putovanje u kraljevstvo uma i duha

copyright 1983 by Shirley MacLaine

NA RUBU

U ovoj dojmljivoj prii svjetski poznata glumica Shirley MacLaine poziva nas da je pratimo na jedinstvenom putovanju u Stockholm, gdje upoznaje medija iji joj neobini dar otvara vrata u prolost; zatim u Europu i Havaje, gdje pratimo razvoj tajne (moda sudbinske) ljubavne veze; i na koncu u Peru, gdje na visokim planinama doivljava zapanjujue iskustvo izlaska iz tijela koje joj razjanjava irinu ljudskih mogunosti i shvaanje da dua ivi zauvijek. NA RUBU je duboko intimna ispovijest ene koja je vrsto odluila spoznati sebe i postati sve to moe. Shirley MacLaine, autorica dviju uspjenica Nemoj pasti s litice i Tamo moe doi odavde, otvara svoje srce vie nego ikad dosad, a njezina je pria nezaboravna.

Sarajevo, 1988.g.

"Ovo je knjiga o iskustvu uspostavljanja kontakta sa samim sobom koje sam stekla u svojim ranim etrdesetima. Govori o svezi izmeu uma, tijela i duha. Ono to sam iz toga nauila omoguilo mi je da nastavim ivjeti ostatak svog ivota kao gotovo potpuno izmijenjeno ljudsko bie. Dakle, ova je knjiga o potrazi za samim sobom potrazi koja me je odvela na dugo putovanje na kojem sam se postup no otkrivala, iji je svaki tren bio naprosto udesan. Pokuala sam sve na putu prihvaati bez predrasuda, jer sam se nala njeno, ali neizbjeno izloena dimen zijama vremena i prostora za koje sam do tada mislila da pripadaju znanstvenoj fantastici i pripisivala okultnome. Ali to mi se dogodilo. Odvijalo se polako. Odvijalo se tempom koji je oito bio samo moj, jer vjerujem da svi ljudi prolaze kroz slina iskustva. Ljudi napreduju u skladu s onim za to su spremni. Morala sam biti spremna za ono to sam nauila jer je to bilo pravo vrijeme za to." Shirley MacLaine "Autorica e ganuti itatelje svojom iskrenou; nikad ne sumnjamo u njezinu vjeru. Slavna glumica vjeta je spisateljica koja nam daje uvid u nadnaravni svijet, ime e zagolicati znatielju i potaknuti nas da itamo vie o tome." Publishers Weekly Premda su svi dogaaji "stvarni", neki od ljudi koji se pojavljuju u ovoj knjizi sloeni su od vie likova kako bi se zatitila njihova privatnost; tijek i mjesto ne kih dogaaja izmijenjeni su, a poznati politiar obnaa dunost razliitu onoj u stvarnosti.

Mojoj majci i mojemu ocu

Nikada ne izgovori ove rijei: - Ne znam to je to, stoga je pogreno. ovjek mora prouiti da bi znao; znati da bi razumio; razumjeti da bi osuivao. Naradina misao

Vie je stvari na nebu i zemlji Horacio, nego to ti i sanjati moe. Hamlet

1. poglavlje

Snovi drevnoga i modernog ovjeka pisani su istim jezikom kao i mitovi iji su stvaratelji ivjeli u zoru ovjeanstva... Vjerujem da je jezik simbola jedini strani jezik koji svatko od nas mora nauiti. Njegovo nas razumijevanje dovodi u dodir s jednim od najbitnijih izvora mudrosti...doista i snovi i mi tovi vane su poruke nas samih nama samima. Erich Fromm Zaboravljeni jezik

ijesak je bio hladan i mek dok sam trala du plae. Plima je polako na dolazila i do zalaska sunca dosegnula cestu za Malibu. Oboavala sam trati netom prije zalaska sunca, jer mi je pogled na grimiznoljubiaste oblake nad valovima pomagao da ne mislim koliko me noge bole. Jedan mi je zdravstveni savjetnik davno rekao da pretrati tri milje po mekom pijesku, vrije di isto kao est milja po tvrdoj povrini. Oduvijek sam eljela ostati zdrava, bez obzira koliko mi to boli uzrokovalo. Kad nisam plesala, tranjem sam odravala kondiciju. Ali kakvu sam ono priu ula juer - o dva brata? Jedan se brinuo za zdrav lje i trao pet milja ulicom svakoga jutra u svome ivotu, bez obzira na to kako se osjeao. Drugi nije nikada vjebao. Jednoga jutra brat koji je vodio rauna o svom zdravlju, okrenuo se da bi prstom ukorio svoga lijenog brata kad - bum! Naprosto nije vidio kamion...

Moda zapravo i nije vano to inimo za samoodranje. Uvijek e odnekuda iskrsnuti neki kamion. Stvar je u tome da mu ne dopustimo da nas zaustavi, niti da usmjerava na ivot. Sjeam se kako sam u djetinjstvu sjedila za stolom veerajui s majkom i ocem u Virginiji. Bilo mi je dvanaest godina i odjednom sam shvatila da sam bez obzira koliko sree osjeam u bilo kojem trenutku, uvijek svjesna borbe koja se

vodi u dubini. "Nevolja" kako sam to onda zvala... sve je uza se donosilo neku vrstu nevolje. Sjetila sam se kako mi je tata rekao da sam bez sumnje otkrila je dno staro grko naelo - pitagorejsko, mislim da je rekao. Tata je bio neka vrsta seoskog filozofa i gotovo je diplomirao filozofiju na Sveuilitu Johns Hopkins. Volio je nagaati o filozofskim znaenjima. Pretpostavljam da sam od njega nasli jedila tu osobinu. Sjeam se kako je rekao da moja misao ima duboko znaenje, koje se kao naelo moe primijeniti na cijeli ivot. Bez obzira kako se neto i nilo dobrim, uvijek treba promisliti o njegovoj negativnoj, komplementarnoj strani. - Naravno i obratno je takoer tono - rekao je, ali tata je izgleda uvijek bio usredotoen na negativno. U meni je to stvorilo svjesnost o dvojnosti u ivo tu. U tom zasljepljujuem bljesku uvida nad tanjurom smrznutog graka, osjetila sam da sam razumjela neto, a da nisam znala to sam to tono razumjela.

***
Vjetar se podigao diui bijele krijeste valova na puini. Vivci su ulijetali u valie blizu obale i izlijetali iz njih, prikupljajui ostatke hrane koje je nanijela pli ma, dok su se njihova dostojanstvena braa pelikani, irokih krila zalijetali i obruavali poput ludih kamikaza, ravno u jata riba to su plivale dalje od obale u dubokom moru. Pitala sam se kako bih se osjeala da sam ptica koja ne brine ni o emu osim o letu i hrani. Prisjetila sam se kako sam proitala da je i najmanja ptiica u sta nju preletjeti tisue milja preko Tihog oceana neoptereena i sama, nosei samo jedan komad prtljage; jednu imovinu... granicu. Ona nosi granicu u kljunu, a kad se umori, naprosto se spusti na povrinu mora i pluta na granici sve dok nije spremna ponovno poletjeti. S granice lovi ribu, jede, a na njoj i spava. 1 Kome jo treba Kraljica Mary ? Ptiica mae krilima, vrsto dri svoj spasilaki splav u kljunu i putuje kako bi vidjela svijet. Kakav ivot! Pitala sam se osjea li se ptiica ikada usamljenom. Ali ak i kad je sama, doimalo se da joj je jasno koji je pravac ispravan za njezin ivot. Ptice imaju uroeni kompas koji ih vodi kamo god poele ii. Doimaju se kao da tono znaju to su, kako ive i zato su ive. Ali imaju li osjeaje? Zaljubljuju li se? Odjeljuju li se od drugih sa samo jednom pticom, kao da su njih dvije protiv svih? Ptice se doimaju dijelom svega. Prostora, vremena, zraka. Kako bi mogle iskljuiti svijet ako su eljele preletjeti iznad njega? Sjetila sam se iskustva koje sam jednom proivjela. Nazivam ga iskustvom, a ne snom, premda se dogodilo dok sam spavala, jer mi se inio puno stvarnijim od sna. Osjeala sam da lebdim iznad Zemlje i ronim i plutam na zranim stru jama, ba kao ptica. Prelebdjela sam preko razliitih zemalja i planina i potoka i drvea. Dok sam lebdjela, vrhovi kroanja njeno su me dodirivali. Pazila sam da ne otrgnem niti jedan labavi list s grane kojoj je pripadao, jer sam i ja sama pri padala svemu to postoji. eljela sam se kretati dalje i bre i vie i ire - to sam
1

najluksuzniji brod za prekoatlantsku plovidbu

se vie uspinjala, postajala sam sve povezanija, moje se bie istodobno usredo toivalo i irilo. Imala sam osjeaj da se sve doista odvija, da je moje tijelo nevano i da je upravo to dio iskustva. Moje istinsko "ja" lebdjelo je slobodno i neoptereeno, ispunjeno mirom koji donosi osjeaj povezanosti sa svime to po stoji. Nije to bio uobiajeni seksualno usmjereni san o letenju o kojemu govore psiholozi. Ovo je bilo vie. Imalo je drugu dimenziju. Rije koju traim, pomislila sam u sebi dok sam trala, jest "poseban". Zato sam ga zapamtila toliko detaljno, kad god sam se osjeala nezadovoljnom ili usamljenom ili na neki nain na petom i ivanom, pomislila bih na to iskustvo izvan svog fizikog tijela kad sam osjeala vezu sa svime iznad i ispod sebe. Osjeaj da pripadam "svemu" darovao mi je vee zadovoljstvo od svega dru gog. Vee zadovoljstvo od rada, od voenja ljubavi, od uspjeha ili bilo kojeg dru gog ljudskog nastojanja kojemu se posveujemo s ciljem da dosegnemo sreu. Oboavala sam misliti. Oboavala sam se usredotoiti. Oboavala sam se baviti problemima izvan same sebe jer sam, da budem iskrena, vjerovala kako je to moj put do razumijevanja same sebe. Negdje duboko ispod mene bili su odgovori na sve ono to stvara tjeskobu i zbunjenost u svijetu. Kakva drska pomisao! No ako mogu dodirnuti sebe, ustinu dodirnuti sebe, mogu dodirnuti i svijet... moda ak i svemir. Zato sam bila politiki aktivna, feministikinja, putopisac, znatieljni ljud ski izvjestitelj; a vjerojatno sam zato bila glumica i izvoa. Morala sam poseg nuti unutra i dodirnuti sebe, ako sam htjela razumjeti svijet i biti iole dobra u svome poslu. Vjerojatno sam iz toga razloga zapoela svoju karijeru kao plesa ica. Kad sam se kretala, bila sam u dodiru s onime tko sam. Kako bilo... za mene je jedino putovanje vrijedno truda bilo putovanje kroz samu sebe. Hladni vjetar rasprivao je pijesak oko mojih nogu dok sam trala. Usporila sam do hoda, prisjetivi se da je nakon naporne tjelovjebe dobro postupno usporavati, tako da se mlijena kiselina u miiima ne skruti. - Od toga vas bole miii, rekao mi je trener. - Nikada ne prekidajte vjebanje naglo. Polako se smirite. Poslije e vas boljeti manje. Pozorno sam sluala sve to se odnosi na tjelesnu kulturu jer sam shvatila da me to dovodi u dodir sa samom sobom. Potovala sam svoje tijelo jer je bilo jedi no koje sam imala. eljela sam da potraje. Ali, Boe, znalo je biti tako bolno, oso bito kad mi je petnaest godina prolo bez ikakve tjelovjebe. Bilo je to doista glupo, mislila sam dok sam hodala. Sve te godine glume, mislila sam da moje ti jelo nije toliko vano. Zavrila sam dobru kolu klasinog baleta kad sam bila mlada; mislila sam to e biti dovoljno. Bila sam u krivu. Ljudi se moraju brinuti za svoje tijelo svakodnevno ili e se jednoga jutra probuditi i otkriti da ih tijelo ne slua. Onda e rei kako su stari. Uvijek se osjeam staro kad nisam u dodiru sa svojim tijelom. A proces povezivanja s vlastitim tijelom olakao mi je da ostva rim svezu s istinskim ja koje prebiva u tom tijelu. to je to pravo ja? to me je to poticalo da se pitam i istraujem i mislim i osjeam? Jesu li to male sive stanice materije mozga ili je to um koji je neto vie od mozga? Ukljuuje li "um" ili "osob-

nost" ono to ljudi nazivaju "duom"? Jesu li oni odvojeni ili biti ovjek znai spoznati da smo ukupnost svih tih dijelova i ako je tako, kako se oni nadopunju ju jedan s drugim? Eto, o tome je ova knjiga... ona je o iskustvu uspostavljanja kontakta sa samim sobom koje sam stekla u svojim ranim etrdesetima; ona govori o tome to je to djelovalo na moj um. moju moralnu vrstinu, moj duh, te to je uinilo za moje strpljenje i pouzdanje. Govori o svezi izmeu uma, tijela i duha. Ono to sam iz toga nauila omoguilo mi je da nastavim ivjeti ostatak svog ivota kao gotovo potpuno promijenjeno ljudsko bie. Dakle, ova je knjiga o potrazi za samim sobom - potrazi koja me je odvela na dugo putovanje na kojem sam se postupno otkrivala, iji je svaki tren bio naprosto udesan. Pokuala sam sve na putu prihvaati bez predrasuda, jer sam se nala njeno, ali neizbjeno izloena dimenzijama vremena i prostora za koje sam do tada mislila da pripadaju znanstvenoj fantastici i pripisivala okultnome. Ali to mi se dogodilo. Odvijalo se polako. Dogaalo se tempom koji je oito bio samo moj, jer vjerujem da svi ljudi prolaze kroz slina iskustva. Ljudi napreduju u skladu s onim za to su spremni. Morala sam biti spremna za ono to sam na uila jer je to bilo pravo vrijeme za to.

***
Snimila sam oko tridesetpet filmova - neke dobre, neke loe i mislim da sam iz svakoga poneto nauila, premda sam, to nije nimalo neobino, vie nauila iz loih nego iz dobrih. Putovala sam po cijelom svijetu, nekad kao privatna oso ba, obino neprepoznatljiva (jer sam tako eljela), a nekad kao zabavljaica (kad sam eljela biti prepoznatljiva), bilo reklamirajui novi film, snimajui televizijsku emisiju ili na turneji nastupajui uivo. Oboavala sam nastupati uivo zato to mi je to omoguavalo da osjetim publiku; to misli, to je zanima, te njezin raznoliki smisao za humor. Ali najvie sam voljela upoznavati nove ljude i uranjati inten zivno u strane kulture, sve dok ne bih nauila da se s njima ugodno stopim. Stekla sam krug prijatelja u svojim domovima daleko od kue. Bili su to umjetnici - izvoai, filmai iz svih zemalja u kojima sam snimala filmove, pisci (i sama sam napisala dvije knjige o svojim putovanjima i avanturama koje su preve dene gotovo svugdje), predsjednike vlada, premijere, kraljeve i kraljice (o mojoj se politikoj angairanosti detaljno pisalo, "za" i "protiv", takoer u cijelom svije tu). Bila sam privilegirana osoba o tome nije bilo sumnje. Naporno sam radila da bih dola do uspjeha, ali jo uvijek sam se osjeala sretnom i kako sam rekla, privi legiranom, to mi se ukazala prilika da upoznam i razgovaram sa svakim s kim sam poeljela, od Castra, Pape, engleske Kraljice i drugih dostojanstvenika do bolesnih i umiruih u Indiji ili pobunjenih seljaka u zaseocima na Filipinima, ili erpi (nosaa) na Himalaji, da navedem samo neke. to sam vie putovala i upoznavala ljude, sve se vie budila moja drutvena i politika svijest. A to sam se vie angairala, otkrivala sam da se sve vie pois-

tovjeujem s "gubitnicima", kako ih je nazivao moj otac. Bilo kako bilo, zatekla sam se kako puno razmiljam o tome to ne valja sa svijetom. To ne moete iz bjei kad uistinu vidite bijedu, glad, mrnju. Poela sam odlaziti na putovanja s devetnaest godina, a sad sam sredinom etrdesetih, mogla objektivno sagledati da su stvari uporno kretale nizbrdo. Demokratski idealizam vie mi se nije inio moguim, jer su se ljudi koji su inili dio demokratskog procesa, oito vie bavili zadovoljavanjem vlastitih interesa te su stoga zlorabili temeljnu demokratsku ideju blagostanja za veinu. Neveliki broj ljudi usuivao se govoriti o meunarod noj etici. "Politiko miljenje" u svijetu temeljilo se na dva polja: politikoj moi i materijalnoj privredi, a rjeenja su izraavali u obliku grafikona, tabela, anketa i industrijskih programa, koji su potpuno zanemarivali individualno ljudsko bie. Negdje na naem planetu neprestano se odvijao rat, nasilje, kriminal, ugnje tavanje, diktatura, glad, genocid - opi spektakl ljudskog oaja i jada. U meuvremenu, svjetske su voe nastavile prouavati probleme jedino kao probleme same ne prepoznajui njihovu istinsku povezanost sa irom i sveopom potrebom - duboko ukorijenjenom eljom da se postigne trajno mirno stanje uma svakog pojedinca, sa svim irokim implikacijama koje bi to sobom donijelo. Oni su za traj ne probleme imali tek privremena rjeenja. Ili, kako bi to tata rekao: - Stavljaju hanzaplast na rak. Zatekla sam se u beskrajnim raspravama po cijelom svijetu o tome je li o vjeanstvo u osnovi sebino, zaokupljeno vlastitim interesima, te se zanima samo za zadovoljavanje osnovnih potreba i osobnu korist. Zatekla sam se kako govorim da moda upravo sebinost i meusobno nadmetanje tete ne samo srei ve i osobnom uspjehu. inilo mi se da iako svjetske sile priznaju da postoji potreba za sjedinjenjem ljudskih interesa, uvijek preporuaju sve vie nadmetanja u ekonom skoj politici kako bi se postigao taj cilj; to samo moe dovesti do konflikta, nesloge i neizbjeno veih ratova. Neto je doista nedostajalo. A onda, kako sam nastavila putovati, zamijetila sam da se neto mijenjalo. Ljudi s kojima sam razgovarala poeli su nagaati o onome to nedostaje. Ton naih razgovora promijenio se od oaja i zbunjenosti do razmatranja da bi odgov ori mogli biti u nama samima, kao da nevolja koju je ovjeanstvo samo stvorilo nema nita s ekonomskim rjeenjima. Poeli smo nagaati o unutranjoj potrazi, i onome to mi kao ljudi uistinu znaimo. Zato smo tu? Imamo li neku svrhu ili smo samo prolazna sluajnost? To da smo tjelesni, bilo je oito. Nae tjelesne po trebe, barem su u teoriji bile prva briga vlada i voa. Takoer je bilo jasno i to da smo mentalna bia. O svijetu uma, mentalnoj dimenziji brinuli su kroz kolstvo, umjetnost, znanost i sveuilita. Ali zar nismo isto tako i duhovni? Otkrila sam da se sve vie i vie ljudi usre dotouje na pitanje unutarnje duhovnosti kojemu je tako dugo bilo zanijekano priznanje. Je li zbunjenost potjecala od injenice da duhovnost nije samo oita, ve i nevidljiva? Svjetske religije nisu objanjavale niti zadovoljavale nae duhovne potrebe. Ustvari, Crkva je vie dijelila ljude nego ih spajala, slijedio ovjek kranstvo, islam, idovstvo ili budizam. Uistinu, svijet se doimao kao da ulazi

u eru svetog sukoba; uzmimo samo porast islamskog ponosa u arapskim zemlja ma, samozvane "vrle kranske fundamentaliste" meu takozvanom kreposnom veinom u Americi, te cionizam u Izraelu. Stekla sam razgranam mreu prijatelja u cijelom svijetu, koji su krenuli u vla stitu duhovnu potragu. Zanimali smo se za ljudsku svrhu i znaenje ne samo u odnosu na fiziku dimenziju ivota na Zemlji ve takoer i o svom metafizikom poloaju u odnosu na vrijeme i prostor. Poelo se initi moguim da ovaj ivot nije sve to postoji. Moda, tjelesna dimenzija postojanja nije i jedina dimenzija postojanja. Postojala je udesna mogunost da je istinska stvarnost puno vie od toga. Drugim rijeima, moda je Buckminster Fuller2 bio u pravu kad je ustvrdio da je devedesetdevet posto stvarnosti nevidljivo, a naa nesposobnost da prihva timo tu nevidljivu stvarnost posljedica je onoga to se danas obino naziva niskom razinom nae svijesti. Kad sam si poela postavljati ta pitanja, i otkrila pravo srodstvo s onima koji su poput mene poli u istu potragu, moj se ivot promijenio, a s njime i moj pogled na svijet. Bilo je to uzbudljivo, katkad zastraujue, a uvijek zapanjujue jer me je tjeralo da ponovno procijenim to to znai biti iv. Moda smo mi, kao ljudska bia, zapravo dio trajnog iskustva koje se nastavlja nakon to mislimo da smo umrli. Moda smrt ne postoji. Ali trim pred rudo.

***
Sunce je zalazilo studeno i bljetavo podno planina Point Dume. Sjetila sam se kako sam stajala na tim planinama promatrajui kako se pod njima obruavaju valovi Tihog oceana, pitajui se je li ljudski rod uistinu potekao iz mora. Tihi me ocean uvijek podsjeti na moga prijatelja Davida. Ili mi je on toliko esto na umu ovih dana naprosto zato to dolazim do iste prekretnice u svome ivotu i to je s njim lako razgovarati. to mi je ono rekao? Neto o duhovnoj potrebi da cijenimo i pozitivno i negativno u ivotu podjednako. - Nemogue je imati jedno bez drugoga - rekao je. - ivot je izgaranje obo je. Samo pokuaj prevladati negativno pozitivnim i bit e puno sretnija. - Svakako - rekla sam - ne mora biti nuklearni fiziar da bi to, znao - ali i vjeti je neto drugo. David je bio zanimljiv ovjek. Imao je oko tridesetpet godina, bio je ljubazan, vrlo njena osoba, s lijepo oblikovanim jagodicama i nekom vrstom blagog, tunog osmjeha. Upoznali smo se u jednoj umjetnikoj galeriji u Villageu3 u New Yorku. Zapoeli smo prijateljstvo zato to sam se uz njega osjeala ugodno. On je bio slikar i pjesnik koji se svugdje osjeao kao kod kue jer je bio promatra
2 3

Fuller, R. Buckminster (1895.-1983.) - ameriki ininjer, dizajner i arhitekt Greenwich Village - dio New Yorka u donjem dijelu Manhattana u kojemu ive umjetnici, pisci i studenti.

ivota. etali bismo satima du Manhattana promatrajui ljude i pitajui se o emu razmiljaju. Kad je bio u Kaliforniji, to je bilo esto, etali bismo plaom u Malibuu. David je takoer volio putovati i puno je proputovao od Afrike i Indije do Dalekog istoka, pa sve do Europe i June Amerike. Putem je slikao i pisao. Nije ga puno stajalo jer se snalazio radei sve vrste pomonih poslova. Oenio se jedanput. Nije o tome govorio, ali mi je jednoga dana priznao da je nekad ivio "u brzoj traci". Kad sam ga pitala to to znai, samo je odmahnuo rukom i rekao: - To je prolost. Gotovo je s brzim autima, ivotom na visokoj nozi, djejom igrom. Sad sam sam i sretan. Ni ja nisam puno govorila o svom privatnom ivo tu. Naa veza nije bila takve prirode. On se takoer zanimao za hrpu stvari za koju ja nisam imala vremena: reinkarnacija, sjeanja iz prolih ivota, kozmika pravda, frekvencije vibracija, kombiniranje hrane, duhovno prosvjetljenje, medi tacija, samospoznaja i bogzna to sve ne. O svemu je tome govorio ozbiljno, oito s velikim znanjem. Ali veina je toga prolazila pored mene jer sam bila zaoku pljena filmskim scenarijima, televizijskim emisijama, novim tokama za moje na stupe po klubovima, mravljenjem i Gerryjem. eljela sam razgovarati s Davidom o Gerryju, ali okolnosti su bile takve da ni s kim, pa ak ni s Davidom, nisam mogla razgovarati o Gerryju.

***
Sada, na hladnom vjetru, osjetila sam kako mi se kapi znoja cijede niz zati ljak po vratu. Noge su me boljele. ali bio je to dobar osjeaj. S naporom sam trala. Bila je to vrsta boli koja prua zadovoljstvo. Moda je, kako ree David to bila cijena za sve u ivotu. Kad osvoji prvo mjesto nakon borbe, onda vie ne boli. Bacila sam zadnji pogled na zalazee Sunce i uputila se drvenim stubama koje su od kue vodile na plau. Voljela sam te drvene stube, izbrazdane i polom ljene na udaru visokih plima i oluja. Ve dvadeset godina koristim te stube, otkad sam napravila zgradu sa stanovima od prve plae, koju sam primila nakon to sam glumila u svom prvom filmu Nevolje s Harryjem, Alfreda Hitchcocka. Prvo to sam napravila bilo je da sam digla kredit kako bih izgradila zgradu u kojoj u moi izdavati stanove i ivjeti tako da sama ne moram plaati stanarinu... samo u sluaju da me zgazi kamion taj plan ne bi uspio. Pretpostavljam, da je to zato to potjeem iz srednjeg stalea. Uvijek se osiguraj za budunost! Nikad ne zna. Oprala sam pijesak s nogu pod tuem na vrhu drvenih stuba... pijesak se ne smije unositi u stan. Uvui e se u tepih za koji mi je graevinac rekao da ga iona ko ne bih trebala imati u kui na plai. Popela sam se zadnjim nizom stuba koje su vodile do unutranjeg natkrive nog dvorita, gdje sam se zadrala bacivi pogled na japanski vrt koji sam sama uredila, ukljuujui i bonsai drvo iz Kyota, te svjetlucavi potoi to je uvijek te kao prema gore i izvijao se oko sebe. Godine putovanja na Daleki istok, osobito u Japan, ostavile su na mene duboki utisak. Ganuo me njihov spartanski osjeaj potivanja prirode. Kako su Japanci dobro naviknuti na udarce prirode, nemaju

drugog izbora doli da se usklade s njom. Oni nisu vjerovali u pokoravanje pri rode, za razliku od nas na Zapadu. Koristili su je i postali njezinim dijelom... to jest sve dok nisu prokockali svoje potivanje prirode uime potivanja posla i pro fita. Otkad je Japan postao oneien, prestala sam ii tamo. Pitala sam se koliko e proi dok cijeli svijet ne industrijalizira prirodu, samo zato da bi zaradio vie novca. Pretpostavljam da to zvui pojednostavljeno, ali tako se doima. ula sam kako zvoni telefon u mom stanu. Gotovo sam pala jer sam se trznula i poskoila kako bih stigla prije nego odzvoni. Tako su telefoni djelovali na mene. Javila bih se ak i na tui telefon, ako je zvonio pokraj mene. To ima neke veze s uinkovitou, tonou i urednou. ivcirali su me ljudi koji su putali da telefon odzvoni etiri puta prije nego to bi podignuli slualicu. To mi se ini lo nemarnim - naprosto lijenim i nemarnim. Proletjela sam kroz vrata dnevne sobe i bacila se na telefon na podu. Morala sam se nasmijati samoj sebi. Tko bi k vragu mogao biti toliko vaan? I ako jest, zvat e ponovno. - Halo - rekla sam bez daha, pitajui se to e osoba s druge strane ice mi sliti da sam radila. - Haloooo... Bio je to Gerry. - Kako si? ula sam glasove meunarodnih informacija u pozadini. Gerryjevo lice, kosa koja se sputa na elo, njene crne oi, proletjeli su mi kroz misli. - Sjajno - odgovorila sam radosna to ne moe osjetiti koliko sam sretna to mu ujem glas. - Kako stoje stvari s Njezinim Velianstvom? - Polako i dostojanstveno tonemo u Engleskoj - alio se s dozom ozbiljne zabrinutosti koju sam nauila prozrijeti. - Pa - proistila sam grlo - dostojanstvo je osobina koju svi cijene. - Da. Pa, inim to mogu kako bih sprijeio da brod potpuno potone. Osjetila sam kako je prinio cigaretu ustima i uvukao dim uz tihi, utavi zvuk. - Gerry? - Da. - Kako ide tvoja kampanja? Ima li napretka? - O, dobro - rekao je. Ali u njegovu se glasu ula lagana potitenost. - To je dug i spor proces. Ljudi se moraju pouavati i obrazovati elino njenim pote zima. Nije lako odrati ravnoteu. Ali razgovarat emo o tome kad se vidimo. - Oh? - uzdahnula sam - Hoe li to biti uskoro? - Da, nadam se. Moemo li se nai ovoga vikenda u Honoluluu? Idem na konferenciju o privredi Sjevera i Juga. - Oh, Isuse. Moemo - rekla sam - Hoe li biti puno novinara? - Da. - Smeta ti? - Ne. - Voljna si riskirati?

- Da. - U redu. Bit u tamo. Kad? - U petak. - Gdje? - U 'Kahala Hiltonu'. Sad moram ii. Imam sastanak sa zamjenikom tajnika. On me eka. - U redu. Sjajno. Vidimo se za vikend. - Dovienja. Prekinuo je. S Gerryjem nikada nije bilo dugog telefonskog opratanja. Njegovo profesionalno dranje i navike uvjetovale su tu vrstu ne marnosti. Njegov je privatni ivot bio sasvim druga pria. Spustila sam slualicu, istuirala se i odvezla, sporije nego inae u svoju ve liku kuu u Encinu. Oboavala sam sjediti za upravljaem kalifornijskog automobila, vozei pro stranim otvorenim autoputevima i razmiljati. Voljela sam razmiljati u Kaliforniji. New York je bio toliko nabijen ivotom, da ostavlja tek toliko vremena za instink tivno djelovanje i preivljavanje, to mi je bilo kreativno i uzbudljivo, ali u Kali forniji sam mogla razmiljati. Pa ne zovu Kaliforniju Velikom Naranom bez ra zloga. Lako se moete pretvoriti u naranu, ako niste oprezni. Tako je Velika Jabuka4 za mene bila mjesto gdje sam mogla provesti svoje zamisli do kojih sam dola u Velikoj Narani. Gerry nije bio u mogunosti doi u Kaliforniju otkad smo se upoznali. Sjetila sam se nae prve noi u New Yorku. Zapravo, nekoliko su mi ga pu ta predstavili prije, kad sam bila u Londonu i jo jednom kad sam dola na skup protiv Vijetnama u New Yorku. Oarao me svojom sigurnou, njenom uvjerljivou, te munjevitim i briljantnim zakljuivanjem. Bio je lan Parlamenta, socija list i vjerovao je da moe pomoi Engleskoj da ponovno procvjeta. Nije bio uobraen poput mnogih dobro obrazovanih Engleza koje sam po znavala. Ustvari, bio je upravo suprotno: visok preko dva metra, s takvim rame nima i rukama, da me je podsjeao na medvjeda koji eli zagrliti cijeli svijet. Oputen i neoptereen. Njegovo se tijelo kretalo bezbrino, a koulja bi mu se otkopala kad bi olabavio kravatu oko vrata. Kad je bio uzbuen zbog neega, gusti pramen kose pao bi mu na oi. A kad je dugim koracima hodao po sobi, traei najbolji nain da iznese svoju tvrdnju, soba bi podrhtavala pod njegovom teinom. Nije bio svjestan koliko je impozantan. esto je imao rupu na arapi. Oi su mu bile vlane i crne. Podsjeale su me na masline. Kad su me prvi put predstavili njemu u Londonu, nastupala sam u Palladiumu. Doao je iza pozornice i svidio mi se. Nisam znala puno o engleskoj politi ci, ali doimao se otvoren, prodorno inteligentan i nenamjerno smijean. Kad je odlazio iz moje sobe, hodao je tako odluno da je zapeo za stolac, ali tek nakon to je najprije pokuao izai kroz vrata zidnog ormara.

Big Apple - naziv za New York

Stoga kad se sljedee godine zatekao u New Yorku i nazvao me, rekla sam: - Da, voljela bih veerati s vama. Otili smo u indijski restoran u Pedesetosmoj ulici. On nije puno jeo. Jedva da je bio svjestan hrane. Imao je naviku gledati moje usne dok je smiljao kako da to bolje istakne smisao svojih rijei. Mislila sam da mu se sviaju moje usne, a on je uistinu samo razmiljao o onome to e sljedee rei. Nakon veere proetali smo sve do restorana "Elaine's" na uglu Osamdesetosme i Druge ulice. elio je vidjeti gdje se okuplja moje drutvo. Nosila sam ci pele s visokim potpeticama i bilo mi je neudobno, nisam mogla drati korak s njegovim. Dobila sam ulj. Kad smo uli u "Elaine's", ljudi su nas pogledali. Ali nisu primijetili samo mene. usprkos Gerryjevom zguvanom odijelu i izlizanim cipelama. Unato tome, nitko nas nije gnjavio. Pojeli smo salatu od liganja i popili nekoliko pia. Razgovarali smo o New Yorku i Londonu, a kad smo se spremali za odlazak, rekla sam mu da za tjedan dana dolazim u London na razgovor o novom scenariju, pa u ga nazvati. Limuzina ga je trebala ekati da ga odveze na politiku konferenciju na sje veru drave New York, ali nije se pojavila. Tako je zavrio u mom stanu, razgle davajui police pune knjiga o Kini, show businessu, amerikoj politici, marksis tikoj teoriji i baletu. Brbljao je o potrebi za slobodom u socijalistikom drutvu; nagnut nad niskim stoliem u dnevnoj sobi, kad mu je debeli pramen kose pao u oi. I tako je sve poelo. Podigla sam ruku da mu maknem kosu. Morala sam znati kakva je na dodir, i tako jednostavno i lako kao da se znamo cijeli ivot, on je podigao pogled s Marxove biografije koju je drao u ruci, zagledao se u moje oi i privukao me k sebi. Ostali smo zagrljeni na trenutak i ja sam se izgubila. To mi se nikada prije nije dogodilo, barem ne na takav nain. Nisam to tada znala, ali bio je to dio slagalice koju u tek kasnije sloiti.

***
Kad smo se probudili ujutro, skuhala sam mu aj i donijela kekse. Sjedili smo u mojoj sunanoj kuhinji. S prozora se vidi most na Pedesetdevetoj ulici. - Dolazi u London idui tjedan? - upitao je. Potvrdila sam. - Moemo li se vidjeti? Potvrdila sam. - Moe li poi sa mnom u Pariz tjedan nakon toga? Ponovno sam potvrdi la. S velikom odlunou ustao je i uputio se prema onome za to je mislio da su izlazna vrata. Ali nisu bila. Zavrio je ponovno u spavaoj sobi. Zatim se usmje rio u dobrom pravcu i nestao. Nije se oprostio, nije se ak ni osvrnuo. Dogovorila sam razgovore o scenariju u Londonu, u isto vrijeme kad i susret s Gerryjem. U filmakom poslu, veliki dio vremena provodimo zadubljeni u scenarije koji nikada ne postanu filmovi. Takav je bio sluaj i s ovim. Bilo mi je drago to imam Gerryja, pa vrijeme provedeno u Londonu nee biti posve izgu bljeno. Katkad se pitam bi li scenarij bio bolji, da nisam imala Gerryja koji mi je

odvlaio pozornost. Bilo kako bilo, cijeli je London trajkao kad sam stigla. Gerry je bio u pravu. Brod je tonuo, ali nisam ba bila sigurna da je bilo dostojanstveno, iskljuujui alice s cvjetnim uzorkom u vrijeme za aj i jutarnje etnje Hyde parkom. Ali sve to mi je stvarno bilo vano bio je miris njegovog sakoa od tvida i gusta kosa to mu pada na lice: mekoa njegovih prstiju na mojim obrazima i nain na koji me je njihao u svojim velikim rukama iskljuivali su stvarnost da su ne samo Engleska i moj scenarij ve i cijeli svijet u velikoj nevolji. Pazili smo da nas ne vide zajedno (odsjela sam u prijateljevom stanu), a Ger ry je bio poznat po tome to uiva u privatnosti dok ee ulicama grada u koje mu je odrastao. A onda, nakon nekoliko dana, otila sam u Pariz gdje mi se on pridruio dan kasnije. Promatrali smo krovove St. Germaina iz moje hotelske sobe i nakon to smo vodili ljubav, nikada nismo razgovarali o naoj vezi ili o tome to znaimo jedno drugom. Gerry i ja nikada nismo razgovarali o njegovoj supruzi niti o mom privatnom ivotu. To nije bilo potrebno i nismo se eljeli uputati u to... barem ne do one noi kad me je odveo na veeru, gdje su nas svi engleski novinari smjeteni za jednim stolom, prepoznali. Smijali su se i mahali. Gerry se sledio i nije mogao jesti. Rekao je kako e to povrijediti njegovu suprugu - kako ona to ne bi mogla prihvatiti i kako emo morati nastaviti lakim tempom. Sloila sam se, ali zar nije o svemu tome mogao porazmisliti kad smo poeli? Bio je toliko prestraen da mi je srce zadrhtalo. Te noi nije mogao spavati. Rekao je da mu misli bezglavo jure po glavi i da je zbunjen. Predloila sam da odem kako bi se on mogao sabrati. Drali smo se podalje jedno od drugoga cijeli dan dok je on sudjelovao na konferencijama i sastancima. Ve sam planirala otii, kad me je shrvan oajem i samoom, nazvao. Rekao je da ne moe podnijeti da odem. Razdirala ga je snana elja za mnom i pitao me moemo li ponovno biti zajedno. Nali smo se izvan Pariza u mjestu St. Germain en Laye. Bacio se na mene, obasipajui me poljupcima i dodirima, vrsto me zagrlivi. Osjeala sam da on ne moe disati. Doimao se izgubljen i obazriv, moleiv i zahtjevan, sve u isto vrieme. Bilo je to neobino i stvarno i iskreno i otvoreno i pomalo zastraujue. Rekao je da nikada prije nije uinio nita slino u ivotu. Priznao je da je zbu njen i da osjea uasnu krivnju. Govorio je o stanju u kojemu se nalazi svijet i kako eli dati svoj doprinos da ga popravi. Govorio je o demokratsko-socijastikim naelima i kako je mogue ostvariti oboje istodobno, kad bi samo bo gati poeljeli podijeliti svoje bogatstvo s drugima. Bio je njean, aputao s jedne strane, a izazovno glasan i nepopustljiv s drage, gotovo kao da eksperimentira s razliitim licima svoje osobnosti. Nikada me nije pitao o meni niti postoje li drugi mukarci s kojima bih mogla imati vezu. Za njega je to oito bilo emotivno ienje. Kad je dolo vrijeme da se rasta nemo, bio je suzdran i nimalo sentimentalan. Pitao me je hou li se moi vratiti natrag u Ameriku. Rekla sam da sam se vraala i iz puno divljijih krajeva nego to su to francuska sela. Ispriao se za svo-

je ponaanje u Parizu i rekao da e me ubrzo nazvati. Bez nepotrebnih pokreta, naprosto je rekao dovienja na svoj spartanskoengleski nain, otvorio vrata i iza ao. Nezgoda je bila to se naao u ormaru. Nasmijao se i bez rijei izaao pra vim putem. Soba koju smo oivjeli u protekla dva dana, odjednom se nala u tihom za stoju. Zidovi su se sklopili nada mnom. Niti jedno od nas nije izreklo rije "lju bav". Osjeala sam se kao da sam na neki nain primorana upustiti se u ovu sve zu za koju sam znala da nee pruiti vie od nepomirljivih razlika. Pitanje je glasi lo: - Zato?

2. poglavlje

isto logiko razmatranje ne moe nam podariti poznavanje svijeta injenica; svako znanje o stvarnosti zapoinje s iskustvom i zavrava s njim. Pretpostavke do kojih se stie iskljuivo logikim sredstvima potpuno su liene stvarnosti. Albert Einstein

ozila sam se du kanjona Malibu do autoputa Ventura. Nije bilo puno prometa. Dolina San Fernando pruala se ispred mene, svjetla u kuama poela su treperiti, poput divovske kutije s draguljima u noi. Sjetila sam se kako su jednom Hruova doveli u Dolinu kad je doao u Kaliforniju. Rekli su da je to Amerika u razvoju. Bilo je prelijepo ako se gledalo iz prave perspektive. U suprotnom su svi zbijali ale o Dolini - kao to je na primjer ona o ovjeku ko jemu ide toliko loe da mu jedino ide u prilog to to ne ivi u Dolini.

Skrenula sam s autoputa u moju ulicu. Uspinjui se dugim prilazom do kue, osjetila sam kako niske grane trenji dodiruju krov auta. Voljela sam to drvee. Podsjealo me na trenje koje smo moj bivi mu Steve i ja imali u njegovoj kui u Japanu prije naeg razvoda. Steve ih je posadio tamo dok je ivio u stambenoj etvrti Tokyja, pod nazivom Shibuya. elio je ostati, te ivjeti i raditi u Aziji. Ja sam eljela ivjeti i raditi u Americi, ne zato to sam tamo odrasla ve zato to je moj posao bio tamo. Raspravljali smo o problemu i odluili pokuati zamisliti glo bus kao lopticu za golf, te imati oboje. Neko je vrijeme funkcioniralo. Ali postupno su se nai ivoti poeli razvijeti u razliitim pravcima. Ostali smo prijatelji i odgojili ker Sachi, koja je prvih sedam godina svoga ivota provela sa mnom u Americi, iduih est u meuna rodnoj koli u Japanu, a ostatak kolovanja u vicarskoj i Engleskoj. Nauila je teno govoriti, itati i pisati japanski (to je znailo da moe itati svaki istonjaki

jezik) i poela je razmiljati i opaati poput Istonjaka, to je ponekad znalo biti zabavno jer je Sachi djevojka s pjegicama i plavom kosom kojoj je karta Irske is crtana na licu, ima duge ruke i noge Zapadnjaka, koje uspijeva nekako uskladi ti, kao da nosi stegnuti kimono i obi5, dok hoda i sjedi. Ona jo uvijek klei u dnevnoj sobi i zadivljeno gleda u svakog tko govori, premda me njezina pojava poput Alice iz zemlje udesa moe posve zbuniti, ak i kad mislim da je razumi jem. Konani ishod jest kombinacija otvorenog, izravnog zapadnjakog razmi ljanja, ublaenog zamrenom azijskom dvosmislenou, za kojom obino posee onda kad se treba obraniti od naizgled neugodne, nepristojne ili bezosjeajne primjedbe. Nauila sam puno o Aziji od Sachi, a ona me nikada nije namjeravala uiti. Ona pripada novoj generaciji ljudi ija su krv i nasljee zapadnjaki, ali psi hologija i misaoni procesi napola istonjaki. Kod Sachi je to bila posljedica sta jalita "loptice za golf", koje smo Steve i ja njegovali u poetku. Kao i sve drugo, to ima dvije strane - mane i prednosti. Na duge staze, ipak bih rekla da pred nosti preteu nad manama, ako ni zbog ega drugog, a ono zbog toga to je Sachi kombinacija dva svijeta - i ako to ona moe uskladiti, pomoi e nam da razumijemo druge. ivjela je i studirala francuski u Parizu, gdje joj je kako kae, bilo najtee prilagoditi se drutvu i kulturi. to se tie parike neuljudnosti i ciniz ma, rekla je: - Mama, zbilja je teko nakloniti se s japanskom pristojnou i rei 'nosi se' u isto vrijeme! Moja je kua, topla i ugodna, smjetena je na vrhu brda. "Planina MacLaine" kako je naziva jedan moj prijatelj koji se udio kako nikad ne padnem s nje. Kad bi samo znao koliko sam se puta i sama to pitala!? Moj se prijatelj David alio da je najvia planina na koju se penjem ja sama. Nije imao puno vremena za avrljanje, a ipak je znao uiniti i najkrai tren silno vanim. Kao onaj put kad je ogulio naranu u obliku cvijeta, a sok iz sonog plo da cijedio mu se polako niz bradu dok je jeo. Rekao je kako nema sluajnosti u ivotu, budui da svi zapravo puno znaimo jedni drugima ako samo otvorimo srca i osjeaje bez straha od posljedica. Kad je bio u Kaliforniji, etali smo po plai i ruali u restoranu zdrave hrane nakon satova yoge. Bezbroj mi je puta predloio da se prestanem "uspinjati" na samu sebe i zaponem umjesto toga putovati "unutar" sebe. - Tu svi vi traite mo - rekao je. - to je to s vama? Zato ne odvojite vri jeme za promatranje? Nije to rekao ljutito, ustvari vie nestrpljivo. Dao mi je knjige o duhovnim tehnikama na itanje. Rekao mi je da bih mo rala uspostaviti bolju vezu sa svojim istinskim ja. Uistinu nisam shvaala na to je mislio. Oduvijek sam mislila da upravo to i radim, ali je on oito govorio o dru goj razini. Kad sam ga pitala, nikada nije htio pojasniti. Rekao je da bih trebala samo razmisliti o tome i odgovor e doi. Razmiljala sam o onome to je rekao,

iroki pojas kojim se vee kimono

preletjela knjige, ali sam nastavila prilaziti svemu bez ustruavanja i predrasuda. To nije bilo sasvim dovoljno, ali je zacijelo bilo praktino. Nisam bila nesretna osoba - uope. I uvijek sam mislila da imam prilino do bar osjeaj tko sam. To su svi govorili o meni. - Ona zna tko je - govorili su. Ustvari, katkad mi je bilo teko suosjeati sa enskim pokretom, ije su se lani ce alile kako su im kolonizirali njihov enski identitet. Nikada zapravo nisam imala takvo iskustvo u svome ivotu. Ponekad sam se osjeala upravo suprotno. Toliko sam bila sigurna u ono to osjeam i elim da su se neki alili da sam pre vie emancipirana i da ne trebam nikoga. Ali vie nisam bila tako sigurna. Moda je David bio u pravu. Mogue je da on vidi neto puno dublje u meni, neto to mi nedostaje upravo zato to sam toliko emancipirana. Moda sam zato trebala spoznati da jo dug put stoji preda mnom. Teko je spoznati da neto zaista duboko unutra nedostaje, kad se osje ate uspjeno i zaposleno i odgovorno i kreativno. Osjetila sam miris dobre Marieine francuske kuhinje kako se iri po prilazu. Moj je restoran bio najbolji u gradu, samo to sam vrlo rijetko ikoga pozivala u goste. Voljela sam biti sama, ionako mi nije bilo ugodno zabavljati goste, pogo tovo kad sam mogla to vrijeme provesti itajui ili piui. Zalupila sam ulaznim vratima kako bih dala do znanja Marie da sam doma. Doviknula sam joj da u se prije veere okupati i opustiti. Dvije stvari u isto vrijeme kad nije bilo potrebe za urbom, slomila sam nokat otvarajui svoju spavau sobu. - K vragu, pomislila sam - to u morati popra viti. Ali preda mnom je bila spavaa soba koju sam oboavala, rasprostirala se plava, hladna i osvjeavajua, ekajui me. Oboavala sam svoju spavau sobu ledenohladne plave boje i s njom po vezanu radnu sobu, koliko je mogue voljen" jednu sobu. Tu sam sate i sate pro vodila sama. Znala sam da mogu zakljuati vrata i iskljuiti cijeli svijet, a da to ne bude ni nepristojno ni nedrutveno. Mogla sam ivjeti u tim sobama i nikad ne bih poeljela nita drugo. Nikada se nisam osjeala izolirano ili rastreseno u tim sobama. Plava je bila svijetle nijanse, a ipak dovoljno snana da oivi i jutro i veer. Zastori su bili prozirni i prekrivali su cijelom duinom pomini zid od vrstog stakla iza kojega se pruao pogled na dolinu San Fernando i planine iza nje, planine koje su me uvijek iznova znale iznenaditi za jasnih veeri. Namjetaj je bio prekriven plavim barunom, a krevet prekrivaima od plavog brokata i satena. Sjetila sam se kako sam ula da je jedna filmska zvijezda pala s kreveta zato to je spavala na satenskim plahtama. Ja sam voljela imati obine plahte, zato to sam obino itala i pisala u krevetu kad god se nisam eljela osjeati profe sionalno. Knjige i biljenice bile su razbacane svud oko mene i kad god bih za pela na nekom opisu ili pouci prie, ukljuila bih elektrinu deku na vrlo toplo, malo odspavala pod papirima s istraivanjem, a kad bih se probudila, obino bih rijeila zagonetku koja me je muila. Oboavala sam se osjeati samom u svojoj prekrasnoj spavaoj sobi, gdje nema nieg osim mene i onoga o emu sam e-

ljela razmiljati. Bio je to silno ispunjujui osjeaj - znati da sam tako duboko usredotoena na neto da sam zaboravila na samu sebe. Moda je David imao pravo. Moda sam doista trebala nauiti meditirati... duboko meditirati. Moda bih tako otkrila ono o emu mi je govorio. Ula sam u garderobu i presvukla se. Bila je to soba zrcala. Zrcala na sva etiri zida i na stropu... - spomenik tatini, pomislila sam - koji mi nije na ast, jer kad ne radim na filmu, ne marim mnogo kako izgledam. Otvorila sam jedna vrata ormara sa zrcalom kako bih se presvukla u ogrta. Pitala sam se to bi Gerry mislio o mome ormaru filmske zvijezde s leerno na trpanom odjeom koja mi je ostala od filmova to sam ih snimala ili stvarima ko je sam pokupovala u gotovo svakom velikom gradu na svijetu. Pitala sam se to bi rekao kad bih mu povjerila da volim osjeaj prelijepog biserja oko svoga vra ta, a istodobno se osjeam razmetljivo i neugodno kad ih nosim. Pitala sam se to bi mislio kad bih mu rekla da se volim uvui u gusto krzno meke sobolove bunde, ali ga gotovo nikad ne nosim, premda sam ga dobila samo zato to sam pozirala za reklamu. Pitala sam se kako bi se osjeao kad bih mu rekla da oboavam putovati konkordom, iako se on zalagao protiv toga. eljela sam razgovarati s njim o tome kako sam zaradila puno novca, zbog kojeg sam se osjeala povlatenom, iskljuivo zbog saznanja da u ovom siroma nom svijetu mogu kupiti sve to poelim. eljela sam ga pitati to bi uinio kad bi mogao bogato naplatiti svoje usluge. Zamijetila sam kako je odmjeravao mo ju skupu prtljagu u hotelskoj sobi u Parizu. Je li mislio da tjelesno oitovanje bo gatstva podriva socijalistika naela? ini li roenje u siromatvu nekoga au tomatski dobrom osobom? O svemu sam tome eljela razgovarati s njim, ali nisam mogla jer sam ga jednom upitala ima li njegova supruga lijepu odjeu i prtljagu koja e joj trajati do kraja ivota. - Ne - odgovorio je - moja je supruga marksist. ak joj se ne svia to nosim krznene rukavice zimi. Izvadila sam ogrta i osvrnula se. Jedan od zidova u zrcalima bila su pomi na vrata koja su vodila na terasu s vodopadom to se prelijevao preko kamenja, te tropskim biljkama i cvijeem. Brigu oko njih vodio je japanski vrtlar, koji ih je volio kao vlastitu djecu i vjerovao da Peter Tomkins ima pravo kad tvrdi da biljke imaju emocije. Sjetila sam se kako je Gerry mislio da sam luckasta kad sam mu tu zamisao spomenula prvi put. - Biljke mogu osjeati? - nasmijao se. - Pa, drago mi je da barem ne mogu drsko odgovarati. eljela sam nastaviti razgovor, ali njegov ironini podsmijeh sasjekao ga je takorei u korijenu. Tako sam esto eljela dalje slijediti neku ludu metafiziku zamisao koja e moda postati priznata znanstvena injenica za ne kih dvadeset godina, ali Gerry je bio ovjek koji se bavio samo onim za to je imao dokaz, onim to moe vidjeti i na to stoga moe napraviti parodiju ili ko mentirati na socioloki nain u svojim povremenim napadajima crnog humora. Proputao je brojne mogunosti. Kupaonica je bila moja omiljena prostorija. Nalazila se odmah do garderobe, s druge strane terase s vrtom. Ugraena etvrtasta mramorna kada imala je

pogled na vodopad po kojem su svjetlucale zrake bonog svjetla i padale na vo du koja se ljeskala na veernjoj svjetlosti. Bila su tu dva zahoda i dva umivaoni ka od ruiastog mramora, te tu od mjedi iznad kade. Uivala sam u tome to je ugraena kada toliko velika da mi nije trebala zavjesa za tu kako bi se od nje gova mlaza zatitio pod. Nagnula sam se i otvorila slavinu. Od tople sam se vode uvijek osjeala bo lje. esto bi mi, ma gdje se nala u svijetu, topla kupka mogla promijeniti raspo loenje i razvedriti me. Sad sam se samo drei dlanove iznad toplog mlaza, poela osjeati oputenije. Uzdahnula sam ulazei u toplu pjenuavu kupku. Sjetila sam se svoje majke. Oboavala je tople kupke. Sjetila sam se kako je obiavala sjediti u kadi i samo razmiljati. Uvijek sam se pitala razmilja li o tome kako da izae... kako da se izvue iz svog ivota. Doimalo se da je sve to je majka inila, inila zbog tate. A poslije njega zbog djece. Ista je pria sa svakom majkom, pretpostavljam. Njezino je kuhanje bilo popraeno dubokim uzdasima. esto bi joj neto zagorjelo, a on da je imala pune ruke posla. Njezine prelijepe ruke bile su najizraajnije na njoj. Uvijek sam znala kako se osjeala promatrajui svoje tanke prste koji su se neprestano vrtjeli i motali se oko njenoga vrata ili zapea. Ili je navlaila vestu s visokom kragnom (nije podnosila vunu na koi) ili se igrala svojim srebrnim laniima. Shvatila sam da je uivala u dodiru lania koji joj klize kroz prste. Ali bilo je to samo po sebi protuslovlje jer sam ponekad mislila da e se zadaviti od nezadovoljstva. eljela sam razumjeti to protuslovlje, povikati za njom da bi raz jasnila to osjea - ali kad bi dosegnula odreenu granicu oaja, prije nego to bih ja razabrala to mislim, bacila bi se na sljedei posao poput guljenja krumpira ili spravljanja kolaa. Tata je znao da je mama eljela biti glumica, pa je govorio da je vei dio ono ga to je radila, samo predstava. Njih su dvoje, zapravo bili par iz vodvilja. Mislim da se sjeam kako je tata jednom spomenuo da je elio pobjei s cirkusom kad mu je bilo etrnaest. Oboavao je vlakove i putovanja i rekao kako mu nije tre bala minka da bi igrao klauna. A na osobit je nain znao zaokupiti opu po zornost kao nitko koga sam znala prije ili poslije. Obino je to inio svojom lu lom. Bez obzira gdje je sjedio u sobi, to bi postalo sredite zbivanja. Njegov bi sto lac postao pozornica za prijatelje i obitelj, publiku. Prebacio bi nogu preko noge, uzeo lulu i udario njome o petu na cipeli, kao da trai mir na sastanku. Sitna hrpa pepela prosula bi se iz lule na tepih pod njim. Svi ljudi u sobi bi do tada ve bili napeto pozorni. Zatim bi duboko uzdah nuo, sklonio nogu s noge, progunao neto i nastavio se saginjati kako bi odluio to uiniti s pepelom. To je bio glavni trik za privlaenje pozornosti. Hoe li ga pokupiti? Hoe li njeno stisnuti hrpicu pepela prstima tako da pretvori u prah? Ili e potraiti kutiju ibica u gornjoj ladici svoga malog stolia za lulu pokraj svog naslonjaa kako bi s poklopcem pokupio pepeo? Nikome nikada nije palo na pamet da mu pritekne u pomo. Bila je to znanstveno razraena vjeba s tako

savrenom vjetinom da bi to bilo kao da pourite na pozornicu pomoi Laurenceu Olivieru da podigne rekvizit koji je upravo ispustio. Obino bi tata pokupio pepeo pomou poklopca kutije ibica. Meutim, napola sagnut, krajikom bi oka primijetio koni na ramenu svog sakoa. S lu lom u jednoj ruci, ibicama u drugoj, usredotoen na pepeo, polako, ali sigurno odstranio bi svaki vidljivi koni koji bi pronaao, dok su svi u sobi ekali da vide sudbinu pepela. Uspio je zaokupiti pozornost svih, bio je sretan ovjek. Ako, pak nitko nije obraao pozornost, tata bi se nezahvalno napio. Majka bi uvijek ustala i otila u kupaonicu, vraajui se nakon to bi osjetila da se tatin in zavrio, pa bi ponudila finu toplu pitu od jabuka, koju je sama is pekla. Na putu prema kuhinji ponekad bi zapela za komad namjetaja, to bi kod osobe koja joj se nala najblie izazvalo zauen izraz aljenja. U meuvremenu tata bi puckao svoju lulu, polako ispijao svoju au viskija s mlijekom, bez pokre ta, znajui da mu je majka uspjeno ukrala pljesak, pokuavajui shvatiti da sva ka drama mora imati vie od jednog junaka. Nije ni udo da smo Warren i ja postali glumci: uili smo od najboljih. Majka je jednom igrala u maloj kazalinoj drami ulogu majke koja je polako ludjela. Probe su se odravale najmanje etiri veeri tjedno, pa se tata poeo a liti to ga ne eka toplo kuhano jelo, te da se na polici iznad kamina skuplja praina. Zadirkivao je majku, govorei da postaje kopija te "koze" koju je igrala u toj "prokletoj glupoj drami" i upozorio je da stvari u kui polako propadaju. Malo po malo, majka je poela podlijegati njegovom pritisku. Njezin elegantno oblikovani nos bi se skupio kad bi pokuala neto rei, a njezin bi govor postao isprekidan. Uskoro se sloila da je postala taj lik i stoga nije vrijedno truda. Tako je napustila dramu. Povjerovala je tatinoj propagandi i vratila se kui kako bi skr bila za obitelj. Dok sam odrastala, ja sam takoer inila ono to se oekivalo od mene. No sila sam obine bijele bluze, grube zatvorene koledice, kratke arapice zarolane preko najlonskih tramplica i plisirane suknje koje sam uredno podvijala pod sebe dok sam sjedala. Ieljavala sam kosu stotinu puta svake veeri i pisala za dau, mogla sam ak postati kraljicom navijaica nogometa da se moj deko nije razbolio na dan kad su pravili popis nominiranih i pokvario mi izglede. Imala sam izglancani osmjeh za svakoga i nikad si nisam doputala da se pretjerano nalju tim na nekoga, jer nikad se ne zna otkuda e stii presudni glas za popularnost na sljedeim izborima za kraljicu kolskog plesa. Odlazila sam na izlete, ali nika da nisam doputala vie od poljupca. Bila sam dobra uenica, ali samo stoga to sam nauila kako dobro varati. Njegovala sam pravi "kolski duh", nosila sam kolske boje u svakoj prilici i kad bih zaula tutnjavu kolskih bubnjeva prije utak mice, srce bi mi ponosno poskoilo. Provodila sam puno vremena nakon kole puei i vozikajui se u autima s dekima... uvijek sam ih zadirkivala, ali nikad nisam ila do kraja, jer me majka nauila da bih trebala biti djevica do udaje, jer e moj mu znati ako nisam. Unato tome, morala sam se skrivati jer je mamu i tatu vie brinuo moj dobar glas nego ono to bih uistinu mogla raditi.

Smijala sam se puno, ponajvie zbog napetosti; bio je to ventil za potisnute osjeaje, a graniilo je s histerijom. Smijeh mi je spaavao ivot. Ali je oito uznemiravao druge ljude. Moji su mi prijatelji dali nadimak "smijena udakinja" jer sam se smijala na gotovo sve. Mislili su da sam lakomislena i moja "bezbrinost" bila je u sreditu razgovora. Rekli su da sam "tako otkaena", to sam isprva pri hvaala kao kompliment, dok nisam poela uviati da neto doista nije u redu. Jednoga dana na hodniku sam se drala za ruke s Dickom McNultyem. Ispriao mi je vic i ja sam se poela smijati. Ali nisam se mogla zaustaviti i s nekom vrstom teatralnog zanosa, koji nisam eljela nadzirati, poela sam vritati od smijeha. Smijala sam se i smijala, dok mi nije priao direktor kole i pozvao medicinsku sestru da me odvede kui. Tata i mama su jedino eljeli znati zato sam se drala za ruke s dekom na hodniku. Nije ih zanimalo zato sam se tako luaki smijala. Dick McNulty bio je moja prva ljubav. Tri godine kasnije poginuo je u Koreji.

***
Sjedila sam u kadi dok se voda nije ohladila. Kakvu odjeu ponijeti u Hono lulu? S Gerryjem sam se nalazila na toliko razliitih mjesta na svijetu... u snijegu i u tropima. Pola bih svakamo i u svako doba koje bi on predloio... ali oh, ta tajna putovanja u London! Sve me je to guilo. Nije bilo lako pronai stan za samo tjedan dana. Dvostruko je tee bilo osta ti skriven od novinara. Ali najtei emotivni izazov bio je biti zajedno na njego vom domaem terenu. Jednom sam pronala stan koji je bio udaljen svega dvije ili tri postaje podzemnom eljeznicom od njegova ureda i jo desetak minuta hoda. I tako kad sam stigla u kratki desetodnevni posjet, on je svakodnevno puto vao podzemnom eljeznicom, a ja sam ekala u mranom stanu da me posjeti kad god moe. Zato su svi stanovi bili mrani? Stajala bih na prozoru i gledala ga kako se polagano pribliava ulicom. Tu i tamo zaustavili bi ga ljudi da mu poele sve najbolje i udili se to to radi u toj londonskoj etvrti. Uao je. Zagrlila sam ga. - ivio sam u ovoj etvrti kad sam se tek oenio - rekao je, dok me je putao iz zagrljaja i koraao po stanu pregledajui police s knjigama i keramike posude na stolovima. Nije puno govorio o knjigama ili grafikama na zidovima, ali je za mijetio asopis koji je stigao potom. Bio je to Penthouse 6. - Kako se ljudi mogu pretplatiti na takvo smee? - rekao je dok me je vodio u spavau sobu. - Ne znam; pornografija je samo stvar zemljopisa ili odgoja, zar ne? - rekla sam. - Mnogi bi ljudi rekli da je pornografija ono to mi radimo kad smo zajedno.

pornografski asopis

Pogledao me je na trenutak i nasmijao se. Naoale su mu izgledale ne zgrapne na vrhu tako ponosnog nosa. Vodili smo ljubav, ali on je bio odsutan mislima. Leali smo zajedno neko vri jeme, a onda je rekao da se mora vratiti natrag na posao. Shrvala me potitenost. Ali pustila sam da proe. Kad je otiao, nazvala sam prijatelja pisca s kojim sam provela ostatak dana i otila na veeru te noi. Idueg je dana Gerry imao vie vremena i doimao se razuzdanijim. Priznao mi je da je radost zbog naeg susreta bila toliko jaka da nije mogao spavati cijelu no. Rekao je kako je to prekrasna iscrpljenost. Rekao je da je bio ispunjen osje ajima koje nije nikad prije osjetio. Negdje oko etvrtog dana uao je i sjeo posramljena osmijeha na licu. - to se dogodilo? - upitala sam ga. Duboko je disao. - Moja je ker traila neto u mome ormaru i pitala me zato mi odjea mirie po parfemu. To me je tako zateklo da sam se ponaao kao krivac. Dotrao sam do ormara umjesto da sam to ignorirao. Moja je supruga to primijetila i osjetio sam kako me odmjerava. Rekao sam da ne osjeam nikakav parfem, a onda je ona prila ormaru. Rekla je da ga i ona osjea. Rekao sam da ne znam o emu to govore i otiao. Nisam se dobro ponio. Bio sam jednako lo kao i u Parizu. Otiao je u kuhinju, zapeo za ko sa smeem i skuhao si aj. - Pa, kako je zavrilo? - pitala sam. - O, pretpostavljam da je sve u redu. Svi su zaboravili na to. Samo mrzim licemjerje. Ne volim lagati. Od toga dana vie nisam nosila parfem. Nisam ga nosila ak ni onda kad nisam bila s njim. Bojala sam se da e mi ostati na odjei. A kad god bismo bili zajedno, on bi se istuirao i oprao kosu. I uvijek bi se srameljivo nasmijeio i sleg nuo ramenima na apsurdnost tog postupka.

***
Stavila sam naoale, maramu, te eir preko marame i otila do engleskog Parlamenta, gdje je Gerry zajedno s Premijerom i drugim voama opozicijskih stranaka sudjelovao u raspravi o privredi. Sjedila sam u zadnjem redu na bal konu. Bilo je to prvi puta da vidim Gerryja na poslu. Agresivno je koraao oko govornice kao da je ve premijer. Bio je toliko sigu ran u sebe da je u svoj govor i protuodgovore ubacivao izazovne i agresivne ale. Doimalo se kao da se poigrava s onim to smatra inferiornom inteligencijom svo jih kolega i politikih monika. Nije sjedao natrag na svoje mjesto kad bi doao red na drugoga govornika, a kad bi sjeo, prebacio bi nogu preko noge i mlatio stopalom, plave bi mu se arape spustile sve do glenja. Nestrpljivo bi skoio s mjesta, energino iziskujui pozornost. Zatim bi velikim koracima hodao po Donjem domu Parlamenta kao

da je njegov. Rairio bi noge, gurnuo ruke u depove i brojao promatrae, kao da mu je broj prisutnih na galeriji vaniji od bilo ega to bi itko drugi imao rei. A kad je sam traio da govori, svog bi protivnika nazivao poluovjekom, licem jerom, nesposobnjakoviem da ustraje na nepopularnim stajalitima, bez obzira je li se radilo o Sindikatu za atomsku energiju ili reviziji poreza. Naoale bi sta vljao i skidao kad bi podvlaio smisao. Nikada se nije sluio biljekama. Mahao je po zraku. Ali ispod podija njegova su se stopala ovijala jedno oko drugoga po put nogu kolarca. Dok sam tu sjedila, pitala sam se bi li on mogao dovesti svo ju stranku do pobjede. Bio je agresivan i sjajan. Ali kad bi glasai vidjeli njegove noge kako se kreu i sapliu jedna o drugu, znali bi zato je u stanju laktom sruiti na pod sadraj torbe sa spisima, kad konano odlui sjesti. Dobro da je znao izlaze iz Donjeg doma. Te je noi uao u stan i pitao me to mislim. S naoalima, eirom i maramom na sebi, nisam mislila da me je vidio tamo tog popodneva. - Cijelo si vrijeme znao da sam tamo? - Da - rekao je - nisam te mogao ne primijetiti. Oklijevala sam. Moda je onda sve izvodio za mene. Moda se nije uvijek tako ponaao. - Pa - rekao je - kako ti se inilo? - Jesi li nastupao za mene ili se uvijek tako ponaa? Izgledao je iznenaeno. - Kako? - Misli, ne raunajui onaj kratki geg u stilu Jacquesa Tatija, koji si odigrao kao da si ti premijer, kao da si vlasnik zgrade. Nasmijao se i odloio kavu, te se nagnuo naprijed. - A da? - rekao je zaintrigiranim glasom. - Pa, izgledao si toliko bezosjeajan prema svojim kolegama... nazivao si ih poluljudima i slino. Tako se to ovdje radi? Sklonio je kosu s oiju. - Pa, to je igra, shvaa? U tome je pola zabave za mene. Zapravo to je za mene pola politike. Oboavam ih natjerati da se postide svoje vlastite nedo sljednosti. To je dio igre. Zato bih inae sudjelovao u njoj? Vidjela sam kako mu je traak sumnje preao preko lica, ali brzo je nestao. - Bi li se - pitala sam - tako ponaao da su te snimale televizijske kamere? Malo je problijedio, ali je odmah preao na ono to ga je zaintrigiralo. - Zato? Misli li da sam preestok za televiziju? Misli li da bih trebao ublaiti pristup zbog toga? Nisam mogla vjerovati da sa mnom raspravlja o tehnici. Mislila sam da je bilo jasno kako me zanima zato se tako ponaao. - Zato si toliko napadao ljude koje si pokuavao promijeniti? - Rekao sam ti - izjavio je - mrzim njihovo licemjerje. Mrzim kad se ne izja njavaju. Oni su laljivci. Povrh toga, ja predstavljam radnike koji nikada nema ju priliku da toliko glasno istupe, a taj im se pristup svia.

Paljivo sam sluala, trudei se da razumijem. Moda on zapravo nije htio promijeniti miljenje lanova Parlamenta kojima se obraao. Pitala sam je li ih napadao zato da bi se poistovijetio s onim to su od njega oekivali njegovi glasai iz radnike klase, ili je uistinu mislio ono to im je rekao? - Oboje - rekao je. - To se ionako slae jedno s drugim. Dok je govorio, izgledalo je kao da je svjestan da bi mogao upasti u zamku koju si je sam postavio. Pitala sam se trebam li nastaviti sa svojom kritikom ili je ono to osjeam krivo. Njegov je osmijeh bio jednako srameljiv. Nisam mogla dokuiti zato. Bio je spreman prihvatiti kritiku dok je branio svoj siloviti nastup, ali bilo je jo neega osim toga to mi je izmicalo. Neto gotovo poput srama, kao da je agresivan zato to se srami. - Zna - rekao je - nitko mi drugi ne govori takve stvari. Mislim govore mi da se ne bih trebao toliko kretati. Kau mi da ne hodam dok drugi govore. Ali ne kau mi ovo to mi ti govori. - Ja nisam ak ni sigurna o emu to govorim. Jedino poznajem tvoj osmijeh i da se neto to sada osjea ne poklapa s nainom na koji se brani. - Da. Znam na to misli. - Pitam se to je to. - Ne znam. Bilo mu je neugodno, ali nije ustuknuo. Bilo mi je neugodno raspravljati o njegovom politikim stavovima tako otvoreno. Poznavala sam mnoge politiare, a oni su rijetko bili sposobni za takvo preispitivanje. Ali ja sam zapoela raspravu i osjeala sam da trebam nastaviti. - Moda si, zna, bio prepametan za vlastito dobro - rekla sam. - Moda osje a da je upravo to ono to ljudi osjeaju kod tebe. A je li to istina ili se moe prevesti u glasove, ista je stvar, zar ne? - Nije - rekao je on. - Ne znam. Moda. - Moda toliko napada nedosljednosti drugih jer ih i sam ima. - Kako to misli? Dosljedan sam svojim politikim uvjerenjima. Rei u istinu, pa ak i kad mi teti. Razmiljala sam trenutak. Vjerovala sam mu, ali to nije ono to sam mislila. Nisam znala trebam li nastaviti. - Znam da si politiki dosljedan, ali napadao si ih na osobnoj razini, a na toj razini nisam ba sigurna da si toliko ist koliko izgleda. Ustao je, prohodao po sobi i provukao ruke kroz kosu. - Misli - rekao je - da optuujem druge za licemjerje zato to prepoznajem isto kod sebe? - Pa, svi to inimo, zar ne? Ustvari, obino optuujemo druge za ono za to smo najvjerojatnije i sami krivi. - Dobro, zbog ega sam ja kriv? - Vjerojatno zbog mene. - Pa, oboje to znamo, zar ne? Kakve to sveze ima s politikom? - to je sa svim onim telefonskim pozivima koje mi upuuje?

Prestao je koraati. - to s njima? - Pa, zar ne zove iz svog ureda? - Zovem - rekao je - naravno. - Pa, tko plaa raun? - To je Vladin telefon. - A tko plaa Vladu? Zagledao se u mene. - Obavi barem sedam meunarodnih poziva tjedno na raun poreznih obveznika. Toga se do sada moralo prilino nakupiti. - to pokuava dokazati? - upitao je. - Pokuavam vidjeti istinu. Nekoga si danas nazvao poluovjekom i oeku je da e se izvui. to ako ta osoba pregleda tvoj telefonski dnevnik i otkrije telefonske pozive u Reno i Las Vegas upuene meni? Gerryjevo se lice sledilo. Brzo je pogledao na sat. - Kriste - rekao je. - Kasnim na sastanak stranke. Nazvat u te kasnije. Uputio se k vratima, kosa mu je padala na oi, obukao je kini mantil za koji sam se nadala da ima toplu podstavu za zimu, te kao i obino otiao bez po zdrava. Naoale su mu ostale na stolu. Pijuckala sam preostalu kavu. Suoavanje sa samim sobom nije bila Gerryeva jaa strana. A diplomacija nije bila moja. Te sam noi izala s prijateljima i ostala do pet sati ujutro. Gerry me nazvao rano idueg jutra. - Mislio sam da si dola u London da vi di mene - rekao je. Bila sam zateena. - Da - rekoh - jesam. - Gdje si bila sino? - Oh, izala sam van. - to je bilo toliko zanimljivo da si ostala cijelu no? - rekao je. - Zar nisi mogla na bolji nain iskoristiti vrijeme? - Kako to misli? - Kamo si ila? - pitao je. - Otila sam na veeru u restoran 'Bijeli slon' s prijateljima, priali smo dugo. Zatim smo otili do Annabelle's i plesali. - I s kim si plesala? - Gerry. ekaj malo, to se dogaa? - Nita - rekao je. - Doi u kasnije. - Jedva ekam. Nadala sam se da e prepoznati ironiju u mom glasu.

***
Kad je uao, nisam ga zagrlila i to je primijetio. Skinuo je mantil i uputio se u spavau sobu, ispruio se na krevet i zurio u strop. Napravila sam mu viski sa sodom. Odloio ga je na noni ormari, a ja sam sjela pokraj njega na krevet.

Nisam nita rekla. - Ja nisam pokvarenjak, zna. - Nisi - rekoh. - Znam. - Ali ponaam se poput pokvarenjaka. Ja varam. - I to je jo novo? Uzdahnuo je. - Ne znam. Ali to me razdire. - Pa, onda reci svojoj supruzi. - Ne mogu. - Onda joj nemoj rei za mene. Ne mijeaj me u to. Reci joj to nije u redu meu vama. Unio mi se u lice. - Sve je u redu meu nama. - Sve je u redu meu vama. Kako to moe rei? - Pa, jeste. Naa ljubav nije neobuzdana i strastvena, ali je dovoljna. Pitala sam se kako bih se osjeala da to netko kae o meni. Pitala sam se to bi rekla njegova supruga kad bi netko postavio isto pitanje njoj. - ali li se ona ikad na osamljenost? - O, da. Pa, nekada se alila. Mene tako dugo nema, zna. Ali odavno se na vikla na to. - Jesi li siguran da se naviknula? - Ne znam - rekao je. - Jesi li siguran da nije usamljena? - Nikad to nije rekla. Pijuckao je viski neko vrijeme. - U redu - rekla sam - znamo da si ti usamljen, je li tako? - Jest. Podvukao je ruku pod glavu i rekao: - Ali ja sam se navikao. - Kako to misli navikao? - Upravo kao to sam rekao. Navikao sam se na to prije nego to sam te upo znao. Sad nisam usamljen. - Zato onda ne prizna da joj ne moe pomoi da ne bude toliko usamlje na... toliko nesretna. - Kako to misli? Laem joj. Kako je to moe usreiti? - Pa, lae joj jer bi bilo gore da joj prizna istinu, je li tako? - Jest. - Pa, opet smo se vratili na licemjerje. Moda je ponekad nuno. Moda je to cijena koju moramo platiti. Pogledao me je zaueno. Promatrao je led u viskiju kao da vie nije elio razgovarati. - Hoe li mi neto rei? Ali iskreno? - pitala sam. - Hou. - Osjea li se kao da ivi sam? Mislim duboko u sebi gdje doista ivi, osje a li da ivi sam?

Pitanje mu je bilo novo; kao da o tome nikada nije razmiljao. - Da - rekao je - osjeam. - Onda se i ona mora osjeati isto tako. Okrenuo se na stranu. - Moda i njoj treba druga sveza kao i tebi. Zurio je kroz prozor. - Ne - rekao je - ona je sretna kad odgaja djecu. Zna to moj posao iziskuje. Stavio je ruku na lice. Pokrila sam ga prekrivaem i legla pokraj njega. - Zna - rekao je - zvuim kao obina ovinistika svinja, zar ne? Nisam nita rekla. Zatim je rekao: - ...k tome, kad bih joj rekao, ne bi mi vjerovala. - O, Gerry - rekla sam i ubrzo smo oboje zaspali. Neto kasnije, on se probudio i rekao: - Posve mi je jasno to si ti meni. - A to je to? - pitala sam. Gerry nije nita rekao. - Gerry? -Da? - Daj. Nemoj sada prestati. to misli s time da jasno zna to sam ti? Reci mi, da i ja znam. Proistio je grlo i rekao: - Pa. rekao sam jednom od svojih pomonika da se viamo. Rekao sam mu da si u gradu. Zamolio sam ga da preuzme govor vee ras, kako bih mogao biti s tobom. - O? I to je on rekao? - Pa - pitao me - ima li jo neto to bi trebao znati, a ja sam rekao - ona je u gradu i elim biti s njom i to je to. Sjela sam na krevet. - Shvaam - rekla sam. - To znai da si naisto sa mnom? - uj - rekao je - sad moram ii. Govor je do sada ve gotov. Moram stii na pitanja i odgovore. Poznati su me trnci ponovno proli. Istuirao se, oprao kosu i obukao. - Zna, veeras se nisi morao tuirati. Ne veeras. - Ne - rekao je, stavljajui au na sudoper u kuhinji. - Nisam, zar ne? Obukao je kabanicu i izaao na vrata. Zbog njega sam bila sretna da su to prava vrata. Sutradan sam se vratila u Kaliforniju.

3. poglavlje

Ono to se dogaa nakon smrti tako je neopisivo velianstveno da naa mata i osjeaji nisu u stanju stvoriti niti priblinu sliku... Rastakanje naega, vremenom ogranienog, oblika u vjenosti ne donosi gubitak smisla. Carl G. Jung Pisma, 1. svezak

stala sam iz kade, obrisala svoju poput suhe ljive naboranu kou, obu kla jarko ljubiaste hlae i naranastu vestu i pola dolje da vidim Marie i veeram. Ula sam u kuhinju, bila je moderna, dobro opremljena i nekako ne moja. Marie, Francuskinja i poznavateljica kulinarstva izvanrednih sposobnosti, svojim je podrujem vladala s posesivnou i autoritetom, pa mi nije doputala niti da rastopim tabletu u vodi sama. Bila je siuna i osjetljiva, prstiju iskrivljenih od ar tritisa, ruke su joj drhtale dok je posluivala. Nosila je papue s izrezanim palci ma jer su joj stopala bila deformirana uslijed povreda to ih je zadobila u Drugom svjetskom ratu, krijumarei oruje u borbi slobodne Francuske protiv nacista. Njezina sestra Louise koja je ivjela u Americi ve dvadeset godina, a nije govo rila niti rijei engleskoga, pratila ju je kao sjena, sluala je njezine zapovijedi i oajniki kvocala da vie nita ne ide kako treba.

Otprilike prije est godina, Marie me probudila oko tri sata po ponoi, uzbu eno lupajui na vrata moje spavae sobe i viui da neto nije u redu s njezi nim muem Johnom. Sila sam do njihove sobe i zatekla ga pruenog na kreve tu. Bio je blijed poput zobene kae. Oi su mu bile zatvorene i tresao se kao da ne moe doi do daha. Nisam znala to da uinim. Bila sam uistinu preplaena i nisam ga eljela dotaknuti. Podigla sam mu glavu kako bih mu pomogla disanjem usta na usta. Zauo se grozan zvuk, duboko krkljanje u grlu. Zvualo je poput neke ivotinje koju nisam mogla preoznati. Jako me je uasnuo. Isprva nisam

znala je li to samrtniki hropac, a Marie je takoer bila zbunjena. Stalno je po navljala da se samo sruio. Protresla sam ga i u strahu oekivala da se krkljanje ponovi jo glasnije. I ponovilo se. A zatim je konano prestalo. Izdahnuo je na glo na mojim rukama. Prvi put sam vidjela mrtvaca. Pitala sam se u kojem je tono trenutku umro. U tom sam trenutku poela ozbiljno razmiljati postoji li u nama neto poput due. Doimalo se doista nemoguim da je ono to drim na rukama jedino to ostaje od ovjeka. Je li neto to je bilo John, njegova "dua", nastavljalo ivjeti? Boli li smrt? Ako dua nastavlja ivjeti nakon tijela, kamo odlazi? U koju svrhu? Vie nisam mogla zaspati te noi, kao ni tri noi nakon toga, naporno sam radila na filmu Slatka Charity. Doimalo se da tapkam u mraku metafizikog zna enja smrti. Kaem metafizikog jer to nije bilo neto to sam mogla vidjeti, dodir nuti, uti, pomirisati ili kuati. Sve to sam znala, bilo je da je John, kakvog sam poznavala, otiao. Ili nije? Bio mi je drag, ali osim poetnog oka nisam osjeala veliku alost, nikakvu oajniku prazninu. Pa ipak nisam mogla prihvatiti da je njegova smrt naprosto kraj njegova ivota. Na neki sam nain znala da mora pos tojati neto vie od toga i znala sam da o tome ne mogu prestati razmiljati. Svaki put kad bih ula u kuhinju, pomislila bih na to. Ovaj put nije bio iznimka. Marie, Louise i ja porazgovarale smo malo na loem francuskom i engleskom. Rekla sam da u otputovati na dugi vikend, a ona mi je posluila veeru ispred televizora u dnevnoj sobi. Pogledala sam vijesti i s aom vina i osjeajem iscr pljenosti koji nisam mogla objasniti, vratila se u sobu i legla na krevet. Bila sam utuena, a nisam znala zato. Kakav svijet; doimali smo se kao da mjesearimo poput okrutnih, ljubaznih stranaca - udarajui jedni u druge, ali nikada ne uspostavljajui pravi kontakt s onim to zapravo jesmo... govorili smo prolazei jedni pokraj i iznad i oko dru gih... podjednako strahujui od vlastitih rijei, kao i od rijei koje ujemo od dru gih. Bio je to takav prekid u komunikaciji da smo izgladnjeli za povjerenjem, pi pajui u mraku ne bismo li nali kvake i amce za spaavanje, dodire i dobrotu. Toliko smo se usredotoili na duboki oaj i disciplinirano, tiho trpljenje kako sluajno ne bismo poljuljali neiji amac - a ne daj Boe vlastiti. Neprestano se nadajui da e se stvari moda popraviti, uvijek se pitajui to bismo mogli uini ti - dalje i dalje, sve dok naa jalovost nije postala institucijom, gotovo kao da je postalo sigurnije ne znati to nai ivoti uistinu znae. Pokuala sam osjetiti pospanost. aa u ruci orosila se od topline moga dlana. Male stvari, razmiljala sam. Trebala bih se usredotoiti na zadovoljstvo koje mi pruaju male stvari. Svijetlozelena boja palminog lia to se vidi kroz prozor, zgaene crne masline to su pale na betonsku autocestu sa susjednog drveta koje sam sama posadila, pitajui se mogu li uope biti odgovorna za neto to raste... topla voda i mjehurii pjene, tranje sutra ujutro, zbog kojeg u se cijelog dana osjeati dobro jer sam to vlastitim naporom zasluila - male stvari, ali nanizane jedna do druge, inile su da se osjeam bolje.

***
Sjetila sam se kako sam sjedila na krevetu Clifforda Odetsa prije nego to je umro. Voljela sam i duboko cijenila njegove drame. Pisao je o istinskim ljudskim nadanjima i pobjedi unato izgledima... osobito o ljudima koji su ivjeli male, beznaajne ivote. Zbog raka glava mu je nalikovala na smeuranu glavu ptice. Njegova je bujna kosa opala, a trbuh bio napuhan od bolesti, dok su mu dvije cjevice virile iz nosa. Pijuckao je mlijeko iz plastine ae i zamolio me da otvorim prozore da bi hladni zrak prostrujao iznad ve hladne ae. - elim ivjeti - rekao je - da bih mogao pisati za veliki broj ljudi o tome ko liko nam zadovoljstva mogu priiniti stvari nita vee od oka muhe.

***
Prispavalo mi se oko dva sata. U Londonu je bilo deset sati ujutro. Slike iz mog ivota lebdjele su mi u mislima i nestajale... veliko prostranstvo Sahare koje sam eljela jednom prijei, samo da vidim mogu li to... plesati s maramom u ruci i ruskim seljakom u lenjingradskom restoranu, dok gosti pljeu u ritmu... majka iz plemena Masai u Africi koja umire u porodu od sifilisa... eskadrila ptica to lete kao jedan, na snimanju filma u Meksiku, dok se ja udim kako se uspijevaju odrati zajedno... velika prostranstva u krajobrazu Kine kamo sam odvela prvu ameriku delegaciju ena, obuenih u jednaku uniseks kinesku odjeu... Gerryjevo lice kad sam mu rekla da oboavam putovati sama... veliki, vrsti koveg s ladicama i pretincima za koji sam poeljela da bude moj pokret ni dom, tako da nikad ne moram nigdje ostati stalno... plesai, koreografi, kap ljice znoja to prte, ratimani limeni klaviri, blicevi, ovacije, vrui televizijski reflektori, tihe filmske scene, konferencije za tisak, teka pitanja, politike kampa nje, nespretni, ali dobronamjerni kandidati... razoarano lice Georgea McGoverna one noi kad je Richard Nixon pobijedio za dlaku... dodjela Oskara i moja nelagoda to u dobiti jednoga za Slatku Irmu kad sam mislila da ga moja izved ba ne zasluuje... razoaranje kad ga nisam dobila za Apartman, jer je to bila godina kad je Elizabeth Taylor skoro umrla tijekom traheotomije... ostala etiri puta kad sam bila nominirana, a nisam osobito marila... duge probe, profesio nalne svae, bolni miii i trema, glupi ravnatelji studija, disciplinirani sati pisanja koji su se vrtjeli oko osobnog i uvijek prisutnog osjeaja duge potrage za onim to uistinu jesam. to sam to proputala? Jesam li poput tolikih drugih ena, neprestano tra gala za oblikom vlastitog identiteta u svezi s mukarcem? Jesam li vjerovala da u nai svoju drugu polovicu u nekome tko me voli unato frustracijama i uza ludnosti? Hong Kong i Gerry preplavili su mi misli. Tamo sam ga upoznala na jednoj od njegovih konferencija. Opet sam se ponadala da e ovoga puta biti drukije, da e me vie ispuniti.

- Divno je to kako se voli spakirati i otii u jednom trenu - rekao je. - Kako ti to uspijeva? Kako moe biti tako prilagodljiva? I vidi toliko toga. Ja nikad nemam vremena. Nije zamijetio da nisam odgovorila... da nisam bila sigurna ne bjeim li ususret neemu ili od same sebe. Pitala sam se bi li Gerry za to odvojio vrijeme ak i da ga je imao. Nisam mislila da nee vidjeti ono u to gleda... uistinu nisam. Putovao je po Africi kad je bio mladi. Ali kad je govorio o tome, odjednom sam shvatila da nikad nije spomenuo to je jeo, to je dodirnuo, to je vidio, pomirisao, osjetio. Uglavnom je govorio o Africi kao o sociolokom putovanju, a ne kao o ljudskom iskustvu. Priao je kako su "mase" izrabljivane i siromane i kolo nizirane, ali nikad kako se osjeaju zbog toga niti kako zapravo ive. Nikada prije nije bio u Hong Kongu, a kad smo sjedili u njegovoj hotelskoj sobi, morala sam mu protumaiti okolinu. Nije osjeao da je taj rajski kaos u stvari Hong Kong - vozai riki meu taksijima; grad to vrvi milijunima ljudi (5 500 000) nabubrio i kao da se izlijeva u zaljev; raj za kupce, kineska svila, japan ski brokat, indijski pamuk i vicarska ipka; roba i satovi, hrana i nakit i droga i parfemi i uzorci i ad i slonovaa, te drangulije iz cijeloga svijeta donesene u ovu slobodnu luku radi zarade, nita od toga nije zadivilo Gerryja niti mu se donja vilica objesila u udu. Ustvari rekao je da nije jeo kinesku hranu otkako je stigao. Bojao se da e nas straari koji nadziru njegov kat prepoznati i misliti loe o njemu. Rekla sam mu da u Aziji svi i tako znaju sve to mi stranci radimo i da im to nita ne znai. Oni naprosto moraju znati. Sluao me je kao da mu priam bajku kad sam opisivala kako sam etala do lje po Kowloonu; pokraj duana sa svilom, tvornica ada, satova iz vicarske i naseljenih dijelova gdje su ivjeli njegovi zemljaci. Britanci. Priala sam mu o "Star Ferry" i zaljevu gdje su kineske dunke grimiznih jedara klizile udaljavajui se od kopna. Govorila sam mu o ulici Cat. gdje su se tandovi prelijevali svime to u mati moete domisliti. Rekla sam mu da sam se uspela na vrh Victoria i promatrala brodove dolje u luci. Sjedio je oaran mojim vrtoglavim opisom di jamanata, bisera, starina, obilja hrane, rukom istkanih tkanina i detaljnih rezbarija koje su radila djeca ne starija od dvanaest godina, djeca koja su izvodila posao odraslih prije nego to su mogla shvatiti koliko ih to stoji. Opisivala sam navale turista... europskih, afrikih, japanskih, malajskih, indijskih, amerikih... i mnogih drugih koji su traili dobru pogodbu. Opisala sam Gerryju kako zaini vise u zraku, kako se rock'n'roll glazba mi jea s kineskom operom, kako ulini prodavai plastinih ogrlica ue nagnuti nad prekrasne kineske zdjele i prinose riu ustima izrezbarenim tapiima od slonovae. Turisti su bili uurbani, trgovci su bili uurbani, djeca su bila uurba na, autobusi su bili uurbani, vozai riki su bili uurbani... da bi obavili to vie kupnje i prodaje u to manje vrijeme. Na neki udan nain, sve je funkcioniralo. Svatko se tu posvetio stjecanju novca, bez iluzija, bez pretenzija o svrsi postojanja Hong Konga. Bilo je kao u Las Vegasu. Nitko se nije pretvarao. Bili su ono to jesu. Ako su vas prevarili, bio je

to dio igre. To ste nekako i oekivali, jer se ionako nitko nije elio cjenkati. Hong Kong je bio mjesto na kojem ste mogli bankrotirati tedei novac. Gerryjeve su oi svjetlucale i sjale dok sam mu svake veeri prepriavala to sam radila tijekom dana dok je on sjedio na sastancima. Bilo je istina da nije mo gao izlaziti koliko je elio, ali kad bi mu to i uspjelo doimalo se kao da najradije ne bi napustio svoju sobu. Posljednjeg dana sam dogovorila da nas mala brodica odveze do New Ter ritories7, gdje sam pronala mjesto za izlet. Spakirala sam limunadu i sendvie i slatke pite. Ali na brodu je ponovno govorio o bijednim uvjetima u kojima Kinezi ive. Ponovno je priao o razlikama izmeu bogatih i siromanih. Rekao je kako bi bo gati trebali iznai nain da drage volje podijele svoju zaradu s onima koji su bili slabije sree od njih. Nikad mu nije palo na pamet da bi siromani mogli biti obdareni duhovnim bogatstvom na kojem bi im bogatai zavidjeli kad bi samo znali za to. Nikad nije pomislio da bi bogata mogao biti nesretan na jedan puno vie izoliran i otuen nain. Nije mislio na "bogatu osobu". Uvijek su to bili "bo gati" i "siromani" - amorfne cjeline. Sjetila sam se kako me je jedan dragi prijatelj ulovio u mom katkad auto matskom liberalizmu optuivi me da uope ne suosjeam s bogatima, dok sam siromane obasipala svom moguom panjom. Istina me je duboko pogodila. - Gerry? - prekinula sam ga. - to je s onim breuljcima tamo to izgledaju poput ada, a ak i siromani mogu u njima uivati? Podigao je pogled. - A pogledaj u ove sampane koji klize pokraj nas s grimiznim jedrima. to je s ljudima koji nam s njih mau? Ustao je. - Pretpostavljam da zvuim poput Sunday Obsewera, zar ne? Gerry se stidljivo nasmijeio. - ao mi je - rekao je - ponekad sam naporan, zar ne? Pristali smo u luku u uvalici New Territories i iskrcali se. Posada je ostala na brodici. Gerry je nosio kutije s hranom, a ja sam nosila termosicu i deku. Kronje nad nama ukale su na morskom povjetarcu uz obalu dok smo se pribliavali ukraenim brdima u daljini. Udisali smo mirisni zrak. Gerry je skinuo cipele i hodao bos po tlu. Uzdahnuo je i rairio ruke na toplom suncu. Zastao je kod svakog drveta i divljeg cvijeta. Zadjenuo je tratinicu iza uha. Doli smo do potoka koji je svjetlucao na Suncu, ptice su slijetale na cvjetne grmove na obje njegove strane. Nije bilo nikoga uokolo. Skinuo je koulju i hlae i leernim pokretom bacio se na lea u bujicu. Pruio je ruku prema meni. Ski nula sam ljetnu haljinu i zagazila u vodu, te legla pokraj njega. Osjetili smo kliza vo kamenje ispod nas i nije nam smetalo kad nas je potok poeo njeno nositi nizvodno. Ptice su cvrkutale iznad nas u kronjama. Uhvatili smo se za ruke i u isto vrijeme otresli svjetlucave kapi s kose. Gerry je rukom obujmio moju glavu i
7

dio Hong Konga koji je V Britanija unajmila od Kine na razdoblje od 99 godina poevi od 1898.

privukao me na svoje grudi. U tiini smo se vratili do mjesta gdje nam je bila odjea. Stajala sam pokraj njega. - Prokletstvo - rekao je objesivi ruke o moja ramena i zagledavi mi se u oi. - Kako u te pomiriti s ostatkom svog ivota? - Ne znam - rekla sam. - Ne znam. Rairio je deku i prostro je na tlo. Leali smo na njoj i gledali kroz veliku kronju u nebo. Otprilike sat kasnije uputili smo se natrag do brodice. Pitala sam se kako e Gerry pomiriti sebe s ostatkom svoga ivota.

***
Idueg jutra Marie mi je spravila doruak dok sam sjedila na terasi. Nisam bila sigurna o emu sam razmiljala - misli su mi bile zbrkane i sudarale se. Bilo je sigurno da sam nezadovoljna s Gerryjem, ali bilo je tu jo neega. Bila sam iz meu dva filma, ali s poslom je sve bilo u redu. Trebala sam plesati u Vegasu i Tahoeu uskoro, a znala sam da sam spremna. Dakle, mogla sam rei da sam prilino sretna osoba po svim mjerilima, ali ne i osobito spokojna. Nazvao je David. Upravo je stigao u grad i pitao me je hou li doi na sat yoge. Rekla sam da se vidimo tamo. Uivala sam u hatha yogi zato to je bila tjelesna, a ne meditativna, premda je iziskivala koncentraciju i osjeaj oputenosti. Ali pod zrakama Sunca to su do pirale kroz prozor i upotpunjavale zvuk instruktorova glasa, uivala sam isteui svaki mii i tetivu svoga tijela da bih ih ispunila energijom. Tjelesni napor raz bistrio mi je misli. - Potuj svoje tijelo i ono e se dobro ophoditi s tobom - rijei su mog uite lja (bio je hindus) - I idi polako. Yoga iziskuje zdrav razum. Ne postavljaj tijelu zasjede. Mora se zagrijati prije istezanja. Ne lovi svoje miie na prepad. Miii su kao ljudi; treba ih pripremiti, u suprotnom se prepadnu i zgre. Mora poti vati njihov tempo. Zamisli se poput istraivaa koji ulazi na neotkriveno podru je. Mudar istraiva ide sporo, jer nikad ne zna to ga eka iza ugla. Samo kad ide sporo, moe to osjetiti prije nego to ga dosegne. Vidi, yoga razvija samo pouzdanje zato to te dovodi u dodir sa samom sobom. Unutar tebe je vrlo mir no. Naui tu ivjeti. Svidjet e ti se. Sluala sam njegove rijei izmeu poloaja. - Za uspjenu yogu potrebna su etiri stava - rekao je - vjera, odlunost, strpljenje i ljubav. Ona je kao ivot. Ako ste dobri i dosljedni u svojoj borbi u ovom ivotu, bit e vam lake u iduem. Triko mi je bio mokar od znoja. - Bori se u ovom ivotu, pa e ti u iduem biti lake? Pretpostavljala sam da zaista vjeruje u to. On je, ipak bio hindus. Obu kla sam suknju i majicu, pa smo David i ja otili.

Izlazei na iscrpljujue kalifornijsko sunce, David je rekao: - Idem do knjiare Drvo Bodhi. eli li sa mnom? - Drvo Bodhi? - pitala sam. - Nije li to drvo ispod kojega je Buddha mediti rao etrdeset dana ili neto slino? - Tono - rekao je. - Pa kakva je to onda knjiara - indijska? - Oh, pa pomalo - odgovorio je. - Imaju sve vrste okultnih i metafizikih knji ga. Zar nisi nikad ula za nju? Posramljeno sam priznala da nisam. - Pa, mislim da e ti se svidjeti - rekao je njeno - Ako se tako dobro osjea dok radi yogu, uivat e u rijeima nekih od drevnih mistika. udim se da si provela toliko vremena u Indiji, a da se nisi upoznala s duhovnou te zemlje. Bilo kako bilo, to je na Melroseu pokraj La Cienegae. Nai emo se tamo. - U redu, zato ne - rekla sam. Kad se toga sjetim, mogu rei da je ta jedno stavna odluka, donesena jednog lijenog poslijepodneva, o posjeti neobinoj knji ari bila jedna od najvanijih odluka u mom ivotu. Jo jednom me je to pod sjetilo kako je potreban tek mali korak onda kad smo spremni. Ranije u ivotu, takav bi mi prijedlog znaio gubljenje cijelog popodneva kad sam trebala pro itati mnogo scenarija i uzvratiti brojne telefonske pozive. Bila sam prezauzeta uspjehom da bih shvatila da postoje i druge dimenzije ivota. David je ve stigao do knjiare Drvo Bodhi kad sam stigla, ekao me je is pred, oslanjajui se na drvo. Nasmijeio se dok je parkirao svoj veliki Lincoln na mjesto namijenjeno za bubu. - Unajmljujem ovaj auto - rekla sam. - Ne posjedujem auto. Velika su gnja vaa, a i ne razumijem ih. Dokle god ima etiri kotaa i neto benzina, zado voljna sam. Zna to mislim? - Da - odgovorio je. - To je vjerojatno bolje nego to misli. Uzeo me pod ruku i uveo unutra. Dok smo ulazili, osjetila sam miris tapia od sandalovine kako se lagano iri po prostorijama prenatrpane knjiare. Osvrnula sam se oko sebe. Buddha i yogiji za koje nikad nisam ula smijeili su se s plakata na zidovi ma. Posjetitelji s knjigama u rukama stajali su okolo pijuckajui biljne ajeve i raz govarajui apatom. Poela sam prouavati police s knjigama. Naslagane du zi dova bile su knjige i knjige o temama koje su obuhvaale teme od ivota nakon smrti, do toga kako treba jesti za ivota na Zemlji. Uputila sam slabani smijeak Davidu. Osjeala sam se kao da ne pripadam tu i pomalo glupo. - Ovo je fantastino - rekla sam, zaalivi to sam osjeala potrebu da bilo to kaem. Mlada ena u sandalama i prozirnoj suknji od gaze prila nam je i posluila nas ajem. - Mogu li vam pomoi? - upitala je vrlo spokojnim i mirnim glasom. Uklapala se u atmosferu knjiare - ili sam moda ja bila teatralna. Kad sam se okrenula da je pogledam, prepoznala me i predloila da me predstavi vlasniku koji je pio aj u svom uredu. David se nasmijeio, pa smo poli za njom.

Ured je bio prepun knjiga. Vlasnik je bio mlad, srednjih tridesetih godina i imao je bradu. Bilo mu je drago to me vidi i rekao je da se osjea poaenim. Rekao je da je proitao moje knjige, a osobito ga je zanimalo ono to sam napi sala o vremenu provedenom na Himalaji. - Koliko ste daleko otili u tehnikama meditacije? - pitao je. - Rabite li kampalbhati disanje? Teko je, ali djelotvorno, ne mislite? Nisam imala pojma o emu govori, a upravo u tom trenutku upao je unutra mladi kratko poiane kose i u majici nogometne momadi. Pogledao je mene, pa Davida, pa vlasnika (koji se zvao John) i nacerio se. - Sluaj, ovjee - rekao je - kakva su to sranja: ako misli ispravno, posta je sretan? Mislim, ovjee, kako moe tip biti sretan u ovom svijetu i zato vi zavodite rulju da povjeruje da je to mogue? David me je primio za ruku kad je osjetio koliko sam uasnuta. John je pitao moe li mu pomoi, ali ovaj je samo nastavio. - Mislim, to je to? - rekao je - mi risni tapii i biljni ajevi, sjajni posteri - svi ste vi seratori. John je njeno uzeo Davida i mene pod ruku i izveo nas iz ureda natrag u knjiaru. - Ispriavam se - rekao je. - Nema problema - uzvratio je David. - I on mora pronai svoj put, poput svih nas. Kimnula sam glavom pokazujui da nije vano, a David je rekao da moemo sami pronai ono to nas zanima - neka se ne brine. - Isuse - rekla sam - zato doivljava ovo mjesto kao prijetnju? - Ne znam - rekao je David. - Moda je uloio puno emocija u neprijatelj stvo. Teko je povjerovati da je mogue postii mir. Zatim me odveo do ogromne police na kojoj je pisalo "Reinkarnacija i be smrtnost". Na njoj su se nalazile knjige od Bhagavadgite do Egipatske knjige mrtvih, te tumaenja Biblije i Kabale. Nisam znala u to gledam. Pogledala sam pozorno u Davida. - Vjeruje li u sve to? upitala sam. - to to sve? upitao je. - Ne znam - rekla sam. - Vjeruje li zaista u reinkarnaciju? - Pa - rekao je - kad prouava okultno tako dugo koliko sam ga ja proua vao, naui da pitanje nije je li to istina, ve vie kako djeluje. - Hoe rei da vjeruje kako je to vrsto ustanovljeno kao injenica? Slegnuo je ramenima i odgovorio: - Pa da, vjerujem da jest. To je jedino to ima smisla. Ako svatko od nas nema duu - zato onda ivimo? Tko zna je li to isti na? Istina je ako vjeruje, to se moe odnositi na bilo to, zar ne? K tome, mora biti neeg u injenici da je vjerovanje u duu ono to je zajedniko svim religijama. - Da - rekla sam. - Ali moda su sve religije takoer lane. Nastavio je gledati knjige, ali ne zato to mu je razgovor bio nezanimljiv ve vie zato to je naprosto traio odreenu knjigu. Nisam puno razmiljala o religiji od svoje dvanaeste godine kad sam igrala krii-krui tijekom vjeronauka. David je posegnuo za knjigom. - Trebala bi

proitati djela ne samo s ove police ve takoer i Pitagoru, Platona, Ralpha Waldoa Emersona, Walta Whitmana, Goethea i Voltairea. - Jesu li i oni vjerovali u reinkarnaciju? - Dakako, i opseno su pisali o tome. Ali sve to zavri na polici s knjigama o okultnome, kao da je crna magija ili neto slino. - Voltaire je vjerovao u reinkarnaciju? - Jasno - rekao je David - rekao je da ideja o tome da se raamo vie puta nije nita udnija od one da se raamo samo jednom. Ja se slaem s njim. Pogledala sam u njega. Njegove su plave oi bile odlune i bistre. - uj - rekao je. - Zna li to uope to znai rije okultno? - Ne - odgovorila sam. - Pa, znai 'skriveno'. Dakle, samo zato to je neto skriveno, ne znai da ne postoji. Pomnije sam se zagledala u Davidovo koato tuno lice. Govorio je smire nim glasom, bez oklijevanja, osim kad bi shvatio da pokuavam shvatiti o emu govori. - eli li da ti napravim neto poput popisa literature? - pitao je pokazujui smisao za korisnu praktinost. Kratko sam oklijevala pomislivi na pet scenarija koji su ekali na itanje i ujedno se upitala to bi Gerry pomislio da me vidi kako itam ovakve knjige. - Moe - rekla sam. - Zato ne? Ljudi su mislili da je Zemlja ravna sve dok netko nije dokazao suprotno. Pretpostavljam da bih trebala biti radoznala kad su u pitanju sve vrste 'skrivenih' mogunosti. Tko je uope pomislio da nam siune bakterije plaze po koi dok nisu izumili mikroskop? - Izvrsno - rekao je David. - Za mene je prava inteligencija irina duha. Ako osjea da neto trai, zato tome ne bi pruila priliku? - U redu. Osjetila sam da se smijeim. David je rekao: - Raskomoti se i razgledaj okolo, a ja u ti donijeti hrpu toga za itanje. Obrisao je kutove usana i jako zakiljio te poeo pregledati police. Prelistavala sam knjige o kombiniranju hrane, vjebama yoge, meditaciji i osta lim zdravim temama koje sam razumjela. Nakon pola sata, David je imao pune ruke knjiga i pitala sam se, dok sam mu zahvaljivala izlazei van na kalifornijsko Sunce, hou li ikad proniknuti barem jed nu od njih. Idueg sam dana trebala ii u Honolulu, pa sam se oprostila s Davidom i pola kui razmisliti, odmoriti se, spakirati i ako budem imala vremena, itati.

***
Te sam noi potraila pojam reinkarnacija u enciklopediji. Dopustite mi da kaem da nisam odgojena kao religiozna osoba. Roditelji su me slali na vjeronauk svake nedjelje zato to se znalo da je to mjesto na kojem

treba biti nedjeljom. Nosila sam krinoline i podsuknje, i trudila se da ne gledam preesto u tekstove pjesama koje sam trebala znati napamet. Pitala sam se gdje bi zavrio novac nakon to bi odnijeli koarice, ali zaista nikad nisam osjeala da Boga ima niti da Ga nema. Isus Krist se doimao kao pametan, mudar i svakako dobar ovjek, ali ono to sam nauila o njemu iz Biblije, doivljavala sam kao filozofiju i mitologiju pa mi je ostalo strano. Ono to je propovijedao nije me uistinu dotaklo, stoga nisam ni vjerovala ni ne vjerovala. On je naprosto bio ... poput svih nas... i inio je dobro nekad davno. Pomalo sam sumnjala u to da je bio Sin Boji, ustvari kad sam bila na pragu svojih dvadesetih, odluila sam da za mene Bog i religija zasigurno pri padaju mitologiji i da ako ljudi ele vjerovati u to, nemam nita protiv, ali ja to nisam u stanju. Nisam mogla vjerovati u neto za to nije bilo dokaza, a povrh toga nisam osjeala oajniku potrebu za svrhom ivota ili neim u to bih vjerovala osim u sebe. Ukratko, kad se radilo o religiji, vjeri u Boga ili besmrtnosti due, nisam o tome puno razmiljala. Nitko nije inzistirao, pa mi je tema bila dosadna, niti izbliza tako uzbudljiva kao neto stvarno i smijeno kao to su ljudi. Svako toliko, kako sam sazrijevala, upustila bih se u zabavnu raspravu o stupicama takvih mi tolokih vjerovanja i o tome kako nam one skreu pozornost s istinskih nesrea to su snale ljudski rod. Nisam previe cijenila nedemokratinost Crkve - bilo koje Crkve - i drala sam da je opasna jer uvjerava ljude da e gorjeti u paklu ako ne vjeruju u raj. Ali koliko god sam bila nezainteresirana za Boga. religiju i drugi svijet, u sve mu tome bilo je neeg strano zanimljivog. Od rane mladosti zanimao me je identitet. Moj i svih koje sam sretala. Identitet je za mene bio stvaran. Tko sam ja? To su svi? Zato inim stvari koje inim? Zato ih oni ine? Zato su mi neki ljudi bili drai od drugih? Analiza ljudskih odnosa postala mi je omiljena tema odnos koji sam imala prema sebi kao i prema drugima. Stoga me moda ba zato to sam se zainteresirala za podrijetlo vlastitog identiteta, zaintrigiralo da moda postoji neto vie od onoga ega sam svjesna u svjesnom dijelu svoga uma. Moda postoje drugi identiteti duboko zakopani u mojoj podsvijesti koje trebam samo potraiti i nai. Uistinu, puno sam se puta u svom poslu i izraavanju svoga Ja kroz ples, pisanje ili glumu, zaudila sama se bi jer nisam mogla odrediti otkuda potjee neki osobiti osjeaj ili sjeanje ili na dahnue. Sve bih to pripisala maglovitom pojmu kreativnog procesa, poput ve ine svojih kolega umjetnika, ali morala sam u sebi, tko god bila, priznati da osje am plamen koji nisam mogla razumjeti niti dotai. Koje je bilo podrijetlo toga plamena? Otkuda je dolazio? I to mu je prethodilo? Vie me je zanimalo to se dogaalo prije, nego to bi uslijedilo poslije. Iz toga razloga, pretpostavljam da me nije toliko zanimalo to e se dogoditi sa mnom kad umrem, koliko me kopkalo to me je to inilo ovakvom kakva jesam. Stoga me je najprije privukla ideja o ivotu prije roenja, mogla bih rei da sam je iz ra doznalosti eljela istraiti.

U enciklopediji je pisalo da je doktrina reinkarnacije stara koliko i pisana po vijest. To je vjerovanje da postoji sveza izmeu svih ivih bia i da se dua ili duh ovjeka postupno proiava sve dok se ne vrati natrag k zajednikom Izvoru i podrijetlu sveg ivota koji je Bog. Bilo je to vjerovanje da je dua besmrtna i utje lovljuje se uvijek iznova, sve dok se moralno ne usavri i ne proisti. Pisalo je da su srodne teme karma, to jest, rjeavanje unutarnjih tereta i reinkarnacija, tje lesna prilika za ivot radi odrade karme, bile najstarija vjerovanja u povijesti o vjeanstva, te da je puno ire prihvaena od gotovo svih religijskih istina na svi jetu. To je za mene bila novost, oduvijek sam maglovito povezivala reinkarnaciju s duhom bez tijela, dakle duhovima, okultnim i stvarima koje se miu po noi. Nikada to nisam povezivala s jednom od glavnih, ozbiljnih religija. Zatim sam pogledala to pie o religiji. Iako je bilo nemogue dati konanu definiciju, nekoliko odlika bilo je zajedniko svim religijama. Jedna je bila vje rovanje u postojanje due, druga prihvaanje natprirodnih objava i konano, izmeu ostalog, opetovana potraga za spasenjem due. Od Egipana do Grka, od budista do hindusa, vjerovalo se da je dua entitet koji oduvijek postoji i use ljava se u niz tijela, inkarnirajui se za neko razdoblje, a zatim provodei vrijeme u astralnom obliku kao bestjelesni entitet koji se ipak inkarnira uvijek iznova. Svaka je religija imala svoje objanjenje podrijetla due, ali nije bilo nijedne koja je tvrdila da dua nije dio ovjeka i da nije besmrtna. Negdje izmeu idovstva i kranstva, Zapad je napustio drevni koncept reinkarnacije. Zatvorila sam enciklopedije i neko vrijeme razmiljala. Stotine milijuna ljudi vjerovali su u teoriju reinkarnacije (ili kako su to ve na zivali), ali ja, roena u kranskoj obitelji, nisam ak znala ni to to zaista znai. Pripremila sam se za odlazak i sastanak s Gerryjem pitajui se to bi se jo moglo odvijati u ovom svijetu o emu nikad prije nisam razmiljala.

4. poglavlje

Tajna svijeta je u tome to se sve nastavlja i nita ne umire, ve se samo nakratko povlai iz vida i poslije se ponovno vraa... Isus nije mrtav, on je sigurno iv; ni Ivan, ni Pavao, ni Muhamed ni Aristotel; ponekad nam se ini da smo ih sve vidjeli, gotovo bismo mogli nabrojati imena kojima se zovu. Ralph Waldo Emerson Nominalist i realist

et od Los Angelesa do Havaja bio je melankolian i ugodan. Vei dio pu ta sam spavala i razmiljala o Gerryju. Razmiljala sam o prijateljstvu s Davidom i pitala se s koliko sam mnogo drugih ljudi etala i jela i druila se, a da ih nisam uistinu poznavala. Prijavila sam se u hotel Kahala Hilton pod dru gim imenom. Nitko nije zamijetio. Zatim sam otila u svoju sobu i ekala.

Bila sam tu... stojei na balkonu jo jedne hotelske sobe odakle se pruao pogled na Tihi ocean, to se njihao i gibao... ekala sam. ekala sam mukarca. ekala sam mukarca kojeg volim ili barem tako mislim, to god to znailo. Znala sam da je ono to osjeam prema njemu snano i znala sam da bih pola bilo kamo, naprosto sam morala biti s njim. Oboje smo bili zauzeti i bavili se kre ativnim radom kako bismo si ispunili ivot, ali pretpostavljam da nam je trebalo vie. Znala sam da meni treba. Otkad znam za sebe, osjeala sam potrebu da bu dem zaljubljena. Mukarac se doimao najoitijom svrhom tog osjeaja i elje. Ali moda to nije bio, moda sam samo trebala osjeaj zaljubljenosti, dok mi se via svrha gubila iz vida. Ne znam. Honolulu je jedno od mojih omiljenih mjesta, osobito u zalazak Sunca, iako je sada bio prepun arenih havajskih haljina i turista iji su fotoaparati kljocali na kongresima. Kahala Hilton bio je jedan od najljepih hotela na svijetu, s unu tranjim i vanjskim vrtovima, podvodnim barom i delfinima koji su razigrano

skakali po bazenu s morskom vodom. Tiho sam sluala zapljuskivanje valova po obali. ula sam kako uka lie kokosovih palmi. A zatim sam zaula tupi zvuk. Zreli je kokos pao, spreman da se raspukne. Pogledala sam na sat. Gerry je rekao da e stii do pola sedam. Ve je bilo pola sedam. Bilo je vedro, pa letovi nisu kasnili. U zranoj luci su rekli da nije bilo problema s vremenom u Londonu. Dakle, morao je poletjeti na vrijeme. Pa, svijet je na koncu tek loptica za golf. Ubrzo e stii. Teko mi je padalo to kanjenje jer sam znala da imamo samo tridesetest sati. Isuse, vrijeme kao da mi je bilo neprijatelj. Bez obzira ime sam se bavila, nikada ga nisam imala dovoljno. Toliko sam eljela iskoristiti i uivati u ono malo to sam imala, da sam se neprestano ljutila na vrijeme koje nisam imala, a prolost i budunost nekako su mi stalno iskrsavale na putu; prolost sa svojim posljedicama, budunost sa svojom tajnovitou. Poeljela sam da posto ji samo sadanjost. Udahnula sam njeni zrak u sutonu, polako ula u sobu i ukljuila televizor. Carter se ljutio na Begina. Teddy Kennedy se ljutio na Cartera. Dolar je i da lje padao. Pierre Trudeau je nekoga u kanadskom Parlamentu nazvao pogrdnim imenom. Svijet je bio smijean ili se raspadao, ovisno o kutu gledanja. Nitko nije bio itav. Osvrnula sam se po hotelskoj sobi. Nisam eljela privui pozornost pa sam uzela sobu, a ne apartman. Bilo je to vie nego dovoljno za vrijeme koje emo Gerry i ja provesti zajedno. Znala sam da e mu se svidjeti Honolulu. Nikad nije bio tu. Nadala sam se da e ga moi osjetiti. Prvo to e uiniti bit e da izae na balkon i pogleda to ga okruuje. Morao je to uiniti. Ugledat e Dijamantnu Glavu8 i razgovarati o palmama. Smirio bi se okruen prirodom. Misli su mu se zapravo mogle ulijeniti u "leru", dok pogledom prelazi preko kiom natopljene voke na kojoj se uurila ptica mokrih krila. Konano bi mogao prestati brinu ti o stanju svijeta i izgledima za svoj reizbor, dok se uzdie Sunce jarko ruiasto poput flaminga. Njegov duh bi se smirio od pomisli na to da je priroda lijepa i snanija od svega drugog. Na kraju, odrastao je na engleskom selu, izdravi en gleske zime. etao je engleskim poljima i kupao su u hladnom moru u kanalu La Manche. ivot u gradu ga je deprimirao. Trebao je prostor i izazov prirode. Radovala sam se susretu u Honoluluu. On e uivati u polaganom ritmu ivota. Opet sam razmiljala o Gerryju kao da sam ja on. Prolo je jo petnaest minuta. Petnaest minuta koje se nikad nee vratiti. Te pih je bio boje trule vinje, s resama. Prekriva na krevetu bio je maslinasto ze leni, s cvjetovima iste tamnocrvene nijanse. Zato su se zavjese uvijek morale sla gati s prekrivaem? Pitala sam se bi li Hilton usjekao hotel u jednu od kineskih planina. Kako su smijeni bili Kinezi kad su plesali uz "Staying Alive" iz Groznice subotnje veeri na kinesko-amerikim primanjima. I kako e milijarda Kineza ponovno zaraditi svoje novie u dugoj borbi do modernizacije? Je li to bilo vri jedno truda? Nisam znala je li ita vie bilo vrijedno truda.
8

Diamond Head - rt na jugoistonom otoku Oahu, sredinji Havaji

Zapalila sam jo jednu cigaretu. Gerry je pokuao prestati puiti prije godinu dana i neprestano me grdio to nisam niti pokuala. Rekao je da pui samo zato to stalno ulazi u prostorije u kojima drugi pue. Znala sam na to misli. I ja sam mogla prestati. Ve jesam - vie puta. Ali kad god sam trebala donijeti konanu odluku, trebao mi je tihi supatnik koji bi naprosto sjedio i izgarao, ali se ne bi mi jeao. Nisam uvlaila, pa mi nije smetalo u pjevanju i plesu, ali bockalo bi me u grlu i tjeralo me na kaalj. U redu, prestat u kad stigne Gerry, pa u vidjeti hoe li i on. Mjesec se dizao iznad Waikikija. Dijamantna Glava bio je crna ljutura u od sjaju na povrini mora. Moda nije stigao na avion u Londonu. Sastanak i raspra va o problemima Sjevera i Juga mogao je proi i bez njega, pretpostavljala sam. Ali ja nisam. Zazvonio je telefon pokraj kreveta. Bilo je skoro osam. - Bok - rekao je Gerry kao da nismo bili razdvojeni tjednima. Rastopila sam se uvi njegov tihi glas. Govorio je drukije kad nije u uredu. - Zadrali smo se u dvorani za prijame u zranoj luci - rekao je. - Stali smo jedan sat. Netko se trebao pobrinuti za prtljagu dok su nas zamolili da ekamo. Ali nitko to nije uinio. Na kraju sam sam otiao po svoju. Kad si ti stigla? - Prije nekoliko sati - rekla sam, ne elei odati da sam brojala svaku izgu bljenu minutu. - Moram se osloboditi nekoliko estitih ena koje ele otii na pie s naom delegacijom. - estitih ena? upitala sam. - Da, estitih ena. Luckaste su, ali dobra srca. Dakle, pobrinut u se za to i doi to prije budem mogao. eznem da te vidim. Spustila sam slualicu, pogledala ponovno u zrcalo, progutala ljutnju na nje govu ovinistiku primjedbu o estitim enama i odluila se presvui u svoj omi ljeni zeleni vuneni demper. Otkrinula sam vrata kako Gerry ne bi morao kucati i ekati da doem. Po hodniku su ivahno prolazili tajni agenti i politiari iz svih krajeva svijeta. Pitala sam se kako e on ui, a da ga nitko ne prepozna. Navlaila sam demper preko glave kad sam ga ula kako otvara vrata i ulazi u sobu. Znala sam da je tu, ali nisam ga vidjela od dempera koji mi je zapeo za naunicu. Osjetila sam njegove ruke oko struka. Pred oima mi je bila samo ze lena vuna. Poljubio me u vrat. Osjetila sam kako uzdiem istodobno zbog topline njegovih usana i dempera koji mi natee probueno uho. Nisam se mogla po maknuti. Zaronio je rukom ispod dempera i kroz vunu pronaao moje lice. - Nemoj se nikad pomaknuti - rekao je. - Volim te upravo ovakvu. Daj da ti po mognem - ponudio je. Oslobodio mi je naunicu i poljubio me u uho. Odmaknuo se i odmjerio me pogledom. - Svia mi se ta boja - rekao je. - Lijepa je. Zatim je proetao po sobi i rekao da slii njegovoj. Kao to sam i mi ila, odmah je izaao na balkon i pogledao u pravcu Dijamantne Glave.

- Pogledaj te palme - rekao je. - Doimaju se nestvarnima gotovo kao da su naslikane na nebu. Je li to Dijamantna Glava? - Jest - odgovorila sam. - Izgleda kao kulisa, ali je stvarna. - Ovo je raj, zar ne? Uzeo je moju ruku i svio je oko svoga struka. - Jesi li gladna? - pitao je. - Mora da jesi. Uvijek si gladna. - Jesam. - I ja sam. Idemo jesti. Otila sam do telefona i naruila dva mai-taija9 i veeru. Gerry nije znao to je mai-tai. Zabavljalo ga je to to sam traila vie ananasa, otiao je u kupaonicu da se opusti u kadi. On je doekao konobara. Pokrila sam tanjure s veerom i ponijela mai-taije u kupaonicu. Sjedila sam na koljci dok se on kupao. Pijuckao je svoj mai-tai kroz vinju to je plivala u ai. Polijevao je toplu vo du s pjenom preko svojih nogu. Bile su predugake za kadu. - Pa - rekla sam - kako ide? Kako ivi? - Dobro - rekao je. - I to jo? To uvijek kae. - Pa, imali smo nekih problema u Londonu. itala si o tome. Ne brini za mene. Kako tvoj ivot? Priala sam mu o novoj koreografiji u mom nastupu, o svakodnevnom vje banju kako bih ostala u formi, o prehrani zdravom hranom s kojom eksperi mentiram i o tome kako je teko nai dobar scenarij za enu. Pitao je zato. Rekla sam da je to vjerojatno neka zakanjela reakcija na militantni feminizam. Nitko vie nije znao napisati dobru ensku ulogu jer nisu znali to ene zapravo hoe. Barem muki pisci nisu znali. A ene su pisale o tome kako su ene nesretne i neis punjene. Pa, koga je briga za to? Kad se radi o zabavi, tko e platiti da to vidi? - Ne znam - izjavio je Gerry. - Meni dovoljno muke zadaje deifriranje ono ga to narod eli... a kamoli to ele ene. Ne elim zvuati bahato - dodao je - ali imamo ekonomiju koja nas je sve iznevjerila i nisam siguran da emo dugo moi ostati optimisti. Rekla sam da znam to misli, a onda me pitao kako stoje stvari u Americi. Oklijevala sam, a zatim odgovorila da nisam sigurna. Ameriki je narod bilo teko shvatiti. Tad sam ja njega pitala to se dogaa u svijetu. Kritizirali smo nadugako i nairoko, uivajui sa slau jedno u drugome, dok smo govorili i smjekali se i sluali kao da smo govorom zaobilazili jedno drugo. Nije bilo bitno to smo govorili, ve kako smo to izgovarali. U tome smo uivali. Promatrali smo jedno drugo potpuno oarani. Neto nas je osobito oduevljavalo u nainu na koji smo micali ruke, u naem izraavanju, u nainu na koji bismo naslanjali glavu na ruku kad smo se pokuavali usredotoiti - svaki izvoa hipnotiziran onim drugim.
9

mai-tai - estoko kinesko pie dobiveno destilacijom itarica

Razgovarali smo o Carteru, inflaciji, dolaru, pa ak i o Idi Aminu i solarnoj energiji i dok smo govorili, bilo je kao da vodimo ljubav naim umovima na dvo strukoj razini, svaka je rije proizvodila siune iskrice i eksplozije u naim glava ma. Nije bilo bitno vodimo li razgovor o novom prijedlogu poreza ili OPECovom10 poveanju cijena ili enskim filmskim ulogama. Neka vrsta senzualne di namike bila je na djelu. Dinamika koju mi je bilo teko objasniti, ali mi je bilo neto poznato u njoj. Rekla bih neto o naftnim poljima u Iranu i kako bi se rad nici trebali ujediniti, a ispod oka pratila kako se Gerryjev pogled ovija oko mene poput mekog maslaca. Sluao je i uo moje rijei, ali mogla sam osjetiti kako se u njemu polako sprema erupcija vulkana i izlijeva se kroz njegove oi. Nisam e ljela ispruiti ruku i dotai ga, ni poljubiti niti pridruiti mu se u kadi. Uivala sam u osjeaju suzdravanja i komuniciranju na dvije razine istodobno. Svidio mi se nain na koji sam rabila rijei kako bih nadzirala ono to se odvija unutra, jer sam osjeala da je gotovo previe eksplozivno. Nisam bila sigurna zato. Zagledala sam se u njegovo tijelo u toploj vodi. Pjena Vitabath mjehuriima je ocrtavala obrise njegove koe. Promatrala sam kako njegovo spolovilo pluta. Pitala sam se kakav je to osjeaj i na neki nain osjetila da znam. Gerry se ispruio u kadi i zatvorio oi. Nakon nekoliko trenutaka pozvala sam ga: - Gerry? Otvorio je oi rekavi: - to je? - Vjeruje li u reinkarnaciju? - Reinkarnaciju? Bio je zapanjen. - Boe moj - rekao je - zato to pita? Jasno da ne vjerujem. - Zato kae 'jasno' da ne vjerujem'? - pitala sam. - Pa, zato - nasmijao se - jer je to fantazija. Ljudi koji ne mogu prihvatiti i vot onakav kakav je ovdje i sada pod njegovim uvjetima, osjeaju potrebu da vjeruju takvim izmiljotinama. - Pa, moda - rekla sam osjeajui se pomalo povrijeenom to je tako britko ismijao tu teoriju. - Moda si u pravu, ali vie milijuna ljudi vjeruje u to. Moda ima neega u tome. - Pa, moraju - rekao je. - Ti jadni bijednici nemaju nita drugo u ivotu. Nisu oni krivi, naravno, ali kad bi malo vie vjerovali u ovdje i sada puno bi olakali poslove poput moga. - Kako to misli? - Mislim, oni se ne odnose prema svojim ivotima kao da bi ih mogli po boljati. Mislim, oni samo egzistiraju kao da e im biti bolje sljedei put, a ovaj ivot nije toliko vaan. Ne, Shirl - nastavio je vrlo odlunim tonom - elim uini ti neto da ublaim oajno stanje u ljudskim ivotima sada. To je sve to imamo i to potujem. Zato? Vjeruje li ti u te gluposti? Zbunilo me njegovo potcjenjivanje. Voljela bih da je bio irokogrudniji i htio o tome barem raspravljati.
10

naziv za zemlje izvoznice nafte

- Ne znam - rekla sam. - Zapravo ne. Ali niti Reilly11. - Niti Reilly? upitao je. - to sad to znai? - Samo irska ala, Gerry. Irska ala za Engleza, ako shvaa na to ciljam. Okrenuo je jednu ruku u vodi i ponovno zatvorio oi. Isuse, pomislila sam, te metafizike teme zaista mogu uznemiriti ljude. Pitam se zato. Ja ih uope nisam doivljavala kao prijetnju. Dapae, doimale su se kao dobro podruje za istraivanje. Kakvo bi zlo moglo proizai od toga? Razumjela sam to misli kad je rekao da ljudi ne preuzimaju odgovornost za vlastitu sudbinu ovdje i sada, ali kako prihvatiti nepravdu u sluaju da si se rodio u siromatvu i neimatini, dok su se drugi rodili u blagostanju? Je li ivot uistinu bio tako okru tan? Je li ivot naprosto sluajnost? - Osjeam se tako ugodno - rekao je Gerry, zavaljen u pjenuavoj kadi. Ovo je lijepa kupaonica. Kada je malo prekratka, ali je zgodna. Zapravo ovaj je hotel prelijep, ali osobito ova kupaonica. To je samo kupaonica, ali je divna jer ti sjedi u njoj. - Da - rekla sam, odvraajui pozornost od vlastitih misli. - Kupaonice su vrlo intimna mjesta zar ne? Ako se s nekom osobom osjea ugodno dok ste u kupaonici, onda zaista ima vaan odnos s njom. Gerry se nasmijeio i kimnuo. Kupaonica jest intimno, primitivno mjesto, mjesto za ono najosnovnije. Po mislila sam na dogaaj kad je prije puno godina jedan moj ljubavnik porazbijao sve u kupaonici u hotelskoj sobi u Washingtonu. Tako je silno zamahivao da je rukama polomio ae na umivaoniku i tresnuo moj fen o zrcalo, iji su se ko madii rasprsnuli i pali ravno u kadu. Posvaali smo se u spavaoj sobi zbog nje gove ljubomore, ali on je iskalio svoj bijes u kupaonici. Zatim sam se sjetila dogaaja iz djetinjstva. Izgubila sam glavnu ulogu u kol skom baletu o kojoj sam sanjala pet godina. Sjetila sam se kako sam se proma trala u zrcalu iznad umivaonika pitajui se to to sa mnom nije u redu i prije nego to sam shvatila to se dogaa, povratila sam u umivaonik. Pomislila sam na prvu veeru koju sam priredila u Kaliforniji. Bila sam toliko ivana i nisam mogla podnijeti pritisak u poslu domaice, da sam ostala sjediti u kupaonici sve dok se veera nije zavrila. Sjetila sam se otrog, hladnog zimskog dana kad smo se Warren i ja igrali u blatnjavim lokvama. Meni je bilo est godina, a njemu tri. Majka se razljutila. Gurnula je Warrena u kadu da ga opere; sluala sam njegovu oajniku vrisku kako dopire iz kupaonice. Pomislila sam na dan kad je Warren pao i rasjekao ruku na slomljenu bocu od mlijeka, a tata ga je urno odveo u kupaonicu i drao mu krvavu ruku nad kadom. Sjeam se njegova moleivog izraza lica kad je po gledao tatu i rekao: - Tata, ne daj da me boli. Sjetila sam se jedne svoje kune pomonice koja je svakoga dana u est sati popodne odlazila u kupaonicu, zapalila svijeu u kadi i molila se.
11

igra rijeima not really - not Reilly-, radi se o razliitom izgovoru rijei "zaista" i irskog prezimena Reilly.

I sjetila sam se kako je najvanije, privatno, udobno, oputeno i neophodno mjesto koje sam ja mogla imati gdje god se nala u svijetu, bila upravo dobro os vijetljena prostorija s istom blistavom kadom, punom tople vode koja lagano tee. To mi je pomagalo da se oslobodim depresije, zbunjenosti i odmorim nakon napornog rada. Pomagalo mi je da uspostavim kontakt sa samom sobom. Uspav ljivalo me. Blagotvorno djelovalo na moje bolne noge. Budilo me. Usklaivalo je moje tijelo i um, davalo mi poticaj, nove ideje i nade i domiljatost. I kad god bih tijekom cijelog dana bila vani, ako sam znala da me kod kue eka udobna kada koju mogu napuniti tenom toplinom u ugodnoj kupaonici, bila sam zadovoljna. Gerry je ispio svoj mai-tai i dodao mi au. Oprao se i zamolio me da mu ope rem lea. - Zna - rekao je, izaavi iz kade dok se brisao. - Drago mi je da postoje tele foni, s poreznim obveznicima ili bez njih. Uzgred, imala si potpuno pravo u tome. Sam plaam raune. Bilo bi mi jako teko kad nisam mogao razgovarati s tobom svih ovih tjedana. - Da, znam i meni isto - rekla sam promatrajui ga kako si je privrstio runik iza lea. - Ali zna - rekao je - opsjednut sam tvojim glasom i ne svia mi se osjeaj opsjednutosti. - to eli time rei? upitala sam, zadrhtavi na tren. - Pa, ini se da cijeli dan iekujem vrijeme kad u imati nekoliko trenutaka za sebe pa da mogu porazgovarati s tobom. To mi crpi energiju, to je sve i ne svia mi se taj osjeaj. Zagledala sam se u njega. to je to govorio? To me zabrinulo. - Hoe li pojesti svoju trenju? Stajao je zamotan u runik i gledao u moju praznu au. - Ne, preslatka je za mene. - Mogu li ja? Dala sam mu je i primila ga za ruku dok me vodio do spavae sobe. Na posluavniku nas je doekao ve hladan jastog i morski plodovi u umaku sa eriiem. Konobar je donio samo jednu vilicu. Dala sam je Gerryju. Nije zamijetio da jedem noem. Zagrnula sam ga svojim balonerom kako se ne bi prehladio, pa je izgledao poput istog, previsokog, razbaruenog kerubina kad je poeo jesti. - Zna one otrcane cipele u kojima me voljela gledati cijelo vrijeme? - upitao je. Kimnula sam. - Pa, moja ih je ker bacila u smee. Rekla je da bih trebao kupiti nove cipele i ove jednostavno bacila. - Tvoja ker je bacila moje omiljene cipele? - Da. Nagnuo se u iekivanju to u rei, na licu mu je titrao gotovo izgu bljeni smijeak. Nisam znala to oekuje da u rei. Stoga sam rekla: - Pa, moda su mirisale na parfem. Poskoio je, zbacivi moj baloner s ramena. Podigao me je visoko iznad sebe i vrsto me priglrio smijui se, a zatim me spustio na krevet. Njegovi meki topli

dlanovi razmilili su se po meni. Njegova mi je kosa milovala lice. Njegov se nos sudarao s mojim i gnjeio ga. Njegova koa bila je mekana i topla i mirisala na pjenu za kupanje. Zadrhtao je na tren i privukao me k sebi. Otvorila sam oi i pogledala njegovo lice. Bilo je iznenaeno, oduevljeno i osamljeno u isto vrijeme. Sjela sam i uvukla ruke u njegovu kosu milujui je. - Kako uspije odrati tako duge nokte? - pitao je. - Misli li da su predugi? - Ne. Mislim da su lijepi. Ali mora da su vrlo vrsti. Podigao je lijevu ruku u zrak, miui mali prst koji gotovo da nije imao gor nji dio, izgubio ga je u neobinoj nezgodi kad je bio vrlo mlad. Rana je zacijelila tako dobro da se gotovo nije niti primijetilo, osim kad bi to sam istaknuo. Sad je rekao: - Imam artritis u ovom prstu i boli me. Razvio se tek nedavno. Pitam se zato. - Najvjerojatnije zbog nedostatka C vitamina - rekla sam. - I tjelovjebe. Leali smo zajedno promatrajui ga kako mie prst gore-dolje. - Zna - rekao je - mislim da se taj artritis pojavio zato to gubim puno ener gije. Previe sam opsjednut tobom. Da - nastavio je - poznato ti je kako se ivot sastoji od kratkih, ali zasljepljujuih bljeskova mudrosti? - Da - rekla sam - znam to misli. - Mislim da moram smiriti svoje osjeaje. Moram ponovno uspostaviti rav noteu. - U redu - rekla sam. - Skini si kamen sa srca. Osjetila sam kako mi srce sta je, ukoeno. - Zna - rekao je - Nikad nisam imao ovakvo iskustvo. Nita slino. Ne znam to da mislim o tome. I ne znam zato osjeam takvu snanu privlanost prema tebi. Unato svemu, ne mogu prestati. Promatrala sam svoje duge noge. - Moda smo imali zajedniki proli ivot - rekla sam. Brzo sam se okrenula k njemu da vidim kako e reagirati. - Moda je ostalo puno toga nerijeenog meu nama, pa to moramo raistiti u ovom ivotu. Val zbunjenosti preao mu je preko lica. U jednoj kratkoj sekundi nije se podrugivao toj ideji. Zatim mu se izraz lica promijenio i nasmijao mi se. - Sigurno - rekao je. - Ali ozbiljno, ne znam to bih trebao uiniti s nama. elim da to zna. - Znam - rekla sam. - Znam to govori. Ni ja ne znam to da uinim. Zato onda ne bismo uinili nita i zasad samo uivali u onome to imamo? - Ali elim biti fer prema tebi - rekao je. - elim biti fer prema svima. Odu vijek mi je rad bio na prvom mjestu. Ako sad ponem rasipati energiju, izgubit u ono na emu sam toliko dugo radio. eka me toliko posla u iduih jedanaest mjeseci i ne bi mi bilo drago kad bih se morao podijeliti. Okrenula sam se i pogledala ga i uzdahnula. - Da, Gerry, sve mi je to poznato. Dakle, jesi li razmiljao o tome da se odrekne nas? Da naprosto digne ruke od svega?

Odgovorio je istog trena odluno: - Ne. I s iskrenom enjom na licu upitao: - A ti? - Ne - slagala sam. - Nikad. I neu. Duboko je udahnuo i nastavio. - Ali, vidi, strano me mui da bih te mogao razoarati. To mi je stvarno veliki problem. Ne elim te razoarati. - Na nain na koji ne eli razoarati glasae? - pitala sam. - Moram te pitati - rekao je - to eli od mene? Ulovio me nespremnu. Rezmislila sam na trenutak i rekla kao da sam to odu vijek znala: - elim da budemo sretni kad smo zajedno. Ni ja ne razumijem zato smo skupa. Ali ne elim da bira izmeu mene i nekoga ili neega drugog. Mislim da moe imati sve to ve ima i mene povrh toga. Dodaj jo jednu dimenziju svome ivotu. to je loe u tome? Moda bi ivot trebalo obogatiti svim onim di menzijama koje dosad nismo imali hrabrosti prihvatiti. Ne trebam nikakvu ob vezu od tebe. ak je ni ne elim. Samo elim znati da si sretan kad si sa mnom, pa emo na neki nain ve shvatiti o emu se radi. - Ali to te vie imam, to te vie elim. - Pa onda i uzmi vie. to je loe u tome? - To bi znailo da se moram odrei neega drugog. - Zato? - Zato to nemam vremena i za tebe i za preostali dio svog ivota. - Kad bi moda vie razvio osjeaj da zavrjeuje sreu, ne bi te toliko sta jalo. - Ne mogu. Stalno mislim na ono to bih jo trebao raditi. - A zato se ne usredotoi upravo na ono to sad radi? - Zato to uvijek mislim da bih trebao raditi neto drugo. - A to je s tobom? Zar ne bi trebao uivati vie kad moe? Zar je uivanje loe? Zato misli da ne zavrjeuje da se dobro osjea? - Zato to imam preih stvari u ivotu nego da se dobro provodim. Ne mogunajprije misliti na sebe. - Moda bi trebao. Moda bi kad bi shvatio tko si uistinu, mogao pomoi veem broju ljudi. Sjetila sam se prvog novinara s kojim sam razgovarala po povratku iz Kine. S prijezirom je gledao na moje oduevljenje kineskom upornou da ostvari novi identitet. Poput veine drugih mislio je da sam naivna to me toliko ganula Ki neska revolucija. Objasnila sam mu da su se Kinezi jako promijenili u odnosu na skoru prolost i rekla kako je ono to me je najvie ganulo upravo njihova du boka vjera u sebe. To je razbjesnilo novinara. - Kako to mislite oni vjeruju u sebe? To je samo propaganda na koju ste na sjeli. Pitala sam ga, pa i da jeste propaganda zato se on toliko uznemiruje zbog vjerovanja da moe uiniti i imati sve to poeli? Na moje veliko iznenaenje,

njegov se bijes pretvorio u suze. Rekao je da nitko nema pravo vjerovati da moe uiniti ili imati sve - zato to e se na kraju samo razoarati. Shvatila sam da go vori o sebi. On se osjeao bezvrijednim i nije mogao vjerovati u sebe. Napustio je moj stan u New Yorku i nazvao me pet sati kasnije. - Vozio sam se po gradu cijelu no - rekao je. - Ono to ste rekli upravo je razlog zbog kojeg se moj brak raspada. Moja mi ena govori to isto. Ona kae da nam nikad nee uspjeti ako ne ponem vie vjerovati u sebe i vjerovati da mogu biti sretan. Zato sam se toliko naljutio na vas. Bojim se da to ne mogu, barem ne u dovoljnoj mjeri. Zapravo sam izgradio niz rjeitih sarkastinih pogleda na svi jet kao novinar, tako da mogu ismijavati svakoga tko se nada ili sanja ili se usuuje biti ono to eli. Ukljuujui i sebe. A sve to zato to ne vjerujem u sebe. Kako onda mogu ozbiljno shvatiti onoga tko vjeruje? Rekla sam mu kako se nadam da e unato tome napisati dobar lanak i po eljela mu sve najbolje. Odjednom sam pomislila da shvaam zato druge uzrujava pomisao na us pjeh Kineske revolucije. Kakav god bio njihov sustav, oni su se usudili vjerovati samo u sebe, bez pomoi ostatka svijeta. Gerry je zaspao drei me u zagrljaju. U snu se doimao tako ranjivim. Zabrinjavala me je unutarnja nesigurnost tog inae vrlo jakog mukarca. Je li na neki nain drao da je odgovoran za tragediju svog prvog kratkog braka kad mu je ena umrla u poroaju? Naravno, drugi je brak bio praktian za njega i osobi to prikladan jer je djetetu osigurao majku. Ali je li osjeao krivnju zato to je osje ao da je izigrao sebe? Sjetila sam se nedavnog razgovora s ocem. Unato svom uvjerljivom zapovijedanju, on takoer nikada nije vjerovao u sebe. A bio je jedan od najdarovitijih ljudi koje sam ikada upoznala. Pored toga to je bio sjajan iz voa uivo, bio je vrstan violinist, dobar uitelj i otroumni mislilac. Sad se bliio kraju ivota - ili je barem tako mislio. Oduvijek je puno pio. U zadnje vrijeme majka je imala teku operaciju kuka. Tata se suoio s milju da e se morati snai bez nje i poeo toliko puno piti od ranog jutra da me je majka nazvala, ozbiljnije zabrinuta nego ikad prije, mislei da bi se ovoga puta zbilja mogao dokrajiti. Tata je bio s njom dok mi je otvoreno i iskreno telefonom pri ala to se dogaa. Ni jednom ni drugom to nije smetalo. Godinama smo se svi pribojavali kamo ga pie vodi, a strah je dosegnuo vrhunac u ovom telefonskom razgovoru. - Brinem se za njega, Shirl - rekla je - i ne mogu mu pomoi. Zna koliko je on darovit i dobar ovjek, ali on ne vjeruje da jest. Zamolila sam je da me pusti da razgovaram s njim. - Bok, majmuniu - rekao je, nazvavi me nadimkom. Mogla sam ga vidjeti kako sjedi u svom omiljenom naslonjau, stalak za lulu pokraj njega, telefonska slualica na ramenu. Osjetila sam kako prua ruku, uzima lulu i pali je starim iz rezbarenim upaljaem to sam mu ga donijela iz Engleske. - Tata, dopusti da prijeem odmah na stvar, moe?

- Moe - odgovorio je. - Zato sad tako puno pije? Nikad ga prije nisam to pitala. Nikad se nisam usudila, pretpostavljam da je to bilo iz straha da bi mi mogao odgovoriti. Poeo je plakati. Toga sam se pribojavala. Nikada nisam htjela vidjeti tatu kako se preda mnom slama. Zatim je rekao: - Zato to sam protratio ivot. Moda sam glumio strogou, ali to je bilo samo zato to nikad nisam vjerovao da mogu ita postii. Majka me je dobro nauila da se bojim i kad god sam mislio koliko se bojim, nisam to mogao podnijeti. Zato sam morao piti. Gotovo sam vidjela kako mu drhte ruke, kao i uvijek kad je htio umanjiti vrijednost bilo koje emoci je to je pokazivao. - Volim te, tata - rekla sam. I poela plakati. Osjeala sam se kao da mu to nikad prije nisam rekla. - Pogledaj to si sve uinio. Odgojio si Warrena i mene. Zar to ne znai nita? - Ne, ali znam da vas dvoje niste eljeli biti kao ja. Zato ste postali kakvi jeste. Niste eljeli biti nitko i nita. Kao ja. Oboje smo plakali i pokuavali govoriti kroz suze. Pitala sam se je li neto pepela palo na pod. - To nije cijela istina - rekla sam. - Samo smo uinili vie uz pomo koju si nam dao, nego ti koji nikad nisi dobio pomo. - Ali osjeam se tako bezvrijednim kad pomislim na sve ono to nisam uinio s onim to sam imao. - U redu - rekla sam. - Ali jo ima vremena, zna. - Kako? - pitao je. - to hoe rei? Pokuao je proistiti grlo. Pitala sam se promatra li ga majka. - Zato ne bi uzeo papir i olovku i svaki put kad se osjea bezvrijednim za pisao te osjeaje? Kladim se da bi doao do izvrsnih ideja o kompleksu manje vri jednosti. Progutala sam. - Tata - rekla sam - nikad te u ivotu nisam molila da mi neto obea, zar ne? - Ne, majmuniiu, nisi. - Pa, hoe li mi obeati neto sada? - Da, sve. to? - Hoe li mi obeati da e umjesto to pije svakoga dana napisati barem jednu stranicu o onome to osjea? - Ja? Pisati? Kriste, ne bih to od stida nikome mogao dati da proita. - U redu, onda ne daj. Uini to za sebe. - Ali nemam nita rei. - Kako to moe znati ako nisi ni pokuao? Mogla sam ga vidjeti kako brie dlaice s lijevog ramena. ula sam kako se nakaljao. - Ne mogu pisati o sebi. Ne mogu ak ni misliti o sebi. - Pa onda pii o meni ili o mami ili o Warrenu.

- O tebi i Warrenu? - Dakako. - Puno bi ljudi eljelo to proitati, zar ne? - rekao je to ironino. Znala sam da se smjeka. - Pa, samo zato to bi bilo iz tvog kuta gledanja. - Misli? - Mislim - rekla sam. Gotovo sam vidjela kako se poeo ljuljati u naslonjau. - Zna stara mi je gospoa Hannah, moja profesorica u drugom gimnazije rekla da bih trebao pisati. Ustvari rekla mi je da bih trebao manje govoriti, a vie pisati. - Zaista? Sjetila sam se kako mi je priao o gospoi Hannah kad sam bila mala. Imala je stari auto koji je on volio popravljati. - Stara gospoa Hannah imala je najgori auto. Bilo bi joj bolje da je imala konja i kola. Taj prokleti auto za nju je bio osoba. Zna li da je jednog dana u polju... - Hej, tata - rekla sam - zato ne pone pisati o autu gospoe Hannah u polju? Ne gubi vrijeme na prianje. - A tako to ide? - pitao je, nakaljavi se, zvuao je vragolasto. - Misli svaki put kad sam bio u centru pozornosti mogla je nastati knjiga? - Dakako. Zar nije gospoa Hannah uvijek govorila da previe i predugo pria, a na kraju nema to pokazati. - Nego - rekao je - jasno da jest. Bila je lukava. Podmetnula je vatru u vlasti tom taglju kako bi dobila novac od osiguranja, a zatim pobjegla s momkom koji joj ga je prodao. - Pa, zvui kao dobar lik za pisanje. - Hoe li proitati ako budem neto napisao? - Naravno. Jedva ekam. Poalji u New York, odatle e mi stii gdje god budem. - Misli da zaista imam to rei? - Pa. sluala sam te vie od etrdeset godina i mislim da si smijean i dirljiv. Zato ne pie o svojoj luli? Oboje smo dotad prestali plakati. - Hoe li to uiniti? Hoe li pokuati? - Pa, majmuniu, pretpostavljam da u morati, zar ne? - Nego. - Onda obeajem. Obeajem. - Volim te, tata. - I ja tebe volim, majmuniu. Spustili smo slualice. Hodala sam po kui i plakala jo jedan sat. Zatim sam otila do telefona i nazvala cvjearnicu. Naruila sam jednu ruu za svaki dan to ga mjeseca s porukom. - Jedna rua za jednu stranicu. Volim te.

Tata je otada pisao u navratima. Nisam sigurna je li se potpuno odrekao pia. Ali ni jedan pisac kojeg poznajem, nije! Ali voljela bih da mu je gospoa Hannah ee govorila o njegovom daru i njezinoj vjeri u njega. Biljeke koje mi alje su kratke i svaka pria priu, priu iz ivota ovjeka koji je duboko utjecao na mene, jer me nehotice nauio da volim uspjene i kompli cirane mukarce kojima je trebala pomo da se otvore.

5. poglavlje

Duboko sumnjam da itko od nas ima ikakvu zamisao o stvarnom znaenju postojanja bilo ega osim vlastitog ega. A. Eddington Priroda fizikog svijeta

erry i ja smo zaspali. Kad god bismo se pomaknuli, ovijali smo se jedno oko drugoga, ne ostavljajui ni trunku prostora izmeu nas. U jednom trenutku on je promrmljao neto o pozivu za buenje da se delegacija ne bi zaudila gdje je bio do jutra. Nazvala sam recepciju i ekala zoru kad sam znala da e morati otii. Osjeala sam kako me svladava oaj promatrajui ga kako spava. Bio je negdje daleko. Oi su mu bile sklopljene. Bio je izgubljen u vlastitoj podsvijesti. Promatrala sam ga kako spava, sve dok i sama nisam zaspala. Dok sam spavala, u snovima su se izmjenjivali i preplitali likovi mog oca i Gerryja. Kad se zauo poziv za buenje, Gerry je sjeo u krevetu kao da ga je vojnika truba pozivala na dunost. Brzo me poljubio, obukao se i rekao da e se vratiti kad se uspije osloboditi svog predstavnika za tisak i novinara. - Vjerojatno u dorukovati s njima - rekao je - zato ti ne jede sada? Rei u svima u delegaciji da mi treba neko vrijeme da se priviknem na vremensku razliku, pa moemo dan provesti zajedno.

Otiao je, prije nego to sam primijetila da je zaboravio jednu arapu. Na ruila sam papaju i tost; jela sam na balkonu. Ispod mene uvar je hranio dupine. Sjetila sam se kako je Sachi jahala na dupinima kad je bila mala; sa Steveom smo se viali na Havajima jer je to bilo pola puta do Japana. Obiavala je rei kako razumije dupine, te da su joj oni drugovi u igri. Negdje ispod balkona ula sam novinare kako razgovaraju o emu bi se na Havajima mogla napisati dobra pria. Tu i tamo tijekom njihovih profesionalnih ala ule su se pretpostavke o pokusima dr. Lillyja s dupinima. Pitala sam se jesu

li dupini uistinu tako visoko inteligentna bia kao to tvrde znanstvenici ili napro sto imaju vlastiti dobro razvijeni jezik. Sjetila sam se da mi je netko jednom rekao kako su u velikom mozgu dupina pohranjene sve tajne o nekoj velikoj izgubljenoj civilizaciji koja se zvala Lemurija. ula sam za Atlantidu, ali Lemurija mi je bila nepoznata. Promatrala sam agente Tajne slube i novinare dok su gledali dupine. Pitala sam se kako emo Gerry i ja provesti dan, a da nas nitko ne prepozna. Oko sat vremena kasnije, on je nazvao. - uj - rekao je - naimo se na plai s lijeve strane hotela. Gotovo nitko nee napustiti hotelske prostorije. Bit u tamo za petnaest minuta. Obukla sam traperice i majicu, ispod sam imala kupai kostim. Svezala sam maramu oko glave i nataknula crne sunane naoale. Nitko me nije primijetio kad sam prola kroz predvorje hotela i izala na sporedni izlaz, ali od straha od novinara nisam se usudila zaustaviti i pogledati dupine. Brzo sam prola pokraj bazena i izala na topli pijesak, turisti su ve leali na plai, a iz njihovih radioaparata tretao je rock'n'roll. Miris ulja za sunanje od kokosa irio se zrakom. Hodala sam uz rub mora; isti plavi valovi zapljuskivali su obalu. Uputila sam se lijevo. Nitko jo nije plivao. Palme su se svijale na toplom pasatnom vjetru. Napravila sam nekoliko prijegiba u plitkim valovima budui da nisam vjebala ujutro. Moje je nastupanje bilo pola ivota daleko od mene. Nekoliko stotina metara od plae zaustavila sam se, sjela na pijesak, podigla glavu prema Suncu i ekala Gerryja. Doimalo se gotovo ispravnim, gotovo hu manim. Vie od svega mrzila sam skrivanje. Nije mi se nimalo svialo to se osje am podmuklo, tajnovito, nepoteno; to je boljelo. Nadala sam se da ni Gerryju ta opasnost nije bila uzbudljiva kao nekim ljudima. Na sebi je imao ukastosmee hlae i bijelu iroku koulju; promatrala sam ga kako grabi plaom uz rub valova. Ruke su mu oputeno visjele, a u ruci je no sio sandale. Nije mi mahnuo kad me ugledao. Ustala sam, sreli smo se u vodi, pa nastavili hodati. - Dakle, kako vidim, ipak ima drugi par cipela - rekla sam. - To su mi cipele za odmor - nasmijao se i dodirnuo mi lice. - Je li delegacija povjerovala tvojoj prii o privikavanju na vremensku raz liku? - Pa naravno. I sami e se baviti slinim aktivnostima danas. Imati konferen ciju u Honoluluu ionako je preveliko iskuenje. Privezao je sandale jednu za drugu, prebacio ih preko ramena i primio me za ruku kad smo dovoljno odmakli od hotela. Naslonila sam glavu na njegovo rame i poeli smo etati. Pronali smo koraljni greben koji je u daljini uranjao u ocean i osjeali se kao da hodamo po povrini vode. Gerry se rugao svakome tko je tvrdio da to moe izvesti. Koralji su bili otri. Zastali smo i promatrali veliki val kako se obruava u more u daljini.

- Zna li jahati na valovima? - pitao me. - Nekad sam znala, kad mi je bilo dvadeset - rekla sam. - Prije nego to sam dovoljno ostarila da bih se bojala. Sjetila sam se kako sam bila bezbrina kad je bilo u pitanju moje tijelo. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi mu se bilo to loe moglo dogoditi. Sad sam mo rala misliti unaprijed, ak i kad sam izlazila iz taksija. Ako bih uganula zglob ili natukla koljeno, to bi me moglo sprijeiti da pleem. Kad sam bila mlaa, plesala sam ne razmiljajui puno o opasnostima. Zapravo, pretpostavljam da sam goto vo sve radila bez previe razmiljanja. I uivala sam u tome. Kako sam starila, postajala sam sve vie svjesna posljedica onoga to sam inila, bili to skokovi u more ili ljubavna sveza. Svjesnost nije umanjila uzbudljivost ili zadivljenost. Upravo suprotno, sad sam eljela nauiti ivjeti iskljuivo sada - u sadanjosti, i uvjeriti se u istinu da je to sve to uistinu postoji. Ako sam stvarno imala prole ivote i trebala proivjeti sljedee u budunosti, vjerovanje u to samo bi pojaalo moju predanost svim srcem i duom sadanjici. Reinkarnacija je dakako za mene bila nov pojam, ali otkrila sam da mi svaki put kad razmiljam o tome njezine implikacije priinjavaju veliko zadovoljstvo. Jesu li vrijeme i prostor tako neshvatljivo beskrajni da im je svrha nagnati ovje ka da shvati dragocjenost ba svakog trenutka na Zemlji? Jesu li mom umu bili potrebni takvi golemi skokovi mate u druge mogue stvarnosti kako bi poeo ci jeniti radost sadanje stvarnosti? Ili su istinska radost i srea ukljuivali sve druge stvarnosti koje su zapravo proirivale nau svijest o sadanjoj stvarnosti? Proirena svijest. Bio je to izraz koji su ljudi rabili sve vie i vie. ovjek ne tre ba zamijeniti staru svijest novom. Moe naprosto proiriti i podii onu svijest ko ju ve ima - proirena svijest prirodno priznaje postojanje ranije nepoznatih di menzija... dimenzije prostora, vremena, boje, zvuka, okusa, radosti i tako dalje. Je li konflikt izmeu Gerryja i mene samo razlika u napredovanju prema proire noj svijesti? Moda sam ga pokuavala prisiliti da koraa mojim tempom umjesto svojim vlastitim. Njegovu brzinu nije trebalo osuivati. Ona je samo bila drukija. Znala sam da mogu biti izrazito zahtjevna, to je bila posljedica dijelom jake znatielje, a dijelom nestrpljivosti. Bila sam nestrpljiva s drugima koji se nisu uputali u isto traganje. Izgleda da je moj ivot bio usredotoen na niz pitanja, a Gerryjev na odgovore. Udaljavali smo se od Dijamantne glave, Waikikija i Kahale, pribliavajui se gustom raslinju na naputenoj strani otoka. to smo se vie udaljavali od ljudi, Gerry mi se sve vie pribliavao. Ubrzo smo hodali kao da su nam tijela spojena. Bilo je prelijepo da bismo razgovarali. Sunce se skrilo iza oblaka, a kokosove palme jako su se povijale na vjetru. Poelo je kiiti. Potrali smo iz vode do kro anja drvea ispod kojih su na zemlji leali zreli kokosi. Stajali smo pod drvetom i gledali kako kia pada na ljubiaste azaleje oko nas. Plava je ptica otresla krila i odletjela dublje u gusti. Gerry me je zagrlio i pogledao prema moru. - Prelijepo je - rekao je.

Privukao me blie k sebi. Kia je jae padala - jedna od onih gustih tropskih kia koje su se doimale poput svjetlucave plahte. - eli li zaplivati dok kii? - pitala sam. Bez rijei Gerry je skinuo koulju i hlae. 1 on je imao kupae gae na sebi. Smotao je odjeu u klupko i stavio na nju svoje sandale, ostavio je ispod drveta i zaletio se u ocean. Skinula sam traperice i majicu, pa mu se pridruila. Valovi su sada bili puno vei i imali bijele krijeste. Zaronili smo ispod njih, os jetivi kako se slane kapljice mijeaju sa slatkim kapima kie. Smijali smo se i pricali jedno drugo. Obrisala sam sol iz oiju, zadovoljna to nisam nanijela maskaru. Gerry je otplivao dalje i mahnuo mi da mu se pridruim. Bilo me strah, pa sam ga samo promatrala plutajui na valovima. Zaustavio se i legao na lea iza mjesta na kojem su se valovi obruavali. Zatim se okrenuo na trbuh i ekao odgovarajui val. Doao je, i on je zajahao na njegovoj krijesti, sve dok se val ni je obruio blizu mjesta gdje sam ja ekala. Doplivao je do mene i podigao me rukama. Poljubila sam njegovo slano lice, a on me privio na svoja iroka rame na. Otplivali smo natrag do obale i leali zajedno u plitkim valovima pogleda upr tih u kiu dok nam je voda natapala lica. - Sad... maloprije sam bio najsretniji u ivotu - rekao je, diui ubrzano i nad glasavajui valove. - Zna li da to nikad prije nisam napravio? Bio je to prvi val na kojem sam jahao. Puno sam propustio, zar ne? Nisam nita rekla. Samo sam se okrenula u vodi i pomislila kako ni ja nisam bila tako sretna ve dugo vremena - jedino sam alila to se nisam mogla do voljno prepustiti i zajahati taj val zajedno s njim. Leali smo u vodi sve dok Sunce nije ponovno izalo. Zatim smo se na leima, malo po malo, izvukli iz mora na mokri pijesak, gdje smo leali dok nis mo osjetili da nas je Sunce osuilo. - Gerry? upitala sam - kad razmisli o svom ivotu, kad si bio najsretniji? Razmiljao je neko vrijeme, a zatim s iznenaenim pogledom rekao: - Zna, sad kad me pita, moram priznati da je sva moja srea bila povezana s prirodom - ponekad s ljudima - ali nikad s poslom. To me iznenadilo. Moji sretni trenuci nikad nisu bili u svezi s mojim radom. Boe moj, zato je tako? - Ne znam. Moda stoga to osjea da ti je posao dunost. - Ali ak i kad pobijedim, osjeam se potitenim. Na primjer, zadnji put kad su me izabrali, danima sam bio u depresiji. Podigao je pogled k nebu. - Moram o tome porazmisliti, zar ne? Ustala sam i obukla se. - teta to se osjea potitenim kad pobijedi. Kako se tek onda osjea kad izgubi? Ustao je i otiao do drveta gdje smo ostavili odjeu. - Kad izgubim, osjeam izazov. Osjeam potrebu za borbom, i to daje vrijednost svemu. Mislim da moram ii uz vjetar.

***
etali smo dalje oko otoka i ubrzo naili na mali tand pored mora na kojem su se prodavali ananasi i papaje. Iscijedili smo limun na papaje i sjeli na pijesak. Havajac, vlasnik tanda itao je roman Raymonda Chandlera i pogledavao pre ma moru. Gerry i ja razgovarali smo o Aziji, Bliskom istoku i vremenu koje sam provela u Japanu. Nije me pitao nita intimno o tome, pa nisam dragovoljno dala nikakve informacije. Nastavili smo etati, sve dok nismo doli do putokaza na kojem je pisalo: ak varij "Morski svijet". Uli smo unutra da vidimo dupine i kitove ubojice. Bilo je vrijeme hranjenja. Jedan od dupina dobio je vie od drugih. Gerry je mislio da to nije pravedno. Rekao je kako je opstanak najjaih okrutan i da bi ovjek mo rao pronai nain da izmijeni tu temeljnu prirodnu injenicu. Rekao je da civi lizacija slui upravo tome... da uini svijet humanijim mjestom. Suosjeao je s onima koji se nisu mogli brinuti sami za sebe. U velikom su bazenu hranili kita-ubojicu. Galebovi su kruili iznad njega e kajui da promai jednu od riba koje mu je uvar u zatitnom odijelu ubacivao u gigantska usta. Promaio je jednu. Galeb se zaletio dolje, ulovio ribu i odletio na drugi kraj bazena. Kit ga je vidio i s velikim pljuskom krenuo za njim. Galeb je sjedio na rubu gdje kit nije mogao do njega. Namignuo mu je. Kit je prekinuo hranjenje i buljio u galeba pune tri minute. Gerry se glasno nasmijao, a kit je na stavio jesti. Otili smo iz akvarija i odetali do breuljaka iznad mora. Ptice svih boja izlijetale su ili uale na granama bujnih tropskih kroanja. Pokuali smo otvoriti osueni kokos, ali za to je trebala maeta. Rekla sam Gerryju o vremenu kada sam otila na veliki otok Havaja da neko vrijeme provedem sama. Iznajmila sam kuu na obali Kona i danima sjedila na vulkanskim stijenama razmiljajui o na tjecanju, izmeu ostalog. Bila sam u Hollywoodu ve pet godina i nain na koji su se dobri prijatelji natjecali za dobre uloge me deprimirao. Upravo su me nominirali za Oskara i ni je mi se sviao prijetvorni pritisak kojim me je nominacija dodatno opteretila. Nisam bila pristalica miljenja da je osvajanje malog bronanog kipa dovoljna nagrada za sav uloeni trud. To me je zbunjivalo jer su svi ostali mislili kako je upravo to smisao ivota u Hollywoodu. Ali nisam razumjela zato bi itko trebao pobijediti ili izgubiti. Nije mi se svialo razoaranje koje su osjeali ljudi koji ga nisu dobili. I nisam mogla podnijeti koliko se novca troi kako bi se utjecalo na glasove pozivanjem na zabave i plaanjem oglasa u trgovakim novinama, Gerry se doimao zainteresiranim za ono to sam govorila, ali nije mogao shvatiti da me iskreno nije briga hou li osvojiti Oskara ili ne. - Zato te nije briga? - pitao je. - Ne znam - rekla sam - ali nije. I nije me briga sada. Mislim, ne elim se osramotiti ako mi ga daju za neto to uope nije trebalo biti u konkurenciji. Neu biti potitena onako kao ti kad pobijedi - bilo bi mi neugodno. Ti treba

pobijediti jer su takva pravila demokracije i veine, i nema drugog naina da se bude uspjean politiar. Ali umjetnici se ne bi trebali uputati u tu vrstu natjeca nja. Mislim da bi nas trebalo zanimati jedino natjecanje s onim najboljim to imamo u sebi. Pitao me moram li zaista otii i biti sama. Rekla sam da moram; da sam to esto radila u ivotu. Imala sam potrebu za samoom. Trebalo mi je vremena da promislim. Rekao je da je to shvatio iz moje prve knjige, Nemoj pasti s litice. Rekao je da je to jedna od omiljenih knjiga njegove keri. Pitao me jesam li ikad usamljena. Rekla sam da samoa nije isto to i biti usa mljen, ali vjerovala sam da sam zapravo u svakom sluaju samotnjak. Nikad me nije pitao o razvodu i vezama s drugim mukarcima. Ako to treba iskrsnuti u razgovoru, ve e do toga doi. Pretpostavljala sam da jo nije spreman za to. Zastali smo, sjeli i promatrali pjeane rakove kako kopaju svoje rupe dok se popodne polako bliilo kraju. Jedan se rak izvrnuo na lea. Gerry mu je grani com pomogao da se okrene i njeno se nasmijeio. Ispriala sam mu kako sam jednom promatrala koloniju mrava ispred kuice na Koni. Marljivo su provodili dane odnosei ustajalo pecivo, mrvicu po mrvicu s jedne stijene do njihova skrovita pod drugom stijenom. Bili su tako organizirani i odluni. Oni nisu bili individualci. Nije bilo mogue biti poseban. Doimali su se nesebino. Pitala sam se je li dobro biti takav, zanemariti vlastite interese za dobrobit vrste. Je li Gerry mi slio da upravo to ini? Gerry me pitao o Kini. Iako nikad nije bio u Kini, znao je dosta o njoj. Razgovarali smo o Kineskoj revoluciji i on je rekao da mu je ao to nismo imali vie vremena kad smo bili u Hong Kongu, da prijeemo granicu makar na nekoliko dana. Zaspali smo na popodnevnom suncu, a kad smo se probudili, puhao je hlad ni povjetarac. Otrali smo zajedno do ruba valova smijui se i gurajui jedno dru go. Gerry se zaustavio i bacao oblutke u valove. Zatim smo etali, drei se za ruke sve dok nismo doli nadomak hotela, gdje smo se razdvojili. Gerry je odmakao is pred mene i nestao u guvi kod bazena. Ostala sam promatrajui zalazak Sunca neko vrijeme. Zatim mi je sinulo kako je Gerry bio slobodan cijeli dan kad smo bili vani, a kako je nespretan znao biti unutar etiri zida. Doista je bio potpuno druga osoba kad je bio nesputan. Bila sam sigurna da bi bio bolji na poslu kad bi se ee opustio, vjerojatno bi bio bolji u svom braku, pa i sa mnom. Uavi u hotel, Gerry je naletio na zasjedu svoje delegacije. - Gdje si bio? Osjea li se bolje? ula sam djelie razgovora dok sam nezamijeena prola pored njega i svih ostalih. Osjeala sam se poput glazbe u pozadini. Ula sam u lift, sretna to sam u njemu bila sama, ne raunajui nosaa. Tuirala sam se, ispirajui sol iz kose kad je zazvonio telefon. Gerry je rekao: - Zato si bila daleko od mene tako dugo? Za pet minuta sjedio je na podu u mojoj sobi. Na televiziji je bila emisija o Las Vegasu sa Sinatrom, Sammy Davisom mlaim, Paulom Ankom i Ann-Margret. Sjedio je prekrienih nogu, nagnut naprijed i pitao me o glazbenim komedijama. Jesu li pjevai stvarno pjevali ili samo micali ustima uz playback? Jesu li

morali zapamtiti tekstove pjesama ili su ih itali s ekrana? Koliko su morali vje bati prije nastupa? Dok smo razgovarali, odluili smo otii na veeru u jedan zabaeni japans ki restoran na drugoj strani Waikikija. Kad bi nam polo za rukom da tamo naemo taksi, ne bi bilo problema. Najprije sam ja napustila hotelsku sobu. Lift se toliko dugo sputao da sam Gerryja vidjela kako se drugim liftom vraa gore da se u predvorju hotela ne bi smo sreli. Predvorje je bilo puno novinara i tajnih agenata. Zabila sam nos u asopis i tako izala van. Taksi je ekao u redu. Fotografi su slikali poznate delegate dok su ulazili u taksije i odlazili. Ula sam u taksi i zamolila vozaa da prieka trenu tak. Rekao je da nee moi dugo ekati. Nestrpljivo sam pogledala k predvorju. Gerry je bio tamo, ali ga je zaustavila gostujua delegacija. Odbrojavala sam se kunde. - Moj prijatelj dolazi - rekla sam. - Priekajte jo trenutak. Voza je ekao. Nekoliko minuta kasnije Gerry se uspio osloboditi, nasmijeio se fotoaparatu koji mu je bljesnuo u lice i vidio kako mu maem. Leerno je odetao do taksija i uao. Nitko nije nita primijetio. Odvezli smo se do japanskog restorana. Poznavala sam vlasnicu, ali nju nije zanimalo s kim sam dola. Pitala sam je na japanskom za odvojenu tatami12 sobu i ona nas je uvela, donijela topli sake, pa otila pripravljati sui. Gerryju se nije sviala sirova riba, ali je pojeo bez obzira. Svijea na stolu treperila je ispod njegova lica. - Oh, kako sam uivao danas - rekao je. Nasmijeila sam se. - I kako samo volim razgovarati s tobom. Ponovno sam se nasmijeila. - A kako tek volim biti s tobom. Nasmijeila sam se i prevrnula oima glumei zgraanje. Znao je to elim time rei. - A kako te tek silno volim. Zaplakala sam. Posegnuo je i primio me za ruku. Nisam mogla govoriti. - ao mi je to te to rastuuje - rekao je. Izvadila sam papirnati rupi i ispuhala nos. - Oh. Gerry - konano sam progovorila. - Zato ti je to tako teko rei? Njegovo se lice uozbiljilo. - Zato to to govorim na druge naine, a ne samo rijeima. Govorim ti to svojim rukama, svojim tijelom. - Zato?

12

mjera za povrinu 180x90 cm, etvrtasta prostirka za pod od gustog prua i rogozine

- Ne znam. Mislim da je to zato to cijeli dan na poslu manipuliram rijeima i ne elim se osjeati kao da manipuliram rijeima kad sam s tobom. - Misli da to znai da sa mnom igra fer? -Da. - Pa, ja imam potrebu manipulirati rijeima kako bih izrazila svoje osjeaje. Je li to nefer? - Ne znam kako je to kod tebe. - Nisam sigurna da je ljubav uvijek fer. - Ne pravim se da znam ita o ljubavi - rekao je. - Sve mi je to novo. Samo znam da se osjeam ugodno kad izraavam osje aje tjelesno jer to nikad prije nisam radio, a rijei rabim uvijek. Pokuala sam shvatiti to mi je govorio. Je li to znailo da mu se ne moe u potpunosti vjerovati? Ili naprosto nije elio preuzeti obvezu s rijeima jer nije elio preuzeti odgovornost koja e uslijediti kasnije? - Kako e - pitala sam - izraziti svoje osjeaje kad budemo razdvojeni? Slegnuo je ramenima. - Ne znam. To je protuslovlje, zar ne? Morat u o tome promisliti. Veerali smo i razgovarali o Japanu i kako rtvuju svoju kulturu u ime in dustrijskog razvoja. Poslije veere proetali smo prije nego to smo se odvojen im taksijima odvezli natrag u hotel. U hotelskom restoranu odravao se banket u povodu konferencije. Otila sam u svoju sobu i ekala. Dupini su njeno skakali u bazenu ispod prozora, a palmino lie utalo je na pasatnom vjetru. Pola sata kasnije bili smo u krevetu. Gerry je rekao kako mu se nagomilao posao u zadnja dva dana i da mora ustati rano ujutro. Ja sam trebala otii kasno prije podne. Iskljuili smo svjetlo i pokuali zaspati. Odjednom je ustao i svojim odlunim korakom udario u stolac. Nasmijala sam se. Otiao je u kupaonicu i vratio se. pa nastavio hodati gore-dolje du kre veta. - to je? - pitala sam. - Ne znam to da mislim - rekao je. - \'e znam to da radim. A ak nisam ni spreman razmisliti o svojim mislima. Tiho sam ga promatrala. Uzeo je jabuku iz koare s voem. Hodao je s jabukom u ruci. Zatim se vratio u krevet i poeo je jesti. Namjerno i s velikom pozornou savakao je svaki zalogaj do kraja bez rijei. Izgledalo je kao da ni sam tu. Nije jeo jabuku poput veine ljudi, ostavljajui ogrizak. Jeo je jabuku od vrha nadolje i na kraju pojeo sve, sjemenke, sredinu i sve. Nasmijala sam se i to ga je prenulo. - Ne jedem puno - reko je - ali onda kad jedem, pojedem sve. Naslonio se na lakat. - Upamti to.

***
Pokuavala sam zaspati. Nisam znala kad u ga opet vidjeti. Mislila sam kako e biti ujutro kad izae kroz vrata i zatvori ih za sobom. Nisam se mogla nam jestiti. Okretala sam se s jedne strane na drugu. Svaki put kad sam se okrenula, on me dotakao. Cijelu sam se no vrtjela i budila se, vrtjela se i budila. Svaki put kad bih se pomaknula, on bi me dotaknuo. Ubrzo je svjetlo poelo prodirati kroz zavjese. Sjeo je, pokrio me i podignuo moju bradu. - uj - rekao je - proveli smo tridesetest toliko predivnih sati da se ne mogu opisati. Veina ljudi nikad ne doivi tako neto. Misli pozitivno. Ja uvijek pretpo stavljam da kreem od nitice... tako mi je sve iznad toga dobitak. Progutala sam knedlu. - Ja ne. Kreem odakle hou i odatle mogu ii kamo god elim. Osjeam da mogu ostvariti sve to elim i nisam zahvalna za naih tri deset est sati. elim vie. elim sve to mogu dobiti. Nasmijao se i bespomono rairio ruke. Ustao je iz kreveta i znala sam da se priprema za radni dan. Proveo je neko vrijeme sa mnom, smatrao se sretnikom i sad je morao pokazati engleski smisao za obveze. Za njega je to bilo jednostav no. Gotovo kao da mu je odricanje bilo smisao ivota. - Gerry - rekla sam - ekaj malo. Mogao bi sada ivjeti bez ovoga? Zamislio se na trenutak, a lice mu je bilo ozbiljno. - ivot bi mi bio pust, siv, isprazan. A sad mi daj jedan njeni dugi poljubac - rekao je obujmivi mi lice rukama. Pruila sam ruke i uvukla mu ih u kosu, putajui da mi ispadne kroz prste. Brzo se obukao i prije nego to sam shvatila to se dogaa, bio je pred vra tima. - Nazvat u te kad se vratim u London. Nije rekao zbogom. Nije se osvrnuo. Otiao je ravno do vrata, otvorio ih i otiao. Soba se promijenila. Kucnuo je trenutak kojeg sam se plaila. U uima mi je odzvanjala tiina. Osjetila sam muninu. Ustala sam i spustila noge na jednu stra nu kreveta. Ogledala sam se po sobi traei neto to je moda zaboravio. Ne, pomislila sam. To je smijeno. Neu si dopustiti da se tako saalijevam. Ustala sam, istuirala se hladnom vodom, naruila doruak i spakirala se. Zatim sam sjela i napisala mu pismo u kojem sam priznala da je bio u pravu kad je rekao da je aa dopola ispunjena vodom polupuna, a ne poluprazna. Spavala sam nemirno dok sam letjela natrag preko Tihog oceana. - to eli od mene? Njegove rijei odzvanjale su mi u mislima. Bio je u pravu. Jesam li eljela da uniti svoj privatni ivot, riskira politiku karijeru i openito se odrekne svega emu je posvetio ivot radi mene? Sad ja nisam eljela razmiljati o tome. - Moram zavriti posao koji sam zapoeo jako davno - rekao je. Jesam li e ljela da to riskira zbog ovoga? I to je uope bilo ovo? Je li to uistinu bila ljubav? Jesu li se zbog toga ljudi odricali svega? Bi li on to ikad uinio? A ja? Bih li mogla ivjeti u Londonu? to bi engleski glasai rekli kad bi znali? Bi li ga to stvarno

unitilo? Tvrdio je s apsolutnom sigurnou da to njegova ena ne bi mogla pod nijeti, ali to bi ljudi mislili? Pa, na kraju, rekao je: - Moram se smiriti. Moram se ohladiti. Previe sam op sjednut tobom. Moram biti objektivan. Ne elim razmiljati o svojim mislima. Sve mi je to rekao, a kad sam mu pokuala pomoi, ponaajui se hladnije prema njemu, rekao je: - Nee me se osloboditi tako lako. Sad sam i ja bila zbunjena... Pusto, isprazno i sivo, rekao je. Hoe li i meni biti pusto, isprazno i sivo? Mogu li bez njega? to sam zapravo radila s njim? to sam radila sa sobom?

6. poglavlje

Vrlo je teko nekome objasniti taj osjeaj nekome tko ga nema, osobito stoga to ne postoji nikakav antropomorfni koncept Boga koji bi mu odgovarao. Pojedinac osjea nitavnost ljudskih elja i ciljeva i uzvienost i velianstveni red koji nam se otkriva u prirodi i svijetu misli. On gleda na pojedinanu egzistenciju kao na vrstu zatvora i eli iskusiti kozmos kao bitno jedinstvenu cjelinu. Albert Einstein Svijet kakvim ga vidim

ad sam stigla kui bila sam oajna, nezadovoljna, ljuta na sebe i vie nego ikad uznemirena neim to ne mogu dotai. Da, smetali su mi svi oiti problemi u vezi s Gerryjem. Ali i neto vie od toga. Nazvala sam Davida. Jo je bio u Kaliforniji. Odmah je osjetio da neto nije u redu. Pitao me kako sam provela vikend, znao je da neu puno rei, ali je po kuao biti prijatelj i ponuditi mi potporu ako treba. Zamolila sam ga da se na emo u Malibuu. Stigao je odmah s vreicom punom svjeih bresaka. Ponijeli smo ih na plau. Breskve su bile sone, ljepljive i slatke. - to se dogodilo? - pitao je David; znao je da moe odmah prijei na stvar budui da sam ga pozvala. Progutala sam veliki zalogaj sone slatke breskve i nisam znala odakle da po nem govoriti o onome to osjeam. - Ne znam - rekla sam. - Zabrinuta sam... ali ne samo zabrinuta. Jednostavno osjeam da postoji razlog zato sam iva, a ja ga ne razumijem. Sretna sam kao osoba i imam dosta u ivotu - ne mislim da sam zabrinuta zbog svega onog to proizlazi iz sredovjene krize. To je neto to ne mogu objasniti. Dob zapravo nema nita s tim, osim moda injenice da nakon nekog vremena konano pone postavljati prava pitanja. Oklijevala sam, na dajui se da e David rei neto to e me nadahnuti da stvari vidim jasnije. Ali nije. ekao je da kaem neto vie. Nastavila sam: - Mislim, moda ne govorim

o sebi. Mislim, moda govorim o... svijetu. Zato svijet ne funkcionira? I zato me to pogaa? Hou rei, kako to da tebe to ne smeta? Zna li neto to ja ne znam? - Pita, zato smo ivi i koja je naa svrha? - Da - rekla sam. - Pretpostavljam da na to mislim. Kad je netko stekao ovo liko koliko sam ja i ivio kao ja, na kraju se mora vrlo ozbiljno upitati: 'O emu se u biti radi?' A ja ne pitam zato to sam nesretna. Mislim da sam postigla usp jeh i privatno i profesionalno i nedvojbeno sam zadovoljna zbog toga. Ne zani maju me droga ni pie. Volim svoj posao i volim svoje prijatelje. Imam prelijep privatni ivot usprkos zamrenim problemima. Ne - nisam to mislila. Htjela sam rei kako mislim da je prava svrha ivota neto puno vie od onoga to uspije vam dokuiti. David je obrisao sok breskve koji mu se cijedio niz bradu. Bila sam oduev ljena jer sam se osjeala ugodno dok sam mu postavljala to pitanje, gotovo kao da mi on moe dati odgovor. Bilo je to pitanje koje sam mogla postaviti ak i Einsteinu da sam ga dovoljno dobro poznavala i s njim sjedila na plai mljackajui breskve. David je otresao pijesak sa svojih ljepljivih prstiju. - Pa - rekao je - mislim da je srea u tvom dvoritu, da citiram Ala Jolsona. - Ba si mi pomogao - nasmijala sam se. - Pogledaj moje dvorite - to je Tihi ocean. Dakle? - Dakle, mislim na tebe. Hou rei da su srea i svrha i smisao u tebi. - uj - rekla sam - zbilja si dobra i pristojna osoba, ali moe li biti malo ma nje pristojan i umjesto toga malo odreeniji? - U redu - nastavio je nimalo zbunjen mojom razdraljivou. - Ti si sve. Sve to eli spoznati, u tebi je. Ti si cijeli svemir. Isuse, pomislila sam, kakav aavi hipijevski argon. Upotrebljava fraze koje naprosto ne pripadaju mom realistikom rjeniku. I koliko god me privlai ono to je govorio, istodobno me odbija, jer rabi rijei izvan mog filozofskog ili in telektualnog leksikona razumijevanja. Ali, pomislila sam, moje su rijei i fraze i zamisli ograniene mojim stavovima i mojim raspoloenjem. Ne daj se smesti ri jeima. Sasluaj bez predrasuda. - Davide - rekla sam - molim te reci mi to misli. Ono to si rekao zvui tako veliko i teko i umjetno. Zar nije dosta to se muim da bih razumjela ono to radim svaki dan. Sad jo moram shvatiti da sam ja svemir? - U redu - rekao je smijeei se njeno na moju isprovociranu iskrenost. - Krenimo drugim putem. Kad si bila u Indiji i Butanu, jesi li razmiljala o duhov noj dimenziji svog ivota? Mislim, jesi li pomislila da tijelo i um moda nisu je dine dimenzije tvog ivota? Razmislila sam na trenutak. Da, naravno da jesam. Sjetila sam se kako sam se oduevila kad sam gledala jednog butanskog lamu kako levitira u lotos polo aju (svinutih i prekrienih nogu) metar iznad tla. Ili da budem preciznija, mislila sam da ga gledam kako levitira. Objasnili su mi da je to postigao zamjenjujui

svoje polaritete (to god to bilo) i tako se odupro sili tee. Za mene je to imalo nekog znanstvenog smisla i takoer privlailo metafiziku stranu moje prirode. Zaustavila sam se tu. Iz nekog razloga, nije mi bilo teko prihvatiti to se dogodi lo, ali uistinu nisam mogla iskreno rei da sam shvaala zato. Kako mi je drugi lama kasnije rekao: - Ne bi mogla vidjeti levitaciju da nisi bila spremna za to. Tada sam poela misliti da sam samo mislila da sam je vidjela. Sjetila sam se kako sam, dok sam ivjela s plemenom Masai u Keniji i putovala Tanzanijom, srela druge Masaie koji su znali kako se zovem i da sam postala sestra po krvi Masaima, prije nego to sam im to rekla. Prihvatila sam objanjenje bijelih lovaca na safariju koji su vjerovali da su Masai usavrili telepatiju. Rekli su da Masai nemaju mogunosti ni na koji drugi nain komunicirati jedni s drugima u cijeloj Africi, pa su zbog potrebe, a i zato to su zajedniki mislili, mogli uiniti ono to je bjelakom i civiliziranom svijetu bilo ispod asti - komunicirati putem iste men talne telepatije i prenositi misli svojoj brai. Jo sam jednom prihvatila ono to su mi bijeli lovci rekli. Prvo zato to su imali puno iskustva i godinama promatrali Masaie i njihove navike i nain po naanja, a drugo zato to mi je to imalo smisla. Nije mi bilo teko razumjeti da ljudske misli mogu ivjeti i putovati izvan ljudskog mozga. To mi se uope nije in ilo ekscentrinim ili apsurdnim. Isto kao ni bijelim lovcima, a oni su nedvojbeno dugo prikupljali praktina saznanja i iskustva o primitivnim plemenima. Sjetila sam se mnogih trenutaka u svom ivotu kad sam naprosto znala da e se neto dogoditi, i dogodilo se. Kad sam znala da je netko u nevolji, i on je bio. Kad sam znala da me netko pokuava nai, i on me nazove. esto sam imala takav osjeaj za ljude koje sam dobro poznavala. Na primjer, znala sam da je moj bliski prijatelj upravo stigao u Meunarodni hotel u Seoulu u Koreji. Nazvala bih iz hira i on bi bio tamo; udei se kako sam ja to znala. Takve sam bljeskove e sto doivljavala. I ako je vjerovati narodnim priama ili priama u povjerenju, mnogi su ljudi imali takva iskustva, a gotovo su svi uli za njih. to se mene tie, nikad uistinu nisam sumnjala u takve stvari. One su napros to postojale. To je sve. Ali nisam to promatrala s duhovnog stajalita. Da, zani malo me je to to um vlada materijom kod metafizikih pojava, u meditacijskoj izolaciji i dakako proirena svijest. Ali kako da to pronaem u sebi? Ili sam ve bi la svjesna, samo to nisam spoznala? Na primjer, upoznala sam lamu na Himalaji koji je meditirao u gotovo pot punoj izolaciji ve dvadeset godina. Popela sam se vie od 4200 metara uz plani nu do peine, a kad sam stigla, ponudio me ajem i darovao mi uti al boje afrana koji je blagoslovio da me titi; rekao je da e mi zatita biti potrebna jer u upasti u nevolje. Bio je u pravu. Na putu niz planinu mene i mog erpa vo dia napao je leopard-ljudoder. Dan kasnije nala sam se usred bizarnog drav nog udara na Himalaji; uhapsili su me, prijetili mi bajunetom dva dana, dok su pokuavali odvesti mog vodia i baciti ga u dzong (himalajska tamnica iz koje obino nitko ne izlazi iv). Iskustvo je bilo slino filmu B produkcije - nevjerojat no za svakoga tko nije bio tamo. Za mene je bilo stvarno i lama je bio u pravu.

Barem to se tie opasnosti. Pa ak i da je al pruao samo moralnu potporu. Ali je li njegovo predvianje ili predznanje bilo duhovnog podrijetla? Nikada u biti nisam razmiljala na taj nain. Bila sam pragmatiar. Potovala sam ono to nisam razumjela, ali mi je bilo ugodnije sve prihvaati na intelektualnoj ili znan stvenoj razini; tada mi se to inilo stvarnim. - Da - odgovorila sam Davidu. - Sve vie razmiljam o duhovnoj dimenziji sebe ili svijeta ili kako to ve zove. David se premjestio iza vreice s breskvama i breskvinih kotica koje su se gomilale u pijesku izmeu nas. - Misli - rekao je - da ti se duhovni vid tvog ivota ini stvarnim? - Aha - odgovorila sam - pretpostavljam da se moe i tako rei. Ali ne doima se stvarnim dijelom realistinog ivota kakav vodim. Moda ba zato to to ne mogu vidjeti. Hou rei da vjerujem u ono za to imam dokaze. - Jasno - rekao je - veina Zapadnjaka tako razmilja. Ustvari, to je vjerojat no temeljna razlika izmeu Istoka i Zapada - i nikada se to dvoje nee sresti. - A to je s tobom? - pitala sam. - Kako to da razumije duhovno u ovom pragmatinom svijetu? Ti si Zapadnjak. Kako si doao do svojih uvjerenja? Proistio je grlo, gotovo kao da je htio izbjei odgovor, ali nije mogao. - Ja sam naprosto puno putovao i lutao svuda - rekao je - nisam oduvijek bio takav. Ali neto mi se jednom prilikom dogodilo. Jednom u ti ispriati. Ali, vjeruj mi, nekad sam bio obini materijalist s brzim autom, brzim djevojkama, ivio sam "u brzoj traci". To me nije odvelo nikamo, ali moram priznati da mi je prijalo dok je trajalo. Oi su mu se zamaglile dok je govorio, prisjeajui se. Pitala sam se to mu se to dogodilo, ali nisam htjela navaljivati, budui da je rekao da e mi is priati kad doe vrijeme. - Dakle - rekla sam - puno si putovao? -Aha. - Pa i ja sam. I oboavam putovati. Oboavam letjeti na nova mjesta, gledati nova lica. Mislim da se nikad ne bih mogla smiriti na jednom mjestu. David me je pogledao ispod oka. - Stopirao sam - rekao je - i radio kako bih preplovio oceane na tramperi13 ma ; mislim da nije vano kako to inimo, puno je bitnije pitanje zato. Vjerojat no smo oboje tragali za istim, samo s razliitih polazita. - Aha - rekla sam - i uvijek sam mislila da traim neto za sebe dok sam puto vala. Kao da je putovanje bilo kamo, zapravo bilo putovanje k sebi. - Pa naravno - rekao je - i ja isto. Na to sam mislio kad sam maloprije rekao da svi odgovori lee u tebi. Ti si svemir. - Isuse - rekla sam - oboje smo mogli utedjeti na avionskim kartama da smo to na poetku znali, zar ne? Mogli smo samo sjediti u vlastitom dvoritu i mediti rati.
13

brod neredovite pruge

- Sad se ali, ali mislim da je to istina. Zato smo svi u biti ravnopravni. Svatko ima samoga sebe, bez obzira na ivotnu situaciju u kojoj se rodio. Zapravo bi oso ba koju smatramo glupom, mogla biti puno duhovnija od nekoga koga smo po zemaljskim mjerilima proglasili genijem. Seoska luda mogla bi biti blie Bogu od Einsteina iako je Einstein utvrdio da je na djelu via sila od one koju je mogao dokazati. Ali zar biti genij i biti duhovan - to god to znailo - ne iskljuuje jedno drugo? -Ne. Sjetila sam se prie koju mi je ispriao netko na Princetonu. Einstein je pokuavao utvrditi zato se male mehanike ptice koje se postave na rub ae kad se napune vodom i izgube ravnoteu, izbace vodu i ponu iznova. Nije mo gao matematiki objasniti kako mala mehanika ptica funkcionira, pa se toliko razbjesnio da je otiao u grad na veliki sladoled od jagode. Lizao je sladoled u kornetu i hodao rubom nogostupa razmiljajui o mehanikoj ptici, kad se poskli znuo i gornja kuglica sladoleda pala je u kanalizaciju. Einstein se toliko rastuio da je poeo plakati... Bio je jedan od najveih svjetskih genija, ali nije mogao podnijeti bijes zbog onoga to ne razumije nita bolje od obinih ljudi. Sjetila sam se da sam proitala kako je Einstein oduevljeno itao Bibliju. Nikad nisam znala to je doista mislio o njoj, osim injenice da ju je potovao. Pitala sam se to bi eventualno mislio o otisku Kristova lica na torinskom platnu. Neki su znanstvenici tvrdili da je otisak nastao kao posljedica jake radioaktivne energije, dok je duhovnim ljudima to dokaz da je Krist imao vrlo visoku duhovnu energiju. - Pa to je onda s Kristom? nastavila sam ispitivati Davida. - to misli tko je on zapravo bio? - U redu - rekao je, uspravivi se kao da je naao nit koju treba odmotati. - Krist je bio najnapredniji ovjek koji je ikada hodao ovim planetom. Bio je viso ko razvijeno duhovno bie iji je zadatak na Zemlji bio prenijeti uenja vieg reda. - to to znai 'vii red'? - pitala sam. - Vii duhovni red - rekao je David. - Oito je znao puno vie od nas o i votu i smrti i Bogu. Mislim da je uskrsnue dokaz za to. - Ali kako znamo da se to doista dogodilo? David je slegnuo ramenima. - Kao prvo - rekao je - vidjelo je to puno ljudi, i rekli su da su bili zapanjeni i ak prestraeni. Kao drugo, ostaci njegova tijela nikad nisu pronaeni, a kao tree, legendu takve veliine bilo bi vrlo teko izmi sliti. Povrh toga, kako znamo da se ita u povijesti dogodilo ako se u to sami ni smo uvjerili? Dakle, na odreenoj razini, uenje i znanje povijesti iziskuju od nas da naprosto vjerujemo kako su dogaaji istiniti ili se uope ne bismo trebali za marati uenjem o bilo emu iz prolosti. - Drugim rijeima - rekla sam - zato ne bismo vjerovali? - Naravno - rekao je David - ali najprije moramo dobro pogledati, posluati, zaista sluati, ono to je on rekao. Sve o emu je Krist govorio imalo je veze s

razumijevanjem znanja o umu, tijelu i duhu. Ustvari, prva zapovijed koju je do bio Mojsije, ak puno prije Krista, bila je spoznaja boanskog jedinstva: uma, tije la i duha. Krist je rekao da je prva zapovijed, glavna zapovijed i ako je pogreno shvaamo, to je kao da pogreno shvaamo sve svemirske zakone koji iz nje pro izlaze. Ali, rekao je da kako bismo je u potpunosti razumjeli, moramo shvatiti da dua i duh ovjeka imaju vjeni ivot i da je zadaa due da se uzdie sve vie i vie prema savrenosti, dok se ne oslobodimo. Pogledala sam u Davida, pokuavajui dokuiti ono to je govorio. Prije nekoliko godina mislim da bih ga proglasila zaluenim Isusom i upustila se u razgovor optuujui ga jer zagovara miljenja koja odvlae pozornost od onoga to stvarno nije u redu sa svijetom. - Pa kako se sve to uklapa u svijet u kojem ivimo? - pitala sam umjesto optu ivanja. - Mislim, kako moemo vjerovanjem u duu i pridravanjem Prve za povijedi dovesti u red kaos koji smo unijeli u svijet? Nisam se eljela uzrujati, ali ne bi mi teko palo. - Pa - rekao je David - svi nai 'izmi' i kreposni ratovi i industrijska tehnologi ja, intelektualno samozadovoljavanje i programi za smirivanje drutvene savjesti samo su pogorali situaciju, ini mi se. I to due zanemarujemo duhovnu di menziju ivota, bit e sve gore... Savio je noge i naslonio se na njih, te rukama crtao po zraku. - Vidi - nastavio je - Krist i Biblija i duhovna uenja ne bave se drutvenim ili politikim pitanjima. Umjesto toga, duhovnost ide do samog kori jena problema - pojedinca. Ako svatko od nas ispravi samoga sebe, bit emo na pravom putu i drutveno i politiki. Shvaa li na to mislim? - Shvaam - rekla sam - mislim da shvaam. - Drugim rijeima, ako shvatimo vlastitu pojedinanu svrhu i smisao u odno su na Boga, ili ak na ovjeanstvo, da u to ne mijeamo Boga na trenutak, to bi automatski dovelo do drutvenog sklada i mira. Ne bi bilo potrebe za ratom i sukobom i siromatvom i slinim stvarima, zato to bismo svi znali kako nema potrebe da budemo pohlepni ili se natjeemo ili se bojimo i budemo nasilni. Pa, nije to bilo nita novo. Konana odgovornost pojedinca bila je temelj kve14 kerske misli, s jedne strane, a - ne mijeati Boga u to, kao to je predloio David - bio je temeljna postavka Kropotkinove15 politike filozofije anarhije. - Zato kae da trebamo shvatiti vlastitu svrhu i smisao u odnosu na Boga? - pitala sam. - Zato ne moemo jednostavno shvatiti sebe u odnosu na svoje blinje? David se nasmijao i kimnuo. - Pa moemo - rekao je. - To bi bio dobar poetak zato to se zapravo kroz brigu za ovjeanstvo pribliaua Bogu, boan skoj iskri u svima nama. Zastao je. - Bilo bi lake - rekao je - kad bi prvo nauila tko si ti. Zato to tu dolazimo do svemirske pravde. Ne moemo ivjeti svoje i14

engl. Quaker - pripadnici kranske zajednice koju je utemeljio George Fox 1650. god.; jo se nazivaju i Drutvo prijatelja. 15 Petar Aleksejevi Kropotkin (1842-1921) - ruski pisac i anarhist

vote samo ovdje i sada kao da je ovo jedini ivot koji smo ikada ivjeli. Svi pri janji ivoti su nas oblikovali. Mi smo posljedica svih ivota koje smo ivjeli. Pomislila sam na Gerryja i njegovu politiku. Jesu li mu ikad padale na pamet duhovne ideje u politikom kontekstu? Ili bilo kojem drugom politiaru kad smo ve tu? Glasai bi pomislili da su nai politiki vode poludjeli kad bi izrazili tak va miljenja. Jimmy Carter najvie se pribliio tome, dok je veina - pametnih ljudi koje sam poznavala mislila kako on mae Bogom pred medijima, a zapravo ne misli tako. Nisu znali to bi s njim da je zaista mislio sve to o ponovnom raa nju, pa su se samo smijali, opratajui mu te idiotarije dok su potajno eljeli da ve jednom prekine s tim i bude bolji predsjednik i jai voda. Ustvari, bili su lju ti to je govorio o Bogu dok se gospodarstvo raspadalo. A to se tie reinkar nacije, svaki ponovnoroeni kranin izbezumio bi se i od same pomisli na nju. A to se tie Gerryja, ako je vjerovao bilo u Boga ili reinkarnaciju, mogla sam za misliti engleske karikature... Britansko otoje polako tone u more dok se Bog odozgo smije, uz tekst: - Glavu gore! Sljedei ete put uspjeti! To bi zajamilo Gerryjev gubitak na izborima, ak i kad ga ne bi uzrokovala naa sveza. Umom su mi se poele rojiti misli sadrane u naem razgovoru. Bila sam si gurna da mi se sviaju. S jedne strane zvualo je prihvatljivo na idealistian na in. S druge, zvualo je skandalozno nemogue i naprosto neodrivo. - Svemirska pravda? upitala sam zajedljivo dok mi se sok od breskve cijedio niz bradu na oceanskom povjetarcu. - Dakle, tu na scenu stupa reinkarnacija? - Jasno - odgovorio je. - Hoe rei da vjeruje da se due ponovno vraaju u fizikom tijelu sve dok konano ne shvate? - Pa, to ima smisla, zar ne? - pitao je. - Svakako ima jednako smisla kao i sve drugo. - Ne znam. Moda. - Velike su istine skrivene, ali to ne znai da nisu istinite. - Ali kad bih se uistinu prepustila i povjerovala kako sve ono to inim ima posljedicu, bila bih paralizirana. -Ali to se ve dogaa - rekao je. - Samo toga nisi svjesna. To je ono to nam je Krist pokuavao rei. Sve to uinimo ili kaemo u naim ivotima, svakoga dana ima neku posljedicu, a poloaj u kojemu se nalazimo danas posljedica je onoga to smo inili u prolosti. Kad bismo svi tako razmiljali i razumjeli stvari u dubini, svijet bi bio puno ljepi. njet emo ono to sijemo, loe ili dobro, i tre bali bismo postati toga svjesni. - Dakle, ti vjeruje da kad bi sve ono to inimo ozbiljnije shvaali u svemir skom smislu, bili bi ljubazniji i odgovorniji ljudi? - Jasno. U tome i jeste stvar. Svi smo dio univerzalne istine i plana. Kao to sam maloprije rekao, to je vrlo jednostavno. I trebala bi toga biti svjesnija jer e na kraju tako smanjiti bol koju si nanosi. - Hoe rei da doista vjeruje da svatko stvara svoju karmu, kako to kau aavi hipiji?

- Dakako. To nije tako teko razumjeti. Indijci su to rekli prije vie tisua go dina. Znali su to puno prije tvojih aavih hipija. Bitno je kako ivimo. Ako bude mo ivjeli po tom naelu, svi emo biti ljubazniji jedni prema drugima. A ako ne budemo, svatko e se suoiti s posljedicama ve prema univerzalnom planu. Ne ivimo sluajno - zna da nema sluajnosti. Na djelu je via svrha. - Pa, moda ti u to vjeruje, ali ja samo pitam. Pitam se kako se osjea est milijuna mrtvih idova kao dio svemirskog plana vie svijesti. - Zato se zaustavlja kod est milijuna idova? to je s dvadeset i pet mili juna Rusa? Ili djecom u Kriarskim ratovima? Ili bogzna koliko takozvanih hereti ka spaljenih na lomai? Ako hoe da ti odgovaram za svaku oitu nepravdu i strahotu to ju je svijet vidio, odmah u ti odgovoriti - ne mogu. I duboko sum njam da e to i sama ikada moi. - U emu je onda smisao svega, za ime Krista? - Shirley, mogu ti samo rei ono to vjerujem. Zastao je. - Uzrok i posljedica... - Daj, molim te! - Ne, ekaj! Znanost vjeruje u uzrok i posljedicu. Najrazumniji ljudi vjeruju u uzrok i posljedicu, zar ne? Reci obinom ovjeku: 'anje to si posijao', i on se nee raspravljati. Ali promisli o tome - ako ne poanje u ovom ivotu, onda kad e? U raju? U paklu? ak i religija vjeruje u uzroke i posljedice - upravo su zato kad su odbacili reinkarnaciju izmislili raj i pakao kako bi se pobrinuli za sve neispunjene posljedice. Ali zato je, zaboga, lake vjerovati u izmiljeni raj ili pakao nego u pravednost reinkarnacije na Zemlji? Mislim, na prvi pogled, to tebi ima vie smisla? - O, Boe - rekla sam. Zatim sam se zamislila na trenutak. - Moda ne vjeru jem ni u jedno ni u drugo. Moda je ivot samo besmislena sluajnost. - Onda nitko nije odgovoran ni za to. A to se mene tie. to je slijepa ulica. Ne mogu ivjeti u slijepoj ulici, a mislim da ne moe ni ti. Ali ovisi o tebi. Sve se na kraju vraa pojedincu, osobi. Shirley, to je znaenje karme. Sve to poduzme na kraju ti se vraa - dobro i loe - moda ne u ovom tjelesnom ivotu, ali negdje u budunosti. I nema iznimaka. Ustala sam i protegnula se. Morala sam se protegnuti. Moda u tako bolje misliti; osjeala sam se poput osobe koja je u stvarnom ivotu upala u Zonu su mraka. Bila sam programirana da vjerujem samo u ono to mogu vidjeti... ali ne i u ono to mogu naslutiti ili osjetiti. Davidove su rijei imale smisla, barem to se ticalo osobne odgovornosti. Ali oduvijek mi je trebao dokaz - neto to mogu vidjeti, dotaknuti ili uti. Bio je to nedvojbeno zapadnjaki pristup. Istrenirali su nas da potivamo fizike i psiholoke znanosti. Ali sad smo ak i mi na Zapadu uili da samo zato to se neto ne uklapa u na nain gledanja, ne znai da to ne trebamo potivati. Pretpostavimo da duhovnu dimenziju ponemo prihvaati kao mogunost? Bi li to djelovalo kao neka vrsta vezivnog tkiva koje bi ujedini lo svrhu svih znanosti od kemije i medicine, do matematike i politike? Zar nisu sve nae znanosti dio potrage za skladom i razumijevanjem smisla i svrhe ivota? Moda je upravo nedostajala znanost o duhu.

- Bilo kako bilo - ree David - ak se i zapadnjaki znanstvenici slau da ma terija nikad ne umire. Ona samo mijenja oblik. To je sve to fizka smrt zapravo znai. - Ne shvaam - rekoh. - U emu je veza? - Mislim - ree David - da kad umremo, umire samo nae tijelo. Dua na prosto naputa tijelo i nastanjuje se na astralnoj razini. Nae due, bez obzira ko ji oblik dobiju ostaju vjene. Naa su tijela privremene kue za nae due. Ali bit no je ono to uinimo sa sobom dok smo ivi. I nije vano tko smo. Ako povrije dimo nekoga u ovom ivotu, i sami emo biti povrijeeni drugi put. Ili nakon to ga. To je kao to je rekao Pitagora: 'Neophodno za razvoj due'. Takoer je rekao: 'Onaj koji je dokuio tu istinu, doao je do samog srca velike tajne!' - Pitagora, veliki matematiar? - Da - uzvrati David. - Hoe rei da je on vjerovao u sve to? - Jasno - ree David. - Napisao je puno o tome. Kao i Platon i dugi niz drugih Zapadnjaka. Nasmijeio mi se i pokupio kotice bresaka iz pijeska. Stavio ih je u vreicu, ostavio ih pokraj kue, pa smo poli u laganu etnju. Isuse, mislila sam. Kad bih barem mogla o svemu ovome porazgovarati s Gerryjem. Ali kad se upusti u vezu s nekim, pomiri se. Zadovolji se onime to moe dobiti... jer se boji ugroziti slijepu opinjenost ljubavlju. A slijepa opi njenost je ponekad toliko neophodna da joj doputamo da izbrie na istinski iden titet. Odluno sam izbacila Gerryja iz misli. Moja je osobna potraga trenutno bila vanija. Pretpostavimo da ovjeanstvo, (a napose ovaj ovjek) moe rijeiti zagone tku svog identiteta? - svog poetka? ... i kraja? Bi li takvo znanje urodilo veom moralnom odgovornou? to bi bilo kad bih doista shvatila da nisam samo tije lo s umom, ve da i tijelo i um nastanjuje dua, tovie, da je moja dua posto jala prije ovog ivota i nastavit e postojati nakon smrti ovoga tijela. Pretposta vimo nakratko da ponaanje ove due moe odrediti ne samo ono to smo nasli jedili u ovom ivotu ve takoer objasniti nau dobru ili lou sreu? Bih li u tom sluaju imala vei osjeaj odgovornosti i pravednosti i potpunije sudjelovala u svemu to inim? Kad bih shvatila da moja 'djela' za sobom povlae dugove koje treba platiti, kako dobre tako i loe, bih li konano razumjela da moj ivot ima svrhu izvan onoga to mogu vidjeti? Bih li se odnosila odgovornije ili ljubaznije prema samoj sebi i drugima, iz saz nanja da ako to ne inim samo produujem borbu i temeljnu potragu za savren stvom koje sam oito eljela ostvariti na ovaj ili onaj nain, jer je to bio istinski smisao i svrha ivota? I vrijedi li sve ovo za arapskog eika koji die cijene nafte ili idova koji je zavrio u plinskoj komori? Ili za kuma mafije ili terorista iz Pale stinske oslobodilake organizacije ili obinog prosjaka s ulica Kalkute? Zbrkane misli su mi se vrzmale po glavi, uzmicale su i oklijevale pred mo gunostima onoga o emu sam razmiljala. Opet nisam bila sigurna svia li mi se

to ili ne. Bilo je previe novo - previe apsurdno, i na kraju moda prejedno stavno. - Vjerovanje u reinkarnaciju uinilo bi svijet moralnijim? - rekla sam. - Ne nuno. Mogla sam zamisliti puno ljudi koji bi iskoristili to vjerovanje da bi uveliali vlastite ivote, stekli mo, poboljali svoj nain ivota - bilo to. - Dakako - sloi se David. - Ali ovaj ivot nije jedini o kojem trebamo raz miljati. U tome i jeste stvar! - U redu, pretpostavimo na trenutak da cijela stvar jest potena i jednos tavna? Pretpostavimo da je ivot, poput prirode, naprosto naelo vraanja ono ga to u njega uloimo i pretpostavimo da sa svakim trenutkom i svakom se kundom svakoga dana stvaramo i odreujemo uvjete svoje budunosti svojim pozitivnim i negativnim djelovanjem. Duboko sam udahnula dok sam polako sh vaala implikacije. - Pa, Boe moj - nastavila sam - koliko bi dugo trebalo da postanemo 'dobre' osobe u odnosu na tvoju svemirsku pravdu? - Vrijeme tu ne igra bitnu ulogu - mirno odvrati David - ne kad govorimo openito, sa stajalita da si ve ivjela i da e nastaviti ivjeti puno ivota. Upamti da sve velike religije istiu strpljenje kao veliku vrlinu. To znai strpljenje sa samim sobom, kao i s naim blinjima. - Hoe rei da bismo naprosto trebali imati strpljenja s Hitlerima ovoga svi jeta? - Hou rei da est milijuna idova nije uistinu umrlo. Umrla su samo nji hova tijela. - Ba krasno - rekoh. - To je upravo divno. Reci obiteljima est milijuna sret nika da su umrla samo njihova tijela. David se trgnuo kao da sam ga udarila. Tuga mu je preplavila lice dok je gle dao prema oceanu. Nakon duge stanke, konano je rekao vrlo tiho: - Znam da je to teko do kuiti. Ali isto je tako teko okrenuti drugi obraz. - Pa - rekla sam - da sam mogla, Hitlera bih bila pribila na kri! David se okrenuo i pogledao me duboko u oi. - Da - rekao je. - Znam. Tek tad sam shvatila to sam rekla. - Pa k vragu, to bi ti bio uinio s Hitlerom? - pitala sam primijetivi u svom glasu obrambeni stav. - K vragu, puno ljudi vjeruje da se Britanci nisu razoruali, i umjesto toga razvili oruje, Hitlera bi se zaustavilo prije nego to je i poeo. Je li razoruanje bilo pogrean potez? Mislim, na taj nain se doista moe zai u nebrano groe. - Znam - ree David. - Zato i moramo poeti od samoga sebe. Razmisli na renutak - da je Hitler imao osjeaj moralne odogovornosti kao osoba, zaustavio bi sam sebe, zar ne? Mora to gledati osobno. Ne vjerujem u ubijanje. Sad dolazi mo do odgovora na tvoje pitanje o svezi izmeu Boga i velikog plana, zato to samo Bog moe suditi u toj situaciji. Pojedinac moe suditi samo o svom vlastitom ponaanju. Na kraju nitko ne moe suditi drugome. Osim toga, zna, Hitler nije jedino udovite koje je ikad ivjelo. to je s Idi Aminom ili pripadnicima Crvenih

Kmera ili Staljinom? Genocid je stari ljudski problem. Ili to je s pilotima koji su bombardirali bolnice u Sjevernom Vijetnamu bez razmiljanja o ljudima u njima? - to onda govori? Da su ljudi okrutni jedni prema drugima? - Tono. I kad bi shvatili da njihova djela imaju posljedice po njih same, raz mislili bi bolje. - Onda bi reinkarnacija sluila kao sredstvo zastraivanja. - Naravno. Ali pojedinano, osobno sredstvo zastraivanja, da to tako nazo vemo. A to je samo njezin negativni vid, upamti. Postoje i pozitivne posljedice. - Kako moe biti toliko siguran da posljedice postoje? Kakve dokaze ima? - Nikakve. Kakve ti dokaze ima da ne postoje? - Nikakve. - Pa, onda? Zato ne da priliku onome to govorim? Mogla bi. Ono to se danas dogaa u svijetu oito nije jako dobro. - Dati emu priliku? Kako? - Ne znam - ree on. - Samo razmisli o tome, pretpostavljam. Kae da nita nema nema smisla, a ja tvrdim da sve ima smisla. Ti kae da nisi spokojna i eli znati zato ja jesam. Pa, eto zato. Vjerujem u rijei koje mrzi - svemirska prav da. Vjerujem da za ono to uloimo, dobro ili loe, dobivamo zadovoljtinu ne gdje i nekad. Zato sam spokojan. Moda ti ima bolju ideju. David me poljubio i obraz i rekao da e me nazvati. Zagledala sam se u valove. Boljela me glava. - Sve u svemu - pomislila sam - moda bih ipak radije bila riba.

7. poglavlje

ivio sam u Judeji prije tisuu osamsto godina, ali nisam imao pojma da je meu mojim suvremenicima bio i Krist. Henry David Thoreau Pisma

ad sam se probudila idueg jutra, poela sam razmiljati je li moja ker neka druga reinkarnirana odrasla osoba. Tko bi mogao ivjeti u tijelu osobe koju sam smatrala kerkom?

Bilo je toliko trenutaka u naem odnosu majke i keri kad mi se inilo da me ona poznaje bolje nego to ja poznajem nju. Naravno, svaka majka osjea da ui od svoje djece. To je udo odgajanja djeteta. Ali, ako dopustim mislima da luta ju i zatim se usredotoim na mogunost reinkarnacije, gledala sam Sachi iz pot puno drugaijeg ugla. Kad mi ju je donio lijenik u moju bolniku sobu, toga popodneva 1956. god., je li ve onda imala iza sebe mnoge ivote s drugim maj kama? Je li i sama bila majka? Je li zapravo nekad bila moja majka? Je li njezino tek jedan sat staro lice skrivalo duu staru milijun godina? I kako je rasla, je li postupno zaboravljala svoju duhovnu dimenziju pokuavajui se prilagoditi tje lesnom svijetu u kojemu je ivjela? Je li to ono to se naziva - velom zaborava? Dogaa li se to svima nama kad se odjednom naemo zatvoreni u fizikom tijelu?

Kad je otila ivjeti s ocem u Japan, moda je to zapravo bila planirala prije nego to se rodila, a njezin dar za jezike moda se temelji na injenici da ih je ust vari govorila u prijanjim ivotima. Moda je postajala Japanka kad je govorila japanski zato to je zapravo i bila Japanka u nekom drugom ivotu. I kasnije kad se kao odrasla osoba raspravljala s nama da joj dopustimo veu neovisnost i vla stiti identitet, je li bila potaknuta unutranjim glasom koji joj je aputao da ona ve zna tko je? Moda su roditelji samo stari prijatelji, prije nego autoriteti koji

misle da znaju bolje od svoje djece. I, isto tako moda nerijeeni sukobi iz pri janjih ivota doprinose antagonizmima koji se zaas razbuktaju izmeu roditelja i djece danas.

***
Dorukovala sam i odvezla se u grad natrag do knjiare Drvo Bodhi. John, vlasnik, sjedio je u svome uredu, pio biljni aj i itao. - O, bok - rekao je ukoeno, ali ljubazno. - Jeste li proitali to dobro? Isuse, pomislila sam, tako puno ljudi koje zanima metafizika dre se ukoe no... ukoeno i nekako neizmjerno strpljivo. Mislim, strpljivi su do te mjere da te razbjesne. Rekla sam da sam itala i razmiljala i razgovarala s Davidom i sad bih eljela porazgovarati nakratko s njim. - Jasno - rekao je - o emu se radi? - Pa - rekla sam - o reinkarnaciji pretpostavljam, o reinkarnaciji u odnosu na nau djecu. Mislim, tko su naa djeca ako je svaka dua proivjela ve puno iv ota? John se nasmijeio i skinuo naoale. - Pa - zapoeo je njenim glasom - uenja kau da nikako ne bismo trebali smatrati svoju djecu svojim posjedom. Ona su, kao to ste rekli mala tijela u ko jima su se nastanile due to su ve ivjele puno puta. Dakle, naelo reinkarnacije moe nam objasniti neke od neobjanjivih suprotnosti u odnosu izmeu roditel ja i djeteta. Prisjetila sam se jedne dokumentarne emisije o odrasloj djeci koja su tukla i maltretirala svoje roditelje. Jesu li ta djeca to radila zato to su njih tukli u nekom prijanjem ivotu? Ili zato to su ti roditelji tukli nekoga drugoga u prolom ivo tu? Tko moe znati ija je to karma? Ali John je nastavio: - Mogu vam rei da sam po sjeanju iz nekog prolog ivota siguran da mi je moj osmogodinji sin jednom bio otac. Slasno sam se nasmijala zato to sam i sama to isto jutros pomislila za Sachi. John je stavio prst na usta i nasmijeio se. - Oprostite - rekla sam. - Jeste li to ikada rekli svome sinu? - Naravno. Nasmijao se i rekao da se pazim! Vidite kako radi svemirska prav da? Opet ista pria, pomislila sam. Jedini nain na koji mogu neto saznati o tome jest da sluam - astralni - argon. Pa, dobro. Okultno ima pravo na vlastitu bu jicu nepotrebnih rijei jednako kao i svaka znanost, religija ili filozofija. Sjela sam na klupu. - Nisam sigurna - rekla sam - da shvaam kako ita ra di. Kako se moe saznati gdje si bio u prolom ivotu? - Ode se pravoj osobi. - Kao na primjer?

- Kao vidovnjaku. Oni se time bave. - Mislite na proricanje sudbine? - Pa, ima dosta prevaranata, ali ima i nekih vrlo cijenjenih vidovnjaka kao to je na primjer bio Edgar Cayce. Jeste li ikada itali neto Edgara Caycea? - ula sam za njega, ali nikad nisam nita itala - rekla sam, znajui da zapra vo nikad nisam ni ula za njega. - U redu, sad je to na redu. John mi je s police dohvatio nekoliko knjiga Edgara Caycea. - Bio je neobrazovan ovjek, u osnovi je to veina vidovnjaka. Cayce je za pravo medij. Ali svi oni koji su duhovno i psihiki jaki imaju pristup zapisima u akai. Znate li to su zapisi u akai? Nagnula sam se dok mi nije kljocnulo u leima. - Sluajte - rekla sam ispod glasa - zaista sam se uvalila preko glave. - to? - pitao je John. - Kakvi zapisi? - pitala sam, ne mogavi zapamtiti ak niti ime koje je spo menuo. - Oh, zapisi u akai? - pitao je. - Da. to su oni? - O, u redu - rekao je - dobro, teko je pronai bilo to napisano o zapisima u akai, ali dopustite mi da vam pokuam objasniti. Jo se nazivaju i 'svemirskim pamenjem prirode' ili 'knjigom ivota'. Akaa je sanskrtska rije koja znai 'os novna eterina supstanca od koje je nainjen svemir'. U redu? - Isuse - rekla sam - pretpostavljam da jest. to znai eterino? - Dobro, cijeli univerzum je navodno nainjen od etera - to jest, plinovitih energija koje imaju razliite elektromagnetske osobine i vibracije. Kao to znate, sve to inimo, vidimo, mislimo, kaemo, na to reagiramo - sve to jesmo odailje ili stvara naboje energije. Ti naboji energije nazivaju se 'vibracija'. Dakle, svaki zvuk, misao, svjetlo, pokret ili djelo vibracijski reagira unutar tih elektroma gnetskih etera. Oni su neka vrsta magnetske ploe koje privlae sve vibracije. Ustvari, sve su elektromagnetske vibracije. Tako su zapisi u akai neka vrsta panoramskih zabiljeaka svega to se ikada pomislilo ili osjetilo ili uradilo. A ako si zaista osjetljiv i tjelesno usklaen, moe se ukljuiti u te vibracije i uistinu 'vid jeti' prolost u svemirskom smislu. Dakle, dobar vidovnjak moe vam rei kakvi su bili vai proli ivoti. - Boe, zar vi u to vjerujete? - rekla sam. - Pa, jasno - rekao je otvoreno - k tome jo mislim, a tako stoji u svim knji gama, da svi mi u sebi imamo sposobnost da vidimo te zapise. Samo je pitanje koliko smo razvili te sposobnosti, to se zapravo svodi na to da se najprije mo ramo uskladiti sa samima sobom. Ako su nam duhovne i umne sposobnosti do voljno razvijene, onda to moemo. Nije to nita tee od razvijanja izvanosjetilnog opaanja koje danas gotovo sve znanosti priznaju kao injenicu. Shvaate?

- Hoete rei da se naprosto radi o proirenju svijesti? - rekla sam. Bila sam zahvalna da je shvatio to sam rekla. - Jasno - ree John. - I ako postanemo svjesniji tih drugih dimenzija, znat emo vie o tome tko smo i to je svrha naih ivota? - Vidite, to nije nita fantastinije od zvunih valova ili svjetlosnih valova, samo to su ovo misaoni valovi. Znanost zacijelo zna da postoje, jer energija nika da ne umire. Dakle, ako ste dovoljno osjetljivi da se ukljuite na odreenu valnu duljinu pomou koje se moete povezati s vibracijama valova u akai, moete vi djeti puno toga to se ve dogodilo. A ako postanete svjesni onoga sto ste propa tili u prolosti i patnje koju ste moda prouzroili drugima, sve to ini obrazovni proces. Shvaate li to elim rei? - Da, jasno - slagala sam. - itali ste o drevnim vidovnjacima, zar ne? - Drevnim vidovnjacima? upitala sam. - Na primjer kojima? - Pa - ree John, bila sam sigurna da je svijestan da se sputa ispod svoje razine - kao to su Platon, Pitagora, Buddha, Mojsije. - A, oni su takoer bili vidovnjaci? - rekoh to sam ravnodunije mogla. - Pa naravno - ree John. - Kako bi inae mogli napisati sve ono to su napisali? Na primjer, kako mislite da je Mojsije napisao stvaranje svijeta ako se ni je ukljuio u akau? Isto vrijedi i za Krista. Hou rei da su ti ljudi bili vrlo visoko razvijeni duhovni ljudi koji su osjeali da je njihova ivotna zadaa prenijeti to znanje. Zato je Biblija toliko vrijedna. Ona je riznica znanja. Povrh toga veina onoga to su napisali ak se i slae. Gotovo da nema protuslovlja u onome to su govorili. - Jesu li govorili o reikarnaciji? - Pa, nisu svi upotrebljavali tu rije. Ali su potanko raspredali o svezi izmeu vjene ovjekove due i Boga. Svi su govorili o univerzalnim moralnim naelima. Nisu uvijek upotrebljavali rijei poput karma ili reinkarnacija, ali znaenje je bilo isto. Govorim li previe? Odmahnula sam glavom i nakaljala se i nasmijeila se i proistila grlo. - Pa to su rekli o nepamenju prolih ivota? - Govore o nekoj vrsti 'vela zaborava' to postoji u svjesnom umu da ne bis mo neprestano patili od trauma koje su nam se ranije dogodile. Svi kau da je sadanji ivot vrlo vaan, u kojemu tu i tamo zasja iskra osjeaja ve vienog, kao da smo neto ve prije doivjeli ili nekoga poznavali za koga znamo da ga nika da prije nismo sreli u ovom ivotu. Znate onaj osjeaj da ste tu ve bili, a znate da niste? - Da, znam na to mislite. Bilo je veliko olakanje znati o emu je govorio. Sjetila sam se kako sam se osjeala na Himalaji - kao da sam i sama tamo dugo ivjela. Ustvari, prisjetila sam se kako sam osjetila da mi je sve poznato kad sam se popela do peine na vrhu planine gdje je ivio lama koji mi je darovao al. Taj

poznati osjeaj bio je razlog zbog kojega sam ozbiljno shvatila njegova upozore nja i zato i danas imam taj al. Oduvijek sam osjeala da on znai neto vie od onoga to je lama rekao, ali nisam bila sigurna zato sam to osjeala. John je zamolio jednog od svojih pomonika da nam donese aj, a zatim sjeo na klupicu do mene ispod police s knjigama. - Znam da previe priam - rekao je - ali kad se udubim u te stvari, napros to ne mogu stati. Vrlo je vano... vidite, ljudi kao to su Pitagora ili Platon ili bi lo tko od njih, sve ivotne nedae poput bolesti, deformiranosti, nepravde i slino objanjavaju injenicom da je svako novo utjelovljenje bilo nagrada ili kaz na za prijanje utjelovljenje. Kako dua sve vie napreduje, tako osoba biva na graena sve veim izborom naina reinkarnacije, dakako s moralnom svrhom, da bi odradila i shvatila svoju osobnu karmu. Uistinu visoka dua bi, na primjer, odabrala odraditi svoju karmu kroz ivot samoportvovnosti, ali svaka osoba ima vlastiti nain. Jasno, to je dua starija i veih duhovnih dostignua, to se vie moe sjetiti o svojim prolim ivotima. - Ali - pitala sam - to ako dua ne eli napredovati? to ako dua eli zabo raviti cijelu tu stvar i rei ba me briga? - Pa, i o tome je puno napisano. Dua moe odabrati napredak ili naza dovanje. Ako odabere naprestano nazadovanje, na kraju e izgubiti ljudskost i postati poput ivotinje, koja nema izbora da napreduje ili se moralno iskupi. To je ono to se naziva paklom. Ako ne odabere duhovnu evoluciju, nakon nekog vremena vie ne dobiva priliku, i to je pakao. - Dakle, to su mislili kad su rekli: 'Ako ne vjeruje u Boga, ii e u pakao' neku vrsta zemlje nedoije i nepostojanja? - Naravno. A obrnuto, naravno - Bog, znai beskrajnu vjenost due i po stizanje moralnog iskupljenja. Znate li to znai iskupljenje? - Mislim da ne znam. - Samo analizirajte rije. Znai biti jedno sa. Biti jedno s prvotnim Stvorite ljem ili prvotnom Kreacijom. Mi smo istodobno stvoritelji i na nesreu razaratelji. Ali kad se s Kreacijom poistovjetimo najjae to moemo, najblii smo tome sta nju biti jedno sa. Znate, kad to ponete otkrivati malo pomalo, cijeli mozaik do biva smisao. - Dakle, sve to o reinkarnaciji due zapravo i najgoroj vrsti zla i patnje daje smisao? - Dakako, sve se dogaa zbog nekog razloga. Sva tjelesna patnja, sva srea, sav oaj i sva radost dogaa se u skladu s karmikim Zakonom pravednosti. Zato ivot ima smisla. John je zastao i podigao ruku kako bi jo neto naglasio. A zatim je, moda vidjevi izraz na mom licu, stao i rekao: - Popijmo aj! Otili smo u njegov ured i sjeli pokraj prozora koji je bio u sjeni drveta. - Kako to da ste se poeli zanimati za sve ovo nakon to ste bili u Indiji? - pitao je.

Otpila sam vrui aj od umbira. - Moda sam bila budistiki redovnik na Himalaji u prolom ivotu, koji je znao sve tajne ivota, i vratila sam se da bih ponovno nauila ono to ve znam. Nasmijao se. - Vjeruje li puno ljudi ovdje u reinkarnaciju i karmiku pravdu i sve to? - Naravno. Znate da vjeruju. Puno je nas udaka okolo. Namignuo je i us tao. - U redu, dakle dobili ste knjige o vidovnjacima iz prolosti. Vidite to se do gaa nakon idueg tjedna ili dva. Bit u tu budete li htjeli jo razgovarati. Popili smo aj. Zahvalila sam mu, platila knjige, izala i ukljuila se u promet na aveniji Mel rose. to god je John vjerovao,bila je njegova stvar, ali barem sam sluala i sad u itati. Vratila sam se kui u Encino. Marie mi je skuhala aj i donijela topli francuski kruh sa sirom Brie. Uvijek je drala Brie na dobri francuski nain, na sobnoj temperaturi, sve dok ne pone curiti s rubova porculanskog tanjura Limoges na koji ga je uvijek stavljala. Voljela sam njezin smisao za sitnice. Nije bilo vano to to me nije eljela u svojoj kuhinji. Znala sam da ne bih trebala jesti kruh i sir, ali nisam marila. Ponijela sam sve sa sobom gore i sjela okruena svojim novim knjigama, te zapoela itati o Edgaru Cayceu.

***
Edgar Cayce roen je 1877. god. u blizini Hopkinsvillea u Kentuckyju. Bio je jednostavan i duboko poboan ovjek (kranin) koji je zapravo bio nekolovan jer je morao napustiti kolu kako bi radio. Patio je od kronine astme i odlazio strunom i visoko cijenjenom hipnotizeru u potrazi za olakanjem koje mu tadanja medicina nije mogla pruiti. Dok je bio pod hipnozom, dogodilo mu se neto udno. Poeo je govoriti u treem licu glasom koji mu nije bio nimalo slian. Upotrebljavao je rije "mi" i opisao tretman za samoga sebe do najsitnijih detalja. Kad je hipnoza zavrena, hipnotizer je ispriao to se dogodilo i predloio Cayceu da se dri dobivenih uputa. Cayce ih je probao iz oaja. Astma je ubrzo nestala. Ali kad mu je hipnoti zer opisao "glas" koji je govorio kroz njega, Cayce se zaprepastio. Smatrao je to bogohulnim. Biblija je nalagala ovjeku da nikada - ne vjeruje nikakvom du hovnom biu osim Bogu. A Cayce je bio ovjek koji je vjerovao u Bibliju. Ali Cayce je takoer iskreno suosjeao s ljudima. Budui da se glas doimao dobronamjernim i sluio za pomo ljudima, odluio je sluati ga neko vrijeme. Cayce je ubrzo nauio kako da ude u trans da bi pomogao drugima. Glas (koji je uvijek sebe nazivao "mi") stalno je rabio medicinske izraze i davao upute koje su oito bile plod velikog medicinskog znanja, o kojemu sam Cayce nije nita znao. Ako su se upute precizno slijedile, uvijek su bile uspjene. Cayce je poeo vjerovati u postupak koliko su oni koji su traili njegovu pomo vjerovali u njega.

Vijesti o Cayceovim udnim moima brzo su se proirile. Ljudi iz cijelog mjes ta i na kraju cijele zemlje poeli su mu se javljati. Nije morao vidjeti niti upoznati pacijente koji su traili pomo. - Mi - su oito mogli ui u njihove umove i tijela, ispitati stanje i preporuiti nain lijeenja koji je, ako se samo tono slijedio, uvi jek bio uspjean. New York Times objavio je detaljnu priu o Cayceu i potvrdio kako nema objanjenja. Nije bilo dokaza da je Cayce govorio iz vlastite podsvijesti (nije nita znao o medicinskoj profesiji), a to se tie - duhovnih - entiteta, Times nije ko mentirao. Cayce je postao poznat u cijelom svijetu. Uskoro su ljudi poeli ispitivati Cayceov - glas - o svemirskim temama. - to je svrha ivota? - Postoji li ivot nakon smrti? - Postoji li reinkarnacija due? Glas je odgovorio potvrdno i poeo govoriti o prolim ivotima ljudi koji su pitali. Povezivao je iskustva iz prolih ivota s odreenim bolestima od kojih su te oso be sada patile. Ponovno je Cayce bio zapanjen i zbunjen. Takve mu svemirske sveze nikad nisu padale napamet. Medicinsko mu je lijeenje bilo prihvatljivo, ali podatke o prolim ivotima smatrao je protureligijskima. U Bibliji o tome nita ne pie. Neko je vrijeme odbijao primati podatke iz takvih poruka. Drao je to previe apsurd nim. Ali za kratko vrijeme, nakon bezbrojnih primjera to su potvrivali prole ivote, poeo se pitati. Previe mu se ljudi vraalo s dokazom da je uistinu po stojao gospodin ili gospoa XY koji su u prolosti ivjeli upravo u onim uvjetima koje je on opisao. Dakako, nisu imali dokaza da su oni bili ti ljudi, ali kad god bi detaljno ispitivao, svi bi rekli da im je zaista na neki udan nain poznato ono to im je opisivao. Moralna naela karme i reinkarnacije jo su se izraenije javijala u svakoj poruci. Na primjer: Tridesetosmogodinjakinja se alila da ne moe pristati na brak zbog dubo kog nepovjerenja prema mukarcima. Pokazalo se da ju je u proloj inkarnaciji mu napustio, odmah nakon vjenanja, kako bi se pridruio Kriarima. Osamnaestogodinja djevojka imala je veliki problem s pretilou koji nije mogla nadzirati. Izuzevi njezinu pretilost, bila je izuzetno privlana. Glas je rekao da je prije dva ivota bila atletiar u Rimu, bila je lijepa i vina atletici, ali je es to ismijavala druge koji su bili debeli i nisu se mogli dobro kretati. Dvadesetjednogodinji mladi se poalio da je nesretan to je homoseksu alac. Glas je rekao da je ivio na francuskom kraljevskom dvoru gdje je uivao izazivajui i raskrinkavajui homoseksualce. Poruka je glasila: - Ne osuuj niko ga. Ono to osuuje kod drugih, postat e i sam. Biljeke i zapisi koje je Cayce skupljao bile su jedne od najopsenijih u medi cinskoj povijesti. etrnaest tisua poruka bile su dokaz zdravstvene karme, psi holoke karme, karme odmazde, obiteljske karme, karme mentalnih poreme aja, profesionalne karme... i tako dalje.

Ali ono to je izbijalo iz poruka jae od svega drugog, bila je potreba za po tvrivanjem slobodne volje. Glas je rekao da osnovna greka koju ovjek ini je ta to vjeruje da je njegov ivot predodreen, te je zbog toga nemoan da ga promijeni. Rekao je da ivoti koje sada ivimo imaju najvii prioritet, te da je potvrda nae slobodne volje u odnosu na nau karmu naa najvanija zadaa. Na nama je da uspostavimo duhovni kontakt sa samima sobom kako bismo do bili uvid u to to je svrha naega ivota. Za svaki in, svaku ravnodunost, svaku zlouporabu ivota na posljetku emo odgovarati. A na nama je da shvatimo kako bi optunica mogla glasiti.

***
Dok sam itala o Cayceu i "porukama" drugih vidovnjaka i medija, otkrila sam da me oduevljava zamisao da bi to moglo biti istina. Izvor iz kojega su potje cali podaci nije mi bio toliko bitan koliko njihov smisao. Moda je to bio samo glas podsvijesti vidovnjaka; moda su svi bili samo dobri glumci. Ali ak i da je to istina, moralno naelo njihove poruke bilo je nepogreivo. I do bar temeljni sustav vrijednosti za ivot. - Svi su odgovori u tebi - govorili su. - Samo potrai!

8. poglavlje

Da bismo mogli vidjeti sebe i druge pojave onakvima kakvi uistinu jesu, trebali bismo se vidjeti u svijetu duhovne prirode, nau sveukupnost koja nije poela s naim roenjem niti e se zavriti sa smru naega tijela. Immanuel Kant Kritika istog razuma

itala sam do duboko u no, a idueg sam se jutra probudila rano i pola u etnju planinama Calabasas kako bih razmiljala. Planine su bile stjeno vite i strme, a s njih se pruao oarajavui pogled na Tihi ocean. "Aram" je bio smjeten visoko u brdima, bila je to neka vrsta improviziranog kampa ko ji je promicao duhovnost, ("toplice" za one koji su imali puno novaca). Voljela sam aktivnosti u aramu i esto sam odlazila tamo da bih se dovela u formu zbog televizijske emisije ili kad god bih znala da trebam odraditi dvije predstave na no u Vegasu ili Tahoeu. Tu sam jela istu, sirovu hranu, ila u duge petnaestokilometarske etnje po planini, vjebala na svjeem zraku i uspostavljala kontakt s onim to su veani, koji su vodili to mjesto, nazivali "pranom" u zraku. veani su bili Anne Marie Bennstrom (utemeljivaica arama) i njezina suradnica, Katerina Hedwig. Znale su gotovo sve to se moe znati o zdravlju. U svakom sluaju vje rovala sam im, jer sam se nakon to bi zavrile sa mnom, uvijek osjeala sjajno. Sad dok sam se penjala uskom stazom, naletjela sam na Katerinu, koju sam oboavala. Skraeno sam je zvala Cat. Vodila je skupinu tienika na jedan od tekih uspona. Bilo mi je dovoljno da samo ugledam Cat i odmah bih se osjeala bolje. Ona je bila olienje radosti. Bila je prepuna entuzijazma, vesela, razdra gana i inteligentna; zajedno s Anne Marie daleko je odmakla u duhovnom istrai vanju. Obje su bile poklonice Sai Babe, avatara koji ivi u Indiji. Cat je bila krupna ena, jaka kao planina uz koju se penjala. Bila je istodob no njena i snana, a njezina zarazna vedrina provela me je kroz osobito napo-

ran trening kad sam se prvi put vratila s putovanja u okviru politike kampanje za Georgea McGoverna i kasnije iz Kine - s deset kila previe. Zbog nje je bilo mogue podnijeti bol i disciplinu. Zafrkavala sam je govorei da je dobila nadi mak Cat jer je bila "kat"-alizator za dogaaje koji su uslijedili, a koji su mi u pot punosti promijenili ivot. Uspinjale smo se stazom zajedno. Neko vrijeme nisam nita rekla. Nije ni ona. Bilo mi je drago zato to penjanje uz strmi nagib i tako ne ostavlja dovoljno daha. Na vrhu smo se istezale i gledale Tihi ocean. Cat je osjetila da elim neto rei, ali ne znam kako. - Pa, hirovita slavna damo, kako si? 'Hirovita slavna dama', kakav udan nain da mi se obrati. - Hej - rekla sam - eli li rei da sam hirovita? Nasmijala sam se, ne pot puno sigurna zato sam osjetila potrebu za smijehom. - Da, to se tie slave, hirovita si. Nisi ba sigurna to eli, zar ne? Cat je vraki dobro znala odmah ispipati problem to je nekog muio. - Slava? - rekla sam - mislim da nikada nisam toliko polagala na priznanja, koliko na kvalitetu posla. A sad me vie zanima ono za im tragam. - Misli ti sama. - Ja? Zanimam se vie za samu sebe? - Hou rei, vie te zanima da otkrije tko si nego da bude slavna. Nije li isti na Shirley? - Da... da - rekla sam - i to je borba. Zato to se sad iznenada zanimam onom dimenzijom sebe za koju nisam niti znala da postoji, a kamoli da sam je prije istraivala. - Govori o svojoj duhovnoj dimenziji? Boe, zvualo je tako banalno, uti kako to netko drugi pretae u rijei. Ali na kraju nijedna rije vie nije bila sigurno utoite. Sjetila sam se kako sam es to osuivala rijei koje su ljudi rabili kad bi opisivali duboko emotivno iskustvo u svezi s nekim apstraktnim dogaajem u svom ivotu. - Da - rekla sam - pretpostavljam da bi se moglo rei da sam uistinu znatielj na u svezi s duhovnim stvarima. Ne znam vie to se dogaa, ali to vie sluam o tome, sve vie elim znati? Osjetila sam kako tu reenicu izgovaram kao da je pitanje. - O, Shirley, pa to je udesno! - ree Cat svojim veselim osmijehom obavi jajui svaku rije. - Tako je ispunjujue kad te duhovno privue, zar ne? Stavila sam ruke u depove svoje trenirke. - Privlaenje duhovnoga? upitala sam. - Je li to ovo to doivljavam? - Pa jasno da jest. Shirley - Cat se nasmijeila. - Bog i duhovna spoznaja su sve. Zato smo tu. To je cijelo objanjenje ivota i smisla. Za mene je to sve za to ivim. Nije me briga ako nikad vie ne sretnem drugog mukarca, a ti zna kako sam nekad bila strastvena. Pa s tim je gotovo. Osjeam svoje vlastito duhovno svjetlo i zaljubljena sam u njega i ne treba mi nita drugo.

- Isuse - pomislila sam - kad bih se ja mogla zaljubiti u svoje duhovno sv jetlo, to bi mi utedjelo tako puno avionskih karata, a i mnogo tuge. - Pa, da - rekla sam - pretpostavljam da bih se morala objeruke baciti u to, ali nisam sigurna da znam kako. - Oh, Shirley - nastavi Cat - znam udesno bie koje mora upoznati. Anne Marie je sad s njim u vedskoj. Ali kae da e ga dovesti ovamo. - ekaj malo, Cat - rekoh prekidajui je u sveopem oduevljenju - Bie u vedskoj? Kakva vrst bia? - Duhovno bie. Zove se Ambres i govori kroz ovjeka koji se zove ture Johanssen. - Kako to misli 'govori kroz'? Govori o kanaliziranju u transu? - Oh - ree ona, iznenaena to je nisam razumjela. - Pa, da. ture je obian tesar koji ivi u Stockholmu, a duhovno bie po imenu Ambres upotrebljava ga kao instrument kroz koji govori. Njegove su poruke nevjerojatno divne, Shirley. Trebala bi ga uti. On naravno govori samo vedski sa starim vedskim naglas kom, ali Anne Marie ili ja emo ti prevoditi. On je tako snano, mono dobrohot no bie, Shirley. Zaboga, tebi bi se jako svidio. - Stockholm? - pitala sam. - Isuse, to je predugi put da bi se razgovaralo s duhom. Cat se nasmijala. - Pa, moda e Anne Marie idue godine dovesti Sturea i njegovu enu u Ameriku. Pa moe onda doi na seansu. - Odvija li se to na isti nain kao kod Edgara Caycea? - pitala sam prisjetivi se onoga to sam upravo proitala o Cayceu. - Da - ree Cat. - Obojica u transu slue kao kanal kroz koji se bia 's one strane' javljaju. etali smo nekoliko trenutaka, Cat se uzbueno radovala zamisli da se i ja za nimam za dimenziju ivota koju je ona ve odavno prihvatila. Ali ja sam eljela jo jednom provjeriti njezino stajalite. - Cat? - upitala sam - zaista vjeruje da postoji 'ona strana' i da bestjelesna duhovna bia mogu razgovarati s nama, pouavati nas i tome slino? Cat se okrenula i pogledala me zapanjeno. - Vjerujem li - upitala je. Kimnula sam. - Ne - odgovorila je - zaprepastivi me toliko da sam stala kao ukopana. - Ne. Uope - ponovila je. - Ja ne vjerujem u to. Ja to znam. Shvatila sam da sam, jer se radilo o Cat, upravo ula snanu potvrdu vjere. A ona ju je izgovorila s toliko ljubavi. Svaka druga dvojba koju sam tada mogla izraziti bila bi samo odraz moje vlastite nemogunosti da prihvatim Catin remeljni sustav vrijednosti. Samo bih osuivala ili ispitivala dubinu onoga to iz grauje njezin karakter i osobnost. Mogla sam zamisliti sebe kao neku vrstu pus tolovnog novinara, ali nikako nisam htjela ismijati sustav vjerovanja drugog o vjeka ili - znanje - kako je to Cat upravo definirala.

- Pa - rekla sam - taj Ambres se doima kao zanimljivo bie. Osjeala sam se kao varalica zauvi rije - bie - kako mi silazi s usana. - Oh, Shirley, kad Anne Marie i ture i njegova ena dou u Ameriku, naz vat emo te. teta to nema razlog da otputuje u Stockholm. Zar ne treba novi par skija ili tako neto? Nasmijale smo se i nastavile etati, preavi na razgovor o kombiniranju hrane i najnovijim informacijama o tome kako mlijeni proizvo di djeluju na probavni sustav. Ubrzo smo se zagrlile i oprostile, obeavi da emo ustrajati na naem iznova zapoetom duhovnom istraivanju. Otila sam ravno kui, osjeala sam snaan poriv da nazovem Gerryja u Lon don. Naprosto sam morala razgovarati s njim. Zapravo sam osjeala da ga moram vidjeti. Pretpostavljam da sam ga eljela uti i dodirnuti i osjetiti ga kao svoj drugi stvarni svijet. Nisam eljela vidjeti nikoga od svojih prijatelja, a imala sam neto slobodnog vremena za sebe prije poetka proba za novu predstavu. Dok sam ga nazivala, prisjetila sam se kako sam ranije uvijek morala provje ravati osjeaje ovjeka s kojim imam svezu. Na neki nain moji vlastiti osjeaji, moja pitanja, moje istraivanje, moji novi interesi doimali su se djelomino nedo statnima, tek napola ostvarenima jer nisu ukljuivali mukarca. Nisam s Gerryjem mogla razgovarati o onome to me zanima, ali kad bih barem bila s njim, mogla bih provjeriti vlastite predodbe. Bilo mi je teko priznati kako moram potvrditi vlastiti identitet u odnosu na mukarca u mom ivotu, ali to je tu je. Nala sam ga u njegovu uredu u Londonu. - Bok - rekao je, nimalo iznenaen to me uje tako brzo nakon susreta u Honoluluu. - Gerry - rekoh, osjetivi da je u guvi - znam da si zauzet, ali elim doi u London da te vidim. Imam nekoliko tjedana i elim ih provesti s tobom. ula sam kako oklijeva na drugom kraju prekooceanske ice. - Oh - na posljetku je rekao - ali ja idem u Stockholm. - U vedsku? - izvalih glupost, zapanjena. Upravo sam se sloila s Cat kako je teta to nemam razloga za odlazak tamo. Kad danas o tome razmiljam, moram rei da je to bio poetak niza dogaaja koji kao da su u svom razvoju slijedili odreeni uzorak. Naravno, moe se rei da je gotovo sve u ivotu puka sluajnost, ali nakon nekog vremena kad je sluajnosti sve vie. javlja se potreba za ponovnim definiranjem "sluajnosti". Bilo kako bilo, Gerry je nastavio govoriti o svom putu u Stockholm. - Da - rekao je - imam sastanak o socijalistikoj ekonomiji i bit u tamo tjedan dana. - Oh - rekoh ja - zato onda ne bih i ja dola u Stockholm? Oboavam sni jeg. Nije nita rekao. ula sam ga kako se uljudno pozdravlja s nekim na izlasku iz njegova ureda i pretura neke papire. - Gerry? - rekoh. - Da, da - ree on. - Bok.

- Gerry. Moram razgovarati s tobom. Moram biti s tobom. Mislim, zaista mo ram. I pretpostavljam da moram znati to uistinu osjea. Znala sam da se ponaam poput iparice koja ne da mira svome junaku. e kala sam da neto kae. Svaki tren se doimao kao da ima neko uasno vano zna enje. Na posljetku je rekao: - Da. Da, i ti meni nedostaje. Bilo mu je neugodno, ali nisam poputala. - Pa, je li u redu? Hoe li ti odgovarati da se naemo u Stockholmu? Sama u se pobrinuti za pojedinosti. - Kako to misli da eli znati to uistinu osjeam? Zvuao je uplaeno. - to nije u redu, Gerry? - Uzrujan sam. - Znam. Zato? to te uzrujalo? - Uzrujava me pomisao na zadovoljstvo. - Kakvo zadovoljstvo? Na to misli? - Uzrujava me osjeaj zadovoljstva kad znam to ti znaim. - Zato? Zato bi te to uzrujavalo? - Zato - ree - to ne razumijem zato sam ti toliko vaan. Od toga se osje am nedostatnim. Nisam znala to da kaem. Nisam znala o emu je zapravo govorio. - eli li me vidjeti, Gerry? - upitala sam. - eznem za tim, ali se bojim da u te razoarati. To mrzim - odgovorio je. - Mrzim osjeaj da u te razoarati. - Pa - rekoh - moda je vano da ne razoara sebe. Moemo li razgovarati? - Doi u Stockholm za dva dana - rekao je. - Odsjest u u Grandu. Ti se smjesti negdje drugdje. Oklijevao je jo nekoliko trenutaka. Zatim je proaptao: Zbogom - i spustio slualicu. Sjedila sam i razmiljala kakav je to osjeaj kad misli da nekomu nisi do statan. Bio je to osjeaj koji zapravo nisam nikada osjetila, koliko se sjeam. Osjeala sam se ovisnom o drugima, osobito to se tie sindroma "mukarac u mom ivotu", ali nedostatnost sam obino osjeala u odnosu na sebe to je mo glo biti jednako loe. Prema naelima i ciljevima koje sam si postavljala ponekad je bilo nemogue ivjeti, budui da sam previe iziskavala od same sebe. Moda je tata bio u pravu. Moda nisam eljela razoarati sebe. Nisam eljela uiniti ono to je on uinio. Ali Gerry nije bio jedini mukarac koji mi se poalio da se osjea nedostat nim. Sjetila sam se nekoliko vanih sveza koje sam imala, a koje su se na koncu i zavrile zato to su se mukarci naprosto bojali da nee moi ispuniti moja oe kivanja i zato to se nisu dobro osjeali u vlastitoj koi. Pitala sam se tko je uistinu odgovoran za takve prekide. Jesam li to ja zato to sam prezahtjevna? Ili je za to kriv osjeaj manje vrijednosti to su ga ti mukarci nosili u sebi?

Sjetila sam se kako sam posjetila nekoliko prijatelja psihologa zbog tog pita nja, a oni su istaknuli da svaki mukarac koji ima svezu sa enom iza nje vidi sliku vlastite majke. Njihove su majke bile osobe kojima nisu bili dorasli. Samo mali broj mukaraca moe jasno vidjeti svoje ene. Umjesto toga oni ih doivljavaju kroz guste velove slika svojih majki. Razmiljajui o odlasku u vedsku kako bih vidjela Gerryja, sjetila sam se kako sam proitala vrlo dobro potkrijepljeno iz vjee o istraivanju problema samoubojstava u vedskoj. Visoki broj samouboj stava nije bio uzrokovan socijalizmom ni klimom niti bilo kojom popularnim mit om to se obino prepriava na koktelima. Umjesto toga, otkrili su da veinu samoubojstava u vedskoj zapravo uzrokuju visoka naela i oekivanja to ih ma jke postavljaju svojoj djeci, a koja zauzvrat osjeaju da im naprosto nisu dorasla. Zbog duboke depresije i nezadovoljstva, osjeaju se toliko nedostatnima da se odluuju za samoubojstvo. Moda su mukarci svugdje patili od dodue neto slabijeg, ali ipak uznemi rujueg osjeaja dvostrukih mjerila kad se radilo o enama. A u ovom dobu pokreta za emancipaciju ene, kad ene tvrde da se osjeaju ovisnima o mukarcima, mukarci su patili od istih pritisaka koje su osjeali u dje tinjstvu i time pokazivali temeljni nedostatak vjere u same sebe, to je za njih bilo upravo pogubno. U oba sluaja, problem je bio u vlastitom identitetu. Gerry je rekao kako ne shvaa zato mi je vaan, kao da uza svu svoju inteligenciju i da rovitost i uspjehe nije bio vrijedan moje panje. Na povrini je oito bio vrlo uspjean ovjek. Dakle, taj osjeaj nedostatnosti morao je dolaziti odnekud iznu tra. I samim tim to sam priznala da mi jest vrlo vaan u intimnom smislu, omo guila sam da na povrinu izbiju njegove duboko skrivene nesigurnosti. Dakle pokret za emancipaciju ena nedvojbeno je bio vaan, ali sad mi se inilo da je muko osloboenje podjednako bitno. Zapravo, kad bi mukarci bili slobodniji priznati tko uistinu jesu, ne bi osjeali potrebu da potinjavaju ene u svom ivotu u tolikoj mjeri. Moda ih je u mom sluaju injenica da sam osobno bila u tolikoj mjeri nepotinjena, potaknula da zaista ispitaju pravo znaenje ravnopravnosti. A ako je postojao otpor prema istinskoj ravnopravnosti u svezi, ona bi se neizbjeno raspala. A kako se mukarac i mogao osjeati ravnopravnim ako nije vjerovao da je vrijedan ljubavi? Nisam znala nita o Gerryjevoj majci, ali to na kraju krajeva nije ni bilo bit no. Najvanije je bilo pitanje to on sada misli o sebi. ini se da je to bilo najhit nije pitanje za sve nas. Poela sam shvaati s ovog novog stajalita da je spoznaja sebe bila najbolnija, ali i najvanija potraga od svih. Nitko od nas nije se osjeao cjelovitim ni vo lio sebe dovoljno da bi shvatio da je njegov vlastiti identitet uvjet za ispunjenost i sreu. Ono to smo najvie trebali bila je cjelovita sveza sa samima sobom. Moda je upravo taj problem - bilo u ljudskom ili svemirskom smislu - bio ono o emu su nam Mojsije i Krist i Buddha i Pitagora i Platon, i svi mudraci i filozofi kroz stoljea pokuavali rei... spoznaj sebe i istina e te osloboditi.

Moe li se pretpostaviti da jedan od puteva do razumijevanja tko svatko od nas usitinu jest, vodi kroz saznanje tko smo moda bili u prolim ivotima? Bilo je puno primjera u kojima psihijatrija naprosto nije mogla prodrijeti dovoljno dubo ko do uzroka neijeg problema. Moda je razumijevanje prolih ivota bilo rjee nje. Ako su majke i oevi i iskustva iz djetinjstva u ovom ivotu oblikovali i uvje tovali nain na koji se odnosimo prema ivotu i stvarnosti danas, zato ne bi iskustva koja su se odvijala jo dalje u prolosti jednako tako utjecala na nas? Pao mi je na pamet razgovor s Paddyjem Chayevskym, prije nego to je umro. o romanu Izmijenjena stanja koji je pisao. Dugo je znanstveno istraivao i tvrdio da svako ljudsko bie nosi pohranjeno u svojim stanicama, tj. u nasljednom pam enju itavo iskustvo ljudskog roda, od poetka stvaranja. Mislim da je moj um slijedio iste puteve. Kako se prisjeanje na poetak stvaranja kroz nasljedno pam enje pohranjeno u stanicama razlikuje od prisjeanja na prole ivote? Nedvoj beno je jedan oblik pamenja bio jednako toliko udesan kao i drugi. Pitala sam se jesam li moda poznavala Gerryja u nekom drugom ivotu, i ako jesam, je li naa karma da sada moramo nailaziti na tolike prepreke u svojoj svezi. I pitala sam se hoemo li to rijeiti na ispravan nain. Nazvala sam Cat i rekla kako putujem u Stockholm. Nije se iznenadila. Dala mi je Stureovu adresu i broj telefona i rekla da ga potraim.

9. poglavlje

Cijeli je ivot potreban da bi se stekle vrline kaje e ponititi greke iz o vjekova prolog ivota.... Vrline koje stjeemo, a koje se polako razvijaju u nama, nevidljive su veze koje povezuju svako nae postojanje s ostalima ta postojanja pamti samo duh, jer materija ne pamti duhovne stvari. Honore de Balzac Seraphita

Stockholmu sam boravila nekoliko puta kad sam bila na turneji i taj je grad u meni pobuivao radoznalost. Grad je bio zatrpan snijegom kad sam stigla, izgledao je poput razglednice iz nordijskih mitova. Prijatelj kojemu sam javila da dolazim, doekao me u zranoj luci.

Bilo je sedam sati naveer. Snijeg je padao gust poput vela, a ja sam se pita la kada pada mrak svakoga dana tijekom uvenih vedskih zima. Ve sam jed nom bila u vedskoj tijekom zime, kad mi je curilo iz nosa, zamrznulo mi se na licu. U to doba. kasne pedesete, vedska je bila drutvena i fizika misterija za one od nas koji su uli tek neto malo o malenoj dravi koja je glasala za socijal izam. Sjeam se kako su me prolazili hladni trnci dok sam sjedila u dvorani za dodjelu Nobelove nagrade i ula da nema boljih i loijih mjesta niti klasnih razli ka u vedskoj. ula sam da je to zemlja slobodne ljubavi, ako mu i ena ele spavati s nekim drugim, nitko nije mario. Ali nauila sam da ta slika nije tona, te da mnogi veani teko mogu ivjeti s takvom naelom; osobito veanke. U osnovi su bili jednako konzervativni kao i svi drugi ljudi na svijetu, iako im je Vladina politika doputala vie legalnih osobnih sloboda nego igdje na kugli ze maljskoj. U vedskoj sam boravila povodom Blagdana svjetla, Svete Lucije, kojim se obiljeavao kraj dugih mranih dana i poetak polaganog pribliavanja jo jed nog ljeta. veani ive za Sunce i izgleda kao da hiberniraju u svojim umovima

do njegova dolaska. Neka vrsta institucionalizirane depresije zadesila bi vedski narod tijekom dugih zimskih mjeseci - koji su trajali vei dio godine. "Ljeto je dolo u utorak prole godine" - bila je omiljena vedska ala. Zima u vedskoj zacijelo nee uveseliti moju svezu s Gerryjem. Prijatelj me je odveo na veeru, pa sam nakon nekoliko ostriga i haringi otila u hotel gdje mi je rezervirao mali apartman s pogledom na luku. U dnevnoj sobi doekali su me erkeri16, a u spavaoj sobi brani krevet. Znala sam da u tu biti sretna. Bacila sam se na krevet i oko etiri sata kasnije probudila se s nagonom na povraanje, u emu sam i provela ostatak veeri. Uzrok je morala biti jedna od otriga. Sunce je izalo oko devet idueg jutra, cijeli dan bio je oblaan i pomalo ma glovit. Led u zaljevu preko puta svakoga je sata probijao teglja koji je kruio dok je kolona kamiona iskrcavala u zaljev snijeg oien s ulica toga jutra. Brodovi za razgledavanje grada jedan do drugog skupljeni na ledu, okrueni smrznutom vodom ekali su da grane proljee. Dorukovala sam i izala u kratku etnju. eljela sam biti u sobi kad Gerry nazove, pa sam pourila natrag. Skliski led prekrio je gradske ulice, ali veani nisu imali problema, spretno su skretali iza ugla i pratili krivine. Imala sam osjeaj da bih mogla pasti na svakom krianju. Kad sam se vratila u hotel, upraviteljica me potraila da vidi imam li kakvih naroitih elja. Nakon to sam je zamolila za fen koji bi radio na vedski sustav napajanja i jo jedan pokriva, bila sam sigurna da e mi biti vrlo ugodno. Hotel je imao privatni ulaz na koji su svi koji su to eljeli mogli izai ili ui nezamijeeni. Obeala mi je da telefonisti nee otkriti moje ime novinarima. Ostatak sam dana provela ekajui u sobi. Nazvao je oko est. - Bok. - Bok. - Kako si? - Dobro. - Kad si stigla? - Sino. - Sino? Mislio sam da dolazi danas oko pet. - Ne - rekoh - rekla sam ti da dolazim esnaestog. - Aha. Mogu li doi? - Naravno. Jesi li neto jeo dosad? - Ne, svratit u nekamo usput. - Doi odmah. Neto e te ekati ovdje. Tako e mi bre stii. - U redu. Zbogom. Glas mu je zvuao autoritativnije, kao da je zapovijedao samome sebi.

16

kutni prozori izboeni prema van

Ostavila sam otkrinuta vrata sobe tako da ne mora ekati kad zakuca. Ot prilike pola sata kasnije bio je tu. Uao je nosei na rukama glomazne krznene rukavice, za koje sam pretpo stavljala da ih njegova ena ne voli, bio je vrlo blijed i upala lica. Prela sam preko sobe da ga zagrlim, ali on se uputio ravno k prozoru i po gledao van, da se orijenitra i vidi gdje je moj hotel u odnosu na njegov. Imao je na sebi mantil bez krzna, odijelo od tvida koje sam vidjela te jeseni i par konatih cipela s debelim gumenim potplatima. - Moja se baka proslavila - rekao je - klizanjem na tankom ledu u zaljevu po put ovoga, u suknji koja je dosezala tek nekoliko centimetara ispod koljena. - Pa - rekoh ja - moda e se ti proslaviti klizanjem na tankom ledu u hlaama. Nasmijeio se. Otiao je do drugog prozora. - Vidi li ona svjetla koja na vrhu izgledaju po put penisa? Upravo iza njih je moj hotel. Svjetla koja su se dizala u vis izgledala su mu poput penisa? Zanimljivo... Stala sam pokraj njega do prozora. Okrenuo se i obujmio mi dojku rukom. Pozvala sam ga da sjednemo. Naruila sam dva trostruka sendvia s povrem i unkom, a dobila sam zelenu salatu i rajicu na tostu. Sjeo je na kau i poeo rezati jedan od sendvia. Govorio je o buduem sma njenju prorauna, problemima s podizanjem poreza u izbornoj godini, te ame rikom novinaru s kojim je razgovarao cijeloga dana. Pitao me je kako mi idu probe. Rekla sam da uskoro poinjem. Dok je govorio, gutao me je oima - moju kosu, moje pokrete, moju odjeu, moje tijelo... ali me nije dotaknuo. Ja sam se za razliku od njega previe bojala da ga dotaknem. Nastavili smo razgovarati, o ljudima koji u Vijetnamu ive na amcima i koliko bi sretniji bili u Francuskoj, kad bi eljeli poi u Europu. O Sihanuku u Ujedinjenim narodima i tome kako su se u engleskoj ljevici pojavile dvije potpuno suprotne struje kad je Vijetnam napao Kambodu. Izbjegavali smo temu dok nismo oboje stekli sigurnost. Izvalio se na kau. Osjetila sam da je iscrpljen i da je takav ve due vrijeme. I mogla sam osjetiti kako on zna da mi to smije pokazati. Sjela sam blizu njega i dotaknula mu kosu. Nije se protivio. Naslonio je glavu na kau. Ruke su mu bile u krilu. Nije me pokuao dotai. Naslonila sam mu glavu na grudi i gledajui mu u oi, njeno ga poljubila u usta. Usne su mu bile jo prohladne od hladno e vani. Pridigavi glavu, okrenuo se od mene i polako uzeo ostatak sendvia. ekala sam da zavri. Ponovno se naslonio na kau i uzdahnuo. - Sluaj - rekla sam - Kako bi bilo da te izmasiram? Ne mora nita raditi, ve samo lezi. Moe? Istog trena je ustao i poao u spavau sobu. Okrenuo se, priekao me i do pustio da mu skinem sako i koulju i kravatu. Pokuala sam, ali nisam mu mogla odvezati kravatu. Nasmijao se. - Zar nisi rekla da neu morati nita raditi?

Odvezao je kravatu i stajao ruku oputenih uz tijelo. Nisam mu ni pokuala skinuti hlae. Okrenula sam ga njeno licem prema krevetu. Uzela sam kremu i poela mu masirati lea. Uzdisao je od zadovoljstva i grio ake. Skinula sam hlae i demper kako bih ga mogla opkoraiti oko struka i primijeniti tehniku ma sae koja je iziskivala vie snage, a to sam je nauila u Japanu. Nokti su mi zadavali muku, pa sam koristila zapea. Ramena i ruke bili su mu miiavi, moje su se ruke doimale neuinkovitima, ali on je duboko uzdisao. - Zna - rekao je - ovo mi je prva masaa u ivotu. Znala sam da govori istinu, bez obzira kako to nevjerojatno zvualo. Ali bilo je sigurno da Gerry puno toga ne zna o onome to mu priinja zadovoljstvo. Koa mu je bila hladna. Znala sam kako mu je ugodan topli dodir mojih ruku. Masirala sam mu vrat sve dok nisam osjetila da se oputa. Stavila sam jo kreme na ruke i masirala mu donji dio lea i struka. Poeo se uvijati poda mnom, pa sam mu kao u igri dala packu. Nastavila sam mu masirati lea i struk. Podigao je ruku i obujmio me oko struka. Znala sam da je preumoran. Ali nije prestao. Obavio je i drugu ruku oko mene. Cijeli je prizor bio nestvaran. Mogli smo savreno slobodno voditi ljubav, ali on je na neki nain elio da to bude kao da se ne dogaa zaista. Pokuala sam se izvui iz njegova zagrljaja i dalje mu masirajui lea. On se okrenuo i privlaio me k sebi sve dok nisam osjetila da mu pritiem lea i stiem ga nogama. Okrenuo se na lea. Prije nego to sam shvatila to se dogaa, privukao me k sebi i vodili smo ljubav. Njegove su me ruke grlile tako vrsto da sam jedva mogla disati. Zagrlio me je jo vre. Iznova i iznova sam mu aptala da ga volim. Jedini njegov od govor bilo je disanje, kao da se ponovno vratio doma. Nakon svega se odmorio. Nijedno od nas nije reklo nita. Bio je tako miran kao da se ne eli nikad vie pomaknuti. Odjednom sam se preplaila. Promekoljila sam se pod njim. - Gerry - rekoh. - Da? - Bojim se da moram razgovarati s tobom. Zamuckivala sam dok sam govo rila leei pod njim. Neko je vrijeme zurio u strop, a zatim se naslonio na ruku i duboko se zagle dao u moje oi. - Razmiljao sam puno svakoga dana - rekao je. - Navest u problem. Neu navesti rjeenje jer ga nisam naao. Osjetila sam kako mi se stee vor u elucu. - Volim te - rekao je. - Volim te iskreno, ali pola mene se tome opire. Suz dravam se podsvjesno jer znam kako nisam dovoljno jak da podnesem po sljedice nae veze, bilo u politikom ili osobnom smislu. Osjeam se kao da sam u nekoj vrsti mentalne i fizike rupe u ovoj svezi i ono to mi je postalo savreno

jasno jest da nisam dovoljno jak. Dosad sam se tome opirao, ali sad to jasno vi dim i elim biti fer prema tebi. Potapao me po glavi i srameljivo se nasmijeio, poput djeteta koje osjea krivnju zbog onoga to govori. - Molim te, nemoj me tapati po glavi i srameljivo se smijeiti - rekla sam. Samo budi ozbiljan sa mnom i reci mi istinu. Lice mu se uozbiljilo. Shvatio je da sam, premda me nije dugo znao, ozbilj nija nego ikad u ivotu. Zagledao se duboko u moje oi. - Bez tebe mogu potisnuti svoje osjeaje, ali kad te vidim, volim tvoje lice, tvoju kosu; volim sluati ono to mi govori. Volim te dodirivati, volim te i uivam u ljubavi prema tebi. Svi mi se ti osjeaji vraaju i ne mogu se nositi s njima. eljela sam zaplakati. Duboko je udahnuo. - Ne shvaam zato me voli. Subjektivno vjerojatno znam, ali objektivno ne znam. ekao je da ja neto kaem. - Ne shvaa zato te volim ili da te volim? - Ni jedno ni drugo. Eto, naveo sam problem - dodao je - nemojmo vie raz govarati o tome. Nisam nita rekla. Bojao se da mi je dao mogunost da ga napustim. - Uvucimo se pod pokrivae - rekla sam. To smo i uinili. Jo uvijek nisam nita rekla. Odluio je nastaviti. - Svijet je danas prava ludnica. elim pomoi svojoj stranci i svojoj zemlji da uu u bolje razdoblje, a politiki gledano zbog nae bih sveze mogao izgubiti na izborima. Znam da to zvui okrutno, ali istina je, ne bih to mogao uiniti svojoj stranci. Oni ovise o mojoj ponovnoj pobjedi, a ni ja ne elim izgubiti svoje mjesto u Parlamentu. Ali kad bih privatno priznao nau ljubav, sve bi mi bilo trostruko tee. Moja ena i djeca tako me strpljivo trpe. U mojoj svezi sa enom nema stras tvene ljubavi, ali ona je bila smirujua sila u mome ivotu. Moralno ne mogu uiniti nita to bi ih povrijedilo. Vei dio svog ivota proveo sam radei, najee do granice izdrljivosti, a oni to toleriraju. Vidi li koliko mi je to moralno nepri hvatljivo? A ak i kad bih zanemario osjeaje svih drugih, znam da nisam do voljno jak da priznam vlastite osjeaje ako to znai da u povrijediti obitelj ili stranku. I sad dok ti ovo govorim, osjeam se kao da ti govorim iz rupe, ali iz te rupe jasno vidim stvari. Okrenula sam se ispod pokrivaa i naslonila se na ruku i pogledala ga u lice. - Gerry, reci mi neto. -Da? - Osjeam da te uz osjeaj osamljenosti i tvoja obitelj sputava. Je li to istina? - Jest - rekao je - i to je istina, ali ti i ja imamo vrlo zamrenu svezu jedno s drugim i moda je bilo dobro to su me oni sputavali. U suprotnom sam se mo gao pretvoriti u korov.

- Korov? Takva slika o samome sebi bila je potpuno neprikladna. Je li htio rei da bi, kad ne bi bilo njih, uguio sve to je raslo oko njega? To je priroda ko rova. Ili je mislio da bi naprosto podivljao i bio nepokoran bez obiteljske stege? Ta mi se slika stalno vrtjela u mislima. Sjetila sam se kako sam se iznenadila kad sam jednom proitala da ne postoji korov, ve samo biljka na pogrenom mjestu. - Moja je ena vrlo otra i strano osuuje druge - rekao je. - Zato znam da ne bi nikad prihvatila nau svezu. Nikad nisam uspio shvatiti tu njezinu odliku, ali vrlo je jako izraena. Ona je monopolist. Upravlja obitelji eljeznom rukom. - eljeznom rukom? - Da. I mislim da je to bilo dobro. Ali ne bi mogla razumjeti moju potrebu za tobom. Otre pande savjesti koja me je muila odjednom su nestale. - Ali ako ne eli biti, kako kae nemoralan prema njoj, zato prihvaa da ona bude nemoralna prema tebi? - Ne mislim da je nemoralna. - Pa, to je uope moralnost? Nije li nemoralno otro osuivati one koje voli? - Ali oni su uvijek bili ljubazni i strpljivi. Ne mogu ih sada povrijediti. Pokuala sam shvatiti to je govorio, osobito stoga to nisam traila nikakvu obvezu od njega. - Pa, uj, dragi, nitko te ne tjera ni na to. Zacijelo ne ja. Molim te shvati da me vie brine ono to ti misli da radi. - Kako to misli? upitao je. - Pa, je li ti ikad palo na pamet da se boji prepustiti i osjetiti novu slobodu? - to eli rei? - Pa, prepustiti se slobodi iziskuje puno bola i odgovornosti. Moda si bio spreman na to kad si me sreo, ali samo do odreene granice. A moda se oprav dano povlai u svoju rupu da bi izbjegao bol malo due. Nova sloboda za tebe bi takoer znaila bolji odnos prema obitelji. Problijedio je. - Ne znam. - Pa, moda si u rupi zato to te vlastite mogunosti previe plae. Osjeam se kao da sam se zaljubila u tvoje mogunosti, a ti ih se boji. Nije nita rekao. Zatim sam dodala: - Pretpostavljam da te moram pitati, zar ne? - to bi me pitala? - Bi li mogao bez mene? eli li biti bez mene? Na licu mu se ocrtavala bol i iscrpljenost. ekala sam njegov odgovor, a sve je u meni uskuhalo jer mu je trebalo tako dugo, a i zato to je ulagao nadljudski napor da bude pravedan. - Ne znam - rekao je. - Pretpostavljam da moram rei da je odgovor potvr dan. Mogao bih odustati od svojih osjeaja i vratiti se osamljenosti kako si rekla. Da, mislim da bih mogao.

Osjetila sam kako drhtim u sebi. Na meni je bio red da mu olakam i napus tim ga zato to me voli. Potiskivala sam suze. - to bih trebala uiniti? - pitala sam. - Ne znam kako bih podnijela tvoju osamljenost i bol zbog mog odlaska, da o sebi i ne govorim. - Da - rekao je - bio bih oajan kad bi me napustila. - A ako ne moe razumjeti da te toliko volim, kako e razumjeti koliko ti mene voli? Kad bi sam sebe vie volio, imao bi vie slobode da voli i mene i druge. Lice mu je poprimilo upitan izraz. - To ne razumijem - rekao je. - Mislim, mora najprije voljeti sebe prije nego to moe uistinu voljeti bilo koga drugog. - Jo uvijek ne razumijem - rekao je. - Pa ti kao da si posvetio cijeli ivot pomaganju drugima, potpuno nesvjes tan da ne ini nita kako bi pomogao sebi. Ustao je iz kreveta. - Znai li to da ne eli o tome dalje raspravljati? - pitala sam. Nasmijao se i srameljivo legao na mene. - Ali ima granica tome koliko mogu primiti - rekao je. - Ti si vrlo snana. - Nepopustljiva je bolja rije. Ali spreman si za moju nepopustljivost, inae ne bi bio tu. Sjeo je pokraj mene i rekao: - U redu, kako vidim, postoje tri rjeenja. Jedno je da nastavimo s ovom politikom i osobnom prijevarom. Drugo je da izvede mo tvoje rjeenje... i... - ekaj malo. Kakvo moje rjeenje? - Rjeenje koje si predloila maloprije. Zna... Nije mogao izgovoriti rijei: - Da me napusti i ode. - I tree da jo malo razmislimo. - Pa sad razmiljamo zar ne? Nasmijao se. - Pa. barem o tome govorimo otvoreno - rekla sam. Pogledao je kroz prozor. - Zna - rekao je - ovo je najdui intimni razgovor koji sam ikada imao. - Mislim da si u krivu - rekoh. - Mislim da ti je ovo jedini intimni razgovor u ivotu. Je li istina? - Jest. Pogledali smo se. - uj - rekoh - ne elim ti pokvariti brak i ne elim ti unititi politiku karije ru. Ali ne svia mi se sudjelovanje u prijevari bilo koje vrste, bila ona osobna, politika ili bilo kakva druga. - Znam - rekao je.

- to se tie rjeenja, bila bih sretna kad bi se sa mnom osjeao slobodnije, to je sve. U tom smislu, moemo dobiti na vremenu. - Dobro - rekao je - shvaam. Pokuat u biti slobodniji, ako ti pristane da jo malo produimo prijevaru. - Moe, dogovorili smo se - rekoh ja - ali samo jo neto. Bio si u pravu, po stoji granica do koje trebam biti nepopustljiva, ali isto tako postoji granica do koje bi ti trebao biti 'fer'. Molim te prestani biti toliko fer i jednostavno uivaj sa mnom, a ja u prestati biti toliko nepopustljiva. - Dogovoreno - nasmijao se. Prevrnuo je oima i odmahnuo glavom glumei oaj. Bio je izvrstan sugo vornik: nije bio neprijateljski nastrojen, nije poputao, nije se svaao; samo je osjeao duboku, oajniku elju da shvati to se dogaa s nama. Obukao se, i ja isto. Rekao je da u nekom drugom gradu ima sastanak mla dei i da se nee vratiti u Stockholm sve do prekosutra. Ali vidjet emo se im se vrati. Pristala sam na prijevaru jo neko vrijeme, ali nisam spomenula pravo zna enje prijevare koju je odravao ne rekavi eni za nas gotovo ve cijelu godinu. Niti sam spomenula da sam sumnjala kako je ono to ga najvie zabrinjava to da e ga njegova ena, sazna li za nas, otro osuditi u javnosti, to e mu donijeti ne samo gubitak izbora, ve razbiti svaku iluziju koju je imao o tome koliko je ona uistinu moralna... ili nije. Ispratila sam ga do privatnog ulaza, pokazala mu kako se otkljuava i proma trala ga kako odlazi po snijegu gunajui neto o nonom uvaru koji bi ga mo gao prepoznati. Zatim sam se sjetila kako je rekao neto to nikako nisam mogla razumjeti. - Volim kad mi se dive - rekao je - ali ne oni ljudi koji mi doista neto znae. Divljenje ljudi do kojih ti je stalo sa sobom nosi odgovornost da moramo za sluiti njihovo divljenje. Bilo je to neto vie od odnosa s javnou; iziskivalo je odreene odlike koje bi izdrale teak test i neprestano dranje na oku kroz du lje razdoblje. Veina ljudi nije si doputala bliske osobne kontakte. Pobuivali su u njima veliku tjeskobu koju su teko mogli izdrati... moda nekoliko dana, ali na dulje vrijeme to im je bila prevelika prijetnja. Ironija je bila u tome to svi elimo ljubav. Provodimo ivot u potrazi za drugom osobom s kojom emo ga podijeliti, a kad pronaemo osobu koja ima kvalitete to joj omoguuju da zadovolji tu nau po trebu, povlaimo se.

10. poglavlje

Mislim da je besmrtnost prolazak due kroz mnoge ivote ili iskustva, a oni od njih koje uistinu odivimo, primijenimo i nauimo, pomau nam da uinimo svaki idui ivot bogatijim, sretnijim i boljim, unosei u njega jedi na stvarna sjeanja na ono to se zbilo ranije... Louisa May Alcott Pisma

ri su dana prola prije nego to sam ponovno vidjela Gerryja. Za to vrije me sjedila sam u hotelskoj sobi i razmiljala. Spavala sam oko etiri sata na no. Odlazila sam u etnje po smrznutom snijegu, ali nisam bila svjes na hladnoe. Cijeli mi se ivot vrtio u mislima. itala sam neke knjige koje sam kupila u knjiari Drvo Bodhi, posebice o Edgaru Cayceu. A zatim sam izvukla adresu i telefonski broj vedskog medija kroz kojega je govorio Ambres. Nazvala sam prijatelja koji me je doekao u zranoj luci. Lars i njegova ena bavili su se reklamom; pripadali su vioj srednjoj klasi, premda veani nisu e ljeli priznati da su klasno drutvo. Upoznala sam ih kad sam bila na turneji u Stockholmu prije nekoliko godina.

Bili su vrlo diskretni kad su me doekali u zranoj luci i suzdravali su se pi tati zato sam dola u Stockholm sada. Neobvezatno smo askali preko telefona neko vrijeme i u tom kontekstu napomenula sam kako sam proitala nekoliko metafizikih knjiga, osobito o vidovnjaku Edgaru Cayceu i njegovim zapisima. - Oh, da - rekao je Lars. - Edgar Cayce. Dobro mi je poznat njegov rad. Bio je vrlo pronicav. Pomalo me iznenadilo to je Edgar Cayce bio poznat u vedskoj kad sam ja u Americi tek nedavno ula za njega. - udna je sluajnost to si njega spomenula - Lars je nastavio - jer upravo veeras idemo na seansu sa vedskim medijem. eli li poi s nama i upoznati duhovno bie?

- Medij? - rekoh. - Lars, ti vidi to duhovno bie? - Da - odgovorio je iskreno. - Kako se zove? - upitala sam. - Ambres - rekao je. Pa, blago reeno - sluajnost - nije bila uzaludna to se mene tie. Prelista vala sam Cayceovu knjigu dok smo razgovarali. Sad sam je vrsto zatvorila i pri stala, rekavi da bih vrlo rado ila. Nedvojbeno sam pored Gerryja imala i druge razloge da posjetim vedsku. Stvari su zaista postajale sve zanimljivije. Bila sam spremna kad su Lars i Birgitta doli po mene nekoliko sati kasnije. Nisu pitali to sam radila otkako sam stigla, pa sam im i bez pitanja poela priati kako imam zamisao za novu knjigu, pa provodim vrijeme daleko od kaotinog ivota u Americi, da trebam mir i tiinu vedske zime. Doimalo se da su prihvatili moje objanjenje, ali veani rijetko otkrivaju svoje osjeaje. Odvezli su me do predgraa Stockholma gdje su ivjeli medij i njegova ena. Rekli su mi da se medij zove Sture Johanssen, a njegova ena Turid. O duhovnom biu koje je govorilo kroz Sturea pronio se glas po cijeloj vedskoj. - Puno ljudi dolazi uti Ambresovo uenje tijekom seansi - rekao je Lars zato to mnogima pomae svojim medicinskim dijagnozama. - Kako to misli? - pitala sam, prisjeajui sa da je i s Cayceom bio slian sluaj. - Oh - rekao je Lars - ljudi dolaze iz cijele vedske s potrebama raznih vr sta. Neki pate od kroninih zdravstvenih tegoba, neki su oboljeli od smrtonosnih bolesti, a neke mui psiholoka zbunjenost, dok neki naprosto ele pitati otkuda potjee ovjeanstvo i kamo ide. - A taj Ambres ima odgovore za sve to? - Pa - rekao je Lars - ako ljudi slijede njegove upute savreno precizno, obino dobiju olakanje, a veina uputa temelji se na shvaanju da svatko od nas u sebi ima mo da spozna sve ako je samo prepoznamo i vjerujemo u nju. - A to ako netko ima rak u posljednjem stadiju? Moe li ga Ambres ublaiti? - Ne, Ambres ga ne moe ublaiti. On pomae svakoj osobi da pronae do bar put mentalno i duhovno, tako da to oni sami pokuaju ili se barem suoe s emotivnim problemima koje imaju. U osnovi je to holistiki i duhovni pristup. - Koliko je djelotvoran? - pitala sam. - Pa - odgovorio je Lars - temelj Ambresova uenja jest da nam pokae kako su u nama mo i znanje da moemo postati sve to elimo. Da mi imamo dimen zije i mo shvaanja kojih nismo svjesni. On nas ui da je naa pozitivna energi ja velianstvena, jednako kao i njegova, samo to on kao duhovno bie koje tre nutno nema tijelo to zna, a mi ne znamo. - Pa, to je zapravo duhovno bie? Ne shvaam. - Svi smo mi duhovna bia - rekao je Lars. - Samo to to ne priznajemo. Mi smo duhovna bia nainjena od energije koja borave u fizikom tijelu u ovom trenutku, a Ambres je duhovno bie od energije koje u ovom trenutku ne boravi

u tijelu. Dakako, on je visoko razvijen, ali i mi smo. Razlika je u tome to mi u to ne vjerujemo. Odjeci onoga to mi je David govorio ispunjavali su mi um. Djelii i rijei iz lanaka i knjiga koje sam proitala plesali su mi u glavi. Ono to je rekao Sai Baba u Indiji zvualo je isto kao i rijei duhovnog uitelja Krinamurtija. - Svatko moe ostvariti sve na svijetu - govorili su - a kad priznamo da u nama postoji naizgled nevidljiva duhovna mo, na e se napredak ubrzati. - Dakle - rekla sam Larsu - ti i Birgitta zaista vjerujete da pravo duhovno bie govori kroz Sturea Johanssena? - Pa, naravno - ree Birgitta. - Kao prvo, ako to nije pravo duhovno bie ili visoko razvijena priroda, onda je Sture Johanssen ne samo savren glumac, nego u sebi ima pohranjene informacije i naine lijeenja koji su spasili brojne ivote kako tjelesno tako i mentalno. On je takoer govorio stvari koje su bile tako duboko intimne da je gotovo nemogue da ih Sture zna. Niti itko ima pojma ot kuda bi on sam od sebe mogao dobiti medicinske informacije koje rabi u dijag nozi. Ali svaka osoba mora imati vjeru u sebe. Ambres takoer govori o prolim ivotima za koje se pokazalo da su ljudima nekako poznati jer imaju veliki utje caj na ivote kakve vode danas. Otvorila sam prozor i duboko udahnula. - Misli da je mogue sa sigurnou utvrditi informacije iz prolih ivota ko je izravno utjeu na sveze koje imamo danas? - Da - rekao je Lars - ali Ambres jako naglaava da je ovaj ivot najvaniji jer u suprotnom postajemo opsjednuti prolou, umjesto da se usredotoimo na sadanjost. - Odgovara li on uvijek na pitanja o prolim ivotima? - Ne - odgovori Birgitta - ne uvijek. Puno puta procijeni osobu koja pita i za kljui da joj je puno bitnije da zna o svom sadanjem ivotu. Dok drugima daje opirne informacije o prolim ivotima. Ovisi o osobi. Sjedila sam neko vrijeme u tiini dok sam sluala kako Birgitta i Lars nabra jaju koliko je Ambres pomogao ljudima odgovarajui na pitanja i rjeavajui probleme to su muili ljude koji su mu se obratili za pomo. Dok su drugi na prosto iz radoznalosti eljeli vidjeti kako se odvija duhovno kanaliziranje. - ujte - na posljetku sam rekla - biste li rekli da se puno takvih stvari sada odvija? - Misli drugdje na svijetu? - upita Lars. - Ili samo ovdje u vedskoj? - Ne znam - rekoh. - Bilo gdje, pretpostavljam. - Pa, imamo puno prijatelja u Americi i Europi koji se zanimaju za duhovnu metafiziku. Da, mediji kroz koje govore duhovna bia sve su ei. Gotovo kao da to se vie pribliavamo kraju tisuljea, to vie duhovne pomoi dobivamo ako to samo znamo iskoristiti. - Pa, jesu li neki od tih medija lani ili varalice? Mislim, kako moete prepo znati razliku izmeu onoga koji glumi i onoga koji je zaista u transu? - pitala sam.

Lars je razmiljao o mom pitanju kao da nikad prije nije ni pomislio na tu mogunost. Pogledao je Birgittu, pa su oboje slegnuli ramenima. - Ne znamo - odgovorio je. - Pretpostavljam da na neki nain zna kad je ono to se dogaa lano. Ono to dolazi kroz njih obino je previe komplicira no ili previe intimno, a da bi medij to mogao glumiti. U svakom bi sluaju mo gao uvidjeti razliku prema posljedicama koje bi iskusio. Nikad nismo vidjeli vara licu, pa zaista ne znamo. - Zanimaju li mnoge od vaih suradnika u reklamnoj agenciji ovakve stvari? - pitala sam. - Tek nekolicinu - odgovorio je iskreno Lars - one koje zanima duhovni razvoj. Najee ne govorimo o tome s ljudima koji to ne ele prihvatiti bez pre drasuda, ali ima puno ljudi poput nas s kojima smo postali bliski prijatelji. Ljudi koji tragaju za vlastitim duhovnim razumijevanjem jesu oni s kojima doista mo emo razgovarati. Ostali su tek poznanici. ini se da ive na povrini ivota, i ne ulaze u dubinu. Udahnula sam jo jednom isti vedski zrak. - A to je sa Stureom Johanssenom? Kakav je on kao osoba kad nije u transu? - upitala sam. - Sture je tesar - objasnio je Lars - i ni najmanje ga ne zanima duhovni svijet - Smeta li mu onda to to slui kao instrument kad bi mogao provoditi vrije me izraujui police za knjige ili slino? - pitala sam. Lars se nasmijao dok se automobil probijao kroz zaleene ulice Stockholma. - Ne smeta - odgovorio je. - On kae ako to pomae ljudima, on je za. On je ovjek dobra srca. Priprost, ali doista dobar ovjek. - A kako zvui Ambres u usporedbi sa Stureom? - Ponekad je jako teko razumjeti Ambresov jezik - rekao je Lars - zato to govori starim vedskim, neto kao kad bi ti sluala biblijski engleski. Nain govo ra potpuno se razlikuje od Stureova, a i od dananjeg vedskog. Ambres kae da nema jezika za neka od znanja koja bi nam elio prenijeti. - Kako to misli? - Pa - rekao je - kad nas nastoji pouiti o dimenzijama i pojmovima o koji ma nikad nismo razmiljali, kae da mu sam jezik postaje ogranienjem. - ao mi je - rekla sam iskreno, ali morala sam zvuati nepovjerljivo moete li biti odreeniji? Lars je kimnuo glavom. - Na govorni i pisani jezik opisuje samo one di menzije koje se odnose na naih pet osjetila. Na tjelesni svijet. Tek poinjemo, razvojem astrofizike i psihodinamike uviati da trebamo razviti jezik koji se odnosi na svjetove to su nam nevidljivi. Malo po malo, poinjemo otkrivati uzbudljive dimenzije koje ponekad ironino nazivamo metafizikim svijetom. Zato je Ambresu ponekad teko pomoi nam da shvatimo ivot s drugog sta jalita osim tjelesnog. Zatvorila sam oi dok smo se vozili pitajui se kakav je to osjeaj ne biti "tje lesan". Otkrila sam da sam onoga trena kad sam se upustila u raspravu o

metafizikom i ula ljude kako izgovaraju rijei poput "okultno", "astralno", "koz mike vibracije", "zapisi u eteru", "dua", "Bog" - uobiajeni rjenik za temu ko ja je stara koliko i vrijeme - reagirala ivano i podrugljivo, podsmijehom, sumn jom i otvorenim prijezirom. Ovaj put nije bio iznimka. Unato tome eljela sam neto vie. eljela sam sama doivjeti medij. Lars je nastavio dok sam imala zatvorene oi. - Sve znanosti imaju vlastiti rjenik - rekao je - koji je obino nerazumljiv laicima, a da i ne govorimo o tajna ma, rijetkostima i udima koje prihvaamo s vjerom. A isto vrijedi za sve religi je. Prihvaamo znanstvena uda, a da ih zapravo ne razumijemo, dok religijska uda prihvaamo zbog vjere. Pitam se zato mi na Zapadu imamo toliko pote koa s cijelim pojmom iskustva i miljenja koje popularno nazivamo 'okultnim'. Otvorila sam oi. - Zato to - rekoh - kad pomislimo na 'okultno', odmah mislimo na mrane sile i Rosemarynu bebu i takve stvari. To je apsurdno. Duhovi mrtvaca i sve to nije ba veselo, zar ne? Lars se nasmijao. - Pa - rekao je - mnogi ljudi su iskoristili okultno da bi istak nuli mranu stranu metafizikog svijeta. Ali svijetla strana je zacijelo prelijepa. Moe uzeti bilo to iz prirode i usredotoiti se na negativno, ali pozitivna ljepota toga moe ti promijeniti ivot. Prevrnula sam oima. Naravno, sjedila sam u autu u Stockholmu s ovim ov jekom i njegovom enom koji su zvuali jednako kao David na Manhattanu i Cat u Calabasasu u Kaliforniji. Je li ta zaraza zahvatila cijeli svijet? Kao da mi je uo misli, Lars je rekao: - Milijuni ljudi u cijelom svijetu zani maju se za takve stvari, potaknuli su itavu izdavaku djelatnost, uenja, kole, pojedince i knjievnost svih vrsta da se posvete metafizikim dimenzijama ivota. Ne bih to sve nazvao okultnim. Nazvao bih to zanimanjem za duhovnu dimen ziju ivota. Lars i Birgitta progovorili su istodobno. Opet su naglasili koliko su njihovi duhovni interesi postali "velianstveno ispunjujui". Rekli su kako su zbog njih sretniji i ljubazniji. Tijekom mnogih seansi s Ambresom, stekli su puno novih prijatelja koji su poput njih vjerovali u jednake stvari. inilo se da nitko ne gaji nikakvu sumnju da je Ambres doista duhovno bie koje govori iz astrala. Nisam eljela zvuati podozrivo, ali jo jednom sam upitala: - Vi iskreno vjerujete a je Ambres stvarno duhovno bie? Birgitta se okrenula k meni, a Lars se strpljivo nasmijeio. - To je gotovo ne mogue objasniti nekome tko nema dovoljno nepristranosti kako bi barem vidio to kao mogunost - rekla je. Piljila sam u stockholmske krajolike, razmiljajui. Pitam se koliko drugih ve ana u svojim kuicama kao s razglednice zanima duhovno istraivanje. Svaki ugao, svaka kua, svako drvo izgledalo je kao snijegom prekriveni prizor s raz glednice. Kona sjedita Larsova Volva odisala su blagim svjeim mirisom. Bio je to udoban, moderan, izrazito luksuzan automobil. vedske kue bile su moderne i iste, ne previe bogate, ali imala sam dojam da je svaka na svoj nain bila neto

naroito. vedska je imala svoje probleme, ali ipak je ila ususret dvadeset prvom stoljeu s proraunatom ravnoteom izmeu socijalizma i demokracije. Pitala sam se hoe li im uspjeti u budunosti. Pitala sam se koliko je prevladavalo i duboko zadiralo njihovo zanimanje za duhovno. Bilo mi je nevjerojatno da me uspjean poslovni ovjek, koji se bavi reklamom vozi na duhovnu seansu s medi jem u transu. Petnaestak kilometara od Stockholma uli smo u tihu stambenu etvrt. Na svakom su uglu bile ukljuene staromodne uline svjetiljke. Pjeanici i njihaljke ukraavali su svaki niz stambenih zgrada koje su bile jednake, ali su na neki nain odisale originalnou s cvijeem u teglama, snjegoviima i ukrasima koje je izra dila svaka obitelj. Lars je zaustavio auto, pa sam izala. Gledala sam sline zgrade oko sebe. - Zna - rekla sam - vjerojatno bih uetala u krivu zgradu svaki tjedan. Na neki te nain to potie da pozornije pogleda originalnost svake kue kako ne bi pogri jeio. Lars se nasmijeio. On i Birgitta odveli su me do jedne od zgrada i pozvonili. Veseli enski glas javio se iznutra, a uskoro je punija ena rumenih obraza otvo rila vrata i pozdravila nas na vedskom. - Ovo je Turid - rekao je Lars. - Ispriava se to ne govori engleski. Vidjela je tvoje filmove i veseli je to eli upoznati Ambresa. Turid nas je uvela u svoju dnevnu sobu koja je izgledala kao vedska inaica male kue iz doline San Fernando: niski, moderni kau, police s knjigama, luster u Tiffany stilu iznad modernog drvenog niskog stolia. Nekoliko je ljudi sjedilo oko stola. Zeleni brljan irio se preko vaza na stolovima. - Sture je izradio sav namjetaj - napomenuo je Lars. Lars je prevodio dok me je Turid predstavila ostalim prijateljima kao Shirley. Nije spomenula moje prezime. Nakon uvodnih ljubaznih rijei na vratima, doi malo se da joj to nije vano. - Sture se odmara - rekla je. - Ubrzo e izai iz spavae sobe. Pozvala nas je da sjednemo i uzmemo malo piva ili sira koje je iznijela na runo izraeni stoli. Nas troje izgladnjelo smo se bacili na sir i vedske krekere. - Sture i Turid posvetili su cijeli svoj ivot ovoj duhovnoj komunikaciji - rekao je Lars. - Turid se zabrinjava da bi Sture mogao iscrpiti svoju energiju u transu, premda oboje ele pomoi to veem broju ljudi. - Zato? - pitala sam. - Mislim, znai li to da Sture vie uope ne radi kao tesar? - Tako nekako. - Pa, otkuda im onda novac za ivot? - Ljudi daju onoliko koliko misle da je razmjerno onomu to su nauili tijekom seanse. Dakle, Sture je bio vedski tesar koji je odjednom otkrio da kroz njega govori duhovni glas, pa je napustio svoj uobiajeni ivot i posvetio se pomaganju dru-

gima doputajui da bude instrument za komunikaciju s duhovnim biem, vrlo slino Edgaru Cayceu. Je li se neto slino dogodilo Mojsiju i Abrahamu, te dru gim drevnim prorocima o kojima Biblija govori? Dogaaju li se i danas iste stva ri koje su se dogodile onda - samo na moderan nain? - Zato to rade, Lars? - pitala sam. - Pa, ne znaju. Naprosto osjeaju da moraju. Svjesni su da se stanje u svijetu pogorava i osjeaju da je ovo nain da se svijetu prenese duhovno znanje koje e sprijeiti takvo ljudsko djelovanje. Zapravo i ja osjeam isto. Sluamo ono to Ambres govori i to je promijenilo nain na koji se odnosimo prema svom ivotu. Sad donosim pozitivnije i suosjeajnije odluke kad znam vie o svrsi ljudskoga postojanja. Ostali su ljudi tiho razgovarali jedni s drugima, jeli sir i pili pivo. Neki su raz govarali o dogaajima u svom ivotu, dok su drugi raspravljali o duhovnim isti nama koje nisu u potpunosti razumjeli. Podigla sam pogled. Sture je tiho uao u sobu. Bio je visok oko 175 cm, dob ro graen, odluna i krepka koraka i s poneto promjenjivim glasom. Doimao se vrlo srameljivim, ali stisak mu je bio snaan kad nas je Lars upoznao. Pozdravio me na vedskom. Lice mu je bilo iznimno ljubazno. Imao je oko trideset pet go dina. Neko je vrijeme stajao srameljivo se pozdravljajui s prijateljima, dok Turid nije rukom pokazala da e njih dvoje sjesti. Sjeli su jedno do drugog na tvrde sto lice, a na stolu pokraj Turid nalazila se aa vode. - Moramo odmah poeti - ispriavala se - zato to nas jo ekaju drugi ljudi. Njeno je ugasila svjetla i upalila svijeu na stoliu u sredini sobe. ture je mir no sjedio, pripremajui se za oputanje. - Provedimo nekoliko trenutaka u tihoj meditaciji - zamolila je Turid. Svi smo pognuli glave i ekali da Sture ue u odgovarajue stanje transa kako bi se Ambres mogao javiti. Dok sam sjedila u mraku osvijetljenom svjetlou svijee, pitala sam se to bi Gerry pomislio da me vidi. Stalno mi se javljao u mislima, ali sam se namjerno usredotoila na svijeu. Nikada nisam bila osoba koja vie voli neto raditi u dru tvu, obino bih radije takve stvari inila u privatnosti, na svoj nain i svojim tem pom. Ali u tako puno knjiga koje sam proitala, stajalo je da zajednika energija koristi svima puno vie nego osobna energija. Sigurna sam da svaki izvoa ili govornik zna to je energija publike. I svatko tko se ikada naao u publici, osjetio je to zajednitvo i sudjelovao u njemu. Ustvari, u knjigama je pisalo da je zajedni ka pozitivna energija puno snanija, intenzivnija i korisnija, te potpomae sva kom ljudskom nastojanju, u skladu s duhovnim stajalitem. Sada sam postala svje sna jedinstva sa svima drugima u sobi. Prolo je desetak minuta. Moj je diktafon tiho preo pokraj mene. Lars je sje dio upravo iznad diktafona. Podsjetio me je jo jednom da e mu biti teko brzo prevoditi stari vedski. Rekao je da e pokuati odrati korak s njim. Pogledala sam u Sturea. Sjedio je mirno, diui duboko, ali smireno. Oi su mu bile zatvorene. Ruke su mu mirno leale na miiavim bedrima. Njegova

smea kovrasta kosa bila je oiana do iznad uha. Bila sam svjesna kako se usre dotoujem na sitne pojedinosti. Nakon petnaestak minuta, poeo je lagano drh tati... tresao se kao da ga drma elektrina struja. Turid ga je primila za ruku, goto vo kao da ga uzemljuje svojim tjelesnim dodirom. Nasmijeila se. Lars mi je ap nuo na uho. - Zbog elekromagnetne energije Ambresova duhovnog bia, Sture treba Turidinu uzemljenu energiju kako bi neutralizirao svoje tijelo. Zato to moraju ra diti zajedno. Stureovo se tijelo odjednom ukoilo i on je sjeo potpuno uspravno. Oi su mu se otvorile. Zatim mu se glava nagnula naprijed i nakrivila na jednu stranu. Cijelo mu se tijelo treslo, a kad je prestalo, otvorio je usta i grlenim glasom izgo vorio neto na vedskom. Glas nije zvuao slino nikome od ljudi koje sam upra vo upoznala. Lars se nagnuo i prosaptao: - Ambres kae 'pozdrav' i vrlo je sretan to smo se skupili. Predstavio se i govori nam o razini duhovne energije u sobi. Ne znam to sam mislila. eljela sam prekinuti Larsa i pitati kako taj Ambres moe znati kakva je razina energije, ali prije nego to sam mogla pitati, seansa se ve razvila u dijalog izmeu Ambresa i ljudi koji su doli uiti od njega. Lars je prevodio koliko je brzo mogao. Zatim sam shvatila da mnoge od na zonih nije zanimalo kako se to odvija. Ve su prihvatili proces. Zanimala su ih samo "uenja" koja je Ambres prenosio. A iz njihovih pitanja nije se vidjelo da ih zanimaju proli ivoti ili razina energije. Pitali su Ambresa pitanja o poetku Stvaranja! Lars je nastojao drati korak u prijevodu. Pokuala sam pratiti to se doga alo. Ambres je govorio, ali paljivo. Kaem Ambres, zato to sam imala "osjeaj" da je to Ambres. Bila sam sigurna da Sture s tim nema nikakve sveze. On je bio neka vrsta telefonske sveze putem koje se javljalo ovo duhovno bie. Ustvari, mogla sam "osjetiti" osobnost, smisao za humor i drevni ritam misli toga bia po imenu Ambres. Gestikulirao je, smijao se i isticao jezgrovite i bitne dijelove vlasti tom energijom, a ne Stureovom. Konano, tako se barem 'inilo' meni. Stureova su lea bila uspravna i ukoena, nimalo nalik oputenim pokretima ovjeka koje ga sam promatrala prije pola sata. Lars je prevodio u minijaturnim reenicama, dok je Ambres opisivao Boga kao inteligenciju. Opisao je prve pokrete Boje misli i stvaranje materije. Opisao je raanje svjetova i svjetove unutar svjetova; svemire i svemire unutar svemira. Opisao je Boju ljubav za sve to je stvorio i njegovu potrebu da primi tu ljubav izraenu u "osjeaju". Opisao je Boju potrebu da stvori ivot. Shvatila sam na to je Lars mislio kad je rekao da je jezik ogranienje, otkri la sam da se poistovjeujem s onim to Ambres osjea, sputan ogranienjima ze maljskog jezika! Prola su otprilike dva sata. Lars je nastavio prevoditi openito. Ambres je govorio o usponu i padu civilizacija, stvaranju piramida, koje su se doimale iz nimno vanima i koje je nazvao "knjinicama u kamenu". Na neki sam nain osje tila da mogu shvatiti ono to je govorio. Ostali u sobi postavljali su pitanja na

vedskom i Ambres je pokazao da vidi kako su nazona i druga bia - koja go vore - drugim jezikom - ali rekao je da on potjee iz stare vedske i ak i kad bi mogao govoriti - drugim jezicima - njegovu - instrumentu - to ne bi bilo ugod no. Napor stvaranja rijei u nepoznatom jeziku iscrpilo bi mu previe energije. ak i dok je na velianstven nain opisivao poetak Stvaranja, to bie Am bres imalo je dobar osjeaj za humor na ljudskoj razini. Pitala sam se prije koliko dugo je on bio ovjek i je li to uope bio, ali seansa je brzo nadila moja svjetov na pitanja. Mogla sam samo osjetiti kako su svi prisutni bili razvijeniji od mene. Udobno sam se smjestila i pokuala upiti ono to se dogaalo. Ambres-Sture bi katkad ustao i proetao prostorijom nagnut na jednu stranu, vukui jednu nogu. Nije nimalo nalikovao Stureu kojega sam upoznala. Ponekad bi se grohotom smijao i zbijao ale kako bi podvukao smisao. Otiao je do ploe za crtanje koja je visjela na zidu i crtao dijagrame i svemirske geometrijske pla nove i spirale kako bi nam slikovitije doarao svoje opise. Postavljao je skupini pi tanja poput profesora na satu. Skupina se ukljuivala u raspravu, bila uzbuena i ponekad nije mogla shvatiti najhitnije detalje koje bi on strpljivo ponovno obja njavao. Nekoliko je puta prekorio nekoga tko oito nije uradio domai uradak. Zatim je ponovno sjeo pokraj Turid. - Instrument gubi energiju - rekao je Ambres. - Mora obnoviti snagu. Rekao je kako se nada da e nas ponovno sresti. Naloio nam je da se brine mo jedni za druge. Zatim je izrekao molitvu na starom vedskom, zahvaljujui Bogu na prilici da slui. Sture je drhtao. Elektrini naboj po imenu Ambres naputao je njegovo tije lo. Turid je brzo stavila au vode u ruke svoga mua. Sture je ispio do dna. Po lako je dolazio k sebi i ustao. Ogledala sam se oko sebe ne znajui to da mislim. Gosti su tiho meusobno razgovarali, pitali su me jesam li razumjela dovoljno vedskog da bih shvatila to se dogaa, na to sam odgovorila potvrdno, ne elei priznati da bi mi trebalo dosta vremena za razumijevanje samoga procesa, a kamoli poruke. Ali i bez toga su se doimali kao da razumiju moje stanje i rekli da e mi to jednom kad budem mogla prihvatiti, biti korisno. Korisno? Bilo je dovoljno da mi pomuti mozak. Bila sam sretna da sam pro itala Caycea prije dolaska. Prila sam Stureu. - Hvala vam - rekla sam - nadam se da ste dobro. Nikad nisam vidjela nita slino. Sture se rukovao sa mnom dok je Lars prevodio. Doimao se umorno, ali smireno. Oi su mu bile svijetle i ljubazne. Rekao je kako se nada da sam neto nauila od Ambresa, i priznao da bi i sam elio jednom razgovarati s njim, te sleg nuo ramenima kao da i sam ne razumije to se zapravo dogaa. Iznenadila me njegova izravnost i otvorenost. Turid me je zagrlila. - Ambres je veliki uitelj - rekla je. - Tako mi je drago to si ga ula. Sture se sad mora odmoriti.

Otpratila je Larsa, Birgittu i mene do vrata i rekla da moemo sutra razgova rati ako elim. Zaeljeli smo si laku no i otili. Vani je padao snijeg. Snjegovi u pjeaniku sada je nalikovao etvrtastoj hrpi, koju je nainio novi snijeg dok su djeca u sus jedstvu spavala. Pod bijelim svodom nas smo se troje uputili do auta. - Kako ti se svidjelo? - upita Lars. eljela sam rei neto dubokoumno. - Mislim da mi treba neko vrijeme da razmislim - odugovlaila sam. - Zna - rekla sam - poinjem osjeati da sam na neki nain dovedena ova mo. Previe mi se toga dogodilo u posljednje vrijeme da bih vjerovala u sluaj nosti. Mislim da sam trebala doi u Stockholm. Lars i Birgitta su se nasmijeili i poveli me kroz snijeg do auta. Nismo nita vie rekli. Zatim, dok smo se vozili natrag u Stockholm, svatko zaokupljen svojim misli ma, poela sam razmiljati o nizu "sluajnosti" u svom ivotu. Bila sam svjesna kako poinjem otkrivati neki predodreeni plan koji se odvija u skladu s razvo jem moje svijesti i mojom eljom da prihvatim ono za to sam spremna. Kao da su se dogaaji i sluajnosti morali dogoditi samo ako im to dopustim. Trenutak je bio preputen meni, ali njihova neizbjenost bila je utvrena i predodreena. Iznenadilo me je to o tome razmiljam. Nikad nisam vjerovala u takvo to. Pa ipak zbijeni slijed sluajnosti u mojoj svezi s Gerryjem: njezina priroda, utemeljenost na zemaljskim nezadovoljstvima, politikoj stvarnosti i negativne zapreke sluajno su se (opet ta rije!) odvijali istodobno s polaganim razvojem moga pri jateljstva s Davidom i razumijevanjem njegovog duhovnog stajalita - sve je to uvelike pridonijelo mom prihvaanju drugih dimenzija. inilo se da sam tek promatra uhvaen u sredini izmeu dvije stvarnosti. Osjeala sam kako postupno razvijam sposobnost razumijevanja oba gledita koja su, to sam vie razmiljala, bila dvojnost u ivotu (neto poput onoga o emu mi je govorio otac) - uzemljena svjetovna stvarnost i svemirska duhovna stvarnost. Moda su obje bile neophodne za ljudsku sreu. Postajalo mi je sve jasnije da je drati samo jedno gledite, od ta dva, jedinim ispravnim, u biti ogranieno, da je to predrasuda i najvjerojatnije netono. Moda su svi ljudi bili um, tijelo i duh kako su nam drevni mudraci govorili. To su nam ostavili u nasljee. Moda sam to morala ponovno nauiti. Oprostila sam se od Larsa i Birgitte i rekla da u im se javiti.

11. poglavlje

Postoji naelo koje je dokaz protiv svih podataka, dokaz protiv svih argumenata, koji nepogreivo odrava ovjeka u vjenom neznanju; to je naelo prijezira, prije ispitivanja Herbert Spencer

ad sam ula u hotelsku sobu, zvonio je telefon. Javila sam se.

- Bok - ree Gerry. - Kako si? - Dobro - rekoh. - ao mi je, ali morat u ostati jo nekoliko dana. - U redu je. Znam da si zauzet. - Jesam. - Kako se osjea? - Snijeg na drveu izgleda boanski. - Tono - rekoh - priroda izvan grada mora biti divna. - Moja je ena dola iz Londona. Osjetila sam kako me naputa snaga. Nisam znala to da kaem. Osjetila sam se paraliziranom. Je li znao da e ona doi? Je li je zamolio da doe? - Halo? - rekao je.

- Da. Tu sam. - Pa... - rekao je - navratu u kasnije. - Da, naravno. Bit u tu. Nala sam se u kovitlacu. Osjeala sam muninu i bijes. Kao da mi je u tr buhu bila rupa. Pitala sam se to bi mi Edgar Cayce ili Ambres preporuili dok

sam nastojala prisiliti um da se smiri i usredotoi na duhovno. Nisam uspijevala. Zakljuila sam da su sve to besmislice kad se radi o stvarnom ivotu na Zemlji. Uspjela sam se nasmijati vulgarnosti svoje misli. Kad je Gerry doao, bila sam rezervirana. Nisam mogla komunicirati. Vodili smo ljubav, ali bojala sam se. Nije rekao nita - ni o dolasku svoje ene ni o mo joj reakciji. Nisam ni ja. Pitao me je mirie li mu kosa na parfem. Rekla sam da ga nemam na sebi i da ne rabim nikakav ve mjesecima. Kad sam otvorila vrata kupaonice da vidim treba li mu neto, ugledala sam njegovo krupno tijelo svijeno u kadi u poloaju embrija, kako se tuira; izgledao je kao da se jo nije rodio. Nije ga bilo sljedea dva dana i noi. Pisala sam. Pisala sam o svemu to sam osjeala. Pisala sam dok mi se nije zavrtjelo u glavi. Ponovno sam preivljavala sve to se dogaalo. Pisala sam da bih shvatila. Pisala sam kako bih odluila to da ura dim. Pokuavala sam zadrati ono to jesam, to elim, to bih voljela uiniti sa ili bez Gerryja. Pisala sam kako bih razumjela samu sebe. Pisala sam o svom ivo tu, svojim mislima i pitanjima. Pisala sam danima. Kad god bi Gerry nazvao, rekla bih mu da piem. Rekao je kako mu je dra go da neto radim. To je ublaavalo njegov osjeaj krivnje to me ne moe vid jeti. Rekla sam mu neka ne brine. Bila sam osoba koja e se uvijek zanimati s neim. Zatim sam osjeala krivnju to sam djelomino pisala i o njemu, a to mu nisam rekla. este veeri zavrio je s radom oko pola deset, nazvao me i rekao kako eli doi k meni, ali osjea da bi trebao otii k eni. Rekla sam da je u redu. Pisala sam do duboko u no, probudila sam se u est i nastavila pisati. Nisam naputala svoju hotelsku sobu. Pisala sam ono to sam ivjela i osjeala, poput proirenog dnevnika, kao da razgovaram sama sa sobom. Doao je sljedee veeri. Jeli smo i razgovarali. Jeo je krvi i dinju. Imao je na sebi tanku tirkiznu kravatu koju je dobio na dar od gradia koji je posjetio juer. Kosa mu je padala preko ela dok je gestikulirao rukama, hvatajui zrak polu otvorenim dlanovima. Nisam napravila nijedan pokret prema njemu. Prela sam preko sobe da mu donesem jo aja. Pruio je ruku, zaustavio me i privukao me k sebi. Stajala sam nepomino. Polako i s draesnom njenou po ljubio mi je oi, bradu, kosu i na kraju usne. Obujmio me rukama. Moje su ruke visile do tijela. Stisnuo se k meni. Stajala sam nepomino. S nekom vrstom podmukle sigurnosti poveo me je prema spavaoj sobi. Ni sam eljela ii. Preuzeo je inicijativu i nisam bila ba sigurna da sam to eljela. Spustio me je na krevet i ljubio me dugo i strastveno kao da stavlja na kunju vla stito pravo da uzme ono to eli. Reagirala sam, ali bez agresivnosti. Skinuo je moj debeli vuneni demper i milovao moje tijelo. Ruke su mu bile svuda po meni.

Otkopao je moje hlae i skinuo ih. Njegove su se ruke obavijale oko i ispod mene. Ispruio je ruke i obujmio moju glavu pritisnuvi mi kosu. - Volim te - rekao je. Nisam nita rekla. - Rekao sam da te volim. Nisam nita rekla. Zatim je poput bujice koja rui branu povikao: - Volim te, volim te, volim te... Leali smo zajedno sve dok neka vrsta stvarnosti ponovno nije isplivala na povrinu. Sjeo je i gledao iznad mene kroz prozor. Lice mu je izgledalo kao da je staro stotinu godina, kao da mu um izlazi kroz njega i cijedi mu se niz obraze. Pogledao me je. - O emu razmilja? - pitao je. Prvi put da se zanimao za ono o emu ja raz miljam. - Mislim kako je sve ovo nestvarno - rekla sam. - Sjedila sam u ovoj sobi i promatrala kako tegljai krue i probijaju led. Promatrala sam kako est slojeva snijega pada na plonik pod prozorom. Jela sam vedske krekere i maslac, i nita vie. Pisala sam i pisala i pisala dok me ruka ne bi zaboljela. Pretvorila sam se u pokustvo i tepih i hladni zrak. A sad si ti tu. Ti si tu i to mi je tako nestvarno. - Moda je ono to radimo stvarnije - rekao je. - Da - rekla sam. - Moda. Zavrtjela sam glavom kako bih se ponovno vrati la u normalu. - Dakle sada - rekla sam - mora se vratiti svojoj nestvarnosti. Ustao je i uputio se u kupaonicu. Ostala sam leati na krevetu. Okrenuo se i vratio u sobu. - Volim te - rekao je. Zagrlila sam ga. - Hvala ti - rekla sam. - Hvala ti. Sjao je od radosti. Njegove su se tamne oi zaiskrile. Ponovno je poao u kupaonicu i ponovno se vratio. - Volim te - rekao je. - Da - rekla sam. - I ja tebe. - Ali jo ne mogu shvatiti zato. Jo ne shvaam zato me eli. - Ne shvaam ni ja - odgovorila sam. - Ustvari veinu ovoga ne razumijem. Odmahnuo je glavom. - I vie od svega na svijetu - rekao je - elim opet pro vesti cijelu no s tobom. - Mislim - rekla sam - da je to zato to to sad ne moe uiniti. - Ne, poznajem se bolje od toga. Ozbiljno je kimnuo glavom. Ponovno je ustao. Ovoga je puta stigao do kupa onice. Vratio se mokar i hladan. Obrisala sam ga. Privukao me je k sebi i vrsto me zagrlio. Suila sam mu kosu fenom dok je oblaio cipele i arape. Kad se obukao, razgovarali smo o njegovu rasporedu za idua dva dana. Imao je sastanke i tiskovne konferencije.

Rekla sam mu da u se uskoro morati vratiti u Ameriku. Rekao je da se ne emo moi vidjeti sutradan; raspored mu je bio pun. Rekla sam da je u redu i da nema veze. Obukao je kaput i krznene rukavice i izaao na vrata. Umjesto da samo ode, kao to je imao obiaj, okrenuo se i pitao: - Kako napreduje pisanje? - Dobro - rekla sam. - Dobro. Samo nisam sigurna kamo ide. Pogledao me. - Moda bi se naprosto trebala izgubiti - rekao je. Njegove su rijei sjekle zrak. Nisam znala to misli, ili moda jesam. Namignuo mi je i rekao: - Ciao - te zatvorio vrata za sobom. Bila sam duboko zbunjena. Zatim me svladala krivnja... a onda neka vrsta dvostrukog vienja. Nisam vie znala to je bilo stvarno. Mrzila sam taj osjeaj. Najgore to mi se moglo dogoditi bilo je da ne mogu jasno razaznati svoj emo tivni vidokrug. Ponovno sam poela pisati - nisam imala s kim razgovarati, osim sebe. Same sebe.

***
Sve se doimalo kao privid. Je li i bio privid? Je li tjelesna stvarnost samo ono to mislim da jest? Obian dan u ivotu svakog ovjeka bio je tek gluma, niz pri zora; glumili smo ono to smo mislili da osjeamo. Shakespeare je to rekao. Moda je cijeli ivot pozornica, a svi mi tek smo glumci na njoj koji igraju svoje uloge. Je li govorio o reikarnaciji kad je to napisao? Dakle, ako je danas gluma, je li juer privid? A sutra? Moda ni Gerry ni nai susreti ni moj rad ni ovaj svijet sutra nee uope pos tojati. Ili, moda je ono to me izluuje zapravo pritisak da definiram stvarnost u tjelesnim okvirima. Moda je istina bila da je sve stvarno na svakoj razini zato to je sve relativno i mora se uzeti u obzir. Moda smo voljeli i smijali se i radili i su djelovali u nesvjesnom nastojanju da se podsjetimo da moramo imati svrhu iza ove stvarnosti. Ako je ta svrha stvarna, je li svatko od nas koristio nekog drugog kao odskonu dasku kako bismo mogli vlastitu svrhu jasnije odrediti? Jesmo li naprosto koristili druge koje volimo kako bismo ispitali svoje skrivene potencijale, nevidljive mogunosti i dobili neku definiciju samih sebe? Jesmo li traili izvor svog smisla iz nekog drugog vremena? Ili smo naprosto znali jedni druge od rani je? Jesmo li Gerry i ja uistinu rjeavali neki odnos koji nismo rijeili u prolom i votu? Ako je doista tako i ako bismo to nekako mogli shvatiti, moda onda vie ne bismo trebali jedno drugo. Je li u tome bio vic? Moda je to bio najdublji razlog za humor. Moda je sav ivot bio kolosalna svemirska ala jer e nastaviti svojim putem bez obzira to mi uinili ili ne uinili. Moda smo se samo trebali smijati na svoj nain do kraja, zato to je moda kraj ionako bio tek poetak. Moglo je biti istina da ciklus poinje iznova sve dok ne shvatimo. To doista nije bilo tako loe. Zasigurno se nismo trebali bojati smrti. Ako se smrt zapravo nije dogaala, onda je ivot bio ala na na raun. Dakle, moemo se smijati dok traje i dok otkrivamo vlastitu svrhu.

Gerry mi se pojavio u mislima. Dok sam pisala o njemu, stvari sam sagledala objektivnije. Poela sam jasnije vidjeti njegovu ulogu u mom ivotu. Nisam vie uzimala toliko k srcu ni njegovu ni svoju zbunjenost i poela sam osjeati da za to to jedno drugom toliko znaimo ima razloga, da se iza toga nazire svrha. U shemi njegova ivota kao i u shemi mojega, svrha koja moda trenutno nije tako jasna, ali e to vjerojatno ubrzo postati. Pisala sam kao da razgovaram sa samom sobom. Sati su se topili jedan za dru gim. Nisam naputala svoju hotelsku sobu. Poela sam nalikovati zidovima. Na pamet sam znala putanju kojom je kruio teglja to je revno obavljao svoju dunost i probijao led svakoga dana u zaljevu ispod mog prozora. Promatrala sam kako se dani due sa svakom nadolazeom snjenom olujom. I sad sam, na kraju jo jednog tjedna, gledala grad ovijen bjelinom, dok ga je veo svjeeg sni jega zavijao u novu bjelinu. Hodala sam kroz snijeg. Morala sam prehodati pet milja... kroz grad do zoo lokog vrta, dok su se hrpe snjenobijelog laga kotrljale svuda oko mene. Jedino to sam ula bilo je moje disanje u tiini, dok su se kilometri nizali ispred mene. Tri jelena promatrala su me dok sam prolazila pokraj njih, propadajui do lan ka u snijeg to mi je tiho kripao pod nogama. Podigla sam glavu k Suncu. Pet je labudova proletjelo ispred njega. Jedan je ovjek u daljini etao i puio lulu. Misli o Gerryju tiho su visjele u zraku nada mnom dok sam koraala. Bio je poput ovog zraka, ove zemlje, ovog krajolika. Bio je to pastelni krajolik, bez pre vie boja ili izraajnosti. Bio je to krajolik koji se doimao kao da skriva vlastite namjere, kao da je njegovo pravo znaenje duboko skriveno. Nije se nametao udobno se smjestio gotovo ekajui da ga se otkrije, da ga se dodirne, da se po njemu hoda i da ga se razumije. Nije se bojao samoga sebe kako bi netko mo gao isprva pomisliti. Nije, umjesto toga ekao je samoga sebe; s dugim, tihim str pljenjem, oni koji su mu bili novi, mogli bi se osjetiti odbaenima i iskljuenima iz te cjeline. Ali to ne bi bila ispravna reakcija. Time ne bismo dali priliku toj iz dvojenoj tiini da procvate. A moda je tako bilo i s ljudima. Osjeali smo emotivnu glad zbog nedostatka otvorene jasnoe i razgovjetne komunikacije, to nam je uskraivalo unutarnje bogatstvo komunikacije s tiinom. Doista, tiina je vjerojatno bila sadrajnija, i ako sam se osjeala rtvom komu nikacije, bio je to moj problem jer to vjerojatno nije bila istina. Naviknula sam se na eksplozivnu komunikaciju u ivotu. Ono to sam sada doivljavala bila je implozivn komunikacija. Morala sam otkriti to je u meni, a morao je i Gerry. etala sam cijeli dan i dola u hotel upravo na vrijeme da vidim Gerryja na ved skoj televiziji kako govori o ekonomskim problemima u zemljama Treeg svijeta. Sve sam to ve ula, ali sam unato tome pozorno pratila. Bio je siguran u sebe i gorljivo zagovarao svoje prijedloge za rjeenje. itala sam Herald Tribune, ekajui njegov poziv, kad sam zaula kako se otvaraju vrata. Doimao se kao da je trao cijelim putem. Bio je potpuno bez daha, ukoena lica, na njegovim obrvama i trepavicama caklio se i topio snijeg. Brzo sam ga

poljubila. Bio je jo "u transu", ivahan i elio znati to mislim o njegovu nastupu na televiziji. Razgovarali smo o tome kako je dobro nauio prikazati svoju osob nost na televiziju. Pojeo je dva okoladna keksa i popio mlaki aj. Razgovarali smo o Jimmyju Carteru i Kini, te o arolikom nastupu koji sam planirala i nadala se da u ga izvesti u Pekingu. Razgovarali smo o svemu i svaemu, samo ne o onome to me najvie zanimalo. Odluila sam da je trenutak da upoznam Gerryja s onim to se dogaalo meni - nama - sa stvarima o kojima sam pisala (o tome me nije pitao). - Gerry? - hrabro sam rekla. - Hmm... - Zanima li to o emu piem? Izgledao je iznenaeno. - Da - rekao je - naravno. - O nama - nastavila sam i vidjevi paljivo nadziran uznemireni izraz na nje govu licu - barem na neki nain. - Na koji nain? - Vidi, u posljednje vrijeme mi se dogaa puno udnih stvari, barem otkad se znamo. Sluajnost za sluajnou gurale su nas jedno drugome. Ono to nas snano privlai jedno drugome nije logino u ovim okolnostima. Ti i ja znamo da je to puno vie od tjelesne privlanosti, ali zato? Sve ovo vrijeme s tobom pre dosjeam kako u se osjeati i prepoznajem stare osjeaje. Gerry, iskreno mi re ci - ima li osjeaj da si me ve prije znao? - Blagi Boe! Ne shvaam te. Kako god bilo, kakve to sveze ima? - Pa, moda kad bismo mogli shvatiti to smo ranije bili, mogli bismo otkriti to sad trebamo uiniti. Duboko je udahnuo. - Duo, predugo si bila sama u ovoj sobi... - Nisam, k vragu! Odjednom sam izgubila strpljenje. - Nemoj mi drati pro diku! Samo elim razgovarati o tome. Nisam premorena od rada, nisam luda i nisam glupa. ini se da na ovom svijetu ima puno vie od onoga to si ti spre man priznati. Napravio je kiselo lice. - Pa to je vjerojatno u svakom sluaju istina - rekao je. - Na to konkretno misli? - Na reinkarnaciju, na primjer. - Nemam nita protiv reinkarnacije - ona odgovara onima kojima je potrebna. - Gerry, ne govorim o izgladnjelim seljacima. Ima puno ljudi iz svih drutve nih i intelektualnih skupina, koji su u svim vremenskim razdobljima vjerovali u reinkarnaciju. Ali da budem odreena, sad govorim o nama. - O, zaboga! Ako eli rei da smo doista u nekom prolom ivotu ivjeli za jedno, Shirley, pa to onda? Kakve to Veze ima, ako se toga ionako ne sjeam? - Pa, moda bi imalo sveze kad bismo otkrili putem kanaliziranja. Znala sam da tome prilazim na pogrean nain. - to je, k vragu, kanaliziranje? - Mislim - progutala sam - na razgovor s du hovnim biem bez tijela uz pomo medija - ljudi to stalno rade kako bi otkrili razne stvari.

Gerry je bio zapanjen, a zatim vrlo zabrinut. - Shirley, jesi li ila k medijima? - Ne mora to izgovarati kao prostu rije - rekla sam mu. - Ne, ne! Naravno da ne moram, nisam tako mislio. Duboko je udahnuo. - U pravu si moramo o tome razgovarati. to si ustvari radila? Osjeajui krivnju, oprez i prijezir ispriala sam mu o Cat i Ambresu, o Edgaru Cayceu, o svemu to sam proitala. Sluao je bez rijei dok se nisam postup no zaustavila. Zatim me je pogledao s izrazom koji je na moje iznenaenje otkri vao postienost. - Gerry, o emu razmilja? - pitala sam. Odmahnuo je glavom. - Ne znam to bih rekao - promrmljao je. - Mislim, ne moe to misliti ozbiljno. - Zato ne? - Pa, Boe moj, nije li oito? Ti mediji su luaci ili udaci, oni to izvlae iz vlastite podsvijesti. Ili uzimaju iz tvoje. Ne vjeruje valjda da doista komuniciraju s duhovima? - Oni ne komuniciraju. Oni su samo instrument za kanaliziranje - nakon toga se ak ne sjeaju onoga to je reeno. - to god radili, to je krajnja besmislica. Oni to ine za novac, izrabljuju naivne ljude koji ele uti nekakvu slatku glupost o mrtvim roacima ili nekoj dru goj prokletoj stvari. - Edgar Cayce nije uzimao novac, a savjeti koje je davao bili su razumni i nisu mogli potjecati iz njegove podsvjesti, budui da nije imao nikakvu medicinsku naobrazbu. Gerry je bespomono piljio u mene. - Zato se za ime Boga mora baviti tak vim stvarima? - upitao je oajan. - Samo pokuavam pronai objanjenje za nas - rekla sam - ili moda samo za sebe. Poinjem uviati da to ne mogu uiniti za nas... - Hvala Bogu da ne moe! Sluaj, duo, (tako je rijetko izgovarao njene ri jei, a posebice dvaput u istom razgovoru - morao je doista biti uznemiren), stvarno ne smije nastaviti s tim. Mislim, nita ti dobro to ne moe donijeti. Devedeset posto tih ljudi su arlatani i to svi znaju - svi e tvoji prijatelji pomisli ti da ti se neto poemerilo u glavi. A Bog zna to bi pomislila publika, ako bi to ikad procurilo. Bilo je zanimljivo to se brine za moj ugled. Pretpostavljam da je to logino jer je i sam u svako doba bio vie nego svjestan svog vlastitog ugleda. Ali jo uvi jek nije ni na koji nain razmislio o mogunostima svijeta koji sam istraivala: bi lo je to potpuno izvan njegova vidokruga, nije to mogao vidjeti, nije mogao pri znati mogunost vjerodostojnosti njegova postojanja. - Kako to misli 'ako bi to ikad procurilo', Gerry? Upravo o tome piem. - Nije valjda - rekao je ravnoduno. - Nee to objaviti.

- Zato ne? Njegova me ukoenost dovela u neugodan poloaj, jer to zapra vo u ovom trenutku nisam imala namjeru objaviti. - Zato to e te svaki intelektualac kojeg zna, svatko s pola mozga razapeti na kri - zaustavio se nesiguran i zabrinut. Zabavljala me je ta njegova pretpostavka da e svi intelektualci misliti kao i on, ganula me njegova oita briga za mene. Ali njegov tit protiv svega o emu sam govorila ograniavao je svaki daljnji razgovor - ako ga je i bilo! Nagnuvi se naprijed, promrmljala sam: - O, k vragu s tim - i poljubila ga u nos. - Topao je - rekla sam. - to je toplo? - Tvoj nos. Bio je hladan kad si uao. Prstima se poigravao mojim naunicama i zategnuo mi kosu natrag. Kleknula sam pokraj njega. Podigao je moju glavu i usred reenice me poljubio i pomilo vao mi oi. Podigao me je k sebi i kad sam zabacila svoj neglie od mekane tkanine u zrak putajui ga da mi padne preko tijela, pratio je moj pokret pogledom i tiho uzdahnuo. Nismo se skinuli. Vodili smo ljubav kao to smo vodili svoje ivote, skri vajui zadovoljstvo od pogleda. Naslonila sam se na njega. Poljubio mi je oi i vrat. - Sutra odlazi? - pitao je. - Da - rekla sam - moram ii. - Volim te vie nego to se moe rijeima izrei - rekao je. Osjetila sam kako padam u pretpakao depresije. - Kad misli da emo ponovno moi provesti cijelu veer zajedno? - pitao je. - Pa, sad je sijeanj - rekla sam. - Vjerojatno ne prije rujna, nakon to se za vre izbori. Izvukao je ruku i sakrivi lice iza nje, zauo se prigueni krik ispod glasa. - Pa - rekla sam - priekajmo pa emo vidjeti. - Sad moram ustati - rekao je. - U suprotnom e me shrvati nepodnoljiva melankolija. Gdje e ti biti? Rekla sam da ne znam. Putovat u. Pokuao je ustati, ali se zaustavio. Pogled mu je pao na naa tijela i rekao je: - Taj tvoj sljedei potez mogao bi biti nemogu. Mi smo jedna osoba, zna. Nasmijeila sam se. Podigao me je iznad sebe i ustao. - Bio je to osobito sloeni postupak, zar ne? - Ni izbliza toliko sloen kao mi. Dok se gegao do kupaonice, s hlaama sputenim do lanaka, nisam mogla vjerovati da je elio biti premijer Engleske. Kad se vratio jo sam uvijek bila na kauu. Pogledao me i rekao: - Divna si. Doista si divna. - Kad ti je roendan? - pitala sam.

Rekao je: - U utorak, zar nisi znala? Rekla sam da sam naprosto imala takav osjeaj. Rekao je kako je roendan njegova zamjenika takoer bio istog dana i bio bi osobito razoaran kad se Gerry ne bi vratio u Englesku i pomogao mu ga prosla viti. Rekla sam: - A to je s proslavom tvoga roendana? Rekao je: - To nije vano. Zgrabila sam ga za ruke i protresla ih: - Nije vano? Gerry, to je s tvojim ro endanom! - Tad sam stala. Zaustavila sam se usred misli. Rekao je: - Da? Rekla sam: - Nita. Fotografirala sam ga polaroidom s blicom. Nevoljko je pristao, a zatim jedva ekao da vidi kako izgleda. Polako se lik nazirao u boji. - Oh - rekao je - izgledam oajno. Njeno sam ga opet povukla za ruku. Otrao je u hodnik po kaput i krznene rukavice. Stavio je kljueve moje ho telske sobe na stoli, uzeo svoju torbu za spise i agresivnijom brzinom nego ikad dotad zaputio se k vratima. Stajala sam ukoena, nisam ga slijedila. Otvorio je vrata, pa se okrenuo i zagledao u mene kao da ucrtava ono to vidi u svoje pam enje. - Doista si prelijepa - rekao je, a zatim je otiao. Otrala sam do vrata i zakljuala ih. Kad sam se vratila u dnevnu sobu, vid jela sam da je zaboravio naoale. Istrala sam u hodnik i zazvidala. ula sam ga kako se vraa. Dok je uzimao naoale od mene, upitao je: - Kad je tebi roendan? - Dvadeset drugog travnja - odgovorila sam. Kimnuo je kao da kae da je to jo jedan datum u budunosti kojemu e se moi radovati. Zatim je rekao: - to misli da je ovo meu nama? Uzdahnula sam i prola mu rukom kroz kosu to mu je padala na oi. - Znam - rekao je - da bi dohvatio plod s drveta, mora stati na rub. Pogledao me je u oi i otiao. Nije se osvrnuo. Ula sam unutra i zatvorila vrata. Zapalila sam cigaretu i otila do prozora. Otvarajui ga, izdahnula sam dim u zrak, gledajui ga kako se mijea s parom moga daha na zimskom zraku. Snijeg je gusto padao. Pogledala sam na ulicu. Uao je u dvorite ispod prozora. Tiho sam zazvi dala. Pogledao je gore i mahnuo. Njegove krznene rukavice i crni kaput ocr tavali su se jasno na vrstoj bijeloj pozadini. Snijeg je padao oko njega dok je ho dao ulicom traei taksi. Ulica je bila prazna. Znala sam da je odluio ii pjeice. Ponovno je pogledao gore i mahnuo. Odmahnula sam i poslala mu poljubac, ali ve je nestao odluno zamiui u gustu, hladnu, tihu, bijelu vedsku no.

12. poglavlje

"Dua" je uistinu nedokuiv pojam i stvarnost onoga na to se odnosi ne moe se prikazati. Ali svijest je najoitija od svih (nevidljivih) injenica... Fiziolozi vrlo rado usporeuju mreu naih modanih ivaca s telefonskim sustavom, ali previaju bitnu injenicu da telefonski sustav ne funkcionira dok netko ne pone govoriti preko njega. Mozak ne stvara misli (Sir Julian Huxley nedavno je istaknuo ovu injenicu); on je instrument kojim se misao slui. Joseph Wood Krutch Vie ivota od jednoga

et natrag u Ameriku bio je udan. Nisam zapravo znala koga ili to sam napustila niti komu ili emu se vraam. Neto se zapanjujue odvijalo u mome ivotu. Ali nije imalo imena i izmicalo je opisu. Govorilo je o neem drevnom, a ipak sam imala osjeaj da prethodi neemu to e za mene biti no vo razdoblje u razmiljanju. Iskustvo koje sam imala s Ambresom bilo je dojmlji vo, ali pitanja koja sam postavila Larsu i Birgitti jo uvijek su me muila. Kao prag matino dijete svojega doba odluila sam barem provjeriti taj postupak kanaliziranja.

U tjednima i mjesecima to su uslijedili itala sam istraivala i provjeravala. Postavljala sam pitanja i kad god je to bilo mogue presluavala vrpce. Otkrila sam da na svijetu djeluje znaajan broj medija ili onih koji u transu kanaliziraju. Izuzevi Edgara Caycea, gotovo nitko nije nazivao te ljude njihovim pravim ime nima. Osoba koju su kanalizirali bila je dominantna, a medu njima bilo je neko liko onih iji se dobar glas isticao u odnosu na ostale, ponajprije zbog istoe i dosljednosti poruke koju su prenosili. Poput strunjaka ili nadarenih ljudi u bilo kom podruju, neki su mediji bili bolji od ostalih. (Takoer sam utvrdila da, po put drugih profesionalaca ima dana kad apsolutno nita ne ide kako treba: kad bi do toga dolo, neki su se oslanjali na prolo iskustvo, neki su glumili, a neki su otvoreno rekli da im ne ide i neka svi slobodno podu kuama).

Ali posebno me se dojmila raznolikost i snaga osobnosti razliitih bia koja su se pojavljivala putem kanaliziranja. Maglovit miris ozbiljnosti koji prati postupak kanaliziranja u umovima veine ljudi (moda zato to njihovo raspoloenje su oeno s mogunou rasprave s bestjelesnim duhom i samo postaje ozbiljnim?) doimalo se u raskoraku sa stvarnou. Na primjer bilo je bogatog humora i povre meno prave drskosti kod nekih kanaliziranih osobnosti. Tko god ili to god ta bia bila, pokazivali su nevjerojatnu osebujnost karaktera i zraili ne toliko ozbiljnou koliko iskustvom. Povrh toga, kanaliziranje je bilo neto to se odvijalo ve neko vrijeme i neko liko slavnih ljudi ne samo da su - vjerovali - u njega, ve su ga i provodili, uklju ujui Abrahama Lincolna, koji je imao Drvosjeu (medij koji je zaista ivio u Bijeloj Kui s Predsjednikom) s kojim se redovito savjetovao, J.P. Morgan (koji je imao Evangeline Adams), William Randolph Hearst - i mnogi, mnogi drugi iz vrlo razliitih podruja. Rad Sir Olivera Lodgea i gospoe Piper bio je, dakako, vrlo poznat. inilo se kao da je to gotovo bilo u modi pri kraju stoljea, ne samo ka naliziranje, ve prizivanje duhova, uporaba ploe sa slovima za ispisivanje poru ka. Bez dvojbe bilo je to zabavno, ali isto je tako bilo jasno da mnogi ugledni i ozbiljni ljudi shvaaju kanaliziranje - i sve ono to uz to ide - vrlo ozbiljno. Bilo je takoer jasno da neki nisu mogli podnijeti sam opseg informacija koji se kanalizirao, a kamoli vrijednost njegove prirode. Svemir je zapanjujua poja va: objasniti svakoj osobi takvu irinu bilo je esto vie nego to su sluatelji mogli podnijeti. A kad se radilo o pojedinostima izvanzemaljskog ivota, grai atoma, koheziji sve materije, svih misli - sve su to bile teme na koje veina ljudi nije obra ala puno pozornosti. Bia koja prenose informacije esto nisu imala pojma koli ko drutvo s druge strane ice, takorei, moe primiti, Ukratko, izgledalo je da svatko ima svoj tempo ili ritam, koji svatko ponaosob postupno razvija pokuavajui razumjeti bujicu zbunjujuih informacija s kojima dolazi u dodir. Kad se radi o umu i osjeajima, usredotoeno ulijevanje informa cija na silu naprosto nije pomagalo. ak se doimalo da odbija velik broj ljudi. Posvetila sam pozornost novijim instrumentima za kanaliziranje i biima koja su se kroz njih javljala. Trenutno najpoznatije duhovno bie koje se javljalo putem kanaliziranja bio je duhovni uitelj po imenu D.K. koji je govorio kroz Alice Bailey, a kasnije kroz Benjamina Cremea. Seth koji je govorio kroz Jane Roberts bio je osobito zanim ljiv sluaj koji je pokazao vie od jedne dimenzije pojave kanaliziranja. Od 1963. kad se Seth prvi put javio kroz gospodu Roberts, ona i njezin mu (koji je otpoetka zapisivao Sethove rijei) prikupili su cijelu knjinicu zabiljeki sa seansi. Dio tog materijala pojavio se u nekoliko tiskanih djela, od kojih je jed no diktirao sam Seth. Ono to me je najvie zanimalo bila je jaka dvojba koju je gospoa Roberts pokazivala za prvih kontakata sa Sethom (Sethov materijal). Kako ranije nije dolazila u kontakt niti se zanimala ili vjerovala u natprirodne pojave, gospoa Roberts je jedne noi dok je pisala poeziju, zaula bujicu rijei koje su inzistirale da ih se zapie. Bjesomuno je pisala satima dok na koncu nije

sama napisala naslov za ono to naziva "udnom hrpom zabiljeki, Fiziki svemir kao izgradnja ideje". (Kasnije se pokazalo kako je to sinteza materijala koji e Seth poslije razviti). Ali u to doba, ne znajui nita o Sethu, gospodi Roberts to je priinjavalo nelagodu, bila je iznenaena i uzrujana kako dogaajem tako i sadr ajem "njezina" pisanja. Sljedeih tjedana i mjeseci, nakon to je Seth doslovce inzistirao na "javlja nju", ona i njezin mu proveli su niz ispitivanja kako bi dokazali ili osporili postoja nje Setha kao pojedinane osobe ili bestjelesnog bia koje je tvrdio da je bio. Ustvari, trebalo je puno vremena i nekoliko vrlo spektakularnih dokaza njegovih nadnaravnih moi kako bi Seth dokazao gospoi Roberts da nije dio njezine pod svijesti! Unato tome, pravi "dokaz" kanaliziranja, to jest stvarne nazonosti na Zemlji, koja slui kao kanal za komunikaciju za drugu vrstu nazonosti s razliite razine, bilo je teko utvrditi u znanstvenim okvirima. Na kraju, dokaz postupka svodio se na sljedee: ako je instrument za kanaliziranje progovorio strani jezik ili pokazao neki dar (kao npr. svirao glasovir) ili davao strune savjete (npr. medi cinske) ili prenosio informacije o dalekim mjestima ili o nekom dogaaju za koje osoba koja je kanal nije znala, tada se doimalo da taj strani jezik ili posebni dar, vjetina ili znanje moraju potjecati iz drugog izvora. (Tijekom razdoblja to je uslijedilo naila sam na mnogobrojne primjere takvih "dokaza", ali dotad mi je postupak ve bio poznat - nije bio nevaan, ve slino pripravi dobrog jela: ovjek je zahvalan dobroj kuharici, ali jelo je ono to se rauna.) Ustvari, nakon ak dva ili tri mjeseca intenzivnog itanja i ispitivanja zakljuila sam da je postupak manje bitan. Barem jedan vid kanaliziranja infor macija o kojemu sam itala stalno se iznova javljao i odnosio se na sjeanje na prole ivote. Vjerojatno je to u meni pobuivalo veu radoznalost, jer sam mi slila da u neto korisno nauiti o svojoj vezi s Gerryjem, ali ono to mi je zaista zaokupilo pozornost u golemoj koliini materijala dostupnog za prouavanje, bila je injenica da je toliko puno poruke bilo univerzalno - to jest, bia koja su go vorila kroz razliite ljude, u mnogim zemljama, na razliitim jezicima, govorila su u osnovi istu stvar. Pogledajte u sebe, istraujte sebe, vi ste svemir... to sam vie itala i razmiljala, ta me je poruka poticala da ponovno preispi tam svoje motive, te jo jednom ili moda po prvi put razmislim o vrijednostima i vidovima ivota, koji sam dotad jednostavno prihvaala. Bila sam naviknuta na ivot u svijetu gdje je zbog prirode naina na koji smo ivjeli bilo gotovo nemogue zagledati se u sebe. Gdje je i sam opstanak, a o ostan ku na vrhu da i ne govorimo, nuno povlaio upravo suprotna stajalita... ako nisi pozorno pratio napredak svoga susjeda, imao si dojam da nee puno proi prije nego pone zaostajati. Ako ste bili uspjena osoba, morali ste odravati korak s besmislenom utrkom samo da biste ostali gdje jeste. Ako ste bili siromani, niste smjeli stati jer ne biste opstali. Nikad nije bilo vremena da se posvetite samo sebi, da ne radite nita, uivate u zalasku Sunca, sluate pjev ptica, promatrate bum bara, oslukujete vlastite misli, a kamoli misli nekoga drugoga.

Ljudski kontakti bili su povrni, puni enje za svrhovitim ciljevima, i elje za dubljim znaenjem, ali ljudi su uvijek izbjegavali razgovor o tome. Natjecateljski nain ivota ne ostavlja puno vremena za ono to uistinu jesmo, to bismo mogli biti i to bismo mogli znaiti jedni drugima. Vidjela sam vrlo malo odnosa s pra vim i trajnim znaenjem - ukljuujui i svoje. Nisu mogli preivjeti jer smo ih stal no stavljali na teke kunje. A umjesto da idemo u dubinu, odabrali smo zadovoljavati nagone kako bi smo ivjeli udobno, prihvaati granice i ogranienja koje nam je nametala sigur na povrnost, bili smo uspjena bia dobro opskrbljena udobnostima, zatiena i u toplome. nije nas privlailo nita to bi moglo biti zastraujue, novo i nepo znato... bez poticaja da otkrijemo to bismo vie mogli biti ili ve jesmo, bez po ticaja da otkrijemo to bismo jo mogli razumjeti, bez poticaja da otkrijemo kakvu bi to opasnost moglo znaiti, pa nismo prepoznavali to znai na kraju ostati sam. Sam... bila je to hladna rije. Svatko se bojao ostati sam. Pa ipak, nije doista bilo vano s kime ivimo ili spavamo, koga volimo ili za koga se udajemo. U ko nanoj ralambi svi smo bili sami - sami sa sobom - i upravo tu je bio uzrok. Toliko veza nije uspijevalo zato to ljudi u njima nisu znali tko su oni sami, a ka moli osoba ili ljudi s kojima odravaju vezu. Ali je li mogue da se to sad mijenjalo? Jesu li ljudi poinjali istraivati vlastite dubine potaknuti nekom vrstom instinktivnog nagona za opstanak kako bi po stavili protuteu nasilju i nemirima koji su oito unitavali svijet? Jesu li otkrivali da u njima samima lei beskrajna radost - kao to su to opisali Lars i Birgitta? Tisue ljudi diljem svijeta zanimalo se za pitanje postoji li ivot izvan tjelesnog ili ne, te u skladu s tim, ili bolje reeno, stoga nuno, neto to nazivamo "dua". Uvidjela sam da sve vie vjerujem u duhovno uenje, blagodati meditacije, te meljnu iskrenost i tonost osjeajnih poruka, te neograniene mogunosti me tafizike stvarnosti. Ako je cjelokupna energija vjena i beskrajna, onda je naa nevidljiva energija - misao, dua, um, osobnost, kako god to nazivali - morala odlaziti nekamo. Shvatila sam da mi je sve tee vjerovati kako se ta energija naprosto rasipa nakon to se tjelesni omota raspadne. Oito su i brojni drugi ljudi isto tako mislili. Je li me sve bre privlaio spontani razvoj ljudske svijesti? Ako je Gerry predstavljao stari, intelektualni, prilino sarkastino-pragmatiki pristup smislu ivota, moda smo zato oboje na kraju bili nezadovoljni naom sve zom. Ja sam eljela "biti". On je elio "initi". Poela sam misliti da je svaki od nas polovica jednadbe. Pitala sam se to bi ostali moji prijatelji mislili o onomu to itam i o emu razmiljam. Sve to je bilo duhovne prirode, nedvojbeno bi kod njih izazvalo ne lagodu i podsmijeh s obzirom na svijet u kojem ivimo. Ali svi vidovnjaci o koji ma sam itala, tvrdili su isto. Rudolf Steiner, Leadbeter, Cayce i nebrojeni drugi - govorili su da postoji Boja volja - energetska sila iz koje je poteklo sve drugo. Mi smo bili njezin dio i ona je bila dio nas. Morali smo ponovno otkriti tu boanskost u sebi i ivjeti u skladu s njom. I pitala sam se, kad bismo doista otkrili ivot na drugim planetima, bi li "oni" znali to i mi znamo ili bi jasnije razumjeli stvari? Znanost je s velikom sigurnou

tvrdila da mora biti ivota na drugim planetima. Bilo je vrlo nevjerojatno da se tamo nije razvio. A ako jest, je li taj ivot kao svoj uzrok imao razliitu Boju volju od nae ili je to bila ista Boja volja? Je li se energetska sila u sreditu cijelog sve mira brinula za ivot na svim drugim planetima kao to se brine za ivot na naemu? Drevni su mudraci rekli: "Upoznaj sebe jer e u sebi nai odgovore na sva pitanja s kojima se suoi. Jer je ovjekov duh sa svim svojim odlikama, tjelesnim i mentalnim samo dio cijelog velikog duha. Stoga svi odgovori lee u tebi. Tvoja sudbina i tvoja karma ovise o onome to je tvoja dua napravila od onoga ega je postala svjesna. I spoznaj da e svaka dua na kraju pronai samu sebe. Ni je dnom se problemu ne moe pobjei. Upoznaj samoga sebe sada." Mislila sam da se ono to su rekli stari mudraci nije razlikovalo od onoga to su govorili suvremeni psiholozi ili religija ili znanosti ili ak Shakespeare kad smo ve tu. Sve je bilo isto: "Spoznaj sebe, skupi hrabrost da pogleda i to e te oslo boditi". Za spoznaju samoga sebe moda je bilo potrebno jednostavno postati svje stan i priznati vlastitu duu. Spoznati sve ono to je dua kroz brojne ivote doiv ljavala doimalo se potpuno nemoguim, pa stoga moda i nebitnim. Ali mnogi ljudi koje sam poznavala, eljeli su to znanje i zato prihvaali teoriju ponovnog utjelovljenja jednako spremno kako su prihvaali izlazak Sunca svakoga jutra. Na posljetku, trebala sam saznati da je i jedan divan glumac, s kojim sam imala priliku razviti predivnu profesionalnu suradnju, kao i topli ljudski odnos, bio jedan od tih ljudi - Peter Sellers. Iskustvo koje je preivio, ispriao mi je u povjerenju, pomoglo mu je da se uvrsti u uvjerenju kako je njegova dua doista odvojena od njegova tijela. Snimala sam dva filma s Peterom. Jedan se zvao Sedam puta supruga, u ko jem je igrao sporednu ulogu jednog od mojih sedam mueva: drugi je bio Biti tamo, u kojem sam ja igrala sporednu ulogu, a on ostvario jednu od najistaknuti jih uloga u svojoj karijeri. Peter je uvijek postajao osoba koju je igrao, ispred i iza kamere. Po mojem je miljenju on bio genij, ali privatno je patio od onoga to je nazivao nedostatkom poznavanja vlastitog identiteta. Govorio je da bolje poznaje likove koje igra nego sebe, da osjea kako je doista bio neki od tih likova u neko doba i na neki nain, to se moe objasniti jedino time da ih je "ivio u prolosti". Jednog dana pri kraju snimanja Biti tamo, porazgovarali smo o tome. Vratili smo se sa snimanja u Ashevilleu, u Sjevernoj Karolini i snimali u studijima Goldwyna u Hollywoodu. Kad sam stigla u studio idueg jutra, imala sam osjeaj da neto nije u redu. Nisam znala jesu li uzrok tome bila navrla sjeanja na filmove to sam ih tamo snimila - Slatka Irma, Dvoje za ljuljaku, Djeji sat i Apartman ili se doista odvijalo neto o emu u uti kasnije. Peter se toga jutra nije dobro osjeao. Vjerojatno zato to je umoran, mislila sam. Radio je deset sati na dan sa sranom prijemosnicom, a nikada ba nije bio kandidat za maraton. Sjeli smo zajedno na zadnje sjedalo imitacije limuzine eka jui da postave svjetla.

Odjednom se Peter uhvatio za grudi i vrsto me zgrabio za ruku. Nije to bio teatralni nagli pad niti ita slino. Zapravo, bio je vrlo neprimjetno za sve druge, ali znala sam da je neto stvarno polo po zlu. Mirno sam otila do asistenta reije i rekla mu da pozove lijenika i bude spreman. Kimnuo je glavom i udaljio se. Peter je nastavio govoriti o glumi i ulogama i kako je imao osjeaj da zna sve li kove koje je igrao. Ustvari bio je vrlo jedinstven po svom osjeaju da je doista "bio svaki od tih likova u nekom vremenu". Isprva nisam shvatila o emu govori, ali nakon to je nastavio, uvidjela sam da zapravo govori kako je ivio te likove u svojim prolim inkarnacijama. - Oh - rekla sam oputeno - hoe rei da osjea kao da se zbog tih isku stava i osjeaja doista sjea ivljenja prolih ivota? Bila sam vrlo realna. - Vje rojatno si upravo zato tako sjajan glumac. Naprosto se bolje sjea prolih ivota na kreativnoj razini od veine drugih ljudi. Oi su mu zaiskrile kao da je konano pronaao nekoga s kim moe razgo varati i podijeliti to svoje uvjerenje. - Ne razgovaram o ovome s puno ljudi, zna - rekao je - jer bi pomislili da sam aav. - Da - rekoh ja - znam. Ni ja ne govorim o tome. Ali vjerojatno puno vie ljudi potajno vjeruje u kozmiku pravdu nego to mi mislimo. Izgledalo je da se malo opustio. - Pa to te to zaboljelo? - pitala sam. - Oh, samo tegobe s probavom, pretpostavljam. - Pa moda - rekoh - ali moda bi bilo dobro porazgovarati o tome. inilo se da ne eli odmah govoriti o tome. Mrmljao je i govorio o hrani i to bi trebao jesti, a to izbjegavati, te kako je to kad ima - tu prokletu napravu u srcu. Sluala sam. Znala sam da jo nije doao do onoga to je elio rei. - Od ove se pozornice za snimanje zvukova sav jeim - rekao je. - Zato? - Zato. - Zato zato? Obrisao je kapi znoja s ela i duboko udahnuo. - Zato - rekao je - to sam na takvoj pozornici umro. Pokuala sam obuzdati svoju reakciju. Sjetila sam se kako sam proitala u novinama kakav je uasan susret sa smru preivio. - Rex Kennamer mi je spasio ivot - rekao je - a ja sam ga gledao dok je to radio. - Ma, daj - rekla sam. - Kako? Poput osobe koja se prisjea neega to se dogodilo nekomu drugome rekao je: - Pa, osjetio sam da naputam tijelo. Lebdio sam izvan svog fizikog tijela i vidio kako moje tijelo odvoze u bolnicu. Poao sam za njim. Bio sam znatieljan. Pitao sam se to nije u redu sa mnom. Nisam bio uplaen niti ita slino jer sam ja bio dobro; moje je tijelo bilo u nevolji. Zatim sam vidio kako ulazi dr. Kenna mer. Opipao mi je puls i rekao da sam mrtav. On i jo nekoliko ljudi pritiskali su

mi prsni ko. Ustvari, udarali su akama kako bi izbacili sva sranja iz mene... do slovno mislim. Uinili su sve, samo to nisu skakali po meni kako bi mi natjerali srce da ponovno proradi. Zatim sam vidio Rexa kako nekomu vie da nema vre mena za operaciju srca. Naloio je nekomu da me otvori upravo tu. Rex je uzeo moje srce, izvadio ga iz tijela i masirao ga nemilice. Uinio je sve, samo ga nije bacio u zrak. Znatieljno sam ga promatrao. Odbio je prihvatiti da sam mrtav. Zatim sam se osvrnuo oko sebe i vidio udesno lijepo bljetavo bijelo svjetlo puno ljubavi iznad sebe. elio sam ii k tom bijelom svjetlu vie nego ita na svijetu. Nikad u ivotu nisam neto elio vie od toga. Znao sam da je s druge strane bi la ljubav, prava ljubav koja me je toliko privlaila. Bilo je toliko njenosti i ljubavi da sam pomislio: 'To je Bog'. Pokuao sam se uzdii k svjetlu dok je Rex masirao moje srce. Ali nekako nisam uspijevao. Pokuao sam ga dotaknuti, zgrabiti, vrsto stisnuti kako bi me svjetlo podiglo i uvuklo u sebe. Zatim sam uo kako je Rex rekao ispod mene: - Prokucalo je. Osjeam otkucaje srca. U istom trenu glas koji je pripadao ruci, koju sam toliko elio dotaknuti, rekao je: - Jo nije vrijeme. Vrati se i zavri. Nije vrijeme. Ruka je nestala na drugoj strani i osjetio sam kako lebdim natrag k tijelu. Bio sam gorko razoaran. Nakon toga nisam se niega sjeao dok se nisam ponovno osvjestio u svom tijelu. Kad je Peter zavrio, pokuala sam nastaviti realnim tonom. - Da - rekla sam puno sam proitala u knjizi Elizabeth Kubler-Ross, toliko je doivljaja zabiljeila u kojima je jako puno ljudi opisalo istu pojavu nakon to su ih proglasili kliniki mrtvi ma. Ali oito nije ni njima bilo vrijeme, pa su se vratili kako bi nam to ispriali. Peter me pozorno promatrao na nain na koji je obino pomno provjeravao treba li nastaviti. Pokuala sam ne vriti pritisak na njega, ali nisam eljela da prestane. - Ne misli da je to ludo? - pitao je. - Ne - rekla sam - naravno da ne mislim. ula sam previe ljudi kako opisu ju istu pojavu. Ne mogu ba svi biti ludi. Mislim da je vano shvatiti zato se oso ba vraa. Rekla sam "osoba" umjesto "i" zato to se Peter, ako ste previe navalji vali s intimnim stvarima, povlaio u sebe. Kao to sam rekla, identitet "Petera Sellersa" potpuno mu je izmicao. esto je govorio novinarima kako svoje likove razumije do sri, kao i mnoge druge tajne ivota, ali Sellers? Nita... nije imao bla gog pojma. Peter se mekoljio u lanoj limuzini. - Je li sve u redu? - pitala sam. - Jest - rekao je - ali ovo... ova pozornica... ta kamera... ta svjetla., ovaj au to... sve me podsjea na to da jo nisam shvatio ovo to si maloprije rekla. Ne znam zato sam ovdje! Ne znam zato sam se vratio ovoga puta! Zato se ponaam ovako. Ne znam. Ne mogu shvatiti svoju svrhu. to bih trebao uiniti? Suze su mu navrle na oi. Poeo je aputati ispod glasa: - Znam da sam napo ran tolikim ljudima. I znam da misle da sam lud. Ali lud sam za pravim stvarima. Nisam ba siguran da su i oni.

Obrisao je oi rukavom besprijekornog kostima lika Chaunceya Gardinera. mirkao je i mrcao onako kako bi to Chauncey uinio. - Znam da sam ivio ve puno puta - rekao je - u to sam se uvjerio, zato to u ovom ivotu znam to to znai kad dua doista izae van iz tijela. Ali otkako sam se vratio, ne znam zato, ne znam to bih trebao uiniti niti po to sam se vratio. Ponovno je duboko udahnuo, bio je to dugi oajniki uzdah - jo je odraa vao lik Chaunceya Gardinera. Nekoliko minuta kasnije kamere su bile spremne. Redatelj Hal Ashby doao je na scenu i odglumili smo sve kao da se nita nije dogodilo. Snimali smo poet nu scenu filma zadnjega dana snimanja. ivot je bio iluzija... ba kao i filmovi.

***
Otprilike godinu i pol dana kasnije, sjedila sam s prijateljima u svom stanu u Malibuu. Bila sam na putu i nisam znala da je Peter imao jo jedan srani udar. Prijateljski smo razgovarali kad sam odjednom poskoila sa stolca. - Peter - izgovorila sam. - Neto se dogodilo Peteru Sellersu. Kad sam to rekla, osjetila sam njegovu nazonost. Imala sam osjeaj da je upravo tu u sobi i promatra me dok to govorim. Osjeala sam se glupo. Dakako, razgovor je prestao. Zatim je zazvonio telefon. Zatomila sam osjeaje i javila se. Bio je to novinar. - Mogu li razgovarati s gospoicom MacLaine? - pitao je. - Pa, zapravo bih htio uti njezinu reakciju. - Na to? - pitala sam. - Oh - rekao je. - Ako niste uli ao mi je, ali njezin prijatelj Peter Sellers upra vo je umro. Okrenula sam se prema sobi. Osjeala sam da me Peter promatra. eljela sam rei novinaru da je pogrijeio. eljela sam rei: - Da, vi vjerojatno mislite da je on mrtav, ali on je zapravo samo napustio svoje posljednje tijelo. eljela sam rei: - Sluajte, ostvario je najbolju ulogu u svom ivotu u naem posljednjem fil mu i uinio je to glumei jednu od najnjenijih i najboljih dua koje su ikada iv jele na Zemlji. Nije mu preostalo nikakvo drugo postignue, vjerojatno nije imao razloga da se vie zadrava, pa se uputio k bijeloj svjetlosti... a povrh toga, jako mu je nedostajala majka. Ali naravno, nisam to rekla. Iako bi se Peter oduevio... Umjesto toga sam rekla: - Shirley nije doma. Ali prenijet u joj poruku. Okrenula sam se od telefona. - to se dogodilo? - pitali su me prijatelji. Osjetila sam kako se Peter smije. - Nita - rekla sam. - Neki mi je novinar pokuao rei da je Peter Sellers upra vo umro.

13. poglavlje

Zato bi bilo nevjerojatno da jedna dua moe nastanjivati beskrajni niz smrtnih tijela jedno za drugim...? ak i tijekom ovog jednog ivota, naa se tijela neprestano mijenjaju, premda se taj proces starenja i obnavljanja odvija postupno, pa je nezamijetan oku. Svako ljudsko bie jednako tako nastanjuje mnoga tijela ak tijekom jednog kratkog ivota. Francis Bowen Kranska metempsihoza

im sam se vratila u Kaliforniju iz vedske, nazvala sam Cat u aramu. Rek la sam joj da sam vidjela Ambresa u Stockholmu i da elim razgovarati s njom. Zamolila sam je da se naemo u planinskoj etnji. Na valovitim breuljcima Calabasasa moda u shvatiti to mi je initi. Dok smo etale, ispriala sam joj svoje iskustvo s Ambresom i rekla da mi je cijela stvar bila toliko zagonet na da sam poela pisati o njoj kako bih je sebi razjasnila. - Sjajno, Shirley! - rekla je ona. - Oh! Pa to je sjajno! Pisat e o tome kako te je privukla duhovna dimenzija? Zna da ima puno ljudi koji bi uivali itati o onome to radi i zna da su spremni za itanje o tome. Doista, jesu! Ovo je zadiralo dublje nego to sam namjeravala, ali sam je ipak upitala zato misli da bi to ikoga zanimalo. - Zato to ih nita vie danas ne ispunjava. - rekla je. - Mnogi osjeaju da postoji i drugi nain na koji bi mogli ivjeti... a duhovni put je jedino to jo nisu probali.

Hodale smo jo malo, a zatim je rekla: - eli li sada doivjeti velianstveno duhovno kanaliziranje na engleskom? Poznajem vrlo cijenjenog medija ovdje u Kaliforniji. Vrlo je zaposlen i kanalizira cijelo vrijeme, ali doi e iz Santa Barbare kako bi kanalizirao za neke od gostiju ovdje u aramu. Moda bi mogao nai vre mena za jednu seansu s tobom.

- Stvarno? - rekla sam divei se jo jednom kakav je katalizator bila Cat u mom ivotu. - Jesi li ti imala seansu s njim? - Oh, Shirley - rekla je, doimajui se kao da otvara ruke i iri svoju svjetlo snu energiju sve do vrha planine. - Da! I svidjet e ti se njegovo svjetlo i oduevit e te duhovna bia koja govore kroz njega! Cat je uvijek govorila s usklinicima i bila toliko vesela osoba da nisam mogla ni zamisliti da ona nekoga ne voli, bio on bestjelesan ili ne. - Naravno - rekla sam, uivljavajui se u sve - to bi bilo zabavno. to misli da e se dogoditi? - Oh - rekla je - nekoliko bia u pravilu govore kroz njega i izgleda kao da su tu u sobi s nama. - A to bih ja trebala raditi? - Samo pitaj sve to eli. Mogu ti priati o prolim ivotima ili ti pomoi medi cinskom dijagnozom ili ukloniti bol ili preporuiti nain prehrane koji odgovara tvojim vibracijama - to god eli... - Pa - rekla sam - nakon to sam sluala Ambresa kad je govorio o stvaranju svijeta, eljela bih uti neto malo vie osobno. - Povrh toga - Cat je veselo koraala pokraj mene - treba ti dobar duhovni odmor. Pitala sam se kako je zaboga Cat mogla poistovjetiti kanaliziranje s duhovnim odmorom. Pa, moda je to za nju i bio...

***
Tri mjeseca kasnije i nakon to sam proitala malu knjinicu u cijelosti osjeti la sam da je vrijeme da osobno istraim kanaliziranje. Preko Cat sam dogovorila sastanak s Kevinom Ryersonom, odluivi istodobno da u pokuati biti neveza na, nepristrana i nekoliko drugih stvari koje nisam. Zvonce na vratima u Malibuu zazvonilo je u petnaest do sedam idue veeri. Otvorila sam vrata ne znajui to da oekujem. Gledao me je mladi ovjek ispod nakrivljenog eira be boje, imao je oko dvadeset devet godina i prodorne, lju bazne, duboke plave oi. Nosio je odijelo be boje koje je odgovaralo eiru, te be prsluk i be cipele i arape. Nosio je kaput (takoer be boje) preko jednog ramena i smijeio mi se ravno u lice. Osmijeh mu je bio nevin i njean. Da stvar bude gora, nije bio svjestan kako je smijeno teatralno izgledao u toj odjei. Gle dajui ga poeljela sam komad pite s kremom od kokosa be boje. - Bok? - rekao je - Ja sam Kevin? Ton kojim je govorio povisio bi se na kra ju reenice kao da postavlja pitanja. - Ja sam Kevin Ryerson. Odavao je dojam pomalo nesigurne, ali ipak negdje u dubini oputene osobe. - Da, Kevine - otvorila sam vrata i uvela ga. - Molim vas uite i sjednite. Pomno sam ga promatrala dok je ulazio na vrata, nesvjestan da mu be ka put gotovo spada s ramena. Kretao se lagano, pomalo pognuto, najprije je spu tao pete dok je hodao.

- Mogu li ostaviti svoje vozilo vani? - pitao je. - Vae vozilo? - rekla sam. - O, mislite auto, naravno. Nema problema. - Hvala - rekao je. - Moja bi gospoa mogla svratiti. Bilo bi mi drago da ga odmah prepozna. - Vaa gospoa? - Da - rekao je - nedavno smo se vjenali i planirali smo proslaviti uz veeru kasnije veeras, ovisno o vremenu koliko emo biti okupirani? Oklijevala sam ne znajui kako da reagiram na njegovu uporabu engleskog jezika. Zvuao je tako afektirano. U skladu s njegovim hodom i oblaenjem, po ela sam se pitati trebam li ga shvatiti ozbiljno. - Oh, naravno - rekla sam savreno oputeno. - Ne znam koliko dugo ovakve seanse traju. Vi to vjerojatno znate bolje od mene. Kevin je uao u dnevnu sobu i sjeo prilino ukoeno na jednu od mojih sto laca. - Da - rekao je - upuujete pitanja duhovnim vodiima i oni odreuju vrije me trajanja koje je potrebno. Kevin se doimao udno izvan vremena, anakrono. Ili sam moda previe znaenja pridavala njegovoj neobinoj utogljenosti. Moda se to dogaalo me dijima za kanaliziranje. Ponudila sam mu pie ili kavu ili to ve eli. - Ne bih - rekao je - alkohol mi oteava tonost. Ali aj bih mogao popiti. Skuhala sam aj, govorei sebi da ne bih trebala poistovjeivati poruku s glas nikom. - Dakle, nedavno ste se oenili? - pitala sam, askala sam pokuavajui doz nati kako je to ivjeti s medijem. - Da - rekao je - prilino sam se ispucao prije nego to sam se odluio smi riti. Glasno sam se nasmijala. Po govoru se doimalo da je negdje izmeu vitezo va Okruglog stola i rok generacije. - Hmm, hoete li imati djece? - pitala sam. - Ne - rekao je - moja gospoda i ja eljeli bismo putovati i promijeniti svijet, ali ne moemo si priutiti dadilju. Posluila sam Kevina ajem. - Jeste li upoznati s kanaliziranjem? - pitao je. - Pa, neto malo - odgovorila sam. Ispriala sam mu o iskustvu s Ambresom u vedskoj i o ljudima koji su mi opisali svoje doivljaje. Rekla sam kako mi je po znat rad Edgara Caycea i njegovi zapisi. Kevin je skromno rekao da je strunjak za Caycea i da mu se jako divi. - Velika dua - rekao je - imam nekoliko Cayceovih knjiga koje se teko mogu nai. Slobodno vam mogu posuditi. askali smo o Cayceu i duhovnom vodstvu i medicinskim dijagnozama koje se dobivaju tijekom kanaliziranja. Razgovarali smo o istraivanju Sir Olivera

Lodgea iz britanskog drutva za parapsiholoko istraivanje u Engleskoj i njego vim pokuajima da kontaktira s duom svog preminulog sina. Govorili smo o slu aju gospoe Piper u Bostonu iji su podaci uvijek bili nepogreivi. Kevin je govorio oputeno, doimao se naitanim u metafizikim stvarima, bio je razgovijetan i iznenaujue zbijao ale svojim inteligentnim ocjenama nekih okolnosti u kojima se naao zbog svoje vidovnjake i metafizike darovitosti. - Ni ja nisam znao to e mi se dogoditi kad sam prvi put pokuao - priznao je. - Duh se javio tijekom jedne od mojih meditacija. Nisam ak niti znao. Ali netko je otrao i donio kasetofon, te snimio cijelu stvar. Kad su mi ponovno pustili traku, prestraio sam se. Nisam nita znao o medicinskim podacima koje sam pri mio. Nisam prepoznao glasove koji su govorili kroz mene i zasigurno nisam izmi slio podatke o prolim ivotima niti namjerno izmijenio svoj glas. Bilo je teko prihvatiti ono to je govorio bez provjere. Zato bih vjerovala da nije mogao niti htio imitirati udne glasove i izmisliti zamrene prie o prolim ivotima? Pomislila sam na Ambresa u vedskoj. Da sam razumjela ili govorila vedski, sigurno bih mu postavila vie pitanja. Pa, nastavit u sluati, mislila sam. Prekriila sam ruke na grudima. - Ne mogu to objasniti na racionalan nain - nastavio je Kevin. - Naprosto sam znao da kanaliziram duhovna bia. Moja je sestra imala istu sposobnost. I to je uvijek izluivalo moje roditelje koji to naprosto nisu mogli razumjeti. Zatim sam poeo itati o drugim ljudima koji su imali sline sposobnosti - ak i djeca od osam ili devet godina kanalizirala su na jezicima koje uope nisu znala i slino. Pa sam se opustio i dopustio da se to odvija i pomoglo je mnogim ljudima. Pogledala sam u Kevina, tiho zatomivi ono to je rekao u svome umu, sjea jui se svih drugih sluajeva o kojima sam itala. Pijuckao je aj. Doimao se skromnim, toliko nepretenciozan, unato tome to je bio obuen kao da je upra vo izaao iz vesterna. Oduvijek sam vjerovala onome to je jedan moj prijatelj opisao kao moj ugraeni "detektor za muljanje" - taj uroeni smisao za sumnji avost. Ali odluila sam da ga ne ispitujem o odjei zbog bojazni da ga ne za straim. Pitala sam se to bi za mene bila idealna pojava jednog medija. Svaka poje dina osoba bila je upravo to - pojedinac. Kakav bi - tipini - psihijatar ili lijenik ili odvjetnik trebao biti? Postoje li mediji koji glume devedeset posto od onoga to rade, jednako kao to ima ljudi u drugim profesijama koji grijee ili su nepaljivi kad imaju - lo - dan ili im je zapravo svejedno svakog dana u tjednu? Nismo li svi morali u svakom sluaju donositi sud ponajvie u skladu s rezultatima? Hoe li nevidljivu stvarnost ikad biti mogue dokazati? I, kad smo ve tu, to je to nevidljiva stvarnost? Najjednostavnije reeno to je ono za to vjerujemo da je istina. Molitva boanstvu kojeg nazivamo Bog bio je in polaganja vjere u neku nevidljivu stvarnost. Kad igra baseballa napravi znak kria prije nego to zauzme svoj poloaj u igri, on zaziva viu nevidljivu stvarnost; kad se koarka prekrii prije odluujueg pokuaja utiranja koji mu je doputen zbog prekraja, nitko iz gledalita nije mu se smijao; nije bilo ateista nigdje na

vidiku, ak ni u mijoj rupi, a dirljivi prizor bliskih ljudi koji se nevidljivom Bogu mole u bolnikoj ekaonici hitne slube svima nam je i vie nego dobro poznat. Milijuni ljudi svake su nedjelje sudjelovali u nevidljivoj stvarnosti tujui neto to nitko nije mogao dokazati. Nita od ovoga nije izazivalo sumnjiavost prije vjere. Nevidljivu stvarnost naprosto su prihvaali i tako je bilo stoljeima. Nitko nije sumnjao. Ustvari, vjera u nevidljivu stvarnost upravo jest bit predanosti. - Pa - konano ree Kevin - to god mislili o kanaliziranju nevidljivih du hovnih vodia, to nije osobna odluka. Ljudi obino 'znaju' je li to razuman osje aj ili ne. Ja ne pokuavam nikoga uvjeriti. Samo nastojim shvatiti i uiti usput. Osjeam da me vode moji duhovni prijatelji i razvijam svoju darovitost za meta fiziko. Morat ete se sami odluiti. Razmiljala sam o onome to je rekao, pitajui se hoe li mi seansa s njim zai sta potvrditi vjeru u ono to je govorio. Jesam li time na neki nain traila da me se uvjeri? Uvidjela sam da analiziram svoju - nepristranost - u novom svjetlu. Je li nepristranost bila zapravo naivnost? Otpila sam aj. - Dakle, jeste li religiozni Kevine? - upitala sam. Nehotice se zagrcnuo od aja. - alite se? Koja bi me Crkva prihvatila? Ja zadirem u njihovo podruje. Govorim da ljudi imaju Boga u sebi. Crkva kae da je Bog u njoj. U Bibliji stoji reenica koja kae da ovjek ne bi trebao nikad odobra vati postojanje drugih duhovnih bia osim Boga. Veina krana dri se toga. Ali Biblija ne kae nita o reinkarnaciji, a dobro je poznato da je Nicejski sabor do nio odluku da se uenje o reinkarnaciji izbrie iz Biblije. - Otkud to znate? - pitala sam. - Pa, veina ozbiljnih metafizikih prouavatelja Biblije to zna. Nicejski sabor promijenio je brojna tumaenja Biblije. Isus je uio osamnaest godina u Indiji pri je nego to se vratio u Jeruzalem. Prouavao je Buddhino uenje i sam postao vrlo vjet yogin. Oito je imao potpuni nadzor nad svojim tijelom i shvatio da je tijelo samo prebivalite due. Svaka dua ima puno boravita. Krist je govorio da ponaanje neke osobe odreuje dogaaje u budunosti - karma, kako to naziva ju hindusi. Ono to sije, to e i eti. Nisam sumnjala u ove prilino dalekosene pretpostavke. Ponudila sam Kevina kolaiem. inilo se da voli eer. Pojeo ga je u dva zalogaja. Razmiljala sam o slinostima izmeu Cayceovih zapisa i Ambresa i Buddhe i bezbrojnih ljudi koji su zagovarali isto vjerovanje. - Dakle - rekla sam - to e se dogoditi ovdje? Kevin je progutao jo jedan kolai. - U redu - rekao je - dobro. Sad... dva, tri ili moda etiri duhovna bia koriste me kao kanal za davanje informacija. Prvi se obino javlja onaj koji sebe naziva John. Neki od nas osjeaju da je najvie razvijen od svih bestjelesnih bia. Govori gotovo biblijskim jezikom koji je katkad teko pratiti. Ako eli ili ako John osjeti potekoe u komunikaciji, javlja se dru ga osoba. Ona sebe naziva Tom McPherson jer mu je omiljena inkarnacija bila ona u kojoj je bio irski depar prije nekoliko stotina godina. On zna biti vrlo zaba van. Puno ljudi voli raditi s njim. Drugi osjeaju da je previe aljiv da bi ga se

shvatilo ozbiljno. Neki ljudi vie vole ozbiljne duhovne vodie. Zatim je tu dr. Shangru, Pakistanac koji je ivio prije nekoliko stotina godina, vrlo struan u me dicinskim pitanjima, te Obidaya ija je omiljena inkarnacija bila na Jamajci, on razumije suvremene rasne probleme. Osjetila sam kako ponovno pokuavam iskljuiti um. Zvualo je poput stripa u kojem se pojavljuju nevjerojatni likovi. Ali, ekaj malo, pomislila sam. To je samo potvrivalo sve ono to sam itala. Ako su ta bia bila bia s - astralne ra zine - onda bi imali individualne osobnosti kao to ih je imalo i ovo tijelo. - ekajte malo - rekoh. - Dopustite mi da se naviknem. Kaete da je taj Tom McPherson bio irski depar? Znai li to da je to sve to je ikad bio? - Ne - ree Kevin - kao to sam ranije rekao, osobnost tog depara njegova je omiljena inkarnacija. On pouava sa stajalita tog ivota. - A tako - rekla sam - dobro, zato mu se svialo biti depar? - Pitajte ga - odgovorio je Kevin. - Ali ja mislim da je to zbog njegova smi sla za humor. - Dobro, dakle vi ujete ta bia dok govore kroz vas? - Ne - odgovorio je. - Svjestan sam samo svog svjesnog uma. Ali mogu s nji ma razgovarati na astralnoj razini dok spavam, ako elim. Ali osjeam da me vode kad sam u svjesnom budnom stanju. - Vjerujete li da svatko ima svoje duhovne vodie? - pitala sam. Kevin je bio iznenaen. - Pa, naravno - rekao je - to je ono to dua radi na kon to napusti tijelo. Due koje su umrle, takorei, pomau onima koji su jo u tijelu. Pa u tome je bit itavog duhovnog razumijevanja. - U emu je bit duhovnog razumijevanja? Kevin se uspravio na stolcu i nagnuo se k meni. - Zar niste nikad imali osjeaj da vas vodi neka nevidljiva sila koju ne razu mijete? Sjetila sam se toliko situacija u svom ivotu kad sam mislila da sluam svoju in tuiciju koja me je gotovo nagonila da donesem odreene odluke ili upoznam se s nekim osobama ili odem na neka mjesta. Sjetila sam se svog iskustva u Africi kad sam imala osjeaj da me neka sila titi dok sam putovala sama, ili u Butanu, na Himalaji kad me je neto nagnalo da ispitujem i istraujem to rade lame dok sjede u meditaciji u svojim samostanima 5 500 metara iznad oblaka. Prepoznala sam neku slinu silu jako davno, prije gotovo dvadeset pet godina. Ta je sila pobudila moju radoznalost i potaknula me da ispitam ono to ne mogu vidjeti. - Da - rekla sam na posljetku Kevinu. - Moram priznati da sam osjetila da me neka sila vodi kroz ivot. to to znai? - To znai - rekao je Kevin - da vas uz vau vlastitu intuitivnu sigurnost, vode i vai duhovni prijatelji i vodii i uitelji. Dosad ste to mogli naprosto nazivati ne kom silom, ali ja vam sad kaem da osvijestite svoje razumijevanje onoga to se uistinu dogaa. Ustala sam. - Kakav je to osjeaj znati da duhovna bia govore kroz vas?

- Ponekad - rekao je oklijevajui - katkad bih vie volio da sam vrtlar umje sto uvara vrta. Ali moda je to moja karma. Svi imamo svoje uloge u ivotu, zar ne? Moda je moja da budem ovjek-telefon. Kevin je odjednom izgledao tako ranjivo sjedei uspravno sa alicom aja naslonjenom na koljeno radi ravnotee. Pitala sam se kakav je njegov ivot, to radi subotom naveer, to misli o politici. Jesu li i drugi koji su ve proli svoja duhovna istraivanja na isti nain poistovjeivali sebe s onim to su nauili? Nisam tada znala da e Kevin Ryerson postati jedan od telefona u mom i votu. I da u tog petka naveer u Malibuu razgovarati s nekima od svojih novih prijatelja... Stvarni ili ne, jo jednom sam se podsjetila da svaka osoba proivljava vlastitu stvarnost, i da nitko drugi ne moe prosuditi to ta stvarnost uistinu jest. Ali nije se radilo samo o slijepom vjerovanju u ono u to smo eljeli vjerovati. Bilo je vanije voditi rauna da se ne bude toliko sumnjiav da se automatski iskljue izazovne zamisli i nove predodbe.

14. poglavlje

Svako novoroeno bie uistinu dolazi svjee i veselo u novi ivot i uiva u njemu kao u daru: ali... to novo postojanje plaeno je... iznoenim ivotom koji je nestao, ali koji sadri neunitivo sjeme iz kojega je izniknuo novi ivot: oni su jedno bie. Napraviti most izmeu njih zacijelo bi bilo rjeenje najvee zagonetke. Arthur Schopenhauer Svijet kao volja ili ideja

riguila sam svjetla u dnevnoj sobi. Ocean je njeno zapljuskivao obalu vani. Ukljuila sam kasetofon i pitala Kevina treba li mu neto.

- Ne - odgovorio je - mislim da u sad poeti. - Dobro - rekla sam - bit u tu. - U redu - rekao je Kevin. - Vidimo se za neko vrijeme. Naslonio se i prekriio ruke na grudima. Zatvorio je oi. Pribliila sam mu ka setofon. Polako je poeo duboko disati. ekala sam. Sjedio je mirno otprilike tri minute i disao ujednaeno. Zatim mu je glava vrlo njeno pala na grudi, ispreki dani dah lagano mu je zakrkljao u grlu. Glava mu se ispravila i nagnula na jed nu stranu. Prolo je oko trideset sekundi. Zatim je otvorio usta, a tijelo mu je za drhtalo. Ritam disanja mu se promijenio. Usne su mu se lagano zaoblile u njean smjeak. Obrve su mu se digle dajui njegovu licu izraz trenutnog iznenaenja. Ruke su mu se smjestile na naslonjaima. Promuklim apatom koji nije zvuao poput Kevinova raspona glasa, ula sam.

- Pozdravljam. Ja sam John. Zdravo. Predstavite se, lijepo molim i recite svrhu ovoga skupa. Proistila sam grlo i sjela na pod do Kevinova stolca.

- Da - zapoela sam - zovem se Shirley MacLaine iz Richmonda, Virginia, SAD, ali govorim vam iz Malibua u Kaliforniji. Glumica sam i plesaica, takoer piem knjige i zaista ne mogu tono rei zato sam ovdje. - Tomu je tako - ree Glas. - Tomu je tako... pretpostavila sam da to znai u redu. Sjetila sam se kako mi je Kevin rekao da jedno od duhovnih bia govori biblijskim jezikom. - Pretpostavljamo da imate upite. Osjeamo vae vibracijsko stanje kao takvo i upoznati smo s njim. Nastala je stanka kao da eka da postavim pitanje ili neto kaem. Nisam znala odakle da ponem. - Da - rekla sam - pa moete li mi rei tko ste to 'vi'? - Tomu je tako - rekao je - mi smo oni koji vas poznavae tijekom prolih i vota. Zapanjio me. - Vi ste oni koji ste me znali u prolim ivotima? - Tomu je tako. - Dakle, vi ste moji duhovni vodii? Zato sam ovdje? - Tomu je tako. - Oh, shvaam - rekoh neprecizno. On je nastavio. - Kako biste shvatili sebe, morate shvatiti da ste vie od onoga to sada mis lite. Sva vaa darovitost, svi vai osjeaji, sve ste to ve doivjeli prije... i sve to jeste dio je jedne zajednike cjeline. Je li vam to mogue shvatiti? Vrpoljila sam se na tepihu. Zar nisu svi imali neke darovitosti, osjeaje i mis li koji nisu potjecali iz iskustava ovoga ivota? - Oprostite - rekla sam - Na emu temeljite vae informacije o meni ili bilo emu u svemiru? Gotovo bez stanke nastavio je: - Na onome to se naziva zapisima u akai. Zastao je kao da mi daje vremena da se u potpunosti upoznam s njegovim izvo rom. Doimao se tako dalekim, tako pseudo-biblijskim. Osjeala sam se otueno. - Moe se rei da je akaa ono to biste vi nazvali kolektivnim nesvjesnim ci jeloga ovjeanstva, pohranjenim u eterinoj energiji. Ta energija mogla bi se na zvati umom Boga. Moemo rei da je komunikacija izreenih ideja oteana zbog ograniene dimenzije jezika. - Da - rekoh - shvaam to mislite. I kad smo ve tu. Zato govorite na taj nain? Nastala je stanka. Zatim je rekao: - Pokuat u svoj jezik osuvremeniti, kako biste vi to rekli. Odmah je nastavio: - Ova pohranjena energija koju nazivamo za pisima u akai moe se usporediti s golemim svicima koji se uvaju u golemim knjinicama. Vi, kao pojedinac moete se usporediti s jednim svitkom u knjinici ili s pojedinanom duom u umu Boga. - Oprostite - rekla sam - nije li to to govorite prejednostavno? - Sva istina nije toliko jednostavna koliko je namijenjena za jednostavno otkri vanje.

- Pa, ako se tako lako otkriva zato je mi ne znamo? - pitala sam. - ovjek odbija prihvatiti da ima pristup cijeloj istini, a takav je otkad posto je vrijeme i prostor. ovjek ne eli preuzeti odgovornost za samoga sebe. ovjek zajedno s Bogom sudjeluje u stvaranju svemira. Ne, pomislila sam. u Crkvi su nas nauili da je Bog stvorio sve. Ali - John - je inzistirao. - Tek kad ovjek prihvati da je dio istine za kojom traga, istine e mu posta ti same po sebi vidljive. - Dakle, kaete da ako shvatim sebe i otkuda dolazim, shvatit u sve? - Tono - rekao je. - Pa - rekla sam - nikad nisam uistinu bila sigurna da postoji Bog, sve do mo da nedavno. Uza sve ono to se dogaa u svijetu zato bi itko vjerovao u Boga? - Govorite - pitao je - da vam treba dokaz vaeg vlastitog postojanja? - Pa, ne znam to mislite. Ne, sigurna sam da ja postojim. Da. - Imate li um? - Naravno. - Um je odraz due. Dua je odraz Boga. Dua i Bog vjeni su i nalik jedno drugome. - Dakle, ako elim razumjeti to taj Bog jest, moram spoznati sebe? - Tono - rekao je - Vaa dua metafora je za Boga. - Da? ekajte malo - rekla sam. - Ne mogu dokazati niti jedno - ni duu ni Boga. Ne bih eljela zvuati drsko, ali to je sumnjiv nain dokazivanja da dua postoji. - Varke - rekao je - jesu igra koju je izmislilo ovjeanstvo, a ne Bog. Osjetila sam se na udan nain posramljenom. - Pa, mogla bih se jako uzoholiti kad bih doista vjerovala da sam ja metafo ra za Boga. - Nikad - ree on - nikad ne poistovjeujte put kojim idete s pravom istinom. Obuzeo me je sram. ekala sam da kae neto drugo. - Tu emo stati - rekao je - jo jedno bie eli govoriti.

-to?
Kevin je promijenio poloaj u stolcu. Njegove su se ruke drukije namjestile. Glava mu se nagnula na drugu stranu. Pokrio je lice na trenutak, a zatim preba cio nogu preko noge. Ustala sam na koljena pokuavajui shvatiti to se dogaa. - Moj naklon - ree potpuno novi glas. - McPherson ovdje. Tom McPherson. Kak' si kaj? Naglasak mu je bio smijean, pa sam se glasno nasmijala. Kevin je nagnuo glavu kao da to uistinu govori on. Izraz njegova lica pokazivao je da mu nije jas no zato mi je toliko smijean.

- Ti bokca - ree McPhersonov glas. - Nisam oekivao takvu reakciju tako brzo. Obino malo potraje dok doe do toga. Kevin je rekao da je McPherson bio zabavna osoba. Jasno sam mogla osjeti ti da njegova osobnost dolazi do izraaja. Nije se radilo samo o zvuku njegova glasa, u sobi je zasigurno bila nazona potpuno nova energija. Bilo je nevjerojat no koliko je bio razliit od Kevina. Budui da sam bila glumica, morala sam e stitati Kevinu. Ako je i glumio, radilo se o vrhunskoj izvedbi. - Ukljuila si kutiju to zuji? - upita McPherson. -to? - Kutiju to zuji. Pogledala sam u kasetofon. - O, misli na to - rekla sam. - Da. Je li to u redu? - Pa da - rekao je - naravno. Samo sam elio biti siguran da e uhvatiti sve detalje. - Detalje? - Tono to - rekao je. Kevin se nakaljao. Proistio je grlo i ponovno se nakaljao. - Oprostite - rekla sam - ali to se dogaa s Kevinovim grlom? - Oh, nita - ree McPherson. - Samo imam malo problema s prilagoavanjem na vibracije instrumenta. - Hoete rei da pokuavate prilagoditi svoje vibracije na Kevinove? - Da. Upravo tako. S ove strane radimo s frekvencijama vibracije. Ima li tu neeg kuhanog? - Neeg kuhanog? - Da, ini mi se da tu negdje ima skuhanih biljaka? - Oh, mislite aj? - Upravo tako. - Pa ima - rekla sam. - elite li alicu? - Vrlo dobro. - alica je jako mala. Hoete li da je stavim Kevinu u ruku? Hoe li je on moi drati? - O, da - rea McPherson. Nalila sam aj i drala alicu pred Kevinom. Napravio je pokret kao da e dii ruku. Oi su mu ostale zatvorene. - Samo je stavi u ruku ovog mladia. Hvala. Podigla sam Kevinovu desnu ruku i gurnula mu alicu. - Ta alica nije mala, ve siuna - ree McPherson. Nasmijala sam se. Ni ja nisam voljela te male alice. - Ima li negdje veu alicu? - upita McPherson. - Mislim da ima takve sta klene u ormariu?

Pogledala sam u kuhinju. Bio je u pravu. Imala sam velike staklene alice. Samo nikad nisam posluivala aj u njima. - Velike alice su mi prirasle srcu - ree McPherson. - Djeli starog ozraja puba. Pomae mi da mislim jasnije. Ustala sam, otila u kuhinju i donijela veliku alicu. Nastavila sam razgovarati s McPhersonom dok sam hodala. - Dakle, stvarno ste Irac? Misle li svi Irci bolje uz alicu? - Upravo tako - ree McPherson iza mojih leda. Vratila sam se i nalila aj u veliku alicu i stavila mu je u ruku umjesto male alice. - Pa, nije kao u pubu, ali bit e dobro - ree McPherson. Kevin prinese alicu ustima i otpi malo. Oi su mu bile zatvorene. Progutao je aj. - Moete li zaista osjetiti okus aja? - pitala sam. - Pa, vie ga osjeam nego to ga kuam. Rabim osjete svog instrumenta kako bih ga osjetio. Otpio je jo malo. - Kad bi aj bio prevru, tko bi to osjetio Kevin ili vi? - pitala sam. - Ja bih reagirao da zatitim instrument - ree McPherson. - Ne bih osjetio bol, ali suosjeao bih s instrumentom, da. - A kad bi bio zaista vreo, to biste uinili? - pitala sam. - Vjerojatno bih upravljao instrumentovim sustavom i umrtvio bol. Nastala je tiina. Mogla sam osjetiti da McPherson eka da neto kaem. - Mogu li te zvati Tom? - pitala sam. - Vrlo dobro. - ujem da si bio depar - rekoh. - Upravo tako. Iako bi se to moglo nazvati mojim 'lanim zanimanjem'. - Tvojim lanim zanimanjem? - Upravo tako. Zapravo sam bio ono to bi vi nazvali diplomatskim pijunom. - Diplomatski pijun? Za koga? - Za englesku Krunu, naalost. - pijunirao si za Englesku, a Irac si? - Upravo tako. Bio sam Irac iako je McPherson kotsko prezime. Uzeo sam ime McPherson da bih prikrio svoje irsko podrijetlo, jer su vladale puno dublje predrasude prema Ircima nego prema kotima u to doba. Od tada se nije puno promijenilo. - Pa, zato si onda pijunirao za Engleze ako su bili toliko protiv tvoga na roda? - Volim sebe nazivati slobodnim pijunom. Kruna me naprosto unajmila da ukradem vane dokumente od panjolskih diplomata. Bio sam vrlo dobar u tak vim stvarima. Stoga sam se prozvao deparom. To mi je bilo aljivije.

Otpila sam malo aja, pokuavajui pohvatati konce to mi ba nije uspije valo. - Dakle, sad iskoritava svoje zanimanje na pozitivan nain kako bi pomo gao drugima ovdje dolje, zar ne? - Upravo tako. Ravnotea i karma i sve to. - Nisi li skupio negativne bodove kad si bio depar - diplomatski pijun ili kako ve? - Upravo tako. Odraujem dio svoje karme tako to sam trenutno na raspo laganju tebi. - Shvaam. Naizmjence sam se dobro zabavljala i bila sumnjiava. - Ima li jo tog tvog aja? - pitao je Tom. - Naravno. Nalila sam mu jo jednu alicu aja. - eli li me jo togod pitati? - upita Tom. Sad sam nalila sebi malo aja, razmiljajui koji pristup bi bio najproduktivniji. - Neku veer sam s jednom osobom razgovarala o postojanju due - rekoh - navodei ve vieno kao primjer sjeanja iz prolih ivota. Zna, kad osjea da si na nekom mjestu ve bio, a zna da to nije mogue. Ili ti po vratu prou trnci kad pomisli da se to sve ve jednom prije dogodilo. - Upravo tako. - Pa, neki su ljudi rekli da je nasljedno stanino sjeanje ili sjeanje na pretke (kao to tvrde i neki znanstvenici) pravo objanjenje za to. Oni vjeruju da su na prosto genetikim putem naslijedili sjeanje na ono to su njihovi preci proivjeli. Pa, kakvo je tvoje stajalite o postojanju due? Na trenutak je zavladala tiina. - A kakvo je tvoje? - rekao je - sad kad si imala vremena da o tome razmi sli? - Pa, pretpostavljam da bih trebala rei da ima sluajeva - recimo u plemen skim drutvima u Africi - iji preci nikad nisu napustili svoju okolinu, a ipak se sjeaju Sjeverne Amerike, Indije, itd. - Ti bokca - ree Tom - to je dobar argument. Naravno, ula si za telepatiju i iskustvo izlaska iz tijela. Mnogi ljudi u tvoje vrijeme javno govore o iskustvima izlas ka iz tijela. Oni su se zaista uvjerili da su im due odvojene od tjelesnog omotaa. Sjetila sam se kako je doista puno ljudi opisalo to iskustvo kad su doivjeli bli ski susret sa smru. Veina je opisala bijelu svjetlost, poput Petera Sellersa, koja ih je privlaila snanim osjeajem ljubavi i mira, dok su ispod sebe vidjeli svoja umirua tijela. Neki se od njih nisu eljeli vratiti u tijelo. Puno takvih iskustava zabiljeio je dr. Raymond Moody u knjizi ivot poslije ivota. Meu mojim po znanicima bio je iznenaujui broj onih koji su govorili da su doivjeli takvo iskustvo. - I - nastavi Tom - ako je ve vien samo oblik nasljednog staninog sjea nja, onda previe pojedinaca pamti mjesta na kojima njihovi preci nikad nisu bili.

- Tono - rekoh - to sam upravo rekla. Ali moda su neki od njihovih preda ka bili u Africi - kao npr. Rimljani - a njihove su reakcije zabiljeene u stanino sjeanje koje su kasnije putem stanica naslijedili njihovi potomci. - Mogue je - ree Tom - osim jednoga. Ve vieno se takoer doivljava u suvremenom kontekstu. Na primjer, moe imati osjeaj ve vienog kad ue u kuu koja je stara tek nekoliko godina. Teko da to moe biti naslijeeno stanino sjeanje. - Pa, to je onda? - To je posljedica astralne projekcije due na novu kuu. Neto poput onoga to osjea kad se, kako ti kae, izgubi u snovima koje jako voli. Je li ti poznat taj osjeaj? Stala sam kao ukopana. O tome nisam nikada nikome priala. - Oh, zaboga - rekoh - otkud ti to zna? - Oh, recimo uz pomo dobrog starog duhovnog aranja. Trebao mi je trenutak da se prilagodim onome to se upravo dogodilo. Je li to mogao biti predvidljivi pogodak? Je li to govorio svakome s kim je razgovarao? Zaustavila sam kaalj u grlu. - Samo mi daj koji trenutak - rekla sam. - Upravo tako - rekao je - ono ega imamo na pretek je vrijeme. Osjeala sam se potpuno zbrkano. Jesu li neki snovi uistinu astralne projek cije due? - Ima li jo pitanja? - upita McPherson. Sabrala sam se. - Pa - rekla sam - zato postoji toliki otpor prouavanju due kao stvarne i njenice? Zato mu se ne posveuje onoliko vremena i novca koliko se daje za ci jepanje atoma ili atomsku energiju? - Pa, kao prvo - odgovorio je - materijal nije dostupan. Dua nije materijal na stvar. Nadalje, podruje izuavanja due izazvalo bi gomilu prijezira i ismija vanja, a neija bi profesionalna reputacija vrlo lako mogla zavriti u smeu, da tako kaem. - A zato se to toliko prezire? - Zato to se smatra besmislenim gubitkom vremena. Praznovjerjem i tome slino. Ozbiljne ljude koji priznaju da se bave takvim istraivanjem, svijet katkad izvrgava podsmijehu, pa se i sami osjeaju smijenima. Ali kako je nedavno jedan tvoj prijatelj rekao: - Da bi dohvatio plod s drveta, mora stati na rub. utjela sam - kao ukopana. Bila je to ista analogija koju je izrekao Gerry. Toliko sam pazila da nikad nikome ne spomenem Gerryja, a kamoli ono to je on govorio. McPherson je nastavio. - Mora biti strpljiva sa svojim Gerryjem. I mi smo str pljivi s tobom. Zanijemila sam. Kako je k vragu taj tip znao za nas? Ne samo da je znao za Gerryja, znao je to je Gerry govorio.

- Jesam li nazoan otkrivenju ovdje? - ree Tom. - O, Boe - rekla sam. - Upravo tako - veselo je uzvratio. Otpila sam jo aja i pokuala srediti misli. Minulo je nekoliko trenutaka. - eli li nastaviti? - pitao je Tom. Isuse, pomislila sam, ovo bi moglo biti stvarno. Mnotvo je pitanja koje sam morala postaviti. - Dobro - promrmljala sam ispod glasa. A zatim: - U redu. Reci mi zato postoji toliki rascjep izmeu znanosti i Crkve? - Pa - ree Tom - zato to je znanost tek nedavno (u svemirskim razmjerima dakako) osjetila da se oslobodila okova religijskog praznovjerja i sad uiva u svo joj slobodi i svom zlatnom dobu. Takvo to je razumljivo. Istraivati ona podruja Crkve koja im je do nedavno bila tamniar, znailo bi ponovno dati mo tom starom tradicijskom progonitelju. - Je li dua podruje koje pripada samo Crkvi? - Upravo tako. To jest, ako se gleda u ortodoksnom smislu, da. Zapravo, dua je, hm, vrlo osobna stvar, da se tako izrazim. - Ali bi li dokaz o postojanju due temeljito promijenio na odnos prema znanosti? - Da, naravno. Ali da budem iskren, znanstvenici osjeaju kako nemaju po etnu toku odakle bi ispitivali postojanje due. K tome, nema dosta novca za tu vrstu istraivanja. - Hoe rei, ako se prouava elektricitet, moe se pretvoriti u elektrinu stru ju? A ako se istrauje atom, moe se pretvoriti u bombu? - Upravo tako. - No ako se istrauje dua, nema nikakve zarade? - Upravo tako. Mogu li dobiti jo malo tvog aja? Nalila sam jo aja. Popili smo ve gotovo sve. - Dakle - pitala sam - postoje li skupine istraivaa koje se zduno posveuju iskljuivo istraivanju due? - Lijepo si to odigrala - ree on. - to sam to lijepo odigrala? - Zduno za duu? - vrlo dobro. - Jesi li svjestan - ozbiljno sam ga pitala - da sad izvodi predstavu za mene? - Da budem posve iskren - rekao je - mislim da sam uvijek seznacionalno zabavan. To je moja prirodna priroda. Evo jo jednog: 'prirodna priroda'. - Ba se voli igrati rijeima, zar ne? - Ne - rekao je. - Ne mislim da sam, da tako kaem pretjerano teatralan. Ne, to je samo prirodan ukras moje osobnosti. Sjedila sam neko vrijeme u tiini razmiljajui o ovoj okantnoj ajanki. Pitala sam se jesam li zaista toliko naivna da bih progutala kita. Kasetofon je zujao u tiini.

- Pa - rekla sam. - Upravo tako - ree Tom. - Pa, zaista bih eljela znati neto vie o svojim prolim ivotima. Je li to u redu? - Vrlo dobro - ree Tom. - Ima li instrument ikakvog alkohola u svom sus tavu? - Nema - rekla sam. - Rekao je da to ometa kanaliziranje, stoga mislim da nema. - Vrlo dobro onda. Jedan trenutak molim. Moe li mu uzeti alicu iz ruke? Ustala sam, uzela alicu iz Kevinove ruke, provjerila kasetofon, te se ponovno udobno smjestila.

15. poglavlje

U pogledu beskrajnog trajanja besmrtne due tijekom vjenosti vremena... hoe li dua zauvijek ostati vezana za ovo mjesto u svijetu i prostoru, za nau Zemlju? Zar nikad nee sudjelovati u pomnijem promiljanju o ostalim udima stvaranja? Tko zna je li joj svrha da se upozna izbliza, jednoga dana, s onim udaljenim planetima kozmikog sustava... koji ve i na ovoj udaljenosti pobuuju nau radoznalost? Immanuel Kant Opa povijest prirode

- Pozdravljam - ree Johnov glas. - Ima upite o svojim prolim ivotima? - Da - odgovorila sam. Zazvonio je telefon. John je reagirao i nagnuo glavu na jednu stranu. ekala sam. Osjeala sam kako John "prilagoava svoje vibracije", kako je to nazvao McPherson. Telefon je ponovno zazvonio. Ponovno se nisam javila. - Spoznat e - ree John - da bi shvatila duu u sebi danas, takoer mora shvatiti neto o ranijim civilizacijama koje si poznavala. - Zaista? - rekla sam neznalaki, osjeajui se na neki nain smijenom i sme tenom. - Doista - ree John - inkarnirala si se nekoliko puta tijekom razdoblja od pet tisua godina dok je trajala najrazvijenija civilizacija poznata ovjeku. U Bibliji je to razdoblje predstavljeno simbolinom slikom Rajskog vrta. elio bih da sad shvati jedan iznimno vaan pojam. Razina postignua bilo koje civilizacije

evina je protresao drhtaj. Glava mu je ponovno oputeno pala sve dok se kroz njega ponovno nije javio John.

odreuje se prema stupnju njezine duhovne evolucije. Tehnoloki napredak je vaan i privlaan, no ako zaustavlja, omalovaava ili sprjeava duhovno razumi jevanje, on nosi sjeme vlastitog raspada. I sama si svjedokom da je ta jednostavna istina na djelu u sadanjoj civilizaciji na Zemlji. Vae duhovno razumijevanje za ostaje u velikim razmjerima za vaim tehnolokim znanjem i kao posljedice imate uznapredovalo ludilo, depresiju, iskrivljene ciljeve i potpunu nejednakost medu ljudima, te oaj. - Pa, imali li onda nade za nas? Mislim, ako idemo unatrag, umjesto naprijed zato onda ivimo? - Dobro i vano pitanje - ree John - koje nas ponovno vraa na temu karme i pokazuje da je neophodno da najprije shvati svoj temeljni identitet i pojam moi svoje slobodne volje kako bi razumjela vlastitu boanskost i povezanost s Bogom. - Oprostite - rekoh - ali mogu li pitati kako se u sve to uklapa religija, molim - Mnogo onoga to govorim, kod vaih svjetskih religija izazvalo bi protest. Vae religije pouavaju religiju - a ne duhovnost. Religija je najveim dijelom izrabljivala ovjeka. Vae svjetske religije u osnovi su na pravom putu, ali one ne ue da je svaka osoba stvoritelj i nadziratelj svoje vlastite sudbine. One pouava ju da Bog preuzima tu ulogu. Ono to ja nastojim objasniti jest da je svaka osoba ujedno i Boji suradnik u stvaranju. To se ba ne svia vaim crkvama i religija ma, jer one vie vole imati nadzor nad ovjeanstvom nego nauiti ovjeanstvo da moe nadzirati sebe putem samospoznaje uz pomo znanja o svojoj prolosti koja odreuje njegovu svrhu u sadanjosti i budunosti. Bila sam svjesna kako bi to razoran koncept bio. Ali zar puno ljudi unutar Crkve ne tei samospoznaji? Nije li jako puno ljudi koji, dok slijede pravila Crkve, istodobno neumorno tragaju za istinom koja je izvor tih pravila? Bacila sam pogled na tamni ocean kroz prozor. Svjetlo s ribarskog brodia treperilo je u tami. Pitala sam se koliko velikih istina u ivotu nikad neemo moi vidjeti ili dokazati ili potvrditi. Ta je spoznaja bila uznemirujua i izazivala tje skobu. Je li istina istinita samo onda kad je moemo "dokazati"? Nisam se mogla naviknuti na ono to sam mislila. Odvratila sam pogled od prozora i usmjerila ga natrag na Kevina i - bestjelesno duhovno bie - to je kroz njega govorilo. - Dakle - rekla sam nemirno i otkrila da sam pomalo ostala bez daha - dak le ivjela sam u nekoj drevnoj civilizaciji? - Istina je, nekoliko puta - ree John. - Dva puta kao mukarac i jednom kao ena. Sjedila sam u tiini dok je jo jedna istina o reinkarnaciji nalazila put do mo ga uma. - Jesmo li svi iskusili ivot razliitih spolova kako bismo mogli suosjeati sa suprotnim spolom? - Istina je - ree John. - Dakako. Kako bi drukije ovjeanstvo moglo shva titi samo sebe i svoj identitet bez takvih raznolikih tjelesnih iskustava?

Ponovno sam se nagnula naprijed. - Moe li se time metafiziki objasniti ho moseksualnost? - pitala sam. - Na primjer, moda dua s tekom mukom prelazi iz enskog u muko tijelo, pa se zato ne moe osloboditi svih emocija i privlano sti to ih je osjeala u proloj inkarnaciji? - Tomu je tako - ree John. - Seksualni izbor takvih pojedinaca jedan je od bitnih preduvjeta za razumijevanje istine da smo svi u biti isti zato to smo proivjeli ivote u tijelima jednog i drugog spola; nae due, ako elite u osnovi su androgine. - Androgine? - pitala sam. - Da, vie duhovno znanje ne priznaje spolne razlike, zato to su elementi oba spola istodobno prisutni. Polaritet je podjednako rasporeen. Vai drevni proro ci i prosvjetljeni ljudi poput Isusa i Buddhe i drugih, nisu samo ivjeli u celibatu ve su naprosto vibrirali ujednaenom i potpuno uravnoteenom frekvencijom. Njihov yin i yang bili su podjednako rasporeeni, tako da im spolnost nije bila zanimljiva jer nije bilo unutarnjeg sukoba, a s time ni napetosti. Nije to bilo neto to su morali izgraivati ili potiskivati. Naprosto ih nije zanimalo zbog savrenog mira koji su postigli na duhovnoj razini. - Nisam sigurna da bih bila spremna tako ivjeti. John je zastao na trenutak. - Ne preporuamo celibat - rekao je. - Zasigurno ne. Seks je na ljudskoj razini takoer put do Boga ako se uiva podjednako du hovno kao i tjelesno. Pogledala sam u kasetofon. - Oprostite - rekla sam - udaljavamo li se od teme? - Da - ree John. - Ali spolnost je privlana tema, ak i za mene. Nasmijala sam se. - A tko ste vi? - upitala sam. - Mislim, jeste li nekada imali fiziko tijelo? - O, da - ree John. - Mnogo sam se puta utjelovio i kao mukarac i kao ena, ali nedavno sam ostao u svom astralnom obliku. - Shvaam - rekoh. Bila sam radoznala, ali sam zaista vie eljela saznati o sebi. - Dakle, tko sam ja bila u prolim ivotima? - Prema zapisima u akai, inkarnirala si se zajedno s duom-blizancem. - A da? to je to dua-blizanac? - To pitanje iziskuje puno objanjavanja koje u nastojati dovriti kasnije. Zasad, dopusti mi da ponem objanjenjem pojma srodne due. - Srodne due? - upitala sam. ula sam taj izraz s vremena na vrijeme, obino se odnosio na ljude koji su tvrdili da su pronali svoju drugu polovicu. - Srodne due - John je nastavio - zapravo su bile stvorene jedna za drugu na poetku vremena ili kako vi to suvremenim jezikom kaete u doba Velikog pra ska. One vibriraju na potpuno istoj elektromagnetskoj frekvenciji zato to su iden tina protutea jedno drugom. Due-blizanci lake se nau zato to su proivjele mnoge ivote zajedno u jednom ili drugom obliku. Ali srodne due zapravo su

stvorene na poetku vremena kao parovi koji pripadaju jedno drugom... Dakle, kako vidi teorija o Velikom prasku obuhvaa puno vie nego to se i zamisliti mo e... i sudei po ovome, vrlo je romantina slaete se? Promrmljala sam neto neutralno. - Dakle, poet u odatle - ree John - gdje smo kako rekoh, poznavali jed no drugo. -Oh? - Da, bili smo uitelj i uenik. Bila si jedan od mojih najbistrijih i kako vi to danas kaete 'omiljenih' uenika. Ogledala sam se po sobi poelivi da imam nekog s kime bih to mogla podi jeliti. - Dakle, poznavali smo se? - Tono. Nije sluajno to si danas ovdje. Vjerujemo da si sazrela u svom ra zumijevanju da ne postoje sluajnosti? - Tko ste to 'vi' opet? - pitala sam. - Tvoji duhovni vodii od kojih sam ja jedan - ree John. - Hoe rei da ste me ti i drugi vodii na neki nain doveli ovamo? - To je tono - ree John. - Kako? - Tvoja potreba da objasni svoje ponaanje i tvoja pitanja i tvoje traganje za istinom, kao i metafiziko vodstvo onih od nas koji osjeaju da si spremna za spo znaju istine o sebi na vioj razini. - Je li to ono to se naziva duhovnim vodstvom? - Istina je. Nastala je stanka dok se Johnov glas doimao kao da usredotouje misli, ili prikuplja neku vrstu podataka ili oboje. Vrlo smireno glas je nastavio i rekao: - Izdvojili smo tvoju vibraciju tijekom jednog od ivota koji si provela s biem s kojim si takoer sada u svezi. Vjerujemo da to bie ivi na vaem britanskom otoju. Bi li to bilo tono? - Gerry? - rekoh prilino visokom intonacijom. - Govorite o Gerryju? - Tomu je tako. Takoer smo izdvojili njegovu vibraciju i otkrili da ste vas dvo je bili mu i ena tijekom jednog od vaih prolih ivota. - O. Boe - rekoh, istodobno obradovana i zapanjena. - Jesmo li se tada sla gali? Mislim je li naa komunikacija bila bolja nego danas? Nastala je jo jedna stanka. - Tvoj Gerry je podjednako bio posveen svome radu. I moramo priznati da je to bilo na tetu vae zajednice. Unato tome, radio je vaan posao koji je uklju ivao kulturne razmjene s izvanzemaljcima koji su vam nastojali pomoi kako tehnoloki tako i duhovno. - Izuanzemaljcima? John je osjetio moje iznenaenje. Odgovorio je odluni je neko obino.

- Tomu je tako. Izvanzemaljci su i tada posjeivali va planet kao i danas. - O, Isuse - duboko sam udahnula. - Pa, moete li mi rei vie o tome? Mi slim, to zapravo elite rei? Govorite li da smo primali posjete iz svemira od poetka vremena? - To je tono. Postoje planeti koji su razvijeniji od Zemlje, isto kao to je vaa Zemlja razvijenija od nekih drugih planeta. Namjerno sam se opustila i duboko disala. Pretpostavljala sam da je logika onoga to je govorio bila odriva na neki svoj nain. Ali da sam barem znala kak va pitanja trebam postaviti. - Pa - rekla sam, borei se u vlastitoj glavi. Moda je sve to bila gluma, ali to ako nije? Nisam eljela propustiti priliku da neto nauim. - Pa - ponovih - koju su nam vrstu znanja prenosili izvanzemaljci? John je odmah odgovorio: - Jedino bitno znanje jest duhovno znanje o Bogu u ovjeku. Svako drugo znanje proizlazi iz toga. - Svako drugo znanje? - Istina je. Vae znanstveno znanje, na primjer, ovisi o razumijevanju frekven cija vibracije i kako se one odnose na svemir. Bog je ljubav - to je najvia fre kvencija od svih. U vaem fizikom svijetu, svjetlost je najvia i najbra frekven cija. Ali biima koja imaju vie znanja i vie nadzora, misao ima daleko veu fre kvenciju od svjetlosti. Misao je dio Boga, isto kao to je i dio ovjeka. Stoga, kad je misao ljubav, vae frekvencije vibriraju na najvioj energijskoj razini. Tome su vas pouavali izvanzemaljci isto kao to ete vi sa Zemlje jednoga dana pouavati druge. Moete li to shvatiti? Nisam znala kako da odgovorim. Proistila sam grlo i pokuala napeti um kako bih razumjela. Nisam osobno mogla osjetiti ono to je John govorio ni na koji naroit, detaljan ili razumljiv nain. Implikacije koje su proizlazile iz onoga to je govorio bile su toliko zaprepaujue da zaista nisam mogla smisliti dobro pitanje. eljela sam da se vratimo na mene. To sam mogla podnijeti. - Oprostite, molim vas - rekoh. - Mogu vas pitati samo o sebi? Ve mi je i to dovoljno teko. - Dakako - ree John. - Mora ii svojim tempom. - Dobro - rekoh s olakanjem. - Hvala vam. Dakle, Gerry i ja bili smo mu i ena. Znai li to da smo bili due-blizanci? Ne, ali bila si i jesi dua-blizanac s biem koje naziva David. Prekinula sam ga. - Vi znate i za Davida? - To je tono. Nekoliko si ivota proivjela s Davidom tijekom tog ranog raz doblja, kao i mnoge druge tijekom vremena. Moda sam se zato osjeala tako ugodno s Davidom sada. Ali John je nastavio. - Tvoj David je dobar uitelj i moe mu vjerovati. Ali mi osjeamo da to ve zna. Mora nauiti vie vjerovati svojim osjeajima i suz drati se da ne prilazi tolikim ivotnim pitanjima sa strogog i intelektualnog sta jalita. Intelekt je u odnosu na uda ogranien. Osjeaji su neogranieni. Vjeruj svome srcu... ili svojoj intuiciji, kako je ti naziva.

Vjerovati svojoj intuiciji? Da, kad sam promislila o svom ivotu, uvidjela sam i mogla sa sigurnou rei da bih kad god sam ila protiv svoje intuicije zapala u nevolje. - Kaete da e sve biti u redu ako slijedimo svoja srca? - Ne. Ne nuno. Postoje i loi ili bolni osjeaji koje treba prerasti. Ali ovje anstvo i sav ivot u osnovi je dobro. Mora mu nauiti pruiti priliku. ivot je konkretizacija Boje misli, a Bog je ljubav. Iskreno reeno, sav taj govor o "Bogu" bio mi je neugodan. - U redu - rekoh - ali to je to to nazivate Bogom? - Bog ili Boja sila, iji je dio sve stvoreno - ree John - jest Boja energija koja je stvorila svemir i sve odrava u skladu. - Opisali biste ono to se dogaa skladnim? - U konanoj shemi ivota, da, sve je skladno u smislu da se sve izjednauje. Ali mora shvatiti proces napredovanja svake due, njezina ponovna utjelovlje nja i proienje kako bi shvatila taj sklad. - ekajte malo - rekoh. - Zar Biblija nije Boja rije? - Da, uglavnom jest. Premda je vei dio onoga to stoji u Bibliji danas druk ije protumaen. - Tko je drukije protumaio? - Razni ljudi tijekom vremena i na razliitim jezicima. Konano, Crkva. Bila je to privilegija Crkve koja je 'titila ljude' od prave istine. - A prava istina je to? - Prava je istina proces kroz koji svaka dua prolazi kroz vrijeme. Prava je isti na to da je svaka dua odgovorna za svoje ponaanje i spoznaju vlastite boanskosti. - Mislite na reinkarnaciju? - To je tono. To je rije kojom to nazivate. To je izvravanje Kozmike pravde, iji je cilj konani sklad. - Pa. zar nam Crkva uskrauje tu istinu? - Da. zato to bi takva istina uinila mo i autoritet Crkve nevanim. Svaka osoba, to jest. svako bie postaje odgovornim za svoje vlastito ponaanje. Nije joj potrebna Crkva. Nisu joj potrebni obredi i hijerarhija i kutak u koji bi se uvukla kako bi dobila odrjeenje to ga daje Crkva. Dopusti da samo kaem da su crkveni autoriteti eljeli 'zatititi' ovjeanstvo od istine jer su vjerovali da jo nije spremno za nju. - Hoete rei da je to slino nainu na koji se neke vlade ponaaju danas? - Tomu je tako. Protegnula sam se na tepihu. Nisam znala to da mislim, niti sam se mogla sjetiti ijednoga od svojih pitanja. Kevin je nepomino sjedio na stolcu. aj na sto lu se ohladio. - Hoe li biti jo upita? - upita John. Pogledala sam svjetla to su treperila s ribarskog brodia.

Pomislila sam na ljude s kojima sam razgovarala i koji su me smatrali naivnom i lakovjernom jer sam uope razmiljala o vjerojatnosti bestjelesnih duhovnih uitelja koji govore kroz medije. - Kako sam mogla padati na takve trice, rekli su. Uvijek sam odgovarala da osjeam kako naprosto uim. Nisam bila sigurna to je to zapravo znailo, ali je u svakom sluaju potvrivalo da postoje i druge dimen zije ivotne stvarnosti osim onih koje sam razumjela - na poneto slian nain di menzije naih osobnosti i karaktera bile su nam zagonetka sve dok nismo poeli istraivati one vidove koji nam nisu bili poznati i kojih zasigurno nismo bili svje sni zato to ih nismo mogli "vidjeti". Ali zato sam se ja osjeala ugodnije od drugih i mogla si dopustiti da istra ujem dimenzije nedokazivih mogunosti? Usitinu nisam znala. Naprosto sam se osjeala dobro. To je sve to mogu rei. Za mene to nije znailo prijetnju. Nije dovodilo u pitanje moju emotivnu vezanost za ono u to sam ve bila sigurna da je stvarno: nije promijenilo moju sliku o samoj sebi. Cjelokupno to istraivanje naprosto je proirivalo moju predodbu stvarnosti koja je ve postojala. Tako sam se pitala, zato su neki moji prijatelji, a osobito Gerry moju potragu za znanjem o duhovnom podruju, kroz medije i reinkarnaciju doivljavali kao dovoenje mo je vjerodostojnosti u pitanje. Zato su se toliko bojali za mene? Zacijelo zbog lju bavi i zato to su me eljeli zatiti. Nisu eljeli vidjeti kako me ismijavaju - nita vie od mene same. Ali bilo je tu i neto vie. Oni su i sami osjeali prijetnju. Zato? Zato ne postavljati ozbiljna pitanja i ne zadubiti se u podruja i mogunosti koja nisu nuno "dokaziva"? Kakvu je to "tetu" doista moglo nanijeti? Sruilo bi ured nu sliku koju imaju o samima sebi? Pobrkalo bi njihove poglede na "stvarnost"? Okrenula sam se i kleknula. - Johne - rekla sam - zato toliki ljudi dre, ovakvo pouavanje kroz medij u transu i bestjelesni uitelji poput tebe koji rade kroz ljudske instrumente, nepri hvatljivim? Nastala je kratka stanka. - Zato - rekao je - to se ne sjeaju iskustva da su i sami bili bestjelesni. Ljudi misle da je ivot sveukupnost onoga to vide. Vjeruju i da je ovjek samo tijelo s mozgom. Ali osobnost je vie od toga. - Kako to mislite? - Osobnost je nedodirljivi vid svijesti koji se samo useljava u tijelo za kratko razdoblje u svemirskom vremenu. - Ali oni ne vjeruju da je to stvarno. - Stvarno? - upita John. - Zar misao nije stvarna? Pa ipak kako to znanstveno dokazati? Misao je energija. Oni koji ispituju fiziko postojanje misli ili misaone energije, s dubokom sumnjom ispituju svoj vlastiti identitet. - Da, ali zar pitanja nisu dobra? Mislim, apsolutna sigurnost u neto stvara egomaniju i razornu mo. - To je tono. Ali zabrinjavajue je to kad sumnja postane tako duboka i demoralizirajua da smanjuje potencijal za uenje velianstvenih istina koje bi im ile u prilog.

- Ali kako im prenijeti da je zapravo mudro biti bez predrasuda? - Ne mora to initi. Ti koja jesi bez predrasuda naprosto reci ono to jest tvo je stajalite. Daj skepticima slobodu da budu skeptini. Ako to ne uini, optuit e te da si despot. Daj im priliku da nastave sa svojom sumnjom. Doi e vrijeme kad e i oni poeljeti spoznati i privui e ih dimenzije koje su stvarnije. Potrait e savjet kad budu spremni. Ako ljudi inzistiraju na "logikim" sustavima vjero vanja, oni su sigurni unutar stvarnosti kako je doivljavaju i tako su sigurni na poloaju koji zauzimaju, bez obzira koliko moan bio. Oni nee promijeniti svo je predodbe da bi promijenili sebe ili napredovali u proirenju svijesti o sebi samima. - Ali to je sa sigurnou ega? - pitala sam. - Veina ljudi pati od izmijenjenog ega. Izmijenilo ga je drutvo, Crkva i nao brazba. Njihov istinski ego zna istinu. Ja sam jednako vjerojatan kao i svatko dru gi. Ne moe me vidjeti, ali toliko je vidova same tebe koje takoer ne moe vid jeti. Ljudi tragaju za tim vidovima u sebi svakoga dana. Ali dok istrauju potreb no im je da njihov svijet ostane siguran. Kad bi povjerovali da sam istinit kao oni, to bi od njih iziskivalo da se odreknu svojih sigurnosnih podruja - podruja ko ja razumiju i mogu nadzirati. Kad pone shvaati vie, u biti razumije da je puno toga to treba shvatiti, izvan tvog dosega. - Ne, ali to nije ono to mi ljudi govore. Oni mi kau da je cijela teorija rein karnacije previe uredna. Kau da je previe jednostavna da bi bila stvarna. - Kao to sam ve ranije rekao: istina jest jednostavna. ovjek je taj koji inzistira na komplikacijama. I ovjek ne moe naprosto nauiti istinu kao to bi na uio lekciju. On mora iskusiti njezine vidove u sebi kako bi mogao ii dalje. Ue nje i iskustvo istine samo po sebi je borba. Borba koja vodi k jednostavnoj svje snosti. Mora upamtiti da ovjekovo prirodno prebivalite nije Zemlja; prirodno prebivalite za ljudska bia je eter. Svaka osoba ve zna boansku istinu. Oni su je samo previe zakomplicirali i zaboravili da je znaju. - Ali moji prijatelji intelektualci kau da je vjerovanje da znamo pravu istinu krajnje oitovanje drskosti. - Svaka osoba zna vlastitu istinu. To je tono. Ali jedina istina koja je bitna jest istina o odnosu koju osoba ima s Izvorom ili boanskom silom. A ta istina je ograniena kad se na nju primijeni intelektualna sumnja. Zato to nije potreban intelekt da bi se spoznalo Boga. U tom smislu, svi su ljudi jednaki. Tvoji intelek tualci tee za tim da se odvoje od masa kako bi se osjeali elitom. Oni se vie oslanjaju na svoj intelekt nego na boansku silu u samima sebi. Mnogi ljudi, i ne samo intelektualci, srame se priznati da nose boansku iskru u sebi. Ali intelek tualci i skeptici ee e biti u sukobu, zbunjeni i nezadovoljni sa samima sobom. Svi ljudi trae mir. Put do unutarnjeg mira ne vodi kroz intelekt ve kroz srce. U tiini srca ovjek otkriva Boga, mir i samoga sebe. Intelektualni skeptici bjee od samoga sebe. Sepstvo, dapae, zna boansku istinu jer je sebstvo samo po sebi boansko. Moete li to shvatiti?

Ustala sam u sjedei poloaj osjeajui da zaista razumijem. Nita od ovoga nije zvualo poput religije. Naprosto je imalo smisla. I ja nisam mogla shvatiti za to drugi ljudi koje znam moraju oko toga dizati tako veliku buku - ili nisu mogli razumjeti ili nisu htjeli. - Zato postoje ratovi, John? Zato ljudi moraju osvajati jedni druge? - Zato to oni koji osjeaju potrebu da osvajaju, ne shvaaju istinu o sebi. Unato tome, ako uskogrudni tiranin bude izloen unutarnjem znanju, unutarnjoj svjesnosti, on ubrzo gubi potrebu da osvaja. On uvia da je uistinu on sam golem i vie nema potrebu da sebi osigura besmrtnost osvajanjem drugih. Kad ljudski um iskusi irenje svijesti i dimenzija na mnogim razinama, on postaje miran i zadovoljan. Skeptino vienje vieg znanja o sebi najvie ograniava. Vae dog matske religije, na primjer, u najveoj mjeri ograniavaju ovjeanstvo jer izisku ju tovanje autoriteta bez pogovora - vanjskog autoriteta. Vi ste Bog. Vi znate da ste boanski. Samo morate neprestano misliti na svoju boanskost i to je najva nije, ponaati se u skladu s njom. - John, ranije si govorio o izvanzemaljcima. Ne znam to bih mislila o tome, ali bave li se oni istom borbom za unutarnje znanje? - Istina je - ree John - moda rade, barem neki od njih, na viim razinama svijesti i takoer na vioj razini tehnologije. Ali ne treba ih tovati kao da su slini Bogu. Oni su samo uitelji. Posjeuju Zemlju ve eonima i prenose znanje i duhovnu istinu zato to su otkrili tijekom dugog vremena da je duhovno razumi jevanje jedino razumijevanje koje je potrebno za mir. Sve znanje potjee odatle. - A je li mogue da se izvanzemaljci zaista spominju u Bibliji? Mislim na Ezekiela i slino? - Istina je. Pojavljivali su se u to doba na Zemlji i prenosili vie znanje o Bogu i duhovnoj ljubavi. Uvijek se pojavljuju kad su najpotrebniji. Oni su simbol nade i vieg razumijevanja. - Hou li ikad upoznati jednoga? Nastala je stanka. - Razgovarat emo o tome neki drugi put. Razmisli o ono me to sam ti rekao i to si voljna nauiti. Hoe li ovo biti sve zasada? Um mi je bio toliko pretrpan da sam morala rei da. - Hvala vam Johne rekoh - tkogod bili. Trenutno ne mogu misliti ni na to drugo. Moram usvojiti ono to ste mi rekli. - Onda dobro - ree John. - Tei da bude u miru sa sobom i s Bogom i nje govim stvorenim djelom, jer ti si dio tog djela. Bog te blagoslovio.

***
Neto nepoznato naem shvaanju posjeuje zemlju. Dr. Mitrovan Zverev, ruski znanstvenik

***
Kevin je zadrhtao kao da je Johnova duga vibracija prola njegovim tijelom i nestala. Podigao je ruke k oima i pokrio ih. Protrljao je oi kao da se probudio iz dubokog sna. - Bok? - rekao je upitno i sneno, pokuavajui se usredotoiti na sobu oko sebe. - Bok? Ustala sam. protegnula se i hodala u krug ispred njega. - Bok - rekoh - tu sam. - Kako je bilo? upitao je Kevin. - Boe moj - rekoh - bilo je nevjerojatno. Naprosto ne znam to da mislim. Kevin se uspravio na stolcu, a zatim ustao. - Uini ono to osjea da je is pravno - rekao je. - Jesi li osjetila da je ispravno ono to si ula? Rekli su mi da samo vjerujem svojim osjeajima. Nita ti drugo ne preostaje jednom kad pone postavljati takva pitanja. - Ali oni su govorili nevjerojatne stvari. - Kao na primjer? - Oh, o prolim ivotima. Puno toga o ljudima koje znam i s kojima sam se navodno poznavala u prolim ivotima. Takoer sam poznavala i Johna i McPhersona. -Pa? - Pa, vjeruje li u sve to? - Vjerujem u ono to osjeam da je ispravno. - Osjea li da je reinkarnacija ispravna? - upitala sam. - Pa, morala bi biti, zar ne? Mislim, ja sam instrument kroz koji govore duhov na bia, nisam li? Dakle, postojanje due u mnogim dimenzijama za mene ima smisla. U suprotnom ispadam ili glumac ili luak. A koliko znam nisam ni jedno ni drugo. Zagledala sam se u Kevina izbliza. - Aha - rekoh oklijevajui - ali John je takoer rekao puno toga o izvanzemaljcima koji prenose razne vrste duhovno naprednog znanja ljudskom rodu. Vjeruje li u to? Sjeo je. - Naravno - rekao je - zato ne? Ne spominju li se oni u Bibliji, kao i u gotovo svim kulturama na Zemlji u ovom ili onom obliku. Dakle zato ne bi postojali? K tome. poznajem puno ljudi koji danas tvrde da su ih vidjeli. - Jesi li ti ikada vidio NLO? - upitala sam. - Nisam - ree Kevin - Nisam jo imao to zadovoljstvo. - Ali vjeruje bez obzira? - Naravno. Za mene je to ugodan osjeaj. A k tome, tko sam ja da se suprot stavim vlastima koje tvrde kako je vrlo vjerojatno da oni postoje? Znam puno lju di koji tvrde suprotno, ali nema dokaza ni za jedno ni za drugo.

Kevin je odsutno pijuckao ono malo hladnog aja koji mu je ostao. Zatim je pogledao u alicu. - Otkud ovo? - pitao je. - McPherson. Rekao je da mu treba velika alica nalik na irske kako bi jasni je razmiljao. - Ja sam drao ovu alicu? - Aha. - Zanimljivo. - Aha. - U kojem bismo vremenskom okviru bili otprilike sada? - upitao je. - Dobro pitanje - rekoh. Rijeila sam zagonetku. - Neto malo prije deset. - Onda bih morao otii po svoju gospou. Krenuo je prema vratima. - Pa, moemo li se opet uskoro nai? Znam koliko si zauzet. Ali moe li me ubaciti u svoj raspored? - Moram provjeriti sa svojom gospoom, pa u ti se javiti. Otvorila sam vra ta i zahvalila mu. Nemarno je navukao svoj be kaput nalik kostimu iz vesterna preko ramena. Izaao je i siao stubama poput lika iz Podstanara (stari film koji sam gledala u djetinjstvu). Promatrala sam ga kako ulazi u svoje "vozilo" na ulici. Dok sam gledala za njim, pitala sam se moraju li mediji bez svoje volje biti pomalo teatralni kako bi zadrali svoj vlastiti identitet. Sruila sam se na krevet. Nisam mogla zaspati. Noge su mi vibrirale udnom, gotovo magnetskom energijom koja je izbijala iznutra. Promijenila sam poloaj. Nije pomoglo. Energija je i dalje vibrirala... Gotovo sam je se plaila, jer mi je bila potpuno nepoznata. Osjetila sam istu vibraciju na vrhovima prstiju, te oko usana. Osjeaj je bio fiziki, ali nakon nekog vremena osjetila sam da se energija na neki nain iri iz moga uma. Pokuala sam se usredotoiti na male, poznate stvari - laki povjetarac koji je navirao kroz prozor dolazei s Tihog oceana, zapljuskivanje valova, svoju jutar nju etnju kroz breuljke poljskog cvijea. Sjetila sam se poznate koreografije koju sam esto ponavljala u glavi da bih lake zaspala. Brojala sam svaki korak i pokret usklaen s glazbom. Osjeala sam smisao glazbe u umu. Protegnula sam miie nogu pokuavajui neutralizirati magnetski tok energije koji se razbuktao iznutra. Bila je to sasvim strana energija, a ipak na neki nain pozitivna. Zamislila sam slas ni veliki voni kup po kojem se cijedi topla slatka okolada slijevajui se preko hladnog sladoleda od vanilije. Osjeala sam da se na neki nain trebam uzemljiti ovdje i sada na Zemlji. Nasmijala sam se sama sebi. to se to k vragu dogaalo? Je li bilo stvarno? Jesam li doista negdje ivjela s Gerryjem i poznavala Davida prije pet tisua godina? Ako sam zaista vjerovala u te stvari, nije bilo naina da nastavim ivjeti u svijetu ona ko kako sam to dosad obiavala. To je moralo izmijeniti moje predodbe. to se

dogodilo Waltu Whitmanu i Pitagori i Aristotelu i Thoreauu kad su doli do za kljuka da je reinkarnacija ne samo mogua nego i vjerojatna? Nije ni udo to su ljudi u Aziji na potpuno drukiji nain shvaali vrijeme od Zapadnjaka. Odrasli su s vjerovanjem u seljenje due iz tijela u tijelo, iz ivota u ivot. Isuse, pomislila sam, moda su vrijeme i prostor toliko relativni da se ne mogu izmjeriti. Moda oboje postoji istodobno. Moda mi dua u mome tijelu govori da je sve zaista stvarno. A ako je to istina, onda stvarnost ima vie dimenzija nego to sam ikada mislila. A moda je, kako tvrde filozofi, pa ak i neki znanstvenici, stvarnost ono to mislimo da jest. Ako je zaista tako, onda mogu razumjeti to bi u grandioznim mjerilima zna ila dodatna duhovna dimenzija za ovaj planet i sva ljudska bia koja ive na nje mu. Kakvo iznenaenje, kakvo bi to udo bilo! Svaija predodba stvarnosti bila bi vjerodostojna. Ako je iskustvo due bilo jedino vano, a nai tjelesni doivljaji doslovno nebitni zato to sa svemirskog sta = .:;:; srr.r: ne postoji, onda je svaki trenutak proivljen na Zemlji dragocjen zato to se odnosi na velianstveni sveukupni Plan u ijem smo stvaranju i mi pomogli, i tonije zato to svaki atom ima svoju svrhu; moda je svrha ove osobite skupine atoma to se vrti ovdje u krevetu, bila da prenese poruku kako smo svi dio Boje siie koja je stvorila sve - ona je jednako dio nas koliko smo i mi dio nje. Obavijena klupkom zbrkanih vibracija, okrenula sam se na leda i konano zaspala.

16. poglavlje

Spoznam li sebe danas ili za deset tisua ili deset milijuna godina tek, Veselo to prihvatio bih sada ili s jednakom radou ekati mogao... I poput tebe, ivote, koji preivio si smrti mnoge, (Bez sumnje i sam sam umro deset tisua puta dosad). Walt Whitman Pjesma o meni

pavala sam do kasno idueg dana. Nikako nisam mogla ustati. Kad sam to konano uinila, otila sam do trgovakog centra i kupila si jogurt-sladoled od breskve s preljevom. Bilo to s breskvama uvijek je pomagalo. Na putu kui poela sam razmiljati o tome kako bi moji prijatelji reagirali na ono to se dogodilo. U mislima mi je zabljesnuo lik moje prijateljice Belle Abzug. Poznavala sam je i radila s njom tijekom McGovernove predsjednike kampanje i vrlo smo se zbliile. Bila je nepopustljiva, sjajna, suosjeajna i praktina. Pitala sam se to bi ona mislila. Pitala sam se hoe li ikad doi vrijeme da se politiari ponu baviti vlastitim duhovnim istraivanjem, a da se pri tom ne doimaju eks centrinima svojim biraima. Kad sam otvorila vrata, zvonio je telefon. Bila je to Bella. Ispriala sam joj sve to se dogodilo na seansi s Kevinom. Potrajalo je, a ona me nije niti jednom prekinula. Na posljetku sam stala. - ekaj da raistimo - rekla je Bella. Taj ti je Kevin rekao da si ivjela u pro lom ivotu u nekoj drevnoj civilizaciji s nekim u koga si zaljubljena danas? - Ne, ne Kevin. Kevin je samo medij. Razgovarala sam s dva bia, jedan se zove McPherson, a drugi John.

- Da, dobro - ree ona - tko god to bio. Sluaj, taj Kevin bi mogao to izmiljati i glumiti. - Oh, Bella. To je prvo na to sam i sama pomislila. I naravno to bi moglo biti istina - no ako jest, onda je zasluio takvog Oscara kakvog jo nisu izmislili. K vra gu, toliko sam toga proitala o tom kanaliziranju da ne mogu vjerovati da me na bilo koji nain vara. Hou rei, to je neto to ljudi doivljavaju svaki dan. - Pa - razmiljala je Bella - ne elim to potcjenjivati - ali hoe li rei da si doivjela religijsko iskustvo? - Boe, ne! - Pa onda to? Govori li da vjeruje u reinkarnaciju? - Bella, ne znam. Stvarno ne znam. Stvar je u tome da se sve temelji na 'osje aju', a ne razmiljanju. Osjeam da mi se ono o emu su govorila ta duhovna bia stvarno moglo dogoditi. Na neki nain sluam samu sebe, a ne nekoga dru goga. Dok sam govorila, shvatila sam neto. - I ne mogu sad prestati i zaboravi ti cijelu stvar. Moram saznati vie. Zavladala je duga tiina. - Duo moja - na posljetku ree ona. - Ne elim da te povrijede. Samo nemoj uiniti nita dramatino ili javno u svezi s tim, u redu? Rekla sam da neu. - I na zovi me. Rekla sam da hou.

Bio je to poetak zanimljivog i viedimenzijskog razdoblja mog ivota. Mogu to samo opisati kao vrijeme u kojem sam ivjela na nekoliko razina. Odlazila sam na probe za svoj nastup uivo, s kojim sam trebala ii na svjetsku turneju. Plesala sam, pjevala, glumila i zbijala ale sa svojom druinom po danu, dok sam se po noi zadubljivala u sve mogue knjige traei savjete koji bi mi pomogli da sre dim svoje osjeaje i misli potaknute pitanjima to sam ih postavljala o ivotu i nje govoj svrsi. Moje su se police s knjigama uvijale pod bujicom ezoteriko-metafizikog ma terijala. Bilo mi je drago to imam ured u svojoj kui u Malibuu, koji je bio dovolj no privatan, da mogu zatvoriti i zakljuati vrata. Nisam bila spremna odgovarati na pitanja o knjigama koje sam itala. Bili su to kilometri stranica samo o reinkarnaciji. Predano sam itala sve iz tog podruja jer me je ta tema osobito zanimala. Jako sam se iznenadila kad sam doznala da reinkarnacija nije bila samo sastavnim dijelom veine istonjakih vjerovanja (to mi je ve bilo poznato) ve i da su brojni poznati mislioci sa Za pada takoer dijelili ovo miljenje o svemirskoj svrsi due. Istonjaka su vjero vanja vukla korijene iz religije, dok su zapadnjake ideje mahom vukle korijene iz filozofije. Od Pitagore preko Platona, Sokrata i Aristotela (iako je kasnije zanije kao reinkarnaciju, odvojivi se od svog uitelja Platona) pa sve do Plutarha i kas nije sedamnaestog stoljea kad je nastala cijela kola mislilaca poznata pod nazi vom platonisti iz Cambridgea; odakle su potekli mnogi - John Milton, pjesnik Dryden, dravnik i intelektualac Joseph Addison.

Bacila sam se na osamnaesto stoljee - doba razuma ili razdoblje realizma, mislei da u tu pronai bunt i sumnju. Doista je tu bilo sumnje - ali ne kad se radi o vjeri u duu i boansko, ve prije u smislu odbijanja formalne religije i auto ritarne misli. Upravo sam tu naila na eksploziju nove misli i borbu za pravo na razmiljanje. Bilo je to doba u kojemu su ivjeli Isaac Newton, Benjamin Franklin, Voltaire, veliki njemaki filozof Immanuel Kant, Sir William Jones, sjajni strunjak za Istok, te kotski povjesniar i ekonomist David Hume (koji se posvetio razumu, ali priznao da ako postoji neto poput besmrtne due, onda bi ona zacijelo, po logici stvari, morala postojati prije smrti i nakon nje!). Bilo je to doba procvata intelekta - a ipak veina ovih briljantnih umova vjerovala je u ponovno roenje due. Bila sam oduevljena jer sam brzo otkrivala kako sam bila u dobrom dru tvu...

Mnogi pisci i pjesnici kako to su William Blake i Goethe, svoja su vjerovanja izraavali u svojim djelima. Goethe je pisao o svojim vjerovanjima u svojim pi smima. Heinrich Heine, njemaki lirski pjesnik i kritiar, bio je zapravo osobito svjestan "izgleda": Tko moe rei kakav je kroja sad naslijedio duu Platona, koji je sveenik naslijedio Cezarov duh?... Moda dua Dingis-kana sad nastanjuje kritia ra koji, premda nije toga svjestan, svakodnevno biuje duu svojih vjernih Baskira i Kalmika na stranicama kritikog osvrta... (Sjeverno more). Da se vratimo blie doma, proitala sam izvjea o amerikim transcendentalistima - odluno predvoenim Emersonom i Thoreauom. Bili su to ljudi koji su revoltirano ustali protiv konvencionalne, autoritarne zapadnjake religije, poput svojih prethodnika - meu kojima su bili Kant, Schopenhauer, Carlyle i Words worth. Vlati trave Walta Whitmana pravi su hvalospjev reinkarnaciji. Malcolm Cowley je rekao za Whitmans: - Kozmos je bio vjena promjena za Whitmana, proces, a ne struktura pa ga stoga treba promatrati sa stajalita vjenosti. Dakle tijekom cijelog osamnaestog i devetnaestog stoljea veliki pisci, filozofi i znanstvenici; kao i glazbenici, slikari, pjesnici, povjesniari, esejisti - te politiari - otvoreno su davali potporu vjerovanju u reinkarnaciju, do ega su doli pra gmatinim ispitivanjem uda ivota na ovoj Zemlji, to su upotpunili prouava njem radova strunjaka za kulturu Istoka. Meu njima su bili Thomas Edison, Camille Flammarion (francuska astronomkinja), Gustaf Stomberg (vedsko-ameriki astronom i fiziar), da navedem samo neke. to je, pitala sam se, dvadeseto stoljee imalo rei na to? Odmah sam otkri la, da postoji golema koliina napisanoga materijala na tu temu. Tek sam zagrebala po povrini. Meu mnogim piscima bili su i Henry Miller, Pearl Buck, Thomas Wolfe, Jack London, Mark Twain, Louisa May Alcott - nabrajanje imena trajalo bi beskrajno dugo. Oduevilo me je to su se toliko razliite osobe kao to su Lord Hugh Dowding (britanski glavni zapovjednik zrakoplovstva u Drugom svjetskom ratu), Sir Arthur Conan Doyle, Ernest Seton Thompson (utemeljitelj amerikih izviaa!), Lloyd George (britanski politiar) te - Boe moj - Henry Ford, svi nali u istom amcu reinkarnacije, da tako kaem; takoer bezbrojni znanstvenici,

cijela kola moderne umjetnosti koju su predvodili Mondrian, Kandinsky, Klee. Maljevi (teozofi, svi do jednoga); te Herman Hesse, Rainer Maria Rilke, Robert Frost, John Masefield - da napomenem, ponovno samo nekolicinu s bogatog popisa cijenjenih zagovaratelja teorije reinkarnacije. Ako se moe izdvojiti rad jednoga ovjeka u odnosu na ostale, onda bi to svakako bio John Ellis McTaggart. U dvadeset petoj godini McTaggart je dobio priznanje kao najbolji dijalektiar i metafiziar od vremena Hegela. C. D. Broad koji je naslijedio McTaggarta kao predava na koledu za moralne znanosti u Trinityju, Cambridge, rekao je da McTaggart - zauzima mjesto u prvom redu medu velikim filozofima kroz povijest te se moe, s pravom, usporediti s Plotinovim Eneadama. Spinozinom Etikom i Hegelovom Enciklopedijom. Ne moram rei kako nisam bila poblie upoznata niti s jednim od ovih veli kih djela. Ali sam otkrila da je ono to je McTaggart rekao u svome djelu Ljudska besmrtnost i pretpostojanje imalo jako puno smisla: ak i najbolji ljudi nisu, kad umru u takvom stanju intelektualne i moralne savrenosti koje bi im omoguilo da odmah budu primljeni u raj... To je opepoznato, a postoje dva opeprihvaena objanjenja za to. Prvo je da se neko velianstveno usavravanje - usavravanje izvan svakog mjerila u odnosu na ono to se moe nauiti u ivotu - odvija u trenutku smrti. ... Drugo i vjerojatnije objanje nje jest da se proces postupnog usavravanja odvija u svakome od nas nakon smr ti naeg sadanjeg tijela. ...Odsutnost sjeanja ne mora nuno znaiti da se ne usa vravamo tijekom vie ivota... ovjek koji umire nakon stjecanja znanja - a svi ljudi naue neto - moda nastavlja novi ivot u kojemu mu je dodue uskraeno to znanje, ali mu nije uskraena poveana snaga i osjetljivost uma koje je stekao prikupljajui znanje. Dakle, ako je tomu tako, on e biti mudriji u drugom ivotu zbog onoga to mu se dogodilo u prvom... ne moemo sumnjati da e karakter oblikovati svaki dogaaj koji je zaboravljen. Zaboravio sam veliki broj dobrih i loih djela koje sam inio u sadanjem ivotu. A ipak svako od njih moralo je osta viti traga na mome karakteru. Isto tako ovjek prenosi u sljedei ivot one dis pozicije i sklonosti koje je stekao tijekom moralnih ispita u ovom ivotu... Ostaje ljubav. Ona je najvanija jer, uvjeren sam da, samo u ljubavi i niem drugom nalazimo ne samo najviu vrijednost ivota ve takoer najviu stvarnost ivota, pa time i svemira... Puno se toga zaboravlja u svakom prijateljstvu koje tra je godinama unutar jednog-jedinog ivota - mnogo tajni, usluga, mnogo sretnih i tunih trenutaka. Ali oni nisu nestali ne ostavivi traga na sadanjosti. Oni prido nose, iako su zaboravljeni, sadanjoj ljubavi koja nije zaboravljena. Na isti nain, ako cjelokupno sjeanje na ljubav za ivota biva izbrisano u trenutku smrti, nje gova vrijednost nije izgubljena, ve ta ista ljubav postaje jaom u novom ivotu zbog svega onoga to se dogodilo prije. Ako je McTaggartova filozofija za mene imala smisla, otkrila sam da ima i onih koji se brinu - dok ja otkrivam sebe - za primjenu sjeanja na prole ivote: ne samo to naprosto vjeruju u to ve su joj pronali svrhu. Odreenije, psiholozi se

bave regresivnom hipnozom kako bi otkrili traume iz prolih ivota koje se po javljuju u ovom ivotu. Izvjesna dr. Helen Wambach provela je niz pokusa, ija namjena isprva nije bila da pomognu pacijentima (premda je to u nekoliko slu ajeva bio ishod) ve ponajprije da se utvrdi vjerodostojnost prolih ivota. U svo joj knjizi, Ponouno proiuljauanje prolih iuota, ona pomno opisuje tijek svojih pokusa, kako je svaki od njih proveden, te izvanredne rezultate svoga istraiva nja, sjeanja na prole ivote u kojem je sudjelovalo tisuu ispitanika, od kojih je svaki barem tri puta "putovao", svima su im postavljena ista pitanja o svakom putu. Rezultati su zapisivani prije nego to su mogli o tome porazgovarati s nekim drugim, zatim su ih povezivali s odreenim razdobljem usporeujui socijalnu strukturu, rasu, vrstu hrane koju su jeli, odjeu, arhitekturu i druge bitne znaajke. Ta je knjiga, moda vie od bilo koje druge, izbrisala sve moje sumnje u to da smo uistinu imali prole ivote. Potakla me je da dalje istraujem samu sebe - kad god sam imala vremena za to. Jer sam jo uvijek bila usred turneje na koju sam nosila kofere pune knjiga... Nastupala sam u Europi, Australiji, Kanadi, Skandinaviji i Americi. Nastupala sam u kazalitima nou, a itala, pomno istraivala i promiljala danju. Otkrila sam da upoznajem ljude koji su mi uz aperitiv i veeru nakon predstave ispovijedali svoje skriveno zanimanje za vlastite prole ivote i osjeaj kako se sjeaju onoga to niim ne mogu definirati niti objasniti. Neki su doivjeli iskustvo napu tanja tijela, neki su i sami prisustvovali kanaliziranju, neki su se sjeali prolih i vota i bili toliko sigurni u njihovu stvarnost, da su s nelagodom o tome govorili iz straha da ne ispadnu udaci. Nazivala sam Gerryja iz egzotinih krajeva svijeta, ali bilo mi.je teko govoriti o razvoju moga zanimanja za duhovnu metafiziku preko meunarodnih telefon skih linija, ili na bilo koji drugi nain. eznula sam da se sretnemo, ali moj ras pored nikad se nije mogao prilagoditi njegovim mogunostima, i obrnuto. Sa svakim ukoenim razgovorom, postajala sam sve svjesnija koliko je on duboko ukorijenjen u svojoj politici, povrh toga njegovo suzdravanje od pokazivanja bi lo kakvog zanimanja za moje istraivanje proirene svijesti, izazivalo je kod mene sve vee nestrpljenje. Sjetila sam se kako je John rekao da bih trebala dopustiti ljudima u svom ivotu da na svoj nain razvijaju svoju svjesnost i svojim tempom; dopustiti skepticima da budu skeptini. Ustvari, ni ja nisam neizostavno vjerovala u sve to sam itala i uila - ali eznula sam da osoba s kojom imam predanu svezu bude zainteresirana za mogunosti koje pruaju druge dimenzije. Stvarnost je bila subjektivna istina i znala sam da se moja stvarnost proiruje. Osjeala sam kako postajem svjesnija i mogu sve bolje prihvaati ideje o vlastitoj unutarnjoj stvarnosti: i bila sam vie nego sigurna da elim s nekim razgovarati o tome. Turneja me je silno razveselila. Rad je bio naporan, ali je donio zasluenu na gradu, a neki od ljudi koje sam sretala usput doimali su se na svoj tihi nain zaokupljeni vlastitim istraivanjem svog dubljeg identiteta. Mnogi su mi rekli da psihijatrijska pomo nije ila dovoljno duboko; da su doivjeli dogaaje i traume

prije ovoga ivota ije posljedice osjeaju danas. Puno ih je reklo kako osjeaju da se odgojem i iskustvima iz djetinjstva ne mogu objasniti neki od njihovih du boko ukorijenjenih strahova i tjeskoba. Sluala sam ne pokazujui svoje izne naenje injenicom da toliko mnogo ljudi razmilja na taj nain. Jedan me se dogaaj osobito dojmio jer je imao puno smisla i izazivao ne oekivano duboku reakciju. Jedan moj stari prijatelj iz Irske, koga nisam vidjela godinama, opisivao mi je svoje nedavno putovanje u Japan; rekao je da je mirno etao jednom ulicom u Kyotu kad je zamijetio samurajsku odjeu u izlogu jednog antikvarijata. Stao je kao ukopan i piljio u odjeu za koju je "znao" da mu je neka da pripadala. Rekao je da se sjetio maa, kakav je osjeaj izazivao dodirnuvi kou te kako se hvalio dok ga je nosio. Dok je stajao zagledan u drevnu odjeu, navrla su mu sjeanja na razne prizore, sve dok se nije sjetio kako je u toj odori i umro. Ispriao mi je da je uao unutra i raspitao se za cijenu, ali odjea nije bi la na prodaju. Dok mi je priao svoju priu, naglasio je da je i sam iznenaen to je dovoljno slobodan da zaista pokae kako vjeruje da je proivio jedan ivot u Japanu. Kimala sam glavom i sluala pitajui se kad u se ja moi poeti sjeati prolih ivota koje sam proivjela. Na turneji sam provela otprilike tri mjeseca, razgovarajui s ljudima i itajui. Isprobavala sam nove zamisli i nove pretpostavke u svakoj zemlji koju sam po sjetila. Poela sam se osjeati slobodnije u primjeni novih ideja na ivot i rad oko sebe. Paljivo sam odabirala ljude s kojima sam mogla podijeliti ono to osjeam, ali vrlo esto sam otkrila kako je to bilo nepotrebno. Vratila sam se u Malibu kako bih se odmorila i pregledala svoje biljeke, te pokuala srediti dojmove. Nisam bila sigurna kako sve to posloiti u glavi. Kad osoba jednom otkrije novu svijest, to je moe zbuniti. Stoga sam puno etala plaom, ponekad bih ponijela neku od svojih knjiga, sjela bih pod drvo u malom parku u blizini restorana sa zdravom hranom u Malibuu. Jednog poslijepodneva, nakon to sam popila sok od mrkve i pojela burger od tofua, jedan moj prijatelj s kojim sam nekad imala duboko intimnu ljubavnu vezu, sluajno je prolazio tuda i naao me pod drvetom. Bio je pisac i redatelj iz New Yorka, a znao je biti izrazito zajedljiv i ironino aljiv. Dobro sam ga pozna vala - zapravo njegova udna genijalnost bila je glavni pokreta moga dugogo dinjeg zanimanja za njega. Najprije sam osjetila kako me tape po glavi, na taj se nain obino pozdrav ljao. Odmah sam znala da je to Mike. Pukao je lulu, sportski obuen - traperice, majica i kona jakna. Moglo se iz takvog kostima odmah zakljuiti da je intelek tualac obuen u stilu ja-sam-samo-propalica-kojoj-se-ivo-fuka. Bez uvoda je rekao: - to se dogaa? Gdje si bila posljednjih godinu dana? - Oh, svugdje - rekoh. - Bila sam na svjetskoj turneji. Vratila sam se prije ne koliko dana. - Aaah - rekao je Mike - jo te uvijek pokree ona tajanstvena elja za puto vanjima, ha? Pomalo me iznenadio svojom pronicavou. Ali nastavio je dalje:

- Zaista si jako dobro uskladila svoj rad s tom eljom za putovanjima, zar ne? To je dobro. Uvijek sam znao kad bi osjetila elju da izae i pogleda oko sebe. Kleknula sam, a on se smjestio pokraj mene. - Jesi li stvarno to oduvijek znao o meni? - pitala sam, uoivi onu njegovu stranu koja mi nikad nije bila vidljiva dok smo bili zajedno. - Jasno - rekao je. - Ali nisam elio da ide, pa ti to nikad nisam rekao. Ba iskreno, ha? Sjedili smo smijeei se jedno drugom nekoliko trenutaka. - Ba mi je drago to te vidim - rekao je, zaista je to i mislio, ali je odmah nastavio. - Neto te mui, ujem da se dri povueno od svih, osim od nekog tajnovitog tipa zbog kojeg stalno putuje u Europu. Oh, Isuse, pomislila sam. Ponekad je svijet zbilja premalen. Ali nasmijala sam se. I Mike se nasmijao... zapravo nije oekivao da mu priam o detaljima iz svog ljubavnog ivota. - Reci mi neto dragi stari prijatelju - rekoh - misli li da sam naivna? Hou rei, misli li da sam osoba koja vjeruje u sve to joj se kae? Mike je pukao lulu, odjednom se uozbiljio kao da razumije (kao i uvijek) da me zabrinjavaju moje karakterne znaajke kojih nisam svjesna. - Ne - odgovorio je - ne bih rekao da si naivna. Ima zaista nepopustljiv ispi tivaki um. Ali mislim da ponekad stvarima pripisuje pozitivne znaajke koje za pravo nemaju. - to zapravo eli rei? - Pa, na primjer kad si bila u Kini, eljela si da revolucija bude uspjena, pa si zato po mom miljenju zanemarila problematina podruja. Naravno, znam da su ti pokazali samo ono to su eljeli da vidi, pa mogu razumjeti tvoju pozitivnu ocjenu onoga to se tamo zbivalo. Ali to je ono to sam htio rei. - Pa, na to si mislio kad si me prije nekoliko trenutaka nazvao mistinom? - Shirley, tvoja su mi shvaanja oduvijek zvuala poput istonjake filozofije. Ne znam. Neko sam vrijeme to nazivao apstraktnim, ali tebe su toliko privlaile ideje koje nisu ba bile prizemljene. Zna da sam ja uvijek elio znati tko skuplja smee, a ti si eljela znati to se krije u umu skupljaa smea. - Aha - rekoh, razmiljajui o drugim svezama u kojima sam ula istu alopojku. - Je li to prituba, Mike? - Nije - odgovorio je - uope. Ti si naprosto takva. Oduvijek si eljela proniknuti u dubinu svega, traei pravo znaenje. Divim ti se. To bi nekoga iz ludilo, ali mene je ponukalo da se i sam zagledam u dubinu. Nasmijeila sam se. On se nasmijeio. Par bivih ljubavnika koji se zadovoljno smijee jer cijene jedno drugo. Mike se nagnuo k meni i uzeo mi knjigu iz ruke. - to je ovo? - pitao je. - Oh, samo knjiga. - O reinkarnaciji? -Aha.

- Oh. - Aha. - Zato? - Ne znam. Progutala sam knedlu, razmiljajui da li da se upustim u raspravu ili ne. - Mislim da bi moglo biti istina. I itam puno o tome. Mike se zagledao u moje oi. - Dakle, otila si u Kaliforniju, ha? - Kaliforniju? - Aha. Svatko tko tu ivi, bavi se tim stvarima. Samo bi u Kalifoniji mogli iza brati guvernera po imenu Mjeseeva zraka, zar ne? - Pa, valjda - odgovorila sam oprezno. - Ali, to sam otkrila i na drugim mje stima. - A da? Gdje? - Oh, Mike. Svugdje u svijetu. - Na primjer? Kad Mike odlui ispitivati, osjeate se kao na suenju. - Pa, na turneji sam razgovarala s puno ljudi u Europi, Australiji, Kanadi. Svugdje. - A da? I to su rekli? - Priali su svoje prie. Ponekad su se sjeali svojih prolih ivota. Ponekad je to bio samo osjeaj - a nekada osjeaj ve vienog. - Aha - rekao je - ja imam dokaz da postoji ivot nakon smrti. - Kako to misli? - pitala sam, ugodno iznenaena to se pojavila mogunost dijaloga. - Kakav dokaz? - Kongres Sjedinjenih Drava - ree Mike. Nasmijala sam se, ali sam osjetila vor u elucu. O, Boe, pomislila sam, mog la sam podnijeti takvo stajalite. - To je smijeno - rekla sam. - Rei u ti neto - poeo je - Mislim da imamo dovoljno nevolja u svijetu, ovdje i sada. Ne zanima me pretjerano jesam li bio egipatski rob prije pet tisua godina. Naravno da sam se poela pitati zato mu je ba to palo napamet, ali nisam inzistirala. - Jesi li ikad uo za kanaliziranje kroz medije? - upitala sam. - Misli ono o emu je pisao Oliver Lodge na prijelazu stoljea u Engleskoj? Uspostavio je kontakt sa svojim umrlim sinom ili tako neto? Mike me je zbunio. Znala sam da je proitao gotovo sve na svijetu, ali nisam ga mogla zamisliti kako posjeuje knjiare s knjigama o okultnom. - Aha - odgovorila sam - Lodge je istraivanjem prikupio puno tjelesnih do kaza za ono to nikada nije objanjeno - injenica je da se to moralo dogoditi. 17 - Pa to onda ti ima s tim? Jesi li uspostavila kontakt s u En Lajem uz po mo medija? Mike je znao da mi je u En Laj zgodan i da bih vjerojatno uinila bilo to da ga upoznam!
17

u En Laj (1898-1976) - kineski komunistiki voda od 1949. do 1976.

- Nisam - odgovorila sam - ne s uom. Ali moda je mogue uspostaviti kon takt s bestjelesnim duhovnim vodiima koji su nekada bili u tijelu, a sada vie nisu. Mike se naslonio na lakat i drao lulu medu zubima. - eli li mi neto ispri ati? Izvadila sam cigaretu i zapalila je. Vrlo pozorno sam mu opisala sve to se do gaalo. Ispriala sam mu o Ambresu u vedskoj, o Johnu i McPhersonu i Kevinu u Kaliforniji. Rekla sam mu da mnogi ljudi ue putem kanaliziranja u cijelom svi jetu. Rekla sam da shvaam kako su neki od medija varalice, ali to se ne odnosi na sve njih. Prepriala sam mu to sam ula o svojim prolim ivotima, kao i ue nja o duhovnoj ljubavi i Bogu i izvanzemaljcima koji su navodno donosili istu po ruku. Rekla sam mu kako sam itala i itala o drugim ljudima u svijetu, u prolosti i sada, koji su takoer osjeali da su ivjeli prije. Spomenula sam sve uvene, inte ligentne, umjetniki nadarene ljude, filozofe, znanstvenike, pa ak i religijske voe za koje sam znala da su prihvaali reinkarnaciju kao dio ivota - i zakljuila sam s obrambenim stavom uvjeravajui Mikea da sam u prilino dobrom drutvu. Izvadio je lulu i sjeo nagnuvi se naprijed. - Shirl - rekao je - to sam ja, Mike, sjea se? Ja sam na tvojoj strani, zna? Nisam nita rekla. Samo sam ga gledala. - Hou rei - nastavio je - netko padne u trans i zauje se drugi glas koji go vori kroz njega, a ti tu sjedi i vjeruje u ono to uje? utjela sam. - Sluaj - nastavio je - ljudi e morati rei to se dogodilo s naom Shirley? Oni su ti priali o prolim ivotima i o izvanzemaljcima, zaboga miloga! To je ap surdno! Zvui tako naivno i lakovjerno. Nije mi drago to te vidim u takvom po loaju. Pila sam na slamku, srui po dnu prazne alice. - Tko su ti 'ljudi'? - rekla sam. - Upravo sam te zato maloprije pitala misli li da sam naivna. Vidi, Mike, ja se ne osjeam ni naivnom ni lakovjernom. Osjeam se znatieljnom. elim znati. Osjeam da je sve mogue - i zato k vragu, ne bi bilo? - Ali vjeruje li u to? - Ne znam. Gotovo sam potpuno uvjerena u postojanje prolih ivota, a time i reinkarnaciju - samo na osnovi iskustvenih dokaza. Upravo sam usred otkriva nja itavog niza novih stvari. To je proces razmiljanja o novim dimenzijama. To je tako neizrecivo fantastian svijet da ga ne elim baciti kroz prozor i ne vidim u tome nieg naivnog. Oduvijek sam stvari prihvaala bez predrasuda, zar ne? - Tono. - Pa, onda pretpostavljam da u nastaviti biti takva. Jedino me trenutno zbu njuje pitanje postoji li uistinu 'stvarnost', mislim stvarnost se doima tako rela tivnom. - ekaj malo - bunio se Mike - priekaj trenutak. Kad holivudski producent prevari pisca za njegovu plau - to je stvarno.

- Naravno. To je stvarnost za njega. Moda e biti stvarnost za njegovu dje cu jer e po prvi put u ivotu postati svjesni elje ili oskudice. Ali gubitak kue, auta, televizora, odjee, ogrjeva, hrane - sve je to krajnje besmisleno, nije stvar no, zar ne shvaa, milijunima ljudi koji nikada nisu imali te stvari. Isto je tako ne stvarno aici onih koji ive u drugoj krajnosti, dakle koji su oduvijek imali sve. Dakle, moda nije novac ono to je vano. Moda postoji lekcija u svemu tome. Moda je smisao ivota u lekcijama i to je stvarnost. - Pa, kakvu lekciju dobiva ovjek koji ne moe prehraniti svoju djecu? - Ne bih znala. Mike - odgovorila sam. - Meni se to nije dogodilo. Ali da jest, ja bih u to pokuala proniknuti i ne bih dopustila da sve ostane samo na mom bi jesu. Pokuala bih otkriti zato, a ne bih samo prebacila odgovornost na onoga tko me je prevario. - Sranje - rekao je. - Hoe rei da e naprosto progutati sve te besmislice o Bogu i ljubavi i dopustiti da te zgaze? Mikova je rjeitost katkad bila veoma nadahnjujua. - Ne, nisam to rekla. Kaem da me ne bi zapravo zgazili. Moda je, ono to tebi izgleda kao gaenje, ustvari neto to je potrebno iskustvo kako bih bolje shvatila samu sebe. Osim toga, takve se stvari ionako stalno dogaaju, bez obzi ra doputamo li im ili ne. Pretpostavljam da se moje rijei svode na ovo - ako od luim to ne dopustiti, morat u ii u rat, zar ne? - Rat? - upita Mike. - Naravno. Moe taj primjer primijeniti na svjetske razmjere, na dvije sku pine - one koji imaju i one koji nemaju. To je ista dvojba. Ali ako nikad zapravo ne umiremo, onda se ivot svodi na pitanje kako se nosimo s nepravednom si tuacijom, a ne na to hoemo li je sprijeiti nasilnim mjerama. Mike se naslonio na drvo. Oblak je zaklonio Sunce, a jato galebova je polet jelo kao da su donijeli kolektivnu odluku da odu. - Shvaa li - ree Mike - da svaki tiranin na svijetu iskoritava takav nain razmiljanja i na taj nain uzrokuje nezamislivu patnju? Zagovarati takvu filozofi ju podlo je i bezobzirno. Mislim, nauiti svakoga da okrene drugi obraz, otvoreni je poziv na tiraniju. Ja vjerujem u samoopredjeljenje i revoluciju ako me neki pokvarenjak vara. - Dakle, ti odobrava ubijanje, ako si ti taj koji osjea da je neophodno? - Ako me neki kreten pokua prvi ubiti, da. - U redu - rekoh - to razumijem. To je zacijelo najei izlaz. Ali pitam se ubi jamo li ikada svoje neprijatelje u potpunosti. Bez obzira na razloge koji nas navode da ubijemo drugu osobu, mislim bez obzira jesu li oni privatni ili nas na to tjera vlada ili moda religijski autoriteti, ako Zakon uzroka i posljedice funkcio nira - a to jest korijen reinkarnacije - to smo onda postigli osim to smo nagomi lali puno loe karme? Ako smrt, u smislu potpunog zaborava i konanog kraja nije stvarna, kakva korist od ubijanja? Ako bismo zaista 'dokazali', kako kau, da ubijanje nije rjeenje, ve na kraju doslovce donosi samounitenje, moda bi onda puno vei broj pametnih ljudi potraio druga rjeenja.

- To je pomalo ezoterino - ree Mike. - Razumijem zato te to brine jer ti ima takvu vrstu uma. I pretpostavljam da si vrsto odluila razvezati uzao na svo je zadovoljstvo. Ali, Shirl, kako e to utjecati na tebe? - Kako to misli? - Pa, k vragu - rekao je - ljudi e se pitati to se s tobom dogodilo. Mislim, moda te ne poznaju kao ja, mislit e da si poludjela i skoila s litice u brzake, a nema amac. Mike se iskreno zabrinuo za mene, ba kao i Bella - pa ak i Gerry. Ali zato je takve ideje Mike doivljavao kao osobnu prijetnju, bilo je drugo pitanje. Zato ih nije mogao prihvatiti bez predrasuda umjesto s tjeskobom, bilo je ono to je brinulo mene i to ne samo kod Mikea. - Ali Mike - rekoh - Zar ne shvaa da se gotovo svi pitaju o tim stvarima na ovaj ili onaj nain? Ne misli li da im se moralo dogoditi neto to nisu mogli obja sniti? - Jasno da jest. Ali oni to naprosto ostavljaju neobjanjeno. Zato osjea da mora razviti taj jasni sustav vjerovanja da bi objasnila stvari u koje je vjerojatno bolje ne dirati? Osjeala sam kako me opravdavanje iscrpilo. - Tko kae da ih je bolje ne dirati? to je tako dobro u statusu quo da ga svi jet tako snano eli sauvati? Ja tragam za boljim odgovorima, Mike. Djelomino iz obine proklete znatielje, pretpostavljam - oduvijek sam eljela znati zato su rue crvene i zato su misli jake. Povrna objanjenja mi nikada nisu bila dovolj na, stoga pretpostavljam kako je bilo neizbjeno da u svoje istraivanje jednom provesti do kraja - kud god me to dovelo. Mike me primio za ruku i potapao je. - Pa mnogi drugi dobri ljudi nisu mogli otii i ostaviti stvari kakve jesu, poput Louisa Pasteura ili Madame Curie. A vidi to su otkrili. Pa, tko zna? Ono to me smeta je injenica da je ono to su napra vili bilo sve to su napravili. Nisu morali ovisiti o publici i njezinom odobravanju kad su zaraivali za ivot. Ne bih volio da se takvo to dogodi tebi. - Mislim da i nee, Mike. U svakom sluaju, to mi je trenutno najvanija stvar u ivotu - najblae reeno. Naprosto to ne mogu pustiti na miru. I kad doem do krajnjih granica svog identiteta ili bilo ijeg drugog, na posljetku u ostvariti puniju osobnost od one kakva sam bila prije ovoga ivota. Mislim da mogu shvatiti gdje smo ti i ja mogli imati karmiku vezu u nekom prijanjem ivotu. Shvaam da smo i u ovom ivotu bili zajedno zato to smo trebali neke stvari odraditi. - Misli da bi ovaj razgovor mogao biti dio tog odraivanja? - Moe biti. - Pa. Ali ja mogu podnijeti samo ovaj ivot. I on mi zadaje previe glavobo lje. I ne vidim kako bi mi razumijevanje onoga o emu govori moglo pomoi da izvuem prijatelja iz zatvora koji je uhien zbog posjedovanja kokaina. Mike je ustao i protegnuo se. - uvaj se, Shirl. To je sve, dobro? - Dobro.

- Hoemo proetati? - Moe. Zagrlili smo se i etali od drveta prema planinama. Mike se nagnuo i apnuo mi u uho: - Dakle, priznaj. Jesi li u naem prolom ivotu putovala u Europu da se nae sa mnom?

Te sam veeri bila jako umorna. Odluila sam se odmoriti i moda nita ne pisati te noi. Na kraju dana sjedila sam na balkonu i promatrala kako se vjetar poigrava gustim pijeskom u zalazak Sunca. Na niskoj povrini mora, nalik na sta klo, zrcalio se ruiastonaranasti sjaj. Pitala sam se kad e se srebrne ribice doi mrijestiti i kako znaju kad im je vrijeme. Pitala sam se imaju li ribe duu. Usamljeni ovjek etao je du plitkih zapljuskujuih valova otprilike kilometar i pol od obale. Promatrala sam ga. Uvijek sam se pitala o emu ljudi razmiljaju dok eu u zalazak Sunca. Neki su koraali s ciljem, neki su neodreeno tumara li, dok su se neki kretali kao da uope ne hodaju - moda su bili negdje drugdje. Ovaj usamljeni ovjek hodao je kao da nekoga trai. Nije previe pogledavao prema moru, ve vie prema kuama na drvenim potpornjima. Jeo je neto, ja buku. Nosio je par sandala u drugoj ruci i hodao dok mu je jedno rame bilo nie od drugoga. Pogledala sam ga pozornije kad se pribliio. Vidio je kako ga gledam odozgo i mahnuo. Bio je to David. O, Boe, pomislila sam, to sad? Kad je doao ispred moje kue, zaustavio se, nasmijeio se, ponovno mahnuo i pozvao me.

17. poglavlje

Drim da je kozmiki religijski osjeaj najjai i najplemenitiji poticaj za znanstveno istraivanje. Albert Einstein Svijet kakvim ga vidim

ok. - rekao je. - Tu dolje je prekrasno. Ustala sam i naslonila se na ogradu. David je imao na sebi vestu ispod koje je nosio majicu, a par bijelih sokni visio mu je iz stranjeg depa na hlaama. - Kako si? - doviknula sam mu. Bacio je cigaretu u valove. - Sidi, idemo proetati. - vikao je. - Otii emo do velike stijene. A onda, ako eli, moemo veerati u Izletnikoj kui. Odmaknula sam se od ograde. - Ali ponesi demper. - doviknuo je. - Kasnije e zahladiti. Uzela sam vuneni demper koji je sa mnom putovao svud po svijetu, onaj ze leni koji je Gerry oboavao i sila drvenim stubama to su vodile na pijesak, osje ajui se kao da vidim Davida po prvi put - i na neki nain prieljkujui da ga nikad nisam upoznala. Jo sam osjeala oiljke od susreta s Mikeom, s kojima se ni izdaleka nisam bila pomirila. David se duboko zagledao u mene kad sam mu se pridruila. - Je li s tobom sve u redu? - upitao je. - Dobro sam, sve je u redu. - Shvaam - rekao je, dok smo etali ususret Suncu. - Dakle, puno si razmiljala, ha? - Zapravo nisam imala vremena - rekoh neodluno. On je zapalio cigaretu. - Ti stvarno puno pui - komentirala sam. - Zato tako puno pui ako te to liko zanimaju duhovne stvari i sve si sredio sa sobom?

- Ne znam - rekao je. - Pretpostavljam da mi to pomae poput uzemljenja. U suprotnom bi bio na tridesetdevetom nebu cijelo vrijeme. Zar ti ne bi puila kad bi zbilja ula u to? - Puila? Glas mi je bio pomalo kretav. - Motala bih velike sekvoje kad bih stvarno vjerovala u sve o emu saznajem. - Aha - rekao je - isprva te uplai kao i sve novo, ali nakon nekog vremena naui se ograditi. Puenje je jedan nain da se to postigne. K tome, ja sam ovis nik. Hodali smo ostavljajui tragove u hladnom pijesku. Vivci su plesali svoj me nuet u zalazak Sunca. Osjeala sam se kao da i sama pleem menuet s Davidom. Neko vrijeme nisam nita rekla. A onda sam pomislila da bih ba i mogla. - Pretpostavljam da zna - rekla sam - da smo ti ja stari prijatelji i da smo ve bili vjenani? - Aha - nasmijao se - znam. - Od koga? - Oh, od svakoga. Mi smo ivotni partneri ili neto slino? - Mhm. Uvlaio je dim cigarete, a ja sam promatrala zalazak Sunca. On je neki put zvuao toliko sigurno da se doimao gotovo bahatim. - Zna - rekla sam - razmiljala sam. Kad astronauti putuju kroz svemir, po javljuju li se duhovi svuda oko njihovih kapsula? David se nasmijao i nakaljao. - Pa, da - rekao je. - Moe se i tako rei jer je svijet duha svugdje, i oko nas upravo sad. Time mislim na duhovnu razinu koja nam je nevidljiva vei dio vremena zato to je naa svijest previe gruba da bismo ih vidjeli, ali mi nismo nevidljivi njima. I ti to katkad osjea, zar ne? Hou rei, zar se nekad ne zaudi otkuda je potekla ne ka ideja ili nadahnue? Zar se ponekad ne osjea kao da te vodi neka nevidlji va sila? Zna da su mnogi veliki ljudi govorili o tome da su zaista osjeali neku nevidljivu silu koja ih je nadahnjivala? Pa, ja mislim da su to najvjerojatnije bili njihovi duhovni vodii, a isto tako i neka vrsta prisjeanja na darovitosti koje su iskusili u prolim ivotima. To se najbolje vidi kod uda od djeteta. Mislim, Mozart je vjerojatno svirao klavir kao etverogodinjak jer se sjeao kako se to radi. - Davide - rekoh, prekidajui njegovo izlaganje - kakvog dokaza ima da je sve to istina? Mislim, stvarno. Zaista zna zvuati kao napuhanko koji se razbacu je teorijama kao da su istinite, a Djed Mraz stvaran. - Pa, ja u to ne sumnjam. Ja to naprosto osjeam. Vjerujem u to. Znam. To je sve. Naravno da nema dokaza. Pa to onda? Ali veza izmeu duhovne i fizike razine jest ono to dananjem svijetu nedostaje. S mog stajalita, dua je izgublje na karika ivota. Mislim, kad bi svi shvatili da nae due nikad zapravo ne umiru, ne bi se toliko bojali i istodobno bi shvatili zato ive. Svaki put kad bi David otvorio usta, drao je duhovnu propovijed. - Dakle, rekoh - kae da je reinkarnacija poput show businessa. Stalno po navlja dok ne napravi kako treba.

- Aha. Imao je dobar osjeaj za alu pa se nasmijao. - Neto tako. Zna - nastavio je - uvjeren sam da je Krist pouavao teoriju reinkarnacije. Omotala sam oko sebe jo jae svoj demper s rol kragnom. Tih sam dana od svega osjeala jezu. Kad bi David izjavio neto, nikad tome nije davao nadgrad nju. - Zato tako misli? - upitah, prisjeajui se onoga to mi je John rekao o Bibliji. David je zagazio u vodu, pokvarivi na odsjaj u pijesku. - Proitao sam puno toga o tumaenjima Kristova uenja, pored onih koja se pojavljuju u Bibliji. Unio mi se u lice i oklijevao. - Zna da u Bibliji ne pie nita o vremenu otkad je Krist imao dvanaest godina pa sve dok nije zaista poeo pouavati, kad mu je bilo oko trideset godina. Zar nije tako? - Tako je - rekoh. - ula sam puno o tome i dola sam do zakljuka da naprosto nije imao puno rei dok nije odrastao. - Pa, nije ba tako - ree David - puno ljudi je miljenja da je tih osamnaest izgubljenih godina proveo putujui po Indiji i Tibetu i Perziji i Bliskom istoku. Postoje svakakve legende i prie o ovjeku koji zvui ba kao Krist. Njegov opis je potpuno toan, a govorio je da je Sin Boji i tvrdio da je hinduistiko vjerova nje u reinkarnaciju zapravo istinito. Kau da je postao vjet yogin i imao potpun nadzor nad svojim tijelom i fizikim svijetom oko sebe. Oito je putovao inei takva uda kakva su kasnije zabiljeena u Bibliji, pokuavajui pouiti ljude da i oni mogu initi isto samo ako uspostave bolji kontakt sa svojim duhovnim sepstvom i vlastitom boanskom snagom. David nije znao za moju seansu s Kevinom i Johnom, niti da sam srela enu iz arama koja je bila tovateljica Sai Babe (avatara u Indiji). Ona je zajedno sa svojim muem napisala knjigu i snimila dokumentarni film o nezabiljeenim Kri stovim godinama. Oni se zovu Janet i Richard Bock i proveli su detaljno istrai vanje tog razdoblja u Kristovu ivotu na Zemlji. Prikupili su brojne dokaze do ko jih su doli istaknuti arheolozi, teolozi, prouavatelji sanskrtskih i hebrejskih zapi sa, itd. Svi su se slagali u tome da je Krist zaista jako puno putovao po Indiji. Dok smo etali, ispriala sam Davidu o Janet i Richardu, rekao je da ih nikad nije upoznao, ali bi volio usporediti s njima biljeke koje je i sam zapisao boravei dvije godini u Indiji i prouavajui istu stvar. Rekao je da je Krist po povratku u Izrael pouavao ono to je nauio od svojih indijskih uitelja, to jest, teoriju rein karnacije. - Ali Davide - pitala sam - zato ta uenja nisu zapisana u Bibliji? - Jesu - rekao je. - Teorija reinkarnacije jest zabiljeena u Bibliji. Ali njezino pravo tumaenje izbrisano je tijekom Ekumenskog sabora katolike crkve u Cari gradu, negdje oko 553. god. pr. Kr., poznatim pod nazivom Nicejski sabor. la novi Sabora glasali su da se ta uenja izbriu iz Biblije kako bi uvrstili crkveni nadzor.

- Crkva je eljela biti jedini autoritet to se tie ljudske sudbine, ali Krist je pouavao da je svako ljudsko bie odgovorno za svoju vlastitu sudbinu - i sada i ubudue. Krist je govorio da postoji samo jedan sudac - Bog - i jako se protivio stvaranju bilo kakve Crkve ili bilo koje vrste obredne religije koja bi ograniila ljudsku slobodnu volju ili njegovu borbu za istinom. To se slagalo s onim to je Kevin rekao, ali bilo je logino da su svi oni koji se duboko zanimaju za reinkarnaciju proitali o tom uvenom Saboru. Sunce je sad tonulo u valove, ostavljajui trag ruiastonaranastih oblaka za sobom nad Tihim oceanom. - Bilo kako bilo - ree David - to je ono to ja vjerujem da je Krist uistinu ra dio, a kad je Crkva unitila ta uenja, prevarila je ovjeanstvo od tada pa nadalje. Nisam mu odgovorila. Mislila sam da je Crkva doista pouavala kako se due razvijaju mijenjajui fizika tijela sa svrhom da ispune Zakon karme, ja bih se za to zanimala od malih nogu. To bi za mene imalo smisla. To bi za mene bio do voljan razlog da vjerujem u ovjekovu duhovnu dimenziju, zato to bih ja bila odgovorna za vlastitu sudbinu (kao i svi drugi). Sve bi ovisilo o naoj vlastitoj svi jesti, a ne o Crkvi koja donosi sud o naem ponaanju. A to bi takoer objasnilo svu patnju i strahote u svijetu koje sam tijekom cijelog ivota bezuspjeno po kuavala shvatiti i promijeniti. "Ono to posije, to e i eti", dobilo bi sasvim dru go znaenje. I to bi mi dalo duboku utjehu da svi doista ivimo zauvijek i vjeno, ve prema svojim djelima i reakcijama koje ona izazivaju. "Okreni drugi obraz", dobilo bi takoer novi smisao. Ustvari to bi nam bilo lake jer ne bismo izdizali svoje svjetovne probleme iznad vjenih prioriteta. Zakon uzroka i posljedice u znanosti se prihvaao kao temelj. Zato taj isti Zakon ne bi upravljao ljudskim ivotom? Zakoni se ne temelje uvijek na onome to se vidi i stoga moe dokazati. Moralnost, etika, ljubav - sve su nevidljive i ne dodirljive. Ali to ne znai da ne postoje. Nisam bila strunjak za znanost ili bilo koje navedeno podruje dokazivo i njenicama. Ali, polako sam se poela pitati zato su ta podruja bila toliko vana. Nisam pridavala mnogo vanosti fizikim dokazima kad se radilo o potrazi za obja njenjem zato smo ivi. Takva je potraga pripadala svakom ovjeku ponaosob u najdubljem smislu. Nije nuno pripadala u podruje "strunjaka" bilo koje vrste. Moda upravo na to upuuju rijei "blago krotkima, oni e batiniti zemlju." Moda su krotki koji ne vide potrebu da istupaju snano bili upravo oni koji su imali uspostavljen odnos s Bogom i dobrotom sveg ivota i ovjeanstva; a zlatno im je pravilo bilo prvo i zadnje po kojemu su ivjeli. Moda su svi oni koji su imali potrebu komplicirati ivot iz straha, zapravo oteavali karmiku zamrenost na Zemlji, ali isto tako i karmiku zamrenost u svojim ivotima. David i ja etali smo u tiini. Otili smo do javne plae, oko pet kilometara uz obalu, gdje je on ostavio svoj auto. Bio je to stari zeleni Dodge, na ijem sam zadnjem sjeditu ugledala hrpu knji ga povezanih trakom. - Kupio sam ti jo knjiga, i Bibliju. Samo proitaj i reci mi to misli. eli li jesti? Knjige? Zar mi je trebalo jo knjiga?

Sjeli smo zajedno u restoran ponad mora. Kad smo razgovarali, nikad nismo samo askali - nikad. "Kako si provela dan?" ili "Voli li Brahmsa?" Uvijek smo razgovarali o velikim stvarima, kao da bi askanje bilo gubitak vremena. Bilo mi je neobino ne govoriti o osobnim stvarima s bliskom osobom zato to je "osob ni razgovor" najee bio samo uvod za ono to smo oboje eljeli saznati o onom drugom... neto o njegovu karakteru ili naznake njegovih ivotnih ciljeva. Ovo je bilo drukije. Ovaj me ovjek nije zanimao na takav nain. Zanimalo me je ono to ima rei. Pretpostavljam da svi ljudi postavljaju niz neizgovorenih pravila komunikacije koja se podrazumijevaju kad se nau oi u oi s nekim. To je neto o emu ne razmiljamo, ali to postoji i djeluje, sve dotle dok jedna od te dvije osobe ne prekri utvrena pravila u nastojanju da prodre na neku drugu razinu. Davida oito nije zanimalo krenje ugovorenih pravila. Meni je bilo ugodno i instinktivno sam znala da je veza kakvu imamo upravo onakva kakva treba biti. Paradoksalno, to je stvaralo ozraje u kojemu je svaki susret s ovim ovjekom bio djelomino odgovoran za moje duboko preispitivanje naeg doivljaja stvarnosti to je za mene bilo novo iskustvo. Dakle, ak i kad smo uivali u ukusnom bordokom vinu i uistinu izvrsnoj Wellington govedini18, kad smo uz svijee na stolu, bili iskreno udubljeni u ono to je onaj drugi govorio, ak i kad su se neki od drugih gostiju pitali s kim sam ja to, nikad nisam osjetila poticaj da se odnosim prema njemu na razini mukarac - ena, i nije me pretjerano zanimalo kako je doao do onoga u to vjeruje. Taj je proces zapravo bio apstraktna evolucija miljenja u svakom sluaju. Barem u mom sluaju, izazvan u nekoliko osobitih trenutaka koji su me potaknuli da traim dalje. Umjesto toga, razgovarali smo o potrebi za vjerom i osjeaju svrhovitosti, o tome napreduje li ljudski rod sam ili uz pomo neke vrste duhovnog vodstva, i konano o tome kako je mudro sve nove zamisli prihvaati bez predrasuda. David je govorio o tome kako je za njega um bez predrasuda znak istinske in teligencije "samo osoba koja nema predrasuda, moe prigrliti nove ideje i rasti". - Bio sam prilino zbunjen - priznao je - kad sam prvi puta poeo uspo stavljati kontakt s duhovnim. Ali kad god sam se osjeao na neki nain 'apsurd nim' u 'stvarnom' svijetu oko sebe, zaustavio bih se i osluhnuo vlastitu intuiciju koja mi je govorila to je stvarno. Bio sam odgojen da vjerujem u ono to mogu dokazati, a ne u ono to osjeam. Ali to sam vie sluao vlastiti unutranji glas, to sam imao bolji kontakt sa samim sobom. Na kraju je sve postalo tako jednos tavno. A sada, tako puno ljudi radi to isto da je to postalo ono to je stvarno. David nije analizirao svoju borbu i vjerovanja kao neku vrstu razraenog plana za mene. Bilo je to naprosto ono kroz to je on proao. A kad je govorio, bilo je to s istim mirnim dostojanstvom. A zatim me je, negdje pri kraju veere, upitao: - Jesi li ikad vidjela NLO?

18

govei file premazan gujom jetrenom patetom, preliven tijestom i peen u penici

Bila sam pomalo zateena takvim pitanjem od njega. Jedno je bilo uti "Johna" kako raspravlja o Bogu, duhovnoj istini i izvanzemaljcima u jednom dahu, a neto sasvim drugo uti bliskog prijatelja kako uspostavlja tu istu svezu. - Nisam - rekoh leerno - ali znam nekoliko ljudi koji jesu, ukljuujui i Jimmyja Cartera dok je bio guverner Georgie. Carter nikad nije sa mnom o tome govorio, ali u novinama sam vidjela izvjee koje je napisao, a koje se doimalo profesionalnim i bezosjeajnim, kao to je uostalom i veina izvjea koje Jimmy Carter podnosi. - U redu - ree David - to misli to su oni? - Boe - rekoh - ne znam. Moda su tajna vojna oruja o kojima nitko ne go vori ili su moda ureaji za ispitivanje klime ili su moda prevaranti ili moda dolaze iz svemira. Ne znam. to ti misli? Otpio je kavu, pa konjak i obrisao kutove usana ubrusom. - Mislim - rekao je - da dolaze iz svemira. Mislim da su u njima izvanzemaljci koji su duhovno vi soko razvijeni. I mislim da dolaze ve dugo. - Za ime Boje! - rekoh. - Zato tako misli? Promatrala sam ga dok je gutao jo jedan gutljaj kave. Promatrala sam kako mu oi smireno mirkaju uz svjetlost svijee. Traila sam bilo kakav izraz koji bi upuivao na to cilja... zato bi spomenuo neto takvo u odnosu na ono o emu smo razgovarali. - Pa, puno ljudi je pisalo o tome. - Puno udaka. -I prepun ih je Stari Zavjet. Postoje sve vrste opisa koje mi slie na svemirske letjelice i mnogim drugima, takoer. Ponovno sam se sjetila - Johna - i mnogih dijelova iz knjiga koje sam proitala. Ali David je nastavio: - Mislim da je Von Daniken pomalo udak, ali vjerujem da je na pravom putu. - Misli na Von Danikena koji je napisao Koije Bogova? -Da. Osjetila sam kako moj - otvoreni um - prijeti da e se zatvoriti. - Nije li on odsjedio u vicarskom zatvoru zbog izdavanja ekova bez po kria? - Naravno, ali kakve to sveze ima s onim to je otkrio? Ljudi su puni protu rjeja i to to je uinio nije bilo poteno. Trebao je pronai drugi nain rjeava nja problema jer je na kraju doao na lo glas. Ali to ne mora nuno biti njego vo djelo. Nakon seanse s "Johnom" proitala sam Von Danikenova djela - u njima je opisivao svoju pretpostavku da su mnoge drevne ruevine zapravo konstruirale visoko razvijene civilizacije uz pomo izvanzemaljaca: piramide, Stonehenge, Machu Picchu u Peruu, piste za slijetanje u visoravnima Nazce u Peruu, itd. On je takoer tvrdio da je na primjer, Ezekielov opis vatrenih kotaa zapra vo bio svemirsko vozilo, isto kao i gorui grm koji je davao upute Mojsiju i Izraelcima tijekom etrdeset godina u pustinji, dosegnuvi vrhunac s otvaranjem Crvenog mora.

Gledala sam film Koije Bogova koji je aludirao na nazonost izvanzemaljaca tijekom cjelokupne ljudske povijesti, navodei crtee u piljama i spomenike kao dokaze za svoju tvrdnju. Ono to me osobito dojmilo dok sam gledala film, bila je reakcija publike. Pogled im je bio prikovan za filmsko platno, a kad se film za vrio, nitko nije ustao. Doimali su se iskreno ushieni tim nagaanjima, ali nisu bili sigurni kako valja reagirati. Pozorno sam sluala ljude koji su u redovima na putali kinodvoranu. Nitko nije imao ironine zamjerke niti ismijavao informaci je. Ustvari, osjeali su na ovaj ili onaj nain prijetnju ili strah. Izlazili su u redovi ma, utei i razmiljajui svaki za sebe, sve dok netko nije spomenuo hamburger. Sjetila sam se kako me je vie zanimala njihova reakcija na film nego moja vla stita. I sada, upravo kao i John, David je povezivao NLO-e s duhovnom inteligen cijom. Sluala sam i ispitivala ga dalje. - Hoe rei - pitala sam - da aneli i koije koje bljuju vatru i sline stvari iz Biblije, zapravo opisuju bia s drugih svjetova? - Da, zato nas napredna izvanzemaljska bia ne bi pokuavala pouiti du hovnoj istini? Moda je boanska sila zapravo znanstvena. Mislim, Krist i Mojsije i neki drugi ljudi mogli su izvoditi fizika uda, kako ih mi nazivamo, koje naa znanost ne moe objasniti. I previe ljudi je izjavilo da je vidjelo ta 'uda', a da bismo ih mogli naprosto nazvati izmiljenim mitovima. Ti su daroviti ljudi morali znati neto to mi ne znamo. Otpila sam malo Davidova konjaka. - Sluaj - rekoh - kako si uspostavio svezu izmeu ovjekovih duhovnih spo sobnosti i svemira? - Tako - rekao je - to to ima smisla, zar ne? Mislim, toliko je velik utjecaj neobjanjive vie inteligencije u naoj drevnoj povijesti, a toliko se toga odnosi na religiju i duhovnost, ili barem na pitanja o Bogu. - Pa, da - rekoh - ali ta inteligencija mogla je potjecati od osobito naprednih ljudskih civilizacija upravo ovdje na Zemlji, koje su nestale ili ieznule ili se same unitile ili neto slino. Zato bi ta via inteligencija morala potjecati s nekog dru gog svijeta? - Pa - rekao je - i ja sam se to pitao. Ali vidi, naprosto ne postoji samo jedan primjer vie inteligencije. To se dogaalo svuda u svijetu u razliitim razdobljima. Prema Platonu i Aristotelu i velikom broju drugih velikih uenjaka, Atlantida je zaista postojala kao izrazito razvijena civilizacija. Inke i Maye bili su upoznati s astronomijom i astrologijom u jednakoj mjeri kao mi danas, a moda i vie. Sumerani koji su ivjeli dvije tisue godina prije Krista, imali su visoko razvijenu ma tematiku i astronomiju... Mislim, dat u ti jo materijala za itanje, ali meni se ini da su ovu Zemlju kroz povijest promatrala i pomagala bia koja su znala vie od nas; koja su znala duhovne, isto kao i znanstvene, astronomske, matematike i fizike istine koje mi tek poinjemo dokuivati. Popili smo konjak. Osjeala sam kako se moj um iskljuuje.

- Dakle, zato to ljudi nisu mogli nauiti sami? David je nastavio piti otopljeni led koji je ostao u ai. - Zato to previe do kaza upuuje na to da su ljudi dobili pomo od 'bogova', od ljudi koji su bili razvi jeniji u kozmikom smislu. Previe zapisa iz drevnih kultura govori o 'bogovima' koji su putovali k zvijezdama i dolazili s njih u vatrenim leteim strojevima dono sei 'pomo i znanje i obeanje besmrtnosti.' Dakle, rekao sam sebi - zato ne? Nijedan znanstvenik zdrava uma ne vjeruje da smo mi jedini ivot u svemiru, nije li tako? - Jest. - Pa, o tome ne vrijedi razmiljati, zar ne? Mislim, zato ne bismo to shvatili ozbiljno? To ima smisla. Mislim, ludo je s nekih prihvaenih stajalita, ali ima smi sla. Budui da si ti upuena u to sve, mogao bi ii i dalje. ao mi je to sam tako nepopustljiv. Platili smo raun (po pola), i ustali od stola. Bila sam iscrpljena. U usporedbi s ovim, moje ovozemaljsko nezadovoljstvo Gerryjem izgledalo je jo dobro. Nepo pustljiv, je li David tako nazvao sebe? Ta se rije obino odnosila na mene. Ja sam obino bila nepopustljiva u svemu to sam eljela shvatiti. Sad je netko bio nepo pustljiv sa mnom. David mi je uvalio onu hrpu knjiga i odbacio me do mog stana na plai. Razgovarali smo o ivotu nakon smrti, ivotu prije roenja, a sad smo doli i do ivota iznad ivota! Zahvalila sam mu i poeljela laku no.

18. poglavlje

Biti uistinu nepokolebljiv u razumijevanju znai ne dopustiti da nas ono to znamo sprijei u otkrivanju onoga to ne znamo. Ralph Waldo Emerson Skeptik

omno sam itala o podruju kanaliziranja, zatim o reinkarnaciji, a sve to za moje duhovno vodstvo. Sad sam se usredotoila na novu temu - mo gunost izvanzemaljskog ivota i njegova veza s ljudskim ivotom. itala sam danima, sve dok me ne bi zaboljele oi.

Navest u vrlo kratko sadraj onoga to sam proitala. Veliki dio tog istrai vanja bio mi je vaan u odnosu na ono to mi se dogodilo kasnije. Iz potovanja prema Bibliji, rabit u njezinu terminologiju - to jest, aneli, ognjeni stupovi i tako dalje - jer su nai preci rabili upravo te rijei kako bi opisali pojave i uinili ih razumljivim tadanjim ljudima. U Knjizi Ezekiela u Starom Zavjetu, Ezekiel je opisao kako Zemlja izgleda iz velike visine. Opisao je kako je to kad ga letei brod podie poput magneta. Opi sao je kako se taj stroj kretao naprijed i natrag brzo poput munje. Zapovjednika letjelice nazivao je "gospodarom". Ezekiel je sreo bia i brodove poput ovoga etiri puta u razdoblju od devet naest godina. Rekao je da su bia iz brodova bila miroljubiva kad su kontaktirala s ljudima, svim silama nastojei ne uzrokovati strah. Nije bilo ni traga "neprija teljstvu ili bezobzirnom ponaanju". Rekao je da je "gospodar" pokazivao ljubav i potovanje prema njemu. U Knjizi Izlaska vozilo koje se kretalo i vodilo idove iz Egipta do Crvenog mora opisuje se kao - stup od oblaka po danu, a stup ognja po noi. - Stup je lebdio nad vodama i razdvojio ih omoguujui Izraelcima da pobjegnu u pusti nju. "Stup" koji je vodio Izraelce etrdeset godina dok su lutali pustinjom davao

im je duhovno vodstvo tijekom cijelog razdoblja, a - aneo - iz njega dao je Mojsiju Deset zapovijedi. "Anela" je prepuna Biblija - zapravo, u Bibliji vie nego jasno stoji da su "aneli" bili misionari s drugih svjetova. Tijekom etrdesetogodinjeg razdoblja Izraelci su bili bez hrane i potpore. Ali "vatreni stup" im je pomagao. Bog je rekao Mojsiju: "Uinit u da vam dadi kruh s neba". (Izlazak 16:4) "Stup od oblaka" sluio je kao zvijezda vodilja za putovanja Izraela po pusti nji. "Jer sve vrijeme njihova putovanja oblak Jahvin danju stajae nad Prebiva litem, a nou bi se u oblaku pojavila vatra vidljiva svemu domu Izraelovu." (Izlazak 40:38) Knjiga Brojeva jo je odreenija. Stup od oblaka usmjeravao je svaki pokret Izraelaca. Kad se oblak kretao i ljudi su ili, kad se oblak zaustavio, ljudi su se odmarali i utaborili. (Brojevi 9:15-23). Mojsije je svakodnevno bio u kontaktu s biem u "stupu od oblaka". Bog se obratio ljudima jednog dana rekavi: "Sasluajte rijei moje: - Nae li se meu vama prorok, u vienju njemu ja se javljam, u snu njemu progovaram. Ali nije tako sa slugom mojim Mojsijem. Od svih u kui mojoj najvjerniji je on. Iz usta u usta njemu ja govorim, oevidnou, a ne zagonetkama, i lik Jahvin on smije gle dati." (Brojevi 12:6-8). Sve do Izlaska Izraelci nisu imali pravu religiju. Vjerovali su u neku vrstu obe anja. Ali tijekom etrdesetogodinjeg lutanja u pustinji, aneli su im usadili vjeru i religiju s drugog svijeta - Kraljevstva Nebeskog. Odabrana skupina ljudi dobila je upute o ponaanju i etici i bogotovlju... Mojsije, Abraham, Petar, Sv. Luka, Jakov i tako dalje. Jakov je vie puta sretao anele. Jednom ih je sreo toliko puno da je rekao - "Ovo je Boja vojska". (Po stanak 32:2) Iz uenja se vidjelo da im je jako stalo da ljudi na Zemlji usvoje vri jednost ljubavi, zlatno pravilo i vjeru u vjeni ivot. U Djelima apostolskim, Krist je uputio svoje uenike kako da prime poruku iz njegova svijeta i prenesu je svojem svijetu. U Novom Zavjetu Krist kae: "Vi ste od ovoga svijeta, ja sam od neba. Vi ste ovosvjetski, ja nisam ovosvjetski." (Ivan 8:23) Rekao je da je neprestano u kon taktu s biima iz njegovog svijeta koje je nazivao "anelima". Rekao je da se aneli brinu za prenoenje njihove poruke po Zemlji. Kad sam zavrila s itanjem zabiljeaka u Bibliji, okrenula sam se drugim Davidovim knjigama. U visoravnima Nazce u Peruu postoji neto vrlo slino pistama za slijetanje koje su stare vie tisua godina, a na istom mjestu na tlu se nalaze crtei ivoti nja, ptica te lika s kacigom to svojim oblikom nalikuje na one kakve nose suvre meni astronauti. Piste za slijetanje i crtei mogu se vidjeti samo iz zrakoplova, i to s velike visine. Astroloki kalendar Tiahuanaco u gradu Tiahuanaco, na visini od oko 4000 metara, simbolino biljei astroloka znanja koja se temelje na tome da je Zemlja

okrugla, a star je 27000 godina. Obrtanje Zemlje u odnosu na Sunce, Mjesec i druge planete, precizno je opisano. Legenda Tiahuanaca govori o zlatnom svemirskom brodu koji se sputa sa zvijezda. U Sacsahuamanu stoji monumentalna stijena teka 20000 tona koja je isko pana i prenesena s velike daljine, a zatim okrenuta naglavce. Ostakline pronaene u pijesku pustinje Gobi i starim arheolokim nalazitima u Iraku, slie ostaklinama od pijeska koje su posljedice atomskih eksplozija u pustinji Nevada u naem dobu. Tekstovi zapisani klinastim pismom i ploe iz Ura (drevni sumerski grad), naj stariji su zapisi ovjeanstva, govore o bogovima koji su plovili nebesima u "bro dovima" ili bogovima koji su doli sa zvijezda, a imaju strahovito jaka oruja i ponovno se vraaju na svoje zvijezde. Eskimi govore o prvim plemenima koje su na sjever doveli bogovi metalnih krila. Najstariji mudraci meu amerikim Indijancima govore o ptici koja proizvo di gromove, a koja ih je upoznala s vatrom i plodovima zemlje. Legende Maya govore o tome kako su "bogovi" poznavali sve: svemir, etiri osnovna pravca na kompasu i okrugli oblik Zemlje.. Kalendar Maya otiao je toli ko daleko u svojim izraunavanjima da obuhvaa ezdesetetiri milijuna godina. Religijske legende plemena prije Inka govore da su zvijezde nastanjene i da "bogovi" koji dolaze k njima potjeu sa zvijea Plejade. Sumersko, asirsko, babilonsko i egipatsko klinasto pismo prikazuje istu sliku: "bogovi" dolaze sa zvijezda i vraaju se na njih; putuju u vatrenim brodovima ili vozilima od zraka i imaju strahovito jako oruje, a svakom pojedincu obeavaju besmrtnost. Drevni indijski ep Mahbharata, star oko 5000 godina, govori o leteim stro jevima koji se diu visoko u nebo i prelaze velike razdaljine, a mogu se kretati na prijed, natrag, gore i dolje nevjerojatnom brzinom. U tibetanskim knjigama, Tantyua i Kantyua, stalno se spominju letei strojevi iz prethistorije. Nazivaju ih "biserjem na nebu". Obje knjige naglaavaju da su prenesene im informacije tajna, pa nisu namijenjene masama. Cijela poglavlja Samarangava Sutradhare posveena su opisu svemirskih brodova koji su otraga isputali "vatru" i "ivu". Drevni narodi premjetali su stotine tona teko kamenje s jednog mjesta na drugo. Egipani su svoj obelisk donijeli iz Asuana, graditelji to su izgradili Stonehenge donijeli su svoje kamene monolite iz sjevernozapadnog Walesa i Marlborougha, kamenoresci s Uskrsnog otoka (koji domoroci nazivaju Otokom ovjeka ptice) donijeli su ve gotove kipove iz, miljama udaljenog, kamenoloma. A tajna velike piramide u Gizi jo je uvijek neobjanjena. Davidove zabiljeke kau da je prema dananjim znanstvenim i geolokim is traivanjima velika piramida izgraena na tonom geofizikom sreditu Zemlje.

Drugim rijeima, ako bi se masa Zemlje rasprostrla plono, piramida bi se nalazi la tono u epicentru. Njezine mjere odgovaraju (u inima piramide) polarnom promjeru i polumjeru Zemlje i takoer tono odgovaraju mjerenju vremena i kre tanju ekvinocija i sunane godine. A to je tek poetak matematikih uda koje su ugraene u Keopsovu piramidu. Unutar njezinih zidova, prostorija i prolaza, mje re prate kroz vrijeme najvanije dogaaje u povijesti zemaljskih civilizacija, s tom razlikom to su ih predviali, a ne samo biljeili. Vremenski okvir velikog Potopa predvien je tono kao i uspon i pad ovjekova duhovnog i svjetovnog razvoja; Kristovo roenje i raspee, veliki voe i kraljevi sa svojim kraljevstvima, najistak nutiji ratovi izmeu naroda i razvoj religijskih i moralnih pokreta meu ljudima. Dva svjetska rata tono su predviena u vremenu, kao i njihovi poslijeratni spo razumi. Ponovno sam proitala da su Kristova uenja o reinkarnaciji izbrisana iz Biblije na Petom ekumenskom saboru odranom u Carigradu 553 - god. po Kr. U Katolikoj enciklopediji stoji u svezi s Petim ekumenskim saborom da e "svatko tko izrazi vjeru u pretpostojanje due" biti anatemiziran. Kad sam zavrila s itanjem onoga to mi je David dao, bila sam iscrpljena. Bilo je tono da sam puno toga ve ula u djeliima tijekom cijelog ivota, ali vi djeti to prikupljeno i organizirano u pisanom obliku, s dokazima istaknutih i vjero dostojnih istraivaa i znanstvenika i arheologa i teologa kao potporom - bilo je neto posve drugo. Prikupljeni dokazi bili su presnani da bi ih se uzelo leerno, a kamoli odbacilo. Dakako da ih nisam mogla tek tako zanemariti. Zaista nisam znala to bih o tome mislila. Samo sam znala da ne mogu presta ti razmiljati o tome. Pitala sam se zato mi je sve to novo. S vremena na vrijeme, viala sam znan stvenike ili osobe poput Carla Sagana kako aludiraju na "neizbjeno postojanje izvanzemaljskog ivota u kozmosu" na televiziji. Ali nisam nikad vidjela da mi net ko odjednom dade takvu golemu koliinu materijala, koja je upuivala na potre bu da ozbiljno shvatimo utjecaj izvanzemaljaca na nau prolost - osobito u svezi s duhovnim razumijevanjem i raanjem monoteizma. Znala sam da svaki znanstveni argument, koji jedan znanstvenik predloi, e sto bude pobijen drugim znanstvenim argumentom. Nitko od "strunjaka" iona ko se nije ni u emu slagao s drugima. Moda je to bio razlog to nikada nismo dobili zaista jedinstveni prikaz situacije, a kamoli jedinstveni pristup svih znanosti rjeavanju problema. Isto se odnosi i na Crkvu. Zamislila sam nekog fundamentalistikog propo vjednika kako sa svoje elektronike propovjedaonice u nedjelju ujutro tumai kako Mojsija kroz pustinju vodi svemirski brod. Poela sam se smijati. Sjedila sam na balkonu promatrajui menuet vivaka i glasno se smijala. Bilo je apsurdno. Sve je bilo okrenuto naglavce. Samo je jedno bilo sigurno. Kao dijete i adolescent i sad kao odrasla osoba koja ivi u slobodnoj zemlji i amerikoj demokraciji, nisam bila nauena misliti iz van onih okvira unutar kojih su me moji tradicijski uitelji pouavali. Sad sam mora la nauiti sama razmiljati. Moda je sve to bilo ludo, ali Kolumbo nije bio prva

osoba koja je rekla da zemlja nije ravna. A kad bolje razmislim, vrlo je drsko to mislimo da smo jedini racionalna, razumna rasa u svemiru. Na posljetku je nazvao David. - to ima? - pitao je. - O, samo sjedim tu i ve mi se ukoio vrat. - Pa, hoe da odemo nekamo? Prije nego to sam stigla promisliti rekla sam: - Moe. Kamo? - U Peru. - Misli u Ande? - Zato ne? - Zato ne? Imam nekoliko tjedana. Nije mi vano kamo idemo. Samo elim otii nekamo. - Vidimo se u zranoj luci u Limi za dva dana. - Vrijedi.

19. poglavlje

Siguran sam da sam kao i sada ve bio ovdje tisuu puta, i nadam se da u se vratiti tisuu puta.... ovjek je dijalog izmeu prirode i Boga. Na drugim planetima taj je dijalog bez dvojbe bio uzvienijeg i produbljenijeg karaktera. Ono to nam nedostaje jest poznavanje samoga sebe. Nakon toga uslijedit e sve drugo. J. W. von Goethe Memoari Johannesa Falka

a nonom letu za Peru osjeala sam se kao u dobra stara vremena kad sam putovala kad god bih to poeljela - slobodna i neoptereena. Im pulzivno se uputajui u pustolovine - putovala sam sama i brzo. Za dovoljna, ubrzo sam zaspala.

Kad sam se probudila bili smo nad Limom. Negdje ispod smoga gustog po put kae, leao je obalni grad. Bilo je gore nego u Los Angelesu. Ispunila sam kar ton s podacima za ulaz u zemlju, prijavila koliko sam novca donijela sa sobom i pitala se kako e izgledati junoamerika vojna diktatura. Sletjeli smo u zranu luku Jorge Chavez, doekalo nas je prohladno jutro i otvorena zrana luka izgraena od betona. Nisam nikome rekla kamo idem. Nisam to eljela. Samo sam rekla da odlazim iz grada na izlet. Veina mojih pri jatelja i moj agent bili su navikli na to. U zrakoplovu je bilo puno meunarodnih putnika, nisu to bili samo Peruanci koji se vraaju u domovinu. Oito je Lima bio centar meunarodnog businessa... uglavnom mutnog i ilegalnog, koji se nije uplitao niti pokuavao ublaiti jade siromanih, mislila sam. Opet ja: bogata liberalka zabrinuta za potrebite. Nitko me nije prepoznao i kad sam predala svoje doku mente i putovnicu, nikoga se nije dojmilo. Carinici, policija, nosai prtljage, slu benici... svi... su nosili uniforme koje su izgledale poput ostataka iz serije Policajci iz Keystonea. Ljudi su se tako i ponaali. Oekivala sam kruto gestapovsko voj niko ponaanje iako je navodno na vlasti bila ljeviarska vojna skupina. Nisam

znala nita o Peruu. Znala sam samo za civilizaciju Inka, visoravan Nazca i i njenicu da je vei dio Perua bio planinski. Napunila sam prilino velik kofer odjeom za toplo i hladno vrijeme... par voj nikih izama i puno vrpci zajedno s kasetofonom i papirom za pisanje. Na mjeravala sam zapisati sve to mi se imalo dogoditi. Osim injenice da nisam jedan od papira ispunila u triplikatu, nita se neu godno nije dogodilo dok sam prolazila carinsku kontrolu i ekala prtljagu na dru goj strani. Sunce je upravo izalo utopljavajui zrak kad mi je pogled pao na zid iza kojeg su ljudi oekivali dolazak aviona. Nisam nikoga prepoznala. Tekua tra ka s prtljagom neprestano se vrtjela i moj je kofer pao. Podignula sam ga zajed no s runom prtljagom i probila se do ulice gdje sam se jo jednom osvrnula oko sebe, a zatim sam odluila uzeti taksi i odvesti se do grada. Nisam se bojala. Otila sam do glavnog ulaza u Zranu luku i samo to sam ugledala taksi u ra spadu koji je izgledao kao da me moe odvesti do lokalnog Sheratona, osjetila sam da mi netko uzima kofer iz ruke. Brzo sam se okrenula i ugledala Davidovo lice. - Bok - rekao je. Nosio je vuneni al omotan oko vrata i vojniku jaknu za kopanu do grla. Pocrnio je i smijeio se. - Bok - uzvratih ja - gospodin Livingstone, pretpostavljam? - Kako vi kaete, gospo. Jeste li dobro putovali? - Bilo je u redu. - Dobro doli u planine koje jako volim. One su mi puno puta spasile ivot. Tako su mirne. Pogledala sam ga u oi, nisam trebala znati nita vie od toga. - Doi - rekao je - ne zamjeri na ovoj krntiji, nisam mogao dobiti Land Ro ver. On je najbolji za put u planine. - Planine? - upitala sam. - Odmah idemo u Ande? - Jasno. Bilo bi ih teko izbjei. Cijeli Peru i jesu Ande. ekaj samo da ih vi di. Razlikuju se od Himalaje, ali su jednako velianstvene. Uzeo je obje moje torbe i poveo me do crvenog unajmljenog Plymoutha koji je bio parkiran na zemljanoj cesti blizu zrane luke. - Jesi li dorukovala u avionu? - Aha. - Dobro. Onda emo se zaustaviti i uzeti zalihe prije nego to se zaputimo ravno u Llocllapampu. Oneien zrak pomijean s maglom nagnao me na kaalj. Zamiljala sam Limu kao Suncem okupani grad, odmaralite na obali mora sa savrenom kli mom i ljudima koji okolo trkaraju u junoamerikim haljama. A bio je hladan, vlaan, prljav i djelovao deprimirajue. David mi je ispriao da postoji istinita legenda o Limi. Kad je Pizarro osvojio civilizaciju Inka nudei im mir, Inke su uputile Pizarrovu vojsku da se utabori na mjestu gdje je danas Lima. Ponosno su pokazivali svojim osvajaima to podruje

u vrijeme sijenja i veljae koji su bili najdivniji mjeseci u cijeloj okolini, a i u svi jetu. Ali to je bilo to. Ostatak godine bio je sumoran. im se vojska smjestila, vrije me se promijenilo. Inke su rekle da je to samo sluajnost. Ali vrijeme se, dakako, nije popravljalo, i za kratko vrijeme gotovo su svi Pizzarovi vojnici oboljeli od upale plua. - Hej, to kae na te Inke? Kako to da su bili toliko inteligentni? - pitala sam. - Mislim da im je bilo lako pomoi - ree David. - Primitivni ljudi ne bore se protiv uda, opuste se i shvate da netko drugi zna bolje od njih. - Kao na primjer? Samo je namignuo. - Oh - rekoh. - Zaboravila sam - pokazala sam prstom gore i pljesnula se po koljenu. David je zapalio jedan Camel i pitao trebam li neto naroito jer tamo kamo idemo bit emo sretni ako nas doeka i petrolejska svjetiljka. - Znam da si navikla na ivot bez udobnosti - rekao je - ali ovoga puta nee biti ni erpa niti nosaa niti ikoga tko bi neto napravio umjesto tebe, osim tebe same. Predloio je toaletni papir, konzerviranu hranu, termofor i bilo to to bi me moglo ugrijati. Rekao je da tamo kamo idemo nema grijanja. Sjetila sam se vremena provedenog u kolibi na Himalaji kad sam bila sigur na da u umrijeti od smrzavanja. Jedini mi je izlaz bio da uporabim neke od teh nika um-iznad-materije, pa sam se usredotoila na najtopliju sliku koje sam se mogla sjetiti - Sunce. Drhturei i cvokoui zubima, legla sam na improvizirani leaj, zatvorila oi i negdje u sreditu uma pronala sam svoje vlastito naranasto Sunce. Usredotoila sam se to sam jae mogla i ubrzo sam osjetila kako mi se znoj cijedi oko struka i konano sam imala osjeaj da mi je svanulo u glavi. Svake noi tijekom dva tjedna koje sam provela u snijegu Himalaje vjebala sam tu teh niku. Sad mi se inilo da u to moda morati ponovno raditi i pobojala sam se da sam ispala iz tosa. Put koje vodio u Limu bio je poploan, ali zaguen kamionima to su bljuvali smog i prljavim automobilima. Ljudi su leerno etali u sivim iznoenim poslov nim odijelima i pitala sam se u kakvim su to uredima radili tako rano ujutro. - Lima je na rubu revolucije - ree David. - Inflacija tako brzo raste da je ljudima gotovo nemogue ivjeti. To je stra no. Kao i obino, siromani najvie pate. Njihove plae ostaju iste - dok cijene vrtoglavo rastu. U svakom sluaju, ne zanima me kako je njihova Vlada zeznula stvar. To je ionako samo pitanje vremena. To je samo predznak onoga to se do gaa u vladama diljem svijeta. Zar ne? Kimnula sam. - A sad u peruanski super market po zalihe - moe? udno sam se osjeala u novom mjestu, a ipak sam istodobno znala da to to je mjesto novo, nije pravi razlog zato sam tu. Takozvani supermarket izgledao je poput malog privatnog njujorkog duana - moda ne ba kao delikatesa na Prvoj aveniji, ali imala sam osjeaj da vlasnici

diu cijene kad god im se svidi. Meso i sir i kruh i peciva nalazili su se u staklen im ormariima, a bezalkoholno pie pod nazivom Inca-Cola bilo je oito Davidov omiljeni proizvod. Kupio je cijeli sanduk i otvara za boce. Odmah je otvorio jed nu bocu, otresao pjenu i iskapio je. - Izmeu cigareta i ovog ukusnog sranja mislim da moe sa sigurnou rei da ba ne pucam od zdravlja. Sjetivi se da imam nizak eer u krvi, kupila sam limenke oraha, tunjevine, sira i tucet jaja za koje sam se nadala da u ih negdje moi skuhati. Imali su razne vrste divnih peruanskih peciva, ali nisam ih mogla jesti, zatekla sam se kako raz miljam kako bi to bilo kad bih dobila napadaj zbog niskog eera u planinama. David je teno govorio panjolski. Bila sam iznenaena, ali nisam nita rekla dok je brbljao s blagajnicom, izraz njegova lica doimao se kao da se oblikuje pre ma peruanskim rijeima. Imao je sposobnost da se pretvori u onu narodnost koju glumi. - Ah, da - rekao je, dok smo izlazili iz prodavaonice. - Svijet jest pozornica, zar ne, a mi nismo nita drugo do glumci koji glume scenarij. - Ti si tu u prednosti - rekoh. - Doima se kao da zna kako e scenarij za vriti. - Tako nekako - odgovorio je, stavljajui svoj sanduk Inca-Cole na stranje sjedite. - Samo to nikad ne zna s onim glumcima koji nisu proitali scenarij. Namignuo je i otvorio vrata rabljenog automobila. Na posljetku se nismo provezli kroz Limu. Tako da nisam mogla vidjeti kakva je. Znala sam da negdje u njoj postoji Hotel Sheraton, kao i Prirodoslovni muzej koji prikazuje ivot Inka i civilizacija prije njih. Odvezli smo se sjeveroistono iz grada i uputili prema podnoju Anda. David je rekao da je puno puta bio u Peruu, da je Peru otprilike veliine tri Kalifornije i da zbog razliite konfiguracije terena, ima tri razliite klime. Rekao je da smo na putu za grad koji broji oko 100 000 stanovnika, a zove se Huancayo, te lei viso ko u Andama. Zapravo neemo boraviti u Huancayu zato to je previe pranjav i prenapuen. Odsjest emo malo dalje usput u malom mjestu koje ne bi ni po stojalo da nema mineralne toplice, neto hrane i mjesto za spavanje, te najnevjerojatniji pogled na nebo koji se moe nai na Zemlji. Ponovno je namignuo kad ga je opisao i unato tome to je vrijeme u predgrau Lime bilo bez Sunca i sumorno, ispunjavala me radost. Huancayo je bio udaljen oko 360 kilometara uzbrdo... Zaustavili smo se na trnici upravo izvan grada gdje mi je David predloio da kupim pono od alpake. Rekao je da e sam kroj pona biti praktian jer se moe rabiti i kao prekriva i kao ogrta. Bio je prekrasan i mekan, boje zobene kae koju oboavam. David nije nita rekao na moju konu jaknu Ralph Lauren i ja sam bila podjednako sretna to u je pokriti. Zajedno s ponom kupila sam i od govarajui al. Oboje je kotalo osamnaest dolara. Trenutano sam se znojila u trapericama, ali putovala sam dovoljno dugo da znam da kad su u pitanju pla nine, nita nije bilo toplije nakon to izae Sunce.

Put koji su starosjedioci Indijanci obrubili svojim ponima, poeo je krivudati. Oko etrdeset tri kilometra izvan Lime proli smo pored naselja koje se zove Chosica. - Ljudi odlaze u nizinu traei novi ivot, a zavre na mjestu poput ovoga - ree David, odmahujui glavom. Nije bilo trave, ni drvea, tek nekoliko kaktusa, ali vei dio tla bio je neplo dan: breuljci koji su ga okruivali bili su stjenoviti, pjeani i pranjavi. Reklame za Inca-Colu bile su zalijepljene na velikim panoima. Kamion koji je nosio rabljene madrace s oprugama sa slikom Che Guevare na gumenim titnicima za kotae, preticao nas je. - Ovdje mu se dive - ree Da vid. - Zato to je umro za svoje ideje. Ljudi na cesti izgledali su poput Tibetanaca. Telefonske ice koje su vodile do vrha Anda kriale su se iznad nas. Siuni tandovi s voem i sladoledom i naravno Inca-Colom. Vlak koji je prevozio ugalj iz viih predjela projurio je pored nas na tranica ma koje su pratile cestu. Oko etrdeset pet minuta vonje daleko od Lime Sunce se probilo kroz modroljubiasto nebo i svojim ga zrakama pretvorilo u tirkizno. Zrak je postao svje iji, drvee je ponovno imalo zelene kronje i jo me jednom podsjetilo kako je oneieno nae ivljenje u svijetu. ak i osmijesi na licima bili su izraajniji. Bila sam sretna i nije me zabrinjavalo to to nemam pojma to me oekuje ili to bi mi se moglo dogoditi. Mala naselja nicala su pored puta na ijim su oblinjim poljima radili planin ski Indijanci. to smo se vie penjali, bilo je sve vie zelenila. Proli smo pored Cocachacre. Poeli smo slijediti rijeku od izvora. - To je rijeka Mantaro - ree David. - A tek kad je vidi dalje nizvodno. Tranice su prolazile kroz tunele obilazei litice koje su postajale sve strmije. Magarci su se pojavljivali na putu. Proli smo pokraj talionice. - Tu prerauju ugalj koji kopaju u planini - ree David. - To su cijela naselja ljudi koji prerauju ugalj. Oni ive i umiru radei samo to. Naselje se zvalo Rio Seco i iza njega tlo je bilo bogatije i crnije. Rijeno kori to bilo je obrubljeno zelenilom. Plantae aja nazirale su se ispod vulkanskih bre uljaka. Rijeka je vrludala oko stijena. Kamenje je bilo malo i etvrtasto, a ispred njega bilo je cvijea koje je tek izvirilo iz tla. - Ovo su nadgrobni spomenici - ree David. - Ovdje u Andama kad netko pogine u automobilskoj nesrei pokopaju ga upravo na mjestu gdje se dogodila nesrea. Kapelice svijetlo tirkizne boje bile su smjetene na stratekim tokama. Sad smo se nalazili na visini od oko 1500 metara. Poelo mi se spavati. ena s velikim ruiastim alom na prugice, nosila je vodu do svog odredita za koje je David pretpostavljao da mora biti Rio Seco, oko est kilometara iza nas.

Penjali smo se i dalje. Male doline u kojima je pasla stoka ugnijezdile su se izmeu breuljaka i ubr zo nakon to se cesta pretvorila u makadam, pranjav i pun rupa, izboina i udubljena nastalih od tragova vozila, David je predloio da svratimo u restoran pokraj puta i pojedemo malo rie i graha. Vozili smo se sat vremena bez stanke, rekao je da nam preostaje jo pet do est sati vonje. Restoran je izgledao kao meksiki snack bar, ali je hrana po mom miljenju bila prava peruanska poslastica. David je naruio nekoliko boca vode, pa smo se udobno smjestili i pojeli riu s grahom, punjena jaja u ljutom umaku, te kuhane krumpire prelivene nekom vrstom majoneze od kikirikija. Bilo je vrlo ukusno. Po ela sam disati malo bre. Zamijetio je to i odveo me otraga gdje se nalazila bo ca s kisikom, spremno ekajui da pomogne svakom turistu koji pati od visinske bolesti. Bili smo na visini od 3000 metara, a kako sam ve plesala na visini od 2300 metara bez problema, nisam mislila da e mi ovoga puta biti teko. Ali udisala sam kisik bez obzira na to i vratila se s osjeajem da lebdim. Za rukom smo najvie razgovarali o peruanskim obiajima, rekao je kako misli da ljeviarske vojne vlasti nee dugo potrajati i kako Peru uvozi gotovo sav svoj plin i naftu sa Srednjeg istoka, premda imaju bogat izvor ba tu ispod planine. David je bio oputen i sretan to sam i ja oputena, doimao se manje napetim nego to je bio u Los Angelesu. Odbio je pie koje mu je ponudio vlasnik, izgo varajui se na visinu i to kako mora ostati priseban jer nas eka jo dugi put. Nismo razgovarali ni o emu osobnom i ubrzo smo zavrili s jelom, te napustili restoran. Na pultu pokraj vrata stajale su dvije tegle. Na jednoj je pisalo "Para Llorar", a na drugoj "Para Reir." Ispod njih je pisalo na engleskom: "Voli li te tvo ja enska?" Ponovno smo Plymouthom prolazili kroz jedno rudarsko selo gdje sam zami jetila znak na kojem je pisalo da se nalazimo na visini od 3746 metara iznad razine mora. Dotad to nisam ozbiljno shvaala. Ako budem ponovno osjetila muninu zbog visine, David je rekao da se mogu nadisati kisika u oblinjem rudarskom sreditu po imenu Casapalca. Ali nije bilo potrebe. Zelenilo je nesta jalo, a planinu je prekrivala crvenonaranasta zemlja. Ljudi pokraj puta usitnja vali su stijenje. Podsjeali su me na ono to sam vidjela na Himalaji. Mnogi od njih su puili. David je rekao da su sedamdesetpet posto Peruanaca Indijanci, dok se meni inilo da su njihove crte lica mogle biti istonjake ili mongolske. Njihova je kosa bila toliko crna da se plavila, a njihove oi nalikovale su zrnima crnog groa koje svjetluca na njihovim pocrnjelim ilavim licima. ene su nosile kosu upletenu u debele pletenice i utirkane bijele eire s crnim vrpcama oko rubova. Njihove su haljine bile nainjene od debelog pamunog sukna ivahnih boja. Iskapanje eljezne rudae i drugih minerala bio je posao oko kojeg su se vrt jeli njihovi ivoti. Doline su bile posute piramidama rudae koju su Indijanci obinim lopatama trpali u kamione. - Ove su planine bogate rudama - ree David - rudama koje se ne mogu nai nigdje drugdje na svijetu.

Govorio je neko vrijeme o geolokom pomicanju tla ispod Anda i rekao mi da su ispod cijelog Perua zakopane civilizacije stare tisuama godina koje samo ekaju da ih se iskopa, ako peruanska Vlada odredi dovoljno novanih sredsta va za tu svrhu. - Ali oni nee - rekao je. - Ne potuju dovoljno prolost. Zato e uvijek biti osueni na ponavljanje istih greaka u budunosti. Sad smo prolazili pokraj naselja u kojem se iskopava kreda pod nazivom Chicla. U sredini je bila bijela crkva, dok su sve druge kue bile obojene tirkizno. Moda su ljudi eljeli prikazati boju neba. Jo je vie peruanskih Indijanaca tucalo stijenje pokraj puta. Prije nego to smo uli u tunel, auto je zakuhao i krepao. - To je zbog nedostatka kisika - ree David - nema ga dovoljno za izgaranje goriva. Ne brini, upalit e se ponovno. I upalio se, upravo kad je krdo ljama pro lazilo kroz tunel, izgledale su ba kao na razglednici na koju bi napisao: "elio bih da si tu". Dim iz ispune cijevi bio je plav. Obrisi planina su se promijenili. Bili su sve vie vodoravni, a sve manje uspravni. Snijeg im je prekrio vrhove. Poljsko cvijee bilo je sve ivljih boja to smo se vie penjali. Proli smo pokraj jo nadgrobnih spomenika uz put koji su bili ukraeni lju biastim poljskim cvijeem. Prolazei kroz San Mateo vidjela sam eukaliptuse i borove. Peruanski seljaci oblaili su se ba kao Tibetanci, gonili su stada koza. ene su nosile sjajne gri mizne alove, proarane naranastim. U svakom se naselju nalazila katolika crkva. Planinsko tlo bilo je tamnocrvene boje. eljezna rudaa, objasnio je David. Odjea se suila vani na toplom Suncu koje je bilo sve toplije to smo se vie us pinjali. Dvije ene s bijelim eirima slamnatih oboda, sjedile su i trikale iz dugih niti ljamine vune. Put je sad bio tvrdi makadam. Divlja svinja prola je izmeu dvije kuice koje su s jedne strane imale natpis Mobil Oil, a s druge Coca-Cola. Put se opasno suavao. David je rekao da se autobus lako moe prevrnuti preko ruba. Premda je Sunce nemilosrdno prilo, ljudi su nosili vunene dempere i vunene kape, kao da je njihova glavna asocijacija na planinu - hladno. Cijelog su dana piljili u snijegom prekrivene planine. Pogledala sam vijugavi planinski put ispod nas. Iznad nas na oko 6100 metara vijorila se zastava Perua na vrhu planine. Temperatura je sad bila nia. Suneva je svjetlost bila bljetava, a zrak ist i rijedak. A onda smo na visini od 4820 metara iznad razine mora naili na znak. Znak pokraj eljeznikog prijelaza poznatog pod nazivom Abra Anticona. Pisalo je: "PUNTO FERROVIARO MAS ALTO DEL MUNDO". U prijevodu: "Naj via eljeznika toka na svijetu". Pokraj tog znaka nalazio se jo jedan. Na njemu je pisalo: "EXISTEN LOS PLATILLOS VOLADORES CONTACTO CON OVNIS". U prijevodu: "Letei tanjuri zaista postoje. Toka susreta s NLO-ima".

Pogledala sam u Davida podignutih obrva. On se nasmijeio. - Pa - rekao je - barem nisam jedini luak, zar ne? - to to znai? - pitala sam. - Znai da ljudi ovdje viaju puno NLO-a i da je to ope prihvaena injeni ca i nitko se oko toga ne uzbuuje previe. Duboko sam udahnula. - Jesmo li doli ovamo da vidimo NLO-e? Jesam li zato ovdje? - Moda. - O, Boe. - Da - ree on. - Upravo tako. Nastavili smo se voziti. Put nije vie bio tako neravan, poeli smo se sputati. Planine su ponovno bile prepune zelenila i paralelno s putom tekla je rijeka veli anstvene boje bakra. - To je rijeka Mantaro - ree David - htio sam da je ovakvu vidi. Jesi li ikad vidjela neto ljepe? U daljini iza ravnice nalazi se ono to nazivamo dolinom ri jeke Mantaro. Planine su nalikovale valovitim breuljcima. Boje su bile mjeavina ute i naranaste, a sjene su poprimale ljubiaste tonove kako se popodnevno Sunce sputalo u vrijeme koje se u filmovima obino naziva arobnim satom. Mekani pahuljasti oblaci nepokretno su stajali na istom nebu, i prvi put sam zavirila u raj na Zemlji, u Andama. David je zaustavio Plymouth pokraj puta gdje su dva ovjeka ispred kue od nepeene cigle rukama oblikovali etvrtaste kolaie od blata. - To je to - rekao je - To je Llocllapampa. Tu emo odsjesti. - Gdje? - Tu. Pokazao je na drugu kuu od nepeene cigle preko puta. Osim jo jedne kue udaljene oko dvjesto metara, nigdje u okolici nije bilo niega. - To je na hotel - ree David - Doi, idemo se van protegnuti. Nisam mogla povjerovati u ono to je rekao. Nije bilo nikakvog hotela. Tri su ene metlama lupale hrpu ita pokraj puta, dok se pijetao zaletavao u njihove suknje. Nasmijeile su nam se i mahnule Davidu. Razgovarao je s njima na panjol skom i pokazivao na mene kao da nas upoznaje. Kimnula sam glavom. Izvadio je nae torbe iz auta i pozvao me da poem s njim. Proavi kroz drvena vrata koja su se bila razdvojena na sredini, tako da se gornji ili donji dio mogao posebno zatvoriti, stali smo na zemljanu verandu unu tar kue od cigle. Poploana staza vodila je do naih soba. Bile su jedna do druge, ali nije bilo zajednikih vrata. Otvorila sam vrata jedne od soba. Preko puta vra ta nalazio se komad pamunog sukna na niti. Na zemljanom podu nalazio se ni ski leaj. Pokraj njega stajala je neka vrsta kante koja je sluila kao noni ormari. Nije bilo struje, niti kupaonice. Na krevetu se nalazio prekriva i sivi jastuk... bez plahte... bez jastunica...

Okrenula sam se k Davidu. - Mora imati puno mate. Nasmijeio se. - Aha. - Je li to stvarno to? - Mhm. Nije puno, ali je dom - rekao je. - Ja sam u susjednoj sobi. Nekoliko je avala bilo zakucano u zid od nepeene cigle. - To je ormar - rekao je David. - Odmah se raspakiraj jer kad zae Sunce, nita nee vidjeti. - Jasno mi je - rekoh nevoljko. - Odmah se vraam - rekao je, i nestao u svojoj sobi koja je izgledala jednako kao i moja. Pokucao je po tankom zidu i rekao da emo umjesto kupaonice rabiti rijeku Mantaro, te da e me odmah povesti tamo, ali neka se presvuem u neto topli je prije nego to odem na svoju prvu kupelj u mineralnoj vodi. Ovo nije bila znanstvena fantastika. Ovo je sigurno bio dio jednog od mojih prolih ivota.

20. poglavlje

Odmah je oito... da ovaj svijet osjetila, ovaj navodno stvarni izvanjski svijet, premda je koristan i vrijedan u mnogom smislu, ne moe biti izvanjski svijet, ve samo projekcija slike sepstva na njega... Dokazi koje dobivamo kroz osjetila ne mogu se prihvatiti kao dokazi o prirodi krajnje stvarnosti. E. Underhill Misticizam

tvorila sam kofer koji je putovao svud po svijetu sa mnom i objesila demper, svoj novi pono i slamnati eir. Nikad nisam zaboravljala ponijeti sa sobom eir gdje god sam ila, jer bi mi se u suprotnom lice pretvorilo u rajicu nakon nekoliko sati Sunca na velikim visinama. Ostavila sam donje rublje u koferu, pitajui se kako u ga prati, zahvalila sam Bogu (ili neko me) to mi je upravo prola mjesenica, pa se barem za to neu morati brinuti. Pogledala sam svoj sat u obliku prstena koji mi je uvijek ulijevao sigurnost. Izva dila sam vrpce, kasetofon i papir. U nekoliko sam poteza na brzinu skicirala izgled i ozraje tog mjesta. Sa svakim trenutkom zalaska Sunca slutila sam da e zaista zahladiti veeras. David je pokucao, dao mi runik i rekao neka obuem pono i svoje vojnike izme za prvu posjetu mineralnoj kupelji.

Mineralna kupelj po ovoj hladnoi? - Jasno - rekao je - Isprva je ubitano, ali samo ekaj... Proli smo poploanim dvoritem i ponovno izali na cestu. Planine koje su nas okruivale bile su prekrivene ljubiastim sjenama. Domae ivotinje koje nisam mogla vidjeti urlikale su i kokodakale. Jedna ugava kuja dogegala se do nas maui repom, za njom je ilo troje tenadi. Ljudi koji su pravili kocke od bla ta zavrili su za tu veer i otili, a preko puta naeg "hotela" nalazila se kua od nepeene cigle s natpisom HRANA. To je znailo da e ljudi unutra kuhati za nas.

Iza vrata se uo glasni radioprijenos nogometne utakmice. Unutra su se peruan ski Indijanci smijali i navijali, hodajui naprijed-natrag izmeu stolova koji su bili postavljeni za veeru. Juha se kuhala na plinskom tednjaku, a jedna stara krezu ba Indijanka pitala nas je elimo li malo. - Ne. David mi je rekao: - Jest emo poslije. Ako sad jedemo, muit e nas garavica u mineralnoj kupelji. Ionako nisam bila pretjerano gladna, ali sam je zamolila da mi skuha neko liko jaja kako bih imala neto hrane u sluaju da mi zatreba. David je zamolio In dijanku da uzme jaja iz Plymoutha. Nasmijala se i kimnula. Odveo me iza te kue i uz svjetlo baterijske svjetiljke to ju je izvukao iz stranjeg depa, poeli smo silaziti nekakvim stubama. Bile su strme i uz sve slabi je svjetlo bojala sam se da u pasti. Moda sam sad u raju zemaljskom, ali jednog dana u se morati vratiti i plesati. ula sam kako voda tee ispod nas. A onda je blistajui u zalasku Sunca, preda mnom iskrsnula velianstvena rijeka Mantaro. Brzala je preko stijena zapljuskujui nadvijene kronje drvea izraslog na njezi nim strmim obalama. Naili smo na nekoliko ravnih zelenih stijena obraslih ma hovinom koje su vodile u vodu, gdje je nekoliko Indijanaca pogrbljenih u svojim ponima sjedilo promatrajui Sunce kako tone iza planina. Unato sve slabijem svjetlu, mogla sam vidjeti da je rijeka naranasta. - Doi - pozvao me David, vodei me k neemu to je nalikovalo ozidanom otvoru prekrivenim limenim krovom. - Nije ba neto kad se gleda izvana, ali priekaj da je osjeti iznutra. Otvorio je zakraunata rustikalna drvena vrata, uao i iz drugog depa izvadio svijeu, zapalio je i postavio na drvenu klupu. Pokraj klupe duboko u zemlji uborila je svjetlucava voda u otvoru. - Ovo je jedna od uvenih andskih mineralnih kupelji - rekao je. Pogledala sam dolje. Nije se svjetlucala samo zbog svijee. inilo se da je sama voda svjetlucava. Rijetka para lagano se uzdizala iznad povrine. Kleknula sam na zemljani pod i prola rukom kroz vodu. Na moje iznenaenje bila je topla i puna mjehuria... puna mjehuria i peckava i pjenuava... kao ampanjac. - Mjehurii nastaju od minerala - ree David. - I izvrsno je za bolne kosti i miie. Vidjet e. Kad sam izvukla ruku iz vode, smrzavala se. - Kako da uem u tu vodu i ne smrznem se kad izaem? - pitala sam, smi jui se. - Pa, prvih nekoliko minuta je oajno hladno, ali nakon toga bit e ti toplije nego sada. Ustala sam nespretno. Poeljela sam ui unutra s odjeom na sebi. Kako da to izvedem? Jesam li naprosto trebala skinuti svu odjeu pred njim ili to? - Samo ti daj - ree David. - Ja u priekati vani,. Pozovi me kad si gotova. Polako sam skinula pono i objesila ga na jedan od pet avala koji su virili iz zida. Pitala sam se koliko je ljudi to isto uinilo uz svjetlost svijee. Zatim sam skinu la demper i hlae. Razmiljala sam kako da objesim svaki dio odjee, tako da ga mogu to bre obui kad budem spremna za odlazak. Gaice i arape svukla sam brzo jer sam ve drhtala od zime. K vragu! Ostavila sam sve na hrpici na drvenoj klupi, pitajui se kako e to izgledati Davidu kad se vrati.

Svjetlost svijee treperila je na hladnim kamenim zidovima. Brzo sam prila otvoru u zemlji s pjenuavom vodom i polako spustila desnu nogu. Nadala sam se da u nai dno i jesam. Bilo je malo sklisko. Otri mjehurii peckali su me po koi. Kliznula sam unutra sve do vrata. Osjeala sam se kao da sam zagazila u ogromni lonac pun tople pjenuave mineralne vode. Bilo je arobno. U vodi nisam imala teinu, osjeala sam kako plutam. Ustvari, bilo je teko nai vrsto dno. Osjeala sam se kao da koraam posred vode koja je nekako okomita. Na suprotnom zidu nalazila se etvrtasta rupa kroz koju je se voda izli jevala natrag u rijeku. Oito je ovo bio bazen kroz koji je stalno protjecala voda, a izvirala je odnekud odozdo. - Moe - viknula sam Davidu - u vodi sam i sjajno je. - Naravno da jest - rekao je ulazei - ubrzo e ti poeti prolaziti kroz kou. David se okrenuo, skinuo jaknu, demper, koulju, gae i izme i arape u roku od svega pet sekundi i rekao: - Sad se ti okreni. to sam i uinila. - Moe - rekao je. Ponovno sam se okrenula. Bio je pod vodom nasuprot mene. Duboko sam disala i pokuavala se opustiti. - Morat e biti malo strpljiv sa mnom - rekla sam. - Ovo je tako naglo i znam da sam puno stvari radila u ivo tu, ali imam osjeaj da nita nije bilo poput ovoga. Osjeala sam se glupo. - Pa, ima pravo. - Da - ponovno sam udahnula. Nisam ga ni poeljela pitati to je time mislio. - Probaj - rekao je - mahati rukama gore-dolje ovako u vodi i osjetit e kako ti se mjehurii lijepe za kou. Zamahnula sam rukama gore-dolje i u krug kroz vodu; izgledale su poput dva tapia za mijeanje koktela koji se vrte u svjee natoenom ampanjcu. tapii su proizvodili svoju toplinu. Ovo nije nalikovalo sumpornim kupeljima u Japanu. One su bile njenije i smirujue. Ove su vode imale svoju vlastitu brzinu, snagu i polet. David je stajao utei dok je svjetlost svijee treperila na zidu nasuprot nas. Njegove su se plave oi doimale kao da su zaiskrile novim sjajem, a sitne kapljice vode cijedile su mu se niz bradu. Pitala sam se kako ja njemu izgledam. Nisam se mogla sjetiti nieg pametnijeg, pa sam upitala: - esto dolazi ovamo? David se nasmijao. - Aha - rekao je. Zagledao se u svijeu. - Hoe probati neto? - upitao je. Pomislila sam: - Oh, sranje, evo ga opet. - to ima na umu? - upitala sam leerno se osvrui oko sebe. - Vidi li svjetlost ove svijee? - upitao je. - Vidim - odgovorila sam. - Dobro, jako se usredotoi na njega i duboko udahni. - Da duboko udahnem? - pitala sam.

- Da, duboko udahni. Disala sam duboko, gotovo se zadavivi vlastitom pljuvakom. Cijeloga sam dana duboko disala. - Mogu li naprosto pustiti ruke? - pitala sam, elei ostaviti dojam kako sam voljna pokuati sve. - Jasno. U ovoj vodi one plutaju. Ustvari, bilo bi vrlo teko potonuti u ovoj vodi. To je olakanje, pomislila sam. Barem se neu utopiti ako neto poe po zlu. Pustila sam ruke kao da nisu moje, smjekajui se uz svjetlost svijee. Osjetila sam kako se polako diu pokraj mene. Boe moj, pomislila sam. Sad e skoiti preko bazena i zgrabiti me ispod ruku, a zbog ovog prokletog plutanja, ja ih neu moi spustiti. - Sad se samo usredotoi na svijeu dok ne osjeti da si ti svjetlost svijee. Isuse, pomislila sam. Mora da se ali. Sve dok ja ne postanem svjetlost svi jee? Sad nisam ni ono to sam ja, tko god to bio. Zagledala sam se u svjetlost to je treperila. Nastojala sam ne treptati. Jo jed nom sam duboko udahnula. Srce mi je tuklo. Bila sam sigurna da ga on moe uti kako odjekuje u vodi. Naprosto sam stajala i gledala u svijeu kao to mi je rekao. David je tiho rekao: - Shirley, ega se boji? - Ja? - pitala sam. - Ne - rekao je zadirkujui. - ena koja stoji iza tebe. Sad sam se zbilja osjeala glupo. Sjetila sam se svih onih tipova koji su mi re kli: - Hej, pa samo elim lei pored tebe i opustiti se. Ne elim nita raditi. - Hej - rekao je David - da mi je to na pameti, trebao bih to samo rei, zar ne? Isuse, nije okoliao. Nakaljala sam se. - Pa - rekoh. - Pa, oklijevam - priznala sam. - Pa, ne mora oklijevati. Samo elim da neto proba, a to nije ono to ti mis li. Osim toga, ak to ni ne elim. Osjetila sam kako postajem ogorena. Nije ak ni elio? - Zato? - pitala sam. - Zato ne eli? - Kako to misli, zato ne elim? - pitao je. - Nismo zato ovamo doli. Ako misli da jesmo, morat e biti strpljiva i dati mi vremena. Glasno sam se nasmijala, a smijeh je odjekivao odbijajui se od zidove. - Hajde - rekao je - usredotoi se na svijeu i duboko dii. - Dobro - rekoh - pretpostavljam da smijem. Na posljetku, ve smo nekoliko ivota proivjeli skupa, zar ne? Nasmijao se. - Tono. Bilo je jasno kako misli da sam bezveznjaa. Ponovno sam se pokuala slobodno zagledati u svijeu. - U redu, dii duboko - njeno mi je davao upute.

Pokuala sam duboko disati. - Dobro - rekao je. - Sad se usredotoi na svjetlost svijee kao da je ono sre dite tvoga bia. Ti postani svijea. Misli samo na svijeu i nita drugo. Usredotoila sam se i disala dublje. - Pretpostavljam, da to doista moram ui niti - mislila sam. Osim toga, u pravu je. Ja i jesam bezveznjaa, a on je uistinu dobar. Osjetila sam kako mi se um oputa. Usredotoila sam se jo se vie opustivi. Kapci su mi postali pomalo teki, sve dok nisam shvatila da su mi oi na pola zatvorene, ali jo uvijek vidim svijeu. ula sam Davidov tihi glas negdje u dubini svoga uma. - Tako je dobro. Sjajno ti ide. Sviao mi se zvuk njegova glasa nad vodom. Kao da je poskakivao zajedno s mjehuriima. Osjetila sam kako mi se disanje usporava. Polako sam postajala svjesna kako mi se otkucaji srca usklauju s ritmom disanja. Nekako su se ta dva ritma sinkronizirala. Vrijeme je polagano istjecalo dok ga nisam postala svjesna. Svijea je i dalje treperila, ali sad je postala sredite moga uma. Cijelo se tijelo doimalo kao da pluta, ne samo moje ruke, ve cijelo tijelo. Polako, polako, posta la sam voda i svaki mjehuri bio je sastavni dio vode. Bio je to udesan osjeaj. Bila sam potpuno svjesna, svjesna sebe, a ipak sam bila dio svega oko sebe. Sje am se kako sam bila svjesna da je svaki mjehuri dio cjeline vode koja me okru uje, gotovo kao da voda ne bi postojala da nema svakog mjehuria koji ine i odravaju njezinu cjelinu. Osjetila sam hladnu povrinu zidova koji okruuju toplu vodu premda sam se nalazila negdje u sredini. Osjetila sam sjene i trepere nje i lagani povjetarac. Ali najveim dijelom sam se osjeala kao da sam izvan same sebe. Osjetila sam automatski refleks vlastitog disanja. Bio je to entitet ne svjestan mojeg nadzora. Zatim sam osjetila meusobnu povezanost disanja s otkucajima srca i energijom oko sebe. Zrak je takoer pulsirao. Ustvari, ja sam bila zrak. Bila sam zrak, voda, tama, zidovi, mjehurii, svijea, mokre stijene pod vodom, pa ak i zvuk rijeke to je uborila vani. Tada sam osjetila kako moja ener gija vibrira prema Davidu. Kako sam bila dio svega oko sebe, to se odnosilo i na Davida. U tom trenutku sam se zaustavila. Osjetila sam kako donosim svjesnu od luku da ne odlazim predaleko. Ponovno me moje oklijevanje, moj strah ili kako god to elite nazvati, zaustavlja i zaustavlja proces mog oputanja i pokuaj da postanem "jedno" sa svim. - To je dobro - ula sam kako kae David - bilo je u redu. Kako ti se svidio tvoj prvi pokuaj meditacije usredotoavanjem na disanje? Protegnula sam ruke iznad vode i pitala koliko je sati. - Vrijeme nije vano - rekao je. - Bitno je da neko vrijeme zaboravi na nje ga. Disala si. Uistinu si disala. Disanje je ivot. Zar se ne osjea kao da si se odmo rila? Da, osjeala sam se. Svakako. Pitala sam ga jesam li bila hipnotizirana. - Nisi, bila je to samo jedna vrsta oputanja i proirenja svijesti - odgovorio je. - Na taj nain moe se nauiti trenutano pomladiti. Disanje je automatski in, ako ga naui regulirati, due e ostati mlada.

Super, pomislila sam kao u snu, Elizabeth Arden bi to trebala pouavati na svojim teajevima za odravanje ljepote. ula sam kako mi David govori, ali jo sam bila omamljena od svog disanja. Govorio je o ivotinjama, i o tome kako naj due ive one koje najsporije diu. Neto o golemim kornjaama koje diu samo etiri puta u minuti i doive starost od tristo godina. Sjetila sam se kako sam po mislila da bih i ja disala etiri puta u minuti da imam hladnu krv. Ali imam toplu krv i poinjala sam drhturiti. - Dakle, zanima te dug ivot, ha? - pitao je. Mahnula sam glavom. Osjetila sam mjehurie ampanjca u mozgu. - Dug ivot? Ne znam. Zanima li tebe? - Mene? - rekao je. - Ne - uzvratila sam. - ovjeka koji stoji iza tebe. Nasmijao se. - Zanima li me dug ivot? -Aha. - Da - odgovorio je. - Zanima, ali mislim da neu dugo ivjeti. Od naina na koji je to rekao proli su me trnci. Trnci su me iznenadili. - Pa, nitko ne moe dugo ivjeti na ovoj hladnoi. Sad mi je hladno. to kae? - Kaem, hajdemo odavde. Okrenuo se zidu na kojem je treperilo svjetlo. Polako sam izala iz vode. Zubi su mi cvokotali toliko jako da sam jedva dohvatila runik s avla na zidu. Zatim sam svom snagom istrljala ruke, noge, stopala i torzo, sve dok nisam osjetila kako krv poinje kolati po povrini i zapravo sam poela osjeati kako zraim to plinom. Odjea mi je bila hladna na dodir, ali je ubrzo moja tjelesna toplina ugri jala vuneni demper i arape iznutra. - Osjeam se sjajno - rekla sam. - U toj vodi zbilja neeg ima. - Uzmi svjetiljku iz mog depa i priekaj me vani - ree David. - Pridruit u ti se im se obriem. Temperatura hladnog planinskog zraka morala je biti negdje oko petnaest stupnjeva, ali zrak je bio svje i ist. Prola sam do druge strane kuice s bazenom i pogledala preko rijeke u tamne planine koje su se izdizale nad njom. ivot je ro man, mislila sam u sebi. Prije dva mjeseca ni u najluim snovima ne bih pred vidjela da u biti ovdje. A sad sam zaista uivala. Takoer sam nauila da vjero vati u vlastite instinkte ima svojih prednosti. Zapravo si se mogao omamiti samo od njih. Odjednom sam osjetila glas i kad sam osjetila greve, znala sam da moram odmah neto pojesti ili e mi pasti eer u krvi. - U redu - ree David, potpuno obuen, trljajui dlanove i smijeei se. - Idemo gore neto klopati. ekat e nas toplo mlijeko i nekakav indijanski gula od mesa i povra i planinskog bilja. Ugasio je svijeu, strpao je u dep rekavi da e nam trebati kasnije u naim sobama. Takoer je predloio da odmah umjesto toaleta obavim to trebam u ri jeku, jer e kasnije biti previe hladno za silazak.

unula sam iza jedne stijene i upotrijebila papirnati rupi koji sam nala u depu. Dok smo se penjali hladnim kamenim stubama, pitala sam se koliko e hladno biti kad poem na spavanje. - Ne brini o spavanju - ree David, jo jednom proitavi moje misli. - Sve u svoje vrijeme. Da je to rekao sat ranije, shvatila bih to potpuno drugaije. Radioprijenos utakmice dosegao je vrhunac kad smo uli u kuu na cesti s natpisom HRANA. mrkava djeca trkarala su ispred, iza i izmeu stolova koji su bili pripravljeni za turiste koji e istraujui okoli poeljeti neto pojesti. Jedna mlaa ena koja je kuhala, imala je dijete koje joj se dralo za skute, a druga je nosila umotano dijete na leima. Nosila je uobiajeni bijeli tirkani eir s crnom trakom oko ruba, premda je bila no. David je naruio toplo mlijeko i gula, pa smo razgovarali o hrani. Rekla sam mu kako jako volim "brzu hranu", a on mi je rekao kako ona nije zdrava. Rekla sam mu da znam. Ali volim je unato tome. Govorio je o tome kako je vano dobro se skrbiti za tijelo jer istodobno skrbimo za svoj duh. Rekao je da je to samo pitanje kemije. Rekla sam kako nisam dobra ni u jednom od to dvoje. Ukratko mi je izloio kako treba kombinirati hranu. Rekla sam da sam veinu toga ve ula prije. Dok je govorio, razmiljala sam o tome kako se on osjea cijelu veer. Do imao se kao da ga neto prisiljava da me naui svemu to zna u to kraem vre menskom razdoblju. Govorio mi je kako bih se trebala opustiti, a i sam je bio pod pritiskom. Kritizirao me je zbog brze hrane, ali i on je imao sline navike. Ponekad je zvuao gotovo drsko i uobraeno. Katkad je izgledalo kao da zapravo ne uiva u ivotu, a tvrdio je da se ja moram opustiti i uivati u njemu. Bilo je smijeno; ja sam gnjavila Gerryja da se opusti i bude ono to jest, dok je David to isto radio meni. Pitala sam se to bi Gerry mislio da me sada vidi. Sjetila sam se naslovne pjesme "Da me sada vide". Pitala sam se to bi pomislila publika u Vegasu kad bih im ispriala nekoliko ala o svom duhovnom otkriu u Andama. Zaista sam bila dvoje ljudi - ili deset ljudi - nisam znala. Ipak, jesam li bila glumica zato to sam bolje osjeala kontakt s nekima od uloga koje sam igrala u drugim ivotima? ena koja je nosila dijete na leima prila je naem stolu. Nosila je toplo mli jeko i gula. Grabila sam i gutala velikim zalogajima kao da e jelo ubrzo izai iz mode. Bilo je ukusno, zainjeno planinskim biljem za koje nikad nisam ula. Poku pila sam prirodni umak debelim domaim pecivom. To me podsjetilo na najsret nije razdoblje moga djetinjstva koje sam provela kampirajui u Virginiji, kad su mi svijet i ivot izgledali jednostavnima. - Sutra - ree David - emo otii u dugu etnju. Pokazat u ti dio ovog podru ja i vidjet e zato toliko volim ovo mjesto. Odveo me je preko ceste do naeg hotela. Zvijezde su bile tako blizu da sam imala osjeaj da ih mogu dosegnuti i ubrati kao ljive. Mogla sam gotovo uti kako se okolne planine svijaju pod njima. Ande nisu bile nalik Himalaji u Butanu.

Bile su nie i rairenije. Okoli nije bio izoliran, a zbog sveproimajue kulture pe ruanskih Indijanaca, nisam se osjeala tako nevanom kako sam se osjeala vi soko iznad svijeta u drutvu butanskih lama. Nae sobe smrdjele su na vlagu i prainu, i pitala sam se tko je sve spavao u njima. Temperatura je pala za dobrih pet stupnjeva kad smo izali van. David mi je dao svijeu, rekao da ima drugu za sebe i zaelio mi laku no. - Usput - rekao je - mali savjet za spavanje u hladnoj klimi - ako spava bez odjee ispod pona, bit e ti puno toplije. Nisam shvaala. Namjeravala sam obui sve to sam ponijela. Zaeljela sam mu laku no. Nisam ga htjela vie sluati. Skinula sam svu odje u ispod pona. Uvukla sam se pod vunenu deku na leaj i molila se (da tako ka em) da mi bude toplo. Stopala su mi bila ledena. ekala sam. Budui da je alpaka bila meka, bilo je lijepo osjetiti je na koi. ekala sam jo malo. Shvatila sam da promatram kako mi vlastiti kotao kuha. Smirila sam um i zube to su cvokotali, to sam bolje mogla. Sjetila sam se svog elektrinog pokrivaa pokraj oceana i kako sam oboavala spavati dok traje kina oluja sa irom otvorenim prozorima, jer je deka bila ukljuena na najjae. Upravo u tom trenutku dok sam leala u divljini Anda, elektrini pokriva bio mi je omiljeni izum napredne civilizacije. Ponovno sam pomislila na Gerryja. Bilo je lijepo biti bez njega. Pomislila sam kako bi njemu bilo nemogue opisati ovo ime se bavim. Pitala sam se gdje je. Pitala sam se shvaa li on uistinu. Pomislila sam na svoju predstavu. Gdje su moji Cigani veeras? - moji plesai... u restoranu Joe Allen, jedu li hamburgere i traaju o tome kako velike zvijezde nisu ni izbliza tako svestrano talentirane kao oni? Po mislila sam kako je biti zvijezda kad nisi uistinu siguran da to zavrjeuje. Ubrzo sam osjetila kako mi se miii oputaju od topline koja se stvorila iz meu moga tijela i pokrivaa. Taj je prostor bio topao, a ne pokriva. Iznenada sam shvatila da je veina onoga to ne razumijemo u svom ivotu upravo ono to ne moemo vidjeti. Nevidljiva istina bila je ona istina ije je otkrivanje iziski valo ponajvie borbe. Vjerovat u kad vidim - uope nije istina. Vanije je samo gledanje. S nekom vrstom trnaca oputenosti, zaspala sam uz zvuk tiine. A onda neg dje iza kue ula sam kako groku svinje.

21. poglavlje

Niti jedna teorija fizike koja prouava iskljuim fiziku nikad nee objasniti fiziku. Vjerujem da se, kako napredujemo u nastojanju da shvatimo svemir, istodobno trudimo shvatiti ovjeka. Mislim da danas poinjemo dvojiti o tome da je ovjek samo sitni kotai koji ne utjee puno na rad golemoga stroja, te uviamo da postoji puno intimnija sveza izmeu ovjeka i svemira od one koju smo dosad pretpostavljali... fiziki svijet je na neki duboki nain povezan s ljudskim biem. Dr. John A. Wheeler

unce se podiglo iznad planina oko pet i trideset ujutro. Nije moglo pro drijeti u sobu jer nije bilo prozora, ali kontrast u odnosu na hladnu no bio je toliko izraen da sam mogla osjetiti toplinu prvih Sunevih zraka kroz zidove. Bila sam ugodno pokrivena svojim ponom. Bilo mi je toplo cijele noi. Stajala sam bosa na hladnom podu i razmiljala kako se protivi logici to to se oblaim sad kad je Sunce izalo, a skidam se tijekom hladne noi. Znala sam da e planinski zrak biti svje i otar, te da e Sunce zbog visine jako pei. Stavila sam na glavu svoj kalifornijski eir za Sunce i izala van. Mogla sam osjetiti jutar nji dim to se irio preko ceste i dok sam obilazila Plymouth, vidjela sam Davida kako sjedi na zidu od blata promatrajui ljude koji su i dan ranije pravili svoje etvrtaste cigle od kojih e na kraju nainiti temelj kue koju grade. - Dobro jutro - rekao je. - Kako je bilo sino? - Ba kao to si rekao. Bez odjee mi je bilo toplo. Ne bih vjerovala, ali istina je. - To ti prelazi u naviku, zar ne? - to to? - Konano vjeruje zato to jest. - Pa, dobro. to je za doruak?

- Skuhali su ti jaja. Sve to ti sad treba jest vreica i neto soli. Poimo na top lo mlijeko i kifle. Otili smo do kuice s hranom, a ena s djetetom na leima iskreno nam se nasmijeila u tiini pokazujui kako shvaa da je to to David i ja imamo ljubavnu vezu, a spavamo u odvojenim sobama samo jo jedan udni obiaj iz Sjeverne Amerike. - Ovdje ne postavljaju osobna pitanja - rekao je - Sve to radimo je sve to radimo. Sjeli smo do prozora i vidjela sam ene koje su kao i sino nastavljale istiti ito. - Razdvajaju ito od kukolja - ree David namignuvi. Oito je puno namigi vao. - Za koji dan emo jesti kruh od tog ita. Na jutarnjem svjetlu, vidjela sam kako su crijepovi na krovu naeg hotela od nepeene cigle crvene boje, a oko ena se motaju pijetli ije je perje jednake boje. David me promatrao zavalivi se u stolac. Pretpostavljam da je odluio pusti ti bradu jer je nije obrijao, a vjerojatno nije mogao, sve i da je htio. Zaista je imao lijepo lice. - Jesi li dobro spavala, jesi li sanjala? - upitao je. - Ne sjeam se. Uglavnom sam bila zadovoljna to mi je dovoljno toplo. Nije mi bilo do ralambe. vakali smo kifle i pili toplo mlijeko, ogulila sam jaje i pojela ga. Na ovakvom mjestu, ovjeku ne treba puno, osim moda vie njega samoga. - Hoemo li u etnju? - pitala sam. - Naravno. Sjajna ideja. Izali smo van na Sunce. Osjetila sam rijetki, otri zrak na licu. Srce mi je br zo lupalo zbog visine. Protegnula sam ruke i udahnula, te podigla lice k Suncu. Oboavala sam planine vie od bilo kog drugog predjela na Zemlji. Za mene su one mnogo toga pretrpjele i doimale se silno strpljivima i spokojnima dok su mudro utjele. Bile su sve krajnosti kojih sam se mogla sjetiti - visinu, dubinu, dno, vrh, velianstvenost, beznaajnost, borbu, postignue - sve. Unato svakoj nesrei, planina bi i dalje stajala u svojoj nepokolebljivoj otpornosti, nakon to bi prola, pa makar to bila i erupcija iz njezine vlastite nutrine. - Proeimo pokraj rijeke - predloi David. - eli li oprati zube? Nosila sam etkicu za zube u stranjem depu, sputali smo se kamenim stu bama i proli pokraj mineralne kupelji. David je grabio ispred mene, skakuui rairenih ruku poput klinca iz vrtia. Skakutao je po travnatoj obali rijeke naginjui glavu s jedne strane na drugu od iste djeje razdraganosti. - Oboavam biti tu!! ula sam ga kako vie rijeci. - Ti rijeko - uri tako brzo - zato? Kamo to ide da mora stii na vrijeme! Smijala sam se udno oduevljena i otrala do njega. - Oboavam vodu - rekao je - oprosti mi. Ovdje, upravo ovdje je jo jedan mineralni izvor s vodom za pie, ili pranje zuba ili kupanje. Otrao je velikim koracima do vode, kleknuo,

zagnjurio glavu u njega i ponovno je dignuo smijui se i otresajui kapljice na Suncu. Njegova prosjeda kosa cijedila se uokvirujui mu lice, smijao se tako ra zigrano i oduevljeno da sam se i ja osjeala kao dijete. Kleknula sam pokraj izvora i zagledala se u vodu. Bijeli sumporni sloj plivao je na povrini. Spora struja koja je dolazila odozdo, stvarala je svjee mjehurie u sreditu. David je rukama zagrabio vodu i popio. - Mora se naviknuti na okus, ali izvanredno je za cijeli organizam; isti sve neistoe i olakava probavu. Izvadila sam etkicu za zube, smoila je u vodi i probala okus jezikom. Bilo je poput medicinske soli. - Danas nisi tuan, zar ne? - pitala sam. - Ne, nikad nisam tuan kad sam vani. Previe je stvarno da bih bio tuan. Gradovi me rastuuju, zato to ljudi previe brinu o pogrenim stvarima. Kad si u dodiru s ovim, u dodiru si s ljudima. Otresao je svoju mokru kosu na zraku, ispru io se na lea, s rukama pod glavom i zagledao se u nebo. Oprala sam zube, ustala, protegnula se na Suncu, pa smo nastavili etati. Otvarala sam i zatvarala oi, mirkajui pod sjajnim modrim nebom punim pahuljastih oblaka. Boe, bilo je prelijepo. A bilo mi je jo ljepe kad sam shvati la da ljepota postoji zbog same sebe. Ljepoti nije trebao razlog i nije ju se moglo objasniti. Ona naprosto jest. Nije imala nita s bilo im drugim. Nije se morala di jeliti da bismo je cijenili. Ljepota je ljepota. I nije bila nuna poput hrane i vode. Osjetila sam kako David pokraj mene hoda oputeno i skromno. - Osjea li se bolje? - pitao je. - Aha, osjeam se dobro - rekoh, istodobno sam se jednim dijelom pitala kako bi to bilo kad bih se osjeala potpuno dobro, kad bih potpuno bila ono to jesam... i potpuno poznavala samu sebe. Osjetila sam se kao hodajui kliej. Pa, to je jo novoga? Zar nisu svi u potrazi za istim osjeajem - da spoznaju sebe? Tri plave ptice sjedile su na grani drveta, gledajui dolje u mene dok smo prola zili ispod njih. Nisu niti trepnule. Njihova me odvanost nagnala na glasni smijeh. Pjenuava rijeka Mantaro brzala je pokraj nas. Uzela sam suhu granu i poela je vui iza sebe. Lijepo sam se osjeala, nisam trebala raditi nita drugo osim vui granu za sobom. - Davide? - rekla sam, prekidajui ono za to sam mislila da je njegovo sa njarenje - Misli li da stvarno postoji ono to nazivamo ljudskom naravi? Podigao je pogled i duboko udahnuo. - Mislim da ne. Ne postoji - rekao je. - Mislim da smo nauili gotovo sve to osjeamo. Mislim da ljudi mogu initi i biti i misliti sve... ovisi o tome to smo nauili. Vukla sam granu za sobom mislei o vremenu provedenom u Kini. To me je putovanje dovelo do istog zakljuka. Kinezi su se jedni prema drugima odnosili brutalno i okrutno u gorkoj prolosti, zato to je to bio prihvaeni nain ponaa nja, morali su se drati takvoga reda kako bi sauvali podjelu klasnog sustava. Ali Mao je rekao da je kineski narod bio prazan komad papira na kojemu se moe ispisati neto prelijepo. On je vjerovao da je ljudska narav u biti samo

pitanje odgoja... moete odgojiti ljude tako da se pridravaju odreenih naina ponaanja koji su demokratiniji, pravedniji, ljubazniji. Ustvari, on se sluio ne kom vrstom vojnike stege u svom pristupu odgoju kojim je elio utemeljiti pra vednost. Ljudi su bili prisiljeni biti pravedni odgajanjem i preodgajanjem. Svi su ljudi bez obzira na poloaj morali sudjelovati na sastancima i biti samokritini. Nitko se nije mogao ispriati i ne sudjelovati. Bio je to gigantski, golemi trud ulo en u skupnu terapiju, ija je svrha bila izmjena naina ponaanja iz prolosti. I inilo se da funkcionira. Privatnost i pravo na nesudjelovanje nisu se potivali, ali je zemlja bila u tako dubokoj krizi da su svi shvatili kako moraju raditi zajedno. Dakle, za mene je najsveobuhvatnija znaajka nove Kine bila upravo to to ljudi rade zajedno kako bi promijenili ono za to su vjerovali da je njihova unutarnja priroda. Suvremena Kina kae da je puna aka tapia za jelo vrsto stisnuta u aci neslomljivija od samo jednog para tapia. Kako su se drali zajedno, omoguili su se bi da potpuno preispitaju sustav vrijednosti koji su stoljeima drali svetinjom. in ilo se da shvaaju kako su potpuno izmijenili redoslijed prioriteta koji su smatrali nepromjenjivim. A najvea im je lekcija bila ono to su nauili o samima sebi. esto sam pomiljala kakav je osjeaj kad otkrije da nisi nuno natjecatelj skog duha ni posesivan ni ljubomoran niti materijalist. Moda se sukob u ovjeku zapravo nije odnosio na ono to smo stvarno vjerovali da jesmo ili nismo, ve na ono to smo mogli biti, ako si samo dopustimo da povjerujemo u irinu svojih vla stitih duhovnih mogunosti. A ako su nae mogunosti u biti bile duhovne, kako se onda tu uklapaju novi Kinezi? Nisam vidjela nita duhovno u novoj Kini. Ustva ri, oni su ismijavali duhovne pojmove iz straha da e duhovnost biti zapreka nji hovoj revoluciji. Shvatila sam da e Kineska revolucija ii istim putem poput svih modernih revolucija, ako bude nijekala potrebu za duhovnom spoznajom ovjeka. Poela sam vjerovati da je ono to nije u redu u svima nama, nae odbijanje da ivimo sa spoznajom da je Bog - rije kojom opisujemo pojam koji obuhvaa nevjerojat no sloene duhovne energije - karika koja nedostaje i treba biti dio naeg svako dnevnog ivota. Sad mi je teorija Buckminstera Fullera, koja kae da je vei dio onoga to se odvija unutar ljudske aktivnosti u stvarnosti potpuno nevidljiv, bez mirisa i ne moe se dotai, imala smisla. Rekao je da devedeset devet posto stvarnosti mo emo shvatiti samo metafizikim umom, vodenim neim za to je on nasluivao da bi moglo biti istina. Rekao je da ovjek jest metafiziki um. Mozak je samo mjesto za pohranu podataka. Rekao je da samo ovjekov metafiziki um moe komunicirati. Mozak to ne moe. Da je ovjek samodostatni mikrokomunikacijski sustav, a ovjeanstvo makrokomunikacijski sustav. Te da se svi podaci o sve mu, ukljuujui i Boga neprestano odailjaju i primaju putem elekromagnetskih valova, samo ih mi nismo svjesni jer rabimo samo jedan posto naih sposobnosti da spoznamo istinu.

Ali to bi pomoglo ovjeku da razumije, ne samo otkuda dolazi, ve kamo za pravo ide? Kako moe drava dati odgovore na duboka, uporna, enjiva pita nja o naem podrijetlu i svrsi? - Kako bi nam drava mogla pomoi da doemo u bliski dodir s razlogom naeg postojanja, kad se boji da e u tom procesu izgubiti svoju mo? Shvatila sam zato komunisti nikad nisu odlazili u Indiju. Bilo je nemogue pokolebati duboku duhovnost indijskog naroda. Oni se ne bi nikad zadovoljili dr avom u zamjenu za njihovu duhovnu filozofiju, ak i kad bi to znailo bolju hranu. Njihova duhovna uvjerenja bila su najstarija na svijetu. Indijci se ue i od gajaju da budu u dodiru sa svojom duhovnom prirodom od doba kad je Krna ivio na Zemlji, tako da je to postao dio svega to rade ili ne rade. Komunistiki reim imat e puno tekoa pokuavajui usmjeriti indijski narod prema Marxovom revolucionarnom materijalizmu. ak ni Mahatma Gandhi nije mogao izvui krave iz kua ili ih ukloniti s ulica, jer su Indijci i dalje vjerovali u transmigraciju due (to znai da se due inkarniraju kao ivotinje prije nego to se reinkarniraju kao ljudi). Moda imaju pravo, koliko je nama poznato. Zadivilo me je kako se odvijalo otkrivanje tajne. Dokle god je postojala makar jedna slobodna nit, bilo je mogue odmotati cijelo klupko. Dokle god je ljudski rod i dalje u osnovi nesretan u svojem nastojanju da shvati veliku tajnu, dotle e postojati poriv da se oslobodi svakog autoriteta koji mu stoji na putu... bila to Crkva, drava ili samo revolucionarno drutvo. Kamo god pogledamo, ini se da odgovor lei u moi onih koji imaju vie znanja, mudrosti, razumijevanja i dobro hotnosti od nas samih. Ali prije nego to to uspijemo shvatiti, morali bismo shva titi same sebe. Mi smo velika tajna. Pitanje ne glasi tko je Bog? Ve tko smo mi?

***
David i ja etali smo uzvodno stjenovitom obalom naranaste rijeke. Rano podnevno sunce bilo je vrelo i blistavo. Oznojila sam se ispod pona. Skinula sam ga, a David mi ga je ponio. Moj kalifornijski slamnati eir odjednom je postao moja najvrednija imovina. Gumeni potplati vojnikih izama bili su vrsti i teki pa nisam osjeala otro stijenje. Bilo mi je ugodno za stopala. A kad je bilo ugod no stopalima, meni je bilo ugodno. Sjela sam na stijenu i napisala nekoliko biljeaka. David je ugazio u rijeku. Ljudi iz peruanskih planina sjedili su s obje strane rijeke, prali su rublje ili le ali na zemlji, uglavnom na Suncu. Njihov osjeaj za vrijeme doimao se sporim i neubrzanim - gotovo bezbrinim - a njihove tjelesne kretnje odgovarale su mu. Katkad bi se nasmijeili dok su etali pokraj nas, ali najee bi nas pozdravili kimanjem glave. David bi im otpozdravio na svom prijateljskom panjolskom. On se nigdje nije doimao kao stranac. - Nedaleko odavde uzvodno nalazi se otvoreni sumporni bazen - doviknuo mi je. - eli li moda oprati kosu ili neto slino? Predivno je kupati se na Suncu. Zvualo je primamljivo. Ustala sam pitajui se hou li biti u stanju zapamtiti emotivnu bezbrinost koju sam osjeala ovdje u Andama. Pitala sam se hou li

moi zapamtiti koliko je to blizu najviem miru sljedei put kad zaglavim u prome tu u New Yorku ili kad svjetla za moju toku u predstavi ne budu dobro radila, ili kad moj film ne bude uspjean. Ili Gerry... hou li dopustiti da me uznemiri i iivcira ta trka s preponama u koju se pretvorila naa veza? Hou li moi shvatiti njegove nedostatke i sagledati vlastite iz bolje perspektive ako zamislim sliku ovog trenutka na obalama rijeke Mantaro obasjanu toplim Suncem i ispunjenu uzvi enim mislima? Nastavila sam vui svoju granu dok smo ili dalje uzvodno prema sumpor nom bazenu. ula sam kako kristalno jasni ptiji pjev sijee rijetki planinski zrak. Pitala sam se hoe li ikad biti mogue vidjeti glazbu i uti boje duge. - O emu razmilja? - upita David. - Oh, ne znam - rekoh. - Samo se pitam postoji li nekakva tehnika koju bi ovjek mogao upotrijebiti da postigne unutarnji mir i sreu kad se njegov mali svijet pone raspadati. David je naborao obrve. - Ne znam kako bi to prolo kod tebe, ali netko je opisao jednu tehniku koju je rabio i nazvao je 'zlatni san'. Na primjer, ako eli zaspati, a um skae s jednog takozvanog problema na drugi i ne prestaje - evo to ja radim. Mislim na ono to bi me u tom trenutku uinilo najsretnijom osobom na svijetu. Zamislim tu sliku sa svim pojedinostima - to bih imao na sebi, s kim bih bio, kako bi zvuao, kakvo bi vrijeme bilo, kakvu bismo hranu jeli, to bismo dodirivali... i sve stvari koje bi me usreile, zamislim do najsitnijih pojedinosti. Zatim ekam. Imam cijelu sliku u glavi - stvorio sam je svojom voljom i matom, i ona postaje tako stvarna da jesam sretan. Osjeam kako se poinjem oputati i uistinu vibriram na nekoj vrsti ujednaene frekvencije i za tren zaspim - ili odem na 'astralnu razinu', kako vie volim rei. Sluala sam zamiljajui da radim sve to je govorio. Doimalo se vrlo mogue. - Dakle, to je zlatni san, ha? - rekoh. - Da - ree David. - Dobar naslov pjesme. - Aha. Puno bolji nego neostvarivi san. - Pa - nastavio je - kad se usredotoi na ono to te usreuje, zapravo proiz vodi elektromagnetnu frekvenciju koja djeluje iznutra i doslovce te uljuljkuje u osjeaj unutarnjeg mira. - Dakle, to je zapravo samo um iznad materije, zar ne? - Jasno - rekao je - ali mislim da tu ima jo neto. Mislim da je za mene to pokazivanje vjere samome sebi i vjere u samoga sebe. Drugim rijeima, ako imam dovoljno vjere u neto, osobito putem usredotoavanja ili meditacije ili kako god to nazvali, onda nesvjesno odailjem dovoljno pozitivne energije koja na kraju rezultira svojim ispunjenjem. - ak i ako je ono to eli nerealno? - Tko moe rei to je nerealno? - Govori o vjeri koja premjeta planine? - Da, vjerojatno. Mislim da pozitivne misli imaju neogranienu mo. Dakle pretpostavljam da to ukljuuje i premjetanje planina. To je oito neto to je Krist

radio. Ali to je vie od samo vjere, meditacije ili usredotoenosti. On je imao zna nje o tome. - A otkuda mu sretniku to znanje? - Rekao je da je od Boga. Ali je takoer rekao da je On Sin Boji. Mislim da nam je govorio da je to nauio kroz Boga. To je ono to govore svi indijski avatari. Ne kau da oni materijaliziraju kruh od kamena ili lijee bolesti. Oni kau da im Bog daje mo i znanje da izvravaju Njegova djela. - Ti si pravi vjernik, Davide. Zar ne? - Vjerujem - uzvrati David - da veina nas zapravo ne poznaje sebe dovoljno dobro da bismo znali to elimo. A spoznamo li sebe bolje, ostvarit emo bolji kontakt s Bogom ili kreativnim Izvorom. Teko sam disala dok smo hodali za podnevne ege. Visinu sam teko pod nosila. David je poao malo ispred mene da potrai puteljak za koji je znao da vodi do sumpornog bazena. Oekivala sam puno vode. eljela sam sjediti i namakati se i misliti o tome kakav bi bio moj zlatni san i odjednom sam shvatila da ga ni sam svjesna. Nemam niti jedan san. Nisam mogla zamisliti to bi me to naroito usreilo. Nisam mogla meditirati na pojedinosti mirisa, prizora, dodira ili zvuko va u takvom snu zato to nisam znala kakav je moj san. Odveo me planinskim puteljkom koji je bio paralelan s rijekom. Oko 800 metara dalje naili smo na drvenu kolibu koja je zaklanjala poetak kamenih stu ba to su vodile do udubljenja u planinu. Zidovi planinskih stijena nadvijali su se nad nama dok smo silazili uskim kamenim stubama. Na dnu je bio pjenuavi sumporni bazen. Tri starije ene zagazile su u pjenuavu vodu nosei svoje utirkane eire i raznobojne tradicionalne haljine. Kad su nas ugledale, pokrile su lica rukama i okrenule se na drugu stranu. - Stariji ljudi koji ive u planini vrlo su srameljivi ovdje - ree David. - Srame se golotinje i ele sauvati svoju intimu, ako im okrenemo lea kad doemo do lje mislim da e tiho otii. S druge strane bazena jedan je mladi leao u vodi ispruivi noge preko sti jena. Bio je potpuno obuen, imao je traperice i koulju na sebi. - Na taj nain potuje starije? - pitala sam Davida. - Naravno, u suprotnom bi morao ekati da one zavre. K tome, odjea mu nije problem. Kratka etnja do kue i osuit e se. David je uzeo jo jedno tvrdo kuhano jaje, ogulio ga i pruio meni. - Nije ba dobro pojesti ovako neto prije sumporne kupelji, ali nema sveze. Starije su ene izale iz vode i penjale se stubama, stoiki nam kimnuvi gla vom dok su odlazile. Mladi je ostao gdje je bio. Otili smo do ruba. Bijele na kupine sumpora svjetlucale su na Suncu, a laka para uzdizala se iznad vode kako se toplina irila planinskim zrakom. David je spustio moj pono i vreicu s jajima. Protegnula sam se na Suncu i promatrala mladia. Nije imao namjeru otii, samo je promatrao vodu.

- Pa, to emo sad? - pitala sam. - Skinuti se ili to? - Hmmm. Da vidimo - ree David. - Ostavit emo donje rublje na sebi. Tako e svima biti lake. Skinula sam hlae, arape i vojnike izme, ostavivi bluzu do kraja zato to nisam imala grudnjak. Zatim sam je srameljivo i smeteno naglo odbacila i ula u vodu. Mladi je i dalje promatrao vodu, a David se skidao. Nitko zapravo nije mario jesam li polugola ili ne. Voda je bila topla, a mjehurii su bockali ba kao prethodne veeri, ali voda je sad bljetala pod Sunevom svjetlou. Povrina vode nalikovala je tekuem srebru. Neto je u nainu na koji se Sunce poigravalo s nakupinama bijelog sum pora inilo da voda izgleda kao da je srebrna ispod povrine. Kamenje na dnu bilo je sklisko, prekriveno travom i algama, ali me je gusta voda odravala us pravno. Negdje u sredini bazena pronala sam zgodnu stijenu na koju sam mogla sjesti i biti u vodi do vrata. Sad je odsjaj srebrnaste vode bio tako jak da me je gotovo zaslijepio. Bila sam zadovoljna to sam ponijela sunane naoale i eir. Kako je smijeno, pomislila sam. Tu sam uronila u neizrecivu prirodnu ljepotu, a osjeam potrebu da se zatitim od loih posljedica. Rukama sam mahala gore-dolje pod vodom, sve dok mi cijelo tijelo nije bilo prekriveno sumpornim mineral nim mjehuriima. Prilijepili su mi se za kou uz neizbjeno peckanje, nisu me bockali jako, ali ipak mi je od toga krv u tijelu kolala bre. Osjeala sam da se bazen puni iz nekog podzemnog izvora. Voda je njeno brzala prema povrini u toplom strujanju. Povrina bazena ugrijala se od planinskog Sunca. Moja tjelesna temperatura bila je negdje izmeu. David je zagazio u bazen. Nosio je uske ga ice. Noge su mu bile miiave i ravne, osim to mu je lijeva noga izgledala kao da je bila slomljena i ponovno namjetena. To se nije moglo zamijetiti u odjei. Njegov je torzo bio pravilan, ali ne pretjerano miiav, a njegova ramena bila su prije uska nego iroka. Nije izgledao kao ovjek koji vjeba u teretani diui ute ge, ali bio je u dobroj kondiciji. Nasmijeio se kao da je znao da ga ispitujem pogledom, ali nije nita rekao; uao je i kleknuo, voda mu je bila do vrata. Duboko je disao i zatvorio oi od za dovoljstva u peckajuoj toploj vodi na planinskom zraku. Mladi se nije ni pomaknuo. Doimao se kao da je u transu. Tekue srebro vjerojatno je moglo tako utjecati na ovjeka. Pitala sam Davida o tome. - Da, moe - odgovorio je. - Zato ljudi koji ive u planini rabe ovu vodu za duh jednako koliko i za tijelo. Samo je teta to ne ele skinuti odjeu. Kako je voda polako djelovala, osjetila sam garavicu. Poela je kao mala knedla negdje u gornjem dijelu grudi i irila se. - To sumpor i minerali potiu probavne smetnje - ree David. - Zato je bo lje ne jesti prije kupke. Ali nee ti koditi. Samo ti daje do znanja da uznemiruje probavu. Otiao je na drugu stranu sumpornog bazena kako bi razmiljao i meditirao. utke je sjedio na podvodnim stijenama i smireno promatrao vodu u razini oiju.

Podignula sam zatvorene oi k Suncu. Ovo je raj, pomislila sam. Pogledala sam u Davida. Nije treptao, a lice mu je bilo bezizraajno. Muha mu je hodala po no su. Izgledao je potpuno smiren, kao da nije tu. Promatrala sam ga dugo. Mladi u trapericama je otiao. Tri starije ene ekale su na vrhu stuba. Otila sam do ruba bazena i ostavila eir na suhu stijenu. Zatim sam zaroni la glavu u vodu i isprala kosu. Osjetila sam kako mi je kosa meka od sumpora. Zaronila sam u vodu i ponovno podignula glavu naginjui se natrag. Osjeala sam oduevljenje, preplavila me ushienost. Sjetila sam se kako sam eljela otr ati u more i potpuno mu se predati. Ali zaroniti samo tijelo u vodu ne bi bilo dovoljno. Trebala sam zaroniti i glavu i lice kako bih se osjetila osloboenom okli jevanja... to sam eljela... biti osloboena oklijevanja... oklijevanja o svemu... nije bilo vano. eljela sam se potpuno otvoriti i prihvaati sve kao da nemam nikakvog razloga za sumnju. Ponovno sam pogledala u Davida. Njegovo je lice izgledalo upravo tako... potpuno nesvjesno iega negativnog... smireno. Izgledao je kao da je dio vode... bio je voda - samo je njegov oblik bio ljudski. Pitala sam se koliko e dugo David meditirati u pjenuavoj vodi. Nije se po maknuo. Mjehurii su se prilijepili za njegove nepomine ruke ispod povrine vode. Poeljela sam da se i ja mogu iskljuiti poput njega. Pitala sam se to se odvija u njemu dok tako sjedi smireno i nepomino. Pitala sam se je li mu dua mogla napustiti tijelo ako on to eli. Pitala sam se je li on svoja dua ili tijelo. Ne... tijelo umire... samo energija due vjeno ivi. Dakle, to mora znaiti da smo mi nae due - tijelo je samo prebivalite due. David je polako otvorio oi. mirkao je zbog Sunca i obrisao bradu. - Isuse - rekao je - meditirao sam! Koliko je vremena prolo? Rekla sam da ne znam, ali pretpostavljam vie od sata. Vrijeme ionako nije bilo vano. Ustvari, ono vjerojatno ne postoji. David se nasmijao i kimnuo. - to ima na umu? Oh, Boe, pomislila sam, kako da sve to samem u rijei? - Ne znam - rekoh - samo sam razmiljala i pitala se. Pitala sam se raa li se dijete sa znanjem o sve mu, a onda to malo po malo zaboravlja. - Da - ree David. - Biti u tijelu ponekad je prava gnjavaa. Puno se ljepe provodim tamo - rekao je pokazujui na nebo i njeno pokreui ruku. - Doi - ree - idemo u etnju. Imam ti neto rei, ali ne znam kako. Ponekad je lake misliti kad se kree. Izaao je iz vode. Jedna je ena ekala na vrhu stuba da mi odemo. Obukli smo se brzo na toplom Suncu. David je stao, dao mi jo jedno ogu ljeno jaje i rekao: - Budi dobra prema sebi. Imaj strpljenja. Sve e biti dobro. Uspeli smo se stubama, pozdravili enu i ispriali se to smo tako dugo ostali u kupelji, pa se poeli vraati obalom naranaste rijeke Mantaro. David je iao ispred mene i rairio ruke. Podigao je lice k Suncu i s uzdahom rekao: - Nadam se da poinje osjeati dio sree i unutarnjeg mira koji samo ekaju da ih nae u sebi.

Bila sam zateena izravnim i osobnim smislom onoga to je rekao. - Sve ovo i jest osobno - rekao je - osjetivi moju reakciju - zato to je ono to nam nedostaje, mi sami. Poinje sastavljati djelie same sebe. Podigla sam lice k Suncu i sjetila se malobrojnih situacija kad sam iskreno mogla rei da sam doivjela istinsku i potpunu sreu. Vei dio vremena nisam si to doputala, neprestano se podsjeajui na negativnosti koje su pratile bilo taj trenutak, bilo moj ivot, openito. Kao na primjer upravo sada. Tople zrake Sun ca na mojim obrazima ispunjavale su me nesputanim zadovoljstvom dok se ni sam sjetila da u izgorjeti bude li to due potrajalo. Nasmijala sam se sama sebi. Pa to ako mi nos pocrveni i kasnije se oljuti? to onda? David je poeo skakutati. Oito je volio skakutati. I ja sam skakutala s njim. Nae naprtnjae poskakivale su nam na ramenima, a koljena su se svijala pod nama dok smo preskakali kamenie. Smijala sam se s njim. Smijala sam se i smi jala i im bih osjetila traak negativne mislili, odagnala sam je iz uma mentalno je izbrisavi. Kratkotrajni bljeskovi Gerryja, filmova koje sam snimila... Hollywood, Havaji, New York... svijet... plesai koje sam poznavala, ljudi za koje sam eljela da ih nisam poznavala... i kad bi se nadolazei bljeskovi pokazali negativnima, nadja ala bih ih s istom unutarnjom svjetlou koju sam iskusila na Himalaji. to sam ono proitala? Najprije smo u svjetlu, zatim je svjetlost u nama i na kraju smo mi i svjetlost jedno. Prolazei pokraj potoia koji su se ulijevali u Mantaro, preskakivali smo i ho dali i ponovno skakutali. Drozdovi i vrapci ulijetali su i izlijetali iz kronji drvea. Runo izraen visei most ljuljao se pod nama dok smo prelazili s jedne strane rijeke na drugu. Vrijeme je prolazilo, ali kao da je stajalo. Mogla sam iskreno rei da sam sretna. Sad sam mogla iskreno rei da mi nije bitno koliko je sati. Vrijeme nije osjeaj. Ono nije djelo. Ono je samo vrijeme. Kad bih samo mogla zadrati negativne misli iz mog drugog svijeta - mog stvarnog svijeta - izvan svoje glave. Trali smo do Llocllapampe znojni i iscrpljeni, ostavili naprtnjae u sobama i sjeli na popodnevnom Suncu u kuu s natpisom HRANA, gdje smo popili toplo mlijeko i pojeli hladna peciva. Vani je ena s djetetom na leima istila ito od kukolja, dok su tri mukarca iz sela vakala lie koke izraujui etvrtaste cigle od zemlje i slame za svoj budui dom.

22. poglavlje

Ne mogu ni na tren povjerovati da je ivot najprije nastao na ovoj nevanoj maloj kugli koju zovemo Zemlja... Cestice koje su se mijeale i razvile se u iva bia na ovom naem planetu vjerojatno su dole iz nekog drugog tijela negdje drugdje u svemiru. Thomas A. Edison Dnevnik i druga opaanja

due jutro bilo je svjee i nekako se doimalo punim nade i novim. Pogledala sam na svoj sat u obliku prstena. Bio je to moj omiljeni nakit. Putovala sam diljem svijeta s tim satom. Bilo je 9 sati ujutro, 10. srpnja. Pitala sam se kakvo je vrijeme u Londonu. Pokuala sam ga vidjeti u mislima. Vidjela sam kiu i tmurne ulice i pokisle ljude s kiobranima. Vidjela sam kako Gerry izlazi iz podzemne i ide prema Parlamentu. Pitala sam se je li ono to vidim stvarnost ili mata. Obukla sam vojnike izme, hlae, bluzu i demper, te izala van. David je sjedio na kamenom zidu preko ceste. - Mislio sam da bismo mogli otii do Ataure - rekao je - ali najprije emo otii pojesti jo koje jaje. Nije ba gurmanski jelovnik, zar ne? Namignuo je i odgegao do restorana u kojemu je nestao. Gospoa bez zuba i s malom bebom izala je van s koarom povra koju je odnijela u auto. - Povest emo i nju - ree David, dodajui mi toplo mlijeko i dva oguljena jaja. - Mora prodati povre, a najee nema priliku za prijevoz. Nasmijeila se bezubo oduevljena i smjestila se na stranje sjedalo. Poeljela sam da joj mogu dati napraviti umjetno zubalo u stvarnom svijetu. Jutarnje svjetlo u Andama bilo je drugaije nego na Himalaji. Sjene su padale iroko i vie vodoravno jer su planine bile vie razvuene. Planine su vie naliko vale pogrbljenim ravnicama.

Zlatni klasovi ita njeno su se povijali na jutarnjem povjetarcu. Ovce i krave i ljame lijeno su hodale zajedno pokraj ceste, meu njima su tu i tamo hodala mala djeca, ije su majke nosile drugu djecu u naranastoruiastim nosiljkama na leima. Pojela sam jaja. David je razgovarao na panjolskom sa enom koja je sjedi la na stranjem sjeditu. Prevodio mi je. Govorila je o poljskom cvijeu koje se moe samljeti u pastu, zagrijati i staviti na sinuse da bi se umanjio osjeaj pritiska u njima. Rekla je kako se svaka biljka u planini moe rabiti u medicinske svrhe, te da ih moemo kupiti u Atauri. Njezino je dijete tako vrsto spavalo da se doimalo poput paketa u njezinom krilu. Podigla sam ruku i naslonila se na naslonja sjedala. ena je ugledala moj sat u obliku prstena. Dodirnula ga je, ruke su joj bile tople. Rekla je neto na panjol skom. David je rekao: - eli tvoj sat. Prekrasan joj je i eljela bi ga imati. Istog trena osjetila sam kako mi je um zastao zateen. Trebam li dati svoj omi ljeni nakit i moju jedinu svezu sa stvarnim svijetom (budui da je to sat) ovoj eni koju ne poznajem? Gledala sam Davida kako me promatra. ena je stavila moj prst u svoju ruku i skinula prsten. Nisam se opirala. Stisnula ga je u aci i pogledala u Sunce. - to bi je usreilo? - pitala sam Davida. - Pitaj je, molim te. to bi je uistinu usreilo? Pitao je. Odgovorila je: - Prstenje i slino. Rekla sam: - To bi je usreilo vie od sree? - O, da - odgovorila je samouvjereno - zato to bi to znailo da je moja obitelj zbrinuta. Stavila je prsten na svoj prst i pruila ruku ispred sebe smijeei se. - to je to? - pitala je pokazujui na nau kutiju s papirnatim rupiima. - Je li to neto kao toaletni papir? Dala sam joj kutiju, pokazujui kako se vade rupii. Zgrabila je kutiju i okre tala je ispitujui svaki rub. Zatim je polako izvukla prvi rupi. Kad se rupi ispod njega pojavio na njegovu mjestu, iznenadila se. Ali nije se dalje igrala; tedjela je rupie. Sklopila je ruke u krilu preko bebe i pogledala u sat na prstenu. Nisam nita rekla. Promatrala sam krajolik, sremei se to sam se bojala da e ga zadrati. Zato nisam naprosto mogla rei: - Va je. Ja u kupiti drugi kasnije. Ali nisam mogla. Predstavljao je vezanost i sjeanja. Ali to se nije odnosilo samo na prsten sa satom. Odnosilo se na svaku "stvar" za koju su me vezala osobna iskustva. Nov ana vrijednost "stvari" nije imala nikakve sveze s tim. Bila je to emotivna veza nost. Bilo je gotovo kao da su "stvari" ostatak onoga to smo uloili u ljubav. Te su "stvari" uvijek bile tu kad sam ih trebala. Nikad me nisu naputale. Bile su stalne. Sve to sam trebala uiniti bilo je da posegnem za njima i dotaknem ih, i bile su tu. Mogla sam se osloniti na njih. Ulijevale su mi osjeaj sigurnosti jer su iza njih stajali ljudi koje najvie volim i elim. Je li to bio izvor pohlepe? Ili je to najveim dijelom bilo oitovanje nae potrebe za ljudskom ljubavlju koje se nikako nismo mogli nasititi? Jesu li naa prva dekica ili pliani medvjedi bili poetak nadomjetanja ljubavi posjedovanjem stvari? Promatrala sam jutro svjesna da David

osjea o emu razmiljam. Ispred nas izvirujui iznad bijelih oblaka izdizale su se visoke planine prekrivene snijegom i ledom. - To su ledeni vrhovi Huaytapallana - ree David. Promatrala sam ih. inilo se da su iznad stvarnog svijeta - bijeli i dosto janstveni i bljetavi. Pitala sam se kakvo je vrijeme u planinama. Pitala sam se lei li raj na zemlji iza njih. Pitala sam se kako bi bilo otii onamo pjeice. - Jeste li bili na ledenim vrhovima? - pitala je ena. - Nisam - odgovorila sam. - Jeste li vi? - Oh, ne - rekla je. - Ali mnogi ljudi su vidjeli letee tanjure koji dolaze iza vrhova. Ima li leteih tanjura u vaim planinama u SAD? Okrenula sam se na svom sjeditu i pogledala je u oi. Bile su nevine i iskrene. - Da - rekla sam. - Pretpostavljam da ima. Ali ja ih nikad nisam vidjela. - Oni ostavljaju tragove tamo gdje slete - rekla je. -I ako im priete preblizu, oni se uplae i pobjegnu. Dolaze nou, kad je za nas previe hladno da bismo ih promatrali. Puno ih leti nebom. Izvadila sam rupi iz kutije i ispuhala nos. - Tko su oni, to mislite? - pitala sam. - Nemam nikakvo miljenje, samo sluam - rekla je. - Pa, to rade? - Znanstvenici dolaze i gledaju ih. A oni kau da mi nismo nita u usporedbi s tim tanjurima. - to mislite to rade tanjuri? - Dolaze s Venere. - S Venere? - Da, znanstvenici su nam rekli. Rekli su nam da oni prouavaju na planet. - Bojite li ih se? - pitala sam. - Ne. Jedan moj prijatelj vidio je tanjur kad je sletio i otiao je k njemu, ali im mu se pribliio, on je odletio. Mislio je da ga se oni boje. - Zato? - Zato jer je vei od njih. ekala sam da nastavi govoriti. Ali nije. Samo je gledala kroz prozor. Nije se doimala kao da ne eli govoriti. Naprosto je tema nije pretjerano zanimala i oito ju je iscrpila. Ili je moda samo pristojno zadovoljila znatielju stranca. U svakom sluaju, drala je djetetovu glavu i upustila se u ivahni razgovor o prodaji povra i rastuim cijenama. Rekla je kako je ula da mi rabimo kemijska sredstva za uzgoj povra i pitala kako bi ih mogla nabaviti. Vozili smo dalje po razvuenom krajoliku. Pokuala sam upiti ono to se ena rekla. Sunce se sada dizalo upravo iznad ledenih vrhova i oni su bljetali. Na raskriju su nas zaustavila tri policajca i pitala Davida kamo ide i zato. Piljili su u nas unutra. Vidjevi da smo stranci, upozorili su nas na demonstracije u Huancayu (kamo smo ili) i propustili nas.

Sve je vie ljudi hodalo uz cestu to smo se vie pribliavali gradu. Svako to liko vidjeli bismo ovjeka obuenog u crno zapadnjako odijelo. - Kad se tako obuku, izraavaju da su oaloeni - rekao je David. ena je priala o svojoj djeci. Rekla je da ih ima pet. Rekla je da ne eli vie, pa su ona i mu prekinuli s intimnim odnosima. Kad sam spomenula kontracep ciju, nije shvaala o emu govorim i nije uope poznavala vlastito tijelo. Bila je mlada, tridesetogodinjakinja, kao i njezini prijatelji koji su svi imali isti problem. Nitko od njezinih prijatelja takoer nije vie odravao intimne odnose u nastoja nju da zaustave irenje svojih obitelji. Vie je ena s grimiznim prugastim nosiljkama na leima hodalo prema Atauri. Nosile su svoje tradicijske bijele eire irokog oboda i suknje s bijelim pike podsuknjama, izgledale su kao da su statisti u filmu koji se snima na mjestu do gaaja. Posvuda je bilo pasa i im smo uli u grad, prvo to sam ula bila je ploa Neila Sedaka s glazbenog automata. Parkirali smo auto i poli pjeice. ena se udaljila s mojim prstenom i svojom bebom. Piljila sam za njom. David me je pro matrao. Na ulinim se trnicama prodavalo sve, od posteljine, do svjee samljevene kave i starih ploa. Sunce je prilo, ali u sjenama zgrada bilo je podnoljivo. U svakom je duanu visila slika Krista, ispod koje je bila upaljena svijea. Ljudi su pijuckali slatku kukuruznu Colu pod nazivom Maiz dok su hodali. Psi su se pro vlaili izmeu svjeeg voa i povra. Izloeni za prodaju na ulici, na Suncu sta jali su konopci, cipele, plastine kadice, grah, graak i obojena tkanina. Djeaci su iznajmljivali stripove za itanje. ena je plela konopac koji je upravo kupila. Stariji ovjek obuen u iznoene hlae, sivi otrcani demper s tenisicama i smeim filcanim eirom nakrivljenim preko lijevog uha, stajao je pokraj glazbe nog automata u restoranu. Njeno se kretao, ali ne u ritmu, pokuavajui uhvatiti ritam glazbe s ploe Elvisa Presleya. Prazna boca Inca-Cole virila mu je iz stra njeg depa dok je prilazio nekome iz restorana, prosei novac za hranu koji bi odmah ubacio u svoj smei filcani eir. Za stolom preko puta njega sjedio je o vjek oito pijan i jeo juhu izvikujui prostote kao da govori zidu. Dalje niz ulicu mladi su ljudi ekali da se otvori kino. Prikazivao se film Deset zapovijedi, a tirkizna vrata od lijevanog eljeza dijelila su ljude od blagajne. Naa nas je suputnica stigla i objasnila nam gdje je tand s ljekovitim biljem. Hrpice bilja koje su mogle izlijeiti gotovo svaku poznatu bolest leale su prostrte na deki. Trjeslovina za astmu, valerijana za ivani sustav, hircampuri za jetru, probavu, dijabetes, u i garavicu. Kupila sam neke od njih koje se uzimaju u obliku aja; nudili su i koru drveta imenom Sangrednada koja je dobra za ir. Trebala sam i to kupiti. Tri su ene sjedile na kamenom rubu plonika. Jedna je dojila dijete, spustivi drugu ruku u krilo prijateljice, dok je trea dragala psa koji je glodao kost izmeu njih. Jedan je ovjek namazao sumpornim prahom obod njegovog bije log eira kako bi ga uvrstio. Pokraj njega stajao je sir i kuhano mlijeko to se naziva quesillo.

Cvjetna trnica izgledala je kao zemlja iz bajke; izloene gladiole, tratinice, panjolski karanfili, pijetlova krijesta, krizanteme i sunovrati bljetali su mi u oi. Djeca koja su jela peruanske kokice sa eerom, hodala su izmeu cvijea. Naa je suputnica odnijela svoje povre na trnicu. Jo uvijek je nosila moj prsten sa satom. Nastojala sam ne obraati pozornost na to. Znala sam da u je opet vidjeti. David i ja etali smo dok nismo ogladnjeli. Sjedili smo u restoranu koji je imao terasu, i jeli riu i grah s lukom i ljutim umakom koji se zove rocoto, zacijelo najljui zain koji je ovjek izmislio. - Svia li ti se ovdje? - pitala sam Davida. - Svia - odgovorio je - stvarno je. Ljudi se ne pretvaraju. Ono su to jesu. Vrlo su jednostavni. - Moda ljudi koji dobro ive - zamijetih - vie povreuju jedni druge. Moda bismo svi trebali ostati siromani i boriti se. - Ne slaem se - ree on - to bi samo potisnulo napredak i nagon za boljim ivotom. Ne, odgovor je neto slino mom motu. eli li ga uti? - Naravno. Proistio je grlo, kao da dri poasni govor na maturi i rekao: - Radi predano. Ne lai. I pokuaj ne povrijediti nikoga. To je to. Tako ja ivim. Podsjeam se na tu troslojnu filozofiju svakoga dana. Nauio sam sebe da je ne zaboravim. - Jesi li ikad potiten i usamljen? - Jasno. - Kako nastavi dalje? - Mislim da mogu rei kako je srea znati u to vjeruje. - Ali uslijed nedostatka samoispitivanja, ljudi postaju netolerantni i opasni. - Da, ali osoba koja je netolerantna eli da svi misle kao ona. Razmiljala sam nekoliko trenutaka. - Misli li da ja to radim? -to? - elim li da sve bude po mome? David je odloio vilicu. - Po onome to primam od tebe, rekao bih da eli. Osjeala sam se kao da sam dobila pljusku. Suze su mi navrle na oi. - to je? - pitao je. Pokuala sam svladati suze, ali nisam mogla. Osjeala sam kako mi se kotr ljaju niz obraze, a Davidove tople plave oi prodirale su u moju unutranjost. Istodobno me je preplavila spoznaja. David je pruio ruku i otro mi suzu s brade. - Ova je prela dugi put - rekao je. - To je isti put kojim emo i mi morati proi prije nego spoznamo tko smo. Za stao je. Je li to ono to se dogaa tebi i tvom prijatelju? - pitao je. Pokuala sam srediti misli. - Mom prijatelju? - Da - rekao je David - mora da negdje postoji mukarac s kojim ima roman tinu svezu i s kojim se nalazi na raznim stranama svijeta.

- Misli kao to radim s tobom? - Pa, da - rekao je. - Pretpostavljam da je ono to si o meni rekao ispravno i mislim da su nai problemi neizbjeni. elim da se on zamisli nad onim to radi, ali nee. Ne za pravo. Vjerojatno elim da sagleda stvari na moj nain. Kad bi samo uistinu po traio, naao bi svoj put. Ali on to ne eli. To ga uasava. I pretpostavljam da se moram pomiriti s tim. Ako eli ignorirati istinu o samome sebi, mislim da u mu morati dopustiti tu privilegiju, zar ne? Valjda ima na to pravo. David je posegnuo rukom preko stola i primio me za ruku. - Ti, s druge strane - rekao je - ima um poput builice za naftu. Ti si jedna od onih ljudi koji mogu proganjati druge, ali isto tako nemilosrdno rade na sebi. Ima veliku unutarnju hrabrost i bit e nepopustljiva prema sebi kad jednom shvati to radi. Ustvari ne bi trebala biti previe nepopustljiva. Kao to sam ti ranije rekao - budi strpljiva sa sobom. Zato mi njenost uvijek natjera suze na oi? - No, hajde - ree David. - I ja sam proao to isto, zna. Mora to proi da bi stigla onamo kamo eli. - Kamo to elim stii? - izvalila sam. - Tamo gdje ivi, zar ne? Tamo gdje u biti, u dubini ivi, to pokuava doseg nuti, zar ne? Tako se osjea, zar ne? - Osjeam se kao da je sav moj dosadanji ivot bio prijevara, velianstvena prijevara. I proizlazi kao da je sve za to sam ikad ivjela i u to sam vjerovala, samo pria. - Kao na primjer? - Pa, mislila sam da e kad umrem to biti moj kraj. Vjerovala sam da je ono to vidim, sve to postoji. Vjerovala sam da ne postoji nita vie i nita manje od ovdje i sada, da je to sve ime se moram baviti. Vjerovala sam da je ivot kojim ivi ovjeanstvo stvaran i fiziki. Sad otkrivam da samo igramo uloge u duhov noj drami, a scenarij se neprestano mijenja. Dakle, kad ponem razmiljati o tome kako igram svoju ulogu, nisam ba presretna. - Pa, svi se tako osjeamo, zar ne? K tome, zato se brine? Dobit e drugu ulogu nakon ove, pa jo jednu nakon te. Ustvari, nastavit e igrati uloge sve dok ih konano ne odigra kako treba! Nasmijala sam se i uzdahnula i pojela jo malo graha s ljutim umakom. - Ovaj je najljui umak koji sam ikad jela - rekoh. - Od njega mi se plae. - Pa, ivot je poput ljutog umaka. im pone uivati, odmah ti se plae. U prihvaanju isprepletenosti tog dvoga lei rjeenje. A ne moe prihvatiti nita, dok ne prihvati samoga sebe. Da bi prihvatio sebe, mora se spoznati. Spoznati samoga sebe najvee je znanje od svih. Krist je to rekao: 'Spoznaj samoga sebe.' A zatim si budi vjeran. Zato to si ti mikrosvemir svemira. Naslonila sam se i uzdahnula. Noge su mi utrnule od sjedenja. Morala sam ustati, protegnuti se i hodati.

David je platio raun pa smo izali. Ljudi su pakirali robu spremajui se za zalazak Sunca. U planinama je Sunce diktiralo svaku trgovinu, aktivnost i ponaa nje. etali smo neko vrijeme. David je popio Inca-Colu na tandu sa slatkiima, a ja sam pojela mandarinu. ena koja je dola prodavati povre i odnijela moj prsten nije se pojavila, vjerojatno je nala drugi prijevoz ili je ostala u gradu. David i ja uli smo u auto i krenuli natrag u Llocllapampu. Rana veernja svjetlost bila je prozirna i ljubiastoplava. iroke visoravni izvan Ataure bile su proarane ljudima koji su umorni ili prenoiti kod kue. Psi su lajali u daljini, a jedna ili dvije bebe su plakale. David je utke vozio. Mislila sam na ono to mi je rekao. Da elim ivjeti na svoj nain i pod svojim uvjetima. Da je svatko s kim sam bliska, morao duboko preispitivati sebe jer sam to ja nastojala initi. Nije to izrekao kao optubu, ve s namjerom da mi pokae kako to moram priznati, ako elim napredovati. Takoer je napomenuo kako moja snana potreba da inzistiram na preispitivanju drugih nije ba fer, zato to ih to prisiljava da napreduju, pa bih ja trebala potivati njihovu nemogunost ili nespremnost u sluaju da ne ele napredovati. I sama sam zapravo imala potekoe s prihvaanjem istine, pa zato onda nisam mogla potovati injenicu da i drugi moda doivljavaju istu bol? Gerry je sigurno preivio pravi pakao; volio me i zaista se zanimao za moje miljenje, ali je istodobno osjeao da nije spreman sagledati sebe u onom svjetlu koje bi me usreilo. esto mi je govorio da se osjea nedoraslim za moja oekivanja. Sad sam shvaala to je mislio. Niti jedan ovjek ne moe se nositi s takvim izazovom. On je morao biti ovjek za sebe, a ne ovjek kakvog bih ja voljela. A ako to nije do voljno, onda nije dovoljno. Sunce je potpuno nestalo. ivot u planinama bio je uvjetovan Suncem. Osjeala sam kako mi se sve u trbuhu smirilo na neki lagani nain. Kad je ilo lako, ilo je lako. Davida kao da je hipnotizirala cesta. Buljio je ravno ispred sebe bez rijei. Zatim se okrenuo k meni. - Shirl? - rekao je. - Moram ti neto ispriati. O djevojci po imenu Mayan. - Samo izvoli - rekoh tiho. - to god eli. Vozio je nekoliko trenutaka. Zatim je rekao: - Postavljaj mi pitanja kao uvod, moe? - Moe - rekoh, svidjela mi se ta igra. - Da vidimo. Jesi li imao ljubavnu vezu s njom? - Pa, jesam - rekao je - ali to nije bila obina vrsta ljubavne veze. Bilo je to vie kao svemirska ljubavna veza. Zahihotala sam se u sebi mislei kako se sve ljubavne veze doimaju svemir skim kad si zaljubljen. - Pa - rekoh - to mogu shvatiti. ime se bavila? Mislim je li imala neko za nimanje?

David je zapalio cigaretu, te otvorio prozor i duboko udahnuo. - Pa, zapra vo je geolog. Dola je ovamo kao lan ekspedicije za prouavanje ruda. - Ovamo? Oh, sad shvaam. Dakle, imali ste ljubavnu svezu ovdje u sumpor nim kupeljima i na obalama pjenuavog Mantara? Uvidjela sam kako je to moralo zvuati podrugljivo, ali sam to zapravo uinila kako bi se David opustio uslijed ale. Nije reagirao. - Ne - rekao je. - Ja sam tu bio s dva prijatelja, besposliarili smo naokolo kad sam je sreo. - O, osvajanje na planini? - rekla sam pretjeravi. I dalje nije reagirao. - Pa, ne ba - rekao je. - Nije bilo tako. etao sam sam jednoga jutra, a ona se vozila ba ovom cestom u starom Pontiacu. Zaustavila je auto i izala. Kad sam je prvi put ugledao, pomislio sam da je najljepa ena ko ju sam ikad vidio. Doimala se gotovo prozirnom. Hou rei, koa joj se sjajila. Ni sam zamijetio to je imala na sebi, vjerojatno traperice - ali kretala se kao da leb di. I sjeam se kako nisam mogao skinuti oka s njenoga lica. Ne znam. Bio je to potpuni dojam. Naprosto me oborila s nogu, a ipak sam osjetio savreni i udesni mir. Bio sam u miru. Dok je opisivao svoje osjeaje, primijetila sam kako mu se lice opustilo. Sva napetost miia koja se obino oitovala u njegovom brzom shvaanju, izgubila se. Zvuao je kao netko tko je u trenu bio hipnotiziran. - Kako je jo izgledala? - pitala sam. - Bila je sitna - rekao je. - Zaista siuna i majuna, s dugom gustom crnom kosom, tom prekrasnom vrlo bijelom, prozirnom koom i vrlo tamnim, gotovo bademastim oima. Ne ba poput istonjakih oiju, imala je takve kapke, ali oi su bile blago kose. Prila mi je kao da je znala da u biti tu. Poli smo u etnju. I to je udno, premda mi se to nije tada tako inilo, nismo nita rekli jedno dru gom. inilo se da ni ne trebamo. Nikad prije nisam doivio nita slino i nisam puno o tome razmiljao. Osjeao sam da ona zna sve o emu razmiljam. Zastao je, prisjeajui se. - Ah, da - nastavio je dok su mu navirala sjeanja. - Da, nakon nekog vre mena pomislio sam da bih trebao neto rei. Pa sam je pitao to tu radi, a ona je odgovorila da sa svojim ljudima provodi geoloka istraivanja. Pitao sam je s ko jim ljudima. Rekla je da e mi objasniti kasnije. To je zvualo logino. Pitao sam je otkuda je. Rekla je da e mi i to rei poslije. Nisam dalje nita pitao. Tad me je poela ispitivati o meni. Ali iz nekog neobjanjivog razloga osjeao sam da nema potrebe da me to pita. - Kako to misli? - pitala sam osjeajui da je David u nekom drugom svije tu dok se prisjeao tog neobinog susreta. - Pa - rekao je oklijevajui - je li ti poznat onaj osjeaj kad nekog tek upozna, a ima osjeaj da te on zaista poznaje i razumije? Pa, tako sam se osjeao. Znao sam da zapravo zna sve o meni i da mi samo daje vremena da se na to naviknem.

Gledao je ispred sebe, razmiljajui. - A ti? - pitala sam. - Jesi li se ti osjeao kao da je poznaje? Mislila sam da e mi rei kako ju je poznavao iz nekog prolog ivota ili slino. - Ne ba. Oklijevao je. - Dakle - nastavio je - etali smo i ubrzo je poela go voriti o raznim stvarima... svijetu, vladama, razliitim odnosima u razliitim zem ljama, Bogu, jezicima. Sve mi je to zvualo kao turski. U to doba nisam se bavio niim od toga, zna. - Pa, to je onda bilo jako davno? - Jest. Davno. Poeo sam misliti da je neka vrsta meunarodnog pijuna, samo nisam mogao proniknuti za koga radi. Govorila je o negativnoj energiji ne kih svjetskih voda i kako ljudi moraju vjerovati u sebe, te da je najvaniji odnos onaj izmeu pojedinane due i Boga. Pitao sam je li Isus bio udak. Nasmijala se i rekla da je ona na neki nain vea udakinja od njega, ali da smo uistinu shvatili o emu je Krist govorio, nitko to ne bi nazivao udnim. Govorila je i go vorila. Veerali smo i dalje je govorila. Uivao sam u razgovoru i sluanju i pro voenju vremena s njom, ali naprosto nisam znao to da mislim o onome to je rekla. Ponovno se pojavila sutradan i pronala me. Opet smo otili u cjelodnevnu etnju i opet je priala. Uvijek je govorila o bitnim stvarima. Nisam mogao shva titi to se dogaa, pa sam joj to i rekao. Odgovorila je da e mi rei kad doe vri jeme, ali ako mislim da neto mogu nauiti od nje, onda neka se samo opustim i uim. - Svakoga sam dana odlazio u etnju po ovim breuljcima i ona bi me pro nala svakoga dana, kamo god da sam odlazio. Razgovarali smo o mnogim stvari ma. Zatim je jednog dana dok smo sjedili pokraj rijeke, poela govoriti vrlo odre eno o ljudskoj dui i to ona jest. Prije nego to sam upoznao Mayan bilo mi je potpuno svejedno postoji li ivot nakon smrti, je li Bog iv, je li dobro i ivi li u okrugu Orange. A tek dua?... Isuse. Ali sluao sam je i nakon nekog vremena shvatio da zvui kao da mi prenosi neke vane znanstvene podatke. Rekla je da to mogu zapisivati zato to u to moi pojmiti jednoga dana i prenijeti pravoj oso bi koja e se pobrinuti da to ne proe nezamijeeno... moda si ta osoba ti. - Ja? - upitah, iznenaeno. Potpuno sam se udubila u njegovu priu o toj Mayan da uope nisam mogla vidjeti gdje bih se ja uklapala u nju. - Pa, moda. Rekla mi je da zabiljeim sve emu me pouava, to sam i uinio, rekla je da sve stavim na papir kako bih mogao prouavati i pokazati drugima. - Pa, jesi li zapisao? - Jesam. Hoe li proitati? - Pa, naravno. Ali mislim da mi jo uvijek neto nije jasno. Zato mi to nisi dao zajedno sa svim onim materijalima koje si mi donosio da itam? - Pa, zbog njezinog identiteta. - Tko je ona? to hoe rei? David se zacrvenio. Zatim je uutio kao zaliven. - Postavi mi jo pitanja - re kao je. Zvuao je pomalo napeto.

Bilo je to neto vie od obine prie u stilu mladi sree djevojku u planina ma. Bila je to neka vrsta terapije. - U redu - rekoh. - Mayan. To je egzotino ime. Odakle je? David se gotovo zadavio dimom cigarete. - Misli iz koje zemlje ili grada? - Pa, da. Nisam shvaala u emu je problem. - Mislim iz tvog opisa ona se doima vrlo egzotinom. Moda je iz Polinezije? - Ne. Dalje od toga. - Dalje, misli dalje istono? Je li iz Japana ili Kine ili slino? - Ne dalje istono, dalje u visinu. - U visinu? - poela sam zvuati kao pripovjeda u vodvilju. - Da, vie u visinu i dalje odavde. - Davide - rekoh - sad se ti udaljava. to se dogaa? O emu govori? Reci mi. Ovo je glupa igra. Imao si dovoljno dugi uvod - sad mi reci. Odakle bi mogla potjecati, a da ti je to tako teko izgovoriti? S drugog planeta? David se okrenuo, podigavi obje ruke u zrak. - Shvatila si! - rekao je. - Po godila si. Tono. - to, za milog Boga? - Ono to si upravo rekla. - Da je Mayan s drugog planeta? - Da, da, da, da! To mi je bilo tako teko izrei. Ali kunem se Bogom da je istina. I ona mi je to dokazala vie puta o emu u ti priati. Zautjela sam kao zalivena. Uzela sam jednu od Davidovih cigareta iz kutije, zapalila i udahnula. Otvorila sam prozor na svojoj strani i izdahnula dim u noni zrak. Zatim, drei cigaretu, povukla sam se nie na sjeditu i digla noge gore i puila. Sjeam se svakog pokreta jer me je toliko zbunilo upravo to to sam znala da ne lae. Znam da to zvui ludo, ali zaista sam pomislila da je lud ili halucini ra ili izmilja. Vozili smo se u tiini. Nisam nita rekla. Nije ni David. No je bila jasna i suha i hladna. Zvijezde su poput cirkona visjele na nebu. Pogledala sam gore. Jesam li doista ula ono to je rekao? On je bio ovjek kojemu sam vjerovala. Bio je sa stavni dio moga napredovanja u duhovnom razumijevanju. Nisam mogla vje rovati da je vjerovao u ono to je rekao. Ustvari ula sam za veliki broj ljudi koji su tvrdili da su imali kontakt s izvanzemaljcima, ali nikad se nisam nala u situaci ji da ocjenjujem koliko su iskreni. Ostavljala sam to znanstvenicima ili psiholozima. Ali sad se inilo da moram donijeti neki sud o svom prijatelju. Promatrala sam kristalne zvijezde i sjetila se kako sam kao dijete dobila na dar teleskop za Boi nakon mjeseci moljakanja. Sjetila sam se noi kad sam promatrala nebo kroz teleskop osjeajui da na neki nain pripadam tamo. Nije li takva elja tinjala u svakom od nas? Je li nas nebo ustvari podsjealo da i mi ljudi pripadamo arob noj mrei svemira? Da smo svi sastavni dio gigantske univerzalne slagalice koja nam jo nije jasna zbog nae ograniene trodimenzijske svijesti? Jesu li David i drugi slini njemu eljeli tako gorljivo shvatiti da su zaista povjerovali da su imali

"kontakt" s jednim dijelom svemirske slagalice? Puila sam i duboko disala, svje sna proturjenosti sadranoj u tome to istodobno elim isti zrak i trujem vlastita plua. Llocllapampa je bila utonula u mrak i mirna kad smo stigli. Pokraj naeg "hotela" nekoliko se prasia naguravalo oko stare automobilske gume, slatko jedui napoj koji su dobili za veeru, dok ih je majka strpljivo pro matrala. ena s djetetom nije se vratila. Njezina je majka skuhala gula od bubrega u vinskom umaku za veeru. Vrua debela peciva bila su svjee peena, a svjee pripravljeni maslac cijedio im se niz rubove. Dvije petrolejske svjetiljke visjele su s vjealice za kapute koja je bila objeena na gredu iznad nas i osvjetljavale na stol. Radio je tretao prenosei nogometnu utakmicu, dok su djeca hodala iz meu stolova i promatrala nas kako jedemo. Starija je ena kuhala na plinskom tednjaku koji se napajao propanom iz cijevi uz cestu. tednjak i sudoper i friider bili su naslonjeni na jedan zid restorana gotovo neosvijetljeni. - Prelijepa no - ree starija ena Davidu. - Bila bi dobra no za astronome. David je protegnuo ruke iznad glave i uzdahnuo. Zatim je vrlo leerno pitao na panjolskom: - Jeste li ikad vidjeli NLO? - O, da - odgovorila je - vie njih. A moj ujak ih je vidio kako ulijeu ravno u jezero Titicaca i nestaju. Isprva se bojao da je poludio. Pokazala je prstom na glavu. - Ali nekoliko njegovih prijatelja reklo mu je da su vidjeli isto. Tada se bo lje osjeao. David je opet duboko udahnuo kao da mu je laknulo nakon njezinih rijei. Otila je do tednjaka i ulila nam gula. Pola sam za njom. - to mislite tko su oni? - pitala sam osjeajui da sam samo jedna od tisua turista koji su joj postavili isto pitanje. Donijela nam je gula na stol. - Izvanzemaljci - rekla je. - To svatko zna. - Mislite li da imaju prijateljske nakane? - pitala sam. - Ne znam. Mislim da imaju - rekla je. - Oni ive visoko u planinama i lete u svojim tanjurima daleko ispod planina, tako da ih nitko ne moe pronai. Donijela nam je vrue pecivo uz gula i pitala nas jesmo li se lijepo proveli u Atauri. Kimnula sam i nasmijeila se. Ali doimala se kao da nije pretjerano zainte resirana za nastavak prijanjeg razgovora fantastine prirode: poput nae suput nice u autu, izvanzemaljci u njezinom svijetu nisu bili vani, bili su rijetkost koja nije utjecala na njezin ivot. Svakodnevni ivot, te kako spojiti kraj s krajem, bili su joj daleko vaniji. Sad, kad je zadovoljila konvenciju ljubaznim razgovorom, naprosto je po stavila stol i otila obavljati druge poslove oko veere. Pogledala sam u Davida preko gulaa koji se puio. Nisam bila gladna. - Tako se oni svi ponaaju - rekao je opravdavajuim tonom. - Naprosto su navikli na to. Nije im jasno zato to ljude poput nas toliko intrigira. Smijeni su im astronomi koji dolaze prouavati i ekaju. Oni kau da letei tanjuri nee nikada

doi dok su oni tamo. Kau da bia iz leteih tanjura vole biti sami, te ih ljudi s planina tako i tretiraju. Ljudi s planina ne znaju tko su oni, osim to veina njih kae da iskapaju rude u planinama. - I ne boje ih se? - ini se da ne. Kau da nikad nisu povrijedili nikoga, ustvari kau da oni bjee. - I puno ih je ljudi vidjelo? - Shirley - ree David - svatko s kim sam razgovarao, ima svoju priu o leteem tanjuru. Ba svatko. Zagledala sam se u njegove oi. Bile su mirne i rekla bih izraavale olakanje. - Davide - rekla sam - gdje bih mogla nai Mayan? Pogledao me je i slegnuo ramenima kao da mu je veliki teret pao s lea. - Ne mogu nai Mayan - priznao je tiho. - Strano mi nedostaje i zato se vraam ovamo u nadi da e se pojaviti. Ona je izmijenila moj ivot. Sve o emu mislim poteklo je od onoga to sam nauio od nje. Ona me potaknula da prona em nevjerojatni mir u sebi. I sve to elim prenijeti tebi. Pogledala sam kroz prozor kue s natpisom HRANA u tamom obavijene pla nine Anda. - Davide - rekla sam - to god bih rekla o onome u emu sam se iznenada nala ovdje, bilo bi uistinu - da se posluim kombinacijom klieja - remek djelo potcjenjivanja. Ustala sam od stola. Proli smo ispod niskih vrata do naeg "hotela". - Ali hvala ti, Davide - rekla sam - hvala to ima povjerenja u mene i to si mi ovo ispriao. Njegova je ruka njeno stisnula moje rame. Dubokim glasom koji mu je zapinjao u grlu rekao je: - No i lijepo spavaj. Poljubila sam ga u obraz i ula u svoju tamnu, vlanu sobu, te odmah zaspala jer sam se, iskreno reeno, pribojavala ostati budna i razmiljati o onome to se dogaa.

23. poglavlje

Promatrajui stvari s najstroeg znanstvenog stajalita, pretpostavka da meu bezbrojnim svjetovima razbacanim po beskrajnom svemiru, nema in teligencije toliko vee od ovjekove koliko je njegova vea od oharove, ni ti jednog bia obdarenog moi da mijenja prirodni tijek stvari koja je ono liko vea od ovjekove koliko je ovjekova vea od pueve, ne samo da mi zvui potpuno neosnovano, ve je i drsko. Ne izlazei izvan okvira poznatih nam analogija, lako je nastaniti svemir biima koja su naprednija jedna od drugih sve dok ne dosegnemo neto to se zapravo ne razlikuje od svemoi, sveprisutnosti i sveznanja. Thomas H. Huxley Eseji o nekim kontroverznim pitanjima

Idueg

sam jutra izala na Sunce svjea kao da sam spavala cijeli tjedan.

David je ekao. Donio mi je nae uveno toplo mlijeko i peciva, pa smo pili i jeli, a nakon toga poli u etnju. Gledala sam preko visoravni u pravcu ledenih vrhova na obzoru. - Pa to se jo krije tamo osim svih tih NLO-a o kojima mjetani priaju? - pitala sam zagrcnuvi se pecivom. David se nasmijao. - Pa, kad ve pita, Mayan je rekla da se do visoravni izmeu vrhova ne moe doi kopnenim putem. Zato je tamo za njih sigurno. Kad mi je to prvi put opisala, zvualo je poput Izgubljenog obzora19. - Davide - rekla sam - hm - je li Mayan rekla otkuda je tono? - Naravno. S Plejada.

19

Lost Horizon - roman koji je 1933. napisao James Hilton (1900.-1954.). Radnja se odvija u Tibetu, gdje jedan Englez pronalazi raj na zemlji koji naziva Shangri-La.

- Pa, jesi li ikada posumnjao u njezinu tvrdnju da je izvanzemaljka? David se nasmijao i iz usta mu je ispao zalogaj peciva. - ali se? Mislio sam da sam se napuio neke loe trave. Ili se ona napuila. Naravno da joj nisam povjerovao. Ustvari, kad mi je rekla, bio sam otvoreno neu godan prema njoj. Zatim me je jednog ranog jutra - zapravo u svitanje - prije nego to se itko drugi probudio - pozvala da doem u podnoje jedne od pla nina i promatram njezin odreeni vrh. To sam i uinio. I zna to sam vidio? - to? - nisam bila sigurna da elim znati. - Promatrao sam nebo i tono iznad vrha pojavili su se letei tanjuri o koji ma su mi priali seljaci. Usrao sam se od straha. Od tada nije imala problema sa mnom. Ali moram ti rei da me je izgrdila to sam je prisilio da se poslui teh nikom 'povjerovat u kad vidim'. Rekla je da sam trebao biti inteligentniji i otvoreniji. - Misli, naivan kao ja? - Pa - odgovorio je - rekao sam ti na poetku - prava inteligencija znai ne mati predrasuda i biti otvoren. To ne znai da si budala. - A ne? (Zato sam se onda tako osjeala?) David me je pogledao. - Ne - rekao je vrlo odluno. - Sluaj, Shirl. Ovo to ti se dogaa jest zapanjujue. Isto je bilo i sa mnom. I dogaa se nevjerojatno brzo. Nema naina da se zaista sve ispria ako se ne ode do kraja. Zato sve iz gleda teko. Postoji puno izvanjskih dokaza o neidentificiranim svemirskim letje licama - mislim na izvore poput Zrakoplovstva, radarskih postaja, doslovno na ti sue ljudi koji su u isto vrijeme i na istom mjestu, zajedno s drugima vidjeli NLOe - pa se moemo drati toga, zar ne? - Dobro. - U redu. Ako postoje NLO-i, netko mora njima upravljati - osobno ili uz po mo daljinskog upravljaa. A ako to nisu Zemljani - a svi se slau u tome da te letjelice mogu raditi ono s im naa tehnologija jo nije upoznata - onda to mora ju biti izvanzemaljci. Kriom me je pogledao da vidi kako me se to dojmilo. - teta je to svatko treba svoj vlastiti dokaz - nastavio je - jer mi je Mayan rekla da su izvanzemaljci nadmoni zato to razumiju proces koji se odvija na duhovnom podruju ivota. Kae da su znanost, uistinu visoko razvijena znanost, i duhovno razumijevanje jedno te isto. ak je i Einstein to govorio. Dakle, ako si toliko odmakla u duhov nim stvarima, zato ne bi pokuala pronai vezu s visokom tehnologijom? Ako te to ne privlai, zaboravi. Zaboravi? Boe moj, kako bi itko mogao zaboraviti neto takvo? David je vidio da razmiljam... "bez predrasuda" kako bi on rekao. - Sluaj - rekao je - ti nema problema sa shvaanjem reinkarnacije, zar ne? - Nemam - rekla sam - zaista ne. Ne nakon svega to sam proitala na tu temu i doivjela. Mislim, kad igram ulogu, ogrnem se emotivnim ogrtaem druge osobe. Dakle, shvaam da dua ini isto to svaki put kad se ponovno utjelovi.

Sjetila sam se mnogih, mnogih glumaca i glumica koje sam poznavala, a koji su i sami bili iznenaeni otkud su dobili nadahnue kad su se susreli s ulogama koje su im bile potpuno strane i nimalo sline onome to su osobno iskusili: puno smo puta trebali glumiti osjeaje na temelju dogaaja koje smo proivjeli u ivo tu, ali ee smo trebali u sebi pronai osjeaje i reakcije koji su nam bili nepo znati i koliko nam je bilo poznato, izvan okvira naih doivljaja. Pa ipak smo uz pomo uda nadahnua postizali dublje razumijevanje i kad smo bili iznimno do bri, uli bismo slabi odjek u svojoj svijesti koji nas je podsjeao da smo ustvari to ve emotivno proivjeli. Moda su glumci zaista bili duhovni imitatori iskustva due. Moda mi se zato to sve inilo poznatim. Misli su mi ponovno odlutale do nezaboravnih ljetnih noi kad sam stojei na toploj travi gledala kroz teleskop. Bilo je kao da se sjeam "osjeaja" koji su me obuzimali dok sam gledala zvijezde. Bile su mi poznate. Jednostavno tako. Jesam li se sjeala poznavanja ivota tamo? Jesam li, ili kad smo ve tu, jesu li svi koji su na Zemlji danas osjeali da su im poznati "pomonici" s drugih nebeskih pla neta tijekom nae duge borbe s traumama naeg doba? John i McPherson i Ambres rekli su upravo to. Ali tko su oni? K vragu, pomislila sam, to je potpuno jasno - oni su bestjelesne due koje vjeruju da Zemlju oduvijek posjeuju izvanzemaljci. David je utjelovljena dua koja vjeruje to isto... Misli su mi odlutale do Biblije i pitala sam se jesu li se Ezekiel i Mojsije, na primjer, prije toliko stoljea nali u istim okolnostima u kojima je David vjerovao da se upoznao s Mayan sada? Prije je bilo lake, pomislila sam. Mala i velika uda bila su praktino sva kodnevna stvar - svatko je vjerovao u njih. O, Boe, pomislila sam - ba kao i ovi ljudi ovdje... Zamolila sam Davida da sjedimo na Suncu neko vrijeme. Pronali smo trav nato mjesto to se ugnijezdilo i ispruilo izmeu planinskih stijena. Duboko smo disali nekoliko minuta i leali gledajui u nebo. Pokuala sam potpuno isprazniti um i naprosto "biti". Osjeala sam da David radi isto. Ptice su cvrkutale, a rijeka je uborila i zapljuskivala obale. Mali crni pas lagano je prohodao pokraj nas, ostavio svoj mirisni potpis na grmu i zadovoljno odgegao dalje. Prolo je oko pola sata. Nismo razgovarali. Bilo je lijepo uivati u miru. Zatim sam ula kako je David neto rekao. Glas mu je zvuao nejasno i pospano. Ili sam moda je bila pospana. Pogledala sam ga. - to je? - pitala sam. Uzdahnuo je, okrenuo se na jednu stranu i pogledao me. - eli li razgovarati o Mayan? - pitao je. - Zato to mi je dosta priala o tebi. - O meni? - osjeala sam se glupo: - Sluaj, Davide. Ne znam ba. Mislim ona je tvoj problem. Usta su mu se razvukla u osmijeh. - O, ona nije problem - premda je tebi moda stvorila nekoliko problema.

- Kako to misli? - Pa, zato trebamo razgovarati o njoj. Razmiljala sam nekoliko trenutaka. - Mogu li ovo snimati? - Jasno. Izvadila sam diktafon i pritisnula snimanje. Ako se ovo doista dogaa, htjela sam biti sigurna da u to moi nekome dokazati. Provjerila sam traku i nastavila. - Pa - rekoh - reci o emu se zapravo radi, Davide? - Prije svega, sjea li se onog momka koji ti je doao na vrata - otprilike pri je deset godina i donio tri kamena poglavice Masaia kojega si tako dobro poz navala? Premotala sam film sjeanja unatrag. Da, sjeala sam se kako mi je netko pozvonio na vrata u Encinu dvije godine prije mog odlaska u Afriku, negdje sredi nom ezdesetih. Nije se predstavio. Nije me uope dojmio, ali mi je predao tri obojena kamena za koja je rekao da su arobni talismani za zdravlje, mudrost i zatitu. Poglavica Masaia upoznao je tog ovjeka na safariju i pitao ga je li iz Ame rike. Rekao je da jest, na to ga je poglavica upitao poznaje li mene. Rekao je da me ne poznaje, ali da je uo za mene. Poglavica je naprosto rekao: - Moete li joj odnijeti ovo? I ovjek je rekao da e se nekako pobrinuti za to. A onda mi je sinulo. - Kako ti k vragu zna za tog tipa? - Pa, bio sam to ja - ree David. - Ti? Glas mi se pretvorio u pisak. - Da. Smiri se, Shirl. Zapravo ni ja nisam tada znao o emu se radi. Sve to sam znao bilo je da mi je ovjek dao kamenje za tebe i zamolio me da ti ih pre dam. Jednostavno sam pomislio 'to je tako otkaeno' - i uinio to. - Pa to onda? - rekla sam odbojno, osjeajui se nekako napadnutom. - Pa, puno vremena nakon toga, Mayan mi je to ispriala. Objasnila mi je to to znai. Rekla je da sam bio upuen k tebi zato to smo se poznavali u prolim ivotima i da e ti jednoga dana eljeti dokaz za to. - Pa, emu onda tolika prokleta tajnovitost? Zato mi cijelo ovo vrijeme nisi rekao tko si? Dok sam izgovarala pitanje, znala sam odgovor. - Nisi bila spremna, zar ne? Stvar je bila u tome da sam ti donio kamenje pri je nego to je ijedno od nas znalo o emu se radi. Zatim je Mayan morala uvje riti mene. A sad ja moram uvjeravati tebe... - Pretpostavljam - rekla sam polako - ako je potreban dokaz, onda to ima smisla. Ali u emu je zapravo stvar? to sve to znai? - Sve se svodi, Shirley, na to da e ti biti uitelj. Poput mene. Ali u puno veim razmjerima. - U veim razmjerima? - DA. - Kako to misli? Ja nisam uitelj. Nemam strpljenja. Ja sam uenik.

O, Boe, pomislila sam. Zar trebam napisati knjigu o svemu ovome? Jesam li to podsvjesno planirala? Jesam li zato svugdje sa sobom nosila diktafon i pisala zabiljeke na kraju svakoga dana? - Mislila je da e sa svojom osobitom mentalnom darovitou moi napisati zabavnu i informativnu priu o intimnom susretu s ovim stvarima i moda isto dobno pouiti ljude. Isuse, pomislila sam, ima li to smisla? Moje druge dvije knjige bile su osobne prie o mojim putovanjima i razmiljanjima u Africi, Indiji, Butanu, Americi, po litici, show businessu i Kini - jesam li sad trebala pisati o svojim prolim ivotima, Bogu i izvanzemaljcima?!? Nasmijala sam se toj apsurdnoj logici. - Tko bi povjerovao kad bih objavila neto o svemu ovome? - pitala sam. - Iznenadila bi se - rekao je. - Puno se vie ljudi bavi tim stvarima nego to ti misli. Svakoga pokree elja za spoznajom istine. Svakoga. - Istine? Koje istine? - Najjednostavnije istine - rekao je - o spoznaji samoga sebe. A spoznati sebe znai spoznati Boga. - Hoe rei da je to velika istina? - Upravo tako. Poanta, Shirley, i jest u tome da je jednostavno. Bog je jedno stavan. ovjek je zamren. ovjek je sam sebe zakomplicirao. Ali eljan je razu mijevanja, istine koja stoji iza sve zamrenosti. I oni koji je poinju shvaati, ude da podijele svoje razumijevanje s drugima. Ali to je samo moje miljenje. To ne mora nuno biti istina. - Ne mora - rekao je David. - Postoji samo jedna istina, a to je Bog. Moe pomoi drugima da shvate Boga kroz spoznaju sebe ako napie priu o tome kako si i sama shvatila Boga kroz spoznavanje sebe. Osjetila sam kako mi se eludac zavezao u vor i srce stalo. Bilo je istina da sam voljela opisivati svoje pustolovine u knjigama. Ali rei da sad trebam pisati o tome kako sam pronala Boga, zvualo mi je smijeno. Nisam bila sigurna ni da vjerujem u ono to se naziva Bogom. Zanimali su me ljudi. Pomisao da sam imala prole ivote, zanimala me je zato to mi je mogla objasniti tko sam sada. - Davide - rekla sam - sluaj, moja osobnost i kako sam postala ono to je sam jest neto u emu se osjeam ugodno, ali ne mogu rei da vjerujem u Boga. - U redu - rekao je. - Ne vjeruje u Boga. Ti zna Boga. Vjerovati znai pri hvaati neto nepoznato. Naprosto si zaboravila ono to ve zna. Sjedila sam utei okupana Suncem, dok mi je um upadao u vlastite zamke. Zaboravila sam ono to sam ve znala. David kao da je osjetio moj napadaj straha, odmah je nastavio: - Ti si oito odabrala krivu profesiju ako se boji javnog ponienja, zar ne? Uhvatio me nespremnu. - Kako to misli? - pitala sam. - Pa - rekao je - izlae se toj opasnosti svaki put kad izae na pozornicu ili glumi u filmu, zar ne?

Nikad nisam o tome razmiljala na taj nain, ali imao je pravo. Imala sam uasnu tremu koja nije bila povezana s tim hou li biti dobra ili ne, ve s onim to e ljudi misliti o meni. Bila je to ogromna razlika. - Jesi li ikad pomislila - nastavio je - da si moda izabrala takvo javno zani manje kako bi svladala svoj strah od ponienja? esto sam mislila o tome, ali nikad si to nisam otvoreno priznala. udila sam za anonimnou, eljela sam biti poput muhe na zidu, puno me vie privlailo postavljanje pitanja nego odgovaranje na njih i kad god bih se morala javno izloiti zbog svoje profesije, nisam mogla doekati da se zavri, pa da se mogu vratiti svom samotnom ivotu i otii nekamo, razmiljati i pisati. Pa ipak sam i dalje ostajala javna osoba kao da sam polako, malo po malo pokuavala istisnuti strah iz sebe. A u posljednje vrijeme mi je to ak polazilo za rukom. Ustvari, to sam vie uila o svom unutarnjem sepstvu, sve sam se manje uzrujavala zbog onoga to drugi misle. Oduvijek sam eljela biti bezbrina i pot puno neoptereena onime to drugi misle o meni. Ustvari, mislim da sam stvo rila tako osebujnu javnu osobnost da bi ljudi zaista povjerovali da mi je potpuno svejedno to itko drugi misli. Sjetila sam se kako sam jednom rekla svom savjet niku za tisak kako elim biti potpuno slobodoumna. Zato sam rekla Davidu: - Misli li da sam planirala postati 'slobodoumna' jav na osobnost kako bih mogla pisati o onome o emu ste ti i Mayan razgovarali? - Moda - rekao je. Moda je to karma koju si odabrala. Zato to sad samo ne ostavi na miru zasad? Ostavim na miru? Pokuala sam sprijeiti da se moj um nae u kripcu. Osjeala sam da sam zala u podruje daleko iznad svojih mogunosti shvaanja. Bio je to osjeaj slian pipanju u mraku, gdje su mi mogli pomoi samo klieji poput svjetiljaka koje e mi osvijetliti put... fraze kao to su unutarnja spoznaja, via svijest, visoke vibracije, unutarnji mir, prosvjetljenje itd., itd., itd. Nisam osje ala nita od toga. Dapae, osjeala sam se nasamarenom. Je li me David htio namamiti da piem o svemu ovome? - Davide - povikala sam - ti zaboga tvrdi da je ta Mayan izvanzemaljka? Pa, dobro. Isuse, ako tako eli vjerovati to je tvoja stvar - ali mislim da cijela ta stvar zvui kao hrpa sranja! Bilo je to vie nego to sam mogla podnijeti. Odjednom me svladala sumnja, osjeaj da je apsurdno to mu postavljam iskrena pitanja kao da je ta diskusija uope vjerojatna osobi koja tvrdi da je imala vezu s izvanzemaljkom. Odjednom je sve prevrilo mjeru. Osjeala sam vie nego neprijateljstvo prema njemu. Zapravo, eljela sam biti jo grublja. Pisati o tome? Nisam vie mogla ni misliti o tome. Osjeala sam se kao da e mi se mozak raspasti. Dosegnula sam svoju granicu slobodoumlja. David je i dalje mirno sjedio. Zatim se okrenuo na trbuh, oito nezabrinut i nezainteresiran za ono to se odvijalo. Osjeala sam kako mi se puls ubrzava i po ela sam raunati koliko e mi trebati da siem niz planinu i ukrcam se na zrako plov natrag u normalni svijet koji razumijem.

Misli i neprijateljski osjeaji jurili su bezglavo mojim umom kao da razgova ram sama sa sobom o vlastitoj gluposti, slobodoumlju i groznoj istini da bih mogla biti jedna od onih naivina koji se raaju svake minute kako bi to rekao RT. Barnum. David je mirno disao. - Davide! - glas mi je bio otar. - Jesi li tu ili nisi? - Tu sam - odmah je odgovorio. Glas mu je bio toliko njean i strpljiv da me je razljutio. - Pa? - rekla sam glasno i odbojno. Naslonio se na jedan lakat. - Pa, to, Shirley? Izgleda da si shvatila pojam reinkarnacije, barem si djelomino uvjerena da postoje NLO-i, te da stoga netko njima upravlja. Zbog ega si zaboga uvjerena da ljudski rod ima ekskluzivno pra vo na ivot u svemiru? Nisam znala to da mislim. Poela sam osjeati tjelesnu nelagodu. Koa me je svrbjela. Sunce me je guilo. Nisam eljela biti tu. Konano je David rekao: - Pokuaj se smiriti. Dii duboko i usredotoi se. Znam da je to borba. Proao sam kroz isti proces. Pati od preoptereenja. Preoptereenja svime. Samo nastavi vlastitim tempom i pokuaj nastaviti mirno. Tako e napredovati. - Napredovati? - vikala sam na njega. - Podriva sve ono u to ovjeanstvo vjeruje i na njegovo mjesto stavlja neku vrstu skandaloznog metafizikog bljezgarenja u stilu zone sumraka, i to naziva napretkom? - Zapravo je smijeno - rekao je - Oni misle da su nai prioriteti besmislice. Mi smo jo u srednjem vijeku. Zasigurno je ponaanje ljudskog roda dosad po tvrdilo ono to govorim. injenica je da smo u osnovi jo uvijek prilino primi tivni. - Pa, dobro - rekla sam - u redu. To znam, k vragu. Ali ovjek je vjerojatno ionako slian ivotinji. To objanjava nain na koji se ponaamo. Dakle, zato iz nosi sve te ideje da smo bolji nego to jesmo? - Aha - rekao je, ali ne tonom 'nisam li ti rekao', ve vie kao da sam ja pot vrdila ono to je govorio. - U tome je kvaka, zar ne? Uzrujana si zato to ja vjeru jem u tebe vie od tebe same. A to ti je izazov da postane bolja nego to misli da moe. Boe moj, pomislila sam. To je ono to sam radila Gerryju. Izdahnula sam glasno to se pretvorilo u hihot, bilo je smijeno kako sam svoj svemirski bijes osjetila na vlastitoj koi. - Osjea li se bolje? - pitao je David. - Znam kad shvati, da shvati brzo. - Oh, sranje - rekoh. - Ne znam. Ne znam o emu govori. - Jasno da zna - rekao je njeno. Ustala sam i poela obilaziti oko Davida. eljela sam ga dirnuti nogom. Ne - eljela sam ga udariti nogom.

- Ne boj se - rekao je. - Sjeti se da si na pravom putu, u suprotnom ne bi bi la ovdje. To me je nasmijalo. O, Kriste, pomislila sam. - To je ionako samo pitanje vremena - nastavio je. - Ali kao to vidi, ako se samo obazre oko sebe po svijetu - vrijeme istie. To je borba, znam. Ali to je i vot. Opet sam se nasmijala. - I zapamti da si ve prola kroz istu borbu u mnogim ivotima. Stoga se opusti. Moe to uiniti ponovno. Kleknula sam na tlo pokraj njega. - Ali ako sam ve prola kroz tu takozvanu borbu, zato sad ponovno pro lazim kroz nju? - Zato - rekao je - to mora shvatiti i druge vidove napretka svoje due. Str pljenje i toleranciju, na primjer. Nije dovoljno samo intelektualno shvatiti duhov ne vidove ovjeka. Mora ih ivjeti. Shvaa? - Kako to misli? Kao Isus Krist ili tako netko? - Tono. On je napredak svoje due doveo do savrenstva. I drugi to mogu. To je zapravo Kristova poruka: svi ljudi mogu postii ono to je on postigao spoznaj svoje mogunosti, to je sve to je potrebno. - A to je s tim tvojim izvanzemaljcima? Rade li i oni to isto? Je li im to uope potrebno? - Dakako - odgovorio je. - Svakoj je dui u svemiru to potrebno. To je svrha ivota. To je sve emu nas nastoje pouiti... spoznaj sve svoje mogunosti. Izvanzemaljci takoer jo uvijek ue o samima sebi. Ali nama na Zemlji nedostaje naa duhovna dimenzija. Pogledala sam u Sunce. Koa me prestala svrbjeti i ponovno su mi Suneve zrake bile ugodne. Uzdahnula sam sebi u bradu i pogledala u diktafon. Traka od ezdeset minuta bila je gotovo pri kraju. - Mayan uvijek kae - David je promrmljao ispod glasa - voli Boga. Voli svog blinjeg, voli sebe i voli Boje djelo jer si ti dio tog djela. Zapamti to. I jo neto. Rekla mi je da ti ne zaboravim rei jo jednu stvar. Rekla je da ako eli dohvati ti plod s drveta, mora stati na rub. Zaustavio se. Iskljuila sam diktafon i ispruila se na lea. Ali imam tu traku. Sluala sam je stotinu puta i ula Davida kako ponavlja ri jei koje su mi rekli McPherson i Gerry.

***
NLO-i kao pojava znae izazov za ovjeanstvo. Znanstvenikova je dunost uh vatiti se u kotac s tim izazovom, otkriti prirodu NLO-a i utvrditi znanstvenu istinu. Dr. Feliks Zigel Moskovski zrakoplovni institut

***
Dugo sam leala na travi. Zatim sam osjetila kako se David mie. Okrenula sam se i pogledala ga. irom je otvorio oi i rukom ih zaklanjao od Sunca. Suza mu se skotrljala iz jednoga oka. Izgledao je kao da se tek probudio iz dubokog sna. Teko je uzdahnuo i protegnuo se. - Kriste - rekao je - potpuno sam odlutao. Oprosti, ali osjetio sam takav mir na Suncu i samo sam se prepustio i odlutao. Protresao je ruke po zraku i obrisao oi. - Tako je toplo i divno. Samo sam ga gledala. - O emu razmilja? - pitao je, briui kapi znoja s brade. - Koliko si dugo tako leala? - Otprilike jedan sat - rekla sam. - I imam ti neto rei. Osobit ton moga glasa zaintrigirao ga je. Sjeo je. I ja sam uinila isto. - Nevjerojatno je to - rekla sam. - Osjeam se kao najvea glupaa. K vragu i slobodoumlje i inteligencija bez predrasuda. Mislim da sam prvoklasna naivna budala. David me je pogledao s tugom u oima. - Misli na ovo s Mayan? - rekao je. - Mislim na cijelu prokletu stvar! - rekla sam, gotovo u suzama od bijesa, oa ja i puno dubljeg osjeaja straha da je moj bijes pogrean... - Poznato mi je - rekao je. - Isuse, kako mi je poznato. Sve sam to proao. Ali nakon nekog vremena naprosto nisam mogao ignorirati da sam za ono to je rekla 'osjeao' da je ispravno. Zna to mislim? Mislim, znam da se moe izrugi vati osjeajima. Ali na kraju krajeva osjeaji jesu sve. Mislim da ak i znanstveni ci moraju imati osjeaj za neto prije nego to ponu dokazivati. Naprosto osje am da je govorila istinu. Sjedila sam promatrajui ga, ruke su mi oputeno leale na travi. Zatim sam ustala i pogledala dolje u njega. - Davide - rekoh - kako zna da nisi naprosto projicirao neku potrebu koja je izvirala duboko iz tvoje podsvijesti i oitovala se u tvom vjerovanju u ono to ti je o sebi rekla ta osoba koju zove Mayan? Moda si imao potrebu da u to vjeru je - pa je ona to osjetila i naprosto ti rekla ono to si elio uti. David me je pogledao zapanjeno. - Ali ja nisam elio vjerovati u to - rekao je. - Rekao sam ti. Dvaput sam se vraao ovamo i mjesecima razgovarao s njom prije nego to sam poeo biti koliko-toliko ljubazan prema njoj kad mi je pokuavala objasniti te stvari. Mrzio sam ono to je govorila. Hou rei, rekla je da je gotovo digla ruke od mene. Rekla je da sam previe neprijateljski raspoloen da bih bio tolerantan. I bila je u pravu. Uzdrmala je sve u to sam vjerovao i ak naruila moje mentalno zdravlje za neko vrijeme. Volio sam svoje brze aute, ene na brzinu i ivot u brzoj traci. Zadnja stvar koju sam elio bilo je da se svega toga odreknem i postanem duhovan. Nisam bio ak ni nesretan. Nisam nita traio. Ali nakon nekog vremena morao sam priznati da sve to je govorila ima smisla.

- to ima smisla, biti osoba s Plejada? - Pa ne ba - odgovorio je. - Ne to. Njezina duhovna poruka imala je smi sla. Sva njezina uenja i objanjenja reinkarnacije i svemirskih zakona i pravde. To je imalo smisla. Od toga nisam mogao pobjei. Pomno sam ga promatrala. Izgledao je jako iskreno. - Ne elim te ni u to uvjeravati, Shirley - rekao je. - U to vjeruje, ovisi o tebi. Samo osjeam da ozbiljno treba razmotriti mogunosti onoga to govorim. To na moj ivot nee utjecati ni pozitivno ni negativno. Ja dobro znam u to vjeru jem. Stajala sam, ruke su mi nepomino visjele uz tijelo. Jo jedan prljavouti vlak prolazio je planinom. Htjela sam skoiti u svjee iskopani ugalj i valjati se po njemu, sve dok se sva ne zaaavim. To bi bilo stvar no. Htjela sam plesati uz glazbu sa svakog peruanskog glazbenog automata. To bi bilo stvarno. Takoer sam eljela skakutati pjenuavom naranastom rijekom Mantaro, neoptereena time da bih mogla potonuti. Htjela sam otii do ledenih vrhova Huaytapallana i preletjeti preko njih kako bih vlastitim oima vidjela to je s druge strane. Ustala sam i poela hodati. David je ostao na mjestu. Ostatak dana provela sam sama u etnji. Moje su misli zveckale i udarale jed na o drugu poput novih debelih lanaca... ispunjene zbunjenou, strahom, tu gom i boli. A onda me je preplavila neoekivana bujica radosti. to se to do gaalo, to sam to doivljavala?

Je li David naprosto vjerovao ono u to je elio vjerovati? U mislima sam se vratila u Kaliforniju. Jesu li Kevin Ryerson i Cat imali potrebu vjerovati u duhov na bia? Jesu li Sture i Turid i Lars i Birgitta bili toliko oajni u svom ivotu da su imali potrebu vjerovati u to da ih utjelovljeno duhovno bie zapravo vodi? Za cijelo nitko od njih nije bio oajan. David nikad nije upoznao sve te ljude, a una to tome dijelio je njihovo miljenje u svemu, od stvarnosti karmike svemirske pravde, do postojanja izvanzemaljske duhovnosti.

24. poglavlje

Uzmimo na primjer naa tijela. Vjerujem da su nainjena od bezbrojnih beskrajno siunih jedinki od kojih je svaka za sebe jedinka ivota i da te jedinke rade u skupinama - ili rojevima, kako ih ja volim zvati -i da te beskrajno siune jedinke ive zauvijek. Kad mi 'umremo' ti rojevi jedinki, poput roja pela, da tako kaem, sele se nekamo drugamo i nastavljaju funkcionirati u nekom drugom obliku ili okoliu. Thomas Edison Dnevnik i druga opaanja

dueg jutra sama sam pola u etnju i razmiljala - nisam zapravo razmiljala, ve sam dopustila novim iskustvima da prou kroz mene ne nastojei ih razvrstati i shvatiti. Usvojiti taj novi nain razmiljanja, dobiti novi uvid, imati potpuno razliite poglede na ivot bilo je neto to je iziskivalo i trebalo vreme na - samo vremena - da bi se iskristaliziralo. Toliko smo naviknuti na stvari s ko jima smo odrasli da se ak ni ne sjeamo nunih razdoblja tiine, razdoblja kad smo potpuno iskljuivali svijet, usamljenih razdoblja tijekom odrastanja. A moda je ovjek oduvijek trebao samou. To se svakako moglo za mene rei u tim tre nucima.

Bilo je kasno popodne kad sam se vratila Davidu. - Poimo u sumpornu ku pelj - predloila sam. - Moe. Dok smo se udaljavali u tom pravcu, David je izvadio iz depa narukvicu od neega slinog srebru i dao mi je. Bila je istovjetna onoj koju je on nosio cijelo vrijeme. - To sam dobio od Mayan - rekao je. - elim da je ti ima. Nosi je na ruci ci jelo vrijeme boravka ovdje. Pomoi e ti da jasnije sagleda stvari. Stavila sam je pitajui se to je time htio rei. - Od ega je napravljena? - pitala sam.

- Oh - rekao je - ne znam, teko je rei. Ali funkcionira. - Kako to misli? Kako funkcionira? Nisam mogla shvatiti o emu govori. - Pa, kad je nosim, osjeam kao da su mi misli nekako pojaane, te su stoga jasnije. - Kako to? - Ne znam tono - rekao je. - Ima neke veze s onim to ona naziva treom silom - Mayan ti je dala narukvice? - pitala sam. - Da. Spustimo se do kolibe. Ondje jasnije razmiljam pa u ti pokuati preni jeti to mi je rekla. - U redu. Temperatura je padala dok smo se sputali prema kolibici s bazenom kasno popodne; nebo je bilo tako isto i jasno da smo vidjeli Mjesec koji je visio nad na ma nalik na golemu teku sivu kuglu. Osjetila sam kako mi u glavi bruji. Hladnoa je bila prodorna. Mjesec je bio stvaran. O toj injenici nije bilo dvojbe. David je nosio svijeu i moj diktafon. Po noi mi je moj meki vuneni pono bio podjed nako bitan kao eir po danu. Mislila sam kako u se potopiti u mlaku sumpornu vodu. Bolovi u miiima su ve bili slabiji. "Vode" su bile ljekovite; to je bila i njenica. Objesili smo odjeu na avle zakucane u mahovinom prekrivene zidove, brzo smo se skinuli i malo po malo zagazili u vodu. Mjehurii oko nas zvuali su gotovo kao jezik. Moda je to bio nain na koji voda govori. Ruke smo opustili uz tijelo, a pod stopalima smo osjeali mahovinom obrasle stijene, i jo jednom sam bila prijatno iznenaena kad sam osjetila kako u toj pjenuavoj vodi ne mogu po tonuti. Osjeala sam da ne bih mogla pasti na dno ak i kad bih to eljela. Pitala sam se hou li zavriti natopljena vodom prije kraja ove pustolovine. Kolibica je bila tamna. David je upalio ibicu, zapalio svijeu, nagnuo je, nakapao vosak na zemljani pod pokraj nas i privrstio svijeu dok su se kapi vos ka suile na hladnom kamenu. - Opusti se malo - rekao je - napeta si poput doboa. Moram ti ispriati jo toga emu me je Mayan nauila. Zavrtjet e ti se u glavi. Kao da mi se ve nije dovoljno vrtjelo u glavi. Dohvatila sam diktafon i ukljuila ga. - Prije svega - ree David - pokuajmo ponoviti kemiju iz gimnazije i sastav atoma. - Nisam imala kemiju - rekla sam. - Oduvijek sam znala da u se baviti show businessom, u tom smislu nije mi se inila korisnom. - U redu - nema problema. Zna da je proton estica nabijena pozitivnom energijom, a elektron negativnom. - Znam. - I zna da su ti naboji energije u ravnotei. - Znam. - I da negativno privlai pozitivno, dok se istovrsni naboji odbijaju.

- Znam. - Zna da elektron neprestano krui oko protona velikom brzinom. Zapravo elektron i neutron krue oko protona na relativno slian nain kao to se Zemlja i drugi planeti u naem sustavu okreu oko Sunca. Drugim rijeima, atom je planetni sustav u malom. - Znam, itala sam o tome. Vrlo uzbudljivo, mislim da je atom mikrokozam planetarnog sustava. Poinje se pitati stane li cjelokupni svemir u kap vode. Davidovo se lice ozarilo. Ali nije stao. - Sluaj - rekao je - postoji sila koja djeluje kao vezivni element omoguujui minijaturnom sustavu planeta da se okree. Tu je energiju Mayan nazivala Bo jom Silom - silom koja organizira svu materiju u svemiru. Ona organizira atom. Sve u kreaciji je stvoreno od atoma - drvee, pijesak, voda, maji brkovi, plane ti, galaktike - sve. Sve to je tjelesno, stvoreno je od atoma. Moe se rei da je ta Sila prvotni Izvor, misaoni element prirode. - ekaj malo - rekoh - stani. Misaoni element. Stao je na tren i promatrao svjetlost svijee. Zatim je rekao: - Gledaj, Shirley, to u ti objasniti kasnije, moe? Samo me sasluaj i ako nema smisla, zaboravi. - U redu - rekoh. - Ti si poeo. Samo polako. Dakle, taj Izvor je misaoni ele ment prirode. I onda? - Dobro - rekao je - ralanimo sada sastavne dijelove atoma. Shvaa da se jednostavni atom sastoji od protona, neutrona i elektrona, zar ne? -Da. - Zasad shvaa da je Izvor vezivno ljepilo koje odrava elektrone, protone i neutrone na okupu? - Pa, ako ti tako kae - rekla sam. - Hoe rei da je on poput oceana u kojem sve pluta? - Vrlo dobro, da - ree David - taj ocean odrava atome na okupu, planete na okupu, galaktike na okupu i cijeli svemir zajedno - zajedno u skladu. - To ti je Mayan rekla? - pitala sam, osjetivi da mi se neto kuha u glavi. David je kimnuo. - Imaj strpljenja. - U redu - progutala sam. - U redu - nastavi David. - Izvor ili 'ocean' kako ga ti naziva stvoren je od suprotnih polarnosti koje su u ravnotei. - Polarnosti? - upitala sam. - Da - ree David. - Polarnosti pozitivno-negativno, yin-yang, danas znanstvenici to nazivaju 'kvarkovima'. - ula sam za to - rekla sam. - To me ne udi. Neki nai znanstvenici naziru da je ta energija tu, ali je ne mogu izmjeriti zato to nije molekularna. Kau da ta energija ispunjava meuatomski prostor, ali ne znaju to ona jest. ak je i oni nazivaju vezivnim ele mentom atoma kojemu su dali ime 'gluon'. Znaju da to nije tvar, ve prije jedinica energije. - Pa, tonije na to zapravo cilja?

- Mayan kae da je ta subatomska energija ono od ega je napravljen Izvor. Stoga, Izvor, taj oblik energije nije molekularne prirode. Sad u ti rei ono to je najtee shvatiti, ali je isto tako najhitnije. Ta energija je energija od koje je stvore na naa dua. Naa tijela su stvorena od atoma; a nae due od energije Izvora. Osjeala sam kako mi kapi znoja oblijevaju tjeme. Je li dua mogla biti stvore na od energije Izvora koja je jednako nestvarna kao i fizika. Je li zato dua nas tavljala ivjeti vjeno? Iste misli su mi se vrtjele u glavi. Davidove rijei su me spasile. - Naa znanost ne priznaje postojanje due, te stoga ne moe priznati znan stveno ustrojstvo Izvora. Kad znanost jednom doe do utvrivanja Izvora, ona e priznati duhovnost kao fiziku stvarnost. - Zato? Davide, zar ne vidi kakva je to kolosalna pretpostavka? Mislim, tko kae da je taj Izvor, ako uope postoji, nuno sila due? To bi moglo biti bilo to - dio etvrte dimenzije ili prostor ili vrijeme - bilo to na svijetu. I ini mi se da u ovom trenutku nita ne mijenja na stvari znamo li pozdano od ega je naprav ljena dua ili ne znamo. Hou rei, ako moramo na osnovi povjerenja prihvatiti njezino temeljno postojanje - i to i inimo jer nema nikakva dokaza - kakvog on da smisla ima ralanjivanje njezinih sastavnih dijelova - zato naprosto ne pri hvatimo njezin sastav na osnovi povjerenja? Zato uope postavljati pitanje o me hanici? Mehanika ima smisla samo ako se moe dokazati. Dua je nedokaziva, i stoga je, to se mene tie, ne treba dokazivati. Ali nemoj mi pokuavati prodati mehaniku 'na povjerenje'. David se tiho nasmijao. - Mayan je rekla da upravo to nije u redu s naom znanou. Ona ne doputa postojanje sila koje naprosto postoje u duhovnom podruju. Zato zapravo ne znaju to elektricitet jest - znaju da postoji samo zbog njegovih fizikih posljedica. - Ali ti zaista vjeruje da je dua fizika sila? - Da, tono. Ali to je daleko razliitija ursta sile od fizikih atomskih i moleku larnih sila koje ine tijelo. To je subatomska sila, inteligentna energija koja orga nizira ivot. Ona je u svakoj stanici, u DNK; u nama, oko nas u svemu - svugdje - i to je ono to zovemo 'Bog'. Sad sam se ve znojila i osjeala vrtoglavicu. Ma koliko protestirala, mogla sam samo rei da mi sve to zvui stvarno. Nisam znala zato. Ne mogu to obja sniti. Osjeala sam se kao da se prisjeam neega duboko zakopanog u mome umu, na mjestu koje nikad prije nisam dotaknula. Rijei Mayan, koje mi je David prenosio, probudile su u meni prepoznavanje, kao da sam odjednom u sreditu ugledala neto poznato u to sam dugo gledala, ali nisam vidjela. Osjeala sam da je sve to govori istina, zato to sam to ve znala negdje u nekom drugom vre menu. Nije mi bila toliko poznata struktura koliko sigurno znanje i svjesnost da smi sao postoji izvan ivota ili radije kao nadgradnja i dio ivota koji nam je poznat. - Shvaa? - rekao je njeno. - To je to. Taj Izvor ispunjava i organizira sav ivot. To je poetak i kraj; alfa i omega. To je Bog stvoritelj. I ta sila je vrlo nazo na u nama.

Piljila sam u njega. Nisam mogla govoriti. Zapravo nisam imala to rei. Mislila sam kako je drsko zamiljati Boga kao ovjeka s tjelesnim oblikom po put naega, stvorenim na nau vlastitu sliku. Nije ni udo to smo zanemarivali duhovno. ak i na religijski pojam due bio je uglavnom zasnovan na tjelesnim slikama. A znanost nije htjela priznati da bi duhovni oblik zaista mogao postojati. - Pa vidi - rekao je David - kad je Krist rekao da je Bog svugdje, na neki je nain mislio doslovno - ono to je mislio, bilo je da je ta duhovna energija koja upravlja ivotom svugdje. ivot je dakle, kombinacija molekularnih struktura ko je su fizika tvar, dok je Izvor duhovna energija. Tjelesni oblik umire. Duhovna energija ivi zauvijek. vrsto sam se rukama obujmila oko trbuha. Zatim sam obrisala kapi znoja s ela i ponovno se obujmila. Naglas sam rekla: - Energija se ne moe unititi, ona samo mijenja oblik - kao da recitiram kolsku fiziku. - Tono - ree David. - Sve je energija. Ali znanost se bavi iskljuivo onim to moe vidjeti i dokazati. Molekularne znaajke lake je pronai od jedinica ener gije. A dua je nakupina jedinica energije. Ona ima vlastitu slobodnu volju i kad tijelo u kojem se nalazi umre, ona se naprosto individualizira, sve dok ne donese karmiku odluku u kakvom e se novom obliku nastaniti. Otuda potjee ono to mi nazivamo reinkarnacijom. Otuda ivot nakon smrti. Otuda ivot prije roenja. utjela sam. eljela sam razmiljati. Nisam eljela razmiljati. Iznad svega e ljela sam se odmarati. Duboko sam disala. Osjetila sam kako mi se neka gorina penje u grlo. Zagledala sam se u titranje svijee. Glava mi je bila neobino laga na. Tjelesno sam osjetila kako mi se otvara tunel u umu. irio se poput pilje praz nog prostora koji je bio otvoren i slobodan od kaosa. Nisam ga osjeala kao mi sao. Bio je to stvarno tjelesni osjeaj. Plamen svijee polako se stopio s otvore nim prostorom u mom umu. Ponovno sam osjetila kako i sama postajem plamen. Nisam imala ruke, noge, tijelo, tjelesni oblik. Pretvorila sam se u taj prostor u mome umu. Osjetila sam kako teem u taj prostor, ispunjavam ga, lebdei se odvajam od njega, izdiem se iz tijela i poinjem se dizati. Bila sam svjesna da je moje tijelo ostalo u vodi. Pogledala sam i vidjela ga dolje. David je stajao pokraj njega. Moj duh ili um ili dua, ili to god to bilo, uspinjao se sve vie u prostoru. Proao je ravno kroz strop kolibice i nastavio se uzdizati nad rijekom u sutonu, doslovno sam osjeala kako letim... ne, letjeti nije dobra rije... bilo je puno nje nije od toga... lepranje je rije koja to najbolje doarava... leprala sam sve vie i vie, sve dok nisam vidjela planine i cijeli krajolik ispod sebe i prepoznala mje sta koja sam gladala tijekom dana. Iz moga duha virila je tanka srebrna vrpca koja se odmatala, a ipak bila privrena za moje tijelo u vodi. Nisam sanjala. Ne, bila sam potpuno svjesna svega. Bila sam svjesna da se ne smijem izdii previsoko. Bila sam svjesna da se ne elim previe udaljiti od svoga tijela. Osjeala sam se najdublje povezanom s njime. Bilo je sigurno da imam dva oblika... svoje tijelo dolje i svoj duh koji se dizao u visine. Bila sam na dva mjesta odjednom, i to sam potpuno prihvaala. Dok sam leprala, bila sam svjesna vibracija energije oko mene. Nisam ih mogla

vidjeti, ali sam iskusila nov nain na koji je mogu "outjeti". Bila je to nova di menzija opaanja koja na neki nain nije imala nikakve veze sa sluhom, vidom, mirisom, okusom ili dodirom. Nisam to sebi mogla opisati. Znala sam da sam tu - tjelesno - a ipak sam bila svjesna da je moje tijelo ispod mene. Jesu li to doivjeli svi oni ljudi s kojima je razgovarala Elizabeth Kubler-Ross? Je li se moja duhovna energija odvojila od mog fizikog tijela? Jesam li lebdjela kao dua? Bila sam potpuno svjesna tih pitanja dok sam slobodno leprala iznad Zemlje. Bila sam toliko svjesna onoga to sam osjeala u tim trenucima da sam shvatila koliko je fiziko tijelo beznaajno. Pretpostavljam da sam doivjela odva janje. Doivjela sam dva entiteta - i jo puno vie povrh toga. Promatrala sam srebrnu vrpcu privrenu za moje tijelo. itala sam o sre brnoj vrpci u metafizikoj literaturi. Svjetlucala je u zraku. Osjeala sam kao da joj nema kraja... potpuno elastina i stalno vezana za moje tijelo. Gledala sam kroz neku vrstu duhovnog oka. Nije to bilo poput gledanja tjelesnim oima. Uspinjala sam se sve vie i pitala se dokle e se vrpca protezati, a da ne pukne. Onog trena kad sam pomislila na oklijevanje, uspinjanje je stalo. Svjesno sam zaustavila svoj let u prostoru. Nisam se eljela uspinjati dalje. Sad sam mogla vidjeti zaobljeni obris Zemlje i tamu na drugoj polutki. Prostor oko moga duha bio je mek i njean i ist. Poela sam osjeati valove energijskih veza i valovitu energiju uzoraka mis li. Srebrna vrpca nije bila napeta niti nategnuta. Njeno je lebdjela. Usmjerila sam se dolje, natrag svom tijelu. Polako sam se sputala. Lagano... nie, sve nie... njeno kroz prostor leprala sam natrag k zemlji. Vibracije ener gije bile su sve slabije... valovita energija misli gubila se iznad mene dok sam se njeno spojila, uz lagani klik ponovno kliznula u tijelo. U tijelu sam se osjeala udobno, poznato, ali istodobno nekako ogranieno i nezgrapno i sputano... Bilo mi je drago to sam se vratila, ali znala sam da u ponovno poeljeti napustiti ga. Srebrna ica pretoila se u titrajuu svjetlost svijee, protresla sam tijelo kako bih se osvijestila i pogledala u Davida koji se smijeio. Stvarno nisam znala to se dogodilo. Pokuala sam objasniti Davidu. - Znam - rekao je. Vidi kako je spoznaja zapravo fiziki in? - rekao je. - Kad si spoznala to je dua, tvoja dua napustila je tvoje tijelo. To je sve. Oito je bio oduevljen. - Hoe rei da sam upravo doivjela astralnu projekciju? - pitala sam. - Naravno - rekao je. - To sam i ja radio jutros, ba tu kad si ti otila u et nju. Svugdje tako odlazim. Tako tedim benzin - nasmijeio se. - U astralnom svi jetu moe ii kamo god eli i takoer upoznati razne druge due. Samo to se kad se vrati u tijelo i probudi se, esto ne sjea gdje si bio. Slino snovima. - Dakle to se dogaa kad umre; tvoja se dua naprosto izdvoji iz tijela i leb di uzdiui se u astralni svijet? - Dakako - ree David - samo to srebrna vrpca pukne kad umre. Vrpca se prekine i pukne kad tijelo vie ne moe odravati ivotnu silu u sebi. Zapravo je vrlo jednostavno. Ne mogu ti izriito rei kakav je osjeaj umrijeti, ali mogu ti rei

da je naelo isto kao i kod astralne projekcije, samo to nema tijela u koje se vraa. Poela sam drhtati u vodi. Pilo mi se toplo mlijeko... eljela sam neto pozna to. Nisam se mogla vratiti u toplu ugodnu sobu ili se kupati u kadi punoj stvarno vrue pjenuave kupke. Mogla sam samo ii naprijed, ma kako mi to neugodno bilo. - Mislim da bih trebala izai iz vode - rekla sam, osjeajui kako mi zubi cvokou. - U redu - ree David. - Hajdemo popiti mlijeko i neto pojesti. Energino sam istrljala kou, sve dok nije poela bridjeti i brzo navukla svu odjeu poput vjetog preruivaa. Vani me je David snano zagrlio kao da sam maturirala ili neto takvo. Sva moja osjetila bila su okrenuta naglavce... naime svi moji svjetovni, uvje tovani opaaji bili su u neredu. Moji novi opaaji postajali su sve ii i jedno stavniji. Ono to sam doivjela sliilo je snu, ali nije bio san. Bilo je to vie kao no va dimenzija. Prekriva smirenosti obavio se oko mene dok smo pili toplo mlijeko i jeli gu la u drutvu ene bez zuba i njezine djece. Prijenos nogometne utakmice u Limi glasno je tretao na radiju, koji su katkad prekidala izvijea o razbuktalim pro svjedima u Huancayu udaljenom oko sat vremena putovanja vie uz planinu. Novinar ih je nazvao prosvjedima protiv "inflacije". Ljudi su kamenjem i krhoti nama gaali izloge prosvjedujui zbog visokih trokova ivota. ak i ovdje u Andama ljudi si nisu mogli priutiti ivot, jer njihove plae nisu bile srazmjerne cijenama. David je rekao da da e se vjerojatno ubrzo promijeniti Vlada bilo dr avnim udarom ili na neki drugi nain, ali vjerojatno nee biti razlike jer e se isti problem javiti ponovno. Kad smo otili van i preli cestu do naeg "hotela", bio je mrak. Spotaknuli smo se o veliko kamenje. David je rekao da prosvjednici slau na cestu veliko oblo kamenje u nizu da bi sprijeili promet do Huancaya, gdje je 100 000 stanov nika ve moralo potivati policijski sat od devet naveer. Kamenje je takoer spreavalo Vladine snage da priteknu u pomo. Imala sam petrolejsku svjetiljku koja je odisala toplinom i irila neki zaguljivi neugodni miris. Ali barem me neto grijalo kad sam ula u sobu i sruila se na krevet. Hladni zemljani pod smrdio je na vlagu i nakon to sam se zamotala u svoj pono, pitala sam se koliko bih bila otvorenija za nova znanja kad bi mi bilo udob nije. Je li bilo nuno ivjeti u neudobnosti kako bi se nauile osnovne stvari? - U redu - ree David - lijepo spavaj. Opusti se. Moda emo se vidjeti na astralnoj razini! Namignuo je i tiho otiao. Promatrala sam srebrni odsjaj petrolejske svjetiljke sve dok me nisu zaboljele oi. Legla sam na improvizirani leaj - sluajui tiinu stjenovitih planina. Nisam ula roktanje svinja vani. Mozak mi je bio u vrtlogu, misli su mi skakale i puzale jedna oko druge. Bila sam iscrpljena. eljela sam napustiti sebe. Jesam li eljela pobjei i sakriti se i

zaboraviti sve to sam ovdje doivjela? Cijeloga sam ivota prigrabljala, elei osjetiti, dotaknuti, doivjeti sve to sam ikako mogla. Nisam mogla zamisliti ivot u kojem neu biti gorljivi sudionik svakodnevne jurnjave. Ipak nisam li eljela svoj stari ivot, poznati oaj potrage za smislom i razlogom, svoje strahove, ljubomore, borbe za ono to je zaista istinito? Jesam li udjela da ponovno imam sve ono to e me razoarati ili odueviti samo zato to mi je poznato? Hou li se ikada moi ponovno opustiti i vjerovati da su ivot i stvarnost samo ono to mogu vidjeti, dodirnuti i uti? Da je smrt, smrt i naprosto kraj? Jesam li se eljela vratiti "si gurnom" osjeaju da bez dokaza ni u to ne vrijedi vjerovati? ula sam lagano kucanje na zidu koji je odvajao moju sobu od Davidove. - Opusti se, Shirley. David je glasno aptao, osjeala sam mu smijeh u glasu. - Osjeam tvoje misli i od njih ne mogu zaspati. I ja sam se nasmijala. - Ti si me u to uvalio - rekoh, promatrajui sivi komad zida pokraj moje glave. - Sad kae da ti ne dam spavati... - Pokuaj zaspati. San ti je potreban. - Naravno. Ali kako? Kako da zaspim kad znam da u ivjeti milijun godina? Nisam sigurna da mi se i ovo dosad svidjelo. - Usredotoi se. - Na to? - Na svoj zlatni san, sjea se? - Da, sjeam se. Ali nije mi polazilo za rukom. Nisam se mogla sjetiti niega to bih mogla na zvati svojim zlatnim snom. A to je bilo najgore od svega.

25. poglavlje

...dakle, nije li cijeli na ivot, od roenja do smrti, sa svim snovima, i sam samo san, koji shvaamo kao stvarni ivot, a u iju vjerodostojnost ne sum njamo samo zato to ne znamo za nekakav stvarniji ivot? Na ivot samo je jedan od snova o tom stvarnijem ivotu i tako to traje beskrajno dugo sve do zadnjeg, vrlo stvarnog ivota - ivota Boga. Lav Tolstoj Pisma

ekoliko iduih dana provela sam u etnji i razmiljanju. David bi nekad iao sa mnom, a nekad ne. Ponekad sam se eljela vratiti kui u Ameriku, natrag mom starom poznatom svijetu, s njegovim brzim tempom i anga iranou, njegovim epavim odnosima, njegovom nerealnom romantikom, svoj toj jurnjavi naizgled bez svrhe - dogaajima, vijestima, umjetnosti, filmovima, us pjesima, neuspjesima, znoju, napornom radu, crnom humoru, natjecanju, novoj modi, zaradi, televizoru u boji i slavi. Sve mi je to nedostajalo. Navikla sam na to. Preivjela sam u njegovom arolikom kaosu i nedostajao mi je. Ali nisam eljela vie biti neispunjena u njemu. Promatrala sam enu bez zuba kako pere odjeu gazei po njoj u vodi. Nakon toga bila je ista. Mislim odjea. (A po svoj prilici i noge takoer). To je ono to sam eljela uini sa svojim ivotom... gaziti po nje mu dok ne ostane ist. Jesam li se sada mogla vratiti svom starom svijetu? Hou li biti dvije osobe? Jesam li ionako bila vie od jedne osobe? Zaustavila sam se tu i poela se smijati. U tome je bila cijela pouka, zar ne? Bila sam svaka osoba u ivotima koje sam proivjela. Vjerojatno sam ve vie puta iskusila slinu vrstu iscrpljivanja mozga. David me, dok sam prolazila kroz emotivni vrtlog, promatrao smireno i s razumijevanjem.

- I ja sam morao proi kroz isti proces - rekao je jednoga dana, dok je sjedio na stijeni i promatrao planinsku tratinicu. - Samo spoznaj sebe, sjea se? A u tebi je svemir.

Jedne noi nakon gulaa u kui s natpisom HRANA, pitao me elim li neko vrijeme promatrati nebo. Hrana nas je ugrijala i dala nam osjeaj zatite od hlad noe. - Idemo pokuati - rekao je. - Ako bude prehladno, vratit emo se unutra. Slama je topla ako se ukopamo dovoljno duboko. Tako smo lopatom koja je pripadala jednom od radnika to su vakali koku, iskopali prilino duboku etvrtastu rupu u mekoj zemlji iza naeg "hotela". Zatim smo je natrpali slamom. Legli smo na slamu i pokrili se s jo slame. Bilo je dovolj no toplo da bih se opustila. Dok god sam mislila da mi je toplo, bilo mi je toplo. David je promatrao nebo. Na licu mu je titrao enjivi izraz. Leala sam na slami pitajui se to u misliti o Peruu kad se vratim. Imala sam udnu naviku da osjetim nostalgiju za svakom zemljom u kojoj sam bila - ak sam je osjetila i za Sovjetski Savez gdje mi se nije ba svidjelo. Neto bi se u meni uvi jek pokrenulo kad bih posjetila novo mjesto i obino bi me ta misao progonila nakon to bih je napustila. Pitala sam se u koliko sam zemalja ivjela u svojim prolim ivotima. Nisam shvaala zato se ne mogu sjetiti. Zvijezde nad nama doimale su se kao da su pola metra iznad naih glava. Malo sam drhtala, ali uz taj velianstveni prizor hladnoa je djelovala smijeno. David je tiho leao pokraj mene. Gledali smo nebo oko sat vremena. Zatim sam ga pogledala. - Drago mi je to sam dola - rekla sam. - Hvala ti. Ubrzo nakon toga smo zaspali. Ako su se i pojavili letei tanjuri, to nam je bilo nevano. Trebao nam je odmor. Probudili smo se u svitanje i etali kroz ranojutarnje sjene dva sata. Nismo puno razgovarali. A kasnije, kad smo jeli peci va i toplo mlijeko, razgovarali smo o tome kako je utjeno znati da nitko i nita nikad ne umire. Popodne smo jo etali... gore-dolje uz planinu i du obala rijeke Mantaro. Usput smo kupili jogurt s Mantara koji se prodavao uz cestu. Poskakivali smo i trali. Zagazili smo u hladnu rijeku i prskali se naranastom vodom. Osje ala sam da sam potpuno i ukupno u sadanjosti, a kad sam malo odspavala na kasnopopodnevnom Suncu, ispruena na ugrijanoj travi, imala sam osjeaj da su mi um i srce njeni valovi tekueg baruna koji se svijaju svuda oko mene. Poela sam osjeati (za razliku od razmiljanja) novi nain gledanja na svijet i samu sebe. Osjeala sam se kao da diem ruke od svog starog ja. Ja koje je vje rovalo da su krivnja, ljubomora, materijalizam, seksualni kompleksi i sumnje samo dio ljudske prirode. Jednom sam se pomirila s izraavanjem tih emocija, poela sam ih prihvaati prilino ravnoduno, a sad sam morala nadii tu ravno dunost i upustiti se u novu vrstu ivotnog razmiljanja koje je iziskivalo da se ri jeim svojih negativnosti, jer u ih ako to budem izbjegavala sada, morati karmiki odraditi kasnije. Budui da je bilo oito kako se moj ivot nee zavriti mo jom smru, bila sam osuena na njega do kraja vjenosti. Dakle mogla sam onda poeti odmah. Takvo razmiljanje bilo je strano svemu onom to sam mogla i za misliti. Razmiljala sam o svom ivotu i odnosima koji me ekaju kod kue.

Sjetila sam se Gerryjeve iznenadne izjave kad mi je jednog dana priznao da sam ga toliko idealizirala, da on tome nikako nije mogao dorasti. Na taj sam nain ve uvjetovala nau svezu, tako da apsolutno nije mogla uspjeti. Romantine ide je mogle su tako utjecati na ovjeka. One su naprosto onemoguavale ovjeku da ivi - realno ili na drugi nain, zato to je bilo nemogue ustrajati na roman tinim idejama. Uvidjela sam da razmiljam o Gerryju na drugi nain. Vidjela sam ga u objek tivnijem svjetlu. Sagledala sam ga puno realnije i s njegova stajalita. David je o tome razgovarao sa mnom, premda mu nikad nisam rekla tko je Gerry. Ali David mi je pomogao da shvatim vlastite osjeaje. Dok smo razgovara li, polako mi je sinulo da su svi moji odnosi s mukarcima nalikovali ahuri ljubavi i zatite koju sam ja koristila kako bih se suzdravala. Kako bih sebe sprijeila da budem uistinu slobodna i srdana, isplaela sam mreu utjene sigurnosti oko sebe i mukarca u svom ivotu. Stoga smo mi bili vaniji od mene. titila sam se od vlastitih mogunosti u ime ljubavi. David i ja svaki smo dan etali kilometrima po itnim poljima i du obale ri jeke Mantaro. Sjedili smo i promatrali izlaske i zalaske Sunca. Kad bi me svladala tuga zbog sukoba, razgovarala bih o njemu s Davidom i on bi me podsjetio da ispitam uzroke sukoba, njegove uvjete i proturjeja, te ne zaboravim kako je iz bor da ostvarim novu slobodu proavi kroz proces uenja, u mojim rukama. Sjedei oputeno, vedrog raspoloenja na nekom breuljku ili u pjenuavoj sumpornoj vodi, uvijek bi se iznova vraao prii o Mayan. Tijekom jednog razgovora rekla mu je kako je nuno potrebno da sve ene ponu vjerovati u sebe kao u ene i tu pronau sigurnost. - ene imaju pravo, bez obzira na neovisnost koju su ve postigle u SAD da budu jo neovisnije i slo bodnije - rekla je. - Niti jedno drutvo ne moe funkcionirati demokratino sve dok ene ne budu ravnopravne na svakom polju, a osobito u odnosu na same sebe. I nikad neete postii tako neto ako ne uloite vlastiti napor. Ustvari - rekla je - nita ne vrijedi imati ako nije postignuto ulaganjem 'vlastitog napora'. Due ljudi, a osobito ena vezane su za Zemlju lancima udobnosti doma, zemlje i ogra niene ljubavi, i sve dok ne nauite prekinuti te lance zbog vieg znanja, nastavit ete patiti. Podsjetila je Davida da su ene razboritije od mukaraca - to mi je ponovio ozbiljna lica. Oito je ozbiljno shvaao Mayan. Drugom prilikom, Mayan mu je opisala znanost kao Boju pomagaicu. Ali rekla je da je znanost na Zemlji toliko razvila tehnologiju da nam je praktino oduzela mogunost da se nosimo s njom i postala prijetnja ivotu; te da zapravo trebamo razmontirati nae tvornice nuklearne fisije i usredotoiti svoje istraiva nje na rjeavanje problema opasnog tehnolokog otpada svih vrsta. ak i tehno logija, rekla je, nije sama po sebi loa - ovisi o tome kako se i za to se koristi: kao na primjer navela je primjer Sunca kao neogranienog izvora energije koju bis mo morali nauiti pohraniti i koristiti. Tada bi znanost, putem tehnologije sluila i ovjeku i Zemlji.

Mayan je neprestano naglaavala da u cjelokupnom svemiru nita nije vani je od ivog bia, te da svako ivo bie pridodaje vrijednosti cjelokupnog svemi ra. Rekla je kako ljudski rod napreduje slijedei spiralu koja se uspinje, iako se to moda ne doima kao napredak, upravo to jest. Sa svakim ponovnim roenjem i promiljanjem nakon smrti, ljudski rod se uzdie na viu razinu bilo da je toga svjestan ili ne. I dodala je da napredak svake pojedine due utjee na veliki stroj i pokretanje cjelokupnog svemira jer je svaka pojedina dua izuzetno bitna. Rekla je kako ovjek ima naviku da ne vjeruje opaajima u vlastitom umu, da nam je teko osloboditi se te navike, napustiti vlastite okvire razmiljanja i do pustiti mati da velikim koracima zae u druge dimenzije, nadilazei ogranienja koja nam postavljaju brojni ivoti nauenoga razmiljanja.

***
U Andama smo bili ve dva i pol tjedna. inilo se kao da su prole dvije i pol godine. Moja stajalita su se oito izmijenila. Osjeala sam to u svemu o emu sam razmiljala. Osjeala sam se kao da se moje skrivene mogunosti otvaraju. Sad sam mislila, kad bih samo mogla zadrati taj osjeaj nakon to se vratim na Zemlju! I pitala sam se hoe li moje novo stajalite promijeniti moj ivot. Svakih nekoliko dana putovali smo u Atauru da bismo kupili baterije, papir, olovke ili samo promatrali ljude. Nismo vidjeli nikakve prosvjede, ali policija je bila svugdje. Kad sam kupovala hranu u malim, pranjavim duanima, voe i povre bilo je trulo, a cijene su bile nevjerojatne. Jedna jabuka je kotala pede set devet centi. Mali diktafoni kotali su 450 dolara, a cijene elektrinih kuhinjskih aparata bile bi astronomske ak i u drutvu s razvijenom ekonomijom: nije bilo udo to su se pobune spremale na sve strane. Cijene su bile astronomske, a plae male. Vidjela sam nekoliko Amerikanaca, uglavnom studenata koji su pla ninarili po Andama. Na nedjeljni sajam u Atauri ljudi su dolazili iz mjesta udaljenih vie stotina kilometara da bi prodali robu, tu se moglo nai sve, od antiknih gramofona, do koza. Jeli smo riu i grah, i nije me ni najmanje brinulo hou li od luka kojim su ukrasili jelo dobiti garavicu ili ne. I dalje smo u duanima i restoranima sluali ljude koji su nam priali o NLO-ima. David je prevodio i svi koji su imali nekak vo iskustvo s NLO-ima, opisivali su svemirsku letjelicu u obliku cigare iz koje su izlijetali tanjuri ili same tanjure. Gotovo svatko je imao priu o ledenim vrhovima Huaytapallana. Ili im se inilo da ponekad plamte od "vatre na nebu", ili su vidjeli formacije letjelica nad njima. Izgledalo je da strah nije bio povezan s njihovim doivljajima, prije straho potovanje. I svi koji su vidjeli NLO, vjerovali su da letjelica pripada biima iz svemira. Sjedili smo u kafiu mog zadnjeg dana u Andama. Trebala sam letjeti iz Lime za New York u est sati ujutro idueg jutra. Promatrajui ledene vrhove, David je ustao, uzeo tratinicu iz vaze na stolu, zataknuo je iza uha i otiao kupiti novine na panjolskom. Vidjela sam kako mu se brada objesila kad je proitao naslove.

Dolo je do dugog nestanka struje u New Yorku - rekao je - i puno je ljudi polo u 'besplatnu kupnju'. - Besplatnu kupnju? - pitala sam. - Pljaku - objasnio je. - O, Boe - rekoh - je li netko nastradao ili poginuo, ili neto tako? - Nastavio je itati. - Nije - rekao je - sustav se naprosto raspao. Kao i svug dje. Sad e se dii velika praina oko jaih zakona i reda, i rasizam e se ponov no razbuktati, pretpostavljam, jer veina onih koji su ili u kupnju nisu bili bijelci. Kroz misli mi je proletjela moja prijateljica Bella Abzug. Otprilike se sada zahuktavala njezina kandidatura za gradonaelnicu. Pitala sam se je li dobila izbore ili je moda trebala ostati u Zastupnikom domu. Izgubila je u natjecanju za Senat za pola postotka i mnogi su ljudi vjerovali da je favorit za gradonaelnicu. Rekla sam Davidu o emu razmiljam i koliko volim Bellu, i kako se nadam da e biti uspjena ako je pobijedila. - I meni se ona svia - rekao je. - S Bellom uvijek zna na emu si. Pretpo stavljam da mogu s pravom rei da ne volim ljude koji ne vole Bellu. Kimnula sam, razmiljajui o njezinoj jakoj osobnosti i o tome kako bih joj bila pomogla u kampanji da sam tada bila u New Yorku. - Boe, pitam se je li Bela zaista pobijedila - rekoh. - Pitam se je li liberalno krilo Demokratske stranke u New Yorku pred novim rascjepom ili e joj ovoga puta doista dopustiti da pobijedi. David je grickao svoju tratinicu. - Hoe da pitamo nekoga? - to ima na umu? - Pa, poznajem jednu enu koja je uvena vidovnjakinja. Na mene je ostavi la nevjerojatan dojam. Pitat emo je o Belli. - Pa zato ne - rekoh. - Ne bi mi kodilo da znam to me eka kad se vratim u New York.

***
David nas je odvezao do kue izvan grada to je bila gotovo urezana u pla ninu. Izgledala je skromno i bila obloena bijelom tukaturom. Mlada nam je djevojka otvorila vrata i zaeljela Davidu dobrodolicu kao sta rom znancu. Objasnio joj je kako bismo eljeli vidjeti njezinu majku. Ona je kim nula i rekla da majka cijelo jutro radi na sanskrtskim tekstovima. - Sanskrt? - upitala sam. - Kakve veze ima Peruanka koja ivi u Andama sa sanskrtom? - Ni ona to ne shvaa - ree David. - Nikad nije uila sanskrt, svjesno ga ne zna ni itati ni pisati, ali kad je u transu, kroz prste joj odmah pone tei to pismo. Neto slino Muhamedu koji je zapisivao Kuran iako je bio nepismen. - Hoe rei - pitala sam - da neka je vrsta unutarnjeg glasa nadahnjuje da zapisuje stvari o kojima nema pojma?

- Da - ree David. - Ona kae da nad tim nema nadzor. To se dogaa u svako doba. Samo osjeti kako odjednom poinje pisati, ak i u mraku, duge odlomke duhovnog uenja na jeziku koji ak niti ne prepoznaje. - Je li netko provjerio vjerodostojnost tih odlomaka? - upitala sam. - O, dakako - rekao je - ona je u svijetu poznata kao strunjak za sanskrt, ali nitko ne shvaa kako. Povjesniari i strunjaci za sanskrt iz cijeloga svijeta po tvrdili su da je ono to ona zapisuje stvarno vrijedno. Ona kae da nema elju to razumjeti sve dok to pomae ljudima. Mariju smo ekali u istom spartanskom hodniku. Kad se pojavila, zapanjio me je njezin jednostavni izgled Peruanke iz srednje klase. arena haljina bila joj je pripijena uz kukove, a dok je hodala, gegala se u otrcanim cipelama debelih potpetica koje su bile izlizane s vanjske strane. Nje zino je lice bilo iskreno i srdano, a u kosi su joj se nazirali ostaci trajne. Pozdravila je Davida zagrlivi ga, dok je mene primila za ruku i uvela nas u lijepo odravanu dnevnu sobu, u kojoj se nalazio stakleni stoli i namjetaj iz ame rike robne kue sa zastupnitvom u Limi. Govorila je na panjolskom, a David je prevodio. - Kako vam mogu pomoi? - pitala je. David je pogledao u mene. - eli li pitati o Belli? - Naravno. Na brzinu sam opet ispriala neto o Belli, a David je prevodio. Ispruila je ruku i rekla: - Mogu li vas zamoliti da mi date neto to uvijek nosite na sebi? - Zato? - pitala sam. - Zato - rekla je - to moram osjetiti vibracije vae energije. Skinula sam svoju ogrlicu s dijamantnim privjeskom u obliku srca koji sam do bila na snimanju filma Prekretnica i otad ga stalno nosila. Maria je drala ogrlicu u desnoj ruci, zatvorila je oi i "osjeala" vibracije. - Vi ste dobra prijateljica eni za koju me pitate - rekla je. Kimnula sam. - I ona se natjee za vodei poloaj u vaem New Yorku. - Bila je to vie tvrd nja nego pitanje. Ponovno sam kimnula. Maria je otvorila oi. - Ne - rekla je. - Ne vidim da e pobijediti. Umjesto nje vidim elavog o vjeka dugakih prstiju. Zbunjeno sam pogledala u Davida. Nisam znala o kome to govori. Oito ni je nita znala o politici u New Yorku, naprosto je vidjela slike. - Jeste li sigurni? - pitala sam. - Mora da je posrijedi pogreka. Ne znam koga to opisujete, a znam sve one koji su se kandidirali. Dakle, neto ne odgovara. - Ta se osoba jo nije kandidirala - glasio je odgovor.

Osjetila sam kako me oko struka oblijeva znoj i promijenila sam temu. Pitala sam je o filmovima koje bih mogla snimiti. Odgovorila je da sam ve snimila jedan vrlo dobar koji e dobiti nagradu i da je lijep jer se radi o svijetu baleta (Prekretnica tada jo nije poela igrati). Sjedila sam u tiini nekoliko trenutaka. - Takoer vidim ovjeka koji stoji kraj prozora - rekla je. - Zuri u bijeli snijeg i shvaa kako je nemogue da vas dvoje ostanete zajedno. mirnula sam i lagano se nakaljala. - Dugo je razmiljao o tome, ali ne vidi naina da bude s vama. Nadam se da razumijete o emu govorim. Nisam vie eljela govoriti o sebi. - A to je s Bellom? - pitala sam. Maria me je pogledala svojim tunim okruglim oima. - Vaa prijateljica nee pobijediti - rekla je. - Nee ak ni sudjelovati u izbo rima. elavi ovjek s dugim prstima, za kojega jo nitko ne zna, odnijet e pob jedu. Ustala sam zajedno s Marijom. Oito je imala drugog posla. Zahvalila sam joj. Bila je srdana i tuna. Zakopala mi je ogrlicu oko vrata i rekla da e mi drage volje opet pomoi budem li poeljela doi. Zagrlila nas je na odlasku. Bila sam uzrujana zbog onoga to je rekla - ponajvie zbog toga to se doimala tako sigurnom. - Kako je mogla biti tako odreena? - pitala sam Davida dok smo hodali do auta, sipila je kiica, polako pretvarajui planinski grad u gomilu blata. - Ne znam - odgovorio je. - Budi strpljiva pa e vidjeti. Moda je u krivu. Ali moram priznati da joj se to rijetko dogaa. Zadrhtao je i pokazao na auto. Hodala sam pokraj njega, nije mi padalo na pamet nita to bih mogla rei. Upalio je auto, pa smo se zaputili u Llocllapampu. David je utio, a ja nisam htjela govorom prekinuti njegove misli, ve sam se pita la o nizu "sluajnosti" koje su pratile razvoj naeg vrlo osebujnog i dragocjenog odnosa. Svaka izgovorena rije sad je dobia dublje znaenje. Zato se uope po javio u mom ivotu? Nije mogao dobiti apsolutno nita od poznanstva sa mnom - ustvari, prije deset godina doao je i otiao kao stranac, ostavivi mi kamenje Masaia koje nas je, ini se, oboje podsjealo da to nije bila samo puka sluajnost. Razmiljala sam o svemu to sam nauila zahvaljujui njemu... o tajanstvenoj udesnoj Mayan, tko god ona bila... o duhovnom svijetu s kojim su me ona i on upoznali... o njihovim rijeima koje su me podsjetile da se velike tajne ivota mogu otkriti ako samo pogledamo dublje... o knjigama koje mi je David prepo ruio... o desecima ljudi ovdje za koje je NLO bio uobiajena pojava. Pokuala sam sve to sloiti u cjelinu: seanse s Ambresom, McPhersonom i Johnom, koji su premda udaljeni svjetovima ipak govorili isto... neprekidna sveza Boga i duha i ljubavi i karme i drugih svjetova i svemirske pravde i temeljne srdanosti i du hovnog prosvjetljenja i Isusa i leteih tanjura i Zlatnog pravila i naprednih rivi-

lizacija i "bogova" koji su doli u vatrenim koijama i ljudi koji su tijekom cijele ljudske povijesti izvodili neobjanjiva uda. Poinje li sve to dobivati smisao? Moda ljudi zaista jesu dio sveukupnog svemirskog plana koji se odvija ve tisuama i tisuama godina? Postoji li mogunost da su tvrdnje ljudi koji kau da su letjeli u svemirskim letjelicama za 20 pravo istinite - unato tome to je njihove prie objavio National Enquirer ? Ne, to bi zaista bilo previe... Ali to u poduzeti u svezi sa svim tim? Bi li mi itko pov jerovao kad bih pisala o tome? Je li zato David doao u moj ivot? Rekao je da u smoi snage da podnesem ponienje ako uistinu vjerujem u ono to sam nauila. Ali onda mi je rekao da vjerodostojnost moje rijei nee doi u pitanje ako ljudi budu vjerovali da sam iskrena. Pa, to sam bila. Ali ono o emu sam bila sigurna izazivalo je u meni osjeaj ukoenosti od straha... Vozili smo se prema Llocllapampi. Mislila sam kako u na brzinu spakirati ko fer pa emo moi uivati u zalasku Sunca prije nego to poem u Limu. Ali kad smo stigli gore, jedan Peruanac obuen u uniformu ekao nas je ispred hotela. David se okrenuo k meni i rekao: - Jedan moj prijatelj odvest e te dolje niz pla ninu. Ne govori engleski, ali je pouzdan. Stii e na let za New York. Ja u ostati ovdje jo malo. Srce mi je silo u pete, poeljela sam zaplakati. - ekaj malo - rekoh - samo tako? Ja odlazim, a ti ostaje? elim jo razgovarati. Zato ostaje? Pogledao me je. - Ja se ne moram vratiti. Ti mora. To je sve. Samo razmisli o svemu to se dogodilo ovih nekoliko tjedana. Polako to upijaj. To je tek poetak za tebe. Sad ti treba samoa. Mislim da je bolje da se vrati svom stvarnom i votu kako bi se prizemljila. Ima biljeke i trake i milijun knjiga koje treba pro itati i istraivanja koja treba provesti. Uini to. Puno si razmiljala i nauila. Sad je bolje da dalje nastavi sama. Suze su mi navrle na oi. Nisam znala to da kaem. Primio me za ruku. - Po gledaj u nebo - rekao je. - Nije li to prava sloboda? Sad se poi pakirati. Pomirena sa situacijom, zadnji sam put ula u svoju hladnu tamnu sobu. Dok sam stavljala odjeu i trake i biljeke u kofer, eznula sam za mineralnom kupelji. Te noi neu uti roktanje svinja u planinskoj tiini. Neu oprati zube u naranas toj rijeci ujutro. Neu etati planinom popodne. Neu vie biti s Davidom. Nisam uope razmiljala o budunosti, a ona mi je odjednom pala u krilo.

***
Kad sam zavrila pakiranje, izala sam van, Sunce je zalazilo. ena bez zuba ekala je pored Plymoutha s mojim satom na prstenu. Pogledala sam Davida: slegnuo je ramenima i nasmijeio se. Uzela sam sat i stavila ga joj u ruku i zatvo rila njezinu aku. Kimnula sam i nasmijeila se na njezino blagoglagoljivo oduev ljenje i ponovno se okrenula Davidu.

20

senzacijski asopis

Vrlo njeno utipnuo me je za obraz i malo ga protresao. Zgrabila sam nje govu ruku svojim rukama i vrsto je drala. - Zar zaista trebam sad otii? Samo tako? Naprosto otii? - Da. Drei me za ruku otpratio me je do moje strane Plymoutha. Osvrnula sam se i pogledala ljubiaste planine. Jednom rukom me je zagrlio, dok je dru gom otvarao vrata. - Vidjet emo se opet. Obeajem. Vjeruj mi. Sjea se da smo ve proivjeli zajedno mnoge ivote, zar ne? Poeala sam se po vratu i trudila se da ne zaplaem. Ula sam u auto, dok je njegov prijatelj stavljao moj kofer na zadnje sjedite. David je zalupio vrata i nag nuo se k meni. - Volim te - rekao je. - I upamti da nita nije vanije od ljubavi. Osjetila sam nepodnoljivu bol u grlu. Jedva sam mogla govoriti od straha da u potpuno izgubiti nadzor. - Hou - knedla mi je stajala u grlu. - Ne shvaam, ali i ja tebe volim. - Dobro - rekao je. - A sad idi i sredi ih. To je sve... jednostavno je. Budi ono to jesi, ne boj se i voli cijeli svijet. Njegov je prijatelj upalio auto i nagazio na gas. Udaljavali smo se od grada koji nije bio grad. Nisam se osvrtala, ali sam osjeala da David mae, lijevo rame mu je bilo nie od desnog dok je stajao i promatrao na odlazak.

***
...kako udesno duboku emotivnu snagu moemo zadobiti spoznajom da smo ve prije ivjeli... shvaamo da smo ivjeli samo polovino, da smo mislili polumisli, da nam je potrebna nova vjera kako bismo spojili prolost i budunost preko velike usporednice sadanjosti i tako zaokruili svoj emotivni svijet u savrenu kuglu. Lafcadio Hearn Kokoro

***
Voza je rekao neto na panjolskom, kimnula sam, nasmijeila se i osjetila olakanje to ne mogu razgovarati s njim. Pokuala sam ublaiti bol u grlu upijajui oima poznati krajolik. Sputali smo se serpentinama niz Ande, prolazili smo pokraj rudarskih naselja, stada ljama, ena s bijelim utirkanim eirima irokih oboda, pokraj znaka za NLO na e ljeznikom raskriju. Zrak je postajao pranjaviji, manje razrijeen, gui, lake ga je bilo disati, ali nije bio tako opojan. Sunce je zalazilo za planinu iza nas. Brekui drugom stranom strme zavijene ceste proli smo pokraj praznih kamiona koji e se puni uglja i eljezne rudae i kamenja dan kasnije sputati niz planinu. Kroz misli su mi prolazile slike: pjenuava sumporna voda, topla podatna planinska trava, naranasta rijeka, planinski seljaci koji vau lie koke zbog energije, zbunjujui razgovori s Davidom na Suncu. Zadrijemala sam.

Probudila sam se od trzaja auta zbog rupe na putu. Tama je prekrila sve, a peruanske zvijezde svjetlucale su poput komada niskoleteeg kristala. Moj peru anski voza flegmatino je vozio dalje. Ulazak u Limu doimao se kao ulazak u nerazvijeni svijet. Pokuavala sam ne gledati. Kolibe u kojima su ivjeli ilegalni stanari nizale su se na obje strane ceste. Ljudi su besciljno lutali. Tvornice su isputale prljavi dim u ionako zagaeni noni zrak. Oblaci su visjeli nad gradom, vlani i gusti i truli, zaklanjajui bljetavu lje potu drugog svijeta iznad njih. Bilo mi je hladno pa sam obukla svoj kaput boje maslaca, Ralpha Laurena kako bih se pripremila za New York. ovjek je zaustavio auto ispred zrakoplovne tvrtke Varig i pomogao mi s koferom. Zahvalila sam mu i sjetila se da mu ne tre bam dati novac. Rukovali smo se. Nasmijeio se i odvezao u staroj krntiji koja je bila poput doma u planinama. Potvrdila sam kartu i odmah otila u zrakoplov. Nakon dvosatnog leta na visi ni od oko 10 000 kilometara, ugledala sam na obzoru elektrinu oluju koja je iz gledala kao da se Kraljevstvo nebesko sudara samo sa sobom. Munja je zaparala nebo koje je zasvijetlilo kao da je dan dokle je sezao pogled. Golema snaga elek triciteta nagnala me je da se uurim na sjeditu osjeajui se nesigurnom po put buhe. Nita nije bilo monije od prirode. Osim kako kau David i Mayan i John i Ambres i McPherson i Cat i Cayce, i - sad sam shvaala - mnogi, mnogi drugi, nita nije bilo monije od kolektivne ljudske misli, te beskrajno elastine mree snage koju zovemo ljudska svijest, te zajednike ljudske energije koju nazi vamo naom duom. inilo mi se da trebam istraiti beskrajne svjetove. I ja sam eljela, zaista sam eljela znati. Moda ne moemo fiziki dokazati postoji li dua ili ne. Nisam bila sigurna da je to uope bitno. Moda je stvarnost ionako bila samo ono to smo vjerovali da jest. Tako bi sva opaajna stvarnost bila istinska. Moda je to bila lekcija koju sam uila - uila sam misliti bez ogranienja... vjerovati da je sve mogue... vjerovati da ovjek moe uitini sve, uzdii se u visine, postati sve. A na nama je da takvu stvarnost svatko iznova naui Moda je tragedija ljudskog roda bila u tome to smo zaboravili da je svatko od nas boanski. A kad to shvatimo, moi emo iskorijeniti strah iz svog ivota. Iskorjenjujui strah, iskorijenit emo i mrnju. I puno vie od toga. Zajedno sa strahom oslobodili bismo se pohlepe i rata i ubijanja. Strah je bio korijen i zatvoreni krug u kojem su se vrtjeli nai ivoti - strah od neuspjeha, strah od boli, strah od ponienja, strah od samoe, od toga da nas nitko ne voli, od nas samih, strah od smrti, na kraju strah od straha. Strah je sam po sebi bio podmukao, zarazan, svojom neosnovanou prijetio je da nam preplavi cjelokupan ivot. Moda je zato vjerovanje u smrt bilo najneosnovanije od svih. Da smo doista znali kako zapravo nikad ne umiremo, kako uvijek dobivamo drugu priliku, da nikak va bol, nikakvo ponienje, nikakav gubitak nikad nije konaan, potpun i vjean, moda bismo mogli razumjeti da se nemamo ega bojati. Moda su ljudska bia svoju sklonost kompliciranju iskoristila da bi izbjegla odgovornosti da budu ono

to zapravo podrazumijevamo da jesmo od poetka - u osnovi sastavni dio ono ga to nazivamo "Bog", te da smo bez ogranienja, gospodari svog vlastitog bo anskog potencijala. Sjedila sam u tiini, napeta, privezana za sjedite sigurnosnim pojasom - o vjekovim odgovorom na elektrinu oluju koja bjesni oko nas. Zrakoplov se tre sao i snano poskakivao u zastraujuem razmetanju okrutne moi prirode koja se vidjela sa svakog prozora. No s pretvorila u grmljavinom proaranu elektrinu svjetlost dana, munja za plamteom munjom osvjetljavala je oblake i boje i obrise neba i nalete kie u oluji to je bjesnjela oko naeg malog zrakoplova. Nitko nije govorio. Nitko nije vritao. Koliko sam mogla vidjeti nitko nije plakao. Nismo imali izbora. Ovakvi su trenuci, pomislila sam, prisiljavali ovjeka da misli i proiri svoju svjesnost izvan onoga to su nas nauili. Takvi su trenuci, premda prekratki i previe udaljeni, djelovali kao katalizatori za nae malo bolje shvaanje unu tarnjeg nadzora za koji smo uistinu bili sposobni. Nitko u zrakoplovu nije se mo gao boriti s olujom. Nitko je nije mogao svladati. Nitko je zapravo nije mogao ra zumjeti. Ona je naprosto bila. A ta nas je elementarna kriza zbliila jedne s dru gima, dijelili smo iskustvo bez ijedne izgovorene rijei. vrsto sam odluila da se opustim, poevi od stopala. Zatim sam ila sve vie, lanci, noge, ruke, ake, solarni pleksus i prsa. Djelovalo je. Poela sam se osjeati kao da sam dio zrakoplova koji se trese i poskakuje. Disanje mi se ujed nailo. Srce mi je prestalo ludo udarati. Kapi znoja oko struka i na elu, ohladile su se. Zatim sam zastala i shvatila da sam upravo nadvladala strah koristei um kako bih nadzirala tijelo... pozitivnim mislima inzistirarala sam na tome da se ne bojim. A to je upravljalo mojim umom? Mogla sam samo rei moja dua. Moja je dua znala da e sve biti u redu, bez obzira to se dogodi tijelu. Moja dua moj vlastiti nadsvjesni pojedinani dio univerzalne energije - vjerovala je daje ona dio svega, pa ak i ove razbjenjele, neukrotive oluje. Moja je dua znala da e preivjeti, da je vjena, da ivi i da je neograrniena u svom shvaanju da je i ovo to se sad odvija, samo dio velike pustolovine koju zovemo ivot. Smirena i iscrpljena zaspala sam.

26. poglavlje

Jutros prije zore uspeh se na brijeg i pogledah prepuna nebesa. I rekoh svome duhu: Kad spoznamo tajnu svih tih nebeskih tijela i u svaku radost i znanje o njima proniknemo, hoemo li tad ispunjeni i zadovoljni bit? A duh moj ree: - Ne, tek emo se uzdii, proi i nastaviti put. Postavlja mi i druga pitanja, znam, odgovaram ti da odgovora ne znam, mora ga otkriti sam. Walt Whitman Pjesma o sebi

ad sam stigla u New York odmah sam se nala s Bellom. Bio joj je roen dan i njezino osoblje koje joj pomae s kampanjom organiziralo je dobrotvornu zabavu u Studiju 54. Bella je znala da sam bila u Peruu; rekla sam joj da sam meditirala u kolibici u Andama. Proitala je moje knjige i znala da se rado uputam u svakovrsne neo bine pustolovine. U svakom sluaju, nije bilo vrijeme za razgovor. Rekla sam joj da sam se dobro odmorila u svojoj glinenoj kolibici i ona sa nasmijala, prevrnula oima, a zatim se posvetila strategiji kampanje, vrativi se poznatoj vrsti ludila. Pomno sam promatrala, oekujui neto to e potvrditi ili opovrgnuti ono to mi je Maria rekla u Andama. Danas je Bellino odustajanje od izbora za gra donaelnika New Yorka davna povijest. Nije ak stigla niti do finala. Ed Knoch, taj visoki, proelavi tip dugih prstiju, pobijedio je bez konkurencije. Da sam barem jo neto pitala Mariu.

***
Uslijed niza dogaaja koji su doveli do mog putovanja u Peru i samih dogaaja u Peruu, poela sam voditi ivot ispod ivota koji je bio vidljiv veini

mojih prijatelja. Glumila sam u filmovima, plesala i pjevala u svojim televizijskim emisijama, ila na turneje i nastupala uivo. Bila sam jo uvijek prilino aktivna u pokretu za enska prava, politici i borila se za ljudska prava, ali sam spoznala da mi je daleko drae putovati i razmiljati. Veza s Gerryjem se ohladila i prekinula. Gledano iz novog ugla doista se do imala kao neto iz prolog ivota... Oboavala sam putovati jer mi je to pomagalo da steknem toniji i objektivniji pogled na svijet i sebe samu. Proputovala sam cijelu Europu, skandinavske zem lje, jugoistonu Aziju, Japan, Australiju, Kanadu, Meksiko i boravila u brojnim amerikim gradovima. to sam vie putovala, to sam vie uila o duhovnoj dimenziji ivota, i sve je bolje razumjela. Moja uvjerenja oblikovala su se i potvrivala kamo god sam ila. Otkrila sam da je teorija o napredovanju due kroz proces reinkarnacije sa stavni dio filozofije novog doba, ne samo u Kaliforniji ve i irom cijelog Zapada. Kad god bih se ozbiljnije zadubila u to, otkrila sam da su ljudi eljni usporediti zabiljeke o svojim osjeajima i sjeanjima na prole ivote, te o duhovnoj svjes nosti. Obino bi vrisnuli od sree uvidjevi kako je dobro ozbiljno porazgovarati o takvim teorijama s nekim tko nije mislio da su ludi. Neki od njih bili su obini graani zemalja iz kojih su bili. Neki su bili na vrlo utjecajnim poloajima u poli tikim i novinarskim krugovima. Ovi drugi vrlo su brino zadravali svoja uvjere nja samo za sebe i bili duboko alosni to su to primorani initi. Unato tome, nisam eljela govoriti o sebi. eljela sam i trebala opoziciju, kri tiku, ispitivanje. To sam najprije traila u knjigama i otkrila da najuvjereniji skepti ci zagovaraju najozbiljnija uvjerenja. Ne znam zato me to iznenadilo. Ljudi koji ma su duhovnost i via svijest bili istinski vani, vie od svega nisu eljeli biti shva eni kao varalice, arlatani, zavedeni proroci ili malograanski mistici. Saznala sam da su provedeni ak viegodinji pokusi na svim podrujima parapsihologije. Literatura na tu temu bila je golema - gotovo nevjerojatna - zadirala je u prolost sve do drevnog sumerskog klinastog pisma, zatim stoljeima preko egi patskih svitaka, grkih govornika, hinduistikih svetih spisa, druidske tradicije, esenske knjievnosti, zapisa tajnih drutava poput Masona i mnogih drugih; te dalje do zabiljeaka Carla Junga i brojnih suvremenih parapsiholokih istraiva nja. U toj potrazi uvijek se naglaavaju potrebna prepoznavanja mogunosti irenja ljudske svijesti kako bi ovjek mogao ivjeti punijim i mirnijim ivotom sa i kroz duhovnu dimenziju. Dok sam itala, razgovarala sam s razliitim ljudima o njihovim uvjerenjima. Uvijek je iznova najjaa predrasuda na koju sam nailazila bila vrsto ukorijenje na u umovima onih koji su se smatrali intelektualcima i pragmatiarima. To su bili oni ljudi koji su automatski negativno reagirali na rijei poput vidovnjak, astral no, duhovna dimenzija i nisu se mogli osloboditi tog uvjetovanog refleksa. Nakon nekog vremena poela sam shvaati da ne postoji druga vrsta odbi janja duhovnih vrijednosti, neki su ljudi oito imali istinsku potrebu za takvim ot-

porom. Oni su se pomirili sa svijetom kakav jest, prihvaajui uda i radosti to ih ivot prua, i jednako tako prihvaajui strah, bol i oaj. Takvi su ljudi hrabro prigrlili cjelinu, voljni i eljni da idu do kraja, ali su uvijek u kompasu svog ivota vidjeli da je ovaj ivot jedini koji imamo. Neka druga dimenzija koja moda ima - ili nema - odluujui utjecaj na njihove boli i radosti bila je samo zadnja kap koju nisu mogli ili nisu eljeli prihvatiti. elim istaknuti da sam dobro znala kako se osjeaju. Kad je dosta, onda je na kraju dosta. A ipak... A ipak kamo god sam ila, neprestano sam nailazila na duboku potrebu za duhovnou i proirenjem svijesti i potrebu ljudi da se udrue i uloe svoju ener giju u neto to funkcionira. Saznala sam da su mnogi ljudi iskusili doivljaje sline mojima: neki su se bavili kanaliziranjem, sjeanjem iz prolih ivota, razvojem duhovne svijesti i ak kontaktirali s NLO-ima. Otkrila sam da duhovne zajednice poput Findhorna niu svugdje u svijetu. Posjetila sam neke i boravila u nekima od njih. Pitala sam se znai li ulazak u doba Vodenjaka (kako to nazivaju astrolozi i astronomi) takoer ulazak u doba ljubavi i svjetlosti. Te su dvije rijei najee opisivale osjeaje povezane s otkriima novog doba. Neki od svjetskih voa go vorili su o duhovnosti - Pierre Trudeau poticao je "udruivanje u ljubavi" prema ovjeanstvu. Zbigniew Brzezinski govorio je o "rastuoj enji za neim duhov nim" u svijetu tehnologije, gdje se pokazalo da materijalizam naprosto nije do voljan. Duhovna enja oito nije zaobila dananju politiku, uvjerena sam da nije ni u prolosti. Niti je elja za izdizanjem iznad materijalne razine ivota bila neto novo. Vratila sam se knjigama o amerikom transcendentalnom pokretu. Neki od pripadnika pokreta bili su Ralph Waldo Emerson, Henry Thoreau, Bronson Alcott (otac Louise M. koja je postigla uspjeh Malim enama) i deseci drugih. Protivili su se pretjeranom intelektualiziranju i opeprihvaenom obiaju da se vjeruje samo u ono to se moe vidjeti i dokazati. Otkrili su da je to ne samo ograniavajue ve i na kraju rasipanje energije, jer se unutar takvih granica ljudske mogunosti nikad nee moi potpuno razviti. Vjerovali su da je ono to je uistinu bitno za pravo nevidljivo, nedodirljivo - ali ne i nestvarno. Ustvari, vrlo je zanimljivo da su Ameriku revoluciju zamislili i inicirali oni ko ji su vjerovali u duhovni svijet kao sastavni dio njihovih ivota. Dok sam ponovno itala o tom razdoblju amerike povijesti, shvatila sam koliko sam toga zaboravi la, koliko su metafiziki odvani bili ti revolucionari. Nai praoci - Thomas Jefferson, Thomas Pine, John Adams, Benjamin Franklin, George Washington svi su bili transcendentalisti. Njihova uvjerenja vidljiva su kroz cijeli Dravni peat Amerike, na ijoj pole ini stoji: "Poredak Novog doba poinje", zajedno s treim okom na vrhu velike piramide u Gizi to stoji na novanici od jednog dolara! Takvom su simbolikom nai osnivai transcendentalisti protkali raanje SAD. Poela sam vie itati o tim ljudima i shvatila da su duboko osjeali prijetnju starog poretka u doba razvoja svog novog razmiljanja. Transcendentalisti su

crpili svoje ideje iz kvekerske i puritanske tradicije, no isto tako iz njemake i grke filozofije, te istonjakih religija. Kad su ih optuili da preziru povijest, od govorili su da se ljudski rod i treba osloboditi svoje povijesti. Vjerovali su da su svi opaaji relativni. Vidjeli su kroz svoje oi, a ne sa svojim oima. Sve je upuivalo na to da unutarnja preobrazba mora prethoditi drutvenoj re formi. Neprestano su naglaavali potrebu za osobnom preobrazbom, ali kad se Amerika revolucija pretvorila u industrijsku revoluciju, transcendentalisti su bi vali sve vie izolirani i pogreno shvaeni. Amerikanci su mislili samo na tehno logiju i strojeve. Dobili su naziv okultisti i poeli raditi unutar vlastitog kruga. Krajem devet naestog stoljea, najgori strahovi naih praotaca su se ostvarili. Sad smo potpuno na materijalnom putu - nae duhovno nasljee uguila je industrijalizacija, a u udbenicima povijesti jedva da se spominju nai mistini poeci. No duhovni sustav vjerovanja naih revolucionarnih praotaca ipak je naao put do umjetnosti i knjievnosti. Na primjer, William Blake je bio uvjeren da su amerika i francuska revolu cija samo prvi koraci svjetske duhovne revolucije. Isto kao to su na Blakea utjecali njemaki mistik i pisac i filozof Jacob Boehme, te Emanuel Swedenborg; sad je Blake utjecao na pisce i umjetnike i poli tiare ije je vrijeme tek dolazilo: Nathaniel Hawthorne, Emily Dickinson, Herman Melville, John Dewey, Thoreau, Gandhi, Martin Luther King - svi su duboko vjerovali u metafiziku dimenziju koja na kraju moe objasniti tajnu ivota. itala sam i itala, i sve slobodnije razgovarala s ljudima o svojim iskustvima na duhovnom putu. inilo se da su mnogi od njih eljeli uspostaviti ravnoteu izmeu svog unutarnjeg i izvanjskog ivota. Mnogi su u duhovnom kanaliziranju traili odgovore s "druge strane". Upravitelji studija, predsjednici banaka, novinari glumci i glumice, glazbenici, 21 pisci, kuanici i kuanice prisustvovali su duhovnom kanaliziranju poput mene. Nitko nije sumnjao u vjerodostojnost postupka. Samo su nastojali shvatiti infor macije koje su primali - o prolim ivotima, psiholoke podatke, savjete o pre hrani i lijeenju, te znanstvene podatke: podatke o Atlantidi, Lemuriji, stvaranju svemira, izvanzemaljcima... o svemu ega se ovjek mogao dosjetiti i pitati. Duhovna bia (bez tijela) postali su im prijatelji i uzdanici. Ljudi su raspravljali o njihovim osobnostima, njihovom humoru, njihovom razumijevanju kao da su tje lesno prisutni. Kroz razgovor sa stotinama ljudi koji su posjeivali seanse, shvatila sam da im je ugodnije kad su meusobno otvoreni jedni prema drugima, za razliku od onih koji u svojim ivotima nemaju potrebu da spoznaju vlastitu duhovnu dimenziju. Nije to bio religijski osjeaj. Niti najmanje. Bila je to naprosto spoznaja da je biti bez duhovne spoznaje, jednako kao i biti bez ruku ili nogu. Neki su postavljali sumnjiava pitanja kad bi im postalo preteko. Ali svi oni s kojima sam razgova21

mukarac koji brine o domu dok ena odlazi na posao

rala samo bi nastavili govoriti. Govorili su mi o ostvarenim predvianjima to su ih dobili tijekom kanaliziranja. Rekli su mi kako su neke informacije o prolim i votima izmijenile njihov pogled na sadanji ivot. Ispriali su mi kako su im se praznima doimali ivoti njihovih prijatelja koji nisu dijelili njihovo zanimanje - s kojima nisu mogli razgovarati o duhovnim stvarima. Nisu svi bili povueni kad sam ih ispitivala, ali svi su mi priznali kako im je teko razgovarati s drugima koji to ne razumiju. ivjeli su svakodnevni ivot obo gaeni spoznajom da imaju potporu jedni u drugima, ali uglavnom ih je najvie usreivala i radovala injenica da ostvaruju sve bolji kontakt sa svojim duhovnim sebstvom. Neke od njihovih sveza i dugih prijateljstava na kraju su se raspale, jer vie nisu mogli otvoreno govoriti o svojim duhovnim uvjerenjima i vrijednostima, a nisu mogli trpjeti ironina i intelektualna ogranienja iz prolosti. Neki su pri znali kako su osjeali da je nuno da vode dvostruki ivot - iz straha da ne povri jede one koje vole. Istodobno je i znanost vodila svoju borbu. Proitala sam u New York Timesu da su znanstvenici bili prisiljeni objaviti svoju teoriju "Velikog praska" u stvaranju svemira. Doimalo se da su teolozi ipak bili u pravu. Biblija je govorila istinu i znanstvenici su to morali priznati. Svemir je nastao odjednom, uslijed eksplozije golemih razmjera, "u jednom trenutku u vremenu", prije otprilike dvadeset mili jardi godina. Sada su se slagali astronomski, znanstveni i biblijski opisi Postanka, to je uglavnom razoaralo i u najmanju ruku "frustriralo" veinu znanstvenika. Svemir se na nekim mjestima iri vie od stotinu milijuna kilometara na sat. To znai da negdje mora postojati poetak. Dakle pitanje koje su znanstvenici postavili glasilo je: - to prethodi poetku? Sad zakljuuju: - Morala je postojati Boja volja koja je ni iz ega stvorila prirodu. Dakle moda je teoloko objanjenje zaista davalo odgovor. Znanstvenici su mogli otkriti podrijetlo ljudske vrste na planetu, kemijske sastojke samoga ivota, stvaranje zvijezda iz prvotnih maglica: ali sad su doli do vrste zapreke. U lanku kojega je napisao Robert Jastrow, direktor Nasinog instituta Goddard za svemir ska istraivanja, stoji: "Za znanstvenika koji ima potpunu vjeru u mo razuma, pria se zavrava poput none more. Izmjerio je planine neznanja, dosegnuo naj vii vrh, a zapeo i pao preko posljednjeg kamena, gdje ga je doekala skupina teologa koji tu sjede ve stoljeima."

***
inilo se kao da cijeli svijet juri u sukob sa samim sobom. U posljednjih sto tinu godina napredovali smo vie i bre nego u svim proteklim razdobljima, oso bito na podruju tehnologije, ijem je uspjehu dorasla samo injenica da razliite znanstvene grane doslovno pucaju od novih otkria. A taj brzi razvoj i dalje se odvija. Jedni ive sjeajui se potpuno drugaijeg svijeta u kojem su ivjeli u dje tinjstvu kad je tempo ivota bio sporiji, pa su imali vremena svratiti k susjedima i druiti se; dok drugi koji su odrasli u dobu televizije i telefona, pripadaju kom pjutorskoj generaciji kojoj je itanje dosadno i teko, a pisanje rukom nezgodno.

Energija kojom je nabijeno ovo razdoblje zbog ubrzanih otkria na svim po drujima izmijenila je vrijeme. Doivljavali smo neku vrstu proirenja vremena, neku vrstu osjeaja rastegnutosti vremena izazvanu podizanjem razine adrenali na u trenutku teke krize: ali to irenje, ta kriza odvijala se u golemim razmjeri ma, suoavamo se s njom svakoga dana svog ivota. Nije ni udo da se sve vie ljudi okree duhovnoj dimenziji u potrazi za cjelovitou, to se izgubila u vrtlogu energije koja vibrira kroz njihove ivote. to je ivot postajao ei, to su vie os jeali potrebu da nadziru te energije. Sad mi se inilo da je ta potraga, taj osjeaj duhovne dimenzije, to okretanje k Izvoru unutarnje snage neizbjeno; proces nastojanja ljudske vrste da uhvati ko rak sa sobom; ubrzana duhovna otkria prate energiju otkria na drugim po drujima. K tome, duhovna otkria po mojem miljenju bila su bitna sastavnica, ako ne elimo postati dezorijentirani drugim energijama koje odailjemo. Trebali smo se smiriti u sreditu, osjetiti unutarnju sigurnost koja oputa i usklauje nau vitalnu energiju, tako da moemo usmjeravati vlastite energije, a ne samo reagi rati adrenalinom na vanjske podraaje. Kako je moje duhovno zanimanje i iskustvo raslo, pisala sam sve vie o nje mu. Ispoetka sam to radila iskljuivo za sebe, zato to mi je pomagalo da sebi razjasnim ono o emu sam razmiljala, k tome, oduvijek sam voljela pisati o stva rima koje mi se dogaaju. Ono to sam oduvijek voljela, sad je dobilo novu di menziju. Cijeli svoj ivot sagledala sam u novom svjetlu, ali ponekad sam se pita la kako e itatelji reagirati na ono to stavljam na papir, ako to ikad napiem u knjizi. (Sad su mi ve trebali duhovni vodii da mi opiu kakve reakcije mogu oekivati od mnogih intelektualaca koje sam poznavala - od svih onih koji nisu imali niti mrvicu iskrenog prijateljstva koje bi im pomoglo da se smekaju. Ali bilo mi je dosta slijepih ulica u filozofiji - i nisam eljela dii ruke od ljudskog roda.)

***
to se mene tie ovdje i sada, dola sam do neke vrste raskrija. Jo uvijek sam se morala boriti sa strahom od pisanja o ovoj temi s novog stajalita. Dakle to bi mogao ovjek uiniti kad se suoi - premda je to bilo postupno suoava nje - sa shvaanjem da je ivot kakvim je dotad ivio, bio samo djelomino istinit? Nikad nisam bila osoba koja je bjeala od bilo ega. Nisam to namjeravala uini ti ni sada. to se tie oitovanja u javnosti, ve sam se javno oitovala u politici, o borbi za enska prava, o drutvenim promjenama, ratu i o onome za to sam vjerovala da je nepravda. Bila sam javna osoba. Takav je bio moj karakter. Nisam navikla zadravati za sebe ono to me zanimalo ili ono u to sam vjerovala. Puno sam razmiljala o tome tijekom svakog razdoblja svog ivota. Odrasla sam javno. Puno sam greaka napravila javno. Bila sam i u pravu i u krivu javno. Smijala sam se i plakala javno, zaljubljivala se javno, pisala javno, ispriavala se javno i sada pretpostavljam da u morati rei to mislim o ljudskoj duhovnosti i duhovnosti izvanzemaljaca javno. Pa neka tako bude.

Razgovarala sam o tome s Bellom, kao i uvijek kad se radilo o zaista bitnim stvarima. Ve sam joj davno ispriala sve to mi se dogodilo u Peruu. Znala je da nastavljam produbljivati svoja nova saznanja; da radim s medijima, iscjeliteljima i meditiram; da itam klasike; da posjeujem duhovne centre i slino; te da na stojim proiriti i podii svoju svijest i dokuiti dimenzije koje su moda izvan mogunosti shvaanja. Sad sam joj pokuavala objasniti da politika rjeenja kojima se ona bavila nisu davala nita bolje rezultate nego u prolosti i da je moda vrijeme da svatko od nas u svijetu sagleda ivot iz drugog kuta. Sjedile smo u restoranu na Manhattanu koji je otvoren cijelu no, nakon to smo u kinu gledale jo jedan film koji je izrabljivao nasilje i strah. - Ne moemo dalje ovako - rekla sam. - Svi smo uasnuti i prestraeni. Mo emo raznijeti planet svakoga dana. ivot se raspada svud oko nas, a jedina rje enja koja nudimo jesu vie zakona i reda i vie novca za vojsku. - Pa? - rekla je ona uputivi mi jedan od svojih prodornih pogleda. Dakle? Koje je tvoje rjeenje? - Pa - oklijevala sam. - Eto vidi. Za poetak mislim da smo svi postali robovi vlastitog straha. Stalno oekujemo da e nas snai velika nevolja, do te mjere da nas gotovo raduje kad stvari podu k vragu. Bella je spustila ruke u krilo i promatrala svoju pononu salatu. - Pa dobro - rekla je - u redu, neka stvari pou k vragu. Politiari se moraju nositi s tim. - Zar nisu moda prezauzeti s izlaenjem na kraj s neredom, pa nemaju vre mena da razmisle malo kako ga prekinuti? Bella je slegnula ramenima. - To nije neto o emu moe openito rasprav ljati. Ve si se dovoljno bavila politikom da to zna. Dakle, na to cilja? - Strah, Bella. Strah. Strah od smrti; strah od holokausta koji smo sami uzro kovali; strah od budunosti ili strah da je neemo imati, jer smo po prvi put u povijesti doslovno sposobni unititi svijet; strah od puno sitnijih stvari, kao to su gubitak posla ili obitelji ili naklonost prijatelja i susjeda... - ekaj malo. Strah je savreno prirodna stvar - u nekim situacijama on je zapravo zdrav. ovjeanstvo ne bi stiglo gdje jest bez straha. - U redu. Ali po istom naelu, ovjeanstvo ne bi stiglo tu gdje jest da je uvi jek doputalo da strah upravlja njime. Ne kaem da je loe bojati se, ali opasno je dopustiti strahu da upravlja naim ivotom. Povrh toga meni je vrlo vana i njenica da je veina tih strahova nepotrebna. - Kako to? - Pa, iskreno govorei, Bella, kod mene je sigurna vjera u istinsko postojan je due, mislim kao stvarnosti, dovela do potpunog preokreta. Nisam do toga dola lako. Ali sad sam tu i vjerujem da svatko ima duu ili bolje reeno jest dua, boanski Izvor koji je puno puta ivio prije i ivjet e ponovno. - Oh - rekla je, krei ruke - trebali bismo se samo opustiti i sve prepustiti svemirskom planu je li tako?

- Nije - rekla sam. - Ne bih to tako rekla. Pretpostavljam da je to zapravo pi tanje ulaganja to je mogue vie panje i tolerancije u odnos prema sebi i drugi ma s kojima dolazimo u kontakt, zbog saznanja da e nam se sve to dademo vratiti. elim rei da svatko od nas mora poeti od sebe, jer je to sve to zapra vo i moemo nadzirati. - Znai li to da se povlai iz politike, pokreta za enska prava i svega? - Nikako. Upravo suprotno. Sad u se jo vie ukljuiti i raditi. - Pa u emu je onda razlika? - Razlika je u tome kako se osjeam. Promatram cijelu stvar iz novog kuta koji ne ukljuuje strah. Strah nas je sve izolirao i otuio od samih sebe i od drugih. Mnotvo je ljudi ravnoduno, apatino - Boe, zna i sama kako je teko dobiti ljude da izau na glasovanje. Daleko vie ljudi se naprosto previe boji da bi se brinuli za druge ili vjeruju da ne bi nita promijenili ak i da im je stalo. Ne shvaaju da su su upravo oni ti za koje se ne usuuju brinuti; oni su ti koji se povlae. Umjesto toga, gunaju o onome to drugi rade. Uvijek se ponovno vraamo na pojedinca. Ipak su oni ti koji se izoliraju od svega zbog straha. Sav ostali ivot na Zemlji buja od 'osjeaja'. Ljubav ili privrenost dimenzija je koja nam ponajvie nedostaje. to se mene tie, oni koji ne vjeruju u duhovno, u duu i reinkarnaciju i slino, mogu poeti upravo odatle, neka dopuste svojoj mati da im pomogne da zavole; a ako i ne dou dalje od toga, svijet e ipak biti ljepe mjesto. Ali ono u to vrsto vjerujem jest da se svatko od nas moe oslo boditi straha ako iskreno shvati vlastitu duhovnost, prihvati je i dosegne viu svi jest, a rezultati e biti zapanjujui. - Ne shvaam. Navedi neki primjer - ree Bella. - Mislim, s obzirom na to kamo ovaj svijet ide, koga moe navesti kao primjer? Razmiljala sam nekoliko trenutaka i gotovo nesvjesno rekla: - Anwar Sadat, na primjer ili Martin Luther King ili Buddha ili Krist ili Majka Tereza ili Gandhi. Svi su ti ljudi vjerovali u vii svemirski plan koji im je omoguavao da vjeruju u ovjeka i njegove mogunosti. Oni su naglaavali pozitivno. Tu su takoer i Thomas Jefferson, Thoreau, Voltaire - i mnogi drugi. - Aha - ree Bella. - Ali to si ono rekla, u to su oni vjerovali? - U neku vrstu vieg sklada; da su oni dio veeg plana koji nije vezan isklju ivo za iskustvo ovoga ivota. - Hoe rei da su svi oni vjerovali u reinkarnaciju? Otpila sam malo crnog vina prisjeajui se onoga to sam proitala o praocima Amerike revolucije; o njihovom zanimanju za mistine pokrete i uenja i po stojanje due. - Ne nuno - rekoh. - Ali Jefferson i Washington i Ben Franklin - ustvari, veina onih koji su potpisali Prvih deset amandmana i sastavili Ustav, tvrdili su da vjeruju u oblik nove Republike to e se temeljiti na duhovnim vrijednostima. A te vrijednosti, u koje su vjerovali, potjeu jo od hinduistikih svetih spisa i egipatskog misticizma. Zato su stavili piramidu na novanicu od jednog dolara -

ustvari, dolar i Dravni peat puni su duhovnih simbola koji ih povezuju s razdobljima daleko prije revolucije. Sva pretkranska vjerovanja imala su sveze s reinkarnacijom. - Pokazat e mi svoja istraivanja? - upita Bella. - Naravno. Samo to spominjem jer su i oni bili politiari, premda nitko od dananjih politiara nije upoznat s podrijetlom demokracije. Vidim da su rastro jeni zato to je sve u takvom kaosu, ali kad bi se neki od njih upoznali s onim to su nai praoci uistinu namjeravali, kad bi se mogli poistovjetiti s prvotnim naeli ma, moda bi drugaije glasovali i promijenili prioritete koje sada dre najvani jima. Moda bi ak uspjeli skrenuti s razornog puta na kojem smo sad. Bella je zapalila cigaretu i bacila ibicu u pepeljaru. - Dakle ti vjeruje da su ljudi dio puno veeg plana nego to veina nas misli. Nae ideje i vjerovanja skre nuli su s puta i zato smo tako grozno zeznuli svijet? - Tono. Osim onoga 'veina nas'. Veina stanovnika svijeta vjeruje u reinkar naciju i vei plan. Zapadnjaci su oni koji su izostavili bitan dio. - A to je bitan dio? - Pretpostojanje due - injenica da smo ivjeli puno puta i ivjet emo jo puno puta, sve dok se ne izjednai zakon uzroka i posljedice. Bella je razmiljala neko vrijeme, uvukla dim cigarete i dugo izdisala. - Sluaj - rekla je - odgojena sam u ortodoksnoj idovskoj tradiciji i duboka vjera u du hovno bie mi nije strana. Nikad mi prije nije takvo to rekla. - Ali - nastavila je - vjerovati u duu je jedno. Vjerovati u reinkarnaciju due neto je sasvim dru go. Moda si u pravu u svezi s onim to osjea i u to vjeruje, ali ja se ne mogu sloiti s tim. Premda u ti priznati jedno - voljela bih da mogu. Osjetila sam kako mi suze naviru na oi. - Zato, Bella? - Zato - polako je izgovarala - to bih onda mogla vjerovati da e se sve na kraju dobro zavriti, ak i ako ja ne budem imala nikakva udjela. Ne bih se mogla tako snano boriti da poboljam stvari. Moda mi je potreban izazov. Ali, duo moja, kad ljudi poput mene ne bi dobro igrali svoje uloge, moda stvari i ne bi zavrile tako dobro. Shvaa? Ispuhala sam nos. - Pretpostavljam - rekla sam. - Da, shvaam. Moda svatko od nas ima vlastitu ulogu, ali mislim da e izazo va, unato svemu, uvijek biti. Ili moda ti je u ovom ivotu potrebno da tako raz milja. Ja pouzdano znam da sam ja ivjela razliite ivote u razliitim vreme nima. Zbog toga se na toliko mjesta u svijetu osjeam kao doma. Obino osjeam da sam tu ve bila. I tek uim vjerovati u osjeaje za koje me um uvjerava da su smijeni. Poanta je u tome da ako se to dogodilo meni, onda se zacijelo moralo dogoditi i drugima. Koliko si puta nekoga srela i istog ga trena prepoznala kao ono to jo uvijek nazivamo 'srodnom duom'? - Pa, da. - Bella je pazila na rijei. - A ti tvrdi sa svog stajalita da vjeruje kako smo svi dio jedni drugih - kao i dio veeg plana? - Tono. Upravo se tu u priu uklapaju bia bez tijela. Ako sam ve ivjela puno ivota, to sam onda radila izmeu svakog ivota? Mislim, gdje sam bila?

Ako je energija moje due provela neko vrijeme u eteru, kao to kau mistini tekstovi, kakva je onda razlika izmeu mene u razdoblju izmeu ivota i Toma McPhersona danas, koji kae da je bie koje govori kroz Kevina? Hou rei, moda postoje mnoge druge dimenzije stvarnosti od kojih je ova zemaljska samo jedna. Bella me je gledala ispitivaki. - Pokuavam shvatiti, - rekla je - kako si se ti upetljala u sve to. Kako se to dogodilo? Znam da ti i svi drugi poznati i inteligentni ljudi koji vjeruju isto to i ti, niste udareni. Pa to se onda dogaa? Naslonila sam se na stolcu. - Ne znam, Bellitchka. Moda je ivot samo sve mirska ala. Mi sve to shvaamo preozbiljno. Pokuavamo ozakoniti moralnost umjesto da je ivimo, osuujemo sve oko sebe koji misle drugaije od nas, a mo da ne postoji samo jedna stvarnost. Moda je sve stvarno - zemaljska razina, astralna razina, jednostavna razina, ne znam. Samo znam da ono to sam ja na uila, doivjela i proitala, ne mogu ignorirati. I zato bih? Neki od najveih umo va na ovom planetu vjerovali su u ono to ja tek poinjem shvaati. Zato u to istraivati, ne samo zato to sam znatieljna ve i zato to me to usreuje. Bella se nasmijeila. - U redu, s tim se mogu sloiti. Pa, reci mi koliko je to uistinu promijenilo tvoj ivot. To je ono to me zapravo zabrinjava. Razmiljala sam nekoliko trenutaka, pokuavajui nai rijei kojima bih utje ila svoju prijateljicu. Na kraju sam rekla: - Bella, udno je, ali spoznaja da po stoji zakon uzroka i posljedice pomogla mi je da osvijestim koliko je dragocjen svaki trenutak svakoga dana. - Kako to ide? - pitala je. - Nita - doslovno nita - nije beznaajno. Svaka misao, svaki pokret, sve to kaem i uradim nosi energiju koja je, nadam se, pozitivna. U pozadini uma ne prestano sam svjesna da uistinu postoji sklad, mislim, kao stvarna energija i Izvor na kojega se mogu prikljuiti. Svjesna sam da za sve to se dogaa postoji razlog. Isto tako, znam da e mi se svako dobro koje uinim, svaka radost koju podije lim s drugima, svaki doprinos, makar to bile tek rijei 'Dobro jutro!', negdje, jed nom vratiti. Nije to samo skupljanje pozitivnih bodova. Naprosto se u sebi osje am neizmjerno bolje. Proima me nekom vrstom osjeaja da ivim u svemiru sada. Svaka sekunda tog sada postaje bitna. Ustvari, mislim da moda polako shvaam na - i to kakav - cjelovit nain, da su prolost, sadanjost i budunost meusobno ovisne, te da su zapravo jedno te isto. - I nee se povui iz svega i otii meditirati u kolibi? Nasmijala sam se. - Neu, obeavam ti, neu. Morala sam neko vrijeme izbi vati dok sam istraivala sve to. Trebale su mi godine da doem gdje sam sada. Ali sada, ivot mi je dobio novu dimenziju, to mi je donijelo neizmjernu radost i ne presuan izvor energije. Znai da se mogu jo potpunije ukljuiti nego prije. Samo to sada ne doivljavam ivot kao bitku. Upravo suprotno, vjerujem da on moe biti raj i to je jo vanije, da to trebamo i oekivati. To je sada za mene stvarnost. Promiljanje o negativnom, samo poveava njegovu snagu.

- Ali, duo, negativno postoji. I s njime se mora razraunati, zar ne? - Naravno. Ono to govorim jest da puno toga postoji zato to mi to elimo. Mi moramo vjerovati u pozitivnu stvarnost upravo ovdje na Zemlji, jer ako vjeru jemo u nju, omoguit emo joj da se i ostvari. To je istinska snaga koju nosimo u sebi za promjene. Vidi, Bella. Uzami prirodu kao uitelja. U prirodi nema moral nosti ili osuivanja. Naravno, ivotinje ubijaju, ali da bi se nahranile, a ne zato to mrze, to nije 'sport'. Ne vidim da nas priroda osuuje to je pokuavamo unititi. Ona naprosto nestane ako je unitavamo. Ali onda se ponovno vrati, zar ne? Moda u drugom obliku? Dakle, prava lekcija u svemu ovome jest da je i vot vjean bez obzira kako se mi nerazumno ponaamo. I vjerujem da su due, nevidljiva bia dio ciklinog sklada prirode. Nita nikad ne umire; samo mijenja oblik. Ako to tako shvatimo, onda je moda ovo znanost, a ne misticizam. Konobarica nam je donijela raun. - Pa - ree Bella - pretpostavljam da nikad nisi nita mogla uraditi samo do pola, zar ne? - Ne. Bit e da nisam. I mislim da ono to elim postii, jest da budem potpu na. Po prvi put u ivotu poinjem shvaati to zapravo znai biti potpun. Osobito kad to ukljuuje prepoznavanje svega to si ikad bio, to te dovodi do spoznaje tko si sada. Ne brinem o prolosti i ne brinem se za budunost. Mislim, djelujem i ivim u sadanjosti, koju je stvorila prolost i koja stvara budunost. To je kao to kae Krinamurti - svaka je osoba svemir. Ako spozna sebe, spoznat e sve. - O, Boe - ree Bella. - Je li to nain na koji se postaje senatorom? - Ne znam. Je li biti senator bolje nego biti ti? - Osuuje li me gospoo Prirodo? Primila sam je za ruku i potapala je - Oprosti, jo uvijek uim...

***
Izale smo u vedru manhatansku no. Pogledala sam u nebo i promatrala zvi jezde dok smo etale zajedno, ruku pod ruku. Nijedna od nas nije govorila. Prole smo nekoliko ulica prije nego to je Bella odluila pozvati taksi. - Pa, duo - rekla je - moda postoji nain da se izbjegne svjetska katastrofa... - Hej, Bella - rekoh - zna li odakle potjee rije 'katastrofa' (disaster)? - Isuse - rekla je - to je sad? - Pa, potjee od latinske rijei disastrum i grke rijei disastrato. Kad se to ras tavi, dis znai 'otkinut ili odijeljen od', a astrato znai 'zvijezda'. Dakle, osoba koja je 'disastrato', odvojena je od nebeskih tijela ili otkinuta od zvijezda. Ona zato doivljava ono to latinska rije opisuje kao disastro - katastrofu. Bella je pogledala u nebo, pa u mene i namignula. - Mogu to prihvatiti - rekla je. - Samo za tebe. Poljubila me je; gledala sam je kako ulazi u taksi i juri Drugom avenijom. Odetala sam natrag do svog stana, gledajui u nebo, sve dok nisam pronala Sjevenjau, Velika Kola i onda Mala Kola. Onda sam potraila Plejade, zvijee

Sedam sestara. Sjetila sam se kako sam o Plejadama proitala u Knjizi o Jobu. Sjetila sam se kako sam istraujui otkrila da postoji sveza izmeu Plejada, Velike piramide, Inka i Indijaca. Zastala sam i zagledala se u zvijee Plejada pokuava jui zamisliti, na sebi dokuiv nain, koliko su doista udaljene te zvijezde. Znan stvenici su tvrdili kako je nemogue prijei takve udaljenosti, da bi ovjek umro od starosti prije nego to bi stigao onamo. Ali zar nije misao bra od brzine svje tlosti? Hoe li ikada biti mogue putovati samo projicirajui vlastite misli? Mogu li misli nadzirati i pokretati fiziku materiju? Moda, je na kraju to mogla biti sveza izmeu duhovnog uma i tehnologije - otkrie da je mo duhovnog uma najvea od svih. Kad bismo uili razvijati tu mo, razvili bismo jo viu tehnologiju. Dru gim rijeima, kad bismo nauili uzdii nae duhovne misli, moda bismo mogli prenijeti tijelo kamo god bismo poeljeli. Hodala sam u pravcu svog stana, razmiljajui o svim ljudskim biima koja su bila dio mog novog naina razmiljanja. Mislila sam na Bellu i to mi je znaila sa svojom gorljivom, izazovnom osobnou, tako dosljedna i odluna u namjeri da svijet uini boljim mjestom. Sjetila sam se Mikea i njegove iskrene skepse, Gerrya i njegovih humanitarnih i politikih rjeenja, Kevina i njegove sjajne iste vjere, Cat i Anne Marie i mojih prijatelja u vedskoj koji su mi pomogli pokazavi mi drugi svijet stvarnosti. Zatim sam pomislila na Davida i pitala se hou li ga ikad ponovno vidjeti. Promatrajui kako se gradski autobus zaustavlja na postaji blizu ugla moje zgrade, vidjela sam kako ga taksi zaobilazi i prolazi kroz crveno svjetlo. Nasmijala sam se ludom, smijenom kaosu koji je Manhattan. Posljednji sam put pogledala u zvijezde, uspela se stubama i pronala kame nje koje mi je David donio od poglavice Masaia prije puno godina: kamenje koje sam sloila u oblik piramide, puno prije nego to mi je to moglo ita znaiti, puno prije nego to mi je David ita znaio, onda kad ak nisam ni znala tko je. Obuj mila sam piramidu rukom. Zatim sam sjela i poela pisati koncept za knjigu. Pisala sam do pet sati idueg jutra. Moda u jednoga dana otputovati na Plejade i vidjeti to je s druge strane. Hoe li i to putovanje biti ispunjeno udima kao i ovo putovanje u sebe, na koje upravo kreem?

O autorici
Shirley MacLaine rodila se i odrasla u Virginiji. Zapoela je karijeru kao plesaica i pjevaica na Broadwayu i postala poznata kad je umjesto Carol Haney igrala u filmu Igra u pidami. Ubrzo nakon toga poela je snimati filmove i televizijske emisije. Dobila je pet nagrada Emmy za svoje emisije i est je puta nominirana za Oskara - kojim je i nagraena za najbolju ensku ulogu 1984.g. u filmu Rijei njenosti. Svaka od knjiga to ih je Shirley MacLaine napisala o svojim profesionalnim i in timnim putovanjima postigla je svjetsku slavu, poevi od 1970.g. kad je objavila knjigu Nemoj pasti s litice. Uslijedila su i druga autobiografska djela: Tamo se moe doi odavde (1975.), Ples u svjetlu (1985.), Sve je u igri (1987.) Put k sebi (1989.) i Plei dok moe (1992.). Njezinu najnoviju knjigu Moje sretne zvijezde objavila je izdavaka kua Bantam Press. [uskoro i kod sarajevskih izdavaa - op.prev.]