Viktor Pelevin

Vijesti iz
Nepala
Prie

Sinij fonar'
Vesti iz Nepala
Zigmund v kafe
eltaja strela

Plava svjetiljka
U sobi je bilo gotovo svijetlo od lampe koja se nalazila vani. Svjetlo je bilo plavkasto i
mrtvo, i da nije bilo mjeseca, koji se mogao vidjeti kad se ovjek u postelji jako nagne
udesno, bilo bi zastraujue. Mjeseina je ublaavala mrtvi sjaj koji je unjasto padao s visoke
motke, inila ga tajnovitijim i mekim. Ali, kad bih se nagnuo udesno, dvije eljezne noice
na trenutak bi visjele u zraku i u sljedeem asu gromko udarile u pod te bi izlazio mraniji
zvuk koji bi na udan nain dopunjavao svijetloplavu traku svjetla izmeu dva kratka reda
kreveta.
- Prestani - rekao je Kostilj i pokazao mi plavkastu pesnicu - ne uje se.
Sluao sam.
- Znate li za mrtvi grad? - upitao je Tolstoj. Svi su utjeli.
- Dakle, ovako. Ode neki ovjek na slubeni put na dva mjeseca. Po povratku kui
odjednom vidi da su svi ljudi oko njega mrtvi.
- to? Lee po ulicama?
- Ne - ree Tolstoj - oni idu na posao, razgovaraju i stoje u redu. Sve je kao i prije. Samo
on vidi da su svi zapravo mrtvi.
- A kako je znao da su mrtvi?
- Otkud znam?! - uzvrati Tolstoj. - Nisam ja to znao, nego on. Nekako je znao. Ukratko,
odluio je glumiti da nita ne primjeuje i otiao je kui. Imao je enu. Kad ju je vidio, znao je
da je i ona mrtva. A on ju je jako, jako volio. Pa, pone on nju ispitivati to se dogodilo dok
njega nije bilo. A ona mu odgovara da se nita nije dogodilo. I ak ne shvaa to hoe. Tada
on odlui sve joj rei i veli:"Zna li da si mrtva?" Aena mu odgovori:"Znam." On pita:"Zna
li da su u ovom gradu svi mrtvi?" Ona veli: "Znam. A je l' ti zna zato su posvuda samo
mrtvaci?" On veli: "Ne." Ona opet pita: "A zna li zato sam ja mrtva?" On opet veli: "Ne."
Ona onda pita: "Da kaem?" ovjek se prestrai, ali ipak veli: "Reci." I ona mu kae: "Pa zato
to si i ti mrtvac."
Posljednju reenicu Tolstoj je izgovorio tako suhim i slubenim glasom da je zbilja
postalo zastraujue.
- Da, iao je stric na slubeni put... - To je rekao Kolja, sasvim mali djeak, godinu ili
dvije mlai od ostalih. Dodue, nije izgledao mlae zato to je nosio velike naoale s
okvirima od roevine koje su mu davale ozbiljnost.
- Sad ti pria - ree mu Kostilj. - Kad si prvi progovorio.
- Danas nije bio takav dogovor - ree Kolja.
- Pa on je vjeni - uzvrati Kostilj - hajde, ne zavlai.
- Radije u ja priati - reeVasja. - Je l' znate o plavom noktu?
- Naravno - javi se apat iz drugog kuta. - Svi znaju o plavom noktu.
- A o crvenoj mrlji je l' znate? - upita Vasja.
- Ne, ne znamo - uzvrtati Kostilj umjesto ostalih - hajde.
- Dolazi jednom obitelj u stan - polako pone Vasja - a na zidu crvena mrlja. Djeca su je
primijetila i pozvala majku da joj pokau. A majka uti. Samo gleda i smjeka se. Djeca tada
pozovu oca. "Pogledaj - vele - tata!" A otac se jako bojao majke. On im kae: "Hajdemo
odavde. Ne tie vas se." A majka se smjeka i uti. Tako odu na poinak.
Vasja zauti i teko uzdahne.
- I, to je bilo dalje? - upita Kostilj nakon nekoliko trenutaka tiine.
- Dalje je bilo jutro. Ujutro ustanu i vide da nema jednog djeteta. Tada djeca dou k mami
i pitaju: "Mama, mama, gdje je na braco?" A mama odgovara: "Otiao je baki. Kod bake je."
I djeca povjeruju. Majka ode na posao, i kad se naveer vrati, smjeka se. Djeca joj kau:
"Mama, strah nas je!" A ona se opet smjeka i govori ocu: "Ne sluaju me. Iibaj ih."Otac ih
iiba. Djeca su htjela pobjei, no majka im dade neto za veeru i oni ne mogu ustati...
irom se otvore vrata, mi svi smjesta zamirimo i pretvaramo se da spavamo. Nakon
nekoliko trenutaka vrata se zatvore. Vasja prieka asak da u hodniku utihnu koraci.
3

- Sutradan ujutro probude se i vide da nema jo jednoga djeteta. Ostala je samo mala
djevojica. Pita ona oca:"A gdje je moj srednji braco?" A otac odgovori: "U pionirskom
logoru." A majka kae: "Ako nekome kae, ubit u te!" Djevojicu nije pustila ak ni u
kolu. Naveer doe majka i da djevojici opet neto za jesti, tako da nije mogla ustati. A otac
zatvori vrata i prozore.
Vasja se opet umiri. Ovaj put nitko ga nije molio da nastavi i u mraku se ulo samo
nekoliko dahova.
- A onda dou drugi ljudi - oglasi se on ponovno - vide da je stan prazan. Proe godina i
tu usele novi stanari. Vide oni crvenu mrlju, priu, razreu tapete - a tamo sjedi majka, sva
plava, napila se krvi i ne moe izai. To je ona cijelo vrijeme jela svoju djecu, a otac je
pomagao.
Dugo su svi utjeli, a onda netko upita: - Vas, a to radi tvoja mama?
- Nije vano - ree Vasja.
- A ima li sestru?
Vasja nije odgovorio - oito se uvrijedio ili zaspao. - Tolstoj - ree Kostilj - daj jo neto
o mrtvacima.
- Znate li kako se postaje mrtvac? - upita Tolstoj.
- Znamo - uzvrati Kostilj - uzme te i umre. -I to dalje?
- Nita - ree Kostilj - kao san. Samo to se vie ne budi.
- Ne - ree Tolstoj - ne mislim na to. Je l' znate kako to poinje?
- Kako?
- Tako da najprije sluaju prie o mrtvacima. A onda lee i razmiljaju - a zato sluamo
prie o mrtvacima?
Netko se nervozno nasmijao, a Kolja je sjeo na krevet i vrlo ozbiljno rekao:
- Deki, dosta.
- He-he - sa zadovoljstvom je rekao Tolstoj - tako je. Najvanije je shvatiti da si ve
mrtav, a dalje je sve jednostavno.
- Ti si mrtvac - bojaljivo se obrecnuo Kolja.
- Pa ja se i ne sporim - rekao je Tolstoj. - Radije razmisli zato odjednom razgovara s
mrtvacom.
Kolja je neko vrijeme razmiljao.
- Kostilj - upitao je - pa jesi li i ti mrtvac?
- Ja? - upitao je Kostilj. - Pa kako bih rekao...
- A ti, Ljoa?
Ljoa je bio Koljin prijatelj jo iz grada.
- Kolja - rekao je - pa razmisli. ivio si u gradu, zar ne?
- Da - uzvrati Kolja.
- I odjednom su te odveli u neko mjesto, zar ne?
- Da - rekao je Kolja.
- I ti odjednom vidi da se nalazi meu mrtvacima i da si sam mrtvac.
- Da - rekao je Kolja.
- Pa eto - rekao je Ljoa - muni glavom.
- Dugo smo ekali - rekao je Kostilj - mislili smo da e se sam osvijestiti. Otkako sam
mrtav prvi put vidim tako tupoga mrtvaca. to je? Ne razumije zato smo se ovdje okupili?
- Ne - rekao je Kolja. Sjedio je na krevetu i zgrio koljena na prsa.
- Primamo te u mrtvace - rekao je Kostilj.
Kolja je neto promrmljao ili zajecao, skoio s postelje i poput metka odjurio u hodnik;
otuda se zaulo brzo tapkanje njegovih bosih nogu.
- Nemoj se ceriti - apnuo je Kostilj - ut e.
- A zato bih se cerio? - melankolino je upitaoTolstoj. Nekoliko dugakih trenutaka
ispunjavala je tiina, a onda je Vasja upitao iz svojega kuta:
- Deki, a to ako...
- Ma, dobro... - rekao je Kostilj. - Tolstoj, daj jo neto.
- Evo to se jednom dogodilo - prozborio je Tolstoj nakon krae stanke. - Dogovorilo se
4

nekoliko ljudi da prestrai svojega prijatelja. Preobukli se oni u mrtvaca, prilaze mu i kau:
"Mi smo mrtvaci. Doli smo po tebe." On se prestrai i pobjee. A oni stoje i smiju se, a onda
jedan od njih veli: "ujte, deki, a zato smo se preobukli u mrtvace?" Svi ga pogledaju i nije
im jasno to on eli rei. A on opet: "A zato ivi bjee od nas?"
- I to onda? - upitao je Kostilj.
- Pa to - uzvratio je Tolstoj. - Oni su odmah sve shvatili.
- I trebali su shvatiti.
Postalo je tiho, a onda prozbori Kostilj:
- uj, Tolstoj - rekao je - moe li normalno priati?
Tolstoj je utio.
- Hej, Tolstoj - opet je prozborio Kostilj - zato uti? Zar si umro?
Tolstoj je utio i njegova je utnja sa svakim trenutkom postajala sve znakovitija. Htio
sam za svaki sluaj rei neto naglas.
- Jeste li uli za emisiju Vremja?* - upitao sam.
- Hajde - brzo je rekao Kostilj.
- Nije ba tako strana - rekao sam.
- Svejedno hajde.
Ne sjeam se tono kako je zavrila pria koju sam kanio ispriati, no odluio sam sjetiti
se svega dok budem priao.
- Dakle, bio jednom jedan tip. Imao je otprilike trideset godina. Gleda on jednom emisiju
Vremja. Ukljui televizor i namjesti naslonja, da bude udobnije. Tamo se najprije pojavio
sat, kao i obino. On je, dakle, provjerio svoj - je li toan. Sve je bilo kao obino. Ukratko,
odbilo je tono devet sati. I na ekranu se pojavi rije Vremja, samo ne bijela, kao to je to
uvijek dosad bilo, nego iz nekog razloga crna. Dakle, on se malo zaudi, ali nakon toga
zakljui da su jednostavno napravili novi dizajn i nastavi gledati. A dalje je sve opet bilo kao i
obino. Najprije su pokazali nekakav traktor, zatim izraelsku vojsku. Zatim je reeno da je
umro neki akademik, pa su malo pokazivali sport i onda vrijeme - prognoza za sutra. I gotovo,
Vremja je zavrilo i tip odlui ustati iz naslonjaa.
- Kasnije me podsjetite da ispriam o zelenom naslonjau - upadne Vasja.
- Dakle, on hoe ustati iz naslonjaa i osjeti da ne moe. Uope nema snage. Zatim baci
pogled na svoju ruku i vidi da je sva koa na njoj mlitava. Tada se prestrai, upre sve snage,
ustane iz naslonjaa i krene do zrcala u kupaonicu, a teko mu je hodati... Pa ipak nekako
doe. Gleda se u zrcalo i vidi - sva kosa mu je sijeda, lice naborano, a zuba nema. Dok je
gledao Vremja, proao je cijeli ivot.
- Znam to - rekao je Kostilj. - To isto bilo je i sa stolnim nogometom. Tip je gledao stolni
nogomet.
U hodniku su se zauli koraci i ljutiti enski glas, i svi smo se na trenutak stiali, a Vasja
je ak poeo neprirodno hrkati. Nakon nekoliko trenutaka vrata se irom otvore i u sobi se
upali svjetlo.
- Onda, tko je ovdje glavni mrtvac? Tolstenko, ti?
Na pragu je stajala Antonina Vasiljevna u bijelom ogrtau, a kraj nje uplakani Kolja, koji
je briljivo skrivao pogled pred baterijom u kutu.
- Glavni se mrtvac nalazi - dostojanstveno je uzvratio Tolstoj - u Moskvi, na Crvenome
trgu. A zato me budite nou?
Antoninu Vasiljevnu je naljutila takva drskost.
- Ulazi, Averjanove - rekla je naposljetku - i lezi. A s mrtvacima e se sutra pozabaviti
rukovoditelj logora. Da ne odu kui.
- Antonina Vasiljevna - polako je izgovorio Tolstoj - a zato imate bijeli ogrta?
- Zato to tako treba biti, razumije?
Kolja je brzo pogledao Antoninu Vasiljevnu.
- Idi u krevet, Averjanove - rekla je - i spavaj. Jesi li mukarac ili nisi? A ti - okrenula
seTolstoju - ako kae jo samo jednu rije, ii e stajati gol u djevojaku sobu. Jesi
razumio?
* Informativna emisija.
5

Tolstoj je utke gledao ogrta Antonine Vasiljevne. Ona se ogledavala, zatim je podigla
pogled na Tolstoja i zavrtjela prstom kraj ela. Onda se iznenada razljutila i ak je pocrvenjela
od zlobe.
- Nisi mi odgovorio, Tolstenko - rekla je - shvatio si to e ti se dogoditi?
- Antonina Vasiljevna - prozborio je Kostilj - pa sami ste rekli da ako kae jo samo jednu
rije, da ete ga... Pa kako e vam odgovoriti?
- A s tobom, Kostiljove - rekla je Antonina Vasiljevna - posebno u razgovarati, u
ravnateljevu uredu. Zapamti to.
Svjetlo se ugasilo i vrata su se zalupila.
Stanovito vrijeme - vjerojatno oko tri minute, Antonina Vasiljevna stajala je pred vratima
i sluala. Zatim su se zauli tihi koraii po hodniku. Za svaki sluaj trenutak-dva smo utjeli.
Nakon toga se zauo Kostiljev apat:
- uj, Kolja, kako e ti sutra dobiti od mene po tamburi...
- Znam - tuno se oglasio Kolja. -Joj, kako e dobiti...
- Hoete li sluati o zelenom naslonjau? - upitao je Vasja.
Nitko nije odgovorio.
- U jednom velikom poduzeu - poeo je priu - bio je ravnateljev ured. Tamo su bili
tepih, ormar, veliki stol i kraj njega zeleni naslonja. A u kutu kabineta stajala je prijelazna
crvena zastava, koja je tamo bila jako dugo. I eto jednog su tipa imenovali ravnateljem te
ustanove. On ulazi u ured, osvrne se uokolo, i sve mu se jako dopadne. I tako sjedne on u taj
naslonja i pone raditi. A onda njegov zamjenik ulazi u sobu i gleda - umjesto ravnatelja u
naslonjau sjedi kostur. I, pozovu policiju, sve pretrae i ne nau nita. I onda imenuju
novoga ravnatelja. A on je ve znao to se dogodilo drugim ravnateljima i naruio sije golemu
lutku veliine ovjeka. Odjenuo ju je u svoje odijelo i posjeo u naslonja te otiao, sakrio se
iza zavjese - kasnije me podsjetite, sjetio sam se ute zavjese - i gledao to e se dogoditi.
Proe sat, prou dva. I odjednom on vidi kako se iz naslonjaa diu nekakve metalne ipke i
sa svih strana hvataju lutku. A jedna takva ipka - ravno za vrat. A kasnije, kad su ipke
uguile lutku, prijelazna crvena zastava izlazi iz kuta, prilazi naslonjau i pokriva tu lutku
svojim runikom. Proe nekoliko minuta i od lutke nita ne ostane, a prijelazna crvena
zastava odmaknula se od stola i vratila natrag u kut. Tip je onda tiho izaao iz ureda, siao,
uzeo s vatrogasne ploe sjekiru, vratio se u ured, pa udari po prijelaznoj zastavi. I tada se
zauje takav jecaj, a iz trupca koji je presjekao, izlije se krv po podu.
- I, to je bilo dalje? - upita Kostilj.
- Gotovo - uzvrati Vasja.
- A to se dogodilo s tipom?
- Strpali ga u zatvor. Zbog zastave.
- A sa zastavom?
- Popravili je i vratili natrag - odgovori Vasja nakon kraeg razmiljanja.
- A kad su novoga ravnatelja imenovali, to se s njim dogodilo?
- Isto.
Odjednom sam se sjetio da u ravnateljevu uredu, u kutu, stoji nekoliko zastava s
brojevima odreda koji su otisnuti u boji; te zastave je on ve dva puta izdavao za vrijeme
sveanih postrojavanja. U svom je uredu imao i naslonja, ali ne zeleni, nego crveni, koji se
okree.
- Da, zaboravio sam - ree Vasja - kad je tip izaao iza zavjese, ve je sav bio posijedio.
Znate za utu zavjesu?
- Ja znam - rekao je Kostilj.
- Tolstoj, je l'ti zna za utu zavjesu?
Tolstoj je utio.
- Hej, Tolstoj!
Tolstoj se nije odazivao.
Razmiljao sam o tome kako kod mene doma u Moskvi na prozorima vise upravo ute
zavjese - tonije, uto-zelene. Ljeti, kad su vrata balkona stalno otvorena i odozdo, s bulevara,
dopire buka motora i miris benzinskog isparavanja, pomijean s mirisom nekog cvijea ili
6

tako neto - esto sjedim kraj balkona u zelenom naslonjau i gledam kako vjetar njie zelenu
zavjesu.

- Sluaj, Kostilj - iznenada ree Tolstoj - u mrtvace se ne prima onako kako ti misli.
- Nego kako? - upitao je Kostilj.
- Pa razliito. Samo pritom nikad ne govore da primaju u mrtvace. I zato mrtvaci poslije
ne znaju da su ve mrtvi i misle da su jo ivi.
- to je, nisu te primili?
- Ne znam - rekao je Tolstoj. - Moda su me ve primili. A moda e me poslije primiti,
kad se vratim u grad. Ja govorim, oni ne kau.
- Tko "oni"?
- Tko, tko! Mrtvi.
- Opet ti svoje! - rekao je Kostilj. - Prestani. Ve je dosta.
- U redu - oglasio se Kolja. - Tono. Dosta je.
- A ti, Kolja - rekao je Kostilj - ipak e dobiti po tamburi.
Tolstoj je nakratko zautio.
- Najvanije je - prozborio je opet - to oni koji primaju isto tako ne znaju da primaju u
mrtvace.
- Pa kako onda primaju? - upitao je Kostilj.
- Pa kako hoe. Recimo, nekoga neto pita ili ukljui televizor i onda te zapravo prime
u mrtvace.
- Ne mislim to. Oni trebaju znati da nekoga primaju kad primaju.
- Obratno. Kako mogu znati ako su mrtvi?!
- Onda je sasvim nejasno - rekao je Kostilj. - Kako se onda zna tko je mrtav, a tko iv?
- A to, tebi nije jasno?
- Ne - odgovorio je Kostilj. - Ispada da nema razlike.
- Ipak, razmisli to jesi - rekao je Tolstoj.
Kostilj je napravio nekakvu kretnju u mraku i neto je snano udarilo u zid tono iznad
Tolstojeve glave.
- Idiot - rekao je Tolstoj. - Skoro me udarilo u glavu.
- Pa ionako smo mrtvi - rekao je Kostilj. - Zamisli.
- Ljudi - ponovno je prozborio Vasja - da priam o utoj zavjesi?
- Ma idi u guzicu skupa sa svojom utom zavjesom, Vasja. Ve smo to sto puta uli!
- Ja nisam uo - rekao je iz kuta Kolja.
- Pa to zbog tebe svi moramo sluati? A onda e opet odjuriti Antonini i plakati.
- Plakao sam zato to me boli noga - rekao je Kolja. - Ozlijedio sam nogu kad sam izlazio.
- Ti si, uzgred, trebao priati.Tada si se prvi javio. Misli li da smo zaboravili? - rekao je
Kostilj.
- Umjesto mene, priao je Vasja - rekao je Kolja.
- Nije on priao umjesto tebe, nego tek tako. A sad je red na tebe. Inae e sutra dobiti
po tamburi.
- Je l'znate o crnome zecu? - upitao je Kolja. Odmah sam shvatio o kakvom to crnom zecu
govori - u hodniku je ispred blagovaonice visio furnir sa zecom u kravati narisan
spaljivanjem. S obzirom da je crte bio izveden vrlo savjesno i detaljno, zec je doista izgledao
potpuno crn.
- Evo. A rekao si da ne zna nita. Hajde.
- Bio jednom pionirski logor. I tamo su na glavnoj zgradi na zidu bile nacrtane kojekakve
ivotinje. A jedna od njih bio je crni zec s bubnjem. U ape su mu tko zna iz kojeg razloga
bila zabijena dva avla. I jednom tako prolazi jedna djevojica - s ruka na odmor. I saalila
se nad tim zecom. Prila je i izvukla avle. I odjednom joj se uinilo da je crni zec gleda, kao
da je iv. Meutim, zakljuila je da joj se uinilo i krenula je u sobu. Poeo je odmor. I onda
je crni zec odjednom poeo lupati u svoj bubanj. I odmah su svi koji su bili u tom logoru
zaspali. I sanjali su da je odmor zavrio, da su se probudili i krenuli na uinu. Potom bi radili
7

sve kao i obino - igrali stolni tenis, itali i tako dalje. A sve su to sanjali. Nakon toga je
zavrila smjena i otili su kui. Nakon toga su svi odrasli, zavrili kolu, oenili se i poeli
raditi i odgajati djecu. A zapravo su samo spavali. I crni je zec cijelo vrijeme udarao u svoj
bubanj.
Kolja je zautio.
- Neto nije jasno - rekao je Kostilj. - Evo, kae da su se razili kuama. Ali oni tamo
imaju roditelje i znance. to, zar su i oni spavali?
- Ne - rekao je Kolja. - Oni ne samo da su spavali, nego su i sanjali.
- Totalno ludilo - rekao je Kostilj. - Deki, je l' vama ita jasno?
Nitko nije odgovorio. Moda su ve svi zaspali.
- Tolstoj, je l'tebi neto jasno?
Tolstoj je zakripao svojim krevetom, nagnuo se prema podu i neto bacio u Kolju.
- Ba si hulja - rekao je Kolja. - Sad e dobiti po njuki.
- Vrati natrag - rekao je Kostilj. Bila je to tenisica koju je prije toga bacio uTolstoja.
Kolja je vratio tenisicu.
- Hej - rekao mi je Kostilj - zato cijelo vrijeme uti?
- Tako - velim. - Spava mi se.
Kostilj se okrenuo u krevetu. Mislio sam da e jo neto rei, ali je utio. Svi su utjeli.
Vasja je neto promrmljao u snu.

Gledao sam u strop. Vani se ljuljala svjetiljka i za njom su se micale sjene u naoj sobi.
Okrenuo sam se licem prema prozoru. Mjesec se vie nije vidio. Posvuda je bilo tiho, samo su
negdje jako daleko kloparali kotai nonoga vlaka. Dugo sam gledao plavu svjetiljku vani i
nisam ni primijetio kako sam zaspao.

Vijesti iz Nepala
Kad su se vrata, na koja je Ljuboku pritisnula nevidljiva sila, ipak otvorila, pokazalo se
da je trolejbus ve krenuo i sad je trebalo skoiti tono u lokvu. Ljuboka je skoila i to tako
nezgodno da je bljuzgom zaprskala skut svojega kaputa, a izme je bolje i ne gledati. Kad se
izvukla na uski plonik, nala se izmeu dva toka golemih kamiona koji su ili jedan drugome
u susret, urlali i prskali smjesu blata s pijeskom i snijegom. Semafora ovdje nije bilo zato to
nije bilo prijelaza i trebalo je ekati da se na kompaktnim stijenkama karoserija - eljeznim
(oguljenim, s grubo navarenim armaturnim rebrima, da djeluje ee) i drvenim (o njima se
nema to rei, ali je strano, strano) pojavi otvor svjetla. Kamioni, koji su prolazili bez kraja,
stvarali su tako teak dojam da ak nije bilo ni jasno ija to tupa i okrutna volja organizira
premjetanje tih straila zaprljanih od mazuta kroz sivu maglu mjeseca studenog, iz jednog
mjesta u drugo. Teko je bilo povjerovati da se time bave ljudi.
Naposljetku se promet malo smirio. Ljuboka je priljubila vreicu na grudi i oprezno sila
na cestu, nastojei stati na tamne mrlje asfalta usred hladne prljavtine.
S druge se strane utila dugaka ograda remize koju su razdvajala iroka crna vrata obino su ih zatvarali oko osam i trideset, no sad je jedno krilo bilo otvoreno i moglo se
provui.
- Kamo e?! - viknula je Ljuboki svadljiva baba u naranastoj bluzi bez rukava, koja je
sa eljeznom motkom u rukama stajala kod kuice iza vrata. - Zar ne zna da oni koji kasne
ulaze kroz stranja vrata!? Direktor je tako naredio.
- Brzo u - promrmljala je Ljuboka i pokuala proi mimo nje.
- Neu - s osmijehom je rekla baba i premjestila se na sredinu prolaza - neu te pustiti.
Mogla si doi na vrijeme.
Ljuboka je podigla pogled: baba je uz bok stiskala eljeznu motku oslonjenu na asfalt i
stavila debele ruke na trbuh; veliki prsti njezinih ruku vrtjeli su se jedan oko drugoga kao da
je na njih namatala neku nevidljivu nit. Smjekala se onako kako su sovjetskog ovjeka
nauili ezdesetih godina - s aluzijom da se sve moe - jedino je prolaz ozbiljno zatvoren. S
njene desne strane bila je kuica s privrenom ploom od furnira za agitaciju, gdje su se na
pozadini Eurazije grlila trojica - netko sa ljemom nabijenim na lice s uskim prorezom i
udnim orujem u rukama, ovjek hladna i nepristupana pogleda, odjeven u bijeli ogrta i
kapicu, i djevojka u prugastoj azijatskoj nonji, koja je bog zna kako dospjela u to drutvo.
Dolje je bila privrena ploa od furnira s natpisom:
SVAKOME TKO ULAZI U PROIZVODNI POGON!
NE ZABORAVI NAVUI SPECIJALNU ODJEU!

Ljuboka se okrenula i pola prema stranjim vratima. Za to je trebalo zaobii ugao vrlo
visoke zgrade s prozorima premazanim bojom do drugoga kata - tamo se, prialo se, nalazio
nekakav tajni institut - a nakon toga ii uz utu ogradu prema sivoj graevini od cigle,
ukraenoj natpisima s arobnim rijeima: UPTM, ASUS i jo neim, crnim na smeoj
pozadini.
Unutra, u razgrananim hodnicima, pokraj okna blagajni, u tekim oblacima dima hihotali
su vozai. Ljuboka je kroz druga vrata izala u golemo dvorite parka, ve pusto i nalik na
naputeni aerodrom. Na cijelome prostoru izmeu kiklopskih zgrada boksova i vrata, kroz
koje je Ljuboka pokuavala proi prije tri minute, na vidiku nije bilo nikoga osim visokog
mukarca s crvenom pregaom, iroka lica s istaknutim jagodicama. U miiavim ruiastim
rukama drao je plou s natpisom: JAAJ DEMOKRACIJU! i iao ravno na Ljuboku, a
neodreena gusta tekua masa u boji iza njegovih lea, kad se ovjek bolje zagleda, pokazala
se beskrajnom vojskom trudbenika meu kojima je bilo ak i nekoliko crnaca. Taj plakat, koji
je visio na jednome od boksova, napravili su u liilakom pogonu i Ljuboka se odavno
priviknula da je doekuje svako jutro. Plakat je bio pametno koncipiran: tekst poziva moe se
mijenjati tako da se na dvije kukice objesi nova ploa. U poetku su tamo bile rijei: JAAJ
9

RADNU DISCIPLINU, potom, u razdoblju stanovite politike zbrke - UVAJ RADNIKU

AST, a sad, uoi praznika, objesili su novi poziv koji Ljuboka jo nije vidjela.

Dola je do vrata zgrade administracije, ula unutra i popela se na prvi kat, u tehniki
odjel, gdje je ve treu godinu radila kao inenjerka racionalizacije.
U hodniku, izmeu poasne ploe i panoa s fotografijama radnika koji su bili u antabusstanici, visjelo je zrcalo i Ljuboka je zastala da se pogleda.
Bila je malena, u crnoj sintetinoj bundi i sportskoj kapi, na kojoj su bila naivena dva
crvena zupca u plavom obrubu. Lice joj je bilo pomalo majmunsko, prestraeno od roenja, i
kad se smijeila, vidjelo se da to radi s naporom i kao da izvrava jedinu slubenu dunost
koju zna.
Kad je raskopala bundu (ispod nje je imala bijelu bluzicu sa irokom crnom prugom na
grudima) i stisla se uza zrcalo da propusti dvojicu ljakera u vatiranim kaputima, koji su u
hodu ustro diskutirali o nekoj stvari (i pritom tako mahali rukama da ne dao bog da se netko
nae na putu golemih raspucalih aka), vidjela je ukrupno svoje napudrano lice s jasno
uoljivim borama oko oiju. Dvadeset osam godina - to je ipak dvadeset osam godina i vie
nije tako lako biti djevojica koja lepra po hodnicima, prispodoba ivoga fikusa na kojemu se
odmaraju muki pogledi umorni od eljeznih predmeta velikih dimenzija.
Jo jednom se nasmijeila u zrcalo i povukla prema sebi vrata s ploicom Tehniki odjel.
Njezin stol bio je u kutu, iza daske zatrpane crtaim priborom, i sad je za stolom, gledajui joj
ravno u oi, sjedio direktor trolejbusnog parka upanov, nalik na Raymonda Paulsa* koji se
udebljao. U rukama je imao malu arenu zastavicu, izvuenu iz plastine vaze, gdje su
Ljuboki stajala nalivpera i olovke. Zastavica je ostala od dana kad su cijeli tehniki odjel
pustili s posla da pozdravi nekog egzotinog predsjednika - tada su svima dali takve zastavice
i naredili da mau kad se pojave automobili. Ljuboka ju je sauvala za sjeanje zbog nekog
naroitog optimistinog sjaja i sad, kad je ula, upanov je tako vrtio meu prstima njezinu
amajliju da se umjesto dva trokuta iznad njegove ruke pojavio razvueni crvenkasti oblak.
- Dobar dan, Ljubova Grigorjevna! - rekao je u odvratno galantnoj maniri. - Zastali ste?
Ljuboka je kao odgovor promrmljala neto o metrou i trolejbusu, no upanov ju je
prekinuo.
- Pa ne velim ja da vi kasnite. Kaem da ste zastali. Jasno mi je. Malofrizeraj, pa
parfumerija...
Ponaao se kao da je zbilja govorio neto ugodno, no najvie je plailo to to joj se
obraao s "vi", imenom i oevim imenom. To je cijeli dogaaj inilo krajnje dvosmislenim
zato to je jedna stvar bila ako bi kasnila Ljuboka, a sasvim druga ako bi kasnila inenjerka
racionalizacije Ljubova Grigorjevna Suhoruko.
- Kako ide? - upitao je upanov.
- Dobro.
- Pitam za posao. Koliko ima prijedloga za racionalizaciju?
- Nita - uzvratila je Ljuboka, a onda se namrtila i rekla: - Zasad nema. Dolazio je
Kolemasov iz pogona za lim, tamo je smislio nekakvo usavravanje. Rezanje lima ovako
velikim karama. Jo nisam napravila dokumentaciju.
- Shvaam. A proli mjesec?
- Bila su dva. Ve su isplaena.
- Aha.
Direktor je odloio zastavicu, spojio na prsima rairene prste i prevrnuo oima, miui
usnama i pravei se da neto broji.
- Dvadeset rubalja. Dobro, a koliko emo vam platiti?
I onda sam sebi odgovori:
- Sto sedamdeset. Ukupno - sto pedeset rubalja razlike. Razumijete na to mislim?
Ljuboka je razumjela. I ne samo to, nego i mnoge druge stvari to direktor vjerojatno
nije ni imao u vidu. inilo joj se da se na njoj poput svjetlosnih snopova reflektora kriaju
pogledi direktora, efa tehnikog odjela uvalova, koji je pogledavao iz male susjedne sobe
to ju je pretvorio u kabinet, i svih ostalih. I da ne stoji kao kip u sreditu sadistikog
* Poznati ruski glazbenik, nap.prev.
10

zanimanja radnoga kolektiva, okrenula se, objesila vreicu na vjealicu i poela polako skidati
bundu.
- Tako, dakle - rekao je direktor - danas obiite sve pogone i sutra ujutro mi javite o svom
uspjehu. Savjetujem vam da ga imate.
Ustao je od stola, zaobiao Ljuboku koja se ukoila kod vjealice, ivahno se prekriio
na fotografiju u boji na trolejbusu 3 i U-9 na uglu i izaao iz sobe.
Ne gledajui nikoga, Ljuboka je sjela na stolac topao od direktorove stranjice
(vjerojatno je ekao desetak minuta) i gurnula ruku u donju ladicu stola. Svi su u sobi utjeli i
pogledavali Ljuboku koja je sakrila lice iza niskoga postolja i trudili se da nikako ne pokau
radoznalo zadovoljstvo - obratno, lica suradnika pokazivala su neodreenu suut zajedno s
graanskom odgovornou.
- Kako je to zanimljivo! - iznenada je rekao Mark Ivanovi Menizinger koji je odluio,
ini se, razbiti munu tiinu.
- to je zanimljivo? - upitao je Tolik Purigin odmiui se od crtea.
- Ujutro smo prebacivali kalem prigunik, da se ne prai - i palo mi je na pamet...
Mark Ivanovi je zautio i Tolik je shvatio da ovaj oekuje pitanje, pa ga je postavio:
- to vam je palo na pamet, Marku Ivanoviu?
- Pa to da struja ne moe ii kroza zrak, zar ne?
- Tako je.
- Ako se ica pod strujom prekine, to e se dogoditi?
- Iskra. Ili luk. Ovisi o indukciji.
- Eto. Znai da ipak tee kroza zrak.
- Pa to? - strpljivo je upitao Tolik.
-To da se kod struje u poetku nita ne mijenja. Ona misli da tee po ici, jer u zraku
nema... Nema...
- Nositelja naboja - pomogao je Tolik.
- Da. Ba tako. Zato kad je ica ve potrgana...
- Kao prvo - rekao je uvalov izlazei iz svoje sobice - struja ne razmilja. Njena stihija je
drukija. A drugo, prilikom prolaenja naboja kroz plin dolazi do ionizacije i pojavljuju se
nabijene estice. To tono znam.
Ukljuio je radio-prijemnik privren na zid, namjestio glasnou i vratio se u svoju sobu.
U sobu je ulo nekoliko nevidljivih sviraa balalajke; svirali su kao da je prije toga netko u
tehnikom odjelu sumnjao u postojanje pravih i izvorno narodnih djela za orkestar balalajki,
pa su odmah nestali.
U meuvremenu je Ljuboka postala sigurna da kontrolira miie svoga lica. Nekoliko
puta se nasmijala iza postolja stola, podigla je glavu, osvrnula se, sjela za svoje radno mjesto,
primakla si fascikl za prijave, otvorila ga i poela prouavati predloenu inovaciju.
"... Sastoji se u tome da se poluga kara za rezanje metala kompletira slaganjem
izmjenjivih tereta, to omoguuje na kraju jednostavne operacije reguliranje veliine
specifinog trenutka, koji se primjenjuje..."
Ljuboka je na trenutak zamirila, kao to je to uvijek inila kad je bilo nejasno, i
zakljuila da treba otii u pogon za lim i sve razjasniti na licu mjesta. I dalje nikoga ne
gledajui, ustala je, otvorila vrataca ormara, izvukla novi kaput podstavljen vatom kojemu su
iz depa virili sloeni papiri, i izala u hodnik.
Vani je postalo jo odvratnije - poele su padati krpe snijega. Kad bi pale na asfalt, upile
bi vodu, ali se ne bi potpuno rastopile, zbog ega je dvorite, iznad kojega se razlijegalo
mahnito blejanje balalajki, bilo pokriveno slojem poluprozirne hladne juhe. Ljuboka je
zastala pod strehom, nabacila preko ramena vatirani kaput (da odri distancu izmeu sebe i
radnika, nikad nije provlaila ruke kroz rukave), namjestila slubeni izraz lica i krenula prema
mukarcu iroka lica u crvenom, koji je lebdio iznad dvorita.
Dvadesetak metara od boksa stajala su dva ovjeka - Ljuboka je najprije zakljuila da je
to netko iz blagovaonice, a kad im je prila blie - ukoila se: ono za to je mislila da su bijeli
ogrtai, bile su dugake none koulje, i to je bila jedina odjea neznanaca. Jedan od njih bio
je debeo i nizak, ve u godinama, a drugi - na nulu oian mladi. Drei se za ruke paljivo
11

su promatrali plakat.
- Obrati pozornost - govorio je niski i pritom mu se iznad usta dizala para - na sloenost
koncepcije. Kako je zagonetan sam po sebi plakat koji prikazuje ovjeka s plakatom! Ako se
ta ideja razvije do kraja i stavi na pano, u rukama mukarca u crvenom kombinezonu je plakat
na kojemu e biti prikazan on sam kako nosi takav isti plakat - to emo dobiti?
Mladi je ispod oka pogledao Ljuboku i nita nije rekao.
- Dobro, moe pred njom - rekao je niski i namignuo Ljuboki, zbog ega je ona
odjednom osjetila neku potpuno neoekivanu varljivu nadu.
- Dobit emo model svemira, jasna stvar - uzvratio je mladi.
- Mislim da e to biti neto poput koridora izmeu dva zrcala, u koji si opet uao bez
ikakve potrebe. Zna li uope gdje se sada nalazi?
Mladi se stresao i paljivo osvrnuo oko sebe.
- Jesi se sjetio? Eto. Pa zato si onda doao ovamo?
- Htio sam razjasniti to sa smru - s osjeajem krivice rekao je mladi.
Njegov sugovornik se namrtio.
- Koliko puta ti ovjek mora rei - nikad se ne smije istravati. Pa, kad si ve dospio
ovamo, hajde da neto razjasnimo. Zamisli da svakome iz beskrajnog niza plakata odgovara
vlastiti svijet - poput ovoga. I u svakom od njih je isto dvorite, iste pregrade za mamute...
Djevojko, kako se to zove?
- Boksovi - uzvratila je Ljuboka. - Zar vam nije hladno?
- Ma kakvi. On sve to sanja. Pa da, boksovi, i ispred svakoga od njih netko stoji. Tada e
mjesto gdje sada stojimo biti jednostavno jedan takav svijet, i ispast e...
- Ispast e... Ispast e... Boe!
Mladi je vrisnuo, povukao ruku i potrao prema boksu. Dok je prilazila vratacima
izrezanim na golemim vratima boksa, ve je razmiljala o neem drugom.
U pogonu lima - nevelikoj prostoriji s visokim stropom na dvije etae - bilo je tiho i
polumrano. U sreditu se izdizao stol obrubljen limom, zatrpan raznobojnim metalnim
otpacima, a kod zida, na klupama u kutu, sjedila su tri ovjeka. utke su igrali domino suzdranim i tedljivim pokretima stavljali su na stol ploice, ponekad kratko komentirali
sljedei potez. Osim kutije za domino, na istom kutu stola stajalo je pakiranje gruzijskog
aja, nekoliko vreica eera u kockama i tri pehara napravljena od lubanje s listiima aja
pripijenim uz ukaste stijenke. Ljuboka je prila igraima i snanim glasom rekla:
- Evo mene k vama! Dobar dan, drue Kolemasov!
- Pozdrav - rastreseno je uzvratio smeurani ovjeuljak koji je sjedio na kraju. - Kako
ide, djevojko?
- Hvala, dobro - rekla je Ljuboka. - Evo me k vama poslovno. Zbog prijedloga za
racionalizaciju.
- Jesi li moda donijela novac? - upitao je Kolemasov i laktom gurnuo susjeda u bok.
Susjed se nasmijeio.
- Odmah novac- rekla je Ljuboka.- Najprije treba sastaviti dokumentaciju.
- No, dobro, pa onda sastavi dokumentaciju. Sad emo... Pokazati...
Kolemasov je stavio ploicu na stol, ime je oito zavrio partiju - partneri su se
uzvrpoljili, poeli uzdisati i pobacali preostale ploice. Kolemasov je ustao i uputio se prema
bravarskoj klupi i pokretom glave pozvao Ljuboku da mu se pridrui.
- Vidi - rekao je. - Na primjer, treba razrezati aluminijsku foliju.
Iz gomile otpadaka izvukao je sjajni srebrni trokut i stavio ga u razjapljenu eljust kara.
- Probaj.
Ljuboka je odloila asopis na stol, uhvatila se rukama za cijev dugaku jedan metar,
navarenu na ruicu kara i povukla je prema dolje. No, aluminijska folija je oito bila
predebela - nakon to se malo pomaknula prema dolje, ruica je zastala.
- Dalje ne ide - rekla je Ljuboka.
- Dobro. A sad radimo evo ovo.
Kolemasov je uzeo uteg od esnaest kilograma koji je stajao kraj stola, pocrvenio,
podigao ga do razine prsa i objesio na cijev.
12

- Hajde, stii.
Ljuboka je cijelom svojom teinom pritisnula cijev - ova se malo pomaknula i zastala.
- Pa treba jae - rekao je Kolemasov i sam pritisnuo ruicu - ona se polako pokrenula
prema dolje, a onda se aluminijska folija odjednom s treskom razletjela na dva dijela, ruica
se trgnula, uteg je poskoio i s tekim se zvukom urezao u podne ploice deset centimetara
lijevo od Ljubokine izme.
- To je to usavravanje - rekao je Kolemasov. Dvojica partnera u dominu sa zanimanjem
su pratili to se dogaa.
- Shvaam - rekla je Ljuboka. - A tu je reeno da su tereti izmjenjivi.
- Zasad ih nema - uzvratio je Kolemasov. - No, smisao je jednostavan: treba nekoliko
utega. Uzme i objesi, jedan ili nekoliko.
Ljuboka se zamislila pokuavajui nai pametno pitanje.
- Recite - naposljetku je prozborila - a kakav ekonomski uinak se oekuje?
- Joj, ne znam. O tome jo nisam razmiljao.
- To svakako treba. - Ili proraun ekonomskog uinka ili njegovo nepostojanje. Potrebna
je i uporaba...
- Evo ti pa sastavi - uzvratio je Kolemasov. - Ti si glavna za ta pitanja.
Okrenuo se i poao prema prijateljima, od kojih je jedan ve poeo mijeati ploice
domina.
- A tko vam je pisao molbu? - upitala je Ljuboka.
- Serjoga Karjaev. Zajedno smo to smislili. Zna to, odi u bravariju, oni ba sad petljaju s
neim. Pa popriaj.
Kolemasov je sjeo za stol i privukao si ploice.
Trenutak kasnije Ljuboka je ve stajala na ulazu u bravariju i pogledom traila Karjaeva.
Na kraju je u kutu primijetila njegovu siunu, uljem zaprskanu facu s velikim naoalama.
Karjaev je pljosnatim klijetima drao dugako dlijeto uprto u dno limenog tanka, a drugi je
ovjek svom snagom udario maljem. Ljuboka im je pokuala mahnuti asopisom, no oni su
bili odve zauzeti i nita nisu primijetili. Tada im je prila.
- Jako jednostavno - rekao je Karjaev nakon to je sasluao Ljuboku. - Uinak utede
postie se na raun ubrzanja bravarskog rada. Treba izraunati.
- A kako?
- Kao da i sama ne zna. Treba shvatiti koliko se bre odvija operacija pri koritenju
izmjenjivih tereta, a onda pomnoiti s koliinom trolejbusnih parkova. Jo treba uvesti i
koeficijent koji uzima u obzir broj kara po limu u svakom parku. I izraunati cijenu utega.
Dat u otprilike shemu, jasno?
Karjaev se patniki mrtio pri svakom udarcu maljem kao da nisu udarali po dlijetu nego
po njegovoj glavi, a Ljuboku je buka tako zagluivala da joj se poelo initi kako Karjaev
govori neto jako pametno. Odjednom je Karjaevljev kolega promaio i opalio je maljem po
tanku, zbog ega se Ljuboki na trenutak uinilo da stoji u golemom zvonu. Karjaev se
uspravio i poeao uho.
- uj - rekao je - sutra u ti napisati jo jednu racionalizaciju. Vidi dlijeto? Eto, navarit
u za njega preku, da se dri. A ti e sastaviti dokumentaciju. Uinak utede dobije se i kad
se izrauna vrijednost zavarivakih poslova.
- A kako da to saznam? - upitala je Ljuboka.
- Kako, kako... Pogledaj u prirunik. Ili telefoniraj u Institut za zavarivanje.
Karjaev je naglo povukao Ljuboku za ruku - oboje su se sagnuli i iznad njihovih glava
prozujaloje neto tamno, veliine velikoga psa.
Ljuboka se uspravila, gledajui iskosa opnokrilca koji se trzao na stropu, a Karjaev je, ne
diui se, podigao dlijeto koje je izletjelo iz pljosnatih klijeta, opet ga stisnuo i namjestio uz
tank. - Idemo, Fjodore.
Fjodor se nakaljao i zamahnuo maljem. Ljuboka je pogledala na sat i uzdahnula - ve
deset minuta trajao je ruak. Krenula je u blagovaonicu.
Dakako, zakasnila je - red u blagovaonici ve je vijugao od blagajne pa do ulaza.
Ljuboka je stala na kraj i pripremila se na ekanje. Najprije je stanovito vrijeme prouavala
13

slikariju na zidu, koja je prikazivala divovsku pogau, zatim je primijetila presavijeni listi,
koji je virio iz njezina vatiranog kaputa, izvukla ga i rastvorila.
"MNOGOLIKI KATMANDU"- proitala je. Ispod naslova sitnim je slovima bila utisnuta
rije "uspomena". Ljuboka se naslonila na zid i poela itati.
"Grad Katmandu, metropola male drave Nepal, nalazi se na slikovitim breuljcima u
podnoju Himalaja; gleda li se na liniju breuljaka odozdo, iz doline, onda oni podsjeaju na
kimu zmaja koji je prilegao. Stoga su preci dananjih stanovnika Nepala to mjesto nazvali
Zmajevim breuljcima.
Grad je star oko tri tisue godina. Spominjanja Katmandua kao najveega kulturnoga i
vjerskog sredita susreu se u mnogim drevnim kronikama; grad je bio poznat ak i u hanskoj
Kini, gdje se zvao 'Kan'to' i smatrao se prijestolnicom mitskoga junoga carstva.
U I. i II. stoljeu poslije Krista u Katmandu je prodro budizam koji je uskoro stvorio
udnu simbiozu s mjesnim patrijarhalnim kultovima. U isto vrijeme je u Katmandu prodrlo i
kranstvo, koje se nije ba proirilo meu gradskim gornjim slojevima i ostalo je sudbinom
malih zajednica koje se bave stoarstvom u prostranim nizinama juno od grada. Mjesni
krani su rimokatolici, no u posljednje vrijeme crkva Katmandua stvarno dobiva autokefalni
status."
Otraga se zaulo tiho pojanje - Ljuboka se okrenula i ugledala tri slubenika planskoekonomske grupe, koji su stali na kraj reda, a koji se malo udaljio od nje. Na sebi su imali
dugake vree s rupama za glavu i ruke, stegnute oko struka sivim konopcem, a u rukama su
im gorjele debele parafinske svijee. Na vreama su bili otisnuti neki brojevi, crni kiobrani i
natpisi "NE KORISTITI KUKICE". Ljuboka je nastavila itati dalje.
"Na kraju prologa stoljea ovamo se doselila ruska sekta duhoboraca, koja je utemeljila
nekoliko sela u blizini grada; u njihovoj svakodnevici pomno se uvaju sva obiljeja ivota
ruskoga sela 19. stoljea - na primjer, na zidovima koliba mogu se vidjeti iz 'Nive'* izrezane
slike cara Aleksandra III. s obitelji.
Smjetanje u okvir jednoga grada-drave nekoliko kulturnih i religioznih tradicija
pretvorilo je Katmandu u jedinstven spomenik arhitekture: budistike pagode nalaze se u
susjedstvu ivinih hramova, kranskih crkava i sinagoga. Postotak kultnih u odnosu na
stambene graevine u Katmanduu zauzima jedno od prvih mjesta u svijetu. Meutim, to ne
znai da je mjesno stanovnitvo pretjerano religiozno - obratno, prije im je svojstveno
epikurejstvo u ivotu. Zamalo je svaki dan u kalendaru u Katmanduu nekakav praznik. Neki
od tih praznika podsjeaju na europske - u njima sudjeluju lanovi vlade ili barem
predstavnici administracije; tada se na ulicama odrava red i prireuju sveane
manifestacije,kao, na primjer, mimohod nacionalne garde, koja prolazi na dan neovisnosti na
slonovima glavnom gradskom ulicom. Drugi praznici, kao Dan zavirivanja preko ruba,
povezan s tradicijom ritualne uporabe psihotropnih biljaka, na neko vrijeme pretvara
Katmandu u neto nalik opkoljenome gradu; ulicama se voze vladina oklopna vozila, a
megafoni pozivaju okupljene utljive i prestraene ljude na trgovima da se raziu.
Najraireniji kult u Katmanduu jest sekta 'Onih koji se nastoje uvjeriti'. Na ulicama grada
esto se mogu vidjeti njeni sljedbenici - oni hodaju u vrsto stegnutim plavim mantijama i
nose koaricu za milostinju. Cilj njihove duhovne prakse jest intenzivnim razmiljanjem i
pustinjatvom spoznati ljudski ivot kao takav, kakav zapravo jest. Neki od pustinjaka u tome
i uspijevaju; takvi se zovu 'uvjereni'. Lako ih je prepoznati po divljakim kricima kojima se
stalno glasaju. 'Uvjerenoga' adepta odmah prebacuju specijalnim automobilom u poseban
samostan-izolator, koji se zove 'Gnijezdo uvjerenih'. Tamo provode ostatak dana i prestaju
vikati samo za vrijeme uzimanja hrane. Kad se smrt pone pribliavati, 'uvjereni' poinju
vikati osobito glasno i prodorno, i tada ih mladi adepti uzimaju pod ruku i izvode u obor za
stoku da umru. Neki od nazonih na toj ceremoniji odmah se i sami uspijevaju uvjeriti - i njih
smjetaju u prostorije obloene plutom, gdje e im protei daljnji ivot. Takvima se dodjeljuje
titula 'Uvjerenih u gnijezdu', koja daje pravo na noenje staklenih perli. Pria se da je kao
odgovor na primjedbu jednoga od gostiju samostana-izolatora o tome kako je strano umirati
* asopis, nap. prev.
14

meu lokvama prljavtine i svinja to roku, jedan od 'uvjerenih' prestao na trenutak zavijati i
rekao: 'Oni koji misle da je lake umirati u krugu blinjih, leei u udobnoj postelji, pojma
nemaju to je to smrt.'
Katmandu nije samo kulturni centar s viestoljetnom tradicijom, nego i velik industrijski
grad; nedavno je ovdje, uz sudjelovanje sovjetskih strunjaka, izgraena moderna tvornica
elektrinih svjetiljki, iji su proizvodi veoma traeni na svjetskome tritu. Pjeane plae
Katmandua odavno privlae turiste iz svih krajeva svijeta i industrija zabave koja tu postoji ne
zaostaje za ponajboljim svjetskim uzorima. Tu postoji i mlada komunistika partija, koja se
bori za pravednije uvjete ivota radnika ove nevelike slikovite zemlje."
Ljuboka je na svoj posluavnik stavila salatu od rajice, ragu od svinjetine i pehar
laganog talijanskog vina. Nakon kraeg razmiljanja, vratila je ragu natrag i umjesto njega
uzela skuu sa zeljem, platila i krenula prema stolu u kutu, odakle su je gestama pozivale cure
iz knjigovodstva.
- to je, itala si spomenicu? - upitala je Nastja Bikova, djevojka s debelim slojem pudera
na runome licu.
- Da - uzvratila je Ljuboka sjedajui kraj njih - proitala sam.
- Tamo je sigurno toplo - sanjalaki je rekla Nastja. -Cijele godine je toplo. Ima puno
mukaraca. I svakakvoga voa. A mi tu ivimo, ivimo i nita ne vidimo oko sebe. I umiremo
moda kao lude. Nije li tako, Olja?
Olja je zamiljeno gledala u juhu.
- to ti je, Olja? O emu razmilja?
Olja je podigla pogled, jedva primjetno se nasmijeila i prozborila:
- Uzmi dlan s mojih grudi. Mi smo vodi pod strujom... Jedno prema drugom nas, gledaj,
odjednom baci...
- Njezin ljubavnik je elektriar - uzdahnula je i objasnila Nastja. - No dobro, neemo
priati. Idemo jesti, ha?
Ljuboka je pojela najbre, ostavila posluavnik s tanjurima na crnu pokretnu traku,
kimnula prijateljicama i uputila se u tehniki odjel.
"Ba sam budala - razmiljala je penjui se stubama - trebala sam se udati za Vasku
Balalikina i ii s njim u vojsku. Sad bih sjedila negdje u garnizonskoj knjinici i izdavala
knjige..."
U hodniku je naletjela na direktora upanova, koji je upravo izlazio iz partijskog
komiteta. Nije se stigla ak ni valjano prestraiti - upanov se razmahao, uzeo je pod ruku i
poveo hodnikom prema plakatu s tri divovska zgroeno-gnjevna lica s graevinskim
kacigama, zagledana u ovjeuljka s bocom u depu koji se grio pred njima.
- to sad radi?
- Ja? Bila sam u pogonu. Sastavit u dva prijedloga za racionalizaciju. Samo, to se tie
utede...
- Pusti sve - urotniki je proaptao upanov - i tri u biblioteku. Hitno treba napraviti
zidne novine. Tamo je ve dvoje, pomoi e im. Moe?
- Ne znam crtati.
- Dobro, tamo e bojati. Idemo, curo, trk! - te je rijei upanov izgovorio kao da se neka
grubost iskupila tom nevjerojatnom sreom koja je snala Ljuboku nakon njegova prijedloga.
Ljuboka je razvukla usta u osmijeh i uzvratila:
- Letim! Samo da ostavim asopis.
- Trk! - u hodu je ponovio upanov i poletno zaronio kroz vrata toaleta. Ostavivi
Ljuboku samu s gnjevom i zgroenou plakata koji je visio u kutu.
Ljuboka je krenula natrag - upanov ju je povukao za sobom jo kojih deset metara ula u tehniki odjel, odloila asopis na uobiajeno mjesto i zamijenila vatirani kaput za
plavi ogrta koji je visio u istome ormaru. Svi suradnici su se okupili i stajali kraj prozora te
pratili dva nebeska jahaa koji su s vremena na vrijeme izranjali iz niskih oblaka. Mark
Ivanovi se okrenuo i rekao:
- Ljuboka! Nazovi Vasilija Balalikina.
15

- Znam ve - rekla je Ljuboka. - Hvala.

Broj je bio zauzet i nakon pet minuta Ljuboka je ve bila u biblioteci, gdje su se kuni
umjetnik Kostja i bibliotekarica Elena Pavlovna nagnuli iznad dva primaknuta stola,
pokrivena novinama slijepljenim od nekoliko listova - ve je bio gotov crte olovkom i
trebalo ga je samo obojiti gvaem. Kostja je dao Ljuboki mali kist i naredio joj da ga ispere u
staklenki od pet litara punoj mutne vode koja je stajala na podu.
- Pazi da ti ne padne - rekao je zabrinuto - potonut e.
Ljuboka se uvrijedila zbog takvog nepovjerenja. Briljivo je isprala kist. Trebala je
obojiti golemi savinuti klas - da je pravi, njime bi se mogla nahraniti policijska eta. Ljuboka
je poela paljivo na njega nanositi sloj ute boje i ve je osjeala radost od toga kako joj
dobro ispada, kad ju je Kostja odjednom potapao po ramenu.
- to to radi, ha? - upitao je. - Pa treba doarati obujam. Pokazat u ti.
Umoio je kist u bijelu boju i poeo popravljati Ljubokin rad. Svejedno se nije dobio
nikakav obujam, no zato se inilo da je klas izliven iz bronce.
- Jasno?
- Jasno - protrljala je prstima sljepooice i neoekivano za samu sebe upitala:
- uj, sjea li se moda u kojoj to bajci jedu eljezni kruh?
- eljezni kruh? - zaudio se Kostja. - Vrag bi ga znao.
Vani je ve bilo mrano i gorjele su hladne ljubiaste svjetiljke. Kad su se otvorila vrata i
u sobu poeli ulaziti ljudi, trebalo je jo samo obojiti nasmijeeni mjesec i vojnika zranih
snaga u hermetikoj kacigi nalik na akvarij.
Okupio se zamalo sav administrativni personal i jo je iz tko zna kojeg razloga dola baba
u naranastoj bluzici bez rukava, koja ujutro Ljuboku nije pustila u park. upanov je priao
stolu, pogledao novine, izrekao pohvalu, i rekao da e sad biti kratak sastanak, a onda mogu
nastaviti.
Svi su sjeli. upanov, uvalov i baba u bluzi bez rukava zauzeli su mjesta u malom
predsjednitvu, mlade je po navici sjela dalje, kraj polica za knjige, i sastanak je poeo.
upanov je ustao, protrljao ruke i ve se spremao neto rei kad su se otvorila vrata i
uao Karjaev, zaprljan od ulja. U rukama je imao dlijeto s navarenom dugakom
poprenicom.
- Treba ukljuiti radio - rekao je.
upanov ga je pogledao sa smrknutim nepovjerenjem, a onda mu se lice razvedrilo.
- Tako je, treba ukljuiti radio.
Ustao je od stola, doao do zida i okrenuo crni kotai na boku maloga radio-prijemnika s
amblemom Olimpijade.
- Vlastitoga dopisnika u Nepalu.
Uz zvuk se pojavila pozadina. Doletjele su automobilske sirene, um vjetra, neiji
udaljeni smijeh.
- Dok stoji ovdje - odjednom se oglasio snaan glas - na irokim cestama modernog
Nepala, stalno se udi kako je raznolik prirodni svijet te neobine zemlje. Jo prije nekoliko
sati sijalo je sunce, posvuda su se izdizale visoke palme i stabla mahagonija, udesno su
pjevale plave kukavice i crvene papige. inilo se da tome nee biti kraja - no, svijet ima svoje
zakone i mi smo se, eto, popeli gore, u rijetki zrak planinskih ogranaka. Kako je posvuda
postalo tiho! Kako nebo sjetno i usredotoeno gleda na zemlju! Ne govore uzalud dolje, u
dolini, o stanovnicima visina da jedu eljezni kruh. Da, ovdanje planine su okrutne. No,
zanimljivo je neto drugo: kad se ovjek penje prema nenastanjenim snijegom pokrivenim
vrhovima, presijeca mnogo prirodnih zona i u jednom trenutku primjeuje da tono od ruba
ceste poinje brezik, dalje rastu oskorue i lipe, i ini se da e se svaki as u uskom prostoru
izmeu drvea pokazati skromne kuice obinog ruskog sela, nekoliko krava koje pasu izvan
ograde i, naravno, kupola male crkve od brvna, pa se ovjek sjeti i udaljenog zvona zvonika,
arenih krieva na kupolama i gomile starica u predvorju, koje se klanjaju i ure postaviti
ganutljivu svijeu Bogu... Jedno sjeanje ide ususret drugome, i uskoro primjeuje da vie ne
razmilja o prirodnom svijetu Nepala, nego o onom to pravoslavna dogmatika naziva
iskuenje zrakom. Podsjetit u drage sluatelje radija da je to u tradicionalnom shvaanju 16

etrdesetodnevno putovanje dua po slojevima napuenim razliitim demonima koji kidaju na

komadie svijest zahvaenu grijehom. Moderna znanost je utvrdila da je bit grijeha zaborav
Boga, a bit iskuenja zrakom predstavlja beskrajno kretanje po sve uoj spirali prema toki
prave smrti. Umrijeti nije tako jednostavno kako se to nekima ini... Eto vi, na primjer. Vi,
eto, mislite, da poslije smrti sve zavrava, zar ne?
- Tako je... - odazvalo se nekoliko glasova u dvorani. Ljuboka ih je najprije sluala, a
onda je shvatila da je i sama odgovorila sa svima.
- I struja ne tee po zraku, zar ne?
- Tako je...
- Ne. Nije tako. (Odavno su se u glasu pojavile podrugljive note.) - Ali ja vam ne kanim
kvariti sveanost Oktobra tom ispraznom prepirkom, makar stoga to imate izvrsnu
mogunost sami to provjeriti. Jer sada, prijatelji, upravo zavrava prvi dan vaih iskuenja
zrakom. Prema uvenoj tradiciji ono se odvija na Zemlji.
U dvorani je netko tiho vrisnuo. Netko drugi je zaurlao. Ljuboka se okrenula da vidi tko
je to i odjednom se svega sjetila - i zaurlala sama. Da ne vrisne iz svega glasa, trebalo se
suzdravati svom snagom i za to je trebalo zabaviti se bilo ime, i ona je objema rukama
poela brisati trag reflektora s bijele bluze koja je visjela na spljotenim grudima. Oito se
svima dogaalo isto - upanov je pokuao kapicom nalivpera zaepiti rupu od metka u
sljepooici, Karjaev namjestiti kosti svoje slomljene lubanje, uvalov je zaeljavao uperak
na nazubljeni plavi trag patentnog zatvaraa, a ak je i Kostja, sjetivi se oito nekih podataka
iz broure o spaavanju utopljenika, sam sebi davao umjetno disanje.
Radio je u meuvremenu vritao:
- O, kako su ganutljivi pokuaji dua, koje trepere na vjetrovima iskuenja zrakom da se
uvjere kako se nita nije dogodilo! One e i prvu slutnju to im se dogodilo shvatiti kao
idiotsku priu s radija! O uasa sovjetske smrti! Takve udne igre igraju ljudi i stradavaju! Ne
znajui nita osim ivota, oni ivot shvaaju kao smrt. Neka vas sutra probudi orkestar
balalajki pod ravnanjem Jehove Ergaeva. I neka vae sutra bude isto kao i danas, do trenutka
kad e se iznad onoga to e netko od vas shvatiti kao svoj kolhoz, netko kao podmornicu,
netko kao trolejbusni park, i tako dalje - kad e se iznad svega, u to vae due oblae smrt,
zauti zamiljena melodija narodne pjesme saratovske gubernije Ve vi vjetri. A sad
predlaem da posluamo vologodsku pjesmu Nije li to jedan u polju puteljak, nakon ega e
ubrzo poeti drugi dan iskuenja zrakom - jer ovdje nema noi. Tonije, nema dana, a kad
nema dana, nema ni noi...
Posljednje rijei potonule su u sve veoj buci nebeskih balalajki - njihov je zvuk bio tako
nepodnoljiv da su u dvorani, bez ustruavanja, poeli vikati iz svega glasa.
Odjednom je Ljuboki pala na pamet spasonosna pomisao. Neto joj je govorilo da e sve
proi ako uspije ustati i izjuriti u hodnik. Sline misli su vjerojatno pale na pamet i drugima upanov je, ljuljajui se, pojurio prema prozoru, baba u naranastoj bluzi bez rukava zavukla
se ispod stola, bistri Karjaev ve je pruio ruku prema crnom gumbu radija s namjerom da ga
iskljui i vidi to e to donijeti - a Ljuboka se, s naporom vukui noge, odgegala do vrata.
Neoekivano se ugasilo svjetlo i dok je pipala traei kvaku, na nju je straga navalilo nekoliko
ljudi obuzeto oito istom eljom. A kad su se vrata, na koja je Ljuboku pritisnula nevidljiva
sila, ipak otvorila, pokazalo se da je trolejbus ve krenuo i sad treba skoiti ravno u lokvu.

17

Sigmund u kavani
Iza glatkih kamenih lica tih idola
esto se kriju labirinti pukotina i praznina
u koje se naseljavaju razliite ptice.
Joseph Lavender, Uskrnji otok

Koliko se sjeao, u Beu nikad nije bilo tako hladne zime. Svaki put bi se pomalo najeio
kad bi se otvorila vrata i u kavanu uletio oblak hladnoga zraka. Dugo se nisu pojavljivali novi
gosti i Sigmund je uspio upasti u lagani staraki drijeme, ali su se vrata ponovno zalupila i
on je podigao glavu.
U kavanu je ulo dvoje novih gostiju - gospodin sa zaliscima i dama s visokom punom.
Dama je drala u rukama dugaki iljasti kiobran.
Gospodin je nosio malu ensku torbicu, obrubljenu tamnim sjajnim krznom, malo
vlanim od rastopljenih snjenih pahuljica.
Zastali su kraj vjealice i poeli se razodijevati - mukarac je skinuo ogrta, objesio ga na
kukicu, a onda je pokuao zakvaiti eir na jednu od dugakih drvenih izboina to su strale
iz zida iznad vjealice, no promaio je i eir je iskoio iz njegovih ruku i pao na pod.
Mukarac je neto promrmljao, podigao eir, ipak ga objesio na izboinu, petljao iza daminih
lea i pomogao joj skinuti bundu. Dok se oslobaala bunde, dama se blagonaklono
nasmijeila, uzela od njega torbicu i odjednom se na njenome licu pojavio izraz
neraspoloenja - zatvara na torbici bio je otvoren i u nju je napadao snijeg. Dama se
oslobodila bunde, stavila torbicu na rame, odloila kiobran u kut, iz nekih razloga rukom
okrenut prema dolje, uzela svoga kavalira pod ruku i krenula s njim unutra.
- Aha - tiho je rekao Sigmund i kimnuo.
Izmeu zida i anka bara, nedaleko od stola prema kojemu su se uputili gospodin sa
zaliscima i njegova pratilja, nalazio se malen prazan kuti gdje su se motala gazdina djeca djeak od oko osam godina u irokom bijelom puloveru s crnim kvadratima, i neto mlaa
djevojica u tamnoj haljinici i prugastim vunenim gaicama. Kraj njih su se na podu nalazile
kocke i napola ispuhana gumena lopta.
Djeca su bila neobino tiha. Djeak se zabavljao s brdom velikih kocki s crteima u boji
sa strane - gradio je od njih kuu prilino udnog oblika, s pukotinom na prednjem zidu graevina se neprestano ruila zato to je pukotina bila prevelika i gornja je kocka padala u
razmak sa strane. Svaki put kad bi se kocke sruile, djeak je neko vrijeme prljavim prstom
tuno kopao nos, a onda bi poeo graditi ispoetka. Djevojica je sjedila nasuprot, na podu, i
bez posebnog interesa gledala to brat radi te se zabavljala s hrpicom sitnoga novca - as je
novie slagala po podu, as skupljala na hrpu i gurala ispod sebe. Ubrzo joj je dosadila ta
zabava, ostavila je novie na miru, nagnula se u stranu, zgrabila najblii stolac za noge,
povukla ga prema sebi i poela micati po podu te njime lagano gurala loptu. Jednom je trzaj
ispao prejak, lopta se otkotrljala prema djeaku i njegova klimava graevina sruila se na pod
ba u trenutku kad se spremao postaviti na vrh posljednju kocku, na ijim su stranicama bile
naslikane grana s naranama i vatrogasni toranj. Djeak je podigao glavu i zaprijetio sestri
akom, a ona mu je odgovorila plaenjem jezika - jezik je drala tako dugo isplaenim da se
sigurno mogao dobro razgledati sa svim detaljima.
- Aha - rekao je Sigmund i svrnuo pogled na mukarca sa zaliscima i njegovu damu.
Ve su im posluili jelo. Gospodin je gutao kamenice, odluno otvarajui koljke malim
srebrnim noem, i govorio je neto svojoj pratilji koja se smijeila, kimala i stavljala u usta
ampinjone - jedan po jedan hvatala ih je s tanjura dvozubom vilicom i pomnjivo ogledavala
prije negoli e ih umoiti u gusti uti umak. Zatim si je gospodin, zveckajui grlom boce po
rubu ae, natoio bijeloga vina, ispio ga i primaknuo si tanjur s juhom.
18

Priao je konobar i stavio na stol tanjur s dugakom prenom ribom. Dama je pogledala
ribu, odjednom se udarila dlanom po elu i poela neto govoriti svome kavaliru. Ovaj ju je
pogledao, sluao neko vrijeme i nepovjerljivo se zgrio, zatim je ispio jo jednu au vina i
poeo paljivo umetati cigaretu u unjasti crveni cigaretnik, koji je drao izmeu malog prsta
i prstenjaka.
- Aha! - rekao je Sigmund i zagledao se u udaljeni kut kavane gdje su stajali vlasnica
lokala i zdepasti konobar.
Tamo je bilo mrano, odnosno tamnije nego u ostalim kutovima - na stropu je pregorjela
arulja. Gazdarica je gledala gore, poduprta oblim rukama o bokove - zbog te poze i pregae s
raznobojnim arama sliila je antikoj amfori. Konobar je ve donio dugake ljestve, koje su
sad stajale kraj praznoga stola. Gazdarica je provjerila stoje li ljestve vrsto, zamiljeno je
poeala glavu i neto rekla konobaru. Ovaj se okrenuo i poao prema anku, skrenuo iza
njega, nagnuo se i neko ga se vrijeme uope nije vidjelo. Trenutak kasnije ustao je i pokazao
gazdarici nekakav izdueni sjajni predmet. Gazdarica je energino kimnula i konobar se vratio
k njoj drei naenu svjetiljku u podignutoj ruci i pruio joj, no ona je energino odmahnula
glavom i prstom pokazala na pod.
Na podu je kraj praznoga stola bio veliki etvrtasti otvor. Bio je gotovo neprimjetan stoga
to je poklopac bio pokriven parket-ploicama, kao i sav ostali pod, i moglo ga se naslutiti
samo po dvostrukom obrubu od tanke mjedi koji je presijecao zamrene are na parketu i po
mjedenom prstenu utisnutom u drvo.
Konobar je paljivo podigao hlae na koljenima, unuo, uhvatio prsten i jednim snanim
pokretom podigao poklopac. Gazdarica se lagano namrtila i prebacila nogu preko noge.
Konobar ju je upitno pogledao - ona je opet energino kimnula i on se spustio dolje. Ispod
poda su oito bile male ljestve, zato to je ulazio u dubinu crnoga etverokuta u kratkim
mahovima, od kojih je svaki odgovarao nevidljivoj preki. Najprije je sam pridravao
poklopac, a kad se spustio dosta duboko, gazdarica mu je pritekla u pomo - nagnula se
naprijed, rukama se uhvatila za nos i napeto se zagledala u mranu rupu gdje joj je nestao
kolega.
Nakon nekog vremena konobarov bijeli kaputi, sad prilino prljav od pauine i praine,
ponovno se pojavio iznad povrine poda. Izvukavi se van, energino je poklopio otvor i
zakoraio prema ljestvama, no gazdarica ga je gestom zaustavila i naredila da doe k njoj.
Briljivo mu je otresla kaputi, uzela od njega arulju, huknula na njen vrat i nekoliko puta je
njeno pogladila dlanom. Zatim je krenula prema ljestvama, stavila nogu na donju preku,
malo priekala da konobar vrsto uhvati ljestve sa strane, i poela se penjati.
Pregorjela arulja nalazila se u uskom staklenom sjenilu, koje je visjelo na dugakoj ici,
tako da se nije trebalo ba visoko penjati. Kad se popela na petu ili estu preku, gazdarica je
gurnula ruku u sjenilo i pokuala odvrnuti arulju, ali je bila prejako privrena i sjenilo se
poelo okretati skupa sa icom. Tada je zgrabila novu arulju u ustima, paljivo je uhvativi
usnama za staklo, i podigla drugu ruku kojom je primila sjenilo za rub; nakon toga stvar se
bre odvijala. Odvrnula je pregorjelu arulju, gurnula je u dep svoje pregae i poela zavrtati
novu. Konobar je svojim snanim rukama drao ljestve i opinjeno pratio kretnje njenih
nabreklih dlanova te s vremena na vrijeme vrhom jezika prelazio preko rasuenih usana.
Odjednom je ispod mutnoga sjenila bljesnulo svjetlo, konobar se stresao, zamirio i na
trenutak popustio ljestve. Stranice ljestava poele su se razilaziti; gazdarica je zamahnula
rukama i zamalo odletjela na pod, meutim konobar je u posljednji tren uspio zadrati ljestve;
gazdarica je, blijeda od straha, nevjerojatnom brzinom prela tri ili etiri preke, skoila na
parket i nemono zamrla u umirujuem zagrljaju kolege.
- Aha! Aha! - glasno je rekao Sigmund i zagledao se u par za stolom.
Dama s punom uspjela je prijei na desert - u njezinoj ruci bila je duguljasta cjevica s
kremom, koju je lagano grickala sa iroke strane. Kad je Sigmund bacio pogled na nju, dama
se upravo spremala pojesti vei komad - gurnula je cjevicu u usta, stisnula je zubima, i gusta
bijela krema, probivi tanku zlaanu koricu, ispala je iz donjeg dijela kolaa. Gospodin sa
zaliscima munjevito je reagirao, i istisnuta je kremasta izboina iz kolaa, umjesto da pljusne
na stolnjak, pala na njegov dlan, savijen poput barice. Dama se poela hihotati. Gospodin je
19

prinio ustima dlan s brdom kreme i u nekoliko ga zahvata polizao, izazvavi u svoje pratilje
jo jedan napad smijeha - ona ak nije dalje jela kola i odgurnula ga je na tanjur s ribljim
kosturom. Gospodin je polizao kremu i zgrabio iznad stola daminu ruku i sono je poljubio, a
ona je podigla pehar sa zlaanim vinom, koji je stajao pred njim, i otpila nekoliko malih
gutljaja. Nakon toga gospodin je zapalio novu cigaretu - stavio ju je u svoj unjasti crveni
cigaretnik - i nekoliko puta je brzo uvukao, a onda je poeo putati kolutove.
Nema sumnje da je bio veliki majstor tog sloenog umijea. Najprije je ispustio jedan
veliki sivoplavi kolut s valovitim rubom, a zatim - manji kolut koji je projurio kroz prvi a da
ga uope nije dotakao. Mahao je ispred sebe u zraku, unitio cijelu dimnu konstrukciju i
ispustio dva nova prstena, ovaj put jednake veliine, koji su visjeli jedan iznad drugoga i
stvorili gotovo pravilnu osmicu. Njegova pratilja sa zanimanjem je pratila to se dogaa i
mehaniki ubadala tankom drvenom ukosnicom riblju glavu to je leala na tanjuru.
Gospodin je jo jednom napunio plua dimom, ispustio dvije tanke struje, od kojih je
jedna prola kroz gornji, a druga kroz donji prsten, gdje su se dodirnule i stopile u mutni
plaviasti oblai. Dama je zapljeskala.
- Aha! - uzviknuo je Sigmund.
Gospodin se okrenuo i odmjerio ga zainteresiranim pogledom.
Sigmund je ponovno poeo gledati djecu. Oito je netko od njih uspio otrati po novu
porciju igraaka. Sada su osim kocaka i lopte oko njih leale raupane lutke i bezoblini
komadi raznobojnog plastelina. Djeak se i dalje zabavljao kockama, samo sada nije gradio
kuu nego dugaki niski zid na kojem su kroz ravne meuprostore stajali olovni vojnici s
dugakim crvenim perjanicama. U zidu je bilo nekoliko prolaza, od kojih su svaki uvala po
trojica vojnika - jedan izvana, a dvojica unutra. Zid je bio polukruan, a u sreditu ograenoga
prostora na briljivo izgraenoj podlozi od etiri kocke nalazila se lopta - ona se opirala samo
na kocke i nije doticala pod. Djevojica je sjedila leima okrenuta bratu i rastreseno grickala
rep malog punjenog kanarinca.
- Aha! - nemirno se izderao Sigmund. - Aha! Aha!
Ovaj put ga ispod oka nije pogledao samo gospodin sa zaliscima (on i njegova pratilja ve
su stajali kraj vjealice i odijevali se), nego i gazdarica, koja je pomou dugakoga tapa
popravljala zastore na prozorima. Sigmund je prebacio pogled na gazdaricu, a s gazdarice - na
zid, gdje je visjelo nekoliko slika - banalna marina s mjeseinom i svjetionikom i jo jedno
golemo avangardno platno, koje je tko zna kako dospjelo ovamo - pogled odozgo na dva
otvorena klavira u kojima su leali mrtvi Buuel i Salvador Dali, obojica s uasno dugakim
uima.
- Aha! - iz sve snage se izderao Sigmund. - Aha! Aha! Aha!!!
Sad su ga ve gledali sa svih strana - i ne samo gledali. Sjedne strane mu se pribliavala
gazdarica s dugakim tapom u ruci, s druge - gospodin sa zaliscima, koji je u ruci drao eir.
Gazdariino lice bilo je kao i uvijek mrko, a lice gospodina, naprotiv, izraavalo je ivo
zanimanje i raznjeenost. Lica su se pribliavala i ubrzo su zaklonila gotovo cijeli obzor, tako
da mu je postalo malo neugodno i za svaki sluaj se sklupao u meku grudu.
- Kako lijepu papigu imate - rekao je gospodin sa zaliscima gazdarici. - A koje jo rijei
zna?
- Puno svakakvih - uzvratila je gazdarica. - Hajde, Sigmunde, reci nam jo neto.
Podigla je ruku i gurnula vrh debeloga prsta izmeu ipki.
- Bravo, Sigmunde! - koketno je rekao Sigmund i za svaki sluaj se pomicao na prekici u
udaljeni kut krletke. - Sigmund je mudrica.
- Mudrica, mudrica - rekla je gazdarica - a evo, svu si je krletku uneredio. Nema istoga
mjesta.
- Nemojte biti tako strogi prema jadnoj ivotinji. Pa to je njezina krletka, a ne vaa - rekao
je gospodin sa zaliscima zaglaujui kosu. - Ona u njoj ivi.
U sljedeem trenutku osjetio je, oito, neugodu zbog toga to razgovara s nekakvom
vulgarnom pipniarkom. Lice mu se okamenilo, stavio je eir, okrenuo se i uputio prema
vratima.

20

uta strijela
12.
Andreja je probudila uobiajena jutarnja buka - ivahni razgovori u redu za zahod, koji su
ve ispunili hodnik, oajniki djeji pla iza tankoga zida i hrkanje u blizini. Nekoliko
trenutaka pokuavao se boriti protiv nadolazeega dana, ali se onda oglasio radio. Zaula se
glazba - inilo se kao da su je iz nekakve goleme zdjele za drutvenu prehranu prelijevali u
eter.
- Najvanije je - rekao je nevidljivi zvunik sasvim blizu glave - s kakvim raspoloenjem
ulazite u novo jutro. Neka vam dananji dan bude lak, radostan i proet sunanim zrakama to vam eli popularna estonska pjevaica GunaTamas.
Andrej je spustio noge na pod i napipao svoje papue. Na susjednoj sofi hrkao je Petar
Sergejevi - sudei prema energinim trzajima lea i stranjice pokrivene plahtom s
trokutastim plavim uzorcima, spremao se provesti u Morfejevu zagrljaju najmanje sat
vremena. Vidjelo se da Petru Sergejeviu nije mogao pomoi ni jutarnji pozdrav Gune Tamas,
ni glasovi u hodniku ni na drugi nain njegov neprobojni prsluk, i novi je dan za Andreja
nepovratno poeo.
Nakon to se odjenuo i ispio pola alice hladnoga aja, strgnuo je s kukice runik s
naivenim dvoglavim pijetlom, uzeo vreicu s toaletnim priborom i izaao u hodnik.
Posljednji u redu za zahod bio je bradati gortak po imenu Avelj - na njegovu velikom
okruglom licu iz nekog razloga nije bilo uobiajene plemenitosti, i ak je etkica za zube, koja
mu je virila iz ake, izgledala kao kratki bode.
- Ja sam iza tebe - rekao je Andrej - a sad idem popuiti, moe?
- Ne uzbuuj se - mrano je rekao Avelj. Kad su za Andrejem kljocnula teka vrata s
duboko izgrebenim natpisom Lokomotiva - ampion i malim zapljuvanim oknom, sjetio se da
mu je cigareta jo juer nestalo. Na sreu, odmah iza vrata sjedio je ibicar, oko kojega je
stajalo nekoliko ljudi. Andrej je zamolio cigaretu jednoga gledaoca i stao kraj njega.
ibicar je bio star i naboran, nalik na umirueg majmuna, i prazna limenka piva za
milostinju puno bi mu bolje pristajala nego tri smee ae od plastine mase, koje je polako
micao po komadu kartona. Uzgred, mogao je to biti patrijarh i uitelj - imao je vrlo znaajne i
sposobne asistente. Bila su dvojica, u jednakim crvenkastim jaknama, to su ih saili kineski
politiki zatvorenici od neobino ugave koe; oni su se prilino vjerodostojno svaali, gurali
jedan drugoga u prsa i redom dobivali od efa nove novanice od pet tisua, koje im je ovaj
davao utke i ne diui pogled.
Andrej se odmaknuo u stranu i naslonio na zid kraj prozora. Radio je pogodio - dan je
zbilja bio sunan. Kose ute zrake ponekad su dodirivale ele ibicara koje su se podizale,
pramenaste ostatke sijede kose na njegovoj glavi na trenutak su pretvarale u sjajni nimbus, i
njegove manipulacije na komadu kartona poele su se doimati kao crkveni obred neke
zaboravljene religije.
- Hej - rekao je jedan od asistenata, podiui glavu - zato pui? Ovdje je ionako
zaguljivo.
Andrej nije odgovorio. Moglo bi se napisati pismo u novine, pomislio je - kao, brao i
sestre, uo sam da nam je zrak zaguljiv.
- Jesi li gluh? - ponovio je asistent isteui se. Andrej je opet odutio. Asistent je u svemu
imao krivo - ovdje je bio tui teritorij.
- Vrtim, okreem, elim mnogo dobiti - odjednom je zacvilio ibicar.
Oito je to bio dogovoreni znak - asistent je sve shvatio, trznuo glavom i odmah nastavio
svau s kolegom. Andrej je posljednji put povukao i bacio opuak njima pod noge.
Nekako je stigao i red. Avelj je nekamo nestao i ispred Andreja je ostala samo ena s
dojenetom na rukama. Suprotno oekivanjima, vrlo brzo su bili gotovi.

21

Andrej je za sobom zakljuao vrata, pustio vodu, pogledao si lice u zrcalu i pomislio da u
posljednjih pet godina ne samo da nije sazrelo ili postaralo, nego je prije izgubilo aktualnost,
kao to su izgubile i njegove zvonolike hlae, transcendentalna meditacija i grupa Fleetwood
Mac. U posljednje vrijeme aktualna su bila sasvim druga lica, u duhu predratnih tridesetih, iz
ega se nametalo mnotvo zakljuaka koji daleko vode. Andrej je omoguio zakljucima da
idu sami, oprao je zube, brzo se umio i otiao u svoju sobu.
Petar Sergejevi se ve probudio i sjedio kod stola, ekajui se i prelistavajui stari broj
"Puta", koji je Andrej juer sa Ciganima zamijenio za limenku piva, ali ga nije itao.
- Dobro jutro, Andrej! - rekao je Petar Sergejevi i pokazao prstom u novine. - Evo to
pie: postojanje snjenog ovjeka moe se smatrati dokumentirano dokazanim.
- Dobro jutro, Petre Sergejeviu - rekao je Andrej. - To je glupost. Opet ste cijelu no
hrkali.
- Lae. Zar je to istina?
- Istina.
- A ti si zvidao?
- Zvidao sam, zvidao - uzvratio je Andrej. - Jo kako! Samo, uzalud. Kad se okrenete
na lea, odmah ponete hrkati i onda je sve uzalud. Najbolje je da se sveete, kako bi cijelo
vrijeme leali na boku. Sjeate se to ste radili prole godine?
- Sjeam se - rekao je Petar Sergejevi. - Tada sam bio mlai. Sad ne mogu tako zaspati.
Joj, koja nesrea. Sve su to kod mene ivci. Pa ja nikada prije, Andrjua, prije tih jebenih
reformi, nikada nisam hrkao. Pa dobro, smislit emo neto.
- to jo pie? - kimajui prema novinama, upitao je Andrej - dok se Petar Sergejevi nije
poeo prisjeati onoga to je bilo prije reformi, njegove je misli trebalo nekako usmjeriti.
Miui prstom po zelenkastome listu i jednolino psujui, Petar Sergejevi je poeo
prepriavati uvodnik, a Andrej je, kimajui i postavljajui pitanja, poeo razmiljati o svojim
dnevnim planovima. Najprije je trebalo ii na doruak, a onda svratiti Hanu - zbog nekog
mutnog posla.
11.
U restoranu, dugakoj i uskoj prostoriji s desetak neudobnih stolova, jo je bilo prazno, ali
je ve mirisalo na zagorjeline, pri emu se inilo da je zagorjelo neto ueglo. Andrej je sjeo
na svoje uobiajeno mjesto kod prozora, leima okrenut prema blagajni i, kiljei zbog sunca,
pogledao u jelovnik. Tamo je bila samo prosena kaa, aj i azerbejdanski konjak. Andrej je
uhvatio konobarov pogled i potvrdno kimnuo. Konobar je prstom pokazao neto malo, oko
sto grama, i upitno se nasmijeio. Andrej je nijeno odmahnuo glavom.
Vrue sunevo svjetlo padalo je na stolnjak pokriven ljepljivim mrljama i mrvicama, i
Andrej je iznenada pomislio da je to za milijun zraka prava tragedija - poeti svoj put na
povrini Sunca, proi kroz beskrajnu prazninu svemira, probiti viekilometarsko nebo - i sve
samo zato da bi se ugasile na odvratnim ostacima juhe od juer. A moglo se dogoditi da te
ute strijele to koso padaju kroz prozor posjeduju svijest, vjeru u bolje sutra i razumijevanje
neosnovanosti te nade - to jest, kao i ovjek, imaju na raspolaganju sve potrebne sastojke za
patnju.
"Moda i sam nekome izgledam kao ista takva uta strijela koja je pala na stolnjak. A
ivot je jednostavno prljavo staklo kroz koje letim. I eto ja padam, padam ve vrag zna koliko
godina, padam na stol ispred tanjura, a netko gleda u mene i oekuje doruak..."
Andrej je podigao pogled na televizor u kutu i ugledao neko dosadno lice, koje je tiho
otvaralo usta ispred tri smea mikrofona. Zatim se kamera okrenula i pokazala dva ovjeka
koji su se bijesno gurali kod drugog mikrofona, s bestidnim frojdizmom hvatajui jedan
drugoga za jednake crvenkaste kravate.
Priao je konobar i posluio doruak. Andrej je gledao u aluminijsku posudu. Tamo je
bila prosena kaa i rastopljeni komad maslaca, nalik na maleno sunce. Uope mu se nije jelo,
ali Andrej se sjetio da e sljedei put ovamo doi u najboljem sluaju naveer, i poeo je
stoiki gutati toplu kau.
22

Stigli su prvi gosti i restoran se postupno poeo puniti njihovim glasovima - Andrej je
imao osjeaj da je tiina zapravo ostala nenaruena i samo se, uz nju, pojavilo nekoliko
nadraivaa koji su privlaili pozornost. Tiina je bila nalik na prosenu kau u njegovoj
posudi - bila je jednako gusta i ljepljiva; deformirala je glasove koji su isprekidano i
histerino odjekivali na njenoj pozadini. Za susjednim stolom glasno su govorili o snjenom
ovjeku kojeg je navodno juer vidjela neka luda starica. Andrej je najprije oslukivao
razgovor, a onda je prestao.
Njemu nasuprot sjeo je rumeni sjedokosi mukarac u jednostavnom crnom koporanu s
malim srebrnim kriiima na reveru.
- Dobar tek - rekao je i nasmijeio se.
- Ma, pustite - rekao je Andrej.
- Zato ste tako mrani? - zaueno je upitao susjed.
- A zato ste vi tako veseli?
- Ja nisam veseo - uzvratio je susjed - ja sam radostan.
- Pa i ja sam - rekao je Andrej. - Nisam mraan, nego zamiljen. Sjedim i razmiljam.
Kad je pojeo kau, primaknuo je alicu s ajem i poeo mijeati eer u njemu. Susjed se i
dalje smijeio. Andrej je pomislio da e sad ponovno poeti govoriti, te je poeo bre mijeati
liicom.
- Misliti, a ponekad i razmiljati, korisno je, naravno, i u ivotu je vrlo esto nuno rekao je susjed i mahnuo rukom kao da dirigira. - No, sve ovisi o tome odakle, da tako kaem,
zapoinje taj proces.
- to? - upitao je Andrej. - Zar postoje razna mjesta?
- Sad ste ironini, a ona u meuvremenu stvarno postoje. Dogodi se da ovjek pokuava
sam rijeiti nekakav problem, premda je on ve prije tisuu godina rijeen. A on to
jednostavno ne zna. Ili ne shvaa da je ba to njegov problem.
Andrej je popio aj.
- A moda to doista nije njegov problem - rekao je.
- Svi mi zapravo imamo jedan te isti problem. Samo ponos i glupost smetaju da to
priznamo. ovjek, ak i vrlo dobar, uvijek je slab ako je sam. Potreban mu je oslonac, neto
to e njegovo postojanje uiniti smislenim. On mora vidjeti odsjaj uzvienoga sklada u
svemu to radi. U tome to iz dana u dan vidi oko sebe.
Dotaknuo je prstom prozor. Andrej je pogledao i vidio umu iza koje su se, daleko na
obzoru, prema nebu uzdizala tri golema dimnjaka neke elektrane ili tvornice, smei od hre bili su tako iroki da su vie sliili divovskim aama. Andrej se nasmijao.
- Zato to govorite? - upitao je susjed.
- Znate - rekao je Andrej - sad sam si zamislio jednog golemog pijanog seljaka s
harmonikom, visokog do neba, ali potpuno tupog i klimavog. On na toj svojoj harmonici svira
i pjeva neku glupu pjesmu, ve jako dugo. A harmonika je sva masna i sjaji se. I kad to dolje
primijete, to se zove odsjaj uzviene harmonije.
Susjed se lagano namrtio.
- Sve to, znate, nije novo - rekao je. - Hijerarhija demijurga, nesavreni nakazni svijet i
tako dalje, ako vas zanima povijesna paralela. Gnosticizam, jednom rijeju. No, sretnim vas
nikada nee uiniti, razumijete?
- Svata - rekao je Andrej - koje strane rijei. A to e mene usreiti?
- Postoji, sreom, samo jedan put - ozbiljno je rekao susjed i vilicom proakao po
posudi. - Nai u svemu tome smisao i ljepotu i podinjavati se velikoj ideji. Tek nakon toga
ivot zapravo poinje.
Andrej je htio upitati ijoj se to ideji treba podinjavati i kakvoj to ideji, no pomislio je da
e mu kao odgovor na to pitanje sugovornik obvezatno utrapiti nekakvu brouru, te je odutio.
- Moda imate pravo - rekao je, ustajui od stola - hvala za razgovor. Oprostite,
jednostavno sam od jutra loe raspoloen. Vidim da ste vrlo obrazovan ovjek.
- Kad imam takav posao - rekao je susjed. - Hvala vam. A ovo, evo, uzmite kao
uspomenu.

23

Susjed mu je pruio mali prospekt u boji, na kojemu je bilo naslikano nevjerojatno

ruiasto uho u koje je uletjela sjajna metalna nota s dva krilca, kalibra otprilike dvanaest oito s odbljeskom uzviene harmonije. Andrej je zahvalio, gurnuo prospekt u dep i uputio
se prema izlazu.
Nije se imao kamo uriti, no ipak je hodao brzo, s vremena na vrijeme bi zapeo za nekog
iz mnotva ljudi koji su tumarali uskim hodnicima kao i uvijek u to doba dana, te bi se
ispriao. Gledali su kroz prozor, smijeili se i na njihovu su licu drhtale mrlje sunevoga
svjetla. Iz nekog je razloga bilo neobino mnogo mladih, ali ve debelih ena u turskim
trenirkama - oko njih su se vrtjela utljiva djeca, zabavljena nesustavnim prouavanjem
svijeta koji ih okruuje. Ponekad su se u blizini pojavljivali muevi u majicama preko hlaa;
mnogi su u rukama imali pivo.
Andrej je osjeao da ga je novi dan uzeo pod svoje i sili ga na razmiljanje o mnogim
stvarima koje ga nimalo ne zanimaju. No nije mogao nita uiniti - glasovi i zvukovi iz
okolnog prostora neometano su mu prodirali u glavu i poeli se preokretati unutra, kao
kuglice u lutrijskome bubnju, postajui kratkotrajno njegovim mislima. Najprije su sve
ispunjavale paklenske poskoice, koje su dopirale iz nevidljivih zvunika, zatim je valjalo
razmiljati o nekoj Nadedi kojoj e doi poslije zvona, potom su emitirali prognozu vremena
i Andrej se poeo naginjati kroz oblinje prozore iza kojih se trebao pojaati juni vjetar.
Nekoliko je puta obiao skupine ljudi koji su se sagnuli pred prijenosnim oltarom novoga
ibicara - najvie ga je zapanjivalo to to su svi ibicari i njihovi asistenti bili jako nalik jedan
na drugoga i ak su se izraavali istim junjakim govorom, kao da je to bila posebna
narodnost u kojoj se od djetinjstva prouavala vjetina skrivanja kuglice ispod blatnog nokta
palca i pomicanja po kartonu tri okrenute ae. Prolo je jo nekoliko minuta i Andrej je
naposljetku zastao na vratima od ute plastike s brojem XV i ogrebotinom nalik na strelicu
okrenutu uvis.
Han je bio sam - sjedio je za stolom, pijuckao aj i gledao kroz prozor. Na sebi je, kao i
obino, imao crnu trenirku s natpisom Angels of California, koja je u Andreju uvijek izazivala
laganu sumnju glede kalifornijskih anela. Andrej je primijetio jo i da se Han odavno nije
obrijao i da je poeo sliiti Toshiru Mifuneu u novoj ulozi - tim sliniji mu je bio to su zbog
primjese mongolidne krvi njegove oi bile jednako razroke.
- Pozdrav - rekao je Andrej.
- Pozdrav. Zatvori vrata.
- A ako se susjedi vrate?
- Nee se vratiti - rekao je Han.
Andrej je zakljuao vrata i niklana je brava buno kljocnula. Na trenutak mu se pojavio
neki lo predosjeaj - kljocanje brave podsjealo gaje na zvuk pominog zasuna. Poslije mu
se vlastiti strah uinio smijenim.
- Sjedi - rekao je Han i kimnuo na mjesto s druge strane.
Andrej je sjeo.
- to ima novo? - upitao je Han.
- Eto - rekao je Andrej. - Nita. Jesi li ikad razmiljao o tome kamo je otilo posljednjih
pet godina?
- Zato ba pet?
- Brojka nema znaenje - rekao je Andrej. - Velim 'pet' zato to osobno pamtim ono
otprije pet godina kao da je sad. Jednako sam se ovuda motao, gledao okolo i razmiljao o
istom. A onda e proi jo pet godina i bit e isto, razumije?... Zato me tako udno gleda?
- Hej - rekao je Han - saberi se!
- Pa mislim da sam sabran.
Han je zakimao glavom.
- Reci mi brzo - prozborio je - to je to uta strijela?
Andrej je zaueno podigao pogled.
- Ba udno - rekao je. - Danas sam u restoranu razmiljao upravo o utim strijelama.
Odnosno, ne o utim strijelama nego, eto, o ivotu. Zna, tamo je bio prljav stolnjak i na njega
je padalo svjetlo. Pomislio sam...
24

- Daj ustani.
- Zato?
- Ustani, ustani - ponovio je Han i ustao od stola. Andrej je stao na noge i Han ga je
prilino grubo zgrabio za ovratnik i nekoliko puta zatresao.
- Sjeti se - rekao je - zato si doao ovamo?
- Makni ruke - rekao je Andrej. - to ti je? Zar si poludio? Samo sam svratio.
- Gdje smo? to sad uje? - Andrej je maknuo njegove ruke od svoje jakne, zbunjeno se
namrtio i odjednom shvatio da uje udarac elika o elik, koji se ritmiki ponavlja, udarac
koji je i prije dugo odzvanjao, ali mu nije dopirao do svijesti.
- to je to uta strijela? - ponovio je Han. - Gdje smo? - Okrenuo je Andreja prema
prozoru i ovaj je ugledao kronje drvea koje su mahnito kraj stakla jurile lijevo-desno.
- Dakle?
- ekaj - rekao je Andrej - ekaj. Uhvatio se rukama za glavu i sjeo na divan. - Sjetio sam
se - rekao je. uta strijela je vlak koji ide prema sruenome mostu. Vlak kojim se vozimo.
10.
- Je l' se sjea to ti se dogodilo? - upitao je Han.
- Slabo - rekao je Andrej. - Samo openito. Mislim da se nije dogodilo nita posebno.
Znao sam kako se zovem, kao i iz kojeg sam kupea. Ali, to kao da ba i nisam bio ja. Osjeao
sam se vrlo neobino - kao da ima razlike u tome kojim se vagonom putuje. Kao da bi sve to
se dogodilo imalo puno vie smisla da je stolnjak u restoranu bio ist. Ili da su na televiziji
pokazivali druge njuke. Shvaa?
- Ne mora objanjavati - rekao je Han. - Jednostavno si privremeno postao putnik.
Andrej se odmaknuo od prozora i pogledao na stijenku platforme, gdje je bila ploa s dva
pranjava brojanika i natpisom "provjeriti svakih..."(dalje je nedostajalo).
- Ja sam i sad putnik - rekao je. - I ti takoer.
- Normalan putnik - rekao je Han - nikad se ne ralanjuje kao putnik. Pa ako to zna,
onda vie nisi putnik. Njima nikad ne pada na pamet da se iz tog vlaka moe izai. Za njih ne
postoji nita osim vlaka.
- Za nas takoer ne postoji nita osim vlaka - mrano je rekao Andrej. - Ako, naravno,
neemo zavaravati sami sebe.
Han se nasmijao.
- Neemo zavaravati sami sebe - polako je ponavljao. - Ako neemo zavaravati sami sebe,
svakako e nas zavarati drugi. I inae, umijee zavaravanja onoga to ti zove "samoga sebe"
- veliko je dostignue, zato to obino biva suprotno - to nas zavarava. A postoji li neto
drugo osim naega vlaka ili ne postoji, posve je nevano. Vano je to da se moe ivjeti tako
kao da drugo postoji. Kao da se iz vlaka doista moe izai. U tome je cijela razlika. Ali, ako
pokua objasniti tu razliku nekome od putnika, teko da e te razumjeti.
- to, zar si probao? - upitao je Andrej.
- Probao sam. Oni ne shvaaju ak ni to da putuju vlakom.
- Nekakvo bunilo ispada - rekao je Andrej. - Putnici ne shvaaju da putuju vlakom. Netko
bi te uo.
- Pa oni zbilja to ne shvaaju. Kako mogu razumjeti ono to ionako odlino znaju? ak su
i kloparanje kotaa prestali sluati.
- Da - rekao je Andrej - to je tono. To sam na sebi osjetio. Kad sam svratio u restoran,
pomislio sam kako je tiho kad nikoga nema.
- Ba tako. Jako tiho. ak se uje kad liica zvecne u ai. Zapamti, kad ovjek prestane
sluati kloparanje kotaa i pristaje putovati dalje, on postaje putnik.
- Nas nitko ne pita - rekao je Andrej - slaemo li se ili ne. Mi se ak ni ne sjeamo kako
smo ovamo dospjeli. Jednostavno putujemo i gotovo. Nita ne ostaje.
- Ostaje najsloenije u ivotu. Putovati vlakom i ne biti putnik u njemu - rekao je Han.
Vrata za platformu irom su se otvorila i uao je kondukter. Andrej je prepoznao svoga
susjeda po stolu u restoranu - samo je ovaj sad imao kapu, a njegova vojnika bluza s
25

rupicama, na kojima su se srebrili neki ukrieni ekii ili kljuevi za izvijanje zubaca, bila je
raskopana na ispupenom trbuhu, i vidio se pleteni prsluk navuen preko crne koulje odore.
Rastreseno je vrtio konopac sa simbolom svoje slube - kljuem, malim niklanim cilindrom s
rukom u obliku kria, koji se rabio kao bokser u kontaktu s pijanim putnicima ili za
otvaranje boca. I kondukter je prepoznao Andreja, iroko se nasmijeio i s tri prsta dodirnuo
ilt.
- Zato se ceri? - upitao je Han kad je kondukter nestao u vagonu.
- Tako. Raspriali se za stolom. A to da radimo ako se to opet dogodi?
- to? - upitao je Han. - Govori o kondukteru?
- Ne. Ako opet postanem putnik.
- Treba to jednostavno prestati biti i gotovo.To nam se svima ponekad dogaa.
- to znai: svima nama? Zar nas ovdje ima mnogo?
- Mislim da ima - rekao je Han. - Sigurno nas ima mnogo, samo jedan drugoga ne znamo.
Prije je bilo mnogo.
- Reci, a od koga si o svemu tome prvi put saznao?
- Ne znam - rekao je Han. - Nisam ih vidio.
- Kako to? Kako si mogao neto saznati od onih koje nisi vidio?
- Pa tako - rekao je Han, i Andrej je shvatio da ovaj ne namjerava dalje razvlaiti tu temu.
- Pa gdje su sad? - upitao je.
- Mislim da su tamo - rekao je Han i kimnuo prema prozoru, iza kojeg se nalazilo
beskrajno polje zaraslo travom preko kojeg su se, kao po vodi, valjali valovi vjetra.
- Jesu li umrli?
- Izali su. Jedne noi, kad je vlak stao, otvorili su vrata i izali.
- Mislim da si neto pobrkao - rekao je Andrej. - uta strijela se nikada ne zaustavlja. To
svi znaju.
- Sluaj - rekao je Han - saberi se. Putnici ne znaju kako se zove vlak kojim putuju. Oni
ak ne znaju ni da su putnici. to oni uope mogu znati?
9.
Tek to je otvorio vrata, Andrej je shvatio da se u njegovu vagonu neto dogodilo. Na
ulazu ujedan kupe stajalo je nekoliko ljudi u tamnim odijelima; starija ena u crnome alu je
plakala. Radio nije radio, ali je zato iz kupea, gdje je bio Avelj, dopirala turobna glazba:
svirao je mali magnetofon. Andrej je uao u svoj odjeljak.
- to se dogodilo? - upitao je Petra Sergejevia.
- Soskin je umro - rekao je Petar Sergejevi odlaui knjigu. - Sad je sprovod.
- Kada to?
- Sino. Sad dovode ekaoca Avelju.
- Evo zato je bio tako mraan - rekao je Andrej i pogledao na knjigu koju je itao Petar
Sergejevi. Bio je to Pasternak, Na ranim vlakovima.
- Da - rekao je Petar Sergejevi - tako je. Nije mu uspjelo. Ovamo je htio preseliti brata.
Shvaa da e se jedan crnoguzi negdje uhvatiti i onda sve vue svoje. A brigadir je pogledao
dokumente i veli - on ionako putuje u vagonu s odjeljcima, a kod nas u zajednikim i s
rezervacijama puno je ekalaca. Premda ba previe i ne vjerujem da e ovamo useliti nekoga
iz rezervacije. Avelj je jednostavno malo gurnuo. Ili krivome - evo, dali su mu da pripali.
Andrej se sjetio da ionako nije kupio cigarete.
- O emu govori knjiga? - upitao je.
- Eto - uzvratio je Petar Sergejevi. - O ivotu.
Ponovno se zadubio u itanje. Andrej je izaao u hodnik. Iz kupea su ve iznosili tijelo i
on je zastao kraj prozora - nije se mogao gurati uz oaloene. Ipak, procedura obino nije
dugo trajala.
Kroz otvorena vrata pokazao se blijedi profil pokojnika iznad ruba ploe od orgalita koji
su drala dva konduktera. Ploa od orgalita, koja se koristila specijalno za te prilike, bila je s

26

obje strane obojena crveno, obrubljena crnom vrpcom i najvie je nalikovala na znak alosti,
pa je bila zagonetka zato su je u narodu prozvali podmeta.
Pokojnik je bio do grla pokriven starim pokrivaem malinove boje. Odnekud se stvorio
Avelj i motao se kraj prozora, otvarajui ga - a on se nije dao pa mu je nekoliko mukaraca
dolo u pomo. Zajedniki su gurnuli okvir dolje i nastao je otvor od etrdesetak centimetara.
ena u tamnom alu odmah je poela glasno vikati te su je uzeli pod ruku i uveli u kupe.
Kondukteri su oprezno podigli podmeta, izvukli mu kraj kroz prozor i poeli gurati
pokojnika van - radili su to polako, da uurbanou ne uvrijede nazone. U jednom trenutku
Soskin je zamalo zapeo - pokriva se zakvaio na grudima.
Kroz prozor kraj kojega je stajao Andrej vidjela se mrtva glava s kosom koja je mahnito
vijorila na vjetru - letjela je tri metra iznad nasipa, i njene napola zatvorene oi bile su
okrenute prema nebu, koje su postupno prekrivali visoki plavi oblaci. Odmiui se od utoga
zida vagona, glava se nekoliko puta trznula i poela polako sputati dolje. Potom je iza stakla
promaknuo rub pokrivaa malinove boje i dolje je neto tupo udarilo. Jo trenutak kasnije
mimo prozora su proletjeli jastuk i runik - oni su prema tradiciji izbaeni zajedno s
pokojnikom.
Moglo se ii po cigarete, no Andrej je jo uvijek stajao i gledao kroz prozor. Prolo je
nekoliko sekundi. Odjednom je zelena padina prestala, kloparanje kotaa po tranicama
postalo je bunije i kraj prozora su projurili hravi nosai mosta, iza kojih se vidio iroki plavi
pojas nepoznate rijeke.
8.
U restoranu je svirala glazba, ona ista vjena kaseta na kojoj je na kraju bilo snimljeno
Bridge Over Troubled Water, prekinuto na sredini. Za jednim od stolova Andrej je primijetio
svog starog prijatelja Griu Strupina u modernom sakou od tvida, za iji je rever bio
privren krilati amblem MPS* - kotao je strano puno, ali Gria je imao novaca. Jo za
vrijeme komunista prodavao je uz kuna vrata cigarete i pivo, a sad je proirio posao. Grii
nasuprot sjedio je neki kratko oian stranac i jeo heljdinu kau i kavijar iz aluminijske
posude. Kad je spazio Andreja, Gria ga je pozvao mahanjem ruku i trenutak kasnije Andrej
se smjestio na slobodno mjesto kraj njih.Gria je u posljednje vrijeme postao jo deblji,
veseliji i nestaniji - ili je moda tako izgledalo zato to je ve bio pripit.
- Zdravo - rekao je. - Upoznajte se. Andrej, prijatelj iz nesretnog djetinjstva. Ivan, drug iz
zrelih godina i poslovni partner.
Taj momak je, dakle, emigrant, sinulo je Andreju. utke su se rukovali. Andrej se osvrnuo
oko sebe traei poznata lica. Nije ih bilo, ali je zato posvuda, kao i uvijek uveer, bilo mnogo
pijanih Finaca i Arapa.
- Da popijemo? - upitao je Gria. Andrej je kimnuo i Gria je iz vra napunio tri velike
ae eljeznikom posebnom.
- Za na biznis - rekao je Ivan diui au.
- Tako je - rekao je Gria i namignuo Andreju. - Je l' zna to je to biznis?
- Znam otprilike - rekao je Andrej i kucnuo se. - Po zvuku. "Biti", "pizda" i "bez nas". A
inae u posljednje vrijeme ujem mnogo svakakvih rijei. Biznis, gnosticizam, vauer i
koprofagija.
- Prestani s intelektualnom gnjavaom - rekao je Gria. - Radije pij.
- Da, Grigorije - rekao je Ivan, ispio i uzdahnuo - skroz sam zaboravio. Sluaj. Nude
veliku poiljku toaletnog papira sa Saddamom Huseinom. Ostao je poslije rata, a potranja je
opala. Vrlo jeftino. Koliko on kod vas moe kotati?
- Moe puno kotati - rekao je Gria. - Ali, Ivane, mogu ti odmah rei da nema vajde
baviti se time. Stvarno trite za toaletni papir vrlo je malo - samo SK**. Zbog toga ne vrijedi
poinjati.
* Ministarstvo prometa i veza, nap.prev.
** Spavaa kola, nap. prev.
27

- A zajedniki i rezervacija? - upitao je Ivan. - Kod onih koji su sjedili on inae nikad nije
iao, a sad zbog inflacije rezervacija isto prelazi na novine.
- Pa dobro - rekao je Ivan - s rezervacijom je jasno. A kupe? Jer, i tamo isto tako...
- Za sada da - uzvratio je Gria. - Ali za nas to nema veze. Nitko se novi, jamim ti, nee
ovamo ugurati.
- Zato? - upitao je Ivan. - A ako e jeftinije prodavati?
- Pa kako mogu, Vanja? Manje itaj "Financial Times". Ako prodam jeftinije samo jedan
kolut, ivog e me izbaciti kroz prozor. Velim, nema vajde.
- Ali, ne moe se ovjek cijeli ivot baviti cigaretama i pivom - rekao je Ivan, pripaljujui
cigaretu. - Treba prijei na neto vee. Jesi razjasnio oko aluminija?
- Da - odgovorio je Gria. - To je, ini se, realno.
- Kakva je shema? - upitao je Ivan.
- Devize-rublje-devize-devize-devize - rekao je Gria.
Ivan je na trenutak zamirio, kao da je gledao neto udaljeno i zasljepljujue.
- Aha - rekao je, izvukao iz depa mali kalkulator i poeo raunati.
- Kako je to? - tiho je Griu pitao Andrej. - Kakva je shema?
- Kakva, kakva? Plati viem kondukteru, a on popisuje ajne liice. To je ozbiljan
ovjek - uzima samo devize. Uvjet je sljedei - liice treba prelomiti zato to cijele preko
granine platforme nee propustiti. I inae s njima moe biti problema. Vjerojatno trebaju
vercere. Uzimaju oni u rubljama, otprilike deset posto od onoga to e uzeti vii kondukter.
Taj dio se zove devize-rublje. I jo triput treba devize platiti - u stoernom vagonu, na
graninu platformu i reketu.
- A kako broji? - proaptao je Andrej kimajui prema Ivanu. - Otkud zna koliko treba
platiti?
- Pa teaj se svaki dan objavljuje - rekao je Gria. - Kupovni i prodajni. Gdje ti inae
ivi, ha? Imam osjeaj da si odavno ispao iz stvarnoga svijeta. Stalno se mota s tim Hanom
- uzgred, je l'mu to nadimak ili ime?
- Ime - rekao je Andrej. - A nadimak mu je, ako te zanima, Konica za sluaj opasnosti.
- to je to?
-To je jedna stvar na grijau vode - rekao je Andrej - da izlazi para. Prije je radio na
grijau, zagrijavao je vodu.
- Boe - rekao je Gria - na grijau vode! Jo e se sprijateljiti s konobarom.
Ivan je podigao glavu.
- Svakako - rekao je. - Radit emo. A kako je na mesingu?
- Tee - uzvratio je Gria. - U naelu shema je ista, samo su svi podmetai na brojanom
popisu. Za svaki treba zaseban akt po popisu. To treba platiti zamjeniku brigadira, a ja nemam
izravan dostup do njega. S jednim njegovim sekretarom sam razgovarao, ali on je jako
oprezan. im je uo za podmetae, dojurio je s trnice.
- Jesi ga proveo po pojmovima? - upitao je Ivan.
- Jo nisam. Mislim da je on treber.
- Pa dobro - rekao je Ivan. - Sa licama poni ve sutra, a to se tie mesinga, odluit
emo poslije.
Ustao je, pristojno se pozdravio i krenuo prema izlazu. Gria ga je pratio pogledom i
okrenuo se prema Andreju.
- Nedavno sam bio kod njega u gostima - rekao je. - Zamisli, u vagonu su samo tri kupea i
svaki ima svoju kupaonicu. ivotni standard, naravno...
- A to je to ivotni standard? - upitao je Andrej.
- Pusti, Andrej - rekao je Gria i namrtio se. - Ako neto ne volim, onda je to kad se
pravi lud. Hajdemo radije neto popiti.
- Hajde. uj, reci mi, ali iskreno - ne boji se baviti podmetaima?
Gria je zaustio da odgovori, no odjednom se zamislio i ak je napola zamirio. Lice mu
je na nekoliko trenutaka postalo nepokretno i mrtvo - samo se kovrava kosa micala u struji
zraka to je dolazila kroz otvoren prozor.
- Ne, ne bojim se - rekao je naposljetku. - A crnilo, Andrjua, tjeram od sebe.
28

7.
- Hane - rekao je Andrej - ipak mi objasni. Kako si mogao neto saznati od onih koje
nikada nisi vidio?
- Da bi od ovjeka neto saznao, ne mora ga obvezno vidjeti. Moe od njega dobiti
pismo.
- to, zar si dobio takvo pismo?
Han je kimnuo.
- Moe li mi ga pokazati? - upitao je Andrej.
- Mogu - rekao je Han. - Ali, treba dugo ii.
Sa svakim vagonom na istok hodnici rezervacije postajali su sve zaputeniji, a zastori koji
su odvajali odjeljke pune ljudi od prolaza - sve prljaviji i prljaviji. Na tim mjestima nije bilo
sigurno ak niti ujutro. Ponekad je trebalo prekoraivati pijane ili se skloniti s puta onima koji
nisu stigli pasti i zaspati. Nakon toga poeli su zajedniki vagoni - ma kako udno bilo, zrak
je u njima bio istiji, a putnici koji su dolazili u susret - nekako dotjeraniji. Mukarci su tu bili
u otrcanim trenirkama, a ene u ispranim izblijedjelim sarafanima; sjedala su bila paravanima
rune izrade ograena jedna od drugih, a na novinama rairenim po podu leale su karte,
ljuske od jaja i narezana slanina. U jednom su vagonu odjednom na tri mjesta pjevali uz gitaru
- i, ini se, jednu te istu pjesmu, Vlak u vatri Grebenikova*, ali razliite dijelove: jedno
drutvo je poelo, drugo je zavravalo, a tree je pijano preivalo pripjev, no nekako pogreno
- pjevali su "taj vlak je u vatri i mi nemamo vie gdje ivjeti" umjesto "nemamo vie kamo
bjeati".
- Uzgred, to se tie pisama - rekao je Han, zaranjajui pod sljedei konopac s rubljem. - I
sam si ih mnogo puta dobivao. Moe se ak i rei da ih dobiva svakodnevno. I svi ostali
takoer.
- Ne razumijem o emu govori - rekao je Andrej. -Osobno nikakva pisma nisam dobivao.
- Jesi li ikad razmiljao o tome zato se na vlak zove uta strijela?
- Ne - uzvratio je Andrej. - uj, vjerovao sam ti na rije.
- Razmisli.
Glasovi iza arenih zastora polako su se izmijenili, uoavao se junjaki naglasak. Poslije
zatvorskoga vagona, gdje je mimo zakljuanih vrata prolazio naoruani kondukter u
vatiranom kaputu i kapi, poinjala su polusmetlita-polutabori u nevjerojatno krcatim
zajednikim vagonima, prepunim ciganske djece, a onda su krenuli prazni vagoni - prialo se
da je prije u njima netko putovao, no sad su ostale samo gole klupe, izrezuckane perorezom, i
zidovi s rupama od metaka i tragovima vatre. Polovica stakala u njima bila je razbijena, kroz
rupe je tukao hladan vjetar, a podovi su bili zatrpani smeem - starom obuom, novinama i
komadima boca. Andrej je ve htio pitati hoe li jo dugo ii, kad se Han okrenuo.
- Gotovo smo doli - rekao je - sljedea platforma. A zato se na vlak tako zove?
- Ne znam - rekao je Andrej. - Vjerojatno je to neto mitoloko. Moda je nou, kad su svi
njegovi prozori osvijetljeni, sa strane nalik na strijelu u letu. No, tada mora postojati netko tko
ga je vidio sa strane i onda se vratio u vlak.
- Nije samo sa strane nalik na strijelu.
Izali su na platformu. Han je napravio korak ulijevo i utke otvorio vrata iza kojih je
zijevao crni otvor hrave pei i izvijala se cijev s manometrom, na kojoj je visjela stvrdnuta
suha krpa. U zadnjim vagonima prije granice odavno nije bilo vrue vode, a tu pe, inilo se,
nisu loili desetak godina, od poetka Ulanavanja.
- U kutu - rekao je Han. - Na zidu. Zapali ibicu.
Andrej se utisnuo u tamni uski prostor i zapalio ibicu. Na zidu je u boji bio izgreben
natpis, vrlo star i jedva primjetan. Bilo je to nekoliko reenica, napisanih velikim tampanim
slovima u stupcu, poput pjesme:
* Poznati ruski roker, nap. prev.

29

ONAJ TKO JE ODBACIO SVIJET,

USPOREDIO GA SA UTOM PRAINOM.
TVOJE TIJELO NALIK JE NA RANU,
A TI SI SLIAN LUAKU.
CIJELI JE OVAJ SVIJET UTA STRIJELA
TO JE DOSPJELA U TEBE.
UTA STRIJELA, VLAK KOJIM PUTUJE
DO SRUENOG MOSTA.
- Tko je to napisao? - upitao je Andrej.
- Otkud znam?! - rekao je Han.
- Pa je l' sluti?
- Ne - rekao je Han. - A to nije ni vano. Velim da ima posvuda puno pisama - kad bi bio
netko da to proita. Na primjer, rije "Zemlja". To je pismo s istim znaenjem.
- Zato?
- Razmisli. Zamisli da stoji kraj prozora i gleda van. Kue, vrtovi, kosturi, stupovi dakle, kao to kau intelektualci, kultara.
- Kultura - ispravio je Andrej.
- Da. A najvei dio te kultare sastoji se od pokojnika zajedno s bocama i posteljinom. U
nekoliko slojeva, i trava odozgo. I to se zove "zemlja". To, u emu trunu kosti, i svijet u
kojemu mi, da tako kaem, ivimo, naziva se istom rijeju. Svi smo stanovnici Zemlje. Bia
iz zagrobnog svijeta, shvaa?
- Shvaam - rekao je Andrej. - Kako ne bih shvaao. uj, a jesi li ti ikad razmiljao o
tome odakle putujemo? Odakle dolazi taj vlak?
- Ne - rekao je Han. - Mene to osobito ne zanima. Zanimljivije mi je saznati kako iz njega
izai. Pitaj konduktere. Oni e ti objasniti otkuda dolazi.
- Da - zamiljeno je rekao Andrej - oni e objasniti, to je tono.
- Idemo natrag?
- Ovdje u malo stajati. Za otprilike pet minuta stii u te.
Kad je Han izaao, Andrej se okrenuo prema prozoru. U tim mjestima bio je prvi put.
udno, no stoga to uokolo nije bilo ljudi, na pamet su mu padale neobine misli koje mu
nikada nisu dolazile negdje u restoranu, premda je sve to treba za njihovo pojavljivanje bilo i
tamo.
To to je vidio kroz prozor kad je gledao natrag - dio nasipa, ureen nekim grmom ili
drvetom to odlaze u prolost - bila je toka gdje se nalazio trenutak prije, i da je vagon u
kojemu se vozio bio zadnji, onda bi tamo ostala samo praznina i grane to se njiu uz tranice.
"Kad sve to, to je postojalo trenutak prije, ne bi nestajalo - razmiljao je - onda na vlak i
mi sami ne bismo izgledali ovako kako izgledamo. Bili bismo razvueni u zraku iznad
eljeznikih pragova. Bili bismo neto poput uzajamno isprepletenih zmija, a oko tih zmija
vukle bi se beskrajne vrpce plastike, stakla i eljeza. Ali, sve nestaje. Svaki proli trenutak sa
svime onime to je bilo nestaje i ni jedan ovjek ne zna kakav e biti sljedei. I hoe li uope
biti. I nee li gospodinu Bogu dosaditi stvarati trenutke jednoga za drugim sa svime onime to
sadre. Jer nitko, apsolutno nitko ne moe jamiti da e nastupiti sljedei trenutak. A asak u
kojemu doista ivimo tako je kratak da ga ak ne stignemo ni uhvatiti i moemo se samo
sjeati prolog. Pa to onda zapravo postoji i tko smo mi?"
Andrej je ugledao svoj prozirni odraz u staklu i pokuao zamisliti kako on nestaje i na
njegovu se mjestu pojavljuje drugi, i tako unedogled.
"elim izai iv iz tog vlaka. Znam da je to nemogue, ali elim to, zato to je eljeti
neto drugo jednostavno ludost. I znam da ta reenica - 'elim izai iv iz vlaka' - ima smisla,
iako rijei od kojih se sastoji nemaju smisla. ak ni ne znam tko sam. Tko e onda izai
odavde? I kamo? Kamo mogu izai ako ak ni ne znam gdje sam - tamo gdje sam poeo o
30

tome razmiljati, ili tamo gdje sam zavrio? I ako kaem sebi da se nalazim evo ovdje, gdje e
onda biti to ovdje?"
Ponovno je pogledao kroz prozor. Ve se gotovo smrailo. Uz rubove pruge pojavljivali
su se bijeli stupici s oznakama kilometara, i u sumraku jasno uoljivi, te nalik na male kamene
straare.
6.
Andrej je otvorio novi broj "Puta" na sredini uveza gdje je bila rubrika "Tranice i
pragovi", u kojoj su se obino objavljivali najzanimljiviji lanci. Preko cijeloga gornjega
dijela lista:
TOTALNA ANTROPOLOGIJA
Kad se udobnije namjestio, dvostruko je presavio novine i udubio se u itanje:
"Kloparanje kotaa, to je pratilo svakoga od nas od trenutka roenja do smrti - to je,
dakako, za nas najobiniji zvuk. Znanstvenici su izraunali da u jezicima razliitih naroda
postoji otprilike dvadeset tisua njegovih imitacija, od ega se oko osamnaest tisua odnosi na
mrtve jezike; veinu od tih zaboravljenih glasovnih skupina ak je i nemogue rekonstruirati
prema sauvanim oskudnim, a esto i nedeifriranim zapisima. To su, kako bi rekao Paul
Simon, songs, that voices never share. No, i postojea oponaanja, kojih ima u svakom jeziku,
dakako, prilino su raznolika i zanimljiva - neki ih antropolozi ak analiziraju na razini
metajezika, kao svojevrsne kulturne parole po kojima ljudi prepoznaju svoje susjede iz
vagona. Najdulji je ispao izraz koji koriste Pigmejci s visoravni Kannabis u centralnoj Africi on zvui ovako:
"U-ku-le-le-u-ku-la-la-o-be-o-be-o-ba-o-ba."
Najkrau onomatopeju predstavlja eksplozivno "p", koje koriste stanovnici gornjeg toka
rijeke Amazone. A evo kako kloparaju kotai u raznim zemljama svijeta:
U Americi -"dinderel-dinderel".
U pribaltikim zemljama -"paduba-dam".
U Poljskoj -"pan-pan".
U Bengalu -"ung-und".
U Tibetu -"dzong-en".
U Francuskoj -"kliko-kloko".
U tataro-mongolskim republikama srednje Azije "bir-sum", "bir-som" i "bir-manat".
U Iranu -"avdal-halla".
U Iraku -"dalal-iddi".
U Mongoliji - "ulan-dalaj". (Zanimljivo je da u Unutranjoj Mongoliji kotai kloparaju
posve drukije - "u-ger-kan-kan".)
U Afganistanu -"nakibandi-nakibandi".
U Perziji -"karnak-zebub".
U Ukrajini -"trih-tararuh".
U Njemakoj - "vril-rapp".
U Japanu -"dodeska-dzen".
U australskih domorodaca -"tulup".
U planinskih naroda Kavkaza i, to je karakteristino, u Baska -"darlan-biesin".
U Sjevernoj Koreji -"uldu-u-he".
U Junoj Koreji -"duldu-kvanum".
U Meksiku (osobito u Indijanaca Huichotl) - "tonal-nagval".
U Jakutiji - "tidin-tigidin".
U sjevernoj Kini -"cao-cao-tantien".
U junoj Kini -"de-i-an-an".
31

U Indiji -"bhai-gho".
U Gruziji -"koba-cap".
U Izraelu -"taki-bac-buber-bum".
U Engleskoj -"klik-o-klik" (u kotskoj -"gluk-o-klok").
U Irskoj -"blabla-bla".
U Argentini..."
Andrej je pogledao u niz stranica gdje su dugaki stupci nabrajanja zavravali kratkim
zakljunim odlomkom:
"Ali, naravno, najljepe, najradosnije i najnjenije kotai kloparaju u Rusiji - 'tam-tam'.
Tako se ini da njihovo kloparanje ukazuje na neku svijetlu novu daljinu - tam je ona, tam,
najdraa..."
Zaulo se kucanje na vratima i Andrej se automatski uhvatio za kvaku, gotovo je pao sa
koljke.
- Hoe li skoro, ti tam? - upitao je glas u hodniku.
- Odmah - rekao je Andrej i zguvao novine u neravnu grudu. -"Tam-tam - kloparali su
kotai ispod mokrog, zapljuvanog poda - tam-tam, tam-tam, tam-tam, tam-tam, tam-tam, tamtam, tam-tam..."
U susjednom vagonu bio je ep - bio je sprovod. Proputali su, no gomila se kretala
veoma polako i dugo zastajala na jednome mjestu.
- Umro je Badasov - rekao je neiji glas u blizini.
Ispred Andreja stajala je nemirna djevojica s golemim prljavim vrpcama u kosi. Lupajui
akom u staklo, gledala je kroz prozor, s vremena na vrijeme se okretala prema majci u
turskoj trenirci koja je stajala kraj nje.
- Mama - upitala je iznenada - a to je tam?
- Gdje tam? - upitala je mama.
- Tam - rekla je djevojica i pokazala rukom kroz prozor.
- Tam tam - s jasnim osmijehom rekla je mama.
- A tko tam ivi?
- Tam su ivotinje - rekla je mama.
- A tko je jo tam?
- Tam su jo bogovi i duhovi - rekla je mama - ali ih tam nitko nije vidio.
- A ljudi tam ne ive? - upitala je djevojica.
- Ne - uzvratila je mama - ljudi tam ne ive. Ljudi tam putuju vlakom.
- A gdje je bolje - upitala je djevojica - u vlaku ili tam?
- Ne znam - rekla je mama - nisam bila tam.
- elim onamo - rekla je djevojica i pokucala prstom po staklu prozora.
- ekaj - gorko je uzdahnula majka - dospjet e.
Pijani kondukteri su naposljetku zavrili posao s podmetaem, truplo se stropotalo na
zemlju, poskoilo i otkotrljalo niz padinu. Za njim su poletjeli jastuk, runik, dva crvena
vijenca i mramorni press-papier - pokojnik je, po svemu sudei, bio ugledan ovjek.
- elim onamo-o - zapjevala je djevojica na nepostojei motiv - tam-tam, gdje bogovi i
duhovi, tam-tam, ive na slobodi...
Majka ju je povukla za ruku, stavila prst na usta i razrogaenih oiju kimnula prema
gomili oaloenih. Kad je primijetila da Andrej gleda djevojicu, pogledala je prema njemu i
podigla obrve, kao da poziva na vrhunac godina koje je proivio neki apstraktni Vahtang
Kikabidze, kako bi se otamo blago nasmijeila ganutljivoj djejoj naivnosti.
- Zato me tako gledate? - rekao je Andrej eni. - Moda i ja elim onamo.
- to - upitala je ena - meu snjene ljude, ha? Andrej se sjetio niza tragova vani na
snijegu, to ih je prije godinu dana vidio kroz prozor restorana - bili su to oito otisci cipela
to su se nekoliko desetaka metara vukli uz put, a onda se potpuno neoekivano prekinuli kao
da se taj, koji ih je ostavio, rastvorio u zraku.

32

5.
Ponad stola gorjela je svjetiljka i Petar Sergejevi je pio svoj veernji aj. Usnama je
primicao au paljivo umotanu u satasti runik, puhao u nju i glasno cmokao. aj je uvijek
pio s laganim gnuanjem, kao da se ljubio sa enom koju odavno ne voli, ali je ne eli
povrijediti ignoriranjem.
- Treba im suditi - rekao je iznenada. - Treba suditi tim huljama, evo to u ti rei.
- Kome? - upitao je Andrej. Leao je na svome mjestu, s rukama ispod glave, i gledao u
strop po kojemu je gmizala neka iva crna toka.
- Svima - rekao je Petar Sergejevi i tko zna zbog ega preao na apat. - Cijelom
stoernom vagonu, poevi od brigadira. Pogledaj to se radi. Ve su se navikli da nema lica.
U redu. A sad podmetai. Gdje su podmetai, ha? Reci mi, gdje su podmetai?
- Ukradeni su, mislim - rekao je Andrej.
- A tko su lopovi? - povikao je Petar Sergejevi tonom ackog, koji je priredio jo jedno
razotkrivanje na platformi vagona Famusovih*. - Nisu to samo lopovi. Prije se kralo. A zna li
kako se to sada zove? Rasprodaja domovine, to je.
- Ma, pustite - rekao je Andrej. - Pa niste roeni na podmetau. Ni u lici.
- Nisam u lici. Zar misli da mi je ao tvojih lica? ao mi je djevojaka, naih istih
djevojaka, plavookih lastavica koje se svakakvom ljamu prodaju u rezervaciji. Shvaa?
Andrej je utio.
- Drsko se krade - rekao je Petar Sergejevi umirujui se. - Niega se ne boje. Zato to je
to njihova vlast.
- Nikada nije bilo tako da se nije kralo - rekao je Andrej. - Danas barem nikoga ne bacaju
kroz prozor ivog.
Netko je snano pokucao na zakljuana vrata kupea.
- Tko je? - upitao je Andrej.
- Andrej, ja sam - vrisnuo je glas s druge strane vrata. - Brzo otvori!
Glas je bio Griin. Andrej je skoio na noge, otvorio vrata i Gria ih je, im je mugnuo
unutra, odmah zakljuao za sobom. Lice mu je bilo krvavo, a sako na nekoliko mjesta
zaprljan. Andrej je primijetio da na njegovu reveru vie nema krilatog amblema MPS, nego da
na tome mjestu zjapi rupa.
- to se dogodilo? - upitao je, posjedajui Griu na sofu.
- Napali me - rekao je Gria. - Idem ja tako sam iz restorana. Ve sam zamalo stigao kui
kad - moe li zamisliti? Na prijelazu izmeu vagona. Bila su etvorica. Dvojica naprijed,
dvojica otraga. A jedan, pseto, imao naotrenu licu.
- Jesu li puno toga uzeli?
- Puno - rekao je - ne pitaj. Danas je bio obraun s Ivanom - sve su uzeli. Hulje. treberi.
Andrej je namoio satasti runik vodom iz vra i pruio ga Grii.
- to je? - upitao je. - Nisi na vrijeme platio?
- To nema veze - rekao je ovaj, pritiui runik na lice. - To su neki sluajni probisvijeti.
Ne znaju na koga su naletjeli. Da, sutra u sve razglasiti.
- Je l' moda netko neto rekao?
- to ti je?! - rekao je Gria. Osim Ivana, za to nitko nije ni znao. A njemu to ne treba.
Velim ti, jednostavno probisvijeti.
Petar Sergejevi, koji je prije toga obzirno skrivao lice iza novina, izvirio je i rekao:
- Eto tako, Andrej. Eto tako. Veli da danas ne bacaju kroz prozor? A treba bacati. Evo
kako su prije radili: uzmu za ruke i noge i glavom dolje na pragove. Javno. Tada e i aj biti
sladak i ljubaznost u hodniku. I tvoga prijatelja nitko nee smjeti taknuti.
- Zar se ne bojite da bi vas mogli izbaciti? - upitao je Andrej.
- A zato mene? Ja sam cijeli ivot poteno radio. Proi po vagonima s kupeima i vidjet
e da je polovica vrata postavljena ovim rukama. Ja sam svakoj vlasti potreban.
- Vrata? - ivnuo je Gria. - Oprostite, kako se zovete? Petre Aleksandroviu, jako mi je
drago. A ja sam Grigorij Strupin, direktor zajednikog poduzea Plavi vagon.
* Famusov i acki likovi su iz komedije Nevolje zbog pameti A. S. Gribojedova, nap. prev.

33

Petar Sergejevi stisnuo mu je pruenu ruku, nasmijeio se i popravio ovratnik.

- Oprostite zbog mog izgleda - rekao je Gria iroko se osmjehujui razbijenim usnicama
i pogledavajui iskosa svoj nagren rever - takve su bile okolnosti. Ba trebam mali savjet u
vezi vrata. Dakako, ne besplatan - kasnije emo napraviti ugovor.
- Pa, ako u moi - prozborio je Petar Sergejevi.
- Recite, jesu li brave na vratima doista od nikla?
- Nisu - rekao je Petar Sergejevi - shvaate, od nikla je samo gornji sloj. A brave...
- uj, Gria - rekao je Andrej. - Vi si popriajte, a ja u malo proetati hodnikom.
Pogledat u za svaki sluaj eka li te netko ili ne.
Zatvorio je vrata za sobom. Hodnik je bio prazan. Andrej je doao do kraja i navirio se na
platformu - tamo nije bilo nikoga. S druge strane vagona bilo je isto. Vratio se do ulaza u svoj
kupe i s druge strane vrata zauo Griin ivahan glas i nejasno uenje Petra Sergejevia.
Nekoliko je trenutaka stajao ispred praga, a onda je krenuo dalje, zaustavio se kod staklenog
depa na zidu i izvukao iz njega nepoznatu brouru. Na naslovnici je bila fotografija autora,
brkatog mukarca, nalik na jako mravog, pametnog i trijeznog Nietzschea, a broura se zvala
Vodi po eljeznikim prugama Indije. U njoj je nedostajalo otprilike pola stranica, istrgnutih
s mesom sa spoja. Andrej je zastao na osvijetljenom prostoru ispred platforme, stavio nogu na
trokutasti poklopac kante za smee, naslonio se leima na prozor i poeo itati list koji je
sljedei trebao biti istrgnut iz knjige:
"veleasni Sri Bavavsenahu mi je savjetovao, postavio sam si to pitanje. Odgovor je
doao gotovo odmah - koliko se sjeam, u ivotu najvie volim dugo stajati uz otvoren prozor
u hodniku, stavivi nogu na trokutast poklopac kante za smee, izvukavi van laktove i
gledajui dunglu to promie. Ponekad se treba nasloniti ramenom na staklo i propustiti one
koji idu na platformu, i onda se sjeam kako stojim kraj prozora vagona to juri Indijom, a sve
ostalo vrijeme ak i nije odve jasno to se dogaa i kome. Jeste li primijetili, dragi itatelju,
da kad dugo gledate svijet i zaboravljate na sebe, ostaje samo ono to se vidi: niska padina u
gustiu konoplje (koju, kad vlak uspori kretanje, trgaju specijalnim tapiima kroz oblinje
prozore), opletena lijanama niska palmi koja odvaja eljezniku prugu od ostalog svijeta,
ponekad rijeka ili most u kolonijalnom stilu ili pusta cesta zagraena elinom rukom brklje.
Kamo tada ja idem? I kamo nestaje to drvee i brklje kad ih nitko ne gleda?
Ma to me se tie. Vano je neto drugo. Najblie sam srei - premda ne namjeravam
objasniti to je to - onda kad se okreem od prozora i rubom svijesti - zato to je to drukije
nemogue - primjeujem da me upravo nije bilo, a bio je samo svijet onkraj prozora, i neto
prekrasno i neshvatljivo, to i ne trai neko 'shvaanje', nekoliko trenutaka postojalo je
umjesto uobiajenoga roja misli, od kojih jedna poput lokomotive vue za sobom sve ostale,
obavija ih i naziva se rijeju 'ja'. Opet se uje cjevasti zov udaljenoga slona, vjerojatno
bijeloga - je li sretan..."
- Hej! - Andrej je podigao pogled.
Ispred njega je stajao Gria.
- to je? Vidio si nekoga?
- Ne - uzvratio je Andrej. - Hoe li sjediti jo pola sata za svaki sluaj?
- Ne - rekao je Gria - idem. Tvoj susjed se pokazao koristan ovjek. Sutra ujutro
dogovorio sam sastanak s njim. No, vidimo se.
-Vidimo se.
Gria je nestao iza vrata platforme. Andrej je zaklopio brouru, gurnuo je u dep i uputio
se u svoj kupe.
Nakon otprilike pet minuta, kad se ve ugasilo svjetlo i on se iz sve snage trudio da zaspi
do trenutka kad e Petar Sergejevi poeti hrkati, ovaj se odjednom nakaljao i rekao:
- uj, Andrej, a zato te Grigorij zove mistikom? ali se?
- Da - rekao je Andrej. - Naravno da se ali. Veeg mistika od njega ovdje nema.

34

4.
Andreja je kao i uvijek probudio radio - neumorni bariton itao je pjesmu:
Petrogradsko nebo mutila je kia,
U nigdinu iao je ealon.
Bez kraja vod za vodom
I vod za vodom
Punio je vagon za vagonom...
Petar Sergejevi jo je hrkao. Andrej je pogledao kroz prozor. Nebo je bilo nisko i sivo i,
doista, potpuno ga je zamutila kia, siune kapi to su se razbijale o staklo. ulo se kucanje
na vrata.
- Da-da.
Uao je kondukter s ajem. Stavio je alice na stol, pospremio novanicu od sto rubalja i
zatvorio za sobom vrata na kojima je kljocnula niklana brava.
To kljocanje probudilo je Petra Sergejevia. udno, umjesto da se okrene prema zidu,
kao obino, i odspava jo sat-dva, on se kao na opruzi pridigao i bacio na Andreja potpuno
luaki pogled.
- Danas ste opet hrkali - rekao je Andrej.
- Da? A ti si zvidao?
- Jesam - uzvratio je Andrej.
- A koliko je sati? - upitao je Petar Sergejevi.
- Pola deset.
Petar Sergejevi je opsovao, skoio na noge i poeo se brzo eljati. Ispalo je da je spavao
u odijelu i ak s kravatom oko vrata.
- Kamo tako urite? - upitao je Andrej.
- Poslovi - rekao je Petar Sergejevi, stisnuo pod rukom otrcan koni fascikl, s kojim ga
Andrej nije vidio ve tri godine, i izjurio u hodnik. Andrej se okrenuo prema zidu i zamirio.
Pjesma na radiju je zavrila i poele su obavijesti. Andrej je okrenuo gumb za glasnou
suprotno od kazaljke sata do kraja, no glasovi su se jo uvijek uli.
"Svatko, svatko treba vjerovati u bolje" - zapjevao je djeji zbor, juri, juri plavi vagon. Firma Plavi vagon - rekao je uzbueni kontraalt. - Na vlak je doista brz."
Bila je to Grikina reklama. U zvuniku je neto zacviljelo i veseli je muki glas
izdeklamirao: "Cigarete marke Boy. Pui i onda se srui." Zatim je bila duga stanka i
naposljetku je najavljen "Jutarnji film".
- Danas emo govoriti o filmu japanskog redatelja Akire Kurosawe Dodeskaden - poeo
je ralati voditelj - snimljen 1970. godine prema noveli knjievnika Akutagawe Ryunosukea
Uz kloparanje nevidljivih kotaa. Zapravo, sam naslov filma predstavlja japansku
onomatopeju kloparanja kotaa na tranicama. Dakle, zamirite i zamislite si rano jutro u
poslijeratnom japanskom vagonu s kupeima. Lupaju vrata, u hodnik izlaze ljudi koji ure
svojim poslovima. Kroz stakla zadimljena od nedavnih borbi ve sjaji znamenito japansko
sunce. I odjednom se u gomili pojavljuje prvi junak, kojega u vagonu zovu "tramvajski
luak". Rije je o tome da se taj mladi zamilja kao voza nevidljivog malog vlaka - na
japanskom "tramvaja" - koji juri naprijed-natrag po stvarnom vagonu. Morate se sloiti da
koncepcija nije jednostavna i trai osmiljenost...
Andrej je ustao i poeo se brzo odijevati. Obukao je jaknu, dobro je zakopao sve gumbe,
s gornje police uzeo tamne naoale i ilt-kapu, te je u dep gurnuo rukavice i mali drveni klin
koji je izvukao ispod madraca. Dok se odijevao, radio se gotovo i nije uo, ali kad je na
trenutak zastao i razmislio je li sve uzeo, opet se zauo ulagivaki ralavi glas:
- Valja rei da se junaci filma bave stvarima koje se s punim pravom mogu nazvati
vanima i ozbiljnima - to je trgovina na malo, polagano umiranje od gladi, lopovluk, raanje
djece i tako dalje. I evo, povlaei paralelu izmeu ivota tih ljudi i akcija "tramvajskog
luaka", koji tri amo-tamo po hodniku vagona i vie: "Dodeska-den! Dodeska-den!"
imitirajui kloparanje kotaa posebnog malog vlaka, koji postoji samo u njegovoj svijesti,
35

Kurosawa kao da eli pokazati da svaki od drutveno adekvatnih junaka isto tako, u biti,
putuje po stvarnome vagonu u svom vlastitom malom iluzornom "tramvaju". Meutim,
Kurosawa ne naznauje nikakve putove izlaska iz svijeta bez utoita koji je prikazao. to,
prestraiti ljude je jednostavno, a sad...
U hodniku radio nije radio. Andreju se prilino brzo posreilo - preko dvije platforme na
istok naao se u potpuno praznom vagonu. Ako je suditi prema mirisu, tamo su tamanili
ohare, i putnici su se skrivali od mirisa loega alkohola iza dobro zatvorenih vrata. Andrej je
brzo preao preko pranjavog saga i zastao kraj vrata slubenog kupea, gdje se raspjevani
kondukter nagnuo nad golemim metalnim slivnikom i prao prazne limenke od piva (u
susjednom vagonu su ih oslikavali u nacionalnom stilu i prodavali na Zapad). Kad se u
jednom trenutku kondukter okrenuo, Andrej je projurio pored vrata i uao u toalet. Zatvorio
se, utisnuo klin izmeu vrata i kvake i nekoliko puta dlanom udario po njemu - sad kondukter
ak ni sa svojim kljuem ne bi mogao otvoriti vrata s ove strane.
Prozor se odmah otvorio. Andrej je pogledao u otvor koji se stvorio - svi oblinji prozori
bili su zatvoreni. Navukao je rukavice, kapu i naoale, okrenuo se leima prema prozoru i
natrag zavrnutim rukama uhvatio se za gornji dio okvira. Potom se upro nogom u aluminijsku
ruicu na zidu, pogurio i poeo polako i oprezno naginjati van.
Odavno je mogao ponoviti sve potrebne kretnje zatvorenih oiju, ali ipak mu je svaki put
na nekoliko trenutaka postajalo loe. U okultnim knjigama, koje su prodavali na platformi kod
restorana, ta je procedura bila opisana vrlo zamreno i tajanstveno, s mnotvom alegorija - o
njoj su oito pisali ljudi koji nisu shvaali to zapravo priaju. Najjednostavniji eufemizam
onoga to se dogaalo bio je izraz "ritualna smrt". U stanovitom smislu tako je to i bilo - isto
se dogaalo s pokojnikom, kojega su gurali kroz prozor kako bi ga izbacili na nasip. No,
dakako, bila je to jedina slinost, premda je procedura doista bila prilino riskantna. A to se
tie nejasnog podsvjesnog straha, od njega su ga mogli spasiti jedino trijeznost i smisao za
humor - Andrej se podsjetio da se jednostavno penje na krov vagona.
Iznad prozora bila je udubljena karniza za otjecanje vode. Andrej se uhvatio za njen rub i
povukao se prema gore - sad je sjedio na rubu prozora i spustio noge unutra. Daleko naprijed
u smjeru kretanja vlaka pokazala se zelena traka grmlja i on je poao bre kako ga ne bi
iibale grane. Nakon nekoliko trenutaka ve je bio gore, na rebrastom i neuobiajeno irokom
krovu vagona, pokrivenom oljutenom utom bojom i posutom hravim gljivicama
ventilacijskih tornjia. Stao je na noge i osvrnuo se.
Daleko na zapadu na krovu su stajali ljudi, no otuda se nikoga nije moglo vidjeti.
Preskoivi preko nekoliko spojeva vagona, Andrej je naao udubljenje na kojemu je
prepoznao mjesto ispod kojega je bio Hanov kupe, i pokucao je nogom po njemu.
Han se pojavio nakon otprilike pet minuta - imao je nepromoivu jaknu s kapuljaom i
iste naoale kao Andrej. utke su krenuli na zapad i sa zaletom preskakivali praznine iznad
gumenih spojeva prijelaza.
Uskoro je otraga ostao skliski krov restorana, vagon s graninom platformom, i oni koji
su stajali naprijed poeli su mahati rukama u znak pozdrava. Andrej je prepoznao nekoliko
ljudi i odmahnuo im. U uobiajenom smislu nikoga nije poznavao - svi kontakti s ljudima,
koje su Han i on sretali gore, svodili su se na izmjenjivanje gesta pozdrava. Zaobili su
nepokretnog starca u prljavom vatiranom kaputu i staroj vojnoj ubari s naunicima - kao i
obino, sjedio je na sredini krova na turski nain i puio dugaku lulu sa siunim metalnim
ibukom (neshvatljivo je kako ju je uspio pripaliti pri takvom vjetru). Dalje je sjedilo drutvo
u dugakim tamnosivim sveenikim mantijama - lice tih ljudi skrivala je kapuljaa, tako da
se nije moglo nita rei ni o njihovu spolu ni o dobi. Smjestivi se uokolo, prouavali su
nerazumljivu geometrijsku figuru nacrtanu ugljenom na krovu vagona. Figura je bila ista kao i
prije - krug s nekakvim simetrinim linijama nalik na razmaknutu zvijezdu. Andrej se sjetio
da su se i prolog i ak pretprolog ljeta bavili tim istim - bilo je potpuno nejasno s kojim
ciljem tako dugo gledaju taj jednostavan crte.
Inae, Andrej je sumnjao da se ljudi koje susree na krovu penju gore s nekim odreenim
ciljem. On osobno takav cilj nikada nije imao i nita nije oekivao od tih etnji. Istina, Hana je
upoznao ba ovdje. Ovaj put nisu progovorili ni rije - ovdje nitko nikada ni s kime nije
36

razgovarao - prepoznali su jedan drugoga nakon dan ili dva, sreli su se u hodniku. Poslije je
Han rekao da je ne samo beskorisno penjati se na krov, nego ak i tetno, zato to se tamo
ovjek nae samo dalje od mogunosti da stvarno napusti vlak - ali ipak su se i dalje penjali,
jednostavno zato da barem na tren napuste dosadni prostor opega ivota i smrti. Ni poetka
ni kraja vlaku vidjelo se nije - crta vagona se nekoliko puta izvijala u vidnome polju, dolazila
je s obje strane do horizonta, ali je lokomotiva ipak negdje postojala i za to su, osim mnotva
unutarvagonskometafizikih dokaza, bila dva izravna dokaza - debela bakrena ica na pola
metra iznad glave i tiho otegnuto zujanje koje je dolazilo tko zna otkud.
Andrej je osjetio kako ga Han vue za rukav i pogledao je tamo kamo je pokazivao. Na
susjednom krovu stajalo je vrlo udno drutvo - etvoro ljudi odjevenih poput glazbenika, u
neke prevelike latinoamerike nonje. U sljedeem trenutku Andrej je u njihovim rukama
ugledao instrumente i shvatio da su to doista muzikanti. Zbog buke kotaa glazba se uope
nije ula, no bilo je jasno da se mali orkestar trudi iz sve snage - onaj koji je svirao na
Panovoj fruli od napora je ak sjeo na mjesto, a gitaristi su imali tako iscrpljena lica kao da u
rukama nisu imali gitaru nego puku i da su juriali na oklopni kupe Pabla Escobara. Andrej
je prebacio pogled dalje i ugledao neobinoga ovjeka sa irokim slamnatim eirom preko
ramena - stajao je opasno blizu ruba vagona, plesao na mjestu i mahao rukama, kao da se
pokuavao ugrijati. Ni tog ovjeka ni glazbenike Andrej ovdje nikada prije nije susretao.
Vlak je jurio prema rijeci ili, moda, uskome kraku jezera, preko kojega je bio prebaen
udan most - imao je vrlo niske ograde, koje su jedva dopirale do krova vlaka. Andrej je
pomislio da bi ih moda mogao preskoiti, i ba u trenutku kad mu je to palo na pamet, ovjek
sa slamnatim eirom na vrpci snano se odgurnuo od krova, odvojio od vagona i preletio
ogradu mosta.
Nekoliko trenutaka Andrej nije mogao vjerovati da se to doista dogodilo. Zatim je pao na
trbuh, dopuzao do ruba krova i spustio se s njega pokuavajui barem neto vidjeti. Voda
ispod mosta bila je praktiki nepokretna; na povrini irili su se krugovi, u ijem se sreditu
njihao slamnati eir nalik na golemi bijeli lopo. Prolo je nekoliko dugih trenutaka i iznad
vode se ukazala crna loptica glave. ovjek je zaplivao prema obali, a onda je sve sakrio nasip
obrastao u travu.
Andrej je stao na noge i pogledao Hana. Ovaj je oduevljeno kimao glavom i, sudei
prema pokretima usana, neto govorio. Svi uokolo gledali su prema skrivenoj rijeci - ak i
neshvatljivi ljudi u sveenikim mantijama, koji obino nisu obraali nikakvu pozornost na
ostale, sad su stajali na nogama i zbunjeno gledali na istok gdje je nepoznati zauvijek ostao.
Samo je starac s naunicima ipak mirno sjedio na svom uobiajenome mjestu i putao u
daljinu jedva primjetne dimove na vjetru - nije se znalo da li on jednostavno nita nije
primijetio ili je vidio neto drugo. Glazbenici su nekamo nestali. Andrej ih je potraio
pogledom i ugledao nekoliko malenih figura koje su skakale s vagona na vagon - ve su otile
prilino daleko na zapad.
3.
- Svia ti se? - upitao je Anton. - Ali iskreno.
- to?
- Nova serija - rekao je Anton i klimnuo prema stolu.
- Zato serija? - zaudio se Andrej. - Pa svi su jednaki.
- U tome i jest koncept - rekao je Anton. - Oni su s brojevima, kao litografije.
Andrej je sjedio na kraju klupe i gledao limenku piva u Antonovim rukama. Ovaj je neto
tiho mrmljao i povlaio po njoj mali kist, neprirodno savivi vrat kako bojom ne bi zaprljao
bradu - ipak, na njoj je ve bilo nekoliko bijelih mrlja koje su se doimale poput ranih sjedina.
Nekoliko oslikanih limenki stajalo je na stolu - na svima je bio jednak crte: hodnik vagona
kojim, s aama punim aja u rukama, prolaze rumene djevojke s kokonikom* i plavokosi
momci u crvenim kouljama, svi jednaka lica, nalik na vime - bio je to, kako je Andrej shvatio,
* Starorusko ensko pokrivalo za glavu, nap. prev.
37

svjesni i ak naglaeni citat iz Gumiljova, zato to su iz lica strale dugake kravlje sise iz
kojih je prskalo mlijeko, a ispod crtea slavenskom je ligaturom bilo izvueno:
Zaustavite, koniaru,
Zaustavite sad vagon.
- Onda? - ponovio je Anton.
- Mislim da je dobro - rekao je Andrej. - Samo je jako socijalno. Ipak ti je Budweiser
Boga mojega bila kudikamo snanija.
- Ne razumijem - rekao je Anton - zato se sve to god nacrtam usporeuje s
Budweiserom?
- Samo sam se sjetio - rekao je Anton. - Bila je to uistinu genijalna stvar.
Nasuprot Antonu sjedila je njegova ena Olga koja je mekim krznom istila povrinu
limenki. Noge su joj bile pokrivene pokrivaem, zato to su vrata kupea bila skinuta sa arki i
po podu je jako puhalo. Na mjestu gdje su stajala vrata visio je jo jedan pokriva - nije
dopirao do poda i vidjele su se cipele i papue ljudi koji su prolazili hodnikom. Andrej je
podigao pogled na savijene arke i zaklimao glavom.
- Ne mogu shvatiti kako ste im dopustili da skinu vrata? - upitao je. - Pa nitko to nije imao
pravo uiniti bez vaega doputenja.
- Nitko nas nije pitao slaemo li se ili ne - rekao je Anton. - Doli su i rekli da je
konverzija. Iz kupea u rezervaciju. Dali su da se neto potpie, i gotovo. No, dosta o tome.
Jesi li vidio koga od naih?
- esto vidim Griu - rekao je Andrej. - Sad se on, kako kau, podigao. Odnosno, ima
mnogo novaca. Nedavno sam vidio i Serjogu. Jako se promijenio. Ne pije i ne pui. Prihvatio
je utrizam.
- A to je to?
-To je jedna vjera, vrlo lijepa. Oni vjeruju da nas naprijed vue lokomotiva tipa U-3, koju
zovu jo i "trojka", i da svi putujemo u svijetlo jutro. Oni koji vjeruju u U-3 projurit e iznad
zadnjega mosta, a ostali nee.
- Da? - rekao je Anton. - Moda. Nikad nisam uo. A jesi li ga ti moda prihvatio?
- Ne, nisam ga prihvatio - rekao je Andrej. - Kod mene je sve po starom. Evo, itam
dobru knjigu. Zove se Vodi po eljeznikim prugama Indije. Naao sam je posve sluajno.
Poslije ti mogu dati ako eli.
- A o emu govori? - upitao je Anton i podigao limenku iznad glave te je pomnjivo
ogledao.
- Teko je samo tako rei. ovjek jednostavno putuje vlakom po Indiji i pie o tome to
mu se dogaa. Pritom ipak nije jasno putuje li on stvarno po Indiji ili si to samo zamilja.
Svidjet e ti se.
- Ima li je kod sebe? - upitao je Anton.
- Da - rekao je Andrej.
- Hoe proitati dio, ha? Ionako su mi ruke u boji.
- Kakav dio? - upitao je Andrej.
- Bilo kakav.
- Onda u poeti od mjesta gdje sad itam - rekao je Andrej. - Ukratko u ti rei to je
prije bilo - najprije pie o tome to vidi kroz prozor, a onda poinje opisivati one koji mu
smetaju da stoji kraj tog prozora. Vrlo dugaka i una klasifikacija.
Andrej je izvukao knjigu iz depa, otvorio je na obiljeenoj stranici i poeo naglas itati:
"Kamo svi oni idu? Zato? Zar nikad ne sluaju kloparanje kotaa ili ne vide gole ravnice
kroz prozor? Sve znaju o ovom ivotu, ali idu dalje hodnikom, iz zahoda u kupe i iz platforme
u restoran, pomalo pretvarajui danas u jo jedno juer, i misle da postoji Bog koji e ih za to
nagraditi ili kazniti. Ali, ako ne polude, znai da svi znaju nekakvu tajnu. Ili to ja znam tajnu,
za koju je najbolje da je nitko ne zna. Neto takvo zbog ega vie nikada u ivotu neu moi
tako nevino i besmisleno, sijevajui bjeloonicama, ii hodnikom koji se ljulja i ak ne
osvijestiti da hodnikom idem ja. Ali ja ne znam nikakve tajne. Ja jednostavno vidim ivot
38

onakvim kakav on jest, trijezno i precizno, i nikada neu moi prihvatiti taj uti katafalk to
bui na spojevima tranica kao neto drugo. Svia mi se Indija i zato sad putujem po Indiji. A
oni su jednostavno ludi, putnici ludoga vlaka i od svega to govore ujem samo kloparanje
kotaa. I zbog toga to je njih mnogo, a ja gotovo sam, nita se ne mijenja..."
Andrej je zauo nekakvo ukanje, podigao glavu i vidio da Antonova ena navlai
izme. Anton je brisao ruke krpom koja je bila zaprljana bojom.
- Oprosti, stari - rekao je - idemo u kazalite. Proitaj posljednji redak. Ono ime sve
zavrava.
Andrej se zaljuljao, otvorio posljednju stranicu i proitao:
"Milost beskrajna, i ja tono znam da e me, kad vlak stane, s druge strane eljeznih vrata
ekati bijeli slon na kojem u nastaviti svoj vjeni povratak u Neimenovano."
- Shvaam - rekao je Anton. - Zanimljivo, dakako. Samo ja to neu itati, hvala.
- Nije ti se svidjelo?
- Ne bih rekao je li mi se to svidjelo ili mi se nije svidjelo - uzvratio je Anton. Jednostavno nema veze sa mnom.
- Zato? A ono to crta - rekao je Andrej i kimnuo na oslikane limenke - zar to nije isto,
ali na drugom jeziku? Zaustavite vagon, i tako dalje? Ili se ali? Nije tako?
- to znai "ali se, nije tako"? - rekao je Anton. - Razmilja kao dijete. Tam postoji
ivot i postoji umjetnost, stvaralatvo. Tam je socart, tam je konceptualizam. Tam je
modernizam, tam je i postmodernizam. Odavno ih u ivotu ne brkam. Imam enu, dijete je na
putu - evo to je, Andrjua, ozbiljno. A crtati tam moe to hoe - tam ima raznih kulturnih
igara i tako dalje. Pa vagone zaustavljam samo na limenkama piva, i to opet zato to mislim
na dijete koje e evo u ovom pravom vagonu nastaviti putovanje. Razumije?
Lagano je udario nogom u pod i pokazao rukom prema zidu.
- Antone - rekao je Andrej - uje li sad neto?
Anton se ukoio i naulio ui.
- Ne - rekao je - nita. A to trebam uti?
- Eto. Uinilo mi se.
- Vrijeme je da idemo - rekla je Olga, poteui pokriva koji je visio u prolazu vrata. Kasnimo.
- A na to idete?
- Oklopni vlak 116-511* - uzvratila je Olga. - Ne boj se, tam je avangardna izvedba.
- ija izvedba? - upitao je Andrej.
- Teatar na gornjem leaju - rekla je Olga. - Kod njih je tam sve kolektivno i anonimno,
pa nitko ne zna ija je to tam izvedba. U povjerenju mogu rei da je scenografiju radio Anton.
Ide s nama? Tam se moe ii.
- Ne - rekao je Andrej. - Jo u svratiti do Hana. Odavno nisam bio kod njega.
- Kako on tam, inae, ivi? - upitao je Anton. Naao se?
- Da - rekao je Andrej - i jo mnogo drugoga. No, vidimo se.
- Vidimo se. Pozdravi sve tam.
2.
Na vratima Hanova kupea visio je tko zna gdje nabavljen kalendar s maiima, koji je
pokrivao poznatu ogrebotinu. Nekoliko trenutaka Andrej nije mogao shvatiti o emu se radi,
zatim se osvrnuo oko sebe i uvjerio da nije pogrijeio vrata te pokucao. Nitko nije odgovorio.
Andrej je otvorio vrata. U kupeu je bio nevjerojatan nered - onakav kakav se stvara samo
kod sprovoda, poroda i preseljenja. Na Hanovu divanu sjedila je postarija ena s tragovima
negdanje runoe na nateenom licu - dob ju je uspjeno evakuirala iz zone djelovanja
estetskih obiljeja. Na podu ispred nje stajalo je nekoliko kovega i koarica pokrivena
* Aluzija na kratki roman i dramu Vsevoloda Ivanova Oklopni vlak 14-69, nap. prev.
39

rupcem, iz koje je izlazio teki miris kobasice. S gornjega leaja virila je siuna djeja noica
u bijeloj arapi koja se lagano njihala u taktu vagona.
- Dobar dan - rekao je Andrej.
- Dobri dan - uzvratila je ena, podiui tupi pogled.
- A gdje je Han?
- Takvoga ovdje nema.
- to, preselio se?
- Ne znam - rekla je - moda se preselio, a moda je i umro. Mi ne znamo. Mi smo
ekaoci. Naselili su nas u prostor. Pitajte konduktera, on zna.
- A stvari? - upitao je Andrej. - Stvari su ostale?
- Nikakvih stvari tu nije bilo - rekla je ena ivahnije - zato izmiljate? Kakve to stvari?
- Ma ne - rekao je Andrej - nemojte misliti da neto trebam. Samo pitam.
- Prazan divan - rekla je ena - i leaj je isto prazan. Tuinca u ivotu neu uzeti.
- Razumijem - rekao je Andrej, okrenuo se i gurnuo vrata u stranu.
- Jeste li vi moda Andrej? - iznenada je upitala ena.
- Jesam. A zato?
- Ovdje je lealo neko pismo. Pisalo je - Andreju, a ne zna se kojemu. I ne zna se od koga
je. Je l' to moda za vas?
- Za mene je - rekao je Andrej. - Dajte.
- Ovdje negdje je bilo - promrmljala je ena i prekopavala po rublju istresenom na stol. To sada treba pola godine razvrstavati. ivot je postao uasan. U hodniku je guva, a nemam
snage. Aha, nala sam. Evo ga. Ba je za vas? Imate li kod sebe kartu?
- vercam se - neumjesno se naalio Andrej. ena je uzdahnula i pruila Andreju
omotnicu.
- Cure e vui za nos - rekla je sa stanovitom dvosmislenou. - To je sve. Nema vie
nikakvih stvari.
- Hvala - rekao je Andrej, stavljajui pismo u dep. - Veliko hvala.
- Do vienja - rekla je ena.
Izaavi iz kupea, Andrej se zamalo sudario s kondukterom koji je hodao kroz vagon, ali
ga nita nije pitao.
Petar Sergejevi bio je pijan i veseo. Na stolu ispred njega nije stajala obina boca
"eljezniarske", nego boca od bruenoga kristala sa skupim konjakom Lazo s plamenim
loitem lokomotive na etiketi. U blizini su bili razvueni nekakvi crtei i indigo-papir Andrej je na jednome od njih primijetio jako poveanu kvaku na vratima. Jo je bilo nekoliko
slubenih papira s peatima - u njih je, sudei prema masnim mrljama, bila zamotana
kobasica koju je Petar Sergejevi uspio halapljivo pojesti - inilo se da je po stolu razbacano
smee kljuvao orao.
- Kako ide?
- Dobro - uzvratio je Andrej. - A kod vas? Petar Sergejevi je pokazao dlakavi palac.
- Sutra me nee biti cijeli dan - rekao je - od jutra. I naveer neu doi. Hoe li uzeti
rubeninu za mene?
- Dobro - rekao je Andrej. - Samo upozorite konduktera. to je? Ve je trideseti?
- Da - rekao je Petar Sergejevi - trideseti je. Kako vrijeme leti! ovjek ne stigne ni
ivjeti. Da ti natoim?
Andrej je odmahnuo glavom. Izuvi cipele, legao je na svoje mjesto, okrenuo se licem
prema zidu i izvukao iz depa Vodi po eljeznikim prugama Indije, u koji je bilo umetnuto
pismo. Nakon kraeg razmiljanja stavio je omotnicu natrag u dep. "Proitat u sutra" pomislio je i nasumce otvorio knjigu.
"... u biti nema nikakve sree, postoji samo svijest o srei. Ili, drugim rijeima, postoji
samo svijest. Nema nikakve Indije, nikakvoga vlaka, nikakvog prozora. Postoji samo svijest,
a sve ostalo, ukljuujui i nas same, postoji samo ako dospije u njezinu sferu. Pa zato onda,
razmiljam neprestano, zato da ne krenemo prema beskrajnoj i neizrecivoj srei i odbacimo

40

sve ostalo? Dodue, treba odbaciti i sebe. Ali, tko e odbaciti? Tko e onda biti sretan? I tko je
sad nesretan?"
Andrej je bio pospan i slabo je razumio ono to je pisalo - rijei su navaljivale jedna na
drugu i stvarale pred oima sloene geometrijske konstrukcije. Zaklopio je knjigu.
- Andrjuh - oglasio se Petar Sergejevi - pa zato otee? Nagni au.
- Zbilja ne elim - rekao je Andrej - hvala.
- Kako hoe.
Andrej se okrenuo na lea i neko vrijeme prouavao dosadan uti strop.
- Petre Sergejeviu - rekao je - jeste li ikad razmiljali o tome kamo putujemo?
- to ti je? - upitao je Petar Sergejevi punih ustiju - Neugodnosti, ha? Pusti. Zamisli, tam
jednu ostavi, drugu nae. Odi u rezervaciju, tamo e se brzo oraspoloiti. Zna li koliko
tamo ima tih kuki? Tam ih je cijeli vagon. Samo da je novaca.
- Ipak: kamo?
- to? Zar ne zna?
- to, teko vam je rei?
- Ma ne, nije mi teko.
- Pa onda recite. Kamo, prema vaemu miljenju, putujemo?
- Kamo, kamo. to bi htio? Jo jednom uti? Jasno je kamo. Prema sruenome mostu.
Zato si u mladosti razbija glavu takvim sranjem, Andrjuha?
1.
Jutro je bilo oblano - umjesto neba, gore se nalazila ravna siva povrina nalik na strop u
hodniku, samo bez otvora za ventilaciju. Petar Sergejevi ve je otiao. Na stolu je leala
cedulja za konduktera i dvije ae s ajem koji se uspio ohladiti. Andrej se odjenuo, izvukao
iz depa pismo i odmah ga gurnuo natrag. Zatim je zakljuao vrata i sjeo na stol. Petar
Sergejevi nije to mogao podnijeti, a noge na svome divanu ne bi nikome i ni za to oprostio,
no danas se to nije raunalo.
Andrej nikada nije proputao mogunost nasamo provesti nekoliko sati kraj prozora u
kupeu. To nije bilo ba isto kao i stajati kraj prozora u hodniku gdje je neprestano trebalo
proputati narod koji je prolazio i inae mnotvom teko shvatljivih naina biti u interakciji s
okolinom. Andrej nije naroito vjerovao autoru indijskog Vodia, koji je pisao o tome da se
mirnom promatranju krajolika moe posvetiti i pred vratima platforme, pune ljudi koji se
deru.
Danas ba nije bio uspjean dan - nekoliko metara dalje kroz prozor promicao je beskrajni
zid drvea. Obino su takvi nasadi zaklanjali obzor na nekoliko sati, a ponekad i dana, i
preostalo je samo gledati na pojas trave izmeu vlaka i drvea, ogledavati predmete
svojedobno izbaene iz vagona ute strijele koji su projurili ovuda.
Najprije se dolje sve stapalo u istorodnu sivo-zelenu masu, no nakon nekoliko minuta oi
bi se priviknule i bio je dovoljan kratak trenutak sekunde da se identificiraju umjetne primjese
u krajoliku. Moda stvar nije bila u istreniranosti pogleda, nego u mati, i on je uspijevao ne
samo vidjeti okna koja su promicala, nego i domisliti i rekonstruirati ono to se tamo trebalo
nalaziti, uz pomo najmanjih aluzija to ih je davao okolni svijet. No, to se tie veine
objekata koji su se nalazili na kosinama nasipa, teko je bilo pogrijeiti.
Najvie je bilo, dakako, praznih boca. Zimi su se one poput upadljivih zelenih mrlja
isticale na snijegu, a sad su se mogle razlikovati od trave samo po sjaju. Lake limenke od
piva odnosila je zrana struja i one obino nisu odlijetale tako daleko od vagona. S vremena
na vrijeme dolazili su prilino udni predmeti - na primjer, na jednome je mjestu iz omanje
movare virila slika s golemim zlatnim okvirom, nedavno utaknuta u blato (Andreju se
uinilo da je to standardna reprodukcija Buduih eljezniara Dejnekea.) Na drugome mjestu,
otprilike kilometar poslije slike, promaknuo je niklani samovar koji se raspao prilikom pada.
A nedaleko od njega leao je prekrasan koni koveg, na kojemu je sjedila golema debela
vrana. Posvuda su se bijelile jarke mrlje rabljenih prezervativa - ipak, ponekad se prezervativ
41

mogao pobrkati s malom kosti poput kljune, a kostiju je u travi bilo isto toliko koliko i boca.
Osobito mnogo bilo je lubanja - zato to su one, vjerojatno, ispale odve teke za sitne
glodavce, a krupnije zvijeri su se bojale prii blizu bunome utom zidu. Neke lubanje, vrlo
stare, kia i vjetar ispolirali su tako da su bile bijele poput krede, a na onim svjeijim jo je
ostala kosa i komadii mesa. Andreja je posebno nasmijala jedna lubanja sa sjajnim lukom
naoala gdje su se, kako se pokazalo, ak i stakla sauvala.
Na grmlju i drveu bilo je mnotvo tragova nedavne sahrane - areni runici, pokrivai i
jastunice. Oni su vijorili na vjetru poput zastava i pozdravljali nov ivot to promie naprijed
i mimo - tako je, sjetio se Andrej, rekao, ini se, jedan pjesnik koji se potom strmoglavio kroz
prozor vagon-restorana. I jastuka je isto tako bilo mnogo - i potpuno novih i ve istrunulih od
kia, koje su tog ljeta bile este. Njihovi vlasnici obino su leali u blizini u najrazliitijim
pozama i fazama raspadanja; mnogi su, dodue, i na nasipu sauvali ozbiljan izraz - noge
polusavijene, jedna ruka ispod glave, a druga ispruena uz tijelo.Tumailo se to jednostavno ponekad su kondukteri na molbu rodbine na poseban nain konopcem povezali udove
pokojnika kako bi ovi poslije smrti izgledali pristojno; osim toga, to je imalo neke veze i s
vjerom.
Andrej je primijetio da je u travi kraj nasipa sve ee dolazilo uvelo bijelo cvijee, za
koje je u poetku mislio da su prezervativi. Pomislio je da su jednostavno ocvali, no vidio je
da su mnogi od njih omotani prozirnim filmom i lee stabljikom okrenutom prema gore.
Zatim su se poeli pojavljivati buketi, a iza toga vijenci, svi od uvelih bijelih rua. Andrej je
shvatio o emu je rije - prije otprilike dva tjedna na televiziji je prikazan sprovod amerike
pop-zvijezde Izide Schopenhauer (zapravo se zvala Asja Akopjan, sjetio se Andrej). U
novinama je pisalo da su za vrijeme ceremonije kroz prozore izbacili jo dvije tone prekrasnih
bijelih rua, koje je pokojnica oboavala najvie na svijetu - oito je to bilo to. Andrej se
prislonio uz staklo. Nakon dvije ili tri minute - sve to vrijeme bijele mrlje na travi postajale su
gue - i ugledao je mramornu plou s elinim sfingama sa strane, koja je leala u travi, i za
koju je zlatnim lancima bila privrena sirota Izida, ve prilino naduta na vruini. Na
rubovima ploe bila je reklama - Rolex, Pepsi-cola i jo neka manja - ini se, robni znak
tvrtke koja proizvodi biljne odreske izrazito amerikoga okusa. Oko ploe su se vrzmala dva
manja psa; jedan od njih okrenuo je njuku prema vlaku i tiho zalajao. Drugi je mahao repom;
iz gubice mu je visjelo neto plaviasto-crveno i dugako.
"Svjetska kultura - pomislio je Andrej - stie do nas s velikim zakanjenjem."
Zid od drvea kroz prozor prekinuo se naveer, kad se ve poelo smraivati. Najprije je
poeo rasti rjee, meu njima su se pojavili razmaci, a onda se odjednom otvorilo polje koje
je presijecala cesta. Kraj ceste je stajalo nekoliko kua od cigle s crnim rupama prozora prozorski kapci bili su im irom otvoreni. U daljini je polako prola neobino lijepa bijela
crkva s kosim kriem, nalik na ruku ispruenu prema nebu - vidio se samo njen vrh, dok je
donji dio zaklanjala uma.
Nakon toga se pojavila dugaka prazna platforma - na jednome mjestu Andrej je uspio
primijetiti staro umjetno zubalo koje je usamljeno lealo na goloj betonskoj povrini. Pokraj
eljusti strala je motka s praznim elinim etverokutom, u kojem je svojedobno bila ploica
s imenom postaje. Promaknulo je nekoliko ploa betonske ograde onkraj koje su bile nekakve
reetkaste konstrukcije od hravog eljeza, i sve se sakrilo iza zida gusto posaenoga drvea,
koji se ponovno pojavio - onaj tko je vjerovao u snjene ljude, vjerovao je da su to drvee oni
posadili kako pogledi i misli putnika ne bi pronicali predaleko u njihov svijet.
ulo se kucanje na vratima i Andrej je skoio sa stola.
- Tko je? - upitao je.
- Avelj - prozborio je duboki glas s druge strane vrata. - Jesi tamo? Izlazi, dijele rublje.
Kad je Andrej naposljetku odluio otvoriti pismo, ve se smrailo, a kroz prozor se vidio
jo uvijek onaj isti zid od drvea. Okrenuo se od prozora, izvukao iz depa omotnicu i
poderao rub. Unutra je bio list s kockicama i blagim preklopom, na kojemu su se crnjeli ravni
redci ispisani tintom:

42

"Prije su se ljudi esto sporili o tome postoji li lokomotiva koja nas vue za sobom u
budunost. Obino su dijelili prolost na svoju i tuu. No, sve je ostalo otraga: ivot juri
naprijed, a oni su, kao to vidi, nestali. A to je na visini? Zgrada bez izlaza, to se vidi kroz
prozor, gubi se u valovima godina. Potreban je klju, a on je u tvojim rukama - pa kako e ga
nai i kome e ga pokazati? Putujemo uz kloparanje kotaa, izlazimo kroz post scriptum
vrata."
Potpisa nije bilo. Andrej je ponovno proitao pismo, motao ga meu prstima, sloio i
gurnuo natrag u omotnicu. Zatim je legao na svoj divan, ugasio svjetiljku iznad jastuka i
okrenuo se prema zidu.
0.
Vani se dogaalo neto neobino - tako neto Andrej nikada nije vidio. Vlak je jurio kroz
noni grad po niskom nadvonjaku, koji je od ulice odvajala eljezna reetka. Vani su
svijetlila bezbrojna svjetla - svjetiljke na ulicama, prozori kua, automobilski farovi.
Meutim, najudnije je bilo to to su dolje bili ljudi, doista mnogo ljudi. Stajali su kod reetke
nadvonjaka; kad je prozor, kraj kojega je sjedio Andrej, prolazio mimo njih, poeli su mahati
rukama i neto veselo vikati. U gradu je vjerojatno bio praznik - svi, koga god je vidio,
izgledali su potpuno oputeni.
Naposljetku je Andreju postalo teko osjeati toliku koliinu pogleda na sebi. Ustao je i
izaao u hodnik. S druge strane vagona kroz prozor se vukao uobiajeni tamni niz drvea, i
Andreju je postalo lake. Hodnik je izgledao nekako udno - pod je bio pokriven gustim
slojem praine, vrata svih kupea bila su irom otvorena i kroz njih su se vidjeli eljezni kalupi
svih divana. Andrej se najprije zaudio i ak prestraio, no sjetio se da u vlaku osim njega
nema niti jednog ovjeka, te se umirio. Htio je ponovno proitati pismo i izvukao dvostruko
presavijenu omotnicu iz depa. Tekst je, dakako, bio onaj stari:
PROLOST JE LOKOMOTIVA KOJA VUE ZA SOBOM U BUDUNOST.
PONEKAD JE TA PROLOST POMALO TUA.
PUTUJE LEIMA OKRENUT PREMA NAPRIJED I VIDI SAMO ONO TO JE
VE NESTALO.
DA BI SE IZALO IZ VLAKA, POTREBNA JE KARTA.
DRI JE U RUKAMA, ALI, KOME E JE POKAZATI?
Gledajui u te ravne retke, Andrej se okrenuo prema vratima u svome kupeu, stavio ruku
na kvaku i odjednom primijetio na samom dnu lista post scriptum, kratku biljeku sitnim
slovima koju prije nije zamijetio - vjerojatno stoga to se nalazila na crti pregiba.
I u tom trenu je shvatio da ne stoji u praznom hodniku vlaka nego lei na divanu u svom
kupeu i sanja. Poeo se buditi, ali u tom neuhvatljivom trenutku koliko je trajalo buenje,
uspio je proitati i zapamtiti post scriptum, odnosno, zapamtiti rijei koje je sanjao - one su u
snu imale neko posve drugo znaenje, koje se nikako nije dalo prebaciti u obini svijet, ali
koje je uspio shvatiti.
P. S. Cijela stvar je u tome to stalno odlazimo na putovanje koje je zavrilo trenutak prije
negoli smo krenuli.
Andrej je upalio svjetiljku nad uzglavljem, uzeo pismo i ponovno ga proitao - tamo nije
bilo nikakvog post scriptuma. Na mjestu gdje ga je sanjao bilo je samo nekoliko jedva
primjetnih ogrebotina, kao da je netko vukao po listu isueno nalivpero pokuavajui ga
raspisati.

43

Neto nije bilo kako treba. Neto se dogodilo dok je spavao. Andrej je ustao s divana,
mahnuo glavom i odjednom shvatio da je posvuda zagluujua tiina. Kotai vie nisu
kloparali. Pogledao je kroz prozor i ugledao nepominu granu s velikim tamnim listovima u
etvrtastoj mrlji svjetla koje je padalo kroz prozor. Vlak je stajao.
Kad je Andrej izaao u hodnik, tamo je sve bilo kao i obino - gorjelo je svjetlo i vonjalo
na duhan. No tlo pod nogama bilo je potpuno nepokretno i Andrej je primijetio da se lagano
ljulja dok koraa po njemu. Vrata slubenoga kupea bila su otvorena. Andrej je zavirio unutra
i izmijenio pogled s kondukterom koji je nepomino stajao kod stola s aom aja u ruci.
Andrej je zinuo namjeravajui pitati to se dogodilo s vlakom, no shvatio je da ga kondukter
ne vidi. Andrej je pomislio da ovaj spava ili ga je neto ukoilo, no tada je njegov pogled pao
na au u kondukterovoj ruci - u njoj je nepomino visjela kocka eera nad kojom se dizao
niz isto tako nepokretnih mjehuria.
Ve je znao to treba dalje initi. Napravio je korak prema kondukteru, naglo je gurnuo
ruku u boni dep njegove slubene bluze i otuda izvukao klju.
Izaavi na platformu, priao je vratima, gurnuo klju u okruglu rupicu - ovaj nije uao
duboko, zato to je rupica bila puna viegodinjega smea - i okrenuo ga. Vrata su se uz
kripu otvorila i na pod su se sasuli stvrdnuti opuci natiskani u rupicu. Andrej je naas
pomislio da se treba vratiti u kupe po stvari, no shvatio je da mu nijedna od stvari to su ostale
u njegovom kovegu, koji se nalazio ispod divana, sada nee trebati. Izaao je na rub
izgrebane eljezne stube i pogledao u mrak. Bio je beskrajan i tih; iz njega je izlazio topli
vjetar, pun mnotva nepoznatih mirisa.
Andrej je skoio na nasip. im su mu noge udarile o ljunak, kojim su bili nasipani
pragovi, otraga se zaulo itanje komprimiranog zraka, a jo trenutak potom zveknuli su
rastegnuti spojevi meu vagonima. Vlak je krenuo i poeo polako poveavati brzinu. Andrej
se odmaknuo nekoliko metara u stranu i pogledao utu strijelu.
Sa strane je ona doista nalikovala na strijelu, sjajnu od elektrinog svjetla, koju je netko
odapeo u nepoznatu smjeru. Andrej je pogledao u toku odakle su se pojavljivali vagoni, a
onda tamo gdje su nestajali - ni s jedne strane nije se vidjelo nita osim mrane pustoi.
Okrenuo se i otiao dalje. Nije posebno razmiljao o tome kamo ide, ali se uskoro pod
njegovim nogama naao asfaltni put koji je presijecao iroko polje, a na nebu kod horizonta
pojavila se svijetla pruga. Grmljavina kotaa otraga se postupno stiavala i uskoro je tako
jasno sluao ono to nikada prije nije uo: suho zrikanje u travi, um vjetra i tihi zvuk vlastitih
koraka.

44

Biljeka o autoru
Viktor Olegovi Pelevin (rodio se 1962. u Moskvi) izmeu ostaloga u mladosti je
prevodio Carlosa Castanedu i pisao SF-prie, a ve je vie od desetljea knjievna zvijezda u
domovini i na Zapadu. Poput veine postsovjetskih autora u ranoj je mladosti promijenio niz
zanimanja. Naposljetku je zavrio studij elektrotehnike i knjievnosti (znameniti Institut
Maksim Gorki u Moskvi). Neko vrijeme radio je u ratnom zrakoplovstvu, a onda se
profesionalno posvetio knjievnosti. U svakodnevnom ivotu voli biti "nevidljiv": utopiti se u
masi prolaznika, u gradu se vozi iskljuivo podzemnom eljeznicom, ne voli se fotografirati,
intervjue daje krajnje rijetko a tada se kloni poleminih odgovora na kakljiva pitanja i
istodobno gradi mit o sebi, ne javlja se na telefon, a sa svijetom komunicira iskljuivo emailom. U Rusiji boravi dva-tri mjeseca godinje, ostalo vrijeme putuje po svijetu i gostuje na
prestinim sveuilitima te dijeli savjete na radionicama kreativnog pisanja onima koji imaju
dovoljno novaca da to plate a nisu bogomdani talenti kao to je to on. Uz njegovo se ime vee
pet velikih traeva: 1. Pelevin je narkoman i trgovac narkoticima; 2. Pelevin je uvar
trgovakih atora u rajonu Severnoe ertanovo; 3. Pelevin je profesionalni dezinsektor i 5.
Pelevin uope ne postoji, nego se iza njegova imena krije nekoliko ljudi (podvarijanta ovog
traa je da je Pelevin ena). Na pitanje u emu je tajna njegove nevjerojatne popularnosti,
Pelevin jednostavno kae: "Mislim da je tajna u tome to piem zanimljive knjige."
Za zbirku pria Plava svjetiljka dobio je 1993. ruskog, tzv. malog Bookera. A zato nije
istu nagradu dobio i za roman Omon Ra (1992, u nas objavljen 2003) i ivot kukaca,
vjerojatno zna samo on, jer u njegovim se djelima mogu nai elementi budizma, zena,
sufizma, stoicizma, antropozofije, i drugih ezoterikih i amanskih uenja.
Kratak, satirian roman Omon Ra govori o sovjetskom osvajanju svemira - sve je, naime,
bila samo prijevara jer su Sputnjicima i Lunama upravljali kozmonauti-kamikaze. Tako
Pelevin karikira velike sovjetske ideje/ideologije o slavi, ekspanziji, prvome mjestu u svijetu i
istodobno otkriva bijedu, ksenofobiju, neuspjehe na razini praktinoga ivota. Prodirui u bit
ideje sovjetskoga znanstveno-tehnikog uda, Pelevin izlae cijelu enciklopediju virtualnih
tehnologija i na kraju itatelja suoava s pitanjem jesmo li i sami dio neijega izmatanog
svijeta i gdje su granice nestvarnog. Roman Omon Ra neka je vrsta fikcionalnog bora u
kojem se sastojci zbilje i ne-zbilje, mate i hiper-realnosti tako dobro krkaju i proimaju da
ih mogu prepoznati samo oni s "istananim nepcima". Proeta finim humorom ta satira
naposljetku zavrava u groteski, fantazmagorinoj slici koja se sprda svakoj ideologiji,
lanom drutvu i slijepoj zanesenosti.
Roman Generation "P" (1999, u nas objavljen 2002) priskrbio je Pelevinu kod kue
kultni status a na meunarodnoj sceni velika priznanja. Prvo se englesko izdanje moglo posve
besplatno skinuti s Interneta, a tek potom je objavljena knjiga, ali pod naslovom (jednoga od
poglavlja) Homo Zapiens. Kau da su mladi Moskovljani njegove tvorenice iz ovog romana
uklopili u svoj svakodnevni argon: lokalizacija, pozicioniranje, uvlaenje, oralni i analni
vau-impuls, ustoguzica, rendiranje. Moglo bi se rei da je autor sam pripadnik "generacije'?"'
- kao i njegovi junaci. To je generacija roena 1960-ih koja je imala tu sreu da uza sve
blagodati socijalizma iskua i poneto smea sa Zapada: Pepsi-colu uz koju ide i iskustvo
utjecaja reklame: "gutanje Pepsi-cole omoguuje stjecanje skupih auta." No problem je nastao
kad se Sovjetski Savez "toliko poboljao da je prestao postojati" a neukim je potroaima
trebalo prodati gomilu novih brandova, mnotvo novih "cola" i nov svjetonazor: kako e sve
to prodati nekome tko je odrastao na samo jednoj coli? To je jedna od tema romana
Generation P: oglaavanje i stvaranje konzumerizma.
ivot kukaca (1997) neto je "prizemniji" tekst: ideja je, kao prvo, krajnje jednostavna.
Ona glasi da su ljudi zapravo kukci, a svijet gnoj kojim se hrane (i koji, na kraju, opet
proizvode). Metafora, dakako, upuuje na postmodernistiku pretpostavku da je sve ve
napisano i da se Velikome rukopisu nema to dodati. Kukci su personalizirani, svaki ima svoj
image, a ukratko rije je o dva ruska komarca koji pokuavaju napraviti zajedniki posao s
amerikim komarcem, iako u prii sudjeluju jo neki kukci poput ohara i cikade. Filozofino,

45

smijeno i pomalo patetino Pelevinovi su kukci zbunjeni ivotom i nesigurni ak i u vlastiti

identitet.
Ima tu i moralnih propovijedi i primijenjene sociologije, filozofije i metafizike, djejih
igara i neartikuliranih krikova. Doslovce svega. Kritiari neprestano istiu golemu koliinu
znanja sadranu u njegovim tekstovima.
Na Zapadu je popularnost i hvalospjeve pobrao i roman apajev i Pustota (1996), koji je
poznat pod naslovom Buddhin mali prst (Buddha's Little Finger), u kojem Pelevin propituje
tradicionalnu rusku temu, koju je posebno razvio Dostojevski: ludilo - je li ludilo uistinu
ludilo, otklon od normalnog stanja (ako takvo neto uope postoji), zatim to je zbiljsko a to
nezbiljsko, to je nae pravo "Ja". Pacijenti ludnice pripovijedaju svoje kritine unutarnje
trenutke i tako se zbilja i snoliki prizori preklapaju i stapaju, a halucinacije postaju nalik
stvarnosti. apajev i Pustota dri se kultnom knjigom ruskoga postmodernizma i sredinjim
djelom pieva opusa.
Roman je uao u najui izbor za Bookerovu nagradu, ali je, suprotno prognozama, nije
dobio. Kritika kae da u apajevu i Pustoti postoji jedna reenica koja kongenijalno tumai
Pelevinovu poetiku, odnosno cijelu filozofiju "knjievnosti poslije knjievnosti". apajev na
jednome mjestu, naime, veli: "Kad treba govoriti s masom, nije vano razumije li
izgovorene rijei. Vano je da te drugi razumiju."
Viktor Pelevin autor je i romana Brojevi (isla), koji je 2004. objavljen u knjizi sabranih
radova Dijalektika prijelaznog perioda iz Niotkuda za Nikamo (Dialektika perehodnogo
perioda iz Niotkuda v Nikuda).
Pripovijetke Plava svjetiljka (Sinij fonar), Vijesti iz Nepala (Vesti iz Nepala), Sigmund u
kavani (Zigmund v kafe) i uta strijela (eltaja strela) smatraju se antologijskim radovima
Viktora Pelevina, ali i cjelokupne ruske postmodernistike knjievnosti. Njihovim
uvrtavanjem u ovu knjigu eljeli smo uputiti na pieva omiljena mjesta poigravanja sa
stvarnou: san, zvune halucinacije, dvostruku ekspoziciju, realizirane metafore. Ovdje valja
podsjetiti da jedan od postulata zena kae da se djela prvo stvaraju u mislima. Pelevin,
praktiar zena, stvorio je izniman svijet u kojem e svaki kreativan itatelj nai mnotvo
prilika za vlastite akcije.

46