…Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice.

A ja, ništa nisam učinio,

nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukočila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u času. Da
sam učinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi
nas, pse, cijeloga života. A ljudski obzir i sažaljenje, nakon nasilja, što joj je izgledao kao
potres, kuga, kob koju bog šalje i čemu lijeka nema, nenadano su probudili njeno
dostojanstvo i pokazali joj mjeru poniženja. Od žrtve nedohvatne sudbine postala je žrtva
surovosti. Ja sam tu ženu najteže povrijedio, teže nego svi ostali. Ustala je i pošla prema
vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izašla, oborene glave…

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti
drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koja se nametne, teško izrecivim
osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži
smisao. Drugome je neophodna točna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš
je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvaća.
Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da
razumije.

Dok sam pričao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me možda i naveo na neočekivani
razgovor, a zamijenilo ga nešto nenadano zrelo, i tužno. Rekla je samo: - Bože, kako su ljudi
nesretni. A ja se toga nisam sjetio, iako mi se čini da sam upravo o tome mislio. Misao nije
naročito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su počeli da misle. I nije me toliko
iznenadila misao, iako je nisam očekivao, nego uvjerenost s kojom je izrečena. Kao da je
otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivši se preda mnom, otkrivši se prvi put pred ma kim,
tako, do kraja. I bio sam sretan što sam makar na nešto u drugom čovjeku naišao prvi put, i
samo radi mene.

Vraćajući se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoć), nisam se
čudio, iako sam znao da je čudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispričao ono što nisam
nikome, što sam tek pred njom složio u riječi. Govorio sam zato što je bila mjesečina, što u
tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, što su se dvije tanke bijele ruke nježno
savijale po truloj ogradi, što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oči zrele djevojke, što
me slušala kako me nikad nitko u životu nije slušao. Nisam to sebi objašnjavao, nije bilo
potrebno. Znao sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se granice. Nismo se
dogovorili, a sutra uvečer smo se opet našli na ogradi između dvije bašte. I treću večer, i
četvrtu, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne želeći da itko sazna koliko smo
postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.

U jesen sam joj predložio da se vjenčamo. Iskreno sam to želio, nisam mogao zamisliti da
će biti nekako drukčije, ali sam pošteno rekao da sam hrđava prilika, nemam ništa niti ima
izgleda da ću ikad imati, i ne dobiva mnogo udajom za mene. Možda nije ni pravo da joj to
nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Voljet ću je, i nećemo imati ništa,
je li joj to dovoljno? Ali ona je još luđa od mene. Voljet ćemo se, rekla je ozbiljno, a to je
mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba. Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti
lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazit ćemo se kako znamo, osvježavat ćemo našu ljubav,
kao stari Džezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjenčavao sa svojom ženom.