Professional Documents
Culture Documents
Rasprava o toleranciji
MATICA HRVATSKA
BIBLIOTEKA PARNAS
Niz Filozofija
ISBN 953-150-082-7
Sadraj
Poglavlje I.
Kratka povijest smrti Jeana Calasa...................................................................... 5
Poglavlje II.
Posljedice stradanja Jeana Calasa......................................................................
16
Poglavlje III.
Ideja reformacije u XVI. Stoljeu........................................................................ 18
Poglavlje IV.
Je li tolerancija opasna i u kojih je naroda doputena.................................. 22
Poglavlje V.
Kako se moe dopustiti tolerancija................................................................... 29
Poglavlje VI.
Je li netolerancija u skladu s prirodnim ljudskim pravom...............................
33
Poglavlje VII.
Jesu li Grci poznavali netoleranciju.................................................................. 35
Poglavlje VIII.
Jesu li Rimljani bili tolerantni........................................................................... 38
Poglavlje IX.
Muenici.............................................................................................................
44
Poglavlje X.
O opasnosti od lanih legendi i progona..........................................................
54
Poglavlje XI.
Zloupotreba netolerancije................................................................................ 60
Poglavlje XII.
Da li je netolerancija smatrana boanskim pravom u judaizmu i da li je
uvijek primjenjivana.......................................................................................... 65
Poglavlje XIII.
Krajnja tolerancija idova.................................................................................. 73
Poglavlje XIV.
je li Isus Krist uio ljude netoleranciji............................................................. 77
4
Poglavlje XV.
Svjedoenja protiv netolerancije....................................................................... 84
Poglavlje XVI.
Razgovor umirueg i zdravog ovjeka................................................................ 87
Poglavlje XVII.
Pismo koje je jezuitu Le Tellieru napisao neki
beneficijat,6.svibnja1714.................................................................................. 90
Poglavlje XVIII.
Jedini sluajevi u kojima je netolerancija u skladu s ljudskim pravom.......... 94
Poglavlje XIX.
Izvjetaj o jednoj burnoj raspravi u Kini........................................................... 97
Poglavlje XX.
Je li korisno drati narod u praznovjerju....................................................... 100
Poglavlje XXI.
Vrlina vrijedi vie od uenosti.......................................................................... 104
Poglavlje XXII.
O opoj toleranciji............................................................................................
106
Poglavlje XXIII.
Molitva Bogu.............................................................................................................. 110
Poglavlje XXIV.
Post-scriptum................................................................................................ 112
Poglavlje XXV.
Nastavak i zakljuak...................................................................................... 117
Poglavlje XXV.
Novododana glava u kojoj se izvjetava
o posljednjoj presudi u korist obitelji Calas.......................................................... 121
Biljeke................................................................................................................... 127
Voltaire (Milivoj Solar)........................................................................................... 139
5
Poglavlje I
Kratka povijest smrti Jeana Calasa
Umorstvo Calasa, to ga je u Toulouseu poinio ma pravde 9. oujka 1762,
jedan je od onih izuzetnih dogaaja koji zasluuju panju naeg vremena i
potomstva. Ljudi ubrzo zaboravljaju mnotvo mrtvaca izginulih u bezbrojnim
bitkama, ne samo zato to se tu radi o neizbjenoj sudbini rata, ve i zato to su te
rtve oruja i same mogle zadavati udarce neprijatelju i nisu pale ne branei se.
Tamo gdje su opasnost i nadmo podjednake, uenje prestaje, pa i samilost slabi;
no ako je neki neduni otac obitelji izruen na milost i nemilost zabludi ili strasti
ili fanatizmu, ako je optuenome jedina obrana njegova nevinost, ako se suci koji
odluuju o njegovu ivotu izricanjem smrtne presude izlau jedino opasnosti da
pogrijee, ako mogu ubiti nekanjeno, samo tom jednom presudom, tada se podie
glas javnosti, svatko se poinje plaiti za sebe, narod vidi da nitko nije siguran za svoj
ivot pred sudom postavljenim da bdije nad ivotom graana i svi se glasovi slijevaju u
jedan jedini traei osvetu.
U ovom neobinom sluaju radilo se o vjeri, o samoubojstvu, o umorstvu
sina; trebalo je saznati jesu li jedan otac i jedna majka zadavili vlastitog sina da bi
ugodili Bogu, je li brat zadavio brata, prijatelj prijatelja, i mogu li suci sebi predbaciti da
su na smrt na kotau osudili nedunoga oca ili da su potedili krivce majku, brata,
prijatelja.
Jean Calas, star ezdeset osam godina, bijae trgovac u Toulouseu vie od
etrdeset godina i svi koji su s njim ivjeli smatrahu ga dobrim ocem. Bio je
protestant, kao i njegova ena i sva njihova djeca, osim jednoga koje se odreklo
hereze i kojemu je otac davao malu potporu. inilo se da mu je daleka i pomisao
na onaj besmisleni fanatizam to raskida sve drutvene veze, tako da je odobrio
preobraenje svojega sina Louisa Calasa, a vie od trideset godina slukinja mu je bila
gorljiva katolkinja, koja je podigla svu njegovu djecu.
Jedan od sinova Jeana Calasa, po imenu Marc-Antoine, posvetio se peru;
slovio je kao ovjek nemirna, mrana i silovita duha. Taj mladi, ne uspjevi da ude
u trgovinu, za koju nije imao dara, niti da bude primljen u advokatsku slubu, jer su
mu za to trebala svjedoanstva o pripadnosti katolikoj vjeri koja nije mogao dobiti,
odlui da skona svoj ivot i jednom od svojih prijatelja dade naslutiti svoju nakanu;
u njegovoj ga je odluci uvrstilo itanje svega to je ikada napisano o samoubojstvu.
Napokon, izgubivi jednoga dana novac u igri, izabere taj dan za provoenje
svoje namjere. Jedan prijatelj njegove obitelji, a i njegov, imenom Lavaysse,
devetnaestogodinji mladi, poznat po prostodunosti i blagoj udi, sin uvenog
odvjetnika iz Toulousea, stigao je uoi toga dana u Bordeaux; 1 sluajno je svratio na
1
12. listopada 1761. (Voltairova biljeka uz tekst oznaene su zvjezdicom, op. prevod.)
6
veeru Calasovima. Otac, mati, najstariji sin Marc-Antoine i drugi sin. Pierre, veerali
su zajedno. Poslije veere povukoe se u mali salon: u jednom trenutku Marc-
Antoine se izgubi. Kad je nakon nekog vremena mladi Lavaysse odluio da poe,
isprati ga Pierre Calas; dolje, pored trgovine, naoe njih dvojica Marc-Antoinea
objeena o dovratak, samo u koulji, dok mu odijelo bijae sloeno na tezgi. Koulja
mu je bila uredna, kosa glatko zaeljana, a na tijelu se nije vidio nikakav trag rane,
niti modrica.2 Prelazimo ovdje preko svih detalja o kojima su izvijestili branitelji;
neemo opisivati bol i oajanje oca i majke, iji su se krici uli i u susjedstvu.
Lavaysse i Pierre Calas, potpuno izvan sebe, otrae potraiti ranarnike i
predstavnike vlasti.
Dok su oni obavljali tu dunost, dok su se otac i mati guili u suzama, narod
Toulousea okupio se oko kue. Taj je narod praznovjeran i nagao; svoju brau koja ne
pripadaju istoj vjeri kao on, gleda kao udovita. U Toulouseu su sveano zahvalili
Bogu za smrt Henrika III. i zakleli se da e pogubiti prvog koji prizna za kralja velikog,
dobrog Henrika IV. Taj grad jo uvijek svake godine upriliuje procesiju i pali krjesove,
sveano slavei dan kada je, prije dva stoljea, pobijeno etiri tisue heretika. Uzalud
je gradsko vijee est puta donosilo odluku kojom se zabranjuje ta strana sveanost;
Tuluani su je uvijek slavili kao cvjetne igre.
Neki fanatik iz svjetine uzviknu da je Jean Calas objesio vlastitog sina, Marc-
Antoinea. Taj uzvik, ponavljan od usta do usta, za tren postade jednoglasnim; drugi
dodadoe da se pokojnik sljedeeg dana trebao odrei svoje vjere, da su ga njegova
obitelj i mladi Lavaysse zadavili iz mrnje prema katolikoj vjeri; trenutak kasnije nitko
vie nije u to sumnjao. Cijeli grad bijae uvjeren da kod protestanata, u znak vjere,
otac i majka moraju ubiti sina ako se ovaj eli preobratiti.
Jednom uznemireni duhovi vie se ne zaustavljaju. Izmislie da su se
protestanti Languedoca dan ranije sastali, da su, veinom glasova, izabrali krvnika
sekte, da je izbor pao na mladog Lavayssea, da je taj mladi u roku od dvadeset
etiri sata primio vijest o svom izboru i doao iz Bordeauxa pomoi Jeanu Calasu,
njegovoj eni i sinu Pierreu da zadave prijatelja, sina, brata.
Gospodin David, inovnik gradske uprave Toulousea, potaknut ovim
glasinama i elei se istaknuti brzim izvrenjem dunosti, obavi istrani postupak
protiv svih propisa i pravila. Obitelj Calas, katolika slukinja i Lavaysse naoe se u
okovima.
Objavljen je i poziv pred crkveni sud, isto tako manjkav kao i istrani postupak.
Uinie i vie od toga: Marc-Antoine Calas umro je kao kalvinist, 2 te bi ga, ako je sam
podigao ruku na sebe, trebalo vui na pleteru; sahranie ga, meutim, uz najvee
poasti u crkvi Svetog Stjepana, usprkos upniku koji se bunio protiv tog svetogra.
U Languedocu postoje etiri pokajnike bratovtine:3 bijela, plava, siva i crna.
Braa nose dugaku kukuljicu s platnenom maskom na kojoj su dva proreza za oi:
htjeli su vrbovati i vojvodu od Fitz-Jamesa, zapovjednika pokrajine, da ue u njihovu
zajednicu, ali ih je on odbio. Bijela braa odrae sveanu slubu za Marc-Antoinea
Calasa kao da se radi o mueniku. Nikada nijedna crkva nije s toliko sjaja slavila
istinskog muenika; no, sva ta poast bijae jeziva. Iznad velianstvenog katafalka
podigli su kostur koji se micao, a predstavljao je Marc-Antoinea Calasa koji u jednoj
ruci dri palminu granicu, a u drugoj pero kojim treba potpisati da se odrie
2
Na leu, prenesenom u gradsku vijenicu, naena je samo mala ogrebotina na vrhu nosa i sitna
mrlja na grudima, nastala vjerojatno pri nepaljivom prijenosu tijela.
7
naega razuma i nedostaci naih zakona svakog se dana osjeaju; no, u kojoj emo
prilici bolje otkriti njihovu nitavnost negoli u trenutku kad prevagom jednog glasa
poalju na kota nekog graanina? U Ateni je trebalo pedeset glasova iznad polovice
ukupnog broja glasova da bi se suci usudili izrei smrtnu presudu. to iz toga
proizlazi? Ono to ve znamo, ali nam nita ne koristi, da su Grci bili mudriji i
humaniji od nas.
Izgledalo je nemogue da bi Jean Calas, ezdesetosmo-godinji starac, ije su
noge ve odavno bile slabe i nateene, mogao sam zadaviti i objesiti sina od dvadeset
osam godina, koji osim toga bijae natprosjene snage.
Pri tome su mu sasvim sigurno morali pomagati i njegova ena, sin Pierre,
mladi Lavaysse i sluavka, Oni se nisu ni za trenutak razdvajali one veeri kad se zbio
kobni dogaaj. No, ta je pretpostavka bila jo besmislenija od prve: ta kako bi
sluavka, gorljiva katolkinja, mogla trpjeti da hugenoti ubijaju mladia kojeg je ona
odgojila i to zato da bi ga kaznili zbog ljubavi prema vjeri te iste sluavke? Kako bi
Lavaysse mogao doi iz Bordeauxa s namjerom da zadavi prijatelja o ijem navodnom
preobraenju nije nita znao? Kako bi njena majka mogla podii ruku na svog sina?
Kako bi svi oni zajedno mogli svladati mladia, snanijeg od svih njih, bez dugotrajne i
ogorene borbe, bez stranih krikova koji bi dozvali cijelo susjedstvo, bez mnogo
udaraca, bez modrica, bez poderanih odijela.
Bilo je jasno da su, ako je umorstvo zaista izvreno, svi optueni podjednako
krivi, jer se nisu odvajali ni na trenutak; bilo je oito da nisu; bilo je oito da ne moe
biti kriv samo otac; a ipak je sud jedino tog oca osudio da izdahne na kotau.
Razlozi takvoj presudi bijahu isto tako neshvatljivi kao i sve ostalo. Suci koji su
odluivali o kazni za Jeana Calasa, uvjerili su sve ostale da slabani starac nee
izdrati muke i da e pod udarcima krvnika priznati svoj zloin i odati pomagae. Bili
su posve smeteni kada je taj starac, umirui na kotau, dozivao Boga za svjedoka
svoje nevinosti i zaklinjao ga da oprosti njegovim sucima.
Bili su prisiljeni izrei drugu presudu, koja je proturjeila onoj prvoj; odluili
su naime da puste iz zatvora majku, sina Pierrea, mladog Lavayssea i sluavku. No,
kad ih je jedan savjetnik upozorio da takva presuda porie onu prvu, i da time
sami sebe osuuju, jer su optueni bili stalno zajedno u vrijeme kad je navodno
izvreno umorstvo, te da putanje iz zatvora svih preivjelih nepobitno dokazuje
nevinost oca obitelji nad kojim je kazna izvrena, odluie se da kazne izgonom
Pierrea Calasa, njegovog sina. Taj se izgon inio isto tako besmislenim i
nedosljednim kao i sve ostalo: jer Pierre Calas bio je ili nevin ili kriv za ubojstvo brata;
ako je bio kriv, trebalo ga je poslati na kota kao i oca; ako je bio nevin, nije ga trebalo
prognati. No suci, zaplaeni stradanjem oca i blagom pobonou njegova umiranja,
zamiljali su da e spasiti svoju ast ako narod povjeruje da su pomilovali sina, kao da
pomilovanje u ovom sluaju ne bi predstavljalo jo jedan znak nesavjesnog obavljanja
dunosti; i vjerovali su da progon tog mladia, siromanog i bez potpore, u emu oni
nisu vidjeli nikakve posljedice, ne predstavlja veliku nepravdu nakon one koju su, na
nesreu, ve uinili.
Drugi primjer je princ Hermenegilde. Pobunio se protiv kralja, svog oca, izazvao ga 584. na borbu, u
kojoj je pobijeen, a ubio ga je neki oficir: proglasili su ga svecem jer mu otac bijae arijevac.
9
2
U vie gradova bili su krivotvoreni i ga Calas izgubila je dobit od te velikodunosti.
3
Poboan (devot, prim. prev.) dolazi od latinskog devotus. Devoti su u starom Rimu bili oni koji su
se rtvovali za spas republike: bijahu to Kurciji, Deciji.
10
trebala biti rtvovana zbog asti magistrature. Nisu pomiljali da se ast sudaca, kao i
drugih ljudi, sastoji u tome da isprave svoje pogreke. U Francuskoj ne vjeruju da je
papa, zajedno sa svim svojim kardinalima, nepogrjeiv: mogli bi ipak povjerovati da to
nisu ni osmorica sudaca iz Toulousea. Svi ostali razumni i nepristrani ljudi govorili su
da bi presuda iz Toulousea bila ponitena u itavoj Evropi, ali posebni obziri
sprjeavali su da bude ponitena u savjetu.
Takvo je bilo stanje u tom neobinom sluaju kada se u nekolicine
nezainteresiranih ali osjetljivih osoba rodila zamisao da javnosti iznesu neka
razmiljanja o toleranciji, o oprostu od grijeha, o suuti koju opat Houtteville 11 u
svojoj naduvenoj i to se injenica tie neistinitoj govoranciji, naziva udovinim
uenjem, a koju razum zove darom prirode.
Ili su suci iz Toulousea, zavedeni fanatizmom svjetine, osudili na smrt na
kotau jednog nedunog oca obitelji, za to do sada nema primjera u sudskoj praksi,
ili su taj otac obitelji i njegova ena zadavili svog najstarijeg sina, pri emu su im
pomagali drugi sin i jedan prijatelj, to nije u skladu s prirodom. U jednom i drugom
sluaju zabluda najsvetije vjere izazvala je velik zloin. Dakle, u interesu je ljudskog
roda da ispita treba li vjera biti milosrdna ili okrutna.
11
Poglavlje II.
Posljedice stradanja Jeana Calasa
Poglavlje III.
Ideja reformacije u XVI. stoljeu
pogubili vei broj tih nesretnika. A evo kako je izvrena kazna: vjeali su ih na kraj
dugake grede to se poput vage njihala na uspravljenom deblu; ispod njih je gorjela
vatra u koju su ih as sputali a as iz nje podizali; muili su ih polako, temeljito, sve
dok ne bi izdahnuli od najdugotrajnijih i najstranijih muka to ih je divljatvo ikada
izmislilo.
Kratko vrijeme prije smrti Franoisa I, nekolicina lanova skuptine u
Provansi, koje su protiv stanovnika Merindola i Cabrieresa nagovorili sveenici,
zatraie od kralja da im poalje vojsku kao pomo pri pogubljenju devetnaestorice
ljudi iz tog kraja koje su bili osudili; poklali su ih na kraju est tisua, ne potedjevi
ni ene, ni djecu, ni starce; trideset trgovita pretvorie u prah i pepeo. Svi ti ljudi, do
tada nepoznati, bili su vjerojatno krivi zato to su roeni kao valdenzi,21 bijae to
njihov jedini grijeh. Nastanili su se ve prije tri stotine godina u pustarama i na
brdima koja su nevjerojatnim marom uinili plodnima. Njihov pastirski mirni ivot
doaravao je nevinost pripisivanu poecima svijeta. U susjedne gradove odlazili bi
samo da prodaju voe to su ga uzgajali; nisu poznavali parnice niti rat; nisu se
branili; poklali su ih poput odbjeglih ivotinja u zabranu.1
Poslije smrti Franoisa I, vladara poznatijeg po svojim udvaranjima i
nevoljama negoli po okrutnosti, smrt tisuu heretika, osobito smrt savjetnika u
skuptini Dubourga, i napokon pokolj u Vassyju, podigoe na oruje progonjene,
ija se sekta namnoila pri svjetlosti lomaa i pod noem krvnika; bijes je
zamijenio strpljenje; ugledae se u okrutnost svojih neprijatelja devet
graanskih ratova ispunilo je Francusku krvoproliem; mir zlokobniji od rata
izazvao je Bartolomejsku no,22 pokolj kojem nema premca u analima zloina.
Liga je ubila Henrika III.23 i Henrika IV,24 posluivi se rukama jednog
jakobinca25 i jednog udovita iz reda cistercitske brae.26 Ima ljudi koji tvrde da
su humanost, blagost i sloboda savjesti strane stvari; no, govorei poteno, bi li
one izazvale sline strahote?
Poglavlje IV.
1
Ga. de Cental, kojoj je pripadao dio opustoenih imanja na kojima su se mogli vidjeti jo samo
leevi njihovih itelja, zatrai pravdu od kralja Henrika II, koji je uputi na pariki sud. Generalni
zastupnik Provanse, izvjesni Guerin, glavni izvrilac pokolja, jedini je osuen na smrt. De Thou
kae da je on sam snosio kaznu za ostale krivce, quod aulicorum favore destitueretur, jer nije imao
prijatelja na dvoru.
14
Neki su izjavili da svaka oinska blagost prema naoj zabludjeloj brai koja
se mole Bogu na loem francuskom, znai stavljanje oruja u njihove ruke i da emo
vidjeti nove bitke kod Jamaca, Moncontoura, Coutrasa, Dreuxa, Saint-Denisa,27 itd.
To zaista ne znam jer nisam prorok; no ini mi se da ne zakljuujemo dosljedno ako
kaemo: Ti su se ljudi pobunili kad sam im nanio zlo: dakle, pobunit e se i kada
im uinim dobro.
Usudio bih se biti toliko slobodan i pozvati one koji su na elu vlade i one
kojima su namijenjeni visoki poloaji, da dobro i zrelo ispitaju moramo li se doista
plaiti da e blagost izazvati onakve pobune kakve je izazvala okrutnost; mora li se ono
to se dogodilo u odreenim okolnostima dogoditi i u drugima; jesu li vremena,
nazori, obiaji uvijek isti.
Hugenoti su, bez sumnje, bili opijeni fanatizmom i ukaljani krvlju kao i mi;
no je li sadanja generacija isto tako okrutna kao i njihovi oevi? Zar novo doba, razum
koji toliko napreduje, dobre knjige, blagost drutva, nisu uope doprli do onih koji
usmjeravaju duh tih naroda i zar ne uviamo da je gotovo cijela Evropa izmijenila lik
u posljednjih pedesetak godina?
Vlast se posvuda uvrstila, dok su se obiaji ublaili. Dravna policija, koju
pomae i podrava jo uvijek brojna vojska, ne doputa uostalom strahovanje od
tih nemirnih vremena bezvlaa, kada su se kalvinistiki seljaci borili protiv
katolikih seljaka unovaenih na brzinu izmeu sjetvi i etvi. Druga vremena
druge brige. Bilo bi besmisleno da se danas desetkuje Sorbona zato to je nekada
zahtijevala da se spali Djevica Orleanska,28 zato to je ekskomunicirala i
proskribirala velikog Henrika IV. Neemo to, naravno, traiti niti od drugih tijela
kraljevstva koja su poinila iste greke u tim mahnitim vremenima: bilo bi to ne
samo nepravedno ve i ludo, kao kad bismo htjeli oistiti sve stanovnike
Marseillea jer su godine 1720. imali kugu.
Hoemo li opustoiti Rim, kao to su to uinile ete Karla V, jer je Siksto
V,29 godine 1585, dodijelio devet godina oprosta od grijeha svim Francuzima koji
podignu oruje protiv svog vladara? Zar nije dovoljno sprijeiti Rim da vie
nikada ne uini neto slino?
Strast to je potiu dogmatski duh i zloupotrebe loe shvaene kranske
vjere, prolila je podjednako mnogo krvi, izazvala podjednako mnogo nesrea u
Njemakoj, u Engleskoj, pa ak i u Nizozemskoj, kao i u Francuskoj; no u tim
dravama vjerske razlike danas ne izazivaju nikakve nemire: idov, katolik,
pravoslavac, luteran, kalvinist, ana-baptist, socinijevac, menonit, moravska braa30
i toliki drugi ive u tim zemljama kao braa i podjednako pridonose dobru drutva.
Nitko se vie u Nizozemskoj ne boji da bi rasprave jednog Gomara1 o
predestinaciji mogle stajati glave prvog ministra. Nitko se u Londonu ne boji da
bi prepirke prezbiterijanaca i anglikanaca,51 zbog liturgije i rokete,32 mogle proliti
kraljevsku krv na stratitu. Irska, napuenija i bogatija, nee vie gledati kako
1
Franois Gomar bijae protestantski teolog; protiv svog kolege Arminiusa podrao je tezu da je
Bog veinu ljudi osudio da vjeno gore u paklu: ta paklenska dogma podrana je, kao to i treba,
progonima. Prvom ministru Barneveldtu, koji je pripadao stranci suprotnoj Gomarovoj. odsjeena je
glava u sedamdeset i drugoj godini, 13. svibnja 1619. zato to je strano rastuio Boju crkvu.
15
njezini katoliki graani tokom dva mjeseca rtvuju Bogu svoje protestantske
sugraane, kako ih ive zakopavaju, kako majke vjeaju na vjeala, a keri majkama
oko vrata, gledajui ih kako zajedno umiru; kako trudnicama otvaraju utrobu,
izvlae iz nje napola formiranu djecu i bacaju ih kao hranu svinjama i psima;
kako stavljaju bode u ruku svojih zarobljenika vrsto vezanih konopcem i kako
je usmjeravaju prema grudima njihovih ena, oeva, majki, keri, zamiljajui da
ovi nanose smrt vlastitom rodu i kako ih sve osuuju na istrebljenje. O tome
izvjetava Rapin-Thoiras, asnik u Irskoj, moe se rei suvremenik tih dogaaja; o
tome izvjetavaju svi anali, sve povijesti Engleske, i to se, bez sumnje, nikada vie
nee ponoviti. Filozofija, jedino filozofija, ta sestra religije, razoruala je ruke koje
je praznovjerje tako dugo zalijevalo krvlju; a ljudski duh, budei se iz svog
pijanstva, ne moe vjerovati do kakvih ga je strahota doveo fanatizam.
I mi u Francuskoj imamo jednu bogatu pokrajinu u kojoj je luteranstvo
jae od katolicizma. Sveuilite u Alzasu je u rukama luterana; oni zauzimaju i neke
gradske poloaje; nikada niti najmanja vjerska razmirica nije naruila mir te
pokrajine otkada ona pripada naim kraljevima. Zato? Zato to u njoj nikoga ne
progone. Nemojte muiti srca i sva e srca biti uz vas.
Ne kaem da svi oni koji ne pripadaju vjeri vladara trebaju dijeliti povlastice
i asti s onima koji pripadaju vladajuoj vjeri.33 Katolici u Engleskoj, koje smatraju
privrenim pretendentskoj stranci, ne mogu dobiti slube: plaaju ak dvostruki
porez; no inae uivaju sva prava graana.
Neke francuske biskupe sumnjiili su da misle kako im nije niti na ast niti je u
njihovom interesu da u svojoj biskupiji imaju kalviniste,34 i da je to najvea prepreka
toleranciji; ne mogu to vjerovati. Biskupski zbor u Francuskoj sastavljen je od estitih
ljudi, koji misle i djeluju plemenito, pokazujui uzvienost dostojnu svojega roenja;
milosrdni su i velikoduni, to im moramo priznati. Oni moraju pomiljati da e se
neki od njihovih nestalnih upljana sigurno preobratiti u stranim zemljama i da e
ih, kad se vrate svojim pastorima, ovi moi prosvijetliti dobrim poukama i dirnuti
vlastitim primjerom; bila bi ast preobratiti ih, svjetovna vlast ne bi time nita
izgubila, a to bi bilo vie graana, vie bi donosila imanja prelata.
Neki biskup iz Warmije, u Poljskoj, imao je zakupnika anabaptista i poreznika
socinijevca; netko mu je predloio da protjera i sudski progoni jednoga zato to ne
vjeruje u konsupstancijalnost,35 a drugoga jer je krstio sina tek u petnaestoj godini;
odgovorio je da e oni biti vjeno prokleti na drugom svijetu, ali da su mu na ovom
ovdje jako potrebni.
Izaimo iz naeg malog kruga i pogledajmo ostatak kugle zemaljske. Sultan
vlada u miru nad dvadesetak naroda razliite vjere; dvjesto tisua Grka ive sigurno u
Carigradu; sam muftija36 imenuje i caru predstavlja pravoslavnog patrijarha; tamo
podnose i rimokatolikog patrijarha. Sultan imenuje katolike biskupe na nekim
grkim otocima1 i evo formule koju pri tome izgovara: Nareujem mu da slui kao
biskup na otoku Hiosu,37 u skladu s njihovim starim obiajima i besmislenim
obredima. U tom carstvu ima mnotvo jakobita, nestorijanaca, monotelita; ima
kopta, krana Svetog Ivana, idova, gebra, baniena.38 Turski anali ne spominju
nikakvu pobunu izazvanu od strane bilo koje od tih vjera.
Poite u Indiju, Perziju ili u Turkestan, i vidjet ete jednaku toleranciju i
jednaki mir. Petar Veliki doputao je podjednako sve kultove u svom prostranom
1
Vidi Ricaut.
16
1
Vidi Kempfer i svi izvjetaji o Japanu.
17
Poglavlje V.
1
G. de La Bourbonnaire, upravitelj u Rouenu, kae da je u Caudebecu i u Neuchatelu proizvodnja
eira opala nakon bijega izbjeglica. G. Fou-caut, upravitelj iz Caena, kae da je u tom kotaru
trgovina smanjena za polovinu. G. de Maupeou, upravitelj u Poitiersu, kae da je proizvodnja
drogeta propala. G. de Bezons, upravitelj iz Bordeauxa, ali se da trgovine u Cleracu i u Neracu vise
gotovo i nema. G. de Miromenil, upravitelj iz Tourainea, kae da je trgovina u Toursu smanjena za
deset miliona godinje; i sve to zbog progona. (Vidi predstavke upravitelja iz 1698.) Uraunajte,
osim toga, broj oficira na moru i na kopnu, kao i mornara, koji su bili prisiljeni da slue protiv
Francuske i procijenite da li je netolerancija nanijela neko zlo dravi.
Nemamo smjelosti da ovdje predloimo neka gledita ministrima iji duh i plemenite osjeaje
poznajemo, i ije je srce isto toliko plemenito koliko i roenje: uvidjet e sami da obnova mornarice
zahtijeva odreenu popustljivost prema stanovnicima naih obalnih krajeva.
18
Poglavlje VI.
Je li netolerancija u skladu
s prirodnim i ljudskim pravom
Prirodno pravo je ono pravo koje priroda pokazuje svim ljudima. Podigli ste
svoje dijete na noge: ono vam kao ocu duguje potovanje, a zahvalnost kao
dobroinitelju. Imate pravo na proizvode sa zemlje koju ste obraivali vlastitim
rukama. Dali ste i primili obeanje, treba ga odrati.
Ljudsko pravo moe se temeljiti jedino na tom prirodnom pravu; a veliko,
univerzalno naelo jednog i drugog na cijeloj je zemlji isto: Ne ini ono to ne bi elio
da netko uini tebi. Ne vidim, dakle, kako bi, slijedei to naelo, neki ovjek
mogao rei drugome: Vjeruj u ono u to ja vjerujem, a u to ti ne moe
vjerovati, ili e propasti. Upravo to kau u Portugalu, u panjolskoj, u Goi,53 U
nekim drugim zemljama zadovoljavaju se time da kau: Vjeruj ili u te mrziti;
vjeruj ili u ti nanijeti sve zlo koje budem mogao; udovite, ti ne pripada mojoj
vjeri, ti dakle uope nema vjere; trebalo bi da te se gnuaju i susjedi i grad i
pokrajina u kojoj ivi.
Kad bi takvo ponaanje bilo u skladu s ljudskim pravom, trebalo bi da Japanac
mrzi Kineza, koji bi se grozio Sijamca; ovaj bi progonio ljude koji ive oko Gangesa,
koji bi se okomili na stanovnike oko Inda; Mongol bi iupao srce prvom Malabarcu
na kojega bi naiao: Malabarac bi mogao zaklati Perzijanca, koji bi opet mogao ubiti
Turina: a svi zajedno mogli bi se baciti na krane koji su se tako dugo prodirali
meusobno.
Pravo na netrpeljivost je, dakle, apsurdno i divljako: to je pravo tigrova, i
doista je uasno, jer tigrovi se razdiru samo zbog jela, a mi smo se meusobno
tamanili zbog paragrafa.
21
Poglavlje VII.
Jesu li Grci poznavali netoleranciju
hram Sokratu. Nikada filozofija nije bila tako osveena niti toliko poaena.
Sokratov primjer u biti je najjai argument to ga moemo navesti protiv
netolerancije. Atenjani su imali oltar posveen stranim bogovima, bogovima koje nisu
mogli poznavati. Ima li jaeg dokaza ne samo panje prema svim narodima ve i
potivanje njihovih kultova?
Jedan astan ovjek, koji nije ni neprijatelj razuma, ni neprijatelj znanosti, ni
potenja, ni domovine, opravdavajui nedavno Bartolomejsku no, navodi rat
Foana, prozvan svetim ratom,55 kao da je taj rat zapoet zbog kulta, zbog dogme,
zbog teolokih argumenata; radilo se meutim o tome da se sazna kome e pripasti
jedno polje: to je uzrok svih ratova. itno klasje nije simbol vjerovanja; nijedan grki
grad nije se nikada borio zbog miljenja. Uostalom, to hoe taj blagi i skromni
ovjek? Hoe li da povedemo sveti rat?56
Poglavlje VIII.
Jesu li Rimljani bili tolerantni
nije htio prisiliti da zbog njega ostavimo svoje druide, iako je bio veliki sveenik
naroda koji je imao vlast.
Rimljani nisu priznavali sve kultove, nisu sve javno odobravali; no sve su
doputali. Pod Numom nisu imali ni jedan materijalni predmet kulta, nisu imali ni
slika ni kipova; uskoro su ih podigli bogovima majorum genti-um,58 s kojima su ih
upoznali Grci. Zakon dvanaest ploa, Deos peregrinos ne colunto? 59 sveo se na to da
se javni kult dozvoli samo viim boanstvima koja potvrdi senat. Izida60 je imala hram
u Rimu sve dok ga nije sruio Tiberije, kada su ga sveenici tog hrama, potplaeni
novcem nekog Mundusa, naveli da u hramu, pod imenom boga Anubisa,61 legne sa
enom po imenu Paulina. Istina je da tu priu moemo nai jedino kod Josipa;62 on
nije bio suvremenik; a inae bijae lakovjeran i sklon pretjerivanju. Malo je
vjerojatno da bi u tako prosvijeeno doba kao to je Tiberijevo neka ena visokog roda
bila toliko glupa da povjeruje kako uiva naklonost boga Anubisa.
No, bila ta pria istinita ili lana, sigurno je da je u Rimu podignut hram
egipatskom boanstvu i to uz javno doputenje. idovi su u tom gradu trgovali jo u
doba Punskog rata; imali su u Rimu sinagoge od Augustova doba i uspjeli su ih
sauvati sve do danas. Ima li boljeg primjera za tvrdnju da su Rimljani smatrali
toleranciju najsvetijim zakonom ljudskog prava?
Kau nam da su ti isti Rimljani, koji nikoga nisu progonili, poeli progoniti
krane im su se ovi pojavili. ini mi se oitim da je to potpuno netono; kao
dokaz dovoljan mi je sam sveti Pavao. Djela apostolska izvjetavaju nas da su
idovi optuili svetog Pavla1 da eli unititi Mojsijev zakon pozivajui se na Isusa
Krista i da je sveti Jakov predloio svetom Pavlu da obrije glavu i da sa etiri idova
ode u hram da se oisti kako bi svi znali da je ono to govore o vama lano i da vi i
dalje potujete Mojsijev zakon.
Pavao, kranin, poe dakle da kroz sedam dana obavi idovske obrede; no
sedam dana nije jo ni prolo, kad ga prepoznae idovi iz Azije i, videi da je uao u
hram ne samo sa idovima ve i s poganima, podignue uzbunu zbog svetogra;
uhvatie ga, odvedoe pred guvernera Feliksa i zatim se obratie Festovom sudu.
Gomila idova traila je njegovu smrt; Fest im odgovori: 2 Nije obiaj Rimljana da
osude nekog ovjeka prije nego to optueni moe vidjeti svoje tuitelje i prije nego
to mu se prui mogunost da se brani.
Te rijei jo su znaajnije za ovog rimskog suca jer izgleda da nije imao
nikakvog poslovanja prema svetom Pavlu i da je prema njemu osjeao jedino prezir:
zaveden lanim objanjenjima svog razuma smatrao ga je luakom; ak mu je i
rekao da je u ludilu:3 Multae te litterae ad insaniam convertunt.63 Fest je dakle
sluao samo pravedni glas rimskog zakona, pruajui svoju zatitu neznancu kojega
nije mogao ni cijeniti.
Eto, sam Sveti Duh izjavljuje da Rimljani nisu bili progonitelji i da su bili
pravedni. Protiv svetog Pavla nisu se pobunili Rimljani ve idovi. Svetog Jakova,
brata Isusovog, kamenovali su po nareenju jednog saducejskog idova a ne
Rimljanina. Sami idovi kamenovali su svetog Stjepana,4 i kada je sveti Pavao uvao
1
Pogl. XXI. i XXIV.
2
Djela, XXV, 16.
3
Ibid, XXVI, 24.
4
Iako Zidovi nisu imali pravo da sude otkad je Arhelaj poslan k Alobroanima, a Judeja postala
provincija Carstva, Rimljani su ipak esto zatvarali oi pred idovskim, u aru izvrenim
presudama, to jest kada bi Zidovi, u iznenadnom meteu, kamenovali nekoga tko je navodno poi-
nio svetogre.
24
haljine onih koji su ga kamenovali,64 on, naravno, nije postupao kao rimski
graanin.
Prvi krani nisu se, bez sumnje, imali o emu sporiti s Rimljanima;
neprijatelji im bijahu jedino idovi, od kojih su se poeli odvajati. Zna se kakvu
neumoljivu mrnju osjeaju svi pripadnici neke sekte prema onima koji tu sektu
naputaju. U rimskim sinagogama bilo je sigurno sukoba. U ivotu cara Klaudija
(pogl. XXV) Svetonije65 kae: Judaeos, impulsore Christo assidue
tuniultantes, Roma expulit. 66 Varao se govorei da je to po nagovoru Krista:
on nije mogao biti upuen u pojedinosti u vezi s narodom tako prezrenim u Rimu,
kao to to bijae idovski narod; no nije se varao to se tie povoda tih sukoba.
Svetonije je pisao u doba Hadrijana, u drugom stoljeu; u oima Rimljana krani
se tada nisu razlikovali od idova. Iz Svetonijevog odlomka moe se vidjeli da su
Rimljani, daleko od toga da mue prve krane, tada kanjavali idove koji su ih
progonili.
eljeli su da rimska sinagoga prema svojoj brai koja su se odvojila pokae
istu onakvu blagost kakvu je senat pokazivao prema njoj, i prognani idovi uskoro
se vratie; dospjee ak i do poasti, unato zakonima koji su tu mogunost
iskljuivali; o tome nam govore Dion Kasije i Ulpijan.1 Je li mogue da su nakon
pada Jeruzalema carevi ukazivali poasti idovi ma, a proganjali i izruivali
krvnicima i divljim zvijerima krane koje su smatrali jednom od idovskih sekti?
Neron ih je, kau, progonio. Tacit* navodi da su bili optueni za
potpaljivanje Rima i preputeni bijesu naroda. Da li se u takvoj optubi radilo o
njihovom vjerovanju? Zasigurno ne. Hoemo li rei da su Kinezi koje su, prije
nekoliko godina, Holanani poubijali u predgraima Batavije,67 bili rtvovani zbog
religije? Koliko god eljeli da se prevarimo, nemogue je pripisati netrpeljivosti
nesreu to je u doba Nerona pogodila nekolicinu nesretnih polu-idova i polu-
krana.2
1
Ulpianus, Digest., I, tit. II: Eis qui judaicam superstitionem seqnuntur bonores edipisci
permiserunt, etc.
2
Tacit (Anali, XV, 44) kae: Quos per flagitia invisos vulgus chri-stianos appellabat (Oni koje je
puk, gnuajui se njihovih nedjela, nazivao kranima). No prilino je teko tvrditi da je izraz
kranin bio ve tada poznat u Rimu: Tacit je pisao u doba Vespazijana i Domicijana i govorio je
o kranima drugaije nego to se govorilo u ono vrijeme. Usudio bih se rei da rijei: odio
humani generis convicti, mogu kod Tacita znaiti i uvjereni da ih ljudski rod mrzi i uvjereni
(navedeni) da mrze ljudski rod.
Sto su ustvari radili u Rimu ti prvi misionari? .Nastojali su pridobiti poneku duu, nauavali
moralnu istou, nisu se okupljali ni protiv jedne vlasti. Bili su jedva poznati i jedva su se izdvajali
od drugih: kako bi ih ljudi, koji su ih jedva poznavali, mogli mrziti? I kako bi oni mogli biti
navedeni da mrze ljudski rod?
Kada je zapaljen London, optueni su katolici; ali to se dogodilo poslije vjerskih ratova, nakon
barutne zavjere, za koju su bili odgovorni neki katolici, nedostojni tog imena.
Prvi krani u doba Nerona sigurno nisu bili u istom poloaju. Teko je istraivati daleku povijest.
Tacit, s druge strane, ne prua nikakav dokaz za sumnju da je sam Neron htio zapaliti Rim. Ima
vie razloga da se posumnja da je Karlo II. podmetnuo poar u Londonu: krv njegova oca,
pogubljenog na stratitu pred narodom koji je traio njegovu smrt, mogla bi barem posluiti kao
opravdanje za Karla II. Ali Neron nije imao niti opravdanja, niti interesa. Te besmislene glasine
mogle bi u svakoj zemlji potei od naroda: uli smo ih u nae doba podjednako ludih i podjednako
nepravednih.
Tacit, koji je tako dobro poznavao karakter vladara, trebao je poznavati i karakter naroda: uvijek
varljivog, pretjeranog u svojim estokim i nestalnim shvaanjima, nesposobnog da bilo to vidi,
spremnog da kae sve, da u sve povjeruje, da sve zaboravi.
25
Poglavlje IX.
Muenici
Filon (De virtutibus et legatione ad Caiurri) kae da ih je Sejan (zloudni Tiberijev savjetnik,
prim. prev.) progonio pred Tiberijem, ali im je car poslije Sejanove smrti vratio njihova prava. Imali
su prava rimskih graana, iako su ih ovi prezirali; sudjelovali su u podjeli ita, a ako je podjela bila u
subotu, na njihov zahtjev prebacivala se na neki drugi dan; razlog tome su vjerojatno znatne sume koje
su davali dravi, jer su posvuda kupovali toleranciju i znali su kakva je njezina cijena.
Ovoj primjedbi dodat u Filonovo miljenje prema kojem je Tiberije bio mudar i pravedan vladar.
Uvjeren sam da je bio pravedan barem onoliko koliko je njegova pravednost odgovarala njegovim
interesima. No, to to Filon o njemu govori dobro, navodi me da posumnjam u neke od strahota zbog
kojih ga prekoravaju Tacit i Svetonije.
Ne ini mi se vjerojatnim da bi se bolestan sedamdesetogodinji starac povukao na otok Kapri da bi se
predao rafiniranim porocima, suprotnim prirodi, nepoznatim ak i najrazuzdanijoj rimskoj mladei.
Ni Tacit ni Svetonije nisu poznavali ovog cara; oni su s uitkom sakupljali puke prie i glasine.
Oktavijana, Tiberija i njihove nasljednike mrzili su, jer su vladali nad narodom koji je trebao biti
slobodan. Povjesniari su uivali ocrnjujui ih i tim se povjesniarima vjerovalo na rije, jer u to
vrijeme nisu postojali pisani memoari, novine, dokumenti. Povjesniari zato ne citiraju nikoga i ne
moemo ih osporavati. Ocrnjivali su koga su htjeli i utjecali su po svojoj volji na sud buduih
narataja. Neka mudri italac prosudi kako se ne moe pouzdati u istinitost povjesniara i s koliko
povjerenja treba primiti injenice o kojima izvjetavaju ozbiljni autori, roeni u obrazovanim
narodima, a koje granice treba postaviti lakovjernosti i vjerovanju u angedote o kojima govore ovi
autori, ne pruajui pritom nijedan dokaz.
1
Mi, naravno, potujemo sve to Crkva kae da treba potivati; prizivamo svete muenike, pa ak i ako
duboko potujemo sv. Lovru ne moemo imati nikakvih sumnji ni u vezi s injenicom da mu je sveti
Siksto rekao: Slijedit ete me za tri dana; da je u tom kratkom vremenu rimski prefekt zatraio od
njega novac krana; da je akon Lovro imao vremena da sakupi svu gradsku sirotinju, da je odveo
prefekta na mjesto gdje su se okupili svi siromasi; da je protiv njega pokrenut proces; da je podvrgnu!
muenju; da je prefekt naruio od nekog kovaa tako velik rotilj da se na njemu moe priti ovjeka;
da je sam prvi magistrat Rima prisustvovao tom neobinom muenju; da je sveti Lovro s rotilja
zapomagao: "Dovoljno sam peen s jedne strane, daj da me okrenu na drugu, ako me hoe pojesti?
Ovaj rotilj nimalo ne odgovara obiajima Rimljana, i kako je mogue da nijedan od poganskih autora
nije govorio ni o jednom od tih dogaaja?
26
sveenike koji prinose rtvu, srui i razbije oltare i kipove; u kojoj bi zemlji na svijetu
oprostili takav napad? Kranin koji je javno poderao ukaz cara Dioklecijana i koji je
navukao na svoju brau velike progone u toku posljednje dvije godine vladavine
tog vladara, nije bio gorljivi pristaa znanosti i bio je vrlo nesretan to je izazvao
nesreu svoje stranke. Taj nesmotreni ar, koji je izbijao esto i koji su vie puta
osuivali ak i crkveni oi, bio je vjerojatno uzrokom svih progona.
Ne usporeujem, naravno, prve sakramentare68 i prve krane: ne
stavljam jednu uz drugu istinu i zabludu; no Farel, prethodnik Jeana Calvina, uinio
je u Arlesu ono isto to je sveti Poliekt uinio u Armeniji. Po ulicama su nosili u
procesiji kip svetog Antuna Pustinjaka; Farel se, s nekolicinom svojih, okomi na fratre
koji su nosili svetog Antuna, istue ih, rastjera i baci svetog Antuna u rijeku. Zasluio je
smrt, koja ga meutim nije stigla, jer je uspio pobjei69 Da je samo doviknuo fratrima
da ne vjeruje da je gavran donio pola kruha svetom Antunu Pustinjaku, niti da je sveti
Antun razgovarao s kentaurima i sa satirima, zasluio bi poten ukor jer naruava
red; no da je naveer, nakon procesije, u miru razmotrio priu o gavranu,
kentaurima i satirima, nitko mu ne bi mogao nita prigovoriti.
to, zar bi Rimljani trpjeli da se nedostojni Antinoj uzdigne u rang
drugostepenih bogova, a raskomadali bi i bacili zvijerima sve one kojima su jedino
mogli predbaciti da se mirno klanjaju jednom pravedniku? to, zar bi priznavali
vrhovnog,1 najvieg Boga, vladara i gospodara svih niih bogova, potvrenog
formulom: Deus optimus maximus,70 a progonili bi one koji oboavaju jednog
jedinog Boga?
Nije vjerojatno da je bilo kada u doba careva provedena istraga protiv krana,
to jest da su ih dolazili ispitivati o njihovom vjerovanju. Nikada u vezi s tim nisu
uznemiravali ni idove, ni Sirijce, ni Egipane, ni barde, ni druide, ni filozofe.
Muenici, dakle, bijahu oni koji su se pobunili protiv lanih bogova. Bilo je vrlo
mudro i vrlo pobono ne vjerovati u njih; meutim, ako su, nezadovoljni oboava-
njem jednog Boga u duhu i istini, otro napali prihvaeni kult, koliko god ovaj bio
besmislen, moramo priznati da su oni sami bili netrpeljivi.
1
Treba samo otvoriti Vergilija i vidjeti da su Rimljani priznavali jednog vrhovnog Boga, vladara
svih nebeskih bia.
...O! qui res bominum deumque
Aeternis regis imperiis etfulmine terres. (Aen., I, 233-234)
O pater, o hominum deumque acterna potestas, etc. (Aen,, X, 18)
Horacije se izraava jo mnogo snanije:
Unde nil majus generatur ipso,
Nec viget quidqam simile, aut secundum. (Lib. I, od. XII, 17-18}
U misterijama u koje su bili upueni gotovo svi Rimljani, slavila se upravo jedinstvenost Boga.
Pogledajte lijepu Orfejevu himnu; proitajte pismo Maksima od Madaure svetom Augustinu. u
kojem kae da jedino budale ne mogu shvatiti i priznati da postoji jedan vrhovni Bog. Longin,
poganin, pie istom svetom Augustinu da je Bog jedinstven, neshvatljiv, neizreciv; sam
Laktancije, kojega ne moemo optuiti za preveliku popustljivost, priznaje u svojoj Petoj knjizi
(Divin. Institut., pogl. III) da Rimljani potinjavaju sve bogove jednom vrhovnom Bogu; illos
subjicit et mancipat Deo. Pa i Tertulijan u svom Obrambenom govoru (pogl. XXIV) priznaje da
cijelo Carstvo slavi jednog Boga, gospodara svijeta, ija su mo i uzvienost beskrajne, principem
mundi, perfectae potentiae et majestatis. Otvorite prije svega Platona, Ciceronova uitelja u
filozofiji, i vidjet ete da postoji samo jedan Bog; da ga treba slaviti, voljeti i nastojati da mu
budemo nalik po svetosti i po pravednosti. Kpiktet u okovima. Marko Antonije na prijestolju,
govore istu stvar na sto mjesta.
27
Tko bi trebao podii protiv sebe sveenike i vlast vie od Grgura udotvorca,
Origenovog uenika? Grgur je u noi vidio starca kojega je poslao Bog, u pratnji jedne
ene blistave od svjetlosti: ta ena bijae sveta Djevica a starac sveti Ivan Evanelist.
Sveti Ivan pokaza mu simbol koji je sveti Grgur dalje propovijedao. Idui u Novu
Cezareju, on proe pored jednog hrama u koji su ljudi dolazili zbog proroanstva i
gdje ga je kia prisilila da provede no; vie puta uini znak kria. Sutradan, veliki
sveenik hrama veoma se iznenadi kada duhovi, koji su mu prije odgovarali, ne
htjedoe vie izrei proroanstva, te ih pozva. avoli se pojavie da mu kau da vie
nee dolaziti; rekoe mu da vie ne mogu prebivati u tom hramu, jer je Grgur u njemu
proveo no i napravio znakove kria.
Vra dade da uhvate Grgura, koji mu odgovori: Mogu protjerati duhove
odakle hou i dovesti ih kamo me bude volja. Natjerajte ih onda da se vrate u
moj hram, ree vra. Tada Grgur otkinu listi papira iz sveska to ga je drao u
ruci i ispisa na njemu ove rijei: Grgur Sotoni: Nareujem ti da se vrati u ovaj
hram. Tu ceduljicu stavie na oltar: duhovi posluae i toga dana izgovorie svoja
proroanstva kao i obino; poslije toga prestadoe se javljati, kao to je poznato.
O tim dogaajima iz ivota Grgura udotvorca izvjetava Grugur iz Nie.
Sveenici idola trebali su svakako biti ogoreni na Grgura i u svojoj
zaslijepljenosti prijaviti ga sudu: no njihov najvei neprijatelj nije doivio nikakvu
neugodnost.
U povijesti svetog Ciprijana navodi se da je bio prvi biskup Kartage osuen
na smrt. Muenitvo svetog Ciprijana pada 258. godine nae ere: veoma dugo,
dakle, nijedan kartaki biskup nije pao kao rtva svoje vjere. Povijest nam ne kae
nita o klevetama koje su iznijeli protiv Ciprijana, ne kae tko su mu bili
neprijatelji, zato se prokonzul afriki naljutio na njega. Sveti Ciprijan pie
Korneliju, rimskom biskupu: Odnedavno se narod u Kartagi uznemirio i ve dva
puta uzvikivahu da me treba baciti lavovima. Vrlo je vjerojatno da je bijes divljeg
naroda Kartage na kraju bio uzrokom Ciprijanove smrti; a sigurno je da ga nije
osudio car Gal iz onolike daljine i to zbog vjere, kad je ve putao u miru Kornelija,
koji mu je ivio pred oima.
oni, a ne Egipani, pobijedili su vojsku sv. Luja i zarobili ovog kralja. Na kraju su i mameluci postali poput
Egipana, to jest tromi, plaljivi, rastreseni, prevrtljivi, kao i domoroci u tom podneblju, predavi se za tri
mjeseca Selimu I, koji je dao objesiti njihovog sultana i pripojio ovu provinciju turskom imperiju, sve dok je
jednog dana nisu osvojili drugi barbari.
Herodot izvjetava da je u davnim vremenima neki egipatski kralj, po imenu Sezostrid, krenuo iz svoje zemlje s
vrstom namjerom da osvoji svijet: jasno je da je slina namjera dostojna Don Kihota; ako i zanemarimo
injenicu da ime Sezostrid nije egipatsko, ovaj dogaaj, kao i svi prethodni, moe se usporediti s priama Iz
Tisuu i jedne noi. Kod osvojenih naroda nita nije tako esto kao prianje legendi o svojoj proloj veliini, kao to
u nekim zemljama pojedine, aljenja dostojne obitelji, tvrde da potjeu od drevnih vladara (...)
Sto se tie piramida i drugih antikih graevina, one pokazuju jedino lo ukus i oholost egipatskih vladara, i
ropstvo jednog glupog naroda koji je koristio svoje ruke, jedino svoje dobro, da bi zadovoljio grubu tatinu svojih
gospodara. Vlast ovog naroda, ak i kad se moe pohvaliti kao snana, izgleda mi apsurdna i tiranska. Tvrdi se da
je sva zemlja pripadala vladarima. Kako bi onda ti robovi mogli osvojiti svijet?
Veliko znanje egipatskih sveenika drugo je smijeno pretjerivanje povijesti, to jest starih bajki (...) Religija
tih sveenika, koji su upravljali dravom, ne moe se usporediti s religijom najprimitivnijih naroda u Americi.
Poznato je da su oboavali krokodile, majmune, make, luk. Danas je moda na cijelom svijetu tako besmislen
jedino kuk velikog lame.
Njihova umjetnost nije vrijedila mnogo vie od njihove religije. Nema niti jednog podnoljivog egipatskog kipa, a sve to je bilo
dobro, napravili su u Aleksandriji, u doba Ptolomejevia i doba Cezara, grki umjetnici. Trebao im je jedan Grk da bi nauili
geometriju.
Slavni Bossuet u svojoj Raspravi o opoj povijesti, posveenoj sinu Luja XIV, pada u zanos pred zaslugama
Egipana. Ova knjiga moe obmanuti mladog princa, ali sasvim malo zadovoljava uene ljude. To je elokventna
deklamacija; no, jedan historiar trebao bi biti vie filozof negoli govornik. Uostalom, ovu primjedbu o
Egipanima iznosim samo kao nagaanje: koje drugo ime moemo dati svemu onome to se govori o
davnim vremenima?
29
trideset dvije legije koje su sainjavale glavne snage Rimskog Carstva; medu njima se,
sasvim pouzdano, ne nalazi tebanska legija. Svrstajmo dakle tu priu zajedno s
akrostihovima proroica koje su najavljivale udesa Isusa Krista i s tolikim drugim
navodnim zgodama koje je lana revnost prosipala da bi dokraja iskoristila
lakovjernost.
Poglavlje X.
O opasnosti od lanih legendi i progona
Poglavlje XI.
Zloupotreba netolerancije
Ali to! Zar e svakom graaninu biti doputeno da vjeruje jedino svom
razumu i da misli da e mu diktirati taj prosvijeeni ili zavedeni razum? Doista bi
trebalo,1 pod uvjetom da ne naruava red: jer ne ovisi o ovjeku hoe li vjerovati
ili nee vjerovati, o njemu jedino ovisi da potuje obiaje svoje domovine; i kad
biste rekli da je zloin ne vjerovati u vladajuu religiju, sami biste osudili prve
krane, svoje oeve, a opravdali one koje optuujete da su ih osudili na muke.
Odgovarate da je razlika velika, da su sve religije cijelo ljudi, i da je jedino
katolika, apostolska i rimska crkva djelo Boje. No, poteno govorei, zar bi zato
to je boanska, naa religija trebala vladati uz pomo mrnje, mranih strasti,
progona, otimanja imovine, tamnica, muenja, ubojstava i milosrdnih djela i
molitvi upuenih Bogu zbog tih zloina? to je kranska vjera vie boanska, to
manje pripada ovjeku da njome upravlja; ako ju je Bog stvorio, Bog e je
podravati i bez vas. Znate da netolerancija stvara samo licemjere ili buntovnike:
kakva nesretna alternativa! Ukratko: zar biste uz pomo krvnika htjeli braniti
religiju Boga kojega su pogubili krvnici i koji je propovijedao samo blagost i
strpljenje?
Pogledajte, molim vas, strane posljedice prava na netrpeljivost. Kad bi
bilo doputeno oduzimati ljudima imanja, bacati ih u tamnice, ubiti graanina
koji na ovom ili onom stupnju geografske irine ne ispovijeda vjeru doputenu na
tom mjestu, koji bi izuzetak ouvao prvake drave od istih kazni? Religija podjednako
vezuje vladare i prosjake: tako je vie od pedeset uenih ljudi ili redovnika podralo
ovu monstruoznu strahotu, naime da je doputeno svrgnuti i ubiti vladare koji ne
misle kao vladajua crkva, a zakonodavna tijela drave stalno su ukidala te grozne
odluke groznih teologa.
Krv Henrika Velikog jo se puila kada je parlament Pariza donio odluku
kojom se utvruje nezavisnost krune kao temeljni zakon. Kardinal Duperron, koji je
svoj grimizni kardinalski plat dugovao upravo Henriku Velikom, ustao je na saboru
stalea 1614. godine protiv odluke parlamenta i uspio je ukinuti. Sve novine iz tog
doba navode rijei kojim se Duperron posluio u svojim hukanjima: Da neki
vladar postane arijevac,81 bili bismo prisiljeni svrgnuti ga.
Nipoto, gospodine kardinale. Prihvatimo vau fantastinu pretpostavku da
se neki od naih kraljeva, proitavi povijest koncila i svetih otaca, zbunjen
uostalom rijeima: Moj otac je vei od mene,82 uzimajui ih suvie doslovno i
kolebajui se izmeu Nicejskog koncila83 i onog u Carigradu, izjasnio za Euzebija iz
Nikomedije: ja zbog toga ne bih manje sluao svojega kralja, ne bih se smatrao
manje vezanim zakletvom koju sam poloio; a kada biste se vi pobunili protiv
njega i kada bih ja bio jedan od vaih sudaca, proglasio bih vas krivim za zloin
uvrede velianstva.
Duperron je dalje tjerao spor, a ja u ga skratiti. Nije ovdje mjesto za
produbljivanje tih groznih tlapnji; ograniit u se na to da, zajedno sa svim
graanima, kaem da Henriku IV. ne dugujemo poslunost zato to je okrunjen u
1
Vidi odlino Lockeovo pismo o toleranciji.
35
Chartresu, ve zato to je neosporno pravo roenja dalo krunu tom vladaru, koji
ju je zasluio i svojom hrabrou i svojom dobrotom.
Neka nam bude doputeno rei da svaki graanin, po istom pravu, treba
naslijediti imanje svog oca i da ne vidimo zato bi mu ga trebalo oduzeti a njega
podii na vjeala zato to dijeli miljenje Ratrama protiv Paschase Tarbertu i
Berengera protiv Scota.
Znamo da sve nae dogme nisu uvijek bile jasno izloene i openito
prihvaene u naoj Crkvi. Budui da nam Isus Krist nije rekao odakle potjee
Sveti Duh, rimska crkva dugo je, zajedno s pravoslavnom, vjerovala da on potjee
jedino od Oca; napokon je prihvatila miljenje da potjee i od Sina. Pitam se da
li bi dan nakon donoenja ove odluke neki graanin, koji bi jo uvijek vjerovao u
jueranji simbol, zasluio smrt? Da li bi okrutnost i nepravda bile manje da se
danas kazni onaj tko misli kako se mislilo nekada? Je li u vrijeme Honorija Prvog
ovjek bio kriv ako je mislio da Isus nema dvije volje?
Dogma o bezgrenom zaeu utvrena je nedavno: dominikanci jo u nju
ne vjeruju. Kada e dominikanci zasluiti kaznu na ovom svijetu i na onom
drugom?
Ako od nekoga trebamo nauiti kako da se ponaamo u naim beskonanim
sporovima, to su sasvim sigurno apostoli i evanelisti. Bilo je razloga za snaan
raskol izmeu svetog Pavla i svetog Petra. Pavao izriito kae u svojoj Poslanici
Galaanima da e se oduprijeti Petru, jer je Petar vrijedan ukora zbog
pretvaranja, kao i Barnaba, zato to su jeli s poganima prije nego to je doao
Jakov, a zatim se tajno povukli i odvojili od pogana, bojei se da ne uvrijede
obrezane. Ali kad sam vidio, dodaje on, da ne idu pravo prema istini
Evanelja, Kefi pred svima rekoh: 'Ako ti koji si idov ivi poganski a ne idovski,
kako moe siliti pogane da ive idovski'?84
Bijae to predmet otre prepirke. Trebalo je saznati hoe li novi krani
ivjeti idovski ili ne. Sveti Pavao je u to vrijeme iao ak prinositi rtve u hram u
Jeruzalemu. Poznato je da prvih petnaest biskupa u Jeruzalemu bijahu obrezani
idovi, koji su slavili subotu i uzdravali se da jedu zabranjeno meso. Neki
panjolski ili portugalski biskup koji bi se dao obrezati i koji bi slavio subotu bio bi
spaljen na lomai. No, zbog ovog bitnog predmeta nije naruen mir niti medu
apostolima niti meu prvim kranima.
Da su evanelisti bili slini dananjim piscima, imali bi prostrano polje za
svoje sukobe. Sveti Matej nabraja dvadeset osam generacija od Davida do Isusa,85
sveti Luka navodi etrdeset i jednu, i te se generacije potpuno razlikuju.86 Ne
vidimo ipak da se meu uenicima pojavljuju nesuglasice zbog ovih oitih
suprotnosti, koje su vrlo dobro pomirili mnogi crkveni oi. Milost nije nimalo
povrijeena, mir je sauvan. Ima li bolje pouke o toleranciji u raspravama i o
smjernosti u svemu to ne razumijemo?
Sveti Pavao u svojoj Poslanici rimskim idovima koji su se preobratili na
kranstvo, koristi cijeli zavrni dio treeg poglavlja da bi objasnio kako jedino
vjera uznosi ljude, dok djela ne opravdavaju nikoga. Sveti Jakov, naprotiv, u svojoj
Poslanici (poglavlje II), plemenima rasprenim po cijeloj zemlji, stalno ponavlja
da ovjek ne moe biti spaen bez djela. Eto, to je podijelilo dvije velike zajednice
meu nama, a nije zavadilo apostole.
Kad bi progon onih s kojima se ne slaemo bio sveto djelo, trebalo bi
priznati da je onaj koji je dao poubijati najvie heretika najvei svetac u raju. to bi
36
tamo znaio ovjek koji se zadovoljio time da orobi svoju brau i baci ih u
tamnicu, pored nekog revnog vjernika koji je pobio stotine ljudi u Bartolomejskoj
noi? Evo dokaza.
Nasljednik svetog Petra i njegov konzistorij ne mogu grijeiti; oni su
pohvalili, slavili, posvetili djelo Bartolomejske noi:87 to djelo bilo je dakle sveto;
znai, od dvojice ubojica, koji su inae jednaki po svojoj pobonosti, onaj koji je
izvadio utrobu dvadeset etiri hugenotske ene zasluuje dvostruko veu slavu od
onoga koji ih je rasporio samo dvanaest. Po istoj toj logici, fanatici iz Cevennesa
morali su vjerovati da njihova slava raste s brojem sveenika, redovnika i katolikih
ena koje su poklali. To su neobini razlozi za vjenu slavu.
37
Poglavlje XII.
Je li netolerancija smatrana boanskim pravom u
judaizmu i je li uvijek primjenjivana 88
Boanskim pravom nazivaju se, mislim, propisi koje je donio sam Bog.
Htio je da idovi jedu peeno janje s gorkim kupusom,89 i da uzvanici blaguju stojei,
sa stupom u ruci,90 u znak sjeanja na Pashu;91 naredio je da se posveenje velikog
sveenika obavi tako da mu se krvlju premaze desno uho,92 desna ruka i desna noga,
to su za nas neobini obredi, ali nisu bili neobini za ono doba; htio je da se grijesi
naroda natovare na jarca Hazazela93 zabranio je da se ljudi hrane ribama bez
ljuske,94 svinjama, zeevima, sovama, grifonima, pelikanima, itd.
Ustanovio je svetkovine i obrede. Svi ti obiaji, koji su drugim narodima
izgledali samovoljni i podvrgnuti pozitivnom pravu i obiajima, postali su za idove
propisima boanskog prava, jer ih je odredio sam Bog, kao to je za nas boansko
pravo sve ono to je odredio Isus Krist, sin Marijin i sin Boji.
Ne bavimo se ovdje istraivanjem zato je Bog donio novi zakon umjesto
staroga to ga je dao Mojsiju, niti zato je Mojsiju naredio vie toga nego patrijarhu
Abrahamu, a Abrahamu vie nego Noi. Izgleda da je postupao u skladu s vremenom i
gustoom ljudskog roda: to je oinska stupnjevitost; no ti su ponori suvie duboki za
na slabaan vid. Ostanimo u granicama naeg predmeta; pogledajmo najprije to je
netolerancija u idova.
Istina je da u Izlasku, Brojevima, Levitskom zakonu, Ponovljenim
zakonima ima veoma otrih odredbi o kultu i jo stroih kazni. Mnogi komentatori
namuili su se pokuavajui pomiriti Mojsijeve opise s Jeremijinim i s Amosovim
stavcima, te sa slavnim govorom svetog Stjepana, to ga donose Djela apostolska.
Amos kae95 da su se idovi u pustinji stalno klanjali Molohu, Remfamu i Hijumu.
Jeremija izriito kae96 da Bog nije traio nikakvu rtvu od njihovih oeva kada su
izali iz Egipta. Sveti Stjepan, u svom govoru idovima, kae ovako: Klanjali su se
zvijezdama,97 nisu prinijeli ni rtve ni hostije za etrdeset godina u pustinji; nosili su sa
sobom ator boga Moloha i zvijezdu boga Refana.
Drugi kritiari po kultovima tolikih stranih bogova zakljuuju da je Mojsije
doputao te bogove i kao dokaz navode ove rijei iz Ponovljenih zakona:98 Kad
budete u zemlji Kanaanaca... nemojte raditi ak ni kako radimo ovdje danas svatko
to se njemu ini dobro.
Oni svoje miljenje temelje na injenici da se ne govori ni o kakvom
vjerskom obredu naroda u pustinji: ne slavi se Uskrs, ni Duhovi, nigdje se ne
spominje Blagdan sjenica, nema javnih molitvi; napokon, obrezivanje, taj znak Bojeg
saveza s Abrahamom, uope se ne prakticira.
Oslanjaju se i na Jouinu priu. Taj osvaja kae idovima:99 Izaberite
kome ete sluiti: moda bogovima kojima su sluili vai oi s onu stranu Rijeke ili
bogovima Amorejaca. Narod odgovori: Mi emo sluiti Jahvi, jer je on Bog na. A
Joua odvrati: Sami ste svjedoci da ste izabrali Jahvu da mu sluite. Maknite, dakle,
tue bogove koji su meu vama. Pod Mojsijem imali su, dakle, sasvim sigurno i
druge bogove osim Jahve.
38
muka djeca i sve majke i da se plijen podijeli. Pobjednici naoe u logoru 109 est
stotina sedamdeset i pet tisua ovaca, sedamdeset i dvije tisue grla krupne stoke,
ezdeset i jednu tisuu magaraca i trideset i dvije tisue mladih djevojaka; sve to
podijelie, a ostale poubijae. Neki komentatori ak tvrde da su trideset i dvije
djevojke rtvovane Gospodu: Cesserunt inpartem Domini triginta duae
animae.110
idovi su zaista rtvovali ljude boanstvu: o tome svjedoi rtva Jeftina, kao i
kralj Agag, kojega je na komade dao rasjei sveenik Samuel. Ezekijel im ak obeava,
da bi ih ohrabrio, da e jesti ljudsko meso: Nasitit ete se, kae on, konja i
konjanika; pit ete krv zemaljskih knezova.111 Neki komentatori misle da se ova dva
retka proroanstva odnose na same idove, dok drugi misle da se odnose na divlje
ivotinje. U cijeloj povijesti ovog naroda ne nalazimo nijednu crtu plemenitosti,
velikodunosti, dobroinstva; no, kroz oblak tog dugotrajnog i stranog barbarstva
probijaju se stalno zrake ope tolerancije.
1
Madijan nije uope bio dio obeane zemlje: to je mali kanton u Idumeji, u Arabiji; poinje na
sjeveru kod brzaca Arnona i zavrava kod brzaca Zareda, usred stijena, a na istonoj obali jezera
Asfaltit. U toj zemlji ivi danas malo pleme Arapa: moe imati oko osam milja u duinu i neto
manje u irinu.
39
Poglavlje XIII.
Krajnja tolerancija idova
Poglavlje XIV.
1
Dogma o sudbini je stara i univerzalna: moete je nai posvuda u Homera. Jupiter je htio spasiti
ivot svom sinu Sarpedonu, no, sudbina ga je osudila na smrt: Jupiter se mora pokoriti. Kod filozofa
sudbina bijae nuan slijed uzroka i posljedica, koje nuno proizvodi priroda, ili taj isti slijed odreen
providnou: to je mnogo pametnije. itav sistem sudbine sadran je u ovom stihu Ancja Scneke
(ep. CVII):
Ducunt volentem fata, nolentem trabunt.
Uvijek se priznavalo da Bog upravlja svemirom pomou vjenih, univerzalnih, nepromjenjivih
zakona: ta istina postala je izvorom svih onih neshvatljivih rasprava o slobodi, sve dok nije doao
mudri Locke: on je dokazao da je sloboda mo djelovanja. Bog daje tu mo; a ovjek, djelujui
slobodno prema vjenim Bojim naredbama, samo je jedan kota u velikom svjetskom stroju. Cijeli
stari vijek raspravljao je o slobodi; no nitko zbog toga nije progonjen sve do naih dana. Kakva
besmislena grozota utamniiti jednog Arnaulda, jednog Sacyja, jednog Nicolea, i tolike druge koji
bijahu svjetlost Francuske!
2
Teoloki roman o seobi dua dolazi iz Indije, od koje smo primili mnogo vie bajki nego to se
obino misli. To uenje objanjeno je u prekrasnoj petnaestoj knjizi Ovidijevih Metamorfoza, Bilo je
prihvaeno gorovo u cijelom svijetu; uvijek je bilo i poricano; no ne znamo da je bilo koji sveenik u
starom vijeku bilo kada izdao nalog da se zatvori neki Pitagorin uenik.
3
Ni stari idovi, ni Egipani, ni Grci, njihovi suvremenici, nisu vjerovali da ljudska dua poslije smrti
odlazi u nebo. idovi su mislili da su Mjesec i Sunce nekoliko milja iznad nas, u istom krugu, i da je
nebeski svod gust i vrst svod, koji dri teinu voda to istjeu kroz neke otvore. Dvorac bogova je za
stare Grke bio na brdu Olimp. Boravite junaka, poslije smrti, u Homerovo je vrijeme bilo na jednom
otoku s onu stranu oceana, a tako su mislili i eseni.
Od Homera, planete su nazvane po bogovima, no ljudi nisu imali vie razloga da smjeste boga na
Mjesec, nego to bi stanovnici Mjeseca imali razloga da ga smjeste na planetu Zemlju. Za Junonu i
Iris jedina palaa bijahu oblaci; tamo nisu imale ni gdje spustiti nogu. Kod Sabinjana je svaki bog
imao svoju zvijezdu; no budui da je zvijezda sunce, na njoj se ne moe ivjeti, osim ako po prirodi
nisi vatra. Potpuno je, dakle, beskorisno pitanje to su stari mislili o nebu: najbolji je odgovor da
nisu mislili.
43
majku i svog oca? I nije li lako shvatiti da ove rijei znae: Ne kolebajte se izmeu
mene i svojih najdraih sklonosti?
Navode mjesto iz Evanelja po Mateju,130 Tko ni Crkve ne poslua,
smatraj ga poganinom ili carinikom; to uope ne znai da trebamo progoniti
pogane i kraljeve zakupnike poreza: oni su prokleti, to je tono, ali nisu zato izrueni
dravnoj vlasti. Ne samo da tim zakupnicima nisu bila oduzeta prava graana, ve
su im dali najvee povlastice; to je jedina profesija osuena u Svetom pismu, a
upravo njoj su vlasti najsklonije. Zato, dakle, ne bismo prema naoj zabludjeloj
brai pokazali onoliko popustljivosti koliko potovanja ukazujemo naoj brai
zakupnicima poreza?
Drugo mjesto koje su mnogi grubo zloupotrebljavali nalazimo kod svetog
Mateja i kod svetog Marka,132 gdje se govori kako je Isus, osjetivi izjutra glad,
131
priao smokvi, na kojoj ne nae nita osim lia, jer to ne bijae vrijeme kad
smokve rode: on prokle smokvu, koja se odmah osui.
Postoje vie razliitih objanjenja ovog uda; no, ima li ijedno koje bi moglo
opravdati progone? Neka smokva nije mogla dati plod poetkom oujka i bi
osuena: je li to razlog da nau brau natjeramo da se sue od boli cijele godine?
Potujmo u Svetom pismu sve to moe izazvati nejasnoe u naim znatieljnim i
tatim umovima, no ne koristimo to da bismo bili okrutni i neumoljivi.
Progoniteljski duh, koji sve zloupotrebljava, trai svoje opravdanje i u
izbacivanju trgovca iz hrama, i u legiji demona istjeranoj iz tijela nekog
bjesomunika u stado od dvije tisue neistih ivotinja. Nitko ne vidi da ova dva
primjera nisu nita drugo ve osuda koju izrie sam Bog zbog povrede zakona?
Pretvoriti unutranjost Jahvina hrama u trgovaku radnju znailo bi pokazati
nedostatak potovanja. Badava su sinedrij i sveenici doputali tu trgovinu zbog
lakeg prinoenja rtvi: Bog kojem su prinosili rtve mogao je sigurno, premda
skriven pod ljudskim likom, ukinuti to svetogre; mogao je ak kazniti one koji su
u zemlju uvodili itava stada zabranjena zakonom ije je provoenje sam
nadgledao. Ti primjeri nemaju ni najmanje veze s progonima zbog dogme. Mora
da se duh netolerancije oslanja na vrlo loe razloge kad posvuda trai najslabija
opravdanja.
Gotovo sve preostale rijei i djela Isusa Krista ukazuju na blagost,
strpljenje, opratanje. To je otac obitelji koji prima rasipnog sina,133 to je radnik
koji dolazi u posljednjem satu a plaen je kao i ostali;134 to je milosrdni
Samaritanac;135 on sam opravdava svoje uenike zato to ne poste;136 oprata
grenici;137 preljubnici jedino savjetuje da bude vjerna;138 udostojao se ak
udovoljiti nedunom veselju uzvanika na svadbi u Kani,139 koji, ve zagrijani
piem, zatraie jo vina; on pristaje da njima za ljubav izvede udo i pretvara vodu
u vino.
Ne naljuti se ak ni na Judu, koji e ga izdati; Petru nareuje da se nikada ne
poslui maem;140 kori141 Zebedejeve sinove koji, po uzoru na Iliju, htjedoe
zapovijediti ognju da se spusti s neba na grad koji Isusu nije pruio prenoite.
Na kraju umire kao rtva zavisti. Ako smijemo usporediti sveto sa svjetovnim i
Boga s ovjekom, njegova smrt, ljudski govorei, ima mnogo zajednikog sa
Sokratovom smru. Grki filozof umro je zbog mrnje sofista, sveenika i narodnih
prvaka: zakonodavac krana pao je zbog mrnje knjievnika, farizeja i sveenika.
Sokrat je mogao izbjei smrt i nije to htio: Isus Krist ponudio se dobrovoljno. Grki
filozof svojim klevetnicima i nepravednim sucima nije samo oprostio ve ih je
45
molio da prema njegovoj djeci postupe kao i prema njemu, ako jednoga dana budu
toliko sretni da zaslue njihovu mrnju poput njega: zakonodovac krana,
beskrajno vii, zamolio je svog oca da oprosti njegovim neprijateljima.142
Ako izgleda da se Isus Krist bojao smrti, ako je zebnja koju je osjetio bila tako
jaka da ga je od nje oblio znoj pomijean s krvlju,143 to je najvei i najrjei znak, to je
stoga to se udostojao spustiti do slabosti ljudskog tijela, koje je na sebe preuzeo.
Njegovo je tijelo drhtalo, a dua mu bijae nepokolebljiva; pokazao nam je da se
istinska snaga i istinska veliina sastoje u podnoenju boli kojima podlijee naa
priroda. Izuzetna je hrabrost izloiti se smrti, strahujui istodobno od nje.
Sokrat je nazvao soliste neznalicama i dokazao im njihovu prevrtljivost: Isus,
koristei se svojim boanskim pravima, nazvao je knjievnike144 i farizeje licemjerima,
luacima, slijepcima, nevaljalcima, gujama, zmijskom rasom.
Sokrat nije bio optuen da eli osnovati novu sektu: ni Isusa Krista nisu
optuili da eli uvesti sektu.145 Kae se da su najvii sveenici i cijelo vijee traili
nekoga da lano svjedoi protiv Isusa, da bi ga pogubili.
No, ako su traili lano svjedoanstvo, nisu mu, dakle, predbacivali da je javno
govorio protiv zakona. Ustvari, on se podvrgavao Mojsijevu zakonu od djetinjstva
sve do smrti. Obrezali su ga osmog dana kao i svu ostalu djecu. Kasnije je krten u
Jordanu, to bijae sveti obred u idova, kao i kod svih naroda na Istoku. Sve neistoe
oistile bi se krtenjem; tako su posveivali i sveenike: uranjali su u vodu prilikom
svetkovine pokajanja, krstili su novoobraenike.
Isus je potivao sve odredbe zakona: svetkovao je sve subote; nije jeo
zabranjeno meso; slavio je sve blagdane, i ak pred smrt, slavio idovsku pashu;
nisu ga optuili ni za neko novo uenje niti za vrenje tuih obreda. Roen kao
Izraelianin, cijeli je ivot ivio kao Izraelianin.
Dva svjedoka koji su se prijavili sudu optuie ga da je rekao:146 da bi mogao
razvaliti hram Boji i opet ga za tri dana sagraditi. Takva izjava bijae neshvatljiva
idovima sklonim tjelesnom; no, nisu ga zato optuili da hoe osnovati neku novu
sektu.
Veliki sveenik ga poe ispitivati i ree mu:147 Zaklinjem te ivim Bogom da
nam rekne jesi li ti Mesija, sin Boji? Nitko nam ne kae to je veliki sveenik mislio
pod sin Boji. Tim izrazom ponekad se slue da bi oznaili pravednika,1 kao to su
se rijei Belijalov sin koristile za oznaavanje zlog ovjeka. Prosti Zidovi nisu imali
nikakvu predodbu o svetoj misteriji Bojeg sina, koji i sam bijae Bog i koji je
siao na zemlju.
Isus mu odgovori:148 Ti kaza; ali ja vama kaem da ete poslije ovoga vidjeti
'Sina ovjejeg gdje sjedi zdesna Svemoguega' i 'gdje dolazi na oblacima
nebeskim'.
Razljueni sinedrij shvati taj odgovor kao huljenje. Sinedrij vie nije imao
juridika prava; Isusa predadoe rimskom guverneru provincije i optuie ga
klevetniki da je remetio javni mir govorei da ne treba plaati porez Cezaru, i da
1
idovima je doista bilo vrlo teko, da ne kaemo nemogue, shvatiti neizrecivu misteriju
inkarnacije Bojeg sina, i samog Boga, bez nekog prethodnog otkrivenja. Knjiga postanka (pogl.
VI) naziva sinovima Bojim sinove utjecajnih ljudi; isto tako su u psalmima (LXXIX, 11) veliki cedrovi
nazvani Bojim cedrovima; Saulova tuga Bojom tugom. Izgleda ipak da su Zidovi shvatili doslovno
da se Isus naziva sinom Bojim u pravom smislu; no, ako su te rijei smatrali svetogrem, to je
moda jo jedan dokaz njihovog neznanja o tajni inkarnacije i o Bogu, Bojem sinu, poslanom na
zemlju da spasi ljude.
46
Poglavlje XV.
Svjedoenja protiv netolerancije
Divlji fanatik je onaj tko tvrdi da e usaditi vjeru u srca, kao da uvjerenje
moe biti posljedica prisile. (Boulainvilliers, Poloaj Francuske)
S vjerom je isto kao i s ljubavlju: nareenje tu ne moe nita, prisila jo
manje; nita nije nezavisnije od ljubavi i od vjerovanja. (Amelot de La Houssaie, o
Pismima kardinala Ossafa)
Ako vas je nebo toliko voljelo da vam je omoguilo da spoznate istinu, uinilo
vam je veliku milost; no, smiju li djeca koja su naslijedila oca mrziti one koji nisu
dobili nasljedstvo? (Duh zakona, knjiga XXV)
Od slinih odlomaka mogla bi se sastaviti ogromna knjiga. Nae povijesti,
nai govori, nae propovijedi, nai moralistiki spisi, nai katekizmi, svi danas
odiu i svi nauavaju tu svetu dunost opratanja. Zbog koje bismo zle kobi, zbog
koje nedosljednosti opovrgli u praksi teoriju koju svakodnevno obznanjujemo? Kad
naa djela poriu na moral, to znai da mislimo da je za nas probitanije raditi
suprotno od onoga to pouavamo; no sasvim sigurno nema nikakve koristi od
progona onih koji ne dijele nae miljenje, ime ih navodimo da nas mrze. Jo
jednom, dakle, moemo vidjeti besmislenost netolerancije. No, rei e netko, oni
kojima je od koristi da uznemiravaju savjesti nisu nimalo ludi. Njima se obraa
slijedee poglavlje.
49
Poglavlje XVI.
Razgovor umirueg i zdravog ovjeka150
DIVLJAK: Kako? Koja korist? Ako dobijem tvoj potpis, donijet e mi lijep
kanonikat.
UMIRUI: Oh, brate moj, evo mi posljednjeg asa; umirem, molit u Boga
da vas gane, da vas preobrati.
DIVLJAK: Neka ide do avola, drznik! Nije nita potpisao. Potpisat u ja
umjesto njega i krivotvoriti njegov rukopis.
Sljedee pismo je potvrda istog morala.
51
Poglavlje XVII.
Pismo koje je jezuitu Le Tellieru
napisao neki beneficijat, 6. svibnja 1714.1
Veleasni Oe,
Pokoravam se zapovijedima Vae Preuzvienosti da im predoim
najprikladnija sredstva da se Isus i njegova druba oslobode svojih neprijatelja.
Mislim da u kraljevstvu nema vie od pet stotina tisua hugenota, neki kau
milijun, drugi petnaest stotina tisua; no, koliko god ih bilo, evo mog prijedloga koji
veoma ponizno iznosim pred vas, kao to je i red.
1 Lako je uhvatiti u jednom danu sve protestantske sveenike i sve ih
istovremeno objesiti na istom mjestu, ne samo zbog javne pouke ve i zbog ljepote
prizora.
2 Dao bih da se poubijaju u postelji svi oevi i majke, jer kad bismo ih
ubijali na ulicama, to bi moglo izazvati nered; mnogi bi ak mogli pobjei, to
svakako treba izbjei. To pogubljenje je nuna posljedica naih naela; jer ako
treba ubiti jednog heretika, kao to to dokazuju mnogi veliki teolozi, jasno je da ih
treba ubiti sve.
3 Sutradan bih poudavao sve djevojke za dobre katolike, budui da ne
smijemo suvie smanjiti broj stanovnika u dravi nakon posljednjeg rata; no to se
tie djeaka od etrnaest i petnaest godina, ve proetih loim naelima koja
neemo moi iskorijeniti, moje je miljenje da ih sve treba ukopiti, kako se taj soj ne
bi nikada ponovo pojavio. A ostali mali djeaci bit e odgojeni u vaim koledima, i
bievat e ih sve dok ne budu znali napamet djela Sancheza i Molina.153
4 Mislim da bi, izuzevi popravljanje, tako trebalo uiniti sa svim luteranima
u Alzasu, budui da sam 1704. godine opazio u tom kraju dvije starice koje su se
smijale na dan bitke kod Hochstedta.154
5 lan koji se odnosi na janseniste uinit e se moda malo kakljivijim:
mislim da ih ima barem est milijuna; no, duh poput vaeg ne treba se toga uplaiti.
Meu janseniste ubrajam sve sudove koji tako nedostojno podravaju slobode
galikanske crkve. Na Vaoj je Presvijetlosti da odvagne, sa svom svojom uobiajenom
razboritou, sva sredstva kojima ete pokoriti sve te tvrdoglave duhove. Barutna
zavjera nije postigla eljeni uspjeh, jer je jedan od zavjerenika sasvim neumjesno
htio spasiti ivot svom prijatelju; no, budui da vi nemate prijatelje, ne moramo se
ni najmanje plaiti sline neprilike: bit e vam posve lako sruiti sve sudove
kraljevstva pomou izuma redovnika Schwartza, koji zovu pulvis pyrius. Raunam
da treba prosjeno trideset est bavi baruta za svaki sud, i tako, pomnoivi
dvanaest sudova s trideset est bavi, to iznosi samo etiri stotine trideset i dvije
1
Voltaireova biljeka, dodana 1771.:
Kada smo ovo pisali 1762. godine, jezuitski red jo nije bio ukinut u Francuskoj. Da su bili u nevolji,
autor bi ih sigurno potedio. No, sjetite se i zapamtite zauvijek da su oni progonjeni jedino zato to
su sami progonili druge; neka od njihovih primjera zadrhte svi oni koji bi, jo netolerantniji od
jezuita, odluili jednoga dana progoniti svoje sugraane koji ne prihvaaju njihova kruta i
besmislena shvaanja.
52
bave, to opet, ako raunamo sto talira bavu, iznosi sto dvadeset devet tisua est
stotina livri: to je sitnica za veleasnog vrhovnog oca.
Kad sudovi jednom budu svrgnuti, njihova ovlatenja dat ete svojim
kongreganistima, koji su savreno upueni u zakone kraljevstva.
6 Bit e lako otrovati G. kardinala de Noaillesa, koji je bezazlen ovjek i koji
ni u to ne sumnja.
Vaa Preuzvienost posluit e se istim sredstvima preobraenja i u sluaju
nekoliko tvrdoglavih biskupa; njihove biskupije predat emo u ruke jezuitima,
pomou papinskog pisma: onda kad svi biskupi budu na pravoj strani, a svi
upnici vjeto izabrani od strane biskupa, evo to predlaem, uz pristanak Vae
Preuzvienosti.
7 Budui da kau da se jansenisti prieuju barem za pashu, ne bi bilo loe
posipati hostije drogom koja je posluila pri kanjavanju kralja Henrika VII.155 Neki
kritiar rei e mi moda da se u tom pothvatu izlaem opasnosti da dam otrova za
takore i molinistima: to je jak prigovor: no nema nijednog plana bez loih strana,
nijednog sistema kojem na nekom mjestu ne prijeti ruenje. Kad bi ovjeka
zaustavljale te sitne potekoe, nikada ne bi nita izveo dokraja; uostalom, budui da
se radi o postizanju najveeg mogueg dobra, ne treba se sablanjavati ako to veliko
dobro povue za sobom i neke loe posljedice, koje nisu ni od kakve vanosti.
Nemamo sebi to predbaciti: dokazano je da su svi tobonji protestanti, svi
jansenisti, osueni na pakao; mi, dakle, samo pourujemo trenutak u kojem e ih
pakao prihvatiti.
Isto je tako jasno da molinistima s pravom pripada raj: dakle, izazvavi
nepanjom njihovu smrt, i to bez ikakve loe namjere, ubrzavamo njihovu radost;
u jednom i u drugom sluaju mi smo sluge Providnosti.
to se tie onih koje bi mogao zaplaiti broj, Vaa Preuzvienost moe ih
upozoriti da se od slavnih dana procvata Crkve do 1707. godine, to jest tijekom
otprilike etrnaest stoljea, teologija pobrinula za pokolj vie od pedeset milijuna
ljudi; a ja predlaem da se zadavi, zakolje ili otruje tek oko est milijuna petsto
tisua ljudi.
Zamjerit e nam moda da moja raunica nije ispravna, i da krim trojno
pravilo: jer, rei e, ako je tijekom etrnaest stoljea pogubljeno samo pedeset
milijuna ljudi zbog teolokih podjela, dilema i antilema, to iznosi samo trideset pet
tisua sedam stotina etrnaest ljudi na godinu, a da ja ovako ubijam est milijuna
etiri stotine ezdeset etiri tisue dvjesto osamdeset i pet ljudi vie u jednoj
godini.
No uistinu, takvo je zanovijetanje posve djetinjasto; moe se ak rei da je
bezbono: ta zar ne uviaju da svojim postupkom spaavam ivot svim katolicima do
kraja svijeta? To nikada ne bi bilo uinjeno kad bi ovjek htio odgovoriti na sve kritike
koje mu upuuju. S najdubljim potovanjem, Vae Preuzvienosti
Najponizniji, najodaniji i najpokorniji R...136
iz Angoulemea, prefekt Kongregacije.
Ovaj plan nije mogao biti ostvaren, jer je otac Le Tellier naiao na neke
potekoe i jer je njegova Preuzvienost protjerana sljedee godine. No, kako treba
uvijek ispitati sve za i protiv, ini se da bi bilo dobro istraiti u kojem sluaju bismo
mogli opravdano slijediti neka gledita ko-respondenta oca Le Telliera. Izgleda da bi
53
bilo teko provesti njegov plan u svim tokama; no treba vidjeti u kojim prilikama
treba stavljati na kota ili vjeati ili slati na robiju ljude koji ne misle kao mi: to je
predmet sljedeeg poglavlja.
54
Poglavlje XVIII.
Jedini sluajevi u kojima je netolerancija u skladu s
ljudskim pravom
Poglavlje XIX.
Izvjetaj o jednoj burnoj raspravi u Kini
manje. Holananin doivi istu sudbinu. Na kraju poee govoriti sva trojica u jedan
glas i izgovorie jedan drugome strane uvrede. estiti mandarin jedva je napravio
reda i tad im ree: Ako hoete da ovdje trpimo vae uenje, prestanite najprije biti
netrpeljivi i nepodnoljivi.
Izlazei s prijema, jezuit sretne nekog misionara jakobinca; izjavi mu da je
upravo dobio spor, uvjeravajui ga pritom da istina uvijek pobjeuje. Jakobinac mu
odgovori: Da sam ja bio tamo, vi ne biste pobijedili; dokazao bih vam da ste laac i
neznaboac. Plane svaa; jakobinac i jezuit pograbie se za kose. Mandarin,
obavijeten o skandalu, poalje obojicu u zatvor. Mandarinov zamjenik ree sucu:
Vaa Ekselencijo, koliko dugo elite da ostanu u zatvoru? - Dok se ne sloe, ree
sudac. Ah! ree zamjenik mandarina, bit e, dakle, u zatvoru cijeli ivot.
Dobro ree sudac, onda tako dugo dok jedan drugome ne oproste. Oni nikada
nee oprostiti, ree drugi, dobro ih poznajem. No, onda, ree mandarin, tako
dugo dok se ne ponu praviti da oprataju jedan drugome.
58
Poglavlje XX.
Je li korisno drati narod u praznovjerju
Poglavlje XXI.
Vrlina vrijedi vie od uenosti
Manje dogmi, manje prepirki; manje prepirki, manje nevolja: ako to nije
istina, onda grijeim.
Vjera je ustanovljena da nas usrei u ovom i u onom drugom ivotu. Sto je
potrebno da bi ovjek bio sretan u buduem ivotu? Da bude pravedan.
to je potrebno da bi bio sretan u ovom ivotu, onoliko koliko mu to doputa
slabost nae prirode? Da bude milostiv.
Bio bi vrhunac ludosti nastojati navesti sve ljude da misle na isti nain o
metafizici. Mnogo lake pokorili bismo orujem cijeli svijet, nego to bismo
pokorili duhove jednog jedinog grada.
Euklid je lako uspio uvjeriti sve ljude u istine geometrije: zato? Zato to
nema nijedne koja ne bi bila jasno izvedena iz ovog malog aksioma: dva i dva su
etiri. S mjeavinom metafizike i teologije nije potpuno isto.
Kada su biskup Aleksandar i sveenik Arios ili Arije zapoeli raspravu o
tome kako Logos proizlazi iz Oca, car Konstantin napisao im je najprije ove rijei, to
ih donose Euzebije i Sokrat:164 Vi ste velike budale kad raspravljate o stvarima
koje ne moete razumjeti.
Da su dvije strane bile dovoljno mudre i sloile se da je car u pravu,
kranskim svijetom ne bi se prolijevala krv tri stotine godina.
to je doista stranije i lue nego rei ljudima; Prijatelji moji, nije
dovoljno da budete vjerni podanici, pokorna djeca, njeni oevi, pravedni susjedi,
da imate sve vrline, da njegujete prijateljstvo, da se klonite nezahvalnosti, da u miru
slavite Isusa Krista: potrebno je pored toga da znate kako je sve stvoreno za cijelu
vjenost; i ako ne znate razlikovati bomoousios u hipostazi,165 upozoravamo vas da
ete gorjeti u vjenoj vatri; a u meuvremenu mi emo vas poeti klati?
Da su takav zakljuak iznijeli jednom Arhimedu, Posidoniju, Varonu,
Katonu, Ciceronu, to bi oni odgovorili?
Konstantin nije ustrajao pri svojoj odluci da uutka dvije stranke; mogao je
narediti da dovedu voe pravdaa na njegov dvor; mogao ih je zapitati s kojim
pravom uznemiruju svijet: Imate li vi ovlatenja boanske obitelji? Zato vam je
vano je li Logos stvoren ili roen, ako mu je ovjek vjeran, ako zastupa ispravan
moral, i pridrava ga se ako moe? U svom ivotu poinio sam mnogo greaka, i vi
takoer; vi ste astoljubivi, i ja takoer; carstvo me je stajalo mnogih lukavstava i
okrutnosti; poubijao sam gotovo sve svoje blinje; kajem se zbog toga; elim
ispatati zbog svojih zloina, vraajui mir Rimskom Carstvu, ne spreavajte me da
izvrim jedino dobro djelo koje moe pomoi da se zaboravi moje nekadanje
divljatvo; pomognite mi da u miru skonam svoje dane. Moda ne bi nita
postigao kod svadljivaca; moda bi mu obeali da e predsjedati jednom koncilu, u
dugakoj crvenoj halji, glave ukraene dragim kamenjem.
61
Poglavlje XXII.
O opoj toleranciji
Poglavlje XXIII.
Molitva Bogu
Ne obraam se stoga vie ljudima; obraam se tebi, Boe svih bia, svih
svjetova i svih vremena: ako je slabanim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i
nevidljivima za ostale u svemiru, doputeno da od tebe neto zatrae, od tebe koji si
dao sve, od tebe ije su odluke postojane i vjene, udostoji se milostivo suditi o
grekama to pripadaju naoj prirodi; neka te greke ne budu naa pokora. Nisi nam
dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; uini da pomognemo jedni drugima
podnositi teret munog i prolaznog ivota; neka neznatne razlike u odjei kojom
pokrivamo naa slaba tijela, medu svim naim nedostatnim jezicima, meu svim
naim smijenim obiajima, medu svim naim nesavrenim zakonima, meu svim
naim bezumnim shvaanjima, meu svim naim prilikama tako ujednaenim u
naim oima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se
razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mrnju i za progone; neka oni
koji pale votanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna
svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi
iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne
vune; neka bude svejedno obraa li ti se netko rijeima nekog starog jezika ili na
nekom novijem narjeju; neka oni ija je odjea obojena crveno i ljubiasto, koji
vladaju na malom komadiu jedne male gomile blata na ovom svijetu, i koji
posjeduju nekoliko zaobljenih komadia izvjesne kovine, bez oholosti uivaju u
onome to nazivaju veliinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti: jer
ti zna da u tim ispraznostima nema nieg na emu bi trebalo zavidjeti i niega zbog
ega bi se trebalo diiti.
Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braa! Neka zamrze tiraniju nad
duama kao to se gnuaju pljake koja silom otima plodove rada i mirne
umjenosti! Ako su nevolje rata neizbjene, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem
u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuu razliitih
jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvoju dobrotu koja nam je darovala taj
trenutak.
66
Poglavlje XXIV.
Post-scriptum
Poglavlje XXV.
Nastavak i zakljuak
koji su glasali za kota; trait e od suda da se spali vaa knjiga, a fanatici e (jer njih
ima uvijek) odgovoriti bijesnim kricima na glas razuma, itd.
Evo mog odgovora:
Osmorica sudaca iz Toulousea mogu dati spaliti moju knjigu, ako je dobra;
nita lake od toga: lijepo su spalili Provincijska pisma,17S koja su sigurno
vrijedila mnogo vie; svatko moe kod kue spaliti knjige i papire koji mu se ne
sviaju.
Moje djelo ne moe nanijeti ni dobro ni zlo Calasovima, koje uope ne
poznajem. Kraljev savjet, nepristran i odluan, sudi prema zakonima, po pravdi,
na osnovi dokumenata, pravnih postupaka, a ne jednog spisa koji uope nije
pravnog karaktera i ija je osnova potpuno strana sluaju o kojem sudi.
Uzalud bismo tiskali knjige in-folio za ili protiv osmorice sudaca iz Toulousea i
za ili protiv tolerancije; ni savjet, ni bilo koji sud ne bi te knjige smatrao predmetom
procesa.
Ovaj spis o toleranciji je molba koju ovjekoljublje ponizno podnosi vlasti i
razboritosti. Ja ijem sjeme koje bi jednoga dana moglo donijeti etvu. Oekujemo
sve od vremena, od dobrote kralja, mudrosti njegovih ministara i duha razuma
koji posvuda poinje prosipati svoju svjetlost.
Priroda govori svim ljudima: sve sam vas rodila slabe i neuke, da biste
nekoliko trenutaka ivjeli na zemlji i pognojili je svojim leevima. Budui da ste
slabi, pomaite jedni drugima; budui da ste neuki, prosvjeujte se i podnosite
meusobno. Kad biste svi bili istog miljenja, to se sigurno nee nikada dogoditi, kad
bi bio samo jedan ovjek suprotnog miljenja, trebali biste mu oprostiti; jer ja ga
navodim da misli kao to misli. Dala sam vam ruke da obraujete zemlju i slabu
svjetlost razuma da vas vodi; u vaa srca stavila sam klicu suuti da jedni drugima
pomognete podnositi ivot. Ne guite tu klicu, ne kvarite je, shvatite da je boanska
i ne zamjenjujte glas prirode bijednim strastima raznih uenja.
Jedino ja vas jo, usprkos vama, sjedinjujem pomou vaih uzajamnih
potreba, ak i usred vaih krvavih ratova koje tako olako zapoinjete, usred vjene
drame greaka, sluajnosti i nesrea. Jedino ja u nekom narodu spreavam kobne
posljedice stalne podjele izmeu plemstva i magistrature, izmeu ta dva tijela i
sveenstva, izmeu graanina i ratara. Nitko od njih ne zna granice svojih prava;
no svi oni ipak s vremenom uju moj glas, koji govori njihovom srcu. Jedino ja
uvam pravednost u sudovima, gdje bi bez mene sve bilo preputeno neizvjesnosti i
hirovima, usred zbrkane gomile zakona, esto donesenih sluajno i zbog neke
prolazne potrebe, zakona koji se razlikuju od pokrajine do pokrajine, od grada do
grada, i gotovo uvijek su kontradiktorni u istom mjestu. Jedino ja mogu pobuditi
pravednost kad zakoni potiu jedino na proganjanje. Tko me slua, uvijek sudi
ispravno; a tko pokuava jedino pomiriti suprotna miljenja, grijei.
Postoji ogromna zgrada ije sam temelje poloila svojim rukama: bila je vrsta i
jednostavna, svi ljudi mogli su u nju ui potpuno sigurni; htjeli su joj dodati
najneobinije, najprostije i najbeskorisnije ukrase; zgrada se poela ruiti na sve
strane; ljudi podiu kamenje ispalo iz zgrade i bacaju ga jedni drugima u glavu; viem
im: Prestanite, odstranite taj opasni kr, koji je vae djelo, i ostanite mirno sa mnom
u mojoj nerazorivoj graevini.179
71
Poglavlje XXVI.
Novododana glava u kojoj se izvjetava o posljednjoj
presudi u korist obitelji Calas
dogaaju se; a posljedica su onog mranog praznovjerja koje navodi slabe due da
okrive za zlodjela svakoga tko ne misli poput njih.
Biljeke
* Biljeke uz tekst izvorne su Voltaireove napomene.
1 Ne moemo vie sprijeiti smrt Jeana Calasa na kotau; ali moemo izazvati gnuanje prema
sucima, i to im elim. Pokuao sam staviti na papir sve razloge koji bi suce opravdali; razbijao
sam glavu ne bih li naao neku ispriku za njih, a nailazio sam samo razloge za osudu. Pazite
da ne pripiete laicima jedno djelce o toleranciji koje e se uskoro pojaviti. Kau da mu je
autor neki valjan sveenik; ima u njemu mjesta od kojih ovjek zadrhti i drugih koja ga
natjeraju da puca od smijeha; jer netolerancija je, Bogu hvala, isto toliko besmislena
koliko i strana. Ovo pismo Damilavilleu od 24. sijenja 1763. omoguuje nam da se vratimo
poecima nastavka Rasprave, koja se pojavila nekoliko mjeseci kasnije. Njezin ogroman uspjeh i
utjecaj na javno mnijenje mogu se objasniti uzvienou koju je Voltaire znao dati raspravi.
Kalvinisti najborbeniji protestantski ogranak, kojemu je osniva Jean Calvin (1509-1564),
propagator reformacije u Francuskoj i vicarskoj. Nauavao je apsolutnu predestinaciju i vjerski
rigorizam. U enevi je osnovao teokratsku republiku. (Prev.)
2 Bratovtine (fraternitates) crkveno-vjerska, odnosno staleko struna udruenja koja se
javljaju od srednjeg vijeka. Kao i cehovi, vezane su uz jedan ili vie srodnih zanatskih stalea.
Sudjelovale su obavezno i u crkvenim sveanostima svoga grada, a u crkvama su imale svoje oltare.
(Prev.)
3 Hugenoti naziv koji su dali katolici pristaama reformacije u Francuskoj, uglavnom
kalvinistima. (Prev.)
4 Pokolj hugenota dogodio se naime deset godina prije Bartolomejske noi. Dvjestota obljetnica
trebala se, dakle, slaviti 1762. godine. 19. veljae 1762. pastor Rochette objeen je, a trojici brae
Grenier sjekirom je odsjeena glava pred ogromnim mnotvom na trgu Salin. Tuluki prokurator
Riquet de Bonrepos, onaj isti koji se bavi sluajem Calas od 5. prosinca 1761, upleten je i u sluaj
Sirven, koji poinje u sijenju l762.
Svi se ti dogaaji potenciraju da bi se sa svih strana stvorila nepovoljna atmosfera za Calasove.
6 Lassalle
7 Laborde
8 Predstavka i pismeno obrazloenje za gospu Anne-Rose Cabibel, udovu Calas, i za njenu
djecu, 23- augusta 1762.
9 Predstavka za Donata, Pierrea i Louisa Caiasa
10 Predstavka za gospu Anne-Rose Cabibel, udovicu Jeana Caiasa, njihove keri, koji mole da se
poniti presuda suda u Toulouseu od 9. oujka 1762.
11 Opat Claude-Francois Houtteville, autor Kranske religije doka zane djelima.
12 Tako su oznaavali savjetnike suda.
13 Franjevci (franciskani, mala braa, bosonoga ili siva braa...) lanovi kat. reda to ga je
osnovao sv. Franjo Asiki. Ubrajao se meu prosjake redove, jer njegovi lanovi polau zavjet
siromatva. Kratko vrijeme nakon osnutka dolo je u samom redu do rascjepa na konventualce,
koji su bili za ublaenje regula o siromatvu i na opservante, koji su bili za strogo odravanje
zavjeta siromatva. Neki od opservanata (spirituali, fraticelli koje spominje Voltaire) zauzeli
su ve u 13. st. radikalan stav protiv pape kao predstavnika korupcije u crkvi, tako da ih je
Inkvizicija smatrala hereticima. (Prev.)
14 Flagelanti red poznat i pod imenom braa kria; vjerski fanatici, javno su se bievali
tvrdei da udarci biem imaju vrijednost sakramenta, odnosno blagoslova i oprosta od grijeha.
(Prev.)
15 Liga (ili Sveta liga) organizacija katolika u Francuskoj (osnovana 1576) za borbu protiv
hugenota; njen osniva, vojvoda de Guise, htio je sruiti kralja Henrika III. (Prev.)
74
34 Ovdje, i u nastavku poglavlja, Voltaire preutno upuuje na Nantski edikt (1598), koji je
zaslugom Henrika IV. uinio kraj progonima huge nota, a koji je Luj XIV. opozvao 1685,
nanijevi Francuskoj velike tete na privrednom i kulturnom podruju.
35 Konsupstancijalnost (teol.) jedinstvo i identitet supstancije, istobitnost; po
nekim teolokim uenjima tri osobe Sv. Trojstva su konsupstancijalne (tj. istobitne).
(Prev.)
36 Muftija predstojnik nad muslimanskim duhovnicima u jednom kraju.
37 Hios grki otok u Egejskom moru
38 Jakobiti monofizitski (monofizicizam uenje o jednoj, boan skoj naravi u Kristu)
krani Sirije i Mezopotamije.
Nestorijanci pristae carigradskog patrijarha Nestorija (385-451), koji je nauavao da su u
Kristu dvije osobe.
Monoteleti pristalice teol. uenja po kojemu Krist ima dodue dvije prirode boju i
ovjeju ali samo jednu volju i djelovanje. Njihovo uenje zove se monoteletizam.
Kopti potomci starih Egipana koji se nisu islamizirali, ve su poslije Kalcedonskog sabora
ostali krani monofiziti.
Krani sv. Ivana nestorijanska sekta, nastala po legendi o sveeniku kralju Ivanu.
Gebri staroiranska vjera, nauava dualizam borbu dobra i zla.
Banieni pristae engl. baptistikog teologa Johna Bunvana (1628-88).
39 U originalu noachides jedna od nepreciznih transkripcija kineskih kultova
taoizma i konfucijanizma, religiozno-filozofskih uenja koja, uz budizam, predstavljaju tri
glavne religije u Kini. (Prev.)
40 Fo Budhino ime u Kini; Budha (sanskrt. prosvijetljeni) religiozni nadimak za Sidhartu
ili Gautamu (onoga koji je svoj cilj postigao), plemia i osnivaa budizma.
41 Bonzo naziv koji su Europljani dali budistikim sveenicima u Japanu i Kini.
42 Barutna zavjera pokuaj katolika u Engleskoj 1605. da uvrste svoju vjeroispovijest,
podmeui eksploziv u parlamentu i sjeditu kraljevske obitelji. Zavjera je otkrivena, a zavjerenici
pogubljeni.
43 Colbert, Jean Baptiste (1619-1683) jedan od najveih franc. ministara; protekcionistikim
mjerama potaknuo je razvoj privrede i trgovine, reorganizirao financije, pravosue, mornaricu, te
pomagao razvoj znanosti i umjetnosti. (Prev.)
44 ( Karolina jedna od drava SAD-a.
45 John Locke (1632-1704), engl. filozof; empirist, jedan od zaetnika prosvjetiteljstva. Smatra da
ljudski duh ne moe dodue spoznati sve tajne svemira ali moe spoznati sve to je ovjeku potrebno za
sretan i moralan ivot. Njegov spoznajno-teortjski empirizam, politiki liberalizam, te ideje o vjerskoj
toleranciji i prirodnom odgoju proimanju itavu europsku filozofiju 18. stoljea. Glavna djela, Ogled o
ljudskom razumu i Pisma o toleranciji, prevedena su i kod nas. (Prev.)
46 Kvekeri (engl. quakers drhtavci) isprva podrugljivo, a danas opeprihvaeno ime za pripadnike
protestantske sekte Socicty of Fri-ends u Engleskoj i u Sjev. Americi. (Prev.)
47 vangelici pripadnici evangelistike vjere, kako svoju vjeru zovu protestanti, osobito kalvinisti.
48 Molinisti sljedbenici panj. isusovca Louisa Molinca (1535-1600), koji je svojom knjigom o
slobodnoj volji i bojoj milosti izazvao dugotrajne teoloke rasprave.
Jansenisti pristae religiozno-drutvenog pokreta u Francuskoj koje je inspirirao nizozemski teolog
Cornelius Jansen (1583-1638). Nauavali su predestinaciju i traili reforme. Najugledniji od njih bio je
Blaise Pascal. (Prev.)
49 Konvulzionisti u 18. st. naziv za fanatine janseniste i njihove sljedbenike, koji su na
groblju Saint-Medard u Parizu dobivali greve izazvane vjerskom egzaltacijom. (Prev.)
50 Karpokratovci, eutibovci, monoteleti, monofiziti, nestorijanci, manihejci heretike
sekte iz prvih stoljea kranstva, ija su ponekad bizarna shvaanja bila znaajna za fil. i
76
duhovnu klimu onog vremena, a utjecala su i na kasniji razvoj kranstva (npr. manihejci, koji su
svojim dualizmom utjecali na bogumile, patarene, katare).
51 Bula Unigenitus (Jedinoroeni) papinski dekret koji je 1713- objavio papa Klement XI,
osudivi shvaanja jansenista. Vie od pedeset godina bila je u Francuskoj predmet rasprava i
ogorenih borbi izmeu pristalica i protivnika jansenizma.
52Galikanizam pokret u francuskoj katolikoj crkvi (15.-19. st.) koji tei uspostavljanju samostalne
francuske crkve.
53Goa biva portugalska kolonija u Indiji, sjedite jednog uvenog suda Inkvizicije.
54Istina je da grko drutvo nije bilo teokratske i nisu postojale vjerske dogme. No, optube zbog
bezbonosti nisu bile tako rijetke. Izreena je i protiv Protagore, ije su knjige morale biti spaljene na
gradskom trgu.
55Pokida pokrajina u sjev. Grkoj na ijem se podruju nalazi proroite u Delfima, oko kojeg su
se sporili grki gradovi u tzv. svetim ratovima (guerres sacrees). (Prev.)
56Opat de Malvaux, koji je 1762. objavio Slaganje vjere i ovjenosti o netoleranciji; \, pogl. XXIV.
ove Rasprave. Post scriptum.
57 Doslovno: Quaeve anus tam excors inveniri potest, quae illa, quae quondum
credebantur, apud inferos portenta extimescat. (De Natura Deorum, I, II, pogl. 110
58 Majorum gentium (lat.) starijih plemena
59 Deosperegrinos ne colunto (lat.) strane bogove ne potovati.
60 Izida boica plodne zemlje kod starih Egipana.
61 Anubis jedno od boanstava starih Egipana, sin Ozirisov; prikazivali su ga kao ovjeka s pasjom
(ili akalskom) glavom.
62 Vjerojatno se misli na Josipa Flavija (37- neto poslije 96), rimskog povjesniara koji je
antikom svijetu prikazao razorenje Jeruzalema, idovske starine i svoj burni ivot.
63 Multae te litterae ad insaniam convertunt (lat. Veliko ti znanje mozgom zavrnulo).
64 Djela, VIl, 57.
65Gaj Svetonije Trankvil (roen oko 70. god. n. e.) privatni tajnik cara Hadrijana; autor ivotopisa
12 rimskih careva pod naslovom ivot careva i biografskog zbornika Znameniti muevi i dr.
66 Judaeos, impulsore Christo assidue tumultantes, Roma expulit. (lat.) Rim je
protjerao idove, koji su izazivali stalne nemire, potaknuti od Krista.
67Batavija ime Dakarte, dananjeg glav. grada Indonezije, u vrijeme dok su ti teritoriji bili u
nizozemskom posjedu.
68 Sakramentari naziv za neke protestantske sekte, uglavnom za one koje su zastupale
krivovjerna shvaanja u vezi s euharistijom.
69I ovdje se u nekim izdanjima (npr. Kehl) iznosi prigovor Vohaireu: za poinjeno djelo Farel bi bio
dovoljno kanjen da su ga osudili na novanu kaznu, u iznosu koji bi bio dovoljan da redovnici daju
napraviti novog sv. Antuna.
70 Deus optimus maximus (lat.) najbolji i najvii bog.
71 Obrambeni govor, pogl. XXIX.
72 Ibid., pogl. XXV.
73 Facile coeptum repressit, restitutis etiam quos relegaverat (lat.) lako je odluku ukidao,
vraajui i one koje je protjerao.
74 Ibid., pogl. III.
75 Henry Dodwell (1641-1711) irski historik i teolog, profesor stare historije u Oxfordu. Tvrdi da
progoni prvih krana nisu imali ni karakter ni irinu koju im pripisuje katolika historiografija.
76 U svom De paucitate martyrum, djelu koje je napao dom Ruinart (Dom Thierry), Acta
primorum martyrum sincera..., Paris, 1689.
77
77 Voltaire ironizira legendu o legiji iz Tebe (u Egiptu), kranskom odredu rimske vojske koji je
kod Agauna (St. Maurice u vicarskoj) po zapovijedi cara Maksimilijana bio pobijen zbog vjere.
78 Benediktinac Ruinart i jezuita Jean de Bolland su poznati autori ivotopisa svetaca.
79 Danijel, III.
80 Pariki sud donio je presudu protiv cijepljenja, 8. lipnja 1763, no praksa cijepljenja se usprkos
tome irila.
81 Arijevac pristaa arijanizma, nauavanja Arija (sveenika iz Aleksandrije, 4. st. n. e.) da Krist
nije istobitan s Bogom Ocem nego da mu je samo slian.
82 Ivan, XIV, 28.
83 Arijev nauk koji negira boansku prirodu Krista osuen je na Nikejskom saboru (325) kao
krivovjerje. Arija je najenerginije branio biskup Euzebije iz Nikomedije, koji se nije pomirio s porazom
arijanizma. Carigradski sabor (381), koji je sazvao car Teodozije, samo je dopunio i precizirao dogme
Nikejskog sabora.
84 Poslanica Galaanima, II, 14. (Svi citati iz Biblije navedeni su prema prijevodu Biblije u
izdanju Kranske sadanjosti, Zagreb 1983. prim. prev.)
85 Matej, I, 17.
86 Luka, II,23-31.
87 Pokolj hugenota u Parizu, u noi od 23. na 24. kolovoza 1572. (Bartolornejska no), pripremila je
Caterina Medici u dogovoru s papom, a ovaj ga je odobrio.
88 Ovdje poinju rabinizacije na koje se Voltaire poziva da bi pokazao da on, jadni tvorac pria,
ne moe biti autor Rasprave. V. Pismo Damilavilleu, od 4. oujka 1764: Vi znate da me zanima to
djelo, iako sam se jako naljutio to su neki mene smatrali autorom. Nema razloga da mi pripisuju knjigu
punu grkog, latinskog i citata rabina."
89 Izlazak, XII, 8.
90 Ibid., XII, 11.
91 idovska pasha.
92 Levitski zakonik, XIII, 23.
93 Za vrijeme obreda ispatanja bila bi izabrana dva jarca, od kojih bi jedan bio rtvovan, a drugog
su, natovarivi na njega sve grijehe Izraela, putali u pustinju, k pustinjskom duhu Azazelu.
94 Ponovljeni zakon, XIV.
95 Amos, V. 26.
96 Jeremija, VII, 22.
97 Djela, VII, 42-43
98 Ponovljeni zakon, XII, 8.
99 Joua, XXIV, 15.
100 Brojevi, ,XXI, 9.
101 I Ljetopisi, IV
102 I Kraljevi, XII, 28
104 III Kraljevi, XV, 14; XXII, 44.
105 IV Kraljevi, XVI.
106 III Kraljevi, XVIII, 38 i 40.
107 IV Kraljevi, II, 24.
108 Brojevi, XXXI.
109 Brojevi, XXXI, 32 i dalje.
78
148 Matej,XXVI,64.
149 Djela, XXV, 16.
150 Dijalog je rod u kojem Voltaire blista. Objavio je mnogobrojne dijaloge, koje je kasnije sakupio R.
Naves i objavio pod naslovom: Voltaire,Dialogues et anecdotes philosophiques (Filozofski
dijalozi i priice), Paris, Garnier, 1940. Nalazimo ih i u Filozofskom rjeniku.
151 Ivan,XIV, 28.
152 Maksima La Rochefoucaulda.
153 Sanchez i Molina panj. jezuiti, autori uvenih i teko razumljivih teolokih djela.
154 Odnosi se na jednu pobjedu protestanata, 1662. godine, za vrijeme Tridesetgodinjeg rata.
155 Henrik VII, (1275-1313) njemako- rimski car. Voden idejom stvaranja velike europske
monarhije poao je 1310. godine na pohod u Italiju, gdje je 1312. okrunjen za cara. Umro je, navodno
od otrova, na putu za Rim.
156 Ravaillac.
157 Oratorijanci kongregacija koju je 1564. godine u Rimu osnovao Filip Neri, a papa potvrdio 1575.
Duh Oratorija suprotstavljao se duhu jezuitizma, jer je vie bio sklon misticizmu.
158 Djela apostolska, V, 29.
159 Tridentski koncil katoliki crkveni koncil odran u Tridentu (danas Tremo) od 1545. do
1563- Glavni mu je cilj bio da odredi smjernice katolike protureformacije i uvrsti crkvenu disciplinu.
160 Konfucije (551-479) kineski filozof i socijalni reformator.
161 Saint-Marceau.
162 Pascal, Nicole, Arnauld, Bossuet, Descartes, Gassendi, Bay!e, Fontenelle, uvena imena
franc. filozofije, knjievnosti i znanosti u 17. stoljeu, predstavnici kritikog duha; uglavnom jansenisti.
163 Prva poslanica Korinanima, XV, 36.
164 Sokrat (Sokrates, 380-440) skolastik, prouavao crkvenu povijest.
165 Homoousios (gr.) jednak, istobitan
Hipostaza (gr.) osnova, podloga; bit; supstancija, bie. Slubena crkvena doktrina, potvrena na
Nikejskom saboru, tvrdila je da je Krist s Ocem homoousios (to znai: jednak, istobitan), dok je Arije
tvrdio da je Krist s Ocem homoiusios (to znai: slian). Razlika izmeu Arija i njegovih protivnika bila je,
dakle, samo u jednom slovu i!
166 S Kristom ili protiv Krista izraz totalitarne doktrine i danas prisutne.
167 Ta imena su najvjerojatnije izmiljena. Za Gomar predloeno je Gomez, a za Gemelinus,
Germinijan.
168 Luka, X, 27,
169 Meu onima koji su prokleti nalaze se imena filozofa, zakonodavaca, vladara koje su smatrali
mudrima i dostojnima potovanja, ali nisu krani; medu miljenicima su Ravaillac, ubojica Henrika IV,
Jean Chatel i Damiens, koji su na poticaj jezuita pripremali smrt tom istom Henriku IV. i Luju XV, te
jedan vrlo poboni razbojnik, takoer uenik jezuita, Cartouche.
170 Opat Malvaux, v. biljeku 56 Rasprave o toleranciji
171 Pierre Bayle (1647-1706) pretea franc. prosvjetitelja, autor uvenog historijskog i
kritikog rjenika (Dictionnaire historique et critique), kojim je pripremio put franc.
enciklopedistima.
172 Opata Caveyraca
173 U spomenutim mjestima ivi najvei broj hugenota.
174 Transsupstancijacija po kranskom vjerovanju pretvaranje kruha i vina u tijelo i krv
Kristovu. Protiv ove dogme bile su mnoge protestantske sekte.
175 U svojem djelu: Negociations en Hollande (Pregovori u Holandiji), 6 sv.
80
176 Fouquet vrhovni nadzornik financija u Francuskoj, kojeg je Luj XIV. dao pogubiti zbog
pronevjere; Pellisson njegov suradnik, proveo je tri godine u zatvoru Bastille, a onda je
pomilovan jer se odrekao protestantizma.
177 Dragonada od franc. rijei dragon pripadnik konjike jedinice koja je na zastavi imala zmaja)
nasilni postupak franc. kralja Luja XIV. koji je elio prisiliti hugenote da se obrate na katolicizam,
pa je po njihovim kuama nastanjivao dragone koji su terorizirali svoje domaine.
178. Provincijska pisma skraeni naziv za 18 pisama koje je Blaise Pascal (1623-1662), uveni
franc. pisac jansenist. pisao od 1656-57. i objavio pod naslovom Pisma provincijalcu, Pisma su
remek-djelo polemike knjievnosti, u kojem autor brani slobodu misli i znanstvenog istraivanja od
jezuitske kazuistike.
179 Tim rijeima zavravala je Rasprava o toleranciji u izdanju iz 1763. godine; sljedee poglavlje
dodano je 1765.
180 Otac La Valette.
181 Port-Royal enska opatija osnovana 1204. u blizini Versaillesa, a 1625. je sjedite
preneseno u Pariz. U blizini osnivaju se 1638. Petites ecoles (Male kole), neka vrsta pripremnih
kola za univerzitet, koje zajedno s opatijom postaju arite jansenizma i borbe za novi duh u
vjerskom, politikom i drutvenom ivotu. U tim kolama obrazuju se mnogi kasnije vrlo istaknuti
ljudi onog doba. Papa 1653. osuuje jansenistike teze kao heretike, zatvara kole, a po nagovoru
jezuita Luj XIV. daje razoriti i sam Port-Royal.
182 D'Alembert, 1765, in-12.
183 Odnosi se na Luja XV. Njegovom nasljedniku, Luju XVI, po odluci Konventa odrubljena je
glava u Parizu 1793- godine. Vedrina lijepog dana volterijanskog prosvjetiteljstva trebala je oznaiti
kraj nevremena.
81
Voltaire
Francuski knjievnik, filozof, povjesniar i publicist Voltaire, pravim
imenom Francois-Marie Arouet, jedan je od velikana europske povijesti kulture,
ovjek u ijem se ivotu i djelu najpotpunije zrcale sve vrline, ali i mnoga
proturjeja razdoblja prosvjetiteljstva, pa ak i cjelokupnog sloenog, raznolikog i
za razumijevanje naeg doba izuzetno vanog osamnaestog stoljea. Roen godine
1694. u Parizu i obrazovan u jezuitskoj gimnaziji, proveo je buran ivot, ispunjen
naglim obratima sudbine, s tek kraim razdobljima u kojima se mogao mirnije
posvetiti pisanju. Bio je u dva navrata zatvaran, progonjen u domovini i prognan u
Englesku, estoko osporavan i kao ovjek i kao pisac, ali je takoer bio visoko
uvaavan gost kraljeva i velikaa, izuzetno hvaljen i slavljen od svih slojeva
itateljstva. Prema mnogim bi se pokazateljima moglo rei da je bio istinski voda
prosvjetiteljstva i najutjecajniji pisac i mislilac svojeg doba. Ubrzo nakon
trijumfalnog povratka umro je 1778. u Parizu.
U izuzetno bogatom i raznovrsnom opusu od njegovih filozofskih djela danas
se najee spominju Filozofska pisma ili Engleska pisma (Les Lettres
philosophigues ou lettresanglaises, 1734), Rasprava o toleranciji (Le Traite
sur la tolerance, 1763), Filozofski rjenik (Le Dictionnaire philosophique,
1764) \ Filozof neznalica (Lephilosophe ignorant, 1766), a od knjievnih djela
ep Henrijada (La Henriade, 1728), burleskna poemaDjevica Orleanska (La
Pucelle d'Orleans, 1755), mnogobrojne satire i kazalini komadi Zaire (1632) i
Merope (1743), te osobito tzv. filozofski romani, kao Zadig (1747) i Candide
(1759). Glavna su mu povijesna djela Povijest Karla XII (Histoire de Charles
XII, 1151), Stoljee Luja XIV (Le Sieclede Louis, 1751) i Esej o obiajima (Essai
sur les moeurs, 1756), koji obraduje sintetiku povijest svijeta od 9. do 17.
stoljea.
Kao to se razabire ve iz ovog najueg izbora, Voltaire nije enciklopedist
samo zbog toga to je sudjelovao u pothvatu izdavanja Enciklopedije, zajedno s
vrhunskim znanstvenicima i filozofima kao to su Diderot, D'Alambert, Buffon,
Condillac, Helvetius, Holbach i mnogi drugi, nego izbog obuhvatnosti interesa,
golemog znanja i raznovrsnosti u poslovima kojima se bavio. Erudit, filozofi
znanstvenik, uvijek je bio i vrstan pisac, duhoviti komentator i sjajan stilist, koji se
s jednakim arom ogledao kako u naelnim teorijskim pitanjima tako i u
tekuim, esto efemernim polemikama, skandalima i aferama. Teko je rei da je
u svemu tome bio dokraja dosljedan u izboru tema ili u stajalitima to ih je
zastupao, ali jedno je nesumnjivo: iako esto krajnje osoban, subjektivan i zajedljiv,
sklon da zbog dojma i trenutne svrhe, u nekoj mjeri zanemari sve konzekvencije
vlastitih teza, uvijek se zalagao za razum, za pravdu i istinu, barem u onim
okvirima u kojima je takve ideale mogao slijediti, braniti i razvijati. Ako je i bio
esto filozofski nedoreen, ako je i mijenjao stajalita i ako mu se dogaalo da zbog
brzine i lakoe pisanja ne izae izvan okvira spisateljske vjetine, njegov kritiki
82
duh nije, u cjelini gledano, do danas prestao djelovati: bez Voltairea ne moe se
zamisliti kulturne epohe kojoj u nekom najirem smislu rijei i danas pripadamo.
Voltaire nije samosvojni i originalni filozofu znaenju koje odgovara
utemeljiteljima sustava ili misliocima koji su novim idejama pokretali misaoni
razvoj ovjeanstva. Sklon skepticizmu i agnosticizmu, nije odve produbio i
razradio temeljnu filozofijsku problematiku, ali ba zato valja njegovo znaenje i
veliinu potraiti u nekim drugim osobinama njegovih djela, s napomenom da
upravo takve osobine u velikoj mjeri cijeni i njeguje i nae vrijeme. Voltaire, naime,
s neobinom lakoom i vjetinom uspijeva povezati razliite tipove diskursa,
koristei istodobno i retoriku, i povijest, i filozofiju i umjetniku knjievnost.
Njegova sveobuhvatna ironija nije sama sebi svrhom, ali nije ni samo sredstvo
pouavanja, a njegova argumentacija nije ni posve strogo teorijska, ali nije ni samo
sredstvo uvjeravanja. On uspijeva filozofiju uiniti knjievnom, a knjievnost
filozofijskom. Njegov Candide tako nije ni samo kritika Leibnizova optimizma,
ali nije ni naprosto izvrsno knjievno djelo; u njemu kao da knjievnost otvara
problematiku filozofiji, a filozofija daje tematiku knjievnosti. A u nekoj mjeri takve
osobine povezivanja vie razliitih sredstava izraza posjeduju i njegova barem
tematski filozofska djela. I u njima on uspijeva i ono to je pojedinano, aktualno i
knjievno zanimljivo izravno uvesti u najopenitija teorijska pitanja, a da pri tome
u izrazu nikada ne izgubi na ivosti izlaganja, niti na teini opeg znaenja.
Takvo je djelo i Rasprava o toleranciji. Njezina opa tema pripada
filozofiji tonije reeno: danas prije svega politologiji ali u njoj se vjeto
isprepleu nekoliko knjievnih anrova i nekoliko tipova izlaganja. Napisana je u
povodu presude Jeanu Calasu, koji je osuen na smrt, jer je toboe ubio sina zato
to je preao na katoliku vjeru, pa poinje opisom jednog pravnog sluaja i
duhovnog stanja u kojem je takva besmislena i oito nedokazana osuda uope bila
mogua. Kako opisano duhovno stanje odie dogmatizmom i fanatizmom,
lakovjernou i neznanjem, koje opravdavaju netoleranciju, slijedi zapravo
nekavrsta apologije tolerancije. Zbog toga se raspravlja o pojmu tolerancije, navode
se primjeri tolerancije i netolerancije u povijesti, polemizira se s razliitim
stajalitima i opisuju se brojni primjeri. Pri tome se upotrebljavaju razliite
tehnike izlaganja: opisuju se povijesne injenice, izlau se obiaji i shvaanja,
umeu dijalozi i pisma te izvode odreeni teorijski zakljuci.
Opi pojam tolerancije Voltaire ne objanjava posebno, niti ga teorijski
obrazlae i produbljuje. Zadrava se uglavnom na tome da toleranciju shvaa kao
priznanje da i drugaija miljenja i uvjerenja no to su naa vlastita imaju pravo na
postojanje, i da se protiv njih ne smije upotrebljavati prisila. Kako u to vrijeme
odluujuu vanost imaju religiozna uvjerenja, toleranciji medu religijama
pridaje se prirodno najvea pozornost, pa se argumentacija uglavnom svodi na
dokazivanje potrebe i koristi religijske tolerancije, na povijesne korijene takve
tolerancije i na interpretaciju kranstva kao najtolerantnije religije, unutar koje
se, meutim, tolerancija tako uestalo krila.
U tom okviru Voltaire uvia i poznati paradoks tolerancije koji se sastoji
u pitanju mora li se tolerirati i netolerancija ali ne razrauju dalje tu
problematiku kojom e se kasnije baviti politologija nego zapravo proiruje
temu u pravcu ope kritike duhovnog stanja i onih uvjerenja unutar kojih se
razvija netolerancija. Ta je kritika izrazito prosvjetiteljska: dogmatizam i
fanatizam su nerazumni, pa e ih napredak u prosvjeti s vremenom oboriti;
ovjeanstvo e uvidjeti da je tolerancija razumna i korisna. Do koje mjere razum
83
Milivoj Solar
84