OBIČNA LJUBAVNA PRIČA

Neke stvari teško je predočiti, kao naprimjer obvezati se nekome na dug period. Nama
mladima, velika je nagrada biti uz nekoga pola godine/ godinu. Ta jedna kratka godina, čini
se kao njih pet. Tako su za Ivu godine prolazile razmišljanjem o godinama i nekome tko je
vrijedan svih tih godina.
Podigla je pogled, nalazila se u zadimljenoj prostoriji koja je imala crven kauč, a zidovi su
bili oblijepljeni dječjim tapetama. Pogled je stao ispred zelenih oči koje su prema središtu
oka zaokružene smeđom bojom. Shvatila je koja je „caka“ u tom triku. Dotična osoba
pokazivala je njenoj prijateljici trik s kartama. Trik iako lagano shvatljiv, dok ne obraćaš
pozornost na detalje, nemoguć za predočiti. To je ono što je najviše voljela; obraćati
pozornost na detalje, pogled, mimiku tijela, odgovore. Upravo to zaintrigiralo ju je. Njegovi
odgovori na postavljena pitanja bili su u najmanju ruku zanimljivi, pogled i zainteresiranost
za razgovor koji je dobila od njega, bili su nešto što nije uspjela primijetiti kod većine. Noć je
izmicala kraju, a tako i njeno vrijeme u zadimljenoj prostoriji. Iva je otišla kući, prije nego što
je zaspala, razmislila je o njemu. Lica se nije sjećala, nije ni obraćala pozornost na njega,
jedino joj je kroz glavu prolazila uzbuđenost od razgovora.
Dojmovi su se slegli jer je prošlo dosta vremena od njenog uzbudljivog razgovora, vratila se
rutini, prilagođavanju nebitnim ljudima, za koje u to vrijeme nije znala da će joj kroz nekoliko
mjeseci postati prošlost. No, prilika se ponovno ukazala, Ava ju je vodila na okupljanje gdje
se ponovno ukazao on. On čijega se lica ne sjeća, ton glasa ostao je poznat, a njegova želja za
nekim razgovorom dokazali su da je to on. Nije bila raspoložena, nije se željela vraćati na
uzbuđenje koje ništa neće značiti sutra ujutro. Povukla se. Povukla se, ali ni za što.
Okupljanja su postajala sve češća i češća. Lagana mržnja koja se između Ive i njega osjećala,
polagano je prestajala i prerasla je u predivno prijateljstvo. Ili?
Iva je od samoga početka bila jako zbunjena, nije znala kako se nositi s tim što trenutno
proživljava. Po prvi puta u životu nije znala opisati što točno osjeća, prvi puta u životu osjetila
je nešto iznutra, iz dubine sebe. Slušajući to, njena prijateljica Lana nasmijala se. Već je onda
znala što je to. Vrijeme je prolazilo, upravo ono što ona najviše mrzi. Njene emocije i osjećaji
su kroz to vrijeme rasli, cijenila je svaki trenutak proveden s njime, makar je bio uz osmero
drugih ljudi. Znala je cijeniti sitnice. Znala je biti strpljiva. Dopustila je osjećati se izigrano,
jadno, malo i nebitno. Sa svoje strane dala je sve, dok se s njegove činilo kao obična šala i
dosada. Dopuštao joj je da razvije osjećaje prema njemu, otvarao se, govorio je o sebi,
pokazao je emocije koje ne bi pokazao svima. Ali zar je sve to bilo iz dosade? Kako netko
može biti toliko okrutan prema nekome tko mu je pokazao isključivo poštovanje i strpljenje?
Dala je vremena da se on posloži, odluči što želi i kako želi. Čekala je, ništa nije silila, ali je
očekivala nekakav odgovor, suptilan ili ne, s njegove strane. Nije ga dobila. Odlučila je
odustati, pustiti to dok još nema razloga biti povrijeđena. No onda, iz vedroga neba, bez
ikakvog upozorenja, on je napravio nešto. Pružio joj je dokaz za sve svoje postupke. Nije
trebao ništa objašnjavati, sve je bilo jasno njegovim činom. Od onda, sve je za Ivu krenulo na
bolje, dobila je nešto slično ljubavi, upravo od one osobe od koje je to htjela dobiti.
Zajednički dolasci s njim bili su joj jako čudni, nije se mogla naviknuti na to, odlasci k njemu
također, sve se činilo kao da nije na mjestu. Nije bila naučena kofunkcionirati s nekim za
koga nije ni znala što joj je. Trebalo je vremena da to prihvati, na kraju i je, prihvatila je biti to
što je već bila, iako se u svojoj glavi vidjela kao loša osoba zbog toga. Tako se jedino možeš
predočiti, zbog stvari koje mladi govore i izmišljaju. Nikada se to nije usudila spomenuti,
prvenstveno zato jer joj je i dalje bilo neugodno, ali i zato što nije htjela čuti nešto što bi ju
moglo povrijediti. Najbolje je u tom trenutku bilo živjeti pod krinkom i nadom da će se sve
uskoro razjasniti.
Kada joj je jedan dan iskazao želju za odlaskom u Logarsku dolinu s njom, bila je
oduševljena. Tek je onda shvatila da mu je bitna osoba i da mu znači mnogo, samo što on to
nije iskazivao riječima, nego postupcima. Nikada joj nije definirao što mu je, ali nakon ovoga,
postalo je kristalno jasno. Najljepša prva sjećanja na njih dvoje vezana su upravo za taj izlet.
Bila je večer, odlučili su zajedno odigrati jednu partiju „Čovječe ne ljuti se“, Iva je naravno
pobijedila, on izgubio i naljutio se. Odlučio joj je pokazati jedan trik kartama. Držeći ih u
rukama, zamolio ju je da odabere jednu kartu. To je učinila, spustila je pogled i kada ga je
vraćala prema njegovim očima, ponovno je proživjela njihovo upoznavanje. Shvatila je da je
on ta osoba koja joj je pokazala taj rik, urezalo joj se u sjećanje, ali lice je zaboravila. Sada je
to lice ispred nje i to samo s njom, bez osmero drugih lica. Drugu večer dogodila se i prva
svađa između dvoje očigledno zaljubljenih pojedinaca. Veoma neobična situacija. Sjedili su
ispred apartmana u kojem su bili smješteni i razgovarali, pozvali su jedan gay par da im se
pridruži. Razgovor se nastavio između njih četvero, saznale su se zanimljive činjenice o svima
pa tako i neke stvari koje su između dotičnih osoba trebale biti raspravljene u četiri oka. On
je poludio na jedan Ivin komentar koji je dodala, rekla je nešto što je bilo namijenjeno samo
njemu. Gay par ubrzo se pokupio, on je nastavio sa svojim monologom, počeo se i derati, Iva
je mislila da je to kraj njihova izleta. Neočekivano, iz njega su izašle riječi o kojima neki mogu
samo sanjati. Rekao joj je da ju voli, ali tonom punom boli. Iva nije znala kako reagirati, nešto
što je dugo osjećala, čula je od upravo te osobe. Trgnula se i uzvratila svoje osjećaje, čak brže
no što je mislila. Da je barem u tom trenutku znala koliko je to jaka riječ i koliko će se još
njeni osjećaji razviti. Je li pravedno reći nekome „Volim te“, iako u tom trenu još nisi svjestan
koliko više si sposoban voljeti? Definitivno je. To je znak da odnos ne staje nego se gradi, ne
postoji granica u voljenju nekoga. Ne postoji trenutak kada je nemoguće nadograditi odnos i
pojačati ga.
Ljubavi je Iva postala svjesna tek nedavno, a za to je bilo potrebno gotovo pa godinu dana
odnosa s njime. Vidjela je u njemu nešto što nije ni sa kime do sad, potpunu ugodnost koja
se uspjela razviti. Mogla je s njime provoditi tjedne bez da joj je bilo dosta i da se morala
zatvoriti u sobu, uspjela je ukombinirati sebe uz njega, nije zapostavljala svoju rutinu,
funkcioniranje i prioritete, naučila je cijeniti vrijeme za sebe uz njega. Pokazao joj je toliko
toga što se tiče njega, ali i nje same, uspjela se bolje upoznati i shvatiti tko je, zahvaljujući
njemu. Postao joj je sigurnost koju uvijek nosi uz sebe, povjerenje koje nije dopustila ikome.
Postao je dio nje i njegov dijelić će zauvijek nositi uz sebe. Zahvaljujući njemu shvatila je da
granice ne postoje.
Od sveg srca želim ti sretan rođendan i imam malu želju za sebe; nosi zauvijek dijelić mene
uz sebe, kao što ću i ja. Volim te i hvala ti na svemu što si mi pružio. Nastavit ću rušiti granice
s tobom još dugo!