bojana888

iailal

C
C
w
www r
ww.n.n ea
uua te
nc ! 77
e.cc T
oomm Tr r

PPDD
FF
Antun oljan

KRATKI IZLET

POET U OD TOGA da je moj prijatelj Roko lud. ovjek bi pomislio da

netko tko ima takav kokoji grudni ko, mrave tanke ruke, bezbojnu i rijetku
nauurenu kosu i toliko debela stakla na oalima koje uvijek poluslijepo prinosi
licu sugovornika ili raznim opasnim elektrinim instalacijama ili kakvim
zupastim strojevima u radu, ne moe sebi dopustiti luksuz da bude jo i lud. Ali

7
om Tr
ial

moj prijatelj Roko je od onih legendarnih luaka koje bogovi uvaju.

On e hodati ulicom zagledan u golubove na zabatima kua i nesvjesno

prijei pedalj irokom daskom prebaenom preko raskopanog kanala. Njemu e
ispasti dvadesetica (njemu uvijek neto ispada) i otkotrljati se meu vodove
visokog napona na kakvom gradilitu, i on e se prignuti bez obzira na goleme
crne mrtvake glave to upozoravaju na opasnost - i izvaditi svoje vlasnitvo

ce.
c

r. ea
nu te
an !

neozlijeen (jer su bogovi u taj as na cijelom svijetu obustavili struju) i svojim

nevinim slijepim pogledom upitno e vas pogledati, zato tu stojite razrogaenih
oiju kao da ste vidjeli duha.

Priali su mi ljudi koji ga znadu od ranije da je za vrijeme rata izbjegnuo

FC

strijeljanje - jedno od onih na brzu ruku skalupljenih strijeljanja kojima su nas u

prvim danima rata bili poeli prorjeivati. Upravo u asu kad su ustre strojnice

ww
w

svojim jednostavnim jezikom progovorile redovima osuenih koji su oko njega i

PD

po njemu legli kao snopovi penice, on se sagnuo da dohvati oale to su mu

bile pale u blato, izmeu nogu nepoznatih ljudi s kojima je samo naizgled dijelio
sudbinu, i on se sruio pod teinom onih to su padali, i traio je, puui i
pipajui kroz blato, svoje oale, i rovao je tako izmeu leina po blatu i krvi
moda pola sata, moda sat, i kada je oale naao (neoteene, dakako) ustao je,
nataknuo ih i odetao. Naprosto odetao. Oni koji taj dogaaj prepriavaju, kau
mi da je za njega najstraniji trenutak cijelog tog strijeljanja bio onaj kad je
nataknuo oale.
Odakle to zapravo znadu, nije mi jasno. On sam o tome nikada ne pria.
Pitao sam ga, dodue. "to da ti kaem?", odgovorio mi je slijeganjem ramena.

"Ne mogu ti to ni sa im usporediti. Nikad poslije nisam bio strijeljan." Iz

njegovih usta to je zvualo kao dodue sretna, ali posve obina okolnost. Neke
su strijeljali i poslije, neke nisu. "Uostalom, zato bi me i strijeljali?", rekao je.
Moram jo jednom ponoviti da je Roko lud, da bih mogao objasniti onu
nervoznu vitalnost, neizljeivi nemir, neodoljivi poriv za akcijom, bilo kakvom
akcijom, neutaivu e za promjenom koja bi bez ikakvog povoda, bez ikakve

7
om Tr
ial

vidljive logike diktirala njegovim neoekivanim postupcima. Naprosto se nije

mogao nikada skrasiti na jednom mjestu: neprestano je morao dalje.

Po tomu su mnogi stekli dojam da je on ovjek povran i nepouzdan,

prevrtljiv, ili bar ono to se obino naziva "ovjek na svoju ruku" s kojim je
bolje ne imati posla. Njemu opet nije bilo nikada osobito stalo do toga to drugi
o njemu misle - povodio se za svojim udima ma s kim bio u drutvu - i to je

ce.
c

r. ea
nu te
an !

svakako znatno pridonijelo njegovoj reputaciji luaka.

Ali usprkos glasu prevrtljiva i svojeglava ovjeka, on je privlaio ljude:

uvijek se oko njega okupljalo mnotvo ljudi. Je li u njegovoj uroenoj nervozi
bilo nekoga magnetskog arma, zamamnog obeanja da e se neto "dogoditi",

FC

ili se u njegovoj blizini uvijek neto zaista i "dogaalo" pa je to zanimalo ljude

vie nego on sam - ne znam. Znam samo da ga gotovo nikad nisam vidio

ww
w

nasamo. Oko njega su dodue neprestano bili novi ljudi (rijetki bi se vraali

PD

nakon to bi ga jednom napustili, a nakon nekog vremena svi bi ga naputali - ne

bi mogli izdrati taj tempo) ali to emo, i novi ljudi su ljudi.
Sa svim tim ljudima oko sebe, i novim i starim, uvijek se odnosio na isti

nain. Kad sada razmislim, ini mi se da je on bio jedan od onih rijetkih ljudi
koji su sa svima jednaki, bez obzira na spol, vjeru, rasu ili drutveni poloaj. I
svi koji su s njim dolazili u dodir bili su uvijek svjesni da je tu rije o
neponovljivoj i posebnoj linosti kojoj u svemu treba putati na volju. Na njemu
je u isto vrijeme bilo najzagonetnije i najprivlanije to to se uvijek inilo, ma
kako on svojeglavo i hirovito vrludao, da je ovjek s ciljem, ciljem koji mi

nismo kadri vidjeti; ovjek koji svakim svojim postupkom slijedi diktat neke
nama nejasne i preokrutne zvijezde.
Da li noen nekom gotovo pohotnom znatieljom, strau za
iskuavanjem sudbine, da li fiziolokom potrebom za novim senzacijama, da li
uroenom tenjom da "ivi opasno", on je uvijek bezobzirno slijedio tu svoju
apsurdnu repaticu to je bljeskala iza njegovih debelih lea i nepogreivim

7
om Tr
ial

instinktom pronalazio neugodnosti, nezgode, opasnosti, komplikacije, sukobe, iz

kojih bi uvijek, kao Feniks, izlazio neozlijeen.

Ljudi ga nisu voljeli - uostalom, zato bi ga i voljeli - i znali su sve to, a

ipak su ga neprestano slijedili u njegovim pothvatima, iako su komplikacije u
koje bi ih on dovodio imale za njih daleko opasnije posljedice nego za njega. Iz
movarne ustaljenosti vlastitog ivota njegov im je ivot valjda izgledao kao ist

ce.
c

r. ea
nu te
an !

planinski ozon. ini mi se da smo se svi mi edno napajali na tom izvoru

energije i vitalnosti, na tom neumornom traganju za promjenom, da bismo u
njegovoj sudbini nali neto to nedostaje naoj. Moda smo vjerovali da emo
se uz njegovu pomo osloboditi nelagodnog osjeaja da je sve to inimo, sve

FC

to uope moemo uiniti, besmisleno i nepotrebno. On je, htjeli smo to uvijek

vjerovati, imao cilj. Nikad nije o njemu govorio. Ali tko da ne misli da ovjek

ww
w

koji tako energino neto radi, mora imati cilj.

PD

Jasnije mi je sada, dok ovo priam, da se on bacao tako bezobzirno i

nepromiljeno u svaku akciju, u svaku opasnost, u novo i nepoznato, ve zato

to je osjeao da za njega nema opasnosti. Moda je osjeao da je svaka akcija
koju poduzme za njega samog bez ikakvih posljedica, i moda je zapravo traio,
nervozno i histerino traio takvu akciju koja e posljedice imati. A moda je
njega, koji je bio lud, slijep, nespretan, djetinjast, slab (sve to u veoj mjeri nego
mi ostali) titila njegova zvijezda.
I trei put ga izdajem - ini mi se da je izdaja ovo pisanje o prijatelju - i
velim da je sigurno bio lud, jer je unato svemu tomu, ili moda ba zato uvijek
davao dojam sretnog ovjeka. Na malo osebujan nain, razumije se. Bio je jedna

varijanta sretne budale, treega sina, ludog Ivanuke, ali i prosvijetljenog

proroka, nadahnutog vidovnjaka, zamumuljenog Mesije. Nikada se nije ni na to
alio. inilo se da nikad nije zabrinut, nikada nezadovoljan.
Beskrajni repertoar svojih neprilika prolazio je tako da se svima inilo da
je sve moglo ispasti mnogo gore, i da je rezultat najbolji u danim okolnostima.
Iz zamrenih labirinata komplikacija izvlaio se uvijek s gubicima koji bi za sve

7
om Tr
ial

nas ostale mogli biti tragini i sudbonosni; njemu su ti gubici gotovo bili kao
pronaeno gusarsko blago to ga je stekao zahvaljujui posebno njemu
upuenim naklonim smijekom Fortune. Svoje brazgotine nosio je kao
odlikovanja.

U njemu sam prvi i posljednji put vidio istinski i praktiki drugaije

osjeanje sree. Za sve nas druge srea je bila ista: niz bliih ciljeva, plitke stube

ce.
c

r. ea
nu te
an !

koje se gube u ruiastoj maglici. Njegova je srea, bar se nama tako inilo, bila
neto izvanljudsko, granitna baklja to stri iznad magle. Ili je to moda - kako
smo nesvjesno osjeali u stalnom pulsiranju njegove histerije - bila prava,
nelogina srea samoga, gologa ivota; neto kao srea po sebi.

FC

Njegovu sudbinu, vjerujem, ne bi mogao izdrati nitko drugi osim njega

samoga. Drugi bi u njegovoj koi - ako bi je uope mogao podnijeti neko

ww
w

vrijeme - bio Job, budio bi opu samilost, i ljudi bi ga davno stavili na teret

PD

socijalne pomoi kao dokazani primjer nesretnika; ali Roko je ba u toj koi
cvjetao, kao to ledene rue cvatu jedino na mraznim prozorima.
Imao je dvije velike prednosti - nita nije posjedovao (ni kua, ni roaka)

a ipak nije bio sam. Nikada nisam uo iz kojega je kraja, nitko se nije mogao
pohvaliti time da mu je zemljak, nitko nije mogao rei da mu je brat. Nikada
nisam saznao gdje stanuje. Ali sam nije bio.
Jesmo li mi za njega bili prijatelji ili smo mu naprosto bili isto tako
potrebni kao i on nama? Ne znam ime nas je smatrao. Ali uvijek je s mnotvom
ljudi bio povezan nizom nerazjanjivih, kompliciranih veza koje su se
meusobno preplitale, dopunjavale, sukobljavale, rasplitale, i samo se on mogao

snalaziti u tom nerazmrsivom klupku odnosa od kojih je imao, kao i od svega

ostaloga, kao i od cijelog svog ivota, samo niz neprilika, scena, problema.
Ali sve je to primao s radou, s beskrajnom energijom, zraei sreom
koju jo ni danas ne razumijem, koju valjda neu shvatiti dok budem iv. Imao
je uvijek vremena za druge, uvijek snage za druge. A opet, ne bih to nazvao
portvovnou ili nesebinou. Te rijei ovdje ne ulaze. On je, mislim, morao
druge sree osim nesree.

7
om Tr
ial

tako. On moda nije imao drugog sebe osim u drugima. On moda nije imao
Uostalom, tko da to zna? Svakako, nije bio sam jer su ga ljudi uvijek
okruivali, uvijek optereivali svojim nevoljama, uvijek doputali da ih odvede
labirintima svojih beskonanih pothvata u neto u to sami nikada ne bi uli.

Moda su svi ti ljudi - ukljuujem tu i sebe - imali osjeaj da je netko

ce.
c

r. ea
nu te
an !

takav potreban. Ne moda toliko njima samima koliko nekoj opoj,

neuhvatljivoj svrsi, nekom duhu vremena, nekom primarnom ivotnom naelu,
nekim vrijednostima koje nadilaze shvaanje.

Nisu to dodue priznavali. Ne bi to priznali ni u snu. Naela smo

FC

uglavnom bili sruili; vrijednosti su bile mrtve ili su, na brzinu, tih dana umirale.
Kad bi se u drutvu govorilo o Roku, odmahivali bi rukom uz dobrohotan

ww
w

smijeak: "Luak! Taj ovjek nema granica." Ali bi odmah spremno stali

PD

prepriavati njegovu najnoviju ludost.

Tako je od Roka koga sam ja poznavao, nastala s vremenom legenda koja

ga je progutala. Danas ni ja, kao ni itko drugi, ne znam o njemu nita osim
legende. U toj legendi, kako ve biva, on je na stanovit nain vei, ali na
stanovit nain i manji od samoga sebe. Njega samoga nema, kao ni mnogih
drugih od naih tadanjih prijatelja. Zato sam i napisao ovaj uvod: znam da u
retcima to slijede nisam uspio oivjeti ovjeka kojeg smo mi poznavali. Ovaj
ovjek i ovaj svijet ovdje, za tebe je, itaoe.

BILO JE TO NEGDJE PRVIH GODINA POSLIJE RATA, kada se svima nama

inilo da svijet poinje iz poetka, iz iskonske magme. Hrabro smo, sa svima
drugima, pokuali vjerovati da se sve moe iznova otkriti, osvijetliti novim
smislom, i da se tu, na ovom komadiu tla, moe odigrati potpuno nova drama.
inilo se da je sama zemlja razotkrila pred nama bijela brda svoga tijela i

7
om Tr
ial

dopustila nam da po njima bauljamo i vrljamo poput neznatnih ali plodonosnih

kukaca. inilo se da ima toliko nevinog tla na koje prije nas nije stupila ljudska
noga. inilo se da smo upravo mi pozvani da nakon razaranja nastavimo ivot,
preuzmemo nasljee, okrunimo vjekove uspjenom sintezom, da ih dovrimo.
Jedan od nas je, sjeam se, i rekao da to "netko crpe nau patnju da dovri
svijet". Imali smo dojam da se napokon neto dogaa.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

Ratno pitanje "gdje smo?" i poratno "kamo emo?" izgubila su svoju

otrinu (sve smo vie bili razni, na raznim mjestima, sve vie kretali u raznim
pravcima), u to vrijeme poeli smo se pitati opet jednom "odakle smo doli?", a
teza "treba se vratiti komadi puta da bismo se mogli zaletjeti dalje" postajala je

FC

parolom dana. Neemo valjda poinjati uvijek od nulte toke, uvijek sve
otpoetka, kao da nije bilo nieg prije nas?

ww
w

Sjeam se da je ba nekako u to vrijeme Karaman pisao o

PD

srednjovjekovnim istarskim freskama, i tako se nekako dogodilo da je jedna

kombinirana ekipa mladih arheologa, kunsthistoriara, slikarakopista i fotografa
krenula u Istru gotovo spontano, bez nekih naroitih priprema, s malim
sredstvima i s nikakvim odreenim planovima, kao to su se, uostalom, mnoge
stvari u to vrijeme radile. Pred nama je lebdio nejasan cilj da, ako je mogue,
naemo kakve nove freske, da izvidimo to se moe uiniti da se sauvaju i
sistematiziraju stare, da upozorimo lokalne vlasti na kulturno blago, da se napie
poneka dizertacija i slino. Ne znam vie tko je to organizirao i financirao (bit e
valjda kakav fond za ovo ili ono) ali kao i mnoge druge mladenake i

oduevljene akcije, to se ubrzo pretvorilo u oduevljeno kolektivno ljetovanje na

obalama Istre. Ako se sjeate, prijatelji moji, drukije se onda i nije ljetovalo.
U to ugledno drutvo mladih znanstvenih radnika dospio sam zahvaljujui
svojem starom poznanstvu s Rokom - znali smo se jo iz srednje kole i
povremeno smo obnavljali poznanstvo. Nae drugovanje se sastojalo u tome da
je on priao bez prekida, a ja sluao bez prekidanja. Bio sam dobar, paljiv

7
om Tr
ial

slualac i to ga je valjda na meni privlailo: moda je mislio da je privlanost

uzajamna. Stoga mi je valjda i predloio, dok smo jednom u kavani prebirali
srednjokolske uspomene (on ih je prebirao, a ja sam igrao ulogu klimaoca
glavom) da izmislim neki nain kako bih krenuo s njim i s ekipom kulturnih
radnika na tu ekspediciju u Istru koju on priprema. U kojem svojstvu?

- To emo ve nekako urediti, ne brini - govorio je ustro. - Ne, ne, kaem

da kaem, propagandna nego znanstvena.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

ti, stvarno nam je potreban predstavnik tampe. To je ionako turneja vie, kako
Bio sam tada jo mlad i, vele, sposoban novinar (s nekoliko reportaica o
seljakim radnim zadrugama i par prosvjetiteljski pisanih napora za uzdizanje

FC

masa, tipa Kako je ovjek postao od majmuna, u svom nevelikom opusu) i

obratio sam se jednom dnevniku da mi dade neznatnu akontaciju i odgovarajuu

ww
w

"aru", a ja da u napisati nekoliko reportaa o istarskim freskama, o novoj

PD

tvornici ribljih konzervi, a usput, naravno, i o istarskim seljakim zadrugama.

Dobio sam i akontaciju i aru. Za novine je bilo dovoljno da sam mlad, a za sve
ostalo je, osim malo novca, bila dovoljna ara.
ara - kakav bilo komadi zguvanog papira s kakvim peatom i

neitljivim potpisom - otvarala je onda sva vrata. Vano je bilo samo da bude
slubena. to slubenija, to djelotvornija. Sa arom si mogao dobiti smjetaj u
prenatrpanim hotelima, hranu u posebnim restoranima, besplatan put na
eljeznici, razne usluge lokalnih vlastodraca. Uglavnom, tek si sa arom bio
netko i neto, osobito, kako se onda govorilo, "na terenu". Dovoljno je bilo da
iza tebe stoji kakva institucija pa da svi vjeruju da iza tebe stoji cijela drava.

Sjeam se da je jedan na zajedniki znanac imao vrlo efektnu aru koju

je, dodue, sam izmislio, ali koja je ba zato bila kvintesencija svih ara. U male
crvene korice uvezao je dva lista neke stare kolske svjedodbe, ulijepio u njih
fotografiju i umrljao ih brojnim igovima. Nasuprot njegovoj mrkoj fotografiji
stajala je lakonska tvrdnja: "Ovome se drugu ne smije nita dogoditi od 0 do 24
sata." Potpis. ig jedan. ig drugi. Ukratko: drue, nema labavo. I kad bi je

ww
w

PD

FC

ce.
c

r. ea
nu te
an !

Crveno more pred Mojsijem.

7
om Tr
ial

pokazao u kakvoj guvi u nonom lokalu, ljudi bi se razmicali pred njim kao

I TAKO, SA AROM U DEPU, i s mojom ve pomalo umornom mladou u

srcu, naao sam se u gradiu na obali Istre, odakle smo svakih nekoliko dana,
pod strogim Rokovim vodstvom i u, razumije se, strogo znanstvene svrhe,
poduzimali izlete prema mjestima u unutranjosti u kojima su se, navodno,
mogle nai ruevine kakve nepoznate crkve, ali ujedno i vrlo poznato crno vino;

7
om Tr
ial

u smjeru kakvih legendarnih samostana s osobito udesnim freskama, ali s isto

tako legendarnim i udesnim prutom. Dok bi obino ispalo da su ti samostani i
crkvice tek puka fikcija, prut, sir i vino obino bismo zatekli na predvienoj
lokaciji. Pisani dokumenti na osnovi kojih smo traili kulturne vrednote, bili su
najee grube krivotvorine, dok je, kako znamo, usmena predaja ostalih
narodnih vrednota oduvijek bila vjerna i pouzdana.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

Uskoro sam stekao svoje skromno mjestace u ovom uenom drutvu i,

kao i svi drugi lanovi drutva, postao jedna od figura u beskrajnoj i hirovitoj
ahovskoj partiji koju je Roko igrao sa ivotom. Mnogi su se od tih ljudi, kao i
ja, meusobno upoznali tek ovdje, na ovoj ekspediciji, i nae je drutvo kao

FC

jedinica postojalo zapravo samo u Roku koji nas je na neki nain sve
ujedinjavao. Roko je bdio nad svakim naim pokretom, svakim razgovorom,

ww
w

svakom manjom zadjevicom, poput zabrinute kokoke nad jatom pilia. Bio je

PD

metar svih ceremonija, zaetnik svih planova, ostvaritelj svih zabava. Bio je
uvijek svuda i na svakom mjestu.

Gotovo svaki dan kretali smo na novi istraivaki pohod. Mladi

znanstveni radnici primjenjivali su svoje krto i prilino openito znanje na

odreditima naih ekspedicija, uglavnom u dugim i pod konac pijanim
diskusijama o, primjerice, hrvatsko-talijanskom pitanju u Istri, ili o moralnim
kvalitetama ovog ili onog profesora ili efa kakvog uglednog instituta o kojemu
su ovisili. Preferirali su hlad, travu i crno vino iz demiane koju smo uvijek
nosili sa sobom, ali ne bi imali nita protiv kakve zabitne krmice u selu, gdje se

u dimu i mirisu sumpornog cvijeta igrala brikula, tanko rezao prut, tanko
svirile roenice.
Kako nisam poznavao nikoga od objekata njihovog uenog interesa,
nisam mogao punovano sudjelovati u estokim disputima oko njihovih
moralnih i strunih karakteristika, i moji skromni prilozi ekspediciji obino su se
sastojali u tome da se sa seljacima pogaam oko cijene vina, sira, slanih sardela i

7
om Tr
ial

maslina, koje bismo kasnije blagovali u udobnoj historijskoj sjeni kakvog

kulturnog spomenika. Moji novinarski izvjetaji svodili su se na dirljive opise
tek osloboenih prirodnih ljepota, na izmiljene dijaloge s radnim ljudima Istre,
i na nekoliko opih mjesta o tomu "to bi sve trebalo uiniti" na kulturnom
uzdizanju masa uz pomo fresaka - pribliiti freske masama ili mase freskama?
Moram jo jednom naglasiti da je Rokova zasluga to smo se uope bilo kamo i

ce.
c

r. ea
nu te
an !

micali. Nakon prvog optimistiki zapoetog i bezuspjeno zavrenog pokuaja

da pronaemo neku legendarnu crkvu iz desetog vijeka, primjerak autohtone
starohrvatske arhitekture od koje nismo nali ni traga (kraj koje smo navodno ili
proli, kako su neki kasnije tvrdili, ne videi je i smatrajui je obinom bunjom -

FC

ili je to zapravo i bila obina bunja koju su drugi smatrali crkvom; to se valjda
nikad nee razjasniti), svi su se ve bili umorili od arheologije i kunsthistorije, i

ww
w

lijeno se predali suncu, vinu i promiskuitetu - emu se ovakvi knjiki crvi, nakon

PD

gladnih godina provedenih u oblacima praine, usrdno predaju im omiriu malo

svjeeg zraka, a da o prutu i ne govorimo.
Sve bi se to dakle glatko pretvorilo u jedno vie ili manje ugodno

ljetovanje da nas Roko nije tjerao kao grene due, ili da smo imali dovoljno
vlastite volje i snage da se odupremo njegovom navaljivanju. Ali ovjek je
bespomoan u prisutnosti nadmone energije kakva je, bez svake sumnje, bila
Rokova. im netko poeli da nas vodi, nitko sretniji od nas; predajemo se
vodstvu kao da je to jedina stvar koju smo od ivota oekivali. Moda je naa
e za vodstvom (jer sami nismo vidjeli dalje od nosa) uinila od Roka vou, a
moda je u samoj prirodi voe da oko sebe stvara takvu e, i sve se, osim puta

prema fatamorgani njegove oaze na obzorju, ini neplodnom pustinjom. Ne

znam. Znam samo da smo otpoetka s olakanjem, pa ak i s oduevljenjem
primili Rokovo vodstvo.
Teko je rei zato je ba on vodio ekspediciju, i zato je sve to inio. Je li
bio zaduen od kakvog ministarstva, ili angairan od kakvog instituta, ili
naprosto dodijeljen od neke turistike ili druge organizacije? Jasno mi je da mu

7
om Tr
ial

nije bilo do naeg znanstvenog uspjeha, pa preko toga do karijere; to uostalom i

ne bi bio ba pravi nain da se ona ostvari: svi nai izleti (sada ih bez okolianja
mogu nazvati njegovim) svravali su, naravno, bez ikakvih rezultata, i to se
znanstvenog aspekta stvari tie, mogli smo komotno ljetovati i bez toga.

Svi smo uskoro stekli dojam da njemu i nije do rezultata nego do samog
kretanja. Neko unutarnje nezadovoljstvo, nemir u njemu samom, neka luda

ce.
c

r. ea
nu te
an !

osobina njegova temperamenta tjerala je njega da tjera nas, jednako

nemilosrdno. Neprestano se neto moralo raditi. Uvijek kad bismo preko volje, i
bez uvjerenja da za to postoji kakav ozbiljan razlog, krenuli pod njegovim
vodstvom na idui izlet, meni se inilo, negdje u nekom mutnom i zabaenom

FC

dijelu mozga, da idemo traiti neto to nam zaista nedostaje, neto vrlo vano
(ne freske i crkve, ne historiju); neto to se zapravo uope ne moe nai, ali

ww
w

neto vitalno i bitno ega je jedino Roko doista svjestan, i muio bih se

PD

pokuavajui da to dokuim, osjeajui svoju nemo i nesposobnost i teka bi se

sjena umora, malodunosti i beznaa spustila na mene, bezrazlona ali tim
strasnija, i inilo bi mi se da neto u meni vriti: ne idi, stani, nema se kamo. Ali
nitko nije mogao odoljeti Roku.
Moete misliti da ga to nije uinilo osobito popularnim u redovima mladih
uenjaka koji su bespomono zamuckivali, petljali, nastojali izbjei njegov
pogled (vjerovali su moda da radi po viim direktivama), dok je on izlagao
svoje bjesomune planove koji su bivali sve ei i sve sloeniji, kao to su izleti
bivali sve dalji i naporniji to se nae vrijeme vie bliilo kraju. Ali njegov
intenzitet i njegova evidentna ozbiljnost ("Drugovi, vi znate da mi moramo...")

stvarali su takvu atmosferu da je bilo sve tee ita rei protiv njegovih itinerera,
a da se to ne shvati kao osobna uvreda i izglasavanje opeg nepovjerenja
organizatoru.
I tako bismo svako malo iz nae baze na obali krenuli na novu ekspediciju
prema unutranjosti, neko vrijeme obino namrgoeni i mrzovoljni, a onda,
prilagodivi se polako i postupno uvjetima koje je stvorila via sila - kao to to

7
om Tr
ial

uvijek ide - nastojali spasiti ono to se spasiti dade, to je zapravo znailo: im

prije provrljati krajolikom, im prije se negdje zavaliti u travu, zaboraviti Roka,
naljoskati se, to god zapjevati, i tako izdrati napore znanstvenog rada dok se

ww
w

PD

FC

ce.
c

r. ea
nu te
an !

opet ne vratimo u bazu.

SVE SAM OVO ISPRIAO SAMO ZATO da bi vam bilo makar malo jasnije
kako se dogodilo da smo potkraj toga kratkog zajednikog ljetovanja, kad je
Roko jednoga dana iznenada (koliko god da smo to oekivali, uvijek bi nas
zatekao iznenada) predloio glasom koji ne trpi protivljenja: "Ljudi, idemo u
Gradinu", svi mi zaista i poli. Nismo vie ni traili da nam navede kakav-takav

7
om Tr
ial

razlog; bilo nam je dovoljno da on tako kae. Takav je valjda uope princip
dovoljnog razloga. Netko neto kae i ti ne vidi razlog da ga poslua, ali ne
moe ga odbiti jer gdje da nade kakav razlog protiv?

- Prema mojim informacijama, Gradina je mjesto koje treba vidjeti - rekao

je Roko. - Vedi epoi mori. Ako to ne vidite, niste vidjeli nita. Cijeli cjelcati grad
koji eka upravo na nas.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

I ve po zvuku njegovoga glasa bilo je jasno da zaista nismo vidjeli nita u svom krtom ivotu - i da to mjesto doista treba vidjeti kao to ovjek treba
udisati zrak. Bilo je smjesta oito da nam nema druge.
- to ima tamo? - neki su pokuali da ga zbune.

FC

- Ima li smisla da idemo ko slijepci? - rezonirali su drugi.

Tko je uope uo za Gradinu? To je maak u vrei. Sigurno je sve ve

ww
w

uniteno, razneseno. Gdje je k vragu Gradina? Na specijalki je nema.

PD

Istini za volju moram ovdje spomenuti da nisam vie siguran je li Roko

rekao ba Gradina ili neko slino opisno ime koje sam zaboravio, i kojeg se
poslije nitko vie nije mogao sjetiti. Kao to se nismo kasnije mogli sjetiti ni
smjera kojim smo ili, ni ovjeka kojeg nam je Roko doveo naveer uoi izleta, i
koji nam se kleo da "tamo, brate, ima slikarija koliko ti srce hoe", i ije su
prie postajale sve kienije i opis potpuniji i bogatiji to smo ga vie pojili
vinom koje smo, naravno, i plaali.
Kasnije su mnogi pokuali rekonstruirati nae kretanje po sjeanju na
pjeza, kue ili razne oznake, odrediti priblino poloaj te Gradine, ali sve
uzalud. Sjeanja se nisu podudarala ili se nisu mogla nai u stvarnosti. Neki su

ak poduzimali putovanja do nekih mjesta ili ruevina koje se nazivaju Gradina

(ima toga vie nego to bi ovjek mislio - nali su nekoliko Gradina) ali nisu
otkrili nita slino onome gdje smo mi bili i to smo vidjeli.
Ali Roko je onda na sva pitanja strastveno i spremno nalazio uvjerljive
odgovore. Nastojali smo se kasnije doslovno sjetiti njegovih rijei, ali kako
nismo mogli dozvati u pamenje strast i oduevljenje koje je u njima ivjelo,

7
om Tr
ial

rijei su bile hladne i bez pravoga smisla, nita se iz njih nije moglo zapravo
razumjeti, pa smo ih uskoro pobrkali i zaboravili.

Moda ih je samo on znao tako izgovoriti da u njima oivi skriveni

smisao. Moda je jedini on mogao pokazati kako ima smisla da se ini upravo
ono to inimo mi. Ili da se uope to ini. Moda je taj smisleni ivot davala
rijeima njegova neukrotiva energija, intenzivna e za akcijom, a moda

ce.
c

r. ea
nu te
an !

stvarno ima ljudi kojima se otkriva skriveni smisao stvari, koji je drugima
nedokuiv. Moda je Roko bio jedan od tih ljudi. Moda je u nekom drugom
vremenu mogao biti kakav prorok. to je uostalom ovakav kakav jest i mogao
biti u ovom vremenu?

FC

- Ljudi, sutra idemo u Gradinu - govorio je oduevljeno kao da smo svi do

tada samo to ekali. - Sve u ja urediti, nita vi ne brinite. Moda emo imati

ww
w

PD

sree s vremenom. Vrijeme je da imamo sree.

SVOJ OPTIMISTIKI MONOLOG nastavio je sutradan ujutro dok smo se mi

svi pospano i nevoljko okupljali oko otvorenih vrata malog autobusa sa esnaest
sjedala, arenog kao cassata-sladoled, to ga je Roko zajedno sa oferom
iskamio bogzna gdje i u koju uzvienu svrhu. Autobus je stajao na malom trgu
rasklopljenih vrata kao kakav nespretan albatros. Ubacivali smo unutra svoje

7
om Tr
ial

torbice sa zairom, demianu s crnim vinom - da se, ako doe do najgoreg, moe
praviti bevanda - od koje se nikad nismo rastajali. Nitko nije mnogo govorio
osim Roka. On je obigravao oko nas, prebrojavajui nas, rasporeujui, ne
doputajui nam da se po svom obiaju razmilimo po okolnim kavanama i
krmama.

- Ljudi moji, mrdnite se malo, bogamu - Roko nas je budio iz jutarnjeg

ce.
c

r. ea
nu te
an !

drijemea i zlovolje. - Dajte, ulazite ve jednom da vidim jesmo li svi. Pa zar ne

moete ni pet minuta sjediti na jednom mjestu? Kamo e sada, pitam? Stoko
jedna obina! ekaj malo: dvanaest, trinaest... gdje su Slovenci? ... Gdje su nam
enske? Vidi, majku mu, ve je osam a jo nismo ni napola... Dajte, pokaite

FC

bar malo dobre volje...

- Goriva? Pa zar si se tek sad sjetio da nema dosta goriva?

ww
w

- Ova krntija inae ide na rakiju - branio je netko ofera - to e mu nafta?

PD

- to si se tu ukipio ko lipov svetac? - oborio se Roko na nekog drugog. -

Pusti bar da netko ue... to, ve sad morate derati kao da tri dana niste jeli?
Lokati ko zvijeri?
Skupljali smo se tako pod baranom vatrom njegovih rijei, jedan po

jedan, zijevajui, eui se, izmiljajui tisuu sitnica samo da odgodimo as

polaska.
Vladimir, fotograf, dogegao se polako s noge na nogu, mamuran kao
uvijek, i bacio je nekamo u unutranjost autobusa konatu torbu s kamerom i
nizom privjeenih konatih kutijica. Vidio je Roka, opsovao neto u bradu, i
zatim poeo razgledavati autobus izvana, kao konja, tapui ga po bokovima.

Bavio se time neko vrijeme. Svidjelo mu se odjednom kako su vrata odjeknula

pod njegovim dlanom. Jo jednom ih je paljivo udario oslukujui, a onda je
kao bubnjar u transu izveo na vratima cijeli mali tamtam, nerazumljivu poruku
koja se razlijegala po cijelom trgu. Kad ga je to zadovoljilo, nasmjehnuo se
umorno, otresao dlanom o dlan i krenuo teturajui nekamo prema kavani.
- Kamo e? - viknuo je Roko za njim, histerino.

7
om Tr
ial

- Piati - izjavio je Vladimir lakonski ravno u lice naim dvjema

suputnicama koje su upravo dolazile budne, uredne, umivene, za inat vruini
obuene od glave do pete u identine sive vjetrovke, sportske suknje, debele
arape i cipele za hodanje, kao blizanke; dolazile su elastinim planinarskim
korakom, kako i prilii dvjema dobroodgojenim gradskim pucama, sada
svjesnim omladinkama a buduim kulturnim radnicama koje su se valjda i rodile

ce.
c

r. ea
nu te
an !

s mentalitetom usidjelica, koji su smatrale svojom posebnom drutvenom

vrlinom. Za sve ovo vrijeme koliko sam ih poznavao, nisu se rastajale jedna od
druge, i kako ih nitko nije dobro razlikovao, zvali smo ih odmila "nae dvije
Ofelije". Ozraje ope moralne istoe nametalo je ovakve samostanske

FC

asocijacije.

Spomen pianja bio je u to vrijeme ravan skatologiji - vrijeme je bilo

ww
w

takvo: sve ljudsko bilo mu je strano.

PD

Bile su jedine enske u naoj ekspediciji (kao to vidite, stvar je u poetku

bila zamiljena vrlo nauno) i smatrale su da su, ovako osamljene, u toj mukoj
rulji svakako ugroene; as je u opasnosti bila njihova nevinost, a as njihov
sufraetski ponos. Valjda im se inilo da je to isto. S njima je naa ekspedicija,
od svih prednosti to ih donosi ensko drutvo, dobila jedino njihovo refleksno i
zduno zgraanje na svaku pa i najbezazleniju prostotu, tako da je ovjek imao
bar zadovoljstvo da od srca prostari, kad mu se prui prilika. Tako smo, kao
obino kad ovjeku drugo ne preostaje, psovali: nekoliko smo psovki
odnjegovali specijalno za njih.

Obje su bile mrave, neenstvene, s kosom bez sjaja, i obje su nosile

identine oale bezbojnih okvira, kao to su i same djelovale bezbojno; obje su
imale identine skicenbuhe i u njima identino nespretne crtee, u glavama
identino banalne ideje; obje su studirale povijest umjetnosti, u emu jo nisu
dospjele tako daleko da bi shvatile kako glavni predmet njihova studija treba da
bude umjetnost nalaenja mua. O tomu su dosad instinktivno znale samo jedno:

7
om Tr
ial

u svojoj planinarskoj prolosti, u drugarskoj bespolnosti, nauile su da ensko,

pa ma kako sufraetsko, uvijek mora na izlet nositi u torbici mali stolnjak (po
mogunosti bijel), kuhana jaja, pohane nicle i sol. I sada su dakako ponijele
svoje vojnike sive platnene torbe natrpane svim i svaim, i vojniki ih prebacile
preko ramena, ponosnije nego bi druge srebrnu lisicu. Ispunjavale su svoj
skautski zadatak: preputeni sami sebi, lako bi mukii skrenuli s pravoga puta,

ce.
c

r. ea
nu te
an !

ostavljeni na milost i nemilost krama i krmarica.

- Ah, kakav danas imamo program? - raspitivale su se skladnim jutarnjim

glasiima, kao da svaki dan inae idemo u kino. - Drue Roko, kamo nas vodite?
- U bijeli svijet - odgovorio je s prozora autobusa Petar Arheolog, stijena

FC

na kojoj je poivao temelj nae ekspedicije. - U crnu vukojebinu.

- Lokalni folklor kae - objasnio je netko sa susjednog prozora - Tutto il

ww
w

mondo e una vukojebina.

PD

Ofelije su prezirno frknule i energino krenule prema prednjem ulazu

autobusa.

- Ne nadajte se previe od lokalnih vukova - doviknuo je trei.

Pijana unutranjost autobusa ve je skladno pjevuila:
Ti si mala vuica, ja sam mali vuk...
- Samo se vi zajebavajte! - prosvjedovao je netko. - Ovce jedne! A kamo

idemo? Kamo nas vodi ovaj kreten?

- Zna ti - tumaio je ueni Petar - da ime Roko potjee od
staronordijskog hrobr, to znai "jak ovjek".
- Svejedno je kreten.

ofer je demonstrativno slijegao ramenima dok je ubacivao prazne

vojnike kanistere za naftu u prtljani prostor. Roko je neto vikao iz daljine,
dovlaei od kavane nekolicinu naih suputnika koji su ve bili zabrazdili s
jutarnjim rakijama.
- Jesi li ti uope probao ovdanji amaro? - nastojao mu se otrgnuti jedan
od onih koje je potezao za rukav.

7
om Tr
ial

Drei u drugoj ruci au, pokuavao ga je zaustaviti i objasniti mu

prednost lokalno proizvedenog pia. - Jasno da nisi. Amaro, to je pie! Evo,
molim te. Probaj! Samo malo srkni. Probaj! Da vidim jesi li ovjek ili nisi.

U glasu ovjeka ula se zaista iskrena pijana molba, kao da e se stvarno

po tome vidjeti konano je li Roko ovjek ili nije. Ali Roko je bio nemilosrdan.
Gurao ga je prema autobusu sve dok ga nije tutnuo kroz vrata.

ce.
c

lokalni nepenthe!

r. ea
nu te
an !

- Amaro! - kukurikao je ovjek s vrata kao kakav groteskni pijetao. - Pijte

I tako, malo po malo, pojavili su se i posljednji. Dva brata Slovenca
crvenih lica, oba mladi ljubljanski strunjaci kojima se nikada nije vidjelo koliko

FC

su popili: uvijek su izgledali jednako. Obino su utjeli i sistematski pili. Zvali

su to "raditi na piu" - i u tomu su bili solidni, kao to ve Slovenci moraju biti.

ww
w

Pili bi sve dotle dok im crvene ilice na licu ne bi pomodrile, a onda bi mirno,

PD

bez obzira na bilo to, gdje god da su se zatekli, zaspali blaeno kao djeca.
I sad su dolazili svojim kao uvijek malo ukoenim, dostojanstvenim

korakom, malo staklenih pogleda, s bocom koparskog vina u rukama - drugo

vino nisu pili iz principa.
Da su bili trijezni, nisu; ali nitko iv ne bi mogao pogoditi jesu li to ostaci
prole noi ili svjee jutarnje zalihe.
- Oni vie i ne piju - netko je bio rekao o njima - samo dolijevaju.
- Idemo, ljudi, konano - vikao je Roko oko autobusa kao usplahireni
pastir. - Uhvatit e nas najvea vruina.
- Moe me uhvatiti - izjavio je netko kratko.

Kad je autobus napokon krenuo, neki su pjevali u takvom raspoloenju

kao da se ve vraamo:
Vino piju etvorica
sve dva i dva, i dva i dva...
Petar je jo uvijek hihotao na neku alu koju je sam za sebe izmislio, i
povremeno bi glasno dobacio nevidljivom sugovorniku na sjeditu iza sebe:

7
om Tr
ial

- Kako si ono rekao? Tutto il mondo?... A od ega smo ono poeli: da

idemo u bijeli svijet! Ne, crni. Od ega smo poeli? Ve sam sve pobrkao. Ljudi,
sve sam pobrkao.

ww
w

PD

FC

ce.
c

r. ea
nu te
an !

Petar je imao potrebu da mu sve bude jasno.

USKORO SE POEO GUBITI ONAJ OSJEAJ toliko priroen putnicima da

im se bez njega ini kao da i ne putuju, osjeaj da su neto ostavili, zaboravili
ponijeti, propustili uiniti; neto posebno vano, neki dio prolog ivota koji e
im, ma kako dugo putovali, ma gdje stigli, ma koliko se sve izmijenilo, ipak biti
potreban i u novom ivotu. Ali nita nije toliko vano. Poeli smo se postupno

7
om Tr
ial

preputati ravnodunosti, onoj meustaninoj hibernaciji duha kad ovjek ni sa

im ne stupa u blii kontakt, ne uspostavlja odnose, ve je samo promatra slika
uokvirenih prozorom. Tako smo postali prolaznici koji su tek usput, sasvim
sluajno, ba u ovom pejzau, kraj ovih kua ili uz ova stabla. Nije nam tu
ivjeti; imamo druge, vanije ciljeve. Nekamo nam je stii.

inilo se da smo se napokon oslobodili nekog unutarnjeg gra, neke

ce.
c

r. ea
nu te
an !

panine ukoenosti, i s povjerenjem smo se predali autobusu, sigurni da e nas

nekamo dovesti - putnicima ne preostaje drugo osim te sigurnosti. Samo su jo
dvije toke ivjele u naoj svijesti: odakle smo krenuli i kamo emo doi. Sve je
drugo samo ve odavno uhodan i nepromjenjiv sustav sluajnosti, labirint

FC

digresija u koji je bolje ne zavirivati previe detaljno.

Neprestano me progonilo privienje da netko nedostaje. S vremena na

ww
w

vrijeme priinilo bi mi se u kutu vidnog polja da netko sjedi na praznim

PD

sjeditima u stranjem dijelu autobusa, ali kad bih se okrenuo, prikaze bi

nestalo. Koga smo to ostavili? - pitao sam se. Tko je to jo morao biti s nama?
Osvrtali smo se sve manje, i uskoro smo sasvim prestali. Jednolino

drmanje i ljuljanje autobusa umirilo nas je, a zatim obavilo onim putnikim
poludrijemeom u kojem se razmjerno lake podnose tegobe putovanja. Tresli
smo se i poskakivali objeenih eljusti, otupjeli, gledajui polusklopljenih vjea
u prazno. Imao sam osjeaj da mi je mozak od udaranja o stijenke lubanje
omekao kao hladetina. Razgovor je prestao. ak ni Roko nije neko vrijeme
nita govorio. Prolazili smo jednolinim krajolikom (gromae, vinogradi,
makija), tek pokatkad nekim mjestom (krmica, pota, crkva, kue od kamena).

Zapazio sam neto to me nee napustiti do kraja putovanja: inilo se da

se pejza ne mijenja. Mjesta kojima smo prolazili bila su slina kao jaje jajetu;
imao sam dojam da se vrtimo ukrug. to se moe, pomislio sam, to nam je
konano i cilj: obii ova mjesta i vratiti se.
- Cesta je strana - jadikovao je netko iza mene.
- Kao da su je plugom orali - rekao je netko drugi iz pilje autobusa.
nema tko popravljati.

7
om Tr
ial

- Moda glavom Kraljevi Marko - ivnuo je trei. - Otjerao je Turke pa

- Kakvi, molim vas, Turci u Istri? - pobunila se jedna Ofelija.
- Onda Veli Joe, koji je otjerao one druge.

- im skrene s glavne ceste - rekao je netko iz prednjeg dijela autobusa kao da nisi vie u civilizaciji. Nigdje oznaka.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

Stvarno, zapazio sam i ja: otkako smo krenuli nisam vidio oznake. Je li to
vano? Vidio sam da Roko sjedi kraj ofera i pokazuje mu put.
- Tko zna kako se zovu ova mjesta? - pitao je netko ravnoduno.
- to te briga? Mjesto ko mjesto - zakljuili su.

FC

Nakon stanovitog vremena, na nekom praznom raskru bez oznaka, dok

je ofer mijenjao brzine nervozno trzajui polugom odluujui se kamo da

ww
w

krene, autobus je zakrkljao kao da ga neto gui i stao. Oblak praine koji nas je

PD

slijedio, spustio se oko naih prozora. Nastala je iznenadna tiina.

ofer je nekoliko puta zavrnuo kljuem. ulo se kako elektromotor

krebee u prazno. ofer se izvukao sa sjedala i skoio van ljutito zalupivi

vratima. Pogledavali smo se u utnji dok se izvana ulo kako ofer tropoe
poklopcem motora. Roko je iziao za oferom.
Ustajali smo jedan po jedan, rastezali ukoene udove i izlazili van, u prvi
dnevni val vruine. Promatrali smo neko vrijeme zamrenu utrobu motora po
kojoj je ofer nervozno vrljao psujui ispod glasa. Autobus je stajao nasred
ceste. Zdesna i slijeva odvajali su se manji putevi i gubili se u pranoj makiji, ali

bez naznake kamo. Nadaleko nije bilo traga kakvoj ljudskoj naseobini, kakvoj
kui, ivom biu.
- to sad? - pitao je netko. Glas je zazvuao neprirodno i uplje u tiini.
- Nita vi ne brinite - rekao je Roko svima sa sretnim licem kao da oko
sebe dijeli boine poklone. - Sad e se sve to popraviti.
Ovo "sad" potrajalo je vie od pola sata i nita se nije popravilo. Dva

7
om Tr
ial

mlada slovenska znanstvena radnika, koji su bili samo nosom provirili iz

autobusa a zatim se zavalili na sjedita i nastavili piti, dovrili su svoju bocu
koparskog vina, zavitlali je kroz prozor u kamenje kraj ceste i poeli pjevati:
Cinca Marinca, s tega ne bu ni

to je Roku naoigled ilo na ivce. Malo dalje, na gromaom ograenoj

livadici, enske su brale cvijee, kao to prave Ofelije i treba da rade, a drugi su

ce.
c

r. ea
nu te
an !

nestrpljivo premetali nogama pranjavu travu uz cestu. ofer je brisao znoj i

kleo. Bilo je sve toplije i nestrpljenje je raslo. Neko vrijeme dokono smo
nagaali gdje bismo se mogli privremeno smjestiti. Ali nigdje na vidiku nije bilo
niega, nikakve krme, nikakvog idilinog ladanjskog dobra, nikakvog

FC

priprostog ali gostoljubivog naeg ovjeka, pa je prekid puta bio i suvie oit,
jasno je da smo zapeli.

ww
w

Gledali smo autobus s mnogo mrnje. inilo mi se da nije pokvaren nego

PD

tvrdoglav. Kao da negdje u svojoj utrobi od ica i zupanika, u svom uljevitom

krvotoku zna da o njemu ovisimo i da se zato namjerno uskopistio. ovjek i ne
primjeuje koliko ovisi o stvarima dok ga one ne izdaju. A izdaju ga upravo
onda kad su mu zaista potrebne. To je civilizacija. Tako primjeujemo da s njom
ivimo, ali da ona, ima svoju volju. I da smo, uglavnom, bespomoni. Da smo,
da tako kaem, suputnici.
ofer je spomenuo tri majke boje.
- To ti je civilizacija - zapoeo sam upravo maglovitu meditaciju, jer mi je
sunce udarilo u glavu. ofer je shvatio da se to odnosi na njega. Pogledao me i
bijesno tresnuo francuski klju o zemlju. Vladimir je naslonio uho na haubu, kao

da oslukuje radi li to u motoru. Udario je dlanovima po zvunom limu,

skandirajui:
Tamtam, tamtamtamtam, tamtam... Tamtam, tamtamtamtam, tamtam i
dovrivi kompliciranu ritmiku frazu, osluhnuo je jo jednom i onda slegnuo
ramenima.
- Nitko se ne javlja - zakljuio je.

7
om Tr
ial

- Ti si ga i uarao - rekao je netko.

- Ja? - rekao je Vladimir. - Roko nosi peh, to se zna.

Roko ga je samo nijemo pogledao.

Sabrali smo se oko haube kao stari anatomi. Zbunjeno smo se pogledali:
izlet se pretvarao u problem.

- ta sada? - upitao je netko u utnji. Pitanje je bilo openito, ali svi smo
dugo. Pogledao nas je jednog po jednog.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

oekivali ne bez stanovite zluradosti, da Roko odgovori. ekali smo prilino

- Idemo pjeke - rekao je nekim malim, priguenim glasom koji me
iznenadio i uplaio. A onaj koji sam zna to je strah, brzo ga prepozna u drugom.

FC

Vidio sam da se on boji.

ega se to boji? - pitao sam se, ali sam se i sam malo uplaio.

ww
w

- Pjeke, molim vas lijepo? - rekao je netko.

PD

- Ja znam put - rekao je Roko - I nije vie daleko.

- Ali pjeke - zgrozili su se. - Znamo da znanost trai rtve, ali per pedes?
- Braa Slovenci su mrtvi pijani - izjavio je netko s vrata autobusa. -

Spavaju kao zaklani.

- Pametno - odobrio je drugi.
- Tamo jo hajde de - razmislio je netko - ali kako emo natrag?
- Hajde, ljudi - govori Roko - sve je ravno ko na tanjuru.
- Meni su ravni jedino tabani; ne mogu pjeaiti - rekao je jedan i
demonstrativno krenuo prema vratima autobusa. - ekat u dok se ne pojavi
kakav auto.

- Ovdje je auto posljednji put proao - poeo je Ivan hinei staraki napor
da se prisjeti - bit e bilo dvadeset osme ili dvadeset i devete, ako me sjeanje ne
vara.
- Za pjeaenje imam taman toliko snage da se vratim u grad - rekao je
netko.
- Okruglo ezdeset kilometara - rekao je ofer.

7
om Tr
ial

- Onda do najblie autobusne postaje.

- Uostalom, to emo sa enskinjem? - povikali su. - Kako e one hodati?

Osjetivi smjesta da je enska ravnopravnost u pitanju, Ofelije su spremno
reagirale:

- Ne brini ti za nas. Mi smo planinarke.

- Ne vidim dodue ni prebite planine - rekao je Vladimir. - Ne mislite

ce.
c

r. ea
nu te
an !

valjda da emo do Triglava, na ovu stranu. Ili do Ohrida na onu.

- Ohrid nije planina - rekle su Ofelije.

- Morat emo prespavati, gdje stigli da stigli.

- Da spavamo ovdje? Meni ve dolazi da prilegnem - rekao je netko.

FC

- Idemo, ljudi - zakljuio je Roko. U meuvremenu je izvukao iz autobusa

svoju malu plavu sportsku torbu, prebacio je sada preko ramena i poao cestom.

ww
w

Osamljena, nakrivljena, groteskna figura. Kamo? pitalo je neto histerino u

PD

meni, kamo? Ali nisam se usuivao sluati taj glas.

- Hajdemo - rekao sam mislei da je tako potrebno. - Roko zna put.
Vidio sam kako se mnogi jo kolebaju, a samo neki odluuju. Ubrzo su se

oblikovale dvije grupe: prvo oni koji se odluuju, a onda za njima, lijevo i
desno, oni kojima je odluka drugih najvaniji razlog za svoju.
- Hoete li i vi s nama? - pitao sam ofera koji je sjedio na prednjem
braniku i pokuavao obrisati ruke guvom kuine natopljene naftom.
- Ne - rekao je mirno. - Moram uvati autobus dok ne naie neki auto da
pozove pomo. A to vam ja i trebam bez autobusa?

Roko je ve bio prilino odmakao cestom. Mnogi su, vidio sam, odluili
da ostanu.
- E, onda nita - rekao sam onima koji ostaju. - Priat emo vam kako je
bilo.
Nevoljko su nam mahnuli, kao to smo mi nevoljko krenuli. Kad smo
odmaknuli dvadesetak koraka, okrenuo sam se jo jednom. Autobus je stajao

7
om Tr
ial

nasred puta gledajui me svojim bazedovskim oima poput kakvog golemog

vodenog konja. Svi su se pred vruinom sakrili unutra i vrata su autobusa bila

ww
w

PD

FC

ce.
c

r. ea
nu te
an !

zatvorena. inilo se da tamo uope nema ljudi.

PANIKA I APATIJA SU PROKRUSTOVA POSTELJA na kojoj se raspinje

duh moje generacije. Izmeu te dvije opreke morao bi postojati cijeli niz stanja
za koja su nas uili da ih smatramo zapravo normalnim. Ali kao da je neka
bezobzirna i strana ruka izbrisala iz svih nas te prijelazne nijanse. Mi nismo bili
sposobni ni jednog jedinog aska ivjeti u stabilnijoj duhovnoj ravnotei. Zato

7
om Tr
ial

je tako? Ne znam. Toliko stvari ne znam ba o svojoj generaciji. Uvijek mi se

inilo da su pokoljenja prije naega i nakon naega toliko jasnija.

Znam jedino da su me do ludila, do histerinog drhtanja dovodili nagli

ispadi, eksplozije panike, koje bi jedine bile u stanju da nas trgnu iz apatinog
tavorenja i bezvoljnog prihvaanja svega to nam se prualo ili nametalo. Da li
bi to iz nas naglo progovorili kakvi uroeni prenatalni uasi koje smo inae

ce.
c

r. ea
nu te
an !

uspijevali potiskivati i kontrolirati jedino potpunim zatajivanjem duha, elja,

sebe, nade, nekom vrstom samozatite kakva je apatija? Koliko sam puta
saalijevao svoje drugove, mrzio i prezirao sebe to ne znamo ili ne moemo
ivjeti bez tih ekstrema, izvan tog kalupa krajnosti u koji smo se zatvorili, ivjeti

FC

u jednom vedrom ekvilibriju, uz ohrabrujui oslonac razuma. Ali bio sam

bespomoan kao i drugi.

ww
w

I moda zato to me budi iz apatije, a moda i zato to sam osjeao da

PD

nemam snage da se sam oduprem naletu panike, Petra sam gledao s nemonim
gnjevom, gotovo s mrnjom.

Petra koji je do tog asa, kao i svi mi ostali to smo se uputili pjeke na

dug i neizvjestan put, hodao zlovoljno i rezignirano pranjavom cestom, po

vruini, ve moda cijeli sat, u tekoj malodunoj utnji u kojoj su se jasno
razlikovali zvukovi pojedinih cvraka u rijetkim maslinama, a koji je sada
panino, s nekim urgentnim nemirom u glasu, ponavljao ve ne znam po koji
put, sve intenzivnije:
- Gdje smo? Ljudi, znate li vi gdje smo?

Nitko mu prvi put nije odgovorio. U razbacanoj koloni gledali smo bijelu
cestu pod nogama.
- Pa, zaboga, vidite li vi da ovdje uope nema znakova - rekao je nekoliko
koraka dalje. - Nema imena mjesta. Nema putokaza. Po emu da znamo gdje
smo?
- Vrlo vano - promrsio je netko kroz zube. - Tu ili tamo.

7
om Tr
ial

- to si navalio - rekao je drugi - zna Roko valjda.

Pokuali smo ga smiriti, ali nesigurnost u naim vlastitim glasovima

hranila je njegovu paniku.

- Ljudi, treba neto uiniti. Ne moemo ovako, kao stoka. Mi smo se

izgubili. Izgubili smo se, shvaate, zalutali. Trebalo bi se vratiti dok jo ima
vremena.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

Zastali smo nasred vrueg dlana ceste koja je, koliko smo mogli vidjeti,
ispred i iza nas bila posve jednaka, kao i pejza s obje strane ceste, tako da se
inilo da zapravo nigdje nismo ni stali, nego da jo uvijek na udesan nain
putujemo, tu, zaustavljeni iznenada u nigdini, da se vrtimo zajedno sa svijetom

FC

na nekoj stranoj orbiti, sprljeni kao kukci na uarenoj tavi ceste.

- Zalutali smo, izgubili smo se, gotovo je - Petar je histerino dizao glas,

ww
w

pobunu, a oaj u njegovom glasu mijeao se s optubom. Dok je govorio,

PD

neprestano je promatrao Roka.

- Ti zna put, je li? - rekao je napokon - Zna gdje smo? Zna ovo! Zna

krasni! Ne znam uope zato jo idem za tobom.

Ne okreui se Roko je gazio dalje. Krupne kapi znoja cijedile su mu se

iza uiju na potiljak.

Prepirali smo se s Petrom, objanjavali mu da cesta mora voditi nekamo,
da to to znai "zalutati" ovdje, u civiliziranom kraju, gdje ima toliko i toliko
stanovnika na kvadratni kilometar, i gdje uvijek moe nai ljude, razumije li,
ljude; nema problema, nismo u pustinji nego u Istri, cijelu je moe prijei za
dan hoda, zemlja je istina mala, ali pouzdana; sirotica je, ali je naa; zna se gdje

smo; i da kakva je on to kukavica, mekuac jedan, boji se malo protegnuti noge,

prespavati u kakvoj bunji ili na sijenu, pa i pokisnuti ako treba, ali nita nije
djelovalo uvjerljivo, a ja sam se nemono ljutio osjeajui u svojim rijeima, jo
u asu dok sam govorio, strah i paniku nalik njegovoj, primjeujui tu istu
paniku u gestama i glasu ostalih. Osjeao sam kako su razlozi koje navodimo
slabi i neznaajni, kako su oboreni prije nego to ih iskaemo. Nitko im, pa ni

7
om Tr
ial

mi sami, nije vjerovao. Nitko vie nije vjerovao razlozima, rijeima, drugome.
Da nam je sada tko rekao gdje smo i kamo idemo, ne bismo mu vjerovali ni da
smo u Istri, ni da smo u ovom stoljeu, a kamoli da postoji Gradina i da emo do
nje doi; bila bi to samo rije, prazna ljuska. S prvim marcima na potiljku
osvrtali smo se po krajoliku, a reenica koju je Petar ponavljao kao pijan Treba
se vratiti dok jo imamo vremena odjekivala je u nama glasnije od svake

ce.
c

r. ea
nu te
an !

razumne rijei, kao posljednji oajniki poziv, jedino spasonosno geslo.

A onda, isto tako naglo kao to je dola, panika se poela smirivati.

Prepirka je jenjala, prestali smo se meusobno uvjeravati u bilo to, gunali smo
jo neko vrijeme, ali ve smo polako i instinktivno krenuli u neurednoj grupi za

FC

Rokom koji je cijelo to vrijeme stajao malo po strani i promatrao nas, a sada se
nasmijeio i polako poao cestom dalje, drei napola okrenutu glavu da vidi

ww
w

kutkom oka da li ga slijedimo. Slijedili smo ga.

PD

Hodali smo za njim pogrueno, jo uvijek pod dojmom prepirke,

iscrpljeni i umorni od panike koja nas je ostavila kao iscijeene krpe, i znao sam
ne samo po sebi nego na neki nain kolektivno da sada opet nastupa stara dobra
apatija. Sputala se s ovih nebesa poput blage zavjese sunane maglice u kojoj je
sve oko nas zatreperilo poput svjetlucave, nejasne, pospane fatamorgane.
I tada je Roko, nekoliko koraka ispred nas, zastao i pogledao nas
porugljivo i superiorno, i pokazujui rukom naprijed, kao Napoleon kod
Austerlitza, rekao je:
- Evo vam vaega znaka.

Zaista, ugledali smo znak, daleko naprijed na okuci. Iz te daljine nije se

moglo vidjeti to na njemu pie. Pribliili smo se, malo postieni zbog svoje
malopreanje gluposti, i smijali smo se sami sebi bespomono razmahujui
rukama, kao da jedan drugom hoemo rei, da kako smo samo mogli oko takve
triarije onoliko raspravljati, gubiti glavu, paniariti.
Oznaka je stajala uz samu cestu, naherena na savijenom crno-bijelo

7
om Tr
ial

ispruganom metalnom stupu s kojeg se ljutila boja. Ploa je bila natuena kao
da se netko na nju nabacivao kamenjem, boja gotovo posve ostrugana, a ra je
tako duboko zajela rubove lima da je to moda bila samo polovica ploe. Ipak,
bila je oznaka. Oito stara, tko zna otkad, sada neslubena, ali moda jo vrijedi.
Moe se itati.

ce.
c

pisalo je na njoj.

r. ea
nu te
an !

OVDJE SKRENI LIJEVO

Zaustavili smo se pred putokazom i dugo, svaki za sebe, sricali natpis.

Kroz mene je prola neka kratka i nejasna jeza od te enigmatinosti. Bilo je
strano da tu, u ovoj pustinji, najednom, niodakle, iskrsne ovakav lakonski znak:

FC

"Ovdje skreni lijevo". Kamo? - upitao sam, ali ve trenutak kasnije zaboravio
sam pitanje. emu cjepidlaiti? Kakva je da je, ponavljam, ipak je oznaka,

ww
w

putokaz, negdje neto postoji. Tko ju je pisao, znao je to pie i komu pie. Znao

PD

je da nekamo vodi.

Od ceste se nalijevo odvajao mali nogostup kroz grmlje, tek za irinu

ovjeka. Stajali smo neko vrijeme bespomono se vrtei na mjestu, poput

naplavina na ravanju rijeka. Staza je vjerojatno neko bila znatno ira: sa
strane, obrasli korovom, vidjeli su se tragovi traktorskih gusjenica, kamionskih
guma, mnogih prolaznika. Roko se odjednom glasno nasmijao i zagazio u
grmlje. Poao sam za njim. Kao da smo se unaprijed dogovorili, ostali nas nisu
slijedili. Vladimir je sjeo uz putokaz, oslonivi se na nj leima, kao da
demonstrativno eli pokazati da ga istraivanje ne zanima.

Roko je preda mnom razmicao granje kupina, oprezno preskaui niske

bodljikave grmie koji su se razrasli na stazu. Nismo preli tako ni stotinjak
koraka, kad je Roko iznenada stao usred sve gue, sve vilje makije. Gledao je
pred sobom neto to nisam mogao vidjeti od njegovih lea u isprepletenom
iblju.
Boga im prevarantskog ...

7
om Tr
ial

- Majku im boju pokvarenu - prosiktao je Roko kroz stisnute zube. Priao sam njegovim leima i pogledao preko ramena. Grmlje je na tom
mjestu naglo prestajalo. Ali prestajalo je ujedno i sve drugo: staza, tragovi
vozila, prestajalo je tlo. Pred naim nogama bila je kamena provalija, ne dublja
od pet-est metara ali dovoljno smrtonosna. Sa svih strana okruena grmljem
bila je ovalnog oblika, i otre kamene stijene sputale su se do dna gotovo

ce.
c

r. ea
nu te
an !

okomito. Staza je oito vodila samo dovdje. Nije bilo zaobilaznog puta ni lijevo
ni desno. Nije bilo putokaza. Kamen u jami bio je crveno umrljan od krvi
mnogih putnika koji su ih dovdje slijedili. Ili je to moda bila samo boksitna
rudaa, zemlja crvenica kojom se ovaj kraj oduvijek diio? Naputeni rudnik

FC

boksita? Stari kamenolom? Bile su to samo rijei pred ponorom koji nas je
vrebao.

ww
w

Okrenuli smo se zgranuti, nijemi, i ne pogledavi se, i vratili se istim

PD

putem natrag. Roko je sada iao iza mene. Ostali su me doekali upitnim
pogledima - u oima im se zrcalila nada. Nisam imao snage da im ita kaem.
Pogledao sam znak. Stajao je uz cestu, obian prometni znak istroen
vremenom, rav. Zanijemio sam pred njegovom obinou. Znao sam da ne
mogu nita uiniti. Nisam ga mogao ak ni mrziti. Bilo je neto neshvatljivo u
tom da je tako beznaajan, trivijalan, a da sadrava toliko nade, toliko
razoaranja.
- Dobro, ljudi, to je? - pitali su Roka. - Izgledate kao da ste vidjeli
sablast.

- Provalija - rekao je Roko. - Put vodi ravno u provaliju. Vie kao u

stupicu. Kao to uroenici hvataju lavove.
- Ovdje bi i moglo biti kakvih uroenika - rekao je Petar. - uo sam
bubnjeve.
- S lavovima stvar stoji slabije - rairio je ruke Vladimir. - Ne moe
ovdje vie nai par lavova ni za lijek.

7
om Tr
ial

On i Petar su se uzajamno zahvalno nasmijali.

- Majku im njihovu prljavu - ponavljao je Roko jo uvijek sav drhtav, kao

da gleda pred sobom neku dublju i tamniju provaliju.

Nitko nije pitao komu majku, komu sunce pokvareno? Nitko nije pitao
kamo, zato, koga? Svi su znali da se zbiva neka perfidija kojoj je bolje ne
saznati poinitelje, razloge, ciljeve. Svi su znali da nas ekaju jo mnoga

ce.
c

r. ea
nu te
an !

skretanja, mnoge zamke. Ali nastavili smo dalje pjeaiti; isprva uzbueno se
osvrui, strepei od onog to smo vidjeli i od onog to jo dolazi, a zatim opet

ww
w

PD

FC

ravnoduno, kao da se nita nije dogodilo.

ROKO NAS JE VODIO VIJUGAVOM I PRANOM CESTOM, ne doputajui

nam da se igdje zaustavimo. Hodali smo ve cijelu vjenost. S vremena na
vrijeme prolazili bismo raskrima koja su se ravala pred nama kao
neispunjena obeanja. Gledali bismo enjivo i lijevo i desno, zastajali bismo
ne bi uope obazirao.

7
om Tr
ial

hinei oklijevanje, hinei potrebu da razmislimo, da izaberemo, ali on se na to

Na raskrima nije bilo putokaza, nikakvih upozorenja ni zabrana, mjesta
ni udaljenosti, ceste su se spajale i razdvajale, ali on je bez neodlunosti, s
nekom unutarnjom sigurnou odabirao put koji se njemu valjda inio pravim.
Naprosto bi, ne mijenjajui korak, nastavio dalje jednim od puteva kao da njime
svakodnevno prolazi, tako da uope nismo ni stizali pitati kamo se ide.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

eznuli smo za ugodnim skolastikim disputom o pravcu kretanja, o

mogunostima izbora, s demokratskim nadglasavanjem, negdje kraj nekoga
trokrakog raskra u sjeni lipe, za zelenim stolom travnjaka. Ali on je bio as
pred nama, as iza nas, as medu nama, obigravajui nas kao brian pastir, i

FC

nita se nije moglo. Kad god bi netko neto zaustio, on bi nekim estim ulom
naslutio opasnost i ve bi bio tu, neprestano neto priajui kao ovjek koji

ww
w

zapravo govori sam za sebe, ali u nazonosti nemutih ivotinja koje dodue na

PD

neki nain voli, ali za koje ipak zna da ih svakako mora voditi dalje, as
blagou, as vrstinom, i tako je pleo pred nama svoj beskrajni, isprekidani
monolog, to je, kako znamo, osobina pastira osamljenih na dugim putovanjima
sa stadom. Govorio je o svemu i svaemu, samo ne o tomu kamo idemo, iako bi
katkad spomenuo Gradinu, kao da su put i cilj savreno jasni, i tako je nekako
ispalo, zahvaljujui dijelom njemu a dijelom naoj ravnodunosti, da nitko
zapravo nije ni upitao gdje smo.
Ili smo samo dalje, samo dalje. Kraj jednog potoka koji nam je presijecao
put uborei kroz mali nadsvoeni kanal ispod ceste, uinili smo sve to se dalo.
Potok je bio svje i bistar, grgoljio je kao ki-potoci iz prie i s obje strane ceste

prostro ugodne hladovite travnate oaze, po kojima smo se, kao da je pala neka
neujna zapovijed, ravno s ceste, ne zaustavljajui se, ratrkali kao rakova djeca.
Neki su punili uturice vodom. Neki su se izvalili u travu rasteui se u slatkoj
enji za odmorom. Jedna od Ofelija smjesta je izvadila iz svoje torbice bijeli
ubrus i prostrla ga u travu ispod bagrema.
- Hoemo li piknikovati? - pitala je.
ove vruine voda je kao led.

7
om Tr
ial

- Tu negdje mora biti podzemni izvor - viknuo je Petar od potoka. - Usred

Ali desetak minuta kasnije, Roko, koji nije ni silazio s ceste nego sjedio
na njenom rubu spustivi samo noge u travu, sam, pranjav, napet, ni najmanje
se ne opustivi na odmoritu, osovio se naglo i zabacio torbu preko ramena.

- Hajdemo, ljudi. Nije vie daleko - rekao je. - Da stignemo prije mraka.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

Hajde. Gradina eka. Onda se raskravljuj do mile volje.

I govorio je dotle dok se i zadnji meu nama nije spakirao i pognute

glave, sa zaviu se osvrui prema travnatoj oazi, pogrbljen kao deva,
uspentrao na cestu i krenuo dalje, njiui se pod nevidljivim i sve veim teretom.

FC

Tako smo u pogruenoj utnji marirali dalje, rasuta kolona, ne gledajui se

meusobno u oi nego spustivi pogled u prainu pod nogama. Voda u

ww
w

uturicama uskoro je postala mlaka i ustajala, a i samo sjeanje na svjeinu

PD

potoka pretvorilo se u neto pomalo stidno, i niega nije bilo iza nas to bi nam
izgledalo vrijedno posebnog aljenja, niti ega ispred nas to bi bilo vrijedno
posebnog eljenja. Napor je raao gorinom.
- Pa da ga ovjek ne mrzi! - rekao je netko kraj mene.
Nisam ni podigao pogled da vidim tko govori. Glas je bio pun jeda,
prosiktan kroz zube, nemoan. Uskoro je taj isti glas govorio u meni samom.
Hodali smo u dugoj utljivoj mrnji, kroz vreli pejza koji je podrhtavao pod
sunanom jarom.

TAKO SE DESILO (DESILO VELIM), jer se ne moe rei da je tko od nas iao
po nekom planu, jo manje je li to elio ili ne elio - pitanje se uope nije
postavljalo) da smo oko podne stigli u neko mjesto, a da to zapravo nismo
primijetili. Iznenada smo se nali meu prvim rijetkim kuama koje su pred
nama naprosto izniknule iz pejzaa.

7
om Tr
ial

Cijelo mjesto, kako smo uskoro mogli vidjeti, sastojalo se od dva veoma
duga, veoma jednolina niza kua poredanih s obje strane ceste. Cesta se suzila i
vijugala sada izmeu proelja kua, kao rijeka u kakvom kanjonu. Sve su kue
bile otprilike jednako visoke, zidane prizemnice, obukane prilino davno, sada
ve trone, i sva su vrata bila zatvorena, svi prozori zatieni sklopljenim
kurama. kure su bile jedina varijacija u tom mjestu: bilo ih je tamnozelenih,

ce.
c

r. ea
nu te
an !

sivih, smeih, crnih, ak i jarkocrvenih. Ali sve su bile zatvorene.

Vruina je bila nepodnoljiva. Sunce se stostruko reflektiralo od bijele

kamene praine na cesti i izmeu sivih glatkih zidova koji su nas pritjenjavali
kao zmijoliki lijevak. Nije se osjealo ni ono malo svjeeg daka koji nas je

FC

pratio dok smo bili na otvorenom. Nikoga nije bilo na cesti. Hodali smo kroz
mrtav grad, u potpunoj tiini.

ww
w

- Mora da ipak ima nekoga - rekao je Petar muklo - samo su se valjda

PD

pozaklanjali pred vruinom.

- Moda su uli da dolazimo - rekao je Vladimir.

- Ma valjda ima, bogamu, neka krma - rekao je Ivan. - Neto valjda radi i

po vruini.

- Naa glasovita gostoljubivost vrijedi samo za pristojne ljude - upozorile

su Ofelije - a ne za ovakve probisvijete.
Prolazili smo kraj slijepih prozora osvrui se lijevo i desno za nekim
znakovima ivota. S veine prozora boja se ve ljutila, ali neki su bili svjee
obojeni, i to nam je davalo kakvu-takvu nadu da ipak postoji neto ivo u ovom
sablasnom gradu. Tada smo ugledali ene.

Bile su na prozoru ne viem od metra iznad zemlje - znate kakve su

prizemnice u provincijskim mjestima. U prvi as osjetio sam olakanje videi
otvoren prozor, makar bio i jedini. Ali onda smo se pribliili kao zaarani
prizorom, i mogao sam vidjeti ene izblieg. Bile su tri, sve tri neoekivano
goleme, i stajale su u crnom drijelu prozora kao iva slika uokvirena sa strane
tamnocrvenim kurama; jedna se naslonila golim podlakticama na prozorsku

7
om Tr
ial

dasku, o jedno rame objesila joj se druga, a trea je stajala s druge strane,
uspravna i oputenih ruku.

Bile su na niskom prozoru, tako da smo imali dojam da ih gledamo s

visine - to zbog niskog prozora, to openito. Neu to nazvati prezirom ili
potcjenjivanjem, ali u na odnos prema njima uvukla se, umjesto zahvalnosti i
olakanja koje smo u prvi mah osjetili, neka vrsta pomanjkanja odgovornosti

ce.
c

r. ea
nu te
an !

koju putnici-prolaznici osjeaju prema ljudima onih krajeva kojima samo

prolaze, bez namjere da se tu zaustave i puste korijenje. Osjeali smo da na
svijet neminovno prolazi mimo njihovog i da se dodiruju samo povrno, samo
sluajni trenutak. emu tu onda osjeati neke ograde, obzire, skrupule? Smijali

FC

smo se bezobrazno, eretski, prosto.

ene su nas gledale s prozora odgovarajui na na smijeh istim takvim

drskim

smijehom,

gurkajui

ww
w

eretskim,

se

meusobno,

tri

krupne,

PD

monumentalne, stamene ene na uskom otvoru prozora, krupnih nasmijanih lica,

irokih jagodica, nerazmjerno krupnih oblih ruku, kao da ih je Kljakovi
naslikao; oslonile su svoje mesnate, miiave podlaktice na prozorski prag,
ugnijezdivi na njima svoje omane zdrave grudi, kao da ih nude na golemim
smeim pladnjevima, grudi poput krupnih zrelih dinja, u grubim, gotovo
mukim kouljama, od ne sasvim izbijeljenog seljakog platna. Smjenjivale su
se na najpogodnijem mjestu prozora robusno se otimajui za prostor, ali jedva
da se moglo razabrati koja je koja, jer su sve tri bile sline kao goleme bronane
blizanke u postamentu kakvog spomenika.

Ljudi, te ene su bile monstruozno goleme! to smo blie prilazili, inile

su nam se sve vee. Tri gorostasne, tople, jake ene, malo razbaruene,
poluraskopanih koulja - kao da su tek maloprije ustale iz vrue postelje gledale su nas otvoreno, drsko, prodrljivo, nesputano, kao to su im krupne
grudi pod kouljama bile oito nesputani valovi mesa, i smijale su nam se,
napola porugljivo, napola pozivajui nas, gurkajui se meusobno s ironinom

7
om Tr
ial

lascivnou, s priprostim nagovjetajem pohote, tri praiskonski mone enke

nezajaljive snage, koje su bile svjesne i pokazivale je na sve strane, tri ene na
niskom prozoru u bezimenom pustom mjestu zvale su nas iz razdraljive
polutame, iz zaguljive unutranjosti s neprozraenom posteljinom, vukle su nas
poput golemih neodoljivih magneta da uemo u vlanu tamu to mirie po
njihovu znoju i jetkim sokovima, iz ege i sparine, s okuke vijugave ceste,

ce.
c

r. ea
nu te
an !

odakle se i tako i onako nije vidjelo kamo dalje. Kakav je Odisej ovdje potreban
da zaustavi svoje mornare! Poput Maelstroma, virovi su nosili na brod prema
niskom ponoru prozora. Kako se slatka i konana inila zaguljiva paklena tama
iza njihovih irokih lea!

FC

Zaustavili smo se drhtei pomamno, na samom rubu ponora. Svega jo

nekoliko koraka dijelilo nas je od ena. to nas je sprijeilo da ih ne preemo?

ww
w

Ne znam. Sve je bilo dobro bez rijei. to nas je natjeralo da u tom asu

PD

progovorimo i rastjeramo slatku omaglicu u koju smo tako naglo tonuli?

Zaustavili smo se i poeli dobacivati dosjetke, izazove, prostote, kao da nas
neto iznutra na to prisiljava, doaptavajui nam rijei kao da nam lijeva otrov u
uho. U neprilici svaki pred sobom prikrivali smo cerekanjem, uzajamnim
pogledavanjem, gurkanjem, sve tjeskobniju spoznaju kako su sve te prostote
suvine i nepotrebne, da i sami ne shvaamo pravi smisao onoga to govorimo,
ve samo nemono osjeamo da se time neto beznadno i nepovratno kvari.
ene nam nisu uzvraale, ve su se i dalje samo smijale, utke, drsko, ali s
dostojanstvom to ga imaju ivotinje, beskrajno nadmone naem pubertetskom
nadmetanju rijeima.

Iznenadnost i snaga prvotnog doivljaja mrvila se pred nama kao kula od

karata. Dolo mi je da zaplaem. Zato smo to uinili? Moda zbog
prolaznikog prezira, a moda zbog kolektivnog duha jer nas je bilo previe, i
moda smo se stidjeli jedan drugoga, i moda ovakve odluke ovjek moe
donijeti jedino sam, moda ima prilika koje jedino sam ovjek moe iskoristiti;
ili smo se moda u posljednji trenutak uplaili pred tim monumentalnim

7
om Tr
ial

praroditeljkama, osjeajui da smo im nedorasli. Ili smo se moda osjetili

nedostojnim i zato se osveivali. Moda pomalo od svega toga.

I sudbonosno smo zastali. Nae dvije Ofelije, toliko razliite, gotovo

dekii, gotovo bespolci u usporedbi s ovim grandioznim enskim jakotama na
prozoru, demonstrativno su se povukle nekoliko koraka u stranu i odande
indignirano frktale na svaki na gest. Ali pored sve indignacije nisu mogle da ne

ce.
c

r. ea
nu te
an !

gledaju i da ne budu fascinirane ritmikim ritualom ruku to smo ga kao kakav

plemenski ples plodnosti izvodili pod prozorom.

Vladimir, fotograf, smaknuo je na trbuh svoju konatu torbu s kamerom i

udarajui po njoj tamtam, pjevuio je stegnutim glasom, ispred svih, kao vra,

FC

bezobrazno se cerei:

Oj, djevojko koulju podvrni, to se ono med nogama crni

ww
w

a ene su na prozoru grohotale zabacivi glave, i njihovi su monumentalni

PD

vratovi bljeskali pred nama poput zrcala - sitno miije na tim vratovim
isprepletalo se u udesnom kaleidoskopskom treperenju poziva i elje, topline i
pohote.

U tom trenutku upleo se Roko (kad ve vie nije bilo zapravo potrebno,

znam) i tek tada, kad je prigovorio, shvatio sam da on i nije sudjelovalo u

nijemoj igri, i da je do tada stajao iza nas razrogaenih oiju u kojima se zrcalio
oaj, uas, odvratnost, to li? Zar je peder? upitao sam se, ne znajui nita bolje.
- Jeste li poludjeli? - govorio je Roko nervozno, prigueno, kao da se boji
da nema vie mnogo vremena. - to, nikad niste vidjeli enske? Kao da su vas s
robije pustili. Pustite, ljudi. Poslije. Kasnije. Treba ii dalje. Hajdemo, molim

vas lijepo. Hajde, kad vam kaem. Nije vie daleko. Zaboravili ste: Gradina
eka. Zar ete s ovima ovdje... Zbog ovih ovdje... Ljudi, idemo...
Skakutao je od jednog do drugog, prijetio i molio, potezao nas za rukave,
pokazivao nam cestu, upozoravao na nae Ofelije koje su nam davale do znanja
da su uvrijeene i da nas preziru, i tek bi s vremena na vrijeme, iskosa, ispod
oka, neki put pogledao ene na prozoru, kao to ovjek kojemu se uri i koji

7
om Tr
ial

nema novca gotovo s mrnjom gleda izlog s igrakama u koji su se zatelebala

njegova nerazumna djeca. I konano, u atmosferi je neto nepovratno puklo i
vidjeli smo da moramo dalje.

Kad smo napokon krenuli, polako, jedan po jedan, Roko je odahnuo.

Pogledali smo ene jo jednom, s beskrajno nemonim aljenjem, i produili
sredinom ceste ne usuujui se skrenuti ni lijevo ni desno, kao da se bojimo

ce.
c

r. ea
nu te
an !

kua. Premda su svi drugi prozori bili zatvoreni i kapci vrsto sklopljeni pred
uasnom vruinom, i mi smo hodali u sparnoj utnji osvrui se prema onom
jednom prozoru koji je, inilo se, bio otvoren upravo sada, samo u ovom asu,
ba za nas, posljednja prilika koja nam se prua, i pozivao nas da se predamo

FC

njegovom toplom spasonosnom zagrljaju.

A moda je taj prozor uvijek tu, uvijek otvoren, utjeio sam se desetak

ww
w

koraka dalje, moda se uvijek moemo vratiti.

PD

- Ljudi moji - rekao je Petar iznenada - kako su velike!

- Goleme! - rekao je Ivan hihoui. - Podsjetile su me na onaj vic o vrapcu

i slonici.

- Prostak - rekle su Ofelije.

- Tko bi onakve grdosije zadovoljio! - rekao je Roko. - Ubile bi boga u

vama.
- To mora da su neke enetine! - rekle su Ofelije. - Onako se nuditi
svakom tko proe.
- Naa diljem svijeta glasovita gostoljubivost - rekao je Vladimir.

- Kako su velike! - Ponovio je Petar eljno, vukui noge cestom i podiui

prainu.
- Osim toga - rekao je Roko kao da nastavlja misao koju je prije zapoeo tko zna nema li u ovom kraju endemikog sifilisa?
Jara je bila neizdriva. Hodali smo jo neko vrijeme neraspoloeni,
povueni duboko u sebe, razmiljajui svaki svoje, vaui neke nevidljive,

7
om Tr
ial

neopipljive vrijednosti u odnosu prema tri teke, jake ene koje su nam bile tu,
nadohvat ruke, dok se uope nije razabiralo kamo emo dalje i hoemo li
nekamo stii. Ali nita se nije dalo uiniti. Bilo nas je, kao to sam rekao,
previe: pazili smo budno jedan na drugog.

I onda najednom, kad je slika ena poela ve polako blijedjeti u naem

pamenju, Petar, koji je zaostao u hodu, zaustavio se iznenada nasred ceste

ce.
c

r. ea
nu te
an !

otirui znoj s ela i nervozno skidajui naoari, briui ih prljavom maramicom,

daleko iza nas, nekako malen, sam i pogrbljen u lijevku ceste to se gubila u
perspektivi, i viknuo je izdaleka nekim visokim zategnutim glasom, izoblienim
moda od nesavladive elje, moda od preteke odluke, glasom koji sam jedva

FC

prepoznao:
- Stanite.

ww
w

Svi smo zastali i osvrnuli smo se jednakom kretnjom, poput krda. inilo

PD

mi se trenutak da sam u nekim oima vidio isti onakav nagao proplamsaj nade,
kratak oajniki bljesak, koji se tako esto meu nama ponavljao, da se zatim
smjesta ugasi. Petar je stajao, usredotoen na brisanje oala, nasred ceste i rekao,
sad tie i prirodnije:
- Razmislio sam malo, ljudi... i eto... to god vi rekli da rekli...
Roko je nekoliko puta urno koraknuo prema njemu kao da ga eli
sprijeiti da ne izgovori posljednje presudne rijei. Ali neto ga je zaustavilo na
pola puta.
- Koji ti je bog, Petre? - pitao je slabim glasom, zaustavljajui se
nesigurno kao da trai ravnoteu.

- Nita - rekao je Petar. - Nita mi nije, Roko. Samo ne idem dalje. Idem
natrag - pokazao je palcem iza lea.
Svi smo ga nijemo gledali. Osjeao sam kako u nama naoigled raste neki
nagonski otpor, kolektivna osuda. Ovako svi zajedno nismo odobravali njegov
postupak, iako je, mislim, svaki od nas pojedinano elio biti na njegovom
mjestu i zavidio mu na hrabrosti, ili na kukavstvu, na slabosti ili na snazi.
Ti nam treba kao znanstvenik.

7
om Tr
ial

- Budi drug - rekao je Roko - svi smo zajedno poli i svi emo zajedno...
- Oprostite - rekao je Petar trepui na suncu neto od svjetla, neto od
neprilike - neu da kvarim izlet, ali... nije sve ni u znanosti.
- Nema smisla da se sad dijelimo - rekao je Roko.

ce.
c

presjekao:

r. ea
nu te
an !

Petar je utio gledajui kroz stisnute kapke. Onda je naglo neto u sebi
- A zato ne bi bilo? - upitao je, i bilo je oito da je njemu jasno da smisla
ima, i okrenuo se, i iznenada laganim, veselim korakom, kao da je naglo stresao
s lea onaj golemi teret koji smo svi osjeali, krenuo ravno prema kui s tri

FC

divovske ene, cijelom jednom svijetu to je sada pripadao iskljuivo njemu.

Gledali smo za njim kako odlazi malen i sada ivahan niz duboki kanjon

ww
w

ceste. To sam moda mogao biti i ja, pomislio sam. To dio mene odlazi, osjeao

PD

sam. utjeli smo tako nekoliko asaka u pogruenom razmiljanju, a onda smo
krenuli dalje, i zaas je svako od nas imao neto da kae o Petru, o tomu kako je
njegov postupak zapravo nekorektan, antikolegijalan, kako on zapravo i nije
pravi drug, kako nas je napustio, da kaemo tono, dezertirao, i da to mu je to
trebalo sad kad smo i tako blizu cilja, ako hoe ensku, je li, moe je uvijek nai,
a ne ba sad, i sve tako. I moj je glas naao svoje skromno mjesto u tom koru.
Kad se govori u ime korektnosti, svi treba neto da kau. Gledao sam pred noge
kao i drugi, hodao i govorio. Znali smo u dubini due da smo svi mi mogli
uiniti isto, i pojedinani stid zbog kolektivnog ponaanja spreavao nas je da
jedni druge pogledamo u oi.

JARA JE POTMULO TUKLA u naim sljepooicama. utnja je trajala cijelu

vjenost. Hodali smo dalje pustim vijugavim gradom ne susreui nikog ivog.
S kua su nas gledali zatvoreni kapci. Na svakom novom zavoju nadali smo se
da emo izii na otvoreno, ali s obje strane ceste doekivale su nas stalno kue i
samo kue i uvijek iste kue, tako da smo povjerovali da se vrtimo u krug.

7
om Tr
ial

Ili smo sporo, bezvoljno, utke. Samo je Roko zadrao kakvu-takvu

ivahnost i kruio u hodu meu nama, ne usuujui se dodue govoriti ali
zavirujui nam zbunjeno u pognuta lica, i uinilo mi se, kad je isto tako pristupio
meni, da u njegovim oima vidim oajavanje zbog nae tromosti i bezvoljnosti.
Podsticao nas je, ali kao da mu se samom smuilo. Nijemo nas je ohrabrivao, a
samom mu je trebalo ohrabrenja. Gotovo da osjetim saaljenje prema njemu i da

ce.
c

r. ea
nu te
an !

progovorim, da ga osokolim, da mu kaem da sve razumijem (iako nita nisam

razumio), ali nekakav nijemi prkos, zluradost, pa ak i zavist, nisu mi dali.
Stegao sam zube i utio kao i drugi.

I kad smo neto dalje, u tom predugom nizu kua, ugledali irom otvorena

FC

podrumska vrata u koja su se, nekamo duboko u tamnu unutranjost, sputale s

ruba ceste strme kamene stube, i nad crnim irokim hrastovim vratima s

ww
w

golemim rezama rasklopljenim na jednu i drugu stranu do zida, pribijenu obinu

PD

neblanjanu dasku na kojoj je crnom uljanom bojom i nespretnim primitivnim

rukopisom pisalo VINO NARAVNO, Roko je s nekim jedva doekanim
olakanjem, s usplahirenom veselou, s izvjetaenom irokogrudnou
skrenuo prema vratima i glasno, lanobezbrino viknuo:
- Momci, vino, naravno! - i odbrzao neravnim kamenim skalama poput
kakvoga ustrog raka dolje u tamnu rupu koja ga je spremno progutala, i u koju
smo svi nagrnuli za njim, udno se gurajui, sretni to naas izmiemo vruini,
to naas zaboravljamo put, to u tom gradu ipak ima neko mjesto za nas, to
emo vidjeti kakvog bilo ivog ovjeka i, konano, to emo se osloboditi
munog dojma to ga je na sve nas ostavilo Petrovo dezertiranje.

Spustili smo se u gomili u duboku konobu u kojoj je bilo tamno i

prohladno, i kad su nam se oi prilagodile svjeoj barunastoj tami to je
mirisala na vinske gljivice i ocat i vlaan kamen, razabrali smo nekoliko
golemih baava na uzdunim gredama, i vinski tijesak, i omane hrastove kace
okovane obruima, i bakrene trcalice s malahitno zelenim pjegama, i drvene
netesane klupe posred konobe, i niz malih bavica razasutih unaokolo, i neke

7
om Tr
ial

vree, valjda s krumpirom, i teaki alat, i goleme vijence luka po zidovima, i

osjetili smo se domae, prisno, olakano.

Posjedali smo okolo na bavicama i klupama i vreama, razvezali malo

obuu, obrisali ela, raskomotili se i poeli svi u jedan glas govoriti, govoriti,
govoriti o bilo emu, samo da se govori, da se uje ljudski glas, govoriti veselo,
izletniki, dok je nekakav mrav i ilav stari bez zuba, rijetke kose, sav kvrgav

ce.
c

r. ea
nu te
an !

kao korijen masline, jedan od onih staria bez godina koji kao da vjeno ive,
vlasnik konobe, ivahno skakutao oko nas i kroz slavine natakao iz baava u
stoaste gostionike litrene boce gusto crno vino to je klizilo u boce poput
tekueg baruna - "to ete, to ete", govorio je bezubo, "pravimo uvijek samo

FC

crno, takva nam je batina; teran, teran; malo ga jo tko pravi istog" - i dodavao
nam boce kao da ih uope ne broji nego ih dijeli besplatno, tek da ugodi

ww
w

gostima, i mi smo pili trpko hladno vino puno tanina, gustog okusa, od onih

PD

seljakih vina koja su gusta kao vinska orba jer su u tom kraju ljudi tedljivi,
koji bi i duu iscijedili iz dropa da je ima, a i bava je valjda ve bila pri dnu, a
mi smo pili i govorili, govorili i pili kao da se natjeemo tko e sigurnije i bre
zaboraviti malopredanji dogaaj, ili zaboraviti moda uope.
Starac je poskakivao oko nas dodavajui nam oslikane zemljane vrie
("Pij, Ante", "Pij, Ive"), "svakom svoga, svakom svoga", dolijevajui vino do
samoga ruba, mrmljajui neto tek napola razgovijetno kroz svoje bezube desni neto kao "ovo je muka moja, ovo je krv moja" - i uskoro smo svi ve bili
lagano omamljeni, i brbljali smo i dalje svi u isti mah, i nadmetali se tko e vie
nahvaliti vino, dok je starac sve to sluao i zadovoljno se cerekao nekim visokim

i priguenim hihotom. Bilo je prirodno da u njegovu zadovoljstvu ima neto od

ponosa gazde kojemu posao cvate, i neto od gostoljubive radosti koja se jo
uvijek moe sresti u malim zabaenim mjestima, ali uinilo mi se da u njegovim
sitnim uskim oicama to su bljeskale izmeu namrekanih kapaka, vidim sjaj
neke zluradosti, zlobe, ega li?
U jednom prosvijetljenom, zaustavljenom trenutku primijetio sam tu

7
om Tr
ial

zlobu, i trgnuo se od uboda nekog nejasnog straha, ali trenutak je munjevito

proao izgubljen u pijanom brbljanju i komeanju svih ostalih, i moda sam se
jo bio upitao: "zato zloba"? ali nisam znao to da odgovorim, previe sam ve
bio popio, a osim toga netko je meni, ili sam ja nekom govorio neto to se u
tom asu inilo neizmjerno vanijim - iako, sada znam nita nije moglo biti
vanije - i nisam mogao dokuiti emu zluradost u starevom smijehu, i

ce.
c

r. ea
nu te
an !

zaboravio sam i pitati.

Starac je za trenutak prekinuo svoje zmijuljanje meu nama i svoje

nejasno mrmljanje, da bi doviknuo kroz vrata u mranoj pozadini konobe:
- Donesi, Mare moja, malo sira i pruta. Nitko odavde nije otiao ni

FC

gladan ni edan. Malo maslina, malo mendula?

Nastavio je skakutati oko nas unosei nam u lice svoje zbrkane obraze,

ww
w

svoje sitne zlobnovesele oice, dolijevajui vino i lijevo i desno. Ve smo se svi

PD

bili poprilino naljoskali, naglo pijui hladno vino nakon vruine iz koje smo
doli. Galama je postupno jenjavala i uskoro smo vie mumljali nego govorili.
Pojavila se Mare, njegova ena valjda, debela spodoba u crnoj seljakoj

haljini do gleanja, podbraena maramom, golih podlaktica, i donijela je sira i

pruta na drvenim, grubo izdjeljanim pladnjima, zdjelicu maslina, zdjelicu
mendula, i kad je bez rijei otila iz konobe, ulo se kako negdje iza zida
ravnomjerno tue mendule kao da zabija avle.
Moda zbog toga muklog zabijanja, moda zbog pravilnog reda netesanih
klupa, moda zbog vijenaca luka to su visjeli na zidu, moda zbog priguenih
glasova mojih prijatelja, uinilo mi se da u atmosferi ima neto grobljansko, kao

da smo na neijim karminama ili kao da smo sami duboko pod zemljom, u
mranoj i hladnoj kamenoj obiteljskoj grobnici. Valjda je sve, cijelu obitelj
obuzelo slino raspoloenje; primijetio sam kako moji drugovi panino oblijeu
pogledom oko sebe, kao da se boje da e ugledati nekog iza lea, ili kao da trae
izlaz za svaki sluaj. Strano mi se mutilo u glavi.
Primijetih kako Roko, kao i uvijek, stoji malo po strani, oslonjen uza zid,

7
om Tr
ial

s nekim udnim izrazom lica, izrazom u kojemu se mijealo suosjeanje sa

alou, gnuanje s opinjenou. Nisam se usuivao da razjasnim sebi taj izraz.
Roko je gledao au u ruci vrtei u njoj vino, od kojega moda nije popio ni
dva-tri dobra gutljaja. Zato? upitao samo se naas. to se pravi? pomislio sam.
emu ta afektacija? Sada znam: nije se pravio. Ali mnogo je lake biti
nepravedan nego potraiti pravi odgovor.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

Nagla veselost koja nas je bila obuzela kad smo uli u konobu i poeli piti,
sada je posve nestala, glasovi su utihli. Mislim da je Vladimir, upravo zato da bi
razbio tjeskobu i potitenost koja se sputala na nas poput mrtvakog pokrova,
otpoeo scenu.

FC

Ljuljajui se nesigurno na nogama doteturao je do jedne od velikih baava

i poeo po njoj dlanovima udarati tamtam, isprva lagano a onda sve snanije,

ww
w

kao da pada u trans. Jeziv potmuli ritam ispunio je cijelu podzemnu prostoriju.

PD

Gledali smo ga sa strahom, ukoeni. Nitko nije reagirao.

Vladimir se umorio, klonuo isto tako naglo kao to je i poeo. Stajao je

tako nekoliko trenutaka, oslonjen rukama i elom o bavu kao da oekuje

odgovor iznutra. Zatim se od nje odgurnuo kao da se ne moe uspraviti samim
tijelom, i ljuljajui se raskriljenih ruku odepesao je do hrpe vrea s krumpirom i
izvalio se na njih, razbacavi udove kao da je raspet.
- Daj, stari, jo vinine! - urliknuo je u potpunoj tiini.
Starac je spremno pristupio i dao mu u ruku punu au.
Starevi su pokreti odjednom postali korisni.

- Na eks! - Vladimir je edno nagnuo au, leei na vreama, i vino mu

se prolijevalo iz kutova usana, ostavljajui dvije jasno crvene pruge, kao da su
mu iskoile dvije ile na vratu.
- Jo vina! - riknuo je Vladimir. - Pa nek sve ide u boju mater. Na eks!
iroko je razmahnuo aom iz koje se ostatak vina rasprsnuo konobom.
Sve nas je osula kia sitnih tamnocrvenih kapljica. Dvije Ofelije, da prikriju

7
om Tr
ial

iznenadni strah, glupo su i pijano hihotale kao da se radi o kakvom

gimnazijskom nestaluku. Sjedile su zajedno na jednoj klupi, stisnuvi se jedna
uz drugu, stisnuvi koljena, stisnuvi oi iza zamagljenih oala.

- Kakav izlet, kakva Gradina! - vikao je Vladimir. - Ovdje treba ostati.

Ovo je mjesto za bogove. Bogova nema, onda je za nas. to nam ovdje fali? Daj
vina, stari.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

utjeli smo i sluali. Starac mu je nalio vina.

- to nam jo fali? - retoriki se pitao Vladimir izvalivi se s vinom u ruci.

- Hodi amo, moja Ofelijo, hodi amo da je razdrmamo. Pametna budi, zato da je
uva? Za koga je uva?

FC

Teko je bilo ociijeniti kojoj se od njih dvije obraa.

- Prostak jedan - rekle su obje, stisnuvi se jo blie jedna drugoj,

ww
w

stisnuvi jo jae koljena, ali su se i dalje glupo cerekale.

PD

- to sam ja bogu skrivio? - okrenuo se Vladimir starcu retoriki, unosei

mu se u lice, dok je ovaj stajao kraj njega s bocom vina, svjetlucajui zlobnim,
paljivim oicama. - to ispatam da moram ko hodoasnik premjeravati ceste
po ovoj vruini?
- Ne mora - rekao je Roko toliko tiho da se jedva ulo.
Vladimir je uo. Moda to i nije Roko rekao, ve Vladimirov unutarnji
glas. Moda smo svi to samo mislili.
- Tono - urlikao je Vladimir. - Ne moram. Tko drukije kae, taj klevee
i lae. Ne moram. Nisam ja niiji rob. Slobodan ovjek. Je l tako? Ima li koga
protiv? Nema. Jednoglasno sam izabran za slobodnog ovjeka. I sad kad ste mi

poklonili povjerenje, drugovi, da opravdam, pazite, da opravdam to povjerenje,

ja u se ovdje naljoskati kao svinja i ostajem ovdje spavati. I moete me
poljubiti u dupe.
- Dosta si pio - rekao je Roko tiho s nekom neoekivanom intimnou. Prestani, Vlado, molim te. Idemo dalje. Moramo dalje.
- Kamo dalje? Nema dalje! - zaurlao je Vladimir razapet na vreama s

7
om Tr
ial

krvavo vinskim tragom na usnama. Odjednom se uspravio udarivi se rukama po

koljenima. - to si, koga vraga, zaintaio? Jesi li mi ti aa, to? Cijelo vrijeme
nekamo tjera. A kamo? Tjeraj druge. Tjeraj koga hoe. A mene pusti na miru.
Jesmo li izglasali da sam slobodan ovjek? Evo, uzmi Ofelije. Tebi se i one
raunaju u poene. One e s tobom na kraj svijeta. I bolje da idu kad ne daju.
Hajde, Ofelije, naprijed u nove pobjede. Naprijed u samostan!

ce.
c

r. ea
nu te
an !

- Prestani Vlado - rekao je Roko opet. - Idemo.

- Pusti me da pijem na miru - otrese se Vladimir.

- Pustite ovjeka da pije kad hoe - rekao je iznenada stari. Ovo su bile
prve rijei to ih je izgovorio glasno i jasno. Glas mu je sliio krijetanju ptice.

FC

- Ne mijeajte se - otresao se Roko. - to se to vas tie?

Stari se smjesta uvukao u sebe.

ww
w

- Nita. Samo velim.

PD

Roko se ponovno obratio Vladimiru. Pogled mu je bio blag, mueniki,

pun razumijevanja, kao to samo jedan patnik moe razumjeti drugoga.

- Nemoj, Vladimire, vie - rekao je. - Rekao si to si imao; ali dalje se

mora.

- Ja ostajem - rekao je Vladimir histerino, s pijanom upornou.

- On ostaje - rekao je stari kao jeka, istim onim krijetavim glasom.
- Moramo dalje - molio je Roko oajniki, na rubu nemonih suza. Vladimire, nemoj, dosta je.

- Tebe mi je dosta - rekao je Vladimir odjednom sa zloom u glasu. Koga se tu vraga pravi vaan? to si ti bolji od mene da me tu voda kao
majmuna po vruini? U ime ega? Ne idem, kad ti kaem, ne idem.
- On ne ide - zakrijetao je stari pobjedonosno.
Roko je pogledao starca i Vladimira, dugo i samilosno. Svi smo ustali na
noge. Bilo nas je, moram rei, strah. Platili smo vino, sir i prut, sve vrlo jeftino,

7
om Tr
ial

ali smo duboko u sebi znali da smo za sve to platili neku drugu, puno veu
cijenu, i da smo za nju dobili neto za to se nismo pogaali. Nerazgovijetno
promrsili smo pozdrav, ne gledajui nikoga u oi.

Izlazili smo jedan po jedan iz konobe. Vladimir je pogledavao za nama,

malo blijed i preplaen od posljedica svojih rijei, svojih odluka, ali stari je
neprestano stajao kraj njega s punom bocom gustoga crnog vina, i Vladimir je -

ce.
c

r. ea
nu te
an !

to sam vidio trenutak prije nego to u izii na zaelju utljive kolone - paljivo

ww
w

PD

FC

podmetnuo au i stari je u nju lijevao gusto, barunasto vino.

USKORO SMO IZALI IZ MJESTA i nastavili dalje putem, odmjerenim i

ujednaenim korakom, kao ljudi koji imaju jo daleko putovati. S maramama
oko vrata, naprtnjaama i torbicama djelovali smo kao vesela izletnika druina.
Ali ovako prorijeeni bili smo snudeni, nevoljki, i neprestano svjesni tjeskobne
napetosti koja nam je pritezala korak. Znali smo da nas ona dri na okupu; znali

7
om Tr
ial

smo da moe svakog asa popustiti: nismo znali ega da se vie bojimo. Hodali
smo.

Posljednji ostaci mjesta - ograde, vonjaci, poneka daara promakli su

mimo nas, i hodali smo sada jednolinim suhim krajolikom koji se uope nije
mijenjao. Breuljci su bili jedan kao drugi, gromae i polja toliko nalik jedno na
drugo da se inilo da se stalno vrtimo ukrug. Cesta je jednoliko puzala izmeu

ce.
c

r. ea
nu te
an !

kamenja, siva i pranjava. Nita se nije javljalo u vidokrugu: ni vodenica, ni

bijeli konj, ni krma s vinovom lozom pred vratima. Nelagodna sjena
usamljenosti spusti se na nau malu grupicu, nepojmljiva, sablasna kao
pomrina sunca.

FC

Napetost i samoa su nas disciplinirali, zbili, povezali kao kakvu malu

vojniku jedinicu na opasnom zadatku. Pogledao sam lica oko sebe upravljena

ww
w

naprijed, uz cestu. Bili smo mala vojska, ali bili smo kao vojska. Hodali smo.

PD

Odjednom, mnogo kasnije, Ivan je zaviknuo: - Gledajte, kua! - i ja sam

osjetio olakanje u njegovom glasu. Ostali su ivnuli, zakomeali se i stali se

propinjati na prste.
- Gdje? Gdje? - pitale su Ofelije izduivi vratove kao skladni par irafa. -

Ma gdje on to vidi kuu?

- Eno, kua - rekao je Ivan. - Eno jo jedne. I tamo iza neto kao crkva.
Hodali smo dalje, ali strojni korak nam se poremetio. Svi su eljeli vidjeti
kuu, ali nitko je nije vidio, ma kako naprezali oi.
- Sada se vie ne vidi; zamakla je za brdo - izjavio je Ivan. - Vidio sam je
samo naas, ali jasno. Brzo emo doi dotamo, vidjet ete.

U glasu mu je bila sigurnost i radost, tolika da sam se zaudio.

- Pa to onda? - rekao je Roko nemarno. - Samo etapa na putu.
- Da se bar napijemo vode - rekao je Ivan, a u glasu mu je i dalje iskrila
neshvatljiva radost. - Da joj bar onjuimo miris.
Hodali smo dalje, sada ve mnogo ivlje. Ivan je gotovo poskakivao i
pjevuio ispod glasa:

7
om Tr
ial

Doa sam ti iz velika svita

Donija ti nisam nita oveg puta

Ali nitko nije prihvatio pjesmu. Ivan je glasno uzdahnuo i rekao usred
pranjave makije, kamenjara, trnjaka, koji su nas dovdje dopratili:
- Kakav lijep kraj! Kakav lijep kraj!

- Vrag ti i takvu ljepotu! - rekla je jedna Ofelija.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

- Ne huli boga, Ofelijo - prekorio sam je automatski. Ali i ja sam bio

zauen tolikim Ivanovim oduevljenjem. Roko je sada koraao daleko ispred
nas; Ofelije su malo zaostale.

- Vidi - rekao je Ivan - ima krajeva koji ovjeku mogu neto dati. Koji su

FC

zahvalni, kao to enske znaju biti zahvalne. to im vie prua, vie ti vraaju.
Ovo je takav kraj.

ww
w

- Slijedimo li analogiju sa enskama, onda, je li, svaki kraj ... - rekao sam.

PD

- Ne - rekao je Ivan. - Ovo je takav kraj. Kraj koji se ovjeku oduuje

nekom plemenitom, starovremenskom kurtoazijom za uinjen posjet. Kraj se

osjea primijeenim, poaenim, i uzvraa ti ast.
- Prilino skromnih razmjera, mora se rei - mahnuo sam rukom po

krajoliku.
- Daje to ima - rekao je Ivan s afektiranom poniznou. - Moramo to
cijeniti, jer daje ono to ima. Sve to ima, moda. Kuu u daljini. Gromau.
Malo polja.
- Ima raznih - rekao je Ivan. - Vidi, na primjer, Pariz.

Bio sam kojekuda po svijetu, ali to mi je bilo najjasnije u Parizu. to mi je

zapravo pruio Pariz? Nije se udostojao ni da me primijeti. Nije mi uzvraao
panju, ako shvaa to hou rei... Ne, nije da sam bio ravnoduan prema
Parizu. Nisam bio. Dapae. Tko bi mogao biti ravnoduan - sous le pont
Mirabeau coule la Seine et nos amours, i te stvari, ili to je govorio jedan moj
stric, globtroter, stari fakin.

7
om Tr
ial

Kad sam bio u Parizu vidio sam Mona Lizu a prostaki nastavak uvijek bi
samo aptom zavrio u prisnom duetu s mojim starim, tako da taj nastavak ne
znam do dana dananjeg. Tako sam moda i doao u Pariz kao neuk i naivan.
Nisam bio ravnoduan. Ali Pariz je bio ravnoduan prema meni. To je kurva od
kraja. On te prima kao to kurva prima muteriju. Svi su ga pregazili kao
oerupanu koko. Sve prima jednako. Kurva, velim ti. Koketira, istina, ali

ce.
c

lisnicu. Kurva.

r. ea
nu te
an !

koketira impersonalno, trgovaki, sa svakim. Drpa te potpuno aseksualno, za

- Kad pristojna ena ne da svakom, onda je frigidna koza - potuila se
jedna Ofelija iza nas to je ne ukljuujemo u ovako, koliko se izdaleka uje,

FC

zanimljiv razgovor - a im nekom prui mali prst, onda je odmah kurva.

- Ja vie ovako ne mogu dalje - izjavila je druga pred silnim nepravdama.

ww
w

Zanesen u svoju temu Ivan se nije ni obazro.

PD

- A ovaj je kraj, vidi, kao zaljubljena enska. On te je svjestan. On te

uzima u obzir. Zahvalno te doekuje, jer zna da samo njemu dolazi. Prihvaa te
kao svoj dio. To, dragi moj, nije koketerija, to je ljubav. On te nagrauje svojim
skromnim ljepotama ali nagrauje samo tebe. I ovjek se obogauje. Niim se
ne moe obogatiti, ni novcem, ni znanjem, ni lukavou, niim - samo ljubavlju
i pripadanjem. A to ti moe pruiti samo kraj. Samo ovakav kraj.
- Mistificira - rekao sam mu pouno.
- Stvarno, zato ne bih - rekao je Ivan dobroudno, ne doputajui da mu
se kvari blaeno raspoloenje. - Moda je sve to samo zato to je ovo moj kraj.

- Kako misli "tvoj"? Svaki je potencijalno "tvoj". Treba ga samo otkriti,

da kaem, osvojiti.

ww
w

PD

FC

ce.
c

r. ea
nu te
an !

7
om Tr
ial

- Nije istina - rekao je Ivan. - Ovdje sam se rodio.

SADA SMO VE CESTOM DOLI DO KUE koju je Ivan bio vidio izdaleka,
a koja je bila skrivena naim oima (nismo je primijetili, nismo se ovdje rodili).
utke smo se pribliili. Kua je bila dvadesetak metara od ceste, potpuno
oronula. Gospodarske zgrade iza kue bile su napola sruene. Na prozorima nije
bilo stakla, buka je posve otpala, na krovu su nedostajale cijele oblasti

7
om Tr
ial

crepovlja. Polja oko kue bila su obrasla korovom. Kameni zidi uz cestu bio je
mjestimice sruen, na njemu kapijica od letava iskrivljena, polegla, pocrnjela.
Neto dalje niz cestu vidjele su se jo dvije-tri kue i kapelica. Sve je djelovalo
naputeno, zaboravljeno. inilo se da je tu neko drugo vrijeme.

Ivan je razrogaenim oima, vlaei jezikom usne, promatrao svoj kraj.

to ako si se tu rodio, pomislio sam. K vragu i roenje ako si se tu rodio. Ako

ce.
c

r. ea
nu te
an !

roditi se znai negdje se roditi i biti vezan za to mjesto, k vragu i roenje.

- Sve je otilo u vraju mater - rekao sam i inilo mi se da se moji

mijeani osjeaji oituju u mom zagluenom glasu: bilo je neto zluradosti u
meni koji nikad nisam imao osjeaj da sam se negdje rodio, i bilo mi je pomalo

FC

ao Ivana koji je toliko vjere polagao u to svoje roenje.

Ali Ivan se nije dao razoarati.

ww
w

- Nita nije otilo - rekao je. - Na siki je, al jo tu je.

PD

Na polusruenoj ogradi bila je pocrnjela daska s velikim nespretnim

natpisom

PRODAJE SE
upitati kod susjeda

i jedna je iskrivljena, kiom isprana strelica pokazivala prema kuama u

pozadini, gdje je valjda ivio susjed. Zastali smo i tupo prouavali plou.
- I to sad? - rekao je Roko vrativi se nekoliko koraka. - Koji vam je
vrag? Zato smo tu stali?
- Etapa - rekao sam.

Toptao je kao nestrpljivo kljuse. Ofelije su umorno sjele u jarak izmeu

ceste i ograde, stenjui i isteui pranjave noge.
- Vidi, prodaje se - rekao je Ivan kao da mu je netko prethodno
protuslovio. - I ne moe mnogo kotati.
- To sigurno - nasmijao sam se.
Ali Roko nije u tomu vidio nita smijeno.
ruinu?

7
om Tr
ial

- Jesi li poludio - pitao je - jesi li i ti poludio? Da ne misli kupovati tu

- Zato ne? - rekao je Ivan samome sebi. - Ne moe puno kotati. Jesam
sirotinja, ali toliko para opet imam.

- Kakvi su to sitnoposjedniki interesi u jednom socijalistikom

graaninu? - upitao sam smijui se i dalje.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

- Ovdje sam se rodio - rekao je Ivan neodreeno mahnuvi rukom po

krajoliku, kao da se hoe sjetiti tono gdje. - Ovdje negdje, svejedno.
Gurnuo je nogom kapijicu koja se bila zaplela u korov dvorita. Uao je i
polako obiao zgradu, zavirujui oko uglova, ogledajui gospodarske zgrade,

FC

kucajui po zidovima kao kakva osoba iz Gogoljeve enidbe. Zatim je preskoio

gromau prema polju i mahnuo nam.

ww
w

- Priekajte me - viknuo je iz daljine. Uputio se prema kuama koje su se

PD

nazirale preko labirinta gromaa.

Roko je nekoliko asaka bespomono gledao za njim, a onda se proderao

iz svega glasa:

- Kreten! Idiot! Luak! - Ivan se nije ni obazro. Roko je umorno

odmahnuo rukom.
Sjeli smo u jarak pokraj Ofelija, pod mravu sjenu zidia. Roko je sakrio
lice dlanovima. Sunce vie nije tako strano eglo i bilo je ugodno sjediti nakon
tolikog hoda na toploj travi, na prijaznom tlu.
- Koliko emo jo ovako? - rekla je jedna Ofelija.
- Ja dalje ne mogu - rekla je druga.

- Da smo bar nekamo stigli - rekla je prva. - Mogla bih neto napisati u
referat. A ovako? Gdje smo bili - nigdje, to smo vidjeli - nita!
Naslonio sam se na gromau, oprezno da mi se koji kamen ne surva na
glavu, i gotovo zadrijemao uz njihovo gunanje. Trgnula me nerazumljiva vika
od kue. Roko je skinuo ruke s lica. Lice mu je djelovalo umorno.
Bio je Ivan. Trao je prema nama preskaui gromae i neto vikao.

7
om Tr
ial

Posrtao je i dahtao kao pijan. Skoio je na ogradu dvorita, zastao naas

uzdignutih ruku kao spomenik, i doviknuo nam s likovanjem u glasu:
- Moje dame i gospodo, pozdravlja vas novi kuevlasnik.
Kocka je pala. Ostajem ovdje.

I dalje je neto nerazumljivo tepao, u sretnom zanosu. Skoio je s

gromae i kroz korov, iz kojega se sa svakim njegovim korakom dizala praina,

ce.
c

r. ea
nu te
an !

raskriljenih se ruku bacio prema kui. Vrata su pred njegovim juriem pala u
oblaku praine. Iz kue se ula lupa, ruenje, tropot.

Roko je ustao i odepesao, ukoenih nogu, do prozora kue, prozora bez

stakla i okvira. Zavirio je u mranu unutranjost odakle su se i dalje uli lom i

FC

trijesak. Nakon kratkog vremena vratio se i sjeo do nas. Pogledali smo ga.
- Kupio je kuu - rekao je sumorno. - Za dvadeset tisua dinara.

PD

bi mogao.

ww
w

- Za dvadeset tisua je mogao... - poeo sam, ali se nisam mogao sjetiti to

- Ostaje ovdje - rekao je Roko. - Sve to je imao kod sebe dao je kao

kaparu. Vie nema novaca ni za autobus da se vrati.

- I to e tu? - upitala je jedna Ofelija. - ivjeti?
Razmiljali smo.
- ivjet e - rekao je Roko napokon. - Kao i drugi.
Ofelije su se odjednom usplahirile, osvrnule uokolo po polju, kuama,
grmlju, kao da su tek sad shvatile gdje su.

- To je strano - rekla je jedna Ofelija. U glasu joj se oitovala, prvi put

otkako smo krenuli, neka istinska emocija. Nisam mogao a da se ne najeim.
Nisam se usudio misliti zato.
utjeli smo neko vrijeme sluajui vrljanje iz kue. Ofelije su se poele
neto uzbueno dogovarati. aptale su i pogledavale nas dvojicu.
vremena. - Vraamo se.

7
om Tr
ial

- Mi smo odluile da dalje ne idemo - rekla je jedna nakon nekog

Roko je bespomono mahnuo rukama.

- To jest, ostalo je samo nas etvoro - objasnila je druga. - to e ljudi

rei?

- Tko ima to da kae? - upitao sam.

- To jest, to e misliti.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

- Nema tko da misli. Vidi da nema nikog.

- Pa dobro onda - rekla je Ofelija ponosno, kao da zakljuuje silogizam

koji je dosad postupno razvijala. - to bi mislili da ih ima?
- To je svakako vrlo vano - rekao sam joj ozbiljno.

FC

Ugledali smo Ivana kako izlazi iz kue teturajui kao pijan, otresajui
prainu s ruku i s odjee i smije se, Boe moj, smije se. Zanio se nekoliko

ww
w

nesigurnih koraka, a onda je, jo uvijek nasmijan, sjeo na zemlju kao da su mu

PD

onemoale noge i, sjedei tako, gledao nas zgrabivi rukama dva busena korova,
i pokazivao nam ih je kao da nam izlae plodove svoje prve etve i odmah ih
odbacio da bi ubrao nove, a njegove su oi i kretnje govorile: ovo sve to vidite,
sve, sve, sve je to moje.
Osjetio sam ubod zavisti. Bio je toliko sretan.
Ustao je, priao ogradi i zasukavi rukave kao kakav zdrav zemljoradnik,
naslonio se rukama o kamenje. Ograda se malo zanjihala, ali nije popustila
toliko da pokvari dramatinost trenutka.
- Ja ovdje ostajem - rekao je Ivan s patosom.

- A mi idemo natrag - zaskviale su Ofelije. - Neemo valjda dopustiti da

nas ogovaraju da smo bili u parovima.
- Ne da bi se to, nedaj Boe dogodilo - rekao sam.
- Zato ste nas uope vukli u ovu... ovu avanturu - zacvilila je jedna
Ofelija. - Sve je ispalo tako glupo i... i beskorisno.
autobus, pa onda idite kamo hoete.

7
om Tr
ial

- Niste kavaliri - optuivala je druga. - Mogli ste nas otpratiti natrag na

Nitko im vie nije obraao panje.

- Sluajte, ostanite vas dvojica ovdje. to ete u Zagrebu? - rekao je Ivan

srdano. - Nee nam biti loe. Ima bunar iza kue. Ima tri sobe. Ima krinja i
klupa i stol.
Nismo mu odgovorili.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

- Budite mi gosti - rekao je Ivan opet. - Bit ete na svome. Uostalom, ima
tu jo naputenih kua tamo preko grebena. Nai emo neto i za vas. Zato ne
biste ostali? Ostanite. to vas tjera dalje?

- Ne znam - rekao je Roko iznenaen, s uzdahom.

FC

- Bilo bi nam dobro - rekao je Ivan. - Kad bi nas bilo vie, mogli bismo
osnovati grad.

ww
w

Roko je pospano pogledao oko sebe.

PD

- Tu je moda neko i bio grad.

- Da - rekao sam - vidi se po tlocrtu temelja. Sve do tamo. Prilian grad.

Vjerojatno je bilo dosta kua, sudei po kamenju - rekao sam.

- Velikih kua. I crkva je bila poprilina - rekao je Roko. - Tko zna je li

zvono jo uvijek u tornju?

- Nije - rekao je Ivan.
- Moglo je tu biti svojih desetak tisua ljudi, i vie - rekao sam. - Zna
kako se onda tijesno ivjelo.
- Pa da, kao u Osoru. Vjerojatno vie.

- Tu je moda ila glavna ulica. Trgovi. Literatura. Onda kuga, pa

malarija. Moda kakav omaniji rat.
Ivan je gledao as jednog, as drugog, nesiguran, oprezan.
- Ne, ne, moj dragoviu - rekao je Roko kao da se ne da navui na tanak
led Ivanovom propagandom. - ovjek bi ovdje stalno imao osjeaj da ivi na
groblju. Zamisli koliko je to groblje! Golemo. ivi na tuim grobovima. Na

7
om Tr
ial

kosturima. Vinograd koji bismo tu uzgajali notre jardin, rastao bi na leinama.

Humus je, dragi moj, pun leina. I inae, da, uvijek, da, ali ovdje - ovdje je
zemlja sama ista leina.
- Grozno - rekla je jedna Ofelija.

- Luaci! Tko da im vjeruje? - rekla je druga.

Zaista smo se smijali kao luaci, Roko i ja.
to potvrdim. - Je l da ne bismo?

ce.
c

r. ea
nu te
an !

- Mi tu ne bismo nikako mogli ivjeti - rekao je Roko i obratio se meni da

- Nikako - rekao sam. - Gdje mi uope i moemo?

- Cinik. On je cinik, ne sluaj ga, Ivane - rekao je Roko jo uvijek istim

FC

povienim, ishitrenim glasom. - Moemo, kako da ne bismo mogli? Ali ne

ovdje.

ww
w

Ivan je slegnuo ramenima, oneraspoloen.

PD

- Kako god hoete - rekao je mirno kao ovjek ija odluka ne dolazi uope

u pitanje. - to se mene tie, ja u ostati da pokuam.

Stajali smo tu nespretno, nesigurno, kratko ali muno vrijeme, gledajui

se meusobno, razdijeljeni ve sada u tri male grupice, i nevidljivi konci koji su

nas do sada spajali, kidali su se naoigled.
Samo pauina, pomislio sam. Prozrano tkanje, puki prividi.
- E pa onda, Roko i ja emo dalje. Nita, vidjet emo se ve - rekao sam
im kao to ovjek govori strancima. Ofelije su mahale rupiima udaljujui se u
perspektivu, kao to i prilii pravim rastancima. Ivan je nepomino stajao uz
ogradu, sve dok nismo zamaknuli zaokretom ceste.

Odjednom mi se uinilo, panino, da je Ivan, onako kako je stajao uz

ogradu svoga novog imanja, posljednji ovjek na svijetu kojeg u vidjeti. Zastao
sam znojei se od muke.
Shvatio sam da se ekspedicija raspala i da smo ostali samo nas dvojica:
kamo emo dalje i zato? Ispred mene ravnomjerno su se ljuljala Rokova lea.
odabrati, sinulo mi je.

7
om Tr
ial

Iza mene je stajao Ivan, miran i stamen u svojoj odluci. Jo uvijek mogu
Ali nesposoban da donesem odluku, bespomono sam mahnuo rukom i
prihvatio put. Roko se osvrnuo i osmjehnuo mi se. Smijeak mu je bio grevit,

ww
w

PD

FC

ce.
c

r. ea
nu te
an !

kao u lutke.

PRESJEENI VE KOSIM POSLIJEPODNEVNIM SUNCEM Roko i ja smo

nastavili pjeaiti pranjavom cestom. Ili smo uporedo, jedan uz drugog,
prilino brzo, utke. Pejza oko nas bio je neprestano isti. inilo se da koraamo
po nekoj pokretnoj pozornici, u smjeru vrtnje, i da se scena uope ne mijenja,
kao da neprestano sustiemo zaokret u neki drugi svijet ali nikako da ga

7
om Tr
ial

stignemo. Zar se vrtimo u krugu? pitao sam se. Zar je sve ovo bilo uzaludno?
Mora da postoji neki cilj, uvjeravao bih se zatim, neko logino objanjenje,
mora da postoji neto kao kraj putovanja.

Roko bi me s vremena na vrijeme pogledao iskosa, ispod naoala koje bi

mutno bljesnule sunanim rumenilom kad bi okrenuo glavu. to gleda? Zar
provjerava moju postojanost i vjernost? Nisam imao to odgovoriti na njegove

ce.
c

r. ea
nu te
an !

upitne poglede, i nastavljao sam ravnomjerno dalje, bez rijei, stisnuvi zube.
Meuprostor meu nama bio je ispunjen sumnjama. Vodio si od poetka,
govorila je moja utnja, ne trai sada od mene podrku i ohrabrenje!
Je li mogue, pomislio sam, da se i u njemu rodio trenutak slabosti? Ili

FC

samo provjerava pogledom hou li do kraja izdrati uz njega? Hoe li moda

predloiti da odustanemo, da se i nas dvojica na koncu konca vratimo? Oekivao

ww
w

sam to s poneto nade (da se jo vratimo, ako ima vremena) i s poneto straha

PD

(zar je sve ovo dosada bilo uzalud).

Ali izmeu nas je neprestano rastao nekakav sve neprobojniji zid, i on je

uporno utio i hodao dalje, a ja, da bih mogao nastaviti za njim, savladao sam
sitne porive znajui kako je suvino i sitno pitati, i kako je jedino vano, kad se
ve jednom krenulo, izdrati na putu ma kamo se ilo.
Hodali smo tako moda cijeli sat, moda dulje. Sunce je ve bilo na
zalazu kad se cesta pred naim oima poela suavati, rasplinjavati poput
oblaka, iezavati najprije u rijetkim, onda sve guim busenima suhe trave, u
jarugama i pukotinama. Bilo je sve tee koraati. Preskakivali smo rupe,

obilazili uruene gomile zemlje i kamena, zapinjali o trnjake koji su rasli s obje
strane ceste isprepliui bodljikavo granje preko naeg puta.
Cesta se sve manje razlikovala od kraja kojim je prolazila. Tako je s
mnogim starim cestama, pomislio sam. Vidjelo se da ve dugo nitko nije iao
tim putem. Bilo je oito da e ceste uskoro posve nestati. Bilo je sve jasnije da
cesta ne vodi nikamo.

7
om Tr
ial

Zaudo, to me vie nije toliko zabrinjavalo. Svejedno, mislio sam, da se

vidi to se ima vidjeti! to uostalom znai zalutati? Svako je mjesto negdje.
Prepustio sam se potpuno Rokovom vodstvu. Brzao je ispred mene traei i
pronalazei put, mehanian kao rasni pas traga, vie nalik stroju nego ivom
stvorenju.

Preko ostataka ceste neka je davna oluja povalila pred nama stablo. Ili se

ce.
c

r. ea
nu te
an !

moda sruilo samo, od vremena, trulo u korijenu. Iz istrunulog, razjedenog

debla raslo je iblje i ispreplelo se s pocrnjelom kronjom. Lijevo i desno stablo
se izvaljenim korijenjem i vrhovima kronje zamrsilo u trnoviti iprag.
- Ovuda nee biti lako - rekao sam.

FC

Bilo mi je kao da smo uhvaeni u klopku. Osvrnuo sam se, nasluujui

iznenada da nam iza lea prijeti neka opasnost. Ali iza nas nije bilo niega osim

ww
w

ceste kojom smo doli. Na nju se, iza naih lea, sputao mrak.

PD

Sjeli smo na granu oborenog stabla da se odmorimo i obriemo znoj.

Sumrak je padao sve bre, ali svjeine niodakle.

- Kad bi bilo bar malo vjetra - rekao sam.
- E, moj Zganarel. Ti me jedini nisi napustio - rekao je Roko. - to ima

od toga? Zato se pati?

Iznenadio sam se. Nisam oekivao da u biti primijeen.
- to imam? - rekao sam. - Nita. Malo zadovoljstvo da te nisam napustio.
Da sam asno izdrao. Mi mladi skauti uvijek zajedno, kroz vatru i kroz vodu...
Roko je ustao ivahniji, kao da je otresao neki teret ili kao da je potroio
dananju kvotu obzira. Pogledao je oboreno stablo pred nama, traei prolaz.

Poeo je rukama razmicati iblje. Moda mu samo moja pratnja daje snage,
pomislio sam. Nek budem i Zganarel, ako je potrebno, ako se od mene trai.
- Zatim moda malo nade - rekao sam. - Zadovoljstvo da sam uinio sve
to se dalo da se ona ostvari. Ako se ostvari. Moda emo ipak na kraju nekamo
i doi.
Nisam znao slua li me ili ne.

7
om Tr
ial

Roko se ve poeo probijati kroz iblje. Stajao je iznad mene na deblu.

- to moe biti vee zadovoljstvo Zganarelu nego da mu gospodar
napokon nae ono to trai? to bih inae radio?

- Ja sam, je li, ne traim... nita. Ne znam to da traim. to se zapravo

trai, Roko? Ti valjda i zna. Ja ne znam. Za mene su to sve samo imena.
Arheologija. Ali vjerujem da ti zna. To mi je za sada dosta.
da me uje. Ali nije me vie sluao.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

Ve je odmakao preda mnom i sputao se s druge strane debla. Vikao sam

Provukao sam se kroz prolaz u iblju to ga je on ostavio iza sebe, i
nastavili smo dalje. inilo mi se da hodamo mnogo lake. Moda zato to nema

FC

vie sunca. Nita nas vie ne moe zaustaviti, mislio sam. Nikakva zapreka,
nikakva klopka. Ako se nekamo ima doi, mi emo doi.

ww
w

A onda se proplamsaj nade ugasio isto tako naglo kao to je planuo, i opet

PD

sam zaplivao morem ravnodune tuposti, predajui se bez ostatka Rokovom

vodstvu. Roko je strpljivo pronalazio pogodnije prolaze, zavlaei se u ivice s
istom pseom upornou, neprestano napet, nauljenih uiju, nervozan,
oslukujui neke znakove i opaajui neke putokaze koji su za mene
neprimjetljivi. Na jednom mjestu naglo se zaustavio.
- Mora da je to ovdje negdje - rekao je.
Mjesto se nimalo nije razlikovalo od bezbroj drugih mjesta kraj kojih smo
proli. Moda je stvar u tome, pomislio sam, treba prepoznai pravo.
- Ovamo - rekao je Roko skreui - ako sam se tono orijentirao.

- Po emu, da mi je znati - promrmljao sam, ali nisam oklijevao da ga

slijedim. Skrenuli smo s beznaajnih ostataka ceste (da li rimske? franake?
francuske? nije vie vano) u jo beznaajniji i besputniji pejza. Nije se vidjela
ni najmanja stazica, nikakav nogostup, nita. Kamen i ipraje.
Roko je instinktivno birao put, vijugajui kroz grmlje, nemiran, rairenih
nozdrva, neprestano zagledajui lijevo i desno svojim debelim leama,

7
om Tr
ial

zastajkujui tu i tamo da bi se orijentirao po znakovima koji su se, oito,

pokazivali samo njemu. Priroda je, ponavljam, prema njemu bila milostiva.
Samo mene bode trnje po licu, samo mene uljaju cipele. Slijedio sam ga kroz
iprag umoran, bespomoan, bez prave volje, pomalo tup. Kad bi me on sad
ostavio, pomislio sam, propao bih. Legao bih tu, na licu mjesta, i zaspao, umro.
inilo mi se da stalno idemo uzbrdo. Smraivalo se sve vie.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

I tada, u sam sumrak u kojemu se ulo samo nae dahtanje i utanje

granja kroz koje smo se probijali, posve neoekivano, usred bespua kojim smo
ve toliko dugo lutali, otvorila se istina, breuljak pokriven zelenom
poljanicom kao sagom, i na breuljku poput zamka, okruen tamnom straom

FC

mrkih empresa, samostan, zapravo ruevina samostana, praznih zabata,

napuklih zidova, s golim kosturom tornja samostanske kapelice, malena gola
ozlijeenih

bokova,

okruena

ww
w

ruevina

napola

razorenim,

vremenom

PD

nazubljenim zidom. Tvrava koja vremenu odolijeva. Malena, napola sruena,

ali dostojanstvena i sveana kao kakva gorostasna katedrala.
Htio bih posebno naglasiti kako smo dugo putovali, a kako smo iznenada

stigli. Roko i ja smo se pogledali kao da estitamo jedan drugome na uspjeno

dovrenom putu, stojei na rubu sumrane gutare iz koje smo izili poput
divljih uroenika, pred travnati sag prostrt ispred nas do ulaza u samostan.
U Rokovim oima, kao u kakvim maginim leama, sabralo se iskrei
poput boine prskalice, sve preostalo svjetlo mirne ljetne veeri. Nad
samostanom je, na modrosivom nebu, sjala prva sjajna osamljena veernja
zvijezda.

Krenuli smo po mekom, blago oroenom tlu livadice, neujni, bez rijei,
ganuti, zahvalni, dvije tamne sjene. Opinjen, gledao sam zvijezdu. Jesi li nas ti
ovamo dovela, sjajna uvarice? upitao sam je. Jesi li ti znak? Radije bih da je
tako. Kad bi bar bilo tako, poelio sam samome sebi.
Ali spustio sam pogled na Roka i znao sam da nije tako. On je koraao uz
mene, uspravan, ozaren nestvarnom, bezrazlonom sreom, kao da je upravo u

7
om Tr
ial

ovom asu ostvario neko djelo na koje se godinama pripremao. Kao da e sada,
od ovoga trenutka, sve biti drukije. I znao sam: nije nas dovela zvijezda. Sami
smo doli, na svoju odgovornost. Radimo posao koji ovjek rado preputa svojoj
zvijezdi. Koji je moda bolje prepustiti zvijezdi. Smiluj nam se, pomolio sam se
nemono, ne znajui koga molim. Ali svjestan da ve odavno, ni za koga nigdje,

ww
w

PD

FC

ce.
c

r. ea
nu te
an !

nema milosti. Znao sam u tom asu da nismo iznimka.

SAD NAI KORACI MUKLO ODJEKUJU od samostanskog proelja i od

visokih nazupanih zidova kojima je opasano dvorite. Roko i ja idemo
usporedo, nekoliko koraka jedan od drugog. Vie sam ga svjestan nego to ga
vidim - ne usuujem se svrnuti pogled prema njemu. Ravnomjerni otkucaji naih
peta oznaavaju irinu kamenih kocaka kojima je dvorite poploeno.

7
om Tr
ial

Izmeu kocaka izrasla je visoka, sabljasta, reska, tamnozelena trava.

Koraam paljivo da je ne bih pogazio, i osjeam kako su mi koraci, zbog irine
kocaka, neto dulji nego obino - one tu nisu sloene po mojoj mjeri. ini mi se
da je apsolutno vano ne pogaziti travu, ne promaiti kocku, ne progovoriti, ne
osvrnuti se. Tiina ovog dvorita vidljiva je poput oblaka tamne vune. U
metalnim otkucajima naih koraka resko se uje nesigurnost.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

I onda u dnu dvorita, na proelju samostana, s desne strane irokih crnih

okovanih vrata, jedinog otvora u glatkoj kamenoj slagaljki zida, vidim esmu;
ugraena je u zid: voda tee iz usta vjeno iskeenog lava. Voda neprestano tee
ali se ne uje. Onda odjednom, okreui se kao suncokret prema esmi, sjeam

FC

se: zato ne ujem um vode? ona u blagom luku oplakuje oblu udubinu
uklesanog pojila, prilijeui uz kamen poput svilene marame. Sjeam se: jato

ww
w

golubova znalo je neko dolijetati na vodu. Znam sve to, kao da se iz velike

PD

vremenske udaljenosti prisjeam neega to sam ve vidio, napola zaboravio.

I tada, u tom fantastinom osvjetljenju, napola jo od sudnevice napola ve od
mjeseine, u zaustavljenom trenutku, znam gotovo s kristalnom jasnoom:
OVDJE SAM VE JEDNOM BIO I SADA SE VRAAM. Ja ovo pred sobom
napola vidim, napola se prisjeam. Odakle bi inae sve ve znao? Taj me dojam
nikako vie ne ostavlja.
Tek sam sada spreman da razaberem ovjeka koji stoji uz esmu, drei u
ruci drveni matil za uicu. On stoji tako mirno, tako domae, vrei veernji
ritual natakanja vode, da se osjeam ganut kao da se vraam kui. ini mi se kao

da u ga prepoznati - ali on je jo uvijek daleko od mene, a svjetlo je treperavo

poput zastora od srebrnih tokica.
ovjek se sporo okrenuo prema nama, drei matil na boku, ovjeene
ruke, i eka nas, pognut, taman u crnoj mantiji, u sjeni zida. ini mi se jo
tamniji, jo sporiji, jo pognutiji nego inae. Nego INAE? Kada? Gdje? odjednom pita neto u meni, panino, prestravljeno kao da je sablast preda

7
om Tr
ial

mnom. Savladam se prilazei mu, ali osjeaj da smo se uzajamno prepoznali i da

me on zna, dobro zna, nikako se ne gubi.

Nae napredovanje prema esmi usporeno je kao da se probijamo kroz

tekue olovo. Kamene kocke mnoe se pod naim nogama, pravilne, jednake,
bezbrojne. I izmeu kocaka - trava, Boe, kakva trava! Imam dojam da stojimo
na mjestu, a da se crna vrata i esma s crnim smijehom lava i ovjek u mantiji

ce.
c

r. ea
nu te
an !

pribliavaju nama, kao to se predmeti na filmu pribliavaju oku kamere. Sve je

crno, bijelo i zeleno. Vidim svjetlije zelenu mahovinu oko esme.
ak je i ono unutarnje drhtanje, koje me je bilo obuzelo kad sam
zakoraio u dvorite, sada prestalo i pretvorilo se u golu ukoenu napetost. Vie

FC

ni strah, ni nada, nego potpuna praznina u kojoj se vie ne kreemo nego

lebdimo, kao groteskni skarabeji u jantaru mjeseine: nita se vie ne da uiniti.

ww
w

Sve je ve odlueno i uinjeno - sad nam ostaje samo da nemono vidimo i

PD

ujemo posljedice. Tu smo.

Matil u ruci fratra klati se kao veliko zvono. Fratar ga, praznog, paljivo

postavlja na tlo, ali matil ipak udara dnom o kamen i mukli zvuk dugo odjekuje
u kotlu dvorita poput posljednjeg otkucaja zvona.
- Dobra veer - kae Roko vrlo tiho, i ja ujem strunu napetosti u
njegovom suspregnutom glasu.
- Dobra vam veer - kae fratar isto tako suzdrano, skromno, paljivo
gledajui pred sobom dvije sjene to su neoekivano izronile iz tamnog ipraja
noi. - Izdaleka?
- Da - kae Roko.

- Rijetko tko zaluta ovamo.

- Znam - kae Roko. - Krenuli smo da traimo freske. Pokvario nam se
auto, pa smo ili pjeke. Ovo je Gradina, ne? Dobro smo doli, je li?
- Dobro ste doli - rekao je fratar s tamnim osmijehom.
Premjetali smo se s noge na nogu, nespretno, neodluno.
- Moemo li ovdje negdje prespavati? - pitao je Roko.

7
om Tr
ial

Fratar nas je polako odmjerio, najprije jednog pa drugog.

Njegovo lice bilo je u tami, nije se vidjelo to misli. Odjednom se

zakaljao iz sjene:

- Ja sam ovdje sam - rekao je napokon. - Nema nikakvog komfora. Samo

klupe, ako hoete. Ni pokrivaa, zapravo. A vidim da nemate nita... mislim, u
emu biste...

ce.
c

r. ea
nu te
an !

- Ne smeta - rekao je Roko. - Navikli smo. Svata smo ve proli.

- Ma, da - rekao je fratar, i u njegovom glasu uo sam osmijeh. - Mladi ste

jo. Izdrat ete.

Ali ja se nisam tako osjeao. Ni mlad, ni da jo mogu mnogo izdrati.

FC

Dok su oni razgovarali, ogledavao sam se oko sebe kao da u u dvoritu

otkriti jo neto osim golog kamenja i trave. Kocke pod mojim nogama bile su

ww
w

glatke kao staklo. Na ploama su bili natpisi, izglaeni, izbrueni do neitkosti.

PD

Mnogi su ovamo dolazili, pomislio sam, tabani su izgladili ploe. Kie su ih

zatim ispirale. Samo je trava rasla.

- Dovoljan e biti bilo kakav leaj pod krovom - rekao je Roko. - Rosa je.

Ve dugo pjeaimo i umorni smo.

Mnogi su dolazili, umorni, prani od puta, dovlaili se dovdje posljednjim
snagama, traei samo skroman kutak pod krovom. Motrio sam ploe po kojima
su dokoraali. Neke su bile tamnije, sivkastoute, i na njima su natpisi bili ve
posve neitki, a godine ispod natpisa bile su uklesane rimskim brojevima. Bile
su to davne godine. Tu i tamo, izmeu njih, poneka bjelja, ia kocka - rez
slova na njima je pravilniji i dublji, godine upisane arapskim brojkama. Od

nejasnog, naglog, bezrazlonog straha da u ga prepoznati, ne usuujem se

sroiti nijedno ime. Ako sam imao nekog, pomislio sam, moda tu lei. Bojao
sam se da e me imena podsjetiti na sve njih, na to da sam ih izgubio. I godine
su bile ove nae godine, uski turi pretinci naega ivota. Evo dokaza, rekao sam
samomu sebi, evo dokaza da je tih godina bilo. Ostavile su traga. Bilo nas je.
Dolazili smo ovamo. Vraali smo se.

7
om Tr
ial

- Kaem, ima dvije klupe, iroke - rekao je fratar. - ekao sam vas.

Rekao je to tako prirodno, tako neupadljivo, da gotovo nisam razumio to

hoe da kae. A onda sam zadrhtao do korijena. Zar je sve bilo predvieno?

- ekali ste nas? - upitao sam sjenu. - Netko vam je javio da dolazimo?
Fratar je dugo i suho kaljao maui glavom.

ce.
c

vas ekao.

r. ea
nu te
an !

- Znao sam da e jednom netko doi - rekao je kroz kaalj. - Dugo sam
I onda, kad se pomaknuo iz sjene zida, vidio sam u sablasno hladnom
svjetlu mjeseine njegovo lice smeurano poput suhe jabuke, njegove tanke
koate prste koji su zimogrozno stezali mantiju pod grlom, njegove uske grudi.

FC

Bio je ve vrlo star i vrlo mrav. Sigurno ve strano dugo eka, pomislio sam.
Mi smo se vratili. Ali negdje u dubini ledeno sam znao da se za njega nismo

ww
w

vratili - on eka da ga smrt oslobodi ekanja. Stresao sam se od jeze.

PD

Poveo nas je sporim teturavim korakom prema vratima samostana,

uspinjui se s mukom uz nekoliko istroenih kamenih stuba. Stajali smo kao

ukopani gledajui njegovu borbu sa samim sobom. Na vrhu stuba kaalj ga je
zaustavio i on se okrenuo prema nama.
- Gdje ste bili? Zato tek sada...? Dugo sam...
I opet se zakaljao. utjeli smo zbunjeno, osjeajui se zbog neeg krivi.
Moda je oekivao nekog svog, pomislio sam, koji nije doao. Mnogi ne dolaze.
Ili je ve poludio od samoe? - upitao sam se kao da se opravdavam. Ali hladna
gvalja straha u meni upozoravala me je da nije tako. Zaista, gdje smo bili? pitao sam se. to smo do sada...?

- uo sam da je bio rat - rekao je fratar kad smo mu pristupili na stubama.

- Jeste li bili u ratu?
- Svi su bili u ratu - rekao je Roko. - Ovako ili onako. Zar ovdje nije...?
Nije se ni sam usudio da dovri. Zar ovdje u ovoj ruevini na kraju svijeta
nije nita bilo? To je moda htio rei. Zar je ovdje sve ve zaboravljeno, rat,
zaista otilo ututanj?

7
om Tr
ial

ubijanje, krv, glad, uas? Zar je sve prolo ne ostavivi nikakva traga? Zar je sve
- Sluao sam katkad grmljavinu topova - rekao je fratar. - Daleko. Onda je
jednog dana sve prestalo. Jeste li pobijedili? Sigurno ste pobijedili kad se
vraate.
- Pobijedili smo - rekao je Roko.

Kako je to ravnoduno rekao! Roko, dolo mi je da mu kaem, ne uje li

ce.
c

r. ea
nu te
an !

to ovaj govori? Pa zar emo to trpjeti? Zar je zaista tako? Zar je sve nae bilo
samo beznaajna epizoda, slijepo crijevo povijesti? Nismo ostavili nikakvog
traga? to uti, Roko? Ja neu da je sve bilo svejedno, sve samo udaljeni tutanj.
Ne vraamo se. Ni kao pobjednici se ne vraamo. Idemo dalje.

FC

- Ne vraamo se - viknuo sam iznenada, nepotrebno glasno i gnjevno. Nije se mogue vraati. Previe skupo smo platili da stignemo... dokle smo stigli

ww
w

- nema vraanja! Nikad ga nije bilo. Uvijek idemo dalje, razumijete li. Ostavimo

PD

neki znak, kamen, steak, putokaz, pa dalje. Stvar je samo u tomu: kamo dalje?
Katkad se treba samo osvrnuti da se orijentira, da zna kojim si putem krenuo.
To ne znai da se vraamo. Samo traimo. Traimo te... znakove. Ostatke.
Spomenike. Prolost. Trenutno traimo freske.
Posljednje sam rijei izgovorio ve posve nesigurno, to sam dulje
govorio, moj je ispad sve vie gubio estinu. Obojica su utke stajala
priklonjenih glava, kao da ele shvatiti: to ja to hou? emu ljutnja?
Rokove oale su neprozirno bljeskale u tami. Fratar se blago iznenadio:
- Freske?
- Uglavnom freske. Bilo to. Neto.

Branio sam se od njega svim snagama da bih uspostavio neko osjeanje

stvarnosti. Znao sam da je neto krivo u onom to govori, ali nisam se mogao
sabrati, primiriti, rei. inilo mi se da u poludjeti. Ovo je drugi svijet, govorio
sam samomu sebi, druge stvari vrijede. Ali osjeaj da smo se vratili nekamo
gdje smo ve bili, bio je jai od svega.
- Uite - rekao je fratar s osmijehom. - Dobro ste doli. Pokazat u vam

ww
w

PD

FC

ce.
c

r. ea
nu te
an !

7
om Tr
ial

freske.

SAMOSTAN JE BIO TAMNI ETVEROKUT u koji je, poput smaragda u

ebanovinu, bio ukovan manji etverokut dvorita, pun mjeseine i trave. Roko i
ja smo stajali kraj fratra, u sjeni zida, i gledali u dvorite kao opinjeni. Rokove
naoale blistale su u mraku odbljeskujui mjeseinu.
Jesam li ga sanjao ovakvog, pitao sam se, ili se on naoigled, kao glina

7
om Tr
ial

pod rukama kipara, pod mojim pogledom uskladio sa snovima? Takvog ga

volim pamtiti: kao savreno isklesanu cjelinu.

Ali jo dok smo stajali u tamnoj sjeni arkada, slika se pred mojim oima
poela raspadati, da od tog prvog divnog dojma ne ostane nita osim sjeanja.
Kasnije, kad bi zaelio da dozovem u pamenje ovaj samostan zametnut negdje
u bespuu, uvijek bih pokuavao uskrsnuti i sauvati nepokretni, zaustavljeni

ce.
c

r. ea
nu te
an !

privid savrenog sklada, simetrije i elegancije toga istog i pravilnog otoka u

moru ipraja i kamenjara. Uzalud, kaem, jer bi se slika uvijek jednako stala
raspadati pred mojim oima, kao da je nagriza neka razorna unutarnja bolest, i s
uasom sam se morao oslobaati niza kasnijih slika koje su poput nekog

FC

irealnog genealokog stabla prikazivale rasap jedne iluzije. Zatvarao sam oi

pred tom erozijom kao bolesnik koji zna da mu bolest nezaustavljivo napreduje

ww
w

ali se vlada kao da je nema.

PD

I sada, motrei dvorite, htio sam na trenutak sklopiti oi, osjeajui sa

stravom kako se ono nije sruilo nekad prije, davno, nego da se rui upravo
ovdje i sada, pred mojim pogledom.
Arkada oko dvorita samo je jo u mati mogla biti arkada. Lukovi su

popucali i uruili se, stupovi su bili povaljeni i leali uokolo u gustom

isprepletenom korovu poput kakvih poodsijecanih udova. Poneki stup jo je
strio, podboujui tek nebo - svod to ga je neko podupirao, leao je raspren
u prainu.
Fratar nas je pogledao s nijemom isprikom u oima i krenuo arkadom,
zamotavajui se vre u mantiju. Vlaga se osjeala u ustajalom zraku. Poli

smo za njim unezvjereni, izgubljeni, bez rijei. Roko je zastajao, dodirujui

prstima kamenje kao da ne vjeruje vlastitim oima da im je hrapava ploha
stvarna.
Kapiteli stupova bili su potpuno izjedeni vremenom, izbrazdani kiom, i
tek tu i tamo, na kakvom oborenom stupu, vidjela bi se polovica koziavog lica,
ljuskav rep zmaja, oslijepjelo oko, krilo ptice ili anela, krhotine zaboravljenog,

7
om Tr
ial

izgubljenog svijeta. Svodovi hodnika to je neko bio odijeljen od dvorita

stupovima arkade, bili su na mnogim mjestima urueni, i morali smo obilaziti
gomile kamenja i praine gazei kroz visok mokar korov u dvoritu da bismo
mogli nastaviti ovo tuno putovanje za tamnim Ciceronom.

Fratar je hodao pred nama, polako, pognuto, utei mantijom, oprezno ali
naviklim kretnjama preskakujui oboreno stupovlje, gomile kamenja, gue

ce.
c

r. ea
nu te
an !

spletove korova. Neprestano je kaljao.

- Ne dirajte ovo - rekao je pokazujui naslaganu gomilu kamenja to je

valjda podupirala zid zgrade. - Moe se sruiti. Ovuda, za mnom. Oprezno,
samo oprezno. Pazite, tu ima rupa.

FC

Sluao sam ga paljivo slijedei njegov vijugavi put. Sav sam se

usredotoio na to; inilo mi se da ne smijem nijednom iskoraiti s puta; znao

ww
w

sam da ne smijem misliti. Oprezno, aptao sam, oprezno se treba kretati u ovom

PD

svijetu koji se obruava, punom zamki za zakanjele putnike.

Kamene ploe kojima je bio potaracan hodnik ispoprebacivale su se jedna

preko druge, kao da se ispod njih talasa more. Trave i puzavice prodrle su po
proirenim rasjeklinama izmeu ploa do samog zida zgrade, vlaei ga,
rastaui ga, nagrizajui ga s onom mrnjom koju sve ivo gaji prema mrtvome,
zavidei mu na trajnosti. Na mnogim mjestima u zidu zjapili su tamni otvori
odakle je bazdilo na memlu i plijesan.
- Oprezno - kaljucao je fratar. - Oprostite, ali nemam svijea. Vie nitko
ne dolazi ovamo, znate. Sam pravim lojanice, vidjet ete uostalom. Navikao sam
veinom ovako, po mraku.

Roko je iza mene udario u neto i jeknuo. Psovao je nerazgovijetno, kroz

zube. uo sam drugu, mukliju bol u tim psovkama. Fratar se okrenuo da ga
prieka.
- Jeste li se? - pitao ga je pun saaljenja. - Niste jako, valjda? Ja ve ovuda
idem napamet. Znam svaku rupu, kao da je tu oduvijek. Zatim se obratio meni:
- Vama sigurno sve ovo izgleda kao bezoblina ruevina, je l da? Zaudili biste

7
om Tr
ial

se kad biste znali koliko ruevine dugo zadravaju stalan oblik. Kao graevina, i
ruevina ima neku svoju arhitekturu. I traje opet vrlo dugo. Godinama. Onda
jednoga dana vidite da se promijenila, odjednom doe kao nova.
- Dugo ste ve ovdje? - pitao sam iz mraka.
- Dugo - rekao je fratar.

- Sami ste? Mislim, ve je dugo da ste ostali sami?

ce.
c

r. ea
nu te
an !

- Da - rekao je fratar. - to ete? Netko mora.

Neto se u meni bunilo protiv toga to govori i da govori tako pomireno,

gotovo ravnoduno. Zato mora? I tko mora? Ponavljajui njegove rijei u sebi
osjetio sam se i ja izabranim i prosvjedovao sam.

FC

Roko je s gnuanjem odbacio nekakav kamen koji je ogledavao na

mjeseini.

ww
w

- Jedina itava stvar, valjda - rekao je - jest onaj bunar...

PD

- Bunar? - pitao je fratar. - Ah, ono. Cisterna. Ono je stara cisterna.

Roko je iziao iz sjene arkade gdje smo do sada polako napredovali i,

gazei dubokim korovom, poao prema cisterni to se bjelasala nasred dvorita,

kao posrebrena. Bila je to cisterna od bijelog kamena, i veliki, bogato izvijeni
eljezni luk nadvijao se nad njom. Na luku je jo uvijek visio kolotur obrastao u
grozdove re, ali lanca ni kabla nije bilo.
- Stanite - viknuo je fratar. - Pazite.
Roko je zastao na pola puta, oprezan kao ivotinja na istini obasjana
mjeseinom. Fratar i ja smo mu prili gazei do bedara duboko travu. Noge su
mi bile vlane od rose.

- Tlo oko cisterne popustilo je i uruilo se - objasnio je fratar pokazujui

nekoliko koraka ispred nas. Zemlja se ispod trave ugnula, duboko, ali je trava u
dubini bila jo via i gua nego okolo, tako da se jama jedva mogla zamijetiti.
- Ovo, znate, i nije nikad bila prava cisterna. Bar mislim tako.
Cisterna im nije bila potrebna. Vidjeli ste onaj izvor to tee kroz esmu.
Imali su izvor. Valjda su zato tu i sagradili samostan.

7
om Tr
ial

Cisterna se bijelila na mjeseini kao da je od uglaanog mramora. Bila je

isklesana sva od jednog komada kamena. Kad smo bili uli u dvorite djelovala
je tako obino, neupadljivo, a sada - zraila je oko sebe tajanstvo svoje
nazonosti. Bila je kao iva. Nalazila se svega nekoliko koraka od nas, a inila
mi se daleka i nedohvatljiva, kao da se neto izmeu nas isprijeilo.

- Mislim, cisternu su sagradili samo da sakriju ulaz u podzemni hodnik Grede su istrulile i ulaz se sruio.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

rekao je fratar. - Ulaz u hodnik nije bio zidan nego samo poduprt gredama.
Vodio nas je polako uz jamu iz koje je korov izbijao poput pjene. Sada se
vidjelo da jama ima duguljast oblik, i to smo se vie udaljavali od cisterne,

FC

bivala je dublja.
vidi. Hodnik.

ww
w

- Eno tamo - rekao je fratar pokazujui tamni otvor u dnu jame. - Jo se

PD

Uska tamna rupa zjapila je pred nama. Osjetio sam kako me istovremeno

privlai kao magnet i prijeti nekom nejasnom opasnou.

- Vodi li kamo? - pitao sam to sam mirnije mogao. Ali uplaio sam se

vlastitog glasa kad sam ga uo: toliko nesigurnosti i drhtanja u njemu, toliko
djetinjaste nade nad jednim uruenim podzemnim hodnikom.
Fratar me ozbiljno pogledao.
- Ne - rekao je nakon stanke. - Mislim da ne vodi nikamo. Ako je ikada
kamo vodio, sada je sigurno neprohodan.
- to hoete time rei? - pitao sam ga sve uznemireniji.

Dolo mi je da se posvaam s njim, da ga dohvatim za halju i da ga

protresem kao vreu. - to znai: ako je ikada vodio?
- Nita - rekao je fratar povlaei se u sebe kao pu. - Samo sam tako
rekao. Vodio je valjda. - Govorio je paljivo, tiho, kao da me tjei. - Pa i
sagradili su ga da se spasu pred neprijateljima.
- Kad je to bilo? - pitao sam. - Pred kim ono?

7
om Tr
ial

- Ne znam - rekao je fratar. - Davno. Jedanaesto stoljee moda. Nitko ne

zna tono. Sve se zaboravilo, propalo, uniteno. Tko da zna? Pred Saracenima,
pred Mleanima, pred to ti ga ja znam...

- Je li tko odonda... mislim, znate li, je li tko prolazio, jesu li ili...?

Pokuali bar...

Neko je vodio spasu, pomislio sam, znali su jednostavan put u spas. U

ce.
c

r. ea
nu te
an !

jedanaestom stoljeu moda, ali su znali. Kasnije se zaboravilo. Mi ga sada opet

otkrivamo. Zato smo doli. I nada koja je zamrla u meni kad sam bio vidio
ruevine samostana, ponovno se poela raati, bjesomuni plamiak. Prokopali
su ovaj hodnik, govorilo je sve u meni, ne, pjevalo je, da se spasu. Jo je, znai,

FC

bilo kamo. Znai, ima kamo, jo uvijek.

- Roko - rekao sam mu napola u ali, napola u oajnoj nadi, ne ekajui

ww
w

fratrov odgovor - ako doe do gustoga, jo uvijek moemo kidnuti. Zamisli,

PD

ovuda su ili ve onda. Kasnije se zaboravilo. Nije bilo tako nuno bjeati,
moda. Ali, zamisli samo...

Roko je prezirno i ravnoduno pogledao dolje. Bio je utuen, mlak.

- Ovuda! - rekao je bezvoljno. - Kao takori? Kamo? A i druga su ono bila

vremena.
Razljutio sam se.
- to ti je sad najednom? - viknuo sam. - Moda su se i spasili. Dobro je
misliti da su pokuavali sve to se dade.
Moda im je uspjelo pobjei.
Fratar se zbunjeno nakaljao, stiui se u mantiju kao da mu je hladno.

- Ne vjerujem - rekao je sasvim tiho. - Osvajai su bili svuda. Sudbini

pobjei nee. Ova zemlja je bila pakao, mislim.
Pogledao sam ga s mrnjom.
- Hou rei, bio sam dolje, jednom - rekao je jo zbunjenije, kao da se
ispriava zbog nekog mladenakog grijeha. - Mislio sam, da vidim, ima li kamo.
mrnja - ... do kraja?

7
om Tr
ial

- I jeste li doli - pitao sam odjednom klonulo; ishlapjeli su moja ljutnja i

- Ne - rekao je fratar. - Previe je bilo kostiju u hodniku da bih nastavio.
Previe uruenih mjesta; previe slijepih odvojaka. A i kamo se moe doi

ww
w

PD

FC

ce.
c

r. ea
nu te
an !

uope? Svuda je jednako, mislim. I ovdje je dobro.

GLADNI SMO I EDNI, OE - rekao je Roko, i u njegovom glasu osjetio sam

beskrajno teak, konaan umor koji je i mene obuzimao poput mutne poplave.
- Daleko smo putovali. Umorni smo.
Fratar nas je pogledao ne miui se. U njegovom pogledu bilo je mnogo
im je mogao odgovoriti?

7
om Tr
ial

suuti a malo nade. Koliki su ga prije nas pitali to isto, palo mi je na pamet, i to
- Dat u vam to imam - rekao je blago. - Nije mnogo. Podijelit emo.

Roko je klonulo stajao usred korova, rairenih nogu, kao da se dri da se

ne srui. Mlitavim kretnjama brisao je oale, slijepo spustivi na njih pogled.
Tako je poao za nama prema zgradi, spor, oborene glave, kao da ne eli vie
nita vidjeti.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

Jadni Roko! pomislio sam. Toliko se trudio. A sada, na kraju puta, sve je
ispalo besmisleno - ostao je samo umor. Uzalud smo se trapili i sad nam ostaje
samo da podijelimo umor s ovim starim fratrom meu razruenim kamenjem.
Znao sam kako se Roko osjea. Saaljevajui njega, sebe sam saaljevao. Ali to

FC

ja? Tko sam ja? Samo suputnik. Jadni Roko! ponovio sam jo usrdnije.
- A freske? - rekao sam iznenada, kao da sam se tek sad sjetio. Rekao sam

ww
w

to da ohrabrim Roka. Moda jo uvijek ima neke nade. Napokon, mi smo ipak

PD

poli traiti freske. Moda naemo neto. Ali hrabrenje u mom glasu odjekivalo
je uplje u zvunom kvadratu samostanskog dvorita. - Sasvim smo smetnuli s
uma freske. Kad smo ve tu... mislim, nismo mi strunjaci, strunjaci su
odustali... ali ipak, da usput vidimo to se dade vidjeti...
Fratar se samo jo vre zamotao u mantiju, nastavljajui put. Ako se jo
jednom stegne, pomislio sam, utanjit e se toliko da e nestati.
- Proi emo kraj njih - rekao je kratko.
Moda ipak nije sve bilo uzalud, govorio sam u sebi, znajui da se time
samo tjeim. Kako mi je bila potrebna utjeha! Ali znao sam da sam ja jo

potrebniji Roku. To mi je davalo snage. Roko se vukao za nama teturajui, kao

da pada s nogu od umora.
- Jo malo, Roko - rekao sam mu. - Jo malo, stari, dri se.
I znao sam da jedino tako mogu smoi snage za utjehu: obraajui se sebi
kao da sam netko drugi, netko koga promatram suutno ali izdaleka. Dri se,
stari. Nita nije izgubljeno.

7
om Tr
ial

Prolazili smo tamom, vijugavim hodnicima, oslanjajui se o vlane

zidove. Zastajali smo i opet kretali, sudarajui se u mraku, da bismo napokon
stali u nekom proirenju kroz koje je strujao svje noni zrak; fratar je ispred nas
neko vrijeme ukao, a onda kresnuo ibicom i zapalio malu titravu lojanicu to
je stajala na kamenom oltaru, potpuno golom, u dnu isto tako gole prostorije.
Nae sjene zaigrale su po zidovima, goleme, nemirne.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

- Ovo je kapelica - rekao je fratar skromno, kao ovjek koji pokazuje

katedralu i zna da ne treba nita preuveliavati rijeima, jer stvar koju pokazuje
govori sama za se. - Ovdje su freske.

- Gdje su? Gdje su? - pitao sam eljan da ih vidim, da bilo to napokon

FC

vidim.

Bili smo u nekoliko koraka dugoj prostoriji kamenih zidova, poploanoj

ww
w

utosmeim kamenim kockama. Prvi mi je dojam bio da je kapelica potpuno

PD

gola, prazna, naputena. Svje noni zrak prodirao je kroz otvore na zidu, na
kojima vie nije bilo ni okvira ni stakala. Tavanica je bila nainjena od greda, ali
neke su se od njih uvile pod teretom stropa, neke su napukle, neke su se jednim
krajem otkinule i visjele uz sam zid gotovo do poda, a sve su bile pune
bezbrojnih sitnih rupica crvotoine. Izmeu greda se na mnogim mjestima
vidjelo nebo. Bilo je vedro, primijetio sam krajikom svijesti, mnogo zvijezda
sja kroz otvore.
Primakli smo se sredini prostorije. Morao sam sagnuti glavu da ne bih
udario u gredu koja je ukoso pregraivala put. Kad sam je dotaknuo, greda se

zanjihala u nesigurnoj ravnotei i kia praine i sitne buke prosula mi se za

vrat. Strop se oito svakog asa mogao stropotati.
Fratar je drei jednom rukom lojanicu, s osmijehom zaustavio ljuljanje
grede. Bio je posve ravnoduan prema tomu to ga strop moe poklopiti.
Navikao se valjda da s tim ivi. Uskoro e i nama biti svejedno, pomislio sam,
misao. to mi to pada na pamet, uope?

7
om Tr
ial

ako ostanemo ovdje. Ako ostanemo ovdje? Zaprepastio sam se na vlastitu

Roko se namrteno ogledavao oko sebe, izduujui vrat prema zidovima,
govorei kroz debele lee, kroz lelujave sjene. Koliko sam mogao vidjeti, na
zidovima nije bilo niega. - Ako je ikada bilo buke na ovim zidovima - poeo
je Roko, a onda se prekinuo i pribliio zidu na mjestu gdje je fratar, ne bez
stanovitog ponosa, prinio lojanicu posve blizu kamenu. Tamne kaplje vlage

ce.
c

r. ea
nu te
an !

blistale su u titravom svjetlu. I tada, sa svog mjesta iz sredine kapelice, ne

pribliavajui se zidu, ugledao sam i ja udesan crte cijelog arhipelaga od
ostataka buke na zidu. buka je plamtjela u treperavim bojama, drei se jo
uvijek vrsto na mjestima gdje se kamenje spaja. Malo zaobljene, trbuaste

FC

povrine kamena zadirale su duboko, poput morskih valova, u kopno obojene

buke, stvarajui Celebese i Sumatre fresaka, kao na zemljopisnoj karti. Svjetlo

ww
w

lojanice igralo je na njima poput jata prozirnih leptira, i inilo se da itava scena

PD

prikazana na freski ivi i kree se u drhtavom, krhkom, arobnom plesu.

Opinjeno sam zurio u tu igru boje, sjene, kamena, mnogih prekinutih i

nedovrenih linija koje su svojom nepotpunou obeavale svjetove, ples

udesnih detalja to su se mijeali pred mojim oima poput kakvoga maginog
kaleidoskopa - inilo mi se opet da, kao u dvoritu kad sam gledao ostatke
kapitela, vidim pred sobom ostatke cijelog jednog bogatog a sada zaboravljenog
svijeta.
Raznjeio sam se nad njihovom okrnjenom, nepotpunom ljepotom i
osjeao se posebno poaenim to upravo tu, sada, pred mojim oima, ostaci
toga svijeta izvode ovaj arabeskni ples, da bi mi tom igrom pokazali sliku svoga

negdanjeg sjaja i bogatstva, i da bi me nagradili za moju izdrljivost, upornost,

vjeru. Oi su mi bile pune boje i svjetla to je uranjalo u mene razblaujui moje
najtamnije kutke.
Nisam se usudio zakoraknuti blie da ne bih preplaio, povrijedio to krhko
tkanje svjetla, taj razigrani privid jednoga svijeta koji mi je na ovaj nain poelio
dobrodolicu, pokazao mi da sam dostojan. Nisam se usuivao ni upitati to

7
om Tr
ial

zapravo gledam: krilo anela? Sklopljene ruke nekog sveca? Bijelog konja u
zlatnoj opremi? Junaka djela otaca iskovana u suhome zlatu?

Bio sam sretan. Izlagao sam svaki djeli sebe sunajui se na svjetlu boja
koje su sve jarkije i blistavije igrale svoju maginu igru - topla terakota zemlje i
duboko plavilo neba, zlato kalea i srebrne aureole oko glava bijelih svetaca.
Nikada, ni prije ni poslije, nisam vidio ovakvih fresaka. Nikada nisu

ce.
c

r. ea
nu te
an !

Vicentius i Johanes de Castua naslikali neto ovako. To nisu bile samo freske,
bila je to arolija, udo. Bio sam naplaen za sve traenje, sve patnje. Kako je
dobro iskusiti sreu ispunjenja! Otvarao sam se poput ponora pred tim
neiscrpnim slapom svijetlih slika.

FC

inilo mi se da to nisu ostaci jednog svijeta koji je nestao, ve njegovi

prvi pupoljci koji se tu preda mnom tek otvaraju i sada e, evo sve procvjetati u

ww
w

raskono bogatom proljeu. Prohtjelo mi se da iz sve snage, svime to imam u

PD

sebi, to znam i to osjeam, cijelim svojim ivotom povjerujem u njih,

zauvijek, da uem u njih kao u stvaran svijet, poput onoga Kineza koji je
jednoga dana naprosto ostavio sve i otiao u tapete.
Ali jo u trenutku dok sam se tako nanovo raao osjeajui kidanje tople

pupkovine sa zbiljom, znao sam negdje duboko u sebi da nema izlaza iz kaveza
ovog tijela. Dugogodinja navika na sumnju, nasljee razoaranja, batina
nevjerice, teret slutnji koji je uvijek ivio u svima nama, progovorio je iz mene
upravo tada, u najviem trenutku ekstaze, u mistikom klicanju cijeloga bia.
Tek dijelom svijesti primjeivao sam fratra i Roka kako se saginju zidu i
zabrinuto kimaju glavama i razmahuju rukama onom toliko svima nama

poznatom gestom to oznaava "to se moe", i nijemo jadikuju prelazei

centimetar po centimetar zida, prinosei mu lojanicu, dok Roko trai pravilan
razmak izmeu oka, lee naoala i zida, kao kakav uenjak s povealom u ruci.
Ali nije me njihovo jadikovanje zabrinulo i probudilo iz zanosa; opomena je
potekla iz moje vlastite utrobe, izronila iz moje vlastite tame.
U tom trenutku zaustavio sam se u zraku, lebdei ukoen na mjestu poput

7
om Tr
ial

skakaa s motkom na fotografijama, i ledeni strah preplavio me iznenada, i ja

sam znao da me ekstaza napustila, i da sam ostavljen na milost i nemilost
tamnim vjetrovima koji vladaju u ovim sferama: bio sam visoko, bez oslonca, u
mraku.

Nemono sam oekivao najmanji dodir zbilje, da Roko i fratar kau samo
rije pa da me probude, i ja da se sruim poput mjeseara. Bio sam udaljen od

ce.
c

r. ea
nu te
an !

njih moda nekoliko koraka, ali inilo mi se da nas dijele golemi prostori. Znao
sa da mi predstoji pad. Slutnja tog pada oduvijek je bila u svima nama. Nikada
dosad nije nas prevarila. To se zove iskustvo. To je pouzdano. Znao sam to
dolazi.

FC

- Vidi li to, Roko? - pitao sam prigueno, ne usuujui da se maknem iz

sredine prostorije.

ww
w

- Nita - rekao je Roko ne osvrnuvi se, prignut uz freske. - Gotovo nita.

PD

Reliquiae reliquiarum.

Cijeli jedan svijet gasio se pred mojim oima, zavijajui se u dim, maglu i

nita.

- Vjerojatno je bio nekakav danse macabre - rekao je Roko - slian onom

beramskom. Moda kasnija imitacija. Ali tko e ga znati? Nita se ne vidi.

Svijet se gasio odlazei u tminu u sablasnoj povorci nad kojom su strile
kose - niz kostura, svaki iza svoje rtve, da se malo dalje, nestajui u
sumranom prijelazu u Had, stope u jedno, kostur i rtva, i ieznu zagrljeni.
Nismo li ono mi? Na kraju povorke? Ne vidim li ono Vladimira preobuenog u
srednjevjekovnog bavara ili trgovca vinom, kako umjesto svoje fotografske

konate kasete nosi preko ramena bavicu i udara po njoj svoj posljednji
tamtam, i to odjekuje poput stranoga bubnja kroz cijeli ovaj opustoeni,
ogoljeni samostan? Ne vidim li ono Petra zagrljena s dvije krupne ene bez
nosa, koje se raspadaju od bolesti i kosti im poinju polako probijati kroz
raspadnuto meso? Ne odlaze li ono jedan po jedan, nai prijatelji i znanci, svijet
u kojem ivimo?

7
om Tr
ial

Ne ostavljajte me, htio sam povikati, ne odlazite samo tako. Ima stvari
stranijih od smrti. Ali grlo mi je bilo suho i nemono. I osjeao sam kao teku
moru da je oko nas sve srueno, naputeno, krajolik uokolo neobraen, jalov, gol
i da nema nikoga vie, jer su svi otili. Ostavili su nas. Bio sam strahovito sam.
Smrt mi se sada inila kao srea, drutvena sveanost prema ovoj osamljenosti u
kojoj na mene vreba konana patnja koja e biti samo moja.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

I onda, podignuvi pogled prema tavanici, pratei svjetlo lojanice koju

fratar uzdie iznad glave da bi Roko bolje mogao razgledati zid, vidim na kraju
etiri goleme mrlje pod samim stropom, mrlje vee od svega oko nas, tamne
jahae kojima glave nestaju izmeu trulih greda tavanice.

FC

- to je ono? - kaem prestraeno - Gledajte, to je ono?

Vlastiti glas me vraa u stvarnost. Oni me asak zaprepateno gledaju,

ww
w

preplaeni mojim usplahirenim glasom, onda gledaju pod strop uzdiui

PD

lojanicu, propinjui se na prste. Pauina pod stropom cvri na plamenu svijee.

- Nita - kae fratar nakon kratkog vremena - ono su samo pjege od vlage.

Kia probija na sve strane, znate.

Prilazim im da bih osjetio njihovu blizinu. Noge su mi teke kao od olova.

Sada tek jasno vidim: na zidu nema nita. Ljudi, kaem vam, nita. Prazan, goli
zid kakav je bio kad smo uli u kapelicu. Sve je bila prijevara. One neznatne
ostatke buke na kojima se vide tragovi izblijedjelih boja, prljavih od plijesni i
vlage, samo bi irokogrudan strunjak, raspoloen da malo pretjeruje, mogao
nazvati materijalnim dokazom da je tu fresaka bilo.
Poeo sam se smijati kao lud.

- Pa tu nema nita - hihotao sam. - Ljudi moji, pogledajte, molim vas.

Kakve freske! Nije tu nita ni bilo. Farbani zid, dok je bilo zida. Slojevi stare
boje, nita drugo.
Fratar je nemono slegnuo ramenima. Roko me skinuvi oale pogledao
izmuenim stisnutim oima.
- uvao sam ih koliko sam mogao - rekao je fratar umorno, i glas mu je

7
om Tr
ial

bio stisnut, krkljav, kao da e ga svaki as presjei kaalj. - uvao sam ih, znao
sam da e netko jedanput doi. Za vas sam ih uvao. Ali vlaga... buka je upijala
vlagu. Rekao sam vam, tu ima podzemnih izvora - vlano je. Freske su se
ljutile na moje oi. Ve su bile prilino unitene kada sam doao ovamo. A
onda godinu za godinom bilo ih je sve manje. Ljutile su se u krpama. Svake
godine na njima sam vidio druge slike... moda ete misliti da sam lud, ali ne,

ce.
c

r. ea
nu te
an !

ne, nisam lud... vidio sam slike... gledao sam ih danima, godinama, bile su toliko
u mene urezane... i sada ja jo uvijek vidim ono to je na njima bilo... likove,
sudbine, prie koje traju... zato mi tim tee vae razoaranje... ali kaem vam,
uvao sam ih ...

FC

Stajali smo usred gole kapelice gdje vie niega nije bilo osim u glavi
jednog osamljenog ostarjelog fratra koji e uskoro umrijeti, i tako e konano,

ww
w

nepovratno, dokraja sve nestati. Stajali smo okupljeni oko njegove slabane

PD

lojanice. Fratar je govorio, napola mrmljajui, napola plano, kao da moli.

Molio je od nas neto to mu nismo mogli dati.
- Eto, nisam ih uspio sauvati. Trudio sam se. Ali vidite, dola je ona

godina kada se sruio strop. Sam od sebe. Onda kie. uvao sam ih za onoga
koji e jednom doi i poeljeti da ih vidi. Ne znam zato sam to inio. Moda
samo zato to netko mora. inilo mi se da je zbog neega jako vano da to netko
uva. Mislio sam, doi e netko i vidite, vie nema to da se uva... i sad kad ste
doli, mogu mirno umrijeti... vi ete bar rei nekom drugom da ovo postoji, da je
ovdje neto bilo, pa i ako ne ostanete vi sami, ljudi e se sjetiti, doi e netko
drugi, vratit e se, i moda sve opet jednom oivi, moda sve opet bude... pa nije

valjda cijeli svijet samo propadanje, ruenje, mrtvanica kao ovdje, valjda se
negdje neto obnavlja, gradi, uva, valjda ljudi jo uvijek... Nije sve ovako?
- Nije - rekao je Roko vrlo tiho.
- uvao sam i biblioteku - rekao je fratar. - Bila je to velika biblioteka.
Mnogo iluminiranih rukopisa, prijepisa, pergamena... i nisam je sauvao. Od
mieva. Od vlage. Od plijesni. Ali najvie od vremena. Sve je otilo. Katkada

7
om Tr
ial

bih, da olakam samou - znate koliko sam u poetku bio sam? - kasnije sam se
navikao, mislim - katkada bih posegnuo za nekom od tih knjiga, a ona bi se pod
mojim prstima raspadala u prainu, i umjesto olakanja imao bih samo osjeaj
nepopravljivog gubitka, osjeaj da sam pokvario i ono malo to se moda moglo
spasiti. Ali nije se nita moglo spasiti. Radio sam to ne zato to sam mislio da se
moe, nego zato to mi se inilo da je jako vano da to netko uva. Kao da se

ce.
c

r. ea
nu te
an !

moe.

- Zato? - pitao je Roko slijeui ramenima. Fratar se sav zadahtao od

govorenja. Ovoliko valjda nije izrekao u posljednjih deset godina.
- Mislio sam, netko e jednom doi - nastavio je priguujui navalu kalja

FC

samo da stigne to vie izgovoriti. - Htjeti e da vidi, da uje, da sazna... Ovdje

su, uo sam, dolazili davno prije mog vremena... ali tko? osvajai, razbojnici,

ww
w

pustolovi. Dolazili su sve dotle dok se imalo to opljakati, osvojiti, odnijeti, a

PD

onda kad vie nije bilo to da se uzme, ljudi su prestali dolaziti. Mislio sam,
moda e ipak netko jednom doi, u siromatvu, ponizno, krotko, oborene glave,
i doi e da uje to knjige vele. Doi e da sazna o... nama. Ja sam se, znate,
uvijek smatrao da pripadam onima... prije. O nama... rekao sam. Moda, da su
tako dolazili od poetka, moda bi sve bilo ve sada drukije. Ja to sam nisam
znao ni itati ni odgonetavati, ali mislio sam uvijek: doi e netko. Moj e posao
biti obavljen. Sad kad ste doli, nemam ovdje vie to osim da umrem. Sad
mogu mirno umrijeti.
- Kasno smo doli, kao obino - rekao je Roko.

- Mislio sam - govorio je fratar s oajem u glasu, kao da je strano vano

da nas uvjeri u neto to mi ne ujemo ili ne elimo uti - mislio sam, ti koji e
doi donijet e mi spas, opravdanje, dat e smisao mom ivotu koji sam proveo
ovdje u pustinji, uvajui sve ovo, koliko sam znao i umio... nisam sauvao
mnogo, ali ipak... Sauvao sam samo uvanje... Sauvao sam... mjesto u redu...
netko e uvati dalje...

7
om Tr
ial

- Mi smo, dragi moj, doli ovamo da traimo neto drugo - rekao je Roko
nasmijavi se promuklo. - Mjesto u redu dodjeljuju ti na svakom uglu.

- Mislio sam, to mi drugo preostaje? Da izvrim taj mali zadatak za koji

e mi Bog dati dovoljno dug ivot i snage da izdrim u samoi, da ne poludim, i
evo... jesam li ga izvrio?... Recite sami... Evo, doli ste izdaleka, recite mi, vi
znate, ja sam samo siromani, nekolovani fratar, vi ste vidjeli svijet... recite mi,

ce.
c

r. ea
nu te
an !

presudite, jesam li ga izvrio?

ww
w

PD

FC

- Jeste - rekao je Roko tiho, ne gledajui ga. - Izvrili ste.

SJELI SMO ZA STOL DA VEERAMO, i dalje izbjegavajui da se

meusobno pogledamo u oi. Stol je bio od grubo tesanog drva, dugaak i
prazan, a uz njega, s obje strane, stajale su dvije duge klupe za mrtvu brau.
Dvije lojanice treperile su na stolu izmeu nas, osvjetljavajui jedino izribanu
grubu dasku stola i naa lica i ruke. Zidovi prostorije nisu se vidjeli. Nas trojica

7
om Tr
ial

bili smo otok svjetla u potpunome mraku.

Sjedili smo u knjinici. Osim jedne elije gdje je fratar boravio sve ove
godine, ona je bila jedina koliko-toliko ouvana prostorija, iako je i tu strop
mjestimino bio sruen, a police na kojima su neko stajale knjige, razjedene,
polomljene i pune pauine. Tu na ovim klupama, na kojima smo sada sjedili,
trebalo je da Roko i ja prenoimo. Na jednu od klupa fratar je poloio dva

ce.
c

r. ea
nu te
an !

sloena pokrivaa koja su zaudarala na plijesan.

- Jedino vam ovo mogu dati - rekao je.

Ponovio je to isto jo jednom kad je na stol donio polovicu ovjeg sira,

polovicu hljeba i vr vode.

FC

- To je sve to imam - rekao je.

Sjedili smo neko vrijeme u pogruenoj utnji, ne dirajui hranu.

ww
w

- ao mi je - rekao sam - to mi nismo nita donijeli. Ovako emo pojesti i

PD

ovo malo to vi imate.

- Jedite - rekao je fratar kaljucajui. - Meni treba malo hrane. esto

danima ne jedem nita. Berem gljive, kupine. Vi ste jo mladi. Ali naviknut ete
se, rekao sam, jo na svata... ovjeku ne treba mnogo.
- Ne, ovjeku doista ne treba mnogo - rekao je Roko prezirno - da preivi.
Ne treba mu mnogo, htio sam rei, ali kad nema ni ono malo. Kad nema
niega. to onda? Ne trai ovjek mnogo, ali ako ne nae ba nita, ni hrane, ni
krova nad glavom, ak ni piljive sliice na zidu. Kad niega nema? Za to da
onda preivi? Naprosto, da preivi, da se navikne... na svata? Da ispuni svoje
mjesto u redu? O, ne, na krivu ste se obratili adresu! Nismo mi od tih! Zato

idemo dalje. Ako ima ita dalje, mi idemo dalje. Kamo? Kamogod. Samo se
ovdje ne moe ostati, u niijoj zemlji.
Prinio sam ustima vr s vodom. U vodi je plivala zvijezda. Podigao sam
pogled i kroz otvor na tavanici vidio zvijezdu na tamnomodrom nebu. Htio sam
se nijemo pomoliti, ali nisam imao snage i nisam vie znao kako. Razljutio sam
se na vlastitu nemo i na zvijezdu, nedokuivu, ravnodunu. Nita ti nisi,

7
om Tr
ial

zvijezdo, rekao sam joj. Vjerovali smo u tebe, zvijezdo, slijedili smo te u znoju
lica svoga, nadali smo se. I to? Ako je ovo mjesto po komu sve to smo bili i
sve to smo uinili treba mjeriti, ako ovime bivamo opravdani, iskupljeni, ako se
ovdje vae na ivot, ime se onda moe pohvaliti, zvijezdo? Po kojem pravu
onda oekuje nau zahvalnost, poniznost, posluh? Ako je sve ovo bilo uzalud,
ova patnja, ova ponienja, ovo puzanje po praini i ako od svega toga, na kraju,

ce.
c

r. ea
nu te
an !

ostaje samo nekoliko okrhanih komada kamena i nekoliko razjedenih pljesnivih

slikarija, onda ti se nita vie ne moe prepustiti, zvijezdo. Jer si ravnoduna,
nemilosrdna i neljudska. Zar je ovaj starac ovdje bio potreban kao zavjetna rtva
u tvoju diku i slavu? Zar smo ti mi, ovako sitni, nevani pohod, bili potrebni kao

FC

rtve paljenice? Nisi se nasitila stoljeima? O, kako mrzim tvoje pohlepno oko.
Ii emo dalje, znao sam, ne zbog nje, nego usprkos njoj.

ww
w

Fratar je razrezao kruh i sir na tri jednaka dijela. utke smo jeli. Fratar se

PD

svaki as guio od kalja. Jeli smo temeljito, bez misli.

- Onda, to ete? - pitao je fratar neto kasnije.
Roko je udario vrem o stol, briui usta zapeem.
- Spavati - rekao je glasno.
Nije mi se sviao ton kojim je to rekao, bezbrian, ravnoduan nakon
poraza.
- Mislim, poslije, sutra? - pitao je fratar. - Razumije se, ako elite ostati
neko vrijeme ovdje...
- Sutra? - pitao je Roko iznenaen, kao da se udi da odgovor na to nije
ve jasan sam po sebi. - Vraamo se.

Fratar se zakaljao, dugo i grevito.

- Znao sam - rekao je.
- Za vas bi najbolje bilo da i vi poete s nama - rekao je Roko. - to ete
ovdje?
Fratar je nijemo zanijekao glavom.
- Prestar sam za to - rekao je. - A zapravo i nemam se kamo vratiti. Davno
Ovdje u ostati. ekat u.

7
om Tr
ial

sam otiao, sve se ve sigurno izmijenilo. Ovdje je moje mjesto. Navikao sam.
- to se tu moe - rekao je Roko i samo to ve nije zijevnuo. - Kako
hoete. Moda se opet jednom sretnemo.

Bila mi je uvredljiva ta povrnost i ravnodunost. Osjeao sam se

nelagodno: neto je u meni prosvjedovalo. Zar je za Roka sve gotovo? - pitao

ce.
c

r. ea
nu te
an !

sam se. Zar je ve digao ruke od svega? Zar misli da nema dalje? Zar on nije
izdrao? Nisam se to pravo usuivao ni sam sebi izrei, a kamoli ga optuiti. Ali
najstranije mi je bilo to to je Roko, ini se, uzimao za gotovo da e se moj put
podudarati s njegovim. to i ne pomilja da bih ja moda htio i mogao nastaviti

FC

ono to je on zapoeo. to je on tako olako siguran da ni za koga nema dalje.

Neka oajnika pobuna rasla je u meni kao crna plima.

ww
w

Protiv ega, pitao sam se, protiv ega? Protiv ideje da nema dalje? Protiv

PD

Roka? to je on meni i to sam ja njemu da se bez njega ne moe dalje? Da ne

moe ovjek sam?

- Sluajte - rekao sam fratru - ima li odavde kakav put?

Fratar me je pogledao izmodeno.
- Put? Samo onaj kojim ste doli... ako se to moe, nazvati putem... Nitko

vie ni tuda ne ide.

- Mislim, vie nikamo ne vodi... Nita... nikakva staza? Nekamo dalje, na
drugu stranu?
Fratar je odmahnuo glavom.
- Nema dalje - rekao je stolu. - Uokolo je iprag. Neprohodno je.

- Ma jasno - rekao je Roko ravnoduno.

Konano sam sav uskipio od bijesa na njega koji tu sjedi na kraju puta kao
da se nita nije dogodilo i zuri svojim kratkovidim pogledom u neto u emu ja
vie ne sudjelujem. U emu moda nisam ni sudjelovao od samog poetka.
Moda je sve to bio nesporazum, naa veza, na put; moda nita izmeu nas
nije bilo. A to, zatekao sam se kako mislim, ako Roko nije ono to smo u njemu

7
om Tr
ial

vidjeli? Osjeao sam se prevaren i odbaen. On je sjedio tu potpuno nevino i

ravnoduno priznavao poraz, kao da za njega skida sa sebe svaku odgovornost.
- Zato si nas onda vodio? - povikao sam odjednom gnjevno, dok mi je
nemo krkljala u glasu. - Kamo si vodio te ljude?
Roko je slegnuo ramenima, mirno.

- Ja? Vodio? Kakve ljude? - pitao je, tek s malo ironije. - Jesi li pri

ce.
c

r. ea
nu te
an !

zdravoj pameti? to bih ja koga vodio? Ja sam bio samo organizator, da tako
kaem, voa puta. Svi ste vi htjeli da se ide. Jeste li htjeli ili niste? Ja nisam
nikoga tjerao. Svako je poao od svoje volje. Ja sam, ovjee boji, samo
izvravao vau zajedniku elju; odredili ste me za to. Kad se jednom krene,

FC

reda mora biti. Ako sam malo pretjerao, bilo je to za vae dobro.
Ustao sam svom snagom zabadajui nokte u dlanove i izderao se na njega

ww
w

koliko me grlo nosilo:

PD

- Lae! - provalilo je iz mene. - Vodio si ljude. Obeavao si. Oni su u

tebe imali povjerenja. Mislili su, kao to sam ja mislio, da zaista zna kamo
vodi... zato vodi... vjerovali su ti. Zato nam nisi onda rekao sve?
- to sve? - rekao je Roko arogantno. - Nema to da se kae. Kao to

nema ni to da se nae.
- Zato nam onda nisi rekao da nema? utio si, pozivao se na drugarstvo,
kao to se sad poziva na nae dobro, a onda si sam... dezertirao...
Roko se odgurnuo sa cijelom klupom od stola. Lojanice su zatitrale, a
klupa je kripnula kao kakva oajna konica.

- Zar da vam ja govorim da nema nita? - pitao je Roko; lice mu se

iskrivilo, porunjelo, otuilo se. - Niste to i sami mogli znati? Jeste li vi djeca?
Jesam vam ja otac? Jasno da nema. Nikad nema nita na kraju. Putovanje je
vano; red, disciplina. Netko treba uvijek da vodi, a vodio sam sluajno ja.
ovjeku nema druge nego da se trudi; da uini najbolje to moe. I da se na
kraju, po bogzna koji put, uvjeri da nema nita. I to sad hoete od mene? Ja sam
obrubom? I to onda?

7
om Tr
ial

samo vodio putovanje - zar hoe da ti donesem i cilj na tanjuriu s plavim

- To ja tebe pitam - prosiktao sam s mrnjom. - to onda?

- Nita. Onda nita - rekao je Roko slegnuvi ramenima i primirivi se

malo. Odmahnuo je rukom kao da ga se sve to ne tie. - to se moe? Dovdje
smo doli. Dalje nema, kao to vidi. Vraamo se. Pa onda opet sve nanovo. Iz

ce.
c

ima drugo?

r. ea
nu te
an !

poetka. Svi opet poele da se nekamo krene. Pa se opet ide dokle se moe. to
- Ali sve one ljude, Vladimira, Ivana, druge, mene konano, zaveo si nas...
- Ne budi smijean - rekao je Roko. - Kakva je to skautska patetika. Vraga

FC

sam ja koga zaveo! Svak ide svojim putem. Ja sam iao svojim. Nai su se
putovi jednim malim dijelom podudarili. To je konveniralo i vama i meni. I to je

ww
w

sve. To ti je ta naa slavna zajednica. I to se sad od mene trai? Da tetoim vae

PD

razoarane duice? Svatko se uvijek moe vratiti. Oni su se valjda ve i vratili,

koliko ih ja znam. I ti e, kao i drugi.
Potpuno sam izgubio kontrolu nad sobom i poeo se derati kao sumanut.

Cijeli je samostan odjekivao. Fratar me je uplaeno gledao stiui se u mantiju,

pogrbljen uz stol. Povukao sam se od stola dublje u tamu i odande vikao i
psovao, kao da ga optuujem ne samo u svoje nego u ime sviju nas. Osjeao sam
kako me Rokova ravnodunost baca u bjesnilo. Mrzio sam ga kao to nikada
nikoga u ivotu nisam mrzio.

- A to onda - rikao sam kao ranjena ivotinja - ako za nas nema povratka,
ako se ne moemo vratiti, ako se nemamo vie kamo vratiti. Hoe li onda
osjetiti bar malo grinje savjesti? Da snosi odgovornost?
- Zato? - rekao je Roko. - Svatko ide na svoju odgovornost. Nisam ja
niiji uvar.
- Ako si ti bio tako pametan, tako iskusan, da zna otpoetka da na kraju

7
om Tr
ial

nema nita, onda je cijeli ovaj put bio jedno veliko vraanje, a tvoje vodstvo
obmana! - vikao sam. - Za tebe je sve to samo jo jedan krug: nema ak ni
slavne spirale! Tebi to nije nita, ali drugi, drugi su stavili na kocku vie od tebe.
Nemamo mi devet ivota kao make da ih moemo prostirati pred tebe kao sag
za tvoje eksperimente!

Za druge, znao sam, nema vie pravog povratka. Nisu se imali kako

ce.
c

r. ea
nu te
an !

vratiti, ostavljeni u bespuu, izgubljeni. Za njih vie nita nije moglo poeti iz
poetka, kao ni za ovoga fratra to ovdje, na kraju puta, ostaje da umre. Ovo to
je za Roka bio samo kratak izlet, za njih je bilo konano putovanje nakon kojeg
se ne putuje vie. Za nas, ova je avantura imala trajne i nepromjenljive

FC

posljedice.
osim tebe.

ww
w

- Ne dramatiziraj - rekao je Roko - vidi da su se svi izvukli na vrijeme,

PD

Roko je bez uzbuenja sjedio za stolom i njegove naoale bljeskale su

hladno i nepristupano u titravom svjetlu lojanice, kao zrcala. Odjednom mi je

palo na pamet da mu nikad nisam vidio oi.
I znao sam da se uzalud estim, badava prosvjedujem i nemono se

praakam iz klopke u koju sam upao. I shvatio sam kako je besmisleno to ga

optuujem za izdaju kad izmeu nas nikada nita nije postojalo, niti je moglo
postojati. Nikakav zavjet, nikakav ugovor. Nikada nije bilo zajednice. Mi smo
moda vjerovali i ivjeli za neku imaginarnu, neku eljenu, neku sanjanu
zajednicu, ali za to je on ivio? Nisam znao. Bilo je svejedno. Njemu je put bio
odreen, poseban, odijeljen, kao i drugima.

Vratit e se, po bogzna koji put, mehanian kao mrav, slijep, kratkovidan,
opsjednut, stroj boji, moda tek malo transformiran da ga se tako lako ne moe
prepoznati, krenut e opet prema nekom drugom cilju, s drugim pratiocima, ne
znajui to ga tjera, ali nemoan da se odupre, ravnoduan i prema rezultatu i
prema razoaranjima, prema uspjehu i neuspjehu, ravnoduan prema drugima jer
je ravnoduan prema sebi.

7
om Tr
ial

Mi smo bili gotovi svaki na svoj nain. Sudbine su nam bile ne samo
odmjerene i dosuene nego i pokazane, da znamo to nas eka. I saalivi se nad
Rokom, saalio sam se nad sobom: nije mi preostalo drugo nego da ostanem
ovdje kao ovaj fratar, pomiren s ruevinama svoga svijeta, ili da krenem dalje
kroz druge ruevine, dalje, dok ih ima i dok mogu.

- Ja se ne vraam - rekao sam jo jednom. Sad kad je meni samom postalo

ce.
c

r. ea
nu te
an !

jasno da mi nema povratka, smirio sam se i prihvatio ono to ionako neminovno

dolazi. - Mora da negdje neto ipak postoji neka staza, vododerina, nogostup da
se moe na drugu stranu - rekao sam tjeei se. - Kad nije bilo dalje, i nai su
stari znali sagraditi kakav hodnik da se spasu. Moda se moe.

FC

- Moda - rekao je Roko - svak ima pravo da pokua.

- Kako bilo da bilo - rekao sam - ovdje ne mogu ostati nikako. Hvala na

ww
w

svemu. Moda emo se vidjeti jednom.

PD

- Moda - rekao je Roko ravnoduno - iako ne vjerujem.

Tako smo se oprostili, Roko i ja, da se nikada vie ne vidimo. Ni fratra ni

samostan nisam vie nikada vidio, iako sam ih kasnije pokuavao pronai. Ali
povratka nije bilo. Morao sam dalje.

URUENIM STUBAMA DOLJE, dolje, sve dublje u vlanu zaguljivu tamu.

Silazio sam nosei u jednoj ruci lojanicu, drugom se oslanjajui o zidove, slijepo
opipavajui nogom razrovane, u tlo usjeene stube. Lojanica je nemirno titrala
svaki as prijetei da se ugasi. Drhti li mi to ruka? Ili to struji zrak ovim
podzemnim hodnikom - pa znai ima nade: moe se probiti do otvora na drugom

7
om Tr
ial

kraju hodnika? Lojanica je bila toliko slaba da je od njenog svjetla tama bila
samo jo tamnija.

Jo neko vrijeme nazirao sam iza sebe etvrtasti otvor ulaza. Nisam ni
pomislio da bih se mogao vratiti A onda, kao da slijedi moje kretanje a ne ja
njegovo, hodnik je naglo zaokrenuo nekamo u utrobu zemlje zakrivajui otvor
od mog pogleda, prekinuvi do kraja niti koje su me vezale s vanjskim svijetom.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

Najednom sam bio sam. Ispred mene i iza mene bila je tama hodnika.
Osjetio sam se konano beskrajno osamljenim. Nema stranijeg mraka od mraka
samoe u kojemu slabano i preplaeno svjetluca iak jedne jedine svijesti.
inilo mi se da je moja svijest slabija od lojanice koju drim u ruci. Kako

FC

obje pokazuju jednako mali dio svijeta - pomislio sam - besmislen krug u mraku.
Nerazumljivi mistini crte kamenja i korijenja na stijenki hodnika, gdje

ww
w

mahovine i blijedosive gljivice piju vlagu. I mora se paljivo drati te stijenke,

PD

kao to se nepliva dri obale, jer im se otisne, krug svjetla ne dosee dovoljno
daleko da bi ti bilo to pokazalo pravac na neprozirnoj puini mraka, i onda
naleti na suprotan zid (ili je to taj isti?), jednako vlaan i studen, jednako
besmisleno iscrtan tajanstvenom hadskom geologijom, i tako u neprestanom
cikcaku, u djejoj igri spasa izmeu dva zida nalazi smjer kojim te zemlja vodi,
ali kamo ide, kamo te vodi - ne vidi.
Dok pod nogom krkaju kosti onih koji su tu bili prije tebe. Ispunja mrak
vlastitom matom i lako moe poludjeti. Hou li izdrati do kraja? - pitao sam
se. Hoe li biti dovoljna ova lojanica da me dovede do izlaza? Put je tako dug a
svijea kratka.

U podrumu je tama, a zato da je tama... pjevuio sam poblesavjelo,

drhtavim glasom, kroz zube, pjesmicu to mi je neoekivano stigla negdje iz
tame djetinjstva da me podri i ohrabri u ovoj kasnijoj i stranijoj tami.
Napredovao sam sporo u njenom ritmu, drhtei, tapkajui dlanovima po zidu,
obilazei oprezno uruenja, otklanjajui pred licem vlano korijenje koje je tu i
tamo visjelo sa stropa hodnika poput mree kakvoga divovskog pauka.

7
om Tr
ial

Ovo korijenje, pomislio sam s enjom, to je od stabala koja rastu negdje

gore, visoko iznad mene, i udiu slobodan zrak, velika kronjata stabla na vjetru.
Nemono sam ih dodirivao rukom: moja se strana elja oajniki verala
spletom ila prema povrini. Korijenje, vi nebesa ista!

I gacao sam dalje po mekom, gnjecavom tlu, plazei uz zidove hodnika

poput kakvog bolesnog podzemnog polipa, dodirujui preplaenim prstima as

ce.
c

r. ea
nu te
an !

kamen, as pukotinu, as blato, as korijenje; napredovao sam korak po korak

upljom cijevi zemlje, i inilo mi se da se ne pribliavam niemu ve da se samo
udaljujem: sa svakim korakom odlazio sam sve dalje od svega to sam
poznavao, to je za mene neto znailo, to je imalo nekakav smisao u onom

FC

ivotu koji je ostajao iza mene. inilo mi se da se od samoga sebe udaljujem. U

podrumu je tama, a zato da je tama...

ww
w

Neka ivotinja projurila je ispred mene. imi? takor? Zmija?

PD

Odjednom sam osjetio da je tama oko mene napuena. Znao sam: moja ih
lojanica ne moe osvijetliti, ali ivotinje su tu negdje, nadohvat ruke, pod
nogama, pred licem. Zaustavio sam se na uskom otoiu svjetla, ne usuujui se
krenuti dalje. Bio sam ukoen od gaenja i straha. im sam stao, stalo je i
ukanje. Stajali smo tako neko vrijeme, ivotinje i ja, nastojei da se
razumijemo kroz tamu koja nas obavija. Primite me, starosjedioci, zamolio sam
ih kao da traim milost, ponizno. Oprostite uljezu.
A onda, postupno se privikavajui na tamu i na moje suputnike kroz nju,
pomislio sam: ni ovo ne moe biti najgore mjesto na svijetu, ne moe biti
bezizlazna klopka, i ovdje se moe ivjeti kad ivotinje tu ive. to mogu one,

mogu i ja jo bolje. I kao pravi samotnik, zakoraivi opet, upuujui se dalje

hodnikom, gotovo sam poelio da ih opet ujem - pratilje na mom samotnom
putu.
Hodam strpljivo dalje i sluam ih u mraku. Zatim se postupno sve to
ukanje, migoljenje i pretravanje, nevidljivi ivot podzemlja, pretvara u
koraanje. U prvi as mislim: to moji vlastiti koraci viestruko odjekuju u

7
om Tr
ial

zavijucima tunela. Ali onda ujem kako se mojim koracima pridruuje zvuk
mnogih nevidljivih nogu. I znam da imam drutvo. Nisam vie sam. Vidim i
svjetlucanje u tami - jesu li to oi, sjeiva, baklje, toke na oklopima? Cijela
jedna utljiva vojska, marira uz mene bez glasa.

Svuda su oko mene u gustom mraku koji vrvi od ivota. Osjeam s njima
nijemu zajednicu. A onda, i ne videi ih, prepoznajem ih u tami: to su moji preci

ce.
c

r. ea
nu te
an !

oko mene. Moja dva djeda koja su za mene stvorila kopno i more - jedan ratar a
drugi pomorac - moj otac moda, i mnogi drugi, mnogi dragi pokojnici, neki od
njih jo u krznu ili kouhu, neki u surki ili pod kalpakom, neki u oklopu, kraljevi
i pjesnici medu njima, svi moji preci koji su ovuda, istim tamnim hodnikom,

FC

proli neko davno isti neizvjesni put, traei spas pred neprijateljima, pred
osvajaima, pred svijetom, pred sobom.

ww
w

Ulazili su jedan za drugim, kroz vrijeme, u spasonosnu tamu, i sada jo

PD

uvijek, neki ve stoljeima, jo uvijek idu u beskrajnoj povorci kao rijeka koje
sam dio. I odjednom znam, zahvaljujui njima, mnoge odgovore: mrtvaci nisu
mrtvi, zatvoreni u niama grobova, ve struje pod zemljom poput hranjivih
sokova, napajajui svijet. I znam sada da moj put, moje traenje nije bilo
besmisleno, jer nisam sam nego pripadam ovoj rijeci to neprestano tee, i
nastavljam ih, nastavljani njihov put, ne samo svoju malu privatnu stazicu kroz
besmisleno vrijeme, kroz mranu utrobu svijeta, nego i njihovo stremljenje
prema cilju koji mi jo nije dano vidjeti, ali koji mora postojati. Oni e u meni
doi korak dalje prema tom cilju, kao to sam ja u njima doao dovdje gdje

jesam. Kao to u ja moda jednoga dana u svome potomstvu doi do samoga

cilja.
Koraao sam ivahnije i smjelije. Treba samo nastaviti, ne predavati se,
ne odustajati. Tvoja dionica puta je kratka i muna, ali s tobom ide armija ispod
zemlje. A zvekete nevidljivih maeva, utanje mantija, zvuk sjetne lutnje i
bezbrojni koraci ispunjavali su moju tamu. Poklonivi mi ivot, vi ivite u meni,

7
om Tr
ial

poruio sam djedovima u tami. Budite mirne, due pokojnika, vae se putovanje
nastavlja.

I povjerovavi sada da moj put nije samo jedini nego i pravi - ta nisu li mi
ga preci pokazali - ponadao sam se divlje, luaki, oajniki, da spasa zaista ima
kao to nam je bilo obeano, i proet sav tom nadom, dok mi je svaka ilica
drhtala groznicom ispunjenja, pohitao sam iz sve snage (posljednjom snagom,

ce.
c

r. ea
nu te
an !

jo jedan nadljudski napor) prema izlazu, vijugavim ali spasonosnim hodnikom,

nadajui se da iza sebe ostavljam ne samo ovo podzemlje nego i sav onaj ivot
koji me je do tog podzemnog hodnika doveo; i to podzemlje i taj ivot u meni
se, u mom prijelazu na drugu stranu, transformiraju u apoteozu, posveuju,

FC

iskupljuju.

I kad sam pred sobom ugledao nakon dugog putovanja kroz mrak, svijetlu

ww
w

toku izlaza, odbacio sam lojanicu da bih mogao to bre stii, i krenuo sam,

PD

zaslijepljen svjetlom slobode, posrui i bauljajui, padajui i diui se, prema

otvoru, drhtei od unutarnje radosti, sree, likovanja, kao da sam izvojtio neku
veliku, blistavu pobjedu nad mrakom, nad prolou, nad svijetom, nad sobom.
Moda sam zaviknuo od radosti. Moda sam zapjevao kakvu od rodoljubnih,
pobjednikih pjesama koje su i moji preci pjevali, neto kao Prosto zrakom
ptica leti ili Na vojsku, na vojsku, vitezi izbrani, ili sam moda samo vikao "Za
mnom, za mnom" ili "Naprijed", ili sam naprosto urlao kao vuk, to je zapravo
svejedno u ovako domoljubnim i velikim trenucima, i jeka, stostruka jeka iz
tunela odgovarala mi je, to se mom zagluenom uhu inilo kao da cijela moja
podzemna vojska pjeva sa mnom u skladnom himnikom koru, marirajui sa

mnom, izlazei sa mnom na slobodu. Cijeli podzemni hodnik grmio je od nae

junake pjesme.
A onda sam naglo istrao. Poluslijep od napora, zabljeten svjetlom,
zadahtan i uzbuen, sretan kao nikada u ivotu, u prvi as nisam ni vidio gdje
sam. Onda, osjetivi da sam na otvorenom, stao sam i pogledao oko sebe.
Stajao sam tako ne znam koliko, moda samo asak, a moda satima ili

7
om Tr
ial

danima. U meni su umirali svjetovi. inilo mi se: nita nije tee podnijeti. Iza
mene je jo uvijek grmjela jeka iz tunela: moda je moj glas zaostao iza mene da
ivi tamo svojim posebnim podzemnim ivotom, a moda su se to zaista glasali
preci. Ali to nije bila pjesma. Bio je to grohotni, strani, uplji, mehaniki
smijeh. Tako se samo preci znaju nasmijati. Uinilo mi se, naas, da meu njima
ujem Rokov glas.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

A onda je i to prestalo.

Nalazio sam se u golemom, sivom, valovitom kamenjaru to se prostirao u

nedogled. Nebo je bilo prevueno zavjesom oblaka i difuzna je mjeseina
sablasno obasjavala krajolik. Niega nije bilo u tom krajoliku, kua ni raslinja,

FC

ovjeka ni zvijeri - samo goli kamen i blijedosiva mjeseina, otrovna poput ive.
Nebo je bilo nie nego ikada. Stupio sam u taj svijet, ali nisam uo vlastitog

ww
w

koraka. Bilo mi je kao da gazim ne po kamenju, nego po gomilama vune, u

PD

magli dubokoj do gleanja. Bilo je to kao neko sablasno novo roenje na gluho
tlo. Nita. Nita. Nita.

Gdje sam? pitao sam se nijemo, stojei u tom skamenjenom niem,

osjeajui da sam zauvijek izgubljen i da mi je od sviju nada, od svega znanja,

od cijelog bia ostalo samo pitanje: Gdje sam? to je sa mnom? to je sa
svijetom?
Stajao sam i osjeao kako se ruim kao kakva graevina: pucaju arkade,
padaju svodovi, naginju se i raspadaju ipkasti tornjevi u meni. Sve se moe
izdrati osim ovoga konanog, posljednjeg razoaranja. inilo mi se da nije
dovren samo jedan kratki izlet, nego cijeli moj ivot. Ostalo mi je samo da

tupo, bez elja i bez snova, odivotarim do svog fizikog kraja u ovom sivom,
nijemom, neproninom svijetu.
Moda nikada i nije bilo drugog svijeta, rekao sam samome sebi, kao da
se opravdavam. Moda sam u ovoj pustoi od poetka, moda smo svi u njoj od
poetka, samo mi nije bilo dano da je vidim tako jasno kao sada. Moda se
nikad nisam ni maknuo odavde. Moda nisam krenuo ni na kakav izlet. Moda
preci toliko teili, i ja sam na cilju.

7
om Tr
ial

je ovo zapravo blagovijest, spas. Moda je ovo ona konana sloboda kojoj su
Ali onda su mi se oi postupno privikle na svjetlost, ma kako da je slaba
bila svjetlost; ma kako da su oi bile eljne obmane, pronikle su maglu od
sparine i mjeseine i vidio sam jasno, sve jasnije, da je svijet u koji sam stigao
isti onaj svijet iz kojeg sam krenuo, vidio sam da stojim na rotoru krajolika, u

ce.
c

mjestu.

r. ea
nu te
an !

samom sreditu kruga, i shvatio sam da nisam nigdje drugdje nego na svome
I to sam drugo mogao nego da ga prihvatim? to mi je, nakon svega,
preostalo? Pognuo sam glavu i zakoraivi u krajolik prihvatio sam kamenu

FC

stazu pod nogama, prihvatio sam trnovo iblje koje me greblo po golim rukama,
prihvatio sam glad i ed i bol na nauljanim tabanima koji e me muiti dok ne

ww
w

doem do nekog ljudskog skrovita, prihvatio sam cijeli taj dobro poznati,

PD

banalni i jalovi krajolik koji mi je bio pred oima sve otkako smo krenuli na
ovaj pohod.

MNOGA SAM IMENA U OVOJ PRII SAMO IZMIJENIO. Jedno sam morao
posve izmisliti: Gradina. Probrao sam ga na sreu iz beskrajnog niza neutralnih
imena koja bi mogla pristajati tom mjestu, a koja opet svojom pripadnou
nekom drugom mjestu nee zavesti tebe, itatelju, pruivi ti umjesto mirisa i
boje moga mjesta, miris i boju svoga pravog izvora.

7
om Tr
ial

Izabrao sam ga iz dugog niza imena to sam ih sam sebi deklamirao po

munom i vijugavom redoslijedu mojih pokuaja da se prisjetim pravoga izredao sam ta imena u besanim noima, u zaustavljenim trenucima, u
ekanjima na autobusnim postajama, u lijenim siestama poslije ruka, u dugoj
dokolici svoga promaenog ivota. Izgovarao sam ih oajniki, kao kopile koje
pokuava da se sjeti utrobe iz koje se rodilo.

ce.
c

r. ea
nu te
an !

U poetku sam se grozniavo trudio, listajui indekse geografskih atlasa,

sustavno prelazei kvadratni milimetar po milimetar specijalnih mapa,
pretresajui svoje zbrkano pamenje kao kakvu pranjavu ropotarnicu, u kojoj
ovjek, prije nego to je spali, eli nai kakvu zametnutu obiteljsku uspomenu.

FC

Muio sam se i znojio od nemoi da se sjetim. inilo mi se katkad: na

jeziku mi je, eto, na, sad u ga izgovoriti, i naprezao sam se, ne usuujui se

ww
w

dugo da ga oblikujem usnom upljinom, bojei se razoaranja koje bi

PD

neminovno nastupalo kad bih zauo svoj glas kako artikulira neko tue,
beznaajno ime. Ime bi mi se pribliavalo iz nejasne semantike magme, poput
kakve zaarane ljepotice koja se raspline im rukom posegnemo za njom.
Kasnije, ve naviknuvi se na niz razoaranja i poraza u borbi s vlastitim

pamenjem, prisjeanje mi je prelo u naviku, neku vrstu duhovnog pasijansa,

igru za skraivanje ovoga praznog i besmislenog ivota. Sjedio bih negdje uz
vino, u kui ili u krmi, i pokuavao nai ime koje mi vie nije bilo vano. Ali
nita mi drugo nije ostajalo. Zatim vie nisam zapravo ni znao ega se to ja
nastojim sjetiti, i dokono sam, iz navike, prekapao pranjave folije sjeanja za
bilo im, za bilo im.

Iza tih napora ostao bih iscrpljen, s osjeajem konane ogranienosti, s

dubokim iskustvom nemoi, nepotpunosti, kao kakav doivotni robija iza
oajnike onanije.
U prvo vrijeme pitao sam ljude. Ljudi su me u poetku sluali, kasnije
samo gledali i klimali glavama.
- Kad takav strunjak kao to je profesor doktor taj i taj nije uo za to

7
om Tr
ial

mjesto - rekli bi mi - odakle da mi znamo?

- Netko mora znati - ponavljao sam uporno, desperatno. - Mora postojati

negdje netko tko zna.

Znali su za Beram, za Oprtalj, za Dragu, za Ro i Vizae, za Foku i

Hrastovlje, ali ono mjesto ono ime nitko nije spomenuo. Pojedinci su mi se sa
smijekom na usnama spominjali mjesta koja se nigdje drugdje ne spominju,

ce.
c

ita drugo.

r. ea
nu te
an !

toliko beznaajna, i u kojima ne samo da nitko nikad nije vidio freske nego ni
- Bio sam i tamo - govorio sam im. I zaista sam bio, obiao sam to god
sam mogao. Nakon stanovitog vremena stekao sam osjeaj da sam svuda ve

FC

bio, ne samo tu, u Istri, nego svugdje po cijelome svijetu, da sam ve vidio sve
to se uope ima i moe vidjeti. Ali onoga to sam traio nije bilo. Meni su se

ww
w

uzalud obeavale daljine, nepoznati putovi, bijele mrlje na mapi.

PD

- Konano - rekao bih katkada - sve je moda od samoga poetka bilo

promaeno.

Raspitivao sam se ve preko volje i ljudi su mi se katkada samo smijali, a

katkada - znajui negdje duboko u sebi to traim - odgovarali isto tako preko
volje. Dok se svi njihovi odgovori nisu stopili u jedno jedino veliko NE. Ne, ne
znamo gdje bi se neto takvo moglo nai. Gdje je ikada tako neto bilo, moglo
biti. Biblioteka, kae? Samostan? esma s glavom lava? NE.
Stajao sam onako kao kad sam iziao iz podzemnog hodnika - pred
nijemim svijetom.

Traio sam sudionike toga kratkog izleta, koji su zajedno s Rokom i sa

mnom krenuli jednoga srebrnog vedrog jutra u malom arenom autobusu da
nikada ne stignu onamo kamo smo nas dvojica doli, a da ni mi nismo doli
nikamo. Mislio sam: da su svi oni imali istinsku elju da dou, da su bili malo
uporniji, malo izdrljiviji, da su znali to je u pitanju - moda bismo svi mi
dalje od drugih otili u nigdinu.

7
om Tr
ial

zajedno uspjeli nekamo i stii. Ovako - znao sam - nas dvojica smo samo malo
Traio sam ih, ali ih nisam naao. Traio sam kao to ovjek, za kojega se
dugo misli da je izgubljen pa se vrati iz nekog zarobljenitva ili emigracije, trai
svoje prijatelje. Ali moji prijatelji su nestali, rasuli se, iezli u ratovima, u
pogromima, ili naprosto u ivotu: u mekoj magliastoj udobnosti koja guta ljude
poput ivoga blata. Ili su, neki od njih, jednoga dana - kako priaju oevici -

ce.
c

r. ea
nu te
an !

naprosto odetali nekamo drvoredom, ili kakvom slijepom ulicom, ili obalom
mora, i nisu se vie vratili. Sada se vie nemam komu obratiti. Moda su svi
sudionici toga izleta ve pomrli. Moda je zaista tim kratkim izletom zavrio
njihov svijet.

FC

Traio sam i Roka. Naravno. Zamiljao sam ga esto u tisuu vrsto

urezanih slika - nijedan ih fotoaparat ne bi snimio tako isto, tako otro -

ww
w

pokuavajui da rekonstrukcijom redoslijeda tih slika obnovim u pamenju i

PD

cijeli izlet, i njegove rijei, meu kojima se, kao jo neroeno dijete, u zreloj
gustoj magmi, migoljio uvijek i embrio one rijei... ime... putokaz...
Zamiljao sam ga esto onako ozarenog, ushienog, pod blijedim svjetlom

veernje zvijezde, kako jedva miui usnama ape to ime, ime cilja pred kojim
smo stajali. Trenutak je bio tako svean, tako kratak. Obnavljao sam ga i
obnavljao u sjeanju dok se nije otrao, izblijedio, ogolio se, dok konano moje
unutranje oko nije gledalo samo puki turi crte pejzaa u kojemu smo stajali iza nas iblje, ispred nas na breuljku neto to se vie ne moe tono raspoznati
pejza to je toliko nalikovao sivom kamenjaru u kojem sam zavrio to kratko
putovanje.

Da sam naao Roka, moda bi mi on rekao to ime. Ovako, ime je

zaboravljeno. I tako, sjedei uz vino, katkada pomislim u bistrom trenutku:
moda sam ga zaboravio od straha, a moda je upravo taj zaborav onaj spas za
kojim smo toliko eznuli. A onda opet ponem suhim usnama prebirati isto
imena.
esto razmiljam o tomu da dam oglas u novine: ovjeku uvijek ostaje

7
om Tr
ial

kakva-takva nada. Ali znam: vie ni za to nemam snage. Ali ne ljutite se ako
vam ipak tako, priajui, naklapajui, kaem: sutra, koliko sutra stavit u oglas u

ww
w

PD

FC

ce.
c

r. ea
nu te
an !

novine. Uinit u neto.

Biljeka o piscu
ANTUN OLJAN (Beograd, 1932 - Zagreb, 1993) svojim je opsenim i
raznorodnim knjievnim opusom jo za ivota zasluio naziv modernoga
klasika. Pjesnik, novelist, romanopisac, dramatiar, esejist, prevoditelj i

7
om Tr
ial

antologiar, pojavio se u knjievnosti ranih pedesetih sa skupinom pisaca

okupljenih oko asopisa Krugovi, po kojem e poslije cijeli taj prevratniki
narataj biti prozvan krugovakim. Skupa s Ivanom Slamnigom, Zvonimirom
Golobom, Vlatkom Pavletiem, Slavkom Mihaliem, Slobodanom Novakom,
edom Pricom, Daliborom Cvitanom i drugima, oljan je svojom neiscrpnom
spisateljskom energijom, ureivakom, prevoditeljskom, antologiarskom i

ce.
c

r. ea
nu te
an !

kritiarskom aktivnou uvelike pridonio radikalnoj promjeni hrvatskoga

knjievnog pejzaa. Socrealistika naela i programiranu literaturu definitivno je
potisnula na marginu generacija pisaca koja se oslanjala na tekovine moderne
zapadne umjetnosti.

FC

Rana faza oljanova stvaralatva - s novom tematikom, drukijim

izborom likova (antiheroj umjesto ratnog heroja ili udarnika), zanimanjem za

ww
w

egzistencijalnu sudbinu pojedinca, unoenjem novih pripovjednih tehnika,

PD

novim odnosom prema tradiciji i jeziku knjievnoga teksta - upravo je

paradigmatina za to burno i vano razdoblje povijesti hrvatske knjievnosti. No
i cijena koja se morala platiti za neovisnu, individualnu javnu rije, u
okolnostima u kojima su partijski komiteti nadzirali sve, pa i umjetniko
stvaralatvo, esto nije bila mala. Tako je oljan nakon govora u povodu 50.
obljetnice Matoeve smrti ostao trajno politiki sumnjiv, i ta e pozicija
disidenta poslije obiljeiti i njegovu graansku poziciju i njegovo stvaralatvo.
oljanov knjievni opus karakterizira i jedan zanimljiv paradoks: premda
ima iskustvo i modernizma i postmoderne, on nikad nije bio radikalni
eksperimentator - ak ni u ivotu i radu imuna Freudenreicha, hrvatskog

Joycea (1900-1975), jezino vjerojatno najvratolomnijem hrvatskom literarnom

tekstu. oljan je uvijek znao uspostaviti plodonosan suodnos s tradicijom,
jednako domaom kao i svjetskom, to je posebno vidljivo u njegovoj poeziji;
on nikad nije igrao na kartu nerazumljivosti kao autorske strategije prema
itatelju.
oljan je vjerojatno najsvestraniji hrvatski pisac druge polovine 20.

7
om Tr
ial

sttoljea. Objavio je sedam zbirki pjesama (medu ostalima Na rubu svijeta,

1956., Gartlic za as kratiti, 1965., Baca kamena, 1985.; Prigovori, 1992.),
petnaest dramskih tekstova za radio, kazalite, TV, ak i video-performance
(npr. Brdo, 1964., Galilejevo uzaae, 1966., Dioklecijanova palaa, 1969), tri
knjige eseja i feljtona, knjigu knjievnih kritika. Njegov prozni opus obuhvaa
etiri knjige pria (Specijalni izaslanici, 1957., Deset kratkih pria za moju

ce.
c

r. ea
nu te
an !

generaciju, 1966., Obiteljska veera, 1975., Hrvatski Joyce i druge igre, 1989.) i
etiri romana (Izdajice, 1961., Kratki izlet, 1965., Luka, 191 A., Drugi ljudi na
Mjesecu, 1978.).

Roman Kratki izlet, objavljen najprije u friziranoj inaici u zagrebakom

FC

asopisu Forum, a potom s nekim dodacima kod beogradskog nakladnika

Prosveta. U Hrvatskoj je kao knjiga, i to u izvornoj verziji, tiskan tek 1987.

ww
w

godine. U vrijeme kad se bio pojavio, roman je u prvom redu doivljavan kao

PD

politika alegorija: neto zbog signala u tekstu koji su se mogli tumaiti kao
kritika politikog sistema, a neto ve i zbog imida samog autora. Dananji
itatelj, koji ne zna politiki kontekst u kojem je Kratki izlet nastao, jedva da e i
pomisliti na takvu interpretaciju teksta; i sam autor je naknadno zanijekao da mu
je nakana bila napisati politiku alegoriju. No alegorinost se dakako, kao jedna
od mogunosti razumijevanja ovog teksta, ne smije potpuno iskljuiti. Ali,
roman o izletu grupe mladih ljudi u Istru valjalo bi prije svega itati na pozadini
tradicije koju nam je ostavila egzistencijalistika knjievnost; ovdje je naime
rije o potrazi za identitetom, o pokuaju da se prevlada generacijski nihilizam i
pronae smisao ivota. Spreui opise zbiljskih situacija i krajolika te simbole

kojima sugerira univerzalna znaenja, oljan je napisao roman koji je izdrao

kunje vremena te je, uz Novakove Mirise, zlato i tamjan, ono najbolje to nam

ww
w

PD

FC

ce.
c

r. ea
nu te
an !

7
om Tr
ial

nudi taj tip hrvatske proze.