Johannes Mario Simmel

KLAUNOVI DONIJEŠE SUZE

Naslov originala
DOCH MIT DEN CLOWNS KAMEN DIE TRANEN
1987

Prevela s njemačkog
MARIJA CIŽMEK
 Za
L. S., K. – E. i A. M.,
GDJE GOD SE SADA NALAZILI,
S LJUBAVLJU, ZAHVALNOŠĆU I POŠTOVANJEM
 Ludilo u pojedinaca je rijetkost,
ali u grupama, narodima i epohama,
ono je pravilo.

FRIEDRICH NIETZSCHE,
„S onu stranu Dobra i Zla”

Jedina mogućnost,
da pobijedimo u igri
jest, da ne igramo.

Iz američkog filma
„WARGAMES”
 Samo dio likova, radnji i institucija u ovoj knjizi slobodno je izmiš-
ljen, kao na primjer francuski TV program PREMIERE CHAINE I TE-
LE 2, njemačka centrala za emitiranje vijesti WELT IM BILD, TV pro-
gram istog imena, kao i „specijalne jedinice”.
Naprotiv vrlo mnogo likova, događaja i institucija odgovara stvar-
nosti. Troje ljudi koji – maksimalno izmijenjeni – spadaju u glavne li-
kove, utjecalo je na moj život više nego svi ostali, a činit če to i nada-
lje, sve do moje smrti. Postojanje jedne od te tri osobe omogućilo je
između jedne žene i jednog muškarca, oboje s „amputiranim” živo-
tom, takvu ljubav o kojoj se ovdje pripovijeda.
Čudovišne eksperimente o kojima govorim več su izvršili međuna-
rodno priznati istraživači – osim onog stravičnog posljednjeg. Svi ka-
tastrofalni ili groteskni rezultati u vezi s time činjenice su.
Egzaktno sam reproducirao usmene i pismene izjave brojnih likova
iz suvremene povijesti, shvaćanja, zaključke i planove jednako tako
moćnih kao i beskrupuloznih ljudi, koji odlučuju o sudbini svih nas,
kao i scene iz televizijskih emisija, odlomke iz znanstvenih ili politič-
kih djela, odnosno članke, govore, novinska saopćenja i izvještaje,
samo sam ponekad morao radi pravnih odredaba ili iz dramaturških
potreba izmijeniti imena, mjesta ili vrijeme.
Sličnosti s realnim osobama i realnim događajima nisu dakle niti
slučajne, niti nenamjerne, već neizbježne.

J. M. S.
 PROLOG

I onda dođoše klaunovi.

Dok su još spotičući se ulazili u arenu, djeca su podigla svoje glaso-
ve u jedan jedinstveni zvonki vrisak zadovoljstva. Klaun u žuto-cr-
nom kariranom kostimu vrlo je visok i vrlo debeo. Klaun u kariranom
crveno- -bijelom kostimu nizak je i vrlo slabašan, a njihova su lica
premazana u groteskne maske, njihove su cipele deformirane, a na-
puhane hlače motaju se oko nogu. Obojica nose šeširiće.
Ah, ljudi, ljudi, kakve li cirkuske predstave!
Pod cirkuskim šatorom sjede blaženi dječaci i djevojčice sa svojim
majkama i očevima. Oni su već klicali kad su crni poniji plesali, ježili
se kad su lavovi rikali, a bili su strašno uzbuđeni kada je prekrasna
dama u srebrnom trikou gore visoko na trapezu letjela kroz zrak.
A sad klaunovi!
– Dođi, igrat ćemo se Wilhelma Telia! – viče onaj u žuto-crnom kos-
timu.
– Što ćemo se igrati? – viče onaj u crveno-bijelom.
Oni se međusobno nadglasavaju i pri tome svaki od njih stoji na
svojoj polovini cirkuske arene, da bi ga tako okrenutog svi razumjeli.
– Wilhelma Telia! Onoga, što je pogodio jabuku na glavi svog dječa-
ka pomoću luka i strijele! Na sto koraka udaljenosti!
– Ah, da! Ah, da! Ah, super! – poviče Mali. – Wilhelm Teli je pogodio
na udaljenosti od sto koraka jabuku na glavi svog dječaka pomoću
luka i strijele. Ja sam dječak, zar ne? Lijepo molim, molim, molim!
– Ti si dječak!
– Kako se dječak zove?
– Dečko se zove Walterli!
 – Dečko se zove Walterli! Mali Walterli! – Slabašni klaun stavlja jed-
nu ruku na usta i povjerljivo saopćava publici svoje mišljenje: – Stari
nikada neće pogoditi!
Djeca se smiju.
Sasvim naprijed, u prvom redu, odmah iza ruba arene sjedila je jed-
na žena sa svojim sinom. Bila je odjevena u zagasitožuti kostim s
hlačama, a dječak je imao na sebi blejzer i hlače od flanela, bijelu
košulju i koledž kravatu. Možda mu je sedam godina. Sav ozaren
gleda u majku.
– Gdje je jabuka? – pita slabašni klaun.
– Tu je! – Debeli klaun izvlači iz džepa od hlača jednu osobito lijepu
i osobito veliku jabuku i skida slabašnom klaunu šeširić s glave. Tada
stavlja jabuku na glavu Malome. Istog časa jabuka se otkotrlja. De-
beli je podiže, ponovno je stavlja na glavu Malome i šakom udara po
jabuci. Jabuka ponovno pada. Slabašni klaun pada kraj nje.
Debeli klaun podiže slabašnoga, vukući ga uvis za tur hlača i pos-
tavlja ga kraj sebe. Stavlja mu jabuku na čelo. Jabuka ponovno pada
dolje. Djeca vrište. Odrasli se smiju.
Mlada žena s mnogo ljubavi pogledava na svog sina koji aplaudira.
Gladi ga po crnoj kosi. Njezina je kosa također crna, vrlo kratko pod-
šišana. Na uskom licu dominiraju krupne crne oči. U dubini tih nepre-
kidno živih očiju bilo je neke tuge, čak i onda kad bi se mlada žena
smijala. U bjeloočnici desnog oka ima jednu čudesnu mrlju pigmenta
nalik zrnu čađi, također crnu. Ma kako bila sitna, ta mrlja daje nje-
nom licu posebnu draž. Koža te žene podsjeća na one ljude koji pro-
vode velik dio svog života na otvorenom.
– Moj Pierre – reče mati. Dječak ništa ne čuje, jer se svi smiju sla-
bašnom klaunu koji je u međuvremenu uzviknuo: – Tatice, to s jabu-
kom neće nikada ići! Trebamo nešto drugo! – On izvlači iz džepa ba-
nanu i njome ukrašava svoju glavu.
Djeca vrište.
– Ostavi se gluposti, Walterli – viče debeli klaun. – Pokazat ću ja te-
bi kako će jabuka ipak ostati. Baci tu bananu!
Slabašni klaun odbacuje bananu.
Debeli klaun odgriza velik komad jabuke i postavlja je na glavu sla-
bašnome klaunu. Sada jabuka stoji. – Vidiš kako je to jednostavno,
moj Walterli! A sad ću donijeti luk i strijelu.
– Gdje to imaš luk i strijelu, tatice?
– Tu unutra u kovčegu.
Debeli klaun ranije je došao s ogromnim crnim kovčegom koji sada
stoji u sredini arene. Kreće prema njemu. Čim je Malome okrenuo le-
đa, ovaj je uzeo jabuku s glave i odgrizao komadić. Žvače, guta i gla-
di se po trbuhu. Debeli se klaun sumnjičavo okreće. Međutim, sla-
bašni klaun bio je brži. Jabuka je ponovno bila na njegovoj lubanji
bez kose našminkanoj bijelom bojom.
Ponovno dječji smijeh.
Čovjek koji sve ovo sanja leži u širokom krevetu. Njegovim licem
preleti osmijeh. Čovjek koji sve ovo sanja diše duboko i opušteno.

***

Žena kratko pošišane kose i crnih očiju začu kako se neki čovjek
glasno smije. Ona se okreće. Taj čovjek sjedi dva reda iza nje. Nje-
govo je lice naborano, kosa sasvim sijeda, iako jedva da ima nešto
više od četrdeset i pet godina. Sjedokosi prepoznaje mladu ženu i
pozdravlja je naklonom glave. Ona otpozdravlja. Kraj tog čovjeka
sjedi njegova žena, dražesna i nježna, i dvije malene djevojčice; mla-
da žena crne kose zna da su to njihove kćerke.
Djeca ciče, smiju se, ječe, zagrckuju se, jer svaki put kad se visoki
klaun primakne dva koraka bliže kovčegu, slabašni klaun odgrize još
jedan komad jabuke. I svaki put kad se sumnjičavi debeljko okrene,
sve manja jabuka opet je na glavi slabašnoga.
Debeljko klekne ispred kovčega. Pokušava ga otvoriti, ali bez us-
pjeha. Za to je vrijeme Slabašni uspio pojesti cijelu jabuku. Djeca po-
novno vrište od oduševljenja.
Debeli klaun zove: – Walterli?
– Tatice?
– Dođi, pomozi mi!
Slabašni povuče svoje hlače tako da su mu se vidjele ljubičaste ča-
rape i zelene podvezice i odgegucka se do Debeljka koji ga je sum-
njičavo mjerkao.
– Gdje je jabuka?
 Slabašni pokaže na svoj stomak.
Debeljko zaviče: – Krasno! Kako hoćeš! Onda ćemo to napraviti
bez jabuke!
– Pa lijepo! Lijepo! Bez jabuke! Bez jabuke!
– Pomozi mi!
Tada obojica počeše petljati oko brave na crnom kovčegu. Odjed-
nom se poklopac naglo otvori. Oba klauna odjednom stoje jedan kraj
drugoga. Svaki drži po jedan automat. Istog časa oni otvaraju vatru
gađajući u onaj dio gledališta, gdje su sjedili mlada žena sa svojim
sinom i sjedokosi čovjek sa svojom obitelji.
Izbija panika. Djeca plaču, muškarci viču, žene vrište. Vatra iz auto-
mata ne prestaje. Negdje je pogođeno neko dijete, negdje neka že-
na, negdje opet neko dijete. Padaju obliveni krvlju. Sjedokosi leti pre-
ko klupe pogođen metkom u čelo, krv lipti. Krv, toliko mnogo krvi.
Njegova žena i obje djevojčice padaju također oblivene krvlju. Kla-
unovi i dalje pucaju po palima.
Sada nastaje prava gungula među gledaocima. Pokušavaju izaći.
Stepeništa između pojedinih sektora preuska su. Muškarci sebi krče
prolaz, udaraju žene i djecu. Mnogi se spotiču. Drugi naprosto gaze
preko njih. A krv teče po stepenicama s klupa dolje u arenu, krv, krv,
krv.
Jedan uniformirani cirkuski službenik utrčava s pištoljem u ruci. Sla-
bašni ga klaun primjećuje. Tri pucnja i uniformirani se ruši, ostajući
ležati licem okrenutim zemlji. Tlo oko njega dobiva crvenu boju.
Čim je ubijanje počelo, mlada žena u zagasitožutom odijelu istog je
časa gurnula sina pod klupu i otpuzala do njega. Reagirala je vojnič-
kom brzinom i vještinom. Ležeći na podu, vidjela je kako se oba kla-
una povlače natraške do izlaza iz arene, još uvijek neprestano puca-
jući. Tko god se našao u blizini, sklonio se ustranu ili se bacio na
zemlju. Zatim oba klauna istrče iz cirkusa.
„Dakako da ih vani čekaju kola”, pomisli mlada žena.
Svi su prolazi zakrčeni. Ranjenici zapomažu. Ljudi brutalno udaraju
jedni druge, potpuno izgubljeno, izvan sebe od straha, Uokolo leže
teško ranjeni, mrtvi. Iz zvučnika bez prestanka dopire muški glas.
Nitko ne razumije što govori.
 ***

Spavač se nemirno bacaka amo-tamo. Znoj mu u malim kapljicama

izbija po čelu. Sijeda mu je kosa razbarušena i on diše isprekidano.
U svom snu on jasno vidi čovjeka koji leži u lokvi krvi. Čovjek u snu
prepoznaje samoga sebe – mrtvog! On vidi i svoju ženu i svoje male
kćerke – mrtve, mrtve, mrtve! Djeca su presamićena preko klupa.
Čovjek što sanja počne glasno ječati...

***

Mlada žena poskoči. Povuče sina za sobom. On teturajući krene za

njom. U areni se sada nalazi mnogo gledalaca. Prostorom se stravič-
no prolama zapomaganje ranjenih. Mlada žena energično krči sebi
put, stalno držeći sina za ruku. Dječak posrće, kleca, ali ona ga vuče
naprijed. Mlada žena udara oko sebe. Ljudi uzvraćaju udarce.
– Hej, vi! Zar ste poludjeli?
– Dođavola, čekaj malo, svinjo jedna!
Mlada žena stiže u predvorje gdje se nalaze blagajne. Tu se nalaze
i tri telefonske govornice. Ona naglo otvara prva vrata, povlači sina
za sobom, naslanja se na staklenu stijenu teško dišući i počinje birati
broj.
– Hamburger Allgemeine – začuje se djevojački glas.
– Ovdje Norma Desmond. Glavnog urednika! Hitno!
– Trenutak, gospođo Desmond.
U telefonskoj slušalici čuo se znak prespajanja. Drugi ženski glas: –
Redakcija glavnog urednika.
– Norma Desmond. Doktora Hanskea, molim! Brzo!
Klik.
Muški glas: – Norma?
Mlada žena govori naglašeno jasno: – Giinter! Nalazim su u „Cirku-
su Mondo” na Heiligengeistfeldu. Ovdje se dogodio teroristički na-
pad. Dva klauna pucala su iz automata u gledalište.
– Što?
– U sasvim određeni odjeljak gdje sam i ja sjedila s Pierreom. Vani
se začuje zavijanje sirena: dvije, tri, četiri, dalje ih se više nije moglo
ni brojiti. Kroz predvorje u arenu ulijeću policijska kola s treptavjm
plavim svjetlom, a slijede ih druga. Ljudi uzmiču ustranu. Norma pri-
mijeti da se ispred cirkusa nalaze ambulantna kola.
– Stiže policija... Kola hitne pomoći... liječnici, sanitarci...
Oni trče pokraj Norme odjeveni u bijele ogrtače i sive uniforme.
Sirene i dalje bez prestanka zavijaju.
– Koliko mrtvih? Koliko ranjenih? – čuje se glas glavnog urednika iz
slušalice.
– Ne mogu reći. Možda pedeset! Možda šezdeset! Slušaj, Giinter:
prema onome što sam vidjela, klaunovi su imali sasvim određen za-
datak. Trebali su ubiti sasvim određenog čovjeka. Njega i njegovu
obitelj. Na njega su i otvorili vatru. Čovjek je mrtav, i žena i djeca. –
Znaš li možda tko je taj čovjek...
– Znam!
– Tko je to?
– Profesor Martin Gellhorn.
– Profesor Gellhorn?
Vrata kabine se naglo otvoriše. Norma se okrene.
Ispred nje stoji visok muškarac. Lice mu je mrtvački blijedo. Nosi
naočale sa staklima bez okvira. Odijelo mu je izgužvano. Zadihan je.
– Što hoćete? – viče Norma.
Bljedoliki se poylači. – Pardon... Nisam vidio da je netko... Vrata se
zalupiše. Muškarac nestade.
– Norma! Norma! – čulo se iz slušalice.
– Da, evo me!
– Što je to bilo?
– Nemam pojma. Jedan čovjek...
– Rekla si profesor Gellhorn?
– Da!
– Iz bolnice Virchow?
– Da!
– Ali on je znanstveni radnik!
– Mikrobiolog!
– Mikrobiolog! Kako to da su pucali u jednog mikrobiologa?
– Ne znam!
– Jesi li sasvim sigurna da je to Gellhorn?
 – Dođavola, valjda sam vidjela dovoljno njegovih slika! Apsolutno
sam sigurna!
– Ali zašto su ubili upravo njega?
– Bože moj, pa ne znam. Odmah amo pošalji fotografe! I reportere!
Joea! Franzisku! Herberta! Jimmyja! Ja ostajem ovdje! I osiguraj
nam prostor, trebat će nam! Što je udarna tema na prvoj stranici?
– Konferencija Evropske zajednice u Bruxellesu, opet bez nagodbe.
Izbacit ćemo to, naravno! Imaš cijelu prvu stranicu. I treću. Ako za-
treba i više.
– Okay, javit ću se ponovno. – Mlada žena spušta slušalicu. U slije-
dećem trenutku ugleda ona kako je njen mali sin jednostavno klo-
nuo. Oko njega se stvorila lokva krvi. Ona stoji usred te lokve. Brzo
klekne.
– Pierre! Pierre!
Pierre nije odgovarao. Pierre je mrtav. Mlada žena ugleda krvavu
mrlju na lijevoj strani njegovog blejzera. To mora da je rupa od met-
ka. Ona otkopča jaknu. Krv poteče po njoj, preko ruku, odijela, cipe-
la. Norma zajeca, boreći se za dah. „Mora da su ga pogodili odmah
u početku”, pomisli ona. „Još prije nego što sam ga povukla pod klu-
pu. Nisam ni primijetila. Vukla sam ga za sobom dovde.”
Opet novo zavijanje sirena. Još su uvijek pristizala kola hitne pomo-
ći i policijska kola.
U Hamburgu smo. Sada je 17 sati i 54 minute, ponedjeljak, 25, ko-
lovoza 1986.
PRVA KNJIGA
 1

Kad se nakon pogreba vratila u svoj stan, taj je trenutak bio najgori
od svih. „Neću to podnijeti”, pomisli. „Odsada ga više nikada neću
zateći kad god se budem vraćala kući. Nikada me više neće čekati.
Nikada se više tu neće čuti njegov smijeh. Nikada više”, razmišljala
je, „i nigdje. On se tako rado smijao. Isto kao i njegov otac. I on je ži-
vio u tom stanu. I on je također mrtav. I nikada, nikada se više neće
začuti njihovi glasovi, i nikada, nikada, nikada ih više neću vidjeti.
Nigdje. Ali taj stan! Taj stan za mene predstavlja ono, što je životinji
njen brlog u koji se može vratiti, zavući, umorna ili ranjena ili ojađena
i gladna, gotovo na kraju snaga. Ili zadovoljna i radosna, jer joj je lov
dobro uspio i jer je u potrazi za hranom uspjela preteći neku drugu
životinju. Već me toliko godina šalju okolo po svijetu”, mislila je, „i
uvijek sam se vraćala ovamo, i uvijek bih bila tako sretna, tako sret-
na kad bih začula Pierreov glas ili glas njegova oca. Jednako bih ta-
ko bila sretna, kad bih se kasno noću vraćala doma. Da, doma. Ovo
ovdje moj je dom, moj zavičaj, drugog nemam. A kad bi tada jedan
od njih dvojice spavao, čučnula bih uz njegov krevet i osluškivala
njegovo disanje, disanje oca, disanje sina. Izgubila sam oca svog
djeteta, izgubila sam sina, nikada više neću čuti ni vidjeti oca, nikada
više neću tu zateći dječaka kad se budem vraćala u taj stan, koji mi
nikada više neće predstavljati ono što je za životinju njen brlog. Jer,
tu je još uvijek sve tako prisno, a ipak sve tako otuđeno. Oduzeli su
mi sve. Nikada više neće biti tako kao što je bilo nekoć. Nikada više.
Najužasnija riječ na svijetu. Užasnija od Hitlera.”
Hodala je iz sobe u sobu, osjećala se sagorjelom i praznom, i raz-
mišljala kako bi bilo dobro kad bi i ona bila mrtva. U njenim tamnim
očima počivala je i tuga i bijes, a istodobno i potištenost i tjeskoba, te
ona osamljenost – od smrti i života.
 „Jednoć sam razgovarala s Pierreovim ocem o tome kako sebi želi-
mo smrt”, pomisli ona. „Bilo je to u Bejrutu, listopada 1978, točno se
sjećam. Poslali su nas tada u Bejrut: njega iz agencije FRANCE
PRESSE. U to smo se vrijeme poznavali već gotovo tri godine.
Upoznali smo se siječnja 1976, te godine kad je na Zelenoj demar-
kacionoj liniji između Istočnog i Zapadnog Bejruta bilo toliko mrtvih.
Kršćani su živjeli na Istoku, muslimani na Zapadu. A siječnja 1976.
tražili su muslimani na Zelenoj liniji legitimacije, pa su mnoge kršća-
ne koje su uhvatili odmah strijeljali ili nekuda odvukli. Nalazila sam
se u to vrijeme u Zapadnom Bejrutu, ali sam svakako željela prijeći u
Istočni Bejrut, pa su me uhapsili na Zelenoj liniji. I upravo u trenutku
kad su me trebali odvesti na strijeljanje iza prvih obližnjih ruševina,
pojavio se Pierre Grimaud urlajući da sam ja strankinja i reporterka:
sjećam se kako je neprestano pokazivao na svoj i moj T-shirt. U Bej-
rutu je bilo stravično vruće i sparno i zato smo svi reporteri hodali
okolo u tim majicama i kratkim hlačicama, a na majicama je pisalo
na arapskom i engleskom jeziku: NE PUCATI! PRESSE! A Pierre i
dva muslimana vikali su jedan na drugoga, dok su ostali muslimani
nastavljali strijeljati ljude u obližnjim ruševinama. Toliko je mrtvih bilo
tada na Zelenoj liniji, toga siječnja 1976, sve je od samog početka bi-
lo u znaku smrti. I tada je, hvala bogu, negdje na udaljenosti od ne-
kih stotinjak metara eksplodirala raketa, svi su se bacili na zemlju i
dok su po nama poput kiše padali komadi kamenja, zgrabio me taj
Pierre Grimaud – tada još nisam ni znala kako se zove – i mi smo
potrčali pognuti u cik-cak liniji, a oni su i dalje pucali za „ma. Ali izme-
đu njih i nas pala je još jedna raketa, sve je bilo obavijeno prašinom i
dimom, tako da smo uspjeli pobjeći i od toga se dana gotovo više ni-
kada nismo odvajali: radili smo zajedno, on mi je pomagao, kao i ja
njemu. Godine 1976. bilo mu je trideset i devet godina, dakle, bio je
devet godina stariji od mene, a i njega i mene slali su već i ranije u
mnoge ratove; i svaki se je od nas uspio vratiti, jer smo u međuvre-
menu i naučili kako preživjeti. Znali smo mnogo trikova, a neki su od
njih bili vrlo praktični. Ipak, te smo noći, listopada 1978. razgovarali o
smrti. Nekad smo se, dakako, odvajali, jer bi jednoga od nas tjerali
ovamo, a drugog onamo, ali bi se uvijek ponovno nalazili u Bejrutu,
gdje je neprestano bivalo sve gore i gore. One smo noći bili u HO-
TEL COMMODORE, u hotelu COMMODORE u Zapadnom Bejrutu.
Imali smo sobu također i u HOTEL ALEXANDRE u Istočnom Bejrutu.
Mnogi su reporteri imali po dvije sobe, jednu na Istoku, a drugu na
Zapadu. Ovisilo je o tome gdje se moralo raditi, a ponekad se jed-
nostavno nije moglo prijeći s jedne strane na drugu. Oba hotela, i
COMMODORE i ALEXANDRE, neprestano su pogađale bombe, ali
ih se uvijek nekako napola dovodilo u red. A te smo noći bili zagrlje-
ni, naša su se tijela pokretala zajedno kao jedno, i bilo je onako kako
je bivalo uvijek kad smo to radili, bilo je tako, kako nismo ni ja a niti
Pierre nikada prije mogli ni zamisliti da može biti. Tako je bilo već go-
tovo pune tri godine i nije postojalo ni jučer, ni sutra, postojalo je sa-
mo sada. Neka bude sada, samo sada, da, molimo, neka uvijek po-
traje samo sada i neka još dugo potraje, neka ne prođe, mi imamo
samo jedno drugog, sada, da, sada, samo sada, sve neka prođe na-
kon ovog sada, ovo nije vrijeme života, ovo je vrijeme umiranja, sa-
mo sada ne, sada ne, ili neka, ako mora biti sada, sada, sada! Zatim
smo ležali jedan kraj drugoga, moja je glava počivala na njegovim
grudima, osluškivala sam kucaje njegova srca i štektanje mnogobroj-
nih automatskih pušaka vani u noći i prijeteće brujanje motora bom-
bardera, zatim teške eksplozije: ljudi su zapomagati, a mi smo oslu-
škivali udare raketa koji su se približavali i bivali sve glasniji.
– Još malo bliže – rekoh – i opet će udariti u dobri stari COMMO-
DORE. A sad smo unutra i više ne možemo izići van. Nadajmo se,
da nas neće pogoditi.
– Neće, sigurno neće – reče Pierre, a jedna raketa pade vani na
cesti, hotel se zaljulja i ja rekoh: – Bilo bi lijepo da nas puste živjeti.
Ali, ako mora biti, onda barem da nas smrt zadesi sada, dok smo za-
jedno. To je ono što uvijek želim. Ako mora biti tako, onda barem da
umremo zajedno, da ne mora jedan od nas ostati na životu sam.
Slijedeća je raketa eksplodirala na većoj udaljenosti, Pierre me po-
ljubi u kosu, ja ga poljubih u čelo, a on reče: – Eto, dakle, sve je do-
bro prošlo. Znao sam. Jer, ja ću umrijeti prije tebe, mon shou[ 1 ].
– Ne, nećeš – odgovorih.
– Hoću, vidjet ćeš. Ja hoću umrijeti prvi. Po svaku cijenu. Molim se
za to.
A napolju su bjesnjeli automati.
 – Ti se moliš da umreš prije mene? – upitah.
– Svake večeri – odgovori on. – Uvijek. I sada sam se molio.
Još sam se čvršće privila uz njega, poljubila ga u usta, a vani je iz-
nova pala raketa, ali na još većoj udaljenosti, a ja rekoh:
– To ne dolazi u obzir. Ja hoću umrijeti prva.
– Ne, mon chou, Bog će to već urediti. Ja vjerujem u njega. A ti ne
vjeruješ.
– To nije fer – rekoh, a kraj COMMODORE-a protutnji oklopno vo-
zik). Dok sam slušala kako njegovi lanci melju, zaplakah pomislivši:
„On vjeruje u jednog sveopćeg Boga, ne u osobnog: O osobnom Bo-
gu bih mogla diskutirati s njim i možda ga preobraziti. Ali kad vjeruje
u univerzalnog Boga, nemam nikakvih izgleda.”
– Ja ne želim biti unfer, mon chou – reče Pierre i zagrli me. – Želim
samo umrijeti prije tebe, jer ne mogu zamisliti kako bih živio sam bez
tebe. To je, dakako, veoma egoistično!
– Molim te, molim te, ne govori tako!
– Govorim tako samo zato – reče on – jer se to može dogoditi sva-
koga dana. I tebi također.
– Sve je bilo tako dobro i potrajalo je tako dugo vremena.
– Da, već to predugo traje – reče on.
– Imamo krivu profesiju – rekoh.
– To nema nikakve veze – reče on. – Ako se dvoje vole, uvijek je-
dan mora umrijeti. Svejedno čime se bave, gdje se nalaze. Za one
koji se vole, smrt je svugdje. Uvijek moram misliti na to, mon chou.
– I ja – rekoh. – Zato bih željela da uvijek bude sada, da ne postoji
sutra, da ne postoji kasnije. To je idiotski, znam.
– Uopće nije – odgovori on. – Za nas će uvijek ostati Sada. Za nas
ili za jednoga od nas nikada neće postojati prošlost. Jer, mi se voli-
mo. Kad se dvoje vole, onda ne postoji prošlosti, mon petit chou. –
Razgovarali smo francuski, jer je njegov njemački bio prilično loš. –
Sva prošlost ostaje zauvijek i sadašnjost i za sva buduća vremena.
– Ali, ako sada umre jedno od nas – rekoh i začuh otkucaje njego-
vog i svojeg srca. Daleko od nas u kršćanskom dijelu grada, začuše
se tri rakete za redom. – I što ako je tada jedan mrtav, Pierre?
– Nitko nije mrtav tako dugo, dok postoji čovjek koji misli na njega,
koji ga voli – reče on. – Onda je umrli uvijek tu, za tog drugog čovje-
ka. On će ga osjećati. – I opet automati. – Ono što je u čovjeku koji
umre najbolje, ostaje u čovjeku koji ga voli. On je tada u njemu, mr-
tav u živome. I tako ostaju zajedno za sva vremena.
– Oh – rekoh – a zašto onda hoćeš umrijeti prije mene? Ja znam
zašto bih ja htjela umrijeti prije tebe. Jer, ja ne vjerujem u ono što si ti
upravo rekao. Ja te mnogo volim i zato, jer si rekao upravo sve to,
cheri. Ali, to nije istina. I ti sam ne vjeruješ u to. Priznaj!
– Okay – reče on. – I ja ne vjerujem u to. Ali, bože moj, kako bih ra-
do želio vjerovati u to!
Bilo je užasno vruće i sparno, napolju je štektalo automatsko oruž-
je, bombarder se iznova približio ispaljujući rakete, a hotel je podrh-
tavao. Bilo je tako, kao što je u Bejrutu bilo svake noći.
 2

Odjednom se trgne iz misli.

Tek sada primijeti da sjedi na svom krevetu. Pokraj kreveta se nala-
zio mali stol, a na njemu dvije slike u boji i srebrnom okviru. Jedna
Pierrea Grimauda, a druga njihovog malog sina Pierra, kako ga je
nazvala po ocu. Pierre Grimaud sjedio je na kanistru za benzin is-
pred nekog sanduka za municiju. Na sanduku se nalazio putni pisaći
stroj. Grimaud je tipkao na stroju sa dva prsta. Imao je na sebi samo
sivozelene kratke hlače i sivozelenu „šildkapu”, kakvu obično nose
vozači na duge pruge ili vojnici. Bio je mršav u licu, žilava tijela i po-
tamnio od sunca. U trenutku kad ga je Norma snimala, gledao je rav-
no u kameru. Oči su mu bile sive boje, a kako se smiješio, stvorilo
mu se u kutevima očiju bezbroj sitnih bora. Imao je velika usta i veli-
ke nepravilne zube, a oko vrata mu je visio tanki zlatni lančić. Na nje-
mu je visio talisman koji se sastojao od dva stakalca u zlatnom okvi-
ru, a među njima djetelina sa četiri lista.
Norma turi ruku u izrez svoje crne haljine i izvuče lančić s privje-
skom. Sada ga već dugo vremena nosi ona. „Taj sam mu lančić ja
poklonila”, pomisli. „Onda, kad smo bili u Bejrutu. Nije mu donio sre-
ću.”
Zatim je skrenula pogled s njegove fotografije na fotografiju svog si-
na. Dječak je sjedio na biciklu. Nosio je blue jeans i šarenu košulju
preko. I on se smijao. „Kako je samo bio malen njegov lijes”, pomisli.
„Izabrao ga je netko iz Instituta za sudsku medicinu. Netko drugi je
sredio sve formalnosti i izabrao grob. A jedna žena tu iz pogrebnog
ureda mi je rekla, da je Pierrea obukla u posebno lijepo mrtvačko ru-
ho, te mu u ruke stavila mali buket cvijeća. Kako se samo pažljivo
postupa s čovjekom kad je mrtav! Jesam li nosačima i grobarima da-
la dovoljno visoku napojnicu? Bila sam sama s njima. I otišla sam
odmah, čim su maleni lijes spustili u zemlju.”
„Nitko nije mrtav tako dugo...”
„Ah, ta on je sam rekao da ne vjeruje u to.” Odjednom nije više mo-
gla izdržati gledajući te fotografije. Otvori ladicu svog stola i stavi
uokvirene slike unutra. Nije više mogla izdržati u toj sobi, pa je pošla
u sobu za dnevni boravak, punu knjiga i s velikim kutnim elementima
za sjedenje. Jedan je kauč bio dugačak preko čitave širine sobe, a
zid iznad njega bio je gotovo potpuno prekriven raznovrsnim slikama
koje su ona i Pierre Grimaud sakupili tijekom godina. Okviri gotovo
da su se doticali. Bio je tu jedan Zille, dva vojnika amputiranih nogu
u svojim razderanim uniformama na klupi, te tri Chagallove original-
ne litografije: „Ljubavnici ispod buketa ljiljana”, „Lebdeći ljubavnici iz-
nad Pariza” i „Židovi u zelenom”. Zatim obeščašćeni Diirrenmattov
Minotaur: on čuči uz zid labirinta, a na zidu stoji majušan čovjek i pi-
ša po njemu; naiva Milinkova – polje usred ljeta s visokim klasjem i
stablima punim plodova, te mnogo parova, muškaraca i žena, koji se
sparuju; crtež veoma veliki Horsta Janssena: prikazuje mrtvačku gla-
vu na stolu, a Janssen koji je živio u Hamburgu, objasnio je Normi da
to jest smrt; smrt ždere svoje noge, a k tome je Janssen nacrtao na
list svoje lice, što je znao češće učiniti; pokraj „Smrti” visjela je osli-
kana crvenim i bijelim bojama slika djeteta kako udara u bubanj: taj
bubanj u ulju potječe od Franza Kriigera, najpoznatijeg portretiste i
vojnog slikara bidermajerskog Berlina: eksperti su ga nazvali „Pfer-
de-Krüger”[ 2 ], jer je toliko mnogo slikao konje. Na zidu je bilo još i
drugih slika, ali Norma je najviše voljela tog malog bubnjara.
Krene zatim prema malom stolu na rasklapanje, na kojem su stajale
boce i čaše, ulije u veliku čašu viski i baci u nju kockice leda. Popije
gutljaj, otvori francuski prozor što je vodio na terasu te izađe napolje.
Već je prošlo 19 sati i sunce je bilo na zapadu. Stan se nalazio na
najvišem katu stambene kuće na početku Parkstrasse u gradskom
predjelu Othmarschen, sasvim u blizini Elbchaussee. Norma ugleda
Elbu i odsjaj njene vode pri zalasku sunca. Na drugoj obali rijeke
ugleda kanal Steendiek i luku Kohlfleet, te peljarsku kućicu na ulazu
u luku, vidje tvornicu HDW-Finkenwerder, željeznička postrojenja s
mnogo vagona, sve u sunčevu odsjaju i znala je da iza tih silnih kolo-
sijeka leži mjesto s kojeg je upravo došla: malo groblje kraj stare crk-
ve. Od groblja je do prve stanice motornog trajekta išla pješke i
odvezla se preko rijeke do stanice Teufelsbriick, da bi se kraj Jenisc-
hparka uputila kući.
Sjede u ležaljku i isprazni čašu i nikada više, ponovno ustane i kre-
ne u kupaonicu i nikada više i dugo se tuširala i nikada više i odjene
kupaći ogrtač i nikada više i pripremi još jedno piće i pođe u radnu
sobu i sjede za svoj pisaći stol i pomisli kako će nazvati jednu prijate-
ljicu i okrene broj dopola i nikada više i spusti slušalicu na viljušku te-
lefona i nikada više i ne mogne izdržati za pisaćim stolom i nikada vi-
še, i ponovno ispije i nikada više, i ponovno zaplače i ponovno popije
i sjedne zatim u sobu svog sina i nikada više, i legne na krevet i nika-
da više, a jastuk je još mirisao na kosu njenog sina i to ne može pod-
nijeti i istrči iz sobe na terasu i natrag do slika ljubavnika, bubnjara i
smrti i nikada više i nikada više i nikada više.
 3

Upravo je napunila 40 godina, a već 19 godina radi kao reporterka.

Poslali su je u svijet prije 19 godina. U svaki rat – a ratova je bivalo
stalno – u svaku revoluciju, svaku katastrofu, svaki ustanak. Na sva-
ki senzacionalni proces. Svaki smrdljivi slučaj korupcije, trgovine
oružjem i drogama, privredni kriminal. U svaku brutalnu opsadu male
zemlje od strane velike. Gotovo da nije bilo poznatijeg političara,
znanstvenika, filozofa, književnika, glumca, slikara, režisera, kompo-
zitora ili kipara, kojeg ona u tih 19 godina nije intervjuirala. Njeni su
se izvještaji prevodili na mnoge jezike i tiskali u najpoznatijim listovi-
ma. Širom su je svijeta priznavali kao jednu od najboljih novinarki
svog vremena. Iako je i ranije kao i sada dobivala ponude najvažnijih
i najpoznatijih novina i magazina, ostajala je vjerna HAMBURGER
ALLGEMEINEN-u koji je s njenim radovima stekao ugled svjetski
priznatog lista. Sama Norma Desmond predstavljala je utjelovljenje
HAMBURGER ALLGEMEINE-a. Dobila je nagrade i priznanja. Njene
velike reportaže i intervjui bili su objavljeni u nekoliko svezaka. Sin
se nalazio u internatu u blizini Hamburga. Kad god bi mogla, dolazila
bi po njega i dovodila ga doma u stan u Parkstrasse, tako blizu Elbe.
Razumljivo da je nakon katastrofe u Černobilu prisustvovala među-
narodnoj konferenciji za tisak u Moskvi, kao i da je bila na rubu dos-
tupnog područja uz havariranu atomsku centralu. Vrativši se u Ham-
burg, uzela je svog dječaka za vrijeme ljetnog raspusta k sebi. Odla-
zili su na izlete i bili su u cirkusu, tada 25. kolovoza poslije podne...
I nikada više. I nikada više. I nikada više.
Hodala je po stanu neprekidno gore-dolje, izlazila na terasu. Rijeka
je još uvijek blistala, a bilo je još uvijek veoma vruće.
Smrt. Smrt. Smrt.
 Noge su je boljele. Bacila se u naslonjač što je stajao u dnevnoj so-
bi ispred regala s knjigama. Bio je presvučen tamnozelenim materija-
lom. „Nakon njegova povratka iz Pariza a mojeg u Hamburg, Pierre
Grimaud najradije bi sjedio upravo tu”, pomisli. „Neprestano je dola-
zio k meni. Ja bih dolazila po njega na aerodrom. Donosio bi mi cr-
vene ruže. Uvijek crvene ruže. Uvijek 31 komad. I tako bi uvečer sje-
dio tu, a ja preko na velikom kauču ispod slika. Često smo sve do
svanuća/znaii razgovarati ili slušati glazbu. Chopina, Schubertova
djela za klavir, Gershwina i Rahmanjinova. Dok smo spavali, držali
smo se za ruke. I tako nikada nismo bili jedan bez drugog, ni jednu
minutu. Nedjeljne bismo novine uzimali zajedno. A zatim bismo se
rastrčali, ja ovamo, on onamo. Uvijek smo se ponovno nalazili u Bej-
rutu, u tom prokletom Bejrutu. Posljednji put smo otišli tamo 1978. i
živjeli u hotelu COMMODORE u Zapadnom Bejrutu. I početkom lis-
topada – zašto se samo ne mogu točno sjetiti datuma? – razgovarali
smo o smrti, o smrti. A 18. listopada, nekoliko dana iza toga, tog se
datuma sjećam, taj datum neću nikada zaboraviti, bili smo u Istoč-
nom Bejrutu, u našem drugom hotelu, u ALEXANDRE, Američki ko-
lege su nam, naime, ispričali da se u Istočnom Bejrutu sprema velika
operacija, pa smo se plašili da ako operacija započne više nećemo
uspjeti prijeći Zelenu liniju. Bili smo tu već 17. a ALEXANDRE je na-
kon novog bombardiranja opet bio napola osposobljen za boravak. A
18. su jedinice sirijske armije opkolile kršćanski kvart i uzele ga na
koncentrirani raketni nišan. Bilo je to najstrašnije od svega što sam
do tada proživjela, bio je to apsolutni užas, bilo je toliko užasno, da
ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati ono što se događalo. Pi-
erre i ja i još nekoliko drugih dopisnika, kao i mnogo ljudi iz okolice
ALEXANDRE-a jurili su odmah čim su počele padati prve rakete u
podrum hotela. Tlo ispod nas bez prekida je podrhtavalo, čitav se
hotel njihao, kršćani su se ili molili ili su psovali, a napad raketama
nije prestajao, trajao je jedan sat, dva sata, u hotelski su podrum
dovlačili poginule i umiruće, ranjenici su zapomagati, a nije bilo ni li-
ječnika ni lijekova, ni vode, ni svjetla i tada smo začuli Jean-Louisovo
urlanje. Urlao je tako stravično kako nisam čula još nikada ni jednog
čovjeka. Pierre i ja stavili smo ispod malog podrumskog okna jedan
sanduk, da bismo mogli gledati na cestu ili bolje reći na ono što je od
ceste još ostalo i ugledali Jean-Louis Cassisa, fotoreportera iz agen-
cije FRANCE PRESSE, kako na leđima leži pokraj gomile ruševina.
Zračni mu je pritisak razderao majicu i kratke hlače, ležao je tu pot-
puno nag, pritišćući rukama trbuh, koji kao da se raspukao, pa su iz
njega izvirala klupka crijeva, a Jean-Louis ih je pokušavao ugurati
natrag u utrobu što mu nikako nije polazilo za rukom, pa je urlao, ur-
lao, urlao.
On je bio Pierreov prijatelj i htio se, jasno, spasiti u ALEXANDRE,
ali nije uspio. Ležao je tako urlajući bez prestanka, a u razmacima bi
viknuo jednu te istu riječ: Pierre!
Pierre je jurnuo prema podrumskom izlazu, ja sam vičući potrčala
za njim da bih ga zaustavila: – Stani! Više mu ne možeš pomoći! On
već umire. Pierre, Pierre, stani, preklinjem te! – No on me odgurnuo i
istrčao na cestu, ja sam potrčala natrag do okanca i vidjela kako se
sagnuo nad svog prijatelja, bilo je to tako besmisleno, tako idiotski,
ta on mu više nije mogao ništa pomoći, ali, dakako, Jean-Louis je bio
njegov prijatelj.
Doletjela je i slijedeća raketa i pala upravo na mjesto gdje su bili Pi-
erre i Jean-Louis, a kad se prašina slegla na tom je mjestu ostao sa-
mo veliki lijevak. To je bilo to”, razmišljala je, „i nakon što su me po-
zvali doma u Hamburg, donijela sam 9. lipnja 1979. na svijet dječaka
i nazvala ga po njegovom ocu Pierre.”
Nije više mogla izdržati u tamnozelenom naslonjaču, te poče iznova
hodati stanom gore-dolje, zapali cigaretu i odmah je ugasi, začuje
kako tuli neki veliki tovarni brod koji je Elbom plovio dolje prema mo-
ru i nastavi razmišljati: „Do danas je poginulo 17 reportera, a o dva-
naestero koji su oteti nije se više nikada ništa čulo: Jerry Levin iz
NBC-a bio je deset mjeseci svezan za radijator.
„Može biti”, razmišljala je, „da su religije ono najveće što je na tom
svijetu nastalo – religije pur[ 3 ].” Da, ali one odmah dospijevaju u ru-
ke ideologa. A oni su zacijelo ono najgore što na tom svijetu postoji.
Ideolozi čine iz najljepšeg i najboljeg – najgore. Sve što oni žele jest
moć, vlast nad ljudima. Vlast i dobit iz toga, dakako. Ideolozi krš-
ćanstva učili su jadne ljude da mrze proroka Muhameda i sve one
koji vjeruju u njega, da ih preziru, ubijaju. Ideolozi islama podučavali
su druge jadnike da mrze kršćanskog Boga i sve koji vjeruju u njega,
da ih preziru, ubijaju. Ideolozi su podučavali kršćane i muslimane
mučenju, razaranju, svemu što donosi patnju i ubijanje. U ime Boga.
Drugi su pak ideolozi preokrenuli nekoć velike ideje u zločinačke po-
duhvate. Na tome su im zahvalni političari i industrije naoružanja.
Ideolozi imaju na savjesti milijune i milijune ljudi. „Ali”, razmišljala je,
„Pierre je u svakom slučaju uspio umrijeti prije mene. Ta on se svake
večeri i molio za to. Može se dakle, čini se, osloniti na jedno takvo
ideološko božanstvo. Ne”, razmišljala je, „ne može se. Moj se mali
sin zacijelo nije molio za to. A morao je umrijeti i on. Što su ideolozi
učinili od Boga, sasvim svejedno kojeg, od svake velike ideje, sa-
svim svejedno koje, kad ti bogovi i te ideje, u čijem se duhu odgajaju
ljudi ili ih se prisiljava da vjeruju u njih, kad ti bogovi i te ideje dopu-
štaju sve to, sav taj užas i to bestijalno ubijanje, ne samo u Bejrutu,
nego na čitavom svijetu, kad dopuštaju mržnju i smrt, jad i bijedu,
epidemije i glad, umiranje djece, kad dopuštaju da Jerry Levin bude
deset mjeseci svezan za radijator? Dođavola sve ono što se danas
ljudima predstavlja kao ideja – svejedno koja – kao Bog – svejedno
koji! Dovraga ideje i Bog! Kad bih mogla vjerovati u đavola! Čovjek
ima malo sreće”, razmišljala je, „a još ako i voliš, sasvim si sigurno
proklet, izgubljen i za kratko vrijeme sam, pričekaj samo, ne može
potrajati dugo, samo trenutak, samo kratak trenutak. I već je sve go-
tovo. Ne”, razmišljala je, „ništa nije gotovo. Za mrtve, da. Ali ne za
one koji moraju i dalje živjeti. Mrtvima je dobro. A možda i nije. Mo-
žda im uopće nije dobro, možda i dalje imaju briga, lijes je bio tako
malen, takomalen. I nikada više i nikada više i nikada više”, razmiš-
ljala je.
I dok. je razmišljala o tome, začulo se zvonce na vratima stana.
 4

Vani je stajao visok mladić.

Bio je odjeven u crne hlače i kratku tamnoplavu jaknu sa srebrnim
gumbima, zakopčanu do ispod vrata, a na lijevoj strani jakne bile su
u visini prsa zlatnim slovima izvezene riječi HOTEL ATLANTIC. Mla-
dić je skinuo tamnoplavu kapu i uljudno pozdravio. Imao je veoma
svijetlu kosu i svijetle oči.
– Gospođo Desmond?
– Da.
– Ovo je pismo za vas, milostiva gospođo. – Pruži joj omotnicu.
– Pismo? Od koga? – Ona preleti pogledom rukopis na omotnici.
– Oh – izusti bez daha – pričekaj trenutak! – Izvadi iz ručne torbice
novčanicu od deset maraka i pruži je dečku. – Izvoli.
– Mnogo hvala, gospođo.
– Kako ćeš se vratiti u ATLANTIC? – upita.
– Taksijem, čeka me. – Ponovno se nakloni. – Doviđenja, milostiva
gospođo.
Ona zatvori vrata i uputi se u sobu za dnevni boravak, sjedne u
tamnozeleni naslonjač i otvori kuvertu. Iz nje ispadoše dva lista ho-
telskog papira. Poče čitati riječi ispisane kosim rukopisom:

Draga moja, dobra Norma,

Znam da su sve riječi u ovom trenutku blijede. Međutim, za-
mislit ću da. sada u svojoj neopisivoj tuzi sjediš kraj mene do-
ma u Frankfurtu. Uzeo bih s regala Chateaubriandovog „Re-
nea” i pokazao ti slijedeću rečenicu: „Velika duša mora naći Vi-
še prostora za bol, nego mala...”
A ti si i uvijek do sada imala tu dušu, zaista veliku dušu, čak i
prije nego što te je zadesila sadašnja teška bol, već tada od
onog prvog užasnog gubitka i na tom bi svijetu bilo mnogo bo-
lje, kad bi bilo više ljudi sličnih tebi.
Nemoj to, molim te, smatrati nespretnom utjehom, pokušajem
utjehe. Nema utjehe, čak i spasonosno vrijeme ne liječi rane,
ono ih samo prikriva. Možemo nastaviti živjeti jedino uviđajući
da se za ostatak vremena koji nam je poklonjen, moramo neka-
ko snaći s amputiranim životom. Za čovjeka kao što si ti, draga
moja Norma, postoji još jedna rečenica koju sam prije nekoliko
dana našao u romanu Pierrea Jeana Jouvea „Prazan svijet”:
„Nema velikog života bez velikog osakaćenja.”
Ne budi ogorčena i ne kaži – što mi to pomaže? Ne postoji
kao što rekoh, riječi utjehe, ali prijatelji ti ipak mogu pomoći –
čak i tada ako si u jednom trenutku još očajnija zbog njihovih ri-
ječi – ipak riječi, geste, ruke i ramena ostaju u sjećanju gotovo
kao dječja kolijevka u koju bi se čovjek najradije spustio.
Kolijevka se uvijek njiše, ali svijest o tome da joj prijatelji uvijek
iznova daju novi zamah, jednom rečenicom, jednim smiješkom,
može bar na neko vrijeme pružiti utjehu u očajanju.
Najdraža moja Norma, nazovi me u ATLANTIC, ako hoćeš i
možeš. Za tebe sam uvijek tu.
Grli te tvoj stari, vječno vjerni
Alvin
 5

– Hotel ATLANTIC, dobar dan!

– Dobar dan. Molim vas gospodina ministra Westena.
– Trenutak molim.
Norma začuje miran, dubok glas: – Westen.
– Oh, Alvine! Hvala ti za pismo! Mnogo ti hvala! Mislila sam da si u
Tokiju...
– I bio sam u Tokiju. Stigao sam prije dva sata. Preko Pola i Ancho-
ragea. Čim sam saznao, zvao sam dva puta iz Tokija, ali nitko nije
odgovarao.
– Bila sam često izvan kuće. Valjalo je obaviti mnoge formalnosti.
Policija nije dala leševe punih sedam dana. Tek jučer. Danas poslije
podne sahranila sam svog dječaka.
– Jadna Norma.
– Bilo je veoma teško, Alvine. No, stiglo je tvoje pismo. I ti si tu.
– Da dođem k tebi?
– Dođi, Alvine, molim te! – Pade joj nešto na um. – Što hoćeš za je-
lo? Ne znam točno što imam u kući, ali mogu brzo nešto skuhati.
– Jeo sam u avionu.
– Ja ne mogu progutati ni mrvicu hrane. Oh, razgovarat ćemo o
svemu. Ali popiti Alvine. Imam u podrumu tvoje omiljeno vino, Baron
de L, pouilly fume.
– Onda ćemo popiti koju čašicu. Doskora! Evo me za pola sata.
– Hvala ti.
– Ništa, ništa, nema na čemu. Donesi vino iz podruma i pripazi da
bude dovoljno ohlađeno.
– Dobro, Alvine.
– Ali ne i prehladno.
 – Da, da, ne i prehladno. I još jedanput od srca ti hvala što si za
mene uvijek tu!
– No, pa i ti si za mene jednako tako – reče Alvin Westen. U travnju
je navršio 83 godine. ba;lk:añ.do:w.nl:o:ad

***

Kad je došao, nijemo ju je zagrlio, nježno je milujući po leđima. Pri

ulasku ju je poljubio u obraze i u čelo. I stajali su tako bez riječi, a on
joj je i dalje milovao leđa koja su podrhtavala od plača.
Napokon su ušli u stan. Bivši ministar Alvin Westen već je dugo
vremena bio Normi kao njen drugi otac. Norma je izgubila svoje rodi-
telje vrlo rano.
Westen je bio visok, vitak muškarac, viši od nje. Kosa mu je bila
potpuno bijela i veoma gusta, čelo visoko, usta velika, a tamne su
mu oči bile veoma bistre. S njegova se lica moglo pročitati sve što je
tog čovjeka odlikovalo: mudrost, dobrota, mogućnost suosjećanja,
nesalomljiva snaga u borbi za pravednost, a protiv nepravde; neza-
sitna znatiželja za znanjem, veoma mnogo humora spojenog s veli-
kom ozbiljnošću. Bio je odjeven u lagano ljetno odijelo svijetle boje.
Norma nije poznavala nikoga tko bi se odijevao bolje od Westena i
nikoga tko bi imao više šarma, takta i više srdačnosti od njega.
U listopadu 1969. postao je socijaldemokrata Alvin Westen minis-
trom vanjskih poslova koalicijske vlade SPD-a i FDP-a. Norma, koja
ga je, dakako, već dugo poznavala kao političara, ali ne i osobno, in-
tervjuirala ga je tada za HAMBURGER ALLGEMEINE. I to je bio po-
četak dubokog prijateljstva između žustre reporterke i strasnog borca
za pravdu. Otada je Westen, koji je prije mnogo godina izgubio ženu
i djecu i više se nije nikada ženio, sve više postajao Normin „drugi
otac”. Političara i prvorazrednog privrednog stručnjaka – bio je dugo
vremena direktor banke – molile su mnoge inozemne velike tvrtke i
šefovi vlada nakon isteka njegova četverogodišnjeg ministarskog
mandata za savjet i pomoć. Putovao je veoma često i daleko, a dr-
žao je i predavanja. Kad god bi Norma trebala neki savjet, potražila
bi Westena ma gdje da se on u svijetu nalazio i dobila bi savjet, uvi-
jek dobar i točan. Kad god bi se osjećala tužnom ili očajnom, naišla
bi u svog „drugog oca” na utjehu. A kad bi se Westen na svojim pu-
tovanjima svijetom sukobio s ekstremnom nepravdom, gigantskim
slučajevima korupcije, nasilja ili terora, on bi pozvao Normu, ona bi
došla i pisala bi o teroru, nasilju, korupciji i nepravdi.
 6

Sjedili su na terasi.
Već su spustila noć. Na Elbi je sjalo mnogo svjetala, a po njoj su
bešumno klizili rasvijetljeni brodovi – jedni uplovljavajući u luku, a
drugi isplovljavajući na more. Bilo je još uvijek veoma toplo: sjedili su
leđima oslonjeni na zid. Westen je držao Normu za ruku, a s vreme-
na na vrijeme popili bi gutljaj svojeg omiljenog vina. Dugo nisu izustili
ni riječi.
I tada odjednom Norma poče pripovijedati, s mukom tražeći liječi
pogleda uperena dolje na svjetlucavu rijeku.
– Najužasnije je, da nemam pojma... ni pojma, zašto se to dogodi-
lo... zašto je moj dječak morao umrijeti... S njegovim je ocem bilo
drukčije ... tada je na ulici ležao Jean-Louis... razderane utrobe... cri-
jeva su curila... a on je zapomagao, za pomagao, zapomagao...
Zvao je svog prijatelja, znao je da se nalazimo u podrumu hotela
ALEXANDRE... Razumljivo je da je Pierre morao istrčati van do nje-
ga... pokušati pomoći... iako pomoći vise nije bilo... Obojica su pogi-
nula, ali tada sam znala zašto... zbog njihova prijateljstva... Pierre je
to morao učiniti... to je imalo svog smisla... Ali sada... Zašto je moj
dječak morao umrijeti? Zašto, Alvine? Zašto? Zašto? Poludjet ću
zbo.g toga... To je najgore od svega... to je...
I odjednom prvi put od sinovljeve smrti Norma poče plakati. Plakala
je tako snažno da joj se glava tresla. Glava joj pade na ploču maloga
stola rta kojem je stajalo vino i čaše. Plakala je i plakala bez prestan-
ka, a Westen je ustao i milovao je po kosi: ona je plakala i plakala
glave položene na stolić, dok ju je on nastavljao milovati po kosi; i
dok je još grcala u suzama nastavi isprekidano govoriti:
–. Nas smo dvoje bili tako sretni... Što sve nismo voljeli... kazali-
šte... kino... odlazili bismo na izlete... cirkus... Zapravo on i nije htio
ići u cirkus. Ja sam htjela... ja, ja... jer toliko volim klaunove... o bože,
jer tako volim klaunove... Zar to nije užasno? Ta besmisao, Alvine,
besmisao, užasna besmisao!
Nagnut nad njom Alvin reče: – U život” ne postoji besmisao, Norma.
Ne postoji ništa što se događa bez razloga. Mnogo toga čini se be-
smislenim, najprije zato, jer mi ne shvaćamo svrhu. Međutim, sve što
se događa ima, nekakav smisao. Sve! I ovo, što se sada dogodilo.
Za sada još taj smisao ne znamo, ali jedanput ćemo ga znati, možda
uskoro, ako ga budemo tražili.
Ona digne glavu i pogleda ga uplakana lica. – Što si rekao?
„No, dakle”, pomisli on. „No, dakle.”
– Rekao sam da se ništa ne događa bez smisla. Sve mora imati ne-
ki smisao. I, ako ga se traži, mora ga se pronaći. Mora ga se otkriti.
– Misliš... – Upilji pogled u njega;
„Dobro”, pomisli on. „Samo nastavi! Bar ja Normu dobro poznam,
znam sve o njoj.”
– Mislim – reče on – ti ga moraš naći. Ne smije se izgubiti ni minu-
ta. Ne smiješ sada samo očajavati. Moraš nastaviti sa svojim radom,
kako najbolje umiješ, koliko god ćeš dugo moći, sve dok ne budeš
padala,s nogu. Norma, to je jedini put. Nastavi s poslom! Nađi smi-
sao! Nađi istinu! Moraš je pronaći. Ako to itko može, onda si to samo
ti. Ti moraš iziiaći što se krije iza svih tih ubojstava. To je tvoja profe-
sija.
– Da – odgovori ona tiho, piljeći u njega. –Da, Alvine. U pravu
Si..Dakako.
„Dobro je”, pomisli on.
– Koliko je sati? – upita Norma.
–Jedanaest, i dvije minute. Zašto?
– U jedanaest je zadnji WELT IM BILD[ 4 ]. Danas je već emitiran
na televiziji pogreb Gellhorna i njegove obitelji. Znaš da su leševe
predali tek nakon sedam dana. Dođi! – ona odjuri u sobu za dnevni
boravak, uključi televizor, spusti se na sofu i zapilji u ekran. Westen
sjedne kraj nje.
Kamere su prikazivale najprije čovjeka za govorničkim pultom, a za-
tim slušaoce. Govornik je jedva svladavao suze. Njegov je govor na
engleskom jeziku bio nadosnimljen glasom u prijevodu. „... utrka u
naoružavanju apsolutno je najniža točka ljudskog morala. Posjedo-
vanje atomskog oružja jednako je zločinu protiv čovječanstva.” Bur-
no odobravanje. Čuje se glas komentatora: „U najvećem uzbuđenju
svoje je izlaganje završio predsjedavajući američkog 'Međunarodnog
udruženja liječnika za sprečavanje atomskog rata’, doktor Bernard
Lown. Njegov sovjetski kolega doktor Jevgenij Časov, koji je zajedno
s Lownom dobio 1985. Nobelovu nagradu za mir, srdačno mu steže
ruku i staje kraj njega.”
Slika na ekranu se promijeni, pojavi se spiker i počne čitati vijesti.
„Hamburg: Osam dana nakon brutalnog terorističkog napada u 'Cir-
kusu Mondo’, unatoč odmah započete potrage policija još uvijek ne-
ma traga koji bi je mogao dovesti do odgovornih za to stravično krvo-
proliće. Isto se tako još uvijek ne zna motiv tog čina. Kako su istražni
organi tek jučer uvečer predali leševe ubijenih, danas su na različitim
grobljima u gradu sahranjeni posmrtni ostaci žrtava. Prilikom napada
ubijeno je četrnaest žena, devet muškaraca i petnaestoro djece. De-
vetnaest teže i lakše ozlijeđenih nalazi se još u bolnicama. Postoji
bojazan, da će zagonetni zločin tražiti i daljnje žrtve. Uz najveće mje-
re osiguranja policije, savezne pogranične obrane, službenika u civi-
lu i članova antiterorističke jedinice GSG 9, danas poslije podne sa-
hranjeni su na najstrože čuvanom dijelu ohlsdorferškog groblja
znanstvenik Martin Gellhorn, koji je, kako se naslućuje, bio cilj napa-
da, zajedno sa svojom ženom i svoje dvije kćeri.
Slika se ponovno promijeni.
Dio groblja: vide se oklopna kola, veoma mnogo uniformiranih oso-
ba, civila i policajaca kako rade s video-kamerama, snimajući pojedi-
ne sudionike i cijelu ceremoniju. Grupa ljudi u crnini. Velik, otvoren
grob. Nekoliko osoba s kamerama stoji na krovovima policijskih kola
koja pokrivaju svaki svoj sektor. Drugi pak, stojeći na krovu kola, dr-
že automate na gotovs. Jaka buka motora. Iznad groblja kruže heli-
kopteri savezne pogranične obrane... Kroz otvorena okanca razaz-
naju se naoružani ljudi u uniformama. Sunce obasjava na tisuće
cvjetova.
Glas drugog spikera: „Srijeda, 3. rujna 1986. 16 sati 30 minuta. Ko-
la s lijesovima ubijenih dolaze iz pravca mrtvačnice i približavaju se
grobovima. Slijede policijska patrolna kola. Iza njih nije više smio ići
nitko. Ljudi koji su došli na sprovod morali su se tu skupiti već ranije.”
Westen nije skidao pogleda s Norme. Lice joj je bilo skamenjeno.
Nije skidala pogled s ekrana. Prste je skupila u pesnice.
Sad je slika prikazivala automobile s lijesovima: radnici pogrebnog
zavoda upravo su izvukli lijes iz kola. Bili su odjeveni upravo onako
kako je od godine 1700. uobičajeno u Hamburgu za njihovo zanima-
nje: crni baršunasti sako, bijeli uškrobljeni i nabrani ovratnik, crne
hlače do koljena, dugačke čarape, a na glavi veliki trorogi šešir. Če-
tvorica njih nose prvi lijes kroz špalir ljudi do otvorenog obiteljskog
groba. Rotori helikoptera bruje. Na ekranu su upravo dva helikoptera
u prvom planu. Druga kamera opet prikazuje ljude s video-kamera-
ma i osobe naoružane brzometnim vatrenim oružjem. Glas spikera:
„U ovom lijesu leži profesor Martin Gellhorn. 46-godišnji znanstvenik
koji je stekao međunarodnu slavu, bio je šef Instituta za kliničku mi-
krobiologiju i imunologiju bolnice Virchow. Prije toga je radio u Ameri-
ci, Sovjetskom Savezu i u Francuskoj.”
Smetnje na ekranu. Odjednom se vide samo crne i bijele točke ka-
ko brzo klize ekranom. Zatim se opet začuje spikerov glas: „Na po-
greb su doputovali predstavnici velikih farmaceutskih koncerna i nje-
govi čuveni kolege s Istoka i Zapada, kako bi mu odali posljednju po-
čast... Ovo je profesor Herbert Lauterbach, glavni liječnik bolnice Vir-
chow, tu u Hamburgu...”
Slika je opet jasna: vidi se visok mršav muškarac kukasta nosa i cr-
ne kose u blizini groba. Jedna se kamera približava šefu klinike. „I
profesor Lauterbach ustručava se, kao uostalom i najbliži suradnici
ubijenog, dati točne podatke o radu profesora Gellhorna.”
Prvi lijes spuštaju u veliki grob. Slijedeća četvorica već donose dru-
gi lijes.
„U ovome se lijesu nalazi gospođa Angelika Gellhorn...”
Tik do jedne kamere polagano koračaju nosači lijesa. Vide se samo
dvojica sprijeda. Obojica su srednje visine, ali veoma snažni. Jedan
od njih, bljedolik, nosi naočale sa staklima bez okvira.
– Evo ga! – uzvikne Norma. – Evo ga opet! – Naglo ustane pokazu-
jući na ekran.
– Koga? Koga, Norma? Tko je to opet?
 – On je bio u cirkusu. On je...
– Što? Što je on? Norma! Koga to misliš?
Ona sjede. – Čekaj! Kasnije...
Nosača lijesa s izrazito bljedunjavom kožom lica i naočalama sa
staklom bez okvira više nije bilo na slici. Već su bile na redu druge
slike...
Pripadnici kriminalističke službe, policija, helikopteri, uniformirane
osobe s automatskim oružjem.
Novi nosači, dva mala lijesa: „... Lijes profesorove kćerke Lise. Bilo
joj je pet godina... i lijes Olivije... sedam godina...”
„Sedam godina. Kao i Pierre”, pomisli Norma. „I tako mali ljesovi. Is-
ti kao Pierreov...”
Jedna kamera hvata muškarce i žene pokraj groba:
„... rodbina žrtava...”
Mali su ljesovi spušteni u dubinu.
„... a to su bili najuži suradnici profesora Gellhorna... poljski bioke-
mičar doktor Jan Barski, njegov zamjenik. Radio je zajedno s profe-
sorom Gellhornom punih dvanaest godina...” visok, krupan muška-
rac, kratko ošišane crne kose, široka lica. „...japanski biokemičar
doktor Takahito Sasaki...”, malen, nježan, naočale, „...izraelski mole-
kularni biolog doktor Eli Kaplan...” visok, plav, plavih očiju. „... bakte-
riolog iz Savezne Republike Njemačke doktor Harald Holsten...”
srednje visine, zdepast, na licu mu je poigravao živac. „... i engleska
znanstvenica na području genetike doktorica Alexandra Gordon...”„...
Iza tih najužih suradnika slijede žene doktora Kaplana i doktora Hol-
stena...”
I tako se nastavljalo. Zatim su donijeli vijence i cvijeće. Postavljeni
su s obje strane otvorenog groba, a osobito velike vijence odložili su
na stalke zataknute u zemlju. Jedna od kamera klizi po trakama i
natpisima na vijencima na različitim jezicima. Najveće su vijence
poslali Amerikanci i Sovjeti.
Svećenik moli. Uz buku helikoptera ne može se razumjeti ni jedna
jedina riječ. Zatim svaki od prisutnih prilazi otvorenom grobu, baca
crvenu ružu u grob, nakloni se pred rodbinom i udaljava...
U isto vrijeme spiker je kgovorio i slijedeće riječi: „Savezni krimina-
listički ured zamolio je za pomoć INTERPOL. Za sve podatke koji bi
mogli pridonijeti hvatanju počinilaca raspisali su Slobodni i hanzinski
grad Hamburg, policija i bolnica Virchow, kao i mnogi farmaceutski
koncerni nagradu od ukupno pet milijuna maraka.”
Slika s pogreba nestane s ekrana. Pojavi se iznova spiker koji je či-
tao vijesti: „Bio je to izvještaj s pogreba profesora Gellhorna i njego-
ve obitelji, žrtava brutalnog terorističkog napada u 'Cirkusu Mondo’
25. kolovoza. Ispričavamo se za kratak prekid slike. Južna Afrika:
Prilikom novih teških sukoba crnaca s armijom sjeverno od glavnog
grada poginulo je najmanje šezdeset ljudi, a više od dvije stotine ot-
premljeno je u bolnice...” Glas se prekine, slika nestane.
Norma daljinskim upravljačem isključi televizor. U sobi je bilo goto-
vo mračno. Na aparatu je gorjela samo jedna malena svjetiljka sa
zaslonom.
Westen odmah upita: – Tko je bio onaj čovjek, zbog kojeg si povi-
kala kad si ga ugledala?
– Mrtvački blijedo lice! U cirkusu su bile tri telefonske govornice,
znaš. Kraj blagajni. U jednoj sam se nalazila ja i upravo prenosila vi-
jest redakciji. I u tom je trenutku bljedoliki u naočalama sa staklima
bez okvira naglo otvorio vrata telefonske govornice. Bio je veoma uz-
buđen, ispričao se i nestao.
– I to je bio jedan od nosača lijesa?
– Da, Alvine, da! Apsolutno sam sigurna. – Odjednom Norma po-
skoči. Oči joj zasjaše u svjetlu male svjetiljke. – Rekao si da ne pos-
toji ništa na tom svijetu što bi bilo besmisleno. Često izgleda besmis-
leno, ali nije besmisleno. Razumljivo, jer iza tih ubojstava također se
krije neki smisao. Ja ću ga pronaći, pa makar to bilo posljednje što
ću još učiniti. – Odjednom primijeti kako je uzbuđena. Sva nesretna
izusti: – Oh, Alvine!
On naglo ustane i zagrli je. – Ti ćeš to otkriti, Norma. – Licem mu se
odjednom razlije sretan smiješak. „Ipak sam joj na neki način pomo-
gao”, pomisli. „Smrti, ostavi me još neko vrijeme na životu!”
 7

Slijedećeg je dana bilo još toplije.

Norma je vozila svoj plavi „Golf GTI” prema sjeveru, pokraj Ausse-
nalstera na kojem se bijelilo mnogo jedrenjaka. Krov na kolima bio je
otvoren. Norma je bila odjevena u crnu haljinu bez rukava, imala je
crne cipele i sunčane naočale na otečenim očima. Osjećala se jad-
no, slabo i ispunjena divljim nemirom. Na komandnoj ploči automobi-
la nalazila se iza celuloida mala uokvirena fotografija njenog sina.
On se smiješio. „Moram to ukloniti”, pomisli Norma. Sada je prolazila
kroz Winterhude, duž Barmbekerstrasse. Puhao je vruć vjetar, pa je
Normu boljela glava. Bilo je skoro jedanaest sati. Vraćala se iz re-
dakcije HAMBURGER ALLGEMEINEN ZEITUNG-a u Liibecker Stra-
sse, gdje je razgovarala s glavnim urednikom.
Doktoru Giinteru Hanskeu bilo je 54 godine, bio je srednje visine i
stalno se borio s težinom. Imao je tanke usne, uzak nos, velike, zna-
tiželjne smeđe oči koje su podsjećale na dječje, te vrlo gustu smeđu
kosu. Ta smeđa kosa bila je toupet[ 5 ]. Norma je to znala, jer je jed-
nom potpuno pijan skinuo toupet s glave. Bilo je to prije godinu dana.
Pripovijedao je u Norminom stanu o svom neobičnom životu, o svo-
jim dvjema ženama koje su pobjegle od njega i o tome kako mu je sa
svega četrdeset godina iz nekih misterioznih razloga u roku od mje-
sec dana otpala sva kosa. Te je večeri žalio sam sebe i zamolio je
Normu da se zakune, kako će šutjeti o njegovu toupetu. Hanske se
odijevao uvijek najmodernije. Bio je veoma uspješan, veoma obrazo-
van i počesto veoma tužan čovjek. Prijateljicu bi uvijek imao vrlo
kratko vrijeme. Odmah bi dolazila druga na red. Sve Hanskeove pri-
jateljice bile su nevjerojatno mlade, a on ih je nalazio po diskoteka-
ma. Njegov je privatni život bio veoma kompliciran. Uvijek bi govorio
djevojkama da prigodom izražavanja nježnosti ni u kom slučaju ne
miluju njegovu kosu, a pogotovo da je ne razbaruše, jer to mu – neo-
bičan hir prirode – kad je seksualno uzbuđen prouzrokuje velike bo-
love.
– I one su povjerovale u to? – upitala gaje Norma one večeri, kad je
u nje pripovijedao o svom životu.
– Pa one vjeruju sve – odgovorio je tada Hanske, skinuvši toupet,
kao da mora pružiti dokaz za svoju tvrdnju. Ćelava je glava bila ruži-
časte boje i sjajila se. Zatim je Hanske preklinjao Normu da se uda
za njega, a kad je ona to s velikom srdačnošću odbila, pokušao ju je
silovati, ali je bio previše pijan da bi mu to uspjelo. O toj noći i o to-
upetu više nikada nije bilo među njima ni riječi. Hanske je ostao Nor-
mi vrlo privržen prijatelj spreman na pomoć i ponosan što radi s
njom.
Danas ju je ujutro primio odmah, a ona mu je pričala o šefu speci-
jalne komisije „25. august”, kriminalističkom višem savjetniku Carlu
Sonderse- nu iz Saveznog kriminalističkog ureda u Wiesbadenu, ko-
jem je bio zadatak da razjasni zločin i kojeg je susrela točno na dan
terorističkog napada.
Norma je odmah i veoma lagano uspostavila kontakt sa Sonderso-
nom, iako joj on tog časa nije mogao ni u čemu pomoći. Na njeno pi-
tanje, kako su samo počinitelji zločina uspjeli doći u arenu „Cirkusa
Mondo”, odgovorio je Sondersen, koji je za svoj položaj djelovao ne-
vjerojatno mladenački, visok i vitak, potamnio od sunca: – Sasvim
jednostavno. Policija je prave klaunove pronašla u garderobi. Bili su
omamljeni i svezani. Ubojice su uzeli njihove kostime, djelomično i
maske i u velikoj se žurbi našminkali. Nikome nije ništa palo u oči.
Obojici klaunova nema za sada nikakvog traga. Mora da je sve bilo
izvrsno isplanirano i pripremljeno...
– Okay – reče glavni urednik Hanske, sada, devet dana kasnije, na-
kon što mu je Norma ispričala o tom susretu kao i o bljedolikom licu
koje je srela najprije u telefonskoj govornici, a zatim vidjela na televi-
zijskom ekranu. – Samo ti nastavi s radom. Imaš slobodne ruke kao i
uvijek. Ako nešto trebaš, reci i dobit ćeš. Pa bilo to makar ne znam
što. Kao i uvijek, uostalom.
– Već sam nazvala tog doktora Barskog – odgovori Norma – zamje-
nika profesora Gellhorna, sjećaš se?
 Hanske kimne.
– Dogovorila sam sastanak s njim u jedanaest sati. U Institutu.
Počet ću od Barskog.
– Držim ti palčeve – odgovori Hanske.

***

Dok su Normina kola prelazila preko kanala Goldbek, razmišljala je

o tome, kako je u redakciji zahvaljujći klima-uređaju bilo ugodno
hladno. Sad se svojim automobilom kretala duž Hindenburgstrasse
kroz veliki gradski park s jezerom i ljetnim kupalištem. Lijevo od sebe
vidjela je u stanovitoj udaljenosti Planetarij, a nedaleko ispred sebe
ugledala je tri nebodera bolnice Virchow: veliki tornjevi u boji okera
bili su postavljeni u obliku trokuta. Najviša zgrada imala je osamna-
est katova, to je Norma znala. Između nebodera nalazile su se niže
zgrade.
Norma se zaustavi ispred jedne rampe. Vratar izađe iz svoje kućice,
znojeći se i pozdravi.
– Idem gospodinu doktoru Barskom iz Instituta za mikrobiologiju –
reče ona. – Zovem se Norma Desmond. Najavljena sam. – Ona je,
naime, još iz redakcije telefonski razgovarala sa sekretaricom Bar-
skog.
– Samo trenutak. – Vratar nestane u kućici i vrati se nakon kratkog
razgovora. – U redu, gospođo Desmond. Prvi neboder. Četrnaesti
kat.
– Podigne rampu. Norma se odveze na parkiralište ispred najviše
zgrade. U jednom od oba manja nebodera nalazila se, ona je to zna-
la, očna klinika, klinika za uho-grlo-nos, ginekologija i urologija, a u
drugoj psihijatrija i neurologija, kirurgija, dječji odio, kao i stanica hit-
ne pomoći. U najvišem neboderu bilo je smješteno više istraživačkih
instituta i centara za srčana oboljenja.
Norma izvuče ključ iz kontakta. Pri tom joj pogled opet padne na si-
novljevu sliku. Izvadi je iz celuloidnog omota i okrene je, te izađe iz
kola. I dok je kamenim opločenim dvorištem prolazila do ulaza u naj-
veći neboder, nadošla su joj sjećanja na Bejrut. Ploče su bile toliko
vruće da je kroz cipele osjećala vrućinu, a vjetar je bio topao i gotovo
jednako nepodnošljiv kao i u Bejrutu. „Ne”, pomisli, „ne razmišljaj o
Bejrutu! U Bejrutu je vjetar vonjao na smrt i raspadanje, a Pierre je
mrtav. Dakle, čemu to? I tvoj sin je mrtav. Ubili su ga tu u Hamburgu.
Misli na to! Misli na Hamburg! Misli na ubojice!” osjetila je kako su joj
se oznojila leđa. I već je stigla do ulaznih vrata. Ispred tri dizala bila
je postavljena velika metalna ploča. Služila je kao putokaz. Norma
se jednim od dizala odveze na četrnaesti kat. Zajedno s njom vozile
su se i tri medicinske sestre i međusobno razgovarale.
– Ove se godine roba uopće ne prodaje – reče jedna od njih. – Ni
salata, špinat, vlasac, cvjetača, naprosto ništa. Cijene su pale za jed-
nu trećinu. Nakon ozračenog mlijeka sada u Hessenu upozoravaju
da je mlijeko u prahu bez masnoće zatrovano salmonelom.
– Prekjučer su opet iznenada morali isključiti reaktor u Hamm- -
Uentropu – reče druga.
– Zar tamo već dva puta u kolovozu nešto nije bilo u redu? – upita
prva.
– Dakako, a danas je u vijestima javljeno, da njemačko-francuska
komisija za nuklearku Cattenom nije ustanovila nikakve manjkavosti
u mjerama osiguranja – umiješa se treća sestra.
– Kad je riječ o sigurnosti i zračenju svatko navodi drukčije vrijed-
nosti. Djeca ne smiju na livade, djeca smiju na livade. Djeca se ne
smiju igrati s pijeskom na dječjim igralištima, djeca se smiju igrati s
pijeskom. Moj me mali upitao: „Mama, sad moramo umrijeti?” Svi se
plaše. Izračunali su da do nesreće na reaktoru može doći za deset ti-
suća godina. To je vjerojatnoća. Krasna vjerojatnoća! Ove godine
Černobil, a još 1981. Three Miles Island.
– A što misliš, koliko nam toga tek prešute?
– Jer opasnost od zračenja uopće ne postoji – kaže druga. – Ni naj-
manja. Tako kaže Kohl. Mi moramo i dalje raditi s atomskom energi-
jom, inače će industrija stati, rekao je, jučer uvečer na ZDF. Ta pani-
ka, to je potpuno neodgovorno vladanje. Kukavice, oportunističke
parole, objasnio je Dregger. A Zimmerman: – Najprije moraju Rusi
nešto reći – a tada ćemo mi razmišljati dalje. – Razmišljati dalje? Pa
oni nisu još ni počeli.
– Što misliš, zašto nas tako lažu? Milijarde, Eva, riječ je o milijarda-
ma!
 – A kad krepaju, ne mogu sa svojim milijardama ništa započeti.
– I te kako mogu. Oni su uvjereni u to. Tko ima milijarde, takvome
zračenje neće nauditi. Neće mu biti ništa ni u atomskom ratu. Priče-
kaj još malo, pa ćeš vidjeti tko je kriv za Čemobil.
– Tko?
– Židovi – reče prva sestra.
Dizalo se zaustavilo na četrnaestom katu. Norma izađe. Krene du-
gačkim hodnikom do vrata s mliječnim staklom na kojima je bila iz-
vješena ploča: ULAZ ZABRANJEN. Hodnik je tu zavijao pod kutem
od devedeset stupnjeva. Duž tog drugog hodnika nagazila su se s li-
jeve strane mnogobrojna vrata, a s druge strane veliki prozor. Zbog
velike vrućine bile su spuštene žaluzine. Čitav je kat bio klimatiziran.
Sve se sjajilo od bjeline: zidovi, vrata pokućstvo i klupe smještene u
kut. Tu se nalazila soba Gellhornovog tajništva, a pokraj nje vrata
njegove sobe. Na pločici od bijele sintetike bilo je ispisano crnim slo-
vima njegovo ime: PROF. DR. MARTIN GELLHORN, a ispod toga:
NAJAVA U DRUGOJ SOBI. „Jedino što se više ne može najaviti pro-
fesoru Gellhornu”, pomisli Norma, „jer je profesor Gellhorn mrtav. Is-
to kao i Pierre. Moram nazvati internat.” Odjednom Normu uhvati vr-
toglavica, te se nasloni na jedan od bijelih zidova. Nakon nekoliko
sekundi već se osjećala bolje, te krene naprijed. „Ne razmišljaj o to-
me”, reče sama sebi. „Misli na svoj posao! Na ostalim vratima moglo
se pročitati: TAKAHITO SASAKI, a ispod toga: NAJAVA U DRUGOJ
SOBI... DR. ALEXANDRA GORDON. NAJAVA U DRUGOJ SOBI...
DR. HARALD HOLSTEN. NAJAVA U DRUGOJ SOBI... DR. JAN
BARSKI. NAJAVA U DRUGOJ SOBI...
Pokrajna su vrata bila otvorena. Norma uđe. Dvije su žene sjedile
za pisaćim stolom sučelice jedna drugoj. Starija je slagala dijapoziti-
ve uokvirene bijelim kartonskim okvirima kako bi ih se prilikom pre-
davanja lako uzimalo za demonstraciju, a mlađa je imala na glavi
slušalice i tipkala na gotovo bešumnom električnom pisaćem stroju.
Tanki je gajtan spajao slušalice s diktafonom veličine dlana. I na pro-
zoru iza pisaćeg stola bile su spuštene žaluzine. Negdje u blizini net-
ko se vrlo glasno smijao.
– Dobar dan – reče Norma.
 Obje su žene bile odjevene u bijele haljetke. Starija digne glavu.
Skine naočale. – Dobar dan.
– Ja sam Norma Desmond. Imam dogovor s... Gospodinom dokto-
rom Barskim. – Starija žena kimne ozbiljno.
Mlađa nije prestajala tipkati na pisaćem stroju. Na pisaćem su se
stolu nalazile male bijele plastične pločice s crnim slovima. Norma
pročita imena. – Vi ste sa mnom razgovarali telefonom, gospođo De-
smond. Dogovor s gospodinom doktorom u jedanaest. – Baci pogled
na kalendar sa zapisanim terminima.
– Da, gospođo Vanis – odgovori Norma. – U jedanaest. Nadam se
da sam stigla točno na vrijeme.
Sada digne glavu i mlađa koja se zvala Woronesch i kimne, kratko
se nasmiješivši. I Norma se nasmiješi.
– Žao mi je, gospođo Desmond – na to će gospođa Vanis. – Doktor
Barski je još zauzet. Tu pokraj je čekaonica. – Ona krene prva. Kao i
u tajništvu i tu je sve pokućstvo bilo bijele boje. – Izvolite sjesti!
– Hvala. – Norma sjedne na jedan od stolaca u blizini stola.
– Pogledat ću što mogu učiniti za vas – reče gospođa Vanis i vrati
se svom pisaćem stolu. Norma začuje kroz otvorena vrata, kako je
glasno povikala: – Herta.
U tom se trenutku prekine jedva čujno tipkanje na pisaćem stroju.
Mlađa je najvjerojatnije skinula slušalice s glave. Norma začuje njen
glas:
– Da?
– Je li doktor Barski još uvijek na Zaraznom odjelu?
– Da, i on, i ostali također.
– Hvala, Herta. – Gotovo bešumno tipkanje na pisaćem stroju se
nastavi. Zatim se začu biranje nekog vrlo kratkog telefonskog broja.
Pa opet glas starije tajnice: –Vanis. Doktor Barski je kod vas... – Nor-
ma je ne obraćajući pažnju čula daljnji razgovor –... s ostalima, da,
znam. Došla je gospođa Desmond. Da li biste doktoru Barskom... –
Stanka.
– A, tako... hm... da... da, hvala.
Gospođa Vanis se vrati u čekaonicu.
– Žao mi je, gospođo Desmond. Doktor Barski je još uvijek zauzet.
Morate pričekati, nažalost, najmanje pola sata. U međuvremenu se
nešto... Kad ste me nazvali telefonom, ja još nisam znala...
– Dakako da ću pričekati. Ako doktor Barski u međuvremenu mora
nešto hitno riješiti, jamačno da vi to niste mogli znati. – Norma se na-
smiješi.
I gospođa Vanis se nasmiješi. – Hvala na razumijevanju! – I udalji
se iz sobe.
Na stolu su ležali razni časopisi i katalozi. Norma ih stade prelista-
vati bez neke posebne pažnje.
U blizini se začuje glasan muški smijeh.
 8

Ni nakon pola sata doktor Barski još uvijek nije stigao. Dvadesetak
minuta kasnije začuli su se vani na hodniku glasovi koji su se pribli-
žavali. Zatim se točno pred ulaznim vratima u tajništvo začuje neki
muški glas.
– Dakle, molim vas, budite svi u petnaest sati kod mene. – Ostali se
glasovi udaljiše. Muškarac koji je izgovorio te riječi uđe u tajništvo.
Norma ga još uvijek nije mogla vidjeti. Ponovno je začula njegov
glas: – Žao mi je, nisam nikako mogao doći prije.
– Gospođa Desmond vas čeka gotovo čitav sat, gospodine doktore.
– Pa rekao sam, žao mi je! – Čovjek uđe u čekaonicu.
Norma ustane. „Mnogo je viši nego što je izgledao na televizijskom
ekranu”, bila je njena prva pomisao. A druga: „Izgleda mnogo lošije
nego li na ekranu. Blijed. S tamnim podočnjacima ispod sivih očiju.
Preumo- ran”, pomisli Norma. „Ne, ne samo to. Tu je i još nešto tre-
će. Brige? Strah? Strah od čega? Zabrinutost? Na ekranu je naliko-
vao čovjeku kojega ne može ništa slomiti. Ništa na svijetu. A sada...”
Barski se lagano nakloni. Njegova je kratko ošišana crna kosa bila
kovrčava i veoma gusta. – Barski. Dobar dan, gospođo Desmond. Is-
pričavam se što ste me tako dugo čekali. Morao sam riješiti nešto
veoma hitno.
– Znam, doktore. Na Zaraznom odjelu.
Uplašila se primijetivši kako se njegovo široko lice promijenilo. Do
ovog se trenutka prisiljavao na koliko-toliko uljudan smiješak, a sada
ju je pogledao strogo i ozbiljno.
– Gdje?
– Na Zaraznom odjelu – ponovi ona i osjeti se nekako čudno bes-
pomoćnom.
 – Otkuda vam ta informacija? – Njegov je ugodan glas zazvučao
sasvim drukčije.
– Pa bili ste na Zaraznom odjelu – reče Norma. „Pa to je smiješno”,
pomisli. „Zašto zamuckujem? Zašto me taj čovjek promatra tako bi-
jesno?”
– Tko to kaže? – Izgovorio je to vrlo glasno. Odjednom se u njego-
vom njemačkom osjeti poljski akcenat.
– Jedna od vaših tajnica ... Telefonirala je na Zarazni odjel kako bi
ih obavijestila da sam ja stigla. Učinila je to s najboljom namjerom...
Doktore Barski, zaista, ja...
– Molim vas, ispričavam se za trenutak. – Vrati se natrag u ured.
Vrata se za njim zalupiše.
„Tu nešto nije u redu”, pomisli Norma. „Lijepo, dakle pričekajmo!
Čekala je gotovo pet minuta, zatim se Barski vratio. Smješkao se.
„Smješka se upotrijebivši svu svoju moć svladavanja”, pomisli Nor-
ma.
– Jasno je. Vi ste krivo čuli, gospođo Desmond. Gospođa Vanis
vam je rekla da ću zakasniti, jer još imam nešto obaviti u laboratoriju
dvanaest.
Norma popusti.
– Dakle, dobro, ja sam krivo čula. „Nisam znala”, razmišljala je, „da
ću time izazvati u njega takav bijes. Zašto napokon i ne bi bio na tom
odjelu. Pa to je bolnica! Uopće me se ne tiče gdje je bio. Zašto lije
samo tako bijesan?”
Sad se opet smješkao.
Norma reče: – Ja sam... Mi smo svi još pod šokom tih stravičnih do-
gađaja... dakako... svi imamo slabe živce.
– I vi? Ah, jasno. Moja sućut! Stravično, to što vam se dogodilo.
Biste li nešto popili? Kavu? Sok? Kolu?
– Ništa. Hvala, doktore.
– Dopustite da ja idem prvi. – Otvori neka druga vrata što su vodila
iz čekaonice i on uđe u svoju radnu sobu. Norma pođe za njim. Izne-
nadila ju je veličina ureda. I tu je pokućstvo bilo isključivo bijele boje:
regal s knjigama, bijeli pisaći stol pretrpan knjigama i rukopisima.
– Što mogu učiniti za vas, gospođo Desmond? – Sada je govorio
mirno, a glas mu je bio dubok i melodiozan.
 – Istražujem teroristički napad na profesora Gellhorna i njegovu obi-
telj... čija je žrtva bio i moj sin i još mnogi drugi. Dakle, taj teroristički
napad iza kojeg za sada još nitko javno ne stoji. Nisam htjela o tome
govoriti telefonski. Željela bih od vas saznati eventualnu pozadinu
tog napada i vaše sumnje o njegovim razlozima.
S čuđenjem primijeti da mu se lice ukočilo.
– Kako ste došli na pomisao da bih vam ja o tome nešto kazao?
– Pa, eto... – Nervozno se nasmijala. – Vi ste bili pomoćnik profeso-
ra Gellhorna, zar ne? Radili ste zajedno punih dvanaest godina.
– Da, i?
– Pa, ako itko može imati bilo kakvu predodžbu o tome zašto se taj
zločin dogodio... Mislim, ne postoji ništa na tom svijetu što bi se do-
godilo bez smisla. Jedino da su oboje ubojica bili totalni luđaci. Ali to
ćemo, dakako isključiti. Bez sumnje da ste i vi razmišljali o tome. Ako
ne možete o tome razgovarati sada, recite mi vrijeme, po mogućnos-
ti što prije, kada ćemo moći porazgovarati u miru.
– Ne – reče Barski.
– Molim?
– Neću vam reći vrijeme i mi nećemo u miru razgovarati ni o čemu.
– Glas mu je bio leden. Opet se sasvim jasno razabirao poljski akce-
nat.
– Vi mi nećete... Ali zašto ne?
– Jer ne vidim ni najmanjeg povoda tomu.
– Doktore Barski, dogodio se užasan zločin! Vaša je dužnost da
učinite sve u cilju njegova razjašnjenja!
– Obaveza prema kome? Prema policiji? Dobro. Već su tri puta bili
ovdje. Rekao sam sve što znam.
– Naime, što?
– Naime, ništa.
Gledao je u pravcu vrata iza kojih se nalazilo tajništvo. „Valjda nije
iskalio sav svoj bijes na tim jadnim ženama”, pomisli Norma. „Zašto?
Zašto prokletstvo?”
– Vi zaista nemate pojma o tome, što bi moglo biti razlogom ovog...
On je strogo prekine. – Ni najmanjeg. Da sam mogao i naslutiti što
želite od mene, ne bih vas ni u kom slučaju primio. Nemam ni najma-
nje interesa za to da neodgovornim reporterima dajem materijal za
senzacio- nalističke napise u novinama.
Sada Norma poče jačim glasom: – Pogriješili ste u vašem izboru ri-
ječi, doktore! Ja nisam nikakva senzacionalistička reporterka!
– U redu, onda niste.
– Rekli ste telefonom da vam je dobro poznat moj rad, kao i ja, te
da se divite obojemu.
– Da, rekao sam. I izražavam vam sućut prigodom smrti vašeg si-
na.
– Može i bez toga.
– Nemojte tim tonom, gospođo Desmond! Ne tim tonom!
– A tko je počeo tim tonom? – „Prokletsvo”, pomisli ona, „ne mogu
se svladavati. Ovaj me tip sasvim zbunio. Ne može tako. Ne smijem
tako nastaviti”. Potrudivši se da se maksimalno svlada, Norma nas-
tavi: – Oprostite, doktore. To je samo stoga, jer... jer to ne mogu
shvatiti.
– Što ne možete shvatiti?
„Gleda me tako, kao da bi me najradije udario”, pomisli. „Što se do-
gađa s tim čovjekom? Što se tu uopće događa?” Reče: – Ne shva-
ćam, zašto ste se onda uopće sa mnom dogovorili! Što ste mislili da
želim saznati od vas?
– Ja... eh... ja. _
„Neshvatljivo”, razmišljala je. „On zamuckuje, crveni, Što se tu do-
gađa?”
– No?
– Mislio sam... Mislio sam da želite napisati nekrolog profesoru Gel-
lhomu... i da vam u tu svrhu trebaju informacije...
– Doktore! Nekrolog! Devet dana nakon njegove smrti?
– Pa, ne znam zašto ne? Možda... priznanje za njegov rad... Je li
to... je li to tako nešto neobično? – Ponovno se sasvim jasno razabi-
rao njegov poljski akcenat.
– Slušajte, svi su listovi već odavno donijeli nekrologe. Jedan takav
izgovor ravan je omalovažavanju moje osobe i to me vrijeđa.
Glas mu je odjednom postao agresivan. – To vas vrijeđa, je li? E,
pa onda se vrijeđajte, gospođo Desmond.
„Ne mogu sebi sve to dopustiti”, pomisli Norma i ustane.
 – Tako, a sad bi bilo dosta!
– Kako god želite. – I on je ustao. Gledali su se netremice, Norma
je bila izvan sebe. Barski također. „To je groteskno”, pomisli Norma.
„Ne”, nastavi razmišljati, „to uopće nije groteskno. To je neugodno,
vrlo neugodno. Neshvatljivo.” – Radila sam po čitavom svijetu – reče
Norma potpuno suhih usta. – Kontaktirala sam s najrazličitijim ljudi-
ma. U svakom slučaju još nikada s jednim tako odbojnim tipom kao
što ste vi.
– Oh, na to se moram ja uvrijediti – reče on sasvim hladna lica. –
Želim vam ugodan dan, gospođo Desmond.
Ona krene prema vratima. Nije ni pokušao da je otprati. Norma se
zaustavi ispred vrata i okrenuvši se reče: –Još jedno pitanje. Nadam
se, da ćete barem na to pitanje odgovoriti. Je li klinika naručila po-
greb obitelji Gellhorn u nekog pogrebnog poduzeća? Rođaci žive ve-
oma daleko odavde.
– Da, ja sam naručio pogreb.
– Da li biste bili tako dobri da mi date ime i adresu tog pogrebnog
poduzeća?
– A čemu, draga gospođo Desmond?
– Jer mi je potrebna iz jednog veoma važnog razloga.
– Smije li se znati taj važan razlog?
– Ne.
– Baš ste ljubazni.
– I vi ste bili veoma ljubazni. Dakle, koja je adresa?
– Dat će vam je gospođa Vanis.
Norma pođe u tajništvo i obrati se starijoj tajnici koja je djelovala pri-
lično zbunjeno.
Minutu kasnije već je imala zapisanu adresu. – Hvala, gospođo Va-
nis. Doviđenja.
Žena sijede kose pogleda Normu bez riječi. Zatim skine naočale i
otprati je pogledom.

***

Norma se odveze dizalom dolje i izađe van. Vrućina je bila gotovo

nepodnošljiva, iako je već bio rujan. Ona se ovdje sasvim dobro sna-
lazila. Krene komad puta pokraj jednog nebodera i kraj mnogobrojnih
parkirališta i, eto je do njenog cilja. Zaustavi se ispred dvokatne
zgrade pred kojim je na udaljenosti od oko petnaest metara bila za-
sađena vrlo gusta šišana živica. Na stupu dvorišnih vrata u živici bila
je pričvršćena ploča s natpisom ZARAZNI ODJEL, iznad toga maleni
televizijski ekran, a ispod toga zvonce. Norma pozvoni.
Iz zvučnika ispred ekrana začuje se muški glas. – Što želite?
Norma podigne uvis svoju novinarsku legitimaciju i kaže svoje ime.
– Molim vas, priđite ekranu! – Ona učini kako joj bi rečeno. – Da, ta-
ko je dobro. Da, gospođo Desmond?
– Ja... – poče Norma.
U tom trenutku začuje poznati glas. – To je sad zaista previše!
Ona se trgne i okrene. Iza nje je stajao Barski.
– Vi ste me slijedili!
– Točno sam to slutio! Uhodite i kriomice se uvlačite. Od ovog tre-
nutka zabranjen vam je pristup na prostor bolnice.
– Vi mi ne možete ništa zabranjivati!
– O, kako da ne, mogu. Gdje su vam kola?
– Ispred vaše zgrade.
Barski reče okrenuvši se prema ekranu: – Gotovo je, gospodine
Kreuzer. – Zatim se okrene Normi: – Molim, izvolite!
Ona nevoljko krene. Barski je otprati do plavog „Golfa cabrio” i otvo-
ri joj vrata. Norma sjedne na užareno vruću kožu.
– Trenutak! – On obiđe kola i sjedne kraj nje.
– Ja vam nisam dopustila... započe ona izvan sebe od bijesa.
– I nije potrebno. Do izlaza, Molim!
Gledali su se dugo, netremice. Napokon Norma okrene kontaktni
ključ i krene. Zaustavi se kraj rampe u blizin vratareve kućice.
„Prokletstvo”, pomisli, „zašto sam stala? Jer je rampa zatvorena,
idiotkinjo jedna”, reče sama sebi.” „Jer je ovaj gad pokraj tebe dao
znak vrataru.”
Vratar koji ju je pustio da uđe, izađe iz portirnice. Znojio se još više
negoli prije sat i pol. Barski izađe iz kola. Reče: – Gospodine Lutz,
ova se dama zove Norma Desmond. Novinarka je. Zapišite to.
– Dobro, gospodine doktore. – Uznojeni vratar ode po blok i olovku
te zapiše.
 – I ja vama mogu također učiniti neugodnosti – reče Norma.
– Jamačno – odgovori Barski.
– Velike. Veoma velike. I učinit ću to. Računajte na to!
– Računam.
– To što upravo činite najgluplje je što možete učiniti. Valjda ne mis-
lite ozbiljno, da se tek sada neću još više pobrinuti da saznam što se
tu događa. Vaše mi ponašanje daje podstrek.
– Lijepo što čujem tako nešto. – Barski reče vrataru: – Pričvrstite
ceduljicu na dasku! Obavijestite o tome sve kolege. Gospođi De-
smond se od ovog trenutka zabranjuje da zakorači u bolnički prostor.
Za deset minuta poslat ću vam za ovaj moj nalog pismenu potvrdu
od uprave.
– Da, gospodine doktore.
– Sad možete dignuti rampu.
 9

„Za poludjeti. Još mi se nikada u životu to nije dogodilo. Što samo

tom prostaku pada na pamet: Lud, eto, to je. Ne, ne, uopće nije lud”,
govorila je sama sebi vozeći niz Barmbecker Strasse prema gradu –
a vozila je prebrzo. „Uopće nije lud, to dokazuje stvar sa Zaraznim
odjelom. Jasno da je bio tamo. Na Zaraznom odjelu. Čula sam točno
i sasvim jasno gospođu Vanis i njenu kolegicu. Rekle su, ’Zarazni
odjel’. Bio je tamo dok sam ga čekala. Zašto to nitko ne smije znati?
Zašto je to tako ljutito poricao?” Trubila je dugo i nestrpljivo prestižući
jedan „Cadillac”. „Vozi se podzemnom željeznicom, idiote, ako ne
znaš voziti takvu pravu stvar! Znači, netko se nalazi na Zaraznom
odjelu, a to nitko ne smije znati. A možda tamo leži i više njih. Kakva
je to zaraza? Gdje su se inficirali? Zašto ga to pitanje tako panično
plaši? Panično, da, upravo tako. Da, uhvatila ga je panika, mogu to
mirno reći. I obje su žene bile vrlo nervozne.” Sad je jurila duž ulice
Winterhuder. Jedan joj je vozač dolazeći ususret davao znakove
svjetlima. „Hvala, mladiću. Vozim sto deset! Dolje nogu s gasa! Za-
što se Barski tako otresao na mene? Naprosto me je izbacio van! Jer
sam došla i govorila pred Zaraznim odjelom. Time sam nalila ulje na
vatru. Inače bi vjerojatno normalno razgovarao sa mnom, nešto bi mi
slagao. Da, slagao, sad sam sigurna u to. On se uostalom i dogovo-
rio sa mnom samo zato da mi nešto slaže, kako bi otklonio moju
pažnju od onoga što se ovdje događa, kako bi me umirio, zataškao
moju znatiželju. To je bio njegov plan. Sasvim sigurno.” Naposljetku
je usporila brzinu i vozila normalno. „Ne želim zbog tog prokletog psa
platiti mandatnu kaznu. Od ovog trenutka zabrana ulaska na čitav
prostor klinike! Tu nešto smrdi”, reče sama sebi. „Tu nešto smrdi, i to
jako. To se veoma lako i brzo osjeti. Radujte se, doktore Barski,
uskoro ćete vidjeti što ćete doživjeti!”
 Skrenula je s Mundsburger nasipa desno u ulicu Uhlenhorster i za-
ustavila automobil. Stigla je. Evo, tu se nalazi velika radnja.

POGREBNO PODUZEĆE
EUGEN HESS
KREMIRANJE I SAHRANA
TRANSPORTIRANJE U ČITAV SVIJET
OTVORENO 24 SATA DNEVNO

Norma izađe iz kola. Već iz navike ponese sa sobom i torbu s re-

menom u kojoj se nalazila kamera, rekorder, kasete, i pisaći pribor.
Za vrijeme vožnje imala je sunčane naočale, a nije ih skinula ni sada
kad je ušla u trgovinu. Unutra je bilo hladno. Soba za prijem bila je
sva u crnom. Na jednom se postolju nalazio raskošan lijes crne boje,
sa srebrnim okovima. Desno i lijevo od njega uzdizali su se veliki
srebrni svijećnjaci s više krakova i debele, dugačke svijeće. Iz sakri-
venih zvučnika odzvanjala je sasvim tiha glazba: Chopin. Gotovo ne-
čujno pojavio se postariji gospodin odjeven u crno odijelo, bijelu ko-
šulju, s crnom kravatom.
Naklonio se. Na njegovom se licu mogla pročitati isto tako duboka
sućut, kakvu je izražavao i njegov blagi, tihi glas: – Moja iskrena su-
ćut, milostiva gospođo.
– Hvala – reče Norma. Bila je za trenutak kao omamljena.
– Gospođo, smrt pronađe svakoga, i cara i prosjaka – blago izjavi
gospodin u crnom. – Na koji bismo vam način mogli pomoći u ovom
teškom trenutku, draga milostiva gospođo? – Trljao je bijele dlanove
svojih ruku.
– Vi ste gospodin Hess?
– Na vašu službu, draga gospođo. Da pođemo u moju privatnu so-
bu, pa da tamo sve dogovorimo? Morate sjesti, gospođo, o bože, pa
vi se jedva držite na nogama...
– Slušajte, gospodine Hess, ja se zovem Norma Desmond. Novi-
narka sam.
– Oh, nije dakle riječ ni o kakvom smrtnom slučaju. Niste, dakle ni-
koga izgubili?
– Ne. – „Dođavola”, pomisli.
 – Oh, da samo znate kako mi je sada laknulo! Morate me ispričati!
Ja sam u službi smrti. Sjetite se: „Čovjek rođen od žene, donesen u
siromaštvu i zadovoljstvu, niče kao cvijet i onda uvene. On nestaje...!
– Gospodine Hess.
– ... poput sjene i ne opstaje dugo. Pretvara se u prah i...
– Gospodine Hess!
– ... vjetar više ne zna za njegovo počivalište!” Da, draga milostiva
gospođo?
– Ja vas molim da mi pomognete u mom radu. Ja, naime, započi-
njem s istraživanjem....
– Na vašu službu, gospođo.
– Hvala. Vi ste s Mikrobiološkog instituta pri bolnici Virchow, točnije
od gospodina doktora Barskog, primili nalog da organizirate sahranu
gospodina profesora Gellhorna i njegove obitelji.
– Na groblju Ohlsdorfer, da, svakako, draga gospođo. Kakva užas-
na tragedija! Dvoje male djece. Stravično! Dokle smo dotjerali? I?
– Vi ste se pobrinuli za sve. Lijesovi, ukrasno cvijeće i vijenci, prije-
voz do groblja. I vaši su ljudi nosili lijesove do groba.
– Trudili smo se da učinimo sve što smo mogli, sve što je dostojno
tog velikog čovjeka, dostojno međunarodnog nivoa. Bilo je prisutno
mnogo uglednika iz inozemstva. – Opet je trljao ruke. Pri tome se
neprestano klanjao.
– Ja sam sahranu pratila na televiziji – reče Norma.
– I je li vam se svidjela? Oprostite! Mislim, je li bila na međunarod-
nom nivou?
– Potpuno, gospodine Hess. Bila je veoma upečatljiva.
– Zahvaljujem vam, draga milostiva gospođo. Mi smo jedna od naj-
starijih kuća te vrste u ovome gradu.
– I osobe koje su nosile lijesove djelovale su veoma dostojanstveno
i dojmljivo u svojim uniformama.
– Sve sašiveno po mjeri, draga milostiva gospođo, sve šivano po
mjeri.
– To se i vidjelo. Koliko je ono bilo nosača lijesova?
– Mogu vam točno reći: dvanaest. Dječji lijesovi nisu teški. Potreb-
no je svega... molim, ispričavam se.
– Ti ljudi... jesu li oni vaši stalni namještenici?
 – Da, svakako, draga milostiva gospođo. Ovo je zaista veoma veli-
ko poduzeće. Često se događa po nekoliko sahrana u isto vrijeme
na raznim mjestima. Većina su dugogodišnji suradnici i stalno zapos-
leni.
– Ja tražim jednoga od njih.
– Jednoga od njih?
– Da.
– Kako to? Mislim, postoji li razlog za pritužbu? Možda nije smio pri-
sustvovati sahrani? Ili nije...
– Ne, ne, bio je uzoran kao i svi ostali. Ja ga tražim iz posebnog
razloga. U vezi s mojim poslom. Rado bih razgovarala s njim.
– Pa naravno, zašto da ne. A kako se gospodin zove?
– To ne znam.
– Ne znate?
Chopin, neprestano Chopin.
– Ne, ne znam.
– E, onda...
– Mogu ga opisati, gospodine Hess. Srednje je visine, možda oko
metar sedamdeset, lice mu je posebno blijedo i nosi naočale sa stak-
lima bez okvira.
– Oh! – Gospodin Hess spusti glavu.
– Znate na koga mislim, zar ne?
– Da, draga milostiva gospođo. – Gospodin Hess tužno kimne.
– Kako se zove?
– Langfrost. Horst Langfrost, milostiva gospođo. U nas je zaposlen
veoma kratko vrijeme. Izvrstan čovjek. Nikada nikakva pritužba. Po-
gotovo, kako da kažem, pogotovo sposoban za suosjećanje. Da, su-
osjećanje. – Gospodin Hess zamišljeno kimne.
– Mogu li razgovarati s njim?
– Bojim se da ne možete, milostiva gospođo.
– Zašto ne?
Gospodin Hess uzdahne. – Nestao je.
„No, krasan početak”, pomisli Norma. – Što znači nestao?
– Znači to, što znači. Pardon. Ispario. Kao da se pretvorio u ništa. –
Gospodin Hess učini rukama kretnju kao da leprša krilima. – Što
mislite, što se tu događa? Na meni se, dakako ne smije ništa primije-
titi. Ja moram nastaviti s poslom kao i do sada. Međutim, to uzbuđe-
nje! Tražimo gospodina Langfrosta svugdje. Već sam obavijestio i
policiju. Morao sam to učiniti, zar ne?
– Od kada ga nema?
– Od jučer. Više se nije vratio sa sahrane.
– A svi ostali su tu?
– Da, draga milostiva gospođo. Svi nosači i četiri vozača. Nedostaje
samo gospodin Langfrost. Kolege misle da je odmah s groblja otišao
kući.
– U uniformi? Je li tako nešto uobičajeno?
– Ne, to je veoma neobično, draga gospođo, veoma neobično. Ali,
sve u svemu... jedanput se može i to dogoditi, zar ne? Gospodin
Langfrost je otišao u uniformi. Ali ne kući. Od jučer ujutro doma više
nije dolazio.
– Otkud to znate?
– Nazvala je gospođa Meisenberg. Gospodin Langfrost je kod nje
imao iznajmljenu sobu. S upotrebom kupaonice.
– Da li bih mogla dobiti njezinu adresu, gospodine Hess?
– Svakako, Efeuweg 126. To je Alsterdorfu. U blizini stanice pod-
zemne željeznice Lattenkamp.
– Zahvaljujem vam, gospodine Hess. Veoma ste mi mnogo pomo-
gli.
– Rado sam to učinio. Na vašu službu... Oh, kako netaktično od
mene, draga milostiva gospođo.
 10

– To pseto – reče gospođa Meisenberg. – To prokleto pseto. Da

bog da crko. Krepao. I da mu nitko ne pomogne.
Gospođi Meisenberg bilo je oko pedeset godina, bila je veoma viso-
ka i mršava, žarko crveno obojene kose. Lice joj je pokrivao debeli
sloj šminke. Usne su joj nalikovale otvorenoj rani. Gospođa Meisen-
berg je imala veoma loše zube. Bila je odjevena u kućnu haljinu s
cvjetnim uzorkom, čarape su joj bile spuštene i savijene oko gležanja
i bila je u papučama. Takva je sjedila nasuprot Normi u malom pre-
dvorju svog pansiona, koji se nalazio na prvom katu novogradnje iz-
građene nakon rata: jeftino, s tankim zidovima. Iza jednog od tih zi-
dova mora da se nalazila kupaonica. Tamo se netko brijao. Čuo se
zvuk električnog brijaćeg aparata. Čitava je kuća kao i pansion djelo-
vala neobično prljavo i zapušteno.
– Stanovao je tu badava – reče gospođa Meisenberg. – Ništa nije
plaćao. I kuhala sam mu.. Najbolje što sam mogla. Sve bi prožderao.
Najbolju kavu. I samo prvoklasno meso. Povrće prve klase. I ništa
svježe zbog radijacije. Samo iz ledeničara. Onda mu je bilo pravo.
Pseto jedno. I uvijek „Mousse au Chocolat”, on, gospođin.
– Molim? – Norma zatrepće očima. U predvorju se osjećao miris
predugo upotrebljavane*posteljine i voska za laštenje poda.
– Ne znate što je to? Mousse au Chocolat?
– Znam. Ali...
– Dakle, za to bi odmah i život dao. Žderao je kao luđak. Nikada mu
nije bilo dosta. Govorila bih mu, pripazi, Horsti! Nemoj se prenajeda-
ti! Misli na svoja jetra! Sam bog zna, nikada to nisam govorila radi
novca. Samo radi njegova zdravlja. Ali, nije se dalo ništa učiniti. Tri
puta tjedno Mousse au Chocolat, on, gospodin. To je koštalo. Neka
crkne ta svinja!
 – Možda još dođe – reče Norma.
– Taj? Nikada! Pa cijelo sam vrijeme nekako osjećala da će taj od-
magliti.
– Kako to?
– Svaka žena to osjeti, gospođo Desmond. A osim toga, to mi se
dogodilo već više puta. S drugim tipovima. Uvijek sam prije naslutila.
Muškarci su svinje. Svi su svinje! – poviče obuzeta mržnjom.
Sada se čulo iz kupaonice kako muškarac pere zube i grglja. Zatim
je ispljunuo puna usta vode. „Neki čist čovjek”, pomisli Norma.
– Kako je dugo stanovao ovdje?
– Dvije godine. Ne, preko dvije godine. Zamislite samo to, draga
moja! Obećao mi je brak. Trebali smo se vjenčati čim on nađe novo
namještenje.
– Novo namještenje?
– No da, da više ne bude nosač lijesova. Pa on je bio izučeni knji-
govođa. Imao je u 'izgledu perfektno mjesto. – Muškarac u kupaonici
nastavio je grgljati. – Bar je tako pričao. Najvjerojatnije je lagao. Ne-
prestano je obavljao neka nova zvanja.
– Koja na primjer?
– Sto ja znam! Noćni čuvar. Nekog veoma važnog objekta! Tajna.
Nije mi, dakako, smio reći gdje. Pa, novinar. Uvijek druge novine.
Nikada mi nije rekao koje. A ja sam mu sve vjerovala, jer sam ga ta-
ko mnogo voljela. Bila je to ljubav mog života. Kad voliš, u velikim si
govnima. Istina, zar ne? Bio je i kinooperater. No, to je zaista i bio. U
„Staru”. Znala bih ponekad otići u operatersku kabinu i tamo bih ga
zatekla. A osim toga pisao je i neku knjigu. Čitavu godinu, tu u stanu.
Dakako, nikada je nije završio. Navodno da je bio i dostavljač, bar
sam ja vjerovala u to. Morao je dostavljati tajne dokumente.
– Kuda.
– Zurich, Pariz. Milano. Što ja znam. Sigurno nema ni jedne riječi is-
tine u svemu tome. Cijelo je vrijeme imao drugu, i sada je pobjegao s
njom. A ja? U mojim godinama? Uz sve te mlade kurvice koje su ta-
ko oprezne i lukave! Cigaretu?
– Ne, hvala..
Muškarac u kupaonici zakašlje.
– Da li bih mogla vidjeti njegovu sobu, gospođo Meisenberg?
 – Kako da ne. Ali nećete ništa naći. Dođite, mlada gospođo! Pogle-
dajte samo! Možete otvoriti svaku ladicu. Nećete naći niti jednu olov-
ku, niti jedan papirić. Ponio je sa sobom sve svoje isprave. Bože
moj, ne znam čak niti da li se zaista zove Langfrost! – Ustala je i
otvorila jedna vrata. Soba je bila mala, a prozor je gledao na protu-
požarni zid od opeka. Ormar, krevet, stol, stolice.
– Praktički se čitavo vrijeme zadržavao u mojoj sobi! – reče gospo-
đa Meisenberg. – Pogledajte samo tu u ormar: što mu sve samo ni-
sam kupila: cipele, košulje, gaćice, čarape, odijela. Najljepše krava-
te. Zar nisu lijepe? A koliko su samo koštale! Sve od mene. Nije
imao ništa kad je došao k meni. Samo staru kramu. I rupe na cipela-
ma. Sve što ima, dobio, je od mene. Iz ljubavi. Inače tu u sobi nema
ništa drugo. Što mislite, da i ja nisam sama sve pomno pretražila!
Tu se nije moglo naći ništa drugo, ustanovila je nakon nekoliko tre-
nutaka i Norma. Vratila se s gospođom Meisenberg natrag u predvo-
rje pokušala je utješiti.
– Mene nitko ne može utješiti – reče gospođa Meisenberg i otvori
vrata stana. –Glupača sam, eto, to je. Čitav svoj život. Uvijek glupa-
ča. Pozdravljam vas, gospođo Desmond i želim vam sve najbolje!
– Hvala – reče Norma.
Iz kupaonice se začulo ispiranje zahoda vodom.
 11

„... u znak reakcije na izjavu predsjednika Reagana, da se više ne-

će pridržavati sporazuma SALT-II, zaprijetile su sovjetske partijske
novine PRAVDA postavljanjem novih raketa. Sporazum SALT II –
doduše nije nikada ratificiran – i bio je jedan od vrlo malo preostalih
dogovora o ograničenju naoružanja. U krugovima NATO-a i u glav-
nim gradovima evropskih saveznika Amerike, načulo se da postoji
kritika i neraspoloženje zbog tog najnovijeg koraka američkog pred-
sjednika. Leipzig: Nakon posjeta sajmu, belgijski je ministar pred-
sjednik...” Norma ustane ne obraćajući više pažnju na glas spikera
koji je dopirao sa zidnog zvučnika u prijemnoj dvorani centrale
WELT-IM-BILD. Velika se zgrada nalazila u malom mjestu Bendes-
torf u blizini gostionice „Zum Schlangenbaum”[ 6 ] i filmskih ateljea
koji su tu izgrađeni neposredno iza rata. Sve emisije Prvog programa
vijesti skupljale su se u Bendestorfu i emitirale otuda po čitavoj oda-
šiljačkoj mreži. Norma se odvezla dobar dio puta izvan vrućeg grada,
preko mosta na Elbi, pa autoputom u smjeru Hannovera, do raskrs-
nice Ramelsloh i zatim u Bendestorf. Sada je upravo išla ususret čo-
vjeku koji je izašao iz dizala. Bio je odjeven u platnene hlače i plavu
košulju kratkih rukava koja je slobodno padala preko hlača. Bio je
sličnih godina kao i ona.
– Norma! – Srdačno je zagrli. Urednik vijesti Jens Kander radio je
još prije osam godina kao reporter. Često su se znali susretati na
najrazličitijim mjestima širom svijeta. Kander je izgledao poprilično
loše. A onda reče: – Žena i ja smo ti jučer pisali. Toliko nam je žao,
Norma!
– Znam – reče Norma. Prođe rukom preko kratko ošišane kose. –
Ali, molim te, nemojmo govoriti o tome! Nazvala sam te, jer bih želje-
la nešto saznati. Ti ćeš mi zacijelo moći veoma lako pomoći.
 – Veoma rado! – Položi ruku na njeno rame, prateći je do dizala. –
Reci...
U svom uredu Kander pokaže rukom na kauč presvučen umjetnom
kožom, a on sjedne za pisaći stol i digne telefonsku slušalicu. Zatim
okrene neki vrlo kratak broj.
– Birgit? Ovdje Jens. Možeš li mi učiniti jednu uslugu? Trebam juče-
rašnje večernje izdanje WELT IM BILD-a... tu je bio izvještaj s pogre-
ba profesora Gellhorna i njegove obitelji... pojavio se opet i u kasno-
večernjem izdanju... Znam da to kasnovečernje nemamo, zato sam
tražio glavno večernje izdanje!... Biste li mi to mogli prikazati na mom
video-aparatu?... Dakako, ne vi! Nego MAZ... Dobro! Mnogo hvala...
– On spusti slušalicu. – Pričekat ćemo nekoliko minuta – reče obra-
tivši se Normi. – A što je s tim nosačem lijesova? – Norma mu je, na-
ime, u dizalu objasnila zbog čega je došla.
– Ne znam. Moram to tek otkriti. Može li se dobiti njegova fotografi-
ja?
– Ti, mi sada radimo samo s elektronskim kamerama! Dakle, jedino
se može presnimiti njegova slika s ekrana.
– Neće ispasti kvalitetna, zar ne?
– Hoće, hoće. Dečki iz MAZ-a, tj magnetoskopske montaže imaju
svoje trikove. Dobit će sasvim dobru fotografiju.
– Bila bih vrlo zahvalna, Jens. – Pogleda ga. – A što je s tobom?
Trouble[ 7 ]?
– Da.
– Sa ženom?
U sobu je provirila glava djevojke duge plave kose. – Ti radiš auto-
mobil-bombu u Irskoj?
– Ne. Mislim da radi Henry.
– Okay. – Vrata se zalupiše.
– Ne sa ženom –reče Jens. – Ne mogu ti ni sam reći što je. To već
traje mjesecima. Jednostavno se loše osjećam. Neprestano. Kolege
su vrlo zlatni. Posao izvrstan. Inge je dobra žena. Djeca su u redu.
Ja! Mučno mi je od sebe samoga. Smiješno, s Ingom nikada ne raz-
govaram o tome. A s tobom sam progovorio odmah.
– Zato što se nikada ne viđamo. Zar nekada ne ispričaš sve u sta-
novitim prilikama nekom za tebe stranom barmenu? – nastavi Nor-
ma. – A zašto ti je mučno od samoga sebe?
– Ne znam zašto postojim – reče Kander. – Mislim doslovno to što
sam rekao. Što je smisao mog života? Shvatiti samoga sebe. Kako,
na koji način. Da, i tko sam ja zapravo?
– Ah, tako.
– Gledaj, kako mogu znati tko sam ja? Život teče. Samo jedanput.
Sve što činim, činim samo jedanput. Ne znam u kojoj sam situaciji
donio pravu, a u kojoj krivu odluku. Ne mogu ništa ispraviti i učiniti po
drugi put. Jedino onda kad se događaji ponavljaju, isto kao što mi
sada ponavljamo jučerašnje večernje vijesti! Ne, ta je usporedba po-
malo idiotska. Slike se mogu ponoviti, a ne i događaji. Ni jedan jedi-
ni! Nikada! Kad bi se to moglo, onda bih imao izgleda da mnogo toga
učinim bolje. Možda bih tada nekako mogao s time izići na kraj. Ali
ovako? Tko sam ja? Što sam ja? Što je čovjek? Ti, ja, Inge, svi? Zbi-
vanja se ne ponavljaju.
Kako onda da pronađemo smisao? Ne može se ni na šta djelovati.
Sve, znači dolazi onako kako mora doći? I kakvog sve to skupa ima
smisla?
– Ne znam, Jens.
– I ti također ne znaš tko si?
– Nemam pojma – umorno odgovori Norma.
– Da, ali mi moramo biti netko! Mi... – Prekine u pola rečenice. –
Sranje! To su moje brige. Oprosti, Norma! Ali ti si me pitala što se sa
mnom događa. Tebi, tebi je zaista sve vraški usrano.
– Prestani – glasno reče ona. Zatim nastavi normalnim glasom: – Vi
ste na groblju radili s više elekronskih kamera. Znači, tamo su bila i
televizijska kola za prijenos.
– Da, a u njima je bio Walter Griiter, urednik. Sjedio je ispred režij-
skog pulta. A prilog je dovršio tu. Napisao je i izgovorio spikerski
tekst. A na kraju je večernja režija presnimila film s magnetoskopske
snimke u WELT IM BILD.
– Vi još uvijek pohranjujete svaki WELT IM BILD?
– Glavno večernje izdanje u 20 sati kompletno se registrira na mag-
netoskop. Svakog dana. Ako želiš WELT IM BILD od 4. rujna prije
deset godina – možeš ga dobiti.
– A gdje spremate sve to?
 – U podrum što se nalazi gotovo direktno ispod centrale. Uskoro će
biti popunjen. Slušaj, Norma, čitave gomile ljudi motaju se tu oko nas
i kažu da točno znaju tko su i što su.
– Ne vjerujem. Ako zaista i znaju, što imaju od toga?
– Ali ja, dakle – nastavi Kander – kad bih ja to znao, ja bih...
Uto zazvoni telefon. On digne slušalicu i javi se. – Da, Birgit? –
Trenutak je slušao. – Što znači, nema ga? Mora biti! Pogledajte još
jedanput!... E, pa onda pogledajte i po četvrti put!... Oprosti, nervo-
zan sam. Ne može nešto samo tako nestati... – Norma se spusti na
kauč. – Što to znači nestalo je? Još nikada nije ništa nestalo! Nazovi
magneto- skopsku montažu. Možda je ostalo tamo... Već jesi... Nije
u MAZ-u. Prokletstvo, dođavola! Dakle, ipak... Čekaj, doći ću dolje! –
On spusti slušalicu i reče ustajući: – Neshvatljivo. Navodno da je ju-
čerašnje večernje izdanje WELT IM BILD-a nestalo ... Ja... – Pritrči
Normi. – Bože moj, što ti je?
– Zašto? – Ona ga pogleda na shvaćajući.
– Zar ne primjećuješ da plačeš? – Kander izvuče iz džepa marami-
cu pruži joj. – Lice ti je skroz naskroz mokro. Vrat. Rub haljine. Nor-
ma! Norma, molim te!
Ona obriše lice. Zatim reče veoma tihim glasom: – Zaista nisam pri-
mijetila, Jens. Ja... znaš, uopće nisam mislila o Pierreu...
– Nego o čemu?
– O tom WELT IM BILD-u... i da se ništa ne može ponoviti, o tome
što si upravo rekao... Budući da, zaista ne postoji nikakva šansa...
da, nijedan čovjek nema baš nikakve šanse... No, dobro je. Smirila
sam se. Možeš ići, Jens.
– Sada? Da te ostavim samu?
– Da, zašto ne. Užasna je vrućina. A već sam od jutra vani...
– Hajde, barem malo prilegni! Hoćeš li što popiti? „Alten Klaren”?
Viski? Konjak? Vode?
– Ništa, hvala. – Norma privuče noge gore i ispruži se na kauč. –
Dobro je, Jens!
Kad je Kander otišao, ona zatvori oči. Trenutak kasnije poče bez-
glasno razgovarati s Bogom. „Ne postojiš”, reče ona Njemu. „Ali, ako
zaista postojiš – čak i u Bejrutu je Pierre vjerovao u Tebe – ako zais-
ta postojiš, onda učini da dečko bude oslobođen straha i boli, molim
te! Učini da lebdi u vanzemaljskom miru. I da dočeka posebnu vrstu
sreće. Molim Te, učini to, ako postojiš. Ako On ne postoji, onda je to,
dakako, veliko bezakonje. Ali, ako! – uvijek sam u mislima s tobom,
dječačiću moj. S tobom i s tvojim ocem. Budite i vas dvojica u meni i
učinite da nastavim živjeti svoj pošteni život... Ah, prokletstvo”, raz-
mišljala je, „nešto slično rekao mije Pierre one noći u HOTEL COM-
MODORE-u u Zapadnom Bejrutu, a ja sam rekla, ti i sam ne vjeruješ
u to, priznaj, a on je rekao, dakle dobro ni ja ne vjerujem u to, ali tako
bih rado vjerovao u to, mon petit chou. A u Bejrutu je bilo užasno
sparno i vruće, napolju je štektalo automatsko oružje, a borbeni se
avion približavao, izbacio svoj teret i čitav je hotel podrhtavao. Bilo je
tako, kao što je u Bejrutu bivalo svake noći, a ja nikada neću moći
zaboraviti tebe, neću zaboraviti tebe. No, ludost je da samo tako
odjednom plačem! To se ne smije ponoviti.”
Norma sjedne, otvori svoju torbicu s remenom i pogleda se u male-
no ogledalo. „Zašto je vama dvojici bilo dopušteno da umrete, a ja
moram živjeti?” – razmišljala je. „To je nepravda. Jasno je, Bog ne
postoji.” Poče iznova dotjerivati lice, zatim je dosta dugo sjedila na
kauču, trudeći se da ne misli ni na što.
Naposljetku se vratio Kander i uzbuđeno rekao kako je video-snim-
ka glavnog izdanja WELT IM BILD od jučerašnjeg dana sa snimkom
pogreba zaista nestala i kako su svi veoma uzbuđeni.
– Netko je ukrao snimku – reče Kander. – To je sasvim jednostav-
no, ako se snalaziš u arhivu i ako imaš ključ. Dakle, mora daje to bio
netko iz kuće. O čemu razmišljaš?
– O Drugom programu – reče Norma. – I oni su sigurno također
prenijeli u svoja 24 SATA jedan takav izvještaj. – Centrala za vijesti
Drugog programa nalazila se u Starnbergu, na jezeru pred Miinche-
nom, a emisija koja se tamo davala pod nazivom 24 SATA bila je
slična emisiji WELT IM BILD na Prvom programu.
– Jasno da su i oni nešto dali – reče Kander.
– Savezni kriminalistički ured dopustio je snimanje samo dvjema
institucijama i to objema njemačkim!
– Znam – reče Norma. – Imaš li prijatelja u Starnbergu?
– Mnogo. Dakako. Veoma često surađujemo i međusobno se ispo-
mažemo. Moj se najbolji prijatelj zove Rotter. On je šef.
 – Molim te, nazovi ga i pitaj imaju li izvještaj s pogreba ili je možda i
taj nestao! Ne! Pitaj ga samo da li mu je izvještaj pri ruci.
– Okay, okay. – Jens Kander sjedne za pisaći stol i zatraži telefon-
sku vezu sa svojim prijateljem Rotterom iz centrale vijesti Drugog
programa u Starnbergu. Dobio ga je odmah na telefon i razgovarao s
njim. Zatim se, držeći dlanom pokrivenu slušalicu, okrene prema
Normi govoreći: – Jasno da imaju video-snimku. Upravo je sada tra-
že. – Nekoliko sekundi kasnije ponovno se začuje Kanderov glas: –
Da? Snimka je jamačno tu!... Ne, ne, samo je ne možemo trenutač-
no pronaći u tim hrpama materijala...
– Pitaj ga može li je presnimiti – prišapne mu Norma.
– Moramo nešto pogledati, Kurt. Možete li nam presnimiti tu tra-
ku?... No, izvrsno!... Da, odmah, ako možete... Reći ću... Ljubazno
od tebe, Kurt, hvala ti... Bok! – I spusti slušalicu.
Sa Starnbergom je uvijek sve u redu. – Čekaj! – Poče iznova telefo-
nirati. Naposljetku reče: – Potrajat će to možda četvrt sata, a onda
možemo pogledati presnimljenu traku tu u nas. Netko će donijeti ka-
setu.
– Fino, Jens. – Norma se zagleda u novine što su ležale na obliž-
njem stolu. Sve su donijele snimke s pogreba. Vidjela je slike rodbi-
ne, suradnika i čuvenih inozemnih Gellhornovih kolega koji su dopu-
tovali na pogreb. Ispod jednog grupnog snimka bila su navedena i
imena i njihovi položaji: Mihail Sobolov bio je profesor genetičke ke-
mije na Univerzitetu Lomonosov u Moskvi, Albert Robertson pred-
sjednik američkog koncerna AMERIGEN, Tom Stafford profesor na
Institutu za gensku tehnologiju Univerziteta Cambridge, profesor Ro-
bert Cajolle predsjednik upravnog vijeća tvrtke EUROGEN u Parizu.
Norma je pažljivo promatrala slike i zapazila je rodbinu, najuže su-
radnike, čak i nosače lijesova. Međutim, bljedolikog nije bilo ni na
jednoj jedinoj slici.
Uto se začuje kucanje na vratima. Djevojka odjevena u blue jeans
donijela je video-kasetu. – Dobar dan, Jens. Za tebe. Starnberg nam
je to presnimio.
– Hvala, Monika. – Djevojka izađe. Kander ustane. – No, hajde da
vidimo – reče, stavi kasetu u rekorder pokraj televizora. Navuče za-
vjese i upali malu svjetiljku. Zatim uključi televizor i rekorder.
 Na crnoj su se pozadini uz zviždeće tonove pojavile velike brojke 5,
4, 3, 2, 1, a zatim započne izvještaj s pogrebne svečanosti, kakav je
emitirao Drugi program. Norma je registrirala sliku za slikom, disala
je veoma polagano, sjedila nepomično. Izvještaj je po sadržaju odgo-
varao onom s Prvog programa, a po atmosferi je bio gotovo isti.
Opet su tu bili sudionici pogrebne povorke, Gellhornovi kolege, naju-
ži suradnici, policijska kola s naoružanim osobljem, helikopteri sa-
vezne pogranične obrane, a zatim su se pojavili i nosači lijesova.
Norma se nagne prema naprijed.
U svojim svečanim uniformama nosili su najprije prvi lijes. Zatim
drugi. Pa treći i četvrti, oba malena, s tijelima Gellhornovih kćeri.
Ovaj put su nosači lijesova bili snimljeni iz drugog kuta. Tako Norma
nije vidjela čovjeka kojeg je tražila, onog s posebno blijedim licem i
naočalama sa staklima bez okvira. Ne, u filmskom izvještaju Drugog
programa njega se nije vidjelo. „Zbog toga i nisu ukrali taj izvještaj”,
pomisli Norma. „Polako! Ne mogu to tvrditi. Ali možda je tako. Da,
da, sve je to moguće.” Kaseta je istekla do kraja.
– No, i? – upita Jens Kander kad je isključio aparate i odmaknuo
zavjese.
– No, što?
– Jesi li ga našla?
– Ne – reče' Norma.
Kander se počeše po desnom uhu. – Njega se, dakle, moglo vidjeti
na našem snimljenom materijalu, a na materijalu Drugog programa
nije ga bilo.
– Da.
– Našu su snimku drpili, a ovu s Drugog nisu.
– Da.
– Slušaj, to što ti istražuješ, mora da je neka krupna stvar!
– Čini se tomu tako – reče Norma.
 12

Kad je ona oko šest sati zaustavila auto ispred kuće u Parkstrasse
iza jednog srebrnosivog „Volvoa”, on je sjedio na niskoj vrtnoj ogradi.
Čim ju je prepoznao, ustane i pođe joj ususret veoma ozbiljna izraza
lica' i s velikim buketom žutih ruža.
– Što tražite ovdje? – upita Norma.
– Moram se ispričati, gospođo Desmond.
– Stvarno. – Norma skine sunčane naočale i pogleda ga nabrana
čela. Tu u blizini Elbe nije više bilo tako nepodnošljivo vruće.
– Danas prije podne ponio sam se vrlo ružno. Molim vas, oprostite
mi i molim vas uzmite ovo cvijeće! – Bio je uzbuđen.
„Kad god je Barski uzbuđen”, razmišljala je Norma, „osjeća se u
njegovu govoru poljski akcenat, to sam već zamijetila.” – Okay – re-
če.
– Takav je posao. Ja sebi ne mogu birati partnere za razgovor. –
Uzme cvijeće i pruži mu slobodnu ruku.
– Hvala. Zaboravimo to, dakle! No hard feelings.[ 8 ]
Nije joj odmah ispustio ruku. – Ne, ne... Ja... Ja nisam došao samo
da se ispričam, gospođo Desmond...
„Taj je muškarac jak i krupan poput medvjeda”, pomisli Norma. „Sr-
dačan medvjed. Da, sada je ljubazan. Sada je donio i ruže.” Upita
ga:
– Nego?
– Nego vas molim da me pitate što želite znati. Štoviše, molim vas
za dopuštenje da ispričam o toj tragediji sve što znam.
Norma skine tamne naočale. – I zato ste me izbacili van i zabranili
mi pristup na kliniku?
– To ne, gospođo Desmond! – Odjednom se zbunio. – Počinio sam
veliku grešku...
 – Grešku?
– Mislim, drskost. Ponio sam se strahovito drsko. Svi mi kolege to
kažu.
– Kako to kolege?
– Prilikom dogovora koje redovno obavljamo bilo je riječi i o mojem
ponašanju. Jednoglasni zaključak: moram vam se najhitnije ispričati i
najhitnije o svemu porazgovarati s vama.
– Trenutak samo – reče Norma. – Da se danas ujutro nije dogodila
ta stvar sa Zaraznim odjelom, biste li u tom slučaju sa mnom o sve-
mu otvoreno razgovarali?
– Ne – odgovori on.
– Ne? A zašto ste me onda uopće primili? Ali ovaj put vas molim da
govorite istinu!
– Vidite: u našem se Institutu dogodilo nešto strašno. Nitko o tome
ništa ne zna.
– Ni policija?
– Da, policija zna. – Ugrize se za usnice. – Ali nitko drugi. Prije sve-
ga ni jedan novinar. Htjeli smo po svaku cijenu spriječiti da sazna ti-
skao, javnost...
– O nebesa! A zašto ste mi onda dali termin za razgovor? – poviče
Norma. „Mirno”, pomisli, „samo mirno! Ovaj put se moram kontrolira-
ti.”
– Primio sam vas u uvjerenju da to moram učiniti, jer naprosto ne
mogu odbiti jednu tako veliku novinarku. Neka dođe, pa ću joj ispri-
čati gomilu laži.
– No, krasno. – „Baš sam to i mislila”, pomisli Norma.
– Htio sam vam lagati sve dotle dok ne biste povjerovali kako o to-
me ništa ne znam i otišli u uvjerenju da vam nitko od nas ne može
pomoći.
– To je više nego divno – reče Norma naljutivši se istog trenutka sa-
ma na sebe. „Zašto si primila te ruže? I njegovu ispriku? Zašto ga
uopće slušaš? Jer, sad znaš da se u njegovom institutu dogodilo ne-
što strašno, što je možda polazište i razlog za veliki masakr i, jer
svakako želiš pronaći ubojice i istinu, ti, idiotkinjo, eto, zato!”
Upita ga: – I vi mislite da biste uspjeli tako dobro lagati, da bih ja u
sve povjerovala?
 – Bio sam uvjeren u to.
– Uvjereni u to da ste nenadmašivi lažac?
– Da, gospođo Desmond.
– Čestitam! – reče ona. – No, i?
– Što, no i?
– I zašto me niste tako nenadmašivo slagali? Zašto ste bili samo ta-
ko nemoguće drski i neotesani?
Šutio je.
– Reći ću vam: jer sam počela o Zaraznom odjelu! Jer sam čula va-
šu tajnicu kad je rekla da se nalazite na Zaraznom odjelu. I kad sam
to vama spomenula, izgubili ste živce i uhvatila vas je panika!
– Točno.
– Dakle, ono strašno što ste sada spomenuli u nekakvoj je vezi sa
Zaraznim odjelom.
– Da, gospođo Desmond. Najgore što sam mogao učiniti, to je da
sam vas naljutio i izbacio van. Jer, zacijelo ćete se tek sada potruditi
iz petnih žila da otkrijete što se to u nas događa.
– U što ste sto posto sigurni?
– Da. Upravo tako.
– Nakon što ste me izbacili napolje i o svemu tome dobro promislili
– zato ste sada ovdje.
– Ne.
– Što?
– Ne samo zato, htio sam reći.
– Nego?
– Nego i zato jer... Vidite, svi mi... Ja sam razgovarao sa svima i
mi... – Prekine u pola rečenice i nijemo je pogleda. S Elbe se začulo
trubljenje tegljača.
Norma nastavi bijesno: – Htjeli ste mi sada ispričat sve samo zato,
jer ne možete naći nikakvo rješenje i jer i policija također ne može
naći rješenje. Pomislili ste: ta Desmondica, ona otkriva i nemoguće
stvari. Znači, ipak moraš razgovarati s njom.
– Upravo to. Međutim, otkuda znate...
– Jer mi se nešto takva nije dogodilo po prvi put.
– Saslušat ćete me, dakle?
– Jasno. Želim saznati što se to kod vas događa!
 – Ispričat ću vam zaista sve. Objasnit ću vam na čemu radimo. Ve-
oma je komplicirano, ali vi ćete to sigurno razumjeti. Policija, čini se,
ništa ne napreduje. Vi ste novinarka s međunarodnom reputacijom.
Svima nama je poznat vaš rad. Svi se divimo vašoj hrabrosti...
– To sam već čula. – Norma ga pogleda ozbiljno. – Sutra ću, dakle,
doći u Institut. – Primijetila je kako je razvukao lice; ražalošćeni med-
vjed.
– Što je sad opet?
– Nadao sam se da ću moći razgovarati s vama već danas navečer.
– Žao mi je. Izlazim na večeru. S Alvinom Westenom.
– Alvin Westen – bivši ministar vanjskih poslova?
– Da. I da vam odmah bude jasno. Gospodin Westen je moj najbolji
prijatelj. Ja mu uvijek ispričam sve. On će saznati i sve ono, što mi vi
budete ispričali. Ako niste sporazumni s time, samo recite i, možete
otići!
– Ma ne, nikako... naprotiv... – Barski se odjednom uznemirio, pri-
mijetila je to po njegovom akcentu. – Ja znam gospodina Westena.
Mislim: znam sve o njemu. Izvrstan čovjek. Čovjek s velikim krugom
prijatelja, čak i u Poljskoj! Mislite li da bih mu i ja smio sve ispričati?
– Oprez! – reče Norma. – To je stvar vaše odluke. Ja ne znam što
se dogodilo. Osim toga, ne znam da li bi vašim kolegama bilo pravo
da, osim meni sada, sve ispričate i mojem prijatelju.
– Da li bi im bilo pravo? Bit će oduševljeni! Mi surađujemo s vrlo ve-
likim brojem inozemnih instituta. Gospodin Westen ima prijatelje po
cijelom svijetu. Možda... Opet sam nemoguć. To je samo zato... Mi
zaista ne znamo što nam je činiti... a osim toga se i bojimo.
– Lijepo. Znači imate povjerenja u njega. Ja ću ga upitati da li vas
mogu povesti sa sobom. Dođite! Moram se istuširati i presvući. Ako
se Alvin složi, vi možete u međuvremenu sjesti na terasu i nešto po-
piti. – I već je pošla prema ulazu u unajmljenju kuću. On je išao iza
nje i mrmljao nešto na poljskom.
– Što to govorite?
– S pametnim se čovjekom uvijek može sporazumjeti. Oprostite!
– Oprostiti? Pa, to je veliki kompliment. – „Zašto sam samo opet to
rekla?” pomisli. „Nestvarno, sve je potpuno nestvarno.” U stanu je
najprije potražila vazu za žute ruže. Barski je pristao popiti samo ča-
šu mineralne vode i zatim izašao na terasu. „Kino predstava”, pomisli
ona. „Takvo nešto uopće ne postoji. Ne, nije film”, mislila je. „Ako toč-
no razmislimo, to je sasvim logičan slijed stvari. Baš ludo!”
Nazvala je Alvina Westena i ispričala mu što se dogodilo.
– Ali, razumljivo – reče njen prijatelj. – Dovedi gospodina, draga
moja. Rezervirao sam stol u restoranu. Naš stol. Sasvim straga, zad-
nji. Pojest ćemo nešto, a onda ćemo otići gore k meni. Čuj, je li taj
Barski tu negdje u blizini?
– Nije, zašto?
– Danas prije podne odletio sam u Bonn i bio u Ministarstvu vanj-
skih poslova i u Ministarstvu za znanstvena istraživanja. Razgovarao
sam tamo s dobrim prijateljima. Svi su mi rekli da se ne upuštam u te
stvari – a pogotovo ne ti!
– Dakle, još gore nego što sam mislila.
– Očito.
– A zašto ne dirati u to, to zacijelo nisu rekli?
– Ni riječi. Naposljetku sam u Kolnu posjetio jednog svog starog pri-
jatelja: profesora Keffera, molekularnog biologa. Bili smo zajedno u
zatvoru za vrijeme nacizma. Nakon rata Keffer je radio u Engleskoj,
u Cambridgeu, na Fizikalnom institutu. On ništa ne zna točno, ali bo-
jim se da mnogo toga naslućuje. Jer, i njegovo je mišljenje da se, za-
boga, ne petljamo u to! No, hajde, da čujemo tog Barskog! Toliko
mnogo upozorenja sa svih strana, da čovjek baš dobije volju, zar
ne? Pola osam?
– Pola osam. Brzo ću se istuširati i presvući.
– Čekaj!
– Što još?
– Molim te, nemoj hodati okolo u crnini! Obuci haljinu koju najviše
volim. Bijelu s jaknom crno-bijelog uzorka kao šahovska ploča. I bije-
le cipele. Obećaješ?
– Obećajem. Ciao, stari moj!
Norma kratko pritisne kontaktno dugme i odmah stane birati neki
drugi broj: centralu HAMBURGER ALLGEMEINEN-a. Kad se javio
djevojački glas, zatraži glavnog urednika.
– Giinter, ovdje Norma. Bila sam čitav dan vani. Ima brdo novosti,
ali ništa što bismo mogli odmah tiskati. Sutra ću ti ispričati. Toliko sa-
mo da znaš gdje sam, ako bi me zatrebao: doktor Barski će sve is-
pričati. Ide sa mnom k Westenu u ATLANTIC.
– Što će ispričati?
– Najprije smo se posvađali. I to ću ti sutra ja ispričati. U svakom
slučaju, saznat ćemo mnogo toga, uvjerena sam.
– Onda, držim ti palčeve! – reče Giinter Hanske. – Bok, Norma!
– Bok, Giinter!
Istuširala se naizmjence u hladnoj i vrućoj vodi, zatim se našminka-
la, ali sasvim malo. Obukla je haljinu i jaknu koju je Alvin odabrao i
izašla na terasu. Barski je stajao uz ogradu. Promatrao je dolje u ni-
zini blještavu rijeku.
– Eto, gotova sam – reče Norma. Opet je imala torbu preko ramena
sa svim svojim radnim priborom i spravama. On nije odgovorio. Nor-
ma ponovi rečenicu glasnije. On se okrene veoma polagano, kao da-
je odsutan. Njegove misli kao da su se vraćale odnekud iz velike da-
ljine.
– Ovdje vam je lijepo – reče on. – I mi smo u Varšavi imali stan s te-
rasom koja je gledala na rijeku. U desnoj gradskoj četvrti. U Stefana
Okrzei, sasvim sprijeda na uglu prema Wybezeze Szczecinskie.
Često smo sjedili vani na terasi i promatrali Vislu.
– Jeste li oženjeni?
– Bio sam – reče on. – Moja je žena mrtva.
 13

Hodali su iza Alvina Westena kroz salon njegova apartmana, te iz-

ašli na bijeli balkon koji se nalazio s prednje strane hotela ATLAN-
TIC. Jeli su u grill-restoranu, kraj prozora za zadnjim stolom koji je
uvijek bio rezerviran za Westena kadgod bi odsjeo u hotelu. Otkrili
su da Westen i Barski imaju zajedničke znance u Varšavi, slikare i
pisce. Razgovarali su i o slučaju koji je 1970. pobudio pažnju u čita-
vom svijetu, naime, kad je tadašnji savezni kancelar Willy Brandt
kleknuo u varšavskom getu ispred spomenika žrtvama nacizma.
– Mi Poljaci nismo nikada dosada ni od jednog drugog njemačkog
političara doživjeli ni izdaleka takav izraz stida i molbu za oprost, za
zaborav – reče Barski. – Plakalo je tada mnogo Poljaka, a među nji-
ma i moji roditelji i ja.
– Plakalo je i mnogo Nijemaca – reče Westen. – Ali isto je tako ve-
oma mnogo Nijemaca osuđivalo Brandta radi toga, a njegovi su poli-
tički protivnici odmah ustvrdili kako je on izdao Njemačku.
– I ja sam tada bila u Varšavi – reče Norma. – Brandt mi je kasnije
ispričao da to klečanje uopće nije „planirao”, nego da je tog jutra raz-
mišljao o tom spomeniku u getu kojem je bilo nužno odati počast u
znak podsjećanja na žrtve nacizma. O tome nije ni s kim razgovarao.
Međutim, tada je pod teretom suvremene njemačke povijesti napros-
to odjednom pao na koljena. Na taj je način odao počast milijunima
ubijenih. I razmišljao je također i o tome, rekao mi je kasnije, kako fa-
natizam i suzbijanje ljudskih prava traju još uvijek unatoč Auschwit-
zu.
– Da – reče Westen položivši svoju ruku na Norminu – a ja se sje-
ćam što je Norma tada napisala o Willyju Brandtu. Sjećam se točno:
„Tada je kleknuo on koji to nije trebao, za sve koji su to trebali učiniti
ali nisu kleknuli, jer se nisu usudili ili nisu mogli ili se nisu mogli usu-
diti... ”
Barski je šutke promatrao Normu i Westena, a zatim je zaustio tek
nakon kratke stanke: – Veoma sam sretan, draga gospođo De-
smond, dragi gospodine ministre, što imam priliku sjediti tu s vama.
– Ja više nisam ministar. Zovite me Westen – odgovor čovjek gus-
te, bijele kose, na što su svi krenul gore u drugi kat u njegov apart-
man.
Visoka staklena vrata salona bila su otvorena. I balkon kao i fasada
hotela ATLANTIC bio je bijele boje. Na vodi Aussenalstera zrcalilo se
bezbroj svjetala.
– Sjednimo! – reče Westen.
– Ne, čekaj... – poče Norma.
– Zašto?
– Jer... – Norma pogleda Poljaka.
On se nasmiješi. – Veoma ste ljubazni, gospođo Desmond, ali zais-
ta mi to nije teško..
– Ne razumijem – reče Westen.
– Doktor Barski i njegova žena –objasni mu Norma – stanovali su u
Varšavi s pogledom na Vislu.
– A moja je žena mrtva – reče Barski. – Ispričao sam to gospođi
Desmond. Veoma sam dirnut pažnjom da je gospođa Desmond po-
mislila kako bi me pogled na vodu... Ali prekrasno je, tamna voda,
more svjetala, zaista divno...
Sjeli su u bijele pletene fotelje. S ceste je dopirala prigušena buka
prometa.
– Dakle. – progovori Westen prvi – krenimo! Ispričajte nam vašu
priču, doktore Barski!
– To je veoma ružna priča – reče on – stravična i zagonetna. A da
biste je mogji razumjeti, potrebna su neka određena stručna predz-
nanja.
– Vi pričajte, a mi ćemo slušati – reče Norma. Alsterom je upravo
lagano klizio brod iz „bijele flote”. Dopirala je glazba. Na palubi se vi-
djelo ljude kako plešu. „Kad je jednom Pierre bio u Hamburgu i mi
smo s jednim takvim brodom... Ne” – reče Norma sebi – „ne! Ne mis-
li o tome!” I nastavi: – Može potrajati dokle hoćete. Ja bezuvjetno
moram otkriti što je bio razlog terorističkom napadu, isto kao i vi.
– Hvala – reče Barski. – Vidite, u našoj ekipi rade specijalisti iz naj-
različitijih stručnih područja, a svi na istoj stvari. Ja sam stručnjak za
biokemiju. Vidite, postoje dvije vrste stručnjaka: jedan koji zna sve ni
o čemu i drugi koji zna ništa o svemu. U meni su spojena ta dva ta-
lenta.
Westen se nasmije. Norma ga pogleda. Sjedio je tu taj stari muška-
rac tako mladenačka izgleda, besprijekorno odjeven kao i uvijek.
Imao je na sebi plavo odijelo, odgovarajuću kravatu, bijelu košulju,
plave čarape i mokasine. Njegova dugmad za manšete bila je izra-
đena od starog kovanog novca, a na manšetama su bili izvezeni nje-
govi inicijali. Norma se prisjetila kako je i Heinrich Mann, također so-
cijaldemokrata kao i Alvin Westen, prilikom zbora radnika među dru-
govima u radničkim kombinezonima ili ponošenim odijelima, uvijek
bio izvrsno odjeven. Westen je jednoć ispričao Normi da je Heinrich
Mann, kojeg je Norma smatrala većim i važnijim piscem od njegova
brata Thomasa, prilikom zbora radnika uvijek nosio bijele rukavice.
Radnici su smatrali odijevanje pobornika njihove stvari sasvim nor-
malnim. Voljeli su ga isto kao što su drugi radnici voljeli Alvina Wes-
tena, direktora banke i socijaldemokratu, koji se borio za njihova pra-
va...
– Dakle, tako! – reče Westen.
– Dakle, tako – nastavi Barski – ta ista stvar na kojoj smo radili i još
uvijek svi radimo, ranije dakako i profesor Gellhorn, predstavljaju po-
kusi da pomoću molekularne biologije pronađemo zaista djelotvorno
sredstvo protiv raka dojke u žena. – Pogledu skriveni reflektori oba-
sjali su za trenutak bijeli vanjski zid, a visoko gore na krovu svijetlilo
je ime hotela ispisano velikim slovima. – Molekularna biologija služi,
vi to dakako znate, proučavanju i razjašnjavanju procesa u stanica-
ma, najmanjim jedinicama biljnog, životinjskog i ljudskog organizma.
U svakoj stanici vladaju principi reda, postoje šifrirane informacije,
koje se prenose od generacije na generaciju. Sada vam je, dakako,
jasnije o čemu govorim, kad spominjem jedan takav plan. – Barski
pogleda Normu.
 – Da – odgovori ona i poče odjednom brže disati. – Vi govorite o
jednoj sasvim određenoj kemijskoj supstanciji koja se nalazi u svakoj
stanici i o kojoj se u posljednje vrijeme toliko govori, jer je ona nosi-
lac nasljednih osobina. Kratica za tu supstanciju glasi DNK, zar ne?
– Točno – reče Barski. – DNK, velika tajna života. Kompletno, ve-
oma komplicirano ime te supstancije jeste: afezoksiribonukleinska ki-
selina: D-N-K. Bez nje se ne može reproducirati nijedno živo biće –ni
mikrobi, ni virusi, ni biljke, ni životinje, ni čovjek. Redoslijed u DNK
kemijski je nosilac onih informacija, koje se prenose od generacije
na generacije i to u nasljednim jedinicama, u genima.
– Znači, želite reći da se vaš rad odnosi na gene? – upita Westen.
– Da – odgovori Barski. – Mi tražimo sasvim određene gene sa sa-
svim određenim osobinama.
– Da biste s tim sasvim određenim genima mogli izvoditi sasvim
određene manipulacije?
– Da bismo nanovo kombinirali nasljedne osobine, kako bismo ih
rekombinirali – oprezno objasni Barski.
– Rekombinirali? Vi se bavite manipulacijom gena! – poviče Wes-
ten.
Barski slegne ramenima. – Ako baš hoćete: bavimo se manipulaci-
jom gena – reče on.
Norma i Westen izmijeniše poglede. Na tako jako osvijetljenom ho-
telskom balkonu te večeri zavladala je nakon toga duga šutnja.
 14

– Povijest genetike, znanosti o nasljeđivanju – reče Barski – stara

je preko stotinu godina i vrlo je neobična. Istraživanja nisu godinama
ili desetljećima uopće napredovala. Ta znanost kao da je bila zabo-
ravljena. 1866. objavio je austrijski redovnik augustinac Gregor Men-
del radove o svojim pokusima s vrstama graha i graška koji cvatu cr-
venim i bijelim cvjetovima. Križao je te dvije vrste i otkrio pri tom za-
čuđujuće zakonitosti pri nasljeđivanju crvene i bijele boje. Međutim,
značenje Mendelovih otkrića priznato je tek mnogo kasnije. Ipak, po-
moću tih zakonitosti moglo se opisati procese nasljeđivanja, iako ih
se nije moglo uzročno objasniti. Do novog impulsa izučavanja došlo
je tek oko godine 1940, kad se pronašlo da stanice prenose biološke
informacije putem DNK. Život je informacija, shvatilo se tada i, sve
moguće informacije koje se odnose na nasljeđivanje, prenose se od
stanice na stanicu putem molekule dezoksiribonukleinske kiseline.
„Nukleinske” zbog toga, jer se ta molekula nalazi gotovo isključivo u
jezgri –latinski nukleusu – svake stanice. Nakon toga s tim se pita-
njem intenzivno pozabavio rođeni Bečanin Erwin Chargaff. Ali, čak ni
on nije svojim radovima uspio od DNK učiniti ono, što ona danas
predstavlja. Čak ni taj u Beču rođeni biokemičar, koji me toliko za-
okuplja...
– Zašto vas on toliko zaokuplja? – upita Norma.
– Zbog svog života i svoje sudbine. Zbog svojih knjiga, kojima ni iz-
daleka nije tema samo DNK. Zbog... vidite, Chargaff je prvi kritičar
prirodne znanosti – iznutra. Upravo sada ponovno proučavam njego-
ve knjige i njegova upozorenja.
– Kakva upozorenja? – upita Norma.
– Odmah ću vam objasniti – reče Barski. – U Cambridgeu su ame-
rički biokemičari James Watson i Englez Francis Crick otkrili 1952.
godine trodimenzionalnu strukturu DNK, Od tog vremena se zna na
koji način DNK kao nosilac nasljednih osobina prenosi informacije od
stanice na stanicu. Watson i Crick dobili su 1962. godine Nobelovu
nagradu za svoje otkriće takozvanog dvostrukog heliksa. Helix je
grčka riječ, a znači zavojit, dakle to je zavojita spirala „pužastog”
oblika. No, Watson i Crick su pronašli da je baš struktura DNK nalik
dvostrukoj spirali. – Barski izvadi iz džepa staru kuvertu i počne crtati
po njoj. – Ona izgleda tako nekako: dvije molekule DNK obuhvaćene
su u dvostruke spirale zavijene jedna oko druge. Slično kao kod pa-
tentnog zatvarača – reče Barski. – Prilikom predaje genskih informa-
cija drugoj stanici, patentni se zatvarač otvara, a u svako staro na-
zubljenje pridružuje se već spremno novo i odgovarajuće.
– To vrlo lijepo izgleda – reče Westen.
Barski se kratko nasmije. – Zar ne? Svi tako misle. Dali je čak nasli-
kao sliku dvostrukog heliksa: on se pojavio na kravatama, na pako-
vanjima hrane, na tepisima. Tek je tada DNK postala zaista popular-
na i to nakon toliko vremena! Kada bi se odmotala sveukupna DNK
jedne stanice vašeg tijela, draga gospođo Desmond, bila bi ta super
tanka nit dugačka oko metar i pol. Ukupna dužina DNK iz svih stani-
ca vašeg tijela dala bi nit, koja bi sezala od Zemlje do Mjeseca.
Norma reče: – Da, jasno i tek kad se saznalo kako izgleda struktura
DNK moglo se pomišljati na to da se mijenja, da se manipulira s
njom – mislim pri tom u apsolutno pozitivnom smislu riječi.
– Svakako. – Barski kimne. – I tada je krenulo! I te kako! Znanstve-
nici su poludjeli, jer sada se genetičkom inženjerstvu nudio bezbroj
vrlo korisnih mogućnosti primjene: odjednom su neizlječive bolesti iz-
gledale izlječive. Rak je znanstveno izgubio svoju nedokučivost. Dje-
lići gena mogu se ciljano unositi u stanice, i na taj se način može lije-
čiti široka skala najrazličitijih psihičkih i organskih oboljenja. Rana di-
jagnostika primjenom genske tehnologije omogućuje prepoznavanje
sve većeg broja nasljednih oboljenja, a u slučajevima kad ustreba –
pravodobno prekidanje trudnoće. Manji biotehnološki zahvati u proiz-
vodne postupke mogli bi smanjiti utrošak energije u industriji i time
smanjiti zagađivanje okoline i uštedjeti zalihe sirovina. Mikrobi bi po-
moću manipulacije gena mogli pretvoriti otpatke u vrijedne sirovine
za industriju ili u sredstva za stočnu hranu.
 – Genetski bi se moglo prestruktuirati i biljke – reče Norma. – Bolje
vrste. Veći plodovi. Neovisnost o suši ili kiši. A bolja bi hrana značila
bolje meso, zdravije životinje, veću stoku... – Odjednom ona zašuti.
– Što je, Norma? – upita Westen.
– Lijepo, sve je to vrlo lijepo – reče iznenada vrlo potišteno. – Ali,
jamačno tu postoji i druga strana. Ona, naime, postoji uvijek kad je
nešto osobito lijepo.
– Sam Bog to zna – reče Barski. – Vi ste nevjerojatna žena!
– To je samo moja profesija – reče Norma. – S vremenom se na-
prosto mora tako početi razmišljati.
– Prije ste me pitali, zašto sam tako zaokupljen tim Chargaffom.
– Zbog njegovih upozorenja, rekli ste.
Barski kimne. – Nakon Watsona i Cricka krenula je molekularna bi-
ologija, da zauzme unutar prirodnih znanosti ono mjesto, koje je u
prvoj polovici stoljeća imala atomska i nuklearna fizika. Chargaff je
bio zaprepašten. Zgražao se nad onim, što je nastupilo. U svojoj knji-
zi „Heraklitova vatra” pisao je, da su njegov život obilježila dva sud-
bonosna znanstvena otkrića: prvo – cijepanja atoma, i drugo – objaš-
njenje kemije nasljeđivanja. U oba ta slučaja riječ je o zloupotrebi
jezgre: atomske jezgre i jezgre stanice. I u oba slučaja Chargaff
osjeća da je znanost prekoračila granicu, pred kojom se trebalo za-
ustaviti.
– Pa, znanstvenici nikada nisu prezali pred granicama – kaže Nor-
ma.
– Tako je –odgovori Barski. –Chargaff u znanstvenom magazinu
„Science” također piše da bi možda trebalo prestati s cijepanjem ato-
ma, s posjetama Mjesecu, s primjenom plinova kao pogonskim gori-
vom, čak da je zamisliva i odluka da se više ne ubijaju čitavi narodi
pomoću nekoliko bombi. Međutim, novi oblici života, nastavlja Char-
gaff, ne mogu se opozvati! „Imamo i pravo”, pita on doslovno, „da
neopozivo djelujemo protiv evolucijske mudrosti milijuna godina, sa-
mo zato da zadovoljimo častohleplje i znatiželju nekolicine znanstve-
nika?”
I opet dugo nitko nije progovorio ni riječi.
Napokon zausti Norma: – Ne razumijem... – Prekine se u pola reče-
nice.
 – Što ne razumijete? – upita Barski.
– Kako vi koji citirate Chargaffa, dolazite na to da radite na području
manipulacije gena. Kako vam to uspijeva, doktore!
Poljak odgovori vrlo tihim glasom: – Jer u genetičkom inženjerstvu
ne postoji samo zlo, sam Bog to zna. Ja, kao i svi mi u Institutu, po-
kušavamo s najvećom obazrivošću počiniti Dobro koje može ponuditi
genetičko inženjerstvo: pokušavamo pronaći sredstvo protiv jedne
strašne bolesti. Mi zaista želimo pomoći ljudima, iako znamo, da i
najplemenitije pobude mogu dovesti do zastrašujućih rezultata... I
zbog toga sam i došao k vama.
– Zbog čega? – tihim glasom upita Norma. Promatrala je Barskog
kao da ga nikada dosada nije vidjela.
On je šutio.
– Jer ste već došli do takvih stravičnih rezultata? – upita ona.
– Da – odgovori Barski. – Zbog toga sam vas i prije zamolio da svoj
rekorder ostavite u kolima. Ono što ću vam sada ispričati ne smije bi-
ti snimljeno ni na kakvoj magnetofonskoj vrpci.
– Zar je to nešto tako strašno?
Barski kimne.
 15

Nakon podulje stanke on se zavali dublje u pletenu stolicu i nastavi

razgovor: – U našoj borbi protiv raka mi radimo s virusima. Poznato
nam je da određeni virusi osobito rado napadaju određena područja
tijela i ti organi tada obolijevaju. Međutim, postoje i bezazleni virusi,
koji ne uzrokuju oboljenje. Ono što mi tražimo jest takav virus koji ne
uzrokuje oboljenje, nego vodi ozdravljenju. Metoda je jednostavna,
ali i dugotrajna. U prvom redu naš virus mora ispunjavati određene
osobine: mora odgovarati oboljeloj stanici, mora imati mogućnost da
je napadne, a isto tako ne smije utjecati na normalne stanice. Da li je
to jasno?
– Jasno je – reče Norma.
– Dakle – nastavi Barski – mi iz ogromnog broja odgovarajućih viru-
sa za koje se nadamo da će odstraniti sadržaj bolesne stanice izdva-
jamo jedan virus. Od DNK koja se nalazi u „glavi” tog virusa, potreb-
ne su nam samo one biološke informacije koje nam se čine uspješni-
ma za naš rad. Mi dakle, izrežemo taj djelić iz kompletne molekule
DNK.
– Što znači „izrežemo”? – upita Norma.
– To je stručni izraz. Dakako da tu ne možemo upotrijebiti škare ili
nož. „Izrezati” u odnosu na ovaj postupak znači, da odsječak koji že-
limo imati dobijemo putem najraznovrsnijih kemijskih operacija. U
principu radimo pri tom s takozvanim enzimima, kojih je danas poz-
nato oko dvije tisuće. Mi znamo koji enzim možemo upotrijebiti, kako
bismo u okviru upravo spomenutih kemijskih operacija izrezali upra-
vo onaj dio DNK, koji želimo imati. Zatim uzmemo jedan sasvim bez-
azleni virus i ugradimo u njega djelić nazovimo ga A. Ako smo sretne
ruke, djelovat će taj djelić upravo onako kao što smo se nadali. Do
sada još nismo imali sreće.
 – A koliko dugo već vršite te pokuse?
– Oo, tek sedam godina – odgovori Barski. – I kada bismo uspjeli u
daljnjih sedam godina, bila bi to velika senzacija. Vidite, postoji bes-
krajno mnogo virusa. Međutim, mi već sedam godina maštamo o
jednom jedinom virusu koji bi nam pomogao; a prije pet mjeseci do-
godila se ta strašna stvar. Čovjek kojem se to dogodilo zove se dok-
tor Thomas Steinbach, biokemičar je po struci, kao i ja. On je član
naše ekipe. Bolje da kažem bio je.
– A koliko ljudi radi u vašem Institutu? – upita Westen.
– Točno 65. Ne, 64, nakon smrti našeg šefa. Zapravo 63, nakon što
smo izolirali Steinbacha. Medicinari, fizičari, kemičari, biokemičari,
mikrobiolozi, što god hoćete. U ekipu se ubrajaju također stručnjaci
za kompjutore, matematičari, informatičari: od laboranata i asistena-
ta do habilitiranih znanstvenika. Pripadnici najrazličitijih nacija. Neki
još veoma mladi –ja sam sada sa 42 godine najstariji. Tomu je na
primjer tek 29. Poznajemo se otkad sam došao u Njemačku. Dakle,
dvanaest godina. Tom je bio kolega kakvog se samo može poželjeti!
Prvorazredni profesionalac. Rekao bih: pokretačka snaga ekipe. Uvi-
jek nove ideje. Neumoran. Očaran svojim radom. A uz to i uvijek kri-
tički raspoložen – prema sebi samom i prema drugima. Kakvih je tu
samo bilo diskusija! Kako se samo mogao uzrujati kad je imao neko
drugo mišljenje! To su bile prave bitke argumentima. Međutim, nika-
da nije dopustio da ga njegov posao potpuno zarobi. Sve ga je zani-
malo. Veliki poznavalac glazbe: džez, klasična glazba, naprosto sve.
Njegov omiljeni kompozitor: Mozart. Imao je pun ormar Mozartovih
ploča. Nije propustio ni jedan koncert Mozartove glazbe, ni jednu
Mozartovu operu. Isto je tako dobro poznavao i književnost i slikar-
stvo. On je poznavao sve, znao je sve, imao je svoje ljubimce. Zatim
politika. Pa sport: tenis, plivanje, jedrenje, boksanje, što god hoćete.
Sretno oženjen. Žena mu se zove Petra. Njoj je dvadeset i osam go-
dina. Zaposlena u modnoj branši. Idealan par. Svi su im interesi bili
zajednički. Mogli bismo reći, njih su dvoje bili puni života, puni života
kao šipak koštica.
 16

Barski je govorio veoma brzo i u zanosu. Zatim je zašutio, i pogle-

dao dolje na Alster i na bezbroj svjetala.
Nastavio je tihim glasom: – Prije pet mjeseci još se točno sjećam,
bio je petak, 11. travnja, išli smo zajedno u kino: Tom, njegova žena
Petra i ja. Gledali smo glasoviti film „Amadeus”. Dobio je osam Os-
cara. Režija: Miloš Forman. Prema djelu Petera Shaffera. Vi znate o
čemu je riječ: Mozart, kakav je uistinu bio. Jezivi tip koji je stvarao tu
čudesnu, prekrasnu glazbu! Bili smo sve troje naprosto omamljeni.
Veoma uzbuđeni. I zato smo nakon predstave otišli u obližnji bar.
Morali smo razgovarati o filmu: slijedećeg je dana ionako bila subota,
pa smo mogli ujutro dulje spavati. U tom su baru postojale lože, do-
duše ne prave, nego neka vrsta odjeljaka od visokih naslona sofa na
kojima se sjedilo, mali intimni kutići, znate već kako to izgleda. Oni
su pili viski, a ja mineralnu vodu, jer ne podnosim alkohol i diskutirali
smo; uglavnom Petra i ja. Tom je bio prilično miran. Tada to, dakako,
nisam zamjećivao, mislio sam, eto, taj film je i na njega tako djelo-
vao. Zamislite; njegov omiljeni kompozitor! A Petra i ja smo razgova-
rali, razgovarali bez prestanka. Za susjednim su stolom sjedila dvoji-
ca muškaraca i odjednom nam Tom reče...

***

– Šutite!
U tom baru sa crvenim zidovima i crvenim sofama, te svijećama na
stolu, svirao je samo jedan pijanist stare, lijepe pjesme i mnogo je
posjetilaca svraćalo u taj bar samo zbog toga. Upravo je svirao na
klaviru As time goes by”[ 9 ] iz filma Casablanca. Petra i Barski su
ušutjeli i začuđeno pogledali Toma. Međutim, odmah su shvatili da
Tom želi čuti razgovor za susjednim stolom, jer očito su i ta dvojica
danas gledali film „Amadeus”.
Jedan od njih bio je visok i krupan, a govorio je u takvom uzbuđenju
da se sav zarumenio u licu. Čuli su njegove žestoke riječi: – Ne, i ne,
i ne! Dakako, da sam znao, ali da je Mozart ipak bio takva svinja, to
naprosto ne mogu prožvakati, ne mogu, čuješ li, Johnny. – On je pio
konjak, a onaj drugi pivo i rakiju.
– Nemoj tako – odgovori njegov prijatelj, koji se, dakle, zvao John-
ny. – Nemoj tako, Hans! I na mene je film ostavio strahovit dojam, ali
iz jednog drugog razloga. Vidi: oko Mozarta se stvorila svetačka
aureola, od njega se stvorio mit. No, „Amadeus” nam prikazuje iza
tog lažnog mita čovjeka, pokazuje posljednje godine jednog genija
koji se ne obazire na pravila društvene igre, te ga zavist i osrednjost
muče do iznemoglosti i tjeraju u smrt.
– Tako je – reče Petra.
– Psst! – učini Tom.
Pijanist je sada svirao „La vie en rose”.
– Ah, glupost – reče Rumeni, koji se zvao Hans i uzbuđeno popije
svoje piće. – To je sranje, Johnny. Pa ne možeš čovjeka dijeliti od
njegovih djela!
– Jasno da mogu – odgovori drugi. – Dapače, moraml Kamo bismo
inače dospjeli? Jedno nema s drugim ama baš nikakve veze.
– Jasno da nema, Hans! Kad bi imalo veze, onda možeš većinu
slavnih i velikih slikara i pisaca, filozofa i graditelja, glazbenika i
znanstvenika jednostavno baciti na smetište. Upravo sve veličine, svi
talenti imaju svoje poroke.
– Pa taj njegov glupi smijeh – nastavi odlučno Rumeni – to idiotsko
cerekanje.
– I što? No, što?
– Taj pohotni jarac što se šulja pod stol i zavlači se djevojkama pod
suknju! – Hans je bivao sve uzbuđeniji.
– No, da, no, da – reče njegov prijatelj.
– Taj tip, što je neprestano hvatao plavuše za grudi i prdio poput
divljeg magarca, to da je bio Mozart?
– Da, to je bio Mozart.
 Rumeni strese glavom. Čovjek koji je stvorio tako božansku glazbu,
pa da je tako vulgaran, besraman, tako infantilan?
– Upravo to i jest ono najgnusnije, Hans.
– Nečuveno, da – potreseno reče drugi. – Preglasan je. Svađa se.
Pripovijeda najbesramnije stvari. Pravi rokoko-punker! I da od njega
potječu te kristalno bistre, sanjarski osjećajne sonate i „Mala noćna
muzika”?
Troje za susjednim stolom pažljivo je slušalo razgovor. Tomovo je li-
ce poprimilo odsutan izraz.
– Dođavola, da, čovječe! – odgovori prijatelj. – Film nam želi prika-
zati upravo to. Gotovo je s lažnim prenemaganjima i svetim Wolfgan-
gom Amadeusom! Pogledajte! Bio je takav!
– Bio je takav – tiho ponovi Rumeni. – Pijanica, napola u deliriju, u
svom ludilu...
– Ali i stvaralac vedrih, božanstvenih simfonija koje oslobađaju! –
reče Johnny. – Menije to ono fascinantno u tom filmu, u tom Mozar-
tu.
– Meni nije – reče drugi i isprazni čašu. – Meni nije. – Udari pesni-
com po stolu. – Ti najbolje znaš, Johnny što je Mozart meni značio.
Bog. Da, bio je Bog! Kad bih slušao njegovu glazbu, uvijek sam se
osjećao kao da sam u crkvi, kao da se molim, kao da je Bog tu neg-
dje sasvim blizu. I upravo to je bilo tako divno, tako neopisivo divno.
– Još uvijek je divno, Hans!
Rumeni zatrese glavom. – Ne – nastavi žalosno. – Ne, Johnny. Nije
više divno. Sada je gadljivo. Odvratno i prljavo. Kad budem slušao
njegovu glazbu, morat ću razmišljati o tome kako ona nema ništa za-
jedničko s Bogom, nego s pornografijom, pohotom, nezrelošću, glu-
pošću, tricama, drekom od dreka.
– No, sad je dosta, Hans! Mozartova glazba nema uopće ništa za-
jedničko s tim. Ti nisi shvatio film.
– I te kako sam ga dobro shvatio. Šteta, bolje da ga nisam nikada
gledao. Ne, to je glupo. Mora se pogledati istini u oči. I ja to činim. A
znaš li što više neću činiti, jer naprosto to više neću moći činiti?
– Što?
– Slušati Mozartovu glazbu.
– Pa ti si pijan!
 – Od dva konjaka? Potpuno sam trijezan. I kažem ti: nikada više,
nikada više neću slušati Mozarta. Naprosto, ne ide. Ne mogu. Što se
mene tiče, možeš imati pravo u svemu što si mi objašnjavao. To mi
je sasvim svejedno. Jednostavno, više ne mogu slušati Mozarta. Ni-
kada više. Mislim da bih povraćao kad bih još jednom čuo njegovu
glazbu. Glazbu jedne takve svinje.
I tako se to nastavljalo. Rumeni zaista nije bio pijan. Govorio je sa-
mo ono što je mislio, što je osjećao. Izdao gaje njegov Bog, upravo
je sada to vidio i čuo.
– S Mozartom je svršeno – reče on. Oči su mu bile pune suza. Ja-
mačno, on je bio sasvim priprosta i jednostavna duha. Međutim, nije
on kriv za to. Većina od nas jednostavna je i priprosta duha. A suze
su suze.
Pijanist je svirao „April u Portugalu”.
– Nikada više – reče Rumeni – čuješ li, Johnny, nikada više neću
slušati njegovu glazbu. Nikada više, nikada više, nikada više!

***

„Nikada više”, pomisli Norma,.dok je Barski opisivao tu scenu. „Ni-

kada više, nikada više, nikada više neće biti Pierrea kad se budem
vraćala doma; nikada više njegov smijeh, nikada više njegov glas, ni-
kada više njegov zagrljaj. Nikada više. Ne smiješ razmišljati o tome”,
pomisli, „naprosto ne smiješ!”
Barski uznemireno upita: – Nije vam dobro?
– Zašto, doktore?
– Tako ste blijedi.
– Ah, to je od ovog svjetla. – Još uvijek su skriveni reflektori obasja-
vali bijelu fasadu hotela, a visoko iznad njih na krovu je svijetlio naziv
hotela ATLANTIC.
Westen pomiluje Norminu ruku. – Sve je u redu, doktore – reče on.
– Ja Normu dobro poznam. Ponekad je tako blijeda. Sve je okay,
Norma, zar ne?
Ona kimne, obuzeta dubokom zahvalnošću. „Prijatelj”, pomisli, „moj
pravi prijatelj.”
 Westen nastavi razgovor. – Žalosna priča. Vidite, to nikada nije do-
bro – ni u umjetnosti, ni u politici, ni uopće.
– Što nije dobro?
– Stvoriti za sebe bogove – reče Westen.
– Točno – reče Barski. – A priča još nije gotova. Kraj je veoma tu-
žan.
– Dakako da nije – reče Westen. – Htjeli ste nam pričati o svom ko-
legi Thomasu Steinbachu – i dalje je milovao Norminu ruku. Po tam-
noj rijeci još su uvijek klizili rasvijetljeni brodovi, a s druge obale Als-
tera svjetlucalo je tisuće svjetala; jedino se promet dolje na ulici sti-
šao.
– Na „Amadeusu” smo bili u petak uvečer – reče Barski. „Odjednom
je on problijedio”, pomisli Norma. „On!” – U ponedjeljak je Tom došao
u Institut kao i uvijek, a poslije podne kad smo sjedili u Gellhorna i pi-
li čaj, to je, znate, u nas bilo uobičajeno, da, dakle, pri čaju, odjed-
nom je Tom rekao smiješeći se: – Zanimaju li možda koga od vas
moje Mozartove ploče?

***

– Zanimaju li možda koga od vas moje Mozartove ploče? – upita dr.

Thomas Steinbach tihim, ugodnim glasom i sa smiješkom. Zatim
gucne malo čaja.
Svi su šutjeli.
– No, hajde, Tom! Ispričaj vic do kraja! – progovori napokon sitni,
nježni Japanac dr. Takahito Sasaki i popravi naočale s okvirom u
zlatnoj boji.
– Nije to vic, Tak – odgovori vitak, preplanuo dr. Thomas Steinbach.
Njegove zelene oči bile su isto tako tople kao i njegov glas. – Nisam
se šalio.
– Ali, kako ćeš živjeti bez svog Wolfgangčića! – reče visok, plavook
i plavokosi Izraelac dr. Eli Kaplan.
– Mogu, mogu, bez brige. – Steinbach se smješkao.
– Tom nas zafrkava – reče Engleskinja dr. Alexandra Gordon. Bila
je također veoma visoka, mršava, strogo začešljane kose unazad i
skupljene u punđu. – Zašto nas zafrkavaš, Tom?
 – Ne, uopće se ne šalim, niti vas zafrkavam – reče Steinbach, a
glas mu je i dalje bio blag i melodičan.
– Tvoj najomiljeniji kompozitor, Tom! – reče Nijemac dr. Harald Hol-
sten, srednje visine i prilično zbijen. – Pa on je tvoj najomiljeniji kom-
pozitor!
Tom se nasmiješi. – Ne, više nije – odvrati on. – Ne mogu ga više
slušati. Je li to još uvijek taj čaj od tvog prijatelja iz Cambridgea?
– Da, Tom – odgovori Poljak, dr. Jan Barski, krupan čovjek široka li-
ca i sasvim kratko ošišane crne kose. – Slušaj, bilo bi to idiotski, ali
svejedno, zar je možda tako djelovalo na tebe lupetanje onoga tipa u
baru?
– Ali on je govorio istinu!
– Istinu? Glupost. Debeli je bio pijan.
– Međutim, ja bih od sada morao uvijek iza Mozarta misliti na tog ti-
pa.
– Ali, ti si prije tako volio Mozarta!
– No, tako jako baš i ne.
– A tvojih 300 Mozartovih ploča?
– Što je s vama obojicom? – umiješa se profesor Martin Gellhorn.
Imao je lice puno bora i kosu sijedu kao snijeg, iako mu je bilo tek 45
godina.
Barski ispriča o „Amadeusu” i njegovim posljedicami. Nakon toga
svi zbunjeno pogledaše Toma, koji se pričinjao kao da to ne primje-
ćuje. Gledao je van u mliječnu tamu iza prozora. Vani je sniježilo.
– Zar nitko neće Mozarta? Poklanjam ga!
– Ah, Tom, ispričaj nam naposljetku poantu vica! – reče Eli Kaplan.
– Nema nikakve poante, Eli – reče Tom. – Dobro. Dakle, nitko od
vas neće moje ploče. Poklonit ću ih Tedu s kirurgije. On je lud za Mo-
zartom. Skakat će od radosti. Imam čak i neke s Brunom Walterom
kao dirigentom. Sve ću ih dati Tedu. Jan, hoćeš li u sedam igrati sa
mnom tenis u dvorani? – Smješkao se.

***

– Te sam večeri u sedam sati igrao s njim tenis – reče Barski sjede-
ći na balkonu apartmana Alvina Westena u hotelu ATLANTIC. Tom
me je pobijedio. Igrao je tenis najbolje od svih nas. Ali, Mozarta više
nije mogao slušati. I doista, sve je ploče poklonio svom prijatelju s ki-
rurgije.
– Čudno – reče Westen.
– Čekajte! – reče Barski. – Događale su se još čudnije stvari.
– Vašem je kolegi 29 godina? – upita zamišljeno Westen. – Veoma
je mlad za jedan takav položaj.
– Znate, u čitavom je svijetu to tako, u nas, „švasera gena”. Što
smo stariji, kao ja na primjer, to počinjemo više... razmišljati, oprezniji
smo. Sjetite se Chargaffa! On je postao upozoravatelj, očajni upozo-
ravatelj! – Barski slegne ramenima. – Što smo stariji, to više i češće
mislimo na ono što govori i piše Chargaff...
– Je li tako bilo i s profesorom Gellhornom? – upita Norma.
– Da – reče Barski. – I nekoliko tjedana prije ubojstva bio je veoma
zabrinut.
– Više nego prije?
– Mnogo više!
– Što mislite, zašto tako odjednom?
– Kad bismo to znali! – reče Barski. – Za mlade znanstvenike taj je
rad gotovo igrarija, fascinantna igrarija – kao rulet na primjer. Uosta-
lom, to i jest čista igra ruleta! – Barski skrene pogled na Alster. – Is-
tinski stvaraoci gotovo su uvijek mladi. U takvom se slučaju ne oča-
java zbog nekog obrata u poslu, nego se ode prijateljici ili na plivanje
i kaže se samom sebi da je sutra ionako novi dan. Ili se džogira do
iznemoglosti.
– Ili se super brzim kolima juri autocestom sa 260 na sat – reče
Norma.
Barski je pogleda iznenađeno. – Kako vam je baš to palo na um?
– Zašto?
– Jer je Tom imao takva kola! „Ferrarija”. Pronašao ga je negdje
rabljenog. I veoma je često jurio kao luđak. Upravo nevjerojatno da
ste to spomenuli. – On pogleda Normu. Ona mu uzvrati pogled. Tre-
nutak kasnije opet je gledao van na rijeku. – Upravo se s kolima do-
godila ona slijedeća stvar. Ali ovaj put nije Tom odjurio na svoju lu-
đačku rutu. Ne, to ne... – Trenutak je razmišljao. – To se dogodilo pet
dana nakon „Amadeusa”. Tog me jutra nazvala Petra, njegova žena.
Bila je veoma uzrujana.
– Je li vam Tom već ispričao što je bilo ove noći? – upita Petra.
Barski je sjedio u svom uredu. Bio je sam. – Ove noći? Ne, nije ni-
šta ispričao.
– Čudno.
– Zašto? Posvađali ste se?
– Ne.
– Nego, što je bilo?
– Za dlaku smo izbjegli smrti.
– Što?
Petrin je glas drhtao. – Bili smo u prijatelja. Ne mogu shvatiti da
Tom nije o tome ništa ispričao! Oko jedan po noći vraćali smo se ku-
ći. Ulicom Heinrich-Hertz. Znaš, koja je to?
– Da, da, znam. I?
– Tom je vozio pedeset, najviše pedeset. U tom je trenutku iz spo-
redne ulice izletio „Mercedes” s najmanje sto dvadeset brzine. Uop-
će nije poštovao prednost! Ja sam viknula kao luda, ali „Mercedes”
je već bio u nama. Točno u poklopac motora. Da je naletio samo da-
lje, bili bismo mrtvi.
– O bože, Petra!
– Da, Jan, stvarno je bilo strašno! „Ferrari” se zanio ustranu, skoro
smo se prevrnuli, ali smo ipak nekako ostali i samo udarili u zid neke
kuće. Kad smo se naposljetku zaustavili, meni je bilo zlo i povraćala
sam. Iz „Mercedesa” je izašao neki mali prasac u smokingu i pošao
prema nama. Bio je toliko natočen, da je jedva hodao. Kunem ti se,
Jan, bio je totalno pijan. I ta je svinja počela urlati: „Ti seronjo! Sad
ću ti srediti facu! Tebi i tvojoj pišulji!” Da, da, za mene je rekao „pišu-
lja”. Ići ćeš ti u čuzu, ti propalico jedna! Mrcino prokleta! Što si mi uči-
nio od kola? Hajde, izađi, tipčino jedna! Odi van, da te sameljem!” –
Dakle, Tom vam zaista nije ništa ispričao?
– Ne, Petra, nije, I? I što je učinio?
– Učinio? Pa to je ono najluđe. Nije učinio ništa. Baš ništa.
– Kako to misliš, ništa?
– Tako, kako sam rekla. Da, izašao je. Smješkao se. Znaš, tako se
smješka već otprilike tjedan dana. Može se dogoditi što mu drago,
njemu je na licu uvijek taj prokleti smiješak. I rekao je onom pijanom
tipu: „No, prijatelju, tko će od nas prvi eksplodirati.” Mislio se našaliti
na taj način. Ti znaš onu reklamu za cigarete, zar ne? – Petra poče
plakati. – Međutim, pijani ga tip udari po zubima i što misliš da se
moj branio? Ni slučajno! I dalje je nepomično stajao, smješkao se i
rekao: „Ne razumijem uopće zašto ste tako uzbuđeni, dragi prijate-
lju.” Nakon toga je dobio još jedanput po zubima, gotovo da je pao,
na što sam ja potrčala k onome tipu i udarila ga šiljatim vrškom cipe-
le u – ti znaš gdje najviše boli. A onaj moj? Povukao se.
– Ali nije valjda!
– Da* jest, kad ti kažem! – Petra je već plakala grčevito. – Ja sam
pn tom poletjela ustranu, poderala čarape, ogrebla jako nogu, i misliš
da Je sa.da moj poduzeo bilo što? Ništa, baš ništa!
– Nevjerojatno.
– Nije mi čak ni pomogao da ustanem! Stoji, smješka se i reče: „Bo-
že moj, pa zašto se tako ljutite?” – Nato je pijani udario Toma nogom
u trbuh, on se prevalio preko kola i onako upola ležeći smješkao se i
rekao: „Nemojte!” Kunem ti se, dabogda oslijepila, ako ti ne govorim
istinu. „Nemojte” rekao je moj i dobio još jedan udarac u trbuh. Na to
je promrmljao: „Boli me.”
– Pa to je stvarno ludo!
– Točno, ludo. No, od sudara kola i galame svi su se, dakako, u bli-
zini razbudili, na prozorima su zasjala svjetla, ljudi su došli na ulicu,
svi su govorili istodobno, a pijani se najmirnije vratio do svog „Merce-
desa”, koji je također bio oštećen, ali ni izdaleda kao naš „Ferrari”,
ušao u kola, krenuo i pri tom gotovo zakvačio još nekoliko ljudi na
ulici, te odjurio. Mene je uhvatio napadaj urlanja. Ljudi su me htjeli
umiriti, netko je otrčao i pozvao policiju i, sve dok policija nije stigla,
moj je i dalje stajao na istom mjestu, smješkao se i nije progovorio ni
jednu jedinu riječ.
– Strahovito.
– Da, strahovito čudno.
– Je li i Tom pio?
– Ne, gotovo ništa. Znaš da ne podnosi alkohol.
– A policija?
 – Bili su vrlo zlatni. Nama su sve vjerovali. Ta bila je istina! Ali, pazi,
tek sada dolazi vrhunac! Jedan je policajac upitao mojeg? „Koji je bio
broj?” „Kakav broj?” upita Tom s tim prokletim smiješkom na licu. „Pa
broj kola! Valjda ste ih, bože moj, upamtili?” A moj odgovori: „Žao mi
je, nisam. Zar je to bilo potrebno?”
Petra je sad već glasno plakala.
Barski upita: – A zašto nisi ti obratila pažnju na broj?
Petra zasta na trenutak. – Da, zašto nisam? Čudno... – I odmah
nastavi: – Dakle, „Ferrari” je potpuno uništeri. Morali su pozvati vuč-
nu službu. Stajat će čitav imetak. Policajci su nas odvezli doma. Bili
su više nego uslužni, zar ne? Ali, zar vam on zaista nije ispričao ni
jednu jedinu riječ o svemu tome?
– Možda je pod šokom – reče Barski. – Sad se, Petra, pokušaj smi-
riti! Na sreću, vama se nije ništa dogodilo. Pa, stajalo baš i gomilu
novca, ipak ste vi sebi najvažniji. To je jedino važno. A Tom će nam
vjerojatno naknadno sve ispričati...
Međutim, dr. Thomas Steinbach nije ništa ispričao.
Predveče Barski više nije mogao izdržati, nego je pošao u Tomov
laboratorij. Našao ga je kako sjedi nagnut nad mikroskopom. Bio je
odjeven u zaštitno odijelo i imao masku preko usta nosa. Barski, ta-
kođer se zaštitnom maskom preko lica, polož ruku na prijateljevo ra-
me.
– Slušaj – reče veoma glasno kroz masku. – To što mi je Petra
upravo ispričala, pa to je silna priča. Zašto si se tako glupo pona-
šao?
– Ja sam se glupo ponašao? – Tom dignu glavu i blago se nasmije-
ši. – Kada?
– Pa ove noći, čovječe!
– A što je bilo ove noći? A, misliš nesreća?
– Da! – zaurla Barski. – Malo je nedostajalo pa da poginete! Tom se
nasmije i uzvrati: – Prema statistici umrlo je 1985. godine u
Njemačkoj svakog dana u prometu na cestama 23 ljudi.
 17

– I tako je to počelo – reče Barski. – Bili smo zabrinuti za Toma, da-

kako. Događale su se i druge stvari, ali ne tako upečatljive. Dva puta
smo tjedno imali velike dogovore. Tu je dolazilo do velikih sukoblja-
vanja mišljenja, što je razumljivo. Svatko je branio svoje teorije. Mi
smo međusobno najbolji prijatelji, ali u tim je diskusijama ponekad bi-
lo veoma bučno. – Barski se nasmije. Zatim nastavi veoma ozbiljno:
– I prigodom tih razgovora također se osjećalo, koliko se Tom promi-
jenio. On, koji se uvijek do sada vatreno borio, odjednom nije više
imao nikakvog poleta da brani svoje mišljenje ili da sudjeluje u disku-
siji. Sjedio bi tako ovdje, smješkao se i pušio lulu, a kad bi ga se ne-
što upitalo dijelio je uvijek mišljenje onog kolege koji je diskutirao
zadnji. Gotovo bi doslovno ponovio njegove riječi. Počeo sam raz-
mišljati o tome, da je on isto tako usvojio mišljenje onog čovjeka u
baru koji je smatrao da više ne može slušati Mozarta. Usto je Tom
postajao i sve ravnodušnijim, ne samo u tako primjernom slučaju ka-
kav je bila prometna nesreća. Ponekad mu je bilo teško naći prave
riječi, a njegovo je duševno stanje postalo gotovo djetinjasto vedro.
– A inače? – upita Norma. – Mislim, što je bilo s njegovim hobijima,
njegovim interesom za književnost i kazalište?
– Sve je ostalo po starom. Sport, umjetnost, što god hoćete, I seks.
Pitali smo njegovu ženu. Sve je bilo normalno. Da, jedino...
– Jedino?
– Jedino bez osjećaja, rekla je Petra. A propos seksa, Petra je ispri-
čala kako se Tom jedanput vratio kući tek ujutro. Potpuno iscrpljen.
Ona ga je pitala gdje je bio. Odgovorio je: „U nekoj porno-rupi.” Na
njeno pitanje otkad odlazi u porno-rupe, odgovorio je da je sreo svog
školskog prijatelja. Potpuno propalog tipa. On mu je rekao: „Pođi sa
mnom! I Tom je odmah pošao. On, koji je iznad svega mrzio nešto
takvo! A Petri je rekao: „A što sam mogao učiniti?” Jesam li vam već
rekao da Petra ima u Diisseldorfu veliki butik? Nisam? No, dakle,
poslušajte! Butik se nalazi na Konigsallee, najbolja lokacija. Kad je
Petra nakon udaje preselila ovamo, morala je uzeti poslovođu. I
upravo tih dana stigle su joj loše vijesti iz Dusseldorfa. Taj šef, izvjes-
ni Egon Heidecke, digao je bankovne kredite preko milijun maraka, a
da Petru uopće nije obavijestio o tome, zatim je špekulacijama sve
izgubio a banke su zahtijevale povrat svog novca. On je raspolagao
s ovlaštenjem da sam vodi poslove i na taj je način i uspio doći do
novca. Istražni je sudac Petru pozvao u Diisseldorf. Heidecke je već
bio u zatvoru. Dan prije toga bio sam pozvan na večeru k Tomu i Pe-
tri, i dakako, razgovor je došao i na to što se Petri dogodilo. A Petra?
Obuzima me slabost kad se toga sjetim. Petra se samo smješkala.
Bio je to potpuno isti smiješak, kakav je od nedavno gotovo uvijek
počivao na Tomovu licu. „Ah, Jan”, rekla je Petra, „zašto se uzrujava-
ti? Pa sve je to skupa smiješno!”
– „Smiješno?” – povikao sam ja. „Pa taj te je tip prevario za milijun
maraka!” – „Je li to tvoj milijun?” – upitala je Petra smiješeći se. Te
sam se večeri prvi put preplašio za njih oboje – reče Barski. – Užas-
no sam se preplašio. Petra je slijedećeg dana odletjela u Diisseldorf.
Za tri dana vratila se s Doris, jednom starom zajedničkom prijatelji-
com. Ona me je ujutro nazvala u Institut i rekla: „Moram odmah raz-
govarati s tobom, Jan. Vrlo je hitno.” – „Petra?” – upitao sam ja. „Da”,
rekla je Doris. – „Sada ne mogu. Moram obaviti neki posao s To-
mom. U 18 sati?” – „Dobro, Jan”, rekla je Doris.

***

Barski je ubrzo nakon toga otišao u Tomov ured. Tamo je doživio

zaista pravi šok.
Tom je odjeven u bijeli ogrtač sjedio za svojim pisaćim stolom s no-
gama na stolu. Pušio je lulu i govorio u mali diktafon. Barski začuje
kako on govori: „... mi smo, dakle, glasničku DNK ugradili u vektor.
Rezno mjesto u vektoru može se varirati primjenom enzima DNK,
tako da nakon uvođenja glasničke DNK mjesto reza iščezava...”
– Što to diktiraš? – upita Barski.
 Tom odmahne rukom. – Pusti me da dovršim rečenicu... iščezne,
udvostruči se ili da nastanu dva nova mjesta reza. Udvostručenje
mjesta reza omogućuje kasnije izdvajanje glasničkog DNK iz vekto-
ra. Tako! – Tom isključi aparat za diktiranje. – Da, Jan, izvoli?
– Što to diktiraš?
– No, pa to što smo pronašli. – „Taj smiješak...”
– Trik s glasničkim DNK? Pa to je Lucie već odavno otkucala na pi-
saćem stroju!
– U redu. Ali, on je moj prijatelj i zamolio me je za to.
– Tko te je zamolio za to?
– Patrick.
– Koji Patrick?
– Patrick Renaud.
– Patrick Renaud, fizičar iz EUROGEN-a?
– Da, on. Zašto? Što je? Što ti je, Jan? Jan!
Barski se bacio na Toma i istrgnuo mu diktafon iz ruku.

***

– Morate znati još nešto – reče Barski Normi i Westenu. – Svega

nekoliko godina nakon prve vijesti da se jedan komad DNK može na-
kalemiti na drugu DNK, dakle, proizvesti ono, što se danas naziva
rekombinirana DNK, postojalo je samo u Americi već 219 tvrtki koje
su se bavile biotehnologijom, a to su prije svega bila velika kemijska
i farmaceutska poduzeća. Između tih 219 tvrtki, 110 ih je bilo osno-
vano samo zato da vide što će proizaći kad se DNK promijeni. Da-
nas ih širom svijeta postoji dakako mnogo veći broj. Sve je to preras-
lo u ogromnu industriju.
– Ti si to znao, Alvine? – upita Norma.
– Da – odgovori on. – Znao sam. Ono o čemu govori doktor Barski,
to je budućnost. Vidiš, ona je već odavno počela. Riječ je o milijuni-
ma, o milijardama koje se investiraju – u nadi da će se zaraditi još
mnogo više milijardi.
– Postoji uvjerenje da će se rekombiniranom DNK moći liječiti ili po-
boljšati naprosto sve – reče Barski. – Bolesti, ljudi, životinje, vrste ži-
tarica. Očekuje se pomoću DNK mogućnost osiguranja super uroda.
Krave će, tako se barem očekuje, davati više mlijeka. Moći će se
manipulirati i koristiti sva blaga mora. Neće postojati više nikakvih
stočnih zaraza...
– Dakle, investirani su milijuni i milijarde – reče Norma. – Novac.
Mnogo novca. Mogli bismo naposljetku imati barem jedan motiv za
ubojstvo Gellhorna.
– Upravo na to i mislim – reče Barski. – Engleski stručni časopis
NATURE objavljuje svakih nekoliko tjedana specijalni burzovni izvje-
štaj koji se odnosi na najvažnije tvrtke za produkte genske tehnologi-
je i stanje njihovih dionica.
– Kursevi dionica gensko-tehnoloških tvrtki u znanstvenom časopi-
su?
– Da, gospođo Desmond. Zasad se čini da nijedna tvrtka nema za-
rade. Ali, to će se promijeniti. Tamo gdje je angažiran tako golem ka-
pital, mora biti i zarade. Ili, da govorimo riječima Erwina Chargaffa:
„Iza toga se krije više od plemenitih principa: miriše na goleme sume
novca.”
– Veoma istinito – reče Westen.
– O, da – reče Barski. – Sam bog zna. Vidite, mi primamo subven-
cije od MULTIGEN-a. To je također jedna takva tvrtka. Jasno je da
se mnogi znanstvenici širom svijeta poznaju, unatoč tomu za koga
rade. Mnogi su i u prijateljskim odnosima. Međutim, ne postoji ni je-
dan jedini koji bi bio u takvim prijateljskim odnosima s nekim iz druge
tvrtke, da bi mu saopćio svoje rezultate istraživanja ili mu ispripovije-
dao dokle su on ili njegovi ljudi stigli u nekom projektu, na kojem mo-
žda radi i taj drugi znanstvenik sa svojom ekipom. To je naprosto ne-
zamislivo. Zato sam rekao, jedva sam od užasa došao do riječi, zato
sam rekao Tomu...

***

– Dođavola, Tome, pa EUROGEN je naša najjača konkurencija! Zar

nismo vezani najvišim stupnjem čuvanja tajne? A ti javljaš svom pri-
jatelju Patricku đo u sitnice dokle smo stigli?
– Pa, kad me je za to zamolio – reče Tom s blagim smiješkom.
– Kada? Gdje?
 – Što kada, gdje?
– Kada te je to zamolio? I gdje?
– Prije tri tjedna bio sam u Parizu, zar ne? Krasno smo se zabavlja-
li. No, i tako je u razgovoru rekao, kako bih mu ja zapravo mogao is-
pričati dokle sam stigao u istraživanju. Jučer sam se toga sjetio. Sra-
mota, ostaviti prijatelja da tako dugo čeka. Dakle, danas sam sjeo...
– Tom! – zaurla Barski. Zatim izusti nekoliko riječi na poljskom, toli-
ko se bio uzrujao, ali se odmah sabrao. – Pa ne možeš Patricku tek
tako izdati dokle si stigao!
– A zašto ne? – začuđeno upita Tom. – On je tako ugodan momak.
A osim toga, svi mi radimo na istoj stvari! Različitim metodama. Mi s
„rezanjem”, oni u Parizu s radioaktivnim supstancijama. No, pa već i
to je veoma velika razlika. A ako Patricka zanima... Mislim, naposljet-
ku, da ipak svi mi spadamo u isti klub!
– Imaš li Patrickov telefonski broj?
– Razumljivo. Zapisan je u knjižici.
– Daj mi ga!
– Evo, izvoli. Što je? Zar ne vjeruješ da me Patrick to zamolio?
Barski je već birao broj: 003314 – pozivni broj za Pariz. Patrick se
javio gotovo istog trenutka.
– Patrick, ovdje Jan Barski iz Hamburga.
– Da! Baš se radujem! Kako si?
Razgovarali su engleski.
– Slušaj, Patrick! Tu sam s Tomom.
– Ah, stari drug. Mnogo ga pozdravi.
– Pozdravi ga od mene – reče Tom sa smiješkom i povuče dim iz
lule.
– Jezik za zube! – poviče Barski. – Ne ti, Patrick, ne ti! Pazi, ti si bio
s Tomom u Parizu, zar ne?
– Da. Zašto?
– I rekao si mu da snimi na traku, dokle smo stigli s našim radom.
Muk.
– Patrick!
– Da, Jan...
– Dakle, jesi li to rekao ili nisi?
 – Bože moj, da, rekao sam. Znaš, onako u zafrkanciji. S Tomom se
može tako divno zezati, on je šalu odmah prihvatio, rekao sam, znaš
što, serem se ja na glavešine, ja tako rado igram tenis s tobom, reci
mi naprosto, dokle ste stigli, pa ćemo u tom slučaju imati mnogo više
vremena za tenis. Ali, to je bilo zezanje, Jan! Pa nisam to, jasno, oz-
biljno mislio! Isuse, što se dogodilo? Pa nije valjda Tom moju zafr-
kanciju shvatio ozbiljno!
– Jest, upravo to.
– Nemoguće. Pa to je ludost!
– Ti to kažeš, Patrick.
– Slušaj... jadni Tom... Pa on onda zaista nije više normalan...
– Ti to kažeš, Patrick.
– Da, što se dogodilo?
– To zasad još ne znam ni ja. Nazvat ću te ponovno. I nikome ni ri-
ječi!
– Nemoj me vrijeđati! Pa mi smo stari prijatelji! Dakako, ni riječi.
Stari dobri Tom, bože moj...
– Moram prekinuti razgovor, Patrick. Hvala ti.
– Svako dobro, Jan. I nazovi me odmah čim saznaš, što se događa
s Tomom!
– Zbogom, Patrick.
– Svako dobro i od mene – reče Tom i lupkajući isprazni lulu. – No,
jesam li rekao istinu ili nisam?
– Zadržat ću diktafon, Tom – reče Barski.
– Molim, izvoli, ako baš hoćeš. Iako ne razumijem...
Barski ga prekine: – I ja sam također tvoj prijatelj, Tom. Jesam li?
– Zacijelo, Jan, moj dobar stari prijatelj.
– Tom, moram učiniti nešto, a to će mi biti vrlo teško.
– Pa onda nemoj to učiniti!
– Ali moram.
– A što to, Jan?
– S tobom nešto nije u redu, Tom. Mi to primjećujemo već dulje vri-
jeme. Mozart. Automobilska nesreća. Porno-rupa. A sada i ta ludost!
– Barski pokaže mali diktafon što ga je držao u ruci. – Da sada slu-
čajno nisam došao... U ovakvom stanju Tom ti predstavljaš rizik za
sve nas. Sad moram otići. Ali ne mogu te ostaviti samoga. Ja...
oprosti mi, Tom, molim te, ali moram te za trenutak zaključati tu u la-
boratoriju.
– Moraš li?
– Da, Tom! Za tvoje vlastito dobro. Ne ljuti se na mene!
– A zašto bih se ljutio, Jan? – Dr. Thomas Steinbach se smiješio. –
Ti si dobar dečko, Jan.
Barski pođe k vratima.
– Vratit ću se čim budem mogao – reče on.
– Nemoj žuriti, stari moj! Nemoj žuriti! Popušit ću još koju lulu i malo
prolistati literaturu. Ah, Jan!
– Što je, Tom?
– Poslije ćemo igrati tenis, zar ne? U sedam, kao uvijek.
 18

– Nisam to više mogao izdržati – reče Barski, a onda pogleda opet

preko ograde balkona prema rasvijetljenom brodu na Alsteru. Otamo
je dopirala glazba. – „Moon river” – reče sjetno. Slušao je. Norma i
Westen šutke su ga promatrali. Naposljetku on nastavi svoju priču: –
Ja sam, dakle, Toma zaključao, otišao profesoru Gellhornu i ispričao
mu što sam doživio. Mi, kao uostalom i kompletna farmaceutska in-
dustrija, kao i svaka istraživačka ekipa, radimo uz mjere sigurnosti
najvišeg stupnja. U nas to izgleda ovako: svaki na svom radnom
mjestu ima kompjutorski terminal. U njega pohranjuje sve formule,
podatke i rezultate istraživanja. Ti se unesci automatski kodiraju i
prenose na glavni računar, koji memorira sve te informacije na tvr-
dom disku. Informacije s glavnog računara može opozvati samo onaj
kome je poznata šifra koda. A kod dakako, Tom zna. Nato je Gell-
horn sazvao cijelu ekipu, a ja sam još jedanput sve ispričao. Svi su
bili zaprepašteni i složili se, da Tom više ne može biti sam bez kon-
trole, sve dok ne saznamo, što se s njim dogodilo.
– Ne smije više ni kući – reče Takahito Sasaki. – Toma se mora pre-
gledati. Od glave do pete. Pa čemu se nalazimo tu u bolnici? Check-
up.[ 10 ] Smjesta. Tko dijeli moje mišljenje?
Svi su digli ruku.
– A tko će mu to saopćiti?
– Ja – odgovore istodobno profesor Gellhorn i Barski.
Obojica požure dugim bijelim hodnikom. – Tak je, dakako, u pravu –
reče Gellhorn. – Jadnog momka moraju odmah pregledati svi speci-
jalisti.
Barski otključa vrata laboratorija. Tom je još uvijek sjedio za pisaćim
stolom držeći noge na stolu i pušio. Ugledavši goste, on ustane.
– Pa, bilo je brzo gotovo – reče veselo. – Dobar dan, profesore.
 – Dan, Tom. Molim vas, sad me mirno poslušajte! Jan vam je već
spomenuo: vi ste se u posljednje vrijeme jako promijenili. Mislim, va-
ša namjera da prenesete naše rezultate istraživanja, nije sasvim nor-
malna.
– Nije? Zar nije? Ja sam mislio da je to najnormalnija stvar na svije-
tu. Ali, ako vi kažete... i Jan također...
– Tom – reče Gellhorn – ovo nije igra. Vi ste bolesni. Mi ne znamo
što vam je. I zato vam predlažemo da se date temeljito pregledati,
što prije, to bolje. Najbolje bi bilo odmah. Moramo saznati, što je s
vama. Slažete li se da odmah sada odemo preko do Lauterbacha i
da se o svemu dogovorimo?
Tom se nasmiješio. – Ako to želite. Što se mene tiče, možemo kre-
nuti odmah. Ali nemam sa sobom ni pidžamu. Ni aparata za brijanje.
– Jan će vam sve donijeti. Vaša je žena doma, zar ne?
– Da. Malo prije sam telefonski razgovarao s njom. – Smiješak. Ne-
prestano taj isti Smiješak. – Nemoj ništa zaboraviti, Jan. Da, i molim
te, donesi mi dvije kutije Dunhill duhana, ti već znaš kojeg. Imam ga
još sasvim malo. I mogu li ponijeti sa sobom svoje proračune, nekoli-
ko knjiga i pisaći pribor, profesore? Mislim da sam na tragu veoma
važnoj stvari. Želio bih nastaviti s radom i ne gubiti vrijeme s tim pre-
tragama...
– Smiješeći se položi ruku na profesorovo rame. – Okay then, let’s
go, professor![ 11 ]

***

Barski se odvezao svojim sivosrebrnim „Volvom” u Adolfstrasse.

Steinbachovi su tu imali prekrasan stan na drugom katu stare patri-
cijske zgrade, koju je rat poštedio. Pozvonio je, a vrata mu je otvorila
Petra.
– Zdravo, Jan! – poljubila ga je u lice. Smješkala se. „O bože”, po-
misli Barski, „pa to je taj isti smijeh koji ne nestaje s Tomova lica.”
– Uđi! I Doris je tu. – Petra krene u sobu za dnevni boravak. Barski
odmah primijeti stare rezbarije od slonove kosti koje je Tom donio iz
Egipta, kad je tamo proveo jedno ljeto s Petrom. Na polukružnom, ši-
rokom kauču sjedila je Doris. Bila je približno istih godina kao i Petra.
Crvenokosa ljepotica zelenih očiju. Barski je pozdravi. Doris ga tužno
pogleda i neprimjetno mahnu glavom. Razumio je: Petra ne smije
znati, da ga je ona nazvala.
– Dakle, što ima novo? – upita Petra smiješeći se. „I opet taj osmi-
jeh!” pomisli Barski i reče: – S Tomom nešto nije u redu.
– Nešto nije u redu – polagano ponovi Petra.
– To je tako već duže vremena. I ti si sama to primijetila. Sjeti se
prometne nesreće! Ili njegove iznenadne averzije prema Mozartu. Mi
smo razgovarali s njim i predložili mu, da se podvrgne temeljitim li-
ječničkim pretragama.
– Zašto? – upita Petra.
– Pa zbog toga što sam ti spomenuo.
– Što se mene tiče, pretražujte ga! – reče Petra.
Doris poče plakati.
– Odmah prestani plakati, inače ćemo svi poludjeti! – reče Barski.
Doris uze maramicu i pokuša zaustaviti suze.
– Što je sad opet? Zašto plačeš, Doris? – upita Petra.
– Ah, ah... neprestano... mislim na Diisseldorf.
– Zaboravi već jednom taj glupi Diisseldorf! – reče Petra.
– A što je bilo u Diisseldorfu? – upita Barski.
– Bilo je dosadno – reče Petra. I nasmiješi se. Barski sklopi oči.
– Dosadno! – poviče Doris. – Znaš li, Jan, što je učinio taj luđak?
– Što?
– Pusti to, Doris! – reče Petra.
– Ne, zašto da šuti. Zanima me, što je bilo? – upita Barski.
Doris poviče: – Petra se ustručavala da protiv tog Heideckea, vodi-
telja poslova, onoga koji je spretno digao milijune, podigne tužbu.
– Ti si... – „Prokletstvo”, pomisli Barski. „Isto. Potpuno isto kao i s
njenim mužem.” – Reci, zašto?
Petra se sanjarski smiješila.
– Zašto?
– Ne viči, Jan! Doris viče čitavo vrijeme. Ja je uopće ne razumijem.
– A ja ne razumijem tebe – reče Barski. – Zašto nisi htjela podići
tužbu protiv tog čovjeka?
– A čemu? Ionako se to ne isplati.
– Jedan milijun – pa da se ne isplati?
 – On ga ionako više nema. Nema uopće ništa, rekao je sudac. A taj
je Heidecke u biti veoma zgodan momak. Uvijek mi je bio drag. Pa,
zar da ga sada uvalim još dublje s tom tužbom? Zaista, Jan, to ne bi
bilo fer.
– Unfer? Je li ti jasno da banka hoće svoj novac, svejedno od ko-
ga? On ima potpuno ovlaštenje za vođenje poslova. Dakle, ako on
ne bude mogao platiti, banka će se uhvatiti tebe. Imaš li ti milijun?
– Razumljivo da nemam.
– Dakle, kako ćeš onda platiti?
– Ah – reče Petra sa smiješkom igrajući se pri tom svojim lančićem
– nekako će se to već srediti. Vidi, prvo tu je i butik. Najprije ću pro-
dati njega.
– Za butik nećeš dobiti milijun.
– Znam, zacijelo neću. Ali možda dobijem pola. S kompletnim na-
mještajem i zalihama.
– A drugu polovicu?
– Znaš što, Jan. Tom i ja smo bili jedanput u Italiji.Unajmili smo ku-
ću. Sprijateljili smo se s obitelji susjednih seljaka. Osobito je bio di-
van djed. „Smiješak!” – Ti su ljudi bili vrlo siromašni. A neprestano se
događalo još neko novo zlo. I znaš li što bi djed rekao, kad bi se opet
dogodilo nešto loše? Dio ci aiutera, rekao bi. Bog će nam pomoći. I
što da se uzrujavam, dragi moji? Dio ci aiutera.
– Tako je to – reče Doris Barskom. – Zar to nije strašno, Jan?
– Strašno? Što je to strašno? – upita Petra.
Barski ustane. – Ja sam ti prijatelj, Petra, zar ne?
– Da, jasno. Zašto to govoriš?
– I s tobom nešto nije u redu. – Brutalno reče Barski. „Jedino tako
se može nešto postići”, razmišljao je on. –Očigledno isto što i s To-
mom. Reci, bi li me htjela razveseliti?
– Razumljivo.
– Onda nemoj spakirati samo Tomovu pidžamu, jutarnji ogrtač i nje-
gov pribor za pranje, nego ponesi i sve što tebi treba za dva, tri dana
u bolnici.
– Kako to bolnica?
– Želio bih da i tebe liječnici temeljito pregledaju. Isto kao i Toma.
Možete biti čak u istoj sobi. Svi će biti ljubazni s vama. A mi ćemo
saznati, što vam je.
– S nama je sve u redu – reče Petra sa smiješkom. – Međutim, ako
te time mogu razveseliti, dat ću se pregledati i ja. Pa to je bar jasno.
Uostalom, onaj sudac u Diisseldorfu bio je veoma privlačan.

***

Barski je, dakle odveo Petru na kliniku. Doris je išla s njima. Putem
je kupio i duhan za lulu. Petra je bila isto tako raspoložena i tako dje-
tinje bezbrižna, kao što je to njen muž bio već duže vrijeme. Čitavo
je vrijeme govorila o modi. Barski i Doris nisu progovorili ni riječi. U
retrovizoru je Barski promatrao Dorisino lice. Ona je opet plakala.

***

–...Crna i bijela boja hitovi su ove zime! U Diisseldorfu sam srela

Yvonne, ti je znaš, Jan, ona manekenka iz Pariza. Dugo smo pričale.
Crno i bijelo! Na primjer: bijela pletena mini haljina s velikim izrezom
na leđima. Ili crno s bijelim uzorkom. Gornji dio: bijela bluza s crnim
točkama, koja je prozirna što je više moguće... Uz to crnobijeli šešir,
kakvog nose mornari prilikom oluje... Kombinirani kontrasti. Stroga
jakna a la Nehru od vune uz široku vunenu suknju, sve u crnoj boji...
Ili obratno: bijeli vuneni kostim sa Sarouel-hlačama i dugom jaknom
u struk. Tijesno pripijen crni pulover s dekolteom straga i stegnutom
pasicom ispod toga, a preko toga bijela podsuknja od muslina i bijela
suknja od sifona, oboje od čiste svile...

***

Normu je odjednom obuzeo osjećaj kao da joj je glava ispunjena

vatom. Pale su joj na um riječi: Nijedna bol nije veća, negoli se u ne-
volji sjećati na dane sreće... To je napisao Dante Alighieri. Nijedna
bol nije veća.. „Ne”, reče sama sebi. „Ne, i ne, i ne. Da si odmah
prestala s tim! No, dobro je. Ne mislim više na to. Uopće više ne mis-
lim na to. O bože, tako bih željela da to mogu: da više ne mislim na
to!”
 Čula je kako Westen govori: – Slutili ste da je riječ o infekciji, dokto-
re? Ne znam je li to prava riječ... Mislim: isti simptomi... žena se za-
razila, zar ne?
– Infekcija je baš prava riječ – reče Barski. – Ali čime? Što se dogo-
dilo? Doris smo iskrcali prije toga, a kad smo stigli, Tom se već nala-
zio na Zaraznom odjelu. Lijepa dvokrevetna soba. Sjedio je za sto-
lom kraj prozora ispred brda knjiga i papira i radio, kao da sjedi u
svom laboratoriju. Tu mu je bio postavljen čak i kompjutorski termi-
nal. Velika radost, zagrljaji, poljupci. Zatim su oboje raspakirali torbe
koje smo donijeli sa sobom. Slijedećeg su dana započele pretrage. –
Barski prođe rukom po kosi. – U bolnici Virchow postoji mnoštvo
podzemnih hodnika koji spajaju zgrade. Petru i Toma vodili su dakle
liječnici ili bolničari odjeveni u zaštitna odijela kroz te hodnike s jed-
nog odjela na drugi. Sve se vršilo u totalnoj izolaciji. Čak su i sobe
na Zaraznom odjelu bile apsolutno izolirane po najdomišljatijem sis-
temu komora. Tu imamo veliko iskustvo stečeno radom upravo na
našem vrlo osjetljivom području. Dakle, temeljitije pretrage nisu uči-
njene nikada do sada. Ispitani su svi organi, srce, pluća, jetra, vrat,
nos, uši, sve što se može. Rezultat: nula. Ništa se nije moglo otkriti.
Prokletstvo, ali oni nisu bili zdravi! Podvrgli su se svim ispitivanjima,
čak i najneugodnijima. I uvijek s tim smiješkom, od kojeg me je već
pomalo hvatala jeza. Liječnici su ponovili svaku pretragu dva do tri
puta. Oboje su odlazili od aparata do aparata. Ništa. I tako je to traja-
lo punih osam dana. Tada su došli na red neurolozi i psiholozi. EEG.
CT[ 12 ] glave. Rendgenske snimke mozga s rastvorom kentrastnog
sredstva koje se mora ubrizgati, što, zaista, nije nimalo ugodno. Re-
zultat? Bez ikakvih promjena. Sve u potpunom redu.
Kod psihologa isto. Testovi su ispali izvanredno. Svi smo bili već
napola ludi. Jedino su Petra i Tom i dalje ostajali ljubazni i strpljivi.
On je nastavio s radom i koliko sam mogao vidjeti, njegovi su prora-
čuni postajali sve kompliciraniji. Neprestano je zahtijevao od nas hr-
pe novih knjiga i članaka. Mi smo mu ih, nažalost, davali...
– Zašto nažalost? – upita Norma.
– Zato jer je upadao u sve veću opsjednutost radom. Jedva da je
spavao. Jeo je vrlo malo. Pokušali smo ga nekako zaustaviti. Bez
uspjeha. Ako se tako nastavi... – Barski strese glavom. – Petra je na-
ručila bezbroj modnih časopisa, neprestano ih je prelistavala, proči-
tavala i pričala nama, liječnicima i svima koji bi dolazili, o plisiranim
volanima, suknjama s naglašenim strukom, o vezenju i širokim trege-
rima. Bila je potpuno obuzeta modom, a Tom virusima. I napokon,
jednog smo popodneva sjedili kod profesora Gellhorna na čaju, a
Harald je započeo razgovor, doktor Harald Holsten...

***

– Mislim da je u tom slučaju moguće samo jedno: oni su pokupili

neki virus. – Time je Holsten konačno izrekao ono, što su svi već da-
nima mislili. – Najprije Tom, a onda je on zarazio Petru. Čudo, da nije
zarazio i druge.
– A možda i jest – reče Gellhorn..
– O bože moj! – reče Takahito Sassaki.
– Ali kako – upita Eli Kaplan – kako se je samo zarazio? Ta mi ima-
mo najstrože mjere sigurnosti. Zaštitnu odjeću, maske za lice. Prola-
zimo kroz komore. Radimo s aparaturama s podtlakom i komprimira-
nim zrakom. Imam li pravo, profesore?
Nije dobio odgovor. Čovjek potpuno sijede kose gledao je u prazno.
– Profesore! – poviče Kaplan.
Gellhorn se trgne. – Da, molim?
– O čemu ste sada razmišljali?
– O Chargaffu – reče Gellhorn. – Otkad znam da se Tom inficirao
virusom koji je potpuno izmijenio njegovu psihu, neprestano se vra-
ćam Chargaffovim knjigama. „Novi oblici života ne mogu se opozva-
ti” piše on. „Oni će nadživjeti našu djecu i djecu naše djece. Nepo-
vratan atak na biosferu nešto je nečuveno i činilo bi se prijašnjim ge-
neracijama toliko nezamislivim, pa sam jedino mogao poželjeti da se
naša generacija barem nije ogriješila o to...!”
– Ali mi pokušavamo postići nešto pozitivno! – uzvikne Eli Kaplan. –
Mi želimo izliječiti najgoru bolest našeg vremena.
Gellhorn nastavi, kao da uopće nije čuo mladog biokemičara: „Ovaj
nam je svijet samo posuđen” –piše Chargaff. „Mi dolazimo i odlazi-
mo: i nakon nekog vremena prepuštamo i zemlju i zrak i vodu onima
koji dolaze iza nas. Moja generacija ili možda ona koja je prethodila
mojoj, kao prvo je poduzela pod vodstvom egzaktnih prirodnih Zna-
nosti razorni kolonijalni rat protiv prirode. Budućnost će nas zbog to-
ga proklinjati.”

***

– „Novi se oblici života ne mogu opozvati” – ponovi Norma. – To je

grozna rečenica. I potpuno logična. U slučaju ako se manipulacijom
DNK jedanput postigne da se nasljedne osobine mogu mijenjati, on-
da je to neopozivo.
Barski kimne. – Neopozivo, da. Mi smo to doživjeli na jadnom Tomu
i njegovoj ženi Petri. Njihovo se stanje ne mijenja. I neće se promije-
niti sve do smrti.
– Kako to možete tvrditi? – upita Westen.
– Jer smo u međuvremenu već došli do toga – reče Barski. – Ako
eliminiramo nemoguće, a prilikom pretraga to je uistinu i učinjeno,
mora biti istinito ono što je ostalo, ma koliko to bilo nevjerojatno. Na-
ime, tu je riječ o promjeni nasljednih osobina, koja se u njih oboje
očituje na slijedeći način: apsolutno sačuvano kratko i dugotrajno
pamćenje, ali i pomanjkanje Mo kakvih emocija pri sjećanju: potpuno
pomanjkanje osjećaja na svim područjima; gubitak i najneznatnijeg
nagona agresivnosti, kao i gubitak sposobnosti za vlastito rasuđiva-
nje; nekritično i bez razmišljanja preuzimanje tuđeg mišljenja i stava;
k tome, što je paradoksalno, koncentracija osjećaja na jedno jedino
područje, pri čemu ta koncentracija, ako se je ne koči, vodi do potpu-
nog iscrpljenja. Sada gospođo Desmond, vjerojatno razumijete zašto
sam tako potpuno izgubio prisebnost, kad ste počeli razgovor o Za-
raznom odjelu. Mi smo prisiljeni da to što se dogodilo držimo u naj-
strožoj i apsolutnoj tajnosti, inače će izbiti panika.
Norma kimne. – Da, sada razumijem. Ali... ali tada će doktor Stein-
bach i njegova žena čitav svoj život morati biti izolirani, zar ne? –
Ona pogleda Barskog.
– Bojim se da je tako, gospođo Desmond.
– Sve do smrti u Zaraznom odjelu?
Barski kimne.
 – Čak i onda, ako se ustanovi kakva vrsta virusa je izazvala promje-
ne u njih, mislim promjene njihova karaktera, dakle, potpunu neagre-
sivnost, gubitak prirodnog nagona za agresijom, njihovu potpunu ne-
kritičnost, izražavam li se točno, doktore Barski?
– Perfektno. – Barski kimne iznova. – Stvari stoje ovako: virus mora
da je napao određena mjesta u njihovom mozgu i promijenio ih.
– Da, da. Mislim, ako se točno ustvrdi o kakvoj vrsti virusa je riječ,
ako se zna njegova DNK, zar u tom slučaju ne postoji nada da se
pronađe protusredstvo... neki lijek... cjepivo, što ja znam, kojim bi se
postiglo da oboje ponovno budu ono što su bili prije, to jest, zdravi?
Ne
– prekine Norma sama sebe. – Ne, bože moj, ne, to je nemoguće,
ako je virus, kao što kažete, promijenio nasljednu supstanciju. „Novi
se oblici života ne mogu opozvati!” Užasno je to što kaže Chargaff.
– Više nego užasno. Međutim, nitko ga ne sluša – reče Barski. –
Svi hoće napredak po svaku cijenu, svi hoće ljepši svijet, i po mo-
gućnosti što više zaraditi na tome, da bude ljepši. Uostalom, mi već i
znamo s kakvim virusom su se zarazili Tom i Petra.
– Znate? Ali kako... – upita Norma.
– Pretraživali smo njihove tjelesne izlučine i imali smo sreću!
– Kakav je to virus? – upita Westen.
– U svojoj DNK podsjeća taj virus na virus herpesa. Vidite, virus ta-
kozvanog herpesa labialisa, herpesa na usnama, relativno je bezaz-
len. Većina od nas nosi ga u sebi, a da se bolest nikada ne pojavi.
Međutim, herpes se može pojaviti na primjer zbog opekotina od sun-
ca. U tom se slučaju, ako sve teče normalno, na usnama pojave mali
mjehurići, a zatim lagani katar.
– A ako krene loše? – upita Westen.
– Onda virus odluta u mozak i izazove upalu moždane kore, herpes
meningitis koji može završiti smrću. U Toma i Petre našli smo virus
sličan herpesu, ali mnogo opasniji, jer odmah ide u mozak i tamo iz-
aziva oštećenja, kakva se sada očituju u njih dvoje. Prenos se vrši
najsitnijim česticama sline pri govoru. Na taj je način Tom vjerojatno
inficirao svoju ženu.
– Ali kako je uopće nastao taj virus? – glasno upita Norma.
 – Ha, kako? – reče Barski. – Baš tim netočnim „rezanjem”. Rekao
sam već, sve je to prokleto rizičan posao. Kao što sam vam već
objasnio, „izrezati” znači vršiti određene kemijske operacije s enzimi-
ma. Mi pri tome uzimamo samo onaj odsječak virusa DNK koji obe-
ćava uspjeh, koji nam se čini važnim i zatim ga prikvačimo za jedan
bezazleni virus. Vidite... – On pokaže rukom kuvertu i crtež što ga je
tamo nacrtao.
– Izrezanu sekvencu nazvali smo odsječak. A i on bi trebao izliječiti
stanice napadnute rakom, zar ne?
Norma kimne.
– Da, ali ponekad to ne ide tako egzaktno – reče Barski. –
Ponekad se na tom odsječku zadrži još jedan djelić DNK kojeg ne-
ćemo, jer to se „rezanje” ne može izvršiti apsolutno precizno. Na na-
šem odsječku A zadrži se, dakle, ostatak DNK. U našem su slučaju
nažalost doveli A i X do sasvim novog virusa Ax, koji mijenja određe-
ne stanice mozga. Tom se inficirao pri radu. Dovoljna je mala nepaž-
nja, sitna ozljeda prsta, zakazivanje sistema podtlaka. Kasnije je infi-
cirao i svoju ženu. Dakako, mi grozničavo radimo na cjepivu koje bi
ljudima pružilo imunitet protiv toga virusa.
– Ali samo onom čovjeku, koji još nije obolio od Ax? – reče Westen.
– Točno. Cijepljenjem se može zaštititi samo takve ljude. Za Toma i
Petru je prekasno.
– U meni se rodila stravična sumnja – reče Westen. – Ne mogu a
da se ne prisjetim „nove kuge”, AIDS-a. AIDS se pojavio odjednom.
Od danas do sutra. Priča se da je to smrtno oboljenje, to jest nedos-
tatak imunosti, došlo iz Afrike i da je tamo poznato već čitavu vječ-
nost. Kako to da nikada ranije nismo ništa čuli o tome? Kako to, dok-
tore? Postoji li mogućnost, obuzima me jeza od tog pitanja, postoji li
mogućnost da je virus koji izaziva AIDS „pobjegao” iz nekog labora-
torija za izučavanje gena?
Barski je šutio.
– Doktore!
– Pa... ne vjerujem. Međutim, ima mnogo ljudi koji tako misle. Na-
kon svega što smo upravo doživjeli, dakako, da nije nemoguće...
Norma reče veoma uzbuđena: – Nije nemoguće? Doktore, književ-
nik Stefan Heym intervjuirao je iskusnog biologa i imunologa, profe-
sora Jakoba Segala. Vi ga, zacijelo, poznate.
Barski kimne.
– U intervjuu izvještava Segal o prvom velikom i osobito dobro za-
štićenom laboratoriju gena i virusa Vojnog znanstveno-istraživačkog
instituta Fort Detrick u Marylandu. On je uvjeren, da su tehničari koji
se bave analizom gena u Fort Detricku pokusno proizveli virus AIDS-
a HTLV III. Međutim, budući da je početno djelovanje infekcije ve-
oma neznatno, te kako se nije znalo da vrijeme inkubacije iznosi dvi-
je do pet godina, smatralo se da je taj virus u ljudima nesposoban za
život, pa se inficirane pokusne ljude – da, da, da, pokusi su se radili
s ljudima, bili su to u konkretnom slučaju dugogodišnji robijaši! – vra-
tilo u njihove ćelije. I na taj je način, prema uvjerenju profesora Se-
gala, virus AIDS-a dospio van iz laboratorija. To se dogodilo oko
1977. godine i o tome se šutjelo. Vi to morate znati! Znate li što o to-
me, doktore?
– Poznate su mi tvrdnje profesora Segala – reče Barski i okrene
glavu ustranu.
– I? – uzvikne Norma. – I? Jučer je stajalo u novinama da nam se
približava ogromna lavina AIDS-a. Prema nekim alarmantnim izvje-
štajima može se samo u Njemačkoj zaraziti svakog dana 2000 ljudi,
a za godinu dana gotovo tri četvrt milijuna. Prema tom proračunu bilo
bi u nas slijedećih nekoliko godina na milijune oboljelih.
– I ja sam to čitao – reče Westen. – Do sada su znanstvenici polazi-
li od toga, da 5 do 20 posto inficiranih ljudi zaista obolijeva od AIDS-
a. Međutim, na kongresu u Parizu procijenili su eksperti da će se broj
oboljelih popeti slijedećih nekoliko godina na 100 posto. Na 100 pos-
to! Doktore, što kažete na to?
Poljak odgovori vrlo polagano: – Ne postoji ni najmanji dokaz za to
da se virus AIDS-a zaista oslobodio s mjesta gdje se eksperimentira
s virusima!
– A što, ako ipak jeste? – upita Norma. – Što ako je taj virus AIDS-a
nastao na temelju manipulacije s genima?
– Onda se jedino možemo nadati, da virus AIDS-a neće oštetiti na-
sljednu supstanciju, kao što je to bio slučaj s našim virusom Ax. Jer,
jedino bi se u tom slučaju mogao pronaći ljekoviti serum s kojim bi se
liječilo oboljelog. Ako pak taj virus oštećuje nasljednu supstanciju,
onda je najbolje rješenje – pronaći cjepivo za sve one liude, koji još
nisu oboljeli ili inficirani AIDS-om.
– A svi ostali prošli bi kao i Steinbachovi, njima se ne bi moglo po-
moći – reče Westen.
Barski kimne.
– Neugodno, vrlo neugodno – reče Norma. „Apsolutno neugodno”,
pomisli. „Na tragu sam najveće priče svog života. I najjezivije.”
– Dođite sutra u Institut – reče Barski. – Možete vidjeti i Toma i nje-
govu ženu – kroz staklenu stijenku i u zaštitnim odijelima. Tamo ćete
saznati sve što morate znati. I vas srdačno pozivam, gospodine
Westen.
Barski opet pogleda Normu i reče ponovno s jačim poljskim akcen-
tom u glasu: – Hoćete li sada, kad vam je poznata pozadina, poku-
šati otkriti zašto je ubijen profesor Gellhorn, njegova obitelj i toliko
drugih? Rekao sam već, s policijom nismo dospjeli ni korak dalje. Vi
ste jedina naša nada.' Mi moramo znati, gospođo Desmond, zašto
su, dođavola, ubijeni Gellhorn i svi ostali? S tim nesretnim slučajem
to ne može imati nikakve veze! Iza toga mora stajati nešto sasvim
drugo, nešto sasvim drugo!
– Već sam prije napomenula da ću poduzeti sve što je u mojoj mo-
ći, kako bih otkrila ubojicu i njihov motiv – reče Norma. – To je moj
jedini cilj, još jedino što imam. Moj dječak... – Ustane, priđe balkon-
skoj ogradi i zagleda se u tamni Alster. Westen ustane također i ob-
grli joj rukom rame. Norma upita Barskoga prigušenim glasom: –Što
se tiče profesora Gellhorna... Možete li mi dati još neke dodatne in-
formacije? Mislim, ta se infekcija virusom dogodila već prije nekoliko
mjeseci, kao što ste rekli, u travnju, zar ne?
– U travnju, da...
– Prije prilično vremena... Što se događalo u vezi s profesorom Gel-
lhornom? Je li vam nešto upalo u oči? Da li vam je možda ispričao
da mu prijete? Da ga se pokušava ucijeniti? Ili nešto slično?
– Ništa – reče Barski i stane kraj Norme. – Ništa, osim što se do-
imao zabrinuto, kao što sam vam već i spomenuo.
– Ili neko pismo? Neki telefonski poziv? Nije vam povjerio ništa slič-
no?
 – Ne – reče Barski. – Potpuno neshvatljivo, jer nešto je moralo pret-
hoditi ubojstvu, vi to sasvim točno osjećate, gospođo Desmond. Me-
đutim, ne postoji nikakav trag za koji bismo se mogli uhvatiti. Čak ni
sjenka sumnje. A neshvatljivo, to je ono najgore...
– A zašto je Gellhorn bio tako zabrinut? – upita Norma i osjeti ruku
Barskog na svojoj ruci.
– Ne znam – odgovori Barski. – Jedno stoji: bio je sve skeptičniji u
odnosu na čitavo područje genetičkog inženjerstva. Jednom sam ga,
sredinom srpnja, zatekao u njegovoj radnoj sobi. Sjedio je sasvim
mirno i netremice piljio u zid i bio je tako daleko s mislima, da uopće
nije čuo kad sam ušao. Morao sam ga dvaput osloviti dok me je pri-
mijetio. Točno se sjećam što je bilo nakon toga.
– Što?
– Rekao mi je: „Jan, ove sam noći čitao zapisnik o preslušavanju
Roberta Oppenheimera.” Vi znate – reče Barski – Oppenheimer je
1954. izveden pred jedan od onih Ozloglašenih odbora za sigurnost,
koje je oživotvorio lovac na komuniste senator McCarthy.
– Da, znam – reče Norma. Oppenheimer je bio jedan od otaca
atomske bombe. I jedan od najvećih znanstvenika našeg stoljeća.
Nakon što je na Nagasaki i Hiroshimu bačena bomba, bio je očajan.
Prošao je isto kao i Chargaff, to sada uviđam, te je i on postao žesto-
ki upozoravatelj. Zbog toga je došao na glas kao da je bio komunis-
tički agent i da je sve tajne o gradnji atomske bombe izdao Sovjeti-
ma. I?
– Što i?
– I što vam je u vezi s time rekao profesor Gellhorn?
– Ispripovijedao mi je kako je Oppenheimer pred odborom objasnio
da gaje nazvao Einstein, te da mu rekao slijedeće: „Kad bih mogao
birati još jedanput, onda bih postao bravar ili pokućarac, kako bih
mogao uživati barem određenu skromnu mjeru nezavisnosti.”
– I to je profesor Gellhorn citirao sredinom srpnja? – upita Norma.
– Da, točno se sjećam. Citirao je još i jedno drugo vrlo poznato
mjesto. Oppenheimer je rekao da povijest izvještava o istrebljivanju
pojedinih plemena, pojedinih rasa, pojedinih naroda. Sada, međutim,
može doći do potpunog uništenja ljudskog roda od samih ljudi. Raci-
onalno gledajući, postoji vjerojatnost da će se to stvarno i dogoditi,
ukoliko ne razvijemo neke nove oblike zajedničkog političkog života.
Toga smo svjesni, ali sebi samima ne priznajemo tu opasnost.
Čini nam se, da to nije akutno. Mislili smo da imamo još mnogo vre-
mena. Ali, nemamo više mnogo vremena...
– Mi nemamo više mnogo vremena – ponovi Westen.
Barskom je glas podrhtavao, a poljski se akcenat osjećao vrlo jako:
– Što je Gellhorn proživljavao? Što je on to znao? Što naslućivao?
Zašto je ubijen, dođavola, o bože moj, zašto je ubijen? Zašto?
Zatim je doktor Jan Barski ušutio, tako da je sada sve troje šutke
stajalo uz ogradu bijelog balkona, a iznad njih napadno je svijetlilo
ime hotela.
 19

Bilo je pola četiri ujutro kad su izašli iz hotela. Barski je svoj srebr-
nosivi „Volvo” parkirao na parkiralištu preko puta između dvije zgra-
de. Alvin Westen nije unatoč poodmakloj dobi propustio da ih oboje
otprati. Zagrli i poljubi svoju staru prijateljicu. – Laku noć, Norma!
– Laku noć, Alvine! I hvala na svemu.
– Nema na čemu. Nazovi me kad se naspavaš!
– A što ako ti još budeš spavao...
– Meni je dovoljno svega nekoliko sati sna. Kad je čovjek star, to su
određene prednosti.
– Ti nećeš nikada biti star – reče Norma i zagrli ga još jedanput.
A njemu opet padne na um ista misao od prije dva dana: „Ostavi
me na
životu još neko vrijeme, smrti!”
Barski otključa i otvori prednja vrata automobila i pomogne Normi
ući u kola. Ona primijeti da kontaktni ključ visi na prstenu s malom
pločicom, na kojoj su bila ugravirana neka slova. Dok je Barski pola-
gano izvozio kola s parkirališta na ulicu, Norma brzo ručicom spusti
prozor na kolima i mahne rukom Westenu. Westen joj odmahne,
„Volvo” se udaljio brzo. Sjedokosi je čovjek djelovao sada nekako
osamljeno i vrlo izgubljeno. Na njega je padalo svjetlo s ulaza u
ATLANTIC. Mahao je još uvijek. Barski malo zakoči i zatim skrene
ulijevo.
Ulice su bile prazne. Njih su dvoje najprije dugo vremena šutjeli.
Stigli su do Lombardskog mosta s bezbroj svjetala. Voda Alstera bila
je tamna. Više po njoj nisu plovili brodovi, nije bilo ni radosnih ljudi, ni
glazbe i plesa. Tek kad su prošli Stari botanički vrt, Norma upita: – Je
li pločica na vašem privjesku za ključeve srebrna?
 Barski odgovori potpuno mirno glasom gledajući preda se: – Da,
srebrna je. Taj mi je privjesak poklonila moja žena.
– Oprostite.
S desne strane prošli su pokraj šumaraka Kleine Waldanlage.
– Nema na čemu – reče krupan, jak čovjek za volanom. – Želite li
da uključim radio? Jedna stanica emitira glazbu cijelu noć.
– Ne bih htjela slušati glazbu – reče Norma.
Nakon kratke stanke on reče: – Na pločici je ugravirano nekoliko ri-
ječi, znate.
– Ne morate mi pričati o tome.
– Ali, hoću.
– Jeste li sigurni u to da hoćete?
– Sasvim sam siguran. Uz rub prstena ugravirano je na poljskom je-
ziku „Jana Barskog neka štiti...” a u sredini je nekoć bio nalemljen vr-
lo mali srebrni anđeo. Onoga dana kad mi je žena umrla, anđeo se
otkinuo. Tada sam pošao zlataru i pitao ga da li može to mjesto ispo-
lirati i ugravirati na pločicu nešto drugo. On je odgovorio potvrdno i
upitao što bih želio. Nato sam mu ja rekao da želim na mjesto gdje
se prije nalazio anđeo ugravirati jedno ime: ime Dubravka. To ime
znači „Dobra”.
Sada su prolazili duž Holstenwalla: ususret im nisu dolazila nikakva
kola, niti je na cesti bilo žive duše.
– Ona se zvala Dubravka, moja žena – reče Barski. – Dobro je što
se anđelak slomio, te sam tako na njegovo mjesto mogao ugravirati
njeno ime. Znam, moja će me žena uvijek štititi.
– Svakako – reče Norma. – Sasvim sigurno. – „A ja sa svojim pri-
vjeskom lista djeteline!”, pomisli ona.
– Zvala se Dubravka – nastavi on – i zaista je to i bila: dobra. Ve-
oma dobra. Uvijek. Upoznali smo se 1972. u Varšavi. Ona je bila psi-
holog na Sveučilišnoj klinici za psihijatriju. Vjenčali smo se 1973. Tri
godine kasnije rodila nam se kćerka. Jelisaveta.
Sada su jurili pokraj šuma Grosse Waldanlage. „Neka govori”, po-
misli Norma. „Svatko mora govoriti o onome što ga tišti. I ja sam mo-
rala, kad je umro Pierre. I morat ću pričati opet sada, kad mi je umro
sin. Neka taj čovjek samo govori! Možda je zaboravio da ti sjediš kraj
njega, pa govori sam sa sobom. Ti to često činiš”, razmišljala je ona.
„Neka govori...”
– Malu smo zvali uvijek samo Jeli. A ženu sam zvao uvijek samo
Bravka... Imala je toliko smisla za humor, bila je veoma pametna,
pravedna, srdačna sa svim ljudima. Svi su je voljeli/ Bravku se na-
prosto moralo voljeti. Mogli smo razgovarati o našem radu. Voljeli
smo iste slikare, iste kompozitore, iste pisce, a imali smo gotovo jed-
naka mišljenja o svemu...
„Ah”, pomisli Norma, „i vi također.”
– Svugdje smo odlazili skupa. Dopust na Baltičkom moru. Skijanje
u Zakopanima. Kad bismo se morali rastati na samo jedan dan, to bi
odmah bila katastrofa. Tada bismo se javljali telefonom, dvaput, tri-
put...
„Da”, mislila je Norma”, „da.”
– Kino, kazalište, izložbe, opera... uvijek zajedno. Čak bismo i su-
botom odlazili zajedno u trgovinu u nabavku, uvijek skupa...
„Zajedno, uvijek zajedno”, mislila je Norma. „Pierre i ja i nedjeljne
novine... Ne znam, mogu li to podnijeti”, razmišljala je.
Prolazili su preko Sankt Paulija, spuštali se Reeperbahnom. Tu su
još uvijek gorjela šarena svjetla, čuli su se glasovi, pjesma, vika,
glazba. Na uglovima je još uvijek stajalo nekoliko kurvi. Podizale su
tanke suknje, ispod kojih nisu imale ništa i široko se smješkale. Čim
bi automobil projurio, one bi se prestale smijati. Bile su umorne, već
su se naradile. Grupa pijanih muškaraca galamila je iz svega glasa,
a ulica je bila puna papirnatih kesica, novina, zderanih plakata, otpa-
daka i bljuvotina.
Kraj njih su projurila neka kola.
– Taj je lud – reče ljutito Norma.
– ... naš se stan nalazio na vrlo lijepom položaju – reče Barski, koji
očigledno uopće nije registrirao bezobzirnog vozača. – Vrlo smo čes-
to sjedili na terasi i razgovarali ili slušali glazbu. Ali, često smo jed-
nostavno šutjeli i promatrali rijeku... Bravka...
Nasred ulice ležao je neki pijanac. Barski ga oprezno obiđe.
– U ovakvim noćima kao što je ova – reče on, a sada je zaista go-
vorio samom sebi – toplim ljetnim noćima, sjedili bismo na našoj te-
rasi sve do jutra, a tada bi i voda i nebo počeli bivati svjetliji, pa su se
boje vode i rijeke i grada ispred nas mijenjale iz minute u minutu...
Kakve su to bile prekrasne boje... kakve predivne noći... Bravka uop-
će nije htjela ići na spavanje... Moraš, govorio bih joj ja... i ja mo-
ram... Za nekoliko sati moramo na posao. ... A ona bi često odgova-
rala: „Neka, budimo još malo. Ostanimo još malo. Ja imam tako malo
vremena.”.
Sada je pak nasred ceste stajala neka mlada žena. Barski zatrubi.
Žena se i ne pomakne. Barski zakoči i pokuša je izbjeći. Žena stane
direktno ispred kola. Imala je smeđu kosu, krupne oči, visoke jagodi-
ce i ljepuškasto lice. Bila je napadno našminkana, a u kutu usana vi-
sjela joj je cigareta. Tanka crvena haljina imala je veoma dubok izrez
i prorez s obje strane koji su sezali do bokova. Mahala je crnom la-
kastom torbom. Prišla je kolima sa strane gdje je sjedio Barski i kroz
otvoreni prozor pogledala u kola, a usta su joj se razvukla u meha-
nički osmijeh.
– Ah, pa to je par! – Njen je prostački glas točno odgovarao njenom
izgledu. Ona baci cigaretu, podigne sigurnosno dugme na stražnjim
vratima kola, otvori ih i svali se na stražnje sjedalo. – Odlično, odlič-
no, konačno opet jednom utroje!
Od tog se trenutka sve odvijalo veoma brzo.
– Izlazite, smjesta! – Barski se bijesno okrene.
Žena u crvenom podigne svoju tanku haljinu sve do bokova. – Po-
gledaj samo! Radim sve što hoćete. I samo s tobom, ako tvoja slatki-
ca želi gledati. Ili samo s njom, ako ti hoćeš gledati. Ne postoji ništa
što nisam spremna učiniti.
– Izađite odmah iz mojih kola! – reče Barski.
Žena se nasmije grleno i potisne prema dolje sigurnosno dugme na
vratima. – Nemoj tako, srce! Tvojoj slatkici se već hoće. Pogledaj je
samo! – Nagne se prema naprijed i poljubi Barskog u zatiljak.
On je odgurne. Ona vrisne i padne sa sjedala. Pri tom povuče za
sobom i Norminu torbicu, što je ležala na sjedalu kraj nje. Torba se
otvori i iz nje ispadne na tamni pod automobila sve što se u njoj nala-
zilo.
– Ti prokleta prasico! – poviče žena u crvenom. A zatim doda ironič-
no:
 – Pardon, milostiva. Sve ću složiti natrag. – Nagne se prema napri-
jed i pokupi sadržaj torbe. – Imate baš finog gospodina. Svinjo usra-
na!
Barski je u međuvremenu izašao iz kola. Otvori stražnja vrata,
uhvati ženu za vrat i izvuče je napolje.
– Jooj! – Svojom crnom lakastom torbicom ona stade udarati Bar-
skog, vrišteći: – Gade jedan! Seronja! Sidonjo!
Kraj njih se zaustavi crni „Mercedes”. Dvojica muškaraca iskočiše iz
kola. Žena u crvenom nestade u obližnjoj uskoj sporednoj uličici. Je-
dan od dvojice potrči za njom. Drugi upita Barskog: – Što je htjela?
– No, a što mislite?
Čovjek pogleda na stražnje sjedalo. Imao je jaku džepnu svjetiljku.
– Da nije nešto stavila u kola?
– Ne vjerujem. Odmah sam je izbacio van. Dostaje dugo trajalo dok
ste stigli.
– Znam, zadržao nas je neki pijanac. – Čovjek se sagne i pomno
pretraži pod automobila. Kako nije ništa našao uzme Norminu torbu i
pruži joj. – Je li što digla?
Norma se zapilji u čovjeka. – Tko ste vi?
– Je li što ukrala!
– Tko ste vi! – Norma pobjesni.
– Otkad je izvršen teroristički napad, mi svi imamo osobnu zaštitu
– objasni Barski. – Gospoda će voziti za nama. Niste to primijetili,
gospođo Desmond?
– Osobnu zaštitu?
– Da, tako je – reče čovjek. – Nedostaje li vam što?
Norma pogleda svoju torbu. Neznanac uperi svjetlo džepne svjetilj-
ke u torbu.
– Rekorder, kamera, kasete, filmovi... Ne, sve je tu –reče Norma.
– Jeste li sigurni? – upita čovjek.
– Sasvim.
– To su vaše stvari?
– Da.
– Nisu druge? Nije ništa zamijenila?
– Nije, dovraga! Pa valjda poznam svoje stvari!
– Okay, onda znači da je bila ipak samo obična prostitutka.
 Drugi se muškarac vratio. Bio je bez daha.
– I?
– Pobjegla. To je uličica s bordelima. Sklonila se u jedan od njih.
Nemoguće ju je pronaći. Sve te kuće imaju i stražnje izlaze. Osim to-
ga tu je i pedeset kurvi. Promet kao na Božić.
– No, dobro – reče prvi. – Uzaludno uzrujavanje. Još uvijek je i to
bolje, nego suprotno. Gotovo, gospodine doktore. Laku noć, milosti-
va gospođo!
Barski uđe u kola, obojica muškaraca sjednu u svoja kola čekajući
da „Volvo” krene prvi. Slijedili su ga na velikoj razdaljini.
Barski je još uvijek bio uzrujan. – Žao mi je – reče on.
– Dakle, osobna zaštita – reče Norma. Pogleda kratko u retrovizor.
Crni je „Mercedes” vozio za njima. – Dakako. Jasno.
– Zaista mi je žao – reče Barski.
– Pa to nije vaša krivnja! Ovdje je to naprosto tako. Dok sam tu i
stanujem u Parkstrasse, uvijek se vozim preko Reeperbahna. Trebali
biste vidjeti kako je tu petkom uveče, kad stignu autobusi s Nizozem-
cima i Belgijancima! Onda je tu tek nešto!
– Ali, što je ta žena rekla... zaista, oprostite...
– Smirite se, molim vas! U svom poslu čujem ja i gorih riječi.
Ona strese glavom. – Ne – reče on. – Ne. To je bilo... to je bilo od-
vratno.
– Zaboravite to! Nije ništa ukrala, i to je najvažnije.
Nakon toga su oboje dugo šutjeli. Kad je opet započeo govoriti u
mislima daleko, daleko odavde, Reeperbahn je ležao u mislima dale-
ko, iza njih.
– Ona me je zvala „srce” moje... A ja nju „dušo moja”... I uvijek bi
ponavljala: „Tako malo vremena.” To bi me svaki put razljutilo... Me-
đutim, kad je otišla liječniku, kad više nije mogla izdržati bolove... Bo-
love tu, na ovom mjestu... – On stavi svoju ruku na Normin lijevi bok.
– Išao sam liječniku s njom i, kad je liječnik pritisnuo to mjesto, Brav-
ka je zaurlala... Slijedećeg su jutra započeli sa svim mogućim pretra-
gama. I Computer tomogram. Još nije bilo metastaza... Operirali su
je nekoliko dana nakon toga i u početku je sve krenulo izvrsno, a za-
tim sve gore... Otkazivao je jedan organ za drugim... bubrezi... U or-
ganizmu joj se sve više skupljala voda... Nije me više prepoznava-
la... Stajao bih nagnut nad njom sasvim blizu, a ona bi vikala: „Zovite
Jana, zovite Jana! Idite po Jana!” A ja bih joj govorio: „Tu sam kraj
tebe, Bravka.” A ona bi i dalje vikala, neka me konačno dovedu...
Imala je vrlo jako srce... I kad je voda stigla u pluća, i Bravka je po-
čela hroptati na onaj stravičan način... – On se trgne iz svojih sjeća-
nja i pogleda Normu. – Oprostite! Oprostite, molim vas!
Ona kimne i kratko sklopi oči.
– Rak crijeva –reče on, a poljski se akcenat osjećao u njegovu gla-
su sve više. – Jedan joj je liječnik... Ja sam ga preklinjao ... Mislim
da joj je pomogao, kad je počelo to užasno hroptanje... jer dva dana
kasnije srce joj je prestalo raditi... njeno tako jako srce...
Skrenuo je u Konigstrasse, pa su prošli kraj Izraelskog groblja koje
je ležalo u tami na desnoj strani od njih. – Umrla je 25. svibnja 1982.
u tri četvrt deset... „Tako malo vremena” govorila je uvijek... upravo je
napunila trideset i pet godina... zaista malo vremena, zar ne? Jeli je
u to vrijeme bilo tek šest godina. Živjeli smo u Hamburgu, otkad mi je
1974. godine profesor ponudio da radim s njim... Bravka je dobila
mjesto na Psihijatriji Eppendorfških klinika. Stanovali smo u lijepoj,
staroj kući u Ulmenstrasse, tamo kraj Gradskog parka, sasvim blizu
Instituta veliki stan... u zelenom pojasu... Jedino Elbu nismo mogli vi-
djeti... Na pogrebu Bravke na Ohlsdorfskom groblju bili smo samo
Jeli i ja... Bio je vruć dan... neobično vruć... samo pogrebnici koji su
donijeli lijes i jedan grobar, osim nas, dakako... Svećenika nisam
htio. Bio sam tada i previše ljutit na Boga... Neka mi oprosti. Vrlo ri-
jetko odlazim na Bravkin grob... Vi to razumijete, zar ne?
– O, da – reče Norma.
– Bravka ionako nije tamo – reče Barski.
Sada su prolazili kroz Altonu.
– Dakako da nije – reče Norma.
– Ona je... Znate, čitao sam jednu pripovijetku o Židovu koji je oti-
šao svom rabinu, naime, izgubio je ženu, i upitao ga: „Rabine, može
li se mrtve oživjeti?” A rabin odgovori: „Da, na taj način da stalno
mislimo na njih.”
Sad su prošli vijećnicu Altone i stigli do Elbske ceste.
– Bio sam strašno netaktičan – reče Barski i pogleda Normu. – Vi
ste izgubili sina.
 – Sve u redu – reče ona. – Vi imate svoju pokojnicu. Ja imam svoje
pokojnike. Everybody has to fight his own battles.
– Točno – reče on i opet je pogleda. – Svatko sam bije svoje vlastite
bitke.
Norma upita: – Ide li vaša kćerka ovdje u školu?
– Da – reče Barski. – Ostali smo u našem starom stanu. Jeli nije
htjela da preselimo. Imamo divnu domaćicu, gospođu Krb. Ona živi s
nama. Već mnogo godina. Poznavala je moju ženu. Mnogo voli Jeli.
Kad mene nema, ona je uvijek tu, na raspolaganju Jeli. Imamo veliku
sreću s gospođom Krb, zaista, veliku sreću... – Zatim je zašutio sve
dok se nije zaustavio u Parkstrasse iza Norminog plavog automobila.
Izađe iz kola i otvori joj vrata.
– Dakle... – poče Norma.
– Otpratit ću vas...
Bila je zatečena. – Što?
– Idem s vama u stan – reče on nesigurnim glasom. – Samo za tre-
nutak.
– Ali zašto?
On je pogleda. – Vi znate zašto, gospođo Desmond.
– Da – odgovori ona. – Ostavila sam upaljeno svjetlo. Nekako mi se
lakše vratiti kući.
– Točno – reče Barski. – Dakle smijem li...?
Ona kimne i oni pođoše prema ulaznim vratima. Dizalom su se
odvezli gore. Ona otključa ulazna vrata stana i tog se trena sva trgne
i zadrhta, ali joj on istog trenutka oprezno položi ruku na rame. Zatim
krene zajedno s njom od jedne prostorije do druge. Svugdje je gorje-
la svjetlost. Na kraju su došli u sobu za dnevni boravak s kutnim na-
mještajem za sjedenje i zidom prepunim slika. Norma je žute ruže
stavila u vazu na stoliću kraj kauča.
– Hvala – reče ona. – A vi? Kad vi sada dođete doma...
– Ja imam dijete – reče on. – Poći ću u Jelinu sobu i pogledati je
kako spava. Kad se kasno vraćam kući ili noću s putovanja, uvijek
najprije idem pogledati svoju malu kćerku. Još uvijek imam mnogo
sreće, zar ne?
– Da – reče ona. – Puno sreće. I zahvaljujem vam.
– Na čemu?
 – Na vašem povjerenju. Sad su moje šanse da pronađem ubojice
svog dječaka mnogo veće, jer toliko toga znam. Da popijete još čašu
mineralne? Vi ne pijete alkohol.
– Ne.
– Onda mineralnu s limunom! One for the road![ 13 ]
– Ne, hvala, doista ne mogu. Oh, pogledajte ovu ružu!
– Da, bubamara – reče ona i bila mu je zahvalna, beskrajno zahval-
na za tu bubamaru.
Barski se sagne i kao da s najvećom ozbiljnošću promatra sitnu cr-
venu životinjicu s crnim točkama. – Hm – učini on.
– Hm.
– Što je?
– Tu se radi o članu jedne veoma velike vrste Coccinelle – poče on
docirati. – I to Coccinella septempunctata, u prijevodu „Sedmotočki-
ca”.
– Poče brojiti: – Jedan... dva... točno, sedam. Kakav sudbonosni
slučaj! Bez te „Sedmotočkice” sasvim bih zaboravio izvijestiti vas o
najvažnijem što se dogodilo na području istraživanja gena.
– Naime?
– Riječ je o ljubavnom životu bubamare – reče on ozbiljno. – Sva-
kako ne o onom „Sedmotočkice”, nego o onom „Dvotočkice”, dakle
vrsti Adalia bipunctata. „Dvotočkica”, to donosi nesreću. Uopće, tako
se naime pripovijeda, sve su te bube bile ljubimice Majke božje, i
stajale su pod njenom posebnom zaštitom. Otuda i njihovo ime.[ 14 ]
– Dobro – reče Norma. „On se toliko trudi”, razmišljala je. „Tako se
mnogo trudi.”
– Moram vam još to ispričati! U zadnjem broju znanstvenog maga-
zina NATURE objašnjava izvjesni M.E.N. Majerus i njegovi kolege s
Department of Genitics Sveučilišta u Cambridgeu da su otkrili, kako
ženske bubamare vrste bipunctata dospijevaju do svojih partnera.
– Nemojte – reče Norma.
– Što to, milostiva gospođo?
– Nemojte me zafrkavati!
– Zafrkavati? – On nabere čelo. – Gospođo Desmond, ja to sebi ne
bih nikada dopustio! Riječ je o otkriću izuzetne i prelomne važnosti.
Zamislite: Department of Genetics! University of Cambridge! Tamo
su Crick i Watson pronašli dvostruki heliks! Dopuštate da nastavim?
Norma lagano slegne ramenima.
– Hvala. Vidite: mnoge ženske bubamare vrste bipunctata ne mogu
se slobodno odlučiti za mušku bubu iste vrste. I sada su taj Majerus i
njegovi kolege otkrili, da jedan jedini gen, jedan jedini gen, gospođo
Desmond...
– Čula sam, doktore Barski.
– ... da jedan jedini gen određuje, da li male dame više vole crnu
bubu s crvenim točkama ili crvenu s crnim točkama. Molim vas, ne
prekidajte me, veoma je važno! – On nastavi s dociranjem: – Znans-
tvenici su dokazali, da se sklonost za tamne mužjake nasljeđuje i
prenosi od roditelja bubamare na kćerku bubamaru. Nasljeđuje! Uko-
liko kćerka nosi dominantni gen, tada u nje ima šanse samo crna
mladunčad.
– Molim vas, prekinite tu priču!
– Ako kćerka ne naslijedi onaj gen, mogu joj se sasvim ravnoprav-
no udvarati i crvena i crna gospoda. Do tih su rezultata došli znans-
tvenici na temelju vrlo kompliciranih pokusa križanja i parenja.
– O, Mojsije! Time su, milostiva gospođo, znanstvenici riješili jednu
staru kontroverzu između pristalica nasljeđivanja i behaviorista. Jer,
do sada se u stručnim krugovima osporavalo da li jedan jedini gen
može upravljati tako kompliciranim ponašanjem kao što je izbor part-
nera... Čudesno, zar ne?
– Vi ste veoma ljubazni – reče Norma. – Zaista ste ljubazni. Ali, sve
ste to izmislili, zar ne?
– Dopustite! NATURE je jedan od najserioznijih časopisa!
– O, da, svakako – reče Norma.
– Dakle – on spusti glavu – oprostite još jedanput!
– Da vam oprostim? Pa vi ste samo pokušali... Mislim, mi oboje...
Svaki se nada, da će se na svoj način izvući iz gliba... poput Miinc-
hausena... Ali da vi pokušavate izvući mene... Norma nije mogla
nastaviti, nego je okrenula glavu ustranu.
– Sad idem – reče on.
– Dobro. – Ona ga pogleda opet ravno u lice. – I nazovite kad stig-
nete kući!
 – Znate li koliko je sati?
– Mislim da neću odmah zaspati. Nazovite zbog mog umirenja. Mo-
že se... uvijek se može nešto dogoditi. Vozite pažljivo!
Došli su u predvorje. On joj pruži ruku i promrmlja nešto na polj-
skom.
– Što ste to rekli?
– Ah – reče on malo zbunjeno – molio sam se za vas.
– Vi ste pobožni?
– Ranije nisam uopće bio. Ali otkad...
– Razumijem.
– Dakle, nazvat ću. – Barski je već pritisnuo dugme dizala. Kabina
je stigla. On uđe.
– Bog vas čuvao – reče on. Vrata se za njime zatvoriše i kabina
krene prema dolje.
Norma zaključa vrata stana i pođe u kupaonicu. Otvori slavinu na
kadi. „Nema smisla”, razmišljala je. „A učinio je to s najboljom namje-
rom. Tako ljubazno od njega. Ali svatko je ipak sam. And has to fight
his own battles. Alone.”[ 15 ]
 20

Kupala se i pokušavala ne misliti ni na što. Neko joj je vrijeme to

polazilo za rukom, a zatim se prisjeti priče o bubamari koju joj je is-
pričao Barski. Međutim, nije htjela misliti na Barskog, ali joj je to uspi-
jevalo tek s velikim naporom. Ostala je veoma dugo u kadi, a na gru-
dima visio je privjesak lista djeteline koji joj je trebao donijeti sreću,
što se ipak nije dogodilo.
Prozori spavaće sobe gledali su na veliku terasu. Nije se obrisala
ručnikom i nije se pokrila. Ispružila se naga na tankom ljetnom pokri-
vaču pustila da se kapi posuše same od sebe. Tu u najgornjem katu
bilo je čak u to doba vrlo toplo, te joj je godilo da leži tako naga i
osjeća kako joj se preplanula koža tijela isparavanjem kapljica vode
ugodno rashlađuje. Pomalo se opuštala i polagano se gubila nape-
tost tog dugog dana i te duge noći. Sklopi oči i poče u sebi izgovarati
molitvu koju je u mislima molila svako veče, samo nešto izmijenjenu:
„Dragi Bože, ako postojiš, daj da Pierre i moj sin budu oslobođeni
straha i boli, briga i nevolje! Daj da lebde u nebeskom miru i da osje-
ćaju neku posebnu vrstu sreće! Ja vas volim obojicu i sve moje naj-
ljepše misli uvijek su upućene vama. Ako možete, pomognite mi da
živim poštenim životom, amen. Bilo bi lijepo, kad bi oni to mogli”, raz-
mišljala je. Odjednom zazvoni telefon na noćnom ormariću. „Barski”,
pomisli ona. „Doma je, dakle.”
Digne slušalicu. – Da?
Javi se metalno iskrivljeni muški glas: – Dobro jutro, gospođo De-
smond. Eto, doktor Barski vas je doveo doma. Sigurno ste se okupali
i sad ležite u krevetu...
Norma skoči.
– Tko ste vi?
– Vi me ne poznate.
 – A o čemu je riječ?
– O vašem životu.
– Što?
– Riječ je o vašem životu, gospođo Desmond.
– Dakle...
– Ne prekidajte me! Stvar je vrlo jednostavna: doktor Barski ispričao
vam je sve pojedinosti o svom radu. Ja sam inače obožavatelj vaših
reportaža, gospođo Desmond. Međutim, u ovom vam slučaju prepo-
ručam, da ne planirate nikakvu reportažu a i da ne počinjete s nikak-
vim traganjem. Usrdno vam to preporučam. Jer, ako ćete to ipak uči-
niti, ako se budete i dalje bavili s doktorom Barskim i njegovim Insti-
tutom kao i... slučajevima koji se tamo događaju, onda će vas to vrlo
brzo stajati života. Toliko brzo, kao što je stajalo života profesora
Gellhorna i njegovu obitelj. Napominjem zbog toga da biste shvatili
koliko to ozbiljno mislim. Nastavite li sa svojim poslom, za dva dana
ste mrtvi. Velikodušan sam. Ostavljam vam na raspolaganju kratko
vrijeme za razmišljanje. Nakon toga ću vas ponovno nazvati. Želim
čuti vašu odluku: život ili smrt, isto kao što je morao umrijeti vaš sin.
– Ubojica! – poviče Norma. I primijeti istoga trenutka da je kroz ok-
vir otvorenog prozora proturen u sobu vrh puščane cijevi. Kao što je
navikla to u godinama svoga rada, reagirala je brzo poput munje, is-
pustila slušalicu, kotrljajući se spustila sa širokog kreveta i klizeći sa-
krila na pod, na najudaljenije mjesto od prozora. U trenutku kad još
nije bila u ležećem položaju, odjeknuo je pucanj. Čula je kako je me-
tak udario u bijelo lakirano drvo ormara za odijelo. Po golom joj je ti-
jelu palo iverje. Iz slušalice koja je ostala na krevetu kreštao je muški
glas: – Gospođo Desmond... Gospođo Desmond... Dođavola, što se
dogodilo? Javite se! Javite se!
„Gotovo je”, pomisli Norma i obuze je neprirodna ravnodušnost.
„Dakle, gotovo je. Dovoljno je da tip na terasi ustane i odmah će me
vidjeti. I, samo još jedan pucanj. Puščana cijev koja je počivala na
prozoru, pomakne se okomito prema plafonu sobe, zatim ispadne
postrance i sklizne s okvira. balkand own load. org.
Muški je glas iz slušalice kreštao i dalje: – Gospođo Desmond...
gospođo Desmond... Javite se! Dođavola, javite se...
 „Ludo”, pomisli Norma. „Potpuno ludo. Zašto me taj tip upozorava,
ako me je istodobno dao ubiti? Glupačo”, reče sama sebi. „Nije to taj
koji je naredio tvoje ubojstvo. Inače ti ne bi prijetio i ne bi te upozora-
vao. Mora da je još netko vruće zainteresiran za to, da ne čeprkaš
po toj priči. Ali, netko iz druge grupe baš je u pravi čas...”
Susjedni prozori se počeše naglo otvarati, začuše se glasovi, dozi-
vanje, povici. Pucnjevi su probudili susjede. ba;lk:añ.do:w.nl:o:ad
Norma polagano ustane. Otkotrlja se preko kreveta. Centimetar po
centimetar poče dizati glavu uvis prema prozoru. Vani je već svitalo.
Norma pogleda preko okvira prozora. Direktno ispod nje na terasi le-
žao je neki čovjek. Bio je odjeven u kratke sive hlače, sivu košulju,
preko nje navučenu sivu vjetrovku s patentnim zatvaračem i plave
tenisice. Bio je visok i mršav, imao je plavu kosu. Usta su mu ostala
otvorena, a iz njih je navirala krv. Glava mu je klonula ukoso. Norma
vidje da ga je metak Pogodio u vrat sa strane. Čovjek je ležao u lokvi
krvi koja se stalno povećavala. Ukočeni mu je pogled bio uprt u ne-
bo. „No, napokon, ipak list djeteline!” pomisli Norma. Kraj čovjeka je
ležala puška, čija je cijev bila prije toga uperena u sobu.
Norma brzo pogleda gore. U prvoj svjetlosti novog dana ugleda čo-
vjeka na ravnom krovu susjedne kuće oko tri metra iznad terase. Od-
mah sasvim jasno prepozna kao vosak blijedo lice i naočale sa stak-
lima bez okvira. Bio je to čovjek koji je nakon terorističkog napada u
„Cirkusu Mondo” tako naglo otvorio vrata telefonske govornice; čo-
vjek koji je pomogao prilikom pogreba obitelji Gellhorn u svojstvu na-
mještenika pogrebnog poduzeća Hess i koji je pomogao nositi lijes;
čovjek koji je stanovao u pansionu neuredne Meisenbergovice; čo-
vjek koji se trenutno zvao Horst Langfrost.
 21

„Ili se možda više ne zove tako”, realno pomisli Norma. „Na tom
ravnom krovu nalazi se i gromobran, dimnjaci ijedna televizijska an-
tena. Ima također i nekoliko odušnih otvora za dovod svježeg zraka.
Kroz okanca može se veoma lako spustiti s rova do teretnog dizala
dolje.” Dok je Norma razmišljala o tome, bljedoliki je već odavno nes-
tao. Pušku je nosio na leđima.
Norma primijeti da joj tijelom teče hladni znoj i da sva drhti kao pri
napadaju malarije. Šok se pojavio sa zakašnjenjem. Baci se na kre-
vet.
– Halo... halo... gospođo Desmond! – Glas iz telefonske slušalice.
Norma se sada tresla tako jako, da nije mogla ustati iz kreveta.
Nakon nekoliko minuta napadaj je prošao. Norma spusti telefonsku
slušalicu.
Vani su glasovi bivali sve jači: – Gospođo Desmond! Što se dogodi-
lo? – Gospođo Desmond! Gospođo Desmond! – Pa ona je mrtva! –
Ubojica! Ubojica! Pomoć! Upomoć! – Šutite! Tišina! Gospođo De-
smond, čujete li me? Čujete me, gospođo Desmond?
Norma digne telefonsku slušalicu i okrene vrlo kratak broj.
Istog se trenutka javi muški glas: – Policija!
Ona progovori sada već sasvim mirno: – Ovdje Norma Desmond.
Stanujem u Parkstrasse. – Zatim navede i kućni broj. – Ugao Elbc-
hausse. Najviši kat. Dođite odmah! Ubijen je jedan čovjek.
– Poznajete li ga?
– Ne. Htio je ubiti mene. I netko ga je ustrijelio.
– Ponovite, molim vas, vaše ime!
– Desmond. Norma Desmond.
– Desmond? Ne dirajte ništa! Odmah dolazimo.
 22

– Kao što sada stvari stoje, čini se da postoje najmanje dvije strane
koje po svaku cijenu žele spriječiti istragu o terorističkom napadu –
reče Carl Sondersen, viši kriminalistički savjetnik specijalne komisije
„25. august” Saveznog kriminalističkog ureda u Wiesbadenu.
Bilo je 13 sati gotovo u minutu točno. Od pokušaja ubojstva Norme
Desmond prošlo je sedam i pol sati. Neki od Sondersenovih službe-
nika radili su još uvijek u spavaćoj sobi, na užareno vrućoj terasi i na
krovu. Telefonske su veze bile blokirane. Postojala je još samo jedna
linija i to s Direkcijom policije. Leš ubijenog odnesen je u ravnom lije-
su od cinka, a krv s terase je oprana.
– Postoji međutim vrlo velika mogućnost – nastavi Sondersen koji
je za svoj položaj djelovao vrlo mladenački – da te obje strane imaju
prije sve drugo negoli zajedničke interese. Jedna je poslala čovjeka
koji je pucao na vas, gospođo Desmond, a druga je poslala čovjeka
koji prema opisu odgovara Horstu Langfrostu. Obojica su došla pre-
ko susjedne kuće, to smo ustanovili. Čini se, da je još neidentificirani
stigao prvi. On je prepilio lokot koji je visio na okancu prema ravnom
krovu susjedne kuće, pričvrstio ljestve od užeta na jedno veliko odz-
račno okno i na taj se način spustio na vašu terasu. – Sondersen za-
vuče prst desne ruke ispod ovratnika košulje. – A zatim, sve postaje
kompliciranije.
– Samo donekle kompliciranije – reče Norma. Imala je bijele platne-
ne hlače, laganu bijelu košulju kratkih rukava preko hlača i bijele
sandale na bosim nogama. Sjedila je na širokom kauču ispod zida
punog slika nasuprot preplanulom, vitkom muškarcu iz Saveznog kri-
minalističkog ureda, koji je svoje riječi popratio laganim pokretima ru-
ku, kao da ih takoreći interpunktira. Kraj nje je sjedio Barski, zatim
Westen, a u jednom se kutu šćućurio debeljuškasti dr. Giinter Han-
ske, glavni urednik HAMBURGER ALLGEMEINEN ZEITUNG-a. Bar-
ski je stigao do Norme već pola sata nakon napada, a Westen nešto
kasnije. Posljednji je stigao Hanske. Norma ga je neprestano nervoz-
no pogledavala, jer se njegov smeđi toupet pomaknuo, a da on to ni-
je znao. Drugi, čini se, nisu ništa primijetili.
Sve su zavjese zbog vrućine bile navučene. Na stolu ispred kauča i
sjedala s kutnim elementima vrtio se veliki ventilator, ali nije ni on
mogao rashladiti prostoriju. Muškarci su skinuli jakne i kravate, jedi-
no je Alvin Westen ostao kao i uvijek uostalom, perfektno i elegantno
odjeven. Sondersen ih je sve bio preslušao, nakon što se njegov su-
radnik raspitao u njih o svemu. Carl Sondersen je bio vrlo visok, vrlo
mršav, a njegovo je lice podsjećalo na lice nekog opreznog liječnika.
– Hoćete reći – reče Hanske – ti su ljudi, obojica, bili poslani sa na-
logom da ubiju gospođu Desmond.
Sondersen digne ruke uvis. – Mi premalo znamo. Ne znamo na pri-
mjer zašto je Langfrost doslovno tek u zadnjoj sekundi spriječio dru-
goga da i po drugi put puca na gospođu Desmond.
– Mislite li, da je već možda i prije bio tu?
– Kažem, da ne znamo. – Sondersen digne ruku uvis. – A možda je
Langfrost poslan upravo zato da po svaku cijenu spriječi ubojstvo
gospođe Desmond.
– A zašto bi? – upita glavni urednik. „Prokletstvo, i taj toupet”, po-
misli Norma.
– Krenimo od početka. Gospođu Desmond nazvao je neki muška-
rac iskrivljenim glasom, zar ne? Čovjek je gospođi Desmond prijetio
smrću u slučaju, ako ona ne bi prestala sa svojim istragama. On joj
je izričito ostavio vrijeme za razmišljanje. Rekao je, da će po isteku
tog vremena nazvati iznova. Za mene to znači: ova strana nije posla-
la ubojicu, kojem bi bio zadatak da odmah ubije gospođu Desmond.
Mora da je to bila druga strana, radikalnija. Međutim, čini se, da je
prva znala za tu radikalnost. Ona zna, da druga neće gubiti vrijeme
za prijetnje ili psihički teror. I zato je, po mom mišljenju, poslan Lang-
frost, da čovjeka radikalnije strane spriječi u izvršenju naloga o tre-
nutačnom ubojstvu, što je ovome iz tko zna kojih razloga uspjelo tek
posljednje sekunde.
 – To je jedan od mogućih razvoja stvari – reče glavni urednik. –
Postoje, dakako, i drugi.
– Dakako – reče preplanuli kriminalistički viši savjetnik uska lica i si-
vih očiju. – Iako se vjerojatno sve odigralo ovako. – Pogleda u neki
blok za zabilješke. – Neznanac je imao Springfield 03. Langfrost je
pucao s 98 k, bivšom karabinkom Wehrmachta.[ 16 ] Na ravnom kro-
vu našli smo izbačenu čahuru iz tog tipa puške. Na Springfieldu se
trenutačno istražuju otisci prstiju. 98 k je Langfrost ponio sa sobom.
Za njim je, na temelju opisa gospođe Desmond, raspisana tjeralica.
Vaš smo poziv, gospođo Desmond, primili u radiocentrali u 5 sati 44
minute. Prva okružna potjera počela je u 6 sati 22 minute. Druga, u
okviru grada u 6 sati 36. Langfrost je imao prokleto malo vremena za
bijeg. Po mojoj ocjeni, on se mora još uvijek nalaziti na širem prosto-
ru Hamburga.
Vrata spavaće sobe se otvoriše. Pojavi se jedan od kriminalističkih
službenika. Sondersen ustane. – Evo me, idem.
– Ne... – Službenik je bio nemiran. – Telefonski poziv za gospođu
Desmond.
– Gospođu Desmond? Pa ostavili smo jedino vezu s Direkcijom po-
licije! Sve druge su blokirane!
– I ja to također ne razumijem.
– Izvolite, gospođo Desmond – reče Sonderson. Ona potrči u spa-
vaću sobu. Sondersen krene za njom. Norma stavi slušalicu na uho,
a službenik Saveznog kriminalističkog ureda drugu koja je bila tu ins-
talirana već prije.
Norma začuje poznati metalno-iskrivljeni glas: – Dobro jutro, gospo-
đo Desmond. Sada ste u društvu s nekoliko gospode, a među njima
je i viši kriminalistički savjetnik Sondersen. On sada zajedno s vama
sluša ovaj razgovor. Dobro jutro, gospodine Sondersen. Zanima vas
kako sam se uspio ubaciti u blokirani vod, zar ne? Za mene nema
takve zapreke. Mogu se ubaciti u svaki vod! A sada samo za vas,
gospođo Desmond. Imate dovoljno vremena da razmislite o onome
što sam vam rekao prilikom mog prvog poziva. U međuvremenu ste
mogli ustanoviti da moramo trpjeti konkurente, koji nisu tankoćutni
kao mi. Dakle?
 Norma sjedne na krevet. Prisutni u susjednoj sobi mogli su razgo-
vjetno čuti svaku njenu riječ. – Dakle – reče ona – ja sam, dakako, o
svemu što mi je jučer ispripovijedao doktor Barski izvijestila svog
glavnog urednika doktora Hanskea. Gospodina Sondersena također.
Obojica su razgovor snimila na traku. Drugim riječima, i bez obzira
na policiju, ubili vi mene, ubili vi doktora Hanskea – redakcija je o
svemu obaviještena. I o vašoj prijetnji ubojstvom. Vi, dakako, možete
ubiti sve članove jedne velike redakcije. Ali i tada još uvijek ostaju
snimljene trake. Vi ne znate gdje se one nalaze. Nikada ih nećete
pronaći. Ja sam od doktora Barskog dobila veoma mnogo informaci-
ja. I ja znam i svi u redakciji znaju – o čemu je riječ. Svejedno, što
god vi poduzeli, prekasno je i ja ću, razumljivo, nastaviti s traganjem.
– Nato spusti slušalicu.
– Pokušajte saznati, kako se probio ovaj poziv – reče Sondersen.
Zatim se vrati s Normom k ostalima u dnevnu sobu.
Svi su šutjeli.
– No? – upita Norma.
Tajac.
Prvi progovori Barski: – Gospođo Desmond, ja vas molim, ja vas
preklinjem, isključite se odmah iz te priče! Zaboravite sve što sam
vam ispričao. Zaboravite i mene. Nikada sebi neću oprostiti što sam
vas doveo u životnu opasnost, to sam vam već rekao odmah čim
sam došao ovamo. Sada... mora netko drugi pisati o pokušaju vašeg
ubojstva. Molim vas, doktore Hanske, molim vas, zabranite vi gospo-
đi Desmond da i dalje vodi brigu o tom slučaju! Pošaljite je odavde,
daleko odavde! Dajte joj neki drugi zadatak! Ona mora odmah na-
pustiti Hamburg!
– Ne – reče Norma. – To ja neću učiniti.
– Draga moja – reče Westen – a ako te ja zamolim za to?
– Niti onda ne. – Norma je govorila tiho, ali strasno: – Ja sam izgu-
bila sina. Izgubila sam i njegova oca. Zvao se Pierre Grimaud i bio je
dopisnik agencije FRANCE PRESSE, bili smo oboje u Bejrutu i...
– Znam – oprezno reče Barski. – Čitao sam tada o tom slučaju.
– Međutim – nastavi Norma – to je u stanovitom smislu bilo uključe-
no u njegovu vrstu posla. Moglo se dogoditi bilo kojeg dana prije ili
kasnije. I meni također. Bio je rat. Ubijanje na veliko. Moj dječak nije
bio u ratu. Moj je dječak bio u cirkusu. I tamo je ubijen. Ne prekidaj
me, Alvine dragi! Ako želimo podnijeti smrt, a pogotovo ubojstvo vo-
ljene osobe, moramo imati neki cilj. Nakon Bejruta moj je cilj bio: ra-
diti, raditi raditi, kao da je Pierre još uvijek kraj mene. Pisati, kao što
bi pisao on. Sada, nakon ubojstva mog sina, a to mi je prilikom ovog
telefonskog razgovora postalo sasvim jasno, moj je jedini cilj: znati
istinu. Moram pronaći ubojice. U genetičko inženjerstvo investirane
su milijarde. Ja to nisam znala. Međutim, sad znam. Kad je riječ o
milijardama, tu ljudski životi ne igraju nikakvu ulogu. I ja moram, mo-
ram, moram pronaći ljude koji su ubili mog dječaka.
– A kad bi ih i našla, Norma? – tiho upita Westen. – Kad bi ih i naš-
la? To ti neće vratiti tvojeg dečka.
– Ne – reče Norma. – Ali će mene vratiti iz mrtvih. Tu mi se pruža
mogućnost da otkrijem smisao svog života. A sada gotovo, ni riječi
više o tome! Nastavite, molim!
Barski pogleda Westena. On slegne ramenima.
– Dalje – glasno reče Norma.
Sondersen reče: – Gospodo moja, smatram da se gospođa De-
smond ponijela fantastično. Apsolutno fantastično.
– Hvala – reče Norma.
– Ali kako to... – poče Hanske.
Sondersen ga prekine: – Pokušaj ubojstva gospođe Desmond već
je izvršen, zar ne? Ona već jeste u životnoj opasnosti, zar ste to za-
boravili? Prijete joj dvije strane. I ona je sada jednoj strani objasnila,
da je sve što zna prenijela vama, doktore Hanske i, meni. Mi smo to
navodno obojica snimila na traku. Dakle, besmisleno je, ubiti nju, jer
bi se istraga, naša i vaša, dakako tek tada nastavila. Gospođa De-
smond je pri tom pretjerala u vezi onoga što ona zaista zna i što zna
doktor Barski. Nije važno. Time je sebi veoma mudro stvorila neku
vrstu – životnog osiguranja.
On se nasmiješi Normi. Ona mu uzvrati smiješak. – Da sam kojim
slučajem bio ja onaj čovjek na telefonu, odmah bih shvatio da se tu
ženu ne smije ubiti. U slučaju njene smrti posljedice bi bile nesagle-
dive, jer već postoji veliki broj ljudi koji su sa svime upoznati. Gospo-
đa Desmond mora ostati živa, kako bi se je moglo koristiti na taj na-
čin da se i nju i mene namami u labirint krivih zaključaka, stvorenih iz
krivih, dakle, izmanipuliranih spoznaja. Kako bi se nju i mene, daka-
ko, odvratilo od pravoga traga. S mrtvom se osobom ne može učiniti
ništa od toga. Međutim, možda je i druga strana informirana i razmiš-
lja na isti način. Mnogo ste mi pomogli, gospođo Desmond. Zahvalju-
jem vam.
– Vi zacijelo imate pravo, gospodine Sondersen – reče Westen. –
Norma je reagirala na zaista najbolji način.
Sondersen ustane.
Norma gaje čitavo to vrijeme zamišljeno promatrala. Odjednom re-
če: – Gospodine savjetniče, htjela sam vas nešto upitati već prilikom
našeg prvog susreta, dan iza terorističkog napada u „Cirkusu Mon-
do”: Nije li moguće da sam ja upoznala vašeg oca? Prije približno
dvanaest godina. Gospodina Wigberta Sondersena pri decernatu za
ubojstva policijske uprave Niirnberg– tek nešto prije njegova penzi-
oniranja?
Visok, mršav čovjek iz Saveznog kriminalističkog ureda pogleda je
iznenađeno.
– Da, to je bio moj otac, gospođo Desmond. Ali kako to... – Digne
ruke na sebi svojstven način.
– Čim sam vas ugledala, sjetila sam se njega. Imate potpuno isti
oblik glave, iste kretnje.
– A gdje ste sreli mog oca?
– U svibnju 1974. vodio se u Nurnbergu senzacionalni proces zbog
umorstva. Poznata glumica Sylvia Moran bila je optužena za uboj-
stvo svog bivšeg ljubavnika Romera Rettlanda, jer ju je on pokušao
ucijeniti. Radilo se o Moraninoj kćerkici Babs. Babs je bila teški du-
ševni bolesnik...
– O bože, pa da – reče glavni urednik Hanske. – Vi ste, Norma, iz-
vještavali o tom procesu! Senzacionalna priča! Obišla je čitav svijet.
Netko je kasnije napisao i čitavu knjigu o toj aferi. Zove se, čekajte...
– Zove se „Nitko nije otok” – reče Norma. – Vaš otac, gospodine
Sondersen, koji je prvi stigao na mjesto zločina dao je svoj -iskaz.
Dugo sam razgovarala s njim. – Norma se zatim obrati svima: – Ve-
oma pametan i veoma dobar čovjek. Htio je postati učiteljem i propo-
vijedati dobro. Onda se ipak odlučio za direktno suzbijanje zla i oti-
šao u policiju. I završio u decernatu za ubojstva. Bez prestanka se
bavio samo teškim slučajevima, samo Zlom. I to mu je tijekom godi-
na sve više oduzimalo snagu. Rekao je nešto što neću nikada zabo-
raviti: „Moja je zadaća da suzbijam apsolutno zlo. Znate li što je naj-
strašnije u tom apsolutnom zlu?” upitao je on. „To što se ne može
učiniti ništa protiv. Apsolutno zla čovjeka može se kazniti. Ali što to
znači? Ništa. Baš ništa. Međutim, učiniti od njega boljeg čovjeka,
jednog bar za dlaku boljeg čovjeka, to ne možete postići. A najgore”,
nastavio je on, „a najgore od svega jeste: kad se osvrnem na svoj
protekli život i na svoj protekli rad, vidim da postoji toliko toga što
sam u svim tim godinama ili krivo učinio ili proigrao. Ništa se od toga
ne može nadoknaditi ili ispraviti...”
Norma ušuti. „Mog prijatelja s televizije Jensa Kandera muče isti
problemi”, pomisli ona. „Čudno. Čini se da to pitanje muči mnoge lju-
de. Baš je čudno što sam, eto, srela sina tog čovjeka. Godinu dana
kasnije, 1975, upoznala sam Pierrea. Pierre, Pierre, da sam barem i
ja tada umrla, tada u tom paklu Bejruta!” – Norma odmah nastavi: –
„Sve što sam postigao u svojoj prošlosti, mena nikakve vrijednosti” –
rekao je vaš otac, gospodine Sondersen. Ništa ne traje vječno. Vrije-
me se odlaže, kao što sud odlaže spise o nekom procesu, za koji vi-
še ne postoji nikakva mogućnost revizije. U ovoj smo zemlji tako du-
go vremena govorili o prevladanoj prošlosti, rekao mi je vaš otac.
Prošlost se ne može nikada prevladati! I tada, kad sam ga srela
1974. u Niirnbergu, prilikom procesa o ubojstvu, u središtu kojeg se
nalazila duševno bolesna djevojčica, tu spoznaju nije nikako više
mogao podnositi.
– Da, moj otac – reče kriminalistički viši savjetnik mladenačka izgle-
da, koji je neprestano gestikulirao i na taj način nekako naglašavao
svoje riječi. – Meni je u to vrijeme bilo 26 godina i radio sam u krimi-
nalističkoj policiji u Kolnu. Točno je to što kažete, gospođo Desmond.
Mog je oca gotovo uništila nemogućnost da barem malo popravi ap-
solutno zla čovjeka. I on bi zaista i propao da nije bilo moje majke.
Ona mu je uvijek iznova ulijevala snagu. Postigla je toliko da se on
unatoč svemu čak znao i nasmijati. Ona bi ga jedina uspjela nasmi-
jati.
„Kao Pierre mene”, pomisli Norma.
– Divna žena, moja majka.
 – Jesu li oboje još živi? –upita Norma, plašeći se odgovora. „Život
je tako kratak.”
– Da, oboje – odgovori Sondersen. – U Kronbergu u Taunusu. Po-
sjećujem ih kad god stignem. – Nasmiješi se. – Oni su tako sretni, on
78, ona 72.
„Tako sretni”, pomisli Norma. „I Pierre i ja smo također željeli osta-
rjeti zajedno i ostati sretni. Nije dakle život uvijek i za svakog tako
kratak. Ponekad se može ostati i sretnim do duboke starosti.”
– Baš lijepo – reče ona.
– Da – reče Carl Sondersen. – Sve je to uspjelo mojoj majci. Ona
ga je naposljetku uspjela uvjeriti u to da nije najvažnije od jednog ap-
solutno zla čovjeka učiniti malo boljeg. Može se uraditi nešto drugo.
Može se suzbijati apsolutno zlo. To je jedino moguće i najvažnije! To
se mora činiti!
– Vaše uvjerenje – reče Norma.
– Uvijek je i bilo, gospođo Desmond. Tipično za sina, zar ne?
– Vi ste borac – reče Norma i pomisli: „Ali zašto si, zaboga, kad ta-
ko govoriš, toliko utučen?”
– To je bio i moj otac – reče Sondersen. – Ali njega je ta borba za-
morila. Ja se neću nikada umoriti. Nikada se ne smije umoriti ili po-
sustati, jer zlo nije nepobjedivo. Napokon, pobjeđuje se uvijek kad se
ne predajemo. Pogotovo ako se mnogi bore protiv. Sjetite se samo
Hitlera, Eichmanna, Gobbelsa, Himmlera, Kaltenbrunnera, prokletog
nacističkog legla.
– Nije baš idealan primjer – reče Westen.
– Kako to mislite?
– Pa, eto! – reče Norma. – Opet se il negdje iznova pojavljuju.
– Onda treba nastaviti borbu protiv onih kojih još ima ili koj su se
opet pojavili. Ja ne želim ispravljati apsolutno zle. Čemu? Želim ih
samo spriječiti u tome, da i dalje čine zlo. To je važno, samo to – re-
če Sondersen.
– Uvjerenje sina – reče Westen.
– Da. I bez takvog uvjerenja ne bih ni jedan jedini dan mogao više
raditi svoj posao.
Norma reče: – Vi ste fantastični. „Ali zašto je tako napet i tako utu-
čen?”, pomisli odmah.
 – Ma nisam – reče Carl Sondersen. – Jednostavno se nikada ne
smije posustati, nikada obeshrabriti, to je sve. Iako...
– Iako? – upita Norma.
– Iako, ništa – reče Sondersen.
– Pozdravite oca – reče Norma. – I vašu majku, kojoj uspijeva na-
smijati ga. „Kao što je Pierre uspijevao sa mnom”, pomisli. „Takvih
ljudi, dakle, ipak uvijek ima. Kao ovaj ovdje. I kao njegova majka. Ti
si jedino imala smolu”, reče sama sebi. „Veliku smolu. Pierre je tako-
đer bio borac. U ovo naše vrijeme mora se biti borac. Pa makar se to
platilo i životom. Da, to se gotovo uvijek plaća životom.”
– Znate, doktore Barski – reče Sondersen – ne mogu reći da sam
baš oduševljen što ste gospođi ispričali sve što znate, jer nas smo se
dvojica dogovorili da nećete razgovarati s novinarima...
– Ja... – poče Barski.
Sondersen digne ruku i prekine ga: –... ali mogu to donekle razumi-
jeti. Da, mogu – reče on. Odjednom kao da je postao nervozan:
– Kada je izvršen napad? 25. kolovoza. Prije jedanaest dana, dak-
le. I što smo postigli za jedanaest dana? Ništa. Ni najmanji trag, niti
bilo kakav motiv. Nismo napredovali ni koraka. Iako imam na raspo-
loženju sve moguće. Savezni kriminalistički ured. Ministarstvo unu-
tarnjih poslova. Ministarstvo pravosuđa. Policiju. Saveznu pogranič-
nu službu. INTERPOL. Naprosto sve. Rezultat? Nula. Profesor Gell-
horn je bio vaš prijatelj. Da, ja vas razumijem, zaista vas razumijem.
Barski ga je netremice gledao.
Sondersen opet poče gestikulirati. – Moj je posao ponekad... – Za-
šuti.
Westen ga pogleda. – Ponekad? – upita on.
– Ponekad vrlo... kompliciran – reče Sondersen. Okrene glavu i sta-
de promatrati sliku Horsta Janssena – smrt kako sama sebe proždi-
re.
– Onda se... onda se odjednom skupi sve moguće.
– A što se to sve odjednom skupilo? – upita Westen, sasvim svjež i
spreman za razgovor.
– Ah, i ovo i ono – reče Sondersen. – Bilo bi divno, kad bi i ono pro-
ždrlo samo sebe.
– Što? – upita glavni urednik.
 – Zlo. Kao smrt tu na slici – reče kriminalistički viši savjetnik. – Ali,
budući da se to neće dogoditi... vi ste doktore Barski rekli sami sebi:
tako to dalje ne ide s tim Sondersenom. Pokušat ću razgovarati s
gospođom Desmond. Ona je prvorazredna, potpuno nezavisna novi-
narka s međunarodnom reputacijom. Osim toga i osobno je vrlo za-
interesirana za razjašnjenje tog slučaja. Ona će sigurno nešto otkriti,
kad je već taj Sondersen preglup za to.
„Što je s tim čovjekom?” pomisli Norma. „Što se tu događa. Nešto
tu nije u redu. „Pogleda Westena. On joj zabrinuto uzvrati pogled i
kimne gotovo neprimjetno.
Viši kriminalistički savjetnik pritisne vrškove prstiju jedne o druge. –
Zapravo, on i nije preglup, taj Sondersen – reče promatrajući slike na
zidu. – Mali bubnjar, ovaj tu, njega je naslikao „Pferde Kriiger”, Ber-
linčanin, zar ne? Jako mi se sviđa. Sviđaju mi se sve vaše slike, gos-
pođo Desmond. No, uzevši općenito, taj Sondersen ipak nekako izla-
zi sa svime na kraj.
„Što se to događa?” pomisli Norma. „Tako se ponaša netko tko mo-
ra upotrijebiti svu svoju moć da ne klone. Svima nam je užasno vru-
će. A jedino na Sondersenovoj košulji vide se ispod pazuha velike
mrlje od znoja. Jednog je trenutka izgledao gotovo isto kao i njegov
otac prigodom onog razgovora prije dvanaest godina.”
– Mi ćemo ubojice, dakako, uhvatiti – reče službenik Saveznog kri-
minalističkog ureda. – Ovaj put malo teže. A još teže i zato, jer ste vi,
doktore Barski, o svemu informirali gospođu Desmond. Nije to pred-
bacivanje. Jedanaest dana, a nikakva traga. Međutim, nije riječ sa-
mo u tome što ste informirali gospođu Desmond. Poznato mi je da je
ona češće već do sada perfektno surađivala s policijom. S njom ne-
ma problema. Ali sad imamo na grbači i sve ostale medije.
– To biste imali u svakom slučaju –reče Hanske i prođe rukom po
kosi. Norma zažmiri na tren, ali se odmah umiri, jer njen šef nije po-
maknuo svoj toupet nego ga je samo namjestio. – Reporteri u redak-
ciji slušaju i dan i noć policijski radio. Onog trena kad se u vas čuo
prvi alarm, svi su dečki pojurili, a osim njih i hrpa fotografa, neki i od
nas, dakako.
– Da – reče Sondersen. – Morali smo ih prisiliti da siđu s drveća i
morali smo osigurati kuću, kako ne bi navalili unutra. Usprkos tome,
imaju sasvim dovoljno fotografija. O tome kako ja dolazim sa svojim
ljudima. Kako iznose cinčani lijes. No dobro, kažete da bi se to iona-
ko dogodilo. Možda. Ali nažalost, tu je još i činjenica što je gospođa
izgubila svog sina u „Cirkusu Mondo”. Dakle, i ona je direktno pove-
zana sa slučajem. Jasno je, nešto i zna. Što mislite, kakve će se sa-
da sve priče isplesti? Prije nego što smo ondje blokirali telefon, ja
sam razgovarao sa šefom visokotiražnog lista, i svi ste čuli kako se
taj ponašao! A što, što živimo li u demokraciji ili ne? To je slobodna
zemlja, hvala bogu! I zato će bratija sutra osvanuti s viješću o poku-
šaju ubojstva, s čitavim mnoštvom zlobnih izmišljotina i tvrdnji. Krup-
no tiskani naslovi u novinama! K tome i fotosi! I vi ćete učiniti to isto,
gospodine doktore Hanske.
– Jamačno.
– Ali, ja ću napisati samo o onome što mi se dogodilo, a ni riječ o
tome što mi je ispričao Barski – reče Norma.
– Hvala vam. Međutim, postoje i druge novine, sasvim drukčije od
HAMBURGER ALLGEMEINE. Svatko može pisati što god želi. A
svatko hoće, dakako, zaraditi i više novaca.
– Slušajte, gospodine Sondersen – reče srdito glavni urednik. – Mi
tu nismo glavni pokretači! Vijesti pokreću drugi ljudi. Mi ih samo pro-
dajemo.
– To i kažem. Zaraditi što više novca.
– A kako biste vi to onda željeli, gospodine savjetniče? – upita Han-
ske.
Sondersen ga pogleda zamišljeno.
– No, molim, kako?
Sondersen izusti veoma tužno i, tog je trenutka Normu opet strašno
podsjetio na svog oca: – Rado bih da sam ja zadržao stvar u rukama
i da ne bude još više mrtvih. I bez panike. I bez kaosa. Želio bih da
mi posao ne bude još više otežan.
– Još više? – tiho upita Westen.
– Kako molim?
– Rekli ste: da mi posao ne bude još više otežan.
– Mora da ste pogrešno čuli, gospodine ministre. Nisam to rekao. –
Sondersen ga pogleda sasvim bezizražajno.
– Kako da niste – reče Barski. – Rekli ste...
 Glavni urednik ga glasno prekine: – Kratka obavijest od vašeg iz-
vjestioca, zar ne? Još uvijek nikakav trag, moli se stanovništvo za
suradnju. Tako nekako?
– Tako nekako, da... – Sondersen ponovno uperi pogled na slike.
– Ali tako to ne ide – ljutito reče Hanske. – Saopćenje se daje preko
svih agentura u prvoj emisiji vijesti ARD-a i ZDF-a i preko svih privat-
nih radiostanica. Mi ovdje imamo slobodu tiska.Jednako kao što i vi
imate slobodu da posredujete u tom terorističkom slučaju.
Sondersen se nasmiješi dvosmisleno. Hanske to nije primijetio, ali
ostali jesu.
– Mi, odnosno sve novine, u prodaji su sutra rano ujutro. Sami ste
rekli, da razumijete što se doktor Barski obratio gospođi Desmond,
uvidjevši da vi uopće ne napredujete. Rekli ste to, zar ne?
– Da. Rekao sam – Sondersen je još uvijek promatrao slike.
– No, dakle! Demokracija! Ima i loših strana, uviđam to. Na Istoku
biste mogli...
– Molim vas trenutak za pažnju, gospodine Hanske – reče Westen.
– Molim.
– Gospodine Sonderson?
– Izvolite, gospodine ministre? – Kriminalistički savjetnik se polaga-
no okrene i pogleda Westena. Pogled mu se vratio tko zna otkuda.
– Ja već odavno nisam ministar. Nešto bih vas upitao.
– Pitajte!
Westen se nagne naprijed. Progovori sasvim polagano i tiho, isto
kao što je prije toga govorio Sondersen: – Ima li i Savezna Republika
specijalne jedinice?
Svi su ga pogledali.
Sondersen upita: – Što mislite pod „specijalnim jedinicama”, gospo-
dine Westen?
– Neke zemlje – odgovori ovaj strpljivo – imaju specijalne jedinice
kojima je osiguran apsolutni prioritet, ako je nekim događajem ugro-
žena nacionalna sigurnost. Ima li, dakle, i naša zemlja neke slične
jedinice?
– Koliko ja znam, nema. – Sondersen ponovno zavuče jedan prst
ispod okovratnika košulje. Norma primijeti kako su se proširile mrlje
od znoja na njegovoj košulji.
– A da ih imamo biste li tada priznali – upita Westen.
– Ne bih – reče kriminalistički viši savjetnik Carl Sondersen.
 23

Svi su šutjeli.
Norma pogleda Westena: – Zašto si to pitao, Alvine?
On odgovori: – Oklada.
– Oklada, s kim? – upita Norma.
– Sa samim sobom. Što će gospodin Sondersen odgovoriti.
– I jesi li je dobio?
– Da, Norma – odgovori on.
– Slušajte, gospodine Westen, ako sumnjate da smo ja ili Savezni
kriminalistički ured ili policija općenito pod bilo čijim utjecajem..
– To mi je potpuno strano – reče Westen. – Vi ovdje činite najbolje
što možete. Zaista sam uvjeren u to. Bilo je to samo pitanje. Što bi
bilo, kad bi vam gospođa Desmond ponudila suradnju? Pitam stoga,
jer ste rekli da je ona prvorazredna, potpuno nezavisna novinarka s
međunarodnom reputacijom; tako ste rekli, zar ne?
– Da, rekao sam. – Sondersen pogleda Normu nekako čudno.
„Gotovo sa zavišću”, pomisli ona. „A zašto tako, sa zavišću?
Nezavisna, da to je ta riječ. Nezavisna.”
– To bi, dakako, bilo izvrsno –reče visok, ljubazni Sondersen, koji
se posvetio borbi protiv apsolutnog zla. – Fantastično. Ne mogu za-
misliti ništa ljepše.
– Ti bi se složila s tim, Norma, zar ne? – upita Westen. – Ti ćeš lak-
še prodrijeti do nekih stvari, do kojih bi gospodin Sondersen na svom
službenom položaju možda... teže dospio, zar ne? Naprotiv, njegov
položaj ima opet neke druge prednosti. To bi, dakako, moralo biti
pravo partnerstvo.
– Dakako – reče Sondersen. „Odjednom je njegove tuge nestalo,
odjednom kao da je oslobođen”, pomisli Norma. „Kakva riječ: oslobo-
đen. Ali tako djeluje.” Ona reče potpuno promijenjenim glasom: –
Okay. Dakle, kako bi se.stvari sada trebale odvijati?
– Vi još za sada nemojte pisati ništa o tome, što vam je doktor Bar-
ski ispričao. Mene trebate obavještavati o svemu što otkrijete. Usme-
no. Telefonom. Snimljenim trakama. Fotosima. Uvijek se javljajte od-
mah.
– Okay. A sada vi! Svejedno što imate, prenijet ćete isključivo meni.
I to dvadeset i četiri sata prije, negoli vaš izvjestitelj za informacije ili
bilo tko drugo to dade u javnost.
Barski iznenađeno pogleda Normu. Takvu je nije poznavao.
– Isključeno! – pokuša protestirati Sondersen. Razgovor se odvijao
vrlo brzo. – Mi smo vezani Općom obavezom o informiranju. Šest
sati.
– Osamnaest sati!
– Deset!
– Prodano! – usklikne Norma.
– Zahvaljujem na vašem posredovanju, gospodine Westen – reče
Sondersen. Govorio je opet sasvim normalnim tonom.
– Nema na čemu. I ja također ne bih želio da bude još više mrtvih.
Ako se možda time to može postići...
Sondersen reče: – Možda. Nadajmo se. Dakle... – i pruži Normi ru-
ku.
Ona je prihvati. – Da, da, znam već.
– Što znate?
– Što sada dolazi. Ja sam ugrožena. A vi ste osoba koja je odgo-
vorna za sve koji su ugroženi. Dakle, osobna zaštita, potajna zaštita
danju i noću?
– Danju i noću, da – reče Sondersen.
– Što znači potajna zaštita? – upita Barski.
– Postoji i otvorena – objasni Norma. – Pri jednoj vas se čuva ne-
upadno, a pri drugoj sasvim primjetno. Iskusila sam već obadvije i ni-
šta ne držim ni do jedne. Ali, ne želim praviti poteškoća gospodinu
Sondersenu.
– Hvala – reče Sondersen. – I vas potajno čuvaju, doktore. Vi to
znate, rekao sam vam odmah čim smo se upoznali. I vas i sve vaše
kolege. Vi ste se složili s tim...
 – Da, razumljivo.
– Ne postoji zakon koji bi propisivao da se vas ili bilo koga drugoga
čuva, ako je to protiv njegove volje – reče Westen. – Jedino u sluča-
ju kad bi o vašoj sigurnosti ovisila dobrobit Savezne Republike, dakle
državni interesi. U tom biste se slučaju morali pokoriti, željeli vi to ili
ne. Ali u ovom slučaju, to nije tako.
– Što nije tako? – Sondersen je nervozno promatrao starog gospo-
dina.
– Taj slučaj ne dira u državne interese, to sam mislio. Zato sam i pi-
tao za specijalne jedinice, gospodine savjetniče. Rekli ste da ih mi
nemamo, a kada bismo ih i imali vi to ne biste priznali.
– Što vi zapravo želite, gospodine Westen? – upita Sondersen. Pri
tom ga nevoljko pogleda.
„Pesnice su mu skupljene”, pomisli Norma. „Znoji se. Taj čovjek mo-
ra imati strahovito puno briga”, razmišljala je. „Ili neprilika. Ili je bije-
san. Ili sve skupa.”
– Ja sam samo ponovio vaše riječi, gospodine Sondersen. – Wes-
ten mirno uzvrati pogled. – To je sve. A pokušavam doktoru Barskom
objasniti vašu situaciju. Nisu ugroženi državni interesi, znači nema
zakona kojim biste jednostavno mogli narediti osobnu zaštitu. Doktor
Barski se s time odmah složio, njegovi kolege također, a i gospođa
Desmond isto tako. Sve sami razumni ljudi. Ne žele da se vama što
dogodi. Ni ja to ne želim. Ja imam tjelohranitelje još od mog ministro-
vanja.
Sondersen ga je još uvijek promatrao.
– Vidite, doktore – nastavio je Westen – budući da nisu ugroženi dr-
žavni interesi, gospodin Sondersen treba, tako, naime, stoji u odred-
bama, prosuditi između stupnja ugroženosti i prava na slobodno ot-
krivanje osobe. I on se odlučio za potajnu zaštitu, jer ne želi ograniči-
ti slobodu gospođe Desmond. Ne gledajte me tako, gospodine Son-
dersen! Ne rugam se. Sve mi je drugo prije na pameti, nego da vam
se rugam.
Sondersen već gotovo da je otvorio usta da nešto kaže, ali se pre-
domislio i ušutio.
– Vi ste svi pod trajnom zaštitom, ali pod pratnjom, neupadljivih
službenika – nastavi Westen. – Ja moram otputovati, i zato želim, iz-
ričito želim raščistiti i to što još hoćete od gospođe Desmond.
– Što ja to još hoću?
– Ea, kako sad odjednom moraš otputovati? Rekao si da ćeš se ne-
ko vrijeme zadržati ovdje!
Sondersen i Norma progovorili su istodobno.
– Nisi dobro čula, Norma – reče Westen sa smiješkom. – Rekao
sam da ću morati otići!
„Ne, to uopće tije točno, nije to rekao, sigurna sam”, pomisli Norma.
„Međutim razlog tomu što hoće otputovati leži sigurno u ovom razgo-
voru. A ja glupača ne shvaćam, nego mu protuslovim! Brzo zausti:
– Da, jasno. Sve sam pomiješala.
– O bože, Norma, tako je. – Westen kimne. – A što gospodin Son-
dersen još hoće od tebe, to je da bezuvjetno odseliš odavde dok se
stvar ne raščisti. Na koji bi te se način moglo tu gore zaštititi? Ea to
je prava stupica. Jesam li u pravu, gospodine Sondersen?
– Da, gospodine Westen – reče visok, mršav čovjek. U glasu mu se
osjetila i nervoza i divljenje. – Pod našom je zaštitom i Institut. Tamo
bi se gospođu Desmond moglo najlakše i najbolje zaštititi. Ima li net-
ko nešto protiv toga?
– Ja ću sve urediti s upravom – brzo reče Barski. – U jednom od
nebodera može se vrlo lako urediti jedna soba, ne, bolje dvije, gdje
ćete moći mirno raditi, gospođo Desmond. Ja ću vam pomoći pri pre-
seljenju.
– Hvala, doktore – reče Norma.
– Zadovoljni, gospodine Sondersen? – upita Westen.
– Dakako, odgovori ovaj. – A kuda vi putujete?
– Ah, tu i tamo – reče Westen. – znate već, kako je to.
– Ne – reče Sondersen – ne znam.
Jedan od službenika koji su još radili u Norminoj spavaćoj sobi uđe
i dade znak svom šefu, nakon čega ovaj izađe i zatvori vrata za so-
bom.
– Zašto putuješ? I kuda? – odmah upita Norma.
Westen slegne ramenima.
– Iza rimskih trijumfatora stajao je državni rob, koji im je šaptao na
uho: „Sjeti se, da si smrtan!” Ja nisam trijumfator. Alija sam star čo-
vjek, koji vrlo često misli o tome. Imam još samo malo vremena.
 – Ne govori tako! – poviče Norma.
A Barski reče gotovo istodobno: – Ne govorite tako, gospodine
Westen, molim vas! – „Tako malo vremena”, očajnički je razmišljao
Barski. „Uvijek bi to govorila, moja Bravka, uvijek to isto.” Primijetio
je kako gaje Norma pogledala. „I ona misli na to”, razmišljao je i obu-
ze ga neka brižljivost, neka slatka brižljivost.
– Pusti me – reče Westen. – Ne živimo vječno. Nitko od nas.
Šansa da naučimo sasvim malo stvari traje samo kratko vrijeme. Ja
sam ih naučio. I zato sad moram otići. Veoma sam sretan što ste sa-
da vi doktore u blizini gospođe Desmond.
– Oh, a tek ja.
– S tim Sondersenom nešto nije u redu, zar ne? – upita Hanske.
– Čini se da je tako – reče Westen.
– Ali, što?
– On je nesretan.
– Nesretan?
– Da – reče Norma. – Sigurna sam u to.
– Ali zašto, dođavola? – upita Hanske.
Viši kriminalistički savjetnik vrati se u sobu i sjedne opet kraj Nćr-
me.
– No, jeste li saznali kako se taj neznanac uključio u policijski tele-
fonski vod? – upita Hanske.
– Ne – odgovori Sondersen. – To ne može nitko otkriti. – Djelovao
je umorno. Nastavi s naporom: – Ali, upravo sam sada primio jednu
drugu informaciju. Dajem vam je na raspolaganje, gospođo De-
smond. Utvrđeno je tko je čovjek koji je ubijen.
– No, to je riješeno vrlo brzo – iznenađeno reče Barski.
– Često se rješava i brže – reče glavni urednik Hanske. – Sjetimo
se samo da je gospodin Sondersen tražio pomoć i od INTERPOLA.
– Okuda to znate?
– Moj bože, gospodine Sondersen. Pa čovjek ima posvuda prijate-
lje. Gospođa Desmond je tri puta pomogla INTERPOLU. Ljudi su za-
hvalni. Prije nego što sam došao ovamo, telefonski sam razgovarao
s jednom osobom u Parizu.
– Radujem se, što ste na mojoj strani – reče Sondersen.
 „Mora da je zaista veoma nesretan”, pomisli Norma. „Nesretan?
Dođavola, a tko je to još i sretan na tom svijetu? Nitko od ovih prisut-
nih. Ali drugi neki možda ipak jesu.”
Čula je Sondersenove riječi: –Gospodin Hanske ima pravo. Zaista
je trajalo relativno dugo. Vidite – stade on objašnjavati Barskom – na
mjestu zločina se od nepoznatog ubijenog uzme čitav niz otisaka pr-
stiju. Listići s otiscima šalju se u najbližu policijsku veću ustanovu, u
konkretnom slučaju u Direkciju policije, a zatim se otisci presnime u
Wiesbaden.
– Što znači „presnime?” – upita Barski.
– Telefaxom. Iz Saveznog kriminalističkog ureda u Wiesbadenu idu
otisci u INTERPOL u Pariz, a otamo na sva odgovarajuća mjesta u
sve evropske države. Svugdje gdje stignu teleslike otisaka prsti, one
se digitaliziraju.
– Što to znači?
– Kompjutori pretvore linije otisaka u brojčane formule – objasni
Sondersen. – Zatim kompjutori usporede da li su odgovarajuće for-
mule registrirane u njima. Općenito uzevši, kompjutor izbaci dva ili tri
imena, kojima bi otisci mogli odgovarati. Ostatak, naime, koji je oti-
sak zaista pravi mora se utvrditi vizualno. U tu svrhu potrebni su
stručnjaci i daktiloskopi. Oni iz arhiva izvade originalne otiske prstiju
dvije, tri osobe koje je kompjutor ponudio, te definitivno odluče čiji su
otisci.
– A ako jedan takav čovjek nije registriran? Ako nema njegovih oti-
saka prsti? – upita Barski.
– Imali smo veliku sreću.
– Je li čovjek već bio kažnjavan?
– Ne. Čovjek je neko vrijeme radio u Monaku. U Monaku policija
uzima otiske prstiju od svakog stanovnika. U principu. Otisci se nala-
ze i na njegovoj carte d’identite[ 17 ], ma koliko god on bio pošten.
Ponavljam, imali smo veliku sreću.
– I tko je taj čovjek? – upita Norma.
– Zove se, naime, zvao se Antonio Cavaletti, rođen 11. siječnja
1949. u Ajacciou na Korzici. – Dok je Sondersen govorio, Norma je
odmah stenografirala. – U Monako je došao 1974. U vojnoj službi u
Francuskoj školovao se za snajperistu, obično s daljinskim nišanom.
Ostao je u Monaku gotovo pet godina. Cavaletti je dugo vremena ra-
dio u službi zaštite pogona jedne velike tvrtke. Mora da je bio prvo-
razredni strijelac!
– Sad još samo recite da je to tvrtka za genetičko inženjerstvo – re-
če Barski.
– Da – reče Sondersen. – Centralna direkcija udruženja koje se zo-
ve GENESIS TWO.
– Kako?
– GENESIS TWO. Geneza dva. Drugo postanje.
– Skromni ljudi – reče Hanske.
– Ako Cavaletti dolazi iz GENESIS TWO, onda je to ona najbrutal-
nija strana – reče Westen.
– Točno. Tamo u Monaku godinama se u more nasipavala zemlja i
stijene, da bi se dobilo kopno. Tako se jedno područje na zapadu zo-
ve Fontvielle. Tamo je bila uprava tvrtke GENESIS TWO.
Norma primijeti kako se Barski zapanjio.
– Bila? – upita on.
– Da – reče Sondersen – bila. Tri tjedna prije terorističkog napada u
„Cirkusu Mondo” svi su uredi od danas do sutra ispražnjeni. Sve-
ukupno ljudstvo je nestalo. Bez traga, kaže INTERPOL. Do danas ne
postoji ni najmanji trag o njihovom novom prebivalištu.
„Barski je skroz-naskroz problijedio”, ustanovi Norma.
 24

– Što tu tražiš? – upita omaleni, nježni dr. Takahito Sasaki. Zbunje-

no pogleda Barskog koji je stajao ispred njega. Kraj Barskog je staja-
la Norma.
– Moram razgovarati s tobom.
– Pa, ima za to vremena.
– Ne, nema vremena.
– Slušaj, kako to govoriš sa mnom?
– Oprosti! Uzbuđen sam. Bili smo kod tvoje tajnice. Rekla je da si u
laboratoriju dvanaest i da ne možeš izaći. Nato sam joj rekao da te
nazove i da ti kaže da je veoma hitno. I tada...
– Da, da, da. Pa znam, čovječe. Nazvala me, i ja sam odgovorio,
da sada nikako ne mogu.
Japanac je sjedio ispred velike kocke izrađene od debelih pločica
akrilskog stakla. Bio je odjeven u zelenu zaštitnu odjeću i imao je za-
štitnu masku za usta. Ruke su mu do lakata bile zavučene u dugač-
ke plastične valjke koji su sezali duboko u kocku. Na krajevima su ti
valjci imali zavrnute obode poput rukavica. Na velikoj ploči u unutraš-
njosti kocke bile su poredane staklene posudice i zdjelice kao i no-
sač objektiva za ugrađeni mikroskop, s kojim je Sasaki radio. Norma
vidje kako on istodobno dok govori sipa određene materijale u plas-
tične vrećice, koje su se također nalazile u kocki. Jedan je aparat od-
mah zavarivao te vrećice, a zatim su one klizile kroz zaklopac
spremnika. Iznad aparata ugleda Norma dvije velike naljepnice. Na
jednoj se na bijeloj podlozi nalazila' crna mrtvačka glava, a na drugoj
žuti krug sa tri crna ventilatorska krila, kao znak upozorenja za radi-
oaktivno zračenje. Laboratorij dvanaest bio je veoma prostran. Za
drugim stolovima radili su sedmorica muškaraca i tri žene, svi, daka-
ko, odjeveni u zaštitna odijela. Na svakom je mjestu bio mikroskop i
kompjutorski terminal, na čijim su se ekranima pojavljivala nebrojena
količina brojeva i formula ispisanih svijetlećim pismom zelene boje!
Norma je osim toga vidjela i komplicirane aparature, boce kuglastog
oblika s kljunom u kojima je ključala tekućina, dugačke rashladne
zmijaste cijevi za hlađenje i Erlenmeyerove tikvice. Digestori su tiho
zujali. „Podtlak”, pomisli Norma. Laboratorij je bio pretrpan isto kao i
radni stolovi. Zidove su pokrivali regali s kemikalijama, zatim golemi
hladionici, mikrovalne peći, te visoki ormari s elektronskim sprava-
ma.
Bilo je nešto manje od 15 sati.
Nakon što su Sondersen i njegovi ljudi naposljetku otišli, Barski je
požurivao Normu da odmah ode s njim u Institut. Ona je pak obećala
Hanskeu da će nakon toga svratiti u redakciju. Barski je vozio kao lu-
đak. Na Normina pitanja uopće nije odgovarao. Kad je Sasaki poru-
čio da ne može izaći iz laboratorija dvanaest, Barski je zamolio Nor-
mu da odjene zaštitnu odjeću.
– Tu ima zračenja? – upita ona.
– Neke kemikalije s kojima radimo su radioaktivne – glasio je nje-
gov odgovor. – I zbog toga vas molim da odjenete zaštitno odijelo.
Odveo ju je do kabine za presvlačenje, gdje se ona skinula sve do
grudnjaka i gaćica i zatim se uvukla u zeleno odijelo sačinjeno od
materijala koji nije poznavala. Odijelo je imalo mnogo džepova i pa-
tentnih zatvarača, a čvrsto je prianjalo uz ručni i nožni zglob. Zatim je
navukla i zelene plastične cipele, te zelene rukavice. Na jednoj polici
u kabini ležala je neka vrsta ronilačke kacige kao zaštita za glavu.
Barski je, međutim, rekao Normi da je dovoljna i maska za usta. Na-
to je ona pričvrstila povez preko usta i stavila na glavu zelenu kapu,
kako bi zaštitila kosu. Potom je otvorila neka druga vrata i prošla
kroz komoru u jednu prostoriju, u kojoj je gorjela neonska svjetlost i
gdje je Norma ugledala mnogo velike buradi. „Ova je komora veoma
važna tek kad izlazite iz laboratorija”, objasnio joj je Barski. Kroz još
jedna vrata dospjela je Norma napokon u hodnik ispred laboratorija
dvanaest, gdje ju je čekao Barski, odjeven također u zelenu zaštitnu
odjeću.
I tako su, eto, sada stajali kraj niskog Japanca.
 Ovaj, zadržavši ruke u plastičnim valjcima kocke ispred koje je sje-
dio, ljutito upita: – Dakle, što se događa, Jan?
– Pošalji ljude van iz laboratorija!
– Što?
– Pošalji ih van!
– Slušaj, pa oni moraju pratiti proces. Ne mogu tek tako...
– Molim te, učini to!
Japanac je za trenutak neodlučno gledao Barskog, zatim slegne ra-
menima i mehanički se nasmije. Okrene glavu i vikne da su ga svi
mogli čuti: – Žao mi je, gospodo, ali vas moram zamoliti da napustite
laboratorij. Svi. Odmah!
Začulo se zlovoljno gunđanje.
– Samo četvrt sata – reče glasno Barski. – Molim vas!
Ljudi u zelenom polako su napuštali prostoriju. Zavladala je potpu-
na tišina. Jedino su digestori i dalje zujali.
– Tako – ljutito reče Japanac. – A tebi je, čini se, sasvim svejedno
koliko ćemo materijala sada morati baciti.
– Nešto je mnogo važnije od toga – reče Barski. Nagne se naprijed
i progovori sasvim tiho: – Danas je tu u Hamburgu ubijen jedan čo-
vjek. Zvao se Antonio Cavaletti.
– No, i?
– Pa ti si nam sam rekao, Tak.
– Što sam vam rekao? Što? Što? Što?
– Da je u kliniku tvog brata Kiyoshija u Nici izvršena provala. Da su
iz trezora ukradeni rezultati istraživanja. Da je iz zaštitne službe po-
gona nestao jedan čovjek i da ga traži policija, jer ga smatra počini-
teljem. I da je tvoj brat Kiyoshi tog čovjeka preuzeo od tvrtke GENE-
SIS TWO u Monaku.
Sasaki se nasmiješi, ne razumijevajući ništa. – To je bilo prošle go-
dine u prosincu. I zato upadaš ovamo i ometaš nas u radu?
– Bože moj, pa tvoj brat ima tamo dolje kliniku na kojoj se vrše eks-
perimenti jednako zanimljivi za nekog trećeg kao i sav naš rad! Kod
njega je izvršena provala, a kod nas je ubijen Gellhorn i njegova obi-
telj.
– I kakve to veze ima jedno s drugim?
– O, kako da ne!
 – A što?
– Jer je i taj Antonio Cavaletti u Hamburgu došao iz tvrtke GENE-
SIS TWO. I jer je GENESIS TWO tri tjedna prije terorističkog napada
nestala s lica zemlje.
Sasaki izvuče ruke iz plastičnih valjaka. – Slušaj, Jan, tvoj mi se ton
nimalo ne sviđa. Pronalaziš neke veze, za koje ne postoje ama baš
nikakvi dokazi. – Sasaki porumeni u licu. – I još k tome ispred ove
dame. Tko je ona, zapravo?
– Norma Desmond, novinarka.
– Vi ste... – Japanac duboko udahne. – I Jan vas je doveo ovamo?
"
– Inače ne bi bila ovdje – grubo odgovori Barski.
– Veoma se radujem što sam vas upoznao, gospođo Desmond. –
Sasaki se nakloni ne ustajući. Zatim reče Barskom: – Ti dobro znaš,
da je ulazak ovamo najstrože zabranjen, ako...
Barski se ponovno nagne tik do Sasakija: – Kako je tvoj brat, Tak?
Je fi još živ? Prijete li mu? Ili je zajedno sa svojom klinikom odletio u
zrak?
– No, Jan, sada mi je zaista dosta!
– I meni, Tak! I meni! Tvoje je ponašanje više nego smiješno!
– A tvoje"! Kakve zaključke želiš izvući samo iz toga što su i ovdje i
u mog brata u Nici iskrsli ljudi od GENESIS TWO? Možda sam ja po-
mogao pri ubojstvu Gellhorna?
– Ne viči!
– Nego što misliš! Ja neka ne vičem, a ti me okrivljuješ...
– Ja te uopće ne okrivljujem!
Crvena lampica u unutrašnjosti kocke poče treptati. Sasaki opsuje
na japanskom. – Pogledaj sad tu svinjariju! Sve je otišlo dođavola.
Tri smo tjedna radili na tomu. Noć i dan neprekidno sjedio je tu netko
od nas i nije ništa ispuštao iz vida ni trenutka. Tri tjedna! Možemo
opet početi ispočetka. – Nato Sasaki ustane. –Trči na policiju i prijavi
me! Ja sam Gellhomov ubojica! Ja sam ubojica sviju! Ja...
– Tak?
– Da?
– Zaveži!
– Slušaj, sad je dosta. Tornjaj se! Hajde, hajde, napolje! Gubi se!
 – Je li tvoj brat Kiyoshi u Nici?
– Nemam pojma.
– Kad si zadnji put telefonski razgovarao s njim?
– A što ja znam! Prije dva, tri tjedna! A zašto sad pak to pitaš?
– Moram razgovarati s njim. Odmah.
– Pa onda ga nazovi! Otputuj odmah u Nicu!
– Možeš računati s tim. I otići ću..
– Možete li mi vi, gospođo Desmond, objasniti što se događa s Ja-
nom? – Sitni Japanac pogleda Normu. Sada mu je pogled bio plaš-
ljiv.
– Ona ti ne može ništa objasniti – reče Barski. – Jedino ti može reći
da je danas ujutro za dlaku izbjegla smrt. Čista sreća, što je još živa.
Sasaki odjednom nemoćno klone na svoju stolicu bez naslona. –
Pucali su na vas?
Norma kimne.
– O bože... Ja... ja sam od osam ovdje unutra... Ništa nisam čuo o
tome... Pa to je užasno...
– Čovjek koji je pucao na nju i bio pri tom ubijen, to je taj Antonio
Cavaletti, od tvrtke GENESIS TWO – reče Barski. – Sad si šokiran,
zar ne?
– Dakako da sam šokiran! – Japanac je djelovao strahovito zbu-
njen.
Barski dotakne Norminu ruku. – Idemo, gospođo Desmond! – Kre-
nuli su prema izlazu iz laboratorija. Norma se još jedanput okrene.
Takahito Sasaki sjedio je pognuto na stolici i nešto gunđao sebi u
bradu. Crvena alarmna lampica iza akrilske stijenke još je uvijek tre-
perila.
 25

Stajali su na hodniku između laboratorija dvanaest i zaštitne komo-

re. Barski pođe prema umivaoniku s kromiranom i svinutom cijevi,
koja je nalikovala drški kišobrana en miniature[ 18 ]. Stavi ruku ispod
završetka cijevi usmjerenoj prema dolje. Voda poteče. On povuče ru-
ku nazad. Voda prestade teći. Opet stavi ruku ispod cijevi. Voda po-
teče.
– Senzor – reče Barski, opet s pojačanim poljskim akcentom. – Na
taj način uopće ne trebam dotaći slavinu. Znači, ne dolazim u dodir
ni s jednim predmetom koji možda ima na sebi najsitnije čestice
opasne materije. Isto vrijedi i za vrata komore. – On joj pokaže vrata.
Čim je stavio ruku u blizinu kvake, vrata se otvore, a čim ju je mak-
nuo, ona se opet zatvore. – Također senzor. Na taj način...
– Da – reče Norma. – Vi ste zabrinuti. Veoma zabrinuti. Doktor Sa-
saki seje zaista ponašao čudno, vrlo čudno. Mislite li da zna više, ne-
go što je rekao?
Barski ne odgovori, nego se igrao sa slavinom za vodu.
– Doktore Barski!
– Ne znam. – Pogleda je tužno. – Je li izgledao sumnjivo, kao da bi
mogao imati nekakve veze sa zločinom? Odjednom sam postao
svjestan da bismo svi mi mogli biti sumnjivi. A Sondersen dakako
sumnja u sve nas. Moram najhitnije otputovati u Nicu, Takovu bratu.
– Mogu li i ja s vama?
Grč na licu popusti. U umornim se očima mogao pročitati tračak ra-
dosti. Norma to primijeti. „Radost”, pomisli, „zar postoji i ona? O, ka-
ko da ne, ponekad. A odmah iza toga slijedi nesreća.”
– Dapače, ja vas molim da pođete.
– Kakva je to klinika?
 – Sve na čemu radi Takov brat Kiyoshi dolje u Nici, spada u one
stvari, o kojima Watson, pronalazač dvostrukog heliksa, kaže slijede-
će: „Politički i moralno bit će u cijelom svijetu vraga, kad se s time
krene.”
– Kad letimo? I kako? I kamo točno? Ja ipak moram obavijestiti
Sondersena i Hanskea.
– Letimo preko Diisseldorfa. Odmah ću urediti sve. Sutra s prvim
avionom. Kiyoshijeva klinika u Nici nalazi se u gradskoj četvrti Cimi-
ez, Avenue Bellanda. Sad ću ga odmah nazvati i reći mu da dolazi-
mo.
– A ja moram otići u redakciju. Napisati svoju story za jutarnje izda-
nje. Danas nemamo vremena za preseljenje na kliniku. A sutra putu-
je i gospodin Westen. Još ću večerati s njim. I vas najsrdačnije pozi-
vam.
– Hvala. Ja ću u neboderu klinike u međuvremenu pripremiti vaše
novo prebivalište, napravit ću barem mjesto kako biste već danas
mogli tu spavati.
– Hvala – reče Norma. Gledali su se netremice.
– Moram jedino još otići u svoj stan da spakiram kovčeg za sutraš-
nje putovanje.
– Ja ću vas otpratiti.
– Hvala. Nije potrebno. Pa ionako sada imam potajnu zaštitu.
– Ne, ja ću vas otpratiti. Ne puštam vas samu.
– Veoma ste ljubazni – tiho reče ona.
– I vi isto – reče on još tiše.
Norma žurno doda: – Moram ići. Kovčeg ću spakirati nakon jela,
prije to više ne bih stigla. Možete li doći u pola šest u ATLANTIC?
– Svakako.
– Dakle, doviđenja – reče ona požurivši do vrata komore koja su se
otvorila odmah čim je približila ruku kvaki.
Uđe. Vrata se za njom zatvoriše. Norma ih zakračuna i učini onako
kao što joj je Barski preporučio na putu u Institut. Skine zaštitnu
odjeću, rukavice i cipele, skine zaštitnu masku s usta i kapu s glave i
baci sve to u veliki spremnik. Zatim ode do kada i brižljivo se opere.
Barski joj je rekao da se u bačvama nalaze supstancije koje ubijaju
klice i uništavaju radijaciju.
 – Kad u kabini odjenete sterilnu zaštitnu odjeću, ne možete unijeti u
laboratorij nikakve bakterije ili viruse ili bilo što drugo. Kada, među-
tim, kasnije u komori skidate zaštitnu odjeću i operete se, ne možete
ništa iznijeti van iz laboratorija. Moramo biti veoma oprezni. I veoma
smo oprezni.
„Rekao je baš to”, sjetila se Norma dok je prala ruke. „Glupačo”, re-
če zatim sama sebi ljuteći se. „Sto je to s tobom? Zašto si mu rekla
da je ljubazan? On i jest zlatan. No, i? Ima mnogo ljubaznih ljudi. I
što se to tebe tiče? I on je rekao da si ti zlatna. Dođavola, dosta je
toga. Gotovo. Odmah. Tvoj je dječak mrtav. Pierre je mrtav. Moraš
pronaći ubojice svog sina. To je jedino što moraš učiniti.” Osjeti vrto-
glavicu i pridrži se za rub kade. Nakon nekoliko sekundi primijeti da
plače. Isto se dogodilo i onda u njenog prijatelja Kandera u centrali
WELT-IM-BILD-u. Nije htjela plakati. Pokušala je svom svojom vo-
ljom zaustaviti suze. Međutim, suze su navirale. „Dođavola”, pomisli,
„dođavola!”
 26

– Sasaki nije bezuvjetno morao vidjeti veku vezu između provale u

kliniku njegova brata, između nestalog službenika u zaštiti pogona i
terorističkog napada tu u Hamburgu – reče Alvin Westen.
– No, isto tako i ne vjerujem da je mogao tek tako zaboraviti čitavu
priču iz Nice – reče Barski.
– Ne, to bi bilo gotovo nevjerojatno – odgovori stari gospodin bijele
kose.
Sjedili su utroje za zadnjim stolom u restoranu na terasi hotela
ATLANTIC, za onim istim stolom, koji je uvijek bio rezerviran za
Westena. S jelom su već bili završili i sada su pili kavu, a Norma i
Westen još i konjak. Westen i Barski utonili su u veoma živ razgovor,
dok je Norma bila umorna i obuzeta nekom čudnom tugom. Bila je to
neka blaga tuga, koja je boljela sasvim malo. Sjedila je kraj Westena
okrenuta leđima zidu, a Barski je sjedio njima sučelice. „Volim taj
restoran na terasi”, razmišljala je Norma, „volim ga, a volim i čitav
ATLANTIC jer Alvin odsjeda tu uvijek kad je u Hamburgu, u tom ho-
telu; i toliko puta, toliko sam nebrojeno puta tu sjedila s njim toliki niz
godina. Dok je Pierre još bio živ i on bi ponekad sjedio s Alvinom i sa
mnom za istim tim stolom. Oni su jako voljeli jedan drugoga. Pierre
je mrtav, već tako dugo. Njegova je stolica uvijek ostajala prazna.
Sada tu sjedi jedan drugi muškarac. Vrijeme nema nekog značaja”,
razmišljala je. „Za mene još uvijek tu sjedi Pierre. Još uvijek. Još uvi-
jek. U posljednja tri dana u Bejrutu su eksplodirale tri auto-bombe.
Jedanput je bilo šezdeset mrtvih, jedanput dvadeset i jedan, a jedan-
put trideset i tri. I mnogo teško ranjenih. U Bejrutu se nije ništa izmi-
jenilo. A što se promijenilo kod mene, otkad je Pierre mrtav? Još uvi-
jek osjećam kao da se to dogodilo jučer. A sada je mrtav i moj sin.
Ne!” razmišljala je. „Ne smiješ misliti na to! Misli na nešto drugo”, go-
vorila je sama sebi. „Gledaj ovaj restoran! Ovdje se jest posljednjih
godina ipak štošta promijenilo: stolnjaci su sada žuti, zidovi su prekri-
veni novim žućkastim tapetama. Između nadsvođe- nih prozora nala-
ze se nove svjetiljke, s poluokruglim mjedenim kućištem otvorenim
prema gore. Na taj način rasvjetljavaju strop. Prije su na stolovima
stajali svijećnjaci sa svijećama. Njih više nema. Na žute stolnjake sa
zlatnim i sivim prugama položene su uske ukrasne trake od satena.
Plave su zavjese ostale. Plavo, to je boja ATLANTIC-a. Pierre je ve-
oma volio tu plavu boju. Toliko mnogo uspomena. Toliko ljubavi. Net-
ko je napisao: što je ljubav do sjećanje? na Pierreovoj stolici sjedi je-
dan drugi čovjek. Pomozi mi Pierre, pomozi mi moj dječače, da pro-
nađem ubojice”, razmišljala je Norma. „Ako možete, pomozite mi! Ja
vas volim. Tako vas mnogo volim. Samo, vi ste mrtvi. Moram presta-
ti”, mislila je. „Moram odmah prestati. Odmah.” Ona reče: – Doduše,
ti si mi Alvine pričao da imaš dogovorene termine u Americi i Rusiji.
Ali tek ujesen. Međutim, sada si odlučio da otputuješ odmah. Zacije-
lo, to ima svojih razloga.
– Dakako – odgovori Alvin.
– Je li to u kakvoj vezi s tvojim pitanjem Sondersenu o specijalnim
jedinicama? I što misliš, zašto je on tako zabrinut? Može li se na nje-
ga vršiti neki pritisak? I s koje strane?
– To ovisi o vrlo mnogo stvari – reče Westen. – Sondersen zacijelo
ima velikih poteškoća. Zašto? Prije nego što sam odletio u Tokio či-
tao sam u SODDEUTSCHE ZEITTUNG, da će savezna vlada izdati
do godine 1990, za usmjereno unapređivanje biotehnologije, u koju
dakako spada i genska tehnologija, milijardu, a možda čak i više ma-
raka. U TIMES MAGAZINE-u sam pročitao, da je američka vlada
odobrila za gensku tehnologiju neki ludi iznos od ne znam više točno
koliko milijardi dolara. A doktor Barski nam je upravo ispričao čime
se bavi taj čovjek u Nici. Što kaže američki psiholog Skinner? „Mi i
ne slutimo što čovjek može načiniti od čovjeka.”
Maitre d’hotel, izvanredno ljubazan i pažljiv gospodin, decentno je
stao u blizini stola.
Westen ga primijeti. – Da?
– Ne bih želio smetati – reče maitre d’hotel. – Smijem li upitati da li
dama i gospoda žele još nešto?
 – Mislim da bih mogao podnijeti još jedan konjak – reče Westen.
– Dva konjaka, vrlo dobro, gospodine ministre, a za gospodina dok-
tora mineralnu vodu s ledom. – Maitre se udalji.
– I ne slute... O bože! – reče Norma. – Koja misao. Koja misao i u
kojem to svijetu!
Westen stavi ruku na njenu ruku.
Uskoro se k stolu vrati maitre d’hotel s jednim konobarom. Na pla-
menu špirita ugrije velike, trbušaste čaše i zatim najprije natoči ko-
njak. Konobar je servirao Barskom mineralnu vodu. – Najomiljeniji
konjak gospodina ministra – reče maitre. – Martell extra. Cordon ar-
gent.
– Znate li možda za neki bolji? – upita Westen.
– Ne, gospodine ministre.
– Mi se uvijek slažemo u mišljenju – reče Westen. – Popijte i vi i
ovaj mladić jedan u naše zdravlje! Trebat ćemo ga.
– Mnogo hvala, gospodine ministre! S osobitim željama za vas i va-
še goste! – Westen digne svoju čašu i pomiriši. – Dakle, molim – re-
če on. Popili su. Westen nastavi razgovor: – „Mi nemamo pojma što
čovjek može učiniti od čovjeka”, Skinner je u pravu. Mi to moramo ot-
kriti, Norma, mi troje, kao i Sondersen u Saveznom kriminalističkom
uredu. Suguran sam da mu je to već odavno jasno. Mnogo duže ne-
go meni. I zato moram malo porazgovarati sa svojim političkim prija-
teljima u svijetu. Ti me uvijek možeš naći. Uvijek ćeš znati moju
adresu. Telefonirat ćemo jedno drugome. I ja moram uvijek znati
gdje si ti. Krajnje je vrijeme da saznam, što se tu zaista događa.
 27

Bilo je gotovo deset sati kad su Barski i Norma krenuli. Na velikoj

razdaljini slijedio ih je crni „Mercedes”. Barski ga je promatrao u re-
trovizoru i skrenuo pažnju na njega i Normi.
– Tako dakle izgleda prikrivena zaštita – reče on.
Na ulicama je još vladao jak promet. Barski progovori tek nakon du-
lje šutnje: – Oprostite, nešto bih vas zamolio. Ali molim vas, recite
mi, ako vam je neugodno.
– A što to?
– Mi letimo već u sedam sati i trideset minuta. U Fuhlsbiittelu mora-
mo biti najmanje tri četvrt sata ranije. Ja, dakle, sutra ujutro neću vi-
djeti svoju kćerkicu. A tako bih joj rado poželio laku noć. Da li bi vas
smetalo, ako bismo samo na kratko svratili do mene, prije nego ode-
mo do vas? Jer u protivnom, kad se budem vratio doma, Jeli će već
spavati.
– Razumljivo, idemo prvo k vama. Pričekat ću vas u kolima.
On se pobuni: – To nikako! Morate doći sa mnom! Molim vas! Ja...
ja sam Jeli pričao o vama. Ona vas želi upoznati, svakako.
„Ne”, pomisli Norma. „To opet ide krivim putem. Ja to ne mogu. Ne-
ću. Ne smijem.” Ona reče:
– Onda idem s vama da poželim Jeli laku noć.
– Hvala – reče Barski.
Kad su se neko vrijeme nakon toga zaustavili ispred kuće u mirnoj
Ulmenstrasse, koja je ležala u neposrednoj blizini Gradskog parka i
Instituta, Norma se očajnički trudila da ne misli na svog sina. Na pri-
ličnoj udaljenosti zaustavio se i crni „Mercedes”.
Stan Barskog bio je vrlo velik i moderno namješten. Zidovi radne
sobe bili su gotovo potpuno pokriveni regalima s knjigama. Nasuprot
pisaćem stolu i usred regala visjela je na slobodnom prostoru slika u
ulju jedne mlade žene. Imala je usko lice, velika usta, tamne oči i
tamnu, sasvim kratko ošišanu kosu. Bila je odjevena u bluzu ljubi-
časte boje otvorenu na vratu. Iza nje su se više naslućivale negoli vi-
djele visoke sive kuće i komad sivog neba.
– To je Bravka –reče Barski. – Naslikala ju je jedna prijateljica. Kuće
trebaju dočarati onome tko Bravku ne pozna, da je ona bila vele-
gradski čovjek, velegradsko dijete.
– Vaša je žena bila jako lijepa – reče Norma.
– O, da. A kosu... kosu je nosila gotovo jednako šišanu kao i vi.
Oprostite! Kad je rađena ova slika, ona je već bila bolesna, to sam
shvatio tek kasnije. Najprije je prijateljica dala usnama veoma ozbi-
ljan izraz. No, Bravki se taj izraz usana nije svidio. Rekla je: „Hoću
izgledati veselo. Učini nešto da izgledam veselije!” – „Mogu jedino
promijeniti usta, tako da se malo smješkaš”, odgovorila je prijateljica.
„Onda promijeni usta!” rekla je Bravka. I prijateljica je to i učinila i
otada se Bravka na toj slici smješka... – Barski je još uvijek gledao
sliku.
U sobu uđe žena stara približno šezdeset godina. Bila je niska, de-
beljuškasta, imala je sijedu kosu, široko lice, širok nos i krupno
umjetno zubalo neprirodno bijele boje, što je Norma odmah primijeti-
la, kad je ova pri predstavljanju progovorila. Mila Krb, domaćica, bila
je neizmjerno srdačna žena.
– Jeli je već u krevetu – reče ona s teškim slavenskim akcentom. –
Okupala se, legla i rekla, da se nada da buju gospon došli, prije neg
zaspi.
– No, onda je sve u redu – reče Barski. – I vi možete ići spavati, Mi-
la. Ja ću još izaći...
U dječjoj je sobi gorjela noćna lampica s plavim zaslonom.
– Jan! – Ushićeno usklikne djevojčica kad su Barski i Norma ušli.
Ispruži tanke ručice prema svom ocu, smiješeći se. On je zagrli dugo
i toplo. Norma brzo odvrati pogled. Vidje na zidovima igračke, životi-
njice, nekoliko lutki i mnogo šarenih dječjih crteža.
– Ovo je Jeli – reče Barski – gospođa Desmond, o kojoj sam ti pri-
čao.
– Hvala što ste došli k meni – reče dijete i pruži Normi ruku.
 – Radujem se što sam te upoznala, Jeli – reče Norma. „Nadam se
da ću izdržati”, pomisli ona.
– I ja se radujem! Ah, Jan, da znaš kako je danas bilo divno u školi.
Mogu putovati u Berlin! Zamisli samo, ja jedina iz čitavog razreda!
– Miša mu, Jeli – reče Barski – baš sam ponosan na tebe! Odmah
sam ti rekao, da je pismo što si ga napisala zaista izvanredno.
– Da, ali sigurno je mnogo djece napisalo izvrsna pisma. Unatoč to-
mu, izabrali su mene.
– Moram to objasniti gospođi Desmond – reče Barski.
– Sjednite, molim vas! –reče Jeli. –Tu na moj krevet, molim vas! I ti,
Jan. S druge strane. – Odrasli su sjeli kako im bi naređeno. Jeli je
sva blistala od sreće. Imala je tamne oči i tamnu kosu svojih roditelja
i u gornjem redu zubi veliku rupu: – Objasniti to, Jan!
– Vidite, nakon susreta na vrhu između Reagana i Gorbačova pisa-
lo je 225 000 djece dvojici najmoćnijih ljudi na svijetu pisma, s mol-
bom da konačno počnu s razoružavanjem. Pisma je navodno trebalo
predati prigodom slijedećeg sastanka na vrhu. Dio tih pisama izložen
je u Berlinu u Gedächtniskirche[ 19 ] okruglo 150 djece bit će pozva-
no u Berlin da s političarima diskutira o opasnosti od atomskog rata.
– I ja, znači, također – ozbiljno izusti Jeli. – Ja ću u Spomen-crkvi
diskutirati s političarima.
– Kad će to biti? – upita Norma.
– Ne znam još točnp kada, ali bit će uskoro.
– Jesi li već bila u toj crkvi?
– Ne! Nisam! N u Berlinu. Zato sam i tako jako uzbuđena...
– A već ti se oči sklapaju – reče Barski.
– Sigurno ću uskoro zaspati. Samo... Mila je rekla, da sutra putu-
ješ... Molim te, molim te, „Sebičnog diva”!
– No, srce, pa on je predugačak. Još moram izaći.
– Samo dio „Sebičnog diva”! Molim te! Tamo je preko!
Barski reče Normi: – Jeli voli bajke.
– Da, i Jan mi ih čita kad legnem u krevet. Znate vi „Sebičnog di-
va”?
– Mislim da znam – reče Norma.
– I vi volite bajke?
 – Veoma – reče Norma. „Moj je dječak volio bajke”, pomisli ona.
„Najviše 'Kraljicu žabu’ ili 'Željeznog Heinricha’. Kako sam mu često
uvečer čitala bajke. Kako je često znao zaspati pri tom. Ne smiješ
misliti o tome”, reče sama sebi. „Naprosto, ne smiješ.”
– Imam mnogo knjiga bajki – reče dijete. – I sve ih volim. One od
braće Grimm i one od Hauffa i one od Andersena, „Palčić” i „Najljep-
šu ružu svijeta”, sve bajke od Korczaka... – „Poljski liječnik koji je
upravljao židovskim sirotištem i zajedno s djecom otišao u plinsku
komoru”, sjetila se Norma. –... Ima prekrasnih poljskih, ruskih i če-
ških bajki, ali najviše volim tri od Oscara Wildea... –
– Oscar Wilde! Pa ti točno izgovaraš ime!
– Jan mi je rekao kako se ime točno izgovara. Dakle, te tri koje naj-
više volim zovu se: „Sebični div”, „Zvjezdan” i „Sretni princ”. Te tri su
najljepše od svih. Molim te, Jan!
Barski je već uzeo u ruke jednu knjigu i otvorio je. – Eto – reče on i
pogleda Normu, ispričavajući se.
Ona kimne i nasmiješi se. Morala se užasno naprezati da se nasmi-
je.
– „Sebični div” – poče čitati Barski. – Svakog popodneva kad bi se
djeca vraćala iz škole, svratila bi u vrt Diva da se poigraju. Bio je to
velik, zgodan vrt s mekom zelenom travom...
Dijete zadovoljno pogleda prvo oca, a zatim i Normu.
– ... Tu i tamo po livadi je bilo raštrkano lijepo cvijeće poput zvijez-
da, a bilo je tu još i dvanaest stabala breskve koje su u proljeće cva-
le nježno ružičasto i bijelo poput bisera, a ujesen donosile bogate
plodove. Ptičice su sjedile na drveću i pjevale tako slatko, da bi djeca
uvijek zastajala u igri i osluškivala ih. „Kako smo ipak sretni!” doviki-
vali bi jedni drugima...

Bejrut.
HOTEL COMMODORE.
HOTEL ALEXANDRE.
Užasna vrućina. Borbeni avioni. Rakete. Ruševine.
Mrtvi.
Kako smo ipak bili sretni.
DRUGA KNJIGA
 1

Crvenokosa ljepotica. Crnokosa ljepotica. Muškarac svijetle kože.

Atletski građen crnac. Prostrani krevet. Njih četvoro se trudi da daju
sve od sebe. Vode ljubav na sve moguće načine koje možemo za-
misliti, a k tome još i na bezbroj načina koje uopće ne možemo za-
misliti. Dramatična glazba prati događaje. Uzvici, stenjanje, dahtanje.
Ono malo riječi aktera, međunarodne su.
Na velikom platnu odvija se luksuzni pornofilm. U svakoj od dvana-
estak loža presvučenih crvenim baršunom sjedi po jedan mlad mu-
škarac, jednoznačno uposlen. Svaki od njih dvanaestorice ima mara-
micu i čašu. Jedan je upravo postigao cilj svoje aktivnosti.
– To je, dakle naš ejakulatorij – reče dr. Kiyoshi Sasaki, čiji se brat
Takahito trudio u Hamburgu da pomoću rekombinirane DNK pronađe
virus, koji će učiniti bezopasnima stanice napadnute od raka dojki.
Dr. Kiyoshi Sasaki, bio je isto tako nizak i sitan kao i njegov brat, te
kao što je i sam rekao, dvije godine mlađi od njega. Koristio se s pre-
tjerano velikim naočalama s tamnim okvirom. Taj je okvir bio ravan
bilo kojem predmetu modeme umjetnosti: četverokutni okvir za stak-
la s blago savinutim lukom. Dr. Kiyoshi Sasaki, izrazito lijep, sitan
muškarac, veoma je pazio na svoj izgled. Uz elegantno odijelo kaki
boje (smeđa maramica u džepu na grudima) nosio je košulju zagasi-
tožutu, smeđu kravatu s uzorkom na pruge, svijetlosmeđe čarape, te
kombinirane smeđe- bijele cipele izrađene od posebno laganog i ple-
menitog materijala. Dr. Kiyoshi Sasaki stajao je između Norme i Bar-
skog ispred velikog ogledala koje se zrcalilo samo s jedne strane,
dok se s druge moglo gledati u ejakulatorij. Zvučnici su prenosili šu-
move, pritajene uzvike kao i oskudan dijalog, te glazbu koja je pod-
sjećala na Wagnera. Norma je iz svoje torbe izvukla rekorder i sni-
mala.
 – Magnetofonska vrpca može, fotografiranje ne – reče Sasaki.
Četvoro na krevetu bjesnjelo je i glazba je bjesnjela. Nije to bio je-
dan od onih jeftinih filmova koje u cijelom svijetu nude kolodvorski ki-
nematografi ili seksiokanca za gledanje. Ovdje je bila riječ o nečem
zaista izvanrednom i sve je bilo izvrsno namješteno, govorimo li s
estetskog stajališta. Međutim, proizvođači ove trake veoma su mu-
dro pazili da uza svu estetiku ne bude zaboravljen upravo onaj nes-
hvatljivi trenutak ordinarnog i perverznog.
– Ovo zovemo i soba za igru – reče dr. Sasaki popravivši rukom na-
očale. Dopustio je sebi da se prigušeno zahihoće. – Neki se davaoci
ne mogu osloboditi, pa žele svoj prilog donijeti od kuće. Iako – nasta-
vi on, a u glasu nije mogao sakriti blagi prijekor – iako smo se mi po-
brinuli za najveći komfor, ambijent i diskreciju. Diskrecija, dakle, s
puno takta, obazrivosti, pažnje, neupadno, intimno, bez nadzora, i
tako dalje. Hm! Svaka loža ima vlastitu malu kupaonicu u kojoj se
davalac opere i ostavi čašu s prilogom. Mi nevoljko gledamo na to
kad davaoci donose priloge sa sobom. Mislim da ih više uopće i ne-
ćemo primati. Mnogo se bolje radi s prilozima koje dobijemo ovdje.
Da, prilog, dar ili poklon ili davanje ili zaklada.
Zaključujući prema zvukovima i pokretima na platnu se spremao
veliki simultani orgazam. Mladić koji je upravo dao svoj prilog, nestao
je. Drugi je darivao upravo sada.
– Jedino smo na taj način sigurni – reče dr. Sasaki – da ćemo dobiti
najsvježiji materijal. – Nakašlje se. – Vidite, jedan zdrav mladi mu-
škarac, a imamo veoma velik dio studenata, ima u jednom mililitru
sperme nekoliko milijuna spermija. Mi, dakako, imamo svoje norme:
moramo ih imati kao prvorazredna klinika. Donji je limit tri milijuna
spermija na mililitar. Limit – ili granica, granična linija, granična količi-
na, ograničenje, omeđenje neke stvari prema gore ili prema dolje. Vi
me začuđeno gledate, milostiva gospođo. Ja neumorno vježbam
svoj njemački. Zbog toga često pamtim uz jednu riječ i one riječi koje
su joj srodne po značenju. Riječi srodne po smislu – sinonimi, zar
ne? Da bih vam mogao objasniti sve ostalo, molim vas da pođete sa
mnom. – On prvi izađe iz male prostorije za promatranje.
– Aah! – vrištala je Crvenokosa. – Umirem!
 – Umrijeti ili preminuti – reče elegantni šef klinike koračajući mra-
morom opločenim hodnikom – odnosno vratiti se doma, izdahnuti, iz-
gubiti život, završiti život, odbrojiti svoje dane, napustiti svijet, ispusti-
ti dušu, oprostiti se s ovim svijetom, pretvoriti se u prah i pepeo, otići
na drugi svijet...
On otvori vrata neke druge prostorije i prvo propusti svoje posjeti-
oce. Vani je peklo sunce, ali je tu zahvaljujući klima-uređajima, bilo
ugodno svježe. Više muškaraca i žena u bijelim ogrtačima radilo je s
mikroskopima, rashladnim uređajima i kemijskim aparaturama. Bila
su uključena tri ekrana. Sasaki se zaustavi ispred jednoga.
– Ovdje vidite četiristo puta povećanu kap sjemena. Ono je prije ot-
prilike tri četvrt sata doneseno ovamo, odnosno isporučeno, preda-
no, poslano, privedeno, ponuđeno, dostavljeno, dopremljeno. Tim
vježbanjem sinonima ja sam dotjerao i svoj francuski, španjolski, en-
gleski i talijanski. – Opet pomakne naočale i zagleda se u ekran. –
Hm! Mislim da u ovom slučaju možemo govoriti o super plodonos-
nom, koncentriranom i aktivnom prilogu.
Spermiji koje su vidjeli Norma i Barski nalikovali su zmijolikim, du-
gorepim punoglavcima. Neki su se jedva micali ili su, pak, besciljno
plovili. Većina ih je, međutim, strelimice jurila u različitim pravcima,
gotovo ravno preko ekrana.
– Punih 65 postotaka pokreće se aktivno prema naprijed – reče Sa-
saki koji je također gledao ekran. – Tu vrstu rado gledamo, odnosno
omiljena je, tražena, cijenjena, dobrodošla, zahtijevana, izmoljena,
obožavana, rado viđena, uvažena. Izvolite, sjednite! – Sasaki poka-
že na dvije visoke stolice bez naslona. Oni sjedoše.
Na ogromnoj tratini vidjele su se kroz prozor prastare palme. Oko
njihovih su se stabala uvijali bršljan i jasmin sa svojim bijelim cvjeto-
vima, zatim bugenvileje, te trnovite penjačice sa sitnim ovalnim listo-
vima i cvjetovima u svim nijansama – od ljubičaste, crvene, do na-
rančaste. Jedna je lijeha bila zasađena petunijama, te crvenim, bije-
lim i gotovo modrim geranijama. Iz velikih, trbušastih glinenih posuda
bujale su sićušne ruže najrazličitijih boja, iz drugih pak crvene, bijele
i narančaste gladiole, a uz njih još i grmovi bijelih i žutih krasuljaka.
Nebo je bilo tamnomodro i bez oblačka, a sunčeva je svjetlost bila
vrlo jaka, ali nekako neobično meka i blaga.
 – S isporučenim se materijalom bavimo, dakako, jedino tada – nas-
tavi ljubitelj sinonima – ako vrijednost leži iznad donje granice. Tamo
preko vidite automatski brojač spermija. Test na sjeme položio je sa-
mo jedan kandidat – reče on čupkajući manšetu s prekrasnim i sku-
pocjenim dugmetom od zlata i s likom nekog boga – a svi su oni za
svoje usluge bogato nagrađeni i mnogi na taj način zarađuju za stu-
dij. Kandidata se uvijek najtemeljitije ispita o njegovom zdravstve-
nom stanju i njegovoj genetskoj povijesti, a po mogućnosti se ide če-
tiri pokoljenja unatrag. Zatim zabilježimo podatke kao što su visina,
težina, boja kose, boja očiju, nijansa tena, tip i krvna grupa. Osim to-
ga, još i etničko porijeklo, religija, obrazovanje, zvanje i posebna na-
darenost. Traži se također moguće sklonosti drogama ili vidljive zna-
kove neuroza, kao što je, na primjer, neki „tik”, odnosno ponavljanje
stereotipnih pokreta.
Čini se da je Sasaki imao „tik” s manšetom uvijek tada, kad bi govo-
rio o svojim humanim naporima. Na taj je način skromno ukazivao
pažnju na svoju neprestanu borbu za jedan ljepši svijet.
– Ako je kandidat prihvaćen kao budući davalac, on tada dobiva
broj. Ime i broj se memoriraju šifrirano. Finalna pretraga koja se vrši
u svih budućih davalaca, odnosi se na sposobnost preživljavanja u
hladnoći. Naime, iz do sada još neobjašnjivih razloga, svaki četvrti
uzorak ne proživljava dobro smrzavanje.
Sasaki sklizne sa stolice i poče hodati po laboratoriju, kako bi svoje
sljedeće riječi dokumentirao djelatnošću prisutnih eksperata. Barski i
Norma krenuše za njim. – Zbog toga se mali uzorak svakog „dara”
polaže u spravu za zamrzavanje, dođite, molim vas, duboko se
smrzne i opet odmrzne, kako bismo ga pod mikroskopom mogli pre-
kontrolirati, voila!, kako su spermiji izdržali smrzavanje. – Krene da-
lje. – Sjeme koje treba smrznuti najprije se usiše u cjevčice od sinte-
tičkog materijala, evo, pogledajte!, koje se kasnije primjenjuju prigo-
dom oplodnje. Te cjevčice dolaze zatim u čahure, izvolite, molim, ko-
je su nalik aluminijskom omotu jedne dobre cigare. Najprije se sper-
matozoidi polagano hlade na minus 33 stupnjeva Celzijusa, kako bi
se umanjio šok hladnoće... Zatim se oni, pogledajte, uvjerite se sami,
premjeste u spremnike za smrzavanje s tekućim dušikom, gdje se
temperatura spusti na gotovo minus 200 stupnjeva, dakle tako nisko,
da tu prestaje svaka izmjena tvari i više nije potreban kisik. Kad dođe
narudžba,- a sam bog zna da ih ima i previše, uzorci se šalju u
spremnicima u tekućem kisiku. Po čitavoj Evropi, ali i u prekomorske
zemlje, SAD, Brazil, Meksiko.
– Koliko vremena smrznuta sperma ostaje plodna? – upita Norma.
– Eto – odgovori Sasaki Mlađi – već ima beba rođenih od sjemena
koje je bilo smrznuto trinaest godina. Međutim, još uvijek je sporno
koliko dugo ostaje smrznuto sjeme optimalno plodno. Za sada po-
hranjujemo uzorke samo oko tri godine. Čuvati, očuvati, pohraniti,
sačuvati, spremiti, skrivati, zatvoriti, štititi, zadržati...
 2

Stabla naranača. Limuna. Agave. Platane. Borovi. Eukaliptusi. Čita-

vi zidovi prekriveni cvjetovima buganvija. Žukovina. Grahorica. Vele-
cvjet- na divizma. Karanfili. Mimoze. Šeboj. Predivan zrak. Tamo do-
lje udaljeno more. Nevjerojatno mnoštvo bijelih jedara, poput velikog
jata leptira. Regata. „Već sam jedanput bila tu”, razmišljala je Norma,
koračajući između Barskog i Sasakija kroz park klinike, velike klinike
s glavnim traktom i četiri sporedna krila zgrade. U Avenue Bellanda.
„Međutim, to mi još nije značilo ništa. Ali, kad smo kasnije iz našeg
hotela HYATT REGENCY taksijem stigli na Promenade des Anglais,
ovamo gore u gradsku četvrt Cimiez, onda se taj Deja-vu-osjećaj, taj
osjećaj sve-već-napola-viđeno pojačavao i bivao sve izvjesniji. Tu
sam bila s Pierreom. Češće smo svraćali u Nicu, međutim, uvijek u
žurbi. Jedan smo jedini put imali vremena. Onda smo bili tu u blizini
klinike čitav jedan prekrasni dan. A bilo je kasno ljeto i sve je cvalo,
blistalo i mirisalo, kao i danas. Bili smo i tamo preko, kraj onog
mnoštva maslina, u Arenes de Cimiez, ruševinama rimskog amfite-
atra. Sjedili smo na ruševinama i gledali gore na planine i na Villa
Garin i preko na ogromne ruševine rimskih terma. I amfiteatar je mo-
rao biti golem. Izgrađen za mnogo tisuća posjetitelja. Toga dana nije
bilo nigdje u blizini ni žive duše. Voljeli smo se na vrućem kamenu.
Tu smo bili tako sretni. Tako sretni kao i u Bejrutu. Tako sretni kao
svugdje, gdje smo bili zajedno. Zajedno. Zajedno. Pierre i ja smo bili
i u Villa des Arenes. Ona leži komad puta niže, dolje, i odavde je ne
mogu vidjeti. Ali se točno sjećam. Tamo je sakupljeno sve antikno
blago Cimieza. A na prvom je katu muzej ’Musee Henri Matisse’. Tu
gore u Cimiezu živio je zadnjih godina prije svoje smrti. Toliko mnogo
prekrasnih slika. Djevojački akt raskošnih boja”, razmišljala je Nor-
ma. „I stara žena koja je sjedila ispred slike i gledala djevojku, gleda-
la je netremice. Stara je žena imala lice poput mrtvačke lubanje pre-
svučene pergamentom. I ona je bila sasvim blizu smrti, ali je tu sjedi-
la i gledala djevojku, mladost, ljepotu. Razgovarali smo s njom.” „To
sam ja”, rekla je starica i pokazala djevojku. „Dolazim ovamo svakog
dana i promatram se. To sam ja, madame, monsieur.” Nije bila luda.
Pripovijedala nam je da je ona nekoć, o kako je to davno bilo, bila
Matisseov model. Model za taj akt i zato je ona ta mlada djevojka,
ona je to bila zaista i ona će uvijek ostati mlada i lijepa i raskošnih
boja, čak i onda kad se njeno jadno tijelo bude već odavno raspalo.
Da, dugo smo razgovarali sa staricom. „Ja sam već jednoć bila ov-
dje.”
– Sjednimo kraj bazena! –reče omaleni i veoma elegantni Japanac.
– Moram vam ispričati sve o našoj oplodnji in vitro. Laboratoriji su
tamo preko.
On laganim pokretom ruke pokaže prema dvokatnoj kući iza prasta-
rih platana. Ovdje je sve bilo izgrađeno s velikim luksuzom, s vrlo
mnogo ukusa i s još više novca. Putovi između zgrada imali su fan-
tastične šarene uzorke mozaika složenih od kamena. Na bijelom
šljunku glavnog parkirališta bile su parkirane najskuplje marke auto-
mobila.
– Nažalost, laboratorij in vitro vam ne mogu pokazati! Tamo vršimo
tajne pokuse. Uostalom, upravo je u taj dio provalio onaj čovjek, za-
poslen u zaštitnom pogonu. – Već su stigli i do bazena i zaustavili
se. Kao i sve drugo i bazen je bio izgrađen od mramora, a njegovo
plavo dno odražavalo je plavu boju vode. Bazen je bio okružen mo-
rem cvijeća. Na stanovitoj udaljenosti Norma ugleda japanski vrt, s
malim žuborećim potokom, ljupkim mostićem i ukrasnim kamenjem.
Sasaki primijeti njen pogled. – Moj hobi – reče on. – Izgrađeno na
osnovu mojih planova. Mnogo sam toga učinio i ja sam svojom vlas-
titom rukom. Vidite li onog papagaja tamo gore na palmi? Nalazi se
tu već trinaest godina. Predvečer zviždi melodiju Franka Sinatre. Ja,
znate, jako volim Sinatru, neprestano slušam njegove ploče. Zato ga
i Origenes zviždi. Toliko ga je puta slušao.
– Origenes, papagaj – ponovi Norma. Rekorder je radio.
– Papagaj Origenes. Fotografiranje inače nije ni ovdje dopušteno,
madame.
 Ispod zaslona od šarenog lika bili su porazmješteni ugodne bijele
stolice, ležaljke i stolovi kraj bazena. Izvolite, sjednimo! – reče Sasa-
ki. – Voda iz potoka u mom japanskom vrtu, dopuštam sebi malo
nostalgije za zavičajem, najprije se pumpa gore, zatim otiče dolje, pa
opet gore, eto, tako, vječno kruženje, ah, da. – Ponovno je prstima
dirao manšetu košulje i gladio pri tom zlatno dugme s likom boga. –
Tu znam često za rastanak popiti čašu šampanjca s damama koje
sam uspio usrećiti, dakako, nikada bez blagog upozorenja, da slije-
dećih devet mjeseci ne bi smjele popiti mnogo čašica, ha, ha! Mislim
da i nama ne bi naškodio gutljaj. Kako bi bilo s jednim Comte de
Champagne?
– Ja nikada ne pijem alkohol – reče Barski. – Mineralnu vodu s li-
munom, rado.
– Divno. – Sasaki uzme u ruke bežični telefon što je ležao na stolu,
otkuca neki broj s unutrašnje strane aparata, te reče: – Raymond?
Molim champagner i dvije čaše. I jednu čašu mineralne vode s le-
dom i limunom. Na bazen. Hvala. – Odloži aparat.
Odjeven u bijele platnene hlače, plavu košulju što je slobodno pa-
dala preko hlača i bijele cipele, Barski izvadi iz svoje kožnate torbe
fotografiju i pruži je Sasakiju. – To je Antonio Cavaletti, čovjek od
GENESIS TWO, koji je ubijen u Hamburgu. Pričao sam vam telefo-
nom o njemu. Jeste li ga ikada vidjeli?
Sasaki je trenutak promatrao sliku. Zatim reče bez oklijevanja: – Ni-
kada.
– Jeste li apsolutno sigurni?
– Apsolutno.
– Kako se zvao čovjek koji je provalio k vama, doktore? – upita Nor-
ma.
– Pico Garibaldi. Preporučila ga je tvrtka GENESIS TWO. – Oma-
len muškarac odjednom skoči sa stolice. – O nebesa! Obojica su
došla preko GENESIS TWO! To, dođavola, mora biti u nekakvoj vezi.
– Zar ne? – Norma kimne. – Je li taj Garibaldi odnio sav tajni mate-
rijal iz trezora?
– Jedan dio. Sve što je bilo zabilježeno na disketama, tim memori-
jama koje su nalik malim gramofonskim pločama. Ali, ipak. Otada je
čitav prostor, a i svi mi, pod nadzorom policije.
 – I s nama je vrlo slično – reče Barski. Pogleda Normu.
Ona kimne. Naime, već je ranije primijetila dvojicu muškaraca koji
su neupadno stajali naslonjeni na jedan plavi „Citroen”, na obližnjem
parkiralištu. Jedan je čitao novine, a drugi je pušio.
– I baš zato smo mi i došli ovamo, gospodine Sasaki – nastavi Bar-
ski. – Tražimo međusobne veze s događajima, i motive. Zbog toga
želimo i znati što vi tu radite. Na čemu radimo mi u Hamburgu, to
vam je poznato od vašeg brata. To što se ovdje radi, nema nikakve
veze s rekombiniranom DNK?
– Ne. Zapravo... što se tiče istraživanja, o da, potpuno, posve, sa-
svim, bezuvjetno, po svaku cijenu, u svakom slučaju, napretek, mno-
go, apsolutno.
– Kako to? – upita Norma.
– Vidite... Ne, moram vam razjašnjavati sve po redu, zbog čega se i
mi zanimamo za rekombiniranu DNK.
Mladić u bijelom odijelu, s jaknom zakopčanom do ispod vrata kao
u uniformi i s tvrdim uskim ovratnikom, dovezao je kolica za servira-
nje. Boca šampanjca nalazila se u vjedru s kockicama leda.
Raymond, kako je Sasaki preko telefona nazvao poslužitelja, oprez-
no otvori bocu i pruži čašu Sasakiju da kuša. Ovaj kimne. Raymond
natoči čaše do pola. Jedna veća već je bila napunjena mineralnom
vodom. Postavi na stol i zdjelice sa slanim bademima i maslinama.
– Merci, Raymond.
– A votre Service, monsieur le directeur.[ 20 ] – Mladić se gotovo
neprimjetno udalji.
Sasaki digne čašu. – Nazdravimo ljepoti naše madame!
Ispiše.
– Veoma ljubazno od vas, doktore – reče Norma „O, ne”, pomisli
odmah. „Što se to događa sa mnom? Tada, onog prekrasnog dana,
kad sam ovdje bila s Pierreom, pili smo u jednom restoranu pod pal-
mama također šampanjac. Bol. Kakva slatka bol. Šampanjac s Pier-
reom, da. Imali smo bijele hlače i bijele cipele, lagane košulje što su
slobodno padale preko hlača, jednako kao što smo danas odjeveni
Barski i ja. A Pierre je imao malu mušku kožnatu torbu, baš kao Bar-
ski. Godinu dana kasnije, bio je mrtav. A ja sam se vratila ovamo.
Zašto se sve to događa? Zašto?”
 Norma se zagleda preko bazena, travnjaka, parkirališta i kuća u Ni-
ci dolje na more, na svjetlucavo veličanstveno more. Roj bijelih je-
drenjaka, nalik leptirima, bio je sada bliži. Norma odjednom okrene
glavu i pogleda na stol. Kaseta gotovo da je istekla. Ona je veoma
spretno i brzo zamijeni za novu i ponovno uključi rekorder. „I tada je
more bilo isto tako veličanstveno”, razmišljala je. „Tada... Ne”, reče
sama sebi, „gotovo je! Ne misli više o tome! Slušaj radije što govori
taj omaleni čovjek.”
– Najprije – reče maleni gospodin – dakako, trebamo žensko jajaš-
ce. Za naše pokuse trebali smo veliku količinu jajašaca.
Norma se nagne prema naprijed. „Moram se koncentrirati”, pomisli.
– Čitala sam izvještaje o tome da liječnici en masse steriliziraju že-
ne i vade im potpuno zdrave jajnike.
– Zaista ne znam na što smjerate, madame.
– Znate vi točno. Veoma se često prije zahvata u maternicu pojav-
ljuju specijalisti za fertilitet. Oni predlažu ginekolozima da zajedno s
maternicom izvade i jajnike. U međuvremenu je to već postala trgovi-
na. Toliko razgranata trgovina, da postoji čak i veoma ružan naziv za
tu vrstu specijalista. Vi znate koji.
– Nemam pojma.
– Kritičari takvih poslova zovu ih jajokradicama.
– Ta se vrsta prijekora ne odnosi na moju adresu, madame. – Dr.
Sasaki se blago nasmiješi... – Jajokradice! Takvo nešto uvijek sam
odbijao.
– A otkuda onda dobivate jajašca za vaše eksperimente?
Sasaki se ozario. – Ah, vidite! Ja sam uvijek postupao apsolutno
moralno. Razvio sam jednu sjajnu metodu. Ženama se daju hormoni.
Na taj način u njihovim jajnicima dozrijeva veoma mnogo jajašaca.
– Dakle, nešto slično pilulama za plodnost.
– Da, nešto slično.
– I na taj način vi praznite žene.
– Isprazniti! Opet jedna tako ružna riječ, molim vas, madame! Vidi-
te, normalna se žena rađa s približno 400 tisuća jajnih stanica. U to-
ku njena života dozrijeva ih do ovulacije približno svega 380. Dakle,
pitam se, čemu služe onih preostalih 399.620! Možda se – on za-
trepće kao u znak neke prisnosti – priroda na taj način pobrinula za
jajokradice s moralom. Zahvaljujući toj hormonskoj metodi, ja danas
s tim sjajno izlazim na kraj. U jajnicima mojih pacijentkinja proizvo-
dim dvanaestak ili više jajašaca. Da bi se jajašca izvadila, potrebno
je izvršiti samo jednu jedinu operaciju. To se vrši tamo preko. – Sa-
saki pokaže na glavnu zgradu klinike. – Može se, dakako, vršiti
svugdje. Jajašca se isišu...
Norma se prisiljavala da sluša s najvećom pažnjom. A ipak su joj
misli opet počele lutati. Borila se protiv toga. Uzalud. Mislila je: „Kako
nam je tada bilo lijepo. Toliko sam mnogo voljela Pierrea, toliko mno-
go...”
– ... zatim se jajašca smještaju u sićušne laboratorijske sudove.
Čak ako se jedno jajašce okruži s tisućama spermija, ono će se
oploditi samo u slučaju, ako se spermiji prije toga izlože kemikaliji,
koja se nalazi u jajovodu žena. Kad se izvrši oplodnja in vitro, dakle,
u epruveti, tada se stanice dijele i umnožavaju na točno prilagođenoj
podlozi. Sastav te podloge mora svakog trenutka precizno odgovara-
ti biokemijskim zahtjevima za rast embrija...
„A Pierre je rekao: – Ostat ćemo ovdje, kad više ne budemo morali
raditi, mon petit chou. Tu na Ažurnoj obali. Ovdje je prekrasno. Bit
ćemo vrlo sretni. Kupit ćemo kuću. Ne na obali, gdje je sve puno tu-
rista. Možda u Saint-Paul-de-Vence. Tamo gdje živi Curd Jiirgens i
Mare Chagall. A kad umrem, želio bih biti ovdje sahranjen. – Jiirgens
je mrtav, prekrasni Mare Chagall je mrtav i Pierre je mrtav. Sve se
dogodilo tako brzo. Što ono reče Barskijeva žena? Tako malo vreme-
na. Tako malo vremena.”
– ... Mi, dakako, u embriju koji se razvija u epruveti ispitujemo nor-
malno razmnožavanje kromosoma. Transfer u tijelo mora biti pode-
šen točno u vrijeme, u koje bi oplođeno jaje inače stiglo u maternicu,
da je došlo iz jajovoda. U pravilu jajašcu treba pet dana za putovanje
– za trip[ 21 ], ekskurziju, kliznuće, skok, mali veseli izlet, ha, ha, ha!
– I ponovno čupkanje po manšeti. – Sante, chere Madame, sante,
Monsieur le docteur![ 22 ] Sasaki digne čašu. Opet su malo popili svi
troje. Doktor Kiyoshi Sasaki bio je veseo čovjek.
Papagaj na palmi poče zviždati.
Sasaki se iznenadi. – Origines to nije još nikada činio danju... još ni-
kada. Čujte samo! „Strangers in the Night”![ 23 ] Frankie-boya!
 „Ludo”, pomisli Norma. „Sasvim ludo.” Čvrsto uhvati torbu za noše-
nje preko ramena. „Ne smijem više ništa popiti. Ah, kako smo samo
tada bili divno pripiti, kad smo se kasnije vratili u hotel. Pierre i ja ni-
smo stanovali u HYATT REGENCY, nego u NEGRESSO. A kad smo
tada vodili ljubav, naša su tijela kipjela od strasti.”
Papagaj je zviždao, a Sasaki je pjevao: –... and ever since that nig-
ht we’ve been together, lovers at first sight..[ 24 ]
 3

Mala crvena lampica rekordera je zasvijetlila.

Norma upita: – A tko su vaši klijenti?
– Oh, ima ih veoma mnogo, veoma mnogo! – Sasaki se nagne na-
prijed. – Uzmimo, na primjer, vašu zemlju – Saveznu Republiku. De-
set do petnaest postotaka svih bračnih parova ne mogu imati djece.
Ili je neplodan muškarac ili žena. U žena se u trideset posto slučaje-
va radi o smetnjama u funkciji jajovoda. To su velike ljudske tragedi-
je, vjerujte mi! Ili, uzmite lezbijke. Pa, tjelesno hendikepirane. Zatim
udovice. Pa uzmite mrtve. Čak i oni mogu još postati genetički rodi-
telji. Sjećam se – smiješak se razlije Sasakijevim licem – sjećam se
slučaja jedne žene koju smo oplodili nakon smrti njena muža s nje-
govom spermom. Pokazao sam vam da duboko smrzavamo spermu,
zar ne? I eto, taj je čovjek radio gotovo luđački. Nije imao vremena
za dijete. Uvijek je sve odgađao za kasnije. Ali je dao svoje sjeme i
dao ga zamrznuti za slučaj, ako bi mu se nešto dogodilo. Kakva mu-
dra odluka! Kasnije mi je udovica na koljenima zahvaljivala, na kolje-
nima! Nikakva tuđa sperma, ne, nego sjeme njenog ljubljenog muža!
–Sasaki je bio duboko ganut milosrđem svojih nastojanja, ali je brzo
svladao svečani trenutak i ponovo zablistao. – Ili, koliko samo žena
ne može zbog opterećenosti s poslom ili nekih drugih razloga donijeti
do kraja embrio iz epruvete? No, onda posude, unajme majku, u koju
se usadi embrio. – Sasaki se nasmije, a papagaj je i dalje zviždao. –
U Americi je to već preraslo u golemu industriju. Advokati posreduju,
izrađuju ugovore, jer, dakako, mnoge se stvari moraju unaprijed defi-
nirati i razjasniti: dijete rođeno iz epruvete potpuno je izjednačeno
pred zakonom s onim rođenim na uobičajeni način i to u odnosu na
pravo nasljedstva, izdržavanje, bračni porod i tako dalje. – Sasaki je
bio toliko oduševljen, da je neprestano skidao i ponovo stavljao svoje
sasvim ekskluzivne naočale. – Kao što sam rekao, milijardska indus-
trija u SAD i blagoslov za čovječanstvo.
Norma pogleda Barskog. On izdrži njen pogled. „Knjiga Aldousa
Huxleya 'Lijepi novi svijet’ iz tridesetih godina bila je običan vic u us-
poredbi sa svim ovim”, pomisli ona.
Japanac se nije prestajao oduševljavati: – Pomislite samo na tjeles-
no hendikepirane žene, koje nisu sposobne ni za normalno začeće,
a niti za normalnu trudnoću! Zar možda takve žene nemaju pravo na
dijete? Ili: žena je u poslu toliko prezauzeta i preopterećena, da mo-
že dobiti jedino na taj način dijete. Žene od karijere! Velike filmske
glumice! – Sasaki opet stade poravnavati svoje manšete. – Dobije
divnu ponudu! Da ne propusti neku holivudsku superprodukciju, po-
suđuje majku, kojoj se implantira embrio nastao iz glumičina jajašca i
posuđena majka donosi dijete na svijet. I kad se tom pričom već mo-
glo perfektno baratati, PEKINŠKE NARODNE NOVINE, organ kine-
ske Komunističke partije, pisale su slijedeće: Djecu se može imati, a
da ih se ne mora nositi, te na taj način zaposlena žena ne mora pa-
uzirati radi poroda na poslu. To je dobra vijest za žene. Eto, vidite, na
koji način razmišljaju vlade. Dakako, to je više nego dobra vijest! I ne
samo za filmske glumice ili žene koje upravljaju koncernima, nego i
za najšire narodne mase, a osobito u društvima gdje je žena zapos-
lena kao i muškarac. I Sovjete je ta novina odmah osvojila. U Rusiji
je zaposleno preko 80 posto svih žena u dobi sposobnoj za rad. Do-
bivate li pomalo sliku o razmjerama onoga što nam Je uspjelo stvori-
ti? Stvoriti, ostvariti, izvršiti, izvesti, dostići, svladati, omogućiti, učini-
ti, pružiti, aranžirati, pretvoriti u stvarnost, realizirati... Pada mi na pa-
met još najmanje desetak sinonima.
– Zaista, izvrsno – reče Norma.
– Hvala. – Sasaki se umiljato nakloni. Primio je to kao velik kompli-
ment. – Pa, popijmo još gutljaj! Santel I da se vratim posuđenim maj-
kama i Americi! Nosilac Nobelove nagrade i molekularni biolog Ja-
mes Watson, koji se kao što vjerojatno znate bavi dvostrukim helik-
som DNK, rekao je da za pronalaženje „posuđene majke” nisu ni u
kom slučaju potrebne prisilne mjere jedne totalitarne države. Već sa-
da postoje veoma različita mišljenja u vezi „svetosti” akta rađanja lju-
di, a dosadna beznačajnost života mnogih žena, mogla bi već sama
po sebi biti dovoljnim razlogom da mnoge žene dobrovoljno sudjeluju
u jednom takvom eksperimentu. Već u veljači 1977 – već 1977! – po-
javili su se prvi oglasi u novinama tražeći unajmljene majke. Čujem,
međutim, da u Los Angelesu ugovorene cijene za proizvedenu djecu
dostižu i 50.000 dolara. Tih 50.000 dolara platio je jedan bračni par
bez djece u Los Angelesu, nakon što je u fotoalbumu nekog advoka-
ta izabrao iz kolekcije aktivnih mladih neudatih žena i muškaraca,
muškog davaoca sjemena i žensku rodilju. U Kaliforniji je trgovina
djecom u međuvremenu postala unosan posao, pa nadležne vlasti
sumnjaju da će poslove uskoro preuzeti u svoje ruke mafija, ukoliko
to već i nije učinila. Preuzeti, prihvatiti, uzeti, organizirati, imati, oku-
pirati, držati u rukama, voditi. Hm!
Sasaki skine naočale, ponovno ih stavi, pa ih opet skine. – Mi zamr-
zavamo isporučeno sjeme. Veterinari su već ispred nas. Oni su ovla-
dali umijećem zamrzavanja embrija. Prvo tele iz hladnjaka dobilo je
ime Frosty. Ugledan i veoma maštovit zoobiolog Hafek, čovjek koji je
prorekao da će čitava stada super-krava letjeti preko oceana u jed-
nom jedinom kuniću kao „posuđenoj majci”, prorekao je za ljude sli-
jedeće: u veoma bliskoj budućnosti moći će žena kupiti sasvim siću-
šan smrznuti embrio – možda u nekom super-marketu, ha, ha!, koji
genetski nema nikakve veze s njom, zatim će ga odnijeti liječniku,
koji će ga usaditi u njen uterus; ona će ga nositi devet mjeseci, kao
da je oplođen u njenom vlastitom tijelu. Dakako, prigodom kupnje
dobit će garantni list: ovaj embrio nema nikakvog genetskog defekta.
Osim toga će se ženi koja kupuje embrio reći unaprijed koju će boju
kose i očiju imati njeno dijete, kojeg će biti spola, kakvog rasta i ka-
kav će približno imati kvocijent inteligencije.
– No, sada smo već na terenu science-fictiona – reče Norma.
– Da? Jesmo li? – Sasaki se blago nasmiješi. – Na primjer, kad je
riječ o tome da li proizvoditi muške ili ženske bebe?
– Ja samo znam da u Indiji sve više žena odlazi liječniku da ustano-
vi, hoće li se fetus u njenom tijelu razviti u dječaka ili djevojčicu – re-
če Norma. – Ukoliko će biti curica, u tom slučaju žene abortiraju. Jer,
Indija je vrlo siromašna zemlja, tako da su kćerke za većinu žena sa-
mo opterećenje, koje sebi ne smiju dopustiti. Sinovi, naprotiv, mogu
raditi i jednog će dana, tako se te žene barem nadaju, brinuti za nju.
Kad bi na taj način mislile sve Indijke, uskoro više ne bi bilo Indijaca.
Sasaki zahihoće. – No, eto, pa tu sam onda mnogo pomogao.
– Jedva – reče Norma.
– Molim?
– Mislim da tu igraju ulogu mnogi faktori. Glad. Užasna bijeda u In-
diji. Ili radijacija. Sjetite se samo Černobila!
– Mi se, madame, ne razumijemo. Za sve to ja ne mogu biti odgo-
voran. Ali, ja preuzimam odgovornost za to, da mogu sa 90 postot-
nom sigurnošću isporučiti ono što se želi: dečko ili curica. – Ponovno
stade čupkati po manšeti i diviti se dugmadi. – Međutim, ja razmiš-
ljam daleko unaprijed. Tko zapravo ima interes ne samo da odredi
rođenje dečka ili curice, nego i sasvim određeni tip čovjeka sa sa-
svim određenim odlikama i sasvim određenim načinima ponašanja,
dakle, da ga producira, napravi, proizvede, učini, stvori, izgradi,
konstruira, odgoji, hrani, njeguje, izradi? Sada smo na vašem podru-
čju, kolega, sada smo kod rekombinirane DNK.
– I duboko, duboko u science-fictionu – reče Norma.
Sasaki se opet nasmiješi. – Tamo preko u onoj zgradi, u koju vas
nisam mogao odvesti, već se odavno vrše eksperimenti... eksperi-
menti. I baš je u tu zgradu provalio čovjek koji se zvao Pico Garibal-
di. Pico Garibaldi iz GENESIS TWO. Tamo je ukrao najvažnije mate-
rijale s podacima, dokle smo stigli s tim eksperimentima. Za koga?
Za koga, molim vas? Tvrdim: upravo za one krugove koji imaju go-
lem interes da oblikuju ljude po mjeri. Oni su bili Garibaldijevi nalogo-
davci. Čvrsto sam uvjeren u to. Science-fiction? Zaista? Ako sada
možda i jest – koliko će to još dugo biti? Koliko dugo? – Sasaki je bio
sve uzbuđeniji. Ali, prisiljavao se da se smiri. Opet se smiješio. Usta-
ne. – Izvolite, dođite! Što se tiče dječaka ili curica pokazat ću vam
nešto zaista dražesno. O, čudit ćete se, chere madame, dragi kole-
ga!
 4

Sasaki je bio ushićen i blistao je od zadovoljstva. Glas mu je podrh-

tavao. – Pokazat ću vam svoju trkaću stazu.
Sada se odjenuo u bijeli ogrtač. Njegov je laboratorij, prepun naj-
modernijih i najskupljih aparata, bliještao od stakla i čelika.
Dok je Sasaki nešto tražio, Norma tiho upita Barskog, držeći u ruci
uključen rekorder: – Pada li vam na um možda, pri svemu tome, jed-
na izjava Chargaffa, onog kritičara prirodnih znanosti?
– Kako da ne – odgovori Barski isto tako tiho. – Chargaff je izmije-
nio jednu misao sir Arthura Helpsa, tajnika i povjerenika kraljice Vik-
torije. Vjerujte mi, gospođo Desmond, već me dugo vremena, a sada
pogotovo, zaokuplja to mjesto. Pri tom ne mislim samo na svoj rad.
Mislim na prirodne znanosti u cijelosti. Sir Helps je vjerojatno stvorio
novi glagol to disinvent[ 25 ] i napisao, da bi rado „od-izumio” moguć-
nost telegrafske komunikacije. Chargaff je rečenicu promijenio ova-
ko: Da sam mlađi kako bih rado osnovao klub i ne-pronalazača.
U međuvremenu je Sasaki upalio Bunsenov plamenik. U ruci je dr-
žao veoma tanku staklenu cjevčicu dugačku oko dvadeset centime-
tara.
– U početku se – poče on – ne može razlikovati spermatozoide koji
će producirati muške potomke od onih koji su nadležni za ženske,
čak ni pod vrlo jakim mikroskopom. Ja tu, međutim, imam fazni kon-
trasni mikroskop, kojim se vide objekti, a ne apsorbiraju svjetlost. I
tek pomoću tog mikroskopa može se ustanoviti da su spermatozoidi
predodređeni za muško potomstvo manji od onih ženskih. Prvi imaju
dulje repove i okrugle glave za razliku od drugih ovalnih.
Sasaki je držao tanku cjevčicu iznad plamena Bunsenova plameni-
ka sve dok se u sredini nije počela taliti. U pravom trenutku učinio je
gracioznu poletnu kretnju, koja je podsjećala na Karajana kada na
koncertu traži pun zamah svih instrumenata, i već je rastaljeno staklo
nalikovalo dugačkoj prozirnoj vrpci, koja je ipak još po čitavoj dužini
bila šuplja. Ta se cijev toliko suzila, da je u nju jedva ušla žica od
spajalice.
– Voila, moja trkaća staza! – usklikne Sasaki sav ozaren. U sitnu
cjevčicu ukapa pomoću lijevka različite tekućine. – Sada – reče on –
uvodim spermije. – Pođe prema faznom kontrastnom mikroskopu. –
Pogledajte sami, madame! – Norma se sagne nad aparaturu i izoštri
sliku.
– Dakle, kako se ponašaju spermatozoidi.
– Kao pastrve koje u potoku plivaju uzvodno – reče ona.
– Predivno! Zanosno! – poviče Sasaki dirajući manšetu. – A koji su
brži?
– Čini mi se da su brži oni s duljim repovima i okruglim glavama, na
kratku udaljenost. Ali oni s ovalnim glavama kao da su ustrajniji.
– Bravo! – uzvikne Sasaki. – U vama se krije velika znanstvenica.
Spermiji za žensko potomstvo mnogo su izdržljiviji na duljim pruga-
ma, a osim toga su i otporniji. – Barski i Norma uprave poglede na
malenog čovjeka, koji je u međuvremenu također pogledao kroz mi-
kroskop. Oduševljen sam sobom reče: – A ja mogu odlučiti koji će
spermij pobijediti na trkama! – Ponovno je čupkao po svojoj manšeti.
– A kako? – upita Norma.
– Između ostalog ja u cjevčicu naspem sekret iz vagine žene, pone-
kad sekret iz grlića maternice ili iz maternice. Da bi se spermiji osje-
ćali kao kod kuće. Ponekad uzmem malo vinskog octa, kako bi se-
kreti bili kiselkasti, jer to osobito vole spermiji predodređeni za curi-
ce, a ponekad uzmem malo rastvorenog praška za pecivo, koji se-
krete čini alkaličnim i time omogućujem brže kretanje spermija za
dječake.
– I na taj način rastavljate spermije u izabranim uzorcima?
– U osnovi točno tako, da. – Sasaki je izgledao kao Mojsije kad je
ugledao Obećanu zemlju. – I to ste vi nazvali science-fiction, mada-
me? Nazvati, zvati, označiti, imenovati, titulirati, izjasniti, etiketirati,
krstiti, karakterizirati i tako dalje. Mislim da sada zaista dobro vladam
njemačkim. S moje klinike dobiva se isključivo prvorazredna roba:
dečki ili curice, po želji. – Prstima prođe preko jednog dugmeta na
manšeti.– A budući da ćete pisati o tome, madame, preporučujem,
za normalan spolni akt...
– Znam – reče Norma. – Već sam pisala o tome. – U divljem nago-
nu samoodržanja ona pomisli: „I sada se moram tako producirati!” –
Savjeti za ženu, dakle – reče ona. – Prvo: imajte odnose koliko god
želite, sve do dva dana prije ovulacije. Onda jedan tjedan pauzirajte.
Spermij određen za curice obično preživi sve dok se jajašce ne poja-
vi iz jajovoda. „Muški” spermiji uginu ponajčešće već ranije. Dakle,
za slučaj ako želite roditi malu slatku curicu, isperite se prije odnosa
mlazom kiseline, jer to smeta i koči spermije za dečke. Pitanje: kako
da dobijem kiselu otopinu? Odgovor: Stavite u litru vode dvije žlice
vinskog octa.
– Fantastično! – usklikne Sasaki.
– Drugo – nastavi Norma očajno ozbiljnim tonom – partner treba
prigodom odnosa paziti na to da do ejakulacije dođe onda, kad se
njegov ud nalazi najmanje dva i pol, a najviše pet centimetara dubo-
ko u vagini.
– Bravo! – zaplješće Sasaki sav očaran.
– Na taj način – nastavi Norma dociranje u paroksizmu tuge – „trka-
ća staza” kako ju je nazvao doktor Kiyoshi Sasaki, bit će dulja, dakle,
napovoljnija za spermije koji su predodređeni za dečke. Treće: po
mogućnosti izbjegavajte orgazam, milostiva gospođo! Naime, sekreti
koji se pri tom izlučuju alkalični su i pogoduju bržoj „trkaćoj stazi”
konkurentnih spermija. – Norma digne čašu. – Za sretne Indijke!
– Sad ste cinični – potuži se Sasaki.
– Ne, nisam – reče Norma. – Ako, milostiva gospođo, želite malog
slatkog dečkića, onda učinite sve to samo obrnuto. Umjesto kupke s
vinskim octom uzmite otopinu pecivnog praška. Penis što je moguće
dublje. Imajte što jači orgazam! Ah, da, i suzdržavajte se od spolnih
odnosa sve do izračunatog dana početka ovulacije!
Sasaki skoči i poljubi Normi ruku.
– Superbe! Zaista superbe[ 26 ], madame! No, da se sada vratimo
na vaš prijašnji prigovor o science-fictionu. Vidite, tu se dogodilo ne-
što neobično. Čitavo područje na kojem radimo došlo je na zao glas
ne preko nas, nego, oprostite, preko novinara, autora science-ficti-
ona i science-fiction filmova. One koji rade na tom području smatra
se zanesenjacima, obmanjivačima i još koječim. Međutim, mi to ni-
smo! Nas bi se samo htjelo nabijediti time i to na prilično groteskan i
paradoksalan način. Zamisao o čovjeku po mjeri toliko je fascinant-
na, da se njome bavi više mozgova. Uzmite, na primjer, jedan tako
ozbiljan magazin kao što je vaš njemački SPIEGEL. On sam je do
sada donio tri velika prikaza o genetskom istraživanju.
– Točno je da je čitavo to područje na stanovit način već nekako
unaprijed opterećeno – reče Barski. – Međutim, vi, kolega, imate na
vašoj strani i veoma poznate znanstvenike. Glasoviti biolog Adolf
Portman rekao je godine 1968. na jednom simpoziju slijedeće: „Mi
stojimo u mračnom novom dobu, koje među mnogim strašnim pro-
jektima planira biotehničke osobine ljudi.” Ne, ne, gospođo De-
smond, moram dati za pravo doktoru Sasakiju. Njegovo područje ra-
da pretrpjelo je velike štete upravo od masovnih medija. A tu uopće
nije riječ o science- -fictionu.
– Hvala – reče Sasaki. – Dakako, za sada smo još na početku. Ali,
već i sada možemo učiniti mnogo toga. – Ponovno stade čupkati
svoju manšetu. – Mi već odavno možemo, pod mikroskopom unijeti
u jajnu stanicu genetski materijal s kirurškom točnošću. Danas se
manipulira jajnim stanicama miševa, s ultrafinim staklenim kanilama,
debelim svega tisućinku milimetra. Takve genetičke tehnologije služe
za proizvodnju novih rasa korisnih životinja, na primjer već spomenu-
te super-krave.
– I nešto takvo bi trebalo biti moguće i u ljudi? – upita Norma.
– Tehnički barem, ništa ne govori protiv.
– Slušajte – reče Barski – za sada se postižu uspjesi tek u miševa.
Također i u punoglavca, žaba i u različitih velikih poikiloternih životi-
nja. Uvjet je, međutim, da se radi sa posve mladim životinjama. Ina-
če uspjeha nema.
– Pa ja i ne tvrdim da ćemo već sutra postići uspjeh i u ljudi. Ponov-
no se moram prisjetiti Jamesa Watsona, čovjeka koji je otkrio dvos-
truku heliks. On je prorekao: „Oplodnja pomoću klona, čime bismo
mogli proizvesti identične kopije nas samih i za što bismo trebali sa-
mo jednu jedinu tjelesnu stanicu, a ne dvije stanice raznoga spola,
može se postići unutar slijedećih 20 godina.”
 – Mi obojica znamo, kolega – reče Barski – da je Watson dao, na-
kon svog zaista veličanstvenog otkrića, recimo to donekle blago, či-
tavo mnoštvo nepromišljenih izjava.
– Slažem se. Slažem se, sporazuman sam, odobravam, suglasan
sam, priznajem, ne tajim – reče ljubitelj sinonima.
– Što su zapravo kloni? – upita Norma. Rekorder je bio uključen.
– Riječ klon – objasni Sasaki – dolazi od grčke riječi klon, a znači
mladicu, izdanak. Kao što se, na primjer, sobno bilje razmnaža bes-
polno izdankom odrezane grančice, tako se klonima može bespolno
stvoriti potomstvo. Nije čak ni potrebno spajanje stanice jajašca i sje-
mena.
– Kako je to moguće?
– Jer, kod klona se polazi od toga, da svaka tjelesna stanica sadrži
u svojoj staničnoj jezgri u obliku kromosoma sveukupne genetske in-
formacije, koje su potrebne da bi se stvorio novi ogranizam, koji je
onda, dakako, potpuno identičan onom već postojećem. Kao što re-
koh, mi već imamo klonirane poikilotermne životinje. Kad budu stvo-
reni tehnički uvjeti, tada bi se proces s ljudskim klonima odvijao, gru-
bo predstavljeno, na slijedeći način; odvijao, odigrao, uslijedio, izvr-
šio, realizirao: iz jajovoda žene izdvojila bi se jedna ili više jajnih sta-
nica. To znači odstrani se nukleus, jezgra, i na taj način i genetske
informacije žene, koje su sadržane u kromosomima. Preostane jedi-
no ovojnica jajeta. Zatim se uzme jezgra iz jedne tjelesne stanice da-
rovatelja klona.
– Zašto iz jedne tjelesne stanice?
– Jer one sadrže dvostruki set kromosoma, dok svaka spolna stani-
ca načelno sadrži samo jednostruki set; u ljudi je to 23 kromosoma.
Kad se jajna i sjemena stanica stope, spoje sa 46 kromosoma, koji
su potrebni za razvitak čovjeka. U tjelesnoj stanici već se nalazi 46
kromosoma. To znači, da sada u jajašce kojem je izvađena jezgra
dolazi sa staničnom jezgrom ukupna naslijeđena masa darovatelja
klona. Zatim se jajna stanica ispunjena stranom jezgrom usadi u ute-
rus žene, gdje se mora voditi briga o njenom rastu i gdje se ona hra-
ni punih devet mjeseci, sve do poroda kloniranog djeteta. To je dijete
tada apsolutna kopija darovatelja klona. – Sasaki je promatrao Nor-
mu. – Vi ste zaprepašteni?!
 – I te kako – reče ona. – Žena se pri lome samo još koristi. Ako se
klonima želi dobiti kopija jednog određenog tipa, onda žena služi je-
dino kao davateljka jajašca, ne, ne, čak niti to, nego samo darovate-
ljica jajčane ovojnice, kao što ste rekli, doktore Sasaki.
– Vaše je zaprepaštenje pretjerano – reče Sasaki. – Međutim, do-
puštam da klon u kontinuiranom razvitku znači ekstremnu točku, koja
se manifestira u znanosti, religiji i drugim društvenim aspektima. Po-
kušaj da se muškarce učini besmrtnima na taj način što bi stvaralač-
ki akt izvršio otac kao jedini roditelj, može se pratiti kroz čitavu povi-
jest patrijarhata: od grčkog mita da se Atena rodila iz Zeusove glave,
pa preko kršćanskog mita da je djevica Marija začela zahvaljujući
snazi Duha svetoga – oprostite, zaista ne bih želio biti ciničan! – već
genetski prethodno oblikovanog Krista, pa sve do današnjih dana:
do oca domovine, oca moderne znanosti, oca industrijske revolucije,
oca atomskog stoljeća. Pomislite samo na zahtjev mnogih muškara-
ca neciviliziranih naroda, a i takozvanih civiliziranih, da se traži po
mogućnosti netaknuta partnerica, djevica, kad se želi imati dijete.
Jedna američka studija koju sam nedavno pročitao, svodi tu težnju
na to, da svaki muškarac teži po mogućnosti nastaviti u svom djetetu
živjeti potpuno i identično. Neka vrsta podsvjesnih klona, zar ne?
Hvala bogu, madame, da ste se sad nasmijali. Sada mije lakše, mir-
niji sam, rasterećen, zadovoljan, izbavljen, radostan, sretan. Vaše je
zaprepaštenje razumljivo. Vidite ženu poniženu do čistog alata. No,
da, no, da. Ali, na taj bi se način mogle „klonirati” i mnoge u društvu
istaknute žene. Svi se ozbiljni znanstvenici slažu u tome da mora
proći još 20 do 30 godina, dok bi to znanstveno-tehnički bilo mogu-
će, bi bilo moguće. To je točno, kolega, zar ne?
– Da, to bi trebalo biti točno – reče Barski. – Društvo bi svakako uči-
nilo dobro kad bi spriječilo stvaranje takvih izroda, jednog takvog do
ekstrema dovedenog mehanicističkog ljudskog obličja.
– Ah – reče Sasaki. – Sada smo stigli do onih, za koje sam rekao
da su goruće zainteresirani za nešto takva. A tko je to drušvo? Druš-
tvo, to su moćnici, bogati koji bi sve to financirali, kako bi i nadalje
ostali moćni i bogati i nastavili vladati. Sjetite se Flemmingova penici-
lina! Pronašao gaje 1928. godine. Nitko živ nije obraćao pažnju na to
sve dok Amerikanci nisu 1942. godine stupili u rat i trebali vrlo mno-
go penicilina za mnogo ranjenika. Odjednom su tu bile na raspolože-
nju milijarde, samo da se proizvedu goleme količine tog antibiotika.
Sjetite se daje Otto Hahn u Berlinu otkrio cijepanje atoma. Njegova
suradnica Lise Meitner morala je napustiti Njemačku i srela je u Dan-
skoj Neilsa Bohra. Taj je tada alarmirao Einsteina, koji je napisao
svoje čuveno pismo predsjedniku Rooseveltu u kojem je stajalo da
preporuča najhitnije postupke, jer su Nijemci na najboljem putu da
razviju atomsku bombu. Sjetite se samo, kako su Amerikanci na to,
hvala Bogu, jer gdje bismo sada bili da je Hitler imao atomsku bom-
bu," startali s milijardskim iznosima u „Manhattan-projekt” i u najkra-
ćem vremenu imali atomsku bombu.
– A tko, zapravo, financira vas? – upita Barski..
„Sve je utučeniji otkad ga znam, u to kratko vrijeme”, razmišljala je
Norma. „Znam točno što proživljava. On je uvijek primao Chargaffo-
va upozorenja veoma ozbiljno...”
– To ne želim čuti – sa smiješkom odgovori Sasaki. – Mi smo oboji-
ca kolege. Mi pomažemo čovječanstvu, nismo zločinci, zar ne? Ja
sam vam objasnio na čemu se ovdje radi. Činimo sve da bi ljudi bili
zdraviji i sretniji. – Opet manšete. – I, razumljivo, isto to vrijedi i za
naš rad na promjeni gena u jajašcu. Vi ćete mi vjerovati da i mi ovdje
imamo na umu samo ono što je apsolutno pozitivno, zar ne?
– Uvijek samo pozitivno, dakako – reče Barski.
Norma reče: – A u onoj zgradi u koju nismo smjeli ući, vi i vaši su-
radnici pokušavate, dakle, postići takve promjene pomoću rekombi-
ni- rane DNK?
– Da – reče Sasaki.
– I nemate skrupula, baš nikakvih skrupula, da pri tom razorite mili-
june i milijune staru i smislenu evoluciju – upita Barski. – Zar se ne
plašite, da ćete čitavom stvaranju, sada vi oprostite meni, nanijeti
štetu koja se više neće moći ispraviti samo zbog kriminalne oholosti.
– Nemojte samo o tome, dragi kolega! – reče Sasaki poprativši rije-
či svojim „tikom”. – Tvorevina! Tvorevina Boga, zar ne? Mi, molim
vas, valjda ne želimo zaboraviti da nije Bog stvorio ljude, nego da su
ljudi stvorili Boga. Razumljivo je da sve što se događa, na čemu mi
radimo, o čemu razmišljamo, sve što će u budućnosti još možda i biti
moguće, služi dobrobiti čovječanstva...
 – Razumljivo – reče Barski s gorčinom.
– Za dobrobit bogatih i moćnih, mislite! – usklikne Norma. Rekorder
je bio uključen.
– Ne uzbuđujte se ponovo, madame! – reče Sasaki. – A propos Bo-
ga, pala mi je na um jedna priča – pasti na um, sjetiti se, dosjetiti se,
pomisliti na što, prisjetiti se, domisliti se. Dakle: neki rabin pokušava
svojim učenicima objasniti svemoć Boga. „Gospodin” reče on, „toliko
je jak da može stvoriti kamen velik poput kuće i još ga uz to baciti mi-
lje i milje daleko.” Da – nastavi on oduševljeno, „čak i komad velik
poput brijega za njega bi bilo samo zrno graška”. I u najvećem zano-
su rabin poviče: „Bog bi mogao stvoriti čak i od ništa tako tešku stije-
nu da je više čak i on sam ne bi uspio podignuti.” Zatim uplašeno
ušuti i promrmlja: „Ali, kako je onda svemoguć?”
 5

„Da”, pomisli Norma, „kako je onda svemoguć?” Kako je i dobrostiv,

kad je dopustio Hitlera i Auschwitz i Bejrut i glad i nasilje i rat u svije-
tu i svu tu bijedu i jad? Pierre i ja već smo našli i kuću tu u blizini Sa-
int-Paul-e-Vencea, u tom najljepšem kutku na svijetu. Već smo upla-
tili i prvu ratu. I onda se Njemu svidjelo da Pierre crkne u Bejrutu. Što
se to s tobom događa, Bože? Ništa, ništa”, reče sama sebi. „Ne mo-
že se nešto dogoditi s nekim, tko ne postoji, tako je to.” Zamišljeno
pogleda Sasakija. „On ne vjeruje u Boga. I ja također. On vjeruje u
znanost. A što preostaje meni, u što da ja vjerujem? Prije sam imala
Pierrea. Pierre je bio moj Bog. Moj Bog je mrtav.”
– Vama ova anegdota nije smiješna, madame? – upita Sasaki.
Norma se trgne iz razmišljanja. – Meni? O, da, kako da ne. Samo
sam trenutačno mislila na nešto drugo...
– A vama, gospodine kolega? Nije smiješna?
– Ne – reče Barski.
– Vi stvarno vjerujete u Boga?
– Da, ja stvarno vjerujem u Boga – reče krupan muškarac široka li-
ca i tamnih očiju.
„Kao i Pierre”, pomisli Norma. „A što je Pierreu to pomoglo?”
– No i ja sam trenutačno mislio na nešto drugo, na neke Chargaffo-
ve izjave.
– Čije?
– Chargaffove. Erwina Chargaffa.
– Ah, njegove.
– On je pisao kako mu se čini da čovjek ne može živjeti bez tajni.
Moglo bi se reći da veliki biolozi rade upravo u svjetlu tame. Mi smo
okradeni za tu plodonosnu noć. Više nema mjeseca; on neće nikada
više ispunjavati grmove i doline magličastim sjajem. Što će slijedeće
nestati? – Barski se zagleda u prazno.
„Kako izgleda nutrina tog čovjeka otkad je ubijen Gellhorn u onom
terorističkom napadu?”, razmišljala je Norma. „O čemu razmišlja?
Što on zna? Čega se plaši?”
– A zatim, Chargaff piše, a čini mi se, kolega Sasaki da se to odno-
si na sve nas znanstvenike: „Ne znam da li vrijedi nešto takva kao
što je zabranjeno znanje; siguran sam, međutim, da postoje zabra-
njene primjene znanja, kao što proizlazi iz svih krivičnih zakonika.”
– Oh – reče Sasaki. – Ipak Chargaff ovdje očito zaboravlja koliko je
do sada dobra učinila znanost za čovječanstvo.
– A ipak piše slijedeće – reče Barski, s tužnim izrazom lica' i poti-
štena glasa: – „Pošto čovječanstvo nikada do sada nije slušalo upo-
zorenja, kako bi onda to trebalo, to moglo učiniti u ovom slučaju?”
– Barski digne glavu, trgne se kao iz nekog sna, zamišljeno se na-
smiješi i reče: – Zahvaljujemo vam na vašoj velikoj otvorenosti i va-
šem povjerenju, gospodine kolega. Vi ste nas veoma iscrpno informi-
rali na čemu se ovdje radi. A sada da pređemo i na slučaj provale
koju je izvršio Pico Garibaldi, a koji je došao iz tvrtke GENESIS
TWO, isto kao i taj Antonio Cavaletti koji umalo da nije ubio gospođu
Desmond u Hamburgu. Tu mora postojati neka veza.
– Razumljivo da postoji – reče Sasaki.
– Jeste li uvjereni u to?
– Potpuno. Da sam znao daje i taj čovjek iz GENESIS TWO, ja bih
vam se odmah javio.
– U redu, vi o tome niste ništa znali – reče Norma. – Ali ste, daka-
ko, znali za teroristički napad na profesora Gellhorna! Zašto se tada
niste odmah javili doktoru Barskom ili policiji, ako ste naslućivali ne-
ku vezu između ta dva slučaja?
– Pardon, madame, ja sam rekao da vidim vezu između provale i
napada na vas.
– A ne i između provale i Gellhornova ubojstva? – upita Norma. Po-
gleda Barskog, čije je lice bilo sasvim bezizražajno.
– Ne odmah, madame. Ne odmah.
– To ne razumijem.
 – Kad je u cirkusu ubijen profesor Gellhorn i svi oni ostali ljudi, za
mene je to predstavljalo jednaki šok i jednaku zagonetku kao i za
mog brata Takahitoa. Tek kad sam saznao da ovdje u mene u Nici i u
vas u Hamburgu, madame, ima upletene prste jedna te ista organi-
zacija, onda sam, dakako, sve to povezao.
„To si zaista mudro izveo”, reče Norma sama sebi. Pogleda Bar-
skog. „On misli isto što i ja”, pomisli ona.
– Kako? – upita Barski.
Sasaki je pripovijedao sve življe: – Vidite: ja sam najvažnije rezulta-
te istraživanja za naše buduće projekte pohranio na kodiranim diske-
tama u naš trezor. Vi ste mi prije rekli da su za kod s vašeg memorij-
skog diska, znale samo vaše kolege i profesor Gellhorn. Ovdje kod
zna osim mene još osmoro ljudi. Jedan od njih mora da ga je izdao
Garibaldiju. Bez poznavanja koda ne bi imalo nikakvog smisla ukras-
ti diskete, zar ne? Dakle, izvjesni ljudi jednako su tako goruće zainte-
resirani za moj rad, kao i za vaš. U mom je slučaju izdajica netko iz
moje ekipe. Nikoga tu nije trebalo ucjenjivati ili ubiti, jer se nije dao
ucijeniti.
Barski reče: – Znači, vi mislite, da je netko pokušao ucijeniti profe-
sora Gellhorna da izda naše rezultate ili kod, jer je nekome od tih lju-
di bilo toliko stalo da sazna što istražujemo i dokle smo stigli?
Sasaki kimne.
– I profesor Gellhorn je ubijen, jer ga se nije moglo ucijeniti?
– Gotovo da sam siguran u to. A gospođu Desmond je trebalo ubiti,
kako ona ne bi istraživala svoj slučaj, moj slučaj i tko zna koliko još
slučajeva iste vrste.
– A tko po vašem mišljenju stoji iza tih napada? – upita Norma.
– Netko, za koga je naš rad od najvećeg značenja. Netko, tko će,
ako bude potrebno, ići i preko leševa.
– Mislite neki farmaceutski koncern? – upita Norma. Rekorder je ra-
dio.
– Možda neki farmaceutski koncern, a možda i više njih – reče Sa-
saki. – Sve je moguće što se može zamisliti, predočiti, pomisliti, raz-
motriti. Danas je industrijska špijunaža veoma raširena, zar ne? Mo-
žda čak i netko tko stoji iza tih koncerna.
– Mislite na vladu? – upita Barski.
 – Na vladu, na političare, na moćnike, da.
– Slušajte, kolega Sasaki, mi u Hamburgu radimo na suzbijanju ra-
ka grudi, vi radite na oplodnji in vitro, embrijima, DNK pokusima na
jajašcu. I zato bi, po vašem mišljenju, političari, vlade, posegle za te-
roristima i prouzročile jedno takvo krvoproliće?
– Da – reče Sasaki.
– Ali zašto? Zbog čega? – upita Barski.
– I vi i mi ovdje mora da smo u toku našeg rada naišli na nešto, što
je za nekog, upotrijebimo i dalje riječ nekoga, od ogromnog znače-
nja!
– Ali što bi to moglo biti?
– To ne znam – reče Sasaki. – Što god to bilo, u mene je, eto, djelo-
mično ukradeno. U vas je drukčije, kolega Barski. Profesor Gellhorn
se nije dao ucijeniti. On nije razgovarao ni s kim od vas. Odupirao
se. I onda su ga, tko god to bio da bio, dali ubiti.
– Ali oni još uvijek nemaju ništa što tako hitno žele dobiti – reče
Norma.
Upravo zato – nastavi Sasaki – taj će Netko, koncerni, partije, fana-
tici, vlade, pokušavati i dalje dobiti to od vas i od mene, budite sigur-
ni u to. A uskoro ćete i vi kolega Barski imati posla s izdajicom. Ne-
kom ženom ili muškarcem, koji će, odnosno koja će izdavati, preno-
siti, sve što se u vas događa. Izdaja, izdajstvo, izručenje tajne, otkri-
vanje tajne, špijunaža, nevjera, nevjemost, varanje, prevara, vjero-
lomstvo. A to znači: svi vi i mi, i vi, madame, dakako, i nadalje smo u
životnoj opasnosti.
 6

– Vjerujete li tom čovjeku? – upita Norma.

Upravo su napustili Sasakijevu kliniku i prolazili kroz veliki park koji
je svojim stablima limuna i lijehama cvijeća nalikovao šaroliko oboje-
noj terasi. Odavde se mogao vidjeti Mont Boron, brdo Chateau, op-
servatorij na Mont Grosu, a preko kuća Nice vidjelo se dolje i do mo-
ra.
– Ne znam. Gotovo da sam sklon povjerovati mu. A onda opet...
– Da – reče Norma. – A onda opet! Sa mnom je potpuno isto. A on-
da opet... možda on svojim naslućivanjima i upozorenjima ima sa-
svim određene namjere. Možda želi našu potragu skrenuti u sasvim
krivom smjeru. A kakvu bi tu ulogu mogao igrati njegov brat?
Barski se zaustavi. – U njega je izvršena provala, to je istina. Raspi-
tao sam se u policiji prije nego što smo krenuli ovamo. Otada je nes-
tao čovjek imenom Garibaldi, zaposlen u službi zaštite. Policija je
uvjerena daje on ukrao diskete. Sasakijevi su eksperimenti fantastič-
ni, to je činjenica. Ali, što u našem području rada nije fantastično?
Svi mi tapkamo u tami. On je još u dubljoj tami. I što je zapravo u
njega ukradeno? Bez sumnje, nešto od najveće vrijednosti, a ja pret-
postavljam da i mi posjedujemo nešto od najveće vrijednosti za tog
Nekog, makar i ne znamo što je to.
– Vjerujete li da bi zaista netko od vas mogao postati izdajnikom?
– Pomisao na to je grozna – reče on. – Mi smo svi veoma dobri pri-
jatelji. I kad bi netko postao izdajnikom... A gospodin Westen je, bo-
jim se, bio apsolutno u pravu kad je rekao da mora što hitnije poraz-
govarati sa svojim političkim prijateljima širom svijeta. Mi smo upali u
neku strašnu stvar, to je sve jasnije, a i ne slutimo o čemu je riječ.
– Crte lica mu postadoše blaže. On reče: – Pogledajte ovaj prekra-
san park, gospođo Desmond! Sad smo upravo u jednom od najljep-
ših dijelova Nice. Jeste li već bili u Cimiezu?
„Ovo je već previše”, pomisli Norma. „Zašto se uopće sve to doga-
đa? Zašto, Pierre?”
– Jeste li već bili tu? – ponovi Barski pitanje.
– Ne – reče Norma. „Naprosto više ne mogu”, razmišljala je. „Pier-
re, Pierre! Išli smo ovim putem, istim ovim putem, zagrljeni, bilo je
kasno ljeto, sve je bilo u cvatu kao i sada, a mi bijasmo tako sretni.”
– Onda svakako morate pogledati mnogo toga – reče Barski. – Tu
se nalaze ruševine rimskog amfiteatra, iskopavanje još nije završe-
no... Rimske terme. Zatim Vila des Arenes s Matisseovim muzejem.
„Pierre, Pierre, pomozi mi!”
– ... a niže dolje Musee de message biblique Mare Chagall[ 27 ]...
Vi volite Chagalla, zar ne? Tamo se mogu vidjeti prekrasni gvaševi i
litografije, ciklusi prema Bibliji „Abraham oplakuje Saru”, najdramatič-
nije i najpoznatije od njegovih biblijskih djela... Krist u žutom... Abra-
ham i troje anđela u crvenom, s golemim bijelim krilima...
Norma osjeti da mora sjesti na klupu u parku. – Kad ste sve to vi-
djeli? – upita ona.
On sjedne kraj nje i nastavi tihim glasom: – Tamo se preko nalazi
Hospital Pasteur. Tamo sam imao posla. Došao sam sa svojom že-
nom, s Bravkom. Htio sam joj pokazati sve ovo ovdje. Dakako i Sa-
mostan svetog Ponsa i crkvu. Prekrasna crkva. Nalazi se sasvim go-
re na vrhu brijega. Tamo se mogu vidjeti tri glavna dijela iste škole,
sveti Pons pretrpio je mučeničku smrt u trećem stoljeću... – Prekine
se: – Pardon, ja govorim previše! Vi poznate Ažurnu obalu?!
– Dakako.
U parku je pjevalo bezbroj ptica, bilo je vruće, ali ugodno vruće, jer
je tu zrak bio sasvim drukčiji nego bilo gdje drugdje i svjetlost je bila
drukčija nego bilo gdje drugdje.
– I Nicu?
– Samo površno... najbolje poznam aerodrom... Nisam nikada ima-
la dovoljno vremena... – „Pierre!”
– Nije vam dobro? – On je zabrinuto pogleda.
Ona ustane s najvećim naporom. – Ne, ne, dobro mi je. Kada... ka-
da ste tu bili s vašom ženom?
 – Točno se sjećam, bilo je isto tako kasno ljeto. Prije nego što nam
se rodila kćer... Ne znam što sam rekao, ali odjednom ste tako tužni.
Zašto?
– Jer je ovdje tako lijepo – reče Norma.
– Smeta li vas... Mislim, tako bih rado otišao u crkvu... Vi na Zapa-
du uvijek kažete, da smo mi Poljaci sasvim ludi... crveni, a vjerujemo
u Boga... Mnogi zaista i vjeruju, kao i ja. Ali u mnogih drugih ta je
stvar mnogo kompliciranija... 1980. i 1981. godine bila je crkva jedina
institucija koja je za sebe mogla reći: „Mi imamo čiste ruke.” I tako su
se crkvi okrenuli mnogi, ne zato što su iznenada počeli vjerovati, ne-
go zato jer su na taj način oponirali državnoj vlasti, protestirati protiv
režima.
– U toj ste crkvi bili s vašom ženom? – upita Norma.
– Da. I, ako vam nije neugodno... samo za trenutak... Mislim da vi
imate vašu privatnu vjeru, zar ne? Tu, ispred crkve nalaze se kame-
ne klupe.
Barski ode u crkvu, a Norma sjedne na jednu od mramornih klupa
nasuprot oslikanog stupa, kojeg je, eto, sada ponovno ugledala.
Centralni zavojit stup od bijelog mramora imao je na vrhu križ, čiji su
krajevi bili u obliku trolista. Na jednoj se strani vidio Serafim, a na
drugoj je bila Majka Božja, sveta Klara i sveti Franjo Asiški. „Opet je
sve tu, točno onako kako mi je Pierre tumačio.” I ona odjednom začu
sasvim jasno njegov glas i riječi koje joj je tada govorio na istom
ovom mjestu, ispred ovog stupa: „Hebrejska riječ serad označava
plamene i otrovne zmije i zmajeve, dakle, pustinjske nemani. U Sta-
rom zavjetu Mojsije govori o njima, a Izaija ih opisuje kao nebeska
bića sa šest krila, s rukama i ljudskim glasovima, koji slaveći okružu-
ju Jahvino prijestolje. Znači, dakle, da se anđele vjerojatno predoča-
valo sa zmijskim tijelom...”
„Čudno”, razmišljala je Norma, „osjećam se tako jadno na toj vrućoj
mramornoj klupi ispred te crkve, na tom blagom zraku ovog grada na
moru. Sjećam se da sam tada rekla: ’Anđele su izmislili od plamenih
i otrovnih pustinjskih nemani? Anđeli od plamena i otrova uz Božje
prijestolje?’ A Pierre je odgovorio: ’Volim te, volim te, mon petit chou.
Da, plamen i anđeli i otrov... u duhu vremena, zar ne?”
 „U duhu vremena”, razmišljala je. „I to što tu sjedim i mislim na svo-
ju mrtvu ljubav, a u crkvi kleči jedan čovjek iz Poljske i moli se za
svoju također mrtvu ljubav, i to je u duhu vremena.” Pogleda Serafi-
ma na stupu i nastavi razmišljati: „Kako bih samo željela da sam i ja
mrtva. Mrtva poput onih koji su nas napustili. Ne smijem biti mrtva”,
reče odmah sama sebi. „Moram pronaći ubojice svog sina. Kad ih
pronađem i kad budu kažnjeni, onda mogu umrijeti i ja. Prije toga ne.
Ah, ali čak i ako ih otkrijem, da li će im se ikada suditi? Kada su za-
pravo veoma Moćni, veoma Jaki, veoma Veliki, veoma Bogati sudili
ubojicama koje su oni poslali, kada? Ne smijem misliti na to, jer ću
izgubiti svu hrabrost nastaviti s potragom, a moram nastaviti.”
Na drugom kraju klupe primijeti malu guštericu kako je ukočeno gle-
da svojim prastarim, mudrim očima. „Ti znaš kako se osjećam”, reče
ona u mislima maloj gušterici. „Ti znaš sve, to se vidi. I razumiješ
sve. I zato šutiš. To je najviša stepenica”, razmišljala je ona. „Tuchol-
ski je jedanput nacrtao stepenice. Na najdonju stepenicu napisao je
’govoriti’, na slijedeću ’pisati’, a na najvišu ’šutjeti’. Ja govorim i pi-
šem”, razmišljala je, „a ti šutiš, jer znaš da je sve uzaludno i besmis-
leno: i govorenje i pisanje. Dođi k meni, mala gušterice, dođi bliže,
dođi!”
Plaha se životinjica sasvim polako i oprezno pomakla prema Normi,
a ona se nasmiješila, jer joj je uspjelo da bez riječi razgovara s gu-
štericom. Odjednom i sasvim iznenada životinjica šmugne s klupe i
nestane. Norma primijeti u svojoj blizini neku sjenu i digne glavu.
– Vi ste nesretni, madame – reče debeo svećenik rumena lica,
odjeven u crnu mantiju i s crnim šeširom na glavi, zaustavivši se toč-
no ispred Norme. Na grudima mu je visio srebrni križ. – Što se dogo-
dilo? Ispričajte mi. Pokušat ću vas utješiti.
– Nisam ja nesretna – reče Norma i pomisli kako mrzi tog svećeni-
ka, jer je on otjerao guštericu.
– Oo, a zašto onda plačete, madame? – upita on.
– Ne plačem – prkosno odgovori ona, iako je već osjećala kako joj
suze teku niz lice. „Opet isto”, pomisli očajnički. „Opet”. Uzme mara-
micu i obriše suze, ali su one i dalje navirale.
– Ja sam svećenik, madame. Smijem li vam pomoći?
– Ne – reče ona.
 – Ali ja vas molim, chere madame..[ 28 ]
– Idite – reče Norma. – Ostavite me!
– Kako?
– Ostavite me! – poviče ona. – Ostavite me na miru! – ponovo obri-
še suze. – Otiđite već jednom i pustite me na miru!
Podebeli svećenik slegne ramenima. – Kako želite, madame. Molit
ću za vas. '
– Ne, nećete moliti za mene!
– Hoću – reče on i udalji se, hodajući lagano gegajućim koracima,
kao uostalom i sve debele osobe. – Moram. To je moja profesija. Mo-
lit ću se za nepoznatu ženu...
Norma začuje korake i okrene se.
Vraćao se Barski. – Što se dogodilo? Zašto plačete?
– Nešto mi je upalo u oko.
– Dajte da vidim!
– Ne, hvala, već je dobro.
– Sigurno?
„Pierre, Pierre, molim te, pomozi mi da zaustavim suze!” – Da, sa-
svim sigurno. – Lagano se nasmiješi. Suze više nisu navirale. „Hvala
ti, Pierre!”
Barski je pogleda. Strpljivo je čekao dok je ona obrisala lice. –Vi ste
veoma hrabri – reče on.
– Ah, nemojte, molim vas!
– Da, da, zaista.
– Ne želim to čuti, molim vas!
– Mislim da je najbolje što prije otići odavde – reče on.
– Da, idemo.
On je uhvati za ruku. – Hajde! Dođite!
Koračala je kraj njega preko velikog crkvenog trga čija je sjajna po-
vršina bliještala na suncu. A u Avenue du General Estienne bio je
parkiran plavi „Citroen”, kojeg su već vidjeli ispred klinike doktora Sa-
sakija.
Odjednom se pred njima stvori odrpan i bosonog dječačić. Bio je
sasvim izvan sebe. – Daš mi deset franaka? – upita on Barskog.
– A zašto bih ti morao dati?
– To ne znam ni ja sam – reče dječak. – Moram ih imati najhitnije.
 Barski otvori svoju kožnu torbu. – Evo ti dvadeset.
– Hvala vam, monsieur – reče dječak i udalji se ozbiljna lica.
– Lijep kraj. Ali ne i lijep svijet – reče Barski. Potom otvori zadnja
vrata „Citroena”. Dvojica muškaraca koji su bili zaduženi za njihovu
zaštitu, trgoše se.
– Oprostite –reče Barski. –Želimo se vratiti natrag u grad. Biste li
nas odvezli dolje? Idemo istim putem.
– Izvolite, uđite – reče čovjek za volanom. Barski pomogne Normi
da uđe. Kola krenu.
– Hvala – reče Barski. – Tu smo završili s poslom. Sutra ujutro leti-
mo natrag. Kako bi bilo da zajedno večeramo?
– Ne znam da li smijemo – reče drugi.
– Jasno, ne u hotelu – reče Barski. – Znam jedan lokal u Beaulieu,
tamo možemo pojesti fantastične fruits de mer[ 29 ].
– Okay, gospodine doktore. Vrlo ste ljubazni. I vi, milostiva gospo-
đo. Zahvaljujemo vam – reče onaj za volanom.
Spuštali su se Boulevardom de Cimiez obrubljenim drvoredom pla-
tana. Na jednom kućnom zidu Norma pročita tri riječi ispisane crve-
nom bojom spreja: FRATERNITE-EGALITE-RADIOACTIVITE.[ 30 ]
Zrak je treperio. Cesta se strmo spuštala. Norma svako malo ugle-
da more. U odsjaju večernjeg sunca izgledalo je poput tekućeg olova
i toliko je bljeskalo da je vozač morao spustiti zaštitne poklopce. Nor-
ma sklopi oči.
– Da – reče Barski.
– Da, što?
– Da, i u tom sam lokalu bio sa svojom ženom i jeli smo fruits de
mer.
– Zašto mi to pričate?
– Pa to ste me htjeli pitati.
– Ne, nisam vas to htjela pitati –reče Norma. –Razumljivo da ste bili
u Beaulieu. Otkud biste inače znali za taj lokal?
– I to vam uopće nije važno?
– Ne, nije. Ako su fruits de mer zaista tako fantastični kao što kaže-
te.
On je pogleda. – Vi... – poče on.
 Međutim, ona ga prekine i reče nagnuvši se prema vozaču: – Šest
je sati. Rado bih čula vijesti.
– Odmah, milostiva gospođo. – Vozač uključi autoradio. Začuje se
glas spikera: „Mi ćemo zaustavljanje naših pokusa s atomskim bom-
bama produljiti do kraja godine”, rekao je Gorbačov u svojoj izjavi na
televiziji. „I bez toga ima na svijetu dovoljno oružja da uništi čovje-
čanstvo. Spirala se ne smije okretati dalje, jer u protivnom pregovori
neće biti mogući...”
Kola se u jednom zavoju zanesu. Barski poleti prema Normi.
– Pardon – reče i pomakne se natrag u svoj kut. Norma ne odgovo-
ri. Izvukla je i stavila na oči svoje sunčane naočale i promatrala blje-
štavo more koje se sada pružalo ravno pred njima. Gotovo svi bijeli
jedrenjaci iščezli su.
 7

Snimka skinuta s trake što ju je snimila žena koja se u ovoj knjizi

zove Norma Desmond:
Bilo je to zato, jer se Barski prevario. Mislio je da naš zrakoplov leti
već u 7 sati 30 minuta ujutro. Nakon učestalih terorističkih napada,
kontrole su bile veoma pooštrene, pa smo znali da moramo doći na
aerodrom najkasnije tri četvrt sata prije polijetanja. Ja sam, dakle,
ustala već prije pola šest. Dogovorili smo se da ćemo doručkovati u
avionu. Našla sam se s Barskim u hali HYATT REGENCY, podmirili
smo svoje račune i krenuli na aerodrom. Put do aerodroma uopće ni-
je dug. Vozač je dobio od Barskog veliku napojnicu. Preveliku. Imam
osjećaj da on uvijek daje prevelike napojnice. Stigli smo u veliku halu
koja je bila gotovo prazna, a na LUFTHANSINU šalteru smo saznali
da avion za Hamburg preko Dusseldorfa polijeće tek u 8 sati 30 mi-
nuta. Stigli smo, dakle, prerano. Hala tog Aeroporta International Co-
te d’Azur bila mi je dobro Poznata. Uvijek je bila prepuna ljudi, tu je
vladala neopisiva gužva i buka. Međutim, tog je jutra tu bila gotovo
grobna tišina. Mnogobrojne trgovine još su bile zatvorene. Predali
smo svoj prtljag i odvezli se pomičnim stepenicama na prvi kat, te
pošli u restoran. U desnom kutu nalazio se mali bar. Tamo sam jed-
noć sjedila s Pierreom. Jedna žena koja je upravo usisačem čistila
prostoriju rekla nam je, da ukoliko želimo doručkovati moramo otići u
gornji restoran. Taj restoran nismo poznavali ni Barski ni ja. Popeli
smo se još jedan kat i stigli do veoma velikog restorana koji se zvao
„Le Ciel d’Azur”. Ni ovdje nije bilo nikoga, ni žive duše.
Sjeli smo za stol ispred ogromne staklene stijene. Odmah se poja-
vio mladi konobar, gotovo sasvim crne kože u sjajnobijeloj posluži-
teljskoj odori. Naručili smo kavu i jaja u čaši, te šunku. Naručili smo
čitavo brdo hrane, jer smo oboje bili jako gladni, a imali smo i mnogo
vremena. Crnac se udaljio, ali se ubrzo vratio donijevši na stol vazu
sa sitnim crvenim ružama i opet se izgubio. Bio je to posebno zgo-
dan crnac. Sada smo Barski i ja sjedili jedan sučelice drugome, ne-
tremice smo se gledali, dugo i ne skidajući poglede. Ja ga uopće ni-
sam htjela gledati, ali sam ga ipak gledala, ne znam zašto. A tu gore
u „Le Ciel d’Azur” vladala je takva neopisiva tišina i mir, kakva mora
da je u svemiru. I tako smo sjedili ne skidajući pogled jedno s drugo-
ga, iako ja to nikako nisam htjela. Osjećala sam se nekako omamlje-
nom, istodobno obuzeta nekim veličanstvenim mirom. Još nikada u
životu nisam doživjela takav osjećaj mira i točno znam da sam tog
trenutka pomislila: „Možda On ipak postoji i to je Njegov mir.” Odjed-
nom se sve činilo lakim, nestalo je svih teškoća, sve tuge, svakog
nemira i straha. Mislila sam da se ovdje nalazimo izvan ljudskog vre-
mena, da, izvan svijeta, a tako nešto nisam još nikada doživjela.
Gledala sam van. Ispod nas je stajalo više velikih zrakoplova, ali ni-
sam vidjela ni jedna kola za snabdijevanje ili tankiranje, nisam vidjela
ni jednog jedinog čovjeka. Zrak je bio još uvijek vrlo svjež i čist, a sve
su stvari imale jasne, oštre obrise. Budući da je sunce bilo još vrlo ni-
sko, zrakoplovi su imali fantastične izdužene sjene. Bacila sam po-
gled i na more. Bilo je potpuno mirno, a boja se mijenjala od trena u
tren: od sive do sivoplave u mnogo nijansi, a zatim od mrkoplave do
srebrnoplave. Još nikada ranije nisam vidjela toliko boja, naprosto ih
ne znam opisati, niti znam kako bih ih nazvala. A i on je gledao sve
to, nismo progovorili ni riječi, tišina je trajala i trajala, ta čudesna tiši-
na, koju također nikada do sada nisam osjetila. I naposljetku je sve
postalo nestvarno, sasvim nestvarno, a mene je potpuno obuzeo taj
čudesni mir i duboko uzbuđenje, a i takvo uzbuđenje nisam još nika-
da doživjela. Pala mi je na um njegova mala kćerka i njena ljubav za
bajke, jer to što sam doživjela tog jutra, to je bilo, ne znam kako da
se izrazim, to je bilo kao da smo u nekom drugom svijetu u kojem su
i takve bajke moguće, u jednom svijetu gdje je dvoje ljudi osjetilo sre-
ću i moglo ju je čak i zadržati – do u vječnost.
I ponovno smo se gledali, nismo ništa govorili, a očaranje nas je
potpuno obuzelo. Pisanje je moje zvanje, ali vidi se da uzalud tražim
riječi kojima bih opisala te sate, provedene gore u „Le Ciel d’Azur”.
Sve od Pierreove smrti bilo mi je sasvim svejedno hoću li živjeti ili
umrijeti. Ne, nije istina, tako sam često poželjela da budem mrtva.
Samo neka ne boli, jer ja se užasno plašim boli. Bilo mi je zaista
dosta života, dosta toga svijeta, dosta tih ljudi; jedino sam nepresta-
no razmišljala da ne smijem umrijeti, jer imam dijete koje volim, Pier-
reovo dijete. U njemu je on živio i dalje i tako sam se uvijek nekako
ponovo vraćala u život. Kad su mi ubili i dijete, mislila sam da moram
nastaviti život, kako bih otkrila njegove ubojice. Ali, čim bi ih pronaš-
la, mislila sam da trebam umrijeti. Bilo mi je dosta ovoga svijeta. Na-
kon svega što sam proživjela nisam više mogla vjerovati u riječi An-
ne Frank: „Negdje u dubini svi su ljudi dobri.” A tog jutra, dok je na-
suprot meni sjedio taj čovjek, osjećala sam da ne bih rado nikada
umrla, a niti on i bila sam uvjerena da je i on isto tako duboko ganut
tim biti-izvan-vremena, biti-izvan-svega.
Došao je konobar i servirao doručak, zapravo dovezao je kolica za
serviranje, jer smo naručili toliku količinu. Bio je veoma ljubazan.
Barski ga je upitao odakle je, na što je on odgovorio da je iz Dakra,
dakle, iz Senegala. U Nici studira povijest i filozofiju, a tu mu je i po-
godna ova topla klima.
Zatim smo opet ostali sami i doručkovali smo. Ali, koliko god da
smo oboje bili gladni i koliko god smo toga naručili, sada odjednom
uopće nismo mogli pojesti ni jedan jedini zalogaj. Jedino smo pili ka-
vu i gledali jedno drugo. Zatim smo gledali zrakoplove dolje ispod
nas, koji su djelovali kao da su zamrznuti. Znam, potpuno besmisle-
na riječ, ali osjećala sam upravo tako kao da su zamrznuti i kao da
se nikada više neće moći odlijepiti sa zemlje. Dolje se još uvijek nije
vidjelo ni žive duše. Gledali smo i van na more koje je i dalje nepres-
tano mijenjalo boju i bilo glatko i sjajno poput zrcala, a tamo gdje moj
pogled više nije dopirao spajalo se u čisto nebo, čija se boja također
neprestano mijenjala. Vidjela sam na svojim putovanjima mnogo mo-
ra, ali tog sam trena pomislila: ovo je more moj prijatelj. Ovdje bih
željela ostati zauvijek. Jer, tada bih, tako sam razmišljala, ja, repor-
terka koja se uvijek trudila da što više sazna, napokon s' pogledom
na to more znala što je vrijedno. Trgnula sam se kad je Barski rekao:
– „Uzmem li krila zorina, pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me
ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.”
– Pogledao me je ravno u oči i rekao: – Davidov psalam. Oprostite.
 – Što da oprostim? – upitala sam. – Vi morate oprostiti meni.
– Ja? – upitao je on.
– Da –odgovorila sam. –Jučer vam nisam rekla istinu. Ja sam već
bila jednoć tamo gore u Cimiezu – s Pierreom Grimaudom. I mi smo
bili u onoj crkvi, i u onom samostanu, i u onom parku, i na onom
groblju. I bili smo također u Villi des Arenes i u Musee de message
biblique Mare Chagall i vidjeli smo „Abraham oplakuje Saru”... sve
što ste vidjeli i vi s vašom ženom, vidjela sam i ja s Pierreom. A isto
kao što ste i vi išli u onu crkvu s vašom ženom, isto smo tako išli i mi,
a Pierre se molio, jer je i on isto kao i vi vjerovao u Boga...
– Znam sam da ste bili zajedno na svim tim mjestima – reče on.
Otkuda? – upitah ja.
– To ne mogu objasniti – reče on. – Ali znao sam to odmah.
I to je bio čitav naš razgovor tu gore u praznom restoranu. Napokon
su pozivali i za naš let. U međuvremenu je aerodrom već dobrano
oživio; sve je bilo u pogonu. Barski je platio i rekao crnom mladiću da
odjednom više nismo gladni. Pružio mu je ruku, dao mu preveliku
napojnicu, zaželio mu sve najbolje, a crni mladić i nama poželio sve
dobro. Kad smo se spustili dolje u halu, sve je već vrvjelo ljudima, a i
sve su trgovine već bile otvorene. Ispred kioska s novinama pročitali
smo krupno tiskanim slovima naslov, da je nakon atentata na čilean-
skog predsjednika države generala Pinocheta vojna vlast proglasila
opsadno stanje i oštro ograničila slobodu štampe.
 8

Upravo kad su krenuli do ulazne kontrole, začulo se iz zvučnika na

francuskom i njemačkom jeziku: „Molimo da se doktor Jan Barski, let
Lufthansa 876 za Hamburg, odmah javi na šalter. Imamo hitan poziv
za njega. Molimo doktora Jana Barskog da se hitno javi!”
– Odmah se vraćam – reče on i progura se između ljudi. Norma se
zaustavila i promatrala ga kako telefonira na Lufthansinu šalteru.
Kad se vratio, izgledao je veoma umorno i bio je jako blijed.
– Što je? – upitala sam.
Svi su se ljudi tu u hali kretali užurbano, bili su nervozni, djeca su
plakala, jedna je beba vrištala, a sa zvučnika je ženski glas nepres-
tano davao informacije o polijetanju i slijetanju zrakoplova.
– Tom – reče Barski, ne gledajući je. –Thomas Steinbach. Nazvali
su me u hotel, ali mi smo već bili otišli.
– Što je s Tomom? – upitala je ona.
– Jedna djevojka iz centrale pokušala je dobiti vezu preko portira u
hotelu i on joj je rekao da nas možda još može dobiti na aerodromu.
I tako su me dobili ovdje.
– Što je s Tomom?
– Vi se sjećate, zar ne? Tom, onaj jadni momak, što se zarazio. On
i njegova žena Petra. Oboje žive od travnja na Zaraznom odjelu.
– Da, da, da. Što je s Tomom?
– Pokušali su me dobiti kako bi mi rekli da se odmah vratim. Bojali
su se, da bih možda mogao otputovati nekuda dalje.
– Doktore! – rekla je Norma. – Što je s Tomom?
– Još jučer uvečer bilo je puno nade. Noć je bila veoma teška. Tom
je na samrti – odgovorio je Barski.
Beba je vrištala.
 9

Barski je sa svojim srebrnosivim „Volvom” jurio kraj Gradskog par-

ka, pa kraj jezera, Planetarija i naglo je stao ispred brklje na glavnom
ulazu u bolnicu Virchow. Bilo je pola dva popodne i u Hamburgu još
uvijek veoma vruće. Vrućina se u Nici mnogo lakše podnosila, jer je
bila sasvim drukčija nego ova ovdje. „Sve je u Nici bilo drukčije”, raz-
mišljala je Norma sjedeći pokraj Barskog, „sve.” Iza njih se zaustavio
„Mercedes” s dvojicom ljudi. Sondersenovi su se ljudi neprestano iz-
mjenjivali.
Poljak, obuzet nemirom, zatrubi nestrpljivo. Norma se čitav put od
aerodroma do klinike plašila da Barski ne napravi prometnu nesreću.
Iz vratareve kućice iza brklje izađe debeli vratar kojeg je Norma pre-
poznala sa svog prvog posjeta klinici.
– Što je, gospodine Lutz? – poviče Barski. – Zar me više ne pozna-
jete?
– Naravno da vas poznam ... – Debeli se vratar znojio, jer je zrak
bio pun vlage i zagušljiv.
– Zašto onda niste odmah digli brklju?
– Gospođa – reče vratar Lutz. – Ova gospođa, gospodine doktore...
– Što je s njom?
– Pa, ona ne smije ući u bolnički prostor.
– Što?
– Vi ste izdali takav nalog – promrmlja Norma. – Sjećate se? Kad
ste me izbacili napolje.
– Zabrana je bespredmetna. Gospođa će dobiti iskaznicu. Može ući
kad god zaželi, danonoćno.
– No, bilo bi lijepo, kad bi se i nas obavijestilo o tome. – Lutz je dje-
lovao ljutito. Odmah, čim je digao brklju, Barski snažno pritisne pa-
pučicu gasa i kola poletješe u pravcu triju nebodera zagasitožute bo-
je. Neki čovjek u bijelom ogrtaču što se našao na prolazu, vikne ne-
što za Barskim. Barski uspori vožnju, prođe pokraj nebodera i parki-
rališta, te stane ispred zgrade na dva kata okružene gustom živicom.
Otvori vrata kola i iskoči van. Norma učini isto. Barski požuri i već je
za tili čas bio ispred televizijskog ekrana koji se nalazio na beton-
skom stupu ulaznih vrata.
Iz zvučnika smještenog ispod ekrana začuje se muški glas:
– Dobar dan, gospodine doktore!
– Dan.
– A gospođa?
– Ona ide sa mnom
– Okay. – Vrata se otvore uz tiho zujanje. Norma požuri za Barskim
prema velikim metalnim ulaznim vratima Zaraznog odjela. „Prije tri
dana tu bih ga bila najradije ispljuskala”, sjeti se ona. „Što se sve do-
godilo u ova tri dana?” Teška metalna vrata otvore se uz potmulu
škripu. Barski ih pridrži i pusti Normu da uđe. „Još ga nikada nisam
vidjela takvog. Potpuno je izvan sebe”, pomisli ona. Koračala je br-
zim koracima uz Barskog dugim hodnikom bez prozora sve do nekih
drugih metalnih vrata. Tu je gorjelo neonsko svjetlo. Barski izvadi iz
džepa torbe svežanj ključeva i otključa ta druga vrata. Iza tih vrata
stajao je u maloj prostoriji jedan čovjek. Bio je srednje visine, pode-
beo, potpuno ćelav.
– Napokon! – usklikne čovjek, odjeven u bijeli liječnički ogrtač.
– Nisam nikako mogao stići prije – reče Barski. – U Diisseldorfu
smo se zadržali preko dva sata i nastavili drugim avionom. Pa onda
uobičajena predstava u Fuhlsbiittelu, dok je stigla naša prtljaga. Ka-
ko je Tom?
– Tom je mrtav – reče čovjek srednje visine. – Umro je pola sata
nakon našeg telefonskog poziva. U 7 sati i 47 minuta. Barski odjed-
nom nemoćno klone na klupu. – Jadnik – reče on uperivši pogled u
zid.
– Zovem se Holsten – reče čovjek u bijelom, obrativši se Normi.
Barski pokaže rukom. – Doktor Harold Holsten, gospođa Desmond.
Holsten se nakloni jedva primjetno. „Živac”, pomisli ona, „ponovno
trza. Kad sam tog Holstena vidjela preko televizije na pogrebu obitelji
Gellhorn i tada mu je trzao živac ispod lijevog oka. Je li to ’tik’? Ili sa-
mo znak velikog uzbuđenja?”
Holsten reče Barskom: – Ti znaš kako se Tom osjećao zadnjih gle-
da Normu i reče: – Mislim da sam ispričao i vama i gospodinu Wes-
te- nu, daje Tom otkad je obolio radio kao lud. Jedva daje spavao.
Nije jeo.
– Pred gospođom Desmond možeš otvoreno govoriti. – Barski po-
gleda Normu i reče: – Mislim da sam ispričao i gospodinu Westenu,
da je Tom otkad je obolio radio kao lud. Jedva da je spavao. Nije jeo
gotovo ništa. Uhvatilo ga je nešto poput radnog delirija. Utrošio je
sve svoje snage u radu. A ta upala pluća bila je još samo jedno nak-
nadno opterećenje, koje on više nije mogao podnijeti. – Glas mu je
drhtao, a osjećao se i poljski akcenat. – Znam daje to bilo izbavljenje
za Toma, jer on nikada više ne bi smio napustiti ovu kuću, nikada vi-
še. Uitatoč tomu ... kad se jednog čovjeka pozna tako dugo i tako
dobro... kad se toliko dugo radi s njim, šali... i kad sam tako dugo
vremena bio prijatelj s njegovom ženom... – On se sabere. – I što si
sada poduzeo, Harald?
– Najprije sam nazvao njegove roditelje. Oni su na dopustu u Nor-
belli. Nisu znali da se Tomu približavao kraj. Mi im to namjerno nismo
rekli, kako ih ne bismo još više opteretili. Sada su, dakako, duboko
potreseni. Stižu danas uveče u 19 sati 30 minuta sa SWISS AIR-om.
Otići ćemo po njih na aerodrom. Oni neće ni s kim razgovarati o To-
movoj smrti. Jadni ljudi. Dobri ljudi. Telefonom sam im objasnio daje
obdukcija bezuvjetno potrebna. Odmah su to uvidjeli. Onda sam ih
povezao s upravom da to sami izjave, kao i to da nakon obdukcije
žele kremiranje pokojnika. Jacobson, šef intenzivne njege, ispostavio
je smrtovnicu. I ostale papire. Pomogao mi je Eli Kaplan. Kad smo
imali sve dokumente, Eli je dao nalog da se Tomov leš prebaci na
Patološki institut. I sad se nalazi tamo.
– Posebna obdukcija, kompletna – reče Barski – a naročito mozak.
'
– Jasno.
Barski objasni Normi: – Mi smo u njegovim organskim izlučinama i
u izlučinama njegove žene otkrili virus, od kojeg su oboje oboljeli i
koji ih je toliko izmijenio. Sada, dakako, moramo ustanoviti promjene
na Tomovim moždanim stanicama, te ako ih ima, kakve su naravi.
Patolozi će nam dati uzorke moždanog tkiva. Oprostite što govorim
na taj način...
Norma kimne. „Tišina tamo gore u restoranu na aerodromu u Nici”,
pomisli ona. „Veličanstvena tišina, veličanstveno more. Još prije ne-
koliko sati. U jednoj drugoj zemlji...”
– Kako je Petra? – čula je pitanje Barskog.
– Ah, Petra – reče Holsten. – Dođi da vidiš! – Živac ispod njegova
lijevog oka još se uvijek trzao.
 10

– O, zdravo, Jan! – veselo usklikne Petra. – Lijepo što te napokon

opet vidim. Upravo sam pokazala Doris da sam u pravu što sam rek-
la.
– A što si to rekla, Petra?
– Da će ove jeseni biti jednako moderan mini, midi, ili kostimi do ko-
ljena. Po želji. Kockasti ili bez uzorka, svejedno, usko pripijene ili ši-
roke suknje, s bolerom, svejedno, glavno daje kostim. Kostim je veli-
ki hit ove sezone! Evo, pogledaj! –Petra pokaže modni časopis. –Vu-
neni kostim u škotskom stilu sa zelenim kaputićem i crnom suknjom
od Saint Laurenta. Dužina do koljena...
„Loše”, pomisli Norma. Ušla je u ovu prostoriju s Barskim i Holste-
nom kroz komoru sličnu onoj koju je već jednom prošla; bila je odje-
vena, kao uostalom i svi ostali osim Petre, u zelenu zaštitnu odjeću.
Nalazili su se unutar Zaraznog odjela u jednom širokom predvorju.
Petra, sitna, nježna, plava i veoma živahna, govorila je iza velike
staklene stijenke. Sporazumijevanje je omogućavao uređaj za razgo-
vor s obje strane. Kad su se njih troje približili, jedna je mlada, ve-
oma lijepa crvenokosa žena već stajala ispred staklene stijenke.
Mlada je žena plakala.
– Ovo je Doris Leister – reče Barski – prijateljica gospođe Stein-
bach. – Doris kimne, a njene lijepe zelene oči bile su pune suza.
– O, gospođo Desmond! – usklikne Petra i nasmiješi se. – Kakva
čast! Toliko sam mnogo čitala o vama! Trebali biste jedanput pisati o
modi! Imam tu najnoviji broj HARPER’S BAZAR-a. Kostimi ove jese-
ni! Na primjer, ovaj ovdje... – Brzo je prelistavala časopis i pokazala
fotografiju preko cijele stranice. – Glencheck[ 31 ] od vunenog gabar-
dena u crnoj i bijeloj boji, Diorov. Crni vuneni obrub. Mini suknja i dva
džepa. Šik, zar ne? Prestani već jednom cmizdriti, Doris! Morate
oprostiti, gospođo Desmond. Doris plače tako lako. Zbog svake sitni-
ce. Umro je moj muž i ona je odmah briznula u plač. Ili ovo tu, od
Hympeldahla. Svila i kašmir s veoma širokim ovratnikom i manšeta-
ma od nerca. A ispod toga pamučna bluza s uspravnim ovratnikom.
Doris zaplače u sav glas. – Zar to nije užasno? I neprestano tako,
otkad sam tu. Njoj uopće ne dolazi do svijesti da je Tom mrtav.
– Da, da, kako da ne – iritirano reče Petra. – Svjesna sam da je
Tom mrtav. Pa rekao mi je doktor Holsten. Bio je veoma bolestan,
jadnik. Veoma bolesni ljudi umiru, zar, ne? Svi umiru. Nitko ne živi
vječno ... – Nastavi prelistavati časopis. – Ili ovo ovdje, to je prekras-
no! Novi Humphrey-Bogart-Look. Smeđi kostim s uzorkom riblje kos-
ti, tipičan šešir, poluvisoke čizmice, mislim da je to vuneni flanel... da,
vuneni flanel... – Govorila je sve brže i sve živahnije.
Norma pogleda kroz staklenu stijenku u Petrinu bolesničku sobu
koja je bila uređena kao dnevna soba. Svuda okolo bila su naslaga-
na čitava brda časopisa. Na velikom stolu kraj prozora nalazio se cr-
taći papir i pisaljke. Norma je raspoznala mnogobrojne skice. Neke
su pale na pod. U toj je sobi vladao divan nered. Petra je bila odjeve-
na u žuti kućni ogrtač. Izgledala je jadno. Koža na licu bila joj je uve-
la, a pod očima koje nisu imale nikakvog sjaja imala je duboke, tam-
ne podočnjake. Glas je bivao sve nemirniji, govorila je sve brže...
– No, ovo tu je ipak najljepše. Tako šik! Crna pepita jakna od šetlan-
da vune preko crne svilene bluze i vunene suknje do koljena. Guy
Laroche. Podsjeća me na Audrey Hepburn u „Doručku kod Tif-
fanyja”, zar ne, gospođo Desmond? Gospođo Desmond!
Norma se trgne. – Da, sasvim točno, Audrey Hepburn – reče ona.
Barski je sasvim tiho za to vrijeme nešto govorio Doris. Jednom ju
je rukom obgrlio oko ramena. Holsten se povukao u pozadinu. „Ne-
vjerojatno”, razmišljala je Norma. „Gotovo nestvarno.”
Čula je glas Barskoga: – Nemoj plakati, Doris, molim te! Nema ni-
kakvog smisla. Tomova smrt naprosto je uopće nije ganula...
– Ili taj sivi kostim od flanela! Čista vuna. Dugačka suknja. Svilena
bluza...
– 1 neće joj nikada biti bolje? Nikada?
– Ne, Doris.
 – A zgodan je i ovaj crni kostim od Lanvina. Dakle, zaista, izvanre-
dan. Nemate pojma koliko imam posla, gospođo Desmond. Kreacije,
kreacije! Moj butik u Diisseldorfu! Moj poslovođa urgira...
„Tvoj butik u Diisseldorfu više ne postoji”, pomisli Norma. „A tvoj
poslovođa sjedi u zatvoru.”
– Ne možeš tu ništa promijeniti, Doris – reče Barski. – To je strašno,
zaista strašno. Ali tu se ne da ništa učiniti.
– Kostimi! Kostimi u svim varijacijama. Kao što sam predvidjela...
– Hrabro, Doris! Uvijek si tako hrabra!
Ali Doris je plakala i dalje, a Petra je bez prestanka govorila i govo-
rila o kostimima, dok je na sve prisutne padalo mrtvačko svjetlo neo-
nskih svjetiljaka.
 11

Pola sata kasnije sjedila je Norma sučelice Barskome za njegovim

velikim pisaćim stolom. Obje tajnice, gospođa Vanis i gospođa Woro-
nesch, bile su u početku vrlo iznenađene, a umirile su se tek kad im
je Barski objasnio da gospođa Desmond nakon malog nesporazuma
koji je sada izglađen, ne samo da će moći slobodno dolaziti i izlaziti,
nego će čak zbog sigurnosti neko vrijeme i stanovati u Institutu.
– Jadna Petra –reče Barski. Nasloni se dublje u naslonjač, a na licu
mu se vidio velik umor. –Sada ste vidjeli kako taj virus potpuno mije-
nja ličnost. Već sam vam ispripovijedao da izaziva potpuno pomanj-
kanje agresije ili kritičnosti. Uz to se pojavljuje i nevjerojatna egoma-
nija i sužavanje svih životnih interesa na samo jedno jedino podru-
čje. U Toma je to bilo izučavanje gena, a kod Petre moda. Interes za
to jedno jedino usko područje može se razviti do takvih razmjera, da
dovodi do apsolutne iscrpljenosti, kao što je bio slučaj u Toma. Mora-
mo se nadati...
– ... da će i gospođu Steinbach stići nemilosrdno izbavljenje kao i
njena muža, to ste htjeli reći – reče Norma.
Barski kimne. – Jadna Doris. Njena najbolja prijateljica. Na sreću,
ipak se malo umirila.
Zazvoni telefon.
Barski digne slušalicu. – Da, Alexandra? – Slušao je. Odjednom uz-
buđeno skoči sa stolice. – Što? ... To nije moguće... Kako to... Tko
je... To je... Ostani tamo... Nemoj ništa poduzimati... Dolazim odmah.
Barski spusti slušalicu i zaprepašteno pogleda Normu. – To je bila
moja kolegica Alexandra Gordon. Kaplan i Hosten su poslali Toma
na Patologiju bez obdukcije...
– Da, i?
 – I čovjek koji je sada tamo na stolu nije Tom! Alexandra je stigla u
zadnji čas... patolog je upravo htio započeti posao. To je neki drugi
mrtvac, nitko ne zna tko ...
– Idem s vama.
Barski je sumnjičavo pogleda. – Bilo bi zaista bolje da pričekate ov-
dje.
– Ne, ja to moram vidjeti – reče Norma.
 12

Osjećao se prodorni vonj sredstava za dezinfekciju. Golema po-

drumska prostorija bila je opločena bijelim pločicama. Najednom su
zidu bila poredana jedna do drugih metalna vrata. Norma je znala da
se iza njih, u rashladnim pretincima, nalaze mrtvaci. Ona je već ne-
koliko puta bila u ovakvim prostorijama, ali joj je unatoč tomu ta groz-
na atmosfera oduzela dah. Osjetila je da će joj pozliti. Bilo je tu oko
dvanaest čeličnih stolova s kosim pločama i žljebovima. I tu je tako-
đer posvuda gorjelo neonsko svjetlo.
Norma je stala uz Barskog i dr. Alexandru Gordon kraj jednog stola.
Na njemu se nalazio leš muškarca starog oko trideset godina. Koža
je bila plavkasto-bijela. S druge strane stola stajali su patolog i nje-
gov asistent. 'Obojica su imala na sebi duge gumene rukavice i pre-
gače od plastike. Kraj asistenta ležale su pile za kosti, skalpeli i oštri
noževi. Svi su netremice piljili u mrtvaca na čeličnom stolu. S neke je
slavine kapala voda. U toj se tišini čak kapanje vode činilo veoma
glasnim.
Naposljetku, prva progovori Alexandra Gordon: – Nazvao me gos-
podin Kluge i rekao mi da je spreman započeti s obdukcijom. Prije
toga gaje nazvao Harald i zamolio ga da to obavi što hitnije. Potom
sam došla ovamo. Dakako istog sam trena vidjela da to nije Tom. –
Engleskinja je bila visoka i mršava sa čvrsto začešljanom kosom
unazad u punđu.
„U Bejrutu sam bila s Pierreom u obdukcijskoj dvorani Američke
bolnice”, razmišljala je Norma. „Pozvali su nas zbog identifikacije us-
trijeljenog dopisnika CBS-a Tommyja Cohena. Bili smo prijatelji. Bu-
dući da je Tommyja metak pogodio u lice, potpuno gaje raznio. Nagi
leš pronašli su Francuzi iz jedinica Organizacije Ujedinjenih naroda u
grmlju. Mi smo znali da Tommyju na lijevom stopalu nedostaje tri pr-
sta, a jedan je bio palac. Jedanput je nagazio na neku minu i na sre-
ću ipak ostao živ. Po čitavom su mu tijelu ostali špliteri. Ali te šplitere
i raznesena tri prsta mogao je imati i netko drugi. Pierre je Tommyju
jedanput poklonio prsten od slonove kosti sa sićušnom izrezbarenom
zvijezdom, kao amajlijom. Mnogi su od nas bili praznovjerni, a mnogi
koji to nisu bili ranije, postali su u Bejrutu. Ja sam Pierreu poklonila
lančić s privjeskom u obliku lista djeteline. Lančić kojeg sada nosim
ja. Pierreu nije donio sreću. I prsten nije Tommyju donio sreću. Ali
pomoću tog prstena mogli smo ga identificirati. Jedina stvar čemu
služe predmeti koji trebaju donijeti sreću: čovjeka kome je poklonjen
može se prepoznati kad je mrtav.”
– To nije moja krivnja – reče patolog Kluge. – Na tiketu piše doktor
Thomas Steinbach, a i njegovi podaci, te vrijeme smrti. – On digne
uvis listić koji je bio pričvršćen na pokojnikovu desnom nožnom pal-
cu. Barski pročita i opsuje na poljskom. ba;lk:añ.do:w.nl:o:ad
„U Bejrutu”, razmišljala je Norma, „patolozi su radili istodobno na
nekoliko stolova. Sjećam se, jedan je pušio dok je rezao leš neke že-
ne. Povremeno bi odlagao cigaretu između njenih nožnih prstiju. A
bio je tamo i jedan asistent koji je pio mlijeko, točno se sjećam. Iz bo-
ce. Na velikoj vrućini kakva je vladala u Bejrutu, mlijeko se veoma
brzo ukiseli. Zato je čuvao bocu u mrtvačnici.
Međutim, tu je sasvim drukčije nego u Bejrutu. Ovo ovdje jedva da
se može podnijeti.”
Čula je kako Barski pita: – Kako je stigao k vama ovaj čovjek?
– No, pa tako kako i uvijek –reče Kluge koji je izgledom podsjećao
na rvača slobodnim stilom. – U limenoj kadi. Dvojica bolničara do-
vezla su ga ovamo podzemnim hodnicima.
– Kako se zovu ti bolničari?
– Nemam pojma. Ta znate i sami, koliko ih ovdje ima!
– Što su rekli, otkuda su došli?
– Nisu rekli ništa. Ta bratija nikada ništa ne govori. Dali su mi papir
s nalogom za obdukciju, a ja sam potpisao potvrdu da sam preuzeo
leš.
– Gdje je nalog za obdukciju?
– Tamo preko.
 Barski ode do jednog praznog stola i uzme u ruke tiskanicu što je
ležala tamo.
– Doktor Thomas Steinbach – pročita on. – Sve je u redu.
– O, gospode bože, zacijelo da je u redu! Kako sam se samo izne-
nadio kad je u podne došla gospođa Gordon rekla da tu lež neki dru-
gi čovjek.
Iznenada se otvore jedna vrata. U salu za seciranje uleti bez daha
Harald Holsten. bal kan do wnlo ad. org
– Alexandra! Zašto ste me tražili? – Odmah zatim primijeti zašto.
„Smiješno”, pomisli Norma. „Sada mu živac ispod oka ne trza.” – Do-
đavola – reče Holsten. – Kakva li je to sada svinjarija.
– To bismo rado saznali od tebe –reče Alexandra Gordon, bijesno
ga pogledavši. „Ako se to tako nastavi, još će se svi međusobne po-
svađati”, pomisli Norma. „A možda to netko i želi? Tko?”
– Što to znači: od mene? – poviče Holsten vrlo glasno.
– Ne viči! – reče Barski.
– Alexandra ne može tako razgovarati sa mnom – reče Holsten. –
Ona me jednostavno ne podnosi. A mi ipak radimo zajedno. U tak-
vom slučaju mogu barem zahtijevati...
– Da, da, da – reče Barski. – Jasno. Dakako. Kako su Toma odnijeli
sa Zaraznog odjela?
– U folijskom omotu i limenoj kadi. Kroz specijalnu komoru. Po nje-
ga su došla dva bolničara. Kad su ušli, bili su, dakako, odjeveni u za-
štitno odijelo.
Norma se nasloni na opločeni zid. Jedva se držala na nogama. Ne-
prestano je morala na tren sklopiti oči. „Ne možeš to izdržati”, reče
sama sebi. „Ali, dođavola, moraš! Moraš saznati što se to dogodilo.
Ta ubili su tvog sina. Želiš pronaći ubojice. Moraš izdržati sve. Sve.”
– Jesi li poznavao tu dvojicu?
– Ja? Pa rekao sam ti da se Eli pobrinuo za transport! Prokletstvo,
pa što me tako gledate?
– Nitko te ne gleda, Harald. Prestani s predstavom! U svakom slu-
čaju ti si napisao tiket; ili možda nisi?
– Jamačno da jesam. I izvjesio ga na njegove nožne prste.
– Je li to ovaj tiket?
 Holsten se zagleda u ceduljicu na prstu nepoznatog mrtvaca. „Sad
mu opet živac trza”, pomisli Norma. „Očigledno trzanje prestane sa-
mo onda kad je Holsten veoma jako preplašen ili nervozan. –Da, to
je moj tiket, to je moj rukopis. I što sada? balkandownload.org
Norma je razmišljala o svemu što je Kiyoshi Sasaki u Nici rekao o
veoma Velikima, Moćnima i Jakima, te o izdajstvu. „Moram što hitnije
razgovarati s Alvinom”, zaključi ona.
– Dakle, što je sada? – upita patolog dr. Kruge. Imao je šiju kao bik
i četvrtastu glavu. – Da li da ovoga tu otvorimo ili ne? Znate li vi kako
je tu s poslom? – Pri tom pokaže na metalna vrata. – Gotovo sve je
puno. A što mislite, što će tek još danas stići! Trojica od nas su na
dopustu. Osim mene, samo je još jedan kolega tu. Ljeti se ponavlja
uvijek ista priča. Dakle?
– Dakle, ništa–reče Barski. –To nije naš leš. Nemamo pojma tko je
to. Vidite kolega i sami što se zbilo. Ovog ovdje možda uopće ne tre-
ba otvarati. Stavite ga u jedan pretinac za zamrzavanje. Valjda će se
naknadno ustanoviti tko je to.
– Nemate razloga da bjesnite na mene – reče gnjevno zdepasti
Holsten.
– Pa tko je bijesan na tebe, čovječe? – upita Barski. – Smiri se!
Gdje je tu telefon?
– Vani na hodniku desno. Ured. Na vratima je veliki natpis „Ulaz
"zabranjen!” – reče Kluge. I nastavi odmah bez stanke: – Dakle, ovaj
ide natrag u hladnjak! Hajde, najprije ćemo uzeti rak maternice!
Barski je žurio hodnikom, tako da ga je Norma jedva uspijevala sli-
jediti. Čula je iza sebe glasove Holstena i Engleskinje Gordon kako
se svađaju. U uredu je ispred velikog umivaonika stajala neka mlada
djevojka. Ispod gumene pregače bila je odjevena u bluejeans i laga-
nu košulju i upravo je prala staklene posude s patologije. Imala je
napadno našminkano lice, a duga joj je plava kosa visjela u ravnim
pramenovima preko leđa. Na ušima je imala slušalice Walkman. Tije-
lo joj je se trzalo u ritmu glazbe, nečujne za bilo koga drugog. Djevoj-
ka je prala posude, drmala se i pjevala ono što je čula samo ona...
„... I’m in league with satan. I am the Master’s own...”[ 32 ]
– Halo! – zaurla Barski.
„... I drink the juice of woman as they lie alone...”[ 33 ].
 Djevojka primijeti posjetioce. Nevoljko skine slušalice.
– Smijem li se poslužiti vašim telefonom? – upita Barski.
– Ja sad imam podnevnu pauzu – progunđa plavuša neuredne ko-
se. – A tko ste vi, uostalom?
– Barski. – I već je birao broj. U međuvremenu su u ured bez prozo-
ra ušli i Holsten i Gordonica.
– Pa što je to sad? – reče djevojka. – Zar smo na kolodvoru? napo-
kon jednom Heavy Metal, i onda ovako nešto!
– Mir! – reče Barski. – Centralna uprava?... Ovdje Barski. Moram
znati tko je sve umro iza ponoći... na cijeloj klinici... Još niste primili
sve smrtovnice?... Onda vas molim da odmah nazovete sve odjele!
Odmah! Ja čekam... najhitnije što možete... Očigledno je nestao je-
dan leš... Molim vas, učinite to!
– Nestao leš? – upita sada djevojka plave duge kose. – No, i to mi
je malo bolja bolnica.
– Brinite se radije o svom poslu! – grubo odsiječe BarskL
Djevojka slegne ramenima i vrati slušalice na uho. Tijelo joj se opet
poče pokretati u ritmu glazbe.
– Kad netko umre – objasni Barski Normi – liječnik mora ispuniti
smrtovnicu. Original dobiva rodbina, a kopija ostaje u glavnoj upravi.
Sa smrtovnicom može netko od rodbine otići u Pogrebni institut. Ta-
mošnji službenici preuzmu sve daljnje postupke. Isto kao što postoji
smrtovnica za Toma, tako mora negdje postojati i smrtovnica za ne-
poznatog pokojnika.
Vonj sredstava za dezinfekciju miješao se u birou s mirisom jeftinog
parfema. Plavuša ga je upotrijebila malo previše.
Sada je u prostoriji vladala tišina.
Nakon približno pet minuta javila se centralna uprava.
– Trenutak –reče Barski. Uzme u ruke blok i kemijsku olovku što je
ležala na pisaćem stolu. – Da, da... Stanite! Znači, imate doktora
Thomasa Steinbacha? ... I?... Umro u 7 sati 47 minuta danas uju-
tro... Da, da, točno... – Holsten i Gordonica se približe.
ba;lk:añ.do:w.nl:o:ad
„Sad mu se živac opet ne trza”, pomisli Norma.
– Tko je potpisao smrtovnicu?... Doktor Jakobson, da ... A nalog za
obdukciju?... Profesor Kallbach ...
 – Ja sam bio kod njega – brzo reče Holsten. – Uvijek mora potpisati
Kallbach.
– I to su svi? Sa svih odjela? I nitko drugi za obdukciju? Sigurno?...
Ne, ne, jasno da vam vjerujem. Dakle šest muških i tri ženska paci-
jenta od ponoći. Koliko se od njih još nalazi ovdje?... Jedna žena, če-
tiri muškarca... u mrtvačnicama, da ... Imena, molim ... hm... Doktor
Steinbach više ne? Sigurno više ne?... Razumijem ... Skupna...
Aha... Koji pogrebni institut?... Što?... Eugen Hess? Na Uhlenhorster
We- gu?... Tvrtka koju sam ja izabrao nakon terorističkog napada za
obitelj Gellhorn, da... Ne ... Da, kako da ne... Bože moj, jer tu se na-
lazi jedan kojeg valja obducirati, ali taj nije Thomas Steinbach... Sva-
kako, on mi je bio kolega! Čovjek čiji se leš nalazi tu, netko je drugi...
Nemam pojma... Žurim, oprostite! I mnogo vam hvala na pomoći...
Da, da, odmah dajte nalog da se preispita kako se to moglo dogodi-
ti... Patolog kaže da su taj leš donijeli danas ujutro... Na prstu? Tiket
s imenom Steinbach... Da, sve odgovara. Vrijeme smrti, Zarazni
odjel, nalog za obdukciju. Ali to je drugi čovjek! To nije Thomas Ste-
inbach... Potpisano? ... Tiket je potpisao moj kolega Holsten... Da...
Čim nešto saznate, nazovite moj ured, molim vas... Još jedanput
mnogo vam hvala! – Barski spusti slušalicu.
– Eugen Hess – reče Norma. – Uhlenhorster Weg. Tamo sam već
bila i ja.
Djevojka ravne plave kose počne iznova trzati glavom u ritmu glaz-
be i pri tom pjevušiti:
„I’m gonna break out. l m gonna drive my car! l’m gonnaget up and-
go! 1 want some action...” „Pobjeći ću. Vozit ću svoj auto! Ustat ću i
otići! Željan sam akcije...”
 13

– O nebesa, kako to Savezni kriminalistički ured? – upita gospodin

Hess. Stajao je u primaćoj sobi svog instituta ispred visokog srebr-
nog kandelabra, kraj podesta s raskošnim lijesom ukrašenim srebr-
nim okovima. U gospodina Hessa bilo je ugodno svježe. Iz sakrive-
nih zvučnika odzvanjala je tiha glazba. „Chopin, kao i uvijek”, pomisli
Norma. Stajala je'između Barskog i kriminalističkog višeg savjetnika
Carla Sondersena. Barski ga je nazvao odmah još iz instituta i obavi-
jestio što se dogodilo.
Sondersen, čovjek tako mladenačka izgleda za svoj položaj reče: –
Gospođu Desmond već poznajete, zar ne gospodine Hess...
– Da,... da, gospođe se sjećam. – Stariji gospodin u crnom odijelu,
bijeloj košulji i crnoj kravati lagano se nakloni. Protrlja ruke.
– A ovo je gospodin doktor Barski iz bolnice Virchow. I njega tako-
đer poznate. Riječ je o jednom čovjeku koji je umro ove noći.
Hess zatrepta očima. – Da, i!
– Jedan od vaših otpremnika došao je danas prije pode po dva leša
u Virchow bolnicu, jedan muški i jedan ženski.
– Da, i?
– Rado bih od vas saznao, tko su bile te osobe.
– Veoma mije žao, gospodine savjetniče, ali ja nisam ovlašten da-
vati imena.
Sondersen reče vrlo ljubazno: –Jeste, jeste, gospodine Hess. Taje
priča u vezi s terorističkim napadom od 25. kolovoza u „Cirkusu
Mondo”. Vi ste organizirali pogreb obitelji Gellhorn.
– Da, u pravu ste. Ali, kako to...
– Ja vodim specijalnu komisiju koja istražuje teroristički napad. Vi
mi čak morate navesti imena, gospodine Hess. Točna imena.
 – Dopustite, gospodine savjetniče, što ste time mislili reći? Želite li
možda natuknuti...
– Ne, ne. Ja samo trebam imena i to je sve. I reći ćete mi osim to-
ga, gdje se leševi nalaze.
– Razumljivo... Nisam ni slutio... No, čovjek upadne u svakakve si-
tuacije. Smijem li vas zamoliti da dođete sa mnom u moj privatni
ured. Ovo je veoma veliko poduzeće. Ja, dakako, ne mogu znati na-
pamet koga sve uslužujemo.
Hess krene prvi. Njegov je ured bio uređen u crnoj boji; crne tapete,
crno pokućstvo. Na jednom od zidova bilo je tiskano na specijalnom
papiru i uokvireno crnom bojom ovo pitanje:

ZAŠTO TAKO DRHTATI OD STRAHA

PRED SMRĆU I NEIZBJEŽNOM SUDBINOM?
FRIEDRICH SCHILLER:
„DJEVICA ORLEANSKA”

Na suprotnom je zidu bio izvješen slijedeći natpis, također uokviren

crno:

VOÐEN MIŠLJU O USKRSNUĆU,

KOJE UMRLE UZVISUJE DO SAVRŠENSTVA,
PRERASTA POGREBNIK S PUNIM PIJETETOM
PRI IZVRŠENJU SVOG NALOGA SVOJU POSREDNIČKU ULOGU
U KULTURNOG ZASTUPNIKA.

Na pisaćem stolu pretrpanom papirima stajala je crna keramička

vaza s bijelim krizantemama od svile. Osvjetljenje je bilo indirektno,
a i ovdje je odzvanjala tiha žalobna glazba.
– Izvolite, sjedite, gospodo! – reče Hess. On sjedne za pisaći stol i
počne tražiti po hrpi papira. Zatim se okrene ustranu i otkuca nešto
na tastaturu crnog kompjutora. Zelenim svjetlećim slovima pojavi se
na ekranu ovo saopćenje:

8. lipanj 86 zbtp. 3 virchow

 1. anneliese grasser, rođ. 7. 5. 1911. reg. broj 876/86, nalogo-
davac: konrad grasser, suprug, grindelallee 46, spis-br. 32114,
pokop u zemlju, komora 14+ + +
2 emest thubold, rođ. 11. 2. 1960. reg. br. 1102/86, nalogoda-
vac: thea thubold, supruga, rombergstrasse
135, spis-br. 32114, kremiranje, ohlsdorf+ + + kraj + + + kraj +
++

– Dobro –umorno reče Hess. –Pročitali ste. Danas smo dovezli iz

bolnice Virchow to dvoje pokojnika. Danas, do ovoga trenutka.
– Pa stvar postaje sve luđa – reče Barski.
– Kako to mislite, molim, gospodine doktore? – Hess je neprestano
trljao ruke.
– Jer mi... – poče Barski.
Sondersen ga prekine: – Gospodine Hess, kratica na ekranu kom-
pjutora sasvim gore pri vrhu zbtp. znači zbirni transport, zar ne?
– Da. Mi imamo troja kola. Velika. S radiostanicom. Kad se netko,
tko je ostao u dubokoj boli za pokojnikom pojavi ovdje u nas, tražeći
utjehu i bilo koju vrstu podrške, onda mi dogovaramo s njim sve po-
jedinosti i ukoliko su neka naša kola upravo u blizini bolnice, u kojoj
seje mili pokojnik oslobodio svojih bolova, usnuo vječnim snom, pre-
šao u život vječni...
– Da, da, dobro – reče Barski. Norma ga namjerno nije pogledala.
Znala je da se i on sjetio dr. Sasakija iz Nice i njegove sklonosti za
sinonime. „Ono strašno uvijek je negdje sasvim na granici smiješ-
nog”, pomisli ona, „iako se u ovom konkretnom slučaju radi o defor-
mation professionelle[ 34 ].”
– ... – onda kola koja se nalaze u blizini svrate u bolnicu i povezu
usput i milog pokojnika. Hamburg je ogroman grad. Pun klinika. Po-
sao se može obavljati isključivo zbirnim transportom. Mili pokojnik
smije ostati u bolnici najviše četiri dana. U hladnjaku. Besplatno. Na-
kon toga mora van. I mi ovdje imamo rashladne pretince. U nas mo-
že mili pokojnik počivati i više tjedana, ako je to potrebno. Poneko
ima rođaka u Americi, Aziji, zar ne?
– Točno, točno – strpljivo odgovori Sondersen. – Danas ujutro je,
dakle, došao k vama muž gospođe Grasser.
 – Da, svakako. Ja sam razgovarao s njim. Čekajte! – Hess uključi
uredski mikrofon i reče ljubaznim glasom: – Gospođice Beatrice, mo-
lim vas, donesite mi spis broj 32114 i 32115! –Nakon toga se nasloni
dublje i prekriži ruke preko trbuha. – Koncert u F-molu, treći stavak...
na klaviru Ashkenazy... prekrasno, zar ne?
Istog trena u prostoriju gotovo nečujno uđe mlada blijeda djevojka s
naočalama, odjevena u crno i položi na pisaći stol dvije uske mape.
– Hvala vam, draga gospođice Beatrice – reče Hess. Djevojka se
odmah udalji. Za njom je ostao trag znoja. Hess otvori jednu mapu. –
Evo, dakle, počnimo s ovim. Gospodin Grasser je došao malo iza
devet sati. Bio je veoma potresen, što je i razumljivo. Proveo je noć
uz postelju svoje voljene supruge. Ja sam mu rekao da mi preuzima-
mo obavljanje svih formalnosti kod vlasti, jednom riječju, sve što bi
ožalošćenoj rodbini bilo preteško u njihovoj boli. Dogovorili smo poje-
dinosti. Joj, joj, joj. Kakva velika ljubav! Naručio je lijes od pitomog
kestena, masivno drvo, s granama palme i s lavljim šapama izrezba-
renih rukom ... Imamo pedeset različitih modela. Omorika. Hrast.
Mahagonij. Čelik...
– Prestanite! – reče Barski.
– Dopustite! – Gospodin Hess se uvrijedio. – Dopustite... Zar nije
svakom čovjeku potreban lijes?
„Ne baš svaki”, odmah pomisli Norma. „Pierre ga nije trebao. Sve
manje ljudi treba lijesove.”
– No, da... Kola broj tri uzela su milu pokojnicu iz bolnice Virchow ...
Osoblje se tu neko vrijeme i zadržalo ... Papiri... sve mora imati svoj
red... Što se pak tiče glazbe, ukrašavanja cvijećem i kandelabra,
gospodin Grasser je poželio Lisztov „Ljubavni san”, a na traci vijenca
od stotinu crvenih ruža natpis „Tschüss, Liese!”[ 35 ]
– To bi o ovom slučaju bilo dovoljno – reče Sondersen. – A kada je
došla gospođa Thubold?
– Dopustite da pogledam ... – Hess otvori drugu mapu. – Odmah
iza gospodina Grassera. Još sam bio zauzet s njim. Jadnu je gospo-
đu Thubold preuzeo naš gospodin Schneider, vidim tu zapisano. Bila
je očajna. Njen voljeni suprug. Još tako mlad! Božji su putevi... Ona
je izabrala kremiranje i sahranu urne na Ohlsdorferškom groblju...
No, da, kako su kola broj tri baš bila u bolnici Virchow, nazvao ih je
radijem gospodin Schneider i rekao neka povezu i posmrtne ostatke
gospodina Thubolda. Kola su bila prije toga u Eppendorfskim klinika-
ma, ali još je uvijek bilo mjesta ...
– Trenutak! – Barski izvuče iz džepa neku ceduljicu. Bila je to cedu-
ljica na kojoj je Barski pribilježio imena svih umrlih od ponoći u bolni-
ci Virchow, dok je telefonirao iz ureda djevojke koja voli Heavy- -Me-
tal rok. – Evo ga, tu je. Emest Thubold. Smrt nakon trećeg srčanog
infarkta.
Hess podigne uvis jedan formular. – Točno. Tu je i smrtovnica. Pot-
pis liječnika: doktor Lohotzky. A ovdje je potvrda naših ljudi iz kola
broj tri da su preuzeli posmrtne ostatke.
– A gdje su sada ti posmrtni ostaci? – upita Sondersen.
– U krematoriju Ohlsdorf.
– Što? Zar već?
– Gospođa Thubold mora se operirati. Hitno. Ona i njen dragi su-
prug već su prije mnogo godina istupili iz crkve. Zato je gospođa
Thubold željela jedino da njenom suprugu netko održi nadgrobno
slovo. Imamo ih nekoliko, zaista izvrsnih. Slobodna profesija. Ali, kao
jedino zanimanje! Najmanje po tri govora na dan. Tržište je izvrsno.
Sad u novije vrijeme, kad ima toliko istupanja iz crkve, potražnja za
profesionalnim govornicima prigodom pogreba koji dođu bez Biblije,
raste iz dana u dan. Jedino za Božić i Uskrs...
– Gospodine Hess! – Sondersen ga pogleda prijeteći.
– Pardon. Ovdje je zabilježeno da je gospodin Schneider nazvao
Ohlsdorf. Imali su slobodan termin. Dakle, kad su kola broj tri stigla,
stavili smo gospođu Grasser na led, a gospodina Thubolda odmah u
lijes od borovine. U ovom slučaju gospodin Schneider nije uopće ni-
šta ispitivao jadnu gospođu Thubold. Za spaljivanje se uzima najjefti-
nije drvo, borovina. Mislim reći, lijes ionako izgori, zar ne?
– Molim vas nazovite krematorij u Ohlsdorfu –reče Sondersen. –
Želim znati, da li se lijes već nalazi tamo.
– Odmah, gospodine savjetniče. Kad bih samo mogao barem nas-
lutiti, što se tu događa...
– I mi bismo to željeli – reče Barski. – Smijem li se poslužiti drugim
telefonom?
– Razumljivo, gospodine doktore.
 I dok je Hess nazivao krematorij Ohlsdorf, Barski je nazvao bolnicu
Virchow i tražio doktora Lohotzkyja iz Centra za srčana oboljenja.
Odmah ga je dobio na telefon i razgovarao s njim istodobno dok je
Hess razgovarao s krematorijem Ohlsdorf.
Barski reče nakon što se predstavi”: – Vrlo je hitno, kolega. Vi ste
danas ujutro potpisali smrtovnicu za Ernsta Thubolda. Sjećate se?...
Dobro. Prema obavijesti glavne uprave leš se još uvijek nalazi kod
vas u hladnjaku. Međutim, imamo ozbiljan razlog za pretpostavku,
da se više tamo ne nalazi... To ću vam kasnije objasniti. Molim vas,
dajte nalog da se odmah pogleda... Da, čekam... Znam da će to po-
trajati neko vrijeme...
Sada je stajao pokraj Hessa. Obojica su držala slušalice na ušima.
Obojica su čekala.
Prvi progovori Hess: – Da?... Kod vas je? ... Sigurno?
Sondersen skoči sa stolice i uzme mu iz ruke slušalicu. Kaže svoju
funkciju i svoje ime, a zatim: – Taj lijes ne dirajte! Ni po koju cijenu!
Odmah dolazimo k vama.
– Vjerujete da u tom lijesu leži Thomas Steinbach? – upita Norma
nakon što je on spustio slušalicu.
– Ja ne vjerujem ništa – reče Sondersen. – Ali moramo znati, tko u
njemu leži.
Nekoliko slijedećih minuta vladala je tišina. Nitko nije govorio. Iz sa-
krivenih zvučnika dopirao je Chopinov koncert za klavir u f molu,
opus 21.
Naposljetku progovori Barski: – No?... Nestao, kao što sam i pret-
postavljao... Ne znam ni ja, kako se to moglo dogoditi...
– Dopustite... – Sondersen mu uzme slušalicu iz ruke. – Gospodine
doktore Lohotzky, ovdje kriminalistički viši savjetnik Sondersen iz Sa-
veznog kriminalističkog ureda. Molim vas lijepo učinite svakako ono
što ću vam reći. Otiđite najhitnije u Patološki institut. Tamo se u hlad-
njaku nalazi leš s tiketom na ime doktor Steinbach ... Da, Thomas
Steinbach... Pretpostavljam da ćete tamo naći nestalog Ernsta Thu-
bolda... Poslat ću vam svoja dva čovjeka... Trenutak molim, još ne-
što! Pokušajte što hitnije pronaći gospođu Thubold. Ona mora identi-
ficirati pokojnika... žao mi je, ali to se ne može izbjeći. Mnogo vam
hvala!
 Sondersen pogleda Hessa. – Molim vas i vi pokušajte pronaći gos-
pođu Thubold! Zatim nazovite Predsjedništvo policije. Specijalnu ko-
misiju „25. kolovoz”. Netko će gospođu Thubold odvesti u bolnicu
Virchow. Ja ću radijem obavijestiti svoje ljude. – I već je krenuo pre-
ma vratima, a Norma i Barski za njim.
– Za ime božje! – Hess poče lomiti ruke. – Ova kuća uživa besprije-
korni ugled već 247 godina! Naši prvi nosači leševa bili su „Reiterdi-
ener des Hohen Senats!”[ 36 ] Zaklinjem vas... skandal... ne mogu to
zamisliti... bože nebeski! – Kukajući tako trčao je za svojim posjeti-
ocima, a oni su, međutim, već stigli do izlaznih vrata koja se za njima
zatvoriše. Hess je kroz veliki prozor vidio kako su se ulazu približila
policijska patrolna kola i kako su u njih ušli Sondersen, Norma Bar-
ski. Vrata se zalupiše. Automobil krene, sirena poče zavijati, a na
krovu se upali plavo treperavo svjetlo.
 14

„... počiva kao u majčinom domu, zaštićen od svih nepogoda, s

božjom rukom iznad sebe...” Iz obredne dvorane krematorija dopirao
je ženski glas uz pratnju harmonija. Troje ljudi koji su žurili dolje u
podrum, čuli su glazbu i pjevanje. Norma se zaustavi.
– Pjesma – reče Barski. – To je samo pjesma. Ne mislite na to!
– „Pjesma mrtvoj djeci!” – reče Norma – Mahlerova.
– Ne mislite o tome! – Barski je uhvati za ruku. – Dođite!
Stigli su u podrum krematorija. Norma se skoro srušila pred jedni-
ma u crveno obojenim vratima, ali ju je Barski pridržao. Sondersen je
požurio prvi. I kad su Norma i Barski ušli u veliku prostoriju u kojoj je
na policama počivalo oko tri tuceta ljesova, viši savjetnik Saveznog
kriminalističkog ureda već je razgovarao s ljudima u sivim ogrtačima
koji su tu radili. Uz njega su bila i dva službenika iz njegova odjela,
koje je pozvao radijom za vrijeme vožnje na groblju Ohlsdorf.
Tu dolje bilo je vruće i zagušljivo. Kroz zidove je probijala vrućina iz
peći. Dvojica „sivomantijaša” izvukli su sjedne od polica lijes od boro-
va drva, na kojem je bila nalijepljena ceduljica s brojem 2101 i, spus-
tivši ga na pod, upravo su ga htjeli otvoriti. Norma priđe k lijesu, a
Barski stane tik do nje.
Dvojica muškaraca podignu pokrov lijesa. Pred njima je ležao mlad
čovjek u jeftinoj mrtvačkoj košulji. Bio je malen, mršav, imao je sa-
svim kratko podšišanu crnu kosu. Na upalom licu kukasti mu se nos
jako isticao.
– To nije Thomas Steinbach – reče Barski, a u njegovu se glasu
osjeti akcenat.
– Nisam to ni očekivao – reče Sondersen.
– Na ceduljici tu na nozi lijepo stoji da je to Emst Thubold – reče je-
dan od muškaraca u sivom.
 – Jasno da stoji – reče Sondersen. – Mora stajati. Inače ne bi bio
dopremljen k vama. Ali, to nije on.
Drugi dohvati formulare s pulta. Reče: – Vidite, tu je izričito navede-
no...
– Zaboravite to! – reče Sondersen.
– Što se dogodilo?
– Još ne znamo. Kad biste ga trebali spaliti?
Čovjek pogleda na tabelu. I on je pušio cigaretu, isto kao i njegov
kolega.
– Danas noću oko 10 sati 30 minuta. Tada će biti na redu.
– Njega nećete spaliti! Najprije moramo otkriti tko je on. Imate li ov-
dje rashladne pretince?
– Tu ih, dakako, nemamo. Ali preko, na drugoj strani, ima ih nekoli-
ko. Samo za iznimne slučajeve.
Druga dvojica u sivim ogrtačima već su donijela slijedeći lijes na ko-
jem je bila ceduljica s natpisom LUISE ZAGER.. Jedan je pjevušio: –
Ah, Luise! Nijedna ne puši kao ta!
– Zaveži, čovječe! – reče stariji namještenik koji je razgovarao sa
Sondersenom.
– Ma, poljubi me u guzicu! – odgovori novopridošli. Uz pomoć svog
kolege podigne lijes na regal. – Tu dođu još tri – reče on.
– Živo, samo živo, drugovi! – reče jedan u sivom ogrtaču koji je
upravo potegnuo dobar gutljaj iz boce s rakijom. – Rad oslobađa![ 37
] – Nakon toga se obojica izgube.
– Oprostite ...
– Dobro, dobro – reče Sondersen. – Taj posao inače nitko živ ne bi
izdržao. Molim vas, odnesite ovaj lijes tamo preko do hladnjaka za
posebne slučajeve. Ostat će tamo, sve dok ja ne izdam nalog.
– To trebate reći direktoru. Mi ne smijemo od vas primati nikakva
naređenja.
– O, da, smijete, kako da ne.
– Ne, zaista... Gospodine savjetniče, što mislite, kako bi nas izgr-
dio!
– Kako se zove vaš direktor?
– Norden.
– Gdje je tu telefon?
 – Vani na stepenicama.
– Broj?
– 323.
Sondersen se izgubi. Jedan od muškaraca zapali cigaretu i otpuše
dim kroz nos. – Gadna stvar? – upita on sa zanimanjem.
Barski kimne. „Još uvijek me drži za ruku”, pomisli Norma. „Ne bi to
trebao činiti. Ne, trebao bi. Meni je jako zlo. Hvala za podršku!” Po-
gleda Barskog koji je promatrao nepoznatog mrtvaca.
Nekoliko muškaraca posjedalo je na ljesove kraj onog koji je pio ra-
kiju, te je boca sada kružila od jednog do drugog.
– Jeste li jučer uveče gledali „Derricka”! – upita jedan.
Svi su gledali. I svi su smatrali da je jučerašnja epizoda televizijske
krimić-serije bila izvanredna, osim jednog koji je primijetio:
– Ona scena na groblju bila je obično sranje. Da bi svećenikove ri-
ječi otkrile ubojicu? Prokletstvo, pa svi dobro znamo da se nigdje toli-
ko ne laže kao na grobljima.
– Ali ljudi to vole – reče neki debeljko koji je pio pivo. – I ono s br-
dom cvijeća, i to je bilo dobro. Kao mrtvac dobit ćeš toliko cvijeća,
koliko ga nisi vidio čitav svoj život. Na taj način ljudi otkupljuju svoj
strah.
– Sve je to obična glupa predstava – reče onaj s bocom rakije.
– Svugdje se s pokojnicima izvode predstave – reče onaj po čijem
mišljenju scena sa svećenikom u „Derricku” nije. bila uvjerljiva.
– Što stalno gunđate! – reče jedan maleni. – Budite sretni da imate
posao! Ja sam porezni savjetnik. Dvije sam godine bio bez posla. Al-
fred također ne može dobiti mjesto, Ti, Orje, i ti si u Berlinu propao
sa svojom trgovinom muške robe. Ni riječi o nekoj promjeni! Sranje!
Jedan bankrot za drugim. Ovo ovdje jedini je siguran posao kojeg
neće zahvatiti kriza. Umirat će se uvijek.
– Ali, kako nas plaćaju, čovječe – reče Orje Berlinac. – Morao sam
moljakati za novac. No, rekli su mi, ti i tvoj novac. Hoćeš toliko nov-
ca. Da se nasmijem na to! Neka on pokuša najedanput strpati u peć
lešinu utopljenika!
– Ti nikada nisi zadovoljan, Orje – reče Maleni, nakon što je dobra-
no potegnuo iz boce. – Ovo tu je prvorazredna kuća. Vjeruj mi, znam
što govorim! Kad samo pomislim kako je drugdje. U Dortmundu, na
primjer. Tamo se otkrilo da su momci stavljali u lijes uvijek po dva le-
ša i tako ih spaljivali. A sve slobodne ljesove prodali su kasnije ne-
kom drugom pogrebnom poduzeću.
– No, a u Miinchenu? – reče onaj s bocom rakije. – Tamo je vrlo
često iz dimnjaka sukljao crni dim. Zašto? Zato jer su se tamo u lje-
sove stavljale ne samo uobičajene stvari koje rodbina želi, kao što su
igraće karte, pletena roba ili obiteljske slike, nego su zajedno s le-
šom spaljivali i staro ulje, stare telefonske imenike i slične stvari kojih
se na nikakav drugi način nisu mogli riješiti. Dakle, to je ipak velika
svinjarija.
– Ima tu još mnogo svakakvih svinjarija, dragi moj – reče bivši vlas-
nik trgovine. – Iz pouzdanih izvora znam daje veliki broj pogrebnih
prevoznika podmićivanjem pribavljao leševe iz staračkih domova i iz
bolnica.
Uto se vrati Sondersen, te reče starijem službeniku: – Direktor Nor-
den želi razgovarati s vama. – Čovjek se izgubi. A obrativši se svojim
službenicima Sondersen reče: – Snimite ovoga ovdje! – i pokaže na
mrtvaca. – Uzmite otiske prstiju! Pogledajte zube! Sve što je još po-
trebno. Možete početi odmah. – Obojica otvore metalne kovčege u
kojima su donijeli aparate i instrumente. Jedan klekne pokraj lijesa.
Blicevi zasvijetle.
Stariji se čovjek vrati.
– I? – upita Sondersen.
– Sve će biti onako kako vi želite, gospodine savjetniče. Vidite, mi
smo tu samo sitne ribe ...
Sondersen pruži ruku njemu i svima ostalima. – Hvala vam! Ako bi
se što dogodilo, direktor Norden ima moj broj telefona. Pogleda Nor-
mu i Barskog. – Idemo na zrak! Možemo pričekati vani dok na Pato-
logiju dovezu gospođu Thubold. Sasvim ste bijeli oko nosa.
– Zrak – reče Norma. – To je od ovog vrućeg zraka tu dolje.
– Dakako – reče Sondersen.
Nekoliko minuta kasnije već su sjedili na klupi u blizini krematorija.
Jedna je žalobna povorka napuštala ono krilo krematorija, u čijem su
se podrumu upra.vo nalazili. Muškarci su unosili neki mali lijes u crni,
odgovarajuće preuređen „Mercedes”. Unatoč vrućini kasnog ljeta
muškarci su bili odjeveni u tradicionalnu uniformu: crni kratki kaput
od baršuna, s bijelim, ukrućenim i nabranim ovratnikom, crne hlače
do koljena i dugačke čarape, a na glavi su imali veliki trorogi šešir.
Drugi su tovarili vijence na kola. Bilo je veoma mnogo vijenaca, a i
žalobna je povorka bila veoma brojna. Povorka je na čelu sa sveće-
nikom krenula duž široke Chaussee[ 38 ], obrubljene živicom od ro-
dodendrona. Ogromno je groblje nalikovalo lijepom parku. Norma se
zagleda u prastaro drveće, jezera, kanale i tratine u daljini. Nasuprot
krematoriju uzdizao se spomenik žrtvama fašizma. Norma gaje već
vidjela. U kamenom okviru visine 16 metara stajalo je 15 redova urni
od crvenog mramora, u kojima se nalazila zemlja i pepeo iz 105 kon-
centracionih logora. „Taj je spomenik izgrađen 1949. godine”, raz-
mišljala je Norma, „jedanput sam pisala o tome. 105 koncentracionih
logora. 105. A neonacisti su opet živi, opet ubijaju, obeščašćuju
groblja i oskvmjuju sinagoge. Spomenik kao znak opomene!”, raz-
mišljala je. „I tko je tu opomenu uvažio?” Ona reče: – Gospodine
Sondersen, vi ste bili uvjereni da ni u ovom lijesu nećemo naći dok-
tora Steinbacha, jer ste sigurni da je njegov leš ukraden, zar ne?
– Da. – Sondersen kimne. „I na njegovom se licu opet pojavio onaj
neobičan osjećaj umora i gnušanja; na tom mladenačkom licu čovje-
ka, koji je bio opsjednut zadatkom da se bori protiv zla gdje god na-
išao na njega, da nikada ne rezignira, kao što je to učinio njegov
otac tada u Niirnbergu. Što je Sondersenu?”, razmišljala je Norma.
„Što ga tako muči? Zašto li je samo tako utučen?”
– I ja sam bio gotovo siguran – reče Barski. – Tko god ubio profeso-
ra Gellhorna, njegovu obitelj i vašeg sina, oprostite gospođo De-
smond, taj je to učinio zato, jer je želio nešto saznati od Gellhorna. U
to me je uvjerio taj doktor Sasaki. – Na putu za groblje Ohlsdorf ispri-
čali su on i Norma savjetniku Sondersenu o svojim doživljajima u Ni-
ci i o teoriji Kiyoshija Sasakija.
– 1 tako sada moramo pretpostaviti, da je ono što taj netko želi saz-
nati zacijelo u vezi s virusom koji je toliko izmijenio Toma i Petru. Mi
smo htjeli istražiti Tomove moždane stanice. Bez sumnje, to želi i taj
Netko. I zbog toga se pobrinuo da se Tomov leš ukrade.
– Može li se iz pretraga moždanih stanica stvarno saznati mnogo
toga? – upita Norma.
 – Veoma mnogo – reče Barski – iako ne i DNK virusa. Ali, siguran
sam da je taj Netko goruće zainteresiran da sazna koje su se stani-
ce, gdje i kako promijenile.
– Ali, zbog čega? – upita Norma.
– To ne znam – reče Barski. – A što sada, gospodine Sondersen?
– On se zagledao u kola policijske patrole, koja je policija dovezla
sasvim u blizinu. Oba su policajca stajala kraj automobila, a vrata su
zbog vrućine bila otvorena.
– Moramo otkriti tko je taj čovjek u krematoriju – reče Sondersen. –
Slijedit ćemo svaki mogući trag. Moramo, dakako, preispitati i Hessa
i njegove ljude.
– A što ćemo učiniti s Tomovim roditeljima? –upita Barski. Sjedili su
u sjeni golemog, prastarog kestena. – Ti su jadni starci već toliko
pretrpjeli. Ja im naprosto ne mogu reći daje sada nestao čak i leš nji-
hova sina. Ja to ne mogu, gospodine Sondersen. – Barski pogleda
kriminalističkog savjetnika. – Tom je bio moj stari dobar prijatelj. Ro-
ditelji stižu danas uvečer, u 19 i 30. Harald, doktor Holsten im je tele-
fonom rekao, da ćemo on i ja doći po njih na aerodrom. O bože moj,
što da kažemo roditeljima?
– Možda bih ja mogao nešto urediti – reče Sondersen. – Dakako
moram najprije pitati u Wiesbadenu. Mislim da će se složiti. Među-
tim, to će fukcionirati jedino u slučaju ako vi nemate skrupula. Vi ste
vjernik?
– Ako jadne stare ljude mogu poštedjeti boli i očajanja, onda se sla-
žem sa svime.
– Mislite da roditeljima valja prešutjeti istinu. Oni će smatrati da po-
kapaju pepeo svog sina, što dakako, neće biti pepeo njihovog sina –
reče Norma.
Sondersen kimne. – Direktor krematorija, taj Norden, sigurno se ne-
će usprotiviti jednom takvom milosrdnom činu. U svakom slučaju, ta-
kav sam dojam dobio dok sam s njim telefonom razgovarao. Veoma
je važno, dakako, da svi budu složni. A u to ... –Prekinuo je rečenicu,
jer ga je pozvao jedan od policajaca. Sondersen potrči prema auto-
mobilu. Policajac mu pruži telefonsku slušalicu. Norma i Barski vidjeli
su kako govori. Sjedili su nepomično na klupi. Iznad njih pjevale su
ptice u krošnji starog kestena, a bio je rujan, topao, gotovo vruć ru-
jan.
– Ovdje leži Bravka – reče Barski. – Pokopana je tamo daleko otra-
ga. – Norma položi svoju ruku na njegovu. „U spomeniku se sigurno
nalazi i urna s pepelom nekog ubijenog Poljaka”, razmišljala je. „Jad-
ni Barski! Jadni Poljaci! Jadni ljudi! Sretna Bravka. Sretni Pierre.
Sretni sin. Sretni svi mrtvi, oni više nemaju nikakve veze s ovim prlja-
vim životom.”
Sondersen se vratio. Norma povuče ruku.
– To je bila gospođa Thubold. Pronašli su je. U njene sestre. Sada
se nalazi u Patološkom institutu. S apsolutnom je sigurnošću identifi-
cirala leš koji se tamo nalazi; to je njen muž.
On pogleda preko živica i livada i odjednom se doimao sasvim od-
sutno.
– Prije niste završili svoju misao – reče Norma. – Kad su vas po-
zvali do kola, rekli ste, da će ta milosrdna prevara roditelja doktora
Steinbacha biti moguća jedino u slučaju, ako svi budu šutjeli. A u
to... rekli ste i prekinuli rečenicu. Što ste htjeli reći?
Sondersen je pogleda. Pogled mu se vratio odnekle iz daljine.
– A u to baš i nisam siguran – reče on tiho, obrativši se zatim Bar-
skom: – Doktor Sasaki je uvjeren da je netko od njegovih suradnika
izdajica. A isto je tako siguran da ćete i vi uskoro imati posla s izdaji-
com, doktore.
 15

– Sada sam vas izvijestio o svemu, što je Takov brat Kiyoshi ispri-
čao gospođi Desmond i meni – reče Barski. Bilo je 21 sat i 45 minu-
ta, a on je sjedio na čelu velikog bijelog stola za konferencije u veli-
kom, bijelo uređenom uredu. S desne mu je strane sjedila Norma, a
s lijeve mršavi savjetnik Sondersen. Zamolio je da se taj sastanak
održi još iste večeri, unatoč tomu što je već bilo kasno. Neki članovi
ekipe sjedili su još za stolom u bijelim ogrtačima; visoki, plavooki i
plavokosi Izraelac Eli Kaplan, sitni, nježni Japanac Takahito Sasaki,
Engleskinja Alexanđra Gordon sa strogo unazad u punđu začešlja-
nom kosom i zbijeni Harald Holsten, čovjek sa ćelom kojem se trzao
živac ispod lijevog oka. Barski je također izvijestio, da su on i Hols-
ten dočekali na aerodromu Tomove roditelje i odvezli ih kući...
– Rekli smo im da će odbdukcija potrajati još jedan dan, a da leš
moramo spaliti odmah zatim, jer postoji velika opasnost od infekcije.
Na pogreb ćemo, dakako, doći svi. Oni su neprestano ponavljali ka-
ko su nam svima veoma zahvalni, za sve što smo učinili za njihova
sina. Majka me je čak i poljubila. Tog mi je trenutka bilo najteže.
Gospodin Sondersen je u međuvremenu ishodio dopuštenje da u ur-
nu smijemo staviti tuđi pepeo. Sretno rješenje.
„Najdamo se da će sve sretno proći”, pomisli Norma.
– Takov brat je uvjeren da unutar njegove klinike postoji netko, tko
je izdajica, a budući da se Gellhorn nije dao slomiti, da ćemo i mi isto
tako uskoro u svojoj ekipi imati izdajicu – reče Barski. – Gospodin
Sondersen, kojem sam to rekao, zahtijevao je od mene da vam svi-
ma odmah to kažem. Nakon svega što se dogodilo, čini mi se pret-
postavka Takova brata potpuno logičnom koliko god bila zastrašuju-
ća. Naša situacija zaista nije nimalo ugodna.
 – Samo bog to zna – reče Holsten. Bio je bijesan i umoran. Ostali,
doduše, nisu bili toliko umorni, ali su svi bili jednako uzbuđeni.
Jedino je Eli Kaplan sjedio zavaljen u stolicu, pušio lulu i nije poka-
zivao ni najmanje uzbuđenja. – Po mojem mišljenju Kyoshijeva tvrd-
nja upravo je čudovišna. – Holsten i Gordonova dijelili su njegovo
mišljenje. – Što sebi samo dopušta tvoj brat, Tak? Neka brine svoju
brigu! Okay, on vjeruje da u svojoj klinici dolje u Nici ima izdajicu. To
je njegova stvar. Kako se, međutim, usuđuje podmetnuti nešto slično
i nama?
– Mnogo stvari govori tome u prilog – reče Barski. Norma ga pogle-
da. Bio je vrlo ozbiljan. Zatim pogleda Sondersena. On je veoma pa-
žljivo promatrao svakog ponaosob. – Netko je već morao izdati tajnu
na čemu radimo. Kako bi se inače moglo ucjenjivati profesora Gell-
horna?
– A tko kaže da su ga ucjenjivali? – vikne doktorica Gordon. – To je
teorija Takova brata! I gospodina Sondersena, pretpostavljam!
– Ja nemam nikakve teorije, gospođo doktor. Imam samo djeliće
jedne igre slagarice. Mnogi dijelovi još nedostaju. Moram ih tek otkri-
ti. To je moja profesija. Zahvalan sam, pa i za najmanju pomoć.
– Zahvalan! –uzbuđeno uzvikne Holsten. –Zahvalan! Kako vi to sa-
mo sebi zamišljate, gospodine Sondersen? Kakvu pomoć očekujete
od ekipe u kojoj će od sada svaki pojedinac smatrati onog drugog za
potencijalnog izdajicu i samim time odgovornim za ono krvoproliće u
cirkusu? Jer, mora ga smatrati! Odsada će svatko svakoga proma-
trati sa sumnjom, ako ne čak i – uhoditi. Prije smo mi bili grupa prija-
telja, gospodine Sondersen. S time je sada gotovo, zahvaljujući tvo-
me bratu, Tak!
„Živac ne titra”, pomisli Norma. „Mora da je Holsten veoma uzbu-
đen.”
– Ostavi mog brata na miru, čuješ li! – reče Takahito Sasaki. – Prije
nekoliko sati telefonski sam s njim razgovarao. To što on kaže čini mi
se više nego uvjerljivim.
– Je li? – upita Gordonova. – Kako je lijepo što se braća slažu. I
moraju se slagati. Braća moraju uvijek biti složna.
– Što si htjela time reći, Alexandra? – ustane Takahito.
– Sjedi, i bez predstave, molim! – reče Barski.
 Takahito ga ne posluša. –Želim znati, što to treba značiti, dođavola!
– To znači, da nas veoma kasno obavještavaš o tome, kako i mi
moramo računati s izdajicom! – reče Gordon.
– Točno – reče Barski.
– Rekao sam vam to odmah nakon telefonskog razgovora s mojim
bratom.
– U njega je izvršena provala još u proljeće i pri tom su ukradeni
važni rezultati istraživanja. Kao što smo sada saznali od Jana i gos-
podina Sondersena, čovjek koji je izvršio provalu u tvog brata kao i
čovjek koji za dlaku nije ubio gospođu Desmond, iz iste su tvrtke, na-
ime iz GENESIS TWO. – Doktorica Gordon nije popuštala.
– No, i? I što? – Takahito udari rukom po stolu. – Pa ja nisam znao
da su obojica iz iste organizacije. To se ispostavilo tek sada!
Gordonova upita: – A nije ti ni slučajno pala na um bilo kakva veza
između onog što se dogodilo tvom bratu i ovoga sada?
– Ne, nije, dođavola! Kod nas je ubijen velik broj ljudi. A u mog je
brata jedino ukradeno nekoliko disketa. Je li u nas nešto nestalo? Ni-
šta! Sada mi je zaista dosta! Jedan sam takav usrani razgovor već
obavio. S Janom. On vjeruje kako smo ja i moj brat upleteni u tu
ogromnu svinjariju. Vjerojatno sada Jan misli kao i vi ostali, da je moj
brat govorio o izdajicama samo zato, jer se odvažio na jedan opasan
korak. Naime, ako je netko izdajica, onda taj mora što više govoriti o
tome, kako mora postojati izdajica. To je ta igra.
– Nije ni loša – reče Kaplan. Upravo je izvadio lulu iz usta.
– Zar ćeš sada i ti krenuti protiv mene, Eli? Smatrao sam te svojim
najboljim drugom. Doista lijepo od tebe, nema šta.
Sasaki odjednom počne vikati: – Dakle, hajde, hajde, hajde! Evo
čovjeka koji je kriv za sve, za smrt tolikih osoba! – Ispruži ruke pre-
ma Sondersenu. – Sto je gospodine savjetniče? Gdje su lisice? – Je-
dva je disao. Oči su mu bile pune suza.
– Tak – tiho reče Barski. – Ne čini predstavu. Zašuti i konačno sjed-
ni!
– I ne pomišljam na to! –Sasaki uperi prstom na Sondersena. –Ja
ću vam nešto reći, gospodine savjetniče. Kad su Amerikanci, Bog
blagoslovio te divne ljude, bacili prvu atomsku bombu na Hirošimu 6.
kolovoza 1945, bilo je 260 tisuća mrtvih i preko 160 tisuća ranjenih i
nestalih. Moji roditelji se u to vrijeme još nisu poznavali. Na svu sre-
ću, oni nisu bili u Hirošimi. Ja sam rođen 1955. U to je vrijeme većina
ranjenih umrla od posljedica radioaktivnog zračenja. Ali još i danas
su bolnice pune ozračenih. Prokletstvo, što mislite, zašto sam ja ov-
dje? Jer sam, kad sam odrastao, želio po svaku cijenu biti liječnikom,
znanstvenikom, osobom koja će pripomoći u pronalaženju lijeka pro-
tiv leukemije, protiv raka općenito, protiv oboljenja prouzročenih radi-
oaktivnim zračenjem. U ono vrijeme nisam ni slutio da ću se baviti s
rekombinacijom DNK. Isto to vrijedi i za mog brata. Radioaktivnim
zračenjem razara se nasljedna supstancija. Moj je brat htio liječiti
oštećenja nasljedne supstan- ce. Na taj je način on stigao do DNK.
Pa, dođavola, mi obojica želimo pomoći čovječanstvu! Želimo pomo-
ći! A vi se usuđujete prikazati nas dvojicu kao ljude koji žele naškodi-
ti čovječanstvu, ubijati ljude; ja ne znam ni kako, ali vi to znate, vi to
dobro i točno znate.
– Tako – reče Sondersen – a sada bi bilo dosta. Vi ćete, doktor Sa-
saki, sada sjesti. Odmah! –Takahito je oklijevao. –Odmah! –reče
Sondersen. Mali Japanac sjedne. – Mislim da svi ovdje prisutni žele
pomoći ljudima, isto kao i vaš brat u Nici. I svatko ima svoje razloge
za to, možda ne tako osobne kao vi i vaš brat. Međutim, ovdje je
svatko pod sumnjom. Nitko više i nitko drugi manje. Svi jednako. To
je loše. Ali toliko ubijenih još pogoršavaju situaciju.
– Ja se ispričavam za svoj ispad –reče Takahito Sasaki. Sad je već
i stvarno plakao.
Kaplan ga potapše po ramenu. – Moramo se svladati – reče on.
– Inače ćemo na kraju još svi skupa poludjeti. Krenimo po redu, po
logičnom slijedu! Što je svatko od nas učinio poslije Tomove smrti?
– Možda je Tom bio izdajica – reče doktorica Gordon.
– Možda. Onda je to gorko platio – reče Kaplan.
– Mislim da je to isključeno – reče Holsten. – Gellhorn je ubijen tek
nakon što je Tom obolio.
– Čisto teoretski, Tom je mogao izdati na čemu radimo i prije nego
što je obolio – reče Kaplan. – No, vratimo se onome što se događalo
nakon njegove smrti. Tko je bio kraj njega? Harald i ja. Tko je kratko
vrijeme prije toga nazvao Jana u Nicu i rekao da odmah dođe u
Hamburg? Harald. Stajao sam kraj njega dok je telefonirao. Tko se
pobrinuo za smrtovnicu i dozvolu za obdukciju?
– Ja – reče Holsten.
„Sad mu opet igra živac”, pomisli Norma.
– Ja sam također ispostavio tiket i svezao ga na Tomov prst. Sad si
opet ti na redu, Eli!
Norma je u toj jasnoj i toploj rujanskoj noći vidjela kroz prozor nebo
puno zvijezda. Razmišljala je. „Eto, sjede tu, svi. Svi su pošteni. Svi
žele pomoći ljudima. A ipak jedan treba biti kriv za tolike smrti, za to-
liko patnji. Jedan od njih je, pa makar i indirektno, ubojica mog sina.”
Visoki plavi Izraelac reče: – Allright[ 39 ] Dakle, opet ja. No, dobro.
Čim je Harald nabavio papire, dao ih je meni. A nakon što je isposta-
vio tiket, ja sam mu rekao da se pobrine za Petru. Na odjelu za in-
tenzivnu njegu nalazilo se još nekoliko liječnika. Mislim, eventualni
svjedoci, gospodine Sondersen.
On kimne.
– Tada su došla dvojica bolničara, donijela limenu kadu i omotali
Toma folijom. Ja sam im rekao da ga odmah odnesu na Patologiju. S
nalogom za obdukciju. Prošli su kroz komoru gdje su se i oni i limena
kada dezinficirali i kroz podrumski izlaz napustili Zarazni odio.
– Jesi li ti to vidio? – upita Gordonova.
– Samo do komore. Dalje nisam.
– Koji su to bili bolničari? – upita dr. Gordon.
– Ne znam. – Kaplan lupkajući istrese lulu. – Da ih opet vidim, mis-
lim da bi ih prepoznao.
– Oni se zovu Karl Albers i Charley Krohnen – reče Sondersen.
Pronašli su ih moji ljudi i razgovarali s njima.
– I? – upita Kaplan.
– Njihova se izjava potpuno slaže s vašom, doktore. – Sondersen
pogleda Kaplana sasvim bezizražajno. – Izjavili su da su kadu odni-
jeli podzemnim hodnicima na Patologiju.
– No, eto!
– Trenutak samo! – Sondersen nastavi nepromijenjenim glasom: –
Izjavili su da su kadu predali patologu doktoru Klugeu. Od njega su
dobili potvrdu o primitku. Tu su potvrdu odnijeli u upravu. Ona je i sa-
da tamo. Moji su je ljudi vidjeli. S Klugeovim potpisom. I on je u me-
đuvremenu također potvrdio da je to njegov potpis.
– Pa rekao sam, no, eto. – Kaplan je punio lulu.
– Samo polagano – reče Sondersen. – Čovjek koji je ležao u kadi
kad su bolničari izašli iz Zaraznog odjela, bio je Thomas Steinbach,
to znamo, ali u trenutku kad su izašli iz komore, to više ne znamo.
Čovjek kojeg su Kluge i njegov asistent na Patologiji izvukli iz kade,
nije više bio Thomas Steinbach, nego Ernst Thubold koji je umro u
Centru za srčane bolesti.
– Leševi su, dakle, morali biti zamijenjeni od trenutka kad su Toma
donijeli u komoru i trenutka kad je on, mislim njegova kada, stigla do
Klugea – reče Gordonova.
– To je jedna od mogućnosti – reče Sondersen.
– A ima i drugih? – upita Norma. Potraži Sondersenov pogled. On
joj izbjegne. Pogleda Barskog. Taj je gledao ustranu. „Što se doga-
đa?”, pomisli ona. Odjednom osjeti veliku tugu. Uplaši se, kad joj do-
pre do svijesti razlog toj tuzi. Pomislila je, kako bi i Barski mogao biti
kriv. Možda ne baš da je izdajica”, razmišljala je ona, „ali ipak kriv na
neki način. O tome još do sada nisam razmišljala. Jer to naprosto ne
mogu zamisliti. A što nisam svašta već doživjela?”, upita sama sebe.
„Što sve nisi mogla zamisliti, a ipak je bila istina? Neka ne bude kriv”,
rezmišljala je očajnički, „molim te! A koga to molim? Ta ja imam sa-
mo Pierrea i svog sina. Ne mogu nešto takva moliti njih dvojicu”,
nastavi razmišljati. „Oh”, pomisli opet, „molim vas, učinite da Barski
ne bude kriv! Oprostite mi! I pomozite mi! Što ću učiniti ako je Barski
kriv? Što ću onda učiniti?”
– Druge mogućnosti? – odgovori Sondersen na njeno pitanje. – Da-
kako. Moraju postojati i druge mogućnosti. Sasvim drukčije. Mi ih još
ne znamo. Jer ne znamo tko je izdajica.
– Protestiram – razbjesni se Sasaki.
Sondersen ga prekine. – Mir! Rekao sam, jer ne znamo tko je izda-
jica. Jer ne znamo što je do sada učinio i što će učiniti ubuduće. A to
je i svrha ovog našeg noćnog sastanka. Nisam ja razorio jednu gru-
pu prijatelja. Učinio je to jedan od vas. Sada se svi ostali moraju bra-
niti od njega, kako se ne bi dogodilo još veće zlo. Na koji način?
Priznajem: bez vaše pomoći neću moći učiniti ni koraka naprijed.
Trebam vašu suradnju, vašu podršku. Čak i u tom slučaju, doktore
Holsten, kad vi kažete da vašu pomoć ne smijem više očekivati. –
Zašutio je i odjednom je zavladala mrtvačka tišina.
– Druge mogućnosti – nastavi napokon Sondersen. – Dakako, dru-
ge mogućnosti. Netko je morao izvući Ernsta Thubolda iz mrtvačnice
na Srčanom odjelu. Netko je također morao ukloniti leš Thomasa
Steinbacha. Netko je zatim morao strogo voditi računa o tome, da u
točno određeni trenutak bude na raspolaganju treći muški leš, na-
ime, onaj koji su odvezli gospodinu Hessu, a kasnije u krematorij kao
daje to Ernst Thubold, taj treći leš o čijem porijeklu i identitetu još ne
znamo ništa.
– Taj leš nije iz bolnice Virchow – reče Alexandra Gordon. – Tu su
na broju svi leševi. Sve je najtočnije preispitano na svim odjelima.
– Trenutak samo – reče Sasaki. – Kako to da si ti bila na Patologiji,
Alexandra? Mislim, ti si dala prvi signal za uzbunu. Zašto si išla ta-
mo?
– Jer me Harald zamolio.
– Točno – reče Holsten i ljutito pogleda Alexandru. – Ja sam se mo-
rao pobrinuti za Petru, a onda su došli Jan i gospođa Desmond.
Dakle, zamolio sam Alexandru da ona uzme s Patologije probne
uzorke mozga.
– No, tako brzo baš i ne rade oni tamo na Patologiji – reče Sasaki.
– Ili si htjela pričekati dok otpile Tomov svod lubanje, Alexandra? Ni-
kad se ne počinje s lubanjom, ti to znaš.
– Harald me je zamolio da budem prisutna od samog početka – bi-
jesno odgovori Gordonova. – Trebala sam pripaziti da li će se prili-
kom obdukcije otkriti promjene još i na nekim drugim organima.
– I kad si vidjela da to nije Tom, odmah si nazvala Jana – reče Sa-
saki.
– Hvala bogu što je to učinila – reče Barski. Okrene se Sondersenu.
– Budite sigurni, gospodine savjetniče, mi imamo mnogo razumije-
vanja za vašu molbu da kažemo sve što znamo. Svaki od nas učinit
će sve što može, da bi vam pomogao.
– S jednom iznimkom – reče Kaplan i potisne tinjajući duhan dublje
u lulu.
 – S jednom iznimkom, da. – Barski kimne. – Vas čeka ogroman po-
sao, gospodine Sondersen. Sumnjiv je svatko od nas. I bolničari ta-
kođer. Kako se ono zovu?
– Karl Albers i Charley Krohnen.
– U principu, sumnjivi su svi ljudi koji u ovoj bolnici imaju pristup u
mrtvačnicu, zar ne?
– Dakako – reče Sondersen.
– Bog vas blagoslovio! –reče Kaplan. – Pa to je zacijelo najmanje
pedeset osoba.
– Znam – reče Sondersen. – Budite bez brige. Mi se brinemo o svi-
ma. I ne samo tu na klinici. Već satima. Istina, dosad bezuspješno,
ali tek smo započeli.
– I imate u tu svrhu dovoljno ljudi na raspolaganju?
– Tražio sam naknadno pojačanje, doktore Kaplan. Ako se odlučite
da mi pomognete, onda ćemo otkriti istinu, prije ili kasnije.
– Mislite, onda ćete pronaći krivce – reče Holsten.
– Da, to sam mislio – reče Sondersen jakim i čvrstim glasom. „Nje-
govo je lice lice borca”, pomisli Norma. „Da, on je još uvijek borac.”
– I ne mislim pri tom na krivce samo ovdje – nastavi Sondersen. –
Mislim i na one koji su izvršili teroristički napad, kao i one koji su im
dali takav nalog.
„Kakva sreća, da imamo takvog čovjeka”, pomisli Norma. „Ja ću mu
pružiti podršku, gdje god budem mogla. On, njegovi ljudi i ja, otkrit
ćemo ubojice čije su ruke uprljane s toliko mnogo krvi, također i s
krvlju mojeg dječaka.”
Sasaki reče Barskom: – Upravo mi je palo na um. Kad su bili ubijeni
Gellhorn i njegova obitelj, ti si izabrao taj pogrebni institut Hess, zar
ne?
– Da – reče Barski. – Mi smo češće surađivali s Hessom. Prvoraz-
redno poduzeće. Zašto to pitaš?
– Tek tako – reče Sasaki. – Jer, sad opet imamo s Hessom te velike
neugodnosti. Mislim, postoji velik broj drugih instituta u Hamburgu
koji također vrše skupne prijevoze. Dakako, puka slučajnost da je u
stvar upleten baš Hessov skupni prijevoz.
– Ispljuni! – reče Barski.
– Što da ispljunem?
 – Da vjeruješ ili želiš da se povjeruje, kako ja nisam košer*, kako
sam ja izdajica.
– Nikada... – poče Sasaki, ali uto zazvoni telefon.
Barski pođe prema pisaćem stolu, digne slušalicu i kaže: – Da, tu
je. Trenutak molim. – Pogleda Sondersena. –Jedan od vaših ljudi.
Želi hitno razgovarati s vama.
Sondersen ustane, priđe telefonu i javi se. – Kada? – upita on. –
Trenutak! – Pogleda Barskog. – Je li moguće da ovaj telefonski raz-
govor obavim nasamo?
– Mogu vas prespojiti tu preko, u tajništvo. Prekidač električnog
svjetla nalazi se lijevo od vrata. – Mršavi muškarac iz Saveznog kri-
minalističkog ureda pođe u susjednu prostoriju. Tamo se upali svje-
tlo.
– Zatvorite vrata! – reče Barski. – Nepropusna su za zvuk. Kad na
tastaturi telefonskog aparata zasvijetli crveno svjetlo, samo dignete
slušalicu.
– Hvala. – Kriminalistički viši savjetnik zatvori vrata za sobom. Bar-
ski reče u slušalicu: – Trenutak molim – pritisne dugme i spusti slu-
šalicu. Ostane nepomično na svom mjestu.
Nitko ne progovori ni riječi. Nitko se ne pomakne. Nitko ne baci po-
gled ni na koga. Iznad nebodera protutnji avion, a po zvuku se moglo
naslutiti da slijeće ili baš polijeće s Fiihlsbuttela. Eli Kaplan položi lulu
u pepeljaru. Sasaki ustane, pođe prema prozoru i zagleda se van u
tamu.
„But only yesterday”, prelete Normi glavom Shakespeareovi reci. „A
još jučer. A još jučer su bili prijatelji, svi ovi ovdje. Ne, ako je jedan
od njih izdajica, onda to o prijateljstvu nije točno. Onda već jučer taj
nije bio njihov prijatelj. Tko može vidjeti čovjekovu nutrinu? Tko poz-
na drugoga? Nitko nikoga. Svatko je sam u jednoj velikoj noći.”
Vrata tajništva se otvore. Carl Sondersen se vrati. Svi uprave po-
gled u njega.
– Thomas Steinbach je ponovno tu – reče Sondersen, a glas mu je
bio sasvim miran i gotovo bezizražajan.
– Gdje? – upita Barski.
– U Ohlsdorfu. U krematoriju.
 „Čudno”, pomisli Norma. „Nitko nije poskočio, nitko nije uzbuđen. Ili
su svi, a nitko to ne želi pokazati, svatko se plaši da to pokaže?”
– Kako je dospio tamo? – upita Sasaki ne mičući se od prozora.
– Ne zna se – reče Sondersen.
„On točno promatra svakog pojedinog tu u prostoriji”, pomisli Nor-
ma.
– Direktora krematorija Nordena nazvao je neki čovjek iz noćne
smjene. Direktor me je najprije tražio u Predsjedništvu policije. S
njim je razgovarao jedan od mojih ljudi. Sad je on nazvao mene.
Norden je već otišao u Ohlsdorf. Dvojica iz noćne smjene došli su
prije približno pola sata u podrum. Htjeli su uzeti ljesove koji su bili
na redu da ih spale. Kadli, tu na kamenom podu stoji jedan novi lijes,
postavljen koso, ne može ga se nikako previdjeti. Na njemu je cedu-
ljica. Velikim slovima ispisana je brojka 2101. Čovjek koji je kasnije
nazvao Nordena, pogledao je u listu i tu je stajalo da se broj 2101
nalazi u rashladnom pretincu i da ga se ne smije dirati sve dok ja ne
dam dozvolu.
– Nakon toga je čovjek pošao u prostor za hlađenje – reče Sasaki.
– Točno. Išao je potražiti lijes 2101. Nije ga našao. Lijes 2101 nes-
tao je iz rashladnog pretinca skupa s nepoznatim mrtvacem, na či-
jem je nožnom palcu visio tiket s imenom Ernst Thubold.
– Stanite, stanite – reče Holsten u kojeg je šija bila kao u bika. –
Htio sam to reći već i ranije. U tom silnom uzbuđenju sasvim sam za-
boravio. U svakom slučaju ja sam ispostavio samo jedan tiket. Jedan
na Steinbacha. I taj sam tiket ponovno vidio u podrumu Patologije na
palcu onog čovjeka kojeg su njegova žena i liječnici sa Centra za sr-
čane bolesti u međuvremenu identificirali kao Ernsta Thubolda.
Holsten odjednom uzvikne na sav glas: – Ja nisam ispostavio nika-
kav drugi tiket! Ja sam ispostavio samo jedan jedini tiket! Eli je bio
prisutan tom prigodom. Ta, reci nešto, zaboga, Eli!
– Ja sam gledao dok si ti ispostavljao jedan tiket –reče Kaplan. Pri
tome je brojku naglasio vrlo slabo..
– Što pak sad to znači? – zaurla Holsten. Skoči i priđe Izraelcu sa-
svim blizu, uhvati ga za rame i počne vikati. – Što sad to znači, ti nit-
kove? Da sam nakon toga ispostavio još jedan?
– Ne – reče Kaplan.
 – Što ne?
– Ne dotiči me! Ne podnosim to. Makni ruku od mene!
Holsten uzmakne. – Hoćeš li ti tvrditi? – zaurla.
– Ja neću tvrditi uopće ništa. Ja sam rekao da sam vidio kako si is-
postavljao jedan tiket. To je sve. A sada prestani već jednom, to je
zaista odvratno.
Holsten je odjednom stajao tu strahovito zbunjen, mlohavo spušte-
nih ruku. Pogledao je sve redom. Svi su se okrenuli.
– Žao mi je – promrlja on, vrati se na svoje mjesto i sjedne.
– Pretpostavljam da je Tomov leš otvaran – reče Kaplan.
– Da – reče Sondersen. – Seciran je. Izvađeni su svi unutarnji orga-
ni, srce, jetra, bubrezi, žuč i tako dalje, također i koštana srž... svod
lubanje je otpiljen. Mozak nedostaje. Rezano je odozdo i svod luba-
nje je loše pričvršćen. Mora da je prilikom prijevoza kliznuo. Lice je
nepo- vrijeđeno, kaže Norden.
– Lopovi puni pijeteta – reče Sasaki.
– Idiot – reče Kaplan. – Oni naprosto ne žele na sebe preuzeti rizik
potrage za još jednim nepoznatim mrtvacem, to je sve. Jesam li u
pravu, gospodine Sondersen?
– Možda. Mi za sada još ne znamo ništa.
– Ali, kako je bilo moguće izvesti sve to? Kako to da nitko nije vidio
ljude koji su donijeli lijes s Tomom? Kako su ušli unutra? – upita dok-
torica Gordon.
– Trudimo se da to saznamo – reče Sondersen. – Doktore Barski i
doktore Holsten, ja vas nažalost moram zamoliti da pođete sa mnom
u Ohlsdorf. Moram biti apsolutno siguran da je ono tamo zaista leš
Thomasa Steinbacha.
Barski reče Normi sasvim tiho: – Smijem li poslije svratiti do vas?
– Već je kasno... vaša kćerka ...
– Ona već spava. Dakle?
Norma kimne.
Barski, Holsten i Sondersen napustili su veliku prostoriju bez ijedne
daljnje riječi. Kratko iza toga ustane i Eli Kaplan i šutke se udalji. Za-
tim krene također bez riječi i Sasaki. Pa Alexandra Gordon. Nitko ni-
je govorio. Nitko nije gledao ni u koga. Svaki je krenuo sam.
„Svaki sam”, pomisli Norma. „And only yesterday...”[ 40 ]
 16

– Gospođa Norma Desmond?

Da.
– Ovdje centrala. Zovemo vas već... jedan sat.
– Stigla sam prije pet minuta.
– Imamo telefonski poziv za vas iz Moskve. Gospodin Westen želi
razgovarati s vama. Želite li da vas spojimo?
– Da, da. – Norma, koja je sjedila na stolici kraj prozora u svojoj so-
bi na šestom katu nebodera ustane, a njeno lice zablista od sreće.
– Draga moja Norma! Konačno! Kuda se ti to skitaš? – Iako je Wes-
ten govorio s udaljenosti od preko mnogo stotina kilometara, njegov
je glas zvučao kao da se nalazi tu negdje pokraj nje.
– Ah, Alvine, kako sam radosna što te čujem!
– A tek ja! Rekli su mi da si bila u Nici.
– S Barskim, da. Mi smo...
On je odmah prekine. – Mnogo ste toga doživjeli, mogu zamisliti. I
ja također, Norma. Stanujem u hotelu SOVJETSKAJA. Zapiši tele-
fonski broj!
Ona uzme iz svoje ručne torbice kuvertu i pisaljku.
– Pozivni broj za Moskvu, a onda 250 23 42. Jes l zapisala?
Da.
– Dobro. Ostat ću ovdje nekoliko dana i razgovarati sa nekim svo-
jim starim prijateljima. Zatim letim u New York. A onda me čekaju u
Berlinu. Trebala bi i ti doći u Berlin. Najbolje s Barskim. Možete?
– Dakako da možemo – reče Norma. Preplavi je val topline. „Do-
ma”, pomisli. „Kod kuće. Ja više i ne znam gdje je moj dom, gdje
sam kod kuće. Ali kad čujem njegov glas, onda znam. Onda sam to
ja. Dovoljan je njegov glas”. – Kad god hoćeš, Alvine.
– Stižem 24. rujna. To je srijeda.
 – Gdje ćeš odsjesti?
– U hotelu KEMP1NSKI, kao i uvijek.
– Da ti naručim sobu?
– Ne trebaš. Ja ću to srediti odavde. Nazvat ću glavnog portira, na-
šeg starog prijatelja Willija Ruofa.
– 1 ja isto. Barski će sigurno doći sa mnom. Dakle, 24. u KEMP1N-
SKOM!
– Vrlo dobro. I ne trebam se brinuti za tebe?
– Ne, Alvine.
– Izvrsno! Čekaj, još nešto! – Do ušiju joj dopre Westenov smijeh.
Njegov smijeh iz udaljenosti od tisuće kilometara.
– Ti znaš da sam lud za glazbom, osobito za operama, a najviše za
Verdijem. zaboravio sam da ti to kažem u Hamburgu.
– A što to?
Još se uvijek smijao. – Krajem mjeseca daje se u Državnoj operi
prava poslastica. 28. rujna. To je nedjelja. U to ćemo se vrijeme već
vratiti iz Berlina. Daje se „Moć sudbine”. Premijera. Ali, nešto sasvim
osobito: izvedba s njemačkim libretom Werfela.
– Franz Werfel?
– Da. Nisi znala da je on napisao na njemačkom libreto za „Moć
sudbine”, zar ne?
– Ne, nisam.
– On je napisao čak četiri libreta za četiri Verdijeve opere. Bilo je to
između 1922. i 1924. godine. Vidiš, Verdi je najradije uzimao uspješ-
na dramska libreta sa snažnim dramaturškim zbivanjima. Četiri puta
Schil- ler: „Giovanna d’Arco”, „I Masnadieri” prema „Razbojnicima”,
„Luisa Miller”, „Don Carlos”; tri puta Shakespeare: „Macbeth”, „Othel-
lo”, „Falstaff”; dvaput Victor Hugo: „Ernani”, „Rigoletto”. Ono što je on
neodoljivo trebao, to su bile velike strasti, izraziti karakteri, dramatič-
ne situacije. Međutim, njegovi pisci tekstova ...
– Slušaj, je li ti jasno otkuda zoveš i koliko stoji svaka minuta razgo-
vora?
– Sasvim, draga Norma. Osjećam se nekako osamljenim. Želim
razgovarati s tobom. To sebi, doista, još mogu priuštiti. Pusti starcu
njegovo veselje!
 – Bacaš gotov novac. Dobar si ti „soci”. Hajde, pričaj! – reče Nor-
ma.
– No, da, svim tim Verdijevim zahtjevima odgovarali su autori teks-
tova Piave i Ghislanzoni, kao i kasniji obrađivači samo u krajnjoj nu-
ždi. Oni nisu polagali mnogo vrijednosti na jasnu dramaturšku grad-
nju, a osim toga naprosto nisu uspijevali ostvariti psihološku dubinu
radnje. To je i razlog zbog kojeg se Werfel odlučio napisati novi libre-
to. Premijerna izvedba s tim novim libretom bit će 28. ovog mjeseca.
Na tu predstavu moramo svakako otići.
– Svakako – reče Norma. – I svakako najbolja mjesta, dobro te poz-
nam, stari moj druže..
On se ponovno nasmije. – Na operama u Hamburgu prvi do peti
red parketa, sredina. Na koncertima jedanaesti do trinaesti red. Na
baletu...
– ... prvi red balkona, sredina –reče Norma. Oboje su se nasmijali.
– Točno si mi objasnio.
– Tako je – reče on. – Molim te, dakle, naruči karte! Čekaj malo, ko-
liko karata? Da povedemo i Barskog?
Ona je oklijevala.
– Dakle, slažem se – reče on. – Barski je vrlo simpatičan, zar ne?
– Ah, Alvine.
– Dobro. To je sređeno. Dakle i Barski ide s nama. A njegova kćer-
ka? Misliš li da je ona dovoljno odrasla za tu predstavu?
– Ja ću ga pitati.
– Fino. Već se sada radujem. I ne trebam se brinuti za tebe?
– Ne.
– Sutra ću te opet nazvati, ne, ne prekosutra. Kasno noću je najbo-
lje, zar ne?
– Da.
– Ako se što dogodi, ti me odmah nazovi!
– Dobro, odmah.
– Laku noć, Norma! Grlim te. – Veza se prekine.
Barski je naredio da se obje bolesničke sobe preurede tako da bu-
du ugodnije za stanovanje. Međutim, Norma još uvijek nije stigla pre-
nijeti ovamo svoju garderobu i svoj radni materijal iz Parkstrasse. Tu
je imala samo ono što je koristila za vrijeme putovanja u Nicu. Kov-
čeg je još ležao na krevetu. U Hamburg su se vratili tek oko podne, a
činilo joj se kao da je otada prošla čitava vječnost. Norma poče ras-
pakiravati stvari i smještati ih u bijele bolničke ormare. Kovčeg stavi
u jedan kut i sjedne na krevet. Dugo je vremena gledala ravno preda
se. Zatim otvori ladicu bijelo obojenog metalnog stolića. U toj su se
ladici nalazile uokvirene fotografije Pierrea i njezina sina. Ponijela ih
je ovamo iz svog stana. I dok joj se doma činilo da ne može izdržati
pogled na te slike, ovdje su joj one bile nešto kao njen posljednji os-
lonac u životu. Promatrala ih je neko vrijeme, a zatim ih stavila na
stolić. Dječak na slici se smijao, isto kao i njegov otac. „Toliko su slič-
ni jedan drugome”, pomisli Norma, „A sada su obojica mrtvi. Samo
sam još ja ovdje. Moram još biti ovdje. Moram pronaći ubojice svog
sina. A onda... „Razmišljala je o praznom restoranu tamo iznad aero-
droma u Nici, o onoj nestvarnoj tišini, o moru koje je svakoga trenut-
ka mijenjalo boju. Barski je danas ujutro rano bio tu. Sjedio mi je su-
čelice”, iznenađeno pomisli. „Danas rano ujutro. Neću misliti o tome.
A ipak, hoću, mislit ću. Bilo je to nešto što nisam doživjela nikada pri-
je. Također i Barski, sigurna sam u to. Gdje god bili vas dvojica”, raz-
mišljala je gledajući fotografiju, „da li to znate? Ili više ne znate uop-
će ništa? Bilo bi divno, kad mrtvi ne bi znali više ništa, ništa o sebi,
ništa o drugima. Ne, ne bi bilo lijepo. Ja mogu živjeti i dalje samo za-
to, jer neprestano uvjeravam samu sebe, da Pierre negdje postoji,
da moj dječak negdje postoji i da obojica misle na mene, kao što i ja
mislim na njih. Isto kao što Barski misli na svoju Bravku i kao što se
on nada da dna misli na njega. Barski je pobožan. On vjeruje u Boga
i u život vječni. Njemu je dobro. On je tako siguran. A ja ne vjerujem
ni u što. Ne, nije točno. Ja vjerujem u Pierrea i u svog dječaka. I vje-
rujem da su oni u meni. Sve što je u njima bilo dobro, sada je to u
meni. Prešlo je u mene. Je li to ono što se naziva život vječni”, raz-
mišljala je. „U svakom slučaju sama sebe uvjeravam u to.”
Priđe velikom prozoru i zagleda se dolje u golemi prostor bolnice, u
prazna parkirališta, travnjake, živice i stabla. Suvremene neonske
svjetiljke na savinutim stupovima gotovo da su preobrazile noć u
dan. „To izgleda poput filmske dekoracije”, pomisli ona. „Iluzija stvo-
rena na određeni trenutak, a nakon snimanja slijedi rušenje. Prolaz-
no. Sve je prolazno. O prokletstvo”, razmišljala je, „kad ne bi bilo ta-
ko teško povjerovati u sve u što čovjek sam sebe uvjerava; samo
kad mrtvi koje volimo ne bi zaista bili mrtvi. Ali mrtvi su mrtvi”, raz-
mišljala je. „Dakako, i mrtve se može voljeti. Ali što je s mrtvima? Sto
je stvarno s njima? Mogu li oni voljeti one koji još žive? Mogu li to za-
ista?”
 17

Došao je iza ponoći. Ona je baš slušala posljednje vijesti na televi-

ziji. Izgledao je veoma iscrpljeno izmučeno.
– Ispričavam se – reče Barski. –Vrlo je dugo trajalo. Ima li što no-
vo? – Pogleda prema televizoru.
– Na Savezni ured za zaštitu ustava u Kolnu izvršen je napad auto-
mobilom napunjenim eksplozivom. Šteta iznosi preko milijun maraka.
Najoštrije kontrole. Prema nekim indikacijama naslućuje se da tero-
risti planiraju dići u zrak industrijska postrojenja, vodove električne
struje i palaču pravde.
– Svijet postaje svakim danom sve ljepši.
– Svakim danom – reče ona. – Ono je bio Tom, zar ne?
– Da. Ali istraga se nastavlja. Sondersen i njegovi ljudi još su na te-
renu. No, sada više ne trebamo lagati Tomovim roditeljima. – Barski
sjedne na obližnju stolicu. – O čemu ste upravo sada razmišljali?
Spiker na televiziji upravo je čitao vremensku prognozu. Norma us-
tane i isključi televizor. – Razmišljala sam o tome, kako je život pone-
kad milosrdan. U Tomovu slučaju na primjer. Život je suosjećao s
dvoje ostarjelih ljudi. Međutim, život je takav samo ponekad. I to ve-
oma rijetko. Zašto samo ponekad?
Barski je imao ispod očiju duboke tamne podočnjake. Nasloni se u
stolici. – Taj prijašnji sastanak bio je užasan, zar ne?
– Ali potreban.
– Gospođo Desmond ...
– Da?
– Ja sam vas promatrao. Pomislili ste, kako bih i ja mogao biti izda-
jica. Jeste li pomislili?
– Da – reče Norma.
– Vjerujete li da bih vam mogao lagati?
 – Ne znam. Da ste kojim slučajem vi izdajica, to ne biste nikada
priznali.
– Ja nisam izdajica, gospođo Desmond.
– Fino – reče Norma.
– Vjerujete li mi?
– Nazvao je Alvin Westen. Iz Moskve. Zadržat će se još koji dan ta-
mo, zatim leti u New York, a 24. rujna bit će u Berlinu. Rekao je da
svakako i ja moram doći u Berlin. Čini se da je nešto veoma važno.
– Gospođo Desmond, pitao sam vas da li mi vjerujete.
– On bi želio da i vi dođete u Berlin. Hoćete li moći?
– No, lijepo, znači ne. – On ustane polagano, umornom kretnjom.
– Dakako da idem s vama. Bilo je... tako čudesno danas ujutro u
Nici, tamo gore u restoranu, zar ne?
Norma ne odgovori.
On primijeti dvije fotografije na metalnom stoliću. – Koliko je vašem
sinu bilo godina?
– Bio je tri godine mlađi od vaše kćerke.
– Sutra ću vam pomoći pri preseljenju.
– Obavit ću to već nekako i sama.
– Imamo tu dosta ljudi koji će rado pomoći.
– Onda vam mnogo hvala.
– Htio sam vas pitati još nešto... Ali u toj situaciji...
– Pitajte.
– Pitam to i u Jelino ime. Ona to već tako dugo želi. A uvijek u me-
đuvremenu iskrsne nešto drugo. No, da, obećao sam joj u nedjelju
vožnju brodom po Alsterskim kanalima. Ja bih... Mi bismo bil veoma
sretni, kad biste i vi pošli s nama. Jeli je predložila...
– Rado ću poći – reče Norma.
– Hvala – reče on. – Dobro spavajte! – Pođe prema vratima i otvori
ih.
– Doktore – reče Norma.
On se okrene. – Da?
– Ja vam vjerujem.
 18

Izdavač i nakladnik HAMBURGER ALLGEMEINEN ZEI- TUNG-a

zvao se Hubertus Stein. Imao je 72 godine. Sa 18 godina počeo je
raditi kao naučnik u sali za prijelom sloga u novinama koje su u to
vrijeme bile vlasništvo njegova oca Thomasa. Godinu dana prije ne-
go što je Hitler došao na vlast, Stein je još raznosio meterima olovne
lađice na stolove za prijelom. 1940. godine on je uhapšen i zbog zlo-
čina protiv Trećeg Reicha osuđen na smrt. Njegov tadašnji glavni
urednik, Goringov ratni drug, obratio se Goringu s molbom za po-
moć. U jednom od svojih akutnih napada „cezarskog ludila” i zbog
mržnje prema predsjedavajućem sucu koji je donio smrtnu presudu,
Goring je pokazao tko stvarno vlada u Njemačkoj. Mimoišao je Hitle-
ra i Ministarstvo pravde, premjestio suca u Celle, a smrtnu kaznu
preinačio u doživotnu robiju. Stein je dospio u Wandsbekški zatvor. U
vremenu između 24. srpnja i 3. kolovoza 1943. dostigli su zračni na-
padi saveznika svoj vrhunac. Bombe su pretvorile više od polovice
grada u ruševine, a bila je pogođena i izdavačka kuća u Ltibecker
Strasse, te je izgoijela gotovo do temelja. 1946. dobio je Hubertus
Stein dopuštenje britanske vojne vlade za dalje izdavanje svojih no-
vina. Godinama su on i njegovi suradnici izdavali list gotovo u ruševi-
nama. Strojevi za rotaciju svaki su put prijetili da će se, kad počne
štampanje, od njihovih zaglušnih dmdanja urušiti i oni jedini preostali
temeljni, zidovi. 1954. godine nanovo je podignuta izdavačka kuća, i
to u starom obliku. Steinov je ured bio smješten na najvišem katu.
Prostorije se pokušalo stijenama presvučenim mahagonijem, kao i
antiknim pokućstvom i svjetiljkama urediti točno onako, kakve su one
bile nekada ranije. Bilo je, međutim, pridodano i nešto novo: iza izda-
vačeva pisaćeg stola bila je na zid izvješena ispod stakla ispisana
ploča. Tu su se velikim tiskanim slovima mogle pročitati one „Četiri
slobode”, koje je 6. siječnja 1941. proklamirao predsjednik Franklin
Delano Roosevelt pred Kongresom Sjedinjenih Američkih Država.
Na ploči je stajalo:

U budućnosti za čiju se sigurnost borimo očekujemo s radoš-

ću jedan svijet, koji se temelji na četiri bitne ljudske slobode.
Prva od tih sloboda je sloboda govora i izražavanja i to širom
svijeta. Druga sloboda je poštovanje Boga; svakog čovjeka na
svoj način, svih ljudi na čitavom svijetu.
Treća od ovih sloboda je oslobađanje od bijede. To znači pri-
vredno sporazumijevanje širom svijeta, privreda koja će svakoj
naciji osigurati zdrave, mirnodopske uvjete za svakog stanovni-
ka širom svijeta.
Četvrta sloboda znači oslobođenje od straha, to znači razoru-
žanje širom svijeta koje valja provoditi tako temeljito i tako du-
go, dok više ni jedna država neće moći napasti svog susjeda
silom oružja i to neka važi za sav svijet.

Na kraju je stajao datum kad su ove misli bile izrečene, te predsjed-

nikov potpis.
Ispod te ploče sjedio je jednog neobično vrućeg rujanskog jutra go-
dine 1986. visok i vitak Hubertus Stein, čovjek vrlo svijetlih očiju,
uska lica, visoka čela, senzualnih usana i još uvijek guste, smeđe
kose. Uvijek se volio odijevati na tipično engleski način.
Nasuprot Steinu sjedile su u kožnatim foteljama, kakve možemo
naći u londonskim klubovima tri osobe: bila je to Norma Desmond,
Claus Sondersen i glavni urednik dr. Giinter Hanske. Bilo je gotovo
točno 11 sati prije podne. 72-godišnji izdavač pozvao je ovo troje k
sebi da im pokaže pismo koje je rano ujutro predano noćnom vrata-
ru. Donosilac je prema portirovoj izjavi bila neka mlada žena, odjeve-
na u trenčkot i s maramom na glavi. U velikoj mu je žurbi predala ve-
liku kuvertu i odmah zatim odjurila automobilom. Portir nije mogao
opisati tu ženu. Vidio ju je svega nekoliko sekundi, dok automobil
uopće nije vidio, nego je samo čuo rad motora.
Kuverta je bila adresirana na Hubertusa Steina, nalijepljenim izre-
zanim tiskanim slovima. U kuverti se nalazio velik list papira, sav po-
kriven sličnim nalijepljenim slovima, a sadržavao je slijedeći tekst:

aKo VAŠE noVInE oBJavE nEŠtO VIŠE od SluŽBeNe VerZIjE

o DogAÐAju U CirKuSU mONdo i O nJeGoVoJ poZaDiNi On-
DA ĆE vaŠA izDAvaČKa kUća u VRijEmE RadNOG VreMEnA
odLetJEti U ZRak MNogi Će LjUDI IzguBiTI ŽIvOte a PoSEb-
NO vALJa OdmaH ZauSTAvItl isTRaŽIvaNJA noRME dE-
SMoNd a SAv vEĆ raSpoloŽIVI MateRIJal ValJA preDaTI nA-
MA uSPostAvLJanjE VezE UvrsTitE U vAŠE noVIne neDJelJno
IZDanJE pOD „rAznO” SLIjeDEći TekST: IzguBljenA LisnlcA s
IspraVaMA UliCa LiJEP vidik nALazNIk DoBiVA VisOKU na-
gRaDu akO u NeDjElJu Ne ObJaViTe insERT ml UdaRAmo

Sondersen pročita prijeteće pismo. Stein reče: – Pismo vam je na

raspolaganju, gospodine savjetniče.
– Hvala – reče Sondersen. Pođe preko velike prostorije do jednih
teških, tamnih vrata, otvori ih i pusti unutra jednog od svojih službeni-
ka. Ovaj uhvati pincetom kuvertu i listovni pair i spusti ih u plastičnu
vrećicu. Svi su ga pri tom šutke promatrali. Zatim službenik izađe iz
prostorije. – Ne vjerujem da ćemo pronaći bilo kakve tragove ili oti-
ske tuđih prstiju – reče Sondersen. – No, možda ipak nešto i nađe-
mo. Mora se pokušati sve. I što ćete sada učiniti, gospodine Stein?
Čovjek u Glencheck[ 41 ] odijelu, prugastoj košulji s uskim ovratni-
kom i sa zlatnom iglom u malom uzlu kravate nagne se naprijed,
otvori antiknu plavobijelo pocakljenu kutiju za duhan i počne puniti
jednu od lula koje su u velikom broju bile položene na pisaćem stolu.
– Održali smo sastanak sa savjetom poduzeća. Vama je, gospodine
savjetniče, poznato da u našem poduzeću kao i u svim ostalim veli-
kim poduzećima postoje već ustaljeni planovi za rješavanje takvih
sličnih situacija. – Sondersen kimne. – Mojim suradnicima ti su pla-
novi poznati. U nas se održavaju redovne vježbe za slučaj izbijanja
nekog ozbiljnijeg slučaja. Savjet poduzeća jednoglasno je zaključio
da ne smijemo udovoljiti zahtjevima ucjenjivača. Nešto takvo nisam
još nikada učinio, ni ja, niti bi to učinio moj otac, a i nitko u mojoj obi-
telji. Otkad ove novine postoje kao vijesti, mi tiskamo ono što sma-
tramo važnim. Mi također tiskamo i naše mišljenje o tome. Vijest i
komentar strogo su odijeljeni, otkad ove novine postoje. A tako će bi-
ti i ubuduće.
– Gospodine Stein –reče glavni urednik Hanske –vama je poznat
dogovor između gospođe Desmond i gospodina Sondersena o me-
đusobnom pomaganju. Ona izvještava gospodina Sondersena o
svemu što sazna u toku svojih traganja, a gospodin Sondersen daje
gospođi Desmond informacije o nekim novim otkrićima ili novim tra-
govima i to deset sati prije nego što to sazna itko drugi. O tome, što
će se od toga odmah objaviti, mi se dogovaramo od slučaja do slu-
čaja. Inače je predviđeno da gospođa Desmond, kad dođe vrijeme
za to, napiše seriju o motivima, pozadini i vezama terorističkog napa-
da.
Stein zapali duhan u luli. Plavičasti dim provuče se u vidu oblačka
kroz ured koji je podsjećao na neku staru hamburšku pisarnicu.
– Čuli ste naše mišljenje, gospodine Sondersen – reče Stein. – Tko
je god ikada radio taj list, nikada nije popustio ubojicama ili ucjenjiva-
čima.
Ni ja to nisam nikada učinio – reče Sondersen.
„Jasno da nisi”, pomisli Norma, koja ga je pažljivo promatrala. „Za-
što li je sad opet tako potišten?”
– Možete li osigurati ovoj kući i svim ljudima koji u njoj rade dano-
noćnu zaštitu, koja bi ucjenjivačima gotovo onemogućila da izvrše
svoju prijetnju? – upita Stein. – Namjerno sam rekao „gotovo”, jer
znam da stopostotna zaštita ne postoji.
Sondersen odgovori tek nakon kratke stanke: – Mi možemo cjelo-
kupnom ovdje zaposlenom personalu obećati maksimalnu zaštitu.
Potpunu, dakako, ne. – Norma primijeti kako mu izraz lica postaje
sve ozbiljniji. – Mi ćemo poduzeti sve moguće mjere – reče Sonder-
sen. Zabaci glavu. – Međutim, pri tome nećemo moći izbjeći mnogo-
brojne kontrole i neke druge mjere opreza, kojima će biti ograničena
osobna sloboda ljudi ovdje u kući.
– To je jasno – reče Stein. – Zločincima se ne smije nikada popusti-
ti. Mislim daje to u vašem zvanju isto tako, gospodine savjetniče.
– Svakako – reče Sondersen – iako se ponekad postupa kao da će
se pristati na takve zahtjeve.
 – Samo kao taktički postupci. – Stein kimne. – Ali nikada u stvar-
nosti.
Zavladala je tišina. Svi su gledali u Sondersena.
– Ne – reče on napokon. – U stvarnosti nikada.
– Ja sam, eto, još živ samo zbog Goringova hira. Nisam se pokorio
ni Hitleru – reče Stein.
– Znam – reče Sondersen.
– Što mislite, gospodine Sondersen, zar je moguće da su ljudi koji
su izazvali to krvoproliće gori zločinci od Hitlera i Goringa?
– Teško bi to bilo zamisliti – reče čovjek iz Saveznog kriminalistič-
kog ureda.
– A da baš i jesu, to ništa ne mijenja stajalište – reče Stein. – Ne
zaboravite da ti ljudi, pa tko god oni bili, žive u uvjerenju kako mi
znamo mnogo više nego što ustvari znamo. Inače bi gospođa De-
smond već odavno bila mrtva, zar ne?
– Točno – reče Sondersen.
– Mi ćemo razglasiti kako će sve ono što gospođa Desmond zna,
prenijeti javnosti netko drugi, ako bi se ovdje nešto dogodilo. To je
mjera zastrašivanja, zar ne?
– Nadam se da jeste – polagano reče Sondersen. Zatim ustane, a
za njim i ostali. Stein pruži ruku Sondersenu.
– Zahvaljujemo vam – reče on. Zatim otprati svoje goste do vrata,
držeći lulu u ruci. Kad su gosti otišli, stari se gospodin vrati k svom
pisaćem stolu. Tu stane i pročita, kao uostalom toliko puta ranije, Ro-
oseveltove „Četiri slobode”: „U budućnosti, za čiju se sigurnost bori-
mo...”
Hubertus Stein stavi lulu ponovno među zube.
Troje ljudi krene širokim hodnikom do dva „paternoster”[ 42 ] dizala.
Hanske se ispriča. Ima posla tamo gore. Odjednom su Norma i Son-
dersen ostali sami. Stajali su ispred dizala. Hodnik je bio prazan.
– Gospodine Sondersen – reče Norma – što vas toliko tišti?
On je šutke pogleda. Jedna prazna kabina dizala prođe pokraj njih
u dubinu. I već je pristizala slijedeća.
– Nešto sam vas pitala, gospodine Sondersen.
– Čuo sam, gospođo Desmond.
 – Ali niste odgovorili, Zašto mi ne odgovorite, gospodine Sonder-
sen?
Opet prođe jedna kabina.
Čovjek mladenačka izgleda, čijeg je tužnog oca Norma upoznala
prije mnogo godina u Ntimbergu, dugo ju je gledao. Norma je strplji-
vo čekala. U dubinu su neprestano klizile prazne kabine. Na hodniku
nije bilo nikoga. Bili su sami.
– Znate, ja osobito volim filmove Woody Allena – napokon izusti
Sondersen.
– 1 ja također – reče Norma. – Ali što...
– Čekajte!– Sondersen digne ruke na sebi svojstven način i opet ih
spusti. – U jednom od mojih filmova Woody Allen je izrekao rečenicu
koju ne mogu zaboraviti: „Ja sam Židov. Ali ja to mogu objasniti.”
– Užasna rečenica.
– Vi ste pitali, što me tišti.
– Da, i?
– Nešto me tišti – tiho reče Carl Sondersen. – Ali ja to ne mogu
objasniti.
 19

– Lijepe cipele, zar ne? – reče Jeli.

– Vrlo lijepe – reče Norma.
– Dakle, za mene su to najljepše cipele koje imam.
– One su zaista posebno lijepe. Tvoj ti ih je otac kupio bez tvog
znanja i danas ujutro su bile ispred tvog kreveta?
Dijete se nasmije sretno. – Da! On je znao koliko želim te cipele!
Kad bi me ponekad vodio u školu, prolazili bismo kraj trgovine, a te
su se cipele nalazile u izlogu i ja sam mu ih uvijek pokazivala. Rekla
bih: „Pogledaj, Jan, one plave cipele s bijelim vršcima. Toliko mi se
sviđaju da ih moram pogledati svaki put kad tu prolazimo.” Nikada
mu nisam rekla da mi ih kupi, to ne. Samo sam se nadala da će on
upamtiti koliko mi se sviđaju! I danas ujutro kad sam se probudila, ci-
pele su bile tu! Jan je već bio otišao u Institut, ali mi je Mila rekla da
mi je Jan kupio te cipele, posebno za izlet brodom po kanalu. I tu
vožnju brodom također sam tako dugo željela! I te cipele! A sad
odjednom dobivam i jedno i drugo. Točno moj broj. Pogledaj!
Djevojčica s crnom kosom i crnim očima počne hodati pred Nor-
mom po sobi gore-dolje.
– Uopće me nigdje ne tiskaju i nisu nimalo tvrde. Mila kaže da je
Jan potajno ponio sa sobom u trgovinu neke druge moje cipele, kako
bi pogodio točnu veličinu. Ja brzo rastem. I zato mi je Jan stavio u ci-
pele ceduljicu na kojoj je pisalo: „To su ti cipele za nedjeljnu vožnju
brodom. Ako su ti premale, zamijenit ćemo ih za veće.” Ja imam naj-
boljeg oca na svijetu, zar ne?
– Da – reče Norma. – Najboljeg.
– Jedino što ima puno posla i često je odsutan –reče djevojčica. –
Ali zato je Mila uvijek tu. Ja i Milu jako volim. Ali, to nije isto, zar ne?
– Ne, to nije isto – reče Norma.
 Sunce je sjalo, a one su sjedile u paviljonu „Alster” na Jungfernsti-
egu, blizu pristaništa bijele flote. Tu je vladala velika gužva, ljudi su
dolazili raspoloženi, a veliki i mali brodovi neprestano su uplovljavali i
isplovlja- vali. Norma i Jeli, koja je bila odjevena u plavu haljinicu s
bijelim ovratnikom i bijelim manšetama čekale su ovdje na Barskog
već više od pola sata. On je, naime, zamolio Normu da dođe po nje-
govu kćerku, jer je još morao završiti neku važnu seriju pokusa. Nor-
ma je svojim kolima došla u Ulmenstrasse i tamo joj je otvorila vrata
gospođa Krb.
– S Janom je to uvijek tako – reče Jeli. – Ako imam sreću vidim ga
jedino rano ujutro, i naveče, ako već ne spavam. On je super, ali ima
premalo vremena za mene. Druga djeca, moji prijatelji iz škole, imaju
i oca i majku, a ako su roditelji rastavljeni, onda ih imaju na poseban
način.
– Kako to misliš? – upita Norma.
– Pa, tu se djecu posuđuje. Jedanput tjedno i za vrijeme praznika.
Posudi ih otac ili majka. Onaj kojem je dijete dodijeljeno. A onaj koji
tada dijete dobije „na posudbu”, prema tom djetetu je tada osobito
drag i pažljiv, jasno?
– Potpuno – odgovori Norma – ali to izgleda mnogo ljepše nego što
je u stvarnosti.
– Delam kaj mogu – rekla je gospođa Krb zabrinuto trljajući svoj
nos kao u patke, a veliki su joj umjetni zubi neprirodno blistali na
svjetlu.
– Vi meni moći vjerovati, milostiva. Za mene Jeli sve na svetu. Ali ja
ipak nisam majka, prosim, dosta je grdo da nas je milostiva morati
već tako rano napustila... No, danas bu gospon čitavo vreme s to-
bom, srčeko, i milostiva isto!
– A što ćete vi raditi? – upitala je Norma.
– Ah, tu uvek biti puno posla – odgovorila je sijeda, šezdesetogo-
dišnjakinja široko se smijući. – Mala je tak živa kad igrati. Uvek nešto
podere. Bum krpala i šivala, a posle nekaj čitala ili gledala televiziju.
Ja sam rado za sebe, znate, milostiva.
– Otkuda ste vi rodom?
– Iz Brna. Uvek sam bila kod ljudi s decom, prosim. Dok nisam doš-
la gosponu i jadnoj milostivi, Bog joj daj pokoj vječni. Jezus, kako
ona morala patiti, to je bilo strašno. – Zatim je Mila dok se Jeli odije-
vala nastavila šapatom. – Pod kraj sam se molila dragom Bogu daje
uzme k sebi, jer muke bile jako velike. Na kraju ju je oslobodil muka.
Ali gospon su jako nesretni, uvek. Neće ni pokazati, ali ja uvek pri-
metim. Lepo se provedite svi skupa! – povikala je sada glasno. – Že-
lim vam sve najlepše, Bog nek’ te čuva, srčeko, lju’m ruke, milosti-
va? – Otpratila ih je na ulicu i mahala im kad su krenule. „A i Jeli se
morala nasmijati”, pomisli Norma sada, sjedeći u paviljonu „Alster”.
„Gospođa Krb je rekla, ’ja sam rado za sebe’”.
Jeli je sjedila nasuprot Normi i pila kroz slamku „Colu” iz boce. Nor-
ma je pila čaj. Već je prošlo pola jedanaest, a one su još uvijek čeka-
le Barskog. Oko njih se čuo smijeh, odzvanjala je glazba, a na sun-
cem obasjanoj površini vode zrcalilo se mnogobrojno drveće i nisko
raslinje.
– Otkad sam saznala da vi i Jan letite sa mnom u Berlin, vrlo sam
sretna. A da nakon toga kad se vratimo idemo zajedno još i u operu,
to je više nego super – reče dijete smijući se, a pri tom joj se vidjela
velika rupa u gornjem nizu zuba. – Kad su u školi rekli da ću putovati
u Berlin, bila sam strašno uzbuđena, a isto tako kad je Jan rekao da i
vi letite s nama! Jer, čula sam da i roditelji druge djece također lete s
njima. A ja imam samo jednog roditelja. Mama je mrtva. I sada vi,
idete s nama. Kao da i ja imam oba roditelja, isto kao i druga djeca.
– Tvoja mama – reče Norma. – Da li si je dobro upamtila?
– Ne, nažalost gotovo ništa. Pa bila sam sasvim mala. Mila kaže da
je mama sada na nebu. Ne mogu to sebi zamisliti. Kako je došla go-
re? Zašto je morala umrijeti? Kad to upitam Milu, ona mi odgovori
daje to zato jer ju je dragi Bog posebno volio. Dakle, mislim da to
uopće nije lijepo od dragog Boga. Mislim, da dopusti da umre onaj,
koga On voli. Što vi mislite?
– Mislim isto što i ti – reče Norma. – Što si zapravo pisala u svom
pismu Gorbačovu i Reaganu?
– Da sam ja jedna jadna kornjača, koja se nalazi u vrućem pijesku
a vjeruje da je u moru, i da moram umrijeti kao i moja majka, te da ih
obojicu prije svoje smrti najljepše molim da zaustave utrku u naoru-
žanju.
– Napisala si da si kornjača?
 – Morska kornjača – ispravi se Jeli i ispije malo „Cole”.
– Pa kako si došla na to?
„Djevojčice, draga moja zjenice...”, dopirala je melodija iz zvučnika
na pristaništu.
– Znate – reče Jeli – gledala sam jedan film na televiziji. O morskoj
kornjači. I jako sam plakala. A onda sam ga ispričala Janu. I sve o
kornjači. Ona se nije pojavila odmah, nego tek na kraju. Ali najviše
sam plakala zbog nje. I rekla sam Janu da želim pisati Gorbačovu i
Reaganu, a on mi je rekao neka to samo učinim.
Jedan stariji gospodin koji je sjedio za susjednim stolom ustao je i,
prolazeći kraj njihova stola, naklonio se.
– Imaš lijepu mamu, djevojčice – rekao je.
– Hvala – odgovorila je Norma.
Stariji se gospodin nakloni još jedanput i napusti paviljon. Jeli ga je
ukočena pogleda pratila sve dok nije nestao s vida. – Ovaj misli da
ste mi vi majka!
– Kako je to onda bilo s tom kornjačom? – upita Norma.
– Da ste vi zaista moja majka ... –Jeli pogleda Normu. Oči su joj se
sjajile. –To s kornjačom je tek na kraju rekla sam. Hoćete znati što je
bilo na filmu prije toga?
– Da – reče Norma. – Pričaj, Jeli!
– Dakle – počne dijete svoju priču – prvo se pokazalo more.
Ogromno, beskrajno more. A na morskoj površini bili su bijeli leptiri.
Svi mrtvi. Milijuni mrtvih leptira, rekao je spiker. More je bilo sasvim
bijelo. Komentator je rekao, to je- more ispred „Bikini atola”.
– Misliš valjda atola Bikini!
– Što je to „atol”?
– To je veoma maleni otok – reče Norma. – Prstenastog oblika.
– Da, to sam baš i mislila –reče Jeli. – Komentator je rekao da su
se prije mnogo godina na tom atolu Bikini vršili atomski pokusi, ti to
znaš, zar ne?
– Da – reče Norma. – Znam.
– I otada je more zatrovano, radioaktivno, rekao je komentator. A
radioaktivnost je skrivila smrt tih milijuna bijelih leptira, koji su letjeli
iznad mora. Velim vam, izgledalo je kao veliki, veliki tepih od leptira.
A tek otok! Dakle, tu je izgledalo strašno. Najprije, tu su bile ptice,
koje se nisu usuđivale izletjeti iz svojih pećina. Čak niti danju. Jeste li
ikada čuli nešto takvo?
– Ne – reče Norma. – Još nikada.
– Tamo na otoku Bikini ptice žive u pećinama, malim spiljama. Ko-
mentator je rekao da su ranije, mnogo ranije, prije atomskih pokusa
ptice odlazile u spilje da bi sjedile na jajima. A sada, nakon toliko go-
dina, sada se ptice usuđuju izaći iz spilja samo na vrlo kratko vrije-
me, jer one znaju, ne mogu uopće zamisliti odakle znaju, ali znaju i
da su tada njihovi prapradjedovi nakon eksplozija padali mrtvi s ne-
ba. I ljudi bi također'odmah poginuli, međutim, na tome otoku nije bi-
lo ljudi. Ljudi su samo s brodova iz veoma velike udaljenosti proma-
trali eksplozije. Ali pticama se strah usadio sve do današnjih dana,
isto kao što se i do danas zadržala radioaktivnost. I zbog toga ptice
napuštaju pećine samo da bi odletjele van na more i uhvatile nešto
za jelo. Ribe iz vode. Ali i voda je zatrovana, i ribe su otrovane, tako
da ptice koje jedu ribe ili obolijevaju ili polude. A zatim sam u filmu vi-
djefa jaja. Čitava je obala bila prekrivena milijunima jaja. Njih su sni-
jele druge, morske ptice. A komentator je rekao da su sva ta jaja mr-
tva, čak da su i male ptičice u njima već bile mrtve, kad su ih izlegle
ptice roditelji, jer su i roditelji zatrovani radioaktivnošću. Ali morske
ptice to ne znaju. One lete svakog dana van na more, hvataju otro-
vane ribe za jelo, i svake se večeri vraćaju i sjede na jajima. To sam i
vidjela! Sjede i sjede, ali mladunče ne prokljucava iz jajeta, jer je sva
mladunčad – mrtva. Samo što to ptice-roditelji ne znaju.
„A niti ih instinkt ne upozorava na to”, pomisli Norma, „a isto im tako
Bog ništa ne govori o tome; Bog to samo gleda i šuti. Ah, Pierre, ti
koji si bio tako pametan i razborit, kako si samo mogao vjerovati da
postoji Bog? A ja? Ja sjedim tu jednog nedjeljnog ljetnog prijepodne-
va okružena samim sretnim i radosnim ljudima, sjedim s malom dje-
vojčicom koja mi priča o otoku Bikini i o bombama koje su tamo is-
probavane godine 1946. Danas ih nazivamo „baby bombe”. Danas
postoji dovoljno atomskog naoružanja da bi čitav taj naš svijet mo-
gao nekoliko tisuća puta za redom odletjeti u zrak. I mi svi to znamo,
da, svi mi što sjedimo tu i čekamo da se ukrcamo na prvi bijeli brod,
svi mi što se tu smijemo i udvaramo, svi mi mali ljudi, nepoznati ljudi
i ne samo ovdje, nego ha čitavoj zemaljskoj kugli. A jedno je dijete
vidjelo kako danas izgleda na otoku Bikini. To dijete pije ’Colu’ dok
mi to pripovijeda i tom je djetetu deset godina. Deset godina. Koliko
će još godina doživjeti ovaj svijet? A ovo dijete?”
– Životinje na otoku – nastavi Jeli svoju priču – boje se naprosto
svega. Izreka, i vode, i zemlje. U tom sam filmu vidjela ribe koje žive
na drveću. Ribe na drveću, čujete! To su ribe koje su u pradavno do-
ba mogle izdržati bez vode svega nekoliko minuta. S vremenom su
se one izmijenile, tako da su onda kad su ljudi zatrovali sve, vodu,
zrak, kopno, biljke, jelo, te ribe prešle iz straha od zatrovane vode na
kopno, a kako im je i zemlja bila neobična, uspuzale su se na drve-
će. Većina ih je uginula, ali nekolicina ih se ipak uspjela održati na ži-
votu, a njihova djeca i djeca njihove djece sve su se više mijenjala i
tako sada te ribe mogu živjeti bez vode na drveću. Ali te ribe izgleda-
ju grozno, uopće ne kao ribe, nego više kao žabe krastače, s očima
koje su bile prevelike i stršale iz očnih duplji...
„Samo zbog lijepih nogu Dolores, senores ne mogu ić’ leć...”, čuo
se pjev nekadašnje zvijezde. „Čovjek koji bira ploče ili trake mora da
je veoma sentimentalan”, pomisli Norma. „Pušta samo stare pjesme.
Ilije i čovjek star”, razmišljala je. „Tu na Alsteru vrlo je lijepo. Kako
može biti lijepo? Kako može sjati sunce kad je jedna mala djevojčica
vidjela što se danas događa na atolu Bikini? Ah, i na otoku Bikini sja
sunce...”
– No da – reče Jeli. – I onda je, dakle, došla morska kornjača. – Di-
jete veoma ozbiljno pogleda Normu svojim velikim crnim očima. – To
je bilo najgore! Morska je kornjača dopuzala iz mora na kopno da bi
tu snesla jaja, svoju djecu, zar ne? Komentator je rekao da kornjače
uvijek polažu jaja sa svojom djecom u vrući pijesak. – S pristaništa je
dopirao veoma glasan smijeh grupe mladića. – No, i tako je ta kor-
njača snesla jaja u rupu u pijesku, točno sam to vidjela, jedno za dru-
gim, mora daju je to jako boljelo, i kad je snesla sva jaja, zatrpala je
rupu u pijesku, a onda je došlo ono najstrašnije – reče dijete. – Kor-
njača se htjela vratiti u more, jer je živjela u moru, zar ne? Ali umjes-
to da plazi prema moru, ona se sve više udaljavala od mora!
Norma nijemo pogleda dijete. „Čuješ li, Bože?”, pomisli. „Čuješ li?”
– Komentator je, naime, rekao, da je i kornjača bila otrovana otrov-
nom vodom mora, njen mozak i njena čutila nisu reagirala u redu i
ona se izgubila... kako se ono zove, kad se ne zna gdje se nalazi i
kuda se želi poći?
– Osjećaj za orijentaciju.
– Osjećaj za orijentaciju, da – reče Jeli.
Iz zvučnika je sada dopirala sjetna melodija iz filma Charlie Chapli-
na „Limelight”. jedan je glas pjevao: „Whenever we kiss, I worry and
wonder...”[ 43 ]
– Kornjača je izgubila osjećaj za orijentaciju i tako se nije vraćala u
more, nego je po užarenom pijesku puzala sve dalje i dalje u krivom
smjeru...
„... your lips may be near, but where is your heart?”[ 44 ] pjevao je
muški glas. Grupa mladića još se uvijek smijala.
– ... i sva je jadna dahtala od napora, moglo se točno čuti – reče Je-
li. – Pomagala se nožicama i velikim perajama, vukla se i vukla u
obrnutom smjeru. Tako sam je strahovito žalila. Zatim su je na filmu
prikazali pola dana kasnije; više gotovo i nije imala snage, a vrući je
pijesak uzavreo. I onda... – Jeli ušuti.
– I onda? – upita Norma.
– I onda je uginula – reče Jeli. – Ali ni to nije bilo ono najgore. Krat-
ko pred smrt mora da je još nešto sanjala, rekao je spiker. U posljed-
njoj nadi kornjača je povjerovala da se vratila u more i počela je pli-
vati. I doista, svojim je velikim perajama činila pokrete kao da pliva. I
tako je i uginula – plivajući u vrućem pijesku.
Jeli zašuti i odgurne bocu s „Colom” od sebe.
– I o toj si kornjači pisala Reaganu i Gorbačovu? – upita Norma.
– Da – reče Jeli. – Napisala sam sve što sam sada ispričala vama,
samo kao da sam ja ta kornjača. I objasnila sam Gorbačovu i Re-
aganu da moram umrijeti, jer više ne mogu pronaći put natrag u mo-
re zbog mojeg bolesnog mozga, zbog trovanja atomskim bombama.
Zamolila sam ih obojicu da prestanu s atomskim naoružavanjem, da
više ne bi morale ugibati kornjače, kao one na otoku Bikini, i da ne bi
više trebale ugibati ni druge životinje, a dakako, ni ljudi. Napisala
sam kao da to kornjača govori prije svoje smrti jednoj od ptica u pe-
ćini, ptica je to zapisala i odaslala pismo Gorbačovu i Reaganu. I na
kraju sam još dodala, kao da su to riječi te ptice: „Nakon diktata ugi-
nula. Po nalogu i sa svim najboljim željama te srdačnim pozdravima
– ptica s Bikini atola”.
 20

Zapis s trake što ga je snimio muškarac koji se u ovoj knjizi zove

Jan Barski: Ove sam se nedjelje veoma dugo zadržao u Institutu, pa
sam s velikim zakašnjenjem stigao do pristaništa na Jugfernstiegu,
gdje su me čekale Norma Desmond i Jeli. Međutim, ipak smo uhvatili
„Rodenbek” koji je kretao u 12 sati 15 minuta. Vozne karte sam naru-
čio unaprijed, što se pokazalo vrlo dobrim, jer su te nedjelje sve linije
bile rasprodane. Dobili smo mjesto za stolom kraj prozora, ali je Jeli
odmah našla prijatelje i otrčala zajedno s njima naprijed do komand-
nog mosta, a kapetan ih je veoma ljubazno prihvatio. Provezli smo
se ispod Lombar- dova i Kennedyjeva mosta van na Aussen-Alster i
kad smo u Uhlenhor- stu prošli kraj mnoštva starih stabala, ja sam
sjeo na slobodno mjesto kraj Norme, a kako je stol bio vrlo malen,
naša su se tijela doticala. Ona se odmakla, a ja sam tada prvi put vi-
dio iz takve blizine njeno lijepo, usko lice, tamno pocrnjelu kožu, neo-
bičnu pigmentnu mrlju u bjeloočnici njenog desnog oka i njenu sa-
svim kratko podšišanu crnu kosu. Razmišljao sam o tome kako je
pametna, mudra i odvažna, kako draga i iskrena, a sitne bore u uglo-
vima njenih očiju, kad bi se nasmiješila, podsjetile su me na iste tak-
ve bore u moje žene. Dakako da sam sjedeći tako tik uz Normu mis-
lio na Bravku, a ona je sasvim sigurno mislila na Pierrea. Voda
Aussen-Alstera lagano se gibala. Vozili smo se kanalima sve do je-
zera Rondeelteicha, prolazili pokraj bijelih vila okruženih velikim vrto-
vima koji su sezali sve do vode. Vrtovi su bili svi u cvatu jesenskog
cvijeća šarenih boja, a ja sam bivao sve sretniji i sve tužniji, toliko tu-
žan i sretan, kao što to nisam bio još nikada od Bravkine smrti.
Norma me pogledala i rekla: – Hvala što ste me pozvali.
Ja sam odgovorio: – Ja i Jeli se trebamo zahvaliti vama.
 I neprestano nove lijepe bijele vile s mnogo balkona na stupovima i
velikim, vrlo visokim prozorima, te širokim stepeništima što su vodila
gore do ulaza, a sve u prekrasnom zelenilu, vrlo mnogo zelenila.
Norma je imala na sebi svijetloplave hlače i bijelu bluzu otvorenu oko
vrata, tako da sam primijetio tanak, zlatan lančić oko vrata i privje-
sak: djetelinu s četiri lista između dva stakalca, najvjerojatnije tali-
sman.
– Jeli je jedno tako ozbiljno i drago dijete – rekla je Norma. – Ispri-
čala mi je sadržaj pisma o kornjači koje je Jeli uputila Gorbačovu i
Reaganu. Jasno da to pismo ne može nikome pomoći.
– Jasno da ne može – rekao sam ja. – Isto kao što ne može ništa
učiniti ni svih onih 225 tisuća drugih pisama.
„Rodenbek” je obišao u krugu jezero Rondeel, vratio se komad puta
u pravcu Aussen-Alstera, a zatim skrenuo ulijevo u kanal Goldbek,
ispod Bellevuea, te ispod još nekih drugih mostova. Sada su se kuće
nalazile tik uz obalu, a grane drveća pružale su se sve do površine
vode. Bile su nam takoreći na domak ruku. Jeli se vratila s komand-
nog mosta i sjela kraj nas.
Rekla je: – Mami bi se to sviđalo.
– Da – odgovorio sam.
– Ali sad je tu gospođa Desmond – rekla je Jeli. – Mislim da je gos-
pođa Desmond super.
– I ti si super – rekla je Norma i pomilovala kosu moje kćerke, koja
ju je pogledala veoma ozbiljno i upitala: – Vi ćete se udati za Jana?
Ja sam se strahovito zbunio i ispričavao se u Jelino ime, a Norma
je i dalje milovala kosu mog djeteta i odgovorila je: – Ne, Jeli, neću to
učiniti.
Brod je upravo skretao ulijevo u jedan vrlo uski kanal, a odmah iza
toga stigli smo do velikog Parkseea. Jezero je bilo okruženo prostra-
nim livadama, razgranatim stablima i cvijećem. Svugdje se nisko ras-
linje pružalo do vode, a na livadama su na suncu ležali parovi, mnogi
od njih u kupaćim kostimima, jer je sunce još uvijek bilo jako, iako je
na vodi bilo ugodno svježe.
– Vi ste sasvim sami, pričao je Jan – rekla je Jeli.
– Točno – odgovorila je Norma. A ja sam čuo kako ljudi razgovaraju
međusobno na različitim jezicima, svatko je imao bar nekog svoga,
čak sam i ja imao Jeli', a Norma nije imala nikoga.
– Ljutite li se na mene što sam vas pitala da li ćete se udati za Ja-
na?
– Ne – odgovorila je Norma.
– Nisam htjela biti nepristojna – rekla je Jeli.
– Znam – odgovorila je Norma, a ja sam mislio na Bravku i bio sam
uvjeren da je tu negdje sasvim blizu i ona, da nas sluša i da se os-
mjehuje. A onda sam pomislio da to možda ona sjedi pokraj mene,
da je ona Norma, a da sam ja možda Pierre. Bio sam jako uzbuđen
u Norminoj blizini i pomalo rastresen, pogotovu kad je vjetar sada
donio do mene miris njena parfema, miris koji me jako podsjećao na
prošlost. A kroz krošnje drveća probijali su se sunčevi zraci, u pravil-
nom se razmaku izmjenjujući sa sjenama, na livadama su ležali lju-
bavni parovi, milovali se ljubili. Tako sam poželio zagrliti Normu, ali
nisam to, dakako, učinio.
Brod je na Parkseeu završio jednu rundu, a Jeli je upitala: – Hoćete
li sada zauvijek ostati ovdje?
– Ne – rekla je Norma – zauvijek ne. Još neko vrijeme i onda ću
morati otići. Ti znaš moje zvanje, otac ti je sigurno ispričao.
– Da, jeste – rekla je Jeli. – I on također uvijek mora nekuda puto-
vati. Ispričala sam vam to ranije, kad ste došli po mene!
Sada je brod prolazio kroz Barmbeker Stichkanal, a drveće i cvijeće
bilo je tako blizu, da su grane neprestano doticale stijenke broda, a
mi smo osjećali slatkasti ili opor miris raznolikog cvijeća.
– Dakle, vi ste radije sami – rekla je Jeli.
– Ne – rekla je Norma.
– Ne?
– Ne.
– Ah, tako – završi razgovor Jeli.
Taj se razgovor odvijao vrlo tihim glasom, srdačno i prijateljski i ja
sam čitavo vrijeme razmišljao o tome daje to govorila Bravka, jer na
taj je način ona razgovarala: uvijek tiho, srdačno, mirno i s puno, lju-
bavi, da, s puno ljubavi. Upravo tako kao i Norma. Kapetan je preko
zvučnika ispripovijedao neku veselu priču na nekoliko jezika. Mnogo
se ljudi smijalo, ali ja nisam razumio gotovo ništa; bilo je riječi o ne-
koj letećoj kravi.
 – Baš šteta – rekla je Jeli. – Vi morate otići i Jan mora uvijek neka-
mo odlaziti. Ali, ipak, ja to razumijem. I ja moram otići.
– A kuda? – upitao sam ja.
– Idem pipi. – I Jeli nestade. Brod se vraćao prema Aussenalsteru,
a Norma i ja nismo dugo vremena progovorili ni riječi, nismo se čak
ni gledali, ali sam ipak progovorio ja prvi: –Vi ne želite nikada više ži-
vjeti s nekim muškarcem, gospođo Desmond? Mislim da je to točno.
– Ne mislim – rekla je Norma. – I zovite me Norma, a ja ću vas zvati
Jan. Doktor i gospođa Desmond zaista zvuči idiotski!
– Hvala, Norma – rekoh ja.
– Jamačno ću opet jednom živjeti s nekim. Za neko vrijeme. Mora
se biti jako oprezan.
– Zašto? – upitah ja.
– Mora se biti oprezan da to ne bude ljubav. Ono drugo nema ništa
zajedničko s ljubavlju. Uopće ništa, zar ne?
– Uopće ništa – odgovorih.
– Ja sam imala svoju ljubav. Bila je prekrasna. A kraj je bio užasan.
Nikada više ne želim doživjeti nešto slično, nikada više ne želim ima-
ti ljubav. I vi također, Jan, zar ne?
– Ni ja – rekao sam, a to je bila laž. „Rodenbek” je plovio prema
Aussenalsteru, Jeli se vratila i promatrala nas veoma zabrinuto. Za-
tim je otišla naprijed do ograde na gornjoj palubi. Tamo je stajala sa-
svim sama i izgledala je veoma sitnom i napuštenom.
Norma je rekla: – To sam ja pronašla. Da. Ljubav je prevelika pat-
nja, a da bi se mogla nanijeti nekom drugom čovjeku.
– Ne znam – rekao sam, a do mene je iznova dopro miris njena
parfema.
– Ne odmah – rekla je. – Najprije, dakako, može sve biti vrlo lijepo.
Ali zato je kasnije sve daleko teže. Vi ste i sami to proživjeli. I ja ta-
kođer. Vi imate i dijete. Ostanite što dulje sretni s Jeli! Koliko god to
bude moguće. Biste li mogli još jedanput podnijeti svu tu bol? I drugi
put, a prva još i nije prošla?
– Ne – odgovorio sam. – To je točno.
– Eto vidite – rekla je Norma. – Naprosto se ne može. Još jedanput
se ne može. Pa čak kad bi se i moglo, ne bismo to više htjeli. Doživi-
te li ljubav odmah ćete dospjeti u nesreću. Ranije, kasnije, svejedno
kada, ali jednoć zacijelo.
– I što onda trebamo željeti? – upitao sam ja.
– Ravnodušnost – rekla je Norma. – Dugo sam razmišljala o tome.
Treba željeti ravnodušnost. Najbolje je ne biti privržen ničemu. Tada
ste sigurni da vam ne predstoji nikakva patnja.
– To je onda bijedan život – rekoh.
– Možda imate pravo – rekla je Norma. – Međutim, čovjek tako i ta-
ko ima vrlo malo sreće i ta sreća traje ionako vrlo kratko, pa je onda
bolje da se i ne osjeti. Mnogo bolje. Tako malo sreće, a toliko patnje.
I već smo ponovno stigli do Aussenalstera i ugledali mnogo jedre-
njaka, kao i one večeri kad smo sjedili na balkonu Westenova apart-
mana u ATLANTIC-u ili onda na moru, kad smo zajedno bili u Nici.
– Kao u Cote d’Azur – rekla je Norma i pokazala jedrenjake.
– Da – rekao sam – zar ne? – A Jeli je stajala sprijeda kraj ograde,
leđima okrenuta nama. Nije htjela smetati. Još je nikada nisam čuo
govoriti tako kao tog dana.
Norma je rekla nakon dulje stanke: – Sada ste tužni.
– Da – odgovorih. – 1 vi također.
– Uvijek – rekla je. Mi se ni u kom slučaju ne smijemo zbližiti. Zavr-
šilo bi s katastrofom.
– Mislite, ljubav? – upitao sam.
– Da – odgovorila je – baš s katastrofom. A vi to više ne biste pod-
nijeli, ni ja to više ne bih podnijela. Ja imam svoje pokojnike, vi svoju
pokojnicu. Vjerujte mi, jedini način da se može živjeti jeste: ne voljeti.
Gledali smo van na blještavu vodu, a brod je plovio kanalom Eilbek,
pa ispod više mostova u smjeru Kuhmiihlenteicha. Sada smo ugle-
dali na obali vrtove u predgrađu, a bilo je i mjesta gdje je raslinje bu-
jalo još posve divlje. Tu nije bilo ni kuća, ni ljudi, a ja sam intenzivno
mislio na Bravku i znao sam da Norma isto tako intenzivno misli na
Pierrea i na svog sina i da je u biti bila u pravu. U svemu što je rekla.
Bio je to baš jadan svijet i jadan život. Ali ponekad prekrasan. Sada
na primjer, sada je prekrasan. Takva vožnja kanalima traje dva sata.
Dva sata prekrasnog života.
– Jeli se vratila.
– Nešto sam se sjetila – rekla je.
 – A što to? – upitao sam je.
– Ti si mi kupio tako lijepe cipele – rekla je.
– Da, i?
– Desnu ću cipelu nazvati Jan – rekla je Jeli – a lijevu Norma.
– Možeš mi reći „ti” i „Norma” – ohrabrila ju je ona.
– Da, fino – rekla je Jeli. – I nosit ću te cipele uvijek kad mi Mila to
bude dopustila. Hodat ću s njima uokolo, pa gdje god vi oboje bili, sa
mnom ćete biti zauvijek.
 21

Urednik WELT-IM-BILD-a Jens Kander reče: –Preko vikenda bio

sam u Diisseldorfu. Premijerna predstava u „Kom/m/ödchen”.[ 45 ]
Lore Lorentz bila je još fantastičnija nego prije. Svi tekstovi od Marti-
na Morlocka. Od jednog sam se sledenio. Kad se rodi dijete, rekla je
Lorentzova, dolazi anđeo i dotiče njegove usne; tako stoji u Talmudu.
I zato svaki čovjek ima dvije uzdužne bore ispod nosa. Slušaš li me ti
uopće?
– Da, Jens, kako da ne – odgovori Norma. Sjedila je nasuprot nje-
mu u njegovom uredu, u centrali WELT-IM-BILD-a, na kauču presvu-
čenom crnom umjetnom kožom. „Izgleda mnogo lošije, nego prošli
puta. Bljeđi je i sav nekako jadniji”, pomisli ona. „Zašto me je nazvao
i rekao kako ima nešto važno za mene, ako mi sada priča o novom
programu tog kabareta? Očigledno, on uopće nije dobro.” – I? – upi-
ta Norma.
– Da, dakle, anđeo to čini zbog toga, da bi dijete zaboravilo istinu,
kaže Lorentzova. Naime, u trenutku dolaska na svijet svako dijete
zna istinu o tom svijetu i o sebi samom. I zato dolazi anđeo, nježno
mu dotakne usne, kako bi dijete zaboravilo istinu, jer bi u protivnom
njegov budući život bio nepodnošljiv. To me je slomilo, znaš. Naime,
to nije sve. Na sceni Lorentzova glumi kao da se tu negdje kraj nje
nalazi anđeo. Ona ga želi otjerati. Kaže: Fly homward, angel! Odle-
pršaj, anđele! dosta je priča, nemamo puno vremena. Već kasnimo i
suviše. Budi bez brige, anđele, snaći ćemo se i bez tebe! Iišš, iš?
Hajde, odlepršaj već jednom! Budi dobar, maleni... tako ... Ne tamo...
Da, da, dobro ... Zanima li te to zaista?
– Dakako – reče Norma. „A što da kažem”, pomisli. „Bože moj, Jen-
sa je baš uhvatilo! Sve mu je gore.” Upita ga vrlo ljubaznim glasom:
– I?
 – No da, anđeo joj se stalno želi što više približiti. Ona to nikako ne-
će, razumiješ? Jer ona je, naime, unatoč tomu u međuvremenu otkri-
la nekoliko malih istina o tom svijetu.
Vrata se naglo otvore. Jedan debeljko, a uz to i ćelav, vikne iznervi-
rano: Do sto đavola, radiš li ti Wallmanna, Jens?
– Nee.
– Za poludjeti – poviče Debeljko. – Pa netko ga mora napraviti. Ta-
mo su tri kamermana!
Vrata se zalupe.
– Što je s Wallmannom? – upita Norma.
– On je danas u Bonnu objavio da se u Saveznoj Republici Njemač-
koj trovanje hrane nakon nesreće s reaktorom u Černobilu znatno
smanjilo, osim nekih malih iznimaka.
– Da, i?
– I nitko mu tu vijest neće otkupiti. I ovo tu je malo bolja redakcija.
Nitko živ ne zna, što onaj drugi radi. Gdje sam ono stao?
– Kod Lorentzove. Daje rekla, kako je ipak otkrila nekoliko istina.
– Da, točno. – Kanderovo lice poprimi nekakav odsutan izraz. – Ot-
krila je, rekla je, što je najveća pokretačka snaga ovoga svijeta. Glu-
post, mislila je najprije. Ali ona ne pokreće, ona zaustavlja. Zatim je
pomislila da su to zavist, strah, mržnja ili pohlepa. Međutim, oni su
samo na periferiji. A nije ni ljubav. U to čak ne vjeruje ni gospodin
Wojtyla i njegov sluga Hoffner. Ljubav u globalu ne čini ništa. Ona je
sasvim privatna stvar. Vrlo lijepa, vrlo važna, ali ona ne pokreće ni-
šta, rekla je Lorentzova. Stvarna pokretačka snaga ovog svijeta, ta-
janstvena sila koja stoji iza svega, to je ...
– No! – reče Norma. – Nastavi!
– Vidiš – reče Kander – na isti je način reagirala publika u gledali-
štu. Ali Lorentzova nije nastavila. Mislim, nije rekla koja je to snaga.
– A zašto nije rekla?
– Jer... – Prešla je rukom preko lica i rekla: „No, sad me je anđelak
ipak... Što sam upravo htjela reći? Ne znam više...” – Razumiješ,
Norma? Anđeo je unatoč svemu uspio svojim prstom dotaći njena
usta i, ona je sve zaboravila... i kad bi to bilo tako da čovjek zaista
može sve zaboraviti? Onda bih barem znao zašto ne znam tko sam.
I da svatko laže, tko tvrdi, da sebe dobro pozna.
 „Kanderova uvijek ista pjesma”, pomisli Norma. „Postati svjestan
sam sebe. Što je čovjek? Zašto je takav? Postoji bezbroj načina da
čovjek učini sam sebe nesretnim.”
– Mislim – nastavi visoki mršavi čovjek – to je jedino pravo objaš-
njenje zašto se ništa što je već učinjeno ne može popraviti ili iznova
učiniti boljim. Zašto nitko od nas ne zna zbog čega je tako na ovoj
našoj zemaljskoj kugli i u nama svima?
– Sigurno, Jens – reče Norma. „Nemam naprosto srca- da mu pro-
tuslovim”, pomisli Norma.
– Jedino tako možemo podnijeti ovaj svijet – reč on. – Jer, ono malo
istine koju tijekom života spoznamo, unatoč anđelu, ponovno zabo-
ravimo. Učimo ni iz čega. Da, baš ni iz čega.
– Ima nešto u tome – reče Norma i pomisli: „Ja bih prije rekla, za-
pravo imam takav osjećaj, da neki od nas tokom života spoznaju sve
više te strašne istine. Bar je sa mnom tako.”
– Samo – nastavi mršavko za pisaćim stolom – zašto onda uopće
živimo? Mislim, čemu onda čitava ta muka, kad ionako nikada ne
možemo postati malo pametniji ili malo pošteniji ili malo ljubazniji ili
malo manje zli? Zašto, Norma? Zašto?
– Ah, ne znam ni ja. Jens – reče ona. – Zar moraš neprestano raz-
mišljati o tome? Ne možeš se othrvati takvim mislima?
– Ne – reče on i pogleda je deprimirano. – Ne, ne mogu.
– Uništavaš se, čovječe – reče Norma. – To je ludost. Smiri se! Os-
tavi se toga! Ovaj naš svijet je velika svinjarija, svi to znamo. Ti ga
nećeš promijeniti. Ni ja također. Nitko.
– Ali moramo, Norma! – reče on. – Zašto inače postojimo?
– Ne znam, zaboga! – Uplaši se kako je bila oštra. – Oprosti, Jens.
Nisam loše mislila. Dakako, ti si u pravu. – „Svatko je fiksiran na ne-
što drugo”, razmišljala je. „On želi znati tko je, želi učiniti svijet boljim.
Ja želim otkriti tko je ubio mog dječaka. Tolike opsjednutosti. Ali Jens
je također godinama bio reporter, kao i ja. 1 svakog je dana bio
usred događanja na tom svijetu. I kako može netko takav biti još tako
naivan?” Nakon trenutka šutnje ona reče: – Ali sad te molim, Jens,
da prestaneš s tim. Moraš prestati mučiti sam sebe. Tko će imati
kakve koristi od toga ako poludiš?
 Šutio je dugo spuštene glave. – Oprosti – reče naposljetku. – Sa
mnom je teško, svjestan sam toga.
– Ti si mi prijatelj – reče Norma. – I zato se brinem za tebe. A sad
mi napokon reci, zašto si me pozvao ovamo.
Kander ustane i počne hodati po svom uredu gore-dolje. – U nas je
nestao čitav materijal s pogreba profesora Gellhorna i njegove obite-
lji, za emisiju WELT-IM-BILD, zar ne?
Norma digne glavu i pogleda ga.
– Otada imamo neprestano policiju u kući. Nekoliko puta je ovdje
bio i jedan big boss[ 46 ] zove se Sondersen. Ti ga, dakako, pozna-
ješ.
– Da. Ja sam mu ispričala čitavu tu stvar.
– To sam i mislio. U nas nisu ni on ni njegovi ljudi napredovali ni ko-
raka.
– Znam.
– No da, i sada sam doznao da se isto to dogodilo i u Parizu. Nor-
ma napola zaklopi svoje crne oči. – Što se to dogodilo također i u
Parizu.
– U obaju velikih TV-stanica PREMIERE CHAINE I TELE 2. Ljudi
koji rade na vijestima svi se međusobno poznaju, zar ne? Ja imam
tamo jednog starog prijatelja, zove se Alain Perrier, a obavlja na
PREMIERE CHAINE isti posao kao ja ovdje. Nazvao me jučer uve-
če. Privatno, doma. I rekao mi da se dogodilo isto što i u nas. A tako-
đer i u TELE 2. Da su nestali filmovi.
– Kakvi filmovi?
– No, pa oni za vijesti.
– To mi je jasno. Ali o kojem događaju?
– Znaš li za tvrtku koja se zove EUROGEN?
– Da. – Norma ustane. „Moje pamćenje još uvijek dobro funkcioni-
ra”, pomisli ona. „EUROGEN. O toj je tvrtki nešto pričao Barski. Tu
radi taj Patrick Renaud, kojem je jadni Tom Steinbach kad je već bio
bolestan, htio javiti sve rezultate istraživanja Gellhornove ekipe”. –
Što je s EUROGEN-om? – upita ona.
– Tamo je nešto krenulo naopako. I to jako. Mjesecima je to zata-
škavano, ali naposljetku je iznenada izbilo na vidjelo. Nisu mogli dru-
go, nego su sazvali konferenciju za štampu. Predstavili su komisiju
stručnjaka kojoj je bio zadatak da sve razjasni. Gomila reportera. Ne-
ugodna pitanja. Tu je konferenciju snimala ekipa iz PREMIERE
CHAINE i jedna iz TELE 2. I odmah nakon toga čitav je materijal
nestao. I to i u PREMIERE CHAINE i u TELE 2. Francuska nedjeljna
izdanja bila su već jučer prepuna tih vijesti. A tek danas, rekao je
Alain. Nisi ništa čitala?
– Kada? Tek što sam stigla u redakciju, ti si nazvao i ja sam odmah
požurila k tebi.
– No, onda pogledaj FIGARO, LE MATIN i tako dalje. Prava bujica:
„Vlada pokušava zataškati iznošenje izvještaja u javnost.” „Dopustila
je da nestane filmski materijal” i tako dalje.
– O bože, ta reci mi napokon, što se dogodilo u EUROGEN-u?
– Dakle, laboratoriji su smješteni na prostoru bolnice „Hopital de
Gaulle”, zar ne. Iz njihove se bolnice teško probijaju bilo kakve tajne.
A ipak je izašlo na vidjelo da je u EUROGEN-u oboljelo pet istraži-
vača koji rade na rekombinaciji DNK. Trojica su već mrtva. Ostala
dvojica će to biti uskoro.
– Od čega su oboljeli?
– Od neke do sada nepoznate vrste raka – reče Jens Kauder.
 22

Na stolu u uredu Barskog ležale su mnogobrojne francuske novine

s upadnim naslovima:

MISTERIOZNA DOGAÐANJA U HOPITAL DE GAULLE:

DA LI JE MANIPULACIJA GENIMA ODNIJELA PET ŽRTAVA?
*
OBOLJENJE OD RAKA U HOPITAL DE GAULLE – SLUČAJ ILI
PRISILA?
*
„GREŠKE U MANIPULACIJI RAZLOGOM SU SMRTNIH SLUČAJE-
VA”, TVRDE SINDIKATI ŠTO VLADA POKUŠAVA PREŠUTJETI?
*
ŠTO SE DOGAÐA U LABORATORIJIMA „EUROGENA”?

Bilo je to nakon dva sata, oko 13 sati. Troje ljudi što su upravo pro-
čitali članke, nijemo se pogledaju: bili su to Norma, Barski i krimina-
listički viši savjetnik Sondersen, kojeg je Norma zamolila da dođe u
Institut.
– Gospodine Sondersen – reče Norma – je li vama bilo nešto poz-
nato o tim slučajevima oboljenja i smrti?
– Ne – reče on, a u glasu mu se opet osjećala ona nekakva tuga
pomiješana sa srdžbom.
– Niste također znali da je iz PREMIERE CHAINE i iz TELE 2 nes-
tao filmski materijal o konferenciji za štampu? Isti slučaj kao i s
WELT-IM-BILD-om nakon pogreba obitelji Gellhorn! – Norma podig-
ne glas.
– Ne.
 – To je zaista čudno – reče Norma nemilosrdno. – Mislila sam da
ste u iješavanju takvog slučaja kao što je naš, u vezi s vašim ino-
zemnim kolegama.
– I ja sam tako mislio – reče Sondersen i priđe k prozoru.
– Što to treba značiti? – upita Barski.
Sondersen je stajao kraj prozora okrenut njima leđima. Nije odgo-
vorio.
– Gospodine Sondersen! – glasno reče Norma.
– Da.
– Gospodin doktor Barski vas je nešto upitao?
Još uvijek okrenut leđima čovjek iz Saveznog kriminalističkog ureda
odgovori: –Ja dakako dobivam informacije. Ali kao što vidim, nepot-
pune. Slušajte... – nastavi on čvrstim glasom okrenuvši se prema nji-
ma.
– Slušamo – reče Norma. „Žao mi te je”, pomisli ona, „ali tako to ne
ide. Ako pomažem ja tebi, moraš pomoći i ti meni. Ili, pustimo dogo-
vor, pa ću ja nastaviti raditi na vlastitu ruku, kao i uvijek do sada,
uostalom.”
– Ja... ja ...
– No, što je! – reče Norma. „Tu pomaže samo brutalnost”, pomisli.
– Pa vi ste sami počeli razgovor o tome, kako meni nešto teško pa-
da, gospođo Desmond.
– Da, i vi ste rekli da je to istina, ali da mi to ne možete objasniti.
– I ne mogu – reče Sondersen.
– A što je sa Zlom, protiv kojeg se uvijek neumorno mora boriti i ni-
kada se ne smije posustati?
– Ja to i činim –reče Sondersen. Skupio je ruke u pesnice. –Ja to i
činim.
– Ali vi mi dakako ne možete reći tko vam toliko otežava vaš posao
– reče Norma.
– Norma, molim vas...
– Ne, Jan. Jedanput moramo razgovarati o tome! – Ona pogleda
Sondersena. – Kad vi ne možete reći meni, onda ću ja reći vama: u
Parizu je u nestanak filmova bila umiješana vlada. Vi ste, međutim,
na početku istrage dobili od vlade određena uputstva, naime, što
smijete uraditi, a što ne, koga smijete progoniti, a koga ne i koga mo-
rate ostaviti na miru. Tako je to, gospodine Sondersen! Predugo sam
u tom poslu, a da to ne bih shvatila.
Sondersen je šutio.
– Ne trebate odgovoriti. Situacija je sasvim jasna. Obje vlade su
složne. Međutim, francuska je počela vrlo nespretno. Bonn je bio da-
leko lukaviji. Tko bi to samo i pomislio –Bonn! Ali, to je moguće samo
onda kad imaju jednog tako lojalnog čovjeka kao što ste vi, Sonder-
sen. Bonn se uvijek može osloniti na nekog takvog, kao što ste vi. –
„Htjela sam te razbjesniti da eksplodiraš, da progovoriš”, razmišljala
je Norma. „Nije mi uspjelo. Čak ni sa zadnjom rečenicom. To je sa-
svim uobičajena priča!” – Moje su simpatije na vašoj strani – reče
ona. – Jadni gospodine Sondersen! 1 vi ćete ostati lojalni, zar ne? –
„Sada gotovo da sam prevršila mjeru, dalje ne mogu”, pomisli.
Sondersen je pogleda. Lice mu je bilo sasvim bezizražajno.
– No, dobro, onda pazite! Rekla sam da vas smatram izuzetnim, jer
vi ste borac ... Ne, dopustite da kažem sve što mi je na jeziku. Vi i
jeste borac. Ja vas i nadalje smatram izuzetnim. Još više nego prije.
Meni Bonn ne može ništa zabraniti! Ja sebi ne bih dopustila da mi bi-
lo što zabranjuje. U tome je moja prednost pred vama. Tako dugo
dok me ne ubiju, ja ću nastaviti s traganjem, pokušat ću razjasniti taj
teroristički napad, i sve što se krije iza njega. I zbog toga vam sada,
kad smo razjasnili vaš položaj, obećajem da ću činiti sve što god vi
ne možete ili ne smijete poduzimati. Obećajem vam to također i u
ime doktora Barskog, zar ne, Jan?
Ovaj kimne.
– Max Planck je jednoć rekao: „Istina nikada ne pobjeđuje. Jedino
njeni protivnici izumiru.” To je prava riječ! Mi ne možemo čekati, dok
oni nestanu. To traje predugo. To mi nećemo doživjeti. Mi ne može-
mo čekati, dok istina pobijedi. Međutim, možemo je otkriti, iznijeti na
vidjelo! I pronaći krivce. Da li ćemo ih uspjeti izvesti pred sud, to ne
znam. Ali Zlo ima svoje ime i adresu. I ja ću ih, dođavola, navesti!
– To ste rekli veoma lijepo – kimne Sondersen.
– Ah, ništa – reče Norma.
Začuje se kucanje. Vrata otvori gospođa Vanis, starija tajnica Bar-
skog. Doimala se vrlo nesretnom. – Molim da me ispričate – reče
gospođa Vanis. – Došao je jedan gospodin. Rekla sam mu da sada
ne može razgovarati s vama, gospodine doktore. Međutim, on se na-
prosto ne miče. Kaže... – Istog je trena netko gurne ustranu. U sobu
uđe visok, jak čovjek odjeven u sivi ogrtač. Reče na njemačkom sa
zamjetlji- vim francuskim akcentom: – Iziđite! I zatvorite vrata!
Gospođa Vanis zabezeknuto pogleda Barskog.
– Idite, molim vas – reče on. Gospođa Vanis nestane. Vrata se za-
lupe za njom. – Tko ste vi? – upita Barski. Čovjek s velikom glavom,
velikim nosom i širokim leđima poput rvača, reče: – Moje ime nije
uopće važno. Vi ste, dakle, doktor Barski.
– Da.
– Legitimirajte se!
– Što?
– Trebate se legitimirati. Valjda imate kod sebe neku ispravu. Osob-
nu kartu. Vozačku dozvolu.
– Najprije se vi legitimirajte!
– Ništa od toga – reče gorostas. – Ili ćete se legitimirati ili nećete
dobiti pismo vašeg prijatelja Patricka Renauda.
– Trenutak, molim. – Sondersen se izdvoji. – Ja sam iz Saveznog
kriminalističkog ureda. Zovem se...
– To me uopće ne zanima – reče rvač. – Hoćete to pismo, doktore?
Onda mi pokažite neku vašu ispravu.
Barski izvuče iz džepa svoju vozačku dozvolu i pruži je gorostasu.
Ovaj pažljivo promotri sliku pa onda Barskoga, zatim kimne. – U re-
du. Evo. – Pruži Barskom vozačku dozvolu i pismo. – Madame, mes-
sieurs... – Prije nego što je bilo tko od njih troje uspio reagirati, on se
izgubi.
Barski otvori kuvertu. Stade čitati naglas: „Pariz, 14. rujna 1986.
Dragi moj Jan, donosilac ovog pisma prijatelj je u kojeg imam apso-
lutno povjerenje. Ovo pismo ne smije ni u kom slučaju ići preko po-
šte. Isto tako, ja te ne smijem nazvati. Alija moram govoriti s tobom.
Ovo pismo ćeš dobiti sutra, u ponedjeljak u podne. Molim te, budi
svakako zajedno s gospođom Desmond najkasnije u utorak, 16. ruj-
na uvečer, u hotelu ROMERBAD u Badenweileru. Tamo ću stupiti s
tobom u vezu. Vjerojatno pretpostavljaš o čemu je riječ. Uvijek tvoj
Patrick. P. S. Spali ovo pismo čim ga pročitaš.” Barski ispusti pismo.
 Sondersen reče: – Odmah upitajte vratara kako je ovaj čovjek ušao.
Moji ljudi ispred bolnice mora da su ga vidjeli i prepoznat će ga sada
kad bude izlazio.
Barski nazove portira i opiše gorostasa. – Da... – reče Barski, a od-
mah zatim: – To je bio on... Što?... Hitna dostava lijekova. A kamo?...
Konzerve krvi. Kirurgija. Pripazite kad se čovjek bude vraćao ... Već
je prošao? Ali, to je nemoguće! Pa ne može tako brzo ... Ne, ne, sve
je u redu. Hvala vam. – Barski spusti slušalicu. – On je upravo iza-
šao. Registarski broj automobila portir nije zapamtio. I što sada?
Sondersen reče polagano: – Spalite pismo vašeg prijatelja, doktore.
I otiđite svakako s gospođom Desmond u Badenweiler!
– Kako to baš u Badenweiler? – upita ona.
– Patrickova majka živi u Colmaru. To je na drugoj obali Rajne. Vje-
rojatno se on nalazi tamo.
– Moji će vas ljudi, dakako, štititi, a i Renauda također – reče Son-
dersen. – Obećajem vam. Ako to neću moći izboriti, napravit ću
skandal. Ali, uspjet ću. Budite bez brige.
– Hvala – reče i Barski.
– Ah, ništa – reče kriminalistički viši savjetnik Sondersen.
 23

„U južnom dijelu Schwarzwalda leži malo lječilište Badenweiler”,

pročita Norma iz nekog prospekta. Sjedila je zajedno s Barskim u sa-
lonu boje meda u hotelu ROMERBAD. „U odnosu na Baden-Baden,
to je poput nekog malog kazališta prema velikom. Ono ima neku ne-
nametljivu raskoš. Sa šumskih se putova vidi Švicarska i Elsass... Tu
sam razapeo šator.” Norma ispusti prospekt. – To piše Rene Schic-
kele. On je živio tu u Badenweileru od godine 1920. do 1932. A onda
je morao emigrirati zbog nacista. Otišao je u Južnu Francusku, u
„carstvo svjetla”, kao što on piše. – zatim Norma ušuti.
Barski je pogleda. – Mi smo bili tamo, ona i ja – tiho reče.
Norma kimne. – Schickele je umro 1940. U Nici. Zaista u Nici, eto,
tako tu stoji. Kasnije je lijes prenijet ovamo, u njegov voljeni Ba-
denweiler. Njegov je grob sada sasvim tu u blizini, na groblju maloga
mjesta Lipburga. Prokletstvo, nacisti su prognali i ubili najbolje koji
su postojali. A sam bog zna, da to nisu bili isključivo Židovi!
– Ah – reče Barski – draga Norma. A što bismo rekli tek mi, Poljaci?
Mora se znati opraštati. Nikada zaboraviti. Ali, oprostiti. Inače se ne
bi moglo živjeti.
– Jan, vi ste u pravu – reče Norma. – Ali ja to ne mogu.
– Naučit ćete – reče Barski. – Morate naučiti. I ja sam morao nauči-
ti. Ja ću vam pomoći, okay?
– Okay. – Ona se nasmiješi. On letimično položi svoju ruku na nje-
nu. – Da još malo prošetamo? Za Patricka je još prerano.
Ustali su i izašli iz ROMERBAD-a. Bilo je svega nekoliko minuta iza
15 sati, utorak, 16. rujna 1986. Od Hamburga do Stuttgarta su puto-
vali avionom. Tamo je Barski iznajmio automobil. Zatim su krenuli
autocestom u pravcu Basela i državnom cestom stigli do Badenwe-
ilera.
 – Kako lijep kraj – reče Barski. Oboje su bili očarani malim gradi-
ćem, starijim kućama i hotelom ROMERBAD. Ta velika građevina s
bijelo obojenom fasadom, pokazala se nekom vrstom muzeja lijepih
predmeta: starog i novog pokućstva, slika, dragocjenosti svake vrste.
Sobe koje su rezervirali bile su uređene istančanim ukusom, kao
uostalom i čitava kuća, koja se od samog početka nalazila u vlasniš-
tvu jedne te iste obitelji, tako im je, naime, ispričao portir. Norme i
Barskog posebno se dojmila hala, sva u žutosmeđim tonovima, kao i
mnogobrojni cvjetni aranžmani koji su krasili hotel.
Krenuli su laganim korakom kroz park, prošli pokraj plivačkog baze-
na gdje je ispod plavih suncobrana sjedilo mnogo gostiju, zatim po-
kraj teniskog igrališta i drugih sportskih terena, pa pokraj „dječje ku-
će”, na koju je upozoravao putokaz s natpisom „Pristup odraslima
dopušten jedino u pratnji djece”. Hodali su šutke jedan kraj drugoga,
a Norma je razmišljala: „Kako je prekrasan ovaj svijet, kako prekra-
san – unatoč svemu, da, unatoč svemu.”
Vratili su se natrag u hotel i sjeli u plavi salon, gdje su popili čaj. Iz-
vana su dopirali veseli dječji glasovi i čuli su se udarci teniskih lopti-
ca, a tu je unutra vladao mir, beskrajni mir. „Tako je ponekad bilo s
Pierreom”, razmišljala je Norma. „Negdje u svijetu. Nikada dugo. Ali
za kratko vrijeme, da.” I odjednom joj se sve ovo učini nestvarnim; i.
ova tišina, ljepota hotela, čitav krajolik, sasvim nestvarnim. Međutim,
to je nije uznemiravalo, nego što više, osjećala se zadovoljnom i po-
malo omamljenom. Gledala je Barskog koji je čitao novine i primijeti-
la primjerak NEW YORKER-a, a on joj je pokazao jedan crtež – dvije
male cmobijele pande kako jedna drugu zabrinuto promatra i potpis
ispod slike koji je glasio: „Sumnjam da je ovo ona prava vrsta svijeta,
u kojem bismo uspjeli odrasti.”
Prelistavajući druge novine Barski odjednom reče: – Francuska
uvodi obaveznu vizu za sve strance osim iz zemalja Evropske zajed-
nice i Švicarske.
– Zbog terorističkih jiapada u Parizu? – upita Norma.
– Da, jer teroristi ionako nikada nemaju falsificirane isprave – reče
on.
 24

Ovdje je bilo uobičajeno da se za večeru presvuče odjeća.

Norma je bila odjevena u crne svilene hlače i kaputić skerletnocrve-
ne boje, a Barski je imao na sebi tamnoplavo odijelo. Kad su izlazili
iz blagovaonice i stigli u veliko okruglo predvorje, pristupi im neka
mlada djevojka.
– Upravo sada je neki gospodin predao ovo pismo za vas, doktore
Barski. – Pruži mu kuvertu.
– Gdje je on?
– Otišao je. Rekao je da se veoma žuri.
– Hvala– reče Barski. Sjedne s Normom ujedan ugao ispod stajaće
svjetiljke na stalku i ždere omotnicu. Zatim počne tiho čitati tekst na-
pisan na listovnom papiru: „Dragi moj Jan, ovo će pismo donijeti je-
dan prijatelj. Molim te, budi sutra, u.srijedu, u 10 sati 30 minuta za-
jedno s madame Desmond u Sankt Stephansmunster von Breisach.
Čekat ću vas tamo. Imaš oko 30 minuta vožnje do tamo. Uvijek tvoj
Patrick. P. S. Pismo odmah spali!”
– Čekat će nas u crkvi?
– Vjerojatno to smatra pogodnim mjestom – reče Barski. Zapali pi-
smo i nakon što je izgorjelo usitni pougljene ostatke u pepeljari.
– Ja znam put do Breisacha – reče Norma.
– A ja sabornu crkvu – reče on.
– Kad ste bili tamo?
– Još nikad – reče Barski.
– Ali kako onda...?
On ustane. – Dođite – reče. – Doduše, već je gotovo deset sati, ali
je napolju još sasvim ugodno toplo. Za nekoliko će minuta izaći mje-
sec.
 Zašli su u park, gdje su još uvijek na stolicama i klupama sjedili ho-
telski gosti. Norma i Barski su prolazili kraj njih i krenuli put jedne li-
vade. Tu su bili sasvim sami. Od mjeseca se nije vidjelo ništa do mli-
ječne mrlje na horizontu.
„Shvaćam li ja, kakvo je zapravo zrno praha ova zemlja?”, pomisli
Norma, kad se napokon mjesečev kolut pojavio na nebu. „Kako je ni-
štavno i nevažno sve što se na njoj događa, naočigled takve veličaj-
nosti kozmosa? Ne, ja ne shvaćam ništa. Baš ništa. Nestvarno, da.
Nestvarno, to već da. Opet, još jednom. Sve mi se čini nestvarnim.
Što stojim tu na jednoj livadi! U Badenweileru. Što kraj mene stoji taj
muškarac. Što kaže da pozna crkvu, a nikada nije bio u njoj. Što ov-
dje tako jako i slatkasto miriše na borove. San? Ne, to nije san”, raz-
mišljala je ona. „Ali kako to, da sada uvijek iznova doživljavam tre-
nutke u kojima sve postaje nestvarno, apsolutno nestvarno?”
– Vidite – reče Barski – sada se pojavio čitav mjesec.
A bilo je točno 22 sata 04 minute. Norma je, naime, mehanički po-
gledala na ručni sat. „Da, dobro, mjesec je izišao”, mislila je. „Ali veli-
čajnost kozmosa? Obuzetost njime?” Ona reče: –Zapravo, ovo čudo
je pomalo razočaravajuće. Mislim, kako se sve to točno odvija. Mo-
glo bi se unaprijed izračunati točno za svaki dan.
– Samo se u neka malobrojna čuda prirode prodrlo proračunom –
reče Barski. – Međutim, u čovjeka kao čudo, nažalost, to nije bilo
moguće.
 25

Tog je dana puhao snažan vjetar, nebo je ponegdje bilo pokriveno

oblacima, što su se vukli nekuda unedogled. Putovali su u Breisach.
Barski je upravljao automobilom mimo i sigurno.
– Vi ste ipak već jedanput bili ovdje – reče Norma.
– Ne, zaista nisam – reče Barski.
Cesta je prolazila pokraj mnogobrojnih vinograda, a trsovi su bili pu-
ni plodova. Zatim su slijedile velike površine polja s kojih je bila već
ubrana ljetina, pa šume, crne do tamnozelene boje. U izmaglici ugle-
da Norma u daljini ispred sebe planinski lanac, ogranke Kaiserstu-
hla.
– Breisach – reče odjednom Barski, odsutno se smiješeći – grad je
sa sabornom crkvom poput Colmara ili Basela, Strassburga ili Fre-
iburga. Nakon odlaska Kelta, Rimljani su na brdu izgradili tvrđavu,
Mons brisiacus. Pogledajte samo, kako se neprestano mijenjaju bo-
je, čim najmanji oblak sakrije sunce. Lijepo, zar ne?
– Lijepo – reče Norma.
– Grad je najteže pogođen krajem drugog svjetskog rata. Srušene
su četiri petine svih kuća, a i srednjovjekovna je crkva pretvorena u
ruševine.
Norma je spustila prozor sa svoje strane automobila, tako da joj je
vjetar puhao u lice. Uzbuđeno poče razmišljati: „Isto je kao onda u
Nici, onoga jutra gore u restoranu iznad aerodroma, potpuno isto.
Opet osjećam taj isti mir u sebi, tu veliku mirnoću, to tako neobično
pouzdanje.”
Desno uz cestu opet su se uzdizali vinogradi, a lijevo su pasle mno-
gobrojne ovce. Oko stada neprestano je trčkarao mali crni pas.
– Sve epohe povijesti ovog grada mogu se očitati na iznova izgra-
đenoj crkvi – reče Barski još uvijek sa sretnim smiješkom na licu. –
Romanski temelji, gotska predgradnja, kasnogotski završetak. Zna-
meniti su prije svega glavni oltar majstora H. L. i „Sudnji dan” Martina
Schongauera. Njegova „Madona u grmu ruža”, zar ne, nalazi se,
zbog sigurnosti, preko u Colmaru, u dominikanskoj crkvi... – Barski je
u tom trenutku prestigao kolonu francuskih vojnih kamiona. Vojnici s
kamiona prekrivenih ceradom domahivali su Normi, a ona im je uz-
vraćala; pri tom je gledala Barskog kao da ga još nikada ranije nije
vidjela.
Tako nije još nikada govorio, tako se nije još nikada smješkao.
– No, recite mi naposljetku istinu! – zamoli Norma. – Kako možete
toliko znati o svemu tome, a da niste nikada bili ovdje?
– Mahnite još jedanput! Svi vam vojnici mašu. A tko rado ne gleda
lijepu ženu! – Norma mahne, a vojnici iz kamiona uzvrate mahanjem,
zadovoljno se smiješeći. Ona pomisli: „Čudi me, kako sam tako ra-
dosna. Otkuda to? Ja sam, a ne znam tko sam. Dolazim, a ne znam
otkuda. Idem, a ne znam kamo. Čudi me, što sam tako radosna. An-
gelus Silesius”, pomisli. „I mene također čudi. To zapravo i nije ra-
dost. To je nešto poput – poput oslobađanja”, iznenađeno je razmiš-
ljala i ponovno se zagledala u Barskog, kao da ga još nikada nije vi-
djela.
– Pa, rekao sam vam da smo mi Poljaci ludi – reče on. – Crveni i
pobožni. Već od dječačkog doba zanimali su me samostani i crkve,
skulpture i slike velikih majstora. Umjetnička djela na kojima je
umjetnik radio pola svog života ili čak čitav život. Uzmite na primjer
čovjeka koji se zvao Mathis Gothard Nithart Grunewlad i njegov „Is-
enheimški oltar”! Nalazi se preko u Colmaru, sasvim blizu odavde, u
Musee d’Unterlinden...
„Kako se samo smiješi”, pomisli ona. „Kao da je i on sam lik na ne-
koj velikoj staroj slici, poniknut i zadubljen sam u sebe.” Promatrala
ga je s čuđenjem. „U mom životu”, reče sama sebi, „oko se izvježba
za ljude. Mislila sam kako ću barem donekle točno prosuditi i ocijeniti
Jana. Tu kraj mene sjedi sada jedan sasvim potpuno drugi čovjek,
čovjek o kojem ne znam baš ništa, ne, ne, čovjek kojem poznajem
ipak samo jednu stranu njegova bića.”
– Ja sam morao sve to znanje, svu tu ljepotu, sva ta majstorska
djela pronalaziti u knjigama, umjetničkim mapama, leksikonima, zar
ne? Kad sam bio mlad, u nas nije bilo gotovo ničega. Znate li da sam
sve što su mi ostavili moji roditelji, koji su oboje umrli u ratu, raspro-
dao „na crno” ili u antikvarijatima, samo da bih se dokopao knjiga i
umjetničkih svezaka? Nažalost, sve je to ostalo u Poljskoj... Vino!
Pogledajte samo ove brežuljke pune vinove loze! Ovdje čitav ovaj
kraj živi od vina... Da, bio sam gotovo opsjednut. I na taj sam način
saznao mnogo toga o crkvama i samostanima u Njemačkoj, Francu-
skoj, Italiji, Španjolskoj i čitavoj Evropi, iako nikada nisam bio tamo. I
u Breisachu nisam bio nikada ranije, a unatoč tomu mogao bih vam
točno reći što ćete vidjeti kad uđemo u crkvu. Je li to ludo, hm?
– Pomalo da – reče Norma.
– Ja sam vam pričao i o samostanu Saint Pons u Cimiezu – reče
on.
– Međutim, tada u Nici vi ste bili s mislima daleko, vrlo daleko.
Upravo su kolima prelazili neko raskršće, a ona pomisli: „Kako sa-
mo može jedan čovjek povjerovati da dobro poznaje onog drugog.
Kakva umišljenost! Što ja zapravo znam o Barskom? Ništa. Baš ni-
šta. Čudim se...”
Postajala je sve omamljenija, sve ju je više zaokupljao osjećaj nes-
tvar- nosti, obuzetosti čovjekom čije biće uopće nije poznavala; obu-
zela ju je blaga svjetlost i neka čudesna toplina. Čula je Barskog ka-
ko govori, ali je razabirala samo pojedine riječi...
– Martin Schongauer, znameniti slikar i bakrorezac... Još za života
dobio je najčasniji nadimak ... „Ponos slikara”... „Martin hipsch”, to je
trebalo značiti „hübsch”[ 47 ] ... njegov „Sudnji dan”... Proroci i patri-
jarsi Starog zavjeta ... probuđeni zvukom truba... Mrtvaci iz svojih
grobova... Slika pakla... kaotični svijet... tamni ponori... razbuktali
plameni jezici... užasno oružje... – „Prokletnici”, pomisli zbrkano Nor-
ma...
– Mučenje ... strahote ... gnusobe ... vedrina neba... puteljci po liva-
dama... blaženi u raju ... anđeli koji pjevaju i sviraju ... i glavni oltar...
lipovo drvo... poput fino ispletenog filigrana... grane i vitice u cvatu i
pune listova... Marijina krunidba... genijalnost rezbara H. L ... njegovi
inicijali... stoljećima je to bila tajna... Tko je bio H. L.? ... Ne zna se...
Stigli smo.
Norma se trgne.
 Tu je bila protestantska crkva, pa pošta, zatim trg sa zdencem, no-
voizgrađene kuće, zagasitožute boje kao i zdenac, smeđe i bijele. Vi-
soko u nebo stršila je iznad njih stolna crkva. Vozili su se strmom i
uskom cestom, prošli kroz jedna velika vrata, pa zatim kroz još jed-
na.
Norma je čula kako Barski i dalje govori, ali je opet hvatala samo
pojedine rečenice i riječi...
– ... većina je dragocjenosti sklonjena na sigurno mjesto već godine
1939; i 1940. ... kraj rata... Pucnjava u borbama za prijelaz preko
Rajne... potpune razvaline... razoren grad... sakupljanje novaca...
pomoć sa svih strana ...
Cesta je bila sve strmija. A zatim je opisivala velik zavoj. U dubini je
blistala Rajna.
– ... već 15. rujna 1945. ponovno se začula zvonjava sa dva zvona
sjevernog tornja... Restauracija je trajala do 1966 ... a već su potreb-
ni hitni popravci...
Norma primijeti da su se kola zaustavila. Još je uvijek promatrala
Barskog.
– Što je? – upita on.
– Ništa – reče Norma.
Kad je izišla iz kola, nalet vjetra je bio toliko jak, da ju je gotovo sru-
šio. Ona zatetura. Barski joj stavi ruku oko ramena.
– Slonovsko kamenje – reče iznenada Norma i nasmiješi se.
– Kako?
– Ah, morala sam se odjednom sjetiti svog sina – reče ona. – Je-
danput smo letjeli zajedno za Johannesburg. Kad smo bili iznad Afri-
ke, kapetan nas je pozvao u pilotsku kabinu. Mene, naime, poznaju
mnogi kapetani. I tako sam sjedila u kabini zajedno s Pierreom, a is-
pod nas su pasla stada slonova. Pilot se spustio s ogromnim avi-
onom sasvim nisko, a slonovi su počeli trčati, brzo pa sve brže, čak
brže od sjene aviona. Mom se sinu to jureće stado učinilo ogromnim
i čudovišnim, obuzelo ga je strahopoštovanje i otada je uvijek za veli-
ko kamenje crkvenih zidina govorio da je to slonovsko kamenje. –
Ona dotakne jedan ogroman kvadar crkve, koji je bacao svoju sjenu
na prostran trg. Tu je bilo parkirano nekoliko automobila. Ljudi, me-
đutim, nije bilo.
 I kad su ušli u stolnu crkvu, kad je Norma vidjela sve ono o čemu joj
je Barski pričao, njoj zastade dah. Tu je bio glavni oltar izrezbaren u
svijetlom drvu. Dosezao je visoko gore do u svod, a filigranske su
rezbarije tekle u prekrasnim linijama sve dolje do poda. Još je se ni-
kada nije do te mjere dojmila neka umjetnina. Vidjela je kako je Bar-
ski kleknuo na jedno koljeno i prekrižio se, a ona pomisli: „Jučerašnji
me je izlazak mjeseca ostavio ravnodušnom. Zašto? Zbog toga jer
kozmos naprosto nije shvatljiv. Zbog toga što nas potresaju, diraju,
uzbuđuju, oduševljavaju samo ljudi i ono što ljudi čine? Ova crkva
spada bez sumnje u nešto najveličanstvenije što su ljudi ikada stvori-
li. Ljudi koji vjeruju.
Nikakve ideologije, ne. I ja bih tako rado vjerovala! Tako bih rado bi-
la kao i Barski. On može vjerovati. On je čovjek koji vjeruje, čovjek
koji voli ljepotu što izrasta iz vjerovanja. I zato sam sada tako ganu-
ta. Isto kao što me kozmos uopće nije potresao, tako me sada jako
potresa ovaj čovjek o kojem sve do danas nisam ama baš ništa zna-
la. A što li on zna o meni? I zar nije svatko čitav jedan kozmos, čitav
jedan svijet?”
Crkvenim su se lađama kretali posjetioci, ali ih nije bilo mnogo. Nor-
ma i Barski pođu polagano naprijed, promatrajući pri tom visoke pro-
zore sa šarenim staklenim pločama.
– Psst! – Barski stane. – Patrick! – reče on.
– Gdje?
– Tamo preko u tami. U niši – reče Barski. – Dođite!
 26

– Zdravo, Patrick.– reče Barski tiho i pruži ruku visokom čovjeku u

niši. Patricku Renaudu moglo je biti najviše 28 godina, bio je tip spor-
taša, vitak i čvrst. Imao je vrlo dugačke noge, tamnu kosu i svijetlo-
plave oči, te lijepo oblikovana usta.
„Zgodan”, pomisli Norma, kad gaje Barski predstavio, a zatim rekao
i njeno ime.
Renaud reče: – Hvala vam što ste došli, madame. Ja vas trebam. I
mi vas trebamo. – Govorio je njemački s akcentom. – Dogodila se
velika svinjarija.
Govorili su tiho, gotovo šapćući. Crkvom su prolazili ljudi, poneko
sam, a neki udvoje. Neprestano su se čuli koraci i šaptanje. Poluta-
mu u prostoriji probijao je mlaz svjetlosti što je dolazio s prekrasno
umjetnički izrađene rozete gore, visoko na zidu, nasuprot glavnog ol-
tara.
Renaud reče: – Imam tjedan dana dopusta. Nalazim se u majke u
Colmaru. Međutim, nisam se tamo htio sastati s vama. Ne znam da li
me možda prate.
– Tko su to „oni”? – upita Barski..
– Kad bih to znao! –reče Renaud. – Vjerojatno vladini ljudi. Ona
mora imati specijalne jedinice za slučajeve kao što je naš. Tada bez-
obzirno stupaju u akciju.
Norma i Barski se pogledaju. – Što si rekao? – upita Barski.
Zasvijetli „blic”. Netko je upravo snimio glavni oltar.
– Tada bezobzirno stupaju u akciju.
– Ne tada, već i prije.
– Prije? Da, vlada ima specijalne jedinice? Čemu?
Barski reče polagano: – Jer se i u nas u Hamburgu govorilo o tome
nakon pokušaja ubojstva gospođe Desmond.
 – Dakle, gotovo sam siguran da danas svaka zemlja ima nešto tak-
vog – reče Renaud. – Moj telefon prisluškuju već mjesecima, moja
se pošta čita, a u Parizu me uvijek netko prati od trenutka kad je sve
izbilo na vidjelo. Ionako se sve predugo zataškavalo.
– No – reče Barski – to radimo i mi, zar ne? I u nas se dogodilo veli-
ko zlo. Jedan čovjek mrtav, drugi teško oboljeti, neizlječivo. A mi lije-
po držimo jezik za zubima. Dobro, obavijestili smo MULTIGEN. I pro-
fesora Lauterbacha.
– Tko je to?
– Predstojnik bolnice Virchow. – Barski slegne ramenima. – As tim
je upoznat i Savezni kriminalistički ured, dakako. Nakon terorističkog
napada morali smo osobi koja vodi istragu reći cijelu istinu. Gospo-
din se zove Sondersen. Dakle, ne uzbuđuj se previše radi tvoje vla-
de. I naša čini sve što može. I Sondersenu je isto tako potrebna Nor-
ma, kao i vama. Ono što se u vas dogodilo mora biti od veoma velike
važnosti za nekoga. A također ono što se dogodilo u nas i što je To-
ma stajalo života.
– Jadni Tom –reče Renaud. – Bože moj, kad se samo sjetim kako
nam je bilo lijepo prigodom njegova zadnjeg boravka u Parizu!
– Vjeruj mi, smrt je za njega bilo najbolje rješenje. Jadna je Petra.
Poznaš i nju?
– Da.
– Nitko živ ne zna koliko će ona još dugo živjeti, ako se to može na-
zvati životom. U EUROGEN-u je, dakle, oboljelo od raka petoro ljudi
iz laboratorija. Troje je već mrtvo. A filmovi s konferencije za štampu
PREMIERE CHAINE i TELE 2 su nestali. I u nas je nestao jedan
film, samo novine o tome još ništa ne znaju. To mora imati neke ve-
ze. I vi radite na tom istom projektu kao i mi. Virusi protiv raka.
. – Točno. Ali vi ste samo jedna ekipa. Mi u EUROGEN-u imamo vi-
še ekipa koje se bave različitim projektima. Mi također tražimo viruse
protiv raka, točno. Ali, otkad se sve ovo otkrilo, možete zamisliti kak-
vo tu vlada raspoloženje! Nepodnošljivo, kažem vam! Nepodnošljivo!
Svatko pazi na svakoga! Nitko ne zna, tko još ima rak. Nitko ne vje-
ruje nikome. Oba laboratorija u kojima su se tražili virusi protiv raka
zatvorena su, već od prošlog tjedna. Zadnjih deset godina radilo je tu
200 ljudi. Trenutačno nas ima 61 – u velikom strahu! A k tome svaki
od nas ima osjećaj da smo dovedeni u bludnju, da se našim radom
želi postići sasvim nešto drugo, kao i u vas. I najvjerojatnije je to ne-
što drugo i postignuto, kao i u vas. I da su tu na djelu ljudi koji pred-
stavljaju državu ili ljudi iz krugova kojih se država plaši i koje država
štiti, svejedno; netko tko se veoma zanima za ono što smo mi pro-
našli, isto kao i u vas.
– Kao i u nas – reče Barski. – Ali što je to što ste vi pronašli?
– A, u tome i je stvar, merde![ 48 ] – reče Renaud. – Mi to ne zna-
mo. Na toj konferenciji za štampu bio je također i profesor Robert
Cajolle, ti ga poznaš, Jan, predsjednik upravnog vijeća EUROGEN-
a.
Barski kimne. – Bio je na Gellhomovu pogrebu. Tada sam ga vidio
zadnji put.
– Dakle, Cajolle je na konferenciji za štampu rekao i slijedeće:
„Postoji jedna nova supstancija, ali nitko je ne pozna.”
– Jedna nova supstancija – ponove u jedan glas Barski i Norma.
– Da, jedna koja ne ostavlja nikakve tragove. Vi ste barem mogli
identificirati vaš ratoborni virus koji je ubio jadnog Toma. Vama je
poznata njegova DNK, vi bar možete reći što taj virus izaziva u ljudi.
A mi? Ništa i ništa i ništa..
U crkvu je ušla grupa američkih turista, sve stariji muškarci i žene.
Bili su odjeveni veoma šareno, a njihov je vodič govorio bez ustruča-
vanja vrlo glasno. Grupa je upravo razgledavala prozore obiju crkve-
nih lađa. Mnogi su turisti gotovo bez prekida šklj ocali fotografskim
aparatima. „Blicevi” su radili neumorno.
„Izgledaju mrtvo umorni”, pomisli Norma. „Poznam to. To su mali
ljudi koji su štedjeli čitav svoj život, da bi vidjeli Evropu. Sve je to
skupa apsolutno bezobzirno. Jadni ljudi lete preko oceana, a zatim ih
u Parizu ili Frankfurtu strpaju u autobus. I tada počinje. Svakog su
dana u drugom krevetu. U šest ujutro doručak. U sedam se već kre-
će. I tako tjednima. Neki obole na putu, te ako se dogodi da netko
umre, valja ga prenijeti u neku drugu zemlju ili čak na drugi konti-
nent, a onda slijede majmunarije s vlastima.”
– Sad trebamo dobiti nove prostorije – reče Renaud. – U Saint- -
Sulpice-de-Favieres, južno od Pariza. Ranije o tome nismo ništa
znali! Sve je razotkrilo jedno pismo. Evo fotokopije. – On izvadi iz
omotnice dva lista papira. – Napisao ga je Eugene Dellanoy iz Naci-
onalnog istraživačkog centra, a uputio ga je direktoru EUROGEN-a.
– ... Mrs. Camberland, ne smijete tu sjesti i spavati! Molim vas, br-
že, krećemo! Uvijek problemi s vama – razlijegao se vodičev glas. A
„blicevi” su sijevali i sijevali...
– Otkuda ti kopija? – upita Barski i raširi papir.
– Dobar sam s Cajolleinom tajnicom. Mimi mi je to pribavila. Čitajte
i vi, madame!
Norma se zagleda Barskom preko ramena.

Eugene Dellanoy
Pariz, 10. kolovoza 1986.
Predsjedniku Upravnog vijeća
firme EUROGEN

prof. Robertu Cajolleu

Hôpital de Gaulle
25. rue Paul Vaillant
750015 Paris

Poštovani gospodine predsjedniče,

prije više od mjesec dana, 7. srpnja 1986, utvrđena je u mme.
Josephine Breton, suradnice u laboratoriju I za rekombiniranu
DNK vaše tvrtke u Hopital de Gaulle, jedna dosad nepoznata
vrsta raka kostiju. Jučer, 9. kolovoza mme Breton je umrla.
Mme. Breton je mene kao svog starijeg prijatelja prije svoje
smrti zamolila da ustanovim, da li je njeno oboljenje u bilo kak-
voj vezi s njenim radom u gore spomenutom laboratoriju. Uz-
rok, što se razmatra i ta mogućnost je u tome, što su već i prije
mme Breton u četiri druge osobe koje su radile u njenom labo-
ratoriju ili pokraj- nim laboratorijima, otkrivene do sada nepoz-
nate vrste raka. U vezi s tom temom navodimo slijedeće infor-
macije:
1/ Jean-Louis Medicin, star 30 godina, suradnik u laboratoriju I
dobiva 11. ožujka 1986. od svojih liječnika obavijest, da je obo-
 lio od jednog novog oblika raka kostiju. Umro je 11. srpnja
1986.
2/ Freddy Naftary, star 35 godina, suradnik u EUROGEN-ovu
laboratoriju II, obaviješten je 2. svibnja 1986. od svojih liječnika
o tome, daje obolio od nepoznatog oblika raka kostiju. Umro je
21. srpnja 1986.
3/ Josephine Breton, stara 50 godina, suradnica u EURO-
GEN- ovu laboratoriju I, obaviještena je 7. srpnja. 1986. od svo-
jih liječnika da je oboljela od nekog novog do sada nepoznatog
raka kostiju. Ona je umrla, kao što je već spomenuto, 9. kolovo-
za 1986.

– ... a na ovom prozoru vidite prelaz preko Crvenog mora i osvaja-

nje Jerihona! – trubio je mladi američki vođa puta. – Tamo gore:
Samson pobjeđuje lava. Hram, a pokraj kraljevi David i Salomon i
proroci. Mrs. Camberland, nemojte zaostajati! Na taj način nećete ni-
kada upoznati Evropu!...

4/ Isabelleu Rouxu, staru 37 godina, suradnicu u EUROGEN-

ovu laboratoriju I 31. srpnja 1986. obavijestili su liječnici daje
oboljela od tipičnog raka čeljusti.
5/ Maurice Clair, star 32 godine, saznao je 2. kolovoza 1986.
daje obolio od raka, jedne nove vrste osteosarkoma. On radi u
EURO- GEN-ovu laboratoriju II.
Pokušali smo razmotriti mogućnost daje oboljenje od raka u
vaših pet suradnika iz laboratorija I i II čisti slučaj i da zbog toga
nije ni u kakvoj vezi sa sredinom u kojoj oni rade, međutim,
došli smo do zaključka da tako učestalo pojavljivanje oboljenja
od novih vrsta raka u jednom tako kratkom vremenskom raz-
maku i s tako brzim napredovanjem bolesti, ipak mora bezu-
vjetno biti povezano s profesionalnom djelatnošću spomenutih
osoba u vašim laboratorijima.
Te činjenice i zaključci, koji vjerujem i vama nisu nepoznati,
prisilili su me da vas izričito zamolim, da sazovete i to najhitnije
istražnu komisiju sastavljenu od osoba koje ne samo da su
 kompetentne, nego čak i moraju biti iz redova izvan Instituta.
Primite, monsieur, izraze mog dubokog poštovanja

Eugene Dellanoy

– Kao reakciju na to pismo –nastavi objašnjavati Patrick Renaud –

sazvali su predsjednik uprave bolnice i predsjednik uprave EURO-
GEN-a konferenciju za štampu, ali tek mjesec dana kasnije. Konfe-
rencija se trebala održati u velikoj predavaonici bolnice. Trebalo im je
za to čitav jedan mjesec! Mi smo dobili samo kratku informaciju o to-
me na oglasnoj ploči i – najveći šok u životu. Mi, naime, nismo znali
od čega su nam umrli troje kolega, jer prvo su navedeni lažni uzroci
smrti.
Norma strese glavom.
– Da, zaista – ljutito reče Renaud. – A drugo dvoje jadnika koji ima-
ju rak i još su živi, otišli su na bolovanje, ali nama nije ni ovoga puta
rečeno što im je. Znali smo samo da je Josephine primila novac od
strukovnog udruženja. Tek smo kasnije saznali od dvoje još živih ko-
lega, da i oni dobivaju novac otamo. Strukovno udruženje priznalo je
njihovo oboljenje od raka kao profesionalno oboljenje. To znači – tko
kod nas oboli od raka, taj ga dobije na svom radnom mjestu! I zato
sada u nas vlada to nemoguće raspoloženje! Svatko se, dakako, ne-
prestano pita: imam li ga ja već? Kada ću ga dobiti? Koju vrstu? Jad-
na je Josephine užasno patila od „te nove vrste raka”, u koje sve ide
vrlo brzo. Isto tako i drugo dvoje. Zar ćemo i mi morati užasno trpjeti,
prije nego crknemo? Što se dogodilo? Kakva je to prokleta „nepoz-
nata supstancija” o kojoj sada toliko trabunjaju? Što se dogodilo u la-
boratoriju I i II? Što smo to, dođavola, prisiljeni raditi i tko nas to prisi-
ljava?
– ... četvrti i peti prozor: Novi zavjet s Isusom, Isus pri krštenju na
Jordanu i svadbi u Kani...
– I ta su dva lopova, dakle, održala konferenciju za štampu stvarno
tek četiri tjedna nakon što je stiglo Dellanoyevo pismo i to 13. rujna,
to jest prošle subote. Tom su prilikom i predstavili nezavisnu komisiju
sastavljenu od specijalista. Gomila fotografa iz velikih međunarodnih
agentura, a uz to i mnoštvo privatnih. I baš te dvije televizijske ekipe
za emitiranje vijesti, jedna od PREMIERE CHAINE a druga iz TELE
2. Najprije je Cajolle održao sladunjav govor o apsolutno otvorenom
iznošenju svih eventualnih neprilika, mogućim opasnostima i tako
dalje. I to ti je bila neka konferencija, bože moj! Oba su lopova bila
neumoljiva. Oni se nisu htjeli prenagliti, sačuvaj bože, ali, dakako, ni-
su bili svjesni svoje krivnje. U EUROGEN-u je sve u najboljem redu.
U Hopital de Gaulle također. Poznata je, naime, činjenica, da svaki
četvrti Francuz umire od raka – a statistici se mora vjerovati. A da je
njih petero oboljelo od raka u zadnjih pet mjeseci – a ne u toku deset
godina! – to su im, doduše, reporteri neprestano predbacivali, ali kao
odgovor dobili su samo slijeganje ramenima.
– ... primitak duha svetoga, osnivanje crkve, a evo i petog, takozva-
nog „Stjepanovog prozora”: izbor... u službi đakona, Propovijed Stje-
pana, Stjepana kamenuju i on ugleda otvoreno nebo...
– Međutim, ta se idiotarija nastavlja – reče Patrick Renaud. –Šef
EUROGEN-a podsjetio je na činjenicu, daje tijekom zadnjih 15 godi-
na četvorica šefova država umrlo od raka: Pompidou, Boumedienne,
Zhou En-lai /Ču Enlaj/ i perzijski šah. Reagana koji se dobro opora-
vio, nisu spomenuli. Koji je to bio nivo! Pitanje: zašto oboljelima stru-
kovno udruženje daje naknadu u novcu? Odgovor: Pitajte strukovno
udruženje. Sramota! Osim toga sve su to napuhali i izrežirali komu-
nisti. Kako to? Pa, Josephine Breton je bila nekada član K. P. No, što
da pričam, i tako dalje, i tako dalje. Za povraćati, kažem vam. I kada
je nakon toga nestao čitav filmski materijal, kad je u nedjelju izbio pr-
vi skandal u štampi, tada sam ja bio s Felixom. Felix Lorand je jedan
moj prijatelj, kamerman na TELE 2. 1, da ste ga vidjeli, taj je gotovo
pobjesnio! No, eto, mi smo tako te nedjelje čučali u našem bistrou
pokraj bolnice u Rue Danton, pijuckali i razgovarali, a Felix reče...
– Možda su po svaku cijenu htjeli izbjeći da se na filmu vidi neka
posebna njuška – reče Felix Lorand.
– Kakva posebna njuška? – upita Renaud.
Sjedili su kraj prozora u malom bistrou. Tiha je Rue Danton, opus-
tjela, svjetla su već bila upaljena, bilo je kasno navečer.
– Ali neku njušku koju bi možda netko od milijuna televizijskih gle-
dalaca prepoznao, što se ni u kom slučaju nije smjelo dogoditi.
 – Može biti – reče Renaud. On je pio vermut, a njegov prijatelj „per-
nod”.[ 49 ]
– O bože svemogući – vikne on odjednom u sav glas. Liječnici, bla-
gajnici i kurve koji su stajali uz šank i gledali na televiziji rvanje u slo-
bodnom stilu, trgnuli su se i okrenuli.
– Tiše! – reče kamerman. – Što je?
– Sjetio sam se nečega. Mi imamo i jednog Amerikanca. Biokemi-
čara. Laboratorij 1. Zgodan momak. Jack Cronyn. 1 on je morao biti
prisutan na konferenciji za novinare. 1 mi svi također. Tvrtka je inzis-
tira- la na tome. Cronyn ima oko četrdeset godina. Već je deset godi-
na u EUROGEN-u. Prvorazredan stručnjak. Klasa. Smiješno...
– Što je smiješno? – Kamerman s TELE 2 mahne gostioničaru. –
Hej, Gaston, još jednu rundu, molim! Što je smiješno? –ponovi on
svoje pitanje.
– On nema prijatelja. LJ svakom slučaju, nema ih među nama. A mi
smo ipak prava „klapa”. Nikada nije bio s nama kad smo nešto slavi-
li. Uveče uvijek odlazi s posla sam. Nikada ga nisam vidio s djevoj-
kom.
– Peder?
– Ni s mladićem.
– Možda voli biti sam.
Gostioničar donese čaše s pićem i vrč s vodom. Dvije mlade kurvi-
ce, jedna tamna a druga plava, pristupe k malom stolu.
– No, dečki – reče djevojka. – Kako bi bilo?
– Zaista nam je žao – ljubazno odgovori Felix Lorand. – Imamo
posla. Drugi put, rado. Ne ljutite se!
– Tko da se ljuti? –upita djevojka. – Valjda smijemo pitati. Hajde,
Crudine, da još malo prošetamo. – 1 ljuljajući bokovima one napuste
gostionicu.
– Ne, s tim Jackom Cronynom nešto drugo nije u redu – polagano
reče Patrick Renaud. – Na konferenciji za novinare bio je prisutan.
Ali je odmah nakon toga nazvao i poručio da ga neće biti na poslu či-
tav slijedeći tjedan. Ima proljev i leži.
– Proljev koji će trajati osam dana? – upita Lorand. – Veliko sranje.
– Baš mi je sad to palo na pamet, jer si ti došao na pomisao da se
možda nije smjela vidjeti neka određena njuška.
 Lorand se uznemiri. – Znaš li gdje stanuje taj tvoj usranac?
– Ne znam. Ali možemo pitati u bolnici.
Trenutak kasnije već su od vratara Hopital de Gaulle dobili adresu:
16, Rue de Lournel.
U kamermanovim kolima potražili su tu ulicu na planu grada.
– Hajde! – reče Renaud. – Idemo k njemu! Naškoditi ne može. U
najboljem slučaju bit će to posjet zabrinutog kolege.
– Okay. Imam sa sobom i kameru. Ako bude potrebno možemo kod
tog Amera učiniti i nekoliko snimaka. A pokušat ćemo i prokužiti je li
čist. Mislim jedino, ako čitava ta ideja nije za posrati.
Pola sata kasnije zaustavio se Lorandov „Peugeot” ispred jedne vi-
soke kuće u mirnoj Rue de Lournel. Oni pozvone kod conciergea[ 50
] koja je upravo gledala ha televiziji emisiju iz književnosti „Apostrop-
hes”. Obrazovana dama. Budući da su je omeli pri gledanju, bila je
razdražljiva.
– Željeli smo samo upitati gdje stanuje doktor Cronyn, madame –
reče Felix.
Kućepaziteljica spremi novčanicu od pedeset franaka i odgovori
malo ljubaznije: – Četvrti kat, vrata lijevo. Ali on nije tu.
– Što znači nije tu?
– Otputovao je. Jučer. Rekao je da ide na odmor u Midi. Negdje kraj
Toulona. Dao mi je adresu. Vraća se tek za tri tjedna. U međuvreme-
nu se pojavio jedan prijatelj koji je imao pismo od doktora. Ima sve
ključeve i želi tu stanovati dva, tri dana.
Renaud i Lorand izmijene poglede. Čovjek s TELE 2 držao je u ruci
kameru.
– Je li prijatelj sada gore? – upita Renaud.
– Mislim da jest. Izvolite liftom, gospodo. Ja se ispričavam, ali gle-
dam „Apostrophes”. Jeste li mogli zamisliti da će stara Duras požnje-
ti još jedanput takav uspjeh? Ima osamdeset. Neka, baš mi je drago
zbog njena uspjeha. Svi ćemo ostarjeti, zar ne? Biti pisac, mora da
je život usamljenika. – Vrata se zalupe.
– Hajde! – reče Lorand.
Starinski škripavi lift odveze ih gore do četvrtog kata. I tu su kao i
na svakom katu bila samo dva stana. Na vratima desnog stajalo je
MENET, a na lijevim CRONYN. Oba su imena na malim pločicama
od mjedi. Lorand pripremi kameru za slučaj ako bi je trebao odmah
upotrijebiti. Zatim kimne. Renaud pozvoni. Već prije toga čuli su se
koraci iza vrata. Sada je bilo potpuno tiho. Renaud pozvoni još je-
danput, pa zatim tri puta za redom..
Tek nakon toga zazvuči muški glas: – Tko je?
– Brzojav za doktora Cronyna – vikne Renaud.
– Progurajte ga ispod vrata! – odgovori glas.
– Žao mi je. Morate potpisati da ste ga primili, monsieur.
– Trenutak! – Glas je sada bio jači. Ponovno se začuju koraci. Naj-
prije se otvori sigurnosna brava, a zatim i vrata.
Pred njima se ukaže jedan čovjek. U ruci je držao pištolj. Iza nega
se vidjela unutrašnjost stana: razbacana radna soba, iz pisaćeg stola
izvučene sve ladice, sadržaj rasut po podu, razbacano pokućstvo. Is-
toga trenutka kad se neznanac pojavio na vratima, Lorandova kame-
ra proradi. Vrata se zalupe.
– Tko je to bio?
– Nemam pojma.
– Ti ostani tu – reče Lorand. – Ja ću otrčati do kućepaziteljice i po-
zvati policiju.
– Svaka čast, i ti imaš živce! A ja? Pa taj ima pištolj, čovječe!
– Okay. Hajde sa mnom! Kućepaziteljica mora zaključati kućna vra-
ta, kako taj ne bi izišao.
Potrčali su niz stepenice i ponovno pozvonili kućepaziteljici u loži.
Ovaj put je pobješnjela: – Merde, alors! Što je sad opet?
Njih dvojica pojure u njeno boravište. Još je uvijek trajala emisija
„Apostrophes”. Prostorija je bila pretrpana. Najednom starom dubo-
kom fotelju ispred televizora ležala je debela crvenosmeđa mačka.
Felix Lorand digne slušalicu telefonskog aparata i okrene broj policij-
ske centrale. Za to je vrijeme Renaud raspravljao s kućepaziteljicom,
starijom ženom koja je veoma nalikovala svojoj mački, a bila je odje-
vena u crvenosmeđi kućni ogrtač. 1 kosa joj je također bila obojena
u crvenosmeđe.
– Odmah zaključajte kućna vrata, madame, molim vas!
– Zašto?
– U stanu doktora Cronyna nalazi se čovjek koji ne smije napustiti
ovu zgradu.
 – A zašto ne smije?
– Zato, jer vam mi tako kažemo, madame!
– Što vi imate meni naređivati! Tko ste vi, zapravo?
– Slušajte, madame, taj je čovjek naoružan. On je opasan.
– Taj zgodan, uljudan gospodin, prijatelj doktora Cronyna, daje on
opasan? Pa to je smiješno!
– Policijska patrola? – Lorand gotovo zaviče u slušalicu: – Dođite
odmah u Rue de Lournel 16! Neki čovjek s pištoljem opustošio je je-
dan stan. On može svakog trenutka poludjeti i izazvati čitavo krvo-
proliće.
– S kim govorim? upila muški glas.
– Felix Lorand, kamerman s TELE 2.
– A gdje ste vi sada?
– U loži kućepaziteljice. Ona neće zaključati kućna vrata. Ja sam joj
naredio da to učini, kako luđak ne bi pobjegao. Ali, ona neće.
– Dajte je meni!
– Trenutak. –Lorand poviče: – Madame! Policija! Želi razgovarati s
vama!
– Pa to je za povraćati! – Kućepaziteljica dođe vukući noge za so-
bom i uzme slušalicu: – Da? – Zatim kratko osluhne. – No, baš lijepo
– reče nakon toga. – Kako hoćete. Ali budite sigurni da ću se žaliti u
vašeg šefa. Takav skandal. Usred noći! To je pošten čovjek. Taj neće
nikome ništa... Da, da, da, no dobro, zaključat ću. – Spusti slušalicu.
– Vucibatine, reče bijesno. – Prljave vucibatine. – Uzme jedan ključ
sa stalka na zidu, pođe prema kućnim vratima i zaključa ih. Pri tom
je čitavo vrijeme psovala sebi u bradu. Onda se vrati u svoju ložu.
Obojica krenuše za njom.
– Ah, ne, messieurs, to je ipak previše! Ostanite vani!
– Žao mije, madame, ali i mi ćemo ući. – Lorand je gurne ustranu i
uđe. Renaud uđe za njim. – Zar mislite da ćemo stajati tu nasred pu-
ta i čekati ga dok siđe? Još uvijek nam život nije dosadio!
– Vi, neotesanci! Vidjet ćete što ćete samo doživjeti kad dođu flics![
51 ] Svinjarija, obična svinjarija!
– Mi se ispričavamo, madame.
– Možete... Znate što možete.
– Rekao sam da se ispričavamo.
 – Dosta. Radite što hoćete. – Kućepaziteljica sjedne u fotelju. De-
bela mačka joj odmah uskoči u krilo. U emisiji „Apostrophes” jedan je
gospodin ugodne vanjštine držeći knjigu u ruci upravo govorio o smi-
ješnoj strani ljubavi, života i smrti.
– To je Milan Kundera – reče Lorand.
– Tko? – upita Renaud.
– Milan Kundera. Snimao sam jedan intervju s njim. Čeh. Već godi-
nama živi u Parizu.
– Čovječe, poljubi me u guzicu s tim tvojim Čehom! Ovaj tip može
svakog trenutka stići i poubijati nas sve skupa.
– Ušutite! – poviče kućepaziteljica, izvan sebe. – Kundera je prekra-
san autor. Predstavlja svoju novu knjigu. Čitavu sam se večer veseli-
la što ću ga čuti.
– Ti, on je zaista super – reče Lorand.
– Ne može biti toliko super a da se ja ne userem od straha u gaće
pri pomisli, da tip može sići i otvoriti vatru na sve nas.
Ali, tip nije dolazio. Približno pet minuta kasnije začuli su zavijanje
dviju sirena. Stigla su dvoja policijska patrolna kola. Kućepaziteljica
žurno otključa vrata, a policajci pojuriše, nakon što im je Lorand po-
kazao gore uz stepenice. Dvojica su ostala zbog osiguranja na stubi-
štu, a dvojica su zvonila i lupala po vratima. Kad se u stanu nije ništa
ni pomaklo, policajci su zaurlali kućepaziteljici da dade drugi ključ.
Debela se žena sada rasplakala od bijesa. – Sve ćete to platiti svo-
jom egzistencijom. Idem ravno do ministra predsjednika Chiraca. Pa
nismo u Chicagu!
U međuvremenu je jedan od policajaca otključao vrata. Onaj iza
njega držao je nanišanjen automatski pištolj. Međutim, mjera opreza
pokazala se nepotrebnom. U stanu više nije bilo nikoga. Čovjek je
nestao. Odmah je bilo jasno, kako mu je to uspjelo. Preko tavana je
pobjegao na krov, a preko drugih krovova i nekog drugog tavana
opet je sišao na neko udaljeno stepenište...
– Nikada mu više nije pronađen nikakav trag – nastavi priču Patrick
Renaud u crkvi Sankt Stephan u Breisachu. – Slijedilo je samo pres-
lušavanje satima, na saslušanje je došao neki glavešina iz policije.
Tretirao nas je kao razbojnike.
– Otisci prstiju? Ili nešto drugo? – upita Barski.
 – Ništa i ništa. Barem su tako rekli. Mimi, moja mala prijateljica, fo-
tokopirala je Cronynove osobne podatke koji se vode na radnom
mjestu, a Felix je razvio sliku čovjeka koji je otvorio vrata stana. No,
kako se francuska vlast tako ograđuje od svega, Felix i je se nadamo
da možda vi možete s time nešto početi, gospođo Desmond. – On
izvadi iz kuverte još neke druge fotokopije. – To su Cronynovi osobni
podaci. A ovo je slika čovjeka kojega je snimio Felix.
– ... zmija izbacuje vodu u bujicu rijeke, dovršenje stvaranja božjeg
naroda – tutnjio je glas američkog vođe puta.
Norma se zagleda ukočeno u fotografiju koju joj je dao Renaud.
Spazi kao smrt blijedo lice čovjeka i naočale sa staklima bez okvira.
– To je Horst Langfrost – reče ona.
 27

– Tko je to?
– Netko, tko se i u Njemačkoj odjednom pojavljuje i isto tako nesta-
je – objasni Barski i ispriča Renaudu što znaju u Langfrostu.
– Dođavola – reče ovaj. – Rekao sam vam da se tu događa neka
velika svinjarija. Tu imaju upletene svoje prste i neki visoki forumi.
Inače ne bi mogli samo tako nestati filmovi od tri ustanove.
– Čekaj malo – reče Barski. – Je li taj čovjek, taj Horst Langfrost bio
na vašoj konferenciji za novinare?
– Ne. Čovjek kojeg smo našli u Cronynovu stanu nije bio na konfe-
renciji. Nisam ga ranije vidio.
– Pomislio sam da je u nas u Njemačkoj nestao film, jer se iz nekih
razloga nije smjelo vidjeti tog Langfrosta. Ali u tom slučaju ne bi tre-
bali biti ukradeni i vaši filmovi u Parizu. Jer, na njima njega nema. A
možda treba zaštititi tog Cronyna. On je, eto, također nestao.
– Sve je moguće – reče Norma. – Ovaj mi je trenutak palo na um,
kako su se u nas pojavile smetnje na slici upravo kad se emitirao u
WELT IM BILD-u prilog o Gellhomovu pogrebu. Nekoliko sekundi
ekran je bio crn. Ne mogu se točno sjetiti na kojem mjestu. Možda to
nije bila tehnička greška, nego je to učinjeno namjerno.
– Možete li uopće nešto započeti s mojim materijalom?
– Ma da, svakako – reče Norma. – Jedino što radim u dogovoru sa
šefom njemačke specijalne komisije. Uzajamno se pomažemo. Va-
ljan momak, zar ne, Jan?
– Taj je sasvim u redu, Patrick.
– Rekla sam to, naime, zato, jer ću najhitnije sav materijal predati
dalje. Ako ga itko može točno procijeniti, onda je to sigurno on. A is-
pričat ću mu i čitavu vašu priču, točno kao što ste je vi ispričali nama,
monsieur Renaud.
 – Izvrsno. I mnogo vam hvala. Tko ide prvi?
– Ti – reče Barski. – Siguran sam da te prate. Taj čovjek iz Savez-
nog kriminalističkog ureda već nam je na samom početku osigurao
osobnu zaštitu. A obećao je da će njegovi ljudi štititi i tebe ovdje.
Kreni! Mi ćemo pričekati dvadesetak minuta. Zatim ćemo otići po na-
še stvari u hotel u Badenweileru, pa onda letimo natrag u Hamburg.
Renaud kimne. – Ukoliko me trebaš, ja ću još nekoliko dana biti u
majke u Colmaru. Evo ti adresa. Zatim se vraćam opet u Pariz. Ali
nemoj me zvati telefonom! Ostat ćemo u direktnoj vezi ili kao do sa-
da, preko povjerljivih osoba. Salut[ 52 ], vas dvoje! – On iziđe iz tam-
ne niše i požuri prema izlazu.
– Salut, Patrick – reče tiho Barski. A zatim se okrene Normi: – Dajte
mi kuvertu. Sakrit ću je ispod košulje.
– ... uskrsavanje mladića iz Naima kćerke Jairove i Lazara ... Mrs,
Camberland, vi ste opet sjeli! Molim vas, odmah se vratite grupi! Ne
možete tako stalno...
Barski i Norma su izišli napolje. Polako su krenuli oko crkve. Nigdje
nije bilo nikoga. Norma se zaustavi kraj kamene ograde, a Barski tik
do nje. Topli se vjetar pretvorio u olujni. Veliki su se oblaci sada vrlo
brzo vukli nebom, a isto se tako brzo mijenjala i vedrina neba. Sjene
oblaka su jurile preko kuća Breisacha, što su ležale dolje u dubini,
preko vinograda, preko Rajne, preko polja i šuma, malih sela, dolina
i potoka.
„Kad se ono zadnji put moglo vidjeti tako daleko i tako jasno?”, po-
misli Norma: – Divno! – usklikne.
Barski kimne. Stavi joj ruku preko ramena.
„Sjene i sunce. Kakve fantastične boje. Zašto opet mislim na Nicu,
na aerodrom, restoran, na potpunu tišinu? Ovdje tišina upravo bruji.
Ali mir je opet tu. Mir onog jutra. Za Jana je to mir Božji.”
Odupirali su se vjetru hodajući sagnuti naprijed, a njegova je ruka
još uvijek počivala na njenom ramenu. Vjetar ih je toliko zanosio da
su pomalo teturali i povremeno se doticali. Sunčev sjaj i oblačne sje-
ne neprestano su se izmjenjivali. Na određenoj udaljenosti su ih slije-
dili neupadno dvojica muškaraca.
Stigli su do jedne crkvene niše. Iza rešetaka ležao je na zemlji za-
obljeni kamen s natpisom:
 U SPOMEN ŽRTVAMA RATA
I GOTOVO SASVIM UNIŠTENOM
GRADU BREISACHU GODINE 1945.
IZ PATNJI NJEGOVIH LJUDI IZRASLA JE
ŽELJA ZA UJEDINJENOM EVROPOM
KAO DOPRINOS MIRU.

„Da”, pomisli Norma, „1945. Koliko sam samo puta čula ljude kako
govore, da su godine neposredno nakon rata bile najljepše godine
njihova života. Alvin neprestano govori o tim godinama, godinama
gladi, ruševina, hladnoće, bijede i godinama tako velike nade. Alvin
kaže da su u to vrijeme svi živjeli – u nadi! Nacistička je kuga prošla.
U to su zaista vjerovali. Preživjeli su. Bili su mladi. Da, oni koji to da-
nas pričaju, bili su tada mladi. Tako mladi. I živjeli su u nadi da je sa-
da došlo njihovo vrijeme i bili su krajnje odlučni da izgrade jedan novi
svijet, jedan ljepši, pravedniji svijet, svijet bez bijede i straha, svijet
mira. Te su godine bile prekrasne, uvijek ponavlja Alvin. Jer, svi su
ljudi bili siromašni i svi su ljudi bili bogati, tako bogati –dobrom vo-
ljom! Poput onih”, razmišljala je Norma, „koji su i ovdje iz ruševina
ponovno stvorili crkvu.”
– Dvadeset je minuta prošlo već odavno –poviče joj Barski na uho.
– Idemo!
Norma kimne. „1 danas ljudi žele mir”, pomisli koračajući kraj Bar-
skog do iznajmljenih kola. „Svugdje. U čitavom svijetu. Ali takvi ne-
maju vlast. Ja sam upoznala one koji imaju vlast. Sada ih upoznajem
iznova.”
 28

Jedna mala djevojčica reče uljudno: – Rado bih vas upitala, zašto je
atomsko oružje zapravo tako važno, jer baš što se više naoružavate,
to pridonosite tome da se nešto takvo dogodi. Kažete da hoćete mir,
a stalno se i sve više naoružavate.
Neka druga mala djevojčica reče: – Svi su ljudi na svijetu na odre-
đen način braća i sestre. Ja ne razumijem zašto nemaju baš nikak-
vog povjerenja jedni u druge. Zašto nitko nikome ne vjeruje i zašto
se mora sve više naoružavati.

***

U berlinškoj Spomen-crkvi sakupilo se približno dvije stotine djece,

a njima nasuprot sjedili su odrasli: pet muškaraca i jedna žena. Oče-
vi i majke stajali su duž zidova.
Bila je to osmorokutna crkva koju je sagradio arhitekt Eiermann, a
stajala je pokraj ruševina stare crkve cara Wilhelma. Ruševine su
trebale biti za sva vremena spomenik u znak opomene na rat i nje-
gove strahote. Čim se uđe u crkvu, nailazi se sučelice na zlatno oba-
sjan oltar na kojem gori dvanaest visokih svijeća. Ispred staklene sti-
jene od tamnoplavih malih prozorčića, koji su djelovali kao ogromna
rešetka, lebdio je iza i iznad oltara pozlaćeni Krist s raširenim ruka-
ma. Na suprotnom zidu nalazio se, na oko pet metara visine, kor s
orguljama, s kojeg su dolje vodile dva stepeništa. Svugdje su gorjeli
reflektori. Kamere WELT IM BILD-a snimale su, naime, priredbu.
Jeli, odjevena u plavu haljinu vikne: – Ako se sada baš i mora na-
oružavati, onda barem samo toliko atomskog oružja, da se može
uništiti samo jedna zemlja. Čemu je potrebno još veće naoružava-
nje? S tim bi se novcem moglo drugima ponioći. Jednu je zemlju do-
voljno razoriti samo jedanput, ne može se je razoriti više puta!
Dječaci i djevojčice glasno zapljeskaše.
Mršav čovjek, član Odbora za obranu iz Bonna, Robert Hansen, od-
govori smiješeći se: – Na svijetu danas postoji 50 tisuća atomskih
bojovnih glava, a ta je više nego previše, tu imaš pravo. Zbog toga i
nastojimo na svim mogućim konferencijama i u Ženevi i Beču i Stoc-
khol- mu, da se njihov broj smanji. Međutim, to je također pitanje po-
vjerenja. Možemo li se zaista pouzdati u ljude s druge strane, koji su,
eto, ovdje- malo dalje izgradili zid, da će nas pustiti živjeti u miru i
slobodi? Kad bih to znao potpuno sigurno, onda ne bi trebalo nikak-
vog oružja.
Norma je stajala između Barskog i Westena kraj jednog od osam
crkvenih zidova. Njen je rekorder bio uključen. Bila je odjevena u bi-
jele hlače i bijeli laneni kaputić. Westen je bio elegantno i pomno
odjeven kao i uvijek: svijetlo odijelo, uz to odgovarajuća kravata i ko-
šulja, na čijim su manšetama bili izvezeni njegovi inicijali, a kao dug-
mad služio je stari kovani novac. Barski je imao na sebi blejzer. Bilo
je 11 sati i 20 minuta prije podne, četvrtak, 25. rujna 1986. Sreli su
se dan ranije u KEMPIN- SKOM. Jeli se prvi put u životu vozila avi-
onom i bila je veoma uzbuđena. A bila je to još i sada.
Neki mali dječak vikne sasvim iz pozadine: – Zašto ljudi već jedan-
put ne shvate da je dosta? Zašto neprestano hoće rat?
Mnoga su djeca zapljeskala.
Mršava žena iz Berlinskog senata zvala se Wilma Klarer, a koja je
neprestano govorila razdražljivo, povremeno i jako ljutito, odgovori: –
Zato, jer čovjek, doduše, vrlo često zna što je dobro, ali čini zlo. To
ćete sigurno i vi... U svakom slučaju, ja sam to već doživjela. I zbog
toga u politici nije potrebno samo povjerenje, nego još i sigurnost.
Ruke je dizalo bezbroj djece. Svi su htjeli nešto reći. Jedna djevojči-
ca s debelim staklenim naočalama vikne: – Rečeno je prije da već
sada postoji 50 tisuća atomskih bojovnih glava. Po mom mišljenju, to
je već 50 tisuća atomskih bojovnih glava previše.
Bučno odobravanje djece.
Gospodin Hansen iz Odbora za obranu u Bonnu upita smiješeći se:
– Misliš li da bi se ljudi bolje odnosili jedan prema drugome, da na
svijetu nema bombi?
– Da! Da! Da! – čulo se sa svih strana.
Gospodin Hansen iz Bonna vikne, opet sa smiješkom, on se ionako
neprestano smješkao: – Upravo obratno.
– Oh! Oh! – povikaše djeca u sav glas. Bili su to poklici negodova-
nja.
– Oprostite – vikao je gospodin Hansen iz Bonna – mir nastaje uvi-
jek samo tada kad ljudi promijene svoj osnovni stav...
– Nevjerojatno – promrmlja Westen.
– A ne zna ni pravilno njemački – reče Norma.
– ... kad se ljudi promijene – reče gospodin Hansen iz Bonna – tada
nastaje mir. A ne kada je tu ili nije neko oružje. Mora se, dakle, pro-
mijeniti način ponašanja ljudi, moraju se otvoriti granice. Onaj tko želi
mir mora otvoriti granice, a ne graditi zidove.
Profesor Werner Keller, fizičar iz Miinchena, sjedokosi gospodin sa
sijedom bradom, pogleda „smiješećeg” gospodina Hansena iz Bonna
i s nevjericom strese glavom. Djeca su znala tko je taj gospodin s
bradom, jer su se u uvodnom dijelu sudionici konferencije najprije
predstavili.
– Može li se dogoditi – upita jedna visoka djevojčica – da neka mla-
da djevojka, pokupivši nešto od atomskog zračenja, kasnije kad bu-
de rađala djecu rodi ih bez ruke ili noge ili nečemu tome sličnom?
Nesreća s reaktorom u Černobilu još je uvijek veoma zaokupljala
sve ljude.
Doktor Paul Schafer, pedijatar iz Frankfurta, odgovori: – Da, ta dje-
vojka mora računati s time da neće roditi zdravo dijete. Štoviše, valja
računati i na to, ako trudnica bude ozračena, da će njeno dijete tada
biti nakazno ili, ako se rodi prividno zdravo, da će kao malo dijete ili
odraslije dobiti neizlječivi rak krvi.
Pastor Wilhelm Kora iz Berlina reče slijedeće: – Da li vi sami u sebi
osjećate strah ili vam taj strah netko drugi ulijeva? Moram.se sjetiti
svojih roditelja. Kad smo sjedili u skloništu, a vani su padale bombe,
onda smo imali veliki povod strahu. Međutim, moji su mi roditelji usa-
dili slijedeći osjećaj: tako dugo dok smo mi kraj tebe, ti si siguran. Ja
i vama isto tako želim od sveg srca da se i u vama probudi i njeguje
osjećaj, kako za vas postoji jedna domovina i da, ako to smijem reći
kao kršćanin, postoji Isus Krist, koji je zaštitio odmah u početku sva-
koga od nas.
Neka mala djevojčica reče tankim glasom: – Ja se bojim Reagana i
Gorbačova i ovih ljudi.
– Ja ne – reče tanašna gospođa iz Berlinskog senata.
– Oh! Oh! – čulo se negodovanje djece popraćeno posprdnim smi-
jehom.
– Ni ja – pridruži se i pastor Korn. – Oni ne mogu učiniti ništa, ako
Bog to neće.
Sjedokosi gospodin Peter Kant, psihoanalitičar i profesor sa Sveuči-
lišta u Miinchenu, reče: – Smijem li ja odgovoriti na to pitanje? Ja
sam se u zadnjem ratu borio kao vojnik u Rusiji. U to sam vrijeme
baš napunio 19 godina. Mi smo imali i svećenika koji je bio zadužen
da nam prije najžešćeg napada pruži utjehu i nadu. Nosio je veliki
srebrni križ na grudima i tada nam rekao da se sada ispunjava volja
Božja i njegova sina Isusa Krista, te da trebamo pobijediti tamo pre-
ko one bezbožne Ruse, one ateističke sovjetske ljude. Bila je to tvrd-
nja koju sam već tada osjećao kao nešto stravično, naime, da u ime
Isusa Krista ubijamo tamo preko u Rusiji mnogo milijuna ljudi. A u
svemu tome nije sudjelovao samo Hitler, nego su to bili i vaši očevi i
djedovi. A to što smo se danas uopće okupili ovdje, možemo zahvali-
ti samo činjenici što u to vrijeme još nije bilo atomske bombe.
Pastor bijesno pogleda psihoanalitičara, gospodin iz Bonna smje-
škao se i dalje, očevi i majke djece stajali su nepomično, a s lica im
se moglo čitati tuga, bespomoćnost i gnjev.
Jedan debeli dečko reče gospodinu Hansenu: – Htio sam samo upi-
tati nešto vrlo kratko: Jeste li vi već bili ikada na jednoj ovakvoj mani-
festaciji i demonstrirali za mir?
Gospodin iz Bonna odgovori sa smiješkom: – Najvažniji pokret za
mir koji ne demonstrira, nego nešto i poduzima, to je njemački Bun-
deswehr.[ 53 ]
– Ooooohhh! – začulo se negodovanje iz stotinu usta.
Gospodin iz Bonna nastavi smiješeći se: – Ona osigurava mir u slo-
bodi.
Djeca protestiraju.
 – Naravno daje tako – poviče gospodin iz Bonna smiješeći se. –
Gospođa Klarer – pogleda pri tom mršavu ženu koja je sjedila pokraj
njega – gospođa Klarer i ja poznamo gospodina Kohla bolje nego bi-
lo tko drugi ovdje u ovoj prostoriji. On neprestano i dan i noć razmiš-
lja samo o miru.
Djeca su bila sve uznemirenija. U zrakama svjetlosti od reflektora
plesale su sitne čestice prašine, a kamere su bešumno snimale. Zi-
dovi crkve bili su pokriveni pismima koja su ta djeca pisala Gorbačo-
vu i Reaganu i kojima su ih molili da prestanu s utrkom u naoružava-
nju. Izvana je u crkvi dopirala prigušena buka prometa.
Jedan mali dječak vikne: – Da, ali Bundeswehr čini rat!
– Ne – reče sa smiješkom gospodin iz Bonna – on sprečava rat. On
se brine za to, da mi možemo živjeti slobodni. Da smo bez vojske,
onda sigurno ne bismo mogli sada ovdje tako ugodno diskutirati.
– Ugodno – tiho reče Westen.
– Ali, uvijek počinje jedan! – dovikne neka djevojka.
Gospodin iz Bonna strese glavom. – Ml nećemo započeti – reče on,
sada s još jačim smiješkom. – Nikada demokracija ne započinje rat.
– Da – poviče neka druga djevojka u žutoj haljini –ali ako netko za-
počne rat, demokracija se odmah pridruži.
– Oprostite – reče gospodin Hansen – samo zato, jer narod hoće
slobodu.
– No, dakle, ako nas Bundeswehr treba braniti – reče jedna djevoj-
ka sa sasvim kratkom kosom – onda je to tako ionako rat. Ako sad
netko dođe i napadne nas, onda nas Bundeswehr jasno mora braniti
i to je onda također rat i tako sve dolazi na isto. Rat je rat!
Fizičar Keller sa sijedom kosom i sijedom bradom reče: – Plašim se
da će taj slijedeći rat izbiti, iako ga nitko ne želi, jer se svi naoružava-
ju sve više. I možemo mi onda sto puta reći da imamo demokraciju i
kancelar ili predsjednik da će učiniti samo ono što mi hoćemo, ali
znamo li da će sistem koji on ima u ruci stvarno funkcionirati onako
kako on to sebi zamišlja? Toga seja veoma bojim. I vi ste potpuno u
pravu da utrku u naoružavanju treba zaustaviti. Još uvijek to ne zna-
či ako stopiramo naoružavanje, da ćemo zato biti nenaoružani.
Gospodin iz Bonna zatomi za trenutak svoj smiješak i bijesno ga
pogleda.
 – Neprestano se govori o nenaoružavanju. A na zapadnoj strani
imamo 25 tisuća atomskih bojovnih glava. To ni izdaleka ne znači biti
nenaoružan. To, međutim, znači da mi moramo pronalaziti putove
kako da se naoružanje zadrži na tom broju, a na dugi rok čak da se
smanji!
Djeca zapljeskaše u sav glas. Začuju se glasni povici: – Bravo!
Gospođa iz Senata poviče razdražljivo i veoma ljutito: – Htjela bih
reći još nešto u vezi pitanja što vi možete učiniti! I vi ćete jedanput bi-
ti odrasli. I mogu vam reći jedino to: uđite u neku od političkih partija,
tamo ćete moći djelovati u kreiranju politike! Smatram to veoma važ-
nim!
Fizičar i psihoanalitičar bace gotovo bespomoćan pogled na mrša-
vu ženu iz Senata, pastor kimne zadovoljno, gospodin Hansen iz
Bonna se smiješio i dalje, kadli odjednom neki čovjek zgrabi Weste-
na, strelovito ga baci na pod, a sebe preko njega. Barski gume Nor-
mu na pod i baci se preko nje, dok su već crkvom odjeknuli pucnjevi
iz automatskog pištolja. Meci su udarili točno na onaj dio crkvenog
zida, gdje su stajali Norma s Barskim i Westen. Sa zida se osipala
žbuka.
– Ležite! – zaurla čovjek koji je ležao iznad Westena. – Ostanite le-
žati!
Jedan drugi čovjek stojeći iza neke izbočine na zidu otvori vatru iz
automatskog pištolja na jednu visoku, vitku opaticu, koja je pucajući
iz automatskog pištolja trčala stepenicama gore prema koru. Opatica
je, dakako, oružje imala sakriveno ispod dugačke, široke crne odje-
će. Lice joj je bilo na tradicionalan način uokvireno u bijelo ukrućeno
platno i na taj način većim dijelom sakriveno. Na grudima joj se sjajio
križ.
Djeca su vrištala iz svega glasa. Ležala su na podu kao i njihove
majke i očevi, kao i odrasli sudionici manifestacije s kojima su trenu-
tak ranije još diskutirali. Oko pola tuceta ljudi koje do sada nitko nije
primijetio, poskakivali su s automatskim pištoljima u ruci u cik-cak li-
niji za opaticom. Pri tome su i nagazili na nekoga tko je ležao, spoti-
cali se, a njihovi meci nisu pogađali cilj. Jedna staklena ploča, na ko-
joj je velikim zlatnim slovima stajalo BOG JE LJUBAV, raspukla se. A
djeca i odrasli su vikali, vikali i vikali. I kamermani s televizije bacili
su se na tlo osim jednog koji je ostao stajati i nesmetano nastavio
snimanje. Norma je izvukla iz tore torbe fotoaparat i snimala brzo
okidajući.
– Jan! – prodorno je vikala Jeli. – Jan! Jan!
– Ostani na podu! – vikne Barski – lezi, Jeli!
On primijeti da je opaticu, koja je već stigla do izlaza, ipak pogodio
metak u desno stegno. Od pogotka je najprije poletjela prema nekom
stupu, opet se brzo uspravila i divlje nastavila pucati natrag u crkve-
nu lađu. Njeni se progonitelji odmah baciše na pod, na ljude koji su
već ležali na podu. Opatica je nastavljajući pucati natraške uspjela
izaći van iz crkve. Izvana se začulo kako je proradio motor automobi-
la, zaškripjele su gume i kola su jurnula.
Odjednom je zavladala grobna tišina.
 29

– Tako sam se užasno uplašila – reče Jeli otežala jezika i gotovo

nerazgovijetnim glasom. – Tako strašno ... Ali sad se više ne bojim...
ne, sad ste vi kraj mene... Ostat ćete sam mnom, zar ne?
– Da – reče Barski.
– A Norma?
– I ja također – reče ona.
– Uvijek?
– Da – reče Norma.
Od pucnjave u crkvi bio je prošao jedan sat. Opatica je uspjela po-
bjeći s jednim „Porscheom” koji ju je čekao ispred crkvenih vrata. Taj
„Porsche” imao je i ugrađenu radiofonsku antenu. Policajci su kasni-
je dali izjavu da su pretpostavili kako taj „Porsche” pripada kriminalis-
tičkoj policiji, a vozače su smatrali jednim od ljudi pripadnika Sonder-
senove specijalne komisije. Kola su prilikom kontrole imala registar-
sku tablicu Wiesbadena, a vozač iskaznicu i markicu Saveznog kri-
minalističkog ureda u Wiesbadenu. Policija je čak mogla dati i opis
tog lažmog kriminalističkog službenika, a na legitimaciji-iskaznici nje-
govo je ime glasilo Willbrand.
Čim je opatica sjela u kola, taj je Willbrand pojurio bjesomučnom br-
zinom po Kurfiirstendammu u pravcu Halenseea. Dvoja kola krimina-
lističke policije i također dvoja policijska patrolna kola pojurila su za
„Porscheom” i uspjela su ga slijediti kroz pola grada, ali su ga u okru-
gu Neukolln definitivno izgubili iz vida.
Nekoliko minuta nakon pucnjave stigla su na lice mjesta ambulant-
na kola, vozila tehničke službe pomoći i još nekoliko policijskih kola s
osobljem. Kao čudom, nitko nije bio ranjen. Jedino su djeca, a i neki
odrasli, pretrpjeli teški šok. U bolnicu su odvedena četiri muškarca,
tri žene i dvanaestoro djece, a drugima je pružena liječnička pomoć
u samoj crkvi. I Jeli je također dobila injekciju za umirenje. Nepresta-
no je plakala. Barski ju je držao zagrljenu. Sjeo je na pod smirujući je
i tiho joj nešto govorio.
Za to su vrijeme kriminalistički službenici pod vodstvom natkomesa-
ra Olafa Tomkina počeli s provjeravanjem identiteta svakog prisutnog
kao i s otkrivanjem tragova u crkvi. Taj se pothvat činio slaboumnim;
on to međutim, nije bio, jer natkomesar Tomkin je, dakako, bio u pra-
vu: ako je opatica imala ortake u zločinu, oni su se, dakako, osim vo-
zača „Porsc- hea”, još nalazili u crkvi i najprije se moralo to ustanovi-
ti.
Službenici koji su bili zaduženi za čuvanje Westena, Norme i Bar-
skog pokušavali su svim mogućim sredstvima, da njih što prije uda-
lje. Pregovarali su s Tomkinom. Bili su zabrinuti da ne bi došlo do no-
vog napada. Crkva je bila prepuna i postojala je velika opasnost po
život.
– Gdje ste odsjeli u Berlinu? – upita komesar Westena. Bilo mu je
jasno koga ima pred sobom, a sada mu je odmah bilo jasno i to za-
što su te tri osobe neprestano pod zaštitom.
– KEMPINSKI – reče Westen. Jednom je rukom tresao prašinu sa
svog odijela. Djelovao je, unatoč svemu, elegantno i smireno kao i
uvijek.
– Upravo sam telefonski razgovarao sa savjetnikom Sondersenom
– reče komesar. – On dolazi najhitnije u Berlin. Ipak, mora pričekati
prvu redovnu avionsku liniju, jer su specijalni letovi preko DRNj za-
branjeni, čak i u jednom takvom slučaju. Okay, moji će vas službenici
odvesti u KEMPINSKI. Ali ne smijete ni u kom slučaju napuštati ho-
tel. Sve dok od Sondersena ne dobijete dopuštenje.
Tijesno okruženi svojim čuvarima i ostalim službenicima, pošli su
Norma, Westen, Barski i Jeli s Tomkinom prema portalu, ispred ko-
jeg su ambulantna kola i policijska vozila pokušavala probiti put kroz
masu znatiželjnika. U silnom žamoru glasova nastane odjednom is-
pred ulaza velika nova galama. Policajci specijalnih „dežurnih” jedini-
ca koji su napravili dvostruki kordon oko crkve, priječili su pristup
dvojici muškaraca.
– Gospodine ministre! – derao se jedan od njih. Bio je visok i kru-
pan. Čovjek kraj njega, s liječničkom torbom u ruci, bio je vitkiji.
 – To je glavni vratar iz KEMPINSKOG – reče iznenađeno Tomkin.
– Da, gospodin Ruof – reče Westen.
– A onaj drugi je doktor Thuma – reče Norma. – Ja ga poznam.
– Što sad oni hoće? – vikne Tomkin.
– Odvesti odavde gospodina ministra i druge iz njegova društva –
poviče Ruof. – Doveo sam i liječnika. Čim sam čuo za pucanje, na-
zvao sam i njega.
– Taj me doktor Thuma jedanput liječio kad sam u KEMPIN- SKOM
dobila žučni napadaj – reče Norma. – Izvrstan liječnik.
– Dakle, što je sada? – grubo upita jedan od službenika Saveznog
kriminalističkog ureda. Bijesno pogleda Tomkina. –Zar ćemo ostati
tu, dok opet netko iz neke kuće ne otvori paljbu ili što?
Tomkin popusti. Kordon propusti glavnog vratara i liječnika. Barski
je Jeli nosio na rukama. Doktor Thuma brzo je pregleda i utješi s ne-
koliko riječi. – Sve je u redu. Samo što prije odavde! – reče obrativši
se Tomkinu.
– Pod uvjetom koji sam vam spomenuo. Da nitko od vas ne napu-
šta KEMPINSKI, dok ...
– Da, da, da – reče službenik Saveznog kriminalističkog ureda. –
Hajde! Idemo! Imamo tu jedna blindirana kola. Gospodin Ruof i dok-
tor Thuma će se odvesti s mojim kolegama.
Odmah zatim krenuo je mali konvoj uskom trakom koju je oslobodi-
la „dežurna” policija pokraj mase znatiželjnika, a zatim bjesomučno
pojurio Kurfurstendammom u pravcu KEMPINSKOG. Pred ulazom
su najprije iz vozila iskočili svi čuvari s uperenim oružjem. Civili su
požurili u hotel. Sada je dijete nosio na rukama šef vratara. Nosio ju
je kroz čitavo predvorje sve do dizala, pa gore do sobe Barskog,
gdje je Jeli položio na krevet. Ostali su ga slijedili, osim Westena ko-
jeg su njegovi tjelohranitelji odveli do njegova apartmana. Dva su
službenika ostala ispred vrata sobe Barskog.
– Ja ću, dakako, ostati u hotelu – reče Ruof.
– Nema smisla – reče dr. Thuma. – U dva ste gotovi s poslom. Ja
ću se još zadržati ovdje. Vi samo idite kući.
– Ni po koju cijenu – reče Ruof, koji je potjecao iz Bavarske. Norma
ga je poznavala već godinama. Uvijek je bio veoma ljubazan i spre-
man da pomogne; već joj je do sada češće činio usluge u obavljanju
njenih profesionalnih dužnosti. Povukla gaje na stranu i tiho razgova-
rala s njim.
– Slušajte, imam tu dva filma koji moraju najhitnije stići u Hamburg.
Snimljeni u crkvi. Kada polijeće prvi slijedeći avion?
Ruof pogleda na svoj ručni sat. – 13 sati 50. PAN AMERICAN. Sa-
da je nekoliko minuta do jedan. Dajte mi filmove, gospođo Desmond.
– On ih neupadljivo spremi. – Odmah šaljem jednog kolegu. Možete
računati na mene.
– Znam, kao i uvijek. Hvala vam, gospodine Ruof! Netko iz moje re-
dakcije bit će u Fuhlsbiittelu, kad sleti avion.
Norma sjedne ispred telefona i okrene broj svojih novina u Hambur-
gu. Doktor Thuma i Barski još su se bavili oko Jeli. Kad se u Ham-
burgu javio djevojački glas, Norma kaže svoje ime i zamoli daje spo-
je s glavnim urednikom Giintherom Hanskeom. Brzo i tiho mu ispriča
što se upravo dogodilo i završi ovim riječima: –... niti jedan fotograf u
crkvi, Giinter. Ispucala sam dva čitava filma. Šaljem ih odavde s PA-
NAMERICAN- ovim avionom 13 sati 50. Pogledaj kad avion slijeće.
Pošalji odmah nekoga po filmove na aerodrom!
– Okay. A televizija?
– Snimala je jedna ekipa. Cijelu pucnjavu. Bit ce, dakako u WELT
IM BILD-u. Tu se ne da ništa učiniti. Ali mi smo jedini, koji ćemo od-
mah sutra ujutro donijeti slike.
– A tvoj tekst?
– Slušaj, tu se svakog trenutka može dogoditi nešto novo. Sad jure
opaticu. Ona je ranjena. Dolazi Sondersen. Ja ne znam što će on
odobriti za objavljivanje. Napad u crkvi, u svakom slučaju. Vidjelo ga
je preko dvije stotine ljudi. Nemam vremena da napišem tekst, nego
ću ga direktno izdiktirati. Neka ga netko redigira. Ako se dogodi ne-
što novo, javit ću se.
– Dobro.
– Danas imam onaj sastanak što mi gaje uredio Westen, sjećaš se?
S onom važnom osobom. Sastanak se apsolutno mora održati.
– To mi je jasno.
– Pošalji mi Joea, Franzisku, Jimmyja! Neka odmah dođu u KEM-
PINSKI.
– Poslat ću ih odmah.
 – Ako me slučajno ne nađu u hotelu, neka pitaju za poruku ili neka
pričekaju dok im se javim. Sa Sondersenom sam ipak dogovorila
prednost od deset sati. Prije objavljivanja u drugim medijima. Dakle,
mi smo u svakom slučaju prvi. Daj mi sad, molim te, redakciju vijes-
ti... – Odmah zatim stade Norma gotovo bez zastoja diktirati izvještaj
o napadu, zatim zahvali stenografkinji, spusti slušalicu i vrati se osta-
lima.
Jeli je govorila vrlo tiho, jer je djelovala injekcija za umirenje.
– Moje cipele... gdje su moje cipele?
– Ovdje, Jeli – reče Barski prignut nad njom.
– Stavi ih na stolicu, molim! Neka stoje tu kraj mene. Ti znaš za-
što...
Barski stavi plavobijele cipele na stolicu i gurne je bliže krevetu. Za-
tim ode do telefona i nazove svoj broj u Hamburgu. Javi se stara Mi-
la Krb. On joj ispriča što se dogodilo.
Mila je bila izvan sebe: – Jezus Marija, gospon! A mojem srčeku se
sigurno ništa ne dogoditi?
– Nije, Mila, nije. Nikome, hvala bogu! Ali mi tu imamo veoma puno
posla. Netko mora biti stalno uz nju. Molim vas dođite prvim avionom
ovamo u Berlin. U hotel KEMPINSKI.
– Ah, bože moj, bože moj, kakvo to uzbuđenje! Naravno, ja odmah
doći, uvek lete avioni! Tu sam što brže mogu. Ali nemojte pustiti mo-
je srčeko samo, dok ja ne doći, gospon, prosim!
– Bez brige, Mila. Do viđenja! – Barski spusti slušalicu.
Thuma je upravo razmjenjivao nekoliko riječi s Normom: – Što je to
bilo? Pokušaj ubojstva ministra?
– Po svoj prilici.
– Ali, zašto?
Norma ga šutke pogleda.
– Ne možete mi reći. – Liječnik kimne. – Loše, zar ne?
– Da – reče Norma.
– Loše... – tiho ponovi dijete.
Barski priđe krevetu.
Liječnik pomiluje Jeli po čelu. – Sada ćeš lijepo spavati. Ne trebaš
se ničega plašiti. Sve je u redu. – Uspravi se. – Ne trebate ništa bri-
nuti, gospodine Barski. – Pruži mu svoju posjetnicu. – Ako biste tre-
bali bilo što, ja stanujem u blizini i odmah ću doći. Samo nazovite u
bilo koje vrijeme. Ukoliko slučajno nisam u kući moja žena je doma.
Ona me može odmah naći putem radija. Kažem to samo zato, da
biste bili sasvim mirni.
– Hvala, gospodine doktore, hvala vam.
– To se razumije samo po sebi – reče Thuma, koji je, zaključujući
prema izgovoru, također bio iz Bavarske kao i Ruof. Oprosti se od
Jeli i Norme koja je sjedila na Jelinu krevetu. Barski ga otprati do di-
zala.
– Tako je ružno – reče dijete, već napola u snu.
– Što, Jeli? – upita Norma.
– Da su pucali. Još sam toliko toga htjela reći. Htjela sam reći kako
mislim da bi jnoglo biti bez rata... – Glava joj klone ustranu.
Barski se vrati i sjedne s druge strane kreveta.
– Zločinci – reče on. – Toliko djece. Da su još samo pogodili i dje-
cu...
– Djecu su i pogodili.
– Oprostite mi, molim vas ...
– Htjela sam samo reći da su to apsolutno beskrupulozne ubojice.
A ja zaista nemam pameti. Toliko ljudi na tako malo prostora! Idealno
za atentat. Morala sam to znati unaprijed!
– Sad su ispred naših vrata stalno službenici. Mijenjat će se svaka
tri sata, rekao mi je prije jedan od njih. Još smo jedanput imali sreće.
– Da – reče Norma. – Toliko sreće. – „Imao ju je on”, pomisli, „i Jeli.
I svi drugi roditelji. I sva druga djeca. A ja? Nemoj razmišljati na taj
način”, reče sama sebi. „Alvin je tu. Za nekoliko sati znat ćeš više.
Znat ćeš nešto veoma važno, što će ti pomoći da pronađeš ubojice
svog sina.”
Više jedva da su progovorili. Sjedili su svaki s jedne strane kreveta.
Vladala je potpuna tišina. Samo bi povremeno iznad hotela protutnjio
poneki zrakoplov.
Odjednom Norma posegne u izrez svoje bluze, otkopča tanki zlatni
lančić na kojem je visio talisman kojeg je nekoć u Bejrutu poklonila
Pierreu i kojeg nosi već toliko godina. Uze u ruke djetelinu s četiri lis-
ta koja se nalazila između dva stakalca obrubljena zlatom i pruži je
preko Jeline glave Barskom.
 – Evo – reče ona. – Uzmite!
– Ali, kako mogu ... To je talisman ... Vaš talisman!
– Poklanjam ga vama – reče ona i pogleda ga. On pogleda nju i
odjednom mu se njene oči učine ogromne, a i crna pigmentna mrlja
u njenoj bjeloočnici. – Uzmite samo! Valja uzeti ono što se dobije i
što donosi sreću možda. Ja vam to od srca želim. Vama i Jeli. Uzmi-
te, molim vas, također i za Jeli!
On stavi lančić oko vrata, zakopča ga i spusti u košulju ne skidajući
pogled s Norme.
– To je veoma ljubazno od vas, Norma – reče on.
– Loše... – reče- Jeli u snu.
Norma poslije toga više ne pogleda Barskog. „Zašto sam to učini-
la?”, pomisli. „Zašto, samo? Svejedno, sad kad sam to učinila, osje-
ćam se dobro.”
– Kad bi ljudi samo – mrmljala je Jeli.
Barski stavi svoju ruku na Norminu. Ona je povuče.
Iznad hotela ponovo protutnji zrakoplov. Sada više nisu govorili je-
dan s drugim, a nisu se ni gledali.
Oko pola četiri čulo se kucanje i Barski otvori vrata. Vani je stajala
Mila. Odjenula je svoju najbolju haljinu i stavila staromodni šešir na
glavu. Odmah požuri što su je brže noge nosile do Jeli, prigne se iz-
nad kreveta i reče gotovo bez daha: – Srčeko moje! Mila je tu! Cijelo
vrijeme u avionu Mila se molila za tebe. 1 zahvaljivati dragom Bogu.
Da se tebi ništa ne dogodilo... I gosponu isto... 1 gospođi... Uzrujava-
nje! Ali sve je dobro prošlo, srčeko moje, Mila je sad kraj tebe! A one
hulje, bijednici – Svemogući će ih kazniti, da, da, on njih kazniti.
 30

Kriminalistički viši savjetnik Sondersen reče: –Jedan od mojih ljudi

pogodio je opaticu u desno stegno. Izgubila je mnogo krvi već na
onom kratkom komadu puta od crkve do automobila. Međutim, ona
će izgubiti još krvi. Alarmirane su sve berlinške bolnice i liječnici, a
osim toga i kolodvor ZOO, kao i oba aerodroma. Ali, u takvom sluča-
ju zacijelo su osigurani liječnici koji će je i operirati i liječiti, a da to
nitko drugi ne sazna. Iz Berlina, dakako, neće htjeti otići. Previše je
lukava za to. Ostat će tu i neće se micati nikuda. – On je sjedio u sa-
lonu Westenova apartmana, a bivši ministar, Barski i Norma sjedili
su mu nasuprot. Pokraj kriminalističkog višeg savjetnika stajao je be-
žični primopredajnik. Iz zvučnika su neprestano dopirali prigušeni
glasovi. Nazivali su jedni druge i javljali pozicije. Potraga je bila u to-
ku.
– I što da sada radimo s vama? – zabrinuto upita Sondersen i po-
gleda ih sve po redu.
– Ako nas i nadalje možete štititi kao do sada, to je sasvim dovoljno
– reče Alvin Westen. On se presvukao. Vani je vladala takva vrućina
kao da je sredina ljeta. U apartmanu je bilo ugodno svježe.
– Ne, nije dovoljno –reče Sondersen. –Pa vi namjeravate izaći iz
hotela.
– Da. Moramo otići jednom prijatelju. U šest.
– Slušajte! – reče Sondersen. – Ja, dakako, znam tko je vaš prija-
telj, gdje stanuje i što radi.
– Otkuda? Ja sam svoje tjelohranitelje dobio iz Bonna, a ne od vas.
– A oni ne progovaraju.
– Baš zato – reče Sondersen. – Zato sam vam i ja poslao nekog.
Nije to nepovjerenje! Naprosto, moram saznati što više. Vaš se pri-
jatelj zove Lars Bellmann, star je 42 godine, Šveđanin, stručnjak za
proučavanje međunarodnih konflikata. U Stockholmu ima svoj insti-
tut. Živi ovdje već preko godinu dana. Radi na nekoj studiji. Stanuje
u kući činovnika Švedskog generalnog konzulata u Berlinu. Adresa:
Dahlem, lm dol 234. On vas je pratio dok ste išli u posjet mnogim lju-
dima u Washingtonu i Moskvi Želite li čuti i imena?
– Nije potrebno – reče Westen. – Čestitam!
– Hvala. A zašto ga ne nazovete i kažete mu da on dođe ovamo?
– Jer ne bi došao.
– A zašto ne bi?
– Jer je u istoj opasnosti kao i ja. To je jedna partija remija, gospodi-
ne Sondersen.
– Ne, nije. Imam dobre vijesti za vas, gospodine ministre. Moji ljudi
čuvaju gospodina Bellmanna još od njegova povratka u Berlin. Ja,
doduše, nisam genije, ali nisam ni idiot.
– A tko tvrdi nešto takvo? --- Westen strese glavom. – Nelogični
ste, to vidim.
– Kako to mislite?
– Bellmanna čuvaju. 1 nas također. Nas ne puštate k njemu. Pred-
lažete da on dođe k nama. Smatrate li, dakle, da je njegov život ma-
nje vrijedan?
Sondersen reče odlučno: – Dosta o tome! Vi odavde nećete izaći!
– Ja vam zaista ne želim prouzročiti još veće teškoće – reče Wes-
ten. – Imate ih dovoljno.
– Tko to kaže?
Westen pogleda Normu.
– Što? – upita Sondersen. – Što vam je ona ispričala?
– Da, da... da vam nije lpko, gospodine savjetniče. Ja sam to naslu-
ćivao od samog početka. Sjećate li se? Upitao sam vas za specijalne
jedinice još onda kad smo se sreli prvi put. Rekli ste da one u nas ne
postoje, a kad bi i postojale, da to ne biste priznali. Mislim da sam na
putu da uklonim vaše poteškoće.
– To ne može nitko živ – reče Sondersen. – Ni vi, gospodine minis-
tre.
– Tko zna? – reče Westen.
Iz zvučnika toki-vokija začuju se muški glasovi.
– Možda neki trag opatici? – upita Barski.
 Sondersen niječno strese glavom. – Taj ima isto tako moćne prijate-
lje i nalogodavce kao i onaj doktor Jack Cronyn, koji je nestao tamo
u Parizu iz tvrtke EUROGEN. Još jedanput zahvaljujem na suradnji,
gospođo Desmond.
– Jeste li što saznali o njemu? – upita Norma.
Sondersen kimne. – Da. 1 ja imam još nekoliko prijatelja. Danas je
ujutro naposljetku utvrđeno: Jack Cronyn zove se ustvari Eugene
Law- rence i radio je od godine 1970. do 1975. u Institutu američke
vlade u pustinji Nevade.
– Kakav je to institut?
– Laboratorij za rekombiniranu DNK – reče Sondersen. – Cro- nyn
ima još i pasoš na ime Lawrence. S tim je pasošem odmah nakon
konferencije za novinare u Hopital de Gaulle odletio u Rio. Tamo mu
se zametnuo svaki trag.
– A onaj drugi čovjek? Onaj Horst Langfrost? Ja sam vam donijela i
njegovu sliku – reče Norma.
– Nije mi, nažalost, pomogla – reče Sondersen.
– Još uvijek se ništa ne zna tko je i za koga radi?
– Ne, ništa se ne zna. Uostalom, to što sam vam ispričao o Lawren-
ceu ne smijete napisati Naprotiv Pišite da nemamo pojma Time ćete
nam pomoći.
Norma kimne. – Dobro. Predala sam izvještaj o napadu u crkvi. I
snimila fotografije, te ih poslala u Hamburg. To je okay, zar ne?
– Već je bilo na radiju. Uveče će biti u tv-emisiji. – Sondersen po-
gleda Westena. – Da se vratimo vama, gospodine ministre. U takvoj
situaciji vi nećete moći otići Larsu Bellmannu. Nemojte me, molim
vas, prisiljavati da moram poduzeti neke mjere.
– Gospodine Sondersen – reče Westen – ja ću otići Bellmannu. S
gospođom Desmond i doktorom Barskim. Mi moramo otići. Mi se ko-
načno moramo umiješati.
– A zašto se morate umiješati, dođavola?
– Moj prijatelj, pastor Niemoller rekao mi je jednom prilikom: „Kad
su došli nacisti i odveli komuniste, nisam se umiješao. Nisam bio ko-
munist. Kad su došli i odveli socijaliste, nisam se ni tada umiješao.
Meni socijalisti nisu ništa značili. Kad su došli i odveli Židove, još' se
uvijek nisam umiješao. Nisam bio Židov. I kad su tada došli i odveli
mene, nije više bilo nikoga tko bi se umiješao.” To mi je jedanput is-
pričao Niemoller. Ja to nisam nikada zaboravio i ja ću ...
Zazvoni telefon.
Javi se Westen. – Da – reče on. – Tu je. Trenutak, molim. – Pogle-
da Normu. – Za tebe.
– Tko je to?
– Odmah ćeš saznati.
Ona uzme slušalicu. – Ovdje Norma Desmond.
Do uha joj dopre već poznati metalno iskrivljeni muški glas: – Dobar
dan, gospođo Desmond.
– Otkuda znate...
– Mi znamo sve, gospođo Desmond. – Glas je bio neprestano sa-
svim jednak, bez ikakve intonacije ili naglašavanja, gotovo kao
umjetni glas kompjutora. – Vi ste u gospodina Westena, tu je i doktor
Barski i kriminalistički viši savjetnik Sondersen. Danas imate sasta-
nak s jednim prijateljem gospodina Westena. Planiran već dugo.
Poslije svega što se dogodilo u Spomen-crkvi, gospodin Sondersen
se sigurno odupire tome da vas pusti na taj sastanak. Vrlo razumno.
I vrlo korektno. Čovjek s kojim se trebate sastati zove se Lars Bell-
mann. On je Šveđanin, star 42 godine, ima u Stockholmu svoj insti-
tut, a radi približno već godinu dana tu u Berlinu na nekoj studiji. Je-
dan od najbriljantnijih stručnjaka za proučavanje međunarodnih kon-
flikata na svijetu. Pitajte gospodina We- stena, je li to točno.
Svi su se približili Normi. – Tko je to? – upita Sondersen.
– Čovjek iskrivljena glasa koji me nazvao već dvaputa – reče Nor-
ma.
– Što hoće! – upita Westen.
– Da te pitam, da li je Lars Bellmann uistinu jedan od najbriljantnijih
stručnjaka za izučavanje međunarodnih konflikata na svijetu.
– Pusti me da ja govorim s njim – reče Westen.
– Govorite što dulje – šapne Sondersen. – Pokušat cu doznati otku-
da tip govori. – Istog trena odjuri do aparata u spavaću sobu.
Norma kaže u slušalicu: – Dat ću telefon gospodinu Westenu.
– Ne, nemojte dati – reče metalni iskrivljeni glas. – Ja ću već razgo-
varati s gospodinom Westenom. Kad završim s vama. Razgovarat
ću još i s gospodinom Sondersenom. Je li vas zamolio da produljite
naš razgovor što je moguće više, kako bi on otkrio otkuda govorim?
Recite mu, da to neće nikada otkriti. Sve što mora znati, saznat će
sada od mene.
Westen pokuša uzeti Normi slušalicu iz ruke. Ona niječno odmahne
glavom.
– Gospodin Lars Bellmann – nastavi glas – stanuje za vrijeme svog
boravka u Berlinu na adresi Dahlem, Im Dol 234.
Sondersen se vrati iz susjedne sobe.
– Točno – reče Norma u slušalicu.
– Vidite. Nama je, dakako, poznato i sve ono što je gospodin Wes-
ten zadnje vrijeme dogovarao s gospodinom Bellmannom.
– Sada mi je jasno zašto ste ga pokušali ubiti u Spomen-crkvi – re-
če Norma.
– To nismo bili mi – reče glas. – A ne treba biti ubijen samo gospo-
din Westen.
– Nego?
– Nego vi, gospodin Westen i doktor Barski. Valjda je već odavno
jasno da imate posla s dvije konkurentne strane koje imaju isti cilj.
– Naime, što?
– To ćete uskoro ustanoviti, gospođo Desmond. Vrlo brzo.
– Što kaže? – nestrpljivo zapita Sondersen.
– Neka gospodin Sondersen ne bude nestrpljiv i neka me pusti da
govorim – reče glas. – Kasnije ću mu objasniti sve. Isto važi i za gos-
podina Westena. Recite to obojici, ali tako da i ja to čujem.
Norma ponovi riječi, tako da ih. je mogao čuti čovjek s druge strane
žice.
– Hvala – reče potom glas. – Planirano je ubojstvo vas troje. I gos-
podina Bellmanna također. Ona druga strana žuri, nažalost, upravo
fanatičnom brzinom i misli na taj način spriječiti, da bilo tko treći saz-
na ono što sada znaju Bellmann i gospodin Westen. Mi, međutim,
znamo da je gospodin Bellmann poslao u Stockholm iscrpan izvje-
štaj o svemu što su on i gospodin Westen saznali u Washingtonu i
Moskvi i tamo ga deponirao u sef Ako se. dakle, njemu nešto dogodi,
sve ce biti predano u svjetsku štampu. Gospodin Bellmann ima ve-
oma slično „životno osiguranje” kao i vi, gospođo Desmond. Iz tog se
razloga ni njemu kao ni vama ne smije ništa dogoditi. Mi smo o tome
u međuvremenu obavijestili i onu drugu stranu, isto kao i u slučaju
napada na vas. Međutim, teško je kad se ima posla s fanaticima.
Zazvoni telefon u spavaćoj sobi.
– Zvoni drugi telefon – reče glas. – To su Sondersenovi ljudi koji će
ga obavijestiti da ne mogu otkriti otkuda govorim.
Sondersen je u međuvremenu već spustio slušalicu. Rezignirano
strese glavom.
– Kao što sam već spomenuo – nastavi glas – druga je strana
shvatila da vuče neodgovorne poteze. Mi nemamo interesa za publi-
citet. U svakom slučaju stigli smo do. točke,, kada po našem mišlje-
nju i vi trebate donekle biti upućeni u stvar. Ne sasvim, dakako. Zah-
tjevi koji su bili postavljeni profesoru Gellhornu važe i nadalje. Tu će
još biti problema. Ali, sve po redu. Slušajte, kažem vam u ime obiju
strana, a reći ću to još i gospodinu Westenu i gospodinu Sonderse-
nu: možete bez imalo razmišljanja mirno otići gospodinu Bellmannu.
Ništa vam se neće dogoditi. 1 njemu se također neće ništa dogoditi.
Mi, dakako, nećemo moći neprestano ispravljati neznalačke poteze
druge strane. I zato smo bili prisiljeni dati primjer. Opaticu koja je pu-
cala na vas u Spomen-crkvi, pogodio je u desno stegno jedan od va-
ših čuvara. To vam je poznato.
– Da, znam.
– Međutim, ono što ne znate, to je ne samo da ta opatica uopće nije
opatica, nego štoviše, ona je muškarac. Neka gospodin Sondersen
pošalje svoje ljude u Lassenstrasse 11. Tamo je parkiran crveni
„Mercedes 220”. Kad stignu neka otvore prtljažnik. U njemu će naći
muškarca-opaticu. Metak iz Walthera PP, kalibra 7,65 u sljepoočicu.
To smo moral učiniti, primjera radi. I – nakon kratkog cerekanja – kao
dokaz naše dobre volje. Dajte mi sada najprije gospodina Sonderse-
na, gospođo Desmond. Budite pozdravljeni.
Norma pruži slušalicu Sondersenu.
Sondersen je slušao šutke. Samo bi ponekad izustio „da” ili „od-
mah”. Na kraju je predao slušalicu Westenu. Pozvao je preko bežič-
nog primo- predajnika troja kola. – ldite odmah u Griinewald, La-
ssenstrasse 11. Ako tamo bude parkiran crveni „Mercedes 220” s re-
gistracijskom tablicom B – MC 3765, odmah se javite. Automobil ne
dirajte!
 Westen je čitavo to vrijeme slušao neznanca. Sada je razgovor bio
završen i on spusti slušalicu, te sjedne.
Sondersen upita: – Je li točno sve što tip kaže?
– Sve. – Westen kimne. – Meni je čak naveo i imena ljudi, s kojima
smo Bellmann i ja razgovarali u Washingtonu i Moskvi. Taj je zaista
prvorazredni „profi”. No, to se moglo i očekivati. U jednoj tako važnoj
stvari, mogu raditi samo profesionalci. Svakako, na obje strane. Ne
samo na jednoj. Gospodine Sondersen, vi ste danas vidno napredo-
vali. Vi ste u dogovoru s gospođom Desmond. Kada vam ona bude
navečer ispričala o našem razgovoru s Larsom Bellmannom, shvatit
ćete mnogo toga, što vam za sada još nije jasno. Gospodin Sonder-
sen, ja vas zaklinjem, pustite nas k Bellmannu! On zaista zna mnogo
više nego ja, a vremena ima samo još danas. Sutra ujutro leti u vezi
naše stvari u Peking. Ne možemo dulje čekati. Moramo bezuvjetno
razgovarati s njim još danas. – Westen je govorio vrlo glasno i teško
je disao.
Norma se zapilji u njega. Još nikada nije vidjela svog prijatelja tako
uzbuđenog. Također su i Barski i Sondersen bili zaprepašteni.
– Prije ste spomenuli vrlo važnu stvar – reče kriminalistički savjet-
nik. – Je li to zaista tako važno?
– To je najvažnije što sam ikada čuo. – Westen se sabere.
– O čemu je riječ? – upita Sondersen.
– O budućnosti svijeta. O bliskoj budućnosti – reče Westen sada
već tihim glasom. – i zbog toga, razumijete, zbog toga se i mi mora-
mo umiješati, moramo. Pa makar postojao i tračak nade. Naš je za-
datak da se borimo, da ne ugasne i taj mali tračak. A ako se itko mo-
že boriti, onda su to Norma koja piše i doktor Barski koji se nalazi u
centru tih zbivanja i bit će vrlo brzo postavljen pred odluku, o kojoj
sve ovisi, zatim ja i nekoliko mojih prijatelja koje ću možda uspjeti
predobiti da se i oni umiješaju. I vi, gospodine Sondersen, i vi!
– To sve zvuči već pomalo apokaliptički – reče Sondersen.
– To i jest apokalipsa. Nalazimo se pred njom – reče stari gospodin.
 31

Svi su ga gledali netremice.

Opet zazvoni telefon.
Westen digne slušalicu: –Trenutak –reče on. A obrativši se Normi: –
Tvoji ljudi. Upravo su stigli iz Hamburga.
Norma uzme slušalicu. – Halo, Franziska! – reče ona. – Brzo ste
stigli, odlično! Molim te, pričekajte u predvoiju! Ne znam još ni sama
točno kako će se sve to odvijati. Nazvat ću odmah ... Ne, gore ne
možete doći... Pričekajte malo... Hvala. – Spusti slušalicu.
Slijedećeg se trenutka začuje iz primopredajnika muški glas: – Kola
su ovdje, gospodine savjetniče. Registarska tablica, tip i boja, sve
odgovara.
– Onda blokirajte ulicu! Pozovite dežurnu policiju! Stanovnike iz ku-
ća u blizini „Mercedesa” treba za svaki slučaj evakuirati. Sve to sku-
pa može biti obična stupica. Možda se u prtljažniku nalazi bomba. A
možda i mrtvac.
– Mrtvac?
– Strijelac iz Spomen-crkve, opatica. Muškarac. Možda. Ne smije-
mo ništa riskirati. Pozovite stručnjake za eksploziv. Neka svojim apa-
ratima pretraže prtljažnik izvana. Ako ništa ne bude dalo naslutiti da
se radi o eksplozivu, neka ga otvore tek tada. Ali, oprezno... Ma, ne,
evo me odmah do vas. – Uzme aparat, ustane i pogleda sve prisut-
ne. – Dajte mi svoju riječ da nećete napustiti ovu prostoriju. Ako po-
kušate, moji će vas ljudi vani na hodniku zadržati.
Ali dogovor s gospodinom Bellmannom, gospodine Sondersen! –
opomene ga Westen.
– Nazovite ga. Recite mu što se dogodilo.
– Dobro –reče Westen. –Ako se u prtljažniku zaista nalazi čovjek
koji je pucao u crkvi, hoćete li nas tada pustiti k Bellmannu?
 – Pod određenim uvjetima. Sada moram i ja u Griinewald. Čim ne-
što saznam, javit ću se. – I on pođe prema vratima.
– Trenutak! – Norma skoči. – Dolje imam reportere. 1 jednog foto-
grafa. Smiju li oni s vama?
– Žao mi je, ne smiju.
– Ako u kolima zaista bude mrtvac, morat ćete to bez daljnjeg obja-
viti najkasnije za nekoliko sati. Ja imam s vama dogovoreno vrijeme
prednosti. 1 oni ljudi u Lassenstrasse vidjet će sve to! Molim vas,
gospodine Sondersene!
Oklijevao je. – Dobro – reče napokon. – Jedan reporter i jedan foto-
graf.
– Hvala – reče Norma. – Oni imaju iznajmljeni automobil. Vozit će
za vama.
– Ali samo do blokade! Neću nikakvih trikova! Fotografirati se može
samo s tog mjesta. A vi mi dajte još jedanput riječ, da će ići u Ham-
burg samo ono što vam je dopustim.
– Časna riječ.
– Doviđenja. – Vrata se za Sondersenom zatvore.
Norma potrči k telefonu i zamoli centralu, da joj dadu na telefon ne-
koga od tri novinara koji čekaju dolje u hali. Odmah zatim začuje
glas: – Ovdje Jimmy.
– Jimmy, sad će s dizalom sići Sondersen, čovjek iz Saveznog kri-
minalističkog ureda, ti ga poznaš. Ti i Franziska, dobro slušaj, samo
vas dvoje možete krenuti za njim u Griinewald Lassenstrasse. Foto-
grafirati smiješ jedino s mjesta blokade. Franziska će u Hamburg
poslati samo ono, što će joj dopustiti Sondersen.
– Okay, Norma. Evo ga. Zdravo. Već izlazi.
Veza se prekine...
Norma sjedne pokraj Barskog. Nakon trenutka šutnje reče: –Životi-
nje. Divlje životinje.
– Tko? – upita Westen.
– Svi – reče Norma. – Oni u cirkusu, onaj u crkvi, danas. Bez sa-
vjesti. Bez skrupula. Ni trunka suosjećanja s nevinima. S djecom, Al-
vine!
Stari je čovjek šutio i zagledao se u tepih. Napokon reče tiho: – I
iiajdiv Ijijoj životinji poznat je osjećaj samilosti. Ja ga nemam i zato
nisam životinja!
– Čije su to riječi?
– Richard Treći. Shakespeare –odgovori Westen. –Još je daleko
užasnije nego što ti misliš, draga moja Norma. Ali, uskoro ćeš sazna-
ti. Ljudi s kojima imamo posla nisu divlje životinje – oni su ljudi Ljudi.
Norma! To je ono najgnusnije u svemu tome.
U salonu je vladala tišina gotovo pola sata. Onda zazvoni telefon.
Javi se Westen.
– Ovdje Sondersen. U prtljažniku se zaista nalazio leš čovjeka koji
je pokušao atentat u Spomen-crkvi S prostrijeljenom sljepoočicom.
Bio je još odjeven kao opatica.
– Dakle?
– Dakle, otiđite, k Larsu Bellmannu! Odvest ćete se u kolima s ne-
probojnim staklima S njima cete se i vratiti Čitavu okolinu lm Dol osi-
gurat će od ovog trena moji najbolji ljudi. Gospođa Desmond će se
držati našeg dogovora i dat će mi navečer kompletan izvještaj.
 32

– Da vam najprije zorno predočim dilemu – poče Lars Bellmann. –

Amerikanci kažu s razumijevanjem: „Rusi? Pa što mi imamo protiv
njih? Ljudi kao i mi. Ljudi koje se može voljeti. Njihova duša. Njihova
književnost. Njihova gostoljubivost. Što su sve ti jadni ljudi pretrpjeli!
Njih napasti? Dođavola, pa mi ih nećemo napasti! Ni za što na svije-
tu. To su naši prijatelji koji su se zajedno s nama borili protiv Hitlero-
vih armija. Mi nećemo napasti nikoga. Želimo mir sa svima. To jest...
dakako, jedno je potrebno: da se Rusi odreknu svoje agresije prema
nama. Dakle, to je ono što moraju. A to, nažalost, ne čine. Naprotiv.
Naoružavaju se, naoružavaju i naoružavaju kao da su poludjeli. Kad
bi samo htjeli uvidjeti da su kapitalizam i američka demokracija jedi-
no ono pravo, a mi Amerikanci svjetska sila broj jedan, bilo bi to pot-
puno suvišno. Oni to, međutim, ne žele uvidjeti. To je za zdvajanje. U
jednoj takvoj situaciji ne preostaje nam ništa drugo, nego da se i mi
naoružavamo, naoružavamo, naoružavamo. Još više nego Rusi. Mo-
ramol Jer, inače nas mogu u svojoj tvrdoglavosti još i napasti.” Tako
govore Amerikanci. A evo, što kažu Rusi: „Amerikanci? Mi da imamo
nešto protiv Amerikanaca? Tko to kaže? Pa to je idiotarija! Mi nema-
mo uopće ništa protiv Amerikanaca. Naprotiv. Oni su nam simpatični.
Ljudi kao i mi. Srdačni. Spremni na pomoć. Velikodušni. Pošteni.
Jedna jedina stvar –nikako da se odreknu agresije prema nama. Oni
se naoružavaju, naoružavaju i naoružavaju, kao da su poludjeli. Kad
bi samo zaboravili na svoju mržnju protiv našeg socijalizma koji jedi-
ni može spasiti svijet! Ali badava, oni to ne čine. To je za zdvajanje.
U jednoj takvoj situaciji ne preostaje nam, dakako, ništa drugo, nego
da se naoružavamo, naoružavamo i naoružavamo. Još više nego
Amerikanci. Moramol Jer, inače nas još mogu i napasti u svojoj nes-
posobnosti da razumiju, kako smo mi u pravu. Nas je napala nacis-
tička Njemačka. Naša je zemlja opustošena do Urala, imali smo dva-
deset milijuna mrtvih. Svako dijete mora razumjeti naš strah da nas
opet ne napadnu. A tako bi moglo biti sve u najboljem redu, samo
kad bi Amerikanci htjeli uvidjeti, da smo mi u pravu i da smo u naj-
manju ruku ravnopravni njima i da naprosto nikada ne možemo biti
sila broj dva.”
Lars Bellmann bio je čovjek 40-ih godina s divljim plavim čuperkom
kose. Pušio je pretjerano. Praktički je na opušku jedne cigarete već
palio slijedeću. Govorio je vrlo brzo. Njegov je njemački bio besprije-
koran i bez akcenta. ba;lk:añ.do:w.nl:o:ad
Cesta Im Dol bila je dugačka. Protezala se sve od Clayallee do
Podbielskiallee. Kuća u kojoj je na prvom katu stanovao Lars Bell-
mann ležala je u parku. Tu je bilo mnogo starih, lijepih stabala, još je
cvjetalo cvijeće i nisko je raslinje bilo u cvatu. Lars Bellmann je sje-
dio sa svojim posjetiocima u biblioteci. Zidovi su bili gotovo sasvim
prekriveni knjigama. Na jednoj je slobodnoj površini visjela litografija
Braquea: četiri bijele ptice na modroj pozadini. Fotelje su bile presvu-
čene svijetlosmeđom kožom. Na stolu se nalazila velika „termosica”
s ledeno ohlađenim čajem, zatim šalice, kutijice za šećer i zdjela pu-
na keksa. U krošnjama starih stabala pjevale su ptice. Park se već
zavio u sumrak. Sondersenovi ljudi u civilu hodali su gore-dolje, dok
su drugi pazili na kuću s ulične strane, a neki su sjedili u parkiranim
kolima. ba;lk:añ.do:w.nl:o:ad
Kad su bili stigli u Im Dol 234, Westen je predstavio Normi i Bar-
skom živahnog Šveđanina: – To je najveći ekspert na svijetu za pita-
nja rata i mira. On poznaje Moćnike na Istoku i Zapadu. Obje ga
strane jednako poštuju. On me je povezao s mnogim važnim osoba-
ma, a s onim najvažnijima razgovarao je on sam. On će nam ispričati
golu istinu o situaciji u kojoj se nalazi naš svijet. Nakon toga razumjet
ćete sve što se dogodilo i što će se još dogoditi u hamburškom insti-
tutu. Sve što očekuje ovaj svijet. Što nam predstoji. Ja sam taj sasta-
nak, draga Norma, utanačio već prije nekoliko tjedana. Bilo je to, ka-
ko vidim, dobro, jer kao što rekoh, gospodin Bellmann mora već su-
tra u Peking. To je iskrslo odjedanput. A vjeruj mi, nitko to bolje ne
razumije...
 Bellmann ga prekine protestirajući: – No, nije sve to baš tako! Ja
sam imao tu sreću, da sam mnogo godina bio nešto kao učenik gos-
podina Westena. A ljudi kojima smo odlazili i s kojima smo razgova-
rali, bili su njegovi prijatelji. Ja sam odabrao još nekolicinu njih, koji
su zaista od izuzetne važnosti za procjenu sadašnje situacije. A to
što ću vam sada reći, samo je neka vrsta sažetka svega onoga što
su gotovo doslovce isto rekli političari, visoke vojne ličnosti, savjetnici
za sigurnost, partijski ideolozi u Washingtonu i Moskvi...
Kad su došli, Bellmann ih je odveo u biblioteku i tamo im je ulio u
šalice od tankog japanskog porculana ledeni čaj, ali je pri tom malo
čaja i prolio. Normin je rekorder bio uključen, jer se Bellmann prije
početka razgovora složio s time. ba lka ndownload. org.
On nastavi objašnjavati: – Dakle, u principu, rat neće ni jedna su-
persila. Naprotiv, obje ga se boje, jer, obje velesile znaju da bi atom-
ski rat značio kraj svijeta. Ali, koliko god se obje plašile atomskog ra-
ta, isto toliko one ne vjeruju jedna drugoj. I sve se odvija na toj osno-
vi. Sad ću prvo odigrati ulogu američkog političara: „Oprez”, kaže taj,
„Rusi imaju sasvim druge ciljeve nego mi! Oni hoće svjetsku revolu-
ciju. Hoće zavladati svijetom. Mi im ne vjerujemo da ne žele rat. Oni
mogu napasti svakog trenutka.” Strah, eto, to je. Strah. Nepovjere-
nje. Korijen svih zala.
Bellmann je govorio tako brzo da se zadihao. Norma ga je gledala
fascinirano. – „Dakle”, kaže Amerikanac, „da nas Rusi ne bi uništili,
mi moramo biti u pripravnosti i moramo se naoružavati.” Time, daka-
ko, raste opasnost od novog rata.
– Jasno – reče Barski.
– Da, jasno, zar ne? A sada da čujemo ruskog političara: „Hop!”,
kaže on. „Ti Amerikanci imaju ludu ideju kako moraju usrećiti svijet s
demokracijom i ’Coca-Colom!’ Smatraju da su oni svjetska policija.
Da su dobri. A da je naš Sovjetski Savez carstvo zla. Predsjednik
Reagan to neprestano ponavlja. Zar možemo vjerovati Amerikanci-
ma da ne žele rat? Ne, to ne možemo ni u kom slučaju. Dobro mi vi-
dimo, kako se oni neprestano naoružavaju, sve više i više. To znači,
oni hoće napasti, ako je moguće, prvi. Sveta crna Madona iz Novgo-
roda, mi to zaista nećemo. Ali u jednoj takvoj situaciji, mi se naprosto
moramo naoružavati, sve više i više. Kako bismo bili u pripravnosti.
Kako se oni ne bi usudili napasti nas. Štoviše: Ako primijetimo da oni
planiraju prvi napasti, onda mi moramo biti u stanju da napadnemo
prvi.” I time se, dakako, opet povećava opasnost od novog rata, zar
ne? – Bellmann je bio odjeven u bijele pamučne hlače i bijeli pamuč-
ni kaputić, a na nogama je imao bijele platnene cipele navučene na
bosu nogu. – Do sada vam je sve jasno?
Norma kimne.
Bellmann se neugodno naceri: – A sada ću biti istodobno Amerika-
nac i Rus. Obojica misle: „Napasti prvi? Nemoguće! Mi to ne može-
mo. Mi to ne smijemo učiniti. Fućkamo mi na moral, ali ako to učini-
mo, sigurno ćemo nastradati isto kao i ostali. Bio bi to kraj svijeta.
Kraj svih naših snova, planova i želja. Hm, hm, hm. I što da onda ra-
dimo? Hajde da budemo mirni i miroljubivi. Može li to? Ne, to ne mo-
že. Jer, ako to učinimo, drugi će pomisliti: oh, mirno i miroljubivo!
Znači, oni će odmah napasti. Dakle? Dakle, moramo odmah napasti
mi. Ali mi to i nećemo i ne možemo. Trenutak, trenutak! Kad već to
nije moguće, onda ćemo biti jako agresivni i pokazati da ih se ne bo-
jimo i da nećemo popuštati. Može li tako? Dođavola, ni tako nije do-
bro! Jer, ako učinimo tako, oni drugi će odmah reći: tako, napokon su
one svinje pokazale svoje pravo lice. I odmah alarm! Od sada mora-
mo biti još agresivniji i dokazati da ih se uopće ne bojimo. – Bell-
mann uzme drugu cigaretu. I nastavi još brže: – Ne može, dakle,
ovako, a ne može ni onako. Što god učinili, uvijek je krivo. Uvijek za-
vršava na istome: na katastrofi. Strah? Nepovjerenje! Na taj način
neće još dugo vremena moći sve biti bar donekle u redu, to su shva-
tile obje strane. Pet godina, da. Deset godina, da. Trideset? Možda.
Pedeset? Ni u kom slučaju. Svaka strana gradi svakodnevno sve vi-
še oružja. A time je i opasnost od jednog „neželjenog” rata svakim
danom sve veća. Ne mislim pri tom na takav rat koji bi izbio zbog ne-
kih tehničkih kvarova. Mislim na jedan takav rat koji bi izbio zato, jer
se svakim satom politička situacija pogoršava do te mjere, dok jedna
strana ne eskalira i kaže: „Dođavola, raketa imamo više nego dovolj-
no, mi moramo udariti prvi, jer će u protivnom to učiniti u slijedećih
pet minuta oni drugi.” Što više oružja, to je opasnost veća. – Na Bell-
mannovu licu opet se pojavi isti grčeviti smiješak.
 Norma više nije mogla izdržati. – Zar vas to do te mjere zabavlja? –
upita ona.
– Ne, zaista ne – reče Bellmann i istog mu se trena lice opet razvu-
če u grimasu. –Ja sam više nego očajan, draga gospođo. Ne.vi-
dim.više ni tračka nade, ni najmanjeg tračka nade.
„Tik”, pomisli Norma. „Izabrao je tu užasnu grimasu, jer se više ne
može ničemu i nikada od srca nasmijati.”
Dolje su, šećući među drvećem, patrolirali Sondersenovi ljudi.
 33

Westen ustane i dolije u sve šalice ledeni čaj. Rekorder je snimao...

– Dakle, političari i visoke vojne ličnosti na obje strane a priori nisu
ubojice –reče Šveđanin. –Nisu razoritelji svijeta i zločinci. Vjerujte mi
to, molim vas, gospođo Desmond. Gospodin Westen mi je pričao o
vašem „škakljivom” razmišljanju.
– Kakvo je to razmišljanje? – upita Barski.
– No, da – reče Norma – nakon svega na što sam u životu naišla,
jednoć sam u razgovoru s gospodinom Westenom zastupala slijede-
će mišljenje: kad bi se mene pitalo, onda bih ja u cilju uspostavljanja
trajnog mira najprije postavila pred zid 10 tisuća,političara i vojnih li-
ca i dala ih strijeljati. – Norma isceri zube. „O bože”, pomisli, „ovaj
me je čovjek već zarazio svojim, tikom”.
– Dakle – reče Bellmann – političari i vojna lica, svaka strana za se-
be, već su se odavno složili u jednom: atomska se spirala sve više
namata, tako da jedanput mora doći do svjetske katastrofe. I radi to-
ga su gospoda s obje strane rekla... No, što mislite, što su rekli?
– Moramo se izvući iz te spirale – reče Norma.
– Bravo! Rekli su sami sebi upravo to. Moramo van iz te spirale. Ali
kako? – Opet grimasa. – Doduše, i Amerikanci i Rusi već su pokušali
živjeti jedni kraj drugih u miru. Koegzistencija. I je li to funkcioniralo?
Nažalost, nije. A zašto nije funkcioniralo? Zato, jer Amerikanci nisu
nikada mogli shvatiti što to Rusi ne mogu ni po koju cijenu prihvatiti i
jer Rusi nisu nikada razumjeli, što Amerikanci sa svoje strane ne mo-
gu prihvatiti ni po koju cijenu. Ni jedna se strana ne može nikako za-
ista suživjeti s onom drugom. Svaka je od obje velesile uvjerena, ka-
ko ona sasvim točno zna kakve su pobude one druge strane, što ona
sinjera i čega se ona ni po koju cijenu ne može odreći. Pri tome oni
polaze od glupih, nadutih i krivih pretpostavki. I, zbog toga se ne mo-
gu ni u najekskluzivni- jim razgovorima na najvišem nivou postići ni-
kakvi razumni rezultati. – Opet iscereno lice. – Kao što sam već re-
kao. Gospoda su stigla do točke kad kažu: „Moramo izaći iz atomske
spirale. Ali kako izaći iz konfrontacije? Koegzistencija nije moguća, u
to smo se uvjerili, mir, dakle, također nije moguć. Iz konfrontacije se
može izaći jedino pobjedom ili porazom. Poraz je nezamisliv. Preos-
taje, dakle, pobjeda! Što nam je, znači, potrebno u tu svrhu?
– Novi, sasvim drukčiji sistemi oružja – reče Norma.
– Vrlo točno! Novi, sasvim drukčiji sistemi.
– SDI[ 54 ], na primjer – reče Barski.
– SDI, na primjer – reče Bellmann. I opet ta užasna grimasa.
– SDI – reče Bellmann, umirivši se i zapalivši još jednu cigaretu –
vrlo je popularna predodžba od vremena filmova tipa „Rat zvijezda”.
Shvatljiva za djecu ispod šest godina. Jedna raketa uništava drugu
raketu u svemiru. U stvarnosti – ludost. Zašto? Evo zašto: onaj tko
prihvaća SDI, taj mora za slučaj ako SDI funkcionira, računati sa sta-
cioniranjem raketnih obrambenih sistema. Međutim, dok se ne utvrdi
da li SDI funkcionira ili ne, ne može se ni američki predsjednik a niti
sovjetski prezidijum odreći daljnjeg razvitka suvremenih sistema
oružja, o kojima stručnjaci kažu da ti novi sistemi mogu „u najgorem
slučaju” spasiti život 10, 80 ili čak 160 milijuna američkih, odnosno
sovjetskih građana. Trenutačno mi još imamo takozvano sprečava-
nje rata pomoću međusobnog zastrašivanja. Ali, već i sama nada da
će SDI ipak funkcionirati i da će se na taj način izaći iz te obostrane
ovisnosti u „sigurnost vlastitim snagama”, oduzima čvrsto tlo pod no-
gama politici, koja hoće iskoristiti zastrašivanje za izgradnju koopera-
cije s drugim sredstvima, dakle, izmiče prije svega kontroli naoruža-
nja ili, što je mnogo važnije, izmiče razoružanju. To drugim riječima
znači, da su kontrola razoružanja ili čak samo razoružanje prve žrtve
SDI. Ili još gore, SDI se nikada ne može u miru pouzdano isprobati
da li djeluje savršeno. Uvijek ostaje stanovita nesigurnost. Možda je
protivnik pronašao sredstva kojima može onemogućiti barem djelo-
mično SDI-a? Pošalje li on na primjer tisuće lažnih raketa, a uz to i ti-
suće pravih, onda sasvim sigurno neće obrambeni štit zadržati sve.
Mnoge će rakete ipak proći. To se, dakako, može spriječiti. Za svako
novo oružje postoji novo protuoružje. Međutim, najprije se mora zna-
ti, kako će to prvo novo oružje izgledati. A da bi se to saznalo za
SDI, mora se, naprosto, provocirati rat. Samo se na taj način može
sa sigurnošću utvrditi da li bi možda poboljšanje SDI stvarno osigu-
rala mir. – Grimasa. – Ali, može li se odustati od jednog tako efikas-
nog obrambenog sistema kakav je „prvi udar”, kad već danas pet
posto neprijateljskih raketa koje uspiju proći znači oko 500 bojovnih
glava, a uključivanjem SDI i, dakako, s tim u vezi trajnog ludila utrke
u naoružavanju, taj će se broj uskoro povećati? Može li se to, dokto-
re?
– Ne, ako se jedanput započelo sa SDI – reče Barski.
– Tako je. Onaj, dakle, tko kaže SDI, a ne izgrađuje samo obranu
protiv raketa, nego uz to i stalno nove rakete, taj upada s naoružava-
njem u jednu takvu situaciju u kojoj on mora reći „napasti prvi”, baš
ako to uopće i ne želi. Ili, drugim riječima: onaj tko ne isključuje „prvi
udar” kao „zadnje sredstvo”, taj mora reći i SDI. SDI i „prvi udar” si-
jamski su blizanci! Ako, dakle, Amerikanci suprotno svakom razumu
ipak izgrađuju SDI, onda se sovjetski protivnik mora na temelju zako-
na, važećeg u politici sigurnosti, ravnati po najnepoVoljnijem slučaju.
To jest, da svoje pripreme za naoružavanje i svoje odluke temelji na
tome, kako SAD ne izrađuju SDI samo zato da bi izašle iz smrtonos-
ne prijetnje zastrašivanjem, nego da SDI bude lansiran kako bi omo-
gućio „prvi udar”!
– To znači – reče Westen – da su Sovjeti na taj način prisiljeni tako-
đer izgrađivati SDI, kako bi u ozbiljnim krizama mogli sto posto upo-
trijebiti sve postojeće sisteme oružja, da barem prežive.
– Točno! – poviče Bellmann. – U tim uvjetima i u jednoj bezizlaznoj
krizi sovjetski je „prvi udar” u tolikoj mjeri vjerojatan da bilo koji ame-
rički predsjednik ne može više računati na to, kako do tog sovjetskog
„prvog udara” neće doći. To, međutim, znači slijedeće: SDI izvrće
sveukupnu logiku zastrašivanja kojoj imamo, navodno, do sada za-
hvaliti za mir. Tko kaže SDI, taj mora reći „da” i takvoj nečuvenoj utr-
ci u naoružavanju, kakva nije postojala još nikada. Bit će to utrka u
naoružavanju za „posljednju konačnu pobjedu”.
– Ovu „posljednju konačnu pobjedu” osjeća moja zemlja i mnogi
drugi još i danas – reče Barski.
 – Čak i kad bi nekim čudom nastao svijet, u kojem bi obje strane
posjedovale samo čisto defenzivno svemirsko oružje i samo čisto
defenzivno strategijsko oružje na zemlji, vodi i zraku – reče Bellmann
– zastrašila bi narode i odgovorne osobe već i sama alarmantna vi-
jest o nekim novim izučavanjima novih obrambenih sistema od stra-
ne protivnika, te bi ih to otjeralo u neprestano nove programe naoru-
žavanja. Rezultat je, dakle, slijedeći: onaj tko hoće SDI, taj mora pri-
hvatiti neograničenu utrku u naoružanju. Na taj način on se naoruža-
va za godine i desetljeća unaprijed, za situacije u kojima će biti prisi-
ljen da „prvi napadne”. Međutim, onaj tko želi spriječiti rat, na smije
ni sebe a niti protivnika, dovesti u situacije u kojima bi „napasti prvi”,
to znači započeti rat, bio jedini i posljednji izlaz. Otkloniti SDI značilo
bi zato ustrajati na atomskom zastrašivanju „kakvo je bilo” i stanov-
ništvo obiju strana i dalje zadržavati u ulozi nezaštićenih talaca. Me-
đutim, to ipak ne može trajno spriječiti izbijanje rata, nego dapače
čak bi ga, uzmemo li u obzir sva povijesna iskustva, učinilo gotovo
sigurnim. I zato raspravljanje o SDI ili nastavljanje politike zastrašiva-
nja pomoću obostranih prijetnji o uništenju, bez SDI, nije sukob iz-
među Dobra i Zla ili između Zla i Dobra, nego spor oko dva puta koja
vode u smrt. – Lars Bellmann učini žestoku grimasu, kakva se do sa-
da nije pojavila na njegovom licu.
 34

Vani u parku kružili su Sondersenovi ljudi.

– U međuvremenu su, dakako, SDI – reče Šveđanin, nakon što je
pripalio opet jednu cigaretu – svi ljudi na vrhu proglasili ludošću.
– Ali Reagan uporno inzistira na tome! – vikne Norma.
– Reagan ostaje na tome –reče Bellmann. – Ne bih želio analizirati
motive za taj njegov stav.
– Ovisnost o industriji – reče Barski.
– To ste vi rekli! U svakom slučaju Reagan ima sve više protivnika
svog Star-War-Project[ 55 ]. Već do sada se 750 najznačajnijih
znanstvenika u Americi izjasnilo da će sabotirati svako SDI istraživa-
nje:
– Dakako –reče Westen –političari i visoke vojne ličnosti, kojima me
je odveo moj prijatelj Lars, temeljito su proanalizirali mnoge druge
mogućnosti novovrsnog sukoba; čuli smo to u Moskvi i Washingtonu.
– A tu smo čuli i jednu novu riječ. Dvije nove riječi – odmah se is-
pravi Šveđanin. – One glase: Soft War.
– Soft War? – upita Barski.
– Da – reče Bellmann. – Soft War. Ne smije se zamijeniti sa Sojtna-
re, kompjutorskim programima. Soft War. Meki rat. Blagi rat Tihi rat.
Obje se strane sada nadaju da će ih spasiti B-oružje, to jest biološko
oružje. U tajnim se laboratorijima traga za idealnim biološkim oruž-
jem. Za takav rat u kojem se neće ubijati ljudi, a niti razarati kuće.
Takvooružje koje protivniku neće dati nikakvih izgleda za obranu.
Jedno sasvim tiho., sasvim meko oružje za jedan sasvim tihi, sasvim
meki rat. Oružje, koje će značiti kraj ratovima, jer: onaj'tko prvi upotri-
jebi takvo oružje bit će konačni pobjednik i zasvagda će zavladati
svijetom. – Grimasa. – Vidim da ste problijedili, doktore Barski. A tko
drugi ima više prava nego vi da u tom slučaju problijedi? Ta se istra-
živanja vrše uglavnom na vašem području, na području rekombinira-
ne DNK. Traže se određeni virusi, traže se metode kojima bi se ljude
mijenjalo po mjeri.
– Je li zato ukradena dokumentacija od doktora Kiyoshija Sasakija
u Nici? – upita Norma.
– Dakako!
Westen reče: – A u EUROGEN-u u Parizu? Taj doktor Jack Cronyn
koji se uistinu zove Eugene Lawrence i koji je, kao što smo sada
saznali od. Sondersena, godinama radio u laboratoriju američke vla-
de u pustinji Nevade, nestao odmah nakon konferencije za novinare.
Bez sumnje, on je bio izdajnik u grupi oko Patricka Renauda.
Cronyn-Lawrence izvještavao je svoje nalogodavce o radovima s re-
kombiniranom DNK u svrhu liječenja od raka. On je izvještavao i o
pogubnoj nesreći sa zagonetnom novom tvari. Nesreća pri radu. I u
vas, doktore Barski, zacijelo postoji jedna takva osoba. Cronyn-
Lawrence sigurno je izdavao sve, a i u vas, doktore, mora već odav-
no sjediti izdajnik koji prenosi sve što se tamo događa, otkako se
profesor Gellhorn suprotstavio ucjeni.
– Sasaki u Nici, EUROGEN u Parizu, vi u Hamburgu – reče Bell-
mann. – Bilo je, naime, neophodno potrebno da vas informiram o
svemu što najviše zaokuplja velike sile. Isto je tako bezuvjetno po-
trebno da se sada i do daljnjega ne stavi na veliko zvono, a niti publi-
cira to što sam vam ispričao. Na vama je doktore Barski da odlučite
hoćete li to povjeriti vašim suradnicima ili ne, da li jednome ili svima.
Gospođo Desmond, također je na vama i na gospodinu Westenu da
odlučite hoćete li upoznati s time gospodina Sondersena. Po mojem
mišljenju valjalo bi ga obavijestiti, kako bi i on znao zašto su njegove
akcije tako ograničene. Vi, doktore Barski, morate sve jasno sagle-
dati, jer se vas kao nasljednika profesora Gellhorna to najdirektnije
tiče.
– Profesor Gellhorn je, dakle, bio ubijen, jer se protivio otkrivanju
podataka o agresivnom virusu, koji je u nas nastao zbog pogrešnog
„rezanja”? – upita Barski.
– Uvjeren sam u to – reče Šveđanin. – Vidite, oružja za Soft War
traže se, dakako, širom svijeta, a počelo je kad su političari uvidjeli
da moraju izaći iz atomske spirale, dakle prije pet do šest godina.
Već je prošlo toliko godina, a virusno oružje nije pronađeno. Prema
svim zakonima vjerojatnosti i logike, netko će nekad i negdje opet
naići na jedan takav idealni virus. I još na jedan. I još na jedan. Želim
time reći: ni u kom slučaju nećete vi s vašim virusom ostati jedini koji
jednoj velikoj sili m.ože dati u ruke sredstvo kojim će ona postati i os-
tati zauvijek „broj jedan” u svijetu. Međutim, nesreća je htjela, da ste
vi s vašom ekipom prvi, koji je pronašao jedan takav virus. I samim
tim vi ste u središtu interesa; zbog toga se svi pokušaji ucjene, sav
teror, nažalost koncentrira na vas. – Bellmann ponovno učini istu
ružnu grimasu. – Jer, ono što imate vi, zaista je idealan virus za Soft
War. Kad sam čuo što on izaziva – gubitak svih agresivnih nagona –
jasno je da se ni jedna inficirana osoba ne može i nikada neće su-
protstaviti ili braniti od nekoga ili nečega! Gubitak sposobnosti stva-
ranja vlastitog mišljenja; svaki će inficirani preuzeti bez i najmanje
kritičkog rasuđivanja tuđe mišljenje! Da se primjera radi izrazimo ma-
lo pretjerano: inficirani Gorbačov borio bi se za interese Wallstreeta,
American Way of Life[ 56 ] te za Democracy,[ 57 ], dok bi se inficirani
Reagan zalagao za svjetsku revoluciju i za ujedinjenje „proletera svih
zemalja”. Vaš virus zadržava u ljudi sjećanje; na kratko ili dugo vrije-
me on samo uništava emocije u sjećanju. Inteligencija ostaje jedna-
ko netaknuta kao i snaga za rad. Štoviše: virus osim toga pospješuje
interes i osobitu sposobnost, te efikasnost na jednom sasvim idividu-
alno određenom području. Može li postojati nešto bolje? Da li vam je
sada jasno u kojem se vi položaju nalazite?
Barski kimne.
– Je li vam jasno?
– Da, gospodine Bellmann.
– Ali, vi djelujete tako... odsutno. O čemu ste sada razmišljali?
– Razmišljao sam o biokemičaru Erwinu Chargaff'u – reče Barski. –
I o nečemu što je on napisao.
– Ja sam čitao njegove knjige – reče Bellmann. – Na koje ste mjes-
to mislili, doktore.
– Na ovo: „Ni jedna druga duhovna djelatnost” – piše Chargaff –
„nema toliko protuiječnih crta kao izučavanje prirode. Umjetnost,
pjesništvo, glazba, nemaju moći.” Njih se ne može iskoristiti ili zlo-
upotrijebiti. Kad bi oratoriji mogli ubijati, Pentagon bi već odavno po-
dupirao muzička istraživanja.
– Međutim, Soft War ipak nije direktno ubijanje – reče Bellmann.
– Mnogo je gore od ubijanja.
– U pravu ste – reče Bellmann i povuče duboko dim iz svoje cigare-
te, a lice mu se opet promijeni u užasnu grimasu beznadnog očaja-
nja.
TREĆA KNJIGA
 1

Sandra je bila mrtva.

Prolaznici su je pronašli u predgrađu u grmlju parka Klein Flottbek.
Na tijelu su se vidjeli tragovi od 48 uboda nožem. Sandri je bilo 10
godina. Njeni'su se ubojice zvali Klaus i Peter. Klaus je imao 11, a
Peter 14 godina. Policija ih je saslušala već 27. rujna poslije podne,
jer su u školi pripovijedali o svom činu. Sve su priznali odmah nakon
hapšenja.
– Htjeli smo vidjeti kako umire – rekao je Klaus.
– Već dugo smo htjeli ukokati jednu djevojčicu – izjavio je Peter.
Nekako u to isto vrijeme rekao je nježni Japanac Takahito Sasaki: –
Molio sam vas da dođete u Janovu sobu, jer vam moram nešto reći.
Odmah. Još danas.
Sjedio je za velikim stolom u bijelo uređenom uredu Barskog, na
14. katu jednog od nebodera bolnice Virchow. Za stolom su također
sjedili Harald Holsten, Alexandra Gordon, Eli Kaplan, Barski i Norma.
Barski Norma vratili su se zajedno s Jeli, starom Milom i Westenom
iz Berlina jutarnjim avionom. Norma je bila veoma umorna i iscrplje-
na. Još juče uveče ispričala je kriminalističkom višem savjetniku
Sondersenu u prisustvu Westena i Barskog čitav tok razgovora sa
Šveđaninom Bellmannom. Oni su se odmah svi složili da njegove iz-
jave neće povjeriti ekipi u hamburškom institutu i to zato, jer je tamo
netko od njih izdajnik. Sondersen je bio veoma šutljiv. „Što li će po-
duzeti sada, kad je saznao sve o čitavom slučaju”, razmišljala je Nor-
ma. Jedva se uspijevala sabrati, jer su joj se misli neprestano vraća-
le u Berlin. Tako je bilo upravo i sada, a trajalo je nekoliko sekundi.
Međutim, za svega nekoliko sekundi, može se misliti na toliko puno
stvari.
 ***

Sondersen je pogleda. – Razmišljate što ću sada učiniti, gospođo

Desmond.
– Da.
Opet su sjedili u Westenovu apartmanu hotela KEMPINSKI.
– Još ne znam –reče Sondersen. – Moram telefonski razgovarati s
Wiesbadenom. Iz jednog od naših automobila. U njemu imamo
„cjepkač”, tako da se razgovor ne može prisluškivati. Ispričavam se!
– I on izađe.
Barski se zagleda u prazno.
– Vjerojatno su se narodi uvijek borili za to, da budu jači od ostalih
– reče on. – Veliki planovi moćnika postajali su sve veći. U ovom na-
šem prosvijetljenom stoljeću uspjelo nam je po prvi put iskorijeniti či-
tave narode. Hrabrim Turcima uspjelo je to s Armencima. Ali, to nije
bilo dovoljno! Dakle, nacisti su iskušali svoje sposobnosti na istreb-
ljenju Židova, cigana i tako dalje, i to uvijek u milijunskim omjerima.
Međutim, ni taj rezultat nije bio zadovoljavajući. Prema novim plano-
vima moćnika mislim da možemo spokojno gledati u budućnost, jer
će napokon uspjeti taj tako popularni eksperiment. Moramo pri tom
uzeti u obzir i to, da je nemogućnost ljudi da žive jedni s drugima u
miru svakim danom sve nepodnošljivija, zbog pritiska rapidno rastu-
ćeg broja stanovništva na zemlji. Uništenje 100, 500 milijuna ljudi bio
bi beznačajan poduhvat, bila bi to kaplja u moru. Ne, čak se ni atom-
skim, vodikovim, elektronskim i neutronskim bombama, ne bi uspjelo
uništiti dovoljan broj ljudi! Nova je deviza – ne više uništavati ljude,
nego ih mijenjati putem virusa! Jedino će se možda na taj način us-
pjeti ispuniti želja, taj plemeniti, prastari san homo sapiensa da se
bude jači od ostalih. Homo sapiens, to znači, razumni čovjek!...
Barski odjednom ustane. – Rado bih pogledao Jeli – reče on.
– Razumljivo – reče Westen. – Hodite, doktore! – Ostavši sam s
Normom sjedne kraj nje na kauč. – Abraham Lincoln nije bio u pravu
– reče on.
– Što želiš time reći, Alvine?
– Eto – odgovori stari gospodin – Lincoln je jedanput rekao: „Sve se
ljude može neko vrijeme zavaravati, a neke čitavo vrijeme, ali se ne
može sve ljude zavaravati čitavo vrijeme.” Prekrasna misao. Samo
što nije točna. Jer sve se ljude može neprestano zavaravati. – On
tužno kimne glavom. Zatim stavi Normi ruku na rame. Oboje su šu-
tjeli. Iznad hotela opet je protutnjio neki avion.
Napokon se vrati Barski. – Spava – reče sa smiješkom. – I Mila je
također zaspala, a ja sam je probudio kad sam pokucao. Mila kaže
da je Jeli nešto malo pojela, ali je bila toliko omamljena da čak nije
pitala za mene. A bio je tu i doktor Thuma, iako ga nitko nije pozvao.
Naprosto se htio uvjeriti, da li je doista sve u redu. Ipak ima mnogo
dobrih ljudi.
– Oo, da – reče Westen – samo što svi oni nisu moćni.
Uto se već vratio i Sondersen.
– Dakle? – upita Norma.
– Dakle – reče Sondersen – ja sam opisao čitavu situaciju. Situacija
je beznadna. Otisci prstiju muškarca-opatice nisu registrirani nigdje,
to smo u međuvremenu saznali. Nema nikakvog, pa ni najmanjeg
traga o njemu. Možda još naknadno otkrijemo tko je on. Ali, ne na-
dam se previše. Tko ga je god poslao, postupio je prokleto lukavo.
Jedino što on nije baš bio lukav. Protivnička strana bila je mnogo lu-
kavija. Zato je „opatica” sada i tako prokleto mrtva. Predstavnik za
štampu Saveznog kriminalističkog ureda javit će se za dva sata, ne
bojte se gospođo Desmond, prekasno za jutarnje izdanje novine,
dakle, izjavit će samo slijedeće: nikakvog traga. Nikakav očiti motiv.
Nikakav poziv od organizacije koja bi preuzela odgovornost za taj
napad. Nikakvo pismo neke grupe. Savezni kriminalistički ured pret-
postavlja da je riječ o vezi s mnogobrojnim terorističkim napadima
zadnjih mjeseci koji se temelje na jednoj novoj strategiji: ne kao prije
na ubojstvima eksponiranih vođa privredne politike, političara, suda-
ca, nego sijanje terora i neka vrsta širokog potpaljivanja straha napa-
dima na znanstvenike, stručnjake, na relativno nepoznate osobe. Iz-
vjestitelj će priznati, da je ta nova taktika veoma uspješna i da joj se
u stanovitoj mjeri za sada ne možemo suprotstaviti. Nemoguće je
pružiti zaštitu svima. Mi ne znamo gdje se planira slijedeći zločin i
protiv koga. I otuda naše poteškoće. I, dakako, naša molba građani-
ma za pomoć. Izvjestitelj će dati točan opis automobila s kojim je po-
činitelj pobjegao, navest će tip i registarski broj. Gdje je ukraden je-
dan takav automobil? Da li je tko vidio i gdje takva kola? Ono uobiča-
jeno, što gotovo nikada ništa ne pomogne.
– Ali počinitelji znaju da smo mi točno upućeni zašto še sve to do-
godilo – reče Norma.
– Razumljivo – reče Sondersen. – Međutim, može li se to objaviti, a
da ne izazovemo masovnu paniku? Dakle. Molim vas.zato da i vi va-
šim novinama prenesete našu verziju. Ako to učinite odmah, sutra
ćete biti prvi s time da, ukoliko budemo imali sreće, možete jedanput
kasnije napisati cijelu istinu.
– Valjda ne mislite ozbiljno da ćemo imati sreće – reče Westen.
– Dakako da ne – reče Sondersen. – Glupo sam se zaletio. Gospo-
đa Desmond neće nikada moći pisati o tome, jedino ako ne želi poči-
niti samoubojstvo.
– To ne znam – reče Norma.
– Što ne znate?
– Da ipak neću moći pisati o tome, čim me ne bude u tome priječio
vaš rad, gospodine Sondersen. Do sada sam uvijek pisala o svemu
–i još sam živa.
– O nečem takvom niste još nikada pisali – reče Sondersen. – Nika-
da o nečem takvih razmjera.
– Upravo zato to i želim – reče Norma.
– Vi ste beznadni slučaj – reče Sondersen. – Unatoč tomu: naš
sporazum važi i dalje, dakako. Ja ću vas izvještavati o svemu, kao i
vi mene. Jedno je, međutim, jasno: ova priča može biti jedino sve te-
ža i teža za sve nas. Ja ću učiniti sve što mogu da vas zaštitim, čak i
više nego‘do sada. – On pogleda Barskog. – To, dakako, vrijedi i za
vašu kćerku, doktore.
– Ja sutra moram u Bonn – reče Westen.
– A ja u Wiesbaden.
Savjetnik Saveznog kriminalističkog ureda spusti glavu i podupre je
rukama.
– Vi ste premoreni –reče Westen. –Premoreni, zbunjeni i očajni.
Sondersen se uspravi.
– Ali, zaboga kako to mislite? – reče on. –Ja sam svjež, odmoren i
apsolutno uvjeren u to, da ćemo zločin razjasniti i uspjeti spriječiti ve-
liko zlo.
 Nitko nije odgovorio.
– No, pa lijepo – reče Sondersen. – Mali pokušaj da vas razvedrim.
Ali, vi to ne želite.
U sobi Barskog gorjelo je neonsko svjetlo, jer se vani već spustio
prvi sumrak. Kišne su kapi udarale o prozorska okna. Neprekidno su
sijevale munje. Grmjelo je. Nad Hamburgom se sručilo neubičajeno
jako nevrijeme. Još za vrijeme leta zrakoplovom vidjeli su u daljini cr-
ne skupine oblaka. Po dolasku obasuli su Normu i Barskog s bezbroj
pitanja. Oni su se, međutim, držali isključivo onoga što je stajalo u
HAMBURGER ALLGEMEINEN-u, naime, verzije izvjestitelja Savez-
nog kriminalističkog ureda.
– Zašto ste vas dvoje uopće išli u Berlin? – upita Holsten.
– Zbog Jeli i velikog sastanka s djecom koji se održavao u Spomen-
-crkvi, pa to znaš – reče Barski.
– A Westen?
– On se upravo u to vrijeme nalazio u Berlinu, pa je i on htio to čuti.
Tako je i on pošao s nama.
– I to bismo ti trebali vjerovati? – upita Holsten.
– Zar ne vjeruješ?
– O, da, kako da ne – reče Holsten. – Svakako. Svakako ti vjeruje-
mo. Svi. Sve.
– Slušaj, Harald, misliš da vam lažemo? Misliš li to? Misli li to netko
od vas? Hajde, hajde, samo kažite! Želim to znati!
– Smiri se, Jan! – reče Eli Kaplan. – Razumljivo da vam vjerujemo.
Taj glupi Harald uvijek pravi svoje slaboumne viceve. Dakle, počni
napokon, Tak! Zašto si nas pozvao ovamo? – On upali duhan u svo-
joj luli.
– Prisutna je i gospođa Desmond – reče Sasaki i popravi svoje na-
očale.
– Jan je rekao da ona sada pripada k nama i da svatko od nas mo-
že pred njom reći apsolutno sve. Ona je povjerljiva osoba i sve što
bude čula ovdje, zadržat će za sebe.
– Budi u to uvjeren, Tak – reče Barski.
– Da ja izađem? – upita Norma.
– Ne, vi ćete ostati tu – reče Barski. –Ja jamčim za vas. To mora biti
dovoljno. Ja sam još uvijek šef ove ekipe.
 Japanac se odjednom zbuni. – Ti ćeš se naljutiti, Jan – reče on.
– Što si učinio?
– No, mislim, što prije to izreknem, to bolje – reče Sasaki. – Daj
Alexandri veliki konjak. Znaš da se ona boji oluje.
Engleskinja, strogo unazad začešljane kose, sjedila je tu blijeda i
nervozna. Trgnula bi se prilikom svake munje, svakog groma. Oluja
se baš sada nadvila točno iznad nebodera.
Barski izvadi iz zidnog ormarića bocu „Remy Martina”, i jednu čašu,
te je napuni dopola.
– Popij to – reče Alexandri.
– Hvala. – Ona nagne čašu i iskapi je. – Zaista se stidim – reče
ona. – Ali što mogu? Svaki put se nasmrt uplašim. Daj mi radije još
jedan... Tako, sad će biti bolje.
– Hajde, Tak! – reče Barski.
– Dakle – počne ovaj – otkada je u travnju obolio naš jadni Tom, mi
neprestano tražimo cjepivo protiv prokletog virusa. – On se okrene
Normi: – Mi radimo po zajedničkom planu, ali svaki na svom podru-
čju.
Norma kimne.
– Jedino, što ja na svom području nisam radio prema zajedničkom
planu – reče Japanac. – Mislim time reći, nisam radio samo po pla-
nu, nego i prema Tom ovom metodičkom konceptu.
Munja je prodorno osvijetlila prostoriju. Odmah je slijedio i grom.
Grunulo je tako jako, kao da je eksplodirala bomba. Alexandra prije-
đe rukom preko čela.
– Tom je mrtav – reče Kaplan. – Kakva je to sad glupost?
– Nikakva glupost – reče Japanac. – Tom je radio do iznemoglosti,
zar ne? I to na razradi tog metodičkog koncepta. Ja sam vrlo često
odlazio tamo na Zarazni odjel. Razgovarali smo preko staklene ogra-
de, ponekad satima. Mi smo svi posjećivali Toma, kako se ne bi osje-
ćao odbačenim. Ranije je upravo on sa mnom veoma blisko surađi-
vao. I, eto, to se nastavilo i na Zaraznom odjelu. Mogu vam reći sa-
mo jedno: ono o čemu je on razmišljao, koncept koji je on stvorio, to
je naprosto fantastično – bolje reći genijalno!
– I ti si dakle radio po tom konceptu – reče Holsten.
– Da.
 – A nama nisi ništa rekao o tome. I Janu nisi ništa rekao o tome.
– Ne.
– A zašto, dođavola?
– To je glupo pitanje, Harald – reče Alexandra. Zbog svoje agresije
prema Holstenu, čak je zaboravila i na svoj strah od oluje. – Jer je
vjerojatno metodički koncept jadnog Toma bio bolji od svega što smo
mi do tada smislili. Jer se Tak nadao, da će u tim uvjetima on biti taj,
koji će sam pronaći cjepivo.
– To je grubo nekolegijalno ponašanje – reče Holsten.
„Živac ispod desnog oka opet titra”, pomisli Norma.
– Ah, Harald – reče mladi Izraelac i nasmiješi se.
– Što, što, što, ah Harald?
– Da si ti slučajno mogao Tomovim konceptom steći tu prednost
pred ostalim, zar je ti ne bi iskoristio?
– Sramota! – Holsten se užasno uzrujao. –Jasno da ne bih! Ta mi
smo tu jedna zajednica. To je timski rad. Ako uspijemo, to je naš za-
jednički uspjeh.
– Glupost – reče Kaplan. – Svatko hoće biti prvi. Svatko je toliko
častohlepan. U čitavom svijetu. Što ti misliš o tome, Jan?
Još je uvijek sijevalo i grmjelo, kiša je dalje padala, ali se ipak pola-
ko razvedravalo. Oluja je prohujala.
„Oni govore preglasno”, pomisli Norma. „Oni viču jedan na drugoga.
Ne, nije to nikakva zajednica. Možda je nekoć bila. Prije nego što su
saznali da je netko od njih izdajica. Otada nema više zajednice. Da,
otada.”
Barski reče: – Mislim da moramo najprije saslušati Taka. Dakle, ti si
radio prema Tomovim idejama.
– Po njegovim idejama, da. I po njegovim zabilješkama. Ja sam do-
kumentaciju najprije oslobodio klica, pronijevši ih kroz komoru, zatim
sam ih prokrijumčario van, fotokopirao i donio natrag. Kad je on
umro, učinio sam to sa svime što do sada nisam imao. Uz to sam i
završio program koji sam dogovorio s vama. Jan ima moje zabilje-
ške.
– A drugi program? Onaj po Tomovom konceptu? –upita Holsten. –
Je li ti to u kompjutoru?
 Barski reče Normi: – Već sam vam jedanput to objasnio. Svatko od
nas ima na svom radnom mjestu kompjutorski terminal. Svatko unosi
u kompjutor sve podatke, formule i rezultate istraživanja. Otuda se
oni automatski kodirani prosljeđuju na glavni računar, koji memorira
sve informacije na svoj tvrdi disk. Te informacije može od tamo dobiti
samo onaj tko zna kodove. Za svakog je drugog ta memorija bezvri-
jedna. Jednu smo kopiju sigurnosti radi zabilježili na diskete i deponi-
rali u bankovni sef, za svaki slučaj, ako bi se ovdje dogodila nekakva
katastrofa.
Norma kimne.
– Pitao sam gdje su tvoji rezultati i podaci o cjepivu – tvrdoglavo
nastavi Holsten. – Jesi li ih unio u glavni računar?
– Ne – reče Japanac.
– Oni su, dakle, još uvijek na disketi u tvom terminalu, Tak? – upita
Barski.
– Da.
– A gdje je disketa?
– Dat ću ti je. Odmah. Nisam to htio spominjati u vrijeme dok sam
radio na Tomovim idejama. – Takahitove uske oči zasjaje. – Vjerujem
da ga imam.
– Ti si pronašao cjepivo? – Kaplan izvadi lulu iz usta.
– Da, Eli. Rekao sam: vjerujem. U svakom slučaju i Susi i Coco i
Annabelle i Rosi i još čitavo mnoštvo drugih kojima sam ubrizgao tu
tvar, imuni su. Apsolutno imuni. To mogu dokazati sa stopostotnom
sigurnošću. Pokušao sam sa svim poznatim metodama. Nigdje ni-
kakvih promjena. A u onoj kontrolnoj grupi koju nisam cijepio, dakle
Mickey i Jill i Marlene i Magdalena, svi imaju simptome, jednom rije-
čju, svi.
– To nije moguće! – reče Holsten zaustavivši dah.
Japanac slegne ramenima. – Dođite preko k meni! Pogledajte ih sa-
mo!
Kaplan ustane i nakloni se.
– Što to treba značiti? – upita Japanac.
– Naklonio sam se tebi, budalo –reče Kaplan. –Čestitam! Bravo! Ti,
srećkoviću!
– Marlene, Jill, Susi, Coco, Rosi – tko je to? – upita Norma.
 – Miševi – reče Barski. – Imamo u laboratoriju vrlo mnogo miševa.
Miševe i morsku prasad. Prilikom jedne pijanke svi su miševi dobili
imena. I oznake bojom na leđima. Znači, u pokusima sa životinjama
tvoje cjepivo djeluje sto posto?
– Sto posto, Jan! – Sasaki je sada već bio toliko uzbuđen, da je po-
čeo zamuckivati. – Ap-so-lutno sto posto. To je uspjelo Tomu. Ne
meni. Sve je to koncipirao Tom. Ja sam samo izveo. Tom je našao
rješenje!
Sad su govorili svi u jedan glas. Kiša je prestala padati. Vani se do-
nekle razvedrilo.
„Imaju virus”, razmišljala je Norma. „A sada, čini se, imaju i cjepivo.
Sada su totalno izgubljeni. Ali, to ne zna nitko osim Jana. A ne znaju
ni to da su sada izgubljeni i oni, ali je izgubljeno i pola svijeta. Ne”,
razmišljala je, „jedan od njih to zna. Zna sasvim točno. Tko je taj?
Tko li će izdati ono što im je uspjelo?”
 2

Barski ustane, ugasi neonsko svjetlo i reče: – Imaš sve nalaze,

Tak? Sve moguće?
– Čekao sam tako dugo dok sam ih sakupio sve. Jučer sam dobio
zadnje. Danas sam vam htio reći. Čekao sam samo da se ti vratiš,
Jan.
– Idemo odmah s tobom preko – reče Barski.
„Na njemu se ne može primijetiti ništa”, pomisli Norma, „baš ništa.
Govori i ponaša se točno kao i uvijek. Izdajnik ne može pročitati nje-
gove misli. Izdajnik ne zna što sve Jan zna, što ja znam, što znaju
Westen i Sondersen. Ili? O bože”, razmišljala je Norma, „a niti ja ne
znam što sve izdajnik zna. Nitko ne može znati. Sve je moguće.”
– Čestitam, Tak! – Barski pruži Japancu ruku i prodrma je. Nasmije-
ši se. Potapša ga po ramenu. – Izvrsno, Tak, uspio si!
– Tom je uspio – reče Sasaki. – Tom.
„Tom je mrtav”, razmišljala je Norma. „Tomu je dobro. Opet jedan
koji je imao sreće. Zapravo, samo mrtvi imaju sreće. Sretni pokojnici,
a prokleti svijet. Ne”, razmišljala je. „Ne, prokleti svijet: prokleti su oni
koji žive!”
– No, dakako – reče Barski – pokus na životinjama ipak je samo
pokus na životinjama.
– Dakako – reče Sasaki. Laknulo mu je, što je njegovo objašnjenje
primljeno tako prijateljski i što mu se ništa ne predbacije. – Znam da
želimo sasvim prestati s pokusima na životinjama – reče on. – U na-
čelu. Ne samo radi javnosti. Dakle, preostaje jedino: pokus na samo-
me sebi!
Svi upilje pogled u njega.
– Što tako buljite u mene – reče Sasaki. – Došao sam do izvjesne
točke. Želim ići do kraja. To mi ne smijete zabraniti! Molim vas! Stavi-
te me na Zarazni odjel, ubrizgajte mi cjepivo, a ja ću se sam pobrinu-
ti za to da primim veliku količinu virusa, okay?
Nitko ne odgovori.
– Okay? – Sasakijev je glas zvučao zaklinjući.
– To ne možemo uraditi, Tak – reče Izraelac.
„Malo nade”, pomisli Norma.
– Zašto da ne? – upita Sasaki. – A zašto ne, dođavola, Eli? Koliko
je vec pokusa na samome sebi izvršeno u ovom Institutu! A koliko ih
je velikana već učinilo u čitavoj povijesti medicine?
– Ali ti to nećeš učiniti – reče Kaplan. – Pa makar te morao pretući
nasmrt, Tak.
„Nada”, pomisli Norma, „nada?”
– To je moj život – reče Sasaki. – Moje zdravlje. Ti me ne možeš
spriječiti u tome, jer inače ću „zbrisati”, pojaviti se negdje i učiniti to
na nekom mjestu, gdje me vi nikada nećete pronaći.
„Fanatik”, pomisli Norma. „Ili razmišlja o počastima? Slavi? Što pro-
življavaju takvi znanstvenici? Istraživači moraju istraživati. Ono što
se mora učiniti, mora se učiniti. Častohleplje? Nagon koji se ne da
potisnuti? Prisila? Kada je 1938. godine Otti Hahnu uspjelo prvi put
cijepanje jezgre i kad su mu ubrzo postale jasne posljedice njegova
rada, navodno da je uzviknuo: Bog to nije htio! A je li Hahn prije toga
što pitao Boga? Je li mu Bog prije toga rekao, da On to ne želi? Si-
gurno bi se i On, ako postoji, pokušao nekako izvući i ne izraziti svoj
jasan stav, pogotovo kad je riječ o virusu i cjepivu, o mogućnosti koja
je takoreći nadohvat ruke za vođenje Soft Wara. I ja bih tako postupi-
la. Njemu je dobro. On ne postoji.”
– Jan – reče u međuvremenu Kaplan zaklinjući – reci nešto! Poku-
šaj luđaka odgovoriti od njegovog nauma!
– Njega neće nitko uspjeti odgovoriti – reče Holsten.
„Zašto je Holsten to rekao?”, pomisli Norma.
Uto reče Alexandra Gordon: – Imam jedan prijedlog! Hajde da gla-
samo. Ti ćeš se pokoriti odluci većine, Tak.
– Ja se neću pokoriti ničemu i nikomu – reče Sasaki. – Ili ćete mi
pomoći, pa ću to izvesti ovdje u Institutu ili ću to učiniti potajno. Jed-
no od tog dvoga. Ili me zaista moraš pretući nasmrt, Eli.
 „On ne može biti izdajica”, pomisli Norma. „A zašto zapravo i ne bi
mogao biti? Možda upravo on! Možda mora biti siguran, mora, mora,
mora! A možda je fanatik koji će riskirati svoj život iz čistog fanatiz-
ma, samo da može izdati? Sjeti se samo Bejruta”, reče sama sebi.
„Sjeti se međunarodnog terorizma. Izdaja ili svijest o misiji? Kako sa-
mo često nastaje jedno iz drugog! U Nikaragvi. U Irskoj. U Afganista-
nu. U Pakistanu. U Sri Lanki. U Jordanu. U čitavom tom očajnom svi-
jetu”. Ona pogleda Barskog.
Ovaj se dvaputa nakašljao i progovorio tek nakon toga: – Glasanje,
Tak. I ti ćeš se morati pokoriti većini.
„Posljednji pokušaj”, pomisli Norma.
Sasaki ne odgovori ništa.
– No? – reče Barski.
Sasaki je šutio.
– Dođavola, pa progovori već jednom! – vikne Alexandra.
– Okay – reče Sasaki. – Glasanje. I ja, dakako, imam pravo glasa.
Gospođa Desmond nema. Oprostite, gospođo Desmond, to uopće
nije usmjereno protiv vas. Po mojem mišljenju glasati smiju samo
članovi ekipe. Vjerojatno i ostali misle isto tako. Vi to uviđate, zar ne?
– Da – reče Norma – jasno mi je.
– Hvala! I još nešto. Nitko ne treba imati nikakav osjećaj krivnje pre-
ma drugome. Dakle, glasanje je tajno! Slažete li se?
– Slažemo – odgovori Holsten.
„Zašto je samo tako brzo potvrdio?”, pomisli Norma. „Živac mu se
ne trza.”
– A vi? – upita Sasaki. Postao je upravo grozničav.
– Dobro – reče Alexandra.
– Eli?
– Zašto glasati, kad ćeš ti to ionako učiniti? – upita Kaplan. – Kad to
želiš učiniti po svaku cijenu. Zašto onda odjednom pristaješ na gla-
sanje?
– Jer nisam nikakav junak – reče sitni Japanac i popravi rukom na-
očale. – Jer mi se tresu noge već pri samoj pomisli da bih to morao
učiniti protiv vaše volje, negdje... ne znam ni sam gdje. Ja... ja se
osjećam sigurnim kad ste vi oko mene. Najbolje sam smješten tu na
klinici. Svatko će mi moći priskočiti. I učiniti sve što bude mogao, ako
stvar slučajno krene naopako. Neće krenuti naopako. Imam cjepivo.
Vidjet ćete!
– Ali se svejedno bojiš – reče Kaplan.
– Razumljivo – reče Sasaki. – Ali... naprosto se osjećam bolje, ako
većina bude zato da to uradim tu na klinici.
– Pa hajde – reče Kaplan. – Ako se bolje osjećaš, onda ćemo gla-
sati, Tak.
– Hvala, Eli. A ti, Jan?
– Ja mislim kao i ti, Eli – odgovori ovaj. – Ne možemo te spriječiti u
tvom naumu. Ti imaš supstanciju. Riječ je samo o tome, da bi se tu
kraj nas bolje osjećao, Tak.
Sasaki je već razderao papir na dugačke trake. – Evo! – reče on. –
Svaki neka uzme jedan papirić i napiše na njemu „da” ili „ne”. Gos-
pođa Desmond će skupiti vaše glasove u svoju maramu. Nas ima
petero. Neodlučno, dakle, ne može ispasti nikako.
 3

„Murphyjev zakon”, pomisli Norma. „Ja vjerujem u Murphyjev za-

kon. On glasi: ako jedna stvar ima i najmanju šansu da krene naopa-
ko, onda će sigurno tako i krenuti.”
Stajala je kraj prozora, držala u ruci svoju maramu i pogledala sva-
kog po redu, kad bi prišao i stavio ceduljicu u maramu. Međutim, nju
nije pogledao nitko. Napolju se iza oblaka upravo pomolilo večernje
sunce.
„Da ne vjerujem u Murphyjev zakon, onda bih se ponadala da će
većina glasati protiv tog pokusa na samome sebi. Tada se Sasaki
možda ipak ne bi usudio izvršiti to negdje potajno i sam. A ako bi se
ipak usudio, onda cjepivo neka ne djeluje i on neka oboli kao i Tom!
To što sam sada pomislila stravično je, ali još je uvijek bolje da oboli i
promijeni se jedan čovjek, negoli pola svijeta. Ako bude nemoguće
pronaći cjepivo protiv virusa, prestat će i prijetnje svijetu i više neće
biti terora, jer će jednom zasvagda biti utvrđeno da ne postoji nikak-
va zaštita protiv virusa. Međutim, ja vjerujem u Murphj'jev zakon i
znam: ako ovaj virus ne bude prikladan za vođenje Soft Wara, onda
će tražiti drugi virus. Nastavit će s istraživanjem. I, ako se ne prona-
đe ništa, ako velesile naprosto neće moći izaći iz atomske spirale,
tada će, dakako, doći do atomskog rata. Lars Bellmann je rekao da
ovako s atomskim zastrašivanjem može proći još deset, dvadeset
godina, ali više ne. Hoće li uopće biti još sve u redu toliko godina?
Radi Jeli? Radi djece? Oni će u to vrijeme još biti na životu! I ja i Jan
također. Hoću li još dobiti poklonjenih deset, dvadeset godina? Da,
radi Jana. Ne”, razmišljala je, „to je sentimentalno razmišljanje. Ja ga
volim. Mnogi ljudi vole mnoge ljude. Ja sam voljela Pierrea, on je
umro, a ja živim još uvijek. Naprosto se sve u životu prebrodi i živi
dalje. Mora, dakle, biti i obrnuto. Ja Jana volim, a unatoč tomu može
se dogoditi da umrem i nakon toga neću više ništa znati, ništa me vi-
še neće brinuti. To je čak i bolje. Jer, ako ostanemo na životu i naši
osjećaji prerastu u ljubav, onda će nas zadesiti nesreća i patnja, to je
uvijek tako.”
Odjednom se trgne iz razmišljanja, jer začuje Sasakijev glas: – Mo-
lim vas, gospođo Desmond, otvorite maramu! – On stane ispred nje i
poče razmatati ceduljice. Zatim sav zablista od sreće: – Znao sam! –
usklikne on. – Znao sam!
„Sad će još početi plesati”, pomisli Norma.
– Četiri glasa „za”! Jedan protiv! – Sasaki pogleda Normu sav sre-
tan: – Četiri puta „da”!
Ostali su stajali ne mičući se, ozbiljna lica.
– Mogu, dakle, isprobati cjepivo tu na klinici! Zahvaljujem vam! –
vikne Sasaki. – Oh, pogledajte, pogledajte! – Pokaže kroz prozor.
Oluja se smirila, a crni i ljubičasti oblaci nadvili su se sada nad juž-
nom stranom grada. Norma ugleda pri večernjem suncu široku, na-
dvijenu, sjajnu i prekrasnu dugu, za koju se činilo daje se može do-
hvatiti rukom.
– Donijet će nam sreću! Donijet će nam svima sreću! – kliktao je
Sasaki.
„Eto, dakle”, pomisli Norma. „Murphyjev zakon”.
 4

„ ... i oni se zagrle i poljube, odvedu ga u palaču, obuku ga u krasnu

odjeću, metnu mu krunu na glavu, a žezlo u ruku, te on zavlada i
postade gospodarom grada na rijeci” – čitao je Barski sjedeći uz kre-
vet svoje kćerkice. Držao je u ruci svezak pripovijesti Oscara Wildea,
a glas mu je bio mekan i topao. U zatamnjenom kutu dječje sobe sje-
dila je Norma. „Mnogu je pravicu i milost iskazao svima, zla je čarob-
njaka protjerao, drvaru je i njegovoj ženi poslao mnoge darove, a nji-
hovu djecu uzvisio do velike časti. A nije trpio da itko bude okrutan
pticama ili životinjama, nego ih je učio ljubavi i dobroti i milosrđu, si-
romasima je davao kruha, golima odjeće, te je bio mir i bilo je obilje u
zemlji.
Ali Zvjezdan nije vladao dugo, toliko se teško namučio i tako je ljut
bio oganj njegove kušnje – za tri je godine umro. A onaj što ga je
naslijedio vladao je jadno.”[ 58 ]
Barski zaklopi knjigu. Jeli je ležala sasvim mirno. Na licu joj se i u
snu zadržao smiješak.
– Spava – prošapta Barski.
– Već dugo – šapatom odgovori Norma.
Barski ustane, nježno poljubi dijete u čelo, popravi pokrivač, brižno
ugura jednu Jelinu ruku ispod pokrivača. Sve je to učinio s vrlo mno-
go pažnje i mnogo ljubavi. I Norma je također ustala. Vidjela je kako
je Barski na Jelinom čelu rukom učinio znak križa i prva krenula u
njegovu veliku radnu sobu. Barski ugasi svjetlo u dječjoj sobi i tiho
zatvori vrata.
– Kasnije ću opet otvoriti vrata – reče on. – Moja je spavaća soba
tu, preko puta. Uvijek ostavljam oboja vrata malo odškrinuta, kako
bih odmah čuo ako me Jeli slučajno pozove ili ako nešto ružno sa-
nja, pa govori u snu. A ovdje pak čitavu noć gori slaba svjetiljka.
 – Tako ste lijepo čitali naglas – reče Norma. – S toliko ljubavi.
– Ja Jeli veoma volim. Ona mi je sve što još imam.
– I ja sam uvijek ostavljala odškrinuta vrata sobe mojeg sina, kad je
bio kod mene – reče Norma. – I isto sam mu tako čitala bajke, pa bi
on često pri tom i usnuo.
Sjela je na tapeciran stolac kraj pisaćeg stola. Barski sjedne do nje.
– Toliko mnogo bajki – reče Norma. – Ja sam skoro neprekidno bila
na putovanjima, a on sam u internatu. Dakako, svakom prilikom, kad
smo bili zajedno, nastojala sam mu pružiti što više ljubavi.
– Razumljivo – reče Barski. Ispred njega, na maloj površini praznog
zida, a usred regala s knjigama, visjela je uljana slika njegove žene u
ljubičastoj bluzi otvorenoj oko vrata i visokim sivim kućama u pozadi-
ni.
Norma reče: – Morate mi oprostiti, Jan, što počinjem od toga. Kad
sam čula da Mila danas ima slobodno veče i da ide svojim češkim
prijateljima, a da vi nećete ostaviti Jeli samu, onda sam se zapitala...
– Ali, molim vas! – reče Barski. –Ja sam veoma... veoma sretan što
mogu biti s vama... I mislim da sam našao jednu dobru knjigu, jednu
odličnu knjigu, upravo kakva vama treba.
– I ja sam vama donijela jednu knjigu – reče Norma.
– Vi meni?
Norma kimne i pruži mu veliki paket. On razmota papir.
– Oh – reče ganuto. Bila je to knjiga monografija crkve Sankt Step-
han u Breisachu. – Sjetili ste se toga...
– Pa vi ste rekli da ste vrlo mnogo lijepih i vrijednih knjiga morali os-
taviti u Poljskoj.
On je naglo zagrli. – Hvala vam! Hvala vam!
– Ja trebam zahvaliti vama – brzo reče ona. – Od sutra će ionako
sve krenuti zbrda-zdola, jer se vraćaju Sondersen i Alvin iz Bonna i
Wiesbadena. Sasvim svejedno što se dogodilo, ja ću o tome pisati.
Ja se ne bojim. Nikoga. Pisat ću o tome, kunem se! Ja sam izgubila
sina. Ja ću pisati i prije nego što prestanem pisati, trebali bi me ubiti
triputa, vjerujte mi, Jan!
– Vjerujem vam – reče on. – Imao sam vremena da vas dobro
upoznam.
 – Ali kad budem pisala o tome, morat ću čitaocima objasniti pone-
što i o DNK, po mogućnosti što jednostavnije i ne u detalje. I zato
vam zahvaljujem, što ćete mi danas uveče pomoći.
Bila je u stanu Barskog već puna tri sata. Nakon što se Sasaki use-
lio u jednu sobu Zaraznog odjela, a Barski mu ubrizgao cjepivo – oni
će pričekati tri dana, dok se Sasaki bude izložio infekciji virusom –
odvezli su se Poljak i Norma do Direkcije policije, kako bi odatle tele-
fonski razgovarali sa Sondersenom u Wiesbadenu. Barski je izvijes-
tio Sonderse- na o događajima i o Sasakijevoj odluci da isproba cje-
pivo sam na sebi, na što je ovaj najprije divlje opsovao a zatim se
samo bespomoćno nasmijao. Potom su se Barski i Norma odvezli u
mirnu Ulmenstrasse, Barski je sa svojom kćerkom odigrao partiju ša-
ha, a Norma je za to vrijeme pripremila Jelino omiljeno jelo, najomi-
ljenije jelo sve djece: salatu od krumpira i kobasice. Zajedno su jeli,
zatim se Jeli kupala i inzistirala na tome, da budu oboje prisutni, a
onda su je zajednički obrisali ručnikom, a Barski joj je čitao drugi dio
bajke „Zvjezdan”. Normi su misli odlutale u prošlost, mislila je na
svog malog sina, na njegovog oca, na Zelenu liniju u Bejrutu, na onu
noć u HOTELU COMMODORE-u, na ono rano jutro u Nici i na bes-
krajan mir u restoranu visoko iznad aerodroma, na oba klauna i nji-
hove automate u cirkusu, na sve pokojne, na crkvu u Breisachu, na
toliko puno stvari i događaja.
Do uha joj je dopro njegov glas: –...potražio, dok ste vi bili u kuhinji.
Evo, pogledajte, Norma.
Ona ustane i stane tik do njega. Na pisaćem je stolu ležala tanka
knjiga u bijelom omotu i s mnogo raznobojnih crteža. Ona pročita:
„Biokit. Putovanje u molekularnu biologiju. Tekst i ilustracije Joel de
Rosnay.”
Barski ustane. – Pardon. Sjedite! – Sada je stajao nagnut nad njom.
– To je ono pravo – reče on. – Čitava povijest DNK u slikama. – Nato
prolista knjigu. – Neka vrsta znanstvenog komičnog stripa. Nešto bo-
lje ne postoji za tu svrhu za koju vi to trebate. Pogledajte... – Barski
pokaže crtež jednog malog zelenog i okruglog čovječuljka, koji je iz-
gledao veoma simpatično i lukavo. Njegove su se riječi nalazile u ok-
viru za riječi uobičajenom u stripovima. „Hallo! Ja sam protix, jedna
obična molekula proteina. Ja ću biti tvoj vođa puta na ovom putova-
nju kroz beskrajno mali svijet mikrokozmosa!” – pročita Barski. – Eto,
to je početak. Izdavač, dakako, dopušta da se koristite crtežima i tek-
stom. To je jedan veoma ljubazan izdavač iz Miinchena ja ga poz-
nam...
Njegova se ruka nasloni na njenu. Ona je htjede povući, ali to ne
učini.
– Ljudska bi zajednica bez komunikacija, dakle bez povezanosti i
izvještavanja već odavno izumrla ili bolje reći, ne bi nikada ni mogla
postojati. – Barski pokaže jednu sliku. – I živi je organizam jedna či-
tava zajednica, jedna zajednica stanica koje su međusobno poveza-
ne i koje primaju informacije... A to je jedna jedina stanica: zajednica
molekula.
Ona digne glavu i pogleda ga. On se smješkao svojim plahim smije-
škom. Jedan je trenutak vladala apsolutna tišina.
On se nakašlje i pokaže slijedeći crtež. – Da dobijete predodžbu o
odnosima veličjna. Da biste molekulu proteina vidjeli u takvoj veličini
kao što je u knjizi, to jest promjera od jednog centimetra, mi smo je
pomoću elektronskog mikroskopa morali uvećati milijun puta. Imate
prekrasnu kosu.
– Ne – reče Norma.
– Prekrasna je.
– Molim vas, nemojte – reče Norma.
– Razumljivo – reče on i opet se nakašlje.
Sada seje neprestano nakašljavao. Bio je vrlo nervozan. Ona tako-
đer. Još se nikada njihova tijela nisu tako tijesno doticala.
– Kad bismo, draga Norma, uvećali vaše tijelo također za milijun
puta, tada biste bili veliki približno 1700 kilometara. Kad biste se is-
pružili po zemlji, kao ovaj čovo na slici, sezali biste od Atene do
Frankfurta.
– Ovo je zaista zorno predočeno – reče Norma.
– Zar ne? Vaša kosa miriše predivno...
– Nemojte tako govoriti, Jan! – reče ona.
– Zašto ne? – upita on. – Zašto ne, Norma?
– Vi znate zašto. Već smo razgovarali o tome. Prije tjedan dana,
one nedjelje, na brodu. Točno se sjećate.
– Točno – reče on. – Nikada?
 – Što, nikad?
– Zar nikada neću smjeti tako govoriti? Nikada?
– Nikada –reče ona i osjeti se opet slabom i omamljenom kao daje
u vrućici. – Nikada. Ne – reče ona i pomisli: „Kako on ima lijepe ruke!
Ne misli na to!” – Nastavite s knjigom, molim vas – reče ona.
Začuje se kucanje, a zatim se na vratima pojavi stara Mila.
– Dobar večer, gospon lju’m ruku, gospođo Desmond. Vratila seja,
samo sam to htjela reći.
– Dobro, Mila. Je li bilo lijepo?
– Pa da, kak ne. Znate sami kak je sa zemljacima. Uvek nešto za
protračati. Ja idem spavati. Laku noć, Bog vas čuvao!
– Laku noć, Mila – reče Barski.
– Laku noć, gospođo Krb – reče Norma.
Vrata se zatvore.
– Dakle, da nastavimo – reče Barski. – Prije sam govorio o moleku-
lama proteina, to jest o proteinima. To su, takoreći sastavni dijelovi
jedne stanice. Ali i oni nastaju od sastavnih dijelova i to uvijek od is-
tih. Te elemente nazivamo aminokiselinama. Erwin Chargaff bavio se
od godine 1946. upravo tim aminokiselinama. – Barski opet pokaže
jednu sliku: – Vidite različiti proteini određuju se time, na koji su na-
čin aminokiseline prikvačene jedna na drugu, a njih 20 već znamo. –
On se opet nakašlje. – Rekao sam na početku da bi ljudska zajedni-
ca bez povezanosti i informiranja već odavno izumrla. U našoj ljud-
skoj zajednici informacije se prenose riječima ili rečenicama govor-
nog ili pisanog jezika. A sada pažnja! I stanice također prenose infor-
macije, biološke informacije. Život, ako hoćete, to je informacija. U
našem slučaju informacija je redoslijed, koji aminokiseline moraju za-
držati da bi izgradile odgovarajući protein. 20 aminokiselina su tako-
reći abeceda kojom se pišu naše informacije; to je kod, kojim se in-
formacije prenose. Taj kod memoriraju i prenose nukleinske kiseline.
A sada se, molim vas, prisjetite našeg razgovora na balkonu apart-
mana gospodina Westena u hotelu ATLANTIC kad smo razgovarali o
DNK, dezoksiribonukleinskoj kiselini! Ja jednostavno više ne mogu
izdržati miris vaše kose.
– Onda zapalite cigaretu!
 – Ali, ja ne želim pušiti. Ja jednostavno ne mogu više izdržati miris
vaše kose. – Stavi ruku na njenu ruku.
Ona je odmah brzo povuče. – Molim vas, Jan! Ovo tu nije nikakva
bulevarska komedija.
– Ne – reče on. – Ne, to nije komedija.
Ona ustane. – Gotovo je s tim – reče energično. – Jednom zauvi-
jek. Rekla sam vam već, da to ne želim! – Sve se više uzbuđivala
dok je razmišljala: „Zašto se tako uzrujavam? Pa bilo je tako lijepo.
Njegova ruka na mojoj. Ne”, reče sama sebi, „tako to ne ide.” Zatim
reče: – Osim toga, to je i neukusno.
– Kako to neukusno? – on je čvrsto pogleda.
Ona je samo s najvećim naporom izdržala njegov pogled. „Moram
izdržati”, razmišljala je. „Ne smijem izgubiti samosvladavanje, ne
smijem popustiti osjećajima. Zbog osjećaja sam dosta toga prepati-
la.” – I to pitate? – reče ona čvrsto. – Nakon svega što se dogodilo?
Mi već od Berlina znamo o čemu je riječ. Ako Sasakijevo cjepivo do-
ista stvara imunitet protiv virusa, onda je kompletna katastrofa pred
vratima. Valjda ne mislite ozbiljno da Amerikanci i Sovjeti neće to od-
mah saznati, bez obzira za koga radi izdajica u vašoj ekipi. Toliko do-
bro ipak funkcioniraju te idiotske tajne službe, daje dovoljan jedan iz-
dajnik. Ono što će on izdati, saznat će i protivnička strana, najkasnije
nakon nekoliko sati. Zar vam zaista to moram objašnjavati?
– Ne, Norma.
– Dakle! – Pogleda ga kao svog najgoreg neprijatelja, dok je istog
časa pomislila: „Kako bih te rado zagrlila, zagrlila!” –Dakle! I što će
se dogoditi, ako tada obje strane pokušaju novim ucjenama i novim
terorom pribaviti sve informacije o virusu i cjepivu? Što će se sve ta-
da dogoditi i u vas? Nikada, čujete li, nikada i nikako nećete uspjeti
da vaše otkriće držite u tajnosti! Profesor Gellhorn se usudio usproti-
viti. Ubili su ga, njega i njegovu obitelj. Sasvim svejedno koja strana.
I vi ćete također pokušati zadržati sve u tajnosti. I vas će ubiti. Sam
bog zna, koga sve još. I na kraju će ipak jedna strana imati prva u
svojim rukama to idealno oružje. A onda? A onda, Jan?
– Sve ja to znam – reče on, a u glasu mu se osjećala tuga. – Do ka-
tastrofe će sigurno doći, do katastrofe mora doći. I ne može se izbje-
ći. Dopustite da vas podsjetim na riječi Larsa Bellmanna. Mi smo
imali tu nesreću da smo prvi pronašli virus, koji je idealan za vođenje
Soft Wara. Po svim zakonima vjerojatnosti, jedanput će netko drugi
pronaći isto tako podoban virus. Mi nemamo nikakav monopol na
njega. Dakako, u ovome trenutku mi posjedujemo sredstvo pomoću
kojeg se može ovladati svijetom. Uskoro će postojati slična, možda
čak i bolja sredstva. Nema puta koji bi vodio natrag, sjetite se samo
Chargaffa! Zbog toga sam i danas glasao za Sasakijev naum. A
osim toga, siguran sam da bi on taj eksperimenat na sebi izveo po
svaku cijenu. I onda mi je svakako draže da se on nalazi tu, pod kon-
trolom, nego da se inficira negdje u nekom zakutku – sam i bespo-
moćan. To je bio jedini razlog. Soft War je isplaniran. Do njega će
doći. Nitko ga više ne može spriječiti, to mi je apsolutno jasno.
– Ako vam je to apsolutno jasno, kako ste onda mislili da mi u jed-
nom takvom trenutku možete govoriti... o mojoj kosi... – Ona ogorče-
no ustanovi da naprosto ne može izreći suvisle rečenice.
– Da – reče on. – upravo sada.
– Vi ste ludi!
– Ja sam potpuno normalan. Jedino što ja razmišljam logičnije od
vas. Ja to želim. Vi to želite također. Znam to. Vidim i osjećam. Po
vašim očima. Vi me uopće ne želite ubiti od bijesa, kako bi se moglo
naslutiti po vašim riječima. Točno znam da to nećete. I upravo je sa-
da pravo vrijeme. Je li ludost ako ja u tom vremenu koje nam još pre-
ostaje, želim biti blizak s vama kao što to samo mogu biti muškarac i
žena? Zar to nije najrazumljivija stvar na svijetu? Norma, ja vas lju...
– Ne! – vikne ona. – Zabranjujem vam da nastavite!
– Dijete – reče on. – Probudit ćete dijete.
Ona reče tišim glasom: – Potpuno sam zbunjena ... Strah ... vi... a
najvažnije od svega jest, da ja napišem čitavu priču o toj stvari.
– Ah, prestanite!
– Ne, ja neću prestati! Neću prestati dok god sam živa. Pa bilo ma-
kar i bez trunka nade. Zbog toga želim pisati brzo, vrlo brzo. I zbog
toga su mi potrebne i te informacije od vas. Već sam započela pisati
istinu. I mi ćemo je objaviti. A zatim će je objaviti širom svijeta...
– I sve to neće pomoći – reče on.
– Ne smijete to reći! Novinari su postigli već mnogo toga. Ja ću pi-
sati!
 – Nitko to neće tiskati! Nitko! Čak ni vaše novine.
– Moje novine hoće.
– Zabranit će to gospodinu Steinu.
– Ne, ako počnemo pametno. Ne, u slučaju ako nitko ne sazna da
sam ja počela pisati. I ako tiskamo jedan specijalni broj, sve odjed-
nom. U tom će slučaju svaka privremena naredba doći prekasno, bit
će onemogućena pljenidba izdanja i naklada, jer ćemo mi već sve is-
poručiti. Moja će priča izaći! – Ona duboko udahne. Od uzbuđenja
nije mogla nastaviti govoriti.
Barski reče: –Ja vas d&kako, ne želim obeshrabriti. –On primakne
stolicu i stavi joj ruku na rame. – Objasnit ću vam ovo što nam je os-
talo. I neću više govoriti takve stvari.
– Nastavite – reče Norma. – Nastavite s objašnjavanjem, Jan.
 5

– Vi se sjećate – reče Barski – da se DNK nalazi u jezgri svake sta-

nice, ona je nosilac genskih informacija. Prilikom razmnažanja, a sta-
nice se dijele obilno, moraju se te informacije prenositi. Ja sam vam
nedavno objašnjavao u hotelu ATLANTIC trodimenzionalnu strukturu
DNK, kao i dvostruki heliks, za čije su otkriće Crick i Watson primili
Nobelovu nagradu. – Pazio je da prilikom razgledavanja knjige ne
dotiče Norminu ruku. – Sada znate i to, na koji način počinje preno-
šenje genskih informacija: dvostruko zavijene molekule DNK funkci-
oniraju slično kao patentni zatvarač. – On pokaže pri tom sliku u knji-
zi.
– Prekrasno – reče Norma.
– Molekula DNK nije ništa drugo nego jedan ultra umanjeni pro-
gram informacija. Taj se program sastoji od četiriju sastavnih eleme-
nata, četiriju kemijskih baza, koje skraćeno označujemo s T, G, C i A.
Tako na primjer početak šifriranog koda u DNK za ljudski hormon
rasta glasi: TTC CCA ACT ATA CCA CTA TCT i tako dalje. Program
za uzročnike hepatitisa B ima kombinaciju sa 3182 mjesta tih četiriju
slova. Prosječno se jedna nasljedna jedinica, to jest jedan gen, sas-
toji od približno 100 takvih slova. Na taj način ima ljudski program
približno 3 milijarde slova. Pogledajte! – Pokaže jednu sliku i pri tom
nehotice dotakne njenu ruku. – Oprostite! – Zatim pročita potpis pod
slikom: „3 milijarde slova u genskom kodu odgovara broju od 1000
knjiga, od kojih je svaka debela 5 centimetara. Kad bismo ih složili
jednu na drugu dosegle bi te knjige visinu od 50 metara, to jest visi-
nu jedne dvadeseterokatnice.
– U jednog jedinog čovjeka? – upita Norma.
– Da, u jednog jedinog čovjeka – reče Barski. – Uvijek ista četiri slo-
va, ali uvijek u drugom redoslijedu. U svakog čovjeka drukčije. U
svake životinje drukčije. U svake biljke drukčije. U svakog virusa
drukčije.
– Fantastično! – usklikne Norma.
– Fantastično, da. I još nešto: pomislite samo na našu njemačku
abecedu! Ona ima 26 različitih slova. A s tih 26 slova mi možemo
napisati sve, sve što poželimo: pjesme, recepte, uvodnike, knjige i
Bibliju i „Mein Kampf”[ 59 ].
– To je izvrsna usporedba – reče Norma. – Imala bih još jedno pita-
nje...
Uto zazvoni telefon.
Barski se javi. – Hanni! Što je? – Trenutak je slušao. – Zaboga milo-
ga! Kada? – Ponovno je slušao. – Ne... Ne... Ne, Hanni! Smiri se!
Molim te, smiri se! Ne mogu točno razumjeti što govoriš kad tako
plačeš...
Norma ustane.
Barski je i nadalje pokušavao umiriti ženu na drugom kraju telefona.
Međutim, činilo se da je ona sasvim izvan sebe. On ju je jedva uspi-
jevao upitati tek poneku riječ. Napokon poviče: – Ostani na Hitnoj
pomoći! Dolazim!
Barski spusti slušalicu. – Svemogući bože – reče on – sada još i to!
– Tko je to bio?
– Hanni Holsten. Njenog muža već operiraju. Ona se plaši da će on
umrijeti. Opravdani strah.
– Ali još je danas popodne bio sasvim dobro!
– Dobio je prije jedan sat nesnosne bolove. Ona je pozvala liječni-
ka. Ovaj nije mogao postaviti nikakvu točnu dijagnozu. Naredio je da
se odmah otpremi u bolnicu Virchow. Tamo su ustanovili točnu dijag-
nozu. Sve drugo nego dobro: aneurizma na trbušnoj aorti, glavnoj žili
kucavici. Svaku sekundu može prsnuti. Dakle, odmah su ga otvorili.
Dođite sa mnom! Ionako morate natrag u Institut. Samo ću još na
kratko obavijestiti Milu.
 6

– Dosta mi je svega – povikne debeli liječnik. – Sve ću. poslati do-

davola! Kakva smo mi to prčvarnica? Dodavola, pa što se tu zapravo
događa? Nikada se još nije pojavila ista sestra. Uvijek neka druga. I
dakako, nijedna nema pojma što je pacijentu. Sve dame imaju peri-
odu. Kad jednoj dođu njeni dani, onda je bolesna najmanje četiri da-
na.
Jedna privlačna sestra na prijemnom odjelu reče: – Morate se obra-
titi glavnoj sestri. Nema nikakvog smisla vikati ovako u prazno.
– Nema smisla? Slušajte, kako to razgovarate sa mnom? Gdje ste
se samo vi školovali? U Dachau?
U trenutku kad su uletjeli Barski i Norma, zgodna je sestra upravo
popravljala šminku na usnama. Liječnik nerazgovijetno opsuje i odju-
ri. Veliki električni sat na zidu pokazivao je vrijeme. Bilo je 1 sat i 14
minuta iza ponoći. Sestra na prijemnom šalteru upravo je kontrolirala
na malom ručnom ogledalu svoje djelo.
– Vi! – reče Barski glasno i grubo. – Prije približno dva i pol sata do-
veden je ovamo doktor Harald Holsten. Aneurizma trbušne aorte.
Upravo je na operaciji. Gdje?
– Jeste li vi rodbina?
– Ne.
– Žalim, onda vam ne mogu dati nikakve informacije.
– Ah, da – reče Barski odjednom sasvim tiho. – Možete i te kako
možete, spstro. I to brzo. Veoma brzo. Ako za tri sekunde ne saz-
nam gdje se nalazi doktor Holsten, sutra ćete izletjeti s ove klinike,
kunem vam se!
Zgođušna sestra ga uplašeno pogleda. – Doktore Barski! Nisam
imala ... Nisam znala ...
– Dvije sekunde.
 Sestra počne tražiti grozničavom brzinom. – Evo. Peti kat. Odjel D.
operacijska sala 54.
– Idemo! – Barski uhvati Normu za ruku i potrči skupa s njom do pr-
vog dizala.
– Zaista mi je žao, doktore Barski – vikne za njima privlačna sestra
s prijemnog odjela. Izvana je dopiralo zavijanje sirene. Upravo su sti-
zala kola hitne pomoći. Uto je stiglo i dizalo. Barski se odveze s Nor-
mom u peti kat. Tu gore, vladala je grobna tišina. Hodnici su bili
prazni. Gorjelo je noćno svjetlo. Na podu su raznim bojama bile na-
crtane linije koje su upućivale na pojedine odjele. Barski i Norma kre-
nu stazom na koju je upućivala plava linija i stignu do odjela D. Tu su
stajala dva muškarca. „Sondersenovi ljudi”, odmah pomisli Barski.
– Dobro veče, gospodine doktore – reče prvi. – Dobro veče, gospo-
đo Desmond.
– Večer, vi ste...
– Da – odgovori drugi koji je imao uza se radiotelefon. – Doktora
Holstena čuvamo, dakako i ovdje.
Iznad vrata koja su vodila u operacijsku salu 54 žmigalo je crveno
svjetlo, a osvijetljeni je natpis upozoravao: ULAZ NAJSTROŽE ZA-
BRANJEN.
– Dođite, Norma! – Barski je već požurio dalje. –Tu negdje mora biti
i odjelna soba... – I već ju je našao. Unutra su sjedile dvije dežurne
noćne sestre ijedan mladi liječnik u bijelim hlačama i bijeloj majici.
Pili su kavu i tiho razgovarali. Svirao je radio. Edith Piaf je pjevala:
„Non je ne regrette rien..[ 60 ]
– Jan! – Mladi liječnik skači na noge.
– Večer, Klaus. – Barski ga predstavi Normi: – Doktor Klaus Golds-
chmied, gospođa Norma Desmond.
– Veoma mi je drago – reče Goldschmied. – Čekao sam te. Dodu-
še, već sam dvadeset sati u službi. Ova Piaf zaista prekrasno pjeva.
Od jedan u noći uvijek se na Trećem programu daju stare ploče.
Frankie- Boy, Marlene Dietrich, Doris Day. „Sentimental Journey[ 61
]...
– Gdje je Hanni? – upita Barski. I obrativši se Normi reče: – Klaus i
ja se znamo već godinama.
– A ja, dakako znam vas već godinama – reče Goldschmied Normi.
 – Gdje je Hanni, čovječe!
– Nije tu. – Goldschmied krene prvi, vodeći ih u svoju malu sobu.
Pisaći stol. Ormar za spise. Stolice. Pomoćni ležaj, na njemu izgu-
žvani jastuk i vuneni pokrivač. Dolje je opet zavijala sirena.
– Sjednite! –Goldschmied sjedne za pisaći stol. Ispod očiju imao je
tamne duboke podočnjake. Lice mu je bilo blijedo. Doimao se stra-
hovito iscrpljeno. – Hanni je na Psihijatriji –reče on. – Dobila je slom
živaca. Vikala je. Pozvali smo kolegu koji joj je dao injekciju za umi-
renje, a zatim su je odveli preko. Ona dugo vremena neće ponovno
doći k sebi. Dobar brak, zar ne?
– Vrlo dobar.
– Sranje.
– Tko je pregledao Haralda? Ti?
– Da. Kompjutorska tomografija i tako dalje. Točno je locirano mjes-
to. Još pola sata i aorta bi prsla. Operira ga Harnack. Prvorazredni
stručnjak.
– Znam.
– U silnom uzbuđenju tada nitko nije primijetio daje tu pokraj bila i
Hanni. Dvojica idiota razgovarala su o Haraldovim šansama. Ona je
čula razgovor. I odmah počela zapomagati. Sirotica. Uvijek je tako s
ljudima koji se međusobno vole.
– Nikakve šanse?
– Gotovo nikakve – reče Goldschmied. –Priključenje na umjetno sr-
ce i pluća. Dopremljen je u šoku. Krvotok mu je već u tom trenutku
gotovo zakazao. Odmah na početku operacije nastupile su aritmije
srca. Aneurizma leži na najnepovoljnijem mjestu. Harnack će napra-
viti „Patch.[ 62 ]” Znaš da uvijek to radi samo on. Da li će na tom
mjestu biti u redu...
– Prokletstvo – reče Barski. – Prokletstvo.
– Kako je dobio aneurizmu? – upita Norma.
– To se neće nikada saznati – reče Goldschmied. – Može je dobiti
svatko od nas. Svakog trenutka. Jan, ja. U svakom slučaju, mora se
odmah operirati. Ako aneurizma probije žilu kucavicu, onda je goto-
vo. Zbog toga se mora odmah najhitnije operirati. Aneurizma se uda-
lji...
– Mislite, odstrani – reče Norma.
 – Da. Mnogi kirurzi sašiju otvorene krajeve – reče Barski. – Har-
nack to u principu odbija. Također i plastično povezivanje. Prevelika
opasnost da tijelo to ne prihvati. I zato uvijek samo „Patches”. On uz-
me komad vene iz potkoljenice i time premosti krajeve. U svakom
slučaju, tu barem ne postoji opasnost da organizam to neće prihvati-
ti. Velika operacija. Tri sata.
– Ponekad i četiri. Pogotovo ako je tako nepovoljno smještena kao
u ovom slučaju – reče Goldschmied. – Što se ustvari događa s Ha-
raldom?
– Zašto?
– Čovjek je totalno iscrpljen. Nikakve rezerve. I to je najveća opas-
nost. Kako to da je on toliko na rubu snaga, Jan?
– Pa, znaš kako je, nitko od nas nije osobito dobro od onog teroris-
tičkog napada. Svi smo razdražljivi i nismo psihički na visini. Ali, to
što kažeš o jednoj takvoj totalnoj iscrpljenosti, to ne bih znao otkuda.
„Možda je Holsten bio izložen posebnom duševnom pritisku?”, po-
misli Norma. „Možda je neprestano živio u strahu da se ne izda? Je li
on izdajica? I, ukoliko jeste, što će se sada dogoditi?”
– Nije imalo nikakvog smisla čekati – reče Goldschmied. – Ako izdr-
ži, onda ide na intenzivnu njegu. Razgovarati za sada s njim ionako
ne možeš. Ni s Hanni, također.
– Ostat ću preko u Institutu – reče Barski. – Poznam Hanni i Haral-
da toliko dugo. Spavat ću ovdje. Gospođa Desmond također živi ov-
dje već izvjesno vrijeme, radi...
– Znam. Zaista je najbolje da pokušate odspavati. Ja ću biti u službi
do osam ujutro. Ako Harald umre, ja ću te odmah nazvati. Žao mi je,
gospođo Desmond. U ovoj profesiji čovjek se potpuno iskvari.
Oprostite na takvom načinu izražavanja! –Goldschmied ustane. – Ot-
pratit ću vas do dizala – reče on. Dolje se opet začula sirena. Zavija-
nje je bilo sve glasnije i onda je odjednom utihnulo.
Stigli su do dizala. Međutim, prije nego što je stigla kabina, izjuri na
hodnik jedna od sestara s kojima je doktor Goldschmied pio kavu. –
Doktore! Dođite odmah na hitnu! Dopremili su jedan hitan slučaj!
– Okay, okay – reče Goldschmied. – Spustit ću se dizalom dolje s
vama.
 Ušli su u kabinu sve troje. Barski pritisne dugme za prizemlje. – Te-
ška noć – reče on.
– O, bože moj dragi – reče mladi liječnik, koji je već punih dvadeset
sati bio u službi, te se zbog umora naslonio na zid dizala –danas je u
nas mirno kao u raju.
Kad se dizalo zaustavilo i vrata se otvorila, začuo se iz zvučnika
djevojački glas: – Doktore Goldschmied! Doktore Goldschmied! Do-
đite odmah na hitnu. Doktore Goldschmied...
– Ja tu moram izaći – reče liječnik. – Doviđenja oboma!
– Hoćeš li sigurno nazvati!
– Dakako. – Goldschmied odjuri.
Barski i Norma išli su polako prostorom između nebodera. Čitav je
taj prostor bio osvijetljen neonskim svjetlom, jasno kao po danu. Još
je uvijek bilo vrlo toplo.
– Koliko zvijezda – reče Barski.
Norma je šutjela.
– Neobično mnogo zvijezda.
– Nadajmo se da će izdržati – reče Norma.
– Da – reče Barski. – Nadajmo se.
– Jan?
– Da?
– Ništa – reče Norma.
– Razumijem – reče on.
– Zaista?
– Zaista. – Uze je za ruku. Polagano su koračali dalje. – Jeste li već
jednom vidjeli toliko mnogo zvijezda?
 7

– Kako je doktor Holsten? – upita kriminalistički savjetnik Sonder-

sen.
– Loše – reče Barski. – Bio sam rano ujutro kod njega. Smješten je
na intenzivnu njegu. Nije me prepoznao. Liječnici su bili tu negdje u
blizini i razgovarali. Onda je došao jedan koji me pozna. Stanje je lo-
še, rekao mi je.
– Hoće li izdržati? – upita Alvin Westen.
Barski slegne ramenima.
– Sada ga stalno posjećuje netko od nas.
– A njegova žena? – upita Sondersen.
– Bio sam i kod nje. Dali su joj tako jaka sredstva za umirenje, da
će još dugo vremena spavati.
Bilo je oko 10 sati ujutro, 27. rujna 1986. Bila je subota. Sondersen
je nazvao Barskog i zamolio ga da zajedno s Normom dođe u deset
sati u Direkciju policije. I Westen će također doći. Htjeli su obavijestiti
Sonder- sena što se u međuvremenu dogodilo. Najbolje da dođete u
direkciju, rekao je Sondersen. Prostorije njegove specijalne komisije
nalazile su se na 16. katu.
Tog se dana moglo vidjeti veoma malo ljudi. Subota. Barski i Norma
prolazili su kraj veoma mnogo vrata. Sva ta vrata na 16. katu bila su
od neprozirnog stakla, imala su široke crne poprečne grede i alumi-
nijske kvake. Na jednima je bio prilijepljen list papira. Na njemu je
netko napisao zelenom bojom: SoKo ZIRKUS MONDO.
Ušli su. Za pisaćim strojem sjedio je muškarac u košulji s kratkim
rukavima i s dva prsta tipkao na stroju. Podigne glavu. – Da?
– Gospođa Desmond i doktor Barski. Gospodin Sondersen nas
očekuje.
Čovjek ustane i otvori vrata.
 – Gospođa i gospodin su stigli, gospodine Sondersen – reče on.
Odmah zatim pojavi se kriminalistički savjetnik. Izgledao je neispa-
vano. Ugledavši Normu i Barskog prisilio se na smiješak.
– Lijepo što ste došli. I gospodin Westenje već stigao. Izvolite... –
On krene prvi u veliku prostoriju uređenu veoma racionalno i skrom-
no. Nekoliko ogromnih ormara za kartoteku. Pisaći stol. U kutu kraj
prozora okrugli stol, četiri stolice, kraj njih jedna počivaljka. Počivalj-
ka i stolice bile su moderno uredsko pokućstvo, presvučeni plavom
tkaninom. Na prozorskoj se dasci nalazila neka lisnata biljka jadna
izgleda. Rešetkasti kapci na prozorima bili su spušteni zbog jarkog
sunca.
Westen ustane. – Draga moja Norma! – Zagrli je. Imao je na sebi
lagano plavo odijelo, nježnoplavu košulju i tamnoplavu kravatu. Dje-
lovao je svježe i njegovano, kao i uvijek. Zatim su svi sjeli. Sonder-
sen i Westen najprije su se raspitivali o Haraldovu zdravlju. Na pisa-
ćem su stolu ležale jutarnje novine.

SUKOB U BUNDESTAGU[ 63 ]
RADI PITANJA O MJERAMA SIGURNOSTI U NUKLEARKI CATTE-
NO!

– Što se to opet dogodilo? – upita Norma. – Jučer se i Bunde- stag i

Bundesrat* pozabavio s predviđenim puštanjem u pogon francuske
nuklearne elektrane. Bilo je vrlo vruće – reče Westen.
– I što je zaključeno? – upita Norma. – Zemaljsko zastupstvo od-
mah je odobrilo odluku Rheinland-Pfalza u kojoj je naglašeno da se
na temelju najnovijih pregovora između obiju strana jamči sigurnost
nuklearke. I time je sve bilo riješeno.
– Perfektno – reče Norma.
– O, ima još toliko mnogo drugih stvari. Iz tvorničkih dimnjaka izlaze
golemi oblaci sumporovodika i skupljaju se nad zemljom. Zrak je sa-
da zagađen i radioaktivnošću. Mi to uopće više ne želimo čuti. AIDS
je postala najveća od svih pošasti. Živežne namirnice otrovane.
Zemlja otrovana. Pepeo u pepeo. Cezij u cezij. Vozila na diesel gori-
vo izazivaju rak, ali što se tiče poreza, ona su najpovoljnija. Smrad
od deponija smeća. Nikakvo mjesto za odlaganje nuklearnog otpada.
Rupa u ozonskom sloju. Sjeverno more otrovano. Rijeke umiru. Ribe
mrtve. Ptice mrtve. No, i! Gdje je zapisano da u vodi moraju živjeti ri-
be? Zapravo je sasvim nepotrebno praviti takvu predstavu oko pro-
nalaska novog oružja za Soft War. Ionako ćemo uskoro svi otrovati
sami sebe.
Kad je Norma posegla za svojom torbicom, Sondersen odmah reče:
– Nemojte snimati, molim vas!
Ona slegne ramenima.
– Ja sam se već jednom raspitivao u Bonnu, prije nego što smo se
upoznali, doktore Barski – reče Westen. – Tada se samo okolišalo.
Gospođa Desmond neka se ne miješa u teroristički napad u „Cirkusu
Mondo”, sjećaš se toga, Norma, zar ne?
Norma kimne.
– No, ovaj je put jedan prijatelj progovorio. Razumljivo da ne smi-
jem spomenuti njegovo ime. I gospodin Sondersen je ponešto saz-
nao u Wiesbadenu. Naposljetku, nas četvero moramo znati, kako će
se stvar dalje razvijati, osobito nakon svega što nam je otkrio Lars
Bellmann u Berlinu. Tko da počne, gospodine Sondersen, vi ili ja?
– Vi – reče čovjek iz Saveznog kriminalističkog ureda.
Alvin Westen prekriži noge. – Dakle, mi smo se sastali u kući mog
prijatelja izvan Bonna. Mislio sam da je najbolje da mu odmah ka-
žem u lice sve što je saznao Bellmann i ja. Moj je prijatelj trenutak
šutio, a zatim je rekao: – Čemu okolišati, Alvine...

***

– Čemu okolišati, Alvine – reče moj prijatelj. – Sada to više ništa ne

pomaže. Da, točno je. Mi moramo izaći iz atomske spirale.
– Mi?
– Jamačno i mi također! Svi! Mi smo u NATO-u, zapadnom savezu.
Sve zemlje Varšavskog pakta nalaze se u istom položaju. Oni zaista
sposobni i zato i zdvojni generali i eksperti za obranu obaju lagera
misle, da se bezuvjetno moraju izvući iz sve-više-atomskog-naoruža-
vanja, iz atomske spirale, da trebaju neke druge sisteme oružja. U
nas još uvijek mnogi čvrsto vjeruju u daljnje atomsko naoružavanje. I
to u čitavom spektru: od atomske bombe veličine teniske lopte do in-
terkontinentalnih raketa.
Westen kinine. – Palo mi je na um upravo sada takozvano nulto rje-
šenje. Ispravi me, ako nešto kažem krivo. NATO je već odavno po-
nudio nulto rješenje. Nulto rješenje znači slijedeće: Zapad treba po-
vući sve rakete srednjeg dometa koje su stigle u našu zemlju nak-
nadnim naoružanjem, ako isto to učine i Sovjeti. To su, dakako, stra-
tezi NATO-a ponudili u skrivenoj nadi, da Sovjeti to nikada neće pri-
hvatiti. A sada će ipak možda prihvatiti! Njemački su političari, i to
upravo oni!, odmah započeli kukati i jadikovati u Amerikanaca, da ne
smiju ni u kom slučaju povući rakete srednjeg dometa! Ako to učini-
te, u spektru će nešto nedostajati i Sovjeti će nas odmah napasti, jer
oni imaju još i rakete s kratkim i s dugim dometom, s kojima nas mo-
gu gađati.
– Točno – reče njegov prijatelj. – A na to' su Amerikanci rekli slije-
deće: dragi Nijemci, ne uzbuđujte se! Ukoliko više nećemo moći uz-
maknuti, mi ćemo doduše povući rakete srednjeg dometa iz zemlje,
ali ćemo ih montirati na avione i podmornice. I to čak i više nego što
ih je bilo stacionirano na zemlji. – On se kiselo nasmije.
– Ti si kao i Bellmann – reče Westen.
– Kako to misliš?
– Njemu se na licu također zamrznuo smiješak.
– No, čovječe, pa što misliš! Od tih momaka i njihove logike možeš
glatko poludjeti! Jedino je ispravno atomsko zastrašivanje, kažu oni.
Dakle, valja nastaviti s atomskim naoružavanjem. Sve više, više i vi-
še! Ravnoteža straha! Ona nam je donijela najdulji mir na tlu Evrope.
Preko četrdeset godina. Lijep uspjeh. Vi ne znate da su se velike sile
već odavno odlučile za Soft War. Doduše, to se ne daje tek tako na
velika zvona. To zna vrlo mali broj ljudi.
– Kao ti na primjer.
– Ja sam, dakako, znao i to da ti s Bellmannom letiš na liniji Wa-
shington – Moskva.
– I nisi to mogao spriječiti.
– Mogli smo naručiti da se sruši vaš avion – cinično reče prijatelj.
– Ali to ne bi imalo smisla, jer Bellmann je sve što zna ili sluti o Soft
Waru već odavno stavio na papir. Za slučaj ako bi tebe i njega zade-
sio iznenadan i neočekivan kraj...

***

– Namjerno uskraćujem bilo kakav, čak i najpovršniji opis mojeg pri-

jatelja – reče Alvin Westen u uredu kriminalističkog savjetnika Son-
dersena u hamburškoj Direkciji policije. – Moram tako postupiti, jer bi
u protivnom nastradali i moj prijatelj i njegovi prijatelji; otkrilo bi se,
tko mi je što odao i povjerio. Na televiziji se takve informacije prikri-
vaju sitnim lažima i neprirodnim glasom. I ja moram u prenesenom
značenju postupiti isto tako. Dakle, nikakvi detalji o mom prijatelju,
nikakvi detalji o vremenu i mjestu gdje se taj razgovor održao. Nije tu
riječ o nekom literarnom prikazivanju, nego je riječ o životu i smrti.
Dakle, tada sam rekao svom prijatelju: „Amerikanci su u pravu, da u
svrhu zaštite Njemačke i ostalog slobodnog svijeta, sve dok se ne
pronađe oružje za Soft War, napune šume Savezne Republike Nje-
mačke s toliko raketa, kao ni jednu drugu zemlju. A samim time uzi-
maju pravo da imaju svim dopustivim metodama stalan uvid u sve
znanstveno-istraživačke radove, koji bi mogli poslužiti u svrhu vođe-
nja Soft Wara. Je li tako?

***

– Da, tako je – reče prijatelj Alvina Westena.

– Pretpostavljam da je na Istoku situacija ista. Tamo Sovjeti sebi
uzimaju pravo – reče Westen.
– Točno.
– Ne može se reći da je Amerikancima i Sovjetima, nekadašnjim
saveznicima protiv nacističke Njemačke, sasvim jednostavno s obje
Njemačke – reče Westen. – Mi smo započeli i izgubili najveći rat svih
vremena. Amerikanci, dakle, gledaju na Saveznu Republiku kao na
„svoju” zemlju, na zaposjednutu zemlju, u kojoj mogu činiti štogod
hoće. A Sovjeti se isto tako odnose prema DRNj. Obje velesile ne-
maju u odnosu na obje Njemačke ni najmanje skrupula. A zašto bi ih
i imali? Mirovni ugovor ne postoji, a tako skoro neće ni postojati.
Obje su države još uvijek donekle pod ostacima prava okupacije.
Hladno rečeno: mi smo dvije zemlje s okupacijskim trupama! NATO,
Varšavski pakt, bratstvo u naoružanju, pravo zaštite, sve je to i lijepo
i dobro, tako dugo dok i mi i DRNj činimo ono što velike sile žele. Ta-
ko dugo dok im dopuštamo da čine s našim zemljama ono što hoće.
Seru oni na međunarodno pravo! I to seru s pravom! Nakon svega
što smo učinili, mogu se Sovjeti i Amerikanci samo zabavljati na ra-
čun toga, ako bijednoj od naših država palo na um da se prema nji-
ma postavi kao potpuno suverena i samostalna država. I doista, ako
se ravnamo po Amerikancima i Sovjetima, onda to nećemo nikada ni
postati.
– Sve je točno, ali to ne igra nikakvu ulogu –reče prijatelj –jer su se
sve vlade Savezne Republike počev od godine 1949. složile s time
da budu saveznici Amerikanaca. A svi šefovi vlada DRNj složili su se
da budu saveznici Sovjeta. Obje velike sile odabrale su nas kao svo-
je najvjernije saveznike u prvoj naval... oprosti, htio sam reći obram-
benoj liniji. Vojno gledano, jedna je Njemačka najveći neprijatelj dru-
goj. I obje Njemačke su sporazumne s tim, dakako mislim, njihove
vlade.
– Jasno –reče Westen. –Niti jedna vlada sve od godine 1949. nije
zaista htjela mirovni ugovor. Mirovni ugovor, ako bi ikada bio sači-
njen, definitivno bi utvrdio podjelu Njemačke. Tada bi došao kraj brb-
ljarijama o „nedjeljivoj Njemačkoj” i o „pravu na samoopredjeljenje
njemačkog naroda u miru i slobodi” i svim sličnim frazama na kojima
se u nas gradi politika. Dobro, Amerikanci puštaju naše političare da
govore. Ali rado bih vidio što bi se dogodilo kad bi jedna njemačka
vlada rekla: Gotovo! Siti smo svega! Mi zapravo i nismo suverena dr-
žava, ali zahtijevamo da povučete iz naše zemlje sve rakete i sve
cruise missiles[ 64 ], svo kemijsko oružje i svu vašu vojsku. A mi izla-
zimo iz NATO-a ili iz Varšavskog pakta. No, to bi bilo nešto!
– Da – reče prijatelj. – Ali to je zaista samo puko razmišljanje, Alvi-
ne. Mi smo potpuno zadovoljni sa svime što veliki hoće, što veliki
zahtijevaju. Mi se osjećamo sigurnim jedino u njihovim obrambenim
savezima. Sjeti se što smo upravo razgovarali: ako se samo čini kao
da bi moglo doći do neznatnog razoružanja, mislim time na nulto rje-
šenje, mi odmah protestiramo. A što se tiče traženja oružja za Soft
War, tu, dakako i Amerikanci i Sovjeti mogu činiti i dopuštati što god
hoće. Svugdje. U čitavom svijetu. U svim zemljama. Vidiš što se do-
godilo u Parizu nakon nesreće u EUROGEN-u. Vlada je sve zata-
škala. Filmovi su nestali. I vlada tu vodi nekakvu igru. Točno kao i mi.
Jedino što je velikima s nama još mnogo lakše. Mi u svakom slučaju
moramo biti kuš. Sasvim je svejedno da li veliki uhode, da li ubijaju
neposlušne znanstvenike, da li insceniraju terorističke napade poput
onog u hamburškom cirkusu, ni protiv toga ne smijemo protestirati. A
mi i ne protestiramo, jer naši političari, oni najvažniji koji su u sve
upućeni, znaju daje Soft War neizbježan, da mi bezuvjetno moramo
izaći iz atomske spirale; oni imaju samo jednu goruću želju: samo
neka se Amerikanci prvi dokopaju novog Soft War oružja, jer smo
inače izgubljeni. A na Istoku važi isto to: samo neka Sovjeti prvi dobi-
ju novo oružje, jer u protivnom Istok je izgubljen.
– No, i to je ta potpuno usrana igra –reče Westen.
– Eto, vidiš, čovječe – reče njegov prijatelj. – Ali to je tako. Svugdje
na svijetu. Svugdje se nadzire i kontrolira znanstvenike. Svugdje
postoje agenti i izdajice. Nova utrka u naoružavanju, u traženju no-
vog oružja. Onaj tko će prvi imati to novo oružje, taj će zavladati svi-
jetom. A čini se da su se ti ljudi u Hamburgu prokleto približili prona-
lasku novog idealnog oružja.
– Ne da se čini – reče Alvin Westen. – Oni su uspjeli. Oni su slučaj-
no, pri nesreći na radu, pronašli idealan virus za Soft War. A sada,
kako sam ti već rekao, jedan znanstvenik iskušava sam na sebi cje-
pivo protiv tog virusa. Pokusi na miševima rezultirali su imunošću.
Znači, ako pokus uspije, stigli smo do te točke, zar ne?
– Da, onda smo stigli. – Njegov prijatelj kimne. – A budući daje ri-
ječ, kao što već rekoh, o vladanju svijetom, obje strane rade s istom
brutalnošću. Pogledaj samo hamburški teroristički napad i toliko po-
ginulih.
– Imaš li pojma tko ga je inscenirao? – upita Westen. – Reci pošte-
no! Jesu li to bili Amerikanci?
– Nemam pojma. Najpoštenije ti kažem! Iza toga se mogu kriti i
Amerikanci, ali i Sovjeti. S apsolutno istom vjerojatnošću. A isto to
važi i za provalu u tog doktora Sasakija u Nici, za napad na Normu
Desmond i za onaj drugi teroristički čin u Spomen-crkvi. Tko je čo-
vjek koji povremeno zove telefonom i za kojeg se čini da sve zna? To
može biti vrlo lako Amer, a isto tako i Rus. Ili pak jedanput stoje iza
toga Amerikanci, a jedanput Sovjeti. Nemam pojma. Samo se to ne
smije službeno potvrditi. Onda bi zaista izbio skandal svjetskih raz-
mjera.
– To je ono što je najvažnije – reče Westen. – Svatko se nada da će
upravo njegove obrambene snage prve dobiti novo oružje. Tko je
kriv za terorističke napade i ubojstva, pa bilo ih ne znam koliko, to
uopće ne igra nikakvu ulogu. Međutim, ja još uvijek mislim da u na-
šoj zemlji ima nekoliko ljudi koji se ipak ne žele složiti s takvom situ-
acijom, barem što se tiče terora i ubojstava.
– Ima ih, kako da ne – reče njegov prijatelj. – I ja spadam u njih. I
mnogi drugi.
– Onda je sasvim logično da se pomišlja na specijalne jedinice, koje
postoje u većini zemalja. Mislim da je točna pretpostavka da i u nas
postoji takvo nešto.
– U pravu si – reče njegov prijatelj. – Ali, ako to osim tebe i tog dok-
tora Barskog, te gospođe Desmond koje moraš obavijestiti o svemu,
sazna ili dokaže jedan jedini čovjek, u tom ste slučaju praktički već
mrtvi, a mi ćemo radije crknuti nego priznati da takve jedinice posto-
je.
– To sam već jedanput čuo – reče Westen. – Od kriminalističkog
glavnog savjetnika Sondersena. Upitao sam ga da li u nas postoje
specijalne jedinice. Ne, odgovorio je on, da on o tome ništa ne zna.
Zatim sam ga pitao da li bi priznao tad bi znao da postoje. „Ne”, od-
govorio je.
– Sondersen nešto zna. On zna da takve jedinice postoje i da ga
one ograničavaju u njegovim akcijama i zbog toga je veoma ražaloš-
ćen. Ali on ne zna točne zadatke tih jedinica. Međutim, u međuvre-
menu je i on u Wiesbadenu saznao kao što si sada i ti sve saznao
od mene. Savezni kriminalistički ured je uvidio, da unatoč svih Son-
dersenovih nastojanja na razjašnjavanju terorističke akcije u Ham-
burgu i dovođenja krivaca pred sud, to neće dovesti do nikakvog us-
pjeha, da se naprosto ne može uspjeti. Ili, moglo bi se, kad bi se
američka ili sovjetska velesila smjela optužiti za poticanje na uboj-
stvo ili druge kriminalne čine. Savezni kriminalistički ured zna o aktiv-
nostima specijalne jedinice koja Sonderse- na toliko zabrinjava, jer je
on pravi fanatik pravde. Ona će ga zabrinjavati i nadalje, bez obzira
na to što on sada zna što ta specijalna jedinica čini.
– A što ona zapravo poduzima?
Prijatelj se tužno nasmiješi.
– Zar opet nešto od čega se ledi osmijeh na usnama? – upita Wes-
ten.
– Sam bog to zna – reče njegov prijatelj. – Pripadnici specijalne je-
dinice imaju apsolutno šizofreni, perverzni nalog, koji je, prema sa-
dašnjem stanju stvari, jedini moguć i logičan.
– Naime?
– Naime – reče njegov prijatelj – kao prvo: moraju poduzeti sve ka-
ko bi spriječili da Sovjeti dobiju prvi to oružje u vidu virusa u ruke;
moraju se brinuti za to da se virusnog oružja prvi dokopaju Ameri-
kanci. Drugo, da svim sredstvima, ali zaista svim, čak i nelegalnim,
pokušaju spriječiti da u toj borbi izgubi život još više ljudi, te da ne
bude daljnjih žrtava. I treće: njihov je zadatak da svim mogućim
sredstvima spriječe izbijanje panike. Oni, dakle, moraju pomagati
Amerikancima, priječiti Sovjete, spašavati živote i spriječiti paniku.
– I kako oni to rade?
– To je njihova stvar. Ne bih ni u kom slučaju rado bio jedan od njih.
Nitko ih nije prisiljavao da pristupe u to udruženje. Sve su to dobro-
voljci. Bez iznimke. I sami profesionalci. Najbolji koje se može dobiti.
– A zašto se time bave? –upita Westen. – Iz idealizma sigurno ne.
Vjera u pravdu, slobodu i tako dalje, to isto ne.
– Zaista ne – reče njegov prijatelj. – Sve njih to zanima baš kao
lanjski snijeg. Oni vjeruju u nešto sasvim drugo. Jedanput mi je je-
dan rekao, prije nego što smo ga primili u grupu: „Sve su to zločinci.
Svi veliki vođe širom svijeta i njihovi prokleti sistemi moći. Sve su to
syinje, za koje je svaki rat prvorazredni posao. Takvi trebaju nas da
im vadimo vruće kestene iz vatre, dok oni drže velike govore o miru,
slobodi i pravdi. Fućka se njima za čovječanstvo. Ne postoji niti je-
dan jedini sistem moći, Isojeg bi zaista zanimao čovjek!” Uopće ne
zvuči loše, zar ne?
– Ne dapače.
– Osim toga oni vjeruju u još nešto, njih zanima još nešto. I za to su
oni spremni staviti na kocku sve, pa čak i svoj život.
 – Novac – reče Westen.
– Mnogo novca – reče njegov prijatelj. – Veoma mnogo novca.

***

– Eto, tako stvari stoje – reče stari gospodin tog nedjeljnog prije-
podneva u Sondersenovom uredu hamburške Direkcije policije. Na-
kon kratke stanke on nastavi: – Potrebno je da se ovom prilikom
podsjetimo na to, na koji je način naša zemlja dospjela u takvu situ-
aciju. Moram optužiti sebe, svoju generaciju. Mnogi su se borili protiv
nacizma. Ali ne dovoljno. Ni izdaleka dovoljno. Sve što je u naše ime
naneseno drugima kao nepravda, patnja, sve to djeluje i dalje, i time
je naša zemlja dospjela u jednu takvu lošu situaciju. I sada nam se
to vraća, sada to osjećamo. A osim toga posebno mi teško pada i
veoma sam potišten, što ćemo mi morati to osjetiti i u budućnosti na
jedan jeziv način. Jer, postoji li itko na tom svijetu, tko bi mogao po-
misliti da ljudi jednostavno smiju napasti ljude, poubijati ih na miliju-
ne, 6 milijuna Židova i mnogo tisuća svojih zemljaka, da smiju prebi-
vati na tom svijetu na taj način da nakon 6 godina rata bude preko
60 milijuna mrtvih, među njima samo 20 milijuna Rusa, da smiju čita-
ve dijelove zemlje pretvoriti u „zgarišta”, a onim nesretnicima na tim
područjima koji su preživjeli ostaviti ništa drugo do očiju za plakanje
– i nakon toga praviti se kao da se nije baš ništa dogodilo? – Westen
udahne zrak. –- Ja nisam religiozan. Ali i ja vjerujem u pravdu, u ne-
ku višu pravdu na neki dulji rok. I po mojem mišljenju ta viša pravda
još nije s nama sredila račune. Još valja položiti račun za sve straho-
te, za sav užas, u to sam duboko uvjeren. Jedan mali djelić toga do-
gađa se, eto, već sada.
Norma reče Sondersenu: – Jedanput smo stajali ispred dizala tamo
gore gdje se nalazi ured nakladnika mojih novina. Sjećate li se?
– Točno se sjećam, gospođo Desmond. Vi ste me pitali zašto sam
tako utučen.
– A vi ste odgovorili, da mi to ne možete objasniti.
– I nisam mogao. Sada vam je valjda jasno, s obzirom na sve što
ste čuli od gospodina Westena.
 – A budući da ste vi sada bili u Wiesbadenu i čuli sve ovo što nam
je sada ispričao gospodin Westen, jeste li još uvijek tako strašno utu-
čeni zbog toga? – upita Norma.
Čovjek koji je živio u uvjerenju, da zlo nikada ne pobjeđuje, pa ma-
kar vladalo ne znam koliko dugo, nego da na kraju ipak uvijek trijum-
fira istina i pravda, ako se svim snagama borimo za njih, odgovori: –
Svakako, da me to tišti još uvijek, ali ni izdaleka u toj mjeri i tako
strašno, kao do prije nekoliko trenutaka.
– Do prije nekoliko trenutaka?
– Da, otkada je gospodin Westen govorio o svoj našoj krivici i o to-
me da ta neka viša pravda još ni izdaleka nije sredila račune s nama
– reče Sondersen. – To je izmijenilo moj način mišljenja. Ja sam po-
tresen. Ja nisam proživio nacističko vrijeme. Ali uvijek sam mislio da
je ono što kancelar govori o „milosti kasnijeg rođenja” neopravdana
rečenica. Pala mi je na um biblijska misao o grožđu; očevi su ga jeli,
a sinovima su utrnuli zubi. Dakako, mi koji smo kasnije rođeni, ne
snosimo krivicu u moralnom ili pravnom smislu. Ali i mi imamo neku
posebnu odgovornost, koju su nama i još mnogim budućim generaci-
jama nametnuli naši očevi. Jedan narod, koji je takoreći bez pružanja
otpora podnosio industrijalizirana masovna ubojstva i dva put u jed-
nom stoljeću navukao rat nad čitav svijet, takav je narod obilježen.
Početak življenja iznova, kao i pomirenje, ne mogu izbrisati Ausc-
hwitz kao da se nikada i nije dogodio. Mi, naša djeca i djeca naše
djece odgovorni smo da se nikada više ne dogodi nešto tako stravič-
no i užasno. Mi se moramo odupirati svim počecima i razmišljati o
našoj krivnji; da, mi to moramo. A što još uvijek u nas ima starih, a
opet novih i mladih nacista, što su raketne rampe smještene u nas, a
preko, u braće i sestara, te što je globalni politički razvitak tamo od
1945. pa do danas do te mjere katastrofalan, sve to možemo zahva-
liti Fiihreru. Vi i ne slutite, gospodine Westen, što za mene znači sve
ovo na što ste nas sada podsjetili.
– Bio sam siguran da i vi mislite jednako kao i ja.
– Sada jasno uviđam – reče Sondersen – da su se morale ograničiti
moje mogućnosti za razjašnjenje terorističkog napada i otkrivanje
ubojica. Jednostavno, drukčije se nije moglo. Da li ćemo se jednom
izvući iz toga, to nitko ne zna. Možemo jedino zajednički pokušati, da
šteta bude što manja. Ja ću se nastaviti boriti za pravdu. Ali gospo-
din Westen mi je objasnio da je ono što on naziva nekom višom
pravdom, neizbježno i samotvorno. Hvala vam, gospodine Westen!
– No, dobro, prestanite mi zahvaljivati! – reče Westen.
– Ne, neću vam prestati zahvaljivati – reče Sondersen–jer sada mo-
gu nastaviti svoj posao bez srdžbe, mržnje i bez potištenosti. Sve
mora biti upravo tako, kako jeste. Sada to znam. A to pomaže.
I ponovno u sobi zavlada tišina.
– Ti ljudi iz specijalne jedinice – reče napokon Norma. – Što oni za-
pravo rade? Možete li mi navesti neki primjer?
– Mogu jedan mali – reče Sondersen i izvuče iz ladice pisaćeg stola
fotografiju. – Poznajete li ovu osobu?
Slika je prikazivala jednu mladu ženu. Kosa joj je bi.la smeđa, imala
je krupne oči, visoke jagodice, lijepo lice. Bila je napadno našminka-
na. Njena je tanka haljina imala dubok izrez na grudima, a s obje
strane je imala prorez do bedara.
– To je žena s Reeperbahna – reče odmah Norma.
– Koja je sjela u moja kola – reče Barski.
– Kurva koja vam je stala na put i htjela vas odvući sa sobom, ali je
ipak pobjegla kad su stigla kola s mojim ljudima. – Sondersen kimne.
– Samo što ona nije bila nikakva kurva, nije vas htjela nigdje odvući i
nije se izgubila kad su stigli moji ljudi.
– Otkuda vam slika? – upita Norma.
– Učinio ju je jedan od dvojice mojih ljudi. Za svoj izvještaj. Vidite,
tog je trena upravo htjela pobjeći.
– Ona i jeste pobjegla, drugi vaš čovjek potrčao je za njom, ali je ni-
je sustigao – reče Norma. – Rekao je da je nestala u nekoj kuć u uli-
ci punoj bordela. Nije je mogao uhvatiti.
– Nije ju smio uhvatiti – reče Sondersen.
– Zašto ne? – upita Barski.
– Jer je ona član specijalne jedinice –reče Sondersen. Zatim uzme
u ruke upaljač, pritisne ga i zapali sliku, a preostale pougljenjene ko-
madiće papira spusti u pepeljaru i potpuno ih usitni olovkom. – Kad
ste je vi vidjeli imala je periku i bila je drukčije našminkana. Nikada je
ne biste prepoznali. Zato sam vam i mogao pokazati sliku. Zato sam
je i spalio. Bila je to snimka učinjena Polaroidom. Sjećate li se, dok-
tore Barski, vi ste se potužili da su ljudi koji vas štite stigli tako kas-
no.
– Da, jesam.
– Oni su namjerno stigli tako kasno. Nisu smjeli ometati ženu pri
onom što je radila.
– A što je to radila? – upita Norma.
– Spasila vam je život – reče kriminalistički viši savjetnik Sonder-
sen.
 8

– Što?
– I ja sam to saznao tek sada kad sam bio u Wiesbadenu. To što je
učinila ta žena, nije baš tipičan primjer. Ti se ljudi općenito bave
mnogo težim stvarima.
– Kako to mislite da mi je spasila život? – upita Norma.
– Sjećate li se večeri kad ste s doktorom Barskim izišli u hotel
ATLANTIC, one večeri kad vam je sve ispričao o tome što se dogodi-
lo u Institutu?
– Dakako da se sjećam.
– Imali ste sa sobom svoju torbu preko ramena, kao i danas. U njoj
se nalazio vaš rekorder, vaša kamera i još neke stvari.
– Da, i?
– I sve ste to ostavili u torbi, u kolima doktora Barskog, na parkirali-
štu ispred hotela.
– Da, jer sam zamolio gospođu Desmond da ne snima naš razgo-
vor – reče Barski.
– Meni je to jasno, gospodine doktore. – Sondersen se obrati svim
prisutnim. – To što ću sada ispričati saznao sam tek jučer. Netko je
morao unaprijed znati o čemu će doktor Barski govoriti. I on je to od-
mah izdao jednoj od obiju strana.
– Tko to tvrdi?
– Čekajte, gospodine doktore, čekajte! Netko je to morao izdati, jer
je gospođa Desmond, odmah nakon što je napustila hotel, trebala bi-
ti ubijena.
– No – reče Norma – kad sam kasnije legla u krevet, zaista mi je
netko prenio telefonom prijetnju smrću, a odmah zatim na mene je
pucao Antonio Cavaletti iz tvrtke GENESIS TWO. Sa mnom bi bio
kraj, da tog mog potencijalnog ubojicu nije odmah ubio taj Horst Lan-
gfrost, koji sasvim sigurno radi za protivničku stranu.
Sondersen strese glavom.
– Cavaletti je pucao u vas samo zato, jer prvo ubojstvo nije uspjelo.
Na sreću, nije uspjelo ni drugo. Vidite: automobil s dvojicom muška-
raca koji čuvaju doktora Barskog stajao je ispred hotela ATLANTIC,
dok ste vi bili u gospodina Westena. Zar parkiralište nije bilo puno?
– Veoma. Morali smo se vraški potruditi da nađemo mjesto – reče
Barski.
– Moji su ljudi jedva pronašli mjesto kraj ulaza u hotel. Nisu imali
osobito dobar vidik. U svakom slučaju, nekom je muškarcu ili ženi
uspjelo da otvori „Volvo” doktora Barskog i da dođe do vaše torbe,
gospođo Desmond. On, ili ona, zamijenio je magnetofonsku kasetu.
– Zašto?
– Da bi vas ubili odmah čim ne budete u blizini Barskog. Doktora
Barskog se nije smjelo ubiti. Od njega i od njegovih suradnika želi se
saznati sve o virusu, a sada, dakako, i o cjepivu. Ne, vi ste trebali
najhitnije biti ubijeni, gospođo Desmond!
– Jer sam bila o svemu informirana, kad sam napustila hotel? – upi-
ta Norma. – Kako to ne bih mogla reći nikome drugom?
Sondersen kimne. – I gospodin Westen je tada također bio upoznat
sa svime. Ali njega štite njegovi tjelohranitelji. Njemu se ne može sa-
mo tako približiti. U svakom slučaju vrlo teško. No, unatoč tomu, u
Berlinu gotovo da su uspjeli. Vi, gospođo Desmond, one noći još nis-
te imali nikakvu zaštitu. Moralo se svakako iskoristiti tu šansu.
– Ali, onda je netko morao znati što sam ja sve saznala u hotelu.
– Pa to i kažem – reče Sondersen. – I ja se pitam, kako to da je
muškarac koji je do sada triputa nazvao i govorio iskrivljenim glasom
praktički informiran o svemu, što mi upravo poduzimamo, točno o
mjestu gdje se trenutačno nalazimo? Jeste li već razmišljali o tome?
– Točno – reče Norma. – Ali tko to može biti?
– Sada to sigurno nećemo otkriti – reče Sondersen. – Dalje! Netko
je, dakle, zamijenio vašu kasetu za jednu drugu. Moji ljudi to na pre-
punom parkiralištu nisu mogli primijetiti. Mora da je to otkrio netko iz
specijalne jedinice. Moji ljudi dobivaju uvijek telefonom određenu kod
– riječ, kad se umiješa specijalna jedinica i kad ih oni ne smiju ome-
tati, nego se drže po strani. No, i taj su kod čuli moji ljudi kratko vrije-
me prije nego što ste vi napustili hotel. Gospodin Westen je stajao
na ulici i mahao vam.
Westen kimne.
– Vi ste, doktore Barski, povezli gospođu Desmond kući u Park-
strasse. Preko Reeperbahna. Jedna su kola luđački projurila kraj
vas.
– Točno. Ja sam se još jako uzrujala kako taj luđak vozi – reče Nor-
ma.
– Bila je to žena – reče Sondersen. – Žena, čiju sam sliku upravo
spalio. Žena koja vas je zaustavila, sjela na stražnje sjedalo u kolima
i glumila kurvu. Kad vas je htjela poljubiti, doktore Barski, vi ste je
odgurnuli natrag na sjedište. Pri tome je povukla i torbu gospođe De-
smond, te se torba našla na podu automobila. Sve iz torbe se rasulo.
Žena koju ste.smatrali droljom, pokupila je sve s poda, dok ste vi,
gospodine Barski, pokušavali da je nekako izvučete iz kola.
– Točno – reče Norma.
– A ona je pri tom ponovno zamijenila već zamijenjenu kasetu.
– Ali zašto je to učinila?
– Jer je kaseta koju su potajno stavili u vašu torbu na parkiralištu is-
pred hotela ATLANTIC sadržala komad plastičnog eksploziva – reče
Sondersen. – Čim biste ostali sami, ona bi se aktivirala daljinskim
upravljanjem. Kad je mladoj ženi uspjelo da zamijeni kasetu, to više
nije bio izvedivo. I zato je nakon toga poslan sa zadatkom da vas
ubije Antonio Cavaletti iz GENESIS TWO – reče Sondersen. A kad i
to nije uspjelo, vi ste sebi slijedećeg jutra sami pribavili neku vrstu
„životnog osiguranja” i to kada ste prilikom drugog telefonskog pozi-
va nepoznatog izjavili, da ste već sve što ste znali prenijeli dalje i da
će to u slučaju vaše smrti biti objavljeno.
– No, dakle, ovaj sam puta za dlaku izbjegla smrti – reče Norma.
– Da, prokleto opasno – reče Sondersen. – I bez brzine i spretnosti
drolje s Reeperbahna, koja to nije bila, vi biste već odavno bili mrtvi.
 9

Alvaro stane ispred svoje voljene.

U znak štovanja i dobrih namjera odbaci svoj mač i pištolj. Pri tom
slučajno opali pištolj i smrtno pogodi starog markiza, koji umirući
proklinje svoju kćerku. Očajan, Alvaro zgrabi Leonoru. Oni bježe...
Sva rumenih obraza i blistavih očiju sjedila je mala Jeli između oca i
Norme. Zastor se nakon prvog čina „Moći sudbine” spustio. S Normi-
ne desne strane sjedio je Alvin Westen.
Bilo je to uveče 28. rujna 1986. godine. U hamburškoj se Državnoj
operi održavala svečana premijera. Westen i Barski imali su smokin-
ge, Norma večernju haljinu zelene boje, a djevojčica haljinicu od cr-
venog baršuna s ovratnikom izvezenim zlatnim nitima. Iza njih četve-
ro sjedili su pripadnici službe sigurnosti, odjeveni također u smokin-
ge. Norma je prema Westenovoj želji kupila karte za prvi red parketa
sredina. Tog prijepodneva ispričao je Westen Jeli radnju „Moći sudbi-
ne”, kako bi djevojčica uveče bolje razumjela operu.
– Ova se opera odigrava u Španjolskoj i Italiji oko godne 1750,
znaš. Tu živi otac sa svojom veoma lijepom kćerkom koja se zove
Leonora. Otac se zove markiz od Calatrava i..
– Kako se to zove?
– Markiz od Calatrava.
– No, to je baš neko smiješno ime.
– Calatrava?
– Ne, nego markiz! Nikada još nisam čula takvo ime.
– To i nije ime, Jeli. To je plemićka titula, znaš. U talijanskom to zna-
či nešto slično kao u nas grof..
– Da, sada razumijem – reče Jeli. – I?
– Njegova kćerka Leonore voli mestika Alvara.
– Sad opet – reče Jeli. – A što je to mestik, gospodine Westen?
 – Mestik je mješanac.
– A što je to mješanac?
– To je čovjek čiji roditelji potječu iz različitih rasa. U ovom slučaju,
to je sin bijelca i Indijanke. Ili jedne Indijanke i bijelca...
„Mješanci”, pomisli Westen. „Mogao bih ti o tome ispričati mnogo
toga, djevojčice. Za vrijeme nacizma postojali su na primjer židovski
mješanci. Prvog i drugog stupnja. Već prema tome da li je jedan rodi-
telj bio „arijevac”, a drugi Židov ili polužidov. Ako je otac bio „arijevac”
a majka židovskog porijekla, onda je otac, barem do pred kraj rata,
mogao zaštititi obitelj. Naprotiv, ako je majka bila „arijevka” a otac Ži-
dov, ta zaštita nije postojala. U tom je slučaju otac bio izgubljen, ako
nije pravodobno emigrirao, a uglavnom je i čitava obitelj bila izgublje-
na. Što se tiče mješanaca, tu je Fiihrer zaključio da će donijeti odluku
o njihovoj sudbini tek nakon „Konačne pobjede”, jer je, naime, bilo
veoma mnogo uvaženih ljudi u vojsci, privrednika, znanstvenika,
umjetnika, koji su bili mješanci, a koji su bili veoma korisni i bez kojih
se takoreći nije moglo.”
Westen brzo nastavi: – I vidiš, otac nikako ne pristaje da se njegova
kćerka uda za tog Alvara...
– Tog mješanca? – dopuni Jeli.
– ... tog mješanca Alvara. No, i što su oboje nakon toga odlučili, što
misliš?
– Da pobjegnu – reče Jeli.
– Točno! Leonore govori ocu laku noć, što više ona mu otpjeva laku
noć.
– A zašto?
– Jer... jer to je tako u operama. A budući da ti najvjerojatnije nećeš
razumjeti svaku riječ, zato ti moram ispričati čitavu priču. Da bi se
lakše snašla.
– Da, hvala. Ali, ipak je to smiješno.
– Što je smiješno?
– Da ljudi u operama sve pjevaju. Mislim, u stvarnosti oni ne pjeva-
ju. Zamislite samo, kako bi bilo da svi u stvarnosti pjevaju. –Jeli se
od srca nasmije. Zatim se odjednom uozbilji. – Oprostite, žao mi je.
Nisam htjela biti nepristojna, gospodine Westen.
 – Ne, ti si sasvim u pravu. Ali zato opera nije stvarnost. Opera je
umjetničko djelo. „O bože, kakvog li razgovora!” – Ti nisi još nikada
bila na nekoj operi?
– Ne, nikada. Zato sam i tako uzbuđena. Isto kao i kad sam se prvi
put vozila avionom. Gotovo isto tako. Dakle, Leonore pjeva ocu laku
noć.
– Zatim se s tugom rastaje od svih stvari koje je voljela.
– Također pjevajući?
– Da, također pjevajući. Zatim stavlja upaljenu svijeću u otvoreni
prozor.
– Znak, da Alvaro stiže, ali ga Leonore moli da još jedan dan priče-
ka s bijegom.
– Zašto? – upita Jeli. – Mislim, zašto je onda stavila svijeću u pro-
zor kao znak da želi pobjeći s njim, a onda kad je došao ona odgađa
bijeg?
– Naime... – poče Westen i pomisli: „S tim Piavinim tekstom Verdi
zaista nije imao sreće. I dramaturški i psihološki neuvjerljivo. Uočila
je to čak i jedna desetogodišnja djevojčica. Razumljivo da je Werfel
osjećao neodoljivu potrebu da napiše novi libreto.”
Westen nastavi pričati. Govorio je o zabludama, zbrci i zapletima, o
očajanju i smrti, ukratko o svemu što život čini vrijednim. A Jeli je pa-
žljivo slušala i postavila još čitavo mnoštvo pitanja.
I sada, sjedeći u prvom redu parketa između svog oca i Norme, ona
od napetosti ugrize donju usnu. Alvaro se nakon mnogo zapleta koje
je već otpjevao, ona je to znala, priključio španjolsko-talijanskim tru-
pama kod Rima. Zbog svoje odvažnosti unaprijeđen je za kapetana.
Prema svim okolnostima, morao je vjerovati da je Leonore mrtva.
Očajnički jadikuje nad svojom sudbinom, dok mjesečeva svjetlost
počinje osvjetljavati scenu. Klone na jedan kamen. Mjesečeva svje-
tlost postane veoma jaka, glazba raste i buja. Glumac koji igra Alva-
ra pjeva: „Svijet je samo san pakla. Sve je uzaludno i samotno. Le-
onore! Ljubljena moja! Ti si umrla. Ah! Neutaživo me muči plamen
ljubavi. Za zaborav i hrabrost ja se borim. Ne mogu...”
Jeli oduševljeno pogleda prvo Normu, a zatim oca. Uhvati ih oboje
za ruke i stisne. Norma se nasmiješi i kimne joj. Otac joj kimne i na-
smiješi se. Jeli vrati pogled na pozornicu. A preko djetetove glave
Norma i Barski pogledaše jedan drugoga.
„La vita e un inferno all’infelice” – glasi u originalu.
Werfel je to slobodno preveo: „Svijet je samo san pakla.”
 10

– Imam posla preko glave – reče Petra Steinbach. – Zaista, ne

znam čega bih se prije uhvatila. Sad su se već pojavila i nova krzna,
zar ne, a također i moda za proljeće 87. Dakle, ja pišem i telefoni-
ram. Još nikada u svom životu nisam imala toliko posla.
Nježna mlada žena plave kose i velikih plavih očiju bila je odjevena
u vrlo elegantan plavi kostim. Bila je decentno našminkana i izgleda-
la je svježe i zdravo, unatoč svemu radu o kojem je govorila.
Norma je zajedno s Kaplanom i Alexandrom Gordon bila kod Sasa-
kija na Zaraznom odjelu i došla ovamo do Petre Steinbach. Prije to-
ga su razgovarali o tome, kako se u laboratorijima vrši sve manje po-
kusa na životinjama, kao što je Sasaki već ranije rekao. I to ne samo
zbog javnog mišljenja.
– Vi ste novinarka, gospođo Desmond – reče Holsten. – Vama su
poznate reakcije javnosti zbog pokusa na životinjama, zar ne?
– I te kako – reče Norma.
– Vi znate – reče Holsten – kakve su reakcije izbile na izvještaje o
pokusima na životinjama. Kakvi skandali. Kakva negodovanja. Pro-
testi! Jadne, bespomoćne životinje! Kakvim su samo mučenjima izlo-
žene! Kakve slike užasa! Kao da ne postoje mnoge užasnije slike,
snimljene kad su Amerikanci i Sovjeti oslobodili koncentracione logo-
re. Kako su se samo ljudi morali uzbuditi nad više od 6 milijuna ubije-
nih Židova? Radi 20 rhesus majmuna u Austriji je gotovo izbila kriza
vlade. Jednog ministra gotovo da su izbacili. „Užasne muke neduž-
nih životinja za razvitak nove kozmetike?”
– Ne može se Židove uspoređivati s rhesus majmunima – reče Ja-
panac. – Kako, Ari? A 260.000 mrtvih u Hirošimi, što je zapravo bilo
s njima? To su bili neprijatelji Amerikanaca, moglo se dakle mirno
baciti bombu na njih. Na malu djecu, novorođenčad, stare ljude, ma-
le ljude. Ali i to se ne može uspoređivati s rhesus majmunima. Nisam
ciničan, gospođo Desmond. A prije svega, ja ništa ne predbacujem
vašim kolegama s javnih medija. To je čisto pitanje djelotvornosti. Ži-
votinje su naprosto tisuću puta djelotvornije nego ljudi.
– Prestani! – reče Kaplan. – Ne treba mučiti i ubijati životinje i ne
treba ubijati i mučiti ljude. Ali i ti i ja i mi svi ovdje, kao i generali i po-
litičari možemo dokazati da se naprosto ne može, a da se ne muči i
ubija. Ljude i životinje...
I tako je Norma sada stajala nasuprot Petri Steinbach, a dijelila ih je
velika staklena stijenka kroz koju se kroz predvorje Zaraznog odjela
moglo vidjeti u bolesničku sobu. Ovaj put je soba bila još natrpanija
negoli prilikom Normina zadnjeg posjeta. Na jednom velikom stolu
kraj prozora pretrpanom modnim časopisima, stajao je pisaći stroj.
Ostali modni časopisi bili su naslagani u hrpama na podu. U jednom
je kutu bio smješten šivaći stroj.
– Izvrsno izgledate, gospođo Steinbach – reče Norma, odjevena u
zeleno zaštitno odijelo, zelenu plastičnu kapu, zelene plastične cipe-
le, a preko usta je imala zaštitnu gazu. Barski joj je rekao da se da-
nas, u ponedjeljak, 29. rujna 1986. u 11 sati Takahito Sasaki namje-
rava inficirati virusom. Norma je, dakako, željela prisustvovati tome.
Došla je prerano, Barski još nije bio tu, a Sasaki ga je svakako želio
pričekati. Zato je ona iskoristila vrijeme čekanja i posjetila Petru Ste-
inbach. Bila je iznenađena živahnošću i izgledom mlade žene.
– Ovaj je kostim je zaista lijep – reče Norma.
– Sama sam ga napravila. – Petra se nasmiješi. – Ja sam izučena
krojačica. Imam diplomu Visoke škole za modu. – Okretala se oko
sebe promatrajući se. – I ja mislim da je kostim vrlo uspio. Plava mi
boja najbolje pristaje. I crvena. Upravo radim jedan crveni kostim.
Morate ga doći vidjeti kad bude gotov. – Petra progovori malo tiše: –
Ne mora nitko znati da sam to ukrala od Yves St. Laurenta. – Smije-
šila se poput sretnog djeteta. – Vidjela sam model u VOGUE-u, od-
mah mi se izvanredno svidio. Prekopirala sam ga. Ali, molim vas, ni-
kome ni riječi o tome!
– Dakako – reče Norma. – Smijem li vas slikati?
– Zašto da ne!
 I dok ju je Norma slikala, razmišljala je pri tom: „Moram slikati i Ta-
kahita Sasakija. Trebaju mi svi fotosi koje mogu dobiti. Od svih sudi-
onika. Uvijek je bilo tako, čitavog mog života, prilikom svih događaja,
na svim mogućim mjestima. Snimala sam po čitavom svijetu. Snima-
la sam ubojice, ubijene, izgoijele, pougljenjene, nasmrt mučene, nas-
mrt premlaćene, utopljene, obeščašćene, stare ljude i mlade, djecu,
umiruće, nasmrt bolesne, izgladnjele, dijelove ljudi. Odsječene ruke,
noge, odrubljene glave. Ruku jednog djeteta. Igralo se plišanim med-
vjedićem u kojem je bio sakriven eksploziv. Ruka je bila sve što smo
pronašli od tog djeteta. Jedna tako malena ruka. I svega tri prsta na
njoj. Ta je slika obišla čitav svijet. Slikala sam i lijepe ljude. Sretne.
Kako se smiju. Kako plešu. Kako pjevaju. Oduševljene. Naprosto
sve i sva. Ja sam kamera. Ja sam pisaći stroj. I sada slikam mladu
ženu koja se smiješeći vrti oko sebe, jednu mladu zadovoljnu ženu,
koja je neizlječivo bolesna, kojoj nitko ne može pomoći.” – I još je-
danput iz profila – reče Norma. – Eto, tako, izvrsno. Hvala. – Norma
je u svom radu apsolutno isključila osjećaje, sućut, suosjećanje, „Ali,
događa mi se uvijek iznova”, razmišljala je Norma naslonjena na zid
hodnika teško dišući. „Uvijek iznova dođe trenutak kad mislim da vi-
še ne mogu, da ću se srušiti.”
– Nije vam dobro? – Petra je zabrinuto pogleda.
– Je, je, dobro mi je. – „Hajde, priberi se!” reče Norma sama sebi.
„Sjeti se Pierrea! Kad snimaš fotografije, znao je reći, moraš biti mr-
tvo hladna, ti se sama moraš pretvoriti u aparat. Inače badava slike,
bit će to obično sranje. Ti pokazuješ smrt, bijedu, zlo, rat, užas, glad,
ti pokazuješ conditio humana[ 65 ]. A isto tako i pišeš. Ti ne optužu-
ješ, ti se ne uzbuđuješ, ti ne jadikuješ od bijesa, ne zdvajaš od bes-
pomoćnosti. Ti izvještavaš. Činjenice. Kratke rečenice. Jednostavne
riječi. Bez pridjeva, gdje god to bilo moguće. Svijet je loš. Ti to poka-
zuješ. Ti si reporter. Sjeti se Hemingwaya, najboljeg i najvećeg od
svih. Ti si reporter koji se zove Norma Desmond. Ako ono što vidiš
toliko djeluje na tebe da ne možeš izdržati, da kl.oneš ili da moraš
zaplakati, onda ispričaj to nekome, nekome u koga imaš bezgranič-
no povjerenje. Netko tko će znati šutjeti. Jer, tvoji osjećaji zanimaju u
najboljem slučaju onoga, tko te treba. Ili koga ti trebaš. Svatko treba
nekoga. Nitko ne može biti sam. Dvoje ljudi koji iskreno mogu reći je-
dan drugome kako im je, što osjećaju, dvoje, to je već granica. Two
is the limit.[ 66 ]”
– Nova su krzna sportska, ležerna i ugodna – reče Petra žustro. –
Svilenkasti samur. Kaputići priljubljeni uz tijelo od kanadske lisice ili
od risa. Kaputi od trapera... – Ona pokaže Normi sliku visokog sjaja
iz jednog časopisa. – Ja sve to dobivam već u probnom otisku – reče
ona. – Prve primjerke. Time dobivam na vremenu, pa stignem napi-
sati prikaze. U međuvremenu sam dobila pravi pravcati posao u
službi, znate. Moje napise tiskaju novine u Njemačkoj, Austriji i Švi-
carskoj. Uz napise izrađujem sama i crteže. Pričekajte! Donijet ću ih
nekoliko. – Petra otrči i vrati se noseći nekoliko velikih listova.
– Izvanredno – reče Norma. – Zatim odmah snimi Petru kako se
smiješi i ponosno pokazuje svoje crteže. – Fantastično – reče Nor-
ma. – Vi znači znate crtati?
– Pa rekla sam vam da sam završila Visoku školu za modu. Tamo
se uči sve to. Tom se uvijek protivio da se i ja zaposlim. Sada kad je
on mrtav, pokazalo se da je ipak bilo dobro što sam radila. I Tak to
kaže.
– Tak?
– Doktor Sasaki. On me vrlo često posjećuje. Bio mi je desna ruka.
Veoma mi je mnogo pomogao. Bez njega ne bih nikada mogla imati
to što sada imam. – Smiješak. – Ludo, zar ne? Ja znam da odavde
nikada više ne smijem izaći, da neću nikada izaći. Ali i Tom je jedna-
ko tako uspijevao raditi tu, zar ne? I to čak vrlo mnogo, kaže Tak. On
je pronašao nešto veoma važno.
– Da, čula sam o tome.
– Kakva sreća što je to uspio još prije svoje smrti! No, on je zaista
bio vrlo nadaren momak! Svi su to govorili. Da donesem još neke cr-
teže?
– Ne, hvala, dovoljno je ovo. A kako to obavljate s vašom službom?
– Imam jednu prijateljicu iz iste branše. Ona crta za talijanske listo-
ve. Živi u Rimu. Zove se Eva Sylt.
– A ja sam najprije pomislila na vašu prijateljicu koja je bila u vas
kad sam vas prošli put posjetila. Ona lijepa žena s crvenom kosom i
zelenim očima.
 – Mislite na Doris – reče Petra. – Ona više ne dolazi. Ona me je či-
nila nervoznom. Uvijek kad bi došla, samo bi plakala. Plakala je i ta-
da kad ste vi bili, sjećate se? O bože moj, pa zašto stalno plačeš, pi-
tala sam je. A ona je odgovorila: plačem nad tvojom užasnom nesre-
ćom. No, to je zaista već preglupo, zar ne? Doris je draga osoba, to
je istina, ali ta histerija, to je neshvatljivo! Mora uvijek biti u centru
zbivanja. I to ničim drugim, nego plačem! Što ti to znači, ta moja
užasna nesreća, pitala sam je. No, pa ti ovdje ovako, pa onda, jadni
Tom je mrtav, odgovorila je. Mislim, okay, to je istina, Tom je mrtav.
Mi smo prekrasno zajedno proživjeli naše vrijeme, to je sigurno.
Mnogo je ljudi provelo skupa predivno vrijeme. Onda jedan umre. A
jedanput umre i onaj drugi. Ako ne umru zajedno, znači jedan mora
neko vrijeme proživjeti sam. Jesam li u pravu?
– Potpuno – reče Norma.
– Najbolje bi bilo, rekao je netko, da se uopće nismo rodili. Ali tko
još ima tu sreću? – Petra se smiješila.
„Hajde, hajde” – reče Norma sama sebi – „snimi brzo Petru kako se
zadovoljno smješka.”
– No, rekla sam Doris neka više ne dolazi. S Evi iz Rima u nepres-
tanoj sam telefonskoj vezi. Kakvi li su to samo telefonski računi što ih
napravim! Ali Tak je uredio da sve troškove plaća Institut. Naposljet-
ku, ja nisam tu po vlastitoj želji. A i Tom nije bio. Bili smo tu samo za-
to, jer smo uvidjeli da tako mora biti. Mi predstavljamo opasnost za
ljude. I nešto takvo se događa. Ali, u tom slučaju mogu zaista platiti i
telefonske račune, zar ne?
„Neka govori!”, pomisli Norma. „Samo neka govori!”
– Dakle, Evi je moje prijašne crteže poslala mnogim novinama. Svi
su bili oduševljeni. Evi i Tak su svima objasnili da ja mogu raditi is-
ključivo tu. Dakako, pravi razlog nisu naveli. Rekli su da imam dječju
paralizu. To je izvrsna Takova ideja, jer je time izazvao sažaljenje.
Ne u urednika. Ne, oni su hladnokrvne svinje. Nego u čitatelja! Njima
je, dakako, objašnjeno u kakvim uvjetima ja radim. – Petra se opet
nasmije, a to Normu podsjeti na grimasu smijeha u Larsa Bellmanna.
– Ta vi to sami najbolje znate, gospođo Desmond! Djeca, životinje,
bespomoćni ljudi, to uvijek potresa. Mlada žena poput mene, obilje-
žena bolešću, marljiva i nesalomljiva. A uz to, ako još i nešto zna! A
ja zaista nešto i znam. I Tom je to uvijek govorio. Dakle, imam uvijek
toliko posla da ne znam gdje mi je glava. Zadnje vrijeme nas dvoje u
tom malom prostoru, on sa svojim poslom, molim vas nemojte me
krivo shvatiti, ali luđački me je nervirao. Da se to tako nastavilo, ja
bih jednostavno morala napustiti svoju službu. A to bi zaista bilo šte-
ta, zar ne? – Petra je govorila sve brže zapadajući u euforiju. – Svi
su ovdje vrlo zlatni sa mnom, svi mi pomažu. Rukopisi i crteži, daka-
ko, ne smiju van iz odjela. Dakle, ja svoje napise predajem telefon-
ski, a crteži idu telefotom. Donijeli su preko iz Instituta ovamo takav
jedan uređaj i tu su ga priključili. Liječnici ili sestre pobrinu se za ko-
piranje. A često i Tak. Tri puta sam produktivnija nego ranije. Izvrsno,
zar ne?
– Izvrsno – reče Norma. – A što je zapravo s vašim butikom u Diis-
seldorfu?
– Ah, butik! – Petra odmahne rukom. – Prodan je. Sa svim inventa-
rom. Sada je tamo smještena trgovina slatkišima. Dakako, sve to nije
vrijedilo ni jedan milijun, kojeg je moj poslovođa pronevjerio. A osim
toga, baš sam nedugo prodala i naš stan. Sa svime što se unutra na-
lazilo. To je iznosilo preko milijun. Čak je nešto i ostalo. – Petra za-
dovoljno kimne. –Tak je rekao daje to najbolje. Na taj način nemam
nikakvih briga. Meni ionako stan neće trebati nikada više. Tom je mr-
tav, ja ću također umrijeti ovdje. Dakle, čemu stan? Mislim, nije to
Tak rekao tim riječima, ali smisao je bio taj. I budući da je on tako re-
kao, ja sam, naravno, tako i učinila. – Petra je sva zračila od zado-
voljstva. „Budući da je on tako rekao, ja sam, naravno, tako i učinila”,
pomisli Norma. „Zaista, idealan virus za vođenje Soft Wara!”
– Ja sam potpuno zadovoljna što neću nikada izaći odavde – reče
Petra. – Tu imam svoj mir, tu mogu raditi, pisati i crtati, činiti sve ono
što me veseli, a za to dobivam još i brdo novaca. Nemam nikakvih
briga. Ne moram kuhati, kupovati, čistiti i rediti kuću. Sve ovdje učine
umjesto mene. Ljudi su više nego ljubazni. Kad god poželim, mogu
dobiti bilo koje novine. Mogu gledati televiziju, imam i video-rekorder.
Tak mi donosi kasete. Dakle, otvoreno rečeno, tako zadovoljna ni-
sam bila još nikada u svom životu. Rekla sam to i Taku.
„Častoljubivi Tak”, pomisli Norma. „Tak koji radi veoma precizno. Tu
ima na raspolaganju više nego izvrsnog pokusnog kunića. Imao je
dvoje. Jedan je umro. Htio je saznati sve o tome kako virus djeluje.
Petra mu je živi primjer. A osnovni koncept za cjepivo dao mu je
Tom.”
– Zapravo bih se i bojala, kada bih sada morala živjeti vani – reče
Petra.
„Psiholozi to nazivaju depravacija čula”, pomisli Norma. „Nema više
podražaja. Dakle, ni potrebe za njima. Sto su mi znali pričati zatvore-
nici, osuđenici na doživotnu robiju, takvi koje su ipak puštali iz zatvo-
ra? Oni doživotni govorili su iste riječi kao i Petra. Bili su zadovoljni,
veoma zadovoljni. Budući da im dugo vremena nisu bile ponuđene
gotovo nikakve draži slobode, ona im više nije nedostajala. Nisu pati-
li zbog toga što nisu slobodni, što su zatvoreni. Znali su imati hobije.
Slikali su. Dresirali nekog miša. Živjeli su s tim mišem, ili s nekim ka-
narincem kao sa čovjekom. Svatko treba nekoga. A oni pred otpu-
štanje, gotovo svi, plašili su se vanjskog svijeta, plašili su se slobo-
de.”
– Zacijelo – reče Petra – prije sam s Tomom također bila vrlo zado-
voljna. Ali kakva su to samo uvijek bila ubuđenja. Nemir. Užasna žur-
ba. A Tom je mrtav. Ovdje se nalazi Tak, on se brine o meni i kad on
kaže da je za mene to najbolje, ja znam da je to najbolje, i naprosto
tu sam zadovoljnija.
 11

Norma je došla prekasno.

Kad je stigla u hodnik u kojem se nalazila soba doktora Takahita
Sasakija, ugledala je Barskog. Stajao je ispred staklene stijenke koja
je dijelila prostoriju od hodnika, odjeven kao i Norma u zeleno zaštit-
no odijelo.
– Žao mi je Jan, predugo sam se zadržala s Petrom.
– Tak je već izišao iz sobe.
Ona pogleda u sobu. – Kuda?
– Upravo ovog trenutka on se inficira.
– Na koji način?
– Njemu je od pokusa s miševima ostala dovoljna količina virusa, u
obliku aerosola. Vi znate da smo virus pronašli u Tomovim organ-
skim izlučevinama i izolirali ga. Zatim smo ga uzgajali na hranjivoj
podlozi, te proizveli tekuće rastvore, kako bismo mogli raditi na cjepi-
vu. Tak je te tekućine napunio plinom i na taj je način dobio neku vr-
stu spraya, nešto poput raspršivača parfema. Kad je prije tri dana
došao ovamo, donio je sa sobom jednu takvu spray-bombu i pohra-
nio je u laboratorijski hladnjak. Sada će iz hladnjaka izvaditi tu malu
bombu, otići u jednu od komora s podtlakom, turit će glavu unutra i
sav sadržaj bombe ubrizgati u usta. Najbolji način da se dobro infici-
ra. Vratit će se za nekoliko minuta.
Barski zašuti. Udalji se od staklene stijenke i nasloni na zid hodni-
ka. Lice mu se skameni.
Norma ga pogleda vrlo pažljivo. „Točno znam što misli”, pomisli
ona. „I ja mislim isto to. Što on sada želi Taku, što želi sebi? Čemu
se treba nadati? Da cjepivo djeluje i da Tak stekne imunitet, te da vi-
rus ne bude imao nikakvih šansi protiv tog cjepiva?”
 Barski je stajao nepomično. Ukočeno je buljio u praznu sobu iza
staklene stijenke.
„Pričao mi je da Taka pozna već dugo godina”, razmišljala je Nor-
ma. „Toliko su dugo radili zajedno. I smijali se, psovali i čitave noći
prosjedili u laboratoriju. Nada li se i moli li se za to da cjepivo ne dje-
luje, te da Tak ne oboli? Što će se dogoditi ako Tak izađe iz ovih
prostorija zdrav?” Još je uvijek promatrala Barskog.
On to primijeti. – Da?
– Mislim, o čemu vi sada razmišljate, Jan.
– A o čemu razmišljate vi?
– O istome o čemu i vi – reče Norma.
On ne odgovori.
„Da”, razmišljala je Norma. „Što ako Tak izađe zdrav? Ostali će ga
tapšati po ramenu, čestitati mu, oduševljavati se. Jedan će biti osobi-
to oduševljen: izdajica. A što ako je Tak izdajica? Tko god to bio, on
će u svakom slučaju odmah obavijestiti svoje ljude, kao što je to či-
nio i do sada. Ako, dakle, Tak ne oboli i time dokaže djelotvornost
cjepiva, onda će netko posjedovati oružje za Soft War.”
Norma se nasloni na zid pokraj Barskog. Sada ga više nije gledala.
„A što ako cjepivo ne bude djelovalo? Onda će Tak oboljeti kao i
Tom i neće nikada više izaći odavde. Kao Petra. Ista depravacija ču-
la. I Tak bi u tom slučaju zaključio, kako je ovdje ustvari vrlo zadovo-
ljan. Poprimio bi način života kao i doživotni zatvorenici. Pčela radili-
ca. Bez čežnje, bez tuge, bez agresije. S veoma usko reduciranim
ljudskim potrebama. Prokletstvo, ali oni moraju pronaći cjepivo! Da bi
napokon mogli cijepiti sve ovdje. Kao nekim čudom, do sada nije
obolio nitko osim Toma i njegove žene. Međutim, unatoč najvećim
mjerama sigurnosti, svakoga trenutka može uhvatiti –i mene. A sa
cjepivom”, razmišljala je Norma, „pružit će se velesilama mogućnost
da započnu Soft War i da polovinu čovječanstva promijene tako, što
će s njima moći manipulirati u potpunosti. Zadovoljni doživotni kaž-
njenici u nevidljivim zatvorskim ćelijama”.
Primijetila je kako je Barski gleda, ali nije reagirala.
„Ostaje, dakle, jedino mogućnost veće ili manje nesreće. Manja je
nesreća ako cjepivo ne bude djelovalo, ako nikada niti ne bude pro-
nađeno, te ako Tak oboli, a s vremenom i mi ostali, te možda i još vi-
še ljudi. Ali ipak ne i polovina čovječanstva! Samo polako!” razmišlja-
la je. „Tko zapravo smije odlučiti, što je manja a što veća nesreća?
Sigurno se isto to pita i Jan. Smije li se uopće razmišljati na takav
način? Smije li Jan priželjkivati i moliti se za jednu ili drugu moguć-
nost? Smije li se on sa svojim Bogom pogađati o zdravlju ili bolesti
jednog jedinog čovjeka? O čemu je govorio Bellmann u Berlinu? O
dva puta, koja oba vode u smrt.”
Norma pipajući potraži Janovu ruku, ne pogledavši ga. Čvrsto je
stisne uza se. „Svatko treba nekoga, svatko.”
– Halo, vas dvoje! – začuje se Sasakijev glas.
Norma pogleda kroz staklenu stijenku. Sitan se Japanac vratio u
sobu. Trljao je ruke. – Dakle, udahnuo sam čitavu pripremljenu količi-
nu!
– Da pokucamo u drvo – reče Barski i prisili se na osmijeh.
„Jadan on”, pomisli Norma. „Prokletstvo, a tko to nije jadan na tom
usranom svijetu? Veliki i moćni”, pomisli. „Prokleti bili u sve vijeke
vjekova.”
– Držimo ti palčeve – reče Barski.
– Naškoditi ne može – reče Takahito Sasaki. – No, sjeti se mojih
miševa! Svi su imuni. Stvar gotovo da je dovršena. Možeš već staviti
šampanjac da se ohladi.
– Ne izazivaj đavola! – reče Barski.
Sasaki pokuca tri puta po ploči stola... – Hoćeš li svratiti poslije pod-
ne?
– Dakako da ću svratiti. Htio bih samo još pogledati Haralda. Ako
se bilo što dogodi, ti odmah nazovi.
– Dobro, odmah. Doviđenja vas dvoje. Budite hrabri! Ako ne može-
te biti hrabri, onda budite oprezni! – Mahne rukom. Oni odmahnu i
krenu dugim hodnikom prema izlazu.
Barski iznenada stane.
– Da?
– Upravo mije nešto palo na um – reče on. –Jedan film koji sam ne-
davno gledao. Riječ je o tome, kako neki clever[ 67 ] momak, jedan
od tih „hakera”[ 68 ] provaljuje u sistem centralnog kompjutora kom-
pletne američke obrane. Taj kompjutor, koji neprestano odigrava sve
moguće varijacije i opcije atomskog rata, nudi momku da i on igra s
njim: nešto kao protivnik u šahu. Momak samo pokreće igru. Samo
pokreće, ništa drugo. I ne sluteći, pokreće time scenarij jednog glo-
balnog atomskog rata: od neznatnog, sitnog početka, pa sve do tre-
nutka dok obje velesile moraju shvatiti da je igra istinska prijetnja. I
stvar eskalira. Dakako, u zadnjem trenutku ipak je pravi atomski rat
spriječen. Kompjutor analizira konačnu situaciju. Svijet je uništen.
Obje su strane izgubile. Nato kompjutor napiše konačni učinak: „Je-
dina mogućnost da se igra dobije, jest ne igrati.” Barski slegne rame-
nima. – Mi smo već odavno započeli igru.
 12

– Sada sam već postao toliko oprezan, da te se čak ne usuđujem

susresti dolje u baru – reče Alvin Westen. Sjedio je s Normom u sa-
lonu svog apartmana na drugom katu hotela ATLANTIC. Bilo je tri
sata poslije podne tog istog dana. Već tjednima je ta jesen obilno ra-
sipala neprimjetnu vrućinu nad gradom, prekidanu samo jesenjim
olujama. U apartmanu je, međutim, bilo ugodno svježe.
– Rekao si telefonom samo to da odmah dođem k tebi.
– Vjerojatno nas prisluškuju.
– Svakako da nas prisluškuju – reče Norma. – Tko zna samo, tko
nas sve prisluškuje? To je njihovo pravo. Ja sam odmah pojurila iz
Instituta. – Bila je odjevena u bijelu haljinu oslikanu raznobojnim ša-
rama.
– Dakle, slušaj, draga moja! – reče Westen. – Prilikom mojih „skit-
nji” s Bellmannom, upoznao sam u Washingtonu jednog biokemiča-
ra, doktora Henryja Millanda, izvrsnog čovjeka. Uživa međunarodna
priznanja. Prilično tragična figura. Imao je istaknuti položaj na vrhu u
jednom genetičkom institutu na Sveučilištu Cambridge. Ima oko 65
godina, vrlo je visok, snažan, i pravi je Englez. Prije pet godina izgu-
bio je u saobraćajnoj nesreći ženu i kćerku. Nakon toga je prestao s
radom. Potpuno se povukao. Pričao mi je da ima kuću na Guern-
seyju, na velikom otoku na Kanalu[ 69 ]. Na južnoj obali, direktno uz
vodu u blizini ribarske luke Bon Repos. Dao mi je svoju posjetnicu.
Povremeno leti u London ili posjećuje svoje stare kolege u Americi i
Francuskoj. Vrlo je blizu Nobelove nagrade. I neobično tužan čovjek.
Najtužniji čovjek kojeg sam ikad sreo. Ispričao sam mu zašto smo
Bellmann i ja toliko putovali. On misli potpuno isto kao i Lars – bez
tračka nade za bilo kakav izlaz. Kad bi vidio bilo kakav izlaz iz situ-
acije, rekao je, tjedan dana bi se opijao do besvijesti. Dvije čitave bo-
ce Chivas Regal Salut[ 70 ] dnevno. U toj kući na Guernseyju ima či-
tavo brdo boca. I mene bi pozvao da dođem. Dvije boce on, dvije bo-
ce ja. Čitav tjedan. Rekao sam mu tada, da bih u takvom slučaju i ja
rado pio s njim, zašto da ne. A sada vidi što je danas u podne stiglo
ekspres-poštom! – Westen pruži Normi kuvertu.
Ona počne čitati tekst ispisan na pisaćem stroju:

Angels Wing,
rujan 27. 1986.
Dragi mister Westen,
čini mi se daje došlo vrijeme za jedan viski. Predlažem srijedu,
1. listopada. Iz Frankfurta imate svaki dan Lufthansin avion. /Iz
Frankfurta u 13 sati 25 minuta, stiže u Guemsey u 15 sati 20
minute./ Ja bih rado došao po vas, ali imam išijas. Uzmite taksi,
do mene nije daleko.
Očekujem vas, dakle, na jedan malo veći gutljaj.
Najljepši pozdrav od odanog vam
Henry Millanda

Norma spusti papir na pod. Kad je progovorila jezik joj je bio ote-
žao: – Može li to značiti, da je ipak pronašao neki izlaz?
– Da – reče stari gospodin – to može značiti samo to, draga Norma.
 13

Nekako približno u isto vrijeme reče Barski: – Razgovarao sam s

tvojim liječnikom, Hanni. Ti si još uvijek na klimavim nogama i oša-
muće- na, ali jedna mala šetnja ti neće naškoditi, dapače, dobro će ti
doći zbog cirkulacije. Proći ćemo kroz podrum tamo preko. Idemo vi-
djeti Haralda.
Hanni Holsten, žena oko tridesetak godina starosti sjedila je na
svom krevetu u jednokrevetnoj sobi Psihijatrije. Bila je inače vrlo
zgodna. Imala je smeđu kosu, smeđe oči, puna senzualna usta i fi-
guru koja muškarce nije mogla ostavljati ravnodušnima. Hanni se
smijala rado i često, koža joj je bila svijetla i čista i izgledala je mno-
go mlađom nego što je uistinu bila. Sada, samo u jutarnjem ogrtaču i
s papučama na bosu nogu, izgledala je kao da joj je sedamdeset.
Kosa joj je visjela u neočešljanim pramenovima, koža joj je bila žuć-
kasto uvela, oči su bile bez sjaja, a ispod njih nalazili su se duboki
tamni podočnjaci, obrazi upali.
– Nikada neću uspjeti doći do tamo – reče Hanni.
– Doći ćeš, kako da ne! S dizalom ćeš se spustiti u podrum, a tamo
preko ćeš se uspeti opet s dizalom. Valjda želiš vidjeti Haralda!
– Želim, dakako. Kad ti kažeš da mu je tako loše... Molit ćemo se
samo da izdrži... Moram ga vidjeti.
– Eto vidiš. Odvest ću te tamo i natrag.
– Ali, kako izgledam...
– Sada je to zaista svejedno, Hanni. Sada imamo drugih briga. Ho-
ćeš li najprije otići k frizeru?
Razmišljao je: „Liječnik s kojim sam razgovarao prije nego što sam
došao k Hanni, rekao mije daje ona još uvijek pod djelovanjem seda-
tiva, ali da je upravo takvo stanje povoljno, jer ona još ne prihvaća
realnost sasvim svjesno, nego kao kroz neki veo. I sada je najbolja
prilika da vidi muža. Također je sada najpovoljniji trenutak da joj se
kaže istina o njegovu stanju. Ako se dogodi da Harald umre, neće to
ipak biti tako apsolutno neočekivani događaj i opet ponovni jaki šok
za nju.”
– Dakle, hajde, krećemo, Hanni! – reče Barski.
– Zaista si prijatelj, Jan.
– Ah, pusti gluposti!
– Hoćeš li izaći na trenutak, molim te – reče Hanni. – Samo na čas.
Moram se barem malo osvježiti.
On izađe na hodnik. Ona se pojavila nakon nekoliko minuta, s veli-
kom svilenom maramom na glavi svezanom kao turban. Pokušala je
našminkati beskrvne blijede usne. Međutim, ruke su joj bile tako te-
ške, da je šminkom prešla rub usana.
– Izgledaš izvrsno – reče Barski. – Čekaj! Trenutak! – On uzme iz
džepa maramicu i obriše kožu oko usana, kako je to najbolje umio. –
Sad možeš i pred kameru. Koji je to parfem?
– Poklonio mi ga je Harald. Poison, od Diora. – Usne joj počeše
drhtati. – Uvijek mi je nešto donosio, pa to znaš. Cvijeće ili parfem ili
nove knjige. U četvrtak mi je donio parfem. A samo jedan dan kasni-
je...– Ona zaplače.
– Ne – reče Barski. – Ne smiješ plakati, Hanni! Molim te, nemoj pla-
kati! – On joj maramicom obriše suze. Pri tom je razmišljao: „Tako su
se dobro slagali. Bilo ih je veselje pogledati, uvijek jedno te isto. Nor-
ma je u pravu. Tek što se pojavi ljubav, tek što dvoje počnu uživati u
sreći, možemo se kladiti, nešto se mora dogoditi. Jedno oboli, pogi-
ne, umre.” – Tako – reče on – sada je dobro. Saberi se. Ti si dobra.
Harald te voli upravo takvu. Idemo sada. Sasvim polagano. Imamo
dosta vremena...
U labirintu podrumskih hodnika bilo je ugodno svježe. Prošli su
mjesto gdje su se hodnici razdvajali za pojedine druge klinike, speci-
jalne laboratorije, uprave. Susretali su bolničare koji su gurali krevete
s bolesnicima, liječnici su žurili i prolazili kraj njih, liječnice i sestre.
Pod neonskim svjetlom svi su ljudi izgledali bolesno. Oni koji su zais-
ta i bili bolesni, izgledali su kao da imaju na ramenima mrtvačke gla-
ve.
 Hodanje je za Hanni bilo vrlo naporno. Povremeno se morala zaus-
taviti. Nije progovorila ni riječ. Samo je jedanput rekla: – Zašto, Ha-
rald? Zašto baš Harald?
„Zašto baš Bravka?”, pomisli Barski. „Dodavola”, reče sam sebi,
„prestani! Prestani razmišljati o tome! Napokon ti je uspjelo da ne
misliš stalno na to.”– Ne znam, Hanni – reče on. – Nitko to ne zna. –
„Pusti je! Nemoj joj reći da on još ima šansi. Pametan je taj liječnik s
Psihijatrije. Ona je još uvijek pod djelovanjem sredstava za umirenje.
Ako se dogodi, taj šok neće biti tako neočekivan. Pametan liječnik”,
razmišljao je Barski.
Kad je s mladom ženom stigao do hodnika na kojem su se nalazile
prostorije za intenzivnu njegu, ona se već podosta oslanjala na nje-
govu ruku. Došli su do nekih bijelih zatvorenih vrata. Barski pozvoni.
Na zidu kraj vrata visjelo je oko dvanaest bijelih ogrtača. U jednoj
plastičnoj kadi nalazilo se približno isto toliko bijelih cipela uronjenih
u neku tekućinu nivoa oko jednog centimetra. Jedna je ploča na vra-
tima upozoravala da se mora odjenuti bijeli ogrtač i upotrijebiti velike
bijele cipele. ULAZ ISKLJUČIVO S DOPUŠTENJEM SOBNOG LI-
JEČNIKA. DJECI PRISTUP NIJE DOPUŠTEN.
– Pričekaj malo, Hanni!
Barski skine s kuke ogrtač i pomogne joj da ga odjene. Ogrtač je
bio sprijeda zatvoren, a straga se vezao s dvjema uzicama. Pomo-
gao joj je također da obuje bijele cipele. Zatim je i on navukao jedan
par i odjenuo bijeli ogrtač. Vrata je otvorila mlada Azijatkinja s kožom
boje bronce i kosih očiju.
– Dobar dan, sestro. Ovo je gospođa Holsten. Ja sam doktor Bar-
ski. Ja sam nazvao i obavijestio da ćemo doći. Prije toga sam tele-
fonski razgovarao s profesorom Hamackom.
– Da, on vas je najavio. – Sestra je govorila njemački prilično teško.
Najprije su ušli na širok ravan prostor ispred soba. Tu su bili poraz-
mješteni stolovi i stolice. Odmah ih pozdrave dvojica muškaraca
odjevenih također u bijele ogrtače. Barski ih prepozna. Bili su to Son-
dersenovi ljudi koji su tu sjedili po njegovu nalogu.
Pojavi se jedna starija, debeljuškasta sestra. – Izvolite, molim?
– U redu je, sestro Agathe – reče jedan od njih. – Mi poznamo gos-
podina doktora Barskog i gospođu Holsten.
 S tog širokog ravnog prostora išlo se u hodnik sa čitavim redom
vrata. Tu se nalazila i velika staklena centrala koja je podsjećala na
aerodromski toranj za navođenje. Tri su sestre sjedile ispred monito-
ra koji su zelenim i svijetlećim linijama, brojkama i treperavim točka-
ma neprekidno davali podatke o stanju organa važnih-za život boles-
nika. Bolesnici su ležali iza vrata, svaki okružen aparaturama i spo-
jen s njima pomoću crijeva ili žica koje su bile pričvršćene na grudi-
ma pacijenata, iznad usta, na rukama ili su se gubili ispod pokrivača.
Sve to dojmilo se Hanni, koja još nikada nije vidjela odjel intenzivne
njege, gotovo stravično. Ona klone na prvu stolicu. – Ovo tu, pa to je
užasno!
– Ovdje bdiju nad Haraldom svake sekunde. Ako nešto nije u redu,
odmah dolazi liječnik. Ostani malo sjediti. Odmori se!
– Bože moj dragi – reče Hanni u pola glasa. – Bože moj dragi na
nebesima!
Sestre su žurile amo-tamo tiho koračajući, nestajale iza vrata i po-
novo se pojavljivale. Tri sestre kraj monitora u staklenoj centrali bile
su potpuno koncentrirane na monitore i bolesnike u krevetima.
Jedna se vrata otvore. Na hodnik izađe Eli Kaplan u zaštitnom ogr-
taču i bijelim cipelama. Čim je ugledao Barskog priđe mu i htjede ne-
što reći. Barski strese glavom i pokaže bradom na Hanni. Kaplan je
pokuša pozdraviti, ali uzalud; ona ga nije primjećivala.
Na kraju hodnika s mnogo vrata sestre su uredile ugodan kutak. Ta-
mo su bili stol, stolice i nekoliko zelenih lončanica. Četiri mlade žene
u bijelom upravo su imale pauzu i pile kavu. Nešto su vrlo živahno
pripovijedale. S vremena na vrijeme neka bi od njih pritajeno zahiho-
tala.
Kaplan povuče Barskog ustranu i tiho mu reče: – Uvedi Hanni unu-
tra i odmah je vrati na Psihijatriju! Požuri!
– Nešto se dogodilo?
– Da.
– Što?
– Moramo odmah nešto poduzeti.
– No, reci već jednom!
– Ne, najprije mora Hanni odavde. Požuri. Pričekat ću te ovdje.
Sestra u kutku opet zahihoće.
 Barski se obrati Hanni: – No, hajde sada, Hanni!
Ona uđe zajedno s njim u sobu broj tri. Tu je bilo pet postelja. U tri
postelje bili su smješteni pacijenti. Jedan je neprestano stenjao. Kraj
njega je stajala sestra i namještala aparature. Drugi je pacijent ležao
nepomično, dobivao je umjetno disanje. Kad je ugledala svog muža,
Hanni se trgne i učini korak nazad.
Gornja polovica tijela Haralda Holstena bila je gola. Na njegova su
prsa bile pričvršćene mnogobrojne elektrode. Dobivao je i infuziju.
Neki su aparati bili smješteni s jedne strane kreveta, a drugi na polici
iznad njegove glave. Lice mu je bilo mrtvački blijedo, a lične kosti su
stršale. Iz nosa je jedno crijevo vodilo do nekog srebmkastog pri-
ključka na zidu. Tamo se nalazilo još mnogo drugih priključaka.
Odjednom Hanni klone i gotovo da se sruši na pod. Barski je neka-
ko uspio pridržati i brzo privuče stolac na koji se ona gotovo sruši.
– Harald! – zaječa ona. – Harald!
Njen muž ne otvori oči, činilo se da je ne čuje.
– Harald!
– Okomito – reče odjednom Harald. – Pa vi ste ludi! A još k tome i u
krugu! – Veliki broj žica s njegova tijela vodio je do jedne ploče iznad
kreveta, gdje su one bile utaknute.
– Haralde, dragi, ja sam. – Hanni se sagne tik do njegova lica.
– Tko zna što on to radi – reče Holsten. Živac ispod njegova lijeva
oka se trzao. – Iskočit će. Zašto jagode? Ne, necu... Neću jagode...
ni za što na svijetu jagode.
– Haralde, bože moj, Haralde!
– Kao herpes – reče Holsten. – Kod herpesa se ne može ništa uči-
niti... Idealna tangenta, sedam, tri, jedan, devet, devet, tri. Kako to
sve zeleno?
Čim je Holsten izgovorio brojke, Barski se skamenio. Pridržao se za
krevet.
– Oh, Haralde, Haralde! – vikala je Hanni.
– I Reagan je također rekao... ne voda... Da, mi imamo cjepivo...
sve kodirano.... Dođi da te zagrlim... Sada pjevaju... kao nekoć u
svibnju... kao nekoć u svibnju... Idealna tangenta, sedam tri... je-
dan...
 Barski reče: – Pusti me malo, Hanni. Hoću nešto isprobati. – Sada
se on nagne tik do Holstena. Reče tiho i polagano: – Doktore Hols-
ten, kako glasi kod?
– Idealna tangenta, sedam, tri, jedan, devet, devet, tri – reče Hols-
ten spremno i razgovijetno. Zatim opet nastavi zbrkano: – ... moram
još danas bezuvjetno otići... London... Kad budem u Londonu, sve
ću vam pokazati... ne, prosinac, krajem prosinca... I onda takav avi-
on... točno u kuću ... sve gori... snijeg... kesten... počinje cvjetati... zi-
mi...
– Haralde! – zdvojno poviče Hanni.
– Nema smisla – reče Barski obuzet strašnim nemirom. – Potpuno
je izgubio orijentaciju ...
– Što si ga to malo prije upitao?
– Jedan test. On je zaista još uvijek u vrlo teškom stanju... Rekao
sam ti, situacija je kritična...
Čovjek u drugoj kabini glasno zaječi.
– Kakvo je to crijevo što ga Harald ima u nosu? – prošapta Hanni.
Držala je Barskog za ruku. Njeni su se nokti bolno žarili u njegovo
meso. – Ovo crijevo tu ...
– Kisik. Da bi lakše disao. Na zidu su priključci za kisik, vidiš li?
– Veuve Cliquot[ 71 ]... – reče Holsten. I odmah zatim: – Sa zlatnim
satom...
– A žice što vode do ormarića? – upita Hanni. Na stoliću na kotači-
ma pokraj kreveta stajao je neki crni aparat.
– Eksterni pacemaker – reče Barski.
– Eksterni pacemaker?
– Udaljite se od prozora... ne tako blizu... Past ćete... iz te visine... –
reče Holsten. Živac ispod oka se trzao.
Odjednom se oglasi alarmna naprava. Istog trena u sobu uđe jedna
sestra i nestane u kabini čovjeka koji je tu nepomično ležao.
– Harald je već prilikom operacije imao smetnje, tj. aritmije srca,
Hanni. To je ono najkritičnije. Nisu mu mogli nikako ugraditi pacema-
ker! Ova sprava, to je pacemaker izvan njegova tijela.
– Ako ja prvi... ne, niti onda ne – reče Holsten.
– Izvedi me napolje! – brzo reče Hanni. – Ne mogu više.
 14

Dvadeset minuta nakon toga Barski se vratio na Odjel za intenzivnu

njegu.
Hanni je iznova doživjela slom. Barski ju je morao bolesničkim koli-
cima odvesti na Psihijatriju. Tamo su se o njoj odmah pobrinuli liječ-
nici. On je otrčao natrag na Intenzivnu, najbrže što je mogao i još je
zadihano disao kad gaje Kaplan povukao u kut, po mogućnosti što
dalje od Sondersenovih ljudi.
– Harald mije rekao memorijski kod glavnog računara –promuklo
prošapće Barski. Opet je imao na sebi bijeli ogrtač i bijele cipele.
– I meni također – reče Kaplan. – Harald govori još mnogo toga. Ja
sam ga neke stvari namjerno pitao. I koliko god bio dezorijentiran, na
stručna pitanja daje precizne odgovore. Svejedno kome. Ionako ni-
koga ne prepoznaje. Ni mene, a ni tebe.
– Čak niti Hanni.
– Eto vidiš. Ali on odgovara na pitanja. Govori o kombinaciji brojeva
bankovnog sefa, a da ga uopće nitko i ne pita za to. Tko zna koliko
to već dugo čini.
– O bože! – reče Barski. – O bože sveti!
– Prestani samo s bogom! –reče Kaplan. – Briga njega za to. Prije
nego što sam došao ja, bila je tu Alexsandra. Harald je najvjerojatni-
je i njoj rekao kombinaciju, zar ne? Ona o tome nije rekla ni riječi. A
ni o tome da on odgovara na pitanja. U njenom prisustvu, dakle,
uopće nije govorio?
– Možda zaista nije?
– Da ne bi!
– Pa, moguće je, čovječe!
– Dakako, dakako – reče Kaplan. – Osim nas i Alexandre k Haraldu
neprestano ulaze liječnici. Ja ne poznam ni jednog jedinog. Pa velik
broj sestara. Ni njih ne poznam. Ima ih tako mnogo. I neprestano se
mijenjaju. Preopterećene su. Rade u zamjeni. Neke su bolesne, liječ-
nici bjesne. Jedan mi je rekao, da svaki put vidi neke nove ženske.
Svaka kad ima menstruaciju izostane s posla četiri dana. Ludnica,
rekao je.
– Da, i ja sam to već čuo.
– Ti ne možeš zamisliti koliko ljudi ulazi k Haraldu, kolikima je on
već štošta ispričao... tko je sve čuo kombinaciju ... i možemo se jedi-
no nadati, da nitko nije o tome posebno razmišljao.
– Ja tu imam jednog prijatelja – reče Barski. – Klaus Goldschmied.
On je bio u službi u noći od petka na subotu. Možda nam on može
pomoći. Mislim, možda on može narediti da se. Haraldu puštaju sa-
mo određeni ljudi, za koje on može staviti ruku u vatru.
– Za koga još danas možeš staviti ruku u vatru? – upita Kaplan. –
Zar tako dobro poznaješ ljude? Poznaš li tako dobro bar jednog jedi-
nog?
– Mislim ipak da poznajem – reče Barski. – Tebe, na primjer. Ti nisi
izdajica. Nikada to ne bi mogao biti.
– No – reče Kaplan – možda bih mogao pokušati. Za vrlo mnogo
novca. Ili, ako bi me se ucjenjivalo. Ne gledaj me tako, čovječe! A
propos izdajica. Još uvijek bi to mogao biti svatko od nas, makar je
Harald sada tu unutra, a Tak tamo preko na Zaraznom odjelu. Svaki
od nas bi to mogao biti: ja, Alexandra, Harald, Tak, ti... Mogao bi biti,
rekao sam. Sve je moguće, priznaj!
– Priznajem – reče Barski. – Prokletstvo, što da uradimo? „Ti ne
znaš ono što ja znam”, pomisli Barski. „To je katastrofa. Apsolutna
katastrofa.” – Ono što moramo smjesta učiniti, to je da promijenimo
kod. To, međutim, može učiniti samo stručnjak programator od one
elektronske tvrtke, koja je uradila sistem. Odmah ću ih nazvati.
Barski potrči do nadzorne centrale. Kaplan vidje kako on telefonira.
Nakon kratkog vremena Barski se vrati.
– No?
– Sutra prije podne doći će jedan programator. Ali, tko sve sada već
zna? A Harald će brbljati i dalje – reče Barski.
– Jasno da će pričati. Ne možemo neprestano biti uz njega. Pret-
postavimo da mi obojica nismo izdajice. Ali, ako sazna neka sestra ili
neki liječnik? Kad je riječ o jednoj takvoj stvari, svakoga će natjerati
da progovori!
– Ti uopće ne znaš o čemu je riječ! – reče Barski.
– Ma kako da ne – reče Kaplan. – Pa nisam idiot. Ja i vidim i čujem.
Možeš sasvim mirno pretpostaviti da je meni prilično jasno o čemu je
riječ, Jan.
Barski ga nijemo pogleda.
– Znam i što misliš – reče Izraelac.
– Reci!
– I ja to mislim. Već čitavo ovo vrijeme. To je strašno. Ali nemamo
izbora.
– Reci što misliš!
– Ja sam pitao jednog liječnika da li će se Harald izvući. Odgovorio
mi je: „Tu su se već događala mnoga čuda. Koliko dugo to može po-
trajati, ako se dogodi čudo? Nemam pojma”, odgovorio je. „U sva-
kom slučaju dugo.” Tjednima? – upitao sam ga. „Tjednima”, odgovo-
rio je. „A najvjerojatnije se čudo neće dogoditi”, rekao je. „Pacijent je
već prilikom operacije imao teške aritmije. One traju još uvijek. Sva-
koga trena može doći kraj. A može potrajati još dva, tri tjedna, i tada
opet kraj. Jedno ili drugo, to se može dogoditi svakoga trena.” Jesi li
čuo?
– Ne možemo to učiniti – reče Barski.
– A tko može?
– Ne znam.
– Eto vidiš.
– Kako da ga ušutkamo?
– Da – reče Kaplan. – Kako?
– To je užasno.
– Da, Jan, to je užasno. A ti dobro znaš ako on nastavi s brblja-
njem, sve će otići u guzicu. I ono o čemu ti ne govoriš. Naprosto je
nezamislivo što bi se dogodilo, kad bi netko dešifrirao materijal. Je-
sam li u pravu?
– Jesi – reče Barski.
– Haraldu mora ulaziti vrlo mnogo ljudi – reče Kaplan. – Liječnici.
Sestre. Bolničari. Čistačice. On više ne smije govoriti! Ja znam jedan
izlaz. On je priključen na vanjski pacemaker. Ako se prekidač okre-
ne, deset, dvadeset sekundi kasnije, Harald je mrtav. I ti si mislio na
to, zar ne?
– Da – reče Barski. – Ali, gospode bože, ta on je čovjek, Eli! I još
uvijek ima nekakvu malu šansu.
– Vrlo malu. Da preživi, mislim. I beskrajno veliku da sve izda.
– Ipak. Ja to ne mogu, Eli!
– Onda ću učiniti ja.
– Ne, neću... Ja... zaista sam svjestan svega što bi se dogodilo, ako
on nastavi brbljati...
Začuje se zvono.
Starija sestra koja se zvala Agathe pođe prema ulaznim vratima
Odjela za intenzivnu njegu i otključa ih. Na vratima je stajao visok,
krupan muškarac zabrinuta lica. Imao je na sebi zaštitno odijelo i bi-
jele cipele.
Barski i Kaplan su sasvim dobro čuli njegove riječi: – Dobar dan,
sestro. Ja sam Wilhelm Holsten. Brat. Bio sam kod profesora Har-
nacka. On mi je dopustio ...
– Izvolite, uđite, gospodine Holsten! Profesor vas je telefonski naja-
vio. Došli ste iz Miinchena?
– Da. Jadni moj brat.
Dvojica Sondersenovih ljudi ustanu i približe im se, te pokažu svoje
službene značke. – Specijalna komisija Saveznog kriminalističkog
ureda – reče jedan. – Mogu li vidjeti vašu legitimaciju?
– Dakako. Izvolite, vozačku dozvolu.
Službenik vrlo pažljivo pregleda dokumenat i fotografiju na njemu.
– U redu. Gospodin profesor Harnack je i nas obavijestio..
– Koja soba?
– Tri – reče sestra Agathe. – Ali smijete se zadržavati najviše deset
minuta. Vrlo mu je loše. Najviše deset minuta.
– Hvala, sestro. – Čovjek htjede krenuti.
Barski mu se tog trenutka prepriječi na putu. – Stoj!
– Zar ste poludjeli? – Visok ga muškarac bijesno pogleda.
– Što je? – upita jedan od Sondersenovih ljudi.
– Doktor Holsten nema brata – reče Barski. Istoga trena on osjeti
na svom trbuhu cijev 9 milimetarskog automatskog pištolja.
Sestra Agathe krikne.
 Stranac dobaci dvojici službenika koji su izvukli svoje pištolje: – Ba-
cite ih! Odmah! Ruke uvis! Svi ovdje prisutni. I vi straga! Odmah. Ili
će ovaj ovdje odmah imati metak u trbuhu.
Sondersenovi ljudi odbaciše oružje. Dignu ruke uvis, kao i svi ostali.
– Odgumite pištolje nogom – zapovjedi stranac.
Oni odgumu oružje.
– Natrag! Svi. Svi natrag! Dalje. Još dalje! Ako se ne povučete još
dalje, odmah ću pritisnuti okidač.
Oni se povuku hodnikom od njega i Barskog, koji je tu stajao s ru-
kama u zraku.
– Sestra Agathe! Otključajte vrata! – Sestra Agathe prođe drhteći
kraj neznanca. – Samo jedan pokret i ovaj tu je mrtav – reče on.
– Vrata su otvorena – reče sestra Agathe.
– Vratite se nazad k ostalima! Nazad! I vi također! – Neznanac gur-
ne Barskog. – Svi zadržite ruke u zraku. Ne mičite se, jer inače pu-
cam!
Neznanac se sagne i podigne oružje Sondersenovih ljudi. Spremi
ga. Zatim krene držeći svoj teški pištolj objema rukama polagano iz
Odjela za intenzivnu njegu i duž hodnika. Na vratima dizala stajao je
još jedan naoružani muškarac. On je priječio da se oba krila vrata di-
zala ne zatvore i to na taj način, što je jednom rukom presijecao zra-
ke selenskih ćelija. Barski primijeti da on svojim pištoljem drži u šahu
više osoba s druge strane ulaza u dizalo i to pacijente, liječnike, ses-
tre. Tek kad je prvi neznanac uskočio u dizalo, drugi je odmaknuo
nogu i vrata su se zatvorila. Kabina jume prema dolje.
U predvorju i na Odjelu za intenzivnu njegu izbije pravi kaos. Ljudi
počeše vikati i plakati. Jedan Sondersenov službenik pojuri do diza-
la. Drugi je već govorio u svoj walkie-talkie: – Maydayl Maydayl
Maydayl Prepad na Intenzivnu njegu osam u dvanaestom katu, odjel
D! Dvojica naoružanih muškaraca. Sada se spuštaju dizalom. Bloki-
rajte zgradu! Najhitnije zatražite pojačanje! Zatvorite čitav bolnički
prostor! Oprez! Dvojica su teško naoružani. Jedan je vrlo visok, ima
još na sebi bijeli ogrtač i bijele cipele. Plavu kosu. Čvrstih mišića.
Drugi je niži, mlađi, zbijen. Sivo odijelo, plava košulja, bez kravate.
– Dizalo se još uvijek spušta! – vikne njegov kolega koji je odmah
potrčao do dizala.
 – Dizalo se još uvijek spušta – ponovi drugi u svoj walkie-talkie.
– Zaustavilo se u podrumu! – vikne službenik kraj dizala. – Najniže!
– Stalo je u podrumu, najdublja prostorija. Blokirajte sve podrumske
izlaze! – Službenik s walkie-talkijem primijeti da je njegov kolega po-
zvao gore kabinu drugog dizala. Ona je upravo stigla. – Kolega silazi
u podrum. Ja ću ostati ovdje. Over[ 72 ]
Sestra Agathe se onesvijestila. Druge sestre na Intenzivnoj još su
uvijek vikale. Jedan se liječnik izdvojio, prišao k Agathi i nešto radio
oko nje. Kraj izlaza je vladala prava gužva preplašenih sestara. Son-
dersenov službenik ih je zadržao. – Svi moraju ostati ovdje!
– Hoćemo van!.
– Nitko ne smije izaći!
Službenik se nasloni leđima na ulazna vrata. U malom predvorju
vladala je galama i veliko uzbuđenje.
Jedna sestra dojuri vičući: – Doktore Gross! Doktore Gross! – Liječ-
nik koji se bavio oko Agathe požuri za sestrom. Oboje nestadoše u
sobi broj tri. Vrata se za njima zalupe.
Sestra Agathe bila je sada već opet na nogama. Od šest telefona
koji su se nalazili u staklenoj centrali zvonilo ih je pet. Sestre su go-
vorile sve u isti glas.
– Prestanite se derati – poviče jedna liječnica.
Malo su se utišale. Neke su sestre plakale.
– Što sada? – upita Barski.
– Čekajmo – reče Kaplan.
Morali su čekati oko šest minuta. Zatim su se iz sobe broj tri pojavili
doktor Gross i sestra.
– Vi ste doktor Barski i doktor Kaplan, zar ne? – reče liječnik.
– Da – odgovori Barski.
– Ova prokleta panika ovdje! Sestra Nicole vidjela je na monitoru
treperenje srca – reče liječnik. – Kad smo došli k doktoru Holstenu,
on je već bio mrtav.
 15

– Kako to da je ovdje tako mračno? – upita Alvin Westen.

Norma ga uplašeno pogleda. Upravo su ušli u pratnji službenika si-
gurnosti u rasvijetljenu halu aerodroma Fuhlsbiittel.
– Što je, Alvine? Što ti je?
– Odjednom imam vrtoglavicu. Pridrži me, draga moja, inače ću se
srušiti! No, tako nešto! – On se punom težinom nasloni na nju.
Norma dade znak jednom od službenika. – Liječnika – prošapta
ona. – Brzo! – Tjelohranitelj rukama prokrči put kroz halu pretrpanu
mnoštvom ljudi i izgubi se iz vida. Pred svim šalterima stajali su re-
povi putnika, a sa zvučnika su gotovo neprekidno odzvanjali glasovi
mladih žena. One su najavljivale polijetanja ili slijetanja aviona, izviki-
vale imena. Bilo je sparno, zrak je bio težak. Westen je tiho stenjao.
– Boli li te nešto, Alvine?
– Ne.
– Loše ti je?
– Mora da sam pojeo nešto pokvareno. Ima li tu negdje u blizini ne-
ka klupa?
Ona ga odvede do reda stolica od plastike. Pomogao joj je službe-
nik koji je nosio Westejnov kovčeg. Napokon je stari gospodin sjeo.
– Dodavola – reče on. – Što je to s mojim očima? Jasno da tu nije
mračno. Naprotiv, mora da je jaka svjetlost. – I sjedio je tako gotovo
klonuo, a ipak uspravno i disciplinirano, kao i uvijek, uostalom. Govo-
rio je s velikom mukom. – Valjda me neće ščepati baš ovdje! Usred
te buke. U tom smradu. Dakle, stvarno sam sebi zamišljao da će se
to dogoditi u nekoj tišini i miru.
– Alvine!
– No, istina je. Ipak bi to bio neki prilično nedostojan odlazak.
– Zar se osjećaš tako loše?
 – Ah, samo se šalim – reče on. Zatim se brzo okrene ustranu i po-
vrati u košaru za smeće. Norma ga pridrži, a također i dvojica služ-
benika. Westen se uspravi. – Zaista vrlo neugodno – reče on. –
Oprostite mi... Ja... – morao je opet povraćati.
Tjelohranitelj koji je otrčao po liječnika već se vraćao, probijajući put
kroz mnoštvo. Za njim je žurio liječnik u bijelom ogrtaču, te dva sani-
tarca u sivim hlačama i sivim košuljama, noseći složiva nosila.
– Dobar dan, gospodine ministre – reče liječnik. – Zovem se Schre-
iber.
– Tko vas je pozvao? – upita Westen. – Potpuno nepotrebno. Mo-
lim vas, vratite se, doktore Schreiberu! Sasvim mi je dobro. – Potom
se skljoka na klupu. Sa svih strana počeše pristizati znatiželjnici.
„Ne daj da umre!”, pomisli Norma očajno. „Ne daj da umre, molim
te, molim te!”
Nešto kasnije sjedila je zajedno sa pripadnicima službe sigurnosti u
predvorju stanice za hitnu pomoć. Jedan je veliki prozor gledao van
na uzletište, a tamo vrlo daleko pasle su ovce. Brujanje mlaznih mo-
tora aviona koji su uzlijetali ili slijetali dopiralo je u ovu prostoriju žutih
zidova i plavog pokućstva samo kao šapat. „Prozori nepropusni za
zvuk”, odmah pomisli Norma. „Što ću učiniti ako umre? Što ću ja bez
njega? Njemu je 83 godine. Ne”, razmišljala je, „samo ne još to! Tako
mi je potreban. Iako uvijek umiru dobri i valjani, pametni i plemeniti, a
na životu ostaju svinje i nitkovi i prljavi psi, iako uvijek umiru krivi lju-
di, neka on poživi, iznimno, ovaj put protiv svih pravila i običaja, do-
đavo- la”, razmišljala je, „neka on poživi.”
Vrata male priručne ordinacije se otvore i iz sobe izađe doktor Sc-
hreiber, čovjek srednjeg rasta i dobrodušnog lica.
Norma skoči. – Da?
– Ništa, gospođo Desmond! – Schreiber je imao tih i ugodan glas.
Iz njegove je osobe zračio beskrajan mir. – Budite bez brige. Gospo-
dinu ministru već je mnogo bolje.
– Ali što je to bilo?
– Trenutačne cirkulatome smetnje – reče Schreiber. – Je li u zadnje
vrijeme mnogo letio? Doživio velika uzrujavanja?
– Da. Odgovor je isti na oba pitanja.
 – Dao sam mu dvije injekcije – reče Schreiber – i rekao mu da kao
prvo mora ostati neko vrijeme ležati. Međutim, on je već ustao i vrlo
je zlovoljan.
– Zbog toga što ga odmah ne puštate da hoda. – Norma kimne.
„Hvala”, pomisli ona, „hvala ti!” – Ponavlja se uvijek isto. S njim se
uopće ne može razgovarati.
– Vi ga poznajete već dugo?
– Da, veoma dugo. Već sam doživjela da je u vrijeme kad je još bio
poslanik, ustao s četrdeset vrućine i virusom gripe, odgurnuo svako-
ga tko mu je stajao na putu, sjeo u kola i odvezao se u parlament, da
bi tamo održao govor dug puna dva sata i to bez ikakvog rukopisa,
jedan od svojih najboljih govora uostalom. Svih tih godina otkada ga
znam, to se ponovilo nekoliko puta. Ja se svaki put nasmrt uplašim.
Sada, dakako, želi nastaviti put, zar ne?
– Da – odgovori liječnik. – Ali, to je zaista neizvedivo. Injekcija koju
sam mu dao samo je trenutačno poboljšala cirkulaciju. On mora na
jednu kliniku najmanje deset dana. Inzistiram na tome. Naprosto bi
bilo neodgovorno da mu dopustimo letjeti u ovakvom stanju. Dođite,
gospođo Desmond, pomozite mi da ga nagovorimo!
– Učinit ću sve što mogu.
– Hvala.
– Gdje su pripadnici službe sigurnosti?
– Kraj njega.

***

– Moram stići na avion u Frankfurt – reče Alvin Westen.

Bilo je to šest minuta kasnije, a on je to ponovio po četvrti put. Opet
potpuno odjeven, sjedio je na uskom bijelom krevetu za pretrage.
Njegovi tjelohranitelji, Norma i doktor Schreiber stajali su oko njega.
– To je potpuno isključeno – reče liječnik dobrodušna lica. On je to,
za promjenu, rekao već po osmi put. – Vi niste više mladić, gospodi-
ne ministre.
– To je kompliment.
– Ja neću dopustiti da riskirate život.
– Zar je to vaš život?!
 – Molim te, Alvine, budi razuman! – reče Norma.
– Ja sam potpuno razuman.
– Ne, nisi. Ti si nerazuman i tvrdoglav. I ja također neću dopustiti da
kreneš na put!
– Drago moje dijete – reče Westen – molim te, nemoj me nervirati!
Westen ustane s ležaja i zatetura. Doktor Schreiber priskoči k njemu
i pridrži ga. – Eto, vidite!
– Meni nije ništa. Slušajte! Ovaj ležaj je više nego jadan. Gdje je
moj kovčeg?'
– Ovdje, gospodine ministre – reče jedan službenik sigurnosti.
– Dobro, idemo!
Schreiber mu se prepriječi na put. – Samo preko mog leša.
– Ako drukčije ne ide – reče Westen.
– Gospodine ministre – reče liječnik – ja sam čuo kakvim vi tempom
živite i što sve radite.
– Od koga ste čuli?
– Od gospođe Desmond.
– Što, sve si mu to ispričala, draga Norma?
– Sve što sam već s tobom doživjela.
– To nije fer – reče Westen. – Nisam to očekivao od tebe. Maknite
mi se s puta, doktore!
– Ne – reče Schreiber. – Ne mogu to učiniti. Rekao sam vam da
morate na nekoliko dana u bolnicu. Po mom mišljenju u neki sanato-
rij. Ja ću sve urediti. Nitko vas neće vidjeti. Učinit ću sve što vi želite.
Dakle, što mogu učiniti za vas?
– Umrijeti – reče Alvin Westen.
– Molim?
– Rekli ste da mogu izaći odavde jedino preko vašeg leša. Dakle?
– Alvine, zaista te može biti stid! – reče Norma.
– Ja se upravo strašno stidim – reče Westen. – A imam i dogovor
za čašicu viskija, ti to barem znaš. Ja moram doći na taj viski.
– Što sad to treba značiti? – upita Schreiber. – Zar hoćete piti viski?
– Dvije boce dnevno – reče Westen. – I tako čitav jedan tjedan.
Schreiber bespomoćno pogleda Normu.
Ona strese glavom. – Nazovi, Alvine! Nazovi i reci da ne možeš do-
ći. Reci da ćeš doći slijedeći tjedan. Reci i zašto. Jedan tjedan zaista
ništa ne odlučuje.
– Nemaš pojma! Važan je svaki sat. Posljednji put prije nego što
upotrijebim silu, doktore: pustite me da izađem! Moram stići na zra-
koplov za Frankfurt!
– Taj je odletio već prije dvadeset minuta – reče Norma.
– Onda ću unajmiti jedan mali avion. Gospodine Warner?
– Izvolite, gospodine ministre? – Jedan od službenika zaštite ga po-
gleda.
– Organizirajte to. Pronađite nešto, što je odmah spremno za polije-
tanje.
– Gospodine ministre, zaklinjem vas... – počne liječnik.
Ali Westen ga prekine: – Hajde, idite, gospodine Warner!
Tjelohranitelj reče: – Žalim. Moram najprije zamoliti gospodina Son-
dersena za suglasnost.
– Što se to tiče Sondersena! Prokletstvo, odmah da ste pronašli
čarter avion! – Čovjek koji se zvao Warner ostane na mjestu. Westen
pogleda u prostoriji sve redom. – Sada me dobro slušajte! – reče on.
– Ja sam star čovjek. Prije kratkog vremena molio sam se bogu da
me još neko vrijeme ostavi na životu, iz sasvim određenih razloga.
Do sada me je uslišao.
– Ali, ako poletite možete umrijeti na putu – reče Schreiber.
– Umrijet ću tako i tako. Kakva novost. Tako dugo dok me Onaj go-
re pušta, moram činiti ono što je vrlo važno, neodgodivo i od najve-
ćeg značaja. Čitav svoj život sam tako činio. Zar mislite da bih sada
gotovo pred krajem mogao promijeniti svoj stav? Dakako, ako me
uhvati i spriječi, ja neću moći učiniti sve što bih želio i trebao. Ali, toli-
ko koliko mogu, moram učiniti – i tako bi morao postupiti svaki čo-
vjek.
– Ja kao liječnik snosim odgovornost – reče Schreiber.
– Točno – reče Westen. – Da naposljetku raščistimo, doktore: Ako
vam potpišem izjavu da sam otišao na vlastitu odgovornost i da una-
toč vašem savjetu i nagovaranju nisam prihvatio liječenje u bolnici –
imate li i tada pravo da me zadržavate?
– Ne – reče Schreiber.
– Eto vidite. – Westen mu prijateljski stavi ruku na rame. – Svaki
put, nažalost, moram biti tako grub. Naprosto pacijentu ne ostavljate
nikakav izbor. Hvala vam, što ste mi pomogli da tako brzo stanem na
vlastite noge.
– Slušajte, gospodine ministre, ja sam veoma uznemiren, kad po-
mislim...
Norma reče: –Trenutak molim! – „Najsmionija odluka koja mije pala
na um jest kompromis!” Citat iz oproštajnog govora gospodina Wes-
tena u parlamentu. Zar ne, Alvine?”
– Što je sada?
– Ja predlažem kompromis.
– Naime?
– Da i ja letim s tobom. Svi ćemo u tom slučaju biti mirniji. Vi, dokto-
re Schreiber, ja. I ti također, Alvine, zar ne? Sjeti se, onda kad si
imao temperaturu četrdeset, a bezuvjetno si htio u parlament; ja sam
te odvezla tamo i sjedila na tribini za gledatelje. Nakon održanog go-
vora rekao si mi, da bez mog prisustva ne bi sve to uspio. Je li bilo
tako?
Westen promrmlja nešto nerazgovijetno.
– Dakle, mogu li s tobom?
– Ti, ludice moja – reče on. – Pa nemaš sa sobom ni četkicu za zu-
be.
– Mogu je kupiti.
– Ti si me htjela samo otpratiti na aerodrom. A pri tom si čitavo vri-
jeme razmišljala o tome da ideš sa mnom, priznaj!
– Jesam, razmišljala sam o tome. Ali nisam nikako mogla pronaći
pravi razlog. Na sreću, sada ti je pozlilo.
– Što kažete na ovu osobu? – upita Westen liječnika. – Dakle, do-
bro, Norma. Dajte mi da potpišem taj formular, gospodine doktore. Vi
već znate... da odlazim na vlastitu odgovornost i tako dalje... A vi,
gospodine Warner, dajte iznajmite, dodavola, napokon taj čarter! Uvi-
jek se mora najprije napraviti čitava predstava. Nepotrebni napor.
Barem sam ja miroljubiv čovjek...

***

Telefonski razgovor:
 – Ne, gospodine savjetniče, nemoguće ga je odvratiti od leta. Sve
smo pokušali. Gospođa Desmond putuje s njim. Jedino je na to pris-
tao.
– Nema smisla. Moramo ga pustiti. Ja ga dobro poznam. Dakle, idi-
te, potražite neki čarter avion. I neka idu i „čuvari” gospođe De-
smond. Gospođa Desmond je s vama u kolima, rekli ste. Rado bih
govorio s njom.
– Dobro, gospodine savjetniče. Trenutak. – Tjelohranitelj Warner
pruži Normi slušalicu. Ona je sjedila kraj njega u neprobojnom „Mer-
ce- desu”, s kojim su se dovezli na aerodrom. Telefonske razgovore
u automobilu nije se moglo prisluškivati.
– Ovdje Norma Desmond. Stari, evo, još jedanput.
– Da, uvijek stari..Upravo sam radio na slučaju prepada na Stanicu
za intenzivnu njegu u bolnici Virchow.
– Ja idem potražiti avion – reče službenik imenom Warner, kimne
Normi i izađe iz kola.
– Ovaj sam put zaista učinio sve što sam mogao. Poslao sam preko
na Guernsey svoje najbolje ljude. A sasvim sigurno i tamo će biti naj-
bolji ljudi iz specijalne jedinice. Naprosto se ne smije ništa dogoditi.
Nikome. Ako je Henry Milland pronašao neki izlaz, mi ga moramo
saznati.
– Dobro, gospodine Sondersen. A naš sporazum vrijedi i nadalje.
– Hvala. Još netko želi razgovarati s vama.
– Doviđenja, gospodine Sondersen. Halo, Jan!
– Norma, ja nisam nimalo oduševljen da i vi letite tamo.
– Ne mogu ostaviti Alvina samog. A pomislite malo i na moje zva-
nje!
– Mislim na vas! Dodavola, niti se ja ne mogu maknuti odavde. Pos-
lovi. Tak. Holstenova žena. Opet moram organizirati sprovod. U gos-
podina Hessa, tog prvorazrednog pogrebnog poduzetnika. Recite mi
barem gdje točno stanuje taj Milland.
– Trenutak, zapisala sam. Njegova se kuća zove Angels Wing i leži
izvan malog ribarskog mjesta Bon Repos na južnoj obali Guernseya
u Corbiere Bayu. Prvo pozivni broj za Guernsey, a zatim 38432. Javit
ću se odmah čim Alvin i ja stignemo. Molim vas nazovite mog glav-
nog urednika Hanskea, poznate ga. On mora znati gdje se ja nala-
zim.
– Odmah ću nazvati. I, Norma...
– Da?
– Vi znate.
– Ali ne smijem reći.
 16

Turbopropelerski LUFTHANSIN avion let 072 imao je 44 mjesta. Od

toga nije bilo zauzeto čak ni pola. Norma je sjedila pokraj Westena, a
četvorica tjelohranitelja sjedila su iza njih. Avion je upravo prelijetao
Normandiju. Zemlja je bila obasjana jesenjim suncem, a zrak je tre-
perio. U Frankfurt su stigli na vrijeme.
– Kako ti je, Alvine?
– Odlično, draga moja Norma. –Stari se gospodin smješkao, a ona
pomisli: „Taj osmijeh, taj šarm nema zaista nitko drugi.” –Krugovi se
zatvaraju – reče on. – Kad čovjek stari, kad čovjek ostari... nepresta-
no se zatvaraju neki novi krugovi. Vraća se na svoj početak. Uzmi na
primjer Guemsey! Kao mladić čitao sam jedan roman koji me se vrlo
duboko dojmio. Da me netko upita za pet najljepših knjiga na svijetu,
jedna bi od njih sasvim sigurno bila Hemingwayeva i – ova knjiga.
– Koja?
– „Poslenici mora” od Victora Hugoa. – Westen se smiješio još uvi-
jek. – „Les travailleurs de la mer”. Ne poznaš je?
– Ne. Vjerovala sam da su mi poznata sva djela Victora Hugoa. No,
vidiš, ipak imam praznina u obrazovanju, zar ne?
– Neoprostivo. Moraš to nadoknaditi. Kao mladić čitao sam tu knji-
gu zažarenih ušiju. A sada letimo tamo, gdje je ona napisana. Ti
znaš da je Hugo kao izaslanik Pariške komore zastupao lijevo orijen-
tirane ideje. Nakon osnutka Drugog carstva, morao je pobjeći.
– Da – reče Norma. – Njegovo je izgnanstvo trajalo gotovo 20 godi-
na. Od 1851. do 1870. I najveći dio tog vremena proveo je, o bože
moj, da, da, zaista, upravo na Guernseyu!
On kimne. – Vidiš – reče on, a ona pomisli: „Oh, kako ga samo vo-
lim. Koliko ga poštujem. Najkarakterniji čovjek na svijetu.” – On je
proživio svoje najstrašnije vrijeme upravo tamo na Guernseyu – reče
Westen. Okrenuo je glavu i gledao kroz prozor van na suncem oba-
sjanu zemlju. – U izgnanstvu je, dakle, napisao i knjigu „Poslenici
mora”. Junak tog romana sin je jedne Francuskinje, koja nakon slo-
ma revolucije emigrira u Guemsey. Zove se Gilliat. Osamljenik, vrlo
plah, zaljubljen je u nećakinju brodovlasnika Deruchettea. Hugo opi-
suje borbu čovjeka protiv sila mora, čovjeka koji svladava vodu, va-
tru i zrak prilikom svog nevjerojatnog pokušaja da spasi vrijedan stroj
jednog nasukanog parobroda. „Ilijada jednog pojedinca”, nazvao je
Hugo taj pothvat koji je trajao tjednima; tjedni borbe i rvanja s oluja-
ma i naposljetku još s jednom divovskom hobotnicom. Jedan sam
čovjek. „Zaista su uzvišeni samo oni koji su ustrajni”, piše Hugo. „I
na tom svijetu zaista žive samo oni koji se ustrajno bore...”
Norma uhvati Westena za ruku. „Kad ovaj čovjek umre”, pomisli
ona, „s njim će umrijeti i čitava jedna epoha. On, on je Gilliat. On se
uvijek neumorno borio. A bori se još i sada. I borit će se neumorno
sve do svoje smrti”, razmišljala je Norma, a pri tornju je obuzeo osje-
ćaj neke čudne tuge i čudesnog divljenja.
– Gilliat spašava stroj – nastavi Westen – ali njegova se ljubav ne
ispunjava. Dok se on borio s prirodom, Deruchette se zaljubila u no-
vog župnika ribarskog sela, u Ebenezera Gaudreya. „Ono što pro-
makne moru, ne promakne ženi”, pisao je Hugo jednom prijatelju.
„Gilliat pokušava sve, kako bi izborio ljubav. Ebenezer posjeduje lje-
potu duše i tijela i dovoljno je da se samo pojavi u tom dvostrukom
sjaju, pa da pobjeda bude njegova. I Gilliat posjeduje te obje ljepote,
ali u njega je preko svega toga navučena strašna maska rada. Iz te
veličine izrasta njegov poraz...
Turbine aviona pjevušile su svoju tihu pjesmu, avion je letio iznad
zlatnožutih i dubokozelenih polja, iznad velikih, tamnih ravnica te
malih gradova i sela.
– Njegov poraz –ponovi Westen. – Deruchette se Gilliatu obećala
prilikom odlaska na greben ispred koje je ležao brod. Gilliat se plaši
da ona ne bude nesretna, ako bi on njenu ljubav prema Ebenezeru
opteretio podsjećanjem na to obećanje. On se pobrinuo za potajno
vjenčanje, kao i za to da njih dvoje napuste Guemsey, iako gubitkom
Deruchette njegov život nema više smisla i ostaje prazan... – Westen
nastavi tišim glasom: – Tamo je bila jedna stijena – reče Westen i
pogleda kroz prozor – što je stršila ispred obale i do koje se moglo
stići jedino za vrijeme oseke... „Kako je sada daleko, daleko odav-
de”, pomisli Norma. „U vremenu koje je tako davno prošlo...” – i tu,
usječen u stijenu nalazi se Gildholmur- stuhl... Tu bi Gilliat znao čes-
to sjediti... on je tu sjedio i posljednji put i gledao za brodom kojim su
Deruchette i Ebenezer napuštali Guemsey. A plima je nadolazila; on
je tu sjedio sasvim mimo, voda je bivala sve viša, i naposljetku se ni-
je vidjelo ništa osim beskrajnog mora...
Westen ušuti.
Trenutak kasnije začuje se glas iz zvučnika: „Dame i gospodo, za
nekoliko minuta preletjet ćemo Saint-Malo i stići do kanala. Vidjet će-
te otoke Jersey, Aldemey i Sark, te još nekoliko manjih stjenovitih
otoka. U 15 sati i 20 minuta sletjet ćemo točno po planu na Guern-
sey. Hvala.”
– Znaš li što je Hugoa najviše razveselilo kad se knjiga pojavila i
požnjela ogroman uspjeh? – upita Westen. – Čestitka engleskih mor-
nara koji su mu zahvaljivali na tome, što je tako točno opisao njihov
mukotrpan život. Hugo im je odgovorio jednim pismom. – Westen
nastavi još tišim glasom: – Mogu to pismo približno točno citirati, jer
me se i ono u mojoj mladosti dojmilo veoma duboko. Hugo je pisao:
„Ja sam jedan od vas. I ja sam također mornar, borac nad ponorom.
Iznad moje glave bjesne sjeverni vjetrovi. S mene kaplje voda, ja se
spotičem, klecam, pa ipak seja smiješim, a ponekad i zapjevam kao i
vi –jednu gorku pjesmu... Ja sam nasukani peljar koji nije zalutao,
kojem kompas povlađuje, a ocean ne...” „Da”, pomisli Norma, „to si
ti. Alvine”. – „Ali ja ću ustrajati, pružiti otpor ...” – „Da, da, Alvine.” –
„...ja se odlučno protivim despotima kao vi vašim vihorima, olujama,
ciklonima. I puštam vukove da u tami zavijaju oko mene, a ja vršim
svoju dužnost... – „Da, da, uvijek to činiš, čitav svoj dugi životni vi-
jek.” Westen je sada zašutio, a Norma gaje držala za ruku. Avion je
preletio iznad Saint-Maloa, a zatim Norma ugleda more. Površina
vode je toliko bliještala, da je morala sklopiti oči.
 17

Prošli su aerodrom i stigli u halu za dolaske. Kontrola pasoša trajala

je dosta dugo. Puhao je lagani jesenji povjetarac. Norma ugleda u
velikom parku vrlo stare palme, stabla limuna i hrast plutač, a vidje
također i velik broj fuksija, kamelija, hortenzija i clematisa. Sjeti se
Nice, tamošnjeg cvijeća i drveća kao i prekrasnog zraka Ažurne oba-
le i opet je obuzme ona već poznata opojnost i slatka vrtoglavica.
„Glupačo”, reče sama sebi, „pa to Golfska struja omogućava takvo
raslinje i cvijeće. Ali ipak, neobično je sresti tu istu ljepotu i raskoš
boja.”
Muškarci su nosili francuske kape, a osim engleskog govorilo se i
francuski, te dijalektom koji je zvučao francuski.
Ususret im je krenuo neki stariji čovjek odjeven u odijelo žutosmeđe
boje. –Trebate kola – reče on ljubazno i sigurno. – Tu ih ima mnogo.
Ja imam najbolja, „Isuzu Trooper Ranger”. Ima mjesta za sve! – On
uzme Westonov kovčeg i pođe prvi naprijed prema velikim kolima s
velikim kotačima. Čovjek je imao držanje britanskog oficira i gentle-
mana, a nosio je zafrknute brkove podignute uvis na krajevima. –
Roger Hardwick – predstavi se on dok su već krenuli prema Angels
Wingu.
– Ah, želite k misteru Millandu – reče on gladeći vrh svojih brkova,
kad su već se udaljili s aerodroma i skrenuli na cestu kojaje vodila
prema jugozapadu. Uz rub ceste bujalo je mnoštvo božikovina, žuko-
vina, grmovi kupina i paprati. – Vaš prijatelj?
– Da – reče Westen. – Pozvao nas je. Koji je ovdje zapravo službe-
ni jezik?
– Zapravo engleski – reče Hardwick. – Ali do nedavno je to bio fran-
cuski, a još i danas su se zadržale francuske formulacije pri svim
pravnim poslovima i ceremonijama. U crkvama gotovo uvijek moli se
jedna francuska molitva prema engleskom Očenašu.
– A taj neobičan dijalekt kojim sam čuo da govore neki ljudi?
– Patois –reče Hardwick. –Toje patois. Ostaci iz vremena kad su
ljudi ovdje bili još podanici normanskog kneza. Norman French,
srednjovjekovni francuski. Tu dolje na jugu Guernseya možete ga
čuti veoma često, prije svega u pabovima, u gostionicama. Zadnjih
su se godina na otoku formirale prave grupe „patois”. Ima ljudi koji
hoće sačuvati staru kulturu i tradiciju. Svatko uvijek nešto hoće. Vi
ste Nijemci?
– Da – reče Westen.
– No, kakvih li je tu bilo predstava u ratu s Nijemcima – reče Har-
dwick. – Njemačka nas je okupirala. Pod kraj 1944. gladovali su jad-
ni „Švabe” toliko, da ih je do svibnja 1945. morao živežnim namirni-
cama snabdijevati Međunarodni crveni križ. Bili su odsječeni od sva-
ke opskrbe. Vi se ne vrijeđate što tako govorim?
– Ne, nimalo – reče Westen. – A sada dolazi vrlo mnogo njemačkih
turista, zar ne?.
– Da, veoma mnogo – reče Hardwick. – Osim toga, ovdje se plaća
svega 20 posto poreza na prihod. Raznovrsna međunarodna publi-
ka. Mnogi stanuju na otocima. Osim toga postoji velik broj fiktivnih
tvrtki. Sada prolazimo Rue d’eglise.
Pojavi se mala crkvica. Na vrhu tornja koji se sastojao od četiri tor-
njića, kraljevala je vjetrulja u liku kokota. Ulazna vrata na sjevernoj
strani imala su kameni luk poput seoskih kuća, što su raštrkane leža-
le po poljima. Mirisalo je slatkasto i teško po svježe pokošenoj travi.
– Richard Heaume –reče srdačni vozač koji je bio vrlo razgovorljiv –
bio je star jednu godinu kad se rat završio. Nas je rat stajao čitavo
jedno carstvo, vama je donio podijeljenu zemlju i privredno čudo. Či-
ni se da su ovaj rat dobili samo oni koji su ga izgubili. Ovdje nema
nitko ništa protiv Nijemaca, to je ovdje tako već dugo vremena. A ti
jadni psi ionako nisu došli dobrovoljno, zar ne? Barem većina. Rat,
najprljavija stvar na svijetu. Vi imate jednog velikog pjesnika, Brechta
– iznenađeni ste što znam za njega, zar ne? No, pa eto, taj Brecht
piše da rat ne dolazi sam od sebe poput kiše, nego da ga izazivaju
oni koji imaju koristi od njega. Velik je to čovjek, taj Brecht.
 – O, da – reče Norma.
– Ono tamo preko, to je stara farma, zove se Le Bourg. A ovo spri-
jeda, ovo malo selo koje izgleda kao naslikano, to je Le Variouf.
Upravo su prolazili preko jednog raskršća.
– Što ste nam htjeli ispričati o tom Richardu Heaumeu? – upita
Westen.
– Ah, on – reče Hardwick. – Taj jejoš kao dječak počeo sakupljati
oružje Nijemaca. Švabe su sakrili veliku količinu oružja po raznim
podzemnim hodnicima na otoku. Postojala je čak i podzemna bolni-
ca. No, Richard je opljačkao te podzemne prolaze, upravo sam se
sjetio jednog, jer je tu u blizini crkva. Vidite li oba cottages[ 73 ] iza
malog groblja? To je „German Occupation Museum”.[ 74 ] Heaume
je dovukao u njega jedan 37-milimetarski protuavionski top, da na-
brojim samo jednu od velikih stvari, a također i jedan Renauld-topov-
ski toranj.
– Renault bojni toranj? –upita Westen. –Kako je samo taj dospio
ovamo?
Hardwick se nasmije. – Njega su Nijemci nakon svoje pobjede nad
Francuskom dovukli na otok. A također i veoma mnogo drugog fran-
cuskog plijena. Sve se to može vidjeti u muzeju. Ljudi su smiješni,
zar ne?
– Ludi su – reče Norma.
– Okay, ludi – reče Hardwick. – Pravo im bilo, madame.
Uskoro su stigli do obale. Voda se pružala pred njima u punom sja-
ju sunčevih zraka.
– Prekrasno, zar ne? – reče Hardwick. – Dakle, zaista, ovo je pre-
krasno!
Nad malom ribarskom lukom Bon Repos i nad vodom kružila su ja-
ta morskih ptica. Zrak je bio ispunjen njihovim kricima. A tu su se na-
lazile i stare obrambene utvrde njemačkog Wehrmachta. Norma se
uplaši ugledavši bedeme i betonske stupove, a Westen primijeti koli-
ko je ona uzbuđena. Ovaj put on položi svoju ruku na njenu, oni se
pogledaše; ona pritisne njegovu ruku na svoje lice i pomisli: „Kako
ga samo volim, kako mu još malo vremena preostaje, kako nam svi-
ma preostaje još malo vremena, kako je život kratak, a koliko smo
zla nanijeli jedni drugima u to kratko vrijeme.”
 Kuće maloga mjesta bile su izgrađene od prirodnog kamena. Goto-
vo svaka kuća imala je kamena vrata u obliku okruglog svoda. Nor-
ma vidje kako muškarci rade na svojim čamcima, djeca se igraju, a
žene, odjevene u crno i s crnim maramama na glavi, žure uskim uli-
čicama. Za malim stolovima u kavanama na otvorenom ribari su koc-
kali, a tu su opet bile i palme, karanfili, ruže, fuksije i grmovi žukovi-
ne, tako mnogo žukovine. Hardwick je vozio prema zapadu. Ribar-
sko je selo ostalo iza njih. Tu je bila samo još pustoš.
– Na obali se nalazi greben – tiho reče Westen – ispred kojeg je bio
nasukan brod, draga Norma. Tamo je „Poslenik mora” izvukao vrije-
dan stroj iz olupine. Dolje do mora ne vodi nikakav put. Ali, mi ćemo
se uspeti na brdo ispred nas, na Mont Herault. A s Mont Heraulta vi-
djet ćemo ono što je opisao Victor Hugo: mjesto gdje se Gilliat borio
sa silama prirode i udubinu Gildholmurstuhl u kojoj je on mirno ostao
sjediti, sve dok ga plima nije prekrila.
– Okay, pa eto, stigli smo – reče Hardwick. – Ovo je Angels Wing. –
Zaustavio se na zemljištu bez ograde. Tipična engleska kuća na selu
imala je na svakoj strani zabata dimnjak od kamina. I ovdje je sve bi-
lo u cvatu, a sasvim uz kuću, kao da je štite, stajala su tri ogromna
hrasta. Grane su visjele preko krova.
Ispred kuće je bilo parkirano nekoliko automobila. U blizini su stajali
pripadnici otočke policije, te muškarci u civilu. Neki su od njih imali u
rukama automate.
– Bože moj veliki – reče Westen. Zatim vikne: – Doktor Milland!
Norma i tjelohranitelji stanu kraj njega. Muškarci izvuku oružje.
Iznad njih su kričali galebovi i činilo se da su veoma uzbuđeni. Har-
dwick odveze bez riječi svoj „Ranger” ustranu. Iz kuće izađoše dvoji-
ca muškaraca.
– Stigli su – reče kriminalistički savjetnik Carl Sondersen.
Drugi muškarac reče: – Halo, Norma!
– Jan! – uzvikne ona začuđeno. – Ta rekli ste da se ne možete
maknuti iz bolnice! A i vi ste rekli istu stvar, gospodine Sondersen!
Kako ste samo stigli ovamo tako brzo?
– Avionom Saveznog kriminalističkog ureda – reče Sondersen. –
Poletjeli smo direktno iz Hamburga, pola sata nakon razgovora s va-
ma, gospođo Desmond.
 – Milland – reče Westen. – Da mu se možda nije nešto dogodilo
unatoč svim mjerama opreza?
– Da –reče Sondersen. –Ubijen je. Ustrijeljen. –Izgledao je vrlo ljuti-
to, a istodobno i bespomoćno. – Tu, ispod hrastova, pred kućom.
 18

Ušli su u veliku dnevnu sobu. Pripadnici službe sigurnosti ostali su

napolju. Lijepe stare komode i ormari, garniture za sjedenje ispred
velikog kamina, jedan bar i čitav red raznobojnih gravura činili su na-
mještaj ove sobe. Kroz tri velika prozora dopirala je sunčeva svje-
tlost. Vrata ormara bila su nasilno otvorena, a također su bile izvuče-
ne i sve ladice. Na podu je ležala čitava gomila dokumenata, papira i
pisama.
Westen tek što. je sjeo na kauč, problijedi nasmrt.
– Alvine! – vikne Norma. – Opet ti je zlo?
On se nasmiješi. – Daj mi nekoliko tableta od onog liječnika iz Ham-
burga. Ali ne s vodom. S viskijem, molim! Tamo straga iza bara vidim
nekoliko boca Chivas Regal Salut. Milland ih je već pripremio. – Nor-
ma požuri do izrezbarenog šanka, ispred kojeg se nalazilo nekoliko
stolica bez naslona na visokim nogama. Uzme sa staklene police bo-
cu i jednu čašu i natoči gutljaj viskija. – Više, draga moja – reče stari
gospodin kojem su opet na čelu izbile graške znoja. – Više, još. Pu-
nu, dodavola! – Norma se vrati, pruži mu nekoliko tableta koje je
spremila u svoju torbicu. On ih popije s viskijem. Drugi su ga zabri-
nuto gledali, pogotovo kad je obrisao znoj sa čela.
– Samo minutu, molim – reče Westen. Pokuša duboko udahnuti.
Sondersen reče: – To što ste učinili, apsolutno je neodgovorno. Va-
ma je mjesto u bolnici.
– Potpuno točno – reče Westen – apsolutno neodgovorno od mene.
– Sjedio je tu sasvim mirno i koncentrirao se na disanje. Nitko nije
govorio. Nakon približno jedne minute u njegovo se lice vratila boja.
On reče svojim uobičajenim glasom: – Dakle, kako je to bilo mogu-
će?
– Doktor Milland je ubijen prije nego što su stigli moji ljudi.
 – Što to znači? Pa kada su onda krenuli? – upita Norma.
– Odmah čim smo saznali o sastanku gospodina Westena sa sir
Henryjem. Danas rano ujutro.
– I?
– I kad su stigli prije podne, Henry Milland je već bio mrtav i to već
duže vrijeme. Našla ga je jučer ujutro, kad je došla, njegova domaći-
ca koja stanuje tu dolje u ribarskom selu. Ležao je mrtav pod hrasto-
vima. Policijski je liječnik utvrdio, da je Milland morao biti ubijen proš-
le noći između 21 i 24 sati. To znači da je u vrijeme kad ga je doma-
ćica našla, on već bio mrtav između 9 i 13 sati. Dakle, netko je i ovaj
put znao sve u detalje mnogo ranije, nego što ste me vi o tom sas-
tanku obavijestili, gospođo Desmond. Loše.
– Što?
– Da me niste obavijestili odmah, čim je gospodin Westen primio pi-
smo.
– Ja sam to zabranio – reče Westen.
– Zašto? – upita Sondersen veoma ljutito.
– Jer sam mu htio spasiti život. Mislio sam, ako to odmah kažem,
izdajica, a sad smo se opet uvjerili da on postoji, odmah će obavijes-
titi svoje ljude i oni će ubiti Millanda.
– Ne baš najsretnija odluka – reče Sondersen.
– Bože moj, pa nisam mogao znati da izdajica može saznati baš
sve odmah! Dakako, znao sam da je Millandu potrebna zaštita, ali
sam mislio da to bude što kasnije, jer, tako sam barem mislio, onog
trenutka kad ovdje iskrsnu vaši ljudi, to će biti alarm za njegove ne-
prijatelje. Oni nisu smjeli imati šanse da dođu do njega. Taj izdajnik...
Naprosto ne mogu shvatiti kako je moguće da on sve zna i to od-
mah, istog trenutka.
– Nitko to ne može shvatiti – reče Sondersen. – A ipak je tako. Kad
su moji ljudi danas stigli ovamo i saznali što se dogodilo, zvali su me
radijem. U to ste vrijeme vi već bili na putu s LUFTHANSINIM avi-
onom. Moji su ljudi bili u vašoj blizini sve od trenutka kad ste u Ham-
burgu poletjeli sa čarter avionom, pa sve do momenta dok ste tu sle-
tjeli. Jedan od njih dovezao vas je svojim „Rangerom” ovamo.
– Roger Hardwick – reče Norma. – I to je vaš čovjek?
– Da.
 – Ma kako, pa to je nemoguće! Taj čovjek pozna Guernsey kao svoj
džep. Toliko nam je mnogo pričao o jeziku, povijesti i njemačkoj oku-
paciji.
– On je bio jedan od tih vojnika koji su okupirali Guernsey – reče
Sondersen. –Stigao je ovamo 3. srpnja 1940, a napustio je Guern-
sey 12. rujna 1946. Valjda je šest godina dovoljno vremena da čo-
vjek upozna ljude, jezike, običaje i povijest jednog otoka, zar ne?
– Onda se, dakako, i ne zove Hardwick – reče Norma.
– Jasno da ne. Taj je čovjek bio sretan slučaj, nažalost ne za Hen-
ryja Millanda. Kad sam putem radija primio obavijest, rekao sam
doktoru Barskom da moram odmah odletjeti na Guemsey, a on me je
zamolio da svakako povedem i njega.
– Zašto? – upita Norma.
Zbog vas – reče Sondersen. – Što vi mislite?
– Jan – reče Norma nesigurnim glasom – vi ste ostavili kliniku i gos-
pođu Holsten ...
– Da.
– ... i Taka na Zaraznom odjelu.
– Da.
– I pogreb?
– Pogreb je sutra. Tamo su Eli i Alexandra. Bojao sam se da se va-
ma ovdje nešto ne dogodi. Naprosto sam morao k vama.
– Unatoč tomu, dogoditi se može nešto svakog trenutka –tiho reče
Norma.
– Svakako. Ali onda sam ja tu pokraj vas. Sada se više neću mak-
nuti od vas. Ne puštam vas samu ni minute. Ja... – Barski pogleda
ostale. Lice mu poprimi zabrinut izraz. – Oprostite, gospođa De-
smond... mi je vrlo bliska.
– I meni također, prijatelju moj – reče Westen. – A na vašem mjestu
i ja bih ostavio sve i najhitnije doletio ovamo. Nemate razloga da se
ispričavate.
– Hvala – reče Norma gotovo nečujno – hvala, Jan!
 19

– Dakle, da ponovimo još jedanput – reče Westen, obrativši se

Sondersenu. – Danas je 1. listopad, srijeda popodne. – Pogleda na
sat.
– 16 sati 30 minuta. Prema izjavi policijskog liječnika Milland je ubi-
jen u noći od ponedjeljka 29. rujna na utorak, 30. rujna, između 21 i
24 sata. Točno?
– Točno.
– Svoje ekspresno pismo poslao mije Milland 27. rujna, a ja sam ga
primio 29. u ponedjeljak. Poslije podne sam ga pokazao Normi. –
Ona kimne. –Tog je popodneva umro doktor Holsten. A već te iste
noći ubijen je Milland. U to je vrijeme izdajnik već obavijestio svoje
ljude da se danas trebam sastati s Millandom, jer on je uvjeren da je
našao izlaz iz naše nevolje. To znači, mi imamo posla s jednim apa-
ratom koji funkcionira fascinirajuće egzaktno.
– Imamo posla sa SAD i Sovjetskim Savezom – reče Sondersen.
– Znam. Zato su ubačene i specijalne jedinice. Kako to da su one
Ukazale? Pa to su prvorazredni profesionalci.
– Nemam pojma što se dogodilo – reče Sondersen. – Ja čak ne-
mam nikakve mogućnosti da s tim ljudima stupim u vezu. Meni je to
najstrože zabranjeno. Oni mogu kontaktirati sa mnom, samo kad oni
to hoće. Do sada to nisu učinili. – Visoki mršavi čovjek proguta slinu.
– Uviđam da se moj radijus djelovanja mora suziti. Da nemam slo-
bodne ruke u svom radu. Sve znam. Ali, da to ide tako daleko, to je...
donekle nepodnošljivo.
– A vjerojatno i neizbježno – reče Westen. – Pustite me da sada
sve skupa rezimiram, gospodine Sondersen! Milland je ubijen u noći
od 29. na 30. rujna između 21 i 24 sata. Ispred svoje kuće. Ispod
jednog od hrastova. Zašto vani?
 – Možda je želio malo prošetati.
– Patio je od krstobolje. Inače bi došao po mene na aerodrom, pi-
sao mi je. Kretao se vrlo teško i trpio pri tom bolove.
– Možda je čuo neki šum, pa je teškom mukom izišao iz kuće da vi-
di što se događa. Slučaj je do sada istraživala ovdašnja policija. Nije
došla ni do kakvih rezultata.
– Henry Milland je, dakle, sada mrtav preko 40 sati.
– Točno – reče Sondersen. – I već odavno u mrtvačnici. Već pregle-
dan. Meci identificirani. Bila su tri, ispaljena iz njemačke Wehrmach-
tove karabinke modela 98 k: jedan u grudi, drugi u srce i treći u tr-
buh. Iz udaljenosti od približno tri metra. Ovdašnja policija radi na
tom slučaju kao na običnom slučaju umorstva. Nitko ne zna ništa o
tome, što se prije događalo. U međuvremenu, moji ljudi i ljudi iz Lon-
dona rade na cijelom otoku, a pomaže im ovdašnja policija. Blokada
cesta, kontrola isprava, ispitivanja, pretrage kuća, što god hoćete.
Dakako, bez ikakvog rezultata. Samo izvršavanje rutinskih dužnosti.
Ubojica ili ubojice su imali čitavu noć prednosti da napuste Guern-
sey, prije nego što je domaćica našla ubijenog. I nakon toga, to za
njih nije trebalo predstavljati neki veći problem.
– Je li čitava kuća tako ispreturana, kao ova soba ovdje? – Westen
pogleda izvučene ladice, brda papira.
– Od podruma do tavana – reče Sondersen.
– Što je tražio ubojica ili ubojice?
– No, pa Milland vas je pozvao ovamo, jer je vjerovao da je prona-
šao izlaz iz katastrofe, zar ne?
– I?
– Možda je svoju ideju i napisao.
– Isključeno.
– Oni koji su bili tu, očigledno ne misle tako. Dakako, možda nisu
ništa našli.
– Tragovi, otisci prstiju? – upita Norma.
– Mnoštvo otisaka. Millandovi, domaćice, župnika...
– Kakvog župnika?
– Rečeno mije da je Milland živio vrlo povučeno – reče Sondersen.
– Dva do tri puta tjedno odlazio bi dolje u selo, u pab, popio svoje pi-
vo i razgovarao s ribarima. Oni su ga voljeli. Pravih prijatelja imao je
svega nekoliko. Jednog advokata iz Saint Peter Porta, glavnog gra-
da Guern- seya, zatim jednog biologa iz Creux Mahie, jednog slikara
iz Ville Amphreya i oca Gregoryja iz župne crkve na Rue de l’eglise.
Morali ste proći pokraj nje kad ste dolazili ovamo.
– Da – reče Norma. – Sjećam se. Hardwick nas je upozorio na nju.
I na „German Occupation Museum” iza malog groblja.
– S ocem Gregoryjem igrao je Milland šah. Župnik bi često dolazio
ovamo. Kao što sam rekao, njegovi su otisci već identificirani. Među-
tim, čitavo mnoštvo drugih još nije. Ali oni koji su ovamo došli s odre-
đenim ciljem, sigurno su nasprejali vrškove prstiju. Ne možemo se ni
nadati da ćemo otkriti njihove otiske.
Tog trenutka-zazvoni telefon. Aparat je stajao na vrlo lijepoj stilskoj
komodi iz vremena Luja XV. Sondersen je morao preskočiti hrpe pa-
pira da bi došao do slušalice.
– Halo! – On pogleda Normu. – Vaš kandidat! Opet zove! Želi raz-
govarati s vama.
Norma ustane. On joj pruži slušalicu.
– Norma Desmond – reče ona i odmah začuje već poznati metalni
iskrivljeni muški glas.
– Dobar dan, gospođo Desmond. Vi ste stigli u ovu kuću tek prije
četvrt sata. Ispričavam se što remetim vaš razgovor s gospodinom
Sondersenom, gospodinom Westenom i doktorom Barskim. Također
mi je žao što smo morali ubiti doktora Millanda.
– Vi?
– Da, gospođo Desmond... Recite gospodi da se strpe dok ja govo-
rim. Kasnije im možete ponoviti svaku moju riječ. Recite to.
Norma reče glasno: – On moli da ga pustite govoriti. Ja ću vam
kasnije sve ispričati.
– Hvala – čuo se glas. – Da, gospođo Desmond, mi. U toj ekstrem-
noj situaciji došlo je do nečeg sličnog koegzistenciji. Uspjeli smo
uvjeriti drugu stranu da u slučaju doktora Millanda imamo isti cilj.
– Kako to mislite?
– Gospođo Desmond, pa molim vas! Doktor Milland je pisao gospo-
dinu Westenu. Vama je poznat sadržaj pisma. I nama također.
– Odakle?
 – Koliko vam puta moram ponoviti da mi imamo savršen dotok in-
formacija? Da mi znamo naprosto sve. Uvijek i o svakom. No, da
nastavim. Mi mrzimo prolijevanje krvi. Međutim, ovaj smo put morali
pribjeći drugoj, agresivnoj metodi, morali smo najhitnije likvidirati čo-
vjeka.
– Zašto?
– Gospođo Desmond, valjda me ne držite idiotom.
– Recite zašto. Želim to čuti.
– Doktor Milland je pisao da je našao izlaz iz... hm... dileme u kojoj
se nalazi među ostalima i doktor Barski, te njegovi suradnici. On to,
dakako, nije napisao otvoreno, nego je pozvao gospodina Westena k
sebi na viski. Vi to znate, ja to znam, dakle, sve je jasno. Zajednički
interes obiju strana jeste da se u zadnji čas ni u kom slučaju ne poja-
vi ono što sam ja nazvao „izlaz iz dileme”. I zato je taj izvanredni čo-
vjek i znanstvenik morao biti odmah ubijen, na naše iskreno žaljenje.
Madame, preporučam se vama i gospodi i želim vam ugodne trenut-
ke na Guemseyu.
Norma spusti slušalicu i ispriča prisutnima sadržaj razgovora. Bar-
ski ustane i počne hodati ispred kamina gore-dolje.
– Tko samo može biti taj izdajica, tako moćan, svugdje prisutan,
sveznajući, kojemu neprestano uspijeva obavijestiti ovog čovjeka o
svemu, ali zaista o svemu, pa čak i o tome što se događa ovog tre-
nutka?
– Svaki – reče Sondersen.
– Što? – Barski ga strogo pogleda.
– Svaki od nas može biti jedan tako omnipotentan izdajnik – reče
Sondersen. – Bili smo uvijek svi zajedno kad je taj čovjek nazvao,
osim prvi put. Svaki od nas mogao ga je obavijestiti o našem sastan-
ku malo prije i o svemu ostalom. Vi, gospođo Desmond, gospodin
Westen, ja...
– Vi? – reče Norma. – Vi niste stvoreni za izdajicu.
– Draga gospođo Desmond – reče Sondersen – nemojte nikada
potcjenjivati nadarenost drugih ljudi.
Telefon opet zazvoni. On digne slušalicu. – Da? – Nasmije se. – O,
oče Gregory! Dobar dan! – Oslušne. – Da, znam, bio vam je prijatelj.
Veoma žalim što se to dogodilo... Slušajte, oče, najvjerojatnije vaš
telefon prisluškuju. A i ovdje ovaj... Kako to da vam nije važno?...
Svatko može čuti to što vi želite reći? –Opet slušanje. –Htio je svaka-
ko biti zakopan na vašem groblju, aha. No, i? – Opet je slušao. –
Neobičan natpis? Kakav neobičan natpis?... „Djelo đavola”? Barski
digne pogled – Ne, ni ja to ne razumijem, oče. Rado ću doći do vas...
Molim, ako želite doći odmah ovamo... Čašu čaja, vrlo dobro... Ne,
ne s biciklom, to nikako! Ja ću doći po vas. Za četvrt sata... Jer vas”
molim za to... Dobro, hvala vam... – On spusti slušalicu. – Hoće sva-
kako doći ovamo. A k tome još s biciklom! Navodno radi natpisa na
nadgrobnom spomeniku, po želji Millanda. To je vrlo čudno. Ime uop-
će ne treba napisati, nego samo: „Ovdje počiva jedan, koji je učinio
djelo đavola”. No, ja ću se odvesti „Rangerom” tamo preko do njega.
Vaši ljudi neka ostanu tu, gospodine Westen. I moji također. Nemoje-
te ni u kom slučaju napuštati kuću. A da nam stvarno pripremite čaj,
gospođo Desmond?
– Rado – reče Norma.
– Dakle, doskora. – Sondersen krene prema vratima.
– Oppenheimer – reče Barski.
Sondersen stane. – Kako? – upita on.
– Prilično poznata izreka – reče Barski.
– O čemu govorite?
– O Robertu Oppenheimeru, jednom od konstruktora prve američke
atomske bombe. On je u vezi s protuameričkim intrigama koje je za-
počeo lovac na komuniste senator McCarthy, godine 1954. izveden
pred istražni sud. Oppenheimer je bio očajan zbog svog otkrića i nje-
govih posljedica, jednako kao i Chargaff zbog manipulacije DNK. –
Barski se obrati Normi i Westenu. – Sjećate li se kad smo one prve
večeri sjedili zajedno u ATLANTIC-u i kad sam vam ja pripovijedao
što se dogodilo u nas u Institutu? Tada sam vam rekao i to, da je
profesor Gellhorn nedugo prije svog ubojstva čitao zapisnike istraž-
nog suda o preslušavanju. I da je citirao iz njih duboko deprimantne
rečenice. Za vrijeme rasprave rekao je Robert Oppenheimer: „Učinili
smo djelo đavola”.
 20

– Molim te, dođi sa mnom u kuhinju! – reče Norma. – Neću biti sa-
ma dok vi razgovarate. – Kad je ustala, pogled joj padne na veliku
fotografiju u srebrnom okviru, koja je prikazivala jednu ženu i jednu
djevojku. – Njegova žena i kćerka? Koje je izgubio u saobraćajnoj
nesreći?
– Da – reče Westen. Dugo je promatrao sliku. – Njihova smrt bila je
razlogom da se sve više povlačio i konačno došao čak ovamo. Pri-
željkivao je smrt.
– To ti je rekao? – Norma krene prema prostranoj kuhinji. Na vrati-
ma koja su iz kuhinje vodila u vrt stajao je službenik sigurnosti.
– Da. Ali ne u vezi s tim gubitkom. Razgovarali smo o smrti sasvim
općenito. Ispostavilo se da mu je poznat Ciceronov spis „Cato Stariji[
75 ] o dubokoj starosti” i daje tim spisom biojednako oduševljen kao i
ja. Riječ je, naime, o sazrijevanju mudrosti koja se postiže tek sa
smrću. „Toliko se radujem toj zrelosti”, govori Cato, „da vjerujem, što
se više približavam smrti, da sam napokon ugledao kopno i da sam
nakon tako duge vožnje morima stigao u luku”. No, Milland je to pos-
tigao, pa kakva god ta luka bila. Evo, izvoli, tu je kutija sa čajem! –
Westen je pruži Normi.
Ona i Barski počeli su se snalaziti u kuhinji, te su malo po malo pro-
našli sve što im je bilo potrebno. Barski je stavio šalice i tanjuriće na
poslužavnik. Ispred prozora penjale su se plave clematise, a njihovi
su cvjetovi širili opojne mirise. Bio je prekrasan dan. „A prije 40 sati
ubijen je čovjek koji je živio u tom raju”, pomisli Norma.
– Ja volim Ciceronov spis – reče Westen. – I, dakako, znam da se i
moj put približava uskoro kraju. A ipak uvijek sam molio Boga, da me
pusti još neko vrijeme ploviti po morima i to ne zbog mene; ja sam sit
života, ne, nego zbog tebe, Norma, ti to znaš. – Ona ga nježno polju-
bi. – Sada ste vi tu, doktore – reče ostarjeli čovjek. –Vi ćete se pobri-
nuti da to dijete barem ponekad nešto ukusno pojede.
– Ti ne bi smio nikada umrijeti – reče Norma.
– Ponekad sam već jako umoran.
– Kažem to iz čistog egoizma. Ima ljudi i od 90 i 95 godina. Meni si
jako potreban, unatoč Janu. I Jan te treba. Svi te ljudi trebaju.
– Svi ljudi! – reče stari gospodin. – Pa to bi bilo strašno. Na sreću
ipak nije tako. Ti me trebaš Norma i tko još? Eto, posudica za šećer!
– Izvadi posudicu iz zidnog ormarića s gestom trijumfa i stavi je na
stol. – Vi ste neobičan čovjek – reče on Barskom. – Norma mi je pri-
čala da vi znate gotovo sve o crkvama i samostanima u kojima nika-
da niste bili. A kako je sa crkvama i samostanima u ovom kraju?
– Pa – reče Barski ozbiljno – župna crkva u Rue d’eglise kraj koje
smo upravo prošli sa Sondersenom, najstarija je od malih crkava ov-
dje. Pretpostavlja se daje nastala oko 1048. godine. Ima kor i po-
prečnu lađu. Pokraj sjevernog ulaza nalazi se željezom okovan san-
dučić za milodare, izrađen od hrastova debla...
Norma je uhvatila samu sebe kako smiješeći se, promatra Barskog.
„Da si odmah prestala s tim”, reče sama sebi. „Sjeti se samo da sva
nesreća kada se zaljubiš u nekoga počinje upravo s takvom slaboš-
ću.”
– Na otocima kanala ima prekrasnih crkava – reče Barski. – Naslo-
nio se na vrata koja su vodila u vrt. – Na primjer, u Les Vauxbelets,
tamo gdje se pod zemljom nalazila bolnica njemačkog Wehrmachta,
tamo se nalazi The Little Chapel, minijaturna crkva. Znamenita nije
postala samo radi svojih minijaturnih dimenzija, nego radi bezbroj
šarenih školjki, komadića stakla i porculana kojima je ukrašena izva-
na i iznutra. – Plaho se nasmiješi. – Ili Glass Church u Millbrooku na
otoku Jersey. U toj je crkvi sve od stakla: oltar, raspelo, klupa za pri-
čest, što se nalazi imeđu crkvene lađe i kora, zid između kapele Sv.
Marije i crkvene lađe, četiri staklena anđela neobično velikih dimen-
zija. Staklena krstionica jedina je te vrste u Engleskoj...
Iza Barskog visjeli su izdanci cvjetova penjačica. „Jan okružen cvi-
jećem”, pomisli Norma. „Kao na nekoj staroj slici. Ne, ne, prestani s
time! Gotovo! Odmah! Sva nesreća počinje s ovakom slaboumnoš-
ću.”
 Čajnik je počeo zviždati.
„Razumljivo da to nije baš uvijek slaboumnost”, razmišljala je Nor-
ma. „Ne, nije uvijek.”
 21

– Vjerojatno nije nitko od vas ozbiljno shvatio da želim doći ovamo

isključivo radi nadgrobnog natpisa – reče otac Gregory.
Sjedili su svi zajedno ispred kamina i pili čaj. Otac Gregory je bio
okruglast, debeljuškasti gospodin, s veoma malo sijede kose na gla-
vi, a na njegovu ružičastu licu isticao se veliki crveni nos kao u pijan-
ca. Zamolio je čaj s „malim dodatkom”, a taj je dodatak bio dobar
„uljev” viskija. Norma ga je ulila u njegov čaj već po drugi put. Otac
Gregory bio je najmanje pet godina stariji od Westena.
– Bili su danas popodne do mene – reče svećenik, koji je izgledao
kao neki lik iz knjiga Charlesa Dickensa; on zadigne crnu mantiju, pri
čemu je svima bilo sasvim jasno na koji se on način štiti od vrućine
kasnog ljeta. Nosio je sandale i koliko se moglo primijetiti, ništa dru-
go do svoje svećeničke odjeće. – I to dok sam bio u gradu da naru-
čim lijes, jer Milland nema nikakvu rodbinu, zar ne?
– Tko je to bio u vas?
– Isti oni koji su i ovdje sve prerovali – reče otac Gregory. – Oni koji
po potrebi i ubijaju. I u mene su izvukli sve ladice i prekopali sve pa-
pire. Izgleda kao nakon potresa. Moja je domaćica otišla k roditeljima
u Francusku. Ti su nitkovi, dakle, uplašili jedino kokoši. Ovaj je čaj
perfektan. Da li bih mogao dobiti još šalicu... oh, veoma ste ljubazni,
mlada gospođo. Možda opet s malo... ah, to je zaista više nego lju-
bazno od vas. Hvala vam, kćeri moja, Bog neka vam plati. Imam, na-
ime, oko tridesetak kokošiju – reče otac Gregory, ne mogavši sakriti
ponos. – Svako jutro svježa jaja. Prodajem ih. Imam i povrtnjak. Zna-
te li da jednom tjedno dolazi seljak i odvozi povrće na tržnicu, a od
mene otkupljuje salatu, rajčice, kelj, naprosto sve! – Otac Gregory je
bio pomalo rastresen. – „Ovdje počiva onaj, koji je učinio djelo đavo-
la.” I što da ja imam protiv toga? Crkva podučava da je đavo sa svo-
jim zlim postupcima prema ljudima potčinjen Bogu, jer Gospodin je
predvidio i dopustio sva đavolja iskušenja, dakle, na izvjestan ih je
način odobrio, zar ne?
– „Nullus diabolus – nullus redemptor” – reče Westen.
– Točno! – Gregory veselo kimne. – „Bez đavola nema izbavitelja!”
Može li Bog, pitanje je onog biskupa Grabera von Regensburg,
„stvoriti ljudima čak i takvu nakazu koja je skrivila Auschwitz? Ne,
Bog to ne može, jer on je Dobrota i Ljubav.”
„Dobrota i Ljubav”, pomisli Norma. „Iskusila sam to već zadnjih dva-
deset godina.”
„Ako ne postoji đavo, tada ne postoji niti Bog” – kaže biskup Graber
von Regensburg.
„Lukavo”, pomisli Norma. „Lukavi su oni. Taj Wojtila, papa, upravo
sada inzistira na tome, da đavo zaista postoji. Jasno je, zbog čega.”
– Može se steći dojam da sam ja veseo čovjek – reče otac Gregory.
– Da, oče to je istina – reče Westen.
– No, zaista to i jesam, na izvjestan način. Zahvaljujem Bogu što je
ispunio želju mog prijatelja i uzeo ga k sebi. On je bio toliko nesretan
da je počeo vjerovati u Boga. Vidite, oh, ovaj je čaj zaista izvrstan,
pravi engleski, iako gaje pripremila gospođa iz Njemačke, dakle, vidi-
te postoji vrlo dubok razlog osamljenosti i očajanju iz kojeg izrasta
spremnost na vjeru. Moj prijatelj Henry stigao je do tog stupnja.
„A što ti je prije mnogo godina rekla Dietrich?”, prisjeti se Norma.
„Više biće”, rekla je. „Glupost! Sve je to besmislica! Ne postoji ništa.
A ako i postoji neko više biće, onda je ono meschugge[ 76 ].”
– Uvijek isto – reče otac Gregory. – Oni koji ne vjeruju u njega, vrlo
bi to rado učinili. Ne gledajte me tako, lijepa gospođo, to je istina.
– I tipovi nisu u vas ništa pronašli – reče Norma.
– O bogme nisu, ne, nisu! Ono što su oni tražili nije se nalazilo u
mojoj kući.
– Nego ovdje – reče Barski.
– Kako vam je to palo na um?
– I zato ste bezuvjetno željeli doći ovamo, zar ne?
– Čestitam na oštroumnosti! – Otac Gregory ne samo da je bio ras-
tresen, nego već i pomalo senilan. – Razumljivo da sam tužan – reče
odjednom sasvim ozbiljno. – Neobično tužan. Henry mi je bio dobar
prijatelj. Tako je odlično igrao šah. A imao je uvijek izvrstan viski.
– A što je to, što se toliko traži? – upita Norma.
– Ne znam – reče otac Gregory. – Ja jedino znam da je Henry već
dulje vrijeme bio vrlo nesretan.
– Zbog te saobraćajne nesreće – reče Westen.
– Mislite, kad je izgubio ženu i kćerku?
– Da.
– To nije bio razlog. – Otac Gregory odmahne glavom. – Mislim, nije
bio jedini razlog. A u svakom slučaju ne taj zbog kojeg se on povu-
kao i doselio ovamo u Guemsey.
– Otkuda vi to znate?
– On mije rekao – odgovori svećenik. – Kratko vrijeme nakon što
smo se upoznali. On je bio očajan, to je točno. Očajan zbog ljudi.
„Oče”, znao bi mi reći „meni se od Nietzschea povraća. Ali, bio je ge-
nijalan. „Ludilo”, pisao je on, „ludilo je u pojedinaca rijetkost, ali u
grupa, nacija i epoha, ono je pravilo.”
– Stvarno – reče Westen. – U grupama, nacijama i epohama, ludilo
je pravilo.
– Henryjeva velika nesreća u vezi je s njegovim zvanjem – reče sta-
ri svećenik.
– I to vam je on rekao? – upita Barski.
– Da. Ali mnogo kasnije, tek sada, prije nekoliko dana. – Otac Gre-
gory upita: – Sasvim ste sigurni da nas se ovdje ne prisluškuje?
– Sasvim sigurno. Moji su ljudi pola dana s najsuvremenijim apara-
tima pretraživali kuću.
– Henry mi je pričao da vam želi pisati, gospodine Westen, i da vas
želi pozvati ovamo. Ono što vam želi saopćiti, gospodine Westen, to-
liko je bilo važno, da se plašio kako bi ga netko mogao ubiti prije ne-
go što vi dođete. Ja sam mu rekao da traži zaštitu policije.
– I?
– On mi je odgovorio: „Svakome će kucnuti njegov posljednji sat.
Nitko ne može uteći.” „Dobro”, odgovorio sam ja, „onda napišite to
što je toliko važno, Henry. Predajte to meni, ja ću to pohraniti.” „Ali ti-
me vas dovodim u životnu opasnost”, rekao je. „A to ne smijem.” „Vi
to lijepo napišite, sakrijte pismo i meni recite tajno skrovište”, odgo-
vorio sam mu ja.
– I on je-pristao na to? – upita Sondersen.
– Da, on je na to pristao. – Otac Gregory ustane i pođe prema ko-
modi u stilu Luja XV iz koje su bile izvučene i ispreturane sve ladice.
– Tu je sve pretraženo – reče Norma.
– Ali skrovište nisu otkrili. – Otac Gregory zadigne mantiju i s mu-
kom klekne. – Imamo tu jednog čovjeka koji je nekada radio za ne-
kog draguljara u Parizu. Načinio mu je sva skrovišta i alarmne uređa-
je. Još ga i sada ponekad pozivaju. No, taj se čovjek pobrinuo za to
da i Henry dobije jedno takvo skrovište.
Otac Gregory pokaže rukom na drveno dno na kojem je počivala
zadnja ladica. – Pada li vam tu što u oči?
– Ne – reče Westen.
– Ah – reče otac Gregory – kakvo je to samo drveno dno! Samo
morate znati točno mjesto. Ako znate za to mjesto i ako lagano pritis-
nete na njega – on učini upravo to što je rekao – onda se dno otvara.
I uistinu, jedna se ploča podigne. Ispod nje se ukaže šupljina. –To ra-
di na oprugu. Posebnu oprugu koja reagira na određeni impuls... –
Otac Gregory se sagne malo dublje i izvuče iz šupljine mali svežnjić
ispisanih stranica.
Sondersen skoči. Otac Gregory mu pruži papire. Viši savjetnik iz
Saveznog kriminalističkog ureda preda ih Barskom.
– Vraćam se odmah. Tu ostaje dovoljan broj mojih ljudi koji će osi-
gurati kuću. Sto god ovdje pisalo, mi to moramo odmah pročitati. –
Požuri van iz kuće i čulo se kako razgovara sa svojim ljudima. Motori
zabruje. Kola opkoliše kuću u krug. Ljudi u njima kao i oni što su sta-
jali između vozila, imali su u rukama puške. Norma brzo učini veći
broj uspješnih snimaka.
 22

„Dragi gospodine Westen!” – počne polagano i jasno ostarjeli gos-

podin čitati spis Henryja Millanda:

Pišem ove retke u 20 sati 55 minuta, 29. rujna ispunjen stra-

hom da bi mi se moglo nešto dogoditi, prije nego što ćemo se
sresti. Prije pola sata otišao je odavde moj prijatelj, otac Gre-
gory, župnik ovdašnje crkvice. On zna za skrovište u koje ću
sakriti ove listove papira – samo on. On će ih izvaditi iz skrovi-
šta i predati ih vama, ukoliko se potvrdi da je moj strah bio
opravdan i ja prekosutra poslije podne prigodom Vašeg dolaska
više ne budem u životu. Ja sam, nadam se, zaista našao izlaz
iz dileme. Najprije je, međutim, potrebno da vam objasnim, ka-
ko će se voljom obiju velikih sila odvijati Soft War, a također i
to, da se nisam povukao u ovu osamu samo pod dojmom bol-
nog gubitka moje ljubljene žene i kćerke, nego u jednakoj mjeri
od zaprepaštenja i odvratnosti, kada sam indiskrecijom saznao
što nam predstoji. Nisam mogao nastaviti s radom, nisam više
mogao podnijeti amoralnost političara i visokih vojnih ličnosti.
ba;lk:añ.do:w.nl:o:ad

Westen spusti listove papira, zagleda se dugo u sve prisutne koji su

sjedili s njim oko velikog kamina. Zatim nastavi s čitanjem:

Lov na idealan virus traje već mnogo godina. Zaključujući pre-

ma ubilačkoj brutalnosti s kojom se postupa protiv tog Hambur-
škog instituta, čini se da su tamošnji znanstvenici pronašli taj
virus. Kao što ste me obavijestili, jedan od znanstvenika čak se
usudio da izvrši pokus cjepivom na samome sebi. Svaka od ve-
likih sila željela bi, dakako, imati i virus i cjepivo. Međutim, ono
što mora imati po svaku cijenu, to je ipak virus. Spretni bioke-
mičari će uskoro uspjeti razviti odgovarajuća sredstva za cijep-
ljenje, a jednoj od obiju velikih sila uspjet će da se dokopa viru-
sa. U to sam uvjeren.
I, kad jedna od velikih sild bude posjedovala virus, sasvim
svejedno koja sila, onda će postupiti na slijedeći način: utvrdit
će početak akcija za jesen. Svake se godine ujesen cijepi na
milijune ljudi na Istoku i na Zapadu protiv gripe. Među onima
koji se tada automatski cijepe, nalaze se svi političari, sva viso-
ka vojna lica, ali i vojnici svih rodova vojske, omladina u škola-
ma, čitave određene grupe zvanja itd. Budući da se opasnost
od oboljenja od gripe neprestano povećava, tako će rasti i broj
stanovništva koje će se dobrovoljno cijepiti. Na taj će se način
prigodom jednog takvog cijepljenja protiv gripe dati milijunima
ljudi i cjepivo protiv virusa Soft- Wara. Međutim, i političari i voj-
na lica znaju, da će unatoč tomu, 20 do 25 posto dotičnog sta-
novništva koje valja zaštititi ostati nezaštićeno, dakle, brojka
koju će vojska prihvatiti s oduševljenjem. U slučaju atomskog
sukoba računa se s gubicima do 90 posto. A tu je i njihov glavni
argument, nazaštićeni od virusa neće biti mrtvi, nego samo iz-
mijenjena bića. Njih će se upotrijebiti kao „pčele radilice”.
Toliko o etici i moralu velikih sila.
Ako bi na taj način sada bile sve važne grupe osoba i svi osta-
li cijepljene i time imune protiv virusa do približno 25 posto –
onda je stvarno dovoljna samo jedna inficirana osoba ubačena
na neprijateljski teritorij, pa da tamo izazove lančanu reakciju
zaraze. /'Bit će potrebne veoma velike količine cjepiva, ali nez-
natne količine virusa. / Vama su poznate te teatralne razmjene
takozvanih top- -špijuna. Sila koja posjeduje virus inficira njime
neprijateljskog špijuna koji sjedi u zatvoru, oslobodi ga i zamije-
ni za jednog svog vlastitog agenta. I na taj način jedan inficirani
agent donese sa sobom propast čitave jedne velike sile.
U praksi će se, da bi se stvar odvijala što brže, inficirati, a za-
tim vratiti kućama brojne grupe protivničke strane, koje se tre-
 nutno nalaze u zemlji, kao na primjer baletne kompanije, orkes-
tri, sudionici kongresa itd.
Tijekom tjedana i mjeseci inficirat će se na taj način čitavi kon-
tinenti. I tako će za dva-tri mjeseca Soft War, taj tihi, meki, ne-
čujni rat donijeti mir zemaljskoj kugli i učinit će od polovice čo-
vječanstva bezvoljne kreature kojima će se moći manipulirati
potpuno i bez granica.
U trenutku kad sam Vas sreo, bio sam zbog svega toga oča-
jan i nisam gajio ni najmanju nadu. Sada mi je sinuo izlaz iz te
katastrofe i on mi lebdi pred očima. Moja je zamisao, recite Va-
šim hamburškim prijateljima...

Westen spusti posljednji papir iz ruku. – To je sve – reče on. – Ov-

dje pismo završava. Vjerojatno je Milland začuo neki šum, ili je netko
pokucao na njegova vrata. Čudno, našao je još toliko vremena da pi-
smo sakrije u tajno skrovište. Kao daje slutio nešto strašno. Najvjero-
jatnije je već nekoliko minuta kasnije, kad je odšepesao van, ležao
ubijen ispod tri hrasta ispred svoje kuće.
Nakon kratke tišine Barski reče potišteno: – Dakle, izlaz kojeg je on
našao, mi nećemo nikada saznati.
– Ne – reče Alvin Westen. – Nemamo ni pojma o njemu.
 23

Hotel BEAU SEJOUR smjestio se na kraju Cambridge parka, gore,

u novom dijelu grada Saint Peter Porta, iza Candie Gardensa s bez-
broj južnjačkog drveća i cvijeća, te iza Guernsey Museum and Art
Gallery[ 77 ] Zaštićeni od pripadnika službe sigurnosti išli su Norma,
Barski i Westen prostranim nasadima prepunim raslinja koje je blje-
štalo pod zrakama zalazećeg sunca, te su prošli pokraj statua kralji-
ce Viktorije i Victora Hugoa. Na postolju njegove statue pročita Nor-
ma uklesane retke koji su, kako je rekao Westen, bili posveta roma-
nu „Poslenici mora”:

HRIDIMA GOSTOLJUBLJA I SLOBODE,

ONOM KOMADU STARE NORMANSKE ZEMLJE,
NA KOJEM ŽIVI PLEMENITI MALI NAROD MORA, OTOKU
GUERNSEYU, SUROVOM A IPAK TAKO BLAGOM, DANAS
MOM PRIBJEŽIŠTU,
A JEDNOĆ I MOM GROBU.

Stranice s posljednjim recima što ih je napisao Henry Milland, Son-

dersen je spalio u kaminu njegove kuće u Angels Wingu.
– Ako izlaz postoji, onda bismo ga mi sada saznali bez izdajice –
reče on. – Međutim, sada smo jednako daleko od sprečavanja katas-
trofe, kao i prije. Skoro će veče. Ja sam odgovoran za vašu sigur-
nost. Danas više ne lete redovne linije. Morate što prije otići iz te ku-
će, a prenoćit ćete na Guernseyu. Najbolje u nekom hotelu glavnog
grada. Tamo će nam biti veoma lako držati vas pod kontrolom. Sam
bog zna, tko se sve ovoga trenutka nalazi na otoku, bez obzira na
ljude iz specijalnih jedinica koji se još uvijek nisu javili.
 – Možda je jedan od njih ubio Millanda – reče Barski – zato da gos-
podinu Westenu ne kaže na koji se način može spriječiti ono najgo-
re.
– A zašto bi to učinio? – upita Sondersen.
– Vi ste rekli da je zadaća specijalnih jedinica da se Amerikanci po
svaku cijenu dočepaju novog oružja. Da smo mi, eto, sada saznali
na koji bi se način to novo oružje moglo učiniti bezopasnim, otupjeti
mu oštricu, tada Amerikancima ono uopće ne bi koristilo. A to ljudi-
ma iz specijalne jedinice ni u kom slučaju ne bi odgovaralo.
– Zašto neprestano toliko inzistirate na specijalnoj jedinici? – upita
Westen.
– Vi ste nam ispričali kako vam je vaš prijatelj iz Bonna rekao, da ti
profesionalci preziru i mrze sve sisteme moći, jer ih sve smatraju ne-
prijateljskima ljudima.
– Da, i! – upita Westen.
– I da je njima još jedino stalo do novca. Za novac čine sve. Svaki
od njih zacijelo dobiva vrlo mnogo od Savezne vlade. Možda je jed-
nome od njih ponuđeno još više?
– Mislite, daje netko takav za veću sumu novca promijenio stranu?
– upita Norma.
– A zašto da ne? U njegovoj situaciji, pri njegovom stanju i mišlje-
nju, uz preziranje svakog sistema, bilo bi to sasvim zamislivo, pod
pretpostavkom da je suma dovoljno visoka. Zaprepašteni ste?
– Ne, ni najmanje – reče Norma. – Ja sam mislila istu stvar. Stjeca-
nje moći uvijek je jako skupo.
– Vaša su razmišljanja vrlo zanimljiva – reče Sondersen. – Tu je
ubijen jedan čovjek. Jedan od vas može biti slijedeći. A ja sam odgo-
voran za vaš život!
I tako su, dakle, odsjeli u hotelu BEAU SEJOUR na kraju Cambrid-
ge parka. Zajedno su večerali, ali nitko nije imao teka. Jedva da je it-
ko progovorio, a Norma je osjećala kao da svaki od njih sjedi sam za
stolom, a drugih nema.

***
 Zatim su pošli u svoje sobe. Sada je zaista bio svatko sam za sebe.
Norma otvori prozore. Unutra je strujao topli zrak i miris cvijeća, a
ona je, spremajući se u krevet, razmišljala o tome kako je neobično
da cvijeće upravo noću tako jako miriše.
Nemirno je ustala i dugo se kupala. Zatim je ponovo legla na kre-
vet, naga, kao što je to često običavala činiti ljeti, kako bi se kapljice
vode isparile s njenog tijela. Bila je sve nemirnija i tužnija, a sada je
znala i zašto. Radi Jana. „Njemu je u čitavoj toj situaciji bilo najteže.
Koliko se samo morao nadati tom izlazu o kojem je pisao Henry Mil-
land. A nesreća se svakim satom približava”, razmišljala je Norma, „i
svaki novi dan samo je korak bliže ponoru. Koliko će još potrajati, pa
da i Jana počnu ucjenjivati? Cjepivo izaziva imunitet, u to sam uvje-
rena. Tak je pronašao pravu supstanciju, osjećam to. Ali njima i nije
neophodno potrebno cjepivo, pisao je Milland. Neophodno im je po-
treban virus. Mnoge sam stvari znala naslutiti, prije nego što bi se
one dogodile. Vrlo često. Jan će se protiviti da obznani rezultate is-
traživanja o virusu, kao što se protivio i Gellhorn. I što će se tada do-
goditi? Ubit će i Jana, kao što su ubili Gellhoma. A možda će ubiti i
mene, zajedno s Janom. Je li to utjeha? Kad je o meni riječ, mislim
da to ne može dobro proći”, razmišljala je ona ove mirne i tihe noći.
„I s Pierreom nije sve dobro prošlo. Nisam umrla prije njega kao što
sam to željela, a niti zajedno s njim. Nastavljam živjeti i počinjem za-
boravljati Pierrea. Moram živjeti dalje. Jednom će, dakako, pogoditi i
mene. Ali prije mene će umrijeti Jan, a svakako i Alvin; jer u ljudi koji
vole jedan drugoga tako mora biti. Volim lija Jana? Mislim da ga vo-
lim, unatoč mojem nastojanju da se to ne dogodi. Ako volim Jana,
onda dakako želim da on ne živi u strahu, očajanju i da bude nesre-
tan, želim da je sretan, a da sam sretna i ja. Jer, sada nismo sretni
oboje. On leži tamo u svojoj sobi kao u nekoj zatvoreničkoj ćeliji. Pa,
velika većina ljudi leži tako”, razmišljala je ona, „jer kad spavaju to je
san zatvorenika; svatko osjeća, pa makar i nesvjesno, da se sve više
približava posljednja katastrofa, da je sve bliže, sve bliže i bliže.
Obruč se steže. Napolju počinje kreketanje žaba. U parku mora da je
neka bara”, razmišljala je. „Vrijeme teče. Budi svjesna toga”, reče sa-
ma sebi. „Obruč se steže. Iz sata u sat”.
 Naglo ustane i pođe opet u kupaonicu. Po naređenju Sondersena
kupljeno joj je sve što je bilo potrebno da prenoći: spavaćica, papuče
i toaletni pribor. Ako bi željela otići do bazena, mogla je na kuki naći
dva bijela frotirska ogrtača. Norma odjene jedan, sveže pojas i navu-
če papuče. Izađe na hodnik, zaključa vrata i krene pokraj dva služ-
benika sigurnosti, koji su sjedili za malim stolom prekrivenim nekom
zelenom tkaninom i kartali. Automati su ležali kraj njih. Jedan od njih
pozdravi, Norma uzvrati pozdrav i pomisli pri tom kako joj je potpuno
svejedno zbog tog susreta i zbog toga što će ta dvojica sasvim sigur-
no gledati za njom sve dok ne dođe do vrata sobe Barskog. „Da, sa-
svim svejedno”, razmišljala je. „Ludost je to što činim, ali i to mije
svejedno. On leži tamo sam, očajanje, a ja sam to također, vrijeme
teče, i sve ono što sam rekla i razmišljala prije, nema više nikakve
važnosti.”
Uhvati kvaku. Vrata nisu bila zaključana i ona uđe, te krene iz prve
sobe u spavaću sobu i ugleda ga pri svjetlosti male svjetiljke, kako
nag leži na krevetu, upravo onako kako je ležala i ona, a i tu začu
kreketanje žaba.
– Norma – reče on sasvim tiho.
– Da – reče ona i priđe krevetu.
Izraz uzbuđenja i radosti u njegovim očima koji su zamijenili tugu
pretvori se odjednom u takvu smetenost koja gotovo da je graničila s
odbojnošću. On se polako uspravi, nasloni leđima na ogradu kreve-
ta, povuče brzom, gotovo iritiranom kretnjom plahtu preko nagog tije-
la i nijemo je pogleda. Na licu nije bilo ni traga smiješku.
Ona je registrirala promjenu na njegovu licu i u njegovu ponašanju
točnošću reporterke koja-je-sva-kamera, a uz to i s razočarenjem že-
ne, koja je očekivala sasvim drugu reakciju. Sada su bili zbunjeni
oboje. U tišini koja je uslijedila žablji je kreket postao gotovo nepod-
nošljiv.
Ona sjedne oklijevajući na podnožje kreveta, skine papuče i privuče
noge.
– Nisam mogla spavati – reče i pomisli istog trena „zašto to govo-
rim? Zašto sam sjela? Zašto odmah ne odem? Jer ne želim otići. Jer
želim ostati tu. Ostati kraj njega. Kraj njega.”
Barski kimne i ne kaže ni riječi.
 – Nisam mogla zaspati – ponovi ona ljutita sama na sebe, ali druk-
čije nije mogla. Morala je nastaviti razgovor: – Bojim se. Strahovito
se bojim. Valjda i ti također. – „Jadno je to”, pomisli ona. „Jadno. Ne-
ka bude i jadno”, mislila je. „Svejedno mije. Sve mije svejedno.” –
Valjda i ti također – ponovi ona.
– I ja – reče on.
„Neću sve to reći”, pomisli ona i kaže: – I pomislila sam, ako smo
zajedno, možda možemo zaboraviti naš strah. Na kratko vrijeme.
Samo na kratko vrijeme.
Ona ga pogleda i pomisli pri tom „gledam ga moleći. Još nikada ni-
sam učinila nešto slično. A svejedno mi je. Sve mi je svejedno.”
– Norma – reče on gotovo nečujno – čeka nas vrlo težak dan. Tre-
bat će nam vrlo mnogo snage. Moramo pokušati zaspati.
„Kraj”, pomisli ona. „Sada više ne smijem ništa reći. I ne smijem se-
bi više dopustiti ni riječi.” Ona kimne, ustane, navuče papuče i pola-
gano krene prema vratima, korak po korak. U ušima joj je bubnjao
žablji koncert. Barski je nepomično sjedio i gledao za njom. Još dva
koraka. Još jedan. Stigla je do vrata. Pritisne kvaku. Uto začuje nje-
gov glas.
Norma...
– Da? – upita ona ne okrenuvši se.
– Ti znaš koliko mi značiš – reče on. – Ti to znaš, zar ne?
Ona ne odgovori. Izađe na hodnik. Vrata se zatvore. Pođe hodni-
kom natrag do svoje sobe i opet prođe kraj službenika sigurnosti koji
su ranije kartali. Sada su nešto sasvim tiho pričali i pristojno okrenuli
glavu kao da je ne vide. „Ah, samo mislite što god hoćete!”, mislila
je.
U svojoj se sobi bacila na krevet i zagledala se u strop. „Baš sam
prokleta glupača”, stade razmišljati. „Sada sam sve uništila sa svo-
jom glupom sentimentalnošću, jer sam sama sebe uvjeravala kako je
on bespomoćan, očajan, sam i kako mu ja moram pomoći i ne pustiti
ga tako samoga. A mogao je sasvim dobro ostati sam bez mene. Ti
nisi mogla biti sama. Ti si tražila pomoć, tražila si u svojoj bespomoć-
nosti i očajanju tu nesretnu bolest što se zove ljubav. Htjela si sebi
pomoći, to je prava istina. Još mi se nikada nije tako nešto dogodilo”,
razmišljala je. „Imala sam muškarce, kad bi mi trebalo muško. I dala
sam im to na znanje. Kao kad si gladan ili žedan. Jasno da sam to
činila. Svaki čovjek koji je sam, to radi. Ali ovo sada bilo je nešto dru-
go. Nije to bila tjelesna potreba, ne. Da je barem bilo samo to! Ne, ti
si htjela osjećaje, htjela si biti velika tješiteljica, pokloniteljica koja će
doći k njemu, kako bi on zaboravio u kakvom se položaju nalazi. To
je bilo najčišće slaboumlje, sve, čak i to što si rekla i sada si to platila
i pravo ti bilo. Ono lijepo što je postojalo među nama, sada si razori-
la. Krenula si najlakšim putem i onim, dakako, koji vodi u slom. Što ti
sada još preostaje? Ništa i ništa.”
Pošla je u kupaonicu i prala lice hladnom vodom tako dugo dok je
osjetila da su je zaboljeli čelo, koža na obrazima, oči i zubi. Kad se
vratila u spavaću sobu, kroz prozore je dopirala mjesečeva svjetlost,
poče hodati gore-dolje, zatim se baci na krevet okrenuta lica prema
dolje; osjećala se tako jadno kao još nikada do tada u životu. Nije
mogla ostati ležati, nego ustane i opet počne hodati gore-dolje. Iz
sobnog bara izvadi konjak i počne piti, ali ništa nije pomagalo, čak i
druga mala boca nije djelovala, pa počne opet hodati kroz sobu go-
re-dolje. Svaki put bi prošla pokraj prozora kroz koje je prodirala mje-
sečeva svjetlost i odjednom joj se učini da sasvim na kraju travnjaka
iza hotela, tamo gdje je počinjala šumica, vidi silhuete dva muškarca.
Nije obraćala pažnju na to, jer je posvuda bilo službenika sigurnosti.
Ali opet joj se učini ista slika i ona pogleda malo točnije. I zaista: u
daljini, na rubu travnjaka, stajala su dva čovjeka i razgovarala. Nor-
ma se trgne i uplaši, kad ih je prepoznala. „To nije moguće”, pomisli.
„To ne može biti.” Ona polagano digne glavu i proturi je kroz prozor i
pri mjesečevom svjetlu ih vidje obojicu. A žabe su i dalje kreketale.
Tamo na rubu šume stajali su Sondersen, a njemu nasuprot stajao je
čovjek s mrtvački blijedim licem i naočalama sa staklima bez okvira,
čovjek, koji se zvao Horst Langfrost.
 24

Kad je kriminalistički savjetnik Carl Sondersen deset minuta kasnije

pokucao na Normina vrata, ona je već bila odjevena, počešljana i
našminkana.
– No, no – reče Sondersen. – Četiri sata ujutro. A ja sam mislio da
ću vas morati probuditi.
Htjela sam u park, ali su me vaši ljudi spriječili u tome.
– I dobro su uradili. Ja sam im dao sva uputstva. Izvan hotela vrlo
bismo vas teško mogli zaštititi. Što ste htjeli u parku? Zar mjesec dje-
luje na vas tako da izaziva nervozu?
Norma se svladala i djelovala je veoma mirno. Sondersen nije mo-
gao ni naslutiti kakvu je krizu upravo proživjela.
– Htjela sam k vama – reče ona.
– K meni?
– Vidjela sam kroz prozor. Nisam mogla spavati. U parku sam vidje-
la vas i onog Horsta Langfrosta.
– Ah ...
– Što to ima značiti?
Sondersen reče: – Mi smo u velikoj žurbi. Langfrost me je nazvao
ovamo u hotel prije nekih pola sata. Morao mi je nešto saopćiti. Ali
ne telefonom. Ja sam nato predložio park. Tamo nas nitko ne može
prisluškivati. Nakon razgovora s njim, odmah sam došao do vas.
– Što želite od mene?
– Gospođo Desmond – reče Sondersen – taj čovjek koji se zove
Horst Langfrost, najvažniji je čovjek iz specijalne jedinice.
– To nije istina!
– Ja ne lažem – reče Sondersen, – Ja govorim istinu, ortače! Ra-
zumljivo da se Langfrost zove drukčije. Dok je stanovao u gospođe
Meisenberg, zvao se tako. Sve ću vam iscrpno ispričati u avionu.
 – U avionu? Kojem?
– Za Pariz.
– Vi i ja?
– Došao sam k vama da vas zamolim, da se najhitnije spremite i
pođete sa mnom.
– Ali zašto?
Žabe su kreketale.
– Gospođo Desmond, možete li zamisliti da je izdajica doktor Bar-
ski?
– Jan izdajica? – Zavrti joj se u glavi. Sve joj se odjednom učini
nestvarnim. – Kako* ste došli na tu ideju?
– Možete li to zamisliti?
– Ne. A vi?
– Čini se da je tako. On i doktor Kaplan.
– Što?
– On i doktor Kaplan.
Žabe su kreketale.
– Je li... – Morala je iznova zaustiti, jer joj je glas zakazao.
– Je li vam to rekao Langfrost? Tvrdi li on to?
– On ne tvrdi ništa, samo mi je rekao što se dogodilo.
– A što se dogodilo?
– U Institutu se nalaze naši ljudi i njegovi ljudi, zar ne. Za zaštitu
svih koji tamo rade.
Žabe su nastavljale kreketanjem.
– Da – reče Norma. – Da, da, da. I?
– Četvrt sata nakon što smo doktor Barski i ja poletjeli za Guemsey,
otišao je doktor Kaplan na poštu 122 i čekao telefonski poziv. Iz Pari-
za.
– Kaže Langfrost.
– Da.
– Otkuda on to zna?
– Specijalna jedinica ima svoje ljude u Parizu, sve tamo od afere u
Hopital de Gaulle.
– Da. I?
– I ti su ljudi u Parizu pratili čovjeka koji je nazvao u hamburšku po-
štu 122. Oni ga prate već dugo vremena. Čovjek je nazvao iz tele-
fonske govornice, kako ga se ne bi moglo prisluškivati. Ali, oni su ga
snimili. Langfrost je telefaksom dobio sliku tu u Saint Peter Port. Pre-
nijeta je u Constable’s Office. Pogledajte je! – Pruži Normi kopiju. –
Poznajete li tog čovjeka?
– Da – reče Norma gotovo nečujno. – Patrick Renaud iz EURO-
GEN-a.
 25

Žabe su kreketale.
– Zaista mi je žao što je sve to tako – reče Sondersen.
– Zašto vam je žao?
– Jer je povezano s doktorom Barskim. Langfrost i njegovi ljudi od-
mah su, čim su saznali za ubojstvo doktora Millanda instalirali u ho-
telu BEAU SEJOUR i u drugim velikim hotelima na otoku uređaj koji
snima svaki telefonski razgovor. Učinili su to na taj način, što su se
predstavih kao tehničari i uvjerili djevojke na centralama da s releji-
ma nešto nije u redu. Barski to, dakako, nije mogao znati. Prije neko-
liko sati nije se čak ni znalo da ćete vi prenoćiti u hotelu BEAU SE-
JOUR – dakle, osjećao se sigurnim.
– Što to znači sigurnim?
– Bio je siguran da ga se neće prisluškivati. Čim je stigao ovamo,
odmah je telefonirao u Hamburg. – Sondersen izvadi iz džepa mali
japanski rekorder. – Ovdje je presnimljeni razgovor. – Nato stavi re-
korder u pogon.
Začuje se glas Barskoga: – Eli?
Kaplanov glas: – Da.
– Nisam mogao ranije. Ovdje pozitivno. Jesi li dugo čekao?
– Gotovo dva sata. Jedva da ću stići. Moram požuriti na zadnji avi-
on. Učinio sam sve što si rekao. On čeka u Orlyju.
– Sretno!
– Hvala.
Sondersen zaustavi rekorder.
– To bi bilo sve. Zadnji avion iz Hamburga za Pariz sletio je na Orly
u 23 sata 40, gdje su ga već čekali Langfrostovi ljudi. I Patrick Rena-
ud koji je došao po njega. Odvezli su se Renaudovim kolima u Sar-
celles.
 – Kuda?
– Sarcelles. To je malo sjeverno predgrađe Pariza. Tamo su ušli u
jednu kuću. I odmah izašli, ali – utroje. Treći čovjek je bio Pico Gari-
baldi.
– Tko?
– Pico Garibaldi iz firme GENESIS TWO u Monte Carlu. Bio je za-
poslen u zaštiti kao čuvar u Institutu doktora Kiyoshi Sasakija. Ta bili
ste s doktorom Barskim u njega, gospođo Desmond.
– Da, da, znam. Raskošna klinika gore iznad Nice – reče Norma.
Samo se nisam mogla odmah sjetiti tko je Pico Garibaldi. Dakle, to je
čovjek koji je ukrao iz trezora u Nici kodirane diskete. K njemu su se
odvezli Kaplan i Renaud? U... u...
– Sarcelles.
– Tako kaže Langfrost.
– On je pretražio stan onog Amerikanca iz EUROGEN-a, onog dok-
tora Jacka Cronyna koji se uistinu zove Lawrence i koji je radio za
američku vladu u jednom laboratoriju u pustinji Nevade. Tom je pri-
godom naišao na trag koji gaje napoko-n odveo do Garibaldija. Mo-
žete biti sasvim sigurni da su Kaplan i Renaud išli u Sarcelles po Ga-
ribaldija. Langfrost je prvorazredni stručnjak. – Sondersen pogleda
na ručni sat.
– O njemu možemo kasnije razgovarati. U svakom slučaju iz Sar-
cellesa su se vratili njih trojica u Pariz i odvezli se do Rue de Richeli-
eu 65. Tamo stanuje Renaud. On parkira svoja kola u podzemnoj ga-
raži.
– A trojica muškaraca?
– Nalaze se otada u Renaudovu stanu. Prije pola sata Barski je na-
zvao Renauda. Opet iz hotela. Kompjutor u telefonskoj centrali auto-
matski tiska svaki birani broj. Onaj Renaudovje u telefonskoj knjizi.
Dakle, nema sumnje. I taj je razgovor također snimljen.
– „Prije pola sata”, razmišljala je Norma, „bila sam u Janovoj sobi.
Da li me se htio otarasiti, jer je bio dogovoren taj telefonski razgo-
vor?”
Sondersen uključi mali rekorder.
Glas Barskoga: – Sve jasno?
– Sve jasno – odgovori neki drugi muški glas.
 – Je li to Renaud? – upita Sondersen.
Norma kimne. Problijedjela je.
Glas Barskoga: – I?
Renaudov glas: – U katedrali u Breisachu je bilo lijepo.
– Da, zar ne? Ćao, Patrick.
– Ćao.
Sondersen isključi rekorder.
– To s katedralom sigurno je neka dogovorena lozinka za nešto dru-
go – reče on.
„Sve je bilo dogovoreno”, pomisli Norma. „I telefonski poziv također.
Mogu čak biti i zadovoljna s tim. Nisi mi, hvala bogu, trebao još odi-
grati i ljubav, Jan. Odigrati ljubav. Meni, glupači. Bilo je lijepo u kate-
drali u Breisachu”, razmišljala je Norma. „Vladao je mir. Kakvi prediv-
ni trenuci. Bilo je lijepo u katedrali u Breisachu. Iz toga je nastala ši-
frirana poruka za Renauda i Jana. Mogli su dogovoriti neku drugu re-
čenicu. Ne ovu. Njegovo oduševljenje za samostane i crkve i za sve
te ljepote. Je li bilo pravo? Ili samo zavaravanje? Jan je doletio ova-
mo u Guemsey. Iz ljubavi i brige. Kaže on. A ne možda da učini još
veću zbrku? Ostavi još više lažnih tragova? Jan izdajica? Kaplan iz-
dajica? Obojica? Nemoguće. To naprosto ne može biti. Ne”, razmiš-
ljala je, „zar zaista ne može biti? Koliko si to puta pomislila u ovih
dvadeset godina, a onda je ipak nemoguće postalo mogućim, nes-
hvatljivo istinom. Ali ne u Jana”, pomislila je. „Jan izdajica. Ta će me
misao dokrajčiti. Ne mogu izdržati tu pomisao. Već ćeš je izdržati. Iz-
držala si ti i druge stvari. Sasvim druge.”
– Dakle, začuje ona Sondersena – idete sa mnom?
– Svakako.
– To sam i mislio.
– Kako to da idete vi, a ne Langfrost?
– Sve što je on do sada učinio u Francuskoj, bilo je ilegalno. I ne
samo tamo. On ne smije nastupiti službeno.
– A vi smijete?
– Ja smijem. Ja dapače moram. Ja ću u Francuskoj surađivati s
Francuzima. Službeno. S Police Judiciaire. Francuskim pandanom
Saveznog kriminalističkog ureda.
– Hvala – reče Norma.
 – Mi smo partneri ili nismo? Koliko ste puta pomogli vi meni. Ah, da,
radi odjeće! Ja sam bio toliko siguran da ćete ići sa mnom, pa sam
nazvao u Hamburgu svoje ljude i zamolio ih, da jedna sestra spremi
nekoliko stvari za vas. Vi ionako imate sve u Institutu. Kovčeg će do-
nijeti jedan službenik Saveznog kriminalističkog ureda s prvim ranim
avionom u Pariz. Stići će u 7 sati 20.
– Hvala vam i za to. Što da uradim s gospodinom Westenom? On
se uopće ne osjeća dobro. Ne bih ga htjela probuditi. Ali on mora
znati, gdje se ja nalazim.
– Napišite mu nekoliko redaka. A kasnije ga možete i nazvati ako
želite – reče Sondersen.
 26

Već je dugo svanulo, dok su oni u jednom „Learjet” avionu[ 78 ] Sa-

veznog kriminalističkog ureda letjeli iznad kanala. Sunce je stajalo
na istoku poput crvene lopte. Voda i nebo bili su sivi, svijetloplavi do
tamnomodre boje i Norma pomisli, sasvim očajna, kako je već jed-
noć vidjela tu igru boja, kako je već jednom doživjela, kako je voda
jednog drugog mora svakim njenim udahom zraka mijenjala boju.
Mislila je na Jana, mislila je na njega bez prestanka, dok je Sonder-
sen sjedeći kraj nje govorio...
– ... preko dvije godine živio je Langfrost u svratištu one Meisen-
bergovice... Prije sedam godina počelo se u Institutu u Hamburgu ra-
diti na otkriću virusa protiv raka dojki. Već pet godina znaju i političari
i vojska velikih sila da moraju izaći iz atomske spirale, da im je po-
trebno prikladno oružje za Soft War, zar ne? Naša vlada ima već dvi-
je godine svoje ljude spremne za akciju. Svega nekoliko ljudi. Među
njima je i Langfrost...
„Mi smo proživjeli gotovo istu sudbinu, da”, razmišljala je Norma. „Ti
si izgubio ženu,,ja Pierrea i svog sina. Kako si se samo pažljivo op-
hodio sa mnom? Shvatio si odmah, bez riječi, kako sam se osjećala
tamo u Cimiezu, gore iznad Nice, u parku s limunovim stablima i lije-
hama cvijeća, O čemu si mi pričao? O rimskim razvalinama. Terma-
ma.
O Villi des Arenes s Matisseovim muzejem, O Chagallovim slika-
ma,.. Abraham oplakuje Saru... Da sada plačem za tobom, Jan? Ne-
mam suza...”
– ... Vi ste bili u te Meisenbergovice. Tužila vam se kako Langfrost
uvijek samo nestane. Ona je bila uvjerena da je on vara s drugim že-
nama... A on je imao vrlo mnogo zadataka u vezi s napredovanjem
rada na Gellhornovu institutu... i ne samo tamo. Također i u EURO-
GEN-u u Parizu, na primjer, tamo gdje je radio Patrick Renaud...
„Ušao si u onu crkvu ... Ja sam te čekala vani, na jednoj klupi... Tu
se odjednom pojavila mala gušterica s prastarim, mudrim očima. Po-
mislila sam kako ta gušterica zna sve, i moje brige, i tvoje također.
Debeli svećenik koji me je svakako htio utješiti. Ja sam ga izgrdila. Ti
si izašao iz ćrkve i odmah si razumio što se sa mnom događa, od-
mah, bez ijedne riječi, sve si razumio... Zar je već ono bila gluma,
laž, prevara? Mali, poderani dječak, očajan, jer je bezuvjetno trebao
10 franaka. Ti si mu dao 20. „Lijep krajolik, ali nelijep svijet”, rekao
si... U „Le Ciel d’Azur” si rekao: „Uzmem li krila zorina, pa se naselim
moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja dr-
žala.” I gledao si me neprestano... Predstava, zar je sve bila predsta-
va? Zar si mi od samog početka lagao i zlorabio me, ne znam samo
čemu...?” ba;lk:añ.do:w.nl:o:ad
– ... Langfrost vam je spasio život u zadnji čas, dok ste bili u kreve-
tu, a na vas je kroz prozor pucao onaj Antonio Cavaletti iz GENESIS
TWO i prvi put promašio. No, tada je bilo prokleto opasno za vas, i
Langfrost je učinio veliku stvar...
„Pa ono jutro na aerodromu... nigdje nikoga... ni glaska... još nikada
u životu nisam osjećala takav mir ... Osjećala sam se kao da smo u
jednom svijetu, u kojem i bajke mogu biti stvarnost, u svijetu, u ko-
jem je moguće da dvoje ljudi koji se vole i spoznaju sreću, ostanu
sretni za sva vremena...
– ... Langfrosta je uzdržavala ona Meisenbergovica... Što mislite ka-
kav život vode neki od tih agenata? Langfrost je bio u „Cirkusu Mon-
do” kad se dogodio teroristički napad ... On i njegovi ljudi primili su
svojevrsno upozorenje... dakako lažno. Langfrost nije mogao sprije-
čiti krvoproliće. Sjećate li se još kad ste ga vidjeli prvi put, kad je na-
glo otvorio vrata telefonske govornice u kojoj ste se vi nalazili?
„Kad sam prvi put došla k tebi, u tvoj stan, ti si čitao svojoj maloj
kćeri priču Oscara Wildea... Nedjelja, kad smo s Jeli išli na izlet na
Alster... kad mi je ona pričala o morskoj kornjači na otoku Bikini... i
kad si mi pokazivao knjigu s onim „Comis-Strip” – crtežima i objaš-
njavao sve... sve o DNK ... i kad smo bili gotovo pred poljupcem, go-
tovo pred ljubavlju... može li jedan čovjek biti toliki nitkov? Može li
zaista? Može pokušati”, razmišljala je Norma...
Odjednom se trgne. – Što ste rekli?
– Da je Langfrost bio jedan od nosača lijesova.
– Kad su iz WELT IM BILD-a ukradene snimke s pogreba, ja sam
mislila da je to zbog njega. Ali, ukradene su i snimke iz PREMIERE
CHAINE i TELE 2. Na njima uopće nije bilo Langfrosta. Lopovi su,
dakle, imali neki drugi razlog?
– Razumljivo da su morali imati neki drugi razlog – reče Sondersen.
– Pitanje je samo koji razlog.
Ona ga pogleda. Lice mu je potamnjelo od premorenosti.
– Evo – reče on – Francuska.
Ispod njih, još u sjeni, izranjala je iz mora velika traka obale, dok je
kopno u daljini već bilo zlaćano obasjano.
– Negdje na ovoj obali uspelo se prije 42 godine mnoštvo mladih
ljudi – reče Sondersen. – Amerikanci, Englezi, Francuzi, Kanađani.
Palo ih je mnogo tisuća. Ali uspjeli su, uspjeli su. Potukli su nas za-
jedno sa Sovjetima i dobili rat. Bili su saveznici i prijatelji. A danas. –
Sondersen okrene glavu ustranu, kao da se stidi. – A danas – ponovi
tiho.
– Da – reče Norma – sve je nažalost bilo uzalud, sasvim uzalud.
 27

„Learjet” je rulao po pisti za slijetanje, a zatim skrenuo u jedno ugi-

balište veoma udaljeno od aerodromske zgrade. Bilo je 7 sati 30. Is-
tog se trena avionu približio crni „Peugeot”. Sunce je sada već bilo
izašlo, a njegovo je svjetlo davalo svemu na Orlyju zlaćani sjaj: i avi-
onima, zgradi, radarskim antenama i vozilima za gorivo. „Opet jedan
prekrasan jesenski dan”, pomisli Norma, dok joj je Sondersen pomo-
gao pri izlasku iz aviona. „Peugeot” se zaustavi. Iz njega izađu dvoji-
ca muškaraca. Stariji priđe Sondersenu. On ga predstavi Normi. – To
je komesar Jacques Collin iz Police Judiciaire. Prije sam vam rekao
da ta služba odgovara našem Saveznom kriminalističkom uredu.
Collin, čovjek preko 60 godina starosti, bio je zdepast, onizak, a na
njegovu su se naboranu licu posebno isticale mlade oči.
– Madame, sretan sam što sam vas upoznao. Uvijek sam se divio
vašem nadahnutom radu.
– Veoma ste ljubazni, monsieur.
Drugi je čovjek izvukao iz kola mali kovčeg, pa je i on prišao bliže.
– Inspektor Breitner iz Saveznog kriminalističkog ureda – reče Son-
dersen.
– Ovo je vaše, gospođo Desmond. – Breitner pruži kovčeg Normi. –
Nadam se da su sestre u Hamburgu spakirale prave stvari.
–Zacijelo. Zahvaljujem vam.
– Piloti su s tornja dobili uputstva da stanemo na udaljenom mjestu
– reče Sondersen.
– Da – reče Collin. – U svakom slučaju, moram vam reći da su njih
trojica otišli.
– Otišli... – Sondersen prekine. Na jednoj obližnjoj pisti za rulanje
krenuo je jedan Boeing AIR FRANCE-a. Krenuvši od Take-off-Point[
79 ] jurio je pistom sve brže i brže. Zaglušna buka njegovih mlaznih
motora potresala je zrak. Kad je avion projurio pokraj njih, dostigao
je već brzinu od najmanje 200 kilometara na sat. Tlo je podrhtavalo.
Boeing je nastavio s jurnjavom, digao se, a pilot ga je zatim usmjerio
strmim zavojem u jesensko nebo bez oblačka. Paklenska buka se la-
gano stišala.
– Otišli – reče Collin – da.
– Nestali?
– Na putu u Nicu. Otresli su se mojih ljudi i otišli s prvim avionom.
Poletio je u 6 sati 30. Dok je Orly dobio imena i lični opis, oni su već
bili u zraku. Sve je išlo veoma brzo.
– Ako neka stvar ima i najmanje mogućnosti da krene naopako, on-
da će krenuti naopako – reče Norma.
– Vaša misao? – upita Sondersen.
– Ne. Murphyjev zakon.
– No, tako baš naopako ipak nije sve krenulo – reče Collin. – Ja
sam telefonirao u Nicu i točno opisao kako ta trojica izgledaju. Alar-
mirao sam i svoje ljude tamo. Slijedit će tu trojicu, kud god se makli.
Dakle, ipak će kontrola funkcionirati.
– Ali, kako su mogli uteći odavde? – upita Sondersen.
Collin slegne ramenima. – Kad imate posla s idiotima... – U kutu
usana visjela mu je jedna ugašena „Gauloise”.[ 80 ]
– Idiota imamo i mi – reče Sondersen. – Koliko god hoćete. Dakle,
kako im je to uspjelo?
– Kuća u Rue d’Richelieu u kojoj stanuje Renaud, ima podzemnu
garažu, zar ne? – Jacques Collin je bio živahan čovjek. Govorio je
prateći riječi pokretima ruku. – Razumljivo da su moji ljudi bili i dolje
u podrumu. Kad su trojica sišla i odjurila, moji su ih ljudi slijedili – do
Hopital de Gaulle. Renaudova su kola odmah pustili unutra na bol-
nički prostor, jer su ga vratari poznavali. Moje su ljude zadržali. I, dok
su oni pokazivali svoje značke, prošlo je neko vrijeme. A ta bolnica,
to je ogroman kompleks. Neprestano pristižu ambulantna kola, a isto
tako stalno jure van. Merde, alors[ 81 ], i u jednim su bolničkim koli-
ma sjedili njih trojica... bolnička kola stoje još i sada ispred aerodro-
ma.
– Dakle, onda krećemo u Nicu! – reče Sondersen. – Monsieur Col-
lin i vi idete s nama, zar ne? Breitner će se vratiti natrag u Hamburg.
 – On dovikne prvom pilotu koji je otvorio prozor pokraj njegova sje-
dišta: – Obavijestite toranj. Neka vam dade nalog i rutu za Nicu!
– Okay.
 28

Ponovno su bili u zraku.

Norma se osvježila u klozetu i presvukla se. Kad se vratila u kabi-
nu, bila je odjevena u modru haljinu boje različka i bijele cipele.
– Umorni ste? – upita Sondersen.
– Neispavana – reče Norma.
Jedan od pilota iskrsne odjednom iz male kuhinjice i servira kavu i
svježe kroasane.
– Otkuda vam ove kifle? – upita Norma.
– Donio ih je inspektor Collin.
– Hvala, monsieur – reče Norma čovjeku iz Police Judiciaire. – Ne-
što takvoga ima jedino u Francuskoj.
Dok su se ispod njih mijenjali krajolici, polja, brda, doline i šume, oni
su pili vruću kavu i jeli još tople kroasane.
„Lijep kraj, ali nelijep svijet”, rekao je Jan – sjeti se Norma. „Ah Jan,
Jan...”
Nakon tri četvrt sata začuo se iz avionskih zvučnika glas prvog pilo-
ta: – Sada stižemo u zaleđe obale i moramo napraviti veliki luk. Šu-
me na Cote d’Azur su u plamenu. Vrućina dopire vrlo visoko. Nemoj-
te se uplašiti ako se avion počne ljuljati. Molimo, stavite pojasove!
Hvala.
– Svake godine isto – reče Collin. – Međutim, tako kao ove godine,
ipak nije bilo nikada do sada. Požari haraju praktički na čitavom po-
dručju Esterela, iza Cannesa, iza Nice, čak i dalje sve do Monte Car-
la.
– Što je to zapravo, svake godine se ponavlja? Potpaljivači? Piro-
mani? Luđaci? – upita Norma.
– I oni. Ali ne samo oni. Jednostavno se ne zna otkuda toliko poža-
ra. Pomišljalo se čak i na to da se posijeku šume. Pomislite samo,
svi ti stranci! Sve je zakrčeno turistima. Na stotine kampova. Prava
katastrofa. Već ima preko dvadesetoro mrtvih, velik broj ozlijeđenih.
Izgorjelo je vrlo mnogo kuća. Vatrogasci rade neprekidno. I avioni
„Kanađeri”. Čuli ste za taj tip?
Norma kimne. „Leaijet” počne propadati i ljuljati se.
– Kanaderi – reče Collin – najprije lete van na more, spuštaju se sa-
svim nisko, „napiju” se do vrha vodom, lete iznad područja koja gore,
ispuštaju svu vodu, ponovno se vraćaju na more, usišu vodu, i tako
neprestano.
„Learjet” se tresao. Sunce se izgubilo iza oblaka dima. Svuda oko
njih vladala je beživotna mrtvačka svjetlost. U dubini Norma vidje di-
vovske crne oblake, a između crvene plamene jezike. I vidjela je ka-
ko „Kanaderi” ispuštaju iz svojih utroba vodu, zatim se okreću u luku
i vraćaju prema moru. „Learjet” se sada već ljuljao vrlo jako.
– Sve je u redu – začu se glas prvog pilota. – Naš je avion malen.
Međutim, svi avioni na ovoj liniji moraju letjeti tim zaobilaznim korido-
rom. U većim se avionima to ne osjeća tako jako. Sada letimo van
na more. Tamo će biti mirnije.
Uskoro zatim nestalo je dima i plamena. Ispod njih je ležalo Sredo-
zemno more obasjano sunčevim zrakama. Nebo je bilo plavo. Nor-
ma ugleda vrlo mnogo velikih jahti. Sada su letjeli paralelno s oba-
lom i Norma pokuša vidjeti Cannes, jer je ugledala Staru luku. Veći
dio grada bio je, međutim, sakriven iza crnih oblačnih isparina. Mo-
gle su se jedino razabrati palme i hoteli duž Croisette, te raskošne
otmjene ulice. „Learjet” se udaljio od obale i sad je letio iznad mora,
opisujući veliki luk.
– Nevrijeme je odjednom promijenilo smjer – začuje se iznova glas
prvog pilota. – Sada tjera sav dim u smjeru Nice. Ostavite bezuvjet-
no još neko vrijeme sigurnosne pojasove zakopčane. Sad će se avi-
on opet truskati. Dogoditi se ne može ništa. Imamo dozvolu za spu-
štanje.
Još je tri minute avion letio ispod plavog neba i iznad plavog mora,
a onda su stigli do crne dimne zavjese, pa je „Leaijet” uronio u tminu.
Trup aviona snažno se tresao. Naginjao se, drmao i propadao, pred-
meti su se kovitlali kroz kabinu, nevrijeme ga je bacalo amo-tamo,
poigravalo se s njim kao loptom. Električno se svjetlo ugasilo, ponov-
no je zatreperilo, pa se definitivno ugasilo. Avion je padao. „Prebrzo”,
pomisli Norma. „Doista prebrzo”. Osjetila je čitavim tijelom kakvu je
snagu morao upotrijebiti pilot pri pokušaju da prizemlji avion točno
na pistu. Bila je noć usred dana.
 29

U hali Aeroporta International Cote d’Azur vladao je pravi kaos. Že-

ne su vrištale, djeca plakala, muškarci se derali. Ljudi su ležali uzduž
i poprijeko po podu, totalno iscrpljeni, a neki gotovo histerični od
straha. Većina ih je bila potpuno uprljana, čađavih lica i zamazane
odjeće. Pred šalterima avionskih kompanija tukli su se muškarci. Po-
licajci svi u znoju od napora, uzalud su pokušavali uspostaviti red.
Ženski su glasovi neprestano javljali preko zvučnika, da do daljnjega
ne može uzletjeti niti jedan avion. Norma je primijetila kako neki ljudi
apatično sjede u kutevima, crvenih, upaljenih očiju, poderane odjeće
i s djecom na rukama. Poče snimati. Svjetlost je bila vrlo slaba, iako
su goijele sve neonske svjetiljke. Stigla je do izlaza koračajući iza
muškaraca koji su nekako prokrčili put kroz gomilu.
Napolju je bilo tamno. Norma odmah pomisli na zračne napade u
Vijetnamu, Kambodži, Laosu, u Libanonu, u Bejrutu. „Jednako oluja,
isti vonj, ista svjetlost samo sada ovdje u tom gradu sunca, radosti i
cvijeća”, pomisli ona.
Promet ispred aerodroma potpuno je bio paraliziran. Autobusi,
automobili, auto-prikolice za kampiranje bili su natiskani gotovo je-
dan na drugoga. Neprekidno se čulo trubljenje automobila. I tu su
neki ljudi plakali. „Da, vonja po mokrom, izgorjelom drvu kao nakon
zračnog napada”, razmišljala je Norma. „Ali, tmina je drukčija. Neo-
bično, ali protkana zlatom”. Kroz crne oblake dima, što ih je oluja tje-
rala nebom, neprestano su se probijali svjetlucavi sunčevi zraci. Na
širokoj Promenade des Anglais udaljenoj svega oko 200 metara za-
vijala je bez prestanka sirena kola hitne pomoći koja nisu mogla pro-
biti put, jer je i tamo promet bio totalno zakrčen.
– Idite za mnom! – vikne Collin. – Kolega nas čeka preko na parki-
ralištu. – Norma i Sondersen požure za Collinom, sudarajući se us-
put s ljudima i gurajući se. Počne zavijati i druga sirena, zatim i treća.
Palme su se svijale pod naletima vjetra, a krošnje im se ljuljale amo-
tamo.
– Evo nas! – poviče Collin. – Kola!
Bila su to dva „Mercedesa” s upaljenim svjetlima. Stigli su do prvo-
ga. Collin naglo otvori vrata, Norma se spusti na stražnje sjedalo.
Collin sjedne pokraj nje, a Sondersen zauzme mjesto kraj vozača,
Francuza, koji je izgledao poput rvača, čovjeka s kudravom crnom
kosom, širokim usnama i vrlo tamnim očima.
– Ovo je komesar Ricardo Torrini – reče Collin u odjednom nastaloj
tišini. – Šef, ovdje u Nici. Ja sam ga alarmirao odmah čim su ona tro-
jica poletjela. Gdje su sada, Ricardo?
– U Cimiezu – reče gorostas širokih ramena. – Odmah su se
odvezli u kliniku Kioshi Sasakija u Avenue Bellanda.
– Je li tamo sve zaključano, Ricardo?
– Sve – reče Torrini. – Policijski odred od stotinu ljudi opkolilo je ku-
ću i čitav teren. Ni miš ne može pobjeći. Upravo sam sada razgova-
rao s njihovim šefom. –S krova automobila visio je mikrofon. –Otka-
da su stigli, Sasaki i njegovi posjetioci sjede u privatnoj kući. Gori
svjetlo. Može ih se vidjeti. Ne, otuda sigurno nitko ne može izaći.
Kao u stupici. Pa nisu valjda upali u stupicu dobrovoljno! Toliko glupi
ne mogu biti. Tako idiotski ne može se ponašati ni jedan kreten.
– A zašto su onda to učinili? – upita Norma.
. Francuski komesar Police Judiciaire s talijanskim imenom učini
gestu tipičnu za južnjake – naglo podigne ruku uvis.
– Ah, madame!
– Možemo li? – upita Collin.
– Uvijek. – Gorostas uzme mikrofon. – Kola broj dva! Mi krećemo.
Adresu znate, za slučaj ako bismo se razišli.
– U redu, šefe – začuje se muški glas. U drugom su automobilu sje-
dili Torrinijevi ljudi. Komesar krene. Istoga trena uključi sirenu i plavo
treperavo svjetlo. Norma začuje i drugu sirenu. Kola krenu polagano
kroz jedan pothodnik na cestu koja je vodila do Promenade des An-
glais. Torrini krene autocestom za Italiju. Tu se promet odvijao bar
nekako. U tami protkanoj zlatom, sva su kola imala upaljene farove.
 – Već je puni sat ovako – reče Torrini. – Otkada je sjevernjak za-
okrenuo prema jugoistoku. Tako nešto još se nikada nije dogodilo u
Nici. Ljudi na aerodromu su turisti iz ugroženih područja. Jedino što
žele, to je da odu, da se maknu odavde! Samo je još manjkala ta
tmina. Vidjeli ste što se događa na Promenade des Anglais. Ja ću u
velikom luku zaobići grad. Ionako se kroz njega ne bismo mogli pro-
biti. Sat ranije još je sjalo sunce. Isto tako brzo oluja može opet skre-
nuti. Neprestano mijenja smjer.
Desno i lijevo od autoceste Norma ugleda nejasno palme koje je
vjetar uništio. Mnoga su stabla starog drveća bila polomljena, a kroš-
nje su ležale u travi.
– Taj prokleti mistral širi vatru sve dalje – reče Torrini. Držao je vo-
lan s obje ruke, kako bi spriječio da teška kola ne odlete s ceste. –
Počelo je kod Toulona. Zatim je došlo na red zahvaljujući mistralu i
područje Esterel. Vatrogascima pomaže armija. „Kanaderi” lete od
jutra do večeri.
Pojavi se izlaz s natpisom NICA-SJEVER. Torrini napusti autocestu
i spretno i brzo nastavi vožnju državnim cestama sve dok nije skre-
nuo u jedan široki bulevar, oivičen starim platanama. I njih je oluja
pritisla k zemlji. Pločnici za pješake bili su opustjeli. Na svim su pro-
zorima bile spuštene rolete. Zrak je svakog trenutka bio sve puniji
čađi: čađ u čvrstim zrncima, čak u velikim pahuljicama, nalik na crne
krpice od papira. „Točno kao poslije zračnog napada”, opet je raz-
mišljala Norma. Čađ je bila masna i prljava. Prilijepila se na vjetro-
bran „Mercedesa”.
– To vjetar donosi sa sobom – reče komesar iz Nice i krene brže
kolima nizbrdo. – Sva je ta čađ puna ulja od izgoijelih stabala masli-
na. Svugdje se zalijepi. Pogledajte samo zidove kuća, drveće, cvije-
će, cestu, prava svinjarija. Oni na aerodromu su u pravom raju u us-
poredbi s ovim ovdje.
„Boulevard de Cimiez!” razmišljala je Norma. „Tek ga sada prepoz-
najem. S Janom sam se ovuda vraćala, a nad morem je tonulo sun-
ce. Morala sam staviti tamne naočale, voda je tako strašno bliještila.
To je bilo nakon našeg razgovora s onim veoma elegantnim i tako
sujetnim Japancem, poslije onog ludog razgovora o oplodnji in vitro,
o klonima, o ljudima po mjeri. Tek što je odonda prošlo četiri tjedna.
Meni se čini kao da su prošle četiri godine. Sada skrećemo u Ave-
nue Bellanda. Tu stoji nekoliko velikih kola s većim brojem policaja-
ca. I pada crni snijeg u gustim, masnim pahuljicama. Oluja tu bjesni
još žešće. Već sam dvaput bila ovdje. Jedanput s Pierreom. Jedan-
put s Janom. Sada sam tu po treći put. Jan... što si to učinio?”
Torrini zaustavi automobil, iza policijskih kola. Visoka vrata s rešet-
kama, što su vodila u park Sasakijeve klinike, stajala su otvorena.
Ulaz su štitila dva policajca s automatima. Bili su potpuno pokriveni s
čađu. Kad su prepoznali Torrinija, obojica su salutirala. On uveze
„Mercedes” u park, a drugi „Mercedes” uđe za njim.
Komesar stane i poče govoriti u svoj mikrofon; –Govori Torrini. Svi-
ma. Svima. Broj jedan, dva, tri četiri, čujete li me?
Četvero muških glasova odgovori potvrdno jedan za drugim.
– Vaši ljudi neka ostanu na svojim mjestima. Ako netko želi pobjeći
iz kuće, dajte samo jedno jedino upozorenje. Ako se ne zaustavi, pu-
cajte. U noge. Mi sada idemo do Sasakijeve vile; jedna gospođa iz
Njemačke, jedan njemački i francuski kolega i ja. Kraj. – Kola krenu
dalje.
Kroz kišu čađi ugleda Norma travnjake, bazen za plivanje, uz koji je
sjedila s Janom i Sasakijem. Bijelo mramorno dno bazena bilo je sa-
da prljavo crno, a voda u njemu nalikovala je uljanoj bari. Cm je bio
travnjak, ukrasno drveće, palme, živica. Prekrasno cvijeće, bilo je sa-
da crno i uništeno. Umjetni japanski vrt, kojeg je uredio sam Sasaki
zbog nostalgije za rodnim krajem, mali mostići preko umjetnog poto-
ka – prljavi i crni. Vrtno je pokućstvo i suncobrani odletjelo u bazen.
Svjetlost je tu gore bila sumporastožuta. Zrak seje takoreći mogao
režati ispunjen zrncima i pahuljicama čađi, te crnim pepelom.
Torrini se kolima približi do nekada bijele, a sada crno oblijepljene
vile. – Stigli smo – reče on. – Stavite ovu maramu na glavu! – Norma
sveže maramu na glavu. – I uzmite moj kožnati kaput. – Collin joj po-
mogne da ga odjene. – Inače je vaša haljina odmah gotova – reče
Torrini. – Spremni? Dobro. – Zatim kaže u svoj mikrofon: – Govori
Torrini. Sada ćemo ući unutra. Pripazite dok nas vidite! – Odloži mi-
krofon. – Hajde, krećemo! – reče on. Oni potrčaše do ulaza u vilu. U
pozadini primijeti Norma nekoliko zgrada koje su pripadale Institutu i
mnogo naoružanih ljudi. „Toliko ih je mnogo”, pomisli ona, „ima ih ta-
ko mnogo.”
Odjednom osjeti kako čađ pada po njoj. „Rat”, pomisli, „ja sam opet
u ratu”. Spotakne se. Ugleda ispred sebe neku veliku pticu, uprljanu
s čađu, mrtvu. „Origines”, pomisli Norma, „papagaj koji je sjedio na
palmi ispred bazena i znao zviždukati melodije Franka Sinatre. Origi-
nes je mrtav”, pomisli. „Nikada više Strangers in the Night”
Torrini je povuče za sobom. – Hajde! – Žurili su pokraj ljudi odjeve-
nih u borbena odijela koji su stajali gusto poredani u krug oko Sasa-
kijeve privatne kuće. Svi su imali oružje spremno za paljbu. Stigli su
do ulaza. Jedan čovjek u uniformi salutira. Norma odmah upotrijebi
svoju kameru i snimi.
– Što se događa tu unutra? – vikne Torrini.
– Razgovaraju. Otkad smo tu, oni razgovaraju.
– Znaju li da ste ovdje?
– Moraju znati, monsieur le commissaire. Moraju znati po buci koju
smo prouzročili. Povremeno jedan od njih viče. Ne može se razumje-
ti što.
– Ove su tri osobe sa mnom.
– D’accord[ 82 ]
Torrini odgurne teška ulazna vrata. Uđoše u raskošno predvorje.
Teški su tepisi pokrivali mramorni pod. Na jednom su antiknom stolu
stajale dvije kineske vaze pune grana u cvatu. Između njih u sredini
nalazio se u jednoj posudi ogroman aranžman bijelih orhideja. Na
jednom su zidu visjele slike, među njima i studije za Matisseovu poz-
natu sliku La Danse. Oluja se tu gotovo i nije čula. Ispred jednih viso-
kih, bijelih vrata sa zlatnim ornamentima stajala su dva policajca. Oni
pozdrave.
– Salut, prijatelji – reče Torrini. Izvuče iz spremnika pod pazuhom
pištolj velikog kalibra, uhvati pozlaćenu kvaku i naglo otvori oba krila
velikih vrata.
U salonu straga sjedila su četvorica muškaraca, koji su sve do ovog
trena razgovarali međusobno. Sad su zašutjeli gledajući pridošlice,
ne mičući se. Četiri nepomična muškarca. Blic zasvijetli. Norma mak-
ne kameru s oka.
 30

– No, konačno! –reče Eli Kaplan. –Prilično je dugo trajalo. –Ni na

njemu kao i na ostaloj trojici nisu se vidjeli nikakvi tragovi oluje i čađi,
koja je tako iznenada izbila.
Torrini uđe u salon, a za njim Norma, Sondersen i Collin.
– Što to treba značiti: konačno? – upita Sondersen.
– To znači da nam nije preostalo ništa drugo, nego da insceniramo
ovu zbrku.
– Zbrku?
– Postojala je samo jedna mogućnost: provokacija.
– O čemu vi to zapravo govorite?
– Morali smo postići to da dođe do velike uzbune. U Guernseyu. U
Parizu. Da komesar Collin nazove ovdje svoje kolege. Da sada čitav
odred policije opsjeda vilu. Da ta priča toliko zasmrdi, daje više nitko
ne može zataškati, pa ni francuska vlada. Komesar Collin imao je i
do sada poteškoća prilikom svojih poduhvata, uostalom, kao i vi,
gospodine Sondersen. Priznajte, monsieur le commissaire!
– Ne razumijem ni riječi – reče Collin.
– Razumjet ćete, razumjet ćete – reče Kaplan. – Čekajte malo! Sve
je donekle komplicirano, naime, jer...
Torrini mu presiječe riječ. – Dosta! Ustajte! – A obrativši se dvojici
policajaca na vratima reče: – Pretražite ih da li imaju oružje!
– Nemamo oružje – reče Renaud.
– Naravno da nemate – reče Torrini. – Dječje kazalište, zar ne?
Njegovi ljudi stanu pipati jednog za drugim. Kiyoshi Sasaki, malen i
fin kao i njegov brat u Hamburgu, bio je i ovaj put izvanredno ele-
gantno odjeven. Nosio je odijelo od srebrnosive šantung svile, sive
cipele od zmijske kože, plavu košulju, kravatu srebrnkaste boje, a u
džepu na grudima plavu maramicu. Svjetlost s nekoliko svjetiljaka
odražavala se u staklima njegovih neobično velikih naočala s moder-
nim okvirom. 1 salon je također bio uređen super moderno: bijeli te-
pisi, bijele tapete, pokućstvo od stakla i kroma, te bijele kože. Na zi-
dovima su visjele litografije Miroa i Dalija. Jaka svjetlost u salonu dje-
lovala je tako, da je iza prozora bio mrak. Sasaki reče bijesno: – Za-
svinjit ćete mi cijelu kuću. Pogledajte samo što ste mi donijeli na te-
pih!
– Ne serite u gaće – reče Torrini.
– Vaše ime molim?
Komesar iz Nice kaže svoje ime i odmah predstavi svojeg francu-
skog i njemačkog kolegu.
– Potužit ću se na vas – ogorčeno reče Sasaki. – Ja sam dobar pri-
jatelj s prefektom.
– No, usrat ću se od straha radi toga.
– Stidite se... – Sasaki prekine. Osjeti da se uspio svladati. Sa smi-
ješkom se nakloni Normi. – Madame Desmond, kakva radost što vas
opet vidim! Barem jedna radost. – Okrene se Sondersenu objašnja-
vajući mu i pri tom potpuno ignorirajući Torrinija: –Ja sam upoznao
madame već ranije. Jaje poznam, ja znam sve o njoj. Oprostite, opet
moj „tik”. Traženje sinonima kako bih bolje ovladao stranim jezikom.
Doduše, zaista nije pravo vrijeme za to! Skinite napokon te svoje pr-
ste s mog odijela! – reče Sasaki bijesno službeniku koji ga je pretra-
živao tražeći oružje. Čovjek ne odgovori ništa.
Njegov je kolega za to vrijeme pretraživao jednog visokog, jakog
muškarca, maslinaste boje lica, uskih usana, sitnih očiju, gustih sra-
štenih obrva i valovite crne kose.
– Vi ste Pico Garibaldi – reče mu Sondersen. Svi su govorili francu-
ski.
– Da, monsieur. – Garibaldi se doimao nekako neobično, napola
uplašeno, napola drsko.
Sondersen se obrati Kaplanu: – Dakle, što se ovdje događa? Zašto
ste putovali u Pariz? Zašto ste s vašim kolegom i Garibaldijem došli
ovamo?
– Ta, rekao sam vam već. Radi provokacije.
– Ne tako, doktore Kaplan. Ne tim tonom!
 – Toliko sam toga želio ispričati prije nego što sam poletio, gospodi-
ne Sondersen. – Kaplan slegne ramenima. – Ali to je bilo nemoguće.
– Zašto je bilo nemoguće?
– Objasnit ću vam. Objasnit ću vam sve. Sada mogu sve objasniti.
Vidite, Patrick Renaud radi u Parizu za firmu EUROGEN. U Hopital
de Gaulle. To je bolnica u kojoj je upravo izbila ona katastrofa s obo-
ljenjima od raka.
– To mi je poznato.
– Svi su čisti, šefe – reče jedan od službenika koji je tražio oružje u
četvorice.
– Hvala, Christiane. –Torrini položi svoj teški pištolj na obližnju poli-
cu.
– Ta afera u EUROGEN-u koju vlada pokušava svim silama zata-
škati – reče Kaplan. – Nema smisla što me tako bijesno gledate, ko-
mesare Collin. Ja znam daje to tako i vi također znate da je tako. Vi
tu ne možete ništa, vi morate raditi onako kako se od vas zahtijeva.
– Prestanite već jednom s tim budalaštinama! Zašto ste došli ova-
mo? – upita Torrini.
– Moj prijatelj Patrick Renaud ijedan kamerman iz TELE 2, zove se
Felix Lorand pokušali su uvečer 14. rujna otkriti, gdje se skriva bi-
okemičar Jack Cronyn. On se nakon one konferencije za novinare
uopće više nije pojavio u Institutu, nego je telefonirao da je dobio
proljev. Vi tu priču uostalom znate, gospodine Sondersen. Gospođa
Desmond vam ju je ispričala. Renaud i Lorand odvezli su se do
Cronynova stana i pozvonili. Vrata im je otvorio čovjek mrvački blije-
da lica i s naočalima sa staklima bez okvira, kojeg nisu nikada ranije
vidjeli. Lorand ga je snimio. Pozvali smo policiju. Dok je ona stigla,
„bljedoliki” je nestao. Vi dakako znate tko je „bljedoliki”.
Sondersen ne odgovori.
– I to vam je ime također poznato, no, dakako, ne trebam pričati
sve ono što vi ionako znate.
– Ali ja ne znam – reče Norma. – Možda možete biti toliko ljubazni i
sve ispričati meni.
– Oh, dakako, gospođo Desmond. Važno je da ste vi upoznati sa
svime. Taj se „bljedoliki”, dakle, pojavio prije dva dana u Sarcellesu u
gospodina Garibaldija. Kako ga je pronašao, to, dakako, gospodin
„bljedoliki” nije ispričao. Bez sumnje specijalist i to njemački specija-
list koji ilegalno operira u Francuskoj, kao što je to već učinio u
Cronynovu stanu. Vjerojatno je tamo pronašao neki trag koji ga je
doveo do monsieura Garibaldija. Ali, mora daje obavio još vraški dio
posla dok ga je pronašao.
– Dakle, „bljedoliki” je bio u vas – reče Norma Garibaldiju.
– Da, madame.
– Što je htio?
Garibaldi pogleda najprije Kaplana, pa Renauda.
– Hajde, odgovorite! – reče Renaud.
– Molim lijepo. Taj... gospodin „bljedoliki” je rekao da mu je poznato
kako sam ja radio za doktora Sasakija u Nici u službi osiguranja po-
gona, a da sam došao s preporukom iz GENESIS TWO. „Ja također
znam da ste vi ukrali tajnu, na diskete kodirani materijal”, rekao je
osim toga. „Kod i diskete predali ste Rusima.”
– To je rekao? –upita Norma. „Moram razmišljati sasvim mirno i lo-
gički”, pomisli ona. „Sve se okrenulo za 180 stupnjeva. Ne vjeruj ni-
kome! Ne vjeruj nikome! Ne pouzdaj se ni u koga! Samo u sebe sa-
mu.”
– Da, madame.
– Otkuda je on to znao?
– I ja sam ga to pitao. Rekao je još kako bi on znao da sam materi-
jal predao Amerikancima. On zna, da Amerikanci nemaju diskete.
Dakle, preostaju jedino Sovjeti. 1 dao mi je tri sata da se stavim u
vezu s gospodinom Sondersenom u Hamburgu i da mu ispričam sve
što se dogodilo. Ako to ne učinim, on će obavijestiti francusku polici-
ju i ja odoh u ćuzu. Jer, mene još uvijek traže nakon provale ovdje u
trezor, zar ne? „Bljedoliki” nije bio koscher. Radio je tajno u Francu-
skoj, odmah sam to shvatio. Nijemac. Htio je mene i ono što ja znam
odvući u Njemačku. Jasno! U Njemačkoj se dogodio onaj teroristički
napad u cirkusu.
– I o tome znate – upita Norma.
– A tko ne zna? U cirkusu je ubijen šef jednog instituta koji radi na
sličnoj stvari kao i EUROGEN. A uz njega još i znatan broj drugih lju-
di. Ja čitam novine. Iznenađeni ste, zar ne? Ja nisam htio imati posla
ni s francuskom, a niti s njemačkom policijom. Zato sam nabavio
adresu tog instituta u Hamburgu. Pročitao sam da je na mjesto šefa
stupio neki doktor Barski. Bio sam potpuno siguran da se njegov te-
lefon prisluškuje. I dakle, poslao sam mu putem prijatelja obavijest.
Neka me nazove u jednoj gostionici. To je i učinio. Rekao sam mu da
znam tko je izdajica i tko dalje prosljeđuje rezultate istraživanja u nje-
govom institutu.
– Vi to zaista znate? – Norma ga pogleda vrlo iznenađeno.
– Da, madame.
– Otkuda?
– Odmah, madame, odmah.
– Ne možete tu tek tako sjesti i sve zasvinjiti! – tužio se Sasaki.
Torrini se spustio na kauč presvučen bijelom kožom.
– Jezik za zube! – reče on.
– Zašto se niste povezali sa mnom? – upita Sondersen bivšeg služ-
benika zaštite pogona.
– Pa rekao sam vam! Vi ste iz policije. Slušajte, ja znam na čemu
radi doktor Sasaki tu u Nici. Ja također znam na čemu se radi u
EUROGEN-u u Parizu. A znam i na čemu se radi u Hamburgu.
– Kako to? – upita Collin.
– Jer me sve to zanima još od moje rane mladosti. Ja sam čak do-
pola završio studij kemije. U meni je izgubljen siguran nosilac Nobe-
lo- ve nagrade. Znam također i to da doktor Barski u Hamburgu i nje-
govi suradnici hoće po svaku cijenu spriječiti, kako ono što su pro-
našli ne bi dospjelo u tuđe ruke. I njihov je šef to želio spriječiti. Nje-
ga su ubili. To su vrlo moćne ruke. Vi znate koje. I ja znam. Da nas-
tavim?
– Ne – reče Sondersen. – Vi ste se, dakle, nadali da ćete pomoći
doktoru Barskom i njegovim kolegama, ako mu navedete ime izdajni-
ka?
– Tako je, monsieur. Ali, istodobno se nadam na taj način spasiti
svoju kožu. Jer, otkad me je pronašao taj „bljedoliki”, ja više nisam
bio siguran za svoju glavu. Ako doktor Barski bude znao izdajicu ko-
ja sve prenosi dalje Sovjetima, onda mogu računati na pomoć i zašti-
tu od Amerikanaca. Nove isprave. Novi život. Živjeti negdje u miru, to
sam želio, ja dripac! A sada sam do grla u govnima. No da... Nisam
se usudio pobjeći iz Francuske. I zato je rekao doktor Barski, da će
on, doktor Renaud iz EUROGEN-a i doktor Kaplan iz Hamburga doći
k raeni, kako bi napokon ta stvar pukla, ali s velikim praskom.
– Bilo je točno.tako, kao što je ispričao –reče Kaplan. – S pravim
praskom. U početku sam i ja govorio o tome. Bila je to jedina moguć-
nost da se nešto, bar nešto pokrene.
– Dakle, da čujemo! –forsirano reče Sondersen. –Tko je izdajica?
Garibaldi pokaže elegantnog malog Japanca. – Doktor Kiyoshi Sasa-
ki – reče on.
 31

Napolju se odjednom rasvijetlilo.

Ni tračak dima više nije pokrivao sunce. Ono je opet zasjalo svojim
punim sjajem s plavoga neba.
– Oluja se stišala – reče zdepasti Jacques Collin i ugasi sva svjetla.
– Vi ste izdajica, doktore Sasaki?
– Da – mirno odgovori Japanac.
– Da li samo vaših rezultata istraživanja ili i rezultata dobivenih u
Institutu u Hamburgu?
– Moji su mi rezultati stajali sto posto na raspolaganju, pohranjeni
na disketama. O njima sam obavještavao već čitav niz godina. S ko-
dovima, dakako.
– A što je s Hamburgom? – upita Collin, mirno kao i Japanac.
– O njima sam obavještavao samo ono što mi je pričao moj brat Ta-
kahito. Odnosi među članovima obitelji u nas u Japanu su svetinja,
nešto što se ne može ničim uništiti, mi se potpuno pouzdajemo jedan
u drugoga.
– Baš lijepo – reče Collin. – Vrline Istoka. U nas izgubljeno, naža-
lost. Dakle, vaš brat Takahito vam je pričao na čemu se u Hamburgu
radi, koliko se je daleko stiglo, sve to?
– Sve to, da, monsieur le commissaire.
– Ali ne i detalje. Mislim time, nije vam na primjer ništa rekao o po-
kusima kojima je iz DNK nesretnim slučajem otkriven virus.
– Ne.
„Taj elegantni sitni čovjek toliko je dostojanstven i ležeran da se to
nekome tko ne pozna Azijce može učiniti neprirodnim”, pomisli Nor-
ma.
– Ništa sličnoga. Bilo bi sasvim besmisleno pitati ga nešto takva.
Na takva pitanja o detaljima, on sigurno ne bi odgovorio. Moj je brat
dvije godine stariji od mene. Izvrstan znanstvenik. Izvrstan čovjek.
Ali o čemu je tu zaista riječ, to mi nije rekao.
– Vi to znate – reče Sondersen.
– I te kako, monsieur!
– I Tak to zna – reče mladi Izraelac. –Od Gellhomova ubojstva nje-
mu je poznato da se za taj virus zanimaju obje velike sile. Da ga se
žele dočepati po svaku cijenu, pa makar i na najbrutalniji način. Mi
smo razgovarali s Takom, gospodine Sondersen, doktor Barski i ja.
– Kada? –upita Norma. „Ne”, pomisli odmah. „Zaboga! Ako je to is-
tina. Da, da. Samo neka to bude istina!”
– Odmah, čim je Jan saznao od gospodina Garibaldija daje izdajica
ovaj čovjek ovdje. Da, dugo smo razgovarali s Takom na Zaraznom
odjelu, na kojem se sada nalazi. Tak je rekao da je uvijek pričao
svom bratu na čemu radi. Ispričao mu je također i da sada na sa-
mom sebi iskušava cjepivo. Da, to je ispričao svom voljenom bratu.
Pojedinosti nije izdao, to je potvrdio sada i njegov brat. Tak ne bi ni-
kada učinio ništa takvog. Mi ga dobro poznamo. On ima samo jednu
želju, zato se i počeo baviti takvim radom: želio bi ljudima pomoći.
Najprije je želio pronaći sredstvo protiv leukemije i protiv svih obolje-
nja izazvanih radioaktivnim zračenjem. Ta goruća želja posljedica je
onoga što se dogodilo u Hiroši- mi. Tamo je bačena prva atomska
bomba. Bilo je 260. 000 mrtvih i 165. 000 ranjenih i nestalih, a i da-
nas su bolnice pune ozračenih. To je bila Takova trauma, iako je on
rođen tek 1955, dakle 10 godina nakon prve bombe. Htio je pomoći!
Spriječiti novo zlo! Upravo kao i sada, kad smo na nesreću naišli na
taj virus koji mijenja karakter ljudi. On će kao i svaki pojedinačni član
naše ekipe učiniti sve, kako ni jedna velika sila ne bi nikada saznala
ništa pobliže ni o virusu, ni o cjepivu. Za razliku od njegova brata ov-
dje.
Kiyoshi Sasaki skoči na noge. Prvi put otkad ga Norma poznaje i
vjerojatno prvi put u svom životu, od digne svoj nježan glas, prvi put
poče vikati, uzbuđen toliko da je neke riječi gotovo preskakao: – Za
razliku od mene, da! za razliku od mene! Moj dragi brat Takahito ne-
ma pojma o čemu je riječ! On nema pojma na što su sve Amerikanci
spremni! Neka mu budu! On zna točno kao i ja što se dogodilo u Hi-
rošimi! Ali, on zbog toga ne mrzi Amerikance! On ih ne mrzi zbog tog
stravičnog zločina kojeg su počinili 6. kolovoza 1945! Ta prva atom-
ska bomba bila je baby-bomba![ 83 ] I ta bomba-dijete razorila je či-
tav grad! Usmrtila je žene, djecu, starce, mlade ljude, zdrave ljude,
nevine ljude! Ona je promijenila nasljednu supstanciju preživjelih!
Oni koji su preživjeli vodili su život u neizrecivim mukama! Zavidjeli
su mrtvima! Mrtvima je bilo bolje! Preživjeli su umirali tako, kako ljudi
nisu još nikada umirali! Otpadala im je koža, sve dok njihovo tijelo ni-
je ostalo golo meso! Oslijepili su! Poludjeli! Ispala im je sva kosa!
Trudnice su rađale najstrahovitija čudovišta! Patili su od čireva naju-
žasnije vrste! Morali su podnijeti neopisive bolove, dok su napokon,
napokon umrli! Smrt je bila njihovo izbavljenje! Baby-bomba! Njena
je svjetlost bila toliko jaka, da su u trenutku eksplozije, koja je bila
svjetlija od 1.000 sunaca, na mnogim zidovima u čvrsti beton ostale
zapečene i utisnute sjene od ljudi. – Kiyoshi Sasaki je hvatao zrak.
Uhvatio se za obližnju podnu svjetiljku i nastavio vikati: – Amerikanci
su tim zločinom otvorili novu povijesnu eru, eru do tada nepoznatog
oružja za uništenje ljudi! Amerikanci su se usudili da ga prvi upotrije-
be! Nikada im to neće biti oprošteno, nikada! Ni od ljudi, ni od Boga,
pa koji god to Bog bio! Nikada! Prokleti bili Amerikanci za sve vijeke
vjekova!
Sasaki je jedva disao, zateturao je i svalio se na obližnji kauč. Tamo
se šćućurio, dašćući.
U velikom je salonu zavladao mir. Nakon gotovo noćne tame, sada
su u salon dopirale zrake jesenskog sunca.
 32

Tišina je vladala nekoliko minuta.

Onda reče Kaplan: – Tu je, dakle, naš izdajnik. Kolega Barski i ja
smo mislili, kako je neophodno da jedan od nas dvojice doleti zajed-
no s gospodinom Garibaldijem i Patrickom Renaudom ovamo u Ni-
cu, i to što je moguće spektakularnije. Na taj se način moralo one-
mogućiti barem francusku vladu, da i dalje vrši pritisak na službenike
koji rade na tom poslu, dakle, i na vas komesare Collin.
– Zašto ste uključili i Patricka Renauda? Kako ste došli na pomisao
da postoji neka veza imeđu EUROGEN-a i doktora Sasakija tu u Ni-
ci? – upita Sondersen.
– Preko mene – reče Garibaldi. – U vrijeme dok sam radio ovdje,
primijetio sam da je doktor Sasaki povremeno znao nestati. Pokušao
sam otkriti kamo odlazi. Odlazio je preko u Italiju. U Ventimigliai bi
mu se uvijek zametnuo trag. No, jedanput sam imao sreće, pa sam
ga pratio sve do malog svratišta u Diano Marino. To je mjesto na li-
gurskoj obali. Tamo se sastajao s čovjekom koji se zvao Jack
Cronyn i koji je radio u EUROGEN-u, s čovjekom, koji je nestao na-
kon konferencije za novinare u Parizu. Zatim sam tu dvojicu slijedio i
prigodom tri daljnja susreta. O tome sam izvijestio doktora Barskog.
– A otkuda je doktor Barski znao tko je taj Jack Cronyn? – upita
Collin.
– Doktor Renaud pokazao mu je kopiju njegovih osobnih isprava.
– Da, u stolnoj crkvi u Breisachu – reče Renaud.
– Ali meni ste je predali s fotosima onog „bljedolikog” – reče Norma
– kako bih to oboje predala gospodinu Sondersenu.
– Točno. – Renaud kimne.
– Zašto je onda potajno poduzimao daljnje korake? – upita Norma.
 – Kako vas ne bi doveo u još veću opasnost – reče Kaplan. – Mislio
je da mu gospodin Sondersen neće reći, neće smjeti reći, cijelu isti-
nu o obadvije slike.
– A zašto nije nikada o tome razgovarao sa mnom? – poviče Nor-
ma.
– Iz istog razloga – reče Kaplan. – Kako vas ne bi doveo u još veću
opasnost. Vi znate što Jan osjeća za vas, gospođo Desmond.
„O ne, ne, ne!”, pomisli Norma. „Čuda se ne događaju!”
– Živio je u vječnom strahu za vas – reče Kaplan. – Sve je bilo do-
govoreno: moj let u Pariz, moj sastanak s Patrickom i gospodinom
Garibaldijem, no uto ste vi odletjeli s gospodinom Westenom na Gu-
ern- sey da se sastanete s tim doktorom Millandom. Kad ste stigli, on
je već bio mrtav. Janov strah za vas još je porastao. Odletio je za va-
ma. Mi smo zaključili da se naš pothvat mora izvršiti prije nego što
se dogodi još neko veće zlo i dogovorili smo lozinku – Breisach.
Norma podupre glavu rukama. „Ne želim da mi itko vidi lice”, pomis-
li. „Nitko ne smije vidjeti da plačem. Jan. A ja sam te smatrala izdaji-
com. Kako sam to samo mogla! Tako nešto se nikada nije smjelo do-
goditi. Nikada.” Osjeti nečiju ruku na svom ramenu i odmah je znala
da je to Sondersenova ruka. Izdaleka dopre do nje Kaplanov glas.
– Doktor Sasaki priznaje također daje izdavao sve što god je saz-
nao od tog doktora Cronyna, koji je radio u EUROGEN-u. Patrick i ja
radimo na istom projektu: da pomoću rekombinirane DNK, pronađe-
mo viruse koji su djelotvorni protiv raka. A ono što je užasno, upravo
je taj deformirani virus koji je zabunom napao Toma Steinbacha,
upravo taj virus kojeg trebaju velike sile za vođenje nove vrste rata.
Svi znate o čemu govorim. Doktoru Sasakiju nisu bile poznate nikak-
ve pojedinosti. On je saznao od svog dragog brata samo to, da je is-
krsnuo jedan takav virus koji mijenja karakter ljudi. I to je izdao So-
vjetima. Posljedica je bila – ucjena. Nakon što se u Gellhorna nije
uspjelo s ucjenom, došlo je do terora. Do masakra u „Cirkusu Mon-
do”..
– Tamo je umrlo mnogo nedužnih –reče Renaud. –Ali gospodinu
Sasakiju je to svejedno, kao što nam je rekao. On se ne kaje zbog
svoje izdaje i svega što je ona prouzročila. Toliko je beskrajna njego-
va mržnja prema Amerikancima. To ste rekli, gospodine Sasaki, zar
ne?
– Da – odgovori elegantni, sitan gospodin koji se smirio i sjedio mir-
no i sabrano na kauču. – Rekao sam to. Sve sam izdao Sovjetima i
učinio bih to uvijek, uvijek, uvijek iznova. Amerikanci su zlo ove ze-
maljske kugle. Oni će biti njena propast.
– No – reče Torrini – koliko sam ja informiran i Sovjeti imaju nekoli-
ko atomskih bombi.
– Da li su ikada ijednu bacili na ljude? – upita šaptom Sasaki. – Oni
su doduše počinili sve moguće vrste nepravdi, svaku vrstu zločina.
Ali ovaj zločin stoljeća nisu.
Pico Garibaldi reče: – Doktor Sasaki me je izričito tražio od GENE-
SIS TWO u Monacu. Tada se već bojao. Amerikanci su, naime, nas-
lutili, da bi on mogao svoje znanje izdati Sovjetima. Bio mu je, dakle,
u to vrijeme potreban krivac. Krivac sam bio ja. Ponudio mi je pola
milijuna dolara, nove isprave, novu egzistenciju, ako tobože ukradem
iz trezora kodirane diskete i nestanem s njima. Ja sam doduše nes-
tao, ali dakako, bez disketa i bez znanja koda. S pola milijuna dolara.
– Dakle, diskete i kod Sovjetima ste dali vi – reče Sasakiju Sonder-
sen.
– Da. – Japanac je djelovao sve više odsutnim. – Ja sam im dao
oboje, a osim toga i sve što sam saznao od svog brata.
– Želja je vašeg brata da vam saopćim slijedeće: on više nema bra-
ta. To što ste učinili, ispunjava ga neizrecivim prezirom – reče Ka-
plan.
– Dragi moj „bedaček” – reče Sasaki i nasmiješi se. – Tako bezaz-
len. Bezazlen ili nedužan, naivan, iskren, povjerljiv, nekriv, jednosta-
van, nekritičan, lakovjeran. Oprostite! Zaista nije trenutak ...
– Vi ste svjesno uzeli čovjeka iz GENESIS TWO, jer je ta tvrtka
skriveno sovjetsko poduzeće, kao što ste nam rekli – prekine ga Ka-
plan.
– GENESIS TWO – ponovi Sasaki. Nasmije se prigušeno. – GENE-
SIS TWO ne bi bez mene značila ništa...
– Doktore Sasaki! – poviče Norma.
Zadnjih minuta nitko nije obraćao pažnju na nju. Svi su se sada za-
piljili u nju. Ona je ustala i dohvatila velikokalibarski pištolj, što gaje
Torrini prilikom ulaza ostavio na obližnjoj polici. Držeći pištolj objema
rukama Norma uperi cijev direktno na Sasakija.
Odjednom su svi progovorili u isti mah.
– Gospođo Desmond, ne činite to! – vikne Sondersen.
– Madame! Da ste mi odmah dali oružje! – vikne Torrini.
– Unesrećit ćete se, madame! – poviče Collin.
– Da se nitko nije pomakao! – reče Norma. – Tko mi se približi sa-
mo korak, dobit će metak ravno u trbuh.
– Ali gospođo Desmond... – počne Sondersen, no ona ga prekine.
– Tišina, molim! Razgovaram s doktorom Sasakijem, ni s kim dru-
gim. Ustanite, doktore Sasaki! – Ovaj ustane. – Kad sam s doktorom
Barskim bila u vas, govorili ste tako mnogo o apsolutno neljudskim
planovima prevlasti velikih sila. O ljudima po mjeri, koje i kakve moć-
nici žele. O vašim nastojanjima da stvorite jedan novi, ljepši svijet –
moćnicima usprkos. O bračnim parovima i ženama koje usrećujete.
To je dakako, sve bila obična predstava.
– Predstava – reče Sasaki. – I sporedni rezultat koji je donosio do-
bit. Pa nisam vam valjda mogao reći istinu, madame! Molim vas lije-
po!
– Je li vam jasno doktore Sasaki – reče Norma – vi koji toliko su-
osjećate sa žrtvama Hirošime, da ste zbog svoje izdaje krivi za uboj-
stvo mnogih ljudi, zadnje za Henryja Millanda s Guernseya, a prije
toga za muškarce, žene i djecu u „Cirkusu Mondo”? Da ste krivi za
smrt moga sina?
Sasaki se duboko nakloni. – Morao sam učiniti to što sam učinio,
madame.
– Vi ste ubojica – reče Norma. I nastavi sasvim mirnim glasom: –
Nisu ubijali oni koji su pucali, nego vi. Vi ste ubili mog sina, doktore
Sasaki. Htjela sam umrijeti kad je on bio mrtav. Ostala sam na životu
s jednim jedinim ciljem: da pronađem ubojicu mog sina. Ne znam da
li su klaunovi ili ljudi koji su ubili Henryja Millanda postupali po ame-
ričkom ili sovjetskom nalogu. To najvjerojatnije neće znati nikada nit-
ko. Vi ste, doktore Sasaki, upozorili Sovjete na to da u Hamburgu
postoji virus kojeg su oni htjeli imati, kojeg su trebali po svaku cijenu.
Dakako, veoma brzo su i Amerikanci saznali za to. Toliko još funkci-
oniraju tajne službe. Ja nisam uzalud nastavila živjeti. Pronašla sam
ubojicu svojega sina. I ja ću vas sada ubiti, kao što je ubijen moj sin.
Bilo mu je sedam godina, doktore Sasaki!
– Gospođo Desmond! – vikne Sondersen.
– Natrag! – reče Norma. – Svi da ste se povukli! Ni makac! Neću
čuti ni riječi! Ni od koga! Možete me uhapsiti kad okončam s tim čo-
vjekom. Natrag! – vikne u sav glas.
Muškarci se povuku. Samo sitni Japanac učini korak bliže k njoj. I
još jedan. I još jedan.
– Pucat ću – reče Norma.
– To ste već rekli, madame – reče Sasaki, približivši joj se još jedan
korak. – Čekam na to. – Opet jedan korak. – Prići ću vam sasvim bli-
zu, kako me ne biste promašili. Moj je život završen. Smrt danas i na
ovome mjestu predviđena je u planu mog života. Život i smrt su bez-
načajni, ako je riječ o nekoj velikoj stvari. – Opet jedan korak. – Una-
toč tomu se plašim, madame. Zato vas zaklinjem, pucajte! Morate ot-
kočiti pištolj.
Norma ga otkoči. Klik. Sasaki je bio udaljen jedva dva metra od nje.
– Ubijte me! – reče on. – Ja sam ubio vašeg sina.
Na Norminu čelu uprljanom čađom stajale su krupne graške znoja.
Ruke su grčevito stiskale dršku pištolja. Jedan je prst dodirivao oki-
dač.
– Molim vas, madame! – reče Sasaki.
Norma sklopi na tren oči. Zatim klone u fotelju presvučenu bijelom
kožom. Pištolj joj sklizne iz ruku na bijeli tepih.
Kaplan skoči, brzo dohvati pištolj i pruži ga Torriniju. Zatim se nag-
ne nad Normu i pomiluje je po kosi. Marama joj je već prije skliznula
s glave. Nekoliko je trenutaka milovao Normu po kosi. A u velikom je
salonu opet zavladala mrtvačka tišina.
Prvi iskorači Jacques Collin. – Doktore Kiyoshi Sasaki, ja vas hap-
sim – reče on. – Odvest ću vas sa sobom u Pariz.
– Razlog?
– Vi ste stranac s dozvolom boravka i rada u Francuskoj. U svojim
ste projektima radili po nalogu i uz podršku francuske vlade. Počinili
ste krivično djelo izdaje tajni stranoj sili. Vi ste osim toga u najmanju
ruku suodgovorni za teroristički napad u „Cirkusu Mondo”, za napad
u berlinškoj Spomen-crkvi i za smrt Henryja Millanda.
 – Ja neću biti dugo u zatvoru – reče Sasaki. – Sovjeti će protestira-
ti.
– U to sumnjam – reče Collin. – Ako i budu protestirali, toga se nit-
ko u Francuskoj ne plaši. Vi ste počinili izdaju u krivoj zemlji, doktore
Sasaki. Može se pretpostaviti da će Sovjeti nijekati da su od vas pri-
mili tajni materijal. Da, ja sam čak siguran, da vaši prijatelji uopće ne-
će reagirati, kao i u svim dosadašnjim sličnim slučajevima. Nadalje,
hapsim vas zbog krive izjave pod zakletvom u vezi s provalom koju
je navodno počinio monsieur Garibaldi. On će biti svjedok protiv vas.
Naposljetku, hapsim vas radi opravdane sumnje, da ste vršili zabra-
njene pokuse u cilju pomaganja u pripremanju nove vrste rata. Je li
vam to dovoljno?
Sasaki slegne ramenima.
– Spakirajte kovčeg! Otpratit će vas dvojica službenika – reče Col-
lin.
Sasaki pođe prema Normi koja je stajala kraj prozora i gledala van
u park. – Madame!
Ona se ne okrene.
– Madame! – ponovi on.
Norma se i ne pomakne.
– Madame, veoma žalim što me niste ubili.
Norma je šutjela.
– Smrt bi za mene bila izbavljenje. Izbavljenje, odnosno otkupljenje,
milost, spas, spasenje, oslobođenje duše. – Kiyoshi Sasaki se okre-
ne i krene iz salona u pratnji dva službenika sigurnosti.
Sondersen priđe Normi. Sada su oboje gledali van u park, gledali
su stabla i lijehe sa cvijećem, plivački bazen i japanski vrt. Sve ono
što je bilo tako izvanredno lijepo, oluja, vjetar i čađ su uništili i uprlja-
li. Crne su bile gredice cvijeća, crne su bile palme, crn je bio bazen i
njegova voda. Policajci su u svojim borbenim odijelima stajali nepo-
mično, uprljani i' crni. Na njih je padala topla, blaga svjetlost sunca i
obasjavala je sve što je oluja uništila: i cvijeće i drveće i bazen i ja-
panski vrt. Daleko dolje u pozadini blistalo je more, počivalo je privid-
no mirno, neuništivo i veličanstveno u svojem dovršenom sjaju.
S istoka su se približavale jedrilice poput jata bijelih leptira.
– Regata – reče Sondersen.
 – Da – reče Norma – regata. „Jan”, pomisli ona. „Kako t se ikada
mogu nakon svega toga približiti?”
– Tako brzo nakon oluje. Kako samo lijepo izgleda – reče Sonder-
sen.
– Da – reče Norma – prekrasno.
On joj položi ruku na rame. – Iako razumijem vaše motive, ipak sam
zadovoljan da niste pucali. Osjećate se zacijelo jadno.
– Vrlo jadno.
– Proći će.
– Da – reče Norma. – Kao i oluja.
 33

– Pažnja, molim –začuje se ženski glas iz zvučnika. – SWISS AIR

obavještava putnike da je let aviona 547 za Zurich s vezom za Ham-
burg odgođen za jedan sat. Molim za razumijevanje. – Glas je pono-
vio 'obavijest još na dva druga jezika.
U hali Aeroport International Cote d’Azur vladala je prava gungula. I
dan nakon pogubne oluje pepela, ponovo je sjalo sunce. Svi su čis-
tači ulica bili u službi i čistili grad. Požari su nastavili harati, a sve je
više turista uplašeno nevremenom napuštalo Ažurnu obalu, koja je
pomalo opet poprimila staru sliku puna cvijeća. Za to su vrijeme vr-
šene pripreme u Lyonu za treći najavljeni posjet pape Wojtyle Fran-
cuskoj, koji je trebao uslijediti slijedećeg dana.
– Hajdemo gore do bara! – reče kriminalistički savjetnik Sondersen.
On je dopratio Normu i Eli Kaplana do aerodroma, jer se zbog hap-
šenja Sasakija morao još zadržati u Nici. Patrick Renaud vratio se
još prošle večeri avionom AIR INTER-a u Pariz.
Prolazili su halom i odvezli se pokretnim stepenicama u prvi kat,
gdje se nalazio veliki restoran.
– Možemo se popeti i dalje – reče Kaplan. – Tamo gore je ljepše i
mirnije. Taj restoran gore zove se „Le Ciel d’Azur”.
– Ne – reče Norma. – Ostat ćemo tu. Tamo straga, uz šank. – Osje-
ćala se užasno. „Le Ciel d’Azur”, pomisli ona. „Samo još i to!”
Pošli su po njenoj želji prema baru u prvom katu gdje su dva bar-
mena stajala uz šank nagnuta iznad otvorenog NICE-MATIN-a, di-
skutirajući o šansama favorita na konjskim trkama slijedeće nedjelje
u Cagnes-sur- -Meru.
– Okapi d’Or neće ni u kom slučaju stići među prva tri – reče jedan
od njih. – To je sasvim jadno, hromo kljuse.
 – Pogledaj, tu u „Prognostics” Okapi d’Or ima najviše šansi – reče
drugi, pokazujući prstom na sportsku rubriku novina.
– Pusti, te „Prognostics” čista su budalaština, Andre – reče prvi bar-
men.
– A zašto ih onda uvijek odmah čitaš?
– Ja čitam svakog dana i te glupe horoskope – odgovori onaj koji se
zvao Andre. – Točno kao i ti. Takvi smo mi ljudi. Ti možeš raditi što
hoćeš. Za mene je to samo Sine Die. Ja ću svoje tierce ispuniti ova-
ko: jedan Sine Die, dva Narcisse Viking, tri Reve de Mai.[ 84 ] Bon
jour, Madame, Messieurs.[ 85 ] Što izvolite?
Sondersen i Kaplan su uzeli „Ricard”, a Norma zatraži campari sa
sodom.
Barmeni su brzo servirali piće, a zatim se odmah povukli u kut bara
da nastave diskusiju.
– Tierce je oklada kojim će redom stići na cilj prva tri konja – reče
Sondersen ulijevajući iz vrča vodu u žućkasti „Ricard”, koji se nakon
toga obojio mliječno.
– Znam – reče Norma.
– Slušajte, gospođo Desmond, ja vas moram uputiti u sve. – Son-
dersen je izgledao poprilično nes'retan. – Mi smo sklopili sporazum,
zar ne?
– Jasno – reče Norma i popije gutljaj pića.
– Nemoj me uzrujavati s tim tvojim sranjem od Okapi d’Or!
– reče prvi barmen glasno. – Pardon. – Okrene se i nakloni pred
svojim gostima. – Moram se uzrujavati.
– A tko se ne mora – reče Kaplan. Izvana je dopiralo brujanje avi-
ona koji je upravo uzlijetao. – Govorite o tome da ste oboje sumnjičili
Jana. Jana i mene, zar ne?
– Točno – reče Sondersen.
– I neka ste! – Kaplan pogleda Normu. – Mi smo to i željeli tako ure-
diti! – On odmahne glavom. – To je sasvim u redu, gospođo De-
smond. TS vi poznate Jana! On je računao s time da ćete ga vi
osumnjičiti. Nije imao drugog izbora.
„Alija”, pomisli Norma. „Tu gore, jedan kat više, onoga jutra... Tre-
bala sam čvršće vjerovati u Jana. Sa svojim vječitim sumnjičenjem
samo sebi otežavam život. Iako sam imala uglavnom pravo sa svo-
jim pesimizmom.”
– Sada imamo izdajicu. Sad znate čovjeka koji nosi tako veliku kri-
vicu za smrt vašeg sina – reče Kaplan.
– I što to sada znači? – upita Norma. – Utjehu?
– Mislim da je tako. Veliku – reče Kaplan.
– Pa baš tako velika i nije – reče Sondersen i ulije još ledene vode
u svoj „Ricard”.
– Što ste time htjeli reći? – upita Kaplan.
– Sasaki je izdajica, on je to sam priznao. Ali sad sam potpuno si-
guran u to, da mora postojati još jedan drugi izdajica.
– Žašto sada? – upita Kaplan.
– Jer je do sada uvijek, što god se događalo, ftazivao telefonom
onaj čovjek s metalnim iskrivljenim glasom – reče Sondersen. – Uvi-
jek. U Hamburgu, u Berlinu, na Guernseyu. Uvijek je sa stopostot-
nom sigurnošću bio upućen u sve što smo mi poduzimali. Ovaj put?
U Cimiezu? Kad smo bili kod Sasakija? Ovaj put nije nazvao! Prvi
put se dogodilo da nije nazvao, a baš ga se tu moglo očekivati.
– Točno –zbunjeno reče Norma. –Potpuno ste u pravu, gospodine
Sondersen. Zašto nije nazvao u Kiyoshi Sasakija?
– Jer ovaj put nije bio obaviješten? – upita Kaplan.
– Ili je bio obaviješten, ali je imao neki određeni razlog zašto nije
nazvao – reče Norma.
– Postoji jamačno još nekoliko drugih tumačenja. – Sondersen pri-
jeđe rukom preko čela. –Jednako je tako sigurno da postoji još jedan
drugi izdajica. Što će se sada dogoditi, to više ne može nitko živ pre-
dvidjeti. Hapšenjem Sasakija stvar je dospjela u kritičnu fazu. Prvi
put se... – On prekine rečenicu i popije gutljaj.
– I ja također – reče Norma. – Jako se plašim.
 34

Avion s Normom i Kaplanom sletio je na hamburški aerodrom Fuhl-

sbiittel u 14 sati 50. Tu je još uvijek bilo vrlo toplo i sparno, a Normi
se učini kao da je zadnji put bila ovdje prije tri godine, a ne prije tri
dana. S mladim je Izraelcem prošla pasošku i carinsku kontrolu. U
hali za dolaske čekalo je vrlo mnogo ljudi na svoje prijatelje ili rodbi-
nu. Norma se za trenutak ponada da će možda Barski biti tu. Zabri-
nuto je koračala kraj Kaplana koji je na malim kolicima vozio njen i
svoj kovčeg prema izlazu.
– Norma! – vikne tanak dječji glasić.
Ona se okrene. U sjeni ulaza stajala je Jeli. U svojoj je bijeloj haljini-
ci djelovala nekako izgubljeno. Smiješila se i domahivala.
Norma osjeti kako je ispunjava neki osjećaj sreće. Djevojčica joj po-
trči ususret. Norma se sagne. Jeli je čvrsto privine uza se. Zatim joj
pruži prekrasan buket.crvenih ruža.
– Izvoli, Norma! – Jeli je sva blistala od sreće, a kako se smiješila,
vidjela joj se rupa na mjestu gdje nije imala zuba.
– Hvala ti – reče Norma. – Kakvo divno cvijeće! – Kaplan se zaus-
tavio na određenoj udaljenosti.
– To je od mene i od Jana – reče Jeli.
– Gdje je Jan?
Jeli pokaže u pravcu parkirališta. – Tamo preko.
– Zašto on nije došao s tobom?
– Rekao mi je da sama dođem po tebe. Da iznenađenje bude veće.
– Razumijem – reče Norma. „Ah, Jan!”, pomisli ona.
– Ako želiš možemo najprije otići do paviljona na Alsteru. Ja ću ta-
mo pojesti sladoled. Od jagoda i čokolade. Zar ne, ti hoćeš do alster-
skog paviljona?
– O, kako da ne! – reče Norma.
 – Sjećaš se još kad sam s tobom bila tamo?
– Kako da se ne sjećam.
– Tomu je već dugo vremena, zar ne?
– Strašno dugo – reče Norma – gotovo tri tjedna.
Srebrnosivi se „Volvo”, za čijim je volanom sjedio Barski, približi i
zaustavi. On izađe iz kola i sa smiješkom krene ususret Normi.
– Zdravo – reče on.
– Zdravo. – Ona mu padne oko vrata.
– Dobro je, dobro – reče on.
– Ali ja doista više nisam znala...
– Ja bih na tvom mjestu pomislio točno isto što si pomislila i ti.
– Zaista? – tiho upita Norma.
– No, sada je dosta o tome – reče on glasno. Zatim pozdravi Kapla-
na i oni ukrcaše prtljagu.
– Jesam li vam rekao? – reče mladi Izraelac. – 1 ja ću jesti slado-
led. Vaniliju. Samo vaniliju. Potpuno sam lud za vanilijom.
– Vi ste divni – reče Norma. – Obojica.
– Pa i jesmo – reče Kaplan.
Zatim su krenuli. Svi prozori na automobilu bili su spušteni, pa je
unutra prodirao topli zrak. Norma se osjećala kao da sjedi s nekim
prastarim prijateljima, veoma veoma daleko i da upravo sada kreću
na put na neku zajedničku misiju. Sjedila je kraj djeteta na stražnjem
sjedalu.
– Jesi li vidjela? – upita Jeli.
– Što?
– Da imam svoje najdraže cipele. Plavobijele. Jedna se zove Nor-
ma, a druga Jan.
– Stvarno – reče Norma. – Jesi li ih obukla specijalno za sladoled?
– Specijalno za tebe–reče Jeli. –1 ne ja sama. Jan je rekao neka ih
obučem.
„Život može biti tako lijep”, pomisli Norma. „Dakako, samo ponekad
i kratko vrijeme. Ali kako je onda zaista lijep!”
Sjedili su u paviljonu na Alsteru. S vode je dopirala svježina, a bijeli
su brodovi doplovljavali i isplovljavali. Opet je tu bila gužva, opet je
odzvanjala glazba, stari sentimentalni napjevi. Jeli i Kaplan su jeli
sladoled kao što su prije rekli. Norma je pila ledeni čaj, a Barski
šveps- -tonik. Nad rijeku se nadvila prva jesenska magla, a Norma je
razmišljala o svemu što joj je Sondersen prije svega nekoliko sati is-
pričao u Nici i osjećala je strah. Crvene su ruže stajale u vazi ispred
nje.
C’est si bon, pjevao je Yves Montand.
– Nazvao je Patrick – reče Barski Kaplanu. – Čini se da su napre-
dovali s Tomovim radovima.
– Ja sam vam to odmah rekao – odgovori Kaplan.
Barski objasni Normi: – Ja sam Patricku dao sve što je Tom još us-
pio izraditi prije svoje smrti, čitav koncept na osnovu kojeg je Tak ra-
zvio cjepivo. Inače, njegovo je stanje i nadalje sasvim normalno, bez
ikakvih promjena. Za nekoliko dana ćemo znati da li cjepivo zaista iz-
aziva imunitet. Svi su izgledi da će uspjeti.
– Ali kako je to moguće? – upita Norma. – Mislim, Patrick i njegovi
prijatelji u Parizu rade s radioaktivnim supstancijama, a vi s virusima.
– Upravo je to ono najveličanstvenije na Tomovom metodičkom
konceptu – reče Barski. – To je takoreći neka vrsta filozofskog prosu-
đivanja, koje vrijedi i za viruse i za zračenje.
”... bras dessus, bras dessus, en chantant des chansons”[ 86 ] pje-
vao je Yves Montand.
– Vidiš – nastavi Barski. – Tom je stvorio polaznu osnovu – nikada
nije radio tako dobro i uspješno kao nakon oboljenja, znam točno što
govorim – dakle stvorio je polaznu bazu na kojoj se može graditi i
prigodom zračenja i prigodom rezanja. To je bilo jasno i meni i Eliju
onog trenutka čim smo od Taka dobili materijal i sređivali ga. Polaze-
ći od Tomove osnovne ideje, mogu se razviti najrazličitija cjepiva.
Naprosto genijalno.
– Tom je bio genijalan – reče Kaplan. – Imao je bistar um, imao je
mašte i chuzpe[ 87 ], kako da kažem, dovoljno znanstveničke smi-
onosti.
– Je li ti dobar sladoled? – upita Kaplan djevojčicu i pogladi je po
kosi.
– Hmm! – učini Jeli i oduševljeno ga pogleda. – Super. Kažem ti, ja-
goda i čokolada, to je nešto najbolje na svijetu.
– A meni vanilija –. reče Kaplan. – Da, Tom je imao sve to, gospođo
Desmond. Postoje mnogi koji rade izvanredne eksperimente i koji
postižu izvanredne rezultate. Samo, uglavnom kasnije, ne znaju što
započeti s njima. Vidite samo koliko je mnogo ljudi radilo na izučava-
nju nasljednih osobina. Svi su oni imali zavidne razultate. A unatoč
tomu, stvar nije mnogo napredovala. Gotovo stotinu godina. Sve dok
se nisu u Cambriđgeu pojavila dva vesela i nestašna momka koji su
se u stvari zanimali jedino za tenis i francuske au-pair-djevojke[ 88 ],
sve dok, dakle, nisu došli Francis Crick i James Watson i, u jednom
veličanstvenom trenutku, pronašli dvostruki heliks DNK. Eto, tako se
to događa. Tom je prije svoje smrti s tim svojim metodičkim koncep-
tom stvorio također nešto gotovo jednako značajno.
„Kao i moji prijatelji u redakciji”, pomisli Norma. „Na isti način sjede
sad njih dvoje ovdje sa mnom. I razgovaraju. I opušteni su. U vreme-
nu između dva događaja. Između dvije pucnjave. Između smrti i živo-
ta, između života i smrti.”
– Većina od nas – nastavi Barski –ne stvori čitav svoj život ništa ge-
nijalnog. A mnogi rade i nadasve se trude. Ali, trudom se ne može
baš sve postići. Tomu je prije njegove smrti uspjelo nešto fantastič-
no. I tako sam ja kompletan materijal poslao Patricku s nadom, da će
i U Parizu to biti od koristi pri traženju cjepiva protiv goropadnog viru-
sa, koji izaziva tu novu vrstu raka. I sada Patrick kaže da ima izgleda
da će krenuti naprijed.
– ...ga vaut mieux rn’un million. Tellement, tellement c’est bon[ 89 ]
pjevao je Yves Montand. Orkestar se još jedanput glasno uključio,
zazvučao je solo saksofon, a zatim je pjesma završila. Slijedio je la-
gani valcer.
– A ti si jedanput vikao na Toma, jer je telefonirao Patricku i htio mu
ispričati dokle ste stigli s vašim radom. A sada daješ Patricku čitav
materijal – reče Norma.
– Da – reče Barski. – Smiješno, zar ne?
– Krugovi – reče Kaplan.
– Što?
– Neprestano se zatvaraju novi krugovi – reče Izraelac.
„Čudno”, pomisli Norma, „i Alvin je rekao to isto.”
– Što se dulje radi, što se dulje živi, to se više krugova zatvara. Kad
netko toliko ostari, da vidi kako seje zatvorilo vrlo mnogo krugova, ta-
da je on, po mojem uvjerenju, imao dobar život.
 Trgne ih tanak zvuk što se ponavljao u brzom ritmu. Barski izvuče iz
džepa metalni aparat veličine kutije šibica. Sada je signal bio još
glasniji.
– Oprostite – reče on. – Moram telefonirati. – Odmah zatim ustane
od stola i udalji se.
– To je euro-pieper, znaš – reče Jeli Normi. – Jan ga neprestano
nosi uza se. Kad god ga traže na klinici i kad je nešto hitno, onda to
kažu telefonskoj centrali, a ona tada uključi njegov euro-pieper i on
počne pištati.
Stolu priđe jedan od službenika sigurnosti koji su ih pratili skroz od
aerodroma. – Je li gospodin doktor Barski već otišao telefonirati? –
upita službenik. – Upravo smo u našim kolima primili telefonski po-
ziv. Mora odmah nazvati Institut.
– Vidiš! – reče Jeli Normi.
Kad se Barski vratio, Kaplan ga upita: – I?
– Zvala je Alexandra. Mora nam odmah nešto pokazati. Žao mi je,
Jeli. Sad ćemo te odvesti doma. Nemoj se žalostiti!
– Žalostiti! Ja sam radosna da su moje cipele tako djelovale. A već
sam pojela i svoj sladoled. Više i ne bih mogla.
Dok je Barski pozvao konobara da plati, upita Kaplan: – Što hoće
Alexandra?
– Hoće nam to pokazati osobno. Htjela je da bezuvjetno bude prisu-
tan i Sondersen, ali ja sam joj rekao da je on još uvijek u Nici.
– Dakle, hajde idemo u Institut! – reče Kaplan.
– Ne u Institut. Moramo izvan grada u Bendestorf.
– Kuda?
– U centralu za vijesti WELT IM BILD – reče Barski.
 35

Na popodnevnom suncu zrak je treperio iznad ledine. Široke plohe

svjetlucale su crvenkastoljubičastim sjajem. Barski parkira kola is-
pred velike zgrade. Ovdje napolju čarobno je mirisalo po vrijesku,
osjećao se miris jesenjih šuma koje su okruživale malo mjesto.
U predvorju je bilo ugodno svježe. Alexandra Gordon sjedila je kraj
nekog mladog bradatog čovjeka s poniklovanim naočalima. Kad su
Norma, Barski i Kaplan ušli, oboje je ustalo.
Mladi se čovjek predstavi: – Karl Fried. Ja zamjenjujem Jensa Kan-
dera.
– Gdje je Jens? –upita Norma. Ona je ruže ponijela sa sobom, jer je
u kolima bilo previše sparno a da bi ih tamo ostavila.
– Otputovao – reče Fried. – On je otputovao.
– No, no, a kako to? – Norma je bila začuđena. – Ništa mi o tome
nije rekao. Neki dalek put?
– Da, dalek put – reče mladi čovjek s bradom. – Molim vas, dođite
sa mnom. Sve je pripremljeno. – On krene prvi prema dizalu. Nekoli-
ko trenutaka kasnije već su se nalazili u Kanderovu uredu. Fried na-
vuče zavjese, uključi televizor i jednu malu svjetiljku, pođe do pisa-
ćeg stola, digne telefonsku slušalicu i okrene neki vrlo kratak broj.
– Fried – reče on. – Okay, Charley, spremni smo. Kreni!
– O čemu je riječ? – upita Barski.
– Odmah ćeš vidjeti – reče Alexandra. U međuvremenu su svi sjeli,
a Norma se prisjeti da je u toj prostoriji već proživjela jednu sličnu si-
tuaciju, zajedno s Kanderom, kad se presnimavala video-kaseta Dru-
gog programa o pogrebu obitelji Gellhorn iz Stamberga.
Opet su se na crnom ekranu pojavili najprije veliki brojevi 5, 4, 3, 2 i
1, a zatim i zviždajući tonovi. Zatim se na ekranu mogao vidjeti neki
vrt obasjan sunčevim svjetlom.
 – To je snimljeno u Parizu. Iza „Hopital de Gaulle” – reče Alexandra.
Kamera je švenkala po lijehama cvijeća, a zatim se na ekranu poja-
vi Patrick Renaud odjeven u bijeli laboratorijski ogrtač. Svi su netre-
mice gledali u sliku.
Patrickove ruke, njegovo lice i njegove uši blistale su u kričavo jar-
koj narančastoj boji.
– Kako to da taj tako izgleda, Alexandra? – upita Barski.
– Odmah, odmah –reče ova. Na ekranu se promijeni slika. Sada se
vidjelo veliko dvorište unutar bolnice, također obasjano suncem. Pre-
ko praznog prostora prolazio je čovjek u bijelom ogrtaču.
– To je... – počne Alexandra.
A Norma je prekine: – Profesor Cajolle! Predsjednik upravnog sa-
vjeta EUROGEN-a u Parizu. On je bio zajedno sa svojim inozemnim
kolegama na ispraćaju Gellhorna i njegove obitelji na Ohlsdorfškom
groblju. Ja sam tada vidjela nekoliko puta njegovu sliku u novinama.
– Da –reče Alexandra. –Toje profesor Robert Cajolle. Snimka je uči-
njena skrivenom kamerom. Cajolle ne zna da ga se snima. – Sada
se približi zdepast čovjek srednje visine. Njegovo se lice, uši, ruke
sjale istim jarko narančastim tonom kao prije toga Patricka Renauda.
Laganim korakom prođe Cajolle kraj kamere i izađe iz slike.
– Dodavola, Alexandra, što to treba značiti? – upita Kaplan.
– Tehničari su zalijepili snimku tako da se snimak neprekidno po-
navlja – reče Engleskinja. – Odmah će se sve ponoviti. Evo, vidite...
Iznova se na ekranu pojavi Patrick, ruke i lice jarko narančaste bo-
je, a nakon njega profesor Cajolle, jednako tako i lica i ruku iste kri-
čeče boje.
– To bi bilo dosta – reče Alexandra mladom bradatom čovjeku s po-
niklanim naočalima. Ovaj uzme telefonsku slušalicu, okrene neki vrlo
kratak broj i reče: – Hvala, Charley, gotovo je. –Zatim ustane, isključi
televizor i vrati zavjesu na svoje mjesto.
– Vidite –reče Alexandra –nije mi dalo mira od samog početka to
što je gospođa Desmond rekla, da je nestao izvještaj Prvog progra-
ma s pogreba. Mislim na video-snimku. Naprotiv, izvještaj Drugog
programa nije nestao. Kasnije su također nestala dva filma francu-
skih stanica o konferenciji za novinare u vezi s misterioznim slučaje-
vima raka u EUROGEN-u. Pretpostavljam daje gospođa Desmond
dugo vremena vjerovala kako je ovaj film bio ukraden radi jedne sa-
svim određene osobe, koja se na njemu mogla vidjeti.
Norma kimne. – Ali to je bila zabluda – reče ona. –Jer, ta osoba nije
sudjelovala na pariškoj konferenciji za novinare, a unatoč tomu tamo
su ukradena oba filma, još prije prvog emitiranja.
– Točno – potvrdi Alexandra. – Kao što rekoh, to mi nije dalo mira.
Ja sam vidjela i mnogo slika s pogreba u novinama. Na njima su se
vidjeli svi prisutni. Da je bio netko na televiziji, koga se nije smjelo
primijetiti, onda ga se ne bi smjelo prepoznati ni na slikama, zar ne?
Dakle, pitala sam se: jesu li možda elektronske kamere, a radilo se
samo s njima, registrirale nešto što ne mogu registrirati obični foto-
aparati?
– Na primjer – reče Alexandra – mislila sam na to da i mi i ljudi u
Parizu rade na jednoj te istoj stvari. I oni i mi tražimo sredstvo protiv
određene vrste raka. Mi to činimo s enzimima i virusima i rezanjem,
oni to rade s radioaktivnim supstancijama, drugim riječima zrače-
njem. Možda nitko od vas nije zamijetio, ali ja se toga potpuno jasno
sjećam, da je na mjestu kad su u izvještaju Prvog programa pokazi-
vali inozemne Gellhornove kolege, došlo do smetnji na ekranu. Te
kolege se nisu vidjeli. Samo se čuo glas komentatora.
– Na Drugom su se programu kolege vidjeli – reče Norma. – Ja
sam taj izvještaj pažljivo pregledala u presnimljenom izdanju.
– 1 ja sam to učinila – reče Alexandra. – Vide se Gellhornovi kole-
ge, to je točno. Ali jednoga se ne vidi. Možda je tog trenutka izraža-
vao sućut rodbini. Međutim, njega se na izvještaju Drugog programa
jednostavno ne može primijetiti. A vidi ga se u onom Prvoga, u emi-
siji WELD IM BILD.
– Misliš daje profesor Cajolle bio razlogom zašto je ukraden prilog
WELD IM BILD-a? – upita Kaplan.
– Da. A on je također bio i razlogom što su se na ekranu pojavile
smetnje – reče Alexandra.
– Čekaj! Ja sam dakle nazvao Patricka u Pariz i rekao mu: pa ti
imaš jednog prijatelja na TELE 2. Zove se Felix Lorand i kamerman
je. Njemu je ukraden njegov film o pariškoj konferenciji za novinare.
Zamoli ga da te snimi s elektronskom kamerom, a i profesora Cajol-
lea, ali potajno, da on ništa ne primijeti. Evo tu su te snimke. Patrick i
Cajolle imaju na snimkama snimljenim s elektronskom kamerom jar-
ko narančaste tonove kože, tj. lice i ruke. Mora da se njihova koža
promijenila pod djelovanjem supstancija koje se koriste u EURO-
GEN-u.
 36

– Je li to uopće moguće? – upita Barski mladog čovjeka s bradom

koji se zvao Fried.
– Ta upravo ste vidjeli, doktore.
– Ali, postoji li mogućnost da se nešto tako neobično nije primijetilo
prije emitiranja?
– Tja – reče Fried – ovisi o mnogo čemu. Ako jedan pouzdani ured-
nik krene s kolima za TV prijenos, tada on sam s mjesta odabire po-
moću režijskog pulta s mnogo monitora snimku koju želi imati, i te se
snimke tada odašiljaju ovamo u centralu i snime na magnetoskopsku
vrpcu. Kasnije urednik reže prilog na predviđenu dužinu i sam govori
komentar. U takvom slučaju dospijeva takav dogotovljeni film bez
daljnjeg ispitivanja u kabinu večernje režije i prikazuje se za vrijeme
emisije vijesti. Mi smo jednog takvog pouzdanog čovjeka poslali u
Ohlsdorf. Zove se Walter Griiter.
– Gdje je on? – upita Norma.
– Nemam pojma – reče Fried.
– Što to znači? – upita Barski.
– Znači to što sam rekao. Dan nakon emitiranja njegovog priloga,
Griiter je trebao odletjeti za Atenu. Reportaža WOCHEN-SPIEGEL.
– I?
– On je odletio iz Hamburga, ali nikada nije stigao u Atenu – reče
bradati Fried.
– Dakle, on je nestao, zar ne? – reče Norma.
– Da. Neko ga se vrijeme pokušalo tražiti, ali bez uspjeha. Danas je
od njega stiglo ovo. Predano kod vratara. – Fried uloži malu kasetu u
rekorder. – Slušajte! – Stavi aparat u pogon.
– Začuje se ugodan, dubok muški glas: – Dobar dan, ja se zovem
Walter Griiter. To znači, tako sam se zvao u vrijeme dok sam još ra-
dio u centrali emisije vijesti za WELT IM BILD. Za vas zaista ne igra
nikavu ulogu kako seja ustvari zovem i gdje se sada nalazim. Ja sam
pripadnik specijalne jedinice. Možete se u gospodina Sondersena
raspitati o meni. On je najvjerojatnije u međuvremenu već informiran
o svemu što se dogodilo. Šaljem vam danas ovu traku, jer kao što
čujem, gospođa doktor Gordon je dala u Parizu izraditi određene
filmske snimke. Ja sam u to vrijeme, kao što ćete saznati, poslan u
Ohlsdorf da snimim prilog o pogrebu. Nakon toga sam ga i dogotovio
u TV-studiju. U kolima za prijenos još nisam raspolagao magneto-
skopskim snimkama, te sam tamo prvi primijetio da su lice i ruke pro-
fesora Cajolle obojene jarko narančastom bojom. Tog je popodneva
u stanici vladala grozničava užurbanost. Imali smo mnoštvo važnih
vijesti. Ja sam, dakle, nazvao svog pretpostavljenog i izvijestio ga o
promjeni boje. Nato smo primili nalog da se pobrinemo kako bi se na
mjestu kad se pojavi profesor Cajolle zajedno sa svojim američkim,
engleskim i sovjetskim kolegama, pojavile smetnje na ekranu. Nakon
toga trebalo je sav materijal, uključivo i video-snimke, dobro sakriti,
drugim riječima: ukloniti. – Glas je na tren umukao, a zatim nastavi: –
Sigurno se pitate, čemu sve to. Razmislite, molim vas! U Parizu su
novinari u to vrijeme već bili otkrili tajanstvena oboljenja od raka u
EUROGEN-u. Vlada je učinila sve što je bilo u njenoj moći da stvar
zataška. Da je film koji sam ja načinio bio emitiran bez smetnji na
ekranu, jer ono mjesto iz tog magnetoskopskog snimka nisam mo-
gao izrezati iz tehničkih razloga, bila bi to za francuske novinare pra-
va senzacija. Dobro. Međutim, za sve ljude koji bi vidjeli te slike u
WELT IM BILD ili sličnim emisijama vijesti u drugim zemljama, bio bi
to uzrok velikoj panici koju se čak može usporediti s trenutačnom pa-
nikom od AIDS-a širom svijeta. Kakvo bi se objašnjenje moglo dati u
vezi narančasto obojene kože profesora Cajolle? Nakon svega što
se dogodilo u Parizu, nitko više ne bi vjerovao nikakvom objašnjenju.
I ne zaboravite teroristički napad u „Cirkusu Mondo”! Kao što znate,
jedan od glavnih naloga vlasti glasi: izbjeći paniku po svaku cijenu.
Kad je naš materijal bio uklonjen, informirali smo kolege iz francuske
specijalne jedinice. Na konferenciji za novinare morali su biti prisutni
profesor Cajolle i njegovi suradnici. Snimana elektronskim kamera-
ma, bila bi lica i ruke svih, obojena jarko narančasto A kao što znate,
kolege nisu dopustile da se nešto takvo dogodi. Želim vam dobar
dan, moje dame i gospodo.
Fried isključi mali rekorder.
– To bi dakle bilo objašnjenje – reče on. – Razmišljanja gospođe
doktor Gordon točno odgovaraju činjenicama.
Kad su nekoliko minuta kasnije tri znanstvenika i oba novinara pro-
lazili velikim predvorjem, povuče bradati mladi muškarac Normu us-
tranu. – Moram vam još nešto reći, gospođo Desmond. – On je
odvede u kut predvorja. – Kad sam malo prije rekao da zastupam
Jensa Kanđera jer je on otputovao; ja sam lagao.
– Ne razumijem. Zar nije otputovao?
– Ne. Ili se može čak reći i da. I to na vrlo dalek put. Na put bez po-
vratka.
Norma reče brzo: – Da mu se nije što dogodilo?
– Da. On se objesio – reče Fried. – U svom uredu. Na prozor. Uža-
san način kako je sebi oduzeo život. Ali, siguran.
– Kad se to dogodilo?
– Još prije četiri dana. Bio je u noćnoj službi. Kuća je bila gotovo
prazna. Našli smo ga tek ujutro. Najprije sam pomislio da je umije-
šan u tu priču s filmovima. Međutim ostavio je oproštajno pismo svo-
joj ženi. U njemu stoji neka mu oprosti, ali on više ne može izdržati
taj život.
– Ne može više izdržati taj život... – ponovi Norma.
– Da. Nitko to ne razumije. Bio je zdrav. Imao je dobar posao.
Zgodnu ženu. Dobar brak. Lijepu kuću, tu na rubu sela. Ja stanu-
jem kraj njega. Zaista, sretan brak. Svi su ga ljudi voljeli. Svi su se
sakupili na malom groblju iza moje kuće, kad mu je jučer bila sahra-
na. Uspjeli smo to zadržati u tajnosti, da ne dođe u novine. Vi ste ga
dugo poznavali, gospođo Desmond?
– Vrlo dugo – reče Norma. „Jens Kander mrtav”, pomisli ona. „Jadni
Jens, koji se toliko mučio, jer nije mogao pronaći smisao života. Smi-
sao bilo čijeg života. Zašto postojimo, neprestano se pitao, kad iona-
ko sve što god činimo, sve, ne može se više vratiti u prijašnje stanje?
Zašto uopće živimo? To me je pitao i posljednji put kad sam ga vidje-
la. Čemu čitava ta muka, kad ionako nikada nećemo postati nimalo
pametniji i pošteniji, nimalo prijazniji ili bar malo manje zli? No, sad je
uzeo uže i objesio se. Jadni Jens Kander.”
Iz velike je daljine dopro do njenog uha glas Karla Frieda: – ... re-
kao sam, vi ga poznate toliko dugo i tako dobro, gospođo Desmond.
Imate li bilo kakvo objašnjenje zašto, si je oduzeo život?
– Ne –reče Norma. „Ja točno znam”, pomisli odmah. „Ali neću to re-
ći. Ionako nisam mogla Jensu pomoći. Sada je, dakle, svako objaš-
njenje besmisleno.” – Ne, nemam pojma. Ta me vijest jako potresla.
Rekli ste da je groblje iza vaše kuće?
– Da.
– Uzmite ove ruže – reče Norma. – I položite ih, molim vas, na nje-
gov grob! Bio mi je dobar prijatelj. I dobar čovjek.
Zatim Norma krene za ostalima. „O čemu je Kaplan ono prije govo-
rio u paviljonu na Alsteru?” pomisli. „O krugovima, koji se zatvaraju.
Opet se jedan zatvorio.”
Norma!
Ona se trgne. – Što je? – poviče.
Barski dotrči do nje. – Tvoje novine... – Bio je bez daha. – Izdavač
je upravo primio telefonski poziv ... prijetnja bombom ... Za trideset
minuta zgrada će odletjeti u zrak.
 37

Troja su kola jurila preko tratine u cvatu. Norma i Barski sjedili su

još s dvojicom pripadnika službe sigurnosti u prvom autu, jer su se
nadali da će na radiju u „Mercedesu” Saveznog kriminalističkog ure-
da čuti nove vijesti. U drugim je kolima Saveznog kriminalističkog
ureda sjedila iza Sondersenovih ljudi Alexandra Gordon. Kaplan je
upravljao Barskijevim „Volvom”. Vozač prvih kola uključio je sirenu i
plavo žmigavo svjetlo. Iz zvučnika su neprestano dopirali međusobni
razgovori muškaraca. Među tim razgovorima odjednom se začuje di-
rektan poziv automobilu Saveznog kriminalističkog ureda.
– Peter Ulrich! Zovem Petera Ulricha! – Vožač se nagne nad mikro-
fon koji se nalazio iza volana.
– Ovdje Peter Ulrich.
– Govori Viktor Cezar. Informacije radi: službenici i eksperti za eks-
ploziv upravo su ušli u tiskarsku i izdavačku zgradu HAMBURGER
ALLGEMEINE. Namještenici je pomalo napuštaju. Evakuira se i sta-
novništvo iz obližnjih kuća. Čitav je kvart blokiran. Do najavljene eks-
plozije još su 24 minute. Gotovo.
– Hvala, Viktor Cezar – reče vozač. – Na sreću, takve prijetnje
uglavnom nisu opasne. Luđaci, koji šire strah i užas. Vrlo se rijetko
postavljaju bombe, zaista.
– No – usprotivi se njegov kolega – ne bih baš tako tvrdio. I zato se
svaki poziv shvaća vrlo ozbiljno. Ne bih rado radio taj posao. Nikada
nisi ni u što siguran.
Kola udare u rupu na cesti, jako se zanjišu i pojure dalje.
– Pardon – reče vozač.
Iz zvučnika su neprekidno dopirali muški glasovi...
– Kako nešto takva uopće funkcionira? – upita Barski.
 – Kako počinje to znate, gospodine doktore. A što biste morali uči-
niti da se vama dogodi jedan takav poziv?
– Morao bih najhitnije alarmirati centralu za hitne intervencije u Di-
rekciji policije.
– Točno. Ona odmah šalje specijaliste i pse tragaoce. Eto, upravo
ste sada mogli to čuti. Da bi se dobilo na vremenu, odmah se sve lju-
de u kući o svemu obavijestilo, te se odmah zahtijevalo od svih njih
da pretraže svoje radno mjesto i okolicu, tražeći sumnjivi predmet.
Pretražuju se torbice, vrećice, zamotuljci, kovčezi itd.
– To znači, računa se s time da je osoba koja je zvala rekla točno
istinu o vremenu eksplozije – reče Barski.
– Razumljivo da se ne možemo osloniti samo na to. Ali ipak netko
je nazvao. Ako je bomba zaista negdje podmetnuta, a nitko ništa ne
poduzima, onda će stvarno sve odletjeti u zrak, zar ne? – reče vo-
zač. – To je x puta iskušano u pogonima koji su već jedanput primili
takvu prijetnju, a vaše su ih novine primile već nekoliko. Svatko tko
pretraži svoje radno mjesto i ne nađe ništa, najhitnije napušta zgra-
du. Ako bi se pak slučajno dogodilo da nešto zaista i pronađe, onda
on mora vikati najglasnije što može, kako bi stručnjaci za eksplozive
stigli što hitnije.
Mali je konvoj stigao iza Ramelsloha do odvojka za autocestu za
Hannover. Kola su se odmah uključila u gust saobraćaj. Sirena prvog
„Mercedesa” zavijala je još uvijek, a plavo svjetlo na krovu je rotiralo.
Troja su kola vozila po lijevoj traci i prestizala sva ostala.
– Sa specijalistom i psima – reče čovjek koji je sjedio kraj vozača –
mora u kuću ući i netko domaći. Netko, tko se vrlo dobro i brzo sna-
lazi i zna gdje se što nalazi. Najprije se pretražuje na javnim i pristu-
pačnim mjestima. Dakle, u halama, dizalima, svugdje, gdje je pristup
slobodan svakome. Klozeti i tako dalje.
– Ti ljudi riskiraju svakog trenutka život – reče Norma.
– Rekao sam, na sreću svaki takav poziv ne znači daje bomba zais-
ta i podmetnuta.
Oko kola fijukao je vjetar.
– Peter Ulrich – začuje se glas iz zvučnika. – Zovem Petera Ulricha!
Ovdje Cezar Viktor.
 – Peter Ulrich – javi se vozač nagnuvši se nad mikrofon. – Govorite,
Viktor Cezar.
– Još nema nikakvog traga, Peter Ulrich. 17 minuta do 0. Gdje se
nalazite?
– Na autocesti. Oko dvadeset kilometara prije mostova na Elbi.
– Hvala, Peter Ulrich. Vozite direktno ka gospodinu Sondersenu, u
zapovjedništvo grupe koja radi na zgradi. Primljeno?
– Već i prvi put, Cezar Viktor. Kraj.
– A ako se stvarno pronađe bomba? –upita Barski. –Što se onda
događa?
– Već prema okolnostima – reče vozač. Zavisi koliko je još vremena
na raspolaganju. O kakvoj je bombi riječ. Ovisi o mnogo čemu. Za
svaki slučaj stvar se spremi u čelični spremnik debelih stijenki, kako
prilikom eksplozije ne bi došlo do nikakve štete. Ako je moguće,
bombu se izvuče iz kuće i položi na mjesto gdje ona smije eksplodi-
rati. No, u takvom slučaju moramo biti sto posto sigurni da imamo
dovoljno vremena, jer u protivnom majstor mora demontirati bombu
već u samoj zgradi. No, hajde prijeđi već jednom udesno! – On po-
trubi dvaput i potjera veliki „Cadillac” ispred sebe na desnu voznu
traku. – Ima nas svakakvih! – reče on. Zatim u kolima zavlada tišina.
Iz zvučnika su i dalje dopirali muški glasovi.
Zemlja je bila obasjana suncem. Kraj kola su promicale livade, ora-
nice, šumarci. A potom se opet oglasi Viktor Cezar i saopći da bom-
ba još uvijek nije pronađena. 9 minuta do 0.
– Sranje– reče vozač.
– Kako to da se gospodin Sondersen nalazi u Hamburgu? – upita
Norma. – On još ima poslova u Nici.
– Ne znam. Mi vas trebamo dovesti do zapovjedništva, čuli ste. On
se sada nalazi tamo, to je sigurno.
– A osim toga, ovoga je trenutka tamo najsigurnije za vas – reče
njegov kolega.
Norma pogleda Barskog. – O čemu si ovog trenutka razmišljao?
– O tome da je sigurnost najveća iluzija koja postoji – reče on. Stavi
svoju ruku na njezinu.
Minute su proticale. Zatim odjednom uzbuđen glas iz zvučnika: –
Peter Ulrich! Peter Ulrich! Ovdje Cezar Viktor.
 – Ovdje Peter Ulrich. Što ima nova, Cezar Viktor?
– Pronašli su bombu.
– Dodavola – reče vozač. – Znači, bila je zaista podmetnuta.
– Čekajte, Peter Ulrich! Imamo saopćenje za vas. Gdje se nalazi
gospođa Desmond i doktor Barski?
– Tu, s nama, u kolima.
– A gospođa doktor Gordon?
– U kolima iza nas. Doktor Kaplan je u „Volvu” doktora Barskog.
– Okay. Vaše će kolege odvesti gospođu Gordon u Institut i ostat će
uz nju. A vi smjesta odvezite gospođu Desmond i gospodina doktora
Barskog u pogrebno poduzeće Eugen Hess na Uhlenhorster Wegu.
Signalizirajte doktoru Kaplanu, da krene za vama!
– Pogrebno poduzeće Hess na Uhlenhorster Wegu? Gdje je tu po-
anta?
– To nije šala. To je naređenje gospodina Sondersena. Požurite da
što prije stignete tamo.
– Ali, zašto tamo?
– Ne znam. Gospodin Hess je nazvao zapovjedništvo i razgovarao
s gospodinom Sondersenom. Nakon toga smo primili nalog da vas
odveze- rno tamo. Mogu li me čuti vaše kolege? Ludwig Theo! Čuje-
te li me?
– Jasno i glasno, Cezar Viktor. Mi ćemo gospođu doktor odvesti u
Institut.
– Okay. Berta Walter! Trenutak ... trenutak ... Odmah ću se opet ja-
viti... – Glas ušuti. U otvorenoj radiovezi nešto je krčilo i šumjelo. Za-
tim se iznova začuje glas: – Ovdje Cezar Viktor. Obavijest svima!
Svima! Upravo smo saznali: bomba je pronađena. Ponavljam: bom-
ba je pronađena. Specijalist pokušava da je demontira u zgradi.
– Uh, to je veliko sranje – reče vozač.
– Dakle, još jedanput: Ludwig Theo u Institut. A Peter Ulrich neka
odmah krene prema pogrebnom poduzeću na Uhlenhorster Wegu.
Kraj.
 38

Uhlenhorster Weg. Velika radnja sa crnom zrcalastom pločom i nat-

pisom zlatnim slovima:

POGREBNO PODUZEĆE
EUGEN HESS
KREMIRANJE I SAHRANA
TRANSPORTIRANJE U ČITAV SVIJET
OTVORENO 24 SATA DNEVNO

Tu su već bila parkirana troja kola službe sigurnosti. Iza njih stane
najprije „Mercedes”, pa onda „Volvo”.
Norma, Barski i Kaplan uđoše u prostoriju za primanje. Kraj raskoš-
na lijesa na crnom postolju, kraj velikih srebrnih svijećnjaka s debe-
lim, visokim svijećama, stajala su dva službenika odjevena u crno.
Bilo je svježe. Iz skrivenih zvučnika tiho je dopirala glazba: Chopin.
„Kad sam zadnji put bila ovdje?”, pomisli Norma. „Opet jedan krug
koji se zatvara. Još jedan...”
– Zovem se... – počne Barski, ali ga jedan od službenika prekine: –
Gospodin doktor Barski, gospodin doktor Kaplan, gospođa De-
smond, znamo već. Očekivali smo vas. Mogu li vas zamoliti da pođe-
te za mnom!
On krene prvi. Bio je mlad, odjeven u crno odijelo, bijelu košulju i cr-
nu kravatu. Odvede troje posjetilaca u ured Eugena Hessa. Kad su
ušli, stari gospodin ustane. Norma vidje da se u sobi uređenoj potpu-
no u crnoj boji nalaze i njen izdavač, 72-godišnji Hubertus Stein, kri-
minalistički viši savjetnik Sondersen i Alvin Westen. Najprije upozna
Barskog s visokim, vitkim izdavačem. Stein, čovjek uska lica, visoka
čela i još uvijek guste smeđe kose, djelovao je jako potreseno.
 Norma zagrli Westena, a zatim pozdravi i Sondersena.
– Imali smo sreće – reče on, nakon što su svi sjeli. – Baš dobri psi.
Jedan je pronašao bombu – u prostoriji za izdavanje materijala. Is-
pod stola. U nekoj staroj torbi za spise. Bomba bi digla u zrak izda-
vačku kuću i tiskaru, a prouzročila bi i veliku štetu na okolnim kuća-
ma. Luđački jak eksploziv.
– Kad ste se vi vratili iz Nice, gospodine Sondersen? – upita Nor-
ma.
– Prije dva sata. Zapravo bih tamo još i imao posla sa Sasakijem i s
Police judiciaire. Ali, mučio me neki loš; predosjećaj. Ispričao sam se
komesaru Collinu i odmah odletio s „Leaijetom”. Moji me predosjećaji
nikada ne varaju. I kad je kasnije gospodin Hess zatražio da svi naj-
hitnije dođemo k njemu, nije me to uopće iznenadilo.
Sondersenove su oči bile zacrvenjene. Norma se prisjeti da taj čo-
vjek nije spavao punih 72 sata. – Molim vas, gospodine Hess, vi nam
želite nešto ispričati.
Hess najprije baci pogled nekoliko trenutaka na crno uokvireni papir
ručne izrade izvješen na zidu. Norma iritirano pogleda u tom smjeru.
Tamo je stajao slijedeći tekst:

ZAŠTO TAKO DRHTATI OD STRAHA PRED SMRĆU I NEIZBJEŽ-

NOM SUDBINOM?
Friedrich Schiller:
„Djevica Orleanska”

„Došla sam ovamo još jedanput”, pomisli Norma „kad smo ono tra-
žili leš Toma Steinbacha. Čini mi se da je otada protekla čitava vječ-
nost. A svega je nekoliko tjedana. Vrijeme. Što je vrijeme?”
Hess je sjedio za pisaćim stolom pretrpanim papirima. Ispred njega
nalazila se crna keramička vaza s bijelim krizantemama izrađenima
od svile. Prostorija presvučena crnim tapetama imala je indirektno
osvjetljenje. „I prošli je put u ovom uredu tiho svirala žalobna glaz-
ba”, pomisli Norma.
– Ja sam na svoja pleća natovario ogromnu krivnju – reče Eugen
Hess. – Beskrajno veliku krivnju. S druge strane... nisam naprosto
mogao zamisliti da bi on išao tako daleko... da je bio do te mjere is-
punjen mržnjom... zaista spreman na sve...
– O kome to govorite? – reče Kaplan.
– O njegovom polubratu – reče Sondersen.
Hess čvrsto skupi ruke u pesnice.
– Poznamo ga? – upita Norma.
– O, da – reče izdavač Stein. – O, da, draga gospođo Desmond.
– Tko je on?
– Naš glavni urednik – reče Stein i ponikne glavom. – Doktor Giinter
Hanske.
 39

– Hanske je vaš polubrat? – Norma se ukočeno zapilji u Hessa.

– Da, gospođo –tiho odvrati ovaj. –Gospodin Sondersen to zna već
stanovito vrijeme. On se sasvim sigurno odmah raspitivao za nas.
Sondersen kimne.
– On o mom polubratu zna vrlo mnogo, ali ipak ne zna sve – nasta-
vi Hess. – Ne, on ne može znati sve o njemu. Kad sam čuo na radiju
daje u vašu izdavačku kuću podmetnuta bomba, gospodine Stein,
odmah sam nazvao Direkciju policije i tamo su mi dali na telefon
gospodina Sondersena. Bilo mi je jasno da moram progovoriti. Da vi-
še ne smijem štititi Guntera. Jer, očito, on je od silne mržnje izgubio
razum. Više ne preže ni od čega. A ipak ... Mi imamo istu majku, zar
ne? Molim vas...
– Ja molim vas da nam sada ispričate ono što ste do sada tajili –
reče Sondersen. – O vašem se polubratu brine već izvjesno vrijeme
dovoljno ljudi. Oni će ga pronaći, možda. Tim podmetanjem bombe u
izdavačku kuću, on je otklonio svu pažnju sa sebe. A sada vas mo-
lim da nastavite!
– Sve je to skupa tragično – reče Hess. – Neoprostivo, to da, ali tra-
gično! Pokazuje dokle čovjeka može dovesti politika, vjera u ideolo-
giju, hrabrost za žrtvovanje, bestijalnost ljudi i traume djetinjstva...
da, dokle ga mogu dovesti – izgubljeno ponovi Hess. Nakon što je
zakratko prstima čupkao svilenu krizantemu, nakašlje se i nastavi. –
Da prijeđemo na stvar. Ovaj je Institut vodio moj otac, isto kao što je
to prije vodio njegov otac, a još prije otac njegova oca. Jedan od naj-
starijih instituta te vrste u gradu, zar ne. Godine 1924. oženio je moj
otac izvjesnu Viktoriju Klarswick. Klarswickovi su bili jedna od naju-
glednijih obitelji u Hamburgu. Ja sam se rodio 1925. godine. Brak
mojega oca bio u je početku veoma sretan. Međutim, nakon nekoliko
godina moji su se roditelji počeli sve više otuđivati. – Hess nemirno
odgurne od sebe rukama spise na pisaćem stolu, pa ih opet privuče
k sebi. – Moja majka, sjećam je se kao izvanredne ljepotice, upravo
je navršila 18 godina kad se udala za mog mnogo starijeg oca. Već
tada se strasno zanimala za politiku, za komunizam. Njeni su roditelji
bili užasnuti. Roditelji mojega oca, također. Pomislite samo – dvije
takoreći najotmjenije obitelji u Hamburgu. A moja majka strastvena
komunistkinja! Komunistkinja dušom i tijelom!
Hess podigne obje ruke uvis. – Ja sam, dakako, to doznao tek
mnogo kasnije. Bio sam još mali dječak, kad se otac razveo... kad se
morao razvesti... jer takvo je stanje stvari postalo u društvu naprosto
neprihvatljivim... a osim toga i u njegovom poslu! On je volio moju
majku, ja to znam, potvrdio mi je to čak i na samrtničkoj postelji... Vo-
lio ju je čitav svoj život i nikada se više nije oženio. – Hess prođe ru-
kom preko očiju. – Brak je 1930. godine razveden i moja je majka
napustila Hamburg.
– Kamo je otišla? – upita Norma.
– Najprije u Miinchen – reče Hess. – Tamo je srela čovjeka istomiš-
ljenika, uvjerenog, fanatičnog komunistu Petera Hanskea. Zajedno
su se borili protiv nacista koji su u to vrijeme već bili prilično jaki. –
Hess uzdahne. – Borili su se također i protiv socijaldemokrata. Da su
se tada komunisti i socijaldemokrati složili i skupa se borili protiv na-
cista, bili bismo pošteđeni Hitlera i Trećeg Reicha. – Sada je u veli-
kom uredu zavladala takva tišina, da se sasvim dobro mogla raza-
brati glazba izvana. „U redu”, pomisli Norma. „Vrlo u redu.” Osjećala
se jadno. „Giinter”, pomisli. „Giinter Hanske. Koliko sam godina radi-
la s tobom? Kako si bio izvrstan novinar. Sto sam sve naučila od te-
be! Koliko toga si mi povjeravao o svojim aferama sa ženama. Mislila
sam da te poznam. Giinter Hanske. Tvoj toupet, što ti je neprestano
klizio s glave. Giinter Hanske, moj prijatelju...”
– No, da – reče Hess. – Oni su se borili jedni protiv drugih, umjesto
da se slože, komunisti i socijaldemokrati – i tako su nacisti došli na
vlast. Prije toga, 1931, moja se lijepa majka Viktorija udala za tog
Petera Hanskea, tipografa. Vjenčali su se u siječnju. Krajem godine
rodila je moja majka svog drugog sina, mog polubrata Giintera. Obi-
telj je uspjela 1934. pobjeći ispred nacista i doći u Moskvu. – Hess
nastavi izgubljeno: –- Da, i otada su živjeli u Moskvi. Veliko doba
Staljina, zar ne? Jednoga dana, 1936, Giinterova su oca uhapsili.
Pod nekom sasvim opskurnom sumnjom. Moja i Giinterova majka ni-
kada ga više nije vidjela. Nekoliko mjeseci kasnije javljeno joj je daje
umro u zatvoru. Od upale pluća. Giinteru je u to vrijeme bilo pet godi-
na. Pripovijedam sve tako kako sam čuo od njega – dugo vremena
nakon rata. Moja je majka morala znati da je njen muž ubijen u veli-
kim i neprestanim čistkama. Međutim, ona nije bila ispunjena mrž-
njom. Bojim se čak, da je osjećala nešto slično pravdi što je njen
muž ubijen –jer mora daje učinio nešto, što je štetilo Partiji. Partija je
uvijek u pravu, zar ne? Dala je izjavu o lojalnosti i zamolila da je po-
šalju u Njemačku i da joj se povjere važni zadaci u podzemlju.
– Da – reče Westen – toga je bilo...
– Toga je bilo, gospodine ministre – reče Hess. – vi ste poznavali
takve ljude, zar ne?
– O, da –reče Westen. – Mnoge. Izvanredni ljudi, većina njih. Oni
su vjerovali u komunizam kao što dobri katolici vjeruju u Boga oca,
Boga sina i Duha svetoga. Komunizam je bio njihova religija. Za nje-
ga su bili spremni žrtvovati život, kao i prvi kršćani.
„Ideologije i ideolozi”, pomisli Norma. „Evo nas opet. Najljepša ide-
ologija stavljena u ruke čovjeka, postaje užasna, ubilačka, stravična.”
– Moja majka – nastavi Hess – i Giinterova majka, bila je kao pre-
dodređena za takav zadatak. Ubacili su je u Njemačku preko Finske
pod borbenim imenom. Ta nesretna žena vrijedna poštovanja, vodila
je otada za partiju riskantne, po život opasne operacije, a neprestano
je uz nju bio njezin mali sin... Kakvu god Moskva politiku tjerala, za
moju je majku jedino ona bila ispravna. Uvijek. Sve dok su 1939. Mo-
lotov i Ribbentrop skopili sporazum o nenapadanju i podijelili Poljsku.
Nacisti i Sovjeti su sklopili pakt! Za našu je majku to ipak bilo previ-
še. U to je vrijeme morala obaviti neku misiju u Nizozemskoj. Iza nje
su bili silni napori, opasnosti, premorenost. Kad je saznala za taj ču-
dovišni pakt, srušio se njen svijet. Više nije mogla izdržati. Poželjela
je da umre. Pregrizla je kapsulu s otrovom, koju su joj dali da je po-
nese sa sobom na put.
– Znači, umrla je u Nizozemskoj? – upita Barski.
 – Ne – reče Hess. – Otrov nije bio dovoljno jak. Našli su je susjedi.
Liječnici su se danima borili za njen život. Spasili su je. Drugovi su
razgovarali s njom. Kad je uspjela ustati iz kreveta, bila je ista kao
nekad. Ptisumnjala je u mudrost Partije. To joj se učinilo neoprosti-
vim. Partija je točno znala što radi. Partija je znala zašto je bilo po-
trebno sklopiti taj pakt. Jer se morao zaštititi Sovjetski Savez. Jer on
nije nikako bio spreman za Hitlerov napad. Kako je mudro Partija
postupala, zar ne? – Hess ušuti. Dosta dugo je u uredu vladala tiši-
na. – I tako se ona nastavila boriti. Tražila je sve opasnije i riskantni-
je zadatke. Vjerovala je da mora nešto ispraviti. I tako je dobivala za-
datke, jedan opasniji od drugoga. I preživjela je. Njena bezgranična
vjera u pobjedu komunizma, te najveće znanosti o sreći na svijetu,
davala joj je hrabrost, neustrašivost i okrunila se uspjehom. Kraj rata
doživjela je s Gunterom u Berlinu. U međuvremenu je on već navršio
14 godina. Naša ga je majka sakrila u napola zarušenom dijelu raz-
rušenog podruma. U tom se podrumu zadržavala i ona, sve dok se
jednog dana nisu pojavili vojnici Crvene armije. Oni... oni... – Hess je
jedva nastavio govoriti: – Jednog popodneva... kasnije mi je pričao
Giinter... jednog popodneva čuo je kako naša majka plačući zove u
sav glas upomoć... Napustio je svoje skrovište i otpuzao kroz rupu u
zidu u veliki podrum... i tu... tu je ugledao našu majku... golu... u
vlastitoj krvi... i tuce pijanih vojnika... koji su... silovali našu majku...
tukli je... udarali... teško je ozlijedili... Giinter je sve to promatrao iza
hrpe ruševina, nesposoban da se pokrene, nesposoban, da bilo što
učini, nesposoban da ispusti glas... gledao je našu majku krvavu i
golu... i vojnike kako se valjaju po njoj...
– Hess nije mogao nastaviti. U njegovom je uredu opet zavladala ti-
šina i opet se čula žalobna glazba što je dopirala izvana.
 40

Poslije kraće stanke Hess nastavi priču.

– Ovaj put naša majka više nije ozdravila. Ovaj put se više nije opo-
ravila. Bila je i ostala smušena. Nakon kraćeg boravka u bolnici, mo-
rala je biti smještena na kliniku za živčane bolesti. Možete li sebi
predstaviti, kakvo je u to vrijeme bilo stanje s klinikama u Berlinu. Gi-
inter je dospio u dom. Prvi put mu je dopušteno da vidi majku 1948.
godine. Ona ga nije prepoznala. Pozvala je sestru bolničarku i urlaju-
ći zahtijevala da ga se odstrani. Nekoliko tjedana kasnije umrla je od
srčanog udara. Na pogrebu su bili samo Giinter i njegov staratelj.
Bez svećenika, pričao mije kasnije Giinter. A pričao mije slijedeće:
njegovom se glavom vrzmala samo jedna jedina misao koja ga nije
nikada napuštala: „Moraš osvetiti majku. Moraš je osvetiti. Prokleti
bili Rusi. Prokleti, zauvijek.”
„Dvojica ljudi”, razmišljala je Norma. „Sasaki mrzi Amerikance jer su
prvi bacili atomsku bombu, Hanske mrzi Ruse zbog svega što su uči-
nili njegovoj majci. I nakon svega što je ona učinila za Sovjete. Dvoji-
ca. Dva izdajnika. Jedan motiv: mržnja. Može li ih se razumjeti? Da”,
razmišljala je Norma. „Da. Što je ovaj svijet? Samo san pakla.”
– Zahvaljujem vam, gospodine Hess – reče Sondersen. – Nešto
slično sam i naslućivao. Otkuda bi onaj čovjek iskrivljena metalna
glasa koji je uvijek nazivao telefonom, znao sve detalje o svemu što
se događa? Zapravo je mogao dobiti informacije jedino od Hanskea.
A Hanskea je o svemu izvještavala gospođa Desmond. O svemu što
se događalo, o svim našim planovima, o mjestima gdje ćemo se za-
državati. Samo ga jedanput nije informirala, jer joj se strašno žurilo.
Sjećate li se, gospođo Desmond? Kad ste sa mnom odletjeli iz Guer-
nseya za Pariz, a otamo za Nicu. Tada sam vas upitao kako to da
onaj glas nije nazvao kod doktora Sasakija? Nije mogao nazvati, jer
vi niste Hanskea obavijestili kamo idete. To mi je odjednom postalo
jasno, još u Nici. Odmah sam otputovao za Hamburg. Hanske je na-
pokon otkrio šansu da osveti svoju majku. I kako ju je samo osvetio!
Amerikancima je njegovom osvetom nad Sovjetima omogućeno da
izvrše psihički teror neshvatljive brutalnosti protiv vas, protiv svih
nas. Kad vas Hanske nije mogao nazvati iz Guernseya i kad prvi put
nije mogao obavijestiti Amerikance, postalo mu je jasno da je njego-
voj sigurnosti došao kraj. Morao je nestati, što prije, a najbolja prilika
za to je bila, dok su svi još bili pod šokom zbog najavljenog podme-
tanja bombe.
– On mije polubrat – reče Hess. – Mislite o meni što god želite, ali
ja se nadam, da će Giinter uspjeti pobjeći.
Nitko ne odgovori.
„Da li se i ja nadam?” razmišljala je Norma. „Nada li se Alvin? Nada
li se Jan? A Sondersen? Smije li se uopće nečemu takvu nadati?”
Na crnom pisaćem stolu zazvoni telefon.
Hess digne slušalicu i javi se. – Trenutak, molim – reče on i pruži
slušalicu Sondersenu. – Za vas.
– Da? – Kriminalistički viši savjetnik slušao je samo nekoliko trenu-
taka. – Hvala – reče i spusti slušalicu na aparat. Zatim pogleda He-
ssa. – Vaša se nada nije ispunila.
– Giintera su... – Hess nije mogao nastaviti.
– Da – reče Sondersen. – Giintera su uhapsili. Danska policija.
Danas ujutro za njim je raspisana tjeralica. Kod Tondera gaje pre-
poznala pogranična policija. Iako je bio bez toupeta i imao uza se iz-
vrsno krivotvoren pasoš.
– Bez toupeta? – upita Norma. – Prepoznali su ga bez toupeta?
– Da – reče Sondersen. – Ne samo da je raspisana tjeralica, nego i
fantom-slika. Na fantom-slici nije imao toupet.
 41

Četiri dana nakon tog događaja, 7. listopada 1986. bili su gotovi svi
izvještaji, tj. pretrage svih odjela bolnice Virchow o Takahitu Sasaki-
ju. U usporedbi s rezultatima pretraga prije infekcije s virusom i na-
kon cijepljenja nije se moglo ustanoviti nikakve, pa ni najneznatnije
promjene. To znači: Sasaki je pronašao cjepivo.
Napustio je Zarazni odjel. U uredu Barskoga svi su mu čestitali, pa i
Norma. Prije nego što su se dali cijepiti, svi osim Barskog pili su
šampanjac. Međutim, nitko nije osjećao ni radost, ni trijumf, pa čak ni
Sasaki koji je bio veoma potišten što je njegov brat izdajica.
Istoga dana u 12 sati 45 završila je obuka u Jelinom razredu. Kao i
uvijek, razred su najprije napustili svi učenici, a tada je učiteljica ot-
pratila Jeli do predvorja pri ulazu, gdje je svakog dana po nju dolazio
jedan pripadnik službe sigurnosti. Svakog je jutra isto tako pripadnik
službe sigurnosti predavao Jeli nekoj od učiteljica, a za vrijeme obu-
ke bio je ispred škole parkiran automobil s dvojicom službenika.
I 7. listopada, kad je učiteljica silazila stepenicama u predvorje, sta-
jao je tamo jedan mlad, veseo službenik. Uljudno je pozdravio.
– Dobar dan. Zovem se Paul Krasner. – On pokaže učiteljici službe-
nu legitimaciju i iskaznicu Saveznog kriminalističkog ureda. Na legiti-
maciji se nalazila i fotografija. – Zamjenjujem Karla Tellera, koji sva-
kog dana dovodi Jeli.
Učiteljica uzme u ruke legitimaciju i iskaznicu i pažljivo je promotri.
Zatim mu ih pruži natrag.
– Majka gospodina Tellera hitno je morala u bolnicu zbog srčanog
infarkta. On je s njom.
– Razumijem – reče učiteljica. – Žao mi je. Doviđenja. Zdravo, Jeli.
– Doviđenja – reče Krasner dok je mlada žena već krenula. – Dođi,
malena! Idemo do kola!
 Uzme dijete za ruku i oni pođu. Nakon nekoliko koraka Jeli se zaus-
tavi.
– Što je? – upita Krasner. Školsko je dvorište bilo opustjelo.
– Kako to da vas nisam vidjela nikada ranije? – upita Jeli.
– Ja inače radim u Direkciji. Karl Teller je moj prijatelj. Zamolio me
da ga zamijenim.
– Na znam – reče Jeli. – Vi ste vrlo ljubazni, ali ja bih ipak nazvala
oca.
– Dakako – reče ljubazan mlad čovjek – Možeš. Samo, stani za tre-
nutak! Imaš neku mrlju na čelu. – Nato on izvuče iz džepa maramicu.
Brzo je pritisne na nos i usta djeteta. Maramica je bila vlažna i hlad-
na. Jeli osjeti snažan i prodoran peckajući miris. Očajnički se borila
za dah. Zatim izgubi svijest.

***

12 sati 51.
U uredu Barskog zazvoni telefon.
– Da? – Barski digne slušalicu.
Javi se glas gospođe Vanis: – Gospodin Sondersen.
Odmah zatim začuje se Sondersenov glas: – Imam lošu vijest za
vas. Vaša je kćerka oteta.
Barski je sjedio ne pomaknuvši se. Htio je progovoriti, ali nije mo-
gao. Ostali su odmah osjetili da se dogodilo nešto strašno. U prosto-
riji je zavladala tišina.
– Nezamislivo – začuje se Sondersenov glas. Ali, dogodilo se. Ne-
mamo ama baš nikakvog traga.
Barski je zaustio triput dok je napokon uspio progovoriti: – Kako se
to moglo izvesti?
– Automobil s obojicom pripadnika službe sigurnosti bio je parkiran
ispred škole, kao i uvijek. Kratko vrijeme prije nego što je Teller, služ-
benik kojeg Jeli poznaje, htio otići po Jeli u školsko predvorje, pokraj
k*)la su prošle dvije osobe. Službenici u kolima imali su otvorene
prozore, jer je bilo vrlo vruće. Obojicu su u trenutku omamili marami-
cama natopljenih u eteru. To je djelo prvoklasnih profesionalaca. Nit-
ko nije ništa primijetio. Nemamo čak ni opis. Ne znamo čak ni da li
su bili muškarci ili žene.
– O, bože – uzvikne Barski.
– Što je – uzbuđeno se raspitivala Norma.
Barski nije reagirao.
– Službenici u kolima bili su oko pet minuta u nesvijesti. Kad su
došli k svijesti, otrčali su u školu. Svugdje su tražili Jeli. Ali više je ni-
su našli. Učiteljica je dala izjavu daje vašu kćerku odveo službenik
Saveznog kriminalističkog ureda. Pokazao je službenu legitimaciju i
iskaznicu. Prema legitimaciji on se zvao Paul Krasner. Isprave su,
dakako, bile krivotvorene. Zaista mi je beskrajno ...
– Da, da, da – reče Barski. – I što će biti sada?
– Odmah smo započeli potjeru u čitavom okrugu. Sve što možemo.
Svi raspoloživi ljudi su u akciji. Nadajmo se da će potjera uroditi plo-
dom.
– Vjerojatnije je da neće.
– Molim vas, uzmite u obzir i naš položaj! Nismo mogli uzeti nekoga
da dan i noć i za vrijeme školskih sati bdije uz dijete.
– Ja nisam ni zahtijevao da netko neprestano sjedi uz moje dijete.
Osim toga sada je to sasvim svejedno.
– O, prokletstvo – reče Kaplan. – Oteli su Jeli?
Barski kimne. Sada počnu govoriti svi u isti glas.
– Mir! – poviče Barski.
Alexandra Gordon počne plakati. Norma poželi da pođe prema Bar-
skom i položi mu ruku na rame, ali ustanovi da se ne može ni mak-
nuti.
– Vaši suradnici su u uredu? – upita Sondersen.
– Da.
– Trenutak – reče Sondersen. – Telefonski poziv za mene... – Bar-
ski je nejasno čuo kako on nešto govori.
– To je čovjek iskrivljena glasa – opet se javi Sondersen. – Zahtije-
va da se potraga odmah obustavi. Da se ne poduzima ništa. Da po-
vučem sve ljude. Hoće hitno moje obećanje. Inače će odmah ubiti
Jeli. Što da učinim?
– I to pitate mene?
– Naravno, vas.
 – Odmah obustavite potragu! Odmah! Ovog trena! – Barski je jedva
govorio. – Ovoga trena! – poviče promuklo.
– Trenutak – reče Sondersen. Barski je opet nejasno čuo kako on
nešto govori. Zatim se na telefon ponovno javi Sondersen: – Učinio
sam to što ste tražili, doktore! Momak je mogao čuti kad sam putem
radija dao nalog da se akcija odmah zaustavi. Apsolutna ludost, da-
kako. Ali, to je vaše dijete, znam. To je vaše dijete. – Sondersen poč-
ne govoriti glasnije: – Obavijestite vaše kolege da će otmičari sada
postaviti svoje zahtjeve. Vi znate koje. Na vaše će aparate, doktore
Barski, biti montirani „lovci”. U Institutu i u kući. Vi znate da tehničari-
ma treba vremena dok otkriju mjesto poziva. Dakle, tko god razgova-
ra s otmičarima mora pokušati da ih što dulje zadrži na liniji. Odmah
dolazim k vama.
– Što ja sada mogu učiniti? – upita Barski.
– Čekati – reče Sondersen. – I držati slobodnu telefonsku liniju.
– Doviđenja!
– Spusti slušalicu.
Barski je izgledao kao da je umro u sjedećem položaju. Alexandra
je plakala. Iznad Instituta upravo je preletio jedan avion koji je uzletio
s Fuhlsbuttela. Od tutnjave njegovih mlaznih motora zazveckala su
stakla na prozorima.
– Prestani plakati! – reče Kaplan.
– Ne mogu – jecala je Alexandra.
– Onda izađi!
– Izađite svi! – reče Barski sasvim tiho. – Molim vas, izađite svi! Svi.
Norma, ti ostani!
Kaplan, Alexandra i Sasaki izađoše iz ureda. Norma ostade sama s
Barskim. On se zagleda u prazno.
Norma pokuša još jednom da pođe prema njemu. Međutim, nije
mogla učiniti ni korak. Njegovo je lice bilo skamenjeno. Potrajalo je
dosta dugo dok je ona shvatila da se on moli.

***

18 sati 21.
Otmičari su prvi put nazvali tek u to vrijeme.
 Barski je i dalje bio kao oduzet. Kretao se i govorio kao mehanička
lutka, poput robota. Za vrijeme tog dugog čekanja Norma je skuhala
čaj, stigao je Sondersen, ponovno otišao, vratio se, Barski je svoje
sekretarice poslao kući, iako su one negodovale, došli su prijatelji i
suradnici da ga tješe, da saznaju novosti. Novosti, međutim, nije bilo.
Nitko ga nije mogao utješiti. Kao da se začahurio u čelični omotač,
kako se ne bi slomio. Po Sondersenovoj želji pustio je da telefon
zvoni pet puta, pa je tek tada digao slušalicu. Iz slušalice se začuje
metalni iskrivljeni muški glas: – Ako još jedanput pustite da tako du-
go zvoni, tada će to biti naš posljednji razgovor.
– Ja...
– Šutite! Ja govorim. I to ne toliko dugo kao do sada. „Lovac”, zar
ne? – Koluti na magnetofonu koji je bio priključen na aparat počnu
se okretati. Sondersen i Norma sjedili su preko puta Barskog. Nape-
to su slušali. – Vaša je kćerka dobro. Mi zahtijevamo od vas sve po-
datke i dokumentaciju o virusu i cjepivu koji su memorirani na tvrdom
disku. K tome, dakako i kod. Ako sve to predate u dogovorenom ro-
ku, vaša će kćerka biti oslobođena. Ako ne, mi ćemo je ubiti. Mi ne
blefiramo. Sjetite se samo cirkusa i obitelji Gellhorn.
– Želio bih razgovarati sa svojom kćerkom.
– Dobit ćete od nje znak da je na životu. Ja ću se ponovno javiti.
Možete mirno otići kući. Mi ćemo vas lako pronaći gdje god bili. Reci-
te gospodinu Sondersenu, ako poduzme bilo što, vašu ćemo kćer
odmah ubiti. Odmah. – Klik.
Neznanac prekine razgovor. Koluti magnetofona se zaustave.
Barski nijemo pogleda Sondersena.
– Ja naprosto ne mogu... – počne ovaj.
Barski ga prekine odsječeno: – Možete! Ne poduzimajte ništa! Ni-
šta! Tražim to od vas! Nije to vaše dijete! To je moje dijete! Dakle.
Sondersen ne odgovori ništa.
– Dakle! – poviče Barski.
Zazvoni telefon. Muški glas: – Gospodine Sondersen?
– Da.
– Nije uspjelo. Razgovor je bio prekratak.
– Okay, Hellmers. – Sondersen ustane, okrene broj specijalne ko-
misije u Direkciju policije i reče: – Ovdje Sondersen. Do novog uput-
stva od mene: nikakva traganja, nikakve akcije potrage! Akutna ži-
votna opasnost za dijete. – Očito da je partner s druge strane žice
protestirao, jer Sondersen reče glasno, gotovo brutalno: – Nećete
poduzeti ništa! Razumijete, ništa! To je moja zapovijed.

***

Barski pozove Elija Kaplana, Alexandru Gordon i Takahito Sasakija.

Nazove i Westena koji se nalazio u ATLANTIC-u i zamoli ga da dođe
i on. Stari je gospodin stigao oko 19 sati. Osim Sasakija svi su se os-
tali složili da Barski skine tvrdi disk i preda ga, te da otkrije kod.
Četiri i pol sata kasnije, bilo je već pola sata prije ponoći, oni su još
uvijek sjedili skupa i pokušavali uvjeriti Sasakija koji je zahtijevao da
se ne popusti. Telefon više nije zazvonio.
U 0 sati 37 Alexandri Gordon je pozlilo.
Barski pozove prijatelja s hitne pomoći koji je Alexandri dao injekci-
ju. Zatim reče: –Vi ste svi totalno iscrpljeni. Morate barem malo prile-
ći i uzeti sredstvo za smirenje.
– Ja ne – odmah reče Barski. – Ja neću uzeti sedative. Moram biti
pribran i bistro razmišljati.
– Ti to više ne možeš sa ili bez sedativa – reče mu prijatelj. – Ta
stvar, ako budeš imao smolu, može potrajati danima. Je li ti to jasno?
A do tada ste svi gotovi. Evo, donio sam nešto sa sobom. Moj savjet
kao liječnika i prijatelja je: leći. Najbolje u vlastiti krevet. Pogotovo ti,
Jan. Ako ta životinja nazove, nazvat će te i kući.
– Vaš je kolega u pravu – reče Sondersen. – Meni to nije prvi put.
Svi otiđite kući. Gospođo Desmond, možda bi bilo dobro da vi osta-
nete kraj doktora Barskog.
– Da – reče Norma. – Hajde, Jan molim te! Ostat ću s tobom. Uzmi
tabletu! Mi ćemo je svi uzeti. Uzmi, molim te!
Barski uzme jednu kapsulu iz bočice i proguta je s malo vode.
– Mili odmah daj dvije kapsule – reče prijatelj. – U 8 sati ujutro opet
dvije. Trebat će joj. – On kimne svima u znak pozdrava i ode.
Sasaki reče: – Dakle, više ne možemo ništa učiniti.
– Baš ništa –reče Alexandra. –Možemo se jedino nadati da se Jeli
zdrava vrati doma.
 Kaplan ustane i počne koračati po sobi gore-dolje. – Prokletstvo –
reče on. – Mora postojati neki izlaz.
– Nema ga, Eli – reče Sasaki.
– Uvijek postoji izlaz – tvrdoglavo reče Izraelac. – Mora ga se samo
pronaći.
Alvin Westen ustane. Lagano se zanjiše.
– Gospodine ministre! – Kaplan mu priskoči. – Nije vam dobro?
– Zraka – reče ostarjeli gospodin. – Treba mi svježeg zraka. Izvedi-
te me, molim vas, napolje!

***

Petra Steinbach se naglo uspravi u krevetu. Čula je korake. Odjed-

nom se u njenoj sobi na Zaraznom odjelu upali električno svjetlo.
– Eli! – zaprepašteno reče Petra. – Što, zaboga, tu radiš?
On je ušao kroz komoru i bio je odjeven u zaštitno odijelo. – Užas-
no mije žao da te smetam tako kasno, Petra. Ali moram. –Istog trena
već gotovo automatski počne gurati krojeve na papiru, crteže, skice,
novine i časopise sa stola ispred prozora, koji je noću bio zasjenjen
velikom zavjesom.
Petra skoči iz kreveta. Potrči k njemu odjevena u pidžamu. – Što to
radiš? Pa sve to trebam već sutra. Pobrkao si mi čitav moj posao!
Dodavola, Eli!
– To je prije bio Tomov radni stol – reče on.
– Da, i! Tome je već davno!
Ne obazirući se na Petru, Kaplan privuče stolicu k stolu, sjedne,
uključi terminal kompjutora i stavi u njega disketu. Zatim brzo počne
kucati po tipkama. Aparat počne tiho zujiti.
– No, baš mi je to drago – reče Petra. – Danima nitko i ne pita za
mene, a onda dođeš ti usred noći. Ja se zaista veselim svakom po-
sjetu, ali ti si ipak meschugge[ 90 ]. – Ona stade dizati crteže s poda.
– To je moja nova kolekcija za ljeto. Upravo sam je dovršila. Kakav
god stil želiš: mornarski, sportski, praktični, Deauville-nostalgjčni. A
ovo ovdje, idealna odjeća za sunce i za lunjanje gradom, kombinaci-
ja bluza s otvorenim leđima i suknje na kopčanje sa strane...
– Petra?
 – Da, Eli? Sviđa ti se?
– Izvrsno – reče on ne dignuvši glavu. – Zaista izvrsno. Ali, zaboga,
zašto si ustala. Lezi lijepo natrag u krevet, budi dobra i zašuti već
jednom!
Aparat je zujio i zujio.

***

– Više nemam suza – reče Mila oko jedan sat noću. – Nemrem više
plakati, nemrem više ni moliti. Da dopustiti nešto takvo, On, Svemo-
gući, dakle, ne, ne i ne! Bože, ja griješim! Ali recite vi sami, gospon,
jadno moje srčeko! To su, ljudi nisu. To su životinje. To je baš jedan
svijet, ne, kakav je to svijet. Da više nikada ne živjeti. Napravila bum
kavu.
– Sada moramo leći, Mila – reče Norma.
– Ali najprije kava.
– Ne poslije kapsula – reče Barski.
– Onda čaj – reče Mila.
Dok ga je servirala – Norma i Barski su sjedili u radnoj sobi – za-
zvoni telefon. Barski naglo uhvati slušalicu. I tu su se također vrtjeli
kolutovi magnetofona.
Iskrivljen muški glas: – Dakle, sada odmah dižete slušalicu. To je
već bolje. Htjeli ste dokaz da je vaša kćerka živa... – Nakon kratke
stanke Barski začuje Jelin glas, plašljiv i drhtav: – Jan! Jan, poklonili
su mi knjigu bajki. A ako učiniš ono što traže od tebe, dobit ću i sla-
doled. Jagode i čokoladu. Koliko god budem htjela. – Tišina. Zatim
muški glas: – Željeli ste znak da je živa. Sladoleda koliko god bude
željela, ako učinite ono što tražimo od vas. Ako ne učinite, dobro
znate što će se dogoditi vaćoj kćerki. – Veza je tog trenutka prekinu-
ta.
– Srčeko? – poviče Mila. – Je 1’ su gospon čuli srčeko?
– Da.
– Živa je! Srčeko je živo! Oprosti, bože moj Svemogući to što sam
rekla. Oprosti! Čula sam svoje srčeko...
– Dodavola, prestanite već jednom! – poviče Barski.
 Mila se sva drhteći zapilji u njega. Nikada ga do sada nije vidjela
takvog. Telefon zazvoni opet. Mila se prekriži.
– Halo! – reče Barski već držeći slušalicu na uhu. – Imate ga?... Da,
čekam...
– Otkrili su otkuda je stigao poziv? – upita Norma ne vjerujući.
– Da.
– Svemogući je pomogao! – usklikne Mila.
– Otkuda je nepoznati govorio?
– Telefonska govornica kraj stanice podzemne željeznice na Lu-
beck- er Strasse. Sa svih strana jure policijska kola u tom smjeru. Ja
moram čekati.
Čekali su pet minuta. Zatim Barski opet začuje glas pripadnika služ-
be sigurnosti otprije: – Žao mi je. Ništa.
– Pa rekli ste stanica podzemne željeznice Liibecker Strasse!
– Točno. Ali kad su kola stigla tamo, govornica je bila prazna. Slu-
šalica je ležala na pultu a kraj njega mali jaki odašiljač. Otmičar je
govorio preko njega. Telefonska govornica samo je poslužila kao re-
lejna stanica. Prokleto lukavo, zar ne?
– Da – reče Barski. – Prokleto lukavo.
I spusti slušalicu.
Kad je nekoliko minuta kasnije telefon zazvonio iznova, iskrivljeni
glas reče: – Sondersen je dao riječ da je svako traganje obustavlje-
no. A sada je kod telefonske govornice bilo šest policijskih kola.
– Pa što ja tu mogu!
– Recite Sondersenu da on mora snositi posljedice. Ako ubijemo
vaću kćerku. Razumijete?
– Da.
– A sada dobro slušajte! Hoćemo završiti s predajom materijala. Što
prije. Čim telefonirate Sondersenu krenite u Institut. Recite vrataru
da će u 7 sati ujutro doći k vama jedan čovjek. Zove se Hans Heger.
Ponovite!
– Hans Heger.
– Doći će s „Mercedesom 500”. Vi ste mu izdali propusnicu. Nju će
pokazati vrataru.
– Ja nisam nikome dao propusnicu.
 – Ali, molim vas! Heger će imati propusnicu. Vratar će vas nazvati.
Reći ćete neka Heger dođe k vama. Mi ćemo ga neprestano proma-
trati. Dovoljno da vratar tog čovjeka samo krivo pogleda i vaše je di-
jete mrtvo. Razumijete?
– Da.
– Institut je u to vrijeme još zaključan. Kad vratar nazove, recite mu
da ćete vi Hansu Hegeru otvoriti ulazna vrata. Čovjek će uzeti tvrdi
disk na kojem je memoriran sav materijal o virusu i o cjepivu. Sve,
razumijete?
– Da.
– Tvrdi disk, dakako, kad ga jedanput izvučete iz kompjutora više
ne možete upotrebljavati. Zato se u 9 sati trebate odvesti do filijale
Drezdenske banke i izvaditi iz sefa sigurnosne kopije. Kompletne ko-
pije koje ste tamo pohranili! Heger će biti tamo i uzet će ih od vas.
Ukoliko Sondersen dođe na ideju da se umiješa, vaša je kćerka mr-
tva u roku od tri minute. Je li jasno?
– Da.
– Ako se bilo što u međuvremenu dogodi, vaše će dijete umrijeti.
– Gospode bože, pa učinit ću sve što kažete!
– Ne vičite! Čim primimo kopije iz banke, oslobodit ćemo vaše dije-
te. Sondersen je povukao sve pripadnike službe sigurnosti. To zna-
mo. Vaša su kola pred kućnom vežom. Krenite odmah sada!
Veza se prekine.
Barski nazove Sondersena u Direkciju policije: – Jeste li čuli?
– Da.
– Vi ste ubojica mog djeteta, ako poduzmete bilo što.
– Neću poduzeti ništa.
Barski ustane.
– Moram u Institut – reče Normi.
– Ja idem s tobom.
– Isključeno. Moraš ostati ovdje. Uviđaš to, zar ne?
– Da – reče Norma.
Tri minute kasnije vidje Norma naslonjena na otvoreni prozor, kako
je krenuo njegov „Volvo”, parkiran ispred njenog plavog „Golfa GTI”.
Ulica je bila tamna i opustjela.
 ***

Aparat u Petrinoj sobi je zujao. Eli Kaplan je sjedio pred termina-

lom. Povremeno bi pritisnuo poneku tipku. Pogleda na svoj ručni sat.
Promijeni disketu. Pritisne opet dvije druge tipke.
– Hoćeš li mi napokon reći, što to sve treba značiti? – vikne Petra iz
kreveta. – Reci bar jednu jedinu riječ, Eli!
On ne odgovori. Terminal je zujao.
– Tako bih rado razgovarala s tobom. Vikat ću ako ne budeš govo-
rio sa mnom.
– Tiho, draga moja!
Ona skoči na noge. – Kako hoćeš? – Počne podizati novine i vese-
lo uzvikivati: – Valentino! Moda za samouvjerene žene! Za žene koje
žele naglasiti svoju osobnost – i ništa više.

***

Zazvoni telefon. Javi se Norma.

– Da?
– Dobar dan, gospođo Desmond – začuje se iskrivljen muški glas. –
Htio sam samo provjeriti je li otišao sam.
– Da, otišao je sam. – Istoga trena Norma osjeti kako joj je srce po-
čelo divlje lupati. – Slušajte... zamijenite nas!
– Što?
– Zamijenite Jeli sa mnom! Recite mi što treba učiniti! Sondersen
također sluša ovaj razgovor. Obećajem da me neće nitko slijediti, jer
inače biste ubili dijete. Doći ću kud god kažete. Uzmite mene, a pus-
tite dijete. Zaklinjem vas!
– Zašto želite preuzeti svu opasnost na svoja leđa?
– Jer volim Jana. Jer bi bilo i suviše stravično da se Jeli štogod do-
godi. Ne mislim samo vašom krivnjom. Njoj se može dogoditi bilo
što, zar ne. – Norma je govorila sve brže.
Mila Krb ju je promatrala mrmljajući nešto na češkom.
– I Barski voli mene. Ja sam vam bolji talac, nego dijete. Dijete ni-
šta ne razumije o čemu je riječ. Ja... ja...
– No?
 – Ja sam prilikom pucnjave u cirkusu izgubila svog sina. Ne mogu
podnijeti misao da umre još jedno dijete. Ako već mora biti, onda ra-
dije ja... ali ne više dijete, ne više dijete!
– Trenutak.
Norma klone na stolicu uz pisaći stol. Mila je i dalje nešto govorila
na češkom. Norma čvršće pritisne slušalicu na uho. Čeka.
Zatim se opet začuje glas: – Slažemo se. Učinit ćemo zamjenu.
Krenite odmah. Nitko ne smije ići za vama. Nitko!
– Ne... ne.
– Vi dobro poznate Hamburg. Idite preko Sievekings aleje do Hor-
ner Kreisela. Iza ulaska na autocestu za Ltibeck i Berlin stanite na
pobočnoj traci sa strane. Jeste li razumjeli?
– Iza ulaska, na sporednoj traci.
– Točno.
– Tko garantira da nas nećete obje ubiti?
– Nitko. Dakle, krećete li?
– Da.
Norma skoči na noge i potrči k vratima.
– Gospođo Desmond! – očajnički poviče za njom Mila Krb. – Gos-
pođo Desmond! Milostiva gospođo!
Ulazna vrata stana zalupiše se za Normom.
 42

Vozila je po Barmbecker Strasse prema jugu.

„Dijete”, razmišljala je. „Dijete. Ne zaboga, još jedno mrtvo dijete!
Sve neka se dogodi, sve, samo to ne. Samo da Jeli ne umre. Ja vo-
lim Jana. Želim mu pomoći. Njemu i djetetu. Da li me netko prati? Ne
vidim nikoga, ne vidim nikakva kola.” Semafori su se na raskršćima
monotono palila i gasila. Projurila je prvo raskršće.
„Dakako, mnogo se toga skupilo”, razmišljala je. „Jedan mi je veliki
liječnik jedanput rekao: čovjek je slojevito biće. Da, mnogo toga. Ja
sam reporterka. Znam već tako mnogo o cijeloj toj priči. Želim sazna-
ti i ono posljednje i najvažnije. Možda pri tom i nastradam. U moje je
zvanje sve to uključeno. Moraš saznati sve do kraja, znao bi mi reći
Pierre. Jadan je reporter koji se preda pred sam kraj, samo zato jer
je to previše opasno ili previše sumnjivo. Što znači previše opasno,
rekao bi Pierre. Život je uvijek opasan po život; on je volio Kastnera.”
Opet jedna raskrsnica. Blještavi semafori u mraku. „Da, čovjek je
doista slojevit. Nemoj se praviti boljom, nego što jesi! Ti želiš saznati
kraj. želiš pisati o tome. Moraš, dakle, znati sve.”
Kod stanice S-Bahna[ 91 ] Landwehr, stigla je do Sievekings aleje i
skrenula oštro ulijevo prema istoku.
„Još nešto. Bojim se, jer volim Jana. Jedan trenutak se uopće ni-
sam bojala. Sad se opet bojim. Bojim se te ljubavi. Jer, dobro znam
što se događa-onima koji se vole. Jer sam uvjerila samu sebe da vi-
še ne smijem nikoga voljeti. Nikoga. Priznaj”, reče sama sebi „ako
sve dobro završi, ako ne nastradaš ti, ako ne nastrada Jan, ako ne
nastrada jeli, neka se tada ova ljubav ostvari. Tada ćeš riskirati. Iako
znaš što se u takvim slučajevima događa. Riskirat ćeš unatoč tomu.
Dobro”, razmišljala je, „neka bude. Veliki liječnik, sa svojim višesloj-
nim ljudima. Isti postupak – a toliko motiva. A ako krene naopako”,
razmišljala je, „pravo mi bilo, onda ću imati to što sam htjela. Ljubav
u kojoj ću ja prva otići. Onda će biti kraj. Poslije smrti nema ništa. Ni-
kada više ni nesreće, ni sreće, To zvuči divno.”
Pred njom je ležao početak ceste koja je vodila do AUTOCESTE
LOBECK-BERLIN. Ona krene njome.
„Moram se zaustaviti odmah na početku sporedne trake”, pomisli.
Krene desno u tu traku. Napolju je vladala grobna tišina. Nasloni se
na sjedište i duboko udahne.
„Povratka nema”, razmišljala je, „a menije i drago, da se sve razjas-
ni, da se sve odvije bez komplikacija, da više nema povratka. Toliko
zvijezda na nebu. Danas će biti lijep dan.”
Netko pokuca na prozor automobila. Vani je stajao muškarac u
kombinezonu s kukuljicom preko glave, sa dva proreza za oči i jed-
nim za usta. Držao je u ruci pištolj i zapovjedio joj: – Napolje!
Ona izađe iz kola. Iza „Golfa” ugleda još jednog muškarca maskira-
nog na isti način. Kraj njega je stajao veliki kamion sa zatvorenim
krovom. Taj drugi muškarac mahao je pištoljem pokazujući joj da pri-
đe. Kad je stigla do njega, on joj lagano pritisne pištolj na leđa i po-
vede je ispred sebe uz kamion. Zatim otvori jedno krilo stražnjih vra-
ta. Pištoljem dade znak da se uspne. Ona se uspuza do poda kami-
ona i uđe unutra. Neka osoba koju nije mogla vidjeti uhvati je za ru-
ke, savije ih na leđa i oko zglobova joj stavi lisičine. Sve se to doga-
đalo bez ijedne riječi. Norma je sada sjedila leđima naslonjena na
tvrdu stijenku kamiona. Na tvrdom podu kamiona. Osoba koju nije
mogla vidjeti stavi joj široku maramu preko očiju i sveže je straga na
glavi u čvrsti čvor. Vrata se zalupe, a zatim zakračunaju. Netko poku-
ca tri puta. Motor kamiona počne raditi. Istoga trena kamion krene.

***

U Institutu zazvoni telefon.

Javi se Barski. – Da?
– Gospon! Hvala bogu da sam vas dobila. Zvala sam već tri puta!
Ovdje Mila!
– Moram razgovarati s noćnim vratarom, Mila. Upravo sam stigao u
ured. Zašto zovete, Mila?
 – Gospođa Desmond je otišla.
– Što znači, otišla?
– Odmah čim su gospon otišli, opet je zazvoniti telefon. Opet onaj
čovjek. Htel je znati, jesu li gospođa Desmond još u stanu. Ili je otišla
s vama.
– I?
– I gospođa Desmond je prosila da se nju zamijeni.
– Što je prosila?
– Da umjesto srčeka uzmeju nju.
– Gospode Bože!
– Malo su razmišljali, a onda je onaj na telefonu reći, da, dobro, za-
mijenit ćemo vas.
– Otkuda sVe to znate?
– No, jer je gospođa Desmond bila tak sretna i rekla par put fala, fa-
la. 1 jer je odmah zatim otrčala, prije nego sam se mogla ja okrenuti.
Odjurila je s automobilom. Vjeruju gospon da sad buju zamenili moje
srčeko i da bu se vratila k meni?
– Ne znam, Mila.
– Majko Božja, vi ne vjerujete?
– Da, da. Vjerujem.
– Onda bu to sigurno. Ja bum čekala dok se ne riješi. Bog neka vas
čuva, milostivi gospon. I srčeko. I gospođu Desmond. Bože dragi na
nebesima, zaštiti nas sve!
Barski spusti slušalicu. „Norma”, pomisli on. „Time mi nisi nimalo
olakšala.”

***

„Autocesta”, razmišljala je Norma. „Vozimo se autocestom. Osje-

ćam to. Čujem to. Već se oko jedan sat vozimo autocestom. Nemam
pojma kojom. Osoba koja mi je stavila lisičine na ruke, koja mi je sta-
vila povez preko očiju, tu je kraj mene, osjećam to. Ona se ne miče.
Ne čujem čak ni njeno disanje. Ali, ona je tu. Znam to. Netko drugi
vozi kamion. A netko treći je odvezao moj „Golf”. To s povezom na
očima sasvim mi je poznata stvar. Dogodilo mi se to već dva puta.
Obadva puta prije intervjua. S jednim vođom šiita u Bejrutu. I s jed-
nim borcem otpora protiv Baby Doca na Haitiju. Sada vozač uspora-
va. Osjećam to, jer se moram čvršće nasloniti na ogradu kamiona.
Sada izlazi s autoceste. Da, sasvim jasno osjećam zavoj, oštar za-
voj. Pa druga cesta. Drukčiji asfalt. Grublji. Ali to još uvijek može biti
neka velika cesta. Međutim, s autoceste smo sišli. Gubim osjećaj za
vrijeme. Zar već?”

***

Telefon.
Barski pogleda na sat, točno sedam.
– Da?
– Gospodin doktor Barski?
– Da.
– Ovdje Willems, noćni vratar. Rekli ste mi, da u sedam sati očeku-
jete gospodina Hegera.
– Točno.
– Gospodin je došao. Pokazao mi je propusnicu.
– Pustite ga da uđe, molim vas. Recite mu da ću ja doći dolje i otvo-
riti mu ulazna vrata:
– Dobro, gospodine doktore.

***

„Sada smo skrenuli sa ceste. Ovo sad je neki šumski put. Meko tlo.
Krećemo se uzbrdo. Podosta strmo. Vozač mijenja brzinu. Idemo po-
laganije. I stalno se uspinjemo. Da li ja to sebi umišljam ili zaista
osjećam miris šume? Da, osjećam ga. Sigurno. Šumu i vonj diesela.
Vonj diesel- -goriva bio je prisutan čitavo vrijeme. Sada se osjeća još
više. Ali, tu je i miris šume.”

***

„Mercedes 500” vratio se od Instituta k vratarevoj kućici i zaustavio

se. Noćni portir Willems izađe van. Čovjek koji se predstavio kao
Hans Heger sjedio je za volanom i pozdravio. Willems podigne bra-
nik. „Mercedes” krene.
Hans Heger bio je mršav čovjek približno četrdesetak godina sta-
rosti. Nosio je skupo odijelo šivano po mjeri i vozio vrlo oprezno. Nije
želio ništa riskirati, jer u prtljažniku se nalazio disk, neupotrebljiv, ali
brižljivo zamotan. Heger je bio savjestan, oprezan čovjek.

***

„Sada se opet vozimo nekom cestom”, razmišljala je Norma. „Ces-

tom koja vodi kroz šumu. To mora biti šuma. Čujem kako pjevaju pti-
ce.
Dakle, mora da je već i svanulo. Ta je šumska cesta prilično nerav-
na.
Opet se uspinjemo. Vozač je dvaput mijenjao brzinu, a zatim ubacio
mjenjač za unazad. Očito puta više nema. Grane drveća stružu po
kamionu. On se drma i njiše. Sada je stao. Koraci. Netko najprije ot-
kračunava vrata, a zatim ih i otvara. Osoba koja sjedi u mojoj blizini
podiže se na noge. Nečije mi jake ruke pomažu da iziđem. Šuma,
dakako. Sada osjećam miris sasvim jasno i intenzivno.
Obojica muškaraca, čujem njihovo disanje, prekriženih me ruku
negdje nose. Sjedim na njihovim rukama. Uspinju se vrlo strmo,
osjećam to po njihovu napornijem disanju. Znoje se. I to jako. Negdje
ulazimo. Vonj betona. Znoj i beton. Stepenice nadolje. Tri. Četiri. Pet.
Pa zatim ravno. Hodnik. Otvaranje vrata ili nešto slično. Ugurali smo
se unutra. Odzvanjaju koraci. Vjerojatno neka velika prazna prostori-
ja. Opet jedna vrata ili nešto slično. Što je to? Neki stari bunker? Sli-
jedeća prostorija. Hladni dim cigareta. Treća prostorija. Zaključujući
prema akustici, mnogo je manja. Spuštaju me na tlo. -Betonsko tlo.
Pritiskuju me po ramenima. Sjedam. Na betonski pod. Ovdje vonja
na plijesan. Obojica odlaze. Ostajem sama.
Sama sam. Još sam uvijek sama. Koliko dugo. Koliko dugo? Deset
minuta? Dva sata? Ne mogu reći.
Koraci. Približavaju se. Sve bliže. Još bliže. Sasvim blizu. Jedan
muškarac kašlje. Otkopčava mi lisičine. Olabavljuje ih. Pa ih opet iz-
nova zaključava. Njegovani gospodin. Miriše na Eau de Cologne.
 – Dobro jutro, gospođo Desmond – reče čovjek. – Mi se već pozna-
jemo. Barem po glasu.
Norma šuti.
– Neudobno, je li? Žao mi je, ali drukčije ne ide. Nažalost, ne mogu
vam niti skinuti povez s očiju. Odmah će doći netko i donijeti vam ka-
vu i nešto za jelo. Znam, sve je to jako mučno za vas. Za nas tako-
đer, vjerujte nam. Morat ćemo vas hraniti. Pomagati vam pri jelu. I pri
onom obratnom. Drukčije ne ide. Tamo preko nalazi se poljski krevet.
Ne možete ga vidjeti, ali možete leći ako želite. Kabao će se svaki
out odmah očistiti. Što se tiče pranja, tu ne vidim neke velike moguć-
nosti. Radi vaše informacije: sve što vam smijem reći jest to, da je
doktor Barski vrlo dobro surađivao. Diskete iz Instituta su već u nas.
Saopćio nam je i kod. Sada još čekamo sigurnosne kopije iz bankov-
nog sefa. Dakako, specijalisti moraju najprije pregledati materijal.
Ako želite pušiti, kažite. Netko će vam držati cigaretu.
Norma progovori tek sada: – Što je s djetetom?

***

Trgovina za prodaju mlijeka, sira i kruha vlasništvo bračnog para

Augusta i Dietlinde Ammersen nalazila se u Liineburger Strasse, pje-
šačkoj zoni dijela grada koji se zvao Harburg. Harburg leži na lijevoj
obali Elbe. Schwarzen Berge ogranci Liineburger Heide, spuštaju se
tik do grada.
August Ammersen otvorio je dućan kao i svakog radnog dana već u
sedam sati ujutro. Sada, oko pola osam, bio je u trgovini veliki pro-
met. Uz prodajni pult vladala je velika gužva. Posluživali su Ammer-
senovi, a pomagale su i dvije djevojke. Najprije nije nitko primijetio
kad je ušlo malo dijete teturajući i gotovo ošamućeno. Tek kad se
jedna žena naglo okrenula i sudarila s djetetom tako daje ono palo,
dijete je tiho zajecalo.
Žena klekne. – Zaboga, strašno mi je žao, malena. Otkuda si doš-
la? Tko si ti? Kako to izgledaš?
Blijedo, prljavo, kose u zamršenim pramenovima, eto, tako je izgle-
dalo to dijete. Ležalo je tu obuzeto panikom, širom otvorenih očiju is-
punjenih strahom.
 – Govori! – vikne žena klečeći kraj djeteta. – Reci barem jednu ri-
ječ! Ne boj se! Nitko ti neće učiniti ništa nažao!
Sada se oko djeteta koje je ležalo na kamenom podu natiskalo
mnoštvo kupaca. – Ova nije odavde. –Kako se zoveš? –Otkuda si? –
Reci, kako se zoveš?
– Gospođo Ammersen, gospođo Ammersen, pozovite policiju! – I li-
ječnika! – Maloj je zlo! Ta pogledajte je samo! – Užasno! Jadni mali
crvić. – Dijete gastarbajtera. Već od najranije mladosti povlači se
okolo.
– O bože, o bože, sada plače! – Tu na ručnom zglobu ima krvi! –
Rekla sam da joj se nešto dogodilo! – Dajte, učinite nešto, gospođo
Ammersen!
– Već sam pri telefonu!
Djevojčica odjednom progovori: – Ja se zovem Jeli Barski. Molim
vas, nazovite mog oca.
– Znaš li broj telefona?
– Da.
– Onda ga reci!
Jeli je šutjela. Počne iznova plakati.
– Telefonski broj! Reci nam ga! Reci nam telefonski broj!
 43

– Gospođo Desmond! – Čovjek stane uz njen krevet.

– Da? – Ona je još uvijek imala povez preko očiju i lisičine na ruka-
ma.
– Sada ćemo vas odnijeti odavde.
– Oslobodit ćete me?
– Da. – On je opet mirisao na Eau de Cologne. Svjež. Njegovan.
„A ja”, pomisli ona. „Ja, suprotno.” – Ali kako to? – reče ona. – Mis-
lim, rekli ste da specijalisti najprije moraju ispitati materijal.
– To je već učinjeno.
– Koji je danas dan?
– Srijeda.
– Koja srijeda?
– 8. listopada.
– 8. listopada? Ujutro 8. listopada stigla sam ovamo. 8. listopada
popodne ili uveče?
– Uveče. Sada ćete dobiti nešto za ugodniji prijevoz. Dođi ovamo!
– reče glas, a uto se približe nečiji koraci. Ona se uplaši. – To ne
boli – reče glas. – Mi nemamo vremena... No, hajde, daj već jednom!
Ruke su pipkajući prolazile njenim tijelom, pronašle su patentni za-
tvarač na njenoj suknji, povukle ga, zatim su spustile suknju i gaćice.
– Trbuh, ležite na trbuh! –r Norma se otkotrlja ustranu, licem okre-
nuta prema dolje. Napoznate ruke očistile su joj vatom natopljenom
u alkoholu određeno mjesto na koži.
– Pazite! – reče glas. Zatim Norma osjeti ubod igle.
– Već je gotovo. Dobra djevojčica. – Odjednom joj tijelom prostruji
vrućina.
– Vruće vam je, zar ne?
Ona kimne.
 – Dobro, stvar djeluje. – 1 obrativši se onome koji joj je dao injekci-
ju: – Svi neka nestanu. Reci ostalima! Tu ćemo ostati samo ti i ja. Za
pet minuta ona će već spavati.
„Već spavam”, pomisli ona i osjeti kako je obuzima neka težina,
olovna težina i beskrajan umor.
– Zbogom, madame. I oprostite za sve ove nedostojnosti. Nije ih
se, naprosto, moglo izbjeći.
„Ne”, razmišljala je”, „naprosto ih se nije moglo izbjeći. Što će sada
učiniti sa mnom? Kuda ćemo ...”
 44

Sanjala je kako se s Barskim vozi autocestom. Bila je noć, obasja-

na s bezbroj zvijezda i bilo je vrlo toplo. Vjetar je dopirao, kroz otvo-
rene prozore automobila i milovao joj je lice, a nebo se nadvilo bes-
krajno visoko i beskrajno daleko. „Ali kako to da ležim?”, pomisli ona.
„Pa ja sam u kolima. Kako to da ne sjedim kraj njega?” Otvori oči i
ustanovi da leži na stražnjem sjedištu „Volva”. Ispred nje za volanom
sjedio je Barski. Najprije ga je razabrala samo kao silhuetu, jer je po-
trajalo trenutak dok su njene oči počele iznova ispravno funkcionirati.
Malko se podigne. Stvarno. Vozili su se autocestom. Upravo im je
ususret dolazio neki automobil. Svjetlo njegovih reflektora zaboljelo
ju je. Šuma. Komad su puta prolazili kroz šumu. Zatim su prošla kraj
njih neka kola u suprotnom pravcu.
– Jan – reče ona promuklim glasom. Nakašlja se.
– Da – reče on. – Da, draga. Jesi li se naspavala?
– Hm. – Ona se uspravi. Pri tom postiđeno pomisli: „Ja smrdim. Sve
na meni smrdi.” On je jednu ruku pružio nazad. Ona je obuhvati. –
Jan... Jan...
– Ti, moje dobro. Moje najdraže – reče on. – Ljubim te.
– Jan... – Ona pogleda preko njegovih ramena na osvijetljenu ko-
mandnu ploču kola. Kazaljka brzinomjera podrhtavala je na 220. –
Voziš prebrzo! Zar si poludio?
– Sondersen vozi isto tako brzo.
– Sondersen? Gdje?
– Ispred nas. Zar ne vidiš crvena stražnja svjetla?
– Stražnja svjetla... – Stisne oči. – Da, da, vidim...
– A i iza na:s su jedna kola.
Ona se s mukom okrene. Vidje kola hitne pomoći.
– A tvoj je „Golf” zadnji. Vozi ga Eli.
 – I Eli je tu?
– Da, draga.
– A gdje smo mi to?
– Između Bremena i Hamburga. Bliže Hamburgu.
– Kako to, Jan?
– Čovjek je nazvao.
– Koji čovjek? Ah, da, taj. Kako to da je on nazvao? Pa on je morao
hitno otići.
– On i jest otišao, otišao daleko. U jednu drugu zemlju.
– U drugu zemlju?
– Kaže Sondersen. Nazvao je iz druge zemlje.
– Kada?
– Prije dva sata. U Institut. Svi smo bili u mojem uredu.
– Svi u tvojem uredu... – Zatim prošapta: – Jan... mi smo slobodni?
– Slobodni smo, draga. Prošlo je. Čovjek je nazvao i rekao da tvoj
„Golf” stoji na parkiralištu na autocesti ispred Bremena, na prvom
parkiralištu iza izlaza za Ceeven. Neka dođem po tebe. Više ne pos-
toji nikakva opasnost. Nema opasnosti. Ni prijetnji. Ni straha. Sve je
prošlo. Sondersen i njegovi ljudi nisu trebali ići sa mnom. Ipak su išli.
I Eli također. Našli smo „Golf” i tebe, i sada idemo kući...
– Kući... – ponovi ona i pomisli kakva je to divna riječ, najljepša od
svega. „Kući”. – Koliko je sati?
– Gotovo ponoć.
– Koji je dan?
– Srijeda, 8. listopada. 'Sad će uskoro biti četvrtak.
– Uskoro biti četvrtak – reče ona. – Ti si divan momak, Jan. Odmah
si dojurio po mene. On je mirisao na kolonjsku vodu. – Još je uvijek
bila ošamućena.
– Tko?
– Čovjek koji je nazivao telefonom. Nisam ga uopće vidjela. Imala
sam neprestano povez preko očiju, a moje ruke... – Zagleda se u
svoje ruke.
– Nije više bilo lisičina. – Bila sam u tom bunkeru stalno s lisičinama
na rukama ... Mislim da je to bio bunker ... Mora da je bio neki bun-
ker, znaš... iz posljednjeg rata ... bunker u zemlji... negdje u šumi...
Sigurno negdje daleko odavde... O Jan, tamo je bilo tako odvratno...
 – Nemoj – reče on. – Nemoj misliti na to. Sve je prošlo. Opet je sve
dobro.
– Kako to? Kako to misliš da je sve dobro? – glasno je razmišljala
Norma. Neprestano su im ususret dolazila svjetla drugih automobila i
prelijetala pokraj njih. Sada je Barski vozio 225 kilometara na sat.
Norma primijeti kako na kolima ispred njih na krovu rotira plavo svje-
tlo. – Kako to misliš da je sve dobro, Jan? Ništa ne može biti dobro.
– Može, Norma, može. – On se nasmiješi. Duboko iz grla.
– Ali kako? – Nešto joj padne na um. – Gdje je Jeli?
– Bolnica Virchow. Na dječjoj klinici.
Svjetla. Svjetla. Svjetla. Po traci iz suprotnog smjera projuri kraj njih
čitava kolona automobila. Tek je sada osjetila, da kroz otvorene pro-
zore zaista ulazi topao zrak.
– Učinili su joj nešto? – Još uvijek nije mogla razmišljati sasvim pre-
cizno. Opet se sjetila što joj je Jan bio rekao.
– Ne, Norma. Moja draga, hrabra Norma. Ništa joj nisu učinili. Pa ti
si ih zamolila da izvrše razmjenu. Oni su to i učinili. Danas rano uju-
tro ostavili su Jeli u Hamburgu. Lutala je ulicama. Šok. Bila je u šoku.
Još i nakon svega toga. Zato smo je morali smjestiti u bolnicu. Da
bude pod kontrolom. Sutra izlazi. Ići ćemo po nju. Danas ujutro u 7
sati došao je čovjek koji se zvao Heger. Ja sam mu predao diskete
sa sveukupnim materijalom. U 9 sati sam iz bankovnog sefa izvadio
sigurnosne kopije. Heger je čekao u „Mercedesu 500”. Predao sam
mu drugi set.
– Zašto?
– Pa to su zahtijevali, draga! Da nisam to učinio, ubili bi te ili Jeli, ta-
ko je bilo rečeno.
– O, da, točno. I zato nije smio ništa uraditi niti Sondersen, a niti
njegovi ljudi. Sad opet sve znam. A kasnije? Što je bilo kasnije? –
upita Norma, a vjetar što je udarao u kola kao daje pjevušio. „Zašto
pjeva?”, pomisli Norma. „Zašto pjeva? A to tako lijepo zvuči.” – Što
se dogodilo nakon toga? – upita ona još jedanput.
– Alvin Westen i Eli Kaplan našli su izlaz iz situacije.
– Izlaz?
– Izlaz iz situacije u kojoj sada jedna od velesila raspolaže i virusom
cjepivom.
 – Kakav je to izlaz?
– Vidiš, čovjek s telefona je, dakako, znao da posjedujemo kopije.
U bankovnom sefu. Za slučaj požara, na primjer, zar ne?
– Da...
– I zato je, naravno, zahtijevao oba seta. Jer u tom bi slučaju on
imao sav materijal sam, zar ne?
– Da, jasno. A što znači imao bi?
– Westen i Kaplan su našli izlaz. I to kakav! Ti znaš daje jadni Tom
sve do svoje smrti nastavio sa svojim radom, čak i na Zaraznom
odjelu. Da bi mogao raditi bio mu je potreban, dakako, i kompjutorski
terminal i morao je s glavnog računara dobiti sve informacije koje su
mu u određenom trenutku bile potrebne.
– Da, da. I?
– Westen i Kaplan su se dosjetili da se terminal još uvijek nalazi u
Tomovoj sobi u kojoj sada boravi Petra.
– Fantastično!
– Da, fantastično! Počinješ shvaćati, zar ne? Eli zna kod. Dakle,
prošao je kroz komoru, odjenuo zaštitno odijelo, odjurio k Petri u so-
bu, sjeo za kompjutor i prekopirao na diskete kompletan materijal ko-
ji je bio memoriran na tvrdom disku glavnog računara.
– O Jan, Jan...
– Nije bilo mnogo vremena. On nije znao koliko će mu trebati vre-
mena da ispita glavni računar. I tako je najprije kopirao sve pojedi-
nosti o virusu – virus je najvažniji, sjeti se, draga – a zatim i sve o
cjepivu kojeg je otkrio. Uspjelo mu je sve to obaviti prije nego što
sam ja uklonio tvrdi disk iz kompjutora u računarskom centru i dao
ga tom Hansu Hegeru. Uspio je, ljubljeno moje, uspio je!
– A nakon toga?
– A nakon toga je Westen nazvao sovjetskog ambasadora u Bonnu
i rekao mu da su se Amerikanci uspjeli dokopati kompletnog materi-
jala. Odmah zatim gaje obavijestio daje Kaplan uspio kopirati infor-
macije o virusu i cjepivu. Ove diskete, rekao je Westen, na raspola-
ganju su Sovjetima. No, da, Sovjeti su odmah kontaktirali Amerikan-
ce i rekli im da i oni također znaju sve o virusu i cjepivu. Najprije su
Amerikanci pomislili da Sovjeti blefiraju. Međutim, kad su povjerovali,
onda je odmah izbila panika i strah za tebe. Da li će iz velikog ogor-
čenja ubiti tebe?
– Trenutak – reče Norma. – Trenutak, da? Na tu ideju da se sve
preda i jednoj i drugoj velesili došli su Alvin i Kaplan?
– Da, ljubavi, da. Alvin i Kaplan. Nitko više nije vidio nikakva izlaza.
Međutim, oni su ga našli!
– Znači, sada posjeduju to divno oružje za vođenje novog rata, za
Soft War i Amerikanci i Sovjeti?
– Da – reče Barski. – A to znači da je to divno oružje postalo bezo-
pasno, neupotrebljivo. Jer, obje sile sada imaju doduše, virus, ali
imaju i cjepivo. Svaka strana može pokušati inficirati onu drugu. Nit-
ko to, dakako, sada neće učiniti, jer se prokleto boje ijedni i drugi. Ni-
jedna strana neće prva započeti rat. Svakoj je najprije potrebna veli-
ka količina cjepiva. Ne mogu ga tako brzo proizvesti. To, dakle, zna-
či: obje strane će nekako istodobno vršiti cijepljenje. A time virus pot-
puno gubi na vrijednosti. To sam mislio kad sam rekao da je oružje
sada bezopasno.
Norma klone nazad na sjedište.
– Obojica imaju oboje. Znači nitko nema ništa. A tom su se dosjetili
Alvin i Kaplan. Zar nisu perfektni? Fantastični? Reci! Zar nisu prediv-
ni?
– Predivni – reče Barski. – Predivni i perfektni i fantastični.
Sada je vozio brzinom od gotovo 230.
 45

– Razumljivo je – nastavi on trenutak kasnije –to neće ostati. To ni u

kom slučaju, ne znači mir za sva vremena. Ni govora o tome! To sa-
mo znači u bliskoj budućnosti opet nuklearni rat. Stara dobra opas-
nost od nuklearnog rata iz starih dobrih vremena. No, oni će tražiti i
dalje. Sjeti se samo svega što je u Berlinu govorio Bellmann. Mi u
Institutu imali smo tu nesreću, da smo prvi pronašli idealan virus za
Soft War. I zato su ucjenjivani i napokon ubijeni i Gellhorn i svi ostali.
Zato i teror. Izdajice. Zato je ubijen i Milland. Zato je i oteta Jeli. Viru-
sa su se htjeli dokopati po svaku cijenu i Sovjeti i Amerikanci. Sada
ga imaju. Obje sile. I sada ga obje mogu baciti. – On proguta slinu. –
Prema svim zakonima vjerojatnosti, kao što je rekao Bellman u Berli-
nu, prema svim zakonima logike netko će nekada negdje, dakako,
opet nabasati na jedan tako idealan virus. I na još jedan. Pa na još
jedan. Mi nećemo ni u kom slučaju, rekao je Bellmann, ostati jedini.
Bio je to, dakle, samo predah. Možda dugi predah. A možda vrlo kra-
tak. Slijedeći put će Veliki znati kako spriječiti da jedan čovjek poput
Alvina Westena otupi oštricu oružja. Slijedeći puta, bit će posljednji
put. Ali do tada imamo još malo vremena pred nama, draga. Nadaj-
mo se.
Vjetar što je strujio oko kola pjevušio je. Norma nasloni svoje lice uz
lice Barskog i reče: – Idemo doma, Jan! Idemo doma!
– Pa i idemo.
– Ne – šapne mu Norma na uho. – K meni. U moj dom. Toliko to sil-
no želim.
 46

Skupa su ušli u stan na najvišem katu kuće u Parkstrasse.

„Moj stan”, pomisli ona koračajući. „Taj je stan meni predstavljao
ono, što životinji predstavlja njen brlog u koji se može vratiti umorna,
ranjena, iscrpljena ili gladna ili sasvim na kraju snaga. Ili zadovoljna i
radosna jer joj je lov dobro uspio i jer je u potrazi za hranom uspjela
preteći neku drugu životinju. Ovo ovdje moj je dom, moj zavičaj. Dru-
gog nemam. Oduzeli su mi i njega. Sada ga opet imam. I nisam više
sama. Nisam više sama.”
Išla je iz jedne sobe u drugu, a Barski za njom. Tu je bila dnevna
soba s mnogo knjiga i velikim kaučem, širokim kao cijela soba. Tu je
bio i zid iznad kauča potpuno prekriven slikama koje je ona voljela.
Bila su tu i Zilleova „Dva vojnika amputiranih nogu” i Chagallovi „Lju-
bavnici ispod buketa ljiljana”, „Lebdeći ljubavnici iznad Pariza” i „Ži-
dov u zelenom”. Zatim Diirrenmattov „Obeščašćeni Minotaur”: maju-
šan čovjek stoji na zidu i piša po njemu. Tu je bila i smrt Horsta Jan-
ssena koja proždire sama sebe, a bio je tu i mali bubnjar oslikan cr-
venim i bijelim bojama, kojeg je naslikao „Pferde-Krliger”.
Bili su tu i francuski prozori koji su vodili na terasu. Norma ih široko
otvori i izađe s Barskim napolje, te ugleda bezbroj svjetala duž Elbe,
što je tekla tako blizu, tako jako blizu; vidje i svjetla luke Kohlfleet u
Steendiek kanalu i u tvornici HDW-Werk Finkenwerder i svjetla duž
kolosijeka, te beskrajno veliko nebo s beskrajno mnogo zvijezda.
– Moram se okupati – reče ona odjednom. – Moram se odmah oku-
pati i skinuti sa sebe te haljine. Sve. Moram se odmah okupati!
Zatim je dugo ležala u vrućoj vodi i razmišljala o tome, kako joj se
opet odjednom sve čini nestvarnim, apsolutno nestvarnim, ali da je
ipak sve to stvarnost, daje on kod nje i da će ostati kod nje tako dugo
dok god to bude trajalo. Da, tako dugo. Ili tako kratko. Svejedno.
„Sada je tu”, razmišljala je, „sada.”
Ustane, osuši se ručnikom, odjene bijeli kupaći ogrtač i pođe bosih
nogu u spavaću sobu. Svjetiljke na noćnim ormarićima su bile upa-
ljene. Barski je ležao na krevetu nag i gledao je smiješeći se. Ona se
sjeti njegove sobe u hotelu BEAU SEJOUR na Guernseyu, kako je i
tada ušla u bijelom kupaćem ogrtaču, i odjednom, sjećajući se toga –
stane. No, onda primijeti svoj talisman – list djeteline što mu je na
tankom lančiću visio na grudima, a on je ohrabri, te ona razveže po-
jas na svom ogrtaču i spusti ga da sklizne s nje. Njegove se oči ispu-
ne uzbuđenjem, a isto takvo uzbuđenje osjeti i ona, te kad je on is-
pružio jednu ruku, približi se ona k njemu, spusti se kraj njega, poče-
še se milovati i prije nego što joj je krv udarila u sljepoočice kad više
ne bi mogla misliti ni na što, pomisli ona da je ta kratka međuigra
zvana život, ponekad na neki neobičan način ipak milostiva.
 EPILOG

– Probudi se, Martine! – reče žena. – Martine, probudi se!

U Hamburgu smo. Sada je 9 sati 11. Ponedjeljak, 25. kolovoza
1986.
– Martine – reče žena – ta probudi se već jednom!
Martin Gellhorn polagano otvori oči. 46 mu je godina, lice naborano,
kosa bijela kao snijeg. Njegova je žena mlađa i plava.
– Dobro jutro, Angelika – reče Gellhorn.
Ona se nagne nad njega i poljubi ga. – Dobro jutro, Martine – reče.
– Već toliko godina nisi tako dugo spavao.
– Ne – reče on – već toliko godina.
– Pred jutro si se smiješio u snu. Jesi li nešto lijepo sanjao?
– Ne znam.
– Ne znaš?
– Nemam pojma. Bio je to neki dug san s mnogo događaja. Ali ti
znaš, ja se nikada ne mogu sjetiti svog sna. Onoga trenutka kad se
probudim sve zaboravim. Sve.
– Šteta – reče njegova žena. – Možda je to bio neki lijep san.
– A možda baš i nije bio lijep – reče on. – Onda nije nikakva šteta.
– Lisa i Olivia te čekaju s doručkom, Martine. Bez tebe neće početi.
Gellhorn baci pokrivač i ustane. – Evo me, dolazim odmah.
On se obrije, istušira, odjene. Kad je ušao u sobu za doručak, nje-
gove ga male kćerke pogledaju sve ozarene. On ih obje zagrli i po-
ljubi. Lisa, mlađa, ima crnu kosu i svijetloplave oči. Olivia, stara već
punih sedam godina, plava, nalik je Gellhornovoj ženi, a oči su joj
smeđe, kao i u njene majke. Svi skupa doručkuju, kava miriše, peci-
vo je svježe, a topli sunčevi zraci obasjavaju sobu. Danas će biti to-
plo, vrlo toplo. Smiju se, razgovaraju i vrlo su raspoloženi. Raspust!
Nema škole!
Međutim, Gellhorn mora na posao. Još jedanput poljubi ženu i svo-
je obje kćerkice.
– Nisi zaboravio – reče njegova žena.
– Nisam zaboravio – reče Martin Gellhorn. – Ta, obećao sam!
– A obećanje se mora održati – dovikne Lisa.
– Dakako, da ću ga održati – reče on. – Bit ću ovdje točno na minu-
tu.
– Uha, krasno! – usklikne Lisa i zaplješće ručicama.
Zatim se Gellhorn odveze u Institut. Vratar na ulazu u bolnicu Virc-
how srdačno ga pozdravi. Već se znoji. Ta nesnosna vrućina!
– Jutro, gospodine profesore!
– Jutro, gospodine Lutz.
Branik se otvara. Gellhorn odlazi kolima do svog parkirališnog
mjesta. Na prostoru triju nebodera klinike ima vrlo mnogo mjesta za
parkiranje. Gellhorn se odveze dizalom na 14. kat jednog od nebo-
dera. Zatim krene duž dugačkog hodnika. Zbog vrućine žaluzine su
bile spuštene. Tu gore je sve bijelo. Bijeli su zidovi, pokućstvo, vrata,
svjetiljke. Gellhorn stiže do svoje sobe. PROF. MARTIN GELLHORN
stoji na vratima. Srdačno pozdravlja tajnice. Odijeva bijeli ogrtač.
Pregledava poštu. Telefonira. Diktira. U 11 sati izlazi iz ureda, te ide
dalje dugačkim hodnikom kojim je i došao, prolazi kraj vrata, iza kojih
imaju svoje urede njegovi suradnici: DR. TAKAHITO SASAKI... NAJ-
AVE U SUSJEDNOJ SOBI... DR. ALEXANDRA GORDON ... NAJA-
VE U SUSJEDNOJ SOBI... DR. HARALD HOLSTEN... NAJAVE U
SUSJEDNOJ SOBI... DR. THOMAS STEINBACH ... NAJAVE U SU-
SJEDNOJ SOBI... DR. JAN BARSKI... NAJAVE U SUSJEDNOJ SO-
BI...
Profesor Gellhorn uđe u tajništvo. Pozdravi tajnice, gospođu Vanis i
gospođu Woronesch. Uđe u bijeli prostrani ured Barskog i pozdravi
ekipu koja je već čekala. Japanca, Izraelca, Engleskinju, Nijemca i
drugog Nijemca. To je svakodnevni jutarnji dogovor. Najprije svaki
pojedinac izvještava o svom fadu. Već punih sedam godina oni traže
putem rekombinacije DNK virus protiv raka dojki. Thomas Steinbach
je čini se već oko godinu dana na najboljem putu koji bi mogao do-
vesti do uspjeha. Taj put može potrajati još daljnjih 7 godina. A mo-
žda se postignu rezultati već i za godinu dana. Možda i nikada. Mo-
žda nikada Gellhor- nova ekipa, nego neka druga.
Analiziralo se rezultate, neke se odbacivalo, dugo diskutiralo o ne-
čemu. Naposljetku su dogovarali slijedeći u nizu pokusa. Gellhomu
je bio osobito drag taj svakodnevni dogovor u 11 sati sa svojim mla-
dim ljudima, kako ih je on odmilja nazivao, iako i on sam nije bio
mnogo stariji. Nakon jedne pošalice koju je ispričao Tom, oni se razi-
laze i svatko se vraća natrag svom poslu, pa i Gellhorn sam. On voli
svoje zvanje, voli ovaj Institut, voli svoje kolege iz cijelog svijeta i pri-
jatelje, voli taj vedri mir biblioteka i laboratorija.
U 15 sati 30 potraži još jedanput Barskog. – Znam, upravo ste od
svog kolege iz Cambridgea dobili kutiju novog čaja – reče on. – Ali
danas ćete se sastati uz čaj bez mene. Moram otići. Obećao sam
djeci.
– Pa, jasno. I dobru zabavu, profesore – reče Barski dok je Gell-
horn već krenuo.
Gellhorn odlazi kući po svoju malu obitelj, ponosan je kako mu žena
mladenački izgleda i kako su mu zgodne obje kćerkice. Zajedno od-
laze kolima do Heiligengeistfelda i uskoro su svi radosni i ispunjeni
zadovoljstvom. On sjedi u trećem redu uz arenu, između svoje žene
koja sjedi lijevo od njega i Lise i Olivie s desne strane. Radostan je,
jer su svi četvoro sretni.
Ah, ljudi, kakve li cirkuske predstave!
Pod ogromnim cirkuskim šatorom sjede blaženi dječaci i djevojčice
sa svojim majkama i očevima. Oni kliču dok plešu crni poniji, ježe se
dok riču lavovi i strahovito su uzbuđeni, dok prekrasne dame u srebr-
nim trikoima gore visoko na trapezu lete kroz zrak.
Oh! Oh, a sada! Sada djeca podignu svoje glasove ujedan jedins-
tveni zvonki vrisak zadovoljstva.
A onda dođoše klaunovi.

- KRAJ -
 ZAHVALA

Ovu je knjigu bilo moguće napisati isključivo zahvaljujući prijatelj-

skim i konstruktivnim savjetima stručnjaka najrazličitijih narodnosti i
profila: to su prije svega prirodoznanstvenici, povjesničari, političari,
vojna visoka lica, stručnjaci za međunarodno pravo i međunarodne
konflikte, informatičari, novinari i specijalisti službe sigurnosti. Nije
moguće nabrojati sve te ljude poimence, prvo zato što ih je toliko
mnogo, a drugo zato, jer su mi mnogi od njih pomogli isključivo pod
uvjetom da ostanu anonimni. Preostaje mi dakle jedino to da srdač-
no zahvalim svim mojim velikim pomagačima – svima skupa i svako-
me ponaosob.
Najljepše zahvaljujem i slijedećim znanstvenicima i autorima koji su
mi, kao i njihovi izdavači, ljubazno dopustili da citiram izvatke, od-
nosno važne ulomke iz njihovih djela i ugradim ih u svoju knjigu:
Horst Ajheldt: Atomski rat, Naklada Hanser, Miinchen 1984.
Isti autor: Praksa defanzivne obrane, Rewohlt, Džepno izdanje, Re-
inbek, 1983.
Isti autor: Jutro poslije SDI, Kursbuch/Rotbuch naklada, Berlin,
1986. Rita Arditti, Renate Duelli Klein i Shelley Minden: Majke iz re-
torte, Rowohlt, Džepno izdanje, Reinbek, 1985.
Erwin Chargajf: Heraklitova vatra, Izdavačka zadruga Klett-Cotta,
Stuttgart, 1981.
Isti autor: Neshvatljiva' tajna, ibid. 1981.
Isti autor: Primjedbe, ibid. 1981.
Isti autor: Upozorenja, ibid. 1982.
Isti autor: Kritika budućnosti, ibid. 1983.
Isti autor: Svjedočanstvo, ibid. 1985.
 Hans Giinter Gassen, Andrea Martin i Gabriele Sachse: Materija od
koje su sačinjeni geni, Naklada J. Schweitzer, Miinchen, 1986.
Jo'el de Rosnay: Biokit, ibid. 1985.
Sabrana djela niza genske tehnologije, Šanse i rizici, ibid.
Jost Herbig: Bio-Boom, Naklada Gruner + Jahr, Hamburg, 1982.
Vance Packard: Veliko iskušenje, Naklada Econ, Diisseldorf, 1977.
Svima koji žele nešto više i iscrpnije saznati o postupcima s podru-
čja znanosti ili politike –a tko može odvojiti to dvoje –o kojima je u
mojoj knjizi riječ, preporučujem navedena djela.

Zug, proljeće 1987.

Johannes Mario Simmel
 BELEŠKE
1)
Mon chou – franc: doslovno: moj kupusiću (U Francuskoj uobičaje-
no obraćanje od milja) <<<
2)
Pferd = konj <<<
3)
religije pur: lat. pur – čist, u značenju prave religije, čiste <<<
4)
Welt im Bild – Svijet u slici: televizijska emisija poput našeg Dnevni-
ka. <<<
5)
Toupet – djelomična perika. <<<
6)
Schlangenbaum – njem. doslovno: zmijsko drvo – zmijovac. <<<
7)
Trouble – engl. nevolja <<<
8)
engl.: Bez zamjerke <<<
9)
„Dok vrijeme prolazi” <<<
10)
Check-up: eng. kompletna pretraga <<<
11)
Dobro profesore, krenimo onda! <<<
12)
CT: kompjutorski tomogram. <<<
13)
One for the road – Jednu za put. <<<
14)
 Njemački naziv za bubamaru Marienkäfen, Maria = Majka božja
<<<
15)
I sam mora izboriti vlastite bitke. Svatko sam. <<<
16)
Njemačke oružane snage <<<
17)
Osobnoj karti <<<
18)
U minijaturi <<<
19)
Spomen-crkva koja je ostala kao ruševina nakon jednog bombardi-
ranja saveznika i namjerno nije ni rušena ni popravljena. <<<
20)
Hvala. Na vašu službu, gospodine direktore! <<<
21)
Trip – engl.: kratko putovanje <<<
22)
Franc.: Živjeli, draga gospođo, živjeli gospodine doktore. <<<
23)
Engl.: Poznata pjesma Franka Sinatre: „Stranci u noći”; Frankie-
boya – momka Frenkija. <<<
24)
... od one noći sve do danas mi smo zajedno, ljubavnici na prvi po-
gled... <<<
25)
Engl.: umjetno stvoreni glagol od glagola to invent /izumiti/ i prefiksa
koji ga negira. <<<
26)
Franc.: superbe – divno <<<
27)
Muzej slika na biblijske motive Marca Chagalla. <<<
28)
Franc.: draga gospođo <<<
29)
Franc.: plodovi iz mora <<<
 30)
Bratstvo-jednakost-radioaktivnost <<<
31)
Tkanina s uzorkom od finih pruga koje prelaze u karo /kocke/ <<<
32)
„... Ja sam u savezu s đavolom. Njegov sam vlastiti...” <<<
33)
„... Pijem ženin sok dok oni leže sami...” <<<
34)
Profesionalna deformacija <<<
35)
Tschüss – kolokvijalno: pozdrav, kao zdravo! <<<
36)
„Jahači-pogrebnici u službi Visokog senata” <<<
37)
Arbeit macht frei! /Rad oslobađa!/ – ciničan natpis na ulazu u nacis-
tički logor Auschwitz, gdje su također postojali krematoriji na što
autor asocijacijom aludira, kao inače uvjereni antinacist. <<<
38)
Franc. Chausse = nasip, cesta <<<
39)
Engl.: sve u redu <<<
40)
„A još jučer...” <<<
41)
Glencheck – vrsta škotske karirane tkanine <<<
42)
Stari tip dizala od kabina u vertikalnom nizu koje se sporo kreću pa-
ralelno – jedan niz gore, a jedan dolje, a budući da su bez vrata u
njih se ulazi kao na pokretne stepenice. <<<
43)
Kad god se ljubimo, ja se uzbuđujem i žudim <<<
44)
Tvoje usne mogu biti blizu, ali gdje je tvoje srce. <<<
45)
 Igra riječi: Komödchen znači mala komedija, a rastavljeno Kom/m/
ödchen može značiti komm Mödchen, što znači: dođi, djevojko! <<<
46)
Engl.: veliki šef <<<
47)
Hübsch – zgodan <<<
48)
Franc.: uobičajena pogrda: govno <<<
49)
Franc.: omiljeni aperitif <<<
50)
Franc.: kućepaziteljica <<<
51)
Franc.: u žargonu naziv za policajce: žace <<<
52)
Franc.: pozdrav: zdravo <<<
53)
Bundeswehr – vojska SR Njemačke <<<
54)
SDI – Space Defense Initiative = Inicijativa za svemirsku obranu
<<<
55)
Projekt rata zvijezda. <<<
56)
Američki način života <<<
57)
demokracija na američki način <<<
58)
Ulomak pripovijetke „Zvjezdan” Oscara Wildea, prijevod Iso Velika-
nović, izd. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1986. <<<
59)
Poznata knjiga A. Hitlera: „Moja borba” <<<
60)
Francuski = Ne, ne žalim ništa... <<<
61)
Engl. = sentimentalno putovanje <<<
 62)
Engl. doslovno – zakrpa, kojom se iz dijela druge žile „zakrpa” rupa
na aorti <<<
63)
Bundestag = Parlament, Bundesrat = Savezno vijeće <<<
64)
Krstareće rakete <<<
65)
Lat.: uvjete ljudskog života <<<
66)
Engl.: Ponavljanje iste rečenice: dvoje je granica <<<
67)
Engl.: clever – bistar <<<
68)
Amaterski „zaljubljenik” u kompjutore <<<
69)
Misli se na kanal La Manche <<<
70)
Vrsta najboljeg viskija <<<
71)
Franc.: udovica Cliquot <<<
72)
Engl.: over = gotovo /kraj/ <<<
73)
Engl.: seoska kućica <<<
74)
Muzej njemačke okupacije <<<
75)
Katon =lat. Marcus Porcius Cato Maior/rimski vojskovođa, političar i
pisac/ – 234 – 149 <<<
76)
Meschugge /jidiš/ = lud, bezuman <<<
77)
Muzej grada Guernseya i Umjetničke galerije <<<
78)
„Learjet” – mali poslovni dvomotorni mlažnjak <<<
 79)
Engl. – u stručnoj zrakoplovnoj terminologiji: mjesto polijetanja <<<
80)
Popularna marka francuskih cigareta <<<
81)
Franc.: – dakle, sranje! <<<
82)
Franc. u smislu - razumijem <<<
83)
U žargonu: bomba-dijete (mala bomba, manje razorne snage) <<<
84)
Sine Die, Narcisse Viking, Reve de Mai – imena konja na utrkama
<<<
85)
Dobar dan gospođo i gospodo <<<
86)
... ruke iznad, ruke iznad, pjevajući šansone <<<
87)
chuzpe – jidiš = drskost <<<
88)
au-pair = u paru <<<
89)
... to vrijedi više nego milijun. Toliko, toliko je to dobro <<<
90)
meschugge – jidiš =lud (ćaknut) <<<
91)
Električna željeznica za brzi promet unutar velegrada i periferije
<<<