Naslov izvornika

Reasons To Stay Alive

S engleskog prevela
Aleksandra Barlović

2
Posvećeno Andrei

3
 Ova je knjiga nevjerojatna
PRIJE TRINAEST GODINA bio sam uvjeren da se ovo ne može dogoditi.
Trebao sam umrijeti, znate? Ili poludjeti.
Nipošto nisam mogao i dalje biti ovdje. Katkada sam sumnjao da ću
preživjeti sljedećih deset minuta. A zamisao da bih mogao biti dovoljno dobro
i dovoljno samopouzdan kako bih na ovaj način pisao o tome bila bi
jednostavno nevjerojatna.
Jedan je od osnovnih simptoma depresije nepostojanje nade. Osoba ne
vidi budućnost. Na kraju tunela nije svjetlost, nego se doima da je tunel
zatvoren na oba kraja, a vi ste u njemu. Da sam barem imao uvid u budućnost,
da sam barem znao kako će biti vedrija od svega što sam u životu doživio,
jedan kraj tunela bacio bih raznesen na komadiće, a ja bih se mogao suočiti
sa svjetlošću. Stoga je činjenica da ova knjiga postoji zapravo dokaz da
depresija laže. Depresija vas uvjerava u ono što nije točno.
Ali, depresija sama po sebi nije laž. Depresija je najstvarnije što sam
doživio. Dakako, nevidljiva je.
Drugim ljudima doima se beznačajnom. Hodate uokolo s glavom u
plamenu, ali nitko ne vidi taj plamen.
Stoga, budući da je depresija uvelike nevidljiva i tajanstvena, stigma lako
opstaje. Stigma je osobito okrutna za deprimirane ljude jer utječe na misli, a
depresija je bolest misli.
Kad ste u depresiji, osjećate da ste sami i da nitko ne proživljava ono što
vi proživljavate. Jako se plašite da ćete se doimati ludim na bilo koji način, pa
potiskujete sve, i veoma se plašite da će se ljudi još više udaljiti od vas, pa se
zatvarate i ne govorite o tome, a to je šteta jer govorenje pomaže. Riječi nas
povezuju sa svijetom, izgovorene ili napisane, pa govorenje ljudima o tome,
ili pisanje o tome, pomaže povezivanju s drugima i s našim istinskim jastvom.
Znam, znam, ljudi smo. Tajnovita smo vrsta. Za razliku od drugih životinja
nosimo odjeću te posao produljenja vrste obavljamo iza zatvorenih vrata. I
sramimo se kad s nama nešto nije u redu. Ali to ćemo prerasti, i to govoreći o
tome. A možda čak i čitajući te pišući o tome.
Vjerujem u to. Vjerujem zato što sam svojevrsno izbavljenje iz tame
dijelom postigao čitajući i pišući. Otkako sam otkrio da mi je depresija lagala
o budućnosti, želio sam napisati knjigu o svojem iskustvu kako bih se izravno
uhvatio u koštac s depresijom i anksioznošću. Stoga ovom knjigom želim
ostvariti dva cilja. Želim ublažiti tu stigmu i, što je možda više idealistička
ambicija, želim pokušati doista uvjeriti ljude da dno doline nikada ne
omogućuje najjasniji vidik. Ovu knjigu napisao sam zato što najstariji klišeji
4
ostaju najtočniji. Vrijeme iscjeljuje. Na kraju tunela postoji svjetlost, čak i ako
je mi nismo sposobni vidjeti. I na raspolaganju nam je velikodušna ponuda
dobra u svakom zlu. Riječi vas katkada mogu osloboditi.

5
 Napomena prije nego što krenemo
UMOVI SU JEDINSTVENI. Poremete se na jedinstvene načine. Moj se um
poremetio nešto drugačije nego što to čine drugi umovi. Naše se iskustvo
preklapa s iskustvom drugih ljudi, ali nikada nije posve jednako. Sveo-
buhvatne etikete kao što je »depresija« (i »anksioznost«, »panični
poremećaj« i »opsesivno-kompulzivni poremećaj«) korisne su samo ako
znamo da to ljudi ne doživljavaju posve jednako.
Depresija svakome izgleda drugačije. Bol se osjeća na različite načine, u
različitoj mjeri i izaziva različite odgovore. Dakle, ako bi knjige morale točno
opisivati naš doživljaj svijeta da bi bile korisne, jedine knjige vrijedne čitanja
bile bi one koje bismo sami napisali.
Ne postoji ispravan ili pogrešan način proživljavanja depresije, napadaja
panike ili suicidalnosti. Sve to jednostavno jest. Jad nije natjecateljski sport,
kao ni joga. Ali tijekom godina ustanovio sam da mi je čitanje o drugim
ljudima koji su patili, preživjeli i prevladali očaj donosilo utjehu. Dalo mi je
nadu. Nadam se da ova knjiga može učiniti isto.

6
1.
Pad

7
»Ali naposljetku, više je hrabrosti potrebno da bismo živjeli nego da bismo
se ubili.«

Albert Camus, Sretna smrt

8
 Dan kada sam umro
SJEĆAM SE DANA KAD je moje staro ja umrlo.
Započelo je mišlju. Nešto nije bilo u redu. To je bio početak. Prije nego što
sam shvatio što je. A tada, otprilike sekundu poslije, u mojoj se glavi pojavio
čudan osjet. Određena biološka aktivnost u stražnjem dijelu moje lubanje,
malo iznad mojega vrata. Mali mozak. Pulsiranje ili intenzivno treperenje,
kao da je ondje zarobljen leptir, uz osjećaj škakljanja. Još nisam
poznavao čudne tjelesne učinke koje će depresija i anksioznost stvoriti.
Jednostavno sam pomislio da ću umrijeti. A tada je moje srce popustilo. I tada
sam ja popustio. Tonuo sam, brzo, padao sam u novu klaustrofobičnu
stvarnost koja me gušila. I proći će više od godinu dana prije nego što ću se
ponovo osjećati barem donekle normalno.
Do tog trenutka nisam istinski shvaćao depresiju i nisam je bio svjestan,
osim što sam znao da je moja mama patila od nje neko vrijeme nakon mojega
rođenja i da je moja prabaka s očeve strane skončala počinivši samoubojstvo.
Stoga pretpostavljam da sam je imao u obiteljskoj anamnezi, ali nisam mnogo
razmišljao o tome.
Kako bilo, bile su mi dvadeset i četiri godine. Živio sam u Španjolskoj, u
jednom od mirnijih i ljepših zakutaka otoka Ibize. Bio je rujan. Za dva tjedna
trebao sam se vratiti u London, i u stvarnost. Nakon šest godina studentskog
života i ljetnih poslova. Odgađao sam odraslu dob koliko sam god dugo
mogao, a tada se nadvila nada mnom poput oblaka. Oblaka koji se parao i
lijevao kišu na mene.
Činjenica da se u umu može događati mnogo toga intenzivnoga, a nitko to
ne može vidjeti, nešto je najčudnije. Svijet sliježe ramenima. Vaše bi se zjenice
mogle proširiti. Mogli biste zvučati nesuvislo. Koža bi vam mogla biti sjajna
od znoja. A nitko od onih koji su me vidjeli nikako nije mogao znati što sam
osjećao, nisu mogli uvidjeti čudan pakao koji sam proživljavao ni shvatiti
zašto me se smrt doimala kao nevjerojatno dobra zamisao.
Tri dana nisam ustao iz kreveta. Ali nisam spavao. Moja djevojka Andrea
u redovitim mi je intervalima donosila vodu, ili voće, koje baš i nisam mogao
jesti.
Prozor je bio otvoren kako bi svjež zrak mogao ulaziti, ali je u sobi bilo
mirno i vruće. Sjećam se kako sam bio zapanjen što sam još živ. Znam da to
zvuči melodramatično, ali depresija i panika pružaju samo melodramatične
misli, da se bavite njima. U svakom slučaju, olakšanja nije bilo. Želio sam biti
mrtav. Ne. To nije posve točno. Nisam želio biti mrtav, samo nisam želio biti
živ. Smrt me plašila. A smrt se događa samo ljudima koji su živjeli. Beskrajno
9
mnogo više ljudi nikada nije ni bilo živo. Želio sam da je tako i sa mnom.
Stara klasična želja. Da se uopće nisam rodio. Da sam bio jedan od tri stotine
milijuna spermija koji nisu uspjeli.
(Kakav li je dar biti normalan! Svi hodamo po nevidljivu užetu, a u
svakom bismo se trenutku zapravo mogli poskliznuti i suočiti sa svim
egzistencijalnim užasima koji su latentni u našemu umu.)
U sobi nije bilo mnogo toga. Krevet s potpuno bijelim pokrivačem i bijeli
zidovi. Na zidu je možda bila slika, ali mislim da nije. Ne sjećam se da je bilo
slika. Pokraj kreveta bila je knjiga. Jednom sam je uzeo u ruke i potom
odložio. Nisam se mogao usredotočiti ni na sekundu. To iskustvo nipošto
nisam mogao potpuno izraziti riječima jer je bilo neopisivo. Doslovce, nisam
mogao primjereno govoriti o njemu. Riječi su se u usporedbi s boli doimale
ispraznima.
Sjećam se kako sam bio zabrinut za svoju mlađu sestru Phoebe. Bila je u
Australiji. Bio sam zabrinut da bi se i ona, genski najsličnija meni, mogla tako
osjećati. Želio sam razgovarati s njom, ali sam znao da ne mogu. Dok smo bili
djeca, kod kuće u Nottinghamshireu, uspostavili smo večernji sustav
komunikacije kucanjem po zidu između svojih soba. Tada sam kucao po
madracu zamišljajući da me ona može čuti na drugom kraju svijeta.
Kuc. Kuc. Kuc.

U svojemu umu nisam imao pojmove kao što su »depresija« ili »panični
poremećaj«. U svojoj smiješnoj naivnosti smatrao sam da nitko nikada nije
doživio to što sam proživljavao. Budući da mi je to bilo toliko strano, mislio
sam da je strano i mojoj vrsti.
- Andrea, bojim se.
- U redu je. Sve će biti u redu. Sve će biti u redu.
- Što se događa sa mnom?
- Ne znam. Ali sve će biti u redu.
- Ne shvaćam kako se to može događati.
Trećega dana izašao sam iz sobe, napustio vilu i otišao van ubiti se.

10
 Zašto je depresiju teško razumjeti
NEVIDLJIVA JE.
Biti u depresiji ne znači »osjećati se pomalo tužno«.
Ta jjee riječ pogrešna. Riječ »depresija« u meni budi pomisao na
ispuhanu gumu, nešto probušeno i nepomično. Tako se možda osjećate u
depresiji bez anksioznosti, ali depresija je dopunjena strahom, pa nije
ispuhana ni nepomična. (Pjesnikinja Melissa Broder jednom je na Twitteru
objavila: »Koji je idiot to nazvao ‘depresijom’, a ne ‘u mojem prsnom košu
žive šišmiši koji zauzimaju mnogo prostora, p. s. vidim sjenu’?«) U njezinu
najgorem obliku počinjete očajnički željeti bilo koju drugu bolest, bilo koju
fizičku bol, jer um je beskonačan, a njegove muke, kad se dogode, mogu biti
jednako beskonačne.

Možete biti deprimirani i sretni, kao što možete biti trijezan alkoholičar.

Depresija nema uvijek očit uzrok.

Može zadesiti ljude - milijunaše, ljude s lijepom kosom, ljude u sretnom

braku, ljude koji su upravo promaknuti, ljude koji znaju plesati step, ljude
koji znaju izvoditi trikove s kartama i svirati gitaru, ljude koji nemaju vidljive
pore, ljude čiji ažurirani statusi odražavaju sreću - za koje se doima da
nemaju razloga biti nesretni.

Zagonetna je čak i onima koji pate od nje.

11
 Lijep vidik
SUNCE JE JAKO ŽARILO. Zrak je mirisao na borovinu i na more. More je bilo
blizu, tik ispod litice. A rub litice bio je samo nekoliko koraka dalje. Prema
mojoj procjeni, ne više od dvadeset. Moj jedini plan bio je načiniti dvadeset i
jedan korak u tom smjeru. - Želim umrijeti.
Nedaleko od mojih stopala bio je gušter. Pravi gušter. Osjetio sam
svojevrsnu osudu. Gušteri se ne ubijaju. Gušteri preživljavaju. Ako im
otkinete rep, naraste im novi. Oni ne jadikuju. Ne padaju u depresiju.
Jednostavno nastavljaju dalje, koliko god krajolik bio surov i negostoljubiv.
Poželio sam, više od ičega, biti taj gušter.
Vila je bila iza mene. Najljepša kuća u kojoj sam u životu boravio. Preda
mnom je bio najveličanstveniji vidik koji sam u životu vidio. Svjetlucavo
Sredozemno more nalik tirkiznom stolnjaku posutom malenim dijamantima
i obrubljeno dramatičnom obalom od vapnenačkih stijena te malenim,
gotovo bijelim zabranjenim plažama. Taj bi vidik bio u skladu s bilo čijom
definicijom lijepoga. Pa ipak, ni najljepši vidik na svijetu nije mogao ugušiti
moju želju da se ubijem.
Malo više od godinu dana prije toga mnogo sam čitao Michela Foucaulta
za potrebe magisterija. Mnogo sam čitao Ludilo i civilizaciju. Zamisao da bi
ludilu valjalo dopustiti da bude ludilo. Da uplašeno, represivno društvo
svakoga drugačijega obilježi kao bolesnoga. Ali to je doista bila bolest. To nije
bilo bavljenje suludom mišlju. To nije bila blaga ekscentričnost.
To nije bilo čitanje Borgesa, slušanje Captaina Beefhearta, pušenje lule ili
halucinacija goleme Mars čokolade. Bila je to bol. Bio sam dobro, a onda
odjednom nisam bio dobro. Nisam bio zdrav. Dakle, bio sam bolestan. Nije
bilo važno je li za to krivo društvo ili znanost. Jednostavno se nisam mogao
tako osjećati više ni sekunde. Morao sam dokončati samoga sebe.
I namjeravao sam to učiniti. Dok je moja djevojka bila u vili, nesvjesna
toga, uvjerena da mi je samo potrebno malo zraka.
Hodao sam brojeći korake, a onda sam se izgubio u brojenju jer mi je um
bio posve rastresen.
Nemoj se uplašiti - rekao sam samome sebi. Ili mislim da sam rekao. -
Nemoj se uplašiti.
Stigao sam do ruba litice. Mogao sam se prestati tako osjećati tako da
jednostavno učinim još jedan korak. To je bilo apsurdno lako - jedan korak -
nasuprot boli življenja.

12
 Dakle, slušajte. Ako ste ikada vjerovali da osoba u depresiji želi biti
sretna, griješite. Takva osoba ni najmanje ne mari za luksuz sreće. Ona samo
želi osjećati izostanak boli. Umaknuti zapaljenu umu u kojemu misli plamte i
dime se poput stare imovine u požaru. Biti normalna. Ili, ako normalno nije
moguće, biti prazna. A jedini način na koji sam ja mogao biti prazan bio
je prestati živjeti. Jedan minus jedan jednako nula.
Ali, zapravo nije bilo lako. Depresija je čudna jer, iako se mnogo bavite
suicidalnim mislima, strah od smrti ostaje isti. Jedina je razlika u tome što se
bolnost života ubrzano pojačala. Stoga, kad čujete da se netko ubio, važno je
znati da smrt za tu osobu nije bila manje zastrašujuća. Nije bila »izbor« u
moralnom smislu. Moralizirati o tome znači ne razumjeti ga.
Neko sam vrijeme stajao ondje. Nastojao sam smognuti hrabrosti da
umrem, a tada sam nastojao smognuti hrabrosti da živim. Da budem. Da ne
budem. Smrt je ondje bila vrlo blizu. Još samo mrvica straha, i prevagnulo bi.
Možda postoji univerzum u kojemu sam načinio taj korak, ali to nije ovaj
univerzum.
Imao sam majku i oca, sestru i djevojku. Bilo je to četvero ljudi koji su me
voljeli. U tom sam trenutku silno poželio da nemam nikoga. Baš nikoga.
Ljubav me držala zarobljenog ovdje. A oni nisu znali kako je to, kako je u
mojoj glavi. Da su deset minuta bili u mojoj glavi, možda bi rekli: ,,Oh, u redu,
da, doista. Trebao bi skočiti. Nipošto ne bi trebao osjećati toliku bol. Potrči,
skoči, zatvori oči i jednostavno to učini. Mislim, da goriš, mogao bih te
omotati i ugasiti, ali ovaj plamen je nevidljiv. Ne možemo ništa učiniti. Stoga,
skoči. Ili mi daj pištolj pa ću te ja ubiti.“ Eutanazija.
Ali, to nije tako funkcioniralo. Ako ste u depresiji, vaša bol je nevidljiva.
Osim toga, iskreno rečeno, plašio sam se. Što ako ne umrem? Što ako
samo ostanem paraliziran, a time i nepokretan, zauvijek zarobljen u tom
stanju?
Mislim da nam život uvijek pruža razloge da ne umremo, ako dovoljno
pozorno slušamo. Ti razlozi mogu proizlaziti iz prošlosti - možda ljudi koji su
nas odgojili, prijatelji ili ljubavni partneri - ili iz budućnosti - mogućnosti koje
bismo isključili.
Stoga sam nastavio živjeti. Krenuo sam natrag prema vili i naposljetku
povraćao od stresa zbog svega toga.

13
 Razgovor kroz vrijeme - prvi dio
TADAŠNJE JA: Želim umrijeti.
SADAŠNJE JA: Pa, nećeš.
TADAŠNJE JA: TO je strašno.
SADAŠNJE JA: Ne. To je divno. Vjeruj mi.
TADAŠNJE JA: Jednostavno ne mogu izaći nakraj s ovom boli.
SADAŠNJE JA: Znam. Ali morat ćeš. I isplatit će se.
TADAŠNJE JA: Zašto? Je li u budućnosti sve savršeno?
SADAŠNJE JA: Nije. Nipošto. Život nikada nije savršen. I ja i dalje katkad
potonem u depresiju. Ali u boljem sam stanju. Bol nikada nije onoliko jaka.
Otkrio sam tko sam. Sretan sam. U ovom sam trenutku sretan. Oluji dođe kraj.
Vjeruj mi.
TADAŠNJE JA: Ne mogu ti vjerovati.
SADAŠNJE JA: Zašto?
TADAŠNJE JA: Ti si iz budućnosti, a ja nemam budućnosti.
SADAŠNJE JA: Upravo sam ti rekao...

14
 Tablete
ZNAO SAM DANIMA ne pojesti primjeren obrok. Zbog svega sumanutog što
se događalo u mojemu tijelu i u mojemu mozgu nisam primjećivao glad.
Andrea mi je govorila da bih trebao jesti. Prišla bi hladnjaku i izvadila
tetrapak gazpacho juhe Don Simon (u Španjolskoj je prodaju kao voćni sok).
- Popij ovo - rekla je odvrćući čep i pružila mi tetrapak.
Otpio sam gutljaj. Čim sam osjetio okus, shvatio sam koliko sam gladan,
pa sam progutao još malo. Vjerojatno sam popio pola tetrapaka prije nego što
sam morao izaći kako bih ponovo povratio. Istina je da povraćanje nakon
pijenja gazpacha Don Simon možda i nije siguran znak bolesti, Andrea nije
htjela riskirati.
- O, Bože - rekla je. - Idemo odmah.
- Kamo? - upitao sam.
- U bolnicu.
- Prisilit će me piti tablete - rekao sam. - Ne mogu piti tablete.
- Matt, tablete su ti potrebne. Prešao si granicu, neuzimanje tableta više
ne dolazi u obzir. Idemo, u redu?
Ovdje sam dodao upitnik, ali se toga ne sjećam kao upita. Ne znam što sam
odgovorio, ali znam da smo otišli u bolnicu. I da sam dobio tablete.
Liječnik je promotrio moje ruke. Drhtale su. - Dakle, koliko je panika
trajala?
- Zapravo nije prestala. Srce mi i dalje prebrzo kuca. Osjećam se čudno.
»Čudno« je bio preblag opis. Ali, mislim da mu nisam dodao ništa. I samo
govorenje mi je bilo iznimno naporno.
- To je zbog adrenalina. To je sve. Kako dišete? Jeste li hiperventilirali?
- Nisam. Samo srce. Mislim, disanje mi je... čudno. .. ali sve mi je čudno.
Opipao mi je srce. Opipao ga je rukom. Dva prsta pritisnuta u moja prsa.
Prestao se smiješiti.
- Jeste li pod utjecajem droge?
- Ne!
- Jeste li uzeli koju?
- U životu jesam. Ali ne ovaj tjedan. Ali mnogo sam pio.
- Vale, vale, vale - rekao je. - Potreban vam je diazepam. Maksimalna doza.
Najviše što vam smijem dati.

15
 Za liječnika u zemlji u kojoj diazepam možete dobiti bez recepta, kao da
je paracetamol ili ibuprofen, te su riječi bile prilično značajne. - To će vas
srediti. Obećavam.
Ležao sam ondje i zamišljao da tablete djeluju. Panika se na trenutak
smirila do razine teške anksioznosti. Ali, taj osjećaj privremenog opuštanja
zapravo je pobudio još jaču paniku. I to je bila poplava. Osjećao sam kako se
sve udaljava od mene, kao kad Brody sjedi na plaži u filmu Ralje i misli da vidi
morskog psa. Ležao sam ondje, na kauču, ali sam doslovce osjećao
udaljavanje. Kao da me nešto vuče još dalje od stvarnosti.

16
 Ubojica
SAMOUBOJSTVO JE U DANAŠNJE VRIJEME - u dijelovima svijeta uključujući
Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države - jedan od vodećih
uzroka smrti jer na njega otpada više od jedne na stotinu smrti. Prema
podacima Svjetske zdravstvene organizacije, samoubojstvo odnosi više
života od raka želuca, ciroze jetara, raka debelog crijeva, raka dojke i
Alzheimerove bolesti. Budući da su ljudi koji se ubiju najčešće u depresiji,
depresija je jedna od najpogubnijih bolesti na svijetu. Usmrti više ljudi od
većine drugih oblika nasilja zajedno - rata, terorizma, nasilja u obitelji,
napada i zločina počinjenih vatrenim oružjem.
Još više zapanjuje da je depresija toliko teška bolest da se ljudi zbog nje
ubijaju kako se ne ubijaju ni zbog koje druge bolesti. Pa ipak, ljudi i dalje
smatraju da depresija zapravo nije baš toliko teška. Kad bi znali koliko je
teška, ne bi govorili ono što govore.

17
 Što ljudi govore osobama u depresiji, ali ne
i u drugim po život opasnim situacijama

- Ma hajde, znam da si obolio od tuberkuloze, ali moglo bi biti i gore.

Barem nitko od toga nije umro.

- Zašto misliš da si obolio od raka želuca?

- Da, znam da je rak debelog crijeva teška bolest, ali pokušaj živjeti s
nekim tko boluje od nje. Ajme. Noćna mora.

- O, dakle, Alzheimer? Pričaj mi o tome, i ja neprestano obolijevam od

toga.

- Ah, meningitis. Ma, hajde, um vlada materijom.

- Da, da, noga ti doista gori, ali ako budeš neprestano govorio o tome, time
nećeš postići ništa dobro, zar ne?

- U redu. Da. Da. Možda ti je padobran zakazao. Ali, glavu gore.

18
 Negativan placebo
LIJEKOVI MI NISU POMOGLI. Mislim da sam sam djelomično kriv za to.
Ben Goldacre u knjizi Loša znanost ističe: „Vi ste onaj koji odgovara na
placebo. Vaše tijelo zavarava vaš um. Nije vam moguće vjerovati.“ To je točno
i nedvojbeno može funkcionirati u oba smjera. Tijekom toga najgoreg
razdoblja, kad je depresija supostojala s potpuno razvijenim i neprestanim
paničnim poremećajem, plašio sam se svega. Doslovce sam se plašio i vlastite
sjene. Ako bih određeni objekt - cipelu, jastučić, oblak - gledao dovoljno dugo,
u njemu bih vidio određenu zlonamjernost, određenu negativnu silu koju
bih u nekom prijašnjem i praznovjernijem stoljeću mogao protumačiti kao
vraga. Ali, najviše sam se plašio droga ili bilo čega (alkohola, neispavanosti,
iznenadne vijesti, čak i masaže) što bi promijenilo moje stanje svijesti.
Kasnije, tijekom slabijih napadaja anksioznosti, često sam ustanovljavao
da previše uživam u alkoholu. To meko, toplo ublažavanje postojanja toliko
je utješno da naposljetku zaboravite mamurnost koja mu uslijedi. Nakon
važnih sastanaka sam bih sjedio u baru, pio čitavo poslijepodne i zamalo
zakasnio na posljednji vlak. Ali, 1999. godine mnogo me je godina dijelilo od
povratka toj relativno normalnoj razini disfunkcionalnosti.
Čudno je ironično da se u razdoblju kad mi je bilo najpotrebnije da se moj
um osjeća bolje, nisam želio aktivno baviti njime. Ne zato što nisam želio
ponovo biti zdrav, nego zato što nisam doista vjerovao da je moguće ponovo
se osjećati zdravim, ili sam vjerovao da je mnogo manje moguće nego se
osjećati još gore. A gore je bilo zastrašujuće.
Stoga mislim da je dio problema bio u obrnutom placebo efektu. Uzeo bih
diazepam i istog trena osjetio paniku, a panika se pojačavala čim sam osjetio
da lijek djeluje. Čak i ako je to djelovanje bilo dobro.
Nekoliko mjeseci poslije slično se dogodilo kad sam počeo uzimati
gospinu travu. U određenoj se mjeri to čak događalo i s ibuprofenom. Stoga
diazepam očito nije bio jedini uzrok. A diazepam je daleko od najjačeg lijeka.
No, i drugi su navodno osjetili jaku odvojenost, koju sam ja osjećao na
diazepamu, pa mislim da je sam lijek (za mene) bio barem dio problema.

19
 Osjećati kišu bez kišobrana
UZIMANJE LIJEKOVA IZNIMNO je privlačna zamisao. Ne samo za osobu u
depresiji, ili za osobu koja upravlja farmaceutskom tvrtkom nego i za
društvo u cijelosti. Potvrđuje zamisao koju su nam utuvile stotine tisuća
televizijskih reklama uvjeravajući nas da je sve moguće riješiti
konzumacijom nečega. To podržava pristup »umukni i popij tabletu« te
stvara jaz između »mi« i »oni« u kojemu se svi mogu opustiti i osjetiti da je
»nerazum« - da posudim omiljenu riječ Michela Foucaulta - sigurno
onesposobljen u društvu koje zahtijeva da budemo normalni čak i ako nas
to izluđuje.
Ali, antidepresivi i anksiolitici i dalje me ispunjavaju strahom. Ne pomaže
ni to što nazivi - fluoksetin, venlafaksin, propranolol, zopiklon - zvuče kao
znanstvenofantastični negativci.
Jedini lijekovi za koje se doimalo da se od njih osjećam malo bolje bile su
tablete za spavanje. Imao sam samo jedan paketić jer smo ih kupili u
Španjolskoj, gdje ljekarnici nose umirujuće bijele ogrtače i govore poput
liječnika. Mislim da je brend bio Dormidina. Nisu mi pomagale spavati, ali su
mi pomagale da budem budan ne osjećajući silan strah. Ili su me udaljavale
od tog straha. Ali znao sam i da bih vrlo lako mogao postati ovisan o njima te
da bi strah zbog njihova neuzimanja mogao brzo nadjačati strah od njihova
uzimanja.

Tablete za spavanje omogućile su mi funkcionirati dovoljno da otputujem

kući. Sjećam se našega zadnjeg dana u Španjolskoj. Sjedio sam za stolom i
šutio dok je Andrea Andyju i Dawn, ljudima za koje smo radili i s kojima smo
zapravo živjeli (vila je bila njihova, ali su oni malokad bili ondje),
objašnjavala da odlazimo kući.
Andy i Dawn bili su dobri ljudi. Sviđali su mi se. Bili su nekoliko godina
stariji od mene i Andree, ali je s njima bilo ugodno. Predvodili su
Manumission, najveću zabavu na Ibizi, koja je nekoliko godina prije
započela kao obična večer u četvrti homoseksualaca u Manchesteru te
prerasla u svojevrstan mediteranski Studio 54. Do 1999. godine bila je
epicentar klupske kulture, magnet za ljude kao što su Kate Moss, Jade Jagger,
Irvine Welsh, Jean Paul Gaultier, bend Happy Mondays, Fatboy Slim i tisuće
europskih ljubitelja klupske zabave. Svojedobno se doimala kao raj, ali me se
pomisao na svu tu glazbu i sve one partijanere tada doimala kao noćna mora.
Andy i Dawn željeli su da Andrea ostane.
- Zašto vi ne ostanete ovdje? Matt će biti dobro. Izgleda dobro.
20
 - Nije dobro - odgovorila je Andrea. - Bolestan je.
Nisam bio uživatelj droga, barem ne prema standardima Ibize. Bio sam
uživatelj alkohola. Obožavatelj Bukowskog i vječni student koji je vrijeme na
otoku provodio sjedeći na suncu i prodajući ulaznice na vanjskoj blagajni te
čitajući romane iz zračne luke (tijekom radnog vremena prodaje ulaznica
sprijateljio sam se s mađioničarom Carlom, koji mije dao romane Johna
Grishama u zamjenu za Margaret Atwood i Nietzschea) i pijući alkohol. Ali
ipak, silno sam poželio da u životu nisam uzeo ništa jače od kave.
Nedvojbeno sam poželio da posljednjih mjesec dana nisam popio toliko
mnogo boca Vina Sola te čaša votke s limunom, ili da sam primjereno
doručkovao i malo više spavao.
- Ne izgleda bolesno.
Dawn je na licu još imala šljokice od sinoć. Te su mi šljokice smetale.
- Žao mi je - tiho sam rekao zaželjevši vidljiviju bolest.
Osjećaj krivnje udario me poput malja.
Uzeo sam još jednu tabletu za spavanje, a potom poslijepodnevnu dozu
diazepama, pa smo krenuli u zračnu luku. Zabava je završila.
Dok sam uzimao diazepam ili tablete za spavanje, nisam se osjećao
nimalo bliže stanju »popravljenosti«. Bio sam jednako bolestan kao i prije.
Pretpostavljam da je većina tableta mogla samo uspostaviti
udaljenost. Tablete za spavanje prisiljavale su moj mozak malo usporiti, ali
znao sam da se ništa nije doista promijenilo. Kao što sam se nekoliko godina
poslije, kad sam se vratio alkoholu, s blažom anksioznošću često nosio tako
što bih se napio, znajući da će ona ostati prisutna i čekati me, dopunjena
mamurnošću.
Nisam sklon javno se usprotiviti svim tabletama jer znam da nekim
ljudima pomažu. Izgleda da u nekim slučajevima umrtvljuju bol dovoljno da
bi se obavio dobar, istinski posao ozdravljenja. Drugima pružaju djelomično
dugoročno rješenje. Mnogi ljudi ne mogu bez njih. U mojem slučaju, nakon
diazepamskih napadaja panike u kojima sam se potpuno gubio, toliko sam
se plašio uzeti tablete da zapravo nikada nisam uzeo nešto izravno za
depresiju (za razliku od panike i anksioznosti).
Sretan sam jer sam se uvelike iscijelio bez pomoći lijekova i smatram da
mi je doživljavanje boli bez bilo kakvog »anestetika« omogućilo dobro
upoznati vlastitu bol te postati svjestan suptilnih uzlaznih i silaznih zaokreta
mojega uma. Iako se pitam bi li se bol ublažila da sam imao hrabrosti suočiti
se s napadajima panike zbog straha od tableta. Bol je bila toliko neumoljiva
i kontinuirana da sama pomisao na nju u ovom trenutku utječe na moje
disanje, i srce mi može posustati. Sjećam se kako sam sjedio na suvozačkom
sjedalu automobila preplavljen olovnim strahom. Morao sam se podignuti na
21
sjedalu, glavom dodirnuti krov automobila jer se moje tijelo pokušavalo
izvući iz samoga sebe, osjećao sam kao da mi nešto plazi po koži, a um mi je
jurio brže nego mračan krajolik vani. Bilo bi dobro ne upoznati takav strah, a
da mi je tableta tada mogla pomoći, trebao bih je uzeti. Da sam imao nešto
što bi ublažilo tu mentalnu agoniju (a to je doista primjerena riječ), možda
bi mi bilo lakše oporaviti se od nje. Ali, budući da nisam uzeo ništa, uvelike
sam se povezao sa samim sobom. To mi je pomoglo doznati od čega se
zapravo osjećam bolje (od vježbanja, sunčeve svjetlosti, spavanja,
intenzivnih razgovora itd.), a ta budnost, pozornost za koju iz vlastitog i
tuđeg iskustva znam da uslijed uzimanja tableta može biti izgubljena, s
vremenom mi je pomogla ponovo se izgraditi od početka. Da sam se
zatupio ili osjećao onu »drugost« koju lijekovi mogu izazvati, možda bi bilo
teže.

Profesor Jonathan Rottenberg, evolucijski psiholog i autor knjige Dubine,

2014. godine zapisao je neobično utješne riječi:

„Kako ćemo bolje obuzdati depresiju? Ne očekujte čarobnu pilulu.

Liječenje kronične boli poučilo nas je da je teško prevladati odgovore koji su
utvrđeni u tijelu i umu. Umjesto toga moramo slijediti ustroj raspoloženja
kamo nas god odvede, baviti se izvorima koji mnoge dovode u neugodna
raspoloženja - primjerice, rutinama koje obuhvaćaju previše rada i premalo
spavanja. Potrebno nam je šire razumijevanje raspoloženja te svjesnost o
oruđu koje zaustavlja neugodna raspoloženja prije nego što se pretvore u
dugotrajnija i teža. Ta oruđa obuhvaćaju promjene načina razmišljanja,
događaja oko nas, naših odnosa i stanja našega tijela (tjelesnom aktivnošću,
lijekovima ili prehranom).“

22
 Život
SEDAM MJESECI PRIJE nego što sam prvi put progutao tabletu diazepama, bio
sam u uredu agencije za zapošljavanje u središtu Londona.
- Dakle, što želite učiniti sa svojim životom? - upitala me agentica. Lice joj
je bilo dugačko i ozbiljno, poput skulpture s Uskršnjeg otoka.
- Ne znam.
- Vidite li se kao prodavača?
- Možda - lagao sam. Bio sam blago mamuran. (Živjeli smo pokraj pivnice.
Moja večernja rutina obuhvaćala je tri krigle lager piva te jedan ili dva koktela
od votke i kave.) Imao sam vrlo slabu predodžbu o tome što želim učiniti sa
svojim životom, ali sam bio prilično siguran da to nije obuhvaćalo posao
prodavača.
- Iskreno rečeno, vaš životopis predstavlja pomalo nejasnu sliku. Ali,
travanj je. Nije sezona novih diploma. Stoga bismo vam trebali pronaći nešto.
I bila je u pravu. Nakon niza katastrofalnih intervjua dobio sam posao
prodaje promidžbenog prostora za novinarski časopis Press Gazette u
Croydonu. Moj nadređeni bio je Australac Iain, koji mi je objasnio
osnove prodaje.
- Jesi li čuo za PZŽD? - upitao me je.
- PZŽD?
- Da. Pozornost. Zanimanje. Želja. Djelovanje. Četiri stadija razgovora s
potencijalnim kupcem. Privučeš njegovu pozornost, potom pobudiš
zanimanje, pa želju da učini nešto i onda poriv da djeluje.
- U redu.
Potom mi je iz čista mira rekao: - Imam golem penis.
- Molim?
- Vidiš? Privukao sam tvoju pozornost.
- Dakle, trebao bih govoriti o svojem penisu.
- Ne. To je bio primjer.
- Shvaćam - rekao sam zagledan kroz prozor, u sumorno sivo nebo
Croydona.
Zapravo se nisam složio s Iainom. Istina je da me pozvao da se u vrijeme
stanke za ručak »pridružim dečkima« uz pivo i bilijar. Bilo je to samo
pripovijedanje vulgarnih viceva te razgovori o nogometu i ismijavanje
njihovih djevojaka. Nije mi se sviđalo. Od trinaeste godine nisam toliko
snažno osjećao da ne pripadam nekamo. Moj i Andrein plan bio je
23
srediti život tako da se tog ljeta ne moramo vratiti na Ibizu. Ali, jednoga sam
dana u vrijeme stanke za ručak u sebi osjetio silnu sumornost, kao da mi se
oblak nadvio nad dušu. Doslovce nisam mogao podnijeti još jedan sat
nazivanja ljudi koji nisu željeli da ih se naziva. Stoga sam napustio taj posao.
Jednostavno sam otišao. Bio sam neuspješan. Odustao sam. Na vidiku nisam
imao baš ništa. Klizio sam silazno i postajao podložan bolesti koja je čekala
svoju priliku. Ali nisam toga bio svjestan. Ili nisam mario za to. Mislio sam
samo o bijegu.

24
 Beskonačnost
LJUDSKO TIJELO VEĆE je nego što izgleda. Napredak znanosti i tehnologije
dokazao je da je fizičko tijelo samo po sebi zapravo univerzum. Svatko od
nas sastoji se od otprilike stotinu milijardi stanica. Svaka od tih stanica
obuhvaća otprilike isti broj atoma. To je mnogo zasebnih sastavnica. Samo
mozak sadrži stotinu milijardi moždanih stanica, nekoliko milijardi manje
ili više. Pa ipak, najveći dio vremena ne osjećamo beskonačnu prirodu
svojega fizičkog jastva. Pojednostavljujemo razmišljajući o sebi u kontekstu
svojih većih dijelova. Ruke, noge, stopala, šake, trup, glava. Meso, kosti.
Slično se događa s našim umom. Pojednostavljuje se kako bi izašao nakraj
sa življenjem. Usredotočuje se samo na jedan problem odjednom. Ali,
depresija je svojevrsna kvantna fizika misli i emocija. Otkriva ono što je inače
skriveno. Razara vas i sve što poznajete. Proizlazi da nismo samo stvoreni od
univerzuma, od, riječima Carla Sagana, »zvjezdane tvari«, nego smo
jednako golemi i zamršeni. Evolucijski psiholozi bi mogli biti u pravu. Mi,
ljudska bića, možda smo se previše razvili. Cijena inteligencije dovoljne da
budemo prva vrsta potpuno svjesna svemira mogla bi biti naša
sposobnost osjećanja tame koja bi mogla ispuniti cijeli univerzum.

25
 Nada koja se nije ostvarila
MOJI MAMA I tata bili su u zračnoj luci. Stajali su ondje istodobno očito
umorni, sretni i zabrinuti. Zagrlili smo se. Odvezli smo se kući. Bio sam bolje.
Bio sam bolje. Ostavio sam svoje demone na Sredozemnom moru i bio sam
dobro. I dalje sam uzimao tablete za spavanje i diazepam, ali mi nisu bili
potrebni. Bio mi je potreban samo dom. Bili su mi potrebni samo mama i tata.
Da. Bio sam bolje. I dalje sam bio pomalo napet, ali sam bio bolje. Bio sam
bolje.
- Jako smo se zabrinuli - rekla je moja mama te dodala još osamdeset i
sedam inačica te teme.
Okrenula se na suvozačkom sjedalu, pogledala me i nasmiješila se, ali je
taj osmijeh bio pomalo zgrčen, a oči su joj bile sjajne od suza. Osjetio sam to.
Mamin teret. Teret bivanja sinom koji je pošao pogrešnim putem. Teret
voljenosti. Teret bivanja razočaranjem. Teret bivanja nadom koja se nije
ostvarila kako je trebala. Ali.
Bio sam bolje. Pomalo uznemiren. Ali to je bilo razumljivo. U osnovi sam
bio bolje. I dalje sam mogao biti nada. Mogao sam doživjeti devedeset i
sedmu. Još sam mogao biti odvjetnik, neurokirurg, alpinist ili kazališni
redatelj. Bilo je rano. Rano. Rano.
Vani, s onu stranu prozora, bilo je mračno. Newark 24. Odrastao sam u
Newarku i vratio sam se u njega. Sajmišni grad s 40 000 stanovnika. Bilo je to
mjesto iz kojega sam uvijek želio pobjeći, ali sam se tada vratio. No, to je bilo
u redu. Sjetio sam se svojega djetinjstva. Sjetio sam se sretnih i ružnih dana
u školi te neprestane bitke za samopoštovanje. 24. Bile su mi dvadeset i četiri.
Znak na cesti doimao se kao poruka sudbine. Newark 24. Znali smo da će se
to dogoditi. Nedostajalo je samo moje ime.
Sjećam se da smo jeli za kuhinjskim stolom, a ja nisam govorio mnogo,
tek dovoljno da bih dokazao da sam dobro, da nisam lud ni u depresiji. Bio
sam dobro. Nisam bio lud ni u depresiji.
Mislim da smo jeli riblju pitu. Mislim da su je pripremili kao poseban
obrok za mene. Utješna hrana. Godila mi je. Sjedio sam za stolom i jeo riblju
pitu. Bilo je pola jedanaest. Sišao sam u zahod i povukao uzicu kako bih upalio
svjetlo. Zahod u prizemlju bio je nekako tamnoružičast. Pomokrio sam se,
pustio vodu i počeo opažati da se moj um mijenja. Događalo se svojevrsno
oblačenje, promjena psihološke svjetlosti.
Bio sam bolje. Bio sam bolje. Ali, dovoljna je i jedna sumnja. Kap tinte pada
u čašu čiste vode i oboji je u cijelosti. Stoga je trenutak nakon što sam shvatio

26
da nisam savršeno zdrav bio trenutak kada sam shvatio da sam zapravo i
dalje vrlo bolestan.

27
 Ciklon
SUMNJE SU POPUT LASTAVICA. Slijede jedna drugu i lete u jatu. Zurio sam u svoj
odraz u zrcalu. Zurio sam u svoje lice sve dok nije prestalo biti moje lice.
Vratio sam se za stol, sjeo i nikome nisam rekao kako se osjećam. Reći kako
se osjećam prouzročilo bi pojačavanje tog osjećaja. Ponašati se normalno
značilo bi osjećati se malo normalnije. Ponašao sam se normalno.
- Oh, pogledajte koliko je sati - rekla je mama s dramatičnom
užurbanošću. - Sutra moram rano ustati. (Bila je glavna odgojiteljica u
jednom vrtiću.)
- Idi spavati - rekao sam.
- Da, idite, Mary - rekla je Andrea. - Mi možemo srediti krevete i stvari.
- U njegovoj sobi je krevet i madrac na podu, ali noćas možete spavati u
našem krevetu, ako želite - rekao je tata.
- U redu je - rekao sam. - Bit ćemo dobro.
Tata mi je stisnuo rame prije nego što je otišao na spavanje. - Drago mi je
da si ovdje.
- Da. I meni je drago da sam ovdje.
Nisam želio plakati. Zato što nisam želio da me on vidi kako plačem i kad
bih zaplakao, osjećao bih se gore. Stoga nisam plakao. Otišao sam u krevet.
Kad sam se sutradan probudio, bile su ondje. Depresija i anksioznost,
obje zajedno. Ljudi depresiju opisuju kao težinu, i ona to može biti. Može biti
stvarna fizička težina, kao i metaforička, emocionalna. Ali, mislim da težina
nije najbolji način za opisati ono što sam osjećao. Dok sam ležao ondje, na
madracu na podu - zahtijevao sam da Andrea spava na krevetu, ne samo zbog
kavalirštine nego zato što bih to učinio da sam normalan - osjećao sam se kao
da sam zarobljen u ciklonu. Sljedećih nekoliko mjeseci izvana sam se drugim
ljudima doimao nešto sporijim, nešto više letargičnim, ali doživljaj u mojemu
umu uvijek je bio neumoljivo i mučno brz.

28
 Moji simptomi
BILO JE JOŠ TOGA što sam osjećao:
Kao da moj odraz prikazuje drugu osobu.
Osjećaj škakljanja u rukama, dlanovima, prsima, grlu i zatiljku, na granici
boli.
Nesposobnost da uopće razmišljam o budućnosti. (Budućnost se neće
dogoditi, barem ne za mene.)
Strah da ću poludjeti, da će me smjestiti u umobolnicu, da će me zatvoriti
u obloženu ćeliju, odjevenoga u luđačku košulju.
Hipohondrija.
Separacijska anksioznost.
Agorafobija.
Neprestan osjećaj teškog straha.
Mentalna iscrpljenost.
Fizička iscrpljenost.
Kao da sam beskoristan.
Stezanje u prsima i povremena bol.
Kao da padam čak i dok sam mirno stajao.
Bol u udovima.
Povremena nesposobnost govorenja.
Izgubljenost.
Hladan znoj.
Beskrajna tuga.
Pojačana seksualna mašta. (Izgleda da se strah od smrti često
uravnotežuje mislima o seksu.)
Osjećaj nepovezanosti, isključenosti iz druge stvarnosti.
Poriv da budem netko drugi/bilo tko drugi.
Gubitak apetita (u šest mjeseci smršavio sam gotovo trinaest kilograma).
Unutarnje drhtanje (osobno to nazivam drhtanjem duše).
Kao da sam na rubu napadaja panike.
Kao da dišem prerijedak zrak.
Nesanica..
Potreba za neprestanim traženjem znakova koji bi upozoravali da ću (a)
umrijeti ili (b) poludjeti.
29
 Nalaženje takvih znakova upozorenja. I vjerovanje u njih.
Zelja za hodanjem, i to brzim.
Čudni déjà vu osjećaji i misli koje su se doimale kao sjećanja, a u
stvarnosti se nije dogodilo. Barem ne meni.
Opažanje tame na rubu vidnog polja.
Zelja da isključim strašne prozore koje bih katkad vidio kad bih zatvorio
oči.
Želja da na neko vrijeme izađem iz sebe. Na tjedan dana, na dan, na jedan
sat. Dovraga, samo na sekundu.

Ti su mi se doživljaji u to vrijeme doimali toliko uvrnutima da sam mislio

kako sam jedina osoba u povijesti svijeta koja ih je doživjela (bilo je to
prije Wikipedije), iako, dakako, takvo iskustvo u bilo kojem trenutku
proživljavaju milijuni ljudi. Svoj sam um često nehotice vizualizirao kao
svojevrstan golem i mračan stroj, kao nešto iz steampunk crtanih romana,
pun cijevi, papučica, poluga i hidraulike, iz kojega izlaze iskre, para i buka.
Pridruživanje anksioznosti depresiji pomalo je nalik dodavanju kokaina
alkoholu. Ubrzava čitavo iskustvo. Ako patite samo od depresije, vaš um
utone u močvaru i izgubi zamah, ali, ako joj se pridruži anksioznost, močvara
je i dalje močvara, ali obuhvaća virove. Čudovišta u toj blatnjavoj vodi
neprestano se pomiču kao modificirani aligatori, najvećom brzinom.
Neprestano ste na oprezu. Na oprezu ste toliko da ste u svakom trenutku
nadomak kolapsa, dok se očajnički nastojite održati na površini, disati zrak
koji ljudi na obali posvuda uokolo dišu s lakoćom.
Nemate ni jednu sekundu. Ni jednu jedinu sekundu budnosti ne
provodite izvan straha. To nije preuveličavanje. Žudite za jednim trenutkom,
za jednom sekundom bez prestravljenosti, ali taj trenutak nikada ne dolazi.
Vaša bolest nije bolest jednog dijela tijela, nešto izvan čega možete misliti.
Ako vas bole leđa, možete reći: „Leđa me strašno bole.“ i doći će do
razdvajanja boli i jastva. Ta je bol nešto drugo. Napada jastvo, muči ga i čak
izjeda, ali ona ipak nije jastvo.
No, u slučaju depresije i anksioznosti ta bol nije nešto o čemu razmišljate
jer ona jest misao. Vi niste svoja leđa, ali jeste svoje misli.
Ako vas bole leđa, možda će vas više boljeti kad sjednete. Ako vas um boli,
boli vas dok mislite. I osjećate da ne postoji stvarna, jednostavna inačica
ustajanja. Iako je taj osjećaj često laž.

30
 Banka loših dana
KAD STE VRLO deprimirani ili anksiozni - nesposobni izaći iz kuće, ustati s
kauča ili misliti o bilo čemu osim o depresiji - to može biti nepodnošljivo
teško. Loši dani razlikuju se po intenzitetu. Nisu svi jednako loši. A oni vrlo
loši korisni su za poslije, iako ih je strašno teško proživjeti. Pohranjujete ih.
U banku loših dana. Onaj dan kad ste istrčali iz robne kuće. Onaj dan kad ste
bili u toliko dubokoj depresiji da vam se jezik nije htio pomaknuti. Onaj dan
kad ste rasplakali svoje roditelje. Onaj dan kad ste se zamalo bacili s litice.
Dakle, ako proživljavate još jedan loš dan, možete reći: Pa, ovo je teško, ali bilo
je i gore. A čak i kad se ne možete sjetiti lošijeg dana - kad je onaj koji
proživljavate najteži do tada - barem znate da ta banka postoji i da ste nešto
položili u nju.

31
 Što vam depresija govori
HEJ, VREĆO JADA!
Da, ti!
Što radiš? Zašto pokušavaš ustati?
Zašto pokušavaš dobiti taj posao? Što si umišljaš? Da si Mark Zuckerberg?
Ostani u krevetu.
Poludjet ćeš. Poput Van Gogha. Mogao bi si odrezati uho.
Zašto plačeš?
Zato što moraš staviti rublje u perilicu?
Hej. Sjećaš se svojega psa Murdocha? Mrtav je. Kao i tvoji baka i djed.
Do ovog trenutka sljedećeg stoljeća svi ljudi koje si ikada upoznao bit će
mrtvi.
Da. Svi ljudi koje poznaješ samo su nakupine stanica koje polako
propadaju.
Pogledaj ljude koji vani hodaju. Pogledaj ih. Ondje. Kroz prozor. Zašto ne
možeš biti poput njih?
Ondje je jastuk. Hajdemo ostati ovdje, gledati ga i promišljati o beskrajnoj
tuzi jastuka.
P. S. Upravo sam vidio sutrašnji dan. Još je gori.

32
 Činjenice
KAD STE ZAROBLJENI U nečemu što se doima toliko nestvarnim, tražite nešto
što bi vam moglo omogućiti snalaženje. Ja sam žudio za znanjem. Žudio sam
za činjenicama. Tražio sam ih kao pojas za spašavanje na moru. Ali, statistika
je zamršena. Ono što se dogodi u umu, često može biti skriveno. Zapravo, kad
sam obolio, mnogo energije trošio sam na nastojanje da izgledam normalan.
Ljudi često doznaju da netko pati samo ako im ta osoba to kaže, a uz depresiju
se to ne dogodi uvijek, osobito ako ste muško (više o tome poslije). Osim
toga, činjenice su se s vremenom promijenile. Štoviše, promijenili su se čitavi
koncepti i riječi. Depresija nekoć nije bila depresija. Bila je melankolija, od
koje je patilo mnogo manje ljudi nego što ih pati od sadašnje depresije. Ali, je
li to doista tako? Ili su ljudi otvoreniji u tom pogledu?
Kako bilo, slijede neke od činjenica koje su trenutačno važeće.

Samoubojstvo je vodeći uzrok smrti muškaraca mlađih od trideset i pet

godina.
Stopa samoubojstava znatno se razlikuje ovisno o tome gdje ste na
svijetu. Primjerice, ako živite na
Grenlandu, vjerojatnost da ćete se ubiti dvadeset i sedam puta veća je
nego ako živite u Grčkoj.
Godišnje se ubije milijun ljudi. Između deset i dvadeset milijuna ljudi
godišnje pokuša počiniti samoubojstvo. Diljem svijeta vjerojatnost
samoubojstva u muškaraca više je od tri puta veća nego u žena.

ČINJENICE O DEPRESIJI

Jedan od petero ljudi u određenom trenutku života podlegne depresiji.

(Premda, dakako, više njih trpi mentalnu bolest.)
Uzimanje antidepresiva posvuda je u porastu. Najviše ih se konzumira na
Islandu, pa u Australiji, Kanadi, Danskoj, Švedskoj, Portugalu i u Ujedinjenom
Kraljevstvu.
Razdoblje teške depresije u životu proživi dvostruko više žena nego
muškaraca.
Kombinacija anksioznosti i depresije najučestalija je, a slijede
anksioznost, posttraumatski stresni poremećaj, »čista« depresija, fobije,
poremećaji prehrane, opsesivno-kompulzivni poremećaj i panični
poremećaj.
33
 Žene su sklonije potražiti te primiti terapiju za probleme mentalnog
zdravlja nego muškarci.
Rizik nastajanja depresije veći je otprilike 40 posto ako je biološkom
roditelju dijagnosticirana ta bolest.
Izvori: Svjetska zdravstvena organizacija, Guardian, Mind, Institut Black
Dog.

34
 Glava na prozoru
BIO SAM U sobi svojih roditelja. Sam. Andrea je bila dolje, barem mislim.
Kako bilo, nije bila sa mnom. Stajao sam pokraj prozora, glave naslonjene na
staklo. Bio je to jedan od onih trenutaka kad je depresija bila sama,
bez primjese anksioznosti. Bio je listopad. Najtužniji mjesec. Ulica mojih
roditelja bila je popularan put prema središtu grada, pa je nekoliko ljudi
hodalo pločnikom. Neke sam od tih ljudi poznavao ili su mi bili poznati iz
djetinjstva, koje je službeno završilo samo šest godina prije. Iako možda
uopće nije završilo.
Kad ste u najdubljem mraku, zamišljate, pogrešno, da se nitko nikada nije
osjećao toliko loše. Molio sam da budem netko od tih ljudi. Bilo koji od njih.
Koji od onih osamdesetogodišnjaka, osmogodišnjaka, žena, muškaraca, i čak
koji od njihovih pasa. Žudio sam za time da postojim u njihovu umu. Nisam
više mogao trpjeti neumoljivo mučenje kojemu sam se sam podvrgavao, kao
što ne bih mogao držati ruku na vrućoj peći i gledati vjedra leda posvuda oko
sebe. Samo puka iscrpljenost zbog toga što nikada ne mogu postići stanje
mentalne ugode. Zbog toga što svaka pozitivna misao završi u slijepoj ulici i
prije nego što uopće krene.
Zaplakao sam.
Nikada nisam bio od onih muškaraca koji se plaše suza. Zaboga, bio sam
obožavatelj benda Cure. Bio sam emo prije nego što je taj izraz nastao. Pa
ipak, čudno je da me depresija nije prečesto tjerala u plač, s obzirom na to
koliko je bila teška. Mislim da je to bilo zbog nestvarnosti onoga što sam
osjećao. Udaljenost. Suze su bile svojevrstan jezik, a ja sam osjećao da je sav
jezik daleko od mene. Bio sam ispod suza. Suze liječe u čistilištu. Kad stignete
u pakao, prekasno je. Suze bi potpuno izgorjele i prije nego što bi potekle.
Ali, tada su potekle. I to ne normalne suze. Ne one koje započinju iza očiju.
Ne. Ove su pristigle iz dubine. Doimalo se da potječu iz moje utrobe jer mi se
trbuh silovito tresao. Brana je popustila. A kad su potekle, nisu mogle stati
čak ni kad je moj tata ušao u sobu. Pogledao me i nije mogao shvatiti, premda
mu je to bilo i previše poznato. Moja je mama patila od poslijeporođajne
depresije. Prišao mi je, ugledao moje lice i suze su bile zarazne. Njegove su
oči poprimile ružičastu boju i zasuzile. Nisam se mogao sjetiti kad sam ga
posljednji put vidio kako plače. Isprva nije rekao ništa, nego me samo zagrlio,
a ja sam se osjetio voljeno te sam pokušao upiti što više te ljubavi. Bila mi je
potrebna sva.
- Žao mi je - mislim da sam rekao.

35
 - Ma, hajde - tiho je odgovorio. - Možeš ti to. Hajde. Možeš se sabrati,
Mattie. Morat ćeš.
Moj tata nije bio strog. Bio je blag, brižan, inteligentan tata, ali ipak nije
posjedovao čudesnu sposobnost viđenja što je u mojoj glavi.
Bio je u pravu, dakako, a ja ne bih ni želio da je rekao mnogo više, ali on
nije imao pojma koliko je to grubo zvučalo.
Sabrati se.
Nitko to nije učinio. Osoba izvana vidi vaše fizičko tijelo, vidi da ste
sjedinjena masa atoma i stanica. Ali iznutra se osjećate kao da se dogodio
veliki prasak. Osjećate se izgubljeno, razdvojeno, raspršeno diljem
univerzuma, usred beskonačno mračnog prostora.
- Pokušat ću, tata, pokušat ću.
Bile su to riječi koje je želio čuti, pa sam mu ih uputio. I nastavio sam zuriti
u duhove svojega djetinjstva.

36
 Prilično normalno djetinjstvo
DOGODI LI SE mentalna bolest odjednom ili je cijelo vrijeme prisutna?
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, gotovo pola svih mentalnih
poremećaja u određenom je obliku prisutno prije četrnaeste godine.
Kad sam se u dvadeset i četvrtoj razbolio, to mi se činilo kao nešto strašno
novo i iznenadno. Proživio sam prilično normalno, uobičajeno djetinjstvo.
Ali, nikada se nisam osjećao osobito normalno. (Osjeća li se itko?) Najčešće
sam osjećao nelagodu.
U tipičnom sjećanju vidim se kao desetogodišnjaka koji stoji na stubama
i pita dadilju smije li ostati s njom dok mu se roditelji ne vrate. Plakao sam.
Ona je bila ljubazna. Dopustila mi je sjediti s njom. Jako mi se sviđala.
Mirisala je na vaniliju i nosila široke majice. Zvali su je Jenny. Dadilja Jenny iz
naše ulice. Deset godina poslije pretvorit će se u Jenny Saville, zvijezdu
britanskog slikarstva, slavnu po velikim slikama golih žena.
- Misliš li da će se uskoro vratiti?
- Da - strpljivo je rekla Jenny. - Dakako da hoće. Nisu ni dva kilometra
daleko. To nije osobito daleko, znaš?
Znao sam.
Ali, znao sam i da bi ih netko mogao opljačkati ili ubiti, ili da bi ih psi mogli
pojesti. To se, dakako, nije dogodilo. Neznatno je malo stanovnika Newark-
on-Trenta subotnju večer završavalo tako da su ih pojeli psi. Vratili su se kući.
Ali, tako sam nastavio cijelo djetinjstvo, neprestano iznova. Uvijek sam
nehotice poučavao samoga sebe kako biti anksiozan. U svijetu beskrajnih
mogućnosti beskrajne su i mogućnosti za bol, za gubitak i za trajno
razdvajanje. Stoga strah rađa maštu i obrnuto, neprestano iznova, sve dok ne
preostane ništa drugo doli poludjeti.
A onda nešto drugo. Malo manje uobičajeno, ali i dalje u granicama. Bilo
mi je trinaest godina. S prijateljima sam prišao vršnjakinjama na školskom
igralištu. Sjeli smo. Jedna djevojčica, koja mi se sviđala više od ičega,
pogledala me, a onda se okrenula prema prijateljicama i na licu joj se pojavio
izraz gađenja. Potom je izgovorila riječi kojih ću se sjetiti dvadeset i šest
godina poslije, kad sam ih zapisao u jednu knjigu. Rekla je: „Uh. Ne želim da
to sjedi pokraj mene. S paukovim nožicama na licu.“ Objasnila je i što je time
željela reći, dok je zemlja odbijala progutati me. „Iz madeža mu rastu dlake.
Izgledaju kao pauci“.

37
 Oko pet sati toga poslijepodneva kod kuće sam otišao u kupaonicu i
tatinom britvom obrijao dlake s madeža. Pogledao sam svoje lice i zamrzio
ga. Gledao sam dva najvidljivija madeža na svojemu licu.
Uzeo sam četkicu za zube i pritisnuo je u svoj lijevi obraz, točno na najveći
madež. Čvrsto sam zatvorio oči i počeo jako trljati. Četkao sam i četkao sve
dok krv nije počela kapati u umivaonik, sve dok mi lice nije pulsiralo od
vreline i boli od trenja.
Moja je mama ušla i vidjela da krvarim.
- Matthew, zaboga, što ti se dogodilo s licem?
Držao sam rupčić preko svježeg, krvavog ožiljka i promrmljao istinu.
Te noći nisam mogao spavati. Lijevi obraz pulsirao mi je ispod velikog
flastera, ali to nije bio razlog. Razmišljao sam o školi i o tome kako ću objasniti
flaster. Razmišljao sam o drugom univerzumu u kojemu bih bio mrtav. I u
kojemu bi djevojčica čula da sam mrtav, pa bi se rasplakala zbog osjećaja
krivnje. Pretpostavljam da je to bila suicidalna pomisao. Ali utješna.

Moje je djetinjstvo prošlo. I dalje sam bio anksiozan. Osjećao sam se

poput autsajdera, sa svojim ljevičarskim roditeljima iz srednjeg društvenog
sloja u desničarskom, radničkom gradu. U šesnaestoj godini uhitili su me
zbog krađe u prodavaonici (gel za kosu i čokolada Crunchie), pa sam
poslijepodne proveo u policijskoj postaji, ali je to bio simptom tinejdžerskog
idiotizma i želje da se uklopim, a ne depresije.
Loše sam vozio skateboard, dobivao svakojake ocjene, održavao
asimetričnu frizuru i nosio svoju nevinost kao srednjovjekovno prokletstvo.
Uobičajeno.
Nisam se potpuno uklapao. S ljudima sam se na neki način raspadao i
postajao ono što su oni željeli. Ali, paradoksalno, u sebi sam neprestano
osjećao napetost. Nisam znao što je to, ali je neprestano jačalo, poput vode
iza brane. Kad sam podlegao pravoj depresiji i anksioznosti, tu sam bolest
vidio kao nakupljanje svega što je osujećivalo napetost. Svojevrstan proboj.
Kao da se, ako vam je teško dopustiti si da budete slobodni, vaše jastvo
probija i preplavljuje vaš um u pokušaju da utopi sve one manjkave
poluinačice vas samih.

38
 Posjet
PAUL, MOJ NEKADAŠNJI PARTNER U KRAĐI, bio je u dnevnoj sobi mojih roditelja.
Nisam ga vidio nekoliko godina, od škole. Meni se činilo kao da je prošlo
tisućljeće. Gledao me kao da sam ono što sam nekoć bio. Kako je moguće da
nije vidio razliku?
- Želiš li da izađemo u subotu navečer? Hajde, stari. Za stara vremena.
Ta mi je zamisao bila smiješna. Nisam mogao otići od kuće bez osjećaja
beskonačnog straha. - Ne mogu.
- U čemu je problem?
- Jednostavno se ne osjećam dobro. Glava mi je pomalo uvrnuta.
- Zato ti je potreban dobar izlazak. Ako se osjećaš loše. Povedi i Andreu.
Hajde, stari.
- Paul, ne shvaćaš...
Bio sam zatočen u zatvoru. Mnogo godina prije, nakon što sam nekoliko
sati proveo u policiji zbog one Crunchie čokolade, u meni se pojavio strah od
boravka u zaključanim prostorima. Nisam bio svjestan da možemo biti
zaključani u vlastitom umu.
Ponašaj se kao muškarac, rekao sam samome sebi. Iako u tome nikada
nisam bio osobito dobar.

39
 Dečki ne plaču
ŽELIM GOVORITI O bivanju muškarcem.
Broj muškaraca koji počine samoubojstvo zapanjujuće je veći od broja
žena samoubojica. U Ujedinjenom Kraljevstvu taj je omjer 3:1, u Grčkoj 6:1, a
u Sjedinjenim Američkim Državama 4:1. To je prilično prosječno. Prema
podacima Svjetske zdravstvene organizacije, jedine zemlje u kojima je više
žena samoubojica jesu Kina i Hong Kong. U svim drugim zemljama mnogo je
više muškaraca koji okončaju vlastiti život. To je osobito čudno ako imate na
umu da, prema svim službenim studijama, depresiju doživi dvostruko više
žena od muškaraca.
Stoga u većini zemalja očito postoji nešto vezano uz bivanje muškarcem,
što povećava vjerojatnost da ćete se ubiti. A uz to je vezan i paradoks. Ako je
samoubojstvo simptom depresije (a jest), zašto od nje pati više žena nego
muškaraca? Drugim riječima, zašto je depresija pogubnija ako ste muškarac
nego ako ste žena?
Činjenica da se stopa samoubojstava razlikuje u razdobljima, zemljama i
rodovima govori da samoubojstvo ni za koga nije »uklesano u kamenu«.
Razmotrimo Ujedinjeno Kraljevstvo. Godine 1981. u Ujedinjenom
Kraljevstvu vlastiti je život okončalo 2466 žena. Trideset godina poslije ta se
brojka gotovo prepolovila na 1391. Statistika za muškarce jesu brojke 4129
te 4590.
Dakle, 1981. godine, kad je Ured za državnu statistiku započeo s radom,
vjerojatnost samoubojstva bila je veća među muškarcima nego među
ženama, ali samo 1,9 puta veća. U današnje je vrijeme ta vjerojatnost 3,5 puta
veća.
Zašto je i dalje toliko mnogo muškaraca koji počine samoubojstvo? U
čemu je problem?
Uobičajen je odgovor da muškarci duševnu bolest tradicionalno smatraju
znakom slabosti te nisu skloni zatražiti pomoć.
Dečki ne plaču. Ali plaču. Plačemo. Ja plačem. Neprestano plačem. (Ovog
poslijepodneva plakao sam gledajući film Odrastanje. A dečki - i muškarci -
počine samoubojstvo. Jacka Gladneyja, anksioznog naratora u romanu Bijeli
šum Dona DeLilla, muči pojam muževnosti te problem koliko mu je sam
dorastao: »Što može biti beskorisnije od muškarca koji nije
sposoban popraviti slavinu koja kapa, koji je beskoristan do srži, beznačajan
za povijest, gluh za poruke svojih gena?« A što ako problem nije slavina, nego
poremećen um? Muškarac zabrinut za svoju muškost u tom bi

40
slučaju smatrao da bi trebao biti sposoban i to sam popraviti, samo tišinom
usred »bijelog šuma« suvremenog života i možda litrama alkohola.
Ako ste muškarac ili žena s problemom duševnog zdravlja, dio ste vrlo
velike rastuće skupine. Mnogi od najslavnijih, pa i najjačih ljudi svih vremena
patili su od depresije. Političari, astronauti, pjesnici, slikari, filozofi,
znanstvenici, matematičari (vraški mnogo matematičara), glumci, boksači,
mirovni aktivisti, ratni vođe i milijardu drugih ljudi vodilo je vlastitu bitku.
Ako patite od depresije, niste manje ili više muškarac, žena ili ljudsko biće
nego što biste bili kad biste bolovali od raka ili kardiovaskularne bolesti, ili
kad biste doživjeli prometnu nesreću.
Dakle, što bismo trebali učiniti? Razgovarati. Slušati. Poticati razgovor.
Poticati slušanje. Nastaviti pridonositi konverzaciji. Tražiti one koji se žele
pridružiti toj konverzaciji. I dalje ponavljati, neprestano iznova, da depresija
nije nešto što morate »priznati«, nešto čega biste se trebali sramiti, nego
ljudsko iskustvo. Iskustvo dječaka, djevojčica, muškaraca, žena, mladih,
starih, crnih, bijelih, homoseksualaca, heteroseksualaca, bogatih i
siromašnih. Vi niste depresija. Depresija je jednostavno nešto što vam se
dogodilo. I nešto što je često moguće ublažiti razgovorom. Riječima.
Utjehom. Potporom. Bilo mi je potrebno više od deset godina da bih postao
sposoban otvoreno, primjereno sa svima razgovarati o svojem iskustvu.
Uskoro sam otkrio da je čin razgovaranja sam po sebi terapija. Gdje je
razgovor, tu je i nada.

41
 2.
Prizemljenje

42
 "...Kad oluja završi, nećete se sjećati kako ste je prebrodili, kako ste uspjeli
preživjeti. Zapravo, nećete sa sigurnošću znati ni je li oluja doista završila. Ali,
jedno je izvjesno. Kad izađete iz oluje, više nećete biti osoba koja je ušla u
nju. To je smisao oluje. “

- Haruki Murakami, Kafka na žalu

43
 Cvjetovi trešnje
NUSPOJAVA DEPRESIJE KATKAD je opsjednutost funkcioniranjem vašega mozga.
U vrijeme mojega sloma, dok sam živio s roditeljima, zamišljao sam kako
posežem u svoju lubanju i iz nje vadim dijelove zbog kojih se osjećam loše.
Na temelju razgovora s drugim ljudima o depresiji i čitanja drugih knjiga
zaključujem da se ta maštarija doima uobičajenom. Ali, koje bih dijelove
izvadio? Bih li izvadio cijeli čvrst komad ili nešto malo i fluidno?
Jednom sam, u fazi potonuća, sjedio na klupi u parku Square u Leedsu.
Bio je to miran dio gradskog središta. Viktorijanske kuće pretvorene u
odvjetničke urede. Zurio sam u stablo trešnje i osjećao se beživotno.
Depresija, bez anksioznosti. Samo potpuna, očajnička beživotnost. Jedva sam
se kretao. Dakako, Andrea je bila sa mnom. Nisam joj rekao koliko se loše
osjećam. Samo sam sjedio ondje, zagledan u ružičaste cvjetove i grane. Želeći
da moje misli mogu odlepršati iz moje glave jednako lako kao što su cvjetovi
lepršali s tog stabla. Zaplakao sam. Na javnom mjestu. Želeći da sam stablo
trešnje.
Što više istražujete znanstvene spoznaje o depresiji, to više uviđate da je
i dalje više karakterizirana onime što ne znamo nego onime što znamo.
Depresija je 90 postotni misterij.

44
 Nepoznate nepoznanice
DR. DAVID ADAM kaže u svojoj sjajnoj priči o opsesivno-kompulzivnom
poremećaju Čovjek koji nije mogao prestati: »Samo vam glupan ili lažljivac
mogu reći kako mozak funkcionira.«
Mozak nije toster. Složen je. Možda teži tek nešto više od kilograma, ali
taj kilogram sadrži čitav život sjećanja.
Zabrinjavajuće je čudesan jer čini toliko mnogo, a mi još ne razumijemo
kako ili zašto. Kao i sve drugo, sastoji se od atoma koji su nastali u zvijezdama
prije mnogo milijuna godina. Pa ipak, o tim dalekim zvijezdama zna se više
nego o procesima u vašemu mozgu, jedinome u čitavom univerzumu što
može razmišljati o, pa, o čitavom univerzumu.
Mnogi ljudi i dalje vjeruju da depresija proizlazi iz kemijske neravnoteže.
»Početno ludilo najvećim je dijelom bilo pitanje kemikalija«, zapisao je
Kurt Vonnegut u romanu Doručak šampiona. »Tijelo Dwaynea Hoovera
proizvodilo je određene kemikalije koje su narušile ravnotežu njegova uma.«
Ta je zamisao privlačna. I tijekom godina potkrjepljivale su je brojne
znanstvene studije.
Mnoga istraživanja znanstvenih uzroka depresije usredotočena su na
kemijske tvari kao što je dopamin te, češće, serotonin. Serotonin je
neurotransmiter. Posrijedi je vrsta kemijske tvari koja šalje signale iz jednog
područja mozga u drugo.
Prema teoriji, depresija je neravnoteža razine serotonina prouzročena
slabom proizvodnjom serotonina u stanicama mozga. Stoga ne iznenađuje da
su neki od najčešće korištenih antidepresiva, od Prozaca nadalje, selektivni
inhibitori ponovne pohrane serotonina, koji povisuju razinu serotonina u
vašemu mozgu.
Međutim, serotoninska teorija depresije doima se pomalo klimavom.
Taj je problem istaknula pojava antidepresiva koji ne utječu na serotonin,
te nekih koji imaju posve suprotno djelovanje od selektivnih inhibitora
ponovne pohrane serotonina (odnosno, selektivnih pojačivača
ponovne pohrane serotonina, kao što je tianeptin), a dokazano je da su
jednako djelotvorni u liječenju depresije. Dodajte tome činjenicu da je
serotonin teško izmjeriti u aktivnom, živom ljudskom mozgu i dobili ste vrlo
neuvjerljivu sliku.
Ben Goldacre već je 2008. godine u Guardianu dovodio u pitanje
serotoninski model. »Šarlatani iz farmaceutske industrije vrijedne 600
milijardi dolara prodaju zamisao da je depresija prouzročena niskim

45
razinama serotonina u mozgu, pa su vam stoga potrebni lijekovi koji
povisuju razinu serotonina u vašem mozgu... To je serotoninska hipoteza.
Uvijek je bila klimava, a dokazi su u današnje vrijeme silno proturječni.«
Dakle, nezgodno je to što znanstvenici ne pjevaju istu pjesmu. Neki čak i
ne vjeruju da pjesma postoji. Drugi su spalili notni zapis te pjesme i ispisali
svoje vlastite.
Primjerice, Robert Malenka, profesor bihevioralne znanosti na
Sveučilištu Stanford, vjeruje da je istraživanja potrebno obaviti u drugim
područjima. Primjerice, u djeliću točno na sredini mozga, u malenom
nucleusu accumbensu. Kako je već poznato da je taj dio mozga odgovoran za
užitak i ovisnost, na određeni je način logično da u slučaju njegova
nepravilnog funkcioniranja osjećamo suprotnost užitku - anhedoniju.
Posrijedi je potpuna nesposobnost osjećanja užitka, glavni simptom
depresije.
To bi značilo i da je maštarija o posezanju u lubanju i vađenju dijela
mozga koji nas muči prilično neostvariva jer bismo morali proći kroz čitav
frontalni korteks kako bismo stigli do toga majušnog središnjeg dijela.
Razmatranje specifičnog dijela ili kemijske tvari u mozgu možda će uvijek
pružati samo djelomičan odgovor. Možda bismo trebali razmotriti kako
živimo te da naš um nije stvoren za život kakav živimo. Ljudski mozak je, u
pogledu razmišljanja, emocija i svijesti, u osnovi jednak kakav je bio u
Shakespearovo, Isusovo, Kleopatrino ili kameno doba. Mozak se ne razvija s
tempom promjene. Neolitski ljudi nisu se morali suočavati s e-mail
porukama, udarnim vijestima, popup reklamama, videima Iggy Azaleje ili
fluorescentno osvijetljenim samoposlužnim blagajnama u robnoj
kući. Možda bismo, umjesto da se zabrinjavamo zbog razvoja tehnologije i
polako si dopuštamo biti kiborzi, trebali razmisliti o tome kako bismo mogli
razviti svoju sposobnost izlaženja nakraj sa svom tom promjenom.
Jedno se može reći sa sigurnošću: nismo ni blizu svršetku znanosti,
osobito mlade znanosti kao što je neuroznanost. Stoga će većina onoga što
sada znamo u budućnosti biti osporena ili izmijenjena. Tako znanost
funkcionira, ne u slijepoj vjeri, nego u neprestanoj sumnji.
Sve što u ovom trenutku možemo učiniti zapravo je sve što bismo trebali
učiniti - slušati sami sebe. Dok pokušavamo ozdraviti, jedina je važna istina
ono što funkcionira za nas. Ako nešto funkcionira, ne zanima nas nužno zašto
funkcionira. Diazepam za mene nije funkcionirao. Nisu mi pomogle ni tablete
za spavanje, gospina trava i homeopatija. Prozac nisam ni pokušao uzimati
jer je sama pomisao na to pojačavala moju paniku, pa o tome ne znam ništa.
Ali, nisam iskušao ni kognitivnu bihevioralnu terapiju. Ako tablete
funkcioniraju za vas, zapravo nije važno je li to vezano uz serotonin, neki
drugi proces ili bilo što drugo - uzimajte ih i dalje. Dovraga, ako vam pomaže
46
lizanje tapeta, ližite ih. Nisam protiv tableta. Podržavam sve što funkcionira,
a znam da tablete funkcioniraju za mnoge ljude.
Moglo bi doći vrijeme kad ću i sam ponovo piti tablete. Za sada činim ono
za što znam da me održava otprilike uravnoteženim. Tjelesna aktivnost
nedvojbeno mi pomaže, kao i joga te posvećivanje nečemu ili nekome koga
volim, pa nastavljam s tim. Pretpostavljam da smo, u nedostatku
univerzalnih izvjesnosti, sami svoj najbolji laboratorij.

47
 Mozak je tijelo - prvi dio
MOZAK I TIJELO skloni smo smatrati razdvojenima. Dok se u prijašnja
vremena srce smatralo središtem našega bića, ili barem jednako važnim kao
i um, sada imamo to čudno razdvajanje uslijed kojega um upravlja ostatkom
nas, poput čovjeka u rovokopaču. Cijela zamisao »duševnog zdravlja« kao
nečega odvojenoga od tjelesnog zdravlja može, na određeni način, navoditi
na pogrešne zaključke. Mnogo toga što osjećate pateći od anksioznosti i
depresije događa se negdje drugdje. Primjerice, lupanje srca, bolnost udova,
znojenje dlanova, osjeti peckanja koji često prate anksioznost. Ili bolnost
udova te umor čitavog tijela, koji katkad postaju dio depresije.

48
 Psihopat
PRETPOSTAVLJAM DA SAM prvi put osjetio da mi je mozak pomalo stran,
pomalo drugi, kad mi je bilo trinaest godina. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon
što sam pokušao četkicom za zube ukloniti madež.
Bio sam u Peak Districtu u Derbyshireu. Školski izlet. Djevojčice su bile
smještene u hostel. I dječaci su trebali biti smješteni ondje, ali je došlo do
dvostrukog rezerviranja, pa smo nas osmorica smješteni vani u
spavaonicama, prilično daleko od toplog hotela.
Nije mi se sviđalo izbivati od kuće. To je bila još jedna od mojih velikih
anksioznosti. Želio sam se vratiti u svoj krevet i gledati u svoj plakat Béatrice
Dalle ili čitati Christine Stephena Kinga.
Ležao sam na gornjem krevetu i kroz prozor gledao crn, močvarni
krajolik pod nebom bez zvijezda. Među tim dječacima zapravo nisam imao
prijatelje. Oni su razgovarali samo o nogometu, koji nije bio moja tema, i o
masturbaciji, koja je donekle bila moja tema, ali mi nije bilo ugodno javno
raspravljati o njoj. Stoga sam glumio da spavam.
S nama u spavaonici nije bio učitelj, a nije mi se sviđao ni osjećaj kao iz
Gospodara muha. Bio sam umoran.
Tog smo dana hodali oko šesnaest kilometara, velikim dijelom kroz
tresetište. San me pritisnuo, gust i mračan poput krajolika posvuda uokolo.
Probudio me smijeh.
Sumanut, neobuzdan smijeh, kao da se upravo dogodilo nešto
nevjerojatno smiješno.
Govorio sam u snu. Trinaestogodišnjaku ništa nije smješnije od
promatranja nesmotrenog sramotnog trenutka drugog trinaestogodišnjaka.
Rekao sam nešto nesuvislo o kravama. I o Newarku. Newark je bio moj
rodni grad, pa je to bilo razumljivo. Ali ono s kravama, pa, to je bilo uvrnuto.
U Peak Districtu nije bilo krava. Rekli su mi da sam govorio: „Kelham je u
Newarku.“ (Kelham je selo nedaleko od Newarka, u kojemu je bila gradska
vijećnica. Moj tata ondje je radio kao arhitekt, u odjelu za
urbanizam.) Potrudio sam se prihvatiti šalu. Ali, bio sam umoran, nervozan.
Školski izlet bio je jednostavno škola, pojačana. U školi nisam uživao od
jedanaeste godine, kad sam pohađao seosku školu s ukupno dvadeset i
osam učenika. U školi koju sam u to vrijeme pohađao, Srednjoj školi
Magdalene, nisam bio osobito sretan. Najveći dio prve godine proveo sam
glumeći bol u trbuhu, u koju se malokad povjerovalo.

49
 Tada sam ponovo zaspao. A kad sam se probudio, drhtao sam. Stajao sam,
osjećao hladan zrak, a iz šake mi je prilično obilno kapala krv. Šaka mi je bila
crvena i sjajna od krvi. Iz dlana mi je virila krhotina stakla.
Prozor spavaonice preda mnom bio je razbijen. Osjetio sam strah.
Svi drugi dječaci bili su budni, ali se više nisu smijali. I učitelj je bio ondje.
Ili je uskoro trebao stići. Trebalo mi je zamotati ruku.
U snu sam ustao. Ponovo sam, prilično komično, vikao o kravama. („Krave
dolaze! Krave dolaze!“) A tada sam otišao i pomokrio se pokraj nečijeg
kreveta. Potom sam razbio prozor. Nedugo nakon toga jedan me
dječak uhvatio za ruku i prodrmao, na što sam se probudio.
Nisam tada prvi put mjesečario. Godinu prije toga otišao sam u sestrinu
sobu i uzeo knjige s njezinih polica misleći da sam u knjižnici. Ali, za moje se
mjesečarenje nije doznalo izvan kuće. Do tada.
Dobio sam nov nadimak. Psihopat. Osjećao sam se poput čudaka. Ali,
moglo je biti gore. Imao sam brižne roditelje, nekoliko prijatelja i sestru s
kojom sam mogao satima čavrljati. Život mi je bio prilično udoban i
uobičajen, ali katkad bi me svladao osjećaj usamljenosti. Osjećao sam
se usamljeno. Nisam bio u depresiji. Samo sam patio od inačice onog osjećaja
»nitko me ne razumije«, kojemu se tinejdžeri rado prepuštaju. Dakako, ni
sam se nisam razumio.
Bio sam zabrinut zbog koječega. Zbog nuklearnog rata. Zbog Etiopije.
Zbog odlaska na trajekt. Neprestano sam se zabrinjavao. Jedino što me nije
zabrinjavalo bilo je ono što me je vjerojatno trebalo zabrinjavati:
sama zabrinutost. Proći će jedanaest godina prije nego što ću biti prisiljen
usredotočiti se na to.

50
 Dani Jenge
JEDANAEST GODINA NAKON što sam u snu razbio prozor, tijekom »mjeseci
sloma«, kako sam ih kasnije nazvao, imao sam mnogo neispunjena vremena
tijekom kojega sam mogao zuriti zabrinutosti u lice.
Moji bi roditelji ustali i otišli na posao, a tada bismo Andrea i ja cijeli dugi
dan proveli u kući. Čudno je pisati o tom razdoblju. Mislim, hoću reći da doista
nemam o čemu pisati. Gledana izvana, bila je to daleko najmirnija faza
mojega života.
Gledano izvana, razgovarao sam s Andreom, u svojoj sobi iz djetinjstva ili
dolje u kuhinji. Povremeno bismo poslijepodne izašli u kratku šetnju. Pošli
bismo do najbliže prodavaonice na uglu, samo dvije ili tri stotine metara
dalje, ili bismo, za pustolovnijih dana, pošli šetati pokraj rijeke Trent, koja je
bila malo dalje, s druge strane gradskog središta, pa sam morao proći
ulicama koje sam u djetinjstvu dobro upoznao. (Kako su te ulice mogle ostati
iste kad sam se ja osjećao toliko drugačije?) Katkad bismo kupili novine i
limenku juhe te nešto kruha pa se vratili, malo čitali novine i pripremali
juhu. Poslije bismo možda pomogli pripremiti večeru. I to je bilo gotovo sve.
Razgovaranje, sjedenje i šetnje. Nimalo pustolovno. Najslabiji mogući
intenzitet života koji bi dvoje dvadesetčetverogodišnjaka moglo podnijeti.
Pa ipak, ti su dani bili najintenzivniji koje sam proživio. Ti su dani
obuhvaćali tisuće malenih bitaka. Bili su ispunjeni toliko bolnim sjećanjima
da ih tek sada, četrnaest i pol godina poslije, mogu izravno promotriti. Bio
sam silno nervozan. Ljudi govore: Živi dan po dan. Ali, nekoć sam mislio kako
je njima to lako reći. Dani su bili planine. Tjedan je bio prelazak preko
Himalaje. Vidite, ljudi kažu da je vrijeme relativno, i doista jest vraški
relativno.
Einstein je rekao kako relativnost možemo shvatiti zamišljajući razliku
između ljubavi i boli. »Dok udvarate lijepoj djevojci, sat se doima kao
sekunda. Kad sjednete na zažareno ugljevlje, sekunda se doima kao
sat.« Svaki je trenutak bio zažaren. A jedino stvarno što sam želio, osim da se
osjećam bolje, bilo je da vrijeme brže prolazi. Želio sam da devet sati ujutro
bude deset sati ujutro. Želio sam da jutro bude poslijepodne. Želio sam da 22.
rujna bude 23. rujna. Želio sam da svjetlo bude mrak i da mrak bude svjetlo.
Još sam imao dječji globus, koji sam kao dječak držao u svojoj sobi. Katkad
sam znao stajati ondje i vrtjeti ga želeći da vrtim svijet daleko u sljedeće
tisućljeće.
Bio sam opsjednut vremenom kao što su neki ljudi opsjednuti novcem.
To je bilo jedino oružje koje sam imao. Gomilao bih sate i minute kao funte i
penije. U mojoj je glavi, usred uzburkanih voda anksioznosti, ta spoznaja
51
plutala poput nade. Danas je 3. listopada, dvadeset i drugi dan nakon što se
ono dogodilo.
Što je vrijeme više odmicalo, a ja sam i dalje (a) bio živ i (b) nisam nikoga
zamijenio sa šeširom, to sam više mislio kako ima izgleda da se izvučem iz
toga. Ali, nije uvijek tako funkcioniralo. Slagao sam dane kao pločice Jenge
zamišljajući da napredujem, a tada slom, napadaj panike u trajanju od pet sati
ili dan potpune, apokaliptične tame, a dani Jenge ponovo bi se srušili.

52
 Znakovi upozorenja
ZNAKOVI UPOZORENJA KOD depresije su vrlo teški.
Osobito je teško ljudima koji nemaju izravno iskustvo s depresijom, pa ih
ne prepoznaju kad ih opaze. To je dijelom zato što nekim ljudima nije posve
jasno što je zapravo depresija. Izraz »deprimiran« koristimo kao
istoznačnicu za »tužan«, što je u redu, kao što izraz »izgladnio« koristimo kao
istoznačnicu za »gladan«, iako je razlika između depresije i tuge jednaka
razlici između istinske izgladnjelosti i blage gladi.
Depresija je bolest. Ali ne prati je osip ni kašalj. Teško ju je vidjeti jer je u
pravilu nevidljiva. Iako je posrijedi teška bolest, mnogima koji pate od nje
isprva je teško prepoznati je. Ne zato što nije neugodna, jer jest, nego zato što
se taj neugodan osjećaj doima neprepoznatljivim ili ga je moguće pogrešno
poistovjetiti s nečim drugim. Primjerice, ako se osjećate bezvrijedno, mogli
biste pomisliti: Osjećam se bezvrijedno zato što jesam bezvrijedan. - To može
biti teško shvatiti kao simptom bolesti. Ili čak ako se shvati tako, moguće je
da nisko samopoštovanje u kombinaciji s umorom može značiti slabu volju
ili sposobnost da se to izrazi.
Ali, kako bilo, ovo su neki od najčešćih znakova koji govore da je netko u
depresiji.
Umor - ako je netko neprestano umoran, bez stvarnog razloga.
Nisko samopoštovanje - drugi će ga teško opaziti, osobito u ljudi kojima
nije ugodno govoriti o vlastitim osjećajima. A nisko samopoštovanje baš i ne
pogoduje otvaranju prema drugima.
»Psihomotorička retardacija« - u pojedinim slučajevima depresije mogući
su usporeni pokreti ili usporen govor.
Gubitak apetita (iako simptom može biti i vrlo veliko pojačanje apetita).
Razdražljivost (premda, iskreno rečeno, to može biti znak bilo čega).
Ceste epizode plača.
Anhedonija - ovu sam riječ prvi put čuo kao izvorni naslov filma Annie
Hall Woodyja Allena. Posrijedi je, kao što sam rekao, nesposobnost
doživljavanja užitka u bilo čemu. Čak ni u ugodnim doživljajima kao što su
zalazak sunca, fina hrana i gledanje dvosmislenih komedija Chevyja Chasea
iz osamdesetih godina. I slično.
Iznenadna introvertiranost - ako se netko doima šutljivije ili više
introvertirano nego inače, to može značiti da je u depresiji. (Sjećam se da je
bilo trenutaka kad nisam mogao govoriti. Osjećao sam da ne mogu

53
pomaknuti jezik, a govorenje mi se činilo krajnje besmislenim. Kao što mi se
činilo da ono o čemu su drugi ljudi govorili pripada nekom drugom svijetu.)

54
 Demoni
DEMON JE SJEDIO pokraj mene na stražnjem sjedalu automobila.
Istodobno je bio stvaran i nestvaran. Zapravo nije bio halucinacija i nije
bio proziran poput duha iz tematskog parka, ali je bio ondje i nije ga bilo. Bio
je ondje kad bih zatvorio oči. Bio je ondje i kad bih ih ponovo otvorio, poput
treperavog mentalnog otiska prenesenoga preko stvarnosti, ali nešto
zamišljeno, a neviđeno.
Bio je nizak. Otprilike metar. Poput malog vraga i siv, nalik garguju na
kakvoj katedrali, i gledao me, nasmiješen. A tada je stao na sjedalo i počeo mi
lizati lice. Imao je dug, suh jezik. I lizao je. Liz, liz, liz. Zapravo me nije uplašio.
Hoću reći, strah je bio prisutan, dakako. Neprestano sam živio u strahu. Ali,
taj me demon nije pogurnuo dublje u strah. Naprotiv, bio mi je utjeha. To je
lizanje bilo brižno, kao da sam jedna velika rana, a on me nastoji iscijeliti.
Automobil je vozio prema Kraljevskom kazalištu u Nottinghamu. Odlazili
smo gledati Labuđe jezero. Bila je to produkcija u kojoj su svi labudovi bili
muškog roda. Moja je majka govorila. Andrea je sjedila na suvozačkom
sjedalu te pristojno strpljivo slušala moju majku. Ne sjećam se što je ona
govorila, ali se sjećam da je govorila jer sam neprestano mislio: Ovo je
čudno. Mama govori o Matthewu Bourneu i o svojim prijateljicama koje su
vidjele tu produkciju, a tu je, na stražnjem sjedalu, veseli demon koji mi liže lice.
Lizanje me pomalo počelo uzrujavati. Pokušao sam isključiti demona, ili
zamisao demona, ali to je, dakako, samo pogoršalo situaciju. Liz, liz, liz, liz.
Nisam doista osjećao njegov jezik na svojoj koži, ali je zamisao da mi demon
liže lice bila dovoljno stvarna da moj mozak treperi kao da me netko škaklja.
Demon se nasmijao. Ušli smo u kazalište. Labudovi su plesali. Osjetio sam
kako mi je srce počelo brže kucati. Tama, skučenost, majka koja me drži za
ruku, sve mi je to bilo previše. To je bilo to. Svemu je došao kraj. Osim što,
dakako, nije. Ostao sam na svojemu sjedalu.
Anksioznost i depresija, najčešći koktel duševnih bolesti, povezuju se na
čudne načine. Cesto bih zatvorio oči i vidio svašta čudno, ali sada smatram da
se to pojavljivalo samo zato što sam se, među ostalim, plašio da ću poludjeti.
A ako ste ludi, opažanje stvari kojih nema vjerojatno je simptom.
Ako se plašite i kad se nemate čega plašiti, mozak vam naposljetku mora
nešto dati. Stoga onaj klasični izraz »jedino čega bismo se trebali plašiti jest
sam strah«, na određeni način postaje besmisleno ruganje. Zato što je strah
dovoljan. Zapravo je čudovište.
I, dakako...

55
 „Čudovišta su stvarna“, rekao je Stephen King. „I duhovi su stvarni. Žive
u nama i katkad pobijede.“
Bilo je mračno. U kući je bilo tiho, pa smo i mi pokušali biti tiho.
- Volim te - šapnula je.
- I ja tebe volim - odgovorio sam šapatom.
Poljubili smo se. Osjetio sam kako nas demoni gledaju, kako se okupljaju
oko nas dok se ljubimo i grlimo. I demoni u mojemu umu polako su se povukli
na neko vrijeme.

56
 Postojanje
ŽIVOT JE TEŽAK. Može biti lijep i divan, ali je i težak. Izgleda da ljudi izlaze s
tim nakraj tako da ne razmišljaju previše o tome. Ali, neki ljudi neće biti
sposobni za to. A, osim toga, to je ljudski život. Mislimo, dakle, jesmo. Znamo
da ćemo ostarjeti, razboljeti se i umrijeti. Znamo da će se to dogoditi svima
koje poznajemo, svima koje volimo. Ali moramo se sjetiti da je to ujedno i
jedini razlog zbog kojega uopće imamo ljubav. Ljudska bića mogla bi biti
jedina koja doživljavaju depresiju, ali to je samo zato što smo iznimna vrsta,
vrsta koja je stvorila iznimna postignuća - civilizaciju, jezik, priče, ljubavne
pjesme. Chiaroscuro znači kontrast tame i svjetlosti. Primjerice, na
renesansnim slikama Isusa mračna sjena koristila se kako bi se naglasila
svjetlost koja je obavijala Krista. Teško je prihvatiti da smrt i propadanje i sve
loše vode svemu dobrome, ali ja doista vjerujem u to. Kao što je rekla Emily
Dickinson, vječno slavna pjesnikinja, povremeno žrtva anksiozne
agorafobije: »Život je toliko divan upravo zato što se više neće ponoviti.«

57
 3.
Uspinjanje

58
ROY NEARY: „Samo zatvori oči, zadrži dah i sve će postati veoma lijepo. “

Steven Spielberg, Bliski susreti treće vrste

59
Što mislite tijekom svojega prvog napadaja
panike

1. Umrijet ću.
2. Poludjet ću toliko da neću moći ponovo doći k sebi.
3. Ovome nema kraja.
4. Sve će se pogoršati.
5. Ni jedno srce ne bi trebalo kucati toliko brzo.
6. Razmišljam prebrzo.
7. Zarobljen sam.
8. Nitko se nikada nije ovako osjećao.
9. Zašto su mi ruke utrnule?
10. Nikada se neću oporaviti od ovoga.

60
 Što mislite tijekom svojega tisućitog
napadaja panike

1. Evo ga.
2. To sam već proživio.
3. Ali, ajme, i dalje je prilično gadno.
4. Mogao bih umrijeti.
5. Neću umrijeti.
6. Zarobljen sam.
7. Ovaj je najgori do sada.
8. Ne, nije. Sjeti se Španjolske.
9. Zašto su mi ruke utrnule?
10. Prebrodit ću to.

61
 Umijeće samostalnog hodanja
DOK SAM BIO U najtežoj depresiji, imao sam prilično veliku zbirku srodnih
duševnih bolesti. Mi ljudi volimo razvrstavati stvari na kategorije. Svoj
sustav obrazovanja rado dijelimo na zasebne predmete kao što svoj
zajednički planet rado dijelimo na nacije, a svoje knjige na zasebne žanrove.
Ali, činjenica je da su stvari zamućene. Kao što dar za matematiku često
znači da je osoba dobra i u fizici, tako i depresiju često prate drugi
poremećaji. Anksioznost, možda pokoja fobija, prstohvat opsesivno-
kompulzivnog poremećaja. (Velik problem za mene je bio kompulzivno
gutanje.)
Neko vrijeme patio sam i od agorafobije te od separacijske anksioznosti.
Svoj napredak mjerio sam time koliko daleko mogu sam hodati.
Ako sam bio vani, i Andrea ili koji od mojih roditelja nisu bili sa mnom,
nisam s tim bio sposoban izaći nakraj. Ali, umjesto da izbjegavam te situacije,
prisiljavao sam se ulaziti u njih.
Mislim da je to pomoglo. Bilo je prilično mučno uvijek se suočavati sa
strahom i ulaziti u njega, ali se doimalo da funkcionira.
Za dana kad sam se osjećao vrlo hrabro, rekao bih nešto, hm, nevjerojatno
odvažno poput: „Idem u prodavaonicu po mlijeko. I namaz.“
A Andrea bi me pogledala i upitala: „Sam?“
„Da. Sam. Bit ću dobro.“
Godina je bila 1999. Mnogi ljudi nisu imali mobitel. Stoga je »biti sam« još
doista značilo »biti sam«. Žurno bih odjenuo jaknu, uzeo nešto novca i što
brže otišao od kuće nastojeći preduhitriti paniku.
A do trenutka kad bih stigao do kraja Ulice Wellington, u kojoj je bila kuća
mojih roditelja, pojavila bi se tama koja mi šapuće, pa bih skrenuo u Ulicu
Sleaford. Kuće u nizu od narančaste opeke, s mrežastim zavjesama. I osjetio
bih duboku nesigurnost, kao da sam u svemirskoj letjelici koja napušta
Zemljinu orbitu. To nije bio samo odlazak u prodavaonicu. Bio je to Apollo 13.
- U redu je - šapnuo bih samome sebi.
I prošao bih pokraj drugog ljudskog bića koje šeće psa, a ono se ne bi
obaziralo na mene, ili bi se namrštilo, ili, još gore, nasmiješilo, pa bih mu
uzvratio osmijehom, a tada bi me moja glava brzo kaznila.
To je čudno u pogledu depresije i anksioznosti. Ponašaju se kao silovit
strah od sreće iako vi svjesno tu sreću želite više od ičega. Dakle, ako vas
zatekne u osmijehu, čak i u hinjenom, dakle, to jednostavno nije dopušteno, i
vi to znate, a slijedi deset tona protuteže.
62
 Uvrnutost. Osjećaj da sam vani sam bio mi je neprirodan poput krova bez
zidova. Vidio bih prodavaonicu pred sobom. Natpis »Londis« i dalje bi
izgledao malen i daleko. Mnogo tuge i straha od prolaženja kroz to.

Nipošto to ne mogu.
Nipošto ne mogu prići prodavaonici. Sam. I pronaći mlijeko. I namaz.
Ako se vratiš kući, bit ćeš još slabiji. Što ćeš učiniti? Vratiti se, biti izgubljen
i poludjeti? Ako se vratiš, izgledi da ćeš zauvijek živjeti u obloženoj ćeliji s
bijelim zidovima bit će veći nego što jesu. Učini to. Jednostavno priđi
prodavaonici. To je prodavaonica. Od svoje desete godine odlaziš u tu
prodavaonicu na uglu. Nogu pred nogu, zabačenih ramena. Diši.

Tada je progovorilo moje srce.

Ne obaziri se.
Ali slušaj - bumbumbumbumbum.
Ne obaziri se.
Ali slušaj, ali slušaj, jebote, slušaj.

I drugo.
Mentalne predodžbe kao iz nesnimljenih filmova strave. Osjeti bockanja
na zatiljku, a tada kroz čitav mozak. Obamrlost šaka i ruku. Osjet da sam
tjelesno prazan, da se rastapam, da sam duh čije postojanje podržava
električna anksioznost. I postalo mi je teško disati. Zrak je postao rijedak.
Morao sam se silno usredotočiti samo kako bih održavao nadzor nad svojim
disanjem.

Jednostavno idi u prodavaonicu, nastavi, stigni onamo.

Stigao sam do prodavaonice.

Usput, prodavaonice su mjesta na kojima bih najviše paničario, s
Andreom ili bez nje. Prodavaonice su u meni izazivale silovitu anksioznost.
Nikada nisam znao zašto je tako.
Zbog rasvjete?
Zbog geometrijskog rasporeda redova?
Zbog nadzornih kamera?
Zato što je svrha brendova vrišteći privlačiti pozornost, a kad snažno
osjećate svoje okruženje, možda vam to vrištanje smeta? Svojevrsna smrt od
63
ruke Unilevera. To je bila tek mala prodavaonica, ni približno hipermarket. A
vrata su bila otvorena, ulica je bila ondje, spojena s ulicom mojih roditelja, u
kojoj je bila kuća mojih roditelja, a u njoj je bila Andrea, u njoj je bilo sve.
Trčeći bih onamo vjerojatno stigao za nešto više od minute.
Pokušao sam se usredotočiti. Coco Pops. Bilo je teško. Frosties. Doista
teško. Crunchy Nut Cornflakes. Sugar Puffs. Medeno čudovište nikada do tada
nije izgledalo kao istinsko čudovište. Po što sam došao, osim kako bih
samome sebi nešto dokazao?
Ovo je ludo. Ovo je najluđe što sam ikada napravio.
To je samo prodavaonica.
To je samo prodavaonica u kojoj si već pet stotina puta bio sam. Saberi se.
Saberi se. Ali oko čega? Nemam se oko čega sabrati. Sve je sklisko. Život je
beskonačno težak. Obuhvaća tisuću zadataka odjednom. A ja sam tisuću
različitih ljudi koji bježe od središta.

Ono čega nisam bio svjestan prije nego što sam podlegao duševnoj bolesti
bio je njezin fizički aspekt. Hoću reći, čak i ono što se događa u vašoj glavi u
potpunosti je osjet. Mozak me je peckao, zujao, treperio i pulsirao. Doimalo
se da se najveći dio toga događa nedaleko od stražnjeg dijela moje lubanje, u
zatiljnom režnju, iako sam i u čeonom režnju osjećao nejasne šumove. Ako
biste previše razmišljali, mogli biste osjetiti kako se te misli događaju.
»Beskonačnu strast moguće je zbiti u jednu minutu«, zapisao je Flaubert,
»kao gomilu ljudi u malom prostoru.«

Jebote, izlazi iz ove prodavaonice. Ovo je previše. Ne možeš to više trpjeti.

Mozak će ti eksplodirati.
Mozgovi ne eksplodiraju. Život nije film Davida Cronenberga.
Ali, možda bih opet mogao pasti jednako duboko. Možda me je onaj pad na
Ibizi ostavio samo na pola puta. Možda je istinski Podzemni svijet mnogo dublje
u podrumu, a ja sam bio na putu prema njemu, a završit ću poput šokiranog
vojnika iz jedne pjesme, sliniti, zavijati i biti izgubljen, nesposoban čak i ubiti
se. A možda će me boravak u ovoj prodavaonici odvesti onamo.

Iza pulta bila je jedna žena. U mislima je još mogu vidjeti. Bila je otprilike
moje dobi. Možda je pohađala moju školu, ali je nisam poznavao. Kosa joj je
bila obojena u crveno, pomalo izblijedjela. Bila je krupna, blijede kože, i čitala
je časopis o slavnim ličnostima. Izgledala je krajnje smireno. Poželio sam
pobjeći. Poželio sam biti ona. Silno sam poželio biti ona. Zvuči li to šašavo?
Dakako. Sve to zvuči šašavo.

64
 Indiana Jones i Hram namaza.

Pronašao sam namaz. Zgrabio sam ga dok mi je u glavi ubrzano svirala

stara rap pjesma Erica B.&Rakima. »Ja sam i skulptura, rođen sa
strukturom...« Bio sam skulptura bez strukture. Skulptura bez strukture koja
je ipak trebala kupiti mlijeko. Uz odgovarajuću (pogrešnu) perspektivu
redovi boca mlijeka u hladnjaku mogu biti vrlo zastrašujući i neprirodni. Moji
roditelji kupovali su poluobrano, ali je jedino poluobrano bilo u bocama od
pola litre, a ne od litre, koje su oni inače kupovali, pa sam uzeo dvije boce od
pola litre, provukao kažiprst kroz ručke i odnio ih na blagajnu, zajedno s
namazom.
Bumbumbumbumbum.

Žena. koja sam želio biti nije bila osobito brza u svojem poslu. Mislim da
je bila najsporija osoba koja je ondje obavljala taj posao. Mislim da je
vjerojatno mogla biti poticaj za kasnije korake prema samoposlužnim
blagajnama u mnogim prodavaonicama. Iako sam želio biti ona, njezina mi je
sporost bila odbojna.

Požuri — nisam rekao. - Znaš li uopće što radiš?

Želio sam se vratiti te iznova započeti život njezinim tempom jer se tada
ne bih osjećao tako kako sam se osjećao. Bio mi je potreban sporiji početak.
- Trebate li vrećicu?
Vrećica mi je donekle bila potrebna, ali nisam mogao riskirati da je još
više usporim. Bilo mi je vrlo teško stajati mirno. Kad svaki djelić vas paničari,
hodanje je bolje od stajanja.
Nešto mi je preplavilo mozak. Zatvorio sam oči. Ugledao sam patuljaste
demone kako se zabavljaju, kako mi se smiju kao da je moje ludilo cirkuska
točka.
- Ne. U redu je. Živim tu iza ugla.
Iza zavoja.
Platio sam novčanicom od pet funti. - Zadržite ostatak.
Ona je počela uviđati da sam pomalo uvrnut, a ja sam izašao iz
prodavaonice i našao se vani, ponovo u golemom, otvorenom svijetu, te sam
nastavio hodati što sam brže mogao (kad bih potrčao, bio bi to
svojevrstan poraz), osjećajući se kao riba na palubi broda, koja ima potrebu
vratiti se u vodu.
65
 - U redu je, u redu je, u redu je...
Skrenuo sam i krajnje usrdno molio da u Ulici Wellington ne sretnem
nikoga poznatoga. Nikoga. Samo prazninu i prigradske kuće spojene jednim
zidom, izgrađene u kasnom viktorijanskom stilu, poredane i zagledane jedna
u drugu.
Vratio sam se do broja 33, kuće mojih roditelja, i pozvonio, Andrea mi je
otvorila vrata i ušao sam, ali nisam osjetio olakšanje jer mi je um brzo
skrenuo pozornost na to kako je olakšanje zbog preživljavanja odlaska u
prodavaonicu na uglu ulice još jedna potvrda bolesti, a ne zdravlja.
Ali, možda će doći dan kad ćeš u skretanju pozornosti na takvo što moći biti
spor poput one djevojke u prodavaonici.
- Uspijeva ti - rekla je Andrea.
- Da - rekao sam i silno se potrudio povjerovati u to.
- Izliječit ćemo te.
Nije lako biti uz osobu koja boluje od depresije.

66
 Razgovor kroz vrijeme - drugi dio
TADAŠNJE JA: Ne mogu ovo.
SADAŠNJE JA: Misliš da ne možeš, ali možeš. Doista. Moći ćeš.
TADAŠNJE JA: Ali, ova bol. Zacijelo si zaboravio kako je bilo. Danas sam u
prodavaonici stao na pokretne stube i osjetio kako se raspadam. Kao da me
cijeli svemir razdire. Ondje, u robnoj kući.
SADAŠNJE JA: Vjerojatno sam zaboravio, donekle. Ali, slušaj, gledaj, ja sam
ovdje. Sada sam ovdje. I izvukao sam se. Mi smo se izvukli. Samo moraš
ustrajati.
TADAŠNJE JA: Silno želim vjerovati da postojiš. Da te nisam ubio.
SADAŠNJE JA: Nisi. Ne ubijaš me. Nećeš me ubiti.
TADAŠNJE JA: Zašto bih ostao živ? Ne bi li bilo bolje ne osjećati ništa nego
osjećati toliku bol? Nije li nula vrjednija nego minus tisuću?
SADAŠNJE JA: Slušaj, poslušaj me, dopusti da ovo dopre do tebe, može?
Izvući ćeš se, a tada te čeka život. Ž-I-V-O-T. Shvaćaš? I bit će mnogo toga u
čemu ćeš uživati. I samo se prestani zabrinjavati zbog zabrinutosti.
Jednostavno budi zabrinut, to ne možeš spriječiti, ali nemoj biti
metazabrinut.
TADAŠNJE JA: Izgledaš staro. Imaš borice oko očiju. Je li ti kosa počela
ispadati?
SADAŠNJE JA: Jest. Ali, sjeti se da smo se zbog toga uvijek zabrinjavali. Sjećaš
li se izleta u Dordogne kad nam je bilo deset godina? Nagnuli smo se prema
zrcalu i počeli zabrinjavati zbog bora na čelu. Već tada smo se zabrinjavali
zbog vidljivih znakova starenja. Zato što smo se uvijek plašili umiranja.
TADAŠNJE JA: Plašiš li se i dalje umiranja?
SADAŠNJE JA: Da.
TADAŠNJE JA: Potreban mi je razlog da ostanem živ. Potrebno mi je nešto
čvrsto što će me držati ovdje.
SADAŠNJE JA: Dobro, dobro, daj mi minutu...

67
 Zašto ostati živ
1. Ti si na drugom planetu. Nitko ne razumije što proživljavaš. Ali,
zapravo razumiju. Ti misliš da ne razumiju jer si sam svoja jedina referentna
točka. Ti se još nikada nisi tako osjećao, a šok od toga pada traumatičan je za
tebe, ali i drugi su to proživjeli. Nalaziš se u mračnoj, mračnoj zemlji u kojoj
žive milijuni ljudi.
2. Neće biti gore. Želiš se ubiti. To je najniže što možeš potonuti. Odatle
možeš samo prema gore.
3. Mrziš samoga sebe. To je zato što si osjetljiv. Gotovo svako ljudsko
biće može pronaći razlog da se mrzi kad bi o tome razmišljalo onoliko koliko
ti razmišljaš. Mi ljudi smo, svi redom, pravi gadovi, ali i doista divni.
4. Dakle, imaš etiketu? »Osoba u depresiji«. Svatko bi imao etiketu kada
bi upitao odgovarajućeg stručnjaka.
5. Taj tvoj osjećaj da će sve biti gore, to je samo simptom.
6. Um ima vlastiti meteorološki sustav. Ti si u uraganu. Uragani s
vremenom ostanu bez energije. Izdrži.
7. Zanemari stigmu. Uz svaku je bolest u određenom trenutku bila
vezana stigma. Strahujemo da ćemo oboljeti, a strah u pravilu vodi
predrasudama prije negoli informiranost. Primjerice, krivnja za
dječju paralizu pogrešno se svaljivala na siromašne ljude. A depresija se
često smatra »slabošću« ili manjkavošću osobnosti.
8. Ništa nije vječno. Ova bol neće biti trajna. Ona ti govori da hoće. Bol
laže. Ne obraćaj pozornost na nju. Bol je dug koji se otplaćuje s vremenom.
9. Umovi se kreću. Osobnosti se mijenjaju. Da citiram samoga sebe iz
knjige Ljudska bića':»Tvoj umje galaksija. Više mračan nego svijetao. Ali,
svjetlost ga čini vrijednim. A to govori: nemoj se ubiti. Čak ni kad je tama
potpuna. Uvijek znaj da život nije nepomičan. Vrijeme je prostor. Ti se krećeš
kroz galaksiju. Čekaj zvijezde.«
10. Jednoga dana iskusit ćeš radost jednako veliku kao što je ova bol.
Euforično ćeš plakati zbog Beach Boysa, gledat ćeš lice malene djevojčice koja
će spavati u tvojemu krilu, steći ćeš sjajne prijatelje, jest ćeš slasnu hranu
koju još nisi kušao, bit ćeš sposoban gledati vidik s visine i ne procjenjivati
vjerojatnost umiranja uslijed pada. Postoje knjige koje još nisi pročitao i koje
će te oplemeniti, filmovi koje ćeš gledati jedući kokice iz velikih posuda,
plesat ćeš, smijati se, voditi ljubav, trčati pokraj rijeke, razgovarati u sitne
noćne sate i smijati se do boli. Život te čeka. Možda si neko vrijeme zaglavljen
ovdje, ali svijet ne ide nikamo. Izdrži ako možeš. Život je uvijek vrijedan toga.

68
 Ljubav
U OSNOVI SMO SAMI. Tu činjenicu nije moguće izbjeći, premda to mnogo
puta pokušavamo te zaboravljamo. Kad smo bolesni, od te istine ne možemo
pobjeći. Bol bilo koje vrste vrlo je izolirajuće iskustvo. U ovom trenutku muče
me leđa. Ovo pišem držeći noge uza zid, ležeći na kauču. Kad normalno
sjedim, pognut nad bilježnicom ili prijenosnim računalom, u tipičnom
spisateljskom položaju, donji dio leđa počne me boljeti. Kad se bol ponovo
raspiri, ne pomaže mi spoznaja da milijuni drugih ljudi pate zbog problema s
leđima.
Dakle, zašto se zamaramo ljubavlju? Koliko god voljeli nekoga, tu osobu,
ili sebe, nikada se nećemo potpuno osloboditi boli.
Pa, reći ću vam nešto. Nešto što neukom oku izgleda bljutavo i sladunjavo,
ali uvjeravam vas da potpuno vjerujem u to. Ljubav me spasila. Andrea. Ona
me spasila. Njezina ljubav prema meni i moja ljubav prema njoj. I to ne samo
jednom. Opetovano. Neprestano iznova.
Do trenutka kad sam se razbolio bili smo zajedno pet godina. Što je
Andrea dobila u tom razdoblju, od večeri prije njezina devetnaestog
rođendana? Neprestani osjećaj financijske nesigurnosti? Nedovoljno dobar,
alkoholom narušen seksualni život?
Naši su nas prijatelji na sveučilištu uvijek smatrali sretnim parom. I bili
smo to, osim u drugih pedeset posto situacija, kad smo bili nesretan par.
Zanimljivo je to da smo u osnovi bili različiti. Andrea je voljela ujutro
dugo ostajati u krevetu i navečer rano poći na spavanje, dok sam ja loše
spavao i bio noćna ptica. Ona je imala razvijenu radnu etiku, a ja nisam (tada
nisam, iako mi ju je depresija, neobično, darovala). Ona je voljela urednost, a
ja sam bio najneurednija osoba koju je upoznala. Naše povezivanje na
određene je načine bilo nalik na miješanje klora i amonijaka. Jednostavno
nije bilo pametno.
Ali, rekla je da je nasmijavam. Bio sam »zabavan«. Rado smo razgovarali.
Pretpostavljam da smo oboje bili prilično sramežljivi i povučeni, svatko na
svoj način. Andrea je u društvu bila osobito prilagodljiva. To je bila
svojevrsna ljubaznost. Nikada nije mogla podnijeti da nekome bude
neugodno, pa se uvijek trudila izlaziti drugima ususret koliko je god mogla.
Ako sam joj išta pružio, tada je to mogućnost da bude ono što jest.
Ako se, kao što je Schopenhauer rekao, »odričemo tri četvrtine sebe kako
bismo bili poput drugih ljudi«, tada je ljubav, u njezinu najboljem izdanju, put
ponovnog prihvaćanja tih izgubljenih dijelova sebe. One slobode koju smo

69
izgubili negdje u ranom djetinjstvu. Možda je ljubav samo pronalaženje
osobe s kojom možete biti uvrnuti kao što jeste.
Pomogao sam joj biti ono što jest, kao i ona meni. To smo postizali
razgovorom. Tijekom naše prve godine često smo znali cijelu noć ostati budni
i razgovarati. Večer bismo započeli odlaskom u vinariju na donjem
dijelu Ulice Sharp u Hullu (u kojoj je bio moj studentski dom), gdje bismo
kupili bocu vina koju si nismo mogli priuštiti, a završili bismo je doručkujući
i gledajući televizijski program na mojemu starom Hitachiju, čiju smo antenu
neprestano morali pomicati kako bismo vidjeli sliku.
Potom smo se, godinu dana poslije, zabavljali igrajući se odraslih, kupili
smo Kuharicu kafića River i priređivali večere za goste na kojima bismo, u
našemu vlažnom studentskom stanu, posluživali panzanella salate i skupa
vina.
Molim vas, nemojte pomisliti da je taj odnos bio savršen. Nije bio. Ni
danas nije. Vrijeme koje smo proveli živeći na Ibizi osobito mi se čini kao
jedna duga svađa.
Poslušajte samo:
- Matt, probudi se.
- Što?
- Probudi se. Pola deset je.
- I?
- U deset moram biti u uredu. A vožnja traje četrdeset i pet minuta.
- Pa, nitko neće znati. Ovo je Ibiza.
- Sebičan si.
- Umoran sam.
- Mamuran si. Cijelu si noć pio votku s limunom.
- Ispričavam se jer se zabavljam. I ti bi trebala pokušati.
- Odjebi. Idem u automobil.
- Što? Ne možeš me ostaviti u vili cijeli dan. Bit ću zaglavljen u pustoši.
Nema hrane. Pričekaj deset minuta!
- Idem. Dosta mi te je.
- Zašto?
- Ti želiš biti ovdje. Moj posao nas drži ovdje. Zato smo u ovoj vili.
- Radiš šest dana u tjednu. Dvanaest sati dnevno. Izrabljuju te. Oni su još
vani, u nekom klubu. A u uredu do podneva nikoga nema. Oni te cijene jer si
manijakalna. Njima daješ sve od sebe, a sa mnom postupaš kao sa smećem.
- Baj, Matt.
- Ma, odjebi, nećeš valjda stvarno otići?
70
 - Sebični gade.
- U redu, spremam se... sranje.
Ali te su svađe bile površinske. Ako proniknete duboko ispod svakog
plimnog vala, ondje ćete i dalje zateći vodu. Mi smo bili takvi. Na određeni
način svađali smo se zato što smo znali da to neće imati dubok učinak. Kad s
nekime možete biti ono što jeste, svoje nezadovoljno jastvo projicirate u
vanjski svijet. A ja sam na Ibizi bio takav. Nisam bio sretan. A dio
moje osobnosti bio je sljedeće: kad sam bio nezadovoljan, pokušavao sam se
utopiti u užitku.
Izrazom, krajnje tipičnim za psihoterapiju, bio sam u stanju poricanja.
Poricao sam svoje nezadovoljstvo i dok sam bio razdražljiv, mamuran
partner.
Ali, ni u jednom trenutku ne bih rekao, ili osjetio, da je ne volim. Volio sam
je potpuno. Prijateljska ljubav i ljubavna ljubav. Philia i eros. Uvijek sam je
volio. Iako, ispostavlja se da je ta duboka i potpuna prijateljska ljubav važnija.
Kad sam podlegao depresiji, Andrea je bila uz mene. Bila je dobra prema meni
i ljutita na mene na sve ispravne načine.
Bila je osoba s kojom sam mogao razgovarati, osoba kojoj sam mogao reći
sve. Biti s njom zapravo je bilo biti s vanjskom inačicom sebe.
Silovitost i bijes, koje je nekoć iskazivala u svađama, tada je koristila za
moje bolje usmjeravanje. Sa mnom je odlazila liječniku. Poticala me nazivati
odgovarajuće telefonske brojeve za pomoć. Pobrinula se da se preselimo u
svoj stan. Poticala me čitati, pisati. Zarađivala je za nas. Davala nam je
vremena. U potpunosti je organizirala moj život, sve ono što morate činiti da
biste funkcionirali.
Ispunjavala je praznine koje su zabrinutost i tama ostavljale za sobom.
Bila je moja mentalna dvojnica. Moja životna dadilja. Moja doslovna druga
polovica kad je pola mene nestalo. Izvlačila me i strpljivo čekala, kao supruga
vojnika u ratu, tijekom mojega izbivanja iz samoga sebe.

71
Kako biti uz osobu koja boluje od depresije
ili anksioznosti

1. Znajte da ste potrebni i da vas se cijeni čak i ako se ne doima da je

tako.
2. Slušajte.
3. Nikada nemojte reći »saberi se« ili »razvedri se« ako ne namjeravate
ponuditi podrobne, potpuno djelotvorne upute. (Stroga ljubav ne
funkcionira. Proizlazi da je obična stara »ljubav« dovoljna.)
4. Prihvatite da je posrijedi bolest. Bit će izrečeno ono što se ne misli.
5. Informirajte se. Iznad svega shvatite da ono što se vama čini
jednostavno - primjerice, odlazak u prodavaonicu - za osobu u depresiji može
biti nemoguć izazov.
6. Ništa ne shvaćajte osobno, kao što to ne biste činili ni s osobom koja
boluje od gripe, sindroma kroničnog umora ili artritisa. Vi niste krivi ni za
što od toga.
7. Budite strpljivi. Shvatite da neće biti lako. Depresija ima plime i oseke,
uspone i padove. Ne ostaje nepomična. Jedan sretan/loš trenutak nemojte
shvatiti kao dokaz oporavka/povratka bolesti. Igrajte na duge staze.
8. Osobi priđite ondje gdje jest. Upitajte što možete učiniti. Najbolje što
možete učiniti jest samo biti uz nju.
9. Olakšajte joj radni/životni teret ako je to izvedivo.
10. Osobu u depresiji nemojte poticati da se osjeća čudnije nego što se
već osjeća, ako je ikako moguće. Tri dana na kauču? Nije razmaknula zavjese?
Plače zbog teških odluka, kao što je odluka o tome koje će čarape navući? Pa
što? Nije važno. Ne postoji standard normalnosti. Normalnost je subjektivna.
Na ovom je planetu sedam milijardi inačica normalnosti.

72
 Beznačajan trenutak
DOŠAO JE. TRENUTAK KOJI SAM ČEKAO. Negdje u travnju 2000. godine. Bio je
potpuno beznačajan. Zapravo, i nema se o čemu pisati. To je bio cijeli smisao.
Bio e to trenutak ništavila, rastresenosti, provođenja skoro deset sekundi u
stanju budnosti, tijekom kojih nisam razmišljao o svojoj depresiji ili
anksioznosti. Razmišljao sam o poslu. O pokušaju da moj članak bude
objavljen u novinama. Ta misao nije bila sretna, nego neutralna. Ali, bila je
razmak među oblacima, znak da Sunce i dalje postoji, negdje. Završio je
nedugo nakon što je započeo, ali kad su se oblaci ponovo sastali, u meni je
bila nada. Doći će vrijeme kad će te bezbolne sekunde postati minute i sati, a
možda i dani.

73
 Čime sam u drugim ljudima izazvao više
suosjećanja nego depresijom

PATIO SAM OD TINITUSA.

Opekao sam ruku u pećnici, pa sam na njoj tjedan dana morao imati
čudnu rukavicu punu masti.
Nehotice sam si zapalio nogu.
Izgubio sam posao.
Slomio sam nožni prst.
Bio sam u dugu.
Rijeka je poplavila našu lijepu novu kuću, prouzročivši štetu u iznosu od
deset tisuća funti.
Dobio sam loše kritike na Amazonu.
Podlegao sam norovirusu.
Morao sam se podvrgnuti obrezivanju kad mi je bilo jedanaest godina.
Patio sam od bolova u donjem dijelu leđa.
Ploča je pala na mene.
Patio sam od sindroma iritabilnog crijeva.
Bio sam ulicu dalje od mjesta na kojemu se dogodio teroristički napad.
Bolovao sam od ekcema.
U siječnju sam živio u Hullu.
Doživljavao sam prekide veze.
Radio sam u skladištu za pakiranje kupusa.
Radio sam u prodaji reklamnog prostora (u redu, to je bilo gusto).
Pojeo sam otrovanog račića.
Patio sam od trodnevnih migrena.

74
 Život na Zemlji za izvanzemaljca
DEPRESIJU JE TEŠKO OBJASNITI objasniti ljudima koji nisu bolovali od nje. To
je kao da izvanzemaljcu objašnjavate život na Zemlji. Referentne točke
jednostavno ne postoje. Morate pribjeći metaforama.
Zarobljeni ste u tunelu.
Na dnu oceana.
Gorite.
Najvažnija je njezina intenzivnost. Depresija se ne uklapa u normalan
raspon emocija. Kad ste u njoj, doista ste u njoj. Ne možete iskoračiti iz nje
bez iskoračivanja iz života jer depresija jest život. Vaš život. Sve što doživite
filtrira se kroz nju. Ona stoga pojačava sve. U najekstremnijem obliku, ono
što normalna osoba i ne bi primijetila, ima neizdržive učinke. Sunce zađe
iza oblaka, a vi tu neznatnu promjenu vremenskih prilika doživite kao da
vam je prijatelj umro. Osjećate razliku između unutarnjeg i vanjskog kao što
dijete osjeća razliku između maternice i svijeta. Progutate ibuprofen i vaš
neurotičan mozak počne se ponašati kao da je dobio preveliku dozu
metamfetamina.
Depresija za mene nije bila zatupljivanje, nego izoštravanje, pojačavanje,
kao da sam živio u ljušturi koja je odjednom nestala. Bila je to potpuna
izloženost. Bolno upaljen, goli um. Oderana osobnost. Mozak u staklenci
punoj kiseline, koja je iskustvo. U to vrijeme nisam shvaćao i ne bih bio
sposoban pojmiti da će to stanje naposljetku imati pozitivne, jednako kao i
negativne posljedice.
Ne govorim o tome kako vas ojača ono što vas ne ubije. Ne. To
jednostavno nije točno. Ono što vas ne ubije vrlo često vas oslabi. Ono što vas
ne ubije može vas zauvijek učiniti bogaljem. Ono što vas ne ubije u vama
može probuditi strah od izlaska iz kuće, ili čak iz vlastite sobe, zbog toga
možete drhtati, nesuvislo mumljati ili nasloniti glavu na prozorsko staklo i
željeti da se možete vratiti u vrijeme prije toga što vas nije ubilo.
Ne.
To nije pitanje snage. Barem ne one stoičke snage koja potiče suočavanje
sa svime bez pretjeranog razmišljanja. Posrijedi je više zumiranje.
Izoštravanje. Prijelaz s prozaičnog na poetično. Znate, prije dvadeset i
četvrte godine nisam znao koliko može biti loše, ali nisam bio svjestan ni
koliko može biti dobro. Ljuštura vas možda štiti, ali vam ujedno onemogućuje
osjećati punu snagu dobroga. Depresija može biti paklena cijena za buđenje
u život, a dok vas pritišće, ta se cijena ne može doimati isplativom. U svakom

75
je zlu nešto dobro, ali zlo je ipak zlo. No, prilično je blagotvorno znati da
užitak ne samo što pomaže nadoknaditi bol nego može i proizaći iz nje.

76
 Bijeli prostor
U KUĆI MOJIH RODITELJA proveli smo tri duga mjeseca, a potom smo
ostatak zime proveli u jeftinom stanu u studentskom dijelu Leedsa, dok je
Andrea samostalno radila u području odnosa s javnošću, a ja sam nastojao ne
poludjeti.
Ali od, pretpostavljam, travnja 2000. godine ono dobro postalo je
dostupno. Loše je i dalje bilo prisutno. Isprva je bilo prisutno najveći dio
vremena. Dobro je vjerojatno činilo 0,0001 posto tog travnja. Dobre su bile
samo tople sunčeve zrake na mojemu licu kad smo Andrea i ja izašli iz našega
stana u predgrađu i krenuli prema središtu grada. Trajalo je koliko i
sunčeve zrake, a onda je nestalo. Ali, od tada sam znao da mu je moguće
pristupiti. Znao sam da mi je život ponovo dostupan. I tako je 0,0001 posto u
svibnju postalo otprilike 0,1 posto.
Uspinjao sam se.
Početkom lipnja preselili smo se u stan u središtu grada.
U njemu mi se sviđala svjetlost. Sviđalo mi se to što su zidovi bili bijeli,
što su podne obloge oponašale najsvjetlije drvo, što su moderni kvadratni
prozori činili najveći dio zidova i što je nekvalitetan kauč, koji je gazda
ostavio ondje, bio tirkizan.
Dakako, to je i dalje bila Engleska. To je i dalje bio Yorkshire. Svjetlost je
bila vrlo oskudna. Ali to je bilo najbolje što smo mogli dobiti sa svojim
budžetom i nedvojbeno je bilo bolje od studentskog stana s tamnocrvenim
tepisima i smeđom kuhinjom. Tirkizni kauč bio je bolji od tirkizne plijesni.
Svjetlost je bila najvažnija. Sunčeva svjetlost, prozori otvorenih kapaka.
Stranice s kratkim poglavljima i s mnogo bijelog prostora

Kratki.

Odlomci.

Svjetlost je bila najvažnija.

Ali, i knjige su bile sve važnije. Čitao sam, čitao i čitao, intenzivno kao
nikada dotada. Hoću reći, uvijek sam se smatrao osobom koja voli knjige. Ali
voljeti knjige nije isto što i trebati ih. Meni su knjige bile potrebne. U
tom razdoblju mojega života nisu bile luksuz. Bile su prvorazredna adiktivna
tvar. Drage volje ušao bih i u povelik dug samo kako bih mogao čitati (što sam
77
i učinio). Mislim da sam u tih šest mjeseci pročitao više knjiga nego tijekom
pet godina studija i nedvojbeno sam potonuo dublje u svjetove stvorene na
njihovim stranicama.
Smatra se da čitamo kako bismo pobjegli ili kako bismo se pronašli.
Osobno zapravo ne vidim razliku. Pronalazimo se uslijed procesa bijega. Nije
važno gdje smo, nego kamo želimo stići, i sve to. »Zar iz uma nema izlaza?«,
slavno je upitala Sylvia Plath. Taj upit (što znači te kakvi bi mogli biti
odgovori) zanimao me otkako sam ga kao tinejdžer ugledao u knjizi citata.
Ako postoji izlaz, izlaz koji nije sama smrt, put vodi kroz riječi. Ali, umjesto
da u potpunosti napustimo općeniti um, riječi nam pomažu napustiti
određeni um te nam pružaju elemente za izgradnju drugoga, sličnoga, ali
boljega, nedaleko od prvoga, ali s čvršćim temeljima i vrlo često s boljim
pogledom.
»Cilj umjetnosti jest dati životu oblik«, rekao je Shakespeare. A mojemu
je životu, i kaosu od mojega uma, bio potreban oblik. Bio sam »izgubio nit«.
Nije bilo linearne priče o meni. Samo nered i kaos. Stoga, da, volio sam
vanjske priče zbog nade koju su nudile. Filmove. Televizijske serije. I,
nadasve, knjige. Knjige su same po sebi bile razlog da ostanem živ. Svaka
napisana knjiga proizvod je ljudskog uma u određenom stanju. Sve knjige
zajedno čine zbroj čovječanstva. Kad sam god čitao odličnu knjigu, osjećao
sam se kao da čitam svojevrstan zemljovid, kartu koja pokazuje put do
skrivenog blaga, a blago kojemu sam bio usmjeravan zapravo sam bio upravo
ja. Ali, svaka karta bila je nepotpuna, a blago bih pronašao samo ako bih
pročitao sve knjige, pa je proces pronalaženja mojega najboljeg jastva
bio beskrajna potraga. A činilo mi se da mi i same knjige odražavaju tu
zamisao. I zato se radnja svake knjige može svesti na »netko traži nešto«.
Klišej koji se veže uz ljubitelje knjiga govori da su usamljeni, ali za mene
su knjige bile put izlaska iz usamljenosti. Ako ste od onih koji previše
razmišljaju o koječemu, najusamljenije se osjećate dok ste okruženi gomilom
ljudi na drugačijoj valnoj duljini.
U najdubljoj depresiji osjećao sam se zaglavljeno. Osjećao sam se
zarobljenim u živom pijesku (to je u djetinjstvu bila moja najčešća noćna
mora). Knjige su govorile o kretanju. Govorile su o potragama i o
putovanjima. Počeci, sredine i završeci, čak i ako se nisu odvijali tim redom.
Govorile su o novim poglavljima. I o ostavljanju starih za sobom.
A budući da samo nekoliko mjeseci prije toga nisam vidio smisao riječi,
priča i čak jezika, odlučio sam da se više nikada neću tako osjećati. Hranio
sam se, hranio i hranio.
Znao sam sjediti uz upaljenu svjetiljku pokraj kreveta te čitati otprilike
dva sata nakon što bi Andrea zaspala, sve dok mi oči ne bi postale vrlo suhe i

78
bolne, uvijek tražeći, a nikada sasvim ne nalazeći, ali je taj osjećaj bivanja bio
primamljivo blizu.

79
 Moć i slava
JEDNA OD KNJIGA koju sam (više puta) čitao bio je roman Moć i slava
Grahama Greenea.
Graham Greene bio je zanimljiv izbor. Proučavao sam ga u sklopu
magistarskog studija na Sveučilištu u Leedsu. Ne znam zašto sam izabrao taj
modul. O Grahamu Greeneu zapravo nisam znao ništa. Znao sam za roman
Brighton Rock, ali ga nisam pročitao. Jednom sam čuo i da je Greene živio u
Nottinghamshireu i da mu se ondje nije sviđalo. I ja sam živio
u Nottinghamshireu i u to vrijeme mi se to često nije sviđalo. Možda je to bilo
razlog.
Prvih nekoliko tjedana mislio sam da je to golema pogreška. Samo sam ja
izabrao taj modul. I predavaču sam bio odbojan. Ne znam je li »odbojan«
prava riječ, ali nedvojbeno mu se nisam sviđao. Bio je katolik, uvijek službeno
odjeven i obraćao mi se s finim prijezirom.
Ti su sati bili dugi te opušteno i ležerno radosni poput odlaska liječniku
na pregled testisa. Zacijelo sam često vonjao na pivo jer bih, putujući vlakom
u Leeds (iz Hulla, gdje smo Andrea i ja i dalje živjeli), uvijek popio jedno ili
dva piva. Na završetku tog modula napisao sam svoj najbolji esej i dobio 69
posto. Jedan posto manje od izvrsne ocjene. Shvatio sam to kao
osobnu uvredu.
Kako bilo, volio sam Grahama Greenea. Njegova su djela bila puna
nelagode s kojom sam se mogao poistovjetiti. U ponudi su bile svakojake
nelagode. Nelagode povezane s osjećajem krivnje, seksom,
katoličanstvom, neuzvraćenom ljubavlju, zabranjenom žudnjom, tropskom
vrućinom, politikom, ratom. Sve je bilo neugodno, osim te proze.
Sviđao mi se njegov način pisanja. Sviđalo mi se kako je nešto konkretno
uspoređivao s nečim apstraktnim. »Popio je vinjak kao osudu.« Ta mi se
tehnika tada još više sviđala jer se doimalo da se razlika između materijalnog
i nematerijalnog svijeta zamaglila. Uslijed depresije. Čak mi se i moje fizičko
tijelo činilo nestvarnim, apstraktnim te dijelom izmišljenim.
Roman Moć i slava govori o »viski svećeniku« koji putuje Meksikom
tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u vrijeme dok je katoličanstvo bilo
izvan zakona. Kroz cijeli roman proganja ga policijski poručnik kojemu je
zadatak uhvatiti ga.
Ta mi se priča svidjela kad sam je prvi put pročitao u vrijeme studija, ali
mi se poslije sviđala još više. Budući da sam na Ibizi bio na granici
alkoholizma, nije mi bilo previše teško suosjećati s osobom koja je u Meksiku
bila na granici alkoholizma.
80
 Knjiga je mračna i prožeta emocijama. Ali, dok se osjećate mračno i
prožeto emocijama, to su jedine knjige u kojima se možete pronaći. No, bilo
je i optimizma. Mogućnosti otkupljenja. To je knjiga o iscjeljujućoj moći
ljubavi.
»Mržnja je nedostatak mašte«, govori nam.
Ali i: »U djetinjstvu se uvijek dogodi trenutak kad se vrata otvore i kad
budućnost može ući.« Iskustvo okružuje nevinost, a izgubljenu nevinost nije
moguće ponovo steći. Ta knjiga, kao i mnoga njegova djela, govori o
katoličkoj krivnji. Ali za mene je govorila o depresiji. Greene je patio od
depresije. Započela je još u djetinjstvu, jer su ga zlostavljali u školi u kojoj je
njegov neomiljeni otac bio ravnatelj. Pokušao je počiniti samoubojstvo
samotnom igrom ruskog ruleta. Moja krivnja nije bila duhovna krivnja
katoličanstva, nego psihološka krivnja koju depresija donosi. I pomogla je
ublažiti izoliranost koja prati tu bolest.
Druge knjige koje sam u to vrijeme čitao:
Nevidljivi gradovi Itala Calvina - iznimno lijepa knjiga. Zamišljeni gradovi,
svaki donekle nalik na Veneciju, ali nimalo sličan Veneciji. Snovi na
stranicama. Toliko nestvarni da su gotovo mogli iskorijeniti moje čudne
mentalne vizije.
Autsajderi S. E. Hinton - knjiga koja me kao desetogodišnjaka potpuno
uvukla u čitanje. Uvijek je bila moje omiljeno štivo za »bijeg«. Tipično je
američka, a dijalog je divno sentimentalan. (Primjerice: »Ostani zlatan,
Ponyboy«, rekao je Johnny na samrti, nakon što je pročitao pjesmu »Ništa
zlatno ne traje«.)
Stranac Alberta Camusa - stranci i autsajderi bili su mi osobito zanimljivi.
I egzistencijalni očaj. Obamrlost iz te proze bila je čudno umirujuća.
Collins, sažeti rječnik citata - citate je lako čitati.
Keatsova pisma - na studiju sam proučavao Keatsa. Taj arhetipski mladi
pjesnik bio je tankoćutan, beznadan i vrlo osjećajan, a ja sam osjećao sve to.
Naranče nisu jedino voće Jeanette Winterson — sviđalo mi se kako
Jeanette piše. Svaka riječ sadržala je snagu ili mudrost. Otvarao sam je
nasumice kako bih ugledao rečenice koje će mi nešto reći. »Doima se da
sam optrčala veliki krug i ponovo se sastala sa samom sobom na startu.«
Vox Nicholsona Bakera - roman koji se u cijelosti sastoji od jedne epizode
telefonskog seksa i koji me od šesnaeste godine golicao te opčinjavao. Čisti
dijalog. Također lako za čitanje i puno seksa, ili ideje seksa, a razmišljanje o
seksu može biti pozitivna distrakcija za mlad, anksiozan um.
Novac Martina Amisa - Novac je knjiga koju sam gotovo znao napamet.
Pisao sam eseje o njoj. Bila je prepuna odvažne, bahate, oštre, zabavne, mačo
(iako na mjestima prilično odbojne) proze. Intenzivna je. I usred komedije
81
sadrži tužnu ljepotu. (»Iz sata u sat sve si slabiji. Dok katkad sam sjedim u
svojemu stanu u Londonu i zurim kroz prozor, pomišljam koliko je strašno,
koliko teško gledati kišu i ne znati zašto pada.«)
Dnevnik Samuela Pepysa - osobito sam čitao dio o velikom požaru i o kugi.
Bilo je vrlo blagotvorno čitati ga zbog nečega u načinu na koji je Pepys veselo
proživljavao više apokaliptične događaje sedamnaestog stoljeća.
Lovac u žitu J. D. Salingera - zato što mi je Holden bio stari prijatelj.
Penguin, Knjiga poezije iz Prvog svjetskog rata - pjesme kao što su »Čudni
paklovi« Ivora Gurneyja (»Srce gori - ali na licu se ne smije vidjeti kako srce
gori«) i »Duševno bolesni« Wilfreda Owena (u kojoj opisuje eksplozijama
šokirane pacijente umobolnica) ujedno su me opčinjavale i mučile. Nisam
proživio rat, ali sam ipak poznavao taj osjećaj boli u svakom novom
danu, primjerice: »Zora otvara ranu koja iznova krvari.« Fasciniralo me kako
se depresija i anksioznost preklapaju s posttraumatskim stresnim
poremećajem. Jesmo li proživjeli traumu za koju nismo znali? Jesu li buka i
brzina suvremenog života zapravo trauma za naše spiljske mozgove? Jesam
li bio toliko osjetljiv? Ili je život bio od onih ratova koje većina ljudi ne vidi?
Povijest svijeta u deset i pol poglavlja Juliana Barnesa - samo zato što je to
bila knjiga koju sam prije pročitao i zavolio, koja je bila zabavna, čudna i koju
sam gotovo znao napamet.
Savjeti za život u divljini Margaret Atwood - novele. Manji zalogaji. Najviše
mi se sviđala novela s naslovom »Pravo smeće«. O tinejdžerima koji pohotno
gledaju konobarice.
Široko sargaško more Jean Rhys - prethodnik romanu Jane Eyre. O
»luđakinji na tavanu« i o njezinu padu u ludilo. Radnja je najvećim dijelom
smještena na Karibima. Najviše sam se poistovjećivao s očajem i izoliranošću
u raju, s tim kako je kad se osjećate užasno »na najljepšem mjestu na svijetu«,
što me je podsjećalo na onaj zadnji tjedan u Španjolskoj.

82
 Pariz
ZAUSTILA JE OTKRITI mi rođendansko iznenađenje.
- Idemo u Pariz. Sutra. Sutra idemo u Pariz! Putujemo Eurostarom.
Bio sam šokiran. Nisam mogao zamisliti da bi itko mogao reći nešto
strašnije. - Ne mogu. Ne mogu ići u Pariz.
Počelo je. Napadaj panike. Počeo sam ga osjećati u prsima. Počeo sam se
osjećati kao da sam se vratio u stanje u kojemu sam bio 2000. godine. Ponovo
sam se osjećao zarobljeno u sebi, poput očajne muhe u staklenci.
- Pa, idemo. Odsjest ćemo u šestom arondismanu. Bit će sjajno. Odsjest
ćemo u hotelu u kojemu je umro Oscar Wilde. Naziva se L’Hotel.
Odlazak na mjesto na kojemu je Oscar Wilde umro nije to činio boljim. To
je samo jamčilo da ću ondje umrijeti. Umrijeti u Parizu, poput Oscara Wildea.
Zamislio sam i da će me zrak ubiti. Četiri godine nisam bio u inozemstvu.
- Mislim da neću moći disati tamošnji zrak. - Znao sam da to zvuči glupo.
Nisam bio lud! Ali ipak, činjenica je bila neosporna: mislio sam da neću moći
disati tamošnji zrak.
U određenom trenutku nakon toga čvrsto sam se iza vrata sklupčao u
fetalnom položaju. Drhtao sam. Ne znam je li se nakon Marije Antoanete itko
toliko plašio Pariza. Ali, Andrea je znala što je potrebno učiniti. Do tada je već
stekla doktorat u tom području. Rekla je: - U redu, ne idemo. Mogu otkazati
hotel. Mogli bismo izgubiti nešto novca, ali ako je to toliko velik problem...
Toliko velik problem.
Još sam jedva bio sposoban sam prijeći dvadeset metara bez napadaja
panike. Veći problem nisam mogao ni zamisliti. Pretpostavljam da je to bilo
kao da normalnom čovjeku kažete da mora gol prošetati Teheranom ili takvo
što.
Ali.
Da sam rekao »ne«, bio bih osoba koja ne može putovati u inozemstvo jer
se boji. To bi me učinilo sličnim luđaku, a moj najveći strah, veći čak i od
straha od smrti, bio je strah da ću potpuno poludjeti. Da će me demoni
potpuno svladati. Stoga je, kao što se često događalo, veliki strah pokleknuo
pred još većim strahom.
Najbolji način da porazite čudovište jest pronaći još strašnije čudovište.
Stoga sam otputovao u Pariz. Tunel kroz Engleski kanal nije se urušio i
more nam nije palo na glavu. Pariški zrak dobro je funkcionirao u mojim
plućima. Iako sam u taksiju jedva govorio. Putovanje od kolodvora Gare du
Nord do hotela bilo je napeto. Pokraj
83
 Seine događao se svojevrstan mimohod, a velika crvena zastava vijorila
se poput francuske trobojnice u Jadnicima.
Kad sam te noći zatvorio oči, satima nisam mogao zaspati jer sam
neprestano gledao Pariz kako se kreće brzinom kojom je promicao pokraj
nas dok smo putovali taksijem. Ali, smirio sam se. U sljedeća četiri dana
zapravo nisam doživio pravi napadaj panike. Samo opću, jaku anksioznost,
koju sam osjećao dok smo hodali Lijevom obalom te duž Rue de Rivoli i
restoranom na krovu Centra Pompidou. Počeo sam uviđati da je jednostavno
upuštanje u ono čega sam se užasavao, i preživljavanje, katkad najbolja
terapija. Ako se počnete plašiti biti vani, izađite. Ako se plašite skučenih
prostora, provedite neko vrijeme u liftu. Ako patite od separacijske
anksioznosti, prisilite se neko vrijeme biti sami. Kad ste u depresiji i
anksiozni, vaša zona udobnosti u pravilu se smanji s veličine svijeta na
veličinu kreveta. Ili potpuno nestane.
I još nešto. Stimulacija. Uzbuđenje. Ona vrsta koju nalazimo na novim
mjestima. To katkad može biti zastrašujuće, ali može biti i oslobađajuće. Na
poznatom mjestu vaš je um usredotočen isključivo na sebe. U vašoj sobi ne
mora opaziti ništa novo. Nema potencijalnih vanjskih prijetnji nego samo
unutarnje. Kad se prisilite doći u nov fizički prostor, po mogućnosti u stranoj
zemlji, neizbježno se više usredotočite na svijet izvan svoje glave.
Pa, tako je to funkcioniralo za mene. Tih nekoliko dana u Parizu.
Zapravo, osjećao sam se normalnije nego kod kuće jer je moja općenita
anksiozna uvrnutost mogla posve lako biti protumačena kao općenita
uvrnuta pripadnost britanskoj naciji.
Mnogi ljudi koji boluju od depresije lijek za svoje simptome traže u
putovanjima. Slavna je američka slikarica Georgia O’Keeffee, kao i mnogi
drugi umjetnici koji se uklapaju u taj klišej, cijeloga života patila od depresije.
Godine 1933., u četrdeset i šestoj godini, smještena je u bolnicu nakon
simptoma nekontroliranog plača, očite nesposobnosti da jede ili spava te
drugih simptoma depresije i anksioznosti.
Njezina biografkinja Roxana Robinson piše da joj boravak u bolnici nije
mnogo pomogao. Ali, pomoglo joj je putovanje. Otputovala je na Bermudsko
otočje, na jezero George u državi New York, u Maine i na Havaje. »Toplina,
opuštanje i samoća bili su upravo ono što joj je bilo potrebno«, zapisala je
Robinson.
Putovanje, dakako, nije uvijek rješenje. Ili čak moguće. Ali, meni
nedvojbeno pomaže kad dobijem mogućnost otputovati. Mislim da, više od
svega drugog, pomaže pružiti mi osjećaj perspektive. Možda mentalno jesmo
zaglavljeni, ali tjelesno nismo. A odljepljivanje od svoje fizičke lokacije može
pomoći promijeniti naše nesretno mentalno stanje. Naposljetku, kretanje je
protuotrov za nepomičnost. I pomaže. Katkad. Ponekad.
84
 „Putovanje čovjeka čini skromnim“, rekao je Gustave Flaubert. „Uviđate
koliko je vaše mjesto na ovom svijetu maleno.“ Takva perspektiva može biti
neobično oslobađajuća. Osobito ako bolujete od bolesti koja s jedne strane
može sniziti samopoštovanje, a s druge strane pojačati ono trivijalno.
Sjećam se kako sam tijekom jedne kraće epizode depresije gledao
Scorceseovu biografsku dramu Avijatičar, koja opisuje život Howarda
Hughesa. Katharine Hepburn, koju sjajno glumi Cate Blanchett, u jednom se
trenutku okreće prema Hughesu (Leonardo DiCaprio) i kaže: »U Howardu
Hughesu je previše Howarda Hughesa.« Ta je intenzivnost jastva, barem u
filmskoj inačici njegova života, navodno pridonijela opsesivno-
kompulzivnom poremećaju koji će Hughesa naposljetku zatočiti u jednoj
hotelskoj sobi u Las Vegasu.
Andrea mi je nakon tog filma rekla da je u Mattu Haigu previše Matta
Haiga. Donekle se šalila, ali je na određeni način bila u pravu. Stoga je za mene
vrlo dobrodošlo sve što ublažava taj ekstreman pojam o sebi, što mi
omogućuje osjećati slabije. A od tog izleta u Pariz putovanje je jedna od tih
stvari.

85
 Zašto biti jak
GODINA JE BILA 2002. Bio sam u fazi oporavka u kojoj sam se osjećao sve
bolje, ali samo u usporedbi s mnogo gorim stanjima koja su mi se prije
dogodila. Zapravo sam i dalje bio hodajuća masa anksioznosti,
previše podlegao fobijama da bih uzimao bilo kakav lijek te uvjeren da mi se
jezik povećava kad god pojedem kozice, maslac od kikirikija ili bilo koju
drugu hranu na koju je moguće biti alergičan. I imao sam potrebu biti uz
Andreu. Kad sam bio uz nju, bio sam neopisivo mirniji nego kad nisam bio uz
nju.
Najveći dio vremena zbog toga se nisam osjećao kao čudak. Ja i Andrea
zajedno smo živjeli i radili u istom skromnom stanu. Zapravo se nismo družili
ni s kim. Od nas dvoje uvijek sam ja bio onaj koji je osjećao poriv na izlaženje
i upoznavanje ljudi, ali je taj poriv bio nestao.
No, 2002. godine Andreinoj majci dijagnosticiran je rak jajnika i situacija
se, razumljivo, promijenila. Otišli smo k njezinim roditeljima i ostali kod njih
u grofoviji Durham dok je Freda odlazila na kemoterapiju. Andrea, koja se
protekle tri godine trudila dovesti deprimiranog dečka u red, tada je imala
majku oboljelu od karcinoma.
Puno je plakala. Osjećao sam se kao da mi je predano kormilo. Na meni je
bio red da budem jak.
Kad je doznala da joj je mama bolesna, sjedila je na rubu kreveta i plakala
kao što je nikada nisam vidio plakati. Zagrlio sam je i osjetio iznenadno
povlačenje sposobnosti govora, koje doživite kad se nešto strašno dogodi.
Srećom, Andrea je bila sposobna pomoći mi.
- Samo reci da će sve biti u redu - rekla je.
- Sve će biti u redu.
Dva mjeseca poslije bio sam sam u kući budućeg punca i punice te molio
Andreu da pođem s njima u bolnicu.
- Moram odvesti mamu u bolnicu - rekla je.
- U redu. Idem s vama.
- Žele da netko ostane i pusti Davida u kuću.
David je bio Andrein brat, koji je trebao stići iz Londona.
- Mogu poći s vama.
- Matt, molim te.
- Ne mogu to. Separacijska anksioznost. Imat ću napadaj panike.
- Matt, molim te. Mama mi je bolesna. Ne želim je uzrujavati. Sebičan si.

86
 - Dovraga. Sranje. Žao mi je. Ali, ne razumiješ.
- Ti to možeš.
- Neću preživjeti. Zar ne možeš reći mami i tati da i ja moram poći s vama?
- U redu. Dobro. U redu. Reći ću im.
Ali tada se dogodilo. Uslijedio je zaokret. - Ne.
- što ne?
- Učinit ću to. Ostat ću. Ostat ću kod kuće.
- Doista?
- Da.
- Ostavit ću broj bolnice.
- U redu je - rekao sam glupo zamišljajući kako bi to mogle biti posljednje
riječi koje sam joj uputio. - Pronaći ću ga.
- Ipak ću ti ga ostaviti.
- Hvala.
- U redu je. Bolje je da pođete.
Dok sam ih čekao da se s Andreom vrate iz bolnice, hodao sam iz sobe u
sobu. Imali su mnogo porculanskih ukrasa. Malena Bo Peep. Pink Panther koji
sjedi prekriženih nogu, koje mu vise s prozorske klupice. Njegove velike žute
oči slijedile su me po dnevnoj sobi.
Prvih deset minuta srce mi je lupalo. Gotovo nisam mogao disati. Andrea
je bila mrtva. Njezini roditelji bili su mrtvi. Toliko sam živo zamišljao sudar
da se morao dogoditi. A tada je prošlo dvadeset minuta. Umirao sam. Osjećao
sam bol u prsima. Možda je to bio rak pluća. Bilo mi je samo dvadeset i sedam,
ali sam mnogo pušio. Nakon trideset minuta jedna je susjeda došla vidjeti
kako je Freda. Nakon četrdeset minuta adrenalin se počeo smirivati.
Četrdeset minuta bio sam sam i još sam bio živ. Do pedesete minute zapravo
sam želio da budu odsutni više od sat vremena kako bih se osjećao još jače.
Pedeset minuta! Tri godine separacijske anksioznosti izliječene u manje od
sat vremena!
Nije potrebno reći da su se oni vratili.
To je ljeto bilo strašno, ali je ishod bio dobar. Andreinoj majci dali su male
izglede, ali ih je ona pobijedila. Čak smo uspjeli njezin svakodnevni doručak
u obliku jednog keksa zamijeniti kivijem. Imao sam razloga prisiljavati se biti
jak. Dovoditi se u situacije u koje se inače ne bih dovodio. Potrebno je da vam
bude neugodno. Potrebno je da vas boli. Kao što je perzijski pjesnik Rumi
zapisao u dvanaestom stoljeću: »Rana je mjesto kroz koje svjetlost ulazi u
vas.« (Napisao je i: »Zaboravite sigurnost. Živite ondje gdje se plašite
živjeti.«) Osim toga, svoje sam misli iznosio u svijet pišući svoj prvi
pravi roman. Zapravo ne zbog karijere (roman je bio obrada Shakespearova
87
Henrika IV, sa psima koji govore, pa bi teško dospio među bestselere), nego
kako bih se zaokupio njime. No, dvije godine poslije, uz Andreino ohrabrenje,
ta će knjiga biti objavljena. Tu sam knjigu, dakako, posvetio njoj, ali joj nisam
dugovao samo knjigu. Dugovao sam joj cijeli život.

88
 Oružja
MOJ AGENT. - Dobili ste izdavača.
- Što?
- Upravo su me nazvali. Objavit će vašu knjigu.
- Što? Ozbiljno?
- Ozbiljno.
Ta me vijest držala otprilike šest mjeseci.
Otprilike šest mjeseci neiskreno sam radio na svojem nedostatku
samopouzdanja. Ležao bih u krevetu i tonuo u san nasmiješen, misleći: Ajme,
prilično sam važan, moja će knjiga biti objavljena.
Ali, činjenica da će vam knjiga biti objavljena (ili dobivanje odličnog
posla, ili bilo što drugo) ne uzrokuje trajne promjene u vašemu mozgu. Stoga
sam jedne noći ležao budan, ne osjećajući se osobito sretno. Počeo sam se
zabrinjavati. Zabrinutost se ubrzano pojačavala. I tri tjedna ponovo sam bio
zarobljen u vlastitom umu. Ali, taj put imao sam oružja. Jedno od njih, možda
najvažnije, bila je sljedeća spoznaja: Već sam bio bolestan, pa sam ozdravio.
Zdravlje je moguće. Drugo oružje bilo je trčanje. Znao sam kako tijelo može
utjecati na um, pa sam sve više i više trčao.

89
 Trčanje
TRČANJE SE ČESTO navodi kao aktivnost koja ublažava depresiju i anksioznost.
Za mene je nedvojbeno funkcioniralo. Kad sam počeo trčati, još sam
doživljavao vrlo teške napadaje panike. Sviđalo mi se to što trčanje obu-
hvaća mnoge fizičke simptome panike - lupanje srca, teško disanje i
znojenje. Stoga se trčeći nisam zabrinjavao zbog lupanja svojega srca, jer je
imalo razloga lupati.
A osim toga, poticalo me na razmišljanje. Nikad nisam bio u osobito dobroj
kondiciji, pa mi je trčanje bilo prilično teško. Boljelo me. Ali taj trud i nelagoda
odlično su me poticali na usredotočenje. Stoga sam uvjerio samoga sebe da
vježbanjem tijela vježbam i svoj um. Bila je to vrsta aktivne meditacije.
A ujedno vas, dakako, uvodi u stanje bolje kondicije. A kondicija je dobra
za sve. Kad sam se razbolio, puno sam pio i pušio, ali tada sam nastojao
popraviti učinjenu štetu.
Stoga sam svakoga dana odlazio trčati ili sam se upuštao u sličnu vrstu
kardiovaskularne aktivnosti. Poput Harukija Murakamija, čiju ću sjajnu
knjigu 0 čemu govorim kada govorim o trčanju naknadno pročitati, ustanovio
sam da trčanje raščišćuje maglu. (»Maksimalno naprezanje u vlastitim
individualnim granicama - to je bit trčanja«, također je rekao Murakami, a i
sam sam to ustanovio, pa je to jedan od razloga zbog kojih vjerujem da ta
aktivnost pomaže umu.)
Vratio bih se s trčanja, istegnuo, istuširao se i osjetio blago oslobađanje,
kao da depresija i anksioznost polako isparavaju iz mene. Taj je osjećaj bio
divan. Osim toga, ta vrsta monotonije koja nastaje uslijed trčanja, praćena
zvukovima teškog disanja i ujednačenim ritmom spuštanja stopala na
pločnik, postala je svojevrsna metafora za depresiju. Svakoga dana odlaziti
na trčanje znači voditi određenu vrstu bitke sa samim sobom. Sam izlazak u
hladno jutro u veljači pruža vam osjećaj postignuća. Ali, nijema rasprava koju
vodite sa samim sobom: Želim stati! Ne, nastavi! Ne mogu, jedva dišem! Pred
tobom je još manje od dva kilometra! Samo moram leći! Ne smiješ! - zapravo je
rasprava depresije, ali blaža, manje ozbiljna. Stoga sam svaki put kad sam
se prisilio izaći u hladno, sivo, vlažno jutro u West Yorkshireu te trčati sat
vremena, još malo pojačavao svoju moć pobjeđivanja depresije. Svaki sam
put malo pojačao odvažnost u stilu »bolje ti je da me se okaniš«.
To je katkad pomagalo. Ne uvijek. Nije bilo potpuno djelotvorno. Nije bilo
Zeus. Nisam imao čarobne munje na raspolaganju. Ali, lijepo je tijekom
godina jačati ono za što znate da - povremeno - djeluje. Oružja za rat koji

90
jenjava, ali uvijek može ponovo izbiti. Među mojim oružjima bilo je pisanje,
čitanje, razgovori, putovanja, joga, meditacija i trčanje.

91
 Mozak je tijelo - drugi dio
VJERUJEM DA IZRAZ »duševna bolest« navodi kao aktivnost koja ublažava
depresiju i anksioznost. Za mene je nedvojbeno funkcioniralo. Kad sam
počeo trčati, još sam doživljavao vrlo teške napadaje panike. Sviđalo mi se
to što trčanje obuhvaća mnoge fizičke simptome panike - lupanje srca, teško
disanje i znojenje. Stoga se trčeći nisam zabrinjavao zbog lupanja svojega
srca, jer je imalo razloga lupati.
Primjerice, Nacionalna zdravstvena služba navodi sljedeće kao
psihološke simptome općeg anksioznog poremećaja:

nemir
osjećaj silnog straha
neprestan osjećaj napetosti
otežano usredotočenje
razdražljivost
nestrpljivost
lako odvraćanje pozornosti.

Ali, zanimljivo je da ista služba nudi mnogo dulji popis tjelesnih

simptoma:

vrtoglavica
pospanost i umor
osjećaj bockanja
nepravilan rad srca (palpitacije)
bolovi i napetost u mišićima
suha usta
prekomjerno znojenje
zadihanost
bol u želucu
mučnina
proljev
glavobolja
prekomjerna žeđ
često uriniranje
92
 bolne mjesečnice ili njihov izostanak
otežano uspavljivanje ili često buđenje (nesanica).

Simptom koji se ne nalazi na popisu Nacionalne zdravstvene službe, ali

se nalazi na drugim popisima, istodobno je tjelesni i mentalni. Derealizacija.
Posrijedi je vrlo stvaran simptom uslijed kojega se osjećate, pa, nestvarno. Ne
osjećate da ste potpuno u sebi. Osjećate kao da svojim tijelom upravljate s
nekog drugog mjesta. To je nalik na udaljenost između pisca i njegova
izmišljenog, poluautobiografskog pripovjedača. Vaše je središte nestalo.
Posrijedi je osjećaj uma i tijela koji oboljelom još jednom dokazuje da je
pogrešno i previše pojednostavljeno razdvajati ih toliko grubo kao što ih
razdvajamo. I to bi čak moglo biti dio problema.

93
 Slavne osobe
DEPRESIJA U VAMA budi osjećaj usamljenosti. To je jedan od njezinih glavnih
simptoma. Stoga pomaže znati da niste sami. S obzirom na prirodu našega
društva i na konfesionalnu kulturu slavnih ličnosti, često čujemo o slavnim
ljudima u nevolji. Ali, to nije važno. što više čujemo, to bolje. Pa, ne uvijek.
Kao pisac baš i ne volim razmišljati o Ernestu Hemingwayu i o onome što je
učinio sa svojom puškom, ili o glavi Sylvije Plath u pećnici. Nisam volio ni
previše razmišljati o nepiscu Vincentu Van Goghu i o njegovu uhu. A kad
sam čuo da se David Foster Wallace, suvremeni pisac kojemu sam se divio,
objesio 12. rujna 2008. godine, to je u meni pokrenulo najgoru epizodu
depresije nakon doista Teškog Razdoblja. I to ne moraju biti pisci. Bio sam
jedan od milijuna ljudi koje smrt Robina Williamsa nije samo rastužila nego
i uplašila, kao da je nekako povećavala vjerojatnost da i sami završimo tako.
Ali, s druge strane, većina oboljelih od depresije - čak i najslavnije žrtve
depresije - ne počini samoubojstvo. Mark Twain patio je od depresije i umro
od srčanog udara. Tennessee Williams umro je nehotice se ugušivši čepom
bočice kapi za oči, koje je često koristio.
Katkad nam određenu utjehu pruža samo čitanje imena ljudi koji su patili
od depresije, ili i dalje pate od nje, ali u svojem životu imaju (ili su imali)
druge sjajne elemente. Slijedi moj popis:
Buzz Aldrin
Halle Berry
Zach Braff
Russell Brand
Frank Bruno
Alastair Campbell
Jim Carrey
Winston Churchill
Richard Dreyfuss
Carrie Fisher
F. Scott Fitzgerald
Stephen Fry
Judy Garland
Jon Hamm
Anne Hathaway
Billy Joel
94
 Angelina Jolie
Stephen King
Abraham Lincoln
Wolfgang Amadeus Mozart
Isaac Newton
Al Pacino
Gwyneth Paltrow
Dolly Parton
Princeza Diana
Christina Ricci
Teddy Roosevelt
Winona Ryder
Brooke Shields
Charles Shulz
Ben Stiller
William Styron
Emma Thompson
Uma Thurman
Marcus Trescothick
Ruby Wax
Robbie Williams
Tennessee Williams
Catherine Zeta-Jones

I čemu nas to poučava? Da se depresija može dogoditi premijerima,

predsjednicima, igračima kriketa, dramatičarima, boksačima i zvijezdama
najgledanijih holivudskih komedija. Pa, to smo znali. Što još? Da nas slava i
novac ne čine imunima na probleme duševnog zdravlja. I to smo donekle
znali. Možda nas poučava samo tome da nam znanje o tome da je Jim Carrey
uzimao Prozac ili da princeza Leia boluje od bipolarnog poremećaja pomaže
jer, iako znamo da se to može dogoditi svakome, nikada nije naodmet reći
nam da se to doista može dogoditi svakome.
Sjećam se kako sam, sjedeći u čekaonici jednog stomatologa, čitao
intervju s Halle Berry koja je otvoreno govorila o tome kako je jednom sjela
u svoj automobil, u garaži, i pokušala se otrovati ugljičnim
monoksidom. Rekla je novinaru kako ju je u tome spriječila samo misao o
tome kako će je njezina majka pronaći.
95
 Meni je pomoglo vidjeti je nasmijanu i jaku u tom časopisu. To je možda
bila računalno dotjerana iluzija, ali ipak, Halle je bila živa i očito sretna te
pripadnica iste vrste kao i ja. Dakle, da, volimo priče o ozdravljenju. Volimo
narativnu strukturu uspon-pad-ponovni uspon. Časopisi o slavnim
ličnostima vječno objavljuju takve priče.
Slavnim osobama u depresiji prilazi se s mnogo cinizma, kao da određena
mjera uspjeha i novca ljudsko biće čini imunim na duševne bolesti. Doima se
da tako govore samo o duševnim bolestima. Tako ne govore o, primjerice,
gripi. Za razliku od knjige ili filma, depresija ne mora imati temu.
Osim toga, depresija u vama često budi osjećaj krivnje. Depresija kaže:
Pogledaj se, kako lijepo živiš, imaš dobrog
dečka/djevojku/supruga/suprugu/djecu/psa/ sljedbenike na Twitteru,
imaš dobar posao, nemaš fizičke zdravstvene probleme, veseliš se ljetovanju
u Rimu, gotovo si otplatio hipoteku, roditelji ti nisu razvedeni, i što već - i tako
dalje.
Depresiju zapravo može pogoršati to što je izvana sve u redu jer jaz
između onoga što osjećate i onoga što se od vas očekuje da osjećate postaje
sve veći. Ako osjećate depresiju kakvu bi prirodno osjećao ratni
zarobljenik, ali niste u ratnom logoru nego u lijepoj kući u slobodnom svijetu,
pomišljate: Sranje, ovo je sve što sam ikada želio, zašto nisam sretan?
Mogli biste se, kao u onoj pjesmi Talking Headsa, biti u lijepoj kući, uz
lijepu suprugu, i pitati se kako ste dospjeli onamo. Gledati dane. Pitati se kako
vas situacije svladaju. Pitati se što nedostaje. Pitati se je li sve što smo u životu
željeli bilo pogrešno. Pitati se jesu li pametni telefoni, lijepe kupaonice i
najnoviji televizori, koje se smatralo dijelom rješenja, zapravo dijelovi
problema. Pitati se je li u igri života sve što smo smatrali ljestvama zapravo
bilo zmija, koja nas je spustila ravno na dno. Kao što bi vam svaki budist
rekao, pretjerana vezanost za materijalno vodi samo većoj patnji.
Kaže se da je ludilo logičan odgovor na bezuman svijet. Možda je
depresija dijelom samo odgovor na život koji zapravo ne razumijemo.
Dakako, nitko svoj život ne razumije u potpunosti, ako razmisli o njemu. U
pogledu depresije neugodno je to što je razmišljanje o životu neizbježno.
Depresija nas sve pretvori u mislioce. Samo pitajte Abrahama Lincolna.

96
 Abraham Lincoln i strašan dar
KAD SU ABRAHAMU LINCOLNU bile trideset i dvije, izjavio je: „Sad sam
najnesretniji čovjek na svijetu.“ Do te dobi proživio je dva jaka depresivna
sloma.
„Kad bi ovo što osjećam bilo ravnomjerno raspoređeno na čitavu ljudsku
obitelj, na zemlji ne bi bilo ni jednog veselog lica. Ne mogu reći hoću li ikada
biti bolje; strašno slutim da neću. Ne mogu ostati ovakav kakav jesam. Moram
umrijeti ili biti bolje.“
No, dakako, premda je Lincoln otvoreno izjavio da se plaši samoubojstva,
nije se ubio. Izabrao je živjeti.
U časopisu The Atlantic objavljen je odličan članak Joshue Wolfa Shenka
»Lincolnova velika depresija«. Shenk u njemu piše kako je depresija Lincolna
prisilila dublje shvatiti život:
„Bio je odlučan u priznavanju vlastitih strahova. U kasnim dvadesetima i
ranim tridesetima ponirao je sve dublje u njih, zamišljen nad onime što je,
prema Albertu Camusu, jedino ozbiljno pitanje s kojim se ljudska bića moraju
suočiti. Pitao se može li živjeti, može li se suočiti s jadom života. Naposljetku
je odlučio da mora... Osjećao je ‘nezatomljivu želju’ da za života postigne
nešto.“
Očito je bio ozbiljna osoba. Jedan od najvećih ozbiljnih ljudi u povijesti.
Vodio je mentalne i fizičke ratove. Možda je poznavanje patnje u njemu
stvorilo empatiju koju je iskazivao nastojeći promijeniti zakon o ropstvu.
(„Kad god čujem kako netko zagovara ropstvo, osjetim jak impuls da vidim
ropstvo iskušano na njemu“, rekao je.)
Lincoln nije jedini slavan vođa koji se borio s depresijom. Winston
Churchill također je najveći dio života proživio s »crnim psom«. Jednom je,
gledajući vatru, rekao mladom istraživaču koji je radio za njega: „Znam zašto
cjepanice prskaju. Znak kako je kad vas nešto potpuno proguta.“
Doista je znao. U pogledu postignuća na području karijere bio je jedan od
najaktivnijih ljudi u povijesti. Pa ipak, neprestano se osjećao očajno i
ispunjeno tamom.
Politički filozof John Gray, jedan od mojih omiljenih pisaca nefikcionalne
proze (pročitajte knjigu Psi od slame kako biste ustanovili zašto), vjeruje da
Churchill nije »prevladao« depresiju kako bi postao dobar ratni vođa, nego
mu je iskustvo depresije izravno omogućilo biti ratni vođa.
Gray u članku za BBC tvrdi kako Churchillova »iznimna otvorenost« za
intenzivne emocije objašnjava njegovu sposobnost naslućivanja opasnosti
koje konvencionalniji umovi nisu opažali. »Za većinu političara i tvoraca
97
javnog mnijenja koji su željeli ugoditi Hitleru, nacisti nisu bili mnogo više od
bučnog izražavanja njemačkog nacionalizma«, piše Gray. Za suočavanje
s neuobičajenom prijetnjom bio je potreban neuobičajen um. »Svoja
predviđanja užasa koji je slijedio dugovao je posjetima crnog psa.«
Dakle, da, depresija je noćna mora. Ali, može li biti korisna? Može li
poboljšati svijet na različite načine?
Poveznice između depresije, anksioznosti i učinkovitosti katkad su
neporecive. Primjerice, sjetite se sveprisutne slike Krik Edvarda Muncha. Ta
slika nije samo najprecizniji vizualni prikaz napadaja panike, nego je bila i,
prema riječima samog slikara, izravno nadahnuta trenutkom
egzistencijalnog užasa. Slijedi dnevnički zapis:

„Hodao sam ulicom dok je sunce silazilo; nebo je odjednom postalo

crveno poput krvi. Stao sam i naslonio se na ogradu, osjećajući se neopisivo
umorno. Jezici od vatre i krvi protezali su se preko plavkasto-crnog fjorda.
Moji su prijatelji nastavili dalje, a ja sam zaostao drhteći od straha. Tada sam
začuo silovit, beskrajan krik prirode.“

Ali, čak i bez očitog dokaza specifične epizode depresije koja bi

nadahnula stvaranje specifičnog genijalnog djela, nije moguće zanemariti
mnoge velikane koji su se borili s depresijom. Čak i kad se ne
bismo usredotočili na umjetnike poput Sylvije Plath, Ernesta
Hemingwaya i Virginije Woolf, koji su se doista ubili, popis poznatih
osoba koje su bolovale od depresije zapanjujuće je velik. A ta je bolest u
mnogim slučajevima povezana s djelima koja su stvarale.
Freudov rad uvelike je utemeljen na analizi vlastite depresije te onoga što
je smatrao rješenjem. Pomagao mu je kokain, ali, nakon što ga je počeo davati
drugima oboljelima, počeo je uviđati da bi mogao bili pomalo adiktivan.
Franz Kafka drugi je član kluba slavnih depresivaca. Cijeloga života patio
je od socijalne anksioznosti i onoga što ljudi danas smatraju kliničkom
depresijom. Bio je i hipohondar, te je živio u strahu od fizičke i mentalne
promjene. Ali, biti hipohondar ne znači da se nećete razboljeti, a Kafka je u
trideset i četvrtoj podlegao tuberkulozi. Zanimljivo je da je sve za što je bilo
poznato da ublažuje Kafkinu depresiju - plivanje, jahanje, planinarenje -
zapravo proizlazilo iz područja zdravih fizičkih aktivnosti.
Klaustrofobija i osjećaj nemoći u njegovim djelima, koje se često tumačilo
isključivo u političkom kontekstu, nedvojbeno su bili i posljedica bolesti koja
uzrokuje klaustrofobiju, zar ne?
Kafkina je najslavnija priča Preobražaj. Putujući trgovac probudi se i
ustanovi da se preobrazio u golemog kukca, koji je zaspao i zakasnio na
98
posao. Da, posrijedi je priča o dehumanizirajućem učinku kapitalizma, ali ju
je jednako moguće čitati i kao metaforu za depresiju, bolest najviše
svojstvenu Kafki. Jer, osoba koja pati od depresije može se, kao i Gregor
Samsa, katkada probuditi u sobi u kojoj je zaspala, ali se ipak osjećati potpuno
drugačije. Može biti stranac sama sebi. Zarobljena u noćnoj mori.
Jednako tako, bi li Emily Dickinson bez duboke duševne patnje mogla
napisati svoju pjesmu »Osjetila sam pogreb, u svojemu mozgu«? Dakako,
većina depresivnih osoba ne postane poput Abrahama Lincolna,
Emily Dickinson, Winstona Churchilla, Edvarda Muncha, Sigmunda Freuda ili
Franza Kafke (ili poput Marka Twaina, Sylvije Plath, Georgie O’Keeffe, Iana
Curtisa ili Kurta Cobaina). Ali, ni većina ljudi ne postane poput njih.

Ljudi često koriste riječ »unatoč« u kontekstu mentalne bolesti. Taj i taj
je učinio to i to unatoč tome što je bolovao od
depresije/anksioznosti/opsesivno-kompulzivnog
poremećaja/agorafobije/čega već. Ali, katkad bi to »unatoč« trebalo biti
»zbog«. Primjerice, ja pišem zbog depresije. Prije nisam bio pisac.
Jednostavno nisam posjedovao intenzivnost potrebnu za istraživanje s
neumornom radoznalošću i energijom. Strah nas čini radoznalima. Tuga nas
potiče filozofirati. (»Biti ili ne biti?« svakodnevno je pitanje za mnoge osobe
oboljele od depresije.)
Vratimo se Abrahamu Lincolnu. Najvažnije je napomenuti da je taj
predsjednik uvijek patio od depresije.
Nikada je nije potpuno prevladao, nego je živio uz nju i ostvario važna
postignuća. »Ni jedno Lincolnovo važno postignuće nije moguće objasniti kao
pobjedu nad osobnom patnjom«, kaže Joshua Wolf Shenk u
spomenutom članku. »Štoviše, potrebno ih je smatrati plodom istog sustava
koji je stvorio tu patnju... Lincoln nije obavio sjajan posao zato što je riješio
problem svoje melankolije. Problem njegove melankolije zapravo je bio
dodatno gorivo za vatru njegovih slavnih postignuća.«
Dakle. Čak i ako depresiju nismo u potpunosti prevladali, možemo naučiti
koristiti ono što je pjesnik Byron nazvao »strašnim darom«.
Ne moramo ga koristiti za upravljanje nacijom, poput Churchilla ili
Lincolna. Ne moramo ga iskoristiti čak ni da bismo naslikali uistinu dobru
sliku.
Možemo ga jednostavno koristiti u životu. Primjerice, ustanovio sam da
me strašna svjesnost o smrtnosti može učiniti postojano odlučnim u namjeri
da uživam u životu ondje gdje je to moguće. Potiče me cijeniti dragocjene
trenutke s djecom i sa ženom koju volim. Pojačava intenzivnost na loše, ali i
na dobre načine.

99
 Umjetnost i politička odlučnost neki su od očitovanja te intenzivnosti
koja se može očitovati na milijun drugih načina. Većina tih načina neće vas
proslaviti, ali će vam mnogi dugoročno pridonositi jednako kao i oduzimati.

100
 Depresija je
UNUTARNJI RAT.
Crni pas (hvala Winstonu Churchillu i dr. Johnsonu).
Crna rupa.
Nevidljiva vatra.
Ekspres-lonac.
Vrag u nama.
Zatvor.
Odsutnost.
Stakleno zvono (»Sjedila bih pod istim staklenim zvonom«, zapisala je
Plath, »i kuhala se u vlastitom kiselom zraku«.)
Maliciozan kod u operativnom sustavu vašega uma.
Paralelan univerzum.
Doživotna borba.
Nuspojava smrtnosti.
Živa noćna mora.
Eho komora.
Mračna, beznadna i usamljena.
Sudar starog uma i suvremenog svijeta (evolucijska psihologija).
Jebena bol.

101
 Depresija je i
MANJA OD VAS.
Uvijek je manja od vas, čak i kad se doima golemom. Funkcionira u vama,
a ne vi u njoj. Može biti mračan oblak koji prolazi nebom, ali, ako je to
metafora, vi ste nebo.
Postojali ste prije nje. A oblak ne može postojati bez neba, ali nebo može
postojati bez oblaka.

102
 Razgovor kroz vrijeme - treći dio
TADAŠNJE JA: Strašno je.
SADAŠNJE JA: Što je strašno?
TADAŠNJE JA: Život. Moj um. Njegova težina.
SADAŠNJE JA: ŠŠŠ. Prestani s time. Samo si malo zaglavio u trenutku.
Trenutak će se promijeniti.
TADAŠNJE JA: Andrea će me ostaviti.
SADAŠNJE JA: Ne. Neće te ostaviti. Udat će se za tebe.
TADAŠNJE JA: Ha! Kao da bi se netko želio vezati uz beskorisnog čudaka
poput mene? Bi li?
SADAŠNJE JA: Da. I pogledaj, napreduješ. Sada odlaziš u prodavaonicu i
nemaš napadaje panike. Ne osjećaš neprestano onaj teret na sebi.
TADAŠNJE JA: Osjećam.
SADAŠNJE JA: Ne. Prošli tjedan sam, ti si bio vani, na suncu, šetao parkom i
osjećao lakoću. U tom trenutku zapravo nisi razmišljao.
TADAŠNJE JA: Zapravo, da. Da. To je istina. I jutros sam doživio još jedan.
Ležao sam u krevetu i samo se pitao imamo li još žitnih pahuljica. To je bilo
to. Normalna stvar, i trajala je više od jedne minute. Samo sam ležao ondje i
mislio o doručku.
SADAŠNJE JA: Vidiš? Dakle, znaš da neće uvijek biti isto. Mislim, nije uvijek
bilo kao danas.
TADAŠNJE JA: Ali, i dalje je vrlo intenzivno.
SADAŠNJE JA: I uvijek će biti. Uvijek ćeš biti prilično intenzivan. A depresija
bi uvijek mogla biti prisutna, čekati sljedeći pad. Ali, pred tobom je mnogo
života. Depresija te je poučila da dan može biti dugo i intenzivno razdoblje.
TADAŠNJE JA: O, Bože, jest.
SADAŠNJE JA: Pa, onda se ne brini za protjecanje vremena. Jedan dan može
sadržavati beskonačnost.
TADAŠNJE JA: Mogao bih biti zatvoren u orahovoj ljusci i smatrati se kraljem
beskrajnog prostora.
SADAŠNJE JA: Hamlet? Dojmljivo. Do sada sam već zaboravio sve te retke.
Od studija je prošlo mnogo vremena.
TADAŠNJE JA: Počinjem vjerovati u tebe.
SADAŠNJE JA: Hvala ti.

103
 TADAŠNJE JA: Mislim, u mogućnost tebe. U mogućnost da postojim još više
od jednog desetljeća. I da se osjećam mnogo bolje.
SADAŠNJE JA: To je istina. Postojiš. I imaš svoju obitelj. Imaš život. Nije
savršen. Ni jedan život nije savršen. Ali je tvoj.
TADAŠNJE JA: Želim dokaz.
SADAŠNJE JA: Ne mogu ti dokazati. Vremeplovi ne postoje.
TADAŠNJE JA: Ne. Pretpostavljam da ću se jednostavno morati nadati.
SADAŠNJE JA: Da. Vjeruj.
TADAŠNJE JA: Pokušat ću.
SADAŠNJE JA: Već jesi.

104
 4.
Življenje

105
" I tako će se srce slomiti, ali slomljeno nastaviti živjeti"

Lord Byron, Hodočašće Childea Harolda

106
 Svijet
SVIJET JE SVE više ustrojen tako da nas uvodi u depresiju. Sreća nije osobito
dobra za gospodarstvo. Kad bismo bili sretni s onime što imamo, zašto bismo
trebali više? Kako prodavati hidratantnu kremu protiv starenja? Izazovete
zabrinutost zbog starenja. Kako potaknuti ljude na glasovanje za određenu
političku stranku? Izazovete zabrinutost zbog imigracije. Kako ih potaknuti
da ugovore osiguranje? Izazovete u njima zabrinutost zbog svega. Kako ih
potaknuti da se podvrgnu plastičnoj operaciji? Istaknete njihove fizičke
nedostatke. Kako ih potaknuti da gledaju određenu televizijsku seriju?
Izazovete zabrinutost zbog propuštanja epizode. Kako ih potaknuti da kupe
novi pametni telefon? Izazovete u njima osjećaj da su zaostali. Smirivanje
postaje određena vrsta revolucionarnog čina. Kad bismo bili zadovoljni
svojim neosuvremenjenim postojanjem, kad bismo prihvaćali svoje
kaotično ljudsko jastvo, to ne bi bilo dobro za posao.
Pa ipak, ne postoji drugi svijet u kojem bismo mogli živjeti. A, zapravo,
kad malo bolje pogledamo, svijet stvari i reklama zapravo nije život. Život su
druge stvari. Život je ono što ostane kad uklonite sva ta sranja, ili barem kad
neko vrijeme ne obraćate pozornost na njih.
Život su ljudi koji vas vole. Nitko nikada neće odlučiti ostati živ zbog
iPhonea. Važni su ljudi s kojima ostvarujemo kontakt pomoću iPhonea.
A kad se počnemo oporavljati i ponovo živjeti, činimo to novim očima.
Sve postaje jasnije, a mi smo svjesni onoga čega prije nismo bili svjesni.

107
 Oblaci u obliku gljiva
PRIJE NEGO ŠTO me dvostruka nevolja anksioznosti i depresije oborila kad
su mi bile dvadeset i četiri, nisam mogao ni pretpostaviti da će me takvo što
zadesiti. Ali, trebao sam. Svi znakovi upozorenja bili su prisutni. Trenuci očaja
u tinejdžerskoj dobi. Neprestana zabrinutost zbog svega. Vjerujem da je
znakova upozorenja bilo osobito mnogo dok sam studirao na Sveučilištu u
Hullu. Ali, nevolja sa znakovima upozorenja u tome je da nam se dogodila
samo prošlost, ali ne i budućnost, a ako se nešto nije doista dogodilo, teško je
znati da hoće.
Ako ste već bolovali od depresije, u prednosti ste jer znate na što valja
obratiti pozornost, a na studiju je bilo toga što sam mogao primijetiti, ali
nisam.
Znao sam zuriti u prazno sjedeći na petom katu sveučilišne knjižnice i u
mračnom strahu zamišljati oblake u obliku gljiva na obzorju. Katkad sam se
osjećao malo čudno. Pomalo zamagljeno na rubovima, kao da sam hodajući
akvarel. I, kad malo bolje razmislim, imao sam potrebu piti mnogo alkohola.
Imao sam i napadaj panike, iako ne jak poput onih koji su uslijedili. Evo
što se dogodilo.
Dio mojega studija engleske književnosti i povijesti bio je modul povijesti
umjetnosti. Premda tada toga nisam bio svjestan, to je značilo da ću u
određenom trenutku tromjesečja morati održati izlaganje o određenom
pokretu moderne umjetnosti (izabrao sam kubizam).
Zvuči kao sitnica, ali sam se toga užasavao više od bilo čega. Uvijek sam
strahovao od izvedba i javnih nastupa. Ali, to je bilo drugačije. Jednostavno
se nisam mogao pomiriti sa zamišlju da ću morati stati pred cijelu dvoranu u
kojoj će biti čak, ooh, dvanaestero, možda trinaestero ljudi, i govoriti
dvadeset minuta. Ljudi će aktivno razmišljati o meni, biti usredotočeni na
mene i slušati riječi koje će izlaziti iz mojih usta.
- Svatko ima tremu - rekla mi je mama telefonom. - Sitnica. A što taj
trenutak bude bliže, to će prije završiti.
Ali, što je ona znala?
Mislim, što ako mi iz nosa počne teći krv? Što ako uopće ne budem mogao
govoriti? Što ako se upišam? Imao sam i druge sumnje. Kako se izgovara
Picabia? Trebam li upotrijebiti francuski naglasak u imenu slike Georgesa
Braquea Nature morte?
Otprilike pet tjedana zapravo nisam mogao uživati ni u čemu jer je to bilo
preda mnom, a nisam ni mogao ne pojaviti se jer se to ocjenjivalo kao dio

108
rada. Osobito sam se zabrinjavao zbog činjenice da sam morao usklađivati
čitanje svojih riječi s pokazivanjem slajdova.
Što ako slajdove stavim naopačke? Što ako ću govoriti o slici Picassov
portret Juana Grisa, a pokazivati Picassovu sliku? Broj mogućih strahota bio
je naizgled beskonačan.
Gubio sam perspektivu, što je i bilo primjereno izlaganju s temom
umjetničkog pokreta koji je obuhvaćao napuštanje perspektive.
Taj je dan došao. Utorak, 17. ožujka 1997. Izgledao je kao i mnogi drugi
sumorni dani u Hullu. Ali, nije to bio. Izgled je varao. U zraku se osjećala
prijetnja. Sve je, čak i namještaj u našem studentskom domu, izgledalo kao
tajno oružje u nevidljivu ratu protiv mene. Ni čitanje Drakule, za moj modul
gotičke književnosti, nije pomoglo. (»Sav sam u moru čudesa. Sumnjam;
strahujem; mislim čudne misli, koje se ne usudim priznati vlastitoj duši.«)
- Uvijek možeš glumiti bolest - rekla je moja nova djevojka i buduća
supruga Andrea.
- Ne, ne mogu. Ocjenjuje se. To se ocjenjuje !
- Isuse, Matt, smiri se. Pretvorio si to u nešto što nije.
Tada sam otišao u ljekarnu i kupio paketić biljnih tableta za smirenje te
od ukupno dvadeset i četiri progutao koliko sam god mogao. (Mislim da sam
progutao šesnaest. Dvije kartice. Imale su okus po travi i kredi.) Čekao sam
da osjetim obećano smirenje.
Ali, nije se dogodilo. Dogodio se svrbež. A tada se dogodio osip.
Osip mi je prekrio vrat i šake. Upaljene crvene mrlje. Koža me nije samo
silno svrbjela nego je bila i vruća. Izlaganje je bilo zakazano za dva i petnaest.
Možda je osip bio odgovor stresa. Možda mi je bilo potrebno nešto drugo da
me smiri. Otišao sam u kafić te popio pola litre piva i dvije votke s limetom.
Popušio sam cigaretu. Deset minuta prije nego što je moje izlaganje trebalo
započeti bio sam u zahodu Odsjeka za povijest, zagledan u kukasti križ koji je
neki idiot nacrtao na sjajnom, svijetlom drvu vrata.
Moj je vrat bio u sve gorem stanju. Ostao sam u zahodu. Bez riječi sam
davao upute samome sebi u zrcalu.
Osjetio sam moć vremena. Moć vremena kao nečega nepomičnoga.
- Stani - šapnuo sam. Ali, vrijeme ne staje. Čak ni kad ga lijepo zamolite.
I tada sam to učinio. Odradio sam izlaganje. Mucao sam te, prema svojem
mišljenju, zvučao krhko poput jesenjeg lista, nekoliko sam puta zabrljao sa
slajdovima i nisam rekao ništa osim onoga što sam bio napisao svojim
najboljim mogućim rukopisom. Ljudi se nisu smijali mojem osipu. Samo su
izgledali kao da im je jako, jako neugodno.

109
 Ali, na pola izlaganja odvojio sam se od samoga sebe. Derealizirao sam se.
Presječena je nit koja je bila vezana uz osjećaj jastva, osjećaj da sam ja, i
odletjela poput helijeva balona. Pretpostavljam da je to bilo
standardan doživljaj izvantjelesnosti. Bio sam ondje, ne baš iznad sebe, ali
iznad, pokraj i posvuda odjednom, gledao sam i slušao samoga sebe u stanju
toliko pojačane nelagode da sam doista izbio iz samoga sebe.
Pretpostavljam da je to bio napadaj panike. Moj prvi, pravi napadaj
panike, iako silinom ni blizu onima koje ću doživjeti poslije, na Ibizi, ili kad
ću ponovo živjeti u domu svojih roditelja. To je trebao biti znak upozorenja,
ali nije jer sam paničario s razlogom. U redu, razlog i nije bio osobit, ali u
mojoj je glavi bio. A ako imate napadaj panike s razlogom - lav vas naganja,
vrata dizala ne otvaraju se, ne znate izgovoriti chiaroscuro - tada to zapravo
nije napadaj panike, nego logičan odgovor na zastrašujuću situaciju.
Paničariti bez razloga, to je ludost. Paničariti s razlogom, to je zdrav
razum. Još sam bio na zdravoj strani.
Jedva.
Ali, uvijek je teško u sadašnjosti vidjeti budućnost, čak i kad nam je pred
nosom.

110
 Veliko A
ANKSIOZNOST JE PARTNERICA DEPRESIJE. Prati polovicu slučajeva depresije.
Katkad izazove depresiju. Katkad depresija izazove anksioznost. Katkad
supostoje poput užasnog braka. Iako je, dakako, potpuno moguće patiti od
anksioznosti bez depresije i obrnuto. Anksioznost i depresija zanimljiva su
kombinacija. Na mnogo su načina suprotna iskustva, ali
njihovim kombiniranjem ipak ne dobivate zlatnu sredinu. Naprotiv.
Anksioznost, koja se često razgori u paniku, zapravo je ubrzana noćna mora.
Naš način življenja u dvadeset i prvom stoljeću anksioznost može pogoršati
više nego depresiju. Onime što nas okružuje.
Pametni telefoni. Oglašavanje (pomišljam na slavne riječi Davida Fostera
Wallacea: »Učinilo je ono što bi sve reklame trebale učiniti: izazvalo je
anksioznost koja se ublažava kupnjom.« Sljedbenici na Twitteru. Lajkovi na
Facebooku. Instagram. Preopterećenost informacijama. Neodgovoreni e-
mailovi. Aplikacije za pronalaženje partnera. Rat. Ubrzana evolucija
tehnologije. Urbanizam. Klimatske promjene. Gužva u javnom prijevozu.
Članci o »postantibiotskom dobu«. Računalno dotjerani
modeli. Hipohondrija izazvana guglanjem. Beskonačnost
izbora (»anksioznost je vrtoglavica slobode«, Soren Kierkegaard).
Internetsko kupovanje. Rasprava o tome bismo li trebali jesti maslac.
Fragmentirano življenje. Sve one američke televizijske serije koje bismo
trebali gledati. Sve nagrađene knjige koje bismo trebali čitati. Sve pop
zvijezde za koje nismo čuli. Osjećaj manjkavosti koji žele izazvati u nama.
Trenutačno zadovoljenje. Neprestane distrakcije. Rad, rad, rad. Sve non-stop.
Istinska usklađenost sa suvremenim svijetom možda znači da je
anksioznost neizbježna. Ali na ovom mjestu ponovo moramo razlučiti
anksioznost i Anksioznost. Primjerice, uvijek sam bio anksiozna osoba. Kao
dijete mnogo sam se zabrinjavao zbog smrti. Nedvojbeno više nego što bi se
dijete trebalo zabrinjavati. I kao desetogodišnjak znao sam doći roditeljima u
krevet te reći kako me je previše strah zaspati jer bih se mogao probuditi
slijep ili gluh. Nekoć sam se zabrinjavao zbog upoznavanja s novim ljudima,
u nedjelju navečer počeo bi me boljeti želudac zbog ponedjeljka, a jednom
sam čak i plakao, kad mi je bilo četrnaest, zato što glazba nije dobra kao što
je bila dok sam bio malen. Moglo bi se reći da sam bio osjetljivo dijete.
Ali, prava Anksioznost - opći anksiozni poremećaj i povezan panični
poremećaj, koji mi je također dijagnosticiran - može biti očajna (iako nije
uvijek). Može biti neprestana zaokupljenost silovitom zabrinutošću.

111
 Međutim, prema mojem osobnom iskustvu, anksioznost vrlo dobro
odgovara na liječenje, čak bolje od depresije.

112
 Usporite
AKO PATITE SAMO OD ANKSIOZNOSTI, ili od ubrzane depresije, kakva prati
anksioznost, možete ponešto učiniti. Neki ljudi uzimaju tablete. Nekima
tablete doslovce spase život. Ali, kao što smo ustanovili, teško je pronaći
odgovarajuću vrstu tableta jer, istini za volju, znanost o mozgu nije posve
dovršena.
Oruđa koja se koriste za analizu procesa u živim ljudskim mozgovima -
kao što su računalna aksijalna tomografija i, nakon nje, snimanje
magnetskom rezonancijom, postoje tek nekoliko desetljeća. Dakako, sve to
vrlo dobro pruža lijepe, šarene slike mozga te nam govori koji su dijelovi
mozga najaktivniji. Može nas uputiti na, primjerice, dio mozga odgovoran za
osjećaj užitka koji se pojavljuje dok jedemo čokoladu, ili za uznemirenost kad
čujemo dječji plač. Pametne stvari. Ali, postoje i manjkavosti.
»Većina dijelova mozga u različitim trenucima obavlja različite funkcije«,
kaže dr. David Adam, autor knjige Čovjek koji nije mogao prestati. »Primjerice,
amigdala sudjeluje u seksualnom uzbuđenju i u silnom strahu,
ali magnetskom rezonancijom nije moguće razlučiti strast i paniku... Što
bismo tada trebali misliti ako amigdala zasvijetli na zaslonu uređaja za
magnetsku rezonanciju kad nam se pokažu slike Cameron Diaz ili Brada
Pitta - da ih se plašimo?«
Dakle, oruđa nisu savršena. Ni neuroznanost nije savršena.
Ponešto je poznato, ali više toga nije poznato. Možda taj izostanak
istinskog razumijevanja objašnjava zašto se uz duševno zdravlje i dalje veže
stigma. Gdje je nepoznato, ondje je i strah.
U konačnici nema potpuno pouzdanog lijeka. Postoje tablete, ali bi samo
lažljivac rekao da uvijek pomažu ili da su uvijek idealno rješenje. Osim toga,
malo kad izliječe nekoga bez dodatne pomoći. Međutim, doima se da postoji
nešto što univerzalno pomaže, manje ili više, barem u pogledu anksioznosti.
To je usporavanje. Anksioznost povećava normalnu brzinu vašega uma,
pa bavljenje pitanjem mentalnog »tempa« može biti zahtjevno. Ali pomaže.
Anksioznost uklanja sve zareze i točke potrebne da bismo razumjeli samoga
sebe.
Slijede neki od načina kako svojemu umu vratiti mentalnu interpunkciju:
Joga. Bio sam jogafob, ali sam preobraćen. Sjajna je jer, za razliku od
drugih terapija, umu i tijelu pristupa kao dijelovima iste cjeline.
Usporite disanje. Nemojte suludo duboko disati. Blago. Udišite dok ne
nabrojite do pet, izdišite dok ne nabrojite do pet. Teško je ustrajati u tome,
ali se panika teško može dogoditi ako dišete opušteno. Mnogi simptomi
113
anksioznosti - vrtoglavica, trnci, peckanje - izravno su povezani s plitkim
disanjem.

Meditirajte. Ne morate pojati. Samo sjednite na pet minuta te pokušajte

misliti na nešto što vas smiruje. Čamac usidren na svjetlucavom moru. Lice
osobe koju volite. Ili se samo usredotočite na disanje.

Prihvatite. Nemojte se boriti protiv osjećaja, prihvatite ih. Napetost je

suprotstavljanje, opuštanje je otpuštanje.
'Živite u sadašnjem trenutku. Učitelj meditacije Amit Ray rekao je: »Ako
želite pobijediti anksioznost života, živite u sadašnjem trenutku. Živite u
dahu.«

Volite. Anaïs Nin anksioznost je nazvala »najvećim ubojicom ljubavi«. Ali,

srećom, vrijedi i obrnuto. Ljubav je najveći ubojica anksioznosti. Ljubav je sila
koja se kreće prema van. Ona je naš put izlaza iz vlastitih strahova jer je
anksioznost bolest koja nas zaokuplja našim vlastitim noćnim morama. To
nije sebičnost, iako to ljudi tako tumače. Ako vam noga gori, nije sebično
usredotočiti se na tu bol, ili na strah od plamena. Jednako je s anksioznošću.
Ljudi koji boluju od duševnih bolesti nisu zaokupljeni sobom zato što su
prirođeno sebičniji od drugih ljudi. Nipošto. Oni samo osjećaju ono što nije
moguće zanemariti. Ono što strijele okreće prema unutra. Ali mnogo pomaže
imati ljude koji vas vole i koje vi volite. To ne mora biti romantična, pa čak ni
obiteljska ljubav. Može biti zdravo prisiliti se vidjeti svijet očima ljubavi.
Ljubav je stav prema životu. Može nas spasiti.

114
 Usponi i padovi
KAO ŠTO SAM rekao, kad sam god osjetio paniku, poželio sam istinsku
opasnost. Ako s razlogom proživljavate napadaj panike, tada to zapravo nije
napadaj panike, nego logičan odgovor na zastrašujuću situaciju. Jednako
tako, kada sam god osjetio silazni zaokret prema teškoj i beskrajnoj tuzi,
poželio sam da ima vanjski uzrok. Ali s vremenom sam doznao nešto što prije
nisam mogao znati. Spoznao sam da put silaska nije jedini smjer. Ako
ustrajete, ako izdržite, postane bolje. Postane bolje, pa gore, pa opet bolje.
Usponi i padovi, usponi i padovi, kao što mi je jedna homeopatica rekla
dok sam živio s roditeljima (njezine riječi pomagale su više nego njezine
tinkture).

115
 Zagrada
(DEPRESIJA JE ČUDNA. Ni danas, dok ovo pišem čak četrnaest godina nakon
svoje najniže točke, nisam joj potpuno umaknuo. Prebolite je, ali istodobno
je nikada ne prebolite. Vraća se u bljeskovima, dok ste umorni, napeti ili ste
pojeli nešto što niste smjeli, i zatekne vas nespremnoga. Zapravo, prije
nekoliko dana probudio sam se s njom. Osjetio sam njezine mračne vitice
oko svoje glave, onaj zloslutan osjećaj »život je strah«. Ali potom je prestala,
nakon jutra provedenoga s najboljim petogodišnjim i najboljim
šestogodišnjim djetetom na svijetu. Sada je sporedna. Nešto što se zatvori
zagradom. Životna pouka: put izlaska nikad ne vodi kroz nas.)

116
 Zabave
DESET GODINA SVOJEGA života nisam mogao otići na zabavu bez osjećaja
prestravljenosti. Da, radio sam na Ibizi za najveću i najneobuzdaniju tjednu
zabavu u Europi, ali nisam bio sposoban bez napadaja panike ući u
prostoriju punu sretnih ljudi koji drže čaše s vinom.
Nedugo nakon što sam objavio svoju prvu knjigu, i strahovao da će
izdavač uskoro odustati od mene, osjećao sam se obveznim prisustvovati
književničkoj božićnoj zabavi. Nisam pio alkohol jer sam ga se i dalje silno
plašio. Ušao sam u prostoriju i istog trena osjetio da ne pripadam onamo jer
se doimalo da su slavni pametni ljudi (Zadie Smith, David Baddiel, Graham
Swift) posvuda, sa svojim slavnim pametnim licima, potpuno u svojem
elementu.
Dakako, nikada nije lako ući u prostoriju punu ljudi. Dogodi se onaj
nezgodan trenutak kad stojite, kao ozbiljna usamljena molekula, dok su svi
drugi u svojim čvrsto zbijenim malim krugovima, smiju se i razgovaraju.
Stajao sam nasred prostorije i pogledom tražio nekoga koga poznajem
zbog drugih razloga osim slave, ali nisam vidio nikoga. Držao sam čašu
mineralne vode (previše sam se plašio kofeina i šećera da bih pio bilo što
drugo) i pokušao misliti da me moja nelagoda čini genijalcem. Naposljetku,
Keats, Beethoven i Charlotte Bronte mrzili su zabave. Ali sam tada shvatio da
su ih vjerojatno mrzili i milijuni povijesnih negenija.
Nekoliko sam sekundi, donekle nehotice, gledao Zadie Smith u oči. Ona je
odvratila pogled. Očito je mislila da sam kakav čudak. Kraljica književnosti
misli da sam čudak!
Stotinu devedeset i jednu godinu prije te zabave, i samo nekoliko
kilometara dalje, Keats je sjeo kako bi napisao pismo svojemu prijatelju
Richardu Woodhouseu.
»Kad sam u sobi s Ljudima«, zapisao je, »ako sam ikada slobodan od
razmišljanja o tvorevinama svojega mozga, moje se jastvo ne vraća sebi, nego
me identiteti svih u sobi počnu pritiskati toliko da me začas unište.«
Dok sam stajao ondje i dok su se mjehurići ugljičnog dioksida uzdizali u
mojoj čaši, osjećao sam svojevrsno uništenje. Više nisam bio sasvim siguran
da sam uopće ondje i osjećao sam se kao da lebdim. To je bilo to. Recidiv.
Preda mnom su bili tjedni, možda mjeseci depresije.
Diši, rekao sam sam sebi. Samo diši.
Bila mi je potrebna Andrea. Zrak je bio sve rjeđi. Bio sam u zoni. Prešao
sam horizont događaja. To nije bilo dobro. Izgubio sam se u crnoj rupi koju
sam sam stvorio.
117
 Odložio sam čašu na stol i otišao odande. Ostavio sam kaput u garderobi,
a on je, koliko znam, možda još ondje. Izašao sam na londonsku noć i pretrčao
kratku udaljenost do kafića u kojemu me čekala Andrea, moja vječna
spasiteljica.
- što je? - upitala je. - Mislila sam da ćeš sat vremena biti ondje.
- Nisam mogao. Morao sam otići.
- Pa, otišao si. Kako se osjećaš?
Razmislio sam o tome. Kako se osjećam? Kao idiot, dakako. Ali je i moj
napadaj panike prestao. Napadaji panike nekad nisu jednostavno prestajali.
Samo bi se pretvarali u nove napadaje panike, slamajući me poput vojske, sve
dok depresija ne bi došla i nastanila se u mojoj glavi. Ali ne. Ponovo sam se
osjećao prilično normalno. Kao normalna osoba koja je alergična na zabave.
Na onoj sam zabavi poželio umrijeti, ali ne doslovce. Zapravo sam samo želio
pobjeći iz one prostorije. Ali, barem sam ušao u nju. To je, samo po sebi, bio
napredak. Godinu dana poslije bit ću dovoljno dobro ne samo da pođem na
zabavu nego i da sam otputujem do nje. Ono što se na neravnom, zavojitom
putu oporavka može doimati kao neuspjeh, katkad može biti korak naprijed.

#reasonstostayalive

Na internetu sam ljude koji imaju iskustva s depresijom, anksioznošću ili

sa suicidalnim mislima upitao: »što vas drži?« Ovo su njihovi razlozi za život:

@Matineegirl
Prijatelji, obitelj, prihvaćanje, dijeljenje, spoznaja da će crni pas
naposljetku otići. #reasonstostayalive

@mannyliz
Vrlo jednostavno, moja djeca. Ona nisu tražila da ih rodi mama kojoj je
katkad teško biti normalna.

@groznez
#reasonstostayalive Joga. Nisam mogla bez nje.

@Ginny_Bradwell
#reasonstostayalive Spoznaja da je u redu biti bolestan te da nema brzih
rješenja.

118
 @AlRedboots
Praznina koju biste ostavili veća je od boli koju trpite bivajući.
#reasonstostayalive

@LeeJamesHamson
Kako biste napakostili sebi za one povremene dane bez pakosti i trenutke
koji su zbog toga divni u HD kvaliteti.

@H311InHighH331s
Dogode se trenuci i dani kad se magla raziđe. Ti trenuci su veličanstveni.
#reasonstostayalive

@simone_mc
Moji #reasonstostayalive? Budućnost. Neotkrivena zemlja. Pronalaziti i
upoznavati druge ljude koji razumiju otrcane aluzije na Zvjezdane staze.

@Erastes
#reasonstostayalive Dani su sve dulji nakon 21. prosinca. To je nešto za
što se možete uhvatiti u mračnim trenucima.

@PixleTVPi
Moj jedini razlog da ostanem živa je moja najbolja prijateljica.
#reasonstostayalive

@paperbookmarks
Zato što, iako neprestano trpim bol, oko sebe imam ljude koji mi pružaju
potporu i najbolje knjige za čitanje. #reasonstostayalive

@ameliasnelling
#reasonstostayalive Još nisam vidjela Island, na kojemu će moj pepeo biti
rasut.

@debecca
#reasonstostayalive Za inat raku, bipolarnom poremećaju i drugome što
me pokušava ubiti mladu.

@vivatrampv
119
 Kirurzi su se veoma potrudili kako bi mi pružili budućnost koju
zaslužujem. #reasonstostayalive

@lillianharpl
#reasonstostayalive Zato što druga mogućnost nije fleksibilna.

@NickiDavies
Uvrnuta sam, optimistična depresivka! Čak i kad je vrlo loše, vjerujem da
može biti bolje. #reasonstostayalive

@Leilah_Makes
Tješi me održavanje navika. Omogućuje mi malo kontrole.
#reasonstostayalive

@Doc_Megz_to_be
Neizvjesna budućnost. Može prouzročiti anksioznost, ali je ujedno i
poput knjige koju je doista teško predvidjeti. #reasonstostayalive

@ilonacatherine
Ne misle svi da uzalud zauzimaš prostor, kao što sam misliš dok si u
dubokoj depresiji. Vjeruj drugima. #reasonstostayalive

@stueygod
Glazba. #reasonstostayalive @ameliasward
Sunčana jutra. #reasonstostayalive

@DolinaMunro
Sendviči sa slaninom. #reasonstostayalive

@mirandafay
Svjež zrak. Nepokolebljiva ljubav dobrog psa. #reasonstostayalive

@jeebreslin
Zato što je u vama zlatno jastvo koje vas voli, želi da pobijedite, opstanete
i budete sretni. #reasonstostayalive

120
 @ylovesgok
Spoznaja da mogu dobiti pomoć. #reasonstostayalive

@wilsonxox
Zalasci sunca. I onaj osobito nespecifičan glazbeni žanr koji vam dopire
do kralježnice. #reasonstostayalive

@MagsTheObscure
Brat za kojega skrbim. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih ostajem
skrbnica. On je moj svjetionik u oluji. #reasonstostayalive

@jaras76
Mogućnosti. Prevladavanje sljedećeg izazova. Nogomet.
#reasonstostayalive

@HHDreamWolf
Samoubojstvo bi moje prijatelje i članove obitelji moglo dovesti u
depresiju, a depresiju ne želim nikome. #reasonstostayalive

@DebWonda
Sve prođe - nakon boli slijedi radost, toplina rastopi led.
#reasonstostayalive

@legallyogi
Moja depresija bila je jaka poslijeporođajna. To je razdoblje bilo strašno.
Moji #reasonstostayalive bili su moja obitelj i spoznaja da će to proći.

@ayaanidilsays
#reasonstostayalive Rekao bih da su to najbolji prijatelji. Velika
pustolovina u nepoznato.

@lordof1
Pse je ujutro potrebno odvesti u šetnju. #reasonstostayalive

@UTBookblog
Iskustvo spoznaje da će sutrašnji dan biti bolji. Moja obitelj, dečko,
prijatelji... i moja hrpa knjiga koje čekaju da ih pročitam! #reasonstostayalive
121
 @GoodWithoutGods
#reasonstostayalive Zato što se 7xl049 atoma više nikada neće
rasporediti na ovaj način. To je jedinstvena povlastica.

@Book_Geek_Says
Potpora moje mame, a sada i dečka koji je ušao u vezu sa mnom u jednom
od mojih najtežih trenutaka prije tri godine. #reasonstostayalive

@Teens22
#reasonstostayalive Ljubav je najbolji razlog za ostanak na životu. Ljubav
prema sebi, ljubav prema drugima, ljubav prema životu i opažanje dobroga.
#reasonstostayalive

@ZODIDOG
#reasonstostayalive Nekih dana to su jednostavno plavo nebo i sunce. Ili
dražest i nagrada koju mi pruža moja činčila.

@Halftongue
Katkad se moji #reasonstostayalive svedu na »ljudi bi bili tužni i gnjevni
kada ne bih ostala živa«. To su loši dani.

@tara818
#reasonstostayalive Morala sam hraniti svoje dijete. Patila sam od
anksioznosti i poslijeporođajne depresije koja me potpuno slomila, a ovdje
sam samo zato što sam ga morala dojiti.

@BeverlyBambury
Ne znam uvijek zašto nastavljam dalje, ali ne činiti to za mene nikada nije
bila mogućnost - osobito dugo. Mračna odlučnost? #reasonstostayalive

@wolri
#reasonstostayalive Jednostavne stvari - suprugova potpora, to što me
ne opterećuje kad mi je teško, uglavnom moja obitelj i moj psić.

@Lyssa_1234

122
 Ne želim povrijediti roditelje/braću i sestre/partnera. Koliko god duboko
potonula, znam da bih nedostajala tim ljudima. #reasonstostayalive
@BlondeBookGirl
Moji #reasonstostayalive obuhvaćaju »zamišljanje očiju moje mačke kad
ja ne bih bila ondje«, »moja mama/ sestra« i »sve knjige koje doista želim
pročitati«.

@gourenina
Spoznaja da moja depresija nikada nije trajala vječno i da je uvijek
postojao izlaz. #reasonstostayalive

@Despard
Već je bilo bolje i ponovo će biti. #reasonstostayalive

123
 Što pogoršava moje stanje
Kava.
Neispavanost.
Mrak.
Hladnoća.
Rujan.
Listopad.
Sredina poslijepodneva.
Napeti mišići.
Tempo suvremenog života.
Loše držanje.
Udaljenost od ljudi koje volim.
Predugo sjedenje.
Reklame.
Osjećaj ignoriranosti.
Buđenje u tri sata ujutro.
Televizija.
Banane (u ovo nisam siguran, vjerojatno je posrijedi slučajnost).
Alkohol.
Facebook (katkad).
Twitter (katkad).
Rokovi.
Uređivanje teksta.
Teške odluke (znate: koje čarape navući?).
Fizička bolest.
Razmišljanje o tome da se osjećam deprimirano (vrlo začaran krug).
Nedovoljno pijenje vode.
Provjeravanje mojih ocjena na Amazonu.
Provjeravanje ocjena drugih pisaca.
Samostalan odlazak na društveni događaj.
Putovanje vlakom.
Hotelske sobe.
Samoća.

124
 Što (katkad) poboljšava moje stanje
Svjesna pozornost (mindfulness).
Trčanje.
Joga.
Ljeto.
Spavanje.
Polagano disanje.
Blizina ljudi koje volim.
Čitanje pjesama Emily Dickinson.
Čitanje romana Moć i slava Grahama Greenea.
Pisanje.
Kvalitetna prehrana.
Duge kupke/tuširanja.
Filmovi iz osamdesetih.
Slušanje glazbe.
Facebook (katkad).
Twitter (katkad).
Duga šetnja.
»Plemenita djela i vruće kupke« (Dodie Smith).
Pripremanje burrita.
Svijetlo nebo i zidovi.
Čitanje Keatsovih pisama. (»Ne uviđaš li koliko je svijet boli i nevolja
potreban za poučavanje inteligencije i njezino pretvaranje u dušu?«)
Banka loših dana.
Velike prostorije.
Nesebična djela.
Miris kruha.
Nošenje čiste odjeće (Ma dajte, ja sam pisac, to je rjeđe nego što mislite.)
Misli o tome da imam ono što mi pomaže.
Spoznaja da drugim ljudima pomažu druge stvari.
Zaokupljanje nečime.
Spoznaja da bi netko drugi mogao pročitati ove riječi i da bol koju sam
osjećao možda nije bila uzaludna.

125
 5.
Bivanje

126
»Spusti uho pokraj svoje duše i pažljivo slušaj.«

Anne Sexton

127
 Pohvala tankoj koži
IMAM TANKU KOŽU. Mislim da je to uobičajeno kod depresije i anksioznosti ili,
da budem precizan, kod osobe za koju je velika vjerojatnost da će podleći
depresiji i anksioznosti. Mislim i da se nikada neću potpuno oporaviti od
sloma koji sam doživio prije četrnaest godina. Ako kamen padne dovoljno
silovito, valići nastaju čitav život.
Prešao sam put od stanja u kojemu se nikad nisam osjećao sretno do
stanja u kojemu se najveći dio vremena osjećam sretno, ili barem slično tome.
Dakle, imam sreću. Ali doživljavam i povremene padove. Padove u kojima
sam istinski deprimiran/anksiozan ili padove prouzročene borbom protiv
prvih znakova depresije/ anksioznosti, u sklopu koje činim nešto glupo
(napijem se i vratim kući u pet ujutro, nakon što sam izgubio novčanik i bio
prisiljen moliti taksiste da me odvezu kući). Ali, u pravilu se ne borim iz dana
u dan. Više prihvaćam. Takav sam. A osim toga, borba zapravo pogoršava
situaciju. Trik je u uspostavljanju prijateljskog odnosa s njima. Zahvalnost za
njih, jer tada možete mnogo bolje izlaziti nakraj s njima. A ja sam
se sprijateljio s njima zahvaljujući im za svoju tanku kožu.
Istina je da bez tanke kože nikada ne bih doživio one strašne dane
ništavila. One dane panike ili intenzivne letargije koja vam prži kosti. Dane
mržnje prema sebi ili utapanja pod nevidljivim valovima. Katkad sam se
u svojemu samosažaljenju osjećao previše krhko za svijet u kojem vladaju
brzina, pravi kutovi i buka. (Sviđa mi se evolucijska teorija depresije
Jonathana Rottenberga koja govori da je depresija vezana uz nesposobnost
prilagođavanja sadašnjosti: »Stari sustav raspoloženja sudara se s vrlo novim
operativnim okruženjem koje je stvorila iznimna vrsta.«)
Ali, bih li otišao u čarobni salon za poboljšavanje uma i zatražio tretman
podebljavanja kože? Vjerojatno ne bih. Potrebno je osjetiti užas života da
biste mogli osjetiti njegovu divotu.
A ja je osjećam danas, zapravo, u ovom trenutku, ovog poslijepodneva
koje bi se moglo doimati prilično sumornim i oblačnim. Osjećam duboko,
nepojmljivo čudo našega neobičnog života, ovdje na Zemlji, sedam milijarda
nas koji, okupljeni u gradovima i gradićima na ovoj svijetloplavoj točkici od
planeta, dodijeljenih 30 000 dana provodimo kako najbolje znamo, u
veličanstvenoj beznačajnosti.
Volim osjećati silinu tog čuda. Volim proniknuti duboko u ovaj život i
istraživati ga kroz čaroliju riječi i čaroliju ljudskih bića (ali i čaroliju sendviča
s maslacem od kikirikija). I drago mi je što osjećam svaku njegovu burnu
sekundu, i drago mi je što doslovce osjećam peckanje kože i lupanje srca kad
128
u Nacionalnoj galeriji uđem u veliku prostoriju u kojoj su izložene
Tintorettove slike, i drago mi je zbog sinestezije koja znači da, dok čitam
Emily Dickinson ili Marka Twaina, moj um doista osjeća toplinu proizašlu iz
tih starih američkih riječi.
Osjećaj.
To je bit svega.
Ljudi veliku vrijednost pridaju misli, ali osjećaj je presudan. Želim čitati
knjige koje me nasmiju, rasplaču, koje u meni probude strah i radost, i zbog
kojih trijumfalno podižem šaku. Želim da me knjiga zagrli ili da me zgrabi za
okovratnik. Nemam čak ništa protiv toga da me udari u trbuh. Jer, ovdje smo
kako bismo osjećali.
Želim život.
Želim ga čitati, pisati, osjećati i živjeti.
Želim osjećati sve što je moguće osjetiti, koliko god dugo bude moguće u
ovom životu kratkom poput treptaja oka.
Mrzim depresiju. Bojim je se. Zapravo, prestravljen sam. Ali istodobno
znam i da me je depresija učinila ovime što jesam. A ako je to za mene cijena
osjećanja života, uvijek se isplati.
Zadovoljan sam time da samo bivam.

129
 Kako biti malo sretniji od Schopenhauera
Za Arthura Schopenhauera, popularnog deprimiranog filozofa (koji je na
različite, ali važne načine utjecao na Nietzschea, Freuda i Einsteina), život je
bio nastojanje ostvarivanja uzaludnih ciljeva. »Ispuhujemo mjehur
od sapunice, što duži i što veći, ali u potpunoj izvjesnosti spoznaje da će se
rasprsnuti.« Prema tom viđenju sreća nije moguća zbog svih tih ciljeva.
Ciljevi su izvor jada. Neostvareni cilj uzrokuje bol, a njegovo ostvarenje
donosi samo kratko zadovoljstvo.
Zapravo, ako razmislite o tome, život sastavljen od ciljeva doista mora
razočarati. Istina je da bi vas mogao tjerati naprijed, poticati na okretanje
stranica vlastitog postojanja, ali će vas u konačnici ostaviti praznim. Jer, čak i
ako ostvarite svoje ciljeve, što tada? Možda ste stekli ono što vam je
nedostajalo, ali i uz to, što tada? Ili si postavite još jedan cilj, uzrujavate se
pitajući se kako ćete zadržati ono što ste stekli, ili - kao i milijuni ljudi koji u
ovom trenutku proživljavaju krizu sredovječnosti (ili mladosti, ili starosti),
pomislite: To je sve što sam želio. Zašto nisam sretan?
Dakle, kako je glasio Schopenhauerov odgovor? Pa, ako je problem u
tome što želimo stvari, odgovor mora biti u odustajanju od stvari. Njegovim
jezikom, uzrok patnje je intenzivnost volje.
Schopenhauer je vjerovao da bi se čovjek okrenuo od života i odrekao se
svojih instinkta kad bi opazio širi kontekst, kad bi vidio čovječanstvo kao
cjelinu i njegovu patnju kao cjelinu. Drugim riječima, Schopenhauerov plan
obuhvaća izostanak seksa, vrlo malo novca, post i popriličnu mjeru
samomučenja.
Samo na taj način - potpunim poricanjem ljudske volje - možemo ugledati
istinu, da je pred nama »nedvojbeno samo ništavilo«.
Sumorno, ha?
Pa, jest. Iako Schopenhauer nije savjetovao samoubojstvo, savjetovao je
određenu vrstu samoubilačkog življenja u sklopu kojega je potrebno
prezirati sve što je ugodno.
Ali, Schopenhauer je bio veliki licemjer. Nije živio onako kako je
propovijedao. Kao što je Bertrand Russell objasnio u svojoj Povijesti zapadne
filozofije':

,,U pravilu je dobro večerao, u dobrom restoranu, imao je mnogo

beznačajnih ljubavnih veza koje su bile čulne, ali ne strastvene; bio je iznimno
svadljiv i neuobičajeno pohlepan. Jednom ga je uzrujala starija švelja koja je
s prijateljicom razgovarala pred vratima njegova stana. Gurnuo ju je niz
130
stube, prouzročivši joj trajnu ozljedu... U njegovu životu teško je pronaći
ijednu vrlinu osim dobrote prema životinjama... U svakom drugom pogledu
bio je potpuno sebičan.“
Schopenhauer, krajnji pesimist, zapravo ilustrira kako jad funkcionira.
Njegov rad postavio je ciljeve protiv ciljeva, koje sam nije mogao ostvariti.
Dakle, ne podržavam guranje starica niz stube, ali Schopenhauer mi je na
određeni način drag. Mislim da je uvidio problem - volju, želju ega ili poriv
usmjeren cilju, ili koji god povijesni izraz želite upotrijebiti - ali je u životu
pipao u mraku (često doslovce, s obzirom na kaotičan ljubavni život).
Dakle, što je izlaz? Kako prestati beskonačno rađanje želja i zabrinutosti?
Kako sići s pokretne trake? Kako zaustaviti vrijeme? Kako se prestati
iscrpljivati zabrinjavajući se zbog budućnosti?
Doima se da su najbolji odgovori, odgovori koji su zapisani i zabilježeni
tisućama godina, uvijek usredotočeni na prihvaćanje. Sam Schopenhauer bio
je pod jakim utjecajem stare istočnjačke filozofije. »Indijski mudraci uvidjeli
su istinu«, rekao je. I doista, njegovo vjerovanje da je ustezanje od svjetovnih
užitaka odgovor za život, dijele mnogi budistički mislioci.
Ali budistička misao nije negativna ni nesretna kao Shopnehauerova. Za
Schopenhauera je sav taj asketizam dijelom samokažnjavanje, a dijelom
samoprijezir, što je nezdravo i kontraproduktivno.
Svijet pun ljudi koji mrze sebe nije sretan svijet.
Doima se da budizam nije usredotočen na samokažnjavanje.
Jedan je od glavnih budističkih simbola lotosov cvijet. Cvijet lotosa izrasta
iz mulja na dnu jezera, ali se uzdiže iznad mutne vode i cvjeta na čistom zraku,
čist i lijep, prije nego što naposljetku uvene. Ta metafora za duhovno
prosvjetljenje funkcionira i kao metafora za nadu i promjenu. Cvjetovi na
čistom zraku, jastvo koje znamo da možemo biti, nesputano očajem.
Zapravo, Dhammapada, glavni budistički sveti tekst (u kojemu su
zapisana učenja Gautame Buddhe), uvelike se doima kao prva knjiga s
područja samopomoći.
»Nitko nas ne spašava osim nas samih, nitko to ne može i nitko to ne
smije.« Spasenje u budizmu nije vanjsko. Prema budizmu, da bismo bili sretni
i mirni, moramo biti budni, svjesni sebe. Pozorno svjesni. »Kao što kiša
probija kroz loše napravljen slamnati krov, tako strast u obliku patnje probija
kroz nepromišljen um.«
U svijetu u kojemu je mnogo više sjajnih distrakcija nego što ih je bilo u
svijetu himalajske Indije prije mnogo više od dvije tisuće godina, naše
metaforičke mentalne kuće moglo bi biti mnogo teže pokriti krovom nego što
je ikada bilo.

131
 Naš je um danas manje sličan kući sa slamnatim krovom te je pomalo
nalik računalu. Da, u teoriji bih mogao sjesti za svoje računalo, otvoriti
dokument u Wordu i jednostavno pisati, ali ću vjerojatno pogledati Facebook,
Twitter, Instagram i stranicu Guardiana. Ako prolazim neurotičnu fazu,
mogao bih obaviti brzu ego pretragu, pogledati nove recenzije svojih knjiga
na portalu
Goodreads ili na Amazonu te utipkati niz stvarnih ili izmišljenih bolesti ne
bih li ustanovio od koje neizlječive bolesti u tom trenutku bolujem.
Čak bi se i Buddha u današnje vrijeme mučio, iako bi nepostojanje Wi-Fi
mreže u podnožju Himalaje bilo blagoslov ako biste željeli četrdeset i devet
dana meditirati pod stablom.
Ali, shvaćam da više nije i bolje. Nisam budist. Sve stroge i utvrđene
smjernice previše me plaše. Život je lijep u svojoj neodređenosti. Međutim,
sviđa mi se zamisao svjesnosti sebe, povezivanja s univerzalnim
umjesto življenja na klackalici nade i straha.
Za mene osobno sreća nije napuštanje svijeta stvari, nego uvažavanje tog
svijeta kakav doista jest. Od patnje se ne možemo spasiti kupnjom iPhonea.
To ne znači da ga ne bismo trebali kupiti nego samo znači da bismo trebali
znati kako takve stvari nisu same po sebi ciljevi.
I suosjećanje.
To je još nešto što mi se sviđa u budizmu.
Zamisao da nas dobrota usrećuje više od sebičnosti. Da je dobrota
razdiranje jastva ili, Schopenhauerovim rječnikom, volje - koje nas oslobađa
od patnje naših žudnji i želja.
Biti nesebičan i istodobno pozorno svjestan doima se dobrim rješenjem
kad jastvo jača i uzrokuje nam patnju.
Ugodno je biti dobar jer nas podsjeća da nismo jedina važna osoba na
svijetu. Svi smo važni jer smo svi živi. Stoga je dobrota aktivan način uviđanja
i osjećanja šireg konteksta. U konačnici svi smo jedno. Svi smo život. Svi smo
svijest. Stoga se osjećamo bolje kad se osjećamo dijelom čovječanstva, a ne
kao izolirana jedinka. Mogli bismo fizički nestati, kao što bi jedna stanica u
tijelu mogla nestati, ali tijelo života se nastavlja. Tako se i mi nastavljamo, u
smislu života kao zajedničkog iskustva.

132
 Samopomoć
Kako zaustaviti vrijeme: ljubite.
Kako putovati kroz vrijeme: čitajte.
Kako umaknuti vremenu: glazbom.
Kako osjećati vrijeme: pišite.
Kako osloboditi vrijeme: dišite.

133
 Misli o vremenu
VRIJEME NAS MUČI.
Zbog vremena starimo i zbog vremena umiremo. To je zabrinjavajuće.
Aristotel je rekao: »Vrijeme stvari pretvara u prah.« A mi se plašimo vlastitog
pretvaranja u prah i pretvaranja drugih u prah.
Osjećamo da moramo žurno napredovati jer nemamo mnogo vremena.
Da, prema uputi brenda Nike, moramo »jednostavno to učiniti«. Ali, je li to
djelovanje odgovor? Ili djelovanje zapravo ubrzava vrijeme? Ne bi li bilo
bolje jednostavno biti, čak i ako se zbog toga proda manje sportske obuće?
Vrijeme doista protječe različito brzo. Kao što sam rekao, onih nekoliko
mjeseci 1999. i 2000. godine, kad sam bio vrlo bolestan, doživljavao sam kao
godine. Čak desetljeća. Bol produljuje vrijeme. Ali, to je samo zato što nas bol
prisiljava da je budemo svjesni.
Svjesnost o drugim stvarima također pomaže produljiti vrijeme. To je
zapravo meditacija. Svjesnost o sebi u »jantaru« trenutka, da upotrijebim
izraz Kurta Vonneguta. Zvuči lako, ali koliki dio svojega života doista živimo
u sadašnjem trenutku? Koliko smo, umjesto toga, uzbuđeni ili zabrinuti zbog
budućnosti, ili se kajemo ili tugujemo zbog prošlosti? Na svu tu zabrinutost
zbog vremena odgovaramo nastojeći postići nešto prije nego što bude
prekasno. Steći novac, poboljšati svoj status, ući u brak, imati djecu, postići
promaknuće, steći još novca i tako dalje i dalje, zauvijek. Ili, točnije,
ne zauvijek. Kad bi to bilo zauvijek, ne bismo vodili ovu raspravu. Ali, na
određeni način znamo da ćemo život samo skratiti ako ga pretvorimo u
očajničku jurnjavu za gomilanjem stvari. Ne u pogledu godina, ne u
pogledu stvarnog vremena, nego u pogledu doživljaja vremena. Zamislite da
je sve vrijeme koje nam je na raspolaganju zatvoreno u bocu, poput vina, i
predano nam. Kako bismo postigli da nam ta boca potraje?
Pijuckajući polako. Uživajući u okusu, ili gutajući velike gutljaje?

134
 Formentera
JUŽNO OD IBIZE NALAZI SE OTOČIĆ FORMENTERA, četvrti po veličini u
Balearskom otočju. Ja i Andrea za rijetkih smo slobodnih dana znali odlaziti
onamo. Plaže su bijele, a voda potpuno čista - najčišća u cijelom Sre-
dozemnom moru zahvaljujući podzemnim algama pod zaštitom UNESCO-a.
Formentera je bila umirujući jin mahnitom jangu Ibize. Mala populacija od
dvije tisuće ljudi obuhvaća mnogo umjetnika, hipija i učitelja joge (ako taj
otočić potražite na zemljovidu, ustanovit ćete da izgleda poput obrnutog
slova V, kao da je vječno u joga položaju psa spuštene glave). Zadržao je
vibraciju šezdesetih. Bob Dylan živio je u svjetioniku na Capu De Barbaria, na
najjužnijem vrhu otoka. Joni Mitchell ondje je napisala album Blue.
Nekoć sam imao fobiju od Baleara. Nisam mogao podnijeti ni pomisao na
njih jer sam se na Ibizi počeo raspadati. Ali, kad sada pomislim na mirno
mješto, pomislim na taj otočić. Zamišljam njegov krajolik prepun stabala
borovice i badema. Pomislim i na ono more. Svijetlo, modro i bistro.
Pomislim na imena njegovih malenih sela, luke i plaža. Es Pujol, El Pilar
de la Mola, La Savina, Cap de
Barbaria, Playa Illetes. I na ime samog otočića, koje me najviše podsjeća
na tamošnje ozračje.
Kad osjetim da napetost počinje jačati, katkad zatvorim oči i pomislim na
taj otočić, a njegovo se ime kotrlja poput meke, čiste slane vode na pijesku.
Formentera, Formentera, Formentera...

135
 Predodžbe na zaslonu
NEKOĆ, PRIJE SLOMA sa zabrinutošću sam se suočavao zaokupljajući se nečime.
Odlazeći u klubove, obilno pijući, provodeći ljeta na Ibizi, želeći najljuću
hranu, najlošije filmove, najprovokativnije romane, najglasniju glazbu,
najdulje noćne izlaske. Plašio sam se tišine. Pretpostavljam da sam se plašio
da ću morati usporiti i stišati zvuk. Plašio sam se da će moj um biti jedino
što ću moći slušati.
Ali, kad sam se razbolio, sve je to odjednom bilo izvan granica. Jednom
sam uključio radio, začuo tutnjanje house glazbe i doživio napadaj panike.
Ako bih pojeo jalfrezi, tu večer ležao bih u krevetu i halucinirao uz lupanje
srca. Ljudi govore o tome kako se liječe alkoholom i drogama, a ja bih bio
sretan da sam mogao zatupiti svoja osjetila. Uzeo bih i crack kad bih mislio
da bi mi pomogao ne obazirati se na uragan u mojoj glavi. Ali, od dvadeset i
četvrte do trideset i druge godine nisam popio ni jednu jedinu čašu vina. Ne
zato što sam bio jak (kao što je moja trijezna buduća punica uvijek mislila)
nego zato što me silno plašilo sve što bi promijenilo moje stanje svijesti. Pet
godina nisam želio uzeti čak ni ibuprofen. Ne zato što sam bio potpuno pijan
kad sam se razbolio - na dan kad sam se razbolio nisam popio ni gutljaj
alkohola i bio sam u (relativno) zdravoj fazi. Pretpostavljam da je to bilo
samo zbog osjećaja da se moj poremećeni um jedva održava u ravnoteži,
poput autobusa koji visi s ruba litice u filmu Dobar posao u Italiji te da
zlato/alkohol možda izgleda primamljivo, ali bi posezanje za njime
značilo pad u koban svršetak.
Dakle, to je bio problem. Upravo u trenutku kad mi je doista bilo potrebno
osloboditi se misli o nečemu, nisam to mogao. Moj je strah bio toliko jak da
bih čak i nakon njušenja Andreine čaše crnog vina zamišljao kako te
udahnute molekule ulaze u moj mozak i još ga više udaljavaju od mene.
Ali, to je bilo dobro. Značilo je da se moram usredotočiti na svoj um. Kao
u kakvom starom filmu strave, odmicao sam zavjesu i opažao čudovište.
Mnogo godina poslije čitat ću knjige o svjesnoj pozornosti i o meditaciji
te uvidjeti da ključ sreće - ili onoga još željenijeg osjećaja, smirenosti - nije u
neprestanom mišljenju sretnih misli. Ne. To nije moguće. Ni jedan um, bez
obzira na svu inteligenciju, ne bi mogao cijeli život provesti uživajući u
sretnim mislima. Najvažnije je prihvaćati vlastite misli, sve redom, čak i
loše. Prihvaćajte misli, ali nemojte postati te misli.
Primjerice, shvatite da mišljenje tužne misli, pa čak i niza tužnih misli,
nije isto što i bivanje tužnom osobom. Možete proći kroz oluju i osjetiti vjetar,
ali znate da vi niste taj vjetar.

136
 Tako moramo postupati i sa svojim umom. Moramo si dopustiti osjetiti
njegove silovite vjetrove i pljuskove, ali uvijek znajući da su to samo potrebne
vremenske prilike.
Kad u današnje vrijeme potonem duboko, a to se i dalje događa s vremena
na vrijeme, pokušavam shvatiti da postoji drugi, veći i jači dio mene koji ne
tone. Taj dio ostaje nepokolebljiv. Pretpostavljam da je to onaj dio koji bi
nekoć bio nazvan mojom dušom.
Ne moramo ga tako nazvati ako smatramo da je uz taj pojam vezano
previše konotacija. Možemo ga jednostavno nazvati jastvom. Jednostavno
shvatimo sljedeće. Ako smo umorni, gladni ili mamurni, vjerojatno smo loše
raspoloženi. Stoga to loše raspoloženje nismo mi sami. Pogrešno je vjerovati
u ono što osjećamo u tom trenutku jer će ti osjećaji nestati s hranom ili
sa spavanjem.
Ali, kad bih se našao u najtežim trenucima, dodirnuo bih nešto čvrsto,
nešto tvrdo i jako u svojoj srži. Nešto neuništivo, imuno na promjenjivost
misli. Jastvo koje nije samo ja nego i mi. Jastvo koje me povezuje s
vama, ljudsko biće s ljudskim bićem. Čvrstu, nepobjedivu silu opstanka.
Života. Stotinu i pedeset tisuća prijašnjih naraštaja, i onih koji još nisu rođeni.
Naše ljudsko postojanje. Kao što tlo ispod New Yorka i, recimo, Lagosa
postaje jednako ako prodrete dovoljno duboko ispod površine Zemlje, tako i
svaki ljudski stanovnik ovoga nevjerojatnog čuda od planeta dijeli istu srž.
Ja sam vi i vi ste ja. Sami smo, ali nismo sami. Zarobljeni smo vremenom,
ali i beskonačni. Stvoreni od mesa, ali i od zvijezda.

137
 Malenost
PRIJE OTPRILIKE MJESEC DANA otišao sam u posjet svojim roditeljima u
Newarku. Više ne žive u istoj kući, ali je ulica u kojoj danas žive paralelna s
ulicom u kojoj smo nekoć živjeli. Pet minuta hoda dalje. Prodavaonica na uglu
još je ondje. Sam sam otišao onamo, kupio novine i bio sposoban drage volje
pričekati da mi prodavačica vrati ostatak novca. Kuće pokraj kojih sam
prošao bile su iste narančaste zidane kuće. Malo se toga promijenilo. Ništa u
vama ne može probuditi toliko jak osjećaj malenosti i beznačajnosti
kao golema preobrazba u vašemu umu, dok svijet nastavlja dalje ne znajući
ništa o njoj. Pa ipak, ništa ne oslobađa toliko kao taj osjećaj. Prihvatiti svoju
malenost u svijetu.

138
 Kako živjeti (40 savjeta koje smatram
korisnima, ali ih se katkad ne pridržavam)

1. Cijenite sreću dok je prisutna.

2. Pijuckajte, nemojte gutati velike gutljaje.

3. Budite blagi prema sebi. Radite manje. Spavajte više.

4. U prošlosti ne postoji baš ništa što možete promijeniti. To je osnovna

fizika.

5. Čuvajte se utoraka. I listopada.

6. Kurt Vonnegut bio je u pravu. »Čitanje i pisanje najblagotvorniji su

oblici meditacije koje je itko do sada otkrio.«

7. Slušajte više nego što govorite.

8. Nemojte se osjećati krivim zbog besposlenosti. Rad je svijetu

vjerojatno učinio više zla nego besposlenost. Ali, usavršite svoju
besposlenost. Učinite je svjesnom.

9. Budite svjesni da dišete.

10. Gdje se god nalazili, u svakom trenutku pokušajte pronaći nešto

lijepo. Nečije lice. Stih neke pjesme, oblake koje vidite kroz prozor, neke
grafite, polje vjetrenjača. Ljepota čisti um.

11. Mržnju je besmisleno držati u sebi. To je kao da pojedete škorpiona

kako biste ga kaznili što vas je ubo.

12. Pođite trčati. A potom vježbajte jogu.

139
 13. Istuširajte se prije podneva.

14. Gledajte nebo. Sjetite se svemira. Tražite golemost kad god vam se
pruži prilika, kako biste uvidjeli vlastitu malenost.

15. Budite ljubazni.

16. Shvatite da su misli samo misli. Ako su nerazborite, dovedite ih u

red čak i ako vam nije preostalo razboritosti. Vi ste promatrač svojega uma,
a ne njegova žrtva.

17. Nemojte besciljno gledati televiziju. Nemojte besciljno posjećivati

društvene medije. Uvijek budite svjesni što radite i zašto to radite. Nemojte
manje cijeniti televiziju. Cijenite je više. Tada ćete je manje
gledati. Nekontrolirane distrakcije vode rastresenosti.

18. Sjednite. Legnite. Budite mirni. Nemojte ništa raditi. Promatrajte.

Slušajte svoj um. Dopustite mu da čini ono što čini i ne osuđujte ga. Otpustite,
poput snježne kraljice u filmu Snježno kraljevstvo.

19. Ne brinite se zbog onoga što se vjerojatno neće dogoditi.

20. Gledajte stabla. Budite blizu stabala. Sadite stabla. (Stabla su sjajna.)

21. Poslušajte učiteljicu joge na YouTubeu i »hodajte kao da stopalima

ljubite Zemlju«.

22. Živite. Volite. Otpustite.

23. Alkoholna matematika. Vino se množi samo sa sobom. Što više

popijete, to ćete vjerojatno više popiti. A ako vam je teško zaustaviti se na
jednoj čaši, na tri će biti nemoguće. Zbrajanje je množenje.

24. Pazite na razmak. Na razmak između onoga gdje jeste i onoga gdje
želite biti. Razmak se povećava i samim razmišljanjem o njemu. I tada
upadnete u njega.

140
 25. Čitajte knjigu ne razmišljajući o tome kada ćete je pročitati do kraja.
Jednostavno je čitajte. Uživajte u svakoj riječi, rečenici i odlomku. Nemojte
željeti da joj dođe kraj ili da joj nikada ne dođe kraj.

26. Ne postoji lijek od kojega biste se, na najdubljoj razini, mogli osjećati
dobro kao što se osjećate kad ste dobri prema drugima.

27. Poslušajte ono što je Hamlet, najslavniji depresivac književnosti,

rekao Rosencrantzu i Guildensternu.
»Jer ništa nije ni dobro ni loše, a da ga mišljenje ne čini takvim.«

28. Ako vas netko voli, dopustite mu. Vjerujte u tu ljubav. Živite za tu
osobu čak i kad osjećate da je besmisleno.

29. Nije vam potrebno da vas svijet razumije. Sve je u redu. Neki ljudi
nikada neće uistinu shvatiti ono što nisu doživjeli. Neki hoće. Budite zahvalni.

30. Jules Verne pisao je o »Beskonačnom Življenju«. To je svijet ljubavi

i emocija, nalik »moru«. Ako uspijemo zaroniti u njega, beskonačnost
nalazimo u sebi, kao i prostor koji nam je potreban da bismo preživjeli.

31. Tri sata ujutro nikad nije dobro vrijeme za pokušavati shvatiti svoj
život.

32. Upamtite da niste ni po čemu uvrnuti. Samo ste ljudsko biće, a sve
što radite i osjećate prirodno je jer smo prirodne životinje. Vi ste priroda. Vi
ste veliki čovjekoliki majmun. U svijetu ste i svijet je u vama. Sve je povezano.

33. Nemojte vjerovati u dobro ili loše, u dobitak ili gubitak, pobjedu ili
poraz, gore i dolje. Dok ste u najlošijem i najboljem stanju, bez obzira na to
jeste li sretni, očajni, smireni ili gnjevni, u vama postoji jezgra koja uvijek
ostaje ista. To je dio vas koji je važan.

34. Nemojte se zabrinjavati zbog vremena koje gubite na očajavanje.

Vrijednost vremena nakon očajavanja postaje dvostruko veća.

35. Budite transparentni sami sebi. Načinite staklenik za svoj um.

Promatrajte.
141
 36. Čitajte Emily Dickinson. Čitajte Grahama Greenea. Čitajte Itala
Calvina. Čitajte Mayu Angelou. Čitajte što god želite. Samo čitajte. Knjige su
mogućnosti. Knjige su putevi bijega. Pružaju vam mogućnosti dok nemate ni
jednu. Svaka može biti dom za izmješten um.

37. Ako sunce sja, a vi možete biti vani, budite vani.

38. Upamtite da je promjena osnovna značajka života na Zemlji.

Automobili hrđaju. Papir žuti. Tehnologija zastarijeva. Gusjenice se
pretvaraju u leptire. Noći se pretvaraju u dane. Depresija prestaje.

39. Kad osjećate da nemate vremena opustiti se, to je trenutak u kojemu

je najpotrebnije pronaći vrijeme za opuštanje.

40. Budite hrabri. Budite jaki. Dišite i nastavite dalje. Bit ćete zahvalni
sami sebi zbog toga.

142
U čemu sam uživao od razdoblja kada sam
mislio da više nikada neću uživati ni u čemu

IZLASCI SUNCA, ZALASCI SUNCA, tisuće sunaca i svjetova koji nisu naši, ali
svjetlucaju na noćnom nebu. Knjige. Hladno pivo. Svjež zrak. Psi. Konji.
Požutjele meko uvezane knjige. Koža na koži u jedan u noći. Dugi, duboki
poljupci puni značenja. Kratki, plitki, pristojni poljupci. (Svi poljupci.) Hladni
bazeni. Oceani, mora. Rijeke. Jezera. Fjordovi. Ribnjaci. Lokve. Rasplamsane
vatre. Obroci u pivnici. Sjedenje vani i jedenje maslina. Gašenje svjetla u kinu,
s posudom toplih kokica na krilu. Glazba. Ljubav. Neskrivene emocije. Bazeni
od kamenja na morskoj obali. Bazeni. Sendviči s maslacem od kikirikija. Miris
borovine za tople večeri u Italiji. Pijenje vode nakon dugog trčanja. Dobivanje
potvrde o zdravlju nakon straha od teške bolesti. Primanje važnog
telefonskog poziva. Will Ferrell u filmu Vilenjak. Razgovor s osobom koja me
najbolje poznaje. Joga položaj goluba. Piknici. Vožnje brodom. Gledanje kako
se moj sin rađa. Hvatanje kćeri u vodi u prve tri sekunde njezina života.
Čitanje slikovnice Tigar koji je došao na čaj i govorenje tigrovim glasom.
Razgovori o politici s roditeljima. Praznik u Rimu (i ljetovanje u Rimu).
Talking Heads. Prvo internetsko progovaranje o depresiji i primanje dobrih
reakcija. Prvi album Kanyea Westa (znam, znam). Country glazba (country
glazba!). The Beach Boys. Gledanje starih pjevača soula na YouTubeu. Popisi.
Sjedenje na klupi u parku za sunčanog dana. Upoznavanje pisaca koje volim.
Nepoznate ceste. Kokteli s rumom. Skakanje gore-dolje (objavit će moju
knjigu, objavit će moju knjigu, Isuse Kriste, objavit će moju knjigu). Gledanje
svih Hitchcockovih filmova. Svjetlucanje gradova noću, dok vozite pokraj
njih, kao da su zviježđa pala s neba. Smijeh. Da. Bolno silovit smijeh. Smijanje
prilikom kojega se savijate naprijed i trbuh vas doista počne boljeti od užitka,
od oslobađanja, a potom se ponovo naslonite, čujno uzdahnete i duboko
udahnete, zagledate se u osobu koja je pokraj vas i upijate radost. Čitanje
nove knjige Geoffa Dyera. Čitanje stare knjige Grahama Greenea. Trčanje
nizbrdo. Božićna drvca. Bojenje zidova nove kuće. Bijelo vino. Plesanje u tri
ujutro. Kocke s vanilijom. Grašak s wasabijem. Loše šale moje djece. Gledanje
guski i guščića na rijeci. Ulaženje u dob - trideset i pet godina, trideset i šest,
trideset i sedam, trideset i osam, trideset i devet - za koju sam mislio da je
neću doživjeti. Razgovori s prijateljima. Razgovori sa strancima. Razgovori s
vama. Pisanje ove knjige.
Hvala vam.

143
 Daljnja literatura
Bad Pharma: How medicine is broken, and how we can fix it, Ben Goldacre
(Fourth Estate, 2012.)
Knjiga koja razotkriva farmaceutsku industriju i interese koji su u igri.

Darkness Visible: A Memoir of Madness, William Styron (Vintage, 2001.)

Ovi klasični memoari iz 1989. godine, koji naslovom aludiraju na
Izgubljeni raj, lijepo su napisani i - s obzirom na autorovo iskustvo s
tabletama za spavanje Halcion - služe kao podsjetnik na opasnosti uzimanja
pogrešnog lijeka.

The Depths: The Evolutionary Origins of the Depression Epidemic, Jonathan

Rottenberg (Basic Books, 2014.)
Najbolje razmatranje depresije s evolucijskog stajališta na koje sam
naišao.

Madness and Civilzation, Michel Foucault (Routledge Classics, 2006.)

Kontroverzno, ekscentrično djelo, više usredotočeno na društvo nego na
um, ali ipak potiče na razmišljanje.

The Man Who Couldn’t Stop: OCD and the true story of a life lost in thought,
dr. David Adam (Picador, 2014.)
Sjajna i na mjestima iznimno osobna studija opsesivno-kompulzivnog
poremećaja, prepuna uvida u um.

Making Friends with Anxiety. A warm, supportive little book to ease worry
and panic, Sarah Rayner (CreateSpace, 2014.)
Jednostavan, jasan savjet o tome kako prihvatiti svoju anksioznost.

Mindfulness: A practical guide to finding peace in a frantic world, profesor

Mark Williams i dr. Danny Penman (Piatkus, 2011.)
Svjesna pozornost ima svoju poveliku skupinu skeptika, ali je smatram
vrlo korisnom kao način uvođenja interpunkcije u neprekidnu rečenicu
života. Vrlo dobar vodič.

144
 The Noonday Demon: An anatomy of depression, Andrew Solomon (Chatto
&Windus, 2001.)
Zapanjujuća (i na mjestima zastrašujuća) priča o Solomonovu iskustvu
depresije. Osobito je dobra na dijelovima koji govore o dijagnozi i liječenju.

Sane New World: Taming the Mind, Ruby Wax (Hodder, 2014.)
Jasna i poučna knjiga s izrazitim naglaskom na svjesnoj pozornosti kao
putu izlaska te onoliko zabavna koliko biste očekivali od Ruby Wax.

Why Zebras Don’t Get Ulcers: The Acclaimed Guide to Stress, Stress-Related
Diseases, and Coping, Dr Robert M. Sapolsky (Henry Holt, 2004.)
Vrlo zanimljiv pogled na stres, kako se gomila, i na fizičko tijelo.

145
 Napomena i nekoliko zahvala
WILLIE NELSON JEDNOM je rekao da katkad morate napisati pjesmu ili skočiti
kroz prozor. Pretpostavljam da je treća mogućnost pisanje knjige.
A ja sam dugo osjećao potrebu za pisanjem ove knjige. Ali zamisao o
njezinu pisanju ujedno me zabrinjavala jer je očito prilično osobna, pa sam
strahovao da bi me pisanje o tome prisililo na ponovno proživljavanje onog
teškog razdoblja. Stoga sam dugo neizravno pisao o tome u svojim proznim
djelima.
Prije dvije godine napisao sam knjigu s naslovom Ljudska bića (The
Humans). U tom sam romanu opisao vlastiti slom više nego u bilo kojem
drugom. Priča je zapravo tradicionalna znanstvena fantastika -
izvanzemaljac dolazi na Zemlju u ljudskom tijelu i polako mijenja svoje
viđenje čovječanstva - ali sam zapravo pisao o otuđenju depresije, kako ga
prevladati i kako naposljetku možete ponovo zavoljeti svijet.
U napomeni na kraju knjige, sličnoj ovoj, javno sam se »razotkrio« te vrlo
kratko opisao vlastito iskustvo paničnog poremećaja i depresije. To malo
otvaranja naišlo je na srdačan odgovor, pa sam shvatio da sam se uzaludno
zabrinjavao. Umjesto da se osjećam poput čudaka, otvorenost me dovela do
spoznaje o tome koliko mnogo ljudi u određenom trenutku života pati
od sličnih iskustava. Kao što nitko od nas nije fizički potpuno zdrav, nitko nije
ni duševno potpuno zdrav. Svi smo negdje u rasponu.
Tada sam smogao dovoljno samopouzdanja da na internetu više pišem o
svojem iskustvu. Ali, i dalje nisam znao hoću li ikada napisati ovu knjigu.
Osoba koja me uputila učiniti to bila je iznimna Cathy Rentzen brink. Cathy je
jedna od najdinamičnijih i, iskreno rečeno, sjajnih zagovornica knjiga koja se
bori za njih i u ovom slučaju - uzrokuje njihovo postojanje. Ona mi je, uz
kokice s wasabijem u restoranu Itsu, rekla neka napišem knjigu o depresiji.
Pa, evo je, Cathy. Nadam se da ti se sviđa.
Ova knjiga bez urednika ne bi bila ova knjiga. (Glavna je prednost knjiga
pred životom u tome što ih je moguće uređivati i uređivati, a život je, nažalost,
uvijek prva inačica.) U zahvalama se neizostavno uvažava urednika, čak i kad
ne bi bilo tako, etika i logika zahtijevale bi da spomenem ulogu Francisa
Bickmorea u oblikovanju ove knjige. Njegove brojne sugestije pomogle su mi
ustanoviti kako bih je trebao napisati. No, uglavnom sam bio zahvalan što
imam urednika koji je prihvatio činjenicu da ova knjiga ne pripada samo
jednom žanru i koji nije pitao: „Jesu li to memoari, knjiga s područja
samopomoći ili pregled?“ I kojemu je prihvatljivo da moje djelo bude sve to.

146
 To, po mojemu mišljenju, Canongate čini savršenom izdavačkom kućom.
Osjećam da mogu stvoriti nešto drugačije i oni će to prihvatiti ako im se
bude sviđalo. Stoga sam blagoslovljen što surađujem s njima. Oni su
promijenili moju karijeru, pa sam zahvalan legendarnom Jamieju Byngu i
svima koji rade ondje (Jenny Todd, Andrea Joyce, Katie Moffat, Jaz Lacey-
Campbell, Anna Frame, Vicki Rutherford, Sian Gibson, Jo Dingley i svi drugi)
jer su prihvatili taj rizik sa mnom i podržali me.
U redu, ovaj duh zagušujućeg izlijevanja mora se nastaviti tako što ću
zahvaliti svojoj agentici Clare Conville koja je potpuno shvatila ovu knjigu i
hrabrila me dok sam još bio veoma zabrinut zbog nje. Sjajno je imati nju uz
sebe i bila je presudno važna pomažući mi da knjiga Zašto ostati živ ostane na
pravom putu.
Zahvaljujem i svima koji su mi pomogli te tijekom godina na različite
načine podržavali mene i moje pisanje. To su Tanya Seghatchian, Jeanette
Winterson, Stephen Fry, S. J. Watson, Joanne Harris, Julia Kingsford, Natalie
Doherty, Annie Eaton, Amanda Craig, Caradoc King, Amanda Rossi i mnogi,
mnogi drugi. Zahvaljujem i svim zaposlenicima knjižara koje sam upoznao i
koji su uložili dodatan trud. Na ovom mjestu svakako moram spomenuti
Leilu Skelton, iz knjižare Waterstones u Doncasteru, koja je u čast knjige
Ljudska bića načinila staklenke maslaca s kikirikijem i posebne značke.
Zahvaljujem i svima na Facebooku te na
Twitteru koji su pomogli širiti glas, osobito onim korisnicima Twittera
koji su dali svoj doprinos poglavlju #reasonstostayalive.
Uvijek sam imao otvorenu obitelj punu ljubavi, kojoj zahvaljujem jer mi
je pomogla opstati, ali i zato što je u potpunosti prihvatila činjenicu da pišem
ovu knjigu. Stoga beskrajnu zahvalnost i ljubav upućujem mami, tati i
Phoebe, kao i Fredi, Albertu, Davidu te Katherine. Hvala vam što ste bili moja
»mreža«. Sve vas volim.
Hvala Lucasu i Pearl jer mi svakodnevno daju tisuće razloga za život.
I, dakako, Andrei. Za sve.

147
 Dopuštenja
Veliki trud uložili smo u nastojanje da pronađemo vlasnike prava te
dobijemo njihovo dopuštenje za korištenje sadržaja zaštićenog autorskim
pravom. Izdavač se ispričava za sve pogreške i propuste te bi bio
zahvalan ako bi ga se obavijestilo o ispravcima koje je potrebno uklopiti u
buduće pretiske i izdanja ove knjige.
Citati iz djela Kafka na žalu i O čemu govorim kada govorim o trčanju
Harukija Murakamija reproducirani su s dopuštenjem The Random House
Group Ltd i Curtis Brown Literary and Talent Agency.
Citat Anne Sexton upotrijebljen je s dopuštenjem SLL/ Sterling Lord
Literistic, Inc. Copyright Anne Sexton.
»Don’t Sweat The Technique« Tekst i glazba: Eric Barrier i William Griffin
© 1991, reproducirano s dopuštenjem EMI Blackwood Music Inc, London
W1F 9LD.
Riječi pjesme »Once in a Lifetime« Davida Byrnea reproducirali smo s
dopuštenjem Index Music Inc.
Citati iz djela Bliski susreti treće vrste © 1977., obnovljeno 2000 Columbia
Pictures Industries, Inc. Sva prava pridržana. S dopuštenjem Columbia
Pictures.

148