Refik Osmanović

MREŽA
Refik Osmanović
 MREŽA -
Copyright © 2001 by Refik Osmanović

Izdavač:

Recenzenti:

Naslovna strana:

ISBN
Refik Osmanović

MREŽA
 roman -

Sarajevo, 2001.
Prevarenom Narodu Iznevjerenog Grada u Izgubljenoj Zemlji.
Bježeći od malih ljudi kojima nešto značimo, završimo u društvu onih kojima ne značimo ništa.

Autor
I DIO
REFIK OSMANOVIĆ
MREŽA

1.

Osluškujem noć.
Zvukovi se razbijaju od zidove kuće i u krho-tinama prodiru unutra, iskre u sobi, probadaju me.
Hvatam sumnjive glasove, naprežem uši, strije-pim, iako znam da sam bezbjedan, bar noćas, sko-ro
sam siguran da me nisu pratili. Promijenio sam tri taksija vozeći se uokolo, a onda sam se nečujno
utopio u polumrak periferije i zakucao na vrata prijateljeve kuće, ime mu neću pominjati, nikad se
ne zna, jer oni ne praštaju.
Miris svježe lamperije, još nelakirane, vraća me u djetinjstvo. Osjećam miris borove smole, vidim
tamnožućkaste kristale, žvaćem ih, čekam da li će se pretvoriti u žvakaću gumu, magu - kako smo
je zvali, ili će postati pijesak, trunje koje moram ispljunuti.
Bože, kako bih bio sretan da sam zauvijek ostao

11
REFIK OSMANOVIĆ

tamo, zaklonjen borovima, brezama i jasikama od ovog zla, udišući miris vune, sijena, varenike...;
produbljujući ljubav sa zemljom koja me je othra-nila.
A jedva sam čekao da pobjegnem od te ljepote!
Osluškujem tišinu. Diše mrak.
Naučio sam osluškivati u ratu, zagledan u pomrčinu iz koje je vrebala smrt. Otud potječe i hladnoća
moje nutrine, zatomljenost emocija i nedostatak straha. Otud i moja opreznost, nastoja-nje da ništa
ne prepuštam slučaju, pa ni sad, sigu-ran da mi neće oprostiti.
Ne praštaju.
Bio sam njihov i s njima se vrtio u krugu koji savršeno funkcioniše. Oslanjali smo se jedni na
druge, centripetalne silnice moći njegovane vije-kovima držale su nas na okupu, vezivala nas je
najslađa i najjača ljubav na svijetu - vlast!
Neće mi oprostiti!
Ne bih ni ja, da sam na njihovom mjestu.

Njihovi psi će ići mojim tragom, mirisati ga, uživaće u mojoj neizvjesnosti, nadajući se milova-nju
svojih gospodara po izvršenoj zadaći, halap-ljivo će glodati kosti i lizati mrve sa bogate trpeze po
obavljenom poslu.
Gledaće se zadovoljnim očima, neće ništa govori-ti, čestitaće jedni drugima kimanjem glave, a
poru-ka će biti jasna.

12
MREŽA

Ja, Šefik Duran, zvani Kiko, sin rahmetli Halime i Ahmeta, Allah im lijepi džennet dao, diplomirani
pravnik, trideset i devet godina, demobilisani oficir, potom taksista, stručni sarad-nik u
Ministarstvu, pomoćnik ministra, pa minis-tar, neću se dati, boriću se.
Ministar!!
Jâ. Ali, ne svojom krivicom.
Za sve je kriva sudbina, što je Senu dovela tog poslijepodneva na taksi štand u Koševskoj ulici,
preko puta zgrade Predsjedništva.

Sudbina!?
Čovjek se sjeti sudbine, tek kad ga život poč-ne mljeti. Dok sve štima, misli da je to logično, da je
tako zaslužio.
Ili, ne misli ništa.

13
REFIK OSMANOVIĆ

2.

 Na Ciglane - rekla je i počela se smijati kao luda.

Okrenuh se zaprepašćen. Poznao sam joj smi-jeh.

 Znala sam da si na taksiju - pomogla mi je da se priberem poljubivši me u obraz. - Raspitala
sam se u Ministarstvu odbrane, rekli su mi da si rat proveo ovdje i da si se skoro demobilisao,
onda sam zvala MUP... - glas joj je zvonio kao da se pravdala.

Lijepa. Ljepša nego ikad. Sa trideset i osam, izgleda kao da joj je manje od trideset. Njegova-na.
Miriše. Mami me, opet me mami, majko moja.
 Gdje si ti bila? - pitam je bježeći od omame, dok se uključujem u glavnu ulicu.

Nekad smo bili par.

14
MREŽA

Skoro cijelu drugu godinu fakulteta i dobar dio treće, a onda se odlijepila od mene, naglo, kao furija
je prošla kroz fakultet, diplomirala je prva u klasi; nakon tri mjeseca već je bila u nekom
diplomatsko-konzularnom predstavništvu u Nje-mačkoj.
Na fakultetu se šuškalo o njenoj vezi sa jednim profesorom, eksponiranim švalerom, Bog da mu
dušu prosti.
Ja sam sreo Belmu. Bila je sve ono što Sena nije. Moj mir.
 Gore, u ambasadi - rekla je brzo i upitala: - Zašto nisi ostao u Armiji? Tamo, zasad, nije
loše.
 Nisam imao kila - nasmijah se i pogledah u retrovizor. Podigla je obrve. - Šalim se - kažem
ozbiljno. - Bio sam do prije dvadesetak dana, a onda sam morao otići, nisam više mogao
izdržati. Počela me gušiti uniforma...
 Zašto? - začudila se.

Pred oči mi dođe Amir. Njegove riječi, «... bolje je biti mrtav, nego da te draga žena sažaljeva...»,
zazvoniše mi u ušima.
 Ubio mi se prijatelj - prošaptah, ne znam da li me čula. - Najbolji. Bacio se kroz prozor u
bolnici... Treći dan sam se demobilisao - šaptao sam i dalje.
 Zašto se ubio? - ipak me je čula i opet se čudila.

15
REFIK OSMANOVIĆ

 Izgubio je noge u ratu - pitao sam se zašto joj objašnjavam. - Žena i djeca su mu bili vani.
Kad je htjela da dođe po njega i vodi ga tamo, ubio se...
 Nije mi jasno - sad se čudila osmijehom.
 Meni jeste - rekoh gledajući je u retrovizo-ru. - Kurvala se, tamo...
 Ponos - nasmijala se skoro nečujno i dodir-nula mi dlanom rame. - Tipično bosanski.

Naglo je zašutjela. Osjećao sam kako se uvla-či u sebe, kao da se nečeg prisjeća, nešto prebira u
sebi. Šutio sam i ja, dok smo stajali na semaforu kod Druge gimnazije.
 To ćeš mi jednom detaljno ispričati - bila je ozbiljna. - Nego, šta ti je sa prijeratnom
firmom?
 Propala - kažem ravnodušno. - Kao i sve druge. Gdje si ti sad?
 Ovdje - kaže i ona ravnodušno. - Doveo me posao, a malo i nostalgija. Rekli su mi, da im
treba neko sa iskustvom - nasmijala se. - Šlifovan i sa iskustvom, baš tako su rekli - opet se
nasmijala.
 Pa, gdje si...? - zaustio sam.
 U vrhu, Kikane moj - prekinula me. - U samom vrhu. Jesi li u Stranci? - upita iznenada i
opet mi spusti ruku na rame.
 Aha. Od prije rata - osjećam da mi rame go-ri, a nervi igraju pod njenim dlanom.

16
MREŽA

 I nemaš ništa pametnije raditi?! - povisila je glas. - Imaš fakultet, u Stranci si, branio si zem-
lju... - nabrajala je ljutito. - Vidiš li ti, čovječe, šta se dešava okolo? Svi grabe koliko mogu,
mnogi od njih nisu ni bili ovdje dok ste vi ginuli. A ti, vozaš tu konzervu i gledaš da zaradiš koji
dinar...

Moj golf, petnaestogodišnjak, strese se poput umorna konja. Bar mi se tako učinilo.
 ... Uvijek si bio inertan - pomislih da će me udariti. - Imaš kasno paljenje. Sve pošteno, pa
šta bude! Jest, malo morgen! Život ne čeka. To me je i otjeralo od tebe.

Šutio sam, ne misleći ništa.

 Pozvala bih te unutra, ali imam dogovorenu večeru, moram se spremiti - kao da se pravdala,
prebirajući po tašni, dok sam zaustavljao auto. - Kako je Belma? - najednom je upitala. - Je
li lijepa kao i prije?
 Jeste - promucah. - Malo ju je rat iscrpio - rekoh nešto sigurnije.
 A djeca? Prvo ste dobili kćer, zar ne? Kako se zovu?
 Adisa i Kenan - kažem pogledavši je u oči, na vrijeme da uhvatim trunku sjete prije nego je
iščezla. - Gdje ti je muž? - ote mi se.
 Sama sam..., već deset godina - pružila mi je novčanicu od stotinu maraka. - Nije išlo,
valjda što nismo imali djece - opet sam vidio onu trunku.

17
REFIK OSMANOVIĆ

 Vožnju častim - rekoh osmjehnuvši se. - Ionako nemam sitna...

 I ne treba - spustila je novčanicu na sjedište do mene. - Prezgodan si, brate, za taksistu -
protr-lja mi kosu i otvori vrata. - Kakva je to zemlja, gdje ljudi poput tebe moraju taksirati, a
mediokri-teti vladaju? - bilo je zadnje što sam čuo.

Prošla je ispred auta i nestala u ulazu. Nije se okrenula. Gledao sam u vrata ne misleći ništa. Baš
ništa.
Zadnji majski dan, prve poslijeratne godine, utapao se u suton.

18

MREŽA
3.

Još uvijek sam lijegao i budio se misleći na Amira i Sadika. Proklinjao sam dvadeset i šesti april,
zadnje ratne godine, kad su upali u minsko polje. U stvari, Ibro i Amir su nagazili prvi, Ibro je
iskrvario za par minuta, a Sadik je ne razmišljajući pritrčao da pomogne i ostao je bez noge.
Ama, znao je on šta ga čeka, ali mu je Amir bio važniji od opreza i straha, jedino je Enisu i sina
volio kao njega, sumnjam da ih je volio više.
Znao je Sadik, dobro je znao, da bi Amir učinio isto. I, svi smo to znali.
Tog dana, Nišićka visoravan, zagrljena s proljećem, pjevala je ljepotom.
Ja sam plakao.
Sutradan je trebala biti smjena jedinice na terenu. I bila je. Malo je falilo, da im se to ne desi. Samo
jedan dan.

19

REFIK OSMANOVIĆ
Uvijek malo fali.
Preživješe, tad, oba.
Ali, mislio sam da ja neću.

Amir je ostao bez lijeve potkoljenice, a desna mu je bila dobro povrijeđena, kasnije se to iskom-
plikovalo. Sadiku je amputirana desna, bliže sto-palu.
Nakon godinu dana, Amir je otišao u džennetske bašče. Uprkos svemu, siguran sam da je u dženne-
tu. Takvi kao on, mogu samo tamo otići.
Ali, to je druga, i bolna priča.
Ostao mi je Sadik.
Nisam ih poznavao prije rata, ni Amira ni njega. Valjda se u ratu ljudi brže vežu, gledajući smrt,
dijeleći strah i komad hljeba.
Činilo mi se, da smo se oduvijek znali, kao da smo još gologuzi i slinavi igrali klisa i ganjali leptire.
Moj, dragi, Sadik.
Otkad smo ukopali Amira, viđali smo se sva-ki dan. Dolazio mi je na taksi štand, često je dovo-dio
i Dinu, devetogodišnjeg sina, svoju sliku i priliku, kao da se on skvašen pokupio, smanjio. Ako bi
preskočio koji dan, ja sam svraćao do njih, na Čengić Vilu. Bar na tren, samo da ga vidim. Njegova
Enisa, dočekivala me kao najrođenijeg.
Kad smo bili zajedno, Sadik i ja, naše boli za Amirom su se stapale u jednu, osjećali smo je
dvostruko. Ali, nama je opet nekako bilo lakše

20
MREŽA

dok smo gledali jedan drugog.

Ponekad bi nam se oteo i osmijeh.

21

REFIK OSMANOVIĆ

4.
Jutros sam se budio misleći na Senu.
Sjedili smo u bašti kod «Dva ribara» i gledali kako april požuruje Miljacku da što prije odnese
ostatke zime, a ona mutna i troma, nadošla otapa-njem snijega sa okolnih brda i zasićena zemljom,
valja se koritom poput trudne žene.
Zvone tramvaji. Mladost se komeša gradom.
Sena srkuće marelicu kao da je vrela vareni-ka, nekako uznemirena, časak zadrži oči na mom licu,
a onda prati rijeku do Skenderije, objesi pogled na mostu, potom prebira stolnjak kao da broji
plavobijele kvadratiće, pa opet gleda mene...
 Riješila sam... - kaže i kima glavom, vidim bori se da zadrži pogled na meni. - Večeras
ćemo spavati. Hoću da mi budeš prvi - ispucala je u da-hu i konačno se osmjehnula.

22

MREŽA

Zbunila me. Odavno sam prestao navaljivati. Pus-tio sam da sama odluči.
 A ja? - snađoh se. - Pitam li se ja tu nešto?
 Ne! - prihvatila je šalu. - Ja sam odlučila, ti možeš da skočiš u Miljacku.

Sljedećih sedam-osam mjeseci, bukvalno se nismo odvajali. Ako nismo bili na fakultetu, grlili smo
se u njenoj podstanarskoj sobici. Kao da smo žurili da istrošimo želje.
Nekako pred zimu, kad se jesen prestala igrati bojama, rekla mi je:
  Ti, baš, i ne tražiš puno od života, zar ne? Puštaš da te nosi, ne boriš se - okrenula se ka zidu
i dodala: - Možda bi bilo dobro da se raziđemo.

Znao sam da će se to jednom desiti. Bio sam sit njenih nemira. Nije mi bilo mrsko što sam joj bio
prvi, ali nisam želio da joj budem i zadnji. To nikako!
 Zašto pobogu?! - glumio sam iznenađenje, trudeći se da u glas unesem bar trunku bola. -
Zar nas dvoje?

Šutjela je i dalje okrenuta zidu. Osjetio sam kako likuje. Žena ne voli da bude ostavljena, a kad
ostavlja osjeća se pobjednicom. Neka joj bude.
Šutio sam i ja. Pred očima mi zaleprša Belmina kosa i počeh se prisjećati koliko puta sam joj ulovio
osmijeh.

23

REFIK OSMANOVIĆ

Kad sam, tri dana kasnije, držao Belmu za ruku, znao sam da je neću nikad ispustiti. Čovjek to
jednostavno osjeti, zar ne?

24
MREŽA

5.

Nakon par dana, evo opet Sene.

Smješta se na zadnje sjedište, tiha, miriše...
Petak je, rano poslijepodne, juni se nestrplji-vo zavlači u ljeto.

0 Zar nisi na džumi? - smije se vragolasto. - E, bogami, odsad nećemo tako.

Moraćeš... Dos-ta je bilo gluposti.

Gledam je, osmjehujem se i ja, malo sam zbunjen njenim riječima, ona se smijulji nekako zagonet-
no, veli:
 Vozi negdje na periferiju, od jučer nisam ništa jela - othuknu. - A moramo i pričati o ozbilj-
nim stvarima.

Tren sam u nedoumici da li da je poslušam, brzo se odlučujem, konačno, posao mi je da vozim gdje
mušterije traže, to što je ona u pitanju nije bitno,
25

REFIK OSMANOVIĆ

pravdam se sebi.
Pokrećem auto i pitam se da li je se bojim.

1 Hoćeš li na Sedrenik? - uspio sam biti ravnodušan.

2 Može... Nemoj - predomislila se. - Gore uvi-jek ima neko poznat. Idemo prema
Hadžićima.

Janjetinu jede bez pribora, prstima i zubima otkida komade mesa, skoro halapljivo zahvata sa-latu,
zalijeva se coca-colom...
 Izvini - kaže između dva zalogaja. - Mi smo naši. Uživam da jedem ovako. Dosadila mi je
uglađenost... - zagrcnu se - i bonton...
 Imaš li uvijek takav apetit? - gledam u hrpu kostiju.
 Ne baš - smije se. - Samo kad sam željna seksa - opet se smije, sad nekako drukčije. - Kad
ovo dovršim, prelazim na tebe...

Nastavlja atak na janjetinu. Šutim. Posmat-ram je.

Nije se puno promijenila. Skoro je vitka, sačuva-na. Tek, blagi podbradak zaigra dok guta hranu,
slutim stomačić, tvrd, nije rađala. Pokušavam da uhvatim koju boru ispod oskudne šminke. Teško,
rijetke su. Kosa ista, mahagoni, uvijek je voljela tu nijansu. Lijepa je, neispaćena.
Samo oči su joj drukčije, u njima više nema ništa.
Da li su mrtve site svega, pitam se, ili je to refleks dugogodišnjeg iskustva?

26

MREŽA

Kako li bi izgledala, da je bila u sarajevskom džehennemu, teglila vodu i drva, smrzavala se,
gladovala, strijepila...?
Zabolje me što sjedim ovdje s njom i jedem janje-tinu, dok moja Belma pokušava, od ono malo
nov-ca što zaradim, praviti život.
Posao je posao, opet se pravdam, šta ima veze što je Sena u pitanju i što smo nekad bili bliski.
 Šta si se ušutio? - pita vragolasto. - Kao da me se plašiš? - briše ruke. - Znam da ti voliš
svoju Belmu, ali zna i ona da sam te imala prije nje - kao da se zarumenila na tren, nisam
siguran. - Kad smo već kod toga, hoću da znaš, nikog nisam voljela poslije tebe - osmjehnu se
sjetno. - Možda i jesam, ko zna, ali to više nije bilo to. Ali..., - naglo se uozbiljila - ... nismo
ovdje zbog toga.

Sami smo u bašti seoske kafane, pod lozom, na brežuljku zatrpanom bjelogoricom.
Konobaru, sigurno, izgledamo kao zaljubljen par, ili bar kao preljubnici. Povremeno nas obilazeći,
saučesnički se smješka.
 Ovdje ti je spisak dokumenata koje moraš pripremiti - pruža mi list hartije. - Imaš dva-tri
da-na, počećeš raditi kao stručni saradnik...
 Gdje? - prekidoh je, valjda izgledajući ble-savo.
  Pa, u Ministarstvu...

27

REFIK OSMANOVIĆ

 A ja? - sjetih se davno izgovorenih riječi. - Pitam li se ja tu nešto?

 Ne! - sjetila se i ona, a poznata trunka zaigra joj u oku. - Ja sam odlučila, ti možeš da skočiš
u vodu - bio sam siguran da se trunka pretvori u su-zu, ostade u oku, zamagli ga. - Ovdje ti je
novac - pruža mi kovertu. - Kupi lijepo odijelo, cipele i ostalo..., kravatu obavezno - stavlja prst
na usta da prekine moje negodovanje. - Javi se u sobu broj...

Koju minutu šutimo oboje.

 Hoćeš li ući? - pita me kasnije pred ula-zom. - Želiš li me? - kao da joj se oteše riječi.

Šutio sam, nepomičan poput kipa, čvrsto stežući volan.

Izašla je, čuo sam potpetice, ne znam da li me je pogledala.
Moj golf, žut kao limun, ovaj put frknu poput napojena konja. Bar mi se tako učinilo.

28
MREŽA

6.

Kod kuće tišina.

Garsonjera odzvanja mojom šutnjom. Čini mi se, da će joj svakog trena popucati zidovi.
Belma se pravi nevješta, kao da ne primjećuje promjenu, znam da nije tako, dobro me poznaje.
Pokušava započeti jedan od razgovora koje vodimo svakodnevno, ne ide joj, spetlja se; vidim sluti,
ili zna, više nego što mislim.
Šutimo oboje. Sami. Djeca su ispred zgrade. Gala-me sa ostalima, dišu dugo čekani mir.
 Ne može više ovako - nesigurno prekidam tišinu. - Sve je više taksista, slabo se zarađuje,
mo-ram potražiti nešto bolje, patimo se... A i golf, samo što se nije raspao.

Belma šuti. Čeka. Pokušava da zalijepi Kenanovu staru patiku.

29

REFIK OSMANOVIĆ

 Otići ću kod nekih ljudi - malo sam sigur-niji. - Znam ih iz rata, valjda će mi pomoći...

Ulaze djeca. Vesela. Svojim smijehom preki-daju ono što sam još smislio reći. Njihovih dvana-est i
deset godina čine me sretnim, svi problemi se iskradaju iz sobe. Razmišljam, šta bih im sve trebao
kupiti, odjeća i obuća im istrošene, pa i Belmi nisam odavno kupio ništa.
Koverta sa Seninim novcem, počinje me peći po-put žeravice.
Kasnije, kao da je čekala tamu sobe, Belma prošapta:
 Znači, vidio si je?

Soba je eksplodirala.
 Koga? - pravim se nevješt. - Jesam - kažem brzo, priznajem poput prijestupnika nadajući se
blažoj kazni.

Pričam joj sve. Od Seninog prvog ulaska u taksi do koverte s novcem. Belma šuti, sluša, ne
oglašava se. Osjećam da je boli. Čekam šta će reći. Počinje i mene boljeti.
 Nudila ti se? - jedva je promucala.
 Nije - kažem jasno, laž odzvanja u mraku, riješio sam da je poštedim istine, šta će joj da je
guši, ionako se ništa nije desilo, neću dati ni da se desi, neću...

Opet šutimo.
30

MREŽA

 Znala sam da je u gradu, da se uvalila gore - na kraju kaže Belma. - Nazvala me je Azra
prije desetak dana. Slutila sam da će te potražiti. Sara-jevo je malo, bolan, ništa se ne može
sakriti - pomirljivo je dohvatila moju ruku.
 Znam - ohrabren sam što je progutala laž, nesanica je neće daviti, boljelo bi me da se hrve
sa sumnjom poslije svega što je propatila u ratu, pojela bi je.
 Pa, šta ćeš uraditi? Hoćeš li ići u to Mini-starstvo...?
 Ne znam - kažem istinu. - Šta ti misliš?
 Ne znam - veli i ona. - Ti moraš odlučiti. Može se naći i drugih poslova - čvršće mi je stegla
ruku. - Ne sadi, bolan, tikve sa đavolom - prošap-tala je kao za sebe.

Sabah me dočeka kajanjem. Gorak, opor okus laži, prži mi usta. Čaša vode mi ne pomaže. Uma-lo
da probudim Belmu i kažem joj istinu. Slagao sam je prvi put u životu. Boli me.
Kako se sad opravdati? Ćutati, bar zasad?
Na brzinu se oblačim i izlazim noseći breme laži sa sobom.

31
REFIK OSMANOVIĆ

7.

Peti dan je i ne preduzimam ništa. Koverta s novcem više me ne peče, navikao sam na nju, nisam je
ni otvorio.
Čitam novine i čekam mušteriju. Miran sam.
Ali, Sena nije. Došla je rano, odmah iza osam, smjestila se na prednje sjedište i skoro vrisnula:
 Zar ti treba pet dana da pripremiš dokumen-ta? Čitaš tu novine, a ja se crvenim pred
ljudima.

Neispavana je. Umorna. Podočnjaci su joj baš ružni. Jasno mi je da dolazi ispod muške ruke, to
žena teško može sakriti. Ali, zašto je ljuta, pitam se, nije li je noćas patio kakav đuturum, ona još
uvijek zaslužuje bolje, nije valjda da je morala?
Sjetih se dana, kad je s osmijehom zadovoljstva tonula u san.

32
MREŽA

 Šta me gledaš? - kaže nešto mirnije. - Ispitu-ješ me tim očima kao da sam... - oborila je
pogled.

Stavljam joj kovertu u krilo. Gleda me zabe-zeknuta, ništa joj nije jasno; čudi se, vidim joj na
očima, da neko može odbiti takvu ponudu, propus-titi životnu šansu, rijetku priliku.
 Belma! - uzviknula je trijumfalno. - Ona ti ne da. Zar si joj morao ispričati? - odmahivala je
glavom provlačeći prste kroz kosu. - Znaš li ti, blesane, šta propuštaš?

Šutim. Naravno da znam. Ali, znam i šta riziku-jem, šta bih mogao izgubiti. A onda mi sinu.
 Ako hoćeš nešto da učiniš za mene, smjesti negdje Sadika - molećivo je gledam. - Dobar je
momak, izuzetan, nećeš se pokajati.
 Ko ti je sad taj? - skoro se obrecnula.
 Drug iz rata, skoro brat. Ostao je bez noge...
 Invalid!? - zaprepastila se. - Kome oni tre-baju...? - shvatila je šta je rekla i ugrizla se za
usnu.

Izašao sam iz auta i uputio se u obližnji kafić. Nakon dugo vremena naručio sam konjak.
Pitao sam se, prvi put, jesam li pogriješio, što devedeset i druge nisam pobjegao iz Sarajeva, ispalio
se.

33
REFIK OSMANOVIĆ

8.

Belma me budi pjesmom, miriše kahva.

Duboko u noć davala mi se žestoko, ugađala mi, pokazivala mi je svoju radost, možda i zahval-
nost, što sam imao snage da se oduprem Seni i njenom Ministarstvu.
Kad sam joj ispričao kako se sve završilo, nije ništa rekla, samo me je zagrlila, stegla, osjetio sam
kako u njoj buja radost, zadovoljstvo, izlijeva se i plavi sobu, unosi mir u naš život.
Narednih dana, skakutala je po stanu poput srne, neumorno je prala i čistila sve odreda, gukala je
kao golubica uživajući u svojoj pobjedi, našoj pobjedi. Teret laži, potpuno je iščezao otjeran
lahkoćom sreće.

34
MREŽA

9.

Ima Boga!
Tako je uzviknula Belma, zaradovala se, kad sam joj petnaestak dana kasnije pričao kako sam na
parkingu, ispred naše zgrade, naletio na Safera.
Oboje smo ga znali iz studentskih dana, ponekad se i družili. Belma i njegova Zinka, bile su vezane
zavičajem. Otkad je diplomirao tehniku, viđali smo se rjeđe, a onda, vremenom, zaboravili jedni na
druge.
Čudio se da vozim taksi, da se nisam uspio negdje smjestiti. Zaboga, on je u vrhu Stranke, zar
nisam znao, zašto postoje prijatelji i stari znanci, obavezno da mu navratim; razmijenili smo broje-
ve telefona, ne obećava mi ništa, ali sve će učiniti da mi pomogne, pa zar nismo nekad dijelili
komad hljeba, (nismo!), čućemo se i vidjeti za desetak dana, najdalje.
35

REFIK OSMANOVIĆ

 Znala sam da je gore - radosna je Belma. - Azra mi je rekla, ona se često čuje sa Zinkom.
Šta misliš, da nazovem Azru, neka popriča malo s njom da ubrzaju stvar, meni je nezgodno.
 Kako hoćeš - rekao sam skamenjeno.

Tako sam se i osjećao. Već danima nisam mogao zaboraviti Senine riječi «Kome oni treba-ju...?».
Zar moj Sadik sad ne treba nikome, zar nikoga nije briga što je ostao bez noge, što je bos i gladan
trčao da pogine kao da ide na hodočašće?
Zar nikoga nije briga za hiljade Sadika, bez ruku i nogu, bez očiju, bez radosti i nade?
Šta da radi obogaljena mladost, koja nema noge da trči za srećom, nema ruku da je uhvati ako je
ona slučajno dotakne?. O, Allahu dragi, šta nam se ovo desilo? Kakvi smo to, jesmo li uvijek takvi
bili? Koga sad da krivimo, što smo takvi kakvi smo? Hoćemo li kriviti druge, kao i za sve ostalo?
Hej, moj Amire, moj dragi brate, bolje je što si mrtav, nego da ovo vidiš i čuješ, da čekaš njiho-vu
milostinju. Odmaraj se u svojoj džennetskoj bašči, udiši miris dragog ti trešnjinog behara, slušaj poj
slavuja, miluj očima bistre izvore i pij džennetsko šerbe. Uživaj brate, zaslužio si.
Ja ću se peći u ovom džehennemu, za koji smo se izborili.

36
MREŽA

10.

Muštuluk!
Dočekala me je na vratima raširenih ruku, poljubila i zalila bujicom riječi.
Zvao je Safer, sva treperi, rekao je da dođem do njega što prije, ima nešto za mene; zapisala je
adresu i broj sobe, za svaki slučaj; puno me je poselamio...
 Eto, vidiš! - radovala se kao djevojčurak no-vim cipelama pred sutrašnji teferič. - Ima posla
i bez tog Ministarstva - kao da je malo i likovala.

Ispeglala je košulju i pantalone, nastavljala je ushićeno, pripremila cipele, malo su pohabane, veli,
mogu sad zasad. Sreća što je ljeto, osmjehuje se tužno, pa ne treba sako, inače bi ga morao kupi-ti,
a eto...
Gledam u njenu radost, njena ushićenost prolazi kraj mene, ne dotiče me; skoro sam kamen, dani-
37

REFIK OSMANOVIĆ

ma se pitam, zna li moj Sadik da on ne treba ni-kom; njemu ništa ne govorim, on je upotrijebljen i
gurnut u stranu, odbačen...
Ne ide mi se Saferu.
Ne vjerujem tim ljudima što sve drže u svo-jim rukama, sve rješavaju telefonom, šire ruke i
osmjehuju se kad treba i ne treba, obećavaju...
U ovih nekoliko dana, shvatio sam, da smo bili sa-mo meso kojim su oni hranili krvožedne pse, pse
željne i njihove krvi. I hranili su ih našim leše-vima, nogama i rukama, našim očima. Nahranili su
ih našom djecom, dok su se njihova školovala po Evropi i Americi.
Dugo sam pokušavao da se sjetim nekog od njih, i njihovih, da je bio s nama i držao pušku, tresao
se od straha i zime, gledao smrt.
Na kraju sam odustao.
Kasno si progledao, moj Kiko!

Ne ide mi se Saferu.
Ali, kako da to kažem Belmi, kako da joj ra-dost pretvorim u razočarenje, nadu u bezizlaz? Zar
poslije svega, nema pravo da živi kao insan, da se raduje novoj haljini, da uživa kupujući djeci
komadiće radosti po gradskim radnjama? Zar i da-lje, da se budi misleći kako preživjeti dan?
Otići ću Saferu.
Idem zbog Belmine radosti, zbog Adisinih očiju i Kenanovog osmijeha, idem da se uvjerim, još
jednom, treba li moj Sadik ikome na ovom svijetu.
38

MREŽA

Riješio sam, ako ne bude mjesta za Sadika - ne treba ni meni.

39
REFIK OSMANOVIĆ

11.

Safer me dočekao raširenih ruku.

Dobro je što sam došao odmah, veli, teška su vremena, nema posla, ništa ne radi osim državnih
institucija, a čovjek k'o čovjek, svako gleda da smjesti nekog svoga. Stranka se mora brinuti za
svoje ljude, osmjehuje se i naručuje mi sok i kah-vu, on ne može, pio je maloprije, bili mu neki
odozgo.
 Moramo i Belmu negdje smjestiti - kaže uvaljujući se u ogromnu fotelju. - Djeca su vam
velika, šteta je da ona ne radi, a bogami, biće sve teže naći dobar posao.

Sliježem ramenima, skupljen u ćošku velikog crnog dvosjeda, zbunjen sam, ne znam šta da kažem,
valjda izgledam jadno.
 Radićeš u Ministarstvu... - kao da je tonom i

40
MREŽA

slikom pokušavao da me ohrabri. - Bićeš, sad za-sad, stručni saradnik. Idi pravo odavde, ja ću ih
nazvati, javi se u sobu broj...
Preznojih se u trenu. Osjećam kako mi mlaz curi niz kičmu i nestaje na dnu leđa. Rekao mi je isti
broj sobe, kao i Sena prije dvadesetak dana.
 Znaš li Senu? - uspio sam promucati. - Je li ovo išlo preko nje?
 Koju Senu? - izgledao je zbunjen ili je dobro glumio. - Misliš na Seniju P.? - kao da mu je
sinulo. - Naravno da znam... Svi znaju Senu...
 Zna li ona za ovo?
 To moraš nju pitati - sad je bio nesiguran ili je i dalje dobro glumio. - Ovo sam ti sredio
preko samog vrha - naglasio je zadnju riječ. - No, mogu-će je da i ona zna, pitaj je.
 Hoću, budi siguran. Otići ću tamo sutra - pokušah da uhvatim vrijeme i razgovaram sa Bel-
mom.
 Ništa sutra! - ustao je iz fotelje. - Sad, odmah. Svakog trena, može se uvaliti neko sa jačom
vezom - kao da se plašio da ne odustanem.
 Pa, rakao si da si išao preko samog vrha - naglasih i ja zadnje riječi.
 To nema veze - dohvatio je telefon. - Ljudi obećaju i odmah zaborave. Ovo je vrijeme kad
se ide na prvu loptu - osmjehnuo se značajno i rekao

41
REFIK OSMANOVIĆ

u mikrofon: - Safer je. Gospodin Duran biće kod vas za desetak minuta. Ubrzajte proceduru... Če-
kaju te - opet se osmjehnuo važno.
E, sad je gotovo, više nema povratka. On je učinio sve, od ideje do izbora, odredio mi je sud-binu
ili njen dobar dio, važan dio. Šta li će Belma reći, hoće li se ljutiti? Izgleda, da mi je to Ministarstvo
suđeno.
Čovjek, ionako, nema puno izbora. Jedino, ko mnogo bira ne ostane mu ništa. Jedna je muka učiniti
izbor, a hiljadu sljedećih su, da li je on pravi.
 Imam prijatelja - nastojim da mi glas ne bu-de molećiv. - Ratnog druga, dobar momak -
ustao sam i krenuo prema njemu. - Invalid je, bez noge, volio bih ga negdje smjestiti.
 Šta je završio? - upitao je osmjehujući se i dohvatio olovku.
 Srednju tehničku...
 Odlično! Oni se dobro snalaze s kompjute-rima - namignuo mi je. - Kako se zove?

Napisao je Sadikovo ime i prezime, podvukao dvaput, a ispod toga napisao krupno «Kiko», valj-da
mi dajući do znanja da sam ja neko u njegovom životu, neko važan, za koga će on učiniti sve što
može.
 Za tri dana - podigao je prst osmjehujući se. - Gledaću da bude negdje blizu tebe, znam ja
šta

42
MREŽA

znači ratno prijateljstvo. A sad, požuri, čekaju te.

Jedva sam uspio da se ne počnem smijati. On zna, šta je ratno prijateljstvo! E, moj Safere, ne znaš i
nikad nećeš znati. I, sretan si što ne znaš, moj jara-ne. Sretan.
Silazeći niz stepenice, nisam se mogao oteti utisku, kako je čekao da ga upitam za Sadika.
U Ministarstvu mi rekoše da je Sena na godišnjem odmoru, već desetak dana, negdje je na moru,
dolazi tek za dvije sedmice.
Ako oni mogu šta pomoći, bujrum.
Pomogli su. Bilo mi je malo lakše, počeo sam vjerovati da ona nije umiješana, da se sve desilo
slučajno.
Tako je mislila i Belma.
 Valjda se u tim ministarstvima uvijek može naći jedno mjesto za prijatelje - rekla je kad sam
joj izrazio svoju sumnju. - Stručnih saradnika nije nikad previše, pa Ministarstvo je to, čovječe -
govorila je ozbiljna, a onda se nasmijala i zagrlila me: - Suđeno ti je da radiš u Ministarstvu.
Možda ja, jednom, budem gospođa ministarka - i dalje se smijala. - Ma, slučajno je to, Kikane
moj, ubije-đena sam da ona nije umiješana, ne brini...

Tek sad mi je lahnulo.

43
II DIO
REFIK OSMANOVIĆ

MREŽA
1.

Već tri mjeseca sam u Ministarstvu.

Osjećam se i ponašam kao da sam oduvijek tu. Istina je, da se insan brzo navikne na dobro.
Preko puta mene sjedi Aida sa svojih trideset godina, lijepa i tužna. Ima bolesnog sinčića,
šestogodišnjeg Adu, ne mogu da mu nađu lijeka, svugdje su ga vodili. Crna joj kosa i blijedo lice,
uvijek me podsjete na njenu tugu. Još joj nisam vidio osmijeh.
Muž joj drži radnju na Baščaršiji, od prije rata, dobro žive, čudim se zašto ona radi. Doduše, više
vremena provede kod kuće nego u kancelariji, ali joj to niko ne zamjera. Ili, ne smije?
Svi ovdje imaju zaštitnike, svakoga je neko smjestio. To sam shvatio odmah, čim sam došao.
Sigurnost, sa kojom su dolazili na posao i radili, ili nisu radili, bila je direktno proporcionalna
moći

47

REFIK OSMANOVIĆ
njihovih zaštitnika.
Kasnije sam, vremenom, otkrio i onu drugu stra-nu, nesigurnost i strah, što ih rađa strijepnja, dokle
će trajati moć koja ih čuva.
Iskreno, i ja sam bio tu negdje.
Na vratima je plastična pločica sa Aidinim i mojim imenom, stručni saradnici. Njeno ime je prvo,
valjda što je žena, ili što je došla prije mene. Na momente, hvatam sebe kako mi to smeta.
Sadik je u sobi preko puta moje; glas mu često zvoni hodnikom, zeza se, kritikuje sve odre-da;
jedini on govori šta hoće i kome hoće, ne boji se. Njegov osmijeh, skoro dječački, nekako plav,
zbog plave kose i očiju, kao da lebdi nad cijelom zgradom. Primjećujem, da mu se mnogi čude, ne
mogu da shvate, da osmijeh i proteza mogu ići zajedno.
Sena mi svraća skoro svaki dan, kada je tu. Često putuje u inostranstvo, ne znam zašto; na njenim
vratima piše «koordinator-savjetnik», sjedi sama, bez sekretarice; ne znam tačno šta joj je posao,
ali, vidim, svi joj se sklanjaju, ne znam da li je i uvažavaju, poštuju.
Uvijek kad svrati, sjetim se dana kad se vra-tila s godišnjeg odmora, pocrnila kao sam đavo,
zaprepastila se kad me je ugledala na hodniku, jedva se pribrala.
Tad sam, konačno, bio siguran, da nije znala da sam tu.

48

MREŽA

 Lijepo ti stoji odijelo - promucala je. - Dra-go mi je da si se predomislio.

Danas je ušla raspoloženija nego inače, zat-vorila je vrata i naslonila se na njih, gleda me nekako
zagonetno.
 Dobro je što si sam - smješka se, pomislih da će navaliti na mene. - Ima nešto vrlo važno -
sad je ozbiljna, lahnulo mi je. - Ministar i pomoć-nik su prezadovoljni tvojim radom, kažu da si
izuzetno stručan - polahko mi prilazi. - Odsad ćeš raditi kao viši stručni saradnik. Jedino... -
ušuti i zagleda se kroz prozor.

Šutim i ja. Čekam šta će reći i pitam se gdje li sam to pokazao toliku stručnost. Začudih se pomisli,
što se javi u trenu, da će sad moje ime na vratima stajati ispred Aidinog.
 Smeta im jedna stvar - vraća pogled na me-ne i uzima me za ruku. - To, što ne ideš u džami-
ju... - opet gleda kroz prozor, vidim, vijuge joj ra-de punom parom. - Od višeg saradnika, do
pomoć-nika ministra, samo je jedan korak, a uz tvoju stručnost i malu pomoć, to nije nemoguće
- sad me drži za obje ruke i gleda u oči, smješka se. - Dakle, džamija! Petkom obavezno, ostalo
po potrebi, ti procijeni, nisi dijete... I obavezno, prvi saf, eventualno drugi, da te vide.

Govori mi sve ono o čemu sam već razmiš-ljao, ali nisam znao kako početi; mislio sam, da će svi
pokazivati na mene, govoriti da to radim sra-

49

REFIK OSMANOVIĆ

čunato.
 Ne znam klanjati - priznajem kao da sam nekog ubio. - Zaboravio sam skoro sve što me je
majka naučila...
  Zar misliš da oni ostali svi znaju? - zavjere-nički se smješka. - Uostalom, nauči, obnovi
gradi-vo, valjaće ti - sad se smije grohotom. - Sutra je petak, nemoj propustiti džumu!

Naglo me poljubi, tren zadrža usne na mojima čekajući da joj uzvratim, a onda se nespretno uputi
ka vratima, zastade, okrenu se.
 Umalo da zaboravim - gleda u pod, uhvatih blago rumenilo prije nego joj pobježe s lica. -
Pomoćnik te moli da razgovaraš sa Sadikom, drugovi ste, ti ga jedini dobro poznaješ; da nije
bilo tebe ne bi ni došao ovdje, a samo će tebe i poslušati. Spusti ga na zemlju, neka se manje
zeza, nek misli na sebe i svoju porodicu. Iskreno, bilo bi mi žao ako bude morao otići... - rekla
je skoro sve u jednom dahu.
 Mislio sam, da ćeš nešto drugo reći - iskren sam. - A možda si i htjela...
 Pa dobro - zbunjena je, muca. - Znam ja da se to ne može sakriti. Žena ima pravo da bude
zaljubljena čitav život - opet gleda u pod. - Nikad sebi neću oprostiti što sam te ispustila...

Bila je iskrena. Toliko iskrena, da me uhvati strah.

50

MREŽA

Izlazeći, nespretno se vratima udarila u koljeno. Zar se to događa Seni? Da čovjek ne povjeruje.
Priđoh prozoru. Dok sam gledao, kako vjetar juri bagremovo lišće pločnikom, pomislih da je okus
Seninih usana ostao isti.
Opet me uhvati strah.
51

REFIK OSMANOVIĆ

2.

Nisam se uspio ugurati ni u treći saf.

Stojim u četvrtom redu i ponavljam «Subha-nekel...», pomno pratim da ne zakasnim na sedždu ili
da se ne uspravim prije ostalih. Sreća, pa nisam među prvima. Bar, dok ne obnovim znanje.
Cijelu noć ne spavam. Sutra je petak. Belma me tješi, veli, da mogu samo ponavljati «Kul
huvallahu...», padati na sedždu i dizati se sa osta-lima, nije to grijeh; tako joj je govorila majka, dok
je kao dijete trčala da klanja uz nju.
Znam, sjećam se i ja riječi svoje majke, govorila mi je da ponavljam «Subhanekel...» na svakom
namazu dok ne naučim ostalo, a Allah sve zna i vidi, važna je želja, još sam mali, naučiću.
I naučio sam. Samo sam, vremenom, skoro sve i zaboravio. Udaljavajući se od majčina krila, uda-
ljio sam se i od onog čemu me je učila i naučila.
52

MREŽA

Izlazim iz džamije sa osjećajem krivice, gle-dam ispred sebe, upravo sam varao Allaha dželle-
šanuhu, a znam da ga ne mogu prevariti. I mnogi oko mene su činili isto, ponavljali su jednu suru i
pazili da ne zakasne na sedždu.
Ponavljali smo svaki svoju molitvu ponesenu iz djetinjstva, onu koja nam je najviše ostala u sjeća-
nju i koju smo, kao i ostale, ponavljali bezbroj puta, dok je nismo znali probuđeni usred noći.
I neka smo je, i sad, ponavljali, ako je to bilo iz poniznosti i želje da budemo sa Svemogućim, ako
smo bili iskreni u svojoj molitvi.
Koliko nas je takvih?
Koliko nas je onih drugih, onih što su došli, i dolaze, da budu viđeni, da iz tog čina izvuku ovo-
zemaljski ćar, ne razmišljaju o Allahu i molitva-ma, neovisno da li se znaju moliti ili ne.

Gdje li sam ja tu, i gdje li ću biti?

 Gospodine Duran - mlak glas me ukoči. - Drago mi je da vas vidim - uzima me ispod ruke i
blago usmjerava na stazu kroz mali park. - Znate, uvijek sam se pitao zašto ne dolazite u
džamiju, pa vi ste mlad i pametan momak - zastaje i gleda me u oči. - O vama mi govore sve
najbolje, kažu i da ste bili silan borac. Takvi nam trebaju, mladi i pametni, obrazovani. Ljudi od
karijere...
Gledam njegovo blijedo lice, ubrađeno sunnet bradicom, više bijelom nego smeđom; žmirkaju mu
sitne, žućkaste oči i treperi skoro ljubičasta ko-

53

REFIK OSMANOVIĆ

ža ispod njih, slutim neiskrena i pohlepna čovjeka, lukava.

Čuj ti njega, trebaju im mladi i obrazovani, a okupljaju oko sebe stare i polupismene. E, sad ću mu
to reći!
 Drago mi je što računate na mene - kaže neko drugi mojim glasom. - Trudiću se da vas ne
razočaram...
 Tako se zbori, sinko, tako - slutim ravno-dušnost i dosadu u njegovom glasu, jasno mi je da
nekom čini uslugu i razgovara sa mnom, ali ko-me?
 Pa, allahimanet, moj prijatelju - pruži mi ruku i probode me lisičijim očima. - Nego, onaj ti
je prijatelj mnogo nestašan... Šteta što nije kao ti - potapša me po ramenu. - Vidimo se uskoro...
 Akobogda... - promucah za njim, već ljut na Sadika.

Koliko li ih je očekivalo da ih uzme ispod ru-ke, da danas popriča s njima, da budu odabrani?
A on je, odabrao mene. Da li je to bio njegov iz-bor? Do danas sam bio siguran da me i ne poznaje,
zakleo bih se.
Za tri mjeseca, dva puta sam ga vidio u zgradi i jednom na televiziji.
Moj ministar!
54

MREŽA

3.

Gledam ga očima punim ljubavi.

Valjda se tako voli brat, mislim da više i ne može, ne znam, nisam kušao tu ljubav, jedinac sam. A
on razvezao priču, smije se, svojim plavim osmijehom ubija iskru ljutnje u meni, nisam više
siguran ni da se bila zametnula.
 Ti i ja smo zalutali ovdje - kaže. - Nije ovo okruženje za nas. Jedni druge gledaju poprijeko,
glume, ćumuraju... Nema iskrena čovjeka - zaklju-čuje skoro tužno.
  Mora se negdje raditi - velim. - Sad je svug-dje ovako. Ljudi su oprezni, ima ih mnogo, a
malo posla...
 Dođe mi da napustim - prekida me. - Znaš li, da smo na ovom spratu samo ti i ja bili u rovu,
ha? - udara dlanom od sto.

55

REFIK OSMANOVIĆ

 Svakako ćeš otići - pokušavam da izgleda kao šala. - Ako se malo ne primiriš, ovi će te
otjerati... A, što se rova tiče, zemlja se nije branila samo u njemu...
 Opa! - uzviknu razočarano. - Za tri mjeseca su te promijenili, pričaš njihovu priču...
 Nisi me shvatio...
 Jesam - odmahuje rukom. - Ali, ti ne shva-taš.
 Šta?
 Pa, da ćeš uvijek sjediti tu i raditi za druge, bez obzira da li pričaš njihovu priču ili ne, oni
će prolaziti kraj tebe, napredovati, skidati kajmak, nikad nećeš biti njihov, to ti mora biti jasno.
Jednostavno, nisi beg.
 Kako? - zbilja ga nisam razumio.
 Fino - smije se. - Okreni se okolo, pogledaj malo bolje. Sve što valja, oni su poklopili.
Begov-sko porijeklo, prijatelju moj!
 Otkud ti znaš ko je beg, a ko nije?
 Znam - sad je ozbiljan kao kamen. - Pričam s ljudima, a ljudi sve znaju.
 Veliš, begovi? - još uvijek ne prihvaćam njegovu priču, ali vidim sebe, kako narednih godi-
na sjedim u ovoj sobi i radim isti posao.
  Begovi, begovi, moj Kiko - kima glavom. - A najgori su oni što nisu nikad imali vlast, ni
oče-

56

MREŽA

vi im ni djedovi, a oni je se sad dograbili. E, neće je šale pustiti - opet udara dlanom od sto. - Beg
se osjeća begom, samo kad ima i bogatstvo i vlast. Bogatstvo bez vlasti ne čini im radost, žele moć,
moć...
Šutim. Počinjem da vežem neke stvari. Oči mi se polahko otvaraju, pitam se gdje sam dosad bio,
gledam ga skoro ljubomorno, zavidim mu, drago mi je što ga imam da mi otkriva svijet.
 Neće ovo dugo trajati - kao da nas tješim obojicu. - Narod će skinuti ove stranke, mora...
 Hoće, ali će one, prije toga, skinuti taj narod do gole kože - opet je ozbiljan poput kamena.

Nisam mogao da se ne nasmijem.

 Nego... - šuti tren, smješka se zagonetno - ... misli na sebe, na porodicu. Vidiš šta rade, sve
raz-nesoše... Misli na sebe...
 Ne shvatam...
 Znam da ne shvataš. Zato ćeš i umrijeti ko-kuz - ustade i uputi se ka vratima.

Sad sam shvatio, i to dobro.

Zvao sam ga, da ga posavjetujem, a on mi je održao lekciju.
Moj Sadik!
57

REFIK OSMANOVIĆ

4.

Belma gunđa cijeli vikend.

Bilo bi bolje da sam ostao u vojsci, veli, bar se ne bi ničemu nadala; ovako, puno radim, džaba mi
Ministarstvo, mala fajda, još ni dugove nismo počeli vraćati.
Kupio sam sebi dva odijela, dobro, trebaju mi, odobrava kimanjem glave, ali imamo i djecu, ras-tu,
treba i njima ponešto; njoj vala ne treba ništa, šta će joj kad nigdje ne izlazi, za nju rat još traje, stid
je, da je neko poznat vidi na ulici; sad joj je žao što smo i ostali u ovoj prokletoj Bosni, uzdi-še...
Ljudi se snalaze, može se i ovdje živjeti ko umije, sad je već malo mirnija, zar ne vidim šta se radi;
grabe se poslovni prostori, čitave zgrade, nama bi bilo dovoljno i dvadesetak kvadrata, samo da
živi-mo kao ljudi, da ne žali što smo ostali ovdje i ispatili se, opet uzdiše...

58

MREŽA

Zinka i Safer bili na godišnjem u Izmiru, čuj mo-lim te, otkud im pare; vratili se preko Španije, pa
svratili u Rim da kupe neke sitnice; a mi otišli jednom do Vrela Bosne i prisjelo joj, ona se krntija
pokvarila...
Gdje je Safer bio, dok sam ja krepavao po rovo-vima, iskre joj suze; Zinka je sunčala dupe po
Sredozemlju, dok je ona crkavala u sarajevskom džehennemu...
Dobro, ne krivi ona nikoga, bio je to naš izbor, ali, vidi sad...
Ljudi su različiti, zaključuje skoro mirna, neki se znaju snaći u svakoj situaciji; mene da stave u
Ujedinjene nacije, bilo bi isto, a ne u neko Mini-starstvo.
 Baš mi te je žao - žalosno se osmjehnula. - Kokuz ostaje kokuz.

Zabola mi je te riječi u prsa poput koplja.

59
REFIK OSMANOVIĆ

5.

Aida lista neki časopis.

Jasno mi je, da je samo zaposlila ruke, ne vidi ništa. Rijetko razgovaramo, šutljiva je, zatvorena.
Utopljena u svoju tugu, čeka da je patnja dokrajči s gubitkom djeteta, da joj i ono malo nade, što
ponekad zaiskri u oku, isklizne sa suzom i razbije se o tvrdi kamen neminovnosti.
Nije poštena prema sebi, zaključujem, prema svojih trideset godina i ljepoti kojom je nesebično
darovana.
Ali, ko zna, šta se sve dešava u drhturavom mate-rinom srcu?
 Nisi fer prema sebi - kažem i pitam se zašto joj to govorim, zašto upadam u njen svijet
satkan koncima bezizlaza.
Gleda me s čuđenjem, šuti, šara očima po meni, zadržava se
na licu, treperi joj misao, pogledi nam

60

MREŽA

se zalijepiše i, konačno, stopiše u nit razumije-vanja.

 Nisi fer - ponavljam ohrabren. - Biće kako je Allah odlučio, nikako drukčije. Ne ubijaj se,
prihvati Adinu bolest realno, ovako ćeš oboljeti i ti, pa šta onda, šta si učinila? - osjećam da
moja iskrenost prodire do nje, remeti joj ustaljene misli.

Sad me gleda nekako mekše, ganuta, kao da joj niko nije govorio nešto slično; možda i nije, svako
je zabavljen sobom, rijetko vidimo druge onako kako bi trebalo, ljudski.
 Ako je već tako kako je... - ne mogu da odvojim pogled od njenih očiju - ...pripremi se,
dočekaj to spremna - sad joj gledam usne, bože, kako su lijepe, mami me njihov titraj, skoro da
im osjećam toplinu, mehkoću...
Počinje me boljeti njena tuga.
Šta mi se dešava? Sjedimo tu mjesecima, pro-govorimo tek po koju riječ, a sad je žalim, kao da mi
je ona jedina briga na svijetu.
Da li to bježim od Belminih riječi, kojima me zasipala preko
vikenda?
Istina je, ono njeno «kokuz», još me žari u prsima, probada, tjera u nesigurnost; pitam se, zašto mi
to čini, ni prije rata nismo imali bogzna šta, u ratu smo ostali bez ičega, ali smo imali bar nadu,
želju da istrajemo, bodrili smo jedno drugo, hrabrili.
I sad, nakon svega, ona me žali?! Žali me što ne znam, ili neću, da zgrabim ono što nije moje,

61

REFIK OSMANOVIĆ

što mi ne pripada, što mi nije suđeno. Zar djecu da hranim haramom, tuđom mukom, jadom i čeme-
rom? Neću!
Šta se to dešava sa mojom Belmom? Da li ju je slomila neimaština, sastavljanje kraja s krajem;
sigurno jeste, i mene je; iznevjereni su njeni snovi, i moji su; mnogo smo očekivali, nismo dobili
ništa; dobili smo manje nego ništa, bol i kajanje.

Ali, zašto da me žali?

Znam da nisam za žaljenje, nisam nesposob-niji od ostalih, kao dan mi je jasno šta se i kako se radi,
ali neću, ne mogu; moram ostati onakav kakvoga me je majka ispratila u svijet, moram...
Opet gledam Aidu. I njene oči su na meni, mehko me ispituju, kao da su iznenađene onim što vide,
iskre...
Žalim, što joj nikad nisam vidio osmijeh.
Pitam se, da li insan kada ga žale, nastoji dio žala prenijeti na druge, da to podijeli s nekim, da
umanji svoju bol što je žaljen, da pokaže i dokaže sebi da ima i drugih koje treba žaliti.
 Znam ja, da je sve u Allahovim rukama - šapće Aida, jedva je čujem. - Ali...

Telefon je prekida, zove me pomoćnik ministra, hitno je.

 Izvini, nastavićemo kad se vratim - kažem u hodu, iskreno žaleći što moram ići, okrećem se
da je još jednom pogledam.

62

MREŽA

Oči nam se sretoše.

Zatečena, zbunjeno je dograbila časopis i počela listati.

63
REFIK OSMANOVIĆ

6.

Pomoćnik me dočeka ljutito.

Zašto mu nisam rekao da živim u tuđoj garso-njeri, zaboga, pa ovo je Ministarstvo, a ja sam viši
stručni saradnik, danas-sutra pomoćnik ministra, prekosutra, ko zna...
Nije znao ni da mi žena ne radi; pobogu, imam li usta, sve mora saznati od drugih, zašto da se pati-
mo, djeca su odrasla?
I kuću, na domaku grada, što je sad kod onih ta-mo, treba zamijeniti s nekim, što prije to bolje;
jeste da je ostala iza roditelja, svetinja je to poput majčine sehare, ali stvarnost je stvarnost, može se
kasnije prodati i razdijeliti sa sestrama; nije problem napraviti drugu, pa tu smo, majka mu stara, da
se pomažemo.
Ali, prvo da riješimo stan...

64
MREŽA

Zbunjen sam. Pitam se šta se dešava, ovaj zna sve, navalio da mi rješava probleme kao da su
njegovi, možda je ovdje takav običaj, valjda neće tražiti ništa zauzvrat, para nemam...
 Ministar će za mjesec-dva u ambasadore - gleda me značajno. - Ovo ti govorim, jer znam da
si čovjek na mjestu, ne pričaš, naš čovjek... Ja bih ga trebao zamijeniti, Stranke su se već
dogovorile, a novi pomoćnik biće iz tvoje... - zašutio je namjerno, da bi dao veći značaj onome
što će reći. - Ja ne vidim nikog drugog osim tebe, bar ne u ovom momentu. Tvoje reference su
bez premca.

Uzima telefon, smješka se dok okreće broje-ve, govori tiho:

 Gospodine ministre, Hamo je, možemo li brzo riješiti jedan stan... Kiko je u pitanju... Da,
da... Četvero ih je u garsonjeri... Ovdje je, kod mene... Dobro, dobro... - spušta slušalicu.

Sljedeće minute ulazi ministar, srdačno se rukuje sa mnom.

 Kiko, bolan, šta je s tobom? - kaže, kao da smo sinoć kahvenisali. - Što nam to nisi prije re-
kao, čovječe? Pa, ti si naš... Ginuo si za ovu zem-lju...
 Nije ni meni rekao - upada pomoćnik. - Slu-čajno sam saznao.

Šta se ovo dešava, ljudi moji? Otkud, najed-nom, tolika briga.

Mogli su me davno pitati gdje i
65
REFIK OSMANOVIĆ

kako živim, imam li problema. Ništa mi nije jasno.

Kiko!! Zovu me nadimkom, skoro mi tepaju. Da Bog na hair okrene.
Petnaest do četiri, opet me zove pomoćnik. Lijevom rukom mi pruža ključeve i papir, desnom
čestita.
Eto, i taj stan smo riješili, trosoban na Ciglanama, nije loše, veli, u ovom momentu nije se moglo
naći bolje, ali ako ne bude odgovaralo...
 Možeš odmah sutra useliti, prazan je - tapše me po plećima.
 Prvo ga moram srediti - zbunjen sam, ne znam šta bih drugo rekao, znam da nemam namje-
štaj, stvari.
 Sređen je, ništa mu ne fali - smije se. - Namješten je kao kutija, ministar će se pobrinuti da
dobiješ i trajno rješenje, obećao je - opet me gleda značajno. - Divan je to čovjek, naš minis-
tar... A, ti si mu posebno drag, baš si mu prirastao srcu.

Bajka! Kako drukčije nazvati ovo što mi se danas desilo? Šta li će Belma reći? Likujem,
zamišljajući njeno iznenađenje.
Izlazeći, pogledah fotelju sa visokim naslo-nom. Bio sam siguran, da ću jednom sjediti u njoj. Sto
posto siguran.

66
MREŽA

7.

Kod kuće, urnebes.

Belma je zgranuta, ljubi me po hiljadu puta, kao dijete je kad dobije igračku koju već dugo sanja;
deseti put čita privremeno rješenje, biće i trajno, veli, akobogda, pa ministar je obećao, a ministar je
ministar...
Ljudi me paze, da ne vrijedim ne bi, nastavlja me ljubiti, moram se i ja truditi još više, da osjete
moju zahvalnost; valja živjeti, veli, djeca nam rastu, trebaće im svašta.
Adisa i Kenan dolaze iz škole. Vrište od ra-dosti, ne mogu vjerovati da će svako imati svoju sobu.
Tren kasnije se svađaju čija je muzička lini-ja, Belma ih smiruje, kupićemo još jednu, kaže, i TV i
video; imaće sve što im treba, pa zato smo se borili, doguraću ja daleko u tom Ministarstvu, gle-da
me puna nade, a i ona će valjda početi raditi...

67
REFIK OSMANOVIĆ

Gledam njihovu radost.

Ne doživljavam to sve kao oni, nekako sam oprezan, ne znam zašto, kao da me je strah te izne-
nadne sreće; valjda je se bojim, navikao na neda-će, drhturim, nešto mi smeta, a ne znam šta, kao
da ima nedorečenog u svemu što se događa, zbu-njen sam...
Zvoni telefon. Safer mi čestita, pitam se otkud zna, izgleda on sve zna i može; veli da preselimo
odmah sutra, ko zna šta se može desiti; ima i čovjeka za kuću, to će srediti njegov advokat,
zamjenu bi trebalo obaviti što prije...
Belma će za desetak dana, najdalje, početi raditi u općini, pravnik za boračka pitanja, nije baš nešto,
ali za početak je dobro, sigurno će ispasti i nešto bolje, on će se pobrinuti...
Njegova Zinka nas puno selami, nazvaće ona Bel-mu svakako, a vala bismo mogli doći i na večeru,
pa ja i on smo skoro badže, smije se, žene su nam zajedno odrasle...
Bajka se nastavlja.
Belma se izgubila, ne može joj sve pod kožu, gotovo je zviznula od radosti. Stan, posao, pa u
izgledu i zamjena kuće, puno je to za nju, za nas, i to sve u jednom danu i nakon toliko briga.
 E, da nam je još zamijeniti onu krntiju - uzdahnula je. Pa da živimo k'o ljudi...

Prepadoše me njene riječi. Zabolje me i po-misao, da bih

nakon petnaest godina mogao ostati
68
MREŽA

bez svoga žuće.

Belma se polahko smiruje. Šuti. Zavlači se u sebe. Osjećam njenu zebnju kao i svoju. Znam šta
nam se dešava.
Insan, navikao na nevolje, plaši se lijepih stvari, ne može da vjeruje, da se to događa baš njemu.
Tu noć mi se davala nekako bojažljivo, škrto, kao da su naše strijepnje rodile strah što je iskrio u
tami sobe.

69
REFIK OSMANOVIĆ

8.

Već smo desetak dana u novom stanu.

Svi se osjećamo kao da smo tu godinama. Uvjeravam se, još jednom, da se insan na dobro brzo
svikne. Ne dao, dragi Allah, da se još jednom uvjerim, kako se od dobra teško odvikava.
Belma je danima čistila, sređivala, premiješ-tala, znojila se i pjevala. Uvečer je bila odmorna, kao
da ništa nije radila, ali je zato redovno umarala mene, valjda potvrđujući sreću ili tražeći nagradu za
svoj trud.
Danas se priprema za posao, sutra počinje raditi u općini. Kaže da nije uzbuđena, vidim da jeste,
shvatam je, više od pet godina čeka taj dan.
Djeca k'o djeca, nikad kraja njihovim želja-ma. Sastavili su spisak stvari koje im trebaju u novim
sobama.

70
MREŽA

Safer i Zinka su dolazili u subotu na naselje. Donijeli nam kristalni komplet, desetak kilograma
čaša, zdjela, pepeljara..., i kovertu od Stranke, takav je običaj, veli Safer.
Belma se spetljala, kao da su nam došli Klinton i Hilari.
Kad su otišli, proklinjao sam taj dan, umalo nisam ostao bez žene, morao sam je umivati, toliko ju
je uzbudio sadržaj koverte.
Prije njih, bili su Enisa i Sadik sa sinom. Donijeli su nam cvijeće i svoju iskrenu radost što smo se
konačno smjestili.
Na poslu mi je prva čestitala Aida.
Pružila mi je ruku, meni kao da je bilo malo, sagnuo sam se i poljubili smo se u obraze, malo sam
joj zakačio i usne, namjerno; siguran sam da je zadrhtala, bojažljivo zatreperila. Kasnije mi je
pričala da joj je muž počeo piti, vucara se s nekom frizerkom, veli, ne zna dokle će izdržati.
Ispričao sam joj vic o frizerkama, saslušala me je pažljivo, a onda se tužno zagledala kroz prozor,
kao da sam joj pričao o sahrani.
Opet joj nisam vidio osmijeh.
Senu ne viđam odavno. Na jednom je od svo-jih putovanja u inostranstvo, ja ih zovem studijska, jer
ne znam o čemu se radi.
Čini mi se, da mi pomalo i nedostaje.
Razmišljam o drugom automobilu. Ali, žuću neću prodati, neka ga za pijace.

71
REFIK OSMANOVIĆ

Zemaljski dani teku.

Život i nije tako loš.

72

MREŽA
9.

I jutros sam na kahvi kod pomoćnika minis-tra.

Odavno smo na Hamo i Kiko, kao da smo tri godine dijelili isti rov, tako on hoće. Meni je prvo bilo
svejedno, a onda mi je počelo goditi.
Gledamo kroz prozor, kako prve pahulje stid-ljivo počinju zimski ples. Ima neke omame u toj
romantici gledanoj iz tople sobe, podsjeća na čaroliju filmskog platna, a kad izađeš iz kino-sale
dočeka te život, hladna noć.
Bojim se hladnoće. Dovoljno je da na nju pomislim, pa da me zaboli svaka kost. U ratu sam je se
nakupio, za sva vremena.
Stresoh se pri pomisli, da bih mogao ostati bez topline doma.

Trajno rješenje za stan je gotovo, Hamo mi pogađa misli,

samo da se gore potpiše, ministar
73

REFIK OSMANOVIĆ

mu je tako rekao sinoć.

Život je vječna borba, veli, valja izaći na kraj s vukovima, svako sebi grabi. Mi, ovdje, i ne znamo
šta se sve radi, i dalje gleda kroz prozor, ljudi se obezbjeđuju za život; ko zna dokle će ovo trajati,
dići će svijet jednom ruke i od nas, neće uvijek davati šakom i kapom...
Eto, znam i sam, gleda me u oči, puno tih donacija ide preko Ministarstva; mi ih usmjerava-mo,
kontrolišemo koliko možemo, ali ljudi su lju-di; znamo kakav je naš narod, svako nađe načina da
pomalo ćapne..., i ne možeš mu ništa...
Ministar predlaže, stavlja mi ruku na rame, da nas dvojica razradimo sistem, ali da bude sve u
skladu sa zakonom, pošteno; on će biti uz nas, i s nama, samo ćemo nas trojica znati...
Nije problem registrovati firmu, svaki sebi, ne na svoje ime, naravno, svi imamo prijatelje; pravnik
sam, gleda me značajno, znam kako se to radi...
Nije grijeh, kasnije, pomagati i svoju firmu kad pomažeš desetine drugih, i u njoj će neko raditi i
hljeb zarađivati...
Pa, ne mora biti samo jedna..., i samo firma, ima tu još načina...
Pravnik i ekonomista, zavaljuje se u fotelju, kad se udruže, mogu napraviti čudo, posebno na
ovakvoj poziciji i u ovim okolnostima...
Sramota je ne obezbijediti budućnost svojoj djeci, kad već nema rizika, svi to čine, ko je god u
prili-

74

MREŽA

ci, a rekao je već da ovo neće dugo trajati..., pa eto...

Šuti i gleda me.
Čeka.
Šutim i ja.
Jasno mi je, da je stigao račun za stan, za Belmino zaposlenje, za zamjenu kuće..., pa, mož-da, i za
moje zaposlenje...
Računi uvijek stižu, prije ili kasnije, ali stižu. I što je najgore, moraju se platiti. Nema vraćanja već
rabljene robe, pogotovu, još, ako ti je neophodna.
Nije mi jasno, šta ću im ja. Sve to mogu ura-diti i bez mene, možda već i jesu, ali, eto, trebam im
baš ja, čim su odradili ovoliku pripremu. Zašto?
 Ministar će brzo u ambasadore - Hamo mi opet pogađa misli. - O tome sam ti već govorio.
Hoće ovdje da ostavi svoje ljude, ljude na koje može računati...
 Ali, zašto ja...? - ote mi se.
 Zato što si pošten, bio si borac, zna te čitav grad... Stvoren si da budeš pomoćnik ministra, a
kasnije...
 Pošten ću i...
 Naravno - prekide me. - Uzećeš samo ono što je tvoje, za šta si se borio, što je pošteno da
ti i pripadne... Niko ti to drugi neće dati, i ne može, svi uzimaju sebi, ti ako nećeš i ne
moraš, hoće

75

REFIK OSMANOVIĆ

drugi... - ustade i zagleda se kroz prozor. - Nemoj više da pričamo o tome, razmisli dan-dva... I,
naravno, odluči sam, ženi ne govori ništa, ovo su muške stvari - upro je prstom u mene. - Čovjek
ni-kad ne zna koliko će živjeti. Najgore je ne ostaviti djeci ništa, umrijeti kokuz...
Kokuz!!
Kao da je znao, da najviše na svijetu mrzim tu riječ.

76

MREŽA

10.

Belma je osjetila da se nešto dešava.

Gleda me ispod oka, ne pita ništa, progovori tek pokoju, valjda da prikrije sumnju. Kad sam
zaokupljen nečim, ako imam problem koji neću da dijelim s njom, misli da je u pitanju druga žena.
Možda i ne misli, ali tako me uvijek natjera da popustim, da joj ispričam.
E, ovaj put neću.
Noć je odmakla, hej, hej...
S njenim odmicanjem, sve mi je jasnije šta me čeka ako ne pristanem.
Ostaću bez stana, to je sigurno, Belmino i mo- je zaposlenje vjerovatno bi došlo u pitanje, pa i
ako ne bi, fotelja pomoćnika ministra bi škripala pod nekim drugim, a za dalje, da i ne govorim.
Sjetih se koverte od Stranke, kako reče Safer, e, nju mi ne mogu uzeti, Belma ju je spiskala na dje-

77

REFIK OSMANOVIĆ

čije stvari.
Kako li bi djeca podnijela da ostanu bez svojih soba? Ne znam, ali mi je jasno, da bi konačno
shvatila da imaju nesposobna oca, nema te priče o poštenju koja bi ih ubijedila u suprotno.
Belma bi se, sigurno, čudila o čemu razmiš-ljam; šta ima tu da se misli, radi šta i drugi rade, imaš i
ti porodicu, kao da je slušam, ti si se bar borio, crkavao i strahovao, ko te pita gdje završa-vaju tuđe
pare...
Njene riječi, «kokuz ostaje kokuz...», dave me već danima.
Šta god odlučim, Sadiku neću ništa reći, ne smijem, strah me je njegove reakcije. Doduše, govorio
mi je da mislim na sebe, na porodicu, da ću, ovakav kakav sam, umrijeti kokuz, ali Sadik je Sadik,
nikad se ne zna...

Šta li bi Amir rekao na sve ovo?

Sretan je što se odmara pod svojom džennetskom trešnjom, daleko od ovozemaljskih briga i želja,
noćas mu zavidim...
Sigurno bi rekao, da ih sve pošaljem dođavola, da operem svog žuću i opet odem na taksi štand,
tamo sam najmirniji.
Držim se Amira.
On mi je noćas slamka, što ne da da potonem, da se udavim u gustoj, prljavoj vodi što plavi sve
pred sobom, ruši i tutnji tako silno, da insan nema snage da joj se odupre, nema ni želje da se
otima;

78

MREŽA

a ona pomamna, valja naš i svoj smrad, izbacuje ga na obalu, narod više i ne gleda, navikao na
sve...
Držim se Amira.
Neću pristati, pa neka bude šta god hoće!

Zaspao sam u svitanje..., i odmah se probu-dio.

Sanjam Amira.
Govori mi, kako je sve bilo uzalud; ovo nije ono za šta smo se borili, zato je sretan što ne mora
živjeti s nama i gledati šta se sve radi, nema tih para zbog kojih bi se vratio... Jedino, veli, volio bi
jedan dan provesti na Vrelu Bosne sa Esmom i Damirom, djeca mu fale, ali bdije on nad njima,
čuva ih, boli ga samo što im se ne može pokazati...
I, još mi veli, da čuvam svoju djecu, da se borim za njih, porodica je svetinja, kaže, za koju ni jedna
žrtva nije velika...
Porodica je porodica, slažem se s Amirom dok se spremam na posao. Ali, čovjek mora držati i do
sebe, do časti, mora imati principe, norme, ideale..., mora ostati čovjek, makar i kokuz.
Kokuz!!
Bože, kako mrzim tu riječ.

Na putu do Ministarstva, razmišljam na koga bih registrovao firmu. Imam ja prijatelja, nije da
nemam, ali treba odabrati pravog.
Muka u stomaku me opominje da nisam uči-

79

REFIK OSMANOVIĆ

nio dobar izbor, da sam se lahko predao, skoro bez borbe.

Pitam se, da li sam i imao volje da se borim, valjda svjestan da izbor, uglavnom, učine drugi, a
nama ostave koju besanu noć, kao utjehu, da ipak mi odlučujemo.

80
MREŽA

11.

Zemaljski dani i dalje teku.

Život nije tako loš. Moglo bi se reći da je, čak, i lijep.

Firmu sam registrovao na Hamdiju, Belminog rođaka. Dobar je i pošten momak, bili smo zajed-no
u ratu. Sredio sam mu i drugu donaciju za ku-ću. Neka sam, zaslužio je. I tek će, još, zaslužiti.
Zadovoljan sam. Kupio sam i automobil, nije nov, ali je od žuće mlađi deset godina. Sena me je
opomenula da tako uradim; kad kupiš novo auto, veli, svi se pitaju otkud ti pare, polovne niko i ne
primjećuje, danas ih svi kupuju.
Žuću neću prodavati, neka ga.
Seni ne govorim ništa, ni ona meni. Vidim da zna sve, valjda je to za nju normalna stvar, a i meni
postaje sve normalnija.

81
REFIK OSMANOVIĆ

Stalno me zove kod sebe na večeru, uvijek nekako izbjegnem; kaže da odlično priprema pastrmku,
čak će i burek lično napraviti, samo da dođem, da se ispričamo, ne mora se ništa desiti.
Čini mi se da već popuštam.
Sa ministrom i Hamom sam svako jutro, sje-dimo sat-dva, pretresamo situaciju, po potrebi se
dohvatimo i naših poslova, planiramo...
Ministar veli, da bih i ja trebao registrovati još jednu firmu, lakše je donirati dvije pomalo nego
jednu puno, upadljivo je. O tome sam već razmiš-ljao.
Često se zapitam, sa strahom, šta bi šefovi rekli na ovo što radimo. Valjda bi nas povješali u parku,
preko puta Predsjedništva.
Belma je racionalna, troši samo koliko je neophodno; ne mora niko znati da imamo, kaže, zapitaće
se neko otkud nam.
Neka bijelih para za crnih dana, veli ozbiljna, rat ju je naučio svemu.
Pametna je moja Belma, i oprezna.
Sadik navrati redovno. To su mi najljepši i najdraži trenuci. Opustimo se, pa kritikujemo sve
odreda. Pred njim se ne čuvam, govorim šta hoću i o kome hoću, baš se dobro ispraznim, kasnije
mi nekako lakše.
Iznenadio me, kad je Enisi otvorio butik; donijela je nešto para iz Njemačke, veli, neka se zanima
nečim, dosadno joj je kod kuće.

82
MREŽA

A kad je, mimo mene, sredio donaciju za popra-vak stana, naljutio sam se; pa zar nismo kao braća,
ružio sam ga, zašto mi nije rekao šta mu treba, to se više ne smije desiti, samo neka kaže...
Nije htio, veli, da me zamara, imam ja i svojih problema, snaći će se on nekako.
Iduće sedmice je nabavio automobil, modificiran na ručni gas.
Bogami, dobro se snalazi.

83
REFIK OSMANOVIĆ

12.

 Imam dobre vijesti - reče Sena, dok smo se mimoilazili na hodniku. - Dođi čim završiš s nji-
ma.

Nestrpljivo sam čekao da dovršimo jutarnju kahvu kod ministra. Bilo je uobičajeno, osim što je
Hamo bio nešto nervozan. Ne znam zašto.
 Pa, čestitam - dočeka me kasnije Sena, pritrča i poljubi me, pa vidjevši moju zbunjenost
požuri: - Od ponedjeljka si pomoćnik ministra.
 Ništa mi ne rekoše - zbunjenost me napusti u trenu, zapljusnu me prijatna toplina, srce zaig-
ra... - Pričali smo više od sata.

Ne znaju, veli Sena i smije se, ni ministar ni pomoćnik; sinoć je odlučeno, ministar ide vani,
svakako su mu tamo žena i djeca, neće biti amba-sador, možda kasnije...

84
MREŽA

Hamo će ga zamijeniti, a ja ću na njegovo mjesto, kaže, i zaslužio sam, jedino...

Šuti, gleda me, smijulji se zagonetno, budi mi radoznalost; vidim ima još nešto, postajem nestrp-
ljiv.
 Jedino, šta?

I dalje šuti, privija se uz mene, gricka mi uho, lju-bi vrat, nudi usne..., kao da koristi priliku.
Oklijevam koji tren, slutim da neću saznati dok ne popustim; uzimam je u ruke, trza se, uvija
kukovima, skoro jeca, pokreće i mene, nisam dr-vo; poljubac je skoro iskren i dug...
 Naići će neko - kaže zajapurena, odmiče se i popravlja garderobu, uzima ogledalo i sređuje
fri-zuru, drhturi. - Obećaj, da ćemo ovo nastaviti večeras... - sjeda i naslanja laktove na sto da
smiri ruke.

Oči joj plamte, želja samo što ne prhne iz njih, živa je, skoro je vidim, kako poput ptice ska-kuće
po stolu.
I ja sam uzbuđen, dobro me uzdrmala, ispred očiju mi lete slike iz vremena kad smo bili bliski, sje-
ćam se kako se znala iskreno davati.
 Obećavam... - prošaptah. - Ali, nemoj da zaboraviš pastrmku - dodadoh glasnije.

Kao da je odahnula, umirila se. Na tren mi se učini, da joj oči pobjedonosno bljesnuše, nisam
siguran, vješta je Sena, zna prikriti ono što joj ne

85
REFIK OSMANOVIĆ

ide u prilog.
 Jedino, šta? - ponovih maloprijašnje pitanje.
 Baš si nestrpljiv - nasmijala se. - Polahko, reći ću ti, ima vremena. Večeras ćemo pričati...
 Zaboravi na večeras - okrenuo sam se i po-šao ka vratima, znao sam kako ću je natjerati da
govori.
 Čekaj - nastavljala je igru smijući se. - Reći ću ti sad, mada rizikujem da ne dođeš večeras.
Ne želim da pogrešno shvatiš. Dođi ako želiš - ustala je i krenula ka meni.

Shvatila je da blefiram. Sena je stari igrač. Nije lahko s njom izaći nakraj.
Ako hoću, veli, preskočićemo Hamu, mogu ja biti ministar, sposoban sam za to, na meni je da
odlučim. Ima još ljudi, odozgo, koji dijele njeno mišljenje, Hami će se naći nešto drugo, ne mora-
mo raditi zajedno.
Eto, to je to, trebam joj reći do sutra, nikom ništa da ne govorim, ona će sve završiti, moje je samo
da joj kažem šta sam odlučio.
Najednom me uhvati strah od Sene.
Gdje smo i kuda idemo, ona sve zna i može, otkud joj tolika moć; ko joj daje toliku snagu i kako je
to sve zaslužila, šta je činila i šta čini onima što naše živote i sudbine drže u svojim rukama, a nju
prihvataju ravnom sebi i puštaju je da iz sjene vuče konce?

86
MREŽA

Istina, kad sam prvi put ušao u ministrov kabinet, zaželio sam da u njemu i ostanem, a njega da
pošaljem u ambasadore ili po novine, svejedno; samo da nije tu, da mi oslobodi tu veliku, lijepo
uređenu prostoriju što daje osjećaj moći, da s rukama na leđima gazim debeli perzijaner od zida do
zida...
Sad, kad mi se otvaraju vrata te čarobne sobe, mene hvata strah. Pitam se, nije li mi, podsvjesno,
jasno, da je sve ovo nestvarno, krhko i privreme-no, nešto što ne može trajati, kula od karata, truhla
konstrukcija koja će se srušiti, a s njom i ja...
 Hamo je dobar momak - trudim se da bu-dem iskren i miran. - Ne bih mu to mogao učiniti,
odavno sebe vidi na tom mjestu.
 Dobro - smijulji se Sena. - Nadam se, da se nećeš pokajati. Uostalom, život je pred nama,
neću dati da potoneš...

Dok sam izlazio, shvatio sam, da Sena drži krajeve mreže u koju sam poodavno uletio.

87
III DIO
REFIK OSMANOVIĆ

MREŽA
1.

Ulazimo na ista vrata.

Hamo lijevo, a ja desno. Između nas je sekre-tarica Naza, Hamina dalja rodica, lijepa, mlada i
pametna djevojka, govori isključivo kad mora. Na vratima je pločica sa našim imenima, ministar i
pomoćnik, opet mi smeta što je moje ime zadnje, a moglo je da ne bude.
Hamo se dobro snalazi u čarobnoj sobi, koja je bar tri puta veća od moje. Vidi se, da se temelji-to
pripremio za boravak u njoj.
Često ga zamišljam, kako s rukama na leđima gazi perzijaner od zida do zida, zastaje kraj prozo-ra i
sa visine gleda prolaznike, a moglo je da ne bude tako.
Moglo je da ne bude tako.
To mi se stalno mota po glavi; uvijek, kad pogledam Hamu, kao da se kajem što nisam poslu-

91

REFIK OSMANOVIĆ

šao Senu. Ali neka, ima vremena.

Sena je ponekad s nama na jutarnjoj kahvi. Pred njom ne pričamo o našim poslovima, iako obojica
znamo da joj je sve jasno; Sena sve zna i vidi, od nje je teško sakriti i misli, valja se dobro potruditi.
Hamo je pred njom poput miša, manji je od makovog zrna, često i zamuca.
Mene je, konačno, uvjerila da dobro priprema pastrmku. Jednom, ili dva puta sedmično sam kod
nje; doduše, odavno već ne pravi večere, ali se zato svojski trudi da reprizira slike iz studentskih
dana. Moram priznati, dobro joj ide.
Sadik me izbjegava. Rijetko ga privolim da uđe kod mene, da popijemo kahvu.
Kad smo zajedno, brzo se opustimo, opet je po starom, ne pazimo šta pričamo, prozivamo sve re-
dom, još samo nismo počeli prozivati sebe.
Ostalo mu, veli, nešto para od donacije za popra-vak stana, malo je prištedio i kupio vikendicu u
Pazariću, pomala je, kaže, ali njima posve dovolj-na. Ne zove me da mu dođem.
Inače, u zadnje vrijeme, sve se rjeđe posjećujemo.
Belma ne može iščekati da postanem minis-tar. Ima sve što joj treba, i mnogo više, ali, eto, hoće da
bude i ministarka.
Valjda bi me ubila, kad bi saznala da sam mogao birati.
Baš je čudan taj insan, i proklet. Posebno žena.

92

MREŽA

Umro je mali Ado.

Aida je uzela godišnji odmor. Moram prizna-ti, da mi nedostaje.

93

REFIK OSMANOVIĆ

2.

Spremamo se na večeru kod Zinke i Safera.

Belma je uzbuđena, kao da za Božić idemo u Bijelu kuću. Kupila je gomilu poklona, eto, da
iskoristimo priliku i zahvalimo se za sve što su učinili za nas.
Sebi je, usput, kupila haljinu, cipele, broš, nauš-nice..., i ne znam šta još. Nije to ništa, veli, Zinka
to kupuje skoro svaki dan, kao hljeb i mlijeko.
Stan im je američki. U stvari, sastavili su dva, objašnjava nam Zinka, kupili su ovaj iznad, bio je
jedan kroz jedan; gore su dječije i spavaća soba, dvije za goste, kupatilo..., tako da dolje imaju
komociju, uklonili su neke pregrade; eto, nije loše...
Dok je Safer pripremao piće, stisla mi je ruku i zagonetno se osmjehnula. Belma je bila zaokup-
ljena slikama, goblenima, tapiserijama...

94

MREŽA

Sjetih se, da me je u studentskim danima uvijek čudno gledala. Belmi je to smetalo, meni je tad bilo
svejedno, sad mi budi radoznalost.
Sigurno je Safer zapostavlja. Valjda misli, da i ona spada u dekor koji prati njegovu karijeru.
 Sutra je nedjelja, nećemo u džamiju - smije se Safer sipajući nam drugi viski. - Čivas je či-
vas...

Smeta mi što prvo kradomice, a potom sve otvorenije, gleda šare na Belminoj novoj haljini. Sa
svakim viskijem je slobodniji, priča viceve, pomalo i o poslu, namjerava nešto raditi u inos-
transtvu, veli, ovdje sve postaje nesigurno, počinje pametovati...
 Iznenadio si me, što nisi pristao da budeš ministar - kaže kao da mi zamjera. - Ko zna, kako
će se stvari odvijati...

Belma me gleda zabezeknuta, iz očiju joj sije-vaju gromovi, ne govori ništa, čini mi se da poma-lo
drhti; kad dođemo kući, znam da sam mrtav.
Safer zna. Sena mu je rekla, ili...?
Sjetih se njenog i mog razgovora od jučer.

3 Doći ćeš u subotu, zar ne? - pitala je ushiće-no, dok smo se stiskali u njenoj
kancelariji. - Ima da te pojedem...
4 Idem kod Safera na večeru...
5 Zaboravila sam...

95

REFIK OSMANOVIĆ

Znala je da idem kod Safera.

Uhvati me panika. Safer zna sve, sigurno i za našu vezu. Šta, ako ovako polupijan, počne nešto
nabacivati?
Zinka me spašava. Namignula mi je i odvela Bel-mu u kuhinju da joj pomogne oko večere.
Pametna je Zinka, sve mi se više sviđa.

 Znači, nisi htio da budeš ministar!? - vrisnu-la je Belma kasnije, dok smo se spuštali liftom.
 Začepi! - vrisnuo sam i ja, stiskajući u džepu papirić što mi ga je Zinka tutnula u ruku. -
Dobro sam vidio kako ti godi, dok te onaj firaun svlači očima...

Do sutra nije progovorila ni riječi.

96

MREŽA

3.

Uvijek sam volio proljeće.

Ovo posebno, jer nekako sve mi štima.
Ni zima nije loša, kad se ne razmišlja o hljebu i grijanju, o zimskoj obući i odjeći, kad se iz top-log
utočišta gleda sva ta ledena zbrka.
Ipak, proljeće je proljeće.
Hamdija me je ubijedio, da su pilana i stolari-ja dobar izbor; svi se bave trgovinom, veli, mora neko
praviti prozore i vrata, to sad treba narodu, a lakše je kad se ima svoja japija...
Ima ideja taj Hamdija, neće me valjda jednom zas-kočiti.
Safer mi nudi da nešto zajedno radimo vani. Ima dobrih prijedloga, vidim, neko ga pametan
savjetuje, nije to iz njegove glave, ali neću s njim, ni u crkvu ni u džamiju, smeta mi njegova
nadme-nost i pametovanje.

97

REFIK OSMANOVIĆ

Kao, eto, on mi je pomogao i sad može da radi šta hoće. Kako samo bezobrazno gleda Belmu,
pone-kad mi dođe da ga raspalim po onoj nosurdi.
Šta li bi rekao da zna, da mi njegova Zinka nudi tajnu. Ne mogu zbog Belme, znaju se oduvijek, ali
ko zna, Safer me zbilja živcira.
Jučer mi je poslao nekog Hercegovca, tako se i preziva, Hamin i njegov jaran, veli, treba mu neko
odobrenje iz Ministarstva; pa, kako je Hamo na putu da ja to završim, uobičajena procedura, a
popodne obavezno da svratim kod njega, moramo se nešto dogovoriti.
Hercegovac k'o Hercegovac, namazan svim mogućim farbama, nema posla kojim se ne bavi, magla
export-import, samo što me nije počeo ljubiti kad sam mu završio šta je trebalo. Nije, ve-li, naišao
na boljeg čovjeka, pa još na tako viso-kom položaju; nada se, da se neću ljutiti, ako kod Safera
ostavi poklončić za mene, i još se nada, ka-že, da ovo nije zadnji put, da ćemo i dalje sarađi-vati na
obostrano zadovoljstvo.
Malo je falilo da ga pošaljem dođavola.
Popodne nisam htio otići kod Safera, ali je on jutros došao kod mene. Ljut.
Ako smo se dogovorili da dođem (!), frca, trebao sam i doći; tražio me je telefonom, pa i ova mala
laže, rekla mu je da sam otišao, a bilo je tako važno...
98

MREŽA

Ljutnja ga brzo popušta, lice mu postaje mekše, navlači masku onih što dijele tajnu; baca mi na sto
kovertu; od Hercegovca, uobičajeni procenat, veli, a čovjek je htio da me bolje upozna, valjda je
čuo da sam perspektivan kadar, hoće na vrijeme da se osigura..., smije se.
Dok je govorio, stalno sam ga vidio kako bezobrazno gleda Belmu. Otišao je, a da nisam
progovorio ni riječi. Sumnjam da je i primijetio, da sam šutio sve vrijeme. Safer, sve više, postaje
dovoljan sam sebi.
Gledajući ga s prozora, kako zamiče preko parka, pitao sam se, je li to mržnja što mi gori u prsima?

99
REFIK OSMANOVIĆ

4.

Belma dosipa ulje na vatru.

Dolazio im Safer u općinu, priča bojažljivo, bio kod načelnika, (mogu zamisliti što je dolazio),
pozvali su i nju na kafu; kasnije su sve troje ručali u obližnjem restoranu, nije znala kako da ih
odbi-je; eto, šta je mogla drugo uraditi, Safer nam je toliko valjao, a i načelnik je načelnik; bili su
straš-no pažljivi, zvao ju je svastikom, o meni je govo-rio samo najbolje, rekao je načelniku da sam
budući ministar...
Stvarno, nije znala šta da radi, nije joj se ni išlo, a eto, dođe se u takvu situaciju...
Zna da mi to smeta, veli, ali nemam razloga da budem ljubomoran, pa znam ja nju, neće se više
ponoviti, ovaj put nije imala izbora, zbilja nije...
Šutim. Zamišljam Safera kako je bezobrazno gleda, svlači je očima, zgodna je moja Belma...

100
MREŽA

Tješi me, jedino, što znam da on pije isključivo kod kuće, nikad i nigdje više, možda i nije bio
nepristojan, pa ne bi valjda pred načelnikom, ali...
 Je li te gledao onako kurvarski? - pokuša-vam da izgledam ravnodušan, bol u prsima me
opominje da mi to ne polazi za rukom, zubima stišćem donju usnu da ne treperi.
 Nije, majke mi, bio je izuzetno korektan i pažljiv - nekako s olakšanjem kaže Belma.

To je to, zaključujem, majku li mu fakinsku, prvo je gleda bezobrazno, svlači je očima, daje joj do
znanja da mu se sviđa, a onda je pristojan, hoće da je uhvati na uglađenost...
Pitam se, nije li samo zbog nje i svraćao u općinu, i, opet se pitam, je li to mržnja što mi gori u
prsima?
 Znaš li, što je dolazio i o čemu su razgova-rali? - kobajagi se interesujem.
 Ne znam. Mislim da su oni neki rod...

Naravno da su rod, svi su oni rod, nikako mi nije jasno kako sam zalutao među njih. Sjetih se
Hercegovca i njegove koverte, čiji li je on rod, pi-tam se, i koliko li Safer ima hercegovaca što
redovno ostavljaju koverte, u toj njegovoj, kako je on zove, uobičajenoj proceduri?
Nije me briga, neka radi šta hoće i neka uzi-ma koliko može, samo moju Belmu nek ostavi na miru,
inače...

101
REFIK OSMANOVIĆ

Budeći se ujutro, znao sam da mrzim Safera. Jedino, nisam bio siguran, da li ga mrzim zbog Belme
ili zato što je moćniji od mene.
Cijeli dan sam imao osjećaj, kako i Safer drži krajeve mreže u kojoj se koprcam.

102

MREŽA
5.

Hamu su pozvali na TV.

Biće jedan od peterice koji će govoriti o budućnosti zemlje i naroda koji u njoj pokušava živjeti.
Sto mu je pretrpan raznim knjigama, tu su i dva leksikona stranih riječi i izraza. Lista, pravi
bilješke, nervozan je, zabrinut...
Govorim mu da se smiri, nema razloga za bri-gu i nervozu, neće biti sam u studiju; od njih pet,
njega mogu zakačiti dva-tri pitanja, računam mu, pet puta tri je petnaest pitanja, puta dvije minute
to je pola sata; ostalih trideset minuta popuniće vodi-telj, pa zna kako oni postavljaju pitanja, trude
se da na njih i odgovore...
A tek kašljanje i skanjivanje, pokušavam da ga nasmijem, ako svi kahnu po tri-četiri puta, to je
dvadesetak dubokomisaonih priprema za govor o ljepoti življenja koja čeka ovaj narod; eto, i tu
će

103

REFIK OSMANOVIĆ
potrošiti nešto vremena, na kraju neće imati kad da kažu sve što su htjeli, voditelj će prekinuti
emisiju, isteklo vrijeme...
Uzalud. I dalje je nervozan, blijed poput kre-ča, drhtavom rukom lista debelog «Vujakliju». Pi-tam
ga šta će mu to.
Naš narod voli, kaže, kad mu govoriš nera-zumljivim jezikom, misli da si učen i obrazovan,
stručan, sposoban da ga vodiš i odlučuješ umjesto njega, pa ti vjeruje i ne sumnja u tebe...
Na stranu, što se sve može reći ljepše i jasnije na-šim jezikom, ali to su naše riječi, govor koji
poznajemo, pa nam odzvanja nekako šuplje i istro-šeno...
Zato, Hamo je smireniji, naš narod ne vjeruje kad se govori njegovim jezikom; najviše vjeruje
stran-cima, pažljivo sluša prevodioce i u njihovim tira-dama lovi svjetliju budućnost. Eto, tako će i
on, sutra uvečer, nastojati da govori što nerazumlji-vije, da bi mu narod vjerovao i poštovao ga.
Smijem se. Bogami, nije daleko od istine, ka-žem mu. Njemu kao da je malo lahnulo.
Ujutro dolazi izmučen, kao da je dva mjeseca ratovao na Treskavici. Ganjalo ga, veli, cijelu noć
nije izlazio iz WC-a. Ako bi malo i zaspao, gorko se osmjehuje, sanjao bi TV voditelja Fejzu kako
ga davi šnjurom od mikrofona i tjera ga da prizna gdje su pare od donacija.

104

MREŽA

Oko podneva telefonira mi Safer. Pričao je maloprije sa Hamom, veli, taj je gotovo pukao, izgubio
se, ne zna šta da radi; možda će mu na putu do TV doma otkazati srce, a možda će i pobjeći kući,
sakriti se negdje... Pošto učešće u TV emisiji ne smijemo otkazati, bilo bi dobro da idem umjesto
njega, samo kako to da izvedemo, da ga ne uvrijedimo, skoro je podjetinjio... Ako i ode, može šta
uprskati...
Eto, bilo bi mu draže da uzmem učešća u planira-noj emisiji, zna da ću se snaći, vjeruje u mene kao
u nikoga, samo da budem pažljiv sa Hamom; moram to uraditi nekako diplomatski, pa valjda znam
kako se radi, budući ministar mora sve znati, smije se...
Zbilja ga mrzim. Taj stari prepredenjak ne preza ni od čega, jednostavno uhvati čovjeka za vrat i
baci u vodu. Nije ga briga, da li zna plivati ili ne. Istina, ni trunke se ne bojim otići na tu prokletu
televiziju, ali mi smeta način na koji mi Safer to saopštava, pet do dvanaest, a ti se Kiko snalazi.
Bilo kako bilo, on je naredio, moram izvr-šiti.
 Kako ide? - pitam Hamu ulazeći u čarobnu sobu. - Šta si se toliko snuždio? Televizija nije,
bolan, ono što misliš, meni bi to bilo kao šetnja do Vrela Bosne.

Upalilo je. Istog trena se hvata za ponuđenu slamku, nije ni čudo, bila je jedina. Prilazi hitro i grli
me, glas mu treperi, kao u lošeg trgovca dok

105

REFIK OSMANOVIĆ

nudi još lošiju robu.

 Pa, šta misliš, da ideš ti? Nikad ti to ne bih zaboravio... - poljubi me kao najrođenijeg. -
Biću ti zahvalan dok sam živ... Hoćeš li? - gleda me ta-ko molećivo, da bih pristao otići i na
Sjeverni pol, i to pješke. - Da je to, bar, u ovoj sobi, da dođu ovdje i da me snimaju, da pričamo,
bilo bi mi svejedno... Ali, tamo... - zašuti i priđe prozoru.
Rekao mi je ono što odavno znam. On je siguran samo u svojoj čarobnoj sobi, tu je neko i nešto, iza
tapaciranih vrata osjeća se bezbjedan, niko mu ništa ne može. To je njegovo utočište, džennet.
Televizija je ulica, vašar, svi gledaju, procjenjuju, hvataju riječi i na licu traže istinu i laž, seciraju
čovjeka poput leša; na kraju obično govore o mla-ćenju prazne slame.
 Ići ću ja... - trudeći se da ne prasnem u smijeh, kažem tiho.

Okreće se zabezeknut, tren me gleda otvore-nih usta, vidim kako mu radost umiva lice, a onda mi
pritrčava raširenih ruku...
U TV studiju sam bio miran, kao da sam se rodio pred kamerama.
Uvečer, pitam Belmu kako sam izgledao na TV. Nije gledala, veli, išla je sa Zinkom u kupovi-nu, a
znamo kakva je Zinka kad kupuje, nikad prestati...

106

MREŽA

Ali, djeca su snimila emisiju, kao da se pravda, pogledaćemo kasnije zajedno.

107
REFIK OSMANOVIĆ

6.

Prva mi je čestitala Zinka.

Nazvala me je u ured čim sam stigao, glas joj je iskren, kaže da sam bio pravo dobar, odlično sam
se snalazio i izbjegavao zamke; malo je voditelj pretjerao, često naglašavajući da sam bio borac od
prvog dana rata, ali to je valjda da narod vidi kako borci vladaju, nije se džabe ginulo; na TV
izgledam super, žao joj je što nije snimala pa da me češće gleda, smije se...
Ne čujem je više.
Saznanje, da me je Belma lagala i da sinoć nije bila sa Zinkom u kupovini, tresnulo me poput
groma.
Krv mi je jurnula u glavu, soba postaje ringišpil, tonem u vrtlog pitanja i sumnje; pokuša-vam da se
iskoprcam i trezveno razmislim, ne mogu, kažu da srce ne može boljeti, lažu...

108
MREŽA

Ruke mi se tresu dok okrećem Belmin broj na poslu, moram odmah znati zašto je lagala, gdje je
bila sinoć...; hitro spuštam slušalicu, taština pobje-đuje...

Zar mene da prevari?

Pitanje ječi kao crkveno zvono u gluho doba noći, jeka se odbija od zidove sobe i raznosi mi
mozak, i dalje ne mogu da mislim; buljim u kalen-dar na zidu kao da na njemu piše istina, brojevi
igraju, smiju se, trojka mi se zabada u oči svojim rogovima...

Rogovi!
Osjećam svrbež, tamo gdje bi trebali biti, nesigurno podižem ruku, skoro kroz zube se smi-jem
olakšanju kad ih ne napipam; kao u snu prila-zim prozoru i gledam prolaznike, koliko li ih zna da
su rogonje, znam da ih je više što ne znaju, najviše je onih što slute i šute...

Da šutim?
Najednom mi postaje jasno, da tumaram oko-lo bježeći od bolnog pitanja; no, ono je u zatrova-noj
krvi, iskri još od prvog trena, sad već probada, hoće napolje, guši me, konačno mi provaljuje prsa
uz prigušen krik...

Ko!?
Ko je taj s kim je skrnavila našu svetinju, ko je slinio po njoj ostavljajući svoj smrad, čiji li dodiri
blješte na njenoj koži i na koga misli dok diše u našoj postelji?
109

REFIK OSMANOVIĆ

Iznenada, poput voza, sobom protutnja pita-nje, zašto mi se Zinka nudi, možda zna za Belmi-nu
nevjeru, možda me žali, možda...?
O, majko moja...!

Ubiću Safera!
Kradomice je gledam dok postavlja večeru.
Tražim promjenu u njenom hodu, pokretima, pokušavam otkriti neki trag na licu, rukama, nastojim
iščeprkati tajnu iz veselog joj oka...
Zašto je vesela, nasmijana? Frizura joj je uredna, našminkana je s ukusom, malo, sva mi je nekako
drukčija, a ista; na momente mi se čini, da mi se nabacuje, kao konobarica trgovačkom putni-ku u
nekoj mi poznatoj provinciji...
Lijepa je moja Belma.
Kasnije je mirišem loveći tuđi smrad, lomim je, iznenađena je mojom žestinom; tjeram je, i
očekujem, da bude drukčija; pomno joj pratim pokrete nastojeći da uhvatim promjenu, oslušku-jem
jecaje, uzdahe...
Dok spava, duboko u noć hvatam šumove, nadam se da će progovoriti u snu, čekam riječ izdajicu...
Ujutro brijem nepoznato lice, izgužvano, bez očiju; vidim glavu oronulog starca, ogrnutog
nemirom i strahom.
Moj džehennem me je našao.
Rat je bio dječija igra.

110

MREŽA

7.

Kopnim.
Slutim i šutim.
Belmi ne govorim ništa; pet dana i noći gorim u džehennemskoj vatri, u očima sagovornika tra-žim
podsmijeh ili žaljenje; nalazim dvosmislenost u njihovim riječima, ne jedem, pušim kao nikad prije,
proklinjem dan kad sam zavirio u Ministar-stvo...
Belma je zabrinuta. Tjera me doktoru, u nje-noj brizi vidim iskrenost, na trenutke sam siguran da je
nevina i olakšanje mi takne prsa, a onda, poput ptice zloslutnice doleti pitanje, gdje je bila dok sam
ja na TV izigravao Saferovu budalu?
Pitam se, nisu li se njih dvoje dogovorili da zamijenim Hamu u toj prokletoj emisiji, da budu
sigurni da ih neću iznenaditi, možda je i Hamo umiješan...?

111

REFIK OSMANOVIĆ

Ne vjerujem više nikome.

Moram saznati, gdje je Safer bio u to vrijeme, konačno mi postaje jasno da ga samo tako mogu
isključiti; čudim se, zašto mi je važno da to ne bude on, ako je već bio neko, zar je bitno ko je?
Ipak, po svaku cijenu moram znati, nazvaću Zinku, vrijeme je.
Sena, kao da je shvatila o čemu se radi. Prvo je mislila da sam ljubomoran zbog njenih «studij-kih
putovanja», a onda me je počela zagledati, ispitivati, uzalud sam je ubjeđivao da mi je prora-dio čir,
kaže da joj je jasno o kakvom se čiru radi; tješi me kao dijete, vrijeđa me njena neiskrenost, čini mi
se da uživa, likuje...
Kakav apsurd!
Ljubavnica me tješi, jer sumnjam da me sup-ruga vara.

Uvečer zagledam djecu, tražim svoje crte na njihovim licima, izgubila se i ona očigledna slič-nost,
sve se potopilo u vrtlogu sumnje i bola.
Ja više nisam živ.
Moj leš se šunja ruševinama bivšeg života, vapeći da udahne mrvu zraka.

112

MREŽA

8.

Aida je došla na posao.

Prošla su dva mjeseca od Adine smrti. Tuga je čini nekako ljepšom, isplakane oči joj bistre, u njima
nazirem olakšanje, iskru života; gledam je radoznalo, na tren bježim iz svog džehennema.
Razišla se sa mužem, priča mi, vratila se kod majke; on je ostao sa svojom frizerkom, i dalje pije,
nije je briga, ionako ih je samo Ado držao zajedno; on je bio nit što ih je vezala, tanahna nada u
njegovo ozdravljenje nije im dala da se raziđu; to je nešto poput stida, kao ono, eto, šta će narod
reći...
Najradije bi otišla negdje vani, mora vidjeti sa Saferom, on i njena majka su od dvije sestre, veli,
valjda će je smjestiti u neku ambasadu...
Ne čujem je više.
Pominjanje Saferovog imena, vraća me u moj

113

REFIK OSMANOVIĆ

džehennem, Aidu gledam drukčije, sad je ne žalim, pomalo mi je krivo što i ona ima neke veze sa
Saferom; nije mi više ni lijepa, stara želja se topi...
Pita me, kako joj stoje mahrama i duga suk-nja, riješila je sad tako da nosi, bar neko vrijeme,
možda i zauvijek; misli da joj to sad i priliči, a i lijepo se osjeća; kaže da je imala neki poticaj
iznutra, iz srca...
 Lijepoj ženi sve lijepo stoji - gledam je u oči i mislim na Safera. - Ali, najljepša je gola... -
namjerno sam bezobrazan, očekujem da se naljuti i izađe.

Blago se zarumenila, osmijeh joj se stidljivo smiješta u oči i za tren se pretvara u želju, fino vidim
kako joj oko iskri i nudi tajnu, miluje me.
Uzimam je u ruke, treperi kao jasika na laho-ru, osjećam joj glad, dugo je bila bez muške ruke;
skoro kradomice se privija uz mene, plašljiva je poput vjeverice, ne diše...
Večeras će biti sama, govori sporo kao da krade riječi, majka će ići sestri; hoću li doći, pita.
Hoću, naravno da ću doći.
Ja sam slijepac, što s mačem u jednoj i srcem u drugoj ruci, pokušava pobjeći iz džehennemske
vatre.

114

MREŽA

9.

Pukla tikva!
Sena ulijeće poput vjetra, sjeda na ivicu stola, skida desnu cipelu i nogom me dira tamo gdje naj-
više godi, smije se; nema mi druge, veli, moram biti ministar, htio ili ne, noćas su tako odlučili.
Nisam zbunjen, svejedno mi je, njene riječi kao da me se ne tiču; mislim samo na Safera, tek sam
sinoć shvatio kakvo je đubre, Aida mi je ispričala neke stvari.
Bože, kako se samo davala, svaka me kost boli, umirala je, kao da je godinama čekala priliku.
Pukla im tikva, ponavlja Sena, Safer i Hamo se zakačili; izgleda da je Hamo zagrabio više od
Saferove «uobičajene procedure»; iza Safera stoje ljudi sa kojima je u talu, sad su stisli Hamu,
jedini izlaz mu je da podnese ostavku; neka kad je levat, gladan je, mogli su ga lahko oročiti za
sva vreme-

115

REFIK OSMANOVIĆ

na, poslati ga u odmaralište na Barama...

Kad budem ministar, moram igrati po pravili-ma, poštovati dogovore, zna se šta je čije, Sena je
ozbiljna i preozbiljna; samo tako mogu opstati u prvom timu, sam nikako, a i ona će uvijek biti tu,
paziće me, savjetovati, opomenuti na vrijeme...
Jedino, veli, opet je načula nešto u vezi Sadi-ka; kao, eto, mnogo se ubezobrazio, ne poštuje više
nikoga, proziva sve redom, došlo je do samog vrha; gore se čude ko ga drži, bilo bi dobro otpustiti
ga po kratkom postupku, zašto da zbog njega rizikujem karijeru; da je sreće, bar, radi mene bi bio
fer, ovako..., ko zna, lahko možemo odletjeti obojica...
U prvi mah, ne shvatam težinu njenih riječi, prolaze kraj mene i udaraju u zidove, gube se po
ćoškovima, a onda se vraćaju sve zajedno, poput roja pčela zuje mi oko glave, ujedaju me, njihove
žaoke mi lede krv, prodiru do mozga, parališu mi misli, pokrete, usta mi se suše, gubim dah...

Da otpustim Sadika!?
Zar da okrenem leđa jedinom čovjeku koji mi ovdje nešto znači, najdražem prijatelju; zar da
ugasim jedinu svjetlost u ovom tunelu, u kojem prikaze i strašila igraju sramne igre?
Tek sad mi je jasno, da je on moje utočište, mehlem za rane, njime perem savjest, bježim mu od
sebe...

116

MREŽA

On je moja živa uspomena, podsjeća me na dane kad nismo mislili ni na život ni na smrt, samo je
sutra bilo važno, naše sutra, nismo ga baš ovako zamišljali.
Telefon zvoni i vraća me u sobu, vidim nema Sene, nisam primijetio kad je izašla, skoro sa stra-
hom dižem slušalicu.
Saferov glas je mehak, kao da prikriva zabri-nutost, znam da nije tako, hoće da osjetim važnost
trenutka.
Hamo je maloprije podnio ostavku, veli, valjda je shvatio da nije dorastao obavezama; on je uvijek
znao da Hamo nije dobar izbor, ali, eto, kad nisam htio...
Gore su odlučili da preuzmem dužnost, imaju puno povjerenje u mene; on mi predlaže da ovaj put
prihvatim, uvijek će mi biti pri ruci, pomoći će mi u svakom momentu...

Ministar!
Nekad sam mislio, da ću se radovati ovom trenu, čekao sam ga kao praznik, dan koji mora doći.
Pitam se, da li sam se prošli put zbilja uplašio ili nisam prihvatio zbog Hame? Možda mi je Hamo
poslužio kao izgovor, a možda sam i bio svjestan da nisam dorastao izazovu? Ne znam.
Znam, da se sad ne bojim. Niti se radujem. Ja sam studeni
kamen na kojem sjedi Sadik, pucam
117

REFIK OSMANOVIĆ

pod njegovom težinom, pukotine odmah prekriva

mahovina, krije ih od mene i od njega, mene boli, on još ne osjeća ništa.
Safer i dalje govori; dobro bi bilo, kaže, da dođem do njega, da se dogovorimo oko još nekih stvari,
ali možda je i bolje ovako, telefonom, naprečac, manje će boljeti; zna on koliko mi znači Sadik, ali
što je previše-previše je, prešao je sve granice; gore svi znaju za njega, znaju i da je moj prijatelj, da
ga štitim; on mi dođe kao kamen na vratu, ne da mi da plivam, vuče me da potonem zajedno s njim,
moram se oteti, pa valjda imam mozga...
Odozgo mi poručuju da ga odmah otpustim..., ili da odemo obojica...
Pričaćemo još danas, poslije džume... Doći ću, zar ne?

Mrzim Safera!
Ja sam kockar, što drhtavom rukom bira ponuđene karte, svjestan da ću možda dobiti jednu partiju,
a izgubiti igru.

118
MREŽA

10.

Sanjam čarobnu sobu...

U Haminoj fotelji sjedi Sadik, smije se, česti-ta mi, veli, na mudroj i hrabroj odluci, pa i bilo je
vrijeme da ga neko najuri; stvarno je prešao sve granice, ne zamjera mi nimalo, kaže, zna da su me
natjerali; čuj, molim te, tako ucijeniti čovjeka, pa ko bi između vlasti i prijatelja izabrao tamo
nekog Sadika; vlast je vlast i tu nema dvojbe...
Snaći će se on, ionako mu je dosadilo u ovom pozorištu, glumaca mu je preko glave; jedino, eto,
kao da ga malo peče, trunčicu, što sam ga baš ja otpustio, zar nisu mogli to drukčije uraditi, ali
fakini su fakini, valjda su htjeli da nas obojicu boli...
Ne treba da brinem, smije se grohotom, nije ovo ništa šta nas je moglo snaći; nego, da se pridržim
za njega...

119
REFIK OSMANOVIĆ

Čarobna soba se odvaja od zgrade, bešumno se vrti ukrug, plovimo iznad grada; kroz prozor vidim
poznate kvartove, ljudi nas odozdo gledaju, pokazuju rukama, čude se...
Nišićka visoravan gori.
Dušmani nadiru sa svih strana, eksplozije raz-nose nebo, vidim crne rupe u plavetnilu, velike
krhotine se poput stakla zabadaju u polje, zemlja ječi, boli je...
Sadik mi se negdje izgubi.
Njegova Enisa plače i nosi Dinu; otkud oni ovdje, pitam se, trčim da joj pomognem; tjera me od
sebe, ne treba joj moja pomoć, veli kroz suze, šta sam joj učinio Sadiku; dječiji plač nadjačava
eksplozije, jeca visoravan...
Nema Sadika.
Na brežuljku iznad potoka, vidim Belmu i Safera, mašu mi; Safer se smije, tresu se okolna brda,
smijeh odjekuje dolovima, gubi se u šumi, vraća se i raznosi mi prsa...
S nožem u ruci trčim ka njima, ne mičem se, sve su mi dalje; bistri potok buja, za tren je ogromna
rijeka, mutna, nosi ostatke rata, huči... Belma plače, suze joj poput biserja padaju u vodu, vidim ih
kako se kotrljaju, svjetlucaju na mutnoj vodi, mame me da ih pokupim.
Bacam nož i skačem u vodu.
Otimam se bujici, hoću na drugu stranu, moram; Belma i dalje plače, sama je, onaj skot je

120
MREŽA

nestao...
Gubim snagu, voda me uvlači u sebe, davim se, Belma vrišti; Aida i Zinka jašu na trupcu, (ot-kud
one!?), pružaju mi ruke, penjem se na balvan, gledam okolo, tražim Belmu, nema je...
Trupac se raspada i pretvara u iverje, sve troje smo u vodi; spašavamo se i potapamo, žene vrište,
pokušavam da izvučem bar jednu, ne znam koju ću, dvoumim se, voda ih guta, nestaju...
Sena sa obale baca mrežu, hvata me poput ribe; vuče, težak sam ili je ona nejaka, ne može sama,
zove Safera...
Izvlače me i vješaju visoko, na granu; koprcam se u mreži, prljava voda se cijedi s mene, mokro
sam klupko što se otelo čobanici.
Sena i Safer se smiju, bježe...

Gdje je Sadik?!
Šta radim gore, pita me poznati glas, ko me je tako umrežio poput šunke, šta sam to sebi dozvo-lio?
Amir je smrknut, vrti glavom, briše s lica prljav-štinu što kaplje s mene, izmiče se i sjeda na panj.
Molim ga da me skine, spusti na zemlju, puca mi kičma u toj prokletoj mreži. Jok, veli, takvi treba
da su stalno u mreži, upakovani i sklonjeni, da ne smetaju narodu; samo ne zna, gorko se
osmjehuje, gdje nabaviti toliko mreža...
Eto, skoro plače, zaboravili smo šta nam se sve desilo, i opet će nam se desiti isto; oni nam se sa-

121
REFIK OSMANOVIĆ

mo osmjehnu, pruže nam šarenu lažu, a mi, kao djeca, sve zaboravimo, zanesemo se igrom, da bi
na kraju oplakali...
Naše grlo, čisto i bijelo, uvijek je mamilo nož..., Amir jeca, i uvijek će ga mamiti...
Oni su stalno spremni za krvavo kolo, rado se u njega hvataju, samo im treba prava muzika, svirač
da ih pokrene...
A svirača, Bog dao, imaju kao niko...
Opet ga molim da mi pomogne.
Odmahnu glavom i propade u zemlju.

Gdje je moj Sadik?

Zar nismo zajedno došli na visoravan? Gdje li je nestao? Možda je našao Enisu i sina, pa su
zajedno odletjeli čarobnom sobom, spasili se. Ali, zar ta soba sad nije moja? Pa, ja sam ministar...
Mreža stiska, guši me.
Zovem Sadika, zovem, zovem...
Nestaje mi daha, hvata me panika, vrištim...

Budim se u znoju. Pidžama se zalijepila za mene, halapljivo dišem, gladan sam svježeg zraka,
ustajem i otvaram prozor.
 Zvao si Sadika - budna je i Belma. - Valjda si nešto sanjao - dodaje zijevajući.
 Valjda - rekoh u noć ne okrenuvši se.
122

MREŽA

11.

Ustajem u svitanje.
Brzo se spremam i još brže vozim na Čengić Vilu. Moram razgovarati sa Sadikom.
Stojim pred njegovim vratima, nemam snage da pozvonim; subota je i tek je sabah, pravdam se
sebi, nije red da ih budim ovako rano.
Odavno nisam bio na Vrelu Bosne, sinu mi. Pože-ljeh, kao nikad prije, da oslušnem žubor vode na
izvorištu, da na tren budem dio tog vječnog mira.
Znam da bježim, ali bježim.
Vozim brzo, kao da me pod Igmanom čeka olak-šanje.
Dočeka me Sadik!
Snaći će se on, mislim, a i pomoći ću mu da nađe drugi posao, izvan tog Ministarstva. Pa, sredio je
stan, kupio vikendicu i auto, imaju butik, neće se patiti...

123

REFIK OSMANOVIĆ

Sigurno se neće ljutiti na mene, shvatiće da nisam imao izbora, nije dijete, vidio je šta i kako se
radi, valjda mu je jasno da je sam kriv, pustio je jeziku na volju, pretjerao je, šta ću mu ja...
Tumaram okolo, gledam rijeku kako bježi, zavidim joj; ne mogu nikud, Sadik me ščepao za prsa,
ne popušta, svojim plavim osmijehom magli mi vid...
Slušam vodu, šapuće vječnost, na tren se smi-rujem; prebiram san iz prethodne noći, Sadik se
iskrada, opet me ostavlja na milost i nemilost Amiru...
Vidim ga, korača stazom pored rijeke, puši, ide ka meni, smrknut, ne gleda me, oči mu bježe s
vodom, sjeda...
Šta to radim, pita ne skidajući pogled s vode; vidi da mi je teško, veli, kako li će tek biti Sadiku;
jedino, eto, ne zna da li me boli zbog Sadika ili zbog mene; prijatelja se lahko odreći, pogotovo kad
ti ne treba, samo je teško kasnije živjeti sa sobom...
Ali, kaže, možda ne bi trebao da brinem toliko, možda je Sadikova nafaka na drugom mjestu, a
Allah insana vodi tamo gdje mu je suđeno...
Istina, gleda me kradomice, teško je biti sevepom nečijem jadu.
Zna on, opet me ne gleda, u šta sam se uvalio, muka se sad svega odreći, vlast je ponekom milija od
djeteta; shvata dobro kako mi je, ne bi mi bio u
124

MREŽA

koži; šta god uradim, kajaću se...

Suza mi golica oko, grize ga, klizi niz obraz i kvasi usnu, mami drugu, treću...
Plačem, ližem svoje suze kao pas rane; okus soli me vraća u djetinjstvo, odavno nisam bio tamo,
bezizlaz me vuče u doba bezbrižnosti; sad već je-cam, istresam bol u vodu, trujem je na samom
vre-lu, smrdi moj jad...
Ustajem i umivam se, hladna voda mi godi, razgoni misli, jutarnja svježina suši mi oči; palim
cigaretu, žudno vučem dva-tri dima, bacam je, bježim sa izvorišta...
Jutros sam isplakao svog Sadika.
Ja sam prosjak, što sa štapom u jednoj i zavežljajem u drugoj ruci, prolazi kraj bratove kuće.

125
IV DIO
REFIK OSMANOVIĆ
MREŽA

1.

Čarobna soba, nije više čarobna.

Mjerim je umornim korakom kao zatvorsku ćeliju, a perzijaner je izlizana ponjava što mi klizi pod
nogama.
Ne prilazim prozoru. Plašim se, da ću ugledati Sadika kako mi maše i smije se.
Kad su mu uručili rješenje o otpustu, bio sam izvan zgrade, izmišljenim poslom; nije me tražio,
kažu, samo se nasmijao i rekao da mu poselame ministra.
Očekivao sam da će me nazvati kući; nije, ni Enisa se ne javlja Belmi; gurnuti iz naših života,
odlaze tiho, bez žaljenja, ponosni.
Vlast ne treba prijatelje, sigurno će reći Sadik, nego oni nju.
 Zašto si zabrinut? - pita Sena i lopovski se osmjehuje. - Pa, sve je ispalo kako treba.
Konačno

129
REFIK OSMANOVIĆ

si ministar...
Šutim. Gledam je i pitam se koliko je ona doprinijela da budem u ovoj sobi, ili je presudilo to što se
Hamo zamjerio Saferu? Možda je i moja sposobnost pomogla..., a možda..., možda...
Pritajena rana se otvara, peče, žešće nego pri-je truje mozak; sumnja me hvata za grlo, opet davi,
uzdah se pretvara u krik, ječi soba...

Možda je Belma poturila leđa?!

I, konačno, sve se ruši. Ono malo skrivene radosti ispada iz njedara i razbija se, krhotine zvone i
utapaju se u jauk...
Pitam se, zašto se Belma toliko radovala, šta joj znači što je supruga ministra, zašto je beskraj-no
čeznula da bude «gospođa ministarka»? Da li je bila spremna platiti svaku cijenu?
 Misliš na Sadika, zar ne? - opet se Sena osmjehuje lopovski. - A, možda ti je i Aida u gla-
vi? - dodade brzo, skoro ljutito, bez osmijeha. - Načula sam nešto...

Zinka!
Zaokupljen Sadikom, na nju sam i zaboravio. Ona je moja nada, možda spas, utjeha sigurno; ona je
slamka za koju se hvatam u trenu, nježno je držim da se ne prekine, skoro da je osjećam u rukama.
Sa četrdeset godina, ja sam umoran starac što drhtavom rukom čeprka po starom ruksaku, nada-

130
MREŽA

jući se da će naći davno zaturenu uspomenu, koja će mu produžiti život.

 Hoćeš li večeras doći? - Sena je uporna da mi prodre u misli, bar da ih poremeti. - Odavno
nisi bio... Ili je večeras na redu Aida? - fino vidim kako joj sijevaju oči.

Šutim. Grčevito se nastojim sjetiti, gdje sam ostavio papirić sa Zinkinim brojem telefona na poslu.
Čvrsto sam riješio, da Saferu počnem vraćati dugove. Odmah.
Danas je tačno godina, otkad sam u Ministar-stvu.

131

REFIK OSMANOVIĆ
2.

Moja osveta je krvava.

Audi se trese poput Banjaluke.
To je bila Zinkina ideja, da ne rizikujemo, veli, najsigurnije je u autu, najmanje su šanse da nas
neko vidi; Sarajevo je malo, moramo biti oprezni, ko bi ostao živ da Belma i Safer saznaju, zamisli
bruke...
U tjeskobi auta, odlično se snalazi. Vidim da joj nije prvi put.
Sad joj je malo lakše, smije se, odavno je željela da ovo uradimo, još dok sam se zabavljao sa
Belmom bila je zaljubljena u mene; ne žali nimalo, voljela bi kad bi se češće viđali...
Od Safera, veli, nema baš neke fajde, uvijek je u nekim svojim kombinacijama; vlast i pare su od
njega napravile računovođu, samo sabira i oduzi-ma, muti...; a žena traži svoje, opet se smije, to je

132
MREŽA

normalno, zar ne?

Doduše, ona mu ne svijetli, ko zna šta radi kad ni-je s njom; možda i sad ima neku, prije je imao...
Baca dopušenu cigaretu i navaljuje na mene, gladna je i žedna, razuzdana; neumorna je i željna
igre, kao dijete kad se dograbi tuđe igračke; maštovita je poput slikarice, grčevito steže kist i žuri
da oživi sliku dok joj nije pobjegla.
Sklonjeni u mraku, zasuti pregrštima lažnih želja, pomažemo jedno drugom, tješimo se i ubija-mo
svoje boli, stavljamo mehlem na rane znajući da im nema lijeka, svetimo se...
Moja osveta nije potpuna.
Volio bih, da Safer gleda ovaj urnebes, da ga prsa zabole, da se otrov iz moje krvi pretoči u njegovu
poganu; da mu bol cijepa utrobu i ledi mozak, pa da misli samo na jedno i proklinje dan kad je
dodirnuo moju Belmu.
 Safer je uvijek bio ljubomoran na tebe - šapuće Zinka. - Još dok smo se zabavljali...

Slaba utjeha, mislim, kamo sreće da nisam nikad vidio ni nju ni njega; možda je zato i spustio šape
na Belmu, boljelo ga odavno, pa ga dopalo i da se osveti.
 Kad smo te gledali na TV, opet je bio ljubo-moran - smije se. - Poludio je kad sam rekla da
si zgodniji i od voditelja Fejze, nije mi dao ni da snimam...

133

REFIK OSMANOVIĆ
Eksplodiram!
Radost nadire iz mene, potapa nas oboje; opet je lomim, nije joj jasno šta se dešava, nespretno mi
uzvraća, već je umorna; pita šta mi je, lažem da sam sretan što sam s njom, šta bi mi drugo bilo, pa
uvijek sam je želio...
Noćas sam radostan, dijete sam.
Belma nije bila sa Saferom, dok sam ja bio na TV. Bože, kako sam mogao i sumnjati u nju? Zar
moja Belma?
Pa, gdje je onda bila?
Trijeznim se u trenu, poput pijanca bačenog u ledenu vodu.

134

MREŽA
3.

Kod kuće, još jedna tišina.

Ali, Belma je stara mudrica, odmah je uhva-tila trunku radosti u mom oku, vrti se, nestrpljiva je da
sazna šta se desilo.
Osmijeh joj je pomalo nesiguran, pobjegne joj i pritaji se; vraća se bojažljivo oprezan, čeka...
Čekam i ja.
Neću dozvoliti, da shvati, da sam sumnjao u nju i Safera. Izdržao sam opaku džehennemsku vatru,
sad kad tinja, puno je lakše.
 Danas sam bio sa Saferom - lažem joj. - Opet mi nudi, da nešto zajedno radimo vani... Šta
misliš?
 Ne znam - gleda me radoznalo, shvatila je da hoću nešto drugo i da je uvod nevažan. - Ti
znaš bolje, ti ćeš i odlučiti.

135

REFIK OSMANOVIĆ

 Danas mi je, konačno, rekao da sam se na TV odlično snašao - nestrpljiv sam i žurim.
  Pa i jesi, to svi kažu...
 Gledao je sa Zinkom...
 A s kim bi drugim... - zašuti, oči joj radosno sijevnuše, iskren smijeh napuni sobu, pritrča i
zagrli me. - To je to, dakle... - ljubi me. - Ljubo-moran si... Shvatio si, da sam lagala, da nisam
bila sa Zinkom u kupovini...

Bila je kod Džanićke, u kozmetičkom salonu, veli, imala je dogovoren tretman, nije htjela da
otkazuje; Džanićka bi je sigurno zezala, iako se onaj njen ne skida s televizije... Htjela je sakriti od
mene, išla je i prije, stid ju je bilo da prizna da ide na ta dotjerivanja... Čini joj se da je
zapostavljam, kaže, počela je sumnjati u svoju privlačnost, tako je i krenulo; poslije se osjeća
nekako sigurnijom, zna da je to varka, ali..., sve je varka, život se i sastoji od njih, zar ne?
Drago joj je što sam ljubomoran, opet me ljubi, pokazujem da mi je stalo do nje, nada se da to nije
muška sujeta...
Maloprije je vidjela radost u mom oku, sigurno nisam radostan što mi je lagala da je bila sa Zin-
kom...
Naravno, jasno joj je o čemu se radi, sumnjao sam da je bila sa Saferom; zna da mi je bilo teško sve
ovo vrijeme, vidjela je da se nešto događa sa mnom, mislila da je to zbog Sadika...

136

MREŽA

Može zamisliti kako mi je lahnulo, kad sam saz-nao, da su me Zinka i Safer zajedno gledali na
TV...
Žao joj je što se sve tako zbilo, nehotična laž nani-jela mi je bol; pa nisam dijete, znam ja nju, nikad
me ne bi prevarila...
Uostalom, ništa se ne može sakriti, o tome bi trebao i ja da vodim računa.
Nego, danas je svraćala kod Enise u butik...
Šutim i slušam.
Radosno sam dijete, što je uspjelo sastaviti svoju igračku.

137

REFIK OSMANOVIĆ

4.

Enisa, nije više Enisa.

Potpuno je druga žena, veli Belma, dočekala ju je hladno, kao da su se svađale zbog međe, ni kahvu
joj nije ponudila.
Ostaće oni živi, rekla joj, i dosad su se snalazili bez nas; Kiko se ponaša kao da je Boga za bradu
uhvatio, vlast mu udarila u glavu, najbolje prijate-lje tjera od sebe...
Sadik se zakleo, da nikad neće s njim progovoriti ni riječi, mislila je da će mu srce pući, teško mu
je kao da je ukopao brata... Sad je malo došao k sebi, hvala Bogu, valjda je shvatio kakvi su ljudi...
Uzalud joj je pokušavala objasniti da ja nisam kriv, da je Sadik tražio i našao đavola; nije je ni
slušala, kaže... Htjela je kupiti bluzu, reda radi, nije joj dala; pun je grad butika, rekla joj, što mora
kod nje kupovati...

138

MREŽA

Na kraju ju je skoro izgurala iz radnje.

Belma briše suze.
I meni se stislo.
Na trenutak se kajem što nisam otišao zajed-no sa Sadikom, ionako mi je pun kufer Safera i ostalih;
djeci sam obezbijedio budućnost, ni unuci se neće žaliti.
Čarobna soba mi igra pred očima.
Kako ste, gospodine ministre, čujem glasove; tražio vas onaj, tražio vas ovaj, cvrkuće sekretari-ca
Naza i guta me pogledom; Aida i Sena se utrkuju kao dvije srne na proplanku...
Vozač Đono, otvara vrata novog pasata i pita jesam li dobro spavao; Hamdija se smije i veli da sve
ide, da bolje ne može...
Kako ostaviti sve ovo?
Da li sam zakasnio?
Ja sam pijanac, što naslonjen na zlatni šank, traži da popije još koje piće prije fajronta.

139

REFIK OSMANOVIĆ

5.

Cijelu noć sam mislio na Sadika.

Ni jutro mi nije promijenilo misli.
 6 Pa, vi ste tako blijedi - dočeka me ujutro vo-zač Đono. - Jeste li bolesni?

Jesam, mislim, bolestan sam. Evo, ukopao sam i drugog prijatelja; poslije Amira izgubio sam i
Sadika; prvog je odnio život, ubio ga njegov po-nos; drugog sam ubio ja, otjerao ga od sebe, odre-
kao ga se... Jesam, bolestan sam, razara me najsta-rija i najteža bolest poznata ljudskom rodu; zbog
nje su roditelji davili djecu, a djeca njih; brat je ubijao brata, ne da bi našao lijeka, nego, da bi
sačuvao bolest samo za sebe, uživao u njenoj neizlječivosti i hranio se njenim otrovom...
 Hoćete li doktoru? - iskreno je brižan Đono.

Mudra i dobra starina, pred penzijom, čitav

140

MREŽA

život voza vlast, a nikad je nije okusio, sretnik.

Naslijedio sam ga od Hame.
Rođak mu, veli, dobar i pošten, usta ima jezika nema, neka ga još malo, ovo do penzije; kad je bio
dobar onima prije nas, valjaće i nama...
 Nisam bolestan - kažem Đoni. - Samo, ni-sam dobro spavao.
 Možda zbog Sadika? - iznenadi me on.
Nije upoznao boljeg i poštenijeg čovjeka u životu, kaže Đono, da ga na ljutu ranu priviješ; nema
dlake na jeziku, ali zbori pravo, nikad krivo; takav čovjek i gotovo, to mu je i dohakalo, ne može
svašta da gleda...
Eto, on skoro četrdeset godina voza vlast, šuti i gleda svoja posla, svega se naslušao i nagledao, ali
ovo što se sad radi, prešlo je sve granice...
Ne zna što ovo govori baš meni, valjda što osjeća da sam dobar čovjek, nekako sam drukčiji od
ostalih, a možda i što će u penziju za koji dan, pa se ne boji...
Da bude iskren, veli, iznenadio se kad sam otjerao Sadika, i mnogi drugi su; Sarajevo je mahala, svi
se mi znamo jedni preko drugih, ljudi se čude...
Eto, kad je već počeo, reći će mi još nešto, pa neka bude šta hoće...
Oni, prije nas, jesu uzimali, veli, grabili su, ali su davali i narodu, pomalo, ali redovno; ovi sad,
odnesoše sve, na narod i ne misle, kao da ne postoji...

141

REFIK OSMANOVIĆ

Samo gledaju da udovolje strancima; ulagujući se i ugađajući im, čuvaju svoje guzice, pomažu im
da
nas rastjeraju po bijelom svijetu...
Izvinjava se, ako je bio bezobrazan, kaže tužno, ministar je ministar, ali sad mu je nekako lakše; i
opet, veli, siguran je da sam ja drukčiji od ostalih, kao da sam zalutao u ovu krčmu, u kojoj se ne
zna ni ko pije ni ko plaća; u stvari, zna se ko plaća...
Izašao sam iz pasata s ruksakom kamenja na leđima, što mi ga je Đono utrpao za desetak minu-ta.

142

MREŽA

6.

Svaka mu je na mjestu.
Hodam po sobi, natovaren riječima Aziza Đone. Saginjem se poput hamala, pokušavam naći
najbolji položaj; uzalud, teret me žulja, pritiska, pucketaju mi kosti i klecaju koljena; nutrina se
grči, hoće da izbaci napolje jad stisnut u meni; damari su napete strune što cvile elegiju, bolno
trepere...
Neka si proklet, Azize Đono!
Zar si mi morao, baš jutros, na sabahu, reći sve ono što odavno znam?
Sekretarica mi najavljuje Aidu. U glasu joj netrpeljivost, zamišljam kako je davi.
Aida plače. Sena ju je stisla, veli, ne popušta; govori joj da se okani mene ili će je najuriti, nema tog
Safera na svijetu koji će joj pomoći, spasiti je...

143

REFIK OSMANOVIĆ

Teško joj je, ne zna šta da radi, šmrca, uvukao sam joj se pod kožu, samo misli na mene; prokleta
Sena, hoće sve da drži pod svojom šapom; Safer i mnogi drugi je se boje, ona ih drži u šaci,
odrađuje im prljave poslove; zato je često vani, iznosi im pare...
Da je nije strah, veli, sve bi ispričala i iznijela u javnost, pa neka ih strpaju tamo gdje im je mjesto;
valjda bi se tako oslobodila i Sene.
Doduše, njoj niko drugi i ne smeta osim ona; ne da joj da se raduje sreći, što ju je iznenada snašla...
Nada se, uzima me za ruku, da se ja ne bojim Sene, da sam drukčiji od ostalih, nešto joj iznutra
govori da je tako...
Na tren bježim od Đone i zamišljam Belmu, kako otvorenih usta, zabezeknuta, sluša i gleda Aidu;
vidim Senu, kako sigurna i nasmijana, poka-zuje diplomatski pasoš aerodromskom službeniku;
Safer nemoćno sliježe ramenima, dok ga Aida moli da je zaštiti; čujem Sadikov smijeh...
Aida i dalje priča...
Njene riječi mi gode, hvatam ih kao dijete pahulje snijega, uživam samo tren u njihovoj ljepoti,
tope se i nestaju, bile su i nema ih.
  Riješićemo to - kažem Aidi, ispraćajući je iz svog života.

Ne shvata, ohrabrena je i polahko se smiruje, umiljava se poput mačke, prede; skoro radosna kreće
ka vratima, zastaje, vidim dvoumi se, na

144

MREŽA

kraju kaže:
 Možda se ono, sa Sadikom, i nije moralo onako završiti...

Opet čujem Sadikov smijeh.

145
REFIK OSMANOVIĆ

7.

Aidin je miris još lebdio u sobi, kad je ušla Sena.

 Šta ovo smrdi? - upita zajapurena njušeći zrak.

Smijem se.
 Šta se smiješ? - šišti poput zmije. - Još da-nas ću je otjerati...
 Briga me - kažem ravnodušno. - Uradi šta hoćeš.
 Lažeš - i dalje šišti. - Izašla je od tebe vese-la, vidjela sam je. Nisam te dovela ovdje radi
nje...
 Ti me dovela?!

Vidim, zaletjela se, ne može nazad, zna da je poznajem bolje nego iko; pratim joj oči, bježe, lice joj
se trza, sva se lomi, na tren je neodlučna; sjeda,

146
MREŽA

jedna suza se probija i klizi niz obraz, gotova je...

Jeste, veli, ona je sve isplanirala.
Safer joj je pomogao, nisam valjda mislio da sam ga slučajno sreo na parkingu ispred svoje zgrade;
ona je otišla na more, da ne bude tu, da ne posumnjam...
Morala je tako uraditi, briše suzu, kad je vidjela da neću da mi ona pomogne, a i zaslužio sam da
bu-dem neko u ovoj zemlji...
Boli je mladost, kaže, pogriješila je kad smo se razišli, napravila je šarenu lažu od svog života,
uzdiše, nikad me nije prestala voljeti; uvijek je tražila nešto više, srljala je poput slijepca što laže da
vidi...
Nikad mi ne bi rasturila porodicu, spremna je da me dijeli sa Belmom; a, eto, sad, kad je od mene
napravila nekog, guram je od sebe, zapostavljam je, tražim mlađu...
Ne iznenađuje me njena priča, od Sene me ništa ne može začuditi, ni iznenaditi.
Jedino joj ne vjerujem, da mi ne bi rasturila poro-dicu. Zar postoji žena spremna da dijeli
muškarca?
 Hoćeš li doći večeras? - pita skoro stidljivo.
 Neću - kažem iskreno. - Svega mi je preko glave... Mislim da ću sve napustiti, podnijeću
ostavku - iznenadiše me vlastite riječi.
 Ostavku!? - uzviknula je i počela se smijati. - Nikad, Kiko moj, nikad... Suviše si zagrizao,
mila ti je vlast, pokazao si to na Sadiku...

147
REFIK OSMANOVIĆ

Sikće poput zmije, palaca jezikom, ujeda me tamo gdje najviše boli; njen otrov mi prodire u
krvotok, mozak mi ne radi, hladan znoj mi curi niz leđa, ne vidim i ne čujem ništa..., samo Sadikov
smijeh...
 ... mislim da si bio pregrub, mogao si to sa Sadikom i drukčije riješiti - jedva hvatam njene
riječi.
 Podnijeću ostavku - ponavljam kao u buni-lu, ne znam da li me čuje. - Sit sam i tebe i
Safera..., svega... Zovnuću novinare i sve im ispri-čati... Reći ću narodu, šta mu čini njegova
vlast... Sve...
 Prvo izaberi šaht - probudiše me njene rije-či. - Doći ćeš večeras kod mene, da
razgovaramo... Svakako ćeš doći.
 Neću!
 Hoćeš, hoćeš... - opet sikće poput zmije. - Bilo bi nezgodno da Belma sazna...
 Ucjenjuješ me!? - skoro vrisnuh.
 Ne - smješka se podmuklo. - Spašavam ti život... Čekam te večeras oko osam... Doći ćeš?

Šutim i gledam je. Ne mogu da skinem oči sa njenog vrata, ruke mi drhte, dlanovi su već vlažni...
Zamišljam, kako stišćem taj nekad dragi vrat, stiš-ćem, stišćem...
 Doći ću - promucah.

148
MREŽA

8.

 Šta je s tobom? - dočeka me Belma na vrati-ma. - Izgledaš kao da si sve pokopao.

 Podnijeću ostavku - kažem. - Ne mogu vi-še...
 Samo preko mene mrtve! - vrisnula je i zajecala.

Ko je taj Sadik, Belma plače, da zbog njega ostavim sve za šta sam se borio; zar je on preči od
porodice, važniji od budućnosti naše djece? Za sve što mu se desilo, sam je kriv; koja bi to vlast, na
svijetu, dozvolila da neko pljuje po njoj i vrijeđa je; šta je to sebi umislio, svi su loši samo je on
dobar; ostao bez noge, pa mu svako kriv...
Sad, kad sam ministar, veli mirnije, imam odgo-vornost i obavezu da pomognem ovom napaće-nom
narodu; zar nakon mjesec dana da podnesem ostavku, šta će svijet reći?

149
REFIK OSMANOVIĆ

 Do sada nisi pominjala narod - ironičan sam. - Uglavnom sam pomagao samo nama.

Više je ne slušam. Gledam je i pitam se, kako li bi reagovala da sazna za Senu i Aidu, za Zinku...
Sve sam sigurniji, da bi je umirilo objašnjenje, da je to bio jedini način da dođem do ministarske
fotelje, prepreke koje sam morao savladati. Bože, kome li je vlast milija, meni ili mojoj Belmi?
 Malo ću prošetati - izlazim misleći na Seni-nu ucjenu. - Treba mi zraka.

Moram kod Sene. Njen mi se vrat, poput kob-re, izvija pred očima.

150
MREŽA

9.

Selčo!
Selim, komandir čete, ljepota od čovjeka, sto-ji na autobuskom stajalištu pod mostom na Cigla-
nama; snužden, mršaviji nego u ratu, zamišljen poput mnogih, zagledan u ništa, ne vidi me.
Selčo! Tako smo ga svi zvali, i komandant. Kakav je to borac bio, neustrašiv, smiren i pame-tan;
komandir kojeg su svi voljeli i poštovali, čuvao je svoje borce kao rođenu djecu.
 Selčo, gdje si brate? - spuštam mu ruku na rame, očekujem da mi se obraduje.

Okreće se sporo, gleda me kao neznanca, lista davno bačeni album tražeći moju sliku, prisjeća se...
 Oh, to ste vi, gospodine ministre...
 Pusti, Selčo... Ja sam Kiko - zbunjen sam vi-

151
REFIK OSMANOVIĆ

še nego on. - Sjećaš li se, kako smo ih rasturili na Pajtovskom brdu i Okruglici? Hoćemo li na kah-
vu?
Polazi nevoljko.
Živi u Vogošći, priča mi poslije drugog pića, u tuđoj kući. Njegovo je sve spaljeno, a i da nije, šta bi
tamo, Zvornik je sad na kraju svijeta...
Demobilisali su ga odmah po Dejtonu, kaže sjet-no, volio bi da nisu, ali nije imao nikoga da mu
pomogne; ne radi mu ni žena, on se pomalo snala-zi ovdje na pijaci, prodaje cigare, i eto, tako...;
hrani i školuje dvoje djece, i majka je s njim, otac mu umro proljetos, nije dočekao da mu se ispuni
san, da se vrati u svoju Klisu...
Ganja da ide u Ameriku, pri kraju je, nada se da će otići idućeg mjeseca...
Samo, oči mu iskre, što je bliže cilju sve mu je te-že; teško je ostaviti Bosnu, veli i gleda po zadim-
ljenoj pijačnoj kafani, i svoj narod...
Vidim, bori se da ne pusti suzu.
Moj Selčo, aždaha božija, dva puta ranjavan i dva puta predlagan za zlatnog ljiljana, nikad ga nije
dobio, nije imao ko da pogura. Moj Selčo, duša od insana, bori se da ne pusti suzu. Borim se i ja, i
naručujem piće i mezu.
 Pusti Ameriku, nemoj ići - stežem ga za ramena. - Zaposliću vas oboje, i tebe i ženu...

Kasno je, odmahuje glavom, zadužio se kod ljudi, puno ga je koštalo, trebalo mu je brdo papi-

152
MREŽA

ra, valja vratiti dugove...

 Ja ću ti dati, vratićemo sve, nemoj ići...

Gleda me s čuđenjem. Nije mu jasno šta se dešava. Nije ni meni. U ovom momentu, učinio bih sve
na svijetu, bar tako mi se čini, da Selču zadržim u ovoj prokletoj zemlji za koju je krvario.
Valjda se perem zbog Sadika, sinu mi.
Opet zovem konobara.

Nema ovdje budućnosti, okuražen pićem Sel-čo mi istresa u lice, hoće da vodi djecu iz ovog jada;
zar da ih osudi, da čitav život budu sluge gorima od sebe?...
Ne ide se njemu u Ameriku, on će ionako brzo krepati, možda neće dočekati ni sljedeći rat, smije
se..., ali, djeca su djeca...
Rastajemo se kao dva stranca, što su ubijali vrijeme ćaskajući na peronu željezničke stanice. Ono
malo sjećanja, pomiješano s alkoholom, nije bilo dovoljno da učvori prekinutu nit.
 Čuo sam, šta je bilo sa Amirom - kaže Selčo odlazeći. - Ali, za Sadika, ne znam ništa...
Dobra ste vi ekipa bili, dobra...

Čujem Sadikov smijeh.

Uzimam taksi.
Neka Sena ide do đavola, ionako kasnim dva sata.

153
REFIK OSMANOVIĆ

10.

Polupijan i hrabar, stojim pred Sadikovim vratima.

Zvonim.
Otvara Enisa, namrgođena, šta hoću, pita.

7 Moram razgovarati sa Sadikom...

Nema ga, veli, nije kod kuće; zaposlio se kao noćni čuvar u nekoj privatnoj firmi, otišao je prije
mraka...
 Gdje je to? Moram...

Ne zna, negdje je na Stupu; uostalom, šta će mi Sadik, otjerao sam ga kao psa lutalicu, kaže, trebao
sam o tome prije misliti; zatvara mi vrata pred nosom.
Kod kuće, panika.
Belma i djeca uznemireni, Adisa plače; zašto nisam ponio mobitel, pita Belma, Safer je zvao tri

154
MREŽA

puta, naglašava, rekao je da ga obavezno nazo-vem; pobogu, jesam li pio negdje u kafani, šta ako
su me vidjeli?...
Šutim.
Čujem Sadikov smijeh.
I cijelu noć mi se smije.

155
REFIK OSMANO VIĆ

11.

Ujutro me Safer dočeka u čarobnoj sobi.

Gleda kroz prozor.

Što pravim konja od sebe, ljut je kao ris, o kakvoj to ostavci govorim, jesam li mahnit; kakvi
novinari, kakav narod; hoću li to, da mi se taj na-rod smije kao zadnjoj budali?...
Znam li u šta se upuštam, pita malo mekše, šta rizikujem, zar ne mislim na porodicu, jesam li
svjestan šta me može trefiti?...
Zašto nisam o svemu razmislio prije, opet je ljut, nego što sam se uhvatio u kolo; rado sam
prihvatio igru, niko me nije tjerao, sad moram poštovati pravila...
Sinoć sam se ponašao kao dijete, veli, napio sam se u kafani, (otkud zna!?), a svi znaju da sam
ministar, pa pijan, na Čengić Vilu kod Sadika...

156
MREŽA

Puno me nešto boli taj Sadik, kaže, možda to i ne zaslužuje; jesam li se ikad zapitao kako je stekao
sve ono što ima, što malo ne razmislim, ne raspi-tam se...?
Aida će danas preći u općinu, našao joj je solidno mjesto, veli, izgleda da ona loše utiče na mene...
Smijem se.
Čujem i Senin smijeh.

On sad mora ići, nastavlja tiše, ima važan sastanak; moli me da ne pravim gluposti, bilo bi mu
iskreno žao da mi se nešto desi, valjda mi je jasno u kakvom osinjaku živimo; ne zna hoće li biti u
prilici da mi pomogne...
Saferove riječi su poput ljetne krupe, što je iznenada zasula selo, strpano u zavjetrini pod planinom.
Odzvanjaju kao grâd po plehu kolibe, u kojoj moja majka sipa mlijeko u velike drvene sudove
poredane po čađavim policama, pazeći da joj koja kap ne pobjegne.
Njegova priča ode s njim, nevrijeme prestade naglo kao što je i počelo, nije me dohvatilo.
Sklonjen u djetinjstvo, čujem majčin glas; njen miris, pomiješan s mirisom tek pomužena mlijeka,
leluja po čarobnoj sobi...
Čujem i babu, kašlje u avliji; ljuti dim mi štipa oči, na svom stolu vidim otvorenu duhansku kuti-ju,
miriše žuta škija; lijepo čujem škljocanje upa-ljača austrijanca, miriše benzin...

157
REFIK OSMANOVIĆ

Uvijek, kad me samoća uhvati za grlo, kad mi je teško i kad mi se stisne, pretvorim se u dijete i
bježim u zavičaj; hvatam drage zvuke i mirise, što poput mehlema prijanjaju na dušu i razgone
strah; iz starog ognjišta, kao žišku, iščeprkam snagu da idem dalje, u pepelu nađem nadu i
olakšanje...
Brodolomac sam, što pluta pučinom, na vrati-ma rodne kuće.

158

MREŽA

12.
Telefon šuti.
Niko me ne traži, niko ne ulazi u čarobnu so-bu. Nema čak ni Sene.
Sam lutam zavičajem.
Mislim na rahmetli roditelje; vidim im svaku boru, sjećam se bezazlenih svađa, sitnih nespora-
zuma, dragih riječi...
Opet me žuljaju prve cipele od krute kože, cijelu noć milujem dugo željene farmerice, jedva čekam
jutro da obučem svoje prvo odijelo i krenem na teferič... Otac i majka me gledaju zaljubljeno, lije-
po mi stoji, vele, mogao bi se i ženiti, smiju se...
Bože, da li sam im ikad rekao da ih volim?
Gore proplanci zasuti suncem, trepere breze i jasike, miriše smrča...; dozivaju se čobanice i
odjekuju zvonca, dolajavaju se psi..., njišti Beći-rov zekan...

159

REFIK OSMANOVIĆ

Plaču moja brda i dolovi, ječi moj zavičaj!

Alea iacta est!
Znam šta moram i neću nazad.
Zadržavam se duže nego obično, sređujem sto, cijepam nepotrebne papire; iz zgrade izlazim skoro
u suton, dočekuje me sparno avgustovsko predvečerje i nervozni Đono, kao da mu je krivo što sam
se zadržao; mrmljam ispriku, krećemo, čudi me njegova ćutljivost; vidim, uznemiren je, nešto nije
kako treba, šutim i gledam u njegov potiljak, oči nam se sreću u retrovizoru, njegove bježe; pitam
se, koliko će još izdržati da ne progo-vori, čekam...
 Prate nas - kaže na kraju. - Dvojica u bije-lom golfu...

160

MREŽA

13.

Moja zgrada je naslonjena na brdo, desno od kosog lifta. Svako stubište ima dva ulaza, donji sa
parkinga, i gornji sa ulice koja odvaja sljedeći blok po vertikali.
Stanari koriste ulaz koji im odgovara, zavisno na kojem su od osam spratova.
Izlazeći iz auta, registrujem bijelog golfa ka-ko se uvlači na parking.
Pozdravljam osmijehom Đonu i ne osvrćući se nestajem u ulazu.
Žurim uz stepenice, prolazim treći sprat na kojem je moj stan, pa četvrti, peti..., pri vrhu se već
bolje vidi, ljetni sumraci su nekako duži.
Nadam se, da moji pratioci ne znaju za gornji ulaz i da me neće dočekati, a i ako znaju, sigurno ne
očekuju da ovo uradim.
Izlazim oprezno na ulicu, nema ih; žurim des-

161

REFIK OSMANOVIĆ

no i obilazim blok, spuštam se stepeništem između zgrade i nadvožnjaka, pa lijevo ispod mosta i
prelazim ulicu...
Gledam kroz mrak natkrivene garaže, ograđene metalnim mrežama, bijeli golf je na istom mjestu,
stojim minutu i posmatram ga, ništa se ne dešava.
Molim Boga da je Asaf u redakciji, znam da je uveče uglavnom tamo, valjda nisam hude sreće.
On je jedini novinar na svijetu, kojem bih povjerio svoju priču, znam da je ne bi izvitoperio, ne bi
me iznevjerio.
Siguran sam, da ne bi ispustio ni jednu riječ, cijena nije bitna; takav je čovjek, sazdan je od istine i
principa, naći će načina da objavi moju ispovijest, kad bi ga i života koštalo.
Upoznali smo se prve ratne jeseni, skoro pred zimu. Nikad neću zaboraviti njegove stare patike i
užarene oči, dok je, zasipan susnježicom, pričao okupljenim borcima kakva će biti država za koju
ćemo se izboriti.
E, moj Asafe!
Prolazim kroz pijacu na Ciglanama, većina dućana su zatvoreni. Na izlazu, oni najuporniji još nude
cigarete, gledam ima li Selče; žurim niz Pat-riotske lige, nakon tridesetak metara skrećem lije-vo,
pa između zgrada izlazim na Bolničku ulicu, a onda hitam Čekalušom prema Mejtašu...
Bijeli golf se, uz škripu kočnica, zaustavlja ispred mene; tren stojim paralisan, ne znam šta da

162

MREŽA

radim, hoću da se okrenem i trčim nazad... Iz auta izlazi djevojka, maše nekom unutra i ulazi u
zgradu.
Golf odjuri dalje.
Tek sad se preznojih, hladnoća mi curi niz leđa, noge drhte...; smijem se, s oskorušom u ustima.
Ne mogu da se sjetim Asafovog broja telefo-na, a uvijek sam ga znao, nemam ga ni u mobitelu;
hvata me panika, ne smijem mu u redakciju, tamo uvijek ima onih što pomno prate da neko ne
ugrozi državu, posebno su plaćeni da registruju sve što je sumnjivo...
Spašava me trafika na Mejtašu, vidim Asafo-ve novine, kupujem ih i nestrpljivo listam, nalazim
broj redakcije...
Mrak i ja se trkamo ulicom Mehmed-paše So-kolovića, skrećem u Petrakijinu i kod Olimpijskog
muzeja se dvoumim, da li da siđem stepeništem ili da idem okolo...
Vrijeme je, da nazovem Asafa.
Strijepim, hoće li se javiti.
Tu je, veli mi ženski glas, upravo je krenuo. Radujem se.

8 Moramo se vidjeti - glas mi je miran, bar mi se tako čini. - Za pet minuta u parku...
9 O.K. - kaže Asaf. - Biću na dnu, kod trafike.

Produžavam Petrakijinom do Muzičke akade- mije, skrećem desno i zavijam u Dženetića čikmu,

163

REFIK OSMANOVIĆ

pa preko Markala...
Komunalci dovršavaju umivanje pijace, priprema-ju je za sutrašnje sitne prevare.
Prelazim tramvajsku prugu i ulazim u pasaž, pre-ko puta bivše «Dalmacije», što izlazi na Ferhadiju.
Moje šesto čulo, izoštreno u ratu, opominje me na opasnost.
Iz tame pasaža zagledam prolaznike, nema ih mnogo; poluprazna je i ljetna bašta preko puta u
parku, gledam lica, jedno po jedno...
Na dnu parka, u oskudnom svjetlu, nazirem Asafovu siluetu, visoku i mršavu; poznao bih mu i
sjenu na asfaltu.
Pružam korak, gledam Asafa, hoću preko ulice...
U istom trenu, vidim tri prilike kako ga grabe i poput vreće ubacuju u veliki bijeli automobil.
Povlačim se u mrak.
Iz drugog auta izlaze četverica i u parovima žure parkom, zvjeraju okolo...
Dolazi bijeli golf, istrčavaju još dvojica.
Sigurno oni što sam ih ostavio na Ciglanama, mislim, šta li bi mi uradili da im padnem šaka?
Okrećem se i trčim nazad.
Kod Katedrale, uzimam taksi i vozim se na Bjelave. Miran sam i razmišljam.
Sreća je, pa Asaf ne zna ništa, i oni znaju da ne zna, to će mu spasiti život.
Koji sam ja glupan. Ni u snu nisam mogao pomis- liti da me prisluškuju. Jednostavno, to mi nije
palo

164

MREŽA

na pamet. Ne znam, ni da li se može prisluškivati mobitel. Možda su prisluškivali i Asafovu

redakci-ju, takve uvijek prisluškuju, pogotovo ako ih ne kontrolišu.
Isključujem mobitel.
Počinjem shvaćati s kim imam posla i da ništa neće prepustiti slučaju. Sve će učiniti da se zašti-te.
Hvata me strah za Belmu i djecu. Ubjeđujem sebe, da im ništa neće učiniti dok sam u bijegu; valjda
im je jasno, šta bih tek tada bio u stanju uraditi, kad ovo činim zbog Sadika.
Sa Bjelava se spuštam pješice niz Višnjik, do raskršća za Breku, uzimam drugi taksi do Grbavi-ce,
izlazim kod stadiona i vraćam se nazad kroz mrak između zgrada...
Treći taksi me vozi na periferiju.

165
V DIO
REFIK OSMANOVIĆ
MREŽA

1.

Kucam na vrata prijateljeve kuće.

Čudi me njegova smirenost, nije iznenađen što me vidi; smješta me u lijepo uređeno potkrov-lje,
pita treba li mi što...
 Imaš li pištolj?

Nema, veli, ali do jutra će mi nabaviti, dobiću ga sa jutarnjom kahvom i novinama, nada se da neće
biti kasno, ozbiljan je.
Ne pita me šta se događa, zašto sam tu, zna da je nužda i to je dovoljno; radoznalost mu nikad nije
bila mahana, a ni vrlina, zato mi je i prijatelj; zna postaviti stvari na njihovo mjesto, brzo misli,
praktičan je i racionalan, hladan.
Biće u susjednoj sobi, kaže, ako mi šta zatre-ba dovoljno je da kucnem u zid, čuće on, neće
spavati...

169
REFIK OSMANOVIĆ

Miriše svježa lamperija.

Potkrovlje plovi na talasima noći, njiše se so-ba, molim gluho doba da me uvuče u san. Uzalud.
Pokušavam da mislim na Belmu i djecu, njihovi likovi mi izmiču, bježe; Belma ponavlja davno
izgovorene riječi: «Ne sadi, bolan, tikve sa đavo-lom». Uzimam mobitel, u trenu riješen da je nazo-
vem; trzam se, opržen spoznajom da samo to i čekaju.
Oni ne praštaju.
Šta li će biti sa Asafom, pitam se. Nekako sam siguran, da mu se neće desiti ništa loše, bar ne ono
najgore. Molim Allaha da mu pomogne, čov-jek nije ništa kriv, osim što je novinar; ja sam ga
uvalio u belaj, a mogao sam sve drukčije uraditi.
Šta mi je trebalo da govorim Seni o ostavci i novi-narima, bio sam brzoplet, možda nisam ni imao
iskrenu namjeru, možda sam lagao i nju i sebe; ko zna, da li bih, i šta, ispričao Asafu da smo se
sasta-li, nismo se sastali i ne znam.
Što više razmišljam, sve sam sigurniji, da su me isprovocirali jer su me pratili; kao da su me
natjerali, da prihvatim njihovu igru, da se ponašam onako kako oni očekuju. Njihov strah isključuje
alternativu, teži samo eliminaciji vlastitog uzroka.
Zora dolazi s prvim pijetlovima, vuče me u polusan, ljetna noć nikad nije bila duža.
Otvaram prozor.
Volim glas i miris sarajevske periferije, nikako mi ne da da odrastem.

170
MREŽA

2.

Svitanje me miluje snom.

Majka me zove, nježno me budi, njena ruka mi je na čelu; svanulo je, kaže, moram ustati da tjeram
stado na pašu, i danas će biti vrelina... Babo kašlje; trebalo bi za rose, veli, oboriti Brezice, trava je
zrela, polegla...
Pridižem se, sjedim i trljam oči: babo savija još jednu cigaru, miriše kahva, na fijakeru se puše topa
i varenika, majka vruć hljeb prska vodom i prekriva ga lanenom krpom; gladan sam...
Zvuci ranog jutra, uvlače se kroz odškrinuta vrata.
Lupanje me vraća u potkrovlje, otvaram oči, sunce je već u sobi; pred vratima se oglašava domaćin,
hitro ustajem i otključavam...
Budan sam, valja mi se nositi sa zbiljom.
Na velikoj tepsiji unosi kahvu i doručak, pru-ža mi hrpu novina, iz džepa vadi pištolj i kutiju
171

REFIK OSMANOVIĆ

municije; nenaspavan je, vidim, i zabrinut. Provje-ravam pištolj i stavljam ga za pojas, srčem
kahvu, listam novine...

Pretučen novinar!!
Sinoć je, u ranim večernjim satima, pretučen poznati novinar Asaf T., urednik nezavisnog lis-ta...
Huligani su ga napali dok se iz redakcije vraćao kući, a imenovani nam je izjavio, da nema pojma o
čemu se radi, ni ko bi to mogao biti, te da vjeruje, da je posrijedi nesporazum...
Policijska istraga je u toku.
Tako piše najtiražniji «Dnevnik».
U Asafovim novinama ni riječi. Pametan je on, ima vremena, čeka.
 Zvala je maloprije Sena - kaže domaćin. - Rekao sam joj da još spavaš...
 Budalo! - vrisnuo sam i jurnuo na vrata.

Upravo je izašla iz taksija i ugledavši me na stepenicama, mahnula je veselo.

 Mislio sam da zna gdje si - čujem iza leđa zbunjenog Hamdiju.

Da li je zbilja zbunjen, pitam se, ili igra svoju igru?

Gledam čas jedno čas drugo, u ruci mi je pištolj, oboje su zabezeknuti, Sena širi ruke...
 Sama sam... - muca sa dna stepeništa. - Da ti želim zlo, ne bih bila ovdje, došli bi drugi -
brzo se pribrala.
172

MREŽA

Ne vjerujem joj i zvjeram okolo, očekujem da se pojave kratko ošišani momci, osluškujem zvuke
automobila, gledam Senu...
 Sama sam - penje se uz stepenice. - Sama sam...

U oku joj vidim stari sjaj, čudim se, odavno ga ni-je bilo; jasno mi je, da se nešto dešava s njom,
počinjem joj vjerovati.
 Sama sam - uzima me za ruku. - Došla sam, da ti ispričam neke stvari, prije nego napraviš
još koju glupost - oči joj iskre, sjaj im se utapa u suzu. - To sam ti htjela ispričati preksinoć, ali
nisi došao, imao si preča posla u kafani... Jučer ti nisam htjela smetati, mislila sam da će te
mahmur-luk opametiti... Bože, kako miriše lamperija! - sje-da na kauč i zatvara oči.

Hamdija se iskrada iz sobe.

173
REFIK OSMANOVIĆ

3.

Bio sam osuđen na smrt!

Rekla im je, ako se Kiki nešto desi, sve će ih pozatvarati, neće im se ni za trag znati, upamtiće je za
sva vremena. Njoj ne smiju ništa, sve ih ima u džepu, znaju da se osigurala ako joj se šta dogo-di;
sigurna je, da mole Boga, da ne nastrada ni slučajno u saobraćaju..., smije se...
Preuzela je obavezu, da će srediti sve sa mnom, objasniti mi neke stvari; malo sam prenaglio, kao i
svaki pošten čovjek, zaboljelo me zbog Sadika, nisam znao o čemu se radi...
Sadik je radio za njih, veli, skoro od prvog dana, bio je provokator.
Bacao je drvlje i kamenje na vlast, a onda bi snimao šta drugi govore, uvijek je nosio diktafon u
džepu, ponekad bi pravio i bilješke.
Bio je pravi majstor, svi su se pred njim lahko

174
MREŽA

opuštali, vjerovali mu, valjda što je invalid...

 Lažeš!! - vrištim. - Šta će ti ta priča?! Sadik nikad ne bi...
 Pokazaću ti njegove bilješke - Sena gleda u pod. - Daću ti i trake, preslušaj ih, ima i tebe
dosta...

Safer ga je vrbovao, nastavlja Sena, on voli da se igra ljudima, misli da su svi kvarni poput njega.
Trake i bilješke, Sadik je davao njoj, ona ih je prosljeđivala Saferu...; ostavljala je i kod sebe
ponešto, uglavnom što se ticalo mene.
Zauzvrat su mu obezbijedili donaciju da popravi stan; Safer mu je, kao invalidu, sredio poslovni
prostor, a ona je, preko humanitarne organizacije, pomogla da dobije prilagođen automobil,
polovan ali dobar...; bilo je i nešto keša...
Potkrovlje ječi, puca.
Lamperija pršti na sve strane, zabada mi se u meso, krvarim; Senine riječi su kanonada što me
rastura, ima me svugdje osim u meni, nestajem, gubim se u bolnom prihvaćanju istine.

Zar, moj, Sadik?!

A onda su, Safer i ekipa, riješili da provjere mene, Sena i dalje gleda u pod, da se uvjere koliko mi
je draga vlast.
Imali su sa mnom, veli, velike planove, vezane za buduću privatizaciju.
Trebao im je čovjek iz naroda, običan, borac, neko
Zora dolazi s prvim pijetlovima, vuče me u polusan, ljetna noć nikad nije bila duža.
Otvaram prozor.
Volim glas i miris sarajevske periferije, nikako mi

175

REFIK OSMANOVIĆ

koga mnogi znaju, kome će se vjerovati...

Nešto kao paravan.

Zato su me i natjerali, da biram između ministarske fotelje i Sadika, Sena me gleda u oči kao da
žali što se sve desilo, Sadika su već bili istrošili, nije im više trebao...
Ona nije reagovala, sliježe ramenima, i njoj se bio smučio.
 Lažeš... - mucam. - Sadik nije... - jecaj dola-zi naglo, uranjam lice u šake i suzama kvasim
dlanove. - Lažeš...

176
MREŽA

4.

Šok polahko jenjava, prihvaćam istinu.

Saznanje, da me je Sadik izdao prije nego ja njega, tjera me da se trijeznim, da zagrizem gorku
voćku zbilje.
Topi se kajanje što sam ga otpustio iz Ministar-stva, i bol se neosjetno iskrada; ostaje samo razo-
čarenje što, bar on, nije ostao dosljedan sebi, neu-prljan.
Valjda sam to i očekivao od njega, da bih ja mogao biti drukčiji.

Imam li pravo da mu zamjeram?

Za godinu dana sam obezbijedio budućnost djeci i unucima; mirne duše mogu otići da živim gdje
hoću; moj prljavi trag sakriće drugi, da se ne bi ugušili u zajedničkom smradu; zaklinjaće se u moje
poštenje i dobre namjere, u moju stručnost i radinost, što sam ih nesebično ugradio u obnovu

177
REFIK OSMANOVIĆ

zemlje.
Moje je samo da šutim.

Sadik je navodio druge da kažu šta misle, da bi na kraju nadrljali jer ne misle kako treba.
Bio je naš čuvar; čuvao nas je, kao i mnogi drugi, od dragog nam naroda, da bismo mogli na miru
raditi šta hoćemo i uzimati koliko nam treba.
Njima smo dali utjehu, mi smo uzeli sve ostalo.
 Hoćeš li sa mnom? - prekide mi Sena misli. - Da preslušaš trake...
 Nema potrebe, vjerujem ti...
 Pa, šta ćeš?
 Ništa - velim. - Idem se presvući, pa u Mini-starstvo.

Zadovoljstvo joj prekri lice.

Belma je izgubljena.
Nije otišla ni na posao.
Umrla je od straha, veli, nije smjela nikoga da zove, da pita gdje sam; mislila je da mi se desilo
najgore, pogotovo što mi je mobitel bio isključen.
Asaf je pretučen, bilo je sinoć kasno na TV, odmah joj je sinulo da je to vezano sa mnom; djeci je
rekla da sam na službenom putu...
Šta će biti s nama?
 Ništa - kažem. - Sve je sređeno.

Oči joj se, u trenu, pune zadovoljstvom.

178

MREŽA

Oko podne, svraća mi Safer.

Pričamo o običnim stvarima, gledamo kroz prozor, pijemo kahvu, šetamo po čarobnoj sobi,
smijemo se...
Ne pominjemo prethodne događaje, sad je sve na svom mjestu; idemo dalje, ništa nije ni bilo.
Odlazi nasmijan i zadovoljan, drag sam mu.
A sinoć me bio halalio.

Sena ulazi već treći put.

Vidim, očekuje zahvalnost, teško joj je da prevali pitanje; zausti, pa se povuče, plaši se moje
reakcije; to mi odgovara, tjera je u nesigurnost i jača joj želju, pruža mi mogućnost da je kontro-
lišem.
Sjaj u njenom oku, daje mi za pravo.
Ima vremena.
Pokazaće im Kiko, svima, kako se igraju prljave igre.

10 Mogla bi nam sutra pripremiti pastrmku - kažem tiho i uzimam je u ruke.

Radost joj navire iz očiju.

Na samom polasku kući, zvoni telefon.
 Treba vas Sadik - cvrkuće Naza i sipa mi na glavu vjedro ledene vode.

Drhtim, mokar do gole kože.

179

REFIK OSMANOVIĆ

5.

Vozim na Vrelo Bosne.

Sadik traži da se vidimo; moramo razgova-rati, kaže, razjasniti neke stvari; biće tamo za sat
vremena, može i kasnije, kako mi god odgovara...
Glas mu je miran, kao da me pita hoćemo li na utakmicu.
Stigao je prije mene, vidim na parkingu crve-nu fiestu. Dok silazim ka izvoru, osjećam slabost u
nogama.
Sunce se polahko sklanja iza Igmana, sjenke se izdužuju i žure poljem na Ilidžu.
Sadik sjedi na klupi i zuri u vodu.
Ustaje, ide mi u susret, osmjehuje se, pruža ruku...

Čuo je za moju avanturu sa savješću, veli, znao je da će me zaboljeti što sam ga najurio; valj-da mi
je sad lakše, kad sam saznao ostalo...

180

MREŽA

I njemu je teško, uzima kamenčić i baca u vodu, zato me je i zvao.

Počeo mu je bježati san...
Nije imao izbora, sliježe ramenima, morao je prihvatiti Saferovu ponudu.
Enisa mu se bila popela na glavu, potpuno se pro-mijenila; stalno je zvocala i žalila se na neimaš-
tinu; valjda je vidjela kako se živi u Njemačkoj...
Otud je i donijela nešto novca, uvijek mu je to nabijala na nos; tjerala ga je da otvore neku radnju,
da nađe poslovni prostor...
Najteže mu je bilo, kaže, kad bi mu govorila da se uzalud borio i da je bez veze izgubio nogu; da bi
mu bilo bolje da je pobjegao s njom, pa da su otiš-li bilo gdje, i na kraj svijeta, samo da nisu
ovdje...
Morao joj je pokazati da nije tako.
Poslovni prostor, donaciju za stan, automo-bil..., sve je prihvaćala kao nadoknadu za njegovu nogu;
kad bi joj dali cijeli svijet, bilo bi joj malo...
Kao da je ona invalid, a ne on, veli.
Nada se da ga razumijem, gleda me u oči, on nije bio u prilici da uzme koliko mu treba; teško je
kad čekaš milostinju; neki uzimaju koliko hoće, drugi šta im daju, treći ništa...
Da bude iskren, sad gleda u vodu, plašio se da ga Enisa ne ostavi. Ne bi mogao živjeti bez sina,
ubio bi se.
Stotinu puta mu je rekla, da je nesposoban za život i da će umrijeti kokuz.

181

REFIK OSMANOVIĆ

Stresoh se, na njegove zadnje riječi.

Naravno, Enisa ne zna šta je on odrađivao za Safera, ni da je za to nagrađivan; kivna je na mene što
sam ga otpustio, on nije, zna da su me ucijenili...
Volio bi, da Enisa ne sazna istinu, gleda me mole-ćivo, neka ostane ovako kako je, valjda mu to
mogu učiniti.
Bilo mu je teško neku noć, kad sam im dolazio na vrata, nije se smio pojaviti; Enisa mi je slagala
da je našao posao.
Šutim i gledam vodu.
Izvire, žubori, bježi...
Teče...
I tako stoljećima.
Pitam se, koliko je duša, prije nas dvojice, slušalo njen šum, huku; koliko ih je gledalo igru kapljica
i odsjaj sunca, grlilo se i šaputalo o ljubavi, gasilo žeđ i glad za ljepotom...
Slušali, gledali i nestajali.
Odnijelo ih vrijeme.
I nas će.
Doći će drugi.
Slušaće, gledaće i nestajaće.
Izvor će uvijek biti tu.
Voda će teći.
Ko zapravo teče, pitam se, mi ili voda?
Voda ode samo na tren, vrati se.
Mi se ne vraćamo.

182

MREŽA

 Sjećaš li se, kad smo zadnji put bili ovdje? - pitam Sadika.
 Prošle godine, četvrtog maja, sa Amirom - veli sjetno. - Sljedećeg jutra se ubio...
 Nikad mu nismo zasadili trešnju, a obećali smo.
 Zaboravili smo - kaže Sadik. - Zabavili smo se sobom.
 Vidio sam Selču, neki dan, pita za tebe...
 Silan momak - živnu Sadik. - Šta radi?
 Prodaje cigare na pijaci, hoće u Ameriku...
 Pametan...
 Šutimo obojica, slušamo i gledamo vodu.
Mrak se miješa sa žuborom, šunja se uz Igman.

 Od nas su napravili prosjake - kažem kao za sebe. - Ovako ili onako...

 Jesu... - uzdahnu Sadik.

183