MYST : KNJIGA ATRUSOVA

Prolog

Tragovi Gehnovih čizama vidjeli su se posvuda oko sićušnog bazena, po bogatom i dobro održavanom
travnjaku sad ugaženom do blata. Na jednome je kraju vrta, ispod uskog izboja, bio iskopao plitak grob.
Sad, dok je svjetlo svitanja polako puzalo preko pijeska da bi dotaklo rub raspukline šest metara iznad,
prekrivao je tijelo mlade djevojke, a njegova pustinjska odjeća blijedo krem boje bijaše zamrljana
njenom krvlju i tamnom zemljom raspukline.

Anna je promatrala sa stubišta, iscrpljena nakon duge noći. Učinila je sve što je mogla, ali bilo je očito
da je djevojka bila bolesna već mjesecima i da je porod pojeo i ono malo energije što joj je bilo
preostalo. Umrla je s uzdahom olakšanja.

Čak i sad, u tišini svitanja, mogla je čuti Gehnove urlike boli, njegovu povrijeđenost i gnjevno divljanje;
mogla je čuti riječi optužbe koje je ranije bila prečula. Bila je to njena krivnja. Za sve je bila kriva ona.

Tako je to bilo. Tako je to uvijek bivalo.

Završivši, on se okrene i pogleda gore prema njoj, s nimalo ljubavi u tom hladnom, prodornom pogledu.
Bilo mu je devetnaest godina. Samo devetnaest.

„Hoćeš li ostati?” upita ona umorno.

Njegov odgovor bijaše oštro odmahivanje glavom. Gotovo ratoborno, odtutnjao je preko vrta, razgazujući
još njezina dragocjenog tla za sadnju, a činilo se da uopće ne shvaća značaj toga što je učinio. Gledala ga
je kako se spušta u čučanj pokraj bazena, ne mogavši u svome srcu naći gnjev na njega – zbog svega što je
rekao i učinio. Ne, jer znala je kako je to kad izgubiš žarište svog života, njegovo značenje...

Ona spusti pogled na svoje neoprane ruke i polako odmahne glavom. Zašto je došao kad je znao da nema
načina da mu ona pomogne?

Ali znala je odgovor. Došao je samo zato što se nije imao kome drugome obratiti za pomoć. Nije želio
doći, ali očaj je oblikovao njegov put. Znajući da mu je žena bolesna, sjetio se majčinih iscjeliteljskih
moći. Ali došao je prekasno.

Prekasno za nju, u svakom slučaju.

Anna podigne glavu, začuvši novorođenčetov plač. Istegnuvši se, ona se uspravi, a zatim se spusti uskim
stubama i sagne glavu prolazeći ispod kamenog nadvoja u unutrašnjost. Dijete je bilo u maloj unutrašnjoj
komori. Ona prijeđe sobu i uđe unutra baš kad je plač postao glasniji. Na trenutak je stajala iznad njega,
zureći dolje u njegove svijetlo plave oči, a onda ga podigne i privine ga uza se.

„Jadno malo,” šapne ona, ljubeći ga u vrat, osjećajući kako se opušta. „Jadno, jadno malo.”
Izišla je i stala uz ogradu, gledajući Gehna kako čuči pokraj bazena i pere se. Vidjela je kako je bazen
zablaćen, a njegova dragocjena tekućina zaprljana. I opet se u njegovim djelima očitovala nemarnost koja
ju je ljutila. Nije razmišljao. Gehn nikad nije razmišljao. Ali zagrizla je jezik, znajući da ovo nije trenutak
za takve stvari.

„Želiš li da odjenem dijete za putovanje?”

Gehn nije odgovorio, a ona na trenutak pomisli da je možda nije čuo, ali kad se spremila opet
progovoriti, on se okrene i ošine je pogledom. „Zadrži ga. Zakopaj ga s njegovom majkom, ako moraš.
Ali ne gnjavi mene s njim. Ti si ga spasila, ti se brini o njemu.”

Ona se naježi, a zatim pruži dijete prema njemu.

„To je tvoj sin, Gehn. Tvoj sin! Ti si mu dao život. Ti si odgovoran za njega. Tako je to na ovome
svijetu.”

Gehn se okrene od nje.

Ona privuče dijete k sebi, a ono opet zaplače. Ispod, Gehn je koračao preko ugažene zemlje i brzo se
uspeo uza stube, grubo se proguravši pokraj nje unutra. Trenutak kasnije već je opet izišao, a naočale mu
bijahu podignute na vrh glave. Ana je buljila u njega, primjećujući da je odbacio svoj plašt.

„Tvoj plašt, Gehn... Trebat će ti plašt tamo vani.”

On se okrene od nje, gledajući prema rubu vulkanskog grotla, jedva vidljivog s mjesta na kojem je stajao.

„Zadrži ga,” reče on, a pogled mu je plesao po njenom licu. „Neće mi više trebati.”

Njegove su je riječi prestrašile, natjerale je da se zabrine za njegovu prisebnost nakon svega što se
dogodilo. Zagledala se u dijete u svom naručju, ne znajući u tom trenutku što bi bilo najbolje. Unatoč
tome, bila je odlučna u namjeri da on uzme dijete u ruke barem jednom prije nego što ode.

Krenula je kao da će mu pružiti dijete, ali Gehn se progura pokraj nje i zakorači van na most od
konopaca. I u trenutku ga više nije bilo.

„Ali nisi mu dao ime,” reče ona tiho, držeći dijete čvrsto uza se. „Nisi mu čak ni dao ime...”

Unutar sjene velikog vulkana, pustinjsko je tlo bilo napuklo. Tamo, u raspuklini dugoj dvadeset pet i
širokoj pet metara, tama je bila duboka. Doista, ležerni je promatrač možda ne bi dvaput pogledao, držeći
da se ne radi o ničem doli prirodnoj pojavi, da nije bilo čudnoga ruba – kamenog zida visine oko metar i
pol – koji ju je okruživao.

Na trenutak je sve bilo mirno, a onda se na zid uspne obličje bez plašta, zakoračivši na svjetlo zore.
Sve bijaše tišina: tišina kakvu imaju samo pustinjska mjesta. U prohladnosti pustinjske zore iz toplog se
srca vulkana uzdizala izmaglica, obavijajući ga blijedim, tajnovitim velom. Anna je promatrala kako se
visoki muškarac bez plašta penje uz padinu vulkana, dok se izmaglica kovitlala oko njega, sad ga
skrivajući, sad ga opet otkrivajući. Teške leće koje je nosio davale su njegovoj glavi neobičan, a opet
prepoznatljiv oblik. Na trenutak je samo stajao, okrenute glave, gledajući natrag na tamnu posjekotinu
raspukline kilometar i pol ispod njega, a sunce koje je krvarilo kroz lelujajuće slojeve izmaglice s leđa je
osvjetljavalo njegov visoki, zapovjednički lik.

Tad, polako kao u snu, poput sablasti koja je zakoračila u ništavilo, on se okrene i iščezne.
1

Pješčana je oluja oribala usku kamenu hrid. Sad su, duž iskiparenog grebena nalik čipki, sjene tvorile
tisuće smrznutih oblika. Prednja strana bila je ukrašena s očima i ustima, ispruženim rukama i nagnutim
glavama, kao da je mnoštvo čudnih i predivnih stvorenja pobjeglo iz mračne sigurnosti kraterove
razjapljene gubice, samo da bi ih kristalizirale sunčeve prodorne zrake.

Iznad njih, u sjeni ruba vulkana, ležao je dječak, zagledan preko velikog pješčanog oceana koji se
protezao prema planinskim visoravnima koje su se nazirale u daljini. Jedino što je bilo veće od tog
nezamislivo velikog krajolika bijaše jasno plavo nebo iznad njega.

Dječak bijaše skriven od budnih pogleda, a njegovog postojanja nisu bili svjesni ni trgovci koju su, u tom
trenutku, zaustavili svoju karavanu kilometar i pol niže u pustinji da bi pozdravili staru luđakinju.
Pokrpana i prljava odjeća koju je dječak imao na sebi bijaše boje pustinje, čineći ga naoko samo dijelom
tog suhoparnog pejzaža.

Ležao je posve nepomično, promatrajući, a teške naočale koje je nosio bijahu podešene na gledanje u
daljinu, dok su njegove osjetljive oči upijale svaki i najmanji detalj karavane.

Karavana je kasnila dva dana, zbog oluje, i premda u ovom bezvremenskom mjestu dva dana bijahu kao
ništa, dječaku su se činila kao mala vječnost. Tjednima prije očekivanog dolaska karavane sanjao je o
njoj noć i dan, prizivajući je u svom umu, zamišljajući sebe pod plaštem s kapuljačom na leđima jedne od
velikih zvijeri kako odlazi s trgovcima. Tamo u veći svijet.

O tim svojim snovima baki nije rekao ništa. Ne. Jer znao je koliko se bojala; brinula je da bi jedan od
beskrupuloznih trgovaca mogao doći usred noći i odvesti ga pa prodati u roblje na tržnicama na jugu. I
tako se skrivao kad bi ona rekla ‘sakrij se’ i šutio o svojim snovima, ne želeći njenim brigama dodati još
jednu.

Sad su dječakove oči bile fokusirane na lice jednoga od osmorice muškaraca: jedno koje je često
proučavao – lice tamnoputog čovjeka uske glave, čije crte lica bijahu oštre i zaobljene ispod kapuljače
plašta crnog poput ugljena, a brada podrezana tik uz obraz.

Proučavajući zaustavljenu karavanu, dječak primijeti promjene na njoj od zadnjeg prolaska. Sad su imali
devetnaest deva – dvije više nego prošli put. To i drugi manji znakovi – nove ogrlice na nekoliko deva,
sitan nakit oko ruku i vratova ljudi, teži teret na leđima deva – govorilo je da je trgovina trenutno dobro
išla. Ne samo to, nego je i opuštenost ljudi govorila mnogo. Dječak je primijetio kako se smiju cjenkajući
se s njegovom bakom, otkrivajući male mrljaste zube. Zube koji su, možda, bili dokazima ovisnosti o
slatkišima koje su prodavali. Gledao je, upijajući sve, znajući da će ga baka kasnije pitati o tome.

Što si vidio, Atruse?

Vidio sam...

Vidio je kako se onaj s licem poput noža okreće prema svojoj devi, poseže rukom preko ukrašenih i
nabreklih bisaga i uzima malu platnenu vreću iz čudne okrugle pletene košare. Činilo se da se vrećica
miče, a onda smiruje.

Atrus podesi svoje naočale, siguran da mu se samo učinilo da vidi pokret u vrećici, a onda opet pogleda,
na vrijeme da bi vidio baku kako spušta vrećicu na hrpu drugih stvari koje je bila razmijenila. Još je
nekoliko trenutaka promatrao vrećicu, a onda je, kad se više nije pomakla, skrenuo pogled na baku.

Anna je stajala licem okrenuta prema najstarijem trgovcu; njezino ispijeno, a ipak privlačno lice bijaše
nekoliko nijansi svjetlije od njegovog, a tanka sijeda kosa skupljena na vratu. Kapuljača njezina plašta
bila je spuštena, kao i njegova, izlažući im glave opakoj kasnopopodnevnoj vrućini, ali činilo se da joj to
ne smeta. Takve je stvari radila smišljeno, da bi uvjerila trgovce u svoju snagu i samopouzdanje. Da, i
plaćala je za to, jer čak i samo jedan sat na tom žarećem suncu bijaše više nego dovoljno, a da se ni ne
spomene dugo pješačenje natrag pod teretom teških vreća soli i brašna, bala tkanine i ostalih stvari koje
je kupila.

A on je ležao tamo, skriven, ne mogavši joj pomoći.

Naravno, bilo je lakše sad kad joj je mogao pomoći u obrađivanju vrta i popravljanju zidova, a ipak se u
ovakvim trenucima osjećao rastrgan između svoje čežnje da vidi karavanu i priželjkivanja da baka ne
mora tako teško raditi za stvari koje su im trebale da bi preživjeli.

Sad je već gotovo završila. Gledajući je kako im pruža stvari koje je uzgojila ili načinila za razmjenu –
dragocjene začine i rijetke minerale, fino izrezbarene kamene figurice i neobične šarene ikone po koje su
se trgovci stalno vraćali – on osjeti neku vrst začudnosti stupnjem njezine domišljatosti. Sedam je godina
već živio s njom na ovom sušnom i pustom mjestu, a niti jednom nije dopustila da budu gladni.

I to je samo po sebi već bilo neka vrst čuda, znao je. Znao, ne zato što mu je ona rekla, već zato što je
svojim očima vidio običaje ovoga svijeta u kojem je živio, vidio koliko je nemilosrdna pustinja.
Zahvaljivali su se za svaku noć koju bi preživjeli.

On se nasmiješi, gledajući baku kako prikuplja kupljene stvari, primijetivši kako joj ovaj put jedan od
mlađih trgovaca priskače u pomoć, nudeći da joj podigne jednu od vreća na leđa. Anna je odmahnula
glavom i nasmiješila se. Čovjek je istog trena uzmaknuo korak natrag, uzvraćajući osmijehom, poštujući
njenu nezavisnost.

Natovarena, ona se ogleda oko sebe i po trgovcima, blago kimnuvši svakome od njih prije nego što im je
okrenula leđa i počela dugo pješačenje natrag do raspukline.

Atrus je ležao, žudeći za tim da se spusti dolje i pomogne joj, ali znajući da mora ostati i promatrati
karavanu sve dok mu ne izmakne iz vida. Podešavajući leće, pogleda red muškaraca, poznajući svakoga
od njih po načinu na koji stoji, po individualnim gestama; primjećujući kako ovaj poteže gutljaj iz boce s
vodom, dok onaj drugi provjerava ormu svoje deve. Tad, kao na neki znak, karavana krene; deve isprva
neodlučno – nekima od njih trebao je dodir biča prije nego što su, uz gunđaj i promuklo tuljenje, napokon
krenule.

Atruse?

Da, bako?

Što si vidio?

Vidio sam velike gradove na jugu, bako, i ljude – toliko mnogo ljudi...

Tad, znajući da će ga Anna očekivati, on se počne spuštati.

Baš kad je Anna zaobišla veliku stijenu i približila se raspuklini, Atrus krene prema njoj. Ovdje skrivena
od pogleda trgovaca, obično bi dopustila Atrusu neka uzme nekoliko vreća, ali danas je jednostavno
nastavila, samo se nasmiješivši na njegovo neizgovoreno pitanje.

Na sjevernom rubu raspukline ona zastane i s neobičnom, gotovo pretjeranom pažnjom spusti teret s
ramena.

„Evo,” reče tiho, svjesna kako daleko glasovi putuju na ovom golom terenu. „Odnesi sol i brašno dolje u
ostavu.”

Atrus tiho učini kako mu je rekla. Skinuvši sandale, on sklizne na uski izboj ispod ruba raspukline.
Vanjski su zid prekrivali znakovi ispisani kredom, ostaci poduke održane ranije toga dana, a nedaleko je
ležalo nekoliko zemljanih posuda dopola zakopanih u zemlju, ostaci njegova pokusa.

Atrus prebaci jednu od tri vreće boje kosti na rame, osjećajući kako mu njezina gruba tkanina grebe bradu
i vrat, osjećajući miris soli koji se probijao kroz tkanje. Potom, uspevši se uz nagnuti zid, on se okrene,
čučne, spusti lijevo stopalo i potraži gornju prečku ljestava od konopaca.

Pažljivo, premda ni ne razmišljujaći o tome, Atrus se spusti dolje u prohladnu sjenu raspukline, a jaki
miris začina gotovo ga je gušio nakon spržene sterilnosti pustinje. Ovdje dolje stvari su rasle na sve
strane. Svaki je centimetar prostora bio kultiviran. Između raznih struktura od kamena i nepečene cigle
koje su se naslanjale na njih, strmi su zidovi raspukline bili mozaik od gole crveno-smeđe i žarke boje
smaragda, dok je nagnuti pod koji je okruživao sićušni bazen bio bogato zelen, bez imalo uludo
potrošenog prostora – čak ni za puteljak. Umjesto toga, preko raspukline je cik-cakao most od konopaca i
povezivao razne strukture koje nisu bile spojene uskim stubama uklesanima u stijenu prije nekoliko tisuća
godina. Tijekom godina Anna je u čvrste zidove raspukline bila urezala nekoliko uzdužnih dubokih
udubina, ispunjavajući ih zemljom i strpljivo ih navodnjavajući, polako proširujući njihov vrt.
Ostava bijaše na udaljenom kraju, pri dnu raspukline. Prelazeći i posljednji dio mosta, Atrus uspori.
Ovdje se iz podzemnog izvora probijala voda, klokoćući, cureći kroz nakošeni sloj poroznog kamenja,
čineći pradavne stube mokrima i skliskima. Malo niže, u stijenu bijaše usječen kanal koji je usmjeravao
tanak, ali dragocjen mlaz preko nepropusnog kamena na dnu raspukline, u prirodni bazen. Ovdje mu je
bila pokopana majka. Na jednom je kraju stajala gredica sitnih plavih cvjetova s laticama poput sićušnih
zvjezdica i tamnim baršunastim prašnicima.

Nakon užarene vrućine pustinjskog pijeska, hladnoća vlažnoga kamena pod njegovim stopalima bijaše
očaravajuća. Ovdje dolje, gotovo deset metara ispod površine, zrak bijaše svjež i prohladan, a njegov
slatki miris osvježavajući nakon suhoće vanjske pustinje. Čulo se tiho kapanje vode, meko zujanje
pustinjske ose. Atrus zastane na trenutak, podižući teške naočale na čelo, puštajući da se njegove svijetle
oči priviknu na sjenu, a onda nastavi dolje, sagnuvši glavu pred kamenim lukom prije negoli se okrenuo
prema vratima ostave postavljenim u udubljenje u kamenom zidu raspukline.

Površina tih niskih, teških vrata i sama je po sebi predstavljala nešto vrijedno divljenja, onako ukrašena
sa stotinu profinjenih, zamršenih drvoreza, koji su predstavljali ribe i ptice i životinje povezane uzorcima
lišća i cvijeća. Ovo je, kao i većina drugih stvari u raspuklini, bilo djelo bakinih ruku, jer ako je igdje
bilo komadića čiste površine, ona ga je željela ukrasiti, kao da je cijelo to mjesto bilo njezino slikarsko
platno.

Podižući stopalo, Atrus gurne vrata i uđe unutra, u mračan i uzak prostor. Još godinu dana i morat će se
saginjati pod niskim stropom. Sad je prešao prostoriju u tri koraka, spustio vreću s ramena i stavio je na
široku kamenu policu pokraj dvije druge.

Na trenutak je ostao stajati, buljeći u krvavocrveni znak otisnut na vreći. I premda mu je bio poznat,
bijaše to nevjerojatno zamršena slika od vijuga i črknjica; nije bio siguran je li to riječ ili samo crtež, ali
imala je ljepotu i eleganciju koju je smatrao očaravajućom. Ponekad ga je podsjećala na lice neke
neobične, egzotične životinje, a ponekad bi mu se činilo da naslućuje neko značenje u njoj.

Atrus se okrene, podigne pogled, odjednom svjestan da ga baka čeka na rubu raspukline i prekori se što je
bio toliko neobziran.
Žureći, zastavši tek toliko da ponovno stavi naočale, on se uspentra uza stube i preko ljuljajućeg mosta,
izišavši van na vrijeme da bi je vidio kako otkopčava plašt, vadi dugačak nož s bisernom drškom iz svog
širokog pojasa pa se naginje i otvara omot jedne od bala tkanina koje je bila kupila.

„To je lijepo,” reče on, stojeći pokraj nje, podešavajući leće, a potom se diveći živim uzorcima boje
cinobera i kobalta, primjećujući kako se čini da svjetlo treperi na površini tkanine, kao na površini
bazena.

„Da,” reče ona, okrenuvši se prema njemu i smiješeći mu se, vraćajući nož za pojas. „To je svila.”

„Svila?”

Umjesto odgovora, ona podigne tkaninu prema njemu. „Opipaj.”

On pruži ruku, iznenađen osjećajem hladnoće i glatkoće.

Još uvijek ga je gledala, a na usnama joj je titrao zagonetan osmijeh. „Mislila sam napraviti zastor za
tvoju sobu. Nešto da je malo razvedrim.”

On je opet pogleda, iznenađen, a onda se sagne i podigne jednu od preostale dvije vreće na leđa.

Spuštajući se dolje prema ostavi, još je u umu vidio bogat uzorak tkanine. On se nasmiješi. U tkaninu je
bio utkan vrlo tanak zlatni konac, shvati on, prisjećajući se njezina osjećaja pod prstima: meka i glatka,
poput donje strane lista.

Spustivši drugu vreću, on krene natrag.

Dok ga nije bilo, Anna je podigla dvije bale platna na rub raspukline, pokraj preostalih vreća soli i
brašna. Uz to je bila i mala zelena platnena vrećica sa sjemenjem, povezana krvavocrvenom vrpcom.
Posljednjoj vreći, onoj za koju mu se bilo učinilo da se pomakla, nije bilo ni traga.

On se namršti, pogleda baku, ali ako je i shvatila njegov pogled, nije to pokazala.

„Stavi sjemenje u kuhinju,” reče ona tiho, podižući balu svile na ramena. „Sutra ćemo ga posijati. Onda
se vrati i pomogni mi s ostatkom tkanine.”

Kad se vratio, vidje da ga Anna čeka na drugome kraju vrta. Čak i odavde je mogao vidjeti koliko je
umorna. Prešavši most do glavne kuće, on se brzo spusti niz uske stube koje su grlile zid, a potom
pažljivo po glatkom kamenju koje je izvirivalo iz tla i ocrtavalo zapadni rub bazena. On čučne, skine
zaimaču s kukice, nagne se i zagrabi u nepomičnu vodu, čija površina bijaše poput zrcala. Uspravi se,
brzo krene rubom, nožnim prstima grleći kamen, pazeći da ne prolije ni kap dragocjene tekućine, pa
zastane pokraj grebena na kojem je sjedila Anna.

Ona podigne pogled prema njemu i nasmiješi se, umornim osmijehom punim ljubavi.

„Hvala ti,” reče ona, uzevši zaimaču od njega i otpivši malo, a onda mu je vrati natrag.
„Ne,” reče on tiho, odmahujući glavom. „Ti je dovrši.”

Uz osmijeh, ona iskapi ostatak.

„Pa, Atruse,” reče ona, iznenada opuštena, kao da je voda isprala umor iz nje. „Što si vidio?”

Oklijevao je na trenutak, a potom: „Vidio sam smeđu vrećicu koja se pomakla.”

Njezin veseli smijeh bijaše neočekivan. Atrus se namršti, a onda naceri kad je ona izvukla vrećicu
odnekud ispod plašta. Čudno, ali činilo se da u njoj nema ničega. Ne samo to, nego je i tkanina vrećice
bila neobična – mnogo grublja od one kakvu trgovci obično koriste. Kao da je bila istkana samo od
polovice potrebnih niti. Da je u njoj bila sol, bila bi isipila van kroz rupice. A ipak, u vrećici je bilo
nešto.

„Pa?” reče ona, kao da je njegova reakcija zabavlja. „Hoćeš li je uzeti?”

On se zagleda u nju, iskreno iznenađen.

„Za mene?”

„Da,” reče ona. „Za tebe.”

On je oprezno uzme od nje, primijetivši da je zavezana istom krvavocrvenom vrpcom kao i vrećica sa
začinima.

„Što je to?”

„Otvori pa vidi,” reče ona, izvukavši nož i pruživši mu ga. „Ali budi oprezan. Možda grize.”

On se ukoči, gledajući je, sad posve zbunjen.

„Oh, ma hajde,” reče ona, tiho se smijući. „Samo se šalim, Atruse. Otvori je.”

Polako, neodlučno, on sklizne oštricu ispod vezice i povuče. Vrećica se otvori.

Spustivši nož na kamen, on podigne naočale na vrh glave, a onda polako otvori vreću, cijelo vrijeme
zavirujući u njezinu mračnu unutrašnjost.

Unutra je bilo nešto. Nešto malo i zgrbljeno i...

Zvuk ga natjera da ispusti vreću i odskoči, a dlake na vratu mu se naježiše od šoka.

„Pažljivo...” reče Anna, sagnuvši se podignuti vreću.

Atrus je gledao, zapanjen, kako iz nje vadi nešto malo i dlakavo. Na trenutak nije shvaćao, a onda
šokirano shvati što je to. Mače! Anna mu je kupila mače!

On ispusti radostan uzvik, skoči na noge i zakorači prema njoj, sagnuvši se da bi bolje vidio sićušno
stvorenje koje je držala.
Bilo je prekrasno. Njegova dlaka bijaše boje pustinjskog pijeska u zalazak sunca, a oči dva velika jezera
zelenog koja su dvaput trepnula, a onda se znatiželjno zagledala u njega. Nije bilo ništa veće od Anninog
dlana.

„Kako se zove?” upita on.

„Ona se zove Pahket.”

„Pahket?” Atrus podigne pogled prema baki, namrštivši se, a onda posegne rukom i blago pomiluje
mačkicin vrat.

„To je pradavno ime. Najstariji od trgovaca rekao je da je to sretno ime.”

„Možda,” reče Atrus nesigurno, „ali nekako mi ne zvuči dobro. Pogledaj je. Izgleda poput malog
plamička.” On se nasmiješi kad je mačkica pritisnula glavu o njegov dlan i počela glasno presti.

„U tom slučaju, možda bi je trebao tako nazvati.”

„Plamičak?”

Anna kimne. Jedan je trenutak promatrala svog unuka, a potom opet progovori. „U kuhinji ima mala
glinena posudica...”

Atrus podigne pogled. „Ona plava?”

„Da. Plamičak može iz nje piti. Zapravo, vjerojatno bi joj odmah dobro došlo malo vode nakon toliko
vremena u vreći.”

Atrus se nasmiješi, a onda podigne mačkicu jednom rukom, kao da je to radio čitavog života, i stisne je
uza se, preskačući po dvije stube do kuhinje. Trenutak kasnije izišao je sa zdjelicom u drugoj ruci.

„Dođi, Plamičku,” reče on, tiho kao da govori djetetu, dok je palcem nježno trljao mačkino čelo. „Idemo
po malo vode za tebe.”

Kad je pao mrak, Atrus je sjedio na uskom balkonu koji se protezao dužinom vanjske spavaće sobe, a
usnula je mačka ležala sklupčana pokraj njega na hladnoj kamenoj izbočini; gledao je u mjesec. Dan mu
je bio prekrasan, ali kao i svi dani, morao je završiti. Ispod, s desne strane, mogao je vidjeti baku,
uokvirenu jarko osvijetljenim prozorom kuhinje; mala je uljanica bacala meko žuto svjetlo na njeno lice i
nadlaktice dok je pripremala kolače. Kolači, kao i mačkica, bijahu darovi za njegov sedmi rođendan koji
će proslaviti za dva dana.

Pomisao na to izmami mu osmijeh, a ipak – u njegovu se radost uvukao tračak nemira. Unatoč tome koliko
je ovdje s bakom bio sretan, u zadnje je vrijeme počeo osjećati da postoji i nešto više od ovoga. Mora
postojati.

On pogleda pokraj mjeseca, slijedeći liniju zvijezda sve dok nije našao lovčev pojas, prateći oblik
lovčevog luka na noćnom nebu, onako kako ga je baka naučila. Toliko je još stvari bilo koje valja znati,
toliko toga još za naučiti.
A kad ih sve naučim, bako?

Sjetio se kako se bila nasmijala na te njegove riječi, a onda se nagnula prema njemu. Nema kraja učenju,
Atruse. U ovom svemiru ima više stvari no što ćemo ikad znati, a također i više svemira nego što
možemo zamisliti.

I premda nije posve shvatio što je time mislila reći, sam pogled na golemost noćnog neba davao mu je
početnu predodžbu o tome. Ipak, bio je željan znanja, toliko željan koliko je zaspaloj mačkici pokraj
njega za to bilo svejedno.

On spusti pogled s ogromnog neba. Svud oko njega, raspuklina bijaše istočkana sićušnim svjetlima koja
su toplo sjala u tami.

„Atruse?”

On se okrene i podigne pogled baš kad je Anna čučnula pokraj njega na uski izboj. „Da, bako?”

„Danas imaš mnogo toga za zapisati u svoj dnevnik.”

Atrus se nasmiješi, pogladi mačkicu, češkajući je između ušiju i osjećajući kako se ona pritišće unatrag o
njegovu ruku.

„Pisao sam ranije, kad si ti bila u ostavi.”

„Ah...” Ona pruži ruku i nježno prijeđe stražnjom stranom prstiju po mačkinom boku. „A kako napreduje
tvoj eksperiment?”

„Koji?” upita on, iznenada pun zanimanja.

„Tvoja mjerenja. Vidjela sam te tamo.”

Već gotovo šest mjeseci Atrus je proučavao kretanja pješčanih dina na udaljenoj strani vulkana. Zabio je
niz dugih štapova u pijesak uzduž ruba dine, a onda promatrao, pomno mjereći dnevne pomake pijeska,
koristeći štapove kao polaznu točku i zapisujući mjerenja u tabelu na kraju svog dnevnika.

„Gotovo sam završio,” reče on, a oči su mu sjale na mjesečini. „Još nekoliko tjedana i imat ću rezultate.”

Anna se nasmiješi na to, zabavljena, a ipak ponosna na njegov trud. Nije bilo sumnje da Atrus ima dobar
um – um pravog istraživača – praćen odgovarajućom znatiželjom.

„A imaš li teoriju?” upita ona, primijetivši kako je sjeo uspravnije dok joj je odgovarao.

„Kreću se,” reče on.

„Malo ili puno?”

On se nasmiješi. „Ovisi.”

„O čemu?”
„O tome što je tebi malo, a što puno.”

Ona se nasmije, uživajući u njegovu odgovoru. „Malo bi bilo... pa – desetak centimetara na godinu,
mnogo bi bilo kilometar.”

„Onda ni jedno ni drugo,” odgovori on, opet gledajući dolje na Plamička. Mačka je drijemala, podvinute
glave, tiho hrčući u tami.

Anna pruži ruku prema njemu i makne mu kosu s očiju. Na neki način, Atrus je bio prilično nezgrapan
dječak, ali imao je nešto otmjeno u sebi. Dobrota, oštra inteligencija u očima – te su ga stvari izdvajale,
nadmašujući njegov fizički izgled.

„Mijenja se,” reče on, a oči mu se opet sretoše s njenima.

„Mijenja?”

„Brzina kojom putuje dina. Nekad jedva da se i miče, ali kad je oluja...”

„Da?” upita ona tiho.

„Stvar je u vjetru,” reče on. „On gura manja zrnca gore uz dinu, otkud padaju na drugu stranu. Zato dine i
jesu takvog oblika. Velika zrna se teže kreću i zato je strana okrenuta vjetru zaobljena. Tvrdo je nabita.
Možeš hodati po njoj kao po kamenu. Ali druga strana...”
„Da?” reče ona, ohrabrujući ga.

On se namršti, naškubivši nos dok je razmišljao. „Pa, druga se strana stalno mijenja. Sitna se zrnca
nadograđuju, tvoreći strmu padinu, sve dok... pa, sve dok sva ne padnu. Ako pokušaš hodati po njima,
propast ćeš kroz njih. Nije nabito kao na strani okrenutoj prema vjetru.”

Anna se nasmiješi, a pogled joj nije silazio s njegova lica. „Kažeš da pada preko vrha na drugu stranu.
Znaš li zašto?”

Atrus žustro kimne, a Plamičak na njegovu krilu se promeškolji. „Ima veze s tim kako zrna balansiraju
jedna na drugima. Do određenog kuta sve je dobro, ali dalje od toga...”

„A jesi li izmjerio taj kut?” upita ona, zadovoljna s njim.

On opet kimne. „Trideset pet stupnjeva. To je najveći kut kojega pijesak podnosi prije negoli počne
sipiti.”

„Dobro,” reče ona, položivši dlanove na koljena. „Čini se kao da si sve uzeo u obzir, Atruse. Pokušao si
sagledati Cjelinu.”

Atrus je već bio opet spustio pogled na mačkicu, ali glava se sad opet podigla. „Cjelinu?”

Ona se tiho nasmije. „To je nešto što je moj otac običavao reći meni. Ono što ja mislim kad to kažem je to
da si problem pogledao s mnogih strana i razmotrio kako se sve te stvari uklapaju u jednu sliku. Postavio
si sva potrebna pitanja i pronašao odgovore. A sad razumiješ cijeli problem.” Ona se nasmiješi i nježno
mu položi ruku na rame. „Tebi se to možda čini sitnicom, Atruse – na koncu konca, dina je samo dina – ali
princip je dobar i poslužit će ti u svemu što ćeš raditi, ma koliko složen bio sustav koji promatraš. Uvijek
u obzir uzmi Cjelinu, Atruse. Uvijek gledaj međusobnu povezanost stvari i sjeti se da je ‘cijelost’ jedne
stvari uvijek samo dio nečeg drugog, nečeg većeg.”

Atrus je gledao u nju, polako kimajući, a ozbiljnost njegovog pogleda prelazila je njegovu dob
sedmogodišnjaka. Primijetivši to, Anna uzdahne u sebi. Ponekad je bila tako ponosna na njega. Imao je
tako dobre, tako jasne oči. Oči koje su bile ohrabrivane neka vide, oči koje su čeznule za tim da
promatraju i da postavljaju pitanja o svijetu oko sebe.

„Bako?”

„Da, Atruse?”

„Smijem li nacrtati Plamička?”

„Ne,” reče ona, smiješeći se dolje na njega. „Ne sad. Vrijeme je za počinak. Želiš li da Plamičak spava s
tobom?”

On se široko osmjehne i kimne.

„Onda je unesi. Noćas ti može spavati na nogama. Sutra ćemo isplesti košaru za nju.”

„Bako?”

„Da, Atruse?”

„Smijem li još malo čitati?”

Ona se nasmiješi i razbaruši mu kosu. „Ne. Ali doći ću ti ispričati priču, ako želiš.”

„Molim te. I, bakice?”

„Da?” upita ona, iznenađena imenom od milja.

„Hvala ti za Plamička. Predivna je. Dobro ću se brinuti za nju.” „Znam da hoćeš. Uđi sad. Kasno je.”

Atrusov je krevet bio na kamenoj plohi usječenoj poput katakombe u stražnji zid prednje spavaće sobe.
Kao madrac mu je služio prekrasno istkan prošiveni pokrivač, dok je veliki dvostruki komad platna – koji
je Anna na rubovima ukrasila uzorkom izvezenih zvjezdica – služio kao plahta. U niši u stijeni pri
uzglavlju, stajala je mala uljanica iza metalne rešetke.

Anna posegne rukom u nišu, podigne staklo sa zanimljivim šarama pa upali stijenj, a onda se odmakne,
puštajući Atrusa da se uspentra u mali prostor. Uskoro će biti prevelik da spava ovdje, ali za sad je još
bilo dovoljno mjesta.

Gledajući svog unuka ona osjeti tračak žaljenja; žaljenja zbog prolaznosti nevinosti, znajući da su ovakvi
trenuci dragocjeni, jer neće trajati zauvijek. Ništa ne traje zauvijek. Ni pojedinačni životi, niti carevine.

„Tako,” reče ona, ušuškavši ga, a zatim podigne napola zaspalu mačkicu i pruži mu je. „Što želiš da ti
pričam?”

On svrne pogled s nje, a njegove svijetle oči kao da su čitale treperave sjene unutar udubine, da bi se već
u slijedećem trenutku vratile njoj, nasmiješene.

„Može priča o Kerathu?”

„Ali to si čuo već nekoliko puta, Atruse.”

„Znam, ali želio bih je opet čuti. Molim te, bako.”

Ona se nasmiješi i položi ruku na njegovo čelo, a onda sklopi oči i počne pričati pradavnu priču.

Odvijala se u zemlji D’ni, prije nekoliko tisuća godina, kažu, kad je njihova domovina pretrpjela prvi od
velikih potresa koji su ih na koncu natjerali da pobjegnu i dođu ovamo.
Kerath je bio posljednji od velikih kraljeva; posljednji ne stoga što je bio svrgnut, nego zato što je –
postigavši sve što si je zacrtao – sišao s prijestolja i imenovao vijeće staraca koje je vladalo zemljom
D’ni. Ali ‘priča o Kerathu’ pripovijedala je o Kerathovim mladenačkim godinama i o tome kako ih je
proveo u velikoj podzemnoj pustinji Tre’Merktee, Mjestu Otrovnih Voda.

A kad je Atrus čuo priču, što je mislio? Je li sebe zamišljao u ulozi mladog kraljevića, nalik Kerathu,
kojega je prognao stric, brat njegova mrtvog oca? Ili ga je u toj priči privuklo nešto drugo, jer to mu je
nedvojbeno bila omiljena priča.

Kad se približila kraju, pričajući mu posljednji dio o tome kako je Kerath ukrotio velikog guštera i
dojahao na njemu natrag u glavni grad D’nija, osjećala je da Atrus žedno upija svaku njezinu riječ,
prateći svaku rečenicu, svaki zaokret u priči.

U mislima, ona zaklopi knjigu i odloži je, kao što je nekoć činila za jednog drugog dječaka u druga
vremena, na mjestu toliko različitom od ovoga. Otvorivši oči, ona vidje da Atrus zuri u nju.

„Ima li mnogo priča, bako?”

Ona se nasmije.

„Oh, na tisuće...”

„A ti ih sve znaš?”

Ona odmahne glavom.

„Ne. To bi bilo nemoguće, Atruse. D’ni je bila velika carevina, a njezine su knjižnice bile velike poput
gradova. Kad bih pokušala zapamtiti sve d’nijske priče, za to bi mi trebalo nekoliko života, a i onda bih
tek stigla upamtiti samo jedan mali dio.”

„A jesu li te priče istinite?” upita Atrus, zijevnuvši i okrenuvši se prema zidu.

„Vjeruješ li ti u njih?”

Isprva je šutio, a onda reče pospano: „Valjda.”

Ali ona je osjećala da nije zadovoljan. Anna mu navuče pokrivač do vrata pa se nagne i poljubi ga u čelo.

„Da ostavim Plamička gdje je?”

„Mhmm...” odgovori on, već napola zaspao.

Smiješeći se, Anna posegne rukom, podigne staklo i utrne uljanicu, a potom ustane i iziđe iz sobe.

Uljanica u njezinoj radnoj sobi na drugome kraju raspukline još je gorjela. Napola završen kip ležao je
gdje ga je bila ostavila, a pokraj njega otvorena torba s alatom – finim instrumentima za rezanje i klesanje
kamena. Na trenutak je samo stajala, gledajući dolje u njega, razmatrajući što valja učiniti, a onda priđe
polici s knjigama i s nje skine malu plosnatu kutiju optočenu biserjem.
Otvorivši kopču palcem, ona podigne poklopac i zagleda se u svoj odraz, maknuvši pramen sijede kose s
čela.

„Što vidiš, Anna?”

Lice koje ju je gledalo bijaše jako i čvrsto, nježnih kostiju, ali ne krhko. Profinjeno prije negoli grubo. U
svoje je vrijeme bila prava ljepotica. Ali sad je vrijeme išlo protiv nje.

Ta joj pomisao izmami osmijeh. Nikad nije bila tašta, a ipak uvijek – uvijek – se pitala koliko se njenog
pravog ‘ja’ vidjelo na njezinu licu. Koliko je otkrivala igra oka i ustiju. A opet, te su iste suptilne crte lica
toliko toga mogle skriti. Uzmimo Atrusa, na primjer. Kad se smiješio, nije se smiješio samo ustima nego
cijelim licem, cijelim svojim bićem: velikim, zračećim osmijehom koji je isijavao iz njega. Isto tako, kad
je razmišljao bilo je to kao da čovjek može vidjeti kroz njega – kao kroz staklo – i promatrati kako se
misli roje i blistaju u njegovoj glavi.

A njezino vlastito lice?

Ona nakrivi glavu, opet se proučavajući, ovaj put primjećujući sićušne plave perlice koje je utkala u
pletenice i šareni, fino istkani šal oko vrata.

Lice koje joj je uzvraćalo pogled bijaše blijedo i napete kože, gotovo kruto; duboke zelene oči bijahu
inteligentne, usta osjećajna, a ipak je njezinu pravu prirodu više otkrivalo tih nekoliko sitnica – perlice u
kosi, šal – ili barem otkrivalo onaj njezin dio koji je volio urešavanje. Od djetinjstva do sad, uvijek je
bila ista. Dajte joj prazan papir i ispunit će ga pjesmom ili pripovjetkom ili crtežom. Dajte joj prazan zid
i uvijek će ga ukrasiti.

Dajte mi dijete...

Ona zaklopi kutijicu i vrati je na policu.

Dajte joj dijete i napunit će mu glavu čudima. Pričama i mislima i činjenicama kakve je teško i zamisliti.

Što vidiš, Anna?

Zijevajući, ona krene ugasiti uljanicu, a onda odgovori na neizgovoreno pitanje.

„Vidim umornu staru ženu kojoj je potreban san.”

„Možda,” reče nakon nekoliko trenutaka, smiješeći se, sjećajući se djevojke kakvom je bila.

Odmah zatim, zakoračivši na stube koje su grlile kameni zid, ona brzo prijeđe preko raspukline prema
svom krevetu.
2

Prvi znak bijaše sve tamnije nebo na istoku, visoko gore, gdje čovjek ne bi očekivao pješčanu oluju.
Atrus je istraživao padinu vulkana okrenutu suncu, tragajući za rijetkim kamenjem i kristalima za svoju
zbirku, kad je podigao pogled i vidio to – sitnu mrlju tame na pozadini od plavog neba. Na trenutak nije
bio posve siguran o čemu je riječ. Pomakne glavu, misleći da bi to mogla biti kakva trunka na jednoj od
leća, ali to nije bilo to.

Opet pogledavši, vidje da je tamna mrlja još uvijek tamo. Ne samo da je bila tamo, nego je i rasla. Činilo
se da svakim trenom postaje sve tamnija.

Atrus osjeti nejasnu nelagodu.

Desetogodišnji dječak se okrene i pođe dolje niz padinu, a zatim požuri preko pijeska između raspukline i
najbliže stijene, dahćući od vrućine. Zastavši tek toliko da gurne svoje sandale u pukotinu ispod ruba
raspukline, brzo se spusti niz ljestve od konopaca, dok su koštane prečke udarale o kameni zid.

Buka privuče Anninu pažnju. Na drugoj se strani sjenovite raspukline otvori gornja polovica vrata njezine
radionice. Ona proviri van, a obrve joj se upitno podigoše.

„Atruse?”

„Nešto dolazi.”

„Ljudi?”

On odmahne glavom. „Ne. Nešto veliko na nebu, visoko gore. Nešto crno.”

„Pješčana oluja?”

„Ne... Cijelo nebo postaje se crnje.”

Njezin smijeh bijaše neočekivan. „Vidi, vidi,” reče, kao da je napola očekivala što god to bilo. „Moramo
poduzeti mjere opreza.”

Atrus se zagleda u baku, zbunjen. „Opreza?”

 „Da,” reče ona, gotovo veselo. „Ako je u pitanju ono što mislim, bolje da to iskoristimo dok još
možemo. Takvu priliku ne dobivamo često.”
On je buljio u nju kao da je govorila u zagonetkama.
„Sad,” reče ona, cereći mu se. „Ako se već vidi na obzorju, onda će uskoro biti ovdje. Moramo biti
spremni.”
Ne shvaćajući, Atrus učini kako mu je rekla. Prešao je preko mosta i uzeo sjemenje, a potom ga
prešao još nekoliko puta, pažljivo noseći svaku posudu koju je mogao naći, postavljajući ih oko ruba
raspukline. Kad je završio, on je pogleda.
Anna je stajala na zidu raspukline, gledajući van, jednim dlanom zasjenjujući oči. Atrus prijeđe
preko, uspne se i stane pokraj nje.
Što god to bilo, sad je ispunjavalo trećinu cijeloga obzorja, poput velikog crnog vela koji spaja
nebesa i zemlju. S mjesta na kojem je stajao, izgledalo je kao da je prerano pao komad noći.
„Što je to?” upita on. U svih deset godina svog života nije vidio ništa slično.
„Oluja, Atruse,” reče ona, okrenuvši se prema njemu s osmijehom na usnama. „To crnilo je veliki
kišni oblak. A ako imamo sreće – jako puno sreće – ta će kiša pasti na nas.”
„Kiša?”
„Voda,” reče ona, a osmijeh joj se proširi. „Voda koja pada s neba.”
On svrne pogled s nje na veliki komad tame, a usta mu se u čudu otvoriše. „S neba?”
„Da,” odgovori ona, podigavši ruke, kao da želi zagrliti nadolazeću tamu. „Sanjala sam to, Atruse.
Tolike sam noći sanjala.”
To je bilo prvi put da mu je rekla išta o svojim snovima i on se zagleda u nju kao da je postala nešto
novo. Voda s neba. Snovi. Dan koji se pretvara u noć. Spustivši dlan na lijevu nadlakticu, on se uštipne.
 „Oh, budan si, Atruse,” reče Anna, zabavljena njegovom reakcijom. „I moraš ostati budan i gledati,
jer vidjet ćeš prizore kakve možda nikad više nećeš vidjeti.” Opet se nasmije. „Samo gledaj, dečko moj.
Samo gledaj!”
Približavalo se polako, jako polako, a činilo se da zrak postaje sve hladniji i hladniji. Sad je već
puhao blag povjetarac, poput jahača prethodnika nadolazeće tame. „Dobro,” reče ona, okrenuvši se
prema njemu nakon duge tišine. „Krenimo na posao. Moramo razasuti sjemenje posvuda oko raspukline.
Iskoristi sve vrećice osim jedne. Nećemo opet imati ovakvu priliku. Mnogo godina.”
On učini kako mu je rekla, hodajući kao u polusnu, cijelo vrijeme svjestan crnila koje je sad već
ispunjavalo cijelo obzorje. S vremena na vrijeme bi plašljivo podigao pogled, a zatim opet spustio glavu.
Završivši, on spremi platnenu vrećicu i uspne se na rub raspukline.
Plamičak se skutrila ispod kamenog izboja na dnu raspukline. Vidjevši je tamo, Anna ga zazove i
reče mu: „Atruse, bolje je odnesi u svoju sobu. Ako ostane tu, bit će u opasnosti.”
Atrus se namršti, ne shvaćajući kako bi mogla biti u opasnosti. Pa, zar raspuklina nije najsigurnije
mjesto? Ali nije se raspravljao s bakom, već je jednostavno otišao dolje, podigao Plamička, odnio je do
ostave i zaključao vrata.
Vrativši se gore, on vidje da oluja samo što nije došla do njih. Uspevši se preko ruba na pijesak, on
pogleda Annu, pitajući se što će njih dvoje učiniti, gdje će se sakriti, ali činilo se da to njegov baku ni
najmanje ne brine. Jednostavno je stajala, gledajući kako im se približava ta golema tama, nimalo
uznemirena i cijelo se vrijeme smiješeći. Okrenuvši se, ona ga pozove, podigavši glas iznad buke
nadolazeće oluje.
„Skini naočale, Atruse, vidjet ćeš bolje!”
On opet učini kako mu je rekla, spremajući teške leće na debeloj kožnatoj uzici u duboki džep svoga
plašta.
Ispred njega, olujna je fronta bila poput masivnog, svjetlucave zida od crnog i srebrnog; čvrsta stvar
koja je napredovala prema njemu, ispunjavajući cijelo nebo pred njim, putem razdirući pustinjski pijesak.
Činilo se da u toj tmini plešu i trepere neobični jarki bljeskovi, praćeni dubokim, prijetećim hučanjem
koje bi iznenada eksplodiralo u veliki glasni prasak.
Drhteći, on sklopi oči, stisne zube, a cijelo mu se tijelo napelo stisnulo u očekivanju naleta – a onda
ga je kiša udarila, u trenu ga smočivši do gole kože, bubnjajući mu po glavi, ramenima i rukama takvom
žestinom da je na trenutak pomislio da će ga zabiti u tlo on naglo uvuče zrak, u šoku, a onda zatetura,
iznenađen zvukom Annina smijeha koji je nadglasavao bubnjanje kiše.
On pogleda dolje na svoja stopala, na tlo, zapanjen njegovom preobrazbom. Trenutak ranije stajao je
na pijesku. Sad su mu ste pala bila ugniježđena u ljepljivu, uzburkanu masu koja se odupire kad se
pokušao izvući iz nje.
„Anna!” poviče on, okrećući se prema njoj ispruženih ruku.
Ona mu priđe, hihoćući poput djevojčice. Kiša joj je slijepila kosu tik uz glavu, a odjeća kao da je
bila naslikana na njeno žilavo dugačko tijelo poput druge kože.
„Nije li prekrasno!” reče ona, podižući lice prema kiši, očiju sklopljenih u ekstazi. „Zatvori oči,
Atruse i osjeti je na licu.”
Još jednom, on je posluša, boreći se protiv nagona za bijegom puštajući da mu bockava kiša udara
po izloženim obrazima i vrati Nakon samo nekoliko trenutaka, lice mu je otupjelo. A tad je, i čudnu
promjenu koju mu je bilo teško objasniti, počeo uživati tom osjećaju.
On spusti glavu i zaškilji prema Anni. Njegova je baka skakutala na jednoj nozi i polako se okretala,
ruku raširenih i podignuti iznad glave, kao u pozdrav nebu. On poslušno pokuša učiniti isto. A onda, kad
ga je uhvatilo raspoloženje, on se počne luđački okretati oko sebe, dok je kiša padala i padala i padala,
uz buku poput one u srcu velike pješčane oluje, toliko glasnu da mu je u glavi vladala tišina.
A onda je, iznenadnošću koja ga natjera da naglo uvuče zrak, više nije bilo. On se okrene, trepćući,
na vrijeme da bi je vidio kako lebdi preko raspukline i penje se uza zid vulkana, taj čvrsti zastor od
padajuće vode koji je za sobom ostavio pustinju tamnu i ravnu.
Atrus se ogleda oko sebe, primjećujući kako je svaka posuda puna do vrha – poput uzdrhtalih zrcala
koja su odražavala iznenadno plavetnilo neba. On zausti, kao da će nešto reći Anni, a onda se okrene,
zatečen iznenadnim šištavim zvukom koji se uzdigao iz vulkanova kratera.
Dok je gledao, iznutra su se podigli veliki stupovi pare, kao da se uspavani div probudio.
„U redu je,” reče Anna, prišavši mu i položivši mu ruku na rame. „Na tim se mjestima kiša probila u
dublje otvore.”
Atrus zarije lice baki u bok. A ipak, nije se više bojao. Sad kad je oluja prošla – sad kad ju je
preživio – osjećao se ushićenim, ponesenim.
„Pa?” upita ona tiho. „Kako ti se činilo?”
„Otkud je došla?” upita on, gledajući opčinjeno kako taj golemi tamni zid nestaje u daljini.
„S velikog oceana,” odgovori mu ona. „Putovala je stotine kilometara do ovdje.”
On kimne, ali njegov je um ponovno proživljavao i gledao kako taj crno-srebrni zastor brza prema
njemu, kako ga guta, kako mu bubnja po koži poput tisuća tupih iglica.
Atrus pogleda baku i nasmije se. „Ti se isparavaš, bako!”
Ona se naceri i blago ga bočne prstom. „I ti, Atruse. Dođi, idemo unutra, prije no što nas sunce opet
osuši.”
On kimne i počne se uspinjati preko ruba raspukline, namjeravajući sići dolje i pustiti Plamička van
iz smočnice, ali kad je pogledao preko ruba, usta mu se otvoriše u malo iznenađeno ‘oh'. Ispod njega,
raspuklina je bila divovsko plavo-crno zrcalo, koje je sjena strmih zidova dijelila na pola, poput
nazubljenog štita. Prišavši mu, Anna čučne i pogleda ga, smiješeći mu se.
„Bi li želio naučiti plivati, mali pješčani crve?”

Anna je probudila Atrusa prije svitanja, dok je još bilo mračno nježno ga prodrmavši, a onda se
odmaknula, visoko držeći svjetiljku čiji je meki, žuti sjaj ispunjavao udubinu u kojoj je on spava „Dođi,”
reče ona jednostavno, smiješeći mu se dok je on trljao oči. „Želim ti nešto pokazati.”
Atrus sjedne, iznenada budan. Nešto se dogodilo. Nešto... On zagleda u nju. „Je li bilo stvarno,
bako? Je li se zaista dogodilo? sam samo sanjao?”
„Dogodilo se,” odgovori ona tiho. Tad ga uzme za ruku i povede van, kroz njenu sobu pa na uski
balkon.
Mjesec, koji je dva dana ranije bio pun, premda više nije bio zenitu, još uvijek je bacao srebrno
svjetlo na udaljeni kraj bazena.
Atrus je stajao tamo, dišući plitko, očaran prizorom, zureći dalje u savršeno zrcalo bazena, crno
poput ebanovine. Nije to bio bazen kojega je znao od malih nogu, nego veći, više zapanjujući bazen –
bazen koji je ispunjavao raspuklinu od ruba do ruba. Buljeći nj, on dopusti da mu pobjegne uzdah.
„Zvijezde...”
Anna se nasmiješi i nagne se do njega, pokazujući mu oblik lovca u vodi. „A tamo,” reče, „Pogledaj,
Atruse, evo zvijezde označnice On se zagleda u posve plavu zvijezdu, a onda podigne glavu pogleda
njezinu blizanku na nebu.
„Je li to to?” upita on, okrenuvši se prema njoj. „Je li to ono što si mi željela pokazati?”
Ona odmahne glavom. „Ne... Dođi. Slijedi me.”
U trenutku prije nego što je izišao iz raspukline – u toj sekundi prije no što je vidio ono zbog čega ga
je baka bila probudila – Atrus je zastao na predzadnjoj prečki ljestava i pogledao dolje.
Ispod njega – daleko ispod njega, činilo se, tako daleko kao da je bio izokrenut i da je sad visio u
prostoru – ležalo je nebo posuto zvijezdama. Na trenutak je iluzija bila savršena, tako savršena da bio
siguran da bi, pustivši prečku, padao zauvijek. Tad, svjestan da ga baka strpljivo čeka na drugoj strani
rubnog zida, on se povuče gore na njegov vrh.
I zastane, ukipivši se, a čeljust mu se objesi, jer prizor koji ga je dočekao bijaše nevjerojatan i kao iz
snova.
Između raspukline i ruba kratera, cijela je padina vulkana bila prekrivena cvjetovima. Čak i na
mjesečini mogao je razlikovati te žarke boje. Ljubičaste i plave, tamno zelene i boje lavande, žarko
crvene i silno narančaste.
Zurio je, ne shvaćajući. To nije bilo moguće.
„Zovu se jednodnevnice,“ reče Anna, progovarajući u tu savršenu tišinu. „Njihove sjemenke –
stotine tisuća sićušnih sjemenki – godinama leže u suhoj zemlji. A onda, kad kiše napokon dođu, one
procvjetaju. Cvjetaju jedan jedini dan – jednu jedinu noć. A onda...”
Ona uzdahne, Bijaše to najtužniji zvuk kojega je Atrus ikad čuo. On je pogleda, iznenađen tim
zvukom. U njezinu je glasu malo prije bila takva radost, takvo uzbuđenje.
„Što je, bako?”
Ona se sjetno nasmiješi pa ga pogladi po kosi. „Nije ništa, Atruse. Samo sam se sjetila tvog djeda, to
je sve. Pomislila sam koliko bi se on ovome veselio.”
Atrus skoči dolje, u bujnu, prohladnu dobrodošlicu koju je vegetacija priredila njegovim stopalima.
Zemlja je bila vlažna i hladna. Mogao ju je gnječiti nožnim prstima.
Čučnuvši, on prijeđe dlanovima preko vrhova sitnih cvjetova, osjećajući kako su meki, kako su
krhki, a onda iščupa jedan cvjetić i prinese ga licu, proučavajući ga. Imao je pet sićušnih latica i tanašnu
stabljiku boje pješčanog kamena. On ga pusti da padne.
Na trenutak je ostao klečati, upijajući pogledom. A tad mu, iznenada, umom proleti nova misao.
Naglo se okrenuvši, on pogleda gore u Annu. „Sjemenje!”
Atrus ustane i pažljivo krene oko ruba raspukline, saginjući se tu i tamo, proučavajući ona mjesta na
kojima je prije dolaska oluje bio rasuo dragocjeno sjemenje.
Nakon nekog vremena, on podigne pogled prema Anni i nasmije se. „Uspjelo je! Sjeme je proklijalo!
Pogledaj, bakice, pogledaj!”
Ona je stajala, uzvraćajući mu osmijehom. „Onda bi bilo bolje da poberemo sadnice. Prije izlaska
sunca. Prije negoli pustinja uzme natrag ono što nam je dala.“

P osao bijaše završen. Sad je imao vremena jednostavno istraživati. Kad je svjetlo zore počelo
bacati duge sjene preko pijeska, Atrus se uspne uz padinu vulkana.
Plamičak je išla za njim, opčinjena, činilo se, iznenadnom pojavom cvijeća. Skakutala je i valjala se,
kao da su godine nestale, kao da je opet bila malo mače.
 Gledajući je, Atrus zahihoće. Imao je svoje naočale, s malim sunčanim filtrom i velikim povećanjem.
Sad je bilo vrijeme da zadovolji svoju znatiželju, prije nego što se sunce uspne previsoko, a vrućina
postane nepodnošljiva – i prije no što se cvjetovi osuše i nestanu, kao što ga je Anna uvjeravala da će se
dogoditi.
Neko je vrijeme lijeno tumarao naokolo, gotovo jednako besciljno kao i mala, mršava mačka koja
mu bijaše stalnom pratnjom. A onda se, ni ne znajući, našao kako traži nešto. Ili, bolje rečeno, kako
pokušava ustanoviti što je to bio vidio, a nije razumio.
Stajao je nepomično, okrećući samo glavu, pokušavajući pronaći ono što je bio vidio nakratko.
Isprva nije nalazio ništa. A tad, pomalo iznenađeno, to ugleda. Tamo! Da, tamo u tom plitkom nagibu koji
je vodio prema jednome od vulkanovih malih, neaktivnih otvora!
Atrus priđe i stane, kimajući. Nije bilo sumnje, bilje je ovdje bilo bujnije, cvjetovi veći, njihovo
lišće deblje i šire.
Zašto?
On se sagne i iščupa jednu sićušnu stabljiku, proučavajući njeno plitko korijenje. Za njega se držala
zemlja. On je podigne i pomiriši. U tom je mirisu bilo nešto čudno, gotovo metalno.
Minerali.
Nekako, nazočnost minerala – određenih minerala? – pomogla je biljkama da narastu veće.
On jednom rukom raščisti mali prostor, a zatim zagrabi šaku zemlje i pažljivo je istrese u jedan od
džepova svog plašta. Uspravivši se, on pogleda dolje niz padinu gdje je Plamičak ležala na leđima na
jarko žutim cvjetovima, mašući šapama prema nebu.
„Dođi!“ reče on, uzbuđen, želeći provjeriti svoju teoriju.

P rošla su već gotovo tri mjeseca od onoga dana kad je padala pustinjska kiša. Od toga je dana naš
desetogodišnjak radio svaku večer, stojeći za radnim stolom, sa svjetiljkom obješenom o kukicu na zidu
pokraj njega. Plamičak je spavala nedaleko na podu, dok je on pažljivo proučavao koji su kemijski
sastojci pronađeni u uzorku zemlje bili odgovorni za poboljšani rast.
Njegova radionica bijaše u maloj, nedavno usječenoj niši iza Annine sobe. Godinu je dana naporno i
strpljivo radio, usijecajući usku nišu vlastitim rukama, koristeći bakin klesarski alat, pazeći da odjednom
odlama male komadiće kamena onako kako ga je bila naučila, cijelo vrijeme provjeravajući moguće
slabosti stijene da ne bi naišao na mane u strukturi kamena koje bi mogle uzrokovati pukotinu i izazvati
urušavanje cijeloga zida.
Napravio je i kameni izboj – radnu površinu koju je izgladio i ispolirao sve dok se nije doimala
glatkom poput stakla. Na njoj su sad ležali razasuti instrumenti neobična izgleda. Iznad nje je usjekao tri
uske police na kojima su stajale njegove stvari: uske posude nalik šalicama, izrađene od gline ili kamena;
sićušne ručno pletene košarice ispunjene raznim praškovima i kemikalijama, izblijedjele kosti raznih
pustinjskih životinja, a na najvišoj polici bijaše njegova zbirka rijetkog kamenja i kristala: ispolirani
ahati poput napućenih usana čudnovatih stvorenja; veliki komad zeolita, koji ga je podsjećao na brkove
kakve egzotične snježne zvijeri; grumenovi plavog azurita pokraj grozda žarko žutih kristala sumpora;
dugi prst ledolikog kvarca, a u maloj prozirnoj kutijici i tigrovo oko. To i još mnogo drugog kamenja i
kristala guralo se na polici, razvrstano u sedam sustava – kubični, tetragonalni, monoklinički,
ortorombski, triklinički, heksagonalni i trigonalni – o kojima je bio čitao u bakinim knjigama.
Na zidu iza njegove radne plohe visio je zastor koji mu je baka bila napravila od crveno-plave svile
kupljene prije nekoliko godina, a njegovi rubovi s resama bijahu ukrašeni zlatnim koncem. Ostatak zidova
ispunjavali su crteži i dijagrami, neki njegovi, neki bakini.
Njegova zadaća nije bila laka, ne uz ovu samo osnovnu opremu koja mu je bila dostupna. Atrus je
isprva mislio da će to biti jednostavan posao. Očekivao je da će u uzorku naći najviše tri, možda četiri
različita kemijska sastojka, ali na njegovo iznenađenja – i žaljenje – pokazalo se da to neće biti tako
jednostavno. Nakon nekoliko tjedana pokusa, identificirao je više od trideset različitih elemenata u
uzorku. Činilo se da su vulkanski otvori bili pravi rog obilja kemijskog života. Niti je bilo lako izmisliti
načine kako testirati teoriju. Bakine knjige, koje su imale cijela poglavlja o oblikovanju i uporabi kamena
i metala, sadržale su tek nekoliko zapisa o agrikulturi. Bio je prisiljen improvizirati.

K ad je Atrus osjetio da je vrijeme za žetvu, izvukao je nekoliko većih izdanaka – izabirući po dva
od svake vrste, stavio ih u Anninu najbolju košaru i odnio ih do kuhinje.
Stajao je za kamenim sudoperom pokraj prozora, zureći van preko raspukline dok je ispirao izdanke,
pazeći da odstrani svu zemlju s korijenja. Plamičak se spustila dolje na gredicu i sad je njuškala zemlju
na mjestima gdje je on iskopao izdanke, neodlučno i sama kopkajući po zemlji šapom.
Atrus ju je neko vrijeme gledao, široko se smiješeći, a zatim dobro otrese vodu s izdanaka i položi
ih na dasku za sjeckanje pa dohvati jedan od Anninih noževa.
Režući i pripremajući izdanke, gledao je kako se Plamičak proteže i smješta među preostale izdanke,
ližući se i čisteći sićušnim ružičastim jezikom, prvo šapice, a potom i svoje kratko narančasto krzno.
„Hej, ti,“ reče on, tiho se smijući. Bilo je dovoljno i to što je jela metvicu na udaljenom kraju
bazena, a kamoli još da si od njegove posebne gredice napravi mjesto za spavanje.
Završivši, on ubaci isjeckane izdanke u zemljanu zdjelu. Imali su svjež, čist miris, poput metvice, ali
ne tako sladak. On prinese prstohvat nosu, omiriši, pa ubaci komadić u usta.
Ukusno. Svježe i...
Atrus iskrivi lice. Ostavljali su jak okus u ustima, gorak i opor. On prijeđe vrškom jezika po
zubnome mesu, pa se sav strese.
„Fuj!”
„Atruse?”
On se okrene i ugleda Annu kako ga znatiželjno promatra.
„Što je?”
„Ništa,“ reče on, podižući zdjelu i odnoseći je opet do sudopera. Možda ih nije dovoljno dobro
oprao. Zadnja stvar koju je htio bilo je to da imaju gadan okus.
On osjeti Annine tople prste kako mu prelaze preko leđa dok je išla prema spremištu za suđe, a onda
osjeti njen dah na vratu kad mu se nagnula preko ramena.
„Izgledaju dobro,“ primijeti ona, smiješeći se kad se on okrenuo prema njoj. „Da skuham malo riže
uz njih?”
On odmahne glavom.
„Ne. Ja ću. I napravit ću poseban umak.”
Ona kimne, blago mu stisne nadlakticu pa prođe pokraj njega i uza stube.
Atrus je gledao za njom, a onda se opet okrene i zagleda se van preko raspukline. Plamičak se sad
smirila, sklupčana u malo narančasto klupko među jarko zelenim izdancima. On se nasmiješi, a onda
krene opet ispirati izdanke vodom iz vrča.

Atrus je popravljao zid na udaljenom kraju raspukline kad su počeli bolovi. Isprva je mislio da je u
pitanju samo grč pa je protegnuo lijevu ruku da bi olabavio mišiće na toj strani, želeći nastaviti s radom.
Ali kad je posegnuo za zidarskom žlicom, probode ga užasan bol, natjeravši ga da se presamiti.
„Atruse?”
Već u slijedećem trenutku Anna je bila uz njega.
„Atruse? Što je? Što nije u redu?”
On zine, želeći joj reći, ali slijedeći nalet boli oduzeo mu je dah. On klone na koljena, lecnuvši se od
boli.
Kao da ga netko probada nožem.
„Atruse?”
On podigne pogled prema njoj, a pred očima mu se zamagli. Tad, ne mogavši se zaustaviti, stane
povraćati.
Nakon nekog vremena uspio je podići glavu, osjećajući se iscijeđeno, izmučeno, čela osutog kapima
znoja. Anna je klečala pokraj njega, obgrlivši ga rukom oko ramena, nešto mu mrmljajući.
„Što?”
„Izdanci,“ reče ona, ponovivši. „Zacijelo su u pitanju izdanci. Jesi li ih jeo?”
Atrus počne odmahivati glavom, a onda se sjeti. „Jesam. Probao sam malo. Ja...”
On osjeti drhtaj u želucu, trenutačnu bol. Proguta slinu i opet pogleda baku.
„Zacijelo je u pitanju nešto u njima,“ reče Anna, brišući mu znoj s čela. „Što si koristio?”
„Koristio?“ Misli su mu bile zbrkane. Osjećao se ošamućenim i dezorijentiranim. „Nisam...”
Iznenada mu sine. Kemikalije. Zacijelo je to bilo nešto u kemikalijama. A onda se sjeti. Gadan okus
u ustima. Ta gorčina... ne jaka, ali dovoljno neugodna da mu privuče pažnju.
On zaječi. „Iznevjerio sam te!”
„Ne,“ reče Anna, osjetivši bolni ubod na te njegove riječi. „Ne možeš svaki put imati pravo. Ako
si...”
On je pogleda, ljut ne na nju nego na samoga sebe. „Mogao sam te ubiti. Mogao sam nas oboje
ubiti!”
Anna se lecne i krene kao da će odmahnuti glavom, zanijekati njegove riječi, ali on je gledao ravno u
nju, ne dajući joj reći ne.
„Ne, Atruse,“ reče ona napokon. „Nisi me iznevjerio. Naučit ćeš nešto iz ovoga.”
Ali činilo se da Atrus nije uvjeren. „Gotovo sam nas ubio,“ ponovi on, odmahujući glavom. „Gotovo
sam...”
Ona posegne za njim i privuče ga u naručje, grleći ga sve dok se nije smirio, opustio. Pomogavši mu
ustati, ona ga odvede do bazena, poklekne ga pa zahvati vodu rukama i stane mu nježno prati lice i vrat.
„Eto,“ reče ona napokon, smiješeći mu se. „Sad je već bolje.”
Polako, umorno, on ustane. „Pretpostavljam da bi bilo bolje da iskopam sve izdanke. Ja...”
On se okrene, zureći. „Plamičak?”
Anna zakorači iza njega, čučne pokraj malog narančastog klupka. Jedan je trenutak bila nepomična,
uha priljubljenog uz mačkin bok, a onda se uspravi, sa sporošću koja je potvrdila ono čega se Atrus
najviše bojao.
„Žao mi je“, reče ona. „Ja...“
Atrus prijeđe preko i klekne pokraj nje. Na trenutak je ostao posve nepomičan, gledajući dolje na
malu životinju. A potom je podigne, pažljivo i polako kao da samo spava, prigrli je uza se i odnese je
tamo gdje je rasla mala gredica plavih cvjetova i označavala rub raspukline.
Anna se okrene, promatrajući ga, primijetivši kako je dostojanstven u tom trenutku, kako odrastao,
kako je u sebi zadržavao ono što je osjećao.
I znala je, s posvemašnjom sigurnošću, da je u tome trenutku izgubio nešto od onog djetinjeg i
zakoračio još jedan korak dalje u svijet odraslih.
Dalje od nje.
3

U žarećoj vrućini kasnopopodnevnog sunca, iz uskih otvora u grotlu vulkana dizali su se tanki stupići
sumporne pare, uvijajući se poput velova plesačice u toj sjenovitoj tami ispod ruba, prije nego što bi
nestali u žarkom bljesku odozgo.

Atrus je stajao na rubu vulkana, zureći preko dubokog zdjeličastog grotla; naočale mu – one veće od dva
para koja su visjela u bakinoj radionici – bijahu spuštene na lice, a široka mu je gumena vrpca čvrsto
grlila stražnji dio obrijane glave ispod bijele platnene kapuljače. Preko nosa i usta imao je platnenu
masku koju mu je napravila Anna i za koju je zahtijevala neka je nosi, dok mu je oko struka visio pojas
načičkan alatom – savršena kopija pojasa koji je oko svog struka nosila baka.

Bilo mu je četrnaest godina, a prošle je godine jako narastao; bio je gotovo visine odraslog čovjeka, ali
još uvijek dječačke građe. I lice mu se promijenilo, poprimilo tvrđi, oštriji oblik muškosti; nos i brada
izgubili su mekoću djetinjstva. Nije bio slabašan dječak, nimalo, a ipak, gledajući ga s vrha zidića oko
raspukline, Anna primijeti kako je mršav. Bilo ga je tako malo da se ponekad bojala da će ga otpuhati
pustinjski vjetrovi.

Proteklih je nekoliko tjedana bio pripremao novi pokus. Sad se spremao početi.

Okrenuvši se, Atrus se spusti dolje, maknuvši se s žarkog svjetla u duboku, prohladnu sjenu ispod ruba.
Ovdje je, na uskom kamenom izboju, bio postavio većinu svoje opreme. Ravno ispred, vulkanski se zid
strmo spuštao, dok je s njegove desne strane, tik iza zaobljene stijene koja je izgledala kao da je
napravljena od rastaljenog blata, bio uski vulkanski otvor. Iznad njega je Atrus stavio kupolu od tučenog
metala, grube izrade, ali učinkovitu, koju je pribio za stijenu s četiri debela klina. Na vrhu kupole bio je
pričvršćen mali cilindar.

Atrus posegne gore, a njegove ruke u rukavicama blago okrenuše sićušne regulatore sa strane naočala,
podešavajući prozirnost leća kako bi mogao bolje vidjeti. Tad, otresavši tanak sloj prašine s vrha metalne
kape, on se nagne naprijed i promotri srebrni ventil dužine prsta, provjeravajući varove po deseti put, a
onda pogleda dva grubo kalibrirana mjerača uglavljena u prednju stranu kupole, svaki s jedne strane
ventila. Tik iznad svake kazaljke bijaše metalna zakovica veličine nokta na palcu, a na vrhu svake
zakovice bila je izbušena mala okrugla rupa.

Atrus se uspravi, ispustivši dugi dah. Imao je samo jednu priliku pa je sve moralo biti kako treba. Ako
pođe po zlu, ako ne uspije, trebat će im godinu dana da od trgovaca opet nabave sve potrebne dijelove.
On se okrene, gledajući gore gdje su preko ruba kratera visjele dvije debele, namotane žice – koje je
napravio sam, pod Anninim nadzorom. Tik iznad njih, stršeći iznad nagiba, bijaše dugi komad crnog
kamena. Na njegovu udaljenom kraju, gdje je visio preko grotla, bijahu pričvršćena dva mala kotača.
Između njih bijaše provučen konopac ručne izrade, tvoreći vitlo. Kao i kupola, i to se doimalo kao da je
grube izrade, a ipak će savršeno služiti svojoj svrsi. Atrus je bio proveo nekoliko poslijepodneva
testirajući opremu i spuštajući kamenje u grotlo pa ga opet izvlačeći – kamenje nekoliko puta teže od
tereta koji će dizalica sad nositi.

S druge strane ruba kratera, tik pokraj točke na kojoj je dizalica bila učvršćena gomilom teških kamenova
koji su je pritiskali u tlo, pod priručnim šatorom bijaše njegov ponos i radost – početak i kraj ovog
strpljivog pothvata: njegova baterija. Ispruživši ruku, on dohvati jednu od žica, povuče je prema sebi,
izvukavši dovoljno dužine da dosegne do metalne kupole. Pričvrstivši je za jednu od zakovica, on ponovi
cijeli postupak još jednom.

Podesivši naočale, on se opet uspentra gore uz krater i preko njegova ruba, van na žarko svjetlo. Na
trenutak je ostao stajati, hvatajući dah. Svaki put kad bi izišao iz sjene, kao da je zakoračio u pećnicu. Bez
obzira na to koliko je puta to učinio, svaki je put ta promjena iz prohladnosti sjene u iznenadnu, žareću
vrelinu otvorenog prostora bila poput fizičkog udarca.

Sagnuvši glavu i skliznuvši ispod debele platnene nadstrešnice šatora, Atrus se nasmiješi. Ovaj se put
strašno potrudio da sagleda problem iz svakoga kuta, u svojim proračunima uzimajući u obzir sve vidove
Cjeline.

Baterija je ležala u kutu šatora, naslonjena na stijenu. Gledajući tu veliku stvar, Atrus osjeti zasluženi
ponos. Sam je bio izrezao taj kameni blok, s Anninim najboljim alatom, sam ga je izdubio, slijedeći nacrt
iz prastare d’nijske knjige. Izrada baterijskih ploča bila je relativno laka. Kemikalije su ležale posvuda u
suhome tlu oko vulkana, a on je imao sreće pronaći veliko nalazište galenita – rude koja je sadržala
mješavinu sumpora i olova – nedaleko od raspukline.

Što se tiče potrebne sumporne kiseline, sumpor je element kojega je u vulkanu bilo napretek. Zaista, kad
je napokon počeo s izradbom, jedina stvar koja je ograničavala veličinu baterije bila je njezina težina.

Opet podesivši leće, Atrus klekne i ponosno je pogleda. Mnoge je noći proveo polirajući kamen, a onda
je, slijedeći neki nagon, urezao tri pradavne d’nijske riječi na jednoj strani – zamršena slova, koja i sama
bijahu umjetničko djelo.

Svjetlo. Snaga. Sila.

Izgledala je poput male kamene kuće, a metalni sjaj njenih terminala davao joj je neobičan, egzotičan
izgled.

Pokraj nje ležala je druga, manja kutija, posve drugačija. Ona je bila napravljena od neglazirane crvene
gline, ispečene u bakinoj peći za glinu, neukrašena. Na gornjoj je strani imala jedan okrugli otvor,
začepljen tvrdim voštanim čepom, iz kojega je stršao komad debele dretve koju je tretirao otopinama
raznih kiselina. Na prednjoj je strani bila debela glinena drška.

On je pažljivo podigne, zamota je u svoj plašt i iznese je van. Opet se spuštajući preko ruba, on se
jednom rukom pridrži za grubi zid koji se mrvio, oprezno silazeći dolje na kameni izboj.
Spustivši kutiju, on se okrene i, stojeći na prstima, posegne gore i dohvati debelu metalnu kuku na kraju
konopca, polako je vukući, osluškujući kako je mehanizam za kočenje kliknuo pa opet kliknuo na
udaljenoj strani ruba kratera.

I to je bio njegov vlastiti izum.

U ranijim testiranjima dizalice otkrio je da kamenje vuče konopac dolje prebrzo, a kad ga je pokušao
usporiti, konopac mu je opekao dlanove. Nakon dugog eksperimentiranja, pronašao je način
kako zaustaviti opskrbni kotač nakon svakog okretaja, tako da se dizalicom moglo upravljati samo nizom
blagih povlačenja.

Sagnuvši se, on opet podigne kutiju i zakvači kuku za njenu dršku pa se okrene i počne je spuštati, držeći
konopac od sebe. Kad se konopac napeo, on se odmakne.

Sad je još valjalo učiniti samo jednu stvar. Zavukavši ruku u unutrašnji džep svog plašta, on izvuče
pradavno d’nijsko kresivo.

Nagnuvši se, jednom rukom oslonjen na kamenu dizalicu, držao je plamen ispod kraja fitilja koji je
izvirivao iz obješene kutije, a onda – kad se zapalio – on ugasi kresivo i odmakne se.

Na trenutak pomisli da se fitilj ugasio, ali tad je počeo šištati i gorjeti. Atrus se okrene i -– napola trčeći
uz padinu – prebaci se preko ruba pa krene prema dizalici.

Ovo bijaše najvažniji dio. Ako fitilj izgori prebrzo ili ako se iz nekog razloga dizalica zaglavi, stvari će
poći ukrivo.

Klečeći pokraj kotača za kočenje, on ga počne polako okretati, slušajući njegovo metalno klik-klik, cijelo
vrijeme napet u iščekivanju iznenadne detonacije, cijelo vrijeme u sebi odbrojavajući, Kad je nabrojio
do dvadeset, on se baci na tlo, iza gomile kamenja, poklopivši uši rukama.

...dvadeset četiri, dvadeset pet, dvadeset šest...

Eksplozija je zatresla cijelu padinu vulkana. I premda je do nje došlo četiri sekunde prerano, to nije bilo
važno jer kutija je već bila na pravom mjestu, nasuprot slabosti u stijeni.

Atrus se nasmije, otrese prašinu sa sebe i ustane. Kad su odjeci utihnuli i kroz zvonjavu u ušima mogao je
čuti zvuk kojemu se bio nadao – snažno šištanje pare koja se probijala kroz metalnu kapu, praćena
visokim mehaničkim zavijanjem.

Još uvijek se smijući, on se uspne na rub i pogleda dolje. Dizalice više nije bilo, kao ni velikog dijela
kamenog izboja, ali vulkanski je otvor, zaštićen velikom stijenom, bio dobro. Iz metalne kape je šištala
para u stalnom, jakom mlazu.

Okrenuvši se, pogledavši dolje prema Anni koja je stajala na zidu raspukline, on podigne ruke i stane joj
mahati, pobjednički se smiješeći.

„Uspjelo je!“ poviče, strgnuvši masku s nosa i usta. „Uspjelo je!”

Anna mu odozdo uzvrati mahanjem, a zatim skupi dlanove oko usta i nešto mu dovikne, ali bilo je teško
razabrati što je rekla – toliko mu je zvonilo u ušima. Povrh toga, činilo se da gnjevno šištanje pare i
visoko mehaničko zavijanje svakim trenom postaju sve glasniji. Vrati se, rekla je, ili nešto slično. Cereći
se, on kimne glavom i okrene se, opet gledajući šišteću kupolu.
„Uspjelo je!“ reče tiho, primjećujući sad kako se metalna kapa trese, zvekećući o četiri klina kojima je
bila prikovana. „Zaista radi.”

Spustivši se dolje, on priđe, pazeći da ipak ne priđe preblizu, pa je obiđe do mjesta s kojeg je mogao
vidjeti mjerače.

Da! Preplavi ga val uzbuđenja kad je vidio da su obje kazaljke duboko u crvenom području. Daje naboj!

On se odmakne, cereći se, a onda se ohladi do srži. Gledao je kako se jedan od metalnih klinova počinje
micati, polako se izvlačeći iz ležišta u stijeni.

On se počne polako odmicati. U tom se trenu buka koja je dopirala ispod kupole promijenila, podigla za
cijelu oktavu, kao da je neka nevidljiva ruka pritisnula tipku na orguljama.

Atrus se okrene, uspentra se uz nagib i potrči, ne obazirući se više na vrućinu, boreći se protiv nje... ali
kao da je trčao kroz nekakvu gustu, ljepljivu masu. Odmakao je jedva desetak koraka prije negoli je pao.
Podigao se na noge okrenut u smjeru iz kojega je bio došao. I u tom mu se trenutku učini da se cijeli rub
kratera uzdigao u zrak.

Dolazeći k sebi, Atrus podigne pogled, iznenađen prizorom koji je dočekao njegove oči. Sa svih su se
strana oko njega uzdizali visoki vulkanski zidovi, tvoreći nazubljeni krug tamo gdje su se susretali s
iznenađujućim plavetnilom neba.

Bio je u krateru – rub je zacijelo bio popustio.

On polako ustane. Preko dna vulkana, posutog kamenjem, valjala se para, skrivajući udaljene rubove. S
vremena na vrijeme oblaci bi se posložili u obličje, u čudne i predivne oblike nalik kristalima.

Odmah je ugledao bateriju. Prišavši joj, on čučne pa odmahne glavom, zapanjen njezinim stanjem. Bila je
gotovo netaknuta. Ispolirana vanjska površina imala je nekoliko ogrebotina, na nekoliko je mjesta bio
odlomljen po komadić, ali još uvijek je bila u jednom komadu. Štoviše, mjerač je pokazivao je da je
potpuno nabijena.

Atrus se nasmije, očaran. Ispruživši ruku, on gotovo zaljubljeno prijeđe dlanom po gornjoj plohi. Ako
ništa drugo, sad je bar znao da je princip valjan i čvrst. Kad bi samo mogao pronaći pravi vulkanski
otvor i pogoditi pravi tlak, ovo bi funkcioniralo i oni bi imali neograničen izvor elektriciteta. Njihovi bi
životi bili stubokom promijenjeni. Raspuklina bi sjala poput mačjeg oka u pustinjskoj noći.

Smiješeći se, Atrus podigne glavu, gledajući ravno gore. Na trenutak mu oblak pare zakloni pogled. Kad
se raščistio, on se nađe kako zuri u crnilo.

Bila je to špilja. Ili nekakav tunel.

On ustane, zakorači prema njemu.

Čudno. Činilo se gotovo kao da je bio urezan u okolne stijene.

Oblak pare ga opet sakrije.

„Atruse!”

On se okrene, pogleda gore prema Anni, visoko iznad njega, čiji se obris ocrtavao pokraj ruba kratera.

„Dođi gore! Odmah dođi gore!”

Atrus se namršti. „Ali moja baterija...”

„Odmah!”

Dok su hodali natrag prema raspuklini, ona je bila neprirodno tiha. A onda se iznenada zaustavi i okrene
prema njemu.

„Atruse, što si vidio?”

„Vidio sam...“ Oklijevao je, zatečen njenim pitanjem.

„Atruse. Odgovori mi. Što si vidio?”

„Moju bateriju. Napunjenu.”

Ona ispusti dah. „I to je bilo sve?”

„I paru. Iako puno pare.“ On se namršti, a potom: „Moja baterija. Moram izvući svoju bateriju.”

On se napola okrene, kao da će poći natrag, ali ona ga blago primi za nadlakticu. „Zaboravi bateriju.
Preopasno je. Dođi sad, moramo te očistiti.”
 4

Mjesec jedva da je bio izišao kad se Atrus iskrao van, pomno pazeći da ne probudi baku.
Uzevši konopac i veliku vreću iz ostave, on se uputi do vulkanske padine.
Na pola puta gore zastane, uz obnovljen osjećaj šoka pri pogledu na promijenjeni oblik ruba kratera.
Ta mu se fizička promjena činila nekako povezanom s drugom, dubljom promjenom u njemu samome.
Stajao je na rubu, gledajući niz puteljak koji je grlio unutrašnju padinu vulkana. Dok je zurio dolje u
tu tamu, ispuni ga osjećaj prijetnje kakav nikad prije nije osjetio.
On se uspne preko ruba i krene dolje u tamu, uznemiren nepoznatim tutnjanjem koje je izviralo iz
dubina ispod njega. Uz kralježnicu mu se uspeše trnci, uzdižući mu dlačice na potiljku.
Dolje na dnu vulkana bilo je neobično toplo i vlažno. Atrus se ogleda oko sebe pa polako krene
preko tla, dok mu je srce nabijalo, a oči tražile najbližu skupinu stijena. Para se kovitlala i šištala,
obavijajući te oblike, preobražavajući ih pod blijedom srebrnom mjesečinom.
Baterija je ležala gdje ju je i ostavio.
Na trenutak, on se nagne preko nje, položivši lijevu ruku na poznato kućište. Ali pogled mu je
privukao otvor tunela. Osjećajući da to mora učiniti, on prijeđe do otvora.
Izvadivši kutiju s kresivom iz unutrašnjeg džepa, on pritisne kvačicu i zakorači unutra.
U sjaju kresiva mogao je vidjeti kako se tunel proteže dalje u tamu, postepeno se spuštajući, poput
goleme crvotočine u čvrstoj stijeni. Unutra je bilo prohladno. Iznenađujuće prohladno. Kao da je iz tunela
puhao povjetarac.
On nastavi dalje, brojeći korake. Nakon pedeset koraka je stao i osvrnuo se preko ramena na put
kojim je došao. S mjesta gdje je stajao nije mogao vidjeti ulaz u tunel. Ulaz je bio iza zavoja.
On nastavi, kao začaran, osjećajući da mora saznati kamo taj tunel vodi. Miris sumpora sad je bio
mnogo manji nego prije. Zrak su ispunjavali drugi čudniji mirisi. Neobični, ustajali mirisi.
Atrus se okrene i priđe zidu, položivši dlan na njegovu površinu. Bila je hladna i glatka i suha. Baš
kad se htio odmaknuti, pažnju mu privuče nepravilnost malo niže na zidu. On joj priđe, podigavši kresivo,
i zastane. Pred njim je na zidu bila uklesana jedna riječ – velika slova, visoka gotovo polovicu njegove
visine i dvaput šira od njega.
D’ni! Nije bilo sumnje. Bijaše to d’nijska riječ!
Atrus je buljio u nju, ne prepoznajući je, ali je zapamtivši.
Sve dosad samo je napola vjerovao u ono što mu je baka bila pričala. Zapravo, bilo je dana kad je
čak pomišljao da je sve te knjige na policama napisala ona sama, na isti način na koji se činilo da stvara
svoje slike iz ničega ili pretvara bezoblični kamen u profinjenu figuricu.
Takve su ga misli uznemirivale, jer baka mu nikad nije lagala. A ipak, njezine su priče bile tako
neobične, tako fantastične da mu je bilo teško vjerovati da su se takve stvari ikad mogle dogoditi.
Atrus počne uzmicati natrag prema ulazu, ali gotovo se posklizne na nešto pod stopalima. Otkotrljalo
se od njega i počelo sjajiti, isprva blijedo, a zatim jarko, a toplo crveno svjetlo ispuni tunel.
On priđe i čučne pokraj toga, oprezno pružajući ruku, pitajući se nije li vruće. Kad se uvjerio da je
stvar hladna, on je podigne, držeći je između palca i kažiprsta, proučavajući je.
Bijaše to mali, savršeno okrugao kamen – neka vrst špekule. Atrus je skupljao kamenje i kristale već
deset godina, ali nikad prije nije vidio ništa slično. On sklopi dlan oko njega, iznenađen nedostatkom
topline.
Ugasivši kresivo, on ga spremi u džep, uspravi se držeći špekulu u ruci, ogledavajući se oko sebe i
pokušavajući vidjeti ima li ih još, ali nekoliko minuta potrage nije urodilo nikakvim rezultatom.
Tad, znajući da nema mnogo vremena, on se okrene i požuri van, namjeravajući izvući bateriju prije
negoli se Anna probudi i zapita gdje je on.
Trebalo mu je gotovo sat vremena da odvuče bateriju gore na rub. Zadnjih tridesetak metara pomogla
mu je Anna, koja je stajala gore na rubu kratera i vukla konopac, dok je on gurao bateriju odozdo, upirući
svom snagom.
Odnijeli su je dolje do raspukline u potpunoj tišini.
Anna nestane preko ruba, da bi se nekoliko trenutaka kasnije opet pojavila noseći posudu s vodom.
Atrus je sjedio, zureći u svoje ruke sklopljene u krilu, čekajući da ga prekori što je nije poslušao, ali
ona je i dalje šutjela.
„Ja sam kriv,“ reče on napokon, dobacivši joj brz pogled, pitajući se zašto mu ništa ne kaže. „Želio
sam ispraviti pogrešku.”
Ona mu pruži posudu, posve bezizražajnog lica. „Popij to pa dođi sa mnom. Spremit ću ti zajutrak.
Mislim da je vrijeme da ti ispričam priču.”

Atrus je sjedio na kamenom izboju pokraj prozora kuhinje, a prazna je posuda ležala uz njega dok je
on slušao bakinu priču, kao opčinjen.
Tijekom godina od nje je čuo svakojake priče, ali ova bijaše drugačija; drugačija zato što u njoj, za
razliku od ostalih, nije bilo herojstva niti heroja.
A ipak, kad je završavala, Annin je glas drhtao od emocija.
„...i tako, kad se Veovis napokon vratio, sudbina D’nija već je bila zapečaćena. U samo jednom danu
nestalo je sve ono što je stvarano tisućama godina, a u velikim špiljama D’nija više nije bilo života. A
sve to zbog Ti’anine krive prosudbe.”
Atrus je neko vrijeme šutio, a onda podigne pogled prema Anni. „Znači, ti kriviš Ti’anu?”
Ona kimne.
„Ali siguran sam da ona nije mogla znati. Povrh toga, učinila je ono što je smatrala najboljim.”
„Da bi olakšala svoju savjest, možda. Ali je li to bilo najbolje i za D’ni? Bilo je drugih, koji su
željeli smaknuti Veovisa nakon prve pobune. Da su ih samo poslušali... da Ti’ana nije tako slatkorječivo
govorila pred Velikim Vijećem...”
Anna opet utihne, spuštene glave.
Atrus se namršti, potom odmahne glavom.
„Nisam znao...”
„Ne...“ Anna je još jedan trenutak gledala u svoje ruke, a onda se okrene njemu, smiješeći se. „Niti
je to sad više i važno. Sve je to prošlost. D’nija više nema. Ostaje samo priča.”
On izvuče još uvijek sjajnu špekulu iz džepa i pruži joj je. „Ovo sam našao na dnu vulkana.”
Kad je vidjela što drži u ruci, njezino se držanje posve promijenilo. „Što kažeš gdje si to našao?”
 „U vulkanu,“ reče on, sad već malo manje sigurnim glasom. „Blizu mjesta na koje je pala baterija.”
Ona se zagleda u njega, uzvraćajući mu pogled. „U tunelu?“ Polako, Anna posegne rukom i uzme
špekulu iz njegove, a onda je iznenada ispusti u zdjelu s vodom koja je stajala pokraj nje. Svjetlo se istog
trena ugasilo.
„Nikad više ne smiješ ići tamo, Atruse. Tamo dolje je jako opasno.”
„Ali bako...”
Ona se zagleda u njega, a njezino obično blago lice sad bijaše tvrđe no ikad prije. „Ne smiješ više
ići tamo, Atruse. Još nisi spreman. Obećaj mi, Atruse, molim te.”
„Obećajem.”
„Dobro,“ reče ona, malo mekšim glasom, položivši mu ruku na rame.

Svakog poslijepodneva, kad bi se sunce počelo spuštati i sjene širiti preko podnožja raspukline,
Atrus i Anna bi sjeli u prohladnu sjenu na niski kameni izboj pokraj bazena i razgovarali.
Danas je Atrus donio i svoj dnevnik. Tintarnica je stajala na kamenu pokraj njega, a on je precrtavao
riječ koju mu je Anna nacrtala na listu papira. Neko je vrijeme bio tih, koncentrirajući se, a njegove su
budne oči letjele s Annina crteža na njegov, provjeravajući je li dobro precrtao zamršenu figuru. Tek onda
podigne pogled.
„Bako?”
Anna, koja je sjedila zavaljena unatrag, glave naslonjene na hladan kamen i sklopljenih očiju, tiho
mu odgovori:
„Da, Atruse?”
„Još uvijek ne razumijem. Kažeš da ne postoji naš ekvivalent ovoj riječi. Ali ne shvaćam zašto bi to
bilo tako. Pa, sigurno su imali iste stvari kao i mi?”
Ona otvori oči i nagne se naprijed, protežući smeđe nožne prste, a onda položi dlanove na koljena i
pogleda ga.
„Riječi nisu samo riječi, Atruse. Riječi su... pa, da vidim mogu li ti to objasniti na jednostavan
način. Na najjednostavnijoj razini riječ može biti oznaka. Stablo. Pijesak. Stijena. Kad koristimo takve
riječi, znamo otprilike što je osoba mislila reći. Vidimo te stvari u svome umu. Da bismo znali o kojoj se
vrsti stabla, pijeska ili stijene radi, trebaju nam dodatne riječi – riječi koje su također oznake. Veliko
stablo. Ili možda palmino drvo. Crveni pijesak. Ili možda sitni pijesak. Nazubljene stijene. Ili možda
kamen-škriljevac. Prva riječ mijenja naš doživljaj druge riječi na prilično precizan način. Na drugoj
razini, riječi mogu predstavljati ideje. Ljubav. Inteligencija. Privrženost. Te riječi, kao što sam sigurna da
si odmah shvatio, nisu tako jednostavne. Ne možemo jednostavno dodati još jednu riječ i time pojasniti
što smo mislili, pogotovu kad su u pitanju ideje koje nisu jednostavne. Da bismo došli do pravih značenja
takvih pojmova, moramo ih definirati na nekoliko načina. Ljubav, na primjer, može biti pomiješana s
ponosom i nadom, ili možda s ljubomorom i strahom. Isto tako, riječ inteligencija može se odnositi na
nemisaonu, instinktivnu inteligenciju mrava ili na dublju inteligenciju čovjeka, koja je više ukorijenjena u
emocijama. A čak i unutar ljudske rase inteligencija poprima mnoge oblike – može biti spora i duboka, ili
brza i blistava. A privrženost... Privrženost može biti slijepa lojalnost vojnika njegovu zapovjedniku ili
tvrdoglava lojalnost žene muškarcu koji ju je povrijedio. Ili...”
Ona primijeti da se on smiješi. „Što je?”
On joj pruži list. „Mislim da shvaćam. Ili barem mislim da znam što si namjeravala reći.”
 Anna se uhvati kako se smiješi, zadovoljna – kao i uvijek – njegovom brzinom i sposobnošću
primjećivanja. Atrusu je rijetko kad trebalo išta reći dvaput, a često je – kao sad – bio ispred nje.
„Nastavi,“ reče ona.
Atrus je oklijevao, malo nakrivivši glavu, kao i uvijek kad bi razmišljao. Tad počne, pažljivo
birajući riječi: „Pa, isto kao što su te riječi koje opisuju ideje na višoj razini od onih koje su samo opisne
oznake, tako postoji i još viša i složenija razina od tih prvih riječi. Razina na kojoj funkcioniraju d’nijske
riječi.”
„Da, i?”
„Shvaćam to, ali...“ On se namršti pa odmahne glavom. „Ne razumijem što bi moglo biti složenije od
ideja. Ne mogu si zamisliti tu višu razinu.”
„I upravo zato te riječi nemaju ekvivalent na našem jeziku.“ „Da, ali... što to znači?”
„Ova riječ – ova određena d’nijska riječ – ima veze s cirkulacijom zraka. S uzorcima vjetra i
vlažnošću.”
Atrus je zurio u nju, a obrve su mu se približile. „Ali... ali ne bi li takva riječ također bila oznaka?”
„Ne. Ne ova riječ. Ona čini mnogo više od pukog opisivanja.“ „Znači da...“ Ali nije mogao zaista
shvatiti na što je ciljala. On je pogleda, a njegove su svijetle oči molile objašnjenje.
Anna se nasmije. „Moraš jednostavno prihvatiti činjenicu da postoji takva jedna razina, Atruse.”
„Ali, rekla si...”
„Znam što sam rekla i još uvijek to mislim. Moraš ispitivati sve i pronaći istinu u tome. Ali ovaj put
moraš jednostavno prihvatiti ono što ti govorim. Ima nešto što je dalje od oznaka i ideja. Nešto što je
sinteza te dvije stvari. Nešto što su D’nijani otkrili prije mnogo, mnogo godina i naučili to izraziti
riječima. Jednog ćeš to dana bolje shvaćati, ali zasad...”
Vidjela je da ga to nije učinilo sretnim. Bio je naučen postavljati pitanja o svemu. Promatrati
vlastitim očima, provjeravati i ispitivati. Naučio je nikad ne prihvatiti stvari samo zato što mu je rečeno
da su istinite. A sad... pa, sad je tražila od njega neka se ogluši o svoj način mišljenja.
Nisam mu trebala nacrtati tu riječ, pomisli ona, pitajući se kakav ju je instinkt natjerao na to. On
još nije spreman za Garo-hertee.
A obično je vjerovala svojim instinktima. Obično bi se pokazali ispravnima.
Kad je skrenuo pogled, bilo joj je očito da se bori s mišlju da ideja može biti i oznaka, da nešto tako
općenito može ipak biti točno određeno i opisno; jedan dio nje želio mu je skratiti muke i reći mu.
Ali nije još bio spreman.
Anna ustane i protegne se, pa se ogleda po urednosti raspukline. Ponekad je na isti način razmišljala
o raspuklini i o umu svog unuka, kao da je jedno metafora za drugo. A ipak je u tom trenutku shvatila
koliko je ta usporedba neodgovarajuća, jer kao što će jednoga dana prerasti ovaj mali životni prostor i
otisnuti se u svijet, tako je bilo sigurno i da će njegove misli i nagađanja jednoga dana prerasti njezino
pažljivo prihranjivanje.
Gledajući ga, znala je da mu je suđeno biti mnogo više no što je ona ikad bila. Bit će mudriji,
britkijeg uma. Ali ta je misao nije plašila, niti izazivala zavist. Ako išta, činila ju je tužnom, jer toliko je
uživala učeći ga, a sama pomisao da će to izgubiti...
Anna uzdahne i pažljivo krene preko raspukline pa se uspne stubama. Bilo je vrijeme za kuhanje
večere.
 P rošla su četiri tjedna i mjesec je opet bio pun, a Atrus se lijeno uspinjao uz padinu, zviždućući tiho
jednu od pjesama koju ga je bila naučila Anna još dok je bio dijete: d’nijsku pjesmu najjednostavnije
melodije. Dok je fićukao, čuo je Annin glas u svojoj glavi kako tiho pjeva refren.
Došavši do kraja, on podigne pogled i zastane na mjestu, buljeći razjapljenih usta u prizor pred
sobom.
Ispred njega, cijeli je gornji dio padine bio obavijen gustim oblakom blistavo bijele pare, kao da je
netko iznenada prebacio debeli zastor preko ruba vulkana.
Maglica se polako valjala, poput pare na površini lonca za kuhanje, niti napredujući niti se
povlačeći, nego se cijelo vrijeme okrećući u sebe.
Bijaše to toliko neobično, toliko različito od ičega što je Atrus ikad vidio, da je zakoračio unatrag,
iznenada uplašen.
I u tom je trenutku iz te blistave bjeline iskoračio čovjek, na trenutak se doimajući dijelom nje.
Visoko, nezemaljsko obličje širokog čela i jakog, ravnog nosa, na čijem su mostu ležale naočale posve
jednake Atrusovim. Iza stranca je lepršao bijeli plašt, dajući mu dojam kakvog velikog mitskog kralja.
Ukopan na mjestu, Atrus je gledao kako stranac silazi niz padinu prema njemu, a njegov se strah
pretvorio u zapanjenu zadivljenost snagom i energijom, kontroliranom moći i hladnom sigurnošću
stvorenja koje mu je prilazilo.
Atrus zatetura unatrag, zapanjen. Iznad njega, čovjek zastane, podigne debele leće i zaškilji dolje
prema Atrusu.
„Vidim da imaš moje naočale.”
Atrus je buljio, nesposoban odgovoriti.
Čovjek koji je stajao iznad njega bio je blijed poput mjeseca, a kosa mu bijaše bijela kao izbijeljeni
mramor, zjenice goleme, s tek uskim krugom zelenila oko njih. Jagodične mu kosti bijahu fino isklesane a
ipak jake, ruke istovremeno nježne i snažne. Sve na njemu – od kroja odjeće do aristokratskog držanja –
govorilo je o pritajenoj snazi povezanoj s elegancijom bez imalo napora. Činio se starim, ali na onaj
bezvremenski način koji je Atrusa podsjećao na baku.
Čovjek je zurio u njega, na način na koji to radi orao, a onda opet progovori: „Pa, dječače? Zar
nećeš pozdraviti svog oca?”
„Mog...“ Prepoznavanje udari Atrusa poput stvarnog udarca. On odmahne glavom. „Ja...”
„Kako se zoveš?”
„Atrus...”
„Atrus... naravno...“ Čovjek pruži ruku i položi je Atrusu na glavu, a kontakt bijaše poput električnog
šoka. „A ja sam Gehn, sin Atrusov.”
Atrus proguta slinu. Zacijelo sanja. Sigurno sanja. On nervozno dotakne gornju usnu vrhom jezika,
osjećajući tvrde, slane mrvice pijeska. Ne. Nije san.
„Gehn,“ reče Atrus tiho, odjekujući riječ.
Stranac kimne i makne ruku. „Dobro. Pođimo sad reći tvojoj baki da ima posjetitelja.” Atrus potrči
niz padinu obasjanu mjesečinom, glasno dozivajući Annu, podižući oblačić prašine za sobom dok je
trčao.
Stigavši do ruba raspukline, on skoči unutra, zaboravivši skinuti sandale.
„Bako! Bako!”
Njena glava izviri kroz kuhinjski prozor, zatečena.
„Što se dogodilo?”
Atrus je stajao na zaljuljanom mostu, bez daha, jedva protisnuvši odgovor.
 „Došao je stranac! Poslao me neka ti kažem!”
Annina se usta otvoriše.
„Gehn...“ reče ona, gotovo šapnuvši tu riječ. A onda se pribere i povuče natrag u kuhinju.
Iznutra dopre zvuk metalne posude koja je pala na kameni pod, a odmah zatim se otvoriše vrata.
Bosonoga, žurila je niza stube usječene u zid, a njezina žurba iznenadi Atrusa.
„Bako?”
Ali činilo se da ga ona jedva i primjećuje dok se uspinjala ljestvama od užadi.
Atrus se okrene, gledajući je kako se prebacuje preko zidića baš kad je stranac pepeljasto bijele
kose, čovjek koji se predstavio kao njegov otac, zastao ni deset koraka od raspukline.
„Majko?“ reče on tiho, malo nakrivivši glavu.
„Gehn,“ reče ona još jednom, oklijevajući.
A onda zakorači bliže i čvrsto ga zagrli.
„Gdje si bio, sine moj?“ upita ga. „ Zašto se, u ime Stvoritelja, nisi vratio?”
Ali Atrus primijeti da toplina njezina zagrljaja nije bila uzvraćena, i kako su površno strančeve ruke
dotakle njena ramena, kako je hladan bio kad se odmaknuo od nje, poput nekog velikog gospara iz jedne
od priča.
„Došao sam vidjeti dijete,“ reče on, kao da nije čuo njezine riječi. „Došao sam vidjeti svoga sina.”

Atrus je ležao potrbuške na vrhu rubnog zidića raspukline, zureći u zasjenjeni trokut kuhinje i
osvijetljeni kvadrat prozora koji je uokvirivao Annu i stranca. Premda su razgovarali već neko vrijeme,
bilo je rečeno malo toga važnoga, ali i unatoč tome među njima je vladala neka čudna napetost. Činilo se
da Anna hoda po krhkim ljuskama jajeta, kao da se boji reći previše, a opet toliko željna znati gdje je
Gehn bio i što je radio. U usporedbi s njom, Gehn je bio relativno šutljiv, ignorirajući njena pitanja kad
nije želio odgovoriti na njih.
Gehn je sjedio na uglačanom kamenom izboju desno od kuhinje, pokraj vrata, široko raširenih nogu,
a dugih, profinjenih šaka položenih na koljena. Gledao je gore u Annu. Skinuo je plašt. Ispod je imao usko
odijelo ponoćno plave boje, čija je jakna bila obrubljena grimiznim i ukrašena uzorkom ponovljenih
simbola u crvenoj, zelenoj i žutoj boji. Bilo je to tako bogato, tako čudesno da Atrus nije mogao odvojiti
pogled od njega. Ali bilo je i drugih čudnovatih stvari, poput lule koja je ležala pokraj njega na izboju.
Dno lule bijaše izdubljena drvena zdjelica iz koje je vodio oblikovani stakleni držak, prošaran
srebrom, koji je završavao zavijenim bakrenim usnikom. U zdjelicu ispred drške bijaše usađena mala
kupoličasta kapica, dok je u njezinu središtu bilo debelo srebrno vreteno
Dok je Atrus gledao, Gehn izvuče sićušnu staklenu kuglu iz džepa na svom širokom kožnatom pojasu.
Okrenuvši je naopačke, Gehn je blago protrese, otkrivajući bistru tekućinu koja se polako gibala, poput
ljepila, i čija je površina odražavala žuto svjetlo svjetiljke poput ulja.
Spustivši kuglicu na koljena, Gehn odvrne poklopac vretena i odloži ga, a potom izlije malu količinu
tekućine u držak i ponovno zavrne poklopac. Tad iz džepa jakne izvuče malu kožnatu vrećicu i izvadi
nešto iz nje.
Atrus iznenađeno uvuče zrak. Izgledalo je poput one špekule koju je on bio našao u vulkanu. Gehn je
stavi ispod kupolaste kapice.
Anna se okrene i pogleda Gehna. „Hoćeš li dugo ostati?”
 Gehn joj dobaci brz pogled, pa spusti poklopac lule. „Ne, moram otići već sutra,“ odgovori on,
teškim glasom.
„Ah...“ U Anninu se glasu čulo žaljenje, u njezinim se tamnim, poznatim očima vidjela povrijeđenost.
„Samo sam... pa, mislila sam da ćeš možda neko vrijeme ostati s Atrusom. Malo ga upoznati. Dobar je to
dečko. Ponosio bi se njime. A na koncu konca...”
Gehn učvrsti poklopac i podigne pogled prema njoj, a lice mu bijaše posve bezizražajno.
„Namjeravam ga povesti sa sobom.”
Anna se okrene nasuprot njemu, a licem joj se razlije šok.
„S tobom?”
Atrus, gledajući iz tame, osjeti kako mu se puls ubrzava, a usta suše. Srce mu je nabijalo u grudima.
Gehn podigne lulu, zagleda se u nju, pa je obuhvati dlanovima i pritisne palcem o srebrno vreteno.
Začuje se praskav zvuk i lula kao da je oživjela, nakratko plamteći žarkim plavim svjetlom. Trenutak
kasnije, to isto svjetlo ispuni cijeli držak, tjerajući neobičnu uljastu tekućinu da se zamjehuri.
U tom čudnom, nezemaljskom svjetlu, Gehnovo je lice izgledalo drugačije, izokrenutih sjena.
„Da,“ reče on, pogledavši Annu u oči. „Imaš li nešto protiv?”
„Ali Atrus pripada ovamo...”
„Ovamo?“ U Gehnovu se glasu čula nevjerica. „A gdje je to ovdje? Nigdje, eto gdje. Rupa u zemlji,
to je sve što ovo jest. Da, i sve što će ikad i biti. Ovo nije mjesto za mog sina. Nikako.”
Anna utihne, gledajući Gehna kako primiče bakreni usnik ustima i udiše, dok mu se mišići lica čudno
trzaju. A onda opet progovori, tiše nego prije, a ipak s odlučnošću koju je Atrus odmah prepoznao.
„Ali on još nije spreman. Premlad je. Ima još toliko toga što mora naučiti...”
Izvadivši lulu iz usta, Gehn je prekine. „Naravno da je Atrus spreman. Iste je dobi kao što sam bio ja
kad sam prvi put otišao odavde. A što se tiče njegove naobrazbe, upravo zato se i jesam vratio – da bih
ga mogao naučiti.”
„Ti?”
Annin ton bijaše pun nevjerice, ali činilo se da Gehna nimalo ne pogađa njena kritičnost.
„Ima li tko bolji? Ako ništa drugo, ja sam izučen za to. A ja sam mu i otac.“ Gehn spusti lulu i nagne
se prema Anni, mršteći se. „Jesi mu rekla za mene?”
Ona odvrati pogled, napetog lica.
Gehn ustane, ljut. „Hoćeš reći da mu nisi rekla ništa? Kerath te prokleo, ženo! Kako si mogla?”
Annin glas bijaše tih, a ona svjesna Atrusove nazočnosti i toga da ih sluša. „A što sam mu trebala
reći? Da je njegov otac otišao od njega još istog onoga sata kad se rodio? Da ga nije bilo briga ni toliko
da mu da ime?”
„I ja bih ga nazvao Atrus. Znaš to.”
Ona se okrene, sijevajući pogledom na njega, iznenada gnjevna. „Da, ali nisi! Ja sam ga tako
nazvala. Da, i ja sam ga podigla. Ja, Gehn, a ne ti. A sad ga želiš natrag, kao da se radi o paketu koji si
mi ostavio na čuvanje! Dječaci nisu paketi, Gehn! Oni su živa, rastuća bića. A Atrus još nije završio svoj
rast.”
„O tome ću ja odlučivati,“ reče on mrgodno. „Povrh toga, on mi može pomoći u mojim
proučavanjima. Biti mi pomoćnikom.“ „Tvojim pomoćnikom?”
„U istraživanjima. Treba mi voljni pomagač, a čini mi se da dečko ima volje.”
„Kakvim istraživanjima?”
„D’nijske kulture.”
„D’nija?“ nasmije se Anna gorko. „Sve je to prošlo, nestalo. Zar to još uvijek ne shvaćaš?”
 „Ne,“ odgovori on, uspravivši se, a u glas mu se uvuče prizvuk ponosa. „Imaš krivo. Tamo sam
proveo proteklih četrnaest godina. U D’niju. Istražujući, proučavajući, tragajući za velikim i silnim
tajnama d’nijske kulture.“ On joj dostojanstveno kimne glavom. „Kažem ti, ništa od toga nije izgubljeno.
Još uvijek je tamo.”
Atrus osjeti kako mu se niz kralježnicu spuštaju trnci, mali val nevjerice koji ga na trenutak navede
da se osjeća kao u snu.
Još uvijek tamo? Ali to je zacijelo nemoguće, nije li?
Anna odrješito odmahne glavom. „Ne, Gehne. Zaboravljaš. Vidjela sam to svojim očima. Nestalo.
Uništeno. Zar to ne možeš prihvatiti? Zar ne možeš zaboraviti prošlost?”
Gehn ju je hladno promatrao, prkosno, ne prihvaćajući ništa. „Oh, lako mi je vjerovati da bi ti to
željela zaboraviti!”
Ona mu je uzvraćala pogled bez riječi.
„Nikad to nisi cijenila, zar ne?“ nastavi on, ne štedeći je. „Nikad ti do toga nije bilo stalo kao što je
meni. Ali neću dopustiti da tako bude i s mojim sinom. Želim da i on zna o prošlosti. Želim da bude
ponosan na to onako kako sam ja ponosan na to.“ Isijavao je ogorčenjem. „Neću ga izdati na način na koji
si ti izdala mene!”
„Gehn! Kako to možeš reći? Učinila sam najbolje što sam mogla za tebe!”
„Tvoje najbolje? A koliko je dobro to tvoje najbolje? Ova rupa u zemlji koju nazivaš domom? Je li
to tvoje najbolje?”
Anna odvrati pogled. „Atrus bi trebao sam odlučiti. Ne možeš ga samo tako odvesti.”
Gehn joj se unese u lice, a njegovo je bilo tek nekoliko centimetara od njenoga. „Naravno da mogu.
Ja sam mu otac. To je moje pravo.”
„Onda mi dopusti da pođem s tobom. Dopusti mi da se brinem za njega dok ga ti učiš.”
Gehn odmahne glavom. „To ne bi bilo pravo. Ne bi to bio d’nijski način. Ili si i to zaboravila?
Zaboravila kako si me dala Cehu kad mi je bilo samo četiri godine?”
„Ali...”
Njegov glas grubo nadjača njezin. „Ali ništa. On ide sa mnom i to je to. Ako želiš pomoći, spakiraj
mu naprtnjaču za putovanje. Premda mu neće trebati mnogo.”
„Ali, Gehn...“ Ona posegne rukom kao da će mu dotaknuti nadlakticu, ali on se izmakne.
Okrećući se, Gehn podigne lulu, otvori vrata i iziđe van na otvoreno. Na trenutak je samo stajao,
leđima okrenut prema mjestu gdje je ležao Atrus, pušeći, a svjetlo iz kuhinje ocrtavalo je njegov obris.
Onda se okrene, a plavi sjaj lule osvijetli mu lice, prsa i ruke. „Atruse?“ reče, obraćajući se dječaku
koji je ležao potrbuške na rubu raspukline. „Idi sad u krevet i naspavaj se. Odlazimo rano ujutro.”
 5

Čučeći pokraj majčina groba, Atrus se nagne i iščupa jedan od krhkih plavih cvjetova. Stavivši ga
na stranice dnevnika, koji mu je otvoren ležao na koljenu, on nježno zatvori knjigu pa je ubaci u malu
kožnatu naprtnjaču pokraj sebe.
Jedan je trenutak jednostavno zurio, upijajući prizor oko sebe. U polumraku nije mogao razabrati
prave boje, a ipak bilo je dovoljno da samo sklopi oči pa da vidi cvjetove na sunčevom svjetlu, poput
plavo-ljubičastog pokrivača položenog na gredicu bogate, tamne zemlje.
Zbogom, reče on u sebi.
Istinu govoreći, Atrus zapravo nije znao što bi trebao osjećati. Uzbuđenje? Sigurno, sama pomisao
na putovanje – na to da će vidjeti D’ni – izazivala je ushićenje, ali pomisao da mora otići odavde i
ostaviti Annu ga je plašila. Previše se toga dogodilo, prebrzo. Osjećao se rastrganim.
„Atruse! Dođi. Moramo poći.”
Okrene se, pogledavši prema obličju koje se ocrtavalo na blijedom svjetlu zore, stojeći na rubu
raspukline. On kimne.
Anna je stajala nedaleko od njega. Zagrlivši je, on osjeti kako se u njemu nadima neka vrst panike,
straha da je više nikad neće vidjeti. Zacijelo je i ona to osjetila, jer se – nakon što ga je čvrsto stisnula –
odmakla od njega, držeći ga za nadlakticu i smiješeći mu se.
„Ne brini,“ reče ona tiho. „Bit ću dobro. Ostava je puna, a uz sva ta poboljšanja koja si za mene
napravio, neću znati kud ću sa sobom.“ Njezino se blago lice osvijetli osmijehom. „Povrh toga, tvoj mi je
otac obećao da će te dovesti u posjet za tri mjeseca.”
„Tri mjeseca?“ Ta ga je vijest strašno razveselila.
„Da, stoga ne smiješ brinuti.”
Ona se sagne, podigne naprtnjaču i pruži mu je. Bio ju je promatrao ranije, dok je izabirala stvari iz
njihove male ostave i stavljala ih u naprtnjaču, uključujući i sve kolačiće koje je bila ispekla prethodne
večeri. Atrus je zurio u naprtnjaču, prstima blago dodirujući njenu izvezenu površinu, ganut brižnošću
koju je ulagala u sve što je radila, znajući koliko će mu to nedostajati.
„Čuj me sad, Atruse.”
Atrus podigne pogled, zatečen iznenadnom ozbiljnošću njezina glasa. „Da, bako?”
Njene su tamne, inteligentne oči pretraživale njegove.
„Moraš zapamtiti sve što si ovdje naučio, Atruse. Pokušala sam te naučiti mehaniku zemlje i
zvijezda; putove znanosti i putove prirode. Pokušala sam te naučiti što je dobro i što je vrijedno, istine
koje ne mogu biti uzdrmane ili promijenjene. To znanje dolazi od Stvoritelja. Nosi ga sa sobom i odvagni
sve što ti otac kaže protiv toga.”
Anna zastane, pa se malo nagne prema njemu, spustivši glas.
„Njega više ne poznajem, ali poznajem tebe, Atruse. Mjeri svoja djela prema istinama koje sam te
naučila. Štogod učiniš imajući na umu samo svoju dobrodobit, iz toga ne može ispasti ništa dobro. Ako
postupaš nesebično, činiš dobro svima i ne smiješ se bojati.”
 Anna se odmakne, opet se smiješeći. „Putovanje dolje bit će dugo i teško pa želim da budeš hrabar,
Atruse. Ali više od toga želim da budeš vjeran istini. Da budeš bolji sin svome ocu, no što je sudbina
dopustila njemu da bude svome.”
„Ne razumijem...“ počne on, ali ona odmahne glavom, kao da to nije važno.
„Slušaj svog oca. Ali najvažnije od svega, Atruse, nikad ne idi protiv svoje prirode. Razumiješ li
me?”
„Mislim da shvaćam, bako.”
„Onda se ne bojim za tebe.”
On je zagrli, stisne je čvrsto i poljubi je u vrat. A onda se okrene od nje, uspne se uza stube i prijeđe
most. Na rubu raspukline se okrene i pogleda je, pogledom obuhvativši poznati prizor raspukline, čiji mu
se oblik poput ožiljka usjekao u tkivo sjećanja.
Anna je sad stajala na uskome balkonu svoje sobe. Podigavši ruku, ona mu mahne. „Budi pažljiv
tijekom putovanja. Vidimo se za tri mjeseca.”

B ili su u tunelu.
„Oče?”
Gehn se okrene, držeći svjetiljku visoko, i pokaže na d’nijski simbol uklesan u zid; simbol koji je
Atrus bio vidio onoga jutra nakon eksperimenta.
„Ovaj znak, oče. Što znači?”
Gehn nestrpljivo mahne rukom. „Dođi sad, Atruse. Stigni me. Ionako smo već uludo potrošili previše
vremena. Bit će vremena za takve stvari, kasnije.”
Atrus je još jedan trenutak gledao u zamršeni simbol, a onda se okrene, skrivajući razočarenje,
žureći se za ocem.
„Moramo nadoknaditi vrijeme,” reče Gehn, kad ga je Atrus sustigao. „Putovanje je dugo, a ja imam
nekoliko eksperimenata u toku. Moram se vratiti na vrijeme da bih mogao očitati rezultate.”
„Eksperimenata?” upita Atrus, uzbuđen već i na samo njihovo spominjanje. „Kakvu vrst eksperimenata?”
„Važnih,” odgovori Gehn, kao da je to bilo dovoljno da zadovolji znatiželju njegova sina. „Požuri
sad. Imat ćemo vremena za razgovor kad dođemo do prvog eder tomahna.”
Atrus podigne pogled prema ocu. „Eder tomahna?”
Gehn mu dobaci pogled, ne zaustavljajući se. „Eder tomahni su usputne postaje. Moglo bi ih se
nazvati odmorištima. U doba bivše carevine postojali su planovi za uspostavu trgovine sa svijetom ljudi.
Ti se planovi, srećom, nisu ostvarili, ali ostali su putovi usječeni ispod zemlje i odmorišta za d’nijske
glasnike koji su trebali biti poslani van.”
Atrus pogleda oca, zapanjen. „A ovaj tunel? Je li ovo D’ni?” Gehn odmahne glavom.
„Ne. Ovo je jednostavno tunel kojim je izlazila lava. Prije nekoliko tisuća godina, dok je ovaj vulkan
još bio aktivan, ovim je tunelom tekla lava i probijala si put na površinu.”
Atrus opet osjeti val razočarenja. Zidovi tunela bijahu tako glatki, njegov oblik tako savršeno
okrugao da je bio uvjeren da je riječ o proizvodu d’nijske izgradnje.
„Da,“ nastavi Gehn, „ali prije kraja našeg putovanja vidjet ćeš stvari koje će te natjerati da
zaboraviš ovu crvotočinu. Prijeđi mi sad na lijevu stranu, Atruse i stani iza mene. Tunel se sad počinje
strmo spuštati.”
 Atrus učini kako mu je bilo rečeno, držeći se blizu oca, pazeći da se ne posklizne, lijevom se rukom
oslanjajući na zakrivljeni zid vulkanske cijevi, dok su mu se stopala u sandalama odupirala o tvrdi, suhi
pod. Sve je prošlo dobro, sve dok se nije ogledao preko ramena i pogledao gore uz tunel. Preplavi ga
iznenadni val razumijevanja i on shvati gdje je. Tama iza njega iznenada mu se učini neprijateljskom. Tko
zna što ga čeka, tamo iza svjetla očeve svjetiljke.
On se okrene, shvativši koliko zapravo ovisi o ocu. Da se kojim slučajem izgubi ovdje dolje...
Ispred njega, Gehn zastane. „Polako sad,“ reče osvrnuvši se preko ramena prema Atrusu. „Ovdje
tunel prestaje. Sad ćemo se spustiti niz Vrelo.”
Atrus trepne, gledajući kako tunel završava u savršenome krugu, nedaleko ispred njih. Iza toga bijaše
tama. On priđe i stane pokraj oca na uski, polumjesečasti kameni izboj, opčinjen prizorom koji mu se
pružao pred očima. Ispred njih je ležao divovski oval tame – ponor tako golem da se činilo da bi u njega
mogao baciti cijeli vulkan.
Zdenac.
Gehn podigne lampaš, puštajući da se njezino je svjetlo vlažno odbije od udaljenog zida velikog
zdenca, a onda pokaže.
„Tamo. Vidiš, Atruse? Vidiš stube?”
Atrus ih je vidio, urezane poput navoja vijka u neravne stjenke velike rupe, ali pomisao na to da se
spusti niz njih u taj golemi tunel užasavala ga je.
Gehn ga pogleda. „Želiš li poći prvi, ili da idem ja?”
Atrus proguta slinu pa progovori, trudeći se zatomiti strah u glasu: „Bolje idi ti. Ti znaš put.”
„Da,“ reče Gehn, uputivši mu osmijeh pun razumijevanja. „Znam, zar ne?”
Prvih stotinjak stuba spuštalo se kroz uski tunel usječen u rub ponora, ali iznenada je zida s desne
strane nestalo i Atrus se nađe na otvorenom, zureći dolje u ogromnu tamu. Zatečen prizorom, on zatetura,
a desna mu sandala sklizne sa stopala i odleti dolje u tamu.
Na trenutak je samo stajao, pohlepno gutajući zrak, leđima oslonjen o zid, pokušavajući se pribrati.
Ali iznenada se nađe opsjednut pomisli na pad kroz tu tamu; osjećao je neobjašnjiv poriv da se baci u nju,
toliko jak da su mu se naježile sve dlačice na potiljku.
Ispod njega, gotovo točno nasuprot, s druge strane ponora, Gehn je nastavljao niza stube, naizgled
nesvjestan velike opasnosti, koračajući lakim korakom, gotovo bez napora, niz spiralno stubište, dok je
njegova svjetiljka bacala treperave sjene na izdubljene i prošarane stijene, a onda je nestao u još jednom
uskom tunelu.
Moram nastaviti, reče si Atrus, izuvši i lijevu sandalu, ali strah koji je osjećao sledio mu je sve
mišiće. Bijaše to kao u snu, u opakoj noćnoj mori. Ipak, on se prisili na pokret, zakoračivši jednom, pa
još jednom, a svaki korak bijaše plod čiste snage volje.
Ako padnem, umrijet ću. Ako padnem...
Preko praznine odjekne očev glas. „Atruse?”
On stane, ramenom pritisne zid i sklopi oči. „D-da, oče?“ „Hoćeš li da se vratim po tebe? Hoćeš li
možda da te držim za ruku?”
Želio je reći ‘da’, ali nešto u Gehnovu glasu – prizvuk kritike – ga spriječi. „Ne... Bit ću dobro.”
„Dobro. Ali požuri malo, ha? Ne možemo se predugo zadržavati ovdje. Ne ako se želim vratiti na
vrijeme.”
Susprežući strah, Atrus se opet počne spuštati.
Zamisli da si u šupljem stablu, reče si. Zamisli to.
I iznenada je to mogao vidjeti pred očima, kao da se radi o ilustraciji iz jedne od bakinih knjiga.
Mogao si je zamisliti to drvo na jarkome suncu i njegove grane koje se protežu od obzora do obzora i
mali mjesečev srp uhvaćen među golemim lišćem. Čak su i vlati trave oko korijenja bile triput više od
čovjeka.
Na pola puta dolje naišao je na udubinu u stijeni, neku vrst male špilje. Nije mogao reći je li
prirodnog podrijetla ili d’nijske izrade, ali unutra ga je čekao Gehn, sjedeći na izrezbarenom kamenom
izboju, mirno pušeći svoju lulu.
„Jesi li dobro, Atruse?”
„Dobro sam,“ odgovori Atrus iskreno. „Ali na trenutak...”
On utihne, vidjevši da ga otac ne sluša. Gehn je izvukao knjižicu uvezanu u tamnu kožu i počeo je
proučavati, i dalje pušeći. Atrus nakratko ugleda dijagram staza i tunela. Zagunđavši tiho, Gehn zatvori
knjižicu i vrati je u džep pa podigne pogled prema Atrusu. "Ti idi naprijed. Stići ću te kad popušim."

Trebalo im je nekoliko sati napornog hoda kroz labirint vijugavih tunela prije nego što su napokon
stigli do eder tomahna. D’nijsko je odmorište bilo izgrađeno u velikoj špilji, a njegov je crni, savršeno
glatki mramor bio u velikom kontrastu s prirodnim škriljevcem špilje. Atrus priđe, podigne svjetiljku i
prijeđe prstima preko površine glatke poput satena, čudeći se nedostatku spojeva između blokova i načinu
na koji se njegov lik odražavao u kamenu. Kao da je kamen bio pečen poput rastaljene smole, a zatim
ohlađen i uglačan poput zrcala.
Stvaran je, pomisli Atrus, zapanjen.
U međuvremenu je Gehn prišao vratima usađenima duboko u kamen. Zavukavši ruku pod ovratnik
tunike, on izvuče veličanstven zlatni lanac koji je dotad bio ispod tkanine. Na jednom je kraju bio ključ –
debela, crna stvar prošarana crvenim. Stavivši ga u odgovarajuću udubinu uklesanu u površinu vrata,
Gehn pritisne sve dok se nije začulo klik.
Nakon trenutka tišine začuje se čudan zvuk podizanja metalne rešetke. On izvuče ključ i zakorači
unatrag. U tom su trenutku vrata skliznula u zid, otkrivajući prigušeno osvijetljenu unutrašnjost.
Gehn zakorači unutra.
Slijedeći ga, Atrus uđe, zapanjen veličinom prostorije. S svake strane sobe veličine skupne
spavaonice bijahu postavljeni ležajevi, a na jednoj su strani stajala vrata za koja Atrus pretpostavi da
vode u kuhinju ili kupaonicu.
On pogleda oca. „Zašto smo se zaustavili?”
Na njegovo iznenađenje, Gehn zijevne. „Zato što je kasno,“ odgovori mu. „I zato što sam umoran.”
„Ali mislio sam...”
Gehn podigne ruku, zaustavivši daljnju raspravu. A onda se okrene i pokaže na veliku naprtnjaču
koja je ležala na krevetu u desnom uglu.
„To je tvoje,“ reče Gehn neceremonijalno. „Možeš se presvući sad ili kasnije, kako hoćeš.”
Atrus priđe i otkopča naprtnjaču pa pogleda unutra. Namrštivši se, on izokrene torbu, rasuvši njen
sadržaj na madrac.
Odmaknuvši se malo, on se tiho nasmije, iznenađen, a onda se okrene prema Gehnu koji je sjedio na
rubu jednog od ležajeva nasuprot, izuvajući čizme.
„Hvala ti, oče,“ reče Atrus. „Presvući ću se kasnije, ako je to u redu.”
Gehn zagunđa. „Kako god hoćeš, mali. Ali – na tvome mjestu, ja ne bih spavao u čizmama. Ne znam
hoće li ti odgovarati. Morao sam pogađati veličinu.”
Atrus se okrene natrag prema ležaju, nježno prešavši prstima po jednoj od čizama, a zatim je podigne
i stisne bliže, udišući njen bogat miris. Bila je neobično lijepa. Proučavajući je, on vidje da nikad prije
nije bila nošena.
Pokraj visokih čizama ležao je plašt – manja verzija očevog, crna košulja s čudnim knjiškim
simbolom na njoj i šešir-kaciga koji prianja uz lubanju, izrađen od nekakvog metala koji se doimao
mekanim sve dok ga ne pritisneš, i mala vrećica od metala i kože.
Atrus čučne na rub kreveta, proučavajući vrećicu, pa odveže uzicu i zaviri unutra. Na trenutak nije
shvaćao o čemu se radi, a onda veselo usklikne i istrese nekoliko sitnih predmeta na dlan.
Vatrene špekule! Cijela vrećica puna vatrenih špekula! Zacijelo ih je bilo pedeset, možda šezdeset!
On pogleda oca, želeći mu zahvaliti, ali Gehn je ležao na leđima, već spavajući.
Prišavši mu, Atrus je nekoliko trenutaka gledao oca kako spava. Mogao je vidjeti sličnost s Annom u
obliku Gehnove brade, a pogotovo ustiju. Oboje su imali izuzetna, otmjena lica. Oboje su u crtama lica
imali tu istu mješavinu snage i profinjenosti. Da, sad kad je po prvi put imao priliku dobro pogledati
očevo lice, on shvati da ga je toliko drugačijim zapravo činila samo bljedoća kože i pepeljasto bijela
kosa. To i dostojanstvena ukočenost u ponašanju.
Primijetivši da je Gehn skinuo samo jednu čizmu, Atrus mu polako skine drugu i složi obje pokraj
uzglavlja. Tad uzme pokrivač sa susjednog ležaja i prebaci ga preko oca. Baš se namjeravao okrenuti kad
mu nešto privuče pogled.
Sagnuvši se, on podigne lulu s mjesta kamo je pala. Na trenutak je zadrži u ruci, proučavajući
gravure koje su prekrivale srebrne kolutove oko drške, zadivljen detaljnošću. Znatiželjan, on stavi otvor
pod nos i pomiriše. Osjeti čudan, slatkast miris, isti onaj koji je primijetio u očevu dahu.
Uzdahnuvši, Atrus položi lulu pokraj čizama, a zatim se vrati do svog ležaja. Neko je vrijeme sjedio
prebirući vatrene špekule po rukama, primjećujući razlike u veličini i boji. Tad ih odloži, spusti vrećicu
na pod pokraj ležaja i ispruži se s rukama ispod glave. Zaspao je u trenu.

P robudio se na Gehnovo drmanje.

„Dođi, dečko. Danas nas čeka dugo putovanje. Presvuci se pa da krenemo.”
Atrus se polako uspravi, pitajući se gdje je, iznenađen što se nije probudio u kamenoj niši u svojoj
sobi, na svom madracu, uz miris bakine kuhinje. Protrljavši oči, on spusti stopala na pod, zatečen
hladnoćom i vlažnošću zraka.
Osjećajući se omamljeno i usporeno, Atrus ustane i počne se odijevati. Tekstura i miris nove odjeće
– njena glatka mekoća nakon grubog tkanja njegove dotadašnje odjeće – izazivala je čudan osjećaj u
njemu. Nazuvajući čizme osjećao se strašno čudno, gotovo preobražen, kao da je ta promjena sezala
dublje od površinskog izgleda.
Atrus se ogleda oko sebe, kao da očekuje da će se svakog trena probuditi, ali nije se mogao
zavaravati: budan je i putuje s ocem dolje u utrobu zemlje.
Pomisao na to izazove uzbuđenje. On pogleda Gehna. „Hoćemo li danas doći u D’ni?”
„Ne. Ne danas.”
Razočaran, Atrus se okrene i počne pakirati svoju površinsku odjeću. Primijetivši što radi, Gehn mu
priđe i izvuče je iz naprtnjače pa je baci na pod.
 „Te ti krpe sad više neće trebati, Atruse. Sad si D’nijac. Odsad ćeš nositi samo d’nijsku odjeću.”
Atrus je zurio u odbačenu odjeću, nevoljan se rastati od nje. Bijaše to veza s prošlošću, s Annom i
raspuklinom. Ostaviti je ovdje činilo mu se... nemogućim.
„Pa, dečko? Što čekaš?”
Atrus podigne pogled, povrijeđen oštrinom očeva glasa, a onda se sjeti obećanja koje je dao Anni pa
poslušno spusti glavu. Skliznuvši svoju torbu u naprtnjaču, on ubaci unutra vrećicu s vatrenim špekulama i
neobični zaštitni šešir.
„Dobro,“ reče Gehn, odlučno kimajući dok je podizao svoju naprtnjaču na leđa. „Jest ćemo putem.”
Atrus trepne, pitajući se što je otac naumio, ali bilo mu je jasno da Gehn nije raspoložen za
objašnjenja. Zakopčavši svoju naprtnjaču, Atrus je prebaci preko ramena i krene za ocem.

P ošli su niz mravinjak vlažnih, uskih tunela koji su se s vremena na vrijeme otvarali u male špilje, a
onda nastavljali dalje u stijene.
Na dnu posebno strmog i uskog tunela, izišli su u dotad najveću špilju. Strop je bio petnaest, možda
dvadeset metara iznad njih, dok je svjetlo njihovih svjetiljki otkrivalo samo bliži kraj tunela – onaj
udaljeni bijaše zavijen tamom. Ispred njih, s lijeve strane, dugi je bazen grlio stijene, dok je s desne
strane put otežavala neravna padina malih grebenova.
Zaustavivši se, Gehn skine naprtnjaču i izvuče nešto što je Atrusu izgledalo kao neka vrst lonca ili
posude za čaj. Položivši to dolje, on izvuče svoj šešir pa se okrene Atrusu i pokaže mu neka učini isto.
„Odavde put postaje težak,“ reče on. „Uskoro ćeš biti zahvalan za te čizme.”
Ali Atrus nije bio tako siguran u to. Čizme možda jesu izgledale i mirisale divno, ali na obje pete i
vanjskom dijelu desnog nožnog palca počeli su mu se stvarati žuljevi.
Skidajući svoju naprtnjaču, on izvuče d’nijsku kacigu i stavi je na glavu, a onda pogleda oca. Gehn
nabaci naprtnjaču na leđa pa se sagne i podigne ‘lonac’. „Dođi,“ reče, okrenuvši se nasmiješen prema
Atrusu. „Mislim da bi ti se ovo moglo svidjeti.”
Atrus kimne pa podigne svoju naprtnjaču. Dok ju je stavljao na leđa, cijela se špilja pred njim
rasvijetlila, kao da je iznenada na svodu nastala rupa kroz koju se slilo sunčevo svjetlo. On zatečeno
podigne pogled, odmah primijetivši da jarko svjetlo izbija iz ‘lonca’. Širok i silan snop svjetla širio se i
ispunjavao udaljeni kraj špilje, otkrivajući prizor tako zadivljujuć i nevjerojatan da Atrus trepne i
protrlja oči.
Izgledalo je poput vodopada od kristala koji se slijeva sa svoda na pod, a Atrus nikad prije nije
vidio ništa nalik njegovim rastaljenim, tekućim oblicima.
„Što je to?“ upita on, a u glasu mu se čula nota čistog zadivljenog strahopoštovanja dok je slijedio
oca gore uz tu veliku hrpu kamenja, pogleda prikovanog za svjetlucav kristalni zastor.
„To je vijenac,“ odgovori Gehn činjeničnim tonom, prelazeći snopom svjetiljke po smrznutoj
prednjoj strani. „Stvaraju ga mineralne naslage u vodi koja curi kroz krov u špilju i koje su se taložile
tisućama i tisućama godina. Takve naslage poprimaju mnoge oblike – ‘tekući kamen’ i ‘kapajući kamen’,
stalaktiti i stalagmiti, ‘školjkasti kamen’ i ‘pužasti kamen’. Neki su profinjeni i krhki poput čipke, drugi
pak brutalni poput samog kamena.“ Gehn se nasmije. „Ne boj se, Atruse. U slijedećih ćeš nekoliko sati
vidjeti mnoga takva čuda.”
Kad su prišli bliže, Atrus zastane, zureći otvorenih ustiju u prizor. Nikad ne bi pogodio, ni za tisuću
godina – ali Gehn je već nastavio dalje, niz padinu prema ulazu u drugi tunel. Dobacivši još jedan pogled,
Atrus se okrene pa požuri niz kamenje, žureći se sustići oca.

Gehn je bio u pravu. U satima koji su uslijedili Atrus je vidio desetak takvih čuda – špilje ispunjene
dugačkim krhkim stupovima ne debljim od njegove ruke, koji su izbijali iz svoda, poput preokrenute
kristalne šume ili poput golemih, ali delikatno obrubljenih svijeća s kojih su kapale beskonačne resice
sićušnih smrznutih prstiju, stapajući se s tekućim kamenom. Istovremeno, čizme su ga počele gadno
žuljati. Nelagoda je postala osjetljivost koja je prerasla u bol, tako da nakon nekog vremena više nije
mogao napraviti ni jedan korak, a da se pritom bolno ne lecne.
Kad su napokon stali, u dugačkoj niskoj špilji okruženoj plitkim bazenima, Atrus je prvo skinuo
čizme.
Gehn mu priđe i klekne pokraj njega. „Pokaži mi.”
Oklijevajući, on dopusti da ga Gehn primi za gležanj i pogleda mu stopalo. Koža je na tri mjesta bila
oguljena. Između prstiju i na peti bilo je krvi. Gehn ga ozbiljno pogleda, kao da prosuđuje njegovu
reakciju. „Imam balzam u naprtnjači. To bi ti trebalo olakšati bol.“ Atrus ga brzo nanese na stopala i
omota ih zavojima, a onda opet navuče čizme.
„Dobro,“ reče Gehn, zadovoljan s njim. „Nastavimo dalje. Put počinje tik ispred nas.”
Atrus polako ustane, mičući nožne prste pod zavojima, a zatim pogleda oca. „Put?”
„U D’ni,“ reče Gehn, podižući naprtnjaču na leđa.
Te su riječi podigle Atrusovo raspoloženje i on na trenutak zaboravi na svoje ozljede.
D’ni! pomisli on, a um mu se ispuni desecima šarenih vizija iz priča koje mu je baka ispričala
tijekom svih tih godina. D’ni!

Atrus je zurio gore u pomno ukrašenu arkadu od kamena i metala koja je uokvirivala ulaz u tunel, a
onda se okrene prema ocu.
„Jesmo li stigli?”
„Ne,“ odgovori Gehn, „ali ovdje počinje put.”
Odmah ispod velike arkade, pod tunela postajao je glatko popločen, pokriven zamršenim apstraktnim
uzorkom raznobojnog kamena i metala, koji se stapao i preplitao nikad se ne ponavljajući. Put je vodio
ravno u tunel, niti se uzdižući, niti se spuštajući, što je navodilo na zaključak da nije bio prirodnog
podrijetla, već da su ga u stijenu usjekli D’nijci.
Slijedeći Gehna, Atrus zakorači pod arkadu, a čizme su im kuckale po mramornom podu i taj je zvuk
odjekivao tunelom. Atrus je sad šepao, pokušavajući se previše ne oslanjati na desnu nogu, ali bio je
odlučan u namjeri da se ne žali. Kad ćemo napokon stići? želio je pitati, izgarajući od uzbuđenja koje je
osjećao na samu pomisao da će napokon vidjeti D’ni, ali vidio je da je Gehn izgubljen u mislima pa ga
nije želio smetati.
Nakon što su prešli jedan dio tunela, činilo se da se zrak promijenio, postavši topliji, zagušljiviji, a
iznenada mu u nosnice dopre dobro poznat miris. Sumpor! Bijaše to oštar miris sumpora koji je grizao za
oči.
 Gehn se okrene i mahne mu. „Bolje stavi naočale, dečko.”
Atrus ga posluša, a onda iz džepa tunike izvuče jedinu stvar Annine izrade koju je uspio sačuvati –
masku koju je napravila za njega – pa je zaveže oko nosa i ustiju. Tad bolno odšepesa za ocem.
Tunel je polako postajao sve svjetliji i topliji, a zrak sve zagušljiviji. Tunel je naglo završavao
strmim padom. Ispred, d’nijski se put nastavljao, glatko, neprekinuto, činilo se, na divovskim kamenim
stupovima. Dolje, tridesetak metara ispod mjesta gdje je Atrus stajao, bijaše uzburkano more lave, crno
na rubovima, plameno narančasto u sredini.
Vrućina bijaše velika, isparavanja zagušujuća. Atrus primijeti da Gehn također ima masku preko
nosa i ustiju pa se na trenutak zapita je li ga otac mislio prevesti preko tog jezera lave bez ikakve zaštite.
Ta ga misao uznemiri.
Gehn se okrene, pozivajući ga. „Hodaj brzo,“ reče, „i ni u jednom trenutku nemoj zastati. Na drugoj
je strani mnogo hladnije.”
Atrus je oklijevao, a onda krene za ocem na most, odmah osjetivši vrelinu odozdo, čak i kroz debele
potplate čizama. Deset koraka dalje već je gotovo trčao, pokušavajući što manje stopalima doticati vruć
pod.
Sad je tek shvatio da je most ispred njih na jednom mjestu popustio i urušio se, ostavljajući
nazubljenu pukotinu preko koje bijaše položena uska greda od d’nijskog kamena.
Gledao je kako njegov otac prelazi taj uski prolaz bez imalo napora, ni ne usporivši, ali kad je sam
stigao do njega, Atrus otkrije da nije sposoban to učiniti.
Ravno ispod njega, užarena se površina nadimala, poput neke žive stvari, a svako toliko probio bi je
mjehur strašno užarenog zraka, uz divovski ‘plop!’, i iznenada ispunio zrak parom i grizućim zadahom
sumpora.
Atrus je kašljao. Činilo mu se da mu stopala gore, a da će mu se pluća rasprsnuti. Ako uskoro ne prijeđe
preko grede, srušit će se.

„Dođi!“ zvao ga je Gehn s druge strane. „Nemoj stati, dečko! Kreni. Gotovo si na drugoj strani!”

Glava mu je plivala i on osjeti da će svakog trena pasti. A ako padne...

On zakorači tri koraka na gredu, osjećajući njezinu vrelinu kroz debelu kožu čizama.

„Hajde!“ zvao ga je otac, ali on se nije mogao ni pomaknuti. Kad da se i sam pretvorio u kamen.

„Hajde!”

Greda pod njim se zaljulja i on na trenutak pomisli da će pasti, ali neki instinkt preuzme nadzor nad njim.
Kad se uska greda nagnula, on skoči, a stopala mu udariše o kamen na drugoj strani.

Pred očima mu se maglilo. Nije mogao disati. Teturajući, on zakorači unatrag...

6

Atrus se probudio u prohladnoj, jarko osvijetljenoj špilji, čiji zrak bijaše svjež i sladak nakon onoga u
pećini s lavom. Preko njega bijaše prebačen pokrivač, a odnekud blizu čulo se odjekujuće kap-kap-
kapanje vode. Drhtureći, on se pridigne u sjedeći položaj, pitajući se gdje se nalazi, ali onda ugleda svog
oca kako stoji desetak metara dalje, pokraj bazena čija je površina, činilo se, bila osvijetljena odozdo.

Ruke i noge su ga boljele, a glava mu još uvijek bijaše čudno teška, ali inače se osjećao dobro.
Posloživši komadiće u sliku, on počne shvaćati. Gotovo je bio pao s mosta. Zacijelo ga je otac spasio.

Razmišljajući o tome, on pogleda dolje, smiješeći se. Takvo nešto bi učinila Anna. Kao i on sam, da je
situacija bila obrnuta.

Atrus opet pogleda oca, pokušavajući procijeniti tog čovjeka – tog stranca – koji se tako iznenada
pojavio u njegovom životu i posve ga promijenio. Čudan je, nema sumnje u to, ponašanja toliko
odrješitog da je to graničilo s nepristojnošću, ali možda je postojao razlog tome. Možda jednostavno nije
navikao biti s ljudima, možda mu je pomisao na to da ima sina bila jednako teško zamisliva kao i njemu
pomisao da ima oca. Ako je tako, mora pokazati malo razumijevanja. Sve dok se bolje ne upoznaju. Sve
dok ta zasad samo krvna veza ne postane prijateljstvo.

Taj ga način razmišljanja razvedri. Odbacivši pokrivač, on ustane i odšepesa prema ocu pa stane pokraj
njega, tih, gledajući preko tog čudno osvijetljenog bazena.

„Što je uzrok tome?“ upita on, pokazujući na površinu vode.

Gehn se okrene. Očito je bio zaokupljen nečim. „Ah, Atruse... digao si se.”

„Ja... pretpostavljam da ti moram zahvaliti.”

Gehn slegne ramenima, pa opet pogleda preko bazena.

„Lijepo je opet razgovarati,“ reče, izbacivši bradu na neobičan način. „Ovdje dolje je prilično
usamljeno. Dugo sam čeznuo za društvom. Kad sam saznao da si živ... pa...”

On se okrene.
„Da budem iskren, Atruse, bio sam iznenađen. Nisam očekivao da ćeš preživjeti. Ali bio sam sretan.
Mislim da bismo se mogli dobro slagati. Jednog dana.”

Atrus se stidljivo nasmiješi. „Nadam se. Želim učiti.”

„Dobro. To je zdravo razmišljanje.“ Potom: „Jesi li sposoban za nastavak putovanja? Sad shvaćam da
sam te previše tjerao, ali imao sam dobar razlog za to.”

„Bit ću dobro,“ reče Atrus, osjetivši iznenadnu toplinu prema svom ocu. „Samo, sve je to tako...
neobično.”

Gehn se zamišljeno zagleda u njega. „Da, pretpostavljam da jest, nakon one raspukline. Ali najbolje je tek
pred nama, Atruse. A pritom zaista mislim ‘najbolje’. Na D’ni. Večeras ćemo već biti u D’niju.”

Atrusovo se lice ozarilo. „Večeras?”

Ali onda mu licem preleti zbunjen izraz. „Koje je sad doba? Jutro? Poslijepodne? Više to ne mogu pratiti.
Čini mi se da ovdje dolje vrijeme nema značenja.”

Gehn izvuče svoj d’nijski kronometar i pruži ga Atrusu.

„Vidiš ovdje,“ reče on, pokazujući na pet različito zasjenjenih sektora – tri svijetla i dva tamna – koja
bijahu označena na okruglom licu kronometra. Tanka se srebrna crta spiralno protezala iz samog središta
kruga, zaustavivši se malo iznad ruba drugog svijetlog sektora. „Sad je d’nijsko podne. Mi D’nijci
mjerimo vrijeme drugačije od onih koji žive na površini. Oni podešavaju satove prema kretanju sunca.
Mi ih podešavamo prema biološkim ritmovima našeg okoliša. Svaki od ovih sektora predstavlja malo
više od šest sati površinskog vremena.”

„Znači da su d’nijski dani duži?”

„Vrlo dobro, Atruse. Brzo učiš.”

Gehn opet uzme kronometar pa ga protrese, prinese ga uhu gotovo kao da želi provjeriti radi li još uvijek,
a onda ga spremi natrag u džep i pogleda Atrusa.

„Ako si spreman...?”

Unatoč Atrusovim očekivanjima, put je postajao sve teži. Palo ga je kamenje blokiralo na nekoliko
mjesta, pa su se morali pentrati preko gomila nazubljenog kamenja ili se provlačiti kroz uske pukotine. I
tuneli su, činilo se, postajali manji i mračniji, i premda nije mogao biti siguran u to, Atrus je osjećao da
su već odavno skrenuli s puta koji je vodio ravno u D’ni. Ovdje više nije bilo ni traga onom divnom putu
od kamena i metala. Unatoč svemu i dalje je bio dobro raspoložen, a cijelo njegovo biće bijaše ispunjeno
uzbuđenim iščekivanjem koja mu je tekla venama poput neke droge.

D’ni! Uskoro će biti u D’niju! U usporedbi s tim čak mu se i mukla bol u stopalima činila posve
beznačajnom.

Putovali su tek sat vremena ili nešto više, kad ga je Gehn zazvao i rekao mu neka skrene desno. Jedan dio
poda tunela ispred njih propao je u rupu. Obilazeći je, mogao je duboko dolje kroz nju vidjeti neku vrst
doline kroz koju je tekla široka tamna rijeka. On naćuli uši i učini mu se da u daljini čuje njen zvuk –
hučanje – ali nije mogao biti siguran.

Malo dalje niz tunel ta je buka, za koju je bio mislio da je samo u njegovoj glavi, počela rasti, sve dok na
mjestu gdje se tunel otvarao na veliku zaravan, čiji se zidovi u mraku nisu mogli vidjeti, nije počela
bivati sve glasnijom, naoko tresući zidove sa svih strana. Zrak bijaše vlažan i hladan, a sitne su čestice
svjetlucave maglice plesale u svjetlu njihovih svjetiljki. Atrus pritisne leđa o zid. Kad je Gehn upalio
veliku svjetiljku, on vidje o čemu je riječ.

S litice šezdeset metara iznad njih slijevala se voda, padajući tristotinjak metara u golemi bazen ispod
njih. Pod svjetlom svjetiljke, voda je izgledala poput kristala.

Atrus se okrene, baš kad je Gehn spremao knjižicu u džep. On pokaže pokraj Atrusa, pokazujući put
svojom svjetiljkom, čiji je snop osvijetlio široki izboj koji je okruživao golemu špilju.

Izišavši u manju špilju s druge strane vodopada, Gehn zastane i pozove ga, držeći svjetiljku iznad kamene
udubine ispunjene kristalno čistom vodom.

Atrus se nagne i pogleda, a onda iznenađeno uvuče zrak.

U vodi je plivalo mnoštvo duguljastih i bezbojnih riba nalik crvima. Imale su prozirne škrge i peraje. Dok
ih je promatrao, žurno su otplivale do sićušne rupe u stijeni i naizgled skočile u bazen ispod, uz plip-
plop-plip koji je odjekivao tim skučenim prostorom.

„Što je to?“ upita Atrus, pogledavši gore u oca.

„Daždevnjaci,“ odvrati Gehn. „Žive ovdje dolje, zajedno sa zrikavcima, paucima, stonogama i ribama.
To su trogloditi, Atruse. Nikad ne izlaze iz špilje. I slijepi su. Jesi li primijetio, Atruse?”

Gehn se okrene i nastavi, a njegove su čizme škripale po šljunku razasutom po podu špilje.

Dugo su se bili spuštali, a sad se počeše uspinjati; put je postajao lakši, sve dok tunel kojim su išli nije
naglo skrenuo desno i sastao se s jednim većim tunelom.

Zakoračivši u njega, Atrus iznenađeno dahne. Bijaše to d’nijski put! Protezao se ispred i iza njih, ravan i
savršeno okrugao, gubeći se u tamnim stijenama.

Gledajući natrag u smjeru iz kojega su došli, on shvati što su učinili. Iz nekog razloga – možda urušavanja
– izravni je put bio blokiran pa su išli obilaznim. On se prisjeti oca kako proučava dijagrame u svojoj
kožnatoj knjižici i blage tjeskobe u njegovim očima, pa se zapita kako je otkrio te putove – je li slijepo
nabasao na njih, stalno se vraćajući putem kojim je došao sve dok nije našao prolaz?
„Atruse?”

On se okrene. Gehn je već odmakao dvadesetak metara niz tunel. „Dolazim!“ dovikne on i šepesavo
potrči. Ali u glavi je zamišljao oca prije toliko godina, kad se prvi put vratio u D’ni, kako tumara kroz
tamu pod zemljom – sam, potpuno sam – i osjeti duboko divljenje prema hrabrosti koja ga je tjerala
naprijed.

Jesmo li blizu?”

„Nije više daleko,“ reče Gehn. „Dveri su gotovo pred nama.”

Ta vijest oduševi Atrusa. Nije daleko! Bilo je trenutaka kad je pomislio da će hodati zauvijek i da nikad
neće stići, ali sad su bili gotovo na odredištu.

Zemlja o kojoj je cijeli život sanjao ležala je tik pred njim. Zemlja čuda i tajni. Atrus požuri, sustižući
oca, gotovo ga prestigavši na izlazu iz tunela. Sad ju je mogao vidjeti, ravno ispred, na dalekoj strani
golemog mramornog trga...

„Jesu li to Dveri?“ upita, zapanjen i zadivljen, glasom koji bijaše gotovo šapat.

„To je to,“ odgovori Gehn, ponosno se cereći. „Označava južnu granicu d’nijske kraljevine. Iza njih, u
promjeru od nekoliko stotina kilometara, sve pripada D’nijcima.”

Atrus pogleda oca, iznenađen što on govori o D’nijcima kao da još uvijek postoje, a onda usmjeri pogled
pred sebe, diveći se samoj veličini kamenih dveri koja su se vidjela kad su izišli iz tunela.

Izišavši, on pogleda gore i gore i gore, a usta mu se u čudu otvoriše. Premda je površina bila napukla na
nekoliko mjesta i premda su tu i tamo otpali komadići, rasuvši se po mramornom podu pred njim, još
uvijek su bile veličanstvene. Ispunjavajući cijeli dio onoga što očito bijaše golema špilja, velika se
kamena barijera protezala od zida do zida, a njezina površina bijaše ispunjena naoko beskonačnim
brojem isprepletenih oblika – ljudi i strojeva i zvijeri, cvijeća i štitova i lica, d’nijskih riječi (od kojih je
neke prepoznao) – a sve to urezano u ugljeno crni granit koji je svjetlucao u snopu Gehnove svjetiljke.

Dveri su ih, poput ničega prije, nadvisivala kao da su patuljci, Idući prema njoj, Atrus osjeti kako mu se
uzdižu dlačice na potiljku. Štogod da si je bio zamislio slušajući Annine priče, stvarnost je bila daleko
čudesnija.

Zakoračivši pod arkadu, on pogleda gore; dojmila ga se njena debljina. Kako su D’nijci napravili tako
veliki artefakt? Kako su rezali kamene blokove, kako su ih oblikovali? Iz vlastitog je ograničenog
iskustva znao kako je teško raditi s kamenom, ali D’nijcima to očito nije predstavljalo nikakav problem.

Mramorni je pod naglo prestajao ispred njega. Iza se prostirala špilja čiji zidovi bijahu posuti ulazima u
tunele. Stotinama njih. Možda čak i tisućama. Odjednom je postalo jako toplo, a zrak mnogo zagušljiviji
no prije.

Gehn opet pogleda u svoju knjižicu, pa krene preko špilje. Odabravši jedan od većih tunela, on pokretom
ruke pokaže Atrusu neka krene za njim, a onda se okrene i nestane unutra.
Atrus krene za ocem, a njegove su oči stalno razgledavale okolinu, svake sekunde primjećujući nešto
novo: velike kotače i postolja dizalica, tvornice i skladišta, velike hrpe kamena i goleme kamenolome
pokraj kojih su poput kakvih stražara stajale ogromne napuštene dizalice – sve to i još mnoge druge
stvari, većinu kojih nije mogao prepoznati na prvi pogled.

Kamogod je pogledao, posvuda su stajali veliki strojevi, izgledajući kao da su stali tek nekoliko sati
ranije, a njihove su uljaste površine tamno sjale pod svjetlom njihovih svjetiljki. Goleme bušotine
počivale su na velikim pneumatskim platformama uz zjapeće rupe tunela izbušenih u zidovima špilje,
poput golemih insekata u postupku hranjenja, a njihovi niski i nabiti oblici stajali su mračni i tihi.

Iz velikih se pukotina sa svih strana uzdizala para, para koja je nekoć napajala industrijsku silu D’nija.
Drugdje su pak jednostavne kamene kuće stajale prazne, bez krovova – što bijaše d’nijski stil, a tanki
platneni pokrovi koji su nekoć štitili privatnost njihovih stanara visjeli su razderani istom onom silom
koja je prevrnula velike tvorničke tornjeve.

Vidjevši sve to, Atrus se zapita kako je uopće moglo doći do kraja. Bilo je tako ogromno, tako izuzetno.

S vremena na vrijeme put su im presijecali drugi putovi i Atrus shvati da ne postoji samo jedan d’nijski
put, nego cijeli labirint koji je vodio u tamnu unutrašnjost zemlje.

Iznenada, bez upozorenja, Gehn se počne uspinjati uza zid tunela i nestane u mnogo manjem otvoru.
Sustigavši ga, Atrus pogleda udesno i shvati da je veći tunel kolabirao dvadesetak metara iza mjesta gdje
su skrenuli. Bojeći se da ne izgubi Gehna, on se uspne uza zid tunela, slijedeći ga kroz otvor.
Hodali su već satima, a njihov je put cijelo vrijeme postajao sve uži, sve zagušljiviji i sve topliji. Gehn
je sad hodao s otvorenom knjižicom u ruci, gotovo cijelo vrijeme gledajući u nju. Put je tako često
skretao da se Atrusu već vrtjelo u glavi, ali Gehn je nastavljao dalje, siguran – činilo se – da nekamo
vodi.

A onda se iznenada promijeni kvaliteta svjetla. Atrus trepne, a osjećaji kao da mu se probudiše s tom
naglom promjenom. Osjećao se blag povjetarac, a zrak je postao malo hladniji. Kad su skrenuli iza
slijedećeg ugla, svjetlo je postalo još jače i pomalo narančasto. Zrak je sad već bio prohladan i svjež,
odjednom težak mirisima vegetacije. Put se uspinjao.

Ispred njih bijaše otvor. Krug jarko narančastog svjetla.

Iskoračivši van, Atrus se nađe pred najzapanjućijim prizorom kojega je ikad vidio.

Ispred njega bijaše golema dolina, duga desetak kilometara, a široka petnaest, čije su se strme padine
spuštale u svjetlucavo narančasto jezero koje je ispunjavalo najmanje pola doline. U sredini tog jezera
bijaše golem otok, promjera gotovo dva kilometra, s kojega su se visoko u zrak uzdizala dva izvijena
kamena stupa. Iza toga, s desne strane, veliki kameni zidovi bijahu čudno prugasti, a goleme kamene
terase na pravilnim su se razmacima uzdizale gore u sjene, daleko iznad razine na kojoj je stajao Atrus.
Na njima su također svjetlucali narančasti bazeni.
On podigne pogled, očekujući oblake ili možda zvijezde, ali dočeka ga samo duboko crnilo. Spustivši
naočale na oči, on ih podesi na maksimalno povećanje, proučavajući udaljenu stranu jezera. Zgrade!
Bijahu to zgrade! Zdanja koja su se držala za veliku klisuru, naoko prkoseći sili teže!

Atrus istegne vrat, slijedeći smjer kamenih zidova prema gore i istog trenutka shvati. Bili su unutra!
Unutar golemog špiljskog prostranstva.

Zurio je, zadivljen i zapanjen neobičnom ljepotom prizora. Ispod njega, tlo se strmo spuštalo do ruba
mora, gdje je u sićušnoj luci plutao privezan čamac. S desne strane, nedaleko od obale, more bijaše
posuto malim otočićima, poput tamnih madeža na narančastom zrcalu.

„Evo,“ reče Gehn, prišavši mu. „Sad možda razumiješ zašto te nisam mogao ostaviti u onoj idiotskoj rupi
u zemlji. Nije li ovo najveličanstveniji prizor koji si ikad vidio, Atruse?”

I bio je i Atrus je zaista shvaćao zašto ga je otac doveo ovamo, a ipak je podsjećanje na raspuklinu bacilo
sjenu preko onoga što je u tom trenutku osjećao. Odjednom poželi da je Anna ovdje s njim, poželi da
može ovo podijeliti s njom – da može razgovarati s njom i postavljati joj pitanja.

„Dođi,“ reče Gehn, stojeći malo ispod njega i počevši se spuštati niz strmu padinu. „Još sat vremena i bit
ćemo doma.”

Atrus je stajao na pramcu, desnom se rukom čvrsto držeći za ogradu, dok je Gehn manevrirao neobičnim
plovilom kroz vodu glatku poput zrcala, zabadajući štap duboko, napinjući mišiće.

Atrus se uzbuđeno ogledavao oko sebe, svjestan nedostatka odjeka u tom golemom mjestu, svjestan zvuka
koji je proizvodio Gehnov štap dok je uranjao u vodu. Špilja bijaše tako velika da bi gotovo mogao
zamisliti da su opet vani, na površini, i da plove u noći bez mjeseca – da nije bilo tog narančastog sjaja
koji je odozdo osvjetljivao sve oko njih.

Kad se klinasti pramac čamca okrenuo, Atrus opet u daljini ugleda grad. Odavde se doimao netaknutim i
prekrasnim, golema zdjela puna tornjeva i kula, kao da samo on nije osjetio ni tračak razaranja koje se
vidjelo svugdje drugdje. Ali nisu išli u grad. Ne još. Činilo se da je ‘dom' na jednome od otočića uz desni
zid špilje.

Atrus ispusti tih uzdah. Sad kad je prestao hodati, njegovi su mišići napokon počeli protestirati. Tijelo ga
je boljelo, a kapci kao da mu bijahu od olova. Blago ljuljuškanje čamca također nije pomagalo.
Uspavljivalo ga je, poput glasa koji mu pjevuši uspavanku u glavi. On trepne, pokušavajući održati oči
otvorenima, trudeći se ostati budnim, ali bilo je teško. Osjećao se kao da je prohodao tisuću kilometara.
Na trenutak je zadrijemao stojećki, a onda se trgne i podigne pogled, očekujući da će vidjeti pustinjsko
nebo posuto zvijezdama.

„Gdje...?”

On se okrene, pogleda iza sebe, tamo gdje je sjedio njegov otac, polako veslajući prema otoku, a onda
zatrese glavom pokušavajući je razbistriti, uvjeren da se radi samo o nekom neobično živopisnom snu.
Opet se okrenuvši naprijed, on ugleda otok kako se nadvija nad njima, a njegov se stožasti, vijugavi obris
crno isticao na narančastoj pozadini mora. Nakratko, on primijeti kako je voda na udaljenom kraju otoka
tamna i zapita se zašto.

Dom, pomisli on, primjećujući srušene zidove, prevrnutu kulu velike gospodske kuće koja je čučala na
vrhu otoka nalik golemom komadu vulkanske stijene. Dom...

Dok je gledao, Atrus osjeti kako ga obuzima san. Ne mogavši se oduprijeti, on klone na koljena pa se
prevrne na palubu, izgubivši svijest, tako da nije vidio kako čamac prolazi ispod otoka u jarko
osvijetljenu špilju. Niti je vidio obličje osobe koje je stajala na dnu vijugavih stuba koje su vodile gore
uza stijenu.

Atruse? Jesi li budan?”

Atrus je ležao, sklopljenih očiju, sjećajući se sna.

Glas odjekne sad još bliže. „Atruse?”

On se okrene na leđa i protegne. Soba bijaše topla, madrac neobično mekan pod njim.

„Što je?“ upita on lijeno, još uvijek nesiguran je li budan.

„Večer je,“ reče glas njegovog oca. „Prespavao si cijeli dan, Atruse. Večera je gotova, ako želiš jesti.”

Atrus otvori oči, fokusirajući pogled. Gehn je stajao dva koraka od kreveta, držeći svjetiljku u jednoj
ruci. U njezinom je treperavom svjetlu soba izgledala golema i sjenovita.

„Gdje smo?“ upita on, dok su pojedinosti sna nestajale, a on se polako prisjećao dugog putovanja kroz
tunele.

„Na K’veeru,“ reče Gehn, prišavši bliže, a njegovo se blijedo, privlačno lice nadvijalo nad njim u sjeni.
„Ovo će biti tvoja soba, Atruse. U garderobi ima odjeće ako se želiš presvući, ali nema potrebe za tim.
Kad budeš spreman, skreni lijevo i idi prema svjetlu.“

Atrus kimne i šokirano shvati da ga stopala više ne bole. Bijahu u zavojima. „Moja stopala...”
Gehn ga pogleda. „Pobrinuo sam se za njih dok si spavao. Bit će osjetljiva još nekoliko dana, ali sad se
možeš odmarati.”

„A tvoji eksperimenti? Jesmo li došli na vrijeme?”

Gehn se okrene, kao da ga nije čuo, a onda prijeđe preko sobe i odgrne teške zastore, otkrivši veliki
prozor s ukrasnom rešetkom kroz koji je dopiralo narančasto svjetlo. Ispred njega bijaše široki kameni
balkon i pogled na grad u daljini.

„Sad ću te ostaviti,“ reče Gehn, spuštajući svjetiljku na stolić. „Ali pokušaj požuriti. Ima stvari o kojima
moramo razgovarati.”

Atrus pričeka da otac iziđe iz sobe, a onda sjedne i prouči svoja stopala pod svjetlom svjetiljke. Tamo
gdje su žuljevi bili najgori – na petama, gležnjevima i ispod prstiju – Gehn ih je namazao balzamom koji
je ostavio tamne mrlje na koži. Atrus oprezno takne jednu od mrlja i pomiriši prste. Bijaše to isti balzam
koji je koristila njegova baka kadgod bi si oderao koljena ili laktove.

Atruse?

Da, bako?

Što vidiš, Atruse?

Vidim d’nijski grad, bako. Vidim...

Atrus zakorači van na balkon, gledajući grad, pokušavajući ga usjeći u sjećanje, tako da joj može ispričati
kad je bude opet vidio.

Daleko na pučini vidjela se tamna sjena koja se kretala. On suzi oči, neko je vrijeme promatrajući, a onda
opet pogleda grad iza nje.

Da, pomisli. Vidim najnevjerojatniji prizor koji sam ikad vidio.

Ah, Atruse... dođi i sjedni sa mnom.”

Atrus je oklijevao na pragu, a onda zakorači unutra u jasno plavo svjetlo kuhinje. Njegov je otac sjedio za
stolom s lijeve strane, s tanjurom hrane pred sobom.

Bijaše to velika prostorija oblika slova V, s dva velika prozora koja su gledala na popločen vrt koji je
stršao iznad narančastog mora. Sad se vanjsko svjetlo činilo mnogo tamnijim, pa je Gehn upalio nekoliko
svjetiljki i postavio ih po prostoriji.
Ogledavajući se oko sebe, Atrus primijeti da je kuhinja od čvrstog kamena. Ormarići, stol, klupe, čak i
sudoper i pećnica, bijahu napravljeni od neobičnog glatkog kristalastog škriljevca; činilo se da je i on,
poput d’nijskoga puta, bio omekšan pa modeliran poput gline. Tanke metalne vrpce, zamršenih oblika,
bijahu ‘utkane’ u crno-bijeli prugasti kamen na način koji je Atrusu bilo teško i zamisliti. Premda se
radilo o kamenu, pod rukom bijaše blago topao. Kako su to uspjeli bijaše mu posve tajnovito, a ipak –
znao je da su D’nijci razvili postupke mnogo naprednije od ljudi s površine.

„Kako se osjećaš?“ upita Gehn, pokazujući mu neka sjedne na klupu preko puta njemu.

Kako se osjeća? Tužan za domom, ali i strašno znatiželjan. Što je otac želio od njega? Gehn je Anni rekao
nešto o tome kako ga želi učiti. Učiti ga što?

„Gladno,“ reče napokon, odlučivši se za najsigurniji odgovor.

„Dobro,“ reče Gehn. Okrenuvši se, on uzme zvonce sa stola pokraj i pozvoni. Gotovo istog trena na pragu
se pojavi figura, nakratko stojeći u sjeni, a zatim ušavši unutra.

„Atruse, ovo je Rijus, moj sluga.”

Čovjek koji je stajao držeći veliku plitku košaru natrpanu voćem bijaše visok, viši čak i od Gehna, a imao
je veliku kupolastu glavu koja je izgledala kao da je napravljena od uglačane slonovače. Na sebi je imao
komotnu tamnoplavu halju, vezanu u struku malo tamnijim pojasom, ali najuočljivije na njemu bijahu oči
– oči bez kapaka koje su izgledale poput dva madeža veličine jajeta na njegovoj inače bezličnoj glavi.

Atrus pogleda oca, nesiguran kako se ponašati, ali kad mu Gehn nije dao nikakve upute, on se okrene i
blago se nakloni pa reče: „Drago mi je da sam te upoznao, Rijuse.”

„Nema koristi pokušati Rijusa uvući u razgovor, Atruse. Rijus je nijem. Takav je rođen i takav će
umrijeti. Ali dovoljno dobro razumije naredbe. Ako ti nešto zatreba, jednostavno reci Rijusu.”

Atrus je oklijevao, a onda polako kimne.

„Pa, dječače? Što čekaš? Jesi li gladan ili ne?”

Atrus ustane i priđe slugi, svjestan njegovog neprirodno buljavog pogleda. U košari je bilo desetak vrsta
voća, od kojih je prepoznao tek nekoliko, a i njih samo iz viđenja u torbama trgovaca. Njihove su šarene
površine bile poškropljene sitnim kapima vode koje su naglašavale neobične, ali savršene oblike.

On pogleda Gehna. „Jesi li ih ti uzgojio, oče?”

„Takoreći.”

Atrus se opet okrene prema košari, pitajući se što da odabere, gotovo se bojeći dotaknuti voće – toliko je
savršeno izgledalo. Tad posegne rukom i uzme duguljasti ovalni komad, privučen njegovim neobičnim
oblikom s pet rubova.

Voće je bilo trulo. Raspalo se čim ga je podigao, otkrivajući tamnu unutrašnjost. On pogleda oca,
iznenađen.
Gehn nestrpljivo mahne Rijusu. „Odnesi to.“ Zatim se okrene Atrusu i zagleda se u njega.

„Dođi, Atruse. Mislim da je vrijeme da počnemo s poslom. Vrijeme da saznaš zašto sam te doveo ovamo
u D’ni.”

Zavijene su stube vodile gore u širok hodnik visokog stropa, koji se otvarao na balkon ravno iznad terase.
Na udaljenoj strani balkona, usađena u stijenu, bijahu masivna metalna vrata, čija je ugljeno crna prednja
strana bila ukrašena istim simbolima koje je Atrus vidio na Unutrašnjim Dverima. Zastavši pred njima,
Gehn ispod plašta izvuče veliki ključ, ugura ga u ključanicu i dvaput okrene i zakorači unatrag. Osjetio se
blag drhtaj, a zatim se vrata počeše podizati, glatko i nečujno klizeći u stijenu, otkrivajući tamni klinasti
otvor. Šest je stuba vodilo dolje u prostranu sobu, koju je odozgo osvjetljavala svjetiljka u obliku
zvijezde.

U samome središtu sobe bijaše uzdignuta platforma, okružena trima izbojima nalik širokim stubama. Na
njoj je stajalo pet velikih granitnih postolja. Atrus se okrene, ogledavajući se oko sebe, impresioniran
prizorom. Zidovi bijahu pokriveni masivnim policama napravljenim od debelih kamenih blokova, a na
njima je počivalo možda tisuću knjiga uvezanih u kožu, sličnih onima koje je njegova baka čuvala u
raspuklini.

Gehn se okrene i pogleda svog sina. „Ovo je, kao što vidiš, knjižnica. Ovamo ćeš svaki dan dolaziti na
poduku.“ On pokaže prema niskom kamenom stolu u kutu. „To će biti tvoj stol. Ali prije no što počnemo,
želim ti pokazati zašto sam te doveo ovamo i zašto je tako važno da naučiš d’nijsku kulturu.”

Podigavši desnu ruku, on pozove Atrusa neka priđe, a zatim ga uhvati za lakat i povede uza stube do
uzdignute platforme.

U sredini, urezan u pod od bijelog mramora, bijaše okrugli bazen okružen s pet postolja.

Gehn stane pred njega. „Izaberi knjigu. Bilo koju knjigu s police.”

Atrus priđe policama, prelazeći pogledom po bogato ukrašenim koricama. Niti na jednoj knjizi nije bilo
naslova. Nekoliko ih je bilo označeno simbolima, ali niti jedan od njih nije mu ništa značio. On se okrene
i pogleda oca.

„Izaberi jednu.”

Atrus skine jednu knjigu s police, a miris njenih zelenih korica bijaše neobično opojan, uzbuđujući.

Gehn je uzme od njega. Otvorivši je, brzo je preleti pogledom pa kimne. Okrenuvši je, Gehn položi knjigu
na jedno od postolja, cijelo vrijeme gledajući Atrusa.

Atrus priđe, gledajući dolje na otvorene stranice. Lijeva bijaše prazna, ali na desnoj...
On uvuče zrak, zapanjen jasnoćom slike u maloj četvrtastoj kućici. Kao da gleda kroz prozor!

U prednjem se planu vidjela neobična crvena ljevkasta uzvisina koja ga podsjeti na mravinjak. Iza nje
bijaše bogata smaragdno zelena pozadina, a iznad nebo bez ijednog oblačka.

Dok je promatrao, slika na stranici polako se promijeni, naoko se pomaknuvši udesno, poput oka koje
pokušava uhvatiti još jedan pogled na nešto što mu izmiče iz vidnog polja. Uzvisina polako nestane, a
zamijeni je brza rječica koja je tekla preko kamenja, slijevajući se spektakularno u kristalni bazen. Ali
baš kad se usredotočio na tu sliku, ona se opet promijeni, sad pokazujući dolinu s niskim drvećem, gotovo
grmljem, na kojem je raslo jarko obojeno voće. Iza toga su slijedile slike duguljastog, bistrog bazena
okruženog travnatim padinama, a u daljini su se vidjele planine snježnih vrhova, da bi se slika zatim opet
vratila u prvobitni prikaz crvene uzvisine.

Gehn mu priđe. „Daj mi ruku. Sad ćeš živjeti kao pravi D’nijac. Za ovo si se rodio.”

Atrus osjeti peckanje na dlanu, kao da je kroz njega prošla slaba električna struja. Činilo mu se kao da mu
je slika privlačila ruku. Na trenutak je to bilo sve. A tad, uz iznenadan mučan trzaj, on osjeti kako ga slika
usisava. Ili, zapravo, kao da stranica postaje sve veća, upijajući ga u sebe. U istom trenutku osjeti i čudan
pomak – kao da se topio, kao da krhka ljuska njegovog tijela implodira, kao da se urušava u samoga sebe,
a onda se unutra počelo uvlačiti crnilo.

Kad se napokon predao tome crnilu, našao se opet u svom tijelu, stojeći na travi ispred crvene uzvisine,
osjećajući povjetarac koji mu je puhao u lice, gledajući rječicu pred sobom, vodopad i dolinu iza njega.

Nestala su mramorna postolja, zidovi obloženi knjigama, čvrsti kameni strop iznad glave! Atrus ispruži
ruke, kao da želi dotaknuti zidove, ali nije ih bilo.

On podigne pogled, iznenađen promjenom. Veliki su bijeli oblaci plovili nebom tako plavim da se
doimalo poput dječjeg crteža. Zrak je brujao sićušnim kukcima, dok su mu osjetila bivala preplavljena
opojnim mirisima voća i cvijeća.

On klone na koljena, zapanjen i zadivljen. Ovo je zacijelo magija! Iza njega zrak zasvjetluca i pojavi se
Gehn.

„Ustani, dječače,“ reče Gehn tiho, ali čvrstim glasom.

Atrus se naporom uspravi pa se okrene prema ocu. Nije mogao vjerovati što mu se upravo dogodilo.

„Gdje... gdje smo?”

Gehn zakorači pokraj njega i stane uz rječicu, na rub strme padine, gledajući dolje u vodopad.

Kad je Atrus stao pokraj njega, Gehn ga pogleda, a prsa su mu se nadimala od ponosa. „Nekoć je D’ni
vladao milijunima svjetova, koristeći njihove sirovine za prehranu i odjeću i sve što im je trebalo. Tako
je bilo u doba kad je D’ni bila silna kraljevina.“ On odmahne glavom. „Ali sve je to prošlo. Sad
postojimo samo ti i ja, Atruse. Nas dvojica i svjetovi koje ćemo napraviti.”

„Napraviti, oče?”

Gehn pogleda preko zemlje koja je ležala pod njima i kimne, a kad je progovorio na licu mu bijaše izraz
posvemašnjeg ponosa. „Da, Atruse. Ja sam napravio ovaj svijet. Ja sam napravio kamen na kojem stojimo
i zrak koji udišemo. Ja sam napravio travu i drveće, kukce i ptice. Ja sam oblikovao cvijeće i zemlju na
kojoj raste. Ja sam napravio planine i rijeke. Sve što vidiš, stvorio sam ja.”

Okrenuvši se prema Atrusu, Gehn položi ruke na njegova ramena, a oči su mu uzbuđeno plamtjele.

„Namjeravam te učiniti mojim učenikom, Atruse, i naučiti te sve o knjigama. Bi li to želio?”

Gledajući gore u oca, diveći se snazi čovjeka koji je stajao pred njim, Atrus se iznenada sjeti kako je
Gehn izišao iz velikog bijelog vela na rubu vulkana.

„Da, oče,“ reče jasnim glasom. „Jako bih to želio.”

7

Ta fraza... gdje sam već vidio tu frazu?“ Gehn utakne pero natrag u tintarnicu, pa posegne preko stola i s
gomile uzme drugu veliku knjigu uvezanu u kožu. Odmaknuvši knjigu u koju je bio pisao, on privuče
pradavni svezak, otvori ga, brzo prelistavajući stranice sve dok nije došao do dijela označenog tankom
plavom papirnatom vrpcom.

„Ah... to je to. To bi trebalo biti to.”

On podigne glavu, a pogled kao da mu je nakratko bio uperen u vlastitu unutrašnjost, dok je razmišljao što
bi mu još moglo trebati. Jedva da je bilo podne, ali ovdje u Gehnovoj radnoj sobi vladala je vječna noć,
a sjene u toj špiljolikoj prostoriji pod nadzorom je držala mala stolna svjetiljka koja je stajala na rubu
njegovog golemog drvenog stola.

Gehn opet pročita redak u knjizi, prateći ga kažiprstom, a onda zaškilji na stranicu.

„Možda malo previše zamršeno... makni te dvije opisne riječi... one su samo ukras, to je sve.”

On kimne, zadovoljan sobom, a onda primakne knjigu na kojoj je bio radio i stavi je pokraj drevne knjige
pa počne kopirati d’nijsku frazu, izostavljajući dvije riječi za koje je smatrao da nemaju nikakvu svrhu.

„Eto,“ reče on tiho, opet podigavši pogled, po prvi put u više od tri sata svjestan svoga okruženja.

Svaka površina u toj golemoj špiljolikoj prostoriji bijaše ispunjena knjigama. Police s knjigama su
pokrivale sve zidove od poda do stropa, ostavljajući malo mjesta za išta drugo. Nasuprot Gehnu stajalo
je prastaro ognjište. A tu su bila i vrata, naravno, ali inače nije bilo ničeg drugog. Čak su i po podu bile
naslagane hrpe knjiga – novih i starih – neke su se od njih bile prevrnule, ostajući gdje su pale, a njihovi
pljesnivi uvezi bijahu prekriveni debelim slojem prašine, poput pepela na vulkanskoj padini.

Preko puta Gehnovog stola, između dvije uspravne police s Gehnovim vlastitim dnevnicima, stajao je
manji stol, a na njemu pera i tintarnice i gomila knjiga za kopiranje, poput onih u koje je pisao njegov sin.

Usredotočivši se na njih, Gehn kao da se naglo probudi, a onda pogleda na kronometar koji mu je stajao s
lijeve strane na stolu.

„Kerathe sačuvaj!“ promrmlja on, ustajući i spremajući kronometar u džep, shvativši kako je kasno.
On požuri preko sobe, izdvoji srebrni ključ iz snopa koji mu je visio za pojasom pa otključa vrata i iziđe,
pažljivo zaključavši vrata za sobom prije negoli se okrenuo i požurio niz uske kamene stube.

Na dnu stubišta ležala je knjižnica. Zakoračivši van, Gehn vidje da Atrus sjedi za svojim stolom u
udaljenom kutu, ruku prekriženih ispred sebe, a knjiga za kopiranje bijaše otvorena, spremna.

„Oče?”

Ne ispričavajući se za svoju nemarnost, Gehn prijeđe sobu, uzme dugu bijelu kredu iz posude, okrene se
velikoj ploči i počne skicirati d’nijsku riječ, trudeći se da zorno pokaže tok svakog poteza.

Okrenuvši se, on primijeti s koliko ga je pažnje promatrao njegov sin. Vidjevši ga takvog, Gehn osjeti
trenutačnu frustraciju zbog dječakove prirođene smirenosti. Oh, bijaše to dobra kvaliteta za slugu ili
pripadnika podređene rase, ali za D’nijca bijaše apsurdna. Na trenutak ili dva, Gehn osjeti nešto slično
uzaludnosti zadatka koji je sam sebi bio postavio.

Nesvjestan toga, Atrus je naporno radio, polako kopirajući figuru s ploče, a jezik mu je izvirivao između
usana dok je s mukom oponašao oblike koje je ruka njegovog oca složila u poteze i vijuge d’nijske riječi.

„Atruse!”

Dječak podigne pogled. „Da, oče?”

„Moraš se naučiti usredotočiti se. Nije to lako, znam. Meni je trebalo gotovo trideset godina da naučim
Umijeće. Ali moraš se zdušno truditi, Atruse. Nećeš postići ništa ako nisi voljan upregnuti samoga sebe u
orme učenja.”

Atrus kimne, spuštene glave i pogleda uperenog u stol. „Da, oče.“

„Dobro,“ reče Gehn, umiren dječakovom poniznošću, voljnošću da posluša upute, njegovom urođenom
brzinom razmišljanja.

Tad, uočivši način kako da poboljša stvari, on prijeđe sobu i uzme veliku, strašno debelu knjigu s jedne
od polica i odnese je do stola.

„Evo,“ reče on, spuštajući je na stol pokraj Atrusove otvorene radne knjige. „Budući da je očito da ti
treba dodatna poduka i budući da sam ja trenutno zauzet s nekoliko eksperimenata, mislim da moramo
pokušati nešto drugo.”

Atrus ga pogleda, a u očima mu se iznenada pojavi gladan pogled.

„Da, Atruse. Ovo je vrlo posebna knjiga. Zove se Rehevkor. Nekoć je svaka škola u D’niju imala po
nekoliko primjeraka te knjige. Iz njih su učenici učili kako pisati osnovne d’nijske riječi koje su
sačinjavale temeljni rječnik naše rase. Pretpostavljam da bi najbliža usporedba bila riječ ‘leksikon’, ali
ovdje je riječ o nečem mnogo kompleksnijem.”

Gehn uhvati za rub korica i otvori knjigu, pa pokaže dolje na detaljne dijagrame koji su ispunjavali obje
stranice.
„Kao što vidiš, svake dvije nasuprotne stranice odnose se na samo po jednu d’nijsku riječ i jasno
prikazuju koje poteze moraš napraviti i točno kojim redoslijedom. Ono što želim da učiniš, Atruse, jest da
obradiš Rehevkor od prve do posljednje stranice, počinjući s dvadeset riječi na noć. Donijet ću ti
dovoljno radnih bilježnica, ali moraš mi obećati da ćeš vježbati te figure sve dok ti ne budu išle posve
prirodno. Sve dok ih ne budeš mogao nacrtati i zatvorenih očiju. Razumiješ li me, Atruse?”

„Razumijem.”

„Dobro.“ Gehn zatvori knjigu i okrene se, kao da će izići. „Oče?”

„Da, Atruse?”

„Koliko je star taj tekst?”

„Rehevkor?“ Gehn se opet okrene prema njemu. „Desetak tisuća godina. Možda i više.”

On primijeti zadivljenu nevjericu u očima svoga sina, i nasmiješi se u sebi. Atrusova volja, njegovo očito
poštovanje veličine D’nija, bijaše nešto od čega bi on, Gehn, mogao nešto napraviti. „Oče?”

Gehn uzdahne, na trenutak u iskušenju da se izdere na dječaka i da mu kaže neka prestane s tim
beskonačnim zapitkivanjem. A onda, shvativši da će morati biti jako strpljiv ako želi popraviti svu štetu
koju je Anna napravila, Gehn mu odgovori.

„Da, Atruse?”

„Samo sam se pitao zašto je more sad svjetlije nego prije.”

Gehn se nasloni unatrag, opuštajući se. „To je lako objasniti. Planktoni imaju tridesetsatni ciklus koji
odgovara ciklusu D’nija. Planktoni spavaju kad i mi spavamo, a najaktivniji su kad smo to i mi. Stoga i
ovdje dolje imamo noć i dan. Izrazito crne i narančaste vrste.”

Ako je to bila šala, bila je ili jako loša, ili je Atrus nije shvatio, ali Gehnu je očito bila smiješna, jer
njegov se smijeh nastavio još neko vrijeme. Sretan što je otkrio da njegov otac na koncu konca ipak
posjeduje nekakav smisao za humor, Atrus se smijao zajedno s njim.

Kasnije, nakon što se Atrus vratio u svoju sobu, Gehn prijeđe do središnjeg podija, uspne se na mramorni
pod i ogleda se oko sebe po velikim knjigama koje su stajale na svojim postoljima.

Razgovarajući s Atrusom o raznim stvarima, iznenada je shvatio koliko mu je u proteklih četrnaest godina
zapravo nedostajala sama prilika da s nekim porazgovara.

Sam. Bio je tako sam.

Ne emocionalno sam, jer s te se strane smatrao onoliko dovoljnim sam sebi koliko to čovjek može biti,
nego intelektualno. Nedostajala mu je prilika da napne um u raspravi i da pokaže svu veličinu svoga
znanja. I premda je dječak još uvijek bio tek malo više od nekoga kome jednostavno može iznijeti svoje
ideje, ipak je u njemu čučao golem potencijal.

Da, ali kako je mogao biti siguran da dječak uopće i postoji? Velike su šanse da je umro nakon rođenja.
Na koncu konca, teško je zamisliti da bi itko mogao preživjeti u onoj pustoj raspuklini u tlu!

„Strpljenja. Moram imati strpljenja s dječakom, a onda će s vremenom...”

Ali vrijeme bijaše jedna stvar koje nije imao za bacanje. Tijekom proteklih nekoliko tjedana nekoliko je
njegovih eksperimenata pošlo po zlu, a on je bio prisiljen sve više i više vremena provoditi rješavajući
nastale probleme. Pokušati dati Atrusu svu pažnju koju je trebao bijaše... pa, nemoguće.

Svejedno, Atrus bijaše poslušno dijete. Gehn je vidio da dječak daje sve od sebe. Možda će ga nekoliko
dana uz Rehevkor uzdići na višu razinu. Vrijeme će pokazati.

Ali sad su neke druge stvari zahtijevale njegovu pažnju. Prešavši podij, Gehn zastane iznad jedne od
otvorenih knjiga, gledajući dolje u opisnu kućicu. A onda položi ruku na nju. Trenutak kasnije više ga nije
bilo.
8

U tjednima koji su uslijedili, Atrus se osjećao kao da je pod teškom čarolijom svoga oca. Jutrima je
naporno radio, popravljajući zidove i puteljke ovoga otoka s mnogo razina. Nakon što bi jeo i okupao se,
poslijepodneva je provodio sjedeći za stolom u velikoj knjižnici dok bi ga Gehn učio osnovama d’nijske
kulture.

Većina onoga što mu je Gehn govorio bijaše mu poznata iz knjiga koje je bio pročitao ili iz Anninih priča,
ali bilo je tu i stvari koje nikad prije nije čuo, pa je slušao u tišini. Povrh toga, sad kad je znao da su sve
te stvari zaista istinite, čak su mu se i one koje je znao sad činile nekako drugačijima – jednostavno zato
što su bile stvarne.

Nekoliko je dana radio na pitanju zašto u vodama na sjevernoj strani otoka nema planktonskog života i na
koncu je problem pripisao izljevu iz stare cijevi koja je vodila iz očeve radne sobe. Uzeo je uzorke
izljeva i u njima pronašao tragove olova i kadmija – elemenata koji su očito trovali planktone. Nemajući
opremu s kojom bi mogao napraviti pravi filter, zaključio je da bi bilo najbolje posve zatvoriti cijev.
Upravo je time bio zaposlen jednoga jutra, stojeći na stubama ispod mola, naginjući se da bi mogao
staviti malu kamenu kapu, koju je sam izradio, na otvor cijevi, kad se pojavio Gehn.

„Atruse?”

On se okrene i pogleda. Otac je stajao na vrhu stuba, u plaštu i čizmama kao da se sprema na putovanje,
gledajući preko mora prema velikoj stijeni i gradu iza nje. „Da, oče?”

„Imam novi zadatak za tebe.”

Atrus se ispravi, odbaci alat koji je koristio na vreću pokraj sebe, čekajući da otac nastavi.

Gehn se okrene, prijeđe prstima kroz svoju pepeljasto bijelu kosu, a potom ga pogleda. „Želim da pođeš
sa mnom u grad, Atruse. Želim da mi pomogneš pronaći neke knjige.“

„U grad? Idemo u grad?”

Gehn kimne. „Da, pa bolje idi i presvuci se. Trebat će ti čizme. Ponesi i svoju naprtnjaču.”

Atrus je na trenutak oklijevao, a onda kimne ocu, prikupi alat i požuri uza stube.
„Idem dolje na dok pripremiti čamac,“ reče Gehn, zakoračivši u stranu da bi njegov sin mogao proći.
„Naći ćemo se tamo dolje. Požuri sad. Želim se vratiti prije nego padne noć.”

Kad je Atrus sišao niz kamene stube u špilju niskoga stropa u kojoj se nalazio gat, Gehn je već stajao na
krmi čamca, s rukom na konopcu sidra, spreman za polazak.

Od one večeri kad je prvi put došao na K’veer, Atrus nikad nije otišao s otoka. Niti je prošao ijedan dan,
a da on nije pogledao udaljeni d’nijski grad, sanjareći o odlasku do njega.

Uskočivši u čamac, on pogleda oca, očekujući upute.

„Sjedni tamo,“ reče Gehn, pokazujući na nisku klupicu koja je presijecala čamac. „I pokušaj se ne
naginjati previše. Ne bih želio da te moram izvlačiti.”

On kimne, ukoren očevim riječima.

Kad je Gehn odgurnuo čamac od pristaništa i izveo ga kroz uzak izlaz, Atrus se okrene u sjedalu, zureći
preko tog nepregledno velikog narančastog mora, dalje od nekolicine razasutih isprepletenih otočića,
prema d’nijskom glavnom gradu, opet primijetivši kako se njegove napučene razine uspinju zidom špilje
gore u tamu.

Bio je pradavan. Toliko pradavan da se to jedva dalo zamisliti.

Kad su izišli u otvorene vode, Atrus se okrene i pogleda preko ramena na Gehnov otok. Onoga dana kad
su došli ovamo, bio je preumoran da bi primijetio sve pojedinosti, ali sad je buljio u nj, opčinjen, po prvi
put ga vidjevši kako treba.

Dosad je već upoznao svaku sobu i svaki hodnik, svako stubište i svaku terasu te kuće na mnogo razina,
ali sad kad ju je vidio s ove udaljenosti po prvi je put uspio sve te stvari složiti u jednu cjelinu; sad je tek
vidio da je stijena na kojoj je velika kuća bila izgrađena zapravo odredila njezin oblik.

S ove udaljenosti od nekoliko stotina metara njezini su zidovi na svjetlu koje je dopiralo odozdo sjajili
gotovo metalno.

Bijaše to neobičan, nezemaljski prizor, ali ništa neobičniji od ostalih stvari koje je vidio ovdje dolje.
Osjetljivost njegovih očiju, zbog koje je u pustinji morao zasjenjivati oči, ovdje mu je predstavljala
prednost. Ovo mu je svjetlo godilo očima... činilo mu se gotovo prirodnim. Možda su mu oči i bile slabe
upravo stoga što je bio napola D’ni. Jedino što je znao zasigurno bijaše to da ovdje dolje ne mora nositi
naočale, osim kad mu je trebalo povećanje.

Atrus pogleda svog oca, po prvi put postavši svjestan toga koliko mu je pažnja odlutala. U vlastitom
uzbuđenju, nije obratio ni malo pažnje na očevo raspoloženje. Dok ga je promatrao, Gehn iskrivi lice, kao
da mu je umom proletjela neka stravična misao, a onda zavesla još jače, dok ih je čamac nosio kroz vodu.

Na jednom od većih otoka, na prednjoj strani ogromne litici bila je sagrađena – gotovo uklesana u nju –
neobična, četvrtasta, utvrda prepuna šiljastih kula i tornjeva i debelih zidina. Ispod nje litica je strmo
padala dvjestotinjak metara do nepomičnog mora.

Atrus ispusti dug dah, svjestan sad više nego ikad prije puste veličanstvenosti ovoga mjesta.
Dok su kormilarili kroz posljednji uski kanal van na otvorene more, on pogleda udesno – pogled mu je
privuklo nešto na vodi tristotinjak metara dalje. Iznad površine je bila neka vrst izmaglice poput pijeska
nošenog vjetrom, koja je bacala eratične sjene na narančastu površinu. Dok je promatrao, izmaglica se
približila čamcu možda privučena njegovim sporim prolaskom kroz vode bogati planktonom.

Kad se približila na manje od dvadeset metara, on ustane, otvorenih usta, buljeći, a onda pogleda Gehna,
ali činilo se da njegom otac to ni ne primjećuje. „Što je to?“ upita on, zaintrigiran, primijetivši sićušne
leteće oblike unutar oblaka.

Gehn baci pogled u tom smjeru. „Ah, to... To je neka vrst vilinih konjica. Hrane se sićušnim kukcima koji
žive u planktonu.”

Atrus kimne, promatrajući u čudu kako oblak kukaca ostaje za njihovom krmom, ne mogavši ih slijediti.
Baš je namjeravao skrenuti pogled kad se voda ispod oblaka iznenada žestoko namreškala a iz nje
izronila duga, tanka stvar nalik surli, bodući zrak. Trenutak kasnije se voda ispod vilinih konjica
uzburkala kad se jato žarko obojenih riba bacilo na hranjenje.

Za manje od trideset sekundi oblaka je nestalo, a površina vodi je opet bila mirna.

„A to?“ upita Atrus, gotovo šapćući.

„Ribe,“ odgovori Gehn, s prizvukom gotovo odbojnosti u glasu. „Ovdje je voda mnogo dublja nego oko
otoka. Obično žive duboko dolje, ali s vremena na vrijeme iziđu na površinu po hranu.“ „Razumijem,“
reče Atrus tiho, osjetivši iznenadan oprez prema mirnim vodama koje su ih okruživale, primjećujući kroz
prozirnu i sjajnu vodu nazočnost mnogo većih sjena u dubinama.

Uznemiren, on skrene pogled, pokušavajući usredotočiti misli na nešto drugo. Knjige... Otac je rekao da
idu tražiti nekakve knjige. Ali Gehn je imao hrpe knjiga. Što će mu onda još?

„Koliko će nam trebati da stignemo tamo?”

„Ne dugo,“ odgovori Gehn strpljivo, veslajući ustaljenim ritmom, naoko neiscrpnom energijom.

Atrus kimne. Na trenutak je prtljao oko naprtnjače, a onda opet pogleda oca.

Gehn ga je gledao, svojim velikim, napola zasjenjenim očima. „Što je sad, Atruse?”

Atrus proguta slinu, pa upita ono što mu se motalo po glavi. „Knjige... Što ima tako posebno u njima?
Rekao si da ih više ne mogu pisati. Ne razumijem.”

Gehnovo je lice bilo prazno, bezizražajno. „Sve u svoje vrijeme. Sve što sad trebaš učiniti jest da ih
pronađeš za mene.”

Atrus je neko vrijeme drijemao, a onda se naglo trgne iz sna, iznenađen što je još uvijek u čamcu, još
uvijek na putovanju. Zijevajući, on protegne vrat i pogleda oca.

Gehn se ukočeno nasmiješi. „Napokon si se probudio. Pogledaj. Iza tebe. Gotovo si to propustio.”

Atrus ustane i okrene se... i ugleda grad kako se uzdiže iznad njega, naoko ispunjavajući cijeli vidokrug, a
njegova su se pradavna zdanja uzdizala razinu za razinom prema golemom stropu špilje.

Ravno ispred njega bijaše arkada, veća od ijedne koju je vidio putem dolje. U usporedbi s ostalim
primjerima d’nijske arhitekture, ova se doimala nekako nedorađenom, jer bijaše napravljena od
neukrašenih blokova; a ipak, svaki je blok bio veličine goleme palače, a cijela je stvar bila visoka deset
blokova, dok je njezin ulaz bio tako velik da bi se kroz njega s lakoćom provukao i najveći od otoka.

„Kerathova arkada,“ reče Gehn ponosno, zureći ravno pred sebe.

„Kerathova...“ šapne Atrus, a sam je spomen imena njegovog heroja slao val uzbuđenja kroz njegovo
tijelo.
„Svi su d’nijski kraljevi isplovljavali kroz ovu arkadu,“ reče Gehn. „Slali su ih u južne zemlje da se
nauče kraljevanju, a onda bi se, nakon godinu dana, vraćali ovamo i bivali okrunjeni u luci, ispred
Upraviteljeve kuće. Ceremoniju bi promatralo milijun stanovnika, a nakon nje bi uslijedilo mjesec dana
gozbe.”

A ipak, nazvana je po Kerathu, pomisli Atrus, jer on je bio najveći od svih kraljeva.

Dok su tiho plovili ispod nje, Atrus primijeti kako je kamen mrljav i rupičast, ostario, ne onako kako
ostare pustinjske stijene pod udarom vjetra i pijeska, nego poput kože koja je postala napeta i suha.

Ova je arkada prostajala tisuće godina, reče sam sebi, prisjećajući se priče o tome kako se Kerath vratio
u D’ni na leđima golemog guštera. Sad je, naravno, bio prisiljen promijeniti sliku u svojoj glavi i
zamisliti Keratha kako se vraća ne preko pustinje, nego preko golemog mora, na gušteru koji je možda
ležao na dnu čamca.

Ta ga pomisao natjera da se namršti i da se zapita koliko je još stvari bio krivo zamišljao. Tre’merktee,
na primjer, Mjesto Otrovnih Voda, postoji li još uvijek? On se okrene i pogleda oca, ali prije nego je
stigao upitati, Gehn mu se opet obrati.

„Ovaj prvi put moraš se držati uz mene, Atruse, i ne odlunjati nekamo. Danas moramo ograničiti svoja
istraživanja na jedan jedini sektor grada.”

Gehn pokaže preko Atrusa, udesno, pokazujući na dio grada nedaleko od luke.

„Tamo ćemo započeti potragu, u četvrti J’Taeri. Uz malo sreće, pronaći ćemo ono što tražimo u tamošnjoj
Zajedničkoj knjižnici.”

Atrus kimne, zakorači na pramac, promatrajući grad koji se polako počeo pojavljivati ispod arkade.
Ravno ispred njih, a svud oko luke, bijahu masivni zidovi od bijeloga mramora, posloženi u tri reda,
poput golemih stuba.

Uzduž prvoga zida, u pravilnim razmacima, nekoć su okrenuti prema arkadi stajali ogromni kipovi,
nekoliko puta viši od čovjeka,
ali sad su uspravna bila još samo dva, a čak i oni bijahu napukli i oštećeni. Ostali su se srušili sa svojih
postolja i sad su ležali u komadima na mramornim zidovima ili na dnu same luke, a odlomljeni su im
udovi provirivali iz sjajne površine.

Iza kipova, na udaljenoj strani impresivno golemog trga, bijaše nešto što je izgledalo kao hram s trijemom
koji se protezao oko cijeloga zdanja, a petnaest je bijelih kamenih stupova držalo ostatke masivne kupole.
Iza toga se uspinjao grad, razina za razinom ulica i zgrada, natkrivenih prolaza i profinjenih arkada, a niti
jedne dvije razine nisu bile jednake.

Izdaleka se grad doimao kao amorfna masa kamena. Ali izbliza se vidjela zapanjujuća složenost i
raznolikost. Čak se i boja kamena mijenjala kad je pogledao gore uz tu nepregledno veliku zdjelu
nabacane arhitekture; donje su razine bile sive ili mutno crveno-smeđe, a one više bijahu iste onakve crne
boje prošarane crvenim kao i otočne palače i Unutrašnje Dveri.

Izbliza se također vidio i razmjer razaranja koje je podnio d’nijski glavni grad. Kamogod je pogledao,
Atrus je mogao vidjeti dokaze rušenja i urušavanja. Zaista, jedva da je bilo zdanja koja nisu bila oštećena
na ovaj ili onaj način.

On spusti pogled, gledajući dolje kroz prozirnu vodu. Daleko dolje, tako duboko da su se činile više
sjenama nego stvarnim predmetima, mogao je vidjeti ostatke velike trgovačke flote koja je nekoć ovdje
bila usidrena.

„Je li sve ove ljude ubio potres?“ upita Atrus, pogledavši oca.

Gehn nije obraćao pažnju na njega, usredotočen na pristajanje čamcem pokraj jednoga od kamenih
stupova koji su držali gat. On zaustavi mali čamac pokraj stupa. S gata su visjele ljestve od konopaca, uza
zid od napuklog kamena.

On dobaci pogled Atrusu pa mu pokaže neka se uspne uza ljestve, držeći ih napetima dok se Atrus penjao
po prečkama. Kad se dječak približio vrhu, Gehn priveže brodić za donji kraj ljestava i počne se i sam
uspinjati.

Atrus zakorači na gat, zapanjen i zadivljen stvarima koje su ga okruživale još više nego što je bio dok su
uplovljavali u ovu veliku luku. On se osvrne natrag na brutalni oblik Kerathove arkade koji je dominirao
prirodnim zdjelastim oblikom luke, a onda se polako okrene oko sebe.

Gehn se uspne i stane pokraj njega. „Dođi, Atruse, moramo nadoknaditi vrijeme.“ On pokaže preko trga
prema razbijenoj kupoli. „Naš je cilj tamo.”

Veliki je trg možda nekoć i bio besprijekorno održavan, ali sad je bio posut velikim odlomljenim
komadima kamenja koje je palo iz grada iznad. Na mjestima su mramorom cik-cakale široke pukotine,
dok je na drugima tlo jednostavno nestalo u malim kraterima.

Upraviteljeva kuća je i sama bila u ruševinama. Nedostajale su dvije trećine velike kupole, a velika su
vrata ispala iz dovratka. Unutra je bilo dokaza da su sobe i hodnici bili zapaljeni, vjerojatno mnogo prije
konačne tragedije. Iznad njihovih glava pocrnjele su krovne grede stršale na pozadini od kamenog neba.
Atrus je zurio u leđa svoga oca, pitajući se što rade u tom razorenom mjestu, ali Gehn jedva da je i
obraćao pažnju na ono što ih je okruživalo, idući ravno niz glavni hodnik, a onda skrenuvši desno u malu
prostoriju na stražnjem dijelu zgrade.

Izgledala je poput nekakve smočnice.

Atrus je gledao kako Gehn prilazi jednoj od polica, kako poseže rukom u njezinu dubinu i kao da nešto
povlači prema sebi. Začuo se dubok i glasan zvuk, kao da se pod njihovim stopalima nešto micalo. Gehn
se okrene, a licem mu preleti osmijeh. On prijeđe prostoriju, progura se iza dugačkog kamenog stola,
položi dlanove na zid i stane ih pomicati lijevo-desno kao da traži nešto.

Uz mali uzdah zadovoljstva, on napne mišiće ramena i gurne. Istog se trena cijeli taj dio zida okrenuo u
stranu, skliznuvši u nišu u stijeni.

Pokaže se neosvijetljen prolaz koji je vodio u stijenu.

Sve je to bilo učinjeno tako tiho i bez imalo napora da je Atrus još jedan trenutak ostao stajati, buljeći u
nevjerici.

Gehn se okrene, pozivajući ga pokretom ruke. „Dođi, dečko! Što čekaš?”

Atrus prijeđe preko, sagne se i uđe u nišu pa stane, ne mogavši vidjeti dalje od metra u tamu.

„Evo ti,“ reče Gehn, utisnuvši mu svjetiljku u jednu ruku, a vatrenu špekulu u drugu.

Atrus čučne, balansirajući svjetiljku na jednom koljenu dok je namještao špekulu, a onda se uspravi, čim
je počela gorjeti. Okrećući se, on ugleda oca kako pali svoju svjetiljku. Gehn ga pogleda.

U tom su se plavom svjetlu Gehnove oči činile goleme i neprirodne. Gledajući u njih, Atrus shvati da mu
je otac još uvijek gotovo potpuni stranac, čak i nakon tih nekoliko tjedana koje su proveli zajedno. Još
uvijek je znao tako malo o njemu.

„Ja ću ići naprijed,“ reče Gehn, nesvjestan – činilo se – sinovog pomnog proučavanja. „Ali drži korak sa
mnom, Atruse. Ovi su tuneli poput labirinta. Ako zaostaneš i izgubiš me iz vida, najvjerojatnije nikad više
nećeš pronaći izlaz.”

Atrus nervozno kimne, a onda brzo krene za ocem niz tunel koji se blago spuštao dolje, trudeći se održati
korak s njim.

Iza leđa začuje struganje kamena kad se zid za njima zatvorio. Tup je udarac odjekivao tunelom.

Prolazi su vodili na sve strane, neki gore, neki dolje, ali Gehn je išao ravno. Prošlo je dobrih deset
minuta prije nego što je stao i okrenuo se, provjeravajući je li Atrus još uvijek iza njega, a onda pokaže
gore uz uske stube. „Dug je put do gore,“ reče, „ali je brži nego da idemo prolazima.”

Gore i gore vodile su stube, vijugajući isprva ulijevo pa udesno, kao da slijede neku prirodnu
nepravilnost u stijeni. Nakratko su se otvorile u usku prostoriju s balkonom i kamenim klupama
usječenima u stijenu, a onda su opet nastavljale, penjući se sve strmije.
„Sad smo već blizu,“ reče Gehn napokon, kad su stube završile i kad su izišli na relativno ravno tlo
tunela.

„Tko je napravio ove prolaze?“ upita Atrus, primijetivši riječi i uzorke uklesane u ovaj zadnji dio zida.

„To je,“ odgovori Gehn, „misterij. Kad ljudi negdje žive tako dugo kao što su D’nijci bili ovdje, mnoge
su stvari učinjene iz razloga koji su nam ili nepoznati ili su izgubljeni u izmaglici vremena. Ali zamišljam
da je ovdje bilo tunela od samoga početka. Neki učenjaci – među njima i veliki Jevasi – tvrde da je zid
tako izdubljen tunelima da bi se cijela špilja urušila u sebe kad bi se pokušao izdubiti još samo jedan.”

Atrus stisne oči, zamišljajući to.

Ispred njih se naziralo narančasto svjetlo. Postajalo je sve sjajnije, sve dok se otvor tunela nije jasno
vidio pred njima.

Izišli su u usku nenamještenu prostoriju. Iznad njih zjapio je otvoreni strop. Moglo se pogledati ravno
gore do vrha velike špilje. To je bio d’nijski stil, znao je Atrus. Samo je vrlo mali broj njihovih zdanja –
službene rezidencije poput Upraviteljeve kuće – imao krovove, ostala su bila otvorena. Uostalom, kakve
su potrebe imali za krovovima kad kiša nikad nije padala, niti je bilo ikakvih promjena temperature?

U najboljem slučaju, d’nijska bi kuća imala debelu tkaninu razapetu preko najgornjeg kata, a neke od
dvokatnica i trokatnica nisu imale čak ni to, premda su se njihovi stanari kupali i spavali u donjim
katovima.

Prostorija je izlazila na mali balkon. S desne je strane vodilo usko stubište dolje u uličicu. Atrus priđe
ogradi, pogleda dolje, opčinjen gomilom sivih kamenih zgrada i labirintom staza i stubišta i natkritih
prolaza.

Nastavili su dalje, a pete su im lupkale po izlizanom kamenu. Uska je uličica zavijala ulijevo, polako se
penjući između visokih zidova koji su na mjestima bili raspuknuti i srušeni. Iza tih zidova ležalo je
nekoliko impozantnih gospodskih kuća, a tek je iznenađujuće mali broj njih kolabirao, što je navelo
Atrusa da pomisli da su vjerojatno bile sagrađene dovoljno čvrsto da mogu podnijeti takve šokove.

Bijaše to neobično i fascinantno mjesto; dok je hodao, u glavi mu je odzvanjao poznat glas, pitajući
pitanja koja je uvijek pitao.

Atruse? Što vidiš?

Oklijevao je, a potom: Vidim izblijedjelu boju na zidovima. Vidim daske na prozorima i hrpe smeća za
koje se nitko nije brinuo već trideset godina. Vidim... očaj i zapuštenost. Znakove zajedničkog življenja.
Napuštena vozila i razderano rublje na konopcima za sušenje.

Dobro. A što ti to govori?

On se opet ogleda oko sebe, a onda u mislima odgovori Anni.

Gospodske su kuće stare i raskošne, iz vremena kad je ovo bilo, možda, ugledno ili čak i moderno mjesto,
a ipak... u nedavna je vremena zacijelo predstavljalo sirotinjsku četvrt, prilično sumorno mjesto, čak i
prije nego što je veliki potres učinio toliku štetu.
Dobro. A zašto je onda tvoj otac došao ovamo? Što bi mogao tražiti na ovakvu mjestu?

Knjige, odgovori on nečujno, ali to teško da je predstavljalo dovoljno dobar razlog. Zašto bi njegov otac
želio još knjiga?
9

Na kraju široke avenije koja je nekoć bila obrubljena drvoredom, stajala je velika d’nijska stražarska
kućica. Bijaše to veliko, nisko, četvrtasto zdanje s dva tornjića, između kojih su bila dvoja masivna vrata
pojačana metalom. Na velikom nadvoju iznad vrata u pradavni su kamen bile uklesane dvije d’nijske
riječi. Podigavši pogled, Atrus ih prevede u mislima.

Kotar J’Taeri.

Zakoračivši prema lijevim vratima, Gehn se uspravi do pune visine, pa se nasloni na njih, napinjući se i
gurajući ih, ali unatoč svim njegovim naporima vrata se nisu pomakla ni za centimetar. Gehn se okrene,
ogledavajući se oko sebe, a zatim prijeđe preko zemljišta do vrta jedne od susjednih kuća, da bi se već
nekoliko trenutaka kasnije vratio s komadom metala koji se doimao vrlo teškim – očito ornamentalnim
lijevkom fontane.

Opet je stao ispred vrata, podigao debelu metalnu šipku i udario po vratima, ciljajući bravu. Začuo se
pucketav zvuk i poletjelo je nekoliko ivera, ali vrata su se i dalje čvrsto držala. Glasno gunđajući, Gehn
je nastavio udarati šipkom, opet i opet, a svaki je put letjelo sve više ivera. Napokon, nakon sedmog ili
osmog udarca, brava je otpala. Gehn odbaci šipku, nasloni se na vrata i gurne, napinjući cijelo tijelo, a
mišići na vratu su mu se jasno ocrtavali. Polako ali sigurno masivna su se vrata pomakla unutra.

Ušli su u J’Taeri.

Ovdje su zgrade bile manje, ali mnogo bolje održavane nego u četvrti iz koje su došli, a ipak su i ona
imala tu auru velike vremešnosti, pradavne povijesti nataložene sloj za slojem poput geoloških strata.

Na mjestima, tamo gdje nije bio zamijenjen, kameni je pod uličica bio tako izlizan prolaskom milijuna
stopala tijekom milenija da se vidljivo udubio u sredini, doimajući se gotovo tekućim – dojam koji je još
više pojačavala tamnocrvena boja kamena.

Došavši do ogromnog raskrižja – mjesta na kojem su se križali natkriveni prolazi i na kojem su tuneli
ulazili pod zemlju – Gehn zastane i iz džepa izvadi malu knjižicu uvezanu u kožu pa je stane proučavati.

Atrus je već i prije bio primijetio da Gehn često pogledava u tu knjižicu; činilo se da ona sadrži podatke
o raznim stvarima, a ipak nikad ga nije vidio kako u nju išta zapisuje.
Možda to čini noću, kad mene nema, pomisli Atrus, sjetivši se svog dnevnika. Ili možda to više ni ne
treba činiti. Možda je već u nju ubilježio i ucrtao sve o ovome gradu.

Iskreno govoreći, Atrus je bio zadivljen očevim poznavanjem glavnoga grada. Činilo se da Gehn poznaje
svaku uličicu, svaku važnu zgradu u D’niju. A čak i kad nije, to je sigurno mogao pronaći u svojoj
knjižici.

Zaklopivši knjižicu, Gehn pokaže na aveniju s lijeve strane.

„Moramo poći ovim putem. Glavni je trg desetak minuta hoda odavde.”

Atrus pričeka da Gehn spremi knjižicu u džep, a onda opet krene za njim u tišini, ogledavajući se oko
sebe dok su hodali.

Kuće u J’Taeriju bijahu bogato namještene; ne samo to, nego su i na mnogima od njih bili golemi
peterokutni kameni štitovi ukrašeni simbolima jednakima onima na tunici koju je Gehn imao na sebi kad
je došao u raspuklinu po Atrusa.

Znatiželjan, Atrus je bio upitao Gehna što su ti simboli i otkrio da su u pitanju oznake Ceha te da su u
kućama s izloženim štitovima živjeli stariji pripadnici Ceha.

J’Taeri je bila cehovska četvrt, a stoga i neka vrst anomalije u tome što obitelji koje su ovdje živjele nisu
bile odavde, nego su bile dovedene ovamo da bi nadgledale cehovske aktivnosti u nižim četvrtima.

Kuće u J’Taeriju bijahu posve drugačije, složenijeg dizajna. Neke od njih su podsjećale Atrusa na oblike
koje je vidio u špiljama na putu do D’nija, naoko oponašajući oblike kapajućeg i tekućeg kamena; iz
njihovih su se zidova uzdizali tornjevi poput velikih stalagmita, dok su prednje arkade bile ukrašene
velikim draperijama od čipkolikog kamena.

Druge, kojih je bilo mnogo više, bile su sagrađene tako da sliče velikim kamenim gromadama, gdje su tri
ili četiri kata ležala jedan na vrh drugoga poput slojeva glatkog kamena, bez vrata ili prozora vidljivih na
prvi pogled.

Dvije su se veće kuće isticale ne samo po impozantnom dizajnu, već i stoga što su bile izrađene od crnog
kamena prošaranog crvenim, kakav se koristio većinom u najvišim razinama grada, pa Atrus opet upita
Gehna što je to značilo, ako išta.

„To su bile kuće odličnika,“ odgovori mu Gehn rastreseno. „Samo su si jako imućni mogli priuštiti
gradnju od takvih materijala.”

Avenija se otvarala na golem trg okružen visokim kamenim zidovima na čijem je udaljenom kraju stajala
zgrada koja je podsjećala na Upraviteljevu kuću. Šest širokih stuba od bijeloga mramora vodilo je na
zasjenjeni trijem. Nevjerojatno, ali njezina je fasada preživjela potres gotovo neoštećena.

Na zadnjoj stubi Atrus se okrene i pogleda preko labirinta zidova i krovova prema luci daleko ispod i
divovskoj arkadi koja je dominirala obzorjem, a čiji je vrh bio na gotovo jednakoj visini kao i oni sad. A
onda zakorači u sjene Zajedničke knjižnice.

Unutra je, iza reda od pet napuklih stupova, bilo malo predvorje čiji pod bijaše prekriven mozaikom.
Kroz njegovo se središte protezala pukotina nazubljenih rubova, ali slika se još uvijek jasno vidjela.
Pokazivala je čovjeka kako stoji pokraj postolja na kojem je ležala otvorena ogromna knjiga, posve
jednaka onima koje je Atrus bio vidio u očevoj knjižnici na K’veeru. Čovjekova je ruka lebdjela tik iznad
slike na stranici.

Na udaljenom kraju predvorja bijahu dvoja vrata, jedna s lijeve, a druga s desne strane. Urezan iznad
lijevih vrata bijaše d’nijski simbol za ‘ulaz’, dok je iznad drugih taj isti simbol bio okružen krugom iz
kojega je izbijalo sedam klinastih zraka, poput krakova zvijezde. Iz Anninih je lekcija znao da je to
d’nijska negacija. Pisalo je ‘ne ulazi’.

On krene prema lijevim vratima. Otvarala su se u dugačak prolaz, omeđen ukrasnim rešetkama od
prepletene bronce i željeza koji je išao sredinom većeg hodnika čiji su napukli zidovi bili ukrašeni
prizorima otvorenih polja i žarkih sunaca; na poljima su stajali muškarci i žene s neobičnim naočalama –
njegovim naočalama, shvati Atrus iznenađeno – i gledali u ta beskrajna, nepoznata nebesa.

Na kraju prolaza ograđenog rešetkama bijaše barijera. Gehn je s lakoćom preskoči i nastavi dalje, u
veliku galeriju visokog svoda, na čijem je udaljenom kraju stajao ogroman kameni paravan. Iza njega su
se mogla vidjeti troja crna vrata.

Atrus se uspne preko barijere, pa priđe ocu.

„Tamo, iza onih vrata, je Soba s knjigama,“ reče Gehn. „Od tamo je običan d’nijski puk imao mogućnost
putovanja u neko Doba.”

On pogleda Atrusa, očigledno ponosan na dostignuća svoje rase.

„Jesu li svi koristili ovakva mjesta?”

Gehn odmahne glavom. „Ne. Zato se i zovu Zajedničke knjižnice. Ova su mjesta bila namijenjena
običnom puku, radničkoj klasi D’nija. Velike su obitelji imale vlastite knjige, vlastita Doba. Njih je
strogo nadgledao Ceh, kao i ta Doba, a ipak su bila ekskluzivna. U njih su mogli ući samo oni koji su
imali dopuštenje obitelji.”

Atrus se namršti. „A žetveni svjetovi?”

„To su bili cehovski svjetovi. Knjige koje su oni koristili bile su specijalizirane, mnogo manje
ograničavajuće od običnih knjiga. Morale su biti takve da bi mogle podnijeti velike terete koji su bivali
donošeni iz tih Doba.”

Gehn pokaže prema vratima. „Svejedno, hajdemo unutra.”

Slijedeći oca, Atrus obiđe paravan i uđe kroz središnja vrata u veliku, dugačku prostoriju ispunjenu
postoljima na bijelim mramornim stubama, koju je središnji prolaz dijelio na dva dijela. Sad je uspravno
stajala tek polovica ukupnog broja postolja, a same su mramorne stube bile prošarane raspuklinama.
Prostorija nije imala strop, ali na nju je gledao balkon s ogradom koji se na mjestima srušio. Čak i ovako,
Atrus si je lako mogao zamisliti članove Ceha pod kapuljačama i s plaštevima kako stoje na njemu poput
bogova, hladnokrvno nadgledajući dolaske i odlaske koji su se odvijali dolje ispod njih.

Atrus zakorači bliže ocu. Na najbližem je postolju ležala otvorena knjiga čije su debele kožnate korice
bile pričvršćene za postolje debelim zlatnim lancem.

„Evo ih,“ reče Atrus.

Gehn ga pogleda. „Ne. Te nam nisu ni od kakve koristi.”

Atrus se namršti, ne shvaćajući, ali Gehn je čučnuo, proučavajući vrh jednoga od pomno ukrašenih
postolja, pipajući prstima ispod njegova ruba. Razočarano otpuhnuvši, on ustane i brzo priđe slijedećem
postolju, a potom pregleda i njega, završivši istom reakcijom. Dok je on to radio, Atrus priđe prvom
postolju i pogleda dolje na sliku na desnoj stranici.

On se namršti. Bila je tamna i vidjeli su se samo blijedi obrisi. A onda shvati. Iznad ‘prozora’ ležao je
debeli sloj prašine.

On krene rukom kao da će obrisati prašinu, ali Gehn – primijetivši njegov pokret – skoči prema njemu,
zgrabi mu ruku i povuče je od knjige, tresući je dok mu je govorio: „To više nikad ne smiješ učiniti,
Atruse! Nikad! Razumiješ? Ti ne možeš znati, to je Doba možda mrtvo, uništeno nekom katastrofom. Bio
bi povučen u bezračnu prazninu.”

„Žao mi je,“ reče Atrus tankim glasom.

Gehn uzdahne pa mu pusti ruku.

„Umijeće može biti opasna stvar, Atruse. Zato su D’nijci tako pazili na te knjige i na to da ne budu
zlorabljene.”

„Zlorabljene?”

Ali Gehn je već otišao dalje, opet tragajući. Čučao je, proučavajući rub jednog postolja u drugom redu.

„Atruse, dođi ovamo.”

Atrus se namršti, ali posluša, zakoračivši bliže ocu.

„Želim da pregledaš sva ova postolja, tražeći polugu ili prekidač.”

„Oče?”

Gehn pokaže na vrata na kraju prostorije. „Moramo ući unutra. Negdje ovdje mora biti polugica ili
sklopka koja će nas pustiti unutra.”

Atrus se bacio na posao, pregledavajući postolja, jedno za drugim, sve dok – uz ushićeni usklik – nije
pronašao malu mesinganu polukuglu uglavljenu u stražnju stranu jednog kamenog držača. On je pritisne.

Istog su se trena vrata na kraju prostorije otvorila.

„Dobro,“ reče Gehn, uspravivši se i krenuvši prema njima.

„Je li to to?“ upita Atrus, stojeći na pragu, zureći razočarano u ono što je izgledalo poput nenamještenog
hodnika bez vrata.

„Ne,“ reče Gehn, okrenuvši se i gledajući natrag u glavnu galeriju. „Soba s knjigama je ispod. Nadao sam
se da će se skrivena vrata otvoriti, ali čini se da ćemo ipak morati provaliti unutra.”

Kad je njegov otac opet zakoračio van, Atrus prođe pokraj njega, po prvi put primijetivši veliki kvadratni
kameni blok koji je visio na lijevome zidu, poput slike.

Zastavši ispred njega, Atrus se namršti. S njegove je glatke površine izvirivalo nekoliko geometrijskih
simbola – zvijezda i polukružnica, trokuta i kvadrata i još nekoliko drugih – nabacanih naoko nasumce.

Atrus zaškilji prema slici, pokušavajući jasno vidjeti o čemu je riječ. Ne... nije to bio uzorak, niti niz.
Svaki je simbol imao matematičku vrijednost, a ako uzmeš te vrijednosti...

Zemljovid! Bijaše to zemljovid!

Gehn se vratio u sobu, noseći jedno od palih postolja, a mišići su mu se napinjali dok je balansirao
velikim komadom mramora naslonjenim na prsa i rame.

„Miči mi se s puta!“ prodahće on, a onda podigne kamen objema rukama i udari njime kroz sredinu
kamene ploče, zabijajući ga u zid.

„Ali oče...”

„Makni se, dječače,“ reče Gehn, ne obazirući se na njega, opet zgrabivši postolje i počevši ga izvlačiti iz
zida, pomičući ga naprijed natrag sve dok se nije oslobodilo.

Ali mogao sam riješiti tu zagonetku, reče Atrus u sebi, dok je njegov otac odbacivao postolje u stranu,
otkrivajući matricu metalnih polugica i žica iza kamene ploče.

„Stani pokraj vrata, Atruse,“ reče Gehn, pokazujući jednom rukom, drugu zabivši duboko u mehanizam.

Atrus učini kako mu je bilo rečeno, gledajući kako se očevo rame trza.

Začuje se šištanje hidraulike,a zatim i dubok, škripav zvuk. Trenutak kasnije, četverokutni dio poda
pokraj njih, veličine dva puta tri stope, počne tonuti u pod uz glasan šištav zvuk, otkrivajući stubište.

Atrus krene za ocem dolje po stubama u veliku, dobro osvijetljenu prostoriju, ispunjenu radnim stolovima
prenatrpanima raznim stvarima. Zidovi bijahu pokriveni policama. U stolicama je sjedilo osam kostura
pod plaštevima, nagnutih nad svojim poslom. Deveti je – njihov nadglednik? – ležao tamo gdje je pao,
pokraj zida.

„Kakvo je ovo mjesto?“ upita Atrus, mirišući zagušljiv zrak, primijetivši da su kosturi bili lancima
privezani za stolove.

„Ovo je glavna Knjiška soba,“ odvrati Gehn. Ali u prostoriji nije bilo niti jedne knjige. Police bijahu
prekrivene raznim stvarima – kutijama i bocama, papirima i dosjeima, alatom za pisanje i rezbarenje – ali
nije bilo niti jedne knjige. Ili barem niti jedne knjige kakve se činilo da Gehn traži. Postojale su samo one
knjige gore u galeriji, ali bilo je očito da Gehn ne želi njih.
Atrus je zurio u svog oca, zbunjen. Ali Gehn se ogledavao oko sebe, pretražujući najbližu policu kao da
će na njoj naći nezamisliva blaga.

„Što da tražim?“ upita on nakon nekog vremena.

Gehn se okrene i zagleda se u njega, kao da je već bio zaboravio da je Atrus uopće tamo, a onda pokaže
na vrata na stražnjem dijelu prostorije, iza stubišta kojim su bili sišli.

„Pogledaj tamo, Atruse. Tamo bi trebao biti uski hodnik iz kojega se ulazi u četiri ili pet soba. jedna od
njih bit će skladište knjiga. Ako je zaključana, pozovi me. Ali trebala bi biti otvorena. Ne vjerujem da su
imali vremena zaključati je.”

Ne, pomisli Atrus, shvaćajući sad kako se nenadano i brzo katastrofa spustila na D’ni. Noću, tako je
rekao Gehn, dok je većina poštenih ljudi bila u svojim posteljama.

Gehn se okrene, kopajući po policama, zastavši da bi izvukao staklenu bočicu čudna izgleda koju je
trenutak kasnije već odbacio.

Atrus ga je još neko vrijeme promatrao, a onda ode prema prolazu i kroz vrata, našavši se u točno
onakvom hodniku kakav je Gehn bio opisao. Hodnik bijaše dug osam koraka, dvoja su vrata vodila
lijevo, dvoja desno, a jedna su ležala ravno ispred. On okrene kvaku prvih, primijetivši d’nijski simbol
za riječ ‘knjiga’ urezan u sredinu zamršene šare na njihovoj ispoliranoj drvenoj površini.

Vrat se tiho otvoriše. S druge je strane bila sićušna sobica – gotovo veličine ormara – s policama na sva
tri zida koje su se uzdizale visoko prema stropu. Većina ih bijaše prazna, ali na jednoj od viših polica
ležalo je sedam, ne... osam knjiga uvezanih u kožu.

Atrus posegne za njima i skine jednu s police, knjigu uvezanu u crvenu kožu, iznenađen njezinom težinom
– kao da je bila napravljena od nečeg mnogo težeg od papira. Čučnuvši, on je spusti na pod ispred sebe i
otvori je.

Ništa! Stranice bijahu prazne. Razočaran, on zatvori knjigu sklizne je natrag na njeno mjesto, pa uzme
drugu, siguran da će pronaći barem jednu u kojoj je nešto bilo napisano, ali činilo se da su sve knjige iste.

Poražen, on uzme jednu ispod ruke i iziđe, malodušno se vraćajući niz hodnik.

Gehn je raščistio jedan radni stol i sad je stajao nagnut nad nečim što je izgledalo kao drveni pladanj s
desetak velikih tintarnica boje jantara.. Nakon nekoliko trenutaka, on se uspravi, držeći jedan od velikih,
peterostranih kristala i proučavajući ga, dok mu se njegova bogata jantarna boja odražavala na sivo-
bijelom licu. Primijetivši Atrusa, on ga pogleda.

„Pa? Jesi li išta našao?”

„Nije dobro,“ reče Atrus, pripremivši se na očev bijes. „U njima nema ničega.”

Vrativši tintarnicu na pladanj, Gehn priđe i uzme knjigu od Atrusa. „Daj da vidim.”

On je otvori i prelista, pa opet podigne pogled. „Dobro je. To je ono što sam tražio. Ima li ih još?”
Atrus krene kao da će odmahnuti glavom, a onda kimne, sad posve zbunjen. „Ali mislio sam... mislio sam
da želiš one koje u sebi imaju Doba... ovo su samo knjige.”

Gehn se nasmije. „Ne, Atruse. Ovo nisu samo knjige, ovo su Kortee’nea. Prazne knjige koje čekaju da
budu napisane.“ Napisane... Atrus je buljio u svog oca.

Gehn skine naprtnjaču s leđa i sklizne knjigu u njega, a onda opet pogleda Atrusa. „Koliko ih ima?”

„Osam.”

„Dobro. Donesi ih ovamo. Tinta je ovdje,“ reče on, pokazujući prema drvenoj kutiji s tintarnicama boje
jantara, „a i pribor za pisanje, što znači da imamo sve što nam treba. Hajde dečko. Požuri. Možemo biti
doma prije večere.”
 10

Atruse?”
Atrus podigne pogled sa svog radnog stola i ugleda Gehna na drugom kraju knjižnice.
„Da, oče?“ reče, spustivši pero, pazeći da mu tinta ne kapne na papir.
„Dođi sa mnom.”
Atrus nesigurno ustane, a onda zaobiđe uzdignuti podij na sredini prostorije i pridruži se ocu koji je
stajao na podnožju stuba.
Prošla su dva tjedna od ekspedicije u grad i Atrus je već pomislio da je otac zaboravio na dato
obećanje, ali Gehn se sad smiješio.
„Jesi li spreman, Atruse?”
„Spreman, oče?”
„Da počneš posao. Vrijeme je da se naučiš Pisati.”
Slijedio je Gehna u veliku, a ipak klaustrofobičnu sobu. Isprva nije shvaćao zašto je tako, a onda
shvati da je urezana u okolne stijene, što vjerojatno bijaše razlogom niskome stropu – špilja unutar špilje.
Neukrašeni kameni zidovi bijahu prekriveni knjigama, a bilo ih je i u hrpama na podu svuda naokolo,
dok je u sredini sobe stajao veliki radni stol osvijetljen lampom zanimljivog oblika – to je bio jedini
izvor svjetla u tom prigušenom i pljesnivom mjestu. Nasuprot velikom stolu stajao je jedan manji, a
njegova površina bijaše raščišćena.
Gehn ga povede prema svom stolu, sjedne pa otvori jednu od ladica i izvuče plitki metalni pladanj
na kojemu je stajalo veliko pero i nekoliko tintarnica boje jantara koje su bili pronašli tijekom prve
potrage za knjigama.
Postavivši pladanj na jednu stranu, Gehn se nagne preko stola i privuče jednu od velikih knjiga s
kožnatim koricama, smeđe boje i posutim bijelim točkicama, prema sebi pa otvori prvu stranicu.
Bila je prazna.
On podigne pogled prema Atrusu, fiksirajući ga svojim svijetlim očima. „Proveo si šest tjedana
učeći kako kopirati određen broj temeljnih d’nijskih riječi i otkrio koliko je složeno i koliko lijepo to
pismo. Ali ti znakovi imaju i svoja značenja, Atruse. Nešto mnogo više od onoga što si shvatio. I ne samo
u ovome svijetu. Bili su stvarani desetke tisuća godina za posebnu svrhu – za opisivanje Doba... za
stvaranje drugih svjetova. Nisu poput riječi koje ti i ja olako izgovaramo, niti ih se tako smije koristiti u
knjigama. Pisanje – d’nijsko Pisanje – nije samo Umijeće, nego i znanost. Znanost točnog opisivanja.”
On se okrene, gledajući u praznu stranicu. „Kad počnemo, nema ničega. Sve je još... nestvoreno. Ali
čim je napisana prva riječ – čim je završen taj prvi znak i dovršen posljednji potez – uspostavljena je
veza s tim novostvorenim svijetom, neka vrst mosta.”
Atrus se namršti. „Ali kamo vodi taj most?”
„Bilo kamo,“ odgovori Gehn, pogledavši ga i skidajući poklopac s kristalne tintarnice. „D’nijci su to
nazivali Terokh Jeruth, veliko stablo mogućnosti.”
Atrus se nasmije. „Zvuči poput magije!”
 „A to i jest. Ali ti i ja smo D’nijci pa ću podijeliti tajnu s tobom. Mi nismo obični ljudi, Atruse, mi
smo bogovi!”
„Bogovi?“ Atrus uzvrati ocu pogled, zbunjen i zapanjen.
„Da,“ nastavi Gehn gorljivo, očiju obasjanih strašću koju Atrus nikad prije nije vidio u njemu.
„Obični ljudi sanjaju i bude se. Mi možemo živjeti u našim snovima. Unutar granica – granica koje su
najveći d’nijski umovi definirali tisućljećima – možemo stvoriti sve što si možemo predočiti. Koristimo
riječi da bismo stvorili svjetove.”
Atrusova su se usta otvorila.
„Mogao bih ti pokazati svjetove tako bogate, tako žive u svojim pojedinostima da bi poželio
eksplodirati divljenjem prema njihovim stvoriteljima. Svjetove tako divne i veličanstvene da bi ti se
pokraj njih ovaj naš čudesni svijet činio običnim!”
Gehn se nasmije, a zatim podigne tintarnicu tako da je Atrus može bolje vidjeti. Unutar debelih,
žutih, staklolikih stijenki spremnika bijaše crna tekućina.
„Što vidiš, Atruse?”
Atrus podigne pogled i sretne očev, na trenutak zatečen tim odjekom Anninih uobičajenih riječi.
„Tintu?”
„Da... ali ne bilo kakvu tintu. Ova ima posebne moći koje obična tinta nema. Tako je i sa stranicama
knjige. Izrađene su od posebnog papira, napravljenog po posebnoj formuli koju je Ceh držao u tajnosti.”
„A pero?“ upita Atrus, pokazujući na nj. „Je li i ono posebno?“ Gehn se nasmije. „Ne. Pero je
obično pero. Svejedno, da itko drugi pokuša ovo što ćemo mi sad učiniti – to jest bilo tko tko nije
d’nijske krvi – ne bi mu to uspjelo. Bilo bi nemoguće.”
Okrenuvši se prema knjizi, Gehn spusti tintarnicu, zamoči metalni vrh pera u nju, pa ga podigne nad
stranicu i počne pisati.
Tamo se polako počela oblikovati d’nijska riječ ‘otok’, primijeti Atrus. Činilo se kao da je pero
žigosalo bijelu površinu njezinim crnilom. Gehn je napisao još nekoliko desetaka znakova, a zatim je
podigao pero i pogledao Atrusa.
„Je li gotovo?“ upita Atrus, iznenađen što nema više. Bio je očekivao vatromet i otvaranje nebesa.
„Jesi li stvorio novo Doba?”
Gehn se nasmije. „Ono postoji, da... ali zasad je još jako sirovo. Stvaranje novoga Doba zahtijeva
mnogo posla. Postoje posebne formule koje moraš slijediti, precizni zakoni kojih se moraš držati. Kao što
rekoh, to nije samo Umijeće, to je znanost – znanost preciznog opisivanja.”
On pokaže prema otvorenoj knjizi. „Zasad sam tek skicirao najosnovnije elemente novoga svijeta.
Preda mnom je još nevjerojatna količina posla. Svaki vid novoga Doba mora biti opisan, svaki novi
čimbenik stavljen na pravo mjesto. Ali ni to nije sve.”
Posegnuvši preko stola, Gehn dohvati malu knjigu s hrpe i pruži je Atrusu. „Jednom kad je Doba
završeno, uvijek moraš – uvijek – napraviti Veznu knjigu.”
Atrus uzme malu knjigu i otvori je, odmah primijetivši kako malo stranica ima. I sve su bile prazne.
„Da,“ nastavi Gehn. „Kadgod putuješ u novonapisano Doba, uvijek moraš sa sobom nositi Veznu
knjigu. Ako to ne učiniš, bit ćeš zarobljen tamo, s nemogućnošću povratka.”
Atrus pogleda oca, a oči mu bijahu raširene. „Ali što se zapravo nalazi u tim Veznim knjigama?”
Gehn uzme knjižicu od njega. „Svaka se Vezna knjiga odnosi na jednu od većih opisnih knjiga – i to
jednu određenu. Moglo bi se reći da ona sadrži esenciju veće knjige – određene fraze i riječi koje je vežu
uz tu i nijednu drugu knjigu. Ali to nije sve. Da bi Vezna knjiga djelovala, također mora sadržati i točan
opis mjesta s kojim se želiš povezati u tom određenom Dobu, što se zapisuje posebnim d’nijskim
simbolom, Garo-herteeom. Da, Vezna knjiga mora biti napisana u Dobu i na mjestu s kojim se želiš
povezati. I tako je Vezna knjiga, na neki način, radna zamjena za opisnu knjigu.”
Atrus razmisli na trenutak, potom: „Može li biti samo po jedna Vezna knjiga na svaku opisnu?”
„Ne,“ odgovori Gehn, ushićen sinovim shvaćanjem. Spustivši knjižicu natrag na hrpu, on doda:
„Možeš ih napraviti koliko god hoćeš. Ali uvijek moraš napraviti barem jednu. To je prvo pravilo. Jedno
koje ne smiješ zaboraviti.”
Atrus kimne. „Ali što ako promijeniš Doba? Što ako odlučiš dopisati nešto u opisnu knjigu? Hoće li
tad Vezna knjiga prestati biti od koristi?”
„Ne. Ako promijeniš opisnu knjigu, sve Vezne knjige koje se odnose na nju povezivat će te s tim
promijenjenim svijetom.”
Atrusove oči bljesnuše, zamišljajući to, tek sad zaista shvaćajući kako je zamršeno i silno to Pisanje.
„Zvuči... zapanjujuće.”
„Da,“ reče Gehn, gledajući ga, bogolik i mudar kao nijedno ljudsko biće. „Oh, i jest, Atruse. I jest.”

Atrus je odlučio da će te večeri porazgovarati s ocem i podsjetiti ga da je gotovo došlo vrijeme da

idu posjetiti Annu.
Ohrabren Gehnovim dobrim raspoloženjem tijekom večere, Atrus je pričekao da otac zapali svoju
lulu i da se zavali unatrag u svome stolcu u kutu kuhinje prije nego što je potaknuo tu temu.
„Oče?”
Gehn protegne noge i zagleda se u svoje čizme, a lula koja je blago svjetlucala ležala mu je u krilu.
„Da?”
„Kad idemo natrag?”
Gehn ga lijeno pogleda. „Natrag? Natrag kamo?”
„Do raspukline.”
Na njegovo iznenađenje, Gehn se nasmije. „Tamo? Želiš se vratiti tamo?”
„Da,“ reče Atrus tiho. „Rekao si...”
„Rekao sam da ću pokušati. Rekao sam...”
Gehn se uspravi na stolcu, odloži lulu i nagne se prema Atrusu. „Rekao sam to da ušutkam tvoju
baku. Nikad nisam namjeravao...“ On slegne ramenima, a onda opet počne:
„Gledaj, Atruse, za to bi nam trebalo četiri ili pet dana do tamo i isto toliko za povratak. A zbog
čega?”
„Pa, zar ne bi mogao napisati knjigu o raspuklini i dovesti je ovamo?”
„A kako bi ti napisao takvu knjigu? Ovaj je svijet već odavno stvoren.”
„Zar ne možeš onda napisati Veznu knjigu?“ Atrus se zaustavi, shvativši istog trena da je to, naravno,
nemoguće. Morao bi biti u raspuklini da bi mogao napisati knjigu koja bi ga s njom povezivala.
Gehn ga je promatrao, vidjevši da je dječak i sam shvatio, a onda tiho progovori. „Trebao sam ti
reći da se ne možeš povezivati s nekim drugim mjestom u Dobu u kojem se nalaziš. Takvo što je
nemoguće.”
Atrus je na trenutak šutio, a zatim: „Ali rekao si da ćeš me odvesti natrag.”
„Oh, Atruse, daj odrasti! Tamo nema ničega.”
 Atrus spusti pogled. „Ali obećao si mi! Rekao si...”
Gehn ustane. „Jednostavno nemam vremena, a čak i da ga imam, teško da bih ga protratio na odlazak
tamo. To je mjesto rupa, Atruse. Doslovno. Povrh toga, ta je žena otrovna. Zar to još ne shvaćaš? Morao
sam te maknuti od nje.”
„Nemaš pravo,“ reče Atrus tiho.
Ali Gehn jednostavno odmahne glavom i pokaže na stolac. „Sjedni. Ispričat ću ti priču. A onda mi
možeš reći imam li pravo ili nemam.”
Atrus sjedne, još uvijek ljut i ogorčen, odbijajući pogledati oca u oči.
„Prije gotovo trideset godina, kad su mi bile tek četiri godine, vladao je rat. Započeo ga je mladić po
imenu Veovis. Bio je sin jednog odličnika i jedini nasljednik silnog posjeda. S vremenom bi bio postao
članom vladajućeg Vijeća, zakonopisac. Ali on nije bio zadovoljan onime što je imao, niti obećanjem
onoga što će imati. Veovis je prekršio d’nijski zakon. Zlouporabio je svoj privilegiran položaj.“ „Na koji
način?”
„Njegovi zločini bijahu ogavni, neizrecivi. On je bio zloćudni tumor kojega je trebalo izrezati iz
d’nijske kulture. Na koncu je bio uhvaćen. Unatoč očevu zalaganju, suđeno mu je pred Petoricom
Gospodara. Saslušavanje svjedoka trajalo je više od dvadeset dana. Napokon su Petorica donijela
odluku. Veovisa su osudili na zatočeništvo na mjestu s kojega nikad neće moći pobjeći. Ali prije nego što
se to moglo provesti, nekoliko Veovisovih prijatelja pomoglo mu je pobjeći iz D’nija.
„Šest se mjeseci o Veovisu nije znalo i čulo ništa, pa su pretpostavili da se problem riješio sam za
sebe. Ali tad su počele glasine. Glasine da je Veovis uzeo novo ime i da ga se viđa po točionicama u
donjem gradu, gdje huška nezadovoljnike protiv vladajuće strane.
„Isprva nisu poduzimali ništa. Glasine bijahu ipak samo glasine. Ali tad je došlo do nekoliko
incidenata. Jedan od starijih službenika u jednome od cehova bio je izboden na smrt. Podmetnuta je
bomba u jednoj od glavnih radionica gdje se miješala tinta. Jedna je knjiga bila oskrnavljena.”
Atrus se namršti, ne shvaćajući, ali Gehn je bio zagledan nekud u daljinu, udubljen u sjećanja.
„Nakon tog zadnjeg incidenta sazvan je sastanak Vijeća. Napokon su odlučili nešto poduzeti. Ali već
je bilo prekasno. Veovis je zaista bio u donjem gradu. Ne samo da je bio, nego je poticao pobunu nižih
klasa. Nitko od vijećnika nije mogao znati koliko je duboko sezalo nezadovoljstvo u tome dijelu grada,
niti kako je duboka rana u koju ih je Veovis taknuo. Samo dva dana nakon sastanka Vijeća, u jednoj od
donjogradskih četvrti izbili su gadni neredi. Prije policijskog sata te večeri, cijeli je donji grad bio u
kaosu, a bande su haračile ulicama, obogaljujući ili ubijajući svakoga tko bi im se usudio usprotiviti.”
Gehn zastane i okrene se prema Atrusu.
„Kao što rekoh, ja sam u to vrijeme bio samo dijete. Bio sam u jednoj od velikih cehovskih kuća u
gornjim četvrtima. Moj je dom bio udaljen nekoliko kilometara, na velikoj stijeni koju sam mogao vidjeti
s jednoga od prozora u blagovaonici. Sjećam se da sam cijelo poslijepodne stajao tamo, slušajući
divljanje rulje i krikove umirućih koji su dopirali odozdo, pitajući se je li to kraj. Bilo je to strašno
vrijeme, još više pogoršano mojim strahovima za vlastitu obitelj. Naravno, u cehovskoj kući mi smo bili
na sigurnom. Na prvi znak neprilika, Vijeće je zatvorilo kapije koje su vodile u gornji grad i potrostručilo
straže. Ali mnoge su kuće na rubovima gornjogradskih četvrti tog dana ipak nastradale – pale su žrtvama
vlastite posluge, ljudi kojima su vjerovali cijeloga života.
„Prošlo je punih šest tjedana prije negoli su uhićeni svi pobunjenici, uključujući i samoga Veovisa,
koji je pokušao pobjeći kroz donjogradske tunele.
„Taj su put Petorica bila jednoglasna – Veovis je osuđen na smrt. Trebao je biti pogubljen na
stubama Velike knjižnice.”
Gehn pogleda u stranu, očito pogođen onime što je namjeravao reći, a onda opet progovori.
 „Bila je to mudra odluka. Ipak, prije nego što je bila provedena i ozakonjena, istupio je još jedan
svjedok, moleći za priliku da progovori u obranu Veovisa.”
Ti’ana, pomisli Atrus, sjećajući se što mu je Anna ispričala. Gehn opet uspori, gledajući nekud
pokraj Atrusa. „Taj je svjedok bila žena, Ti’ana.”
Atrus otvori usta, umirući od želje da on sam nastavi priču i pokaže ocu što zna, ali činilo se da Gehn
uopće nije svjestan njegove nazočnosti. On nastavi, udubljen u priču, a u glasu mu odjekne iznenadna
gorčina.
„Petorica su zaista poštovala Ti’anu pa su joj dopustili da govori. Po njezinu mišljenju, opasnost je
bila prošla. Veovis je učinio najgore što je mogao i D’ni je preživio. Nadalje, raspravljala je ona, da nije
bilo Veovisa rulju bi na pobunu bio potaknuo netko drugi, jer nije se tu radilo o nezadovoljstvu samo
jednoga čovjeka, nego cijelog jednog društvenog sloja. Ne bi li se u tom slučaju, rekla je ona, poljuljavši
svojom elokventnošću te nesigurne gospare, trebala provesti prvobitna odluka i presuda.”
Došavši do dna stuba, Gehn zakorači na drugi izboj i duboko uzdahne, pogledavši svog sina. „I tako
je i bilo učinjeno. Provjeravali su ga danonoćno, naravno, ali u večer trećega dana, stražar kojega su
poslali u provjeru nije se vratio. Poslana su još dvojica, a kad su se vratili izvijestili su da je zatvor
prazan. Ni traga Veovisu i stražaru.
„Trebali su znati da je nešto strašno krivo, ali još nisu naučili lekciju. A kad se Veovis nije više
pojavio, pretpostavili su da je pobjegao – tko zna kamo? – te da više neće čuti za njega. Ali Veovis bijaše
osvetoljubiv mladić koji je dvaput te godine doživio potonuće svojih nada. Samo bi budala mogla
pomisliti da će jednostavno nestati, otići nekamo lizati svoje rane. Samo budala...”
Atrus trepne, iznenađen bijesom u očevu glasu.
„I tako se Veovis vratio. Taj put se nije vratio u društvu prljave i nekontrolirane rulje, nego na čelu
male ali dobro uvježbane vojske fanatika kojima je na umu bilo samo jedno: uništiti D’ni. Vidiš, Ti’ana je
imala krivo. Opasnost nije bila prošla, niti je Veovis bio učinio najgore što je mogao.”
„Ali sigurno, ona to tad nije mogla znati.”
„Nije?“ Gehn odmahne glavom, a na licu mu bijaše izraz dubokog razočaranja. „Žena je bila
budalasto zabadalo, miješajući se tamo gdje joj nije bilo mjesto. A moj otac ništa manja budala, jer ju je
slušao.”
„Tvoj otac?”
„Da,“ reče Gehn, prišavši rubu i zastavši tamo, gledajući preko razorenog krajolika. „Ili ti ni to nije
rekla?”
„Ona?”
„Anna. Tvoja baka.”
„Ja... ja ne razumijem. Kakve veze ona ima s tim?”
Gehn se sumorno nasmije. „Još uvijek ne znaš?”
„Ne znam što?”
A tad se Gehn okrene i opet ga pogleda, tvrdoga lica. „Da je ona bila Ti’ana. Anna, tvoja baka. To je
bilo njezino d’nijsko ime koje joj je dao moj otac – tvoj djed – kad ju je oženio.”
Atrus je buljio u njega, a na licu mu se odražavao šok. „Ne. Ne. To nije moguće. Rekla bi mi.”
„Istina je,“ reče Gehn gorko. „Njezine su riječi razorile sve... njezino uplitanje. Sve bi bilo gotovo,
svršeno. Veovis bi bio mrtav, pobuna ugušena, ali ne... morala se umiješati. Nije si mogla pomoći. Kao da
je cijelo vrijeme ona znala najbolje! Nikad nije željela slušati. Nikad!”
Atrus odmahne glavom, ne mogavši vjerovati.
„Je li ti ikad rekla za mene, Atruse? Je li? Ne! Naravno da nije. Pa se zapitaj, što ti je još zatajila?”
 „Ali nije mogla!“ lane on, ne mogavši si pomoći. „Nije!”
„Ne?“ Na trenutak se Gehn zagleda u njega, kao da proučava uzorak pod mikroskopom. „Ne smiješ
dopustiti da te osjećaji zaslijepe, Atruse. Živimo u grubome svijetu, a sentimentalnost te može ubiti
jednako brzo kao i odron kamenja. To je lekcija koju tvoja baka nikad nije naučila. I to je razlog zašto ti
ne mogu dopustiti da se vratiš k njoj. Za tvoje vlastito dobro.”
Atrus je nekoliko trenutaka šutio, zureći dolje u svoje ruke, stisnute u krilu. A onda opet progovori,
sad tihim glasom u kojem više nije bilo prkosnog uvjerenja koje je njime odzvanjalo prije samo par
minuta. „Anna je bila dobra prema meni. Brinula se za mene, nikad nisam bio gladan. Da, i učila me.”
„Učila te?“ Gehnov je smijeh bio poput vrele vode. „Naučila te što? Kako preživjeti u rupi? Kako
jesti prašinu i sanjati o kiši, kladim se!”
„Ne!“ vikne Atrus, povrijeđene i zbunjen i bijesan – bjesniji no što je ikad bio – premda nije mogao
reći na koga. „Naučila me više nego što si me ti ikad naučio!”
Gehnov smijeh zamre. On priđe i stane pokraj Atrusa, gledajući dolje na njega hladnim, prijetećim
pogledom. „Što si rekao?”
Atrus spusti oči, osjećajući očevu prijeteću fizičku nazočnost. „Rekao sam da me naučila više nego
ti.”
Gehn ga desnom rukom zgrabi za bradu i prisili ga da podigne glavu. „Reci mi, dečko. Čemu te ta
žena naučila što ti je ikad bilo od ikakve koristi?”
On otrese Gehnovu ruku i zabaci glavu. „Naučila me d’nijski, eto što!”
Gehn se nasmije i odmahne glavom. „Prije bih rekao da te naučila lagati.”
Atrus hrabro pogleda oca u oči, a zatim progovori polako, smireno, na tečnom d’nijskom: „Naučila
me što je dobro i što je vrijedno, te istine koje ne možeš uzdrmati ni promijeniti. ”
Polako, kao sunčevo svjetlo koje krvari s obzorja na kraju dana, podsmijeh izblijedi s Gehnovih
usana.
„Hoćeš reći da si znao?“ reče Gehn hladno. „Cijelo ovo vrijeme?“ Lice mu sad bijaše tvrdo, oči
hladne. Opet se činilo da u njemu ima nešto opasno – nešto zastrašujuće. „Sjedio si tu cijelo vrijeme,
pretvarajući se da ne znaš? Rugajući mi se?”
„Ne,“ počne Atrus, želeći objasniti, ali Gehn nije slušao. Zgrabio je Atrusa objema rukama, odigao
ga sa stolca i počeo ga tresti.
„Ti nezahvalni, pokvareni dječače! Trebao bih te zaista i odvesti natrag i pustiti da istruneš u onoj
bijednoj rupi! Ah, ali to bi ona i željela, zar ne? I upravo zato ne idemo natrag. Ni sad, niti ikad!“ „Ali
moraš me odvesti!“ poviče Atrus, užasnut samom tom pomisli. „Bit će zabrinuta! Kad ne čuje...”
Uhvativši Atrusa za vrat, Gehn ga je napola tjerao pred sobom, napola gurao prema njegovoj sobi i
bacio ga unutra, a zatim zalupio vratima i zaključao ih.
„Čekaj!“ poviče Atrus, podižući se i bacajući se na vrata. „Oče! Molim te... moraš me saslušati!”

Gehn se nije vraćao puna tri dana. Kad se napokon pojavio, zakucao je glasno i brzo na Atrusova
vrata.
„Atruse?”
Atrus je bio u niši za spavanje u velikoj garderobi, na mjestu koje ga je podsjećalo na njegov krevet
kod kuće, i čitao d’nijsku knjigu, s napola pojedenom jabukom u ruci.
 Iznenadno ga kucanje natjera da poskoči. Sakrivši jabuku i knjigu, on brzo zatvori vrata garderobe i
požuri do kreveta, skliznuvši pod svilene plahte.
„Atruse?“ začuje opet Gehnov glas. Govorio je d’nijskim jezikom. „Jesi li budan? Moram
razgovarati s tobom.”
Trebao mu je reći neka ode, ali bijes koji je na početku osjećao sad je već ispario. Osim toga, želio
je znati što otac ima za reći.
„Dobro...“ vikne on, glumeći da mu je svejedno.
Tad začuje kako se okreće ključ u bravi.
Trenutak kasnije Gehn zakorači u sobu. Izgledao je strašno iscrpljeno, s velikim tamnim
podočnjacima ispod svijetlih očiju, neoprane odjeće – iste koju je imao na sebi one večeri kad su se
posvađali.
Atrus se uspravi u krevetu, oslonivši se leđima na masivno izrezbareno uzglavlje, gledajući u Gehna,
čiji se oblik ocrtavao u polusvjetlu pokraj vrata.
„Razmišljao sam,“ počne Atrus.
Gehn podigne ruku. „Odsad nadalje govorimo samo d’nijski.“ Atrus počne opet, ovaj put na
d’nijskom. „Razmišljao sam. Pokušao sam sagledati stvari s tvog stajališta. I mislim da razumijem.“ Gehn
mu priđe, zaintrigiran. „I do kakvog si zaključka došao, Atruse?”
Atrus je oklijevao, a onda: „Mislim da razumijem zašto za Annu osjećaš to što osjećaš. Zašto je
toliko mrziš.”
Gehn se nasmije, iznenađen, a ipak – na licu mu bijaše bolan izraz. „Ne, Atruse. Ne mrzim je. Bilo bi
lako da je tako jednostavno. Ali je krivim. Krivim je za to što je učinila D’niju. I za to što je ostavila oca
ovdje, znajući da će umrijeti.”
„Ne vidim razliku.”
„Ne?“ Gehn priđe još bliže, stojeći nad njim. „Ponekad je teško objasniti što osjećam. Ona mi je
majka pa me mora voljeti. To joj je dužnost. Čak sam i zadnji put vidio ljubav u njezinim očima. Ali, da
budemo iskreni, ne sviđam joj se. Nikad ni nisam.“ On odmahne glavom pa nastavi: „Isto je bilo i sa
Veovisom. Ni on joj se nikad nije sviđao. Smatrala ga je odvratnim, loše odgojenim i gadne naravi. A
ipak, osjećala je da je njezina dužnost voljeti ga – spasiti ga od njega samoga.”
Gehn teško uzdahne. „Bila je licemjer. Nije postupila onako kako je iznutra osjećala da bi trebala.
Ta je njezina slabost uništila rasu bogova!”
„A ipak ste vas dvoje preživjeli,“ reče Atrus tiho. „Spasila te. Izvukla te iz D’nija.”
„Da,“ reče Gehn, buljeći u sjene na drugom kraju sobe. „Ponekad se pitam zašto. Ponekad se pitam
nije li i to bila samo slabost. Ne bi li bilo bolje za nas oboje da smo umrli tamo i završili na čist način.
Ovako kako je...”
Atrus je gledao oca u dugoj tišini koja je uslijedila, po prvi put ga vidjevši jasno. Bilo je nečeg
divljenja vrijednog u toj njegovoj srčanosti, u odlučnosti da pokuša obnoviti i ponovno stvoriti d’nijsku
kulturu golim rukama. Divljenja vrijedno, ali uzaludno. „Smijem li otići vidjeti Annu?”
Gehn ga nije ni gledao. „Ne, Atruse. Moja je odluka donesena. To bi te previše omelo, a ja si ne
mogu priuštiti ometanje.”
„Ali ona će se brinuti ako se ne vratim...”
„Budi tiho, dječače! Rekao sam ne i mislio sam ne! Ne želim čuti više ni riječi o tome! Poslat ću
Rijusa s porukom za tvoju baku, u kojoj ću je obavijestiti da si dobro i objasniti joj zašto te više ne može
vidjeti. Ali nakon toga ne mogu više dopustiti nikakav kontakt između vas dvoje.”
Atrus spusti pogled. Osjećao se kao da ga je otac fizički udario. Ne vidjeti je nikad više? Ta ga je
pomisao užasavala.
„A što se tiče tvoje prijevare,“ nastavi Gehn, naoko nesvjestan goleme sjene koja je pala na
dječakov duh, „moram ti reći da sam bio strašno razočaran tobom Atruse. Sad kad sam ti to rekao, ovaj
put ću prijeći preko toga. Zaista, dugoročno gledajući, možda će se to pokazati korisnim. Ako ništa drugo,
uštedjet će mi vremena i posla, a također će i značiti da mogu ići brže nego što sam bio očekivao.
Moguće je da ćeš čak moći započeti vlastitu knjigu.”
Atrus podigne pogled. „Knjigu?”
„Da. Ali moraš mi nešto obećati.”
Gehn se nadvijao nad njim, a držanje mu bijaše žestoko, beskompromisno. „Moraš mi obećati da
nikad više – a pritom zaista mislim nikad više – nećeš dvojiti oko mojih riječi ili mi kovati urote iza leđa.
To ti mora biti apsolutno jasno, Atruse. Ovdje sam ja Gospodar i moja riječ je zakon.”
Atrus je buljio u svog oca, u tom ga trenutku poznajući bolje no ikad prije, a onda, shvaćajući da
nema drugog izbora, on spusti glavu.
„Obećajem.”
„Dobro. Onda dođi nešto pojesti. Zacijelo umireš od gladi.”
11

Gdje smo?“ upita Atrus, ogledavajući se oko sebe po špilji s kojom su se ‘povezali’, nakon što su mu se
oči privikle na tamu.

Gehn se provuče pokraj njega. Uspevši se na prste, on posegne rukom do udubine visoko gore na
stražnjem dijelu špilje. „Ovo je jedan od mojih novijih svjetova,“ odgovori on, vadeći usku kutiju. Unutra
je bila Vezna knjiga koja će ih vratiti natrag u D’ni. Brzo provjerivši je li s njom sve u redu, on je sklizne
natrag u udubinu u kamenu, a onda se okrene i pogleda Atrusa. „Ovo je moje Tridesetsedmo Doba.”

„Ah...“ reče Atrus, jer nije znao što bi drugo rekao. Osobno, on bi ipak potrošio malo vremena i truda na
smišljanje imena za to Doba – nešto mitsko i romantično, možda – ali Gehn je bio pragmatičan čak i kad
se radilo o njegovim kreacijama.

Tri je godine već Atrus pratio oca u ta Doba i ni jedan jedini put Gehnu nije palo na pamet da ih nekako
nazove. Uvijek su to bili samo brojevi.

U prednjem dijelu špilje jedan je uski tunel vodio ulijevo i prema gore. Pričvrstivši plašt, Atrus krene za
Gehnom, pitajući se kakav je ovo svijet.

Gore je bila noć. Izišli su u grubi krug otvorenog travnjaka, s tri strane okruženog golim stijenama
brežuljka. Ispod njih, pod tamnim plavo-crnim nebom na kojem su sjala dva mjeseca – jedan crveni,
jedan bijeli – ležao je otok. U njegovu je središtu bilo ovalno jezero.

Atrus je stajao, upijajući okoliš, impresioniran krugom od niskih brežuljaka koji su tvorili prirodnu zdjelu
oko jezera. Samo jezero bijaše tamno, u njemu su se odražavala dva mjeseca, a okolno je more
svjetlucalo.
Promatrajući taj prizor, Atrus se zapita, kao i uvijek, koje je riječi i koje fraze njegov otac uporabio da bi
dobio te meke, iskiparene obrise brežuljaka? Ili je to bila posljedica kamenog tla ispod? Je li u pitanju
škriljevac? Ili možda glina? A to drveće, tamo s desne strane – je li to prirodna varijanta ili ih je Gehn
specifično upisao?

Zrak bijaše sladak i svjež, bogat raznim mirisima živih stvari.

„Prekrasno je,“ reče on napokon, pogledavši oca, ali Gehn samo zagunđa, odmjeravajući svoje djelo s
naoko bahatim omalovažavanjem.

„Napravio sam i bolje stvari od ovoga,“ odgovori on, penjući se na jednu od stijena pa se spustivši s
druge strane. „Na neki način, ovo je moj najmanje uspješan eksperiment. Pokušao sam sve učiniti
jednostavnim. Možda prejednostavnim.”

Atrus se uspne na stijenu, žureći se sustići oca. U protekle je tri godine vidio popriličan broj očevih Doba
– on sam još nije ni počeo pokušavati napraviti Doba – ali još uvijek ga nije prestala zapanjivati i
zadivljivati činjenica da obične riječi mogu stvoriti tako žive i uvjerljive stvarnosti.

Između razasutih stijena vodio je puteljak dolje. Nakon desetak koraka otvarao se na golu padinu
prekrivenu travom koja im je sezala do bedara. Ispod njih, udaljena nekih kilometar i pol, šćućurena oko
lijeve strane jezera, bijaše skupina niskih četvrtastih zgrada, čudnih oblika – kao da su bile napola od
kamena; bilo ih je četrdesetak, osvijetljenih lampašima koji su visjeli iznad vrata ili stajali na stupovima
uzduž ruba luke. Kolibe su bile povezane visećim mostićima. Pokraj najbliže kolibe naziralo se nekoliko
tamnih, uspravnih obličja.

Atrus se okrene i zagleda se u Gehna, iznenađen. „Nastanjeno je?“ upita.

„Da, ali ne očekuj previše, Atruse. Ljudi ovoga Doba su nevjerojatno jednostavan puk. Sirovine, moglo
bi se reći. Uspijevaju nekako preživjeti i prehraniti se ribarenjem i osnovnom zemljoradnjom, ali što se
tiče kulture...”

Gehnov smijeh bijaše omalovažavajući. Svejedno, Atrus osjeti uzbuđenje na samu pomisao da će ih
upoznati. I premda je Gehn povremeno znao dovesti radne skupine iz ovog ili onog njegovog Doba, nikad
prije nije poveo Atrusa u neko nastanjeno doba. Nikad prije današnjeg dana.

Nastavili su dalje, spuštajući se gustom travnatom padinom. Isprva je Atrus pomislio da otočani neće
primijetiti njihov dolazak, ali kad su im se približili na stotinjak metara od ruba sela, prolomi se povik.
Netko ih je primijetio. Istog se trena digne žamor glasova i znaci iznenadne žurne aktivnosti.

Gehn ga dotakne po nadlaktici, dajući mu znak neka stane. Atrus pogleda oca, uzbunjen. „Jesmo li u
opasnosti?”

Gehn odmahne glavom. „Budi strpljiv, Atruse. Ovdje si kao promatrač, pa promatraj.”

Atrus utihne, gledajući skupinu od desetak visokih, čovjekolikih stvorenja kako im prilaze padinom,
noseći zapaljene zublje.
Desetak koraka od njih, skupina se zaustavi, a stvorenja se spustiše na koljena i pognuše glave, prostirući
se ponizno pred Gehnom. Jedan od njih – onaj najviši – ustane, a zatim priđe bliže, hodajući spuštene
glave, pružajući vijenac od žutoga cvijeća, a istovremeno izgovarajući nekoliko riječi na lošem
d’nijskom. „Dobrodošli ste, Veliki Meštre. Vaše su odaje spremne.”

U treperavom svjetlu zublji, Atrus primijeti čovjekovu odjeću. Bijaše to gruba, ručno tkana verzija
cehovskoga plašta.

„Dobro,“ reče Gehn, sagnuvši glavu kako bi mu čovjek mogao staviti cvjetni vijenac oko vrata.
Uspravivši se, on reče: „Okupi seljane. Želim im se obratiti – odmah.”

„Meštre,“ odgovori bogoslov, pogledavajući Atrusa znatiželjnim pogledom tamnih očiju.

„Kreni sad ispred nas!“ reče Gehn, glasom čvrstim i zapovjedničkim.

Sišli su dolje, kroz usku uličicu između niskih, ali prostranih koliba s vrlo nakošenim slamnatim
krovovima, čiji su se drveni zidovi uzdizali iz velikih oblikovanih gromada. Iznad glava su im se blago
njihali viseći drveni mostići, a kad su izišli pokraj jezera, Atrus primijeti da je tlo tamo prekriveno
daskama, a da su stube usječene u stijenu, vodeći dolje. Ispod je bila neka vrst luke, čiji je jedan zid bio
napravljen potapanjem stotina dugih štapova na dno jezera da bi se stvorila potopljena barijera. U luci je
bilo usidreno desetak malih brodića, koji su izgledali čvrsti, položenih jarbola i spuštenih jedara.

Sad su se već sa svih strana počeli prikupljati ljudi – muškarci, žene i djeca. Bijahu blijedoputi, nabite
građe, nedvojbeno ljudski u svojoj tamnoj odjeći. Svi su imali svijetlu i kuštravu kosu, koja je Atrusa
podsjećala na slamu.

Malo dalje, kroz stijenu je bio usječen tunel, povezujući jezero s morem. Nije to bio širok tunel – jedva
dovoljno da kroz njega može proći čamac – ali preko njega je vodio čvrst drveni most.

S druge se strane tlo opet uspinjalo, a na vrhu uskoga grebena, iza kojega bijaše veća padina brežuljka,
stajalo je nešto što je izgledalo kao neka vrst kolibe za sastanke, mnogo veće od koliba okrenutih prema
luci. Kad su prešli preko mosta i počeli se uspinjati uz padinu, Atrus primijeti kako se u velikoj kolibi
užurbano pale svjetla i vješaju cvjetni lanci između stupova na trijemu.

Iza njih su u tišini hodali okupljeni mještani, a njihove su zublje žarko plamtjele u tami pod mjesečinom.

Došavši do kolibe, Gehn se okrene prema gomili ljudi, kojih je sad već bilo nekoliko stotina.

„Ljudi Tridesetsedmog Doba,“ počne on, govoreći glasno, a prirodni krug brežuljaka vraćao mu je odjek
riječi preko jezera. „Ovo je moj sin, Atrus. Odlučio sam da ćemo neko vrijeme ostati ovdje s vama. Dok
smo ovdje, prema njemu ćete se odnositi s istim štovanjem koje ukazujete meni.”

Atrus se zagleda u oca, iznenađen. Sad je prvi put čuo za očeve namjere. Ali Gehn nastavi, gromkim
glasom.

„Štogod želi, dat ćete mu. Štogod zatraži, učinit ćete. Je li to jasno?”

„Jasno je,“ odgovori dvjestotinjak ljudi jednoglasno.

„Dobro!“ reče Gehn pa zapovjednički podigne lijevu ruku, otpuštajući ih. Potom se okrene prema Atrusu.
„Dođi. Unutra.”

Atrus je oklijevao, gledajući niz padinu na seljane koji su se polako razilazili, a onda se čvršće ogrne
plaštem i zakorači za ocem u veliku kolibu.

Unutrašnjost kolibe bijaše šokirajuće poznata. Bila je nalik Obožavaonicama koje je bio vidio u nekoliko
velikih kuća u D’niju. Na tri su zida visjele simboličke tapiserije: pomno izrađene i šarene svile, koje su
– nagađao je Atrus – bile donesene ovamo iz D’nija. Bilo je tu i paravana i tepiha, a na niskome stoliću
stajalo je nekoliko zlatnih čaša i zdjela – velikih i ukrašenih draguljima, koje su također izgledale kao da
su uzete iz D’nija. Sobom je dominirao golemi drveni radni stol, sličan onome u Gehnovoj radnoj sobi.

On pogleda svog oca. Gehn ga je promatrao, zabavljajući se.

„Želiš znati zašto sam te doveo ovamo?”

Atrus je oklijevao, a zatim kimne.

„Istina je, Atruse, da sam te doveo ovamo iz nekoliko razloga, ali uglavnom zato da bih ti odgovorio na
neka od onih pitanja koja se odnose na stvaranje Doba, a koja mi stalno postavljaš. Želio sam ti dati
priliku da uživo vidiš svoje teoretsko znanje. Stoga ćeš dok si ovdje voditi dnevnik u koji ćeš zapisivati
sve svoje primjedbe o ovome Dobu.”

On mu pruži knjižicu, puštajući Atrusa neka je uzme.

„Također, želio sam da iskusiš stvari bez zaključaka stvorenih unaprijed. Želio sam da svojim očima
vidiš strahopoštovanje s kojim nas gledaju u Dobima.”

„Strahopoštovanje, oče?”

„Da, Atruse, strahopoštovanje. A tako i treba, jer nismo li mi bogovi? Ne duguju li nam svoje živote, zrak
koji udišu? Zar bi bili ovdje da ja nisam ispisao riječi na bjelini stranice?”

Gehn zastane, a zatim: „Želim da neko vrijeme ostaneš ovdje i promatraš ovo Doba i da vidiš što je
moguće. To će ti pomoći u pisanju. Ostat ćeš kod jedne od žena – starice čiji je muž umro prije nekoliko
godina. Bit ćeš uljudan prema njoj, ali s visoka, razumiješ?”

„Razumijem.”

Gehn se zavali u stolac. „Dobro. Onda idi. Moj je bogoslov ispred vrata. Odvest će te tamo gdje ćeš
odsjesti.”

Bogoslov je hodao ispred Atrusa u potpunoj tišini, držeći pred sobom ceremonijalnu zublju, čiji je držak
bio ukrašen sićušnim d’nijskim simbolima. Znatiželjni su se seljani spuštali na koljena i ponizno sagibali
glave dok su prolazili mimo njih, a za njima je ostajao tihi šapat.

Kad su stigli do puteljka koji je vodio kroz selo, bogoslov nije krenuo ravno prema špilji, nego je
skrenuo lijevo, uspinjući se uskim stubama između dvije kolibe, koje su vodile gore, dalje od nakošenih
krovova. Atrus je išao za njim, hodajući puteljkom koji, činilo se, nije vodio nikamo. Ispred njih je bila
samo mračna padina osvijetljena mjesečinom.

Čovjek je nastavljao dalje, hodajući sporo, ozbiljno, kao da je na čelu velike procesije.

Atrus pogleda preko ramena prema luci, pronađe pogledom most, a iza njega i kolibu za sastanke. Iza nje,
vidljiv tek sad kad su u njemu bili zapaljeni lampaši, stajao je dugački, niski šator. Dok je Atrus gledao,
njegov otac iziđe iz kolibe i uđe u šator, sagnuvši se i podigavši pokrov na ulazu.

On se okrene. Pred njim se, s lijeve strane, tik iznad vrha brežuljka, naziralo svjetlo. Kako su se uspinjali,
tako je postajalo sve jače, otkrivajući obrise kolibe na grebenu. Svjetlo je dopiralo kroz otvorena vrata.
Kad su prišli bliže, u svjetlo zakorači jedna figura, čiji su se obrisi nakratko ocrtavali na svijetloj
pozadini, a onda se stopila s tamom.

Starica.

Kad je svjetlo bogoslovove zublje palo preko prednje strane kolibe, vidjela se cijela žena. Kao i većina
ljudi njezinog naroda, na sebi je imala jednostavnu smeđe-crnu haljinu od grubo tkanog platna. I njezina
je kosa bila nepočešljana, uokvirujući joj izborano lice poput neuredne aureole. Bijaše to najstarija
osoba koju je Atrus ikada vidio.

Ona skrene pogled, nespretno se naklonivši, pa zakorači unatrag kako bi on mogao ući u kolibu.

Atrus je oklijevao na trenutak, a zatim sagne glavu i uđe u toplu, čistu sobu ispunjenu jakim, svježim
mirisom začina. Ogledavajući se oko sebe, on primijeti svežnjić za svežnjićem bilja na sićušnim
kukicama iznad dvije uske police s zdjelama i loncima, uzduž zida s desne strane.

Pod bijaše pokriven drvenim daskama, a niski krov šibljem i slamom. Negdje na polovici kolibe, plavi
mu je zastor priječio pogled u ostatak.

„Želite jesti?“ upita starica, osjećajući se nelagodno u njegovoj nazočnosti, a njezin je d’nijski bio još
siromašniji od bogoslovovog.

Atrus odmahne glavom. „Hvala, nisam baš gladan.”

„Ah...“ Činilo se da je kimnula više zbog nervoze nego u znak slaganja. Pogledavala ga je tjeskobno, a
njezine smeđe oči nisu odvajale pogled od njegova lica. „Želite spavati?”

„Ja...“ Zapravo, nije bio umoran. Na koncu konca, u D’niju je sad bilo tek vrijeme večere. A ipak,
osjećao je koliko se čudno starica osjeća zbog njegove nazočnosti, što je i u njemu izazivalo čudan
osjećaj. „Da,“ reče on, nakon trenutka. „Ako biste mi pokazali moj krevet.”

Njezinim licem preleti izraz koji nije razumio. Činilo se... da joj je žao? A potom ona slegne ramenima,
prijeđe sobu i odgrne zastor pa se okrene prema njemu i pokaže mu prema nečemu što je izgledalo poput
neke vrsti odjeljka.

On prijeđe preko i pogleda, a onda se nasmije; smijehom ugodnog iznenađenja, jer tamo, među tankim
drvenim stjenkama njegovog odjeljka za spavanje, ležao je jednostavan slamnati madrac. „Kao doma,“
reče on tiho.

Starica je zurila u njega, sad znatiželjna. „Molim, Gospodaru?“ On je pogleda, shvativši da su mu oči
suzne. „Kad sam bio mali, kod bake sam imao sličan madrac.”

„Nije dobar?“ upita ona, kao da su njegove riječi bile na nekom stranom jeziku.

„Ne, ne... prekrasan je.“ On je pogleda i nasmiješi se, osjećajući nekakvu čudnu zahvalnost. Tad,
slijedeći neki nagon, sjetivši se zadovoljstva koje je njegova baka uvijek pronalazila u tome da ga
nahrani, on reče: „Smijem li se predomisliti? Glede hrane?”

„Naravno!“ reče starica, a lice joj se po prvi put ozari osmijehom. „Donesem vam kruh i juhu, da?”

On se naceri. „Zvuči čudesno!”

„Onda vi čekajte, Gospodaru. Ja donesem.”

Atrus ju je gledao kako odlazi, a onda se ogleda oko sebe, odjednom se osjećajući opušteno, udišući
ugodnu aromu začina.

Klekne, spusti svoju naprtnjaču i bilježnicu u jedan kut odjeljka, a onda svuče plašt i ugura ga u
naprtnjaču. Kad se opet uspravio, starica se već vraćala, noseći drveni pladanj. Na njemu je bila glinena
zdjelica s juhom, drvena žlica i pola malog crnoga kruha. Atrus zahvalno prihvati hranu, a zatim sjedne, s
pladnjem na koljenima. Smiješeći joj se, on odlomi komadić kruha i namoči ga u juhu.

Neko je vrijeme jeo u tišini, uživajući u tom jednostavnom obroku. Završivši, on podigne pogled prema
starici.

„Je bila dobra?“ upita ona, a izborano joj lice bijaše zabrinuto. Atrus se naceri. „Bila je izvrsna!
Najbolja koju sam ikad jeo!”

Zapravo, nije imao pojma što je to bilo, ali nije lagao – zaista je bilo izvrsno. Najbolja juha koju je ikad
jeo, ne brojeći Anninu.

Njegove su riječi donijele zraku proljetne sunčeve svjetlosti na staričino lice. „Želite još?”

„Mogu li?”

Kao da joj je s te dvije male riječi ponudio sva blaga D’nija. Ona se sva ozari, pa žurno ode, da bi se već
za nekoliko trenutaka vratila s drugom zdjelicom i drugom polovicom kruha.

„Evo,“ reče ona, stojeći nad njim dok je jeo, široko se smiješeći. „Vi dečko koji raste. Trebate hranu.”
Atrus se probudio u tami prije svitanja, na trenutak se pitajući gdje je, a miris začina u tom malom
prostoru bijaše nekako neobično uznemirujuć.

On se uspravi na madracu, osluškujući tišinu, a onda ustane pa brzo i tiho iziđe van.

Oba su mjeseca zašla i zemlja bijaše mračna, intenzivno mračna, toliko da je u usporedbi s njom nebo
bilo gotovo svjetlo, poput pustinjskog noćnog neba. A ipak, pogledavši gore, Atrus je znao da se ne nalazi
na Zemlji. Gdje je sad Lovac? Gdje je Medvjed? Jesu li negdje drugdje na tom golemom nebu posutom
zvijezdama ili je on negdje drugdje? Možda u drugom svemiru?

Ta mu se misao sve češće i češće vrtjela po glavi u zadnjih nekoliko mjeseci. Opasna, neizgovorena
misao.

A ipak, što više otkrivam o Pisanju, to više sumnjam u očevo gledište koje kaže da mi stvaramo svjetove
po kojima putujemo.

Što ako ih ne stvaraju u pravom smislu riječi, nego se povezuju s već postojećim mogućnostima?

Isprva je odbacio tu misao kao budalastu. Naravno da su oni stvorili te svjetove. Mora biti tako!

Kako bi inače postojali u tako preciznim i predvidljivim oblicima? Osim toga, nemoguće je da bi tamo
vani mogao postojati beskonačan broj različitih svjetova koji samo čekaju da se u njih upadne.

A ipak, što je više razmišljao o tome, to se više pitao je li očevo jednostavnije objašnjenje zaista točno.

Hodao je niz padinu sve dok nije naišao na stijenu koja je gledala na jezero. Tamo je čučnuo, zagledan
preko tamne zdjele jezera.

Sad kad su mjeseci zašli bilo je gotovo nemoguće reći gdje prestaje jezero, a počinje zemlja. Kao da
gledaš u vulkan u noći bez mjeseca. Ne možeš vidjeti ništa, ali možeš zamisliti sve. To je ono specifično
za tamu – način na koji ona odbija ostati jednostavna neprisutnost svjetla. Za razliku od snijega, kojega je
bio vidio u jednome od Gehnovih Doba, tama je poprimala oblike – tisuće oblika – jer tama bijaše i
tekuća i moćna.

Iza njega, preko vrha brežuljka, pojavljivao se dan. Polako, vrlo polako, svjetlo je krvarilo u zdjelu,
urezujući sjene oštrih rubova na padinu nasuprot njemu. Atrus je gledao, opčinjen, a onda se okrene,
škiljeći prema svijetlome luku koji je provirivao iznad vrha brežuljka.

Okrećući se, primijetio je nešto tik ispod njega, na rubu jezera.

Isprva pomisli da je riječ o nekakvom morskom stvorenju – možda tuljanu – ali kad se obličje uspravilo,
jasno je vidio njegove obrise na svjetlu.

Djevojka. Bijaše to djevojka.

Dok ju je promatrao, ona se opet sagne, izvodeći niz trzavih pokreta. On se namršti, zbunjen. Keratha mu,
što radi? A tad shvati. Pere! Pere rublje! Ta mala hrpa pokraj nje bijaše košara puna mokre odjeće.

On se nasmije, a na zvuk njegova smijeha ona se ukoči i ogleda oko sebe, poput zatečene životinje.

Pokupivši košaru, ona potrči uz padinu i nestane iza tamnog vrha brežuljka, a njezina se sitna figura
nakratko ocrta ispred sjajnog luka sunca. Atrus je promatrao, zapanjen njezinom reakcijom, a onda ustane.
Sunce je već napola izišlo. Pod njegovim je svjetlom mogao vidjeti slamnati krov kolibe, čiji je dugi i
tamni oblik još uvijek bio utonuo u dublju tamu padine.

Atrus se okrene, polagano opisujući krug raširenih ruku i udišući bogat, čist zrak. Tad, odlučan početi
rano, on požuri uz padinu prema kolibi.
 12

Mladi Gospodaru?”
Atrus se okrene na bok, zapitavši se na trenutak gdje je. Miris začina. Ah, da. Staričina koliba.
Nalazio se u Gehnovom Tridesetsedmom Dobu i bilo je jutro.
On sjedne, trljajući oči, a potom pogleda staricu koja je stajala polusagnuta na otvoru njegovog
odjeljka za spavanje.
„Oprostite, mladi Gospodaru,“ reče ona bez daha, „ali Gospar Gehn želi odmah vas vidjeti.”
Kimnuvši u znak zahvale, on ustane i protegne se. Koliko je sati? I koliko je dugo spavao? Činilo mu
se da ovdje spava dublje i duže. Možda zbog zraka.
On zijevne, a zatim iziđe van, znajući koliko njegov otac mrzi da ga se pusti čekati. Stavivši naočale,
on promotri prizor pred sobom.
Ispod njega, padina bijaše tamno smeđa, krznata poput životinjskih leđa. Iza nje, nabori zemlje koja
je okruživala jezero otkrivali su svoje smeđe i zelene boje – u toliko različitih nijansi da mu je zastajao
dah. A teksture! On polako iziđe van, na greben. Visoka, tamna stabla, čije krošnje bijahu eksplozija
crnoga lišća, prekrivala su lijevu bočnu stranu najbližega brijega, naglo prestajući u glatkom pokrovu od
žarko zelene trave.
„Zašto se smijete, Gospodaru?”
Atrus se okrene prema bogoslovu, a osmijeh mu iščezne s lica. Nije ga bio primijetio kad je izišao.
„Smijao sam se zbog onog brijega. Podsjetio me na... pa, na poluobrijanu glavu. Način na koji ona
stabla završavaju u ravnoj liniji...”
Svećenik zakorači gore i pogleda, a onda kimne, ali u njegovu izrazu nije bilo ni tračka zabave. On
pogleda Atrusa i reče, uz naklon: „Otac vas čeka, Gospodaru.”
Atrus uzdahne u sebi. Ovo mu je bio već četvrti dan na otoku, a bogoslov se još uvijek držao na
distanci.
Polako je hodao niz padinu, tih i zamišljen, ogledavajući se oko sebe po oblinama i naborima
brežuljaka oko jezera. Kad mu je u vidno polje ušlo selo, neko je vrijeme zurio u njega, a onda se okrene
prema bogoslovu.
„Kako ti je ime?”
„Moje ime?“ Činilo se da je to pitanje na neki čudan način prestrašilo čovjeka.
„Da, tvoje ime. Kako se zoveš?”
„Ime mi je... Jedan.”
„Jedan?“ Atrus se nasmije. „Misliš na broj jedan?”
Čovjek kimne, ne mogavši pogledati Atrusa u oči.
„I tako si se oduvijek zvao?”
On odmahne glavom, nakon trenutka oklijevanja. „Rođeno ime mi je bilo Koena.”
„Koena,“ reče Atrus, hodajući dalje, upijajući pogled na ugodne oblike slamnatih krovova ispod
sebe i natkrivenih prolaza, na očaravajući kontrast jezerskog živog plavetnila i žarko zelenih i
smeđecrvenkastih boja tla koje se prema njemu spuštalo. „Ali Jedan je ime koje ti je dao moj otac?”
Koena kimne.
Na Atrusovim se usnama pojavi nagovještaj osmijeha. Naravno, trebao je znati. On okrene glavu,
proučavajući čovjeka na trenutak, zaključivši da njegove izdužene i prilično grube crte lica ne smatra
ružnima i primjećujući, sad pod neopraštajućim danjim svjetlom, koliko je gruba tkanina njegovog plašta
i kako su loše izrađeni simboli na njemu.
„Jesi li već dugo pomoćnik mog oca?”
„Tisuću dana.
Znači da je ovo Doba zaista bilo ‘nedavno’. Gehn ga je stvorio prije najviše tri godine. Ali što je
bilo prije toga? Je li postojalo na ikakav način? Jesu li se ovi ljudi uopće sjećali vremena prije dolaska
Gospodara Gehna? Ako jesu, jesu li to bila stvarna sjećanja ili su i ona bila samo upisana?
Iz svog je učenja znao da se takve stvari ne mogu napisati, barem ne izravno. A ipak, kad stvoriš
Doba sa svim njegovim složenostima, ono iza sebe baca veliku sjenu uzroka i posljedica, tako da
novostvoreno Doba ipak ima neku vrst ‘povijesti’. Ne prave povijest, naravno. Na koncu konca, kako bi
moglo imati pravu povijest? Ali u umovima i sjećanjima njegovih stanovnika ona se doimala stvarnom.
Njima bi se povijest činila jednako stvarnom kao i njemu ili Gehnu.
Ili je tako barem Gehn tvrdio. On sam više nije bio siguran.
Neobičan, visok uzvik koji je dopro odnekud njemu slijeva, iznenadi Atrusa. On se okrene, tražeći
izvor krika. U zraku se čulo čudno klepetanje, a onda preko njega preleti sjena. Podigao je pogled na
vrijeme da bi vidio neobičnu, debeljuškastu životinju koja kao da je plivala kroz zrak.
Koena je zurio u njega, zapanjen. „Gospodaru?“ upita on. „Jeste li dobro?”
„To!“ reče Atrus, pokazujući za životinjom. „Ta... životinja... što je to?”
„To? To je ptica, Gospodaru.”
Atrus blene, obješene čeljusti, gledajući ‘pticu’ kako kruži iznad jezera; klepetavi su zvuk
proizvodile dugačke ruke koje je koristila da bi se vukla kroz zrak. Gledao ju je kako ponire i zaronjava.
„Nevjerojatno!“ reče Atrus. „Nikad prije nisam vidio ništa slično!”
Sad je Koena buljio u njega.
Atrus zatrese glavom. U drugim je Dobima bilo mnogo ptica, ali niti jedna poput ove. Ovo bijaše
jednostavno bizarno. Više je sličila malom glodavcu nego ptici, a i činila se preteškom za letenje, a ta
čudna, krznata krila...
Što je napisao? zapita se on. Zašto bi Gehn stvorio takvo stvorenje? Ili – je li ga on stvorio? Što
ako to nije bilo namjerno? Što ako je u pitanju nesretan slučaj?
Atrus se okrene, gledajući prema Koeni.
„Dođi,“ reče, zaintrigiran mišlju da je njegov otac takvo stvorenje stvorio namjerno. „Idemo dolje.
Moj će se otac naljutiti ako ga pustimo čekati.”

Upravo završavajući zajutrak, Gehn je sjedio za stolom pokrivenim debelim crvenim stolnjakom,
obrubljenim zlatnim resama.
Jeo je iz zlatne zdjelice, a pokraj nje je stajao zlatan pehar. Iza njega, na stalku, stajala je svilena
zastavica, na čijoj je blistavo bijeloj površini crnim koncem bio izvezen d’nijski simbol za knjigu. Atrus
zakorači u šator, ogledavajući se oko sebe, primjećujući luksuzne stvari na sve strane. U udaljenom kutu
šatora bijaše masivan drveni krevet, čije je uzglavlje očito bilo ovdašnjeg dizajna. Pokraj njega stajao je
d’nijski paravan, obojen u zlatno i plavo i karmin-crveno. On zakorači naprijed. „Poslao si po mene,
oče?”
„Ah, Atruse...“ reče Gehn, brišući usta svilenom tkaninom, a zatim je odbacivši u stranu. „Mislio
sam da bismo trebali nastaviti s tvojom podukom, Atruse.”
„Oče?”
Gehn kimne pa ga uzme pod ruku i odvede do niskoga stola u uglu, na kojem je ležao raširen
zemljovid otoka.
Atrus ispruži ruku i kažiprstom dotakne donji lijevi ugao. „Gdje je to?”
„Nestalo,“ reče Gehn, gledajući ga čudnim pogledom.
„A ovo?“ reče on, primijetivši još jedan manji otočić tik iza moreuza.
„Nestalo.”
Atrus pogleda oca i namršti se. „Kako?”
Gehn slegne ramenima.
„Ja...“ Atrus zatrese glavom. „Je li to ono što želiš da pratim? Nestajanje stvari?”
„Ne, Atruse, želim da jednostavno promatraš.”
Atrus je na trenutak zurio u oca, a onda opet spusti pogled na zemljovid.
Sve je drugo, do najmanjih pojedinosti, bilo točno onako kako se sjećao iz prethodnih obilazaka
otoka.
Gehn priđe svom radnom stolu i izvuče tanku knjižicu iz kožnate torbe koju je donio sa sobom iz
D’nija, pa je pruži Atrusu. „Evo.“ Atrus je otvori i preleti pogledom preko nekoliko rečenica, a onda
pogleda svog oca. „Što je to?”
„Tu imaš određeni broj nasumično odabranih fraza iz knjige Tridesetsedmog Doba. Ono što želim,
Atruse, jest da pokušaš ustanoviti na koje se aspekte ovoga Doba te fraze odnose te kako i zašto stvaraju
efekte koje stvaraju.”
„Želiš da ih analiziram?”
„Ne, Atruse. Ali želim da počneš shvaćati vezu između riječi napisanih na stranici i složenog entiteta
– fizičkog, živućeg Doba – koje je njihov rezultat. Vidiš, premda je naše Umijeće vrlo precizno, njegovi
učinci su često posve iznenađujući, uslijed složenosti mreže odnosa koji su stvoreni među stvarima.
Značenje pojedinačne fraze može biti promijenjeno dodavanjem druge fraze, često do te mjere da
prvobitni opis nema ama baš nikakve veze s rezultirajućom stvarnošću. Zato su D’nijci bili toliko
nepopustljivi prema proturječnostima. Proturječnosti mogu uništiti Doba. Prečesto ga jednostavno
natjeraju da se raspadne pod naporom pokušaja da razriješi konfliktne upute.”
Atrus kimne. „Ipak, ako je to što kažeš tako, kako mogu reći je li ono što promatram izravno
povezano s frazama u ovoj knjizi? Što ako su druge fraze iskrivile konačni rezultat?”
„To moraš sam otkriti.”
„Ali imam samo ovih nekoliko fraza...”
Gehn je gledao u njega, podigavši obrvu, kao da želi reći da bi to Atrus sam trebao odgonetnuti.
„Hoćeš reći da želiš da pogađam?”
„Ne da pogađaš, Atruse. Da nagađaš. Želim da pokušaš odgonetnuti zagonetku ovoga svijeta. Da
pogledaš sa svijeta na svjetove i da pokušaš razumjeti zašto je došlo do nekih stvari. Vidjet ćeš, to je
jednako važno koliko i učenje d’nijskih riječi i fraza koje opisuju te stvari. Zaista, mnogi su moji
eksperimenti tijekom godina bili u tom polju. Naučio sam strašno mnogo iz svojih promatranja, Atruse, a
tako ćeš i ti.”
 „Oče.”
„Idi sad. I uzmi zemljovid, ako hoćeš. Meni više ne treba.”

Atrus je sjedio na dugačkoj livadi iznad jezera, s presavijenim zemljovidom u krilu i otvorenom
očevom knjižicom pokraj sebe. Okruženog visokom travom nitko ga nije mogao vidjeti, osim možda s
padine na drugoj strani jezera, ali bilo je podne i seljani bijahu u svojim kolibama, objedujući.
Bio je započeo s najjednostavnijom od dvadeset fraza koje mi je otac dao – s onom koja se odnosila
na sastav tla. Iz vlastitih je učenja znao od kolike su važnost tlo i kamena podloga, a posebice zemlja, za
određeno Doba. Dobra, bogata zemlja, puna hranjivi] sastojaka i minerala, dat će dobre žetve, što će
omogućiti ljudima i tog Doba da potroše manje vremena i truda na kultiviranje tla. Ti bijaše od vitalne
važnosti, jer ljudi koji ne moraju provesti svaki sa radnoga dana u naporima da si osiguraju hranu su ljudi
koji će brzi razviti kulturu. Jer kultura je, shvatio je Atrus, proizvod i rezultat obilja.
Da, pomisli on, prisjetivši se svojih dana u raspuklini. Sad je ti shvaćao. Da je Anna bila rođena i
odrasla u raspuklini, njih dvoje ne bi bili preživjeli. Da je bila jednostavna ratarica i ništa više od toga
nikad ne bi imali dovoljno, jer nikad nije bilo dovoljno plodne zemlje, dovoljno sjemenja, dovoljno vode
– dovoljno ičega – za preživljavanje. Ali imali su Annin dar za slikanje i kiparenje. Ironično ali to je bilo
ono što ih je održalo na životu, što im je osiguralo sol koju su trebali i sjemenke i brašno i gorivo, da, i
sve one male luksuznosti koje su život činile podnošljivim. Bez njih bi bili umrli.
Ovako, on je ipak odrastao iznad očekivanja takvog sušnog nenastanjivog mjesta. Hranilo ga je
bogato tlo Annina uma, doveli ga do zrelosti.
Tek je sad to shvaćao. Nakon godina optuživanja, sad je to opet jasno vidio.
Zemlja. Sve ovisi o zemlji. Rast ne započinje na sunčevom svjetlu, nego u tami, u sitnim pukotinama
dolje u zemlji.
Atrus se nasmiješi, pa pogleda u stranu, opet čitajući d’nijsku frazu. Po njoj bi ovdašnja zemlja
trebala biti bogata i plodna, a ipak je iz vlastitih promatranja zaključio da su na njezin sastav utjecali
drugi čimbenici. Bila je tu prisutna određena nezdrava kiselost.
On se namršti, priželjkujući da mu je otac dao cijelu knjigu, ne samo nekoliko nasumičnih fraza. Ali
njegov se otac prema svojim knjigama ponašao vrlo zaštitnički.
Baš se htio zavaliti i razmisliti o tom problemu, kad je začuo tihi krik odnekud iza njega. Spustivši
zemljovid na tlo, Atrus ustane ogledavajući se oko sebe.
Ništa. Ili barem ništa što bi mogao vidjeti. On zakorači nekoliko koraka pa se namršti. Pa nije mu se
valjda učinilo?
Tad ga opet začuje, ovaj put kao jasan poziv upomoć.
On potrči prema izvoru glasa, a onda zastane, zapanjen. Tik ispred njega, gusta je trava naglo
završavala uskim ponorom, dugim nekih pet metara, a širokim dva – ponorom kojega tu nije bilo kad je
zadnji put bio ovdje. On priđe rubu, pazeći da ne padne i proviri dolje u tamu. Bijaše to djevojka – ona
koju je već bio vidio prvog jutra. Upala je u pukotinu i činilo se da je utonula do koljena u tamnu zemlju
na dnu, nekih dva i pol ili tri metra niže.
„U redu je,“ reče on. „Ne brini. Izvući ću te.”
On se okrene, ogledavajući se oko sebe. Trebao mu je konopac ili grana ili nešto. Bilo što što bi joj
mogao dobaciti, a potom je izvući van. Ali i dok je stajao i razmišljao, on začuje tiho odronjavanje
zemlje; okrenuvši se, Atrus primijeti da je zemlja pala na nju, čineći joj situaciju još gorom.
 Rub najbližeg šumarka bijaše udaljen pedesetak metara. Dok dođe tamo, odlomi granu i vrati se, ona
bi već mogla biti pod zemljom. Postojao je samo jedan način.
On sjedne na rub, provjeravajući hoće li izdržati njegovu težinu, a zatim se okrene i počne se spuštati
dolje u pukotinu, usput tražeći oslonce za stopala.
„Posegni rukom gore!“ dovikne joj on. „Ispruži ruku i uhvati me za desno stopalo.”
On osjeti kako mu je nešto okrznulo vrh čizme. Previsoko. loš uvijek je bio previsoko, ,Zemlja za
koju se držao nije mu se činila čvrstom, ali nije mogao ostaviti djevojku. On se pomakne još malo dolje i
osjeti kako se njezina ruka obavija oko njegovog gležnja.
„Dobro!“ reče on, zahvalan za činjenicu da je djevojka tako sitne građe. „Sad se primi i drugom
rukom.”
Prošle su dvije sekunde, a onda on osjeti i drugu ruku na gležnju. „Dobro. Sad se čvrsto drži. I nemoj
se opirati. Ako se budeš opirala, oboje ćemo opet pasti.”
Polako, bolno, on se podigne preko ruba, a onda se okrene i uhvati je za zapešća pa je povuče tih
zadnjih nekoliko stopa.
Sjedila je pokraj njega na travi, drhteći, a grudi su joj se dizale i spuštale dok je pokušavala doći do
daha, prestrašenim pogledom buljeći u crnu ranu u tlu koja ju je gotovo progutala.
„Jesi li dobro?“ upita on, nakon nekoliko trenutaka.
Ona krene kao da će kimnuti, a onda odmahne glavom.
Jedan ju je trenutak gledao, a onda ustane, vrati se natrag do mjesta na kojem je bio ostavio
zemljovid i knjižicu pa podigne svoj plašt i ogrne je njime oko ramena. Ona ga pogleda, zahvalna, a on da
se opet zagleda u pukotinu. „Što je to?“ upita gotovo šaptom.
„Ne znam,“ odgovori on, iznenada uznemiren, sjetivši se nestalih otoka sa zemljovida. Ali možda
moj otac zna.

Gehn posegne rukom preko stola i privuče torbu prema sebi, ; potom skine sićušan ključ s lančića
oko vrata i otključa bravicu.
„Neće me biti tek nekoliko sati,“ reče, pogledavši gore u Atrusa koji je stajao s druge strane stola,
zajedno s djevojkom. „Ona će ostati ovdje s bogoslovom dok se ja ne vratim. A ti nećeš reći ništa
Razumiješ li, Atruse? Ne želim time uspaničiti otočane. Postoji jednostavno objašnjenje za to i ja ću ga
pronaći.”
Atrus pogne glavu.
„Dobro.“ Gehn odlučno kimne, a zatim počne pakirati sve svoj je knjige i papire.
„Oče?”
„Da, Atruse?”
„Namjeravao sam popodne otići do mjesta na kojem otočani pecaju. Dogovorio sam s jednim od
ribara. Da otkažem?”
Gehn zastane, razmišljajući, a zatim: „Ne. Bolje da nastaviš kao da se ništa nije dogodilo. Ali
pokušaj ne ostati vani predugo. Treba ću te kad se vratim.”
„Naravno, oče.”
„Dobro. Sad idi i pozovi mi bogoslova.“ On pogleda djevojku „Ti... sjedni tamo u kut. I skini taj
plašt. Takav plašt smiju nosit samo oni koji su d’nijske krvi!”
 Čim je otac otišao, Atrus se zaputi ravno prema luci. Vlasnik staroga brodića na koji se trebao
ukrcati bijaše stari ribar po imenu Tarkuk, vižljav čovječuljak neobično dugih prstiju. Njegov sin, Birili,
bijaše nizak, mišićav mladić od malo riječi. Uputio je Atrusu samo jedan pogled kad je zakoračio na
palubu; nakon toga jedva da je pokazivao da primjećuje njegovu nazočnost.
Isplovili su kroz kanal na otvoreno more.
Tamo vani, izvan zaštite brežuljaka, preko površine vode puhao je povjetarac, ljuljajući brodić na
nemirnoj vodi. Dok je Tarkuk promatrao s krme, s jednom preplanulom rukom na kormilu i s glinenom
lulom među malim, žutim zubima, Birili je podigao jarbol i razmotao jedra.
Atrus je promatrao, opčinjen, kako četvrtasti komad platna hvata vjetar i napinje se, povlačeći
konopac u Birilijevim rukama koji ga je sputavao. Okrenuvši se, brodić je polako dobivao na brzini,
blago se uzdižući i spuštajući na valovima dok su obilazili otok.
Negdje tamo je nekoć bio drugi otočić. Ništa veliko, ali dovoljno da bude ucrtano na Gehnov
zemljovid. Sad nije bilo ničega.
Što to znači? Što se događalo ovdje u Tridesetsedmom Dobu?
On omiriše zrak, svjestan njegove visoke slanoće. I jezero, rekli su mu, bijaše slano. Seljani su
donosili vodu iz izvora u okolnim brežuljcima i iz zdenca tik iza Gehnovog šatora.
Barem onda kad njega nije bilo.
Iza njega se otok polako gubio, premda je još uvijek dominirao vidnim poljem. On se okrene,
gledajući pokraj Birilija i jedra koje je pucketalo na vjetru. More se protezalo u daljinu. Tamo gdje je
trebalo biti obzorje, činilo se kao da je u izmaglici.
„Što je to?“ upita, pokazujući u tom smjeru.
„Što je što?“ upita Tarkuk, nagnuvši se naprijed, pokušavajući vidjeti, kao da je nešto zaista tamo na
vodi.
„Ta izmaglica...”
Starac je na trenutak zurio, a onda se okrene i pljune preko ruba čamca.
„To je izmaglica. Tamo završava more.”
Atrus se namršti. „Ali tamo iza te izmaglice mora biti još nečega, sigurno.”
Ali Tarkuk jednostavno skrene pogled.
Atrus se opet okrene. Sad kad su bili bliže, mogao je vidjeti da je ta izmaglica zaista poput čvrste
barijere i da oblikuje zakrivljeni zid oko otoka.
Čudno, pomisli on. Kao da more zaista tamo prestaje.
Kako su sve više zamicali za otok, tako su im u vidno polje ulazili drugi čamci, usidreni nekih
kilometar i pol od otoka – sedam njih, tvoreći golemu elipsu na otvorenim vodama, blago se ljuljajući na
toplom, ugodnom povjetarcu.
Pridružiše se ostalima, spustivši jedro i usidrivši se na mjesto u spljoštenom krugu koje je očito
pripadalo Tarkuku.
Svaki na svome mjestu, pomisli Atrus, svjestan poslušnosti i povodljivosti ovih ljudi.
Starac se okrene, držeći u rukama mrežu sitnih rupica. „Želite li ribariti, Gospodaru?”
„Ne. Gledat ću, hvala.”
Kimnuvši svom sinu, Tarkuk se okrene i čudnim, zapetljanim pokretom baci mrežu na površinu mora,
ostavivši u ruci samo čvorasti kraj konopca. Mreža je polako otplutala udesno, oblikujući veliku osmicu
na vodi. Kad se konopac napeo, on je počne privlačiti. Uto je Birili s druge strane čamca bacio svoju
mrežu, a pokreti mu bijahu toliko slični očevim da se Atrus kratko nasmijao.
Starac je privukao mrežu čamcu. Sad se naginjao i brzim pokretima zapešća vukao mrežu iz vode na
brodić.
Atrus se nagne naprijed, raširenih očiju. Tamno smeđa mreža sad je blistala svjetlucavim,
uzmigoljenim srebrom. Mrežu su ispunjavale stotine i stotine malih srebrnih riba, od kojih nijedna nije
bila veća on njegovog dlana. Dok je Tarkuk uvlačio i zadnji namot mreže, Birili je s druge strane brodića
već privlačio svoju.
Tako jednostavno, pomisli Atrus, gledajući kako Tarkuk uzima jednu od četvrtastih pletenih košara s
pramca i počinje u nju bacati ribe iz mreže.
Pazeći da im ne bude na putu i oprezan zbog blagog ljuljanja brodića, Atrus priđe i klekne pa
pogleda u košaru.
Pruživši ruku, on sklopi dlan oko jednog od migoljavih oblika i pokuša ga podignuti, ali otkrije da u
ruci više ne drži ništa. Riba mu je skliznula iz stiska.
Atrus podigne prste i pomiriši ih, mršteći se na nepoznat miris, a zatim protrlja palcem o kažiprst.
Nije mislio da će biti tako skliske, tako uljaste.
Tarkuk je zastao, promatrajući ga s dubokom znatiželjom u pogledu. Atrus mu uzvrati pogled,
smiješeći se, ali do starca se nije moglo tako lako doprijeti. Njegova se usta nakratko trznuše, a već u
slijedećem trenutku starac spusti pogled i nastavi s poslom.
Atrus ga pogleda. „Izgleda mi kao da samo u ovome čamcu ima dovoljno ribe da se nahrani cijelo
selo!”
„Mislite?“ Starac slegne ramenima. „Jednom kad se odsiječe glava i kad se u obzir uzmu kosti i
koža, nema mnogo mesa na toj ribi. Treba ih nekoliko tuceta za pošteni obrok. Povrh toga, koristimo ih i
za druge stvari. Većinom za masnoću. Iz njih dobivamo ulje, za svjetiljke.”
Atrus kimne. „A odjeću?”
„Ona je od lana.”
„Lana?”
„Postoji biljka, lan. Raste na otoku. Žanjemo je i sušimo, a onda je tkamo.”
Atrus je bio vidio tu biljku, ali nije znao o čemu je riječ. U glavi, on posloži još jedan dio slagalice.
Riba čija uljasta masnoća služi kao gorivo. Biljka koja se može tkati. Takve stvari, upisane u svijet,
omogućile bi da život napreduje na ovakvome mjestu.
On osjeti tračak divljenja prema Gehnu. Bijaše to jednostavno, da, ali i pametno. Vrlo pametno.
„Možemo li isploviti dalje?”
„Dalje?“ Činilo se da je to pitanje zbunilo starca.
„Da... tamo dalje gdje je izmaglica.”
Tarkuk je buljio u njega, tvrdoga lica, a cijelo njegovo držanje odjednom je postalo posve drugačije.
„Zašto?”
„Zato što bih je želio vidjeti,“ reče Atrus, po prvi put pomalo uzrujan starčevim odgovorom.
On primijeti da je Birili prestao uvlačiti mrežu te da se okrenuo i zagledao u njega.
„Struje su tamo prejake,“ reče Tarkuk, kao da je time stvar riješena.
„Glupost,“ reče Atrus, iznenada shvativši o čemu se radi. Bojali su se izmaglice. Imali su
praznovjerni strah od nje.
Gledao je kako Tarkuk i njegov sin ukočeno završavaju s uvlačenjem mreža. Kad su košare bile
učvršćene, a mreže smotane ispod prednjeg sjedala, Birili kamenoga lica podigne sidro, a zatim i jedro,
držeći konopac dok se platno napinjalo pod vjetrom.
Dok su prolazili između drugih čamaca, Atrus primijeti zatečene izraze na licima ostalih ribara.
Ne obazirući se na Tarkukov probadajući pogled, on ode do bočne strane i nakratko zamoči ruku u
vodu, primjećujući kako je topla. Zaista, što su se više udaljavali od otoka, to se voda činila toplijom.
A ispred njih, zid izmaglice postajao je sve bliži i bliži.
On opet spusti ruku u vodu, a zatim je trgne natrag, iznenađen.
Hladna... voda bijaše ledeno hladna.
Atrus se zagleda dolje u vodu. Ovdje je bila mračna i nije se vidjelo gdje završava – ako je uopće i
završavala – ispod njih. Odjednom ga obuzme osjećaj od kojega mu se grčila utroba, osjećaj da su
preplovili preko nekakvog ruba i da je sad ispod njih bilo kilometar ili čak i više vode.
Smiješno, pomisli on, a onda se okrene, gledajući prema Biriliju, u čijoj je ruci konopac mlitavo
visio.
On pogleda jedro, pa se namršti. Vjetar je posve prestao. Što je značilo da bi brodić trebao
usporavati, ali plovio je brže no ikad.
Struje, pomisli on, počinjući shvaćati. On se okrene, gledajući prema starcu. I on i njegov sin
sklopljenih su očiju klečali na dnu čamca, koji je sad plovio bez nadzora, u stisku nečega što ga je
privlačilo velikom brzinom.
Zid izmaglice im se polako približavao, ispunjavajući nebo ispred njih. Sad je već bilo hladno,
ledeno, a činilo se da voda ispod njih vri dok su jurili njezinom površinom. Tad su se iznenada našli
pokraj tog velikog zida bjeline, ploveći paralelno s njim.
Atrus posegne i uhvati starca za ruku. „Tarkuk! Slušaj me! Moramo nešto učiniti!”
Tarkuk otvori oči i zagleda se u Atrusa kao da ga ne prepoznaje. „Učiniti nešto?”
„Da!“ zaurla Atrus u odgovor. Ogleda se oko sebe, primijetivši vesla na dnu čamca. „Dođi! Ako
zaveslamo, možda se uspijemo osloboditi!”
Tarkuk polako odmahne glavom, ali Atrus mu nije dopuštao da opet utone u svoj strah. Zgrabivši ga
za ramena, on ga snažno prodrma. „Dođi! Zapovijedam ti! Veslaj!”
Dolazeći k sebi, Tarkuk ga pogleda u oči pa pogne glavu. „Kako moj Gospodar naređuje.”
Tarkuk nesigurno ustane, podigne glas i zalaje zapovijedi svome sinu. Isprva se činilo da Birili
oklijeva, kao da je već prepustio i tijelo i dušu dubinama. A tad, poput hodača u snu, on primi veslo i
sjedne.
„Evo,“ reče Atrus, sjedajući pokraj njega. „Daj da ti pomognem.”
Dovoljno je često veslao u očevu čamcu i znao je da neće daleko dospjeti ako ne zapnu sva trojica.
„Hajde!“ poviče on, ohrabrujući ih. „Veslajte ako želite živjeti!”
Napinjali su se i napinjali, boreći se protiv struje, trudeći se okrenuti čamac natrag prema otoku.
Neko se vrijeme činilo da su struje prejake i da će svi njihovi napori završiti uzalud, ali onda su se
iznenada počeli odmicati.
Napinjući tetive, vukli su se centimetar za centimetrom preko tamne površine vode, a golemi je zid
bjeline počeo ostajati za njima, sve dok se napokon nisu mogli opustiti, zadihani, gledajući u smjeru iz
kojega su bili došli.
Atrus protegne vrat i pogleda gore u nebo. Sve ga je boljelo. Svaki mišić u tijelu, a ipak, osjećao se
pobjednički.
„Dobro učinjeno!“ reče on, ogledavajući se i smijući. Ali Tarkuk i njegov sin buljili su u pod, tihi –
čudno, sablasno tihi.
 „Što je?“ upita on nakon nekoliko trenutaka, dotaknuvši starčevu ruku. Na njegov dodir, Tarkuk se
lecne i izmakne.
Atrus trepne. Što se događa? Što mu je promaklo? Dobro, pogriješio je, ali preživjeli su, zar ne?
Prisilio ih je na to. Natjerao ih je neka veslaju kad su već bili odustali.
On ispruži ruku i prodrma starca. „Što je? Odgovorite mi! Moram znati!”
Tarkuk ga pogleda, a zatim opet spusti pogled. „Prevarili smo Bjelinu.”
„Prevarili...?“ nasmije se Atrus, zapanjen. „Kako to misliš?”
Ali starac više nije želio reći ništa. Polako, Birili ustane, podesi jedro i usmjeri brod natrag prema
otoku.
Plovili su u tišini.
Kad su se uspeli iz čamca uza stube, Atrus se spremao opet porazgovarati sa starcem, ali činilo se da
Tarkuk oklijeva čak i pokazati da je svjestan njegove nazočnosti.
Atrus zatrese glavom, zbunjen. Što se dogodilo tamo vani? Što je bilo to što mu je promaklo?
Nije znao. Ali saznat će.
Otkrit će to prije očeva povratka.

Atrus požuri preko mosta, svjestan gomilanja oblaka, a zatim potrči uz padinu prema očevu šatoru.
Iznenađen njegovim naglim ulaskom, Koena žurno ustane, nakloni se, još uvijek ne posve siguran
kako se ponašati prema Gehnovom sinu. „Mladi Gospodaru? Je li sve u redu?”
Djevojka je sjedila na podu, nedaleko od njih, zureći gore u Atrusa.
„Ne, nije,“ odgovori Atrus, prošavši pokraj Koene, i sjedne u očevu stolicu.
„Gospodaru?“ Koena priđe i stane pred njega. „Ima li još raspuklina?”
„Ne. Ali ima nešto za što trebam objašnjenje.”
„Gospodaru?”
Atrus je oklijevao, a zatim: „Nešto se dogodilo.”
„Nešto?”
„Da, kad sam bio u čamcu. Starac je rekao nešto o prevari Bjeline.”
Koena naglo uvuče zrak. „Bili ste tamo vani!”
„Gdje vani?“ upita Atrus, znajući dobro na što je bogoslov mislio, ali želeći to čuti iz njegovih usta.
„Pokraj Zida izmaglice.”
Atrus kimne. „Plovili smo tamnim vodama. A onda smo izveslali natrag.”
Koenina se čeljust objesi. „Ne,“ reče on tiho.
„Što je?“ upita Atrus. „Što mi je promaklo? Što to ne razumijem?”
Koena je oklijevao, a pogled upućen Atrusu bijaše molećiv. „Reci mi,“ ustrajao je Atrus, „inače će
to moj otac izvući iz tebe.“ Čovjek uzdahne pa odgovori, oklijevajućim glasom: „Bjelina... je bila naš
gospodar. Prije dolaska vašeg oca.”
On utihne. Čula se udaljena grmljavina.
I Atrus je neko vrijeme bio tih, upijajući tu novu informaciju, a onda opet pogleda Koenu. „A moj
otac ne zna ništa o tome.“ „Ništa.”
„Starac i njegov sin... što će biti s njima?”
 Koena spusti pogled. Bilo je jasno da ne želi više reći ni riječ, ali Atrus je morao znati.
„Molim te. Moraš mi reći. To je jako važno.”
Čovjek slegne ramenima, a zatim: „Umrijet će. Jednako sigurno kao da ste ih ostavili tamo vani.”
Atrus zatrese glavom. Sad kad je shvaćao, osjećao je neku vrst tupoga gnjeva na praznovjernu
glupost koja je mogla izmisliti takvo nešto. On ustane, crpeći snagu iz svog bijesa, jasno vidjevši što
mora učiniti.
„Slušaj,“ reče on, poprimivši držanje svog oca. „Idi i okupi seljane. Reci im neka dođu pred kolibu
mog oca. Vrijeme je da im se obratim.”

Nebo se mračilo dok se Atrus uspinjao stubama kolibe za sastanke i okretao prema okupljenoj
gomili. Počela je sitna kiša. Svi su bili tamo, svi do zadnjega muškarca, žene i djeteta na otoku – osim
Tarkuka i Birilija. Atrus nervozno proguta slinu, a tad podigne ruke onako kako je to činio njegov otac i
počne govoriti, pokušavajući postići da mu glas – ne tako dubok i tako snažan kao očev – odzvanja na isti
način.
„Danas smo odjedrili do Zida izmaglice. Plovili smo tamnim strujama i vratili se...”
Na to se prolomi glasan žamor nezadovoljstva. Ljudi su se pogledavali, duboko uznemireni.
„Čuo sam priče da smo time nekako prevarili Bjelinu i stoga sam vas okupio ovdje.”
On zastane, gledajući oko sebe, nadajući se da njegove slijedeće riječi neće ocu predstavljati
prevelik problem.
„Razumijem vaše strahove,“ nastavi on, „ali ja sam dokaz da Snaga Bjeline blijedi. Jer nisam li
odjedrio do Zida izmaglice i vratio se? Je li me Bjelina uzela? Ne. I neće. Zapravo, kad se vrati moj otac,
Gospodar Gehn, on i ja ćemo otići iza Zida izmaglice.”
Začuje se iznenađen uzvik gomile – uzvik nevjerice i šoka.
„To je nemoguće,“ reče Koena, govoreći u ime svih okupljenih.
„Ne vjeruješ?“ upita Atrus, zakoračivši dolje prema njemu i suočivši se s očevim čovjekom.
Koena utihne, spuštene glave. Iznad njih se začuje slab odjek grmljavine. Skupili su se veliki oblaci,
bacajući udolinu s jezerom u intenzivnu sjenu.
Atrus podigne pogled na prijeteće nebo, a onda opet progovori: „Sve će biti dobro,“ reče.
Odjekne glasna grmljavina. Munje su plesale među oblacima iznad njihovih glava, prazneći se u
plavo-bijelom bljesku na vrhu brežuljka njima nasuprot.
Atrus je u čudu promatrao, a onda se ogleda oko sebe, primjećujući da su svi ostali popadali na tlo
od užasa.
„Nije to ništa,“ reče Atrus podižući glas iznad sad stalno prisutne buke. „Samo oluja!”
Bljesne druga, zasljepljujuća munja, a jedno se stablo na drugoj strani jezera rascvjeta u plamenom
zidu.
„Bjelina je bijesna,“ poviče netko ispod njega. „Vidite kako vas traži!”
Atrus se okrene, ljut, znajući da takve gluposti mora ugušiti u korijenu. „Glupost!“ vikne on. „To je
samo oluja!”
Ali nitko ga nije slušao. Otočani su čupali kose i jaukali, kao da se među njih sprema spustiti nešto
strašno.
A tad, kad je treća munja ionizirala zrak, šaljući svoje pipke statičkog elektriciteta kroz tamu
ispunjenu kišom, tražeći tlo, Atrus u njezinu jarkom bljesku ugleda obličje svog oca kako se puteljkom
između koliba spušta prema mostu.
13

Atrus je stajao pognute glave pred ocem u njegovom šatoru, dok je kiša bubnjala po platnu iznad njihovih
glava. Prestravljeni su se otočani porazbježali po svojim kolibama dok je oluja divljala, ali Gehn nije bio
nimalo raspoložen da ih pokuša smiriti ili razuvjeriti. Sjedio je nagnut naprijed u svojoj stolici, sijevajući
pogledom na sina, čvrsto stišćući rub stola.

„Bilo je problema, kažeš. Što ih je izazvalo?”

„Želio sam vidjeti Zid izmaglice. Odjedrio sam do njega.”

„I otkrio tamne struje?”

Atrus podigne pogled, iznenađen što njegov otac zna za to. On kimne, a potom nastavi pripovijedati ocu
sve što se dogodilo u njegovoj nenazočnosti. Kad je završio, Gehn se zamišljeno zagleda u njega, a onda
se nasloni unatrag.

„Na nesreću, čini se da moj ovdašnji eksperiment nije uspio.“ Ovaj je svijet nestabilan.”

„Na koji način?”

„Otok je na nekoj vrsti postolja. Golemog kamenog postolja koji se izdiže iz oceanskog dna. Okružuje ga
ocean – dubok i izrazito hladan ocean.”

Atrus se namršti. „Ali ovdje je voda topla. A u jezeru ima pitke vode.”

„To dolazi iz kore, duboko ispod površine. Geotermalno zagrijavanje. Isto ono koje stvara Zid izmaglice.
Na tom se mjestu vruća voda odozdo sreće s ledenim oceanskim strujama.“ Gehn zamišljeno kimne. „Kao
što možeš zamisliti, ovo je zaista otok, u svakom smislu te riječi. Izoliran koliko to zajednica može biti, a
ipak preživljava.”

„Ali sad je nešto pošlo po zlu.”

„Točno. Polako ali sigurno, ovo Doba propada. Ne mogu otkriti zašto, ali propada. Pokušao sam sve da
bih pronašao rješenje, ali bojim se da je osuđeno na daljnje propadanje – ako ne unesemo neke radikalne
izmjene u ono što je o njemu zapisano.”
„A pukotine, oče? Što ih uzrokuje?”

Gehn odmahne glavom.

„Zacijelo nekakva mana u tlu ispod. Možda ista ona uslijed koje su nestala dva otočića.”

„Možeš li je ispraviti?”

Gehn ga pogleda. „Nema dvojbe da mogu, ali radije bih ostavio stvari kakve jesu. Na koncu konca, to je
samo mala raspuklina. Ako se pogorša, možda se predomislim. Ali sad imamo drugih problema – na
primjer, to s takozvanom Bjelinom. Prvo se moramo pozabaviti s tim, a tek onda s drugim stvarima.”

Gehn je kleknuo pokraj pukotine, suzivši oči, baš kad je počela kišica.

Bio je proveo nekoliko sati u D’niju, tražeći prave riječi u pradavnoj knjizi, ali iz nekog posve
nepojmljivog razloga one nisu donijele nikakvu razliku.

Gehn ustane, prolazeći prstima kroz kosu mokru od kiše, a onda ritne grumen zemlje u rupu, kao da ga je
frustracija koju je osjećao tjerala da nešto udari. Problem bijaše jednostavan – znao je to instinktivno.
Imalo je to nekakve veze s podlogom tla, ali nije znao o čemu se točno radi. Da, a to bijaše najgore od
svega, jer kadgod bi mu se napokon učinilo da razumije, pojavilo bi se nešto što mu je pokazalo koliko je
u krivu – što mu je pokazalo da je još uvijek daleko od shvaćanja čvrstih principa ispod svega ovoga i
još uvijek jednako daleko od razumijevanja.

Da je to barem bilo negdje zapisano. Da, ali cehovski su Meštri bili prepametni za to. Takve su se tajne
prenosile usmenom predajom s generacije na generaciju. Nije postojala knjiga u kojoj bi bile zapisane
sve te formule. Zato je uvijek morao tragati za starim knjigama, tražiti nagovještaje, pokušavajući otkriti
te čudesne, krhke fraze koje bi najbolje opisale ovaj ili onaj efekt. Ali nikad nigdje nije pisalo ništa što bi
objašnjavalo zašto jedna fraza djeluje, a druga ne.

Gehn otpuhne, umoran od svega, a onda se okrene, tek tad shvativši da je njegov bogoslov cijelo vrijeme
stajao desetak koraka od njega, pod promočenim plaštem, čije su se boje na kiši razlile, a tamna mu kosa
bijaše slijepljena uz glavu. „Što je, čovječe?”

„Ja... pitao sam se jeste li gladni, Gospodaru?”

Gladan? On nestrpljivo odmahne rukom, otpuštajući bogoslova. Kako je taj tip mogao misliti na hranu u
ovakvoj situaciji?

Gehn se okrene, zagledavši se prema pukotini među brežuljcima. Kad bi samo mogao maknuti Zid
izmaglice...

On se tiho nasmije. Naravno! Odgovor mu je cijelo vrijeme bio tu pred nosom! Ocean. Jedino što treba
jest učiniti ga toplijim. „Jedan!”

Čovjek se okrene, gledajući gore prema njemu. „Da, Gospodaru?“ „Reci Atrusu da ću se vratiti za jedan
sat. U međuvremenu, neka seljani prirede gozbu u luci. Gozbu kakvu nikad prije nisu imali!”

Atrus je stajao pokraj mosta, promatrajući kako potišteni i namrgođeni seljani obavljaju svoje poslove,
dok je on u mislima prebirao po onome što mu je otac rekao.

Gehnova odluka da ne stabilizira ovo Doba nije mu izlazila iz glave. Osjećao se nekako odgovornim za
ove ljude. Nisu oni bili krivi što postoje mane u tlu ispod njihovog Doba. A ako će zaista doći do stalnog
propadanja, nije li njihova dužnost – kao Gospodara – da to isprave?

Atrus uzdahne, a onda prijeđe preko, svjestan koliko se toga među otočanima promijenilo u proteklih
nekoliko sati. Prije toga su bili vrlo uljudni i ugodni, ali sad – dok su postavljali stolove i pripravljali
hranu – osjećalo se optuživanje u zraku, čak i neprijateljstvo, što ga je tjeralo da se osjeća nelagodno.

Kad bi bar mogao nešto učiniti...

On se ukoči pa se okrene, buljeći uz padinu prema staričinoj kolibi. Iznenada mu sine ideja: način na koji
bi mogao istovremeno olakšati svoju savjest i nastaviti vlastite prve pokušaje svladavanja d’nijskog
Pisanja.

Što bi bilo da se nastani ovdje, a ne u K’veeru? Da uspije nagovoriti oca da mu dopusti nastaviti s
promatranjem ovoga svijeta, ne samo još nekoliko dana, nago tijekom nekoliko mjeseci, možda čak i
godina? Mogao bi zamoliti seljane da mu izgrade još jednu sobu – laboratorij – uz kolibu.

Da, ali bi li se Gehn složio s tim?

Atrus izvuče zemljovid i stane ga proučavati, vrškom prsta ocrtavajući kružnicu jezera. Postojao je način
da uvjeri oca kako je to dobra zamisao, ali to bi značilo preuzimanje rizika. Značilo bi da mora pokazati
Gehnu na čemu je radio proteklih nekoliko mjeseci.

On ispusti dug drhtav izdah. Da, ali što ako se ocu ne svidi ono što sam radio? Što ako mu time samo
dokažem da još nisam spreman?

Istinu govoreći, Atrus bi radije još malo pričekao prije nego što ocu pokaže Doba koje je pisao u svojoj
radnoj bilježnici. Želio je biti siguran da je sve točno onako kako treba biti prije negoli pokuša s
Pisanjem prave knjige – ali ako je to značilo da mora na cjedilu ostaviti ovo Doba i Koenu, djevojku i
staricu koja se za njega brinula, onda to zasigurno nije moglo biti vrijedno toga?

On spremi zemljovid i ostane stajati, vrškom jezika dotičući gornju usnu. Što bi Anna učinila?

Znao je odgovor i bez razmišljanja. Ostala bi i pokušala pomoći, pa makar to značilo žrtvovanje vlastitih
planova.

Pa, neka bude tako. Morao je još samo uvjeriti oca.

Gehn se vratio te večeri, kao što je i bio obećao, pojavivši se na vrhu brežuljka baš kad je sunce zalazilo.
Ocrtavajući se na pozadini te krvavocrvene kugle, on podigne ruku i obrati se otočanima okupljenim
ispod, a njegov je glas odjekivao preko utihlog jezera.

„Pogledajte!“ reče on, pokazujući iz pukotine među brežuljcima. „Zid izmaglice je pao! Bjeline više
nema!”

Otočani su se gurali, zureći, obješenih čeljusti, osvjedočivši se da Zida zaista nema. U blještavo
narančastom svjetlu zalazećeg sunca pucao im je pogled na beskonačni ocean. Okrenuli su se, uz zapanjen
i zadivljen žamor, gore prema padini niz koju je polako silazio Gehn.

Promatrajući sa stuba hrama, Atrus se namršti. Kad se otac nije vratio u prvih nekoliko sati, Atrus se bio
zabrinuo, ali sad je shvaćao. Gehn je upisao novu rečenicu u knjigu Trideset-sedmog Doba – nešto
nevidljivo, neprimjetno, što je maknulo Zid izmaglice.

Silazeći dolje prema svom ocu, prema luci gdje bijaše postavljena gozba, Atrus osjeti napetost u želucu.
Bio je odlučio da će ga te večeri upitati smije li ostati ovdje, ali sjetio se kako je bilo kad ga je prošli put
nešto zamolio – onaj put kad je želio poći u posjet Anni – i sad se bojao da će Gehn opet reći ne.

A što ako zaista kaže ne?

Atrus uzdahne, a zatim krene preko mosta. Ako Gehn odbije, to će biti to. Nije bilo načina da se odupre
ocu kad se radilo o nečem tako važnom. Osim toga, bilo bi dovoljno da mu Gehn uskrati pristup knjizi.

Nitko nije ni primijetio da je došao u luku. Svi su pogledi bili uprti u padinu, svi su gledali Gehna kako
im prilazi, veličanstven u svojoj odjeći od baršuna i kože.

Kad je Gehn zakoračio na otvoreno, njegov bogoslov Koena iskorači naprijed da bi ga pozdravio.
Duboko se poklonio, a zatim razasuo šaku sitnih žutih latica Gehnu pred noge.

Gehn se ogleda oko sebe, hladno zapovjedničkog držanja u tom trenutku, a onda primijeti Atrusa među
stolovima pa ga pozove neka mu priđe.

„Oče?“ upita on tiho, primjećujući čudan pogled u Gehnovim očima, ali Gehn se nije dao smetati.
Okrenuvši se prema gomili, on opet podigne ruku.

„Odsad nadalje, neće više biti ni spomena Izmaglice ili Bjeline. Od ovoga trenutka te su riječi
zabranjene! Ali – pođimo sad jesti. Proslaviti ovaj novi početak!”
Atrus je zurio u očeva leđa, pitajući se što je time mislio reći i je li to zaista novi početak.

A ipak, kad su otočani posjedali oko stolova i počeli s gozbom, Atrus primijeti kako njihove oči gledaju u
Gehna sa zapanjenim divljenjem i strahopoštovanjem, jedva sposobni pojmiti da se takvo čudo zaista
zbilo.

Bilo je kasno, jako kasno, kad su se napokon povukli na počinak. Slažući si krevet u kutu šatora, Atrus
bijaše svjestan očevog koračanja gore-dolje iza paravana, kroz čiju se debelu svilu jasno vidjela njegova
lula. Jedva da su progovorili i riječ od Gehnove objave, a Atrus je imao dobrih desetak pitanja koja je
želio postaviti ocu, ali osjetio je da sad nije pravo vrijeme za to. Povrh toga, bio je umoran, a ništa od
toga o čemu je želio razgovarati nije bilo tako hitno da ne bi moglo pričekati do jutra. Čak ni njegova
ideja o ostanku ovdje.

Baš se bio namjestio i okrenuo prema zidu kad je postao svjestan mirisa Gehnove lule. On se okrene i
ugleda oca kako stoji nad njim.

„Moramo sutra otići odavde.”

„Otići?”

„Imam posla negdje drugdje. Važnoga posla.”

Atrus je oklijevao, a zatim se uspravi u sjedeći položaj, gledajući gore u oca kroz polutamu.

„Namjeravao sam te nešto pitati.”

„Pitaj,“ reče Gehn.

„Mislio sam da bih ti možda mogao pomoći... znaš, tako da obavim neka dugoročna promatranja na
ovome otoku. Mislio sam da bismo možda mogli reći otočanima neka mi sagrade kolibu. Mogao bih
ovamo preseliti svoje stvari iz K’veera i možda dati da mi sagrade i dodatnu prostoriju za eksperimente.”

„Ne.”

„Ne? Ali...”

Gehn mu okrene leđa.

„Nema ali, Atruse. Ideja da ovdje ostaneš sam i bez nadzora ne dolazi u obzir. Ne uklapa se u moje
planove.”

„Ali ako bismo mogli shvatiti zašto stvari idu po zlu...”

„Nećeš nastaviti s tim, Atruse. Imam važnijih briga od ovog pišljivog Doba.”

„Zašto si mi onda dao da proučavam one rečenice? Zašto si maknuo Zid izmaglice ako namjeravaš
napustiti ovo Doba?“ „Umišljaš si da znaš moje razloge, Atruse?”

„Ne, samo sam siguran da je tvoj prvobitni instinkt bio ispravan. Ako uspijemo shvatiti što je ovdje pošlo
krivo, moći ćemo spriječiti da se takve stvari ponove negdje drugdje.”

On začuje kako otac uvlači dah, ali umjesto očekivane eksplozije uslijedila je tišina.

Atrus se nagne naprijed. U ovom polumraku jedva da je vidio oca. Bijeli je mjesec još uvijek bio na
nebu, ali tek je mali djelić njegova svjetla uspijevao proći kroz debelo platno šatora. Jedino stvarno
osvjetljenje unutra bijaše blagi sjaj Gehnove lule, koja je bacala blijedo plavičasto svjetlo preko
Gehnove brade i usta i nosa.

„Oče?”

Gehn malo okrene glavu, ali još uvijek nije bilo nikakvog odgovora. Atrus utihne, gledajući ga. Nakon
nekoliko trenutaka otac se okrene i opet mu priđe.

„Ono što kažeš ima nekog smisla, Atruse, i – kao što kažeš – poklapa se s mojim prvobitnim planovima.
Čak i ako ovo Doba nastavi propadati, istraživanje razloga tome propadanju moglo bi nam biti od koristi.
Isto tako, zamisao da se ovdje izgradi posebna koliba, za eksperimente, dobra je zamisao, uz uvjet da
ovdje ne ostane niti jedna knjiga ili dnevnik koji bi mogao pasti u krive ruke. Svejedno, ne mogu ti
dopustiti da ostaneš ovdje sam, Atruse. Previše je opasno. Osim toga, moramo nastaviti s tvojim učenjem,
a s obzirom da imam i druga Doba za koja se moram pobrinuti, ne mogu stalno dolaziti ovamo. Ne. Ostat
ćeš na K’veeru, ali nastavit ćemo dolaziti ovamo s vremena na vrijeme, a ti ćeš nastaviti sa svojim
detaljnim promatranjima dok god budemo ovdje.”

Bilo je to mnogo manje no što se Atrus bio nadao, ali i to ipak bijaše nešto. Sad je znao da su njegova
nagađanja točna. Gehn je bio voljan prepustiti ovo Doba njegovoj sudbini. Ali sad je barem postojala
šansa da ovdje učini nešto dobra. A kad bi mogao otkriti što ne valja, možda bi mu otac počeo vjerovati i
davati veću slobodu.

Ali to je bilo u budućnosti.

Liježući, dok ga je miris Gehnove lule uspavljivao u tami, on se prisjeti izraza zapanjenosti i zadivljenog
strahopoštovanja na licima otočana dok su gledali u beskonačni ocean. Tonući u san, iz tame mu dođe
jedna konačna misao.

Otac je učinio ocean toplim...

 14

Gehn je stajao udaljen nekoliko koraka, promatrajući kako Atrus zabija lopatu duboko u travnatu
površinu livade, gurajući je petom čizme, a zatim uprijevši dolje u držak, preokrećući komad tla i
otkrivajući bogatu zemlju ispod.
Odbacivši lopatu, Atrus klekne pokraj rupe. Izvukavši tamnoplavu tkaninu iz džepa, on je prostre
pokraj sebe pa počne na nju slagati potrebne instrumente – lopatice i kapaljke, hvataljke i pipete i četiri
male začepljene staklenke koje su sadržale raznobojne kemikalije – vadeći te stvari jednu za drugom iz
širokog kožnatog pojasa koji je nosio oko struka.
Napokon izvuče i usku crnu kutiju iz unutarnjeg džepa tunike, otvori je i iz nje izvadi četiri duge
staklene epruvete pa ih položi pokraj sjajnih srebrnih instrumenata. Završivši s tim, on pogleda gore
prema ocu, čije su naočale svjetlucale na popodnevnom suncu.
„Spreman sam, oče.”
Gehn malo podigne bradu, a naočale mu bijahu zatamnjene zbog jarkog svjetla. „Da vidimo kakav je
rezultat, ha?”
Atrus se dao na posao, zahvativši jednom od lopatica malo zemlje i stavivši po malo u svaku od
epruveta. Učinivši to, on podigne prvu staklenu bočicu, odčepi je pa je opet spusti. S jednom od kapaljki
izvuče određenu količinu prozirne jantarne tekućine i doda je u prvu epruvetu sa zemljom, mućkajući
mješavinu na dnu.
Podigavši je prema svjetlu, neko ju je vrijeme proučavao, a zatim kimne i odbaci kapaljku te začepi
epruvetu.
Potom ponovi sve te pokrete s drugom epruvetom, ali dodajući zemlji u njoj malo svijetloplavog
praha, da bi zatim sve dobro promiješao.
Još je dvaput ponovio taj postupak, sve dok na tkanini nisu ležale četiri začepljene epruvete.
Zadovoljan sobom, Atrus opet pogleda Gehna. „Mislim da je uspjelo.”
„Misliš?”
Atrus spusti pogled. „Prilično sam siguran. Reakcije su svakako u skladu s mojim očekivanjima, ali
želio bih biti posve siguran. Želio bih još jednom izvesti pokus kad se vratimo u kolibu.”
Gehn kimne, okrene se, stisnuvši plašt oko sebe dok se udaljavao. „Vidimo se tamo, za neko
vrijeme.”
Atrus je na trenutak promatrao svog oca, a zatim stane spremati svoju opremu. Bio je očekivao nešto
više od Gehna, možda osmijeh ili neki mali znak – gestom ili riječju – da je zadovoljan postignutim, ali
nije bilo ničega, kao i obično.
Podigavši pogled, on primijeti da ga mlada djevojka, Salar, promatra s udaljenog kraja livade. On se
nasmiješi sam sebi. Bila mu je prilično draga, na neki bratski način, ali nije predstavljala baš najbolje
društvo. Nije mogao zaista razgovarati s njom, barem ne na način na koji je to mogao s Annom.
On odgurne tu misao, odlučan u namjeri da ne bude potišten. Barem ne danas. Jer danas je – ako i
daljnji pokusi pokažu da ima pravo – postigao nešto veliko.
Zatvorivši kutiju s uzorcima, on pričvrsti instrumente u svoj pojas i dopusti si mali osmijeh.
 Gehn bi po svim pravilima trebao biti strašno ponosan na njega što je našao tako elegantno rješenje,
ali Gehn bijaše Gehn, a njegova rezerviranost dijelom njegove inteligencije. Trebalo je punih tjedan dana
prije nego što je Gehn napokon pročitao jednu jedinu kratku frazu koju je Atrus bio napisao za knjigu
Tridesetsedmog Doba. Slegnuvši ramenima, Atrus ustane, na trenutak se ogledavajući oko sebe,
provjeravajući nije li nešto zaboravio. A zatim, uz kratko mahanje i smiješak upućen Salar, on krene
natrag.
Bili su izgradili novu kolibu blizu staričine, kao što je bio predložio, kojoj su dodali odvojenu
prostoriju za eksperimente. Gehn ga je tamo čekao, s već postavljenom opremom.
„Evo,“ reče on Atrusu. „Daj mi uzorke. Sam ću izvesti pokuse.”
„Oče...“ On se nakloni, skrivajući razočarenje, a zatim pruži ocu usku kutiju.
Ali barem ga je Gehn sad shvaćao ozbiljno. Kad je prvi put bio iznio taj prijedlog, Gehn se
podsmjehnuo samoj zamisli:
„Ja već dvadeset godina tragam za takvom rečenicom – a ti kažeš da si našao jednu koja će
riješiti problem!”
Nije to baš bilo posve točno. Nije ju našao u knjizi – sam ju je smislio, iz prvih načela, nakon gotovo
osam mjeseci proučavanja. Ali Gehn nije želio čuti njegovo objašnjenje. Jedino što je Gehna zanimalo
bilo je djeluje li to ili ne.
A sad je bio red na njega da promatra kako Gehn uzima uzorak po uzorak i počinje ih proučavati pod
velikim instrumentom u zlatnom okviru kojega je donio sa sobom iz D’nija.
Nekoliko napetih minuta Gehn jedva da se micao, ako se izuzmu gotovo neprimjetni pokreti njegovih
prstiju na kalibriranim regulatorima, a onda odmakne oko od duge cijevi i pogleda preko prostorije
prema Atrusu.
„Bakterije su drugačije.”
„Ne sve.”
Gehn ga je gledao u tišini, kao da očekuje da Atrus još nešto kaže; kad nije, Gehn se okrene,
uzimajući drugo stakalce s uzorkom i sklizne ga u instrument.
Atrus ga je promatrao, smiješeći se. Dodavanje različitih bakterija bio je završni potez – stvar koja
je na koncu polučila uspjeh. Godinama ranije, još u raspuklini, bio je iskušao daleko jednostavnije, čisto
kemijsko rješenje za istu vrst problema i nije uspio. Ovdje je pokušao sagledati cijelu sliku – kemijsku i
bakteriološku – i uspio.
Nije to bilo rješenje za sve što bijaše krivo – kad ga je nudio ocu, jako je pazio da to ne bude u
obliku koji bi se mogao protumačiti kao bilo koji oblik kritike tog Doba – ali bijaše to početak. Ako će
mu nakon ovoga otac malo više vjerovati, možda bi mogao napraviti i daljnje promjene.
Čeznuo je za tim da vidi knjigu Tridesetsedmog Doba i da potvrdi svoje hipoteze i raspravi ih s
ocem, ali znao je koliko je Gehn osjetljiv.
On ispusti dug izdah, prisjećajući se dugih sati koje je bio proveo istražujući tu temu. Ali sve dok
nije počeo proučavati sastav tla, nije shvaćao svu njenu složenost. Ali sad ju je jasno vidio. Svjetovi se
grade od dna prema gore, počinjući sa slojem koji leži ispod zemlje.
Gehn zagunđa, opet ga pogleda i oštro kimne.
„Ovo je dobro. Moraš mi pokazati knjigu u kojoj si to našao. Možda unutra ima i drugih stvari koje
bi nam mogle koristiti.“ Atrus spusti pogled. Možda će Gehn zaboraviti. Možda će mu nešto drugo
zaokupiti pažnju. Ili, ako dođe do najgorega, mogao bi reći da se ‘knjizi’ dogodio neki nesretan slučaj.
„Dobro,“ reče Gehn, vadeći stakalce ispod leće pa počevši spremati mikroskop, „daj da raščistimo
stvari i krenemo natrag u D’ni. Mislim da je naš posao ovdje završen, barem za neko vrijeme.“
„Završen?”
 Gehn kimne i zatvori poklopac na kutiji u kojoj je držao mikroskop. „Mislim da bismo ovo Doba
trebali ostaviti na miru tjedan ili dva i vidjeti kako će se stvari razvijati. Ako postoje ikakve popratne
pojave, u tom bi se periodu trebale očitovati.”
„Popratne pojave?”
Ali Gehn je bio nestrpljiv da se što prije vrati kući. „Dođi, Atruse. Spakiraj svoje stvari. Želim
krenuti za manje od sat vremena.”

P rošla su dva dana od njihova povratka iz Tridesetsedmog Doba, a cijelo to vrijeme Atrus niti je
vidio, niti je čuo svog oca.
Naravno, znao je gdje je Gehn, jer čim su došli natrag Gehn je požurio uza stube prema svojoj radnoj
sobi i zaključao se unutra.
Atrus je mislio da će se otac pojaviti u vrijeme obroka, ali ni tad nije sišao.
Sad se spuštala večer drugoga dana, a Atrus još uvijek nije imao pojma što mu otac radi.
Prišavši radnome stolu u kutu svoje sobe, Atrus podigne svoj dnevnik, zakorači van na balkon pa
otvori knjižicu na jednom od najranijih zapisa – jednom kojega je zapisao kad mu je bilo tek devet
godina:
Anna kaže da je raspuklina „okolina“ te da „okolinu“ sačinjavaju mnogi različiti elementi koji
međusobno utječu jedni na druge. Ona kaže da neke od tih stvari – na primjer, Sunce – premda nisu u
raspuklini, ipak moramo uzeti u obzir da bi smo vidjeli kako raspuklina funkcionira. Previše sunca i
biljke umiru, premalo i nikad neće narasti. Upitao sam je kako uopće uspijevamo ovdje živjeti?
On sjedne na balustradu, gledajući prema velikim stijenama i gradu iza njih, pa uzdahne. Osvrnuvši
se unatrag na protekle godine, zaista je bilo čudo da su preživjeli. Ali sve dosad nije shvaćao o kolikom
se čudu radilo.
Došao sam daleko, pomisli on, ali još uvijek ne razumijem niti polovicu onoga što je razumjela
ona.
Atrus se okrene, namjeravajući se vratiti unutra i zapisati redak ili dva, ali ugleda Rijusa kako stoji
nasred sobe i promatra ga.
Već se odavno bio navikao na čovjekovu tišinu i nenadano pojavljivanje u sobama, a ipak je još
uvijek bio napola znatiželjan što taj čovjek zna i kakve tajne ima. Da, i kako je živjeti u svijetu riječi u
kojega ne možeš ući.
Prilazeći mu, on spusti dnevnik na stol, pa pogleda čovjeka.
„Imaš poruku za mene, Rijuse?”
Rijus se nakloni pa mu pruži presavijen papir.
Napokon, pomisli on, znajući da se radi o pozivu. Što je smislio?
On ga raširi i brzo preleti pogledom po kićenom rukopisu. Poruka bijaše kratka i izravna.
„Moja radna soba. Odmah. ”
On kimne Rijusu, otpuštajući ga, a onda ubaci dnevnik u kutiju u kojoj ga je čuvao pa je zaključa.
Zadovoljan i siguran da je sve na sigurnom, on požuri van.
Gehn ga je čekao u svojoj radnoj sobi, zaklonjen iza stola. Pokraj lakta stajala mu je hrpa naslaganih
knjiga, a drugih je pet bilo rašireno na prednjem dijelu stola.
Atrus se iznenađeno lecne, prepoznavši ih kao svoje.
 „Ah, Atruse,“ reče Gehn, podigavši pogled, a potom nastavivši pisati u otvorenu knjigu pred sobom,
„dođi, sjedni mi nasuprot.”
Atrus sjedne, licem prema ocu, gledajući kako Gehn završava rečenicu koju je bio pisao, a zatim
odlaže pero u tintarnicu.
Gehn ga pogleda pa kimne prema knjigama. „Kao što vidiš, čitao sam tvoje radne bilježnice i
izdvojio sam pet za koje smatram da imaju neku malu vrijednost.”
Atrus je čekao, sad već napet.
„Želim da izabereš jednu.”
„Oče?”
Gehn prijeđe rukom preko pet radnih bilježnica. „Sad su to još uvijek samo svjetovi na papiru. Ali
dajem ti priliku da jednu od tih knjiga učiniš stvarnom.”
Atrus trepne.
„Da. Dajem ti praznu knjigu, Kortee’neau. Odabrat ćeš jednu od ovih pet radnih knjižica i prepisati
je na ispravan način u Kortee’neau.”
Tu pred njim bijaše trenutak o kojem je bio sanjao, a on nije spreman.
„Pa?“ reče Gehn, namrštivši mu se. „Koja će to od njih biti?”
Atrus se nagne naprijed, želeći vidjeti koje je knjige otac izdvojio, iznenađen izborom dvije od njih.
On kucne prstom po jednoj od ostale tri. „Ovu.”
Gehn kimne. „Dobar izbor.“ Okrenuvši se u sjedalu, on posegne dolje i s gomile na podu pokraj sebe
podigne veliku knjigu, uvezanu u kožu, pa je pruži Atrusu.
Atrus je prihvati; usta su mu iznenada bila suha, a srce nabijalo u grudima. Knjiga! Otac mu je dao
knjigu!
„Moraš biti jako pažljiv, Atruse. Svaka pogreška u kopiranju odrazit će se u Dobu. Moraš provjeriti
svaku riječ, svaku rečenicu nakon što ih prepišeš. Da, i onda ponovno provjeriti. A ako i napraviš
pogrešku, svakako mi donesi knjigu.”
On spusti glavu. „Oče.”
„Dobro. Sad uzmi svoje radne bilježnice i idi. I, Atruse?”
„Da, oče?”
„Možeš dodati onu frazu koju si nedavno otkrio. Onu o tlu. Na koncu konca, ona neće nanijeti
nikakvu štetu tvome Dobu.”

Gehn položi knjigu na stol ispred Atrusa i otvori je, otkrivajući praznu opisnu kućicu na desnoj
stranici. Sve dok se ne ‘poveže’ s Dobom, ta će kućica biti prazna – ili gotovo prazna, jer vidio se
kaotičan vrtlog čestica, poput snježne oluje – a ipak, čim se on pojavi u novome Dobu, na stranici će se –
kao čudom – pojaviti slika.
„Da ja idem prvi?“ upita Gehn, gledajući ga, „ili bi ti želio tu čast?”
Premda se već mnogo puta povezivao s nekim Dobom – toliko puta da mu je to sad već bilo gotovo
rutinski – ovaj se put bojao: zato što je ovo Doba napravio on.
„Pa?“ uporno će Gehn kad mu nije odgovorio.
„Ja ću,“ reče on, a onda uvuče dug i smirujuć dah pa položi desni dlan na praznu stranicu.
Pucketanje statike, kao da je kroz njegovu ruku prošla slaba električna struja. Činilo se da mu je ruka
uvučena u samo tkivo stranice, a onda – uz iznenadan trzaj koji mu je izazvao mučninu – Atrus osjeti kako
biva usisan u stalno rastuću bjelinu stranice.
U tom je trenutku osjetio poznati osjećaj ‘pomaka’ pri ‘povezivanju’. Nakratko se osjećao kao da se
topi. A tad, uz šokantnu iznenadnost koja se nikad nije umanjila, unutra počne ulaziti crnilo sve dok nije
bilo ničega osim tog crnila.
I kad se napokon predao tom crnilu, našao se natrag u svom tijelu, stojeći na hladnom i vlažnom tlu
unutar špilje niskog stropa.
Osjetivši olakšanje, Atrus se strese pa zakorači u stranu, svjestan da će se otac povezati odmah
nakon njega.
Čekao je, očekujući da se Gehn pojavi svakog trena i da zrak poprimi onu neobično tekuću osobinu
kakvu dobije kad se netko povezuje s Dobom – osobinu koja se kad ju je čovjek gledao činila manom
oka, zamućenim pogledom.
Čudno. Atrus se namršti i krene kao da će zakoračiti prema mjestu s kojega se maloprije maknuo, ali
onda se zrak promijenio i pojavio se njegov otac, kao balon istisnut iz ničega.
Gehn se ogleda oko sebe, kritički odmjeravajući zidove. „Dobro,“ reče tiho, duboko udišući. „Zrak
miriše vrlo svježe.”
Atrus je promatrao oca, svjestan da on prosuđuje njegovo djelo i da je ovo neka vrst testa.
„Pretpostavljam da sa sobom imaš Veznu Knjigu?”
Polako, Atrusova se čeljust objesi. Vezna Knjiga! U svom je uzbuđenju posve zaboravio na Veznu
Knjigu! Toliko je navikao na povezivanje s Dobima za koja su već postojale Vezne Knjige da je to posve
previdio!
On zaječi, a iz lica mu izblijedi sva boja.
Gehn mu gurne Veznu Knjigu pred oči. „Zaboravio si. Ali srećom, ja nisam.”
„Žao mi je...“ počne on, ali Gehn ga prekine kratkim pokretom ruke. Očeve su oči bile pune gnjeva.
„Nemoj mi govoriti koliko ti je žao, Atruse. Žao mi je nije dovoljno. Žao mi je je za idiote i budale
koje ne znaju misliti. Smatrao sam te boljim od toga, ali tvoja je stravična nemarnost u ovome slučaju
znak nezrelosti. Postojala je jedna jedina stvar od životne važnosti koju si morao zapamtiti, a ti si je
zaboravio!“ Gehn ispusti glasan uzdah očaja, a zatim udari knjigom Atrusa po glavi, dok mu se glas
podizao u suspregnutom bijesu. „Što bi bilo da se ja nisam sjetio ponijeti Veznu Knjigu? Što tad? Gdje
bismo bili?”
Ovdje, pomisli Atrus. Zauvijek ovdje.
Gehn mu gurne knjigu u ruku pa se okrene i zaputi prema izlazu.
Atrus je još neko vrijeme nesigurno stajao, a onda krene za ocem.
„Pa,“ reče Gehn, usporivši da bi ga Atrus mogao stići, ali još uvijek ga ne gledajući.
„Pretpostavljam da bi bilo bolje da mi pokažeš što si napisao.”
On povede oca van, kroz uzak kameni prolaz koji bijaše prilično drugačiji od onoga kako ga je Atrus
bio zamislio – ili kako je mislio da ga je napisao – u špiljoliku udolinu pod otvorenim nebom, s čijeg se
jasnog plavetnila slijevalo jarko sunčevo svjetlo. S jedne je strane bio bazen, okružen bujnom
vegetacijom i nekoliko svijetlo obojenih stijena, dok su se s druge strane uz liticu uspinjale kamene stube.
Gehn spusti naočale na oči i zakorači na sunce. Dugo je samo šutio, gotovo kao da ne odobrava ono
što vidi, ali kad je progovorio bijaše to s prizvukom iznenađenja.
„Ovo je dobro, Atruse. Čini se da si dobro odabrao razne elemente. Savršeno nadopunjuju jedni
druge.“ On se okrene, gledajući ravno u Atrusa, koji je još uvijek stajao u sjeni. „Koje si knjige
koristio?”
 Kao i uvijek, Gehn je mislio da je Atrus pojedine elemente svoga Doba izvukao iz raznih pradavnih
knjiga, onako kako je to njegov otac činio. Ali nije. Ovo je sve bilo njegovo, jedinstveno njegovo.
Najviše je muke imao s pronalaženjem pravih d’nijskih riječi kojima bi izrazio što je želio.
Zato mu je trebalo tako dugo. Zato je morao biti toliko strpljiv.
„Ja... ne sjećam se,“ reče napokon. „Bilo ih je mnogo.”
„Nema veze,“ reče Gehn. Nakratko ga pogleda, a onda nastavi hodati dalje.
Obilazeći bazen, Gehn zastane i ogleda se oko sebe, a zatim se počne uspinjati uza stube. Spuštajući
naočale, Atrus požuri za njim, iznenađen što Gehn nije napomenuo ništa drugo. Zar ga sve ovo nije
podsjećalo na nešto? Zar nije primijetio što je Atrus pokušao napraviti?
Ovo bijaše raspuklina. Pojednostavljena i bez zdanja koja su se nalazila u originalu, ali oblik i
fizički materijali bijahu točno onakvi kako ih se sjećao, barem onoliko koliko ih je mogao takvima učiniti.
Napol puta uza stube, on se okrene, promatrajući dno raspukline, želeći vidjeti je li jedna određena
stvar koju je bio upisao uspjela. Njegove su oči nekoliko trenutaka tražile, ne videći ništa, a onda osjeti
ubod čiste radosti kad ih je ugledao tamo u dubokoj sjeni na udaljenome kraju – cvjetovi. Sitni, krhki i
profinjeni plavi cvjetovi.
On se naceri pa se nastavi uspinjati. Trebalo mu je mnogo vremena i truda da izabere točan tip tla i
ravnotežu minerala u zemlji, ali uspjelo je!
Gehn ga je čekao gore, gladeći bradu jednom rukom dok je promatrao. Pridruživši mu se, Atrus
pogleda po prvi put Doba koje je stvorio.
Bijaše to pejzaž brežuljaka i dolina, s bogatim travnjacima i gustim, zelenim šumama. Rijeke su
srebrnkasto vijugale kroz taj zeleni raj, ulijevajući se tu i tamo u plavetnilo jezera. Daleko s lijeve strane
stajale su planine, vrhova prekrivenih snijegom, a ispod njih se prostiralo plavo-zeleno more.
Preko svega se protezalo bogato plavo nebo bez ijednog oblačka, kojim je dominiralo veliko žuto
sunce, poput Zemljinog. Atrus je stajao, začaran, slušajući smirujući zvuk ptičjeg pjeva. Na trenutak nije
ni primijetio, a onda se napola okrene, razrogačenih očiju.
Ptice? Nisam napisao ptice!
Otac zakorači bliže. „Trebao si malo više eksperimentirati.”
Atrus ga pogleda, iznenađen primjedbom za koju se činilo da je posve oprečna njegovu vlastitom
stilu pisanja.
„Mogao si pokušati s drugačijim suncem, na primjer,“ reče Gehn, pokazujući, „ili izabrati drugačiju
vrst kamena za one planine.”
„Ali...”
„Slijedeći put bi trebao upotrijebiti manje uobičajenih stvari, Atruse. Nije dobro svijet učiniti tako
mirnim i staloženim.”
Atrus spusti pogled, očajan zbog očevih riječi. Ali što je s pogledom? Nije li veličanstven? A zrak i
tlo – nije li dobro da su tako zdravi? Oh, znao je on da je njegovo Doba jednostavno, ali planirao je ići
korak po korak. A ovaj se svijet nije mogao raspasti...
„Svejedno,“ doda Gehn, „ne moraš sačuvati ovo Doba. Sad kad znam da znaš pisati, dat ću ti još
knjiga. Možeš eksperimentirati s njima. A onda, kad napokon napišeš Doba s kojim ću biti zadovoljan,
možeš ga nazvati svojim Prvim Dobom.”
„Ali već sam imenovao ovaj svijet.”
„Imenovao?“ nasmije se Gehn posprdno. „To je bilo malo preuranjeno. Možda bih to mogao shvatiti
da ovdje ima ljudi, ali...“ „Nazvao sam ga Početak.”
Gehn ga je jedan trenutak samo gledao, a onda se okrene. Hodajući, on otrgne jedan list s obližnjeg
grma, protrlja ga među prstima pa ga prinese nosu i pomiriši, prije nego što ga je odbacio. „Dobro.
Mislim da bi bilo bolje da se sad vratimo.”
Atrus, koji se baš bio spremio sići niz padinu, okrene se opet prema ocu. „Vratimo?”
Gehn jedva da ga je i udostojio pogleda. „Da.”
„Ali mislio sam...“ Atrus proguta slinu. „Mislio sam da bismo mogli malo razgledati ovo Doba.
Želio sam uzeti uzorke tla i uhvatiti jedno od stvorenja, zbog proučavanja. Želio sam...”
„Čuo si me, Atruse. Dođi sad! Ako baš moraš, možeš se vratiti ovamo neki drugi put, ali ja sad
moram natrag. Imam još mnogo priprema za obaviti prije Korfah V’ja.”
Atrus nikad prije nije čuo taj izraz. „Korfah V’ja?”
Gehn ga pogleda. „Sutra u podne u Tridesetsedmom Dobu.“ Rekavši to, on nastavi dalje.

Natrag u knjižnici u D’niju, Gehn zaklopi Atrusovu knjigu, stavi je ispod ruke i uputi se prema
stubama koje su vodile u njegovu radnu sobu.
„Brzo,“ reče, pozivajući Atrusa pokretom ruke. „Moramo te pripremiti.”
Prostorija mu se činila nepromijenjenom otkad ju je zadnji put vidio. Samo što je možda sad bila još
neurednija i s još više knjiga naslaganih uza zidove. Gehnov je plašt, nemarno odbačen, ležao preko
stolice pokraj kamina u kojem su se još vidjeli ostaci i pepeo skorašnje vatre. Atrus trepne, zamišljajući
oca kako radi ovdje do kasno u noć, dok treperavi plamenovi tjeraju sjene u sobi na ples.
„Sjedni,“ reče Gehn, pokazujući na stolac njemu nasuprot, s druge strane stola. „Imamo mnogo posla
prije jutra.”
Atrus sjedne, gledajući kako Gehn odlaže njegovu knjigu navrh gomile pokraj stola, a zatim skida
naočale i sprema ih u ladicu. „Oče?”
„Da, Atruse?”
„Što je Korfah V’ja?”
Gehn jedva da ga je i pogledao. Uzme knjigu sa strane, izvuče pero za Pisanje i tintarnicu. „To je
ceremonija za novoga boga,“ odgovori on, sjedajući dolje za otvorenu knjigu.
Knjiga nije bila prazna. U njoj je već bilo mnogo toga napisanog. S mjesta na kojem je sjedio, Atrus
je mogao vidjeti da su zadnje dvije rečenice upisane nedavno.
„Ne znam...”
Gehn ga pogleda. „Naravno da znaš.”
On uzme tintarnicu i odčepi je, a onda opet pogleda svog sina. „Sad si pravi D’nijac, Atruse. Pisac.
Napisao si Doba. To se mora nekako priznati. Osim toga, nije dobro previše se sprijateljiti s ljudima iz
naših Doba. S vremena na vrijeme valja ih podsjetiti na to da smo bogovi, a koji bolji način za to nego
ceremonija?”
„Da, ali...”
„Spremam nešto posebno za tu priliku.”
Gehn je na trenutak oklijevao, polusklopljenih očiju, razmišljajući, a onda umoči pero u tintarnicu.
„Što radiš, oče?”
„Promjene.”
„Promjene?”
 Gehn kimne. „Male promjene. Stvari koje ne možeš vidjeti.“ „Onda je to...“ pokaže Atrus, „knjiga
Tridesetsedmog Doba.“ „Da.”
Atrus se ohladi do srži. Mislio je da je Gehn završio s promjenama. Mislio je da je to Doba bilo
‘fiksirano’.
„Oče?”
Gehn podigne pogled, ometen u poslu. „Što je, Atruse?”
„Kad si mi rekao da bih trebao biti malo manje konvencionalan u svom pisanju, što si time htio reći?
Jesi li mislio da bih trebao preuzimati više rizika?”
Gehn ga pogleda, a onda spusti pero. „Ne toliko rizike, koliko... Pa, dopusti da budem iskren s tobom
Atruse: predugo ti treba za sve. Previše, previše dugo. Te radne bilježnice,” pokaže on na hrpu pokraj
sebe. „U njima jedva da ima išta! Kad sam ti dao onih pet na izbor, znao sam koju ćeš izabrati, jer to je
bila jedina koja je barem marginalno podsjećala na pravo Doba!”
Gehn ustane i nagne se preko stola. „K vragu, dječače, dosad si već trebao napraviti deset, dvadeset
Doba! Trebao si malo eksperimentirati, iskušati nekoliko stvari i vidjeti hoće li funkcionirati ili neće.
Držati se iskušanog i provjerenog – to je dovoljno dobro za pisare, ali ne i za nas, Atruse! Ne za nas!”
Atrus je zurio u Gehna, zapanjen i zbunjen očitim proturječjem u očevim riječima. Je li Gehn želio
brze svjetove ili stabilne svjetove? Ili nešto posve treće?
Gehn otpuhne, ozlojeđen. „Nisi mi ni od kakve koristi ako ćeš cijelo vrijeme raditi takvim tempom.
Trebaju mi Doba. Deseci njih. Stotine njih! To je naša zadaća, Atruse. Stvarati Doba i naseljavati ih.
Ispunjavati ništavilo svjetovima. Svjetovima koje možemo posjedovati i kojima možemo vladati, tako da
D’ni opet bude velik. Tako da moji unuci budu gospodari milijuna svjetova!”
Gehn je još nekoliko trenutaka ostao stajati, probadajući Atrusa pogledom, a onda sjedne,
odmahujući glavom kao da je razočaran.
„Bolje da sad odeš u svoju sobu. Poslat ću Rijusa s posebnom odjećom koju ćeš odjenuti za
ceremoniju.”

Nešto nije bilo u redu. Znali su to čim su zakoračili pod tamno nebo prekriveno oblacima, u
Tridesetsedmom Dobu. Zapuhne ih topao, smrdljiv vjetar, u naletima kao iz ventila, a njegova je
uobičajena jaka slanoća bila zagađena drugim, gorkijim mirisima.
Atrus pogleda oca i vidje kako je Gehn iskrivio lice i taknuo nepce vrhom jezika, kao da želi bolje
okusiti taj gadan zrak.
„Što je to?”
Gehn se još nekoliko trenutaka koncentrirao, a tad nastavi dalje, ne obazirući se na Atrusovo pitanje.
Ali prešao je tek desetak koraka prije nego što je stao kao ukopan, a lice mu je postalo posve
bezizražajno, tek su mu se usnice gotovo neprimjetno razdvojile.
Atrus mu priđe i stane pokraj njega na greben, gledajući dolje na selo i jezero, šokiran onim što je
vidio.
Jezero je presušilo, a dno je bilo prepuno tamnih pukotina. Dvadesetak čamaca ležalo je na boku u
osušenom blatu.
Atrus se okrene, gledajući prema moru. Tamo, gdje je kanal prestajao, a more nekoć počinjalo, kroz
pukotinu među brežuljcima vidjela se gola stijena. Suho kamenje prekriveno skorenom morskom travom i
školjkama luparima.
Poput pustinjske šikare, pomisli on, prisjetivši kad je to prvi put pomislio, još onda u čamcu s
Tarkukom i njegovim sinom.
A iza te stijene... ništa. Samo zrak.
Vjetar im donese zvuk jauka i ječanja. Atrus se ogleda, pokušavajući pronaći izvor tog zvuka u selu,
ali selo bijaše prazno. A onda ih iznenada ugleda s druge strane mosta, ispred kolibe za sastanke. Svi su
bili tamo, skutreni jedni uz druge u svom strahu, buljeći u slijepo oko jezera ili žalobno podignutih
pogleda prema crnom i neprijateljskom nebu. Samo je Koena hodao među njima, saginjući se da bi
porazgovarao s ovim ili položio ruku na rame onoga.
„Što se ovdje dogodilo?“ upita Atrus, okrenuvši se ponovno prema Gehnu.
Gehn polako odmahne glavom. Na licu mu bijaše izraz posvemašnje nevjerice. „Bilo je dobro,“ reče
on tiho. „Popravili smo ga. Te fraze... s njima je bilo sve u redu.”
A ipak, nešto nije bilo u redu. Nešto je isušilo jezero i ostavilo otok nasukanim iznad oceana koji ga
je okruživao. Nešto je to izazvalo. Mora biti tako. Jer takve se stvari ne događaju same od sebe.
U Atrusove se misli uvuče jedna fraza. Učinio je ocean toplim...
Je li to bilo to? Je li ta naoko mala promjena izazvala proturječnost? Ili je Gehn promijenio još neki
važni čimbenik u ovome Dobu da bi postigao toplinu oceana? Je li nagnuo os ovoga planeta da bi ga
približio suncu i time ugrijao vodu? Ili je u pitanju bilo nešto drugo? Što ako je petljao s podlogom ispod
oceanskog dna? Što ako je prouzročio slabost dna koje je napokon popustilo pod velikim tlakom,
izazivajući spuštanje oceanskog dna? Ili je možda jednostavno prepisao d’nijsku frazu iz knjige koja se
odnosila na topli ocean, a da pritom nije shvaćao odakle dolazi i u kojem je kontekstu?
Nikad neće znati. Ne bez knjige Tridesetsedmog Doba, a Gehn mu nije dopuštao čitati njegove
knjige.
Iznad njih su se skupljali veliki crni olujni oblaci. Čulo se duboko hučanje grmljavine.
Ogledavajući se oko sebe, lica tvrđeg no što je bilo samo nekoliko trenutaka ranije, Gehn polako
krene niz brežuljak prema selu.

Ali Veliki Meštre, morate nam pomoći. Morate!”

„Moram?“ Gehn okrene glavu i prezirno se zagleda u klečećeg čovjeka. „Tko kaže da moram?”
Prošao je već sat vremena otkad su došli, a Gehn je sjedio u stolcu za svojim stolom u velikom
šatoru, s zapaljenom lulom u ruci.
Prvo što je učinio bilo je da pošalje seljane natrag u kolibe, zabranivši im da zakorače van iz njih, a
onda je došao ovamo i zapalio lulu. Otad se nije ni pomaknuo. Samo je sjedio, tih i zamišljen, smrknut.
A sad je Koena došao moliti Gospodara; bojeći se oglušiti se o njegovu zapovijed, ali se jednako
toliko bojeći ostaviti stvari kakvima jesu. Njegov je svijet umirao, a postojala je samo jedna osoba koja
ga je mogla spasiti – gospodar Gehn.
Stojeći tik iza Koene, Atrus osjeti kako se u njemu nadima veliki val štovanja i divljenja prema tom
čovjeku.
„Oprostite mi, Gospodaru,“ opet počne Koena, ne usuđujući se sresti se s Gehnovim pogledom, „ali
jesmo li vas nečime razljutili? Je li nam ovo kazna? Ako jest, recite nam kako da se iskupimo. Ali molim
vas, spasite nas. Dovedite more natrag i ispunite jezero, Gospodaru, preklinjem vas!”
 Gehn tresne lulom o stol i ustane. „Dosta!”
Činilo se da je duboko udahnuo, a onda polako zaobiđe stol, sve dok nije stajao iznad Koene koji je
sav drhtao.
„Imaš pravo,“ reče Gehn, glasom hladnim i zapovjedničkim. „Ovo jest kazna. Demonstracija mojih
strašnih moći.”
Gehn zastane, okrene mu leđa te počne koračati gore-dolje. „Smatrao sam potrebnim pokazati vam
što će se dogoditi ako mi se ikad više suprotstavite. Osjećao sam da je ovo... primjerena kazna.“ Atrus je
zurio u oca, otvorenih usta, u tišini koja je uslijedila. Gehn je polako obišao cijeli šator, prošavši iza
Atrusa kao da ga nema. A tad, kao da se radi o nastavku prekinute misli, on upita: „lesu li pripreme
obavljene?”
„Gospodaru?“ Klečeći se čovjek usudi dobaciti mu letimičan pogled.
„Pripreme,“ ponovi Gehn, kao da se obraća djetetu. „Za ceremoniju.”
Koena trepne i kimne, a onda – shvativši što je učinio – brzo pogne glavu i reče: „Da, Gospodaru.
Sve je spremno.”
„Tad ćemo održati ceremoniju za jedan sat. Okupit ćeš otočane na padini ispred hrama.”
„Hrama?“ Tad Koena shvati. Gehn je mislio na kolibu za sastanke. Svejedno, činilo se da je
prikovan za pod.
„Pa?“ reče Gehn, okrenuvši se licem prema svome slugi. „Ne bi li bilo bolje da odeš pripremiti
stvari?”
„Gospodaru?“ Koenino je lice iznenada postalo bezizražajno. Činilo se kao da je zbunjen, kao da je
u šoku.
„Rekao sam idi. Okupi seljane i pripremi ceremoniju. Ne želim da me se pusti čekati.”
Koena malo ustukne. „Ali Gospodaru... zar nam nećete pomoći? Jezero...”
„Idi!“ zaurla Gehn, lica mračnog od gnjeva. Ruka mu je poletjela do pojasa i izvukla dug bodež
ispod plašta. „Sad! Prije nego što te rasporim kao ribu!”
Koenina glava poleti gore, oči se uplašeno prikovaše za sječivo oštro poput britve, a tad se nakloni i
gotovo istrči iz šatora.
Atrus zakorači prema njemu. „Oče?”
Ali Gehn nije slušao. Natmureno je zurio u pokrov na otvoru šatora, kroz koji je Koena izišao, a
onda kiselo iskrivi usta. Dobaci pogled Atrusu, kao da gleda knjigu ili neki drugi predmet na koji je bio
zaboravio, a onda vrati nož u korice, okrene se i vrati se do svog radnog stola.
Uzevši lulu, on povuče dim pa se zavali unatrag na stolcu, oslonivši glavu na naslon i sklopivši oči.
„Oče?“ Ali Gehn bijaše gluh na njegove riječi. Napućivši usne, on ispuhne dugi tračak dima u zrak.
Sat vremena. Korfah V’ja – ceremonija okrunjenja boga – bijaše za sat vremena.

K oena je okupio otočane, svih dvije stotine njih, i natjerao ih neka kleče, pognutih glava, na padini
ispred kolibe za sastanke. Na vrhovima pet visokih štapova, zabodenih u zemlju između ljudi i kolibe,
plamtjele su zublje, a njihov se plamen povijao na vjetru.
U tom su nestvarnim svjetlu plesale duboke sjene, poput zlih duhova koji u toj okupljenoj masi traže
jednu određenu dušu koju će mučiti.
Ljudi bijahu tihi, većinom, drhtureći skutreni pod masom tamnih i prijetećih oblaka, a ipak svaki je
huk ili grmež nebeskog zbora izazivao u odgovor ječanje tih prestrašenih duša.
Na prethodno dogovoren znak, Koena se okrene i podigne ruke, pozivajući boga neka siđe. Istog
trena iz tame između drvenih stupova iskorači Gehn, veličanstven u dugom plaštu koji se vukao za njim,
izrađenom od zlatnoga konca i obrubljenim crnom svilom, a bijela mu kosa bijaše uokvirena neobičnom
peterokutnom aureolom od zlata koja je bljeskala u treperavom svjetlu zublji.
„Ljudi Tridesetsedmog Doba,“ zapovjednički će on, glasom koji je grmio i odzvanjao iznad zvukova
oluje,“ prostrite se pred svojim novim Gospodarem, Velikim Gosparem Atrusom.”
Nevoljko, Atrus siđe niza stube, zastavši pokraj oca. Na sebi je imao plašt i aureolu nalik Gehnovim,
samo što njegovi bijahu briljantno crveni, a materijal je prozirno svjetlucao, kao da je napravljen od
milijun sićušnih rubina.
U istinskom zapanjenom divljenju, ljudi pritisnuše čela o tlo, mrmljajući riječi koje im je bogoslov
bio pripremio.
„Gospar Atrus je naš Gospodar. On nas blagoslivlja svojom nazočnošću.”
Gehn se ozari, a zatim pozove dvojicu ljudi koji su još uvijek bili unutra u hramu. „Pomoćnici!
Dođite!”
Polako, uz veliku ceremoniju, dvojica pomoćnika – unovačena iz redova ribara – iziđu iz
unutrašnjosti hrama, noseći između sebe na baršunastom jastuku zadivljujuć privjesak od plemenitih
metala i krvavocrvenih dragulja i profinjenog porculana.
Zakoračivši naprijed, Koena stane pred njih, prešavši rukama preko privjeska u blagoslovu koji mu
je bio pokazao Gehn. Tad, zakoračivši unatrag, on pogleda Atrusa koji se bio okrenuo prema njemu.
„A sad,“ reče Gehn, glasom koji je odjekivao preko crnog i isušenog jezera, „gledajte Velikog
Gospara Atrusa!”
Kad je Koena podigao privjesak i objesio ga Atrusu oko vrata, pazeći da ne sruši aureolu, Gehn
pokaže prema nebu.
Začuje se prasak grmljavine, praćen bljeskom munje. Na djelić trenutka Atrus vidje kako se
Gehnovim licem razliježe iznenađenje i shvati da je u pitanju puka slučajnost. Već u slijedećem trenutku
Gehnovo se lice promijenilo, nadimajući se ponosom, a oči su mu plamtjele užarenom inteligencijom.
„Gledajte kišu!”
Tad se, kao da im je zaista zapovjedio, nebesa otvoriše takvim pljuskom da se činilo da svaka kap
odskače od tla, u trenutku ih promočivši do kože.
Tlo je podrhtavalo poput napetog bubnja.
Atrus je zurio, zapanjen. Na padini pred njim, dvjesto je lica gledalo u nebo sa zadivljenim
strahopoštovanjem, dok je dragocjena vlaga padala na njih poput stvarne težine.
Koena pogleda svog Gospodara, kao da ga želi pitati bi li trebao nastaviti ili ne, ali činilo se da
pljusak nije nimalo smeo Gehna. Gotovo kao da je to bio planirao.
„Djevica... gdje je djevica?”
Koena se okrene, pokaže prema djevojci Salar, koja je grčevito stezala vijenac od cvijeća, nalik
onome kojega su bili dali Gehnu prilikom prvog zajedničkog posjeta. Ali Salar se nije mogla pomaknuti.
Bila je prestravljena. Zurila je u nebo, a oči joj bijahu kao dvije sićušne, zatečene perle.
Vidjevši u kakvom je stanju, Gehn zakorači dolje i zgrabi je za ruku pa je počne vući preko blatnjave
padine prema šištećim zubljama i hramu iza njih.
Zaprepašten očevim ponašanjem prema djevojci, Atrus krene naprijed. „Oče! Pusti je!”
Prišavši bliže, Gehn ga osine pogledom čija je sama žestina bila dovoljna da natjera Atrusa da obori
glavu.
 Gehn baci djevojku Atrusu pred noge. „Cvjetni vijenac!“ zareži on. „Daj vijenac Gosparu Atrusu!”
Atrus se želio sagnuti i pomoći joj da ustane, ali očev je pogled bio prikovan za njega, izazivajući ga
neka se samo usudi to učiniti.
A kiša je i dalje nemilosrdno tukla.
Salar se polako podigla na koljena. Vijenac, koji je još uvijek mlitavo držala u jednoj ruci, sad
bijaše uništen – blatnjav i strgan na nekoliko mjesta. Ona pogleda gore u njega, prestrašena i na rubu suza.
„Gosparu Atruse...“ počne ona, a glas joj bijaše gotovo nečujan pod bukom oluje.
„Glasnije, djevojko!“ zaurla Gehn. „Da te čujemo!”
„Gosparu Atruse...“ počne ona opet, trudeći se da joj glas ne drhti.
Bljesne munja, praćena glasnom grmljavinom. Djevojka vrisne i ispusti cvjetni vijenac.
„Kerath nam pomogao!“ reče Gehn nestrpljivo pa je grubo odgurne čizmom u stranu, sagne se i
podigne vijenac. Na trenutak ga je promatrao, a onda ga s gađenjem odbaci.
Gehn se okrene, gledajući Koenu. „Otpusti ih,“ reče „Ceremonija je završena.”
Ali Koena nije slušao. Koena je zurio u jezero, gledajući kako dragocjena voda otječe u pukotine.
Kiša je padala i padala, ali od malo koristi. Morala bi padati tisuće godina da napuni to jezero, jer
jezero je istjecalo u more, koje je istjecalo u ocean... ocean koji je sad ležao stotinu metara ispod tog
stjenovitog grebena koji je nekoć bio njegovom obalom.
Koena se okrene prema Gehnu. „Gospodaru, morate nas spasiti! Molim vas, Gospodaru, preklinjem
vas!”
Ali Gehn, koji je vidio isto što i Koena, jednostavno se okrene na drugu stranu. Odbacivši krunu, on
otkopča plašt i pusti ga neka padne, a onda uđe u šator, da bi se već trenutak kasnije vratio s naprtnjačom,
u koji brzo gurne svoju lulu.
„Dođi,“ reče, pozivajući Atrusa. „Ceremonija je gotova.”
Atrus je zurio još trenutak, a onda odbaci privjesak i potrči za Gehnom. Kad ga je stigao, zgrabi ga
za nadlakticu i okrene ga licem prema sebi, vičući mu u lice da bi nadjačao zvukove oluje.
„Moramo se vratiti i promijeniti stvari! Sad, prije nego što bude prekasno!”
„Prekasno? Već je prekasno! Pogledaj! Rekao sam ti da je nestabilno!”
„Ne!“ zaurla Atrus, očajan. „Možeš ti to promijeniti. Možeš izbrisati promjene koje si upisao i
vratiti stvari na normalu. Možeš. Rekao si mi da možeš! Na koncu konca, ti si bog, zar ne?”
Činilo se da je ova zadnja rečenica pogodila u pravo mjesto. Gehn gotovo neprimjetno kimne, a onda
se progura pokraj svog sina i požuri preko mosta, penjući se preko blatnjave padine prema špilji,
ostavivši Atrusa neka trči za njim.
 15

Gehn je sad već punih sat vremena sjedio za svojim stolom u potpunoj tišini, gluh na Atrusove
molbe, tupo zureći pred sebe i pušeći svoju lulu.
„Moraš nešto učiniti!“ reče Atrus, počevši se opet zalagati. „Moraš! Oni tamo umiru!”
Ništa. Čak ni trzaj obrve.
Atrus iskrivi lice, pokušavajući ne zamišljati njihove patnje tamo u Tridesetsedmom Dobu,
pokušavajući ne misliti na staricu i djevojku, ali bijaše to nemoguće.
Zurio je u Gehna. Ovo je bio prvi put da vidi tu stranu svog oca; ovu neodlučnost. Ovu jezivu
ravnodušnost.
„Zar im nećeš pomoći, oče? Zar nećeš?”
Ništa.
Nešto u njemu pukne. Prišavši stolu, Atrus se nagne preko njega, namjeravajući uzeti knjigu.
„Ako ti nećeš, pusti mene...”
Gehnova ga šaka stisne poput kliješta. On pogleda gore u Atrusovo lice, pogleda tvrdog poput
kamena. „Tebe?”
Bijaše to prva stvar koju je Gehn rekao nakon toliko vremena.
Atrus izvuče ruku iz njegova stiska. „Oni umiru,“ reče, činilo mu se, po tisućiti put. „Moramo im
pomoći... Mogli bismo napraviti promjene.”
Gehn se nasmije praznim smijehom. „Promjene?”
„Da popravimo stvari.”
Gehnove su se oči nakratko srele s njegovima, a onda skrenule pogled.
Atrus je u mislima opet vidio cijelu stvar – vodu koja lijeva s ruba velike kamene ploče dok se ona
podiže i podiže na jastuku od užarene crvene lave.
„Znači to je to, zar ne?“ reče on, bijesno gledajući oca. „Ne možeš to popraviti?”
Gehn se uspravi, pogleda Atrusa, a u očima mu bljesne nešto od one stare arogancije. „Jesam li to
rekao?”
Još je nekoliko trenutaka sijevao pogledom na svog sina, a onda otvori knjigu Tridesetsedmog Doba,
zamoči pero u tintarnicu i počne križati zadnjih nekoliko rečenica, upotrijebivši d’nijski simbol za
negaciju.
„Eto,“ reče on, pružajući knjigu Atrusu. „Popravio sam.”
Atrus je buljio u nju, ošamućen.
Gehn kimne prema knjizi. „Pa? Želiš osobno provjeriti?“ Gotovo se bojao upitati. „Smijem li?”
„To je ono što si želio, ne?”
Atrus kimne.
„Onda idi. Ali pokušaj se ne zadržati predugo. Dovoljno sam već vremena protratio na te
nezahvalnike!”
 Zrak u špilji mirisao je na plijesan, ali ništa više nego tijekom ranijih posjeta ovome Dobu. Važno je
bilo samo to da se više ne osjeća zadah sumpora. Sama normalnost špilje podigne mu raspoloženje.
Eto, začuje glas svog oca u mislima, popravio sam.
Pa, sad će znati.
Atrus se uspne van iz špilje pa zastane na stijeni koje je gledala na dolinu, udišući čist, sladak zrak.
Istina!
Gehn je zaista popravio stvari! U jezeru je bilo vode, na padinama je rasla gusta trava. Čuo se pjev
ptica i zvuk vjetra kako šušti kroz krošnje obližnjeg drveća. Dolje ispod njega selo se doimalo mirnim, a
otočani su se bavili uobičajenim poslovima.
On se nasmije, skoči dolje, žureći prema selu, želeći upitati Salar što se točno zbilo dok ga nije bilo
i kakve je promjene vidjela ... ali obišavši stijenu on stane kao ukopan, uznemiren prizorom koji se
pružao pred njim.
On potrči do grebena, uspne se, dišući plitko dok je gledao prema luci. Brodići bijahu tamo, usidreni
u polukrug, kao i prije, a eno i mosta... ali iza?
On uvuče zrak, a njegova teorija već u slijedećem trenutku dobije potvrdu. Kolibe za sastanke više
nije bilo, kao ni šatora. Na njihovu je mjestu stajala skupina kolibica, nalik onima s druge strane mosta.
Začuvši neki zvuk iza leđa, on se okrene i nađe se licem u lice s Koenom, iznenađen što čovjek na
sebi ima običnu otočku odjeću.
„Koena?”
Čovjek se ukoči čuvši svoje ime, a ruke su mu čvrsto stezale debelu drvenu toljagu. Na licu mu se
vidio strah.
„Što je?“ upita Atrus iznenađeno.
„Usshua umma immuni?“ upita Koena, a njegovo neprijateljstvo bijaše očito.
Atrus trepne. Kojim to jezikom on govori? Tad, shvativši da je u opasnosti, on podigne ruke,
pokazujući da ga nema namjeru povrijediti. „To sam ja, Koena, Atrus. Zar me ne prepoznaješ?”
„Usshua illila umawa?“ Prestrašeni je domorodac zahtijevao odgovor, mašući toljagom.
Atrus zatrese glavom, kao da želi razbistriti misli. Što nije u redu? Zašto je sve tako drugačije?
Instinktivno, on se okrene natrag prema špilji, a onda stane, shvativši da tamo neće biti Vezne Knjige. On
tjeskobno opipa džep pa se opusti. Njegova je rezervna Vezna Knjiga bila tu.
Koena ga je još uvijek promatrao, suženih očiju. Ali, naravno, nije to bio Koena, barem ne Koena
kojega je Atrus poznavao – jer njegov otac nikad nije bio ovdje i nije ga učinio svojim bogoslovom. Ne,
pomisli Atrus, a nisam ovdje bio ni ja. Jer ovo nije bilo Tridesetsedmo Doba – ili barem ne ono isto
Doba koje je stvorio njegov otac i u kojem je Atrus neko vrijeme živio; ovo bijaše posve drugačiji svijet,
sličan – toliko sličan da bijaše zastrašujuće poznat – a ipak nešto posve drugo.
Glava mu je plivala, kao da mu je čvrsto tlo izmaklo ispod nogu. Ja sam u posve drugom svemiru, u
drugom Dobu, u jednom koje je moj otac prizvao u postojanje.
Ne, reče si, razmislivši; to je krivo. Otac nije stvorio ovaj svijet – on je cijelo vrijeme bio ovdje,
samo čekajući da se mi povežemo s njim.
Doba u kojem je on poznavao sve, a njega nitko. On kimne, shvaćajući što se dogodilo. Očeva
brisanja zapisa u knjizi odvela su ih dolje niz središnje deblo velikog stabla mogućnosti i niz posve drugu
granu.
Atrus baci još jedan posljednji pogled na Doba, a onda se okrene, znajući da je ovdje neželjen, i
pobjegne prema špilji gdje nakon njegova odlaska Vezna Knjiga nikad neće biti pronađena.

Dok Atrusa nije bilo Gehn je zapalio vatru i utonuo u naslonjač ispred kamina. Tamo ga je našao
Atrus, zavaljenog unatrag, a lula je ležala na podu pokraj njega, dok mu usta bijahu otvorena.
Gehn nije spavao, ili ako jest onda je to bio bijedan san, jer očni su mu kapci podrhtavali, a s
vremena na vrijeme bi nešto promrmljao i tiho zaječao.
Gledajući ga, Atrus se osjeti bijesnim i izdanim. Gehn je rekao da će popraviti stvari, a nije to
učinio. Onaj drugi svijet, pravo Tridesetsedmo Doba, bijaše uništen – ili je uništena bila njegova veza s
njim. A za sve je to bio kriv Gehn, zato što nije shvaćao što čini. Atrus stane iznad oca, osjećajući dubok
prezir prema njemu.
„Probudi se!“ vikne on, nagnuvši se nad Gehna i drmajući ga. „Moram razgovarati s tobom!”
Na trenutak pomisli da ga nije uspio probuditi, ali kad je krenuo opet ga prodrmati, Gehn podigne
ruku i odgurne ga.
„Ostavi me na miru!“ progunđa on. „Idi... idi u svoju sobu, dečko, i pusti me na miru!”
„Ne!“ reče Atrus prkosno. „Neću! Ne dok ovo ne riješimo.“ Gehn s mukom otvori lijevo oko. Jedan
se kraj njegovih usana izvije u nešto nalik režećem cereku. „Riješimo?”
„Moramo razgovarati,“ reče Atrus, čvrsto odlučan u namjeri da ovaj put ne dopusti ocu da ga ponizi
ili ubije u pojam.
„Razgovarati?“ Gehnov polagani smijeh sad je već imao prizvuk ruganja. „O čemu bismo nas
dvojica uopće mogli razgovarati?“ „Želim razgovarati o Umijeću. O tome što je ono zapravo. O tome što
zaista jest.”
Gehn ga je promatrao s omalovažavanjem, a onda se pridigne i posegne rukom za svojom lulom.
„Idi i naspavaj se, dječače, i prestani govoriti takve gluposti. Što ti znaš o Umijeću?”
„Dovoljno da bih znao da si u krivu, oče. Dovoljno da znam da su tvoja Doba nestabilna zato što
zapravo uopće ne razumiješ što radiš!”
To da su sva Gehnova Doba nestabilna bijaše samo Atrusovo nagađanje, ali činilo se da je s tom
primjedbom pogodio u bolnu točku, jer Gehn se nagne naprijed, lica sivog poput pepela.
„Imaš krivo!“ prosikće Gehn. „Ti si samo dječak. Što ti znaš?“ „Znam da ne razumiješ Cjelinu!”
Gehn se nasmije. „A ti misliš da znaš sve odgovore, ha, dečko?“ Atrus se nagne preko stola, odlučan
u namjeri da nadmudri oca. „Neke od njih, da. Ali to nisu oni koje ti želiš čuti. Ti ćeš radije nastaviti kao
i prije, slijepo tumarati kroz Doba, kopirati ovu rečenicu iz jedne knjige i onu iz druge, kao da ćeš
slučajno naići na pravu.“ Gehnove su ruke polako pojačale stisak na rukohvatu; sad se pridizao, a njegov
je bijes eksplodirao. Kad je Atrus ustuknuo, Gehn mu zaurla u lice, pljujući gnjevno: „Kako se usuđuješ
kritizirati mene! Mene koji sam te naučio svemu što znaš! Kako se usuđuješ čak i samo pomisliti da znaš
sve odgovore!”
On udari Atrusa prstom u prsa. „Koliko dugo radiš ovo, dječače, ha? Tri godine? Tri i pol? A kako
dugo ja proučavam Umijeće? Trideset godina! Od svoje četvrte godine!”
Gehn ispusti zvuk gađenja. „Zato što si uspio napraviti jedno pišljivo Doba misliš da znaš sve, ali ne
znaš, dječače! Ne znaš ni početak. Evo...”
 Gehn se okrene i priđe radnom stolu. Na Atrusov užas on podigne knjigu Atrusovog Doba i otvori je.
Trenutak-dva čitao je u tišini. „Ova rečenica... gledaj kako je nepotrebno kićena... tako pišu početnici,
dečko moj. Nedostaje joj snage. Nema ekonomičnost izražavanja.“ Posegnuvši preko stola, on dohvati
pero i umoči ga u tintu.
Atrus je gledao, užasnut, znajući što će uslijediti, a ipak ne mogavši vjerovati da će otac zaista
prčkati po njegovom Dobu.
Ali činilo se da ga Gehn više ni ne primjećuje. Sjedeći za stolom, on privuče knjigu i počne brisati
simbole, koristeći d’nijsku negaciju, pojednostavljujući rečenice koje je Atrus tako dugo usavršavao –
rečenice za koje je Atrus iz čitanja drevnih knjiga znao da su savršen način opisivanja stvari koje je želio
u svom svijetu.
„Molim te...“ preklinjao je Atrus. „Postoji razlog za sve te riječi. One moraju biti tamo!”
„U kojoj si to knjizi našao?“ upita Gehn, brišući još jednu od njegovih fraza. „Ovu glupost o plavim
cvjetovima?”
„Nije to bilo u knjizi...”
„Smiješno!“ reče Gehn, jedva skrivajući svoj prezir. „Frivolne gluposti, eto što je to! Ovdje je
previše riječi, to je sve! Daleko previše nepotrebnih pojedinosti!”
Bez ijedne daljnje riječi, Gehn nastavi brisati dio o cvijeću. „Ne!“ zavapi Atrus, zakoračivši prema
stolu.
Gehn ga ošine pogledom. „Budi tiho, dječače i pusti me da se usredotočim!”
Atrus spusti glavu i zaječi, ali činilo se da Gehn ne primjećuje bol svoga sina. On okrene stranicu i
tiho se nasmije, kao da je našao nešto toliko glupavo i budalasto da bijaše vrijedno samo prezira.
„A ovo...“ reče on, opet umačući pero u tintarnicu pa nastavivši brisati jedan pažljivo napisan
simbol za drugim. „Ne valja, dečko. Ovaj je opis... suvišan!”
„Molim te...“ reče Atrus, zakoračivši prema njemu. „Ostavi kako jest. Molim te, oče. Preklinjem
te...”
Ali Gehn bijaše nezaustavljiv. „O, ne, ni ovo neće ići. To mora van. Hoću reći...”
Gehn iznenada podigne pogled, a smijeh mu izblijedi s lica. „Razumiješ li me sad malo jasnije?”
Atrus proguta slinu. „Oče?”
Gehnov pogled sad bijaše hladan, hladniji no ikad prije. „Moraš shvatiti jedno, Atruse, a to je da si
ti taj koji ne razumije. Bar ne još. I da nemaš odgovore. D’nijske tajne ne možeš naučiti preko noći. To
jednostavno nije moguće.”
Atrus je utihnuo pod očevim kamenim pogledom.
Gehn uzdahne pa opet progovori. „Krivo sam te prosudio, Atruse, zar ne? U tebi ima nešto od tvoje
bake... nešto svojeglavo... nešto što se voli petljati u sve.”
Atrus zausti nešto reći, ali Gehn podigne ruku. „Pusti me da završim!”
Atrus teško proguta, a onda reče ono što je cijelo vrijeme zapravo bio namjeravao reći, ne mareći
hoće li to razljutiti Gehna ili neće – morao je reći, osjećajući da će eksplodirati ako to ne učini. „Rekao
si da si popravio Tridesetsedmo Doba.”
Gehn se nasmije. „I jesam.”
Atrus odmahne glavom.
Gehn ga mirno pogleda u oči. „Da...?”
„Hoću reći – nije isto. Oh, jezero je isto, kao i selo, čak i izgled ljudi. Ali nije isto. Nisu me
prepoznali.”
Gehn odmahne glavom. „Popravio sam.”
 „Ali moji prijatelji... Salar, Koena...”
Gehn se zagleda u korice knjige, a onda je podigne i okrene se prema vatri.
Atrus zakorači prema njemu. „Pusti mene da to popravim. Pusti me da im pomognem.”
Gehn ga prezirno odmjeri, a zatim zakorači još bliže treperavom plamenu vatre.
„Oče?”
Tržne se mišić ispod Gehnovog lijevog oka. „Knjiga je falična.“ „Ne!“ Atrus krene kao da će ga
zaustaviti, iščupati mu knjigu iz stiska ako bude trebalo, ali između njih dvojice stajao je stol. Uz nehajan
pokret ruke, Gehn baci knjigu u vatru i ostane stajati pokraj kamina, promatrajući kako se njezine stranice
polako uvijaju na rubovima, postajući crne, dok su simboli izgarali jedan za drugim, postajući polako
pepeo i ništavilo.
Atrus je stajao, gledajući užasnut. Ali bilo je već prekasno. Most između Doba bio je srušen.

U plavom svjetlu lampaša svaki se predmet u sobi doimao prevučen tankim slojem leda – svaka
stolica i ormar, masivni drveni krevet, radni stol, sve. Kao kontrast, sjene u sobi bijahu crne, ali ne bilo
kakve crne, nego intenzivno crne boje – prazno crne boje nepostojanja.
Na letimičan pogled moglo mi se promatraču učiniti da tamo ništa nije stvarno, da je svaki predmet
zarobljen unutar tog hladnog, bezosjećajnog sjaja samo projekcija nekog mračnog, zlobnog božanstva,
koje bi u hiru trenutka moglo istrgnuti stranice iz knjige u kojoj sve to bijaše zapisano i s božjom
indiferentnošću sve to prognati u sjene.
Sve osim momka koji je sjedio na stolcu u sredini svega toga i u čijim se svijetlim, tužnim očima
odražavalo svjetlo.
Atrus se polako vrati u sebe i ogleda se po sobi. Proteklih mu je nekoliko sati bilo praznina; gdje je
bio i što je radio bijaše mu potpunom tajnom. Znao je samo to da sad opet sjedi u svojoj sobi, da je
svjetiljka upaljena, a dnevnik otvoren na stolu pokraj njega. On spusti pogled, čitajući što je napisao na
lijevoj stranici.
Moj je otac lud.
Sjećajući se, on zadrhti, ne mogavši vjerovati da je otac učinio to što je učinio. A ipak, to se sjećanje
urezalo u bjelinu njegova uma. Sklopivši oči, mogao je jasno vidjeti stranice koje se uvijaju i crne, svaka
od njih podignuta plamenom, kao da je vatra čitala svaku riječ prije no što bi je progutala.
Osim ako to sjećanje nije lažno. Osim ako i ja nisam samo jedna od očevih ‘kreacija’...
Ali znao je, bez imalo dvojbe, da nije tako. Iskustvo s Tridesetsedmim Dobom uvjerilo ga je u to.
Gehn nije bog. Ne. On je jednostavno čovjek – slab i budalast čovjek, neodgovoran i tašt. Da, a unatoč
svem tom hvalisanju i pričama o tome kako će opet D’ni učiniti velikim, zaboravio je upravo ono što je
D’ni činilo izuzetnim. Razlog zašto je ta njihova carevina tako dugo trajala. Nije to bilo zbog njihove
moći, niti zbog činjenice da su nekoć vladali milijunima svjetova – razlog tomu bilo je to što su znali
svoje granice i bili nevjerojatno ponizni.
Gehn je tvrdio da on, Atrus, ne zna ništa, ali nije tako. Čitao je on povijest D’nija i na tim je
stranicama vidio dugotrajne borbe starih D’nijaca da potisnu temeljniju stranu svoje prirode, da u svoj
narod usade vrline strpljenja, službe i poniznosti. Da, a tijekom najvećeg dijela tih šezdeset tisuća godina
u tome su i uspijevali. Sve do Veovisa.
I kamo da sad krene?
 Kakve su mu mogućnosti? Bi li se trebao pokušati vratiti natrag k Anni u raspuklinu? Ili bi možda
trebao pokušati pronaći sklonište u gradu?
Štogod da odluči, morao je još jednom vidjeti Gehna i oprostiti se s njim. I reći mu u lice zašto
odlazi.
Pomisao na to ga uznemiri. Prilično je narastao te protekle godine i gotovo da je bio fizički jednak
ocu, ali Gehn ga je još uvijek plašio.
Svejedno, znao je da to mora učiniti. Ne može jednostavno pobjeći podvijenog repa. Jer da to učini,
cijelog bi života bio u sjeni svog oca.
On iziđe, uspinjući se razinama te mračne, vijugave kuće, sve dok nije stajao u knjižnici, u podnožju
stuba koje su vodile u očevu radnu sobu. Gore, na odmorištu, još uvijek je gorjela svjetiljka, a vrata još
uvijek bijahu otvorena onako kako ih je bio ostavio.
On se uspne, pripremivši se za očev gnjev i taj podrugljivi smijeh koji ga je tjerao da se opet osjeća
kao dijete.
Ali više nije bio dijete. Prerastao je dječaštvo. A sad mora natjerati Gehna da to prizna – barem
jednom prije nego što ode iz njegove kuće.
On zastane na vratima, iznenađen što je soba tako prigušeno osvijetljena. Vatra se ugasila, a
svjetiljka na stolu izblijedjela do najsitnijeg svjetlucanja. Gehnu ni traga.
On se okrene, skine svjetiljku na odmorištu s kukice i zakorači unutra. Posvuda su ležale knjige, kao
razbacane u bijesu. A stol...
Atrus požuri, spustivši svjetiljku na pod pokraj vrata, a onda stane tražiti među knjigama na stolu –
ali ni traga njegovoj knjizi.
Gehn je ležao na podu tik iza stola, ispružen ispred ugasle vatre.
Na trenutak, Atrus pomisli da mu je otac mrtav, toliko je nepomično ležao. A onda primijeti lagani
pokret Genove desne ruke i shvati da ne gleda smrt nego njezinu lažnu kopiju – ošamućenost izazvanu
prevelikim uživanjem lule.
Lula je ležala na jednoj strani, a vatrena je špekula blijedo sjala u njezinoj unutrašnjosti. Atrus čučne
i podigne je, omiriše usnik pa naškubi nos u gađenju.
Baš se spremao otići, okrenuti se i izići, kad tik iza očeve ispružene ruke primijeti knjižicu tamnih
kožnatih korica u koju je otac stalno bio pogledavao.
Trenutak-dva je oklijevao, osjećajući da bi to bilo strašno krivo, ali gonjen željom da sazna što je u
njoj, on zgrabi knjižicu i pomakne se natrag pod svjetlo.
Duboko udahnuvši, on je otvori i pogleda prvu stranu, čitajući napisano:
Knjiga Atrusova...
On se namršti. To mora biti krivo. To je sigurno značilo... A onda shvati. Nije se odnosilo na njega.
Rukopis nije bio njegov, niti je bio Gehnov. Ne, bijaše to knjiga njegovog djeda. Ne knjiga Atrusa, sina
Gehnovog, nego Atrusa – oca Gehnovog.
On nastavi čitati, a onda zastane – i u tom se trenutku prekine i zadnji končić koji ga je vezao za oca.
Polako, on sjedne u Gehnov naslonjač, kimajući, a iz grla mu se otme gorak smijeh.
A on se cijelo vrijeme divio ocu, gotovo ga uzdižući na pijedestal, zbog njegove hrabrosti, zbog
njegova strpljenja u pronalaženju puta kroz tamu tunela koji je vodio u D’ni. A cijelo to vrijeme put je bio
jasno označen, ovdje u djedovoj knjižici. Nije Gehn bio taj koji je poduzimao rizike, nego Gehnov otac.
Atrus zatvori knjižicu i gurne je od sebe, a onda se okrene i zagleda u sjenovito obličje ispruženo
ispred vatre na podu.
„Zašto nisi ono što sam želio da budeš?“ upita on tiho, bolan pod velikom težinom razbijenih iluzija
koju je u tom trenutku osjećao. „Zašto moraš biti tako... tako malen čovjek?”
Gehn zastenje i malo se pomakne, ali nije se probudio.
Atrus se zavali unatrag, a iz pluća mu se vine dug, drhtav uzdah. Još je jedan trenutak zurio u
Gehnovo nepomično obličje, a onda, pogleda privučenog svjetlom, opet posegne za knjižicom.
16

Gehn se probudio s nabijajućom glavoboljom i toliko bolova da se nakratko zapitao nije li se možda bio
onesvijestio i pao. Ne bi mu to bilo prvi put. A ipak, sad si je prvi put otkad je Atrus na K’veeru dopustio
takvo nešto. On prokune samoga sebe što nije zaključao vrata prije nego što je popustio napasti i zapalio i
drugu lulu.

On ustane, tiho stenjući. Boljelo je, da, ali ništa nije bilo slomljeno.

„Nema štete,“ reče on, polako hodajući prema vratima. Oslonivši se o zid na odmorištu, on pogleda dolje
niza stube, škiljeći, jer zjenice mu bijahu napete i bolne.

„Atruse? Atruse, gdje si?”

Ali knjižnica je bila prazna. On siđe dolje, prijeđe praznu prostoriju, osjećajući nejasnu tjeskobu.

Nešto se dogodilo. Nešto...

On zastane, sjećajući se. Dječak. Svađao se s dječakom.

Prešavši otvoreni prostor između knjižnice i gornje prostorije, on širom otvori vrata i požuri preko
neosvijetljene sobe, sve dok nije stajao na zasjenjenom otvoru na drugoj strani.

„Atruse?“ Pričeka trenutak, pa opet zazove. „A-tru-se?”

Ništa. Velika kuća bijaše prazna.

Osim ako dječak ne spava...

On požuri dolje i uleti u Atrusovu sobu bez kucanja.

„Atruse?”

Postelja bijaše prazna. On se okrene, gledajući prema velikoj izrezbarenoj garderobi u kutu, a onda joj
priđe i otvori je. Ne. Atrus nije bio tamo – a nije bilo ni njegovih stvari.

Ta misao natjera ga da trepne.

On požuri natrag u svoju radnu sobu i počne pretraživati među razbacanim stvarima na radnom stolu, ali
knjižice nije bilo. Posegnuvši dolje, on izvuče drugu ladicu i izvadi metalnu kutiju koju je tamo držao i
stavi je na stol. Izdvojivši ključić iz snopa na lančiću oko vrata, on otključa kutiju.

Iz nje izvuče jednu stranicu, presavije je napola i spremi je u džep. Ostavivši kutiju gdje je bila, on stane
na prag i poviče dolje niz neosvijetljene stube.

„Rijuse! Rijuse! Gdje si, čovječe?”

Ne čekavši nijemoga slugu, Gehn požuri dolje kroz kuću. Na zadnjem zaokretu stuba on uspori pa stane, a
njegove sumnje bijahu potvrđene. Pristanište bijaše prazno, a čamca nije bilo.

Gehn klone uza kameni zid, pustivši da mu glava padne naprijed. „Prokleti dječak! Prokleta njegova
nezahvalnost!”

Gehn podigne glavu, a nabijajuća bol u sljepoočnicama na trenutak mu zamagli pogled. Kad mu se malo
razbistrilo, on ugleda Rijusa na stubama tik iznad sebe.

„Dječak je otišao,“ reče mu Gehn. „Uzeo je čamac. Moramo za njim.”

Krupni je sluga na trenutak oklijevao, upijajući gospodareve riječi, a potom siđe niza stube i uputi se
prema udaljenoj strani špilje, prošavši pokraj Gehna.

Tamo je, u sjeni, stajalo nekoliko naslaganih kutija. Odmaknuvši ih, Rijus otkrije stara neobojena vrata.
On se ogleda oko sebe, pa zakorači dolje i skine staru kuku sa zida. Zabivši vrh kuke pod donji rub vrata,
on upre svom snagom. Vrata padoše.

Gehn je još neko vrijeme stajao, a onda priđe.

Unutra, u pljesnivoj tami, Rijus je skidao stari platneni pokrov s nečega.

Gehn trepne, a onda shvati o čemu je riječ. Bijaše to čamac. Staro d’nijsko plovilo.

Kako si znao? upita se, gledajući nijemoga slugu.

Ne obazirući se na probadajuću bol u glavi, Gehn zakorači unutra i krene pomoći Rijusu, izvlačeći stari
čamac do mola.

Bijaše to neobično dugačko i elegantno plovilo, više kanu nego splav, a on shvati da je napravljeno od
trajnog ali laganog kamena.

Gehn odmahne glavom, čudeći se što nikad nije ni pomislio da bi se ovdje moglo nalaziti nešto takvo. To
ga natjera da se zapita što sve još nije znao o kući u kojoj je živio.

On pogleda Rijusa, promatrajući ga kako prikapča konopce i vuče pradavni čamac u vodu.

Atrus podigne svjetiljku, proučavajući stranicu još jedan trenutak, a onda zaklopi knjižicu i gurne je u
džep tunike.
Lijevo. Mora skrenuti lijevo na slijedećem račvanju. Od tamo je uski tunel vodio kroz malu špilju oblika
dijamanta, s niskim kamenim izbojem s desne strane i na čijem je udaljenom kraju bio niz kamenova koji
su vodili prema stubištu.

On nastavi dalje, s podignutom svjetiljkom, slijedeći blago vijugav tunel, svjestan zvuka vlastitih koraka
u zatvorenom prostoru.

Koliko je puta zastao i oslušnuo, misleći da ga netko slijedi? I koliko puta nije čuo ništa osim tišine
stijena koje su ga okruživale?

Ispred njega tunel se sad širio, a onda se razlio u neku vrst udubine u stijenama. Tamo se račvao na dva
dijela. To se barem slagalo s dijagramom u knjižici. Atrus krene lijevim odvojkom, hodajući brzo, a srce
mu je opet nabijalo.

Ako to bude špilja oblika dijamanta, tamo će se malo odmoriti i doći do daha.

A ako ne bude?

Već se dvaput morao vraćati natrag putem kojim je i došao, ali ovaj bi put to značilo dug povratak kroz
tunele, a tome se nije nimalo veselio.

Problem bijaše u tome što ovdje dolje čovjek ima vremena razmišljati. Da je mogao nastaviti hodati bez
razmišljanja, poput stroja, moglo bi to biti dobro, ali ovako si nije mogao pomoći a da si ne zamišlja
svakojake stvari.

A najgora od njih bijaše živa slika raspukline – napuštene i ugušene pijeskom.

Prošle su već gotovo četiri godine otkad ju je zadnji put vidio. Četiri godine otkad je zadnji put čuo Annin
glas.

Sad ju je čuo.

Što vidiš, Atruse?

Vidim stijene, bako. I tunele. I tamu. Kamogod pogledam, tama.

Ali njezin se glas nije vratio. Čuo se samo zvuk njegovih koraka, ispred njega i iza njega, ispunjavajući
tamu tamo gdje nije dopiralo svjetlo njegove svjetiljke.

Atrus opet pogleda u knjižicu, okrećući stranicu naprijed pa se vrativši natrag, a onda se namršti. Tad se
iznenađeno lecne, opipavši između stranica, našavši rub istrgnute stranice pa zastenje.

Ogleda se oko sebe, pokušavajući se sjetiti, pokušavajući iz sjećanja izvući put kojim je bio išao prije
toliko godina. Jesu li se tad spustili u špilju ili su se uspeli u nju?

Ako odabere krivi put, bit će izgubljen.

A ako odabere pravi?

Tad će se, sudeći po ostalim stranicama, naći pred istom vrsti izbora još pet ili šest puta prije negoli bude
siguran da je na pravome putu. Prije nego što stigne do sigurnosti slijedeće stranice.

On gorko proguta slinu, pitajući se kad je otac istrgnuo tu stranicu, a onda podigne pogled.

„Mislio si da ćeš uspjeti, je l’?”

Atrus se ukoči, a zatim se polako okrene prema svome ocu, odmah primijetivši da su mu čizme omotane
tkaninom.

„Mislio sam da je vrijeme da održim obećanje dano baki,”

„Tvoje obećanje?“ Gehn se nasmije smijehom bez imalo humora. „A što je s tvojim obećanjem meni?
Osim toga, mislim da imaš nešto što pripada meni i namjeravam to uzeti natrag.”

„Onda ćeš mi to morati oteti.”

„Shvaćam.“ Gehn se napola okrene, pozivajući Rijusa pokretom ruke; sluga iskorači iz tame iza njega.

Vidjevši nijemoga slugu, Atrus shvati na nema šanse. Da je tu bio samo njegov otac, možda bi ga mogao
svladati, ali ovako... Znao je sluginu snagu. Bio ga je vidio kako podiže teško kamenje – koje je on sam
jedva mogao i pomaknuti – i baca ga s puta.

Atrus se brzo pomakne. Izvukavši knjižicu iz džepa, on je baci visoko u zrak, a zatim se, odbacivši
svjetiljku, okrene i potrči, penjući se uz kameni zid poput majmuna, i nestane u tunelu.

Začuo je očev povik bijesa i frustracije i shvati da Gehn to nije očekivao. Otac je mislio da će se Atrus
predati tiho, kao uvijek prije. Ali prošlost bijaše prošlost. Sad je znao da više ne može ostati s ocem, pa
makar to značilo izgubiti se ovdje u utrobi zemlje.

Išao je brzo, desnom se rukom oslanjajući o zid tunela. Tad je tunel neočekivano završio, a on vikne i već
u slijedećem trenutku kotrljao se sve dok nije udario o kameni zid.

Na trenutak je ležao tamo, ošamućen, osluškujući očeve povike.

„Atruse! Atruse! Vrati se natrag, dečko!”

Atrus zastenje i sjedne. Jedan je trenutak trepćući buljio u tamu, pitajući se na koju je stranu sad okrenut,
a onda ugleda udaljen sjaj svjetiljke gore iznad i malo udesno, na vrhu tunela.

Mora nastaviti. Dalje u tamu.

Uspravivši se, on slijepo nastavi dalje, spuštajući se najbrže koliko se usudio, dalje od svjetla koje mu je
dolazilo sve bliže.

Čudno, ali sad mu je sinulo. Sad se sjetio gdje se nalazi. Sklopivši oči, mogao je jasno vidjeti put. Tik
ispred njega put se račvao na desno, pa gore, otvarajući se na široki kameni izboj, a iza toga bijaše
pukotina – uski ponor – premošćena uskim mostom od konopaca. Ako uspije stići do tamo, možda ima
izgleda. Možda bi ih mogao zaustaviti ili naći način kako uništiti most i spriječiti ih da ga slijede.

Osjećajući blagi povjetarac koji mu je dopirao s desne strane, Atrus stane i okrene se, pipajući objema
rukama sve dok nije našao ulaz. Kao što je i mislio, tunel se oštro uspinjao, prisilivši ga da se spusti na
sve četiri i pogne glavu. Gore se vidjelo blijedo svjetlo, a kad je izišao iz uskoga tunela on shvati da se
nalazi točno tamo gdje je i mislio da će biti.

Samo što je kameni izboj bio jarko osvijetljen i na jednoj je strani stajala svjetiljka, a ispred njega...

Atrus zaječi. Još jednom je otac predvidio njegove poteze. Još jednom je Gehn bio taj koji se zadnji
smije.

Mosta nije bilo, a četiri su metalna držača golo stršala iz kamena.

On priđe i stane, gledajući dolje u pukotinu. Bijaše preduboka, razdaljina koju bi trebao preskočiti
prevelika. Ili možda ne?

Atrus se okrene, čuvši zvukove koji su dopirali iz tunela iza njegovih leđa. Vidjelo se treperavo svjetlo
koje je svake sekunde postajalo sve jačim. Bit će mu za petama već za nekoliko trenutaka.

On se opet okrene prema pukotini i zagleda se u nju. Sad ili nikad. Zakoračivši unatrag, on duboko
udahne, zaleti se i baci se preko pukotine.

„Atruse!”

Prsima je udario o kameni rub, izbivši si sav zrak iz pluća. Baš kad je počeo kliziti dolje, desnom rukom
zgrabi jedan od metalnih držača.

Okrene se oko sebe, udarivši ramenom o stijenu, gotovo ga iščašivši, znajući da mu o tome ovisi život. A
ipak, osjećao je kako mu iz prstiju istječe snaga, osjećao kako njihov stisak popušta, kako mu se znojni
dlanovi skližu po metalu.

A onda se nad njim nadvije sjena. Začuje se gunđanje, a onda ga nešto zgrabi za nadlakticu i počne ga
polako vući gore.

Iznenađen snagom tog stiska Atrus okrene glavu, očekujući da će vidjeti Rijusa, ali sreo se s Gehnovim
pogledom i mračnim gnjevom u tim svijetlim očima.

„Aaah, dečko!“ reče on, a njegovi su se prsti bolno zabadali u Atrusovo meso dok ga je centimetar po
centimetar vukao prema sigurnosti. „Jesi li zaista mislio da možeš skočiti dalje nego ja?”
17

Još dugo nakon što je otac otišao, Atrus je ostao stajati, u šoku, buljeći u zasjenjena vrata.

Okrene se, gledajući preko tog golemog prostora s visokim stropom prema radnom stolu. Na njemu je
ležala knjiga Petog Doba.

Zamka, pomisli on. Još jedna vrata za koja se on nada da ću otvoriti i proći kroz njih. A kad to učinim...

Atrus opet u mislima začuje tresak vrata kad ih je otac zatvorio za njim.

On zakorači ispod velike arkade, a ružičasto je svjetlo svjetiljke iznad nje njegovom licu davalo lažan
zdrav izgled. Ispod njegovih stopala prostirale su se naizmjence crne i bijele pločice – krugovi na
kvadratima – prema svim kutovima te velike prostorije, dok je na sredini poda veliki mozaik prikazivao
Ri’Nerefa, najčuvenijeg od svih Meštrova u Cehu, ozbiljnoga lica, gotovo melankoličnog izraza dok je
gledao kroz sve te godine.

Kamen, nekoć ispoliran i prekrasan, bijaše prekriven sitnim pukotinama i izlizan.

Zatvor, pomisli Atrus, shvativši o čemu se radi.

Ovdje kamen nije bio lava-crne boje kakav je bio u ostalom dijelu kuće, nego mat metalno sive i ukrašen
zamršenim uzorcima, poput čipke, a veliki su stupovi držali masivnu arkadu krova. Isti taj kamen vidio je
u pradavnim građevinama u gradu i on shvati da je ovo vjerojatno najstariji dio kuće.

Koliko star? zapita se on. Deset? Dvadeset tisuća godina? Bilo je teško reći. D’nijci su gradili za
vječnost, ne znajući da su im dani odbrojani.

Napokon, u sjevernom kutu odaje, ispod masivne arkade, stajala su zaključana vrata koja su vodila u
njegov zatvor, a sa svake im je strane, poput stražara, stajao po jedan krvavocrveni stup.

Sjetivši se što je otac rekao o d’nijskoj ljubavi prema tajnim prolazima, prema vratima u čvrstim
zidovima i tunelima kroz stijene, on počne pretraživati.

Polako, strpljivo, išao je od arkade do arkade, pažljivo pretražujući svaku od golemih niša, prstima
prelazeći po svakom centimetru kamena, od poda do najviše visine koju je mogao dosegnuti.
Na to je potrošio gotovo puna dva sata i premda nije ništa našao, bilo je to vrijedno truda. Na podu jedne
od sjenovitijih niša, napola uglavljenog u nedovršen kamen, pronašao je rezač kamena. Bijaše to veliki
stari stroj, poput ogromnog čučećeg pauka, a izvor napajanja već odavna mu je bio ispražnjen – ali jedan
od noževa još uvijek je bio kao nov.

Isprva je Atrus pomislio da će ga morati tamo ostaviti, jer toliko je čvrsto bio uglavljen u pod, ali nakon
što ga je sat vremena ljuljao naprijed natrag uspio ga je osloboditi iz kamena.

On podigne teški rezač, osjećajući njegovu težinu, a onda kimne. Vrata bijahu od metala i ne bi bilo ni od
kakve pomoći da ih pokuša probiti, čak niti s ovim, ali ako uspije odlomiti kameni zid sa svake strane
možda neće ni trebati dirati vrata.

Znajući da nema smisla otezati, on se odmah baci na posao. Skinuvši tuniku, on je omota oko donjeg
dijela rezača, a zatim klekne u duboku sjenu pokraj vrata i počne napadati kamen nisko dolje s lijeve
strane.

Nije mogao najbolje vidjeti što radi, ali nakon desetak minuta odloži rezač i provjeri prstima kakvo je
stanje.

S obzirom na to koliko je truda uložio, nije to bilo bogznašto – zapravo, jedva da je odlomio nekoliko
komadića kamena tvrdog poput metala – ali na vrhu te male udubine kamen je pukao.

On počne prstima pratiti napuklinu, a onda se naceri. Bila je duga gotovo pola metra.

Atrus se okrene, gledajući prema stolu. Tamo je stajala svjetiljka i vatrene špekule. Požurivši do stola, on
ih donese i spusti svjetiljku s jedne strane, tako da je bacala svjetlo na vrata, a zatim se opet primi posla,
ciljajući rezačem tako da proširi napuklinu u kamenu.

Prvih nekoliko udaraca nije postigao ništa. A tad se, uz oštro pucketanje, pukotina drastično proširila.
Atrus se nasmiješi pa opet podigne rezač, namjeravajući proširiti pukotinu, ali čim je opet udario, začuje
kako kamen iznad njega škripi i stenje.

On podigne pogled. U svjetlu svjetiljke mogao je vidjeti da je krov iznad njega gadno napukao. Sa stropa
su počeli padati sitni komadići, a pukotine su se širile.

Zgrabivši svjetiljku, Atrus uzmakne unatrag. Ni trenutka prerano. Uz glasan uzdah, dva su se stupa srušila
unutra, a veliki se komad krova urušio uz tresak.

Atrus je ležao na leđima, desetak koraka dalje, zureći u veliku hrpu kamenja koje je palo, a prašina u
zraku tjerala ga je na žestok kašalj. Kad se polako slegla, on vidje da su vrata posve blokirana. Atrus se
još malo odmakne pa ustane, kišući i trljajući oči. Sad je stvarno zabrazdio! Sad je definitivno zatočen!

On se opet zakašlje, pokušavajući pročistiti grlo, a zatim se još malo odmakne, dok su mu oči suzile.

Zatočen, da, ali to je sad imalo barem jednu prednost. Ako on ne može van, onda ni Gehn ne može unutra.

Atrus se okrene, gledajući u knjigu Petog Doba i trepne, procjenjujući stanje. Što Gehn želi? Ako je ovo
zaista zatvor, zašto mu je ostavio način bijega – knjigu? Zašto mu je dao pero i tintarnicu? I Veznu Knjigu
koja je povezivala Peto Doba i njegovu sobu?
Zamka, pomisli on opet. Ali sad više nije bio tako siguran. Možda mu je otac ostavio knjigu jednostavno
zato da ne umre od gladi.

Ta ga misao zaintrigira. On priđe stolu i stane pokraj njega, gledajući dolje u knjigu. U samoj sredini
njezinih korica bijaše okrugli metalni medaljon, pričvršćen za kožu s pet malih zakovica. U metalu iznad
porculanske baze, na kojoj je bila ugravirana profinjena cvjetna šara, bijaše izdignut d’nijski broj pet –
kvadrat prepolovljen uskom crtom. Atrus otvori knjigu i pogleda opisnu kućicu.

Izdaleka, mjesto se činilo ugodnim, mirnim, a otok gusto pošumljenim. Da. Ali u čemu je štos? Jer moralo
ga je biti. Sad je to znao. Ako je danas išta naučio, onda je to bila činjenica da Gehn nikad – nikad – ne
čini ništa bez nekog razloga koji mu ide u prilog.

Prošlo je mnogo sati prije no što se napokon odlučio ući u Gehnovo Peto Doba, ali prije toga je naumio
pročitati knjigu – jer ako je to zaista bio zatvor, želio je barem znati u kakvom će Dobu provesti ostatak
svojih dana.

Nekoliko je sati sjedio u odaji, polako listajući stranice, primjećujući sve mane, tražeći sva moguća
proturječja tipična za Gehnov stil pisanja. Više no ikad mogao je na svakoj stranici vidjeti očevu
ograničenu viziju, poput ogavne tapiserije sklepane od prekrasnih komada svile. Cijela je stvar bila vrlo
kratkovidna i neusklađena, a ipak je – paradoksalno – bila prilično pametna. Iznenađujuće pametna.

Svejedno, na koncu je samo jedna stvar zaista privukla Atrusovu pažnju, jedna stvar koja ga je natjerala
da uvuče dah i poželi otići u Peto Doba i vidjeti.

Drvo.

Atrus se zavali unatrag, zadivljen elegancijom i samom ekonomičnošću d’nijskih fraza koje su ga
opisivale, a onda se opet nagne naprijed, prateći svaki simbol prstom, osjećajući kako se njime razlijeva
uzbuđenje čistog estetskog ushićenja.

Drvo. Divovsko drvo čije su najviše grane parale nebo.

Atrus se nasmije na tu pomisao, a onda nastavi čitati, pamteći detalje tog svijeta, učvršćujući ih u sjećanje
poput simbola na zemljovidu.

A ako to zaista bijaše zamka? On se ogleda oko sebe po golemoj, sumornoj prostoriji. Čak i da jest
zamka, barem će opet vidjeti sunce. Barem će opet osjetiti vjetar na koži, kišu na rukama i podignutom
licu, slatki i blagi užitak ptičjeg pjeva.

Na trenutak spusti pogled, lica naboranog od boli pri pomisli na Salar i staricu, prisjećajući se što se
dogodilo njihovom svijetu.

Nikad više, zakune se on, uzevši Veznu Knjigu i otvarajući knjigu Petog Doba na stranici s opisnom
kućicom.

Ne oklijevajući više ni trenutka, Atrus položi ruku na sliku na stranici i gotovo odmah osjeti kako se ona
širi...

Našao se na gustoj tratini s visokom travom koja je rasla pokraj kružnog bazena koji se neobično
nadimao. Atrus je zurio u nj, opčinjen gibanjem njegove konveksne površine. Začuvši glasove, on požuri
s tog mjesta preko pošumljenog brežuljka pa niz usku zemljanu stazu koja je strmo vodila dolje niz liticu
do kamenite plaže. Azurni je ocean blago zapljuskivao obalu, prelijevajući se preko glatkih kamenova
koji su obrubljivali obalu poput zubi nekog velikog potopljenog stvora.

Tamo zastane, hvatajući dah, osluškujući tiho pljuskanje i šištanje mora. Okrenuvši se, on se ogleda oko
sebe, tražeći neko sigurno mjesto gdje bi mogao sakriti Veznu Knjigu. Gotovo odmah pogled mu padne na
stijenu ispod litice, čija prednja strana bijaše izbušena stotinama sitnih rupa.

Atrus joj priđe, birajući jednu od mnogo mogućih kandidata pa se odluči za jednu veću rupu, visoko gore
iznad vidljive oznake razine plime. Ogleda se oko sebe, a zatim se, uvjerivši se da ga nitko ne gleda,
uspne gore, koristeći rupe kao oslonce za stopala. Uvukavši se cijelim tijelom u odabranu rupu, otpuzao
je još malo dublje unutra, a onda položi Veznu Knjigu na suhi kameni izboj i pričvrsti je kamenom da se
ne bi odsklizala.

Zadovoljan otpuže natrag van i skoči dolje na pijesak, brišući dlanove o odjeću.

Bio je primijetio puteljak oko zaljeva pa se sad uputi tamo, pažljivo birajući put preko oštrog kamenja.
Na trenutak se našao u sjeni, a stjenovita mu je litica blokirala pogled na nebo, a zatim je puteljak skrenuo
kroz prolaz između stijena i on je izišao na blagu travnatu padinu.

Bilo je iznenađujuće vjetrovito. Jak je povjetarac povijao duge vlati trave i lamatao njegovim plaštem.
Stisnuvši ga čvršće oko sebe, Atrus nastavi dalje, pognute glave. Primijetivši kako je sjena naglo prestala
u nazubljenoj liniji pred njim, on podigne pogled.

Polako, vrlo polako, on se okrene udesno, sve dok nije stajao licem okrenut prema njemu, a usta mu se
zapanjeno otvoriše dok je podizao glavu ne bi li ga vidio cijelo.

Drvo.

Činilo se da počiva na kamenom poluotoku, a njegovo korijenje bijaše poput golemih stupova nekog
hrama, protežući se dolje niz prednju stranu litice do kamene plaže; golemi korijenovi poput glatkih
hrptova desetaka ogromnih morskih zmija, koji su se pružali prema oceanu.
I njegovo deblo bijaše monumentalno. Nije bilo onako visoko kako je Atrus bio zamišljao, a ipak – sama
je njegova debljina bila dovoljna da se osjeća ne samo malim nego neznatnim u njegovoj prisutnosti.

Poput samoga Vremena, pomisli Atrus, puštajući da mu pogled slijedi grane. A tad, shvativši koliko je
otkriven mogućim skrivenim promatračima, on požuri dalje prema stijenama ispred njega.

U njih su bile usječene stube koje su vodile gore kroz drveće. A tamo, na čistini, osvijetljena sunčevim
zrakama koje su se probijale kroz krošnje, stajala je velika drvena koliba.

Atrus krene prema njoj, osjećajući kako mu srce nabija u grudima, odmah je prepoznavši. Bila je nalik
kolibi za sastanke – Gehnovom hramu – u Tridesetsedmom Dobu. Zapravo, gotovo identična.

Vidjevši je, Atrus je znao točno gdje se nalazi na otoku, zamislivši si zemljovid u glavi.

On zakorači u prohladnu unutrašnjost, prošavši između obojenih drvenih stupova u prostoriju namještenu
na najluksuzniji način koji si je mogao zamisliti, s veličanstvenim tapiserijama i kipovima i zastavama na
srebrnim stjegovima uza zidove.

Na udaljenoj strani tog sjenovitog mjesta stajalo je prijestolje – masivna stvar koja je izgledala kao da je
izlivena iz jednog komada sjajnog zlata. Prišavši bliže, Atrus shvati da to nije zlato nego prekrasan kamen
kakav nikad prije nije vidio, čak ni u D’niju. Atrus nakratko zastane da bi ga proučio, prešavši prstima po
glatkoj, hladnoj površini oslonca za ruke, pitajući se u kojoj je pradavnoj knjizi Gehn našao formulu ili
frazu koja je dala takav čudesan materijal.

Iza prijestolja bijaše veliki paravan od svile boje blijedog limuna na kojoj je bila izvezen obris čovjeka.
Taj mu je obris s visokim čelom i poznatim naočalama bio nepogrešivo poznat. Bijaše to njegov otac,
Gehn.

Atrus kimne samome sebi na ovaj dokaz Gehnove prisutnosti. Na koliko si je još drugih svjetova njegov
otac izgradio ovakve hramove? U koliko je još Doba taj čovjek bio ‘bog’?

Znajući što će naći – jasno se sjećajući pročitanoga u knjizi Petoga Doba – on priđe paravanu i pogleda
iza njega. Tamo bijaše sjenovito mjesto, usko stubište koje je vodilo dolje.

On se spusti stubama, u tamu.

Niska vrata, grubo usječena u kamen, vodila su u dugu ali usku špilju. Iz onoga što je pročitao znao je da
su malo dublje unutra zidovi bili prepuni tisuća i tisuća malih rupa, slično onoj stijeni na obali. Tu je!
shvati on, škiljeći u polusvjetlu. Gehnova Vezna Knjiga je tu!

Baš se namjeravao okrenuti i vratiti se kroz hram, a zatim otići u istraživanje šume oko njega, kad se
sjetio da ta špilja nekamo vodi. Nije se mogao sjetiti kamo točno – u knjizi Petoga Doba bilo je nekoliko
poglavlja u kojima je Gehnovo pisanje bilo nejasno, a ovo bijaše jedno od njih – ali sjećao se da je u
pitanju bilo nešto važno.

On nastavi dalje. Topla zagušljivost špilje tjerala ga je na znojenje, a ipak, bio je siguran da špilja
nekamo vodi. Možda si je to samo zamišljao, ali kako je zrak postajao sve topliji, tako je tunel počeo
poprimati nekakvo plavičasto svjetlo, dovoljno da vidi stotinjak metara ispred sebe. Dok je hodao dalje,
svjetlo je postajalo sve jače, sve dok se nije našao u drugoj, manjoj špilji ispunjenoj istim tim plavim
treperavim svjetlom.

U drugoj je špilji bilo vruće, neizdrživo vruće, a iz velikog se otvora na podu uzdizala para. Ali Atrusov
pogled bijaše prikovan za krov. Tamo ga je čekao najnevjerojatniji prizor. U središtu plosnatog sivog
kamenog svoda bijaše okruglasta velika rupa, promjera oko tri metra. U toj rupi, iznad špilje, bijaše
bazen vode, a njegova blago svjetlucava površina uz rubove je poprimila boju kamena. Pokraj zida
stajale su metalne ljestve koje su vodile gore u bazen.

Atrus je zurio, otvorenih usta. Bijaše to iluzija. Mora biti. A ipak, ako je bilo tako, što ju je održavalo?
On se namršti, tjerajući se da shvati. Priđe i zagleda se. Masivni je prirodni otvor na podu crvenkasto
sjajio u dubini.

On pogleda gore u bazen. Kroz vodu se probijalo sunčevo svjetlo. On suzi oči, pokušavajući procijeniti
dužinu svjetla, ali bijaše to teško reći. Iz svog je čitanja znao da reflektivnost vode može izobličiti takve
stvari. Osim toga, tko zna je li ovo uopće voda, jer kad je prije vidio vodu da se tako ponaša? Tamo gore,
na dalekoj strani te neprirodne barijere, ima nešto. Mora biti. Čemu inače ljestve?

Atrus priđe ljestvama i odlučno se uhvati za prečku.

Kako daleko? upita se, zastavši, a glava mu bijaše samo desetak centimetara ispod te neobično uzdrhtale
površine.

Pet metara? Deset?

Podigavši desnu ruku, on je oprezno zamoči u bazen.

Bijaše izuzetno toplo i imao je osjećaj da dira vodu, ali kad je izvukao ruku kapljice su mu se odvojile od
dlana i poletjele gore, stapajući se s lebdećom površinom bazena.

Atrus sklopi oči, a onda se odgurne gore, uronivši glavu i ramena. Punih pet sekundi ostao je tako, a onda
se spusti, pljujući.

Eto, reče sam sebi, širom otvorivši oči i provlačeći rukom kroz mokru kosu, cereći se.

On opet sklopi oči i počne brojiti u sebi, pritom duboko dišući. Došavši do dvadeset, on se odbaci gore,
prešavši i posljednjih nekoliko prečki. A onda se, iznenada, nađe posve uronjen.

Otvorivši oči, on pusti prečku i odgurne se nogama, instinktivno pruživši ruke gore, pokušavajući se
probiti na površinu.

Polako, vrlo polako, površina mu se približavala, a zidovi promicali pokraj njega. Pluća su ga već
boljela, ali bio je gotovo vani.

A tad se na suncem obasjanoj površini tik iznad njega pojavi sjena ljudskog oblika. On pokuša usporiti
svoje izronjavanje, boreći se da ostane gdje jest, ali to je bilo nemoguće, a u tom napornom pokušaju
nešto popusti.

Iznenadna gušeća bol bijaše strašna. Kao da je progutao vrelu smolu. Pluća kao da su mu gorjela, a um mu
je plamtio u boli poput lomače. On se zgrči i izbaci ruke, pokušavajući zgrabiti rubove tog neobičnog,
neprirodnog zdenca, ali baš u tom trenutku osjeti kako se u njega uvlači crnilo, kradući mu svijest.

Polako, ispruženih ruku, isplutao je na površinu kružnog bazena koji je vidio na samome dolasku.

Nakon jarkog sunčevog svjetla u zaljevu, koliba se činila mračnom. Dok je Katran sjedila u kutu, ne
smetajući dvojici svojih rođaka koji su se brinuli za stranca, trebalo joj je nekoliko trenutaka da joj se oči
priviknu na tamu.

Isprva su bili mislili da je mrtav. Bila je to najčudnija stvar koju su ikad vidjeli. Oklijevali su, ne znajući
bi li ga izvukli iz vode ili ne.

Koža mu je bila blijeda i lešolika, a na vratu mu se nije mogao napipati puls. Starac, Hrea, savjetovao im
je neka ga bace natrag u vodu, ali njezin najstariji rođak, Carel, bio je uporan i na koncu je uspio istisnuti
vodu iz strančevih pluća, a onda mu stao upuhivati zrak u poplavjela usta, sve dok – uz zvuk gušenja i
ispljunutu veliku količinu vode – leš nije opet počeo disati.

Zamotali su stranca u deku i odnijeli ga u kolibu.

To je bilo jutros. Stranac je prespavao sate između tad i sad, isprva nemirno i grozničavo, a onda mirno i
duboko. Zadnjih su nekoliko sati Carel i njegov mlađi brat, Erlar, čekali da se probudi.

„Koliko još?“ upita ona nestrpljivo, a njezin je d’nijski bio jasniji i s manjim naglaskom nego njihov.

Carel, koji je stajao pokraj kreveta, pogleda preko sobe prema njoj i slegne ramenima, ali Erlar, koji je
pokraj štednjaka pripremao juhu, nasmiješi se i reče blago: „Ne dugo, Katran. Pusti ga neka još malo
spava. Ako se uskoro ne osvijesti, probudit ćemo ga.”

„Ima li... oštećenja?”

Na to Erlar pogleda Carela.

„Teško je reći,“ odgovori Carel.

„Tko je on?“ upita ona, postavivši pitanje koje su si svi oni postavljali u sebi. „Misliš li da pripada
Gehnu?”

„Jedan od njegovih slugu, misliš?“ uzdahne Carel pa slegne ramenima. „Ne znam. Ima očne instrumente
poput Gehnovih.”

„Očne instrumente?“ Ona se nagne naprijed. „Nisam ih vidjela.“ „Ne... Bili su mu u džepu plašta.“ Carel
posegne rukom i dohvati naočale sa stolića pokraj kreveta. „Evo ih.”
Ona ih uzme i počne ih proučavati, sjetivši se što joj je Erlar ispričao o strančevu pojavljivanju među
njima – nezemaljski blijeda koža, ruke raširene kao da ih želi zagrliti dok su klečali na rubu i gledali
dolje.

Katran je još nekoliko trenutaka promatrala naočale, a onda ih vrati natrag. „Je li označen?”

Carel odmahne glavom. „Nema ničega na vratu.”

Nesvjesna pokreta, ona položi ruku na vlastiti vrat, a prsti joj prijeđoše preko simbola oblika kutije
urezanog u meso.

„Onda možda...”

Oba je rođaka pogledaše, čekajući da nastavi, ali ona samo odmahne glavom.

Erlar se nasmiješi pa vrati pogled na juhu koju je miješao. „Govorio je u snu, ranije...”

„Govorio?“ Katran se zagleda u svog rođaka, a pogled njezinih duboko zelenih očiju bijaše intenzivan.

„Mrmljao je nešto o cvijeću.”

Njezina se uska usta otvoriše, a usne se tek malo razdvojiše. On okrene glavu, tjeskobno pogledavajući
prema drvenom krevetu na kojem je, ispružen na leđima, ležao stranac.

Otuda se začuje tiho ječanje, a tijelo se malo pomakne. Katran napola ustane pa opet sjedne. Carel, koji
je stajao pokraj kreveta, posegne dolje, umoči krpicu u posudu sa strane pa počne brisati strančevo čelo,
kao i mnogo puta dosad. Još dok je to činio, mladićeva se ruka podigne i čvrsto ga uhvati za zapešće.

Carel nervozno proguta slinu, a mladić otvori oči. U tim se svijetlim, ali očito ljudskim očima vidjelo
iznenađenje, strah i znatiželja. „Gdje sam?“ upita stranac.

Carel nije ni pokušao osloboditi ruku. „Na Rivenu, U selu.”

„Rivenu?”

„Da, Rivenu,“ ponovi Carel, a ta je riječ zvučala čudno među d’nijskim riječima izgovorenim s teškim
naglaskom. „Našli smo te u bazenu. Bio si u gadnom stanju.. Voda je ušla u tebe.”

Mladićeve se oči raširiše, iznenada se sjećajući. „Bazen...”

„Jesi li gladan?”

„Gladan?“ Stranac kimne. „Umirem od gladi!”

„Dobro...“ Carel pogleda svog mlađeg brata i kimne. Na taj signal, Erlar ulije juhu u veliku drvenu
zdjelicu, doda prstohvat crnoga praha i odnese je do kreveta.

„Evo,“ reče Erlar, pružajući zdjelu dok je Carel pomagao mladiću da se upravi u sjedeći položaj, stavivši
mu dva jastuka iza leđa, između njega i drvene ploče na uzglavlju kreveta.
„Hvala vam,“ reče stranac, uzimajući zdjelicu. Nakon što ju je omirisao, počne ubacivati juhu žlicom u
usta, isprva polako, a zatim s tekom koji nagna braću da se pogledaju i razmijene osmijehe.

„Hoćeš li još?“ upita Erlar, uzevši praznu zdjelicu od njega.

„Molim te.”

Gledali su, zapanjeni, kako prazni i drugu zdjelicu, a za njom i treću. Činilo se da je taj napor za njega
ipak bio prevelik, jer nakon toga je opet zaspao.

Atrus se probudio naglo, kao da je pao u snu, svjestan nepoznatog, ali ne i neugodnog mirisa sjenovite
prostorije u kojoj se našao.

Okrenuvši se na leđa, on se protegne pa ostane mirno ležati, osluškujući glasove koji su dopirali izvana.
Sad se sjećao dvojice mladića koji su sjedili uz njega dok je jeo, ljubazno mu se smiješeći. I on sam se
nasmiješi na tu pomisao. Kako su ono nazvali ovo mjesto? Riven, da, tako. Genovo Peto Doba.

On zijevne pa se opet umiri, zureći u udaljeni zid. Bijaše to jednostavna koliba od blata i pruća, ne toliko
različita od onih u Tridesetsedmom Dobu, ali veća i sa zidovima obrađenim na takav način da se vidjela
viša razina tehničke umješnosti. A imali su i peći – lijevane metalne peći na kojima su kuhali. One su
govorile o složenosti koju Tridesetsedmo Doba nije imalo. Što je značilo da imaju izvor metala i da ga
znaju koristiti.

Pogled mu padne na peć i on primijeti njezin jednostavan i neukrašen oblik, toliko različit od svih
d’nijskih stvari na koje bio navikao. Ta mu se jednostavnost sviđala.

Njegov se pogled lijeno uzdigne gore, pretražujući sjene ispod stropa, znatiželjan o kakvoj se strukturi
radi i kakvim su se materijalima služili. U Gehnovoj su knjizi Petog Doba bili zapisani samo građevni
blokovi, temeljni elementi iz kojih su se razvijala složenija obilježja takvih kultura. Ta ga je misao
fascinirala. Natjerala ga je da pomisli na suptilne načine na koje bi on sam utjecao na tu mješavinu, na
čimbenike koje bi on bio ugradio u jednadžbu ovoga Doba.

Pogled mu se spusti iz sjena, primjećujući jednostavan prozor, neukrašenu površinu obijeljenog zida, a
onda zastane, iznenađen kad je ugledao oči mlade djevojke kako ga promatraju.

Zelene oči. Zapanjujuće zelene oči.

Na trenutak je samo zurio, blago rastvorenih usana, upijajući neobičnu, gotovo profinjenu ljepotu njenog
lica, a onda, shvativši što čini, on skrene pogled i iznenada mu bi neugodno.

Koliko je već dugo ovdje? zapita se on. Koliko me već dugo promatra? On začuje njene meke korake na
golom zemljanom podu.

„Zamalo si umro,“ reče ona. „Što si radio u bazenu?”

Atrus se okrene i vidje djevojku kako kleči pokraj kreveta, a lice joj bijaše gotovo u ravnini s njegovim.
On otkrije da ga to na neki čudan način uznemiruje, kao da mu je ona predstavljala nekakvu prijetnju. Za
razliku od dvojice mladića koji su ga bili njegovali, njezino lice bijaše napeto, gotovo neraspoloženo.
„Ne znam,“ reče on.

Ona trepne pa skrene pogled, dajući Atrusu priliku da je bolje pogleda. Drugi su bili preplanuli, a takva
bijaše i ona, ali on primijeti da joj je koža na donjem dijelu ruku nekako čudno označena kolutovima
naizmjence preplanule i blijede kože, kao da je na mjestima bila zavezala obruče od tkanine da bi dobila
taj uzorak. Na sebi je imala jednostavnu tamnozelenu haljinu. U kosu joj bijahu upletena sitna bijela pera,
a visoko oko vrata je imala široku, izvezenu vrpcu – ali njegov se pogled stalno vraćao na njene oči,
duboke i tajnovite, tako duboke i tamne...

„Odakle si došao?“ upita ona, lica još uvijek okrenutog od njega.

„S drugoga mjesta,“ reče on, misleći da taj odgovor ne može naškoditi, ali bilo je očito da ju to nije
zadovoljilo. U pogledu joj bljesne uzrujanost.

Atrus je i osjeti kad je ustala i okrenula se od njega. Riskirao je pogled prema njoj. Bilo je nešto napeto u
načinu na koji je stajala, glave blago nagnute naprijed, ruku pritisnutih na usta.

Ona se okrene prema njemu, opet fokusirajući pogled tih tamnih očiju na njega. „Kako se zoveš?”

„Atrus. A ti?”

„Katran.”

On kimne. „Catherine. To je...”

„Ka-tran,“ ponovi ona, naglasivši zadnji slog. „Sanjala sam te.”

„Sanjala?”

Tad, bez ijedne daljnje riječi, ona se okrene i brzo iziđe iz kolibe, ostavivši za sobom širom otvorena
vrata, kroz koja se ulijevalo sunčevo svjetlo u širokoj zlatnoj pruzi koja se uspinjala uza zid.

Atrus podigne glavu, zureći u vrata, pitajući se što je to bilo, a onda proguta slinu, jer grlo mu bijaše
nekako čudno suho, i pusti da mu glava padne natrag na jastuk.
18

Atrus je sjedio prekriženih nogu pokraj plitke posude, sklopljenih očiju, čvrsto stisnute šake, brojeći.

„Atruse?”

On se okrene, pogleda gore u nju. „Da, Catherine?”

Licem joj preleti tračak uzrujanosti kad je krivo izgovorio njeno ime, ali već je bila odustala od toga da
ga stalno ispravlja. „Što radiš?”

Nabrojivši do šezdeset, on otvori šaku. Kad je to učinio, mali mjehurić vode, čija površina bijaše tekuća
i reflektirajuća poput kapi žive, odlebdi gore s njegova dlana.

Atrus je pogleda. Na njezinu licu bijaše blago upitan pogled.

„Voda se ne bi smjela tako ponašati kad je topla.”

„Ne? A kako bi se trebala ponašati?”

Atrus slegne ramenima. „Pa, ne bi smjela lebdjeti i ne bi me od nje trebao boljeti trbuh.”

Ona se nasmije, a onda se opet brzo uozbilji.

Atrus je zurio u nju, iznenađen. Otkad ju je upoznao, sad se prvi put nasmiješila, a promjena na njezinu
licu bijaše nevjerojatna.

„Idem ti donijeti malo praha.”

„Praha?”

Catherine kimne. Na trenutak je jednostavno zurila, kao da pokušava proniknuti nešto o njemu, a tad mu se
učini da je slegnula ramenima, premda bez ijednog pokreta, i skrenula pogled.

Oči su joj još uvijek gledale u njega, ali ona više nije bila tamo.

Ili ga barem nije vidjela. Kao da je nakratko zapala u trans.

Atrus posegne rukom i podigne mjedenu posudu za kuhanje koju je ranije bio proučavao, ugodno
iznenađen njezinom simetrijom i načinom na koji su sve dvostruke posude – čije dno i vrh bijahu
povezani s četiri čvrsta mjedena zakvačka – kao i svoj ostalo kuhinjsko posuđe, bile dizajnirane tako da
se mogu nositi s vodom koja se, kad bi se zagrijala, dizala u zrak. Ovdje su sve stvari imale posebne
poklopce i lijevke sa sitnim ventilima koji se nisu otvarali dok ne nagneš posudu na točno određen način.

On opet pogleda Catherine i vidje da je još uvijek negdje drugdje.

„O čemu razmišljaš?”

Ona se okrene prema njemu. „Reći ću ti o čemu razmišljam. Imaš te svijetle oči i nosiš te čudne očne
instrumente. Kakve veze imaš s Gosparom Gehnom?”

„Ja sam Atrus, njegov sin.”

U njenim očima bljesne pobjednički sjaj. A tad, kao da je iznenada shvatila što to znači, ona zakorači
korak unatrag. „Što želiš?”

On zastane, razmišljajući o njenom pitanju – izbrisavši iz misli oblak u liku Gehna i sve što je vidio
tijekom godina.

Što želim?

„Želim ići kući,“ reče on tiho.

„Kući?”

„U raspuklinu.”

„Raspuklinu?”

„Tamo sam se rodio,“ reče on. „Tamo sam odrastao. To je samo raspuklina, rupa u zemlji okružena
pustinjom,“ doda on, sjetivši se Gehnovih riječi, „a ipak... bila je poput raja.”

„A tvoj je otac tamo živio s tobom?”

Atrus odmahne glavom, skrenuvši pogled dok joj je odgovarao. „Ne. Nisam ga ni poznavao. Sve do svoje
četrnaeste godine. Odrastao sam s bakom, Annom. Ona me hranila, odijevala, učila. Ona mi je dala sve.”

Catherine ga je prodorno promatrala.

„A tad je došao tvoj otac?”

Atrus kimne. Ustavši, on otrese odjeću pa pogleda dolje niz travnatu padinu. Selo bijaše u krateru iza
njega, na drugoj strani padine – doslovno u krateru; kolibe bijahu pričvršćene za zid kratera debelim
drvenim kolcima, kao što su to bile i sobe u raspuklini.

On se nasmiješi, prisjećajući se.

Prvi put kad ga je vidio gotovo da je bio i posljednji. Pretvarajući se da spava, pustio je da stariji od
dvojice braće, Carel, iziđe iz kolibe, a onda je skliznuo iz kreveta, namjeravajući izići van i malo
razgledati. Samo ga je urođena opreznost spriječila da ne padne dolje u zaljev dvadeset metara ispod
njega.

To je objašnjavalo zašto su se zvukovi uvečer mijenjali. Bio je mislio da se more diže do obale blizu
kolibe; nije shvaćao da voda zapravo ulazi ispod kolibe, kroz tunel s lijeve strane sela.

On se okrene, ogledavši se oko sebe. S lijeve je strane, udaljena nekih osamsto metara, ležala šuma
drveća sa zlatnim listovima, čije su masivne grane bile spljoštene kao pod golemim pritiskom s nebesa.

Ravno prema jugu, na podignutoj zaravni, stajao je šumarak u kojem je bio hram, dok je s desne strane –
vidljivo sa svakog mjesta na otoku – stajalo drvo.

Catherine stane pokraj njega, cijelo ga vrijeme gledajući, gotovo kao da ga je poznavala. Ton glasa sad
joj bijaše drugačiji... Miran.

„Sanjala sam o tebi.”

On se okrene prema njoj, sjetivši se da mu je to bila rekla i onaj prvi put u kolibi. „Sanjala?”

„Da,“ reče ona, polako se zapustivši niz padinu, dalje od njega, a zelena joj je haljina lepršala oko tijela i
činilo se da joj bosa stopala lebde iznad trave. „Sanjala sam mrtvaca koji pluta u bazenu – a sad si
ovdje!”

Pa?“ upita Gehn, sjedeći ispred mlade žene. „Događa li se išta... neobično?”

Katran podigne pogled s radne bilježnice i pogleda Gospodara u oči. U njezinom se pogledu zrcalila
nevinost. „Ništa neobično.“ „Dobro,“ reče on, okrećući se od nje, duboko povukavši iz svoje lule.
„Hoćemo li nastaviti gdje smo stali?”

Poduka je išla dobro, ali tako je uvijek bilo. Katran je bila dobra učenica – njegova najbolja – i nikad joj
nije ništa morao reći više od jednom. Neki od ostalih članova Ceha bili su dobri u kopiranju, ali niti
jedan od njih – izuzevši Katran – nije ni počeo shvaćati stvarne principe simbola koje su kopirali. Ona je,
za razliku od njih, shvatila odmah. A sad, nakon samo dvije godine podučavanja, išlo je gotovo tečno.
Gotovo, pomisli on, sjetivši se svih ključnih riječi koje joj je zatajio; određenih garo-hertee riječi bez
kojih bi bilo nemoguće Pisati. Ali uskoro će joj početi davati i te riječi. Jednu po jednu. Ako bude dobra.

Svoj je plan razradio davno prije nego što je zatočio Atrusa. Bijesan na sina, ali odlučan u namjeri da
ostvari svoj san velikog preporoda D’nija, našao se kako se pita ne bi li bilo moguće stvarima pristupiti
drugačije. Još uvijek je trebao Atrusa – nema dvojbe oko toga, jer takav se urođeni dar ne smije
zanemariti – a ipak, činilo se da je nemoguće raditi s njim.
Ali – mora li uz njega biti baš Atrus? Ne bi li to mogao biti i netko drugi? Netko tko možda nije jednako
nadaren, ali s kim je lakše upravljati nego s Atrusom?

Odmah mu je na pamet pala Katran.

Gehn se nasmiješi pa se okrene prema njoj, spuštajući lulu na stol. „Ima nešto što ti moram reći, Katran.
Nešto jako važno.”

„Gospodaru?“ Ona se zagleda u njega, odlučna ali poslušna, očima savršenog akolita, savršenog sluge.

„Želim da se pripremiš. Bit će vjenčanje, razumiješ? Za trideset dana. Dat ću upute drugim članovima
Ceha glede ceremonije, ali ti moraš obaviti posebne pripreme.”

„Uzet ćete si nevjestu, Gospodaru?”

„Da, Katran,“ reče on, sad je gledajući s naklonošću. „Ti ćeš mi biti ženom. Ti ćeš mi sjediti s desne
strane i vladati tisućama svjetova zajedno sa mnom.”

„Ali Gospodaru,“ reče ona, pognuvši glavu, „ja nisam dostojna te časti.”

Gehn se tiho nasmije, zadovoljan njenom poniznošću. „Možda nisi. Ali ja sam te izabrao, Katran, i ti ćeš
se pripremiti. Imaš trideset dana. Trideset dana... a onda će obred biti obavljen.”

Atrus je tražio Catherine posvuda po otoku, iznenađen što nitko nije znao kamo je otišla. A tad se
iznenada opet pojavila, stojeći među drvećem na rubu šume.

Gotovo ju je zazvao, gotovo je viknuo njezino ime, ali u tome ga spriječi nešto u načinu kako je stajala –
pažnje usmjerene na nešto drugo – pa se on povuče dublje u šumu, izišavši iza njenih leđa gdje ga je
jedno od spužvastih stabala skrivalo njenom pogledu.

U sjeni golemih grana njezina se vitka figura doimala nestvarnom – poput nečega od zemlje i trave, a
zelena boja njezina plašta i gavranski crna boja njene kose stapale su se sa sjenama koje su je okruživale.

Čak i s te udaljenosti Atrus je mogao vidjeti da je nešto muči. Njene oči, koje su obično bile tako sjajne i
znatiželjne, sad bijahu duboko zamišljene, a ruke stisnute pred tijelom.

Što je? upita on bezglasno, osjetivši prirodnu simpatiju prema njoj. Polako, dok su njegova stopala
pažljivo birala put preko debelog pokrivača od lišća među stablima, on krene prema njoj, sve dok nije
stajao samo tri metra od nje.

„Catherine?”

Nije se okrenula, samo je podigla pogled.

„Catherine... jesi li dobro?”

Ona kimne.

„Da te otpratim do sela?”

„Dobro,“ reče ona tiho, okrenuvši se i krenuvši uz njega ispod velike nadstrešnice od granja prema
padini.

Atrus je našao svoju Veznu Knjigu tamo gdje ju je i bio ostavio, a onda se ‘povezao’ natrag.

Odaja bijaše kako ju je ostavio, knjiga Petog Doba još uvijek otvorena na stolu, tintarnice i pero
netaknuti.

Vrativši se do stola, Atrus se spusti u stolac pa privuče knjigu i počne je čitati, ovaj put pažljivije,
razmišljajući o tome kako svaka fraza, svaki mali opis pridonosi cjelovitosti onoga što je vidio.

Sad kad je bio tamo, shvaćao je koliko je to mjesto zaista lijepo. Gehnovo Peto Doba bijaše prilično
zadivljujuće. A ipak, bilo je tu očitih mana u načinu na koji je knjiga bila sastavljena, pogotovu u samoj
strukturi pisanja. Elegantni su odlomci ležali jedan pokraj drugoga na stranici, svaki od njih jedinstveno
prekrasan, a ipak uznemirujuće nepovezani jedni s drugima. To je bilo glavno obilježje stila njegovog
oca. Drskost Gehnovog eklekticizma – njegovo uzimanje iz tako nesukladnih izvora – bijaše zaista
zapanjujuće, gotovo briljantno.

Da je Gehn gradio svoja Doba iz strukturalnih principa, mogla su biti drugačija, jer moguće je da bi time
uspio nadomjestiti praznine. Ovako, njegova metoda bijaše manjkava, a rezultirajuće mane brzo su se
povezivale u složenu mrežu međusobno povezanih nedostataka, za koje nije bilo jednostavnih rješenja.

Atrus okrene posljednju stranicu, kimajući dok je čitao zadnjih nekoliko zapisa – primjećujući tamo
nekoliko očevih nespretnih pokušaja da unese neke male promjene u Peto Doba i da stabilizira njegove
sastavne mane.

„Sve krivo,“ reče on tiho, žaleći što ne može jednostavno izbrisati tih nekoliko zadnjih zapisa, ali bojao
se to učiniti – jer sjećao se što se dogodilo s Trideset-sedmim Dobom. Ne, ako namjerava napraviti neke
promjene, mora to učiniti s velikom pažnjom i strpljivošću. Ne možeš se poigravati s Dobom, barem ne s
jednim tako složenim kao što to bijaše Gehnovo Peto Doba.

Riven, pomisli on. Nazvala ga je Rivenom.

Kad je podigao pogled, pred njim je stajala Catherine, gledajući dolje u njega, stežući veliku plavu knjigu
na prsima.
 19

Atrus je stajao, buljeći u Catherine, zatečen njezinim iznenadnim pojavljivanjem.

Ona se brzo ogleda oko sebe pa spusti knjigu na stol. „Slijedila sam te,“ reče prije no što je on
stigao progovoriti. „Vidjela sam gdje si sakrio svoju Veznu Knjigu.”
On pogleda veliku plavu knjigu koja je ležala na stolu između njih, a onda pokaže prstom na nju.
„Dobila sam je,“ reče ona, „od tvog oca.”
„Dobila? Kako? On ne dopušta da se knjige iznose iz njegove knjižnice.”
Ona se zagleda ravno u njega. „Ukrala sam je iz njegove radne sobe dok je spavao.”
On blene u nju, otvorenih usta. „Ali zašto?”
Stvari su išle malo prebrzo za njegov ukus. On ispruži ruke ispred sebe, kao da se želi obraniti od
nje. „Uspori malo. Što si radila u očevoj radnoj sobi?”
„Tamo nas dovodi.”
„Koga?”
„Ceh. Daje nam da kopiramo stvari iz knjiga. Kaže da mu to štedi vrijeme.”
„Ceh?“ On se nasmije, opet shvativši koliko je lud njegov otac kad pokušava ponovno stvoriti
d’nijske Cehove.
Ona obiđe stol, posegne rukom i skine široku vrpcu koja joj bijaše zavezana čvrsto uz vrat. Ispod,
žigosan u meso, bio je znak njegovog oca.
On je pogleda u oči. „Kad je to napravio?”
Ona iskrivi lice, kao da joj je mrsko i samo sjećanje na to. „Stavio je svoj znak na mene prije četiri
godine. Ja sam bila četvrta koja ga je dobila. Otad se naš broj popeo na deset. Mi smo elita. Ostali
otočani moraju činiti što im kažemo. Tvoj je otac ustrajao na tome.“ „Zašto si mi onda donijela knjigu?“
upita on, položivši dlan na plave korice.
„Ti možeš pisati. Želim da popraviš naš svijet.”
Atrus je nekoliko trenutaka gledao u nju, a onda obiđe stol i sjedne za njega pa otvori knjigu. Bijaše
prazna. Ukrala je praznu knjigu. On je pogleda. „Zašto bih to učinio?”
„Zato što moraš.”
„Moram? Tko kaže da moram?”
„Zar ne shvaćaš? Raspada se. Molim te za pomoć.”
Atrus se zavali unatrag. „Nastavi.”
„Događa se već neko vrijeme. Mala podrhtavanja tla, pukotine, jata mrtvih riba u luci. A onda i
drvo...”
Čekao je, napetih mišića, sjećajući se što se dogodilo Tridesetsedmom Dobu. I tamo je sve počelo s
malim stvarima. Nestabilnost – u svim svjetovima njegovog oca postojala je fatalna nestabilnost. „Veliko
drvo umire,“ reče ona.
„Zašto mi ranije nisi rekla?”
„Zato što isprva nisam bila sigurna u tebe.”
 „Zašto?“ nasmije se on.
„Zbog tvoje moći. Moći koju ima i tvoj otac. Moći stvaranja i uništavanja svjetova.”
„Misliš da imam tu moć?”
„Nemaš li?”
On je oklijevao, a potom kimne. „Znam pisati.”
„Onda mi pomogni, Atruse.”
On ispusti dug uzdah. Što ako je ovo samo još jedna zamka? Na koncu konca, kolika je vjerojatnost
da je zaista uspjela ukrasti knjigu iz očeve radne sobe? A onda se opet sjeti glasa koji je bio čuo onaj put
kad se uspinjao stubama koje su vodile prema očevoj radnoj sobi. Već tad je trebao posumnjati da Gehn
dovodi ljude iz svojih Doba.
„Dobro,“ reče on. „Pomoći ću ti.“ On zastane. „Ali trebam još knjiga. Još praznih knjiga.”
„Zašto?”
Na trenutak ju je proučavao. „Ima stvari koje moram pokušati. Eksperimenata.”
„Imam još knjiga na Rivenu. Morat ćeš mi pomoći da ih donesem.”
„Ti si...“ On se nasmije. „Hoćeš reći da si ukrala više knjiga?“ „Da. Tvoj mi otac vjeruje. On...”
„Što je?“ upita on.
„Ništa. Samo to da bi bilo bolje da vratimo i uzmemo te knjige. Što prije počneš pisati...”
On odmahne glavom. „Zašto ti se tako žuri? Takve se stvari ne može požuriti. Popraviti Doba...”
Ona se nagne bliže. „Imam samo trideset dana.”
Atrus se nasloni unatrag. „Ne razumijem. Što će se dogoditi za trideset dana?”
Ali Catherine mu nije odgovorila. Umjesto toga, ona spusti dlan na sliku u knjizi Petog Doba i
poveže se s njim, ostavljajući Atrusa da otvorenih usta bulji u prazan zrak pred sobom, dok mu je srce
nabijalo u grudima.

P ovezao se na travnatu zaravan pokraj bazena.

Catherine ga je čekala. Uzevši ga za ruku, ona ga žurno povede između drveća pa duž ruba litice
nasuprot drvetu. Voda je blago zapljuskivala stijene tridesetak metara ispod njih. Gledajući u drvo preko
uskog ponora, Atrusu se nije činilo da s njim nešto nije u redu. Odavde je izgledalo kao oličenje zdravlja,
kao golemi simbol prirodne plodnosti, a ipak – nije imao razloga ne vjerovati Catherininim riječima.
„Bilo bi najbolje da nas nitko ne vidi,“ reče ona, požurujući ga niz uski puteljak koji je grlio liticu, a
zatim uz vijugave drvene stube usađene u zemlju između strmih travnatih padina.
On slegne ramenima pa nastavi za njom na bogati travnjak koji se ugnijezdio između dva izdanka
drvetovog masivnog debla.
„Ovamo,“ reče Catherine, pozivajući ga.
On priđe mjestu gdje je stajala, a zatim se duboko namršti, shvaćajući na što je bila mislila kad je
rekla da drvo umire. Tik pokraj nje, kora je duboko napukla, a golema se pukotina širila prema
medularnoj žili koja je drvetu dovodila potrebne hranjive sastojke i nastavljala se dalje duboko u meko
drvo. Pukotina je bila dovoljno velika da ušeta u nju.
„Vidiš?“ reče ona tiho, a zelene joj oči bijahu ispunjene tjeskobom. „Ovo je bila njegova kazna.”
„Njegova kazna? Za što?”
 Ona prođe pokraj njega pa sjedne, gledajući preko vode prema zaravni i bijelom kamenu hrama koji
jedva da se nazirao u svem tom bogatom zelenilu.
„Jedan član Ceha je progovorio kad nije trebao. Postavio je pitanje oko nečega što mu je Gospar
Gehn rekao. Tvoj se otac razbjesnio. Natjerao nas je da ...žrtvujemo tog čovjeka.”
Atrus joj priđe i stane pred nju. „Kako to misliš?”
„Dali smo ga moru.”
„Još uvijek...”
Ona ispruži dlan da bi ga ušutkala. „Nije važno. Važno je samo to da nam je prijetio. Svima nama.
Dao nam je upozorenje. ‘Još samo jednom posumnjajte u moje riječi,’ rekao je, ‘i uništit ću vaš svijet. Jer
kako sam ga stvorio, tako ga mogu i razoriti. Pogledajte veliko drvo,’ rekao je. ‘Ostavit ću svoj znak na
njemu’.”
Još jedna pukotina, pomisli Atrus, opet se prisjetivši Tridesetsedmog Doba. Da, kamo god ide, za
sobom ostavlja svoj potpis, poput žiga svoje nesposobnosti. Jesam li zato ovdje? Je li to razlog zašto
me zatočio u sobu s knjigom Petog Doba? Da počistim za njim? Da ispravim ono što on više nije
mogao i znao popraviti?
On pogleda Catherine. „A ostali članovi Ceha... Znaju li oni što namjeravaš učiniti?”
Ona odmahne glavom. „Ubili bi me da znaju. U strahu su pred tvojim ocem, Atruse. Drhte pred
svakom njegovom riječi.”
„A ipak mu se jedan od njih usprotivio.”
Catherine spusti pogled, kao da je postiđena.
„To je bila tvoja krivnja?“ upita on nakon nekoliko trenutaka. „Ti si... utjecala na njega?”
On podigne glavu, a njen ga je pogled preklinjao. „Nisam htjela. Mislila sam...“ Ona drhtavo udahne
pa nastavi, mnogo tiše. „Mislila sam ga će Gospar Gehn njega možda poslušati. Mislila sam da je tvoj
otac razuman čovjek.”
„Moj otac? Ne,“ reče Atrus, činjeničnim glasom, „moj je otac lud.”
On se okrene, zagledavši se preko vode, i tad po prvi put primijeti još jedan šumarak iza onoga u
kojem je stajao hram.
„Što je tamo?“ upita on, pokušavajući se prisjetiti zapisa u Gehnovoj knjizi.
„Tamo žive članovi Ceha. Tamo je naša enklava.”
Iz nekog razloga uznemiri ga pomisao na nju kako živi sama s devet muškaraca. „Jesu li oni... poput
tebe?”
Ona se nasmije pa potapše travu pokraj sebe. „Kako to misliš ‘poput mene’? Mladi?”
On krene kao da će slegnuti ramenima, a onda kimne.
„Ne,“ reče ona. „Većina njih su stari... stariji čak i od mog oca. Čini se da se Gehnu tako sviđa.
Lakše je njima upravljati, pretpostavljam. Osim Eavana.”
„Eavana?”
Ona kimne, na trenutak uvukavši usne. „Mog prijatelja. On je bio čovjek kojega je Gehn žrtvovao.”
Atrus pogleda mimo nje u tamni oblik pukotine u masivnom deblu. „Jesi li ga voljela?”
„Voljela?“ Riječ je izišla iznenađeno, ali nakon nekoliko trenutaka ona kimne. „Bio mi je poput
brata. Drag koliko i Carel i Erlar. Kad su ga ostali članovi Ceha uzeli...”
„Žao mi je,“ reče on kad nije nastavila. „Osjećam se... odgovornim na neki način.”
„Ne trebaš,“ reče ona, oštro ga pogledavši. „Ni prema tebi nije bio previše dobar, zar ne? Kakav je
to otac koji zatoči svoga sina?“ On se zagleda u nju. „Kako to da znaš tako mnogo?”
Ona skrene pogled, a zatim: „Jer mi tvoj otac priča. Oh... za neke stvari ni ne shvaća da mi ih kazuje.
Voli razgovarati sam sa sobom, a ponekad zaboravi da sam tamo. Ponekad sjedim u njegovoj radnoj sobi
i kopiram i...”
„Čekaj malo,“ reče Atrus. „Reci mi... zašto to čini?”
Ona opet trepne. „Kao što sam rekla... Štedi mu vrijeme.”
„Da, ali... što on želi?”
Njegove su oči nekoliko trenutaka držale njezine, moleći za odgovor, a pogled je slijedio njezin kad
je pokušala okrenuti glavu. Ona se nasmiješi.
„Pretpostavljam,“ počne ona, uspravivši se malo i okrenuvši se ravno prema njemu. „Pretpostavljam
da nas želi naučiti Pisati.”
„Je li ti to rekao?”
Ona kimne.
„Ali to je nemoguće. Nitko osim D’nijaca ne može Pisati. To jednostavno ne uspijeva kod nikog
drugog.”
Ona ga je sad znatiželjno promatrala. „Jesi li siguran u to?”
On kimne. „To je bila prva stvar koju me naučio o Umijeću. A knjige – povijesti – to potvrđuju.
Stalno, opet i opet, naglašavaju tu činjenicu.”
Čudno, ali činilo se da je Catherini laknulo.
„Što je sad?“ upita on, zbunjen njezinom reakcijom.
„Samo sam mislila... pa, u mojoj knjizi...”
„Tvojoj knjizi?“
Jedan je dugi trenutak samo gledala u njega, a potom kimne. „Bi li je želio vidjeti?”
On slegne ramenima. „Dobro...”
„Dođi onda,“ reče ona, primivši ga za ruku i vukući ga za sobom. „Pokazat ću ti.

K atran se uvijek osjećala nelagodno pred pomisli da bi mogla napraviti knjigu. Cijela ju je ta ideja,
koja ju je isprva opčinjavala i intrigirala, sad nekako užasavala – jer ako i ona može otjelotvoriti svoje
snove, što je onda ona sama? Plod nečije mašte. Samo još jedan izdanak plodne mašte Gospara Gehna.
Ona se okrene, pogledavši preko zasjenjene kolibe prema krevetu na kojem je sjedio Gehnov sin i
čitao njenu knjigu.
Toliko drugačiji od svog oca, tako...
Tako istinit.
Njen se pogled opet spusti na mladića, a činjenica da ju je njegova nazočnost toliko uznemirivala
bijaše joj neobična. Samo što...
Atrus podigne pogled s knjige i sretne se s njezinim, a ona u tom trenutku shvati o čemu je riječ.
Bijaše to njegova dobrota. Njegova jednostavna, prirodna dobrota.
„Ovo je zaista predivno,“ reče on. „Nikad prije nisam pročitao ništa slično. Ovo je poput... pa, kao
kad padne noć na pustinju... poput raspukline kad je bila ispunjena zvijezdama.”
Ona mu priđe i sjedne pokraj njega.
„Pisanje... pa, kao što rekoh, pisanje je predivno. Pjesničko. Ali, s praktične strane... prepuno je
proturječja, bojim se. Krši gotovo svaki zakon d’nijskog Pisanja. Nema strukture, nema arhitekture. A
neki od tih simbola... nikad ih prije nisam vidio. Nisam siguran znače li uopće išta. Gdje si ih naučila,
Catherine? Gehn ih meni nikad nije pokazao.”
Catherine slegne ramenima.
„Da bi takvo mjesto postojalo...“ Atrus uzdahne, a onda zatvori knjigu i vrati joj je. „Bojim se da
neće funkcionirati, ali slika predivne prizore u mome umu.”
Ona prijeđe prstima preko korica boje blijedog limuna. Zelene i svijetloplave mrljice na njima
uvijek su je podsjećale na travu i vodu, na žutilo sunca. Bile su plodne, poput svijeta koji ju je okruživao,
ali unutra...
„To je dobro,“ reče ona. „Zacijelo je poput sna.”
On se zagleda u nju, ne shvaćajući.
„Kad idem tamo...”
On zatrese glavom. „Ali ne možeš...”
„Bilo je kao u mojim snovima,“ reče ona, okrenuvši se opet prema njemu.
„Ne,“ reče on odlučno, uzimajući ponovno knjigu od nje. „Ne bi funkcioniralo. Pisanje ne ide tako.
Pisanje je znanost. Precizno strukturirana jednadžba riječi.”
Ona se nagne prema njemu, otvori knjigu i pokaže na opisnu kućicu na desnoj stranici. Bila je tamna,
tako intenzivno tamna da ju je Atrus dotad bio smatrao praznom. Ali na njoj ipak bijaše nešto...
On je pogleda.
„Želim da to vidiš,“ reče ona.
„To je...“ reče on, tiše, gotovo šaptom. Ali još dok je govorio, ona se nagne i položi njegovu ruku na
opisnu kućicu, smiješeći mu se, a njezin se smijeh rastoči u zraku dok se on ‘povezivao’.
20

...Nemoguće.”

Atrus iskorači iz zraka u veliku stožastu zdjelu tame. U sredini te zdjele, u samome središtu goleme rupe –
promjera gotovo dva kilometra – koja ju je probijala, snažan je stup vode, širok poput rijeke, grmio ravno
gore u tamu sve dok se nije gubio iz vida, a u njegovom je središtu, tamo gdje je izvirao iz svjetlucavih
dubina, poput plamena sjao veliki šiljak briljantnog kristalnog svjetla.

Atrus je zurio u nevjerici.

Pokraj njega prolebdi skupina velikih kukaca nalik krijesnicama; njihova su prozirna tijela sjala zlatno i
crveno, a pokreti im bijahu više nalik pokretima riba nego letu kukaca. Atrus pogleda dolje,
namjeravajući otjerati jednoga od njih i zapanjeno shvati da je kukac proletio ravno kroz njegovu nogu,
ponovno se stvorivši s druge strane, poput mjehura od sapunice. Ostala stvorenja ništa manje čudesnih
oblika – s dugačkim svjetlucavim perima i krilima, ekstravagantnim krestama ili s repovima poput zlatnih
lanaca – lepršala su i lebdjela tim ponoćnim krajolikom, a njihovi su se oblici miješali i ponovno
oblikovali, stalno u pokretu, stalno u preobrazbi.

„Mora to biti san, zar ne?“ upita Catherine, zakoračivši pokraj njega. U zraku se osjećao miris limuna, s
blagom primjesom borovine i cimeta.

Atrus rastreseno kimne, pogledom slijedeći jednu od krijesnica, gledajući kako se stapa s obližnjim
kamenom, a onda opet izlazi s druge strane, ostavljajući tragove svojih briljantnih boja u svjetlucavoj
crnoj površini kamena koji je nakratko zapulsirao pa se opet smirio.

Niti je kamen bio poput pravog kamena. Odavao je dojam stakla, ali kao da je bio napravljen od želatine,
a ipak je na dodir bio
tople teksture drveta. Najveće iznenađenje bijaše to što je mirisao na... Atrus omiriši, a zatim odmahne
glavom, zapanjen... na ruže i kamfor.

Kamo god da je pogledao, posvuda su se sretali i stapali oblici, a uobičajene barijere između stvari
ovdje su nestajale, kao u snu.

On zadrhti i podigne pogled, pokazujući prema velikom padobranu od vode koji se beskonačno slijevao u
noćno nebo.

„Kamo to ide?”

Ona se nasmije, najmekšim, najnježnijim smijehom koji je ikad čuo. „Jesi li se ikad zapitao kako bi bilo
plivati među zvijezdama?”

„Plivati?“ Na trenutak, on pomisli na Annu i raspuklinu, na onu večer nakon pustinjske kiše.

„Da,“ reče ona zamišljeno i čežnjivo. „Ako je ovo moj san, mogli bismo pasti u noć i grlile bi nas
zvijezde, a ipak bismo se mogli vratiti na mjesto s kojega smo počeli.”

Atrus je buljio u nju, pitajući se što je time mislila. Ponekad mu se činila poput njene knjige – prekrasna i
poetična, da, ali i posve nerazumljiva.

„Nemam previše sreće s vodom,“ reče on, nasmijavši je. „Ali ovo...“ On se okrene, podigavši ruke i
pokazujući na Doba koje je ona napravila. „Ne mogu to razumjeti.“ On je pogleda, odmahujući glavom u
zbunjenom čuđenju. „Ne vidim kako to radi.”
On se ogleda oko sebe, uznemiren načinom na koji se plavo zmijoliko stvorenje razdvojilo na dva dijela
kad mu je skliznulo pokraj ruke, a onda se nastavilo dijeliti i dijeliti, sve dok oko njega nije bilo cijelo
klupko sićušnih zmijica koje su plivale identičnim pokretima u zbitoj formaciji.

„Jesi li ti zamislila sve ovo?”

„Većinu,“ reče ona, prošavši pokraj njega, a onda se sagnuvši da bi pokupila nešto s tla. „Za nešto od
toga se ni ne sjećam da sam napisala. Kao da sam prestala i razmišljati i jednostavno... pisala.”

Ona se okrene, pružajući mu nešto. Bijaše to cvijet. Ali ne samo cvijet. Kad je pošao uzeti ga iz njene
ruke, činilo se kao da je cvijet krenuo prema njemu i očešao se o njega, poput mačke koja se umiljava oko
vlasnikove noge.

Atrus ustukne.

„Što je?“ upita ona.

„Ne znam,“ nasmiješi se on. „Čudno je, to je sve.”

Catherine se sagne i pažljivo spusti cvijet, a onda ga pogleda i nasmiješi mu se. „Nema ničega štetnog.
Ovdje si na sigurnom, Atruse. Dajem ti riječ.”

Možda je bilo tako. Ali još uvijek se osjećao nelagodno. Ovdje se ništa nije ponašalo kako bi trebalo.
Kamogod da pogleda, svugdje su prirodni zakoni bili nevažeći. Ovo bijaše Doba u kojem su pravila bila
postavljena naglavačke. Ovo mjesto ne bi trebalo ni postojati, a ipak je postojalo. Što je to značilo? Je li
sve onako kako je Catherine rekla? Jesu li ovdje vrijedila neka druga pravila i zakoni – koje D’nijci nisu
otkrili? Ili je ovo jednostavno nekakva anomalija?

Catherine se uspravi i pruži mu ruku. „Dođi. Da ti nešto pokažem.”

Išao je niz padinu s njom sve dok nisu stajali samo nekoliko metara od ruba. Iza nije bilo ničega. Ničega
osim sjaja daleko ispod njih i vode koja je brizgala u zrak iz tog sjaja.

„Evo,“ reče ona, pruživši mu nešto malo, glatko i plosnato.

Atrus pogleda. Bijaše to uglačani kamen, dovoljno malen da mu stane u šaku.

„Pa?“ reče ona. „Zar nikad prije nisi bacao kamen tako da odskače po vodi?”

On je pogleda pa zamahne rukom i baci kamen preko tame, zamišljajući ga kako odskače po površini
bazena.

Kamen je brzo odskakivao po praznom zraku, a onda – kao da je iznenada udario u stijenu – poleti strmo
uvis, napokon nestajući u tom silnom mlazu vode.

Atrus je zurio, otvorenih usta, za kamenom izgubljenim u toj moćnoj struji, a onda se okrene i vidje da se
Catherine tiho smije.

‘Tvoje lice!”
Atrus brzo zatvori usta i osvrne se preko ramena. Otkrije da bi to želio još jednom učiniti – vidjeti kako
kamen odskače preko praznog zraka i nestaje u visinama. „Kamo je otišao?”

„Dođi,“ reče ona. „Pokazat ću ti.”

Tunel kojim su išli bijaše malen – tek dovoljno velik da hodaju uspravno – i savršeno okrugao, poput
crvlje rupe kroz divovsku jabuku, a bijaše osvijetljen nekim izvorom svjetla unutar samog kamena. Vodio
je dolje, stalno se uvijajući, sve dok se nije činilo da hodaju po stropu. A onda su izišli van. Van na jarko
sunčevo svjetlo. Van u krajolik jednako čudesan kao i onaj koji su ostavili za sobom s druge strane tunela.

Atrus se lecne, a oči ga zabole od iznenadnog svjetla pa spusti naočale, uspravi se i pogleda oko sebe.

Baš kao što je i tamna strana bila neobična, tako je ova – svjetla strana Catherinine prirode, kako je on na
to gledao – bila prekrasna. Stajali su na vrhu velike padine – golemog stjenovitog brežuljka u sredini
oceana, jednog od nekoliko postavljenih u grubom krugu – a svaki je brežuljak bio prekriven tepihom od
jarkih cvjetova veličanstvenog mirisa, iznad kojih je plesalo i lepršalo milijun leptira.

U samome središtu tog kruga stjenolikih brežuljaka, veliki je prstenasti vodopad pod kutem padao unutra
prema točki duboko dolje. Ravno iznad tog velikog vira, trepereći i nestajući pa se opet pojavljujući,
bijahu uskovitlane, okomite vrpce brzih oblaka koji su se pojavljivali visoko u zraku i jednako brzo
nestajali u ustima tog velikog kružnog vodopada.

Uz šok prepoznavanja, Atrus shvati. „Mi smo na drugoj strani! Ovo je izvor onog golemog mlaza... ta
voda propada kroz vir...”

Čim je to izrekao, čeljust mu se objesila.

Ali kako? Koji je fizički mehanizam bio uključen u sve to? Jer znao je – znao s iznenadnom potpunom
sigurnošću – da, ako ovo postoji, mora postojati i fizički razlog zašto postoji. Ovo nije kršilo d’nijske
zakone, samo ih je izvrtalo, guralo do krajnjih granica.

On pogleda Catherine s iznenadnim divljenjem u pogledu.

„Ovo je prekrasno. Nisam shvaćao...”

Ona ga uzme za ruku. „Ima još. Želiš li vidjeti?”

„Da.”

„Tamo vani,“ reče ona, pokazujući, usmjeravajući mu pogled prema obzoru.

Atrus se zagleda. Na obzoru su se skupljali golemi olujni oblaci, uzdižući se u nebo poput pare iz posude
s uzavrelom vodom. Zrak su tamo ispunjavale nevjerojatne oluje, čiju je buku prigušivala daljina;
ispunjavale cijeli obzor, dokle mu je pogled sezao, ispunjavale ga treperavim munjama.

Posve okružuje lijevak, shvati on, okrećući se, gledajući veliku rupu u oceanu, sjećajući se velikog mlaza
vode na drugoj strani te goleme rupe. Činilo se da ovdje djeluju dvije odvojene sile – jedna potisna koja
je upravljala mlazom i druga, prstenasta, koja je privlačila vodu.

Atrus trepne pa pogleda Catherine. „Većinu mase torusa stavila si na vanjski rub, zar ne?”

Ona se jednostavno nasmiješi.

„Tako da sila teža...“ Atrus zastane, a šaka mu bijaše čvrsto stisnuta, dok mu se čelo duboko naboralo.
„Taj krug gravitacije... prisiljava vodu kroz središnju rupu... a onda je neka druga sila usisava u nebo,
gdje se raspršuje... još uvijek zahvaćena gravitacijskim poljem torusa, i pada dolje niz vanjske rubove tog
polja... točno?”

Ona se i dalje jednostavno smiješila.

„A kako polako pada, stvara oblake koji izazivaju oluje koje...”

Bijaše to impresivno. Zapravo, sad kad je djelomično shvaćao, bilo je još impresivnije no što je na
početku mislio.
On se okrene, ogledavajući se oko sebe, a onda se ukoči. Točno nasuprot bila je cvjetna gredica,
ugniježđena među bogatom travom. On priđe, uspevši se padinom sve dok nije došao do njih.

Cvjetovi. Plavi cvjetovi. Tisuće sitnih, krhkih plavih cvjetova sa sićušnim zvjezdolikim laticama i tamnim
baršunastim stabljikama.

Ganut prizorom, on se sagne i ubere jedan cvijet, prinese ga nosu pa pogleda Catherine.

„Kako si znala?”

„Znala?“ Catherinino se čelo zbunjeno nabralo. „Znala što?“ „Mislio sam... Ne, nije važno.“ Tad,
promijenivši temu, on upita: „Što si ti mome ocu?”

Ona obori oči. „Njegova sluškinja. Jedna od članova Ceha...”

On je pogleda, znajući da to nije sve, ali bojeći se upitati. Nakon dugog trenutka, ona nastavi. „Trebala
bih mu postati ženom.”

„Ženom?”

Ona kimne, ne mogavši ga pogledati.

Atrus sjedne među cvjetove. Stisnuo je šaku, gnječeći sitne krhke latice, a onda ih pusti neka padnu.

Glava mu je bila obješena, a oči puste i progonjene. „zapovjedio mi je,“ reče ona, prišavši bliže.
„Trideset dana, rekao je Gehn. Bit će velika ceremonija na Rivenu... u Petom Dobu.“ On podigne pogled
pun gorkog razočarenja.

Gledala ga je ravno u oči. „Radije bih umrla.”

Polako, vrlo polako, njegovim se licem razlije shvaćanje njenih riječi. „Znači...“

„Znači da mi moraš pomoći, Atruse. Imamo trideset dana. Trideset dana da promijenimo stvari.”

„A što ako ne možemo?”

Catherine okrene glavu, ogledavajući se po Dobu koje je napisala pa vrati pogled na Atrusa, a zelene su
joj oči plamtjele. Plamtjele takvom jačinom da se osjetio začaranim, smrznutim, posve obuzetim tom
neobičnom ženom i čudnim moćima koje je imala.

Nije odvajala pogled od njegovih očiju, nego ga uhvati za ruku, čvrsto je stisnuvši svojom i progovori
glasom koji ga je ispunjavao iznenadnom, gotovo impulzivnim povjerenjem. „Možemo napraviti čuda, ti i
ja. Čuda.”
21

Dok je sunce polako zalazilo, Atrus je stajao na vrhu male visoravni, s naočalama spuštenim na oči i s
dnevnikom otvorenim na krilu, gledajući po Dobu koje je napisao. Ispod njega je ležalo hladno, tamno
more, čija površina bijaše glatka poput ulja ili zrcala pocrnjelog od vremena, i čije su sterilne vode
ispunjavale veliku zdjelu koja je ležala između krvavocrvenih litica od škriljevca.

Na obalama tog velikog mora zemlja bijaše gola i prazna; pustija od pustinje koju je poznavao iz
djetinjstva. Sa svake su se strane sve do obzorja protezale titanske strmine od škriljevca, izrezbarene
djelovanjem vjetra i sunca, a njihovi su goli krvavocveni oblici bili posuti nazubljenim ponorima crnim
poput noći.

Ovog je puta bio upisao čisti minimum. Tek toliko da može izvesti pokus, ništa više. Dovoljno da može
vidjeti jesu li njegove teorije o manama Petoga Doba ispravne ili ne.

U proteklih je nekoliko tjedana napravio deset takvih Doba. Po dva za svaki pokus. U ovom i još jednom
drugom provjeravao je hoće li promjene u kružnom sustavu Petog Doba imati željeni učinak, dok je u
drugima eksperimentirao sa strukturom tektonskih ploča ispod planetne kore, vrstom i snagom oceanskih
struja, kolebanjima u gravitacijskim poljima i sastavom same kore.

Ovdje, i u svim tim ostalim Dobima, preslikao je iste strukturalne podloge koje je našao u knjizi Petoga
Doba, ali dodajući određene male promjene – većinom dodatke – u načinu na koji su bile sročene. Ako je
to novo sricanje bilo ispravno, tad je to Doba bilo stabilno. A ako je ono bilo stabilno, to je značilo da će
takvim biti i Peto Doba kad te iste promjene unese u knjigu.

Gledajući oko sebe, bilježio je svoja promatranja, a onda zaklopio dnevnik i ubacio ga u naprtnjaču.

Zasad su svi njegovi testovi potvrdili jedno – Peto Doba bijaše osuđeno na propast. Ako ne uspije
napraviti te vitalne promjene u knjizi, već za životnog vijeka jedne generacije propadanje će dovesti do
raspada.

Podižući naočale, on trepne pa protrlja oči, Bio je umoran, umorniji no što je ikad bio u zadnjih nekoliko
godina, a ipak – sad nije mogao prestati. Do ceremonije je ostalo još samo deset dana, a sve – sve –
dotad već mora biti spremno.

Opet spustivši naočale, Atrus je čekao. Mjesec će uskoro izići, a tad će sve znati.
Ako ima pravo, Gehn je mjesec Petoga Doba smjestio dosta unutar sinkrone staze oko planeta. To je kao
posljedicu imalo dramatično podizanje plime na planetu i na kraju će imati za posljedicu pad mjeseca u
sve niže i niže staze, sve dok se napokon ne razbije o površinu planeta. Ta će konačna katastrofa odnijeti
mnoge živote, ali velike plime izazvane mjesečevim sve nižim stazama već mnogo prije toga uništit će
otok.

Mora pomaknuti mjesec Petoga Doba natrag u stabilnu sinkronu stazu, u jednu u kojoj će brzina njegovog
okretanja biti jednaka brzini rotacije planeta. Ono što je taj zadatak činilo složenim bijaše činjenica da je
to morao postići na način koji se ne može izravno promatrati.

Svjetlo je polako blijedjelo i Atrus se čvršće ogrne plaštem. Zrak bijaše rijedak i hladan i bit će dobro
vratiti se natrag u D’ni, ako zbog ničeg drugog onda zbog malo sna.

Čekao je, promatrajući kako sunce namiguje pa nestaje iza ruba obzora. Atrus se okrene, podigne naočale
i potraži mjesec. Ugleda ga odmah, ravno iznad sebe, nisko dolje, a njegova srebrno-plava kugla bijaše
golema i prijeteća.

Krivo, pomisli on. Preblizu je.

Podrhtavanje je počelo istog trenutka, a mala je visoravan vibrirala, kao da je netko uključio golemi stroj
negdje ispod njegovih nogu.

More se namreškalo, izgledajući poput tanke metalne ploče koju je netko izudarao čekićem.

Atrus se zagleda u mjesec. Što je pošlo krivo? Je li upisao kakvo proturječje? Ili su promjene koje je
napisao jednostavno bile pogrešne?

Ili je u svome umoru pomiješao dvije knjige? Je li sad možda u krivome Dobu – u onome u kojem je
ubrzao pad mjeseca?

Podrhtavanje je raslo, postalo stalna trešnja. Iz dubina zemlje oglasio se jecanje, oštro pucketanje, zvuk
odronjenog kamenja koje pada u more, a samo more kao da je zavrelo, poput vode u velikom kotlu.

U daljini, tlo je sjalo, ne srebrno-plavkastom bojom mjesečine nego vatreno crveno-narančasto.

Preko visoravni je počeo puhati hladan vjetar.

Namrštivši se, Atrus priđe rubu, spusti naočale i podesi povećanje. Udaljeni narančasti sjaj bijaše magma
koja je izvirala iz vatrene zemlje. Tamo, ispod niskog i golemog mjeseca, planetna se kora trgala.

Buka oko njega sad bijaše zaglušujuća, a potresanje tla tako žestoko da mu je bilo teško stajati. Bilo je
vrijeme da se ‘poveže’ natrag. Atrus se napola okrene, spustivši desno rame, namjeravajući skliznuti
naprtnjaču s leđa i izvaditi iz nje Veznu Knjigu, ali u tom se trenutku tlo žestoko zaljulja pod njim.

Izgubivši ravnotežu, Atrus slijepo posegne rukom, grabeći obližnju stijenu, ali premda je uspio spriječiti
pad nije mu to bilo od velike pomoći, jer cijela se visoravan naginjala, kližući centimetar po centimetar
prema moru.

Što je još gore, naprtnjača je bila zaglavljena ispod njega, a kad se pokušao podići i osloboditi je,
izgubio je oslonac i počeo se kotrljati niz nagnutu visoravan.

Na trenutak su njegovi prsti okrznuli kamenu izbočinu, a već u slijedećem je padao kroz zrak.

„Ne...!“ Njegov krik bijaše kratak, jer udario je u hladnu, mračnu površinu mora.

Obuzme ga panika, nije znao na koju je stranu okrenut, a voda svud oko njega bijaše uskovitlana, ali
uskoro je njegova glava probila površinu i on stane pohlepno gutati zrak.

Voda mu je cijelo vrijeme zapljuskivala lice, ispunjavajući mu nos i usta. Borio se da je ne proguta,
pokušavajući prebaciti naprtnjaču naprijed i iz nje izvući Veznu Knjigu.

A onda ga ugleda.

Ravno pred njim, kreste gotovo demonski osvijetljene opsceno golemim mjesecom koji je izgledao kao
da jaše na njemu, bijaše val.

Golemi crni val koji je nadvisivao okolne stijene, mrveći ih kao da su igračke.

Kako se približio, tako je voda oko Atrusa odjednom postala glatka i mirna, a na sve kao da se spustila
jeziva tišina. Tišina koja je tvorila oštar kontrast s užasnom bukom nadolazeće vodene planine.

Na trenutak, Atrus gotovo da je zaboravio. Jednostavno je buljio u val. A onda se iznenada pokrene,
grabeći i posižući za naprtnjačom prstima otupjelima od hladnoće, izvlačeći Veznu Knjigu i otvarajući je.

Kući...

Kad je položio dlan na stranicu, mjeseca je nestalo i činilo se da se cijelo more podiglo i pridružilo
golemom crnom vodenom zidu, dižući buku tako strašnu da su mu od nje podrhtavale kosti lubanje, kao da
će se svakog trena raspasti.

Došavši k sebi, Atrus se našao kako leži iscrpljen na hladnome podu odaje u D’niju, a pod tijelom mu se
s odjeće iscijedila lokva vode.

Zrak bijaše prohladan, a nakon one užasne razarajuće buke tišina mu se činila najljepšim zvukom na
svijetu.

On ispusti dugi izdah, sjetivši se onog zadnjeg trenutka dok je val srljao prema njemu, podižući ga u svoje
slijepe ralje kao da ga želi proždrijeti. Atrus sjedne.

Strgnuvši naočale, on se okrene prema svom stolu. Tamo je sjedila Catherine, nesvjesna njegovog
povratka, jer cijela joj pažnja bijaše usmjerena na knjigu koju je čitala.
„Catherine?”

Ona podigne pogled, zatvori knjigu i odloži je u stranu. A onda, primijetivši u kakvom je on stanju, ona
brzo ustane i obiđe oko stola. „Atruse? Jesi li dobro?”

On ustane, sprečavajući je da mu priđe. „Dobro sam, Samo sam imao malo nevolja s mjesecom.”

„S mjesecom?“

On odmahne rukom, a potom tiho doda: „Zašto si ovdje? Mislio sam da smo odlučili da bi bilo najbolje
da ostaneš na Rivenu,”

„Znam, ali...“ Ona zastane, priđe stolu i okrene knjigu prema sebi. „Ne želim ići natrag.”

„Ali moraš. Ne možeš ostati ovdje.”

„Radila sam na nečemu,“ reče ona, kao da ga nije čula. „Željela sam te iznenaditi.”

Catherine se okrene i pruži mu knjigu.

Atrus s zagleda u nju, a onda – kad više nije ništa rekla – uzme knjigu, priđe stolu, sjedne i otvori je.
Neko je vrijeme šutio, a zvuk okretanja stranica bijaše jedini zvuk u toj velikoj sobi. Tad, blago
odmahnuvši glavom, on podigne pogled.

„Što je ovo?”

Ona mu priđe, gledajući dolje u otvorene stranice. „Napisala sam nam jedno Doba. Mjesto na koje
možemo otići. Nazvala sam ga Myst.”

„Ali toliko je drugačije od tvog Doba.”

„Ne sviđa ti se?”

„Ne, nisam to mislio... To je nešto što bih ja učinio da sam imao vremena. Ti...“ On se nasmije i pokrije
njenu ruku svojom. „Mislim da si zapanjujuća.”

„Učila sam.”

Atrus opet pogleda knjigu, začuđen iznenadnom suzdrživošću u njezinom stilu pisanja, zapanjen dubokim
shvaćanjem d’nijskih principa – shvaćanjem koje je nadilazilo njegovo. Dugo je šutio.

„Potrebno je još par završnih poteza,“ reče ona, prekidajući tu tišinu. „Ali kad bude gotovo...”

„Odvest ćeš me tamo?”

Catherine se nasmiješi. „Naravno. A sad mi se makni s puta. Moram raditi.”

Nakon što je Catherine otišla, Atrus se zavali u naslonjač.

Štogod da osjeća za Catherine, štogod da ona osjeća za njega, ovo bijaše daleko važnije. Ako dopuste da
njegov otac pobijedi u Petom Dobu, pobijedit će svugdje, jer Gehnovim ambicijama nije bilo kraja.
Vidjevši što je Catherine, slučajno ili namjerno, stvorila u svoja dva Doba, znao je da sad postoji
mogućnost da Gehn ostvari svoj san o uskrsnuću d’nijske carevine, ili barem njezine sjene; da ima
mogućnost stvaranja beskonačno mnogo robovskih svjetova kojima će gospodariti, upravljajući
sudbinama milijuna ljudi.

Postojalo je samo jedno rješenje: zatočiti Gehna u Petom Dobu i uništiti sve Vezne Knjige koje vode iz
njega. Ali da bi to učinio, i on sam će morati preuzeti rizik mogućnosti da ostane zatočen u tom Dobu. A
sad kad je Catherine za njih stvorila otok Myst – kao utočište daleko od Gehna – sama pomisao na
neuspjeh odjednom mu se činila stravičnom.

Naravno, morat će napisati drugo, odvojeno Doba – jednostavan i nenastanjen svijet kojega će moći
dosegnuti s Mysta, svijet bogat biljkama i plodovima, jer njezinu je svijetu to nedostajalo.

Razmišljajući o onome što je pročitao u Catherininoj knjizi, on se nakratko zapita je li je zaista napisala
ili je, poput njegovog oca, jednostavno prekopirala neke elemente. Na koncu konca, toliko je različit od
njenog drugog svijeta.

Ili – je li to pošteno od njega? Ipak je cijelo vrijeme učila...

Njegov glavni zadatak bijaše stabilizirati otok. Jednom kad to bude učinjeno, morat će pronaći mjesto
gdje Gehn skriva svoju Veznu Knjigu, jer bez nje ga ne može uhvatiti u zamku. Morat će otići tamo i
pogledati – pretražiti sva moguća mjesta dok je ne nađe.

A najvjerojatnije mjesto bijaše špilja iza hrama.

Ali sad je imao drugog posla.

Zijevajući, Atrus uzme radnu bilježnicu Petog Doba iz džepa, privuče svoj dnevnik, otvori ga na stranici
na kojoj je bio zapisao promjene koje je namjeravao napraviti u Petom dobu, a onda umoči pero u tintu i
počne pisati.

Atruse! Atruse!

On se probudi, pitajući se što se, zaboga, događa. Catherine je stajala iznad njega, tresući ga za ramena,
stalno mu zazivajući ime. „Atruse! Probudi se! Moraš me saslušati!”
On sjedne, još uvijek omamljen snom, jedva sposoban otvoriti oči. „Što?”

„Gehn... Pomaknuo je datum!”

„Datum?“ Atrus je iznenada bio posve budan. „Pomaknuo za koliko?”

„Još tri dana. Imamo još samo tri dana.”

On zastenje. Sad je sve nemoguće! Morao je obaviti još nekoliko pokusa prije no što može popraviti Peto
Doba. A tu bijaše i problem Gehnove Vezne Knjige. Ako je se ne dokopa...

„Catherine... znaš li gdje Gehn čuva svoju Veznu Knjigu?”

Ona kimne.

„Možeš li me povesti natrag na Riven i pokazati mi?”

Trenutak je oklijevala, a zatim: „Što ćeš učiniti?”

„Očekuje li moj otac da će te vidjeti prije ceremonije?”

Ona odmahne glavom.

„Dobro.“ On se ogleda po pretrpanom stolu. „Onda ćemo sve ovo prenijeti na Myst. Sve osim knjiga
Mysta i Petog Doba. Želim da nakon toga ostaneš tamo, Catherine, Želim da se držiš podalje od Rivena i
D’nija.”

„Ali trebat će ti pomoć...”

Atrus je ozbiljno pogleda. „Od najveće pomoći bit će mi saznanje da si ti na sigurnom.”

„Ali što ćeš učiniti?”

On ustane i obiđe stol, nježno je uzevši za ruke. „Vjeruješ li mi, Catherine?”

Ona se nasmiješi i kimne.

„Onda me čekaj. Čim završim s ocem, pridružit ću ti se na otoku Myst.”

Njezinim licem preleti čudan izraz, kao da mu se na trenutak željela usprotiviti, a onda kimne.

„Dobro. Hajdemo sad natrag na Riven. Vrijeme je da mi pokažeš gdje moj otac drži svoju Veznu Knjigu.”
22

Pazeći da ih netko ne vidi, brzo su se uspeli uza stube hrama u sjenovitu unutrašnjost. Otkad je zadnji put
bio ovdje, prostoriju su ukrasili velikim zlatno-crvenim zastavama i pripremili za obred vjenčanja.

Moj otac, s Catherine... ne, to se nikad neće dogoditi.

On krene za Catherine iza velikog svilenog paravana u čijem središtu bijaše izvezen Gehnov obris, pa niz
uske stube u špilju. Bilo je baš kao što je i mislio.

„Znao nas je dovoditi ovamo,“ reče ona tiho, gotovo šapćući. „Izveo bi ceremoniju povezivanja.
Izabranoj bi osobi dao da popije nešto iz jednog od zlatnih kaleža. Piće je imalo blag okus po anisu.
Nakon toga... pa, nakon toga se ‘povezani’ ničega nije mogao sjetiti...“ Ona spusti pogled. „U posljednje
vrijeme mi je počeo vjerovati sve više. Doveo me ovamo i pokazao mi gdje je skrivena Vezna Knjiga.”

Atrus ju je gledao kako prelazi preko poda, kako se uspinje na prste i poseže rukom u jednu od rupa u
stijeni, s lijeve strane špilje s niskim svodom. Nekoliko je trenutaka pipala po njenoj unutrašnjosti, a
onda izvuče ruku s uskom kutijom u kojoj bijaše Gehnova knjiga.

On priđe, gledajući dolje u pod, pa opet gore, urezujući taj položaj u sjećanje onako kako ga je Anna bila
naučila. A onda joj kimne neka vrati Knjigu na mjesto.

„Dođi,“ reče, uzevši je za ruku. „Pođimo u tvoju kolibu po ostale knjige.”

Ona ga povuče, usporavajući ga, okrećući ga prema sebi. „Atruse?

„Da?”

Ona se nagne prema njemu i poljubi ga u obraz – jedan jedini, nježni dodir usana – a onda ga povuče i
nastavi naprijed, žureći, znajući da jedva da imaju dovoljno vremena za sve što još moraju obaviti prije
ceremonije.
Atrus trepne pod jarkim sunčevim svjetlom koje mu je bolno udaralo u oči nakon tame njegovog zatvora
pa navuče naočale.

Stajao je na drvenom gatu s naprtnjačom punom knjiga na leđima. Voda je zapljuskivala stijene ispod njih,
dok su negdje u udaljenoj izmaglici galebovi čežnjivo dozivali. S njegove desne strane more bijaše mirno
i zeleno, namreškano blagim povjetarcem koji je puhao preko otoka sa sjeverozapada.

Ispred njega, istočno od mjesta na kojem je stajao, iz mora se poput otpiljenog stabla uzdizala stijena
visoka šest i široka desetak metara. S lijeve se strane tlo strmo uzdizalo do visine oko trideset metara,
dok su iz njega i iza uskog kamenog grebena visoke jele ispunjavale zapadni dio otoka.

Atrus se nasmiješi.

Zrak bijaše čist i jasan, miris jelovine jak. Nebo iznad njegove glave bijaše blijedoplavo, s nekoliko
paperjastih cirusa visoko u atmosferi.

On se okrene, čekajući, a onda ugleda kako se Catherine pojavljuje na drvenim daskama pokraj njega,
također s teškom naprtnjačom na leđima.

„Ovo je prekrasno...” dahne ona.

„Ti si to tako napisala,” reče on. „S obzirom na to koliko si vremena imala, mislim da si to napravila
izvrsno.”

Atrus se okrene oko sebe, udišući čisti, bogati zrak. „Taj miris. Čudesno je.”

Iznenada zastane, shvativši da je to isti onaj miris kakav je bio u Tridesetsedmom Dobu. Prije no što ga je
Gehn uništio.

„Što je?” upita ona, primijetivši promjenu na njegovu licu.

„Ništa,” reče on, otresavši to raspoloženje.

„Dođi. Daj da ti pokažem kolibu.”

„Kolibu! Već si izgradila kolibu?”

Ona ga uzme za ruku i povede uskim puteljkom koji se penjao uz padinu. Na vrhu se do otvaralo. Pod
nogama im je sad već bila trava.

Zvuk vjetra ovdje je bio jači – iznenađujuće usamljen zvuk, isprekidan mnogo mirnijim pjevom ptica.

„Da,“ reče Atrus nakon nekoliko trenutaka. „Mogao bih ovdje živjeti.”

Catherine se nasmiješi i stisne mu ruku, a zatim pokaže niz stazu koja je vodila među drveće. „Brvnara je
tamo dolje. S lijeve strane.”

Nastavili su niz puteljak sve do brvnare.

Atrus je neko vrijeme gledao, primjećujući kako su brvna uredno pričvršćena jedna uz druga, kako je
pametno podrezala daske koje su uokvirivale vrata.

On odmahne glavom, zapanjen. Očito je u Catherini bilo vrlina koje nije ni počeo naslućivati.

„Ovo je dobar početak,“ reče on tiho.

„Drago mi je da tako misliš.”

On se okrene, gledajući gore prema vrhu.

„Ovdje bismo mogli sagraditi mnogo toga. Možda napokon i vlastitu knjižnicu.”

„Šššš...“ reče ona, zabavljajući se njegovom gorljivošću. „Ima vremena za to. Nakon što se pobrinemo za
Gehna.”

„Da...“ To ga otrijezni. „Pričekat ću dok se ne smjestiš, a onda bolje da se vratim. Još dva putovanja i
trebao bih biti gotov.“ „Atruse?”

„Da?”

„Jesi li siguran da ti ne mogu pomoći?”

Oklijevao je na trenutak, a onda je privuče i nježno je poljubi, ovaj put pravim poljupcem – njihovim
prvim.

„Ne,“ reče on, gledajući u zelene dubine njenih očiju. „Samo me čekaj ovdje. Dobro?”

„Dobro,“ odgovori ona, nagnuvši se naprijed i nježno ga poljubivši u vrh nosa.

„Obećaješ?”

„Obećajem.”
„Onda dođi. Ostavit ću knjige pa idem natrag.”

Ali nakon što su i posljednje knjige bile prebačene na sigurno i naslagane u kut kolibe, Atrusu se nije išlo
s Mysta.

Catherine je bila donijela pokrivače s Rivena i napravila krevet u kutu, koristeći svoju naprtnjaču kao
jastuk. Gledajući to, zamišljao ju je ovdje nakon svog odlaska i po prvi put shvati koliko će osamljena
biti ako se on ne vrati.

„Pa?“ upita ona s vrata, a on se okrene, zatečen njenim naglim povratkom.

On se nasmije. „Uplašila si me.”

„Uplašila?“ Ona mu priđe. „Zar me se bojiš, Atruse?”

On se nasmiješi kad su mu njeni prsti okrznuli lice. „Ne. Nikad te se ne bih mogao bojati. Mislio sam reći
da si me iznenadila.”

„Onda ću to nastaviti činiti.”

Ona ga obiđe i utakne ubrani bijeli cvijet između dva brvna tik iznad mjesta gdje će spavati.

Gledao je u cvijet, a onda podigne pogled prema njoj. „Što je to?”

„To je nešto što će me podsjećati na tebe dok te nema.“ Ona ustane i ponudi mu ruku. „Hoćemo li
prošetati, Atruse? Uz obalu?”

On iznenada shvati da je već odavno trebao otići, ali pomisao na šetnju s njom iznenada mu se učini
važnijom od ičeg drugog na svijetu.

Atrus prihvati njenu ruku i zakorači van na poslijepodnevno sunce. Vjetar je popustio i sad je već bilo
mnogo toplije, a nebo iznad njih jasno i vedro. Podigavši pogled, on shvati da će noć biti kao stvorena za
promatranje zvijezda i zapita se kakve su zvijezde ovdje na Mystu.

Kad bih barem mogao ostati...

Ali nije mogao. Sudbina to nije htjela. Mora zaustaviti Gehna, kakogod ispalo.

Catherine ga pogleda. „Zašto si uzdahnuo?”

„Zato što je sve ovo tako savršeno?”

Polako su silazili puteljkom pa između drveća do travnate padine. Ispod njih se more protezalo u daljinu i
izmaglicu. S lijeve je strane stajao mali otočić, odvojen od njihovog samo uskim kanalom vode.
„Dođi,“ reče ona, vodeći ga dolje sve dok nisu stajali samo metar od zapljuskujućih valića. „Sjednimo i
razgovarajmo.”

„Želiš razgovarati?“ Atrus je oklijevao, a onda ipak sjedne pokraj nje. „O čemu?”

„O budućnosti. O tome hoćeš li se uspjeti vratiti s Rivena.“ Atrus je pogleda, iznenađen.

„Misliš da ne znam što si naumio?”

On se nasmije. „Jesam li tako predvidiv?”

Ona mu blago položi prste na obraz. „Ne. Ali znam da osjećaš da moraš učiniti što je pravo, makar to
značilo žrtvovati sebe.”

On položi ruku na njenu. „Vratit ću se.”

„Ipak, postoji rizik?”

On kimne.

„I želiš da ostanem ovdje, bez obzira na sve?”

On opet kimne.

„A Vezna Knjiga koja vodi natrag u D’ni?”

„Uništi je čim odem.”

„U tom će slučaju Gehn, ako se poveže ovamo, biti zatočen ovdje sa mnom i s hrpom praznih knjiga.”

Atrus spusti pogled. Bijaše to jedina mana njegovog plana.. Da bi bio siguran da će zaista ostaviti Gehna
u zamci, morao bi uništiti vlastitu Veznu Knjigu koja vodi iz Rivena u D’ni čim se vrati u Peto Doba, ali
time bi u istu zamku uhvatio i sebe – a on se želio vratiti. Ne, ne želio, trebao je to. Da može biti s njom.

„Bit ću oprezan,“ reče on. „Znam kamo se povezuje. Uzet ću njegovu Veznu Knjigu iz skrovišta i čekati da
se on pojavi. Onog trenutka kad zakorači na Riven, spalit ću njegovu Veznu Knjigu. Onda još ostaje samo
da uništim svoju.”

Njene su se oči sad smiješile. Naginjući se naprijed, ona ga poljubi u vrh nosa. „Dobro. Dosta o tvojim
planovima. A ti? Ne znam gotovo ništa o tebi. O tvojoj baki Anni. Sjećaš li se kakva je bila?“ Poput tebe,
želio je reći, ali sjećanje na Annu natjera ga da spusti pogled.

Iz gotovo prazne naprtnjače on izvuče svoj dnevnik i pruži joj ga. „To je moj dnevnik. Ja... želim da ga
pročitaš. Dok me nema. Možda... možda će ti pomoći da me bolje razumiješ.”

„U slučaju da se ne vratiš?”

Oklijevao je, a onda kimne.

I iznenada shvati što je to što je želio od Catherine. Društvo. Nekoga tko će ga razumjeti. Nekoga s kim bi
mogao dijeliti svoje doživljaje i eksperimente. Nekoga tko će biti uz njega, kao što je to nekoć bila Anna,
ne samo kao učiteljica ili zamjenska majka, već kao ravnopravna partnerica.

On ispruži ruku i nježno je pomiluje po obrazu.

Jedan kratki trenutak to je bilo sve: njih dvoje, sjedeći na suncu kraj vode, Catherine sklopljenih očiju i s
njegovim dnevnikom na krilu, lica blago nagnutog prema dodiru njegovih prstiju, dok je Atrus u čudu
zurio u nju, kao da se radi o Dobu koje nikad neće posjetiti, koje će samo nakratko pogledati kroz opisnu
kućicu.

A onda se ona okrene prema njemu, a zelene su oči pretraživale njegove. „Bolje da sad kreneš, Atruse.”

Pomisao na odlazak iznenada mu se učini kao suočavanje sa smrću. Sve što je želio u životu bijaše tu na
otoku Myst. „Catherine...”

„Bit ću dobro. Idi sad.”

Sjedeći u svom stolcu na D’niju, Atrus se slijepo zagleda u korice knjige Petog Doba, teška srca,
osjećajući se prepuštenim sudbini.

Postojao je samo jedan način – jedan jedini – kako može biti siguran da će opet vidjeti Catherine, a to je
da ubije svog oca. Da se poveže u Gehnovu radnu sobu i uništi ga. Ali to bijaše nemoguće, jer njegova mu
narav nije dopuštala da naudi nekom drugom, čak ni iz najboljih razloga.

Iz takvog zla ne može izići ništa dobro, pomisli on, znajući da bi se Anna složila s njim da je kojim
slučajem ovdje. Da ubijem oca, sjena moje krivnje otrovala bi moje dane s Catherine.

Znao je to zasigurno. I tako je njegova sudbina bila zacrtana. Morao je preuzeti rizik da je zauvijek
izgubi.

Ako je ne mogu imati, imat ću barem nešto što će sjećanje na nju održavati živim...

On uzdahne, žaleći što nije Annu pitao ništa o svojoj majci. Tek sad je shvatio da ne zna ni kako je
izgledala.

Izgledala je poput tebe, Atruse, odgovori glas u njegovoj glavi, tako jasan da on podigne pogled,
iznenađen.

„Da,“ reče, iznenada se smiješeći.

Atrus privuče Knjigu Petog Doba i otvori je na zadnjoj stranici. Uzevši pero sa stalka, on počne upisivati
izraze u knjigu.
Atrus se povezao. U trenutku je nestao, a zrak na mjestu gdje je bio sjedio postane čudno svjetlucav,
poput površine jasnog sporog potoka. Tad se iz ničega iznenada stvori druga osoba.

Catherine.

Spustivši Veznu Knjigu na stol pokraj sebe, ona zaklopi knjigu Mysta i stavi je u svoju naprtnjaču. Uto se
pokraj nje stvori još jedna osoba, poprimajući čvrstoću tijela. Zakoračivši naprijed, stala je iza nje,
gledajući kako Catherine privlači k sebi knjigu Petog Doba i okreće zadnju stranicu. Tad, kad je
Catherine uzela Atrusovo pero sa stalka, ta osoba pokaže prstom na stranicu, ohrabrujući Catherine, koja
umoči pero u tintu i počne pisati.

Špilja iza hrama bijaše mračna, miris tamjana jak, spuštajući se iz velikih posuda obješenih sa stropa
hrama.

Atrus na trenutak zastane, škiljeći u duboku tamu, osluškujući, a onda požuri preko poda.

Čučnuvši, on izvuče očevo kresivo iz džepa i zapali ga, polako ga pomičući duž donjeg ruba špilje, sve
dok nije pronašao kamen označitelj. Pipajući sad prema gore, pronašao je rupu u kojoj je Gehn držao
svoju Veznu Knjigu. Propeo se na prste i posegnuo u uski otvor, a prsti mu stanu pipati po hladnom
kamenu. Na trenutak pomisli da je pogriješio rupu, a onda mu prsti okrznuše rub uske kutije. On je izvuče
van i otvori je. Vezna je Knjiga bila unutra.

Izvadivši je, on vrati kutiju u rupu i sklizne knjigu u naprtnjaču pa ugasi kresivo i uputi se natrag kroz
hram.

Sagne se ispod niskog nadvoja i uspne se stubama. Kad je došao do paravana do njega dopriješe glasovi
iz prednjeg dijela prostorije pa on zastane i čučne, ostavši skriven iza sjene koju je velika stolica bacala
na paravan.

„On će uskoro biti ovdje,“ reče jedan glas, koji je pripadao nekom starcu. „Dovest ćeš seljane na padinu
ispred hrama. Tamo mogu prinijeti žrtve, nakon obreda.”

„Bit će tako,“ odvrati nešto mlađi glas. A tad nastavi, tišim, povjerljivijim glasom. „Jesi li vidio kako se
nasmiješila Gosparu Gehnu na probi? Nema tu pretvaranja, zar ne? Eto ti para sastavljenog u raju!”

Atrus se sledi. Proba? Catherine mu nije rekla ništa o probama. Te su ga riječi uznemirile.
Ne, reče si on. Ali zašto bi ova dvojica razgovarala o tome kad to ne bi bilo istina? Na koncu konca, nisu
znali da je on iza paravana.

On proguta slinu, odjednom nesiguran, a onda polako proviri iza paravana i preko rukohvata stolice.

Dvojica su muškaraca stajala okrenuta mu leđima, a njihovi plaštevi – kopije d’nijskih cehovskih
plašteva – bijahu prekriveni tajnim simbolima Ceha. Bijahu to starci sijedih brada. Dok ih je gledao, oni
se nakloniše jedan drugome i iziđoše iz hrama.

On požuri naprijed, želeći vidjeti što su to bili donijeli. Na mramornom postolju u samome središtu
prostorije stajala je plitka posuda od posebnog d’nijskog kamena, a u njoj dvije prekrasne zlatne
narukvice od kojih jedna bijaše primjetno veća od druge.

I sam pogled na njih zgrči mu želudac.

Jesi li vidio kako se nasmiješila Gosparu Gehnu? Jesi li vidio kako se nasmiješila?

On osjeti poriv da podigne zdjelu i da je zavitla preko sobe, ali znao je da se mora suzdržati. Gehn ne
smije ništa posumnjati. Gehn mora misliti da njegova nevjesta dolazi. Mora vjerovati...

Atrus odmahne glavom, odbacujući sumnje i beskonačnu poplavu pitanja koja je prijetila da ga potopi.

Catherine je na Mystu. Ja sam je tamo odveo. Na sigurnom je. Ili će biti kad zatočim Gehna ovdje na
Rivenu.

On se okrene i požuri prema izlazu, vireći iza jednog od stupova. Dvojice članova Ceha nije bilo na
vidiku. Polako, oprezno, on siđe niza stube i preko otvorenog prostora ispred hrama, skliznuvši među
drveće, a zatim se uputivši prema plaži.

Prije no što je stigao do litice on zastane pa u šumarku prikupi sve suhe grančice koje je mogao naći. Kad
ih je nakupio dovoljno za ono što je namjeravao, on požuri dalje strmim puteljkom koji je vodio niz liticu.

Izišavši ispod kamenog nadvoja, Atrus zastane i zagleda se preko stjenovite obale. Dvije velike zubolike
stijene bile su odlomljene – naizgled kao odrezane. Jedan je trenutak promatrao podizanje plime,
gledajući kako se dolazeći valovi nadimaju poput plahte na vjetru, dok su se sitne kapljice vode ugrijane
kasnopopodnevnim suncem podizale u zrak, lebdeći iznad plaže sve dok se opet ne bi spojile sa sve
višom razinom vode.

Bit će mu žao napustiti ovaj svijet. Bit će mu žao što ga nije bolje upoznao.

Okrenuvši se, on priđe prednjoj strani litice. Spustivši naramak grančica, prikupio je nekoliko većih
kamenova i posložio ih u krug, a zatim posložio grančice unutar kruga, pripremajući ognjište.

On izvadi djedovo kresivo iz džepa i stavi ga na plosnati kamen, a onda skine naprtnjaču pa klekne pokraj
buduće vatre i izvuče Gehnovu Veznu Knjigu. Položi je pokraj ognjišta.

Klečeći, Atrus upali kresivo i pripali triješće ispod grančica, gledajući kako počinje gorjeti i pušući u
plamičke ne bi li ih ohrabrio, promatrajući kako ližu korice Vezne Knjige.
Atrus se nasloni unatrag. Eto! Sad bijaše red na njegovu Veznu knjigu! Sad mu je ostalo samo još jedno –
držati svoju Veznu Knjigu iznad plamena dok se ‘povezuje’ van odavde, a onda će knjiga pasti u vatru i
izgorjeti, ostavljajući Gehna zauvijek ovdje.

Prišavši stijenama, on se uspne gore sve dok se nije našao pred rupom u koju je bio sklonio svoju knjigu.
Bila je prilično duboko unutra, pa se morao podići preko ruba i upuzati u rupu, migoljeći se sve dok je
nije dosegnuo.
 23

K ad je došao k sebi, stajao je na otvorenom pokraj hrama, a ruke mu bijahu čvrsto vezane iza leđa,
dok su ga konopci oko vrata, struka i gležnjeva čvrsto privijali uz debeli drveni stup zaboden u zemlju. U
sljepoočnicama mu je nabijalo, a kad je pokušao otvoriti oči, bol se pojačala.
Polako je puštao da mu se oči priviknu na blijedeće svjetlo, a onda se ogleda oko sebe, pokrećući
glavu koliko su mu to konopci dopuštali.
Blizu njega, na malom stolu – toliko blizu da bi ih mogao dosegnuti da mu ruke nisu bile vezane –
ležale su dvije Vezne Knjige.
On zaječi, sjećajući se, a onda osjeti dodir na ramenu i očev dah na svom obrazu.
„Znači opet si s nama, Atruse,” reče Gehn tiho, govoreći samo njemu. „Na trenutak sam se pobojao
da sam te izgubio. Čini se da ponekad nisam svjestan vlastite snage.”
Atrus pogne glavu, iskrivivši lice pri pomisli na Catherine. Ona je bila na Mystu, čekajući ga. A on
ju je iznevjerio!
„Catherine, ah, pametna Catherine,” reče Gehn kao da mu je čuo misli. „Nisi valjda zaista mislio da
će propustiti vlastito vjenčanje?”
Rekavši to, Gehn se okrene prema osobi koja je stajala tik iza njega u sjeni obližnjeg drveća. Kad je
zakoračila na sunce, Atrus klone.
Bijaše to ona!
Atrus sklopi oči i tiho zaječi, sjetivši se riječi one dvojice staraca, prisjećajući se dvije zlatne
narukvice u plitkoj crveno-crnoj zdjeli...
Ona se ipak udaje za moj oca...
Ta mu je pomisao bila neizdrživa.
Gotovo da ih je mogao čuti kako se smiju. A ipak, kad je otvorio oči, pred sobom je vidio samo
Gehna kako stoji pred okupljenim seljanima, podignutih ruku, izgledajući poput velikog kralja koji je
došao među svoje podanike.
„Ljudi Petoga Doba,“ počne Gehn, glasom snažnim i zapovjedničkim. „Skrenuta mi je pažnja na
činjenicu da su neki od vas...“ Gehn pokaže na malu skupinu – koju Atrus dotad nije bio primijetio, ili
koja maloprije možda još nije bila tamo – koja je ponizno klečala, ruku zavezanih na leđima. Među njima
bijahu i dva brata, Carel i Erlar. „Kao što rekoh, neki od vas su odlučili pomoći mojim neprijateljima.
Pomoći ovom lažnom samozvancu...“ on se okrene i pokaže na Atrusa, „...koji se usuđuje nazvati se
mojim sinom.“ Gehn se opet okrene prema ljudima i podigne ruke.
„Takvo ponašanje ne mogu dopuštati. Takav neposluh mora biti kažnjen.”
Okupljenom gomilom prođe uplašen žamor.
„Da,“ nastavi Gehn. „Bili ste upozoreni, ali niste slušali. Zato će se, kao kazna, podići velike
plime...”
„Ne...“ reče Atrus, pronašavši glas,
„I sunce će pocrnjeti...”
 „Ne...”
„A tlo će se zatresti i veliko će drvo pasti!”
„Ne!“ vikne Atrus po treći put, ovaj put dovoljno glasno da su ga neki od okupljenih čuli. „Ne! On je
u krivu! Ja sam to popravio. Sve te stvari... sve slabosti u knjizi. Ispravio sam ih...”
Atrus zastane, vidjevši užasan cerek trijumfa na očevu licu kad mu je prišao.
„Dobro obavljen posao, Atruse... znao sam da mogu računati na tebe.“ Gehnov smiješak odjednom
postane vučji i podrugljiv. „S velikim ću zanimanjem pročitati promjene koje si tako lijepo smislio za
mene.”
A tad, odmaknuvši se od njega, on pucne prstima, obraćajući se najbližem članu Ceha: „Odveži ga!”
Okrenuvši se opet prema gomili, Gehn podigne ruke.
„Ljudi Petoga Doba. Zaista imate sreće. Svog sam slugu zadužio da to popravi, a on je to i učinio.
Vaš je svijet sad siguran. A ipak, ako mi se još jednom usudite usprotiviti na bilo koji način, ako otkrijem
da itko od vas pomaže mojim neprijateljima, osjetit ćete punu snagu moga gnjeva. Uništit ću vaš svijet
jednako lako kao što sam ga i stvorio!”
On šmrkne, pa nastavi:
„Ali nećemo sad o tome. Sad je vrijeme da pogledamo naprijed u svjetliju budućnost i da
započnemo sa slavljem, jer večeras, u zalazak sunca, uzet ću kćer ovoga Doba za nevjestu, da mi bude
ženom i da zajedno sa mnom vlada tisućama svjetova!”
Na to se prolomi radostan uzvik.
Gehn se okrene, pogleda Atrusa, a cijelo mu držanje bijaše pobjedničko. Vidjevši taj pogled, Atrus
okrene glavu, osjećajući kako iz njega istječe sva borbenost.
Prevarili su ga. Iskoristili, oboje. Izdali.
On pritisne dlanove, osjećajući neizdrživu bol, a onda protrlja zapešća na mjestima gdje su se
konopci usjekli u kožu. Bio je pobijeđen. Više nije mogao ništa učiniti.
Ali Gehn još nije završio.
Zakoračivši do Atrusa, on prinese lice njegovom, govoreći tako tiho da ga nije mogao čuti nitko
drugi.
„Nemoj misliti da sam završio s tobom, dječače. Izazvao si mi velike nevolje i to neću zaboraviti.
Što se mene tiče, više mi nisi sin. Razumiješ li me? Ne trebam te više, Atruse. Poslužio si svojoj svrsi.“
Gehn pogleda Catherine i nasmiješi se, ogavnim, pobjedničkim osmijehom. „Da... shvaćaš, zar ne?
Catherine i ja...“ On se nasmije. „Ona je jaka mlada žena. Možda me slijedeći sin neće tako razočarati.”
Atrus zastenje. Ovo je bila noćna mora. Ne bi se osjećao ništa bespomoćnije ni da je još uvijek bio
zavezan za stup.
Catherine... moja ljubljena Catherine...
On podigne pogled, iznenađen. Tlo je podrhtavalo.
Ne... samo mu se učinilo...
A onda se tlo žestoko zatrese, kao da je negdje ispod njih netko izmaknuo kamen potporanj. Iz hrama
se začuje tresak kad je mramorno postolje palo, a dvije zlatne narukvice zazvečale su po mramornom
podu.
„Ne...“ reče Gehn, divlje se ogledavajući oko sebe. „Ne!”
Ali još dok je to govorio, pred stubama hrama razjapi se velika pukotina.
 Nebo je polako crnjelo. Zakrivljeni je komad crnila centimetar po centimetar proždirao blijedo lice
sunca, koje je još prije nekoliko trenutaka sjalo s popodnevnog neba.
Na iznenadnom crnilu neba počeše se jedna po jedna pojavljivati zvijezde.
Uz dubok, stenjav drhtaj, kao da se neka divovska životinja budi iz dugog zimskog sna, tlo se opet
zatrese, ovaj put još jače. Krov hrama se urušio, a mnogi članovi Ceha popadali su na koljena, srušivši
stol na kojem su stajale dvije Vezne Knjige.
Atrus je zurio u nevjerici, gledajući nazubljene rubove pukotina koje su se širile travnjakom. A onda,
vidjevši pale knjige, on se baci prema njima, baš kad je Gehn zakoračio pred njega, mašući obrednim
kopljem koje je istrgnuo iz ruku jednog od članova Ceha, a s čijeg je vrha još uvijek vijorila mala
crveno-zlatna zastavica.
„Ostavi ih!” zareži Gehn.
„Miči mi se s puta!” vikne Atrus, znajući da sad više nema drugog izbora nego boriti se s ocem.
Riven bijaše osuđen na propast. I premda je već izgubio Catherine, morao je zaustaviti Gehna.
Ali Gehn je bio drugačijeg mišljenja. On se podrugljivo nasmije. „Ako želiš te knjige, morat ćeš
proći pokraj mene.”
„Ako moram...!” reče Atrus i baci se na Gehna, nadajući se da će ga zaskočiti. Gotovo je uspio. Na
trenutak su se natezali, Atrus je zgrabio koplje pokušavajući spriječiti Gehna da ga upotrijebi na njemu. A
tad Gehnov stisak naglo popusti, a Atrus poleti unatrag, ispustivši koplje. Svud oko njih otvarale su se
pukotine. Zrak je postajao sve topliji, a sve oko njih poprimalo je crveno-narančasti sjaj koji je izvirao iz
pukotina.
Atrus se uspravi, okrene se i opet se baci prema ocu, ali presporo. Gehn zakorači u stranu, ispruži
nogu i podmetne mu je, a onda stane iznad njega i pritisne mu vrh koplja u prsa.
„Beskoristan si. Trebao sam te već davno prije ubiti.”
Atrus odgovori prkosnim glasom: „Onda me ubij sad!”
Gehn podigne koplje, a mišići mu se napeše, ali uto se odnekud iza njega prolomi povik: „Gehn!”
Gehn se okrene i ugleda Catherine kako stoji iznad jedne od pukotina nazubljenih rubova i
crvenkastog sjaja u dubini, držeći po jednu Veznu Knjigu u svakoj ruci, a crna joj je kosa divlje vijorila
na vjetru.
„Ozlijedi ga i bacit ću knjige u pukotinu!”
Gehn se nasmije s nevjericom. „Ali, Catherine, ljubavi moja...“ „Pusti ga,“ zapovijedi ona,
nemilosrdnim glasom. „Pusti ga ili ću baciti knjige unutra!”
On se opet nasmije, pa pogleda Atrusa. „Ne... Ne, ja...”
Na njegovo iznenađenje, ona pusti desnu knjigu, koja uz bljesak plamena nestane u pukotini.
I Gehn i Atrus duboko uvukoše zrak.
„Ne!“ vrisne Gehn, a onda nastavi blažim glasom. „Hajde, Catherine... daj da porazgovaramo o
tome. Daj da to raspravimo na razuman način.”
On makne vrh koplja s Atrusovih prsa, odbaci ga i zakorači prema njoj, ruku ispruženih s dlanovima
prema gore. „Sjeti se naših planova, Catherine. Sjeti se što smo naumili učiniti. Sjeti se tisuća svjetova
kojima ćemo vladati. Razmisli o tome. Štogod želiš... mogu ti to napisati. Možeš imati vlastito Doba.
Možeš tamo živjeti ako to želiš, ali... ako uništiš i tu drugu knjigu, zauvijek ćemo ostati ovdje. U zamci na
umirućem svijetu!”
 Gehn zakorači još korak bliže.
„Želiš Veznu Knjigu?“ upita Catherine, a licem joj se po prvi put razlije blijed osmijeh.
Gehn kimne i polako pruži ruku prema njoj, a na krajevima usana počne mu se rađati nagovještaj
osmijeha.
„Eto ti je onda!“ reče ona i baci Veznu Knjigu visoko u zrak, a njena je putanja odvede iznad užarene
pukotine.
Uz užasnut povik, Gehn se baci za knjigom, istežući se da bi je dohvatio, ali bilo je prekasno. Već je
nestala u plamenu i crvenoj unutrašnjosti pukotine.
Gehn je zurio u nevjerici, a onda se podigne na laktove i okrene, gnjevan, tražeći ih pogledom. Ali
Atrusa i Catherine više nije bilo. Vjetar je zavijao, poput uragana, svijajući obližnja stabla i tjerajući
odronjenu zemlju uz padinu, kao da prkosi gravitaciji.
Dok je gledao, hram se uz uzdah uruši, a zvuk trljanja kamena o kamen zvučao je poput stenjanja
umirućeg diva. Nakratko mu se učini da vidi kako iz ruševina strši golemi bodež. A onda, uz glasan zvuk i
zasljepljujuć bljesak, munja udari u krošnju velikog stabla dvjesto metara od mjesta na kojem je Gehn
klečao. Istog su trena gornje grane eksplodirale plamenom, a golema se vatrena kugla uzdigla u nebo.
U tom iznenadno blještavom svjetlu, Gehn ugleda njih dvoje kako trče udaljenom stranom zaravni,
među drvećem. Kad se svjetlo ugasilo, njihova su se obličja opet stopila s tamom šumarka. Ali sad je
znao kamo idu. Uspravivši se, on potrči, gonjen zavijanjem vjetra.

Čekaj! Čekaj!“ poviče Atrus, povukavši Catherine za ruku, a njegov glas jedva da se čuo iznad buke
oluje. „Moraš mi reći što se događa!”
„Ne brini“ zaurla ona, mičući kosu s lica. „Sve ide po planu!”
On je zurio u nju. „Po čijem planu?”
„Anninom i mom.”
Usta mu se otvoriše u čudu. „Anninom?”
Iznad njih grane drveća su divlje lamatale na vjetru. Baš kad mu je htjela odgovoriti, zvuk palog
drveta natjera ih da poskoče.
Nije moguće...
Atrus je još trenutak zurio u Catherine, a onda joj tupo dopusti da ga povede dalje kroz drveće.
Slijedili su usku pukotinu. Isprva je mislio da je riječ o samo još jednoj napuklini tla, ali ova bijaše
drugačija. Sjala je... ne crveno, nego plavo... jarko, ledeno plavo.
Sa svih su se strana kovitlale grančice, lišće, šljunak, nošeni vjetrom za koji se činilo da ih vuče
prema sebi, a ne da ih udara s leđa. Gdjegod su ti sitni predmeti dotakli rub pukotine, bivali su usisani u
tu ledeno-plavu hladnoću.
Nastavili su trčati između drveća, a pukotina pokraj njih polako se širila. Tamo gdje je šumarak
prestajao, iznenada se otvorila u neku vrst raspukline čiji rub bijaše ocrtan tim hladnim plavim svjetlom.
Unutra bijaše mračno – intenzivna duboka tama ispunjena zvijezdama.
Atrus stane kao ukopan. Vjetar mu je još uvijek cimao stopala, ali ovdje je buka bila manja nego u
šumarku. Svejedno, morao se boriti da bi održao ravnotežu. Desnom je rukom čvrsto držao Catherine,
bojeći se pustiti je, bojeći se da i ona ne bude usisana u tu čudnu rupu ispunjenu zvijezdama.
On je pogleda, pitajući se boji li se i ona, ali lice joj bijaše čudno smireno, a na usnama joj je titrao
blaženi osmijeh koji se odražavao u njenim zelenim očima.
„Što je to?“ upita on, a pogled mu opet privuče pukotina. Činilo se da usisava sve oko sebe; lišće i
zemlja i kamenje padalo je preko ruba i naizgled prestajalo postojati.
A bijahu tu i druge stvari...
Atrus trepne, primijetivši nekoliko od Catherininih krijesnica kako se stapaju i razdvajaju,
pulsirajući briljantnim bojama dok su lepršale preko tog krajolika nalik snu.
Okrenuvši se prema Atrusu, Catherine oslobodi ruku iz njegove, skine naprtnjaču s leđa pa je otvori.
„Evo,“ reče ona, pružajući mu knjigu.
Atrus je zurio, zatečen. Bijaše to knjiga Mysta.
„Ali što...?”
Ona mu stavi prst na usta, ušutkavši ga.
„Jesi li se ikad pitao kako bi bilo plivati među zvijezdama?”
Catherine se nasmiješi, otvori Veznu Knjigu i položi dlan na nju. „Mogli bismo pasti u noć, zagrljeni
zvijezdama, a još uvijek se vratiti na mjesto gdje smo počeli...”
Posljednja riječ bijaše samo odjek, jer ona je već nestala.
„Ali što da ja učinim?“ zaviče on za njom, držeći knjigu.
Odgovor stigne iza njega. „To je jednostavno, Atruse. Daj knjigu meni.”
Atrus se okrene prema svom ocu. Gehn je stajao s odlomljenim nazubljenim komadom stijene u ruci.
Naočala više nije bilo, a njegova pepeljasto bijela kosa bijaše raskuštrana i neuredna, ali u njegovu je
držanju još uvijek bilo nečeg silnog, nečeg neporecivo kraljevskog.
On pogleda dolje na knjigu Mysta u rukama. Njegov prvi poriv bijaše da je iskoristi i preko nje se
poveže na otok, ali taj je plan imao očitu manu. Ako to učini, knjiga će ostati ovdje, u očevim rukama. A
Gehn bi sigurno pošao za njim.
Drugi poriv bijaše da je baci u pukotinu, ali nešto ga zaustavi – nešto u Catherininim riječima...
On se nasmiješi.
Podigavši knjigu jednom rukom, on je ispruži ispred sebe i zakorači unatrag, na rub pukotine,
osjećajući kako mu vjetar cima čizme, osjećajući iznenadnu neobičnu hladnoću na leđima.
Mišić ispod Gehnovog lijevog oka se tržne. „Ako baciš knjigu u taj ponor, bacit ću te za njom!“
zareži on. „Daj mi je. Daj mi je – odmah!”
Atrus prkosno odmahne glavom.
Gehn zakorači unatrag, puštajući da mu kamen padne iz ruke. „Osim ako...”
„Osim ako što?”
Atrus ga sumnjičavo pogleda. Bilo mu je teško držati knjigu jednom rukom, ali to nije bilo važno.
Sad više ništa nije bilo važno, čak niti tupa, mukla bol na potiljku.
„Osim ako što? Daj mi jedan dobar razlog zašto bih ti trebao vjerovati.”
Gehn slegne ramenima. „Zato što si mi sin.”
Atrus se gorko nasmije. „Mislio sam da si me se nedavno odrekao. Ili sam i to krivo čuo?”
„Oprosti mi, Atruse. Bio sam ljut. Mislio sam...”
„Što? Da ću odjednom vidjeti stvari iz tvog ugla? Da ću shvatiti da imaš pravo? Da ću vidjeti sebe
kao boga?”
Gehn trepne. „Ali ti me trebaš, Atruse. Ja znam toliko toga. Znam stvari koje ti nikad nećeš znati.
Pomisli samo na moje iskustvo, na moje znanje. Bilo bi šteta da sve to izgubiš, ne?“ Gehn odmahne
glavom, kao u žaljenju. „Bio si tako dobar učenik, Atruse. Tako brz. Tako bistar. Bilo bi šteta da se tvoje
naukovanje prekine...”
Atrus je buljio u njega, bezizražajnog lica.
„Što je?“ upita Gehn , sad posve zbunjen. Ruka ispružena prema Atrusu povuče se malo unatrag.
„Ti,“ reče Atrus, podigavši knjigu još više. „Sve te stvari koje si me naučio... sve su to bile samo
riječi, zar ne? Prazne riječi bez značenja. Prazne koliko i tvoja obećanja.“ U njegovim očima nakratko
bljesne povrijeđenost, a zatim: „Toliko sam toga želio od tebe. Toliko toga. Ali iznevjerio si me.”
„Ali naučio sam te, Atruse. Bez mene...”
Atrus odmahne glavom. „Ne, oče. Sve što ima ikakvu vrijednost, sve važno, naučio sam od Anne,
mnogo prije no što sam te upoznao. Ti... ti me nisi naučio ništa.”
Gehn ga ošine pogledom.
Nebo je postajalo svjetlije, vjetar je polako zamirao.
„Nikad te nisam trebao ostaviti s njom,“ reče Gehn nakon nekoliko trenutaka. „Razmazila te,
pokvarila. Bio si neispisana knjiga koja čeka da bude napisana...”
„Ti bi me uništio, isto kao što si uništio sve čega si se primio. Da, a onda bi me odbacio.”
„Ne! Pa ja sam te volio, Atruse!”
„Volio? Kakva je to ljubav koja veže konopcima i zatvara osobe koje voli u ćelije?”
„To nikad nije trebao biti zatvor, Atruse.“ Gehn proguta slinu. „Sve je to bio samo test. Sve to.”
Atrus mu je uzvraćao pogled u tišini, a pukotina iza njega bijaše tamna i hladna, svjetlucajući
zvijezdama, obasjavajući knjigu Mysta tim plavim svjetlom.
Gehn je nekoliko trenutaka proučavao svog sina, procjenjujući situaciju, a onda zakorači prema
njemu, ispruživši ruku. „Molim te, Atruse. Još uvijek imamo šanse.”
„Ne, oče. Štogod da nas je nekoć povezivalo, sad je uništeno. Spalio si to s onim knjigama koje si
bacio u vatru. Izbrisao to zajedno s onim frazama u mojoj knjizi. Uništavao to malo po malo. Zar ne
shvaćaš? Pa, sad si dobio pravdu koju zaslužuješ. Možeš ostati ovdje u malom raju koji si stvorio za
sebe, u svom malom otočnom svemiru, i glumiti boga svojim ‘kreacijama’.”
Ta zadnja riječ bila je rečena odlučnim i čvrstim glasom. Izgovarajući je, Atrus zakorači unatrag
preko ruba pukotine, padajući, preokrećući se u tom golemom prostranstvu od zvijezda, stežući knjigu,
otvarajući je dok je padao u tamu.
Što vidiš, Atruse?
Vidim zvijezde, bako. Veliki ocean od zvijezda...
Epilog

Sunčevo je svjetlo namigivalo kroz krošnje visokih jela, bacajući duge sjene na tratinu ispred knjižnice.
Bilo je kasno popodne, ali dječaci su još bili vani, igrajući se u šumi koja je pokrivala južni dio otoka.

Stojeći na trijemu, Catherine osluhne na trenutak, a onda – čuvši njihove udaljene glasove – zasjeni oči
dlanom.

„Vidiš li ih?“ upita Atrus, zakoračivši van iz knjižnice, stisnuvši svijetle oči na suncu.

Ona se okrene, a rub njezine tamno zelene haljine zaleprša po uglačanim daskama.

„Ne brini se tako,“ reče ona, smiješeći mu se svojim zelenim očima. „Anna je s njima. Vratit će se prije
mraka.”

On se nasmiješi pa joj priđe i zagrli je.

„Jesi li već završio?“ upita ona tiho, ovivši ruke oko njega i privlačeći ga bliže.

„Ne...“ uzdahne Atrus umorno. „Ali blizu sam kraju.”

„Dobro.”

On je nježno poljubi pa je pusti iz zagrljaja i vrati se unutra, sjedajući za stol vlastite izrade.

Još trenutak-dva gledao je kroz jarko osvijetljen četverokut vrata u Catherine, pijući je pogledom, a onda
uzme pero i nastavi pisati u svoj dnevnik.

Sad mi je teško i zamisliti da sam ikad mogao sumnjati u nju, pa makar i samo na sekundu, a ipak – u
onom trenutku kad me otac iznenadio u špilji – bio sam posve uvjeren da me izdala. Uvjeren, da, ali
istovremeno i slomljenog srca, jer njoj sam dao svu onu ljubav i privrženost koju je moj otac tako
neprirodno odbio. Ljubav danu svojevoljno i bez nade da će biti uzvraćena. Ali kako sam mogao znati
koliko je dobra, da, i koliko mudra moja Catherine mogla biti. Moja spasiteljica, moja prijateljica, da, a
sad i moja žena.
Atrus zastane, prisjećajući se šoka koji je osjećao kad mu je Catherine otkrila da iza svega stoji Anna;
preplavljujućeg osjećaja da je zakoračio u jedan od Catherininih svjetova snova. Ali bila je to istina. Bez
Annine pomoći on bi ostao zauvijek zarobljen na Rivenu. Ako bi ga Gehn ostavio na životu, nakon svega
što je učinio. On umoči pero u tintu i opet počne pisati:

Samo je izuzetna žena mogla učiniti ono što je učinila Anna – slijediti nas dolje kroz onaj labirint tunela i
putova u D’ni. Naravno, ona je znala da Gehn neće održati riječ. Znala da ja u svojoj nevinosti neću
shvatiti da je moj otac ne samo nevrijedan povjerenja, nego i posve lud. Sve te godine koje sam proveo
na K’veeru, ona je budno pazila na mene, pobrinuvši se da mi se u očevim rukama ne dogodi ništa loše
dok je čekala da shvatim istinu.

Atrus podigne pogled, sjećajući se tog trenutka i osjetivši još jednom težinu razočaranja u vlastitog oca.
Takve ti stvari nitko ne može reći, shvaćao je sad, takve stvari moraš iskusiti i sam se uvjeriti u njih.
Roditelj – dobar roditelj – u određenom trenutku mora pustiti svoje dijete neka samo donosi odluke, jer
odluke i izbor su dio Stvoriteljeve sheme, baš kao i sve ostalo. On umoči pero i stane opet pisati, sad već
brže, a riječi su lijevale iz njega:

Anna me vidjela kad sam pobjegao s K’veera i opet me potražila u tunelima, ali Gehn me prvi našao. Čak
i tad bi se bila umiješala da nije bilo nijemoga sluge. Vidjevši kako me onesviještenog nose natrag na
K’veer, znala je da mora nešto učiniti. Te je večeri otišla na K’veer i ušla u očevu radnu sobu, riskirajući
sve, namjeravajući se suočiti s njim. Ali Gehna nije bilo. Unutra je našla Catherine. Catherine koja je
nakon početnog šoka odlučila povjerovati joj i pomoći. I tako me Catherine poznavala i prije nego što me
upoznala na Rivenu; poput Doba koje prvo pročitaš u opisnoj knjizi pa se tek onda povežeš u njega.
Trebao sam odmah shvatiti da Myst nije Catherinin. Ali kako sam mogao slutiti sve ovo? Annu sam
smatrao izgubljenom. Zauvijek. I kako sam mogao znati da su, istovremeno s mojim pripremanjem, i njih
dvije bile zauzete vlastitim pripremama, udružujući svoje talente – Annino iskustvo i Catherininu
intuitivnu genijalnost – da bi izazvale one naoko kataklizmičke promjene u Petome Dobu na takav način
da se nakon nekog vremena mogu ispraviti same od sebe i učiniti Catherinin bivši dom, sad Gehnov
zatvor, opet stabilnim.

...A knjiga Mysta?

On se nakratko ogleda oko sebe po sobi koju je sam izgradio, ponosan i zadovoljan svojim trudom, a
onda opet podigne pero i nastavi pisati konačne riječi. Kraj koji nije konačni kraj:

Istog trenutka kad sam pao u pukotinu shvatio sam da knjiga neće biti uništena kao što sam planirao.
Nastavila je padati u to zvjezdano prostranstvo čiji sam samo mali djelić vidio. Pokušao sam nagađati
kamo je mogla pasti, ali moram priznati da su takva nagađanja beskorisna i jalova. Svejedno, još uvijek
me muče pitanja čije će ruke jednoga dana možda držati moju knjigu Mysta? Znam da moje strepnje nikad
neće biti umirene, stoga završavam, shvaćajući da kraj možda još nije napisan.
Chita(m) 05/2012
O Autorima

RAND MILLER i ROBYN MILLER dva su brata kojima je uspjelo osmisliti nevjerojatno uspješan CD-
ROM. 1991. godine, kad je započet projekt Myst, nitko od ljudi uključenih u nj nije si mogao zamisliti da
će biti toliko uspješan. Ipak, Myst je bio začet kao složena povijest koja nikad ne bi dospjela u javnost da
sama igra nije postigla takav uspjeh. Ekipa ljudi koju su oko sebe okupili Rand i Robyn strašno je
ponosna na pažnju posvećenu pojedinostima, koju braća Miller smatraju jednim od razloga uspjeha
Mysta.

Robyn i Rand žive relativno mirnim životima sa svojim obiteljima na sjeverozapadu pacifičke obale.
Rand živi sa ženom, Debbie, i tri kćeri u podnožju Mount Spokane. Robyn živi sa ženom Beth i sinom
Alexom nekoliko kilometara od Peone Prairie.

DAVID WlNGROVE je autor serije romana Chung Kuo, koja uključuje The Middle Kingdom, The
Broken Wheel, The White Mountain, The Stone Within i Beneath the Tree of Heaven.

Također je bio koautor, s Brianom Aldissom, knjige Trillion Year Spree: The History of Science, koja je
dobila prestižnu nagradu Hugo te Nagradu časopisa Locus kao najbolji nebeletristički rad na polju
znanstvene fantastike.

Živi u sjevernom Londonu sa ženom i tri kćeri.