THOMAS BERNHARD

Midland na Stilfsu/Da
 Midland na Stilfsu

Neupućenima, koji ne znaju kakav nam je odgoj, naše bi se ponašanje kad je

Englez tu moglo činiti suludim, a mi, naša atmosfera na Stilfsu, izvještačeni,
nepodnošljivi. Iako stalno živimo u strahu da bi nas prijatelj nenadano mogao
posjetiti, cijele godine, iz trena u tren strahujemo da će doći na Stilfs, istodobno sve
vrijeme mislimo: kad bi se naš prijatelj barem nenadano pojavio, bio tu, jer ništa
nije strašnije, ništa za sve nas, dok vrijeme odmiče, osobito potkraj zime, nije
opasnije od toga što smo ovdje na Stilfsu, u planinama, točnije u Alpama, gdje
nesputano vlada apsolutna priroda, dugo, najdulje prepušteni sebi samima, bez
uljeza, bez stranaca. Bojimo se posjetitelja, dapače mrzimo ih i istodobno se
očajnički, potpuno odrezani od vanjskoga svijeta, grčevito hvatamo za njih. Naša je
sudbina Stilfs, postojana samoća. Zapravo na prste kao unekoliko poželjne
možemo nabrojiti osobe koje nas tu i tamo posjećuju, ali bojimo se posjeta i tih
poželjnih osoba, jer mi se bojimo svih ljudi koji bi nas mogli posjetiti, razvili smo
golem strah da nas uopće netko nenadano posjeti, premda najusrdnije očekujemo
da nas netko posjeti, i često mislimo: svejedno kakav čovjek, bio i nečovjek da
prekine naše alpsko mučeništvo, pakao naše samoće. Navikli smo biti sami, ali ipak
uvijek mislimo, netko bi mogao doći na Stilfs, i posjeti li nas netko, ne znamo je li
besmisleno ili štetno, ili štetno i besmisleno što nas je taj čovjek posjetio, pitamo se
je li nužno to se taj čovjek uspeo do Stilfsa, nije li to bezobrazna povreda naših
samotničkih pravila ili naš spas. Većinu onih koji još dođu gore, malo njih koji se
još uopće usuđuju uspeti do nas, a iskustva i glasine otežavaju im odluku, priječe
im da posjete Stilfs, mi doista doživljavamo kao štetočine. Danima, pošto takav
čovjek ode, razmišljamo koliko nas je razorio. Tada ništa ne govorimo i nastojimo
šutnjom i udvostručenim i utrostručenim tjelesnim radom u stajama i na gumnu i u
šumama isprva podnositi uzetost u koju nas je doveo taj posjetitelj, potom je
ublažiti i riješiti je se. Kad nas iznenadni posjetitelj već zakratko teško napadne, a
mi se još više bacimo na gospodarstvo, uzajamno iscrpljujemo pretjeranim
tjelesnim radom, s najgorim nam užasom dopre do svijesti kakva je za nas golema
kazna Stilfs. Istina je ovo: Stilfs, kojem želimo umaknuti, a on nas sve bezobzirnije
zarobljava, postaje naprosto neprevladivo trajno stanje, Stilfs kojega doduše iz
navike volimo, ali ga se zbog razuma duboko gnušamo, dapače mrzimo upravo
sramotnom opsjednutošću, taj Stilfs posjećuju ljudi koje poznajemo iz najranijeg,
ranog i kasnijeg djetinjstva i mladosti, dolaze iz različitih mjesta gdje ljetuju ili
istražuju zbog različitih razloga, da se razonode ili ogovaraju ili uništavaju. Svi ti
ljudi nisu nam rod, rodbina više ne dolazi. A ubuduće samo zbog smrti i
nasljedstva, a i to još tek preko volje. Ti ljudi koji nas još posjećuju nisu nam u
rodu i mi se pitamo što nas povezuje. Svi su ti ljudi puka znatiželja i uglavnom
govore glasno i zlorabe sve, ali, mislimo mi, neka se za promjenu jedanput na
Stilfsu čuju i drugi, ne samo mi, drukčije misli, ne samo naše itd., i mislimo, baš
nam je još taj trebao, izdajemo sada sami sebe danima, tjednima, zato što tog
čovjeka odmah nismo bacili preko zida itd. Posjetitelji koji dođu gore za nas su
gubitak vremena i stoga nevolja. Ali ima i onih, malo njih, najrjeđih, koji nas
usrećuju. Takav je posjetitelj Englez. Ali i on, kad je tu, govori što je Stilfs, kako
mi ne znamo što je, kako ne priznajemo što je, kako mi mrzimo Stilfs, neprestano
najgore objedujemo Stilfs itd., zar on ne razumije zašto?, da je Stilfs za nas
mrzovolja, apatija, očaj. Mir i mogućnost koncentracije, kaže on, riječi koje ovdje
uvijek čujemo od onih za koje je Stilfs suprotnost. Svi se ti ljudi ogrešuju
brbljavošću kad nam neprestance, svakom prigodom, govore što je uistinu Stilfs,
kao da mi ne znamo što je Stilfs, svi ti koji čitavu godinu priglupo vjeruju u cijeli
svijet i zadovoljavaju svoje potrebe u velikim gradovima. Kao kad glupan, laik,
besramno i preuzetno objašnjava stručnjaku što mu je struka, tako nam naši
posjetitelji objašnjavaju što je Stilfs. Sve čega su im stalno puna usta govori da oni
znaju to što mi ne znamo. Neprestano nam naši posjetitelji odgovaraju na pitanja o
Stilfsu koja mi, po njihovu mišljenju, isto tako neprestano postavljamo, premda mi
svojim posjetiteljima nikada nismo postavili ni jedno jedino pitanje koje se tiče
Stilfsa. Jer mi o Stilfsu znamo sve. Ne zanimaju nas mišljenja naših posjetitelja o
Stilfsu, jer su nam poznata već desetljećima. Ali Stilfs nam objašnjava i Englez,
koji je sve u svemu najviše četrnaest puta proveo jednu noć i jedan dan na Stilfsu.
Na povratku s groba svoje sestre koja se točno prije petnaest godina ovdje na
Stilfsu s Velikog zida strmoglavila u Alz i smrtno stradala, njemu je, Midlandu,
doprlo do svijesti da mi, a nije mislio samo na mene i Franza, nego i na Olgu i
Rotha, da svi mi živimo na najidealnijem mjestu. Ne može zamisliti idealnije mjesto
za nas. Optužio nas je i što namjerno prešućujemo što smo se ovdje na Stilfsu
razvijali u idealnom stanju, vjerojatno smo, tako se izrazio, napisali zajedničke ili
pojedinačne znanstvene radove najveće vrijednosti što je u skladu s našim bistrim
glavama. Čak se našalio, rekao je, "epohalna svjedočanstva duha", ali to što je
rekao mislio je smrtno ozbiljno. Osjeća, kad je na Stilfsu, kad prelazi dvorištem,
kad udahne i promotri sve to ovdje što obuhvaća pojam Stilfs, kako je nevjerojatna
građa koju smo mi, Franz i ja, već preradili u znanost, odavno neoborivu, znanost
na koju mi zapravo dugo više uopće ne mislimo. Pretpostavlja da je iza nas
zaokruženo djelo povijesti prirode, ali mi smo ga odbili objaviti iz njemu
nerazumljivih razloga. Bezumno smo se ušančili iza straha od svijeta. Rekao je: ono
što izvan Stilfsa više nije moguće, ni njemu, ni bilo kome, ovdje je moguće. On ima
dokaze za naš razvoj, sve je na nama dokaz kako smo dospjeli dovde dokle smo
samo mogli sanjati. Na Stilfsu se on osjeća inferiornijim od nas, kao netko tko je
zaostao. Sve što je dosad učinio, ostalo je u naznakama. Svi su njegovi pokušaji da
obračuna s početnim otpadom u svom mozgu propali zbog njegove naravi kao i
prirode izvanjskoga svijeta. Precjenjivanje veličine sredine, koja se posvjedočila
bezobzirnošću, postalo mu je doživotnom nesrećom. U velikim je gradovima
morao upotrijebiti, utrošiti svu energiju samo da ga ne uguši njihova slaboumnost, u
društvu bez kojega s druge strane uopće ne može živjeti. ("U masi totalno
otpisan.") Ali mi smo spašeni, spašeni na Stilfsu, spoznali smo Stilfs, savršeno ga
posvojili. Budućnost je tu pred nama bez prepreka. Franz ide svojim putom, ja
idem svojim putom. Na Stilfsu je sve jasno, što se nas tiče, njemu prejasno. I kaže
kako je lažna njegova opreka, stvarnost, kako misli. Male poteškoće kaže, da nas
sreća ne bi uplašila nasmrt i slika nam popis svih stilfskih prednosti, listom okrutnih,
i nekoliko smiješnih kozmetičkih grešaka, kako misli, ali male kozmetičke greške i
poteškoće što nam ih nabraja, nepromišljeno, što ih osjećamo, u zbilji su najveće i
Stilfs nije za nas, kako reče, idealan, nego ubitačan. Naš život je ubitačan. Stilfs je
konac života. Ali kažem li što je Stilfs, smatrat će me ludim. Iz istog razloga ni
Franz ni Olga ne kažu što je Stilfs. Ali Olgu se ne pita, a Roth je nesposoban da
odgovori. Naravno, svi smo mi luđaci. Ali ako netko neprestano tvrdi nešto što nije
samo stopostotno pogrešno i ne propušta priliku da nameće tu tvrdnju, nešto što
zapravo uistinu i ne postoji ni u čemu nego u toj tvrdnji, upravo jedino u takvoj
tvrdnji, onda su živci izloženi najgorem iskušenju. Stilfs! Pa i ja sam, a kao što
znam i Franz, u trenutku kada sam ja, kao i Franz, najsurovije i stoga
najneoprostivije bio osuđen na Stilfs i nastupio stilfsku kaznu, smatrao svoje
najelementarnije misli suludima i odbacio ih. Doduše, ja sam, kao i Franz, još dolje
u Baselu, u Zurichu, još u Beču, potom na Stilfsu koji je uvijek među svim ljudima
slovio kao pojam tišine i otajnosti, dok uistinu nikada nije bio drugo do leglo tuposti
i slaboumnosti, iako izvanrednih, gore na visini, centar proizvodnje slaboumnosti,
da se na Stilfsu može misliti što se ne može misliti u Baselu, u Zurichu, u Beču,
najposlije u duhovno posve zakržljalom Innsbrucku, da ću se moći, što nisam
mogao (kao ni Franz), u svim tim sveučilišnim gradovima razvijati u skladu sa
svojim obećavajućim duhovnim darovima, kao što je i Franz vjerovao da će se iz
studentske beznačajnosti dolje spasiti skokom na Stilfs koji nas je gore čekao, da će
strahotno postati plodonosno, netočno točno, nejasno jasno, na posjedu
smještenom visoko u bregovima koji bude povjerenje, da će potiskivanje razuma
postati uživanje u razumu itd., ali ja sam se prevario, i Franz se prevario: na Stilfsu
nismo postali ništa, samo dvije jadne propalice. Na poboljšanje smo mislili dolje.
Gore je došlo do radikalnog pogoršanja. Noću sam se često budio i govorio: na
Stilfsu si se uništio!, ili: na Stilfsu su te uništili! Stilfs nije ništa, samo ziđe, stijene,
zrak besmisla. A ljudi dolaze ovamo i govore nam što je Stilfs. Uspinju se u svom
perverznom duhovnom kratkom spoju, kao Englez, sin bogatih roditelja, fanatično
opsjednut planinama, koji sada, dok ga promatram kroz prozor, korača dvorištem
gore-dolje. Ja njega vidim, on mene ne vidi. "Na Stilfsu postaviti polugu,
promijeniti svijet!", čujem ga kako kaže. Ali mi volimo Engleza. Stigne i ode u
svoju sobu, okupa se i cijelu večer govori o idejama koje ima (a mi ih nemamo) i
kako vjeruje u ostvarenje tih ideja, realizacija je sve. Služi se njemačkim
podjednako spretno kao engleskim, oboma tako dobro kao da su mu maternji. U
njegovim se njemačko-engleskim rečenicama javljaju francuske riječi, podvrgnute
nekom ritmičkom principu. Ne očekuje da ga se prekida. Uživa u svom umijeću
formuliranja. Rečenice su mu kratke, glas jednoličan, kao da sebi iz principa tu i
tamo ne dopušta bilo kakav naglasak, kad bi se moglo očekivati da ga podigne ili
spusti. Čovjek, pomisliš smjesta, naviknut na najviše zahtjeve. Iz Franza izbija
metafizičko. Čini se da je Midland sada već skroz naskroz politička glava.
Civilistično, kaže, prožeto je bolešću. A znanost još ne zna kako obilježiti bolest.
Ali posrijedi je smrtna bolest. Glava mu radi najvećom brzinom. O piscima govori s
duhovnom hladnoćom. O umjetnosti s prezirom. O filozofiji s porugom. Znanost
mrzi kao i Crkvu. Puk danas još samo slaboumno slini. Razoriti znači stvarati. Sa
zanosom govori o očišćenju svih država. Tako kaže, a još je prije nekoliko sati
govorio kako je sada sve najodvratnije. Kako me nevjerojatno fascinira taj čovjek,
mislim, opremljen obilježjima svijeta koji već godinama ne poznajemo više ni iz
čuvenja, o kojem, ako smo pošteni, nemamo više ni najmanjeg pojma, jest, u koji
se više uopće ne usuđujemo vratiti čak kad bi nam povratak i bio dopušten, u svijet
koji nam je već posve neshvadjiv i iz kojega je Midland sebi svojstvenim umijećem
iznenađivanja odjednom izronio na Stilfsu, kao na površini trome mase beskraja, na
Stilfsu gdje za nas više nema izlaska i spusta, promatram ga kako se, brzih koraka,
mladoga, tako dopadljivog tijela, mislim, geometrijskim likom ocrtava na dvorcu što
ga je jutarnje sunce obojilo hladnim umjetnim zelenilom, kako taj skroz naskroz
Britanac, čiji je otac studirao s mojim ocem prije dvadeset i pet godina na
londonskom sveučilištu koje se tada još borilo sa svojom beznačajnošću, kako taj
Britanac, naoko zamišljen zbog lakoće kojom još umije ovladati svojim tijelom
profinjenom elegancijom, premošćuje vrijeme na Stilfsu, nekoliko sati dok ponovno
ne ode. Navikao je, mislim promatrajući ga, učvrstiti u svom umu misli koje ga
zaokupljaju glasno izgovarajući riječi koje se tiču tih misli, što upućuje na točnu
raspodjelu težine u njegovim mislima. Dok je cijele večeri govorio o najrazličitijim
temama, fantazirao, improvizirao o mnoštvu novosti u Engleskoj i cijeloj Europi,
zapazio sam da ga ipak zaokuplja samo jedan jedini interes: kako da to što mu je
um usvojio tijekom već gotovo tri desetljeća i što mu se u tom razdoblju temeljito
nataložilo u mozgu zlouporabi za djelo svoje posve osebujne prirode, da ništa drugo
godinama ne misli, nego: da preobilje golemog arsenala svojih ideja o prirodi
potvrdi djelom, crnim na bijelom, o vanjskom svijetu, dakle, svijetu izvan svoje
glave. Nije nevažno što često izgovara riječ ostvarenje a da to vjerojatno i zna, a
gotovo sve što kaže povezano je s pojmom realizacija. Takav je on, kad jedanput
na godinu običava posjetiti grob svoje sestre. Sam kaže da na grobu svoje sestre
ništa ne osjeća, ne sjeća se više njezina lica, već odavno ne može više zamisliti
svoju sestru. Kad stoji pred grobom, osjeća samo mučninu kao svatko kad posjeti
grob, gnuša se sebe, tada u njemu raste prezir prema sebi. Kult mrtvih je neukus,
odvratniji od svakog drugog. Ali vjerojatno ga ni odavno mrtva sestra od koje više
u njemu nema ničega, ta pokojnica s kojom ni za njezina života nije bio blizak, ne
potiče da svake godine dođe na Stilfs. Nije to sestra nego Stilfs, dok dosad to nije
bio Stilfs nego mrtva sestra. Sestra, "to ništa ispod nadgrobne ploče" (Midland),
činila mu se za njezina života uvijek posve stranom, nikada ju nije volio, a kamoli
da bi imao kakve sklonosti prema njoj, ali odjednom kad je umrla, kad se dogodila
nesreća, a jedino se toga još sjeća, uopće više ne pokojnice, nego samo okolnosti
njezine smrti, izbočine na stijeni itd., huka Alza, odjednom nakon njezine smrti
počela ga je mučiti krivnja. Tako dugo dok je njegova sestra, tako se izrazio, živjela
pored njega, malo se bavio njome, gotovo ništa. Biće posve bez sadržaja za njega,
činila mu se uvijek kao netko tko ga se uopće ne tiče. A sada je ta krivnja postala
navikom. Ne potiče ga sestra da dođe na Stilfs, nego Stilfs. Mi. Dolazi na Stilfs.
Raduje se. Midland, mislim, koji je tako daleko od dobrog raspoloženja da ga
uvijek može dozvati, ne kao mi koji nipošto više ne smijemo dopustiti sebi dobro
raspoloženje, da, životnu žustrinu, kako on to naziva. Često sam viđao Engleza
kako se smije i kad nije na Stilfsu, nego u Engleskoj ili još dalje od Stilfsa, i vidim
ga u sjećanju, kako je to često u trenucima očaja, vidim ga kako se smije. Njegov
je otac bio samo "šaljivčina", njegova majka "opako izopačenje čudesne prirode".
Umijeće iznenađivanja. Ne zna za umor, iako je za jedan dan stigao iz Napulja, pun
dojmova s putovanja kojima nas je, kao netko u kome se nataloženo ni u kakvim
okolnostima ne zadrži ni najkraće vrijeme, smjesta i sve pedantnije obasipao do pet
sati ujutro. Često mu najveće zadovoljstvo pričinja sve što mi nikada ne bismo
podnijeli. S najvećom pozornošću čita novine, knjige, najstarije kao i najnovije, a
to što govori uvijek je zanimljivo. Nije mu teško proučavati svijet koji se
neprestano mijenja, a proučavajući ga on ga kritizira, zbraja i dijeli. Tumač je opće
kao i posebne duhovne mahnitosti, niže iskustva jedna za drugim i sve mu je na
kraju svakako himba i laž, prevara, neutemeljenost, infamija. Njegova je
nepovjerljivost nadasve školovana. Ne bi bio Englez, Midland, da za njega sve
nema dvije strane i nikada ne zna koja je još veća, još grublja, još niža podlost.
Europljani su, misli, duboko pritisnuti svojim kompleksima, njihova je povijest
konačno zaključena. Revolucija u Europi je budalaština, samo još više zamračuje
to što već stoljećima nije drugo do agonija. Ali nije samo Europa pri kraju, pri kraju
"koji ćemo mi doživjeti", i svijet je pri kraju. Ali to sada odjednom otvara najveće
mogućnosti, najveću koncentraciju na prostor, na svemir. To što govori, Englez ne
pogrubljuje neprestance kao ostali, to o čemu govori on uistinu proširuje i
rasvjetljava u cijeloj jasnoj strahoti, ne sužava postojano poput drugih ljudi, on
svaku svoju temu čini beskrajnom, dok se njihove, kako znamo, u većini razgovora
urušavaju do jadnog ostatka materije, kako znamo, veoma brzo do ničega. Gore-
dolje, do bunara i natrag ide Englez i čeka da mu ja ili Franz kažemo da je doručak
gotov, pa može ući. Ispavao se, kako mi se učinilo dok sam ga promatrao, iako
smo tek oko šest ujutro otišli u svoje sobe, a u sobi je, mislim, to je dokazivao
tračak svjetla ispod vrata, još sat vremena čitao knjigu. Neki mladi ljudi posve se
naspavaju za dva, tri sata, mislim, saberu dovoljno energije da normaliziraju glavu i
tijelo, a mi, Franz i ja, ne govoreći o Olgi, pa i Roth, trebamo mnogo sna, moramo
spavati šest do sedam sati, što znači da razmjerno rano idemo na počinak, naravno,
kad mislim da vodimo gospodarstvo, kakvo je uvijek bilo, ne govoreći o
korespondenciji u vezi s gospodarstvom, u vezi s Olgom, koju vodimo sa svim
mogućim liječnicima, s okružnim i zemaljskim sudom u vezi s Rothom. Prvotno su
to gospodarstvo, prije dvjesta godina, opsluživala dva ili tri tuceta posluge, ali mi
ga, nepromijenjeno, vodimo sami. I vodimo ga danas mnogo intenzivnije nego oni
otprije, iako je manje unosno, jest, uviđamo iz dana u dan sve jasnije da je
gospodarstvo, osobito na toj visini, čisti besmisao. Voditi takvo gospodarstvo je
samoubilački. Već desetljećima, a to je istina, mi smo premoreni, to je užasno,
potpuno besmisleno. Ali ne preostaje nam ništa drugo nego da se ovdje ubijamo
radom. A osjećamo kako je sve to smiješno. Kad dan prođe, mi smo iscrpljeni, i mi
smo, otkako smo na Stilfsu, uvijek bili iscrpljeni, na Stilfsu smo uvijek živjeli u
posebnom stanju iscrpljenosti. Naše je prirodno stanje iscrpljenost. S najvećim
naporom živimo protiv volje, to iscrpljuje nasmrt. Kad su nas već, uvijek smo
mislili, strašni silnici, naši roditelji, osudili na Stilfs, kad ovdje na Stilfsu već
moramo ostati doživotno, jer smo odviše slabi da bismo mislili na oslobođenje,
nećemo uništiti Stilfs. I tako je Stilfs intaktan. Njegovo je gospodarstvo intaktno, ali
stambene zgrade nisu intaktne. Doista su stambene zgrade potpuno zapuštene,
nepojmljivo. Dok je gospodarstvo danas u tako dobrom stanju kako nikada nije
bilo, jer se već tako dugo ne koncentriramo ni na što osim na njega, ovdje smo
samo još zbog njega, a već odavno smo odustali od sebe, i to zbog njega, stambene
su zgrade propale kako još nigdje nisam vidio. Sve se na njima doima beznadno,
najbeznadnije, stropovi i podovi se spuštaju, i to, kako se čini, pod teretom miševa
koji se u njima divljački množe, zidovi i namještaj su utjelovljenje zapuštenosti i
kućom vlada vonj truleži koji dolazi od toga što posvuda samo još vlada gamad,
broj koje se penje na milijarde, sve je vlažno i zaparno i čovjeku se čini da će se
ugušiti. Što se tiče namještaja, bio on najskupocjeniji, idila ukusa i pribježišta naših
predaka, mi za njega nemamo nimalo razumijevanja. Sve je u svim prostorijama
desedjećima prepušteno sebi. Primjer: navlake naslonjača u našoj blagovaonici
samo su još dronjci. U ormarima i komodama hrpe praha iz crvotočina. S
vremenom su slike same od sebe popadale sa zidova, a mi ih uglavnom više nismo
podizali. Nakon svakog podrhtavanja što dolazi iz zemlje, a svake godine zemlja na
Stilfsu podrhtava više puta, opustošenost je još veća. Ništa više ne dotičemo. Ništa
ne podižemo, samo prekoračujemo. Treba znati da su sve naše prostorije potpuno
pretrpane baroknim i jozefinskim namještajem, posvuda tabernakli i sekreteri, s
jezom se sjećam opsjednutosti naše majke empirom, sve stolići i stolice itd., itd., a
uz to hrpe kiča iz djetinjstva. U najkraće doba, mislim, sve će ovdje na Stilfsu biti
razbijeno, posve nepopravljivo. Kad bismo sve što nam već desetljećima ne
dopušta da dišemo i od čega ćemo se, kako smo uvijek mislili, ugušiti, a to je
zapravo na Stilfsu najdragocjenije, njegovo unutarnje uređenje, umjetnički uresni
predmeti, koji su najvećim dijelom stari tri stotine, četiri stotine godina i potječu iz
najrazličitijih zemalja, te stotine baštinjenih predmeta od najskupocjenijega
plemenitog drva, mnoge su od njih obrtnici, umjetnici svog zanata, u
dugogodišnjem radu smišljali i izrađivali samo za Stilfs, kad bismo sve to u čemu
smo postupno odrastali, isprva u maglovitom, a potom u najjasnijem,
najelementarnijem beznađu, htjeli njegovati, održavati, tu bi samo za to moralo biti
trajno zaposleno dva tuceta ljudi, ne govoreći o tome da su tu i sporedne zgrade
kao lovačka kuća, staklenici itd., i oni propadaju doslovno iz dana u dan još
istančanije sve dok potpuno ne propadnu, novac uopće ne bi smio igrati neku
ulogu, ali ipak igra najveću ulogu, a mi bismo za sve to što vrijeme uništava morali
imati razumijevanja, ali mi uistinu nemamo nimalo razumijevanja. Posvuda, po
svim tim umjetničkim predmetima na podu i zidovima zapaža se da je Olga, koja je
sve to voljela, već deset godina zarobljena u invalidskim kolicima i u zbilji više
uopće nije tu. Franza i mene Olga optužuje zbog grubosti i tuposti spram svih tih
umjetnina. Doista, naš nas uređaj čitavog života opterećuje i mi ga mrzimo. Ako je
danas sve anakronizam, kako je jučer rekao Englez, kako je onda velik
anakronizam Stilfs! Bilo bi logično, dosljedno, kako je jučer rekao Franz, da se svi
mi smjesta svega toga riješimo, da se ubijemo, bez oklijevanja, jer, kako misli
Franz, danas nam još jedino preostaje da se ubijemo, nije važno kako, što brže to
bolje, ali mi smo preslabi za to, razgovaramo o tome, i kako često razgovaramo o
tome satima, danima, tjednima i ne ubijamo se, mi doduše mislimo, doduše znamo
kako je besmisleno što još živimo, što još postojimo, ali se ne ubijamo, ne slijedimo
primjere onih koji su se već ubili, a koliki su se naši vršnjaci već ubili, zbog
smiješnih razloga, kao što znamo, zbog najsmješnijih razloga ako te razloge
usporedimo sa svojim razlozima, mi se ne ubijamo i dan za danom se potucamo sa
svim mogućim besmislicama, provodimo dane u besmislenom tjelesnom radu i
apsurdnom rascjepkavanju pamćenja, mučimo se i hranimo i strahujemo i ništa
drugo, i upravo to je najbesmislenije na svijetu što se mučimo i hranimo i
strahujemo, najodvratnije, ali mi se ne ubijamo, mi razgovaramo o tome, mislimo
samo o samoubojstvu, ali mi nismo počinili samoubojstvo. Već smo povečerali kad
se odjednom, ne pokucavši, dveri i vrata još nisu bili zakračunani i zatvoreni, u
blagovaonici pojavio Englez, koji je bio zastao usred dvorišta. Franz i ja upravo
smo razgovarali o Rothu, koji nam je poslijepodne ponovno zaprijetio da će zapaliti
Stilfs. Upozorili smo momka da će, prijavimo li ga zbog prijetnje, bezodvlačno biti
zatvoren, godinama, rekli smo, i neka odabere hoće li radije biti zatvoren u ludnici
ili u kaznionici, na što se smirio i obećao da neće zapaliti Stilfs. Volimo i trebamo
tog momka, hranimo ga isto kao sebe i zapravo nigdje nije radije nego na Stilfsu,
koji bez daljnjega može prehraniti još jednog luđaka, i to tako snažnoga kao što je
Roth. Da nije na Stilfsu, već bi odavno sjedio među zločincima ili luđacima. Ovdje
je najvažniji, što on zna, i ako ne zapali Stilfs i ako ne bude ubadao više krava
kuhinjskim nožem nego dosad i pumpom za bicikle napuhavao zrakom još više
kokoši dok se ne rasprsnu, nije nam važno što je lud. Mi znamo da je Roth
problem, ali i mi smo sami sebi problem, a naš je problem veći. Razgovarali smo o
tome kako je sve teže spriječiti Rothove izgrede, kako mu ne smijemo priječiti da
ide u gostionicu, ljeti pliva u hlačama i košulji Alzom i dolazi mokar kao miš u
gostionicu, naprotiv, neka,kad hoće, ide u dolinu i Alzom i u gostionicu, onda se
vraća kući smiren, makar i kasno noću, oko tri sata ujutro ili još kasnije. Da
nemamo Rotha, na Stilfsu bi vladao potpuni kaos i Olga ne bi imala nikoga tko bi se
bavio njome, jer uistinu se mi, Franz i ja, ne bavimo svojom sestrom, uglavnom je
zaboravljamo, ali Roth joj ukazuje više od nužne pažnje. On je dobar radnik, i kad
ga se umješno i blagonaklono uputi, on sa zadovoljstvom obavlja najgrublje
poslove, najteže, najnezahvalnije i najnezamislivije. Ne zna za izgovore jer mi
radimo podjednako teško kao Roth i ne libimo se najgorih opterećenja. On nas
poštuje. Roditelji su mu rano umrli, otac se objesio, njegov se jedini brat prije dvije
godine okladio za deset šilinga da će preplivati nabujalu Muru i utopio se u Muri,
jer je doista skočio u Muru, Rothovi su Štajerci, otada se tuži kako tamo odakle
dolazi, u Štajerskoj, više nema nikoga. Njegov se najbolji i jedini prijatelj u ožujku
bacio pod vlak. Englez je veoma dugo proučavao osmrtnicu sa slikom
unesrećenoga. Osuđen na samoubojstvo, Rothov je prijatelj za vikend bio iz
ludnice, gdje je bio smješten, pušten kući da posjeti roditelje, ali taj se put nije više
vratio u ludnicu, nego je legao na željeznički nasip. Englez je rekao da se Rothov
prijatelj bacio pod vlak točno jedanaestoga ožujka, na svoj rođendan. Roth je
naslijedio nesretnikovu odjeću, među ostalim dvoje kožnate hlače koje sežu do
gležanja. Sada Roth ne odijeva drugu odjeću osim odjeće svog mrtvog prijatelja,
čim je Englez stigao, Roth je smjesta odjenuo nedjeljno ruho samoubojice i u
njemu iz Stilfsa Alzom otišao u gostionicu. Već se bio oprostio i Englez mu je bio
dao novčanicu, jednu funtu, kao uvijek kad je u posjetu. Uvijek bi Rothu davao
funtu, a onda je Roth pobrzao u staju i ubio tri kokoši koje danas jedemo, subotom
ubija kokoši koje jedemo nedjeljom, ispruženim rukama vitla njima zrakom i
odreže im glave. Englezu je dolje na vratima blagovaonice, već u nedjeljnom ruhu,
pokazao svaku pojedinu kokoš i rekao, kokoš je normalna, samo nema glave, ta
uzrečica potječe od Franza, on se prije uvijek tako izražavao, dok mu odjednom
nije dodijalo, pa je to preuzeo Roth. Sjećam se prijašnjih Englezovih posjeta, koji
mi sada izgleda kao da ne zna bi li nas čekao na dvorištu ili ušao, kao da čeka da ga
pozovemo na doručak, nitko ga ne poziva, Franz ga ne poziva, ja ga ne pozivam,
sjećam se prijašnjih Midlandovih posjeta dok stojim na prozoru i promatram ga,
možda ga, mislim, dolje u dolini u gostionici čekaju prijatelji i on želi otići, a možda
i dolje u Alzu ima djevojku u nekom priprostom konačištu, ostavio je prijateljicu
samu preko noći, jer ovdje na Stilfs dođe sam, ne s drugima, ne bi bilo prvi put
kako su dolje u gostionici odsjeli neki ljudi, prije dvije godine, dok je bio gore na
Stilfsu, čekala gaje dolje grupa švedskih arheologa, neki iz sjeverne Njemačke,
Talijani, prijateljuje s toliko ljudi iz najrazličitijih zemalja. Nikada ne bi, priznao mi
je jedanput, doveo nekoga na Stilfs. Mislim da i Franz stoji na prozoru i promatra
ga, Olga ga promatra s prvoga kata, a Roth vjerojatno kroz stajski prozor. Kad je
ovdje, Englez nas zarazi svojim nemirom. Zahvaljujemo mu za poticaje, za toliku
misaonu građu, novosti. Ali on ne osjeća našu šturost i bijedu. Naprotiv. Svi
njegovi prijašnji posjeti navodili su nas na razmišljanje, davali nam građu za
mjesece i mjesece razmišljanja. On doista dođe u pravi čas. Što smo znali o
događajima dolje, kad smo tu gore apsolutno izolirani. Zapravo ja i Franz već više
od godine dana ne silazimo u Alz. Samo Roth još održava kontakt sa svijetom. Ali
iz gostionice dolazi uvijek s gadnim glasinama. Roth nosi mlijeko u Alz. Roth
donosi namirnice koje trebamo, žigice, šećer, začine. Roth dolje u dolini čita
novine. Mi već godinama ne čitamo novine, jer nam se odjednom, naprasno,
zgadilo čitanje novina kojim smo desetljećima bili opsjednuti i više ga sebi ne
dopuštamo. Strogo smo mu zabranili da nam gore donosi kakve novine. Ali kad
Englez donese novine, bacamo se na njih kao da smo gladni čitanja novina. Radio
ne slušamo. Volimo slušati glazbu, ali nikada ne idemo sestri, najviše jedanput na
dan kad kažemo Dobro jutro ili Laku noć. Kad bi Englez znao koliko smo se već
udaljili od svega. Ali bilo bi nesmotreno reći mu istinu, reći istinu tako da bude
uvjerljivo. Jer, kakvog bi imalo smisla priznati mu da živimo još samo kao
životinje. Već godinama u golemu biblioteku u kojoj su spojene tri ogromne
ostavštine knjiga, jedna pradjedovog brata, liječnika iz Padove, druga djedova brata
s majčine strane, suca u Augsburgu, i treća našeg ujaka, brata naše majke, koji je
bio posjednik mlinova u Schardingu, već godinama nitko od nas nije ušao u tu
golemu biblioteku. Kad bi Englez znao da mrzimo čitanje kao takvo. Kad je tu, mi
se gradimo da nas zanima napisano, a kad ode, ono nas ni najmanje ne zanima. Da
smo zaključali biblioteku i ključ bacili u Alz! Kad bi to znao! Kad bi Englez znao da
smo nuždu koja je za nas Stilfs pretvorili u vrlinu od trenutka kada smo uvidjeli da
je Stilfs kraj našeg razvitka, da smo sve uložili u to da ubrzamo svoj prirodni kraj,
koji nije prirodni kraj. Englez je, mislim, na Stilfsu okružen prividom. Ali Franz je u
pravu kad kaže da se ne smijemo povjeriti Englezu, jer bismo tog časa razorili u
njemu ono što je od tako neprocjenjive vrijednosti, možda bismo uništili čak i
Midlanda, a posljedica koje se bojimo bila bi strahovita. Englez više ne bi došao na
Stilfs, od tog bismo časa uzaludno čekali da dođe. Engleza treba obasuti svime,
samo ne istinom, i u tom je slučaju nužna jedino laž. Ne smijemo mu njegov Stilfs
obratiti u opreku, u svoj Stilfs. Franz me često opominje što suviše govorim, jer
nitko nije u većem iskušenju od mene da naprečac kaže sve o Stilfsu, jer bih
Englezu najradije rekao sve o Stilfsu, Englez je taj, prvi, kojem hoću objaviti to što
mu ne smijem objaviti, istinu, ali upravo Franz, odjednom iz neopreznosti, kaže ili
ne kaže što se smije ili ne smije reći Midlandu. Ako, naime, ne kažemo istinu o
svom položaju, i ne razotkrijemo se nikome, pa ni Englezu, čuvamo tajnu o kojoj
Englez neprestano govori, a ona je opreka onome što on zamišlja. Dokaz za to će
biti i može biti jedino naša smrt, čak i ako se pokaže da osim nereda, nezamislivog
kaosa, nismo bili ništa. Sve propitati, rekao je jučer. Sve je besmisao. Takav je on,
mislim i pomislim, kako je lud čovjek s kojim nam je, Franzu i meni, zajednička
samo dob i ništa drugo, puka suprotnost, nemirnik, sumnjičavac. Možda i on,
poput mene, kad razmišlja, misli da je prošlost, mrtvo, sve što jesmo, od čega smo
mi, Franz i ja, pa i on, kao i svi što postoje. Doista jedino ta misao, da je mrtvo sve
što jest, dakle, sve što je bilo, da je prema tome mrtva i sadašnjost, budući da jest,
sve nas zaokuplja, sve ljude zaokuplja, isključivo to što rade i gdje i što jesu ili bi
mogli biti i kako nastavljati, napredovati, izvršavati u tome što su jedino kadri
obilježiti kao život, opstanak, egzistenciju. Gotovo nam nitko nije više tuđ i gotovo
nam nitko nije bliži od njega. Nadmoćan je spram nas, jer misli i govori na više
jezika i vlada tim jezicima kao glazbeno-matematičkim umijećem visokog stupnja.
Da se ograničio na jedno područje, na jednu znanost, bio bi od razuma odavno
učinio čudo, što pretpostavlja za nas. Ali on se ne može ograničiti na jednu znanost,
specijalizaciju, vjerojatno zato što je duboko prezire. On neprestano sve stavlja u
vezu sa svime i uvijek o svemu zaključuje iz svega. U tome je korijen njegove
nesposobnosti da ostvari i jednu jedinu od tisuća ideja koje se neprestano
prožimaju u njegovoj glavi, posve prirodno školovanoj za univerzalno. Takav je
on, mislim, taj koji o staroj kao i modernoj duhovnoj znanosti govori kao o hrpi
komposta, o zlim uzrocima mučnih djelovanja. Takav je on, kojemu nije po volji
udariti svemirom ravno. Kako me često taj čovjek povrijedio i kako sam često ja
morao povrijediti njega, mislim. Jer bezobzirnost je često među nama bila jedini
izlaz, udarac u čelo, bez ustručavanja. Među ljudima kao što smo mi, rekao je
Englez jučer navečer, postoje duhovne intimnosti. I to, rekao je doslovno, između
njega i mene protuprirodne, između Franza i njega najprirodnije. Franzovo
mišljenje i nazori oprečni su njegovom i njegovima, ali posve prirodni, a moje i
moji također oprečni njegovom i njegovima, ali protuprirodni. Svakom riječi koju
izgovaramo mi, Franz i ja, u svakom času koji provodimo s Midlandom, potvrđuje
se da nas dvojica imamo različite očeve. Presudna je naša suprotna rodbina s
majčine strane. Na nama se vidi, kako se god uzme, da nas je na svijet dovela
katastrofa, nevolje, i to najstrahovitije nevolje. On u našem ponašanju neprestano
osjeća zgađenost od koje se uistinu sastojimo. Tu nesreću čovjek mora prebroditi
ako nam se približi, razgovara s nama, čak i prije nego nam priđe. A bez imalo
sumnje nitko nam se nikada nije ni usudio približiti, bilo tjelesno, bilo u mislima. A
ta sumnja, ta uvijek posve određena sumnja, pojačava se s godinama, ta će sumnja
jednoga dana, vjerojatno već za najkraće vrijeme, do kraja onemogućiti da se s
nama uspostavi bilo kakav kontakt. Posve lišeni kontakta, ali možda u
najidealnijem stanju, u idealnom raspoloženju, kakvo možemo proizvesti samo mi,
jednog ćemo dana, misli on, posve nesmetano moći ostvariti svoj cilj. Bilo bi
pogrešno obilježiti kao razgovor to što je jučer navečer uistinu bio bezobziran
kovitlac tisuću nabacanih riječi. Vidjeli smo jučer sasvim jasno da je to što mislimo
nepregledno kao i ono što on misli, a upravo nas je to osvježilo. Ali dok je te večeri
postalo posve jasno da Englez još ima budućnost pred sobom, nama je, Franzu i
meni, pak postalo potpuno jasno da mi više nemamo budućnosti. Kad bi samo
jedan od nas još jedan jedini put smogao snage da siđe sa Stilfsa, da okrene Stilfsu
leđa, uputi se u svijet, mislim, da se više ne vrati, uz cijenu optužbe da je time
počinio zločin prema našoj sestri Olgi koja je upućena na nas, da ju je uništio! Što
ne mogu ja i što je za mene prekasno, moglo bi ipak Franzu biti moguće i ne
prekasno, ali sve je za nas prekasno. Trenutak kad je još bilo moguće to što sada
više nije moguće, pobjeći od Stilfsa, tako je daleko iza nas da se više ni ne sjećamo
kad je to bilo. Isprva smo tako, kao Englez, vjerovali da je Stilfs naš spas, idealno
stanje za nas, i kad smo vidjeli i uvidjeli da Stilfs nije naš spas, nije idealno stanje
za nas, ne može to biti, naprotiv, da on znači naše uništenje, nadali smo se da će
umrijeti Olga, koja je sada već potpuno uzeta. Ali ona nije umrla, tko zna kad će
umrijeti. I sada, kad smo svi već ostali bez snage, ne bi imalo svrhe da je
napustimo. Sve je to pitanje vremena i to nas pitanje više ne plaši, jer mi znamo da
smo pri kraju i da život za nas više nema nikakva smisla.
 Hubertus

Od odvjetnika Enderera iz Innsbrucka, našeg pretka, doznali smo (doslovno) ovo:

... dvadeset sam godina, napose u Saggengasse i napose oko podneva, prolazio
pokraj čovjeka a da nisam znao tko je taj čovjek, i obratno, taj je čovjek dvadeset
godina, napose u Saggengasse i napose oko podneva, prolazio pokraj mene a da
nije znao tko sam... a čovjek je iz Saggengasse, makar iz gornje Saggengasse, dok
sam ja iz donje Saggengasse, obojica smo odrasli u Saggengasse i doista, mislim,
oduvijek sam viđao čovjeka a da nisam znao da je iz Saggengasse i tko je, i
obratno, čovjek nije ništa znao o meni... sada mislim da sam s godinama morao
nešto uočiti na čovjeku, morao sam uočiti njegov hubertus... predbacujem sebi,
godinama, desetljećima prolazimo pokraj nekog čovjeka ne znajući tko je taj
čovjek, i kada bismo na tom čovjeku nešto morali uočiti, ništa ne uočimo na
čovjeku, i mogli bismo čitav život prolaziti pokraj takvog čovjeka i ništa ne bismo
na tom čovjeku uočili... odjednom uočimo na čovjeku pokraj kojega smo prolazili
dva desetljeća nešto, bio to hubertus, bilo nešto posve drugo, odjednom sam na
čovjeku uočio hubertus i u vezi s tim da čovjek živi u Saggengasse i da voli šetati
uz Sill... prije tjedan dana taj mi se čovjek javio u prolazu i čovjek se sa mnom
popeo do ureda, dok smo se uspinjali stubama bilo mi je jasno, čovjeka viđaš već
dva desetljeća, uvijek istoga čovjeka, uvijek istoga ostarjelog čovjeka u
Saggengasse, oko podneva u tom hubertusu, u tom posve običnom ali posve
određenom hubertusu, dok smo se uspinjali stubama nije mi bilo jasno zašto je
upravo čovjekov hubertus privukao moju pažnju, odjednom, izbliza, čovjekov je
hubertus privukao moju najveću pažnju... ali to je posve običan hubertus, mislio
sam, deset tisuća takvih hubertusa u planinama, deset tisuća takvih hubertusa nose
Tirolci... svejedno kakvi ljudi, što rade, odakle dolaze, svi oni nose te hubertuse,
neki sive, neki zelene, a kako svi nose te hubertuse, još cvatu mnoge tvornice
hubertusa u dolinama, ti se hubertusi izvoze u cijeli svijet, ali hubertus mog novog
klijenta imao je nešto posebno: rupice za gumbe bile su mu optočene ševroom! Te
rupice za gumbe optočene ševroom vidio sam samo jedanput u svom životu, naime
na hubertusu svog ujaka koji se prije osam godina utopio u Sillu nizvodno... taj
čovjek ima isti hubertus kao moj ujak koji se utopio, mislio sam, uspinjući se s
čovjekom u ured... odjednom se sjetih kako su mog ujaka Worringera izvukli iz
Silla, bio je to očajnički čin, mislili su jedni, nesretni slučaj, drugi, ali siguran sam da
se Worringer bacio u Sili u takozvanoj samoubilačkoj namjeri, u to za mene nema
dvojbe, Worringer se ubio, sve u njegovu životu i napokon sve u njegovu
poslovnom životu upućuje na samoubojstvo... dok su utopljenika tražili uzvodno
od tvornice stakla, voda ga je naplavila ispod Pradla, u novinama su bile stranice i
stranice o nesreći, čitavu su našu obitelj razvlačili u javnosti, riječi poslovna
propast, propast drva, odumiranje pilane, napokon privredna i društvena propast
kružile su u kolportažama... pogreb u Wiltenu bio je jedan od najvećih, sjećam se,
tisuće ljudi, piše Enderer... čudnovato, rekao sam čovjeku s kojim sam se uspinjao
stubama do ureda, vaš hubertus mi ne ide iz glave, ponovio, vaš mi hubertus ne ide
iz glave... čuli vi to ili ne, vaš hubertus... između vašeg hubertusa i mog ujaka,
pomislio sam, ali nisam rekao, postoji najuža veza, tko zna, zna li čovjek o čemu
govorim, mislio sam i pozvao čovjeka da dođe u ured, uđite! rekao sam, jer je
čovjek oklijevao, i onda sam u uredu i skidam ogrtač i čovjek ulazi... zasigurno me
čovjek čekao dolje na kućnim vratima, danas kasnim dvadeset minuta, mislim,
potom: što hoće taj čovjek? Čas me razdraživalo što šuti, čas njegov hubertus,
ulazeći u ured vidio sam još jasnije, još bolje, kad sam upalio svjetlo, da su rupice
za gumbe čovjekova hubertusa optočene ševroom, crnim ševroom, i otkrio da je
hubertus mog novog klijenta istoga kroja kao hubertus mog ujaka Worringera, da je
najjednostavnijeg kroja. Sjednite, rekao sam čovjeku, moram prvo naložiti, sam
sam, sekretarica mi je bolesna, prehlada, gripa, moram naložiti vatru, ali sve sam
još jučer navečer pripremio, rekoh, pa mi sada nije nimalo teško naložiti, sjednite,
rekao sam, on sjedne, taj tmuran maglovit ugođaj, rekao sam, sve je mračno, ovo
godišnje doba iziskuje najveću disciplinu, treba se svladati i podnijeti, brzo sam
izbacio tu rečenicu koliko god bila značajna, pomislih istodobno, kakva besmislena
rečenica, te izlišne besmislene jutarnje rečenice, pomislih, sve je izloženo
nevjerojatnom izazovu opterećenja, rekoh, tijelo, razum, glava, razum, tijelo. Kad
uđu, ljudi posve prirodno ostanu u ogrtaču, pa i novi klijent u svojem hubertusu,
sada u uredu kao da mu je bilo još hladnije nego dolje pred vratima, još malo i bit
će toplo, rekoh, kad se jedanput naloži, toplina se brzo širi, pohvalio sam vrsnoću
američke peći od lijevana željeza, pridodao kako je štetno centralno grijanje,
neprestano sam govorio kako je premračno za uredski rad, moglo bi se rastvoriti
zavjese, upaliti više svjetiljaka, ali ne koristi upaliti više svjetiljaka, ništa ne koristi,
kako je neprijatna, mislio sam, ta situacija što sam u mračnom uredu rano ujutro sa
stranim čovjekom koji se posve umotao u svoj hubertus, ali kad pomisliš, mislim,
da je za četiri tjedna već najkraći dan, rekoh, bez učinka, govorio sam o svemu i
svačemu stojeći pokraj peći, ali sam bio isključivo zaokupljen hubertusom novoga
klijenta. Wilten nije nikada doživio nešto slično, kažem, tisuće ljudi, novi mi je
izgledao kao da je posrednik za nekretnine, trgovac zemljištima, ti ljudi nose takve
hubertuse, tako se drže i imaju takva lica, mislio sam, ili je čovjek stočni trgovac,
pomislih, smjesta sam pomislio, on je posrednik za nekretnine, jedan od tih ljudi
koji posvuda idu u svojim hubertusima i izgledaju kao sušta bijeda, a vladaju
čitavim tržištem nekretnina u unutarnjim Alpama, s druge strane, čovjek bi mogao
biti i stočni trgovac jer je zadržao i šešir na glavi, pomislih, to govori da je stočni
trgovac, nisam mu vidio ruke, bio je izrazito mršave glave, po tome se prepoznaju
stočni trgovci, da zadrže šešir na glavi, pa i kad uđu u ured, smjesta sjednu i zadrže
šešir na glavi, na stubištu se čovjek predstavio, pomislih, ali zaboravio sam mu ime,
no sada mi padne na um: poznato ime, neko ime karakteristično za Tirol.
Odjednom se sjetih, čovjek se zove Humer. Humer? upitah, Humer, reče čovjek.
Htio sam znati što hoće, ali nisam rekao: što vas vodi k meni? nisam ni mislio, što
vas vodi k meni?, naprosto sam rekao: taj je ured najstariji ured u čitavom
Innsbrucku. Već je moj otac vodio taj ured, više bilježnički predmeti, rekao sam,
potom, s jedne je strane prednost kad je ured tako star, s druge je strane to mana,
upitao sam sebe, zašto to govoriš?, bio sam svjestan besmislenosti te izjave još dok
sam je izricao, ali to me nije spriječilo da izgovorim i drugu besmislicu, rekao sam:
položaj ureda je najbolji. Ali ta izjava, kao ni prethodne, nije se vidljivo dojmila
novoga klijenta, a nesumnjivo je posrijedi novi klijent. Kako je čovjek i dalje
postojano šutio, a s druge strane nisam imao vremena da ga ostavim da i dalje šuti,
posljednjih su se tjedana nagomilala brda spisa preda mnom, pa rekoh: ljudi dolaze
k meni kad je posrijedi nešto lojalno. U takvim slučajevima čovjek mora poznavati
gradsku materiju, rekao sam i pokušao napraviti red na pisaćem stolu, spisi, samo
spisi, rekoh, tupost i ravnodušnost potiču da se neprestano izgovaraju rečenice,
rečenice i preostaci rečenica, takve beživotne rečenice i takvi beživotni preostaci
rečenica, ali Humeru sam prvi put rekao spisi, samo spisi, pomislih, i istodobno:
čovjek je zapazio da si već stotinu i tisuću puta izrekao spisi, samo spisi. Odjednom
me razljuti čitavo to stanje i rekoh pogledavši na sat: prijeđimo na bit. Ali još dugo
nismo došli do biti. Naime, umjesto da mi objasni zašto je došao u moj ured,
čovjek je nabacio nekoliko, kako mi se činilo, potpuno beznačajnih, i k tome još
nepovezanih napomena o svom porijeklu, predgrađu, zaključenom, ni u čemu
dosljednom rastu, otužnom djetinjstvu i tako dalje, nešto o svojim poslovnim
prilikama, da ne može priuštiti sebi željezničku kartu do svoje sestre u Linzu,
govorio je o boravcima u bolnici, teškim trbušnim operacijama, pri čemu je
neprestano izgovarao riječi bubreg (u vezi s prehladama) i jetra (zbog alkoholizma),
da je čitavog života volio šetati uz Sill, ne uz Inn, izričito je naglašavao, uz Sill,
napokon, da je život samo ponavljanje i ponavljanje, veoma se brzo iscrpio u
monotoniji. Odjednom mi se učinilo da imam posla s luđakom, jednim od onih
luđaka koji tumaraju tirolskim dolinama i klancima sa svojim ludilom i ne nalaze
izlaz iz svog ludila (iz Tirola). Sada sam rekao da bi mi bilo drago kad bi on,
Humer, rekao zbog čega je ovdje. A Humer će: ja posjedujem trgovinu pogrebne
opreme u Saggengasse. Već je dva puta bio na vratima mog ureda, ali poznato je da
odvjetnici imaju mnogo posla na sudu, u uredima ih je teško naći, pa me čekao
dolje na kućnim vratima... Dok se ured brzo zagrijavao imao sam osjećaj da se
čovjek sve više smrzava, sve se više zavlačio u hubertus... stari, debeli zidovi,
rekoh, htio sam reći, stari, debeli zidovi teško se zagrijavaju, ali nisam to rekao jer
mi se učinilo besmislenim da to kažem, pa samo rekoh: stari, debeli zidovi.
Pomislih, hubertus mog ujaka imao je šest rupica za gumbe, smjesta sam izbrojio
rupice za gumbe na Humerovu hubertusu i izbrojio ih ponovno, pa treći put, uvijek
odozgo prema dolje i odozdo prema gore i pomislio, i Humerov hubertus ima šest
rupica za gumbe, šest rupica za gumbe optočenih crnim ševroom, i da Humerov
hubertus mora biti hubertus mojeg ujaka Worringera... ali nisam to rekao, jer mi se
učinilo besmislenim da to kažem, ali potom za čas, ipak ću nešto reći o hubertusu,
dok sam govorio nešto o gornjoj Saggengasse, kad je povodanj u gornjoj
Saggengasse uvijek su poplave, rekoh, Humer kimne, rekoh: nema korisnije odjeće
od takvog hubertusa, jasno je zašto svi imaju takve hubertuse, rekoh, ali vaš je
hubertus poseban hubertus, rupice za gumbe su mu optočene ševroom. Ali Humer
nije reagirao na to, ili bolje, nije reagirao onako kako sam očekivao. Rekao je da
još nikada nije bio kod odvjetnika, ja sam prvi, priznaje, najbolji od najboljih, bez
preporuke, rekao je, ne, bez preporuke. Dvadeset godina prolazio sam pokraj vas,
rekao je, ali nisam znao da ste odvjetnik... uđeš naprosto u taj ured, rekao je, u taj
stari ured... posjednik trgovine pogrebne opreme u Saggengasse, čovjek nije
posrednik za nekretnine, ni stočni trgovac... Naravno da znam za vašu trgovinu,
rekoh, što mi je trebala laž da naravno znam za trgovinu pogrebne opreme, uvijek
govoriš neistinu, pomislih, potom, baš me briga što čovjek misli... dugo se ustežeš
da posjetiš pravnog zastupnika, ali onda dođe trenutak kad posjetiš pravnog
zastupnika, odjednom ne možeš drugo, ne možeš više dalje i odeš do odvjetnika...
najjadniji su ljudi koji u bezizlaznom stanju odu do odvjetnika i nedvojbeno je
Humer takav čovjek, pomislih... možeš izabrati da se ubiješ ili da odeš do
odvjetnika, reče Humer, piše Enderer kako govori Humer, zanima me njegov
položaj... sada, piše Enderer, zanima me sve u tom slučaju koji se odjednom
pokazao potresnim... čovjek je sada govorio mirno, bez imalo uzbuđenja, i ja sam
bilježio, bez zastranjivanja, ograničavajući se na činjenično, piše Enderer, gola
monotonija očajnika... ne diraju me ti ljudi koji me posjećuju, piše Enderer, ali taj
je čovjek bio iznimka... odjednom reče Humer, piše Enderer: prolaznike poznajem
po odjeći, gledam im odjeću, ne lice. Noge da, lice ne. Najprije pogledam cipele.
Po tome se razlikujemo, rekoh, ja smjesta pogledam lice. Lice ne, reče on. Tako on
dvadeset godina nije vidio moje lice, samo moju odjeću, dok sam ja dvadeset
godina gledao njegovo lice, a ne odjeću, pa stoga, piše Enderer, nisam vidio njegov
hubertus... Kako dugo već imate hubertus? rekoh odjednom, a Humer odgovori
mnogo godina, nije rekao četiri ili pet godina ili osam ili deset ili dvanaest godina,
kako sam se nadao, rekao je mnogo godina, nesumnjivo je posrijedi potpuno
iznošen, ali još topao hubertus, pomislih, točno prije osam godina moj se ujak
Worringer bacio u Sill, po mom je mišljenju Humerov hubertus još stariji, desetak
godina, hubertus mog ujaka bio je nov, najviše godinu dana star... ali nisam pitao
Humera odakle mu hubertus, iako bi bilo najprirodnije upitati: odakle vam
hubertus? Gdje ste kupili hubertus?, nisam pitao, još dugo sam slušao kako govori:
Mnogo godina. Nije mi to davalo mira, govorio čovjek što mu drago, ja sam samo
uvijek čuo Mnogo godina, a rupice za gumbe su optočene ševroom, mislio sam...
najprije pogleda cipele, onda, naravno, hlačnice, reče Humer, piše Enderer, tako
nikada ne vidim lice, tako nikada nisam vidio vaše (moje) lice, piše Enderer, to je i
zbog toga što je pognut, mislio sam, Humer se drži skvrčeno, kralježnica mu je
tako iskrivljena, vidio sam promatrajući ga dok je tonuo u hubertus kako to još
nikada nisam vidio... kvaliteta cipela i kvaliteta hlača zanima ga na čovjeku, kakvo
ima odijelo, kakav kaput, što se tiče tkanine on ima podjednako izražen osjećaj za
kvalitetu, a što se tiče kože... je li to prava koža, pitaše, teleća, goveđa? Jareća
koža? ili: je li to možda engleska tkanina? Nikada lice, reče i podigne ramena i to ga
učini još jadnijim, više je puta ponovio nikada lice, nikada lice... ali ja točno znam
vaše lice, rekoh, piše Enderer, taj sam čas imao, uvidio potrebu da nešto kažem, da
ja kažem, nešto o sebi, da je Humer, koji je odjednom veoma mnogo govorio,
ušutio, i rekoh: ja vas već dugo najtočnije poznajem, uz to sam nepotrebno rekao
još i vaše je lice nadasve neobično, smjesta sam bio svjestan kako je neugodna ta
izjava, mogao sam pomisliti da moj sugovornik osjeća kako su bezočne izjave kao
što je vaše je lice nadasve neobično i rekoh: za razliku od vas, koji uvijek smjesta
pogledate cipele i hlačnice, ja uvijek smjesta pogledam lice, u lice. Uvijek najprije
lice, rekoh. Nakon stanke: odjeća ljudi me ne zanima, mene zanima samo lice, i
ponovio sam više puta, mene ne zanima što ljudi imaju na sebi, mene zanima samo
lice... kad pogledam lice, znam mnogo više o tim ljudima, rekoh, piše Enderer,
mislio sam, ti ljudi koji posvuda trče u svojim sivim i zelenim hubertusima i idu
jedni drugima na živce u svojim hubertusima i rekao svom sugovorniku odjednom
glasno: i takvim hubertusom zaštićeni ste od svakog nevremena! dok sam u sebi
rekao, ti mrziš sve što ima veze s takvim hubertusom, a ipak sam ponovio: ništa
nije korisnije od takvog hubertusa, i što se čovjek dulje drži takvog hubertusa,
rekoh, doista rekoh, drži, to je neumjesno, apsolutno je neumjesno reći drži se, i
što se dulje drži takvog hubertusa, rekoh, to bolje, čovjek se navikne na takav
odjevni predmet, rekoh, a misao da je Humerov hubertus zapravo hubertus mog
ujaka koji se prije osam godina utopio u Sillu, zapravo, nije mi davala mira, s jedne
me strane zanimala Humerova sudbina, s druge me strane zanimao njegov
hubertus, nije mi bilo jasno što me zanima više, Humerov hubertus ili Humerova
sudbina, ali, priznajem, ipak više Humerov hubertus nego njegova sudbina,
Humerova katastrofa, kako se odavno pokazalo, katastrofa tog čovjeka dakle
manje od njegova hubertusa, ali nisam upitao: odakle vam hubertus?, možda bi
čovjeka kakav je Humer, mislio sam, trebalo pitati izravno, od neizravnog nema
koristi, ali nisam ga pitao, razmišljao sam sve vrijeme bih li ga pitao, ali ga nisam
pitao, s jedne sam strane bio radoznao što će Humer odgovoriti kad ga upitam:
odakle vam vaš hubertus (kupljen, nađen, itd.)?, s druge sam se strane bojao
odgovora, doista sam se bojao ma kakvog odgovora. Mislio sam, piše Enderer,
nema više govora o hubertusu, zaboravi hubertus, mislio sam, ništa više o
hubertusu, ali tek što sam naumio da više ne govorim o Humerovom hubertusu, da
zaboravim hubertus, isključim hubertus, zaokupljao me samo hubertus. Ali nisam
se usuđivao pitati odakle Humeru hubertus. Računao sam i rekao u sebi: osam
godina, naravno, prije osam godina moj se ujak s hubertusom bacio u Sill i bez
hubertusa ga je rijeka naplavila ispod Pradla, bez hubertusa, bez hubertusa, mislio
sam, dok sam, umjesto da kažem prijeđimo na bit upitao odakle vam hubertus?,
ponajprije zato što Humerov hubertus kao i hubertus mog ujaka Worringera ima
šest rupica za gumbe optočenih ševroom, zaključio kako Humerov hubertus
zacijelo mora biti hubertus mog ujaka, i rekao, ja sudim ljude prema licu, ljudi se,
govorio sam, mogu suditi samo prema licu, a vi sudite ljude prema njihovoj odjeći,
doista je i moja odjeća niže kvalitete, rekoh, čudno za odvjetnika... to što je
njegova, Humerova odjeća, niže kvalitete povezano je s njegovim životom koji se
malo-pomalo posljednja dva desetljeća najbolnije zamračio, doista njegovo
zamračenje, kako je sam govorio, isprva nije počelo ženidbom njegova sina, nego
već mnogo ranije, prije deset ili još više godina, rekao je, nenadanim smanjenjem
carine i radikalnim pojeftinjenjem krep-papira i svilenog papira, sirovina za
proizvodnju pogrebne opreme. Pred sudom se, naravno, treba pojaviti u vrsnoj
odjeći, rekao sam, piše Enderer, bio sam svjestan kako je i ta izjava besmislena još
prije nego što sam je izrekao, ali ja pred sudom nisam vrsno odjeven, dobro
odjeven, da, rekoh, nisam vrsno odjeven, to je razlika, rekoh, piše Enderer. Nikada
mi nije bila važna vrsna odjeća, uopće odjeća. Što je odjeća? rekao sam i gotovo se
zgrozio od te rečenice, ali rečenicu sam već bio izrekao. Ne pitam se, rekoh, jesam
li uredno odjeven?, je li moja odjeća niže kvalitete? ne postavljajte mi to pitanje...
ako nisam vrsno odjeven, ne znači da sam odjeven odbojno, rekoh, i: uglavnom
sam dobro odjeven, nadalje, mrzim krojače, nadam se da vas neću povrijediti,
rekoh, piše Enderer, kad kažem da mrzim krojače, najviše krojače za gospodu,
rekao sam i nisam znao zašto sam rekao najviše krojače za gospodu, i rekoh: idem
u velike robne kuće. Ovisi o stasu, rekao sam... pitanje je, rekoh, bih li dospio dalje
da sam obraćao više pažnje, uopće pažnju prema odjeći... pitanje je, jesu li izgledi
dobro odjevenog čovjeka veći od loše odjevenoga?... ali takva me pitanja ne
zanimaju, rekoh, piše Enderer, potom odjednom: hubertusi se mogu kupiti
posvuda, i još ako se zna gdje se dobiva popust... ovisi o profesiji, a potom reče
Humer, piše Enderer, o poslu kojim se baviš ovisi smije li čovjek dopustiti sebi
nemarnost prema odjeći ili ne... često je dobra odjeća naprosto uvjet, rekoh... sada
odjednom pozvah Humera da ponovno iznese svoju stvar, meni je jasno što je
rekao, iz svih njegovih nagovještaja, iz početnih dugih ili naprosto kratkih rečenica,
mogao sam stvoriti sliku o njegovom slučaju, a to znači o tome što je posrijedi,
zašto je došao ovamo u moj ured, ali navika mi je potaknuti klijenta da nakon
prvoga puta, i drugi put neposredno iznese svoju stvar, u ponavljanju stanja stvari
izlazi na vidjelo o čemu je riječ, rekao sam, sve se pokaže u drugom svjetlu, u
nepodmitljivom svjetlu, rekao sam, kad se prvo iznošenje stanja stvari poklopi s
drugim iznošenjem stanja stvari, to znači, kad se pokuša spojiti prvo i drugo
iznošenje ili prikazivanje stanja stvari, često se onda pokaže: ono što je prije bilo
beznačajno zapravo je važno, ono što je isprva važno, odjednom je beznačajno i
sve u svemu posrijedi je nešto posve drugo... pa sam sada uz svoje prijašnje
bilješke pribilježio to što je Humer govorio sada i pomislio, neka mi čovjek više
puta iznese svoju stvar, ne samo dvaput, kako je uobičajeno, možda triput, možda
četiri puta... to osigurava suvislost... rekoh Humeru, piše Enderer, neka sada
ponovno iznese sve, to je nužno, jer iako mi je slučaj već jasan, ipak nije još
potpuno jasan... sada Humer počne iznositi, piše Enderer, ne samo naznake, već je
dosljedno razvio svoju stvar i umio je odijeliti važno i nevažno, ono što pripada i ne
pripada stanju stvari, što potvrđuje stanje stvari ili ga samo zamućuje, što se mene
tiče, u mojoj su me praksi ti ljudi školovali za takve ljude, poznato mi je kako misle
i poznato mi je kako govore... s jedne je strane njegova stvar nadasve
komplicirana, s druge pak nije, rekao je Humer, piše Enderer, s najvećom je
uvjerljivošću Humer opisivao događaje u svojoj kući u gornjoj Saggengasse, a ja
sam ga promatrao s peći zato što sam morao dometati drva na vatru, kako sada sve
više umata u hubertus još i koljena, nisam zapazio da ga s peći promatram nadasve
nedopustivo, britkošću kakvu nitko sebi ne smije dopustiti ni spram koga, jer je on
gledao u pod, kod tih se ljudi nikada ne zna gledaju li u pod zato što su nesigurni pri
susretima s ljudima, dakle, što se tiče Humera, zato što se u mojem uredu osjećao
apsolutno nesigurno, iz bilo kakvog razloga ti ljudi gledaju u pod, od straha ili
prostote, zbog nesigurnosti ili u zloj namjeri, zapazio sam nevjerojatnu veličinu
hubertusa promatrajući Humera s peći, a potom još i njegove grube cipele, te
neobično grube i nevjerojatno velike cipele od teleće kože, njegove su hlače bile
staromodne, zamijetio sam široke suvratke itd., otrcane, hlače od rebrastog samta,
pomislih... ti su ljudi uvijek zamršeni, pomislih promatrajući Humera, dok je on,
kao da zebe, zgrčen u smrzavici bespomoćnika koji zebe u nepoznatoj okolini,
objema rukama čvrsto pritiskao na grudi zakopčani hubertus... sada sam već znao
o čemu je riječ i rekoh, znam o čemu je riječ, ali ako mi vi još jedanput sve točno
opišete, točno pobrojite, ne ispustite, ništa ne ispustite, rekoh, bolje ću razumjeti
stvar i prići joj na najkorisniji način, potrebno mi je da još jedanput opišete sve
okolnosti, sve okolnosti, ponavljao sam... površno sam, kako rekoh, Humera još na
stubištu, još u uredu, smatrao posrednikom za nekretnine ili stočnim trgovcem, ta
me zabluda ponovno razljutila, odjednom izustih, naravno, znam da ste vi vlasnik
trgovine pogrebne opreme, uopće to nisam htio reći, ali izustio sam to nenadano,
ponovno sam se upustio u tu laž, Humer reče, u tim kućama u Saggengasse, a
osobito u kućama gornje Saggengasse, u tim mnogo starijim kućama, čovjek
propada, ako se stalno ne ponaša nadasve oprezno, propada, rekao je patetično,
odjednom se uspravio i patetično rekao: čovjek propadne... isprva ne izlaze na kraj
sa svojom zamršenošću, ali onda se opuste i govore mnogo više nego što čovjek
želi čuti, piše Enderer, ali Humer se ograničio samo na uporabljivo i samo na
napomene koje su mi se u početku činile pukim suvišnim napomenama, o svojem
djetinjstvu, o umijeću krojenja celulozne vune itd., sada su se pokazale važnima...
pa i to što je odmah na početku rekao da mu je snaha rođena u Matreiu... onda se
ti ljudi, kad se jedanput ugriju, opuste i svojim jednostavnim ali pouzdanim
načinom pobude povjerenje i napokon postanu povjerljivi, piše Enderer, isprva
krzmajući, potom posve određeno, bez straha, i sada mi je, s peći, palo na um kako
je korisno čovjeka kao što je Humer dugo ostaviti da se grije, a ne smjesta ga
otpraviti, ne začepiti mu smjesta usta, ne razdraživati ga napadačkim pitanjima, što
sam prije uvijek tako neumjesno radio, time sam uvijek sve upropaštavao... koliko
neugledan bio Humer, piše Enderer, koliko star, jer zacijelo ima oko šezdeset i pet
godina, gotovo sedamdeset, u čitavoj svojoj ubogosti, i učini mi se, on je ljudsko
biće, odjednom sam pouzdano osjetio, ljudsko biće u mojem uredu... i s tim se
ljudskim bićem moram ophoditi posve oprezno... a onda me razdraži ta misao na
koju još nikada nisam nadošao, i ponovno me zaokupi Humerov hubertus... kad
čovjek nosi hlače od rebrastog samta, pomislih, onda ima i prsluk od rebrastog
samta, kaput od rebrastog samta, pomislih, koji su zbog svoje topline s jedne
strane, a zbog svoje jeftinoće s druge strane veoma omiljeni, doista sam povjerovao
da vonj Humerove odjeće upućuje na takvu kompletnu odjeću od rebrastog samta,
na hlače od rebrastog samta, kaput od rebrastog samta, prsluk od rebrastog samta,
jer su Humerove hlače nedvojbeno bile hlače od rebrastog samta, kako sam mogao
utvrditi i u polumraku ureda, električno svjetlo je u novembarskim prijepodnevima
posve slabo, uzrok su tome s jedne strane gotovo zarobljena alpska vrela, s druge
strane nevjerojatno razvijene industrije, hlače od rebrastog samta i prsluk od
rebrastog samta i kaput od rebrastog samta, to posve pristaje njegovoj osobi,
pomislih... i preko toga hubertus... i crni šešir na glavi i sive vunene čarape... s
jedne je strane moja stvar nadasve komplicirana, s druge nije, ponovio je, piše
Enderer, i da potkrijepi to što je dosad govorio, ponavljao je u određenim
razmacima neprestano ishodište svoje tragedije (tako je rekao), piše Enderer,
govorio je: kad je moj sin navršio dvadeset i dvije godine, ponovno, kad je moj sin
navršio dvadeset i dvije godine, i potom: kad se moj sin oženio i kad je moja snaha
došla u kuću iz Matreia... nakon pet ili šest ili osam rečenica ponovio je, kad je moj
sin navršio dvadeset i dvije godine ili kad je moja snaha došla u kuću iz Matreia,
sve što je Humer govorio doimalo se tmurno, iako ne posve mračno, još pojačano
naravno slabim električnim osvjetljenjem i uopće godišnjim dobom. Odjednom
reče: zato što vi uopće ništa ne znate o meni i zato što smo dva desetljeća prolazili
jedan pokraj drugoga... rečenica je dugo visjela u zraku, dok nije rekao: ali ako
znate moju trgovinu... a ja na to, piše Enderer: nikada nisam bio u vašoj trgovini,
doista znam za trgovinu pogrebne opreme u Saggengasse, ali nikada nisam bio u
trgovini, nisam htio da Humer posumnja u to. Moj mi je otac prije četrdeset godina
ostavio trgovinu, reče Humer, piše Enderer, potom: posao je napredovao, ja
nazadovao. I tu je rečenicu, piše Enderer, Humer ponovio već više puta. Što se tiče
trgovine, tako će Humer, piše Enderer, sve bolje, što se tiče mene, sve gore. Sve je
počelo tako što je svog sina dao u nauk da izuči izradu pogrebne opreme, neka
vrsta višega krojačkog zanata, piše Enderer, koji je, kako sada znam, piše Enderer,
doista nadasve suptilni umjetnički obrt, on, Humer, njegov sin, kao i Humerov
djed, Humerov otac i tako dalje. Sa sedamnaest oni su, njegov je sin izučio zanat, i
to u očevoj radionici, jedinoj trgovini pogrebne opreme u Tirolu. Možete se
raspitati, nitko to ne zna, piše Enderer, ali doista pogrebna trgovina Humer postoji
već osamdeset godina u gornjoj Saggengasse. I kad se zna koliko se troši za odar, a
osobito ovdje u Tirolu najviše se troši za odar, može se pretpostaviti da je takav
posao dobar posao. To Humer i ne poriče, dok govori, sve što kaže neprestano
potvrđuje, kakav dobar posao! a glavnu ulogu u zbivanjima oko Humera ima
osobito to, što odjednom na svom vrhuncu nije više bio kadar izdržati. Ali, tako će
Humer, piše Enderer: mi smo čak radili za izvoz. Pri riječi izvoz glas mu je
zadrhtao. Kako rekoh, tako će Humer, piše Enderer, potražio sam vas zbog
nepodnošljivosti svog života. Već to što ja, posjednik trgovine koja tako dobro
posluje, nosim hlače od rebrastog samta i kaput od rebrastog samta i takve grube
cipele, moralo bi vas navesti da se zamislite, reče Humer, piše Enderer, kao vlasnik
trgovine u hlačama od rebrastog samta i u kaputu od rebrastog samta i u takvim
grubim cipelama... to bi me moralo navesti da se zamislim, piše Enderer i zapisuje:
vi ne poznajete mojega sina, kaže Humer, ali vi ste već viđali mojega sina,
vjerojatno ste mojega sina viđali češće nego mene, svaki čas prođe gornjom
Saggengasse, taj visoki muškarac u tom napadnom odijelu, reče Humer i potom:
godinama moj sin odlazi u Sivi medvjed, vi znate što to znači! A k tome je moj sin
doveo moju snahu iz Matreia, da, on svaki dan ide u Sivi medvjed, dok se ja sam
moram zadovoljiti najjednostavnijim, a moj sin, kaže Humer, piše Enderer, mnogo
troši! A osim toga neprestano još i u drugi restoran i veoma često u gradsko
kazalište. Pa se pitaš, kaže Humer, piše Enderer, što se događa u takvom čovjeku!
Ali problem je u tome što se moj sin nadasve nesretno oženio i u najnepovoljnije
doba, samo on to ne priznaje, ja točno znam, taj je brak nesretan, samo on to ne
priznaje. Moj je sin nesretan, ta mu je žena pokvarila život, govori Humer, piše
Enderer. Uostalom, Humerov sin sada više uopće ne ide u Sivi medvjed, nego u
Carsku krunu, zamislite vi, reče Humer, piše Enderer, on ide u Carsku krunu!
Budući da vi sami, reče mi Humer, piše Enderer, kako znam, veoma često idete u
Sivi medvjed morate znati i mojeg sina, kako rekoh, napadno visok i napadno
odjeven, napadna visoka pojava, reče Humer, a ja se pitam, piše Enderer, odakle
Humer zna da ja doista tako često idem u Sivi medvjed kako znate, piše nam
Enderer, idem svake subote i nedjelje u Sivi medvjed to je još najbolje. Ali,
naravno, i u Sivom medvjedu može se dogoditi da vam stave na stol nešto što se ne
može pojesti, piše Enderer i Humer reče da njegova snaha ima natprosječno dugu
kosu, i neprestance, piše Enderer, govori Humer nepočešljana, nepočešljana, moja
je snaha uvijek nepočešljana, a ja ništa ne mrzim više nego nepočešljane ljude, reče
Humer, ali samo to što je nepočešljana nije jedini uzrok moje nesklonosti, reče
Humer, ta žena, koja dolazi iz najniže kategorije, njezin otac još danas radi u
Matreiu kao soboslikar, govori Humer, njezina majka zarađuje kao dvorkinja, to
kako govori, iz toga izbija najveći prezir, piše Enderer, kako rekoh, odavno oboje
idu u Carsku krunu, piše Enderer, u Carskoj kruni sve plaćaju dvostruko više nego
u Sivom medvjedu, kaže Humer, a ja mislim, s mojim novcem, reče Humer, za
kratko će vrijeme, reče Humer sada, potratiti sve, jer žive više od zabave nego od
posla, a potratiti takav posao kao što je moj posao, on još pripada meni! uzvikne
Humer, jos pripada meni!, to znači veliku porciju gluposti i mržnje prema ocu.
Točno sam čuo, mržnje prema ocu, rekao je Humer i potom: šesnaest strojeva za
šivanje, gospodine doktore, ako možete zamisliti, danas već šesnaest strojeva za
šivanje, i pomislih, piše Enderer, šesnaest ljudi za šesnaest strojeva za šivanje, mi
isporučujemo na temelju ugovora, reče Humer, piše Enderer, i u Vorarlberg i u
Salzburg, a u novije doba i u Bavarsku, u Bavarskoj je pogrebna oprema dvostruko
skuplja nego u nas, reče Humer, pa treba platiti višu carinu, četrdeset pogrebnih
zavoda naručuje pogrebnu opremu od Humerove radionice u gornjoj Saggengasse,
piše Enderer. I sve to što sam izgrađivao desetljećima, potratit će sada moj sin u
društvu svoje žene prostakuše za najkraće vrijeme, i ide u Carsku krunu! reče
Humer, i nadalje Humer: što se mene tiče, stanje stvari je takvo: takav govor
svjedoči da je Humer za kratko vrijeme koliko je sada kod mene u uredu, i ako je
istina da sam prvi odvjetnik u njegovu životu, piše Enderer, a ja ne sumnjam u to
što govori, čovjek govori istinu, i nadasve pažljivo sluša, te uši, uvijek mi se činilo,
čuju sve, pa i ono što nisam rekao, da je sada Humer već usvojio pravnički jezik i
da već sada govori pravničkim jezikom, kad kaže, moje stanje stvari je takvo: dok
sam ja, kako znate, i kako ja to doista već znam, jer je to Humer već više puta
rekao, dok sam ja, reče dakle Humer, trideset godina u miru i spokoju živio u
prizemlju, a to znači, moj je stan bio pokraj trgovine u Saggengasse, otkako sam se
rodio, rekao je strastveno, živio sam u tom prizemnom stanu, još nekoliko puta
naglasio, otkako sam se rodio, zamahnuvši pritom prvi put rukama kojima više nije
čvrsto držao hubertus, govoreći sve silovitije i ispruživši svoje razmjerno duge
noge, polako je Humer ispružio svoje razmjerno duge noge, piše Enderer, sada dok
je čovjek govorio o svojem prizemnom stanu u Saggengasse, čitavo se dugo
mršavo tijelo opustilo iz barem jednosatnoga grča, doista Humer sada već više od
jednoga sata sjedi u mojem uredu, i to što uopće sjedi ovdje, pomislih odjednom,
bilo je također moguće samo zato što sam čovjeka pustio u ured, ne misleći uopće
da tog prijepodneva nije dan primanja, ne misleći da danas nije dan primanja!,
naprosto sam čovjeka pozvao da sa mnom dođe u ured, to kako je čovjek stajao
dolje na vratima, zacijelo čekajući me, zbog nečeg važnog, pomislio sam, čovjek
dolazi zbog nečeg važnog, ne pitajući se ima li smisla, je li od koristi pustiti čovjeka
da se uspne, ja sam ga pozvao gore, piše Enderer, u ponedjeljak nije dan primanja,
mislio sam, piše Enderer, i odjednom sam Humeru rekao u ponedjeljak uopće ne
primam!, ali on na to nije reagirao, sjedi ovdje, sada potpuno ispružen, piše
Enderer, odjednom mu se kralježnica izravnala i govori o svojem prizemnom stanu,
veoma lijep stan, gospodine doktore, rekao je. Kad si odrastao u takvom
prostranom prizemnom stanu, i sada je ponovno došao do biti, piše Enderer, ne
može me se od danas na sutra iseliti iz potpuno primjerenog stana. Navikao sam na
sve u tom stanu od najranijeg djetinjstva, piše Enderer, sve mu je u tom stanu
najprisnije i čovjeka koji je navikao živjeti u tom prizemnom stanu ne može se
nakon desetljeća odjednom, i još k tome zbog najprozirnijih razloga, izbaciti iz
njegova prizemnog stana, vjerujte mi, reče Humer, piše Enderer, nema ništa
strašnije. Izbacili su me iz mojeg prizemnog stana. Preko noći. On, Humer, neka se
preseli na prvi kat, tako su mu rekli, piše Enderer, a Humer govori: iza svega toga
stoji moja snaha iz Matreia, jer me moj sin, gospodine doktore, ne bi izbacio, za to
je preslab, takvo što moj sin ne radi. Ali, piše Enderer: sinovi se žene, tako će
Humer, i uskoro postaju bezobzirni poput njihovih žena i oženiti takvu kao što je
moja snaha znači rasap posla, njegovo uništenje. Uz izliku da će proširiti trgovinu
(uređenje dvostruko većeg skladišta celuloze!) moj me sin prisilio da se iselim iz
prizemnog stana i preselim na prvi kat. Ali uopće nije uredio veće skladište za
celulozu, rekao je Humer, potom, malo-pomalo sam vidio da uopće ne uređuje
veće skladište za celulozu i upozorio ga na to da sam se iselio iz prizemnog stana
samo zato što je htio urediti veće skladište za celulozu, na to je počeo govoriti o
odjelu za lijesove što bi ga otvorio uz trgovinu pogrebne opreme, već je zatražio
koncesiju, ali zemaljskoj upravi treba vremena, napokon sam saznao da moj sin
uopće nije zatražio koncesiju za odjel za lijesove. Kako laže! reče Humer, piše
Enderer. Prvo, veće skladište za celulozu, potom odjel za lijesove, onda: mjesto za
šest novih švelja!, što je također bila laž, jer do danas nisam vidio šest novih švelja,
naprotiv, umjesto osamnaest švelja prije dvije godine, mi danas zapošljavamo samo
šesnaest. I odjednom, reče Humer, piše Enderer, da više nećemo moći živjeti samo
od trgovine pogrebne opreme, to kaže čovjek koji jede u Carskoj kruni, i to ne
sam, nego udvoje, i tamo troši tisuće! Od trenutka kada sam morao primiti u kuću
snahu, sve je na mom sinu bila samo još laž i ništa osim laži. Od takvog čovjeka
kakva je moja snaha ne možeš se obraniti, reče Humer, piše Enderer, sve je samo
gore i gore. Ali Humer se doista mogao oprijeti tome da se iseli iz svojega
prizemnog stana, piše Enderer, ali takvo opiranje uglavnom prelazi snage čovjeka
kakav je Humer, kao što uopće prelazi snage svakoga čovjeka. Konačno, posao još
pripada meni! reče Humer. Ali oženi li se sin, otac više ne može u svojoj kući raditi
što hoće. Još nije znao sve razmjere katastrofe, Humerove riječi, koja će se tek
početi odvijati kad sam se iselio iz svog prizemnog stana. Iscrpljen, reče Humer,
piše Enderer: i otišao sam na prvi kat. Danima sam govorio sebi, ne idem gore, a
onda sam ipak otišao gore. I kad sam bio gore, vidio sam da je sve laž, samo laž,
da sam nasjeo plitkoj laži. I nisu mi predložili da se iselim, izbacili su me, naprosto
izbacili, ponovio je Humer nekoliko puta. Ali ipak, malo-pomalo navikao sam se na
prvi kat, rekao je, piše Enderer, i Humer počne raskapčati hubertus. Dok je
raskapčao hubertus, sada nije bilo toplo, bilo je vruće, zapazio sam na unutarnjoj
strani hubertusa veliku krojačku etiketu, istu krojačku etiketu kakve se sjećam s
hubertusa mog ujaka. Ili sam se prevario? piše Enderer, možda to ipak nije ista
krojačka etiketa? mislio sam i već se krojačka etiketa nije mogla vidjeti, jer je
Humer odjednom tako presavio hubertus, spustio ga s lijevog i desnog ramena tako
da se krojačka etiketa više nije mogla vidjeti. Doista je Humer, piše Enderer dalje,
otkrio takozvane prednosti prvoga kata. Kako znate, reče Humer, sve je u tim
kućama, a osobito u kućama u Saggengasse, u prizemlju vlažno, ali na prvom je
katu suho. Smjesta je utvrdio da mu se ublažilo reumatsko stanje (on je rekao,
poboljšalo moje reumatično, nije rekao reumatsko, nego reumatično), dakle, da se
ublažilo njegovo reumatsko stanje, piše Enderer, došao je do uvjerenja da je
prednost što se iselio iz prizemnog stana i uselio na prvi kat. Već prvih dana
popravile su se boli u križima, rekao je Humer. Ali o tome nije govorio, da oni
(njegova djeca) to ne iskoriste, jer da sam priznao i najmanju prednost, oni bi to
smjesta iskoristili. Odjednom sam mogao hodati bolje, sagnuti se, i to sagnuti do
poda, što već desetljećima više nisam mogao, obradovalo ga je općenito što se na
prvom katu mogao bolje i gotovo bezbolno kretati. Ali ni o tome nisam ništa rekao,
reče Humer, naprotiv. Također je zapazio da je na prvom katu svjetlije. Može se
štedjeti na osvjetljenju, zrak je bolji, više kisika, manje buke. Ali ogorčavalo ga je
što više ne može tako lako kao iz prizemnog stana nadzirati kako ide posao i dakle
smicalice koje se izvode dolje u trgovini. U stanu na prvom katu bio sam potpuno
odvojen od trgovine, s tim su oni računali, njegov sin i njegova snaha, da se ne
mogu svaki čas s prvoga kata spuštati do trgovine da nadzirem, sve su to uračunali,
moju nepokretljivost, poteškoću da se uspinjem i silazim tim strmim stubama. Sve
proračunatost, rekao je. Prevara i proračunatost. Bio sam odvojen na prvom katu,
odakle ne čujem čak ni zvono na vratima trgovine, reče Humer, to je povećalo
moju sumnju. Dok sam ja sjedio gore na prvom katu, dolje ispod mene nesmetano
se mogla proširiti prevara, a kako se širila prevara dolje ispod mene, to ćete vidjeti
u papirima koje sam donio. Razornim utjecajem svoje žene moj je sin odjednom
bio sposoban za sve. Sve ušančeno iza laži, reče Humer, piše Enderer.
Nevjerojatna taktika prikrivanja, reče Humer. Bez obzira na to, on se nakon
početnih poteškoća brzo privikao na novo stanje, da živi na prvom katu. Ali, što mi
je rekao i prije, a što sam već odavno zapisao, piše Enderer, nakon tri su mi
mjeseca dali na znanje da bih se s prvoga kata trebao odseliti na drugi kat,
odjednom neka se iselim i s prvoga kata i odselim na drugi kat, reče Humer, piše
Enderer. Posvuda mržnja prema meni, mržnja mog sina, mržnja moje snahe.
Jedino i samo moje šetnje uz Sill, rekao je Humer, piše Enderer, inače ništa, samo
mržnja prema meni, zato što sam još tu. Doći će dijete, govorili su. A upravo toga
sam se toliko bojao, gospodine doktore, tako će Humer, piše Enderer, da će doći
trenutak kad će biti riječi o djetetu, kad je dijete tu, supružnici se više tako lako ne
rastavljaju, jer je moja snaha nadasve proračunata, rekao je Humer. Dakle dijete, i
neće moći izaći na kraj s postojećim stambenim prostorom ako tu bude dijete, sada
je to bilo predstojeće dijete, isprva je to bilo uređenje skladišta za celulozu, onda
odjel za lijesove, ali dok su skladište za celulozu i za lijesove bili laž, reče Humer, ja
sam ipak vjerovao za dijete. Nijedne noći nisam oka sklopio, reče Humer, piše
Enderer, dijete, dijete. Ali nisam se dugo branio i još sam se istog dana preselio na
drugi kat, tako će Humer, bilo je teško prenijeti namještaj s prvoga kata na drugi,
ali doista su sav namještaj prenijeli na drugi kat, ni trena nisam sumnjao u dijete,
reče Humer, pa morao sam vjerovati u to, dijete je već bilo tu, kako sam odjednom
zapazio, kad je već dijete tu, sve je tako bolno apsurdno, rekao sam, piše Enderer,
na to će Humer: dolazi unuče, ali ja naravno nisam uvidio zašto bih se ja zbog
unučeta morao preseliti na drugi kat, ali pomirio sam se sa činjenicom što sam
konačno na drugom katu, to je bila moja žrtva, gospodine doktore, reče Humer,
piše Enderer, iako mi također nije bilo jasno zbog čega. Na drugom je katu još
suhlje nego na prvom katu i zrak je na drugom katu još bolji, a buka se gotovo više
i ne čuje. Ali izmaknula mi je trgovina dolje koja me još uvijek, a to znači sada,
pošto sam prozro smicalice mog sina i moje snahe, zanimala još mnogo intenzivnije
nego prije, i sve u vezi s trgovinom dolje sada mi je gore još više izmicalo,
pretegobno je silaziti svaki čas dolje, reče Humer, piše Enderer, pa i napadno,
neprestano silaziti i ponovno se uspinjati i ponovno silaziti i ponovno se uspinjati, a
osobito što to znači, reče Humer, pod njihovim mržnjom ispunjenim pogledima!,
tako gotovo nisam više dolazio u trgovinu, a kada, tada još samo načas da
umnožim svoje indicije, svoju sumnju zbog njihove prevare, da uzmem
krivotvoreno, reče Humer, piše Enderer, da prepisujem u najvećoj brzini i s velikim
oprezom, što je bilo najteže, jer moj su sin i moja snaha obrnuto odavno počeli
gajiti sumnju da ja sumnjam... noću sam se onda bavio isključivo tim papirima,
reče Humer, jer su me na drugom katu ostavili na miru, potpuno nesmetano, reče
Humer, što je zacijelo bila prednost, reče Humer, piše Enderer, koji odjednom
uzvikne: sve krivotvoreno! Naprosto sve krivotvoreno! Čitavo knjigovodstvo
krivotvoreno! I ne, kako bi se moglo pretpostaviti, krivotvoreno naspram
financijske uprave, ne, krivotvoreno naspram mene! Nije mi preostalo drugo nego
da se obratim vama, reče mi Humer, piše Enderer. Sve mora na sud, reče, sve na
sud, tko da još misli na obzir kad je posrijedi komplot protiv vlastita oca! Naravno,
drugi kat je najidealniji, mislio sam, ali ništa o tome nisam rekao. Naprotiv. Šutio je
i igrao se žrtve, što je u međuvremenu znalački naučio. Pomirio se s teškoćom,
neljudskim naprezanjem da se uspinje na drugi kat i ponovno silazi s drugog kata.
Nema dizala, kako znate, u Saggengasse nema dizala, reče Humer. Na drugi kat
sam pozvao svoje stare prijatelje, rekao je, piše Enderer, oni me nisu poduprli samo
u sumnji da me se vara, što je bilo očito na temelju bezbrojnih dokaza koji su sada
ležali na mojem stolu, nego u naumu da s čitavom stvari odem odvjetniku, a to
znači na sud. Pa ja već godinama nisam više mogao govoriti samo o sumnji, reče
Humer, to zahvaljujem svojoj pažljivosti, odjednom je uzviknuo: ljubav prema
mojoj trgovini ne može mi oduzeti nitko!, piše Enderer, potom, piše Enderer,
Humer sjedne i umota se u hubertus koliko je god mogao. Sada više nećeš vidjeti
krojačku etiketu, pomislio sam, piše Enderer, sve upućuje na to da više neće skinuti
hubertus, naprotiv, odsad će se još samo sve više umatati u hubertus, a Humer još
izvuče iz hubertusa paket povezan kućanskom špagom, i položi ga na moj stol: Sve
novi dokazi, sve nove indicije, reče, piše Enderer, i Humer mi prvi put objavi: prije
tjedan dana mi je odjednom rečeno neka se s drugoga kata iselim na treći kat. Taj
čudnovati prijedlog moj mi je sin iznio upravo kad sam bio zaposlen čitanjem
prospekata o celulozi i prešanom papiru. Dok me moj sin pozivao da se iselim s
drugoga kata, ni trena nisam sumnjao da me na to zapravo poziva moja snaha,
naravno iz njegovih besramnih usta. A tako, odvratio sam, reče Humer, i pritom
sam se trudio da ostanem miran, da se ne uzrujam, a tako, dakle, van i s drugoga
kata, i na treći! I nekoliko sam puta ponovio: i na treći, i na treći, jer se u
međuvremenu rodilo još dvoje djece, dolazi četvrto dijete... četvrto dijete, reče mi
Humer, piše Enderer, nije li to suludo? Nije li to suludo i ujedno tupoglavo?
Nekoliko mi je puta Humer ponovio: nije li to potpuna tupoglavost? Zločin, četvrto
dijete! reče Humer, piše Enderer. U tim vremenima, rekao sam, tako će Humer,
piše Enderer, kada je stotinu milijuna ljudi napretek, četvrto dijete? Onda je, kako
je naveo, više puta uzviknuo: četvrto dijete! Četvrto dijete! Četvrto dijete! I peto
dijete! I šesto dijete! I sedmo dijete! I osmo dijete! I tako dalje! Više puta: I tako
dalje! I tako dalje! Odozdo sam čuo snahu, reče Humer, piše Enderer, kako govori:
ako ne ode na treći kat, mora u starački dom! To sam čuo odozdo, reče Humer,
piše Enderer. A moj je sin rekao, reče Humer: odselit ćeš se na treći kat! Na to je
on, Humer, izgubio vlast nad sobom i počeo vikati na sav glas: Djeca! Djeca!
Djeca!, dok se nije posve iscrpio, piše Enderer, onda reče Humer, piše Enderer:
tvoj te sin više ne razumije, ne razumije te više, morao sam to znati i: što je ta žena
učinila od tvojega sina. I Humer ustane, piše Enderer, i počne hodati gore-dolje po
mojem uredu, tu i tamo bi upozorio na donesene papire na mojem stolu i reče: sve
skroz naskroz kriminalno, sve skroz naskroz kriminalno. Sve za sud! Nema
uzmaka, govorio je, nema uzmaka. Odjednom, reče Humer, piše Enderer, rekao
sam: ne, ne na treći kat, ne na treći. Kategorično! Ne u te izbe nedostojne čovjeka!
rekao sam, reče Humer, tako će Enderer, ne u te mračne rupe. Onda je otišao, do
Silla, i onda satima šetao uz Sill, piše Enderer, potom će Humer, kako piše Enderer:
i kad sam se vratio kući, moj je sin veći dio mojih stvari već odvukao na treći kat, a
to znači na tavan. Smjesta sam vidio, kaže Humer, piše Enderer, on je već gotovo
sve moje stvari odvukao na treći kat, sve je odvukao. I onda su oni, moj sin i moja
snaha, počeli odvlačiti i moj namještaj s drugoga kata na treći kat, ako živite u
Saggengasse, reče mi Humer, piše Enderer, onda valjda znate kako izgleda treći
kat, u cijeloj Saggengasse treći kat je takav, potpuno neprikladan za stanovanje, i to
više puta: posve neprikladan za stanovanje. Uredit će se, da se može stanovati,
govorili su, reče Humer. I sve je moralo biti smjesta, sve smjesta. Namještaj i oca
smjesta na tavan, gospodine doktore, reče Humer, piše Enderer. Za nuždu su mi na
tavan postavili dva paravana i pokušali me uvjeriti da se na tavanu može živjeti.
Dok zahladi i počne sniježiti, mi ćemo ovdje gore sve urediti da bude sigurno od
zime, rekao je moj sin, reče Humer, piše Enderer, onda će se ovdje gore moći
ložiti, rekao je moj sin. I zamislite, reče Humer, sve vrijeme, dok su moj sin i
njegova žena razmještali moj namještaj na tavanu, ja ne mogu govoriti, kao da sam
izgubio dar govora, reče Humer, želim, ali ne mogu govoriti, stojim umotan u
hubertus i ne mogu ništa reći. I kako sam nenadano ušutio! reče Humer. Taj
strašan, odvratan tavanski vonj koji sam mrzio od djetinjstva, reče Humer. Sve
trulež, sve prljavština i trulež. Neprestano je moj sin ponavljao riječ preurediti,
govorio je Humer, piše Enderer, neprestano preurediti, da se može grijati. Napokon
su sav moj namještaj donijeli na tavan i još mi prostrli krevet, i morao sam to
gledati, nepokretno, nisam ih mogao otjerati, ni koraka, ni riječi, reče Humer, piše
Enderer. Dok se bude preuređivalo neka odem svojoj sestri u Hali, rekli su, reče
Humer, piše Enderer, ti ćeš u međuvremenu otići u Hali, čuo sam svojeg sina, reče
Humer. Ali ja sam mislio, ne idem u Hali, ne u Hali, ne u Hali, mislio sam.
Neprestano: ne u Hali! I odjednom: sada na sud!, sada potraži odvjetnika i na sud! i
otišao je iz kuće i duž čitave Saggengasse do kraja i u gostionicu u
Gansebacherstrasse i nekoliko puta do Silla i ponovno natrag i do Inna i ponovno
natrag, i napokon je prenoćio u gostionici u Gansebacherstrasse. Dva puta je već
bio ovdje u Herrengasse i čekao me. Tom odvjetniku, mislio je, ne znam zašto, ali
ponovno, tom odvjetniku, neprestano: Endereru. Sve sam te dane skrivao papire na
svojem tijelu, reče Humer, piše Enderer, uvijek ispod hubertusa, te indicije, rekao
je i potom: ako ti papiri nisu dovoljni! na to ja, piše Enderer: naravno, iz papira je
sve posve besprijekorno jasno. Povesti proces, povesti proces, govorio sam uvijek,
povesti proces protiv mog sina i moje snahe. Odjednom je ustao i otišao, piše
Enderer. Gospodine Humer! povikao sam za njim, jer sam zaboravio da mi potpiše
glavnu punomoć, gospodine Humer!, ali on je već bio otišao, sišao. Vratit će se,
mislio sam i krenuo obaviti svoje poslove koje sam tjednima tako zanemarivao. Ali
za to sam vrijeme mislio samo na Humera. Više prijestupa i prevara, mislio sam,
kakve su na dnevnom redu među trgovcima namalo s jedne strane, prema Humeru
s druge strane, i sve me više ljutilo što Humera tada ipak nisam pitao o porijeklu
njegova hubertusa. A onda sam i to zaboravio, premda sam to čvrsto naumio.
Krojačka etiketa je dokaz, mislio sam. Što je Humer rekao? Dugo sam vremena
stajao pred vašim vratima i čekao vas, govorio je Humer, piše Enderer, to mi je još
u ušima, Enderer, da pozvonim ili ne pozvonim, mislio je, potom ponovno, prvo
pozvonit ću, potom ponovno pozvonit ću i ponovno samo Endereru je li to
razumno? ili možda nije razumno?, dok ipak nisam pozvonio... pa sam se s vama
morao uspeti do ureda kad ste odjednom stali pred mene... povesti proces protiv
mojeg sina! rekao je Humer, piše Enderer. Isprva samo naznake, potom sve,
mislim, piše Enderer, uvijek je to isto, kaže se istina a ipak ne istina... nisam trebao
doći k vama, rekao je Humer više puta, sjećao sam se, piše Enderer, ne u tom
stanju, i rekao je: ne u javnost! jer ništa nije strašnije nego izaći u javnost, s bilo
čime, tako on osjeća, Humer, ali ništa neće povući, posegnut će sada ama baš za
svime, ništa više neće zaustavljati, neće ustuknuti ni pred čime, ne preza više ni od
čega... Nisam vas htio opteretiti, s jedne strane, uputio sam se u javnost, s druge
strane... kako ćete pomoći starcu u njegovu očaju, a potom opet: što se mene tiče,
to je možda najmanje važno s jedne strane, s druge strane, ubit će me to, piše
Enderer o Humeru. Sve je naopako, sve čega se ljudi prihvate i što potom rade i
žele razviti, i kad čovjek dobro promisli, čitav je život greška... shvatite to kao
epizodu, kao epizodu koja vas se uopće ne tiče... dvadeset smo godina prolazili
jedan pokraj drugoga i nismo se upoznali, i sada smo se upoznali... ali ništa neću
opozvati, više puta, više puta posve odrješito: ali ništa neću opozvati... kako je
rekao: to je najstrašnije, ići u javnost, i smjesta ponovno: ali ništa neću opozvati!
piše Enderer i upozorava nas na vijest u "Tiroler Nachrichten" od proteklog utorka,
u kojoj stoji da se poslovni čovjek H. prošlog petka u Saggengasse bacio s trećega
kata. Smjesta sam pomislio, to je Humer, piše Enderer, i raspitao se i doista se
Humer u petak proteklog tjedna bacio s tavanskog prozora svoje kuće. Bio je
mrtav na licu mjesta, pišu novine, piše Enderer. Ali njemu, pošto je pročitao
bilješku u novinama, piše Enderer da nas upozori, to mu je obveza, njemu,
Endereru, Humer nije davao mira, ne ta, kako Enderer piše, očito izvanredna i to
izvanredno porazna životna priča na kraju krajeva posve jednostavnog čovjeka,
nego hubertus što ga je čovjek, Humer, nosio, i on se, Enderer, odjene, bilo je već
četiri sata poslijepodne i dakle već gotovo mrak, zna se, novembarski su dani kratki
i zapravo uopće nisu dani, i uputi se u gornju Saggengasse u trgovinu pogrebne
opreme Humer, i smjesta je rekao tko je on, Enderer, da je došao zbog
pokojnikova hubertusa. Kad sam spomenuo pokojnikov hubertus, nisam naravno
rekao samoubojičin, piše Enderer, posrijedi je hubertus mog ujaka Worringera koji
se prije osam godina utopio u Sillu, rekao sam. Slučajno mi je poznata okolnost da
je pokojnikov hubertus pripadao mom ujaku. Nisam rekao da me Humer posjetio u
uredu, jer sam čitav predmet za sebe smatrao zaključenim, piše Enderer. Mladi je
čovjek u trgovini, zacijelo pokojnikov sin, dao na znanje da su mu poznate
okolnosti koje povezuju hubertus njegova oca i dakle hubertus mojega ujaka
Worringera, i rekao je, tako je, hubertus je prije nekoliko godina naplavio Sill. A ja
ću na to, piše Enderer: vaš gospodin otac, kako znam, svakog je dana šetao uz Sill.
Da, reče mladi čovjek i uputi se do vješalice i uruči mi bez pogovora pokojnikov
hubertus...
 Na Ortleru/Vijest iz Gomagoia

Sredinom listopada otputismo se iz Gomagoia do gorske kolibe koju su nam još

prije trideset i pet godina ostavili naši roditelji, maloga pastirskog gospodarstva
debelih zidova na zaravni ispod masiva Ortlera, bili smo naumili gore na zaravni
provesti zajedno dvije-tri godine, nesmetani i posve sami sa svojim iskustvima i
idejama i zabavljeni mislima na svijet koji nas sada, mene u četrdeset i osmoj, mog
brata u pedeset i prvoj godini, više uopće ne zanima. Pastirsko gospodarstvo na
visini od tisuću osam stotina metara činilo nam se po svemu što smo o njemu znali i
još zadržali u sjećanju najpogodnijim za našu svrhu o kojoj nismo ništa kazali
nijednom jedinom čovjeku, jer smo svoj naum htjeli držati apsolutno tajnim i nismo
ga htjeli izvrgnuti opasnosti bilo kakvim pojedinostima ili brzopletim nepromišljenim
brbljanjem, a nismo ni htjeli da nas drže luđacima. Ne baš posljednji razlog,
poštovani gospodine, da oživimo pastirsko gospodarstvo na zaravni bila je
izvanredna jeftinoća života u visokim gorama gdje nema ni ljudi ni razonode.
Dobro opremljeni i s namirnicama za barem osam do deset dana u naprtnjačama (a
htjeli smo ponajprije realistički razvidjeti i temeljito razgledati može li se uopće
stanovati na posjedu na zaravni jer smo se početkom studenoga naumili useliti u
kolibu), krenuli smo oko četiri sata ujutro iz Gomagoia, noć je bila jasna, nismo
trebali engleske fenjere i brzo smo napredovali šutke i s jedinom čvrstom misli koja
nas je opčinjavala i apsolutno zaokupljala: nema angažmana, nema znanosti, samo
naš fantastičan podvig. Ali ubrzo se pokazalo, poštovani gospodine, da nikako
nismo skloni dvostrukoj šutnji, iako smo kao ciljem bili isključivo zaokupljeni
svojim pothvatom, planinskom kolibom na zaravni, i odjednom smo s nekoliko
primjedbi koje su se ticale nečeg sasvim drugog morali prekinuti šutnju i najednom
smo zapodjeli čudan razgovor koji nas je ispočetka uznemirivao, a onda se uskoro
potpuno razvezao i naposljetku razvio u odvratno razglabanje o biti našeg života, ili
bolje, o biti naše egzistencije, poštovani gospodine, koje bi svojom razlomljenošću,
očito neposredno povezanom s vidljivim pogoršanjem bolesti mog brata, a i s
promjenama moje ličnosti izazvane pogoršanjem bolesti mog brata, što zacijelo
zahtijeva analizu, ali nipošto moju, moglo pobuditi i vaše zanimanje, jer ste cijeli
život bili vezani s mojim bratom kao nitko drugi i ne samo kao njegov agent. Već
daleko od Gomagoia, razgovor je odjednom započeo ovako: kada si izvodio svoju
akrobaciju, rekao sam bratu, koji je kao što vam je poznato cijeli život izvodio
samo akrobacije, uvijek sam morao misliti kako je tvoja akrobacija po život opasna
akrobacija, i obratno, ti si, kad sam radio na svom djelu (o zračnim slojevima)
morao misliti kako je moj rad opasan po život. Tako smo obojica cijeli život
neprestano mislili kako se nalazimo u životnoj opasnosti, rekao sam, ti, radeći svoje
akrobacije, a ja na svom djelu (o zračnim slojevima). Ali mi se nismo pitali, reče
on, kako smo došli do svojih akrobacija, kako smo došli do svog djela (o zračnim
slojevima) i kako ja do svojih akrobacija (na tlu i na žici) i ti do svog djela (o
zračnim slojevima) i tako dalje. I kako smo usavršavali svoje akrobacije i svoje
djelo i tako dalje, rekao je. Prvo je mislio kako mu akrobacija neće uspjeti, uopće
nikakva akrobacija, ali onda mu je akrobacija uspjela, kako sam ja vjerovao da mi
djelo (o zračnim slojevima) neće uspjeti, a onda mi je ipak uspjelo. Uvijek: druga,
složenija akrobacija! morao je misliti i uvijek mu je druga, složenija akrobacija
uspijevala, kao što je meni uvijek nanovo uspijevalo drugo (a ipak isto) i sve
složenije i uvijek ponovno još mnogo složenije djelo (o zračnim slojevima, a opet
uvijek isto). Isprva prva akrobacija, onda druga akrobacija, potom treća, četvrta,
peta i tako dalje. Mislio sam uvijek udvostruči napor u akrobaciji, rekao je, a ja
sam uvijek mislio udvostruči napor na djelu (o zračnim slojevima). Sada smo prešli
potok Trafoi. Naprosto sam udvostručio napor i akrobacija mi je uspjela, reče.
Napokon najsloženija akrobacija. Ti si vidio kako su moje akrobacije postajale sve
složenije, ali ti mi to nisi kazao, nisi me na to upozoravao, uskratio si mi svoje
zapažanje, ništa ne odati, kao što ni ja tebi nisam govorio da promatram kako se
tvoje djelo o zračnim slojevima komplicira, neprestano sa sve većim zanimanjem, s
najvećom pažnjom, najvećim strahom i tako dalje, rekao je. Prvo sam mislio:
akrobacija! a tada: složenija akrobacija! i onda: još složenija akrobacija! a potom:
sad najsloženija akrobacija! U glavi, reče. Tvoj rad, rekao je, komplicirao se sve
više i više, tisuće, stotine tisuća brojaka i brojeva, govorio je, tako da sam smišljao
sve složenije akrobacije. Da je veza između mog djela (o zračnim slojevima) i
njegovih akrobacija najuža. Neophodno je to proanalizirati jednog dana, rekao je, a
upravo vrijeme u kolibi bilo bi najpogodnije za to. Budući da bismo u kolibi ionako
mogli utonuti u meditaciju i ni u što osim u meditaciju, rekao je, on bi veoma želio
da u kolibi stavimo na papir različite točke svog razmišljanja važne za nas. Mada
smo odlučili da kolibu na zaravni ne zloupotrijebimo za pisanje, rekao je, ja sam
ipak uzeo papir za pisanje, naravno, rekao je. Proučavanjem, neprekidnim
promatranjem tvog djela o zračnim slojevima dosezao sam istodobno s tobom
malo-pomalo, a napose u Zurichu, savršenstvo u svojim akrobacijama, rekao je,
onako kako si se ti usavršavao u svom djelu o zračnim slojevima. Stanovito
savršenstvo, rekao je, a odmah nakon toga: brže, hodajmo brže, put do kolibe je
najdalji, uspon do zaravni najteži, najnaporniji, sjećam se. Određenim pokretima
ruku i nogu i glave i njihovom kontrolom, tim određenim ubrzanjem tjelesnog
ritma, rekao je, može se hodati još brže, napredovati još brže, napredovat ćemo još
brže. Tu je rečenicu izgovorio istim tonom kao naš otac koji nam je neprestano
ponavljao tu rečenicu kad smo se uspinjali na Order da nas potjera, a mi smo mrzili
te uspone na Order. Ako me sada samo prodorno promatraš, neprestano i
prodorno, rekao je moj brat, uvijek sam mislio ako i ja tebe isto tako neprestano i
prodorno promatram, ako uzajamno, neprestano i prodorno promatramo moje
akrobacije i tvoje djelo, jedan drugoga neprestano promatramo sve prodornije i sve
bezobzirnije, što on radi i kako radi, neprestano što i kako, sve do granice ludila,
rekao je, tako smo cijeli život učili jedan od drugoga. Sve je pitanje umjetnosti
promatranja i u umjetnosti promatranja pitanje bezobzirnosti umjetnosti
promatranja i u bezobzirnosti umjetnosti promatranja pitanje apsolutne konstitucije
duha. Jer, napokon, mi nismo imali interesa nizašto osim za svoje akrobacije i za
svoje djelo, rekao je, što nam je na strahovit način priječilo da izađemo na kraj sa
svojom okolinom koja nas je za to kaznila svojim totalnim neinteresom. Okolina
nas je naprosto prezrela u času kad više nismo imali nikakva interesa za nju, rekao
je, naravno. No, izdržati to stanje, rekao je, odvodi do granica apsolutne
nesnošljivosti, postojanog pokušavanja ili postojanog iskušavanja ili postojane
težnje smrti, rekao je, što nam je itekako poznato. Kako si uvijek ravnomjerno
disao prije i poslije svoje akrobacije, rekoh ja. Disanje je najvažnije, reče on. Ako
svladamo disanje, svladali smo sve. Ne kaje se što je pohodio tu školu, školu
disanja, jedinu školu koju on priznaje, školu disanja. Glavu, misao, tijelo svladati
disanjem, rekao je, i jedino svladavanje disanja razviti u najljepšu od svih
umjetnosti. Isprva si mislio, rekoh, da ne svladavaš akrobaciju, jer nisi svladao
disanje, isprva da ti akrobacija ne ide, jer ne možeš odgovarajuće disati pri
akrobaciji, kao što uvijek treba disati u skladu s akrobacijom koja ti je na umu, s
radom, duhovnim radom, koji su ti na umu, kojima se baviš, rekao je on, disanje je
sve, ništa nije tako važno kao disanje, tijelo i mozak samo disanjem, reče, isprva,
ne ide ti akrobacija jer ne možeš disati u skladu s akrobacijom, ja, potom, možeš
disati u skladu s akrobacijom, on, ali ne ide ti akrobacija, sve je to proces koji traje
godinama, desetljećima, reče on, i onda ti akrobacija ide jer možeš disati u skladu s
njom, ali je ne možeš izvesti! Jer umjetnost izvođenja je najteža umjetnost,
umjetnost nad umjetnostima. Svladao si akrobaciju, ali je ne možeš izvesti, ništa
tužnije, nema veće tuge, nema strahovitijeg stanja, rekao je. To objašnjava i naslov
mog djelca Akrobacija i umijeće izvođenja, tema koja me zaokuplja čitav život, kao
što znaš i tema koja me nije prestala zaokupljati i tema koja će me uvijek
zaokupljati. Najosjetljivija tema zacijelo, reče, koje se ne boji samo takozvani
umjetnički svijet. A kojom da se temom čovjek uopće bavi, rekao je, ako ne
temom koje se boji čitav svijet. On se ne ustručava utvrditi kako je tema umjetnosti
izvođenja u svim svojim vidovima najvažnija tema uopće. Jer što bi naprimjer bila
moja akrobacija bez moje umjetnosti izvođenja i što bi primjerice bila čitava
filozofija i što bi bila matematika i čitava prirodna znanost i čitava znanost uopće i
čitavo čovječanstvo i čitavo čovječanstvo uopće bez umjetnosti izvođenja? govorio
je. Uvijek sam u tom spisu polazio od određene točke koja me zaokupljala, rekao
je, polazio i razvijao je i razvijao do stupnja savršenstva koji je ujedno bio stupanj
njegova rastvaranja, njegova rasapa, rekao je. Tako je nastalo stotine tekstova o toj
temi, najzačudniji, najneobičniji, najnečuveniji zaključci, rekao je. Dakako, postoji
još nekoliko cedulja, nekoliko cedulja, nekoliko djelića teme. Tekstovi su, reče,
zapravo tu samo zato da ih uništavamo, pa i tekst o umjetnosti izvođenja, reče.
Uzrok svih tekstova, sumnja u njihovu temu, razumiješ li, sumnja u sve, želja da
sve izvučeš iz tame i izvrgneš sumnji i uništiš. Sve. Bez iznimke. Tekstove treba
uništavati. Poteškoća je, reče, ovo: sve izlazi uvijek iz iste glave, sve je u mislima,
iz jedne glave, iz jedne glave, iz jednog mozga, a onda: jednim jedinim, uvijek istim
jedinim tijelom. Poteškoća je pokazati ili objaviti proizvod duha ili proizvod tijela,
dakle, moju akrobaciju ili tvoje djelo, moje tjelesno umijeće ili tvoje duhovno
umijeće (moje na tlu i na žici i tvoje o zračnim slojevima), duhovni proizvod ili
tjelesni proizvod, a da trenutačno ne počiniš samoubojstvo, izdržati taj strahovit
proces sramoćenja i ne ubiti se, pokazati nešto što jesi, objaviti nešto što jesi,
govorio je, proći paklom izvođenja i paklom objavljivanja, moći proći tim paklom,
morati prolaziti tim paklom izvođenja i tim paklom objavljivanja, bezobzirno
prolaziti tim najstrašnijim od svih paklova. Ugledali smo Payerovu kolibu i moj brat
reče, iako je sada bio potpuno iscrpljen: ne usporiti, ne usporiti zato što idemo
uzbrdo. Tu očevu rečenicu uvijek je besprijekorno dobro oponašao. Ne usporiti
zato što idemo uzbrdo, ne usporiti zato što se uspinjemo! I potom još: oštar zrak!
oštar zrak! kao moj otac. Ti si se uvijek bojao prije akrobacije, rekao sam. Strah
prije akrobacije, strah nakon akrobacije. Nisi se bojao za vrijeme akrobacije. Tvoj
strah od akrobacija, rekao sam. A ti si se bojao svog rada, svojih istraživačkih
rezultata. Uvijek strah, reče. Tvoj strah od znanosti i moj strah od akrobacija, reče.
Ta mu se izreka svidjela i ponovio ju je dva-tri puta, dok smo opet disali mirnije i
tako doista napredovali još brže, sada već dulje vrijeme uzbrdo. Nije u akrobaciji,
reče, nije u akrobaciji, nije strah u akrobaciji. Ali uvijek tvoj strah, tvoj strah kao
postojani strah, reče. A ja: osim toga još sam se uvijek bojao za tebe. Za vrijeme
tvojih akrobacija, rekoh. Dok sam izvodio svoju akrobaciju, rekao je, nisam se
bojao da je odjednom neću izvesti, jer nisam mislio na to, jer nisam mogao misliti
na to, izvodio sam akrobaciju, pri akrobaciji nikada nisam osjetio strah, ali ti si se
uvijek bojao dok sam izvodio akrobaciju. Kako odjednom nije mogao raditi ništa
osim akrobacija, to je govorio u šumi, a ja o tome kako sam najednom ostao
potpuno sam sa svojim radom, sa zračnim slojevima, ni sa čim drugim, rekoh. A
što je značilo to o čemu sam u glavi imao začetke za dulju studiju, ali ne tako u
glavi da bih studiju mogao i izvesti, pa je to ostalo na naznaci: a što je to značilo. U
trenu sam opet postao svjestan kako je potrebno ne samo vježbati da se misli jave i
naprosto vježbati te misli, treba također vježbati izgovaranje tih misli, jer su
neizgovorene misli ništa. Za njega zacijelo neočekivano, rekoh odjednom:
neizgovorene su misli ništa. Na to je on rekao da su upravo neizgovorene misli
najvažnije misli, to pokazuje povijest. Jer izgovorene misli su u svakom slučaju
razvodnjene misli, a neizgovorene najdjelotvornije. Ali i najporaznije, rekao je, ali
da se ne bi htio pobliže baviti time, takva mu je tematika zabranjena. Zašto?
Odavle, odgovori on, a to nije bio odgovor, vidi se Kraljevski vrh ako se vidi, ali
danas se Kraljevski vrh ne vidi. Takva reakcija i takva rečenica karakteriziraju ga
bolje od bilo čega. Jer se u meni odjednom sve koncentriralo na akrobacije, zbog
čega sam veći dio svog života bio najočajniji čovjek, rekao je. Ti živiš samo za
svoje akrobacije i ti si, točno uzevši, tvoje akrobacije, govorio sam uvijek sebi. Sve
akrobacije. Sve akrobacije. Čitav svijet akrobacija. Ja sam rekao: uvijek sam mislio
samo da se ne sruši, samo da se ne ubije, i koliko sam to godina morao misliti,
rekoh, i ti se nisi srušio, nisi se ubio. Sada idemo na zaravan, rekoh, uspinjemo se
do planinske kolibe. Konačna točka, trenutak, uvijek je ono najsmješnije, rekao je.
To što smo odlučili da odemo na zaravan, što smo odlučili da se otputimo u kolibu,
što smo se uopće još vratili u Gomagoi!, rekao je. Brzojavili smo, našli smo se u
Gomagoiu, odlučili da prekinemo s akrobacijama, prekinemo s radom (na zračnim
slojevima), odjednom smo imali sulud plan i odlučili da sprovedemo taj plan,
uspinjemo se sve više i više, na zaravan, gore u kolibu, rekao je. Iznenadna
promjena stanja, rekao je. Potreba, odjednom, kao da je u tome odgovor na sve,
da u izdvojenosti i osami budemo zajedno, jer smo nekoliko desetljeća bili ometani
da budemo zajedno, volja da budemo potpuno nesmetani, još k tome na svježem
zraku, rekao sam na najvišoj visini. Napustili smo stanove, napustili ljude, napustili
gradove, napustili planove, sve napustili. Akrobacija je nestala u trn čas, rekao sam.
A on: ne boj se, toga me strah. Kada si radio na zračnim slojevima, a ja mislio on
radi na zračnim slojevima, i kada sam iskušavao i izvodio svoju akrobaciju, a ti
mislio on iskušava, on izvodi svoju akrobaciju, reče on, tada smo bili mirni. A kada
bismo ušli u gostionicu, kao što je Pinggera, reče, ali sada ne idemo u Pinggeru,
sada ne u Pinggeru, nipošto u Pinggeru i prođosmo pokraj Pinggere, s jedne bih
strane volio otići u Pinggeru, a s druge bi strane tako rani posjet gostionici na mene
i na nas obojicu djelovao porazno, nekoliko čašica rakije, porazno djelovanje rano
ujutro, i kada bismo naprimjer ušli u gostionicu kao što je Pinggera, rekao je moj
brat, dok smo prolazili pokraj Pinggere, i malo-pomalo se zagrijavali, ti bi rekao, u
kut, odmah: u kut, tvoja navika, neću ljude iza leđa, tvoja želja. Sjećaš li se? rekao
je, a Pinggera je već bila iza nas, u šumu, u mrak, naprijed, više, više! Zastavši
načas, rekao je: tvoj eksperiment sa sveučilištem! A ja: tvoj eksperiment s
akademijom! A onda dalje, još brže dalje, ako su nam u početku naprtnjače
smetale, sada nam više ne smetaju. A kada si kupovao cipele, rekao je, pitao si me
da li da kupiš cipele. Jesu li to prave cipele? pitao si. Kada si kupovao kaput, je li to
pravi kaput? Kakva ludost, rekao je, ići na sveučilište, on, a ja: besmisao, gubljenje
vremena, akademija. Bolesti, najopasnije, najdugotrajnije. Neprestano infekcije,
rekao je. Neprestana tjelesna neotpornost. Infekcije, rekao je. S jedne strane bolesti
naše majke, s druge strane bolesti našeg oca. I onda bolesti koje su bolesti naše
majke i našeg oca. Sasvim nove, neistražene bolesti. Uvijek od najvećeg interesa za
sve liječnike. Monotonija. Antipatija. Veoma rano napušteni, propali, rekoh. Nema
protivljenja. I onda akrobacije i onda tvoja znanost i naizmjence više interesa za
akrobacije i više interesa za znanost, ali sve intenzivniji interes. Besprimjerno.
Kako smo od svoje napuštenosti i svog straha stvorili svoje akrobacije i svoju
znanost. Bez pomoći. Bez zagovora. Bez slučajnih ovacija, rekao je. Naša
skromnost, ona nam je pomogla. Ništa drugo, rekao je. I umijeće da ne mislimo na
to. Tvoje riječi, rekao je: točnost, sve više i više točnosti, nepodmitljivosti, duhovna
oštrina. Moje riječi: učinci, mogućnosti profinjavanja, izlaganje. Naše neprestano
preziranje okoline. Obraniti se, odbaciti, dokrajčiti, rekao je. I nanovo: unatoč svim
okolnostima, za svakog vremena, u svim okolnostima. Sjećaš li se? u Baselu sam
se bojao da neće uspjeti, u Beču sam se bojao, u Zurichu, u Sankt Valentinu. Strah
da neće uspjeti. Jednom previše ljudi, onda opet premalo ljudi. Jednom previše
pažnje, onda opet: premalo pažnje. Suviše senzacije, premalo senzacije, previše
nestrpljenja, previše iskustva. Brže, djeco, rekao je, preko Suldena, brže, djeco,
preko potoka. Još čujem našeg oca. Kada kažemo što mislimo, da je bio nadasve
bezobziran, to je nešto drugo. Zašto bi te ispljuskao uvijek baš kod Pinggere?
rekoh. Brže, djeco, preko Suldena, brže, djeco, preko Suldena. Još čujem svog
oca. Prednost što te umjesto njega ispljuskala majka. Moj brat reče: tek kada su
već bili mrtvi, razvili smo se prema svojim sposobnostima i prema svojim
potrebama. Nakon njihove smrti usudili smo se vlastitom snagom volje živjeti svoj
život, bez roditelja smo bili slobodni. Bezobzirnost, rekao je, bezobzirnost.
Istinitost. Kako sam bio bolećiv i kako su malo-pomalo u meni zamirale sve snage,
rekao je. Pod utjecajem roditelja, rekao je. Čuješ još, rekao je, kako govori: brže,
djeco, preko Suldena, brže, djeco, preko Suldena. Nema laži. Nema oprosta.
Njihova bezobzirnost i naša ranjivost, rekao je. Nema oprosta. Njihova pakost,
rekao je. Brže, djeco, preko Suldena. Nema obzira. Za kaznu na zaravan, rekao je
moj brat sada, za kaznu gore na zaravan i za kaznu sa zaravni dolje i za kaznu
dolinom Suldena i za kaznu u Gomagoi i za kaznu kući, sve za kaznu. Naš život, za
kaznu. Naše djetinjstvo, za kaznu. Sve za kaznu. Odjednom zupci Tabarette. I
potom dalje šumom. Sjećaš li se? Knjige. Tekstovi. Zapisi. Roditelji. Djetinjstvo i
sve ostalo. Proces izolacije. Ispadi očaja. Kako smo se u Berlinu pojavili u
hubertusima. Sjećaš li se? Dvadeset godina cipele za broj manje i prevelika glava.
Problem je uvijek bio nerješiv problem. Ali dalje, naprijed. O sve smo uvijek
udarali glavom, ma kamo došli. Pitam, nitko ne odgovara. Naučio pogrešan
instrument, pogrešnu kombinaciju koraka, potpuno pogrešnu koreografiju, rekao je.
Dvije godine s istim otrcanim hlačama u Dortmundu na ulici. Nadali smo se
potpori. Nema potpore. Nadali smo se odgovoru. Nema odgovora. Nema pisama.
Ništa. Wupertal, prljavština! rekao je. Dvije godine ne govoriš ništa, dvije godine.
Dvije godine jedan uz drugoga i ni riječi. Sjećaš li se? Odjednom si rekao riječ
GLAVA. Totalno pomračenje. Katastrofa će doći, govoriš, uvijek ponovno,
katastrofa će doći, neprestano, katastrofa mora doći. Sjećaš li se? Ljubakanja, ali
bez nestrpljivosti, odmah prolaze, ništa. Prvo se raspadnu cipele, onda se raspadne
glava, rasklapa se, rastvara postupno. Prvo ne čuješ da ti se glava raspada, rekao
je, glava se raspada pomalo, ti ne čuješ. Smjenjuju se nesanica i mučnina. Različita
besmislena putovanja, besmisleni podnesci, nekoliko pokušaja iskoraka. Nema
govora o povratku. U Gomagoi. Nemjerodavnost, reče. Sjećaš li se? Tvoj
govornički talent, moja politička vrtoglavica, tvoj fanatizam, moja politička
neupotrebljivost. Sjećaš li se? Nekoliko puta je sada rekao: sjećaš li se? Pojava
revolucionarnog nemira. Razlike u našim mišljenjima. Onda povučeni u vilu kod
Schrunsa ništa osim novina, samo još novine. Sve samo još iz novina, čitav život,
sve samo još iz novina, dnevno hrpe novina. Sjećaš li se? Odjednom se sjetiš
datuma svog rođenja. Promišljanje, umišljanje, razumiješ li, rekao je. Kada ne
bismo imali apsolutni sluh! reče. Svaki dan govorim sebi, imam apsolutni sluh,
svaki dan imam apsolutni sluh, imam apsolutni sluh! Moje akrobacije kao glazbene
bravure. Glazba. Ali tada i to: apsolutni sluh nas je uništio. Onda zavoj Unterthurn,
ne 0berthurn, ne kao s roditeljima zavoj 0berthurn, nego zavoj Unterthurn. Prvo je
to rastavljen instrument, reče moj brat, onda je to rastavljena glava. Sjećaš li se?
Da nismo imali toliko strpljenja! Često sam to govorio, da nismo imali toliko
strpljenja. I umijeće izreći to, rekao je. Sjećaš li se? Strah od provalnika, od novina,
javnih skupova. Da se ne utopiš, srušiš. Kada sam te za ruku vodio preko Suldena,
rekao sam, tvoje neprestano gađenje spram života. U čitavom tvom tijelu.
Neprestano riječ anakronizam na bijelom papiru, riječ komplot. Sjećaš li se?
Rečenicu: volimo ići s našim roditeljima na Ortler, tisuću puta na papir. Sjećaš li se?
Riječ poslušnost dvije tisuće puta. Jer smo se bojali ljudi, toliko mnogo ljudi. Jer
smo se bojali roditelja, uvijek zajedno s roditeljima. Jer smo mrzili gradove, u
gradove. Jer smo mrzili Order, na Order. Jer sam mrzio akrobacije, akrobacije, jer
ti mrziš znanost, znanost. O zračnim slojevima, rekao je, jer mrziš sve što ima veze
sa zračnim slojevima. Napisano, rekao je. Umor napokon, ništa osim umora i
straha od vlakova prema voznom redu. Duševni strah. I krajnja bespoštednost,
krajnja bespoštednost, rekao je. Odjednom samo još hladna voda, uzrok tvojih boli
u leđima. Tvoje skvrčene noge u krevetu, rekao je, grčevito skvrčene. Ako moja
egzistencija nadživi moj interes za moju egzistenciju, u konačnici ja sam mrtav.
Uvijek nanovo: da stigne pismo! Ne, nema pisma! Pismo! Ne, nema pisma! Sjećaš
li se? Vanjski mir, unutarnji nemir, nikada unutarnji mir. U istoj odjeći i nakon smrti
naših roditelja, jer smo to uvijek mrzili, u istim crnim hlačama, istim crnim
kaputima, s istim crnim šeširima na glavi. S našim šeširima širokih oboda, rekao je.
I uvijek u istim cipelama. Kada mislim na svoju akrobaciju, rekao je, ne mislim na
jelo. Kada radiš, ne misliš na jelo. Onda, kod gostionice Laganda: udisati prirodu,
iznenada udahnuti prirodu punim plućima i izdahnuti znanost, izdahnuti sve, sve.
Izdahnuti otpad. Svi slučajevi, uvijek klasični slučajevi. Sjećaš li se? Život s
godinama i s pouzdanošću znanosti godinama pretvarati u naviku umiranja. Sjećaš
li se? Misliti je smrt, rekao je, onda: zbog osame smo vjerovali da moramo među
ljude, moramo izvoditi akrobacije, baviti se znanošću. Zbog osame uzrečice. Zbog
osame neuračunljivost. I neprestano zbog osame u osamu. Zbog gađenja prema
složenosti pojednostavljenje, zbog gađenja prema pojednostavljenju složenost.
Profinjenje, jer smo mrzili pogrubljivanje. Pogrubljivanje, jer mrzimo profinjenje.
Egzaktnost, rekao je. I, naravno, uvijek sumnja u ludilo, rekao je. Svojom
metodom pojednostavljenja vjerovali su da nam se mogu približiti, ali ništa! Zbog
toga, zbog svega toga, udaljavali su se od nas godinama sve više i više, mi se nismo
povlačili, rekao je, ne mi, oni su se udaljavali, to je razlika, to je činjenica koju nam
sada predbacuju. Ali mi se više nećemo izručiti, mi više nećemo davati povoda da
izručimo svoju ličnost, svoju glavu, svoju egzistenciju. Ne dopuštamo im više da
nam se približe. Život kao navika, budnost kao navika, samo to. Zapravo, moje su
me akrobacije već odavno uništile, kao i tebe tvoj rad (o zračnim slojevima), rekao
je moj brat. Jedna od tih akrobacija, najteža, rekao je. Jedna točka tvoje znanosti,
tko zna koja. Jer zbog interesa za akrobacije ne možeš prekinuti s time, rekao je.
Jer ne možeš završiti. Najsavršenije, to je ono što je uništilo mene,
najkoncentriranija misao, to je ono što je uništilo tebe, rekao je. Akrobacija živi,
onaj tko je izvodi, taj je mrtav, rekao je. Vi znate njegov način govora i ne moram
vas upozoravati na njegove posebnosti. I vi znate moj način govora, a to znači,
kako slušam. Kako sam navikao na način govora svog brata, jer sam navikao na
bolest svog brata, jer poznajem njegovu bolest sve do najneuočljivijih pojedinosti.
I, kako znate, bio sam čitav život koncentriran na bolest svog brata, zapuštao sam
uglavnom sebe većim dijelom života zbog bolesti svog brata, potisnuo sve što se
tiče mene, a u prvom je planu bilo sve što se tiče njega. Sve uvijek samo zbog
našega zajedničkog života, ništa zbog sebe, ništa za sebe, sve zbog nas, za nas.
Vjerojatno moj brat više neće nastupati, želio bih da ne nastupa, da ostane u
Gomagoiu. Sve upućuje na to da više neće nastupati, vjerojatno ste u posljednje
vrijeme, a da vas nisam morao upozoravati na to, mogli utvrditi kako je moj brat
popustio u umjetnosti izvođenja svojih akrobacija, one već odavno nisu savršene
akrobacije kakve je prije izvodio. Već odavno to nisu akrobacije koje su nas
zapanjivale. U njegovim akrobacijama nema grešaka, ali to više nisu savršene
akrobacije. Savršena akrobacija mu već dugo vremena ne uspijeva, napredovanje
njegove bolesti, mislim, sumnja, ne samo u njegovo umijeće, mislite valjda. I
nemogućnost da nastavi te nevjerojatne napore na koje smo navikli. Dugo je
vremena moj brat izdržavao najveći napor, još mnogo veći napor nego što je
zahtijevala njegova umjetnost, ali sada je popustio u tom naporu. On se ne predaje,
mislim, ali on je sustao u svojoj umjetnosti. I tako bih želio, u njegovu, kako i u
svom, kao i u vašem, kao i u općem interesu, da više ne nastupa, da neko vrijeme,
ne mislim dvije-tri godine, da naprosto neko vrijeme ostane u Gomagoiu, zašto ne i
u kolibi na zaravni, no o tome kasnije. No naš se uspon ipak otegao. Zapravo
nismo poznavali ekonomiju takvih uspona kao na zaravan koji zahtijevaju najveću i
najbrižljiviju ekonomiju. Nismo bili dorasli usponima kao na Order, kao na zaravan,
kao uopće podvizima uz dolinu Suldena. Naši su se koraci usporavali, vjerojatno
zbog razgovora koji nije bio razgovor. Ali nikada sentimentalan, moram reći, iako je
tako djelovao, time se razlikujemo od svih ostalih nama poznatih sličnih karaktera
slične dobi, odbacujemo sentimentalno, samo ponekad se čini da zazvuči
sentimentalno, ali to nije tako, to nije bilo tako. Riječ djetinjstvo, kao i sve već
daleke riječi, budi taj dojam. Koliko krajolika! Koliko duševne bolesti! rekao je
odjednom. Kad pomislim da je dovoljno, ponovno se javi taj krajolik. Strahovito je
što se uvijek nanovo javlja krajolik. Ponovno: koliko krajolika! Onda: ništa ne
koristi tvrditi da si mrtav. Dalje! Dalje! govorio je kao naš otac. I: više! Više! tonom
našeg oca. Vi znate njegovo umijeće oponašanja. Kod gostionice Laganda je rekao:
ali mi ne idemo u Lagandu, ne u Lagandu. Odviše sjećanja, rekao je. Čemu
akrobacije? upitao je odjednom. Čemu akrobacije? Nema pitanja, reče. U početku
je dovoljno isplaziti jezik, rekao je. Stati na glavu. Neprestan rad duha i neprestan
rad tijela, rekao je. Problem je strahovit. Naopako nataknuta kapa, to više nije
dovoljno, lijeva cipela na desnoj nozi, i obratno, desna cipela na lijevoj nozi.
Sumnja. Nepodnošljivost. Druga akrobacija, složenija akrobacija, rekao je.
Problem je uvijek isti, a ipak uvijek drukčije akrobacije, uvijek isti, a ipak uvijek
drukčiji rad. Profinjenjem profinjenje očaja, rekao je. Neispunjivi zahtjevi.
Neispunjivi ugovori. Poteškoća je u sve tamnijoj tmini uvijek vidjeti više, vidjeti
bolje, vidjeti više, sve vidjeti. Nepodnošljivu bol ne osjetiti kao nepodnošljivu bol.
Udaranje glavom ne kao udaranje glavom. Ne u Lagandu, rekao je, jer je vjerovao
da bih ja htio u Lagandu, doista smo s našim roditeljima uvijek išli u Lagandu. Ali
mi smo polazili od pretpostavke da se Laganda u međuvremenu za dva ili čak tri
desetljeća nije izmijenila, ne u Lagandu. Uvis! Uvis! govorio je moj brat, vi znate
njegov glas, vi znate kako on govori. Iako je zrak sve rjeđi, sve rjeđi zrak ne
osjećati kao sve rjeđi zrak, govorio je. Metoda je nevjerojatno jednostavna: sve je
drukčije. I ako podignemo ovratnike, rekao je odjednom, potiljci nas više neće tako
zepsti. Ali uopće nam nije bilo hladno, naprotiv, obojica smo se ugrijali od brzog
uspona. Nema učlanjivanja. Ništa. Nema crkve. Ništa, rekao je. Ali preduga
izdvojenost, rekao je odjednom, to je ubojito. Predugo bez ljudi, ubojito, rekao je.
Koliba je ubojita, rekao je. Uvijek vježbe, ništa osim vježbi. Prelazeći preko potoka
Rosima rekao je: od tog mjesta nisam više htio dalje. Sjećaš li se? Obojica smo bili
iscrpljeni. Mokre cipele, mokre noge, stanje iscrpljenosti. Strah od zaravni, rekao
je, sjećaš li se? Ali roditelji su najnemilosrdniji. Nema laži, rekao je, nema laži, ni
obzira! Dalje! Dalje! rekao je glasom našeg oca, onda: dalje! Dalje! glasom naše
majke. alje, dječaci! Dalje! Čuješ li? rekao je, roditelji nam zapovijedaju, roditelji
nam opet zapovijedaju nasmrt. Kako smo se bojali da više nećemo moći dalje,
rekao je. Sjećaš li se? U strahu od kazne dalje. Gore na hridinu! zapovijedali su.
Gore na zaravan! Gore do kolibe! Sjećaš li se? Otac se obrtao i nadzirao nas. Znali
smo što znači zaostati stotinjak koraka iza našeg oca. Tri dana zatvora. Sjećaš li se?
rekao je moj brat. Kruh i voda. Sjećaš li se? Kod Razoia bilo nam je sve poznato,
drveće, potok, sve. I u drukčijem zraku pa i na drukčijem tlu, poštovani gospodine,
sve više i više poznatih pojedinosti, neupadljivih predmeta, korijenja, kamenja, isto.
I krotiteljske prijetnje naših roditelja povezane s tim predmetom, tim korijenjem,
kamenjem. Poslušnost, rekao je moj brat. Već kada smo prolazili Gampenhofenom
strah od nagle slabosti, strah od kroćenja. Naši napadaji slabosti, rekao je, ispod
Ortlera, duševne ozljede kao posljedica uspona na Ortler. Otac, vičan planinama,
bezobziran, zaljubljen u planine. Majka podložna. Ali već tada akrobacije,
smicalice, rekao je moj brat. Dolinom Suldena bilo je gore od tlačenja. Velika
brzina kojom su hodali, rekao je, i naša slabost. Sjećaš li se? I na sve više planine,
na sve nepristupačnije vrhunce. Sjećaš li se? Sve je pitanje ispravnog disanja, tako
će naš otac. Polazak i uspon i spust u iscrpljenost. Naša mržnja prema
naprtnjačama i prema svemu u naprtnjačama. Naša mržnja prema planinarskim
cipelama, rekao je. Mi mrzimo naprtnjače i idemo s naprtnjačama na zaravan,
rekao je. Mrzimo Ortler i idemo na Order. Mrzimo što radimo, rekao je. Odjednom
nam ponovno nije jasno zašto odjednom, još k tome u najmračnije godišnje doba,
idemo na Ortler. Naši su nam roditelji ostavili planinsku kolibu na zaravni, ali iz
mržnje prema Ortleru i prema zaravni i iz mržnje prema kolibi i iz mržnje prema
svemu što ima veze s Ortlerom i sa zaravni i s kolibom, više od dva ili čak tri
desetljeća nismo prošli dolinom Suldena, i jer smo desetljećima bili u svijetu, a ne
više u Gomagoiu, uopće više nismo mislili na kolibu, nismo se uspeli na zaravan do
kolibe. A sada se uspinjemo na zaravan. Zbog razloga koji nam se odjednom učinio
sve sumnjivijim, kad smo došli do kraja doline Suldena počeli smo sumnjati u
razlog uspona na zaravan. Ali nismo govorili o tome. Uspinjali smo se sve više i
više i nismo govorili o tome. Mislili smo kako sumnjamo, ali nismo rekli da
sumnjamo. Možda smo obojica pomislili: odjednom smo, dolje u Gomagoiu, gdje
smo se iscrpljeni svojim, kako znate, veoma različitim profesijama, htjeli zadržati u
gostionici Martell samo nekoliko dana, samo nekoliko dana, onda se vratiti, samo
nekoliko dana, onda otići iz Gomagoia, doista, poštovani gospodine, vjerovali smo
još prije dva dana da ćemo ostati u Gomagoiu samo nekoliko dana, onda
odjednom: dulje vrijeme na zaravni, dvije, tri godine u kolibi, dok odjednom opet
nismo posumnjali u sve, dakle, poštovani gospodine, povjerovali smo prošle večeri
u trajnost svoje odluke da na dvije, tri godine odemo u kolibu na zaravni, tada se
odjednom sve izmijenilo, protekle večeri nam je palo na um, smjesta u zoru
dolinom Suldena gore da pregledamo kolibu u namjeri da dvije, tri godine ostanemo
na zaravni, odjednom nas je potpuno opčinila ta ideja, ne, kako biste pomislili,
samo mog brata, nas obojicu, nismo mogli spavati i mislili smo samo na Order, na
to što smo naumili, a nakon ideje od prošle večeri uslijedio je uspon rano u zoru,
više nego dvojbena skica, pomislit ćete, i kako se smiješno mora vama činiti to što
ćete već vjerojatno prekosutra dobiti poštom, ali istina je ovo: odjednom smo
nakon nekoliko sati tumaranja Gomagoiem pomislili kako bi koliba na zaravni ispod
Ordera mogla biti korisna za naše ciljeve: za neko vrijeme, ponavljam, za dvije, tri
godine. I tada nas je odjednom na drugoj trećini uspona uhvatila sumnja. Ali
pomislili smo smjesta kako je naša sumnja povezana s iscrpljenošću od uspona i
odjednom više nije bilo sumnje. I uspinjali smo se još dobar sat vremena. Za to
vrijeme izgovorio je moj brat to što sada, iako ne od riječi do riječi, no otprilike
doslovno bilježim: ne idemo dolje u Lagandu (već spomenutu gostionicu) jer ne
pomišljamo da se spustimo do Lagande, kao što ne idemo ni do Suldena, jer ne
pomišljamo da odemo do Suldena, ili mislimo, spustit ćemo se do Lagande i ne
idemo u Lagandu i mislimo idemo do Suldena i tako dalje i ne idemo do Suldena,
ne kažemo idemo u Lagandu, iako mislimo otići u Lagandu, ne kažemo idemo do
Suldena i tako dalje, mi čujemo, mi mislimo, mi idemo do Suldena, znamo da ne
idemo u Lagandu, jer znamo da ne idemo u Lagandu i tako dalje, možemo otići u
Lagandu, kao što možemo otići do Suldena, ali mi ne idemo u Lagandu, ne idemo
do Suldena i tako dalje. Mislimo na to kako hodamo, što mislimo, dok mislimo da
idemo u Lagandu, ne idemo do Suldena, jer ne želimo do Suldena, ni u Lagandu i
tako dalje, iako ne idemo u Lagandu i ne do Suldena, istovremeno ne idemo u
Lagandu, ne idemo do Suldena i tako dalje, dok idemo, dok mislimo da ne idemo u
Lagandu, ne do Suldena. Idemo svojim nogama i mislimo svojim glavama, a ne
spuštamo se do Suldena i do Lagande i tako dalje, kad odjednom više ne bismo
imali noge, odjednom ni glavu, rekao je, i odjednom više ne bismo mogli hodati jer
nemamo noge, ali obojica ipak još imamo glavu i tako dalje. Ako udvostručimo
napor volje, rekao je, još jedanput udvostručimo napor volje i još jedanput do kraja
napregnemo volju i tako dalje. Poželio sam da smo već na zaravni! u kolibi!
poštovani gospodine. Moj je brat onda rekao na vama poznat način, samo još više
bez daha: možda bismo u svim tim uvjetima, na toj visini, mogli produljiti korak,
tako bismo još brže napredovali, produljiti korake a da isprva ne povećamo brzinu,
ili povećati brzinu a da ne produljimo korake i tako dalje; ili produljimo korake ili
povećajmo brzinu. Ili ti produlji korak, rekao je, a ne brzinu, a ja ću povećati
brzinu, ali ne i korake, ili obratno, ili obratno, da ostanemo jedan uz drugoga, rekao
je. Treba razmisliti, rekao je, da li prvo produljiti korak, ali ne i brzinu, ili prvo
povećati brzinu, ali ne korake. Ili obojica istovremeno korake ili obojica
istovremeno brzinu ili obojica istovremeno brzinu i korake. Od časa kad nam je
postalo jasno: sve dolazi iz glave! sve veća odrješitost, sve veća hladnoća. Sjećaš li
se? pitao je. Ne sjećam se, rekoh. Uvijek druga metoda, uvijek drugi ljudi, uvijek
druga poprišta, uvijek druge prilike. Sjećaš li se? Ne sjećam se, rekoh. Izostanci iz
škole. Strah od povijesti, rekao je. Kada su nam postale jasne velike veze, a ne
pojedinačno i pojedinac i pojedinačno i pojedinac, a ne velike veze. Hladnoća se ne
može pretvoriti u toplinu, rekao je. Udvostručimo napor duha. Produljimo korake i
udvostručimo napor duha. Nema sklonosti, ništa. Nema pitanja, ništa. Nema
papira, ništa. Nema svota novaca, nema ugovora, ništa. I onda: ako odemo još
dalje nego dosad kada mislimo da smo stigli najdalje i svoje napore još jedanput
pretvorimo u najveće napore i ponovno, kao što smo to već često radili, barem
udvostručimo snagu volje, što, kako znamo, znači prvo udvostručiti svoju
neposrednu duševnu snagu, i dakle udvostručimo iskonske energije svoje glave i
tako dalje, možemo računati da ćemo se probiti i tako dalje i time istovremeno
udvostručiti snagu volje, pri čemu i tako dalje. Sposobnosti koje smo već rano
spoznali kao svoje sposobnosti i tako dalje, a da neprestano ne moramo živjeti
potiskujući svoje sposobnosti i tako dalje. Moramo se jedino bojati da se ne bojimo
i tako dalje, time što hodamo uz sve veći napor volje i mislimo uz još veći napor
volje i hodajući ne pitamo zašto i kako i kamo zapravo i ne misleći zašto jer
naprosto hodamo i naprosto mislimo i tako dalje, idemo i mislimo, što nam je, kako
znamo, tijekom života postalo navikom i tako dalje. Odjednom, poštovani
gospodine; kako se bojimo praznine svoje glave i praznine krajolika što je izaziva
praznina naše glave, preosjetljivosti svoje glave, kako ne znamo čime mislimo i
čime hodamo, treba li povećati ili smanjiti brzinu hoda i mišljenja, prekinuti, rekao
je. Odjednom je nekoliko puta kazao prekinuti, prekinuti, prekinuti. Jer ne znamo
kako hodajući misliti o hodanju, kako misleći o mišljenju, kako misleći o hodanju i
tako dalje; kao što uopće ništa ne znamo kako vladamo svojim umijećem. No o
čemu se ne usuđujemo govoriti. I onda, poštovani gospodine, ništa. Stigli smo bili
do planinske kolibe, poštovani gospodine, ali od kolibe je preostala tek hrpa
razbacanog kamenja. Nikakva zaklona, ništa. Kamenje i među kamenjem temelj
kolibe. Sve se raspalo, sve. Za nuždu sam sklepao sklonište od zidnog kamenja i
triješća, jer nisam htio da skončamo. Bili smo odviše iscrpljeni da se spustimo
istoga dana, ali drugog nam je dana uspjelo sići u dolinu Suldena. U gostionici
Laganda uspio sam za brata pronaći postelju, a ja sam se prvo uputio do Suldena, a
potom u Gomagoi po pomoć. Od danas u zoru moj je brat u jednom zavodu u
Buchsenhausenu, predgrađu Inssbrucka. Ne vjerujem da će ikada izaći.
 Da

Švicarac i njegova životna družica upravo su se pojavili kod posrednika za

nekretnine Moritza kad sam mu prvi put pokušao ne samo nagovijestiti simptome
svog duševnog i duhovnog oboljenja i naposljetku ih pokušao protumačiti
znanstveno, nego sam pred Moritzom, koji mi je u to doba vjerojatno doista bio
najbliskije biće, došavši mu u kuću, iznebuha najbezobzirnije izvrnuo ne samo
načetu, nego bolešću već potpuno izobličenu unutrašnjost svoje egzistencije koju je
dosad poznavao samo s površine a da ga nije iritirala ni imalo uznemirivala, i morao
ga uplašiti i užasnuti, već neposrednom brutalnošću svog eksperimenta kad sam tog
poslijepodneva temeljito počeo otkrivati i razotkrivati ono što sam pred Moritzom
skrivao čitavo desetljeće našeg poznanstva i prijateljstva, i čak štoviše čitavo to
vrijeme matematičkom sitničavošću postojano tajio i neprestance i nemilosrdno
prikrivao sebi samom da njemu, Moritzu, ne dopustim ni najmanji uvid u svoju
egzistenciju; bio je najdublje užasnut, ali me ta njegova užasnutost ni najmanje nije
ometala u mehanizmu razotkrivanja koji se pokrenuo tog poslijepodneva silovito, a
i pod utjecajem vremena; posve iznenada napavši Moritza tog poslijepodneva iz
svoje duhovne busije, kao da uopće nemam drugoga izbora, postupno sam mu
otkrivao tog poslijepodneva sve o sebi, otkrivao sve što se moglo otkriti,
razotkrivao sve što se moglo razotkriti; za vrijeme čitavog ispada sjedio sam, kao
uvijek, u kutu nasuprot dvaju prozora, pokraj vrata Moritzovog ureda koji sam
zvao sobom Leitzovih registratora, a Moritz je, a bilo je to već potkraj listopada, u
svojem mišje sivom zimskom ogrtaču sjedio meni preko puta, vjerojatno u to doba
već pripit, što nisam mogao točno utvrditi u mraku koji se već spuštao; čitavo ga
vrijeme nisam ispuštao iz vida i kao da sam se tog poslijepodneva sručio na Moritza
kao na žrtvu koja će mi spasiti život pošto tjednima nisam zalazio u Moritzovu
kuću i uopće tjednima bio potpuno sam, a to znači, upućen na vlastitu glavu i
vlastito tijelo, još mnogo prije nego što su mi pukli živci, u najvećoj koncentraciji
na sve, spreman na sve što bi mi predstavljalo spas, napokon sam se iz svoje
vlažne i hladne i mračne kuće uputio gustom i zaparnom šumom da ga, a to sam
naumio na putu prema Moritzovoj kući, tako dugo ne ostavim na miru sa svojim
otkrićima i dakle doista neumjesnim povredama dok ne dostignem podnošljiv
stupanj olakšanja i dakle što više otkrijem i razotkrijem o svojoj egzistenciji koju
sam mu godinama prikrivao. Na vrhuncu tih mojih možda doista posve
neumjesnih, premda očajničkih pokušaja opuštanja uma i tijela, odjednom su se u
Moritzovoj kući začuli koraci, meni posve nepoznati, ali ne i Moritzu koji je bio
vičan čuti i korake i očito ih u tren oka identificirao, što sam smjesta razabrao po
Moritzovoj reakciji na te nenadane korake na trijemu, kao što je uopće Moritzova
oštroumnost bila izvanredna i stoga od najveće koristi za njegove poslove; i Moritz,
do tih koraka na trijemu potpuno miran i šutljiv, prekriženih nogu meni preko puta,
možda čak i ne čitavo vrijeme u iščekivanju, kako pomislih odjednom, u tren oka
sune iz svog naslonjača i skoči do vrata da oslušne, što je upućivalo na to da su
posrijedi ne samo interesenti, nego doista kupci nekretnina, i reče, ne meni nego
sebi, Švicarci, na što odjednom u Moritzovoj kući zavlada mir; i za čas Švicarci
uđu u ured, prvi ljudi, osim Moritza, s kojima sam razgovarao i bio nakon više
mjeseci, i s njima, doslovno, doista nastupi očekivano i usrdno priželjkivano
olakšanje mog osjećajnog i duhovnog stanja, koje sam istini za volju tog
poslijepodneva iznudio po svaku cijenu i pripremio svojim nezadrživim
razotkrivanjima i tim razotkrivanjima neizbježnim ponižavanjima i besramnim
samooptuživanjima pred Moritzom. Već pri tom prvom susretu između mene i
Švicarca i njegove životne družice, koja očito nije bila Švicarka nego možda
Židovka/Armenka, kako sam pomislio, nipošto Europejka, dogovorio sam se s
njom da prošećemo ariševom šumom, u nazočnosti Švicarca, za kojeg sam smjesta
znao da nema vremena za šetnje, i danas više ne znam broj naših šetnji, ali šetao
sam s njom svakoga dana, a često i više puta na dan, i zaista sam u to doba češće i
ustrajnije šetao s njome nego s bilo kojim drugim čovjekom i ni s kime nikada
nisam razgovarao o svemu mogućem s većim intenzitetom i dakle spremnošću za
razumijevanje i dakle s većim intenzitetom i spremnošću za razumijevanje mislio o
svemu mogućem i nitko mi nikada nije dopustio da dublje pogledam u njega i
nikome nikada nisam dopustio da dublje i bezobzirnije i sve bezobzirnije i dublje
gleda u mene. Dok je Švicarac u obližnjim mjestima gotovo neprekidno bio u
potrazi za okovima za vrata i prozore, zasunima i rešetkama, šarafima i čavlima i
izolacijskim materijalom i brodskim lakom za betonsku kuću koju je sam
projektirao i već počeo graditi iza groblja, kako sam saznao od njega pri tom prvom
susretu s njim, pa ga gotovo uopće nije bilo u gostionici (gdje su Švicarci stanovali
za vrijeme gradnje), ja sam, pošto su me oboje nenadano i vjerojatno u
spasonosnom trenutku izvukli iz teške, zapravo već po život opasne depresije,
odjednom u Švicarčevoj životnoj družici, Perzijanki iz Siraza, kako se uskoro
ispostavilo, našao biće koje me skroz naskroz regeneriralo i dakle skroz naskroz
partnera u hodanj u i mišljenju i dakle razgovoru i filozofiranju kakvog već
godinama nisam imao i ni u snu ga očekivao u nekoj ženi. Ona je, Perzijanka, u
nazočnosti Švicarca s kojim je očito bila već desetljećima, gotovo neprestano
šutjela, kao da joj je to već godinama, ako ne i desetljecima, postalo navikom, ne
da bi bila škrta na riječima, što je veoma često u takvoj vezi, nego gotovo nikada
nije izustila ni riječ, a u sjećanju mi je uvijek u crnom krznenom ogrtaču, otrcanom
desetljećima nošenja, s velikim, uvijek podignutim ovratnikom, otkako sam je
susreo imao sam osjećaj da poput tolikih žena njezina položaja i njezine dobi
egzistira u neprestanu strahu da se ne prehladi ili da doista neprestano zebe, ta žena
nikada nije mogla egzistirati bez tog ogrtača, tog krznenog ogrtača koji ju je s jedne
strane pokrivao do gležnjeva, s druge strane do vrha glave i štitio je dakle, i sjećam
se da je uvijek samo proturječila svom životnom drugu kad bi u Švicarčevoj
nazočnosti nešto rekla, ali u Švicarčevoj je odsutnosti na moje najveće iznenađenje,
vjerojatno upravo zbog svoje tvrdokorne šutljivosti i uopće vjerojatno dugotrajnog
neprijateljstva spram svog životnog druga, razvila objašnjivu potrebu da govori, ne
govorljivost, nego potrebu za govorom kakva se na svim tim ženama koje
desetljećima žive s takvim životnim drugovima kao što je Švicarac zapaža uvijek
kad su im životni drugovi odsutni i ona je govorila i govorila. Njemački joj je bio
stran jezik, ali vladala je njime tečno, kao i engleskim i francuskim i grčkim, i
nikada uistinu odbojno, i upravo je taj njemački strankinje koja se na kraju krajeva
kretala cijelim svijetom i nigdje na svijetu nije bila kod kuće, koja se rodila u Perziji
i odrasla u Moskvi i studirala u Francuskoj i napokon sa svojim nekadašnjim
ljubavnikom i sadašnjim životnim drugom, visokokvalificiranim inženjerom i
svjetski poznatim graditeljem elektrana, kako je govorila, obišla čitav svijet,
djelovao na mene naposljetku ne samo kao osvježenje sluha i čitavoga duševnog
stanja, prijemčivog upravo za takve egzotične govorne melodije, nego je načinom
kako je govorila i mislila, dosljedno razvijajući govor iz mišljenja a mišljenje iz
govora, kao da je sve to matematički, filozofsko-matematički i stoga filozofsko-
matematičko-glazbeni proces, korigirala i regulirala i interpunktirala i
kontrapunktirala moje vlastito mišljenje i govor. Nisam već mjesecima bio naviknut
razgovarati s nekim čovjekom u svom duhovnom registru, zatrajno me moralo
deprimirati druženje samo s domaćim ljudima, a i jedini kontakt s Moritzom, koji
se nesumnjivo, iako neobrazovan, u svakom pogledu iskazivao natprosječnom
inteligencijom za svoje prilike; već se odavno nisam mogao nadati čovjeku s kojim
bih mogao razgovarati bez ograničenja i s takvim čovjekom povećati svoju
sposobnost za razgovor, a to znači, svoje misaone sposobnosti, u godinama kad
sam povučeno živio u svojoj kući isključivo koncentriran na svoj rad, na dovršetak
svoje prirodoznanstvene studije (o antitijelima), gotovo sam potpuno izgubio
kontakt s onima koji su mi prije omogućavali konfrontacije, dakle duhovne
konfrontacije u razgovorima i diskusijama, od svih sam se tih ljudi sve rigoroznijim
prodiranjem u svoj prirodoznanstveni rad povlačio sve više i više i najopasnije
odvojio i udaljio, kako sam odjednom uvidio, i od određenog trenutka više uopće
nisam imao snage ponovno uspostaviti sve te duhovno nužne veze, doduše
odjednom sam uvidio da bez tih kontakata neću moći napredovati, da bez tih
kontakata u dogledno vrijeme uopće više neću moći ni misliti, pa uopće ni
egzistirati, ali nedostajalo mi je snage da vlastitom duhovnom inicijativom
zaustavim to što me već dostiglo, kržljavljenje mišljenja, izazvano svojevoljnim
odvajanjem od svih ljudi s kojima sam imao duhovni kontakt, napokon potpuno
odustajanje od svakog kontakta koji prelazi najnužnije, takozvane kućanske,
naprosto najpreče potrebe života u mojoj kući i njezinoj neposrednoj okolini, i već
su tome godine i godine kako sam se prestao dopisivati, potpuno predan svojoj
prirodnoj znanosti, previdio sam trenutak kad sam još mogao ponovno uspostaviti
te prekinute kontakte, korespondenciju, svi su moji pokušaji u tom smjeru uvijek
nanovo propadali, jer mi je zapravo, ako sam još i imao snage, već posve
nedostajalo volje za te akcije, i premda sam jasno uviđao da put kojim sam udario i
kojim sam već godinama išao nije bio ispravan put, da je to mogao samo biti put u
potpunu izolaciju, izolaciju ne samo glave i dakle mišljenja, nego doista izolaciju
mojeg čitavog bića, moje čitave egzistencije, već potkopane tom izolacijom, nisam
ništa poduzeo protiv toga, neprestano sam išao tim putom, iako neprestano užasnut
dosljednošću tog puta, neprestano u strahu od tog puta s kojeg više nisam mogao
skrenuti; već sam veoma rano predvidio katastrofu, ali je nisam mogao spriječiti i
ona je doista nastupila mnogo ranije nego što sam to spoznao. S jedne je strane za
čovjeka koji umno radi najpreča od svih nužnosti da se izdvoji za volju svog
znanstvenog rada, s druge je strane nadasve opasno da se ne izdvoji preradikalno,
što naposljetku više nije poticajno za taj umni rad, kako se namjeravalo, nego ga
sputava, pa čak i uništava, i od određenog je trenutka moje izdvajanje od okoline
za volju mojeg prirodoznanstvenog rada (o antitijelima) upravo počelo razorno
djelovati na taj moj prirodoznanstveni rad. Ali kako mi je najbolnije dospjelo do
svijesti, taj uvid dolazi uvijek prekasno, a ostaje, ako uopće, samo beznađe, naime,
izravni uvid da se to razorno stanje više i ničime ne može promijeniti kad jedanput
nastupi i dakle uništi duh i osjećaje i na kraju i riječi. Uistinu sam, prije nego što su
se pojavili Švicarci, mjesecima živio u svojoj kući u apatiji, a u njoj sam zadugo bio
još samo sposoban za samopromatranje, a na neki rad, kamoli znanstveni, uopće
više nisam mogao misliti, mjesecima i mjesecima bio sam utonuo samo u
najstrahovitije samopromatranje i posve se iscrpio tim strahovitim
samopromatranjima. Neprestano sam imao potrebu da budem s ljudima, ali nisam
više imao snage za to i dakle mogućnosti da uspostavim i najmanji kontakt, a samo
uz najveće naprezanje duha i tijela mogao sam, barem u određenim, naprosto
egzistencijalno nužnim razmacima posjećivati Moritza, ostati nekoliko sati u
Moritzovoj kući, što me stajalo najvećih muka i uvijek je to bio čin najvećeg
samozatajenja. Ljudi koji umno rade ubrzo izgube kontakt kad povjeruju da se
moraju koncentrirati na neki znanstveni ili uopće umni rad, a što se mene tiče,
vjerovao sam da zbog svog umnog rada moram odustati uopće od svih kontakata i
sve sam ih malo-pomalo prekidao i tom svojom odlukom da prekinem te kontakte
odgurnuo od sebe mnoge i napokon uopće sve s kojima sam ikada bio u kontaktu,
ali to mi je zbog mog umnog rada uvijek bilo svejedno, kad je posrijedi bio moj
umni rad ponašao sam se uvijek nadasve bezobzirno, još odrana nisam trpio ni
najmanje ometanje svog umnog rada, uvijek i čitavoga životnog vijeka otklanjao
sam sve što je bilo protiv mog umnog rada i dakle protiv mog napredovanja u
mojim znanstvenim studijama, pa sam uskoro sam sebe otjerao u tu izolaciju i na
kraju ostao posve sam sa svojim prirodoznanstvenim studijama. I ja sam doista
vjerovao da mogu ostati sam sa svojim znanstvenim radom, da doživotno mogu
izdržati samo sa svojim znanstvenim studijama i jedino s tim znanstvenim
studijama doći do svog cilja, ali to se malo-pomalo i odjednom posve izvjesno
pokazalo kao posve neodrživo i potpuno nemoguće. Čak sam doista vjerovao da
mogu živjeti samo sa svojim radom i dakle sa svojim znanstvenim radom sam, bez
jednog jedinog čovjeka, dugo, veoma dugo sam to vjerovao, godinama, možda i
desetljećima, sve do trenutka kada sam uvidio da nijedan čovjek ne može živjeti
sam, bez nekog čovjeka i samo sa svojim radom. Ali ja sam svoju egzistenciju već
predaleko odgurao u izolaciju, morao spoznati da odatle gdje jesam više nema
povratka. I tako sam se od određenog trenutka pomirio s time da mi nema
povratka. U tom sam stanju godinama živio u svojoj kući i nisam napredovao ni
koraka, jer sam od svega odustao. Godinama su svi moji napori da se izvučem iz
tog stanja propadali već u prvim pokušajima. Budio bih se i budio potpuno ojađen
životom. Ako bih ujutro nešto pokrenuo, bio je to uvijek isti mehanizam
nesposobnosti za život i ojađenosti, a na neki, pa ni najmanji rad, nisam mogao ni
pomisliti, što je samo iz dana u dan pogoršavalo depresiju. Umjesto da radim,
sjedio sam danima, tjednima, mjesecima pred svojim tekstovima i nisam s njima
mogao početi ama baš ništa. Budio bih se i plašio tih svojih tekstova i hodao
svojom kućom amo-tamo, čas gore amo-tamo, potom ponovno dolje amo-tamo, i
sve više zapadao u posve beskorisne radnje koje su me samo još više udaljavale od
mog pravog rada, a te sam besmislene, po sebi i u sebi posve besmislene radnje i
poslove zlorabio, a sve me to još više udaljavalo od mog umnog rada, od mojih
prirodoznanstvenih studija i tekstova povezanih s njima, kojih sam se s vremenom
istinski počeo bojati, pa sam ih malo-pomalo prenosio u tavansku sobu i tamo
zaključao da više ne dođem u doticaj s njima. Već pogled na te tekstove izazivao je
u meni gađenje. Već pomisao na njih. Morao sam dokučiti da je još prije mnogo
godina u mojim znanstvenim studijama došlo do zastoja, presudni trenutak ne
mogu utvrditi, previdio sam taj trenutak, a da ga nisam previdio, vjerojatno bih ga
mogao objasniti i analizirati svoje stanje, ali koliko god se trudio, taj trenutak i sve
što se u tom trenutku zbivalo, ostalo mi je do danas nejasno. Možda se čovjek
može spasiti ako objasni sebi presudni trenutak i analizira sve što ima veze s tim
presudnim trenutkom. Ali ja to nisam mogao, jer mi je trenutak izmaknuo. Gubitak
kontakta, a to sam znao, bio je napokon moja katastrofa, kao što je prije bio
nužnost i sreća; izolacija koju sam sebi nametnuo radi svog znanstvenog rada, koja
mi je u prvim godinama mojeg bavljenja prirodnom znanošću donijela tolike
dragocjene rezultate, omogućila mi napokon golem napredak, bila mi je godinama
najveća nesreća. A spoznaja nemoći učinila je moj položaj još bezizlaznijim. Koliko
je pokušaja da uspostavim kontakte propalo već u začetku. Sve te ideje o
kontaktima već su se u začetku ugušile u meni. Uistinu sam napisao stotine pisama
svim mogućim ljudima kako bih ponovno uspostavio kontakt s tim ljudima, ali sva
ta pisma nisam odaslao, sva su ta pisma bila adresirana, ali nisu odaslana,
nagomilana u sobi u koju sam zaključao tekstove o svojim priroznanstvenim
studijama. Upućivao sam sva ta pisma prijateljima, znancima, znanstvenicima s
molbom da uspostavimo kontakt. Pisao sam ih, i dok sam ih pisao, uviđao da ta
pisma neću moći predati, poslati, uputiti. Tako sam godinama pisao pisma i nisam
ih odašiljao i odlagao sam ih uz svoje priroznanstvene studije. Kad osama izgubi
svoj smisao i odjednom postane neproduktivnom, treba odustati, mislio sam
neprestano, ali nisam mogao okončati svoju osamu, odustati od svoje osame.
Neprestano sam želio uspostaviti kontakt, ali nisam imao snage za to, kad već
nemam snage uspostaviti kontakt sa svojim znanstvenim studijama, kako bih
mogao uspostaviti kontakt s ljudima To gubljenje kontakata s vremenom se razvilo
u duševnu bolest koju sam pokušao objasniti Moritzu onog poslijepodneva kad sam
kod njega upoznao Švicarce.

Godinama sam mogao Moritzu tajiti tu bolest, ali možda je moja bolest gubljenja
kontakta dospjela do vrhunca i ujedno razrješenja kad sam ga odjednom morao
izvijestiti o tome i upravo tog poslijepodneva kad sam upoznao Švicarce.
Vjerojatno ne bih više mogao izdržati u tom stanju koje je u meni gotovo sve
zakočilo, ni dan više, i bio bih počinio samoubojstvo, a sve je upućivalo na to,
okončao tu egzistenciju, jer otkriti svoju bolest i obratiti se samo Moritzu, što se na
kraju krajeva pokazalo ipak besmisleno, dovelo bi naprosto do uništenja moje
egzistencije. Što sam naime dulje napadao Moritza svojim samooptuživanjima i
razotkrivanjima, ta su mi se samooptuživanja i razotkrivanja pred Moritzom činila
besciljnijima; kako sam mogao opterećivati svojim otkrićima tog čovjeka koji me
uopće ne može shvatiti, jer uopće ne može shvatiti ništa o meni, mislio sam
nastavljajući i doista bez stanke obraćajući se tom čovjeku, uvjeren sve vrijeme da
razumije to što govorim, dok on nije ništa razumio, morao sam znati da je posve
idiotski doći Moritzu tako kako sam došao tog poslijepodneva, da je besmisleno
očekivati olakšanje, spas, samo ako se otvorim i doista bezgranično otvorim
Moritzu. Kao da su se u meni godinama gomilali duhovni talozi i duhovni otpad,
tog sam se poslijepodneva nakon dugotrajnog čučanja na tlu u svojoj kući uputio
šumom do Moritza da se oteretim. Još vidim uplašena lica njegove žene i njegove
majke, pa i sina, kad sam stupio na Moritzov trijem, sve je na meni moralo biti
zastrašujuće, smjesta me Moritzova žena pustila u ured u kojem je Moritz sjedio
nad spisima, s bocom vina pokraj sebe, u pustenim papučama. Nisam ni pred
njegovom obitelji ni pred sobom mogao sakriti svoju uzrujanost. Smjesta sam sjeo
u kut, u kojem sam uvijek sjedio u Moritzovoj kući, i udario, doista napao Moritza
i ubacio ga u svoje strahovito stanje, nisam se doista upitao može li me on uopće
slušati. Imao sam u to doba samo tog jednog jedinog čovjeka kojem sam mogao
otići i uvijek sam tog jednog jedinog čovjeka iskoristio kad bih dospio u nevolju, pa
tako i tog poslijepodneva. Nisam više mogao ostati sam, nisam više smio ostati
sam, ako se nisam htio slomiti, ubiti. Doista mi je Moritzova kuća bila jedini spas
toliko često da to uopće više ne mogu pobrojiti, pa i tog poslijepodneva. Danas
mogu opisati to stanje sa stanovitim odmakom, još prije nekoliko tjedana, još prije
nekoliko dana to ne bih mogao. Kao što ni do danas nisam bio kadar opisati taj
susret sa Švicarcima, a osobito s Perzijankom, ali uviđam da je taj opis nužan,
želim li doista analizirati to doba kada sam se gotovo slomio. Koliko sam često
govorio kako ne smijem sebi dopustiti ni priuštiti da svaki put kad sam utučen ili
očajan otrčim do Moritza da se olakšam, ali nikada se nisam držao tog nauma.
Moritzova je kuća bila nadasve gostoljubiva, ponašanje gospođe Moritz, Moritzove
majke, način na koji je živjela čitava obitelj Moritz bili su mi pribježište. Uvijek
sam i u najbezizglednijim situacijama u Moritzovoj kući nalazio zaštitu. Ali uvijek
sam govorio, ne smijem preko određene granice iskorištavati dobroćudnost i
iskušavati mogućnosti te dobroćudnosti u Moritzovoj kući, i katkad bih se i svladao
i ne bih otišao do Moritza. No dotičnog poslijepodneva bilo je neizbježno uputiti se
Moritzovoj kući, pošto, kako rekoh, tjednima nisam stupio u nju, a Moritzove sam
vjerojatno uplašio svojim stanjem kad sam stupio u njihovu kuću, jer su očito
vidjeli u kakvom sam stanju. Imao sam osjećaj da sam izgubljen i danas više uopće
ne znam kako sam šumom dospio do Moritzove kuće. U svom sam životu često
prekoračio granicu ludila pa i mahnitosti, ali tog sam poslijepodneva bio uvjeren da
se više neću moći vratiti. Govorio sam i govorio, i obraćajući se neprestano
Moritzu, najbezočnije ga zlostavljao. Ali Moritz je sve to trpio, kao što je često
podnosio moja surova verbalna zlostavljanja, jer je od početka osjećao neku
naklonost prema meni. Mislio je da me smiruje kad me pušta da govorim, taj mu je
proces bio poznat. Ali dotičnog poslijepodneva sve je prevršilo mjeru. Nije nipošto
bilo kao inače, a ja se nisam smirio nakon sati i sati. Umjesto uobičajenog smirenja,
mislio sam, tog će poslijepodneva nastupiti potpuno ludilo. Da se u tom trenutku u
Moritzovoj kući nisu začuli koraci i došli Švicarci i ušli u ured, ja bih tog
poslijepodneva vjerojatno poludio. Ali tako sam se u tren oka uključio u razgovor
između Švicaraca i Moritza, u kojem je isključivo bilo riječi o tome kako su
Švicarci kupili zemljište i kako se na tom zemljištu već gradi betonska kuća, za
koju su Švicarci tvrdili kako je to posljednja u dugom nizu kuća u njihovu životu.
Švicarac je neprestano govorio Moritzu o povoljnoj mogućnosti da iz Švicarske
prošverca u Austriju brodski lak i što misli o toplinskoj izolaciji u svojoj budućoj
kući i koliko zasuna treba ušarafiti u prozore i vrata i zašto je za prozore prema
šumi naručio čelične grede i sam konstruirao automatiku za vrata garaže. Ona,
njegova životna družica, i on, dvije su godine obilazili Austriju u potrazi za
zemljištem za kuću, a tek pošto su već odustali od potrage za njim, naišli su preko
oglasa u Neue Zurcher Zeitungnu Moritza i sada imaju idealno. Bilo mi je
zagonetno zašto mi Moritz, koji me inače uvijek takoreći upućivao u sve svoje
poslove, nikada ni riječi nije natuknuo o Švicarcima, a morao je pomisliti, mislio
sam, da bi meni bili zanimljivi upravo ti stranci koji su nenadano banuli ovamo, jer
je Moritz posao sa zemljištem uglavio sa Švicarcima očito već nekoliko mjeseci
prije mog susreta sa Švicarcima, a još sam manje razumio zašto mi nikada ništa
nije rekao o Švicarcima, kad pomislim kakav je neobičan posao posrijedi, jer je
upravo o neobičnim poslovima Moritz uvijek razgovarao sa mnom, uvijek bi me
smjesta uputio u neobičan posao, a bilo je jasno da je kupnja zemljišta uglavljena
sa Švicarcima osobito neobičan posao, jer su Švicarac i njegova životna družica
kupili zemljište iza groblja koje već više od deset godina nitko nije htio kupiti, jer se
uopće ne može zamisliti nepovoljnije mjesto i jer ga je Moritz prodao Švicarcima
za izvanredno visoku cijenu za takvo nepovoljno mjesto; sada kad se podsjećam
kakvo je zemljište što su ga kupili Švicarci, mislim na mnoge, čak stotine
Moritzovih pokušaja da proda to zemljište, koliko je interesenata u svako doba
godine i dana vodio preko groblja i šumom do zemljišta, uzalud. Sjećam se sada
ponovno kako je Moritz neprestano govorio da se svako zemljište može prodati, pa
i najnevjerojatnije, jest, da za svaku stvar i predmet na ovome svijetu postoji
kupac, a samo je pitanje vremena kad će se taj kupac pojaviti. I Švicarci su se
pojavili, vjerojatno u proljeće, i kupili zemljište i još tvrde da je ono za njih idealno
i da su ga tražili godinama. Bilo je jasno što Švicarci namjeravaju s tim zemljištem,
napose kad sam ih upoznao, nastanit će se tamo gdje se nitko nije htio i neće
nastaniti, Švicarac je nekoliko puta, u šali ili ne, izrekao riječ večer života, još mi
zvoni u uhu, jasno sam čuo. Njemu i njegovoj životnoj družici dojadilo je svakih
nekoliko mjeseci mijenjati stanove i kuće, vrijeme je da se on, graditelj elektrana,
konačno skrasi na jednom mjestu, a nesporno je to mjesto ovdje i nigdje drugdje.
Oboje su razmislili o svemu što se tiče tog mjesta. Njihov zajednički život, reče
Švicarac, dosljedno završava na tom mjestu. On još mora izvršiti jednu narudžbu,
elektranu u Venezueli, a okončanjem te narudžbe njegova je profesionalna karijera
gotova. Dva-tri velika putovanja u Južnu Ameriku, rekao je, i onda mir. Pomišlja
na povrtnjak oko svoje kuće, ni velik ni malen, sklopivu ležaljku na suncu, psa
čuvara i mačku da se igra s njegovom životnom družicom. Liječnik mu je zbog
bolesnog želuca zabranio da jede meso, jest će povrće iz vlastitoga vrta, to je
zdravo. Hvalio je zrak na zemljištu, koje je (što nije znao) kupio od Moritza za
doista nepristojno visoku cijenu i iskazivao svaki čas iskrenu zahvalnost Moritzu,
rođenom posredniku za nekretnine i dakle majstoru za poslove sa zemljištima.
Govorio je, dok su drugi šutjeli, ni najmanje ometan bilo čime, i crtao u Moritzovoj
sobi Leitzovih registratora svoju sliku svijeta, svoju vrlu švicarsku sliku. Njegova ga
je životna družica u međuvremenu promatrala pozorno s dosadom i mržnjom u
očima, kako ga je, u to sam posve uvjeren, promatrala već godinama. Moritz je za
Švicarca bio idealan slušatelj, odobravao je sve što je Švicarac izrekao i neprestano
ga poticao za novi nalet pripovijedanja. Švicarci su, saznao sam, već nekoliko puta
bili gosti kod Moritza i navikli dva ili tri puta tjedno podvečer doći u Moritzovu
kuću, što im je olakšavalo boravak u novoj sredini, svaki su put bili pozvani na
večeru u Moritzovu kuću, pa i te večeri, a razgovor koji je započeo tog kasnog
poslijepodneva u Moritzovom uredu nastavio se nakon sedam sati i dakle već u
potpunom mraku, dolje u takozvanoj Moritzovoj blagovaonici, a i tada je Švicarac
vodio riječ, ja sam bio suzdržan i zauzeo apsolutno promatrački stav, tu i tamo bi
mi Moritz uputio kakvo pitanje ili me poticao da odgovorim na pitanje koje mu je
uputio Švicarac, kad je pretpostavio da sam za to sposoban, a zapravo se govorilo
isključivo o pitanjima povezanim s gradnjom Švicarčeve kuće, kako i gdje nabaviti
najbolji građevni materijal ili pronaći one specijalne obrtnike, na što sam mogao
lako odgovoriti, jer sam se na temelju vlastitih građevinskih iskustava dobro
snalazio u svemu što se tiče gradnje, bio dobar s većinom građevnih obrtnika i
osobno ih poznavao. Ja znam kako je teško doći u stranu sredinu i graditi kuću, a
tko u tom slučaju ne želi da mu naum već u početku propadne, mora doista
prevladati nadljudske poteškoće i takvom doista sve odjednom postane prepreka i
najradije bi svakoga dana stotinu puta odustao. Ne govoreći o tome da su mu
krajolik i ljudi i dakle čitava priroda strani, da su apsolutno odbojni prema svakom
pridošlici, čak i neprijateljski raspoloženi, a ta odbojnost i to neprijateljsko
ponašanje prijete svakom tko se ovdje želi nastaniti da ga uguše. Švicarca to baš i
nije diralo, a njegova životna družica, koja je za razliku od njega, brutalnog
čovjeka, bila senzibilna, nije rekla ni riječi, barem u vezi s gradnjom te kuće. Bila je
potpuno ravnodušna kad je Švicarac rasprostro nacrt svoje kuće na stol na kojem
se još blagovalo, da s Moritzom potanko porazgovara o svim njegovim detaljima.
Činilo se da kuća, nacrtana na Švicarčevu nacrtu, izgleda kao elektrana, i doista
sam građevinu kasnije, kad sam je vidio uživo, doživio kao elektranu, bila je opreka
svim predodžbama stambene kuće i, kao što se moglo očekivati, djelovala na ljude
odbojno, bila je dakle sve drugo do nastamba za umirovljenike, štoviše izvana je
izgledala kao betonsko kućište nekog stroja što radi u njemu i ne treba ni svjetla ni
zraka. Švicarac je očito svoju stambenu kuću, koju je neprestano zvao svojom
posljednjom stambenom kućom, projektirao kao elektrane koje je gradio u svim
dijelovima svijeta. Tko bi pomnije promotrio nacrt, vidio bi bezbroj prostorija u
kojima nikada i ni po koju cijenu ne bi htio živjeti, ali Švicarac je bio uvjeren da je
projektirao idealnu stambenu kuću, troškovi koje nadilaze sve predodžbe o
ovdašnjim troškovima stambene kuće, i izazvao Moritza da upita koliko točno stoji
ta Švicarčeva stambena kuća, ali Švicarac nije naveo svotu. Sve na toj i u toj kući
mora biti solidno, dakle, najbolji materijali, najbiraniji obrtnici. Bilo je jasno da
takva kuća mora biti skupa. Ali suprotno tome Švicarac je bio upravo odvratno
sitničav, a škrtost mu je zasigurno bila urođena. A takav je čovjek pun nepovjerenja
i upravo ga je to najviše ometalo u gradnji kuće, a posvjedočio je to dok je
objašnjavao nacrt raširen na stolu, ne samo neprestano vrebajući priznanje i
pohvalu, što je s druge strane nadasve zorno dokazivalo da je i sam nesiguran
naspram tog građevnog djela, nego je sumnjičio sve ljude koje je angažirao za tu
svoju gradnju, sve obrtnike, pomoćne radnike i uopće sve pomagače koji su imali
neke veze s gradnjom i nije se mogao suzdržati da ne kaže kako čitava ta sredina u
koju je došao s najvećim povjerenjem u sve, sada još zaslužuje samo njegovo
najveće nepovjerenje i sumnju, u čemu je bio u pravu. Moritz se divio onom što je
vidio na nacrtu i što je Švicarac objašnjavao temeljito, ali ipak uglavnom
nerazumljivo, jer još nikada nije doživio da mu neki kućevlasnik tako razlaže, a
kamoli netko tako ugledan u stručnim krugovima kao Švicarac, koji je već
poslijepodne, tek što se sa svojom životnom družicom pojavio u Moritzovoj sobi
Leitzovih registratora, i kako sam razabrao iz svega, ponovno svima uokrug
pokazivao fotografije na kojima je bio prikazan kako se rukuje s investitorima
elektrana što ih je sagradio u svim dijelovima svijeta i danas tamo rade i proizvode
struju, s engleskom kraljicom i američkim predsjednikom i s perzijskim šahom i
španjolskim kraljem. Švicarac se Moritza ponajviše dojmio stručnim izrazima iz
inženjerskoga građevinskog jezika i objašnjavanjem pojmova, a osim toga je
Moritzu obećao da će mu u najskorije vrijeme dovesti kupce za njegova zemljišta,
uglavnom Švicarce, ozbiljne i financijski moćne. Kad je Švicarac napokon završio s
objašnjavanjem svoje kuće i pohvalio neke komade namještaja u Moritzovoj sobi
Leitzovih registratora, ne ispivši čašu piva što je ostala puna dok je objašnjavao
nacrt, oprostili su se on i njegova životna družica s Moritzovima i sa mnom i izašli
na trijem, kamo ih je Moritz otpratio i obećao tom prilikom da će uložiti sav mogući
trud i dakle pomoći u gradnji Švicarčeve kuće. Švicarac se može u njega, Moritza,
u svakom pogledu uzdati, rekao je Moritz dolje, i ja sam to čuo na prvom katu i
sve do sobe Leitzovih registratora. Tek što su Švicarci otišli i Moritz se s trijema
uputio do mene, pomislih kako je Švicarčeva životna družica bez okolišanja
prihvatila moj prijedlog da prošećemo ariševom šumom. S malo sam riječi uglavio
da idućeg dana oko pet sati odemo u ariševu šumu, da ću doći po nju u gostionicu,
rekoh, Švicarca u to doba neće biti, neka za šetnju ariševom šumom obuče čvrste
cipele, neka se uopće odjene toplije nego inače, jer je u ariševoj šumi hladno i
blatno kad kiši kao sada. Imao sam osjećaj da joj je moj prijedlog bio po volji.
Kratko nakon što su Švicarci otišli i ja se oprostih s Moritzom i uputih šumom kući.
Već na povratku pomislih kako ću prvi put nakon toliko tjedana nesanice ponovno
moći spavati i nisam se više mogao odijeliti od te misli i doista sam te noći usnuo.
Kako je dobro, mislio sam neprestano i još sve intenzivnije, što sam posjetio
Moritza, dok se nisam primirio ponavljanjem te jedine misli i napokon, vjerujem
doista nakon toliko tjedana, prvi put ponovno stvarno i normalno zdravo usnuo i
dakle nakon toliko tjedana mogao ponovno zaspati, a da nisam bio osuđen ni na
kakvu, pa ni na tu misao. Što naravno ne znači da se te noći nisam nekoliko puta
probudio i razmišljao o tome što se dogodilo prethodnog poslijepodneva i protekle
noći, o svom pohodu iz kuće do Moritza i prekoravanjima i razotkrivanjima koja
sam mu silom nametnuo i bezočno ga povrijedio i onda, na vrhuncu svog tog
mahnitanja i besmislenosti, nenadana pojava Švicaraca u Moritzovoj kući, koje je
Moritz, slušajući me bez stanke, doista bez riječi i posve nepokretno bez stanke,
jamačno već dugo očekivao, premda mi to ničime nije dao do znanja, on je znao da
će se Švicarci pojaviti svakog trena i okončati moju scenu, koja ga je naprezala i
prenapregnula do ruba trpeljivosti, vjerojatno je, dok sam mu se obraćao i napadao
ga svojim užasnim, no njemu ravnodušnim besmislicama, sve to vrijeme čekao da
se pojave Švicarci, kasnije mi je i palo na um da Moritz čeka nešto, bilo što,
premda i nisam znao, nisam mogao znati što čeka, kasnije sam doznao da očekuje
Švicarce i doista su Švicarci došli u Moritzovu kuću u pravi čas, taj čas kad još
svojim ispadima nisam prekoračio granicu Moritzove trpeljivosti, i vjerojatno me
Moritz tog opasnog, za sve opasnog poslijepodneva samo zato tako dugo ostavio u
mojoj uzbuđenosti, jer je znao da će doći Švicarci i okončati sve to, pa je već čuo
Švicarce dolje na vratima, dok ja još nisam čuo ama baš ništa, skočio, dok ja još
nisam čuo ništa, prišao vratima i osluškivao na vratima i tog časa Švicarci
vjerojatno još uopće nisu bili na trijemu, ali je on već rekao Švicarci, dok Švicarci
još nisu ni ušli u kuću, i još vidim njegovo olakšanje, bio je siguran da su Švicarci
ušli i da će ga nedvojbeno spasiti iz užasne situacije, koju sam izazvao svojom
neumješnošću i nakaradnošću i bezobzirnošću i bezočnošću, jer sam očito tog
poslijepodneva suviše opteretio Moritza, sjedeći mu preko puta, vidio sam na
njemu što se zbiva u njemu, što sam dotaknuo u njemu, povrijedio u njemu, i da je
to bilo nadasve bezočno. Ali kad su se pojavili Švicarci, svemu je tome došao kraj i
Moritz se udaljio od mene i sišao na trijem, jer je morao pozdraviti Švicarce i
uvjeren sam da je pomislio ovo: da su naime Švicarci donijeli spas ne samo njemu,
nego zapravo meni, da je dolazak Švicaraca u Moritzovu kuću bio moj spas;
Moritz je, iako tvrd i prepreden poslovni čovjek, jedan od najtvrđih i
najprepredenijih kojeg sam ikada upoznao, bio tankoćutan i osjećajan, ali to gotovo
nitko nije znao i ne bi povjerovao, a njegova senzibilnost nipošto nije bila potisnuta
njegovom nezgrapnom vanjštinom koja je na svakoga tko ga je vidio djelovala
brutalno i zacijelo hladno, kao više-manje bezosjećajno tijelo, nego je često, a to
sam neprestano doživljavao, izlazila na vidjelo, a Moritzovo ponašanje tog
poslijepodneva i kasnije navečer potvrđuje to što govorim. Moritz me uistinu
mogao, najkasnije na vrhuncu mog ispada i još ponajkasnije kad su se Švicarci
pojavili u njegovoj kući, otpraviti, ali on to nije učinio, naprotiv, on me smjesta
veoma spremo uključio u razgovor sa Švicarcima i također me pozvao na
zajedničku večeru i napokon je, kad su Švicarci ušli u sobu Leitzovih registratora,
skrenuo temu u smjeru koji me oslobodio more, na gradnju Švicarčeve kuće, i
Moritz je uspio u svom naumu da me spremim usmjeravanjem razgovora odvuče
od sebe samoga, a to znači iz bezizlaznosti, što mu tog poslijepodneva ne bi uspjelo
bez Švicaraca i dakle samo sa mnom, a ne bi mu to uspjelo ni kasnije, navečer.
Koliko me puta Moritz spasio od takozvane more, izvukao iz dubokog očaja, iako
toga vjerojatno nikada nije bio svjestan, njemu sam tako često i posljednjih godina
u sve kraćim razmacima morao zahvaliti što još egzistiram, nije to pretjerano i to
treba ovdje reći. Tog sam poslijepodneva prvi put otvoreno govorio o svom stanju,
obavijestio ga o svojoj bolesti, o bolesti svog uma i duše, i to bez nužnog uvoda,
smjesta strahovito jasno i nadasve uzrujan, što ga je moralo uplašiti, nikada mu
svih tih godina ništa nisam natuknuo o toj bolesti, iako je on, Moritz, veoma često
mogao osjetiti djelovanje te moje bolesti, ponovno i ponovno na drugi način, i nije
sada vrijeme da navedem kakav primjer, Moritz je neprestano gledao kako patim
od takve bolesti, ali mu o tome nikada ništa nisam natuknuo, ništa rekao o tome,
uvijek o tome šutio, pa nikada ništa nije mogao poduzeti, ali iznenada sam se tog
poslijepodneva prihvatio analize te svoje bolesti, premda je taj pokušaj u samom
začetku propao i izopačio se. I kako mi je čak i na tren moglo pasti na pamet da
pred Moritzom analiziram svoju bolest, tako uzrujan i svjestan da se bilo kakva
analiza, a kamoli samoanaliza, ne može poduzeti u stanju uzrujanosti. Tako se
pokušaj analize iscrpio u zbrkanim i divljim provalama i ispadima i posve
konfuznom izbacivanju zbrkanih rečenica, s kojima Moritz nije znao što bi. Ali kad
sam već izgubio svaku nadu, stanje mi se poboljšalo, tako da sam naime tog
poslijepodneva i te večeri ponovno postao podnošljiv uz pomoć Moritza i
Švicaraca. Ali neću govoriti o sebi, nego o Švicarčevoj družici, na koju posljednjih
dana ponovno često i intenzivno mislim i možda mi uspije prenijeti ta sjećanja na
papir, pošto se već nekoliko takvih pokušaja izjalovilo. To što sam dosad toliko
govorio o sebi proistječe iz činjenice da sam Švicarca i dakle Švicarčevu životnu
družicu, dakle Perzijanku, upoznao tog nesretnog dana, kada sam, kako rekoh,
krajnje uzrujan potražio spas kod Moritza i kada sam, kako već rekoh, doista bio
spašen, i to od Švicaraca; ne vjerujem naravno da su tog poslijepodneva došli
Moritzu samo da mene spase, što ne znači da nisam često mislio kako su Švicarci
tog poslijepodneva doista došli Moritzu da spase mene; podjednako je apsurdno ne
vjerovati, kao i biti uvjeren u to. Sada, nakon tog objašnjenja, mogu govoriti o
Švicarčevoj životnoj družici, dakle Perzijanki, i barem pokušati održati sjećanje na
nju, premda to može biti samo fragmentarno i samo pogrešno i kao sve napisano
nimalo potpuno i cjelovito, nakon što se izjalovilo toliko pokušaja što sam ih
poduzeo u posljednje vrijeme. Ali sve što se piše treba uvijek početi od početka i
uvijek nanovo pokušavati, dok ne uspije barem približno, premda nikada neće
zadovoljiti. I ma koliko to bilo bezizgledno i užasno i beznadno, treba uvijek
nanovo pokušavati kad postoji nešto što nas neprestano i neprestano tvrdokornije
muči i ne ostavlja na miru. Svjesni da ništa nije sigurno i uopće ništa potpuno,
moramo započeti i nastaviti što smo naumili, u najvećoj nesigurnosti i najvećoj
dvojbi. Ako uvijek odustanemo prije nego što smo započeli, dospijevamo napokon
u očaj i na kraju više ne možemo izaći iz tog očaja i izgubljeni smo. Kao što se
svakoga dana budimo i počinjemo i nastavljamo što smo poduzeli, naime,
nastavljamo egzistirati, jer naprosto moramo egzistirati, tako moramo započeti i
nastaviti i taj naum kao što je utvrđivanje sjećanja na Švicarčevu životnu družicu i
ne smijemo se obeshrabriti već u prvim i stalnim mislima da će nam naum propasti.
A sve je samo propast. Ako barem želimo propasti, napredovat ćemo i moramo u
svakoj stvari i u svemu i svačemu uvijek barem željeti da propadnemo, ako ne
želimo propasti još prije, što uistinu nije namjera s kojom smo ovdje. Kad sam oko
pet sati, kako smo se dogovorili, došao u gostionicu po Švicarčevu životnu družicu,
koju su svi u mjestu zvali samo Perzijankom i dakle posve ispravno ne Švicarkom,
a i ja sam je zvao i zvat ću je Perzijankom, ona naravno još nije bila gotova,
oduvijek sam znao da žene, kakve god bile, nikada nisu gotove u dogovoreno
vrijeme, pa je i s Perzijankom bilo tako; dok sam dolje u gostinskoj sobi sjedio i
upustio se u razgovor s gazdaricom o starom namještaju, ali ipak više o
gospodarstvu kojim se bavio njezin muž i dakle ipak o njezinim poslovima,
prihvativši gazdaričin poziv da popijem čašu piva, razmišljao sam o odnosu
Perzijanke prema njezinom životnom drugu; postojano upleten i u razgovor s
gazdaricom, sav i potpuno u njemu, htio sam stvoriti točniju sliku o Švicarčevu
odnosu prema njegovoj životnoj družici, ali to ne bi vodilo nikamo, i sve mi je na
njima i među njima moralo ostati nejasno i nisam mogao imati pojma o njih dvoje,
jer sam ih upoznao tek prije nekoliko sati u okolnostima koje su bacile malo svjetla
na njih, neprestano sam pokušavao unijeti svjetlo u tamu njihova odnosa, ali
uzalud, nisam ni iskoristio mogućnost da gazdaricu ispitam o njima, jer mi se to
učinilo neumjesnim, to bi značilo samo iskoristiti priliku i vjerojatno bih, mislio
sam, doduše mnogo saznao o njima od gazdarice, ali ne i istinu, jer bi gazdarica o
njima iznijela samo ovu ili onu senzaciju, što ja nisam htio čuti, gazdarice uglavnom
samo bezobrazno i u svakom pogledu neistinito brbljaju o svojim gostima, to sam
znao i povukao se i nisam gazdaricu ispitivao o Švicarcima, premda je očekivala da
postavim kakvo pitanje o njima, koliko se god trudila da govori samo o poslovima,
osobito poslovima s kokošima i svinjama, jer je gostionica imala i velik svinjac i još
veći kokošinjac, bilo je potpuno jasno da želi nešto reći i o Švicarcima, a osobito o
Perzijanki. Ti su ljudi doista morali gazdarici djelovati senzacionalno kad su se
pojavili, jer se u tom kraju rijetko vide stranci, a kamoli Švicarci ili Europejci s
takozvanog ruba, ne govoreći o ne-Europejcima, kao što je Perzijanka; cijelo je
mjesto vjerojatno već tjednima, možda i mjesecima, otkako su Švicarci bili tu,
govorilo o njima, pomislih, ali zbog svoje povučenosti ništa nisam čuo o Švicarcima
i dakle nisam mogao ništa znati, da sam, pomislih, samo htio osluškivati, bio bih o
Švicarcima doista čuo mnogo i vjerojatno najnevjerojatnije priče, jer sam u
međuvremenu predobro upoznao takozvane domaće ljude. Bilo mi je napokon
drago što sam spriječio gazdaricu da nešto kaže o Perzijanki, svako toliko bi, usred
navodnog razgovora o poslovima, pokušavala nešto reći o Švicarcu i osobito o
Perzijanki, ali ja sam je spriječio, jer sam uvijek tvrdoglavo i sve podmuklije i sve
naglašenije govorio o njezinim poslovima, a ona je s druge strane rado slušala što
mislim o njezinim svinjama i kokošima i kupnji krmiva i o njezinim posjetima
sajmu i muževim posjetima sajmu, jer je odavno uvidjela da joj je moje mišljenje
uvijek nadasve korisno u svim njezinim poslovima, bilo da je posrijedi stari
namještaj bilo poljoprivredni proizvodi, uvijek se nanovo, iako je neprestano
sumnjala u to, pokazivalo kao korisno i dakle nadasve unosno, doista mnogo znam
o svinjama i kokošima i o čitavom gospodarstvu, već zato što potječem s
gospodarstva i do današnjeg sam se dana uvijek zanimao za gospodarstvo, premda
tek površno, tako da mi je gospodarstvo uvijek bilo blisko i nikada nisam izgubio
zanimanje za njega, pa sam doista s gazdaricom uvijek dobro razgovarao o
gospodarstvu i poslovima povezanim s njim, ona je uvijek cijenila moje mišljenje,
premda uvijek s okolišanjem, tako je i tog dana bila radoznala što ću reći, ali s
druge joj strane tog dana uopće nije bilo do razgovora o gospodarskim poslovima
na što sam je ja navodio, nego je htjela razgovarati samo o Švicarcima, o
Perzijanki, koja je, tako sam predmnijevao, poslijepodne prilegla i sada je još
zabavljena odijevanjem, u međuvremenu je postalo još hladnije nego jučer, kišilo je
u mlazovima i tko zna, pomislih, možda uopće neće otići sa mnom u ariševu šumu,
s druge sam strane upravo na stropu gostionice i dakle na podu njezine sobe čuo
šumove koji su upućivali da se Perzijanka po svoj prilici priprema za dogovorenu
šetnju ariševom šumom. Dok sam pio pivo i čavrljao s gazdaricom koja se muvala
po gostinskoj sobi u uvijek istoj bijeloj bluzi, prljavoj na rubovima, ponovno sam
pomislio kako je ta gostionica zapuštena i kako je sve u toj jedinoj gostionici u
mjestu zapušteno i jedan jedini pogled u kuhinju kroz otvorena kuhinjska vrata bio
je dovoljan da me odvrati od pomisli da ikada više odem u gostionicu nešto pojesti.
A Švicarcima nije preostalo drugo nego da se tu nastane, morali su biti blizu svojega
gradilišta. Dok je Švicarac po svoj prilici već čitav dan u autu u potrazi za uvijek
novim ljudima i uvijek novim građevnim materijalom za svoju kuću, njegova je
životna družica prilegla, pomislih, i zapravo je li ona uopće za šetnje, jer ja sam je
pozvao u šetnju ariševom šumom ne znajući voli li šetati, možda ona uopće nema
smisla za šetnje, premda za šetnje ima vremena, za razliku od svog životnog druga
koji apsolutno nema vremena za šetnje, znam li uopće ima li ona smisla za prirodu
kad sam je upoznao tek prije nekoliko sati i dakle je uopće ne poznajem? Dok je
gazdarica pokušavala razgovarati sa mnom o cijenama svinja na posljednjim
tjednim sajmovima i neprestano htjela da joj odgovorim, mislio sam na to biće koje
mi je bilo posve nepoznato i s kojim sam dogovorio šetnju ariševom šumom u doba
najpovoljnije za takve šetnje ariševom šumom, u međuvremenu se zbog kiše iza
prozora gostionice sve smračilo, ali ja sam uzeo džepnu svjetiljku, pomislih i
posegnuh u džep od hlača i izvukoh džepnu svjetiljku i iskušah je i ona je svijetlila.
Pametnije bi bilo popiti čaj, a ne pivo, pomislih dok se gazdarica već uputila da
donese drugu čašu piva pošto sam popio prvu, ali ja sam to otklonio. Ona,
gazdarica, htjela se u svom životu baviti samo poslovima, bila je rođena da se bavi
poslovima i u njezinoj je glavi bilo mjesta samo za poslove i čitavo joj je biće bilo
zaokupljeno samo poslovima, neprestano poslovima, bilo kakvima, i lice joj je
odavalo samo to. Posao je sve u takvom čovjeku kakva je gazdarica. Razum,
osjećaj, sve usmjereno samo na posao. Posao, na kraju bilo koji, njezin jedini
egzistencijalni poriv, posao kao srce i pluća takve prirode. Ali gazdarica me nije
odbijala, naprotiv, ona me privlačila upravo zato što je kao nitko drugi iz moje
blizine dokazala dosljednost, jest, izvanrednu dosljednost, i to je dokazivala
neprekidno, nikada ne popuštajući u intenzitetu. S jedne me strane odbijala, s druge
strane privlačila. Privlačila me njezina dosljednost, privlačila svaki put kad bih
došao u doticaj s njom, ali odbijala me svrha njezine neumoljive dosljednosti.
Gazdarica me istodobno privlačila i odbijala, i doista sam uvijek volio razgovarati s
njom, pa i zato što mi je bila prijeko potrebna protuteža za moj rad, za moju
dosljednost, koja pak već dugo nije bila tako neumitna i isključiva dosljednost kao
njezina, po svoj sam se prilici divio njezinoj dosljednosti, iako me i odbijala njezina
svrha koja je na kraju krajeva bila samo posao i ništa osim pukog posla. Ali
gazdarica je imala i veoma visok stupanj inteligencije za jednu gazdaricu. Često me
pogađala njezina otvorenost. Najviše sam se divio njezinoj sposobnosti da ne
popušta, i u radu i općenito, nije dopuštala sebi ni najmanji odmor, uvijek je imala
najveću snagu volje, što je poznato u ljudi koji su rano oboljeli od kakve teške
bolesti koja ih je godinama lišavala pokretljivosti, u njezinom je slučaju to bila ista
plućna bolest koju sam i ja imao upravo u toj dobi. Kad takoreći ozdrave, ti su ljudi
opsjednuti životom kao stvarnom strahovitom egzistencijom i nikada nemaju mira i
žive i egzistiraju dok su živi i egzistiraju u uzbuđenju, gotovo u svim slučajevima
uvijek u najvećem uzbuđenju i s najvećom, ponajvećom snagom volje. Možda nas
je i po svoj prilici upravo ista ta bolest, koju smo imali ja i gazdarica, postojano
povezivala najvećom odbojnošću i istom ponajvećom privlačnošću. Jer kao što me
gazdarica uvijek odbijala i ujedno privlačila, i ja sam nju, gazdaricu, uvijek
istodobno odbijao i privlačio. Ali nije sada vrijeme da opisujem gazdaricu, ovog je
trena važno samo kako sam je tog poslijepodneva uspio prisiliti da ne govori o
Švicarcima, premda je ona neprestano htjela govoriti o Švicarcima, a osobito o
Perzijanki, kako mi je neprestano novim smicalicama uspijevalo vratiti je na
razgovor o njezinim poslovima, dok je ona željela govoriti samo o Švicarcima,
izvijestiti o Švicarcima. Podbadajući u presudnom trenutku ponovno njezinu
radoznalost u vezi s poslovima, ponovno mi je uspjelo da ne govori o Švicarcima.
Po gazdaričinu sam ponašanju sve vrijeme mogao utvrditi da je već mjesecima ne
zanima ništa osim Švicaraca i da samo čeka moj znak da se ustremi ili okomi na
Švicarce. Sve je u njoj čekalo na taj znak. Ali ja joj nisam naumio dati takav znak.
Ponajprije sam htio o Švicarcima saznati koliko je god moguće od samih Švicaraca,
to mi se činilo boljim putem. Ispitivati neku gazdaricu o nekom čovjeku, svejedno
kakvom čovjeku, značilo je dovesti tog čovjeka unaprijed u prljavo svjetlo, a ja to
nisam htio. Mogao sam zamisliti što ljudi brbljaju o Švicarcima, što su ti, sve u
svemu tupi i tupoglavi ljudi u tom kraju, spremni reći o Švicarcima, to je moglo biti
samo odvratno i prosto. Prema mom iskustvu ovdašnji su ljudi uvijek nepovjerljivi
i u svojim osjećajima, ako uopće, samo prljavi i prosti, a Švicarci nisu naravno
mogli biti iznimka. Stranac, koliko god dobroćudan i dobronamjeran i s najboljom
namjerom, ne može uopće doći u ovaj kraj a da ga domaći ljudi ne uprljaju, unize,
unište, ima mnogo primjera za to. A osim toga, taj je kraj najnazadniji, koliko se
god može zamisliti. Dvoje ljudi koji desetljećima žive zajedno, nisu vjenčani i o
kojima se ništa ne može saznati, osim da imaju novaca, izručeni su najgoroj kleveti.
Ljudi su u tom kraju nadasve bezobzirni i za nekog je stranca svatko od njih samo
ubojita klopka, kad upadne u nju. To su Švicarci već morali naslutiti kad su
mjesecima u tom kraju. A Švicarac je već kod Moritza natuknuo nešto o tome, već
je gledao ovdašnje ljude u drugom svjetlu, spremne na sve u svakom pogledu, u
najmanju ruku opasne. Ali s druge su strane Švicarci, kako sam vidio kod Moritza,
još sačuvali i odviše prostodušnosti i još nisu doživjeli sva nužna iskustva s
ovdašnjim ljudima, inače bi u mnogočemu već reagirali drukčije. Nisam razumio, a
i danas još do kraja ne razumijem zašto su se ljudi koji su se kretali cijelim svijetom
i dakle toliko toga vidjeli od svijeta mogli nastaniti ovdje, u tom sve prije nego
ugodnom kraju, ma kakav za to imali razlog. Iza toga se skriva određena, meni
potpuno nepoznata namjera, mislio sam i morao se svladati da tu misao ne izrečem
glasno, jer bi mi tada gazdarica zasigurno nešto odgovorila i potaknula me da se
zamislim, jer je gazdarica očito došla dalje od mene u razmišljanjima što Švicarci
ovdje hoće i namjeravaju, ali svladavao sam se i nisam rekao ništa, premda se i
nadalje nisam mogao riješiti tih misli, što Švicarci ovdje namjeravaju gradnjom
kuće. A odluka Švicaraca da se ovdje nasele morala je imati neku određenu svrhu.
To razmišljanje nije vodilo ni do čega. A i bilo je odviše rano već sada razmišljati o
tome, mislio sam. Sada ću najprije poći u šetnju sa Švicarkom. Upravo kad sam
gazdaricu opomenuo da iduće godine ne utovi više od šest stotina svinja, jer sam za
iduću godinu predviđao da će upravo takve manje svinjogojce kao što je bila
gazdarica pogoditi težak pad cijena, čuo sam kako se Perzijanka iznad mene
ushodala brže nego prije i potom izašla u hodnik i uputila se prema stubištu. Začas
je bila u gostinskoj sobi, ustao sam i izašli smo iz gostionice. A gazdarica je
čudnovato gledala za nama. Za naš je razgovor bilo dobro što sam upravo ujutro
pročitao takozvane Gospodarske novine, na koje sam pretplaćen i svakog ih tjedna
petkom dobivam poštom, pa sam stoga uvijek najbolje obaviješten o svemu što se
tiče gospodarstva; s jedne strane imam Gospodarske novine, s druge strane svoju
glavu, odakle mogu izvući najbolje zaključke o gospodarstvu, i bilo je nadasve
nužno proučavati te Gospodarske novine ako sam htio razgovarati s ovdašnjim
ljudima, koji se gotovo svi zanimaju samo za gospodarstvo od kojega žive, ni o
čemu se nije moglo razgovarati nego o gospodarstvu, osim što su razgovarali i o
ženama i o strancima. Ovaj je kraj još i danas, u takozvanom
visokoindustrijaliziranom dobu gotovo isključivo poljoprivredni kraj i u svemu i
svačemu usmjeren samo poljoprivredno, dakle agrarno. A to je i bio presudan
razlog što sam se povukao ovamo, u doba kad su mi nenadano i na vlastito
iznenađenje dojadila neprestana putovanja kojekamo; to stanje, kad sam svakih
nekoliko dana i tjedana mijenjao boravište i zapravo nigdje nisam bio dulje od
nekoliko dana i tjedana, postalo je neizdrživo ponajprije stoga što sam htio
napredovati u svojem znanstvenom radu, moj je rad iziskivao stalno boravište i
slučajno sam upoznao Moritza preko nekog prijatelja, koji je s njim poslovao još
prije dvadesetak godina, i Moritz mi je prodao kuću, isto kao što je sada, deset ili
dvanaest godina kasnije, prodao zemljište Švicarcima, ali jasno je da sam Moritzu
za svoju kuću platio nisku, nepristojno nižu cijenu, kao što su Švicarci za svoje
zemljište platili visoku; nedvojbeno najnižu, a Švicarci nedvojbeno najvišu, premda
moja kuća uopće nije bila kuća nego ruševina u kojoj nije više bilo ni vrata ni
prozora, čak više ni prozorskih okvira ni dovrataka, i uistinu bi netko ovdašnji još
manje platio za tu ruševinu, ali ne bi ni kupio tu ruševinu, pa je morao doći netko iz
grada poput mene i nastaniti se u njoj. Ustvari je moja kuća, kad sam je kupio, bio
samo krov, pun rupa i gotovo posve truo, iznad napuklih, iako masivnih zidova. Ali
bio sam dovoljno mlad da uredim tu ruševinu za stanovanje, naumio sam za godinu
dana pretvoriti ruševinu u stambenu kuću, vlastitim rukama. Uopće nisam imao
novaca i do kraja sam se zadužio, ne znajući kako i kada ću otplatiti te dugove, ali
ta me misao nije mučila, bilo je važno što sam za sebe u svijetu našao mjesto koje
se moglo ograditi i zaključati i gdje ću se moći koncentrirati jedino na svoj
prirodoznanstveni rad. Nitko ne može ni slutiti što znači pretvoriti ruševinu u
stambenu vodootpornu građevinu. Ali to je druga priča. Htio sam reći: izabrao sam
taj kraj, doista posve zaostao i netaknut takozvanim napretkom, jer mi je pružao
mogućnost da se koncentriram isključivo na sebe, a to znači na svoj rad, što ne bi
bilo moguće u nekom drugom kraju, koji bi možda izvanjski i odgovarao mojim
predodžbama o kraju kakav sam želio za sebe i doista imao sličnosti, pa i iste
strukture kao kraj iz kojega dolazim, jer je kraj u koji sam se htio povući da
napredujem u svojoj znanosti morao sličiti kraju iz kojega dolazim. A i ljudi su tu,
kamo sam slučajno dospio, kako rekoh, poput ljudi u mom kraju, isto tako tvrdi i
hladni i ako treba prosti i podmukli i nemilosrdni prema svakom uljezu. Ali naravno
oni se nisu svodili samo na svoje fatalne i đavolske osobitosti. Možda su ljudi u tom
kraju još suroviji nego u mom zavičaju, možda još hladniji, još podliji. Ali istina je
da kad stranac dođe u potpuno nepoznat kraj i među posve nove ljude osjeća te
ljude još mnogo hladnijima i podmuklijima. Ali moj se dojam u međuvremenu nije
popravio, a ja sam sada već ipak više od deset godina u tom kraju. Pretpostavljam
da svaki stranac koji dođe ovamo ima iste dojmove i osjećaje, dakle vjerojatno su i
Švicarci imali takve osjećaje kao i ja, možda nešto slabije udvoje, iako je
Perzijanka zacijelo mogla imati takve osjećaje kao ja, jer smo mi bili slični, drukčiji
nego Švicarac, koji je imao debelu kožu i tvrdu glavu. Bilo je dirljivo kako se
odjenula za šetnju ariševom šumom. Na glavi je imala muški šešir, a na nogama
muške gumene čizme koje je, kako sam pomislio, posudila od gazde. Njezin
krzneni ogrtač bio je nadasve neprikladan za kišu, ali ona je po svaku cijenu htjela
poći u tu šetnju. Kišilo je tako jako da uopće nisam mogao podići glavu i pogledati
je, a ni ona, i tako smo se iz gostionice uputili u ariševu šumu, šutjeli neko vrijeme i
gazili po natopljenom lišću, što je izazivalo neobičan šum, no on nam se dopao, i
gacali smo sve dublje kroz sve veći gustiš, što ne bismo morali da smo pošli putem,
ali mi nismo išli putem. Kad dvoje ljudi, koji se ne poznaju i koji su se prije toga
vidjeli jedan jedini put, pođu zajedno u šetnju, isprva dugo šute, napose kad su
posrijedi muškarac i žena. Bilo je potpuno neizvjesno tko će prekinuti šutnju. U
ovom sam slučaju ja prekinuo šutnju kad sam upitao svoj u pratil u odakle joj
čizme na nogama i šešir na glavi i smjesta se potvrdila moja pretpostavka da su to
šešir i čizme gazdaričina muža, bio sam uvjeren u to, ponovno me začudio moj dar
opažanja, jer sam doista odmah shvatio da su posrijedi gazdine gumene čizme i
gazdin šešir, zaključio sam to po pojedinostima na šeširu i po pojedinostima na
čizmama. Tko dovoljno dugo i dovoljno pozorno živi u takvom kraju i na takvom
mjestu kao što je naše, ubrzo upozna sve predmete i uskoro zna kome pripadaju
svi ti predmeti, pa i kad su posrijedi i čizme i šeširi, kako vidim, ne govoreći o
posve drugim upadljivim predmetima. Naravno, ja sam osobito temeljito uvježban
u zapažanju i promatranju i možda stoga nisam općevaljan primjer. Takav dar
zapažanja i promatranja ima izuzetne prednosti, s druge strane izuzetne mane, i
ljudi ga rijetko vole, gotovo im nikada nije po volji. Čovjek koji sve zapaža i sve
vidi i sve promatra i to neprekidno, nije omiljen, ljudi ga se prije boje i oduvijek su
se čuvali od takvog čovjeka, jer je takav čovjek opasan, a opasni ljudi ne izazivaju
samo strah, nego mržnju, pa stoga i sebe moram obilježiti kao omrznutog čovjeka.
Osobno svoj dar zapažanja i promatranja svakako gledam kao neobično korisnu
prednost, koja mi je često spasila život. Oko vrata je Perzijanka, osim što je
podigla ovratnik krznenog ogrtača, obavila vuneni šal, veoma fin, engleski vuneni
šal, koji je vjerojatno stajao mnogo novaca, a zacijelo ga je kupila u Londonu, kako
sam pretpostavljao, a to se kasnije pokazalo ispravnim. Katkad bi se okliznula, jer
je u šumi posvuda strmo, i ja bih je uhvatio. Ali do razgovora nije došlo i pošto sam
još upitao odakle joj šal, što je možda, mislio sam, već bilo neprilično pitanje,
pomislih, ne bi li se bilo bolje vratiti. Načas mi je palo na pamet da je odvedem do
svoje kuće, da joj pokažem svoju kuću, ali onda sam odustao od te pomisli, mislio
sam, ne mogu je već nakon prve šetnje odvesti u svoju kuću, pa sam predložio da
se vratimo u gostionicu i sjednemo u gostinsku sobu da popijemo čaj, ili, pomislih,
konjak. Zapravo nije ona priječila razgovor ili tek ćaskanje, nego ja, jer više uopće
nisam bio vičan družiti se s takozvanim ljudima od duha, a Perzijanka je, to mi je
bilo smjesta jasno, bila takav čovjek od duha, za razliku od svog životnog druga
koji to nije bio. Što sam očekivao od te šetnje? Završila je tako da smo se oboje, na
kraju i ona, mokra kao miš, vratili u gostionicu i sjeli u kut gostinske sobe.
Gazdarica nam je donijela dva konjaka. Ali ni u gostinskoj sobi nismo mogli
razgovarati, pa ni proćaskati, jer je gazdarica neprestano bila nazočna, sjela je u
gostinsku sobu s pletivom i zastalno se, kako mi se činilo, smjestila uz šank,
očekujući da ćemo ja i Perzijanka započeti razgovor. Zasjela je i čekala. A između
mene i Perzijanke nije došlo do razgovora. No između nje i mene doista i nije bio
potreban čujni razgovor, jer smo mi već odavno razgovarali, iako ne i riječima.
Razgovarali smo šutke, a naš je razgovor bio najuzbudljiviji što se moglo zamisliti,
riječi, izgovorene i nanizane za uho, ne bi imale takav učinak kao ta šutljivost. Tako
smo sjedili u gostinskoj sobi više od sat vremena, bez riječi, ali u nadasve ugodnom
raspoloženju. Naravno, gazdarica, kojoj se takvo ponašanje moralo činiti posve
zagonetnim, nije došla na svoje. Donijela nam je još dva konjaka na moj račun i u
međuvremenu objesila gumene čizme i šešir pokraj peći da se osuše. I krzneni je
ogrtač raširila iznad peći na motke za sušenje. Bilo bi zanimljivo znati što se
odvijalo u njoj dok je plela. U njezinu ponašanju i pogledima što ih je bacala tu i
tamo na nas bilo je mnogo pitanja, ali ujedno i prikladnih odgovora. Radniku,
razvozaču piva, nastanjenom u mjestu, koji je odjednom ušao u gostionicu, sjeo za
stol preko puta i naručio pivo, bilo je namijenjeno da okonča prizor. Gazdarica je
ustala da natoči pivo i odnese ga razvozaču piva i Perzijanka je izustila prvu
rečenicu. Drago joj je što je prošetala sa mnom ariševom šumom. Nakon mnogo
godina bila je prvi put s nekim drugim osim sa svojim životnim drugom. Nije
naprosto bila kadra izustiti ni riječ u šetnji, nije više navikla na to. Što je sve htjela
reći, ali nije mogla. Zapravo već mnogo godina živi sa svojim životnim drugom isto
tako šutljivo i bez riječi. Između njih nema razgovora, ni najmanjeg ćaskanja.
Godinama i godinama više ili manje bez riječi s čovjekom, dakle Švicarcem, s
kojim više nema ništa zajedničko. Nije rekla, od kojega se više ne može ni rastati,
što sam ja pomislio. To je bilo sve, jer je gazdarica ponovno sjela pokraj šanka i
uzela u ruke pletivo i ponovno prisluškivala. Ali Perzijanka je ušutjela i nije rekla
više ništa dok se nije oprostila. Gazdarica ju je ogrnula krznenim ogrtačem koji se u
međuvremenu osušio i ona je otišla u svoju sobu. A ja sam platio i otišao. Sutradan
nisam bio siguran je li ispravno pozvati je ponovno u šetnju. Ostao sam čitav dan u
kući, točnije rečeno, u donjim prostorijama, dok odjednom nisam osjetio potrebu
da se nekom knjigom odvratim od misli na Perzijanku koje su me obuzimale čitavo
prijepodne i većim dijelom poslijepodneva, i nakon dugo vremena, zacijelo nakon
tjedana i tjedana, kada nisam bio sposoban nešto čitati, bio sam ponovno kadar da
se uspnem do knjižnice. Najmanju od gornjih soba bio sam uredio kao takozvanu
knjižnicu i opremio tako da u njoj nisam mogao doista ništa raditi, osim čitati,
proučavati knjige, tekstove, i za tu sam svrhu u toj sobi postavio samo jedan jedini
stolac što se nalazio pred jedinim prozorom, tvrd, za sve pojmove neudoban i
potpuno jednostavan stolac, najsvrsishodniji za čitanje što se može zamisliti, i tako
sjedeći na tom drvenom stolcu pred prozorom mogao sam se, kad sam to već
odlučio, nesmetano udubiti u željeno štivo, tog poslijepodneva, kako se točno
sjećam, u izdanje Schopenhauerove knjige Svijetlilo volja i predodžba, koju sam
naslijedio iz biblioteke svog djeda s majčine strane i čitao je uvijek kad od čitanja
nisam očekivao ništa osim zadovoljstva koje će me u svakom pogledu očistiti.
Svijet kao volja i predodžba bila mi je od najranije mladosti najvažnija od svih
filozofskih knjiga i uvijek sam se mogao uzdati u njezino djelovanje, naime, da će
mi potpuno osvježiti glavu. Ni u kojoj knjizi nikada nisam našao jasniji jezik i isto
tako jasan razum, nijedno literarno djelo nikada nije dublje djelovalo na mene. S
tom sam knjigom uvijek bio sretan. Ali tek sam rijetko dosezao bezuvjetno nužnu
prirodnu i duhovnu pripremu i dakle samo rijetko mogućnost da budem s tom
izvanrednom i uistinu za svijet presudnom knjigom, jer za Svijet kao volju i
predodžbu smatra se, kao i za nekoliko najvećih knjiga, da se one čovjeku
objavljuju i odgonetavaju samo u stanju najviše sposobnosti i dakle sposobnosti
primanja i dostojanstvenosti primanja. Tu sam mogućnost tog poslijepodneva imao
u najvišoj mjeri. Susret s Perzijankom koji me nedvojbeno izvukao iz ne samo
dugotrajne, nego zacijelo najdugotrajnije izolacije i očaja posljednjih godina i u
najistinitijem smislu riječi ponovno omogućio napokon i posljedicu, tu šetnju s
njom u ariševoj šumi, koja se izjalovila tek gledajući površno, a zapravo je doista
imala upravo suprotni učinak, bio je, ne posljednjim razlogom što sam se nakon
tako dugo vremena smirio i ugodno osjećao u svojoj knjižnici, i još k tome sa
Svijetom kao voljom i predodžbom. A najmanje sam mislio da ću nakon sata
vremena ili još dulje sa Svijetom kao voljom i predodžbom odjednom osjetiti
potrebu za svojim priroznanstvenim studijama, pa sam ustao i izašao iz knjižnice i
otključao onu sobu u koju sam zaključao svoje priroznanstvene studije, dakle sve
prirodoznanstvene tekstove i sve druge tekstove i knjige povezane s tim
prirodoznanstvenim studijama. Toliko mjeseci nisam mogao pogledati te tekstove i
tekstove o tekstovima i knjige i knjige o knjigama, jer sam bio jako očajan. To je
stanje sada bilo okončano. Na tom mjestu treba reći da sam posljednjih godina
veoma često dospijevao u takvu situaciju apsolutne bezizlaznosti i beznadnosti
vjerojatno zbog uvijek istih razloga, nezadovoljstva sa svime što se tiče mene, koje
me neprestano i stalno svrdlalo i sve u meni kočilo i napokon umrtvjelo, i kasnije
nikada nisam mogao shvatiti i sve sam manje shvaćao kako sam se mogao izvući iz
tih situacija, ali beznadnost i bezizlaznost čitavog mog bića u koju sam dospio
apsolutnom beznadnošću i bezizlaznošću u svom radu i višemjesečni potpuni
duhovni i tjelesni zastoj, bile su najgore i doista sam uvjeren da bi me ubilo to
višemjesečno stanje koje je potrajalo čitavog ljeta i čitave jeseni, da se ovdje nisu
pojavili Švicarci, no ponajprije Švicarčeva životna družica, Perzijanka. Ta su se
stanja, napadaji bolesti, naravno, pogoršavali, zamjećivao sam ih već desetljećima,
isprva tek jedva primjetno i u još slabom obliku, tako da nisu bili vrijedni govora,
ali početkom mojih pravih priroznanstvenih studija i stvarnom ozbiljnošću mog
prirodoznanstveno-filozofskoga rada oni su se svaki put intenzivirali, napokon izbili
kao pojedinačni simptomi bolesti i na kraju objavili kao bolest i kao doista teška
bolest. Ako sam se isprva još nadao da ću se izliječiti od te bolesti, na kraju je
postalo besmisleno nadati se izlječenju, pa ni pojava Švicaraca nije značila
izlječenje, nego samo povlačenje bolesti, nipošto ozdravljenje, nego samo prekid
procesa bolesti koji, kako predmnijevam, traje već desetljećima, kao što taj proces
bolesti traje i danas i siguran sam da će trajati dok budem živ. Švicarci su izazvali
povlačenje simptoma moje bolesti, ali samu bolest ni Švicarci nisu mogli izliječiti,
Švicarci su me spasili od apsolutne nepokretnosti, kao da sam naslutio da će se
pojaviti kod Moritza, otišao sam Moritzu, nimalo slučajno. U svim tim najtežim
prethodnim napadajima bolesti bilo je dovoljno da izađem iz kuće i uputim se
šumom do Moritza, ali za tog teškog, jest, moram reći najtežeg napadaja, nije više
bilo dovoljno samo otići do Moritza, i dok sam se tog poslijepodneva očajnički
naprezao pred Moritzom, uvidio sam da moja naprezanja ne vode ničemu,
apsolutno ne vode ničemu, koliko god ja očekivao od tog posjeta i čak odlučio,
kako rekoh, analizirati svoju bolest pred Moritzom; moj je posjet Moritzu, kojega
sam uvijek, moram reći, posjećivao kao liječnika i dakle onoga tko mi spašava
život, spašava duh i tijelo i još ga danas, iako ne znam više ništa, posjećujem u toj
funkciji koje vjerojatno uopće nije svjestan, tog poslijepodneva nije bilo dovoljno
samo otići Moritzu i izbaciti pred njega svoj nagomilani duhovni i osjećajni otpad, i
ti bi se napori posve izvjesno izjalovili čak unatoč pomoći gospođe Moritz, njegove
majke, njegova sina, koji su se uvijek najnesebičnije trudili oko mene; još sam na
putu prema Moritzu znao, ne samo osjećao, znao, da je u tom napadaju besmisleno
otići Moritzu kako sam običavao i već često iskušao, i prije nego što sam stupio u
Moritzovu kuću već sam se pomirio s time da ću propasti, konačno propasti, dakle
razoriti se i uništiti, i samo netko tko je bio u sličnom bezizlaznom položaju kao ja
može ocijeniti što znači totalno samorazotkrivanje, kakvo sam poduzeo pred
Moritzom, i to što sam imao hrabrosti sve otkriti i razotkriti o sebi, ni najmanje ne
štedeći sebe, a naravno ni najmanje ne štedeći Moritza, obojicu, ni sebe ni njega, u
tom mi je napadaju duhovne surovosti i osjećajne surovosti u svakom pogledu bilo
svejedno i doista mi ni na kraj pameti nije bilo da se obranim ili zaštitim. No razlozi
tog najnovijeg i najgoreg napadaja bolesti nisu se mogli tražiti ni naći samo u mom
znanstvenom radu, u činjenici da me taj moj rad najnepodnošljivije naprezao i
stoga unazadio i najosjetljivije duhovno oštetio, nego su se krili i duboko u svemu i
svakome tko me okruživao, čitava, i to najbliža i bliža i šira i najšira okolina bili su
krivi što sam pao u takav napadaj bolesti, naposljetku i prostota i pakost i
podmuklost moje neposredne sredine, koja se sve više i više i u svim svojim
pojavama jasno združila s jednim jedinim ciljem da me razori i uništi, a ja sam bio
posve nemoćan i svjestan da sam nemoćan i nezaštićen spram te razaralačke i
uništavajuće volje, te sam i sam, nesposoban za rad, dakle apsolutno nesposoban
za rad izazvao taj strahoviti napadaj svoje bolesti, a možda su uopće tu katastrofu
potaknule užasne političke prilike u toj našoj zemlji i u čitavoj Europi, jer se sva
politika razvijala u potpunoj opreci spram onoga što sam smatrao ispravnim i još i
danas smatram ispravnim. Političke su se prilike u to doba odjednom tako
pogoršale, da se još mogu obilježiti stravičnima i ubojitima. Desetljetni su napori
isparili za nekoliko tjedana, a i inače labilna država urušila se unutar nekoliko
tjedana, tupost, pohlepa i prevara ponovno su zavladale kao u najgorim vremenima
najgoreg režima i moćnici su se ponovno bezobzirno prihvatili iskorjenjivanja duha.
Zazor prema duhu koji sam promatrao godinama dosegao je nov odbojni vrhunac,
vlastodršci su pozivali puk na duhovno umorstvo i podbadali ga na lov na glave i
duh. Odjednom je preko noći sve ponovno postalo diktaturom, i ja sam već
tjednima, mjesecima na vlastitu tijelu iskušavao kako čovjeku koji misli rade o
glavi. Zavladala je građanska uskogrudnost, odlučna da pomete s puta sve što joj
nije po volji, a to znači, ponajprije glavu i duh, i odjednom ju je ponovno počela
iskorištavati vlada i ne samo ta vlada, nego sve europske vlade. Mase, usmjerene
na trbuh i imovinu, pokrenule su se protiv glava i protiv duha. Onome tko misli ne
smije se vjerovati i treba ga progoniti, to je stara parola, a njome su se sada
ponovno ravnali na najstrahovitiji način. Novine su govorile gnusnim govorom, a
taj gnusni govor kojim su uvijek govorile, ali su posljednjih desetljeća govorile
barem u pola glasa, za što odjednom više nisu imale povoda, ponašale su se gotovo
bez iznimke kao puk, kao ubojice duha da se dodvore puku. Snovi svijeta duha
izdani su tih tjedana i bačeni na pučko smetlište. Glasovi duha su zanijemjeli. Glave
se uvukle. Vladale su još samo brutalost, prostota i podlost. Ta me činjenica
povezana s mojim zastojem u radu odvela u duboku depresiju čitavog biča, toliko
me oslabjela i na kraju izazvala najgoru provalu moje bolesti. Bio sam uvijek
ovisan o svemu i kako se sve odjednom i potom malo-pomalo ozbiljnije i strašnije
pogoršavalo, moralo je doći do tog najgoreg napadaja moje bolesti. Doduše, onoga
tko živi na selu i dakle povučeno živi na selu, jer tamo mora živjeti, prisiljen je
zbog svog teškog oboljenja na takav zapravo užasan seoski život, takve se strahote
doimaju mnogo teže nego onoga tko živi u gradu, jer je taj, koji poput mene živi na
selu u duhovnom radu neprekidno do krajnosti koncentriran na taj duhovni rad, i
takvom poput mene prijemčivost pritišće glavu i dakle duh i ćud neizmjerno jačim i
trajnijim intenzitetom nego drugima. Kako sam često požalio što sam se odselio na
selo, da sam barem ostao u gradu, ja nisam čovjek sa sela, premda su mi roditelji
bili ljudi sa sela, ja nisam čovjek sa sela, pa ni stoga što mi je selo tako blisko, jer
mi je i grad blizak kao i selo, a grad volim više od sela, koje gotovo uvijek samo
mrzim, jer me gotovo uvijek mučilo, mučilo i ponižavalo, otkako pamtim, a
prostota i podmuklost na selu mnogo su veće nego u gradu, kao što na selu vlada
mnogo veća surovost, još besramnija, a selo je, za razliku od grada, potpuno bez
duha. Na selu sam zbog dva glavna razloga, ne govoreći o stotinama sporednih
razloga, jer mi je najprije liječnik rekao da zbog svoje plućne bolesti mogu
preživjeti samo na selu i jer sam, kao drugo, apsolutno bio spreman žrtvovati grad
za volju svojih studija i dakle svog prirodoznanstvenog rada. Ali platio sam veoma
visoku cijenu, platio sam najvišu cijenu. Uvijek mi je bila kazna živjeti na selu, jer
je u meni sve uvijek bilo tako poredano, da je na kraju krajeva bilo poredano protiv
sela. Svakog sam dana, otkako živim na selu, govorio da za volju svojih
prirodoznanstvenih studija i svojih pluća i dakle naprosto za volju mogućnosti
egzistencije živim na selu. Seoski je život za čovjeka poput mene užasnija forma
života, ako uopće, što se mene tiče, može biti govora o životnoj formi, vjerojatno
ne treba. Živim, egzistiram zato što živim, egzistiram na selu, govorim sebi svakoga
dana, da sam ostao u gradu, ne bih više uopće živio, egzistirao, ali to je možda
skroz naskroz suluda misao, jer je odista svejedno da li živim i dakle egzistiram ili
ne, ali kad se već takva misao javi, o njoj treba misliti, možda je i domisliti, mislim
ja. I svakog sam dana ovdje na selu bespoštedno suočen s mišlju da je moja žrtva
besmislena žrtva, jer mi je egzistencija nezdrava, bolesna, a moj rad besciljan,
propao. Ali nemam hrabrosti završiti s tim i sličnim mislima i dakle sa sobom.
Nikada nisam imao te hrabrosti. Čitav sam život uvijek mislio na samoubojstvo, ali
nikada nisam mogao počiniti samoubojstvo. I onda, nakon što su se pojavili
Švicarci, a ponajprije Perzijanka, koja me ne znam s kakvih razloga opčinila od
prvog trenutka, s mnogih presudnih, ali vjerojatno i s mnogih, možda stotinu i
stotinu spasonosnih razloga, koje sam, koncentrirane u osobi Perzijanke, raspoznao
i smjesta i u najvećoj mjeri iskoristio, uhvatio sam se naprosto i najsmješnije i
najbesramnije i ponovno najdepresivnije za svoj život i svoju egzistenciju. To je
uvijek bilo gnusno, a potom i dvostruko deprimantnije. Ali jednoga dana,
ponavljam neprestano, učinit ću ono što jednoga dana treba učiniti, počinit ću
samoubojstvo, jer je moj život i jer je moja egzistencija izgubila svrhu, a
besmisleno je nastavljati apsolutni besmisao i neprestano ga održavati. Pitao sam
se, kako je bilo moguće da sam se odmah sutradan, nakon susreta sa Švicarcima,
mogao približiti svojim prirodoznanstvenim tekstovima, kako sam se mogao popeti
u knjižnicu i čitati Svijet kao volju i predodžbu, napokon čak pomisliti da se
prihvatim svojih priroznanstvenih studija, prihvatim tamo gdje sam ih prekinuo
prije pola godine, morao prekinuti. Pitao sam se kako je bilo moguće da dan poslije
susreta sa Švicarcima osjetim upravo požudu za životom, jer svi prijašnji napadaji
nisu izazivali takvo pročišćenje, samo su mi ublažili stanje, ali ga nisu ugasili i
mislim da je upravo nevjerojatan intenzitet tog napadaja izazvao to izvanredno
oslobođenje. Ali to je oslobođenje moglo potrajati samo nekoliko dana, nakon dva-
tri tjedna bit ću ponovno u dubokoj depresiji, ali to ne spada ovamo. Švicarci su
svojom pojavom u suradnji s Moritzom i njegovima postigli dulje, pa i najdulje
razdoblje bez napadaja, nikada nisam između dva napadaja imao toliko vremena, a
da nisam posve bio izručen svojoj bolesti i dakle gotovo potpuno oslobođen od te
bolesti, kao u doba kada sam šetao s Perzijankom, a o tom je vremenu ovdje riječ,
da nisam na selu, ne bi se ta moja bolest, pogoršana mojom egzistencijom na selu,
razvila tako razorno, ali da sam ostao u gradu, više uopće ne bih egzistirao i stoga
je besmislena ta novija misao, nije li bilo bolje ostati u gradu i ne otići na selo.
Vjerojatno bi bilo bolje da nisam nabasao na Moritza, nego na nekog drugog
posrednika za nekretnine i bio bih kupio nastambu negdje drugdje, a ne tu ruševinu,
koja je možda značila moju nesreću. Neprestano sam također krivio vlažne i hladne
zidove te zgrade za svoju bolest, čudno je što sam egzistirao i još danas egzistiram
u toj zgradi koja je najnezdravija, i što sam se sam samcat odlučio za nju. Tako
sam s jedne strane otišao iz grada, jer je grad za mene nezdrav, ali sam s druge
strane bio u zgradi koja je po svojoj prilici još mnogo nezdravija od grada.
Zaokupljen tim mislima svih tih dugih godina, nisam naravno mogao dospjeti ni do
kakvog ishoda. Možda me uništio moj vlastiti rad na zgradi, jer sam ruševinu gradio
vlastitom tjelesnom snagom i gotovo potpuno bez pomoći sa strane. Godinama i
godinama nisam radio ništa nego zidao i zidao i ponovno zidao i time se
najneodgovornije oslabio, možda izazvao te, s vremenom sve teže provale bolesti.
Osim toga treba znati da je taj kraj u čitavoj zemlji najtmurniji i da tu egzistiraju
ljudi koji točno odgovaraju tom tmurnom i zapravo ljudima odbojnom krajoliku,
ljudi su ovdje kao krajolik. Zasigurno sam dospio u krajolik koji mi ne odgovara, u
kojem nikada ne mogu biti kod kuće, ako su riječi kod kuće uopće primjerene.
Tako sam prema tom krajoliku uvijek osjećao samo odbojnost, s druge sam strane
tu ruševinu kupio s razloga što krajolik u kojem je moja kuća ima mnogo sličnosti s
krajolikom iz kojega potječem. Ali sve te misli ne vode ničemu, što više istražujem,
sve je veća smutnja. Kad se već ja tako užasno mučim time kako sam dospio u
ovaj kraj, koliko se onda više muči Perzijanka sada u tom kraju i u situacijama koje
su joj posve nove i djeluju na nju podjednako bezobzirno, mislio sam. S jedne sam
strane vjerovao da joj Švicarac olakšava situaciju, jer je poznato da dvoje ljudi
bolje izlaze na kraj s takvim problemom nego samac, s druge strane nisam bio
siguran ne otežava li Perzijanki situaciju još više upravo Švicarac i ponajprije
Švicarčev način, dakle Švicarčev karakter. Neprestano pokušavamo otkriti
pozadine i ne napredujemo, samo još više kompliciramo i zaplićemo ono što je već
komplicirano i dovoljno zapleteno. Tražimo krivca za svoju sudbinu, koju
uglavnom, ako smo pošteni, možemo nazvati samo nesrećom. Mudrujemo jesmo li
ili nismo mogli učiniti drukčije ili bolje, jer smo osuđeni na to, ali to ne vodi ničemu.
Katastrofa je bila neizbježna, kažemo onda i smirimo se za neko, premda tek
kratko vrijeme. Onda ponovno od početka postavljamo pitanja i vrtamo i vrtamo,
dok gotovo ne poludimo. U svakom smo trenutku u potrazi za jednim ili više
krivaca, da bi nam barem na tren sve bilo podnošljivo, i dolazimo uvijek dakako do
sebe, ako smo pošteni. Moramo se pomiriti s činjenicom da moramo egzistirati,
iako veći dio vremena protiv svoje volje, jer nam ne preostaje ništa drugo i
napredujemo uopće zato što se neprestano i neprestano svakog dana i svakog trena
nanovo moramo pomiriti s time. A ako smo pošteni, čitavog života znamo kamo
idemo, u smrt, samo se najčešće opiremo da to priznamo. I zbog te izvjesnosti da
ne radimo ništa drugo nego idemo u smrt i zato što znamo što to znači, svi se mi
služimo svim mogućim pomoćnim sredstvima da otklonimo tu spoznaju i
pogledamo li točno, vidimo u tom svijetu jedino kako se svi neprestano i čitavog
života bave jedino tim otklanjanjem. Taj proces, koji je sve u svemu glavni proces,
oslabljuje i stoga ubrzava čitav hod u smrt. Tako sam razmišljao sjedeći na svom
mjestu u kutu u Moritzovoj sobi Leitzovih registratora onog poslijepodneva kad su
se pojavili Švicarci, gledajući i promatrajući Švicarce. Svi su ti ljudi, ma tko bili,
obuzeti tim procesom, da se odvrate od predstojeće smrti, mislio sam. Sve na svim
ljudima samo je otklanjanje smrti. Čudno je kako sam upravo pred Moritzom tako
često mogao razvijati takve misli, s Moritzom mogao razgovarati o takvim mislima
na smrt. Ako u svojoj blizini imamo samo jednog čovjeka s kojim na kraju krajeva
možemo razgovarati o svemu, onda ćemo izdržati, inače ne. Moramo otići do
nekog Moritza i iskaliti se. A sada sam za takve misli i za razgovore koji se
razvijaju iz takvih misli imao Perzijanku i nisam se razočarao. Ako dan poslije
susreta s Perzijankom ni za živu glavu nisam htio otići iz svoje kuće, jer sam
odjednom ponovno mogao uživati u svim njezinim prostorijama i čitavog se dana u
svakoj od tih prostorija, zaključanih dotad zato što su me užasavale, zadržati barem
toliko da temeljito proučim svrsishodnost svake od tih prostorija i dakle doista
uživati, bio sam u knjižnici i u sobi u kojoj sam pohranio svoje prirodoznanstvene
tekstove i uvijek obuzet mislima kako mogu egzistirati u toj kući a da neprestano ne
osjećam strah, bilo kakav strah, odjednom odlućih izaći i otrčati, nije važno kamo,
u bilo kojem smjeru, i istrčao sam iz kuće i trčao mokrim livadama i u šumu, ali
posve drukčije raspoložen nego jučer, ne u strahu i užasu, nego u povjerenju.
Doista mi se čitavo biće uvelike smirilo, a glava razbistrila, bili su to darovi o
kojima još prije dvadeset četiri sata nisam razmišljao, i trčao sam i trčao i
neprestano zaobilazio da što dulje održim to stanje slobode, da sam se izvukao od
svoje užasne bolesti i da mogu egzistirati bez te mučne izvjesnosti da sam
neizlječivo bolestan. Sve do točke totalne iscrpljenosti trčao sam te večeri livadama
i kroz šumu i odjednom sam sve na tim livadama i u tim šumama gledao drukčijim
očima, odjednom to više nije razaralo, uništavalo nešto u meni, pa ni ljudi koje sam
morao susretati iako sam ih izbjegavao nisu ostavljali na mene tako užasan dojam
kao prethodnog dana. Činilo se da ponovno mogu egzistirati. Pa iako sam znao da
ni ta nova mogućnost egzistencije neće potrajati dugo, to me tog trenutka nije
brinulo. Ta nenadano lagana glava i ti nenadano također lagani udovi, ta potpuna
nezavisnost od svakoga bola, a ponajprije jedva zamislivih poniženja na toj zemlji
naprosto su me usrećili i uopće nisam bio prisiljen razmišljati o sebi. U tom
raspoloženju otišao sam podvečer ne do svoje kuće, nego do Moritza, pokucao
sam i smjesta mi je gospođa Moritz otvorila i uspeo sam se do sobe Leitzovih
registratora i sjeo na svoje mjesto u kutu. Moritz nije bio kod kuće, ubrzo će se
vratiti, rekla je Moritzova, pa sam, kad me ona, Moritzova, ostavila, jer uvijek ima
posla u kući, imao vremena mirno promotriti sve što sam mogao vidjeti sa svog
mjesta u kutu, promotriti s mirom kakav iziskuju predmeti, pa i najobičniji predmeti
koji stoje u nekoj sobi, a odavno nisam osjetio takav mir. Mogao sam se posve
prirodno predati promatranju predmeta u Moritzovoj sobi Leitzovih registratora a
da me ne opterećuj u i ne guše, za što zapravo uopće i nisu stvoreni, ali što su ti
predmeti ponajprije u Moritzovoj sobi Leitzovih registratora uvijek mogli, jer sam
veoma često, i gotovo svaki put kad bi nastupila moja bolest, upravo u toj sobi
imao osjećaj da me predmeti pritišću i guše, sada sam ih mogao mirno promatrati i
oni su me ostavljali na miru dok sam ih promatrao. Nijedna me misao nije priječila
da te predmete, ormar, stolac, stol, pisaći stol i tako dalje, ne promatram kao
prirodne, uopće ne više užasne, kako su svi ti predmeti izgledali i kako sam ih
uglavnom trebao gledati, kao što uglavnom uvijek sve predmete gledam kao da me
pritišću i guše. U tom sam promatranju i slušajući šumove rada gospođe Moritz,
svodio sve te predmete u Moritzovoj sobi Leitzovih registratora na njihove prirodne
funkcije, svodio ormar, stolac, stol, pisaći stol na njihove stvarne funkcije da me ne
udaraju o glavu i da me ne plaše. Što sve nisam vidio u toj sobi Leitzovih
registratora, u toj meni nadasve omraženoj sobi, kad bih se ogledavao njome,
ogledavao bih se uvijek samo potpuno prestravljen i užasnut. Kad bih se ogledavao,
u toj bih sobi Leitzovih registratora vidio svu besramnost i grozotu svijeta. Ali sada
mi je uspjelo gledati čitavu sobu Leitzovih registratora takvu kakva jest, ugodna,
veoma ugodna, prijazna soba, točno prilagođena svrsi, Moritzovu uredskom radu,
imala je dva velika prozora prema zapadu i dakle uvijek dobar zrak i dakle gotovo
uvijek svjetlo. O samom namještaju bi se moglo raspravljati, ali ja nemam pravo,
napose u tom trenutku kada sjedim u njoj, sumnjati u Moritzov ukus što se tiče
sobe Leitzovih registratora, mislio sam. I preda mnom je bio čitav jučerašnji prizor:
Moritz u pustenim papučama, Švicarac u sivom konfekcijskom odijelu, Perzijanka,
premda je u sobi Leitzovih registratora doista bilo ugodno toplo, u potpuno
zakopčanom krznenom ogrtaču, vjerojatno perzijaneru iz njezine domovine. Sada
sam uistinu vidio i sebe kako sjedim na svom mjestu u kutu, kao da sebe
promatram iz sobe preko puta svog mjesta u kutu, šutljivog, dok ostali govore,
posve iscrpljenog od nastupa i napadaja svoje bolesti, već dulje vremena
nesposobnog za jednu jedinu suvislu rečenicu, samo tu i tamo koja riječ, malena
potvrda na pitanje što mi ga izravno upućuje Moritz, ništa drugo, samo osjećaj
totalne iscrpljenosti. Tako je bilo jučer. Sada je soba Leitzovih registratora bez tih
ljudi, i ja ih, sjedeći na svom mjestu u kutu, kad mi je volja, postavljam u sobu
Leitzovih registratora ili ih izbacujem, proizvoljno, dopala mi se ta igra pa sam je
nastavljao dok Moritz nije ušao u kuću, čuo sam ga već na trijemu, govorio bi
uvijek glasno i jasno kad bi došao na trijem, odložio je zimski kaput i raspitao se o
večeri. Moritzova mu je smjesta rekla da sam tu, u sobi Leitzovih registratora. Bez
okolišanja Moritz je za čas došao u sobu Leitzovih registratora. Otvorio je bocu
vina i sjeo mi nasuprot. Kako je drukčija bila sadašnja situacija za razliku od one
samo dvadeset i četiri sata prije. U potpunom sam miru htio sada saznati od
Moritza pobliže o Švicarcima, kako je došao do njih, a naravno i to zašto nikada
nije govorio o njima, a nesumnjivo bi mi oni bili zanimljiviji od svih ostalih, zašto ih
uopće nije spomenuo, kad uvijek govori o svim zanimljivim ljudima koji dođu k
njemu. Sada me upozorio da više od tri mjeseca nisam dolazio k njemu i da mi već
s tog razloga nije mogao ništa reći o Švicarcima. Meni se nije činilo da je prošlo
toliko vremena otkako nisam bio kod Moritza, ali on je bio u pravu. Uplašilo me
što sam se zatvorio na tri mjeseca i za ta tri mjeseca nisam napustio svoju kuću,
barem ne svoj posjed. Učinilo mi se i užasnim što doista tri mjeseca nisam
razgovarao ni sa kim, ali to mi se nije činilo i za ta tri mjeseca, no morao sam
zapaziti kako je reagirala gazdarica u času kad sam došao u gostionicu po
Perzijanku. Zar nije rekla kako je bila uvjerena da sam već umro? Tako oni govore
kad nekoga ponovno vide, pošto ga nisu vidjeli mnogo dulje no što je normalno.
Rekla je kako je bila uvjerena da sam već mrtav, a ja sam to čuo, a zapravo
prečuo. Doista već tri mjeseca nisam izašao iz svoje kuće i živio sam od zaliha.
Živio sam tri mjeseca u kući pun straha, a to su ljudi zacijelo zapazili i zato su me
gledali tako čudno kad sam prvi put ponovno izašao iz kuće. Svi su me promatrali
čudnije nego ikada. Sada sam im, pošto sam tri mjeseca živio u svojoj kući takoreći
u vlastitu zatvoru, bio još neugodniji nego prije, i tako su i reagirali kad su me
susreli. Kad sam došao gore u mjesto da se sastanem s Perzijankom, gledali su za
mnom onako kako još nikada nisu gledali, još nepovjerljivije, još sumnjičavije. Ali
nisam smio dopustiti da me to sada zbuni. Rekao sam Moritzu da sam se, prije
nego što je došao kući, potpuno predao promatranju njegove radne sobe, sobe
Leitzovih registratora, u potpunom miru, rekoh, sasvim miran, bez najmanjeg
uzrujavanja. Pričao je o vožnji u Kirchdorf, koja mu je uzela čitavo poslijepodne,
ali gdje je vidio mnogo novoga. Nova zemljišta, nove ljude. A u Kirchdorfu je
kupio stari karabin iz dvadeset četvrte godine, za neku sitnicu, što ga je obradovalo.
Izašao je i donio karabin i podigao ga uvis, kao da će zapucati kroz prozor. Ali ga je
spustio i rastavio i objasnio mi njegovu funkciju i odložio ga u kut. Upravo ga je ta
situacija mogla navesti da počne pričati svoje ratne zgode, koje više nisam mogao
slušati, ali on to ne učini, vjerojatno je bio odviše umoran. U tom su kraju, reče,
apsolutno najpodliji ljudi kakve je upoznao, prisiljavaju čovjeka da im odgovori
istom podlošću kad mu se približe, u svakoj prilici. Zapravo zaslužuju jedino da ih
se iskoristi i prevari. U njihovoj nazočnosti čovjek uvijek zaboravi da su i oni ljudi.
Uvijek su ga iscrpljivale i ujedno osvježavale takve vožnje na kojima je uvijek
upoznavao nove primjere ljudske prostote i podlosti, a i ja sam prije često
sudjelovao u njima, već da se izvučem od svog rada i iz svoje kuće, iz svog radnog
i egzistencijalnog zatvora, ali i zato da, poput njega, uvijek upoznajem nove ljude i
nove karaktere i nove strahote i nakarade. Odavno nisam sudjelovao u njegovim
ekspedicijama, rekoh, tako sam upoznao čitavu zemlju do najskrivenijih zakutaka,
sve te ljude i njihove prilike. I nikada u životu nisam naučio o ljudima više nego na
tim informativnim vožnjama s Moritzom, čiji je životni sadržaj bio, a još je i danas,
prodavati zemljišta, nekretnine svih vrsta, vrebati na prodavatelje i kupce i
ugovarati s njima poslove. A on je uvijek dobro poslovao. I tek se rijetko upustio u
neku manju ili veću prevaru, ali nikada u prijestup. Moritz je jedan od
najkarakternijih ljudi što sam ih ikada upoznao u životu, iako se o njemu posvuda i
uvijek tvrdilo suprotno i uvijek samo suprotno tvrdilo i tvrdi. Gotovo ga nitko nije
bolje upoznao i progledao kao ja. Privukao me upravo zato što su ga svi prezirali i
zapravo čak mrzili, uvijek sam imao smisla za prezrene i omražene i mogao im se
približiti. Vodio je svoj posao poput drugih i prodavao i kupovao i prodavao
zemljišta i nekretnine, kao što radnici obavljaju svoj posao i seljaci obrađuju svoje
livade i polja. I kao što župnik služi misu. Samo s nešto više razuma i s nešto više
radosti. A to što je više zarađivao nego drugi svojim radom i svojim poslom, bilo je
u prirodi njegova poziva. Za sve su mu bili zavidni i danonoćno ga proganjali
zavišću. A zbog toga su mi se svi oni činili još odvratnijima i niskijima. Proklinjali
su ga, a proklinjali su mu ženu i majku i sina. Svi su ga bezočno zvali mešetarom.
Ali nisu se ustručavali poslovati s njim i često su bili spremni na prljave poslove, ali
on ih je otklanjao, jer su mu bili odviše prljavi. Kad su se upuštali u poslove,
seljaci, radnici, naprosto svi posjednici nekretnina, tek se tada pokazivala sva
njihova podlost. Tako podao kao oni, on nije bio nikada. Bio je najpriprostijeg
porijekla. Nije ga nijekao i nije sebi priuštio kakav luksuz. Za to njegovi poslovi
nisu bili dovoljno veliki. Ne poznajem čovjeka koji je bolje skrbio za svoju obitelj. I
tko bi mu zamjerio što je Švicarcima prodao mokru i hladnu i većim dijelom dana
mračnu livadu kao zemljište za večer njihova života, kad je toliko godina čekao
kupca za tu livadu i godinama vodio stotine i više interesenata kroz groblje i šumu
do livade, uzalud. Njegov je dobitak u tom poslu opravdan. Ma koliko Švicarci
platili za tu livadu, oni su je htjeli. Izabrali su tu livadu, pali na tu livadu.
Odgovarajući mi na pitanje, Moritz reče da su Švicarci reagirali na jedan od
njegovih oglasa u Neue Zurcher Zeitung i da su potkraj kolovoza došli ravno iz
Švicarske i on ih je smjesta, pošto ih je dočekao na kolodvoru, odveo preko groblja
i šumom do livade i oni su smjesta kupili livadu. Nije čekao ni četvrt sata na
njihovu privolu, to ga je, Moritza, smjesta podsjetilo kako sam ja kupio svoje
zemljište, jer sam i ja ruševinu i zemljište na kojem je stajala također kupio za
deset minuta. Švicarci su samo načas bacili pogled na livadu i pristali, na što je on
otišao sa Švicarcima u gostionicu da sastavi kupoprodajni ugovor. Za to vrijeme on,
Moritz, nije propustio da upozori Švicarce na sve mane te livade. Ali Švicarci se
više nisu dali odvratiti od odluke da kupe livadu. Njega, Moritza, čak je zabavljalo
što navodi više nedostataka i mana te livade nego što ih je livada uistinu imala, ali
uzalud. Livada je prešla u posjed Švicaraca, i kao što je običavao prigodom
zaključivanja ugovora, Moritz je Švicarce isprva častio u gostionici i potom ih još
pozvao k sebi na večeru. Malo tko kuha tako dobro kao Moritzova. Švicarci su
čitave večeri, kad sam ih upoznao, hvalili kuhinju Moritzove, kako se sjećam. O
prodajnoj svoti nije bilo govora, reče Moritz. Premda su upravo Švicarci poznati po
tome da nikada ne plate zahtijevanu cijenu, oni su platili bez pogovora. Njemu,
Moritzu, još se nikada nije dogodilo da su kupci do kraja oduševljeni kupnjom, i to
za njegove pojmove nesumnjivo lošom. Htio me smjesta, kad je okončao posao sa
Švicarcima, obavijestiti o tome, reče Moritz, ali je zatekao zaključana vrata. Nije se
htio nametati, smetati me. To što se tako dugo, dakle tri mjeseca, nisam pojavio
kod njega, tumačio je nekom razmiricom između mene i njega, koju nije mogao
sebi objasniti. Jednog će dana doći, mislio je. Ali o nekoj razmirici nije moglo biti
govora, ja sam se samo povukao i zaključao da budem sam sa svojom utučenošću i
sa svojom sve jačom depresijom, sa svojom bolešću. Sada ponovno pomislih kako
je užasno što je to stanje trajalo tri mjeseca, ako ne i dulje. Švicarci me izvanredno
zanimaju, rekoh Moritzu. To što se namjeravaju naseliti ovdje smatram neobično
korisnom prednošću i već zamišljam Švicarce, manje Švicarca, više njegovu
životnu družicu, kao idealne susjede za razgovore. Ono čega sam ovdje godinama
bio lišen, mogao bih možda dobiti veoma brzo u Švicarcima, ljudima s kojima bih
mogao uspostaviti duhovni kontakt. Rekao sam Moritzu da me Perzijanka zanima
kao nijedna druga osoba u posljednje vrijeme, nisam rekao već godinama,
namjerno sam rekao samo u posljednje vrijeme, njezina senzibilnost, njeno
nesumnjivo visoko obrazovanje. A najviše mi je ovdje svih tih dugih godina
nedostajao takozvani sugovornik u stranim jezicima. I udaljenost između moje kuće
i kuće Švicaraca upravo je dobra, ni prevelika ni premala, i već vidim sebe kako
redovito posjećujem Švicarce. Sa Švicarcem bi se vjerojatno veoma dobro moglo
razgovarati o svemu realnom i normalnom, mislim, s njegovom životnom družicom
zacijelo neprestano o filozofiji. Kao što sam tog trena već znao, Švicarka se
zanimala za glazbu, o kojoj kao da je znala mnogo. Već su pri prvom susretu s
njom pali mnogi pojmovi i značenja koja su upućivala na to, spomenula je
Schuberta, ali ponajprije Schumanna, upravo je voljela Schumanna, a upravo sam
se i ja posljednjih godina veoma intenzivno bavio Schumannom. Volio sam ljude
koji poput Perzijanke tvrde, i to svime što kažu, pa ako to i ne iskažu, da ne mogu
egzistirati bez glazbe. I filozofija joj je, a studirala je filozofiju, bila stara znanica.
Uvijek sam volio ljude koji filozofiraju, ne prave filozofe, koje sam susretao u
svom životu i koji sa stvarnim filozofima nisu imali ništa zajedničko, uvijek me
odbijala školnička filozofija i dakle naklapanje filozofa. Danas nije doba filozofa,
sve koji se danas smatraju takvima, zapravo se može obilježiti samo kao lašce i
potpune varalice i samo obične tupoglave nesenzibilne preživače filozofije, a svi oni
egzistiraju samo od toga što proturaju stotine i tisuće ustajalih misli iz druge i treće i
četvrte ruke, u predavaonicama i na tržištu knjiga. Ne postoji neki današnji filozof.
Ali postoje ljudi koji filozofiraju, čovjekom koji filozofira obilježio bih i sebe, a
vjerojatno i Perzijanku kao čovjeka koji filozofira. Ali svatko je filozof, pa i onaj
koji samo filozofira. Kad dođe do toga, rekoh Moritzu, a u to ne sumnjam, ubrzo
ću odlaziti Švicarcima na razgovore o glazbi, i obratno, Perzijanka će dolaziti k
meni na filozofske. Onda zimske večeri koje već počinju oko četiri sata neće biti
tako duge. Isprva je Moritz htio odvesti Švicarce do posve drugog zemljišta, ali na
putu do tog zemljišta došli su odjednom do livade i Moritz im je pokazao livadu,
bez imalo nade da će livadu prodati Švicarcima i Švicarci, točnije, Švicarac, smjesta
se odlučio za livadu i uopće više nije htio pogledati neko drugo zemljište. Tako
nešto, da kupci kupe, i to smjesta, neko zemljište, za koje se sve u svemu može
zasigurno predvidjeti da se ne može prodati, a da ne pogledaju kakvo drugo
zemljište, to se njemu, Moritzu, još nikada nije dogodilo. Švicarac je na Moritza
smjesta ostavio dojam dobrog platiše, a na njegovu odluku da kupi zemljište Moritz
nipošto nije utjecao, on je, Moritz, naprotiv Švicarca pozvao da možda pogleda još
koje, neko drugo zemljište, ali Švicarac je to odbio, pri kupnji je uvijek korisno
razmotriti više ponuda, ali Švicarac se nije dao odvratiti od svoje odluke, napokon
se Moritz potpuno priklonio Švicarčevoj odluci, tako reče, čime je izrazio da
popušta Švicarcu, a Švicarac je njemu, Moritzu, još rekao kako je on, i to uvijek sa
svojom životnom družicom, razgledao već stotine, ako ne i tisuće zemljišta, tako je
navodno Švicarac doviknuo Moritzu, ali sada mu je dosta razgledanja svih tih
zemljišta i doista je našao idealno zemljište i tjerao je Moritza da najhitnije sve
službeno uredi, pozvao ga da se smjesta šumom vrate u mjesto i u gostionicu da
sastave kupoprodajni ugovor i da ga potpiše, za njega je potpisivanjem
kupoprodajnog ugovora okončan dugi period traženja zemljišta, što mu već odavno
ide na živce, možda se Moritzu Švicarčev postupak i dakle nadasve brza i
zbunjujuće brza odluka što se tiče zemljišta, dakle livade, čini i čudnovata, pa i
dvojbena, ali on neće promijeniti svoju odluku i njih troje nisu nijedan jedini put
obišli zemljište, dakle možda u svemu tri ili tri i po tisuće metara veliku livadu, kao
što je to običaj pri kupnji zemljišta, reče Moritz, a Švicarčeva je životna družica
salijetala Švicarca, budući da joj je bilo hladno, da trenutačno odu s livade i
zaključe kupnju, ali po svoj prilici uopće nije bilo potrebno da se Švicarčeva
životna družica suglasi, reče Moritz, Švicarac je, reče Moritz, livadu zasigurno
kupio protiv volje svoje pratilje, on je, Moritz, stekao dojam, kao što uopće ima
dojam da Švicarčeva životna družica nema nimalo utjecaja na njega, premda je bilo
i jest jasno da je ona nekoć, još prije nekoliko godina, morala imati najveći utjecaj
na Švicarca. Zapravo je sve na Švicarcu, sve što je Švicarac bio, postao, zacijelo
proizvod njegove životne družice, to sam pomislio već pri prvom dodiru sa
Švicarcima, da je ponajprije čitava Švicarčeva profesionalna karijera kao inženjera i
kao graditelja elektrana i dakle ponajprije njegov ugled, proizvod Švicarčeve
životne družice, takve žene kao Švicarčeva životna družica dohvate takve
muškarce kao što je Švicarac i učine ih slavnima, one vide što se može učiniti od
takvog muškarca uz najveće moguće napore i smicalice i postižu svoj cilj, kad u
svojim naporima da čovjeka takva soja i po prirodi zacijelo nečastohlepnoga, pa
čak i sklonog letargiji, učine slavnim, ne sustaju nikada ni na čas tolikih godina,
prisiljavajući ga otkako su se susreli i zbližili na tvrdu i hladnu karijeru. Švicarca je
očito Perzijanka, koja je naišla na njega tridesetih godina kao posve mlada
studentica, prisilila na takvu karijeru i račun koji je Perzijanka sastavila bio se
isplatio, zacijelo što se tiče Švicarčeve karijere, jer Švicarac je u svojoj struci
neosporno bio kapacitet, to su Švicarci dokazivali od samog početka, ne samo
svojim izjavama, nego i prikladnom dokumentacijom, svim mogućim papirima,
fotografijama i tako dalje, koji su ilustrirali tu karijeru. Kraljevi i kraljice i
predsjednici država rukuju se, tako mi je govorio Moritz, pri otvaranju takvih
kolosalnih energetskih zdanja samo s graditeljima tih elektrana i doista je, pomislih,
u Švicarčevoj fizionomiji bilo sve to o čemu su pri prvom susretu govorili on i
njegova životna družica, Perzijanka. Nije bilo ni razloga posumnjati ili ne vjerovati
tome o čemu su pripovijedali Švicarac i njegova životna družica, neprekidno i u
društvu ljudi, bilo kojih, i premda sam uvijek vrebao na proturječja, kod Švicaraca
nisam naišao ni na kakva proturječja. To što čovjek, Švicarac, govori, autentično
je, mislio sam, a bio sam isto tako uvjeren i u istinitost onoga što je iznosila njegova
životna družica. A Moritz se nije mogao načuditi tim slavnim ljudima koji su se
odjednom pojavili kod njega. Švicarac je, reče Moritz, stupivši prvi put na livadu
koju je tako prebrzo kupio uzviknuo, to je prvo zemljište koje pripada meni!, a to
je ostavilo velik dojam na Moritza, koji nije mogao zamisliti da doista postoje više
ili manje očito dobrostojeći ljudi kao što su bili Švicarci, koji u svom već prilično
poodmaklom životu još nikada nisu posjedovali kakvo zemljište. Kao posrednik za
nekretnine Moritz je u svakom slučaju uvijek pretpostavljao da svatko tko ima
neke društvene težnje posjeduje neko zemljište ili barem neku nekretninu koja
odgovara zemljištu, Moritz je jedva mogao zamisliti odrasle ljude koji ne posjeduju
kakvu nekretninu i ti ljudi za njega zapravo uopće nisu bili ljudi i tako se prihvatio
zadaće, takoreći životne zadaće, da učini ljudima te s njegova gledišta jadne
siromahe koji nemaju ni zemljišta ni nekretnina, u njegovim očima posrednika za
nekretnine uopće nisu bili ljudi, pa im je prodavao zemljišta i nekretnine ili im
barem neprestano pokušavao naturati zemljišta i nekretnine. Švicarac je Moritzu
rekao da ga je među tucetima oglasa koji su dolazili u obzir najviše privukao upravo
onaj koji je on, Moritz, objavio u Neue Ziircher Zeitung, to je za Moritza bio
razlog da još više poštuje Švicarca. Prema svemu se činilo da su Švicarci očekivali
vedar kraj, jer se on posvuda i na čitavom svijetu opisuje kao vedar, i bili su veoma
iznenađeni kad su zatekli tako tmuran kraj. Ali to ih je još samo učvrstilo u odluci
da kupe livadu i nastane se baš u tom tmurnom kraju, naprotiv, upravo ta tmurnoća
krajolika još ih je osnažila u njihovu naumu. Švicarci su desetljećima živjeli najviše
u Aziji i Južnoj Americi, gdje gotovo neprekidno sija sunce, u vedrom krajoliku, pa
su im napokon i na kraju dojadili takvi vedri krajolici i krajevi, desetljećima su,
rekao je Švicarac Moritzu, bili ispečeni od sunca i poželjeli su hladno i sjenovito
mjesto. A to je bilo upravo oprečno onome što uvijek i isključivo traže svi ostali
kupci zemljišta i nekretnina. Već na putu iz sela u šumu Moritzu se učinilo da se
Švicarcima ili barem Švicarcu sviđa priroda kojom ih vodi. Švicarac je odahnuo
čim je u šumi postalo mračno i vlažno i počeo tada brže koračati, pa je to njega,
Moritza, navelo na ideju da Švicarcima isprva pokaže mokru livadu, koju je prije
pokazivao već stotinama, uzalud. Švicarac je već bio oduševljen vlažnom i
hladnom šumom i nije ga smetalo što put do šume vodi pokraj groblja, reče Moritz,
a on, Moritz, išao je naravno ispred njih i raščišćavao Švicarcima put. Za razliku od
Švicarčeva oduševljenja, reče Moritz, zapazio je šutljivost njegove pratilje, njegove
životne družice, koja je na putu prema mokroj livadi uvijek daleko zaostajala i
zapravo čitavo vrijeme dok su razgledavali livadu šutjela, uopće nije izustila ni
riječi, to je Moritzu osobito palo u oči jer je Perzijanka, koju je on, Moritz,
naravno smatrao Švicarkom, ostavila na njega dojam potpune ravnodušnosti za
vrijeme razgledavanja. Sve je promatrala s velikog razmaka, vjerojamo utonula u
svoje misli, i uopće se nije umiješala, nije rekla ni riječ. Moritzu je izgledalo
neobično što je Švicarac pri tom razgledavanju radio što je htio ne obazirući se
nimalo na svoju pratilju, nijedan jedini put nije ju ništa upitao, a nije joj postavio ni
presudno pitanje hoće li ili neće kupiti zemljište, Moritz i ja uvijek smo govorili
mokra livada. A zemljište je bilo, kako je mislio Moritz, upravo izmišljeno za njih,
dakle bilo je neshvatljivo što je odluku o kupnji livade donio samo Švicarac. Pošto
je Švicarac, reče Moritz, kupio livadu i rukovao se s njim, njih su se troje bez riječi
vratili u mjesto i ušli u gostionicu. Moritz je ostao bez riječi, jer je još bio pod
dojmom izuzetno čudnog toka te prodaje zemljišta, a Švicarci s drugog, samo njima
poznatog razloga. O kupovnoj svoti, reče Moritz, nije bilo ni najmanje rasprave, što
je bilo posve suprotno Moritzovu očekivanju, koji se, s obzirom na to kako su se
Švicarci pojavili, pripremio na dulju debatu u vezi s cijenom. Švicarci su došli do
Moritza jednog od onih dana u kolovozu, koji je povoljan za kupnju, Moritz je
imao osjećaj za povoljno ili nepovoljno vrijeme za svoje poslove, a vrijeme kad su
Švicarci kupili mokru livadu bilo je povoljno za prodaju, jednog se dana pod
utjecajem vremena može prodati gotovo sve, drugoga ništa, također pod utjecajem
vremena. Dobar poslovni čovjek, govorio je Moritz, mora uzeti u obzir trenutačnu
meteorološku situaciju i pitati se je li ta meteorološka situacija povoljna ili nije za
početak ili zaključivanje posla. Ali tek malo onih koji se bave poslovima uzimaju u
obzir tu presudnu okolnost i odgovarajuće se ponašaju. Moritz je prije nego što su
se Švicarci pojavili strahovao, jer je bio uvjeren da im ne može ponuditi ništa
upotrebljivo, jer je svatko navikao da Švicarci postavljaju najviše zahtjeve koji se
mogu zamisliti, a Švicarci su nepristupačni bilo kakvim argumentima već u početku
bilo kakvih pregovora, napose pregovora o prodaji ili čak pregovora o prodaji
zemljišta ili sličnih nekretnina. Poslovati sa Švicarcima i pregovarati o poslovima i
napokon zaključiti poslove, najteže je što se može dogoditi nešvicarskom partneru,
reče Moritz. Ali premda se pripremio za, kako reče, tvrdu pregovaračku klimu i bio
posve spreman na sve, posao sa Švicarcima bio je na kraju jedan od najlakših
poslova što ga je on, Moritz, ikada zaključio. Često se dogodi da je predodžba o
nekom događaju opreka istine. Tek što su njih troje sjeli u gostionicu i Moritz se
prihvatio sastavljanja kupoprodajnog ugovora, Švicarac je, reče Moritz, izvukao iz
džepa svog ogrtača nacrt, koji se pokazao kao nacrt kuće koju je Švicarac naumio
sagraditi na netom kupljenom zemljištu, i Moritz sada reče kako mu se još nikada
nije dogodilo da kupac zemljišta prije nego što zna gdje će postaviti svoju kuću već
ima nacrt kuće, uvijek je obratno, najprije se utvrdi zemljište, a tek onda izradi
nacrt za kuću koja će se graditi na tom zemljištu, Moritz je bio do kraja zapanjen,
isprva nije vjerovao da je nacrt, što ga je Švicarac nenadano izvukao iz džepa svog
ogrtača dok je Moritz sastavljao kupoprodajni ugovor, baš nacrt kuće koja bi se
podigla na livadi kupljenoj tek prije pola sata, ali Švicarac ga je smjesta uvjerio u
točnost onoga što je upravo ustvrdio, a u što Moritz nije povjerovao, rasprostro je
nacrt preko stola i počeo objašnjavati pojedinosti tog nacrta. On, Švicarac, izradio
je taj nacrt još prije tri godine i to u Južnoj Americi, točnije u nekom malenom
mjestu blizu Caracasa, glavnog grada Venezuele, i već tri godine nosi taj nacrt sa
sobom, a nacrt je bio dobrano otrcan, po svoj prilici od neprestanog izvlačenja i
vraćanja u džep ogrtača, reče Moritz. U Caracasu, reče Moritz, Švicarac je donio
odluku da se nastani u Austriji, ne u Švicarskoj, kako je izričito naglasio Moritzu, a
Moritz je mislio da je to zbog poreza. Na zahtjev Švicarčeve životne družice
gazdarica je, isprva doduše protiv svoje volje, kasnije dobro naložila, jer je
gostinska soba bila hladna i neprijazna, kao što je to često već potkraj kolovoza, a
tom je prilikom i on, Moritz, zamijetio kako je Perzijanka nadasve osjetljiva na
hladnoću, da je žena, za što u normalnim okolnostima uopće nije bilo povoda,
čitavo vrijeme i otkako se pojavila, imala na sebi ogrtač od janjećeg krzna s
podignutim ovratnikom ogrtača od janjećeg krzna, pa ju je Moritz upitao je li
prehlađena, a ona je rekla da nije. Takvim ženama, koje su gotovo čitav život
provele u toplim zemljama, naša je klima uvijek prehladna, a i Moritz je već od
samog početka imao dojam da Švicarčeva životna družica pati od neprestane
predodžbe da će se smrznuti. Švicarac nije imao ništa protiv naše klime, činio se
zdrav kao drijen. Ali uskoro se pokazalo da je to varka, jer je Švicarac imao tešku
žučnu i bubrežnu bolest, i da su mu, kao mnogim kolegama u struci ili naprosto
poslu, pluća uništena pušenjem. Moritza je zapanjila točnost kojom je Švicarac
projektirao svoju kuću, taj se nacrt nije razlikovao od drugih, ovdašnjih nacrta kuća
samo svojom upravo smionom neobičnošću, nego najvećom mogućom
preciznošću. Svaka crta i svaka oznaka i svaka brojka na njemu bili su dokaz da je
to švicarski nacrt i da ga je izradila skroz naskroz švicarska glava. Bilo je odmah
jasno da je taj nacrt izradio nadasve svojeglav, totalno egoističan čovjek. Nije bilo
ni traga kakvog ženskog utjecaja. Kad je Moritz upitao nije li možda kuhinja
nezgodno smještena, naime kad on, Moritz, već sada zamisli na kakvom će
zemljištu kuća biti postavljena i da bi prema njegovu mišljenju kuhinjski prozori
morali gledati prema šumi, Švicarac se samo nasmijao i rekao kako već tri godine
neprestano temeljito razrađuje taj nacrt i kako sve u tom njegovom nacrtu
odgovara njegovim potrebama, nije rekao, našima, dakle njegovima i njegove
životne družice, rekao je, odgovara njemu, što se Moritzu također učinilo osobito
bezobzirnim. Švicarac je također uvijek govorio samo kako je on kupio zemljište, a
ne da su ga kupili njih dvoje, dakle on i njegova životna družica. Nakon što je
njegov oglas u Neue Zurcher Zeitung posve neočekivano polučio takav uspjeh, on
je, Moritz, odlučio dati nove oglase u Neue Zurcher Zeitung, pošto je već čvrsto
odlučio da više ne daje nijedan jedini oglas u Neue Zurcher Zeitung, jer mu čitave
godine svi njegovi oglasi u tim novinama nisu donijeli ni najmanje uspjeha i sada
mu je taj posljednji oglas u Neue Zurcher Zeitung donio najveći uspjeh. Prodao je
mokru livadu koja se nije mogla prodati više od deset godina. Dok je sastavljao
kupoprodajni ugovor Moritz je razmišljao o stvarnom odnosu Švicaraca, koje je
isprva naravno smatrao bračnim parom, ali Švicarci su to sami stavili na svoje
mjesto, Švicarac je Moritzu uputio riječ životna družica. On, Švicarac, još će se
iduće noći vratiti u Švicarsku da tamo poduzme važne pripreme za početak
gradnje, da se raspita o najprikladnijem građevnom materijalu, jer je Švicarac
Moritzu smjesta izjavio kako sumnja u kvalitetu austrijskih materijala i uopće se
loše izrazio o cijenama tih materijala u Austriji, a samo je pitanje kako prevesti te
materijale iz Švicarske preko granice u Austriju i tako spretno i nenapadno prevariti
carinu da smanji nemjerljive, zapanjujuće visoke troškove, koje su Moritz, a tako i
Švicarac, začas izračunali za stolom. Sve na tom i u tom zdanju mora biti najbolje i
najskuplje, ali on, Švicarac, još nikada u svom životu nije nizašto platio najvišu
cijenu. Moritza je Švicarac zamolio da razmisli kako da on, Švicarac, dođe do
najboljih i najjeftinijih radnika i Moritz mu je odmah obećao idealne radnike, naime
takozvane austrijske Nijemce, s kojima uvijek radi. A Švicarcu je odmah bilo jasno
da su takozvani austrijski Nijemci dobri i jeftini radnici. Švicarac, rodom iz Zuga,
odrastao u Bernu gdje je išao u tamošnju inženjersku školu, bio je ne samo
zadovoljan, nego, kako reče Moritz, upravo oduševljen što se zemljište što ga je
upravo kupio nalazi na veoma strmoj padini, upravo onime zbog čega se zemljište
nikada nije moglo prodati. On, Moritz, upozorio je Švicarca i na veliku vlažnost
zemljišta, ali ta ga Moritzova iskrena obavijest nije ni najmanje zasmetala. Zimi se,
priznao je još Moritz Švicarcu, možda uopće neće moći prići zemljištu, snijeg se
tada ne može očistiti. Pa ni to upozorenje nije dirnulo Švicarca. Nekom možda nije
po volji jedini pristup do kuće kroz hladnu i gotovo uvijek mračnu šumu, rekao je
Moritz Švicarcu. Oni, Švicarci, morali bi se tada htjeli ne htjeli možda opskrbiti
živežnim namirnicama za više tjedana, jer možda toliko dugo neće moći izaći iz
svoje kuće i otići u mjesto. Švicarca se, reče Moritz, nije moglo pokolebati u
njegovu miru. Švicarac je, reče Moritz, odbio Moritzov prijedlog da se primjerice
dogovori s posjednicima šume, sklopi s njima doživotni zakupni ugovor i sagradi
čestit prilaz kroz šumu. Trenutačno mu odgovaraju postojeće prilike, ne namjerava
sagraditi prilaz. A zimi je sve oko njegova zemljišta pod močvarom, rekao je Moritz
Švicarcu. Ali ni to se Švicarca nije nimalo dojmilo. Sve to vrijeme njegova je
životna družica sjedila za stolom potpuno bez riječi, pila čaj i pušila cigarete, uvijek
odjevena u ogrtač od janjećeg krzna, kao da se uvukla u taj ogrtač od janjećeg
krzna, reče Moritz, i neprestano je gledala u stol i to uvijek samo u jednu jedinu
točku na tom stolu. Moritz ima jednostavan, pravilan rukopis, pa su kupoprodajni
ugovori što ih ispunjava čisti, djeluju ugodno i bude povjerenje, to mu je, Moritzu,
rekao Švicarac nakon što je polagano i pažljivo pročitao ispunjeni kupoprodajni
ugovor, reče Moritz, a zamijetio je i da je Švicarac pohvalio njegov rukopis, ali se
inače uopće nije izrazio o sadržaju kupoprodajnog ugovora. Moritz nije mogao
povjerovati da je Švicarac potom doista stavio svoj potpis ispod kupoprodajnog
ugovora. Takvi glatki poslovi, reče Moritz, događaju mu se tek svakih nekoliko
godina. Već idućeg dana Švicarac je isplatio Moritzu punu kupovnu svotu. Švicarci
plaćaju, kao što i ja znam, najradije i gotovo u svim slučajevima gotovinom, i ako
mogu, izbjegavaju posredovanje banke. I doista se potom Švicarac iduće noći
vratio u Švicarsku i ostavio svoju životnu družicu u gostionici. Misleći da ne može
ostati sama u mjestu, a osobito u gostionici u potpuno novim prilikama, koje je
zacijelo iritiraju, on ju je, Moritz, nekoliko dana uzastopce pozivao na večeru, što
joj je bilo veoma drago, a za Moritzove dobrodošla promjena, jer im je Perzijanka
svake večeri pripovijedala tako mnogo i tako zanimljivo o svom životu, i dakle o
životu sa Švicarcem, da im nikada, pa ni na časak nije bilo dosadno, a on, Moritz,
doista je više puta pokušavao doći do mene. Ali ja apsolutno nisam bio dohvatljiv,
zatvoren u svoju kuću, u svoju radnu tamnicu, kako me Moritz citirao, a kad bi on,
Moritz, kucao na vrata, ja nikoga ne bih pustio u tu radnu tamnicu, nikome otvorio
prozor, što ga je sve više učvršćivalo u pretpostavci da zbog nekakve, no njemu
neobjašnjive zlovolje, ne želim kontakt s njime. Ja, koji željno upijam takve priče i
izvještaje, pa čak i hlepim za njima, tako reče Moritz za mene, uživao bih, u to je
uvjeren, u pričama i izvještajima Perzijanke, koja je progovorila tek kad je Švicarac
otišao. On, Moritz, natuknuo je Perzijanki i o mojoj egzistenciji i ona je smjesta
pokazala veliku radoznalost, ali on joj je o meni rekao samo najnužnije da je
zadovolji, kako sam mu prijatelj koji je prije deset ili dvanaest godina, kao i oni,
prvi put došao u ovaj kraj i kupio od njega zemljište s ruševinom i kako se bavim
prirodoznanstvenim studijama. Morate ga bezuvjetno upoznati, rekao joj je, svakog
me dana očekuje, jer njegov prijatelj, tako reče Moritz o meni, običava doći gotovo
svakog dana i provesti večer u njegovoj kući. U razdobljima napetog rada ne
dolazi, rekao joj je Moritz. Sada je po svoj prilici i zasigurno nastupilo takvo
razdoblje i zbog toga ne dolazim. Perzijanku je zainteresirao za mene. Ali proteklo
je još tri mjeseca dok nisam upoznao Perzijanku, kako sam već naznačio. Sada me
zanimalo saznati od Moritza što više o Švicarcima, a osobito o Perzijanki, otkako
su se pojavili i dakle od trenutka kada su kupili zemljište sve do trenutka kad sam
ih upoznao, htio sam se obavijestiti, jučerašnji me se susret sa Švicarcima tako
snažno dojmio da sam htio saznati o Švicarcima ama baš sve, pa i ono što se
njemu, Moritzu, možda učinilo najnevažnijim. Malo-pomalo saznao sam od
Moritza da Perzijanka potječe od uglednog roda, koji pripada iranskom gornjem
sloju, da je odgajana isprva u Isfahanu, potom u Engleskoj, a potom su je poslali na
sveučilište u Pariz. Njezin ju je interes za glazbu, kako je povjerila Moritzu već pri
prvom susretu, odveo već s osamnaest godina na nekoliko mjeseci u Beč, koji
međutim otada više nije vidjela. Kratko nakon što je upoznala Švicarca, koji je
poslije svog studija u Bernu studirao na nekoj visokoj tehničkoj školi u Parizu, ušla
je u bliskiju, napokon trajnu vezu s njim. Jednog su dana protiv volje njezinih
roditelja uzeli zajednički stan, a Perzijanka je zbog ljubavnika i njegove karijere
odustala od vlastite karijere, što znači da je zbog Švicarca prekinula studij filozofije.
Ni danas ne znam kako je daleko odmakla u studiju, ali to nije važno. Imala je tek
devetnaest godina i odustala je od sebe u iskonskom smislu riječi i otada se još
samo posvetila profesionalnom napredovanju i razvitku svog životnog druga, isprva
Švicarčevu usponu kao arhitekta i naposljetku građevnog inženjera, specijalista za
elektrane. Zabila je sebi u glavu vlastitu ambiciju, usmjerenu bezuvjetno i isključivo
izvanrednoj karijeri svog životnog druga, i napokon potpuno podredila svoju
egzistenciju Švicarčevoj egzistenciji. Poznato je da su žene kao što je Perzijanka
kadre odustati od svega za karijeru muškarca kao što je Švicarac, i Perzijanka je
doista odustala od svega zbog svog životnog druga, vjerojatno se od danas na sutra,
zapravo trenutačno odrekla razvoja vlastitih začuđujućih talenata. Za azijske je
žene prirodno da se potpuno i neograničeno podvrgnu muškarcu i žrtvuju se za
njega. To joj je žrtvovanje jamčilo životni sadržaj. Oboje su se našli u idealnu dobu
za takvu vezu, ona s devetnaest godina, on deset godina stariji, i odmah su podijelili
svoje životne zadaće, s time da su smjesta uložili sve da Švicarčev talent razviju
koliko god je moguće i isto tako utiru njegovu karijeru. Takvim ženama kao što je
Perzijanka ne promiče talent muškarca koji to nikada ne bi izveo vlastitom
inicijativom, a može porasti do vrhunca svjetske slave. Muškarci kao što je
Švicarac obično čitav život ostaju na dnu i dosegnu tek dosadno-nezanimljivu
prosječnost, ako ne susretnu žene kao što je Perzijanka. Švicarac je u Perzijanki
vjerojatno odmah vidio svoju jedinu životnu šansu i najspremnije se podvrgnuo
Perzijankinoj karijerističkoj ambiciji, ili, kako je možda vjerovao, njezinom
nevjerojatnom eksperimentu s njegovim sposobnostima. Njegov talent i njegov duh
po svoj su prilici idealno odgovarali njezinim intencijama i eksperiment je bez imalo
oklijevanja mogao započeti u Parizu. Možda su se to dvoje, iz tih karijerističkih
razloga, dogovorili da se ne vjenčaju, ženidba bi možda onemogućila njezin plan i
možda, barem u ishodištu, taj naum, možda i zakletva da se ne vjenčaju potječe od
nje, to je veoma vjerojamo s obzirom na Perzijankinu istančanost i visoku
duhovnost. Tako nevjenčani, bili su zajedno i ujedno nezavisno koncentrirani na
svoju životnu zadaću, na svoju iskonsku životnu svrhu, s mnogo većim
mogućnostima razvoja. No najviši podražaj toj njihovoj vezi pridalo je posve
različito porijeklo oboje, rasa, sredina. Oni su se, zacijelo u prvo vrijeme, morali
osjećati kao idealno upotpunjenje. Od Švicarca je Moritz doznao da mu je otac
imao malenu trgovinu u Zugu, u kojoj se kao i u našim austrijskim prodavaonicama
mješovite robe može dobiti sve što je potrebno za svakodnevni život, a to je njega,
Moritza, podsjetilo da je i njegov otac imao malu trgovinu, pa je Moritz i sam
započeo kao trgovački naučnik i kao kalfa i napokon kao mali trgovac. Do trgovine
nekretninama dospio je razmjerno kasno i tek na isteku pedesetih godina. Povukao
se na selo iz grada Linza, najodbojnijeg i skroz naskroz najružnijega austrijskog
grada, odakle je potjecao, i htio na selu urediti trgovačku radnju i za tu svrhu htio
ovdje, u tom kraju, kupiti kuću. Ali kako je kupnjom pronađenoga zemljišta
potrošio sav svoj novac, morao je preprodati maleni dio tog zemljišta i na najveće
čuđenje za taj maleni dio svog zemljišta povratio toliko novaca koliko je izdao za
cijelo zemljište; tako je dobio volju da trguje nekretninama i smjesta se posve
okrenuo tom poslu. Švicarac dakle nije bio od onih velikih talenata koji će zakržljati
ako ga takav po život presudan čovjek, kao što je bila Perzijanka, ne podigne i ne
uhvati temeljito u svoje ruke. A koliko milijuna izvanrednih talenata u svijetu
svakoga dana zakržlja zato što ih nitko ne podigne i ne uhvati u ruke i razvije i
napokon razvije do neslućenih visina! A Švicarac je upravo bio jedan od takvih koji
po naravi, što se tiče njegova talenta, ne mogu hodati sami, za razliku od onih koji
mogu hodati jedino sami i svoj talent razvijati jedino sami i razviti ga do neslućenih
razmjera. Pripadao je onima koji sami i dakle jedino iz svog talenta ili iz svojih
talenata ne mogu ništa učiniti, jer je bio slab čovjek za razliku od jakih, koji jedino
sami i uvijek jedino posve sami mogu razvijati svoje talente i razviti ih do
neslućenih visina. Stoga je za Švicarca bila velika sreća što je naišao na Perzijanku
s njezinom doista nadmoćnom snagom volje. Ali ona mu nije poravnala put, a
potom i putove, samo iznutra, nego i izvana. Kao dijete nije samo postizala sve što
je htjela, nego je i uvijek imala pristup važnim društvenim slojevima i dakle
mjerodavnima i moćnima. Kad su se njegove, Švicarčeve, sposobnosti dovoljno
razvile, nije se morao bojati da će izostati odgovarajuće velike narudžbe. Ali ona ga
nije štedjela, kao što on s vremenom nije poštedio ni nju, kad je naime potpuno
shvatio o čemu je riječ. Od trenutka kada su jasno utvrdili svoj cilj, naime najviši
stupanj njegove karijere, njihova je egzistencija bila napregnuta do krajnjih granica
njihovih mogućnosti i usmjerena isključivo tom otada još jedinom cilju. Otada
nizašto u njima nije više bilo mjesta. Do trenutka kad su se pojavili ovdje, oni su
zajedno živjeli nešto više od četiri desetljeća i u ta četiri desetljeća Švicarac je
sagradio četiri velike elektrane, dakle svakog desetljeća jednu elektranu. Zapazio
sam, kako sam rekao, sjedeći Moritzu preko puta, fotografije što ih je pokazivao
Švicarac kad sam ga prvi put susreo, na kojima je bio prikazan Švicarac kako se
rukuje s engleskom kraljicom, američkim predsjednikom, perzijskim šahom i
španjolskim kraljem. Nedostaje još jedna fotografija, rekao sam Moritzu, na kojoj
se Švicarac rukuje s predsjednikom Venezuele. Jednog će nam dana, rekao sam u
šali, Švicarac pokazati fotografiju na kojoj drži još jednu takvu visoku ruku. Nadao
sam se da će Perzijanka navečer doći do Moritza, ali sam čekao uzalud. Iako je
Švicarac ponovno noću otišao u Švicarsku, kako sam tek sada saznao od Moritza,
Perzijanka nije došla. Zapravo mi je to bilo drago, jer sam je želio susresti nasamo
kad je idući put susretnem. Najavio sam joj da ću doći po nju da drugi put
prošećemo ariševom šumom. Ali nisam više imao hrabrosti i naprosto više ni snage
da to učinim iste večeri. Pretpostavljao sam da to ni njoj ne bi bilo po volji, zašto,
ne znam. Oprostio sam se s Moritzom s nekoliko riječi i otišao šumom kući.
Rezultat mog posjeta Moritzu bio je iznad svih očekivanja, mnogo sam saznao o
Švicarcima. Prošlo je pola noći, a ja sam još mislio o onome što mi je Moritz
ispričao. Još sam u polusnu mislio, sada sam sa Švicarcima u tom kraju odjednom
dobio poticajnije društvo, a ne samo ono na koje sam navikao svih dana i čitave
godine i sve vrijeme, a koje me sve više otupljivalo. Najveću sam nadu polagao u
kontakt s Perzijankom. Bilo je to potkraj listopada, u doba godine kad mi je priroda
najteže opterećivala egzistenciju. Nisam se ni te godine mogao nadati da ću biti
izbavljen od depresija, koje su se svom silinom svojih razloga pojačavale uglavnom
poslijepodne, sve do ruba izdržljivosti, jedino su me Švicarci ove godine spasili od
tih depresija, ali mnogih proteklih godina nisam se izbavio od tih depresija, one su
trajale i pojačavale se s umiranjem prirode sve do prosinca. Ali možda su se
Švicarci pojavili upravo stoga što su te depresije ove godine bile jače i bezobzirnije
nego proteklih godina i te bi me ovogodišnje depresije zasigurno ubile. Ali to je
apsurdna misao. S druge pak strane, kako sada već izvjesno znam, za čitava su mi
životnog vijeka upravo apsurdne misli bile najjasnije misli, a najapsurdnije
najvažnije. Mislio sam da ću se izvući od svoje bolesti ako se povučem od svojih
prirodoznanstvenih studija i podsjetim se svoje velike ljubavi za glazbu i suočim od
kasnog ljeta sa Schumannom, ali je to bila zabluda. Glazba ove godine nije
djelovala na moju glavu i na moje biće kao inače, prijašnjih godina, uvijek me
glazba spašavala od sigurne propasti i uništenja, ali to spasonosno sredstvo ove
godine nije djelovalo. Otišao sam, a sada to ponovno jasno vidim, opremljen svim
svojim snagama i Schumannovim partiturama, u sobu za razmišljanje, kako sam je
zvao, pokraj knjižnice, najhladniju sobu u mojoj kući, i pokušao se ponovno suočiti
sa Schumannom. Čitavog me života obuzimao Schumann, kao nijedan drugi
kompozitor, s jedne strane Schopenhauer, filozof, s druge strane Schumann,
kompozitor, ali odjednom se više nisam mogao približiti Schumannovoj glazbi, i
mislio sam, odjednom se više ne možeš približiti Schumannovoj glazbi, kojoj si se
uvijek mogao približiti, uvijek me Schumannova glazba spašavala, kao s druge
strane Schopenhauerov Svijet kao volja i predodžba, i morao sam odustati od
pokušaja da sa Schumannom izađem iz svojih depresija. Poput malo ljudi ja sam se
mogao povući u osamu s nekom partiturom i slušati glazbu zapisanu u partituri,
nisu mi bili potrebni instrumenti, naprotiv, čuo sam glazbu bez orkestralnih
instrumenata mnogo jasnije, čišće, čuo njezinu arhitekturu autentičnije kad bih je
slušao samo s partiturom i dakako u najvećoj mogućoj vanjskoj tišini. Za to je
bezuvjetno potreban apsolutni sluh. Ni Schopenhauer ni Schumann nisu mogli
barem ublažiti moje stanje, dakle smiriti mi osjećaje i duh, sve intenzivnije
zahvaćene mojom bolešću. Osjećaji i duh bili su mi uvijek u istom stanju.
Godinama sam se mogao spašavati Schopenhauerom, a ako ne Schopenhauerom,
onda Schumannom, ali sada ni jedan ni drugi nisu djelovali na mene, koliko se god
trudio. Kao da je u meni bilo sve mrtvo prema Schopenhaueru i Schumannu. A
upravo je za obojicu moje biće bilo uvijek najosjetljivije i najzahvalnije, sada nisam
za to imao ni duha ni razuma. A to što se ne mogu spasiti ni Schopenhauerom ni
Schumannom, to užasno iskustvo da sam doista u duhu i sluhu mrtav prema
Schopenhaueru kao i Schumannu, to prvo otkriće da sam postao potpuno imun na
filozofiju i glazbu, po svoj me prilici bacilo u to stanje neizdrživosti, nisam mogao
podnijeti svoje biće, svoju glavu i svoje tijelo i uputio sam se od kuće i šumom do
Moritza. I doista sam, sjećam se, rekao Moritzu kad sam došao k njemu, ni
Schopenhauer, ni Schumann, što on možda uopće nije mogao razumjeti, jer ja to
nisam mogao pobliže razjasniti. To što se odjednom nisam mogao približiti ni
Schopenhaueru ni Schumannu, njima kojima sam se uvijek mogao približiti, otkako
se sjećam, bacilo me u taj ubojiti strah i morao sam otići od kuće i do Moritza, ako
doista nisam htio poludjeti i pomahnitati. Trenutačna stravičnost tog napadaja
potjerala me iz moje kuće i natjerala k Moritzu. Ni Schumann, ni Schopenhauer,
rekao sam Moritzu kad sam sjeo na svoje mjesto u kutu u njegovoj sobi Leitzovih
registratora i potom napao Moritza svojim mahnitim salijetanjima i najbezočnije ga
povrijedio. I onda su se odjednom pojavili Švicarci i ušli u Moritzovu kuću, to je
bio obrat i dakle spasenje. Švicarci su me mogli spasiti na svoj način kad su došli k
Moritzu i u sobu Leitzovih registratora s najrealnijim predmetom, svojim glavnim
predmetom, naime gradnjom svoje kuće. Kad su me tada Švicarci, a naravno i
Moritz i sada mislim svi oni, nadasve spasonosno počeli ignorirati s mojim
problemom, oni su me spasili i doista se moje duševno i duhovno stanje trenutačno
smirilo. I kako Švicarci nisu ama baš ništa znali o mojem stanju, ništa nisu mogli
znati o mojem stanju, tako nisu mogli imati ni pojma što je njihov dolazak Moritzu
prouzročio u meni, koga prije uopće nisu poznavali. Sve je za neko, moje spasenje,
dakle bilo idealno. A dan poslije tog susreta sa Švicarcima, ja sam se ponovno
pokušao približiti. Schopenhaueru (a potom Schumannu), mogao sam ponovno
čitati Svijet kao volju i predodžbu. Ponovno je uspio moj pokušaj da u sobi za
razmišljanje čujem Schumanna. Ali da se Švicarci nisu pojavili, i to u tom
presudnom trenutku, ja bih vjerojatno poludio ili pomahnitao i zasigurno ne bih
preživio. Ako se, a to se već neko vrijeme doista zna o toj metodi, i potvrđeno je i
medicinski, ti napadaji budu i dalje pojačavali, tada već po dosljednosti dosadašnjih
napadaja nema dvojbe da više neću imati toliko napadaja. Moja egzistencija, kojom
već odavno ravna samo moja bolest, stupila je u konačni stadij. Kad bih se još
samo ponovno mogao suočiti sa Svijetom kao voljom i predodžbom, do kraja
života suočavati se sa Svijetom kao voljom i predodžbom i do kraja života odlaziti
u sobu za razmišljanje, pomislih, s filozofom Schopenhauerom s jedne strane, s
kompozitorom Schumannom s druge strane, mislim, i sasvim dosljedno dalje, s
kompozitorom Schopenhauerom i filozofom Schumannom, jer kao što je
Schopenhauer pravi filozof, on je i kompozitor, a Schumann je kompozitor i pravi
filozof. Još prije nekoliko godina započeo sam studiju u kojoj sam pokušao
prikazati kompozitora u Schopenhaueru i filozofa u Schumannu, ali sam onda
odustao i možda je sada čas da se ponovno prihvatim te studije. Upravo stoga što
još nisam sposoban pozabaviti se svojom prirodoznanstvenom studijom,
antitijelima u prirodi, i stoga što će u budućnosti, ako uopće imam takve
budućnosti, biti potrebno još više intenzivirati tu studiju o antitijelima u prirodi, ako
ne želim doći u opasnost da konačno propadnem u toj svojoj životnoj studiji, ne
smijem zaboraviti na svoju protustudiju, svoju glazbenu i filozofsku i filozofsko-
glazbenu studiju i obratno, i možda je još preda mnom razdoblje kada ću biti
sposoban za sve te studije. Zbivanja posljednjeg tjedna naglo se razjašnjavaju,
postaju podnošljiva time što sam to pokušavam učiniti podnošljivim i pisanjem tih
bilježaka, a te bilješke imaju jednu jedinu svrhu, da na papir stavim susret sa
Švicarcima, a osobito s Perzijankom, i olakšam se i ponovno omogućim pristup
svojim studijama. Nekoliko svrha želim postići pisanjem tih bilježaka, s jedne
strane ostaviti sjećanje na Perzijanku i poboljšati svoje stanje, produljiti svoju
egzistenciju, što mi uspijeva vjerojatno upravo zato što trenutačno zapisujem te
bilješke. Moji su se dosadašnji pokušaji da zapišem te bilješke izjalovili, morali su
se izjaloviti jer naprosto još nije došao trenutak za to, jer još nemam nužan odmak.
Ali sada mogu pisati te bilješke, koliko god bile nepotpune. Perzijanka je otišla
svojim putem. Bio je to, kao svi putovi, ljudski put. Barem od trenutka kad je
upoznala svog životnog druga, Švicarca, nije mogla očekivati drukčiji put. Ostat će
mi nejasno kakav je bio njezin put prije nego što je ovamo došla sa Švicarcem. O
tome nisam saznao više od onoga što mi je ona rekla i upućen sam na nagađanja.
Ali da sam još više saznao o njoj, to zacijelo ne bi izmijenilo moj dojam o njoj kao
o promašenom čovjeku. Egzistencija kao nadljudski žrtveni mehanizam, mislim. I
da zacijelo nije bio slučaj što je u Parizu naišla na Švicarca, da se žrtvuje za njega.
Četiri je desetljeća egzistirala uz tog čovjeka, više ili manje sretna, možda i u
određenim kratkotrajnim, radom ispunjenim razdobljima sretna što radi na svom
životnom modelu, na usponu svog čovjeka, Švicarca, koji je bio određen za taj
uspon i tu slavu koju mu je ona nametnula. Za nju, Perzijanku, to nije bio
beskrajan put, život joj je brzo prošao, sve mi je na njoj to potvrdilo. I mogla je
reći da je ona bila graditelj tih četiriju elektrana koje je on sagradio. I kad je on,
Švicarac, držao slavne visoke ruke, ona je stajala iza njega, fotografije to dokazuju.
I onda je jednoga dana, u nekom prirodi zgodnom trenutku, čitav njezin sustav pao
i oni su odlučili odustati od neprestane opsjednutosti ambicijama i uputili se u
potragu za takozvanim staračkim zemljištem, pa su kupili tu mokru livadu iza
groblja i počeli graditi kuću. I kakvom se graditeljskom žustrinom Švicarac bacio na
to djelo, i dok mu je glava iskonskog arhitekta još bila potpuno obuzeta
nezavršenom elektranom u Venezueli, već su temelji njegova staračkog sjedišta bili
betonirani i kupljen materijal potreban da se dovrši. Jedno ili dva putovanja u Južnu
Ameriku, reče, i onda gotovo. Perzijanka je sve to promatrala šutke i potom još
samo bez komentara. Njezina je sve veća pasivnost već išla na živce. Bezobzirnost
kojom je Švicarac, kako se činilo, sve češće djelovao protiv volje svoje životne
družice i sve odvratnije protiv njezine volje bila je zastrašujuća. Ne znam je li ona
ikada izrazila kakvu želju u vezi s tom kućom iza groblja i iza šume, ali izvjesno je
da joj Švicarac ne bi ispunio ni najmanju želju. Za druge šetnje s Perzijankom, koja
me s njom, kao i prva, ponovno vodila u ariševu šumu, zapazio sam duboku
rezignaciju, koja spopada brodolomce od određenog trenutka i traje do kraja života.
Sada više nismo bez riječi ušli u ariševu šumu i prodirali sve dublje i dublje u
nečuvenu tamu te šume, nego smo se smjesta suočili u situaciji koja se izravno
ticala Perzijanke. Ona je započela, a ne ja, i ona je, slično kao ja nekoliko dana
prije toga u najočajnijem od svih svojih stanja pred Moritzom, preda me istresla
svoj um i svoje srce, i nije bila manje žestoka i manje bezobzirna prema meni od
onoga kakav sam ja bio prije nekoliko dana prema Moritzu. Kao da je Perzijanka
bila u sličnoj situaciji kao ja prije nekoliko dana. I kao što sam se ja prije nekoliko
dana ponašao prema Moritzu na već navedeni način, tako se ona ponijela prema
meni, bespoštedno prema meni i sebi, sada sam ja bio žrtva, kao što je to prije
nekoliko dana bio Moritz. Kao da su se za te šetnje ariševom šumom odjednom
pokrenula desetljeća s njezinim životnim drugom, koji je, kako je mislila, bio u
Švicarskoj, i prisilila se da govori. Ni od kojega čovjeka do tog vremena nisam čuo
više strahota o životu i svijetu kao od nje, nitko mi se prije toga nije usudio tako
samorazorno otkriti, i ja sam za čitavog tog procesa razotkrivanja koji je ona
potaknula i vodila sve otvorenije i bezobzirnije, sve vrijeme morao misliti kako se
prije nekoliko dana Moritzu događalo to što se sada događa meni, kako nije, kao ni
ja sada, mogao pokazati koliko je užasnut zbog gnušanja takvom bezočnošću. Tek
sada, tijekom tog Perzijankinoga besramnog razotkrivanja, branio sam se mišlju da
sam ja Moritzu iskrenuo svoju unutrašnjost, kao sada Perzijanka meni. Ali takvo
doista već posve bespomoćno biće, kako sam odjednom vidio, iziskuje moju sućut
u mnogo višoj mjeri. Nije se mogla smiriti i neprestano je govorila kako joj je život
besmislen, da je sasvim svjesno sve u svojem životu dovela do besmislene i
besciljne egzistencije. Pomirila se sa šutnjom da siluje svoju egzistenciju i izvela taj
čin samouništenja pri punoj svijesti. Ona se, kad se upustila sa Švicarcem, upustila
s jednim talentom i voljela je taj talent i njegove razvojne mogućnosti, Švicarac kao
osoba, kao individuum, kao karakter, uvijek ju je odbijao. I tako dugo dok je mogla
razvijati Švicarčev talent, nekoliko je puta rekla i genij, sve je bilo dobro, a njezin
se sustav srušio u trenutku kad Švicarčev talent ili genij više nisu bili sposobni za
razvoj. A tome je već više od dva desetljeća. Od tog vremena sve joj je još samo
bilo odvratno. Njezin životni drug, Švicarac, osvećuje joj se zbog njezine
spekulacije, to su njezine riječi, i gradi tu kuću iza groblja i iza šume da je se riješi.
Sada, kad je stara i ružna, bilo joj je tada oko šezdeset godina, njemu oko
sedamdeset, on je napušta, ostavlja je na cjedilu. Sluti da se zainteresirao za neku
venecuelansku medicinsku sestru i s njom, Perzijankom, više zapravo neće imati
posla. On je okončao s njom, i ona s njim. Neka se useli u neljudsku kuću iza
groblja i šume, koju je projektirao protiv nje, najužasniju kuću što se može
zamisliti. Njoj još preostaje da o svemu šuti i potpuno otupljeno živi u besmislenom
i besciljnom promatranju, potpuno bez utjecaja na svoju budućnost. Švicarac je
proveo svoj plan protiv nje i želju da je uništi izrazio dovoljno zorno da je njegova
životna družica osjeti. I kupio je zemljište jer idealno odgovara njegovoj svrsi, da je
za njezin doživotni eksperiment s njim privede, kako joj je rekao, zasluženoj kazni.
To je najodvratnije zemljište koje je ikada vidio. Kupuje ga zato što mu je jasno da
neće naći odvratnije. Sada sam dobio objašnjenje. Moritz i ja smatrali smo Švicarca
ludim zato što je kupio tu mokru livadu, ali on uopće nije bio lud, on je točno znao
što radi kad je kupio mokru livadu. Sada sam shvatio čudnovato mučaljivo
Perzijankino ponašanje već pri prvom susretu s njom. Ne mogu ponoviti što je još
rekla u ariševoj šumi, gdje je na vrhuncu svog osjećajnog i duhovnog rasterećenja
sjela na panj, potpuno skutrena u svojem perzijaneru. Kao neka životinja sjedila je
na tom panju i istresala se i napokon još samo plakala. Nije li mi Perzijanka sjedeći
na panju predočila vlastito stanje? Taj mi se prizor više gadio nego što bi me ganuo,
i obodrio sam Perzijanku da ustane i pođe kući, što je značilo vratiti se u
gostionicu. Na povratku mi se učinilo da joj je lakše, i morao sam sada i nehotice
taj povratak ariševom šumom usporediti sa svojim povratkom kući od Moritza prije
nekoliko dana. To što tada nisam mogao reći ja, rekla je ona kad smo se približili
mjestu, ni stotinu koraka od prve kuće, iza koje se već moglo vidjeti gostionicu: da
sam je spasio. Već mjesecima, vjerojatno i godinama nije mogla razgovarati ni sa
kime tako kako je sada razgovarala sa mnom, što je značilo samo da mjesecima i
godinama nije naišla na čovjeka kojem bi se mogla otkriti tako potpuno i nadasve
besramno i bezobzirno. Mislila je da mi mora zahvaliti za moje ponašanje za
vrijeme tog totalnog emocionalnog i duhovnog napadaja i odjednom je htjela ostati
sama. Pošao sam kući istodobno užasnut i potpuno otriježnjen. Već idućeg dana
došao sam po nju i ponovno se uputio s njom u ariševu šumu. Sada, pošto je
uspjela prethodnog dana oteretiti osjećaje i um, bila je posve drukčije raspoložena,
slično kao i ja nakon svog ekscesa pred Moritzom. Sada smo doista u miru mogli
razgovarati, i to razgovarati o Schumannu, koji joj je bio dobro poznat i, što me
najdublje iznenadilo i usrećilo, veoma blizak. I ona je voljela Schumanna, i ona je
bila u potpunosti sposobna čitati partiture i čuti glazbu samo proučavanjem
partitura. Tako smo oboje odjednom imali temu koja je idealno odgovarala našem
stanju, pa smo, osvježavajući jedno drugo, neprestano potičući i oduševljavajući
jedno drugo, mogli daleko iskoračiti u svojim glavama i dakle mislima. Odjednom
je nestalo opterećenja i ćud joj je bila mirna i poticajna za misli. I ja sam se osjećao
poput nje, isto tako oslobođen. Kao da je nastupilo ono što sam poželio pri prvom
susretu s njom kod Moritza, idealnog partnera za duh i raspoloženje u toj sredini
koja je neprijateljska prema duhu i ubija raspoloženje. Nisam naravno zaboravio
što je sve izbacila iz sebe proteklog dana, a to je bilo samo strahotno u čovjeku, ali
to u tom času nije mučilo ni mene ni nju, dok smo upozoravali jedno drugo na
nove i nove ljepote i svojstvenosti i otvorenost i poštenje u Schumannovoj glazbi.
Bila je to skroz naskroz glazbena šetnja. Za razliku od idućeg dana, kada smo
poduzeli skroz naskroz filozofsku šetnju, a poticaj je naravno bio Svijet kao volja i
predodžba. I tako sada prvu šetnju mogu obilježiti i kao filozofiju, a drugu i kao
glazbenu, filozofija je glazba, a glazba filozofija i obratno. Lijepo je biti s čovjekom
čiji su pojmovi tako jasno određeni kao vlastiti. Sretnim sam slučajem u Perzijanki
odjednom našao biće kojemu sam, kao posljednjih godina Moritzu, mogao zahvaliti
za mnogo toga što me spašavalo, mislio sam. I nije prošao nijedan jedini dan da
nisam došao u gostionicu po Perzijanku i šetao s njom. Ariševa šuma bila nam je
svakog dana zajedničko pribježište. Švicarac je gotovo uvijek bio u Švicarskoj, ili
već u Austriji, zauzet gradnjom svoje kuće. Dosljedno je provodio odvajanje od
svoje životne družice. Nakon što sam uspostavio kontakt s Perzijankom i taj
kontakt sve više i više intenzivirao, ušao s njom doista u osjećajnu i duhovnu vezu,
on je potpuno odbacio privid harmonije između sebe i nje, nakon boravka u
Švicarskoj potkraj studenog, nije se više vratio svojoj životnoj družici. Poslao joj je
veću, meni nepoznatu svotu novaca, i potom od njega nije bilo ni glasa. U to je
doba Perzijanka konačano prestala računati s njim. Nije se mogla prilagoditi
surovoj i hladnoj i odbojnoj prirodi u tom kraju. Nije po svoj prilici ni pokušala.
Ovdašnji su joj se ljudi činili takvima kakvi su u stvarnosti, zlobni i ubojiti za
strance. U gostionici je, rekla je gazdarica, uvijek sjedila sama u kutu, pila čaj, sve
se više umatala u svoj ogrtač od janjećeg krzna, neprestano u strahu da će se
smrznuti. I njoj i meni bilo je jasno da ni te šetnje ariševom šumom nisu rješenje,
ni za nju ni za mene. Polazili smo u te šetnje nakon nekog vremena još samo u sve
većim razmacima. Napokon se, malo-pomalo, jer smo oboje, svatko na svoj način,
bili svojeglavi, odviše dugo upućeni na sebe, izlizala i građa naših razgovora,
napokon iscrpjela. U prosincu smo se nalazili još samo jedanput tjedno. Odjednom
mi je postalo nepodnošljivo gledati je uvijek u njezinom crnom ogrtaču od janjećeg
krzna, nisam više mogao vidjeti taj crni ogrtač od janjećeg krzna. Odjednom nisam
više mogao podnijeti ni njezin glas i možda je, obratno, i ona tako osjećala spram
mene. Nevjerojatno kako se najbolja veza, kad se iskoristi iznad svojih snaga, brzo
otrca, naposljetku istroši. Kad bismo se sastali, nismo mogli suspregnuti zlovolju.
Želju da uzajamno odbacimo sve među nama. Već odavno nismo govorili o
Schumannu i Schopenhaueru, ni o glazbi ni o filozofiji, i upali smo u tupo
depresivno razdoblje optuživanja svijeta i napokon dvostrukog pustošenja. Odlučili
smo da se više ne viđamo, ali kad bih pomislio kako je posve sama u gostionici, u
kraju koji ne poznaje i koji je svojom prirodom samo plaši ili barem uvijek
opterećuje, i među ljudima koji su je odbijali zbog gluposti i sirovosti, posjećivao
bih je ipak u gostionici i uglavnom protiv svoje volje pozivao u šetnju ariševom
šumom. Odjednom mi je to biće postalo strano, odalečilo se u svemu i svačemu od
mog duha i od mojih osjećaja. Sada mi je njezino postojanje postalo smetnjom,
osjećao sam da bih se ponovno mogao baviti, baviti antitijelima, da nije ovdje.
Tako me odjednom kočila i branio sam se od kontakta s njom. Jednoga dana, kad
sam ponovno došao po nju u gostionicu, saznao sam od gazdarice da se odselila iz
gostionice i uselila u svoju kuću iza groblja i iza šume, koju njezin životni drug nije
dovršio ni dopola, nije više mogla izdržati u gostionici, kako mi je gazdarica dala na
znanje, ni zbog financijskih razloga. Ona, gazdarica, sretna je što je Perzijanka
otišla jer joj je već odavno bila teret i na njoj nije ništa zaradila, jer nije
konzumirala ništa osim čaja. Pa i cigarete što ih je neprestano pušila kupovala bi
kod trgovca, a ne kod nje, ona, gazdarica, u posljednje je vrijeme još samo mrzila
tu osobu, tako je naposljetku zvala Perzijanku. Ona, gazdarica, ne razumije što
takva na kraju krajeva bezvrijedna strankinja kao Perzijanka, koju je muž napustio
iz dobrih razloga, traži u tom kraju. Ona, gazdarica, nazvala je Perzijanku ološem,
a za njezinog životnog druga rekla je da ima zdrav razum, nije joj bio nesimpatičan,
ali joj je zagonetno što je takav pristojan i obrazovan muškarac našao u toj
ništavnoj osobi kao što je Perzijanka. Samo takva propalica kao što sam ja, tako je
rekla gazdarica u svojoj prirođenoj otvorenosti, mogla se priključiti osobi kao što je
Perzijanka. Prije nego što sam otišao iz gostionice da posjetim Perzijanku u
njezinoj kući, gazdarica je još nazvala Perzijanku ološem koji se boji svjeta i rada.
A evo na što sam naišao: na pola puta između šume i Perzijankine kuće došla su mi
u susret bijela bolnička kola i smjesta sam pomislio da u tim bolničkim kolima s
crvenim križem sprijeda odvode Perzijanku. Ostao sam na mjestu, uplašen kad su
bolnička kola prošla pokraj mene i tada sam točnije vidio da su to doduše doista
bolnička kola, ali da ih je, tako sam pretpostavio, Moritz preuredio u obična
transportna kola i rabio za prijevoz cementa, u kolima su sjedila dvojica radnika
koji su jurili kolima kroz krš i blato u šumi, očito u pripitom stanju, kako sam
smjesta vidio. U radnicima sam prepoznao dvojicu austrijskih Nijemaca, koje je
Moritz unajmio za svoje građevinske radove i vjerojatno stavio Perzijanki na
raspolaganje za dovršenje njezine kuće. Moje strahovanje da se Perzijanki možda
nešto dogodilo, nije se obistinilo. Kuća je, kako sam odmah vidio, bila u neopisivo
katastrofalnom stanju, napola gotova i već zapuštena i izručena propadanju, bila je
dopola zarasla visokim korovom usred močvare i u njezinoj se okolini širio gadan
smrad. Svi su prozorski zasuni bili zatvoreni, i kad sam pokucao na vrata, nitko se
nije javio. Predmnijevao sam da je Perzijanka u svojoj kući i nekoliko sam puta
lupao po vratima, tako dugo dok u unutrašnjosti kuće nisam začuo šumove. Od
kuće se pružao samo pogled u jednom jedinom smjeru, a odatle uopće ništa. Tri
četvrtine kuće okružila je šuma. Zidovi su pocrnjeli od vlage, a temelji još nisu bili
potpuno zasuti. Činilo se kao da su građevinski radnici iznebuha prestali, naokolo
je, u blatu, posvuda ležalo mnoštvo alata. Nakon dugog čekanja napokon mi je
Perzijanka otvorila. Došao sam naravno potpuno neočekivano i ona nije mislila da
ja lupam na vrata. Mislila je da su austrijski Nijemci, koji su se odvezli preuređenim
bolničkim kolima, nešto zaboravili. Provukao sam se kroz odškrinuta vrata i pošao
za njom u njezinu sobu, nakon što je ponovno zaključala vrata. Soba zacijelo nije
točan opis za prostoriju u koju se povukla. Bila je to očito najmanja prizemna
prostorija u čitavoj kući i doista potpuno neprikladna za stanovanje, postavila je na
tlo nekoliko madraca pokrivenih plahtom. Smjesta mi je, unatoč tami, gotovo u
mraku, pala u oči prljavost te plahte. Kad smo ušli u prostoriju u kojoj je bio
odvratan ustajao i vlažan zrak, Perzijanka, sada umotana u dugačku kućnu haljinu
od flanela, na kojoj se cvjetni uzorak gotovo nije mogao razlikovati od prljavštine,
legla je na madrac i ponudila mi da sjednem na jedini stolac, koji je stajao pokraj
jedinog prozora u toj prostoriji. Sjedajući, zapazio sam kako je sve u toj prostoriji
bilo propalo i zapušteno i doista kao namjerno uprljano. Perzijankino lice nisam
mogao vidjeti zbog tame u prostoriji, ali kad smo ulazili imao sam dojam da je
smršavjela i posijedjela. Pokraj kreveta, uz uzglavlje, Perzijanka je postavila dva
stolića na kojima su, kako mislim, bile samo gomile praška za spavanje. Prošla su
dva tjedna kako je u toj sobi, reče, dok sam ja razgledavao te kutije s
medikamentima i još neraspakirane kovčege, i za ta dva tjedna nije napuštala svoju
kuću. Nema ni namjeru da je ikada napusti. Ne jede, pije samo čaj i želi samo
spavati. Doista može zaspati samo ako uzima sve jača sredstva za spavanje u sve
većim količinama. Prozor bez zavjese pokrila je sivo-bijelim voštanim platnom,
utvrdio sam, i nije ga po svoj prilici otvarala čitava ta dva tjedna. Ima još veliku,
napola punu kutiju čaja, to joj je dovoljno. Nije više mogla podnositi ljude u
gostionici. To joj je društvo odvratno. U jednom trenutku, ali to je bilo odavno,
pomislila je da se vrati u svoju domovinu, u Perziju. Ili u Grčku, gdje ima prijatelje,
ali je ponovno odustala od tih misli. Očekivala je da ću je ja spasiti, ali i ja sam je
razočarao. I ja sam poput nje izgubljen, na kraju krajeva propao čovjek, iako joj to
nisam htio priznati, ali ona osjeća, zna. Od takvog čovjeka nema spasa. Naprotiv,
takav te još više gura u bezizlaznost i beznadnost. Schumann, Schopenhauer,
izrekla je samo te dvije riječi nakon duge šutnje i pričinilo mi se da se nasmijala, i
potom dugo vremena ništa. Sve je imala, sve čula i vidjela, sada je dosta. Ne želi
više čuti ni za kakvog čovjeka. Ljudi su joj se najdublje zgadili, čitavo ju je ljudsko
društvo razočaralo i ostavilo je samu u tom razočaranju. Nije imalo smisla nešto
reći i samo sam slušao i nisam ništa rekao. Ja sam joj prvi, rekla je, za druge naše
šetnje ariševom šumom, tako jasno i određeno objasnio pojam anarhije. Anarhije,
rekla je, i ništa više, na to je ponovno ušutjela. Anarhist je samo onaj tko provodi
anarhiju, rekao sam joj u ariševoj šumi, sada se ponovno sjećam. Anarhija je sve u
glavi od duha, rekla je i ponovila samo drugi moj citat. Društvo, kakvo god bilo,
mora se uvijek preokrenuti i dokinuti, rekla je i ponovno je to što je rekla potjecalo
od mene. Sve, ma što bilo, još je mnogo strahovitije i užasnije nego što ste vi
opisali, rekla je. Imate pravo, ljudi su ovdje zlobni i nasilni i ta je zemlja opasna po
ljude i neljudska. Vi ste izgubljeni, kao što sam ja izgubljena, rekla je. Možete
bježati, u što vam drago. Vaša znanost je apsurdna znanost, kao svaka znanost.
Čujete li? upitala je, sve ste to vi sami rekli. Schumann i Schopenhauer, oni vam
više ništa ne pružaju, to morate priznati. U svemu što ste radili u svom životu, koji
uvijek volite zvati egzistencijom, vi ste naprosto propali. Vi ste apsurdan čovjek.
Slušao sam još neko vrijeme, onda više nisam mogao izdržati i oprostio sam se.
Kad sam bio vani, usred šume, još sam glasno ponovio njezinu posljednju rečenicu:
nemojte me više posjećivati, ostavite me samu. Držao sam se te rečenice, unatoč
otporu u sebi. Dugo nisam više ništa čuo o njoj. Početkom veljače, točno
sedamnaestoga, dan poslije mog rođendana, naišao sam na posve neobičnu vijest u
novinama, koja me smjesta pogodila: neka strankinja, nepoznata porijekla,
prethodnog se dana, možda u samoubilačkoj namjeri, bacila u blizini Perga pod
kamion s teretom od više tona cementa. Smjesta sam pomislio na Perzijanku.
Otišao sam naravno do Moritza da od njega saznam što je s mojom slutnjom.
Moritz je znao za nesreću, ali nisu mu bile poznate pojedinosti. Deset ili jedanaest
ili dvanaest dana kasnije saznao je ovo: Perzijanka se jednog dana uvukla u svoj
ogrtač od janjećeg krzna i uputila kroz šumu do središta mjesta i tamo se uspela na
autobus za Linz. Po svoj se prilici odvezla autobusom do Linza i potom vlakom do
Perga. Što je tamo tražila, nije poznato. U Pergu je, sišavši s vlaka, tako reče
Moritz, sjela u kolodvorski restoran i popila šalicu vrućeg čaja. Platila je, ustala i
utrčala pod kamion s više tona cementa, koji je taj čas prolazio pokraj restorana.
Tijelo joj je bilo strahovito raskomadano. Moritz je saznao da je poslije četrnaest
dana pokopana u nekom sirotinjskom grobu na groblju u Linzu, jer nitko nije znao
odakle je i tko je. On, Moritz, samo četrnaest dana poslije njezina pokopa nije od
nadležne uprave groblja više mogao saznati u kojem grobu. Pošto je vlastima
izjavio kako mu je poznat identitet pokojnice, javio je njezinom životnom drugu,
Švicarcu, o nesreći. Ali Švicarac na to uopće nije reagirao. Kad sam odlazio od
Moritza, vidio sam dolje na Moritzovu trijemu, na vješalici, pokraj njegova mišje
sivog zimskog ogrtača, crni Perzijankin ogrtač od janjećeg krzna. Vlasti su mu
uručile ogrtač. I još torbicu. Kad sam poslije dva dana otišao do potpuno
napuštene, još nedovršene i već propale kuće na mokroj livadi, sjetio sam se da
sam Perzijanki za jedne od naših šetnji ariševom šumom rekao kako se danas tako
mnogo mladih ljudi ubija i kako je društvu, u kojem su ti mladi ljudi prisiljeni
egzistirati, potpuno nejasno zašto, i doista sam je na svoj bezobziran način upitao
hoće li se ona jednoga dana ubiti. Ona se samo nasmiješila i rekla Da.