IRENA VRKLJAN (1930, beograd; berlin, zagreb) iz zbirke "pjesme, nepjesme", 2018.

KASNI AUTOPORTRET
Ne podnosim svoj glas
svoje misli
ruke
prošlost nedorečenu
sadašnjost otuđenu
ne mogu podnijeti
svoje hodanje
nesigurno
svoje cipele
glupi kišobran
otrcanu tašku
stare pulovere
i ne volim
što sanjam
otrovnu stonogu
i što ju ubijam
umjesto da učinim sve
kako bi me ugrizla.
***
ODLUKA
Upusti se konačno
u rijeku života
ostavi
zavist
neprijateljstva
ljubav i mržnju
sve to je rijeka
koju nose godine koje prolaze
plivaj
plivaj
i kad se rijeka
pretvori u bujicu
u opasne virove
opasne dubine
nemoj sustati
usprkos izdaja
djetinjstva i batina
mladosti i iluzija
prve ljubavi i rastanka
plivaj
i odluči se već jednom
biti odrasla.
***
POVRATAK
Divno je što telefon uopće ne zvoni
u stanu s ostacima namještaja iz Berlina
iako mi to nitko ne vjeruje
divno je
što me na ulici
više nitko ne prepoznaje
dok su u Deželićevoj
sva stabla ozelenila
divno je
što sam ostarjela
i konačno nestala
divno je.