Dok tako u tiini o tome u sebi razmiljah i dunou pera ovu alobnu tualjku ispisivah,

opazih kako mi ponad glave stoji ena vrlo dostojanstvenog izgleda: sjajnih, i izvan
uobiajene ljudske moi, prodornih oiju; krepkog dranja i neiscrpne ivotne snage, mada je
bila tako drevne dobi da se nikako ne bi mogla smatrati mojom vrnjakinjom. Stas joj je bio
zagonetan : as je bila prosjene ljudske visine, as se inilo da vrhom tjemena dodiruje nebo;
kad godi bi vie podigla glavu, tad bi u samo nebo prodirala, tako izmiui pogledu onih koji
bi je odozdo posmatrali. Haljina joj je bila vjeto istkana od veoma tananih niti i vrste
tkanine. Nju je, kao to sam kasnije od nje saznao, sama vlastitim rukama istkala. Vanjsku je
stanu prekrivila nekakva tamna sjenka zaboravljenih godina, kao to to obino prekriva
aave slike. Na donjem rubu haljine moglo se proitati utkano grko slovo , a na gornjem
.
Izmeu tih slova vidjele su se stepenice u obliku ljestvi kojima se moglo penjati od donjeg do
gornjeg slova. Haljinu su pocijepale ruke bahatih ljudi, kojom prilikom je svako odnio dio
koji je mogao. U desnoj je ruci drala knjigu, u lijevoj ezlo.
im ugleda Muze poezije kako stoje uz moj leaj i za tuenje mi kazuju pogodne rijei, za
trenutak bi uznemirena, pa, strano sijevajui oima, poika: Ko dopusti da ove pozorine
bludnice pristupe ovome bolesniku? One ne samo da za njegovu bolest nemaju nikakvog
lijeka, nego ga, tavie, hrane slatkim otrovom. One su te koje neplodnim trnjem osjeanja
gue bogatu sjetvu plodova ljudskog razuma i ljudski duh na bolest navikavaju, umjesto da ga
od nje oslobaaju.