Judith McNaught

S engleskog prevela
SVETLANA GRUBIĆ SAMARŽIJA
 ZAHVALA

Zahvaljujem svojoj urednici, Lindi Marrow, na dugim noćima tijekom kojih

smo zajedno radile dok su se bližili rokovi, a prije svega ti zahvaljujem na
nevjerojatnim vještinama i entuzijazmu koji unosiš u sve što radiš.

Perryju Knowltonu, koji je sve što jedan agent i odani prijatelj treba
biti. Ne znam što mi je tijekom godina više značilo; tvoja vjera u mene,
tvoji izvrsni savjeti ili tvoja beskrajna dobrota.
Diani Gabaldon, čije znanje o Škotskoj je nadmašilo samo njezino
ljubazno dijeljenje tih informacija. Hvala ti na pomoći.

Susan Prigozen koja uistinu zna prepoznati sve te konstelacije i zna

gdje ih treba tražiti. Elizabeth Cameron i ja smo ti obje izuzetno zahvalne.
 1.

Petnaest slugu u tradicionalnoj plavo-srebrnoj livreji grofa Camerona

istoga je dana u zoru napustil Havenhurst. Svi su nosili iste, žurne poruke
koje im je stric ledi Elizabeth, gospodin Julius Cameron, naredio da
dostave u petnaest domova diljem Engleske.
Primatelji tih poruka imali su zajedničko samo jedno; nekoć su tražili
ruku ledi Elizabeth.
Svih petnaest primatelja bili su zaprepašteni kad su pročitali poruku.
Neki nisu mogli vjerovati, drugi su bili podrugljivi, a treći okrutno
zadovoljni. Dvanaestorica su smjesta napisala odgovor u kojemu odbijaju
sramotan prijedlog Juliusa Camerona, a potom su odjurili potražiti
prijatelje s kojima bi mogli podijeliti ovaj nenadmašan, nevjerojatan trač.
Tri primatelja drukčije su reagirala.

Lord John Marchman upravo se bio vratio iz svoje omiljene dnevne

razonode lova kad je u njegov dom stigao sluga iz Havenhursta i donio mu
poruku. - Neka sam proklet - izustio je dok ju je čitao. U poruci je stajalo da
gospodin Julius Cameron želi da se njegova nećakinja, ledi Elizabeth
Cameron, smjesta uda za prikladnog muškarca. U tu svrhu, gospodin
Cameron je sada voljan ponovno razmisliti o Johnovu ranije odbijenom
prijedlogu da se oženi s ledi Elizabeth. Svjestan da je prošla godina i pol
otkako su uživali u uzajamnom društvu, Julius Cameron bio je spreman
poslati svoju nećakinju Johnu, da zajedno s pratiljom kod njega provede
tjedan dana, kako bi mogli ”obnoviti svoje poznanstvo”.
Ne mogavši vjerovati tomu što je pročitao, lord Marchman koračao je
po sobi i još dva puta pročitao cijelu poruku. - Neka sam proklet - ponovio
je. Promrsivši svijetlu kosu, odsutno je pogledao u zid koji se nalazio
pokraj njega i koji je bio posve prekriven njegovim najdragocjenijim
predmetima; glavama životinja koje je ulovio u Europi i u inozemstvu. Los
je zurio u njega kroz staklene oči; pokraj njega zarežala je divlja svinja.
Podigavši ruku, počešao je losa iza rogova jednom dražesnom, ako ne i
smiješnom gestom, kojom je izrazio svoju zahvalnost na prekrasnom danu
u lovu koji mu je omogućio baš taj plijen.
Pred očima mu se pojavila zamamna slika Elizabeth Cameron; bilo je
to nevjerojatno lijepo lice sa zelenim očima, kože krem boje i mekim,
nasmiješenim usnama. Kada ju je prije godinu i pol upoznao, mislio je
kako je to najljepša djevojka koju je ikada vidio. Nakon što se tek dva puta
susreo s njom, bio je toliko očaran tom dražesnom, naivnom djevojkom da
je odmah odjurio k njezinom bratu i zatražio njezinu ruku, no on ga je
hladno odbio.
Očito je Elizabethin stric, koji joj je sada bio skrbnik, drukčije
procijenio Johna.
Možda je prekrasna ledi Elizabeth sama stajala iza te odluke; možda
su njihova dva susreta u parku njoj značila isto što i njemu.
John je prišao drugom zidu, na kojemu se nalazio niz štapova za
pecanje te je pomno izabrao jedan. Kad se prisjetio Elizabethine
veličanstvene kose boje meda, zaključio je da će danas poslijepodne
pastrva sigurno zagristi. Njezina je kosa blistala na suncu poput
svjetlucavih ljusaka prekrasne pastrve koja je plivala u vodi. Ta usporedba
mu se činila toliko savršenom i pjesničkom da je lord Marchman zastao,
očaran svojom frazom, i odložio štap za pecanje. Odlučio je da će
Elizabethinoj kosi dati kompliment baš tim riječima, kada prihvati ponudu
njezinog strica i kada ona sljedeći mjesec dođe u njegovu kuću.

Sir Francis Belhaven, četrnaesti primatelj poruke Juliusa Camerona,

čitao je poruku dok je sjedio u spavaćoj sobi obučen u satenski kućni
ogrtač, dok ga je ljubavnica gola čekala u njegovu krevetu.
- Francise, dragi - umiljato je govorila, dugačkim noktima prelazeći
preko satenske plahte - što je toliko važno u toj poruci da ne dolaziš k
meni?
On je podigao pogled i namrštio se kad je čuo zvuk njezinih noktiju na
plahti. - Nemoj grepsti plahtu, draga - rekao je. - Jedna košta trideset funti.
- Da ti je stalo do mene - uzvratila je, pazeći da ne zvuči kao da se žali -
ne bi mario za cijenu. - Francis Belhaven bio je toliko škrt da se Eloise
ponekad pitala bi li u braku s njim dobila više od dvije haljine godišnje.
- Da je tebi stalo do mene - glatko joj je odgovorio - bila bi pažljivija s
mojom imovinom.
U dobi od četrdeset i pet godina, Francis Belhaven nikada se nije
ženio, ali nije mu nedostajalo ženskog društva. Strašno je uživao u
ženama; u njihovu tijelu, licu, tijelu...
No sada mu je bio potreban zakoniti nasljednik, a za to mu je trebala
supruga. Tijekom proteklih godinu dana poprilično je razmišljao o svojim
strogim uvjetima za mladu sretnicu koju će na kraju odabrati. Htio je imati
mladu ženu koja bi istovremeno bila lijepa i bogata, tako da ne bi morala
trošiti njegov novac.
Podigavši pogled s Juliusove poruke, požudno je pogledao Eloisine
grudi te je dodao još jedan uvjet za svoju buduću ženu; mora biti puna
razumijevanja za njegov seksualan apetit i za njegovu potrebu za
raznolikošću na seksualnom jelovniku. Ne bi bilo dobro da se duri kao
neka čistunka samo zato što bi se on s vremena na vrijeme upuštao u neke
beznačajne avanture. U dobi od četrdeset pet godina, nije imao namjeru
podrediti se nekoj ženski koja ima pobožne zamisli o moralu i vjernosti.
Odjednom mu se pokraj gole ljubavnice pojavila slika Elizabeth
Cameron. Kakva je to samo raskošna ljepotica bila kad je prije gotovo
dvije godine tražio njezinu ruku. Dojke su joj bile zrele, struk uzak, a lice...
Nezaboravno. Bogatstvo... Primjereno. Otada su kružile glasine da je
gotovo osiromašila otkako joj je brat tajanstveno nestao, ali njezin je stric
dao do znanja da bi miraz bio pozamašan, što je značilo da su glasine bile
neistinite, kao i uvijek.
- Francise!
Ustao je, prišao krevetu i sjeo pokraj Eloise. Nježno je stavio ruku na
njezin kuk, ali drugom je rukom pozvonio da pozove slugu. - Samo malo,
draga - rekao je kad je jedan sluga dojurio u njegovu spavaću sobu. Dao
mu je pismo i rekao; - Reci mojemu tajniku da pošalje potvrdan odgovor.

Posljednja poruka poslana je u gradsku kuću Iana Thorntona, odakle

je ponovno poslana u njegov posjed na ladanju Montmayne, gdje je
završila na njegovu radnom stolu među hrpom poslovnih pisama koja su
čekala da ih on pročita. Ian je otvorio pismo Juliusa Camerona dok je brzo
diktirao nešto svom novom tajniku, te nije ni izbliza potrošio toliko
vremena na donošenje odluke, kao lord John Marchman ili sir Francis
Belhaven.
Zurio je u njega s krajnjom nevjericom, dok je njegov tajnik Peters,
koji je radio za njega tek dva tjedna, tiho zahvalio na ovoj stanci te je
nastavio pisati što je brže mogao, uzaludno pokušavajući uhvatiti korak sa
svojim poslodavcem.
- Ovo mi je poslano ili pogrešno - otresito je rekao Ian - ili u šali. Bilo
kako bilo, s puno lošeg ukusa. - Ian se prisjetio Elizabeth Cameron; te
koristoljubive, površne kokete s licem i tijelom koji su mu ošamutili um.
Kad ju je upoznao, bila je zaručena za jednog vikonta. Očito se nije udala
za njega; sigurno ga je ostavila zbog nekog bogatijeg. Dobro je znao da
članovi engleskog plemstva stupaju u brak samo zbog prestiža i novca, a
onda drugdje traže seksualno zadovoljstvo. Očito rodbina opet stavlja
Elizabeth Cameron na raspolaganje za udaju. Ako je tako, sigurno je se
silno žele riješiti kad bi žrtvovali titulu zbog Ianovog novca... Te
pretpostavke Ianu su djelovale tako nevjerojatno da ih je odbacio. Ovo
pismo očito je nečija glupa psina, koju je nesumnjivo izveo netko tko se
sjetio tračeva koji su buknuli tijekom one kućne zabave za vikend; netko
tko je mislio da će mu ta poruka biti smiješna.
 Posve potisnuvši iz misli i tu psinu i Elizabeth Cameron, Ian je
pogledao svog izmučenog tajnika koji je mahnito pisao. - Odgovor nije
potreban - rekao je. Dok je govorio, bacio je pismo na stol prema svojemu
tajniku, ali bijeli papir je skliznuo s ulaštene hrastovine i pao na pod.
Peters ga je nespretno htio uhvatiti, no kako se nagnuo u stranu, tako su
neki drugi papiri pali na pod.
- Ovaj... Žao mi je, gospodine - zamucao je i skočio da pokupi desetke
drugih papira koji su razbacano ležali na tepihu. - Strašno mi je žao,
gospodine Thornton - dodao je, mahnito uzimajući ugovore, pozivnice i
pisma i gurao ih na neurednu hrpu.
Njegov poslodavac kao da ga nije čuo. Već je brzo izgovarao nove
upute gurajući pozivnice i pisma na stol. - Prva tri odbij, četvrto prihvati,
peto odbij. Ovdje pošalji moju sućut. Ovdje objasni da ću biti u Škotskoj i
pošalji poziv da mi se ondje pridruži, zajedno s uputama kako da dođe do
kuće.
Privivši papire na prsa, Peters je provirio s druge strane stola.
- U redu, gospodine Thornton! - rekao je, pokušavajući zvučati
samouvjereno. Ali teško je bilo biti samouvjeren dok si na koljenima. I još
teže kad nisi bio posve siguran koja uputa se odnosi na koju pozivnicu ili
pismo.
Ian Thornton ostatak je poslijepodneva proveo zatvoren s Petersom,
gomilajući još uputa zbunjenom službeniku.
Večer je proveo s grofom od Melbournea, svojim budućim puncem, te
su razgovarali o ugovoru o zarukama koji će se sastaviti između grofove
kćeri i njega.
Peters je dio svoje večeri proveo pokušavajući saznati od batiera koje
bi pozive njegov poslodavac prihvatio, a koje bi odbio.
 2.

Uz pomoć sluge, koji je radio i kao konjušar kad je to bilo potrebno (što je
često bio slučaj), ledi Elizabeth Cameron, grofica od Havenhursta, skočila
je sa svoje ostarjele kobile. - Hvala ti, Charlese - rekla je i dražesno se
nasmiješila starom slugi.
U tom trenutku mlada grofica nije ni izbliza nalikovala uobičajenoj
plemkinji, pa čak ni modernoj dami; kosa joj je bila prekrivena plavom
maramom povezanom na zatiljku; haljina joj je bila jednostavna,
neukrašena i pomalo zastarjela, a preko ruke je nosila pletenu košaru s
kojom je išla u kupnju na tržnicu u selo. Ali čak ni njezina dosadna odjeća,
ni stari konj, pa ni pletena košara preko ruke nisu Elizabeth Cameron
mogli učiniti da izgleda ”obično”. Ispod marame njezina sjajna zlatna kosa
raskošno joj je u valovima padala preko ramena i leđa; onako spuštena,
kakva je gotovo uvijek bila, uokviravala je lice koje je bilo zapanjujuće i
besprijekorno lijepo. Njezine lijepo oblikovane jagodične kosti bile su
malo visoke, koža joj je bila krem boje i blistala je od zdravlja, a usne su joj
bile punašne i meke. Ali najljepše su joj bile oči; ispod delikatno
oblikovanih obrva, dugačke zavijene trepavice nalazile su se iznad očiju
živopisne, zapanjujuće zelene boje. Nisu to bile zeleno-smeđe ili
modrozelene oči, nego baš zelene, prekrasno izražajne oči koje su
svjetlucale kao smaragdi kad je bila sretna ili koje su se pak zatamnjele
kad je bila zamišljena.
Sluga je pun nade zavirio u sadržaj košare, koji je bio zamotan u papir,
no Elizabeth je uz snuždeni osmijeh odmahnula glavom.
- Nema pita, Charlese. Bile su preskupe, a gospodin Jenkins nije se dao
urazumiti. Rekla sam mu da ću ih kupiti tucet, ali on nije htio sniziti cijenu
ni za jedan peni, tako da iz principa nisam ni jednu kupila. Znaš li -
povjerila mu je uz smiješak - da se prošli tjedan kad je vidio da ulazim u
njegovu trgovinu, sakrio iza vreća s brašnom?
- On je kukavica! - rekao je Charles i nasmiješio se, jer je među
trgovcima i prodavačima bilo opće poznato da je Elizabeth Cameron jako
oprezna s novcem, a kad bi došlo do cjenkanja - što se s njom uvijek
događalo - oni bi rijetko kad pobijedili. U tim transakcijama njezina
najveća vrlina bila je njezina pamet, a ne ljepota, jer ne samo da je znala
napamet zbrajati i množiti, nego je bila i tako dražesno uvjerljiva i
kreativna kad je navodila razloge zbog kojih očekuje povoljniju cijenu, da
bi ili izmorila svoje protivnike ili ih toliko zbunila da bi se naposljetku
morali složiti s njom.
 No ona nije znala s novcem samo kad je bila riječ o trgovcima; na
Havenhurstu se bavila gotovo svim područjima upravljanja novcem i
metode su joj uvijek bile uspješne. U dobi od devetnaest godina, kada je na
plećima imala svoj mali naslijeđeni posjed i osamnaest od nekadašnjih
devedeset slugu, uz ograničenu financijsku pomoć koju je dobivala od
mrzovoljnog strica, činila je gotovo nemoguće; trudila se da Havenhurst
ne ode na dražbu te je hranila i odijevala sluge koji su ondje ostali. Jedini
”luksuz” koji si je Elizabeth priuštila bio je boravak Lucinde
Throckmorton-Jones na Havenhurstu, Elizabethine pratilje koja je taj
posao radila za mnogo manje novca nego prije. Iako se Elizabeth osjećala i
više nego sposobnom da može živjeti sama na Havenhurstu, znala je da bi
bez pratilje bilo bespovratno uništeno i ono malo ugleda što joj je još
ostalo.
Elizabeth je dala košaru svojemu slugi i veselo rekla; - Umjesto pita
kupila sam jagode. Gospodin Thergood bio je razumniji od gospodina
Jenkinsa. On se složio s tim da je pravedno da osoba plati manje kada
kupuje veliku količinu nečega.
Charles se počešao po glavi u kojoj mu se zavrtjelo od tih zamršenih
pojmova, no trudio se izgledati kao da shvaća o čemu je riječ. - Naravno -
složio se s njom dok joj je odvodio konja. - Svaka budala bi to shvatila.
- I ja tako mislim - rekla je, a onda se okrenula i veselo otrčala prema
stepenicama na ulazu, razmišljajući o računovodstvenim knjigama koje
mora pregledati. Bentner je naglo otvorio ulazna vrata, a crte lica tog
krupnog, ostarjelog batiera, bile su napete od uzbuđenja. Tonom osobe
koja je strašno ushićena, ali je predostojanstvena da to pokaže, priopćio
joj je; - Imate posjetitelja, gospođice Elizabeth!
Na Havenhurstu godinu i pol nije bilo nikakvih posjetitelja, tako da
nije uopće bilo čudno što je Elizabeth u tom trenutku osjetila smiješan
nalet zadovoljstva, nakon kojega je uslijedila zbunjenost. To nije mogao
biti još jedan zajmodavac, jer ih je Elizabeth sve isplatila prodavši sve
vrijedne stvari iz Havenhursta i većinu namještaja. - Tko je? - pitala je,
zakoračivši u hodnik i podigavši ruku da skine maramu.
Bentnerovo cijelo lice se ozarilo. - Alexandra Lawrence! Ovaj...
Townsende - ispravio se, prisjetivši se da je njihova gošća sada udana.
U djeliću sekunde Elizabeth je ostala nepomična od veselja i nevjerice,
no onda se okrenula i počela nimalo ženstveno trčati, skidajući maramu
dok je jurila prema salonu. Na ulazu je naglo stala, držeći maramu u ruci,
pogleda prikovanog na prekrasnu mladu brinetu koja je stajala nasred
sobe, odjevenu u elegantan crveni putni kostim. Brineta se okrenula i dvije
djevojke su se pogledale dok im se na licima polagano počeo pojavljivati
osmijeh, od kojega su im zasvjetlucale oči. Elizabethin glas pretvorio se u
šapat, pun divljenja, nevjerice i čistog ushićenja. - Alex? Jesi li to stvarno ti?
Brineta je kimnula i još se jače nasmiješila.
Nesigurno su stajale na mjestu i uzajamno promatrale promjene koje
su se dogodile u proteklih godinu i pol. I jedna i druga su se pomalo
zabrinuto pitale nisu li promjene prevelike. U tihoj sobi uspomene iz
djetinjstva i dugotrajne naklonosti koju su gajile jedna prema drugoj
počele su ih obuzimati te su neodlučno zakoračile naprijed, da bi potom
iznenada potrčale jedna prema drugoj, čvrsto se grleći, smijući se i plačući
od sreće.
- Ajme, Alex, prekrasna si! Tako si mi silno nedostajala! - Elizabeth se
nasmijala i ponovno ju zagrlila. ”Alex” je u visokom društvu bila poznata
kao Alexandra, vojvotkinja od Hawthornea, ali za Elizabeth je ona bila
samo ”Alex”, njezina najstarija prijateljica koja je dugo bila na medenom
mjesecu, pa vjerojatno još nije čula za strašno stanje u kojemu se našla
Elizabeth.
Povukavši Alex na sofu, Elizabeth joj je postavila cijeli niz pitanja. -
Kad si se vratila s medenog mjeseca? Jesi li sretna? Kako to da si došla
ovamo? Koliko dugo možeš ostati?
- I ti si meni nedostajala - odgovorila joj je Alex hihoćući te je po redu
počela odgovarati na Elizabethina pitanja. - Vratili smo se prije tri tjedna.
U ekstazi sam od sreće. Ovamo sam došla tebe vidjeti, naravno, i mogu
ostati nekoliko dana, ako se ti slažeš s tim.
- Naravno da se slažem! - veselo je rekla Elizabeth. - Nemam nikakvih
planova, osim za danas. Danas mi u posjet dolazi stric. - Zapravo,
Elizabethin raspored bio je posve slobodan sljedećih dvanaest mjeseci, a
povremeni posjeti njezinog strica bili su još gori nego da nije imala što
raditi. Ali to više nije bilo bitno. Elizabeth je bila toliko nevjerojatno sretna
što vidi svoju prijateljicu da se nije mogla prestati smijati.
Kako su to običavale raditi dok su bile djeca, obje djevojke su se izule i
stavile noge na sofu te su satima razgovarale s lakoćom tipičnom za
srodne duše koje su godinama bile razdvojene, no opet vječno povezane
uspomenama iz djetinjstva, koje su bile i lijepe i nježne i tužne. - Hoćeš li
ikada zaboraviti - Elizabeth je uz smijeh pitala nakon dva sata - one
prekrasne turnire koje smo održavali na rođendane članova obitelji Mary
Ellen?
- Nikada - osjećajno je rekla Alex, smiješeći se kad se toga prisjetila.
- Ti si me pobijedila svaki put kad smo se na konjima borile kopljem -
rekla je Elizabeth.
 - Da, ali ti si pobijedila na baš svakom natjecanju u gađanju. Odnosno,
barem do onog trenutka kada su ti roditelji saznali za to i zaključili da si
prestara i preprofinjena da i dalje to radiš. - Alex se uozbiljila. -
Nedostajala si nam nakon toga.
- Ne toliko koliko ste vi meni nedostajali. Uvijek sam znala kad se
točno održava taj turnir te bih tu turobno tumarala, razmišljajući o tome
kako se vi zabavljate. Onda smo Robert i ja počeli organizirati turnire te
smo tjerali sluge da sudjeluju - dodala je, smijući se kada se prisjetila tih
davnih dana koje je provela sa svojim polubratom.
Nakon jednog trenutka Alex je iščeznuo smiješak s lica. - Gdje je
Robert? Uopće ga nisi spomenula.
- On... - Oklijevala je, znajući da ne može govoriti o nestanku svog
polubrata, a da ne otkrije sve ono što mu je prethodilo. S druge strane,
nešto u Alexandrinom suosjećajnom pogledu navelo je Elizabeth da se
nelagodno zapita nije li njezina prijateljica već čula cijelu tu groznu priču.
Činjeničnim glasom je rekla: - Robert je nestao prije godinu i pol. Mislim
da to ima neke veze s... Pa, s dugovima. Nemojmo razgovarati o tome -
brzo je rekla.
- U redu - složila se Alex s neprirodno veselim osmijehom. - O čemu
ćemo onda razgovarati?
- O tebi - odmah je rekla Elizabeth.
Alex je bila starija od Elizabeth i vrijeme je brzo proletjelo dok je
Alexandra pričala o suprugu za kojega se udala i kojega je očito obožavala.
Elizabeth ju je pozorno slušala dok je opisivala čudesna mjesta diljem
svijeta na koja ju je vodio tijekom medenog mjeseca.
- Pričaj mi o Londonu - rekla je Elizabeth kad joj je Alex ispričala sve o
stranim gradovima.
- Što te zanima? - ozbiljno ju je pitala.
Elizabeth se nagnula naprijed i otvorila usta da postavi pitanja koja su
joj bila najvažnija, ali ponos ju je spriječio da to učini. - Jao... Ništa posebno
- slagala je. Zanima me ismijavaju li me ili osuđuju moje prijateljice. Ili što je
još gore, žale li me, pomislila je. Zanima li me pričaju li svi o tome da sada
nemam novaca. A najviše od svega me zanima zašto mi nitko od njih nije
došao u posjet ili mi barem poslao pismo.
Prije godinu i pol, kad je imala debi u društvu, odmah je postigla veliki
uspjeh i ponude za brak pljuštale su na sve strane. Sada, s devetnaest
godina, bila je izopćena iz istog onog društva koje ju je nekoć hvalilo,
oponašalo i voljelo. Elizabeth je prekršila njihova pravila i tako je postala
žarište skandala koji se među pripadnicima aristokracije širio brzo kao
požar.
 Dok je Elizabeth nelagodno gledala Alexandru, pitala se zna li društvo
cijelu priču ili samo skandal; pitala se govore li još uvijek o tome ili su
napokon pustili to. Alex je otišla na dugačko putovanje netom prije nego
što se sve dogodilo te se pitala je li Alex čula što o tome otkako se vratila.
Ta pitanja vrzmala su joj se po mislima i očajno ih je htjela postaviti,
ali iz dva razloga nije mogla riskirati: kao prvo, odgovori bi ju mogli
rasplakati, a nije se mislila prepustiti suzama. Kao drugo, kako bi postavila
Alex sva pitanja koja su ju mučila, prvo je svoju prijateljicu morala
obavijestiti o svemu što se dogodilo. A jednostavna istina bila je ta da je
Elizabeth bila previše usamljena i žalosna da riskira to da izgubi Alex ako
ona sve sazna.
- Što te točno zanima? - odlučno je pitala Alex, s ravnodušnim, ali
veselim smiješkom prilijepljenim na lice. Taj smiješak trebao je prikriti
suosjećanje i tugu koje je osjećala prema svojoj ponosnoj prijateljici.
- Bilo što! - odmah je odgovorila Elizabeth.
- Dobro onda - rekla je Alex, silno želeći iz sobe otjerati teret
Elizabethinih bolnih, neizgovorenih pitanja. Lord Dusenberry upravo se
zaručio s Cecilijom Lacroix!
- Baš lijepo - odgovorila je Elizabeth dražesno se i nježno nasmiješivši.
Glas joj je bio ispunjen istinskom srećom. - On je jako bogat i dolazi iz
jedne od najboljih obitelji.
- On je nepopravljivi ženskar i imat će ljubavnicu mjesec dana nakon
što izreknu zavjete - uzvratila je Alex s onom izravnošću koja je oduvijek
šokirala, ali i poprilično oduševljavala Elizabeth.
- Nadam se da se varaš.
- Ne varam se. Ali ako misliš da se varam, hoćeš li se kladiti? -
nastavila je Alex, toliko sretna što ponovno vidi razigranost u očima svoje
prijateljice da je nepromišljeno pitala: - Recimo u trideset funti?
Elizabeth odjednom više nije mogla podnijeti tu neizvjesnost. Morala
je saznati je li Alex došla ovamo zbog svoje odanosti ili zbog toga što je
pogrešno vjerovala da je Elizabeth još uvijek jedna od najtraženijih
djevojaka u Londonu. Pogledala je u Alexine plave oči te je tiho, ali
dostojanstveno rekla: - Alex, ja nemam trideset funti.
Alex joj je uzvratila turoban pogled, pokušavajući treptajima odagnati
suze suosjećanja. - Znam.
Elizabeth je naučila nositi se s neumoljivim nedaćama, sakriti strah i
držati glavu uzdignutom. No sada, kada se suočila s dobrotom i odanošću,
gotovo je popustila pred omraženim suzama kojih joj je još ostalo nakon
te tragedije. Od suza koje su joj zastale u grlu, Elizabeth je jedva uspjela
skromno izustiti: - Hvala ti.
 - Nemaš mi na čemu zahvaliti. Čula sam cijelu groznu priču i ne
vjerujem ni u jednu riječ! Štoviše, želim da dođeš u London na sezonu
društvenih zbivanja i da odsjedneš kod nas. - Nagnuvši se, Alex ju je
uhvatila za ruku. - Zbog svog ponosa se moraš suočiti s njima. Ja ću ti
pomoći. Zapravo, nagovorit ću baku svojega supruga da stane uz tebe.
Vjeruj mi - osjećajno je završila Alex s dražesnim osmijehom na licu - nitko
ti se neće usuditi suprotstaviti ako uz tebe stoji vojvotkinja udova od
Hawthornea.
- Alex, molim te, prestani. Ne znaš što govoriš. Čak i kad bih pristala
na to, što ne namjeravam učiniti, ona se nikada ne bi složila s tim. Ne
poznajem ju, ali ona sigurno zna sve o meni. Mislim, zna sve što drugi
govore o meni.
Alex ju je postojano gledala. - Imaš pravo u vezi s tim da je čula
glasine dok me nije bilo. No razgovarala sam s njom o toj temi i ona je
voljna upoznati te i potom donijeti odluku. Svidjet ćeš joj se jednako
koliko se sviđaš meni. A kad se to dogodi, pokrenut će nebo i zemlju da te
društvo prihvati.
Elizabeth je odmahnula glavom, gutnuvši knedlu u grlu koja se
djelomično stvorila zbog zahvalnosti, a djelomično zbog poniženja. - Zaista
cijenim tvoj trud, ali ne bih to mogla podnijeti.
- Ja sam već odlučila - nježno ju je upozorila Alex. - Moj suprug cijeni
moje odluke i ne sumnjam u njegov pristanak. Što se tiče haljina za
sezonu, imam ih još mnogo koje uopće nisam obukla. Posudit ću ti...
- Ni govora! - povikala je Elizabeth. - Molim te, Alex - preklinjala ju je,
shvaćajući kako sigurno zvuči nezahvalno. - Barem mi ostavi nešto
ponosa. Osim toga - dodala je nježno se nasmiješivši - nisam baš tako
nesretna kao što ti misliš. Imam tebe. I imam Havenhurst.
- Znam to - rekla je Alex. - Ali isto tako znam da ne možeš cijeli život
ostati ovdje. Ne moraš izlaziti van dok si u Londonu, ako to ne želiš. Ali nas
dvije ćemo se družiti. Nedostajala si mi.
- Ti ćeš biti prezauzeta - rekla je Elizabeth, prisjetivši se mahnite
zbrke društvenih aktivnosti tipičnih tijekom sezone.
- Neću biti toliko silno zauzeta - rekla je Alexandra s tajanstvenim
osmijehom na licu od kojeg su joj zasvjetlucale oči. - Trudna sam.
Elizabeth ju je črvsto zagrlila. - Onda dolazim! - pristala je prije nego
što je uspjela malo bolje razmisliti. - Ali mogu odsjesti u stričevoj kući dok
on nije tamo.
- Odsjest ćeš kod nas - tvrdoglavo je rekla Alexandra.
- Vidjet ćemo - Elizabeth je uzvratila jednako tvrdoglavo. A onda je
ushićeno povikala: - Beba!
 - Oprostite, gospođice Alex - prekinuo ih je Bentner, a onda je
nelagodno pogledao Elizabeth. - Vaš stric je upravo stigao - rekao je. -
Smjesta vas želi vidjeti u radnoj sobi.
Alex je zbunjeno pogledala batiera, pa Elizabeth. - Havenhurst je
djelovao prilično pusto kad sam stigla. Koliko slugu ima ovdje?
- Osamnaest - rekla je Elizabeth. - Prije nego što je Robert otišao, bilo
ih je četrdeset pet od prvobitnih devedeset, ali moj stric ih je otpustio.
Rekao je da nam nisu potrebni, a nakon što je pregledao izvještaje o stanju
posjeda, pokazao mi je da slugama možemo dati samo hranu i krov nad
glavom. No osamnaestoro ih je svejedno ostalo - dodala je, nasmiješila se
Bentneru i nastavila: - Cijeli život žive na Havenhurstu. To je i njihov dom.
Ustavši, Elizabeth je potisnula nalet užasa koji se uvijek refleksno
javljao kad se morala suočiti sa svojim stricem. - Ovo ne bi trebalo
potrajati. Stric Julius ne voli ostajati ovdje duže nego što je prijeko
potrebno.
Bentner se sagnuo, naizgled skupljajući posude od čaja i gledao kako
Elizabeth odlazi. Kad ga više nije mogla čuti, obratio se vojvotkinji od
Hawthornea, koju je poznavao još dok je kao curica trčkarala ovdje u
muškim hlačama. - Ispričavam se, Vaša Milosti - službeno je rekao, a
njegovo dobronamjerno staro lice izgledalo je zabrinuto - ali smijem li
vam samo reći da sam iznimno sretan što ste došli ovamo, pogotovo sada
kad je stigao gospodin Cameron?
- Hvala ti, Bentneru. I meni je drago da tebe opet vidim. Zar nešto nije
u redu s gospodinom Cameronom?
- Izgleda da nije. - Ušutio je i otišao do vrata te krišom pogledao niz
hodnik, a onda se vratio k njoj i rekao joj: - Aaronu, odnosno našem
kočijašu, i meni se ne sviđa kako danas izgleda gospodin Cameron. A ima i
još nešto - rekao je, podižući poslužavnik s čajnikom i šalicama. - Nitko od
nas koji smo ostali ovdje nije ostao zbog ljubavi prema Havenhurstu. - Od
nelagode su mu se zarumenjeli bijeli obrazi, a glas mu je zbog naleta
osjećaja postao promukao. - Ostali smo zbog naše mlade gospodarice.
Znate, mi smo sve što ima.
Od njegovog osjećajnog iskaza odanosti Alex su zasuzile oči čak i prije
nego što je dodao: - Ne smijemo dopustiti da ju stric oneraspoloži kao i
uvijek.
- Može li ga se nekako spriječiti? - Alex je pitala uz smiješak.
Bentner se uspravio, kimnuo i dostojanstveno rekao: - Ja zagovaram
to da ga gurnemo s Londonskog mosta. Aaronu je draži otrov.
 U riječima mu se čula ljutnja i frustracija, ali ne i prava prijetnja, a
Alex se urotnički nasmiješila. - Meni se više sviđa tvoja metoda, Bentneru:
urednija je.
Alexandrina izjava bila je neozbiljna, a Bentner joj je odgovorio
službenim naklonom, no kad su se pogledali u oči, oboje su shvatili
neizgovorene riječi. Batler joj je dao do znanja da može računati na
neupitnu odanost osoblja i na njihovu pomoć ako joj bude trebala u
budućnosti. A vojvotkinja je pak njemu dala do znanja da cijeni taj podatak
i da će ga imati na umu ako dođe to takve potrebe.
 3.

Julius Cameron podigao je pogled kad mu je nećakinja ušla u radnu sobu,

a oči su mu se skupile od uzrujanosti. Čak i sad, kad je bila tek malo više
od siromašnog siročeta, u držanju joj se vidjela kraljevska gracioznost, a u
položaju male brade tvrdoglavi ponos. Bila je u dugovima do grla te je
svaki mjesec tonula u njih sve dublje, baš kao i njezin bahati, bezobziran
otac. U dobi od trideset pet godina zajedno s Elizabethinom majkom
utopio se u nesreći s jedrilicom, a do tada je već bio prokockao pozamašno
nasljedstvo i potajno založio posjede. No svejedno je i dalje hodao
arogantnim korakom i do posljednjeg daha živio poput povlaštenog
aristokrata.
Kao mladi sin grofa od Havenhursta, Julius nije naslijedio ni titulu ni
bogatstvo ni velike posjede, no on je ipak uspio neumornim radom i
opreznom štedljivošću nagomilati pozamašno bogatstvo. U njegovim
neumornim pokušajima da si poboljša životnu sudbinu živio je tek s
prijeko potrebnim stvarima; izbjegavao je glamur i iskušenja društva i to
ne samo zbog nevjerojatnih troškova, nego i zbog toga što se nije htio
družiti na rubovima plemićkog društva.
Nakon svih njegovih žrtava, nakon spartanskog života koji su vodili
on i njegova žena, sudbina ga je ipak prevarila jer njegova je žena bila
neplodna. Na njegovu vječnu ogorčenost, nije imao potomka koji će
naslijediti njegovo bogatstvo i njegove posjede; jedini nasljednik bio je sin
kojeg će Elizabeth roditi nakon što se uda.
Sada, dok je gledao kako ona sjeda preko puta njega, ta ironija ga je
pogodila s novom, bolnom silinom: zapravo je cijeli život proveo radeći i
štedeći za bogatstvo budućeg unuka njegovog nemarnog brata. No to kao
da nije bilo dovoljno iritantno, nego je još morao počistiti i nered koji je
Elizabethin polubrat Robert ostavio za sobom kad je nestao prije gotovo
dvije godine. I tako je Julius sada morao poštivati pismenu želju svojega
brata da uda Elizabeth za muškarca koji ima i titulu i bogatstvo, ako je to
moguće. Prije mjesec dana, kada je Julius započeo potragu za prikladnim
mužem, mislio je da će taj zadatak biti prilično lagan. Na kraju krajeva, kad
je pretprošle godine predstavljena društvu, Elizabethina ljepota,
besprijekorno porijeklo i navodno bogatstvo priskrbili su joj rekordnih
petnaest ponuda za brak u samo četiri tjedna. Julius se iznenadio što su
samo trojica od tih muškaraca potvrdno odgovorila na njegovo pismo, a
nekoliko njih uopće se nije zamaralo time da odgovori. Naravno, nije bila
tajna da je ona sada bila siromašna, ali Julius je ponudio pristojan miraz da
ju skine sa svoje grbače. Julius - koji je razmišljao samo u kategoriji novca
- smatrao je da bi ona samo zbog miraza trebala biti dovoljno poželjna
drugima. Julius nije znao puno o strašnom skandalu koji ju je pratio niti je
mario za to. Isključio se iz društva te ga nije bilo briga ni za tračeve ni za
lakomislenost ni za raskoš koje su išle s njim. Elizabethino pitanje prenulo
ga je iz njegovog ljutitog maštanja:
- O čemu si htio razgovarati sa mnom, striče Julius?
Zbog nesnošljivosti, ali i prezira prema izljevu bijesa koji će sigurno
čuti od Elizabeth, njegov je glas bio otresitiji nego inače.
- Danas sam došao ovamo razgovarati s tobom o tvojoj neizbježnoj
udaji.
- O mojoj... Molim? - izustila je Elizabeth, toliko zatečena da joj je
dostojanstvena maska pala s lica, te je na trenutak izgledala kao dijete i
osjećala se tako: napušteno, zbunjeno i uhvaćeno u zamku.
- Mislim da si me čula. - Naslonivši se, Julius je grubo rekao: - Izbor
sam suzio na trojicu. Dvojica imaju titulu, a treći nema. Budući da je tvome
ocu titula bila najvažnija, izabrat ću muškarca s najvišom titulom, pod
pretpostavkom da će do takvog izbora doći.
- Kako... - Elizabeth je morala zastati da se malo pribere prije nego što
progovori. - Kako si izabrao te muškarce?
- Pitao sam Lucindu da mi kaže koji su muškarci nakon tvog debija od
Roberta tražili tvoju ruku. Dala mi je njihova imena, a ja sam svakome od
njih poslao glasnika s pismom u kojemu je pisalo da smo ti i ja, kao tvoj
skrbnik, voljni ponovno razmisliti o njihovoj ponudi.
Elizabeth je čvrsto uhvatila stolicu, pokušavajući svladati svoje
zaprepaštenje. Prigušenim je glasom pitala: - Želiš li reći da si javno
ponudio moju ruku bilo kojem muškarcu koji će me uzeti?
- Da! - otresito je odgovorio, naježivši se od njezine natuknute
optužbe da se nije ponio u skladu s onim što je primjereno za nju ili za
njega. - Osim toga, možda će ti koristiti ako saznaš da je tvoja legendarna
privlačnost kod osoba suprotnog spola očito nestala. Samo su trojica od
petnaest muškaraca izrazila spremnost da obnove svoje poznanstvo s
tobom.
Ponižena do srži, Elizabeth je blijedo zurila u zid iza njega. - Ne mogu
vjerovati da si to učinio.
Gromoglasno je udario po stolu. - Učinio sam ono na što imam pravo,
nećakinjo, i ono što je u skladu s jasnim uputama tvojega rasipnog oca. Da
te samo podsjetim da će moj novac biti dodijeljen tvojem suprugu kada
umrem i na kraju tvojemu sinu. Moj novac.
 Elizabeth je mjesecima pokušavala shvatiti svojega strica i duboko u
srcu je razumjela razlog njegove ogorčenosti te je čak i suosjećala s njim. -
Da barem imaš svojega sina - rekla je prigušenim glasom. - Ali ja nisam
kriva što ga nemaš. Ja ti nisam nikako naudila, nisam ti dala povoda da me
toliko mrziš da mi ovo učiniš...
- Glas joj je iščeznuo kad je vidjela da mu izraz lica postaje još
neumoljiviji zbog onoga što je smatrao molećivim govorom. Elizabeth je
podigla bradu i uhvatila se za ono malo dostojanstva što joj je bilo ostalo. -
Tko su ti muškarci?
- Sir Francis Belhaven - kratko je odgovorio.
Elizabeth ga je otupjelo gledala te je odmahnula glavom. - Tijekom
debija sam upoznala stotine novih ljudi, ali tog imena se uopće ne sjećam.
- Drugi muškarac je lord John Marchman, grof od Canforda. Elizabeth
je ponovno odmahnula glavom. - To mi je ime malo poznato, ali ne sjećam
se kako taj čovjek izgleda.
Očito razočaran njezinom reakcijom, Elizabethin stric uzrujano je
rekao: - Očito imaš loše pamćenje. Ako se ne možeš sjetiti viteza ili grofa -
sarkastično je dodao - sumnjam da ćeš se sjetiti nekoga tko uopće nema
titulu.
Isprovocirana njegovom ničim izazvanom primjedbom, ukočeno je
pitala: - Tko je treći?
- Gospodin Ian Thornton. On je...
Kad je čula to ime, Elizabeth je skočila s nesnošljivim izrazom lica, a
osjećaj užasa prostrujao joj je cijelim tijelom. - Ian Thornton! - povikala je,
stavivši ruke na stol da održi ravnotežu. - Ian Thornton! - ponovila je, a u
glasu joj se čula ljutnja i histeričan smijeh. - Striče, ako je Ian Thornton
razgovarao o ženidbi sa mnom, to je sigurno učinio dok mu je Robertov
pištolj bio prislonjen na glavu! On se nikada nije htio oženiti sa mnom, a
Robert se borio u dvoboju s njim zbog njegovog ponašanja. Zapravo,
Robert ga je nastrijelio!
Umjesto da je popustio ili bio uzrujan, njezin ju je stric tek gledao s
bezizražajnom ravnodušnošću, a Elizabeth je žustro rekla:
- Zar ne shvaćaš?
- Ono što ja shvaćam - ljutito je odgovorio - jest da je potvrdno
odgovorio na moje pismo i da je bio vrlo srdačan. Možda mu je žao zbog
toga kako se ponio te želi sada to ispraviti.
- Ispraviti! - povikala je. - Ne znam mrzi li me ili samo prezire, ali
uvjeravam te da se ne želi i da se nikada nije htio oženiti sa mnom! Zbog
njega se ne mogu pojaviti u društvu!
 - Ja smatram da je i bolje da si što dalje od tog dekadentnog
londonskog utjecaja; no nije u tome stvar. Pristao je na moje uvjete.
- Kakve uvjete?
Naviknut na to da Elizabeth zna drhtati od uzrujanosti, Julius je
činjenično izjavio: - Sva tri kandidata pristala su na to da im nakratko
dođeš u posjet kako bi vidjeli odgovaraš li im. Lucinda će ti biti pratilja.
Ideš za pet dana. Prvi je Belhaven, zatim Marchman, zatim Thornton.
Elizabeth se zavrtjelo pred očima. - Ne mogu vjerovati! - planula je i u
tom očaju dosjetila se najmanjeg problema. - Lucinda je prvi put na
odmoru nakon nekoliko godina! Otišla je u Devon u posjet sestri.
- Onda neka umjesto nje ide Berta s tobom, a Lucinda će ti se
pridružiti kasnije kad budeš išla posjetiti Thorntona u Škotsku.
- Berta! Berta je sluškinja. Ugled će mi biti potpuno uništen ako
provedem tjedan dana u kući muškarca samo sa sluškinjom.
- Onda nemoj reći da je sluškinja - odbrusio joj je. - Budući da sam u
pismima već naveo Lucindu Throckmorton-Jones kao tvoju pratilju, možeš
reći da ti je Berta teta. Nema više prigovora, mlada damo - dovršio je. - Sve
je dogovoreno. To je sve za sada. Možeš ići.
- Nije dogovoreno! Došlo je do neke strašne pogreške, sigurna sam.
Ian Thornton me sigurno ne želi vidjeti, isto kao ni ja njega!
- Nema pogreške - konačno je rekao Julius. - Ian Thornton primio je
moje pismo i prihvatio našu ponudu. Čak je poslao i upute kako doći do
njegovog posjeda u Škotskoj.
- Tvoju ponudu - povikala je Elizabeth - a ne moju!
- Neću više razgovarati s tobom o detaljima, Elizabeth: Ovaj razgovor
je završen.
 4.

Elizabeth je polako hodala hodnikom te je zašla za ugao, namjeravajući se

ponovno pridružiti Alexandri, ali koljena su joj tako snažno drhtala da je
morala stati i uhvatiti se za zid da ne padne. Ian Thornton... Za nekoliko
dana morat će se suočiti s Ianom Thorntonom.
Njegovo ime odzvanjalo joj je u mislima te joj se zavrtjelo u glavi od
osjećaja mržnje, poniženja i straha te se na kraju okrenula i ušla u mali
salon gdje se bacila na sofu i bezizražajno gledala u izblijedjeli komad
tapete, gdje je nekoć visjela Rubensova slika.
Ni u jednom trenutku Elizabeth nije mislila da se Ian Thornton ikada
htio oženiti s njom te nije mogla zamisliti koji je motiv mogao imati za
prihvaćanje sramotne ponude njezinog strica. Kad je o njemu bila riječ,
bila je naivna, lakovjerna budala.
Sada je naslonila glavu na sofu i sklopila oči te nije mogla vjerovati da
je ikada bila tako nepromišljena ili tako bezbrižna kao tog vikenda kad je
upoznala njega. Bila je tako sigurna da ju čeka vedra budućnost, ali nije ni
imala razloga misliti suprotno.
Bilo joj je teško kad su joj roditelji umrli kad je ona imala jedanaest
godina, no uza sebe je imala Roberta koji ju je tješio i uveseljavao i koji joj
je obećao da će ubrzo ponovno sve biti u redu. Robert je bio osam godina
stariji od nje i iako joj je on zapravo bio polubrat - majčin sin iz prvoga
braka - Elizabeth ga je voljela i oslanjala se na njega otkako zna za sebe.
Njezini roditelji toliko su često bili odsutni da je imala osjećaj kao da je
ustvari riječ o prekrasnim gostima koji su ulijetali u njezin život i izlijetali
iz njega tri ili četiri puta godišnje, donoseći joj darove da bi onda opet
nestali veselo se pozdravljajući.
Osim što je izgubila roditelje, Elizabethino djetinjstvo je bilo vrlo
ugodno. Zbog vedre naravi sluge su ju voljeli te su joj stalno ugađali. Kuhar
joj je davao poslastice; batler ju je naučio da igra šah; Aaron, glavni
kočijaš, naučio ju je kartati whist, a nakon nekoliko godina naučio ju je i
kako koristiti pištolj ako se ikada bude morala zaštititi.
No od svih njezinih ”prijatelja” na Havenhurstu, Elizabeth je najviše
vremena provodila s Oliverom, glavnim vrtlarom koji je došao u
Havenhurst kad je ona imala jedanaest godina. Šutljiv muškarac s nježnim
pogledom, Oliver je uređivao staklenik i cvjetne gredice u Havenhurstu, te
je nježno govorio svojim sadnicama i biljkama. - Biljkama je potrebna
ljubav - objasnio joj je kad ga je jednog dana iznenadila dok je u stakleniku
poticajno govorio uvenuloj ljubičici - baš kao i ljudima. Hajde - rekao joj je,
kimajući prema usahnuloj ljubičici - reci toj ljubičici nešto ohrabrujuće.
Elizabeth se osjećala malo blesavo, ali učinila je to što joj je rekao, jer
je Oliverova stručnost bila neupitna: otkako je on došao na Havenhurst,
vrtovi su bili neusporedivo ljepši nego prije. I tako se ona nagnula prema
ljubičici i ozbiljno joj rekla: - Nadam se da ćeš se uskoro potpuno oporaviti
i biti prekrasna kao prije! - Onda se odmaknula i puna očekivanja čekala
da se požutjeli, uvenuli listovi podignu prema suncu.
- Dao sam joj dozu svog posebnog lijeka - rekao je Oliver dok je
pažljivo stavljao biljku u posudi na klupu gdje je držao sve svoje bolesne
pacijente. - Za nekoliko dana dođi vidjeti kako će ti silno htjeti pokazati
koliko se osjeća bolje.
Elizabeth je već sutra otišla u staklenik, ali ljubičica je i dalje izgledala
jadno. Pet dana kasnije već je i zaboravila na tu biljku te je otišla u
staklenik dati Oliveru malo pite.
- Gospođice, tamo te čeka jedna prijateljica - rekao joj je. Elizabeth je
prišla klupi s bolesnim biljkama i vidjela ljubičicu čiji su elegantni cvjetovi
čvrsto stajali na krhkim malim stabljikama, a listovi su oživjeli. - Olivere! -
oduševljeno je povikala. - Kako si to postigao?
- Izvukla se zbog tvojih lijepih riječi i zbog malo onog lijeka koji sam
joj dao - rekao je, a s obzirom na to da joj je u očima vidio odsjaj iskrenog
divljenja, ili pak s obzirom na to što je htio da djevojčica koja je netom
izgubila roditelje zaboravi na svoje nedaće, odlučio je provesti Elizabeth
kroz staklenik i reći joj kako se koja biljka zove. Također joj je pokazao
mladice koje je zasadio. Poslije ju je pitao želi li ona imati svoj maleni vrt, a
kad je Elizabeth kimnula, prošli su kroz dio staklenika sa sadnicama i
počeli planirati koje cvijeće bi ona trebala zasaditi.
Taj dan bio je početak Elizabethine trajne veze s biljkama. Radeći uz
Olivera, s pregačom oko struka koju je povezala da zaštiti haljinu, naučila
je sve o njegovim ”lijekovima” i gnojivu i kalemima.
A kad ju je Oliver naučio svemu onome što je on znao, Elizabeth je
počela podučavati njega, jer je ona bila u bitnoj prednosti: znala je čitati, a
knjižnica Havenhursta bila je ponos njezina djeda. Sjedili su jedno pokraj
drugoga na klupi u vrtu dok god se ne bi smračilo, a Elizabeth mu je čitala
o drevnim i modernim metodama kako pomoći biljkama da budu jače i
vitalnije. Za pet godina, Elizabethin ”mali” vrt obuhvaćao je većinu glavnih
gredica. Kad god je kleknula sa svojom lopaticom, cvijeće oko nje kao da je
odmah procvjetale - Znaju da ih voliš - rekao joj je Oliver s rijetkim
osmijehom na licu dok je jednog dana klečala u gredici maćuhica u
veselim bojama - a one tebi pokazuju da i one tebe vole tako što daju sve
od sebe.
 Kad je Oliveru zdravlje naložilo da mora otići u toplije krajeve,
Elizabeth je on silno nedostajao te je još više vremena provodila u svojim
vrtovima. Ondje su njezine zamisli dobile pun zamah; skicirala je cvjetne
aranžmane te ih oživljavala, a sluge i konjušari su joj pomogli da poveća
površinu cvjetnih gredica sve dok one nisu prekrile novi terasasti dio vrta
koji se protezao iza stražnjeg dijela kuće.
Osim u vrtlarenju i provođenju vremena sa slugama, Elizabeth je
također jako uživala u druženju s Alexandrom Lawrence. Alex je bila
najbliža susjeda približno iste dobi kao i Elizabeth, no iako je Alex bila
starija, obje su jednakom silinom voljele noću ležati u krevetu i pričati
jezovite priče o duhovima sve dok nisu počele hihotati od straha i nervoze,
ili pak sjediti u Elizabethinoj velikoj kućici na drvetu i ondje si povjeravati
djevojačke tajne i snove.
Čak i nakon što se Alex udala i otišla, Elizabeth se nikada nije osjećala
usamljeno, jer je imala još nešto dragocjeno što joj oduzimalo većinu
vremena: imala je Havenhurst. Nekoć dvorac s obrambenim jarkom i
visokim zidinama, Havenhurst je bio kuća Elizabethine rođakinje, udovice
iz dvanaestog stoljeća. Suprug te rođakinje iskoristio je svoj utjecaj na
kralja da dobije nekoliko neobičnih kodicila na neotuđivo nasljedno pravo
na Havenhurst. Ti kodicili jamčili su da će posjed nakon njegove smrti
pripasti njegovoj supruzi i njihovim nasljednicima dok god ga oni budu
htjeli zadržati, bez obzira na to radilo se o nasljednicima muškog ili
ženskog roda.
Kao posljedica toga, kad je Elizabethin otac umro dok je Elizabeth
imala jednaeast godina, ona je postala grofica od Havenhursta i iako joj ta
titula nije mnogo značila, sam Havenhurst sa svojom živopisnom
poviješću značio joj je sve na svijetu. Kad je napunila sedamnaest godina,
povijest Havenhursta poznavala je jednako dobro kao svoju prošlost.
Znala je sve o opsadama kojima se odupro; znala je i imena napadača i
strategije koje su grofovi i grofice od Havenhursta upotrijebili da ga
zaštite. Znala je sve što je mogla o prijašnjim vlasnicima, o njihovim
postignućima i posrnućima: od prvog grofa koji je zbog svoje odvažnosti i
ratničkih vještina postao legenda (ali koji se bojao svoje žene), do
njegovog sina, čijeg konja su nesretno proboli kopljem kad je mladi grof
pao s njega dok je vježbao gađanje u dvorištu Havenhursta.
Prije mnogo stoljeća jarak su popunili, zidine uklonili, a samu kuću su
proširili i mijenjali te je sada više nalikovala slikovitoj, dugačkoj seoskoj
kući nego prvobitnom dvorcu. No prema spisima i slikama iz knjižnice,
Elizabeth je točno znala gdje se što nalazilo, uključujući jarak, zidine i sam
stup koji je služio kao meta za vježbu u gađanju kopljem u trku, gdje je
stradao nesretni konj mladoga grofa.
 Kao posljedica svega toga, u dobi od sedamnaest godina, Elizabeth
Cameron uopće nije bila slična mladim damama plemenitog porijekla.
Izuzetno načitana, dostojanstvena i sklona praktičnosti što se svakim
danom sve više vidjelo, već je od upravitelja imanja učila kako da upravlja
vlastitim posjedom. Kako je cijeli život bila okružena odanim odraslim
osobama, bila je naivno optimistična da su svi ljudi jednako dobri i
pouzdani kao oni na Havenhurstu.
Nije bilo čudno što je Elizabeth bila oduševljena i nimalo zabrinuta
zbog mogućih poteškoća, kad je onog sudbonosnog dana iz Londona
neočekivano stigao Robert, odvukao ju od ruža koje je orezivala i uz širok
osmijeh na licu joj priopćio da će za šest mjeseci biti predstavljena
društvu u Londonu.
- Sve je dogovoreno - uzbuđeno joj je rekao. - Ledi Jamison pristala je
na to da te sponzorira, zbog ljubavi prema našoj majci. Sve će strašno
puno koštati, ali bit će vrijedno toga.
Elizabeth je iznenađeno zurila u njega. - Prije nikada nisi spominjao
koliko što košta. Nadam se da nismo u financijskim poteškoćama,
Roberte?
- Više nismo - lagao joj je. - Ovdje imamo pravo bogatstvo, samo ja to
do sada nisam shvaćao.
- Gdje? - pitala je Elizabeth, potpuno zbunjena zbog svega što joj je
rekao, kao i zbog osjećaja nelagode koji ju je preplavio.
Uz smijeh ju je povukao prema ogledalu, uhvatio ju za lice i natjerao
da se pogleda.
Nakon što ga je zbunjeno pogledala, uputila je pogled prema ogledalu,
a onda se nasmijala. - Zašto nisi jednostavno rekao da imam mrlju? - pitala
je i vršcima prstiju očistila mrljicu na obrazu.
- Elizabeth - zahihotao je - zar je mrlja na obrazu sve što vidiš u tom
ogledalu?
- Ne, vidim svoje lice - odgovorila je.
- Kako ti izgleda?
- Kao moje lice - razigrano je, ali nestrpljivo odgovorila.
- Elizabeth, tvoje lice sada je naše bogatstvo! - povikao je. - Do jučer
mi to uopće nije palo na pamet, no onda mi je Bertie Krandell rekao za
sjajnu ponudu koju je njegova sestra upravo dobila od lorda Cheverleyja.
Elizabeth je bila zapanjena. - O čemu to pričaš?
- Pričam o tvojoj udaji - objasnio joj je s nestašnim osmijehom na licu.
- Dvostruko si ljepša od Bertiejeve sestre. S tim licem i Havenhurstom koji
možeš ponuditi za miraz, moći ćeš sklopiti takav brak o kojemu će brujati
cijela Engleska. Taj brak donijet će ti nakit i haljine i prekrasne kuće, a
meni će donijeti veze koje će biti vrednije od novca. Osim toga - zadirkivao
ju je - ako mi s vremena na vrijeme ponestane novca, znam da ćeš mi ti od
svojega džeparca dati koju tisuću funti.
- Ponestalo nam je novca, zar ne? - Elizabeth je bila uporna,
prezabrinuta zbog toga da bi marila za debi u Londonu. Robert je spustio
pogled te joj je, umorno uzdahnuvši, pokazao da sjedne na sofu. - U maloj
smo gabuli - priznao je kad sjela pokraj njega. Iako je Elizabeth bilo tek
sedamnaest godina, znala je kad ju pokušava prevariti, a izrazom lica
jasno mu je dala do znanja da sumnja da to upravo sada radi. - Zapravo -
nevoljko je priznao - u gadnoj smo gabuli. Jako gadnoj.
- Kako je to moguće? - pitala je, a iako je počela drhtati od straha,
uspjela je zvučati smireno.
Robertovo lice se od sramote zarumenjelo. - Kao prvo, otac je za
sobom ostavio nevjerojatno velike dugove, od kojih neki potječu od
kockanja. I ja sam nagomilao pozamašne dugove iste prirode. Posljednjih
nekoliko godina uspješno sam znao otjerati njegove i svoje zajmodavce, ali
sada su postali opasni. A nije samo u tome stvar. Havenhurst je jako skup
za održavanje, Elizabeth. Prihodi su mnogo manji od rashoda, kao i uvijek.
Kao posljedica toga, i ti i ja smo do grla u dugovima. Morat ćemo založiti
stvari iz kuće da platimo neke dugove, inače se ni ti ni ja nećemo moći
pojaviti u Londonu, a to nije najgori dio. Havenhurst je tvoj, a ne moj, ali
ako se dobro ne udaš, ubrzo će ga staviti na dražbu.
Glas joj je tek malo zadrhtao, ali u sebi je Elizabeth osjetila
uskovitlane osjećaje zbunjenosti i straha. - Upravo si rekao da će
londonska sezona koštati cijelo bogatstvo, a mi si to očito ne možemo
priuštiti - praktično je istaknula.
- Zajmodavci će se povući čim vide da si zaručena za bogatog i
uglednog muškarca, a ja ti obećajem da ćeš takvog sigurno pronaći.
Elizabeth se cijeli taj plan činio koristoljubivim i hladnim, no Robert je
odmahnuo glavom. Sada je on bio praktičan. - Dušo, ti si žena i znaš da se
moraš udati: sve žene se moraju udati. Nećeš upoznati nikog prikladnog
ako si zatvorena tu u Havenhurstu. I ja ne predlažem da prihvatimo bilo
koju ponudu. Izabrat ću nekoga koga ćeš moći zavoljeti i onda ću - iskreno
joj je obećao - dogovoriti da dugo budete zaručeni zato što si tako mlada.
Ni jedan ugledan muškarac neće htjeti požurivati
sedamnaestogodišnjakinju na brak dok ona ne bude spremna. To je jedini
način - upozorio ju je kad se ona htjela usprotiviti.
Iako je bila neiskusna u tim stvarima, Elizabeth je znala da Robert nije
nerazuman što očekuje da se ona uda. Prije nego što su joj roditelji
poginuli, jasno su joj dali do znanja da je njezina dužnost udati se u skladu
sa željama obitelji. Sada je njezin polubrat bio zadužen za odabir ženika, a
Elizabeth mu je neizmjerno vjerovala.
- Priznaj - nježno ju je zadirkivao Robert - da si sigurno maštala o
tome da nosiš prekrasne haljine i da ti udvaraju zgodni mladići?
- Možda nekoliko puta - priznala je Elizabeth sramežljivo se
nasmiješivši, jer se to zapravo događalo malo češće. Bila je normalna,
zdrava djevojka, puna ljubavi, a osim toga pročitala je dosta ljubavnih
romana. Ovaj zadnji dio Robertove izjave bio je vrlo privlačan. - Dobro -
rekla je odlučno se nasmiješivši. - Pokušat ćemo.
- Morat ćemo učiniti više od toga. Elizabeth, morat ćemo uspjeti u
tome inače ćeš završiti kao guvernanta bez svojega posjeda koja će
podučavati drugu djecu, umjesto da budeš grofica ili nešto bolje i da imaš
svoju djecu. A ja ću završiti u dužničkom zatvoru. - Pomisao da bi Robert
mogao biti u vlažnoj ćeliji, a ona da bi mogla ostati bez Havenhursta, bila
je dovoljna da Elizabeth pristane na gotovo sve. - Prepusti sve meni -
rekao je i Elizabeth je to učinila.
U sljedećih šest mjeseci Robert se trudio da savlada sve prepreke koje
bi mogle spriječiti Elizabeth da ne ostavi spektakularan dojam na društvo
u Londonu. Zaposlio je ženu po imenu gospođa Porter da nauči Elizabeth
zamršenim društvenim vještinama kojima ju majka i bivša guvernanta
nisu naučile. Elizabeth je od gospođe Porter naučila da nikada ne smije
odati da je pametna, načitana ili da zna išta o hortikulturi.
Skupi krojač iz Londona angažiran je da dizajnira i izradi sve haljine
koje je gospođa Porter smatrala potrebnima za sezonu.
Gospođica Lucinda Throckmorton-Jones, koja je prošlih sezona bila
plaćena pratilja nekoliko najuspješnijih debitantica iz visokog društva,
došla je u Havenhurst da bude Elizabethina pratilja.
Žena u dobi od pedeset godina sa sijedom kosom koju je nosila
skupljenu u pundu, bila je uspravna kao svijeća, a lice joj je stalno bilo
napeto, kao da osjeti neki smrad ali je predostojanstvena da to pokaže.
Osim zastrašujuće fizičke pojave, Elizabeth je ubrzo nakon njihovog prvog
susreta uočila da gospođica Throckmorton-Jones ima nevjerojatnu
sposobnost da satima spokojno sjedi i da pritom ne pomakne ni prst.
Elizabeth nije htjela biti obeshrabrena njezinim ledenim držanjem te
je odlučila pronaći način kako da ju malo smekša. Iz šale ju je nazvala
”Lucy”, no kad joj je zbog tog ležernog i dražesnog nadimka Lucinda
uputila ubojiti pogled, Elizabeth je pokušala pronaći neki drugi način. To
se ubrzo i dogodilo: nekoliko dana nakon što je Lucinda došla živjeti na
Havenhurst, pronašla je Elizabeth kako sklupčana na stolici u ogromnoj
knjižnici Havenhursta čita knjigu. - Voliš čitati? - Lucinda ju je grubo, ali
iznenađeno upitala kad je primijetila zlatna slova na koricama.
 - Da - uz smiješak joj je odgovorila Elizabeth. - A vi? - Jesi li čitala
Christophera Marlowea?
- Da, ali više volim Shakespearea.
Otada su svaki dan nakon večere raspravljale o knjigama koje su
pročitale. Elizabeth je ubrzo shvatila da je nevoljko pridobila poštovanje
svoje pratilje. Bilo je nemoguće zaključiti je li pridobila i Lucindinu
naklonost, jer je jedini osjećaj koji je ta dama ikada pokazala bio ljutnja i
to samo jedanput, kada se naljutila na pokvarenog trgovca u selu. No
Elizabeth taj prizor neće nikada zaboraviti. Držeći svoj uvijek prisutan
kišobran, Lucinda je napala nesretnog muškarca i počela ga ganjati po
njegovoj trgovini, dok joj je iz usta ledenim glasom potekla nevjerojatna
bujica rječitog, gnjevnog izljeva, kakav Elizabeth do tada još nije čula.
- Moja narav - uštogljeno joj je priopćila Lucinda, a Elizabeth je to
shvatila kao da se ispričava - jedina mi je mana.
Elizabeth je mislila kako Lucy sigurno drži u sebi svoje osjećaje dok
onako savršeno mirno sjedi na sofama i stolicama, što je radila godinama,
da bi onda oni na kraju eruptirali poput onih planina o kojima je čitala,
koje izbacuju rastopljeni kamen kad pritisak napokon dođe do vrhunca.
Kad su Cameronovi, zajedno s Lucindom i potrebnom poslugom, stigli
u London na Elizabethin debi, Elizabeth je već naučila sve što ju je
gospođa Porter mogla naučiti i osjećala se prilično sposobno suočiti se s
izazovima koje je opisala gospođa Porter. Osim što nije zapamtila baš sva
pravila ponašanja, nije znala oko čega se pravi tolika strka. Naučila je
plesati u šest mjeseci koliko su trajale pripreme za njezin debi, vodila je
razgovore od treće godine života, a ako je dobro shvatila, njezine jedine
dužnosti tijekom debija bile su da uljudno razgovara samo o nevažnim
temama, da nipošto ne otkrije da je pametna i da pleše.
Dan nakon što su se smjestili u unajmljenoj kući u gradu, njezina
sponzorica ledi Jamison došla je posjetiti Elizabeth i Roberta, zajedno sa
svojim kćerima Valerie i Charise. Valerie je bila godinu dana starija od
Elizabeth i imala je debi godinu prije; Charise je bila starija pet godina i
bila je mlada udovica starog lorda Dumonta koji je otegnuo papke mjesec
dana nakon vjenčanja, ostavivši za sobom bogatu i posve neovisnu ženu
kojoj je time pao kamen sa srca.
Tijekom dva tjedna prije početka sezone, Elizabeth je dosta vremena
provodila s bogatim mladim debitanticama koje su se okupljale u salonu
Jamisonovih kako bi veselo tračale o svemu i svačemu. Sve su došle u
London s istom plemenitom dužnosti i ciljem: da se prema želji obitelji
udaju za najbogatijeg udvarača, čime će po mogućnosti povećati obiteljsko
bogatstvo i društveni status.
 U tom je salonu Elizabeth nastavila učiti. Zaprepašteno je otkrila da je
gospođa Porter bila u pravu kad je govorila o razbacivanju imenima.
Također je saznala da očito među pripadnicima visokog društva nije
neumjesno razgovarati o financijskom stanju drugih osoba, osobito kad je
riječ o neoženjenoj gospodi. Prvog dana jedva je uspjela ne otkriti svoje
neznanje s užasnutim uzdahom dok su se oko nje vodili razgovori: - Lord
Peters je izvrsna prilika. Pa prihod mu je dvadeset tisuća funti i vrlo je
izgledno da će biti nasljednik stričeve barunske titule ako mu stric umre
od srčane bolesti, čemu se s pravom možemo nadati - rekla je jedna od
djevojaka, dok su se druge nadovezale: - Shoreham ima veličanstven
posjed u Wiltshiru i mama nestrpljivo čeka da vidi hoće li me zaprositi...
Zamislite samo, Shorehamovi smaragdi!... Robelsly vozi prekrasan plavi
fijaker, ali tata kaže da je u dugovima do grla i da nipošto ne smijem
razmišljati o njemu... Elizabeth, čekaj samo da upoznaš Richarda Shipleyja!
Nipošto nemoj dopustiti da te zavara njegov šarm; on je pravi nitkov, a
iako je sav skockan, nema prebijene pare! - Ovaj posljedni savjet dobila je
od Valerie Jamison, koju je Elizabeth smatrala najbližom prijateljicom od
tih djevojaka.
Elizabeth je rado prihvatila njihovo prijateljstvo, a naizgled i savjete.
No bilo joj je sve nelagodnije zbog nekih njihovih stavova prema ljudima
koje su smatrale manje vrijednim od sebe, što nije bilo iznenađujuće za
jednu mladu damu koja je svojeg batiera i kočijaša doživljala jednako
vrijednima sebi.
S druge strane, zaljubila se u London, u tu gradsku vrevu, uređene
parkove, u ozračje puno očekivanja i voljela je biti s prijateljicama koje su
bile veselo društvo kada nisu nekoga ogovarale.
No kada je došla večer Elizabethinog prvog bala, njezino
samopouzdanje i ushićenje iznenada je nestalo. Dok se penjala stubama u
kući Jamisonovih zajedno s Robertom, iznenada se osjećala preplašenije
nego ikada prije u životu. U glavi joj se vrtjelo od svih pravila koja zapravo
nije ni zapamtila i bila je bolesno sigurna da ove sezone neće postići
nikakav uspjeh. Ali kad je ušetala u plesnu dvoranu, od prizora koji ju je
dočekao zaboravila je sve svoje nesigurne strahove, a oči su joj zablistale
od čuđenja. Na lusterima je svijetlilo stotine tisuća svijeća; tu su bili
zgodni muškarci i žene prekrasno odjevene u svilu i saten.
Nesvjesna toga da se mladići okreću za njom, blistavim je očima
pogledala svog nasmiješenog brata. - Roberte - šapnula je, a njezine zelene
oči su sjajile - jesi li ikada uopće mogao i zamisliti da na svijetu postoje
tako lijepi ljudi i tako veličanstvene prostorije?
 Odjevena u prozračnu bijelu haljinu sa zlatnim šljokicama i s bijelim
ružama upletenim u zlatnu kosu, dok su joj zelene oči tako svjetlucale,
Elizabeth Cameron izgledala je kao princeza iz bajke.
Bila je očarana, a ta očaranost obavila ju je gotovo nadzemaljskim
sjajem kad se napokon dovoljno pribrala da se nasmiješi i pozdravi
Valerie i druge prijateljice.
Do kraja večeri, Elizabeth se osjećala kao u bajci. Mladići su se
skupljali oko nje, molili za upoznavanje i za ples i za priliku da joj donesu
punč. Ona se smiješila i plesala, ali nikada nije posegnula za očijukanjem
kao neke druge djevojke; umjesto toga, s istinskim zanimanjem i srdačnim
osmijehom je slušala mladiće koji su joj govorili; u njezinom društvu bilo
im je ugodno dok su ju vodili na plesni podij. Bila je očarana zaraznim
veseljem, zabavljala se plešući na tu čudesnu glazbu, bila je omamljena
svom tom pažnjom, a svi ti osjećaji vidjeli su se u njezinim blistavim očima
i dražesnom smiješku. Bila je poput nestvarne princeze na prvom balu,
onako čarobna i zamamna dok se neprestano okretala na plesnom podiju
ispod svjetlucavih lustera, okružena šarmantnim prinčevima, misleći kako
tome nikada neće doći kraj. Svojom anđeoskom ljepotom, zlatnom kosom i
blistavim zelenim očima, Elizabeth Cameron je poharala London. Postala
je strašno popularna.
Sutradan ujutro posjetitelji su joj dolazili u kuću poput beskonačne
bujice, a Elizabeth ih je tek ondje potpuno osvojila. Ne samo da ju je bilo
lijepo gledati, nego je bilo prekrasno uživati u njezinu društvu, još bolje
nego na balu. U tri tjedna četrnaest gospodina zatražilo je njezinu ruku i
cijeli je London brujao o tom događaju bez presedana. Čak ni gospođica
Mary Gladstone, koja je bila proglašena najvećom ljepoticom dvije sezone
zaredom, nije postigla takav uspjeh.
Dvanaestorica Elizabethinih udvarača bili su mladi, zaluđeni i
primjereni muškarci. Dvojica su bila mnogo starija i jednako zaluđena.
Robert je s iznimnim ponosom i bez imalo takta bio hvalisav pred
njezinim udvaračima te ih je sve okrutno odbio pod izlikom da su
neprikladni i neprimjereni. Čekao je, vjerno držeći obećanje Elizabeth da
će joj izabrati savršenog muža s kojim će biti sretna.
Petnaesti udvarač ispunio je sve njegove uvjete. Izuzetno bogat,
zgodan i ugodan, vikont Mondevale je u dobi od dvadeset pet godina
nesumnjivo bio jedna od najboljih prilika te sezone. Robert je to znao, i
kao što je te večeri rekao Elizabeth, bio je toliko uzbuđen da se skoro
zaboravio i skočio preko stola čestitati mladom vikontu na predstojećem
vjenčanju.
Elizabeth je bila vrlo zadovoljna i dirnuta time što je gospodin kojemu
se najviše divila zatražio njezinu ruku i što je baš on odabran. - Jao,
Roberte, on je tako drag. Ovaj... Nisam baš sigurna da sam mu se toliko
svidjela da bi zatražio moju ruku.
Robert ju je dražesno poljubio u čelo. - Princezo - zadirkivao ju je -
svaki muškarac koji te pogleda izgubi glavu. Samo je pitanje vremena kad
će se to dogoditi.
Elizabeth mu se kratko nasmiješila i slegnula ramenima. Bilo joj je već
muka od toga što su ljudi stalno govorili o njezinom lijepom licu, kao da
iza njega ne stoji pametan um. Osim toga, sve živopisne aktivnosti i vesele
zabave koje su ju oduševile početkom sezone, sada su joj išle na živce.
Zapravo, kad joj je Robert priopćio da joj je odabrao muža, bila je sretna
što je s tim napokon gotovo.
- Mondevale te namjerava posjetiti danas poslijepodne - nastavio je
Robert - ali ne namjeravam mu dati odgovor još tjedan ili dva. Čekanjem
će postati još odlučniji, a osim toga, ti zaslužuješ još nekoliko dana slobode
prije nego što se zaručiš.
Prije nego što se zaruči. Elizabeth se od tih riječi malo zavrtjelo u glavi
i preplavio ju je izrazito neugodan osjećaj, iako je znala da je to blesavo.
- Priznajem da sam mu se bojao reći da je tvoj miraz samo pet tisuća
funti, ali kao da ga nije bilo briga. To je i rekao. Rekao je da želi samo tebe.
Rekao je da te misli obasipati rubinima veličine tvojega dlana.
- To je... Prekrasno - slabašno je rekla Elizabeth, silno se trudeći da
osjeća nešto više od olakšanja i neobjašnjivog naleta zabrinutosti.
- Ti si prekrasna - rekao je, promrsivši joj kosu. - Spasila si oca, mene i
Havenhurst od propasti.
U tri sata stigao je vikont Mondevale. Elizabeth se sastala s njim u
žutom salonu. Ušao je, pogledao po sobi, zatim je uhvatio za ruke i srdačno
joj se nasmiješio. - Odgovor je potvrdan, zar ne? - pitao je, ali to je više bila
izjava nego pitanje.
- Već ste razgovarali s mojim bratom? - iznenađeno je upitala
Elizabeth.
- Nisam.
- Pa kako onda znate da je odgovor potvrdan? - pitala je, zagonetno se
nasmiješivši.
- Zato što je inače sveprisutno oko sokolovo gospođice Lucinde
Throckmorton-Jones odsutno prvi put u mjesec dana! - rekao je. Kratko ju
je poljubio u čelo, što ju je iznenadilo te se zarumenjela.
- Znate li koliko ste lijepi? - pitao ju je.
Elizabeth je imala nejasnu sliku o tome, budući da su joj svi stalno
govorili da je lijepa, no htjela je zabrinuto odgovoriti: - Znate li vi koliko
sam pametna? - Nije mogla reći da je neka intelektualka, ali voljela je čitati
i razmišljati pa čak i raspravljati o raznim temama, no nije uopće bila
sigurna bi li se to njemu svidjelo. Nikada nije izrazio svoje mišljenje o
nečemu što nije bila neka banalna stvar i nikada nju nije pitao da izrazi
svoje mišljenje.
- Čarobni ste - prošaputao je, a Elizabeth se vrlo ozbiljno zapitala
zašto on to misli. Nije znao koliko ona voli pecati ili smijati se, niti je znao
da umije pucati iz pištolja toliko vješto kao da je strijelac. Nije znao da je
jednom sudjelovala u utrci kočija na dvorištu u Havenhurstu niti je znao
da cvijeće posebno raskošno procvjeta zbog nje. Nije čak ni znala bi li on
volio čuti sve prekrasne priče iz Havenhursta kao i saznati nešto o
njegovim bivšim živopisnim stanovnicima. On je tako malo znao o njoj, a
ona o njemu još manje.
Da je barem mogla pitati Lucindu za savjet, no Lucinda je imala
vrućicu, upalu grla i problema s probavom, zbog čega je od dana prije
morala ležati u svojoj sobi.
Elizabeth je i dalje bila malo zabrinuta zbog svega toga sutradan
poslijepodne kad je za vikend otišla na zabavu na kojoj će sresti Iana
Thorntona i koja će joj promijeniti život. Zabava se održavala u prekrasnoj
ladanjskoj kući Valeriene starije sestre, ledi Charise Dumont. Kad je
Elizabeth stigla, posjed je već bio pun uzvanika koji su očijukali i smijali se
i pili velike količine šampanjca koji je tekao iz kristalnih fontana u vrtu.
Prema standardima iz Londona, ovo je bila mala zabava; bilo je prisutno
tek stotinu pedeset uzvanika, a samo njih dvadeset petero, uključujući
Elizabeth i njezine tri prijateljice, ostat će cijeli vikend. Da nije bila tako
neiskusna i naivna, shvatila bi da su ljudi ondje bili mnogo slobodniji i
mnogo stariji i iskusniji nego na drugim zabavama na kojima je bila. I onda
bi otišla.
Sada, dok je Elizabeth sjedila u salonu u Havenhurstu i razmišljala o
pogubnoj gluposti koju je napravila tog vikenda, čudila se svojoj
lakovjernosti i naivnosti.
Naslonivši se na sofu, sklopila je oči i progutala bolnu knedlu koja joj
se od poniženja stvorila u grlu. Očajno se pitala zašto lijepa sjećanja tako
brzo blijede i nestaju da ih se više gotovo ne možeš ni prisjetiti, dok ona
loša stalno zadržavaju svoju nevjerojatnu jasnoću i bolnu oštrinu? Čak se i
sada sjećala te noći: mogla ju je vidjeti, čuti, namirisati.
Kad je izašla van potražiti prijateljice, cvijeće u simetričnim vrtovima
mahnito je cvalo. Ruže. Posvuda se osjetio opojan miris ruža. Članovi
orkestra ugađali su svoje instrumente u plesnoj dvorani, a vrt su iznenada
ispunili prvi taktovi prekrasnog valcera. Spuštao se sumrak, a sluge su na
terasastim puteljcima vrta palili sjajne baklje. Naravno, nisu svi puteljci
bili osvijetljeni: oni ispod stepenica bili su prikladno ostavljeni u mraku
tako da parovi koji kasnije žele intimnost mogu otići u labirint od živice ili
u staklenik, ali Elizabeth je to shvatila tek kasnije.
Trebalo joj je gotovo pola sata da pronađe prijateljice, jer su one
veselo tračale na drugom kraju vrta gdje su djelomično bile zaklonjene
visokom, uredno podšišanom živicom. Kad se približila djevojkama,
shvatila je da one ne stoje pokraj živice, nego proviruju kroz nju i
uzbuđeno razgovaraju o nekome koga su promatrale; o nekome zbog koga
su bile ushićene i radoznale. - Dakle - zahihotala je Valerie provirujući
kroz živicu - to moja sestra zove ”muževnom privlačnošću”! - U kratkoj
tišini punoj poštovanja sve tri djevojke proučavale su taj primjer
muževnosti koji je dobio takvu veliku pohvalu od Valeriene prekrasne i
iznimno pronicljive sestre Charise. Elizabeth je baš bila primijetila mrlju
od trave na cipeli boje lavande te je nesretno razmišljala o skupocjenom
novom paru, pitajući se je li moguće kupiti samo jednu cipelu. - Još ne
mogu vjerovati da je to on! - šapnula je Valerie.
- Charise je rekla da bi mogao doći, ali nisam joj vjerovala. Neće li svi
poludjeti kad se vratimo u London i kažemo im da smo ga vidjele? - dodala
je Valerie, a onda je primijetila Elizabeth i pozvala ju da dođe do živice. -
Elizabeth, pogledaj: nije li divan na zagonetan, nestašan način?
Umjesto da proviri kroz živicu, Elizabeth je pogledala pokraj nje,
prema vrtu, koji je bio pun prekrasno odjevenih muškaraca i žena koji su
se smijali i brbljali dok su se dokono kretali prema plesnoj dvorani u kojoj
će se održati ples nakon kojega će uslijediti kasna večera. Pogledom je
bezuspješno prelazila preko muškaraca u satenskim hlačama pastelnih
boja i u raznobojnim prslucima i jaknama, zbog čega su nalikovali sjajnim
paunovima i šarenim papigama. - Koga bih trebala vidjeti?
- Gospodina Iana Thorntona, budalo! Čekaj, sada ga ne možeš vidjeti.
Odmaknuo se od baklji.
- Tko je Ian Thornton?
- U tome je stvar: nitko to zapravo ne zna! - Tonom osobe koja
priopćava nevjerojatno zapanjujuće vijesti, dodala je: - Neki kažu da je on
unuk vojvode od Stanhopea.
Kao i sve mlade debitantice, i Elizabeth je morala proučiti De brettovu
”Knjigu o plemstvu”, koju su članovi visokog društva štovali jednako revno
kao što pobožan prezbiterijanac štuje Bibliju.
- Vojvoda od Stanhopea je starac - primijetila je nakon pomnog
razmišljanja - i nema nasljednika.
- Da, to svi znaju. Ali priča se da je Ian Thornton njegov - Valerie je
počela šaptati - nezakoniti unuk.
 - Znate - autoritativno je dodala Penelope - vojvoda od Stanhopea je
imao sina, ali ga je razbaštinio prije mnogo godina. Mama mi je ispričala
sve o tome, to je bio veliki skandal. - Pri riječi ”skandal”, svi su se
radoznalo okrenuli, pa je nastavila: - Sin starog vojvode oženio se s kćeri
jednog škotskog seljaka koja je još k tome imala i irske krvi! Bila je to
izuzetno grozna osoba s nikakvim ugledom. Dakle, ovo bi mogao biti
njegov unuk.
- Ljudi to misle samo zbog njegovog prezimena - s tipičnom
praktičnošću dodala je Georgina - ali to prezime je vrlo često.
- Čula sam da je toliko bogat - nadovezala se Valerie - da je na jednu
partiju kartanja jedne večeri uložio dvadeset pet tisuća funti i to u
pristojnoj kockarnici u Parizu.
- O, pobogu - prezrivo je rekla Georgina - nije to učinio zato što je
bogat, nego zato što je kockar! Moj brat ga poznaje i rekao je da je Ian
Thornton tek običan kockar: osoba bez plemenitog porijekla, bez veza i
bez bogatstva!
- I ja sam to čula - priznala je Valerie, ponovno zavirivši kroz živicu. -
Pogledajte - zastala je - sada se opet može vidjeti. Ledi Mary Watterly se
doslovno baca na njega!
Djevojke su se toliko nagnule da su gotovo ispale u grmlje.
- Ja bih se sigurno rastopila da me pogleda.
- Sigurna sam da ne bi - rekla je Elizabeth s ironičnim smiješkom na
licu, jer je imala osjećaj da mora pridonijeti nešto ovom razgovoru.
- Još ga nisi vidjela!
Elizabeth ga nije ni morala vidjeti; točno je znala kako izgledaju ti
zgodni mladići od kojih sve njezine prijateljice padaju u nesvijest, ti
plavokosi bonvivani s plavim očima, u dobi između dvadeset jedne i
dvadeset četiri godine.
- Izgleda da Elizabeth ima previše bogatih udvarača da bi marila za
pukog gospodina bez titule, bez obzira na to koliko zgodan ili zanimljiv on
bio - rekla je Valerie kad je Elizabeth ostala pristojno ravnodušna, a
Elizabeth je imala osjećaj da je taj kompliment prožet tračkom zavisti i
zlobe. Ta sumnja bila je toliko neugodna da ju je ubrzo odagnala. Nije ništa
učinila ni Valerie ni bilo kome drugome da bi zaslužila da se prema njoj
neprijateljski odnose. Otkako je došla u London, nijednom nije nikome
uputila neljubaznu riječ; ustvari, nikada nije sudjelovala u ogovaranju koje
bi postalo zlobno niti je nekome prenijela kakav zloban trač. Čak joj je i
sada bilo iznimno nelagodno zbog onoga što su govorile o muškarcu
kojega su promatrale. Elizabeth je smatrala da osoba zaslužuje
dostojanstvo bez obzira na titulu ili pomanjkanje iste. Naravno, takvo
mišljenje je bilo u manjini i u očima pripadnika visokog društva graničilo
je s herezom, tako da je takve čudne zamisli držala za sebe.
U tom trenutku Elizabeth je imala osjećaj da s takvim mislima izdaje
svoje prijateljice i povrh svega da je nepristojna što se ne zabavlja zajedno
s njima uzbuđujući se oko gospodina Iana Thorntona. Kako bi se i ona
prepustila tom trenutku, nasmiješila se Valerie i rekla: - Nemam baš toliko
udvarača, a sigurna sam da bi i meni pobudio znatiželju kao i drugima,
samo da ga vidim.
Zbog nekog razloga na te Elizabethine riječi Valerie i Penelope
zadovoljno su se i urotnički pogledale, a Valerie je potom objasnila zašto je
tomu tako: - Hvala Bogu da se slažeš, Elizabeth, jer smo nas tri u maloj
gabuli. Računali smo na to da ćeš nas ti izvući.
- U kakvoj gabuli?
- Pa, vidiš - zadihano je i entuzijastično objašnjavala Valerie, što je
Elizabeth pripisala čašama opojnog vina koje su sluge nudili svim
uzvanicima, pa tako i njima. - Strašno dugo sam morala nagovarati Charise
da nam dopusti da ovaj vikend budemo ovdje.
Budući da je to već znala, Elizabeth je kimnula i čekala.
- Kad je Charise danas rekla da će Ian Thornton stvarno doći, nas tri
smo bile izvan sebe. No ona je rekla da nas on neće ni pogledati zato što
smo premlade i zato što nismo po njegovom ukusu...
- Vjerojatno je u pravu - rekla je Elizabeth bezbrižno se nasmiješivši.
- Ali on to mora učiniti! - Pogledavši druge djevojke kao da traži
ohrabrenje, Valerie je revno završila: - Svakako mora, jer smo se sve tri
kladile s Charise uloživši tromjesečni džeparac da će jednu od nas zamoliti
za ples. A teško da će to učiniti ako mu netko prije ne pobudi zanimanje.
- Tromjesečni džeparac? - rekla je Elizabeth, zaprepaštena takvim
strašnim ulogom. - Ali ti si namjeravala kupiti one ametiste koje si vidjela
u draguljarnici u Ulici Westpool.
- A ja sam namjeravala iskoristiti svoj - dodala je Penelope kad se
okrenula da ponovno proviri kroz živicu - da kupim onu prekrasnu malu
kobilu koju mi tata nije htio kupiti.
- Ja bih vjerojatno mogla odustati od oklade - dodala je Georgina,
izgledajući kao da joj je strašno neugodno i to ne samo zbog novca. -
Mislim da ne... - započela je, no Penelope ju je ushićeno prekinula: -
Krenuo je u ovom smjeru i to sam! Nećemo dobiti bolju priliku da mu
privučemo pažnju, osim ako ne krene u drugom smjeru.
Odjednom se Elizabeth ta sramotna oklada učinila kao zabranjenom
zabavom te je zahihotala. - Predlažem da mu Valerie pobudi zanimanje,
budući da je to bila njezina zamisao i budući da mu se ona osobito divi.
 - Mi predlažemo tebe - veselim, ali odlučnim glasom rekla je Valerie.
- Mene? Zašto mene?
- Zato što ti već imaš četrnaest ponuda za brak pa je i više nego očito
da ti imaš najveće šanse za uspjeh. Osim toga - dodala je kad je Elizabeth
ustuknula - vikont Mondevale sigurno će biti zadivljen kad čuje da je Ian
Thornton, taj zagonetni stariji muškarac na kojega se prošle godine
bezuspješno bacala Mary Jane Morrison, zamolio tebe za ples i tebi
posvetio iznimnu pažnju. Kad Mondevale to čuje, odmah će ti doletjeti!
U skladu s pravilima visokog društva, Elizabeth si nikada nije
dopustila da pokaže naklonost prema vikontu i bila je zatečena kad je
saznala da su njezine prijateljice znale za njezine tajne osjećaje. Naravno,
nisu mogle znati da je taj zgodan mladić već zatražio njezinu ruku i da će
ju i dobiti.
- Brzo se odluči, skoro je stigao! - molila ju je Penelope dok je
Georgina nervozno hihotala.
- Dakle, hoćeš li to učiniti? - žurno je pitala Valerie dok su se druge
dvije djevojke počele povlačiti u smjeru kuće.
Elizabeth je popila prvi gutljaj vina iz čaše koju je dobila čim je iz kuće
zakoračila u vrt. Oklijevala je. - Dobro. Mislim da hoću - rekla je i
nasmiješila se prijateljici.
- Odlično. Ne zaboravi: mora večeras plesati s tobom ili ćemo izgubiti
džeparac! - Uz smijeh je lagano, ohrabrujući gurnula Elizabeth te se
okrenula u svojim satenskim cipelama i potrčala prema njihovim
prijateljicama koje su se smijale.
Kad se spustila niz dvije ciglene stepenice na travu, Elizabeth se više
nije mogla vidjeti od podšišane živice kroz koju su provirivale njezine
prijateljice. Pogledala je oko sebe, pokušavajući odlučiti da li da ostane
stajati ondje ili da sjedne na bijelu kamenu klupicu s lijeve strane. Brzo je
prišla klupici i sjela, baš kad je začula pete od čizama kako udaraju po
stepenicama: jednom, dvaput i stigao je.
Na trenutak ne znajući da je Elizabeth ondje, Ian Thornton napravio je
još jedan korak i potom stao pokraj upaljene baklje te je iz džepa sakoa
izvadio tanku cigaru. Elizabeth ga je gledala, prožeta strahom i
nepoznatim, škakljivim osjećajem uzbuđenja za koji je bio jednako
zaslužan njegov izgled kao i njezin tajni zadatak. Uopće nije bio onakav
kakvim ga je zamišljala. Osim što je bio stariji: pretpostavila je da je imao
najmanje dvadeset sedam godina, bio je zapanjujuće visok, viši od metar i
osamdeset i imao je snažna ramenima i dugačke, mišićave noge. Gusta
kosa nije mu bila plava, nego raskošno smeđe-crna i djelovala je kao da bi
se mogla kovrčati. Umjesto da je na sebi imao uobičajeni satenski kaput
živih boja i bijele hlače, što su nosili drugi muškarci, on je bio potpuno
odjeven u crno: od glave do pete, osim snježno bijele košulje i marame na
vratu, koji su bili toliko bijeli da su se sjajili u usporedbi s crnim sakoom i
prslukom. Elizabeth je nelagodno pomislila kako je Ian Thornton poput
velikog, predatorskog sokola usred pitomih, šarenih paunova. Dok ga je
proučavala, on je palio cigaru. Sagnuo je glavu i rukama zaštitio plamen.
Bijele manšete provirile su mu ispod crnog sakoa, a na žarko narančastoj
vatri plamena vidjela je da su mu ruke i lice prilično osunčani.
Elizabeth je izdahnula, iako nije ni znala da je držala dah, a čuvši taj
zvuk, Ian Thornton naglo je podigao pogled. Oči je skupio od iznenađenja
ili nezadovoljstva, Elizabeth nije bila sigurna. Uhvaćena kako ga vreba u
mraku i zuri u njega, Elizabeth je izlanula prvu idiotsku stvar koja joj je
pala na pamet. - Nikada nisam vidjela muškarca da puši cigaru. Ovaj...
Uvijek se povuku u drugu sobu.
Tamne obrve ravnodušno je podigao. - Smeta li vam? - pitao je kad je
upalio cigaru.
Elizabeth je istovremeno primijetila dvije stvari: njegove prodorne
oči imale su čudnu boju svjetlucavog jantara, dok mu je glas bio izražajan i
dubok, a nju su prošli trnci. - Smeta li mi? - glupavo je ponovila.
- Cigara - rekao je.
- Aha, ne. Ne smeta mi - brzo ga je uvjerila, ali imala je čudan dojam da
je došao ovamo tražeći privatnost kako bi uživao pušeći cigaru i da je
rekla da joj smeta, sigurno bi se naglo okrenuo i otišao, a ne ugasio cigaru
tako da može ostati u njezinom društvu. Četrdesetak metara dalje, na
kraju dugačke, uske travnate zaravni gdje su stajali, čuo se djevojački
smijeh, a Elizabeth se refleksno okrenula i na svjetlu baklji vidjela tračak
Valeriene ružičaste haljine, kao i Georginine žute prije nego što su se
sklonile iza živice.
Obrazi su joj se zarumenjeli od sramotnog ponašanja njezinih
prijateljica, a kad se okrenula, vidjela je da ju taj muškarac promatra,
držeći ruke u džepovima, a cigaru u zubima koji su bili bijeli kao i košulja.
Uz neprimjetan pokret glavom, pokazao je na mjesto gdje su bile te
djevojke. - To su vaše prijateljice? - pitao je, a Elizabeth je preplavio
strašan osjećaj krivnje misleći kako on sigurno zna da je sve ovo unaprijed
osmišljeno.
Razmišljala je o tome da mu nešto slaže, ali nije voljela lagati. Osim
toga, prodorno ju je gledao svojim uznemirujućim očima. - Da, jesu. -
Zastavši da namjesti haljinu boje lavande najbolje što može, podigla je lice
i oprezno se nasmiješila. Sjetila se da se nisu upoznali, a budući da nije
bilo nikoga tko bi to mogao prikladno obaviti, ubrzo je uz osjećaj nelagode
popravila tu situaciju. - Ja sam Elizabeth Cameron - izjavila je.
 Sagnuvši glavu u prijetvoran naklon, jednostavno je rekao: -
Gospođice Cameron.
Kako nije imala izbora, Elizabeth je morala pitati: - A vi ste?
- Ian Thornton.
- Drago mi je, gospodine Thornton - odgovorila je i pružila mu ruku,
kao što je bilo prikladno. Od te geste on se iznenada nasmiješio; bio je to
polagan, zapanjujuće raskošan osmijeh koji je otkrio njegove bijele zube.
Učinio je jedino što je mogao: zakoračio naprijed i uhvatio ju za ruku. -
Drago mi je - rekao je, no u glasu mu se čulo kao da se blago izruguje.
Već žaleći što je uopće pristala na ovo, Elizabeth je mahnito
razmišljala kako da započne razgovor, što su inače radili zaluđeni mladići
koji su očajno htjeli razgovarati s njom. Prisjetivši se teme koja je uvijek
prikladna među pripadnicima visokog društva, Elizabeth je odahnula.
Lepezom pokazujući prema mjestu na kojemu su vidjeli njezine
prijateljice, rekla je: - Mlada dama u ružičastoj haljini je gospođica Valerie
Jamison, a u žutoj haljini gospođica Georgina Granger. - Kad nije reagirao
kao da ih poznaje, nastavila je: - Gospođica Jamison kći je lorda i ledi
Jamison. - Kad ju je samo nastavio gledati s blagim zanimanjem, Elizabeth
je pomalo očajno dodala: - To su Jamisonovi iz Herfordshirea. Znate, grof i
grofica.
- Stvarno? - razigrano je odgovorio.
- Da - brbljala je Elizabeth, osjećajući se sve nelagodnije - a gospođica
Granger kći je Grangerovih iz Wiltshirea, baruna i barunice od
Grangerleyja.
- Stvarno? - zadirkivao ju je i gledao u napetoj tišini.
Tada se sjetila onoga što su djevojke pričale o njegovom nepoznatom
porijeklu te ju je malo bilo sram što je o titulama nepromišljeno govorila
nekome komu je možda nepravedno oduzeta njegova titula. Dlanovi su joj
postali vlažni; obrisala ih je o koljena, a kad je shvatila što radi, brzo je
prestala. Zatim se nakašljala, mahnito se hladeći lepezom. - Ovaj... Sve smo
došle na sezonu - jadno je dovršila.
Njegove hladne jantarne oči iznenada su postale toplije od zabavljanja
i suosjećanja te je razigranim, dubokim glasom upitao: - I, zabavljate li se?
- Da, jako - rekla je Elizabeth odahnuvši jer je napokon malo
sudjelovao u razgovoru. - Iako ju odavde niste mogli dobro vidjeti,
gospođica Granger je iznimno lijepa i ima najpristojnije manire na svijetu.
Ona ima na desetke udvarača.
- Pretpostavljam da svi imaju titulu?
I dalje misleći da on žali za titulom vojvode, Elizabeth se nelagodno
ugrizla za usnicu. - Bojim se da da - ponizno je priznala te se zaprepastila
kad se on zbog toga nasmijao. Jedan polagani, očaravajući smiješak
pojavio se na njegovom osunčanom licu, a učinak koji je ostavio na tom
licu bio je jednako dramatičan kao učinak koji je imao na Elizabethin
živčani sustav. Srce joj je počelo snažno udarati te je iznenada ustala,
neobjašnjivo se osjećajući nervozno. - Gospođica Jamison je također
prekrasna - rekla je, vraćajući se na razgovor o njezinim prijateljicama te
mu se nesigurno nasmiješila.
- Koliko muškaraca je zatražilo njezinu ruku?
Elizabeth je napokon shvatila da ju zadirkuje, a njegovo nepoštivanje
teme koju su svi drugi smatrali strašno ozbiljnom, natjeralo ju je da
zahihoće od osjećaja olakšanja. - Iz pouzdanih izvora znam - odgovorila je,
pokušavajući oponašati njegov ozbiljan, ali zadirkujući ton - da su njezini
udvarači u rijekama odlazili njezinom ocu.
Oči su mu se razigrano nasmiješile, a dok je stajala ondje i smiješila
mu se, napetost i nervoza su iščeznuli iz njezina tijela. Iznenada se
neobjašnjivo počela osjećati kao da su stari prijatelji koji potajno dijele
isto nepoštivanje, samo što je on bio dovoljno hrabar da prizna svoje
osjećaje, dok je ona i dalje pokušavala zatomiti svoje.
- A vi?
- Kako to mislite?
- Koliko muškaraca je zatražilo vašu ruku?
Zatečeno se nasmijala te je odmahnula glavom. Bilo je prihvatljivo
govoriti mu o postignućima svojih prijateljica, no bilo je posve
neprimjereno hvaliti se o svojima i znala je da on to zna. - To je - korila ga
je pretvarajući se da je ozbiljna - bilo vrlo nepristojno od vas.
- Ispričavam se - rekao je i nagnuo glavu u prijetvoran naklon, dok mu
je oko usta i dalje plesao osmijeh.
Vrt je obavila tama i Elizabeth je znala da bi trebala poći unutra, no
svejedno je ostala vani, nekako ne želeći napustiti čarobnu privatnost vrta.
Ležerno staviši ruke iza leđa, podigla je pogled prema zvijezdama koje su
počele svjetlucati na noćnom nebu. - Ovo mi je omiljeno doba dana - tiho
je priznala. Postrance je pogledala u njega da vidi je li mu dosadno, no on
se lagano okrenuo i gledao u nebo kao da i on ondje vidi nešto zanimljivo.
Tražila je Velika kola i našla ih. - Pogledajte - rekla je, kimajući prema
iznimno žarkom svjetlu na nebu. - Ono je Venera. Ili Jupiter? Nikada nisam
sigurna.
- To je Jupiter. Ondje je Veliki medvjed.
Elizabeth je zahihotala i odmahnula glavom, sklonivši pogled s neba
te ga je ironično pogledala postrance. - Možda to vama i svima drugima
izgleda kao Veliki medvjed, ali meni sve konstelacije izgledaju kao hrpa
raštrkanih zvijezda. U proljeće mogu pronaći Kasiopeju, ali ne zato što mi
sliči na lava, a u jesen mogu razaznati Arktura. No ne mogu shvatiti kako je
netko u svom tom neredu uspio vidjeti strijelca. Mislite li da ondje gore
ima ljudi?
Okrenuo je glavu i pogledao ju s očaranom razigranošću. - Što vi
mislite?
- Mislim da ima. Ustvari, mislim da je vrlo bahato pretpostaviti da
samo mi postojimo, a na nebu ima još toliko tisuća zvijezda i planeta. To
mi djeluje gotovo jednako bahato kao staro vjerovanje da je Zemlja centar
cijelog svemira i da se sve okreće oko nas. Iako ljudi baš i nisu zahvalili
Galileu kad je to opovrgnuo, zar ne? Zamislite da vas dovuku pred
inkviziciju i prisile vas da poreknete ono u što ste sigurni i što možete
dokazati!
- Kad su debitantice počele proučavati astronomiju? - pitao je kad je
Elizabeth prišla klupi da uzme čašu s vinom.
- Imala sam mnogo godina za čitanje - iskreno je priznala. Nesvjesna
kako je intenzivno gleda, uzela je čašu s vinom i okrenula se prema njemu.
- Sada stvarno moram otići unutra i presvući se za ples.
Kimnuo je u tišini, a Elizabeth je krenula i zakoračila da prođe pokraj
njega. Onda se predomislila i oklijevala, prisjetivši se oklade svojih
prijateljica i toga koliko su računale na nju. - Imam čudnu zamolbu.
Zapravo, zamolila bih vas za jednu uslugu - polagano je rekla, u sebi se
moleći da je i on osjetio da su nakratko ugodno uživali u uzajamnom
društvu. Nesigurno se nasmiješivši u njegove nepronične oči, rekla je: -
Biste li mogli... Iz razloga koje vam ne mogu reći... - zastala je, a iznenada ju
je preplavio osjećaj neugode.
- Kakva usluga?
Elizabeth je brzo izdahnula. - Biste li me večeras ikako mogli zamoliti
za ples? - Nije izgledao ni zaprepašteno ni polaskano kad je ona izrekla
svoju odvažnu zamolbu, te je gledala kako njegove odlučne usne
odgovaraju:
- Ne.
Elizabeth je bila posramljena i zaprepaštena njegovim odbijanjem, ali
još je više bila zatečena što je u njegovom glasu nedvojbeno čula žaljenje i
što je to vidjela na njegovu licu. Dugo je gledala u njegove nepronične crte
lica, no onda je čaroliju prekinuo zvuk smijeha koji je dopirao iz blizine.
Pokušavajući izaći iz nevolje u koju se uopće nije trebala ni uvući,
Elizabeth je podigla suknje, želeći otići. Svjesno se trudeći da glasom ne
otkrije svoje emocije, smireno i dostojanstveno je rekla: - Doviđenja,
gospodine Thornton.
 Bacio je cigaru i kimnuo. - Doviđenja, gospođice Cameron. - I potom je
otišao.

Njezine su se prijateljice otišle gore presvući za večernji ples, ali čim

je Elizabeth ušla u odaje namijenjene njima, razgovor i smijeh naglo je
prestao, zbog čega je Elizabeth kratko, ali nelagodno pomislila da su se
smijale i razgovarale o njoj.
- I? - pitala je Penelope puna iščekivanja. - Nemoj nas držati u
neizvjesnosti. Jesi li ostavila dojam na njega?
Nelagodan osjećaj da je u središtu neke tajne pošalice napustio je
Elizabeth kad je pogledala njihova nasmiješena, srdačna lica. Samo je
Valerie izgledala malo hladno i suzdržano.
- Itekako sam ostavila dojam - rekla je Elizabeth sramežljivo se
nasmiješivši - ali ne baš dobar.
- Dugo je bio u tvojemu društvu - podbadala ju je druga djevojka. -
Gledale smo s druge strane vrta. O čemu ste razgovarali?
Elizabeth je osjetila kako joj se toplina uvlači u vene i kako joj grije
obraze kad se prisjetila njegovog lijepog, osunčanog lica i načina na koji
mu je smiješak obasjao i omekšao ozbiljne crte lica kad ju je pogledao. - Ne
sjećam se o čemu smo točno razgovarali. - To je bila istina. Sjećala se samo
kako su joj koljena čudno drhtala i kako joj je srce jako udaralo kad ju je
pogledao.
- I, kakav je?
- Zgodan - Elizabeth je rekla malo sanjivo prije nego što se pribrala. -
Šarmantan. Ima prekrasan glas.
- I sada sigurno pokušava saznati gdje ti se nalazi brat kako bi mu
mogao odjuriti da zatraži tvoju ruku - rekla je Valerie s tračkom sarkazma
u glasu.
Ta je pomisao bila toliko apsurdna da bi Elizabeth prasnula u smijeh
da nije bila toliko posramljena i neobično razočarana zbog načina na koji
ju je ostavio u vrtu. - Mogu vam obećati da mojemu bratu nitko neće
remetiti ovu večer na taj način. Zapravo - dodala je snuždeno se
nasmiješivši - bojim se da ste sve izgubile tromjesečni džeparac jer ne
postoji ni najmanja šansa da će me zamoliti za ples. - Skrušeno im je
mahnula i otišla obući svoju haljinu za bal, koji je već počeo na trećem
katu.
No kad se Elizabeth našla u privatnom prostoru svoje sobe, veseli
smiješak koji je namaknula pred drugim djevojkama sada je bio
zamijenjen izrazom zamišljene zbunjenosti. Prišavši krevetu, sjela je i
vrškom prstiju dokono prelazila preko zlatnih niti ružičastog brokatnog
prekrivača, pokušavajući razumjeti osjećaje koji su ju preplavili u
prisutnosti Iana Thorntona.
Dok je stajala s njim u vrtu, istovremeno se osjećala preplašeno i
ushićeno; protiv njezine volje njemu ju je privukla neka magnetska sila
koja kao da je isijavala iz njega. Kao da je morala pridobiti njegovu
naklonost, zabrinuta kad joj to nije uspjelo, a sretna kad je. Čak i sada kad
se sjetila njegovog osmijeha i intimnog dokonog pogleda, počela se
preznojavati.
Iz plesne dvorane počela je dopirati glazba, a Elizabeth je napokon
prestala sanjariti te je pozvala Bertu da joj pomogne da se obuče.
- Što misliš? - pitala je Bertu pola sata kasnije, kad se pred ogledalom
okrenula da ju pogleda njezina nekadašnja dadilja, koja joj je sada bila
sluškinja.
Berta je zakoračila unatrag i sklopila svoje punašne ruke, nervozno
promatrajući profinjeniji izgled svoje blistave mlade gospodarice te nije
mogla potisnuti blagonaklon smiješak. Elizabethina kosa bila je podignuta
u elegantnu punđu, a lagani pramenovi uokviravali su joj lice. Majčine
naušnice od safira i dijamanata svjetlucale su joj na ušima.
Za razliku od Elizabethinih ostalih haljina, koje su gotovo sve bile
pastelnih boja i visokog struka, ova je bila safirno plava i daleko
neobičnija i privlačnija od drugih. Nabori od plave svile do poda su padali
s mašne na njezinu lijevom ramenu, razotkrivajući drugo rame. Unatoč
tome što haljina zapravo nije bila ništa više od ravnog valjka svile, lijepo
joj je pristajala, naglašavajući joj grudi i nagovještavajući da se ispod nje
nalazi uzak struk. - Mislim - napokon je rekla Berta - da je čudo da je
gospođa Porter naručila takvu haljinu za vas. Uopće ne sliči drugim
haljinama koje imate.
Dok je navlačila safirno plave rukavice koje su joj dosezale do iznad
lakta, Elizabeth joj se veselo, urotnički nasmiješila. - To je jedina koju
gospođa Porter nije odabrala - priznala je. - A ni Lucinda ju nije vidjela.
- To sigurno.
Elizabeth se ponovno okrenula prema ogledalu i namrštila se
gledajući se. - Druge djevojke tek su napunile sedamnaest godina, a ja ću
za nekoliko mjeseci napuniti osamnaest. Osim toga - objašnjavala je kad je
uzela majčinu narukvicu od safira i dijamanata i stavila ju na lijevi zglob
preko rukavice - kao što sam pokušala objasniti gospođi Porter, mislim da
je pravo bacanje novca kupovati haljine koje neću moći nositi za godinu ili
dvije. Ovu ću moći nositi i kad budem imala dvadeset godina.
Berta je zakolutala očima i odmahnula glavom, a resice na kapi su joj
se zanjihale. - Ne vjerujem da će vaš vikont Mondevale htjeti da istu
haljinu obučete više od dvaput, a kamoli da ju iznosite - rekla je sagnuvši
se da poravna rub na plavoj haljini.
 5.

Bertino podsjećanje da je pred zarukama imale su iznimno otrežnjavajući

učinak na Elizabeth, a u takvom je raspoloženju bila i kad je krenula
prema stepenicama koje su vodile dolje u plesnu dvoranu. Od mogućnosti
susreta s gospodinom Ianom Thorntonom srce joj više nije brzo kucalo, te
je odbila žaliti zbog njegovog odbijanja da pleše s njom, a nije htjela čak ni
razmišljati o njemu. S prirodnom gracioznošću počela se spuštati prema
plesnoj dvorani, gdje su parovi plesali, no većina ih je u grupicama
razgovarala i smijala se.
Nekoliko koraka prije nego što je došla do kraja stepenica, na
trenutak je zastala da promotri uzvanike, pitajući se gdje se nalaze njezine
prijateljice. Vidjela ih je tek nekoliko metara dalje, a kad je Penelope
podigla ruku i mahnula joj, Elizabeth je kimnula i nasmiješila joj se.
Sa smiješkom na ustima htjela je skrenuti pogled, no onda se
skamenila kad je ugledala zatečene jantarne oči. Stojeći u skupini
muškaraca blizu dna stepeništa, Ian Thornton zurio je u nju, držeći čašu s
vinom u zraku. Odvažno ju je odmjerio od glave do pete: pogledom je
prešao preko njezine sjajne zlatne kose, preko grudi i kukova, a kad je
došao do plavih satenskih cipela, naglo je podigao pogled i pogledao ju u
lice, a oči su mu zasvjetlucale od iskrenog divljenja. Kao da to želi
potvrditi, lagano je podigao jednu obrvu, a zatim je podigao i čašu kao da
joj suptilno nazdravlja prije nego što je popio vino.
Dok se graciozno nastavila spuštati stubama, Elizabeth je nekako
uspjela zadržati spokojan izgled, no njezin izdajnički puls sada je kucao
dvostruko brže te je bila potpuno zbunjena. Da ju je bilo koji drugi
muškarac pogledao na taj način ili napravio to što je upravo napravio Ian
Thornton, nju bi to ili razljutilo ili razvedrilo, ili oboje. No zbog njegovih
nasmiješenih očiju i prijetvorne zdravice imala je osjećaj kao da su se našli
usred nekog privatnog, intimnog razgovora te se i ona njemu nasmiješila.
Na dnu stuba čekao ju je lord Howard, rođak vikonta Mondevalea.
Profinjen muškarac ugodnih manira, nikada joj se nije udvarao, nego joj je
postao nešto kao prijatelj te se uvijek trudio da pospješi zaruke između
vikonta Mondevalea i nje. S njim je bio lord Everly, jedan od Elizabethinih
najupornijih udvarača, nagao, zgodan mladić koji je poput Elizabeth u
mladosti naslijedio titulu i posjed. No za razliku od Elizabeth, naslijedio je
i bogatstvo. - Ajme meni! - povikao je lord Everly, nudeći Elizabeth svoju
ruku. - Čuli smo da ste ovdje. Večeras izgledate zanosno!
 - Zanosno - ponovio je lord Howard. Znakovito se nasmiješivši na
ispruženu ruku Thomasa Everlyja, rekao je: - Everly, gospodin inače mora
pitati damu hoće li mu dopustiti da ju otprati nekamo, umjesto da samo
tako ispruži ruku pred nju. - Okrenuvši se prema Elizabeth, naklonio se i
pitao: - Smijem li? - te je ispružio ruku.
Elizabeth je zahihotala, a sada kad je već bila gotovo zaručena,
dopustila je da prekrši malo pravilo pristojnog ponašanja: - Naravno,
lordovi moji - odgovorila je i pod ruku uhvatila obojicu muškaraca. -
Nadam se da nećete imati ništa protiv dok vas budem pokušavala
spriječiti da se ne potučete - zadirkivala ih je dok su ju vodili prema
dvorani. - Izgledam kao starica koja je preslaba da bi mogla hodati pa ju sa
svake strane netko mora pridržavati!
Dva gospodina su se nasmijala, a to je učinila i Elizabeth i tom prizoru
svjedočio je Ian Thornton dok je trojac lagano prolazio pokraj skupine
ljudi u kojoj se on nalazio. Elizabeth se uspjela suzdržati da ne pogleda
prema njemu dok ga već gotovo nisu prošli, no onda je netko pozvao lorda
Howarda te je on nakratko stao da odgovori. Ne mogavši odoljeti
iskušenju, Elizabeth je kratko postrance pogledala tog visokog muškarca
širokih pleća koji se nalazio u središtu te skupine. Njegova tamnokosa
glava bila je pognuta i izgledao je kao da pozorno sluša neki smiješan
komentar jedine žene u toj skupini. Ako je znao da Elizabeth stoji ondje,
ničime to nije pokazao.
- Moram priznati - rekao joj je lord Howard trenutak kasnije kad ju je
opet pratio - da sam bio malo iznenađen kad sam čuo da ste ovdje.
- Zašto? - pitala je Elizabeth, čvrsto odlučivši da više neće misliti na
Iana Thorntona. Postajala je opsjednuta s muškarcem koji joj je bio
potpuni neznanac, a povrh svega bila je gotovo zaručena!
- Zato što Charise Dumont ima pomalo dekadentno društvo - objasnio
je.
Zapanjena, Elizabeth je pozornost potpuno posvetila tom privlačnom
plavom muškarcu. - Ali moja pratilja, gospođica Throckmorton-Jones,
nikada se ni najmanje nije bunila kad sam u Londonu posjećivala bilo
kojeg člana ove obitelji. Osim toga, Charisina mama bila je prijateljica moje
mame.
Osmijeh lorda Howarda bio je istodobno i zabrinut i utješan. - U
Londonu - naglasio je - Charise je uzorna domaćica. No recimo da su na
ladanju njezine zabave malo slobodnije. - Zastao je da zaustavi slugu koji
je nosio srebrni poslužavnik sa šampanjcem te je jednu čašu dao Elizabeth
i potom nastavio: - Nisam time želio reći da će vaš ugled biti uništen što
ste ovdje. Na kraju krajeva - našalio se - Everly i ja smo ovdje, što znači da
nas je barem nekoliko iz najmoralnijeg sloja društva.
 - Za razliku od nekih drugih gostiju - prezrivo se nadovezao lord
Everly, nagnuvši glavu prema Ianu Thorntonu - koji ne bi bili primljeni ni
u jedan pristojan salon u cijelom Londonu!
Preplavljena osjećajima znatiželje i zabrinutosti, Elizabeth je morala
pitati: - Govorite li o gospodinu Thorntonu?
- Naravno.
Otpila je gutljaj šampanjca, koristeći to kao izliku da prouči tog
visokog, preplanulog muškarca koji joj je silno zaokupio misli otkako je
progovorila s njim. Elizabeth je on cijelom svojom pojavom djelovao kao
elegantan, suzdržan gospodin: njegov tamnocrveni sako i hlače
naglašavali su mu široka ramena i dugačke, mišićave noge i to s takvom
savršenošću da je bilo jasno da je odijelo izrađeno u najboljem
londonskom krojačkom salonu; snježno bijela marama na vratu bila je
savršeno povezana, a tamna kosa savršeno počešljana. Čak i u opuštenoj
pozi, vidjelo se da je njegovo tijelo snažno i mišićavo kao u bacača diska,
dok su njegove osunčane crte lica bile prožete hladnom bahatošću
tipičnom za plemstvo. - Ovaj... Je li stvarno tako loš? - pitala je, jedva
sklonivši pogled s njegovog markantnog profila.
Bila je toliko zadivljena njegovom elegantnošću da joj je trebalo malo
vremena da registrira zajedljivu primjedbu lorda Everlyja: - Još je gori! Taj
muškarac je teški kockar, hulja, nitkov i još gore!
- Ja... Ne mogu to vjerovati - rekla je Elizabeth, previše zaprepaštena i
razočarana da bi šutjela.
Lord Howard prijekorno je pogledao Everlyja, a potom se utješno
nasmiješio snuždenoj Elizabeth, krivo protumačivši razlog njezinog
čuđenja. - Nemojte se obazirati na lorda Everlyja, mlada damo. On je samo
uzrujan jer ga je Thornton prije dva tjedna u jednoj uglednoj kockarnici
olakšao za deset tisuća funti. Dosta, Thom! - dodao je kad se gnjevni grof
htio pobuniti. - Ledi Elizabeth večeras neće moći spavati od straha!
I dalje razmišljajući o Ianu Thorntonu, Elizabeth je tek djelomično
čula ono o čemu su njezine prijateljice razgovarale kad im se približavala
sa svojim pratiteljima. - Ne znam što muškarci vide u njoj - govorila je
Georgina. - Nije ljepša ni od jedne od nas.
- Jeste li primijetile - dubokoumno se nadovezala Penelope - kakve su
muškarci ovce? Kamo ode prvi, svi će za njim.
- Samo neka si odabere jednoga za kojeg će se udati pa da drugi
ostanu nama - rekla je Georgina.
- Mislim da joj se sviđa on.
- Tu gubi vrijeme - podsmjehnula se Valerie i ljutito povukla svoju
ružičastu haljinu. - Kao što sam već ranije rekla, Charise me uvjeravala da
ga uopće ne zanimaju ”nevine mlade stvarčice”. Svejedno - rekla je ljutito
uzdahnuvši - bilo bi prekrasno da razvije nježne osjećaje prema njemu.
Ples ili dva s njim, nekoliko čeznutljivih pogleda i riješile bismo se je za
svagda čim bi glasine stigle do njezinog prekrasnog udvarača... Pobogu,
Elizabeth! - povikala je, napokon primijetivši Elizabeth, koja je stajala iza
nje. - Mislili smo da plešeš s lordom Howardom.
- Odlična ideja - zaključio je lord Howard. - Mislio sam vas zamoliti za
sljedeći ples, ledi Cameron, ali ako nemate ništa protiv, zamolit ću vas za
ovaj?
- Prije nego što si ju potpuno prisvojiš - ubacio se lord Everly turobno
pogledavši lorda Howarda, kojega je pogrešno smatrao svojim
suparnikom za Elizabethinu ruku. Okrenuo se prema Elizabeth i nastavio:
- Sutra ćemo ići na cjelodnevni izlet u selo, a polazak je ujutro. Hoćete li mi
učiniti čast i dopustiti mi da budem vaš pratitelj?
Kako joj je bilo nelagodno stalno biti dijelom zlobnog tračanja
djevojaka, Elizabeth je zahvalno prihvatila ponudu lorda Everlyja i potom
pristala plesati s lordom Howardom. Na plesnom joj se podiju nasmiješio i
rekao: - Koliko sam shvatio, bit ćemo rodbina.
- Vidjevši njezinu iznenađenu reakciju na tu preuranjenu primjedbu,
pojasnio joj je: - Mondevale mi je povjerio da ćete ga učiniti najsretnijim
muškarcem na svijetu, osim ako vaš brat ne odluči suprotno.
Budući da je Robert izričito naglasio da želi da vikont Mondevale
čeka, Elizabeth je rekla jedino što je mogla: - Ta odluka je u rukama
mojega brata.
- A ondje i treba biti - zadovoljno je rekao.
Sat vremena kasnije Elizabeth je shvatila da si je svojom stalnom
prisutnošću uz nju lord Howard očito dodijelio ulogu njezinog zaštitnika
na ovom okupljanju, koje nije smatrao baš prikladnim za mlade i nevine.
Kad joj je on otišao po punč, također je shvatila da muška populacija, a
dijelom i ženska, napušta plesnu dvoranu i odlazi u susjednu prostoriju za
kartanje. Na balovima je prostorija za kartanje obično bila namijenjena
muškarcima, koji su bili ili stariji ili oženjeni, a morali su doći na bal, no
nisu nipošto cijelu večer htjeli provesti beznačajno čavrljajući. Znala je da
je Ian Thornton rano te večeri otišao onamo i ondje se zadržao, a sada su
čak i njezine prijateljice čeznutljivo gledale u tom smjeru. - Događa li se
nešto značajno u prostoriji za kartanje? - pitala je kad se lord Howard
vratio noseći joj punč i kad ju je počeo voditi prema njezinim
prijateljicama.
Kimnuo je zlobno se nasmiješivši. - Thornton gadno gubi cijelu večer,
što je vrlo neobično za njega.
 Penelope i druge djevojke čule su taj komentar s izrazito radoznalim
izrazom lica. - Lord Tilbury nam je rekao da misli da na tom stolu u
žetonima i u mjenicama leži sve što gospodin Thornton ima - rekla je.
Elizabeth se mučno stegnuo želudac. - On... Ulaže sve? - pitala je svog
samododijeljenog zaštitnika. - Na jednu partiju? Zašto bi to učinio?
- Pretpostavljam zbog ushićenja. Kockari to rade zbog toga.
Elizabeth nije bilo jasno zašto su njezin otac, brat ili drugi muškarci
uživali u riskiranju gubljenja velikih suma novca zbog nečeg tako
beznačajnog kao što je igra na sreću, no nije imala prilike to reći jer je
Penelope već pokazivala na Georginu, Valerie, pa čak i na Elizabeth te je uz
dražestan osmijeh na licu rekla: - Lorde Howard, sve bismo to vrlo rado
željele gledati, a kada biste nas vi otpratili, onda bismo mogle i ostvariti tu
želju. To je jako uzbudljivo, a pola ljudi odavde je već ionako otišlo onamo.
Lord Howard nije bio imun na tri lijepa lica koja su ga gledala puna
nade, ali svejedno je oklijevao, nesigurno pogledavajući Elizabeth, budući
da se njegovo zaštitništvo nije podudaralo s njegovom osobnom željom da
iz prve ruke vidi što se ondje događa.
- To nije nimalo neprikladno - molila ga je Valerie - budući da ondje
ima i drugih dama.
- U redu - pristao je bespomoćno se nasmiješivši. Dok ga je Elizabeth
držala pod rukom, otpratio je skupinu djevojaka kroz otvorena vrata u
kartašku meku muškaraca.
Potisnuvši poriv da zavapi kako ne želi gledati Iana Thorntona kako
gubi, Elizabeth se natjerala da izraz lica zadrži ravnodušnim te je
pogledala u skupine ljudi koji su se okupili oko najvećeg stola od
hrastovine i zaklanjali pogled na igrače koji su sjedili za njim. Zbog zida
prekrivenog tamnim drvenim daskama i tamnocrvenog tepiha na podu,
ova je prostorija djelovala mračnije u usporedbi s plesnom dvoranom. U
prednjem dijelu velike prostorije nalazila su se dva prekrasno izrezbarena
stola za bilijar, iznad kojih su visili veliki lusteri, a u prostoriji se nalazilo
još osam stolova. Iako za tim stolovima trenutačno nije bilo nikoga, na
njima su stajale karte, s licem pažljivo okrenutim prema dolje, a na sredini
svakog stola nalazila se hrpa žetona.
Elizabeth je pretpostavila da su igrači napustili te stolove i prestali
kartati te su sada bili dio gledatelja okupljenih oko velikog stola, gdje se
događalo sve uzbuđenje. Baš kad je to pomislila, jedan od gledatelja za
velikim stolom izjavio je da je vrijeme da se vrate svojoj igri te su se
četvorica muškaraca povukla. Lord Howard elegantno je poveo svoje
dame na mjesto koje su ti muškarci upravo oslobodili tako da se Elizabeth
našla ondje gdje je zadnje htjela biti: pokraj Iana Thorntona, te je imala
savršen, nezaklonjen pogled na ono što je navodno bilo sakaćenje
njegovih financija.
Osim njega, za okruglim stolom su sjedila još četiri muškarca,
uključujući i lorda Everlyja, čije je mlado lice bilo pobjedonosno rumeno.
Osim što je ondje bio najmlađi, lord Everly bio je jedini čije je držanje i
izraz lica očito odavalo njegove emocije. Potpuno suprotno od lorda
Everlyja, Ian Thornton ravnodušno je sjedio na stolici, bezizražajnog lica.
Duge noge ispružio je ispod stola, a tamnocrveni sako bio mu je otkopčan.
Ostala trojica djelovala su usredotočeno na karte u rukama, a izraz lica bio
im je neproničan.
Vojvoda od Hammunda, koji je sjedio preko puta Elizabeth, prekinuo
je tišinu. - Mislim da blefiraš, Thorn - rekao je kratko se nasmiješivši. -
Štoviše, večeras samo gubiš. Dižem za petsto funti - dodao je i gurnuo pet
žetona na sredinu stola.
Elizabeth je istovremeno primijetila dvije stvari: Ianov nadimak očito
je bio Thorn, a Njegova Milost, vojvoda od Hammunda, prvi vojvoda
kraljevstva, obratio mu se kao da su prijatelji. No drugi muškarci i dalje su
hladno gledali Iana dok su sa svojih hrpa uzimali po pet žetona da bi ih
potom gurnuli na hrpu koja se nakupila na sredini stola.
Kad je došao red na Iana, Elizabeth je zabrinuto primijetila da on
uopće nema hrpu žetona, nego samo pet usamljenih bijelih komada.
Snuždila se dok je gledala kako uzima svih pet žetona i baca ih na hrpu u
sredini. Nesvjesno je zadržala dah, pomalo se mahnito pitajući zašto bi
bilo koje razborito ljudsko biće uložilo sve što ima na jednu glupu igru na
sreću.
Stavili su posljednji ulog pa je vojvoda od Hammunda pokazao svoje
karte: par asova. Druga dva muškarca očito su imala slabije karte jer ih
nisu pokazali. - Dobio sam te! - lord Everly je rekao vojvodi s
pobjedonosnim smiješkom na licu te je pokazao tri kralja. Posegnuvši
prema žetonima, htio ih je privući sebi, no zaustavio ga je dokon Ianov
glas: - Vjerujem da je to moje - rekao je i pokazao svoje karte: tri devetke i
par četvorki.
Elizabeth je nesvjesno ispustila dah od olakšanja, a Ian ju je naglo
pogledao u lice, ne samo primijetivši da je ona ondje, nego je primijetio i
njezine zabrinute zelene oči i slabašan smiješak. Na kutku usana pojavio
mu se kratak, ravnodušan smiješak prije nego što je pogledao ostale
muškarce i ležerno rekao: - Možda mi se sreća napokon nasmiješila zbog
prisustva takvih divnih dama.
Upotrijebio je množinu, ali Elizabeth je osjećala... Znala... Da misli na
nju.
 Nažalost, njegova pretpostavka da mu se sreća nasmiješila bila je
kriva. Sljedećih pola sata Elizabeth je nepomično, snuždeno i s
nepodnošljivom napetošću gledala kako gubi većinu novca koji je osvojio
kad je ona došla za stol. A on je cijelo vrijeme opušteno sjedio na stolici,
ničime ne otkrivajući svoje osjećaje. No Elizabeth više nije mogla podnijeti
da gleda kako gubi te je čekala da završi ova partija tako da može otići, a
da ne dekoncentrira igrače. Čim je partija bila gotova, vojvoda od
Hammunda je rekao: - Mislim da bi nam osvježenje dobro došlo. - Kimnuo
je slugi koji je stajao u blizini i koji je odmah došao prazne čaše zamijeniti
punima, a Elizabeth se brzo okrenula prema lordu Howardu. - Ispričavam
se - rekla je napetim, tihim glasom i podigla haljinu da ode. Ian ju nije ni
pogledao otkako se našalio da mu se sreća počela smiješiti, te je ona
pretpostavila da je i zaboravio da je ona ovdje, ali kad je to rekla, on je
podigao glavu i pogledao ju ravno u oči. - Bojite se ostati do mučnog kraja?
- opušteno je pitao, a trojica muškaraca za stolom koja su osvojila većinu
njegova novca glasno su se nasmijala, ali ne i od srca.
Elizabeth je oklijevala, misleći kako ludi jer je zaista imala osjećaj da
on želi da ostane. Ne znajući umišlja li si to, hrabro mu se nasmiješila: -
Samo sam htjela otići po vino, gospodine - izmislila je. - Sigurna sam -
tražila je pravu riječ - da ćete nadoći! - izjavila je, prisjetivši se što bi
Robert rekao u takvom slučaju. Sluga ju je čuo i brzo joj donio čašu vina, a
Elizabeth je ostala stajati pokraj Iana Thorntona.
U tom je trenutku domaćica ušla u prostoriju te je prijekorno
pogledala ljude za stolom. Zatim se obratila Ianu i prekrasno mu se
nasmiješila unatoč strogim riječima koje mu je uputila: - Stvarno, Thorn,
ovo predugo traje. Završite s kartanjem i pridružite nam se u plesnoj
dvorani. - Kao da se morala posebno potruditi, sklonila je pogled s njega i
pogledala ostale muškarce za stolom. - Gospodo - uz smijeh ih je upozorila
- za dvadeset minuta ukinut ću dotok cigara i konjaka. - Nekoliko
gledatelja ju je slijedilo, bilo zbog osjećaja krivnje što su zanemarili svoju
ulogu pristojnih uzvanika ili zbog toga što im je bilo dosadno gledati kako
Ian sve gubi.
- Meni je za večeras dosta kartanja - rekao je vojvoda od Hammunda.
- I meni - ponovio je još jedan muškarac.
- Još jedna partija - inzistirao je lord Everly. - Thornton još ima nešto
mojega novca i namjeravam mu ga oduzeti u sljedećem dijeljenju.
Muškarci za stolom rezignirano su se pogledali, a onda je vojvoda
kimnuo. - Dobro, Everly, još jedna partija i onda se vraćamo u plesnu
dvoranu.
 - Nema ograničenja s ulozima, s obzirom na to da je zadnja partija? -
revno je pitao lord Everly. Svi muškarci su kimnuli kao da se to
podrazumijeva, a Ian je podijelio prve tri karte svakom igraču.
Početni ulog bio je tisuću funti. Tijekom sljedećih pet minuta iznos
žetona na sredini stola vrtoglavo se popeo na dvadeset pet tisuća funti.
Igrači su jedan po jedan odustajali dok na kraju nisu ostali samo lord
Everly i Ian, a trebalo je podijeliti još samo jednu kartu prije nego što se
stavi ulog. Prostoriju je obavio napeti muk, a Elizabeth je nervozno
stiskala šake dok je lord Everly dizao četvrtu kartu.
Pogledao je kartu, potom Iana, a Elizabeth je vidjela kako su oči
mladića pobjedonosno zasvjetlucale. Snuždila se kad je rekao: -
Thorntone, ako želiš vidjeti ovu kartu, to će te koštati deset tisuća funti.
Elizabeth je osjetila snažan poriv da uguši bogatog mladog lorda i
jednako snažan poriv da šutne Iana Thorntona u potkoljenicu, koju je lako
mogla dosegnuti ispod stola, kada je on platio ulog i povećao ga za još pet
tisuća funti!
Nije mogla vjerovati da Ian tako loše opaža; čak je i ona na Everlyjevu
licu vidjela da ima nepobjedive karte! Kako to više nije mogla podnijeti,
pogledala je gledatelje koji su se okupili oko stola i gledali hoće li Everly
platiti, a onda je podigla haljinu da ode. Taj lagani pokret odvukao je
Ianovu pozornost te ju je treći put te večeri pogledao i po drugi put
zaustavio pogledom. Kad ga je Elizabeth izmučeno pogledala, on je gotovo
neprimjetno okrenuo karte tako da ih ona može vidjeti.
Imao je četiri desetke.
Preplavio ju je osjećaj olakšanja, nakon kojeg je odmah uslijedio užas
jer se bojala da svojom reakcijom nije otkrila njegove osjećaje. Brzo se
okrenuvši, gotovo je srušila lorda Howarda u žurbi da ode od stola. -
Treba mi malo zraka - rekla mu je, a on je bio toliko zaokupljen čekanjem
da vidi hoće li Everly platiti Ianov ulog da joj je kimnuo i bez pogovora joj
dopustio da ode. Elizabeth je shvatila da je Ian time što joj je otkrio karte
kako bi ju umirio, zapravo riskirao jer je ona mogla učiniti ili reći nešto
blesavo što bi ga odalo. Nije shvaćala zašto bi on to učinio zbog nje. Osim
toga, dok je stajala pokraj njega, nekako je znala da je svjestan njezine
prisutnosti isto kao i ona njegove i da mu se sviđalo što je uz njega.
No sada kad se uspjela maknuti, Elizabeth nije znala kako da svejedno
ostane u ovoj prostoriji, pa je otišla do slike na kojoj je bio prikazan lov te
ju je promatrala s prijetvornom očaranošću.
- Ti si na redu, Everly - čula je kako Ian govori. Elizabeth je zadrhtala
kad je čula kako lord Everly odgovara:
- Dvadeset pet tisuća funti - otezao je.
 - Ne budi glup! - rekao mu je vojvoda. - To je previše čak i za tebe.
Sigurna da joj je izraz lica pod kontolom, Elizabeth se vratila za stol.
- Ja si to mogu priuštiti - Everly ih je sve olako podsjetio. - No brine
me možeš li ti, Thorntone, pokriti troškove svojeg uloga kad izgubiš.
Elizabeth se trgnula kao da je ta uvreda bila upućena njoj, no Ian se
samo naslonio i pogledao Everlyja u ledenoj tišini. Nakog dugačkog,
napetog trenutka, rekao je opasno tihim glasom: - Podižem ulog za još
deset tisuća funti.
- Ti na tom svom prokletom prezimenu nemaš još deset tisuća funti -
izustio je Everly - a ja neću stavljati svoj novac na neki bezvrijedni komad
papira koji si ti potpisao!
- Dosta! - povikao je vojvoda od Hammunda. - Pretjeruješ, Everly. Ja
jamčim za njega. Sad plati ili odustani.
Everly je bijesno pogledao Hammunda, a onda je prezrivo kimnuo
Ianu. - Još deset tisuća. Da vidimo sada što imaš!
Ian je bez riječi okrenuo ruku prema gore, a četiri desetke u savršenoj
lepezi graciozno su pale na stol.
Everly je bijesno skočio sa stolice. - Ti bijedni varalice! Vidio sam kako
zadnju kartu uzimaš s dna špila. Znao sam, ali nisam htio vjerovati
vlastitim očima.
U prostoriji se začuo žamor nakon ove neoprostive uvrede, ali osim
jednog mišića koji je zatitrao na Ianovoj napetoj bradi, njegov izraz lica
nije se promijenio.
- Izaberi si sekundante, huljo! - siktao je Everly, nagnuvši se na stol
stisnutih šaka te je razjareno pogledao Iana.
- S obzirom na okolnosti - Ian je odgovorio ledenim glasom osobe koja
se dosađuje - vjerujem da sam ja taj koji bi trebao tražiti zadovoljštinu.
- Ne budi lud, Everly! - netko je zasiktao. - Ubit će te kao zeca. -
Elizabeth to gotovo nije ni čula; samo je znala da će se dogoditi dvoboj do
kojega zapravo ne bi trebalo doći.
- Ovo je strašna pogreška! - povikala je, a sva muška lica u prostoriji u
nevjerici su se okrenula prema njoj. - Gospodin Thornton nije varao - brzo
je pojasnila. - Imao je sve četiri desetke prije nego što je izvukao
posljednju kartu. Ja sam ih krišom vidjela kad sam se prije nekoliko
minuta nakratko maknula od stola; sve su bile ondje.
Iznenadila se kad je vidjela da nitko nije odavao znakove kao da joj
vjeruje niti kao da je ikoga bilo briga što je ona rekla, uključujući i lorda
Everlyja, koji je udario rukom po stolu i ljutito izustio: - Proklet bio!
Nazvao sam te varalicom, a sad ću te nazvati kukav...
 - Pobogu! - zavapila je Elizabeth, prekidajući riječ ”kukavica”, jer je
znala da bi ona bilo kojeg časnog muškarca izazvala na dvoboj. - Zar nitko
nije shvatio što sam rekla? - preklinjući je gledala muškarce koji su stajali
oko stola, misleći da će oni biti razumniji od lorda Everlyja, budući da nisu
bili upleteni u ovo. - Upravo sam rekla da je gospodin Ian Thornton imao
sve četiri desetke...
Nijedno bahato muško lice nije promijenilo svoj izraz, a Elizabeth je
tada sinulo zašto se nitko ne želi miješati: u prostoriji punoj lordova i
vitezova koji su bili svjesni svoje uzvišenosti, Ian Thornton, koji nije imao
titulu, bio je u manjini. Bio je uljez; Everly je bio jedan od njih, a oni nikada
neće stati na stranu uljeza. Osim toga, ravnodušnim odbijanjem
Everlyjevog izazivanja na dvoboj, Ian je suptilno dao do znanja da tog
mladića ne smatra vrijednim svojega truda ni vremena, a drugi muškarci
tu su uvredu shvatili osobno.
Lord Everly je to znao i to ga je još više razljutilo i učinilo ga još
nepromišljenijim kad je ubojitim pogledom prostrijelio Iana: - Ako ne želiš
pristati na dvoboj sutra ujutro, potražit ću te, ti nitkove...
- Nećete moći, milorde! - povikala je Elizabeth. Everly je ljutiti pogled
odvratio od Iana te ju je razjapljenih usta iznenađeno pogledao, a ona se s
iznimnom razboritošću koje nije bila ni svjesna usredotočila na jedinog
muškarca u toj prostoriji koji je bio podložan njezinim čarima. Veselo se
nasmiješila Thomasu Everlyju te mu se obratila dražesnim, koketirajućim
tonom, računajući na to da će ga pokolebati njegova zaluđenost njome. -
Baš ste blesavi, gospodine, kada razmišljate o dvoboju sutra, a već ste
obećali da ćete mene odvesti na izlet u selo.
- Ledi Elizabeth, ovo je stvarno...
- Ne, milorde, stvarno mi je žao, ali inzistiram - prekinula ga je
Elizabeth nevino ga pogledavši. - Nećete me valjda tako zanemariti... -
Očajno je dodala: - Jako je uznemirujuće što se tako bijedno odnosite
prema meni. I... Ja... Ja sam zaprepaštena time što ste uopće razmišljali o
tome da prekršite obećanje koje ste mi dali. - Izgledao je kao da ga je netko
nabo na vilicu dok ga je Elizabeth prodorno gledala svojim čarobnim
zelenim očima sa zanosnim osmijehom na licu.
Prigušenim glasom silovito je rekao: - Otpratit ću vas u selo nakon što
dobijem zadovoljštinu od ovoga gada.
- U zoru? - prijetvorno je zavapila Elizabeth. - Ali bit ćete preumorni
da mi pravite veselo društvo ako se tako rano ustanete. A osim toga, do
dvoboja neće doći ako gospodin Thornton ne izazove vas, a sigurna sam
da on to neće učiniti zato što... - okrenula se prema Ianu Thorntonu i
pobjedonosno dovršila: - Zato što on sigurno neće biti tako neugodan da
me dvobojem liši vašeg društva sutra! - Ne dajući Ianu priliku da išta kaže,
okrenula se prema drugim muškarcima u sobi i veselo izjavila: - Eto, sve je
riješeno. Nitko nije varao na kartama i nitko nikoga neće upucati.
Elizabeth je svojim trudom zaradila ljutite, oštre poglede od svih
muškaraca u sobi osim dvojice: vojvoda od Hammunda je izgledao kao da
se pokušava odlučiti je li ona budala ili nadareni diplomat, a Ian ju je
gledao hladnim, neproničnim izrazom lica kao da čeka koju će suludu
ludoriju sljedeće napraviti.
Budući da se nitko drugi nije mogao pomaknuti, Elizabeth je opet
uzela stvar u svoje ruke. - Lorde Everly, mislim da je ovo valcer, a vi ste
obećali da ćete zaplesati valcer sa mnom. - Od glasnog muškog smijeha
koji se začuo u stražnjem dijelu prostorije lord Everly je pocrvenio jer je
mislio da je upućen njemu, a ne Elizabeth. Bijesno i prezrivo ju pogledavši,
brzo se okrenuo i izjurio iz sobe, a ona je ostala stajati ondje istodobno se
osjećajući i smiješno i kao da joj je pao kamen sa srca. No lord Howard
napokon se oporavio od šoka te je smireno ispružio ruku Elizabeth. -
Dopustite mi da zamijenim lorda Everlyja - rekao je.
Tek kad su ušli u plesnu dvoranu, Elizabeth si je dopustila da nekako
reagira, a to je bilo drhtanjem nogu na kojima je jedva stajala. - Vi ste novi
u gradu - nježno je rekao lord Howard - i nadam se da mi nećete zamjeriti
kad vam kažem da to što ste ondje učinili, umiješali se u muške odnose,
uopće nije primjereno.
- Znam - priznala je Elizabeth uzdahnuvši. - Barem sada znam. U tom
trenu nisam razmišljala o tome.
- Moj rođak - nježno je rekao lord Howard misleći na vikonta
Mondevalea - vrlo je razuman. Pobrinut ću se da istinu Sazna od mene
prije nego što od svih drugih čuje glasine koje će sigurno biti pretjerane.
Kad je ples završio, Elizabeth se ispričala i otišla u salon, nadajući se
da će ondje moći malo biti sama. Nažalost, u salonu se već nalazilo
nekoliko žena koje su govorile o onome što se dogodilo u prostoriji za
kartanje. Htjela se povući u sigurnost svoje sobe i propustiti kasnu večeru
koja će biti poslužena u ponoć, no bila je dovoljno mudra da zna da je
kukavički bijeg najgore što može učiniti. Kako nije imala drugog izbora,
Elizabeth je na lice prilijepila spokojan smiješak i izašla na terasu kako bi
udahnula svježi zrak.
Stube koje su u vrt vodile s terase bile su obasjane mjesečinom, a
nakon što je kratko uživala u blaženom miru, Elizabeth se zaželjela još.
Krenula je naprijed, pristojno kimajući parovima pokraj kojih je prošla. Na
kraju vrta je zastala, a zatim je skrenula desno i ušla u sjenicu. Glasovi su
iščeznuli, a čuli su se samo udaljeni zvuci umirujuće glazbe. Stajala je
ondje nekoliko minuta kad je iza sebe čula kako joj glas promukao poput
grubog baršuna govori: - Pleši sa mnom, Elizabeth.
 Preplašena Ianovim nečujnim dolaskom, Elizabeth se brzo okrenula i
pogledala ga, refleksno stavivši ruku na vrat. Mislila je da se naljutio na
nju u prostoriji za kartanje, ali izraz njegova lica bio je ozbiljan i nježan.
Obavio ju je ritam valcera, a on je raširio ruke. - Pleši sa mnom - ponovio
je istim promuklim glasom.
Osjećajući se kao u snu, Elizabeth mu je prišla i osjetila kako stavlja
desnu ruku na njezin struk i privlači ju svome snažnom, postojanom tijelu.
Lijevom rukom obuhvatio joj je prste i iznenada ju je nježno počeo vrtjeti
taj muškarac koji je tako opušteno i graciozno plesao valcer, kako može
samo osoba koja ga je plesala tisuću puta.
U rukavicama je osjetila da je njegovo rame snažno i široko od čvrstog
mišića, a ne od podstave, a ruka koja ju je čvrsto držala oko struka privila
ju je uz njega mnogo jače nego što je bilo primjereno. Trebala se osjećati
ugroženo, nadvladano, osobito u tom mraku gdje je svjetlo dopiralo jedino
sa zvjezdanog neba, ali zapravo se osjećala sigurno i zaštićeno. No počelo
joj je biti malo neugodno te je zaključila da bi bilo primjereno malo
razgovarati. - Mislila sam da se ljutite na mene što sam se umiješala - rekla
je njegovu ramenu.
U glasu mu se čula razigranost kad je odgovorio: - Nisam se naljutio.
Bio sam zatečen.
- Pa nisam mogla dopustiti da vas nazivaju varalicom kad sam jako
dobro znala da to niste.
- Mislim da su me nazivali i gorim imenima - nježno je rekao. - U tome
prednjači tvoj mladi prijatelj usijane glave, Everly.
Elizabeth se zapitala što može biti gore nego kad te netko nazove
varalicom, ali njezini pristojni maniri nisu joj dopustili da ga to pita.
Podigla je glavu i zabrinuto pogledala u njegove oči te ga je pitala: - Ne
mislite kasnije tražiti zadovoljštinu od lorda Everlyja, zar ne?
- Nadam se - uz osmijeh ju je zadirkivao - da nisam tako nezahvalan
da time pokvarim sav tvoj trud koji si uložila u prostoriji za kartanje. Osim
toga, bilo bi vrlo nepristojno od mene da ga ubijem, kad si vrlo jasno dala
do znanja da te već sutra mora pratiti na izlet.
Elizabeth je zahihotala, a obrazi su joj se zarumenjeli od sramote. -
Znam da sam zvučala nevjerojatno glupo, ali jedino mi je to palo na pamet.
Znate, i moj brat je vrlo nagao i još sam davno shvatila da se, kada poludi,
puno brže smiri ako ga zadirkujem ili mu se umiljavam, umjesto da ga
pokušavam urazumiti.
- Bojim se - rekao joj je Ian - da sutra svejedno nećeš imati Everlyjevu
pratnju.
- Mislite zato što je ljut na mene jer sam se umiješala?
 - Zato što njegovog nesretnog sobara sada vjerojatno nepristojno
bude i govore mu da spakira kovčege svojega gospodara. Nakon onoga što
se dogodilo u prostoriji za kartanje, on neće htjeti ostati ovdje, Elizabeth.
Bojim se da si ga ponizila trudeći se da mu spasiš život, a ja sam to još
pogoršao odbivši dvoboj.
Elizabethine velike zelene oči su se zabrinule, a on je utješno dodao: -
No bez obzira na to, bolje mu je da je živ i ponižen nego mrtav i ponosan.
Elizabeth je pomislila kako je to vjerojatno razlika između rođenog
gospodina, kao što je lord Everly, i stečenog gospodina, kao što je Ian
Thornton: pravom gospodinu draža je smrt nego sramota, barem je tako
govorio Robert koji je uvijek naglašavao karakteristike svojeg sloja.
- Ne slažeš se?
Previše udubljena u svoje misli da bi razmislila o tome kako će
njezine riječi zvučati, kimnula je i rekla: - Lord Everly je gospodin i plemić
i kao takav vjerojatno mu je draža smrt nego sramota.
- Lord Everly - nježno joj se suprotstavio - nemarna je mlada budala
koja ugrožava svoj život zbog kartanja. Život je predragocjen da bi ga se
tako ugrozilo. Jednog dana će mi zahvaliti što sam ga odbio.
- To je kodeks časti jednog gospodina - ponovila je.
- Smrt zbog svađe nije časna; to je traćenje jednog života. Čovjek
umire zbog nečega u što vjeruje ili zbog toga da zaštiti ljude do kojih mu je
stalo. Bilo koji drugi razlog čista je glupost.
- Da se ja nisam umiješala, biste li prihvatili njegovo izazivanje na
dvoboj?
- Ne bih.
- Ne? Hoćete li reći - iznenađeno je upitala - da biste radije dopustili
da vas naziva varalicom i ne biste ni prstom pomaknuli da obranite svoju
čast i svoje prezime?
- Mislim da moja ”čast” nije bila ugrožena, a čak i da je, ne vidim kako
bih ju spasio ubojstvom dječaka. Što se tiče mojeg ”prezimena”, i ono je
mnogo puta bilo preispitivano.
- Ako je to tako, zašto vas vojvoda od Hammunda favorizira u društvu,
što je večeras bilo očito?
Pogled mu više nije bio nježan, a smiješak mu je iščeznuo s lica. - Je li
to bitno?
Pogledavši u te čarobne jantarne oči, dok ju je držao u svom naručju,
Elizabeth nije mogla razborito razmišljati. Nije bila sigurna da je u tom
trenutku išta bilo bitno osim njegovog dubokog, neodoljivog glasa. - Valjda
nije - rekla je drhtavim glasom.
 - Ako će te to razuvjeriti da sam kukavica, mogu ga isprebijati. - Tiho
je dodao: - Glazba je prestala - a Elizabeth je tek sada shvatila da više ne
plešu valcer, nego se samo lagano njišu. Kako više nije imala izliku da mu
bude u naručju, Elizabeth je pokušala zanemariti svoje razočaranje i
zakoračiti unatrag, ali onda su glazbenici opet počeli svirati, a njihova
tijela počela su se kretati u savršenom ritmu s glazbom.
- Budući da sam te lišio sutrašnje pratnje u selo - rekao je nakon
minute - hoćeš li razmisliti o alternativi?
Srce joj je poskočilo jer je pomislila da će joj ponuditi da ju on otprati.
Opet joj je pročitao misli, ali njegove riječi su ju snuždile.
- Ne mogu ti ja biti pratnja - odlučno je rekao. Smiješak joj je iščeznuo
s lica. - Zašto?
- Ne budi smiješna. Ugledu debitantice ne može koristiti ako je viđena
u mojemu društvu.
Misli su joj se uskovitlale, pokušavajući pronaći razloge koji bi
opovrgnuli tu izjavu. Na kraju krajeva, vojvoda od Hammunda mu je bio
prijatelj... Ali dok su vojvodu smatrali izuzetnom prilikom za ženidbu,
pratio ga je ugled raskalašenjaka i razvratnika, zbog čega su ga se mame
bojale jednako koliko su ga priželjikivale da im bude zet. S druge strane,
članovi visokog društva smatrali su Charise Dumont posve uglednom
damom tako da je ovo okupljanje na ladanju bilo primjereno. Samo što je
lord Howard rekao da to nije bilo tako. - Jeste li zato odbili plesati sa
mnom kad sam vas to ranije večeras zamolila?
- To je bio jedan razlog.
- A koji je bio drugi? - znatiželjno je pitala.
Sarkastično se nasmiješio. - Nazovimo to dobro razvijenim instinktom
za samoočuvanjem.
- Molim?
- Tvoje su oči smrtonosnije od pištolja u dvoboju, draga - ironično je
rekao. - Mogu i sveca navesti na krivi put.
Elizabeth je čula mnogo kićenih komplimenata o svojoj ljepoti i
pristojno ih je slušala, ali od Ianovog izravnog, gotovo neželjenog laskanja
je zahihotala. Kasnije će shvatiti da je u tom trenutku napravila najveću
pogrešku: zaneseno ga je smatrala jednakim sebi, smatrala je da je riječ o
osobi plemenitog porijekla kojoj može vjerovati i s kojom se može
opustiti. - Koju ste alternativu mislili predložiti za sutra?
- Ručak - rekao je. - Negdje gdje možemo razgovarati u privatnosti i
gdje nas nitko neće vidjeti.
Ugodan piknik za dvoje sigurno nije bio na Lucindinom popisu
prihvatljivih aktivnosti za londonske debitantice, no Elizabeth svejedno
nije htjela odbiti. - Vani... Kod jezera? - naglas je pitala, pokušavajući
opravdati njegov prijedlog nadajući se da će biti negdje u javnosti.
- Mislim da će sutra padati kiša, a osim toga, ondje bi nas netko mogao
vidjeti.
- Gdje onda?
- U šumi. Sastat ćemo se u jedanaest u drvosječinoj kolibi na južnom
dijelu posjeda, blizu potoka. Od kapije onamo vodi puteljak dugačak oko
tri kilometra kad skreneš s glavne ceste. - Elizabeth je bila toliko
zaprepaštena tim prijedlogom da se nije sjetila ni zapitati kako i kada je
Ian Thornton postao tako dobro upoznat s Charisinim posjedom i svim
njegovim tajnim mjestima.
- Ne dolazi u obzir - zadihano je rekla, drhtavim glasom. Čak ni ona
nije bila toliko naivna da pristane biti sama s muškarcem u kolibi i bila je
strašno razočarana što je on to predložio. Gospoda nisu predlagali takve
prijedloge, a dobro odgojene dame nikada ih nisu prihvaćale. Lucinda ju je
jasno upozorila na takve stvari i Elizabeth je to smatrala razumnim.
Elizabeth se oštro trgnula, pokušavajući se izmigoljiti iz njegovog naručja.
Stegnuo je zagrljaj tako da ju drži blizu sebi, a usnama joj je gotovo
okrznuo kosu kad je razigrano rekao: - Zar ti nitko nikada nije rekao da
dama nikada ne ostavlja partnera prije nego što završi ples?
- Završen je! - prigušenim glasom rekla je Elizabeth i oboje su znali da
ne misli samo na ples. - Nisam baš toliko blesava kao što očito mislite -
upozorila ga je i turobno se namrštila gledajući u nabore na njegovoj
košulji. Iz nabora na bijeloj marami zasvjetlucao je jedan rubin.
- Obećajem ti - tiho je rekao - da te sutra ni na što neću prisiljavati.
Nekim čudom Elizabeth mu je vjerovala, ali svejedno je znala da ne
smije pristati na takav sastanak.
- Dajem ti riječ kao gospodin - ponovno je rekao.
- Da ste gospodin, ne biste uopće predložili takvo što - rekla je
Elizabeth, pokušavajući zanemariti tupu bol koju je od razočaranja osjetila
u prsima.
- To ne mogu pobiti - turobno je odgovorio. - S druge strane, to nam je
jedina mogućnost.
- To nije nikakva mogućnost. Ne bismo trebali ni ovdje biti.
- Čekat ću te u kolibi sutra do podneva.
- Neću doći.
- Čekat ću do podneva - inzistirao je.
- Tratit ćete vrijeme. Pustite me, molim vas. Ovo je pogreška!
 - Onda možemo napraviti dvije - grubo je rekao te ju je naglo stegnuo
i priljubio uza sebe. - Pogledaj me, Elizabeth - šapnuo je i toplim dahom joj
pomaknuo kosu na sljepoočnici.
Zvona upozorenja zazvonila su cijelim njezinim tijelom: prekasno, ali
glasno. Ako podigne glavu, poljubit će ju. - Ne želim da me poljubite -
upozorila ga je, ali to baš nije bila istina.
- Onda se pozdravi sada sa mnom.
Elizabeth je podigla glavu i pogledom prelazeći preko njegovih lijepo
oblikovanih usana pogledala u njegove oči. - Zbogom - rekla je, iznenađena
što joj glas nije zadrhtao.
On je gledao njezino lice kao da ga pokušava zapamtiti, a onda mu je
pogled stao na njezinim usnama. Naglo je spustio ruke i zakoračio
unatrag. - Zbogom, Elizabeth.
Elizabeth se okrenula i zakoračila naprijed, ali zbog tuge koju je čula u
njegovu duboku glasu ponovno se okrenula prema njemu... Ili se možda
okrenula zbog toga što ju je srce zaboljelo kao da ostavlja nešto za čime će
poslije žaliti. Fizički razdvojeni tek pola metra, a društveno
nepremostivim jazom, u tišini su se gledali. - Vjerojatno su primijetili da
nas nema - slabašno je rekla i nije bila sigurna pokušava li doći do izlike
zašto ga ostavlja ondje ili se nada da će ju uvjeriti da ostane.
- Moguće. - Izraz lica bio mu je ravnodušan, a glas hladno uljudan, kao
da više ne može doprijeti do njega.
- Stvarno se moram vratiti.
- Naravno.
- Shvaćate, zar ne... - Elizabethin glas je iščeznuo kad je pogledala tog
visokog, zgodnog muškarca kojeg je društvo smatralo neprikladnim samo
zbog toga što nije bio plave krvi, te je iznenada zamrzila sva ograničenja
glupog društvenog sustava koji ju je pokušavao zarobiti. Gutnuvši slinu,
opet je progovorila, želeći da joj kaže da ode ili da raširi ruke kao što je
učinio kad ju je zamolio za ples. - Shvaćate da sutra ne mogu biti s vama...
- Elizabeth - prekinuo ju je promuklim šaptom, a oči su mu
zasvjetlucale kad je ispružio ruku, osjetivši da je pobijedio prije nego što je
Elizabeth shvatila da je poražena. - Dođi ovamo.
Elizabethina ruka podigla se sarna od sebe, a on ju je uhvatio i
iznenada povukao k sebi; obuhvatile su ju ruke čvrste poput čeličnih
zamki, a topla usta potražila su njezina. Nježnim razdvojenim usnama
uporno je milovao njezina, oblikujući ih tako da ih prilagodi svojima, a
zatim je poljubac iznenada postao strastveniji, dok ju je rukama posesivno
milovao po leđima i ramenima. Tiho stenjanje prekinulo je tišinu, ali
Elizabeth nije znala da je ona ispustila taj zvuk. Podigla je ruke i uhvatila
njegova široka ramena, pridržavajući se za njih u svijetu koji je iznenada
postao mračan i iznimno senzualan, u svijetu u kojemu ništa nije bilo
bitno osim tijela i usana koji su se pohlepno priljubili uz nju.
Kad je napokon odmaknuo svoja usta s njezinih, Ian ju je i dalje grlio,
a Elizabeth je naslonila obraz na njegovu uštirkanu bijelu košulju,
osjećajući kako usnama dotiče kosu na vrhu njezine glave. - To je bila još
veća pogreška nego što sam se bojao da će biti - rekao je, a onda je gotovo
odsutno dodao: - Neka nam Bog oboma pomogne.
Začudo, ova posljednja primjedba toliko je preplašila Elizabeth da se
ponovno pribrala. Pomisao da je on mislio da su otišli toliko daleko da im
je oboma trebala božanska pomoć pogodila ju je poput kante hladne vode.
Izvukla se iz njegovog naručja i počela poravnavati nabore na haljini. Kad
se osjećala sposobnom, podigla je lice i iz čistog straha rekla: - Ovo se nije
smjelo dogoditi.
No ako se oboje vratimo u plesnu dvoranu i pretvaramo da smo
proveli vrijeme s nekim drugim, možda nitko neće misliti da smo ovdje
bili zajedno. Zbogom, gospodine Thornton.
- Do viđenja, gospođice Cameron.
Elizabeth je bila preočajna da primijeti kako je lagano naglasio riječi
”do viđenja”, namjerno ih upotrijebivši umjesto ”zbogom”, a nije ni
primijetila da on očito ne shvaća da je ispravno obratiti joj se kao ”ledi
Cameron”, a ne ”gospođice Cameron”.
Odlučivši ući kroz bočna vrata, a ne kroz glavna vrata koja su vodila
izravno u plesnu dvoranu, Elizabeth je pritisnula kvaku te je odahnula kad
su se vrata otvorila. Ušuljala se u mali salon s vratima na drugom kraju za
koja se nadala da vode u prazan hodnik. Nakon tišine noći, kuća je brujala
od smijeha, razgovora i glazbe koja je udarala po njezinim osjetljivim
živcima dok je na prstima hodala po malom salonu.
Izgleda da joj se sreća nasmiješila jer je hodnik bio prazan, a kad je
stigla onamo, predomislila se i odlučila otići u svoju sobi da se malo
osvježi. Pojurila je stubama te je baš bila prošla odmorište kad je čula kako
Penelope s nižeg odmorišta zbunjenim glasom pita: - Je li itko vidio
Elizabeth? Ubrzo idemo na večeru, a lord Howard želi ju otpratiti onamo.
Elizabeth je brzo poravnala kosu, protresla haljinu i tiho se pomolila
da ne izgleda kao osoba koja je prije nekoliko minuta u sjenici radila
zabranjene stvari.
- Mislim - hladnim glasom je rekla Valerie - da je zadnji put viđena
kako ide u vrt. A izgleda i da je gospodin Thornton nestao... - Začuđeno je
zastala kad je ugledala Elizabeth kako se smireno spušta stubištem kojim
je pojurila tek nekoliko minuta prije.
 - Dragi Bože - nevino je rekla Elizabeth, nasmiješivši se prvo
Penelope, a onda Valerie - ne znam zašto mi je večeras tako vruće.
Htjela sam pronaći osvježenje u vrtu, no kad mi to nije uspjelo, otišla
sam malo prileći gore.
Djevojke su zajedno prošetale kroz plesnu dvoranu, zatim su prošle
kroz prostoriju za kartanje, gdje su neka gospoda igrala bilijar. Elizabethin
puls nervozno se ubrzao kad je ugledala kako se Ian Thornton naginje nad
stolom blizu vrata, držeći štap u ruci. Podigao je pogled i ugledao tri mlade
dame, od kojih su dvije zurile u njega. Hladno, ali uljudno je kimnuo svima
trima, a onda je zamahnuo štapom. Elizabeth je slušala kako se kuglice
kotrljaju niz drvo i ulaze u rupe, nakon čega je uslijedio zadivljeni smijeh
vojvode od Hammunda.
- Nevjerojatno je zgodan, na neki mračan, zastrašujući način - šapnula
je Georgina. - U njemu ima i nešto... Opasno - rekla je lagano zadrhtavši od
ushićenja.
- Istina - rekla je Valerie slegnuvši ramenima - ali bila si u pravu ranije
kad si rekla da nema plemenito porijeklo, titulu ni veze.
Elizabeth je čula bit njihovih prošaputanih razgovora, ali nije se
obazirala na njih. Sreća koja ju je pratila posljednjih nekoliko minuta bila
je toliko čudesna da se uvjerila da ipak postoji Bog koji ju s vremena na
vrijeme gleda i upravo mu se tiho zahvaljivala, obećavajući mu da se više
nikada, nikada neće izložiti takvom riziku. Baš je bila tiho rekla ”amen”
kad je shvatila da je Ian ubacio četiri kuglice u rupe jednim udarcem.
Četiri! Kad je ona igrala bilijar s Robertom, on je najviše mogao ubaciti tri
kuglice, a on je tvrdio da izvrsno igra bilijar.
Kad je uz pratnju lorda Howarda sišla na večeru, Elizabeth je i dalje
bila preplavljena osjećajem olakšanja. Začudo, taj osjećaj počeo je
iščezavati dok je razgovarala s gospodom i damama koji su sjedili za
njezinim stolom. Unatoč živahnom razgovoru, Elizabeth je morala uložiti
izniman trud da ne pogleda po raskošno uređenoj ogromnoj prostoriji
kako bi vidjela za kojim stolom prekrivenim plavim stolnjakom sjedi Ian.
Pokraj nje zastao je sluga koji joj je htio poslužiti jastoga, pa ga je
Elizabeth pogledala i kimnula mu. Kako više nije mogla podnijeti tu
neizvjesnot, sluginu prisutnost iskoristila je kao izliku da opušteno
pogleda po prostoriji. Pregledala je more okićenih frizura koje su se
micale i njihale poput šarenih čepova dok su se čaše dizale i spuštale i
onda ga je ugledala: sjedio je za glavnim stolom s vojvodom od
Hammunda i s Valerienom prekrasnom sestrom Charise. Vojvoda je
razgovarao s prekrasnom plavušom za koju se pričalo da mu je trenutačna
ljubavnica; Ian je pozorno slušao Charisin živahan govor i to s lijenim
osmijehom na osunčanom licu, dok je ona posesivno držala ruku na
njegovu rukavu. Nasmijao se na nešto što je rekla, a Elizabeth je brzo
odvratila pogled, no osjećala se kao da ju je netko udario u trbuh. Izgledali
su tako dobro zajedno: oboje su bili profinjeni, tamnokosi i upečatljivi;
sigurno su imali mnogo toga zajedničkog, pomalo žalosno je pomislila kad
je uzela nož i vilicu i bacila se na svog jastoga.
Lord Howard, koji je sjedio pokraj nje, nagnuo se malo bliže i
zadirkivao ju: - Mrtav je, znate.
Elizabeth ga je zbunjeno pogledala, a on je kimnuo prema jastogu
kojeg je ona nepotrebno kasapila. - Mrtav je - ponovio je. - Nema potrebe
ubijati ga dvaput.
Elizabeth se posramljeno nasmiješila i uzdahnula te se nakon toga
iznimno potrudila umiliti se ostalim uzvanicima za stolom. Kao što ju je
lord Howard bio upozorio, gospoda, koja su do sada ili vidjela ili čula za
njezin ispad u prostoriji za kartanje, bila su zamjetno hladnija, pa se
Elizabeth još jače trudila da bude što šarmantnija. To joj je bilo tek drugi
put u životu da koristi svoje ženske čari koje su joj urođene: prvi put je
bilo za vrijeme prvog susreta s Ianom Thorntonom u vrtu i bila je pomalo
začuđena što joj je to uspijevalo s takvom lakoćom. Jedan po jedan
muškarci za stolom su se opuštali i počeli razgovarati i smijati se s njom.
Tijekom tog iznimno dugog i napornog sata, Elizabeth je neprestano imala
čudan osjećaj da ju Ian promatra, a kad pred kraj to više nije mogla
izdržati, uistinu je pogledala prema njemu. Njegove skupljene jantarne oči
gledale su ju u lice, a Elizabeth nije mogla zaključiti znači li to da mu se ne
sviđa ova njezina koketna strana ili je zbunjen njome.
- Hoćete li mi dopustiti da sutra zamijenim svog rođaka - rekao je lord
Howard kad je beskonačan obrok napokon završio i kad su se gosti počeli
dizati - i otpratim vas do sela?
To je bio trenutak odluke u kojemu je Elizabeth morala odlučiti hoće
li se sastati s Ianom u kolibi ili neće. Zapravo to i nije bila prava odluka i
ona je to znala. S veselim, prijetvornim osmijehom na licu, Elizabeth je
rekla: - Hvala vam.
- Krećemo u pola jedanaest i koliko sam shvatio, ondje nas čeka
uobičajena razonoda: kupovina i kasni ručak u lokalnoj gostionici, nakon
čega slijedi vožnja kroz lokalni krajolik.
U tom trenutku Elizabeth je to zvučalo strašno dosadno. - Zvuči
prekrasno - izjavila je tako oduševljeno da ju je lord Howard zbunjeno
pogledao.
- Jeste li dobro? - pitao je, zabrinuto pogledavši njezine rumene
obraze i presvijetle oči.
- Nikada se nisam osjećala bolje - rekla je, razmišljajući samo o tome
da se makne i skloni u razboritost i tišinu svoje sobe. - A sada me ispričajte
jer me boli glava i željela bih se povući - rekla je, ostavivši za sobom
zbunjenog lorda Howarda.
Već je bila na pola puta prema svojoj sobi kad je shvatila što je
zapravo rekla. Zastala je, no onda je odmahnula glavom i polako nastavila.
Nije ju baš bilo briga što lord Howard, rođak njezinog zaručnika, misli. I
bila je preočajna da bi shvatila koliko je to bilo čudno.
- Berta, molim te probudi me u osam - rekla je kad joj je sluškinja
pomogla da se razodjene. Berta je bez riječi petljala s predmetima koji su
joj padali na toaletni stol i na pod, što je bio jasan znak da nervoznu
sluškinju nešto muči. - Što ne valja? - pitala je Elizabeth, zastavši dok je
češljala kosu.
- Sve osoblje priča o onome što ste napravili u prostoriji za kartanje, a
ona vaša uštogljena pratilja će mene okriviti za to, vidjet ćete - očajno je
odgovorila Berta. - Reći će da ste upali u nevolju čim vas je ona ispustila iz
vida i ostavila u mojim rukama!
- Objasnit ću joj što se dogodilo - umorno joj je obećala Elizabeth.
- Pa što se dogodilo? - zavapila je Berta, izvan sebe od jezikove juhe
koju će dobiti od zastrašujuće gospođice Throckmorton-Jones.
Elizabeth je umorno ispričala priču, a Bertin izraz lica se smekšao dok
je njezina mlada gospodarica govorila. Otkrila je ružičasti brokatni
prekrivač i pomogla Elizabeth da se popne u krevet. - Dakle, vidiš -
završila je Elizabeth zijevnuvši - nisam mogla šutjeti i dopustiti da drugi
misle da je varao, a to bi mislili, jer on nije jedan od njih.
Na nebu je zabljesnula munja i osvijetlila cijelu sobu, a potom je
udario grom, od čega su se zatresli prozori. Elizabeth je sklopila oči i
molila se da se izlet u selo održi, jer nije mogla pomisliti da će morati
provesti cijeli dan u istoj kući s Ianom Thorntonom, a da ga ne može
pogledati ni razgovarati s njim. Gotovo sam opsjednuta, pomislila je u sebi
kad ju je nadvladao umor.
Sanjala je mahnite oluje, snažne ruke koje ju žele spasiti i koje ju vuku
naprijed i potom ju bacaju u olujno more...
 6.

Blijede sunčeve zrake ispunile su sobu, a Elizabeth se nevoljko okrenula

na leđa. Bez obzira na to koliko malo ili puno spavala, bila je tip osobe koji
se uvijek budio omamljen i dezorijentran. Dok je Robert mogao revno i
poletno iskočiti iz kreveta, ona se morala prvo teškom mukom nasloniti na
jastuke, gdje bi obično provela punih pola sata odsutno zureći po sobi,
tjerajući se da se probudi. S druge strane, kad je Robert u deset sati
navečer počeo zijevati, Elizabeth je bila potpuno budna i spremna još
satima kartati ili igrati bilijar ili čitati. Zbog toga je bila savršeno
prilagođena za londonsku sezonu, tijekom koje se spavalo barem do
podneva, a bilo budno do zore. Prošla noć je bila rijetka iznimka.
Kad se natjerala da otvori oči, glava joj je bila poput olovnog utega na
jastuku. Na stolu pokraj kreveta nalazio se poslužavnik s njezinim
uobičajenim doručkom: mala posuda s vrućom čokladom i tost s
maslacem. Uzdahnuvši, Elizabeth se prisilila da obavi ritual buđenja.
Poduprijevši se rukama, odgurnula se dok nije sjela i naslonila se na
jastuke, a onda je odusutno pogledala u ruke i natjerala ih da uzmu
posudu s vrućom, okrepljujućom čokoladom.
Jutros se morala potruditi više nego ikad; glava ju je tupo boljela i
imala je nelagodan osjećaj da se dogodilo nešto uznemirujuće.
I dalje lebdjeći negdje između sna i jave, maknula je porculanski
poklopac za zaštitnom krpom i natočila čokoladu u elegantnu šalicu. A
onda se sjetila i želudac joj se stegnuo: danas će ju tamnokosi muškarac
čekati u drvosječinoj kolibi. Čekat će sat vremena, a onda će otići jer
Elizabeth neće doći. Ne može doći. Nipošto!
Ruke su joj malo zadrhtale kad je podigla šalicu i tanjurić i
primaknula šalicu ustima. Preko ruba šalice gledala je kako Berta
usplahireno ulazi u sobu sa zabrinutim izrazom lica koji se pretvorio u
smiješak olakšanja. - Dragi Bože. Zabrinula sam se da ste se razboljeli.
- Zašto? - pitala je Elizabeth kad je otpila gutljaj čokolade. Bila je
hladna kao led!
- Zato što vas nisam mogla probu...
- Koliko je sati? - zavapila je Elizabeth.
- Sad će jedanaest.
- Jedanaest! Ali rekla sam ti da me probudiš u osam! Kako si mi mogla
dopustiti da ovako zaspim? - rekla je, a njezin pospan um već jer tražio
rješenje. Mogla bi se brzo obući i sustići druge. Ili...
 - Pokušala sam vas probuditi - izjavila je Berta, povrijeđena
Elizabethinim netipičnim oštrim tonom - ali vi se niste htjeli probuditi.
- Ja se nikada ne želim probuditi, Berta, i ti to znaš! Ali jutros ste bili
još gori nego inače. Rekli ste da vas boli glava.
- Ja uvijek govorim takve stvari. Ne znam što govorim dok spavam.
Reći ću bilo što samo da dobijem još par minuta sna. To znaš već
godinama i svejedno me uvijek probudiš.
- Ali rekli ste - ustrajala je Berta, nesretno povlačeći pregaču - da je
sinoć toliko padala kiša da mislite da se izlet u selo neće održati pa se
uopće ne morate ustati.
- Pobogu, Berta! - povikala je Elizabeth, bacivši prekrivač. Iskočila je iz
kreveta s više energije nego ikad nakon tako kratkog razdoblja budnosti. -
Jednom sam ti rekla da umirem od difterije da te otjeram i to mi nije
uspjelo!
- Pa - uzvratila je Berta, stupajući prema zvonu da se pripremi kupka -
kad ste mi to rekli, lice vam nije bilo blijedo, a glava vam nije bila vruća
kad sam ju dodirnula. I niste se odvukli u krevet kao da više ne možete
stajati na nogama i to tek u pola dva u noći!
Elizabeth se pokajnički srušila na krevet. - Nisi ti kriva što spavam
kao medvjed zimski san. A osim toga, ako nisu otišli u selo, nema veze što
sam zaspala. - Pokušala se pomiriti s činjenicom da će morati provesti dan
u kući s muškarcem koji ju je mogao pogledati s drugog kraja prostorije
pune uzvanika i natjerati da joj srce počne brže kucati.
- Otišli su na selo. Sinoćnja oluja bila je samo bučna, ali nije bilo kiše -
rekla je Berta.
Nakratko sklopivši oči, Elizabeth je dugo uzdahnula. Već je bilo
jedanaest, što je značilo da je Ian već započeo svoje uzaludno čekanje u
kolibi. - Dobro, odjahat ću u selo i sustići ostale. Ne moramo se žuriti -
odlučno je rekla kad je Berta pojurila prema vratima da pusti sluškinje
koje su nosile kante s vrućom vodom za Elizabethinu kupku.
Već je bilo pola jedan kad se Elizabeth spuštala stepenicama odjevena
u svečani kostim za jahanje boje breskve. Kosu joj je sakrio šešir iste boje
s perom koje se kovrčalo kod njezinog desnog uha, a rukavice za jahanje
do zglobova su joj prekrivale ruke. U prostoriji za kartanje čulo se
nekoliko muških glasova, što je bio dokaz da nisu svi gosti odlučili otići na
izlet u selo. Elizabeth je zastala u hodniku dok je razmišljala da li da zaviri
u prostoriju kako bi vidjela je li se Ian Thornton već vratio iz kolibe.
Sigurna da jest, krenula je u suprotnom smjeru kako ga ne bi vidjela i
izašla iz kuće na ulazna vrata.
 Elizabeth je čekala u konjušnici dok su joj konjušari sedlali konja, no
srce joj je teško kucalo kako su minute prolazile, a misli su joj bile
opterećene slikom usamljenog muškarca koji je u kolibi čekao ženu koja
nije došla.
- Želite li da konjušar jaše s vama, miledi? - pitao je timaritelj. -
Trenutačno ih ovdje nema dovoljno jer su mnogi otišli s gostima na izlet u
selo. Neki bi se trebali vratiti za sat vremena ili manje, ako želite pričekati.
Ako ne želite, cesta je sigurna i ništa vam se neće dogoditi. Njezino
Gospodstvo stalno jaše samo u selo.
Elizabeth je više od svega željela silovito galopirati stazom kroz
krajolik i sve ostalo ostaviti za sobom. - Idem sama - rekla je i nasmiješila
mu se jednako ljubazno, kao što se odnosila i prema konjušarima u
Havenhurstu. - Prošli smo pokraj sela onaj dan kad smo stigli, zar ne?
Udaljeno je približno osam kilometara niz glavnu cestu, je li tako?
- Da. - Munja je osvijetlila blijedo nebo, a Elizabeth je nervozno
pogledala gore. Nije htjela ostati ovdje, no ne bi bilo ugodno ni da ju uhvati
ljetni pljusak.
- Mislim da do večeri neće pasti kiša - rekao joj je timaritelj kad je
oklijevala. - Takve munje ovdje su uobičajene u ovo doba godine. Cijelu
noć je bilo tako, a nije pala ni kap kiše.
Elizabeth je to bilo dovoljno da krene.
Prve teške kapi kiše pale su kad je Elizabeth prešla kilometar i pol
glavne ceste. - Prekrasno - naglas je rekla, zaustavivši konja da pogleda
nebo. Zatim je petom udarila kobilu u stranu, koja je potom pojurila
prema selu. Nekoliko minuta kasnije Elizabeth je shvatila da se povjetarac
koji je puhao kroz drveće iznenada pretvorio u pravi vjetar koji je šibao i
nosio grane, a temperatura zraka drastično je pala. Kiša je počela padati u
velikim, debelim kapima i ubrzo se pretvorila u postojan pljusak. Kad je
vidjela puteljak koji s glavne ceste vodi u šumu, Elizabeth je bila već skoro
potpuno mokra. Kako bi pronašla zaklon među drvećem, usmjerila je
kobilu na puteljak. Ovdje je barem lišće služilo kao kišobran, koji je,
doduše, prilično prokišnjavao.
Na nebu se pojavila munja te se začuo zloguki grom, a unatoč
prognozi timaritelja, Elizabeth je shvatila da se sprema prava oluja. I mala
kobila je to osjetila, no iako se trgnula kad je zagrmjelo, bila je dobra i
poslušna. - Ti si pravo blago - tiho je rekla Elizabeth i potapšala ju po
glatkom boku, no mislila je na kolibu koja se nalazila na kraju puteljka.
Neodlučno se ugrizla za usnicu, pokušavajući procijeniti koliko je sati.
Sigurno je prošlo jedan, tako da je Ian Thornton već odavno otišao.
Elizabeth je još nekoliko trenutaka razmišljala o tome koje su joj
mogućnosti, no onda je došla do zaključka da je bila tašta jer je mislila da
toliko znači Ianu. Sinoć je vidjela s kojom lakoćom je očijukao s Charise tek
sat vremena nakon što je ljubio nju u sjenici. Njemu je sigurno bila tek
usputna zabava. Kako je samo melodramatična i glupa bila kad ga je
zamišljala kako korača po kolibi i gleda u vrata. Naposljetku, bio je kockar
i vjerojatno iskusan zavodnik. Sigurno je otišao u podne i vratio se u kuću
potražiti neko podatnije društvo, što mu sigurno neće biti ni najmanji
problem naći. S druge strane, ako i nekim slučajem bude ondje, vidjet će
mu konja i onda će se jednostavno okrenuti i vratiti u kuću.
Nakon nekoliko minuta ugledala je kolibu. Smještena duboko u
vlažnoj šumi, Elizabeth je bilo drago da ju vidi. Naprezala se da kroz gusto
drveće i sve veću maglu vidi Ianovog konja. Srce joj je puno očekivanja i
zabrinutosti počelo brže kucati dok je gledala oko kolibe sa slamnatim
krovom. No ubrzo je shvatila da ne mora biti ni uzbuđena ni zabrinuta.
Nije bilo nikoga. Toliko o jačini njegovog iznenadnog zanimanja za nju,
pomislila je, ne želeći priznati taj smiješan osjećaj razočaranja koji ju je
obuzeo.
Sišla je s konja i obišla kolibu, te je sa stražnje strane ugledala malu
nadstrešnicu ispod koje je mogla privezati svoju malu kobilu.
- Jesi li ikada primijetila koliko je muški rod hirovit? - pitala je konja. -
A ženski rod blesav kad je riječ o muškarcima? - dodala je, svjesna kako se
neobjašnjivo osjećala neraspoloženo. Također je shvatila da je bila
potpuno nerazumna: nije namjeravala doći ovamo, nije željela da ju on
čeka, a sada je gotovo plakala jer ju nije čekao!
Nestrpljivo povukavši vrpce šešira, odvezala ih je. Skinuvši šešir,
otvorila je stražnja vrata kolibe, zakoračila unutra i skamenila se od šoka!
S druge strane male prostorije, leđima okrenutim od nje, stajao je Ian
Thornton. Tamnokosa glava bila mu je lagano spuštena dok je gledao u
veseli plamen kako gori u kaminu. Ruke je držao na pojasu sivih jahaćih
hlača, dok je nogu stavio na ogradu kamina. Skinuo je jaknu, a ispod
košulje od batista mišići su mu se napeli kad je podigao desnu ruku i
prošao njome kroz kosu. Elizabeth je gledala u čistu mušku ljepotu
njegovih širokih, muževnih ramena, u široka leđa i uzak struk.
Bilo je nešto u njegovu neraspoloženu držanju - osim toga što ju je
čekao više od dva sata - što ju je razuvjerilo da mu nije stalo hoće li ona
doći ili neće. A to je bilo prije nego što je pogledala u stranu i ugledala stol.
Srce joj je skoro iskočilo kad je vidjela koliko se potrudio: grube daske bile
su prekrivene lanenim stolnjakom krem boje te je postavio tanjure od
porculana plavo-zlatne boje, očito posuđenih iz Charisine kuće. Na sredini
stola bila je zapaljena svijeća, a poluprazna boca vina stajala je pokraj
pladnja s hladnim mesom i sirom.
 Elizabeth do sada nije znala da muškarac može pripremiti ručak i
postaviti stol. To su radile žene. Žene i sluge. A ne muškarci koji su bili
toliko zgodni da ti srce iskoči kad ih pogledaš. Kao da je stajala ondje
nekoliko minuta, a ne nekoliko sekundi, kad se iznenada ukočio, kao da je
osjetio njezinu prisutnost. Okrenuo se, a njegovo ozbiljno lice omekšao je
ironičan smiješak: - Nisi baš točna.
- Nisam namjeravala doći - priznala mu je Elizabeth, pokušavajući
održati ravnotežu i oduprijeti se njegovom privlačnom pogledu i
osmijehu. - Uhvatila me kiša na putu u selo.
- Mokra si.
- Znam.
- Dođi ovamo, do kamina.
Kad ga je nastavila oprezno gledati, on je maknuo nogu s ograde i
prišao joj. Elizabeth je ukopano stajala na mjestu, a Lucindina mračna
upozorenja da se ne smije naći sama s nekim muškarcem prolazila su joj
kroz uskovitlane misli. - Što želiš? - zadihano ga je pitala, osjećajući se
ugroženo spram njegove visoke figure.
- Daj mi jaknu.
- Ne... Mislim da ću ju ostaviti na sebi.
- Skini ju - tiho je ustrajao. - Mokra je.
- Čekajte malo! - povikala je i krenula prema otvorenim vratima,
držeći se za jaknu.
- Elizabeth - smirenim je glasom rekao - dao sam ti riječ da ćeš biti
sigurna ako danas dođeš ovamo.
Elizabeth je kratko zatvorila oči i kimnula. - Znam. A znam i da ne bih
trebala biti ovdje. Morala bih otići. Zar ne? - Ponovno otvorivši oči,
molećivo ga je pogledala: zavedena osoba zavodnika je tražila savjet.
- U ovim okolnostima, mislim da ja nisam osoba koju to trebaš pitati.
- Ostat ću - ubrzo je rekla i vidjela kako nestaje napetost iz njegovih
ramena. Otkopčavši jaknu, skinula ju je i zajedno sa šeširom mu je dala, a
on ih je odnio do kamina i objesio na klinove u zidu. - Stani kraj kamina -
naredio joj je i prišao stolu da natoči vino u dvije čaše. Gledao ju je kad ga
je poslušala.
Prednji dio njezine kose koji nije bio prekriven šeširom sada je bio
mokar i Elizabeth je refleksno podigla ruke, izvukla češljeve koji su joj
sklanjali kosu s lica te je snažno protresla kosu. Nesvjesna zavodljivosti te
geste, podigla je ruke i prstima prošla kroz kosu.
Pogledala je Iana i vidjela kako on potpuno mirno stoji pokraj stola i
gleda ju. Nešto u njegovu izrazu lica natjeralo ju je da brzo spusti ruke i
time je prekinula čaroliju, no od tog toplog intimnog pogleda i rizika
svojim boravkom ovdje, Elizabeth je počela drhtati. Uopće nije poznavala
ovog muškarca; upoznala ga je prije tek nekoliko sati, a on ju je i sada
gledao s takvim pogledom koji je bio... Preosoban. I posesivan. Dao joj je
čašu i kimnuo prema izlizanoj sofi koja je zauzimala gotovo cijelu
prostoriju. - Ako ti je dovoljno toplo, sofa je čista. - Podstavljena
izblijedjelim sivim materijalom na kojemu su nekad bile zelene i bijele
pruge, očito je bila odbačeni dio iz glavne kuće.
Elizabeth je sjela najdalje od njega što je mogla i stavila noge pod
suknju jahaćeg kostima da ih ugrije. Obećao joj je da će biti ”sigurna”, a
sada je shvatila da se to moglo protumačiti na razne načine. - Ako ostanem
- nelagodno je rekla - mislim da moramo razmotriti način na koji ćemo se
ophoditi jedno prema drugome.
- Na primjer?
- Pa, za početak, ne biste me smjeli zvati imenom.
- S obzirom na to da smo se sinoć ljubili u sjenici, bilo bi malo
smiješno da te zovem ”gospođice Cameron”.
Sada je bilo vrijeme da mu kaže da je ona ledi Cameron, no Elizabeth
je bila previše uzdrmana njegovim spominjanjem tog nezaboravnog i
uistinu zabranjenog trenutka, da se nije mogla zamarati time. - To nema
veze - odlučno je rekla. - Bitno je to da sinoćnji događaji ne smiju utjecati
na naše današnje ponašanje. Danas moramo... Moramo dvostruko ispraviti
naše ponašanje - nastavila je, pomalo očajno i nelogično - kako bismo
popravili ono od sinoć!
- To se tako radi? - pitao je, a oči su mu razigrano zasvjetlucale. -
Nekako mi se nije učinilo da dopuštaš da pravila upravljaju svakim tvojim
postupkom.
Kockaru koji nije imao nikakve odgovornosti, pravila društvenog
ponašanja i pridržavanja konvencije sigurno su bili strašno dosadni, a
Elizabeth je shvatila da ga pod svaku cijenu mora uvjeriti da popusti. - Ali
dopuštam - slagala je. - Cameronovi su najkonvencionalniji ljudi na
svijetu! Kako od sinoć znate, vjerujem da je smrt bolja od sramote.
Također vjerujemo u Boga, domovinu i kralja i... I u sve što je ispravno. I
zapravo smo strašno dosadni po tom pitanju.
- Shvaćam - rekao je, a osmijeh mu je plesao oko usana. - Reci mi
nešto - nježno je pitao - zašto bi se jedna tako konvencionalna osoba kao
što si ti sinoć suprotstavila cijeloj prostoriji muškaraca kako bi spasila
ugled neznanca?
- Ah, to - rekla je Elizabeth. - To je bilo... Ovaj... Pa, to je bio moj
konvencionalni doživljaj pravde. Osim toga - rekla je, razljutivši se kad se
prisjetila sinoćnjeg prizora iz prostorije za kartanje - razjarilo me to što je
jedini razlog zbog kojega drugi nisu htjeli razuvjeriti lorda Everlyja da vas
ne izaziva na dvoboj taj što vi niste istog društvenog statusa kao i oni, a
Everly je.
- Društveni status? - razoružao ju je lijenim osmijehom. - Neobično
razmišljanje za jednu tako konvencionalnu osobu kao što si ti.
Elizabeth je bila uhvaćena u zamku i znala je to. - Istina je ta - rekla je
drhtavim glasom - da se trenutačno strašno bojim.
- Znam - ozbiljno je rekao - ali ja sam zadnja osoba na svijetu koje ćeš
se ikada morati bojati.
Od njegovih riječi i njegovog glasa udovi su joj opet počeli drhtati, a
srce joj je opet počelo brzo kucati, pa je iskapila pozamašnu količinu vina,
moleći se da joj to umiri uzburkane živce. Budući da je vidio da je
uzrujana, s lakoćom je promijenio temu. - Jesi li još razmišljala o nepravdi
koja je učinjena Galileu?
Odmahnula je glavom. - Sigurno sam zvučala jako glupo sinoć kad
sam govorila o tome kako je nepravedno bilo dovesti ga pred inkviziciju.
Bilo je suludo raspravljati o tome bilo s kim, a kamoli s gospodinom.
- Meni je to bila osvježavajuća promjena u usporedbi s uobičajenim
ispraznim glupostima koje slušam.
- Stvarno? - pitala je Elizabeth, gledajući ga u oči s pomiješanim
osjećajima nevjerice i nade. Nije shvatila da joj je on vješto odvukao
pozornost s njezinih briga i uvukao u razgovor koji će joj lakše pasti.
- Stvarno.
- Da barem i društvo to misli.
Suosjećajno joj se nasmiješio. - Koliko dugo si morala skrivati
činjenicu da imaš mozak?
- Četiri tjedna - priznala je, zahihotavši zbog riječi koje je upotrijebio. -
Ne možete ni zamisliti koliko je grozno izgovarati ljudima otrcane fraze, a
zapravo žudite za time da ih pitate o mjestima koja su vidjeli i o stvarima
koje znaju. Ako je riječ o muškarcima, naravno, oni vam neće odgovoriti
čak ni da ih pitate.
- Što bi ti rekli? - zadirkivao ju je.
- Rekli bi - ironično je odgovorila - da ženska osoba ne bi mogla
shvatiti odgovor ili da se boje da će povrijediti moje nježne osjećaje.
- Kakva si im pitanja postavljala?
Oči su joj zasvjetlucale zbog smijeha, ali i razdraženosti. - Sira Elstona
Greeleyja, koji se baš bio vratio s dugačkog putovanja, pitala sam je li
možda bio u kolonijama, a on je rekao da je. Ali kad sam ga pitala da mi
opiše kako izgledaju domoroci i kako oni žive, on se nakašljao i počeo
zamuckivati te mi je rekao da se sa ženskom osobom ne smije razgovarati
o ”divljacima” i da bih se onesvijestila kad bi mi govorio o tome.
- Izgled i način života razlikuje se od plemena do plemena - Ian joj je
rekao, počevši odgovarati na njezina pitanja. - Neka plemena su ”divlja” po
našim kriterijima, a ne po njihovim, dok su druga plemena miroljubiva po
svačijim kriterijima...
Dva sata su proletjela dok ga je Elizabeth ispitivala i dok je
oduševljeno slušala priče o mjestima koja je vidio. Tijekom tog vremena
nijednom nije odbio odgovoriti na njezino pitanje niti je olako shvatio
njezine komentare. Razgovarao je s njom kao s ravnopravnim
sugovornikom i izgledao je kao da uživa kad god je ona iznijela svoje
mišljenje. Ručali su i vratili se na sofu; znala je da je već trebala otići, ali
nije htjela okončati ovo ukradeno poslijepodne.
- Ne mogu si pomoći - povjerila mu je kad je odgovorio na njezino
pitanje o ženama u Indiji koje u javnosti prekrivaju lice i kosu - da ne
mislim da je silno nepravedno što sam se rodila kao žensko i što nikada
neću moći proživjeti takve pustolovine ili vidjeti ta mjesta. Čak i kad bih
otputovala onamo, bilo bi mi dopušteno ići samo na mjesta koja su
jednako civilizirana kao London!
- Istina je da postoji velika nejednakost između spolova - složio se Ian.
- Svejedno, svaki spol ima svoje dužnosti - priopćila je Ianu s lažnom
ozbiljnošću. - I navodno u tome leži veliko zadovoljstvo.
- Kako ti doživljavaš ovaj... Svoju dužnost? - uzvratio joj je, lijenim
blistavim osmijehom odgovorivši na njezin zadirkujući ton.
- To je jednostavno. Ženina dužnost je biti dobra supruga svojemu
mužu. Dužnost muškarca je da radi što god želi, kad god želi, dok god je
spreman obraniti domovinu ako se to od njega bude zahtijevalo tijekom
njegovog života, što je malo vjerojatno. Muškarci - obavijestila ga je - stiču
čast žrtvujući se na bojnom polju dok se mi žrtvujemo na oltaru braka.
Tada se naglas nasmijao, a Elizabeth mu je uzvratila smiješak, silno
uživajući. - A kad malo bolje razmislite o tome, shvatit ćete da to dokazuje
da je naša žrtva daleko veća i plemenitija.
- Kako to? - pitao je, i dalje hihoćući.
- To je potpuno jasno: bitke traju tek nekoliko dana ili tjedana, najviše
nekoliko mjeseci. A brak traje cijeli život! A to me podsjeća na još nešto o
čemu sam često razmišljala - veselo je nastavila, izražavajući svoje
najdublje misli.
- A to bi bilo? - pitao ju je uz smiješak, gledajući je kao da ju zauvijek
želi gledati.
 - Što mislite, zašto onda nas zovu slabijim spolom? - Nasmiješeni
pogledi su im se susreli, a Elizabeth je u tom trenutku shvatila da on
sigurno neke njezine izjave smatra sramotnima. - Inače ne pravim takve
digresije - snuždeno je rekla. - Sigurno mislite da sam strašno loše
odgojena.
- Mislim - tiho je rekao - da si čudesna.
Ostala je bez daha od te promukle iskrenosti koju je čula u njegovu
duboku glasu. Otvorila je usta, mahnito razmišljajući o nekom opuštenom
odgovoru kojim bi vratila ugodno prijateljsko ozračje koje je vladalo
minutu prije, no umjesto da progovori, samo je duboko udahnula, dršćući.
- I - tiho je nastavio - mislim da ti to znaš.
Ovo nipošto nisu bili blesavi, koketni komentari koje su joj upućivali
njezini udvarači iz Londona, te su ju strašili jednako kao i senzualan
pogled tih zlatnih očiju. Neprimjetno se naslonivši na naslon sofe, rekla si
je da samo pretjerano reagira na nešto što je tek isprazno laskanje. - Ja
mislim - uspjela je izustiti s veselim smijehom koji joj je zapeo u grlu - da
svaku žensku osobu koja je u vašem društvu smatrate ”čudesnom”.
- Zašto to misliš?
Elizabeth je slegnula ramenima. - Na primjer zbog onoga na sinoćnjoj
večeri. - Kad se on namrštio kao da ona govori nekim stranim jezikom,
podsjetila ga je: - Sjećate se ledi Charise Dumont, naše domaćice,
prekrasne brinete čiju ste svaku riječ pozorno slušali sinoć na večeri?
Njegovo mrštenje pretvorilo se u osmijeh. - Ljubomorna si?
Elizabeth je podigla elegantnu bradicu i odmahnula glavom. - Ništa
više nego vi na lorda Howarda.
Osjetila je mali nalet zadovoljstva kad je njegov razigrani smiješak
nestao. - Onaj tip koji nije mogao razgovarati s tobom da ti ne dodiruje
ruku? - prijetećim je glasom upitao. - Taj lord Howard? Zapravo, draga,
cijelu večeru sam razmišljao da li da mu nos nategnem za desno ili za
lijevo uho.
Ona se zatečeno, zvonko nasmijala prije nego što se uspjela zaustaviti.
- Ma niste - hihotala je. - Osim toga, ako niste pristali na dvoboj s lordom
Everlyjem kad vas je nazvao varalicom, sigurno ne biste naudili jadnom
lordu Howardu samo zato što mi je dirao ruku.
- Misliš da ne bih? - tiho je pitao. - To su dvije posve različite stvari.
Elizabeth ga ponovno nije mogla shvatiti. Njegova prisutnost opet je
postala nekako prijeteća; kad god je prestao igrati ulogu zabavnog
kavalira, pretvorio se u tmurnog, zagonetnog neznanca. Sklonivši kosu s
čela, pogledala je kroz prozor. - Sigurno je već prošlo tri sata. Stvarno
moram ići. - Skočila je na noge i poravnala haljinu. - Hvala vam na
prekrasnom poslijepodnevu. Ne znam zašto sam ostala. Nisam trebala, ali
zapravo mi je drago da sam ostala...
Ostala je bez riječi i oprezno ga gledala kad je ustao. - Ne znaš? - tiho
je pitao.
- Što ne znam?
- Ne znaš zašto si još uvijek ovdje sa mnom?
- Ne znam ni tko ste vi uopće! - zavapila je. - Znam na kojim ste
mjestima bili, ali ne znam tko vam je obitelj, tko vam je rodbina. Znam da
ulažete velike svote novca na karte i to ne odobravam...
- Također ulažem velike svote novca na brodove i teret; jesam li ti
sada porastao u očima?
- I znam - očajno je nastavila, gledajući kako mu pogled postaje topao
i senzualan - odnosno sigurna sam da mi je strašno nelagodno dok me
gledate tim pogledom kao sada!
- Elizabeth - rekao je nježnim, ali konačnim tonom - ovdje si zato što
smo takoreći zaljubljeni jedno u drugo.
- Mooolim? - zadihano je pitala.
- A ako te zanima tko sam, jednostavno ću ti odgovoriti. - Podigao je
ruku i pomilovao njezin obraz, a onda joj je obuhvatio zatiljak. Nježno joj
je objasnio. - Ja sam muškarac za kojeg ćeš se udati.
- Dragi Bože!
- Mislim da je prekasno za molitvu - zadirkivao ju je promuklim
glasom.
- Vi... Vi ste sigurno ludi - rekla je drhtavim glasom.
- Slažem se - prošaputao je i spustio glavu te ju poljubio u čelo,
privivši ju na prsa. Držao ju je tako kao da zna da će se ona otimati ako
pokuša učiniti nešto više od toga. - Niste mi bili u planovima, gospođice
Cameron.
- Molim vas - bespomoćno ga je preklinjala Elizabeth - nemojte mi to
raditi. Ja ovo ništa ne razumijem. Ne znam što želite.
- Želim tebe. - Palcem i kažiprstom joj je podigao bradu, primoravši ju
da ga pogleda u odlučne oči. Tiho je dodao: - A ti želiš mene.
Elizabethino cijelo tijelo počelo se tresti kad su se njegove usne
počele spuštati prema njezinima, te ga je htjela spriječiti riječima, iako je u
dubini duše znala da je to neizbježno. - Engleskinja plemenitog porijekla -
drhtavim je glasom citirala Lucindino predavanje - smije osjećati samo
naklonost. Mi se ne zaljubljujemo.
Toplim usnama prekrio je njezine. - Ja sam Škot - promrmljao je
promuklim glasom. Mi se zaljubljujemo.
 - Škot! - izustila je kad je maknuo usta.
Nasmijao se kad je ugledao njezin zaprepašten izraz lica. - Rekao sam
”Škot”, a ne ”ubojica sjekirom”.
Škot koji je još k tome kockar! Havenhurst će se morati prodati, sluge
otpustiti i svijet će se raspasti. - Ja se ne mogu, jednostavno ne mogu udati
za vas.
- Da, Elizabeth - šapnuo je dok je uzavrelim usnama prelazio put od
njezinog obraza do uha - možeš.
Usnama je okrznuo njezino uho, a zatim je jezikom dodirnuo ušku i
nježno njime počeo prelaziti svaki zakrivljeni dio, lagano istraživajući
šupljine, sve dok Elizabeth nije zadrhtala od osjećaja napetosti koji je
prostrujao njome. Kad je osjetio da ona drhti, čvršće ju je uhvatio,
pridržavajući ju, te joj je snažno gurnuo jezik u uho. Ruku joj je držao na
zatiljku i senzualno ga milovao, a zatim ju je uzavrelim usnama počeo
ljubiti po vratu i ramenu. Toplim dahom micao joj je kosu, a šapat mu je
bio bolno nježan kad je usnama ponovno počeo prelaziti taj uzbudljiv put
do njezinog uha. - Ne boj se. Stat ću kad god poželiš.
Zarobljena u njegovom zaštitničkom zagrljaju i umirena njegovim
obećanjem, te zavedena njegovim usnama i rukama koje su ju milovale,
Elizabeth se uhvatila za njega, polagano padajući u mračan ponor žudnje
kamo ih je on namjerno gurao.
Usne je grubo vukao po njezinu obrazu, a kad je njima dodirnuo kut
njezinih usana, Elizabeth je bespomoćno okrenula glavu da punim usnama
primi njegov poljubac. Od tog postupka on je zastenjao i nasmijao se te ju
je tako strastveno poljubio da se njoj zavrtjelo u glavi.
Iznenadaju je podigao i stavio na krilo, a potom na sofu, snažno ju
ljubeći kad se nagnuo nad nju. Uzavrelim jezikom prelazio je preko linije
između njezinih usana, uporno ih mameći da se otvore. Kad su se otvorile,
gurnuo je jezik u njezina usta, milujući ih i mazeći. Tijelo joj se grčevito
zatreslo dok su primitivni osjećaji strujali cijelim njezinim živčanim
sustavom, a Elizabeth se bezglavo predala uzburkanoj divoti tog
zabranjenog poljupca. Nemirno je rukama prelazila preko njegovih
mišićavih ramena i podlaktica, mičući usne sa sve većim žarom dok je
hranila njegovu strast i nesvjesno ju pojačavala.
Kad je napokon nakon cijele vječnosti odmaknuo usta, bili su jako
zadihani. Osjećajući se gotovo oduzeto, Elizabeth je polako izašla iz
senzualnog edena kamo ju je poslao, te se natjerala da otvori teške kapke i
pogleda ga. Ispružen na sofi pokraj nje, nagnuo se nad nju, dok mu je
osunčano lice bilo neumoljivo i tmurno od strasti, a jantarne oči uzavrele.
Podigavši ruku, nježno joj je maknuo zlatni uvojak s obraza te se pokušao
nasmiješiti, no disao je teško poput nje. Nesvjesna truda koji je morao
uložiti da njihovu strast drži pod kontrolom, Elizabeth je spustila pogled
na njegova lijepo oblikovana usta te je gledala kako se trese dok udiše
zrak. - Nemoj mi gledati usta - upozorio ju je promuklim, ali nježnim
glasom - ako ne želiš da se ponovno nađu na tvojima.
Prenaivna da bi znala sakriti osjećaje, Elizabeth je podigla pogled i
svojim zelenim očima pogledala njegove oči, a on je u njezinim nježnim
dubinama vidio da one žude za njegovim poljupcem, Ian je duboko
udahnuo i ponovno popustio pred iskušenjem, nježno joj govoreći kako da
mu pokaže što želi. - Zagrli me oko vrata - nježno joj je šapnuo.
Dugačke je prste stavila na njegov vrat, a on je spustio svoje usne
toliko blizu njezinima da im se dah miješao. Elizabeth je napokon shvatila
što on želi te mu je čvršće pritisnula zatiljak. Iako je bila spremna,
ponovno je osjetila taj divlji, ali neopisivo sladak šok kad je svoje
razdvojene usne stavio na njezine. Ovaj put je Elizabeth jezikom dodirnula
njegove usne, a kad je osjetila kako on drhti, intuicija joj je rekla da je
učinila nešto dobro.
I njemu je intuicija to rekla, te je on brzo maknuo usne s njezinih. -
Nemoj to raditi, Elizabeth - upozorio ju je.
Odgovorila mu je tako što ga je još čvršće uhvatila za zatiljak i
istovremeno se namjestila u njegovom naručju. Silovito ju je poljubio, no
umjesto da mu se otima, Elizabeth je priljubila svoje tijelo uz njegovo i
gurnula jezik u njegova usta. Na grudima je osjetila kako mu srce snažno
udara te ju je počeo ljubiti s nesputanom strašću, ispreplićući jezik s
njezinim, a zatim ga gurajući i polako povlačeći u nekom divljem,
uzbudljivom, ali zabranjenom ritmu od kojega je Elizabeth krv jurnula u
glavu. Ruka mu je skliznula na njezinu dojku i posesivno ju prekrila, a
Elizabeth se zaprepašteno trgnula.
- Nemoj - šapnuo joj je na usne. - Pobogu, nemoj. Ne još...
Zatečena surovom strašću u njegovu glasu, Elizabeth ga je pogledala
kad je podigao glavu, dok je pogledom nemirno prelazio preko korzeta
njezine haljine. Iako se bunio, ruka mu je bila mirna, a unatoč tome što je
Elizabeth bila zbunjena, shvatila je da se on drži obećanja da će stati kad
god ona poželi. Ne mogavši ga zaustaviti, ali ni potaknuti, pogledala je u te
muževne, mirne, osunčane prste koji su stajali na njezinoj bijeloj košulji, a
potom ga je pogledala u oči. Ozračje oko njih bilo je užareno, a Elizabeth je
tiho zastenjala, stavila ruku na njegov zatiljak i ponovno se priljubila uz
njega.
To je bilo ohrabrenje koje je Ianu bilo potrebno. Pomaknuo je prste i
stavio ih na njezinu dojku, no gledao ju je u oči, promatrajući kako njezino
lijepo lice prvo pokazuje strah, a onda užitak. Elizabeth su do tada dojke
bile isto što i noge: i jedno i drugo imalo je svoju svrhu. Noge su bile za
hodanje, a dojke su služile da pridržavaju i popune korzet haljine. Nije
imala pojma da mogu pružiti takav užitak te je mirno ležala dok ju je Ian
mahnito ljubio i otkapčao košulju. Spustio joj je košulju i svom uzavrelom
pogledu otkrio njezine gole grudi. Refleksno je pomaknula ruku da se
pokrije, no on je brzo spustio glavu i počeo joj ljubiti prste. Potom je
uvukao vršak jednog prsta u usta i počeo ga sisati. Elizabeth se
zaprepašteno ukočila i maknula ruku, no on je usnama pronašao dojku te
je učinio isto to njezinoj bradavici. Nju je preplavio osjećaj čistog užitka te
je zastenjala, zarivši prste u meku, tamnu kosu njegovog zatiljka dok joj je
srce mahnito udaralo upozoravajući ju da mu kaže da stane.
Milovao joj je i drugu dojku te joj je počeo sisati i drugu ukrućenu
bradavicu, a ona se počela izvijati te ga je čvršće uhvatila oko vrata. Ian se
iznenada podigao, pogledom nemirno milujući njezine nabrekle grudi, a
onda je gutnuo slinu i duboko, mučno udahnuo. - Elizabeth, morat ćemo
stati.
Elizabethina omamljena osjetila počela su dolaziti k sebi, prvo polako,
a potom silovitom brzinom. Strast se pretvorila u strah, a potom u
tjeskobnu sramotu kad je shvatila da raskopčane košulje leži u naručju
muškarca, tijela izloženog njegovom pogledu i dodiru. Sklopivši oči,
odagnala je nalet suza i odgurnula mu ruku te je sjela. - Molim vas, pustite
me da ustanem - šapnula je, glasa prigušenog od gađenja koje je osjetila
prema samoj sebi. Trgnula se kad joj je počeo zakapčati košulju te ju je
morao pustiti da bi to napravio do kraja, a čim ju je pustio, ona je
nespretno stala na noge.
Okrenuvši mu leđa, drhtavim je rukama zakopčala košulju i zgrabila
jaknu s klina pokraj kamina. On se kretao tako tiho da nije imala ni pojma
da stoji sve dok nije stavio ruke na njezina ukočena ramena. - Nemoj se
bojati onoga što se događa među nama. Moći ću se brinuti o tebi...
Sva Elizabethina zbunjenost i tjeskoba planula je u naletu buntovnog,
jecajućeg gnjeva koji je osjetila prema sebi, ali koji je usmjerila prema
njemu. Oslobodivši se njegovih ruku, okrenula se. - Brinuti se o meni! -
povikala je. - Na koji način? Tako što ćete me zatvoriti u neku šupu u
Škotskoj dok vi budete glumili engleskog kavalira koji će sve prokockati...
- Ako se sve bude odvijalo onako kako ja očekujem - prekinuo je
napetim, ali smirenim glasom - za godinu ili najviše dvije bit ću jedan od
najbogatijih ljudi u Engleskoj. Ako se i ne bude odvijalo tako, svejedno ću
se moći brinuti o tebi.
Elizabeth je zgrabila šešir i odmaknula se od njega od straha,
djelomično se bojeći njega, a djelomično vlastite slabosti. - Ovo je ludilo.
Krajnje ludilo. - Okrenuvši se, krenula je prema vratima.
 - Znam - nježno je rekao. Uhvatila je kvaku i naglo otvorila vrata.
Zaustavio ju je glas koji se začuo iza nje. - Ako se budeš predomislila
nakon što krenemo sutra ujutro, do srijede me možeš pronaći u
Hammundovoj gradskoj kući u Ulici Upper Brook. Nakon toga sam
namjeravao otići u Indiju. Neće me biti do zime.
- Ja... Želim vam sretan put - rekla je, previše uzrujana da se obazre na
oštru bol koju je osjetila kad je shvatila da on odlazi.
- Ako se na vrijeme predomisliš - zadirkivao ju je - povest ću te sa
sobom.
Elizabeth je pobjegla, osjećajući silan užas zbog nježne
samouvjerenosti koju je čula u njegovom razigranom glasu. Dok je
galopirala kroz gustu maglu i mokro raslinje, više nije bila razumna,
samouvjerena mlada dama kao prije, nego prestrašena, zbunjena djevojka
s hrpom odgovornosti i odgojem koji ju je uvjeravao da je mahnita
privlačnost koju je osjećala prema Ianu Thorntonu nešto sramotno i
neoprostivo.
Kad je ostavila konja u konjušnici, obuzeo ju je još veći užas kad je
shvatila da su se uzvanici već vratili s izleta u selo, te joj je jedino palo na
pamet da Robertu pošalje poruku da dođe po nju te večeri, a ne sutradan
ujutro.
Elizabeth je večerala u svojoj sobi dok je Berta pakirala stvari, pazeći
da ne pogleda kroz prozor, koji je gledao na vrt. Dvaput je pogledala van i
oba je puta vidjela Iana. Prvi put je sam stajao na terasi, u zubima držeći
cigaru te je zurio u tratinu ispred sebe, a nju je srce zaboljelo jer joj je u
tom položaju djelovao nekako usamljeno. Kad ga je drugi put pogledala,
bio je okružen ženskim osobama koje sinoć nisu bile prisutne, pa je
Elizabeth pretpostavila da su tek sada došle i kao da su ga svih pet
smatrale neodoljivim. Rekla si je da ju nije briga, da ju ne može biti briga.
Imala je odgovornost spram Roberta i Havenhursta i oni su joj morali biti
na prvom mjestu. Suprotno Ianovu mišljenju, ona nije mogla svoju
budućnost prepustiti tom neumoljivom kockaru, iako je vjerojatno bio
najzgodniji Škot ikada rođen i najnježniji...
Elizabeth je sklopila oči, pokušavajući odagnati te misli. Bilo je suludo
razmišljati o Ianu na taj način. Suludo i opasno, jer izgleda da su Valerie i
još neke druge djevojke sumnjale u to gdje i s kim je provela cijelo
poslijepodne. Obujmivši se rukama, Elizabeth je zadrhtala kad se prisjetila
kako je lako uhvaćena u zamku vlastitom krivnjom kad je tog
poslijepodneva ušla u kuću.
- Pobogu, mokra si - suosjećajno je povikala Valerie. - Timaritelj je
rekao da te nije bilo cijelo poslijepodne. Nemoj mi reći da si se izgubila i
cijelo vrijeme provela na kiši!
 - Ne... Naišla sam na kolibu u šumi i ondje sam ostala dok kiša
maloprije nije popustila. - Učinilo joj se da je najpametnije da to kaže,
budući da se Ianovog konja nigdje nije moglo vidjeti, a njezin je bio
potpuno vidljiv, ako je netko gledao.
- U koliko je to sati bilo?
- Mislim oko jedan sat.
- Jesi li slučajno srela gospodina Thorntona dok te nije bilo? - upitala
je Valerie sa zlobnim smiješkom na licu, a svi u salonu prestali su
razgovarati i okrenuli se prema njima. - Lovočuvar je rekao da je vidio
visokog, tamnokosog muškarca na kestenjastom pastuhu kako odlazi u
kolibu. Pretpostavio je da je taj muškarac gost, tako da mu nije prilazio.
- Ovaj... Nisam ga vidjela - rekla je Elizabeth. - Bilo je... Vrlo maglovito.
Nadam se da mu se nije dogodilo ništa loše.
- Nismo sigurni. Još se nije vratio. Charise je zabrinuta - nastavila je
Valerie, pomno gledajući Elizabeth - iako sam joj rekla da se ne brine.
Sluškinje iz kuhinje dale su mu ručak za dvoje.
Zakoračivši u stranu da propusti jedan par, Elizabeth je objasnila
Valerie da je odlučila otići večeras, a ne sutra te se brzo ispričala da mora
ići presvući mokru odjeću, ne dajući Valerie priliku da ju pita za razlog
zašto ide danas.
Berta je pogledala Elizabethino blijedo lice i odmah pretpostavila da
se dogodilo nešto jako loše, osobito zbog toga što je Elizabeth inzistirala
da se Robertu pošalje poruka da večeras dođe po njih. Kad je Elizabeth
poslala poruku, Berta je uspjela izvući iz nje većinu onoga što se dogodilo,
a nakon toga, Elizabeth je ostatak poslijepodneva i predvečer provela
tješeći svoju sluškinju.
 7.

Neće vam koristiti ako izližete tepih nestrpljivim koračanjem - Berta joj je
rekla. - Svejedno ćemo dobiti po nosu kad ona vaša gospođica
Throckmorton-Jones čuje što ste napravili.
- Ona neće ništa čuti - odlučno je rekla Elizabeth, iako nije bila
uvjerena u to. Bacila se u stolicu i nervozno počela čupkati suknju svojeg
žarko zelenog putnog kostima. Šešir i rukavice stajali su na krevetu,
pokraj spakiranih kovčega, koji su čekali da ih se odnese dolje kad stigne
Robert. Iako je očekivala taj zvuk, trgnula se kad je čula kucanje na
vratima. No umjesto da joj sluga kaže da joj je stigao brat, kad je sluga
otvorio vrata, predao joj je neku poruku.
Znojnim rukama ju je otvorila, moleći se da to nisu vijesti iz Londona
koje govore da nisu mogli pronaći Roberta te da on neće doći po njih. Na
trenutak se zbunjeno namrštila kad je pročitala brzo našvrljanu, gotovo
nečitljivu poruku u kojoj je pisalo: ”Dođi u staklenika, moram razgovarati s
tobom.”
Sluga je već krenuo dolje, a Elizabeth je povikala za njim: - Tko ti je
dao ovu poruku?
- Gospođica Valerie, miledi.
Elizabethin osjećaj olakšanja što poruka nije bila od Iana odmah je
zamijenio osjećaj užasnutog straha da je Valerie nekako saznala gdje je
Elizabeth bila tog poslijepodneva. - Valerie želi da se odmah nađem s njom
u stakleniku - rekla je Berti.
Berta je problijedjela. - Ona zna što se dogodilo, zar ne? Zato se želi
naći s vama. Nije na meni da to govorim, ali ne sviđa mi se ta djevojka. Ima
zao pogled.
Elizabeth nikada u životu nije bila upletena u nikakve spletke i
prevare, no sve što se događalo djelovalo je nepodnošljivo komplicirano i
obojeno pakošću. Ne odgovorivši na Bertin komentar o njezinoj
prijateljici, pogledala je na sat i shvatila da je tek šest. - Robert neće stići
ovamo još najmanje sat vremena. U međuvremenu idem vidjeti što me
Valerie treba.
Prišavši prozorima, Elizabeth je razastrla zastore i proučavala
uzvanike koji su stajali na terasi ili šetali po vrtu. Zadnje što je htjela je da
ju Ian vidi kako ide u staklenik pa da pođe za njom. Takva mogućnost
djelovala je vrlo malo vjerojatnom, no svejedno, smatrala je mudrim da ne
treba riskirati. Laknulo joj je kad je vidjela njegovu visoku figuru kako
stoji dolje na terasi. Jasno osvijetljen dvjema bakljama, bio je u društvu
triju žena koje su očijukale s njim dok je sluga stajao pokraj njih, strpljivo
čekajući da ga se primijeti. Vidjela je kako Ian pogledava slugu, koji mu je
potom dao nešto. Elizabeth je mislila da je riječ o piću.
Ne obazirući se na oštru bol koju je osjetila dok je gledala u njegovu
tamnokosu glavu, Elizabeth se okrenula od prozora. Umjesto da iz kuće
izađe na stražnja vrata, koja su vodila na terasu na kojoj se nalazio Ian,
izašla je na bočna vrata i klonila se upaljenih baklji.
Na ulazu u staklenik Elizabeth je oklijevala. - Valerie? - tiho ju je
pozvala, pogledavajući oko sebe.
Kroz staklene ploče krova unutra je prodirala mjesečina, a kad se
nitko nije javio, Elizabeth je ušla unutra i pogledala po stakleniku. U
posudama je posvuda cvalo cvijeće, postavljeno u urednim redovima po
stolovima i klupama. Osjetljivije vrste ukrašavale su police ispod stolova,
zaštićene od izravnih zraka sunca koje preko dana prodiru kroz stakleni
strop. Pokušavajući se umiriti, Elizabeth je šetala staklenikom,
proučavajući cvijeće.
Primijetila je da je staklenik veći od onoga u Havenhurstu i da je jedan
dio očito bio korišten kao sunčalište, jer su se pokraj drveća u posudama
nalazile ukrašene kamene klupe sa šarenim jastučićima.
Elizabeth je šetala prolazom, nesvjesna tamne sjene koja se pojavila
na ulazu i koja je sada u tišini krenula prolazom. Držeći ruke iza leđa,
sagnula se da pomiriše gardeniju.
- Elizabeth? - jasnim je glasom rekao Ian.
Elizabeth se okrenula, a srce joj je snažno počelo udarati u prsnom
košu. Stavila je ruku na vrat, a koljena su joj počela klecati.
- Što je bilo? - pitao je.
- Uplašili ste me - rekla je kad joj je prišao, neobično ravnodušnog
izraza lica. - Nisam očekivala da ćete doći ovamo - nervozno je dodala.
- Stvarno? - zadirkivao ju je. - Koga si očekivala nakon one poruke?
Možda princa od Walesa?
Poruka! Zanimljivo, njezina prva pomisao kad je shvatila da je poruku
dobila od njega, a ne od Valerie bila je ta da za jednog tako rječitog
muškarca ima gotovo nečitljiv rukopis. Druga pomisao bila je da se ljuti
zbog nečega. No nije ju dugo držao u neizvjesnosti.
- Reci mi samo, kako ti je tijekom cijelog poslijepodneva koje smo
proveli zajedno, promaknulo spomenuti mi da si ledi Elizabeth?
Elizabeth se pomalo mahnito pitala što bi mislio da zna da je ona
grofica od Havenhursta, a ne samo najstarija kći nekog beznačajnog
plemića ili viteza.
 - Pričaj, draga. Slušam. Elizabeth je zakoračila unatrag.
- Budući da ne želiš govoriti - otresito je rekao, posegnuvši za
njezinim rukama - je li ovo sve što želiš od mene?
- Ne! - brzo je rekla, izmaknuvši mu se iz ruku. - Radije bih
razgovarala.
Zakoračio je naprijed, a Elizabeth je opet zakoračila unatrag i rekla: -
Mislim, ima toliko mnogo zanimljivih tema za razgovor, zar ne?
- Stvarno? - pitao je i ponovno krenuo naprijed.
- Da - uzviknula je i ovaj put napravila dva koraka unatrag. Prihvativši
se prve teme koja joj je pala na pamet, pokazala je na stol s hijacintima
pokraj nje te je izjavila: - Ovaj... Nisu li ovi hijacinti prekrasni?
- Prekrasni su - složio se se njom ni ne pogledavši ih te ju je htio
uhvatiti za ramena, očito u namjeri da ju privuče k sebi.
Elizabeth se tako brzo odmaknula unatrag da je on prstima samo
okrznuo prozračnu tkaninu njezine haljine. - Hijacinti - brbljala je s
mahnitom odlučnošću kako je on korak za korakom išao prema njoj i
prolazio pokraj stola s maćuhicama i ljiljanima - pripadaju rodu
Hyacinthus, iako se vrsta koju ovdje uzgajamo zove Hyacinthus
orientalis...
- Elizabeth - prekinuo ju je prijetećim glasom - ne zanima me cvijeće. -
Ponovno je podigao ruke da ju uhvati, a u mahnitom pokušaju da izbjegne
njegov dodir, Elizabeth je zgrabila posudu s hijacintima i gurnula mu je u
ispružene ruke.
- Postoji priča iz mitologije o hijacintima, koja bi vam mogla biti
zanimljivija od samoga cvijeta - silovito je nastavila, a na njegovom licu
odjednom se pojavio neopisiv izraz nevjerice, razigranosti i očaranosti. -
Znate, hijacint je zapravo dobio ime po jednog zgodnom mladiću iz Sparte,
Hijacintu, kojega su voljeli i Apolon i Zefir, bog zapadnog vjetra. Jednog
dana Zefir je pokazivao Hijacintu kako da baca disk te ga je slučajno ubio.
Priča kaže da je cvijet iznikao od Hijacintove prolivene krvi te da je u
svakoj latici upisan grčki uzvik tuge. - Glas joj je lagano zadrhtao kad je Ian
odlučno stavio posudu s hijacintima na stol. - Ovaj... Zapravo bi cvijet koji
je niknuo trebao biti iris ili kokotić, a ne moderni hijacint, ali on je tako
dobio ime.
- Čarobno. - Njegove nepronične oči gledale su njezine.
Elizabeth je znala da se to odnosi na nju, a ne na povijest hijacinta, i
iako si je zapovjedila da mora pobjeći njegovim rukama, noge joj se nisu
htjele pomaknuti.
- Naprosto čarobno - ponovno je promrmljao te je gledala kako on
polako diže ruke, nježno ih stavlja na njezina ramena i lagano ih trlja. -
Sinoć si bila spremna boriti se s punom prostorijom muškaraca jer su se
usudili vjerovati da sam ja varao, a sada se bojiš. Bojiš li se mene, dušo? Ili
nečega drugoga?
Taj izraz od milja koji je izgovorio svojim raskošnim baritonom na nju
je imao onaj isti uzbuđujući učinak kao i dodir njegovih usana. - Bojim se
osjećaja koje budite u meni - očajno je priznala, pokušavajući dovesti i
sebe i cijelu situaciju pod kontrolu. - Shvaćam da je ovo tek... Tek jedna
beznačajna avantura za vikend...
- Lažljivice - zadirkivao ju je i onda ju je dražesno, brzo poljubio u
usta. Od tog kratkog dodira zavrtjelo joj se u glavi, ali čim je maknuo usta s
njezinih, opet je počela preplašeno brbljati. - Hvala - blesavo je rekla. -
Ovaj... Nemaju samo hijacinti zanimljivu povijest. Tu su i ljiljani, koji
također pripadaju rodu...
Na njegovom lijepom licu pojavio se lijen, zavodljiv osmijeh, a
Elizabeth se bespomoćno užasnula kad joj se pogled zaustavio na
njegovim usnama. Nije mogla potisnuti osjećaj iščekivanja kad je sagnuo
glavu. Misli su ju upozorile da je luda, ali srce joj je znalo da je ovo pravi
oproštaj, a ta spoznaja natjerala ju je da stane na prste i poljubi ga sa svom
tom bespomoćnom, zbunjenom žudnjom koju je osjećala. Dražesnost
njezinog prepuštanja, zajedno s načinom na koji je stavila jednu ruku na
njegova prsa i držala ju na njegovom srcu, dok je drugu ruku stavila na
njegov zatiljak, svakog bi muškarca navela na to da misli da je riječ ili o
ženi koja se zaljubljuje ili o iskusnoj koketi. Naivna, neiskusna i vrlo
mlada, Elizabeth je slušala čisti instinkt i nije znala da ga svojim
postupcima uvjerava da je riječ o onom prvom.
No, ipak je bila toliko pribrana da zna da Robert uskoro dolazi.
Nažalost, nije mogla ni zamisliti da je Robert krenuo prije nego što je
uopće dobio njezinu poruku.
- Molim vas, slušajte me - očajno je šapnula. - Brat dolazi po mene da
me odvede kući.
- Onda ću razgovarati s njim. Tvoj otac će se možda usprotiviti, čak i
kad shvati da ću se moći brinuti o tebi u budućnosti...
- U budućnosti! - Elizabeth ga je užasnuto prekinula zbog toga kako se
postavio, a bio je običan kockar, baš kao i njezin otac. Sjetila se prostorija
u Havenhurstu, koje su bile gotovo ogoljele jer su sve vrijedne stvari
prodane, slugu koji su računali na nju, predaka koji su računali na nju. U
tom trenutku rekla bi bilo što, bilo što što bi ga natjeralo da ju prestane
nagovarati prije nego što ona potpuno izgubi kontrolu nad sobom i
popusti pred tom bezglavom, pokvarenom slabošću koju je on izazivao u
njoj. Naslonila se na njegove ruke, pokušavajući umiriti svoj drhtavi glas i
zvučati veselo. - Kako ćete se brinuti o meni, gospodine? Hoćete li mi
obećati da ćete mi kupiti rubin veličine mojega dlana, kao što je to učinio
vikont Mondevale? Ili kaput od samurovine da mi prekrije leđa, a nerc da
njime prekrijemo pod, kao što mi je obećao lord Seabury?
- To želiš?
- Naravno - veselo je rekla, iako je u sebi plakala. - Nije li to što sve
žene žele, a sva gospoda im to obećavaju?
Lice mu je postalo bezizražajno, ali strijeljao ju je pogledom tražeći
odgovor, jer nije mogao vjerovati da joj je drago kamenje i krzno važnije
od osjećaja.
- Molim vas, pustite me - zaplakala je i snažno ga gurnula u prsa.
Bili su toliko usredotočeni jedno na drugo da nisu primijetili
muškarca koji je brzo stupao prolazom. - Ti bijednice! - zagrmio je Robert.
- Čuo si što je rekla! Miči te prljave ruke s moje sestre!
Ian je zaštitnički htio stegnuti ruke oko nje, ali Elizabeth se oslobodila
njegovog stiska i potrčala Robertu, dok su joj suze klizile niz obraze. -
Roberte, slušaj me. Nije ono što misliš! - Robert ju je zagrlio, a Elizabeth je
počela objašnjavati. - Ovo je gospodin Ian Thornton - počela je - i...
- I unatoč tome kako ovo izgleda - prekinuo ju je Ian s nevjerojatnom
smirenošću - moje namjere prema gospođici Cameron su izuzetno časne.
- Ti bahati kujin sine! - planuo je Robert, a glas mu je vibrirao od bijesa
i prezira. - Moja sestra je za tebe grofica Cameron! I ne moraš se
predstavljati. Znam sve o tebi. A što se tiče tvojih namjera, odnosno
pretvaranja, ne bih dopustio da se uda za takvu ološ kao što si ti, čak i da
već nije zaručena.
Kad je to čuo, Ian je naglo pogledao Elizabeth. Na njezinom
pokajničkom licu vidio je da je to istina, a Elizabeth je gotovo naglas
zaplakala zbog prezira koji je ispunio njegove oči.
- Osramotio si moju sestru, kopile jedno, i odgovarat ćeš zbog toga!
Odvrativši pogled s Elizabeth, Ian je pogledao Roberta, a ozbiljno lice
sada mu je bilo posve bezizražajno. Pristavši na Robertovo izazivanje na
dvoboj, kratko je kimnuo i gotovo uljudno rekao: - Naravno. - Onda je
zakoračio kao da želi otići.
- Ne! - mahnito je zavapila Elizabeth, držeći Roberta za ruku te je
drugi put u dvadeset četiri sata pokušavala spriječiti nekoga da ne prolije
krv Iana Thorntona. - Roberte, neću dopustiti ovo, čuješ li me? Nije samo
on...
- Ne miješaj se u ovo, Elizabeth! - odbrusio joj je Robert, previše
bijesan da bi ju slušao. Sklonivši njezinu ruku sa svoje, rekao je: - Berta je
već u mojoj kočiji na prilazu. Obiđi kuću i pridruži joj se. Moram nešto
raspraviti s ovim muškarcem - rekao je s prezirnim sarkazmom.
 - Ne možeš... - Elizabeth je ponovno pokušala, ali krv joj se sledila u
žilama kad je čula ubojiti glas Iana Thorntona.
- Gubi se odavde! - izustio je kroz zube. Dok je Elizabeth mogla
ignorirati Robertovu naredbu, od ove Iana Thortnona je zadrhtala. Prsa su
joj se uplašeno dizala i spuštala te je pogledala u njegovo ledeno lice i u
mišić koji mu je vibrirao na bradi, a zatim je pogledala Roberta. Ne znajući
pogoršava li situaciju svojom prisutnošću ili pak njome sprečava još veću
katastrofu, još se jednom pokušala obratiti Robertu: - Molim te, obećaj mi
da nećeš ništa učiniti do sutra, kad malo razmisliš i kad porazgovaramo.
Elizabeth je gledala kako ulaže silan napor da ju ne zastraši još više te
je pristao na njezinu molbu. - Dobro - izustio je. - Odmah dolazim - obećao
joj je. - A sad odlazi u moju kočiju prije nego što publika koja cijeli prizor
gleda ne odluči ući ovamo kako bi mogla i čuti što se događa.
Elizabeth se smučilo kad je izašla iz staklenika i vidjela kako se ispred
njega okupilo dosta ljudi iz plesne dvorane. Ondje je bila i Penelope i
Georgina i drugi, a izraz na njihovim licima bio je ili razigran, kad je bila
riječ o starijim ljudima, ili ledeno hladan kad je bila riječ o mlađima.
Ubrzo nakon toga brat joj je došao do kočije i popeo se unutra. Sada je
bio malo pribraniji nego prije. - Sve je dogovoreno - rekao je, ali bez obzira
na to koliko ga ona preklinjala, nije htio reći ništa više od toga.
U bespomoćnom očaju, Elizabeth se naslonila i slušala Bertu, koja je
jecala očekivajući prijekor od Lucinde Throckmorton-Jones.
- Moju poruku mogao si dobiti tek prije dva sata - šapnula je Elizabeth
nakon nekoliko minuta. - Kako to da si došao tako brzo?
- Nisam dobio tvoju poruku - hladno je odgovorio. - Danas
poslijepodne Lucinda se osjećala dovoljno dobro da na trenutak dođe
dolje. Kad sam joj rekao kamo si otišla za vikend, ona mi je ispričala neke
zapanjujuće stvari koje tvoja prijateljica Charise dopušta na svojim
zabavama na ladanju. Krenuo sam prije tri sata kako bi tebe i Bertu ranije
doveo kući. Nažalost, zakasnio sam.
- Nije tako strašno kao što misliš - neuvjerljivo je lagala Elizabeth.
- Sutra ćemo razgovarati o tome! - odbrusio joj je, a njoj je laknulo jer
je mislila kako neće učiniti ništa, barem ne do tada. - Elizabeth, kako si
mogla biti tako glupa? Čak si i ti trebala shvatiti da je taj muškarac hulja!
Nije dostojan ni da ti.... - Prekinuo je i duboko udahnuo kako bi se pribrao.
Kad je opet progovorio, djelovao je smirenije. - Kakva god da bila, šteta je
već učinjena. Ja sam kriv za to: ti si premlada i preneiskusna da ideš bilo
kamo bez Lucinde koja će paziti da ti se nešto ne dogodi. Mogu se samo
pomoliti da će tvoj zaručnik imati jednako razumijevanja kao i ja.
 Elizabeth je shvatila da Robert već drugi put večeras otvoreno govori
o njezinim zarukama, kao da su već dogovorene. - Budući da još ništa nije
dogovoreno ili objavljeno, ne vidim zašto bi moji postupci utjecali na
vikonta Mondevalea - rekla je više se nadajući da je tako, nego što je bila
uvjerena u to. - Ako se i dogodio mali skandal, možda će htjeti objavu
zaruka odgoditi na neko vrijeme, Roberte, ali ne vjerujem da će ga to baš
toliko pogoditi.
- Danas smo potpisali ugovore - kroz zube je rekao Robert.
- Mondevale i ja nagodili smo se bez ikakvih poteškoća. Usput rečeno,
bio je vrlo velikodušan. Ponosan mladoženja htio je što prije u novinama
objaviti priopćenje, a ja nisam imao ništa protiv. Priopćenje će sutra izaći
u ”Gazetteu”.
Od tih uznemirujućih vijesti Berta je prigušeno zajecala te je ponovno
počela šmrcati i puhati nos. Elizabeth je čvrsto zatvorila oči i suspregnula
svoje suze dok su joj se po mislima vrtjeli veći problemi od njezinog
zgodnog mladog zaručnika.
Elizabeth je satima budna ležala u krevetu, dok su ju progonila
sjećanja na ovaj vikend, kao i strah da možda neće uspjeti razuvjeriti
Roberta da ne ide na dvoboj s Ianom Thorntonom, iako je bila sigurna da
će on to ipak učiniti. Zureći u strop, naizmjence se bojala za Roberta i za
Iana. Lord Howard dao je naslutiti da je Ian u dvobojima vrlo precizan, no
Ian je odbio obraniti čast kad ga je lord Everly nazvao varalicom, što su
mnogi smatrali kukavičlukom. Možda su glasine o Ianovoj vještini bile
potpuno krive. Robert je dobro gađao, a Elizabethino se tijelo oznojilo kad
je pomislila kako ponosnog i usamljenog Iana pogađa metak iz
Robertovog pištolja. Ne. Rekla si je da je previše histerična. Bilo je
neprihvatljivo pomisliti da će jedan stvarno ustrijeliti drugoga.
Dvoboji su bili protuzakoniti, a u ovom slučaju kodeks časti nalagao je
da se Ian pojavi, na što je već pristao u stakleniku i da Robert opali hitac u
zrak. Na taj način, Ian će priznati svoju krivnju stavljajući život Robertu na
raspolaganje, što će Robertu dati zadovoljštinu u dvoboju bez prolijevanja
krvi. Gospoda su obično takve slučajeve rješavali na taj način.
Obično, prestrašeno se podsjetila Elizabeth, ali Robert je imao tako
naglu narav, a večeras je bio toliko razjaren, da je bio hladno, ubojito
šutljiv, umjesto da divlja okolo. A to je Elizabeth preplašilo više od
njegovog uobičajenog izljeva bijesa.
Prije nego što je svanulo, uzrujano je zadrijemala, a mislila je da se
probudila samo nekoliko minuta poslije kad je čula kako se netko kreće
hodnikom. Pomislila je da je to sluga te je pogledala u prozor i vidjela da
su blijedosive zrake obojale tamno noćno nebo. Skoro je ponovno
zadrijemala, no onda je čula kako se dolje otvaraju i zatvaraju ulazna
vrata.
Zora - dvoboji. Robert joj je obećao da će danas razgovarati s njom
prije nego što bilo što učini, histerično je pomislila, i Elizabeth po prvi put
nije imala problema s razbuđivanjem. Od straha je iskočila iz kreveta. Dok
je još oblačila kućnu haljinu, potrčala je stubama i brzo otvorila ulazna
vrata te je ugledala kako Robertova kočija nestaje iza ugla.
- Dragi Bože! - rekla je praznom hodniku, a budući da je bila
preuzrujana da čeka sama, otišla je gore probuditi jedinu osobu na čiji
razum se mogla osloniti bez obzira na to koliko sve kaotično bilo. Lucinda
ih je sinoć čekala te je znala većinu onoga što se dogodilo za vikend, osim,
naravno, one zgode u drvosječinoj kolibi.
- Lucinda - prošaputala je, a oči sjedokose žene su se otvorile; njezine
svjetlosmeđe šarenice bile su budne i prisebne. - Robert je upravo otišao.
Sigurna sam da se misli boriti u dvoboju s gospodinom Thorntonom.
Gospođica Lucinda Throckmorton-Jones, koja je imala besprijekornu
karijeru u kojoj je bila pratilja kćerima trojice vojvoda, jedanaestorice
grofova i šest vikonta, naslonila se na jastuke i zaškiljila u mladu damu
koja je pokvarila njezin uspješan niz. - S obzirom na to da Robert ne ustaje
rano - rekla je - to je logičan zaključak.
- Što da radim?
- Za početak, predlažem da se prestaneš toliko brinuti na takav
neprimjeren način i da potom odeš u kuhinju skuhati čaj.
- Ne pije mi se čaj.
- Ja želim piti čaj ako mislimo dolje čekati povratak tvojeg brata, a čini
mi se da je to ono što ti želiš.
- Jao, Lucy - rekla je Elizabeth, pogledavši osornu udovicu s puno
ljubavi i zahvalnosti - što bih ja bez tebe?
- Upala bi u veliku nevolju, što ti je već uspjelo. - Vidjevši Elizabethino
izmučeno lice, malo je popustila dok je izlazila iz kreveta. - Običaj nalaže
da se Thornton pojavi i da tvoj brat na taj način dobije zadovoljštinu, a
onda Robert mora ispucati hitac u zrak. Ništa drugo se ne može dogoditi.
To je bio prvi put otkako Elizabeth poznaje svoju pouzdanu pratilju
da je ona u krivu.
Na satu je otkucalo osam kad se Robert vratio s lordom Howardom.
Projurio je pokraj salona, vidio Elizabeth sklupčanu na sofi preko puta
Lucinde koja je radila ručni rad te je zastao i vratio se natrag. - Zašto si ti
budna tako rano? - otresito je pitao.
- Zato što čekam tebe - rekla mu je Elizabeth i skočila sa sofe. Na
trenutak ju je zbunila prisutnost lorda Howarda, a onda se sjetila da je
Robert na dvoboju morao imati sekundanta. - Borio si se s njim, zar ne,
Roberte?
- Da!
Elizabeth je prigušenim glasom upitala: - Je li ozlijeđen? Robert je
odlučnim korakom prišao stolu i natočio si viski.
- Roberte - zavapila je i uhvatila ga za ruke - što se dogodilo?
- Upucao sam ga u ruku - bijesno je odgovorio Robert. - Ciljao sam u
njegovo prljavo srce i promašio sam! To se dogodilo. - Strgnuvši
Elizabethine ruke sa sebe, ispio je sadržaj čaše i natočio si još.
Predosjećajući da to nije sve, Elizabeth je proučavala njegove lice. - Je
li to sve?
- Ne, to nije sve! - planuo je Robert. - Nakon što sam ga ranio, taj gad
je podigao pištolj i stajao ondje, a ja sam se znojio. Zatim mi je pogodio
resu na prokletoj čizmi!
- Mmm... Molim? - pitala je Elizabeth, vidjevši da Robert kipi od bijesa,
ali ne mogavši to shvatiti. - Nisi valjda ljut zato što je promašio?
- Kvragu, zar ti ništa ne razumiješ? Nije promašio! To je bila uvreda.
Stajao je ondje dok mu je krv curila iz ruke, uperio je pištolj u moje srce, a
onda je u zadnji tren promijenio metu i pogodio resu na mojoj čizmi. Htio
mi je pokazati da me mogao ubiti da je htio i to su svi vidjeli! To je bila
najgora moguća uvreda, prokleta mu bila ta pokvarena duša!
- Ti ne samo da nisi odbio pucati u zrak - izustio je lord Howard,
djelujući jednako bijesno kao i Robert - nego si opalio prije reda.
Osramotio si i sebe i mene. Štoviše, ako se pročuje za ovaj dvoboj, svi
ćemo biti uhićeni jer smo sudjelovali. Thornton ti je dao zadovoljštinu
tako što se jutros pojavio i što je odbio podići pištolj. Priznao je krivnju.
Što si još očekivao? - Kao da više nije mogao gledati Roberta, lord Howard
brzo se okrenuo. Elizabeth je bespomoćno krenula za njim u hodnik,
očajno smišljajući da kaže nešto razumno u Robertovu obranu. - Sigurno
vam je hladno i sigurno ste umorni - započela je, kako bi dobila na
vremenu. - Hoćete li barem popiti čaj?
Lord Howard je odmahnuo glavom i dalje hodajući. - Vratio sam se
samo po svoju kočiju.
- Onda ću vas ispratiti - ustrajala je Elizabeth. Otpratila ga je do vrata i
na trenutak je mislila da će otići, a da se uopće ne pozdravi. Stojeći pokraj
otvorenih vrata, oklijevao je i potom se okrenuo prema njoj. - Zbogom,
ledi Elizabeth - rekao je čudnim, tužnim glasom i onda je otišao.
Elizabeth gotovo da nije primijetila ni njegov ton ni njegov odlazak.
Po prvi put je shvatila da tog jutra, a možda i baš te minute, neki kirurg
negdje vadi metak iz Ianove ruke. Naslonivši se na vrata, grčevito je
gutnula slinu, odupirući se potrebi da povraća pri pomisli na bol koju mu
je priuštila. Sinoć je bila previše prestrašena mogućim dvobojem da bi
razmišljala o tome kako se Ian osjećao kad mu je Robert rekao da je
zaručena. Sad je napokon to počela shvaćati te joj se stegnuo želudac. Ian
je rekao da se želi oženiti s njom, ljubio ju je i grlio s nježnom, posesivnom
strašću te joj je rekao da se zaljubljuje u nju. Zauzvrat, Robert ga je
prekinuo i prezrivo mu rekao da je ona društveno iznad njega i da je uz to
već i zaručena. A jutros ga je ustrijelio jer je Ian htio nekoga tko je izvan
njegovog dometa.
Naslonivši glavu na vrata, Elizabeth je pokajnički zastenjala. Ian
možda nema titulu niti je gospodin u očima pripadnika visokog društva,
ali Elizabeth je predosjetila da je on ponosan čovjek. Ponos mu je bio
urezan u preplanulim crtama lica, u držanju, u svakom njegovom pokretu,
a ona i Robert potpuno su uništili taj ponos. Sinoć su u stakleniku
napravili budalu od njega te su ga natjerali na dvoboj.
U tom trenutku, da je Elizabeth znala gdje ga može pronaći, uistinu je
mislila da bi mogla umiriti njegov bijes i objasniti mu za Havenhurst i za
sve svoje odgovornosti. Pokušala bi ga uvjeriti da se zbog toga nije mogla
udati za njega, a ne zbog nekih njegovih nedostataka.
Odgurnuvši se od vrata, Elizabeth je polako hodnikom došla do salona
gdje je sjedio Robert, držeći se za glavu. - Ovo nije gotovo - kroz zube je
izustio Robert i podigao glavu da ju pogleda. - Jednog dana ću ga ubiti
zbog ovoga!
- Ne, nećeš! - zabrinuto je povikala Elizabeth. - Bobby, slušaj me, u
krivu si što se tiče Iana Thorntona. On zapravo nije učinio ništa loše. Znaš -
rekla je prigušenim glasom - on je mislio da... Ovaj, da se zaljubljuje u
mene. Htio se oženiti sa mnom...
Sobom je odjeknuo Robertov posprdan smijeh. - To ti je rekao? -
podsmjehnuo se, lica crvena od bijesa zbog njezinog nedostatka obiteljske
odanosti. - Da ti onda nešto objasnim, ti mala budalo! Da ti izravno
ponovim njegove riječi: on te samo htio odvući u krevet!
Elizabeth je osjetila kako joj lice blijedi, a onda je polako odmahnula
glavom jer nije to htjela priznati. - Ne, u krivu si. Kad si nas pronašao,
sjećaš li se da je rekao da ima časne namjere?
- Prilično se brzo predomislio kad sam mu rekao da si siromašna -
uzvratio joj je Robert, gledajući ju s pomiješanim osjećajima sažaljenja i
prezira.
Preslaba da ostane na nogama, Elizabeth je pala na sofu pokraj
svojega brata, srušena punom težinom svoje odgovornosti zbog toga
koliko je glupa i lakovjerna bila i zbog svega što su te dvije osobine
donijele sa sobom. - Žao mi je - bespomoćno je prošaputala. - Jako mi je
žao. Jutros si ugrozio svoj život zbog mene, a ja ti nisam ni zahvalila jer ti
je toliko stalo do mene da to učiniš. - Budući da nije znala što da kaže ili
učini, zagrlila ga je oko pognutih ramena. - Sve će biti u redu, kao i uvijek -
neuvjerljivo mu je obećala.
- Ovaj put neće - rekao je, a u očima mu se vidio očaj. - Mislim da smo
uništeni, Elizabeth.
- Ne mogu vjerovati da je tako loše. Postoji mogućnosti da se ništa
neće pročuti - nastavila je, ne vjerujući ni sama u ono što govori. - Mislim
da je lordu Mondevaleu stalo do mene. Sigurno će imati razumijevanja.
- U međuvremenu - na kraju je rekla Lucinda, s tipičnom hladnom
praktičnošću - Elizabeth se mora ponašati kao i inače, kao da se ništa
neprikladno nije dogodilo. Ako se sakrije u kuću, glasine će se samo širiti.
Vi, gospodine, morate biti u njezinoj pratnji.
- To neće biti bitno, kažem vam! - rekao je Robert. - Uništeni smo.
Bio je u pravu. Te večeri, Elizabeth se hrabro pojavila na balu sa
svojim zaručnikom, koji je bio u blaženom neznanju što se tiče katastrofe
koja se dogodila za vikend. No šokantne verzije njezinih aktivnosti već su
se poput požara proširile među pripadnicima visokog društva. Kružila je
priča o epizodi iz staklenika, zajedno s dodatnom klevetom da je ona
navodno Ianu poslala poruku kojom ga poziva da joj se ondje pridruži. No
puno gora bila je uzbudljiva glasina da je sama provela poslijepodne s
Ianom Thorntonom u kolibi na osami.
- Taj gad širi te priče! - sutradan je bjesnio Robert kad su glasine stigle
do njega. - Pokušava sprati ljagu sa sebe govoreći da si mu ti poslala
poruku kojom ga pozivaš u staklenik i da si ti njega ganjala. Znaš, ti nisi
prva ženska koja je izgubila glavu za njim. Samo si najmlađa i najnaivnija.
Ove godine je ime Charise Dumont i imena još nekoliko djevojaka bilo
povezivano s njegovim. No, nijedna od tih žena nije bila toliko blesava da
se ponaša tako bludno i nepažljivo kao ti.
Elizabeth je bila preponižena da mu proturječi ili da se pobuni. Sad
kad ju više nije privlačila senzualna magnetska sila Iana Thorntona,
shvatila je da su njegovi postupci bili tipični za jednog bezobzirnog
razvratnika koji ju je htio zavesti. Nakon što ju je poznavao tek nekoliko
sati, tvrdio je da je takoreći zaljubljen u nju i da se želi oženiti njome, a to
je bila tipična laž koju bi jedan raskalašenjak rekao svojoj žrtvi. Pročitala
je dovoljno romana da zna da lovci na miraz i nemoralni razvratnici često
tvrde svojim žrtvama da su zaljubljeni u njih, a zapravo ih samo žele
osvojiti. Kao potpuna budala, Elizabeth je mislila da je on žrtva
nepravednih društvenih predrasuda.
 Prekasno je shvatila da društvene predrasude zbog kojih je on
isključen iz društva uglednih pripadnika visokog društva zapravo postoje
zato da ju zaštite od takvih muškaraca kao što je on.
No Elizabeth nije imala mnogo vremena posvetiti se svom očaju.
Nakon što su preko novina doznali za zaruke, prijatelji vikonta
Mondevalea napokon su smatrali da su dužni sretnom mladoženji
priopćiti glasine koje su kružile o djevojci čiju je ruku zatražio.
Sutradan ujutro došao je u gradsku kuću u Ulici Ripple te je povukao
svoju ponudu. Budući da Robert nije bio kod kuće,
Elizabeth se sastala s njim u salonu. Kad je vidjela njegovo ukočeno
držanje i ozbiljno lice, Elizabeth je mislila da joj se svijet ruši pod nogama.
- Vjerujem da nema potrebe za nekom neugodnom scenom zbog
ovoga - uštogljeno je rekao, ne okolišajući.
Kako nije mogla govoriti jer su ju gušile suze od srama i tuge,
Elizabeth je samo odmahnula glavom. On se okrenuo da izađe, no dok je
prolazio pokraj nje, brzo se okrenuo i uhvatio ju za ramena. - Zašto,
Elizabeth? - pitao je, a lijepo lice bilo mu je izobličeno zbog bijesa i
žaljenja. - Reci mi zašto. Barem mi daj razlog.
- Zašto? - pitala je, blesavo žudeći za tim da mu se baci u naručje i moli
za oprost.
- Mogu shvatiti da si možda slučajno naišla na njega u nekoj kolibi u
šumi kad si se htjela skloniti od kiše, što moj rođak lord Howard misli da
se dogodilo. Ali zašto si mu poslala poruku da se sami nađete u
stakleniku?
- Nisam mu poslala poruku! - zavapila je, a samo ju je tvrdoglavi
ponos sprečavao da jecajući ne padne pred njegove noge.
- Lažeš - odlučno je rekao i spustio ruke. - Valerie je vidjela poruku
nakon što ju je bacio i krenuo prema tebi.
- U krivu je! - grcala je Elizabeth, ali on je već izlazio iz sobe. Elizabeth
je mislila da se ne može osjećati poniženije nego tada, ali ubrzo je saznala
da se vara. Mondevaleovim raskidanjem zaruka potvrđeno je da je ona
kriva i od tog dana nadalje u gradsku kuću u Ulici Ripple više nisu stizale
ni pozivnice ni posjetitelji. Na Lucindino inzistiranje, Elizabeth je napokon
skupila dovoljno hrabrosti da se pojavi na jednom događaju na koji je
pozvana prije nego što je skandal javno obznanjen, a to je bilo na balu u
kući lorda i ledi Hinton. Ondje je ostala petnaest minuta te je otišla, jer s
njom nitko nije htio ni razgovarati ni pozdraviti ju, osim domaćina i
domaćice, koji nisu imali izbora.
U očima pripadnika visokog društva, ona je bila besramna bludnica,
okaljana i iskorištena te nije bila prikladno društvo za neokaljane mlade
dame i lakovjerne mlade nasljednike; nije bila prikladna za kretanje u
pristojnom društvu. Prekršila je pravila moralnog ponašanja, i to ne s
nekim iz svojeg sloja, nego s muškarcem lošeg ugleda i nepostojećeg
društvenog statusa. Ne samo da je prekršila pravila, nego je to učinila na
neoprostiv način.
Tjedan dana nakon dvoboja, Robert je bez riječi nestao. Elizabeth se
strašno bojala za njega, ne želeći misliti da ju je napustio zbog toga što je
učinila, no nije mogla smisliti ni jedan drugi, manje mučan razlog. No,
pravi razlog neće doznati još dugo vremena. Dok je Elizabeth sjedila sama
u salonu, čekajući ga i moleći se da se vrati, vijesti o njegovu nestanku
proširile su se cijelim gradom. Na njezina vrata počeli su stizati
zajmodavci, zahtijevajući isplatu ogromnih dugova koji su se nagomilali ne
samo od njezinog debija, nego i od mnogo godina Robertovog kockanja, pa
čak i od njezinog oca.
Tri tjedna nakon zabave Charise Dumont, jednog lijepog sunčanog
poslijepodneva, Elizabeth i Lucinda posljednji su put zatvorile vrata
unajmljene gradske kuće te su se popele u kočiju. Dok ih je kočija vozila
pokraj parka, isti oni ljudi koji su laskali Elizabeth i htjeli uživati u njezinu
društvu, sada su ju vidjeli i hladno joj okrenuli leđa. Kroz vruće suze
poniženja, Elizabeth je vidjela zgodnog mladića s lijepom djevojkom u
kočiji. Vikont Mondevale vozio se s Valerie, koja je pogledala Elizabeth
pogledom koji je trebao biti pun sažaljenja. No Elizabeth je očajno
pomislila kako je taj pogled bio pobjedonosan. Njezin strah da je Robert
upleten u neke nezakonite aktivnosti već je zamijenjen mnogo
vjerojatnijom mogućnosti da je pobjegao od zajmodavaca.
Elizabeth se vratila u Havenhurst i prodala sve vrijedne stvari koje je
imala kako bi otplatila Robertove dugove od kockanja, očeve dugove od
kockanja i dugove od svojega debija. I onda je krenula iznova. Hrabro i
odlučno, posvetila se očuvanju Havenhursta i dobrobiti osamnaestoro
slugu koji su odlučili ostati s njom u zamjenu za krov nad glavom, hranu i
novu uniformu jednom godišnje.
Polako se počela ponovno smijati, a osjećaj krivnje i zbunjenost su
nestajali. Naučila je kako da više ne misli na kobne pogreške koje je
počinila tijekom sezone, jer je to previše boljelo, kao i posljedice koje su
uslijedile. Sa sedamnaest godina bila je sama svoja gospodarica i vratila se
kući, gdje joj je oduvijek bilo mjesto. Nastavila je igrati šah s Bentnerom i
vježbati gađanje s Aaronom; svoju čudnu obitelj i Havenhurst obasipala je
ljubavlju i oni su joj vraćali tu ljubav. Bila je zadovoljna i zaokupljena i
čvrsto je odlučila ne misliti na Iana Thorntona, kao ni na događaje koji su
ju natjerali na život u egzilu. No sada ju je stric prisilio ne samo da misli na
njega, nego da se susretne s njim. Bez skromne financijske potpore
svojega strica još dvije godine, Elizabeth će morati prodati Havenhurst.
Dok ne skupi dovoljno novca da riješi pitanje navodnjavanja Havenhursta,
što je odavno trebalo biti učinjeno, taj posjed neće biti dovoljno privlačan
zakupcima.
Elizabeth je snuždeno uzdahnula, otvorila oči i odustno pogledala po
praznoj sobi, a potom je polagano ustala. Hrabro si je rekla da se suočila i s
većim problemima od ovoga. Za svaki problem postoji rješenje, samo se
mora pažljivo potražiti ono najbolje. A sada je ovdje bila Alex. Njih dvije
sigurno su mogle smisliti način kako da nadmudre strica Juliusa.
Prihvatit će to kao izazov, odlučno je zaključila kad je krenula
potražiti Alex. S devetnaest godina još je uživala u izazovima, a život u
Havenhurstu pomalo se pretvorio u rutinu. Nekoliko kratkih putovanja -
barem dva od tri - mogla bi biti uzbudljiva.
Kad je napokon pronašla Alex u vrtu, Elizabeth se gotovo uvjerila u
sve to.
 8.

Alexandra je pogledala Elizabethino pažljivo umireno lice i prijetvoran

osmijeh te ju to ni na trenutak nije zavaralo, kao ni Bentnera, koji je Alex
zabavljao pričama o Elizabethinim aktivnostima u vrtu. Oboje su joj se
obratili jednako zabrinutim tonom. - Što se dogodilo? - pitala je Alex i
gotovo ustala od nervoze.
- Ne znam kako bih ti to rekla - iskreno je priznala Elizabeth i sjela
pokraj Alex dok se zabrinuti Bentner zadržao, pretvarajući se da sa
stabljika kida uvenule ruže, kako bi mogao čuti o čemu je riječ i po potrebi
dati savjet ili ponuditi pomoć. Što je Elizabeth više razmišljala o tome što
da kaže Alex, to se situacija njezinom ošamućenom umu činila bizarnijom,
gotovo smiješnom. - Moj stric - počela je pojašnjavati - potrudio se da mi
pronađe prikladnog supruga.
- Stvarno? - pitala je Alex, znatiželjno gledajući Elizabethino
zamišljeno lice.
- Da. Zapravo, mogu reći da se pritom iznimno potrudio.
- Kako to misliš?
Elizabeth je potisnula posve neočekivani nalet histeričnog smijeha. -
Poslao je poruke petnaestorici mojih nekadašnjih udvarača i pitao ih jesu
li još uvijek zainteresirani da se ožene sa mnom...
- Dragi Bože - izustila je Alex.
- I, u slučaju da jesu, ponudio je da će me na nekoliko dana poslati
njima, u primjerenoj Lucindinoj pratnji - govorila je Elizabeth istim
prigušenim tonom - kako bismo oboje vidjeli odgovaramo li si još.
- Dragi Bože - ponovila je Alex, ali ovaj put silovitije.
- Dvanaestorica su odbila - nastavila je i vidjela kako se Alex
suosjećajno trgnula. - Ali trojica su pristala, tako da će me sada poslati
njima u posjet. Budući da se Lucinda ne može vratiti iz Devona dok ne
bude vrijeme da idem trećem... Udvaraću, koji se nalazi u Škotskoj - rekla
je, jedva izustivši tu riječ koja se odnosila na Iana Thorntona - pred prvom
dvojicom ću se morati pretvarati da mi je Berta teta.
- Berta! - s gađenjem je povikao Bentner. - Vaša teta? Ta guska se boji
svoje sjene!
Pod prijetnjom da ne prasne u smijeh, Elizabeth je pogledala svoje
prijatelje. - Berta mi je najmanji problem. No, zazivajte Božje ime jer će mi
trebati pravo čudo da ovo preživim.
 - Tko su udvarači? - pitala je Alex, sve zabrinutija kad je vidjela
Elizabethin čudan smiješak dok je odgovarala: - Dvojice se ne sjećam. To je
nevjerojatno, zar ne - nastavila je s ošamućenim veseljem - da dva odrasla
muškarca mogu upoznati mladu djevojku na njezinom debiju i odjuriti k
njezinom bratu da zatraže njezinu ruku, a da ih se ona uopće ne može
sjetiti.
- Ne - oprezno je rekla Alex - nije nevjerojatno. Ti si bila, i još uvijek si,
prava ljepotica i to se tako radi. Mlada djevojka ima debi sa sedamnaest
godina, gospoda ju pogledaju i to često na brzinu i odluče žele li ju. Zatim
zatraže njezinu ruku. Ja ne smatram razumnim zaručiti mladu djevojku za
nekoga koga gotovo nije ni upoznala i onda očekivati od nje da nakon
vjenčanja razvije osjećaje prema toj osobi, ali pripadnici visokog društva
smatraju to civiliziranim načinom sklapanja braka.
- A zapravo je upravo suprotno; to je barbarski, kad malo bolje
razmisliš o tome - izjavila je Elizabeth, spremna raspravljati o bilo čemu
kako bi skrenula pažnju s vlastitih nevolja.
- Elizabeth, tko su udvarači? Možda ih znam pa ti mogu pomoći da ih
se sjetiš.
Elizabeth je uzdahnula. - Prvi je sir Francis Belhaven...
- Šališ se! - planula je Alex, a Bentner ju je zabrinuto pogledao. Kad je
Elizabeth samo podignula elegantne obrve i čekala dodatne informacije,
Alex je ljutito nastavila: - Ajme, pa on je... Grozan stari bludnik. Nema
pristojnog načina kako da ga opišem. Zdepast je i ćelav, a na račun
njegovog razvrata pripadnici visokog društva stalno zbijaju šale, budući
da je tako glup i besraman. Još k tome je škrtac bez premca, prava cicija!
- Barem nam je ovo posljednje zajedničko - Elizabeth se pokušala
našaliti, ali gledala je Bentnera, koji je od uzrujanosti počeo kidati i dobro
cvijeće. - Bentneru - nježno je rekla, dirnuta time koliko je njemu očito
stalo do nje - uvenulo cvijeće od zdravoga možeš razlikovati po boji.
- Tko je drugi udvarač? - pitala je Alex sve zabrinutija.
- Lord John Marchman. - Kad ju je Alex blijedo pogledala, Elizabeth je
dodala: - Grof od Canforda.
Alex se sjetila te je polagano kimnula. - Ne poznajem ga, ali sam čula
za njega.
- Pa nemoj me držati u neizvjesnosti - rekla je Elizabeth, potiskujući
smijeh, jer joj se situacija svakim trenom činila sve apsurdnijom,
nestvarnijom. - Što znaš o njemu?
- To je sve, ne mogu se sjetiti... Iako je bilo nešto... Čekaj... Aha, znam!
On je... - snuždeno je pogledala Elizabeth - on je zagriženi lovac koji se
rijetko približava Londonu. Priča se da su svi zidovi njegove kuće
prekriveni prepariranim glavama životinja i riba koje je ulovio. Sjećam se
kako su se neki šalili da se on nikada nije ženio jer se nije mogao odvojiti
od lova toliko dugo da si potraži ženu. Uopće se ne doima prikladnim za
tebe - jadno je dodala Alex, odsutno zureći u crvenu cipelu od kozje kože.
- Prikladnost nema nikakve veze s tim, budući da se ne namjeravam
udati ako to ikako mogu izbjeći. Samo trebam izdržati još dvije godine, jer
ću onda dobiti bakinu ušteđevinu. S tim novcem moći ću se dugo snalaziti
sama ovdje. Problem je u tome što do tada bez stričeve pomoći neću moći
spojiti kraj s krajem, a on svaki tjedan prijeti da će mi ukinuti financijsku
potporu. Ako se barem ne budem pretvarala da pristajem na taj njegov
suludi plan, ne sumnjam da će ostvariti svoju prijetnju.
- Elizabeth - oprezno je započela Alex - ja bih ti mogla pomoći da mi to
dopustiš. Moj suprug...
- Molim te, nemoj - prekinula ju je Elizabeth. - Znaš da nikada ne bih
mogla uzeti novac od tebe. Između ostaloga, ne bih ti ga mogla vratiti.
Ušteđevina bi trebala pokriti troškove Havenhursta, ali jedva. Za sada mi
je najveći problem pronaći izlaz iz ove zbrkane situacije koju je stvorio
moj stric.
- Ne mogu shvatiti kako tvoj stric može misliti da su ta dva muškarca
prikladna za tebe kad uopće nisu. Nimalo!
- Mi to znamo - ironično je rekla Elizabeth, sagnuvši se da izvuče vlat
trave koja je rasla između dva kamena ispod klupe - ali očito moji
”udvarači” to ne znaju, i u tome je problem. - Dok je izgovarala te riječi,
nešto joj je sinulo; prstima je dodirnula vlat, no onda se potpuno umirila.
Sjedeći pokraj nje na klupi, Alex je udahnula kao da će nešto reći, no onda
je zastala i u toj sekundi potpune tišine njihovi maštoviti umovi dosjetili
su se iste zamisli.
- Alex - izustila je Elizabeth - samo moram...
- Elizabeth - prošaputala je Alex - nije tako grozno kao što misliš.
Samo moraš...
Elizabeth se polako uspravila i okrenula.
U tom dugačkom trenutku tišine, dvije dugogodišnje prijateljice
sjedile su u ružičnjaku i ushićeno se pogledale, a vrijeme se vratilo i one su
ponovno bile djevojčice koje budne leže u mraku i povjeravaju si želje i
probleme koji ih muče te smišljaju planove da ih riješe. Planove koji su
uvijek počinjali s ”da barem”...
- Da ih barem mogu uvjeriti - rekla je Elizabeh kad joj se na licu
pojavio osmijeh koji je već bio vidljiv na Alexinom licu - da nismo prikladni
jedno za drugo...
 - Što ne bi trebalo biti teško - ushićeno je povikala Alex - jer je to
istina!
Od veselog osjećaja olakšanja što ima plan, što može dovesti pod
kontrolu situaciju koja joj se prije nekoliko minuta činila bezizlaznom,
Elizabeth je skočila s radosnim osmijehom na licu. - Jadan sir Francis -
zahihotala je, ushićeno gledajući Bentnera i Alex koji su joj se smiješili. -
Bojim se da će se neugodno iznenaditi kad shvati kakva sam ja... -
oklijevala je, misleći što se starom bludniku ne bi svidjelo kod buduće
žene - Kakva sam ja kreposna čistunka!
- I - dodala je Alex - koliko si samo rasipna!
- Točno - složila se Elizabeth, gotovo zaplesavši od sreće. Sunčeve
zrake obasjale su joj zlatnu kosu i osvijetlile oči dok je oduševljeno gledala
svoje prijatelje. - Pobrinut ću se da mu dam nepobitne dokaze da sam i
jedno i drugo. A što se tiče grofa od Canforda...
- Kakva šteta - Alex je rekla prijetvorno turobnim glasom - što mu
nećeš moći pokazati da znaš loviti ribu.
- Ribu? - uzvratila je Elizabeth prijetvorno zadrhtavši. - Pa padam u
nesvijest od same pomisli na ta ljuskava stvorenja!
- Uz iznimku one velike koju ste jučer upecali - ironično se nadovezao
Bentner.
- U pravu si - odgovorila je ljubazno se nasmiješivši muškarcu koji ju
je naučio pecati. - Hoćeš li pronaći Bertu da joj kažeš da ide sa mnom na
put? Kad se vratimo u kuću, već bi se trebala smiriti i ja ću onda
razgovarati s njom. - Bentner je brzo otišao, a izlizani crni repovi fraka
mlatarali su za njim.
- Znači da još jedino moramo obeshrabriti trećeg kandidata - veselo je
rekla Alex. - Tko je on i što znamo o njemu? Poznajem li ga?
Tog trenutka se Elizabeth pribojavala. - Za njega si čula tek prije
nekoliko tjedana, kad si se vratila s puta.
- Molim? - zbunjeno je pitala Alex.
Elizabeth je nervozno udahnula da se smiri te je nervozno prortljala
ruke o plavu haljinu. - Mislim - polako je rekla - da ti moram ispričati što
se točno dogodilo s Ianom Thorntonom prije godinu dana.
- Ne moraš mi nikada to ispričati ako ti je neugodno govoriti o tome. A
sada bismo trebale razmišljati o trećem muškarcu...
- Treći je muškarac - napeto ju je prekinula Elizabeth - Ian Thornton.
- Dragi Bože! - užasnuto je izustila Alex. - Zašto? Mislim...
 - Ne znam zašto - priznala je Elizabeth ljutito i zbunjeno. - Prihvatio je
prijedlog mojega strica. Znači da je ili riječ o potpunom nesporazumu ili je
to njegov način šale, no ni jedno ni drugo nema smisla...
- Način šale! Uništio te. Samo jednom čudovištu bi ovakvo što moglo
biti zabavno.
- Vjeruj mi, posljednji put kada sam ga vidjela, cijela situacija mu nije
bila ni najmanje zabavna - rekla je Elizabeth, sjela i ispričala joj cijelu
priču, očajno se trudeći savladati svoje osjećaje kako bi mogla razborito
razmišljati kad ona i Alex budu detaljno razrađivale svoje planove.
 9.

Berta, stigli smo - rekla je Elizabeth kad je njihova putna kočija stala
ispred veličanstvenog posjeda u vlasništvu sira Francisa Belhavena.
Bertine oči zadnjih su sat vremena bile čvrsto zatvorene, ali Elizabeth je
vidjela kako joj se grudi dižu i spuštaju zbog brzog, plitkog disanja te je
znala da ne spava. Berta je bila preplašena što će morati glumiti
Elizabethinu tetu, a Elizabethino tješenje, kao ni obećanja, u posljednjih
nekoliko dana nisu ju ni najmanje umirili. Nije htjela doći ovamo, a sad
kad je došla, i dalje je molila za izbavljenje.
- Teta Berta! - silovito je rekla kad su se otvorila ulazna vrata velike,
dugačke kuće. Batler je zakoračio u stranu, a sluge su pojurile van. - Teta
Berta! - žurno je rekla te joj je očajno otvorila čvrsto zatvoren kapak i
pogledala ravno u njezinu prestrašenu smeđu šarenicu. - Berta, molim te,
nemoj mi ovo raditi. Računam na to da ćeš mi glumiti tetu, a ne
prestrašenog miša. Skoro su stigli do nas.
Berta je kimnula, nervozno progutala slinu i uspravila se, a potom je
poravnala crnu haljinu od bombazena.
- Kako izgledam? - žurno je prošaputala Elizabeth.
- Grozno - rekla je Berta, gledajući strogu lanenu haljinu visokog
ovratnika koju je Elizabeth pažljivo izabrala odjenuti za prvi sastanak s
potencijalnim mužem kojega je Alexandra opisala kao pohotnog starog
bludnika. Kako bi još više nalikovala časnoj sestri, Elizabeth je skupila
kosu u punđu poput Lucindine i prekrila ju kratkim velom. Oko vrata je
imala jedini komad ”nakita” koji je namjeravala nositi dok je ovdje: veliko,
ružno željezno raspelo koje je posudila iz obiteljske kapelice.
- Uistinu grozno, miledi - dodala je Berta malo snažnijim glasom.
Otkako je Robert nestao, Berta je odlučila oslovljavati Elizabeth službeno,
kao svoju gospodaricu, umjesto malo ležernije kao što je radila prije.
- Odlično - rekla je Elizabeth i ohrabrujuće se nasmiješila. - I ti.
Sluga je otvorio vrata kočije te je spustio stepenice. Prva je sišla
Elizabeth, a za njom je išla njezina ”teta”. Pustila je Bertu da ode ispred
nje, zatim se okrenula i pogledala Aarona, koji je sjedio na kočiji. Stric joj
je dopustio da povede šestero slugu iz Havenhursta, a Elizabeth ih je
pažljivo odabrala. - Ne zaboravi - bespotrebno je podsjetila Aarona - da
slobodno možeš tračati o meni slugama koji će te slušati. Znaš što trebaš
reći.
 - Da - rekao je s nestašnim smiješkom na licu. - Reći ćemo im da ste
takva uštogljena čistunka da bi pokraj vas i sam vrag postao svetac!
Elizabeth je kimnula i nevoljko se okrenula prema kući. Sudbina joj je
podijelila ove karte, a ona nije imala izbora nego da odigra partiju najbolje
što može. Visoko podignuvši glavu, na drhtavim je koljenima krenula
naprijed dok nije sustigla Bertu. Na vratima je stajao batler te je s drskim
zanimanjem proučavao Elizabeth, koja se nije mogla oteti nevjerojatnom
dojmu da je on zapravo htio pronaći njezine grudi ispod bezoblične crne
haljine koju je imala na sebi. Maknuo se s vrata da ih pusti da uđu. - Milord
trenutačno ima goste i ubrzo će vam se pridružiti - objasnio je. - U
međuvremenu će vas Curbes odvesti do vaših odaja. - Sada je pogledao
Bertu, a oči su mu zadovoljno zasvjetlucale kad je ugledao njezinu
punašnu stražnjicu, te se potom okrenuo i kimnuo glavnom slugi.
S blijedom Bertom koja je čvrsto stisnula usta, Elizabeth se penjala po
dugačkom nizu stepenica te je znatiželjno gledala oko sebe, po mračnom
hodniku i grimiznom tepihu na stepenicama. Tepih je bio debeo i mekan
na rubovima, što je pokazivalo koliko je koštao, ali bio je izlizan pod
njezinim nogama i hitno ga je trebalo zamijeniti. Na zidovima su se nalazili
pozlaćeni svijećnjaci sa svijećama koje nisu bile upaljene, tako da su
stubište i odmorište bili obavijeni tamom. Kad je sluga otvorio vrata sobe
koja joj je bila dodijeljena, Elizabeth je shvatila da je i u njoj mrak.
- Soba ledi Berte nalazi se odmah iza ovih vrata - rekao je sluga.
Elizabeth je škiljila, gledajući u tamu te je vidjela kako on prilazi nečemu
za što je pretpostavila da je zid. Čulo se lagano škripanje šarki, što je dalo
naslutiti da je sluga upravo otvorio neka vrata.
- Ovdje je mračno kao u grobu - rekla je, ne mogavši vidjeti ništa osim
sjena. - Hoćete li, molim vas, upaliti svijeće - pitala ga je - pod
pretpostavkom da ih ovdje ima?
- Ima ih, miledi, pokraj kreveta. - Njegova sjena prošla je ispred nje, a
Elizabethine oči fokusirale su veliki predmet čudnog oblika te je ona
pretpostavila da je riječ o krevetu, s obzirom na veličinu.
- Hoćete li ih upaliti, molim vas? - nagovarala ga je. - Ja... Ovdje ništa
ne vidim.
- Njegovo Gospodstvo ne voli da je u spavaćoj sobi upaljeno više od
jedne svijeće - rekao je sluga. - On kaže da je to uzaludno trošenje
pčelinjeg voska.
Elizabeth je trepnula u tami, ne znajući da li da se smije ili da plače
zbog nevolje u kojoj se našla. - Aha - zbunjeno je rekla. Sluga je upalio
malu svijeću na drugom kraju sobe i otišao te je zatvorio vrata za sobom. -
Miledi? - šapnula je Berta, gledajući kroz mračnu, neprobojnu tminu. -
Gdje ste?
 - Ovdje sam - odgovorila je Elizabeth, oprezno krenuvši naprijed
ispruženih ruku kako bi napipala moguće prepreke na putu prema
vanjskom zidu sobe, gdje bi morao biti prozor sa zastorima koji zaklanjaju
svjetlo.
- Gdje? - prestrašeno je šapnula Berta, a Elizabeth je čula kako nasred
sobe njezina sluškinja cvokoće zubima.
- Ovdje, tebi slijeva.
Berta je slijedila glas svoje gospodarice, no prestrašila se kad je
vidjela neku figuru koja se jezovito poput duha kroz tminu kreće
ispruženih ruku. - Podignite ruku - žurno je rekla - tako da znam da ste to
vi.
Poznavajući Bertinu plašljivu narav, Elizabeth ju je smjesta poslušala.
Podigla je ruku, što je umirilo jadnu Bertu, no Elizabeth je zbog toga
naletjela ravno na tanak, kanelirani stup na kojemu se nalazila mramorna
bista koja se zaljuljala, zajedno sa stupom. - Pobogu! - povikala je
Elizabeth, zaštitnički zagrlivši stup i mramorni predmet na njemu. - Berta!
- žurno je rekla. - Sada nije vrijeme da se bojiš mraka. Molim te, pomozi
mi. Naletjela sam na nešto: mislim da je riječ o bisti i njezinom postolju i
ne usudim ih se pustiti dok ništa ne vidim. Zastori su ovdje, točno ispred
mene. Samo trebaš slijediti moj glas i razastrti ih. Kad to učinimo, ovdje će
biti svijetlo kao da smo vani.
- Dolazim, miledi - hrabro je rekla Berta, a Elizabeth je odahnula. -
Pronašla sam ih! - tiho je povikala Berta nekoliko minuta kasnije. - Teški
su, od baršuna, i dvostruki su. - Berta je odmaknula jedan težak zastor, a
potom je s novom snagom i novim poletom, odvukla i drugi te se okrenula
da pogleda sobu.
- Napokon svjetlo! - s olakšanjem je rekla Elizabeth. Blistava
poslijepodnevna sunčeva svjetlost ulazila je kroz prozore ravno pred nju
te ju je na trenutak zaslijepila. - To je mnogo bolje - rekla je, trepćući.
Zadovoljna što je stup dovoljno čvrst da može stajati bez njezine pomoći,
Elizabeth je baš htjela vratiti bistu na njega, no zaustavio ju je Bertin
vapaj.
- Svi sveci, pomozite nam!
Zaštitnički privivši krhku bistu na prsa, Elizabeth se naglo okrenula. U
nijansama crvene i zlatne, pred njom se nalazila najšokantnija prostorija
koju je ikada vidjela: šest ogromnih zlatnih kupida kao da su lebdjeli u
zraku iznad golemog kreveta te su jednom punašnom rukom pridržavali
grimizni baršunasti zastor kreveta, a u drugoj držali luk i strijelu; još
kupida ukrašavalo je uzglavlje. Elizabeth je razrogačila oči, prvo u
nevjerici, a onda poslije od smijeha. - Berta - izustila je susprežući smijeh -
pogledaj molim te ovu sobu!
 Ošamućena jezivošću ovog prizora, Elizabeth se polako okretala.
Iznad kamina nalazila se uramljena slika dame odjevene ni u što osim u
komadić gotovo prozirne crvene svile koji joj je prekrivao kukove.
Elizabeth je skrenula pogled od takvog šokantnog prikaza golotinje te se
zatekla ispred prave vojske veselih kupida. U svojoj pozlaćenoj punašnosti
ležali su na kaminu i na noćnim ormarićima; jedna skupina nalazila se na
visokom svijećnjaku pokraj kreveta, na kojemu se nalazilo dvanaest
svijeća, od kojih je jednu upalio sluga, a još je kupida okruživalo ogromno
ogledalo.
- Ovo je.... - izustila je Berta dok je gledala sobu razrogačenih očiju. -
Ovo je... Ne znam kako bih to rekla - zamuckivala je, no Elizabeth je već
prošao šok te je bila opasno blizu tome da ne prasne u smijeh.
- Neopisivo? - pomogla joj je Elizabeth, dok joj se smijeh nagomilavao
u grlu. - Nevjerojatno? - predložila je, a ramena su joj se počela veselo
tresti.
Berta se nervozno oglasila prigušenim zvukom i odjednom to više
nisu mogle podnijeti. Dani nagomilane napetosti izašli su na površinu te
su obje nesputano prasnule u smijeh. Počele su se glasno smijati od srca, a
niz obraze su im počele teći suze. Berta je posegnula za pregačom koju
nije imala, te se onda prisjetila svoje nove, uzvišenije uloge te je izvukla
maramicu iz rukava kojom je brisala kutove očiju; Elizabeth je samo
stisnula zaboravljenu bistu na grudi, stavila bradu na glatku glavu i
smijala se dok ju nije sve zaboljelo. Toliko su bile zanesene svojim
smijehom da uopće nisu primijetile da je njihov domaćin bio na vratima
sobe. Sir Francis je veselo povikao: - Ledi Elizabeth i ledi Berta!
Berta je od iznenađenja i panike ispustila prigušeni vrisak te je brzo
maramicu s očiju spustila na usta.
Elizabeth je pogledala figuru odjevenu u saten, koja je prilično
nalikovala kupidima koje je očito obožavao te ju je surova stvarnost
njezine nevolje opalila kao kanta ledeno hladne vode, te su nestale sve
vesele pomisli. Spustila je pogled, mahnito se pokušavajući prisjetiti
svojega plana i uvjeriti se da će ga ostvariti. Morala ga je ostvariti, jer ako
ne uspije, ovaj ostarjeli bludnik koji voli pozlaćene kupide vrlo bi joj lako
mogao postati suprug.
- Moje drage, drage dame - entuzijastično je rekao sir Francis dok je
žurnim korakom išao prema njima - koje dugoočekivano oduševljenje! -
Ljubaznost je nalagala da prvo pozdravi stariju damu, tako da se obratio
njoj. Podigavši Bertinu mlohavu ruku, poljubio ju je i rekao: - Dozvolite da
se predstavim. Ja sam sir Francis Belhaven.
Ledi Berta se naklonila, a oči razrogačene od straha prikovala je na
njegovo lice, i dalje pritišćući maramicu na usta. Zaprepastio se kada ona
nije ništa rekla; nije rekla da joj je drago što ga je upoznala niti je pitala
kako se osjeća. Umjesto toga, žena se ponovno naklonila. I ponovno. -
Nema potrebe za tim - rekao je, sakrivši zbunjenost usiljenim veseljem. -
Ja sam samo vitez, znate. Nisam vojvoda, pa čak ni grof.
Ledi Berta se ponovno naklonila, a Elizabeth ju je snažno gurnula
laktom. - Drago mi je! - povikala je punašna dama.
- Moja teta je malo... Ovaj... Sramežljiva pred neznancima - slabašno je
izustila Elizabeth.
Od nježnog, zvonkog glasa Elizabeth Cameron, sir Francisu se
zagrijala krv u žilama. S neskrivenim žarom okrenuo se prema svojoj
budućoj nevjesti te je shvatio da ona tako zaštitnički, tako nježno na
grudima drži baš njegovu bistu. Nije mogao obuzdati svoje ushićenje. -
Znao sam da će tako biti između nas: bez pretvaranja, bez djevojačke
stidljivosti - rekao je, nasmiješivši joj se dok ga je ona zbunjeno gledala te
joj je uzeo bistu iz ruku. - Ali, ljepoto moja, nema potrebe da miluješ
komad gline kad sam ja ovdje glavom i bradom.
Elizabeth je nijemo gledala bistu dok ju je nježno stavljao na postolje
da bi se potom pun očekivanja okrenuo prema njoj, a ona je zastrašujuće -
i točno - pomislila da on sada očekuje da ona njegovu ćelavu glavu privije
na svoje grudi. Otupjelo je zurila u njega. - Ja bih... Ja bih vas zamolila za
jednu uslugu, sir Francis - napokon je rekla.
- Bilo što, draga moja - rekao je promuklim glasom.
- Htjela bih... Htjela bih se odmoriti prije večere. Zakoračio je unatrag,
djelujući razočarano, ali onda se sjetio da se treba pridržavati pristojnih
manira te je nevoljko kimnuo. - Večeramo kasnije nego što je običaj na
ladanju. Večera će biti u pola devet. - Tek sada si je uzeo malo vremena da
ju stvarno pogleda. Njegova sjećanja na njezino prekrasno lice i zamamno
tijelo bila su tako jaka, tako jasna, da je do tada vidio onu ledi Elizabeth
Cameron koju je davno upoznao. Tek je sada primijetio njezinu ozbiljnu
frizuru i strogu, neprivlačnu haljinu koju je nosila. Pogled mu je pao na
ružan željezni križ koji joj je visio oko vrata, te se zaprepašteno trgnuo. - I
da, draga moja, pozvao sam neke goste - znakovito je dodao, gledajući
njezinu neprivlačnu haljinu. - Htio sam ti to reći tako da se znaš
prikladnije obući.
Elizabeth je tu uvredu primila jednako otupjelo kao i sve drugo
otkako ga je ugledala. Tek kad su se zatvorila vrata za njim, uspjela se
pomaknuti. - Berta - povikala je i neutješno pala na stolicu koja se nalazila
pokraj nje - kako si se mogla tako naklanjati? Do kraja večeri znat će da si
sluškinja! Nikada nećemo uspjeti.
- Tako znači! - ljutito i povrijeđeno je povikala Berta. - Nisam ja držala
njegovu glavu na svojim grudima kad je on ušao!
 - Morat ćemo se malo više potruditi - rekla je Elizabeth, skrušeno ju
pogledavši preko ramena. Strah u glasu zamijenili su čvrsta odlučnost i
žurnost. - Moramo se potruditi. Želim da obje odemo odavde sutra. Ili
najkasnije prekosutra.
- Batler mi je zurio u grudi - žalila se Berta. - Vidjela sam ga! Elizabeth
joj se ironično, neveselo nasmiješila. - Sluga je zurio u moje. Nijedna žena
ovdje nije sigurna. Sada smo samo imale tremu. Još ne znamo glumiti, ali
večeras ću uspjeti. Vidjet ćeš. Uspjet ću po svaku cijenu.

Kad se Elizabeth napokon spuštala stubama na putu prema

blagovaonici, kasnila je dva sata. Namjerno.
- Pobogu, draga, kasniš! - rekao je sir Francis, odgurnuo stolicu i
pojurio prema vratima, na kojima je Elizabeth stajala i pokušavala skupiti
hrabrost za ono što je morala učiniti. - Dođi upoznati moje goste - rekao je
i povukao ju u blagovaonicu, brzo i razočarano pogledavši njezinu
dosadnu haljinu i strogu frizuru. - Postupili smo onako kako si predložila u
svojoj poruci te smo počeli s večerom. Što te toliko zadržalo?
- Molila sam se - rekla je Elizabeth, uspjevši ga pogledati ravno u oči.
Sir Francis je na trenutak bio zatečen, no brzo se oporavio kako bi ju
predstavio drugim ljudima za stolom: tu su bila još dva muškarca koji su
mu bili slični po godinama i izgledu i dvije žene u dobi od približno
trideset i pet godina, koje su bile odjevene u šokantno otvorene haljine,
kakve Elizabeth do tada nije vidjela.
Elizabeth je prihvatila porciju hladnog mesa da utiša želudac koji se
bunio, a obje žene proučavale su ju s neprikrivenim prezirom. - Moram
reći da nosite vrlo neobičnu odjeću - primijetila je žena po imenu Eloise. -
Je li kod vas običaj da se odijevate tako... Jednostavno?
Elizabeth je stavila komad ukusnog mesa u usta. - Baš i nije. Ja ne
odobravam nošenje previše ukrasa. - Nevino je pogledala sira Francisa. -
Haljine su skupe. Mislim da je to samo bacanje novca.
Sir Francis iznenada se htio složiti s njom, osobito zbog toga što ju je
mislio držati golom koliko god bude moguće. - Tako je! - ozario se i s
naglašenim neodobravanjem pogledao druge dvije dame. - Nema smisla
trošiti toliko novaca na haljine. Zapravo, uopće nema smisla trošiti novce.
- Slažem se - rekla je Elizabeth, kimajući. - Ja zato svaki šiling volim
dati u dobrotvorne svrhe.
- Molim? - zaprepašteno je zagrmio, pridigavši se sa stolice. Zatim se
prisilio da ponovno sjedne i bolje promisli o tome koliko je mudro oženiti
se njome. Bila je prekrasna: lice joj je bilo zrelije nego prije, a ni crni veo ni
skupljena kosa nisu mogli skriti ljepotu njezinih smaragdnih očiju s
dugačkim, crnim trepavicama. Imala je podočnjake, koje ranije toga dana
nije vidio. Njih je pripisao njezinoj preozbiljnoj naravi. Miraz je bio
pristojan, a tijelo ispod te bezoblične crne haljine... Da ga je barem mogao
vidjeti. Možda se i ono promijenilo u posljednjih nekoliko godina, i to ne
na bolje.
- Nadao sam se, draga moja - rekao je sir Francis nježno ju uhvativši
za ruku - da ćeš na večeru možda obući nešto drugo, kao što sam ti
predložio.
Elizabeth ga je nevino pogledala. - Ovo je jedino što sam ponijela.
- Jedino što si ponijela? - izustio je. - Ali ja sam jasno vidio da sluge
gore nose nekoliko sanduka.
- Oni pripadaju mojoj teti, samo je jedan moj - na brzinu je izmislila,
već u iščekivanju sljedećeg pitanja na koje je mahnito tražila neki
zadovoljavajući odgovor.
- Stvarno? - I dalje je s velikim nezadovoljstvom gledao njezinu
haljinu, a onda joj je postavio baš ono pitanje koje je očekivala. - A, ako
smijem pitati, što se onda nalazi u tom tvom jednom sanduku ako ne
haljine?
Elizabeth se nadahnuto nasmiješila. - Nešto vrlo vrijedno. Nešto što
nema cijene - povjerila mu je.
Sve glave za stolom gledale su ju sa znatiželjnom očaranošću, osobito
pohlepni sir Francis. - Pa nemoj nas držati u neizvjesnosti. Što se nalazi u
njemu?
- Posmrtni ostaci svetog Jakova.
Ledi Eloise i ledi Mortand u isti su glas zavrištale, sir William se
zagrcnuo vinom, a sir Francis ju je užasnuto gledao razjapljenih usta. No
Elizabeth još nije bila gotova. Završni udarac sačuvala je za kraj. Kad su svi
večerali i htjeli ustati, Elizabeth je inzistirala na tome da ostanu sjediti
tako da se mogu primjereno zahvaliti Bogu. Podigavši ruke prema gore,
Elizabeth je jednostavnu molitvu zahvale pretvorila u okrutnu tiradu
protiv grijeha požude i promiskuiteta koja se pojačavala kad je zazvala
osvetu Sudnjeg dana na sve grešnike i koja je dosegnula vrhunac u
zastrašujuće jasnom opisu užasa koji čeka sve one koji zalutaju na put
bludništva. Elizabeth je spominjala priče iz legendi o zmajevima, okrutna
mučenja iz mitologije, ali i iz vlastite živopisne mašte. Kad je završila,
Elizabeth je spustila pogled i ozbiljno se pomolila da se večeras oslobodi
ovih nedaća. Više ništa nije mogla učiniti; svoju je partiju odigrala najbolje
što je mogla; dala je sve od sebe.
 To je bilo dovoljno. Nakon večere, sir Francis ju je otpratio u sobu i s
neuspješnim pokušajem žaljenja na licu, priopćio joj da se boji da uopće
ne odgovaraju jedno drugome. Nimalo.
Elizabeth i Berta krenule su sutradan u zoru, sat vremena prije nego
što se bude sluge sira Francisa. Odjeven u kućni ogrtač, sir Francis je s
prozora spavaće sobe gledao kako kočijaš pomaže Elizabeth da se popne u
kočiju. Baš se htio okrenuti kad je iznenadan nalet vjetra podigao
Elizabethinu crnu haljinu i otkrio njezinu dugačku, iznimno lijepo
oblikovanu nogu koja nije mogla promaknuti pogledu sira Francisa. Zurio
je u kočiju dok je kružila prilazom; kroz otvoreni prozor vidio je Elizabeth
kako se smije i podiže ruke da raspusti kosu. Kroz otvoreni prozor
poletjeli su raskošni zlatni uvojci koji su joj zaklonili lice, a sir Francis si je
zamišljeno navlažio usne.
 10.

Ladanjsko imanje lorda Johna Marchmana, grofa od Canforda, bilo je

mjesto takve nesputane, spontane i iskonske ljepote da je Elizabeth, dok je
zurila kroz prozor, na trenutak zaboravila razlog svojega posjeta. Nikada
nije vidjela veću kuću: bilo je to dugačko zdanje prošarano drvenom
gradom u tudorskom stilu, no najviše ju je zadivio prostor oko nje. Žalosne
vrbe stajale su uz potok koji je prolazio parkom u prednjem dijelu
posjeda, a pokraj vrba nesputano i neukrotivo su rasli jorgovani. Njihove
nježne boje u prirodnom su se sjaju miješale s plavim pakujcima i divljim
ljiljanima.
Prije nego što je njihova kočija uopće stala pred kućom, vrata su se
već naglo otvorila, a stepenicama se spuštao visok, krupan muškarac.
- Izgleda da će nas ovdje dočekati mnogo entuzijastičnije nego na
našoj posljednjoj postaji - odlučnim je glasom rekla Elizabeth, iako još
uvijek malo nervozna dok je navlačila rukavice, hrabro se pripremajući da
upozna i savlada sljedeću prepreku na putu prema svojoj sreći i
samostalnosti.
Vrata kočije tako su se snažno otvorila da su gotovo otpala, a muško
lice provirilo je unutra. - Ledi Elizabeth! - povikao je lord Marchman, lica
crvenog od ushićenja, ili pak pića, Elizabeth nije bila posve sigurna. - Ovo
je uistinu dugo očekivano iznenađenje - a onda je, kao da je bio
nezadovoljan svojim neprimjerenim komentarom, odmahnuo velikom
glavom i brzo rekao: - Mislim, dugo očekivani užitak! Iznenađenje je što ste
stigli ranije.
Elizabeth je odlučno potisnula nalet suosjećanja spram njegovog
očitog osjećaja posramljenosti, zajedno i s pomisli da bi on zapravo mogao
biti simpatičan. - Nadam se da vas nismo previše inkomodirale.
- Ne previše. Hoću reći - ispravio se, gledajući u njezine velike oči i
imajući osjećaj da se u njima utapa. - Uopće niste.
Elizabeth se nasmiješila i predstavila svoju ”tetu Bertu”, a zatim je
dopustila njihovom osebujnom domaćinu da ih otprati u kuću. Berta joj je
pomalo zadovoljno prišapnula: - Mislim da je nervozan jednako koliko i ja.
Unutrašnjost kuće bila je monotona i prilično mračna u usporedbi sa
sunčanim blještavilom vani. Dok ih je domaćin vodio kroz kuću, Elizabeth
je bacila pogled na namještaj u salonu i sobi za primanje: sve je bilo
presvučeno tamnom kožom koja je nekoć izgleda bila kestenjasta i smeđa.
Lord Marchman, koji ju je pozorno i optimistično gledao, pogledao je oko
sebe i iznenada vidio svoju kuću kroz njezine oči. Pokušavajući objasniti
mane namještaja, brzo je rekao: - Ovoj kući treba ženska ruka. Znate, ja
sam stari neženja, kao i moj otac.
Berta ga je iznenada pogledala. - Ovakvo što! - zaprepašteno je
povikala kad je on očito priznao da je kopile.
- Nisam time htio reći - brzo ju je razuvjerio lord Marchman - da se
moj otac nikad nije ženio. Htio sam reći - zastao je i nervozno povukao
maramu na vratu, kao da ju želi malo otpustiti - da je moja majka umrla
dok sam bio vrlo mlad, a moj otac se nije ponovno ženio. Živjeli smo
zajedno ovdje.
Na mjestu gdje su se dva hodnika spajala i vodila na stepenice, lord
Marchman se okrenuo i pogledao Bertu i Elizabeth. - Želite li nešto popiti
ili biste radije odmah otišle leći?
Elizabeth se htjela odmoriti, a više od svega željela je provesti što
manje vremena u njegovu društvu. - Ovo potonje, ako je moguće.
- U tom slučaju - rekao je pokazujući na stubište - idemo.
Berta je zaprepašteno uzdahnula jer je mislila da to jasno ukazuje da
nije ništa bolji od sira Francisa. - Čekajte malo, milorde! Ja ju pratim u
krevet već godinama i ne treba mi pomoć takvih kao što ste vi! - A onda,
kad je shvatila da je zapravo sluškinja, uništila je veličanstveni igrokaz
naklonivši se i ponizno šapnuvši: - Ako nemate ništa protiv, gospodine.
- Protiv? Ne, ja... - Lord Marchman napokon je shvatio o čemu ona
govori te je pocrvenio od glave do pete. - Ja... Ja sam vam samo htio
pokazati - počeo je, a onda je zabacio glavu unatrag i nakratko sklopio oči
kao da se moli da može reći to što želi. - Kako da pronađete put - završio je
odahnuvši.
Elizabeth je u sebi bila dirnuta njegovom iskrenošću i nespretnošću i
da cijela situacija nije bila tako grozna, potrudila bi se da ga smiri.

Nevoljko otvorivši oči, Elizabeth se okrenula na leđa. Kroz prozor je

dopirala sunčeva svjetlost, a kad se prisjetila sinoćnje večere, na usnama
joj se pojavio osmijeh. Lord Marchman bio je jednako dražestan,
nespretan i željan udovoljiti im kao i kad su stigle.
Berta je upala u sobu, i dalje nalikujući sluškinji iako je nosila
elegantnu crvenkastosmeđu haljinu. - Taj muškarac - ogorčeno je rekla,
misleći na njihovog domaćina - ne može izgovoriti smislenu rečenicu! -
Očito je očekivala nešto bolje dok joj je bilo dopušteno boraviti s njima.
- Mislim da nas se boji - odgovorila je Elizabeth, izlazeći iz kreveta. -
Znaš li koliko je sati? Htio je da mu se pridružim na pecanju ujutro u
sedam.
 - Pola jedanaest - odgovorila je Berta, otvorila ormar i okrenula se
prema Elizabeth da joj kaže koju haljinu namjerava odjenuti. - Čekao je do
prije nekoliko minuta, a onda je otišao bez vas. Ponio je dva štapa. Rekao
je da mu se možete pridružiti kad ustanete.
- U tom slučaju, mislim da ću obući ružičastu haljinu od muslina -
odlučila je s nestašnim osmijehom na licu.
Grof od Marchmana nije mogao vjerovati svojim očima kad je
napokon ugledao svoju buduću kako ide prema njemu. Odjevena u
nakićenu ružičastu haljinu i noseći jednako nakićeni ružičasti suncobran i
elegantan ružičasti šešir, gledao ju je kako posrće obalom. Zaprepašten
hirovitom ženskom prirodom, brzo je usmjerio pozornost na hvatanje
velike pastrve koju pokušava uloviti već pet godina. Lagano je pomaknuo
štap da namami lukavu staru ribu da zagrize mamac. Ogromna riba plivala
je oko njegove udice, kao da je znala da je to samo trik, no onda ju je
iznenada zagrizla, a Johnu je gotovo ispao štap iz ruke. Riba je iskočila iz
vode, izletjevši van u prekrasnom, uzbudljivom luku u istom trenutku kad
je Johnova buduća nevjesta namjerno glasno zavrištala: - Zmija!
John je zatečeno okrenuo glavu prema njoj i vidio ju kako trči prema
njemu kao da ju ganja sam vrag i vrišti: - Zmija! Zmija! Zmijaaa! - U tom je
trenutku izgubio koncentraciju, popustio stisak, a riba je pustila udicu, baš
kao što se Elizabeth nadala da će učiniti.
- Vidjela sam zmiju - lagala je dašćući te je stala baš ispred ruku koje
je on ispružio da ju uhvati, ili udavi, pomislila je Elizabeth, susprežući
smiješak. Krišom je pogledala u vodu, nadajući se da će vidjeti prekrasnu
pastrvu koju je gotovo ulovio, a ruke su ju zasvrbjele od želje da uhvati
štap i okuša se u tome.
Ponovno je obratila pozornost na lorda Marchmana kad je čula
njegovo nezadovoljno pitanje: - Želite li pecati ili biste radije sjedili i malo
gledali, dok se ne oporavite od susreta sa zmijom?
Elizabeth je pogledala oko sebe glumeći zaprepaštenost. - Pobogu,
gospodine, ja ne pecam!
- Sjedite li? - pitao je s tonom koji je možda bio sarkastičan. Elizabeth
je spustila trepavice da skrije smiješak zbog sve većeg nestrpljenja u
njegovu glasu. - Naravno da sjedim - ponosno mu je rekla. - Sjedenje je
itekako primjereno za dame, no. mislim da pecanje nije. Ali rado ću gledati
vas kako pecate.
Sljedeća dva sata sjedila je na kamenu pokraj njega i žalila se na to
kako je tvrd, kako je sunce prejako i kako je zrak prevlažan, a kad više nije
znala na što da se žali, potpuno mu je pokvarila jutro brbljajući o svim
dosadnim temama kojih se mogla dosjetiti, povremeno bacajući kamenje u
potok da otjera ribe.
 Kad je napokon upecao jednu, unatoč Elizabethinom iznimnom trudu
da to spriječi, brzo je ustala i zakoračila unatrag. - Vi joj nanosite bol! -
zavapila je kad je vadio udicu iz usta ribe.
- Nanosim joj bol? Ribi? - u nevjerici je pitao. - Da!
- Gluposti - rekao je, gledajući ju kao da je luda, a potom je bacio ribu
na obalu.
- Ne može disati, ozbiljno vam kažem! - kukala je, gledajući ribu koja
se bacala.
- Ne mora disati - uzvratio joj je. - Pojest ćemo ju za ručak. - Ja sigurno
neću! - zavapila je, gledajući ga kao da je hladnokrvni ubojica.
- Ledi Cameron - strogo ju je pitao - želite li me uvjeriti da nikada
niste jeli ribu?
- Naravno da jesam.
- A što mislite, odakle je došla ta riba koju ste jeli? - bijesno ju je
upitao.
- Došla je iz lijepog, uredno zamotanog papira - priopćila mu je
Elizabeth s glupavim pogledom. - Ribe dolaze uredno zamotane u papir.
- Pa, nisu se rodile u tom urednom papiru - odgovorio je, a Elizabeth
se već bilo teško truditi da sakrije divljenje prema njegovom strpljenju,
kao i prema strožem tonu koji je napokon počeo koristiti. - Gdje je bila
riba prije toga? - ustrajao je. - Kako se ta riba uopće našla na tržnici?
Elizabeth je bahato odmahnula glavom, zatim je suosjećajno
pogledala u ribu koja se bacala na obali, a potom je pogledala u lorda
Marchmana s bahatim prezirom u očima. - Pretpostavljam da su ih ulovili
mrežama, ali potpuno sam sigurna da nisu to učinili na ovakav način.
- Na kakav način? - pitao je.
- Na ovakav kao vi: prišuljali ste joj se u njezin mali vodeni dom,
zavarali ju prekrivši udicu tom čupavom stvarčicom i onda odvukli jadnu
ribu od obitelji i bacili je na obalu da umre. To je posve nehumano! - rekla
je i ljutito povukla haljinu.
Lord Marchman se namrštio dok ju je u nevjerici gledao, a potom je
odmahnuo glavom kao da ju želi razbistriti. Nekoliko minuta poslije
otpratio ju je kući.
Elizabeth ga je natjerala da košaru s ribom nosi s druge strane, tako
da bude dalje od nje. A kad ni to jadnog čovjeka nije izbacilo iz takta,
inzistirala je da ispruži tu ruku, tako da košara bude još dalje od nje.
Uopće nije bila iznenađena kad se lord Marchman ispričao do večere,
ni kada je bio neraspoložen i zamišljen tijekom nelagodnog objeda. No,
ona je prekinula tišinu ozbiljno brbljajući o razlikama između francuske i
engleske mode i o tome kako je važno koristiti samo najbolju kozju kožu
za rukavice, a onda mu je detaljno opisala svaku haljinu koju je ikada
vidjela. Na kraju večere lord Marchman je djelovao ošamućeno i ljuto;
Elizabeth je bila malo promukla i vrlo motivirana.
- Mislim - primijetila je Berta s ponosnim osmijehom na licu dok su
ona i Elizabeth same sjedile u salonu - da se predomišlja u vezi sa
zarukama, miledi.
- Mislim da je za večerom u sebi razmišljao o najlakšem načinu kako
da me ubije - rekla je Elizabeth, hihoćući. Htjela je još nešto reći, no onda
ih je prekinuo batler da im priopći da lord Marchman u svojoj radnoj sobi
nasamo želi razgovarati s Elizabeth.
Elizabeth se pripremila za još jednu borbu umova, ili pak bezumlja,
pomislila je u sebi se nasmijavši, te je poslušno slijedila batiera mračnim
hodnikom u smeđim tonovima. Ušla je u vrlo veliku radnu sobu, gdje je
grof sjedio na kestenjastoj stolici za stolom s njezine desne strane.
- Htjeli ste me vidj... - počela je kad je zakoračila unutra, ali nešto na
zidu pokraj nje joj je okrznulo kosu. Elizabeth se okrenula, nadajući se da
će ugledati neki portret, no umjesto toga, gledala je ravno u očnjake na
ogromnoj medvjeđoj glavi. Vrisak koji joj je pobjegao ovaj je put bio
iskren, iako je iza njega bio šok, a ne strah.
- Prilično je mrtav - umornim je glasom rekao grof, gledajući ju kako
se odmiče od njegovog najvrednijeg lovačkog trofeja, držeći ruku preko
usta.
Elizabeth se odmah pribrala te je pogledom prešla preko zida s
njegovim lovačkim trofejima, a potom se okrenula.
- Možete maknuti ruku s usta - izjavio je. Elizabeth ga je ponovno
pogledala s optuživanjem u očima, no grizla se za usnicu da se ne nasmije.
Vrlo bi rado htjela čuti kako je ulovio tog medvjeda ili gdje je pronašao
onu ogromnu divlju svinju, ali nije ga to pitala. - Milorde - umjesto toga je
rekla - molim vas, recite mi da ta jadna stvorenja nisu poginula zbog vaše
ruke.
- Bojim se da jesu. Da budem točniji, zbog moje puške. Molim vas,
sjednite. - Kimnuo je prema pretjerano podstavljenom kožnom naslonjaču
koji se nalazio ispred njegovog stola, te se Elizabeth udobno smjestila na
nj. - Molim vas, recite mi - kazao joj je, srdačnije ju pogledavši kad je vidio
njezinu podignutu glavu - u slušaju da se vjenčamo, kako zamišljate naš
zajednički život?
Elizabeth nije očekivala takav izravan napad, te ga je istovremeno
cijenila zbog toga, ali i bila uznemirena. Duboko udahnuvši, pokušala je
sustavno opisati način života koji bi on vjerojatno prezirao: - Naravno,
živjeli bismo u Londonu - počela je, entuzijastično se nagnuvši. - Strašno
obožavam taj grad i svaku vrste zabave koju on pruža.
Namrštio se kad je ona spomenula da bi živjela u Londonu. - Kakvu
vrstu zabave volite?
- Zabave? - veselo je rekla Elizabeth, razmišljajući. - Balove i druženja
i operu. Obožavam organizirati balove i ići na njih. Zapravo, ne mogu si ni
zamisliti da propustim jedan. Pa tijekom sezone uspjela sam u nekoliko
dana obići čak petnaest različitih balova! I obožavam kockati - dodala je,
pokušavajući mu dati dojam da će ga ona koštati mnogo više od miraza
koji će donijeti. - No, sreća me uopće ne prati tako da stalno moram
posuđivati novac.
- Shvaćam - rekao je. - Ima li još što?
Elizabeth je zastala, osjećajući da mora smisliti još nešto, ali poljuljao
ju je njegov prodoran, radoznao pogled. - Što je još bitno u životu - rekla je
s usiljenim veseljem - osim balova i kockanja i profinjenih prijatelja?
Lice mu je bilo tako zamišljeno da je Elizabeth predosjetila da skuplja
hrabrost da ju odbije te je čekala u tišini da ga ne bi dekoncentrirala. Kad
je progovorio, znala je da će to učiniti jer je opet postao nespretan, kao i
uvijek kad bi razgovarao s njom o nečemu što je smatrao bitnim. - Ledi...
Ovaj... - slabašno je počeo, uhvativši se za maramu na vratu.
- Cameron - poticajno je rekla Elizabeth.
- Da, Cameron - složio se i nakratko zašutio, kako bi se pribrao. - Ledi
Cameron - počeo je - ja sam jednostavan lord koji živi na ladanju i koji
nema nikakvu želju provesti sezonu u Londonu i šepuriti se među
pripadnicima visokog društva. Onamo odlazim što rjeđe moguće. Vidim da
vam je to razočaranje.
Elizabeth je tužno kimnula.
- Bojim se - rekao je, a vrat mu je pocrvenio - ledi... Ovaj... - Nelagodno
je zašutio zbog svoje nepristojnosti.
- Cameron - rekla je Elizabeth, željna čuti njegovu misao do kraja.
- Da, naravno. Cameron. To sam znao. Htio sam reći da, ovaj...
- Da si ne odgovaramo? - pomogla mu je Elizabeth.
- Točno! - Protumačivši njezinu posljednju rečenicu kao odraz
njezinih misli umjesto njegovih, odahnuo je i silovito kimnuo. - Moram
priznati da sam sretan što se slažete sa mnom.
- Naravno, žao mi je zbog toga - ljubazno je dodala Elizabeth,
osjećajući da mu se mora barem malo iskupiti zbog emocionalnog kaosa
koji mu je priredila kod potoka. - I moj stric će biti silno razočaran -
nastavila je. Jedva se suzdržala da ne skoči i ne stavi mu pero u ruke kad je
dodala: - Biste li mu sada napisali poruku u kojoj objašnjavate svoju
odluku?
- Našu odluku - otmjeno ju je ispravio.
- Da, ali... - Oklijevala je, pažljivo oblikujući odgovor. - Moj stric će biti
silno razočaran, a ja... Ne bih htjela da mene okrivi za to. - Sir Francis je u
svojem neizbježnom pismu sigurno okrivio nju, a nije htjela riskirati da i
grof to učini. Stric Julius nije bio glup i nije mogla riskirati da ju kazni ako
sazna da je namjerno obeshrabrivala svoje udvarače i pokvarila njegov
plan.
- Shvaćam - rekao je i usredotočeno ju gledao. Zatim je uzeo pero i
naoštrio ga. Elizabeth je odahnula dok ga je gledala kako piše poruku. -
Sad kad smo riješili tu neugodnu situaciju, smijem li vas nešto pitati? -
pitao ju je i odgurnuo poruku.
Elizabeth je sretno kimnula.
- Zašto ste došli ovamo? Odnosno, zašto ste pristali ponovno
razmisliti o mojoj prošnji?
To ju je pitanje zabrinulo i zateklo. Sad kad ga je vidjela, kao kroz
maglu se sjetila da je na jednom balu razgovarala s njim, što možda uopće
nije bilo točno. Osim toga, nije mu mogla reći da joj stric prijeti da će joj
ukinuti financijsku potporu, jer joj je to objašnjenje bilo toliko
ponižavajuće da ga nije mogla ni spomenuti.
Čekao je da odgovori, a kad je vidio da ona neće ništa reći, potaknuo
ju je: - Jesam li tijekom naših kratkih susreta prije dvije godine nečime dao
naslutiti da žudim za gradskim životom?
- Teško je reći - posve iskreno je odgovorila Elizabeth.
- Ledi Cameron, sjećate li se uopće našeg susreta?
- Da, naravno. Svakako - odgovorila je Elizabeth, prisjetivši se
muškarca na balu ledi Markham koji je nalikovao na njega. To je bilo to! -
Upoznali smo se na balu ledi Markham.
Stalno ju je gledao u oči. - Upoznali smo se u parku.
- U parku? - posramljeno je ponovila Elizabeth.
- Stali ste da pogledate cvijeće, a mladi gospodin koji je taj dan bio u
vašoj pratnji nas je upoznao.
- Shvaćam - odgovorila je Elizabeth, ne gledavši ga u oči.
- Zanima li vas o čemu smo razgovarali tog dana i sutradan kada sam
vas ponovno otpratio u park?
U njoj su se sukobili radoznalost i posramljenost, no radoznalost je
pobijedila. - Da, zanima.
- O pecanju.
 - O... Pecanju? - iznenađeno je izustila Elizabeth. Kimnuo je. - Nekoliko
minuta nakon što smo se upoznali, spomenuo sam da nisam došao u
London na sezonu, kao što ste vi mislili, nego sam bio na putu u Škotsku,
kamo sam išao pecati te sam sutradan trebao napustiti London.
Elizabeth je preplavio nelagodan osjećaj kad se nečega počela
prisjećati. - Ugodno smo razgovarali - nastavio je. - Vi ste entuzijastično
govorili o iznimno izazovnoj pastrvi koju ste jednom uspjeli uloviti.
Elizabethino lice bilo je vruće poput užarenog ugljena kad je nastavio:
- Zaboravili smo na vrijeme i na vašeg jadnog pratitelja dok smo
razgovarali o pecanju.
Šutio je i čekao, a kad Elizabeth više nije mogla podnijeti optužujuću
tišinu, nelagodno je upitala: - Ima li... Još što?
- Vrlo malo. Sutradan nisam otišao u Škotsku, nego sam došao
posjetiti vas. Vi ste ostavili šest mladih kicoša koji su došli po vas da idete
na neku otmjenu zabavu i umjesto s njima, neplanirano ste otišli sa mnom
u šetnju parkom.
Elizabeth je glasno gutnula slinu, ne mogavši ga pogledati u oči.
- Zanima li vas o čemu smo razgovarali taj dan?
- Mislim da me ne zanima.
Nasmijao se, ali se nije obazirao na njezin odgovor. - Priznali ste da
ste malo umorni od svih tih društvenih događanja i da žudite za ladanjem,
pa smo zato i otišli u park. Ja sam mislio da nam je bilo ugodno u
uzajamnom društvu.
Kad je ušutio, Elizabeth se natjerala da ga pogleda u oči i rezignirano
pita: - I razgovarali smo o pecanju?
- Ne - rekao je. - O lovu na divlje svinje. Elizabeth je posramljeno
sklopila oči.
- Vi ste ispričali uzbudljivu priču o tome kako je vaš otac davno
upucao jednog vepra i kako ste vi bez njegovog dopuštenja gledali lov, i to
baš s onog drveta ispod kojeg je vepar na kraju pogođen. Koliko se sjećam
- ljubazno je dovršio - rekli ste mi da vas je razotkrio veseli smijeh i da vas
je nakon toga otac strogo prekorio.
Elizabeth je vidjela kako su mu zasvjetlucale oči te su se iznenada
oboje nasmijali.
- Sjećam se i vašeg smijeha - rekao je i dalje se smiješeći. - Mislio sam
da je to najljepši mogući zvuk. Tako da sam se uz taj smijeh i uz prekrasan
razgovor osjećao vrlo ugodno u vašem društvu. - Shvativši da joj je dao
kompliment, zacrvenio se, povukao maramu na vratu i samozatajno
odvratio pogled.
 Vidjevši da mu je neugodno, Elizabeth je čekala da se pribere i da ju
pogleda. - I ja se vas sjećam - rekla je i nagnula glavu u stranu kad je on
htio okrenuti glavu da ju ne gleda. - Zaista - tiho i iskreno je rekla. - Upravo
sam se prisjetila svega.
Kad se naslonio, izgledao je zadovoljno i zbunjeno te ju je pomno
proučavao. - Zašto ste odlučili ponovno razmisliti o mojoj prošnji kad
zapravo nisam ostavio nikakav dojam na vas?
Bio je tako drag, tako ljubazan da je Elizabeth osjećala da mu duguje
iskren odgovor. Osim toga, brzo je promijenila mišljenje o pronicljivosti
lorda Marchmana. Sad kad su isključili mogućnost romantične veze, govor
mu je postao jasan, a moć opažanja iznimno točna.
- Znate, možete mi sve povjeriti - rekao je, nasmiješivši se kad joj je
pročitao misli. - Nisam tako glup kao što sam vam se sigurno učinio. Samo
što, ovaj... Ne osjećam se opušteno u društvu žena kojima udvaram. No
budući da vam neću biti muž - rekao je samo s naznakom žaljenja - možda
bismo mogli biti prijatelji?
Elizabeth je odmah znala da joj se neće rugati ako mu objasni svoju
situaciju i da će ju nastaviti ispitivati dok mu sve ne ispriča.
- To je bila odluka mojega strica - rekla je posramljeno se nasmijavši,
pokušavajući uljepšati priču, ali mu i objasniti zašto je morao prolaziti
kroz tu neugodnu situaciju. - Znate, moj stric nema djece te silno želi da se
ja... Odnosno, boji se da se ja neću udati. Znao je koja su me gospoda
zaprosila i tako je moj stric onda... Ovaj...
- Elizabeth je bespomoćno ušutjela. Nije joj bilo lako objasniti to kao
što je mislila.
- Odabrao mene? - pomogao joj je grof. Elizabeth je kimnula.
- Nevjerojatno. Jasno se sjećam da sam čuo da ste imali nekoliko... Ne,
mnogo ponuda za brak one sezone kad smo se upoznali. A vaš stric
odabrao je mene. Moram reći da sam polaskan. I vrlo iznenađen. S
obzirom na veliku razliku u godinama i interesima, očekivao bih da
izabere nekog mlađeg. Ispričavam se što zabadam nos - rekao je i pomno
ju proučavao.
Elizabeth je gotovo od očaja skočila sa stolice kad ju je on izravno
pitao: - Koga je još izabrao?
Ugrizavši se za usnu, odvratila je pogled, ne znajući da na njezinom
shrvanom izrazu lica lord Marchman vidi da je odgovor na pitanje koje ju
je očito posramilo, iznimno neugodan.
- Tko god da je, sigurno vam odgovara još manje nego ja, ako je suditi
po izrazu vašega lica - rekao je, gledajući ju. - Da pogodim? Ili da vam
iskreno kažem da sam prije sat vremena kad sam se vratio, načuo kako se
vaša teta i vaš kočijaš smiju u vezi s nečim što se dogodilo u kući sira
Francisa Belhavena. Je li riječ o Belhavenu? - nježno je pitao.
Elizabeth je potpuno problijedjela, a to mu je bilo dovoljno da shvati
odgovor na pitanje.
- Kvragu! - povikao je grof s gađenjem. - Sama pomisao da takvu
nevinu djevojku netko nudi tom starom...
- Razuvjerila sam ga - brzo ga je uvjerila Elizabeth, ali bila je duboko
dirnuta time što se grof ljuti u njezino ime, a tako ju slabo poznaje.
- Sigurni ste?
- Mislim da jesam.
Nakon što je malo oklijevao, kimnuo je i naslonio se, a svojim
uznemirujuće pronicljivim pogledom proučavao je njezino lice te se
potom nasmiješio. - Smijem li pitati kako vam je to uspjelo?
- Radije nemojte.
Ponovno je kimnuo, ali sada se još jače nasmiješio, a plave oči veselo
su mu zasvjetlucale. - Jesam li u pravu ako pretpostavim da ste ondje
upotrijebili istu taktiku kao i ovdje?
- Ovaj... Nisam sigurna da razumijem vaše pitanje - oprezno je
odgovorila Elizabeth, no osmijeh mu je bio zarazan, pa se morala ugristi za
usnicu da se i ona njemu ne nasmije.
- Pa, ili je vaše zanimanje za ribolov od prije dvije godine stvarno ili
ste pak bili toliko ljubazni da mi udovoljite da govorim o nečemu što me
zanima. Ako je istina ovo prvo, onda moram pretpostaviti da vaš strah od
riba nije baš... Kako da to kažem... Nije baš tako velik kao što ste dali
naslutiti.
Pogledali su se; lord Marchman nasmiješio se kao da ju razumi je, a
Elizabeth samo što nije prasnula u smijeh. - Možda nije baš toliko velik,
milorde.
Njegove su oči zasvjetlucale. - Biste li onda htjeli pokušati uloviti onu
pastrvu koju sam jutros zbog vas izgubio? Znate, ona mi se ondje i dalje
izruguje.
Elizabeth je napokon prasnula u smijeh, a grof joj se pridružio. Kad su
se prestali smijati, Elizabeth ga je pogledala preko stola i imala osjećaj da
su zaista prijatelji. Bilo bi prekrasno sjediti pokraj potoka bez cipela i
okušati vlastitu sreću sa štapom i udicom. S druge strane, nije ga htjela
dodatno inkomodirati njihovim ostankom u kući niti je htjela riskirati da
se on predomisli u vezi sa zarukama. - S obzirom na sve - polako je rekla -
mislim da bi bilo najbolje da moja teta i ja sutra krenemo na naše zadnje...
Na naše odredište.
 Sutradan je svanulo vedro i lijepo jutro: ptičice su cvrkutale na
drveću, a sunce je veselo sijalo na modrom nebu. Nažalost, bio je to jedan
od onih dana kada nije imala rješenje za problem koji se sinoć pojavio, a
dok je lord Marchman pratio nju i Bertu do kočije, Elizabeth je i dalje
mučila njezina dvojba: nije mogla ostati ovdje sada kad je ispunila svoj
zadatak; s druge strane, uopće joj se nije sviđalo to što će Ianu Thorntonu
u Škotsku stići dva tjedna ranije nego što ju očekuje i to s Bertom, umjesto
s Lucindom. Kako bi se suočila s tim čovjekom, pokraj sebe je morala imati
Lucindu, koja se ničega nije bojala i koja će moći savjetovati Elizabeth kad
to bude bilo potrebno. Stoga je očito rješenje bilo da odu u prenoćište gdje
bi se trebali sastati s Lucindom i ostati ondje dok ona ne dođe. Stric Julius
joj je, s tipičnom škrtošću i nepokolebljivom praktičnošću, izračunao
koliko će novaca potrošiti te joj je dao samo malo više ako dođe do hitnog
slučaja. Elizabeth si je. rekla da je ovo hitan slučaj te je odlučila da će
potrošiti taj novac i poslije misliti kako će mu to objasniti.
Aaron je još uvijek čekao uputu kamo da krene, a Elizabeth se
odlučila. - U Carrington, Aarone - rekla je. - Čekat ćemo Lucindu ondje u
jednom prenoćištu.
Okrenuvši se, s iskrenom naklonošću se nasmiješila lordu
Marchmanu te mu je ispružila ruku kroz otvoreni prozor kočije. - Hvala
vam - sramežljivo je rekla, ali od srca - zbog onoga što jeste, milorde.
Rumena lica zbog njezinog komplimenta, John Marchman zadovoljno
je zakoračio unatrag i gledao kako njezina kočija odlazi s prilaza. Gledao ju
je sve dok konji nisu skrenuli na cestu, a onda je polako otišao u radnu
sobu u kući. Sjeo je za stol i pogledao poruku koju je napisao njezinom
stricu. Dokono je udarao prstima po stolu, prisjetivši se uznemirujućeg
odgovora kad ju je pitao je li razuvjerila starog Belhavena od zaruka. -
Mislim da jesam - rekla je. I u tom trenutku John je donio odluku.
Osjećajući se poput nekog blesavog princa na bijelom konju koji hita
spasiti jadnu damu u budućoj nevolji, uzeo je novi list papira i napisao
drugu poruku njezinu stricu. Kako je to uvijek bilo kod njega kad je riječ o
udvaranju, lord Marchman izgubio je sposobnost izražavanja. U poruci je
napisao:
”Ako ju Belhaven zaprosi, molim vas, obavijestite me. Mislim da ju ja
želim prvi.”
 11.

Ian Thornton stajao je nasred velike kolibe u Škotskoj, gdje je rođen. Sada
mu je služila kao lovačka kuća, no njemu je značila mnogo više od toga:
bilo je to mjesto gdje je uvijek mogao pronaći mir i iskrenost; jedino
mjesto gdje se mogao skloniti od svojeg iscrpljujućeg načina življenja.
Gurnuvši ruke duboko u džepove, pogledao je oko sebe i vidio kuću očima
odrasle osobe. - Svaki put kad se vratim, manja je nego što je se sjećam -
rekao je rumenom sredovječnom muškarcu koji je umorno prolazio kroz
ulazna vrata noseći preko ramena teške vreće s namirnicama.
- Sve uvijek djeluje veće kad ste mali - rekao je Jake i bezobzirno bacio
vreće na prašnjavu komodu. - To je sve, osim moje opreme - rekao je. -
Izvadio je pištolj iz pojasa i stavio ga na stol. - Idem spremiti konje.
Ian je odsutno kimnuo, no pozornost mu je bila usmjerena na kolibu.
Kad se prisjetio godina provedenih ovdje kao dijete, ispunio ga je bolan
osjećaj nostalgije. U srcu je čuo očev dubok glas i majku kako mu
smijehom odgovara. Zdesna se nalazilo ognjište gdje je njegova majka
nekoć pripremala objede prije nego što je stigla peć. Pod pravim kutom
naspram ognjišta nalazile su se dvije žutosmeđe stolice s visokim
naslonom, na kojima su njegovi roditelji provodili dugačke, ugodne večeri
pred vatrom, tiho govoreći da ne probude Iana i njegovu mlađu sestru,
koji su spavali gore u svojim sobama. Preko puta stolica nalazila se sofa
presvučena žuto-smeđom kariranom tkaninom.
Sve je bilo onako kako se Ian sjećao. Okrenuo se i pogledao prašnjavi
stol pokraj kojega je stajao, te je sa smiješkom na licu ispružio ruku i
dodirnuo njegovu površinu, dugačkim prstima tražeći posebne urezotine.
Trebalo mu je nekoliko sekundi, no ubrzo su se pojavila četiri nespretno
urezana slova: I.G.B.T. Bili su to njegovi inicijali, koje je urezao u površinu
stola kad je imao malo više od tri godine. Taj nestašluk gotovo ga je koštao
batina, no onda mu je majka shvatila da je ta slova naučio bez njezine
pomoći.
Podučavanje je počelo sutradan, a kad je majka iscrpila svoje znanje,
poduku je preuzeo njegov otac, objašnjavajući mu geometriju i fiziku i sve
što je naučio na Etonu i Cambridgeu. Kad je Ian imao četrnaest godina,
kućanstvu se pridružio Jake Wiley, majstor svih zanata, a od njega je Ian
pak iz prve ruke naučio sve o pomorstvu i brodovima, kao i o zagonetnim
zemljama na drugoj strani svijeta. Kasnije ih je s Jakeom otišao posjetiti i
tako primijenio svoje znanje.
 Kući se vratio tri godine poslije, ne mogavši dočekati da vidi svoju
obitelj. No saznao je da su mu roditelji umrli nekoliko dana ranije u
požaru u prenoćištu gdje su nestrpljivo čekali njegov povratak, Ian je i
sada osjetio bol zbog gubitka majke i oca, ponosnog čovjeka koji se
odrekao plemenitog porijekla kako bi se oženio sa sestrom siromašnog
škotskog vikara. Svojim postupkom izgubio je vojvodstvo... I uopće ga nije
bilo briga. Ili je barem tako rekao. Gotovo nije mogao podnijeti osjećaje
koji su ga preplavili sada, kada se vratio ovamo nakon duge dvije godine.
Ian je zabacio glavu unutrag i sklopio oči od gorko-slatke boli koju je
osjetio. Vidio je oca kako se smije i rukuje se s njim dok se pripremao otići
na prvo putovanje s Jakeom. - Čuvaj se - rekao je. - I zapamti, bez obzira na
to koliko daleko bio, mi ćemo uvijek biti uz tebe.
Ian je otišao toga dana, kao siromašan sin razbaštinjenog engleskog
lorda, čije je cijelo bogatstvo bila mala vrećica sa zlatom, koju mu je otac
poklonio na šesnaesti rođendan. Sada, četrnaest godina poslije, imao je
cijelu flotu brodova s kojih se vijorila Ianova zastava i koji su prevozili
njegov teret; imao je rudnike pune srebra i kositra; spremišta puna
dragocjene robe. No zapravo se obogatio zbog zemlje. Od velike parcele
zemljišta koje je izgledalo neplodno, a koje je dobio na kartama od jednog
Amerikanca koji se zakleo da u starom rudniku koji se ondje nalazi ima
zlata. I tako je i bilo. Tim je zlatom kupio još rudnika i brodova, kao i
palače u Italiji i Indiji.
Ianu su se riskantna ulaganja višestruko isplatila. U društvu su ga
prije zvali kockar; no sada su ga smatrali nekim mitskim kraljem sa
zlatnom rukom. Svaki put kad bi on kupio neku dionicu, to bi se pročulo i
cijene na burzi bi porasle. Nije mogao doći na neki bal da batler ne poviče
njegovo ime. Dok je prije bio izopćenik iz društva, sada su mu se ti isti
ljudi koji su ga izopćili ulagivali i tražili njegov financijski savjet ili novac
za svoje kćeri. Bogatstvo mu je donijelo veliki luksuz, ali nikakvu osobitu
radost. Najviše je volio riskantno ulagati: uživao je u izazovu da izabere u
što će uložiti i onda u ushićenju ulaganja cijelog bogatstva na to. No,
uspjeh je imao svoju cijenu: više nije imao svoju privatnost i to je mrzio.
Sada mu je i djed počeo stvarati neprilike. Stari vojvoda očito je sa
zakašnjenjem počeo žaliti za Ianovim ocem te je tijekom proteklih
dvanaest godina povremeno pisao Ianu. U početku je molio Iana da ga
dođe posjetiti u Stanhope. Kad se Ian nije obazirao na njegova pisma,
vojvoda ga je pokušao podmititi obećanjima da će imenovati Iana svojim
zakonitim nasljednikom. Ian ni na ta pisma nije odgovorio, a posljednje
dvije godine starac nije ništa pisao, pa je naveo Iana na krivi trag, da
pomisli da je odustao. No prije četiri mjeseca Ian je dobio još jedno pismo
s grbom vojvode od Stanhopea i ovo pismo ga je razbjesnilo.
 Starac je Ianu bahato dao rok od četiri mjeseca da se pojavi na
Stanhopeu i ondje razgovara s njim o prenošenju šest posjeda na njegovo
ime, koji bi bili nasljedstvo Ianovog oca da ga vojvoda nije razbaštinio. U
pismu je pisalo da će, ako se Ian ne pojavi, vojvoda svejedno ostvariti taj
plan i javno ga imenovati svojim nasljednikom.
Ian je prvi put u životu pisao djedu, a poruka je bila kratka i konačna.
To je također bio i jasan dokaz da Ian Thornton ne oprašta, kao ni njegov
djed, koji se dva desetljeća odricao svojega sina:
”Pokušaj to učiniti i ispast ćeš budala. Ja ću poreći bilo kakvu
rodbinsku vezu s tobom, a ako ti svejedno ustraješ, pobrinut ću se da tvoja
titula i tvoji posjedi istrunu.”
Četiri mjeseca sada su prošla i vojvoda mu se više nije javljao, ali u
Londonu su i dalje kružile glasine da će Stanhope imenovati nasljednika. I
da će taj nasljednik biti njegov unuk, Ian Thornton. Ian je sada dobivao
mnogobrojne pozivnice za balove i zabave od istih onih ljudi koji su ga
prije nekoliko godina smatrali nepoželjnim, a njihovo licemjerje ga je
naizmjence zabavljalo i razljućivalo.
- Onaj crni konj na kojemu smo donijeli stvari najmrzovoljnija je
zvijer na svijetu - gunđao je Jake, trljajući si ruku.
Ian je podigao pogled s inicijala na stolu te se okrenuo prema Jakeu, ni
ne pokušavajući skriti da ga njegova nevolja zabavlja. - Ugrizao te, zar ne?
- Naravno da me ugrizao! - ogorčeno je povikao stariji muškarac. -
Namjeravao me ugristi otkako smo sišli s kočije u Haybornu u natovarili
mu vreće na leđa.
- Upozorio sam te da grize sve što stigne. Pazi na ruke dok ga sedlaš.
- Nije me htio ugristi za ruku, nego za dupe! Otvorio je usta i krenuo,
no vidio sam ga krajičkom oka i okrenuo se, pa je promašio. - Jake se još
više namrštio kad je vidio Ianov veseli pogled.
- Ne znam zašto si ga uopće hranio sve ove godine. Ne zaslužuje biti u
istoj konjušnici s ostalim konjima. To su sve krasni konji, svi osim njega.
- Pokušaj natovariti vreće na leđa jednom od tih konja, pa ćeš vidjeti
zašto sam uzeo njega. On je jedini bio prikladan da ga upotrijebimo kao
tovarnu mazgu - rekao je Ian i namrštio se kad je podigao glavu i pogledao
u prašinu koja se mjesecima skupljala i prekrila sve u kolibi.
- On je sporiji od tovarne mazge - odgovorio je Jake. - Žao je, tvrdoglav
i spor - zaključio je, no i on se malo mrštio kad je vidio debele slojeve
prašine kako prekrivaju svaku površinu. - Mislio sam da si rekao da si
dogovorio da neke ženske iz sela dođu čistiti i kuhati za nas. Ovdje vlada
pravi nered.
 - Dogovorio sam to; Petersu sam izdiktirao poruku u kojoj pazikuću
moli da opremi kolibu hranom i da dovede dvije žene ovamo da čiste i
kuhaju. Hrana je ovdje, a u štali su pilići. Sigurno mu je teško pronaći neke
žene koje će biti ovdje.
- Zgodne žene, nadam se - rekao je Jake. - Jesi li mu rekao da ženske
budu zgodne?
Ian je prestao gledati paučinu koja se stvorila na stropu te je veselo
pogledao Jakea. - Htio si da sedamdesetogodišnjem pazikući koji je napola
slijep kažem da ženske budu zgodne?
- Ne bi škodilo da si to spomenuo - promrmljao je Jake, ali snuždeno.
- Selo je udaljeno samo devetnaest kilometara. Uvijek možeš prošetati
onamo ako ti hitno bude trebala žena dok smo ovdje. Naravno, put natrag
bi te mogao ubiti - našalio se misleći na vijugav puteljak uz liticu koji je bio
gotovo okomit.
- Ma nema veze za žene - rekao je Jake, naglo promijenivši
raspoloženje, a na njegovom preplanulom, istrošenom licu pojavio se
širok osmijeh. - Došao sam se ovdje opustiti na dva tjedna i pecati i to je
svakom muškarcu dovoljno. Bit će kao nekad, Iane: mir i tišina i ništa više.
Nema bahatih slugu koji čuju svaku izgovorenu riječ, nema kočija i fijakera
i mamica koje dolaze u tvoju kuću kako bi se oženio njihovim kćerima.
Kažem ti, dječače moj, iako se nisam htio žaliti na tvoj način života prošle
godine, uopće mi se ne sviđaju ti tvoji sluge. Zato ti nisam tako često
dolazio u posjet. Tvoj batler u Montmayneu nos drži tako visoko da mi je
čudno da uopće dobiva kisik, a onaj tvoj francuski kuhar doslovno me
izbacio iz svoje kuhinje. Tako je i rekao, da je to njegova kuhinja i... - Stari
pomorac naglo je ušutio, a bijesan izraz lica iznenada je postao snužden. -
Iane - nervozno je rekao - jesi li možda naučio kuhati dok nismo bili
zajedno?
- Ne, a ti?
- Kvragu, ne! - povikao je Jake, užasnut pri pomisli da će morati
pojesti nešto što si sam pripremi.
- Lucinda - rekla je Elizabeth po treći put u sat vremena - ne mogu ti
reći koliko mi je žao zbog ovoga. - Prije pet dana Lucinda je stigla u
prenoćište na granici sa Škotskom, gdje je zajedno s Elizabeth nastavila
putovati prema kući Iana Thorntona. Jutros im se na unajmljenoj kočiji
slomila osovina, a sada su se sramotno vozile na prikolici za sijeno, koja je
pripadala jednom seljaku, a sanduci i torbe opasno su se nagnuli preko
kola dok su se vozili izbrazdanim puteljkom koji se u Škotskoj nazivao
cestom. Činjenica da će na vrata Iana Thorntona doći u prikolici za sijeno
Elizabeth je bila toliko grozna, da se ona radije htjela usredotočiti na svoju
krivnju, a ne na nadolazeći susret s čudovištem koje joj je uništilo život.
 - Kao što sam rekla kad si se posljednji put ispričala, Elizabeth -
odgovorila joj je Lucinda - nisi ti kriva i stoga se ne moraš ispričavati zbog
strašnog nedostatka cesta i prijevoznih sredstava u ovoj poganskoj zemlji.
- Da, ali da nije mene, sada ne bi bila ovdje.
Lucinda je nestrpljivo uzdahnula i uhvatila se za prikolicu koja se
osobito oštro zanijela, a potom se ispravila. - A kao što sam ti ja već
priznala, da ja nisam pogriješila spominjući gospodina Thorntona tvojemu
stricu, sada nijedna od nas ne bi bila ovdje. Samo si nervozna zbog toga što
te čeka nemilo suočavanje s tim muškarcem, i uopće nemaš razloga... -
Prikolica se jako nagnula i obje su se morale pridržati za nju da se ne
prevrnu - I uopće nemaš razloga da se nastaviš ispričavati. Bolje bi ti bilo
da se pripremiš za nemili događaj.
- U pravu si, naravno.
- Naravno - spremno se složila Lucinda. - Kao što znaš, ja sam uvijek u
pravu. Gotovo uvijek - ispravila se, očito misleći na to kako ju je Julius
Cameron naveo da otkrije ime Iana Thorntona kao jednog od
Elizabethinih bivših udvarača. Kao što je već objasnila Elizabeth čim je
stigla u prenoćište, Juliusu je dala njegovo ime samo zato što ju je on
počeo ispitivati o Elizabethinom ugledu tijekom njezinog debija i o tome je
li bila popularna ili ne. Misleći da je čuo zlobne tračeve o Elizabethinoj
epizodi s Ianom Thorntonom, Lucinda je pokušala uljepšati taj događaj
uključivši i njegovo ime među Elizabethine mnogobrojne udvarače.
- Radije bih se suočila sa samim vragom nego s tim čovjekom - rekla je
Elizabeth zadrhtavši.
- Sigurno - složila se Lucinda i jednom rukom uhvatila kišobran, a
drugom rukom prikolicu.
Što su bile bliže kući, to je Elizabeth bila ljuća i zbunjenija zbog
njihovog nadolazećeg susreta. Tijekom prva četiri dana njihovog
putovanja, njezina napetost uvelike je smanjena prekrasnim škotskim
krajolikom: valovitim brežuljcima i udolinama prekrivenim okruglolisnim
zvončićima i glogom. No sada, kako se bližio trenutak njihova susreta,
njezinu napetost nisu mogle ublažiti ni planine prekrivene proljetnim
cvijećem ni plava jezera ispod njih. - Osim toga, ne mogu vjerovati da on
ima i najmanju želju vidjeti mene.
- To ćemo ubrzo saznati.
Na brdima iznad visoke, vijugave staze koja se ovdje nazivala cestom,
pastir je zastao i razjapljenih usta gledao u staru drvenu prikolicu koja je
teškom mukom prolazila cestom ispod njih. - Pogledaj onamo, Wille -
rekao je bratu. - Vidiš li ono što i ja?
 Njegov brat je pogledao prema dolje i također razjapio bezuba usta te
se veselo nasmiješio kad je vidio taj smiješan prizor: dvije dame sa
šeširima, rukavicama i svime uštogljeno i oprezno su sjedile u prikolici
Seana MacLeasha, držeći se uspravno poput svijeće, dok su im noge virile
van.
- Nije li ovo nevjerojatno! - nasmijao se Will i daleko iznad prikolice
skinuo kapu kako bi u šali pozdravio dvije dame. - U selu sam čuo da se
Ian Thornton vraća kući. Sigurno je došao, a njih dvije su mu došle ugrijati
krevet i zadovoljiti njegove potrebe.
Blaženo nesvjesna pretpostavki dvojice gledatelja visoko u brdima,
gospođica Throckmorton-Jones ljutito je i neuspješno brisala prašinu koja
se uhvatila na njezinu crnu haljinu. - Nikada u životu nišama doživjela
ovakvu neugodu! - bijesno je siktala kad se prikolica opet snažno i naglo
zanijela te je ramenom udarila u Elizabethino rame. - Budi sigurna u ovo:
gospodinu Thorntonu ću očitati bukvicu što je dvije dame pozvao u ovu
divljinu Bogu iza leđa, a uopće nije ni spomenuo da je putna kočija
preširoka za ovu cestu!
Elizabeth je otvorila usta da kaže nešto utješno, ali u tom trenutku
prikolica se ponovno naglo zanijela te se Elizabeth uhvatila za drvenu
dasku. - S obzirom na ono malo koliko ga poznajem, Lucy - napokon je
izustila kad se prikolica ispravila - ni najmanje ga neće biti briga zbog toga
što smo prošle. On je nepristojan i bezobziran, a to su mu čak i vrline...
- Stani, hej, stani - povikao je seljak i snažno povukao uzde starog
sedlastog konja te je naglo zaustavio prikolicu. - Ono je Thorntonova kuća,
tamo na vrhu brda - rekao je seljak i pokazao na kuću.
Lucinda je bijesno pogledala u veliku, ali neuglednu kolibu koja je bila
jedva vidljiva kroz gusto drveće, a onda je svu snagu svog autoriteta
obrušila na jadnog seljaka. - Varate se, dobri čovječe - odlučno je rekla. -
Nijedan razborit ili ugledan gospodin ne bi živio u ovakvoj zabiti kao što je
ova. Ljubazno okrenite vaše oronulo vozilo i vratite nas u selo odakle smo
došle tako da ponovno možemo pitati za upute. Očito je došlo do
nesporazuma.
U tom trenu i konj i seljak okrenuli su glave i pogledali ju s istim
izrazom umornog prezira.
Konj je šutio, no seljak je zadnjih devetnaest kilometara slušao
Lucindino bijesno prigovaranje te mu je sada već stvarno bilo dosta. -
Znate, gospođo - počeo je, no Lucinda ga je prekinula.
- Ne oslovljavajte me s ”gospođo”. Ja sam gospođica Throckmorton-
Jones.
- Dobro. Tko god da jeste, ja vas dalje ne vozim, a ono je Thorntonova
koliba.
 - Ne možete nas ostaviti ovdje! - rekla je kad je umorni starac pokazao
nalet nove energije, očito zbog toga što se riješio svojih neželjenih gošća te
je skočio s prikolice i počeo skidati s nje njihove sanduke i kutije za šešire
i stavljati ih na uski greben uz cestu.
- Što ako nije kod kuće? - izustila je dok se Elizabeth sažalila nad
jadnim seljakom i počela mu pomagati da skine sanduke.
- Onda ćemo se spustiti ovamo i čekati nekog drugog seljaka da nas
ljubazno odveze natrag - hrabro je rekla Elizabeth, iako uopće nije bila
uvjerena u to.
- Ne bih se pouzdao u to - rekao je seljak kad je Elizabeth izvukla
kovanicu i stavila mu ju u ruku. - Hvala vam, miledi, najljepša hvala - rekao
je, dodirnuo kapu i lagano se nasmiješio mladoj dami, s prelijepim licem i
svjetlucavom plavom kosom.
- Zašto se ne bismo smjeli pouzdati u to? - odlučno je upitala Lucinda.
- Zato - rekao je seljak kad se popeo na svoju prikolicu - što je malo
vjerojatno da će ovuda netko prolaziti sljedećih tjedan ili dva, možda i
više. Dolazi kiša, vjerojatno sutra ili prekosutra. Prikolica ne može proći
ovuda kada jako pada kiša. Osim toga - rekao je, sažalivši se nad mladom
damom koja je malo problijedjela - vidim da iz dimnjaka izlazi dim, što
znači da ima nekoga.
Pucnuo je istrošenim uzdama i otišao, a Elizabeth i Lucinda su na tren
samo stajale ondje dok ih je obavio novi oblak prašine. Elizabeth se
naposljetku odlučno trgnula i odlučila uzeti stvar u svoje ruke. - Lucy, ako
uhvatiš sanduk za jedan kraj, a ja za drugi, možemo ga odnijeti do kuće.
- Ne dolazi u obzir! - ljutito je povikala Lucinda. - Sve ćemo ostaviti
ovdje i reći Thorntonu da pošalje sluge po stvari.
- Mogle bismo to učiniti - rekla je Elizabeth - ali uspon je vrlo strm i
opasan, a sanduk je dovoljno lagan, tako da nema smisla slati nekoga
ponovno dolje. Molim te Lucy, preumorna sam za prepirku.
Lucinda je brzo pogledala Elizabethino blijedo, zabrinuto lice i
suzdržala se da ne proturječi. - U pravu si - spremno je rekla.
No Elizabeth nije bila posve u pravu. Uspon je uistinu bio vrlo strm,
no sanduk koji je na početku bio prilično lagan, sada kao da je sa svakom
stepenicom bio za kilu teži. Nekoliko metara od kuće obje dame stale su
da se malo odmore, a onda je Elizabeth odlučno zgrabila ručku na svom
kraju sanduka. - Idi do vrata, Lucy - zadihano je rekla, zabrinuta za
zdravlje starije žene ako bude morala dalje vući sanduk. - Ja ću ga dovući.
Gospođica Throckmorton-Jones pogledala je u svoju jadnu, zaprljanu
štićenicu te joj je bijes eksplodirao u grudima jer su toliko ponižene. Poput
ljutitog generala, snažno je potegnula rukavice, okrenula se, odlučnim
korakom prišla vratima i podigla kišobran. Drškom je snažno pokucala na
vrata.
Elizabeth je iza nje tvrdoglavo vukla sanduk. - Misliš li da nema
nikoga kod kuće? - dahtala je, vukući sanduk posljednjih nekoliko stopa.
- Ako ima, onda su gluhi! - rekla je Lucinda. Ponovno je podigla
kišobran i počela udarati po vratima, a kuća je ritmično zagrmjela od
njezinih udaraca. - Otvarajte, kad vam kažem! - vikala je, a kad je treći put
zamahnula kišobranom, vrata su se iznenada otvorila te je na njima stajao
zatečeni sredovječni muškarac kojega je drška kišobrana opalila po glavi.
- Dragi Bože! - povikao je Jake, uhvativši se za glavu. Ljutito je i
pomalo ošamućeno gledao u ružnu ženu koja je i njega ljutito gledala, a
crni šešir joj je nakrivo stajao na kovrčavoj sijedoj kosi.
- Moli Boga da ti da uši! - priopćila mu je žena ispijenog lica kad je
uhvatila Elizabeth za rukav i povukla ju unutra. - Očekuju nas - obavijestila
je Jakea. U svojem razumljivo omamljenom stanju, Jake je ponovno
pogledao zaprljane, prašnjave dame i pogrešno pretpostavio da je riječ o
ženama iz sela koje su došle čistiti i kuhati za Iana i njega. Izraz lica mu se
promijenio, te se na njegovu rumenom licu pojavio širok osmijeh. Sve veću
kvrgu na glavi je zaboravio i oprostio im zbog nje, te je zakoračio unatrag.
- Dobro došle, dobro došle - srdačno je rekao i rukom im pokazao po
cijeloj prašnjavoj sobi. - Gdje želite početi?
- S toplom kupkom - rekla je Lucinda - a potom s čajem i keksima.
Elizabeth je krajičkom oka primijetila visokog muškarca koji je
dolazio iz prostorije iza njihovih leđa, a cijelim joj je tijelom prostrujao
nesavladivi strah.
- Nisam siguran da bih se sada kupao - rekao je Jake.
- Ne ti, budalo, nego ledi Cameron.
Elizabeth se mogla zakleti da se Ian Thornton ukočio od
zaprepaštenosti. Naglo je okrenuo glavu prema njoj kao da želi vidjeti lice
ispod oboda šešira, ali Elizabeth se posve prestrašila i sakrila lice.
- Vi se želite okupati? - zbunjeno je pitao Jake, zureći u Lucindu.
- Naravno, ali prva je na redu ledi Cameron. Što samo stojiš ondje -
ljutito mu je rekla, prijeteći mu kišobranom. - Smjesta pošalji sluge da s
ceste donesu naše sanduke. - Vrškom kišobrana znakovito je pokazala
prema vratima, no onda je njime ubola Jakea u trbuh. - Ali prije toga
obavijesti svojega gospodara da smo stigle.
- Njegov gospodar - začuo se zajedljivi glas s vrata iza njih - svjestan je
toga.
Kad je čula Ianov prezriv glas, Elizabeth se okrenula, a njezino
maštanje da će pokajnički pasti na koljena čim ju vidi nestalo je kad je
ugledala njegovo lice: bilo je strogo i neumoljivo poput skulpture od
granita. Nije se zamarao time da joj priđe; ostao je na mjestu opušteno
naslonivši rame na dovratak i prekriživši ruke na prsima, gledajući ju kroz
skupljene oči. Elizabeth je do tada mislila da se sjeća kako on točno
izgleda, ali nije bilo tako. Ne posve. Jakna od antilopa prekrivala je ramena
koja su sada bila šira i mišićavija nego prije, a gusta kosa bila mu je gotovo
crna. Na licu mu se vidjela suzdržana senzualnost i bahata privlačnost, s
lijepo oblikovanim usnama i zapanjujućim očima, ali sada je u tim zlatnim
očima i nemilosrdnoj bradi primijetila ciničnost, što prije nije vidjela jer je
očito bila premlada i prenaivna. Sve na njemu isijavalo je sirovu snagu,
zbog čega se osjećala još bespomoćnije dok je na njegovu licu tražila neki
znak koji bi pokazao da ju je ovaj suzdržani, neumoljivi muškarac nekoć
grlio i ljubio sa zavodljivom nježnošću.
- Jeste li me pomno proučili, grofice? - grubo ju je pitao, a prije nego
što se ona uspjela oporaviti od takvog nepristojnog pozdrava, od njegove
sljedeće izjave ostala je bez riječi. - Vi ste nevjerojatna mlada žena, ledi
Cameron: sigurno imate instinkt psa tragača kad ste me ovdje pronašli. A
sad kad ste uspjeli u tome, ondje su vam vrata. Izađite kroz njih.
Elizabethin trenutni šok zamijenjen je naglim, gotovo nesavladivim
izljevom gnjeva. - Molim? - napeto je rekla.
- Čuli ste me.
- Vi ste me pozvali ovamo.
- Naravno - rugao se Ian, iznenađeno shvativši da pismo koje je dobio
od njezinog strica očito nije bila ničija šala i da je Julius Cameron očito
zaključio da je Ian svojim neodgovaranjem na pismo pristao na njegovu
ponudu, što je bilo apsurdno i odvratno. U posljednjih nekoliko mjeseci,
otkako je javno obznanjeno da je on bogat i da je možda u srodstvu s
vojvodom od Stanhopea, već je bio navikao na to da ga proganjaju isti oni
pripadnici visokog društva koji su ga prije izopćili. To mu je inače bilo
iritantno, no kada je bila riječ o Elizabeth Cameron, to mu je bilo odvratno.
Zurio je u nju u bezobraznoj tišini, ne mogavši vjerovati da se ona
privlačna, temperamentna djevojka koju je poznavao pretvorila u ovu
hladnu i suzdržanu mladu ženu. Čak i u prašnjavoj odjeći i s prljavom
mrljom na obrazu, Elizabeth Cameron bila je zapanjujuće lijepa, ali osim
očiju, sve na njoj bilo je toliko drukčije da ju gotovo nije ni prepoznao. No
nešto se ipak nije promijenilo: još uvijek je bila proračunata lažljivica.
Naglo se uspravivši, Ian je krenuo naprijed. - Dosta mi je ove
predstave, gospođice Cameron. Nitko vas nije pozvao ovamo i vi to
prokleto dobro znate.
Zaslijepljena gnjevom i poniženjem, Elizabeth je iz torbice izvadila
rukom pisano pismo koje je primio njezin stric i u kojemu je pisalo da se
Elizabeth pridruži Ianu u Škotskoj. Ljutito mu prišavši, nabila mu je
pozivnicu na prsa. Refleksno ju je uhvatio, ali ju nije otvorio.
- Objasnite to - zapovjedila mu je, zakoračila unatrag i čekala.
- Sigurno još jedna poruka - sarkastično je otezao, misleći na onu
večer kad se otišao sastati s njom u staklenik i kad se prisjetio kakva je
budala bio.
Elizabeth je stajala pokraj stola, odlučna da dobije svoju zadovoljštinu
njegovim objašnjenjem prije nego što ode, iako ju ništa što bi rekao ne bi
moglo zadržati na ovom mjestu. Kad nije pokazivao nikakvu naznaku da
želi otvoriti poruku, bijesno se okrenula prema Jakeu, koji je bio krajnje
razočaran time što je Ian očito namjerno tjerao dvije ženske osobe koje bi
sigurno uspjeli uvjeriti da kuhaju za njih. - Natjerajte ga da pročita to
naglas! - naredila je zaprepaštenom Jakeu.
- Iane - rekao je Jake, misleći na svoj prazan želudac i na njihovu
mračnu budućnost ako te dame odu - zašto jednostavno ne pročitaš tu
porukicu kako te dama zamolila?
Kad je Ian Thortnon ignorirao prijedlog starijeg muškarca, Elizabeth
je potpuno pobjesnila. Ne razmišljajući o onome što radi, zgrabila je pištolj
sa stola, nabila ga, zategnula i usmjerila prema širokim prsima Iana
Thorntona. - Pročitajte tu poruku!
Jake, koji je još mislio na prazan želudac, sada je podigao ruke kao da
je pištolj uperen u njega. - Iane, možda se radi o nesporazumu, znaš, a
osim toga, nije lijepo biti nepristojan prema ovim damama. Zašto ju ne
pročitaš, pa ćemo onda svi lijepo sjesti i - znakovito je glavom pokazao na
vreće s namirnicama na stolu - večerati.
- Ne moram ju pročitati - odbrusio mu je Ian. - Posljednji put kad sam
pročitao poruku od ledi Cameron, sastao sam se s njom u stakleniku i zbog
toga poslije bio ustrijeljen u ruku.
- Želite li reći da sam ja vas pozvala u staklenik? - bijesno se
podsmjehnula Elizabeth.
Ian je nestrpljivo uzdahnuo i rekao: - Budući da ste na putu da
napravite pravu dramu, završimo s tim prije nego što počnete.
- Poričete li da ste mi poslali poruku? - ljutito ga je pitala.
- Naravno da poričem!
- Što ste onda vi radili u stakleniku? - viknula je.
- Došao sam kao odgovor na gotovo nečitljivu poruku koju ste mi
poslali - rekao je dosadnim, uvredljivim tonom. - Mogu li vam predložiti da
ubuduće manje vremena posvetite glumi, a više poboljšavanju rukopisa? -
Pogledao je pištolj. - Odložite pištolj prije nego što se ozlijedite.
 Elizabeth ga je drhtavom rukom podigla još više. - Uvrijedili ste me i
ponizili svaki put kad sam bila u vašoj prisutnosti. Da je moj brat ovdje, on
bi vas izazvao na dvoboj. Budući da nije - nastavila je gotovo bezglavo -
zahtijevam da sama dobijem zadovoljštinu. Da sam muško, imala bih to
pravo, a budući da sam žensko, odbijam prihvatiti uskraćivanje tog prava.
- Smiješni ste, ledi Elizabeth.
- Možda - tiho je rekla Elizabeth - ali odlično gađam. Zapravo, puno
bolje od svojega brata. Dakle, hoćemo li to obaviti vani ili... Ili da vas ovdje
dokrajčim? - zaprijetila mu je, toliko izvan sebe od bijesa da nije stigla ni
razmisliti o tome koliko je nepromišljena i nerazborita bila ta prijetnja.
Njezin kočijaš prije je inzistirao na tome da nauči pucati kako bi se znala
zaštititi i iako je odlično gađala u metu, nikada nije upucala nijedno živo
stvorenje.
- Ne mislim pristati na takvu glupost.
Elizabeth je podigla pištolj još više. - Onda odmah zahtijevam vašu
ispriku.
- Zbog čega bih se trebao ispričati? - pitao je, i dalje iritantno smiren.
- Možete početi s isprikom zbog toga što ste me onom porukom
namamili u staklenik.
- Ja nisam napisao nikakvu poruku. Ja sam primio poruku od vas,
grofice.
- Očito imate problema s razvrstavanjem poruka koje želite i koje ne
želite poslati, zar ne? - pitala je. Ne čekajući odgovor, nastavila je: -
Nadalje, možete se ispričati zbog toga što ste me pokušali zavesti u
Engleskoj i što ste mi uništili ugled...
- Iane! - zaprepašteno je povikao Jake. - Jedno je uvrijediti damin
rukopis, ali nešto sasvim drugo je uništiti joj ugled. To bi joj moglo uništiti
cijeli život!
Ian ga je ironično pogledao. - Hvala ti Jake na toj korisnoj informaciji.
Hoćeš li joj sada pomoći da povuče okidač?
Elizabethine emocije mahnito su se mijenjale od bijesa do veselja kad
je iznenada shvatila koliko je bizaran ovaj prizor: ona je uperila pištolj u
muškarca u čijoj se kući nalazila, dok je jadna Lucinda uperila vršak
kišobrana u drugog muškarca, koji je bezuspješno pokušao izgladiti stvari
nenamjerno dolijevajući ulje na vatru. A onda je shvatila koliko je to sve
glupo i uzaludno, a ta je spoznaja ugasila njezinu iskru veselja. Zbog ovog
groznog muškarca ponovno je napravila budalu od sebe i kad je to
shvatila, oči su joj ponovno bijesno zasvjetlucale kad je okrenula glavu i
pogledala ga.
 Unatoč Ianovoj prividnoj nonšalantnosti, pomno ju je gledao te se
ukočio kad je instinktivno osjetio da je iznenada neobjašnjivo ljuća nego
prije. Kimnuo je prema pištolju, a kad je progovorio, glas mu više nije bio
podrugljiv, nego pažljivo neutralan. - Mislim da moraš razmisliti o
nekoliko stvari prije nego što to upotrijebiš.
Iako nije namjeravala upotrijebiti pištolj, Elizabeth ga je pozorno
slušala kad je nastavio pričati tim istim poticajnim tonom. - Kao prvo,
morat ćeš biti vrlo brza i smirena ako me namjeravaš upucati i napuniti
pištolj prije nego što te Jake zgrabi. Kao drugo, mislim da bi bilo pošteno
da te upozorim da će posvuda biti mnogo krvi. Nije da se žalim, ali mislim
da je pravedno da te upozorim na to da više nikada nećeš moći obući tu
svoju slatku haljinu. - Elizabeth se stegnuo želudac. - Objesit će te, naravno
- ležerno je nastavio - ali to neće biti ni izbliza tako uznemirujuće kao
skandal koji će te prije toga pratiti.
Elizabeth je preplavio osjećaj gađenja prema samoj sebi i prema
njemu pa nije reagirala na njegovu posljednju podrugljivu primjedbu.
Podigla je bradu i s velikim dostojanstvom uspjela izustiti: - Dosta mi je
ovoga, gospodine Thornton. Mislila sam da nećete moći nadmašiti svoje
svinjsko ponašanje prije ovoga, ali uspjeli ste. Nažalost, nisam tako loše
odgojena kao vi pa zbog toga imam dovoljno savjesti da ne napadnem
nekoga tko je slabiji od mene, što bih učinila kad bih upucala
nenaoružanog čovjeka. Lucinda, idemo - rekla je, a onda je ponovno
pogledala u svojeg neprijatelja koji je šutke prijeteći zakoračio prema njoj.
Odmahnula je glavom i iznimno uljudno, ali podrugljivo rekla: - Molim vas,
nemojte se zamarati time da nas ispratite, gospodine, nema potrebe. Osim
toga, želim vas zapamtiti onakvim kakvim jeste u ovom trenutku:
bespomoćni i poraženi. - Začudo, Elizabeth se sada, kad je pala ovako
nisko, osjećala gotovo ushićeno jer je napokon radila nešto da spasi svoj
ponos, a ne samo da pokorno prihvati svoju sudbinu.
Lucinda je već ljutito izašla na trijem, a Elizabeth je pokušavala
smisliti kako da ga razuvjeri da ne uzme pištolj kad ga ona baci van.
Odlučila je ponoviti njegov savjet, što je počela raditi kako se odmicala
prema vratima. - Znam da nerado gledate kako ovako odlazimo - rekla je, a
glas i ruka odali su lagano, preplašeno drhtanje. - No, prije nego što
krenete za nama, molim vas da prihvatite vlastiti odličan savjet i
razmislite je li vrijedno visjeti zbog mojega ubojstva.
Okrenuvši se na peti, Elizabeth je potrčala prema vratima, no potom
je bolno zavapila kad ju je Ian snažno udario u podlakticu, od čega je
pištolj poletio na pod te joj je stisnuo ruku i zavrnuo je iza leđa. - Da -
strašnim joj je glasom rekao na uho - zapravo mislim da je vrijedno toga.
 Baš kad je pomislila da će joj ruka puknuti, Ian ju je naglo gurnuo, a
ona je naglavce poletjela van i čula kako se vrata zatvaraju za njom.
- Ajme! Nisam nikada mislila... - počela je Lucinda, a grudi su joj se
bijesno dizale i spuštale dok je ljutito gledala u zatvorena vrata.
- Nisam ni ja - rekla je Elizabeth, otresajući prašinu s ruba haljine i
odlučivši povući se što je dostojanstvenije moguće. - Možemo razgovarati
o tome kakav je luđak kad se spustimo dolje i kad izgubimo kuću iz vida.
Hoćeš li, molim te, uhvatiti onaj kraj sanduka?
Lucinda je poslušala turobno ju pogledavši, te su se spuštale držeći se
što uspravnije su mogle.
Gurnuvši ruke duboko u džepove, Jake je s prozora kolibe gledao
žene, a na licu su mu se istovremeno vidjeli zapanjenost i ljutnja. -
Svemogući Bože - izustio je, pogledavši Iana, koji se mrštio na neotvorenu
poruku u ruci. - Žene te ganjaju čak i ovdje u Škotskoj! To će prestati čim
se pročuju vijesti da si zaručen. - Podigao je ruku i dokono njome prošao
kroz bujnu kovrčavu kosu te se ponovno okrenuo prema prozoru da
pogleda dvije žene. No one se više nisu vidjele te je on otišao od prozora.
Ne mogavši sakriti primjesu divljenja, dodao je: - Ali moram ti reći da ona
plava ženska ima hrabrosti, to moraš priznati. Smireno koliko je moguće,
izazivala te vlastitim riječima i nazvala te svinjom. Ne poznajem ni jednog
muškarca koji bi se to usudio!
- Ona se usuđuje svašta učiniti - rekao je Ian, prisjetivši se mlade
zavodnice koju je poznavao. Dok se većina djevojaka njezine dobi
rumenjela i smješkala, Elizabeth Cameron njega je zamolila za ples kad su
se upoznali. Te iste večeri suprotstavila se skupini muškaraca u prostoriji
za kartanje; sutradan je ugrozila ugled sastavši se s njim u kolibi u šumi, i
to sve zbog toga da bi se upustila u ”beznačajnu avanturu za vikend”, kako
je to rekla u stakleniku. Odonda se očito često upuštala u takve avanture,
jer joj stric u suprotnom ne bi slao pisma doslovnim neznancima kako bi
ju udao za jednoga. To je bilo jedino moguće objašnjenje za postupak
njezina strica, koji je Ian smatrao nečuvenim, besramnim nedostatkom
takta i ukusa. Jedino drugo moguće objašnjenje bilo je da joj je očajno
trebao bogati suprug, no Ian je odbacio tu mogućnost. Kad su se upoznali,
Elizabeth je bila prekrasno odjevena u skupe haljine; osim toga,
okupljanje u kući na ladanju pohađali su samo članovi društvene elite. A
ono malo glasina koje je čuo ubrzo nakon onog kobnog vikenda upućivalo
je na to da se ona kreće u najvišim krugovima društva, kako i priliči
njezinom statusu.
- Pitam se kamo će otići - nastavio je Jake i malo se namrštio. - Tu ima
vukova i svakakvih zvijeri.
 - Nijedan vuk koji drži do sebe ne bi se usudio suprotstaviti se toj
njezinoj pratilji, pogotovo ne dok drži taj svoj kišobran - ljutito je rekao
Ian, ali osjećao se malo nelagodno.
- Aha! - glasno se nasmijao Jake. - Znači ona je pratilja? Ja sam mislio
da su ti se obje došle udvarati. Iskreno rečeno, mene bi bilo strah sklopiti
oči da ležim u krevetu pokraj te sjedokose vještice.
Ian ga nije slušao. Dokono je odmotao poruku, znajući da Elizabeth
Cameron vjerojatno nije toliko glupa da ju sama napiše onim svojim
djevojačkim, nečitljivim švrakopisom. Kad je vidio uredan rukopis,
pomislio je da je natjerala nekoga drugoga da joj napiše... No onda je
prepoznao riječi, koje su mu bile neobično poznate, i shvatio da ih je on
izrekao:
”Prihvaćam vašu poruku. Odlazim u Škotsku prvog datuma sljedećeg
mjeseca i više ne mogu odgađati taj put. Više bih volio da se sastanak održi
ondje. Prilažem kartu kako biste pronašli put do kolibe. Srdačno, Ian”
- Neka Bog pomogne onoj glupoj budali ako ga ikad više sretnem!
- mahnito je povikao Ian.
- Na koga misliš?
- Na Petersa!
- Na Petersa? - pitao je Jake, razjapljenih usta. - Tvojeg tajnika? Onog
kojeg si otpustio jer ti je pobrkao pisma?
- Trebao sam ga zadaviti! Ova poruka bila je namijenjena Dickinsonu
Verleyju. A on ju je poslao Cameronu.
Ian je bijesno i s gađenjem rukom prošao kroz kosu. Iako više nikada
nije želio vidjeti Elizabeth Cameron, nije mogao dopustiti da dvije žene
njegovom krivnjom prenoće u kočiji ili nekom drugom vozilu. Kratko je
kimnuo Jakeu. - Idi po njih.
- Ja? Zašto ja?
- Kao prvo - ogorčeno je rekao Ian, prilazeći ormaru u koji je spremio
pištolj - zato što će početi padati kiša. Kao drugo, ako ti ne odeš po njih,
morat ćeš kuhati.
- Ako moram ići po onu ženu, prvo moram popiti nešto žestoko. Nose
sanduk, tako da neće daleko stići.
- Pješke? - iznenađeno je upitao Ian.
- Što misliš, kako su došle ovamo?
- Bio sam previše ljut da bih razmišljao o tome.

Na kraju staze Elizabeth je spustila svoj kraj sanduka te je umorno

sjela pokraj Lucinde na njegov tvrdi poklopac, emocionalno iscrpljena. U
njoj se gomilao ironičan smijeh, uzrokovan umorom, strahom,
poniženjem, ali i posljednjim ostacima trijumfa jer je dobila bar malu
zadovoljštinu od muškarca koji joj je uništio život.
Jedino moguće objašnjenje za današnje ponašanje Iana Thorntona
bilo je to da je potpuno lud.
Elizabeth je odmahnula glavom i prestala misliti na njega. U tom
trenutku imala je toliko mnogo novih briga, da nije znala oko čega da se
prvo počne brinuti. Postrance je pogledala u svoju neustrašivu pratilju te
su joj se usne razigrano nasmiješile kad se prisjetila Lucindinih postupaka
u kolibi. S jedne strane, Lucinda je smatrala potpuno neprihvatljivim
pokazivati osjećaje, a imala je najzastrašujuću narav koju je Elizabeth ikad
vidjela. Kao da Lucinda svoje izljeve bijesa nije smatrala emocionalnima.
Bez imalo oklijevanja ili žaljenja, Lucinda je mogla smrviti svog suparnika
i onda ga još psihički dokrajčiti svojom glomaznom cipelom.
S druge strane, da Elizabeth pokaže i najmanji tračak straha zbog
zastrašujuće nevolje u kojoj su se našle, Lucinda bi ju strogo pogledala i
oštro prekorila.
Svjesna toga, Elizabeth je zabrinuto pogledala u nebo, koje su prekrili
crni oblaci najavljujući oluju; ali kad je progovorila, namjerno je zvučala
ravnodušno, što je bilo apsurdno. - Lucinda, mislim da počinje padati kiša
- primijetila je kad je hladna kišica počela kapati po lišću koje im se
nalazilo iznad glava.
- Čini se da počinje - rekla je Lucinda. Jednim je potezom otvorila
kišobran i stavila ga iznad njihovih glava.
- Sva sreća da imaš svoj kišobran uza sebe.
- Uvijek uza sebe imam svoj kišobran.
- Vjerojatno se nećemo utopiti od malo kiše.
- Vjerujem da nećemo.
Elizabeth je duboko udahnula i pogledala oko sebe u surove škotske
litice. Kao da pita nekoga za mišljenje o nekom retoričkom pitanju,
Elizabeth je rekla: - Misliš li da ovdje ima vukova?
- Vjerujem - odgovorila je Lucinda - da oni trenutačno predstavljaju
veću prijetnju našem zdravlju nego kiša.
Sunce je zalazilo, a zrak ranog proljeća bio je hladan; Elizabeth je bila
gotovo sigurna da će se smrzavati kad padne noć. - Malo je hladno.
- Rekla bih da je.
- Srećom, u sanducima imamo topliju odjeću.
 - U tom slučaju nam neće biti tako neudobno. Elizabethin ironičan
smisao za humor odlučio je izaći na vidjelo u tom neizvjesnom trenutku. -
Ne, bit će nam lijepo i udobno kad se vukovi okupe oko nas.
- Točno.
Elizabeth se zavrtjelo u glavi od histeričnosti, gladi i iscrpljenosti, ali i
Lucindine nepokolebljive smirenosti i prisjećanja na njezin nevjerojatan
ulazak u kolibu sa zamahnutim kišobranom.
- Naravno, ako vukovi shvate koliko smo gladne, postoji velika
mogućnost da će nas zaobići u širokom luku.
- To je vrlo radosna okolnost.
- Zapalit ćemo vatru - rekla je Elizabeth i ugrizla se za usnicu.
- Mislim da će ih to otjerati. - Kad je Lucinda nekoliko trenutaka
šutjela, zaokupljena vlastitim mislima, Elizabeth joj je s neobičnim
naletom sreće povjerila: - Znaš što, Lucinda? Mislim da ni za što ne bih
propustila današnji dan.
Lucinda je podigla tanke sijede obrve te je postrance sumnjičavo
pogledala Elizabeth.
- Znam da to sigurno zvuči vrlo čudno, ali znaš li koliko je bilo
uzbudljivo uperiti pištolj u tog muškarca na samo nekoliko minuta? Misliš
li da je to... Čudno? - pitala je Elizabeth kad je Lucinda šutke, ljuto i
zamišljeno zurila ispred sebe.
- Ono što je meni čudno - rekla je hladnim, prijekornim tonom u
kojemu se čuo i tračak iznenađenosti - to je da u tom čovjeku pobuđuješ
takve neprijateljske osjećaje.
- Ja mislim da je on potpuno lud.
- Ja bih rekla da je ogorčen.
- Zbog čega?
- To je zanimljivo pitanje.
Elizabeth je uzdahnula. Kad je Lucinda odlučila riješiti neki problem
koji ju je mučio, onda to jednostavno nije puštala. Nije mogla prihvatiti
nečije ponašanje ako ga nije shvaćala. Umjesto da razmišlja o motivima
Iana Thorntona, Elizabeth je odlučila usredotočiti se na ono što moraju
učiniti u sljedećih nekoliko sati. Njezin stric odlučno je odbio platiti kočiju
i kočijaša za vrijeme njihovog predodređenog boravka ovdje. Prema
njegovoj naredbi, Aarona su poslale natrag u Englesku čim su došli do
škotske granice, gdje su potom unajmile kočiju u prenoćištu Wakeley. Za
tjedan dana Aaron će doći onamo po njih. Naravno, mogle bi se vratiti u
prenoćište Wakeley i čekati Aaronov povratak, no Elizabeth nije imala
dovoljno novca da plati sobu za sebe i za Lucindu.
 Možda bi mogla unajmiti kočiju u prenoćištu i platiti ju kad stignu u
Havenhurst, ali cijena bi mogla biti viša nego što si može priuštiti, čak i uz
njezino najbolje cjenkanje.
Još je gori problem bio njezin stric Julius. Sigurno će biti bijesan ako
se vrati kući dva tjedna ranije nego što je trebala, ako se uopće uspije
vratiti. A kad stigne kući, što će on reći?
No sada je zapravo imala još veći problem: što da učini u ovom
trenutku, u kojemu su dvije nenaoružane žene po noći izgubljene u
škotskim divljinama, na kiši i hladnoći.
Na šljunčanoj stazi čuli su se nečiji koraci, te su se obje žene uspravile,
s pažljivo bezizražajnim licem potiskujući osjećaj nade koji im je preplavio
prsa.
- Dakle - zagrmio je Jake. - Drago mi je da sam vas sustigao... - Pobjegla
mu je misao kad je ugledao krajnje smiješan prizor dvije uštogljene žene
uspravnih leđa kako usred ničega zajedno sjede na sanduku, ispod crnog
kišobrana. - Ovaj... Gdje su vam konji?
- Nemamo konje - Lucinda mu je priopćila prezrivim glasom, kojim
kao da mu je htjela reći da bi te životinje bile samo uljezi na njihovom
sastanku u četiri oka.
- Nemate ih? A kako ste došle ovamo?
- U ovu zabit nas je dovezlo jedno prijevozno sredstvo.
- Shvaćam. - Neugodno je zašutio, a Elizabeth je htjela reći nešto
barem malo ljubazno, no Lucinda je u tom trenutku izgubila strpljenje.
- Pretpostavljam da ste nas došli nagovoriti da se vratimo?
- Ovaj... Da. Jesam.
- Onda učinite to. Nemamo cijelu noć. - Elizabeth je shvatila da je to
čista laž.
Kad Jake nije znao kako da to izvede, Lucinda je ustala i pomogla mu. -
Pretpostavljam da je gospodinu Thorntonu iznimno žao zbog
neoprostivog i sramotnog ponašanja?
- Pa, da, mislim da je tako. Na neki način.
- Sigurno nam to namjerava reći kad se vratimo?
Jake je oklijevao, odvagujući između mogućnosti da Ian nema nikakvu
namjeru to reći i između mogućnosti da će, ako se te žene ne vrate, jesti
ono što si sam skuha i spavati s osjećajem krivnje i ”pokvarenim” želucem.
- Prepustimo njemu da se ispriča - izvukao se.
Lucinda se okrenula prema puteljku koji je vodio do kuće te je
veličanstveno kimnula. - Donesite sanduke. Idemo, Elizabeth.
 Kad su došli do kuće, Elizabeth nije znala bi li radije uživala u isprici
ili pobjegla. U kaminu je gorjela vatra i silno joj je laknulo kad je vidjela da
njihov neraspoloženi domaćin nije u sobi.
No pojavio se za nekoliko trenutaka, ovaj put bez jakne te je nosio
drvo za ogrjev koje je ostavio pokraj ognjišta.
Uspravio se i okrenuo prema Elizabeth, koja ga je gledala s pažljivo
ravnodušnim izrazom lica. - Izgleda da je došlo do pogreške - kratko je
rekao.
- Znači li to da ste se prisjetili da ste poslali poruku?
- Poslana ti je pogreškom. Pozvao sam jednog muškarca da dođe
ovamo. Nažalost, poruka je otišla tvom stricu.
Elizabeth do tog trenutka nije vjerovala da je mogla biti još više
ponižena nego što je bila. Nije se bila u stanju ni ljutiti, nego se morala
suočiti s činjenicom da je neželjeni gost osobe koja je od nje napravila
budalu dvaput, a ne samo jedanput.
- Kako ste došle ovamo? Nisam čuo konje, a kočija se sigurno ne može
popeti.
- Većinu puta prošle smo jednim prijevoznim sredstvom -
neodređeno je rekla, ponovivši Lucindine riječi od maloprije - i sada ga
više nema. - Vidjela je kako mu se oči skupljaju od ljutnje i gađenja kad je
shvatio da je zaglavio s njima ovdje, osim ako ne želi protratiti nekoliko
dana na to da ih otprati natrag u prenoćište. Prestrašena da će joj suze
koje su joj navrle na oči skliznuti niz obraze, zabacila je glavu i pretvarala
se da gleda strop, stubište, zidove, bilo što. Kroz zamagljene oči prvi put je
primijetila da kuća izgleda kao da nije čišćena godinu dana.
Pokraj nje, Lucinda je gledala oko sebe kroz skupljene oči te je došla
do istog zaključka.
Predosjećajući da će starija žena reći nešto uvredljivo o Ianovoj kući,
Jake ju je preduhitrio usiljenim veseljem.
- Dakle - rekao je, trljajući ruke dok je išao prema vatri. - Sad kad je to
riješeno, hoćemo li se primjereno upoznati? Onda ćemo vidjeti što ćemo s
večerom. - Pun očekivanja pogledao je Iana, čekajući da on obavi
upoznavanje, ali umjesto da to napravi na pristojan način, Ian je samo
kratko kimnuo prema prekrasnoj plavuši i rekao: - Elizabeth Cameron,
Jake Wiley.
- Drago mi je, gospodine Wiley - rekla je Elizabeth.
- Zovite me Jake - veselo je rekao, a onda se pun očekivanja okrenuo
prema namrgođenoj pratilji. - A vi ste?
 Bojeći se da će Lucinda graknuti na Iana zbog njegovog
neprimjerenog upoznavanja, Elizabeth je brzo rekla: - Ovo je moja pratilja,
gospođica Lucinda Throckmorton-Jones.
- Pobogu! Dva prezimena. Pa dobro, ne moramo biti tako službeni s
obzirom na to da ćemo ovdje biti zatvoreni barem nekoliko dana! Zovite
me Jake. Kako da ja vas zovem?
- Smijete me zvati gospođica Throckmorton-Jones - obavijestila ga je,
gledajući ga niz svoj kljunast nos.
- Ovaj... U redu - odgovorio je, nervozno pogledavajući Iana, koji kao
da je trenutačno uživao u Jakeovom uzaludnom trudu da stvori ugodno
ozračje. Jake je uznemireno rukom prošao kroz raščupanu kosu te se
usiljeno nasmiješio. Nervozno je pokazao po prašnjavoj prostoriji. - Pa, da
smo znali da ćemo imati takvo... Ovaj... Velič... Odnosno, čuveno društvo,
onda bismo...
- Obrisali prašinu sa stolica? - oštrim glasom upitala je Lucinda. -
Pomeli pod?
- Lucinda! - očajno je šapnula Elizabeth. - Nisu znali da dolazimo.
- Ni jedna osoba koja drži do sebe ne bi boravila na ovakvom mjestu
ni jednu noć - oštro je rekla, a Elizabeth je s pomiješanim osjećajima
uzrujanosti i divljenja gledala kako se ta zastrašujuća žena obrušava na
njihovog nevoljnog domaćina. - Vi ste odgovorni za to što smo mi ovdje,
bilo to pogreškom ili ne! Očekujem da izvučete sluge sa skrivenih mjesta
da nam smjesta donesu čistu posteljinu. Također očekujem da ovu
prljavštinu riješe do sutra! Iz vašeg ponašanja je očito da niste gospodin,
međutim mi smo dame i očekujemo da se tako i odnosite prema nama.
Elizabeth je krajičkom oka promatrala Iana Thorntona, koji je slušao
sve ovo ukočene brade, a na vratu mu je opasno počeo trzati mišić.
No, Lucinda ili nije bila svjesna njegove reakcije ili ju nije bilo briga
jer je podigla haljinu i krenula prema stepenicama, no onda se okrenula
prema Jakeu. - Možete nas odvesti do naših odaja. Želimo se povući.
- Povući? - zaprepašteno je povikao Jake. - Ali... Što je s večerom? -
zamuckivao je.
- Možete nam ju donijeti.
Elizabeth je vidjela zabezeknuti izraz na Jakeovom licu, te je pokušala
pristojno prevesti što je bijesna žena govorila tom zatečenom
crvenokosom muškarcu.
- Gospođica Throckmorton-Jones želi reći da smo iscrpljene od puta i
da nismo baš ugodno društvo, gospodine, tako da bismo radije večerale u
svojim odajama.
 - Večerat ćete - rekao je Ian Thornton strašnim glasom od kojega se
Elizabeth sledila krv u žilama - ono što si same skuhate, gospođo. Ako
želite čistu posteljinu, uzmite si ju iz ormara. Ako želite čiste sobe, očistite
ih! Jasno?
- Potpuno! - bijesno je povikala Elizabeth, ali Lucinda ju je prekinula
glasom koji je drhtao od gnjeva. - Gospodine, želite li reći da mi moramo
obavljati posao slugu?
Od druženja s pripadnicima visokog društva i s Elizabeth, Ian je
razvio vrlo intenzivan prezir prema ambicioznim, plitkim, sebičnim
mladim ženama kojima je jedini cilj u životu bio dobiti što je više haljina i
nakita moguće, uz što manje truda, te je svoj napad usmjerio prema
Elizabeth. - Želim reći da se po prvi put u vašem glupom, beznačajnom
životu trebate pobrinuti sami za sebe. Zauzvrat, voljan sam vam dati krov
nad glavom i podijeliti hranu s vama dok vas ne odvedem u selo. Ako je to
pretežak zadatak za vas, onda moj prvobitan poziv još uvijek vrijedi: ondje
su vrata, izađite kroz njih!
Elizabeth je znala da je nerazuman i da nije vrijedno uzrujavati se
upuštanjem u svađu s njim, pa se obratila Lucindi. - Lucinda - umorno i
rezignirano je rekla - nemoj se uzrujavati pokušajem da uvjeriš gospodina
Thorntona da je njegova pogreška inkomodirala nas, a ne obrnuto. Samo
ćeš tratiti vrijeme na to. Dobro odgojeni gospodin bez problema bi mogao
shvatiti da nam se treba ispričati, a ne divljati i urlati. No, kao što sam ti
rekla prije nego što smo došle ovamo, gospodin Thornton nije dobro
odgojeni gospodin. Činjenica je ta da uživa ponižavati ljude i to će
pokušavati dok god budemo ovdje.
Elizabeth je s umišljenim prezirom pogledala Iana i rekla: - Laku noć,
gospodine Thornton. - Okrenula se i nešto nježnijim glasom rekla: - Laku
noć, gospodine Wiley.
Kad su se obje dame povukle u svoje odaje, Jake je prišao stolu i počeo
kopati po vrećama s namirnicama. Izvadio je sir i kruh te je slušao njihove
korake na drvenom podu, dok su otvarale ormare i namještale si krevet.
Kad je pojeo, popio je dvije čaše Madeire te je pogledao Iana. - Moraš nešto
jesti - rekao mu je.
- Nisam gladan - kratko je odgovorio njegov prijatelj. Jake je zbunjeno
gledao tog zagonetnog muškarca koji je napetog profila kroz prozor zurio
u tamu.
Iako se zadnjih pola sata nisu čuli nikakvi koraci odozgora, Jake se
osjećao krivim jer dame nisu ništa jele. Neodlučno je pitao: - Da im
odnesem malo hrane gore?
- Ne - rekao je Ian. - Ako žele jesti, mogu se spustiti ovamo i nahraniti
se, kvragu!
 - Nismo baš gostoljubivi prema njima, Iane.
- Nismo gostoljubivi? - ponovio je i sarkastično ga pogledao preko
ramena. - Ako nisi shvatio, zauzele su dvije sobe, što znači da će jedan od
nas večeras morati spavati na sofi.
- Sofa je prekratka. Spavat ću u staji, kao prije. Nemam ništa protiv
toga. Volim miris sijena, koje je i mekano. Tvoj pazikuća doveo je kravu i
nešto pilića, kako je pisalo u pismu, pa ćemo imati svježe mlijeko i jaja.
Izgleda da jedino nije poslao nekoga da očisti kuću.
Kad Ian nije ništa rekao, nego je samo nastavio zuriti u tamu, Jake je
neodlučno pitao: - Želiš li mi reći što ove dame rade ovdje? Mislim, tko su
one?
Ian je duboko, nestrpljivo udahnuo, zabacio glavu i odsutno počeo
masirati mišiće na zatiljku. - Upoznao sam Elizabeth prije dvije godine na
jednoj zabavi. Upravo je imala debi, već je bila zaručena za nekog
nesretnog plemića te je odlučila zavesti me.
- Zavesti te? Nisi li rekao da je bila zaručena?
Nervozno uzdahnuvši zbog naivnosti svog prijatelja, Ian je otresito
rekao: - Debitantice su drukčije od svih žena koje znaš. Dvaput godišnje
mame ih dovode u London da se predstave društvu. Tijekom sezone
paradiraju poput konja na sajmu, onda ih roditelji prodaju muškarcu koji
ponudi najvišu cijenu za udaju. Pobjednik je onaj koji ima najvišu titulu i
najviše novca.
- To je barbarski! - ozlojeđeno je povikao Jake.
Ian ga je ironično pogledao. - Nemoj ih uzaludno sažalijevati.
Zaslužuju to. U braku jedino žele nakit, haljine i slobodu da se diskretno
upuštaju u avanture s kim god žele, nakon što rode nasljednika. Ne znaju
što je vjernost ili iskreni osjećaji.
Jake je podigao obrve. - Ne mogu reći da sam primijetio da ti smetaju
avanture - primijetio je, misleći na žene koje su grijale Ianovu postelju
protekle dvije godine, neke od kojih su imale titulu.
- Kad smo kod debitantica - oprezno je nastavio Jake jer je Ian šutio -
što je s ovom gore? Ona ti se posebno ne sviđa ili općenito, kao ni ostale?
Ian je prišao stolu i natočio si viski. Otpio je gutljaj, slegnuo ramenima
i rekao: - Gospođica Cameron bila je maštovitija od nekih svojih dosadnih
prijateljica. Prišla mi je u vrtu na jednoj zabavi.
- To ti je sigurno teško palo - našalio se Jake. - Kada te netko poput
nje, s takvim licem o kojemu muškarci sanjaju, pokušava zavesti
upotrebljujući svoje ženske čari. Je li uspjela?
 Udarivši čašom o stol, Ian je kratko rekao: - Da. - Hladno izbacivši
Elizabeth iz misli, otvorio je torbu od jelenje kože, izvadio iz nje neke
papire i sjeo ispred vatre.
Pokušavajući suspregnuti očitu znatiželju, Jake je čekao nekoliko
minuta, a onda je pitao: - Što se onda dogodilo?
Već udubljen u čitanje dokumenata, Ian je odsutno rekao ne podižući
pogled: - Zaprosio sam ju; ona mi je poslala poruku da se sastanemo u
stakleniku; otišao sam onamo; pronašao nas je njezin brat i priopćio mi da
je ona grofica i da je već zaručena.
Ne misleći na tu temu, Ian je uzeo pero koje se nalazilo na stoliću
pokraj stolice na kojoj je sjedio te je zabilježio nešto na margini ugovora.
- I?- znatiželjno je upitao Jake.
- Što i?
- Što se onda dogodilo, nakon što je uletio njezin brat?
- Shvatio je kao uvredu to što sam se htio oženiti s nekim tko pripada
toliko višem društvenom sloju od mene te me izazvao na dvoboj -
odgovorio je Ian udubljen u čitanje dokumenata te ja napravio još jednu
bilješku na ugovoru.
- Što onda ta cura sada radi tu? - pitao je Jake, počešavši se po glavi jer
nije mogao shvatiti postupke pripadnika iz visokog društva.
- Tko zna - uzrujano je promrmljao Ian. - S obzirom na njezino
ponašanje prema meni, pretpostavljam da su ju napokon uhvatili u nekoj
sramotnoj avanturi i da joj je ugled uništen.
- Kakve to ima veze s tobom?
Ian je uzrujano uzdahnuo i pogledao Jakea pogledom koji mu je jasno
dao do znanja da više ne misli odgovarati na pitanja. - Pretpostavljam -
ljutito je rekao - da se njezina obitelj, prisjetivši se moje apsurdne
zaludenosti njome od prije dvije godine, nadala da ću im je skinuti s
grbače.
- Misliš li da to ima veze s tim što stari vojvoda priča o tome da si ti
njegov unuk i što te želi proglasiti svojim nasljednikom? - Čekao je pun
očekivanja, nadajući se da će dobiti još informacija, no Ian se nije obazirao
na njega, nego je čitao svoje dokumente. Vidjevši da neće dobiti nikakve
informacije, Jake nije imao izbora te je uzeo svijeću, deke i krenuo prema
staji. Zastao je na vratima, iznenada se prisjetivši nečega. - Rekla je da ti
nije poslala nikakvu poruku kojom te poziva u staklenik..
- Ona je lažljivica i odlična glumica - hladno je rekao Ian, ne podigavši
pogled s papira. - Sutra ću smisliti neki način kako da je se riješim.
Nešto na Ianovu licu natjeralo je Jakea da pita: - Čemu žurba? Bojiš se
da ćeš opet podleći njezinim čarima?
 - Teško.
- Onda si sigurno načinjen od kamena - zadirkivao ga je. - Ta žena je
toliko lijepa da bi u iskušenje dovela svakog muškarca koji bi s njom bio
nasamo sat vremena, uključujući i mene, a znaš da ja nisam ženskar.
- Onda pazi da te ne uhvati nasamo - smireno je odgovorio Ian.
- Mislim da ne bih imao ništa protiv toga. - Jake se nasmijao i otišao.
U sobi na katu koja se nalazila na kraju hodnika, Elizabeth se umorno
skinula, legla u krevet i zaspala od iscrpljenosti.
U sobi koja se nalazila pokraj odmorišta iznad dnevnog boravka u
kojemu su dvojica muškaraca razgovarala, Lucinda Throckmorton-Jones
nije vidjela razlog zašto da prekrši svoju uobičajenu rutinu prije spavanja.
Ne želeći se prepustiti umoru samo zato što se tresla u prikolici, bila
nedostojanstveno izbačena iz prljave kolibe na kišu, gdje je razmišljala o
prehrambenim navikama zvijeri, nakon čega je nepristojno bila prisiljena
povući se bez komada kruha, svejedno je odlučila spremiti se na spavanje
kao da je cijeli dan provela vezući. Nakon što je skinula i složila crnu
haljinu od bombazena, raspustila je kosu, polako ju počešljala neophodnih
stotinu puta, a zatim ju je pažljivo splela i zataknula ispod bijele kape za
spavanje.
No dvije stvari toliko su Lucindu izbacile iz takta da nije mogla zaspati
nakon što je legla u krevet i do brade se pokrila dekom koja ju je bockala.
Kao prvo, u svojoj oskudnoj spavaćoj sobi nije imala vrč i lavor koji su joj
bili potrebni da se umije i opere, što je uvijek radila prije spavanja. Kao
drugo, krevet na kojemu se njezino koščato tijelo trebalo odmoriti bio je
kvrgav.
Zbog te dvije stvari i dalje je bila budna kad su muškarci u prostoriji
ispod njezine sobe počeli razgovarati, a njihovi glasovi dopirali su do nje
kroz podne daske. Bili su prigušeni, ali jasni. Zbog toga je bila primorana
prisluškivati. U svojih pedeset šest godina, Lucinda Throckmorton-Jones
nikada se nije spustila tako nisko da prisluškuje. Prezirala je
prisluškivanje, a svi sluge u njezinoj blizini su toga bili svjesni.
Nemilosrdno bi prijavila svakog slugu, bez obzira na to koliko visoko bio u
hijerarhiji kućanstva, kada bi ga uhvatila kako prisluškuje na vratima ili
gleda kroz ključanicu.
No, sada se spustila na njihovu nisku razinu jer je slušala.
I jer je čula.
I sada je u mislima analizirala svaku riječ koju je izgovorio Ian
Thornton, razmišljajući je li istinita, vagala je svaku izjavu koju je
izgovorio onom društveno neprilagođenom muškarcu koji je mislio da je
ona sluškinja. Unatoč tome što je u sebi bila nemirna, na tom je ležaju
ležala potpuno mirno i spokojno. Oči su joj bile sklopljene, meke bijele
ruke prekrižila je na prekrivaču, preko ravnih grudi. Nije se meškoljila niti
je čupkala prekrivač, nije se mrštila niti ljutito gledala u strop. Bila je
toliko mirna, da bi netko očekivao da će vidjeti svijeće upaljene kod
njezinih nogu i raspelo u njezinim rukama, da je provirio u tu sobu
obasjanu mjesečinom.
No, njezin spokojan položaj nije odražavao ono što se događalo u
njezinim mislima. Sa znanstvenom točnošću analizirala je sve što je čula i
razmišljala je što bi se trebalo ili moglo učiniti. Znala je da je moguće da je
Ian Thornton lagao Jakeu Wileyju: tvrdeći da mu je bilo stalo do Elizabeth,
da se želio oženiti njome samo je sebe htio prikazati u boljem svjetlu.
Robert Cameron bio je ustrajan u tome da je Thornton tek razuzdani lovac
na miraz i raskalašenjak bez morala; izričito je tvrdio da je Thornton
priznao da je samo htio zavesti i iskoristiti Elizabeth. U ovom trenutku
Lucinda je bila sklona mišljenju da je Robert tada lagao jer je htio
opravdati svoje sramotne postupke tijekom dvoboja. Osim toga, iako je
Lucinda vidjela neke znakove bratske ljubavi prema Elizabeth, njegov
nestanak iz Engleske pokazao je da je on zapravo kukavica.
Lucinda je ležala budna više od sat vremena i razmišljala o tome je li
istina to što je čula. No bila je potpuno sigurna u jednu stvar u koju su ljudi
slabijeg znanja i intuicije godinama sumnjali i odbijali vjerovati u to: ni na
trenutak nije posumnjala u to da Ian Thornton nije u srodstvu s vojvodom
od Stanhopea. Kako se često kaže, varalica bi mogao prevariti drugog
gospodina u nekom eksluzivnom klubu da je pripadnik visokog društva,
ali bolje mu je bilo da se ne pojavi u kući tog gospodina, jer bi pronicljivi
batler varalicu prepoznao čim bi ga ugledao.
Istu sposobnost imale su iskusne pratilje čiji je posao bio štititi svoje
štićenice od varalica u društvu. Naravno, Lucinda je bila u prednosti što je
rano u karijeri bila pratilja nećakinje vojvode od Stanhopea, i zato je - čim
je večeras ugledala Iana Thorntona - shvatila da je riječ o bliskom rođaku
starog vojvode, kojemu je bio zapanjujuće sličan. S obzirom na godine Iana
Thorntona i na prisjećanje skandala koji se vezao uz markiza od
Kensingtona i njegov prekid odnosa s obitelji zbog neprikladnog braka sa
Škotkinjom, Lucinda je u trideset sekundi nakon što je ugledala Iana
Thorntona, pretpostavila da je on unuk starog vojvode. Zapravo, jedino
što nije mogla zaključiti u trenutku kad ga je vidjela bilo je to je li bio
njegov zakoniti unuk ili ne, ali to je bilo samo zbog toga što nije bila
prisutna na njegovom začeću pa nije mogla znati je li začet prije ili poslije
sklapanja nedopuštenog braka njegovih roditelja prije trideset godina. Ali
ako je Stanhope pokušavao Iana Thorntona proglasiti svojim
nasljednikom, a tu glasinu čula je nekoliko puta, nije bilo upitno tko su bili
Thorntonovi roditelji.
 S obzirom na sve to, Lucinda je morala razmisliti o još samo dva
pitanja. Prvo je bilo to hoće li Elizabeth imati koristi od braka s budućim
nasljednikom na pravo da sjedi u Gornjem domu, i to ne s grofom, nego s
muškarcem koji će jednog dana nositi titulu vojvode, koja je bila najviša
plemićka titula. Budući da je Lucinda posvetila svoj život sklapanju
najboljih mogućih brakova za svoje štićenice, trebalo joj je manje od dvije
sekunde da zaključi da je odgovor na to pitanje pozitivan.
Drugo pitanje bilo je malo teže: kako su sada stajale stvari, jedino je
ona zagovarala taj brak. A vrijeme joj nije išlo na ruku. Osim ako se nije
varala - a Lucinda se nikada nije varala kada je o tim stvarima bila riječ -
Ian Thornton ubrzo će postati najpoželjniji neženja u cijeloj Europi. Iako je
bila zatvorena u Havenhurstu s jadnom Elizabeth, Lucinda se dopisivala s
još dvije pratilje. U svojim pismima one su usputno znale spomenuti kako
Ian Thornton pohađa određena društvena događanja. Njegova poželjnost,
koja je očito rasla kad su se pojavile vijesti o njegovom bogatstvu, povećat
će se za stotinu puta kad dobije titulu koja je pripadala njegovu ocu, titulu
markiza od Kensingtona. Ta titula s pravom je pripadala njemu, a s
obzirom na nevolje koje je zadao Lucindinoj štićenici, Lucinda je smatrala
da on duguje Elizabeth svoju titulu i vjenčani prsten, i to bez previše
otezanja.
Zaključivši to, ostao joj je samo još jedan problem koji joj je zapravo
predstavljao moralnu dvojbu. Nakon što je cijeli život posvetila tome da
nevjenčane osobe suprotnog spola drži razdvojene, sada je razmišljala o
tome da ih spoji. Razmislila je o posljednjoj primjedbi Jakea Wileyja o
Elizabeth: ”Ta žena je toliko lijepa da bi u iskušenje dovela svakog
muškarca koji bi s njom bio nasamo sat vremena.” Kao što je Lucinda
znala, Elizabeth je Iana Thorntona prije već bila dovela u ”iskušenje”, i
iako Elizabeth više nije bila mlada djevojka, sada je bila još ljepša nego
tada. Elizabeth je bila i mudrija, pa neće biti toliko blesava da mu dopusti
da odu predaleko, ako i kada ostanu sami na nekoliko sati. Lucinda je bila
sigurna u to. Ustvari, jedino u što Lucinda nije bila sigurna bilo je to je li
Ian Thornton sada imun na Elizabethine čari kao što je to tvrdio... I kako
će smisliti način da ih natjera da nekoliko sati budu sami. Ove posljednje
dvije poteškoće povjerila je u jednako sposobne ruke Stvoritelja i utonula
u svoj uobičajeno spokojan san.
 12.

Jake je otvorio jedno oko i zbunjeno trepnuo kad je ugledao sunčevu

svjetlost koja je dopirala s visokog prozora. Dezorijentirano se okrenuo na
kvrgavom, nepoznatom krevetu i ugledao ogromnu crnu životinju koja je
naćulila uši, iskesila zube i pokušala ga ugristi kroz letvice svojega boksa. -
Prokleti ljudožderu! - psovao je životinju zle naravi. - Demonski izrodu! -
dodao je Jake i šutnuo drvene letvice kako bi mu se osvetio jer ga je htio
ugristi. - Joj, kvragu! - opsovao je kad je bosom nogom udario u dasku.
Odgurnuvši se u sjedeći položaj, rukama je prošao kroz gustu crvenu
kosu i ljutito pogledao sijeno koje mu je zapelo među prste. Noga ga je
boljela, a imao je i glavobolju jer je sinoć popio bocu vina.
Pridigavši se na noge, navukao je čizme i otresao vunenu vestu,
tresući se na vlažnoj hladnoći. Kad je prije petnaest godina došao raditi na
ovu malu farmu, svake je noći spavao u ovoj staji. Sada, kad je Ian
uspješno ulagao novac koji je Jake zaradio kad su zajedno plovili, navikao
je na udobnost pernatog madraca i satenskih prekrivača, koji su mu silno
nedostajali.
- Od palače do proklete štale - mrmljao je, izlazeći iz praznog boksa u
kojemu je spavao. Dok je prolazio pokraj Attilinog boksa, iz njega je
izletjelo jedno kopito koje je precizno naciljalo Jakeovo bedro, ali Jake se
na vrijeme izmaknuo. - To će te koštati ranog doručka, ti bijedna životinjo
- pljunuo je, a onda je iznimno uživao dok je hranio druga dva konja, a crni
je samo gledao.
- Oneraspoložio si me - veselo je rekao kad se ljubomorni konj ljutito
meškoljio dok je Jake hranio druga dva konja. - Možda ću te nahraniti
kasnije, ako se oraspoložim... - Zabrinuto je ušutio kad je primijetio kako
Ianov prekrasni kestenjasti uškopljenik stoji s lagano savijenim desnim
koljenom i desnim kopitom u zraku. - Dođi, Mayhem - tiho mu je
zapjevušio, tapšući konja po glatkom vratu - da vidimo to kopito.
Dobro istrenirana životinja, koja je pobijedila na svakoj utrci na kojoj
je sudjelovala i čiji je potomak pobijedio na posljednjim utrkama u
Heathtonu, nije se opirao kad mu je Jake podigao kopito da ga pogleda. -
Nabio si se na kamen - rekao je Jake životinji, koja ga je promatrala
naćulivši uši, a smeđe oči bile su mu bistre i pametne. Jake je zastao,
pogledavši oko sebe kako bi pronašao nešto čime će mu izvaditi kamen te
je pronašao staru drvenu letvicu. - Baš je zapeo - promrmljao je konju te je
podigao kopito i čučnuo. Stavio je kopito na koljeno i pokušao izvaditi
kamen, za potporu se naslonivši na daske susjednog boksa.
 - To je to. - Kamen je ispao, a Jakeovo zadovoljno mumljanje
pretvorilo se u bolno jaukanje kad su zubi iz susjednog boksa uhvatili
njegovu pozamašnu stražnjicu. - Ti zlobna hrpo kostiju - povikao je, skočio
i bacio se preko ograde kako bi udario Attilu. Konj kao da je očekivao
osvetu, te je prišao drugoj strani boksa, gledajući Jakea krajičkom oka i to
s takvim izrazom koji je upućivao na to da je konj iznimno zadovoljan. -
Dobit ćeš svoje zbog ovoga - obećao mu je Jake i počeo tresti šakom kad je
shvatio koliko je apsurdno prijetiti glupoj životinji.
Protrljavši ugrizenu stražnjicu, okrenuo se prema Mayhemu i pažljivo
okrenuo stražnjicu na dalju stranu boksa. Pogledao je kopito da se uvjeri
da više nema ništa, ali čim je dodirnuo mjesto na kojemu je bio kamen,
kestenjasti konj trgnuo se od boli. - Ozlijedio te, zar ne? - suosjećajno je
rekao Jake. - Nije ni čudo, s obzirom na veličinu i oblik kamena. Ali jučer
mi uopće nisi pokazao da te boli - nastavio je. Potapšao ga je po boku i
prezirno pogledao Attilu, te je glasno i s pretjeranim divljenjem rekao
Mayhemu: - To je zato što si ti pravi aristokrat i dobra, hrabra životinja, a
ne jadna, podmukla mula koja nije zaslužila da bude s tobom u istoj staji!
Ako su Attilu i pogodile Jakeove riječi, nije to pokazao, što je Jakea
samo razočaralo i još ga više razljutilo te je u takvom raspoloženju uletio u
kolibu.
Ian je sjedio za stolom, držeći u rukama šalicu s vrućom kavom. -
Dobro jutro - rekao je Jakeu, proučavajući ljutito mrštenje starijeg
muškarca.
- Možda je tebi dobro, ali meni nije. Naravno, ja sam se cijelu noć
smrzavao ondje, u boksu pokraj konja koji me želi pojesti i koji je svoj post
već prekinuo jutros kad me ugrizao za guzicu. I - bijesno je dovršio dok si
je iz limene posude točio kavu u zemljanu šalicu i ljutito pogledao svog
nasmiješenog prijatelja - tvoj konj šepa! - Bacivši se na stolicu pokraj Iana,
gutnuo je vruću kavu ne razmišljajući o tome što radi; izbečio je oči, a na
čelu su mu se pojavile kapljice znoja.
Ianu je iščeznuo osmijeh s lica. - Molim?
- Nabio se na kamen i sada stoji na prednjoj lijevoj nozi, a desnu drži u
zraku.
Noge stolice na kojoj je sjedio Ian zaškripale su po drvenom podu kad
je Ian odgurnuo stolicu i krenuo prema staji.
- Nema potrebe. Nije tako ozbiljno.

Kad se oprala, Elizabeth je odozdola čula nejasno mumljanje muških

glasova. Zamotana u tanak ručnik, otišla je do sanduka koje je njezin
neraspoloženi domaćin jutros donio gore i ostavio ispred njezinih vrata,
zajedno s dva velika vrča s vodom. I prije nego što ih je uvukla u svoju
sobu, znala je da su haljine u njima malo preotmjene i preoskudne za ovo
mjesto.
Elizabeth je izabrala najmanje ukrašenu haljinu: bijelu haljinu od
batista visokog struka, sa širokom trakom izvezenih ružičastih ruža i
zelenih listova na rubovima i na manšetama širokih rukava. Na haljini se
nalazila usklađena bijela vrpca s izvezenim ružama i listovima, te ju je
izvukla, ne znajući što da uopće radi s njom.
Elizabeth je obukla haljinu, poravnala ju na struku i nekoliko minuta
se mučila da zakopča dugački niz dugmića na leđima. Okrenula se da se
pogleda u malom ogledalu iznad stolića za umivanje te se nervozno
ugrizla za usnicu. Obli korzet, koji je prije bio oskudan, sada se pripio uz
njezinu zrelu figuru. - Prekrasno - naglas je rekla s nezadovoljnom
grimasom na licu dok je povlačila korzet prema gore. Bez obzira na to
koliko se trudila da ga povuče gore, on je stalno padao te je na kraju
odustala. - Tijekom sezone, djevojke su nosile haljine s još dubljim
dekolteom - podsjetila se braneći se, dok se gledala u ogledalo. Prišla je
krevetu, uzela vrpcu za kosu, razmišljajući što da napravi s kosom. Kad je
posljednji put nosila haljinu, a to je bilo u Londonu, Berta je provukla
vrpcu kroz Elizabethine kovrče. No u Havenhurstu njezina kosa više nije
bila vezana u elegantne frizure, nego joj je visjela do pola leđa, preko kojih
je padala u gustim kovrčama.
Elizabeth je slegnula ramenima i uzela češalj, razdvojila kosu na
sredini, zatim ju je uhvatila na zatiljku i povezala izvezenom vrpcom u
jednostavnu mašnu; zatim je izvukla dva pramena da djeluje opuštenije.
Odmaknula se da se pogleda te je rezignirano uzdahnula. Potpuno
nesvjesna širokih, bistrih zelenih očiju koje su ju gledale te zdravog sjaja
njezine kože ili bilo kojih crta lica zbog čega je Jake rekao da ima lice o
kojemu muškarci sanjaju, Elizabeth je tražila mane na svojemu izgledu, a
kada nije vidjela ništa neuobičajeno, izgubila je zanimanje za to. Okrenuvši
se od ogledala, sjela je na krevet, razmišljajući o sinoćnjim događajima, što
je radila cijelo jutro. Ono što ju je najviše mučilo zapravo nije bilo toliko
bitno: mučila ju je Ianova tvrdnja da je primio njezinu poruku u kojoj je
pisalo da se sastanu u stakleniku. Naravno, bilo je posve moguće da laže
kako bi se opravdao pred gospodinom Wileyjem. Ali dobro je znala da je
Ian Thornton po prirodi nepristojan i izravan tako da nije vidjela razlog
zašto bi on skrivao istinu od svojeg prijatelja. Sklopivši oči, pokušala se
sjetiti što je točno rekao kad je one večeri došao u staklenik. Nešto kao:
”Koga si očekivala nakon one poruke? Princa?”
Tada je mislila da on govori o poruci koju je on njoj poslao. No on je
tvrdio da je on primio poruku. I prigovorio joj je zbog rukopisa, koji su
njezini učitelji opisali ”urednim i točnim, primjerenim za gospodina
školovanog na Oxfordu!” Zašto bi Ian Thornton mislio da zna kakav je
njezin rukopis, osim ako uistinu nije bio uvjeren da je tu poruku dobio od
nje? Možda je stvarno bio lud, ali Elizabeth nije tako mislila. No, kad je o
njemu bila riječ, ona nikada nije znala što je istina - nervozno se podsjetila.
A to nije bilo ni čudno! Čak i sada, kad je bila starija i valjda mudrija, nije
joj bilo lako biti pribrana dok ju je jučer gledao svojim zlatnim očima.
Nikako nije mogla shvatiti njegovo ponašanje, osim ako još uvijek nije bio
ljut zbog toga što je Robert prekršio pravila i pucao u njega. To je sigurno
to, zaključila je i počela misliti na jedan teži problem.
Ona i Lucinda bile su zatočene ovdje, što njihov domaćin nije tako
doživljavao, i nije se mogla još dodatno poniziti da mu to objasni. Zbog
toga će morati smisliti neki način kako da ovdje tjedan dana provedu u
nekom relativnom skladu. Kako bi preživjela to mučenje, jednostavno će
morati ignorirati njegovo neobjašnjivo neprijateljsko ponašanje i
prihvatiti svaki trenutak onako kako se dogodi, ne gledajući ni nazad ni
naprijed. I onda će sve biti gotovo i ona i Lucinda će otići. No Elizabeth se
zaklela sama sebi da si više nikada neće dopustiti da ju toliko izbaci iz
takta kao sinoć, bez obzira na to što se dogodilo tijekom sljedećih sedam
dana. Posljednji put kad su bili zajedno toliko ju je zbunio da više nije
znala što je dobro, a što loše.
Zaklela se da će od ovoga trenutka nadalje sve biti drukčije. Bit će
pribrana i pristojna i smirena, bez obzira na to koliko se on nepristojno i
uvredljivo ponašao. Više nije bila zaluđena mlada djevojka koju iz
razonode može zavesti, povrijediti ili razljutiti. To će mu dokazati te će mu
pokazati kako se ponašaju dobro odgojeni ljudi.
Odlučivši to, Elizabeth je ustala i krenula prema Lucindinoj sobi.
Lucinda je već bila odjevena u svoju crnu haljinu na kojoj nije bilo ni
jedne čestice prašine od jučer, a sijeda kosa bila joj je skupljena u urednu
punđu. Sjedila je na drvenoj stolici pokraj prozora, a kralježnica joj je bila
toliko uspravna da se uopće nije trebala naslanjati. Izraz lica bio joj je
zamišljen jer je očito bila zaokupljena nečime. - Dobro jutro - rekla je
Elizabeth i pažljivo zatvorila vrata za sobom.
- Hm? Oh, dobro jutro, Elizabeth.
- Htjela sam ti reći - užurbano je počela Elizabeth - da mi je jako žao
što sam te dovukla ovamo i podvrgnula takvom poniženju. Ponašanje
gospodina Thorntona bilo je neoprostivo i sramotno.
- Ja bih rekla da je... Da je bio iznenađen našim neočekivanim
dolaskom.
- Iznenađen? - ponovila je. Elizabeth, pogledavši ju razjapljenih usta. -
Bio je lud! Znam da sigurno misliš, da se sigurno pitaš što me navelo na to
da uopće imam nešto s njim - počela je - i, iskreno rečeno, ja ti ne mogu
reći što mi se zapravo događalo u glavi.
- Oh, to mi nije nikakva zagonetka - rekla je Lucinda. - On je iznimno
zgodan.
Elizabeth se zaprepastila jednako kao što bi se zaprepastila da ga je
Lucinda nazvala oličenjem ljubaznosti. - Zgodan! - počela je, a onda
odmahnula glavom, pokušavajući ju razbistriti. - Moram reći da si vrlo
tolerantna i uljudna u vezi sa svim ovim.
Lucinda je ustala i odmjerila Elizabeth. - Svoj stav ne bih opisala
”uljudnim” - zamišljeno je odgovorila. - Nego praktičnim. Korzet haljine ti
je prilično uzak, ali to ti dobro stoji. Hoćemo li se spustiti na doručak?
 13.

Dobro jutro! - povikao je Jake dok su se Elizabeth i Lucinda spuštale.

- Dobro jutro, gospodine Wiley - rekla je Elizabeth i ljubazno mu se
nasmiješila. Budući da nije znala što drugo da kaže, brzo je dodala: - Nešto
prekrasno miriše. Što je to?
- Kava - izravno je odgovorio Ian, odmjeravajući ju pogledom. S tom
dugačkom, sjajnom kosom boje meda povezanom vrpcom, izgledala je
vrlo lijepo i vrlo mlado.
- Sjednite, sjednite! - veselo je nastavio Jake. Netko je od sinoć obrisao
stolice, ali on je svejedno izvadio maramicu prije nego što je Elizabeth
sjela i ponovno obrisao stolicu.
- Hvala - rekla je i nasmiješila mu se. - Ali niste trebali. - Namjerno je
pogledala u nenasmiješenog muškarca koji je sjedio preko puta nje i rekla:
- Dobro jutro.
Odgovorio je podigavši obrvu, kao da razmišlja o tome zašto je tako
promijenila ponašanje. - Pretpostavljam da ste dobro spavali? - Jako dobro
- rekla je Elizabeth.
- Jeste li za kavu? - pitao je Jake i pojurio prema posudi s kavom, koja
je stajala na peći te je natočio preostalo vruće piće u šalicu. No kad je
došao do stola, zastao je i bespomoćno pogledao Lucindu, pa zatim
Elizabeth, očito ne znajući koga bi trebao prvo poslužiti.
- Kava je - poklopila ga je Lucinda kad je krenuo prema njoj -
pogansko piće, neprimjereno za civilizirane ljude. Radije pijem čaj.
- Ja ću popiti kavu - brzo je rekla Elizabeth. Jake joj se zahvalno
nasmiješio, stavio šalicu pred nju, a potom se vratio za peć. Umjesto da
gleda Iana, Elizabeth je kao očarana gledala u leđa Jakea Wileyja i
pijuckala kavu.
Na tren je stajao ondje i nervozno trljao dlanove o bokove, nesigurno
gledajući prvo svježa jaja, zatim komad slanine i zatim tešku željeznu tavu
iz koje se već počelo dimiti pokraj njegovog lakta, kao da uopće ne zna
kako da počne. - Mogao bih i početi - promrmljao je te je ispružio ruke,
isprepleo prste i pucnuo člancima prstiju, što je bio grozan zvuk. Zatim je
uzeo nož i počeo silovito kasapiti slaninu.
Dok ga je Elizabeth gledala sa zbunjenim zanimanjem, on je velike
komade slanine bacao u tavu dok se nije napunila. Ubrzo je sobu preplavio
prekrasan miris slanine, a Elizabeth je osjetila kako joj u ustima cure sline,
dok je razmišljala o tome koliko će doručak biti ukusan. Prije nego što je
razradila tu misao, vidjela je kako uzima dva jaja, razbija ih o rub peći i
baca u tavu punu sirove slanine. Brzo je dodao još šest jaja, a onda se
okrenuo i pogledao preko ramena. - Mislite li da sam trebao pržiti slaninu
malo dulje prije nego što sam dodao jaja, ledi Elizabeth?
- Ja... Nisam baš sigurna - priznala je Elizabeth, ponosno ignorirajući
zadovoljni podsmijeh na Ianovu osunčanu licu.
- Hoćete li pogledati i reći mi što mislite? - pitao je, već rezajući
komade kruha.
Kako je morala birati između toga da ponudi svoj nestručan savjet ili
da se prepusti Ianovu neumoljivom podrugljivom pogledu, Elizabeth je
izabrala ovo prvo. Ustala je i otišla proviriti preko ramena gospodina
Wileyja.
- Kako vam izgleda?
Elizabeth je to izgledalo kao veliki komadi jaja koji se zgušnjavaju u
bezukusnoj masti slanine. - Ukusno.
Zadovoljno je promrmljao i okrenuo se natrag prema tavi, ovaj put
držeći u rukama komade kruha, koje je očito htio dodati u tu zbrku. - Što
mislite? - pitao je držeći ruke iznad hrane koja se kuhala. - Da bacim ovo
unutra?
- Ne! - brzo i silovito je rekla Elizabeth. - Sigurna sam da se kruh treba
poslužiti... Ovaj...
- Sam - rekao je Ian Thornton razigranim glasom, a kad se Elizabeth
refleksno okrenula prema njemu, vidjela je da se on okrenuo na stolici i
gledao ju.
- Ne posve sam - dodala je Elizabeth, osjećajući kao da mora ponuditi
neki dodatan savjet u pripremi objeda, kako ne bi otkrila da nema pojma o
kuhanju. - Možemo ga poslužiti... S maslacem!
- Naravno! Trebao sam se sjetiti toga - rekao je i bedasto se
nasmiješio Elizabeth. - Ako nemate ništa protiv, možete li gledati što se
događa u tavi dokja odem po maslac koji držimo na hladnom?
- Naravno - uvjerila ga je Elizabeth, ne želeći si priznati da Ian svojim
neumoljivim pogledom buši rupe u njezinim leđima. Budući da se
vjerojatno ništa značajno neće dogoditi sastojcima u tavi za tih nekoliko
minuta, Elizabeth se žalosno suočila s činjenicom da ne može izbjegavati
Iana Thortona, kada silno želi izgladiti njihov odnos, barem toliko da ga
uvjeri da dopusti njoj i Lucindi da ostanu ovdje predodređenih tjedan
dana.
Nevoljko se uspravila i krenula šetati po prostoriji s usiljenom
nonšalantnošću, stavivši ruke na leđa. Odsutno je gledala u paučinu koja
se skupila u kutovima stropa te je razmišljala što da kaže. I onda joj je
sinulo. Rješenje je bilo ponižavajuće, ali praktično, a ako ga prikaže na
pravi način, izgledat će kao da mu ona velikodušno čini uslugu. Na
trenutak je zastala da namjesti crte lica u entuzijastičan i istovremeno
suosjećajan izraz, a onda se naglo okrenula. - Gospodine Thornton! - Glas
joj je odjeknuo prostorijom, a on je zapanjenim jantarnim očima pogledao
njezino lice, a zatim korzet, hrabro prelazeći pogledom preko njezinih
zrelih oblina. Nervozno, ali odlučno, Elizabeth je nastavila drhtavim
glasom: - Čini se da u ovoj kući nikoga nije bilo dugo vremena.
- Svaka čast na tako pronicljivom zapažanju, ledi Cameron - dokono
joj se rugao Ian, gledajući kako se na njezinom izražajnom licu izmjenjuju
napetost i osjećaji. Nije nikako mogao shvatiti što ona radi ovdje ni zašto
mu se jutros dodvorava. Sinoć je objašnjenje koje je dao Jakeu imalo
smisla; sada, dok ju je gledao, nije uopće vjerovao u to objašnjenje. No
onda se prisjetio da pokraj Elizabeth Cameron nikada nije mogao
razmišljati racionalno.
- Kuće često postanu prašnjave kad se nitko ne brine o njima - izjavila
je s veselim izrazom lica.
- Još jedno hvalevrijedno opažanje. Baš ste pronicljivi.
- Morate li tako otežavati? - povikala je Elizabeth.
- Ispričavam se - rekao je s prijetvornom ozbiljnošću. - Samo
nastavite. Što ste htjeli reći?
- Pa, razmišljala sam, s obzirom na to da smo zapele ovdje... Mislim,
Lucinda i ja... I da nemamo što raditi, mislila sam da bi ovoj kući dobro
došla ženska ruka.
- Odlična zamisao! - povikao je Jake, vrativši se s misije pronalaženja
maslaca te je pun nade pogledao Lucindu.
Ona ga je pogledala takvim oštrim pogledom, kojim bi mogla smrviti
kamen. - Dobro bi joj došla vojska slugu s lopatama u rukama i maskama
na licu - nemilosrdno je uzvratila njezina pratilja.
- Ne moraš ti pomoći, Lucinda - zaprepašteno je pojasnila Elizabeth. -
Nisam to htjela reći. Ali ja bih mogla! Ja... - Okrenula se kad je Ian Thornton
skočio i ne baš nježno ju uhvatio za lakat.
- Ledi Cameron - rekao je - mislim da bismo nas dvoje morali
raspraviti o nečemu, o čemu je bolje razgovarati u četiri oka. Idemo?
Pokazao je prema otvorenim vratima i onda ju doslovno odvukao van.
Vani na suncu ju je poveo nekoliko koraka naprijed, a onda joj je pustio
ruku. - Da čujem - rekao je.
- Što? - nervozno je upitala Elizabeth.
 - Objašnjenje, istinu, ako ju uopće možete izreći. Sinoć ste mi prijetili
pištoljem, a jutros prštite od uzbuđenja da mi očistite kuću. Želim znati
zašto.
- Pa - Elizabeth je branila svoj sinoćnji postupak s pištoljem - bili ste
iznimno neugodni! .
- Još uvijek sam neugodan - znakovito je rekao, ne obazirući se na
Elizabethine podignute obrve. - Ja se nisam promijenio. Iz mene jutros ne
pršti dobro raspoloženje.
Elizabeth je okrenula glavu prema puteljku, očajno pokušavajući
smisliti neko objašnjenje kojim mu ne bi otkrila ponižavajuće okolnosti u
kojima se našla.
- Tišina je zaglušujuća, ledi Cameron, i pomalo iznenađujuća. Koliko
se sjećam, kada smo se prošli put sastali, niste se mogli suzdržati da mi ne
ispričate sve poučne detalje o jednoj temi. - Elizabeth je znala da misli na
njezin monolog o povijesti hijacinta koji mu je održala u stakleniku. - Ne
znam odakle da počnem - priznala je.
- Držimo se bitnih činjenica. Što radite ovdje?
- Malo mi je neugodno govoriti o tome - rekla je Elizabeth. Toliko je
bila smetena od njegovog spomena hijacinta da je nepovezano nastavila: -
Moj stric sada mi je skrbnik. On nema djece, tako da će sve što ima
naslijediti moje dijete. Ja ne mogu imati djecu dok se ne udam, a on to želi
riješiti uz najmanje moguće troš... Vremena - brzo se ispravila. - On je
nestrpljiv čovjek i smatra da mi je trebalo predugo da se... Pa, ovaj...
Skrasim. On baš ne razumije da ne možete izabrati nekoliko ljudi i prisiliti
nekoga, to jest mene, da izaberem.
- Smijem li znati zašto on, pobogu, misli da se ja želim oženiti s vama?
Elizabeth je htjela propasti u zemlju. - Mislim - rekla je, pazeći što
govori kako bi joj ostalo to malo ponosa što još ima - da je to bilo zbog
dvoboja. Čuo je za njega i krivo je shvatio što mu je prethodilo. Pokušala
sam ga uvjeriti da je to bila tek... Usputna avantura, naravno, ali on me nije
htio slušati. On je prilično tvrdoglav i... Star - slabašno je završila. -
Uglavnom, kad je dobio vašu poruku, natjerao me da dođem ovamo.
- Šteta što ste uzalud dolazili, ali ipak nije takva tragedija. Možete se
okrenuti i vratiti.
Sagnula se, pretvarajući se da ju zanima jedna grančica na tlu te ju je
podigla. - Nadala sam se da bismo Lucinda i ja mogle ostati ovdje koliko je
bilo dogovoreno, ako nije preveliki problem.
- Ne dolazi u obzir - kratko je rekao, a Elizabeth se snuždila. Osim
toga, koliko se sjećam, one večeri kad smo se upoznali, već ste bili
zaručeni. I to ni manje ni više nego za plemića.
 Iako je bila ljuta, prestrašena i posramljena, Elizabeth je svejedno
podigla glavu i pogledala ga u te sumnjičave oči. - On je... Mi smo shvatili
da si ne odgovaramo.
- Sigurno vam je bolje bez njega - zadirkivao ju je. - Muževi mogu biti
vrlo neugodni kad otkriju da im se žene upuštaju u ”usputne avanture” u
samotnim kolibama i mračnim staklenicima.
Elizabeth je stisnula šake, a iz očiju joj je isijavao zeleni bijes. - Ja
nisam pozvala vas u taj staklenik i vi to znate!
Gledao je u nju s dosadnim gađenjem. - Dobro, odigrajmo ovu farsu do
odvratnog kraja. Ako mi vi niste poslali tu poruku, mogli biste mi reći što
ste onda radili ondje.
- Rekla sam vam da sam ja primila poruku i mislila sam da mi ju je
poslala moja prijateljica Valerie. Otišla sam u staklenik da vidim zašto se
želi naći sa mnom. Nisam vam poslala poruku da se nađete tamo sa mnom,
nego sam primila poruku. Pobogu! - planula je, gotovo udarivši nogom o
tlo jer ju je on i dalje gledao s očitom nevjericom. - Strašno sam vas se
bojala te večeri!
Ianu se iznenada vratilo bolno i jasno sjećanje na taj trenutak.
Čarobno lijepa djevojka gurala mu je posude s cvijećem u ruke kako ju ne
bi poljubio... A onda mu se, nakon nekoliko trenutaka, topila u rukama.
- Vjerujete li mi sada?
Koliko god se trudio, Ian ju nije mogao ni okriviti ni vjerovati joj.
Intuicija mu je govorila da mu laže u vezi s nečim, da mu nešto taji. Osim
toga, bilo je vrlo čudno i netipično za nju da toliko silno želi ostati ovdje. S
druge strane, znao je prepoznati očaj, a iz nekog nerazumljivog razloga
Elizabeth je djelovala kao da je na rubu očaja. - Nema veze što ja vjerujem.
- Prekinuo je kad je kroz otvoreni prozor do njih stigao miris zagorjele
hrane. - Što je to... - počeo je, već krenuvši prema kući, a Elizabeth je brzo
hodala pokraj njega.
Ian je otvorio ulazna vrata baš kad je Jake jurio unutra sa stražnje
strane kolibe.
- Išao sam po mlijeko... - počeo je Jake, a onda je naglo stao kad je
osjetio smrad. Prvo je pogledao Iana i Elizabeth, koji su upravo uletjeli
unutra, no potom je oštro pogledao Lucindu, koja je sjedila isto kao i prije,
spokojna i ravnodušna spram smrada zagorjele slanine i jaja, hladeći se
crnom svilenom lepezom. - Bila sam toliko slobodna da sklonim posudu s
peći - priopćila im je. - No, nisam stigla na vrijeme da spasim njezin
sadržaj, za koji iskreno sumnjam da je bio vrijedan spašavanja.
- Niste li je mogli skloniti prije nego što je hrana zagorjela? - ljutito je
pitao Jake.
 - Ja ne znam kuhati, gospodine.
- Znate li nešto pomirisati? - oštro ju je pitao Ian.
- Iane, nemamo izbora: morat ću odjahati do sela i uzeti dvije ženske
da dođu ovamo i kuhaju nam jer ćemo umrijeti od gladi - rekao je Jake.
- U potpunosti se slažem! - smjesta je rekla Lucinda i ustala.
- Idem s vama.
- Mooolim? - povikala je Elizabeth.
- Molim? Zašto? - zapanjeno je ponovio Jake.
- Zato što žena zna najbolje izabrati sluškinje. Koliko je to daleko?
Da Elizabeth nije bila toliko zaprepaštena, nasmijala bi se na izraz lica
Jakea Wileyja. - Možemo se vratiti kasno poslijepodne ako u selu bude
ikoga tko bi obavljao taj posao. Ali ja...
- Onda moramo odmah krenuti. - Lucinda je zastala i okrenula se
prema Ianu, odmjerivši ga pogledom, a zatim je pogledala Elizabeth. Taj
pogled joj je jasno govorio: ”Vjeruj mi i nemoj se buniti.” Lucinda je rekla: -
Elizabeth, molim te da nas ispričaš, željela bih nasamo porazgovarati s
gospodinom Thorntonom. - Kako nije imala izbora nego učiniti ono što joj
je rečeno, Elizabeth je izašla kroz ulazna vrata i s krajnjom zbunjenošću
gledala u drveće, pitajući se kakav je to bizaran plan skovala Lucinda,
kojim će riješiti njihove probleme.
Ian je u kolibi kroz skupljene oči gledao sjedokosu harpiju kako ga
promatra ledenim pogledom. - Gospodine Thornton - napokon je rekla - ja
sam zaključila da ste vi pravi gospodin.
To je izjavila kao da je ona kraljica koja jednog nisko rangiranog slugu
imenuje vitezom, iako on to ne zaslužuje. Istovremeno zadivljen i uzrujan
time, Ian je naslonio kuk na stol i čekao da otkrije kakvu to igru igra time
što ostavlja Elizabeth ovdje samu, bez pratnje. - Nemojte me držati u
neizvjesnosti - hladno je rekao.
- Što sam učinio da zaslužim takvo dobro mišljenje?
- Baš ništa - rekla je bez oklijevanja. - Svoj zaključak temeljim na
svojim odličnim intuitivnim moćima i na činjenici da imate plemenite krvi.
- Zašto to mislite? - pitao je dosadnim tonom.
- Nisam glupa. Poznajem vašeg djeda, vojvodu od Stanhopea. Bila sam
član kućanstva njegove nećakinje kad su prašinu podigle vijesti o
neodobravanom braku vaših roditelja. Druge, manje upućene osobe
možda moraju nagađati kakvo vam je porijeklo, ali ja ne moram. To se vidi
po vašem licu, visini, glasu, pa čak i po ponašanju. Vi ste njegov unuk.
Ian je već bio navikao na to da Englezi oprezno proučavaju njegove
crte lica i da rijetko postave neko znatiželjno pitanje; znao je da ih to
zanima i da šapuću i međusobno raspravljaju o njegovom porijeklu, no
ovo je bio prvi put da je netko bio toliko drzak da mu kaže tko je on.
Obuzdavajući sve veći bijes, odgovorio je tonom kojim joj je želio reći da
se vara: - Ako vi to kažete, onda je sigurno istina.
- Upravo takav patronizirajući ton bi upotrijebio i vaš djed - priopćila
mu je s pobjedonosnim zadovoljstvom. - No, nije u tome bit.
- Smijem li pitati u čemu je bit? - nestrpljivo je pitao.
- Naravno da smijete - rekla je Lucinda, mahnito razmišljajući o tome
kako da ga podsjeti na njegovu davnu želju za Elizabeth i da mu pobudi
osjećaj krivnje. - Bit je u tome da sam dobro upoznata sa svime što se
prošli put dogodilo između Elizabeth i vas. No - veličanstveno mu je
priopćila - za vaše ponašanje ne krivim nedostatak morala, nego
nedostatak promišljanja. - Podigao je obrve, ali nije ništa rekao. Shvativši
šutnju kao slaganje, Lucinda je znakovito dodala: - Nedostatak
promišljanja i s vaše i s Elizabethine strane.
- Stvarno? - otezao je.
- Naravno - rekla je, ispružila ruku i obrisala prašinu s naslona stolice,
a potom je protrljala prste i nezadovoljno napravila grimasu. - Što bi osim
nedostatka promišljanja natjeralo jednu sedamnaestogodišnjakinju da
obrani okorjelog kockara i zbog toga sebe izloži kritikama?
- Da, što? - pitao je sa sve većim nestrpljenjem.
Lucinda je obrisala prašinu s ruku, ne gledavši ga u oči. - Tko to može
znati osim vas dvoje? Sigurno ju je isto to natjeralo da ostane u
drvosječinoj kolibi kad je vidjela da ste vi ondje, umjesto da smjesta ode. -
Zadovoljna što je učinila sve što je mogla po tom pitanju, ponovno je
postala otresita, a takvo držanje bilo joj je prirodnije i zbog toga mnogo
uvjerljivije. - No, to je sve bilo pa prošlo. Ona je skupo platila zbog
nedostatka promišljanja, što je i trebala, i iako se sada našla u velikoj
neprilici zbog toga, to je i zaslužila.
Nasmiješila se u sebi kad je on skupio oči, a ona se nadala da je to
učinio zbog osjećaja krivnje, ili barem zbog zabrinutosti. No njegove
sljedeće riječi su ju razuvjerile. - Gospođo, nemam vremena provesti cijeli
dan u besmislenom razgovoru. Ako mi morate nešto reći, recite to i
gotovo!
- U redu - rekla je Lucinda i stisnula zube da ne izgubi strpljenje. -
Želim reći da je moja dužnost i obveza brinuti se za fizičku dobrobit ledi
Cameron, ali i biti njezina pratilja. U ovom slučaju, s obzirom na okolnosti
u kojima živite ovdje, ova prva dužnost čini mi se važnijom od druge,
osobito zbog toga što je očito da vama dvoje uopće ne treba pratilja koja bi
spriječila neprimjereno ponašanje. Prije vam treba sudac koji će spriječiti
da se pobijete, ali pratilja je posve suvišna. Stoga se osjećam dužnom
pobrinuti se za to da primjerene sluge smjesta dođu ovamo. Kako bi to
bilo moguće, želim dobiti vašu časnu riječ da nećete verbalno ni psihički
zlostavljati Elizabeth dok me nema. Već ju je stric dovoljno zlostavljao.
Neću dopustiti nikome drugome da joj još više oteža ovo strašno razdoblje
njezinog života.
- Što točno mislite pod ”strašnim razdobljem”? - Ian se nije mogao
suzdržati da ne pita.
- Naravno, nije mi dopušteno govoriti o tome - rekla je, pazeći da se ne
oda pobjedonosnim tonom u glasu. - Samo me zanima hoćete li se
ponašati kao pravi gospodin. Možete li mi dati svoju riječ?
Budući da Ian nije imao nikakvu namjeru ni provoditi vrijeme s njom,
a kamoli ju dotaknuti, odlučno je kimnuo. - Ja joj neću ništa učiniti.
- Upravo to sam htjela čuti - nemilosrdno je lagala Lucinda. Nekoliko
minuta poslije Elizabeth je gledala kako Lucinda i Ian izlaze iz kolibe, ali
po njihovom suzdržanom izrazu lica nikako nije mogla zaključiti o čemu
su razgovarali.
Ustvari, jedina osoba koja je pokazivala neke emocije bio je Jake Wiley
dok je dovodio dva konja u dvorište. No Elizabeth je zbunjeno primijetila
da je njegovo lice - koje je bilo bijesno kad je išao osedlati konje - sada bilo
ozareno od nesputanog veselja. Naklonio se i rukom pokazao na sedlastog
crnog konja sa starim damskim sedlom na leđima. - Ovo je vaš konj,
gospođo - sa smiješkom na licu rekao je Lucindi. - On se zove Attila.
Lucinda je prezrivo pogledala tu životinju kad je premjestila kišobran
u desnu ruku i navukla rukavice. - Nemate li ništa bolje?
- Nemamo, gospođo. Ianov konj ozlijedio je kopito.
- Onda dobro - rekla je Lucinda i okretno krenula naprijed, no kad se
približila konju, on je iznenada iskesio zube i napao ju. Lucinda ga je, ni ne
zastavši, udarila kišobranom po glavi. - Prestani! - zapovjedila mu je, ne
obazirući se na njegov bolni krik. Obišla ga je da se popne. - Sam si si kriv -
rekla je konju dok je Jake držao Attilinu glavu, a Ian Thornton joj je
pomogao da se popne. Attila ju je oprezno gledao kako sjeda i smješta se u
sedlo. U trenutku kad je Jake dao Lucindi uzde, Attila je počeo skakati u
stranu i nervozno se meškoljiti. - Ne trpim zlovoljne životinje - najstrožim
tonom je upozorila konja, no kako se on nije obazirao na nju te je nastavio
divljati, ona je naglo povukla uzde i istovremeno ga s kišobranom snažno
ubola u bok. Attila je bolno zacičao i potom brzim, razigranim korakom
poslušno krenuo puteljkom.
- Ovo je nevjerojatno! - bijesno je rekao Jake, ljutito gledajući za njima.
Potom je pogledao Iana. - Ta životinja ne zna što znači riječ odanost! - Ne
čekajući odgovor, Jake je zajašio svog konja i krenuo za njima.
 Potpuno smetena današnjim ponašanjem svih prisutnih, Elizabeth je
zbunjeno postrance pogledala šutljivog čovjeka koji je stajao pokraj nje, a
onda ga je začuđeno pogledala razjapljenih usta. Ovaj nepredvidivi
muškarac zurio je u Lucindu, ruke držeći u džepovima, s cigarom među
bijelim zubima, a na licu mu je bio zanosan osmijeh. Zaključivši da su ove
neobične reakcije muškaraca nekako povezane s Lucindinim vještim
rukovanjem s tvrdoglavim konjem, Elizabeth je rekla: - Mislim da je
Lucindin ujak bio timaritelj konja.
Gotovo nevoljko Ian je svoj zadivljen pogled odvratio od Lucindinih
uspravnih leđa te je pogledao Elizabeth. Podigao je obrve. - Nevjerojatna
žena - izjavio je. - Postoji li neka situacija koju ona ne može dovesti pod
kontrolu?
- Ja ju nisam vidjela - rekla je Elizabeth zahihotavši, no onda se
uozbiljila jer je njemu s lica naglo iščeznuo osmijeh te je postao hladan i
suzdržan.
Duboko udahnuvši, Elizabeth je drhtave ruke stavila iza leđa i odlučila
pokušati sklopiti primirje. - Gospodine Thornton - tiho je počela - moramo
li biti neprijateljski nastrojeni jedno prema drugome? Jasno mi je da vas je
moj dolazak... inkomodirao, ali došla sam vašom krivnjom... Ovaj, vašom
pogreškom – oprezno se ispravila. - A sigurno vam je jasno da je nama
neugodnije zbog toga nego vama. - Ohrabrena njegovom šutnjom,
nastavila je: - Zbog toga je očito rješenje da se oboje trebamo potruditi da
iz ove situacije izvučemo najbolje.
- Očito rješenje je - uzvratio je - da bih se ja trebao ispričati zbog toga
što sam vas ”inkomodirao” i onda vas ostaviti čim vas dovedem do neke
kočije ili kola.
- Ne! - zavapila je, trudeći se da se pribere.
- Zašto ne, pobogu?
- Zato što... Pa... Moj stric je okrutan čovjek kojemu se neće svidjeti to
što nisam poslušala njegovu naredbu. Trebala bih ostati ovdje punih
tjedan dana.
- Napisat ću mu pismo i objasniti.
- Ne! - povikala je Elizabeth, zamišljajući stričevu reakciju kad sazna
da ju je i treći muškarac odmah vratio natrag. On nije bio glup. Posumnjat
će. - Znate, okrivit će mene.
Iako je Ian bio odlučio da ga neće biti briga za njezine probleme, malo
ga je zabrinulo to što se ona očito bojala svog strica, kojega je nazvala
”okrutnim”. S obzirom na njezino ponašanje od prije dvije godine, nije
sumnjao u to da je Elizabeth sigurno zaslužila dobiti batine od svog
nesretnog skrbnika. No bez obzira na to, Ian nije imao želju da taj starac
zbog njega remenom ošteti njezinu glatku bijelu kožu. Ono što se dogodilo
između njih bila je čista budalaština i to je bilo davno. Vjenčat će se s
prekrasnom, senzualnom ženom koja ga je željela i koja mu je savršeno
odgovarala. Zašto da se odnosi prema Elizabeth kao da gaji neke osjećaje
prema njoj, uključujući i ljutnju?
Elizabeth je predosjetila da se koleba te je iskoristila svoju prednost,
smireno i razumno mu govoreći: - Između nas se sigurno nije dogodilo
ništa zbog čega bismo se trebali loše ponašati jedno prema drugome.
Mislim, kad malo bolje razmislite, to je bila tek usputna avantura za
vikend, zar ne?
- Očito.
- Nitko nije bio povrijeđen, zar ne? - Ne.
- Pa onda nema razloga zašto ne bismo bili srdačni jedno prema
drugome, zar ne? - pitala je s vedrim, dražesnim smiješkom. - Pobogu, da
svaki flert završi neprijateljstvom, pripadnici visokog društva uopće ne bi
razgovarali jedni s drugima!
Vješto ga je uspjela dovesti u situaciju da se mora složiti s njim, jer da
se ne složi, to bi značilo da priznaje da mu je ona bila nešto više od
usputne avanture i Ian je bio svjestan toga što ona radi. Pretpostavio je
kamo vode njezini smireni argumenti, no svejedno je protiv svoje volje bio
zadivljen time kako ga je vješto navela da se mora složiti s njom. - Flert -
smireno ju je podsjetio - obično ne završava dvobojem.
- Znam i stvarno mi je žao što vas je moj brat upucao.
Ian jednostavno nije bio imun na njezine velike zelene molećive oči. -
Nema veze - rekao je uzrujano uzdahnuvši, pristajući na sve što ona traži. -
Ostanite tih sedam dana.
Potisnuvši poriv da se zavrti zbog olakšanja koje je osjetila,
nasmiješila se gledajući ga u oči. - Možemo li onda sklopiti primirje dok
sam ovdje?
- Ovisi.
- O čemu?
Podigao je obrve kao da ju izaziva. - O tome možete li pripremiti
pristojan doručak.
- Idemo u kuću da vidimo što imamo.
Ian je stajao pokraj Elizabeth dok je ona gledala jaja i sir i kruh, a
potom peć. - Odmah ću nešto pripremiti - obećala je s osmijehom, koji je
skrivao njezinu nesigurnost.
- Jeste li sigurni da se možete suočiti s tim izazovom? - pitao je Ian, ali
ona je izgledala tako motivirano, a osmijeh joj je bio toliko dražestan, da je
gotovo povjerovao da ona zna kuhati.
 - Uspjet ću, vidjet ćete - veselo mu je rekla i uzela široku krpu koju si
je povezala oko uskog struka.
Pogled joj je bio tako veseo da se Ian morao okrenuti da joj se ne
nasmiješi. Očito je bila odlučna u tome da se prihvati tog projekta sa
žarom i poletom, a on je bio jednako odlučan da ju ne obeshrabri. - Sretno
- rekao je i ostavio ju samu za peći.
Sat vremena kasnije, s čelom mokrim od znoja, Elizabeth je uhvatila
tavu, opekla se i zacičala kad je uzela krpu da ju stavi na dršku. Slaninu je
stavila na pladanj i onda je razmišljala što da radi s debelim komadom
dvopeka, koji je prvobitno bio raspoređen u četiri manja komada kad ih je
stavila u pećnicu. Odlučivši da ga neće odlomiti u nejednake dijelove, cijeli
komad je uredno stavila nasred pladnja sa slaninom i pladanj odnijela na
stol, za koji je Ian upravo sjeo. Vratila se za peć i pokušala izvaditi jaja iz
tave, ali ona se nisu htjela odvojiti, pa je donijela tavu i lopaticu na stol. -
Ovaj... Mislila sam da biste vi željeli poslužiti hranu - službeno mu je to
ponudila i pokušala sakriti sve veći strah zbog toga što je pripremila.
- Naravno - odgovorio je Ian, prihvativši tu čast s istom ozbiljnom
službenošću kojom mu se ona obratila. Potom je optimistično pogledao u
tavu. - Što to imamo ovdje? - ljubazno je upitao.
Pažljivo spustivši pogled, Elizabeth je sjela preko puta njega. - Jaja -
odgovorila je, s pretjeranom pažljivošću otvorivši ubrus koji je potom
stavila na krilo. - Bojim se da se žumanjak razlio.
- Nema veze.
Kad je uzeo lopaticu, Elizabeth si je na lice prilijepila veseo,
optimističan pogled te ga je gledala kako prvo pokušava podići jaja, no
kako nije mogao, počeo ih je strugati. - Zapela su - bespotrebno je
pojasnila.
- Ne, zalijepila su se - ispravio ju je, ali barem nije zvučao ljutito.
Nakon nekoliko trenutaka napokon je uspio ostrugati jedan komad, koji je
stavio na njezin tanjur. Nakon još nekoliko trenutaka uspio je otkinuti još
jedan dio, koji je potom stavio na svoj tanjur.
U skladu s dogovorenim primirjem, oboje su se s vrlo velikom
pažnjom pridržavali svih pristojnih rituala za stolom. Ian je prvo ponudio
pladanj sa slaninom i dvopekom Elizabeth. - Hvala - rekla je, uzimajući dva
crna komada slanine.
Ian je uzeo tri komada slanine te je gledao ravnu smeđu stvar nasred
pladnja. - Prepoznajem slaninu - rekao je s ozbiljnom uljudnošću - ali što
je to? - pitao je, gledajući smeđu tvar. - Izgleda prilično egzotično.
- To je dvopek - objasnila mu je Elizabeth.
- Stvarno? - ozbiljno ju je pitao. - Bez ikakvog oblika?
 - Ja ga zovem ravni dvopek - brzo je izmislila Elizabeth.
- Da, vidim i zašto - rekao je. - Prilično je ravan.
Svatko je gledao u svoj tanjur, pokušavajući zaključiti koja namirnica
je najjestivija. Oboje su u istom trenu došli do istog zaključka: uzeli su
komad slanine i zagrizli ju. Uslijedili su bučni hrskavi i pucketavi zvukovi,
poput onih kada veliko drvo puca po pola i pada. Pazeći da se ne
pogledaju, nastavili su hrskati dok nisu pojeli svi slaninu s tanjura. Nakon
toga, Elizabeth je skupila hrabrost i otmjeno zagrizla jaje.
Jaje je imalo okus po žilavom, slanom papiru za umatanje, ali
Elizabeth ga je hrabro žvakala, dok joj je želudac ponizno kruljio i dok joj
se u grlu stvarala gruda suza. U svakom trenutku je očekivala neki
zajedljiv komentar od muškarca koji je sjedio preko puta nje, a što je on
pristojnije nastavio jesti, to je ona više željela da on opet postane onako
neugodan kao inače, pa bi se onda ona barem mogla ljutito braniti. U
posljednje vrijeme sve što joj se događalo bilo je ponižavajuće, tako da su
joj se ponos i samopouzdanje raspadali. Ne dovršivši jaje, odložila je vilicu
i pokušala prstima odlomiti komad dvopeka. Kad joj to nakon nekoliko
sekundi nije uspjelo, uzela je nož i počela ga kasapiti. Napokon se odlomio
jedan smeđi komad; prinijela ga je ustima i zagrizla, ali bio je toliko tvrd
da se na površini vidio jedino ugriz zuba. Osjetila je kako ju Ian gleda
preko stola te joj se još više počelo plakati. - Želite li kavu? - pitala je
prigušenim, tihim glasom. - Da, hvala.
Laknulo joj je što se mogla malo pribrati te je ustala i prišla peći, no
dok je u šalicu točila svježe pripremljenu kavu, oči su joj se napunile
suzama. Donijela mu je šalicu i potom ponovno sjela.
Pogledavši snuždenu djevojku koja je na stolici sjedila pognute glave i
ruke držala na krilu, Ian je osjetio snažan poriv ili da joj se nasmije ili da ju
utješi, no budući da je žvakanje zahtijevalo veliki trud, nije mogao učiniti
ni jedno ni drugo. Progutavši posljednji komad jajeta, napokon je uspio
reći: - To je bilo... Ovaj... Prilično zasitno.
Misleći kako mu doručak možda i nije bio toliko loš kao njoj, Elizabeth
ga je neodlučno pogledala. - Nemam baš puno iskustva u kuhanju -
priznala je tihim glasom. Gledala je kako otpija gutljaj kave i u tom
trenutku su mu se oči razrogačile od šoka: kavu je počeo žvakati.
Elizabeth je skočila, uspravila se i promuklo rekla: - Uvijek idem u
šetnju nakon doručka. Ispričajte me.
I dalje žvačući, Ian ju je gledao kako bježi iz kuće, a onda je bio
zahvalan što može ispljunuti zrna kave.
 14.

Elizabethin doručak utažio je Ianovu glad; zapravo, želudac mu se

stegnuo pri pomisli da bi ikada više išta jeo. Na pola puta prema staji,
kamo je išao provjeriti što je s Mayhemovom ozljedom, ugledao ju je kako
sjedi na brežuljku usred zvončića, obujmivši koljena na koja je naslonila
čelo. Čak i dok joj je kosa na suncu svjetlucala poput tek iskovanog zlata,
izgledala je strašno utučeno. Htio se okrenuti i ostaviti ju samu u svojemu
neraspoloženju, no onda je razdraženo uzdahnuo, predomislio se i krenuo
prema njoj.
Kad joj se približio, shvatio je da joj se ramena tresu od jecanja te se
iznenađeno namrštio. Očito je bilo besmisleno pretvarati se da je doručak
bio ukusan, te je razigranim glasom rekao: - Svaka čast na vašoj
domišljatosti: da ste me jučer upucali, to bi bila prebrza smrt.
Elizabeth se naglo trgnula kad je čula njegov glas. Podigla je glavu i
okrenula ju ulijevo, kako mu ne bi otkrila uplakano lice. - Željeli ste nešto?
- Desert? - ironično je rekao Ian i lagano se nagnuo naprijed, kako bi
joj vidio lice. Učinilo mu se da na njezinim usnama vidi turoban osmijeh, te
je dodao: - Mislio sam da bismo mogli istući malo vrhnja i staviti ga na
dvopek. Poslije možemo uzeti ono što ostane, pomiješati to s jajima i
iskoristiti tu smjesu da pokrpamo krov.
Nasmijala se kroz suze i drhtavo udahnula, ali i dalje ga nije htjela
pogledati kad je rekla: - Iznenađena sam što ste toliko ugodni u vezi s tim.
- Nema smisla plakati nad zagorjelom slaninom.
- Nisam zbog toga plakala - rekla je, osjećajući se blesavo i zbunjeno.
Pred licem joj se pojavila snježno bijela maramica, pa ju je Elizabeth uzela
i obrisala njome mokre obraze.
- Zašto ste onda plakali?
Zurila je preda se, gledajući brežuljke prekrivene zvončićima i
glogom, a u ruci je držala maramicu. - Plakala sam zbog vlastite
neumješnosti i nesposobnosti da si kontroliram život - priznala je.
Riječ ”neumješnost” zatekla je Iana te je shvatio da ima iznimno bogat
rječnik za plitku koketu kakvom ju je smatrao. Tada ga je pogledala, tim
svojim zelenim očima nevjerojatne boje mokrog lišća. Dok su joj suze još
uvijek blistale na dugačkim svjetlosmeđim trepavicama, a kosa joj bila
povezana djevojačkom mašnom i pune grudi popunjavale korzet haljine,
istodobno je djelovala i nevino i nevjerojatno senzualno. Ian je odvratio
pogled s njezinih grudi i naglo rekao: - Idem nacijepati drva tako da
imamo za vatru večeras. Nakon toga idem nam uloviti ribu za večeru.
Vjerujem da ćete pronaći način kako da se zabavite za to vrijeme.
Iznenađena njegovom naglom otresitošću, Elizabeth je kimnula i
ustala, ošamućeno shvativši da joj nije pružio ruku da joj pomogne. Već je
napravio par koraka, no onda se okrenuo i dodao: - Nemojte pokušavati
očistiti kuću. Jake će se do večeri vratiti sa ženama iz sela koje će to učiniti.
Nakon što je otišao, Elizabeth je otišla u kuću, razmišljajući o tome što
bi mogla raditi da iskoristi svoju uskladištenu energiju i da prestane
misliti na nevolje u kojima se našla. Zaključivši da je najmanje što može
učiniti počistiti nered od obroka koji je pripremala, prihvatila se toga. Dok
je ribala jaja u zagorjeloj tavi, čula je ritmične zvukove sjekire koja cijepa
drva. Podigavši ruku da skloni s čela jedan uvojak, pogledala je kroz
prozor i zarumenjevši se nastavila gledati. Bez ikakvog srama, Ian
Thornton bio je nag do pasa, a njegova osunčana leđa sužavala su se do
uskog struka. Na rukama i ramenima mreškali su mu se snažni, napeti
mišići dok je sjekirom zamahivao u gracioznom luku. Elizabeth do tada
nije nikada vidjela ni gole muške ruke, a kamoli cijeli torzo i bila je toliko
zaprepaštena i očarana i užasnuta što je gledala taj prizor. Naglo
odvrativši pogled s prozora, odlučno je odbila popustiti pred tim
poganskim iskušenjem da ga opet krišom pogleda. Umjesto toga, pitala se
gdje je naučio cijepati drva tako vješto i tako lako. Na Charisinoj zabavi
djelovao je tako elegantno, tako profinjeno u prekrasno skrojenom
večernjem odijelu, da je pretpostavila da je cijeli život proveo na rubovima
društva, uzdržavajući se kockanjem. No ovdje u divljinama Škotske kao da
se osjećao jednako udobno. Zapravo, ovdje kao da mu je bilo još udobnije.
Osim njegove moćne tjelesne građe, kod njega je bila prisutna i snažna
vitalnost, neranjivost koja je savršeno odgovarala ovoj neukroćenoj
zemlji.
U tom trenutku iznenada se sjetila nečega što je davno odlučila
zaboraviti: prisjetila se onog trenutka kad je u sjenici plesao valcer s njom,
graciozno se krećući. Očito je imao sposobnost prilagođavanja svakom
okruženju u kojemu se našao. Iz nekog razloga ta spoznaja ju je
uznemirila: ili zbog toga što ga je to činilo vrijednim divljenja, ili zbog toga
što je zbog toga iznenada posumnjala u svoju sposobnost da ga je prije
ispravno procijenila. Prvi put nakon onog katastrofalnog vikenda čiji
vrhunac je bio dvoboj, Elizabeth si je dopustila da ponovno analizira ono
što se dogodilo između Iana Thorntona i nje, ali ne da analizira same
događaje, nego uzroke. Do sada je svoju sramotu koja je uslijedila nakon
tih događaja mogla podnijeti jedino tako što je za nju izričito okrivila Iana,
kao što je učinio i Robert.
 Sada, kad se ponovno suočila s njim i kad je bila starija i mudrija, kao
da to više nije mogla učiniti. Čak ni zbog Ianove trenutačne neljubaznosti
ga nije više mogla smatrati jedinim krivcem za ono što se dogodilo.
Dok je polako prala suđe, vidjela se onakvom kakva je ustinu bila:
blesava i opasno zaluđena i jednako kriva kao i on za kršenje pravila.
Odlučna da bude objektivna, Elizabeth je ponovno promislila o svojim
postupcima i o vlastitoj krivnji za ono što se dogodilo. Ali i o njegovoj ulozi
u tome. Kao prvo, bila je iznimno blesava što ga je toliko silno htjela
zaštititi... I što je htjela da on nju zaštiti. Sa sedamnaest godina, kad je
trebala biti toliko preplašena da uopće i pomisli na to da se nađe s njim
sama u kolibi, ona je bila prestrašena toga da će popustiti pred
nerazumnim, nepoznatim osjećajima koje je on pobudio u njoj svojim
glasom, očima, dodirom.
Kad se s pravom trebala bojati njega, ona se bojala sebe i toga da će
uništiti Robertovu budućnost i Havenhurst. Elizabeth je ogorčeno shvatila
da bi to i učinila. Da je tog vikenda s Ianom Thorntonom sama provela još
jedan dan, još nekoliko sati, bacila bi oprez i razum u vjetar i udala bi se za
njega. To je čak i tada predosjetila, pa je zato poslala poruku Robertu da
ranije dođe po nju.
Ne, podsjetila se Elizabeth, zapravo nikada nije bila u opasnosti da se
uda za Iana. Unatoč tome što joj je prije dvije godine rekao da se želi
oženiti njome, brak mu zapravo nije bio na pameti, što je priznao Robertu.
I baš kad ju je to sjećanje počelo iskreno ljutiti, prisjetila se još nečega
što je imalo neobično umirujući učinak: prvi put u skoro dvije godine,
Elizabeth se sjetila Lucindinih upozorenja prije svojega debija. Lucinda joj
je posebno naglasila da ženska osoba svakim svojim postupkom mora
gospodinu jasno dati do znanja da se od njega očekuje da se u njezinoj
prisutnosti i ponaša kao gospodin. Lucinda je očito znala da se ponašanje
gospode može u određenom trenutku pretvoriti u negospodsko
ponašanje.
Priznavši da je Lucinda bila u pravu, Elizabeth se zapitala nije li
možda ona zapravo kriva za ono što se dogodilo tog vikenda. Naposljetku,
kad su se upoznali, nipošto nije Ianu dala do znanja da je ona fina i
pristojna dama koja od njega očekuje da se ponaša najpristojnije što može.
Kao prvo, ona je njega pitala može li ju zamoliti za ples.
Zaključivši da je to tako, zapitala se nije li Ian možda učinio ono što bi
mnoga druga društveno prihvatljiva ”gospoda” učinila. Vjerojatno je
mislio da je iskusnija nego što je zapravo bila te je htio običnu avanturu.
Da je bila mudrija i iskusnija, sigurno bi to znala te bi se ponašala
profinjeno, što je on vjerojatno i očekivao od nje. Sada, sa zakašnjelim
razumijevanjem odrasle osobe, Elizabeth je shvatila da se Ian, iako nije bio
društveno prihvatljiv kao većina zavodnika među pripadnicima visokog
društva, zapravo uopće nije ponašao gore nego oni. Vidjela je udane žene
kako očijukaju na balovima; čak je nehotice vidjela i nekoliko ukradenih
poljubaca, nakon kojih bi gospodin dobio tek udarac po ruci daminom
lepezom i veselo upozorenje da se pristojno ponaša. Nasmiješila se kad je
shvatila da je Ian Thornton zbog svoje drskosti umjesto udarca po ruci
dobio metak iz pištolja; ovaj put se nije nasmiješila iz zlobnog
zadovoljstva, nego zbog zabavne ironije koja je stajala iza toga. Također je
shvatila da bi cijeli taj vikend mogla preživjeti s ničim više do blago bolne
zaluđenosti Ianom Thorntonom, da ju nisu vidjeli s njim u stakleniku.
Sada, kada je malo bolje razmislila o svemu, činilo joj se da je za
većinu toga što se dogodilo bila kriva njezina naivnost.
Zbog toga se nekako osjećala bolje; od tih spoznaja raspršio se
bespomoćni strah koji se nagnojio u njoj u zadnje dvije godine te se sada
osjećala rasterećeno, kao da je gotovo u bestežinskom stanju.
Elizabeth je uzela krpu, zatim se umirila, pitajući se ne pokušava li
ona samo pronaći izgovore za tog čovjeka. Ali zašto bi to radila?, pomislila
je dok je polako brisala zemljane posude. Odgovor je bio taj da je
trenutačno imala previše problema i ako se riješi neprijateljskih osjećaja
prema Ianu Thorntonu, moći će se bolje suočiti s drugim problemima. To
joj je djelovalo tako razumno i tako uvjerljivo da je Elizabeth zaključila da
je to sigurno istina.
Kad je sve obrisala i složila, izlila je van vodu iz posude u kojoj je prala
sude, te je šetala po kući, razmišljajući o tome što bi mogla raditi da ne
razmišlja o svojim problemima. Otišla je gore, izvadila pribor za pisanje i
donijela ga dolje na kuhinjski stol kako bi Alexandri napisala pismo, no
nakon nekoliko minuta bila je prenemirna da bi nastavila. Vani je bilo tako
lijepo, a budući da je sve bilo tiho, znala je da je Ian završio s cijepanjem
drva. Odložila je pero, izašla van, posjetila konja u staji i na kraju odlučila
baciti se na veliki komad zemlje s korovima i cvijećem koje se mučilo rasti
iza kolibe, gdje je nekoć bio vrt. Vratila se u kolibu, pronašla muške
rukavice i krpu na koju može kleknuti te se vratila van.
S nemilosrdnom odlučnošću Elizabeth je čupala korove koji su gušili
hrabre male maćuhice, koje su pokušavale doći do zraka i svjetla. Kad se
sunce počelo lijeno spuštati, već je bila očistila najgore korove te je
iskopala zvončiće i u urednim gredicama ih presadila u vrt, gdje će u
budućnosti njihova boja doći do punog izražaja.
S vremena na vrijeme zastala je držeći lopatu u ruci te je pogledala u
dolinu podno kolibe, gdje se kroz drveće mogao vidjeti tanki povraz
blistavo plave boje. Ponekad je vidjela i pokret, njegovu ruku dok je
zabacivao udicu. A katkada bi samo stajao ondje, lagano razdvojenih nogu
i gledao u litice na sjeveru.
Bilo je kasno poslijepodne i ona je čučala, promatrajući zvončiće koje
je presadila. Pokraj nje nalazila se hrpica komposta koji je napravila od
uvenulog lišća i jutarnjih zrna kave. - Eto - ohrabrujućim tonom je rekla
cvijeću - sad imate hranu i zrak. Ubrzo ćete biti vrlo sretni i lijepi.
- Vi to govorite cvijeću? - začuo se Ianov glas iza njezinih leđa.
Elizabeth se trgnula i okrenula, te se posramljeno nasmijala.
- Vole kad im govorim. - Znajući da to zvuči čudno, dodala je: - Naš je
vrtlar govorio da svim živim bićima treba ljubav, pa tako i cvijeću. -
Okrenuvši se natrag prema vrtu, zadnji komad komposta rasporedila je
oko cvijeća, te je ustala i obrisala ruke. Njezine spoznaje o njemu, do kojih
je došla ranije toga dana, odagnale su njezine neprijateljske osjećaje
prema njemu te ga je sada mogla gledati posve smireno. No, palo joj je na
pamet da bi njemu moglo biti čudno što mu gošća uređuje vrt poput sluge.
- Nadam se da nemate ništa protiv - rekla je i kimnula prema vrtu - ali
cvijeće nije moglo disati dok ga je toliki korov gušio. Tražili su malo
prostora i hrane.
Na licu mu se pojavio neopisiv izraz. - Čuli ste ga?
- Naravno da nisam - uz smijeh je rekla Elizabeth. - Ali bila sam toliko
slobodna da cvijeću pripremim poseban obrok. Dobro, riječ je o kompostu.
Ove godine mu neće puno pomoći, ali mislim da će sljedeće godine biti
mnogo sretnije...
Zastala je, sa zakašnjenjem primijetivši kako je zabrinuto pogledao
cvijeće kad je ona spomenula da mu je pripremila ”obrok”.
- Ne morate ga gledati kao da će sada uvenuti - prekorila ga je uz
smijeh. - Njima će njihov obrok puno bolje doći nego nama naš. Ja sam
mnogo bolja vrtlarica nego kuharica.
Ian je odvratio pogled od cvijeća te je nju pogledao s čudnim,
zamišljenim izrazom lica. - Mislim da ću se otići unutra urediti. - Otišla je
ne okrenuvši se, tako da nije vidjela kako se Ian Thornton okreće za njom
da ju pogleda.

Kad je vrč napunila s vrućom vodom koju je ugrijala na peći, Elizabeth

ga je odnijela gore, a zatim se vratila još četiri puta dok nije imala dovoljno
vode da se okupa i opere kosu. Od jučerašnjeg puta i današnjeg rada u
vrtu osjećala se prilično prljavo.
Sat vremena kasnije, dok joj je kosa još uvijek bila vlažna, odjenula je
jednostavnu haljinu boje breskve s kratkim pufastim rukavima i s uskom
vrpcom boje breskve povezanom visoko na struku. Sjedila je na krevetu i
polako češljala kosu kako bi se osušila, te je razmišljala o tome koliko je
njezina odjeća neprikladna za ovu kolibu u Škotskoj. Kad je osušila kosu,
ustala je i pogledala se u ogledalo, skupivši kosu na zatiljku koju je potom
podigla u visoku, improviziranu punđu koja će se sigurno raspasti čim
zapuše i najblaži povjetarac. Lagano je slegnula ramenima i spustila kosu
koja joj je pala preko ramena; odlučila ju je tako ostaviti. Raspoloženje joj
je i dalje bilo vedro i veselo, te je bila uvjerena da će takvo i ostati.
Ian je s dekom u ruci krenuo prema stražnjim vratima kad se
Elizabeth spustila. - Budući da se još nisu vratili - rekao je - mislio sam da
bismo mogli nešto pojesti. Vani imamo sir i kruh.
Presvukao se u čistu bijelu košulju i svjetlosmeđe hlače, a kad je
krenula van za njim, vidjela je da mu je tamna kosa još uvijek vlažna na
zatiljku.
Prostro je deku na travu, a ona je sjela na jedan kraj i gledala u brda. -
Što mislite, koliko je sati? - pitala je nekoliko minuta nakon što je sjeo
pokraj nje.
- Pretpostavljam negdje oko četiri.
- Nisu li se do sada već trebali vratiti?
- Vjerojatno im je bilo teško naći žene koje će ostaviti svoj dom da
dođu ovamo raditi.
Elizabeth je kimnula i izgubila se u prekrasnom pogledu koji se
pružao ispred nje. Koliba se nalazila na stražnjem kraju visoravni, a
dvorište je završavalo oštrom strminom prema dolini, gdje je potok
vijugavo tekao kroz drveće. Dolinu su u daljini sa sve tri strane okruživala
brda, prekrivena divljim cvijećem. Pogled je bio tako prekrasan, tako divlji
i raskošan, da je Elizabeth dugo sjedila očarana njime i neobično spokojna.
Napokon se nečega dosjetila te je zabrinuto pogledala Iana. - Jeste li
uhvatili ribu?
- Nekoliko. Već sam ih očistio.
- Dobro, ali znate li ih skuhati? - uzvratila mu je Elizabeth sa
smiješkom na licu.
I na njegovom licu se pojavio osmijeh. - Znam.
- Moram reći da je to pravo olakšanje.
Privukavši nogu, Ian je stavio ruku na koljeno i pogledao ju s
iskrenom znatiželjom. - Otkad se među najdražim aktivnostima jedne
debitantice tu našlo i kopanje po zemlji?
- Više nisam debitantica - odgovorila je Elizabeth. Kad je shvatila da
on očekuje neko objašnjenje, tiho je rekla: - Rečeno mi je da se djed s
majčine strane amaterski bavio hortikulturom, pa sam možda ljubav
prema biljkama i cvijeću naslijedila od njega. Vrtovi u Havenhurstu su
njegovo djelo. Ja sam ih proširila i dodala neke nove vrste.
Lice joj se raznježilo, a pri spomenu Havenhursta, prekrasne oči su joj
zasvjetlucale poput blistavog zelenog dragog kamenja. Iako protiv svoje
volje, Ian ju je nastavio ispitivati o temi koja joj je očito bila nešto posebno.
- Što je Havenhurst?
- Moj dom - rekla je s blagim osmijehom na licu. - Pripada našoj
obitelji već sedam stoljeća. Prvobitni grof sagradio je dvorac na tom
imanju, a dvorac je bio toliko lijep da je za njime žudjelo četrnaest
različitih napadača te su ga pokušali zauzeti, ali nikome to nije uspjelo.
Dvorac je nekoliko stoljeća kasnije porušio jedan drugi predak koji je
ondje htio sagraditi palaču u klasičnom grčkom stilu. Sljedećih šest
grofova su ju proširivali i modernizirali dok nije postala ono što je sada.
Ponekad me - priznala je - malo straši pomisao da se ja moram pobrinuti o
tome da se očuva.
- Mislim da su za to odgovorni vaš stric ili vaš brat, a ne vi.
- Ne, posjed pripada meni.
- Kako je to moguće? - radoznalo je pitao, jer je ona o tom mjestu
govorila kao da joj je to nešto najvažnije na svijetu.
- Prema nasljednom pravu, Havenhurst pripada najstarijem sinu. Ako
nema sina, onda pripada kćeri i preko nje njezinoj djeci. Moj stric ga ne
može naslijediti zato što je bio mlađi od mojega oca. Pretpostavljam da
zbog toga nikada ni najmanje nije mario za nj i da s takvim ogorčenjem
prezire troškove uzdržavanja.
- Ali imate brata - istaknuo je Ian.
- Robert je moj polubrat - rekla je Elizabeth, toliko umirena pogledom
i novim spoznajama o onome što se dogodilo prije dvije godine da je
prilično slobodno razgovarala s njim. - Moja majka ostala je udovica kad je
imala tek dvadeset jednu godinu, a Robert je tada bio beba. Udala se za
mojega oca nakon što se Robert rodio i moj ga je otac službeno posvojio,
ali time se nasljedno pravo nije promijenilo. Prema tom pravu, nasljednik
imanje može prodati kada želi, ali vlasništvo se ne smije prenijeti na
rođaka. To je učinjeno iz mjera predostrožnosti spram članova obitelji koji
su željeli to imanje i koji bi korištenjem sile natjerali nasljednika da ga se
odrekne. Nešto slično se dogodilo jednoj mojoj rođakinji iz petnaestog
stoljeća i taj stavak dodan je mnogo godina kasnije na njezinu inicijativu.
Njezina kći zaljubila se u Velšanina koji je bio prava hulja - uz smiješak je
nastavila Elizabeth - i koji je želio Havenhurst, a ne njezinu kćer, pa je
dodana još jedna stavka kako bi ga spriječili da ga ne dobije.
- Što govori ta stavka? - pitao je Ian, uvučen u povijest tog imanja, jer
ju je Elizabeth pričala na vrlo zanimljiv način.
 - Stavka govori da se ženski nasljednik ne može udati ako skrbnik ne
pristane na ženika. Zapravo, time se samo željelo spriječiti da nasljednice
ne nasjednu na prevaru nekog nitkova. Znate, ženi nije uvijek lako
zadržati svoj posjed.
Ian je u tom trenutku vidio samo to da ta prekrasna djevojka koja ga
je odvažno branila u prostoriji punoj muškaraca, koja ga je ljubila tako
nježno i strastveno, sada zapravo nije bila ni u kakvoj vezi s muškarcem,
nego s hrpom kamenja. Prije dvije godine bio je bijesan kad je saznao da je
grofica, plitka mala debitantica koja je već bila zaručena i to sigurno za
nekog dosadnog kicoša i koja je samo tražila nekog uzbudljivijeg da ju
ugrije u krevetu. No, sada ga je preplavio nevjerojatno nelagodan osjećaj
što se nije udala za svog kicoša. Na vrhu jezika bilo mu je da ju izravno pita
zašto se nije udala, no u tom trenutku ona je opet progovorila. - Škotska je
puno drukčija nego što sam ju zamišljala.
- Na koji način?
- Divlja je, primitivnija. Znam da gospoda ovdje imaju lovačke kuće, ali
mislila sam da imaju i uobičajene udobnosti i sluge. Kakav je bio vaš dom?
- Divlji i primitivan - odgovorio je Ian. Dok ga je Elizabeth gledala s
iznenađenom zbunjenošću, on je skupio ostatke njihove užine i poletno
ustao. - Nalazite se u njemu - rekao je podrugljivim glasom.
- U čemu? - i Elizabeth je odmah ustala.
- U mom domu.
Dok su se gledali, Elizabethini glatki obrazi zarumenjeli su se od
srama. Stajao je ondje dok mu je tamna kosa lepršala na povjetarcu, a
strogo lijepo lice odisalo plemenitošću i ponosom. Iz mišićavog tijela
isijavala mu je sirova snaga te je pomislila kako djeluje jednako surovo i
neranjivo kao i litice njegovog rodnog kraja. Otvorila je usta da mu se
ispriča, no umjesto toga, nehotice je izgovorila ono što je uistinu mislila: -
Pristaje vam - tiho je rekla.
Dok ju je ravnodušno gledao, Elizabeth je mirno stajala, ne želeći se
zacrvenjeti niti odvratiti pogled, a njezino elegantno, lijepo lice bilo je
uokvireno aureolom zlatne kose koja je lepršala na nemirnom povjetarcu.
Bio je to zanimljiv prizor krhkosti naspram visokog muškarca koji se
nadvio nad njom. Svjetlo i tama, krhkost i snaga, tvrdoglavi ponos i čelična
odlučnost: dvije suprotnosti po gotovo svim pitanjima. Nekoć su ih
suprotnosti privukle jedno drugome, sada su ih razdvajale. Oboje su bili
stariji, mudriji i uvjereni da su dovoljno jaki da se odupru i ne obaziru na
polaganu vatru koja je sve jače gorjela između njih dok su stajali na toj
travnatoj visoravni. - Ali vama ne pristaje - nježno je primijetio.
 Njegove riječi prenule su Elizabeth iz neobične čarolije koja kao da ih
je obavila. - Ne - bez ogorčenja je rekla, znajući koliko osjetljivo djeluje u
tim svojim nepraktičnim haljinama i krhkim cipelama.
Sagnuvši se, Elizabeth je složila deku, a Ian je otišao u kuću uzeti
puške i pištolje tako da ih može očistiti i provjeriti prije sutrašnjeg lova.
Elizabeth je gledala kako vadi oružje iz stalka iznad kamina, te je
pogledala u pismo koje je počela pisati Alexandri. Nikako ga nije mogla
poslati prije nego što ode kući, pa se nije morala žuriti da ga dovrši. S
druge strane, nije znala što da radi te je sjela i počela pisati.
Usred pisma čula je pucanj vani i nervozno se trgnula. Pitajući se što
je upucao tako blizu kuće, prišla je otvorenim vratima i pogledala van,
gledajući ga kako puni pištolj koji je jučer stajao na stolu. Podigao ga je,
naciljao u neku nepoznatu metu i opalio. Ponovno ga je napunio i opalio, a
ona je od znatiželje izašla van i zaškiljila da vidi što je pogodio, ako uopće i
je.
Ian je krajičkom oka vidio odsjaj haljine boje breskve te se okrenuo.
- Jeste li pogodili u metu? - pitala je, pomalo sramežljivo jer ju je
uhvatio kako ju gleda.
- Da. - Budući da je ona bila zaglavila na selu i da je očito znala nabiti
pištolj, Ian je shvatio da mu dobri maniri nalažu da joj barem ponudi neku
razonodu. - Hoćete li se okušati u ovome?
- To ovisi o veličini mete - odgovorila je, no već je krenula prema
njemu, nevjerojatno sretna što može nešto raditi osim pisati pisma. Nije ni
pomislila na to koliko izuzetno uživa u njegovu društvu kad je on tako
ugodan.
- Tko vas je naučio gađati? - pitao ju je kad je stala pokraj njega.
- Naš kočijaš.
- Bolje kočijaš nego brat - zadirkivao ju je Ian i dao napunjen pištolj. -
Meta je ona ogoljela grana ondje, na čijoj sredini stoji list.
Elizabeth se trgnula kad je on sarkastično spomenuo dvoboj s
Robertom. - Uistinu mi je žao zbog dvoboja - rekla je, a onda se na
trenutak posve usredotočila na grančicu.
Naslonivši se ramenom na deblo, Ian je veselo gledao kako objema
rukama uzima težak pištolj i diže ga, grizeći se za usnicu da se usredotoči.
- Vaš brat nije dobro gađao - primijetio je.
Opalila je i okrznula peteljku lista.
- Ja gađam bolje - rekla je i veselo se nasmiješila. A budući da su
napokon otvoreno razgovarali o tome i da se on želio šaliti na taj račun,
ona je odlučila slijediti njegov primjer: - Da sam ja bila ondje, sigurno bih...
Podigao je obrve. - Čekala da se da znak za pucanje, nadam se?
 - Pa da, i to - rekla je, a osmijeh joj je iščeznuo s lica kad je čekala da
joj on proturječi.
No Ian je u tom trenutku zaista vjerovao da bi ona čekala. Unatoč
svemu što je znao o njoj, kad ju je pogledao, vidio je odvažnost i
mladenačku hrabrost. Vratila mu je pištolj, a on je njoj dao drugi koji je
već bio napunjen. - Posljednji hitac nije bio loš - rekao je, promijenivši
temu. - No, meta je grana, a ne list. Kraj grane - dodao je.
- Vi ste onda isto promašili granu - naglasila je, podigavši pištolj koji
je potom pažljivo naciljala - budući da je ona još ondje.
- Da, ali kraća je nego kad sam počeo.
Elizabeth je na tren zaboravila što radi te ga je začuđeno pogledala, ne
mogavši vjerovati što govori. - Hoćete reći da svaki put skratite njezin
kraj?
- Da, malo po malo - rekao je, koncentrirajući se na njezin sljedeći
hitac.
Pogodila je još jedan list na grani i vratila mu pištolj.
- Niste loši - pohvalio ju je.
Izvrsno je gađala, a njegov smiješak joj je govorio da on to vidi kad joj
je dao još jedan napunjen pištolj. Elizabeth je odmahnula glavom. - Više
bih voljela vidjeti vaš pokušaj.
- Sumnjate u moju riječ?
- Recimo da sam malo sumnjičava, da.
Ian je uzeo pištolj, brzo ga podigao i opalio ne zastavši da nacilja.
Odlomilo se pet centimetara grane i palo na tlo. Elizabeth je bila toliko
zadivljena da se naglas nasmijala. - Znate li - povikala je sa zadivljenim
osmijehom - da do ovog trenutka zapravo nisam vjerovala da ste htjeli
pogoditi resu na Robertovoj čizmi!
On ju je razigrano pogledao kad je napunio pištolj i dao joj ga. - U tom
trenutku bio sam u iskušenju da naciljam nešto ranjivije.
- Ali ne biste to učinili - podsjetila ga je, uzela mu pištolj i okrenula se
prema grani.
- Zašto ste tako sigurni?
- Sami ste mi rekli da ne ubijate ljude zbog svađe. - Podigla je pištolj,
naciljala, opalila i potpuno promašila metu. - Imam jako dobro pamćenje.
Ian je uzeo drugi pištolj. - To me čudi - otezao je, okrenuvši se prema
meti - budući da ste zaboravili da smo zaručeni kada smo se upoznali. Tko
je uopće bio taj kicoš? - ravnodušno je pitao, naciljao, opalio i opet
pogodio.
 Elizabeth je punila pištolj i neprimjetno zastala, no onda se ponovno
vratila tom zadatku. Njegovo usputno pitanje dokazalo joj je da je
maloprije bila u pravu. Zreli ljudi očijukanje očito nisu shvaćali ozbiljno.
Nakon avanture očito je bila uobičajena praksa da se na tu temu zadirkuje.
Dok je Ian punio druga dva pištolja, Elizabeth je razmišljala koliko je
ljepše otvoreno se šaliti na taj račun nego budna ležati u mraku,
preplavljena osjećajima zbunjenosti i ogorčenosti. Kako je samo bila
blesava! Kako bi sada samo blesavo djelovala da ne može ležerno i
otvoreno pričati o toj temi. No, malo je bilo čudno i prilično smiješno
razgovarati o tome dok se gađa iz pištolja. Smijala se zbog toga kad joj je
davao pištolj. - Vikont Mondevale nipošto nije bio ”kicoš” - rekla je i
okrenula se prema meti.
Djelovao je iznenađeno, ali glas mu je bio ravnodušan. - Znači,
Mondevale?
- Aha - Elizabeth je pogodila kraj grane te se oduševljeno nasmijala. -
Pogodila sam ju! To je tri za vas i jedan za mene.
- To je šest za mene - našalio se.
- Bilo kako bilo, sustižem vas, zato pazite! - Dao joj je pištolj, Elizabeth
je zaškiljila i pažljivo naciljala.
- Zašto ste raskinuli zaruke?
Iznenađeno se ukočila, a onda je pokušala oponašati njegov ležeran,
zadirkujući ton te je rekla: - Vikont Mondevale bio je malo netolerantan
spram toga da njegova zaručnica lunja po kolibama i staklenicima s vama.
- Opalila je i promašila.
- Koliko kandidata imate ove sezone? - usputno je pitao, okrenuo se
prema meti i zastao da obriše pištolj.
Znala je da misli na kandidate za njezinu ruku, no ponos joj nije
dopuštao da mu kaže da nema nijednoga i da nijednoga nije bilo dugo
vremena. - Pa... - rekla je, pazeći da ne napravi grimasu kad se prisjetila
njezinog zdepastog udvarača s kućom punom kerubina. Računajući na to
da se nije kretao u unutarnjim krugovima visokog društva, pretpostavila
je da ne zna mnogo o njezinim udvaračima. Podigao je pištolj kad je ona
rekla: - Kao prvo, tu je sir Francis Belhaven.
Umjesto da opali odmah kao i prije, ovaj put trebalo mu je dugo da
pravilno nacilja. - Belhaven je starac - rekao je. Pištolj je opalio, a komad
grane se odlomio.
Kad ju je pogledao, pogled mu je bio hladan, gotovo kao da mu se
srozala u očima. Elizabeth si je rekla da si to umišlja te je odlučila nastaviti
veselim tonom. Budući da je ona bila na redu, uzela je pištolj i podigla ga.
- Tko je drugi?
 S osjećajem olakšanja što njezinom samotnom lovcu ne može
zamjeriti na godinama, malo se bahato nasmiješila. - Lord John Marchman
- rekla je i opalila.
Ianov smijeh gotovo je nadjačao pucanj iz pištolja. - Marchman! -
rekao je kad mu se ona namrštila i rukohvatom pištolja ga udarila u trbuh.
- Šalite se!
- Pokvarili ste mi hitac - uzvratila mu je.
- Pucajte ponovno - rekao je, gledajući ju s pomiješanim osjećajima
prezira, nevjerice i veselja.
- Ne mogu pucati dok se smijete. I molim vas da mi se ne rugate. Lord
Marchman je vrlo drag čovjek.
- Zaista - rekao je Ian s podrugljivim osmijehom. - I baš je dobro da
volite pucati, jer on spava sa svojim puškama i štapovima za pecanje.
Ostatak života provest ćete probijajući se kroz potoke i šume.
- Ja volim pecati - priopćila mu je, bezuspješno se trudeći da ostane
smirena. - A sir Francis je možda malo stariji od mene, ali stariji suprug
mogao bi biti bolji i tolerantniji od mlađeg.
- Morat će biti tolerantan - kratko je rekao Ian i pogledao u pištolje -
ili će morati prokleto dobro gađati.
Elizabeth je razljutilo to što ju je odjednom počeo napadati kad si je
ona upravo obrazložila da o onome što se dogodilo razgovaraju na
ležeran, profinjen način. - Moram reći da se ne ponašate ni zrelo ni
dosljedno!
Namrštio se u trenutku kad se njihovo primirje počelo raspadati. - Što
bi to, pobogu, trebalo značiti?
Elizabeth se razljutila i pogledala ga poput bahate, prezrive mlade
aristokratkinje, što je i bila. - To znači - priopćila mu je, silno se trudeći da
govori jasno i smireno - da nemate pravo ponašati se kao da sam ja učinila
nešto loše, kad ste zapravo vi to smatrali samo beznačajnom avanturom.
To ste i rekli, zato nema smisla da to sada poričete!
Napunio je pištolj prije nego što je progovorio. Za razliku od lica koje
mu je bilo namrgođeno, glas mu je bio posve ravnodušan. - Pamćenje me
očito ne služi tako dobro kao vas. Kome sam to rekao?
- Mojemu bratu, na primjer - rekla je, nestrpljiva zbog njegovog
pretvaranja.
- Ah, da časnom Robertu - odgovorio je, sarkastično naglasivši riječ
”častan”. Okrenuo se prema meti i opalio, ali metak je prošao daleko
pokraj mete.
 - Niste čak pogodili ni pravo drvo - iznenađeno je rekla Elizabeth. -
Mislila sam da ste rekli da ćete očistiti pištolje - dodala je kad ih je on
počeo sustavno spremati u kožne korice, zamišljenog izraza lica.
Pogledao ju je, no ona je imala osjećaj kao da je zaboravio da je ona
ondje. - Ipak ću to napraviti sutra. - Ian je otišao u kuću i stavio pištolje na
stalak iznad kamina, zatim je prišao stolu i zamišljeno se namšrtio kad je
uzeo bocu Madeire i natočio si vina u čašu. Rekao si je da nema veze kako
se ona osjećala kad joj je brat izgovorio tu laž. Kao prvo, tada je već bila
zaručena i kako je i sama rekla, njihova veza joj je bila samo avantura.
Jedino joj je ponos mogao zadobiti itekako zaslužen udarac, ali ništa gore
od toga. Kao drugo, ljutito se podsjetio Ian, on je već bio zaručen i to za
prekrasnu ženu koja nije zaslužila da se on blesavo zaokuplja Elizabeth
Cameron.
Vikont Mondevale bio je malo netolerantan spram toga da njegova
zaručnica lunja po kolibama i staklenicima s vama, rekla je.
Njezin zaručnik očito je raskinuo zaruke zbog njega, a Iana je probo
nelagodan osjećaj krivnje koji nije baš mogao odagnati. Dokono je
posegnuo za bocom Madeire, razmišljajući o tome da natoči i Elizabeth
vina u čašu. Pokraj boce nalazilo se pismo koje je Elizabeth pisala.
Počinjalo je s ”Najdraža Alex...” No brada mu se nije stegnula zbog riječi
koje je tamo ugledao, nego zbog rukopisa. Uredan, učen, precizan rukopis.
Kao u redovnika. Nije to bio onaj djevojački, nečitljivi švrakopis koji je
morao odgonetnuti prije nego što je shvatio da se želi naći s njim u
stakleniku. Uzeo je pismo i u nevjerici ga gledao, smrvljen osjećajem
krivnje dok se prisjećao kako je ljutito ulazio u taj prokleti staklenik.
Iskapio je Madeiru kao da njome može isprati gađenje koje je osjetio
prema sebi, a zatim se okrenuo i polako izašao van. Elizabeth je stajala na
rubu travnate visoravni, malo dalje od mjesta gdje su se natjecali u
gađanju. Vjetar je uzburkao drveće i mrsio njezinu prekrasnu kosu koja joj
je padala na ramena poput sjajnog vela. Stao je nekoliko koraka dalje od
nje i gledao ju, no vidio ju je onakvu kakva je davno bila: kao mladu božicu
koja se u kraljevsko plavoj haljini spušta stubištem, suzdržana i
nedodirljiva; kao ljutitog anđela koji se suprotstavlja prostoriji punoj
muškaraca; kao zamamnu zavodnicu u drvosječinoj kolibi koja podiže
mokru kosu ispred kamina i na kraju, kao prestrašenu djevojku koja mu u
ruke gura posude s cvijećem kako ju ne bi poljubio. Duboko je udahnuo i
gurnuo ruke u džepove kako ju ne bi dodirnuo.
- Pogled je prekrasan - rekla je i pogledala ga.
Umjesto da odgovori na njezin komentar, Ian je duboko i oštro
udahnuo i kratko rekao neslužbenim tonom: - Molim te da mi ponovno
ispričaš što se dogodilo one zadnje večeri. Zašto si došla u staklenik?
 Elizabeth je potisnula nalet ljutnje. - Znate zašto sam došla onamo.
Poslali ste mi poruku. Mislila sam da je poruka od Valerie, Charisine
sestre, te sam zato otišla u staklenik.
- Elizabeth, ja ti nisam poslao poruku, nego sam ju primio. Uzrujano
uzdahnuvši, Elizabeth se ramenima naslonila na drvo koje se nalazilo iza
nje. - Ne znam zašto opet moramo razgovarati o tome. Vi mi ne želite
vjerovati, a ja ne mogu vjerovati vama. - Očekivala je ljutiti izljev, no
umjesto toga je rekao: - Vjerujem ti. Vidio sam pismo koje si ostavila na
stolu u kolibi. Imaš prekrasan rukopis.
Potpuno smetena njegovim ozbiljnim tonom i tiho izgovorenim
komplimentom, zurila je u njega. - Hvala - nesigurno je rekla.
- Što se tiče one poruke koju si ti dobila - nastavio je - kakav je bio
rukopis?
- Grozan - odgovorila je i podignutih obrva dodala: - Napisali ste ”dođi
u staklenika”, umjesto ”u staklenik”.
On se ironično nasmiješio. - Uvjeravam te da znam padeže, a iako moj
rukopis možda nije tako lijep kao tvoj, nije ni nečitljiv švrakopis. Ako
sumnjaš u to, rado ću ti to dokazati unutra.
Elizabeth je u tom trenutku shvatila da on ne laže, a kad je dovršio,
nju je počeo obuzimati strašan osjećaj izdaje: - Oboje smo primili poruku
koju nismo napisali. Netko je htio da odemo onamo i da budemo
razotkriveni.
- Nitko ne bi mogao biti toliko okrutan! - povikala je Elizabeth
odmahujući glavom, a srce joj je pokušavalo poreći ono što je već shvatila
da je bila istina.
- Ali netko je bio.
- Nemojte mi to govoriti - zavapila je, ne mogavši izdržati još jednu
izdaju u životu. - Ne vjerujem u to! Sigurno je to bila pogreška - silovito je
rekla, ali kroz misli su joj već prolazili prizori koji su se dogodili tog
vikenda: Valerie je inzistirala na tome da Elizabeth pokuša navesti Iana
Thorntona da ju zamoli za ples... Valerie joj je postavljala izravna pitanja
nakon što se Elizabeth vratila iz drvosječine kolibe... Sluga joj je dao
poruku i rekao da je od Valerie. Valerie, koju je smatrala prijateljicom.
Valerie, lijepog lica i budnih očiju...
Elizabeth se gotovo skvrčila od boli koju je osjetila zbog izdaje, te se
obujmila rukama, imajući osjećaj kao da se raspada. - To je bila Valerie -
uspjela je izustiti prigušenim glasom. - Pitala sam slugu tko mu je dao
poruku, a on mi je rekao da ju je dobio od Valerie. - Zadrhtala je zbog
neopisive zlobe tog postupka. - Poslije sam pretpostavila da ste joj ju vi
dali, a ona da ju je predala slugi.
 - Ja nikada ne bih učinio takvo što - kratko je rekao. - Bila si
prestrašena da će nas razotkriti.
Njegova ljutnja zbog toga što se dogodilo samo je pogoršala cijelu
situaciju, jer čak ni on nije mogao biti ravnodušan spram toga. Gutnuvši
slinu, Elizabeth je zažmirila i vidjela Valerie kako se vozi u kočiji s
vikontom Mondevaleom. Elizabethin život bio je uništen i to samo zbog
toga što je osoba koju je smatrala prijateljicom željela njezinog zaručnika.
Suze su joj navrle na oči te je shrvano rekla: - To je bila smicalica. Moj
život uništen je smicalicom.
- Zašto? - pitao je. - Zašto bi ti ona to učinila?
- Mislim da je željela Mondevalea i... - Elizabeth je znala da će
zaplakati ako nastavi govoriti te je odmahnula glavom i htjela se okrenuti,
kako bi se negdje nasamo isplakala zbog boli koju je osjećala.
Kako ju nije mogao pustiti da ju barem ne pokuša utješiti, Ian ju je
uhvatio za ramena i privio uz svoja prsa, stegnuvši ruke oko nje kad se
pokušala osloboditi. - Nemoj, molim te - šapnuo joj je u kosu. - Nemoj ići.
Ona nije vrijedna tvojih suza.
Sok koji je osjetila zbog toga što se ponovno našla u njegovu naručju
bio je gotovo jednako snažan kao i njezin očaj, te je od tih osjećaja ostala
nepomična. Pognute glave je šutjela u njegovu naručju, dok su joj suze
klizile niz obraze, a tijelo joj se treslo od jecanja.
Ian ju je još jače zagrlio, kao da može preuzeti dio njezine boli ako ju
čvršće zagrli, a kad ju ni to nije utješilo nakon nekoliko minuta, iz čistog
očaja ju je počeo zadirkivati. - Da je znala koliko dobro gađaš - šapnuo je
iako mu je grlo začudo bilo neugodno stegnuto - nikada se ne bi usudila to
učiniti. - Pomilovao ju je po vlažnom obrazu i pritisnuo na prsa. - Uvijek ju
možeš izazvati, znaš. - Elizabethina mršava ramena počela su se malo
manje tresti, a Ian je dodao: - Još bolje, Robert bi te trebao zamijeniti. On
ne gađa tako dobro kao ti, ali puno je brži.
Djevojka koju je držao u naručju kroz suze se nasmijala, a Ian je
nastavio: - S druge strane, dok držiš pištolj, morat ćeš donijeti neke
odluke, koje nisu lake...
S obzirom na to da ništa nije rekao, Elizabeth je dršćući udahnula. -
Kakve odluke? - napokon je šapnula u njegova prsa.
- Kao prvo, što da gađaš - našalio se, milujući ju po leđima. - Robert je
imao čizme s resama, tako da sam mogao naciljati u resu. No, mislim da bi
ti mogla naciljati u mašnu na Valerienoj haljini.
Elizabeth je ponovno zadrhtala i prigušeno se nasmijala.
Iana je preplavio osjećaj olakšanja te je i dalje držao lijevu ruku oko
njezinog struka, a kažiprstom i palcem desne ruke joj je nježno uhvatio
bradu i podigao joj glavu. Njezine prekrasne oči još su bile mokre od suza,
ali na rumenim usnama pojavio se nesiguran smiješak. Zadirkujućim
tonom je nastavio: - Mašna i nije neki izazov za takvog vrsnog strijelca kao
što si ti. Mislim da bi mogla inzistirati na tome da među prstima drži
naušnicu tako da možeš u nju pucati.
Taj je prizor bio toliko smiješan da je Elizabeth zahihotala.
Ne znajući što radi, Ian je palcem prešao preko njezine donje usnice i
lagano okrznuo njezinu zamamnu punoću. Napokon je shvatio što radi te
je stao.
Elizabeth je vidjela kako mu se brada steže. Dršćući je udahnula,
predosjećajući da ju je upravo htio poljubiti te da je odlučio ne učiniti to.
Nakon ovih nekoliko strašnih minuta, Elizabeth više nije znala tko joj je
prijatelj a tko neprijatelj, nego je samo znala da se u njegovim rukama
osjećala sigurno i zaštićeno no njegove su ruke u tom trenutku počele
popuštati stisak, a njegov izraz lica već je postajao suzdržan. Ne znajući
što da kaže niti što želi, dršćući je prošaputala te dvije riječi, dok su joj
tijelom strujali osjećaji zbunjenosti i želja za razumijevanjem. Zelenim
očima tražila je njegove: - Molim vas...
Ian je shvatio što želi, ali odgovorio je podigavši obrve.
- Ja... - počela je, nelagodno svjesna njegovog pronicljivog pogleda.
- Da? - pitao je.
- Ne znam točno... - priznala je. Jedino je bila sigurna u to da je još
nekoliko minuta htjela provesti u njegovu naručju.
- Elizabeth, ako se želiš ljubiti, samo moraš svoje usne staviti Ina
moje.
- Molim?!
- Čula si me.
- Kako je to bahato...
Odmahnuo je glavom blago ju prekorivši. - Poštedi me kreposnog
izmotavanja. Ako te kao i mene iznenada zanima je li naše ljubljenje onako
dobro kao što je bilo, onda reci tako. - Ian se i sam iznenadio zbog svojega
prijedloga, iako, kada je to već predložio, nije vidio nikakve velike štete da
se malo ljube ako ona to želi.
Ianova izjava da je ”ljubljenje bilo onako dobro” ublažila je
Elizabethin bijes i istovremeno ju zbunila. Zurila je u njega omamljeno i
začuđeno, a njegove ruke neprimjetno su ju čvršće stegnule. Samozatajno
je pogledala u njegove lijepo oblikovane usne, gledajući kako se njihovi
kutovi podižu u lagani, izazovan osmijeh te ju je polagano počeo privlačiti
sebi.
 - Bojiš se saznati? - pitao je s naznakom promuklosti u glasu koje se
sjećala, promuklosti koja ju je opet onako neobično začarala kao i prije.
Ruke je stavio na njezin struk. - Odluči se - šapnuo je, a u zbunjenom
stanju samoće i žudnje u kojemu se našla, nije se bunila kad je spustio
glavu. Tijelom joj je prostrujao šok kad je usnama dodirnuo njezine.
Toplim, zamamnim dodirom, polako je prelazio preko njezinih usana.
Nepomično je čekala da se pojavi ona vatrena strast od prije, ne shvaćajući
da ju je tada zapravo pobudilo njezino sudjelovanje. Dok je tako mirno i
napeto stajala, čekala je da osjeti taj zabranjeni nalet iznimnog
zadovoljstva... Htjela ga je doživjeti još samo jedanput, samo na tren. No,
umjesto toga, njegov poljubac nije bio nimalo strastven, samo ju je nježno
okrznuo, kao da ju zadirkuje!
Ukočila se i malo se odmaknula, a on je lijeno podigao pogled s
njezinih usana i pogledao ju u oči. Ironično je rekao: - Ne sjećam se baš da
je tako bilo.
- Ni ja - priznala je Elizabeth, ne znajući da on misli na nedostatak
njezinog sudjelovanja.
- Želiš li pokušati ponovno? - pitao ju je Ian, i dalje se želeći prepustiti
ugodnim trenucima uzajamne strasti, dok god se nisu pretvarali da nije
bilo ništa više od toga i dok god ne izgubi kontrolu nad sobom.
Zbog blage razigranosti u njegovu glasu, Elizabeth je posumnjala da
on ovo doživljava kao neku razonodu ili možda izazov te ga je
zaprepašteno pogledala. - Je li ovo... Neko natjecanje?
- Želiš li da bude?
Elizabeth je odmahnula glavom i iznenada odustala od potajnog
nadanja da će ponovno doživjeti nježnost i uzburkanu strast. Kao i njezine
druge iluzije o njemu, očito je i ova bila kriva. Uz pomiješane osjećaje
ogorčenja i tuge, pogledala ga je i rekla: - Mislim da ne.
- Zašto ne?
- Zato što igrate neku igru - iskreno mu je rekla, preplavljena
umornim osjećajem - a ja ne razumijem pravila.
- Nisu se promijenila - priopćio joj je. - Igra je ista kao što je bila: ja
ljubim tebe i - znakovito je naglasio - ti ljubiš mene.
Njegovo iskreno kritiziranje njezinog nesudjelovanja posramilo ju je,
ali ga je zbog toga htjela i šutnuti u potkoljenicu, no on ju je u tom
trenutku jednom rukom čvršće stegnuo oko struka, dok mu je druga ruka
polako klizila po njezinim leđima te joj senzualno počela milovati zatiljak.
- Kako se ti sjećaš našeg poljupca? - zadirkivao ju je kad je približio
usne njezinima. Usnama je lagano okrznuo njezine, a unatoč njegovom
razigranom tonu, ovaj put je u tom dodiru osjetila ustrajnost i izazov;
Elizabeth mu je polagano odgovorila, nježno klizeći rukom preko njegove
svilene košulje. Osjetila je kako mu se mišići napinju, a ruka refleksivno
steže oko njezinih leđa. Otvorio je usta na njezinima, a Elizabeth je osjetila
kako joj srce počinje bolno udarati brže. Jezikom joj je dodirnuo usne,
dražeći ju, mameći, a Elizabeth je izgubila kontrolu i uzvratila je jedino
onako kako je znala. Zagrlivši ga, poljubila ga je silovito, ali sramežljivo,
dopuštajući mu da joj razdvoji usne i kad je gurnuo jeziku njezina usta,
dopustila mu je da ondje ostane.
Osjetila je kako Ian oštro hvata zrak, u istom trenutku kad je Ian
osjetio kako mu srce počinje požudno kucati. Rekao si je da ju mora pustiti
te je pokušao to učiniti, ali njezine ruke počele su kliziti kroz njegovu kosu
na zatiljku, a usne su joj razornom dražesnošću počele popuštati
njegovom intimnom poljupcu. Iznimnim trudom podigao je glavu, ne
mogavši se ni centimetra odmaknuti od tih njezinih romantičnih usta. -
Kvragu!- šapnuo je, ali rukama ju je već počeo snažno vući prema svojem
krutom tijelu.
Dok joj je srce udaralo poput krila divlje, zarobljene ptice, Elizabeth je
pogledala u te rastaljene oči, a on je zario ruku u njezinu kosu, zarobivši
joj glavu kad je naglo spustio svoju glavu. Silovito je otvorio usta
naslonivši ih na njezine i počeo ih mahnito ljubiti, a Elizabethino tijelo
bespomoćno je odgovorilo na tu intimnu senzualnost: čvrsto ga je zagrlila
oko vrata, naslonila se na njega i ljubila ga. S okrutnim pritiskom razdvojio
joj je usne, gurajući joj jezik u usta, izazivajući ju da se pobuni. Ali
Elizabeth se nije bunila; uvukla je njegov jezik u usta i lakim, nevinim
dodirom prstiju počela mu milovati bradu i sljepoočnicu. Iana je u
plimnim valovima preplavila žudnja te je raširio ruku na njezinim leđima i
jače ju pritisnuo, tjerajući ju da osjeti njegovu krutu muškost, te se
potpuno predao njezinim usnama, ljubeći ju divljom strašću koju nije
mogao kontrolirati. Nježno ju je milovao po leđima, a potom se grčevito
stegnuo kad se ona još jače privila uz njega, nesvjesna ili pak nezabrinuta
zbog očito dokaza njegove žudnje, koji je prislonio na nju.
Ruke su mu automatski krenule prema njezinim grudima, no onda je
shvatio što radi te je maknuo usta s njezinih, odsutno zureći preko njezine
glave, dok je razmišljao da li da ju ponovno poljubi ili da pokuša prikazati
ovaj događaj kao običnu šalu. Nijedna žena u njemu nikada nije pobudila
takav nesavladiv nalet čiste požude s tek nekoliko poljubaca.
- Isto je kao što se sjećam - prošaputala je, zvučeći poraženo i
zbunjeno i uzdrmano.
Bilo je još bolje nego što se on sjećao. Jače, još više divlje... A jedini
razlog što ona to nije osjetila bio je taj što još uvijek nije podlegao pred
iskušenjem da ju ponovno poljubi. Upravo je shvatio da je to potpuna
ludost kad se iza njih iznenada začuo muški glas:
- Pobogu! Što se to ovdje događa?
Elizabeth se u bezglavoj panici odvojila od njega, pogledavši starijeg
sredovječnog muškarca koji je u svećeničkom ovratniku jurio preko
dvorišta. Ian ju je umirujuće uhvatio oko struka, a ona je ondje stajala
nepomično od šoka.
- Čuo sam pucnjavu... - Zadihano je rekao sjedokosi muškarac i
naslonio se na obližnje drvo, držeći se za srce, dok su mu se prsa dizala i
spuštala. - Čulo se dolje u dolini pa sam pomislio...
Zastao je i budnim pogledom prvo pogledao Elizabethino rumeno lice
i raščupanu kosu, a potom Ianovu ruku na njezinom struku.
- Što si pomislio? - pitao je Ian glasom koji se Elizabeth učinio
nevjerojatno smirenim, s obzirom na to da ih je u strastvenom zagrljaju
uhvatio ni manje ni više nego škotski vikar.
Ta joj je pomisao tek bila prošla ošamućenim umom kad se muškarac
iznenada uozbiljio. - Pomislio sam - ironično je rekao kad se odmaknuo od
drveta i krenuo naprijed, skidajući komadiće kore s crnog rukava - da
želite ubiti jedno drugo. A upravo to je - malo blaže je nastavio kad se
zaustavio ispred Elizabeth - mislila gospođica Throckmorton-Jones kad
me poslala ovamo.
- Lucinda? - iznenađeno je upitala Elizabeth. - Lucinda vas je poslala
ovamo?
- Tako je - rekao je vikar i prijekorno pogledao Ianovu ruku, koja je i
dalje stajala na Elizabethinu struku. Silno posramljena kad je shvatila da i
dalje stoji u njegovu zagrljaju, Elizabeth je brzo odgurnula Ianovu ruku i
zakoračila u stranu. Pripremila se na itekako zasluženu jezikovu juhu zbog
njihovog grešnog ponašanja, ali vikar je nastavio gledati Iana s podignutim
gustim sijedim obrvama i čekati. Imajući osjećaj da će se slomiti zbog ove
napete tišine, Elizabeth je molećivim pogledom pogledala Iana i vidjela da
on vikara ne gleda ni pokajnički ni posramljeno, nego razigrano i
razdraženo.
- Dakle? - napokon je upitao vikar, gledajući Iana. - Što ćeš mi reći?
- Dobar dan? - šaljivo je pitao Ian. A potom je dodao: - Tek sam te
sutra očekivao, ujače.
- Očito - uzvratio je vikar s neprikrivenom ironijom. - Ujak! - izlanula
je Elizabeth i usta razjapljenih od nevjerice pogledala Iana, koji je od one
noći kad ga je upoznala besramno kršio moralna pravila svojim
strastvenim poljupcima i znatiželjnim rukama.
 Vikar kao da joj je pročitao misli te ju je pogledao razigranim
pogledom. - Nevjerojatno, zar ne, draga? To me prilično uvjerava da Bog
ima smisao za humor.
U Elizabeth se počeo gomilati histerični smijeh kad je vidjela kako
Ianov neproničan izraz lica počinje popuštati, a vikar je smjesta počeo
nabrajati nevolje koje ga prate kao Ianovog ujaka: - Ne možete ni zamisliti
koliko je tegobno bilo tješiti uplakane mlade dame koje su htjele namamiti
Iana da se oženi njima - rekao je Elizabeth. - A to nije ništa naspram toga
kako sam se osjećao dok se utrkivao sa svojim konjem, a jedan župljanin
mi je rekao da bih ja bio savršena osoba za primanje oklada! - Elizabethin
zvonki smijeh poput glazbe je odjeknuo brdima, a vikar je, ne obazirući se
na Ianov uzrujani izraz lica, veselo nastavio: - Imam problema s koljenima
zbog silnih sati, tjedana, mjeseci koje sam proveo moleći se za njegovu
grešnu dušu...
- Duncane, kad završiš s nabrajanjem mojih grijeha - prekinuo ga je
Ian - upoznat ću te s ovom gospođicom.
Umjesto da se naljuti zbog Ianovog tona, vikar je izgledao zadovoljno.
- Svakako - ležerno je rekao. - Uvijek moramo paziti na ono što je
prikladno. - Elizabeth se trgnula kad je shvatila da je jezikovu juhu koju je
očekivala da će dobiti od vikara čim ih je vidio zapravo i bila izrečena, ali
vješto i suptilno. Jedina razlika bila je ta što ju je ljubazni vikar uputio
samo Ianu, ne svalivši krivnju na nju, čime ju je poštedio daljnjeg
poniženja.
I Ian je očito to shvatio; kad je ispružio ruku da se rukuje s ujakom,
rekao je: - Dobro izgledaš, Duncane, unatoč problemima s koljenima. I -
dodao je - uvjeravam te da je tvoja propovijed jednako rječita i kad stojim
i kad sjedim.
- To je zbog tvoje neugodne sklonosti da zadrijemaš usred njih -
pomalo ljutito je odgovorio vikar rukujući se s Ianom.
Ian se okrenuo da predstavi Elizabeth. - Da ti predstavim ledi
Elizabeth Cameron, svoju kućnu gošću.
Elizabeth je takvo predstavljanje zvučalo još gore nego što ih je vidio
kako se ljube, te je brzo odmahnula glavom. - Nisam baš kućna gošća. Više
sam... - nije znala što da kaže, a vikar ju je ponovno spasio.
- Zalutali putnik - pomogao joj je. Uz smiješak joj je uhvatio ruku. - Sve
mi je jasno: imao sam to zadovoljstvo da upoznam gospođicu
Throckmorton-Jones, koja me žurno poslala ovamo, kako sam već rekao.
Obećao sam joj da ću ostati do sutra ili prekosutra, kada bi se ona trebala
vratiti.
- Sutra ili prekosutra? Ali trebali su se danas vratiti.
 - Nažalost, dogodila se nezgoda, ali jedna manja - brzo je rekao da se
Elizabeth ne uzruja. - Jake mi je rekao da onaj zlovoljan konj kojega je
jahala voli udarati.
- Je li Lucinda jako ozlijeđena? - pitala je Elizabeth, već razmišljajući o
tome kako bi pošla k njoj.
- Konj je udario gospodina Wileyja - pojasnio joj je vikar - a jedino što
je povrijeđeno je ponos tog istog gospodina i ovaj, njegov... Stražnji dio.
No, kako je gospođica Throckmorton-Jones s pravom smatrala da se tog
konja mora disciplinirati, uzvratila mu je s jedinim sredstvom koje je
imala na raspolaganju, s obzirom na to da joj je kišobran, nažalost, bio na
tlu. Sutnula je konja - pojasnio je - zbog čega je, nažalost, ta čestita dama
ozbiljno uganula gležanj. Dobila je laudanum, a voditeljica mojega
kućanstva brine se o njezinoj ozljedi. Trebala bi se oporaviti za dan,
najviše dva, dovoljno da stavi nogu u stremen.
Okrenuo se prema Ianu i rekao: - Potpuno mi je jasno da sam te
iznenadio, Iane. No ako mi se misliš osvetiti uskraćivanjem čaše tvoje
odlične Madeire, možda odlučim ostati ovdje mjesecima, a ne samo do
povratka gospođice Throckmorton-Jones.
- Ja idem... Pripremiti čaše - rekla je Elizabeth, uljudno ih želeći
ostaviti nasamo. Kad je Elizabeth krenula prema kući, čula je Iana kako
govori: - Ako se nadaš pristojnom obroku, došao si na pogrešno mjesto.
Gospođica Cameron već se pokušala žrtvovati na oltaru kućanskih
poslova, te smo jedva izbjegli smrt kao posljedicu tih pokušaja. Ja ću
pripremiti večeru - dovršio je - i nisam siguran da će biti mnogo bolja.
- Ja ću se okušati u doručku - dobronamjerno se ponudio vikar.
Kad ih Elizabeth više nije mogla čuti, Ian je tiho pitao: - Koliko je
ozbiljna ozljeda?
- Teško je reći, s obzirom na to da je žena bila toliko ljutita da je posve
nejasno pričala. Ili je to možda bilo zbog laudanuma.
- Što to?
Vikar je zastao na tren da pogleda pticu koja je skakutala u šuštavom
lišću iznad njegove glave, a potom je rekao: - Bila je u čudnom stanju.
Prilično zbunjenom. A bila je i ljutita. S jedne strane, bojala se da bi ti
mogao izraziti svoje ”nježne osjećaje” prema ledi Cameron, nesumnjivo na
način na koji si to radio kad sam stigao. - Kad je njegovo bockanje izazvalo
samo podignutu obrvu kod njegovog nepokolebljivog nećaka, Duncan je
uzdahnuo i nastavio: - S druge strane, jednako toliko je bila uvjerena da bi
te njezina mlada štićenica mogla pokušati upucati tvojim pištoljem, a
jasno sam shvatio da je rekla da je mlada dama to pokušala učiniti. Toga
sam se bojao kad sam čuo pucnjeve zbog kojih sam dogalopirao ovamo.
 - Pucali smo u metu.
Vikar je kimnuo, no proučavao je Iana silno se mršteći.
- Muči li te još nešto? - pitao je Ian, primijetivši vikarov izraz lica.
Vikar je oklijevao, a onda je blago odmahnuo glavom, kao da želi
nešto zaboraviti. - Gospođica Throckmorton-Jones još je nešto rekla, ali
nisam siguran da sam dobro shvatio.
- Sigurno je to bilo zbog laudanuma - rekao je Ian i ravnodušno
slegnuo ramenima.
- Možda - rekao je, ponovno se mršteći. - Ali ja nisam uzeo laudanum,
a imao sam dojam da ćeš se zaručiti s mladom ženom koja se zove
Christina Taylor.
- Hoću.
Prijekorno ga je pogledao. - Koji onda izgovor imaš za prizor kojemu
sam svjedočio prije nekoliko minuta? Ianov glas bio je otresit. - Ludost.
Krenuli su prema kući: vikar je zamišljeno šutio, a Ian je bio
mrzovoljan. Nije mu smetao Duncanov neočekivani dolazak, ali sada kad
su mu se strasti napokon siegle, bio je silno uzrujan zbog nekontrolirane
reakcije svojega tijela na Elizabeth Cameron. Čim su njegova usta
dodirnula njezina, kao da je sve zaboravio. Iako je točno znao kakva je, u
njegovom naručju pretvorila se u zamamnog anđela. Danas je plakala zbog
toga što ju je nasamarila prijateljica.
No prije dvije godine doslovno je bez ustručavanja prevarila jadnog
Mondevalea. Danas je smireno govorila o tome kako će se udati za starog
Belhavena ili za Johna Marchmana, a ni sat vremena poslije svoje željno
malo tijelo privila je uz Ianovo i ljubila ga s očajnom strašću. Ljutnju je
zamijenilo gađenje. Trebala bi se udati za Belhavena, zaključio je s
turobnim humorom. Stari bludnik bio je savršen za nju; odgovarali su si
po svemu osim po godinama. S druge strane, Marchman je zaslužio nešto
bolje od Elizabethinog bludnog, iskorištenog tijela. Od života bi mu
napravila pravi pakao.
Unatoč tom njezinom anđeoskom licu, Elizabeth Cameron i dalje je
bila isto što i prije: razmaženo derište, vješta koketa s više strasti nego
razuma.

Dok su zvijezde svjetlucale na crnom nebu, Ian je u ruci držao čašu s

viskijem i gledao kako se riba peče na maloj vatri koju je zapalio. Umirila
ga je tišina noći, zajedno s pićem. Dok je gledao veselu vatricu, jedino je
žalio zbog toga što ga je Elizabethin dolazak lišio silno potrebnog mira i
tišine koje je tražio došavši ovamo. Gotovo godinu dana radio je ubitačnim
ritmom te je računao na to da će ovdje pronaći onaj mir koji je uvijek
pronalazio kad je dolazio ovamo.
Dok je odrastao, cijelo je vrijeme bio svjestan toga da će otići odavde,
da će si utrti put u svijetu i u tome je i uspio. No svejedno se uvijek vraćao
ovamo, tražeći nešto što još nije pronašao, neku stvar koja mu je stalno
izmicala, a kojom bi umirio svoj nemir. Sada je vodio moćan i bogat život,
a taj stil života odgovarao mu je na mnoge načine. Otišao je predaleko,
vidio je previše toga, promijenio previše toga da bi pokušao živjeti ovdje. S
tim se pomirio kad se odlučio oženiti Christinom. Njoj se ovo mjesto
nikada ne bi svidjelo, no svim njegovim drugim kućama upravljala bi
profinjeno i dostojanstveno.
Bila je prekrasna, otmjena i strastvena. Savršeno mu je odgovarala,
jer inače ju ne bi zaprosio. Prije nego što je to učinio, razmislio je o tome s
istom trezvenom logikom i nepogrešivim instinktom koji su pratili sve
njegove poslovne odluke: izračunao je kakvi su izgledi za uspjeh, brzo je
donio odluku i onda ju proveo u djelo. Zapravo, jedino ishitreno,
nepromišljeno ponašanje u posljednjih nekoliko godina bilo je onog
vikenda kad je upoznao Elizabeth Cameron.
- Bilo je iznimno malodušno od vas - uz smiješak mu je rekla Elizabeth
kad je nakon večere pospremala posude - što ste me natjerali da jutros
kuham, a vama to tako dobro ide.
- I ne ide baš - srdačno je odgovorio Ian dok je točio konjak u dvije
čaše, koje je potom prinio stolicama uz vatru. - Znam skuhati jedino ribu, i
to ovako kao danas. - Jednu je čašu dao Duncanu, a zatim je sjeo i podigao
poklopac s kutije na stolu pokraj njega, te je iz nje izvadio jednu od tankih
cigara koje je posebno za njega pravio jedan prodavač duhanskih
proizvoda iz Londona. Pogledao je Elizabeth i s automatskom uljudnošću
pitao: - Smeta li vam?
Elizabeth je pogledala cigaru, nasmiješila se i htjela odmahnuti
glavom, no onda se zaustavila zbog naleta sjećanja na trenutak koji se
dogodio prije gotovo dvije godine. Gledala ga je kako stoji u vrtu i kako
namjerava zapaliti jednu takvu cigaru kad ju je vidio kako ga gleda. Toliko
se jasno sjećala toga, da je i sada mogla vidjeti onaj zlatni plamen koji je
osvjetljavao njegove lijepo oblikovane crte lica kad ga je zaklonio rukama
kako bi upalio cigaru. Osmijeh joj se malo pokolebao, te je podigla pogled s
nezapaljene cigare i pogledala Ianovo lice, pitajući se je li se i on sjetio tog
događaja.
On ju je pristojno gledao, zatim je spustio pogled na nezapaljenu
cigaru i potom ju ponovno upitno pogledao. Nije se sjetio toga; vidjela je to
na njegovu licu. - Ne, nimalo mi ne smeta - rekla je i smiješkom sakrila
svoje razočaranje.
 Vikar, koji je gledao ovaj prizor, primijetio je Elizabethin pretjerano
vedar osmijeh te je bio jednako zbunjen tim prizorom kao i time kako se
Ian ponašao prema Elizabeth tijekom večere. Prinio je konjak ustima i
krišom pogledao Elizabeth, a potom Iana, koji je palio cigaru.
Duncanu je Ianovo držanje bilo iznimno neobično. Žene su po pravilu
Iana smatrale neodoljivo privlačnim, a kao što je vikar to već jako dobro
znao, Ian nikada nije osjećao moralnu obvezu da odbije ono što mu se
slobodno i besramno nudilo. No, Ian se prije uvijek prema ženama koje su
mu bile u naručju odnosio s razigranom tolerancijom i opuštenim
uživanjem. Na njegovu hvalu, čak i nakon što bi izgubio zanimanje za
određenu žensku osobu, i dalje bi se odnosio prema njoj s nepogrešivim
šarmom i pristojnošću, bez obzira na to bila ona seoska sluškinja ili kći
nekog grofa.
S obzirom na sve to, Duncanu je bilo posve nerazumljivo i nejasno, pa
čak i sumnjivo, što je Ian prije dva sata držao Elizabeth Cameron u svom
naručju kao da ju nikad ne namjerava pustiti, a sada ju je ignorirao. Istina,
nije to radio na ružan način, ali svejedno ju je ignorirao.
Nastavio je proučavati Iana, djelomično se nadajući da će on pogledati
u Elizabeth, no njegov nećak je uzeo knjigu koju je čitao toliko udubljeno,
kao da je posve zaboravio na Elizabeth Cameron. Razmislivši o tome kako
započeti razgovor, vikar je pitao Iana: - Koliko sam shvatio, ove godine ti
ide dobro?
Ian je podigao pogled i s kratkim smiješkom na licu rekao: - Ne baš
onako dobro kako sam očekivao, ali dovoljno dobro.
- Tvoja ulaganja nisu se do kraja isplatila?
- Nisu sva.
Elizabeth se na trenutak umirila, a zatim je uzela krpu i počela brisati
tanjur, ne mogavši zanemariti ono što je čula. Prije dvije godine Ian joj je
rekao da će se moći brinuti za nju ako mu sve bude išlo onako kako je
očekivao. Srce joj se ispunilo suosjećanjem jer je mislila da se njegovi
veliki snovi nisu ostvarili. S druge strane, zaključila je da mu i nije toliko
loše koliko možda on misli, pomislivši na divlju ljepotu brda i udobnosti
kolibe, koja je imala velike prozore koji su gledali na dolinu.
To ni po čemu nije bilo slično Havenhurstu, ali imalo je svoj
neukroćeni sjaj. Osim toga, nije morao trošiti cijelo bogatstvo na
održavanje i na sluge, što je Havenhurst zahtijevao od nje. Zapravo, nije
ona posjedovala Havenhurst, nego on nju. Ova prekrasna kolibica sa
starinskim slamnatim krovom i nekoliko prostranih soba po tom je
pitanju bila prekrasna. Pružala je zaklon i toplinu osobi koja je živjela
ovdje, ne zahtijevajući od nje da leži budna po noći i brine se što žbuka
otpada sa zidova i pita se koliko će koštati popravak jedanaest dimnjaka.
 Ian očito nije bio svjestan toga koliko je zapravo sretan, jer inače ne bi
tratio vrijeme u klubovima za gospodu ili gdje je već kockao u nadi da će
zaraditi bogatstvo. Ostao bi ovdje, na ovom divljem, prekrasnom mjestu
gdje je bio potpuno opušten, kamo je pripadao... Toliko je bila
usredotočena na te misli da nije shvatila da je zapravo ona gotovo
poželjela živjeti ovdje.
Kad je sve obrisala i spremila, Elizabeth je odlučila otići gore. Za
večerom je saznala da Ian dugo nije vidio svojega ujaka te je smatrala
prikladnim da ih ostavi nasamo tako da mogu razgovarati u četiri oka.
Objesivši krpu na klin, odvezala je svoju improviziranu pregaču i
otišla muškarcima poželjeti laku noć. Vikar joj se nasmiješio i poželio
lijepe snove. Ian je podigao pogled i odsutno rekao: - Laku noć.
Nakon što je Elizabeth otišla gore, Duncan je gledao svog nećaka kako
čita, te se prisjetio kako je u župnom dvoru poučavao Iana dok je bio
dječak. Kao i Ianov otac, i Duncan je bio inteligentan čovjek koji je završio
fakultet, no kad je Ian napunio trinaest godina, već je pročitao sve njihove
knjige s fakulteta i utvrdio to znanje te je tražio odgovore i na neka druga
pitanja. Njegova želja za znanjem bila je neutaživa; imao je tako genijalan
um da su i Duncan i Ianov otac bili i više nego začuđeni time. Ian je bez
pomoći pera i papira mogao izračunati složene matematičke izračune i
jednadžbe, i to prije nego što bi se Duncan uopće snašao gdje da potraži
rješenje.
Između ostalog, rijetka matematička sposobnost omogućila je Ianu da
nagomila bogatstvo kockanjem; mogao je sa zastrašujućom točnošću
izračunati izglede za raspored karata ili za dobitak na ruletu. Vikar mu je
odavno pokušao objasniti da je to zloupotreba dara koji mu je podario
Bog, ali činio je to bez ikakvog uspjeha. Ian je imao smirenu arogantnost
svojih plemenitih britanskih predaka, naglu narav i tvrdoglavost škotskih
predaka, a od te kombinacije nastao je genijalan čovjek koji je sam
donosio odluke i koji nikada nikome nije dopuštao da ga pokoleba kad je
nešto odlučio. A zašto bi to i učinio, pomislio je vikar s nesretnim
predosjećajem propasti, kad je razmišljao o temi o kojoj mora raspraviti
sa svojim nećakom. Ianovo prosuđivanje je uglavnom uvijek bilo
nepogrešivo, koliko je to moguće kod ljudskog bića, te se pouzdao u to, a
ne na mišljenje drugih ljudi.
Po Duncanovu mišljenju, Ianov sud je samo po jednom pitanju bio
problematičan, a to se odnosilo na Ianovog djeda iz Engleske. Na sam
spomen vojvode od Stanhopea Ian bi se razbjesnio, a iako je Duncan htio
opet razgovarati o toj prastaroj temi, nije znao kako da spomene tu bolnu
temu. Iako je Ian silno volio i poštivao Duncana, Duncan je znao da je
njegov nećak imao gotovo zastrašujuću sposobnost da nepovratno okrene
leđa bilo kome tko ode predaleko ili bilo čemu što ga duboko povrijedi.
Vikar se bolno i bespomoćno namrštio kad se prisjetio onog dana kad
se Ian vraćao kući s prvog putovanja brodom, u dobi od devetnaest
godina. Kako nisu mogli dočekati da ga vide, Ianovi roditelji i sestra
otputovali su u Hernloch da dočekaju njegov brod i iznenade ga.
Dvije noći prije nego što je Ianov brod pristao u luku, malo prenoćište
gdje je sretna obitelj spavala izgorjelo je do temelja i sve troje je poginulo
u požaru. Na putu ovamo Ian je prošao pokraj spaljenog krša, ne znajući
da je na tom mjestu izgorjela njegova obitelj.
Stigao je u kolibu, gdje ga je čekao Duncan da mu priopći strašne
vijesti. - Gdje su svi? - pitao je uz osmijeh na licu. Bacio je torbu na pod i
brzo hodao po kolibi, gledajući u prazne sobe. Iana je pozdravio jedino
njegov labrador: uletio je u kolibu i počeo ushićeno lajati te je stao pokraj
Ianovih nogu. Sjena - koja nije bila nazvana po svojoj crnoj boji, nego po
potpunoj predanosti svojemu gospodaru, kojega je obožavala otkada je
bila štene - bila je u deliriju zbog sreće što se vratio. - I ti si meni
nedostajala, curo - rekao je Ian, čučnuo i podragao ju po sjajnoj crnoj dlaci.
- Donio sam ti nešto - rekao joj je, a ona se odmah prestala trljati o njega te
je nagnula glavu u stranu, osluškivala i čekala, dok je inteligentan pogled
prikovala na njegovo lice. Između čovjeka i inteligentnog psa koji ga je
obožavao uvijek je vladala ta neobična, gotovo zagonetna komunikacija.
- Iane - sumorno je tada rekao vikar, a Ianu se ruka umirila kao da je
čuo bol u toj jedinoj izgovorenoj riječi. Polako se uspravio i okrenuo, a pas
je čučnuo pokraj njega, gledajući Duncana s istom iznenadnom napetošću
koja se vidjela i na licu njegova gospodara.
Što je nježnije mogao, Duncan je Ianu priopćio vijesti o smrti cijele
obitelji, a unatoč tome što je Duncan bio dobro obučen u rješenju
ožalošćenih, nikada se prije nije suočio s tom suspregnutom, strogo
kontroliranom tugom koju je Ian pokazao te nije znao kako da se nosi s
njom. Ian nije ni plakao ni bjesnio; cijelo tijelo i lice su mu se ukočili,
odupirući se nepodnošljivoj boli, odbijajući ju jer je osjećao da bi ga ona
mogla uništiti. Te noći, kad je Duncan napokon odlučio otići, Ian je stajao
pokraj prozora i zurio u tamu, sa svojim psom pod nogama. - Odvedi ju u
selo i daj ju nekome - rekao je Duncanu glasom konačnim kao smrt.
Duncan je zbunjeno zastao držeći ruku na kvaki. - Koga da odvedem?
- Psa.
- Ali rekao si da namjeravaš ostati ovdje barem pola godine kako bi
riješio neke stvari.
 - Vodi ju sa sobom - otresitim glasom je rekao Ian. U tom trenutku
Duncan je shvatio što Ian radi i toga se i pribojavao. - Iane, za ime Božje,
taj te pas obožava. Osim toga, pravit će ti društvo ovdje.
- Daj ju MacMurtyjevima u Calgorinu - odbrusio mu je Ian, a Duncan je
nevoljko poveo sa sobom psa koji se stalno opirao. Zapravo, tom
labradoru je oko vrata morao povezati uže da ga natjera da ide s njim.
Sljedeći tjedan neustrašiva Sjena pronašla je svoj put kroz okrug i
ponovno se pojavila u kolibi. Duncan je bio ondje te mu se grlo stegnulo od
boli kad je Ian odlučno odbio ičime pokazati da je svjestan prisutnosti tog
zbunjenog psa. Sutradan je Ian osobno vratio psa u Calgorin, zajedno s
Duncanom. Nakon što je Ian večerao s obitelji, Sjena je čekala da se Ian
popne na konja u dvorištu, no kad je krenula za njim, Ian se okrenuo i
strogo joj naredio da ostane.
Sjena je ostala jer Sjena nikada nije odbila poslušati Ianovu naredbu.
Duncan je ostao ondje još nekoliko sati, a kad je odlazio, Sjena je i
dalje sjedila na dvorištu i nakrenute glave prodorno gledala u zavoj na
cesti i čekala, kao da nije htjela vjerovati da ju je Ian stvarno namjeravao
ostaviti ondje.
Ali Ian se nikada nije vratio po nju. Tada je Duncan prvi put shvatio da
je Ianov um toliko moćan da može posve prevladati emocije kada on to
želi. Uz smirenu logiku Ian je nepovratno odlučio da se udalji od svega čiji
gubitak bi mu mogao nanijeti dodatnu bol. Slike roditelja i sestre pažljivo
je spakirao u sanduke, zajedno s njihovim stvarima i jedino što mu je bilo
ostalo od njih bila je koliba. I sjećanja.
Ubrzo nakon njihove smrti Ian je primio pismo od svojega djeda,
vojvode od Stanhopea. Dva desetljeća nakon što je razbaštinio svojega
sina jer se oženio Ianovom majkom, vojvoda mu je pisao želeći se iskupiti;
njegovo je pismo stiglo tri dana nakon požara, Ian ga je pročitao i bacio,
kao što je učinio i s desecima pisama koja je dobio tijekom posljednjih
jedanaest godina i koja su sva bila upućena njemu. Kad mu je netko učinio
nešto loše, Ian je bio surov i nepopustljiv poput ogoljelih brda i
nesmiljenih pustopoljina koji su ga okruživali.
On je bio i najtvrdoglavije ljudsko biće koje je Duncan ikada upoznao.
Dok je Ian bio dječak, zbog njegovog smirenog samopouzdanja, genijalnog
uma i tvrdoglavosti, njegovi su roditelji često razmišljali o njemu. Ianov
otac jednom je o svojemu nadarenom sinu u šali rekao: - Ian nam dopušta
da ga odgajamo zato što ga volimo, a ne zato što misli da smo pametniji od
njega. Već zna da nismo, ali ne želi nam to pokazati da nas ne povrijedi.
Kad se sve to uzme u obzir, zajedno s Ianovom sposobnošću da se
hladno udalji od svakoga tko ga povrijedi, Duncan se nije baš mnogo
nadao da će sada uspjeti smekšati Iana po pitanju njegovog djeda. Nije se
mogao osloniti ni na Ianov intelekt ni na njegove osjećaje, kad je vojvoda
od Stanhopea značio Ianu mnogo manje nego njegov labrador.
Izgubljen u svojim mislima, Duncan je mrzovoljno zurio u vatru, a
preko puta njega Ian je odložio svoje papire i znatiželjno ga gledao u tišini.
Naposljetku je rekao: - Budući da moje kuhanje nije bilo ništa gore nego
inače, pretpostavljam da iza tog tvog snažnog mrštenja stoji nešto drugo.
Duncan je kimnuo, i s izrazito lošom slutnjom ustao i prišao vatri,
razmišljajući o tome kako da započne. - Iane, pisao mi je tvoj djed - počeo
je vikar, gledajući kako Ianu s lica nestaje srdačan osmijeh, a lice mu
postaje kruto poput isklesanog kamena. - Zamolio me da posredujem i da
te nagovorim da se sastaneš s njim.
- Tratiš vrijeme - rekao je Ian ledenim glasom.
- On ti je obitelj - ponovno je pokušao Duncan.
- Moja cijela obitelj sjedi u ovoj sobi - odbrusio mu je Ian. - Ja ne
priznajem nikoga drugoga.
- Ti si mu jedini živući nasljednik - uporan je bio Duncan.
- To je njegov problem, a ne moj.
- On umire, Iane.
- Ne vjerujem u to.
- Ja mu vjerujem. Osim toga, da ti je majka živa, molila bi te da se
pomiriš s njim. Cijeli život ju je mučilo to što je razbaštinio tvojega oca
zato što se oženio s njom. Ne moram te podsjećati na to da je tvoja majka
bila moja jedina sestra. Volio sam ju i ako ja mogu oprostiti čovjeku koji ju
je povrijedio svojim postupcima, ne znam zašto ti ne možeš.
- Ti se baviš oprostima - zajedljivo je rekao Ian. - Ja ne. Ja vjerujem u
ono ”oko za oko, zub za zub”.
- Kažem ti da umire.
- A ja tebi kažem - Ian je jasno izgovorio svaku riječ - da mene nije
briga!
- Ako ne želiš prihvatiti titulu zbog osobnih razloga, učini to zbog
svojega oca. Njemu je ona s pravom pripadala, a takvo pravo ima i tvoj
budući sin. Ovo ti je posljednja prilika da popustiš, Iane. Tvoj djed dao mi
je dva tjedna da te nagovorim, prije nego što nasljednikom proglasi
nekoga drugoga. Ti si ovamo kasnio puna dva tjedna, tako da je možda već
kasno...
- Bilo je kasno prije jedanaest godina - odgovorio mu je Ian s ledenom
smirenošću, a potom se Ianov izraz lica naglo i iznenađujuće promijenio.
Brada mu više nije bila ukočena, te je počeo slagati papire u torbu. Kad je
to završio, pogledao je Duncana i tiho, ali razigrano rekao: - Vikaru, čaša ti
je prazna. Želiš li još?
Duncan je uzdahnuo i odmahnuo glavom. Bilo je gotovo, baš kako je
Duncan mislio da će biti. Toga se i pribojavao: Ian je iz misli potpuno
izbacio svojega djeda i ništa ga neće natjerati da se predomisli. Kad je
postao ovako smiren i srdačan, Duncan je već znao da više nikako neće
moći doprijeti do Iana. Budući da je već upropastio prvu večer sa svojim
nećakom, Duncan je zaključio da neće napraviti dodatnu štetu ako
spomene još jednu osjetljivu temu koja ga je mučila. - Iane, što se tiče
Elizabeth Cameron... Njezina je dadilja rekla neke stvari...
Na Ianovu licu opet se pojavio zabrinjavajuće srdačan, a opet
suzdržan osmijeh. - Ne moramo više razgovarati o tome, Duncane. Gotovo
je.
- Razgovor je gotov ili...
- Sve je gotovo.
- Meni nije tako izgledalo! - povikao je Duncan, doveden do ruba
Ianovom iritantnom smirenošću. - Onaj prizor koji sam vidio...
- Vidio si kraj.
Duncan je primijetio da je Ian to izgovorio s istom ubitačnom
konačnošću, s istom nevjerojatnom smirenošću s kojom je govorio o
svojemu djedu. Kao da je potpuno zadovoljan donesenom odlukom i kao
da nitko i ništa neće moći doprijeti do tog mjesta u njegovom mozgu gdje
je on pohranio tu odluku. S obzirom na Ianovu posljednju reakciju po
pitanju Elizabeth Cameron, očito ju je strpao u isti koš s vojvodom od
Stanhopea. Duncan je živčano uzeo bocu konjaka sa stola, koja je stajala
pokraj Ianovog lakta, te ga je natočio u čašu. - Nešto ti nikada nisam rekao
- ljutito mu je kazao.
- A to je? - pitao je Ian.
- Mrzim kad postaneš srdačan i ugodan. Radije bih da si bi jesan! Onda
barem znam da imam šanse doprijeti do tebe.
Duncan se još više uzrujao kad je Ian samo uzeo knjigu i nastavio
čitati.
 15.

Iane, možeš li otići do staje i pogledati zašto se Elizabeth tako dugo

zadržala? - pitao je vikar dok je stručno okretao komad slanine koji je
pržio u tavi. - Poslao sam ju onamo prije petnaest minuta da nam donese
jaja.
Ian je pokraj kamina ostavio drva koja je nosio, obrisao ruke i otišao
potražiti svoju kućnu gošću. Zastao je zbog prizora i zvukova koji su ga
dočekali na ulazu u staju. S rukama na kukovima, Elizabeth je ljutito
gledala kokoši koje su sjedile na jajima, mahale krilima i ljutito
kokodakale. - Nisam ja kriva! - vikala je. - Ja čak ni ne volim jaja. Zapravo,
ne volim ni kako kokoši mirišu. - Dok je govorila, na prstima je krišom
krenula naprijed, a glas joj je bio skrušen i molećiv. - A sada, ako mi lijepo
date četiri komada, ja ih čak neću ni jesti. Gledaj - dodala je i ispružila ruku
prema kokoši koja je mahala krilima - samo ću te na tren omesti. Samo ću
zavući ruku ovamo... Joj! - zavapila je kad ju je kokoš bijesno kljunom
udarila po zglobu.
Elizabeth je naglo maknula ruku, a onda se posramljeno okrenula kad
je čula Ianov podrugljiv glas: - Znaš, zapravo ti ne treba njezino
dopuštenje - rekao je i krenuo naprijed. Samo joj moraš pokazati tko je
glavni tako što joj priđeš i napraviš ovo...
Bez ikakve muke ukrao je dva jaja na kojima je sjedila kokoš, koja ga
uopće nije ni pokušala napasti; zatim je isti postupak ponovio ispod još
dvije kokoši. - Zar nisi nikada bila u kokošinjcu? - pitao je Ian, sa
suzdržanom ravnodušnošću primijetivši da je Elizabeth Cameron
prekrasna s tom razbarušenom kosom i s tim licem rumenim od bijesa.
- Ne - kratko je rekla. - Nisam. Kokoši smrde. Zahihotao je. - To je onda
to. Osjećaju što misliš o njima. Životinje imaju tu moć, znaš.
Elizabeth ga je brzo i znatiželjno pogledala te ju je preplavio neki
nelagodan, neobjašnjiv osjećaj da se on promijenio. Smiješio joj se, čak se i
šalio s njom, ali oči su mu bile bezizražajne. Dok su bili zajedno, u tim
zlatnim očima znala je vidjeti strast, ljutnju, pa čak i hladnoću. Ali nikada
se još nije dogodilo da nije vidjela ništa.
Više uopće nije bila sigurna u to što želi da on osjeća prema njoj, ali
bila je prilično sigurna da ne želi da ju gleda kao neku zabavnu neznanku.
- Hvala Bogu! - rekao je vikar kad su došli u kuću. - Osim ako ne volite
zagorjelu slaninu, sjedite za stol dok napravim jaja.
 - Elizabeth i ja baš volimo zagorjelu slaninu - našalio se Ian. Elizabeth
mu se dokono nasmiješila, no osjećala se sve nelagodnije.
- Kartaš li možda? - pitao ju je vikar kad je doručak bio pri kraju.
- Znam neke kartaške igre - odgovorila je.
- U tom slučaju, kad se vrate gospođica Throckmorton-Jones i Jake,
možda bismo jedne večere mogli kartati whist. Iane - dodao je - hoćeš li
nam se pridružiti?
Ian je točio kavu za peći te je rekao uz podrugljiv osmijeh: - Ne dolazi
u obzir. - Pogledavši Elizabeth, pojasnio je: - Duncan vara.
Zbog sulude pomisli da vikar vara na kartama, Elizabeth se zvonko
nasmijala. - Sigurna sam da to nije istina.
- Zapravo, Ian je potpuno u pravu, draga - priznao je Duncan i plaho
se nasmiješio. - No, nikada ne varam kad igram s ljudima. Varam kad
igram protiv karata: znaš, pasijans.
- Aha, to - rekla je Elizabeth i nasmijala se Ianu dok je prolazio pokraj
nje noseći šalicu. - I ja isto!
- No, znaš li kartati whist?
Kimnula je. - Aaron me naučio kartati tu igru kad sam imala dvanaest
godina, ali svejedno me uvijek pobijedi.
- Aaron? - pitao je vikar, smiješeći joj se.
- Naš kočijaš - pojasnila je Elizabeth, uvijek sretna kad može govoriti o
svojoj ”obitelji” s Havenhursta. - No, mnogo bolje mi ide šah, koji me
Bentner naučio.
- A on je?
- Naš batler.
- Shvaćam - rekao je vikar i zbog nečega je bio uporan.
- Igraš li možda domino?
- To je bila specijalnost gospođice Bodley - uz smiješak mu je rekla
Elizabeth. - Naše voditeljice kućanstva. Igrali smo ih mnogo puta, no ona
to shvaća vrlo ozbiljno i ima posebnu strategiju. Mene baš ne
oduševljavaju ravni komadi bjelokosti s točkama. No, znate, figurice u
šahu su mi mnogo zanimljivije. One pozivaju na ozbiljnu igru.
Ian se napokon ubacio u razgovor. Razigrano pogledavši ujaka,
pojasnio je: - Ledi Cameron je jako bogata mlada dama, Duncane, ako nisi
primijetio. - Tim tonom kao da je želio reći da je ona razmaženo derište
kojemu cijela vojska slugu stoji na raspolaganju i ispunjava svaku želju.
Elizabeth se ukočila, ne znajući je li ta uvreda koju je ona osjetila bila
namjerna ili uopće stvarna, a vikar je postojano pogledao Iana, kao da ne
odobrava ton kojim je uopće izrekao taj komentar, a zapravo ni sam
komentar.
Ian ga je ravnodušno pogledao, no zapravo je bio iznenađen zbog tog
verbalnog ujeda te je bio iskreno ljut na sebe što ga je uopće izrekao. Sinoć
je odlučio da više ništa ne želi osjećati prema Elizabeth i ta odluka je bila
konačna. To je značilo da ga ne bi trebala biti briga što je ona razmažena,
plitka aristokratkinja. No upravo ju je namjerno bocnuo, iako ona nije to
ničime zaslužila dok je sjedila preko puta njega, izgledajući gotovo previše
zamamno, s kosom povezanom u rep žarko žutom vrpcom, koju je
uskladila s haljinom. Ian je bio toliko ljut na sebe da je zaboravio o čemu
su uopće razgovarali.
- Što si se igrala s braćom i sestrama? - pitao ju je Duncan.
- Imala sam samo jednoga brata, a on je većinu vremena bio ili u školi
ili u Londonu.
Ali pretpostavljam da je u susjedstvu bilo druge djece - ljubazno je
rekao vikar.
Odmahnula je glavom, pijuckajući čaj. - Na posjedu je bilo tek
nekoliko zakupaca, koji nisu imali djece moje dobi. Znate, Havenhurst
nikada nije bio dobro navodnjavan. Moj otac smatrao je da nije vrijedno
troška, tako da je većina naših zakupaca otišla na neko plodnije tlo.
- S kime si se onda družila?
- Uglavnom sa slugama - rekla je Elizabeth. - Znali smo se dobro
zabaviti.
- A sada? - pitao je. - Kako se sada ondje zabavljaš?
Toliko ju je stručno uveo u razgovor da je Elizabeth odgovorila ne
birajući riječi i ne razmišljajući o tome kakve bi zaključke on kasnije
mogao izvući iz njih. - Uglavnom sam zaokupljena brigom o samom
posjedu.
- Djeluješ kao da uživaš u tome - uz smiješak je rekao.
- Uživam - odgovorila je. - Iznimno. Ustvari - povjerila mu se - znate li
u čemu najviše uživam?
- Ne mogu ni zamisliti.
- U cjenkanju dok kupujem namirnice i zalihe za kuću. To je nešto
nevjerojatno, ali Bentner, naš batler, kaže da imam poseban dar.
- Za cjenkanje? - zbunjeno je ponovio Duncan.
- To doživljavam kao nešto razumno i kao pomoć da se urazumi
nekoga drugoga - domišljato je rekla, zagrijavajući se za tu temu. - Na
primjer, ako seoski pekar želi napraviti jednu pitu, za to će mu, recimo,
biti potrebno sat vremena. E sada, od tih sat vremena, pola sata će
potrošiti na vađenje i mjerenje namirnica i potom na njihovo
pospremanje.
Vikar je oprezno kimnuo kao da se slaže, a Elizabeth je nastavila: - No,
ako želi napraviti dvanaest pita, za to mu neće trebati dvanaest puta više
vremena, s obzirom na to da će sve namirnice izvaditi i izmjeriti samo
jedanput, zar ne?
- Tako je, neće mu ni izbliza trebati toliko vremena.
- To i ja mislim! - veselo je rekla Elizabeth. - Zašto bih ja onda trebala
platiti dvanaest puta više, ako njemu nije trebalo dvanaest puta više
vremena da ih pripremi? A pri tome nismo uzeli u obzir ni činjenicu da
kad pravite nešto u velikim količinama, odmah i kupujete zalihe u velikim
količinama, što vas košta manje. Tako da bi barem jedna osoba trebala
manje platiti - dovršila je - ako je druga osoba razumna.
- To je nevjerojatno - iskreno je rekao vikar. - Nikada o tome nisam
razmišljao na taj način.
- Nažalost, nije ni seoski pekar - zahihotala je Elizabeth. - No mislim
da počinje mijenjati mišljenje. Više se ne skriva iza vreća s brašnom kad ja
dođem. - Elizabeth je sa zakašnjenjem shvatila da bi ju pronicljiv čovjek
kao što je vikar mogao krivo shvatiti, te je brzo dodala: - Zapravo, nije riječ
o troškovima, nego o principu. Shvaćate?
- Naravno - srdačno je rekao vikar. - Tvoj dom je sigurno divan.
Nasmiješiš se svaki put kad ga spomeneš.
- Divan je - rekla je Elizabeth, a dražesno se nasmiješila i vikaru i Ianu.
- To je prekrasno mjesto i gdje god da pogledate, vidjet ćete nešto lijepo.
Tamo su brežuljci i prekrasni parkovi te raskošni vrtovi - govorila je kad je
Ian uzeo tanjur i šalicu i ustao.
- Koliko je velika tvoja kuća? - druželjubivo je pitao vikar.
- Ima četrdeset jednu sobu - započela je.
- I siguran sam - bez dlake na jeziku je rekao Ian dok je stavljao tanjur
i šalicu blizu posude za pranje suđa - da su obložene krznom i optočene
dragim kamenjem veličine tvojega dlana. - Naglo se ukočio, ljutito
gledajući svoj odraz u prozoru.
- Naravno - odgovorila je Elizabeth s neprirodnim veseljem, gledajući
u Ianova ukočena leđa i ne želeći se povući pred njegovim ničim izazvanim
napadom. - Ondje su slike Rubensa i Gainsborougha, a dimnjaci su
Adamsovi. Tepisi su pak iz Perzije. - To je nekad bila istina, rekla si je kad
ju je savjest zapekla zbog tih laži, prije nego što je sve morala prodati
prošle godine kako bi namirila zajmodavce.
 Elizabeth se posve zbunila kad se Ian Thornton okrenuo prema njoj i
pogledao ju u te buntovne oči s neobičnim izrazom na lijepom licu te je,
umjesto da nastavi s napadom, mrzovoljno rekao:
- Ispričavam se, Elizabeth. Moji komentari nisu bili primjereni.
- Izjavivši tu neobičnu rečenicu, otišao je i rekao da namjerava cijeli
dan provesti u lovu.
Elizabeth je skrenula zapanjeni pogled s njegovih leđa, no vikar je
zurio za njim nekoliko dugih trenutaka. Potom se okrenuo i pogledao
Elizabeth. Na licu mu se polako pojavio čudan, zamišljen osmijeh od
kojega su mu zasvjetlucale smeđe oči te je i dalje gledao Elizabeth. - Ovaj...
Nešto nije u redu? - pitala je.
On se još jače nasmiješio i naslonio na stolicu, zamišljeno joj se
smiješeći. - Očito nije - odgovorio je, djelujući oduševljeno. - I ja sam zbog
toga iznimno zadovoljan.
Elizabeth se zapitala je li možda u ovoj obitelji ludost nasljedna, no
dobri maniri spriječili su ju da to ne kaže naglas. Umjesto toga, ustala je i
počela pospremati posuđe.
Kad je oprala i spremila posuđe, zanemarila je vikarovo protivljenje te
se prihvatila čišćenja prizemlja kolibe i laštenja namještaja. Prestala je s
poslovima kako bi ručala s vikarom, te ih je završila poslijepodne.
Oraspoložena zbog osjećaja da je napravila nešto iznimno korisno, stajala
je nasred kolibe i divila se rezultatu svojega truda.
- Učinila si čuda - rekao joj je. - No, sada kada si završila, inzistiram na
tome da iskoristiš ovo što je ostalo od lijepoga dana. - Elizabeth se vrlo
rado htjela okupati u toploj kupki, no s obzirom na to da je to u ovim
okolnostima bilo nemoguće, prihvatila je njegov prijedlog kao svoj drugi
izbor te je odlučila uživati u danu. Nebo je vani bilo vedro i plavo, zrak je
bio lagan i ugodan i Elizabeth je čeznutljivo pogledala u potok koji se
nalazio dolje. Čim se Ian vrati kući, otići će onamo i okupati se u potoku, a
to će joj biti prvi put da se kupa izvan četiri zida svoje sobe. No sada će
morati malo pričekati jer nije mogla riskirati s tim da on naiđe dok se ona
kupa.
Šetala je po dvorištu i uživala u pogledu, ali dan je bio neobično
dosadan bez Iana. Kad god je on bio prisutan, u zraku su se osjećale neke
čudne vibracije, a njezine su se emocije mahnito mijenjale. Dok mu je
jutros čistila kuću, što je odlučila napraviti i iz dosade i iz osjećaja
zahvalnosti, imala je osjećaj kao da je riječ o intimnom činu.
Stajala je na rubu grebeni i obujmila ruke oko sebe te je gledala u
daljinu. Vidjela je njegovo markantno lice i jantarne oči te se prisjetila
nježnosti u njegovom glasu jučer, kada ju je držao u naručju. Pitala se
kakav bi osjećaj bio biti u braku i imati ovakav udoban dom koji je
okružen takvim zapanjujućim krajolikom. Pitala se kakvu će ženu Ian
dovesti ovamo kao svoju suprugu te ih je zamišljala kako jedno pokraj
drugoga sjede na sofi ispred vatre, razgovaraju i zajedno sanjare.
Elizabeth se snažno upozorila u sebi. Razmišljala je poput... Poput
neke luđakinje! Upravo je zamislila kako ona sjedi na toj sofi pokraj njega!
Potisnuvši takve besramne misli, gledala je oko sebe, u potrazi za nečime
što bi joj moglo ispuniti vrijeme i odvratiti misli. Besciljno se okrenula i
pogledala gore prema šuškavom lišću... I onda ju je ugledala! Velika kuća
na drvetu bila je gotovo potpuno zaklonjena starim granama ogromnoga
drveta. Oči su joj zadivljeno zasjale te je povikala vikaru, koji je izašao van:
- To je kućica na drvu - objasnila mu je, u slučaju da on ne zna da se ona
nalazi ondje. - Mislite li da bi bilo u redu da ju malo pogledam?
Pretpostavljam da je pogled odozgora spektakularan.
Vikar je prešao dvorište i pogledao improvizirane ”stepenice”, koje su
se sastojale od ravnih starih dasaka pribijenih na ogromno drvo. - Možda
nije posve sigurno penjati se tim stepenicama.
- Ne brinite se zbog toga - veselo je rekla Elizabeth. - Elbert je uvijek
govorio da se penjem dobro poput majmuna.
- Tko je Elbert?
- Jedan od naših konjušara - pojasnila mu je. - On i još dvojica tesara
kod kuće su mi sagradili kućicu na drvetu.
Vikar je pogledao njezino ozareno lice i nije joj mogao uskratiti takav
mali užitak. - Valjda je u redu, ako obećaš da ćeš biti oprezna.
- Hoću, hoću. Obećajem.
Gledao je kako skida cipele. Nekoliko minuta je kružila oko drveta, a
onda je nestala na drugu stranu, gdje nije bilo stepenica. Duncan se
zaprepastio kad je vidio njezinu žutu podsuknju te je shvatio da se ona
penje na drvo bez pomoći starih dasaka. Htio ju je upozoriti, no onda je
shvatio da to nije potrebno: ona je s bezbrižnom nesputanošću već došla
do grana nasred drveta te je spretno išla prema kućici.
Elizabeth je stigla do kućice te se sagnula da uđe unutra. No, kad je
prošla kroz vrata, strop je bio dovoljno visok te je mogla stajati bez
saginjanja. Zbog toga je zaključila da je Ian Thornton sigurno bio visok i u
djetinjstvu. Sa zanimanjem je pogledala stari stol, stolicu i veliku, ravnu
drvenu kutiju koji su se nalazili u kućici. Obrisala je ruke i pogledala kroz
prozor na bočnoj strani kućice te je upijala raskoš doline i brda,
prekrivenih jarkim bojama gloga, trešnjinog cvijeta i zvončića, no potom
se okrenula da opet pogleda tu prostorijicu. Pogled joj je zastao na bijelo
obojanoj kutiji te je s poklopca obrisala prljavštinu i prašinu. Na poklopcu
su bile urezane riječi: ”Privatno vlasništvo Iana Thorntona. Otvarate na
vlastitu opasnost!” Kao da je mladi dječak smatrao da je pisano
upozorenje nedovoljno, ispod njega je još urezao i jezivu lubanju i
prekrižene kosti.
Elizabeth je zurila u kutiju, prisjećajući se svoje kućice na drvetu, gdje
je priređivala raskošne i samotne čajanke sa svojim lutkama. I ona je imala
svoj ”kovčeg s blagom”, iako na nju nije morala urezati lubanju i
prekrižene kosti. Na usnama joj se pojavio smiješak kad se pokušala
prisjetiti koja je točno blaga držala u tom velikom kovčegu sa sjajnim
mjedenim šarkama i zasunima. Prisjetila se ogrlice koju joj je darovao otac
kad je imala šest godina... I malog porculanskog servisa za čaj koji su joj
roditelji darovali za lutke kad je imala sedam godina... I vrpci za kosu
lutaka.
Pogled joj je opet odvukla pohabana kutija na stolu te je prihvatila
činjenicu da je taj muževan, nepopustljiv čovjek također bio dijete koje je
imalo tajno blago i koje se također možda igralo sa zamišljenim
prijateljima, poput nje. Protiv svoje volje i nalaganja savjesti, Elizabeth je
stavila ruku na zasun. Rekla si je da je kutija vjerojatno prazna, tako da
zapravo i nije njuškala.
Podigla je poklopac, a potom se iznenadila kad je ugledala sadržaj
kutije. Na vrhu se nalazilo žarko zeleno pero, pretpostavila je od papige.
Tu su se nalazila i tri siva kamena običnog izgleda, koja su, očito iz nekoga
razloga bila posebna dječaku Ianu jer su bili pažljivo ulašteni. Pokraj
kamenja nalazila se velika školjka s glatkim ružičastim unutarnjim
dijelom. Prisjetivši se školjke koju su njoj jednom donijeli roditelji,
Elizabeth ju je uzela i stavila na uho, osluškujući prigušenu huku mora;
zatim ju je pažljivo odložila i uzela obične olovke koje su bile razbacane na
dnu kutije. Ispod njih nalazilo se nešto što je izgledalo poput bloka za
crtanje. Elizabeth ga je uzela i podigla prvu stranicu. Oči su joj se
zadivljeno razrogačile kad je ugledala vješto izrađeni crtež olovkom
prekrasne djevojčice čija je dugačka kosa lepršala na vjetru, a u pozadini
se nalazilo more. Sjedila je na pijesku, podvivši noge pod sebe, a glavu je
spustila dok je proučavala veliku školjku koja je izgledala isto kao školjka
u kutiji. Sljedeći crtež prikazivao je tu istu djevojčicu, koja je postrance
gledala umjetnika i smiješila mu se kao da imaju neku smiješnu tajnu.
Elizabeth je bila zadivljena time kako je Ian olovkom prikazao njezinu
radost i veselje, kao i svaki detalj. Čak je i medaljon koji je djevojka nosila
oko vrata bio detaljno nacrtan.
Bilo je tu i drugih crteža, kao na primjer crteža jednog para za koji je
Elizabeth pretpostavila da su Ianovi roditelji. Tu su se nalazili i crteži
brodova i planina, pa čak i psa. Elizabeth je odmah prepoznala da je riječ o
labradoru te mu se nasmiješila. Podigao je uši i nakrenuo glavu, a oči su
mu bile sjajne, kao da ne može dočekati priliku da potrči svojemu
gospodaru.
 Toliko je bila zatečena osjetljivošću i vještinom prikazanim na
crtežima, da je nepomično stajala i pokušala prihvatiti tu iznenađujuću
Ianovu stranu. Trebalo joj je nekoliko minuta da se prene iz misli te je
primijetila posljednji predmet u kutiji: bila je to mala kožna vrećica. Bez
obzira na to što joj je vikar rekao da može istraživati ovdje koliko god želi,
Elizabeth je već imala osjećaj da nedopušteno zaviruje u Ianov osobni
život i znala je da ne bi trebala još dodatno pogoršati to njuškanjem i
zavirivanjem u vrećicu. S druge strane, poriv da sazna više o tom
zagonetnom muškarcu koji joj je život preokrenuo naglavačke otkako ga
je ugledala prije mnogo vremena, bio je toliko snažan da ga nije mogla
zanemariti. Otpustila je uzicu na kožnoj vrećici, okrenula ju, a u ruku joj je
ispao težak prsten. Elizabeth ga je proučavala, ne mogavši vjerovati
onome što vidi: na sredini masivnog zlatnog prstena svjetlucao je
ogroman smaragd četvrtastog oblika, a unutar smaragda nalazio se
zanimljiv zlatni grb s prikazom propetog lava. Iako nije bila stručnjak za
nakit, znala je da je takav prekrasno izrađen prsten pravi i da je strašno
vrijedan. Gledala je grb i uspoređivala ga s grbovima koje je morala
zapamtiti prije debija, ali iako joj je djelovao poznato, nije ga mogla
nikamo smjestiti. Zaključivši da je grb tu sigurno iz dekorativnih razloga,
Elizabeth je vratila prsten u kožnu vrećicu, potegnula uzicu i došla do
zaključka da Ianu on očito dok je bio dijete nije bio ništa važniji od tri
kamena i školjke; no ona je bila sigurna da će, ako ga Ian sada vidi, shvatiti
koliko je vrijedan i da se mora čuvati na nekom prikladnijem mjestu.
Trgnula se kad je shvatila da će se on sigurno ljutiti kad sazna da mu je
njuškala po stvarima, no svejedno mu je morala pokazati taj prsten.
Odlučila je ponijeti i blok za crtanje. Ti crteži bili su tako lijepo nacrtani da
su zaslužili da se urame, a ne da ostanu vani i propadnu.
Elizabeth je zatvorila kutiju i stavila ju uza zid, gdje ju je i pronašla te
se nasmiješila kad je ponovno ugledala lubanju i prekrižene kosti. Nije bila
svjesna toga da joj se srce još više smekšalo spram dječaka koji je svoje
snove donio ovamo i skrio ih u kovčeg s blagom. A njezino nježno srce u
ovom trenutku zanemarilo je činjenicu da se taj dječak pretvorio u
muškarca koji je često bio hladan i suzdržan. Elizabeth je odvezala vrpcu
iz kose i stavila ju oko struka; zatim je zataknula blok za improvizirani
pojas, a prsten je stavila na palac, jer ga nije imala kamo staviti dok silazi s
drveta.
Ian, koji se iz šume vraćao u dvorište, vidio je kako Elizabeth zalazi za
drvo i nestaje. U staji je ostavio divljač koju je ulovio i krenuo prema kući,
no onda se predomislio i otišao prema drvetu.
Stajao je ispod drveta držeći ruke na kukovima, te je gledao u strminu
obraslu mahovinom, koja je vodila prema potoku. Čelo mu se zbunjeno
namrštilo dok je razmišljao o tome kako se tako brzo mogla spustiti, da ju
on više ne vidi. Visoko iznad njegove glave, grane su počele šuštati i njihati
se, pa je Ian pogledao prema gore. Isprva nije vidio ništa, no od sljedećeg
se prizora morao zapitati je li s njegovim vidom sve u redu. Kroz grane je
virila jedna dugačka, gola, lijepo oblikovana noga koja je prstima
napipavala čvrstu granu na koju bi mogla stati. Pridružila joj se i druga
noga te su dvije noge ondje visjele u zraku.
Ian je podignuo ruke da uhvati kukove za koje su noge sigurno
pričvršćene, no onda je oklijevao jer se očito ona dobro snalazila bez ičije
pomoći. - Što, pobogu, radiš ondje? - pitao je.
- Silazim, naravno - čuo se Elizabethin glas kroz drveće. Ispružila je
prste na desnoj nozi kako bi dosegnula drvenu stepenicu te ju je napokon
dodirnula; potom se, dok ju je Ian gledao i dalje spreman da ju uhvati ako
padne, još malo spustila niz granu i uspjela i prstima lijeve noge dotaknuti
stepenicu.
Začuđen njezinom odvažnošću, kao i spretnošću, Ian se htio
odmaknuti da se ona spusti bez njegove pomoći, no trula stepenica na
kojoj je stajala je popustila. - Upomoć! - povikala je Elizabeth i s drveta
pala u snažne ruke koje su ju uhvatile za struk.
Okrenuta leđima prema njemu, Elizabeth je osjetila kako joj tijelo klizi
niz Ianova čvrsta prsa, ravan trbuh, a potom i niz njegova bedra. Silno
posramljena zbog svojeg nespretnog silaska, zbog dječačkog blaga koje je
otkrila njuškajući u kućici na drvetu i zbog čudnih osjećaja koji su
prostrujali njezinim tijelom dok je bila u tako intimnom dodiru s njim,
Elizabeth je dršćući udahnula i nelagodno se okrenula prema njemu. -
Njuškala sam po vašim stvarima - priznala je i pogledala ga svojim
zelenim očima. - Nadam se da se nećete ljutiti.
- Zašto bih se ljutio?
- Vidjela sam vaše crteže - priznala mu je, a budući da joj je srce još
bilo ispunjeno nježnošću zbog tog otkrića, s divljenjem je nastavila: -
Prekrasni su, zaista! Niste se trebali prihvatiti kockanja. Trebali ste biti
umjetnik! - Vidjela je kako je zbunjeno skupio oči, a kako bi ga uvjerila da
to iskreno misli, izvadila je blok iz svog ”pojasa” i sagnula se te ga pažljivo
otvorila na travi, izravnavajući listove. - Pogledajte ovo! - ustrajala je i
sjela pokraj crteža, smiješeći mu se.
Nakon što je malo oklijevao, Ian je čučnuo pokraj nje, gledajući njezin
čaroban osmijeh, a ne crteže.
- Ne gledate - nježno ga je prekorila i lijepo oblikovanim noktom
kucnula po prvom crtežu na kojemu je bila prikazana djevojčica. - Ne
mogu vjerovati koliko ste nadareni! Prikazali ste sve, do najsitnijih detalja.
Pa gotovo mogu osjetiti vjetar koji joj mrsi kosu, a u očima joj se vidi
osmijeh. - On je skrenuo pogled s njezinih očiju i pogledao u otvoreni blok,
a Elizabeth je zaprepašteno vidjela kako mu se osunčano lice mršti od boli
kad je ugledao crtež djevojčice.
Elizabeth je nekako po njegovom izrazu lica znala da je djevojčica
umrla. - Tko je ona bila? - tiho je pitala. Bol koju je vidjela je već nestala, a
njegovo lice već je bilo posve smireno kad ju je pogledao i tiho rekao: -
Moja sestra. - Oklijevao je i Elizabeth je na trenutak pomislila kako on više
ništa neće reći. No kad je ipak progovorio, dubok glas bio mu je neobično
neodlučan, kao da ne može govoriti o tome. - Poginula je u požaru kad je
imala jedanaest godina.
- Žao mi je - prošaputala je Elizabeth, a u očima joj se vidjelo
suosjećanje i toplina koju je osjećala. Nevoljko skrenuvši pogled s njegovih
očiju, bezuspješno je pokušala stvoriti bolje raspoloženje kad je okrenula
stranicu na crtež koji je bio pun života i raskošnog veselja. Na velikom
kamenu uz more sjedio je muškarac i grlio ženu; smiješio se gledajući
njezino podignuto lice, a ona je ruku držala na njegovoj, čime kao da mu
izražava beskrajnu ljubav. - Tko su ovi ljudi? - pitala je Elizabeth i
nasmiješila se kad je pokazala na crtež.
- Moji roditelji - odgovorio je Ian, ali nešto u njegovu glasu natjeralo ju
je da ga naglo pogleda. - Isti požar - smireno je dodao.
Elizabeth je okrenula glavu, osjećajući kako joj se u prsima stvara
bolna gruda.
- To se davno dogodilo - rekao je nakon jednog trenutka, a potom je
polako okrenuo stranicu. S crteža ga je gledao crni labrador. Kad je ovaj
put progovorio, u glasu mu se čuo lagani smiješak. - Pronašla bi sve što
sam upucao.
Svladavši svoje osjećaje, Elizabeth je pogledala crtež. - Imate
nevjerojatnu sposobnost prikazati bit stvari dok crtate, znate li to?
Obrve su mu se sumnjičavo, ali razigrano podigle, a onda je počeo
okretati stranice te je stao kad je došao do detaljnog crteža broda s četiri
jarbola. - To sam namjeravao izgraditi jednog dana - rekao joj je. - To sam
sam dizajnirao.
- Stvarno? - pitala je, djelujući zadivljeno, kako se i osjećala.
- Stvarno - odgovorio joj je uz smiješak. Smiješili su se jedno drugome
dok su im lica bila udaljena tek nekoliko centimetara, a potom mu je
pogled pao na njezina usta, a Elizabeth je osjetila kako joj srce od
nestrpljivog iščekivanja počinje brže udarati. Neprimjetno je spustio glavu
i Elizabeth je znala, bila je sigurna da će ju poljubiti. Ruka joj se
svojevoljno podigla da ga uhvati za zatiljak i privuče prema njezinim
ustima; no onda je taj čaroban trenutak naglo prekinut. Ian je iznenada
podigao glavu i ustao u jednom spretnom pokretu, ukočene brade.
Elizabeth je zatečeno uhvatila blok i pažljivo ga zatvorila. Potom je i ona
ustala. - Kasno je - rekla je da prikrije nelagodu i zbunjenost. - Voljela bih
se okupati u potoku prije nego što zahladi. Čekajte - rekla je i pažljivo
skinula prsten s palca te mu ga je potom ispružila. - Ovo sam pronašla u
istoj kutiji s crtežima - rekla je i stavila ga na njegov ispruženi dlan.
- Otac mi ga je dao kad sam bio dječak - usputno je rekao. Obavio ga je
dugačkim prstima i stavio u džep.
- Mislim da bi mogao biti vrlo vrijedan - rekla je Elizabeth,
razmišljajući o tome koliko bi mogao uložiti u dom i zemlju ako odluči
prodati prsten.
- Zapravo - ravnodušno je otezao Ian - potpuno je bezvrijedan.
 16.

Elizabeth je večera s Ianom i vikarom bila zagonetna i mučna, Ian je sa

svojim ujakom razgovarao kao da se između njih dvoje nije dogodilo baš
ništa značajno, dok su Elizabethine misli bile uzburkane zbog osjećaja koje
nije mogla ni razumjeti ni prevladati. Svaki put kad bi ju Ian pogledao tim
jantarnim očima, njezino srce počelo bi brzo udarati. Kad god ju nije
gledao, njezin bi pogled odlutao na njegova usta, a ona bi se prisjetila kako
su te usne jučer bile prilijepljene uz njezine. Prinio je čašu s vinom
usnama, a ona je gledala te dugačke, jake prste koji su s bolnom nježnošću
klizili po njezinom obrazu i ispreplitali se po njezinoj kosi.
Prije dvije godine ju je uspio očarati; sada je bila mudrija. Ona je znala
da je on razvratan, no svejedno joj srce to nije htjelo povjerovati. Dok mu
je jučer bila u naručju, imala je osjećaj da mu je ona posebna i da Ian ne
samo da ju želi blizu sebe, nego mu je ona uistinu potrebna.
Elizabeth, to je vrlo tašto i vrlo blesavo, oštro se prekorila. Iskusni
razvratnici i vješti ljubavnici sigurno su znali kako postići da se svaka žena
u njihovom naručju osjeća posebno. Sigurno su u jednom trenutku ljubili
ženu s neutaživom strašću, a kad je ta strast nestala, zaboravili su da ta
žena uopće postoji. Kao što je to davno čula, raskalašenjak bi hinio silno
zanimanje za svoj plijen, a zatim bi ga bez grižnje savjesti ostavio čim bi to
zanimanje iščeznulo, a upravo to je Ian sada radio. To nije bila utješna
pomisao, a Elizabeth je silno bila potrebna neka utjeha, kako se sumrak
pretvorio u noć i kako se večera otegnula, a Ian naočigled nije bio svjestan
njezine prisutnosti. Objed je napokon bio gotov; baš je htjela pospremati
stol kad je pogledala u Iana i obamrla od iznenađenja kad je vidjela kako
Ianov pogled prelazi preko njezinog obraza i brade i zaustavlja se na
njezinim ustima. Naglo je skrenuo pogled, a Elizabeth je ustala da
pospremi stol.
- Ja ću pomoći - ponudio se vikar. - To je pošteno, budući da ste ti i Ian
napravili sve ostalo.
- Ne dolazi u obzir - zadirkivala ga je Elizabeth i po četvrti put u
svojemu životu povezala krpu oko struka i oprala posuđe. Muškarci su iza
nje ostali sjediti za stolom i razgovarati o ljudima koje je Ian očito
godinama poznavao. Iako su obojica zaboravila da je ona prisutna, ona se
osjećala neobično sretno i zadovoljno što je slušala njihov razgovor.
Kad je bila gotova, objesila je krpu na kvaku na vratima i sjela na
stolicu pokraj kamina. Odande je jasno mogla gledati Iana, da ju on ne vidi.
S obzirom na to da je mogla pisati jedino Alex i da joj nije mogla napisati
što se uistinu događa jer bi Ian mogao vidjeti pismo, Elizabeth se pokušala
usredotočiti na opisivanje Škotske i kolibe, no pisala je odsutno jer je
mislila na Iana, a ne na pismo. Na neki način djelovalo joj je pogrešno što
on sada živi ovdje, na ovom samotnom mjestu. Barem bi dio vremena
trebao posvetiti odlaženju na balove i šetanju po vrtovima u svojim
prekrasno skrojenim crnim odijelima, zbog čega bi ženska srca počela
kucati tri puta brže. Blago se nasmiješila u sebi jer je pokušala biti
ravnodušna te si je rekla da muškarci poput Iana Thorntona čine društvu
veliku uslugu, jer su drugi mogli zuriti u njih, diviti im se, pa čak ih se i
plašiti. Bez takvih muškaraca žene ne bi imale o čemu sanjati. I ne bi imale
za čime žaliti, podsjetila se.
Ian se nije ni okrenuo da ju pogleda, pa nije bilo ni čudno kad se
Elizabeth iznenađeno trgnula kad je Ian rekao ni ne pogledavši ju: - Večer
je prekrasna, Elizabeth. Ako možeš odgoditi pisanje pisma, bi li se htjela
malo prošetati?
- Prošetati? - ponovila je, zatečena zbog spoznaje da je i on očito bio
svjestan toga što ona radi, kao što je i ona bila svjesna onoga što on radi. -
Vani je mrak - nepromišljeno je rekla, gledajući njegovo ravnodušno lice
kad je ustao i prišao joj. Nadvio se nad njom i ona ni po čemu na njegovom
lijepom licu nije mogla iščitati da on iskreno želi nekamo ići s njom.
Neodlučno je pogledala vikara, koji je podržao Ianov prijedlog. - Šetnja je
vrlo dobra - rekao je Duncan i ustao - jer je korisna za probavu, znaš.
Elizabeth je popustila i nasmiješila se sjedokosom čovjeku. - Idem
samo gore po šal. Da i vama nešto donesem, gospodine?
- Ne, meni neće trebati - rekao je i naborao nos. - Ja ne volim noću
lutati uokolo. - Sa zakašnjenjem je shvatio da otvoreno krši svoje dužnosti
pratitelja te je brzo dodao: - Osim toga, vid mi više nije tako dobar kao
prije. - A onda je pokvario taj izgovor podigavši knjigu koju je ranije čitao i
bez očite potrebe za naočalama sjeo na stolicu i počeo ju čitati pod
svjetlom svijeća.
Noćni zrak bio je prohladan, a Elizabeth je vuneni šal malo snažnije
stegnula oko sebe. Dok su polako šetali prostorom iza kuće, Ian nije ništa
govorio.
- Pun je mjesec - rekla je nakon nekoliko minuta, gledajući ogroman
žuti krug. Kad on nije ništa komentirao, razmišljala je što drugo da kaže te
je nesvjesno izrekla ono što joj je bilo na pameti: - Ne mogu vjerovati da
sam stvarno u Škotskoj.
- Ni ja. - Hodali su niz brdo, po puteljku koji je on očito znao napamet,
a iza njih svjetlo iz kolibe je polako počelo iščezavati dok nije potpuno
nestalo.
 Nakon nekoliko tihih minuta zaobišli su brdo, a ispred njih iznenada
nije bilo ništa osim tame u dolini daleko ispod njih, lagane strmine brda
iza njih, malog proplanka s lijeve strane i zvjezdanog tepiha iznad njih. Ian
je ondje stao i gurnuo ruke u džepove te je zurio u dolinu. Ne znajući
kakve je točno volje, Elizabeth je prešla nekoliko koraka do kraja puteljka
s lijeve strane i potom stala jer nije imala kamo ići. Ovdje kao da je bilo
hladnije te je odsutno još čvršće stegnula šal oko ramena, krišom
pogledavši Iana. Na mjesečini mu je profil djelovao surovo te je podigao
ruku i njome počeo masirati mišiće na zatiljku, kao da su napeti.
- Mislim da bismo se trebali Vratiti - rekla je kad je prošlo nekoliko
minuta, a njegova šutnja je postala neugodna.
Ian joj je odgovorio nakrenuvši glavu i sklopivši oči, te je izgledao kao
čovjek koji se snažno bori sam sa sobom. - Zašto? - pitao je, i dalje u tom
čudnom položaju.
- Zato što više nemamo kuda šetati - odgovorila je, izrekavši ono što je
bilo očito.
- Nismo izašli da šetamo - ravnodušno je rekao. Elizabeth je počela
gubiti osjećaj sigurnosti. - Nismo?
- Znaš da nismo.
- Pa... Zašto smo onda ovdje? - pitala je.
- Zato što smo htjeli biti sami.
Prestravljena mogućnošću da je on nekako pročitao njezine misli
tijekom večere, nelagodno je pitala: - Zašto mislite da želim biti sama s
vama?
Okrenuo je glavu prema njoj i prodorno ju pogledao. - Dođi ovamo i
pokazat ću ti zašto.
Cijelo joj se tijelo počelo tresti zbog pomiješanih osjećaja šoka, želje i
straha, no nekako je ostala pribrana uma. Jedno je bilo željeti da ju poljubi
u kolibi, u blizini vikara, no nešto posve drugo bilo je da to učini ovdje, na
potpunoj osami, gdje ga ništa ne može spriječiti da napravi nešto
neprimjereno. To je bilo mnogo opasnije. Mnogo više zastrašujuće. A s
obzirom na njezino ponašanje u Engleskoj, nije ga sada mogla ni okriviti
zbog toga što je mislio da ona to želi. Očajno se boreći da zanemari njegov
senzualan pogled, Elizabeth je duboko udahnula, dršćući. - Gospodine
Thorntone - tiho je započela.
- Zovem se Ian - prekinuo ju je. - S obzirom na to da se već dugo
poznajemo, a da ne spominjem sve što se dogodilo između nas, nije li malo
smiješno da me zoveš ”gospodine Thorntone”?
Zanemarivši njegov ton, Elizabeth je pokušala zvučati nepristrano i
nastaviti s onim što je počela. - Nekoć sam krivila isključivo vas za ono što
se dogodilo onog vikenda kad smo bili zajedno - tiho je počela. - Ali sada
mi je sve malo jasnije. - Prekinula je taj hrabri govor da gutne slinu i onda
je brzo nastavila: - Istina je da su moji postupci one prve večeri kad smo se
upoznali bili blesavi... Ne, besramni. - Elizabeth je stala, znajući da se
djelomično može izgovoriti time da je učinila to zato da njezine prijateljice
ne izgube okladu, ali on bi to nesumnjivo smatrao ponižavajućim i
uvredljivim, a ona je silno htjela izgladiti stvari među njima, a ne ih još
dodatno pogoršati. Tako da je neodlučno nastavila: - Svaki put kad smo
nakon toga bili sami, ponašala sam se kao besramna bludnica. Ne mogu
posve okriviti vas što ste mislili da sam upravo to.
Glas mu je bio posve ironičan. - Zar sam to mislio, Elizabeth?
Zadrhtala je kad je svojim dubokim glasom izgovorio njezino ime u tami,
čudno ju gledajući preko daljine koja ih je razdvajala.
- Ovaj... Što drugo ste mogli misliti?
Gurnuvši ruke u džepove, potpuno se okrenuo prema njoj. - Mislio
sam - kroz zube je izustio - da ne samo da si prekrasna, nego da si i
zamamno nevina. Da sam mislio da tada u vrtu shvaćaš što tražiš od
muškarca mojih godina i mojeg ugleda kad očijukaš s njim, prihvatio bih
tvoju ponudu, ali ne bismo baš plesali.
Elizabeth ga je pogledala razjapljenih usta. - Ne vjerujem vam.
- Što ne vjeruješ? Da sam te htio odvući iza živice tada i uzeti te u
naručje? Ili da sam bio dovoljno savjestan da zanemarim taj nečasni
poriv?
Elizabethinim rukama i nogama polako je počela strujati izdajnička
toplina, a ona se svim snagama pokušala oduprijeti toj slabosti. - Što se
onda dogodilo vašoj savjesti u drvosječinoj kolibi? Kad sam ušla, znali ste
da sam mislila da ste već otišli.
- Zašto si ostala - glatko je uzvratio - kad si shvatila da sam još ondje?
U zbunjenom očaju Elizabeth je sklonila kosu s čela. - Znam da nisam
smjela ostati - priznala je. - Ne znam zašto sam ipak ostala.
- Ostala si iz istog razloga kao i ja - izravno joj je rekao. - Željeli smo
jedno drugo.
- To nije bilo ispravno - pobunila se pomalo mahnito. - To je bilo
opasno i... Blesavo!
- Blesavo ili ne - turobno je rekao - želio sam te. I sada te želim. -
Elizabeth je pogriješila što ga je pogledala, a njegove jantarne oči zarobile
su njezine protiv njezine volje. Šal koji je držala toliko čvrsto kao da će ju
on spasiti skliznuo je iz njezine slabašne ruke te je visio, ali Elizabeth to
nije primijetila.
 - Ni ti ni ja nemamo ništa od toga da se nastavimo pretvarati da je
vikend u Engleskoj završen i zaboravljen - izravno je rekao. - Jučer smo
vidjeli da nije gotov i da nikada nije ni zaboravljen. Ja sam te se često
prisjećao cijelo ovo vrijeme, a vraški sam siguran i da si ti mislila na mene.
Elizabeth je htjela to poreći; imala je osjećaj da će mu se, ako to učini,
toliko zgaditi da će se Ian smjesta okrenuti i otići. Podigla je bradu, ne
mogavši skrenuti pogled s njegovih očiju, ali bila je previše pogođena
onime što joj je sada priznao da bi mu lagala. - U redu - rekla je drhtavim
glasom - pobijedili ste. Nisam nikada zaboravila ni vas ni taj vikend. Kako
sam i mogla? - dodala je u svoju obranu.
On se nasmiješio zbog njezinog ljutitog odgovora, a glas mu je postao
malo nježniji, poput grubog baršuna. - Dođi ovamo, Elizabeth.
- Zašto? - prošaputala je drhtavim glasom.
- Tako da možemo dovršiti ono što smo započeli onog vikenda.
Elizabeth je od užasa i silnog uzbuđenja nepomično zurila u njega, te je
bjesomučno odmahnula glavom kako bi ga odbila.
- Neću te prisiljavati - tiho je rekao - niti ću te siliti na išta što ne želiš
dok budeš u mojem zagrljaju. Dobro razmisli o tome - upozorio ju je - jer
ako mi sada dođeš, ujutro si nećeš moći reći da sam te natjerao na to
protiv tvoje volje ili da nisi znala što će se dogoditi. Jučer ni ti ni ja nismo
znali što će se dogoditi. Ali sada znamo.
Neki tihi, izdajnički glas govorio joj je da ga posluša, podsjetio ju je da
je nakon javne kazne zbog njihovog sastanka u stakleniku imala pravo na
nekoliko zabranjenih strastvenih poljubaca ako to želi. No drugi glas ju je
upozorio da ne smije opet prekršiti pravila. - Ja... Ne mogu - tiho je
zavapila.
- Razdvaja nas samo četiri koraka da ponovimo ono što se dogodilo
prije godinu i pol - rekao je.
Elizabeth je gutnula slinu. - Zar se ne možemo naći na pola puta?
Gotovo ga je pokolebalo to dražesno pitanje, ali uspio je odmahnuti
glavom. - Ovaj put ne. Želim te, ali ne želim da me ujutro gledaš kao da
sam čudovište. Ako me želiš, moraš mi sama doći u naručje.
- Ja ne znam što želim - zavapila je Elizabeth, pomalo mahnito
pogledavši u dolinu ispod njih, kao da je htjela skočiti prema njoj.
- Dođi ovamo - pozvao ju je promuklim glasom - pa ću ti pokazati.
Nije ju osvojio tim riječima, nego tonom kojim ih je izgovorio. Kao da
ju tjera volja snažnija od njezine, Elizabeth je krenula naprijed i bacila mu
se u ruke koje su se zapanjujućom snagom stegnule oko nje. - Nisam
mislio da ćeš to učiniti - grubo joj je šapnuo u kosu.
 Tim tonom kao da ju je pohvalio zbog njezine hrabrosti, a Elizabeth se
uhvatila za to kad je podigla glavu i pogledala ga. Njegov strastveni pogled
spustio se na njezina usta i ostao ondje, a Elizabeth je osjetila kako ju
oblijeva vrućina istog trenutka kad su se njegove usne obrušile na njezine,
strastveno ih poljubivši. Ruke je zabio u njezina leđa, oblikujući njezino
gipko tijelo uz krute obrise svojega tijela, a Elizabeth je hranila njegovu
strast. Uz tiho stenjanje od očaja, rukama je prelazila preko njegovih prsa
dok nije došla do vrata, te je zarila prste u njegovu meku kosu na zatiljku,
privijajući se uz njega. Kad se priljubila uz njega, njegovo moćno tijelo je
zadrhtalo, te je usnama počeo razdvajati njezine. Žurno i strastveno je
gurnuo jezik u njezina usta, a njihova uspavana strast je buknula. Ne
mareći za to što radi, Ian ju je natjerao da mu uzvrati tu senzualnu strast
koju je on njoj davao, gurajući joj jezik u usta dok Elizabeth nije počela
jednako sudjelovati u tom bezbožnom poljupcu. Izgubljena u uzavreloj
čaroliji, jezikom je dodirnula njegove usne i osjetila njegov dah na svojim
usnama, potom je nesigurno oklijevala... On ju je još strastvenije počeo
ljubiti. - Da - promuklo je prošaputao, a kad je ona to ponovila, on je
zastenjao od užitka.
Ian ju je ljubio i ljubio dok mu ona nije zarila nokte u leđa i dok nije
počela plitko disati, no on svejedno nije mogao prestati. Ponovno ga je
obuzeo isti poriv od prije dvije godine te ju je ljubio dok ona nije počela
stenjati i meškoljiti mu se u naručju, a njega je požuda obuzimala u vrućim
plimnim valovima. Odvojivši usne od njezinih, klizio je njima po njezinu
obrazu, a jezikom je tražio unutarnju šupljinu njezina uha, dok je rukom
tražio njezinu dojku. Ona se iznenađeno trgnula zbog tog intimnog dodira,
a zbog te nevine reakcije on se prigušeno nasmijao, no istodobno ga je
preplavio novi nalet čiste požude zbog kojeg je gotovo pao na koljena.
Zbog čistog samoočuvanja, natjerao je ruke da prestanu s ugodnom
mukom milovanja njezinih grudi, no usnama je opet počeo tražiti njezine i
kliziti po njezinim razdvojenim usnama, ali ovaj put nježnije, kao da ih
miluje. I onda je opet sve počelo.
Cijelu vječnost kasnije je podigao glavu, dok mu je krv udarala u
ušima, srce nekontrolirano lupalo, a disanje mu je bilo otežano. Elizabeth
je ostala u njegovu naručju; uzavreli obraz naslonila je na njegova prsa,
zamamno tijelo privila je uz njegovo i drhtala nakon najsilovitije,
neobjašnjive strasti koju je Ian ikad doživio.
Do sada se uspio uvjeriti da su sjećanja na strast koja se dogodila
između njih u Engleskoj bila umišljena, pretjerana. Ali ovo večeras nadišlo
je njegova sjećanja. Nadišlo je sve što je ikada osjetio. Zurio je u tamu
iznad njezine glave, pokušavajući ignorirati osjećaj koji ga je preplavio
dok ju je grlio.
 Elizabeth je na uhu čula kako mu otkucaji srca usporavaju, kako mu
se disanje smiruje i kako zvukovi noći počinju prodirati do njezinih
omamljenih osjetila. Vjetar je mrsio duge vlati trave, a on ju je umirujuće
milovao po leđima. Na oči su joj navrle suze od čiste zbunjenosti te je
protrljala obraz o njegova čvrsta prsa, kako bi obrisala suze, dok je Ian to
doživio kao iznimno nježno milovanje. Dršćući je uzdahnula i pokušala ga
pitati zašto joj se to događa. - Zašto? - šapnula mu je u prsa.
Ian je čuo njezin shrvan glas te je shvatio njezino pitanje, jer se i on to
isto pitao. Zašto se ta eksplozija strasti dogodila svaki put kad bi ju
dotaknuo, zašto je mogao izgubiti razum zbog ove Engleskinje? - Ne znam
- rekao je, a glas je i njemu samome djelovao otresito i neprirodno. -
Ponekad se to jednostavno dogodi - krivim ljudima na krivom mjestu, u
sebi je dodao. U Engleskoj je toliko bio zaluđen njome da ju je u dva dana
dvaput zaprosio. Sjećao se svake riječi njezinog odgovora. Nekoliko
trenutaka nakon što mu se topila u naručju i ljubila ga istom tom očajnom
strašću kao večeras, rekao je:
Tvoj otac će se možda usprotiviti našem braku, čak i kad shvati da ću se
moći brinuti o tebi u budućnosti.
Elizabeth se naslonila na njegove ruke i razigrano se nasmiješila:
Kako ćete se brinuti o meni, gospodine? Hoćete li mi obećati da ćete mi
kupiti rubin veličine mojega dlana, kao što je to učinio vikont Mondevale? Ili
kaput od samurovine da mi prekrije leđa, kao što mi je obećao lord Seabury?
To želiš?, pitao je, ne mogavši vjerovati da je toliko koristoljubiva da
budućeg muža bira prema mogućnosti tko joj može pokloniti najskuplje
drago kamenje ili najraskošnije krzno.
Naravno, odgovorila je. Nije li to što sve žene žele, a sva gospoda im to
obećavaju?
Barem joj je trebalo odati priznanje što je bila iskrena, Ian je pomislio,
odupirući se naletu gađenja. Kada malo bolje razmisli o tome, divio se
njezinoj hrabrosti, kad već ne i kriterijima.
Pogledao je Elizabeth i vidio da ga gleda svojim zabrinutim zelenim
očima, koje su bile nježne i prijetvorno nevine. - Ne brini - ravnodušno je
rekao kad ju je uhvatio za ruku i krenuo s njom prema kući. - Ovaj put te
neću zaprositi kao što sam to učinio nakon naših susreta u Engleskoj. Brak
ne dolazi u obzir. Između ostalog, ove sezone mi je ponestalo velikih
rubina i skupocjenog krzna.
Unatoč njegovom šaljivom tonu, Elizabeth se smučilo zbog toga kako
su te riječi sada ružno zazvučale, iako ih tada uopće nije izrekla zbog toga
što je htjela drago kamenje i krzno. No trebalo mu je odati priznanje,
očajno je zaključila, jer se očito nije uvrijedio zbog toga. Očito je u
avanturama među članovima visokog društva pravilo bilo da nitko ništa
ne shvaća ozbiljno.
- Tko je glavni kandidat ovih dana? - pitao je tim istim šaljivim tonom
kad se na vidiku pojavila koliba. - Sigurno postoji netko bolji od Belhavena
i Marchmana.
Elizabeth se hrabro borila da jednako smireno prijeđe iz raspoloženja
uzavrele strasti u ravnodušnost, što je njemu očito bilo vrlo lako. No nije
bila tako uspješna kao on, jer je njezin opušteni ton bio prožet
zbunjenošću. - Moj stric glavnim kandidatom smatra muškarca koji ima
najvišu titulu i zatim najviše novca.
- Naravno - ironično je rekao. - A u tom slučaju izgleda da je
Marchman taj sretnik.
Zbog njegovog nemarenja za nju, Elizabeth je srce zaboljelo na
grozan, neobjašnjiv način. Podigla je bradu u samoobranu. - Zapravo, ne
tražim supruga - priopćila mu je, pokušavajući zvučati jednako
ravnodušno i šaljivo kao i on. - Možda ću se morati udati za nekoga ako ne
nadmudrim strica, ali došla sam do zaključka da bih se najradije udala za
muškarca koji je mnogo stariji od mene.
- I koji je pritom slijep - zajedljivo je rekao - pa s vremena ne vrijeme
neće primijetiti neku avanturu?
- Htjela sam reći - priopćila mu je turobno ga pogledavši - da želim
svoju slobodu. Samostalnost. A to mi mladi suprug vjerojatno neće dati,
dok bi stariji mogao.
- Samostalnost je sve što će ti stariji muškarac moći dati - izravno je
rekao Ian.
- To mi je dovoljno - rekla je. - Dosta mi je toga da me muškarci vuku
za nos. Želim se brinuti za Havenhurst i raditi ono što me volja.
- Udaj se za starca - glatko je dodao Ian - i bit ćeš posljednja iz loze
Cameron.
Ona ga je zbunjeno pogledala.
- S njim nećeš moći imati djecu.
- Aha, to - rekla je Elizabeth, osjećajući se pomalo poraženo i
zbunjeno. - O tome još nisam razmišljala.
- Javi mi kad razmisliš - odgovorio je Ian sa zajedljivim sarkazmom, a
više mu nije bila ni zabavna ni zamamna. - To je vrlo vrijedna spoznaja.
Elizabeth se nije obazirala na to. Još o tome nije razmišljala zato što je
tu besramnu odluku donijela tek sad, nakon što ju je Ian Thornton nježno
držao u naručju u jednom trenu, da bi se u drugom trenu iz nekog
neobjašnjivog razloga ponašao prema njoj kao da mu je ona neka zabavna
razonoda, a potom kao da je vrijedna prezira. To je sve bilo previše
zbunjujuće, previše bolno, previše nerazumljivo. Ovo malo iskustva što je
imala s osobama suprotnog spola pokazalo joj je da je riječ o posve
nepredvidivim, nepouzdanim ljudima. Od njezinog oca i brata do vikonta
Mondevalea koji se htio oženiti s njom i Iana Thorntona koji nije. Jedino se
mogla pouzdati u svojega strica da će se uvijek isto ponašati. On je barem
uvijek bio jednako bešćutan i hladan.
Kako bi što prije pobjegla u osamu svoje sobe, Elizabeth je Ianu
hladno poželjela laku noć čim su prešli preko praga kolibe, a onda je
prošla pokraj visokog naslonjača, ni ne primijetivši da ondje sjedi vikar i
gledaju sa zbunjenim i zabrinutim izrazom lica. - Sigurno si uživao u šetnji,
Iane - rekao je kad su se vrata gore zatvorila.
Ian se lagano ukočio dok je točio preostalu kavu u šalicu te je
pogledao preko ramena. Jedan kratak pogled na izraz lica njegovog ujaka
bio mu je dovoljan da zaključi da je stariji muškarac dobro znao da je Ian
izveo Elizabeth u šetnju zbog požude, a ne zbog želje za svježim zrakom. -
Što ti misliš? - uzrujano je pitao.
- Mislim da ju uzastopno i namjerno uznemiruješ, a obično se ne
ponašaš tako sa ženama.
- Kod Elizabeth Cameron nema ničeg običnog.
- U potpunosti se slažem - rekao je vikar sa smijehom u glasu.
Zatvorio je knjigu i odložio ju. - Također mislim da ju strašno privlačiš, kao
i ona tebe. To je potpuno jasno.
- Onda bi čovjeku s takvom moći opažanja također trebalo biti
jednako jasno - Ian je rekao tihim, neumoljivim glasom - da si uopće ne
odgovaramo. Nema smisla razgovarati o tome jer ću se oženiti s drugom
ženom.
Duncan je otvorio usta da to komentira, ali je odustao kad je ugledao
Ianov izraz lica.
 17.

Ian je sutradan ujutro otišao u lov čim je svanulo, a Duncan je iskoristio

njegovu odsutnost da od Elizabeth pokuša izvući odgovore na neka
pitanja koja su ga brinula. Uzastopno i bezuspješno ju je ispitivao o tome
kako je upoznala Iana u Engleskoj, kakav je život vodila ondje i tako dalje.
No, kad je doručak bio pri kraju, svi odgovori bili su vrlo kratki i općeniti,
a imao je osjećaj da su ga oni trebali navesti na to da joj povjeruje da je
vodila posve lagodan i površan život. Na kraju mu je pokušala odvući
pozornost ispitujući ga o Ianovim crtežima.
U nadi da će mu se povjeriti ako malo bolje shvati Iana, Duncan joj je
čak ispričao kako se Ian nosio s tugom nakon pogibije obitelji i zašto je
otjerao svog labradora. No ta taktika mu nije bila uspješna; iako je
pokazala suosjećanje i zaprepaštenost dok je slušala tu priču, nije bila
nimalo sklonija tome da otkrije išta više o sebi nego prije.
Što se pak ticalo Elizabeth, nije mogla dočekati da doručkuju pa da
može pobjeći od njegovog prodornog pogleda i znatiželjnih pitanja.
Usprkos njegovoj ljubaznosti i izravnosti tipičnoj za Škote, vjerovala je da
je i on izrazito pronicljiv čovjek koji ne odustaje lako kad odluči prodrijeti
do srži nekog problema. Čim je pospremila posuđe, pobjegla je raditi u vrt,
no on se pojavio ondje nekoliko minuta kasnije, sa zabrinutim izrazom
lica. - Stigao je tvoj kočijaš - rekao je. - Donio ti je hitnu poruku od strica.
Elizabeth je prošla jeza kad je ustala i pojurila u kuću, gdje ju je čekao
Aaron.
- Aarone? - rekla je. - Što je bilo? Kako si, pobogu, uspio dovesti kočiju
ovamo?
Kao odgovor na prvo pitanje dao joj je sklopljenu poruku. A kao
odgovor na drugo pitanje grubo je rekao: - Vaš stric toliko je silno želio da
krenete kući da nam je rekao da unajmimo što god trebamo, kako bi vas
žurno mogli vratiti. Ondje su dva konja: jedan za vas i jedan za gospođicu
Throckmorton-Jones, a na cesti nas čeka kočija kojom se možemo vratiti
do prenoćišta, gdje nas pak čeka vaša kočija kojom ćemo vas vratiti kući.
Elizabeth je odsutno kimnula, otvorila poruku i užasnuto zurila u nju.
”Elizabeth”, napisao je njezin stric, ”smjesta se vrati kući. Belhaven te
zaprosio. Nema potrebe tratiti vrijeme u Škotskoj. Kao što znaš, Belhavena
bih izabrao prije Thorntona.” Očito očekujući da će ona pokušati
odugovlačiti, dodao je: ”Ako se vratiš u roku od tjedan dana, moći ćeš
sudjelovati u pregovorima oko zaruka. U protivnom ću ja to učiniti bez
tebe, na što imam pravo kao tvoj skrbnik.”
 Elizabeth je zgužvala poruku u ruci i gledala u šaku dok joj je srce
počelo lupati od bespomoćnog očaja. Podigla je pogled zbog komešanja
koje je nastalo u dvorištu, iza otvorenih vrata kolibe. Napokon su se vratili
Lucinda i gospodin Wiley, te je potrčala prema Lucindi, brzo zaobilazeći
crnog konja, koji je opako naćulio uši kao da ju upozorava. - Lucy! -
povikala je dok je Lucinda smireno čekala da joj gospodin Wiley pomogne
da siđe. - Lucy! Dogodila se katastrofa.
- Samo malo, molim te, Elizabeth - rekla je spokojna žena. - Što god da
se dogodilo, sigurno može pričekati dok ne uđemo u kuću i smjestimo se.
Kažem ti, osjećam se kao da sam se rodila na ovom konju. Ne možeš ni
zamisliti koliko nam je trebalo da pronađemo prikladne sluškinje...
Elizabeth nije ni čula što je Lucinda govorila. U trenutku bjesomučne
bespomoćnosti morala je čekati da Lucinda siđe s konja, odšepa do kuće i
sjedne na sofu. - Dakle - rekla je Lucinda, sklanjajući česticu prašine s
haljine - što se dogodilo?
Ne obazirući se na vikara koji je stajao pokraj kamina, izgledajući
zbunjeno i zabrinuto zbog nje, Elizabeth je dala poruku Lucindi. - Pročitaj
ovo. To zvuči kao... Kao da je već prihvatio njega.
Dok je čitala to kratko pismo, Lucindino lice poprimilo je strašnu sivu
boju, s dvije ljutite crvene mrlje na ispijenim obrazima. - On bi prihvatio
ponudu od vraga - gnjevno je izustila Lucinda - samo da ima titulu i novac.
Ovo ne bi trebalo biti iznenađujuće.
- Bila sam potpuno sigurna da sam uvjerila Belhavena da si ne
odgovaramo! - zavapila je Elizabeth, očajno stišćući plavu haljinu.
- Napravila sam sve, ali baš sve ono što sam ti ispričala, čak i više.
- Elizabeth je skočila od jada. - Ako se požurimo, stići ćemo kući u
dogovoreno vrijeme pa ću možda moći razuvjeriti strica Juliusa.
Lucinda nije skočila kao Elizabeth, nije pojurila stubama i uletjela u
sobu te izbacila bespomoćan bijes udaranjem vrata, kao Elizabeth.
Lucinda je ukočeno ustala i vrlo polako se okrenula prema vikaru. - Gdje je
on? - otresito je pitala.
- Ian? - odsutno je rekao vikar, zabrinut zbog njezine blijede boje. -
Otišao je u lov.
Kako njezin pravi plijen nije bio ondje, Lucinda je svoj bijes usmjerila
na nesretnog vikara. Kad je završila tiradu, bacila je zgužvanu poruku u
hladan kamin i gnjevnim glasom rekla: - Kad se vrati taj đavolji potomak,
recite mu da mu je bolje da nosi oklop kad se suoči sa mnom! - Rekavši to,
stupajućim je korakom otišla gore.
 Kad se Ian vratio, već je bio sumrak, a kuća je djelovala neuobičajeno
tiho. Njegov ujak sjedio je pokraj kamina i gledao ga s čudnim izrazom lica
koji je odavao ljutnju i sumnjičavost. Ian je protiv svoje volje pogledao po
sobi, u nadi da će vidjeti Elizabethinu sjajnu zlatnu kosu i čarobno lice.
Kad ju nije ugledao, stavio je pušku na stalak iznad kamina i ležerno pitao:
- Gdje su svi?
- Ako misliš na Jakea - rekao je vikar, još više razljućen jer je Ian
namjerno izbjegavao pitati za Elizabeth - ponio je sa sobom bocu piva u
staju i rekao da namjerava piti dok iz sjećanja ne izbaci posljednja dva
dana.
- Znači, vratili su se?
- Jake se vratio - ispravio ga je vikar kad je Ian prišao stolu da si natoči
Madeiru u čašu. - Sluškinje će doći ujutro. No, Elizabeth i gospođica
Throckmorton-Jones su otišle.
Misleći da je Duncan htio reći da su otišle u šetnju, Ian je pogledao
prema ulaznim vratima. - Kamo su otišle ovako kasno?
- Natrag u Englesku.
Ian je zaustavio ruku na pola puta prema ustima. - Zašto? - otresito je
pitao.
- Zato što je stric gospođice Cameron prihvatio jednu ponudu za
njezinu ruku.
Vikar je s ljutitim zadovoljstvom gledao kako Ian ispija polovicu
sadržaja čaše kao da želi isprati ogorčenost prouzročenu tim vijestima.
Kad je progovorio, glas mu je bio prožet hladnim sarkazmom. - Tko je
sretni mladoženja?
- Koliko sam shvatio, sir Francis Belhaven. Ianove usne s gađenjem su
se izobličile.
- Pretpostavljam da ti se on baš ne sviđa?
Ian je slegnuo ramenima. - Belhaven je stari bludnik čiji je seksualni
ukus navodno bizaran. A osim toga, triput je stariji od nje.
- Baš šteta - rekao je vikar, bezuspješno pokušavajući zvučati
ravnodušno kad se naslonio na stolicu i stavio dugačke noge na hoklicu
ispred sebe. - Jer to prekrasno, nevino dijete neće imati izbora i morat će
se udati za starog... bludnika. Ako se ne uda, stric će joj ukinuti financijsku
potporu pa će izgubiti dom koji toliko voli. On je izuzetno zadovoljan
Belhavenom, budući da ispunjava preduvjete titule i bogatstva, a
pretpostavljam da su to njegovi jedini kriteriji. Ta prekrasna djevojka
morat će se udati za tog starca; nema šanse izbjeći to.
- To je apsurdno - odbrusio je Ian, iskapivši piće iz čaše. - Elizabeth
Cameron smatrali su najvećim uspjehom sezone prije dvije godine. Svima
je bilo poznato da je dobila više od dvanaest ponuda za brak. Ako mu je
jedino to bitno, može izabrati nekoga od desetaka drugih.
Duncanov glas bio je prožet netipičnim sarkazmom. - To je bilo prije
nego što je na nekoj zabavi srela tebe. Otada je svima poznato da je
iskorištena roba.
- Što bi, kvragu, to trebalo značiti?
- Ti meni reci, Iane - ljutito mu je odgovorio vikar. - Ja sam jedino
dobio priču u dva dijela od gospođice Throckmorton-Jones. Prvi dio je
izgovorila pod utjecajem laudanuma. A danas je pak bila pod utjecajem
najgore moguće naravi koju sam ikad vidio. No, iako možda ne znam cijelu
priču, sigurno znam bit, a ako je i pola onoga što sam čuo istina, onda je
očito da ti nemaš ni srce ni savjest! Meni se srce slama kad si zamislim što
je Elizabeth proživljavala gotovo dvije godine. A kad pomislim na to koliko
ti je bila spremna oprostiti...
- Što ti je rekla ta žena? - kratko ga je pitao Ian, te se potom okrenuo i
prišao prozoru.
Njegova očita nonšalantnost toliko je razbjesnila vikara da je skočio
na noge i dojurio do Iana, ljutito mu gledajući u profil. - Rekla mi je da si
nepovratno uništio ugled Elizabeth Cameron - ogorčeno mu je odbrusio. -
Rekla mi je da si uvjerio tu nevinu djevojku, koja nikada nije bila dalje od
svojega doma na selu do nekoliko tjedana prije nego što je upoznala tebe,
da se sastane s tobom u nekoj osamljenoj kolibi, a kasnije i u nekom
stakleniku. Rekla mi je da je tom prizoru svjedočilo nekoliko ljudi koji su
vrlo brzo proširili glasine i da je za nekoliko dana cijeli grad brujao
o tome. Rekla mi je da je za to čuo i Elizabethin zaručnik i da je zbog tebe
raskinuo zaruke. Kad je to učinio, pripadnici visokog društva pretpostavili
su da je Elizabethin karakter sigurno jako loš te su ju smjesta izopćili.
Rekla mi je da je nekoliko dana poslije Elizabethin brat pobjegao iz
Engleske da izmakne zajmodavcima, koji bi bili isplaćeni kada bi se
Elizabeth udala za bogatog ženika i rekla mi je da se nije vratio. - S
turobnim zadovoljstvom vikar je primijetio da na Ianovoj ukočenoj bradi
počinje titrati mišić. - Rekla mi je da je razlog Elizabethinog odlaska u
London bio taj da sklopi takav brak, a da si ti uništio tu mogućnost. I zbog
toga će se to dijete sada morati udati za muškarca kojeg ti nazivaš
bludnikom triput starijim od nje! - Zadovoljan što su njegovi verbalni
pucnjevi došli do mete, ispalio je svoj zadnji, najubojitiji metak. - Kao
posljedica onoga što si ti učinio, ta hrabra, prekrasna djevojka posljednje
je dvije godine živjela u sramotnoj osami. Njezina kuća, o kojoj je govorila
s toliko ljubavi, lišena je vrijednih predmeta da bi se mogli namiriti
zajmodavci. Čestitam, Iane. Od nevine djevojke napravio si siromašnog
izopćenika! I to samo zbog toga što se zaljubila u tebe na prvi pogled. S
obzirom na ono što sada znam o tebi, samo se mogu pitati što je uopće
vidjela u tebi!
Na Ianovu vratu jedan se mišić grčevito stezao, ali nije se pokušavao
braniti pred bijesnim ujakom. Stavivši ruke na prozor, zurio je u tamu, a
spoznaja koju mu je otkrio ujak udarala mu je u mozgu poput tisuće
čekića, zajedno s mukom zbog vlastite okrutnosti prema Elizabeth u
posljednjih nekoliko dana.
Vidio ju je onakvu kakva je bila u Engleskoj, hrabra i prekrasna i puna
nevine strasti dok ju je držao u naručju te je čuo njezine jučerašnje riječi. -
Rekli ste mojemu bratu da je to bila tek beznačajna avantura. - Vidio ju je
kako vješto puca na metu dok ju je on zadirkivao zbog njezinih udvarača.
Vidio ju je kako kleči na travi i gleda crteže poginulih članova njegove
obitelji. - Jako mi je žao - prošaputala je, a njezine prekrasne oči bile su
pune nježnog suosjećanja. Sjetio se i kako mu je plakala u naručju jer su ju
izdale prijateljice.
S novim naletom krivnje sjetio se njezine nevjerojatne dragosti i
nesebične strasti kad ju je sinoć držao u naručju. Izludila ga je od požude,
a nakon toga joj je rekao: - Ovaj put te neću zaprositi. Brak ne dolazi u
obzir: ove sezone mi je ponestalo velikih rubina i skupocjenog krzna.
Sjetio se i što joj je prije govorio: - Zašto bi, pobogu tvoj stric mislio da
se želim oženiti s tobom? Ledi Cameron je vrlo bogata mlada dama,
Duncane. Sigurno su sve sobe u Havenhurstu obložene krznom i optočene
dragim kamenjem.
A ona je bila preponosna da mu da do znanja da stvari ne stoje tako
kako on misli.
Ianom je prostrujao neizdrživ bijes jer je bio slijep i glup. Trebao je to
znati, i to od onog trenutka kad je počela govoriti o cjenkanju s trgovcima.
Kvragu, itekako je trebao znati! Slijep je otkako je prvi put ugledao
Elizabeth Cameron; ne - ispravio se s gađenjem - u Engleskoj je
instinktivno prepoznao što je ona: nježna i ponosna, hrabra i nevina
djevojka... I rijetka. Jako je dobro znao da ona nije promiskuitetna koketa,
no kasnije se uvjerio da je i onda se ovdje tako i ponašao prema njoj, a ona
je to trpjela cijelo vrijeme dok je bila ovdje! Dopustila mu je da joj izgovori
te stvari i onda je pokušala naći izgovor za njegovo ponašanje tako što je
sebe okrivila da se u Engleskoj ponašala kao ”besramna bludnica”!
Osjetio je gorčinu u grlu kako ga guši te je zatvorio oči. Bila je tako
prokleto draga i spremna mu oprostiti, da je čak i to učinila za njega.
Duncan se nije pomaknuo; u napetoj tišini gledao je svojega nećaka
kako stoji pokraj prozora čvrsto zatvorenih očiju, napet kao da ga netko
rasteže na spravi za mučenje.
 Ian je napokon progovorio, a glas mu je bio sirov od emocija, kao da
netko izvlači riječi iz njega. - Je li žena to rekla ili je to tvoje mišljenje?
- Što točno?
Pitao je teško dišući: - Je li ti ona rekla da je Elizabeth bila zaljubljena
u mene prije dvije godine ili je to tvoje mišljenje?
Odgovor na to pitanje očito je Ianu jako mnogo značio, pa se vikar
nasmiješio. No u tom trenutku vikara su više od svega brinule dvije stvari:
kao prvo, želio je da se Ian oženi s Elizabeth i tako popravi štetu koju joj je
nanio, a kao drugo, želio je da se Ian pomiri s djedom. Kako bi učinio ovo
prvo, Ian će prvo morati učiniti ovo drugo, jer je Elizabethin stric očito bio
vrlo ustrajan u tome da njezin muž ima titulu. Duncan je toliko silno želio
da se te dvije stvari ostvare, da je htio slagati u tu svrhu, no savjest mu je
ipak to branila. - To je bilo mišljenje gospođice Throckmorton-Jones dok je
bila pod utjecajem laudanuma. No to je također i moje mišljenje, koje
temeljim na svemu onome što sam vidio u Elizabethinu karakteru i u
njezinom ponašanju prema tebi.
Čekao je da prođe jedan dugačak, strašno neizvjestan trenutak, točno
znajući kamo će sada krenuti Ianove misli te se ubacio, želeći iskoristiti
svoju prednost s čistom, sustavnom logikom: - Moraš ju spasiti od tog
odvratnog braka.
Shvaćajući Ianovu šutnju kao pristanak, još je silovitije nastavio: -
Kako bi to učinio, morat ćeš razuvjeriti njezinog strica da ju da tom
čovjeku. Gospođica Thorckmorton-Jones mi je rekla, a i sam sam vidio u
onoj poruci ondje, da njezin stric želi da Elizabethin budući suprug ima
titulu te će takvom muškarcu dati prednost. Također znam da među
plemićima to nije neobično, tako da nećeš moći uvjeriti njezinog strica da
je nerazuman, ako si to namjeravao učiniti. - Duncan je vidio kako njegove
riječi dopiru do Iana kad je Ianova koža problijedjela, te mu je zadao
presudni udarac: - Ti možeš imati tu titulu, Iane. Shvaćam koliko silno
mrziš svojega djeda, ali to više nije najvažnije. Ili ćeš dopustiti da se
Elizabeth uda za tog odvratnog Belhavena ili ćeš se pomiriti s vojvodom
od Stanhopea. Bit će ili ovako, ili onako, i ti to znaš.
Ian je postao napet, a u sebi se bjesomučno borio sa zamisli da se
pomiri s djedom. Duncan ga je gledao, znajući da u njemu bjesni bitka te je
neizvjesno čekao da Ian donese odluku. Vidio je kako Ian spušta svoju
tamnokosu glavu i kako stišće šake. Kad je naposljetku progovorio,
njegova razjarena psovka bila je namijenjena njegovu djedu. - Taj jadni
kujin sine! - izustio je kroz stisnute zube. - Nakon jedanaest godina bit će
po njegovome. I to samo zbog toga jer joj nisam mogao odoljeti.
 Vikar nije mogao sakriti veseo osjećaj olakšanja. - Ima i gorih stvari
od ženidbe s prekrasnom mladom damom koja je donijela izvrsnu odluku
da se zaljubi u tebe - istaknuo je.
Ian se gotovo nasmiješio na to, ali ipak nije. Taj poriv ga je prošao kad
se na njega obrušila bjesomučna i zamršena stvarnost. - Što god da je
osjećala prema meni, to je bilo davno. Ona sada želi jedino neovisnost.
Vikar je podigao obrve te je iznenađeno zahihotao. - Neovisnost?
Stvarno? Baš čudno za ženu. Siguran sam da ćeš ju uspjeti razuvjeriti od
takvih nestvarnih zamisli.
- Nemoj računati na to.
- Neovisnost je silno precijenjena. Omogući joj to i zamrzit će je -
predložio mu je.
Ian ga gotovo nije ni čuo; u njemu se ponovno strašnom silinom
počeo gomilati gnjev jer će morati popustiti djedu. - Proklet bio! - šapnuo
je ubojitim tonom. - Htio sam ga pustiti da trune u paklu, zajedno sa
svojom titulom.
Duncanu nije iščeznuo osmijeh s lica kad je strogo rekao: - Moguće da
ga je strah od ”truljenja u paklu” kako si to slikovito rekao, natjerao da te
tako očajno želi imenovati svojim nasljednikom. Ali uzmi u obzir to da se
već više od desetljeća želi iskupiti, mnogo prije nego što mu je srce postalo
slabo.
- Zakasnio je cijelo desetljeće! - kroz zube je izustio Ian. - Moj otac je
bio njegov zakoniti nasljednik, a taj stari gad nije popuštao prije očeve
smrti.
- Itekako sam svjestan toga. No, nije u tome bit, Iane. Izgubio si bitku
da budeš udaljen od njega. A to moraš učiniti onako kako ti nalažu
dostojanstvo i profinjenost tvojeg plemenitog porijekla. To bi učinio i tvoj
otac. Ti si s pravom sljedeći vojvoda od Stanhopea. To ništa ne može
promijeniti. Osim toga, svim srcem vjerujem u to da bi tvoj otac oprostio
vojvodi da je imao tu priliku koju si ti sada dobio.
U nemirnom bijesu Ian se odgurnuo od zida. - Ja nisam moj otac -
odbrusio je.
Bojeći se da se Ian premišlja, vikar je naglasio: - Ne smiješ gubiti
vrijeme. Postoji mogućnost da ćeš doći djedu u posjet i da će ti on reći da
je već učinio ono što je namjeravao učiniti prošli tjedan: imenovati novog
nasljednika.
- Također postoji mogućnost da će me poslati kvragu nakon
posljednjeg pisma koje sam mu poslao.
- A ako budeš odugovlačio - rekao je vikar - Elizabeth će se možda već
udati za tog Belhavena.
 Ian je beskrajno dugo oklijevao, a onda je kratko kimnuo, gurnuo ruke
u džepove i nevoljko krenuo prema stepenicama.
- Iane? - pozvao ga je vikar.
Ian je stao i okrenuo se. - Što je sada? - uzrujano je pitao.
- Morat ćeš mi reći kako da dođem do Elizabeth. Promijenio si
mladenku, ali pretpostavljam da će meni svejedno pripasti čast da vodim
obred u Londonu?
Njegov je nećak potvrdno kimnuo.
- Postupaš ispravno - tiho je rekao vikar, ne mogavši odagnati strah
da će se Ian zbog gnjeva svejedno posvađati sa starim vojvodom. - Bez
obzira na to kakav ti bude brak, nemaš izbora. Uništio si joj život.
- I to višestruko - kratko je rekao Ian.
- Za ime Božje, što sad to znači?
- Ja sam kriv zbog toga što joj je stric sada skrbnik - rekao je oštro
uzdahnuvši. - Njezin brat nije otišao zato da bi pobjegao od dugova ili
skandala, kao što to očito Elizabeth misli.
- Ti si kriv što je otišao? Kako je to moguće?
- Izazvao me na dvoboj, a kad mu nije uspjelo da me ondje ubije, to je
pokušao još dva puta i to presrevši me na cesti. I oba puta je skoro uspio!
Naredio sam da ga ukrcaju na brod ”Arianna” koji je otišao u Srednju
Ameriku, da se malo ohladi.
Vikar je problijedio i srušio se na sofu. - Kako si to mogao učiniti?
Ian se ukočio zbog nepravednog prijekora. - Imao sam još dvije
mogućnosti: ili mu dopustiti da me upuca ili ga predati vlastima. Nisam
htio da ga objese jer je bio previše revan da osveti sestru; samo sam htio
da se makne od mene.
- Ali dvije godine!
- Trebao se vratiti za manje od godinu dana, ali ”Arianna” je bila
oštećena tijekom jedne oluje i ostala na popravku u San Delori. Ondje je
skočio s broda i nestao. Pretpostavio sam da se nekako uspio vratiti
ovamo. Nisam imao pojma - dovršio je okrenuvši se prema stepenicama -
da se nikada nije vratio, dok mi ti to nisi rekao prije nekoliko minuta.
- Dragi Bože! - rekao je vikar. - Nećemo moći okriviti Elizabeth ako te
bude zamrzila zbog ovoga.
- Ne namjeravam joj pružiti tu priliku - Ian je odgovorio takvim
neumoljivim glasom kojim je upozorio svojega ujaka da se ne miješa. -
Angažirat ću istražitelja da ga pronađe, a nakon što saznam što mu se
dogodilo, onda ću joj reći.
 Duncanov zdrav razum borio se s njegovom savješću, a ovaj put
savjest mu je izgubila. - Tako je vjerojatno najbolje - nevoljko se složio s
Ianom, znajući koliko bi Elizabeth sigurno bilo teško oprostiti Ianu zbog
još jednog, još i goreg prijestupa. - Ovo sve bi bilo mnogo lakše - rekao je
uzdahnuvši - da si prije saznao što se događalo s Elizabeth. Imaš toliko
poznanika u engleskom društvu; kako to da ti nitko to nije spomenuo?
- Kao prvo, nakon što se to dogodilo, nije me bilo u Engleskoj gotovo
godinu dana. Kao drugo - prezrivo je dodao Ian - među članovima
takozvanog visokog društva, teme koje se tebe tiču nikada se ne
raspravljaju s tobom. Raspravljaju se sa svima ostalima, ako je moguće
točno iza tvojih leđa.
Ian je gledao kako se na licu njegovog ujaka neobjašnjivo pojavljuje
smiješak. - Ako izuzmemo glasine, ti ih smatraš nevjerojatno ponosnima,
autokratskima i samouvjerenim ljudima, zar ne?
- Uglavnom da - kratko je rekao Ian i počeo se penjati. Kad je zatvorio
vrata za sobom, vikar se obratio praznoj sobi. - Iane - rekao je, a ramena
su mu se počela tresti od smijeha - tebi bi stvarno trebala pripasti ova
titula, jer si rođen s tim osobinama.
No nakon jednog trenutka se pribrao i podigao oči prema gredama na
stropu, s plemenitim zadovoljstvom na licu. - Hvala - govorio je prema
nebu. - Trebalo ti je dugo vremena da mi uslišaš prvu molitvu - dodao je,
misleći na Ianovo pomirenje s djedom.
- Ali bio si nevjerojatno brz u uslišenju molitve u vezi s Elizabeth.
 18.

Bila je gotovo ponoć četiri dana poslije kad je Ian napokon stigao do
prenoćišta ”Bijeli pastuh”. Ostavivši konja konjušaru, ušetao je u
prenoćište i prošao kroz gostionicu u kojoj su seljaci pili pivo. Gostioničar,
debeo muškarac s uprljanom pregačom oko struka, odmjerio je
skupocjenu crnu jaknu i sive jahaće hlače gospodina Thorntona, kao i
njegovo strogo lice i snažnu gradu te je mudro zaključio da nije potrebno
tom gostu unaprijed naplatiti sobu, zbog čega su se gospoda obično
vrijeđala.
Malo poslije, nakon što je gospodin Thornton naručio obrok u sobu,
gostioničar si je čestitao na donošenju mudre odluke jer se njegov novi
gost raspitivao za veličanstven posjed koji je pripadao glasovitom
mjesnom plemiću.
- Koliko je udaljen Stanhope Park?
- Oko sat vremena jahanja, gospodine.
Ian je oklijevao, razmišljajući da li da onamo stigne ujutro
nenajavljeno i neočekivano ili da pošalje poruku. - Trebao bih ujutro
poslati poruku onamo - rekao je nakon malo oklijevanja.
- Moj zaposlenik će ju osobno onamo odnijeti. U koliko sati želite da
stigne u Stanhope Park?
Ian je ponovno oklijevao, znajući da to neće moći izbjeći. - U deset
sati.

Sutradan ujutro Ian je stajao sam u privatnoj prostoriji prenoćišta, ne

obazirući se na doručak koji mu je davno poslužen. Pogledao je na sat:
glasnik je otišao prije tri sata i izbivao je gotovo puni sat više nego što bi
mu bilo potrebno da se vrati sa Stanhopeovom porukom, ako uopće bude
takve poruke. Spremio je sat i prišao kaminu, mrzovoljno udarajući
jahaćim rukavicama po boku. Nije imao pojma je li njegov djed na
Stanhopeu ili je taj starac već imenovao drugog nasljednika te sada ne želi
primiti Iana zbog toga što se u posljednjih deset godina odbijao pomiriti s
njim. Sa svakom minutom koja je prolazila, Ian je bio skloniji vjerovati
ovom potonjem.
Na vratima iza njega pojavio se gostioničar koji je rekao: - Moj radnik
još se nije vratio, iako je imao dovoljno vremena. Morat ću vam dodatno
naplatiti, gospodine Thornton, ako se ne vrati za sat vremena.
 Ian je preko ramena pogledao u gostioničara i silno se potrudio da mu
ne otkine glavu. - Osedlajte mi konja i dovedite mi ga - kratko je
odgovorio, ne znajući zapravo što da sada radi. Bilo bi mu draže podnijeti
javno poniženje nego što mu je uopće napisao tu kratku poruku. Sada ga je
ponizio odbijanjem i Iana je to razbjesnilo.
Gostioničar se Ianu iza leđa namrštio, pogledavši ga skupljenim,
sumnjičavim očima. Muški putnici koji bi stigli bez svoje kočije ili bez
sobara morali su platiti sobu po dolasku. U ovom slučaju gostioničar nije
zahtijevao da mu se plati unaprijed jer je ovaj gost govorio kratkim,
autoritativnim tonom karakterističnim za bogatu gospodu i jer je njegova
odjeća za jahanje nesumnjivo bila elegantna i skrojena po mjeri. No sada,
kada taj muškarac nije dobio ni odgovor iz Stanhope Parka, gostioničar se
zapitao je li uopće dobro procijenio svojega gosta te ga je htio spriječiti da
ne zajaši konja i ne pokuša pobjeći da ne plati dug.
Sa zakašnjenjem shvativši da je gostioničar još uvijek prisutan, Ian je
skrenuo pogled s praznog kamina. - Što je?
- Vaš ceh, gospodine. Zahtijevam da sad platite.
Njegove pohlepne oči iznenađeno su se razrogačile kad je njegov gost
izvadio debeli svežanj novčanica i bacio mu dovoljno da pokrije smještaj.
Ian je čekao još trideset minuta, a onda je prihvatio činjenicu da mu
djed neće odgovoriti. Bijesan jer je protratio dragocjeno vrijeme, izašao je
iz privatne prostorije i odlučio da će odjahati do Londona kako bi kupio
Elizabethinog strica. Usmjerivši pozornost na oblačenje jahaćih rukavica,
hodao je gostionicom ni ne primjećujući iznenadnu napetost na licima
priprostih seljaka koji su pili pivo za izgrebanim stolovima. Svi su se
okrenuli prema vratima i ušutjeli od strahopoštovanja. Gostioničar, koji je
prije nekoliko trenutaka gledao Iana kao da bi mu mogao ukrasti
kositreno posuđe, sada je stajao nekoliko metara dalje od ulaznih vrata i
zurio u Iana razjapljenih usta. - Milorde! - povikao je, a onda je taj krupan
čovjek, kao da nije mogao govoriti, pokazao prema vratima.
Ian je skrenuo pogled s posljednjeg dugmeta na rukavici prema
gostioničaru, koji se sada klanjao pun poštovanja, a zatim je brzo pogledao
prema vratima, gdje su na usluzi stajali dvojica slugu i kočijaš, odjeveni u
svečanu zeleno-zlatnu livreju.
Ne marivši za seljake koji su prizor gledali razjapljenih usta, kočijaš je
zakoračio naprijed, duboko se naklonio Ianu i nakašljao se.
Dostojanstvenim, prodornim glasom ponovio je vojvodinu poruku, nakon
koje Ian nije sumnjao u to što njegov djed misli o njemu i njegovom
neočekivanom posjetu. - Njegova Milost, vojvoda od Stanhopea, prenosi
srdačne pozdrave markizu od Kensingtona... I poručuje vam da vas željno
iščekuje u svojemu domu u Stanhope Parku.
 Zapovjedivši kočijašu da se Ianu obrati kao markizu od Kensingtona,
vojvoda je javno obznanio Ianu i svima ostalima u prenoćištu da je titula
sada njegova i da će i ostati njegova. Ian nije ni u snu očekivao takvu javnu
gestu, koja mu je istodobno dokazala dvije stvari: kao prvo, njegov djed
nije mu zamjerao jet je neprestano odbijao njegove ponude za primirjem, i
kao drugo, lukavi starac je još uvijek toliko priseban da je osjetio da mu je
pobjeda na dohvat ruke.
To je naživciralo Iana, te je kratko kimnuo kočijašu i prošao pokraj
začuđenih seljaka, koji su puni poštovanja skidali kapu muškarcu koji je
upravo javno proglašen vojvodinim nasljednikom. Vozilo koje ga je čekalo
u dvorištu prenoćišta bilo je još jedan dokaz želje njegovog djeda da ga u
svom domu dočeka sa stilom: umjesto da je poslao običnu kočiju i konja,
on je poslao zatvorenu kočiju i četiri lijepa konja s bogato ukrašenim
srebrnim pokrovcem.
Ianu je palo na pamet da ga njegov djed ovom veličanstvenom gestom
želi dočekati kao dugo iščekivanog i iznimno dragog gosta, Ianu se to nije
svidjelo: nije išao onamo kako bi se sprijateljio sa svojim djedom, nego
kako bi prihvatio titulu koja je pripadala njegovom ocu. Osim toga, nije
htio imati ništa više s tim starcem.
Unatoč hladnoj suzdržanosti, Ian je osjetio neobičan osjećaj
nestvarnosti kad je kočija prošla kroz kapiju i kad se vozila prilazom
posjeda koji je njegov otac nazivao svojim domom, sve do svoje dvadeset
treće godine, kad se oženio. Ian se osjećao neobično nostalgično, a zbog
toga se istodobno pojačala njegova mržnja prema aristokratskom tiraninu
koji je namjerno razbaštinio svojega sina i izbacio ga odavde. Bio je
kritički nastrojen dok je gledao uredno održavan park i dugačku kamenu
palaču s dimnjacima na krovu. Većini ljudi Stanhope Park bi djelovao
veličanstveno i impresivno, no Ianu je to bio stari, veliki posjed, koji je
vjerojatno vapio za modernizacijom i koji nije bio ni izbliza prekrasan kao
njegov najmanji posjed.
Kočija se zaustavila ispred ulaznih stepenica, a prije nego što je Ian
uspio sići, ulazna vrata već je otvorio stari, mršavi batler odjeven u
uobičajeno crno odijelo. Ianov otac rijetko je govorio o svojemu ocu, kao i
o posjedu i predmetima koje je ostavio za sobom, ali često i slobodno je
govorio o slugama koji su mu bili posebno dragi. Dok je silazio
stepenicama, Ian je pogledao batiera i znao da to mora biti Ormsley. Ianu
je otac pričao da ga je Ormsley uhvatio dok je kao desetogodišnjak u
sjeniku degustirao najbolji Stanhopeov francuski konjak. No Ormsley je
preuzeo krivnju za nestanak tog konjaka, kao i za nestanak skupocjene
kristalne boce: rekao je da ga je on popio i da je u pijanom stanju nekamo
zametnuo bocu.
 U tom trenutku Ormsley je izgledao kao da će briznuti u plač dok je
svojim vlažnim, izblijedjelim plavim očima s puno ljubavi gledao Ianovo
lice. - Dobar dan, milorde - službeno je rekao, ali zbog ushićenog izraza
lica, Ian je imao osjećaj da se taj sluga suzdržava da ga ne zagrli. - I... Samo
da kažem... - Starac je zastao, te se nakašljao da očisti glas promukao od
silnih emocija. - I samo da kažem, kako je jako, jako dobro da. ste došli
ovamo... - Glas mu je postao prigušen, zacrvenio se, a Ian je trenutno
zaboravio na bijes usmjeren prema svojemu djedu.
- Dobar dan, Ormsley - rekao je Ian i nasmiješio se kad je vidio
uzvišeno zadovoljstvo na Ormsleyjevom naboranom licu jer je Ian znao
njegovo ime. Predosjećajući da će mu se batler ponovno nakloniti, Ian je
ispružio ruku, natjeravši odanog slugu da se rukuje s njim. - Nadam se -
blago ga je zadirkivao Ian - da si se riješio navike ispijanja francuskog
konjaka?
Izblijedjele plave oči batiera zasjale su poput dijamanata kad je čuo
još jedan dokaz da mu je otac govorio o njemu.
- Dobro došli kući. Napokon, milorde - promuklim glasom je rekao
Ormsley rukujući se s Ianom.
- Ostat ću tek nekoliko sati - smirenim glasom mu je rekao Ian, a
batlerova ruka postala je mlohava od razočaranja. No uspio se pribrati te
je otpratio Iana širokim hodnikom obloženim pločama od hrastovine.
Mala vojska slugu i sluškinja vrzmala se po hodniku, naočigled brišući
ogledala, ploče i podove. Dok je Ian prolazio, nekoliko ih je uspjelo krišom
ga pogledati, a onda bi se brzo i zadovoljno međusobno pogledali. Misleći
na neizbježan sastanak sa svojim djedom, Ian nije opazio iznenađene i
znatiželjne poglede upućene njemu, ali bio je kao kroz maglu svjestan da
je nekoliko slugu brzo maramicama brisalo oči i nos.
Ormsley je išao prema dvostrukim vratima na kraju dugačkog
hodnika, a Ian je bio potpuno pribran dok se pripremao na prvi susret sa
svojim djedom. Čak i dok je bio dječak, nije si dopuštao da bude toliko slab
da razmišlja o svojemu rođaku, a onih nekoliko rijetkih puta kad si je ipak
to dopustio, zamišljao ga je kako nalikuje njegovom ocu koji je bio
prosječne visine i koji je imao svjetlosmeđu kosu i smeđe oči. Ormsley je
svečano otvorio vrata radne sobe, a Ian je krenuo naprijed, prema stolici
gdje se muškarac oslanjao na štap i s teškoćom ustajao. Sada, kad se taj
muškarac napokon uspravio i pogledao ga, Ian se zaprepastio: ne samo da
je bio visok kao i Ian metar devedeset, nego je s gađenjem shvatio da mu
je nevjerojatno sličan, dok svom ocu gotovo uopće nije nalikovao. Zapravo,
bio je to jeziv prizor u kojemu kao da je gledao u svoju sjedokosu, stariju
verziju.
 I vojvoda je njega proučavao i očito došao do istog zaključka, iako je
njegova reakcija bila dijametralno suprotna: on se polako nasmiješio,
osjećajući Ianov bijes zbog spoznaje koliko nalikuju jedan drugome. - Nisi
znao? - pitao je snažnim baritonom, koji je bio sličan Ianovu glasu.
- Ne - kratko je rekao Ian. - Nisam.
- Onda sam ja u prednosti, znaš - rekao je vojvoda, oslanjajući se na
svoj štap i promatrajući Ianovo lice kao što je i batler činio. - Vidiš, ja sam
znao.
Ian je ravnodušno ignorirao zamagljenost koju je vidio u tim
jantarnim očima. - Bit ću kratak i jasan - počeo je, ali njegov djed podigao
je dugačku, aristokratsku ruku.
- Iane, molim te - osorno je rekao i kimnuo prema stolici preko puta. -
Čekao sam ovaj trenutak mnogo dulje nego što možeš zamisliti.
Preklinjem te, nemoj ovoga starca lišiti zadovoljstva da poželi
dobrodošlicu svojem izgubljenom unuku.
- Nisam došao ovamo izgladiti obiteljsku svađu - odbrusio mu je Ian. -
Da je bilo na meni, nikada ne bih kročio u ovu kuću!
Njegov djed ukočio se od tog tona, ali progovorio je blagim glasom: -
Pretpostavljam da si došao prihvatiti ono što je s pravom tvoje - počeo je,
no prekinuo ga je zapovjednički ženski glas sa sofe, gdje su sjedile dvije
starije dame, a njihova krhka tijela gotovo su progutali puni jastučići. -
Stvarno, Stanhope - rekla je jedna od njih nevjerojatno snažnim glasom -
kako možeš očekivati da dečko bude uljudan kad si i ti zaboravio svoje
manire? Nisi se ni potrudio ponuditi mu osvježenje ili predstaviti nas. -
Blago se nasmiješila dok je gledala zatečenog Iana. - Ja sam tvoja prateta
Hortense - priopćila mu je kraljevski naklonivši glavu. - Upoznali smo se u
Londonu prije nekoliko godina, iako me očito ne prepoznaješ.
S obzirom na to da je svoje dvije pratete vidio samo jednom i to
slučajno, Ian ih nije ni mrzio ni volio. Pristojno se naklonio Hortense, koja
je glavom pokazala na stariju sjedokosu damu pokraj nje, koja je izgledala
kao da drijema, jer joj je glava bila malo klonula naprijed. - Možda se
sjećaš da je ovo moja sestra Charity, tvoja druga prateta, koja je opet
zadrijemala, kao što joj je običaj. To je zbog godina, znaš.
Mala sjedokosa glava brzo se podigla, a plave oči su joj se otvorile,
uvrijeđeno gledajući Hortense. - Hortense, ja sam samo četiri godine
starija od tebe i jako je zločesto što sve podsjećaš na to - povrijeđenim
glasom je rekla; onda je vidjela kako ispred nje stoji Ian, a lice joj je
obasjao blaženi osmijeh. - Iane, dragi dječače, sjećaš li se mene?
- Naravno, gospođo - uljudno je započeo Ian, ali Charity ga je
prekinula i pobjedonosno pogledala sestru. - Vidiš, Hortense, mene se
sjeća, a iako sam mrvicu starija od tebe, to je zbog toga što nisam ni izbliza
toliko ostarjela u proteklih nekoliko godina kao ti! Zar ne? - pitala je i puna
nade se okrenula prema Ianu.
- Savjetujem ti - ironično je rekao njegov djed - da ne odgovoriš na to
pitanje. Moje dame - rekao je i strogo pogledao sestre - Ian i ja moramo o
mnogočemu razgovarati. Obećao sam vam da ćete ga vidjeti čim stigne. Ali
sada inzistiram na tome da nas ostavite same, pa ćete nam se kasnije
pridružiti kad budemo pili čaj.
Ian nije htio uzrujati stare dame i reći im da neće ostati na čaju te je
čekao da obje ustanu. Hortense je ispružila ruku, a Ian ju je poljubio u
nadlanicu. Istom gestom je htio pozdraviti i drugu tetu, ali Charity mu je
okrenula obraz, pa ju je Ian onda poljubio u obraz umjesto u ruku.
Kad su dame otišle, s njima je nestalo i privremeno opušteno ozračje,
pa je napetost postajala sve veća dok su dva muškarca stajala i gledala se.
Bila su to dva potpuna neznanca koja nisu imala ništa zajedničko osim
zapanjujuće fizičke sličnosti i krvi koja je tekla njihovim žilama. Vojvoda je
stajao potpuno mirno, u uspravnom i aristokratskom položaju, ali oči su
mu bile tople; Ian je nestrpljivo udarao rukavicama po boku, a lice mu je
bilo hladno i odlučno. Bio je to dvoboj tišine i odmjeravanje mentalne
snage. Vojvoda je popustio blagim naklonom glave kojim je priznao
Ianovu pobjedu te je napokon prekinuo tišinu. - Mislim da ova prigoda
zahtijeva šampanjac - rekao je i htio pozvoniti.
Ianov kratak, cinični odgovor umirio mu je ruku. - Mislim da zahtijeva
nešto malo jače. - Vojvoda je primijetio da je Ianu ova prigoda odbojna, a
ne nešto što bi trebalo slaviti. Nagnuo je glavu i s još jednim blagim,
oštroumnim osmijehom na licu, pozvonio. - Viski, zar ne? - pitao je.
Ianovo iznenađenje zbog toga što starac zna što on pije bilo je
zasjenjeno njegovom zatečenoscu kad je Ormsley u istom trenutku ujurio
u sobu noseći srebrni poslužavnik s bocom viskija, bocom šampanjca i
dvije prikladne čaše. Batler je ili bio vidovit ili je imao krila, ili je pak piće
pripremljeno prije nego što je Ian stigao.
Brzo i samozatajno se nasmiješivši Ianu, batler se povukao i zatvorio
vrata za sobom. - Misliš li - pitao je vojvoda s blagom razigranošću u glasu
- da bismo sada mogli sjesti ili se moramo natjecati da vidimo tko može
duže stajati?
- Namjeravam s ovom mukom završiti što prije - ledenim je glasom
uzvratio Ian.
Umjesto da bude uvrijeđen, kao što je Ian očekivao, Edward Avery
Thornton gledao je svojega unuka, a srce mu je ispunio osjećaj ponosa
zbog tog dinamičnog, moćnog muškarca koji je nosio njegovo prezime.
Više od desetljeća Ian je odbijao prihvatiti jednu od najvažnijih titula u
Engleskoj, i dok bi to nekoga drugoga moglo razbjesniti, Edward je u tome
prepoznao gestu ponosne bahatosti i nepopustljive volje tipične za sve
muškarce iz loze Thornton. No u ovom trenutku ta se nepopustljiva volja
sukobljavala s njegovom, pa je Edward bio spreman popustiti pred gotovo
bilo čime kako bi pridobio ono što je želio više od ičega: svojega unuka.
Želio je da ga poštuje, ako već nije mogao dobiti njegovu ljubav; htio je tek
jedan beskonačno malen tračak njegove naklonosti koju bi nosio u srcu. I
htio je oprost. To mu je trebalo više od ičega. Trebao mu je oprost za
najveću grešku koju je počinio u svojemu životu, onu prije trideset dvije
godine, i za to što je predugo čekao da prizna Ianovu ocu da je bio u krivu.
Edward je zbog toga bio spreman pretrpjeti sve od Iana, sve osim
njegovog žurnog odlaska. Ako nije mogao imati ništa: ni Ianovu ljubav ni
njegovo poštivanje ni njegov oprost, onda je barem htio dobiti njegovo
vrijeme. Samo mali dio njegovog vremena. Ne mnogo, dan ili dva, ili barem
nekoliko sati da uživa u njegovu društvu, da pohrani u srcu nekoliko
uspomena koje će ga tješiti u ovim tegobnim danima prije smrti.
U nadi da će dobiti to vrijeme, vojvoda je neobveznim tonom rekao: -
Papiri mogu biti gotovi za tjedan dana.
Ian je spustio čašu s viskijem. Hladnim, jasnim glasom je rekao: -
Danas.
- Moraju se riješiti pravne stvari.
Ian se svakodnevno u svojemu poslu bavio pravnim stvarima, pa je
samo podigao obrve i ledenim glasom rekao: - Danas.
Edward je oklijevao, uzdahnuo i kimnuo. - Valjda bi moj službenik
mogao početi sastavljati ugovore dok nas dvojica ovdje razgovaramo. No
to je složen i dugotrajan proces i trajat će barem nekoliko dana. Tu je
imovina koja je s pravom tvoja...
- Ne zanima me imovina - prezrivo je rekao Ian. - Ni novac, ako
postoji. Uzet ću prokletu titulu i svršiti s tim.
- Ali...
- Tvoj službenik trebao bi moći sastaviti izravan dokument u roku od
petnaest minuta, u kojemu mene imenuje tvojim nasljednikom. Na putu
sam za Brinshire i onda za London. Odlazim čim potpišemo dokumente.
- Iane - počeo je Edward, ali nije ga htio moliti, osobito ne zbog toga
jer je vidio da nema smisla. Ponos i nepokolebljiva volja, snaga i odlučnost
koje su krasile njegovog unuka, također su ga i udaljile od njega. Bilo je
prekasno. Iznenađen Ianovom spremnošću da uzme titulu, ali ne i
bogatstvo koje je išlo uz nju, ukočeno je ustao sa stolice i hodnikom otišao
do svog službenika da mu kaže da sastavi ugovor. Također mu je rekao da
u ugovor stavi i sve posjede i njihove pozamašne prihode. Na kraju
krajeva, i on je bio ponosan Thornton. Očito više nije imao sreće, ali imao
je ponos. Ian će otići za sat vremena, ali otići će sa svim bogatstvom i
posjedima koji su bili njegovi po nasljednom pravu.
Ian je stajao na prozoru kad se njegov djed vratio. - Riješeno je - rekao
je Edward i ponovno sjeo. Ianova ramena više nisu bila toliko ukočena jer
je mrska stvar riješena. Kimnuo je, zatim je ponovno natočio piće u čašu i
sjeo preko puta svojega djeda.
Nakon nekoliko trenutaka napete tišine, vojvoda je usputno
spomenuo: - Koliko shvaćam, trebao bih ti čestitati.
Ian se trgnuo. Njegove zaruke s Christinom, koje će uskoro biti
raskinute, još nisu bile obznanjene u javnosti.
- Christina Taylor je prekrasna mlada žena. Poznavao sam njezinog
djeda i stričeve, i naravno, njezinog oca, grofa od Melbournea. Bit će ti
dobra supruga, Iane.
- S obzirom na to da je bigamija u ovoj državi zabranjena, to smatram
malo vjerojatnim.
Iznenađen spoznajom da je informacija koju on ima očito netočna,
Edward je otpio još jedan gutljaj šampanjca: - Smijem li pitati tko je onda
sretnica?
Ian je htio otvoriti usta da mu kaže da se nosi kvragu, ali bilo je nešto
zabrinjavajuće u tome kako je njegov djed polako spuštao čašu. Gledao je
kako stariji čovjek ustaje. - Ne bih smio piti alkohol - skrušeno je rekao
vojvoda. - Mislim da ću se odmoriti. Molim te, pozovi Ormsleyja - strogim
glasom je rekao. - On zna što treba raditi.
Ian je učinio to što mu je rečeno te je pomalo uznemireno promatrao
prizor koji je uslijedio. Ormsley je pomagao njegovom djedu da se popne
gore te je pozvan liječnik. Liječnik je stigao za pola sata te je sa svojom
torbom s instrumentima pojurio stepenicama, Ian je čekao u sobi za
primanje, pokušavajući ignorirati nelagodan osjećaj da je stigao malo prije
nego što mu je djed umro.
No, kad je liječnik sišao, izgledao je kao da mu je laknulo: - Stalno ga
upozoravam da ne pije alkohol - rekao je, djelujući izmučeno. - On loše
utječe na njegovo srce. No sada odmara. Možete ga posjetiti u sobi za sat
ili dva.
Iana nije htjelo biti briga za njegovu bolest. Rekao si je da mu starac
kojemu toliko nalikuje ništa ne znači. No svejedno se čuo kako otresito
pita: - Koliko mu je još vremena ostalo?
Liječnik je podigao ruke, s dlanovima prema gore. - Tko bi znao?
Jedan tjedan, jedan mjesec - nagađao je - jedna godina, možda i više. Srce
mu je slabo, ali volja mu je jaka; sada je jača nego ikad - nastavio je,
oblačeći lagani ogrtač koji mu je pridržavao Ormsley.
 - Kako to mislite da je ”sada jača nego ikad”?
Liječnik se iznenađeno nasmiješio. - Pa, htio sam reći da mu vaš
dolazak mnogo znači, milorde. Imao je nevjerojatan učinak na njega.
Zapravo, ne nevjerojatan, nego čudesan. Inače viče na mene kad je
bolestan. Danas me skoro zagrlio dok mi je revno govorio da ste vi ovdje i
zašto ste došli. Zapravo, zapovjedio mi je ”da vas malo bolje pogledam”,
nastavio je povjerljivim tonom starog obiteljskog prijatelja - iako vam,
naravno, nisam smio reći da to radim. - Nasmiješio se i dodao: - On misli
da ste vi ”zgodan vražićak”.
Ian nije htio pokazati nikakve emocije kad je čuo tu začuđujuću
informaciju.
- Doviđenja, milorde - rekao je liječnik. Okrenuo se prema vojvodinim
sestrama koje su zabrinuto čekale u hodniku i podigao šešir. - Moje dame -
rekao je i otišao.
- Idem ga vidjeti - izjavila je Hortense. Okrenula se prema Charity i
strogo joj rekla: - Nemoj dosađivati Ianu brbljanjem - grdila ju je, penjući
se stepenicama. Čudnim, zlogukim glasom je dodala: - I nipošto se ne pačaj
u njegov život!
Sljedećih sat vremena Ian je koračao prostorijom, a Charity ga je
promatrala s velikim zanimanjem. Nije imao vremena, a sada je gubio to
dragocjeno vrijeme. Ako ovako nastavi, Elizabeth će već roditi prvo dijete
prije nego što se on vrati u London. A prije nego što ode njezinom stricu sa
svojom ponudom, morat će riješiti neugodan zadatak raskidanja zaruka s
Christininim ocem.
- Nećeš stvarno otići danas, zar ne, dragi dječače? - iznenada je pitala
Charity.
Prigušivši nestrpljivi uzdah, Ian se naklonio. - Bojim se da ću morati,
gospođo.
- Slomit ćeš mu srce.
Potisnuvši poriv da staroj dami kaže da sumnja da vojvoda uopće ima
srce, kratko je rekao: - Preživjet će.
Nakon toga ga je gledala tako prodorno da se Ian zapitao je li ona luda
ili pokušava shvatiti što on misli. Zaključio je da je luda, a ona je iznenada
ustala i inzistirala na tome da on mora vidjeti crtež nekih paunova, koje je
njegov otac nacrtao dok je bio dječak. - Možda drugi put - odbio ju je.
- Stvarno mislim - rekla je nagnuvši glavu u stranu, smiješno poput
ptičice - da bi to trebalo biti sada.
Ian ju je u sebi poslao kvragu i htio ponovno odbiti, no onda se
predomislio i popustio. To će možda pomoći da mu vrijeme brže prođe.
Povela ga je niz hodnik i uvela u sobu koja je očito bila privatna radna
soba njegovog djeda. Kad su ušli unutra, stavila je prst na usta i
razmišljala. - Gdje je ono taj crtež? - naglas se pitala, izgledajući nevino i
zbunjeno. - Aha, da - oraspoložila se. - Sjetila sam se. - Dogegavši se do
stola, ispod ladice je tražila neku skrivenu bravu. - Sigurna sam da će ti se
svidjeti. Gdje je ta brava? - nastavila je istim neodređenim, nejasnim
tonom zbunjene starije dame. - Evo je! - povikala je, a ladica s lijeve strane
se otvorila.
- Ovdje ćeš ga pronaći - rekla je i pokazala na veliku otvorenu ladicu. -
Pretraži ove papire i sigurna sam da ćeš ga vidjeti.
Ian nije htio njuškati po tuđoj ladici, ali Charity nije imala takvih
problema. Ruke je do laktova stavila u nju i izvadila hrpu debelih papira
koju je potom bacila na stol. - Što ja, ono, tražim? - naglas se pitala dok ih
je razdvajala. - Vid me više ne služi tako dobro kao prije. Vidiš li ovdje
negdje pticu, Iane?
Ian je nestrpljiv pogled skrenuo sa sata i pogledao na razbacane
papire po stolu te se ukipio. Na crtežima je bio prikazan on u stotinu
raznih poza. Tu su bili detaljni crteži dok je stajao za kormilom prvog
broda svoje flote... Tu je bio Ian kako hoda pokraj seoske crkve u Škotskoj,
dok mu se djevojka iz sela smiješi... Ian kao ozbiljni šestogodišnjak, kako
jaše ponija... Ian u dobi od sedam i osam i devet i deset godina... Osim
crteža, tu su se nalazili i deseci dugačkih, pisanih izvještaja o Ianu, neka iz
sadašnjosti, a neka iz njegove mladosti.
- Ima li tu neka ptica, dragi dječače? - nevino je pitala Charity, ne
gledajući stvari na stolu, nego njegovo lice, a na napetoj bradi primijetila
je kako mu se mišić počinje stezati.
- Nema.
- Onda su ti crteži sigurno u učionici! Naravno - veselo je rekla - to je
to. Hortense bi rekla da je tipično za mene da napravim takvu smiješnu
pogrešku.
Ian je odvratio pogled s dokaza da ga je njegov djed pratio gotovo od
dana kad se rodio, a svakako od dana kad je mogao na svojim nogama
izaći iz kolibe te ju je pogledao i zadirkujućim tonom rekao:
- Hortense nije baš u pravu. Ja bih rekao da ste lukavi kao lisica.
Ona mu se mudro nasmiješila i stavila prst na usta. - Nemoj joj reći,
može? Jako uživa misleći da je ona pametnija od nas dvije.
- Kako je uspio nabaviti ove crteže? - Ian je pitao, zaustavivši ju kad se
okrenula da ode.
- Jedna žena u selu pokraj tvojega doma nacrtala je mnogo crteža.
Poslije je angažirao jednog umjetnika, kad je znao gdje ćeš biti. Ostavit ću
te ovdje u miru i tišini. - Ian je znao da ga ostavlja zato da pogleda stvari
koje su se nalazile na stolu. Dugo je oklijevao, a onda je polako sjeo na
stolicu i počeo pregledavati povjerljive izvještaje o sebi. Sve je napisao
neki gospodin Edgard Norwich, a dok je Ian pregledavao hrpe papira,
njegov bijes na djeda zbog ovog nevjerojatnog upada u njegovu privanost
polako je prerastao u razigranost. Kao prvo, skoro svako pismo istražitelja
započinjalo je frazama koje su jasno davale do znanja da ga je vojvoda
korio što mu nije pisao dovoljno detaljno. Pismo na vrhu počelo je ovako:
”Vaša Milosti, ispričavam se što sam nenamjerno zaboravio
spomenuti da gospodin Thornton zaista s vremena na vrijeme zapali
cigaru...”
Sljedeće je započelo ovako:
”Vaša Milosti, nisam znao da vas je zanimalo koliko brzo je trčao
njegov konj u utrci, osim što znate da je pobijedio...”
S obzirom na nabore i preklope stotine izvještaja, Ianu je bilo očito da
ih je vojvoda neprestano čitao te mu je iz nekih usputnih komentara
istražitelja također bilo jednako očito da je njegov djed izrazio da je
ponosan na njega:
”Vaša Milosti, bit će vam drago kad čujete da je mladi Ian krasan
momak, baš kao što ste i očekivali...
Slažem se s vama, kao i mnogi drugi ljudi, da je gospodin Thornton
pravi genij...
Vaša Milosti, uvjeravam vas da je vaša briga zbog dvoboja
neutemeljena. To je bila tek površna ozljeda ruke, ništa više.”
Ian ih je nasumice gledao, ne shvaćajući da barikada koju je podigao
između sebe i djeda polako počinje pucati.
”Vaša Milosti”, istražitelj je napisao rijetko uznemirenim tonom, kad
je Ian imao jedanaest godina, ”vaš prijedlog da pronađem liječnika koji će
potajno pregledati bolno grlo mladog Iana graniči sa zdravim razumom.
Čak i kad bih uspio pronaći jednoga koji će se htjeti pretvarati da je
zalutali putnik, stvarno ne razumijem kako bi mogao smisliti izgovor da
pogleda dječakovo grlo, a da nitko ne posumnja!”
Minute su se pretvorile u cijeli sat, a Ian je sa sve većom nevjericom
gledao cijelu svoju prošlost: od svojih postignuća do svojih sitnih grijeha.
Tu su bili redoviti izvještaji o njegovim dobicima i gubicima na kocki; bio
je opisan svaki brod koji je dodao svojoj floti s pripadajućim crtežom;
njegov financijski napredak bio je opisan do najsitnijih detalja.
Ian je polako otvorio ladicu i gurnuo papire u nju, a potom je izašao iz
radne sobe i zatvorio vrata za sobom. Bio je na putu prema sobi za
primanje kad ga je zaustavio Ormsley da mu kaže da ga vojvoda želi
vidjeti.
 Kad je Ian ušao, njegov djed sjedio je na stolici pokraj kamina,
odjeven u kućni ogrtač te je izgledao iznenađujuće snažno. Ian je oklijevao,
uznemiren zbog osjećaja olakšanja. - Izgledaš kao da si se oporavio -
kratko je rekao.
- Ne sjećam se kad sam se osjećao bolje - potvrdio mu je vojvoda, a Ian
nije bio siguran misli li on to ili samo pokazuje snagu volje kojoj se divio
njegov liječnik. - Papiri su spremni - nastavio je. - Ja sam ih već potpisao.
Ovaj... Bio sam toliko slobodan da naručim ručak ovamo, u nadi da ćeš
ručati sa mnom prije nego što odeš. Negdje ćeš morati jesti, znaš.
Ian je oklijevao, pa je potom kimnuo, a napetost kao da je iščeznula iz
vojvodinog tijela.
- Odlično! - Lice mu se ozarilo te je Ianu dao papire i pero. S
unutarnjim zadovoljstvom je gledao kako ih Ian potpisuje ne pročitavši ih
te je na taj način uz očevu titulu nesvjesno prihvatio i svo bogatstvo koje
ide uz nju. - Dakle, gdje smo ono stali? - pitao je kad mu je Ian vraćao
papire.
Ian je još uvijek mislio na ono što je vidio u radnoj sobi, na radni stol
pun njegovih crteža i pažljivo čuvanih izvještaja o svakom dijelu njegovog
života te je na trenutak zbunjeno gledao starijeg muškarca.
- Aha, da - rekao je vojvoda kad je Ian sjeo preko puta njega -
razgovarali smo o tvojoj budućoj ženi. Tko je sretnica?
Stavivši gležanj preko koljena druge noge, Ian se naslonio i gledao ga
u ležernoj, znatiželjnoj tišini te je jednu tamnu obrvu podigao i razigrano
ga zadirkivao. - Zar ne znaš? - ironično je pitao. - Ja to znam već pet dana.
Ili gospodin Norwich ponovno kasni sa svojim izvještajem?
Njegov se djed ukočio i izgledao kao da stari na toj stolici. - Charity -
tiho je rekao. - Teško je uzdahnuo i pogledao Iana u oči. Pogled mu je
istovremeno bio i ponosan i molećiv. - Ljutiš li se?
- Ne znam.
Kimnuo je. - Znaš li koliko je teško reći ”žao mi je”?
- Onda nemoj to reći - otresito je rekao Ian.
Njegov je djed duboko udahnuo te je ponovno kimnuo, prihvaćajući
Ianov odgovor. - Možemo li onda razgovarati? Barem malo?
- O čemu želiš razgovarati?
- Kao prvo, o tvojoj budućoj ženi - srdačno je rekao. - Tko je ona?
- Elizabeth Cameron.
Vojvoda se iznenadio. - Stvarno? Mislio sam da si s tom nesretnom
avanturom završio prije dvije godine.
Ian je potisnuo turoban osmijeh zbog njegovog drskog izbora riječi.
 - Smjesta ću joj poslati čestitke - izjavio je njegov djed.
- To bi bilo malo preuranjeno - odlučno je rekao Ian. No, tijekom
sljedećih sat vremena, umiren konjakom i uljuljkan umorom i djedovim
pronicljivim, neprestanim pitanjima, nevoljko mu je ispričao situaciju s
Elizabethinim stricem. Neugodno se iznenadio jer mu nije morao pričati o
ružnim glasinama koje su pratile Elizabeth, ili mu priopćiti činjenicu da je
njezin ugled uništen. Čak je i njegov djed to znao, kao očito i svi pripadnici
visokog društva, baš kao što je tvrdila Lucinda Throckmorton-Jones.
- Ako misliš - upozorio ga je vojvoda - da će joj društvo oprostiti i
zaboraviti što je bilo, kao i prihvatiti ju samo zato što si sada spreman
oženiti se s njom, Iane, siguran sam da se prilično varaš. Neće se obazirati
na tvoj dio u toj gadnoj avanturi jer si ti muškarac i to bogat, a da ne
spominjemo i to da si sada markiz od Kensingtona. No, kad ledi Cameron
postane tvoja markiza, trpjet će ju samo zato što neće imati izbora, ali
ignorirat će ju kad god budu mogli. Bit će joj potrebno zaleđe iznimno
uglednih ljudi, kako bi društvo shvatilo da ju mora prihvatiti. Inače će se
ponašati prema njoj kao prema izopćeniku.
Da je riječ o Ianu, on bi smireno i bez oklijevanja poslao društvo
kvragu, ali Elizabeth je već prošla kroz pakao i htio je to ispraviti. Dokono
je razmišljao o tome kako to popraviti, kad je njegov djed odlučno rekao: -
Doći ću u London kad budete objavili zaruke.
- Ne - rekao je Ian, a brada mu se bijesno stegnula. Jedno je bilo odreći
se mržnje koju je osjećao prema tom čovjeku, ali nešto posve drugo bilo je
dopustiti tom čovjeku da mu se uvuče u život kao saveznik ili kao pomoć.
- Shvaćam - smireno je rekao njegov djed - zašto si tako brzo odbio
moju ponudu. No, nisam ti to ponudio samo zato da bih udovoljio sebi.
Postoje još druga dva razumna razloga: ledi Elizabeth silno će pomoći ako
društvo vidi da sam ju ja spreman prihvatiti kao ženu svojega unuka.
Jedino ja imam taj utjecaj da ih poljuljam. Kao drugo - nastavio je vojvoda
dok je mogao iskoristiti svoju prednost - dok nas društvo ne vidi zajedno u
slozi barem jedanput, glasine o tvojem upitnom porijeklu i o našem
srodstvu će se nastaviti. Drugim riječima, možeš se nazivati mojim
nasljednikom, ali dok oni ne vide da te ja stvarno smatram svojim
nasljednikom, neće posve povjerovati onome što govoriš i onome što piše
u novinama. Dakle, ako želiš da se prema ledi Elizabeth odnose s
poštovanjem kakvo zaslužuje markiza od Kensingtona, pripadnici visokog
društva prvo će morati prihvatiti tebe kao markiza od Kensingtona. To
dvoje je povezano i mora se dogoditi polako - naglasio je. - Postepeno. Na
taj način nitko se neće usuditi suprotstaviti se meni ili prkositi tebi i onda
će morati prihvatiti ledi Elizabeth i zaboraviti na glasine.
 Ian je oklijevao, dok se u njemu sukobljavalo tisuću emocija. -
Razmislit ću o tome - kratko se složio.
- Razumijem - tiho je rekao vojvoda. - Ako odlučiš prihvatiti moju
podršku, ja ću ujutro otići u London i odsjesti u svojoj gradskoj kući.
Ian je ustao da krene, a i njegov djed se digao sa stolice. Stariji
muškarac nespretno je ispružio ruku, a Ian ju je neodlučno uhvatio. Stisak
njegovog djeda bio je iznenađujuće snažan te je dugo trajao. - Iane -
iznenada je očajno rekao - da mogu promijeniti ono što sam učinio prije
trideset dvije godine, promijenio bih to. Kunem ti se.
- Siguran sam da bi - rekao je Ian neobaveznim tonom.
- Misliš li - shrvanim je glasom nastavio - da ćeš mi jednog dana moći
potpuno oprostiti?
Ian mu je iskreno odgovorio. - Ne znam. Kimnuo je i maknuo ruku. -
Doći ću u London za tjedan dana. Kad ti misliš doći onamo?
- Ovisi o tome koliko dugo će mi trebati da riješim stvari s
Christininim ocem i Elizabethinim stricem i koliko će mi trebati da sve
objasnim Elizabeth. Kad se sve uzme u obzir, trebao bih doći u London do
petnaestoga.
 19.

Elizabeth je polagano ustala, uz bokove držeći šake stisnute od nervoze.

Razjapljenih usta gledala je Alexandru Townsende koja se nalazila na
drugom kraju raskošne sobe za primanje u zelenim i krem tonovima, u
londonskom domu mlade vojvotkinje. - Alex, to je ludost! - frustrirano je
povikala u nevjerici. - Stric mi je dao vremena do dvadeset četvrtoga, a već
je petnaesti! Kako možeš očekivati da uopće pomislim na to da večeras
idem na bal, kad mi je život gotovo završio, a još nismo smislile nikakvo
rješenje!
- To bi moglo biti rješenje - razumno je rekla Alex. - I to jedino koje mi
je palo na pamet otkako si stigla.
Elizabeth je na trenutak prestala koračati po sobi da zakoluta očima i
mahne glavom kako bi izrazila svoje mišljenje da je Alex sigurno sišla s
uma. Elizabeth je dojurila iz Škotske u Englesku, u nadi da će urazumiti
svojega strica, no on ju je veselo obavijestio da je primio nešto poput
ponude i od Marchmana. - Radije bih pričekao da te Marchman zaprosi.
Njegova titula je važnija i bogatiji je; zbog toga je manja vjerojatnost da ce
protratiti moj novac. Pisao sam mu i zamolio ga da se odluči do dvadeset
četvrtoga.
Elizabeth je ostala pribrana te je iskoristila njegovo dobro
raspoloženje da ga uvjeri da ju pusti da u međuvremenu ode u London.
Sada kada je znao da će ju skinuti s grbače, stric Julius bio je neobično
ugodan. - Dobro. Danas je deseti; možeš ostati ondje do dvadeset
četvrtoga. Poslat ću ti poruku ako te Marchman zaprosi.
- Ovaj... Željela bih poslušati savjete Alexandre Townsende o
formalnostima oko vjenčanja - u tom je trenu izmislila Elizabeth, nadajući
se da će joj Alex nekako pomoći da pronađe način kako da izbjegne
vjenčanje s bilo kojim od njih dvojice. - Ona je u Londonu tijekom sezone,
pa mogu odsjesti kod nje.
- Možeš odsjesti u mojoj gradskoj kući ako povedeš svoju poslugu -
velikodušno joj je ponudio. - Ako Belhaven u međuvremenu odluči osobno
te zaprositi, možda te posjeti u gradu. Ustvari, dok budeš ondje, možeš
naručiti vjenčanicu. Ništa preskupo - dodao je turobno se namrštivši. -
Nema razloga za organiziranje velikog vjenčanja u gradu kad možemo
proći s malim, ovdje u Havenhurstu. Zapravo, kad malo bolje razmislim,
nema razloga da kupuješ vjenčanicu, kad je ona tvoje majke nošena samo
jedanput.
 Elizabeth ga nije htjela podsjećati na to da se njezina majka udala u
raskošnom obredu u crkvi sv. Jamesa i da je nosila skupocjenu haljinu s
biserima i povlakom dugom pet metara i da bi takva haljina izgledala
apsurdno na malom, intimnom vjenčanju. Još uvijek se nadala da će
uspjeći izbjeći bilo kakav obred i bila je prenervozna da pobjegne u
London da bi raspravljala o detaljima. Sada, nakon što je provela pet dana
s Alex, smišljajući i odbacujući moguća rješenja, Alex je iznenada zaključila
da se Elizabeth na večerašnjem balu mora ponovno pojaviti u društvu. Da
bi stvari bile još gore, u svom pretjeranom žaru da nastavi s udvaranjem,
sir Francis Belhaven je jučer stigao u London i doslovno opsjedao gradsku
kuću strica Juliusa u Ulici Promenade.
- Elizabeth - odlučnim je glasom rekla Alex. - Priznajem da nisam
imala puno vremena da razradim detalje, budući da mi je ta zamisao pala
na pamet tek prije tri sata, ali molim te da sjedneš i popiješ malo čaja, da ti
pokušam objasniti zašto to smatram logičnim.
- Odlazak na bal večeras - rekla je Elizabeth kad je poslušno sjela na
prekrasnu malu sofu presvučenu zelenom svilom - nije rješenje, nego...
Nego noćna mora!
- Hoćeš li mi dopustiti da ti objasnim? Nema smisla da mi se
suprotstavljaš oko toga kad sam već sve pokrenula i nipošto to ne želim
zaustaviti.
Elizabeth je nervoznom gestom maknula kosu s čela i nevoljko
kimnula. Kad je Alexandra znakovito pogledala u čaj koji je njezin batler
upravo bio donio, Elizabeth je uzdahnula, uzela otmjenu šalicu i otpila
gutljaj. - Objasni mi.
- Da budemo iskreni, imamo još devet dana da te pokušamo spasiti.
Devet dana da ti pronađemo prikladnijeg udvarača.
Elizabeth se zagrcnula čajem. - Drugog udvarača? Ti se šališ! -
zamuckivala je, uhvaćena negdje između urnebesa i užasa.
- Nimalo - praktičnim tonom je rekla Alex, otmjeno ispijajući čaj. -
Nakon debija, u četiri tjedna si dobila petnaest ponuda za brak. Ako si u
prosjeku tada mogla imati pola udvarača dnevno, onda nema razloga
zašto ti ne bismo mogli naći barem jednog udvarača u punih devet dana,
bez obzira na skandal koji te prati. Sada si još ljepša nego prije.
Elizabeth je problijedjela pri spomenu na skandal. - Ne mogu to
učiniti - rekla je drhtavim glasom. - Ne mogu se suočiti sa svima. Još ne!
- Možda ne sama, ali večeras nećeš biti sama. - Kako bi uspjela uvjeriti
Elizabeth u izvedivost i neophodnost svojega plana, Alex se nagnula
naprijed i stavila laktove na koljena. - Imala sam dosta posla u protekla tri
sata otkako sam se dosjetila tog plana. Budući da sezona upravo počinje,
još uvijek nisu svi stigli, ali već sam muževoj baki poslala poruku da me
posjeti čim stigne u grad. Moj muž je još na Hawthorneu, ali namjerava se
vratiti večeras i provesti večer u jednom od svojih klubova. Već sam mu
poslala dugačko pismo u kojemu sam objasnila cijelu situaciju te sam ga
zamolila da nam se u pola jedanaest pridruži na balu Willingtonovih.
Također sam poslala pismo i svojem šogoru, Anthonyju, i on će ti biti
pratnja. Za sada nas četvero stoji iza tebe. To ti se možda ne čini puno, ali
ne možeš zamisliti kakav ogroman utjecaj imaju moj suprug i njegova
baka. - S utješnim, nježnim smiješkom je pojasnila: - Vojvotkinja udova od
Hawthornea iznimno je utjecajna i besramno uživa u tome da se društvo
pokori njezinoj volji. Mojega muža još nisi upoznala - dovršila je Alex s još
nježnijim osmijehom na licu - ali Jordan je još utjecajniji od vojvotkinje
udove i neće dopustiti da itko bude neljubazan prema tebi. Nitko se to ne
bi ni usudio dok je on pokraj nas.
- Ovaj... Zna li on za mene? Mislim, zna li tko sam ja i što se dogodilo?
- U pismu sam mu pojasnila tko si i što meni značiš i kratko sam mu
napisala što ti se dogodilo prije dvije godine. Htjela sam mu to još prije
ispričati, ali nisam ga vidjela otkako sam te posjetila na Havenhurstu. Bio
je na putu, kako bi se pobrinuo za stvari poslovne prirode i za posjede, što
je prepustio drugima dok smo mi putovali godinu i pol.
Elizabeth se smučilo pri pomisli na vrlo realnu mogućnost da će se
Alexin muž večeras vratiti u London i reći da Elizabeth nije prikladno
društvo za njegovu ženu ili da ne želi imati ništa s tim planom. Ta zamisao
je Elizabeth bila toliko nepodnošljiva da se s velikim osjećajem olakšanja
dosjetila prepreke zašto je plan neostvariv: - To je nemoguće! - veselo je
rekla.
- Zašto? - pitala je Alex.
- Zato što nemam što obući!
- Imaš - odgovorila je Alex s pobjedonosnim smiješkom na licu. -
Imam jednu haljinu koju sam donijela iz Francuske.
Podigla je ruku da ušutka Elizabethino protivljenje. - Ja ne stanem u
tu haljinu - tiho je rekla. - Struk mi se već povećava.
Elizabeth je sumnjičavo pogledala Alexin uzak struk, a njezina
prijateljica razumno je dovršila: - Sljedeće godine više neće biti u modi, pa
bi barem jedna od nas trebala uživati u njoj. Već sam poslala poruku
Bentneru da pošalje Bertu ovamo, zajedno sa svim stvarima koje su ti
potrebne - priznala je Alex plaho se nasmiješivši. - Ne namjeravam te
pustiti natrag u Ulicu Promenade, jer se bojim da ćeš mi kasnije danas
poslati poruku da imaš jaku glavobolju i da si se povukla u krevet s
mirišljavom soli.
Bez obzira na grozne emocije koje su se sukobljavale u Elizabeth,
morala je suspregnuti smiješak zbog ove posljednje pronicljive primjedbe.
Mislila je učiniti upravo to. - Pristat ću na taj plan - polako je rekla,
gledajući Alex prodornim zelenim očima - ali samo ako vojvotkinja udova
bez ikakvog ustručavanja prihvati da me večeras sponzorira.
- To prepusti meni - rekla je Alex i odahnula. Podigla je pogled kad je
batler stigao na vrata i veličanstveno najavio: - Vojvotkinja udova je stigla,
Vaša Milosti. Uveo sam ju u žuti salon, kako ste mi rekli. - S vedrim
osmijehom koji je pokazivao samopouzdanje koje zapravo nije osjećala,
Alex je ustala. - Samo sam htjela kratko razgovarati s njom nasamo, da joj
objasnim neke stvari prije nego što te upozna - rekla je i krenula. Nasred
sobe je stala i okrenula se. - Moram te upozoriti na jednu sitnicu -
neodlučno je rekla.
- Baka mojega supruga ponekad zna biti malo... Otresita - neuvjerljivo
je dovršila.
Taj ”kratak razgovor” trajao je mnogo manje od pet minuta, no
Elizabeth je s krajnjim očajem gledala na sat, zamišljajući ljutito
protivljenje s kojim se sigurno Alex morala suočiti. Kad su se vrata od sobe
za primanje otvorila, Elizabeth je bila tako napeta da je odmah skočila i
stala, osjećajući se nedostojanstveno i nespretno, u trenutku kad je u sobu
veličanstveno pokraj Alex ušla najviše zastrašujuća žena koju je ikada
vidjela u životu.
Osim što je imala kraljevsko držanje i to toliko uspravno kao da je
rođena sa štapom na kralježnici, vojvotkinja udova od Hawthornea bila je
prilično visoka i imala je prodorne zeleno-smeđe oči, aristokratski nos i
autoritarno držanje koje joj je bilo trajno urezano u inače glatkoj svijetloj
koži.
U suzdržanoj je tišini čekala da Alex obavi predstavljanje, a onda je
gledala kako se Elizabeth naklanja izražavajući joj poštovanje. I dalje u
tišini, udova je potom prislonila naočale na zeleno-smeđe oči i odmjerila
Elizabeth od vrha glave do vrškova nožnih prstiju, dok se Elizabeth u sebi
pokušala pomiriti s tim da joj ova starica večeras neće pružiti podršku ni
milom ni silom.
Kad se napokon udostojila progovoriti, vojvotkinjin glas bio je bridak
poput oštrog zamaha bičem. - Mlada ženo! - rekla je bez okolišanja. -
Alexandra mi je upravo objasnila da bi htjela moju pomoć pri tvojem
ponovnom predstavljanju u društvu večeras. No, kako sam rekla
Alexandri, nije mi morala opisivati skandal koji uključuje tvoju povezanost
s određenim gospodinom Ianom Thorntonom preklani. Ja sam jako dobro
upoznata s tim, kao i gotovo cijelo društvo. - Tim neljubaznim i
nepotrebnim komentarom ranila je Elizabethin već povrijeđeni ponos, a
onda je strogo rekla: - Mene zanima mogu li očekivati ponavljanje istoga,
ako pristanem na ono što Alexandra želi.
 Iako je bila ljutita i posramljena, Elizabeth svejedno nije ustuknula ni
skrenula pogled, no iako joj je glas blago zadrhtao, uspjela je smireno i
jasno reći: - Ja ne mogu utjecati na ono što drugi pričaju, Vaša Milosti. Da
mogu, ne bih bila tema skandala od prije dvije godine. No, ja nemam želju
ponovno ući u vaše društvo. Još uvijek imam ožiljke od posljednjeg izleta u
visoko društvo. - Namjerno je s prijezirom izgovorila riječi ”visoko
društvo” te je zatvorila usta i pripremila se na verbalno kasapljenje kada
je starica namršteno spojila sijede obrve iznad tankog nosa. No jedan
trenutak kasnije, blijede zeleno-smeđe oči pokazale su nešto poput
odobravanja te su pogledale Alexandra. Kratko kimnuvši, udova je rekla: -
Prilično se slažem, Alexandra. Ima dovoljno snažan duh da može izdržati
ono što će joj večeras prirediti. Nije li to nevjerojatno - nastavila je udova
govoriti Elizabeth s grubim smiješkom na licu - da se mi, pripadnici
visokog društva, s jedne strane dičimo civiliziranim manirima, a s druge
strane mnogi se hrane uništenim tuđim ugledom umjesto najobilnijim
objedom. - Pustivši Elizabeth da polako i ošamućeno sjedne na stolicu s
koje je maloprije skočila, udova je prišla sofi i također sjela, zamišljeno
skupivši oči. - Na balu kod Willingtonovih večeras će biti velika gužva -
rekla je nakon jednog trenutka. - No, to bi nam moglo ići na ruku jer će svi
ugledni pripadnici visokog društva biti ondje. Kasnije neće biti toliko
razloga za tračanje o Elizabethinom pojavljivanju, jer će ju svi ondje vidjeti
svojim očima.
- Vaša Milosti - usplahireno je rekla Elizabeth, osjećajući da bi bilo u
redu da izrazi zahvalnost zbog truda koji udova ulaže u ovo - izuzetno je
ljubazno od vas što...
- Gluposti - prekinula ju je ta žena, djelujući užasnuto. - Rijetko sam
ljubazna. Ponekad znam biti ugodna - nastavila je, a Alexandra je pokušala
sakriti to da joj je ovo zabavno. - Čak i susretljiva kad prilika to od mene
zahtijeva, ali ne bih rekla ”ljubazna”. ”Ljubazan” je tako nešto bezokusno.
Poput mlakog čaja. A sada, da ti dam jedan savjet, draga djevojko - dodala
je, gledajući Elizabethino napeto lice i blijedu kožu - odmah pođi gore i
naspavaj se da se odmoriš. Zabrinjavajuće si blijeda. Dok se ti odmaraš -
okrenula se prema Alexandri - Alexandra i ja ćemo napraviti plan.
Elizabeth je na ovu odlučnu naredbu da ode u krevet reagirala kao što
svi drugi reagiraju na naredbe vojvotkinje udove: nakon početnog
uvrijeđenog zaprepaštenja, napravila je točno to što joj je bilo naređeno.
Alex se brzo ispričala da želi otpratiti Elizabeth u gostinsku sobu, a
kad su ušle unutra, Alex ju je čvrsto zagrlila. - Žao mi je zbog ovog
neugodnog trenutka; rekla je da se sama želi uvjeriti u to da si dovoljno
hrabra, ali nisam mislila da će to provjeriti baš na taj način. Bilo kako bilo -
veselo je dovršila - znala sam da ćeš joj se jako svidjeti!
 Kad je otišla, za njom su lepršale ružičaste podsuknje, a Elizabeth se
slabašno naslonila na vrata svoje sobe i pitala se kako se udova ponaša
prema ljudima koji joj se ne svide tako ”jako”.
Udova je čekala u sobi za primanje kad se Alex vratila, a na licu joj je
bio jedan zbunjeni izraz. - Alexandra - odmah je počela, posluživši se
čajem - shvatila sam da možda postoji nešto čega ti nisi svjesna...
Zastala je, ljutito pogledavši batiera koji se pojavio na vratima. -
Oprostite, Vaša Milosti - rekao je Alexandri - ali gospodin Bentner bi htio
razgovarati s vama.
- Tko je gospodin Bentner? - uzrujano je pitala udova, kad je
Alexandra odmah pristala na to da se nađe s njim u sobi za primanje.
- Elizabethin batler - Alex joj je objasnila uz smiješak. - On je
prekrasan čovjek, ovisan o krimićima. - Malo kasnije, dok je vojvotkinja
gledala s oštrim neodobravanjem, krupan sjedokosi muškarac odjeven u
pomalo izlizan crni sako i hlače, odvažno je ušao u sobu za primanje i sjeo
pokraj Alexandre, ni ne pitavši ju za dopuštenje.
- U vašoj poruci piše da imate plan da pomognete gospođici Elizabeth
da izađe iz svoje nevolje, gospođice Alex - revno je rekao. - Sam sam doveo
Bertu da ga mogu čuti.
- Još je malo nerazrađen, Bentneru - priznala je Alex. - Zapravo,
večeras ćemo ju ponovno uvesti u društvo i vidjeti možemo li baciti u
zaborav stari skandal s gospodinom Thorntonom.
- Ta hulja! - povikao je Bentner. - Kad čujem njegovo ime, prsti me
zabole koliko ga želim istući! - Protresao je šaku da bi to dodatno naglasio.
- I na mene tako djeluje - ironično je priznala Alex. - No to je za sada
naš plan.
Ustao je da ode, potapšao Alexandru po ramenu i veselo priopćio
staroj plemkinji koje se zbog ledenog držanja bojalo pola pripadnika
visokog društva i koja ga je već ljutito gledala jer je bio tako prisan s Alex:
- Ovo je prava cura, Vaša Milosti. Poznajem gospođicu Alex dok je kao
curica hvatala žabe u jezeru zajedno s gospođicom Elizabeth.
Udova nije odgovorila. Nepomično je sjedila i šutjela te je samo
pomicala oči dok ga je gledala kako izlazi.
- Alexandra - rekla je zastrašujućim tonom, ali Alex se nasmijala i
podigla ruku. - Bako, molim te, nemoj me grditi jer sam prisna sa slugama.
Ja se ne mogu promijeniti, a tebe to samo uzrujava. Osim toga, htjela si mi
reći nešto važno prije nego što je Bentner stigao.
Alex joj je uspjela odvući pozornost s ljutnje prema nepristojnim
slugama, te je udova strogo rekla: - Toliko si bila opterećena time da ne
smijemo dugo držati Elizabeth u neizvjesnosti, da ti u salonu nisam ni
stigla priopćiti neke važne činjenice koje će te možda zabrinuti ako ih već
ne znaš.
- Koje činjenice?
- Jesi li čitala novine danas? - Još nisam. Zašto?
- Prema ”Timesu” i ”Gazetteu”, sam Stanhope je ovdje u Londonu te je
priznao Iana Thorntona svojim unukom i imenovao ga svojim
nasljednikom. Naravno, godinama se priča da je Thornton njegov unuk, ali
samo je malo ljudi znalo da je to istina.
- Nisam znala - odsutno je rekla Alex, razmišljajući o tome kako je
silno nepravedno što taj nemoralan razvratnik koji je unio takvu nesreću
u Elizabethin život sada uživa u takvoj sreći, dok Elizabethina budućnost
izgleda tako jadno. - Nisam uopće čula za njega do prije šest tjedana, kad
smo se vratili s putovanja i kad je netko spomenuo njegovo ime govoreći o
skandalu s Elizabeth.
- To nije ni iznenađujuće. Do prošle godine, on se rijetko spominjao u
pristojnim salonima. Ti i Jordan otišli ste na put prije nego što se dogodio
skandal s Elizabeth, tako da nisi ni mogla čuti za njega.
- Kako je takav jadni nitkov mogao nekoga uvjeriti da ga imenuje
nasljednikom? - ljutito je pitala Alex.
- Rekla bih da nije bilo potrebe za uvjeravanjem. On je Stanhopeov
rođeni i zakoniti unuk. Tvoj suprug mi je to rekao u povjerenju prije
mnogo godina. Također znam - znakovito je dodala - da je Jordan jedan od
rijetkih ljudi kojemu je Thornton to povjerio.
Alexandru je preplavio jezovit osjećaj te je polako stavila šalicu na
tanjurić. - Jordan? - ponovila je zabrinutim glasom. - Zašto bi, pobogu,
takav nitkov baš Jordanu to povjerio?
- Kao što to dobro znaš, Alexandra - izravno je rekla vojvotkinja - tvoj
suprug nije uvijek vodio moralan život. U razuzdanijim danima, on i
Thornton kretali su se u istim krugovima: kockali su i pili i radili
raskalašene stvari koje muškarci već rade. Bojala sam se da možda ne
znaš za njihovo prijateljstvo.
Alex je očajno sklopila oči. - Računala sam na to da će nam Jordan
pomoći da Elizabeth večeras ponovno uvedemo u društvo. U pismu sam
mu objasnila kako se najgori nitkov ponio prema Elizabeth, no nisam
spomenula njegovo ime. Nisam mogla ni zamisliti da Jordan poznaje Iana
Thortona, a kamoli da mu je on prijatelj. Također sam bila sigurna -
shrvano je dodala - da će, kada upozna Elizabeth, učiniti sve što je u
njegovoj moći da večeras prikaže stvari u pravom svjetlu.
Udova ju je uhvatila za ruku i s grubim smiješkom na licu rekla: - Obje
znamo da bi te Jordan podržao bilo da se želiš suprotstaviti neprijatelju ili
prijatelju, draga. No, u ovom slučaju, možda nećeš dobiti njegovo
bezuvjetno suosjećanje kad sazna tko je taj ”najgori nitkov”. Na to sam te
željela upozoriti.
- Elizabeth ne smije znati za ovo - silovito je rekla Alex. - Bit će joj jako
nelagodno u Jordanovu društvu i ne mogu ju kriviti za to. U životu stvarno
nema pravde! - dodala je i ljutito pogledala neotvoreni primjerak ”Timesa”
koji je stajao na stolu. - Da ima, taj... Taj obeščastitelj nevinih nikada ne bi
postao markiz, dok se Elizabeth boji toga da se pojavi u društvu. Postoji li
možda barem mala šansa - pitala je puna nade - da uz titulu nije dobio ni
šilinga ni komad zemlje? Bolje bih to mogla podnijeti da je još uvijek
siromašni Škot koji živi u kolibi ili otrcani kockar.
Vojvotkinja se neprofinjeno podsmjehnula. - Draga moja, ne postoji
nikakva šansa za to, a ako Elizabeth misli da je on to što si sada rekla, onda
je nasamarena.
- Mislim da ne želim ništa više čuti - rekla je Alex i ljutito uzdahnula. -
Ne, moram znati. Molim te, ispričaj mi.
- Nemam ti puno toga reći - rekla je vojvotkinja i uzela rukavice da ih
obuče. - Ubrzo nakon skandala s Elizabeth, Thornton je nestao. Onda,
manje od godinu dana poslije, netko je, čije ime je dugo bilo nepoznato,
kupio prekrasan posjed u Tilshireu, nazvao ga Montmayne i počeo
obnovu, zaposlivši cijelu vojsku tesara. Nekoliko mjeseci poslije
veličanstvena gradska kuća u Ulici Brook prodana je, također
”nepoznatom kupcu”. I na njoj je tjedan poslije počela opsežna obnova. Svi
u društvu bili su iznimno radoznali i pitali se tko je vlasnik, dok prije
nekoliko mjeseci pred kućnim brojem jedanaest u Ulici Upper Brook nije
stala kočija Iana Thorntona te je on ušao u kuću. Prije dvije godine kružile
su glasine da je Thornton tek običan kockar i ništa više od toga i sigurno je
bio nepoželjan u većini uglednih domova. No danas imam tužni zadatak
priopćiti ti da se priča da je bogatiji i od Kreza i da je dobrodošao u gotovo
svakom salonu u koji želi kročiti, iako srećom, to ne želi baš često činiti. -
Vojvotkinja je ustala i zlokobnim glasom dovršila: - Sada se možeš suočiti i
s ostatkom, jer ćeš se ionako večeras morati suočiti s tim.
- Kako to misliš? - pitala je Alex i umorno ustala.
- Mislim da su Elizabethini izgledi za večerašnji uspjeh drastično
smanjeni sada kada je Stanhope jutros objavio tu vijest.
- Zašto?
- Razlog je jednostavan: sada kad Thornton uz bogatstvo ima i titulu,
ono što se dogodilo između njega i Elizabeth pripadnici visokog društva
smatrat će ”razonodom prikladnom za gospodu”, ali Elizabethin ugled i
dalje će biti okaljan. I još nešto - dodala je najzlokobnijim tonom.
- Nisam sigurna mogu li podnijeti još nešto. O čemu je riječ?
 - Ja - izjavila je Njezina Milost - uopće nemam dobar predosjećaj za
ono što se večeras treba dogoditi!
U tom trenutku ni Alex nije imala dobar predosjećaj. - Tony je pristao
da večeras bude pratnja Elizabeth, a Sally se složila dokono je rekla,
misleći na svojega šogora i njegovu suprugu, koja je još bila kod kuće na
ladanju. - No, ja bih voljela da joj pratnja bude netko drugi, neki prikladan
neženja bez mrlje na ugledu, netko tko je svima uzor ili još bolje, koga se
svi boje. Roddy Carstairs bio bi savršen. Poslala sam mu hitnu poruku da
dođe ovamo što prije može, ali vjerojatno neće doći do navečer ili do
sutra. On bi bio savršen, kada bih ga uspjela uvjeriti da to napravi. Pa
većina ljudi u društvu drhti od straha zbog njegovih zajedljivih primjedbi.
- Drhte od straha zbog mene - ponosno je rekla udova.
- Da, znam - rekla je Alex s blijedim osmijehom na licu. - Nitko se neće
usuditi ignorirati Elizabeth pred tobom, no Roddy će možda uspjeti toliko
zastrašiti sve da ih natjera da ju prihvate.
- Možda hoće. Možda neće. Kada i gdje se večeras trebamo okupiti za
taj nesretni debakl?
Alex je zakolutala očima i hrabro se nasmiješila. - Odlazimo odavde u
pola jedanaest. Rekla sam Jordanu da nas čeka na prijemu kod
Willingtonovih, tako da zajedno možemo ući u plesnu dvoranu.
 20.

U pola devet te večeri Ian je stajao na stepenicama ispred gradske kuće

Elizabethinog strica te je potiskivao gotovo nesavladivi poriv da ubije
Elizabethinog batiera, koji je pak neobjašnjivo potiskivao svoj poriv da
fizički napadne Iana. - Pitat ću te ponovno, ako me nisi dobro razumio -
jasnim je, prijetećim glasom rekao Ian od kojeg ljudi inače problijede. -
Gdje je tvoja gospodarica?
No Bentner uopće nije promijenio boju. - Vani! - priopćio je muškarcu
koji je uništio život njegove mlade gospodarice i koji se sada neočekivano i
nepozvano pojavio na njezinim vratima, sigurno da ga opet pokuša
uništiti, dok je ona baš u ovom trenutku pohađala prvi bal u nekoliko
godina i hrabro pokušavala baciti u zaborav glasine čiji je uzrok bio on.
- Vani je, a ti ne znaš gdje?
- Nisam to rekao, zar ne?
- Pa gdje je onda?
- Na meni je da to znam, a na vama da nagađate o tome.
U proteklih nekoliko dana Ian je morao obaviti mnogo neugodnih
zadataka: projahao je pola Engleske, suočio se s Christininim bijesnim
ocem i napokon s Elizabethinim odbojnim stricem, koji je postigao
nagodbu koja ga je i dalje jako ljutila. Ian je velikodušno odbio miraz čim
su počeli pregovori. No, njezin je stric imao vrlo dobro izoštren instinkt za
cjenkanje, poput trgovca devama, te je odmah predosjetio da će Ian učiniti
što god je potrebno da se Julius potpiše na ugovor o zarukama. Kao
posljedica toga, Ian je prvi muškarac kojeg on zna da je morao kupiti svoju
buduću ženu u iznosu otkupnine od sto pedeset tisuća funti.
Kad je završio s tim odvratnim poslom, odjahao je na Montmayne,
gdje je stao tek toliko da zamijeni konja za kočiju i da digne sobara iz
kreveta. Zatim je odjurio u London, stao u svojoj gradskoj kući da se okupa
i presvuče te je smjesta otišao na adresu koju mu je dao Julius Cameron. I
sada, nakon svega toga, Ian ne samo da se morao suočiti s time da
Elizabeth nema, nego se morao suočiti i s najbezobraznijim slugom kojeg
je imao nesreću sresti. U ljutitoj tišini se okrenuo i sišao stepenicama. Iza
njega, vrata su se gromoglasno zatvorila, a Ian se na trenutak okrenuo i
razmišljao o užitku u kojemu će sutra uživati kad otpusti tog batiera.
Popeo se u kočiju i zapovijedio kočijašu da se vrate u njegovu kuću u
Ulici Upper Brook, gdje je onda sišao iz kočije. Batler mu je s primjerenim
poštovanjem otvorio vrata, a Ian je namrgođeno i nemirno prošao pokraj
njega. Bio je na pola stubišta kad je zaključio da će mu večer proći brže
ako ju provede negdje drugdje, a ne ovdje, te je razmišljao o Elizabethinoj
pobuni s kojom će se vjerojatno morati sutra suočiti.
Dvadeset pet minuta poslije iz svoje gradske kuće izašao je svečano
odjeven za igranje fara te je naložio kočijašu da ga odveze u Blackmore. I
dalje se mrštio kad je ušao u slabo osvijetljeni, ekskluzivni klub za
gospodu gdje je godinama kockao za visoke uloge. - Dobra večer, milorde -
u pjevnom je tonu izgovorio glavni sluga, a Ian je kratko kimnuo i
potisnuo grimasu kad je čuo poslušno izricanje riječi ”milord”.
Prostorija za kartanje bila je elegantno opremljena i nastanjena
kremom društva koja je radije uživala u kockanju nego u tračanju zbog
kojeg je u White’su često bilo strašno dosadno. Ovdje su bila manje
poznata, ali jednako bogata gospoda koja su voljela igrati za vrlo visoke
uloge, što se u Blackmoreu zahtijevalo. Zastavši na ulazu u prostoriju za
kartanje, Ian je htio otići prema prostoriji gdje se igra faro, no s lijeve
strane zaustavio ga je glas koji je uz smijeh rekao: - Za muškarca koji je
upravo naslijedio malo carstvo, Iane, izraz lica ti je iznimno kiseo. Hoćete
li popiti piće sa mnom i odigrati koju partiju, milorde?
Na Ianovim usnama pojavio se ironičan smiješak kad se okrenuo i
ugledao jednog od malobrojnih aristokrata kojeg je poštivao i smatrao
prijateljem. - Naravno - našalio se - Vaša Milosti.
Uz osmijeh na licu, dva muškarca su se rukovala i sjela. Budući da je i
Jordan upravo stigao u klub, morali su čekati slobodan stol. Kad su sjeli za
stol nekoliko minuta kasnije, zajedno su popili piće i prepričavali događaje
od proteklih godinu i pol, a onda su se posvetili ozbiljnijoj i ugodnijoj
aktivnosti kartanja uz usputni razgovor, Ian bi inače uživao u kartanju, ali
danas su mu misli bile negdje drugdje, a svaki muškarac koji je prošao
pokraj njihovog stola imao je potrebu zastati i popričati s jednim od njih ili
s obojicom.
- Popularni smo jer smo dugo izbivali iz grada - šalio se Jordan,
bacajući žetone na sredinu stola.
Ian ga gotovo nije ni čuo. Mislio je na Elizabeth, koja je bila dvije
godine osuđena na milost i nemilost svojega strica. Taj je čovjek prodavao
svoju krv, a Ian ju je kupio. Naravno, to nije bila istina, ali imao je
neugodan osjećaj da će Elizabeth to tako doživjeti čim otkrije što su učinili
bez njezinog pristanka i bez njezinog znanja. U Škotskoj je uperila pištolj u
njega. U Londonu joj neće zamjeriti ako opali. Poigravao se sa zamisli da
joj pokuša udvarati nekoliko dana prije nego što joj kaže da su već
zaručeni, te se istodobno pitao hoće li joj biti mrska zamisao da se mora
udati za njega. Belhaven je možda odbojni gad, ali Ian joj je nekoliko puta
nanio bol. - Ne bih htio kritizirati tvoju strategiju, prijatelju - Jordanovo
otezanje prenulo je Iana iz misli - ali upravo si uložio tisuću funti na par
ničega.
Ian je pogledao u karte koje je upravo okrenuo i zapravo osjetio kako
se posramljeno crveni. - Razmišljam o nečemu - pojasnio je.
- Sigurno ne o kartama. Ili si izgubio svoj poznati predosjećaj.
- Ne bih se čudio - odsutno je rekao Ian i ispružio dugačke noge koje je
potom prekrižio.
- Jesi li za još jednu partiju?
- Mislim da si ne mogu to priuštiti - umorno se našalio Ian. Pogledavši
preko ramena, Jordan je kimnuo slugi da donese još dva pića za njihov
stol, a onda je gurnuo karte u stranu. Naslonivši se na stolicu, i on je
ispružio noge te su se dva muškarca gledala, u tom nemarnom, opuštenom
prijateljskom položaju. - Imam vremena za još samo jedno piće - rekao je
Jordan i pogledao pozlaćeni sat na zidu. - Obećao sam Alexandri da ću
večeras biti uz nju na balu i zadovoljno se smješkati njezinoj prijateljici.
Ian je veselo primijetio kako se Jordan svaki put raznježi kad
spomene svoju suprugu.
- Hoćeš li nam se pridružiti?
Ian je odmahnuo glavom i uzeo piće od sluge. - Zvuči vraški dosadno.
- Zapravo, mislim da neće biti dosadno. Moja žena prihvatila se
zadatka da se suprotstavi cijelom visokom društvu i pomogne toj djevojci
da opet uđe u društvo. S obzirom na sve što mi je Alexandra napisala u
pismu, to baš neće biti lako.
- Zašto? - pitao je Ian više iz pristojnosti nego što ga je to stvarno
zanimalo.
Jordan je uzdahnuo i zabacio glavu, umoran od posla koji je radio
proteklih nekoliko tjedana i ne baš revan da poklanja pozornost dami u
nevolji, i to nekoj koju nikada nije ni vidio. - Ta je djevojka pala u ralje
nekog muškarca prije dvije godine i nakon toga je uslijedio ružan skandal.
Razmišljajući o sebi i o Elizabeth, Ian je usputno rekao: - Očito to nije
tako rijetka pojava.
- Po onome što mi je Alex napisala, čini se da je ovaj slučaj ekstreman.
- Zašto?
- Kao prvo, vrlo je velika vjerojatnost da ju večeras pola pripadnika
visokog društva neće htjeti pozdraviti, i to ona polovica koja ju se udostoji
pogledati. Alex je odlučila osloniti se na teško oružje: pozvala je moju baku
i Tonyja i mene. Djevojka će pokušati sve izdržati uzdignute glave, ali ne
zavidim joj. Ako se ne varam, danas će ju izbičevati oštrim jezicima. Što
god da je taj gad učinio - dovršio je Jordan i iskapio piće te se uspravio -
jako joj je naštetilo. Ta djevojka, koja je navodno nevjerojatno lijepa, bila
je izopćena iz društva protekle dvije godine.
Ian se ukočio, a ruka s pićem mu je stala u zraku te je oštrim
pogledom pogledao Jordana, koji je ustajao. - Tko je ta djevojka? - pitao je
napetim glasom.
- Elizabeth Cameron.
- O, pobogu! - planuo je Ian, skočio sa stolice i zgrabio sako.
- Gdje su?
- Kod Willingtonovih. Zašto?
- Zato - kroz zube je izustio Ian, oblačeći sako i namještajući nabrane
manšete - što sam ja gad koji je to učinio.
Na licu vojvode od Hawthornea pojavio se neopisiv izraz dok je
oblačio svoj sako. - Ti si muškarac kojeg je Alexandra u pismu nazvala
”najgorim nitkovom, bezvrijednim raskalašenjakom i obeščastiteljem
nevinih”?
- Ja sam to sve i još i gore od toga - mrzovoljno je odgovorio Ian i brzo
hodao prema vratima, zajedno s Jordanom Townsendeom. - Idi k
Willingtonovima što brže možeš - rekao mu je. - Ja ću doći za tobom, ali
prvo moram nešto obaviti. I, molim te, nipošto ne spominji Elizabeth da
dolazim.
Ian se brzo popeo u kočiju, naredio kočijašu kamo da ide te se
naslonio, odbrojavajući minute i govoreći si da joj ne može biti baš toliko
loše kao što se bojao. I uopće se nije zapitao zna li Jordan Townsende
zašto se ”obeščastitelj” Elizabeth Cameron toliko silno želi susresti s njom
na balu Willingtonovih.
Njegova je kočija stala pred gradskom kućom vojvode od Stanhopea, a
Ian je brzo preletio preko stepenica i gotovo srušio jadnog Ormsleyja, koji
je otvorio vrata, te pojurio gore da što prije dođe do svojega djeda.
Nekoliko minuta poslije vratio se dolje i otišao u knjižnicu, gdje se bacio
na stolicu i prikovao oči na sat. Gore je čitava posluga bila u zbrci jer je
vojvoda tražio svog sobara, batiera i sluge. No, za razliku od Iana, vojvoda
je bio ushićen. - Ormsley, Ian me treba! - sretno je rekao vojvoda dok je
skidao sako i maramu s vrata. - Ušao je ovamo i rekao to.
Ormsley se ozario. - Uistinu je to rekao, Vaša Milosti.
- Osjećam se dvadeset godina mlađe. Ormsley je kimnuo. - Ovo je vrlo
značajan dan.
- Što to, kvragu, zadržava Andersona? Mora me obrijati. Želim
večernje odijelo, mislim crno, dijamantnu iglu za kravatu i dijamantnu
dugmad za manšete. Prestani mi gurati taj štap, čovječe.
- Ne biste se trebali izlagati pretjeranom naporu, Vaša Milosti.
 - Ormsley - rekao je vojvoda kad je prišao ormaru i otvorio vrata - ako
misliš da ću se oslanjati na taj prokleti štap na najvažniji dan svojega
života, onda si sišao s uma. Pokraj svojega unuka hodat ću bez ikakve
pomoći, hvala lijepa. Gdje je, kvragu, Anderson?

- Kasnimo, Alexandra - rekla je vojvotkinja udova dok je stajala u

Alexinoj sobi za primanje i dokono gledala veličanstvenu skulpturu iz
četrnaestog stoljeća, koja je stajala na stolu od atlasnog drva. - I samo da ti
kažem, sada, kad je kucnuo čas, imam još gori predosjećaj nego prije. A
intuicija me nikada ne vara.
Alexandra se ugrizla za usnicu, pokušavajući odagnati vlastiti osjećaj
straha. - Willingtonovi su iza ugla - rekla je, rješavajući problem kašnjenja
prije nego što se morala suočiti s ozbiljnijim detaljima. - Tamo smo za
nekoliko minuta. Osim toga, želim da svi budu tamo kad se Elizabeth
pojavi. Također sam se nadala da ću dobiti poruku od Roddyja.
Kao da odgovara na to, u sobi za primanje se pojavio batler. -
Roderick Carstairs želi da ga najavim, Vaša Milosti - priopćio je Alex.
- Hvala Bogu! - povikala je.
- Uveo sam ga u plavi salon. Alex je u sebi prekrižila prste.
- Stigao sam, prelijepa moja - rekao je Roddy s uobičajenim
zajedljivim smiješkom dok joj se duboko naklanjao - kao odgovor na tvoj
hitan poziv i, samo da dodam - nastavio je - prije nego što se pojavim kod
Willingtonovih, kao što je pisalo u tvojoj poruci. - Visok metar i
sedamdeset sedam centimetara, Roddy Carstairs bio je mršav muškarac
sportske građe s rijetkom smeđom kosom i svjetloplavim očima. Zapravo,
jedine značajne karakteristike bile su njegova pažljivo skrojena odjeća,
vrlo poželjna sposobnost da poveže maramu na vratu s veličanstvenim
naborima koji se nikada nisu spustili te zajedljivi komentari koji nisu imali
granica pri odabiru ljudske mete. - Jesi li čula za Kensingtona?
- Za koga? - odsutno je pitala Alex, razmišljajući o tome što treba
napraviti da ga uvjeri da pristane na ono što ona želi.
- Za novog markiza od Kensingtona, nekad znanog kao gospodin Ian
Thornton, koji je u većini salona bio nepoželjan. Nije li nevjerojatno što
bogatstvo i titula mogu učiniti? - nastavio je, gledajući Alexino napeto lice.
- Prije dvije godine ne bismo ga pustili kroz ulazna vrata. Prije šest mjeseci
pročulo se da je zaradio cijelo bogatstvo, pa smo ga počeli pozivati na
zabave. Večeras je nasljednik vojvodstva te sada mi priželjkujemo
pozivnice na njegove zabave. - Kada iz tog kuta to pogledaš - nasmiješio se
Roddy - mi smo prilično prevrtljiva i odbojna vrsta.
 Alexandra se nije mogla suzdržati da se ne nasmije. - Jao, Roddy -
rekla je i poljubila ga u obraz. - Ti me uvijek uspiješ nasmijati, čak i kad se
nađem u strašnoj nevolji, kao sada. Ti bi to mogao iznimno poboljšati,
kada bi htio.
Roddy si je uzeo malo burmuta, podigao svoje bahate obrve i čekao,
djelujući sumnjičavo i radoznalo. - Naravno, ja sam tvoj najposlušniji sluga
- rekao je i prijetvorno se naklonio.
Unatoč tome što je to rekao, Alexandra je znala da nije tako. Dok su se
ljudi drugih muškaraca bojali zbog vješte upotrebe rapira i pištolja,
Roddyja Carstairsa bojali su se zbog bockajućih komentara i oštrog jezika.
I dok se rapir i pištolj ne mogu unijeti na bal, Roddy je ondje nesmetano
mogao napraviti štetu. Čak su se i ugledne organizatorice balova bojale da
mu ne stanu na žulj. Alex je točno znala koliko ubojit on može biti i koliko
koristan, jer je od njezinog života napravio pravi pakao kad je prvi put
došla u London. No poslije je napravio potpuni preokret i Roddy je
natjerao pripadnike visokog društva da ju prihvate. To nije učinio ni zbog
prijateljstva ni zbog osjećaja krivnje, nego zato što je zaključio da će biti
zabavno pokušati popraviti nečiji ugled umjesto da ga uništi.
- Postoji mlada žena čije ću ti ime ubrzo otkriti - oprezno je započela
Alex - i kojoj bi ti mogao silno pomoći. Zapravo, mogao bi ju spasiti kao što
si davno spasio mene, Roddy, samo kad bi htio.
- Jednom je bilo dovoljno - zadirkivao ju je. - Gotovo da nisam mogao
hodati uzdignute glave zbog toga kakav sam nečuveni kavalir bio.
- Ona je iznimno lijepa - rekla je Alex.
Roddyjeve oči zasvjetlucale su zbog zanimanja, ali ništa više. Dok su
drugi muškarci bili očarani ženskom ljepotom, Roddy je uživao u
nabrajanju nedostataka. Volio je zbunjivati žene i nikada se nije
ustručavao raditi to. Ali kad bi odlučio biti drag, bio je najodaniji prijatelj. -
Ona je bila žrtva vrlo zlobnih glasina prije dvije godine te je sramotno
napustila London. Ona mi je također vrlo posebna prijateljica iz
djetinjstva.
Gledala je Roddyjev ravnodušan izraz lica i nije mogla zaključiti hoće
li ju on podržati ili neće. - Svi mi: vojvotkinja udova, Tony i Jordan večeras
ju na balu Willingtonovih mislimo podržati. No kad bi joj ti mogao
pokloniti malo pažnje, ili da joj možda ti budeš pratnja, to bi nam jako
pomoglo i ja bih ti bila vječno zahvalna.
- Alex, da si udana za bilo koga drugoga osim za Jordana Townsendea,
razmislio bih o tome da te pitam kako misliš izraziti svoju zahvalnost. No,
kako baš nemam želju okončati svoj život prije reda, suzdržat ću se od
toga i reći da je i tvoj osmijeh dovoljan izraz zahvalnosti.
 - Nemoj se šaliti, Roddy. Očajno mi treba tvoja pomoć i stvarno bih ti
bila vječno zahvalna na njoj.
- Drhtim od straha, draga moja. O kome god da je riječ, sigurno je u
velikoj nevolji ako sam ti ja potreban.
- Dražesna je i hrabra i silno će ti se svidjeti.
- U tom slučaju, počašćen sam da joj mogu pomoću. Tko... - Pogled mu
je odvukao iznenadni pokret na vratima, a njegov vječito ravnodušan izraz
lica sada se pretvorio u divljenje puno poštovanja. - Pobogu - šapnuo je.
Na vratima je poput nebeskog ukazanja stajala nepoznata mlada žena
odjevena u svjetlucavu srebrno-plavu haljinu s dubokim, četvrtastim
izrezom koji je otkrivao zamamne obline i dijagonalno vezan korzet koji je
naglašavao uski struk. Sjajna zlatna kosa bila joj je pokupljena s čela
jednom safirnom kopčom te joj je prirodno padala po ramenima i po
leđima, na čijoj je polovici završavala raskošnim kovrčama koje su veselo
svjetlucale na rasplesanom svjetlu svijeća. Ispod elegantno oblikovanih
obrva i dugačkih, zavijenih trepavica, njezine blistave zelene oči nisu bile
ni boje žada ni boje smaragda, nego nešto između toga dvoje.
U tom trenutku zatečene tišine, Roddy ju je promatrao nepristrano
poput pravog znalca, tražeći nedostatke koji drugi ne bi primijetili, no
pronalazio je samo savršenosti u tim elegantno oblikovanim jagodičnim
kostima, tankom bijelom vratu i mekim usnama.
Ukazanje na vratima neprimjetno se pomaknulo. - Oprosti - rekla je
Alexandri s prekrasnim osmijehom na licu, a glas joj je bio poput zvončića
na vjetru - nisam znala da imaš društvo.
Graciozno je okrenula srebrnkasto plavu haljinu i nestala, a Roddy je i
dalje zurio u prazna vrata dok je Alexandrina nada bila sve veća. Nikada
nije vidjela da Roddy pokazuje i najmanji tračak iskrene očaranosti prema
ženskom licu i tijelu. Od njegovih riječi postala je još optimističnija: - Dragi
Bože - ponovno je šapnuo sa strahopoštovanjem. - Je li bila stvarna?
- Itekako - revno ga je uvjerila Alex - i očajno joj treba tvoja pomoć,
iako ne smije znati što sam te zamolila. Pomoći ćeš joj, zar ne?
Jedva odvukavši pogled s vrata, odmahnuo je glavom kao da ju želi
razbistriti. - Pomoći? - ironično je izustio. - U iskušenju sam da joj ponudim
svoju vrlo poželjnu ruku za brak! Prvo joj moram saznati ime, iako mi
odjednom djeluje prokleto poznato.
- Pomoći ćeš joj?
- Nisam li to upravo rekao? Tko je to zanosno stvorenje?
- Elizabeth Cameron. Imala je debi prije... - Alex se zaustavila kad je
Roddyjev osmijeh postao oštar i zajedljiv.
 - Mala Elizabeth Cameron - naglas je razmišljao. - Mogao sam si
misliti, naravno. Ženska je podigla graju u gradu odmah nakon što si ti
otputovala na medeni mjesec, ali promijenila se. Tko bi mislio - nastavio je
normalnijim glasom - da će ju sudbina podariti još većom ljepotom nego
prije dvije godine.
- Roddy! - povikala je Alex, predosjećajući da njegov stav prema
pomaganju postaje podložan promjeni. - Već si rekao da ćeš pomoći.
- Tebi ne treba pomoć, Alex - smijuljio se. - Treba ti čudo.
- Ali...
- Oprosti. Predomislio sam se.
- Ovaj... Muče li te glasine oko onog starog skandala?
- Na neki način.
Alexandrine oči opasno su zaiskrile. - I ti vjeruješ u glasine, Roddy!
Barem bi ti trebao znati da je uglavnom riječ o lažima, jer ih ti uglavnom i
pokrećeš!
- Nisam rekao da vjerujem u to - hladno je otezao. - Zapravo, teško mi
je vjerovati da su ičije muške ruke, uključujući i Thorntonove, ikada dirale
tu njezinu porculansku kožu. No - rekao je i naglo zatvorio poklopac
burmutice koju je potom spremio - ostali pripadnici visokog društva nisu
tako pronicljivi kao ja, ili pak u ovom slučaju, tako blagonakloni. Večeras
će ju ignorirati, budi sigurna, a čak ni utjecajni Townsendeovi ni ja to
nećemo moći spriječiti. Iako mi je mrska pomisao da ti još više padnem u
očima nego što sam ti sada već pao, reći ću ti ne tako lijepu istinu o sebi,
moja draga Alex - dodao je uz sarkastičan osmijeh na licu. - Bilo koji
slobodni neženja koji je toliko blesav da večeras pokaže zanimanje za tu
djevojku, bit će predmet ismijavanja tijekom cijele sezone, a ja ne volim da
me netko ismijava. Nisam dovoljno hrabar za to i zbog toga ja uvijek
zbijam šale na račun drugih. Osim toga - dovršio je i uzeo šešir - u očima
pripadnika visokog društva Elizabeth Cameron je iskorištena roba. Svakog
neženju koji joj se približi društvo će smatrati ili budalom ili bludnikom le
će doživjeti njezinu sudbinu.
Na vratima se zaustavio i okrenuo, izgledajući opušteno i veselo kao
inače. - Ako to pomogne, večeras ću se potruditi da dam drugima do
znanja da ja ne vjerujem da je bila s Thorntonom u nekoj kolibi ili u
stakleniku ili bilo gdje drugdje. To će možda u početku usporiti buru, ali
neće ju zaustaviti.
 21.

Manje od sat vremena poslije, u prepunoj, bučnoj plesnoj dvorani

osvijetljenoj svijećama, Alexandra je postala bolno svjesna toga da su sva
Roddyjeva predviđanja bila točna. Prvi put otkako se sjeća, nisu bili
okruženi prijateljima i poznanicima, pa čak ni priljepcima koji su htjeli
pridobiti Jordanovu blagonaklonost i utjecaj. Večeras su ih svi izbjegavali.
Pogrešno vjerujući da će Jordan i Alexandra biti duboko razočarani kad
saznaju istinu o Elizabeth Cameron, prijatelji Townsendeovih pristojno su
pokušavali ublažiti njihovu neizbježnu sramotu jednostavno se
pretvarajući da ne primjećuju prisutnost Townsendeovih niti da su oni u
društvu s Elizabeth Cameron, čiji je ugled nepovratno okaljan dok su oni
izbivali iz Engleske. Iako su iz pristojnosti ignorirali Jordana i Alexandra,
nisu se ustručavali upućivati nemilosrdne poglede Elizabeth kad god su to
mogli dok ih ne gledaju ti ljudi koje je ona očito uspjela nasamariti da se
sprijatelje s njom. Dok je stajala pokraj plesnog podija na kojemu su se
plesači vrtjeli i krišom se podrugljivo smiješili Elizabeth, Alexandra se
skoro rasplakala od bijesa. Kad je pogledala Elizabeth, koja se silno trudila
da joj se nasmiješi, grlo joj se stegnulo zbog osjećaja krivnje i suosjećanja.
Smijeh i glazba bili su toliko glasni da se Alex morala nagnuti naprijed
kako bi čula što joj govori Elizabeth.
- Ako nemaš ništa protiv - rekla je Elizabeth prigušenim glasom koji
se nije slagao s njezinim prijetvornim smiješkom na licu i koji je uvjerio
Alex da se Elizabeth osjeća iznimno poniženo - mislim... Mislim da ću se
povući u neku sobu da se pobrinem za haljinu.
S Elizabethinom haljinom je sve bilo u redu, i obje su to znale. - Idem s
tobom.
Elizabeth je odmahnula glavom. - Alex, molim te... Voljela bih biti
sama nekoliko trenutaka. Zbog buke - hrabro je lagala.
Elizabeth je krenula uzdignute glave i počela se probijati kroz šest
stotina ljudi koji su ju ili odbijali pogledati ili su joj okrenuli leđa i smijali
se i šaputali.
Tony, Jordan, vojvotkinja i Alexandra gledali su ju kako se graciozno
penje stepenicama. Prvi je progovorio Jordan, pazeći da zvuči ravnodušno
jer se bojao da će, ako pokaže koliko je bijesan na svih šesto ljudi u plesnoj
dvorani, Alexandra izgubiti to malo kontrole što još ima i da će joj suze
koje joj sjaje u očima kliznuti niz rumene obraze. Uhvativši ju oko struka,
nasmiješio se gledajući ju u suzne oči, ali brzo je govorio jer su njihovi
poznanici koji su ih obilazili u širokom luku sada kretali prema njima.
 - Ako te to tješi, draga - rekao joj je Jordan - ja mislim da je Elizabeth
Cameron najhrabrija žena koju sam ikad upoznao. Poslije tebe.
- Hvala ti. - Alexandra se pokušala nasmiješiti, ali stalno je gledala
Elizabeth kako se penje po zavojitom stubištu.
- Požalit će zbog ovoga! - hladno je rekla udova, a kako bi to dokazala,
okrenula je leđa prisnim prijateljicama koje su joj sada prilazile. Udovine
poznanice bile su jedine osobe koje su se večeras pridružile
Townsendeovima, i to zato što su bile njezine dobi i nisu znale da će
Elizabeth Cameron biti ismijana, omalovažavana i ignorirana.
Gutnuvši grudu suza koja joj se nakupila u grlu, Alex je pogledala
svojega muža. - Elizabeth nije posve bez udvarača - pokušala se našaliti. -
Belhaven joj visi za vratom.
- To je zbog toga - rekao je Jordan bez razmišljanja - što se on nalazi
na svačijoj crnoj listi i nitko se nije htio spustiti tako nisko da mu kaže
glasine o Elizabeth. Još - dodao je, kroz skupljene oči gledajući dva starija
kicoša kako povlače Belhavena za rukav i kimaju prema Elizabethinim
leđima te počinju brzo govoriti.
Elizabeth je skoro pola sata provela stojeći sama u malom, tamnom
salonu i pokušavala se smiriti. Ondje je čula kako gosti uzbuđeno
razgovaraju o nečemu što bi ju bilo koje druge večeri barem zaprepastilo:
Ian je upravo imenovan nasljednikom vojvode od Stanhopea. Elizabeth
nije ništa osjećala spram toga.
U stanju sveobuhvatnog očaja nije mogla osjećati ništa drugo. No
sjetila se Valerienog glasa iz vrta dok je davno kroz živicu gledala Iana:
”Priča se da je on nezakoniti unuk vojvode od Stanhopea.” To sjećanje
besciljno je i beznačajno prošlo kroz Elizabethine misli. Kad se morala
vratiti u plesnu dvoranu, prešla je balkon i spustila se stubama, probijajući
se kroz gužvu i izbjegavajući zlobne poglede koji su joj žarili kožu i
probadali srce. Unatoč kratkom odmoru, glava ju je boljela od truda da
ostane smirena; glazba koju je nekoć voljela sada joj je neskladno treštala
u ušima, a oko nje su tutnjali smijeh i gromoglasni razgovori. Tu je buku
pokušavao nadglasati batler koji je s vrha stubišta koje je vodilo u plesnu
dvoranu izvikivao ime svakog novog uzvanika koji je stigao, poput
stražara koji zvonjenjem objavljuje sat. Elizabeth se mnogih imena koja je
prozvao sjećala sa svojega debija; svaka osoba koja siđe stepenicama će s
gađenjuem saznati da je Elizabeth Cameron ondje. Još jedan glas će
ponoviti stare glasine; još jedne uši će ga čuti; još jedne oči će hladno
pogledati prema njoj.
Prisjetit će se i toga kako je njezin brat prije dvije godine bahato
odbio njezine udvarače te će istaknuti kako ju sada želi jedino sir Francis
te će se smijati. I Elizabeth ih na neki način nije mogla kriviti. Bila je toliko
silno posramljena da su i neka lica koja su ju gledala zbunjeno i
suosjećajno, a ne prezirno i prijekorno, djelovala prijeteće.
Dok se približavala Townsendeovima, primijetila je da sir Francis,
odjeven u smiješne ružičaste hlače i žuti satenski sako, živahno razgovara
s Alex i vojvodom od Hawthornea. Elizabeth se osvrnula oko sebe, tražeći
mjesto kamo da se sakrije dok on ne ode, kad je iznenada primijetila
skupinu ljudi za koju se nadala da je više nikada neće vidjeti. Oko pet
metara dalje od nje gledao ju je vikont Mondevale, okružen nekim
muškarcima i djevojkama koje je Elizabeth nekoć nazivala svojim
prijateljicama. Elizabeth je pogledala kroz njega i promijenila smjer, a
onda se iznenađeno trgnula kad joj je on prepriječio put prije nego što je
stigla do Alex i njezinog muža. Kako ga nije mogla preskočiti, Elizabeth je
morala stati.
Bio je vrlo zgodan, djelovao je iskreno i kao da mu je malo nelagodno.
- Elizabeth - tiho je rekao - ljepša si nego ikad.
On je bio posljednja osoba na svijetu čijem se sažaljenju mogla nadati
i Elizabeth nije bila sigurna je li mu zahvalna na tome ili ljutita, jer je
njezinoj nevolji silno pridonijelo njegovo naglo raskidanje zaruka. - Hvala,
milorde - rekla je neobaveznim glasom.
- Htio sam reći - ponovno je počeo, gledajući njezine smirene crte lica
- da... Da mi je žao.
To je bila kap koja je prelila čašu. Elizabethina elegantna brada od
uzrujanosti se malo podigla. - Zbog čega, gospodine?
Gutnuo je slinu, stojeći tako blizu njoj da je rukavom okrznuo njezin
rukav kad je podigao ruku i onda ju potom opet spustio. - Zbog mojeg
doprinosa onome što ti se dogodilo.
- Što bih ja trebala reći na to? - pitala je, stvarno ne znajući što da
kaže.
- Na tvojemu mjestu - rekao je turobno se nasmiješivši - ja bih se
ošamario zbog zakašnjele isprike.
Vratio se tračak Elizabethine duhovitosti te je otmjeno kimnula i
rekla: - To bih učinila vrlo rado.
Začudo, sada ju je gledao s još većim divljenjem. Kad je pokazao želju
da ostane u njezinom društvu, Elizabeth ga je morala upoznati s
Townsendeovima te je saznala da se oni već poznaju. No dok su on i
Jordan neobavezno ćaskali, Elizabeth je sa sve većim užasom gledala kako
se Valerie kreće prema njoj, očito ljuta zbog Mondevaleovog kratkog
izbivanja. Kao da su jedno tijelo, s njom su dolazile i Penelope i Georgina i
druge djevojke te su se približavale uspaničenoj Elizabeth. Kako bi im
izmaknula i istodobno spasila Alex od dosadnog monologa sir Francisa i
njegovog pohotnog pogleda, Elizabeth se okrenula da pokuša razgovarati
s njom, ali sira Francisa se nije moglo ušutkati. Kad je napokon završio
svoju priču, Valerie je već stigla i Elizabeth je bila opkoljena. Isijavajući
zlobu, Valerie je prezrivo pogledala Elizabethino blijedo lice i rekla: - Vidi,
vidi. Elizabeth Cameron. Nismo se nadale da ćemo te više ikad vidjeti na
ovakvom mjestu.
- Sigurna sam da niste - kontroliranim je glasom uspjela reći
Elizabeth, ali počela se slamati od napetosti.
- Zaista nismo - rekla je Georgina i zahihotala. Elizabeth je imala
osjećaj da se guši, a soba kao da se vrtjela oko nje. Townsendeovi su cijelu
večer bili poput pustog otoka, a ljudi su se sada okretali da vide tko im se
usuđuje prići. Valcer je svirao sve glasnije; glasovi su postajali sve jači;
ljudi su se slijevali niz stubište nekoliko metara dalje, a batlerov monoton
glas nadglasavao je zaglušujuću tišinu: - Grof i grofica od Marsanta! -
zagrmio je. - Grof od Norrisa! Lord Wilson! Ledi Millicent Montgomery...
Valerie i Georgina veselo su gledale njezino blijedo lice, a njihove
riječi izgubile su se u buci batlerovog ritmičnog uzvikivanja: - Sir William
Fitzhugh! Lord i ledi Enderly!
Okrenuvši leđa Valerienom i Georgininom pogledu punom mržnje,
Elizabeth je očajno šapnula: - Alex, ne osjećam se dobro! - Ali Alex ju nije
mogla čuti jer je sir Francis opet dosadno govorio.
- Barun i barunica od Littlefielda! Sir Henry Hardin... Elizabeth se
očajno okrenula prema udovi, imajući osjećaj da će ili zavrištati ili se
onesvijestiti ako ne uspije izaći odavde, ne mareći za to što će Valerie i
Georgina i svi ostali u prostoriji znati da je pobjegla od vlastite sramote. -
Moram ići - rekla je udovi.
- Grof od Titchleyja! Grof i grofica od Rindella...
Udova je podigla ruku da ušutka svoju prijateljicu te se nagnula
prema Elizabeth. - Što si rekla, Elizabeth?
- Njegova Milost, vojvoda od Stanhopea! Markiz od Kensingtona!
- Rekla sam - počela je Elizabeth, ali udova je brzo pogledala
odmorište na kojemu je stajao batler te je problijedjela. - Želim otići
odavde! - povikala je Elizabeth, no prostoriju je obavila čudna tišina, a
njezin je glas bio neprirodno glasan.
Umjesto da odgovori Elizabeth, udova je radila ono što i svi drugi:
gledala u odmorište na vrhu stubišta. - Još nam je samo ovo trebalo! -
bijesno je rekla starija žena.
- Ovaj... Molim? - pitala je Elizabeth.
- Padaš li u nesvijest? - pitala ju je vojvotkinja i zlokobno pogledala
Elizabeth, napokon odvrativši pogled sa stubišta.
 - Inače ne, ali stvarno se ne osjećam dobro. - Iza nje, Valerie i Georgina
prasnule su u smijeh.
- Da ti nije palo na pamet otići prije nego što ti ja dopustim - kratko je
rekla udova i znakovito pogledala lorda Anthonyja Townsendea, ugodnog,
jednostavnog muškarca koji je večeras bio njezina pratnja i koji ju je
iznenada čvrsto uhvatio za lakat. Ljudi kao da su se počeli približavati
stubištu, a oni koji nisu, okretali su se da podignutih obrva pogledaju
Elizabeth. Kako je Elizabeth večeras bila u središtu pažnje, nije ni
primijetila kako ju sada gledaju stotine pari očiju. Ali osjetila je kako u
prostoriji raste napetost, kao i uzbuđenje, te je nesigurno pogledala prema
onome što je bilo uzrok tome. Od prizora koji je ugledala, koljena su joj
počela mahnito drhtati i skoro je zavrištala; na trenutak je mislila da vidi
dvostruko te je trepnula, ali vid joj se nije razbistrio. Stubištem su se jedan
pokraj drugoga spuštali dvojica muškaraca iste visine, odjeveni u slična
crna večernja odijela, s blago veselim izrazima lica, koji su bili vrlo slični.
Jedan od muškaraca bio je Ian Thornton.
- Elizabeth! - žurno je šapnuo Tony. - Dođi sa mnom. Idemo plesati.
- Plesati? - izustila je.
- Plesati - potvrdio je, gotovo ju dovlačeći na plesni podij. Kad je stigla
onamo, Elizabethino stanje šoka zamijenjeno je stanjem blažene
nestvarnosti. Umjesto da razmišlja o groznoj činjenici da će se glasine o
njezinoj bivšoj vezi s Ianom sada razbuktati poput vulkanske lave i
umjesto da razmišlja o jednako groznoj činjenici da je Ian ondje, njezin
mozak posve je prestao razmišljati te je postao nesvjestan svega. Buka u
plesnoj dvorani više joj nije tutnjala u ušima; gotovo ju uopće nije čula.
Budne oči više ju nisi ranjavale; vidjela je jedino Tonyjevo rame,
prekriveno kvalitetnim materijalom tamno plave boje. Čak i kad ju je
nevoljko vodio natrag do skupine ljudi koji su se okupili oko
Townsendeovih, u kojoj su bili i Valerie i Georgina i vikont Mondevale,
Elizabeth nije osjećala ništa.
- Jesi li dobro? - zabrinuto je pitao Tony.
- Posve - odgovorila je uz dražestan smiješak na licu.
- Imaš li kod sebe sol za mirisanje?
- Nikada ne padam u nesvijest.
- To je dobro. Tvoji prijatelji su se zadržali da vide i čuju što će se sada
dogoditi.
- Da, sigurno ne žele propustiti ovo.
- Što misliš da će on učiniti?
 Elizabeth je podigla obrve i bez straha pogledala Iana. On je i dalje bio
pokraj sjedokosog muškarca kojemu je jako nalikovao i obojica su bila
okružena ljudima koji su se okupljali oko njih i nešto im čestitali. - Ništa.
- Ništa?
- Zašto bi trebao nešto učiniti?
- Misliš li da će te ignorirati?
- Nikad ne znam što mogu očekivati od njega. Je li to bitno? U tom je
trenutku Ian podigao pogled i ugledao ju i jedino što je mislio ignorirati
bio je glupi razgovor i čestitke tako da može otići k njoj. Ali nije to još
mogao učiniti. Iako je bila blijeda i snuždena i zanosno lijepa, morao se
susresti s njom slučajno, ako je ikako htio ispraviti ono što se prije
dogodilo. Čestitari su ih uporno oblijetali: muškarci su se ulizivali, žene
naklanjale; a oni koji to nisu činili - bijesno je primijetio Ian - šaputali su i
gledali u Elizabeth.
Ian je izdržao pet minuta prije nego što je djedu kratkim kimanjem
dao znak te su se obojica oslobodili od tridesetak ljudi koji su čekali da im
se službeno predstavi markiz od Kensingtona. Zajedno su krenuli kroz
gomilu, a Ian je odsutno kimao poznanicima i trudio se da ga nitko ne
zaustavi, no svejedno je s vremena na vrijeme zastao da se nakloni i
rukuje s nekime kako ne bi izgledalo da odmah ide prema Elizabeth.
Njegov djed, kojemu je u kočiji priopćio plan, cijelu je stvar izvodio
besprijekorno. - Stanhope! - netko je povikao. - Upoznaj nas s unukom.
Ian je sve više gubio strpljenje zbog ove glupe predstave. Polovici tih
ljudi već je bio predstavljen kao Ian Thornton, a pretvaranje da nije bila je
samo iritantna farsa. Ali trpio je to reda radi.
- Kako si, Wilsone? - rekao je Ian tijekom jednog od mnogobrojnih
zastajkivanja. - Suzanne - rekao je, smiješeći se Wilsonovoj ženi dok je
krajičkom oka gledao Elizabeth. Nije se pomaknula; izgledala je kao da se
ne može pomaknuti. Netko joj je dao čašu sa šampanjcem koju je držala i
smiješila se Jordanu Townsendeu, koji se očito šalio s njom. Čak i s te
udaljenosti Ian je vidio da njezinom smiješku nedostaje čarobna iskra te
ga je srce zaboljelo. - Morat ćemo to učiniti - čuo je kako odgovara nekome
tko ga je pozivao k sebi, no onda više nije imao strpljenja. Krenuo je prema
Elizabeth, a njegov je djed poslušno prestao razgovarati sa starim
prijateljem. U tom trenu, kad je Ian krenuo prema Elizabeth, šapati su
postali nevjerojatno glasni.
Alexandra je prvo zabrinuto pogledala Elizabeth, a potom Jordana. -
Zamoli Elizabeth za ples, molim te! - žurno ga je preklinjala. - Pobogu, vodi
ju odavde! To čudovište ide ravno prema nama!
Jordan je oklijevao i pogledao Iana, a ono što je vidio na njegovu licu
natjeralo ga je da odustane od Alexandrinog plana i odmahne glavom. -
Sve će biti u redu, ljubavi - obećao joj je s tek malim tračkom sumnje kad
je zakoračio naprijed da se rukuje s Ianom, kao da se uopće nisu kartali
maloprije. - Da ti predstavim svoju suprugu - rekao je Jordan.
Jordan se okrenuo prema prekrasnoj brineti koja je ljutitim plavim
očima gledala Iana. - Drago mi je - promrmljao je i prinio njezinu ruku
svojim usnama, osjećajući kako ju ona silno želi izmaknuti. Vojvotkinja
udova na predstavljanje Iana reagirala je nečime što bi se uz veliko
pretjerivanje moglo nazvati naginjanjem sjedokose kraljevske glave te je
odbrusila: - Meni nije drago.
Ian je pretrpio odbijanje obje žene, a onda je čekao dok ga je Jordan
upoznavao s ostalima. Djevojka po imenu Georgina naklonila se Ianu i
gledala ga zavodljivim pogledom. Još jedna djevojka, po imenu Valerie, se
naklonila, a onda je preplašeno zakoračila unatrag kad ju je Ian
prostrijelio pogledom i kratko joj kimnuo. Sljedeći je bio Mondevale, no
Ianov prvi nalet ljubomore je nestao kad je vidio kako Valerie posesivno
drži ruku mladog vikonta. ”Mislim da je Valerie to učinila jer je htjela
Mondevalea”, prisjetio se kad mu je Elizabeth to rekla.
Elizabeth je to sve gledala sa zanimanjem, ne osjećajući ništa, sve dok
Ian napokon nije stao pred nju i čim ju je pogledao svojim zlatnim očima,
osjetila je kako joj udovi drhte. - Ledi Elizabeth Cameron - svečano je
rekao Jordan.
Na Ianovu licu polako se pojavio osmijeh, a drhtava Elizabeth
pripremila se na neku zajedljivu primjedbu. No njegov je glas bio pun
divljenja. - Ledi Cameron - rekao je, dovoljno glasno tako da ga čuju druge
djevojke. - Vidim da i dalje zasjenjujete sve druge žene. Da vam
predstavim svog djeda...
Elizabeth je bila sigurna da sanja. Svojega je djeda predstavio samo
njoj, a tu čast primijetio je svatko tko ih je gledao.
Kad je otišao, Elizabeth je laknulo. - Dakle! - rekla je udova i nevoljko
zadovoljno kimnula, gledajući ga. - Usudila bih se reći da je to dosta dobro
izveo. Pogledajte - rekla je nakon nekoliko minuta - vodi Evelyn
Makepeace na plesni podij. S obzirom na to da nije odbijen, upravo je
postigao uspjeh.
U Elizabeth se nagomilao histeričan smijeh. Kao da je Ianu Thorntonu
bitno hoće li ga netko odbiti! Kao da je njemu imalo bitno hoće li postići
uspjeh! Njezine nepovezane misli prekinute su drugom ponudom za ples
te večeri. Uz elegantan naklon i topao, znatiželjan pogled, vojvoda od
Stanhopea ispružio joj je ruku. - Biste li zaplesali sa mnom, ledi Cameron?
- pitao je, veselo ignorirajući dužnost da prvo pleše sa starijim ženama.
Elizabeth je razmišljala o tome da ga odbije. No u tom trenutku nije
znala hoće li znati kako to učiniti, a osim toga, vojvoda ju je gledao
molećivim i žurnim pogledom, te je nevoljko svoju ruku u rukavici
položila na njegovu ruku.
Dok su hodali kroz gomilu, Elizabeth se trudila da ni na što ne misli.
To joj je tako dobro pošlo za rukom da su već gotovo stigli do plesnog
podija kad je shvatila da stariji muškarac hoda malo sporije nego što bi
trebao. Trgnuvši se iz svojeg bezvoljnog očaja, zabrinuto je pogledala
njegovo zgodno lice, a on se nasmiješio. - Stara ozljeda s jahanja - pojasnio
joj je, očito pogodivši zbog čega je ona zabrinuta. - No, prilično se dobro
nosim s njom i neću nas osramotiti na plesnom podiju. - Dok je govorio,
stavio je ruku na njezin struk i s lakoćom ju poveo do sredine plesnog
podija. No, kad su ih drugi plesači zaklonili od pogleda uzvanika, lice mu
se uozbiljilo. - Ian mi je naložio da vam prenesem poruku - nježno je
rekao.
Elizabeth je sada palo na pamet, i to ne prvi put, da je u svih pet
kratkih dana koje je provela s Ianom Thorntonom on uspio njezine
osjećaje preokrenuti naglavačke i naopačke i večeras nije bila raspoložena
da mu dopusti da to ponovno učini. Podigla je pogled i uljudno pogledala
vojvodu u oči, ali nije pokazala zanimanje da čuje Ianovu poruku.
- Moram vam reći da se ne brinete - objasnio je vojvoda. - Samo
trebate ostati ovdje još sat vremena i vjerovati mu.
Elizabeth je potpuno izgubila kontrolu nad izrazom lica; oči su joj se
zaprepašteno razrogačile, a tanka ramena su joj se počela tresti od
smijeha kojemu je dijelom bio uzrok histeričnost, a dijelom iscrpljenost. -
Vjerovati mu? - ponovila je. Svaki put kad se nalazila u blizini Iana
Thorntona, imala je osjećaj kao da je loptica koju on baca i udara reketom
u kojem god smjeru odluči i već je bila silno umorna od toga. Ponovno se
nasmiješila vojvodi i odmahnula glavom zbog čiste apsurdnosti njegove
poruke.
Plesači koji su bili dovoljno blizu da vide što se događa, primijetili su
da je ledi Cameron začudo u vrlo srdačnim odnosima s vojvodom od
Stanhopea. Svi uzvanici propisno su i nelagodno primijetili da ju nije štitila
samo jedna utjecajna obitelj iz Engleske, nego dvije.
Ian, koji je i prije nego što je uopće zakoračio u plesnu dvoranu znao
kako će raditi njihov kolektivni um, stajao je usred gomile i iznimno se
trudio da njihove misli idu u smjeru u kojemu on hoće. Budući da nije
mogao zaustaviti glasine o svojoj vezi s Elizabeth, odlučio ih je
preusmjeriti. S poslušnom srdačnošću koju prije nikada nije pokazao
među pripadnicima visokog društva, dopustio si je verbalne izazove koji
su uslijedili nakon što je s vremena na vrijeme s divljenjem gledao
Elizabeth. Njegovo neskriveno zanimanje za tu damu, zajedno i s njegovim
lijenim, srdačnim osmijehom, pobudili su zanimanje okupljenim ljudima
koji su došli razgovarati s novim nasljednikom Stanhopeovog carstva. Bili
su toliko ohrabreni njegovim držanjem i toliko željni čuti detalje iz prve
ruke o njegovoj vezi s njom da ih se nekoliko s oklijevanjem odlučilo
našaliti na tu temu. Lord Newsom, bogati kicoš koji se prikrpio Ianu,
slijedio je Ianov pogled kad je on jednom bio usmjeren prema Elizabeth i
otišao toliko daleko da je veselim tonom primijetio: - Stvarno je posebna,
zar ne? Prije dvije godine je u gradu bila glavna vijest da si ju uspio odvesti
nasamo u kolibu i ostati ondje s njom cijelo poslijepodne.
Ian se nasmiješio i prinio čašu ustima, namjerno gledajući Elizabeth
preko njezinog ruba. - Stvarno? - pitao je veselim tonom koji je bio
dovoljno glasan da dođe do ušiju silno radoznale gospode koja se okupila
oko njih.
- Stvarno.
- I, jesam li uživao?
- Molim?
- Jesam li uživao s njom u toj kolibi?
- Zašto pitaš? Pa bili ste ondje zajedno.
Umjesto da to porekne, što ih ne bi razuvjerilo, Ian je šutio dok drugi
muškarac nije pitao: - Zar nisi bio s njom tamo?
- Nisam - rekao je sa snuždenim, urotničkim osmijehom - ali nije da se
nisam trudio.
- Priznaj, Kensingtone - prezrivo je rekao jedan od njih. - Nema smisla
sada ju pokušavati zaštititi. Viđeni ste u stakleniku.
Umjesto da ga udari, Ian ga je veselo pogledao podignutih obrva. - Kao
što sam rekao, nije da se nisam trudio namamiti ju da bude sama sa
mnom.
Nekoliko muških lica u nevjerici ga je gledalo razjapljenih usta te su
se razočarali, a malo poslije na njihovim licima vidjelo se zaprepašteno
zadovoljstvo kad ih je novi markiz pitao za savjet: - Pitam se - rekao je Ian
kao da razmišlja naglas - bi li ona bila više naklonjena markizu nego
običnom gospodinu?
- Pobogu, čovječe - sarkastično se nasmijao jedan od njih. - Možeš
imati bilo koju ženu koju hoćeš ako ju zaprosiš.
- Stvarno? - pitao je Ian, blago se mršteći. - Znači, ti misliš da ta dama
ne bi pristala ni na što manje od braka?
Muškarac, koji prije nekoliko trenutaka nije mislio ništa slično tome,
sada je kimnuo, iako nije bio siguran kako je došao do tog zaključka.
 Kad je Ian otišao, za sobom je ostavio šestoricu muškaraca koji su
dobili krivi dojam da je ledi Cameron odbila markiza od Kensingtona dok
nije imao titulu, a taj trač bio je mnogo zanimljiviji od onog da ju je zaveo.
Demokratskom nepristranošću, sva šestorica svoje dezinformacije i
krive zaključke podijelili su sa svakime u plesnoj dvorani tko je htio
slušati. A svi su htjeli slušati. U trideset minuta cijela plesna dvorana
brujala je o tome, a nekoliko muškaraca gledalo je Elizabeth s novim
zanimanjem. Dva muškarca neodlučno su se predstavila Ianovu djedu i
tražila da ih upozna s njom, a ubrzo nakon toga, Ian je vidio kako ju jedan
od njih odvlači na plesni plodij, dok se njegov djed zadovoljno smiješi.
Kako je učinio sve što je mogao da na jednu večer zaustavi glasine o njoj,
Ian je izveo još jedan ritual koji je morao pretrpjeti prije nego što ju je
mogao zamoliti za ples, a da ju ne izloži dodatnim kritikama: za redom je
sedam žena različite dobi i besprijekornog ugleda zamolio za ples.
Kad je završio sa svih sedam obaveznih plesova, Ian je pogledao
Jordana Townsendea u oči i lagano nakrenuo glavu prema balkonu, dajući
mu znak koji je Jordan već očekivao, jer ga je Ianov djed upozorio na to.
Dok je stajala s Townsendeovima i slušala druge razgovore, Elizabeth
ništa nije primijetila. U dobrodošlom stanju smirene nestvarnosti slušala
je nekoliko gospodina koji više nisu bili neprijateljski nastrojeni prema
njoj, no laknulo joj je jedino zbog toga što više nitko nije izbjegavao
Townsendeove. Zapravo je i dalje bila uzrujana jer je prije gotovo sat
vremena pitala Jordana može li otići, a on je potom pogledao vojvodu od
Stanhopea, odmahnuo glavom i nježno joj rekao: - Još malo. - Dakle,
morala je ostati, okružena ljudima čija lica i glasovi zapravo nisu dopirali
do nje, iako se uljudno smiješila njihovim primjedbama ili složno kimala
na njihove komentare te je s nekima i zaplesala.
Dok je plesala, nije znala da je vojvoda od Stanhopea ostale Ianove
upute dao Jordanu, te nije bila zabrinuta kad je Jordan nagnuo glavu
prihvativši Ianov znak i iznenada rekao Anthonyju Townsendeu: - Mislim
da bi dame uživale na svježem zraku na balkonu. - Alex ga je brzo, upitno
pogledala, ali stavila je ruku na muževu, dok se Elizabeth poslušno
okrenula i uhvatila za ruku lorda Anthonyja. Zajedno s vojvodom od
Stanhopea, njih petero kretalo se plesnom dvoranom, poput počasne
straže koja štiti Elizabeth, a koju je dogovorio isti onaj muškarac koji je
uzrokovao potrebu za njezinom zaštitom.
Širok balkon bio je okružen visokom kamenom balustradom, pokraj
koje je stajalo nekoliko parova i uživalo u svježem noćnom zraku i u noći
bez mjesečine. Umjesto da kroz vrata odmah priđe balustradi, kao što je
Elizabeth očekivala, Jordan ih je poveo udesno, na najudaljeniji kraj
balkona, gdje je balkon naglo skretao za kuću. Zašao je za ugao, zatim stao,
kao i svi ostali. Zahvalna što im je omogućio malo privatnosti, Elizabeth je
pustila Tonyja i došla do ograde. Malo dalje njoj slijeva to je isto učinio i
Jordan Townsende, osim što se on okrenuo postrance i naslonio lakat na
vrh balustrade, leđima zaklanjajući pogled svakome tko bi odlučio zaći za
ugao kao oni. Elizabeth je krajičkom oka gledala kako se Jordan nježno
smiješi Alexandri, koja je stajala pokraj njega, i nešto joj govori. Okrenuvši
glavu, Elizabeth je gledala u tamu, dopustivši da joj nemirni povjetarac
rashladi lice.
Iza nje, na mjestu gdje je stajao Tony, micale su se neke sjene, a onda
je Elizabeth na laktu osjetila nježan dodir. Dubok, promukao glas joj je
rekao na uho: - Pleši sa mnom, Elizabeth.
Elizabethino tijelo ukočilo se od šoka, koji je opasno udarao po
Elizabethinim otupjelim osjetilima. I dalje zureći preda se, vrlo je smireno
i pristojno rekla: - Hoćete li mi učiniti veliku uslugu?
- Bilo što - pristao je.
- Otiđite. I ne vraćajte se.
- Bilo što - ispravio se s dostojanstvenim smiješkom u glasu - osim
toga.
Osjetila je kako joj se približava, a nervozno drhtanje koje je
pobijedila prije nekoliko sati opet je prostrujalo njome i probudilo njezina
osjetila iz blažene otupjelosti. Prstima joj je lagano milovao ruku, te je
nagnuo glavu bliže njezinoj. - Pleši sa mnom.
Kad je prije dvije godine u sjenici izgovorio te riječi, Elizabeth mu je
dopustila da ju uzme u svoje naručje. No večeras, iako ju više nisu svi
ignorirali, i dalje je bila na rubu skandala te je odmahnula glavom. - Mislim
da to ne bi bilo pametno.
- Mi nikada nismo učinili ništa pametno. Nemojmo to sada pokvariti.
Elizabeth je odmahnula glavom, ne želeći se okrenuti, ali on ju je još
jače uhvatio za lakat te više nije imala izbora. - Inzistiram. Nevoljko se
okrenula i pogledala ga. - Zašto?
- Zato - nježno joj se nasmiješio, gledajući ju u oči - što sam već
otplesao sedam plesova s ružnim ženama besprijekornog ugleda kako bih
mogao tebe zamoliti za ples, a da ne pokrenem dodatne glasine koje će te
povrijediti.
Postala je oprezna zbog njegovih riječi i njegove nježnosti. - Što ste
mislili s ovim zadnjim dijelom rečenice?
- Znam što ti se dogodilo nakon onog vikenda kad smo bili zajedno -
nježno je rekao. - Tvoja Lucinda sve je ispričala Duncanu. Nemoj biti
povrijeđena: jedino krivo što je učinila to je što to nije rekla meni, nego
Duncanu.
 Taj Ian Thornton koji je večeras razgovarao s njom bio joj je bolno
poznat; to je bio onaj muškarac kojega je upoznala prije dvije godine.
- Uđi unutra sa mnom - nagovarao ju je, još joj jače stišćući lakat - da ti
se počnem iskupljivati.
Elizabeth si je dopustila da ju povede nekoliko koraka naprijed, no
onda je stala. - Ovo je pogreška. Svi će nas vidjeti i misliti da smo ponovno
započeli...
- Neće - obećao joj je. - Brzo poput požara se šire glasine da sam te ja
pokušao zavesti prije dvije godine, ali bez titule nisam imao šanse. Budući
da je njima titula sveta, divit će se tvojemu načinu razmišljanja. Sada kada
imam titulu, pokušat ću uspjeti u onome u čemu nisam uspio prije, kako
bih spasio svoj povrijeđeni muški ponos. - Podigavši ruku da joj skloni
pramen kose s nježnog obraza, rekao je: - Žao mi je. To je bilo najbolje što
sam mogao učiniti s obzirom na to da su nas vidjeli u kompromitirajućoj
situaciji. Budući da nikada ne bi povjerovali u to da se ništa nije dogodilo,
jedino sam ih mogao uvjeriti u to da sam te ja htio zavesti, a ti si me odbila.
Trgnula se kad ju je dodirnuo, no nije mu maknula ruku. - Ne
shvaćate. Ono što mi se događa unutra nije ništa što ne zaslužujem. Znala
sam kakva su pravila i prekršila sam ih kad sam ostala s vama u kolibi. Vi
me niste prisilili da ostanem. Prekršila sam pravila i...
- Elizabeth - prekinuo ju je glasom prožetim strašnim osjećajem
krivnje - ako ne želiš učiniti ništa drugo za mene, barem me prestani
oslobađati krivnje za taj vikend. Ne mogu to podnijeti. Ja sam izvršio veću
prisilu na tebe nego što si ti toga svjesna.
Iako je žudio za time da ju poljubi, Ian se morao zadovoljiti time da ju
pokuša uvjeriti da će njegov plan biti uspješan, jer sada mu je za to trebala
njezina pomoć. Zadirkujućim glasom je rekao: - Mislim da podcjenjuješ
moj dar za osmišljavanjem strategije, kao i moju pronicljivost. Dođi i
pristani na ples sa mnom i dokazat ću ti kako sam lako izmanipulirao
umom većine muškaraca.
Kimnula je, ali bez nekog pravog zanimanja ili entuzijazma te mu je
dopustila da ju uvede natrag kroz vrata.
Unatoč tome što je bio uvjeren da će mu plan uspjeti, nekoliko
trenutaka nakon što su ušli u plesnu dvoranu, Ian je primijetio sve
hladnije poglede koji su im bili upućeni i shvatio je o čemu je riječ kad je
pogledao Elizabeth kad je zaplesao valcer s njom. - Elizabeth - rekao je
tihim, žurnim glasom, gledajući u njezinu pognutu glavu - prestani
izgledati tako plaho. Digni nos visoko u zrak i ili me ignoriraj ili očijukaj sa
mnom, ali nipošto nemoj izgledati ponizno, jer će ovi ljudi to protumačiti
kao da se osjećaš krivom!
 Elizabeth, koja je do tada zurila u njegovo rame, kao što je radila i s
drugim plesnim partnerima, zabacila je glavu unatrag i zbunjeno ga
pogledala. - Molim?
Ianu se srce stegnulo kad je svjetlo lustera otkrilo povrijeđeni pogled
u njezinim prekrasnim zelenim očima. Shvativši da logika i predavanja
neće pomoći da se ona ponaša onako kako je to njemu očajno trebalo,
pokušao je s taktikom koja ju je u Škotskoj natjerala da prestane plakati i
da se počne smijati: pokušavao ju je zadirkivati. Tražeći temu, brzo je
rekao: - Belhaven večeras stvarno divno izgleda u tim ružičastim
satenskim hlačama. Pitao sam ga za ime krojača kako bih i sebi dao
izraditi jedne.
Elizabeth ga je pogledala kao da je sišao s uma, no onda je razumjela
što je mislio kada ju je upozorio da izgleda plaho te je polako počela
shvaćati što želi da ona radi. Kad je uz to zamislila Ianovo visoko, muževno
tijelo u tim smiješnim ružičastim hlačama, uspjela se slabašno nasmiješiti.
- I meni se strašno sviđaju te hlače - rekla je. - Hoćete li također naručiti i
žuti satenski sako da si upotpunite izgled?
Nasmiješio se. - Mislio sam crvenkastosmeđi.
- To je neobična kombinacija - tiho je potvrdila - ali svatko tko vas vidi
u njoj sigurno će vam zavidjeti.
Obuzeo ga je osjećaj ponosa zbog toga koliko se hrabro borila. Kako bi
se spriječio da joj ne kaže ono što joj je sutra htio reći nasamo, Ian je
pogledao oko sebe kako bi pronašao još jednu temu za razgovor.
Spomenuo je prvo što je ugledao. - Pretpostavljam da je Valerie koju sam
maloprije upoznao ona ista Valerie koja je napisala stakleničke poruke? -
Shvatio je da je pogriješio čim je vidio kako joj pogled postaje turoban te je
pogledala u smjeru u kojemu je on gledao.
- Da.
- Da pitam Willingtona da raščisti plesnu dvoranu kako biste imali
potrebnih dvadeset koraka? Naravno, ja ću ti biti sekundant.
Elizabeth je dršćući udahnula, a smiješak joj se pojavio na usnama. -
Ima li mašnu?
Ian je pogledao i odmahnuo glavom. - Bojim se da nema.
- Ima li naušnicu?
Opet ju je pogledao i namrštio se. - Mislim da je to bradavica. Smiješak
joj je napokon došao do očiju. - To nije velika meta, ali mislim da...
- Dopusti meni da to učinim - ozbiljno joj je rekao, a ona se nasmijala.
Posljednji taktovi njihovog valcera su iščezavali, a kad su odlazili s
plesnog podija, Ian je gledao kako Mondevale ide prema
Townsendeovima, koji su se vratili u plesnu dvoranu.
 - Sada kada ste markiz - pitala je Elizabeth - hoćete li živjeti u Škotskoj
ili u Engleskoj?
- Prihvatio sam samo titulu, a ne novac i posjede - odsutno je rekao,
gledajući Mondevalea. - Sve ću ti objasniti sutra ujutro u tvojoj kući.
Mondevale će te zamoliti za ples čim stignemo do Townsendeovih.
Pozorno me slušaj: kasnije ću te ponovno zamoliti za ples. Odbij me.
Ona ga je zbunjeno pogledala, ali je kimnula. - Ima li još nešto? - pitala
je prije nego što ju je prepustio prijateljima.
- Ima još puno toga, ali morat će pričekati do sutra. Elizabeth je
zbunjeno posvetila pozornost vikontu Mondevaleu. Alex je gledala ono što
se događalo između Elizabeth i Iana, ali misli su joj odlutale. Dok su
plesali, Alex je svojemu suprugu rekla što točno misli o Ianu Thorntonu,
koji je prvo uništio Elizabethin ugled i sad ju je nasamario da misli da je
skromnih financijskih mogućnosti. Umjesto da se složi s tim da je
Thornton muškarac bez ikakvih principa, Jordan je smireno tvrdio da Ian
namjerava ujutro sve ispraviti, a onda je natjerao i nju i svoju baku da
obećaju da ništa neće reći Elizabeth, dok Ian ne dobije priliku da joj sam to
kaže. Kad su joj se misli ponovno vratile u plesnu dvoranu, Alex se više od
ičega nadala da Ian Thornton neće učiniti ništa čime bi povrijedio njezinu
dragu prijateljicu.
Do kraja večeri većina gostiju na balu Willingtonovih došla je do
nekoliko zaključaka: prvo, Ian Thornton sigurno je bio rođeni unuk
vojvode od Stanhopea (i svi su tvrdili da su oduvijek vjerovali u to); drugo,
Elizabeth Cameron je prije dvije godine vjerojatno odbila njegovo
skandalozno navaljivanje (i svi su tvrdili da su uvijek vjerovali u to); treće,
s obzirom na to da je večeras odbila njegovu drugu zamolbu za ples,
možda joj je zapravo draži njezin bivši udvarač vikont Mondevale (i
gotovo nitko nije stvarno vjerovao u to).
 22.

Bentner je u dnevnu sobu unio prekriveni pladanj s pogačicama i stavio ih

pred Elizabeth i Alex, koje su sjedile za stolom i razgovarale o sinoćnjem
balu. Lucinda, koja je rijetko doručkovala, sjedila je na uskoj klupici pokraj
prozora, gdje se posvetila vezenju slušajući njihov razgovor.
Dnevna soba, kao i sve ostale sobe u prostranoj kući u Ulici
Promenade, bila je uređena u bojama koje je Julius Cameron nazivao
”trajnima”: bili su to tonovi smeđe i sive. No, jutros je na sredini sobe
osvanula duga na mjestu gdje su sjedile djevojke: stol je bio prekriven
žutim lanenim stolnjakom, Alex je bila odjevena u zagasito ružičastu
dnevnu haljinu, dok je Elizabeth imala jutarnju haljinu boje metvice.
Bentner bi se inače zadovoljno nasmiješio zbog tog lijepog prizora, no
jutros, dok je posluživao maslac i pekmez, morao je priopćiti turobne
vijesti i nešto priznati. Kad je podigao poklopac s pladnja, priopćio je te
vijesti i priznao to što je morao priznati.
- Sinoć smo imali gosta - rekao je Elizabeth. - Zalupio sam mu vrata
pred nosom.
- Tko je bio?
- Određeni gospodin Thornton.
Elizabeth je potisnula nalet zaprepaštenog smijeha kad si je to
predočila, no prije nego što je uspjela išta komentirati, Bentner je silovito
rekao: - Poslije mi je bilo žao! Trebao sam ga pozvati unutra, ponuditi ga
pićem i onda mu u njega staviti onaj laksativni prah. Od toga bi ga mjesec
dana bolio trbuh!
- Bentneru - kroz smijeh je rekla Alex - ti si pravo blago!
- Nemoj ga ohrabrivati u takvim zamislima - ironično ju je upozorila
Elizabeth. - Bentner je toliko ovisan o kriminalističkim romanima da
povremeno zaboravi da ono što netko napravi u romanu nije prikladno
uvijek napraviti u stvarnom životu. Prošle godine je mojemu stricu
napravio nešto slično.
- Da, i nije dolazio šest mjeseci - Bentner je ponosno rekao Alex.
- A i kad dođe - namrgođeno ga je podsjetila Elizabeth trudeći se da
djeluje strogo - neće ništa jesti ni piti.
- I zato nikada ne ostane dugo - nepokolebljivo je uzvratio Bentner.
Kad god se raspravljalo o budućnosti njegove gospodarice, kao sada,
Bentner je imao naviku zadržati se i dati neki prijedlog koji bi mu pao na
pamet. Budući da mu se činilo da je Elizabeth uvijek cijenila njegove
savjete i njegovu pomoć, nije mu bilo čudno da batler sjeda za stol i
sudjeluje u razgovoru kad je jedina gošća bila osoba koju je poznavao
otkako je bila djevojčica.
- Prvo se moramo riješiti onog groznog Belhavena - rekla je
Alexandra, vrativši se na njihovu prethodnu temu razgovora. - Sinoć ti je
stalno visio za vratom i ljutito gledao svakoga tko ti se htio približiti. -
Zadrhtala je. - A kako te samo pohotno gleda. To je odvratno. Još i gore od
toga: to je gotovo zastrašujuće.
Bentner je to čuo, a njegove stare oči postale su zamišljene kad se
prisjetio nečega što je pročitao u nekom romanu. - Možda je to rješenje
malo ekstremno - rekao je - ali moglo bi biti uspješno.
Dva para očiju sa zanimanjem su ga pogledala, a on je nastavio: - To
sam pročitao u romanu ”Pokvareni gospodin”. Reći ćemo Aaronu da
našom kočijom otme tog Belhavena i odveze ga do pristaništa, gdje ćemo
ga prodati bandama za prisilno novačenje.
Veselo odmahnuvši glavom, Elizabeth je rekla: - Ne bih rekla da će
krotko poći s Aaronom.
- A ja mislim - rekla je Alex nasmiješivši se i pogledala Elizabeth - da
ga takva banda ne bi ni uzela. Nisu toliko očajni.
- Uvijek postoji crna magija - nastavio je Bentner. - U ”Smrtonosnim
pothvatima” postojao je lik koji se bavio drevnim obredima i bacao zle
čini. Trebat će nam repovi štakora, koliko se sjećam, i jezici...
- Ne - odlučno je rekla Elizabeth.
- Guštera - još odlučnije je dovršio Bentner.
- Ne dolazi u obzir - uzvratila je njegova gospodarica.
- I svježa žablja plijesan, ali moglo bi biti teško doći do nje. U romanu
ne piše kako razlikovati svježu od...
- Bentneru! - povikala je Elizabeth uz smijeh. - Svi ćemo se
onesvijestiti ako smjesta ne prestaneš!
Kad je Bentner otišao kako bi u privatnosti nastavio razmišljati o
mogućim rješenjima, Elizabeth je pogledala Alex. - Repovi štakora i jezici
guštera - rekla je uz smijeh. - Nije ni čudo da Bentner cijelu noć spava uz
upaljenu svijeću.
- Sigurno se boji sklopiti oči nakon čitanja takvih stvari - složila se
Alex, ali misli su joj i dalje bile na sinoćnjem balu. - Jedno je sigurno: bila
sam u pravu kad sam inzistirala da se ponovno pojaviš u društvu. Sinoć je
bilo teže nego što sam mislila da će biti, ali odsada nadalje će biti lakše.
Uopće ne sumnjam u to da ćeš već za tjedan dana početi dobivati ponude
za brak, tako da moramo odlučiti tko ti se sviđa i koga da potaknemo.
Mislim da - nježno je nastavila - ako još uvijek želiš Mondevalea...
 Elizabeth je silovito odmahnula glavom. - Ne želim nikoga, Alex.
Ozbiljno.
Vojvotkinja udova, koja je stigla da ide s Alex u kupnju, uletjela je u
sobu dok joj je za petama bio prestrašeni sluga, kojemu nije dopustila da
ju najavi. - Što to govoriš, Elizabeth? - pitala je, djelujući iznimno
nezadovoljno jer bi njezin sinoćnji trud mogao biti uzaludan.
Elizabeth se trgnula kad je čula njezin zapovjednički glas. Od glave do
pete odjevena u srebrno-sivu, isijavala je bogatstvom, samopouzdanjem i
uzvišenim porijeklom. Elizabeth ju je i dalje smatrala najzastrašujućom
ženom koju je ikada upoznala, ali kao i Alex, vidjela je da se ispod njezinog
strogog glasa nevoljko krije toplina.
- Elizabeth je mislila - objašnjavala je Alex dok je vojvotkinja udova
sjedala za stol i namještala svilenu haljinu dok nije njome bila zadovoljna -
da se tek jučer vratila u društvo. Nakon njezinog nesretnog iskustva s
Mondevaleom i gospodinom Thorntonom, prirodno je da se ne želi
ponovno zaljubiti u krivu osobu.
- Nisi u pravu, Alexandra - odlučno je rekla udova, proučavajući
Elizabethino lice. - Vjerujem da je mislila da se ne namjerava udati za
nekoga ni sada ni u budućnosti, ako to ikako može izbjeći.
Elizabeth je nestao osmijeh s lica, ali nije lagala. - Tako je - tiho je
rekla i mazala pogačicu s maslacem.
- Gluposti, draga moja. Ti se moraš udati i ti ćeš se i udati.
- Baka je u pravu - rekla je Alex. - Ne možeš očekivati da ćeš neudana
ostati u društvu i da pritom nećeš naići na svu silu neugodnosti. Vjeruj mi,
ja to znam!
- Tako je! - rekla je udova, došavši do razloga svojeg ranog dolaska. - I
zato sam zaključila da bi trebala razmisliti o Kensingtonu.
- Molim? - pitala je Elizabeth, a onda je shvatila da je to Ianova nova
titula. - Hvala, ali ne bih - odlučno je rekla. - Laknulo mi je što je jučer sve
dobro ispalo i zahvalna sam mu na njegovoj pomoći, ali to je sve. -
Elizabeth se nije htjela obazirati na to kako joj se srce stegnulo kad se
prisjetila kako je sinoć bio zgodan i kako je bio nježan prema njoj. Otkako
ga je upoznala, samo ju je rastuživao. Bio je nepredvidiv i diktatorski
nastrojen. Osim toga, kad je vidjela koliko je Alex bliska sa svojim zgodnim
mužem, Elizabeth je počela preispitivati običaj izabiranja supruga iz
praktičnih razloga. Elizabeth se nije baš dobro sjećala svojih veselih,
zgodnih roditelja jer su ulazili i izlazili iz njezinog života jako brzo, kako bi
se posvetili društvenim aktivnostima zbog kojih su češće izbivali iz doma
nego što su bili u njemu.
 - Zahvalna? - ponovila je vojvotkinja. - Ne bih upotrijebila tu riječ.
Osim toga, nije to izveo tako dobro kako je mogao. Kao prvo, nije te smio
zamoliti za ples.
- Izgledalo bi čudnije da nije to učinio - nevoljko je rekla Alex. - No,
meni je silno laknulo kad je Elizabeth rekla da ju on ne zanima.
Vojvotkinja se iznenađeno namrštila. - Zašto?
- Ja ne mogu pronaći način kako da mu oprostim zbog očaja koji joj je
nanio. - Ponovno se posjetivši kako je dopustio Elizabeth da misli da je
njegov dom skromna koliba u Škotskoj, dodala je: - I ne mogu mu
vjerovati. - Okrenuvši se prema Lucindi, Alex ju je pitala za mišljenje,
očekujući da će ju ona podržati.
Lucinda, kojoj je Elizabeth ispričala što je Ian sinoć napravio, podigla
je pogled sa svojeg ručnog rada. - Po pitanju gospodina Thorntona -
neobavezno je rekla - ne bih htjela izraziti svoje mišljenje.
- Nisam rekla - kazala je udova, uzrujana zbog ovakvog protivljenja na
kakvo rijetko nailazi - da bi mu trebala pasti u zagrljaj ako te zaprosi.
Njegovo ponašanje, izuzev onog od sinoć, bilo je posve neprimjereno. -
Zastala je kad se na vratima pojavio Bentner, uzrujanog i bijesnog izraza
lica.
- Stigao je vaš stric, gospođice Elizabeth.
- Kvragu, ne moraš mene najavljivati - rekao mu je Julius, hodnikom
dolazeći do dnevne sobe. - Ovo je moja kuća. - Elizabeth je ustala,
namjeravajući otići s njim u drugu sobu kako bi joj nasamo priopćio bilo
kakve uznemirujuće vijesti koje će joj sigurno reći, no stric Julius naglo je
stao na vratima i blago se zarumenio kad je vidio da ima gošće. - Jesi li
vidjela Thorntona? - pitao ju je. - Jesam, zašto?
- Moram reći da sam ponosan na tebe jer si to tako dobro prihvatila.
Mislio sam da ćeš poludjeti jer ti nisam rekao. Radi se o velikoj svoti novca
i ne želim da počneš izmišljati pa da moram vratiti novac.
- O čemu ti to pričaš?
- Možda bismo trebale otići - predložila je Alexandra.
- Ne treba mi privatnost - rekao je, povlačeći maramu na vratu i
odjednom djelujući neobično zabrinuto. - Spreman sam o tome
razgovarati s Elizabeth pred njezinim prijateljicama. Koliko se sjećam, vi
ste njezine prijateljice?
Elizabeth je imala strašan osjećaj kako on koristi njezine gošće da
izbjegne ”scenu”, kako je on opisao bilo koji oblik verbalnog protivljenja,
pa čak i onog najtišeg. - Hoćemo li se premjestiti u prednju sobu za
primanje? - rekao je tonom koji je više bio naredba, a ne poziv. - Ondje ima
više mjesta.
 Vojvotkinjin pogled postao je leden zbog njegove drskosti i
nedostatka ukusa, no onda je pogledala Elizabeth i primijetila kako se ona
iznenada umirila i kako joj je na licu zabrinuti izraz, te je kratko kimnula.
- Nema potrebe da žurimo s ovom temom - rekao je Julius kad je
krenuo hodnikom, zajedno sa skupinom koja je bila u dnevnoj sobi. Julius
nije bio zadovoljan samo zbog novca, nego zbog osjećaja trijumfa jer je u
pregovorima s čovjekom koji je navodno bio toliko pronicljiv, Julius
Cameron ispao apsolutan pobjednik.
- Mislim da bi nas trebala upoznati, Elizabeth - rekao je Julius kad su
ušli u salon za primanje.
Elizabeth ga je odmah upoznala s vojvotkinjom, no bila je silno
zabrinuta zbog neke nepoznate prijetnje, a kad je njezin stric rekao: -
Volio bih popiti čaj prije nego što počnemo - njezina zabrinutost pretvorila
se u strah jer nikada nije ništa konzumirao otkako mu je Bentner stavio
laksativ u piće. Shvatila je da on odugovlači s objašnjenjem, a to je značilo
da ima izuzetno važne vijesti.

Ne obazirući se na park kroz koji su prolazili na putu prema adresi na

kojoj se nalazila Elizabeth, Ian je dokono udarao rukavicama o koljeno.
Žene koje je sinoć upoznao dvaput su mu mahnule, no on ih nije
primijetio. Misli su mu bile zaokupljene objašnjenjima koje je namjeravao
izreći Elizabeth. Ni pod koju cijenu ne smije pomisliti da se htio oženiti s
njom zbog sažaljenja ili osjećaja krivnje, jer Elizabeth nije bila samo
prekrasna, nego i ponosna, a njezin ponos mogao bi ju natjerati da se
usprotivi zarukama. Bila je i hrabra i tvrdoglava, a ako otkrije da su zaruke
već sklopljene, to joj se vraški sigurno neće svidjeti, a Ian ju nije mogao
kriviti zbog toga. Prije dvije godine bila je najtraženija ljepotica koja se
ikada pojavila na londonskoj sezoni; imala je pravo na to da joj se
prikladno udvara.
Sigurno će se htjeti pretvarati da ga ne želi, no to ga nije brinulo.
Željeli su jedno drugo od one prve noći u vrtu. Željeli su jedno drugo svaki
put kad su nakon toga bili zajedno. Ona je utjelovljavala nevinost i
hrabrost; strast i sramežljivost; bijes i oprost. U plesnoj dvorani bila je
smirena i dostojanstvena; s pištoljem u ruci bila je vesela i spretna; u
njegovu je naručju bila strastvena i dražesna. Bila je sve to i još mnogo
više.
I volio ju je. Iskreno rečeno, morao je priznati da ju je volio od onog
trenutka kad se suprotstavila punoj prostoriji gnjevnih muškaraca: bila je
to mlada, zlatna princeza, brojčano nadmašena svojim suparnicima, koji
su bili jači i viši od nje, no čiji je stav prezirala.
 I ona je njega voljela: to je bilo jedino objašnjenje za ono što se
dogodilo onog vikenda kad su se upoznali i tijekom ona tri dana u
Škotskoj. Jedina razlika bila je u tome što Elizabeth nije imala Ianove
godine i njegovo iskustvo, kao ni njegov odgoj. Bila je mlada, zaštićena
Engleskinja koja je mislila da je najsnažnija emocija koju dvoje ljudi mogu
i trebaju osjećati jedno prema drugome ”trajna privrženost”.
Nije znala, zapravo to još nije mogla shvatiti, da je ljubav dar koji im je
bio darovan u vrtu osvijetljenom bakljama onog trenutka kad su se
upoznali. Smiješak mu je dodirnuo usne kad se prisjetio kako je stajala u
vrtu one večeri kad su se upoznali; mogla se suprotstaviti punoj prostoriji
muškaraca, no u vrtu, kad je očijukala s njim, bila je toliko nervozna da je
brisala dlanove o koljena. To mu je bilo jedno od najdražih sjećanja.
Ian se sam sebi nasmijao: u svim drugim područjima svojega života
bio je hladan i praktičan, no kada je bila riječ o Elizabeth, bio je
naizmjence slijep i nagao ili kao sada, posve zaluđen njome. Na putu
ovamo jutros je stao u najekskluzivnijoj draguljarnici u Londonu, a nakon
njegove kupnje, vlasnik, gospodin Phineas Weatherborne, u ekstazi i
nevjerici ga je ispratio do vrata, stalno mu se klanjajući. Zapravo, Ian je
sada u džepu imao zaručnički prsten, no uzeo ga je sa sobom samo zato
što je mislio da mu ne trebaju preinake. Neće ga staviti na Elizabethin prst
dok mu ne bude spremna priznati da ga voli, ili barem dok se ne bude
željela udati za njega. Njegovi roditelji otvoreno su si i bez ustručavanja
pokazivali ljubav. Od Elizabeth nije htio ništa manje od toga, što je bilo
malo čudno - ironično je pomislio - s obzirom na to da to nije ni očekivao
ni želio od Christine.
Nije ga brinula Elizabethina reakcija na to da će saznati da je već
zaručena za njega ni - što je bilo još gore - da je morao platiti za nju. Nije
bilo razloga da još sazna za ovo prvo, a ovo drugo nije nikada morala
saznati. Izričito je upozorio njezinog strica da će sam riješiti ta dva pitanja.
Sve kuće u Ulici Promenade bile su bijele i imala su ukrašena vrata od
kovanog željeza. Iako nisu bile ni izbliza tako dojmljive kao palače u Ulici
Upper Brook, bila je to lijepa ulica, u kojoj su elegantne žene u šeširima i
haljinama pastelnih boja šetale držeći pod ruku besprijekorno odjevene
muškarce.
Kad je Ianov kočijaš povukao uzde da zaustavi sive konje ispred
Cameronove kuće, Ian je primijetio da se na ulici ispred njega već nalaze
dvije kočije, ali nije se obazirao na unajmljena kola iza njega. Uzrujano
razmišljajući o neizbježnom susretu s Elizabethinim bezobraznim
batlerom, penjao se stepenicama kad je čuo Duncana kako izvikuje
njegovo ime te se iznenađeno okrenuo.
 - Stigao sam jutros - objasnio mu je Duncan i poprijeko pogledao dva
kicoša koji su se šepurili ulicom odjeveni u kapute uskog struka i košulje s
ovratnikom do brade, razmećući se džepnim satovima i pečatnjacima. -
Tvoj batler mi je rekao da si ovdje. Mislio sam... Odnosno, pitao sam se
kako ti ide.
- A budući da moj batler to nije znao - veselo je, ali uzrujano zaključio
Ian - odlučio si posjetiti Elizabeth i vidjeti možeš li sam to saznati?
- Tako nekako - smireno je rekao vikar. - Mislim da me Elizabeth
smatra prijateljem. Namjeravao sam ju posjetiti i u slučaju da ti nisi ovdje,
reći dobru riječ o tebi.
- Samo jednu? - blago je pitao Ian.
Vikar nije popuštao; rijetko je to činio, osobito u moralnim i
pravednim pitanjima. - S obzirom na to kako si se ponašao prema njoj, bilo
je teško pronaći i tu jednu dobru riječ. Kako je bilo s tvojim djedom?
- Dosta dobro - rekao je Ian, i dalje misleći na svoj sastanak s
Elizabeth. - Ovdje je, u Londonu.
- I?
- I - zajedljivo je rekao Ian - sada mi se možeš obraćati s ”milorde”.
- Došao sam ovamo - neumoljiv je bio Duncan - da ti se obratim s
”mladoženjo”.
Preko Ianovih osunčanih crta lica prešao je tračak uzrujanosti. - Nikad
ne prestaješ s pritiscima, zar ne? Sam se brinem o sebi već trideset godina,
Duncane. Mislim da i sada to mogu učiniti.
Duncan se udostojio da izgleda pomalo posramljeno. - U pravu si,
naravno. Da odem?
Ian je razmislio o tome da bi mogao imati korist od Duncanove
umirujuće prisutnosti te je nevoljko odmahnuo glavom. - Ne. Zapravo, kad
si već ovdje - nastavio je kad su došli na zadnju stepenicu - možeš nas
najaviti batleru. Ja ne mogu proći pokraj njega.
Duncan je podigao alku i podrugljivo pogledao Iana. - Ne možeš proći
pokraj batiera, a misliš da ti ide dobro bez mene?
Ne želeći odgovoriti na tu provokaciju, Ian je šutio. Vrata su se ubrzo
otvorila, a batler je pristojno pogledao Duncana, koji se počeo
predstavljati, no onda je ugledao Iana. Duncan se zaprepastio kad je batler
zamahnuo vratima koja su mu se skoro zalupila pred nosom. No Ian je
udario ramenom u njih, odbio vrata koja su lupila batiera, koji je potom
odletio hodnikom i odbio se o zid. Tihim, divljim glasom je rekao: - Reci
svojoj gospodarici da sam došao ili ću ju sam pronaći i reći joj to.
 Mahnito pogledavši Iana, stariji čovjek primijetio je Ianovo moćno
tijelo koje je bilo više od njegovog, zatim se okrenuo i nevoljko krenuo u
sobu s lijeve strane, odakle su dopirali prigušeni glasovi.
Duncan je pogledao Iana podigavši jednu sijedu obrvu te je
sarkastično rekao: - Pametno da se dodvoravaš Elizabethinim slugama.
Skupina u sobi za primanje različito je reagirala kad je Bentner
objavio da je ”stigao Thornton i na silu ušao u kuću”. Vojvotkinja udova
djelovala je očarano, Julius je izgledao kao da mu je laknulo, ali i kao da je
užasnut, Alexandra je izgledala oprezno, a Elizabeth, koja je još uvijek bila
zabrinuta zbog stričevog neizrečenog razloga za posjet, izgledala je
zbunjeno. Jedino Lucinda nije pokazivala nikakve emocije, no odložila je
ručni rad i pažljivo podigla glavu prema vratima.
- Uvedi ga, Bentneru - rekao je njezin stric, a glas mu je bio
neprirodno glasan u emocionalno nabijenoj tišini.
Elizabeth se zaprepastila kad je vidjela Duncana kako pokraj Iana
ulazi u sobu, a još je veći šok doživjela kad je Ian ignorirao sve druge u
sobi i prišao izravno njoj, gledajući ju u lice. - Nadam se da si dobro nakon
sinoćnje muke? - nježno ju je pitao kad joj je uhvatio ruku i prinio vrškove
njezinih prstiju svojim usnama.
Elizabeth je pomislila kako je zapanjujuće zgodan u kaputu i prsluku
tamnosmeđe boje koji su naglašavali njegova široka ramena, u
svjetlosmeđim hlačama koje su obavijale njegove dugačke noge i u
svilenoj košulji krem boje koja je naglašavala njegovo preplanulo lice i
vrat. - Jako dobro, hvala - odgovorila je, pokušavajući ignorirati toplinu
koja joj se penjala rukom jer ju je on držao jako dugo, a onda ju je nevoljko
pustio kako bi ona obavila upoznavanje.
Unatoč tome što je bila silno zabrinuta zbog strica, Elizabeth se u sebi
nasmijala dok je predstavljala Duncana. Svi su bili jednako zapanjeni kao i
ona, kad je otkrila da je ujak Iana Thorntona vikar. Njezin stric razjapio je
usta, Alex je zurila u njega, a vojvotkinja udova u nevjerici je ljutito zurila
u Iana, kad se Duncan pristojno sagnuo nad njezinom rukom. - Jesam li ja
to dobro shvatila, Kensingtone - ljutito je upitala Iana - da si ti u rodu sa
svećenikom?
Ian je odgovorio prijetvornim naklonom i zajedljivim podizanjem
obrva, no Duncan, koji je sve htio uljepšati, bezuspješno se pokušao
našaliti na taj račun. - Ta vijest uvijek ima čudan učinak na ljude - rekao joj
je.
- Ne trebamo dugo misliti zašto je to tako - grubo je odgovorila, Ian je
otvorio usta da zasluženo poklopi tu groznu babuskaru, no zabrinjavala ga
je prisutnost Juliusa Camerona; malo kasnije bio je bijesan zbog toga jer je
taj čovjek došao nasred sobe i bez okolišanja rekao: - Sada kada smo svi
ovdje, nema razloga da prikrivamo činjenice. Bentneru, donesi šampanjac.
Elizabeth, čestitam. Vjerujem da ćeš se ponašati kako priliči udanoj ženi i
da nećeš mužu potrošiti novac koji mu je ostao.
U zaglušujućoj tišini nitko se nije pomaknuo, no Elizabeth se činilo da
se cijela soba počinje micati. - Molim? - napokon je izustila.
- Zaručena si.
U njoj se počeo dizati bijes i žariti njome poput plamena, koji se širio
njezinim udovima. - Stvarno? - pitala je posve smireno, misleći da je riječ o
siru Francisu ili Johnu Marchmanu. - Za koga?
Nije mogla vjerovati kad se njezin stric Julius pun očekivanja okrenuo
prema Ianu, koji ga je gledao ubojitim pogledom. - Za mene - otresito je
rekao, i dalje ledenim pogledom gledajući njezinog strica.
- To je konačno - upozorio ju je Julius, a kako je mislio da će ona biti
jednako zadovoljna time kao i on kad je otkrio da ima novčanu vrijednost,
dodao je: - Platio je cijelo bogatstvo za to. Nisam mu morao dati ni šilinga.
- Elizabeth, koja nije imala pojma da su se ta dva čovjeka prije vidjela, u
mahnitoj zbunjenosti i sve većem bijesu pogledala je Iana: - Što to znači? -
pitala je prigušenim šaptom.
- To znači - napeto je započeo Ian, ne mogavši vjerovati da su uništeni
svi njegovi romantični planovi - da smo zaručeni. Ugovor je potpisan.
- Pa vi... Vi bahati, arogantni... - Potiskivala je suze koje su joj gušile
glas... - Niste me mogli ni pitati?
Teškom mukom sklonivši pogled od svojega plijena, Ian se okrenuo
prema Elizabeth, a srce ga je zaboljelo kad je vidio kako ga ona gleda. -
Možemo li otići nekamo da nasamo porazgovaramo o tome? - nježno je
pitao, prišao joj i uhvatio ju za lakat.
Ona mu se otrgnula, kao da ju je njegov dodir opekao. - Ne možemo! -
planula je, tresući se od gnjeva. - Zašto da sada mislimo na moje osjećaje?
Od mene pravite predmet izrugivanja od dana kada sam vas ugledala.
Zašto da sada prestanemo s tim običajem?
- Elizabeth - nježno se umiješao Duncan - Ian samo pokušava ispraviti
ono što je učinio. Sada kad je shvatio u kakvom si tužnom stanju...
- Umukni, Duncane! - bijesno mu je zapovjedio Ian, ali bilo je
prekasno; Elizabeth je užasnuto razrogačila oči jer ju sažalijevaju.
- U kakvom to točno ”tužnom stanju” - pitala je Elizabeth dok su joj u
prekrasnim očima svjetlucale suze od poniženja i gnjeva - vi mislite da ja
jesam?
Ian ju je uhvatio za lakat. - Dođi sa mnom ili ću te odnijeti odavde.
Bio je ozbiljan i Elizabeth je oslobodila lakat, ali je kimnula. - Svakako
- bijesno je rekla.
 Odgurnuvši vrata prve prostorije na koju je naišao, Ian je uvukao
Elizabeth unutra i zatvorio vrata za njima. Ona je došetala do sredine
malog salona i obrušila se na njega, stisnutih šaka. - Čudovište jedno! -
siktala je. - Kako se usuđujete sažalijevati me!
Ian je znao da će doći točno do tog zaključka i da će reagirati točno na
takav način koji je očekivao od ponosne ljepotice koja ga je u Škotskoj
uvjerila da se njezin život sastoji od bezbrižnih društvenih aktivnosti, a da
joj je dom palača. U nadi da će malo razblažiti njezin gnjev, pokušao joj je
odvratiti pozornost logičkim osporavanjem njezinog izbora riječi. - Postoji
velika razlika između žaljenja zbog svojih postupaka i sažalijevanja osobe
koja je patila zbog njih.
- Da se niste usudili koristiti igru riječi sada! - rekla je, a glas joj je
drhtao od bijesa.
Ian se ponosno nasmiješio u sebi zbog njezine pronicljivosti: čak i u
stanju šoka, Elizabeth je znala kad ju netko pokušava nasamariti. -
Ispričavam se - tiho je priznao. Krenuo je prema njoj, a Elizabeth se
povlačila pred njim dok nije leđima dodirnula stolicu, zatim je odlučno
stala i ljutito ga gledala. - U ovakvoj situaciji pomoći će jedino istina -
složio se i stavio ruke na njezina ukočena ramena. Znajući da će mu se
nasmijati u lice ako ju sada pokuša uvjeriti da ju voli, rekao joj je nešto u
što bi trebala povjerovati: - Istina je da te želim. Uvijek sam te želio i ti to
znaš.
- Mrzim tu riječ - planula je, bezuspješno se pokušavajući osloboditi
njegovih ruku.
- Mislim da ne znaš što ona znači.
- Znam da ju izgovorite svaki put kad mi se namećete.
- A svaki put kad to učinim, ti mi se otopiš u zagrljaju.
- Neću se udati za vas - bijesno je rekla Elizabeth, pokušavajući
smisliti neki izlaz. - Ne poznajem vas. Ne vjerujem vam.
- Ali me želiš - rekao joj je znakovito se nasmiješivši.
- Prestanite to govoriti, prokleti bili! Želim starog muža, kako sam
vam već rekla - povikala je, bezglavo govoreći sve što joj je palo na pamet
samo da ga odgovori od tog plana. - Želim da moj život bude samo moj. I to
sam vam rekla. A vi ste dojurili u Englesku i... I kupili me. - Tu je stala, a oči
su joj bijesno zaiskrile.
- Nisam - odlučno je izjavio, iako je to bilo cjepidlačenje. - Nagodio
sam se s tvojim stricem.
Suze koje je hrabro pokušavala sakriti sada su joj se prelile preko
trepavica. - Ja nisam siromah - plakala je. - Ja nisam s... Siromah - ponovila
je, a glas joj je bio prigušen od suza. - Ja imam... Imala sam miraz, prokleti
bili. A ako ste bili toliko g... Glupi da ste mu dopustili da vas prevari i ne da
vam ga, onda to i zaslužujete!
Ian nije znao da li da se nasmije, poljubi ju ili ubije njezinog bešćutnog
strica.
- Kako se usuđujete sklopiti nagodbu na koju ja nisam pristala?
- ljutito ga je gledala dok su se suze slijevale iz njezinih čudesnih očiju.
- Ja nisam komad pokućstva, bez obzira na to što moj stric mi... Misli.
Pronašla bih neki način da izbjegnem brak s Belhavenom. Sigurno -
silovito je zaplakala. - Pronašla bih način da zadržim Havenhurst bez
stričeve pomoći. Niste imali pravo, nikakvo pravo da se nagađate s mojim
stricem. Niste ništa bolji od Belhavena!
- U pravu si - turobno je priznao Ian, žudeći za time da ju uzme u
naručje i preuzme dio njezine boli, no onda mu je sinulo kako bi možda
mogao ublažiti njezino poniženje i suprotstavljanje. Prisjetivši se koliko se
ona ponosila na svoje sposobnosti cjenkanja s trgovcima kad je o tome
govorila u Škotskoj, sada ju je pokušao pridobiti da i ona sudjeluje u
nagodbi. - Kao što si rekla, i sama si potpuno sposobna da se cjenkaš. -
Laskajući ju je pitao: - Hoćeš li se cjenkati sa mnom, Elizabeth?
- Naravno - odmah mu je uzvratila. - Dogovor se poništava; odbijam
uvjete. Cjenkanje je završeno.
Usne su mu se stegnule, a glas mu je bio konačan. - Tvoj stric želi se
riješiti i tebe i troškova te kuće koju voliš i ništa ga ne može zaustaviti. Bez
njega ne možeš zadržati Havenhurst. Situaciju mi je detaljno objasnio.
Unatoč tome što je odmahnula glavom, Elizabeth je znala da je to
istina i preplavio ju je osjećaj da dolazi propast, kojemu se tjednima
pokušavala oduprijeti. - Muž je jedino moguće rješenje za tvoje probleme.
- Kako se usuđujete govoriti da je muškarac rješenje za moje nevolje -
zavapila je - kad su ih muškarci i prouzrokovali! Moj je otac prokockao
cijelo obiteljsko bogatstvo i ostavio me u dugovima; moj je brat nestao
nakon što me uvalio u još veće dugove; vi ste me poljubili i uništili mi
ugled; moj zaručnik me ostavio čim je čuo za skandal za koji ste vi krivi; a
stric me želi prodati! Što se mene tiče - bijesno je dovršila - muškarci su
odlični plesni partneri, ali osim toga, ja od vas nemam nikakve koristi!
Zapravo, svi ste prilično gnjusni, kada si uzmeš vremena da malo bolje
razmisliš o tome, što žene rijetko rade jer bi samo pale u depresiju.
- Nažalost, mi smo jedina alternativa - naglasio je Ian. A budući da nije
mislio odustati od nje bez obzira na to što morao učiniti da ju zadrži,
dodao je: - U ovom slučaju, ja sam jedina tvoja alternativa. Tvoj stric i ja
smo potpisali ugovor o zarukama i već sam mu dao novac. No, spreman
sam nagoditi se s tobom oko uvjeta.
 - Zašto? - prezrivo je upitala.
Ian je u njezinom pitanju prepoznao istu neprijateljsku nastrojenost
na koju bi naišao kad god je pregovarao s nekim ponosnim muškarcem
kojeg su okolnosti, a ne Ian, natjerale da proda nešto što želi zadržati. Kao
i ti muškarci, i Elizabeth se osjećala nemoćno i poput njih, ponos će ju
prisliti da mu cijeli proces oteža što je više moguće.
U svom poslu, Ian nipošto ne bi uništio svoj položaj u pregovaranju
pomaganjem suparniku da shvati vrijednost onoga što ima, kao i koje bi
pogodne uvjete mogao dobiti od Iana zbog toga. No, u Elizabethinu
slučaju, Ian je htio učiniti baš to. - Spreman sam nagoditi se s tobom -
nježno je rekao - zbog onog razloga zbog kojeg se ljudi inače žele nagoditi:
imaš nešto što ja želim. - Očajno joj pokušavajući dokazati da nije
nemoćna i da nema ništa, dodao je: - Silno to želim, Elizabeth.
- Što to? - oprezno je pitala, ali ljutnju na njezinom prekrasnom licu
već je počelo istiskivati iznenađenje.
- Ovo - promuklo je šapnuo. Čvršće ju je uhvatio za ramena i privukao
ju k sebi te je spustio glavu i njezina meka usta poljubio polako i
zavodljivo, senzualno oblikujući njezine usne da se prilagode njegovima.
Iako je tvrdoglavo odbila reagirati, osjetio je kako se polako opušta i kad
više nije bila ukočena, Ian joj je pokazao koliko je silno to želio. Zagrlio ju
je i privio uza sebe, ljubeći ju s pohlepnom strašću, posesivno joj rukama
prelazeći preko leđa i kukova, privijajući ju uz svoje čvrsto tijelo.
Odmaknuvši usne s njezinih, nestabilno je udahnuo. - Silno - šapnuo je.
Podigavši glavu, pogledao ju je i primijetio rumene obraze i nježnu
zbunjenost u njezinim zelenima očima, kao i elegantnu ruku koju je
zaboravljeno držala na njegovim prsima. Držeći joj ruku na križima,
pritisnuo ju je uz svoju krutu muškost i mučio se kad joj je prstima
okrznuo obraz i tiho rekao: - Za tu privilegiju, kao i za one koje idu uz nju,
spreman sam pristati na sve razumne uvjete koje želiš. I da te upozorim -
rekao je uz nježan osmijeh dok je gledao njezino podignuto lice - nisam ni
škrt ni siromašan.
Elizabeth je gutnula slinu, trudeći se da joj glas ne zadrhti kao reakcija
na njegov poljubac. - Koje još privilegije koje idu uz ljubljenje? -
sumnjičavo je pitala.
To ga je pitanje zbunilo. - One koje uključuju nastajanje djece - rekao
je i znatiželjno promatrao njezino lice. - Želim ih nekoliko, uz tvoje
sudjelovanje, naravno - dodao je, potisnuvši smiješak.
- Naravno - pristala je bez oklijevanja. - I ja jako volim djecu, Ian je
stao dok je bio u prednosti, zaključivši da je pametnije da ne preispituje
svoju sreću. Elizabeth je očito imala vrlo otvoren stav prema bračnom
seksu, što je bilo prilično neobično za zaštićenu, dobro odgojenu
Engleskinju.
- Koji su tvoji uvjeti? - pitao je i dodatno se potrudio da prebaci moć iz
njegovih u njezine ruke dodavši: - Nisam baš u poziciji da se
suprotstavljam.
Elizabeth je oklijevala, a onda je polako počela izgovarati svoje uvjete:
- Želim da mi se omogući da se brinem o Havenhurstu bez upletanja i
kritiziranja.
- Dogovoreno - spremno je pristao, dok su se u njemu nagomilavali
osjećaji olakšanja i oduševljenja.
- I željela bih da mi se u tu svrhu dogovoreni iznos dodijeli jednom
godišnje. Kad osiguram navodnjavanje, posjed će isplatiti vaš kredit
zajedno s kamatom.
- Dogovoreno - glatko je rekao Ian. Elizabeth je oklijevala, pitajući se
može li si on to priuštiti te je bila malo posramljena što je to spomenula, a
da ne zna više o njegovim financijskim okolnostima. Sinoć je rekao da je
prihvatio samo titulu i ništa više. Pravedno se ispravila: - Zauzvrat ću se
truditi da troškovi budu minimalni.
Nasmiješio se. - Nikad se nemoj predomisliti kad si već izrekla uvjete
koji su prihvaćeni: to tvojem suparniku daje prednost u sljedećem krugu.
Elizabeth je sumnjičavo skupila oči: pristajao je na sve i to vrlo lako. -
I mislim - odlučno je izjavila - da želim to sve napismeno, uz svjedoke, i da
se uvrsti u prvobitni ugovor.
Ianove oči su se razrogačile, a na usnama mu se pojavio zadivljeni
smiješak kad je potvrdno kimnuo. U susjednoj prostoriji bilo je puno
svjedoka, uključujući njezinog strica, koji je potpisao prvobitni ugovor i
vikara koji će svemu posvjedočiti. Zaključio je da bi bilo bolje da se to sada
napravi, dok je raspoložena za to, nego da joj da vremena da se
predomisli. - Da si mi bila poslovni partner prije nekoliko godina - našalio
se dok ju je izvodio iz sobe - Bog zna koliko bih daleko stigao. - Unatoč
njegovom tonu i činjenici da je tijekom pregovora bio na njezinoj strani,
svejedno je bio zadivljen njezinim odvažnim zahtjevima.
Elizabeth je vidjela divljenje u njegovom osmijehu te se i ona malo
nasmiješila. - U Havenhurstu ja kupujem sve zalihe i vodim knjige, budući
da nemamo upravitelja. Kao što sam već objasnila, naučila sam se cjenkati.
Ianov je osmijeh iščeznuo kad si je predočio zajmodavce kako se
obrušavaju na nju nakon što je njezin brat otišao i koliko je morala biti
hrabra da ih spriječi da joj ne rastave kuću kamen po kamen. Očaj ju je
natjerao da se nauči cjenkati.
 23.

Duncan se iznimno, ali uz velike poteškoće, trudio voditi ugodan razgovor

u sobi za primanje dok su Elizabeth i Ian bili odsutni, ali nije mu pomoglo
čak ni njegovo cjeloživotno iskustvo s ljudima koji su se borili s mučnim
emocijama, jer u ovoj prostoriji svi su se borili s drukčijim emocijama. Ledi
Alexandra naočigled je bila zabrinuta i napeta; Elizabethin odvratni stric
bio je hladan i ljutit; udova i gospođica Throckmorton-Jones pokazivale su
znakove zadovoljstva zbog poteškoća koje je Ian očito imao s ovim
neobičnim zarukama.
Duncan je odahnuo kad je prekinuo svoj govor o mogućnosti ranog
snijega i pogledao Elizabeth i Iana kako ulaze u sobu. Još je jače odahnuo
kad je pogledao Iana u oči i vidio da su raznježene, ali i pomalo ironične i
vesele.
- Elizabeth i ja smo postigli dogovor - Ian je bez okolišanja rekao
svima prisutnima. - Ona s pravom smatra da jedino ona može samu sebe
dati u brak. Zbog toga ima, ovaj... Određene uvjete koje želi uključiti u
ugovor o zarukama. Duncane, hoćeš li biti tako ljubazan da zapišeš ono što
ona zahtijeva?
Duncan je podigao obrve, ali brzo je ustao i prišao radnom stolu.
Ian se okrenuo prema njezinom stricu, a glas mu je postao oštriji. -
Imate li ovdje kopiju ugovora o zarukama?
- Naravno - rekao je Julius, a lice mu se zacrvenjelo od bijesa. - Imam
ga, ali nećete promijeniti nijednu riječ, a ja neću vratiti nijedan šiling! -
Obrušivši se na Elizabeth, nastavio je: - Platio je bogatstvo za tebe, ti
uobražena droljice...
Ianov divlji glas odjeknuo je poput udarca bičem: - Gubite se!
- Da se gubim? - bijesno je ponovio Julius. - Ja posjedujem ovu kuću.
Niste ju kupili kad ste kupili nju.
Ne pogledavši Elizabeth, Ian ju je ljutito pitao: - Želiš li ju?
Iako Julius još nije shvatio jačinu Ianovog bijesa, Elizabeth je vidjela
kako iz svake pore njegovog moćnog tijela isijava gnjev, te ju je preplavio
osjećaj straha. - Želim li... Što?
- Kuću!
Elizabeth nije znala što on želi da ona kaže, a s obzirom na to kako je
bio raspoložen, bojala se da će dati pogrešan odgovor.
Na Lucindin odgovor svi se okrenuli prema njoj, osim Iana, kojega je
promatrala s hladnim izazovom. - Da - rekla je. - Želi ju.
 Ian je to prihvatio kao Elizabethin odgovor, dok je i dalje Juliusa
gledao ubojitim pogledom. - Posjetite mog bankara ujutro - rekao je
ubojitim glasom. - A sad se gubite!
Julius je sa zakašnjenjem shvatio da mu je život istinski ugrožen te je
uzeo šešir i krenuo prema vratima. - Neće biti jeftina!
Ian se polako i prijeteći okrenuo i pogledao ga, a ono što je Julius vidio
u njegovom ledenom pogledu natjeralo ga je da ode bez daljnje rasprave o
cijeni.
- Mislim - dršćući je rekla Elizabeth kad su se zalupila vrata za njim -
da bi nam dobro došlo osvježenje.
- Odlična zamisao, draga moja - rekao je vikar.
Bentner se pojavio nakon što ga je Elizabeth pozvala, a nakon što je
ljutito pogledao Iana, nju je pogledao pun suosjećanja, a potom je otišao
po piće i hranu.
- Dakle - rekao je Duncan, zadovoljno trljajući ruke - mislim da sam
trebao zapisati neke... Ovaj... Nove uvjete zaruka.
Sljedećih dvadeset minuta Elizabeth je tražila određene ustupke, Ian
je pristajao, Duncan je pisao, a vojvotkinja udova i Lucinda sve su slušale s
loše prikrivenim veseljem. Za cijelo to vrijeme, Ian je zahtijevao samo
jedan uvjet i to zbog toga što su svi uživali u njegovoj nelagodi: uvjetovao
je da Elizabethina sloboda ne smije pokrenuti glasine o tome da mu je
nabila rogove.
Vojvotkinja i gospođica Throckmorton-Jones namrštile su se jer je
pred njima upotrijebio taj izraz, ali Elizabeth je pristala kraljevskim
kimanjem svoje zlatne glave te je pristojno rekla Duncanu: - Pristajem.
Možete to zapisati. - Ian joj se nasmiješio, no Elizabeth mu je sramežljivo
uzvratila smiješak. Koliko je Elizabeth znala, ”nabiti rogove” odnosi se na
neko besramno ponašanje pri kojem se damu otkriva u spavaćoj sobi s
muškarcem koji joj nije suprug. Tu nepotpunu informaciju dobila je od
Lucinde Throckmorton-Jones, koja je, nažalost, stvarno vjerovala u to.
- Ima li još što? - naposljetku je pitao Duncan, a kad je Elizabeth
odmahnula glavom, progovorila je udova. - Ima, ali ne morate to zapisati. -
Okrenuvši se prema Ianu, strogo je rekla: - Ako si mislio sutra objaviti
zaruke, izbij si to iz glave.
Ian je došao u iskušenje da i nju istjera van, no malo manje bijesno
nego što je to učinio s Juliusom, ali shvatio je da je ona, nažalost, u pravu. -
Sinoć si se silno potrudio da ono što se između vas dogodilo prije dvije
godine prikažeš kao puko očijukanje. Ako ne prođete kroz prikladne
rituale udvaranja, na što Elizabeth ima puno pravo, nitko tome neće
povjerovati.
 - Što imate na umu? - kratko je upitao Ian.
- Mjesec dana - rekla je bez oklijevanja. - Mjesec dana ćeš ju
primjereno posjećivati i pratiti na uobičajene aktivnosti i tako dalje.
- Dva tjedna - uzvratio je sa sve većim nestrpljenjem.
- U redu - pristala je, a razdraženi Ian bio je siguran da se otpočetka
tomu nadala. - Tada možeš objaviti zaruke i vjenčati se za... Dva mjeseca!
- Dva tjedna - neumoljivo je rekao Ian i posegnuo za pićem koje mu je
batler upravo poslužio.
- Ako tako želiš - rekla je udova. Onda su se istodobno dogodile dvije
stvari: Lucinda Throckmorton-Jones podsmjehnula se, a Ian je shvatio da
se ona tako smije, a Elizabeth je brzo uzela čašu iz Ianove ruke. - Vidim
prašinu u čaši - nervozno je rekla i dala piće Bentneru strogo odmahnuvši
glavom.
Ian je posegnuo za sendvičem na tanjuru.
Elizabeth je vidjela zadovoljan izraz na Bentnerovu licu te mu je i to
otrgnula. - Ovaj... Čini mi se da je unutra ušao mali kukac - pojasnila je
Ianu.
- Ja ne vidim ništa - rekao je Ian i zbunjeno pogledao svoju zaručnicu.
Budući da su mu uskratili čaj i hranu, posegnuo je za čašom vina koju je
batler postavio pred njega, a onda je shvatio koliko je ovo sve bilo stresno
za Elizabeth te ju je ponudio njoj.
- Hvala - rekla je i uzdahnula, djelujući pomalo izmučeno. U tom
trenutku pojavila se Bentnerova ruka koja joj je istrgnula čašu iz ruke. - Još
jedan kukac - rekao je.
- Bentneru! - očajno je povikala Elizabeth, ali njezin glas nadglasan je
smijehom Alexandre Townsende, koja se srušila na sofu i toliko se veselo
smijala da su joj se tresla ramena.
Ian je došao do jedinog mogućeg zaključka: svi su bili izloženi
prevelikom stresu.
 24.

Udova je smatrala da ritual udvaranja mora smjesta početi odlaskom na

bal te iste večeri, a Ian je mislio da će se Elizabeth veseliti tome nakon što
je dvije godine prisilno provela na selu, osobito nakon što je sinoć već
savladala najtežu prepreku. No, ona je to izbjegavala inzistirajući na tome
da prvo pokaže Havenhurst Ianu, a da onda kasnije odu na bal ili dva.
Udova je bila odlučna, Elizabeth se stalno protivila, a Ian je sve
promatrao s blagom zbunjenošću. Budući da je Havenhurst bio udaljen tek
sat i pol od Londona, nije vidio zašto bijedan događaj morao isključivati
drugi. Čak je to i rekao i gledao kako Elizabeth nelagodno pogledava
Alexandru, a potom odmahuje glavom, kao da odbija nešto što joj je šutke
ponuđeno. Na kraju je odlučeno da će Ian sutra ići u Havenhurst i da će im
Alexandra Townsende i njezin suprug biti pratnja, što je iznimno
razveselilo Iana jer neće morati gledati hladno, zlurado lice Lucinde
Throckmorton-Jones.
Bio je na putu kući i veselo razmišljao o tome kako će Jordan reagirati
kad sazna da je njegova žena ponudila da on dan i noć bude pratnja Ianu, s
kojim je davno kockao u londonskim pristojnim i nepristojnim
kockarnicama.
No osmijeh mu je iščeznuo jer se nije mogao prestati pitati zašto
Elizabeth nije htjela ići na bal nakon što je bila primorana toliko dugo
vremena provesti na selu. Napokon se dosjetio logičnog odgovora te ga je
preplavio novi nalet boli. U Škotskoj je toliko uvjerljivo glumila bezbrižnu
pripadnicu otmjenih društvenih krugova da mu je bilo teško podsjetiti se
da je živjela na osami i štedjela svaki šiling.
Nagnuvši se naprijed, Ian je kratko dao naredbu svojemu kočijašu, te
je nekoliko minuta kasnije brzo ušetao u radnju najmodernije i
najdiskretnije krojačice u Londonu.
- To je nemoguće, monsieur Thornton - začuđeno ga je gledala
vlasnica kad joj je rekao da za tjedan dana želi dvanaest haljina za bal i
cijelu garderobu za ledi Elizabeth Cameron koja živi u Ulici Promenade na
kućnom broju četrnaest. - Taj bi posao dvadeset četiri iskusne krojačice
radile najmanje dva tjedna.
- Onda uzmite dvostruko više krojačka - odgovorio je monsieur
Thornton pristojno nestrpljivim glasom osobe koja se morala
nadmudrivati s osobom slabijih intelektualnih sposobnosti - pa će biti
gotovo za tjedan dana. - Zajedljivost te izjave ublažio je kratkim
osmijehom i čekom od kojeg su joj se razrogačile oči. - Ledi Cameron rano
ujutro odlazi na ladanje, tako da imate ostatak današnjeg dana i cijelu noć
da uzmete sve mjere koje su vam potrebne - nastavio je. Usmjerivši pero
prema bali prekrasne smaragdno zelene svile protkane tankim zlatnim
nitima, koja se nalazila na pultu pokraj njegove ruke, potpisao je ček i
dodao: - I neka prva haljina za bal bude od ovoga, spremna za dvadeseti.
Uspravio se i gurnuo joj ček. - Ovo bi trebalo pokriti sve troškove. -
Iznos bi pokrio i dvostruko veće troškove i oboje su to znali. - Ako ne bude
bilo dovoljno, pošaljite mi račun.
- Oui - rekla je gospođa pomalo omamljenim glasom - ali ne mogu vam
dati smaragdno zelenu svilu. Ona je već obećana ledi Margaret Mitcham,
koja ju je sama odabrala.
Na Ianovu licu pojavio se izraz iznenađenog nezadovoljstva. - Čudi me
da ste joj dopustili da to odabere, madame. U njoj će izgledati bljedoliko.
Recite joj da sam ja to rekao.
Okrenuo se i izašao iz radnje, uopće ne znajući tko je ledi Margaret
Mitcham. Iza njega je došla jedna pomoćnica da svjetlucavu smaragdno
zelenu svilu odnese krojačicama. - Non - rekla je vlasnica, zadovoljno
gledajući visokog muškarca širokih pleća koji se penjao u svoju kočiju. -
Upotrijebit ćemo ju za nekoga drugoga.
- Ali ledi Mitcham ju je odabrala.
Posljednji put sjetno pogledavši zgodnog muškarca koji je očito
cijenio kvalitetnu tkaninu, odbacila je prigovor svoje pomoćnice. - Lord
Mitcham star je čovjek s lošim vidom: on neće znati cijeniti haljinu koju ću
napraviti od ove tkanine.
- Ali što da kažem ledi Mitcham? - molećivo je pitala užasnuta
pomoćnica.
- Reci joj - ironično je kazala vlasnica - da je monsieur Thornton,
odnosno lord Kensington, rekao da će u njoj izgledati bljedoliko.
 25.

Havenhurst je bio lijep posjed, pomislio je Ian dok je njegova kočija

prolazila ispod kamenog luka, ali nije bio ni izbliza toliko dojmljiv koliko
ga je Elizabethin ponosan opis pripremio na to. Odsutno je primijetio kako
s kapije nedostaje žbuka, a dok se njegova kočija njihala prilazom, shvatio
je da i njega treba popraviti, a veliko staro drveće koje se nalazilo na
tratinama očajno je tražilo da ga se oreže. Malo kasnije je ugledao kuću, a
čim je bacio pogled na nju, Ian, koji je jako dobro poznavao arhitekturu,
zaključio je da je to neka proizvoljna kombinacija gotičkog i tudorskog
stila, koja je nekako uspjela biti ugodna oku, unatoč nedosljednostima koje
bi modernog arhitekta odmah natjerale da ih prepravi.
Vrata je otvorio niski sluga, koji je drsko odmjerio Iana od glave do
pete, svadljivo izbacivši bradu. Ne obazirući se na čudno ponašanje
Elizabethinih slugu, Ian je sa zanimanjem pogledao drveni strop, a potom i
zidove, gdje su izblijedjela mjesta na tapetama dala naslutiti gdje su nekoć
visjele slike. Nije bilo perzijskih tepiha na ulaštenim podovima, nije bilo
vrijednih predmeta na stolovima; zapravo, nigdje nije vidio dragocjeni
namještaj: ni u hodniku, ni u salonima s njegove desne strane. Ianovo srce
se stegnulo zbog osjećaja krivnje, ali i divljenja jer se ponosno pretvarala
pred njim da je i dalje bezbrižna mlada nasljednica kakvom ju je smatrao.
Shvativši da ga njezin sluga i dalje bijesno gleda, Ian je pogledao
niskog muškarca i rekao: - Tvoja gospodarica me očekuje. Reci joj da sam
stigao.
- Ovdje sam, Aarone - tiho je rekla Elizabeth, a Ian se okrenuo. Čim ju
je ugledao, Ian je zaboravio i slugu i stanje kuće i sve znanje o arhitekturi.
Odjevena u jednostavnu prozračnu haljinu nebesko plave boje i s debelim
uvojcima povezanim uskim plavim trakama, Elizabeth je stajala u hodniku
poput grčke božice s anđeoskim osmijehom. - Što mislite? - pitala je puna
očekivanja.
- O čemu? - pitao je promuklim glasom i krenuo naprijed,
suzdržavajući se da ju ne zagrli.
- O Havenhurstu - pitala je s tihim ponosom. Ian je mislio da je posjed
prilično malen i da ga očajno treba obnoviti, a na namještaj nije htio ni
misliti. Zapravo, obuzeo ga je poriv da ju zagrli i preklinje za oprost zbog
svih problema koje joj je prouzročio. Znajući da bi ju to posramilo i
povrijedilo, nasmiješio se i iskreno rekao: - Ono što sam vidio je vrlo
slikovito.
- Želite li vidjeti i ostatak?
 - Vrlo rado - pretjerao je, a to je vrijedilo jer se oraspoložila. - Gdje su
Townsendeovi? - pitao je kad su krenuli gore stubištem. - Nisam vidio
nikakvu kočiju na prilazu.
- Nisu još stigli.
Ian je točno pretpostavio da je Jordan zaslužan za to te je zapamtio da
mora zahvaliti svojemu prijatelju.
Elizabeth ga je provela starom kućom te mu je pričala dražesne priče
o nekim bivšim vlasnicima. Zatim ga je izvela van, na prednju tratinu.
Kimajući prema daljem kraju tratine, rekla je: - Ondje su se nalazile zidine
i jarak, koji je bio pun vode, naravno, prije nekoliko stoljeća. Ovaj cijeli dio
bilo je dvorište zamka omeđeno zidinama. Ovdje su se prije nalazile
gospodarske zgrade u kojima je bilo sve: od stoke do smočnice, tako da je
cijeli dvorac namirivao sam sebe. Ondje je - rekla je nekoliko minuta
poslije kad su zašli za kuću - treći grof od Havenhursta pao sa svojega
konja i potom upucao konja jer ga je zbacio. Imao je strašno lošu narav -
dodala je s veselim osmijehom na licu.
- Očito - i Ian se njoj nasmiješio, silno želeći poljubiti osmijeh na
njezinim usnama. No, umjesto toga, pogledao je mjesto na tratini koje je
spomenula i pitao: - Kako to da je pao sa svojega konja u svojemu
dvorištu?
- Aha, to - rekla je i nasmijala se. - Vježbao je gađanje kopljem u trku.
U Srednjem vijeku - pojasnila je Ianu, čije je znanje o srednjovjekovnoj
povijesti bilo jednako dobro kao i znanje o arhitekturi - vitezovi su za
turnire i bitke vježbali na stupu koji je imao poprečnu gredu na čijem se
kraju nalazila vreća s pijeskom ispred koje je bio štit. Vitezovi bi ga napali,
no ako vitez nije pogodio ravno u štit svojim širokim mačem, greda bi se
snažno okrenula i vreća s pijeskom bi ga udarila u leđa i srušila s konja.
- A to se, pretpostavljam, dogodilo trećem grofu? - zadirkivao ju je Ian
dok su hodali prema najvišem drvetu na drugoj strani tratine.
- Tako je - potvrdila je. - Kad su došli do drveta, stavila je ruke iza
leđa, izgledajući poput čarobne djevojčice koja je spremna podijeliti tajnu.
- Dakle - rekla je - pogledajte gore.
Ian je podigao glavu i začuđeno se nasmijao. Iznad njega nalazila se
ogromna i vrlo neobična kućica na drvetu. - Tvoja je? - pitao je.
- Naravno.
Brzim pogledom procijenio je koliko su čvrste ”stepenice” pribijene u
drvo te je potom podigao obrvu. - Hoćeš li ti prva ili da idem ja?
- Šalite se!
- Ako si ti mogla upasti u moju kućicu, ne vidim razloga zašto ja ne bih
upao u tvoju.
 Tesari koji su joj izradili kućicu dobro su napravili svoj posao,
primijetio je Ian kad se sagnuo na sredini kućice i pogledao oko sebe.
Elizabeth je bila mnogo niža od njega i sve je bilo prilagođeno njezinoj
visini, no bila je dovoljno velika da ona može gotovo uspravno stajati u
njoj kao odrasla osoba. - Što se nalazi ondje, u onom malom sanduku?
Polako mu je prišla i nasmiješila mu se. - Baš sam se toga pokušala
sjetiti dok sam bila u vašoj kućici. Pogledat ću. Baš kao što sam i mislila -
rekla je malo kasnije kad je podigla poklopac. - Moja lutka i servis za čaj.
Ian se nasmiješio tim stvarima i njoj, no sada je u njoj vidio malu
djevojčicu koja je živjela sama u relativnoj raskoši i kojoj je lutka bila
obitelj, a sluge prijatelji. U usporedbi s tim, njegovo je djetinjstvo bilo
mnogo bogatije.
- Moram vam pokazati još samo jednu stvar - rekla je nekoliko minuta
kasnije, kad su išli prema kući, nakon što ju je izvadio iz grana drveta.
Ian se prenuo iz misli o njezinom siromašnom djetinjstvu kad je ona
promijenila smjer. Zašla je za ugao kuće, a kad su došli do stražnjeg dijela,
Elizabeth je stala i graciozno podigla ruku i pokazala mu ono što se
nalazilo ispred njih. - Većina ovoga moj je doprinos Havenhurstu -
ponosno mu je rekla.
Kad je podigao pogled, Ianov smiješak na licu je iščeznuo kad su njime
prostrujali osjećaji nježnosti i strahopoštovanja. Ispred njega se protezala
šarolika raskoš s najveličanstvenijim vrtovima koje je Ian ikada vidio.
Drugi nasljednici Havenhursta možda su dodali kamen i žbuku kući, ali
Elizabeth joj je dala zapanjujuću ljepotu.
- Kad sam bila mlada - tiho mu je povjerila, gledajući terasaste vrtove i
brežuljke iza njih - mislila sam da je ovo najljepše mjesto na svijetu. -
Osjećajući se malo blesavo zbog toga što mu je rekla, Elizabeth ga je
pogledala s posramljenim osmijehom na licu. - Koje je vama najljepše
mjesto koje ste ikada vidjeli?
Odvrativši pogled s ljepote vrtova, Ian je pogledao ljepoticu koja je
stajala pokraj njega. - Svako mjesto - promuklo je rekao - na kojemu si ti.
Vidio je prikladno crvenilo posramljenog zadovoljstva koje joj je
zarumenilo obraze, no kad je progovorila, glas joj je bio tužan.
- Ne morate mi govoriti takve stvari, znate, pridržavat ću se naše
nagodbe.
- Znam da hoćeš - rekao je, pokušavajući se suzdržati da joj ne izjavi
ljubav, jer mu još ne bi vjerovala. Uz smiješak je dodao:
- Osim toga, nakon našeg cjenkanja ispostavilo se da sam ja u
nepovoljnijem položaju, a ne ti.
 Pogledala ga je postrance veselim pogledom. - Znate, ponekad ste bili
previše popustljivi. Pred kraj sam tražila ustupke samo da vidim koliko
daleko ste spremni ići.
Iana, koji je tijekom protekle četiri godine umnogostručio svoje
bogatstvo kupujući brodske kompanije i kompanije koje se bave uvozom i
izvozom, kao i razne druge, smatrali su iznimno tvrdim pregovaračem. Na
njezino priopćenje nasmijao se s iskrenim iznenađenjem. - Ostavila si
dojam kao da ti je svaki ustupak iznimno važan i da ćeš od svega odustati
ako ja ne pristanem.
Zadovoljno je kimnula. - Ja sam mislila da se to tako radi. Zašto se
smijete?
- Zato - priznao je uz smijeh - što jučer očito nisam bio u najboljoj
formi. Osim što sam potpuno krivo procijenio tvoje osjećaje, uspio sam
kupiti i kuću u Ulici Promenade za koju ću nesumnjivo platiti pet puta više
nego što vrijedi.
- Oh, mislim da neće biti tako - rekla je i, kao da je posramljena i mora
izbjeći njegov pogled, podigla je ruku i ubrala list s jedne grane. Pazeći da
zvuči nonšalantno, pojasnila je: - Kad je riječ o cjenkanju, ja vjerujem da
treba biti razuman, ali moj stric bi vas sigurno pokušao prevariti. On je
grozan što se tiče novca.
Ian je kimnuo, prisjetivši se kako je Julius Cameron iz njega izvukao
cijelo bogatstvo kako bi potpisao ugovor o zarukama.
- I tako sam mu - priznala je, nelagodno proučavajući azurno nebo,
pretvarajući se da je jako udubljena u to - poslala pismo nakon što ste
otišli, u kojemu sam nabrojala sve popravke koje treba napraviti u kući.
Rekla sam mu da je kuća u lošem stanju i da joj treba potpuna obnova.
- I?
- I rekla sam mu da ćete platiti poštenu cijenu za kuću, ali ni šilinga
više, s obzirom na sve popravke koji su potrebni.
- I? - pitao ju je Ian.
- Pristao ju je prodati za tu cijenu.
Ianovo veselje pretočilo se u glasan smijeh. Uzeo ju je u naručje i
čekao da napokon dođe do daha, a onda je podigao njezino lice prema
svojemu. - Elizabeth - nježno je rekao - ako se predomisliš u vezi s udajom
za mene, obećaj mi da mi nikada nećeš biti suparnik za pregovaračkim
stolom. Kunem se da bih bio izgubljen. - Gotovo se nije mogao suzdržati da
ju ne poljubi, ali na prilazu je ugledao kočiju Townsendeovih s vojvodskim
grbom i nije imao pojma gdje su njihovi pratitelji. I Elizabeth je primijetila
kočiju te je krenula prema kući.
 - Što se tiče haljina - rekla je i iznenada stala te ga je pogledala s
iznimno ozbiljnim izrazom na svojem prekrasnom licu. - Htjela sam vam
zahvaliti na vašoj velikodušnosti čim ste stigli, ali bila sam tako sretna
što... Ovaj... - Shvatila je da je skoro izlanula da je bila sretna što ga vidi i
toliko se usplahirila što je naglas priznala nešto što ni sebi još nije priznala
da više nije znala što da kaže.
- Nastavi - ponukao ju je Ian promuklim glasom. - Bila si tako sretna
što me vidiš da si...
- Da sam zaboravila - plaho je rekla. - Znate, niste to trebali učiniti.
Niste trebali naručiti toliko mnogo stvari i to iz njezine radnje. Madame
LaSalle je strašno skupa: sjećam se da sam čula za nju kad sam imala debi.
- Nemoj razmišljati o takvim stvarima - odlučno je rekao. Kako bi
ublažio njezin osjećaj krivnje zbog haljina, šaljivo je dodao:
- Haljine su barem opipljivi znak uloženog novca. Noć prije nego što
sam ih naručio za tebe, izgubio sam tisuću funti u jednoj partiji kartajući
se s Jordanom Townsendeom.
- Ali vi ste kockar. Zar inače ne ulažete toliko na jednu partiju? -
znatiželjno je pitala.
- Ne - ironično je odgovorio Ian - kad nemam ništa.
- Znate - nježno mu je rekla dok ga je vodila livadom do ulaznih vrata -
ako i dalje ne budete pazili kako trošite, završit ćete kao moj tata.
- Kako je on završio?
- U dugovima do grla. I on je volio kockati.
S obzirom na to da Ian nije ništa rekao, Elizabeth je neodlučno kazala:
- Uvijek možemo živjeti ovdje. Ne moramo imati tri nekretnine, to je vrlo
skupo. - Shvatila je što govori te je brzo dodala: - Nisam htjela reći da mi
ne bi bilo vrlo ugodno ondje gdje vi živite. Zapravo, mislim da je koliba u
Škotskoj iznimno lijepa.
Iana je oduševilo to što očito nije znala koliko je bogat, a svejedno je
pristala udati se za njega, čak i ako je to podrazumijevalo da će morati
živjeti u skromnoj kolibi ili u gradskoj kući u Ulici Promenade. Ako je to
bila istina, onda je dobio dokaz koji mu je očajno trebao: dokaz da je njoj
stalo do njega mnogo više nego što je bila spremna priznati.
- Odlučimo prekosutra kad vidiš moju kuću - blago je predložio, već se
radujući zapanjenoj reakciji kojoj se nadao.
- Ovaj... Mislite li da biste mogli biti malo štedljiviji s novcem?
- nježno je pitala. - Ja bih nam mogla napraviti budžet, prilično sam
dobra u tome...
 Ian si nije mogao pomoći; prigušio je smijeh i učinio je ono za čim je
žudio od trenutka kad ju je vidio kako stoji u hodniku: uzeo ju je u naručje
i prislonio svoje usne na njezine te ju je poljubio s takvim strastvenim
žarom, koji je njezina blizina uvijek izazivala, a Elizabeth je njega poljubila
s takvom nježnom dražesnošću, koja ga je uvijek izluđivala od uzbuđenja.
Kad ju je nevoljko pustio, lice joj je bilo rumeno, a prekrasne oči su joj
se sjajile. Ispreplevši prste s njezinima, polako je pokraj nje hodao prema
ulaznim vratima. Budući da mu se nije žurilo pridružiti se svojim
pratiteljima, Ian joj je odvukao pozornost pitanjem o iznimno zanimljivom
grmu, o neobičnom cvijetu u prednjoj gredici, pa čak i o posve običnoj
ruži.
Stojeći na prozoru koji je gledao na tratinu, Jordan i Alexandra
Townsende promatrali su par koji je išao prema njima. - Da si me pitala da
ti navedem zadnjeg muškarca na svijetu za kojeg mislim da će pasti na
takav curetak, naveo bih ti Iana Thorntona - rekao joj je.
Njegova ga je žena pogledala postrance iznimno veselim pogledom. -
Da je netko mene pitao, ja bih navela tebe.
- Siguran sam u to - rekao je i nasmiješio joj se. Vidio je kako joj
osmijeh iščezava s lica te ju je zagrlio oko struka, zabrinut da je uzrok
njezine nelagode trudnoća. - Je li to zbog bebe, draga?
Ona je prasnula u smijeh i odmahnula glavom, ali gotovo se odmah
uozbiljila. - Misliš li - zamišljeno ga je pitala - da mu se može vjerovati da
ju neće povrijediti? Učinio joj je toliko štete da ja... Jednostavno mi se ne
može sviđati, Jordane. Priznajem da je zgodan i to izuzetno...
- Nije baš toliko zgodan - pogođeno je rekao Jordan, a ovaj put se
Alexandra veselo nasmijala. Okrenula se, zagrlila ga i snažno ga poljubila. -
Zapravo, podsjeća me na tebe - rekla je - i to svojim tenom i visinom i
gradom.
- Nadam se da to nema veze s tim zašto ti se ne sviđa - zadirkivao ju je
suprug.
- Jordane, prestani. Uistinu sam zabrinuta. On je... Pa, gotovo me plaši.
Iako izvana djeluje vrlo uljuđeno, iza njegovih uglađenih manira krije se
neka silovitost, možda čak i okrutnost. I ništa ga ne može zaustaviti kada
nešto želi. To sam vidjela jučer kad je došao u kuću i uvjerio Elizabeth da
pristane na brak s njim.
Jordan se okrenuo i pogledao ju s izrazom na licu koji je bio mješavina
snažnog zanimanja, iznenađenja i razigranosti. - Nastavi - rekao je.
- Pa, trenutačno želi Elizabeth, a ja se bojim da je to samo hir.
- Ne bi tako mislila da si vidjela kako je problijedio one večeri kad je
shvatio da će ona pokušati suočiti se s društvom bez njegove pomoći.
 - Stvarno? Jesi li siguran?
- Posve.
- Jesi li siguran da ga poznaješ dovoljno dobro da ga možeš
procijeniti?
- Potpuno sam siguran u to - potvrdio je.
- Koliko ga dobro poznaješ?
- Ian je - rekao je Jordan s osmijehom na licu - moj rođak u šestom
koljenu.
- Molim? Šališ se! Zašto mi to prije nisi rekao?
- Kao prvo, ta se tema do sinoć uopće nije spominjala. Čak i da je, ja ti
to ne bih spomenuo, s obzirom na to da Ian do sada nije htio priznati svoje
srodstvo sa Stanhopeom, na što je imao pravo. Znajući što on misli o tome,
smatrao sam komplimentom što je htio priznati našu rodbinsku vezu.
Osim toga, partneri smo u tri brodske kompanije.
Vidio je njezin zaprepašten izraz lica te je zahihotao. - Ako Ian nije
pravi genij, vrlo je blizu tome. On je izvrstan strateg. Inteligencija nam je
obiteljska crta - šalio se Ian.
- Rođaci! - zbunjeno je ponovila Alex.
- To te ne bi trebalo iznenaditi. Ako se vratiš daleko unatrag, shvatit
ćeš da je velik broj aristokracije u određenom trenutku povezan
takozvanim ”pogodnim brakovima”. No, mislim da te kod Iana buni to što
je napola Škot. Zapravo, mnogo je sličniji Škotima nego Englezima, što
objašnjava njegovu ”okrutnu” crtu, kako je ti zoveš. Učinit će što god hoće i
kad god hoće i nije ga briga za posljedice. Oduvijek je bio takav. Nije ga
briga što drugi misle o njemu i o njegovim postupcima.
Jordan je zastao i znakovito pogledao par koji je stao da promotri grm
na prednjoj livadi. Ian je pozorno slušao Elizabeth, a na njegovom
markatnom licu vidjela se raznježenost. - No, one večeri mu je jako bilo
stalo do toga što drugi misle o tvojoj dražesnoj prijateljici. Zapravo, ne
želim ni pomisliti na to što bi učinio da se netko usudio otvoreno ju
uvrijediti pred njim. U pravu si jer se ne daš prevariti Ianovom uljuđenom
vanjštinom. Ispod toga on je Škot i ima škotsku narav, iako se inače
suzdržava da ju ne pokaže.
- Mislim da me nisi umirio - drhtavim je glasom rekla Alex.
- Trebao sam. Potpuno se predao njoj. Ta predanost je toliko jaka da
se čak pomirio s djedom i onda se u javnosti pojavio s njim, a znam da je to
bilo zbog Elizabeth.
- Kako, pobogu, to znaš?
 - Kad sam se sreo s Ianom u Blackmoreu, nije imao nikakvih planova
za tu večer dok nije saznao što Elizabeth smjera na balu Willingtonovih. U
sljedećem trenutku je s djedom došao na bal. A to se, draga moja, zove
pokazivanje moći.
Izgledala je zadivljeno njegovom moći zaključivanja, pa se Jordan
nasmiješio. - Nemoj mi se previše diviti. I ja sam ga pitao za to. Dakle,
bespotrebno se brineš - utješno je dovršio. - Škoti su strašno odani i Ian će
ju štititi svojim životom.
- Pa baš ju i nije štitio svojim životom prije dvije godine, kad je bila
uništena.
Jordan je uzdahnuo i pogledao kroz prozor. - Nakon bala kod
Willingtonovih, ispričao mi je ponešto od onoga što se dogodilo tog
davnog vikenda. Nije mi rekao mnogo toga: Ian je povučen čovjek, ali
čitajući između redova, mislim da se silno zaljubio u nju i onda dobio
dojam da se ona poigrava s njim.
- Zar je to toliko grozno? - pitala je Alex, i dalje potpuno suosjećajući s
Elizabeth.
Jordan joj se skrušeno nasmiješio. - Škoti nisu samo odani.
- Nego?
- Ne opraštaju - odlučno je rekao. - Očekuju da im se vrati ista odanost
koju oni da ju. Osim toga, ako ih izdaš, za njih si mrtav. Neće se
predomisliti bez obzira na to što im kažeš ili učiniš. Zato se njihove svađe
prenose s generacije na generaciju.
- To je barbarski - rekla je Alexandra i zabrinuto zadrhtala.
- Možda i je. Ali nemojmo zaboraviti da je Ian napola Englez, a mi smo
vrlo civilizirani. - Sagnuvši glavu, Jordan ju je gricnuo za uho. - Osim u
krevetu.
Ian više nije znao kako da odvrati pažnju Elizabeth, te se pomirio s
tim da će morati ući u kuću. No kad su došli do stepenica pred ulaznim
vratima, Elizabeth se okrenula i stala. Glasom osobe koja priznaje da je
učinila nešto za što nije sigurna je li ispravno, rekla je: - Jutros sam
angažirala istražitelja da mi pokuša pronaći brata, ili barem da sazna što
mu se dogodilo. Već sam to i prije pokušavala učiniti, ali čim bi saznali da
nemam novaca, nisu htjeli pristati na moje obećanje da ću im platiti
kasnije. Htjela sam upotrijebiti dio vašeg zajma za Havenhurst da ga
isplatim.
Ian se morao silno potruditi da izraz lica održi ravnodušnim. - I? -
pitao je.
- Vojvotkinja udova uvjerila me da je gospodin Wordsworth jako
dobar. Iznimno je skup, ali na kraju smo se uspjeli dogovoriti.
 - Dobri istražitelji uvijek su skupi - rekao je Ian, razmišljajući o tome
kako je jutros istražitelju platio tri tisuće funti za istu svrhu. - Koliko je
tražio? - pitao je, namjeravajući dodati taj iznos njezinom džeparcu.
- Isprva je tražio tisuću funti, bez obzira na to sazna li nešto o Robertu
ili ne. Ali ja sam mu ponudila platiti dvostruko ako bude bio uspješan.
- A ako ne bude?
- Oh, u tom slučaju sam smatrala da nije pošteno da išta dobije - rekla
je. - Uvjerila sam ga u to da sam u pravu.
Ianov smijeh još je odzvanjao hodnikom kad su ušli u sobu za
primanje da se pozdrave sa Townsendeovima.

Ian nikada nije uživao u večeri kao u onoj toga dana. Unatoč
nedostatku namještaja u Havenhurstu, Elizabeth je blagovaonicu i dnevni
boravak pretvorila u prekrasnu sjenicu svježeg, lijepo aranžiranog cvijeća,
a sa svijećama koje su svijetlile u svjećnjacima, taj je prostor bio među
najljepšima koje je ikada vidio.
Samo se u jednom trenutku osjećao loše, a to je bilo kad je Elizabeth
ušla u blagovaonicu noseći pladanj s hranom, a on je pomislio da je ona
kuhala. Malo kasnije ušao je i sluga noseći drugi pladanj, a Ian je u sebi
odahnuo od olakšanja. - Ovo je Winston, naš sluga i kuhar - rekla je Ianu,
znajući što on misli. Ozbiljno je dodala: - Winston me naučio svemu što
znam o kuhanju. - Ianovi osjećaji kretali su se od užasa do veselja, a sluga
je to primijetio.
- Gospođica Elizabeth - sluga je znakovito obavijestio Iana - ne zna
kuhati. Uvijek je bila prezaposlena da bi naučila.
Ian je taj prijekor pretrpio bez pogovora jer je istinski uživao u
Elizabethinom opuštenom raspoloženju i u tome što ga je ona zapravo
zadirkivala. No kad je ljutiti sluga otišao, Ian je pogledao Jordana i vidio
kako on skupljenim očima gleda leđa tog muškarca, a potom je pogledao
Elizabeth, koja je očito bila posramljena.
- Misle da tako pokazuju da su mi odani - pojasnila je. - Oni... Ovaj...
Sjećaju se vašeg imena od prije. Razgovarat ću s njima.
- To bih cijenio - rekao je Ian s razigranom razdraženošću. Jordanu je
dodao: - Elizabethin batler me uvijek pokušava otjerati.
- Čuje li? - ravnodušno je pitao Jordan.
- Čuje li? - ponovio je Ian. - Naravno da čuje.
- Onda se smatraj sretnim - uzrujano je odgovorio Jordan, a djevojke
su prasnule u smijeh.
 - Znate, batler Townsendeovih, Penrose, prilično je gluh - pojasnila je
Elizabeth.
Večera je protekla u veselju i u pričama o Alexandri i Elizabeth, koje
su začudile Iana. Saznao je i to da je Alexandra navodno jednako vješta s
rapirom kao Elizabeth s pištoljem. Elizabeth je bila toliko zabavna da je
Ian zaboravio na vrlo ukusan obrok te se samo naslonio na stolicu i gledao
ju s veseljem i ponosom. Svjetlucala je kao vino u njihovim kristalnim
čašama, sjajila kao svijeće na svijećnjaku, a kad se nasmijala, glazba je
odjekivala prostorijom. S urođenim instinktom domaćice, svakoga je
uvukla u temu razgovora, tako da su čak i Jordan i Ian sudjelovali u
zadirkivanju. No najbolje od svega bilo je to što je bila opuštena u Ianovoj
prisutnosti. Prirodna i elegantna i dražesna, obraćala mu se i zadirkivala
ga ili se nasmiješila na nešto što je on rekao ili je pozorno slušala njegovo
mišljenje. Predosjetio je da mu još nije spremna vjerovati, ali ni da nije
daleko od toga.
Nakon večere dame su se pridržavale običaja i povukle u dnevni
boravak, ostavljajući gospodu da uživaju u vinu i cigarama za stolom.
- Ian je palio cigaru kad sam ga prvi put ugledala - Elizabeth je
povjerila Alex dok su udobno sjedile u dnevnom boravku.
Podigavši pogled, vidjela je kako se Alexandra zabrinuto mršti te je
tiho pitala: - Ne sviđa ti se on, zar ne?
Alex ju je brzo pogledala u oči, prepoznavši blago razočaranje u
Elizabethinu glasu. - Ovaj... Ne sviđa mi se ono što ti je napravio - priznala
je.
Zabacivši glavu unatrag, Elizabeth je sklopila oči, ne znajući što da
kaže, što da misli. Ian joj je davno rekao da je takoreći zaljubljen u nju, no
sada kada su bili zaručeni, nije rekao ništa o tome, čak se nije ni pretvarao.
Nije bila sigurna koji su mu motivi i kakvi su mu osjećaji; no nije bila
sigurna ni u svoje osjećaje. Jedino je znala da cijelo njezino biće postaje
napeto i živo kad ugleda njegovo muževno, zgodno lice s tim lijepo
oblikovanim crtama i hrabrim jantarnim očima. Znala je da ga voli ljubiti i
znala je da jako voli kad on nju ljubi. Osim drugih stvari koje su ju
privlačile, nešto ju je posebno vuklo k njemu: otkako su se prvi put sreli,
Elizabeth je imala osjećaj da se iza njegove ravnodušne profinjenosti i
surove muževnosti krije dubina koja nedostaje većini ljudi. - Teško je znati
- prošaputala je - kako se trebam osjećati i što trebam misliti. A imam
grozan osjećaj da neće biti bitno što znam ili što mislim - gotovo je tužno
dodala - zato što ću ga sigurno voljeti. - Otvorila je oči i pogledala Alex. - To
se događa i ja to ne mogu zaustaviti. To se događalo i prije dvije godine i ni
tada to nisam mogla zaustaviti. Zato bi bilo mnogo ljepše - dodala je s
tužnim smiješkom na licu - kada bi ga i ti barem malo mogla voljeti.
 Alex je preko stola uhvatila Elizabeth za ruke. - Ako ga ti voliš, onda je
on sigurno jedan od najboljih muškaraca. Odsada ću se potruditi da vidim
sve njegove vrline! - Alex je oklijevala, no onda se usudila pitati: -
Elizabeth, voli li te on?
Elizabeth je odmahnula glavom. - Kaže da me želi i da želi djecu.
Alex se posramljeno nasmijala. - Molim?
- Želi mene i želi djecu.
Na Alexandrinim usnama pojavio se čudan, znakovit osmijeh. - Nisi mi
rekla da je rekao ovo prvo. To je baš ohrabrujuće - zadirkivala ju je dok joj
se na obrazima pojavilo rumenilo.
- Da, slažem se - priznala je Elizabeth i vidjela Alexin znatiželjan
pogled.
- Elizabeth, ovo nije baš prikladan trenutak da razgovaramo o tome.
Zapravo - dodala je Alex, a još se jače zarumenjela - mislim da nikada nije
prikladan trenutak za razgovor o tome, ali je li ti Lucinda objasnila kako
nastaju djeca?
- Da, naravno - bez oklijevanja je odgovorila Elizabeth.
- Dobro, jer bih ti onda ja to morala objasniti, a još uvijek se sjećam
svoje reakcije kad sam to saznala. To nije bio lijep prizor - nasmijala se. - S
druge strane, ti si uvijek bila mnogo pametnija od mene.
- Uopće se ne slažem s tim - rekla je Elizabeth, ali nije znala zašto se
Alex crveni. Kad ju je Elizabeth pitala, Lucinda joj je rekla da djeca nastaju
kad muž u krevetu ljubi ženu. I prvi put je bolno. Ianovi poljupci nekada su
bili gotovo bolni, ali svejedno je uživala u njima.
Kao da ju je izgovaranje svojih osjećaja Alexandri riješilo tereta da se
suoči s njima, Elizabeth je bila tako veselo opuštena da je posumnjala u to
da je Ian to primijetio kad su im se muškarci pridružili u sobi za primanje.
Ian je to uistinu primijetio; zapravo, kad su sjeli za stol da kartaju, što
je Elizabeth veselo predložila, primijetio je da obje dame suptilno, ali
jasno, popuštaju kruto držanje prema njemu.
- Hoćete li vi miješati i dijeliti? - pitala ga je Elizabeth. Kimnuo je, a
ona mu je dala špil i očarano gledala kako karte oživljavaju u Ianovim
rukama: letjele su i pucketale, a zatim su se ponovno skupile u uredne
hrpice koje su mu klizile pod prstima. - Što želiš kartati? - pitao ju je.
- Želim vidjeti kako varate - instinktivno je rekla Elizabeth smiješeći
mu se.
Ruke su mu se umirile te ju je prodorno pogledao. - Molim?
- Htjela sam reći - brzo je pojasnila kad je nastavio dokono miješati
karte, gledajući ju - da je netko one večeri u prostoriji za kartanje kod
Charise spomenuo da se može dati karta s dna špila i uvijek me zanimalo
možete li vi... Odnosno, može li se to... - Glas joj je iščeznuo jer je sa
zakašnjenjem shvatila da ga je uvrijedila, a njegov skupljeni, sumnjičav
pogled uvjerio ju je da je zvučala kao da misli da on vara na kartama. -
Ispričavam se - tiho je rekla. - Ovo je bilo stvarno bezobrazno od mene.
Ian je prihvatio njezinu ispriku kratkim kimanjem, a kad se Alex brzo
ubacila: - Neka jedan šiling bude jedan žeton - on je bez riječi odmah
podijelio karte.
Previše posramljena da ga uopće pogleda, Elizabeth se ugrizla za
usnicu i podigla svoje karte.
Imala je četiri kralja.
Brzo je pogledala Iana, no on se opušteno naslonio na svoju stolicu i
gledao svoje karte.
Dobila je tri šilinga i bila je vrlo sretna zbog toga.
Dao joj je špil, ali Elizabeth je odmahnula glavom. - Ne volim dijeliti.
Uvijek mi ispadaju karte, a Celton kaže da je to jako iritantno. Hoćete li
dijeliti umjesto mene?
- Naravno - ravnodušno je rekao Ian, a Elizabeth je snuždeno shvatila
da se i dalje ljuti na nju.
- Tko je Celton? - pitao je Jordan.
- Celton je konjušar s kojim kartam - neveselo je pojasnila Elizabeth,
uzimajući svoje karte.
Imala je četiri asa.
Onda joj je bilo jasno, a usne su joj zadrhtale od smijeha i olakšanja
kad je podigla lice i pogledala svojega zaručnika. Na njegovom potpuno
smirenom licu nije bilo nikakve naznake da se dogodilo nešto neobično.
Dokono se naslonivši na stolicu, ravnodušno je podigao obrvu i
upitao: - Želiš li odbaciti koju kartu i izvući drugu, Elizabeth?
- Da - odgovorila je, prigušujući svoje veselje - htjela bih još jednog
asa uz ove koje imam.
- U špilu ima samo četiri asa - nježno je objasnio, a bio je tako
uvjerljivo ravnodušan, da je Elizabeth prasnula u smijeh i ispustila karte. -
Vi ste šarlatan! - izustila je kad je napokon uspjela progovoriti, ali lice joj je
zadivljeno blistalo.
- Hvala ti, draga - nježno joj je odgovorio. - Drago mi je što se tvoje
mišljenje o meni već poboljšava.
Smijeh je naglo stao u Elizabethinim prsima, a zamijenila ga je toplina
koja ju je preplavila od glave do pete. Gospoda nisu pred drugima
izgovarala takve nježne riječi, ako ih je uopće i izgovarala. - Ja sam Škot -
davno joj je šapnuo promuklim glasom. - Mi to radimo. - Townsendeovi su
se brzo upustili u veseli razgovor nakon što su zatečeno ušutjeli nakon
njegovih riječi, a Elizabeth nije mogla skloniti pogled s Iana, nije se mogla
ni pomaknuti. U tom beskrajno dugom trenutku dok su se gledali u oči,
Elizabeth je preplavila želja da mu se baci u zagrljaj. I on je to vidio, a od
njegovog pogleda ona se počela topiti.
- Palo mi je na pamet, Iane - malo kasnije se našalio Jordan i prekinuo
njihovu čaroliju - da tratimo vrijeme poštenim kartanjem.
Ian je nevoljko skrenuo pogled s Elizabethinog lica te se znatiželjno
nasmiješio Jordanu. - Kako to misliš? - pitao je i gurnuo špil prema
Jordanu, dok je Elizabeth vraćala nepravedno osvojene žetone.
- S obzirom na to da možeš podijeliti karte koje god želiš, mogli bismo
prevariti pola Londona. Ako bi se neka naša žrtva usudila proturječiti,
Alex bi je mogla probosti rapirom, a Elizabeth bi je mogla upucati prije
nego što padne.
Ian je zahihotao. - Nije loša zamisao. Koja bi bila tvoja uloga?
- Organiziranje bijega iz zatvora Newgate! - nasmijala se Elizabeth.
- Točno.

Kad je Ian otišao u prenoćište Greenleaf, gdje je namjeravao prenoćiti

prije nego što nastavi putovati kući, Elizabeth je ostala dolje ugasiti svijeće
i počistiti dnevni boravak. U jednoj od gostinskih soba na katu, Jordan je
pogledao blagi, zamišljeni smiješak svoje žene te se suzdržao da se ne
nasmije, znajući što ona misli. - Što sada misliš o markizu od Kensingtona?
- pitao ju je.
Oči su joj svjetlucale kad ga je pogledala. - Mislim da sam - tiho je
rekla - ako ne napravi nešto uistinu grozno, spremna povjerovati da ti je
stvarno rođak.
- Hvala ti, draga - nježno je odgovorio Jordan, parafrazirajući Ianove
riječi. - Drago mi je što se tvoje mišljenje o njemu već poboljšava.
 26.

Elizabeth je bila nesumnjivo sretna što će ponovno vidjeti Iana i bila je i

više nego znatiželjna saznati u kakvoj kući živi. Rekao joj je da je kupio
Montmayne prošle godine svojim novcem, a nakon što je bila s njim u
Škotskoj, zamišljala je kako bi mu odgovarao neki neugladeni dvor. S
jedne strane, smatrala je blesavim traćenje novca da ne žive na
Havenhurstu, koji im je mogao omogućiti sve što im je potrebno, no
shvatila je da bi Ianov ponos bio povrijeđen kad bi morao živjeti s njom u
njezinoj kući.
Lucindu je ostavila za sobom u prenoćištu gdje su prespavale, a kočija
se vozila više od dva sata kad je Aaron napokon skrenuo s ceste i stao
ispred masivne željezne kapije koja im je prepriječila put. Elizabeth je
nervozno pogledala kroz prozor i došla do očitog zaključka da su ili bili na
krivom mjestu ili da je Aaron stao na prilazu da pita za upute. Iz male
ukrašene kućice pokraj kapije izašao je vratar, a Elizabeth je čekala da čuje
što će Aaron reći. - Grofica od Havenhursta - rekao je Aaron vrataru.
Elizabeth je zaprepašteno kroz otvoreni prozor kočije gledala kako vratar
kima i prilazi vratima. Masivna željezna vrata tiho su se otvorila na dobro
podmazanim šarkama, a Aaron je prošao kroz njih, nakon čega ih je vratar
zatvorio. Stišćući rukavice, Elizabeth je gledala kroz prozor dok se kočija
vozila beskonačnim zavojitim prilazom koji je prolazio kroz lijepo uređeni
park, a ona je imala slikovit pogled na posjed koji je nadmašio sve što je
Elizabeth ikada vidjela. Valovita brda prošarana raskošnim drvećem
omeđivala su posjed s tri strane, a prekrasni potok veselo je žuborio ispod
kamenog mosta preko kojeg su prelazili konji.
Ispred nje se pojavila kuća, a Elizabeth se nije mogla suzdržati da
glasno ne izrazi svoje čuđenje kad je ugledala tu iznimnu ljepotu. Ispred
nje se protezala veličanstvena troetažna kuća s dva isturena krila. Sunčeva
svjetlost odbijala se o velike prozore sprijeda, a široke, plitke, terasaste
stube od cigle vodile su od prilaza do masivnih ulaznih vrata. Sa svake
strane četiriju stepenica nalazile su se kamene vaze s lijepo orezanim
grmovima. Na glatkoj površini jezera s druge strane livade lijeno su plivali
labudovi, a pokraj jezera nalazio se paviljon građen u grčkom stilu, s
bijelim stupovima. Paviljon je bio toliko velik da bi četvrtina njezine kuće
stala u njega. Puka veličina cijelog posjeda, zajedno s preciznim
postavljanjem svakog krajobraznog detalja, činila je cijeli prostor moćnim
i zapanjujućim.
 Kočija je napokon stala ispred terasastih stepenica, a pokraj kočije
pojavilo se četvero slugu, odjevenih u uniformu tamnocrvene i zlatne boje.
Pomogli su omamljenoj Elizabeth da siđe iz kočije te su stali pokraj nje
poput počasne straže i otpratili je do kuće.
Batler je otvorio masivna ulazna vrata te joj se naklonio, a Elizabeth je
zakoračila u veličanstveno mramorno predvorje sa staklenim stropom
visokim tri kata. Očarano je pogledala oko sebe, pokušavajući shvatiti što
se događa. - Milord je u radnoj sobi s gostima koji su neočekivano stigli -
rekao je batler, a Elizabeth je odvratila pogled s gracioznog, zavojitog
stubišta u paladijanskom stilu koje se dizalo prema gore s obje strane
velikog predvorja. - Tražio je da vas otpratim njemu čim stignete.
Elizabeth se nesigurno nasmiješila te ga je slijedila mramornim
hodnikom, gdje je zastao ispred uglađenih dvokrilnih vrata s ukrašenim
mjedenim kvakama i pokucao. Otvorio je vrata ne čekajući odgovor.
Elizabeth je refleksno krenula naprijed i napravila tri koraka, no onda je
očarano stala. Pod ogromne prostorije s knjigama sa svih strana bio je
prekriven aubussonskim tepihom, a na drugom kraju prostorije je za
veličanstvenim masivnim stolom zasukanih rukava na osunčanim
podlakticama sjedio muškarac koji je prije živio u kolibici u Škotskoj i
ondje s njom gađao granu drveta.
Ne primjetivši druga tri muškarca u prostoriji koji su pristojno počeli
ustajati, Elizabeth je gledala kako se Ian diže s prirodnom gracioznošću
koja kao da mu je bila urođena. Sa sve većim osjećajem nestvarnosti čula
je kako se ispričava svojim posjetiteljima i vidjela kako se odmiče od
radnog stola te dugačkim, odlučnim koracima kreće prema njoj. Bio je sve
veći kako joj se približavao, a njegova široka ramena zaklonila su joj
pogled na ostatak prostorije. Znatiželjno ju je gledao svojim jantarnim
očima, a na licu mu se pojavio razigran, ali nesiguran osmijeh. - Elizabeth?
- pitao je.
Očiju razrogačenih od posramljenog divljenja, Elizabeth mu je
dopustila da prinese njezinu ruku svojim usnama, a onda je tiho rekla: -
Mogla bih vas ubiti.
Nasmiješio se zbog nesklada između njezinih riječi i njezinog glasa. -
Znam.
- Mogli ste mi reći.
- Nadao sam se da ću te iznenaditi.
Zapravo, nadao se da ona ne zna za ovo i sada je dobio dokaz da je
tako: kao što je i mislio, Elizabeth je pristala udati se za njega ne znajući
ništa o njegovu osobnu bogatstvu. Taj izraz omamljene nevjerice na
njezinu licu bio je stvaran. On ga je morao sam vidjeti i zato je naložio
batleru da ju dovede njemu čim stigne. Ian je dobio svoj dokaz, a s njim je
došla i spoznaja da ga ona voli, bez obzira na to koliko to odbijala priznati
njemu ili samoj sebi.
Odsada nadalje mogla je tvrditi da u braku jedino želi neovisnost, a
Ian bi to mogao smireno podnijeti. Zato što ga je voljela.
Elizabeth je gledala kako mu lice poprima razne izraze. Misleći kako
on čeka da ona kaže nešto više o njegovoj veličanstvenoj kući, ona mu se
veselo nasmiješila i šaljivo rekla: - Morat ću se žrtvovati, to je sigurno, ali
potrudit ću se da izdržim teškoće koje nosi život na ovakvom mjestu.
Koliko ima prostorija? - pitala je.
On je šaljivo podigao obrve. - Sto osamdeset dvije.
- Maleni prostor skromnih proporcija - veselo je uzvratila. - Valjda
ćemo se morati nekako snaći.
Ian je smatrao da će se jako dobro snaći.
Nekoliko minuta poslije završio je sastanak i gotovo je nepristojno iz
knjižnice izbacio svoje poslovne partnere, te je potom otišao potražiti
Elizabeth.
- Vani je u vrtovima, milorde - obavijestio ga je batler. Malo kasnije
Ian je polako izašao kroz staklena vrata i stubama s balkona krenuo
prema njoj. Ona se sagnula da otrgne uvenuli pupoljak ruže sa stabljike. -
Boljet će samo na trenutak - rekla je grmu - i to je za tvoje dobro. Vidjet
ćeš. - Pogledala ga je s posramljenim osmijehom. - To je navika - pojasnila
mu je.
- Očito uspješna - rekao je s nježnim osmijehom, gledajući kako
cvijeće cvjeta oko njezine haljine.
- Kako znate?
- Zato - tiho je rekao kad se uspravila - što je ovo bio tek običan vrt
dok ti nisi ušla u njega.
Elizabeth je zbunjeno nagnula glavu. - A što je sada? - Raj.
Elizabeth je zastao dah zbog njegove promukle boje glasa i zbog
požude koju mu je vidjela u očima. Ispružio je ruku prema njoj, a ona je, ne
znajući što radi, podigla svoju ruku i dala mu je i onda mu se bacila u
zagrljaj. U jednom zapanjujućem trenutku njegove zavodljive oči
proučavale su svaku crtu njezinoga lica, dok je pritisak njegovih ruku
polako rastao, a onda je spustio glavu.
Senzualnim usnama obrušio se na njezina i poljubio ju sa silovitom
nježnošću i mučnom požudom dok su mu ruke kliznule po bočnim
stranama njezinih grudi, a Elizabeth je osjetila kako se sav njezin otpor i
sva njezina tvrdoglavost počinju rušiti i gubiti te ga je poljubila svim
srcem.
 U tom poljupcu bila je sva ljubav koja se u njoj nagomilavala tijekom
usamljenih godina njezinog djetinjstva, a Ian je to osjetio kad su se njezine
meke usne spremno razdvojile da prime njegov uporan jezik i u njezinim
nježnim rukama koje su klizile kroz njegovu kosu na zatiljku. S nesebičnim
žarom sve mu je ponudila, a Ian je to požudno uzeo, osjećajući kako ti
osjećaji prelaze na njega i počinju mu kolati venama i miješati se s
njegovom krvlju dok ga nije razorilo puko veselje tog osjećaja. Ona je bila
sve ono o čemu je sanjao i još više od toga.
Gotovo bolnim naporom maknuo je usta s njezinih, još uvijek držeći u
ruci njezinu raščupanu satensku kosu, dok ju je drugom rukom pritisnuo
uz svoje kruto tijelo, a Elizabeth je ostala u njegovom naručju, te joj
očigledno nije smetala njegova kruta erekcija niti ju je to plašilo. - Volim te
- šapnuo joj je i bradom joj okrznuo sljepoočnicu. - I ti mene voliš. Osjetim
to kad si mi u naručju. - Osjetio je kako je malo postala napeta i kako
dršćući udiše, ali nije htjela ili nije mogla ništa reći. Nije mu uzvratila te
riječi, pa je Ian nastavio govoriti, rukom prelazeći preko njezinih leđa. -
Osjećam to, Elizabeth, ali ako ti to ubrzo ne priznaš, izludit ćeš me. Ne
mogu raditi. Ne mogu razmišljati. Donesem neku odluku i onda se
predomislim. I - šalio se, pokušavajući ju oraspoložiti temom koja će joj
sigurno odvući pozornost - to nije ništa u usporedbi s novcem koji
protratim kad god sam pod ovakvim strašnim stresom. Ne samo da sam
kupio haljine ili kuću u Ulici Promenade...
I dalje joj govoreći, podigao joj je bradu i uživao u nježnoj strasti
njezinih očiju, ne vidjevši sumnju u njihovim zelenim dubinama. - Ako to
ubrzo ne priznaš - šalio se - ostat ćemo i bez kuće i bez doma. - Njezine
elegantne obrve spojile su se od zbunjenosti, a Ian se nasmiješio i uzeo
njezinu ruku koja je stajala na njegovim prsima, držeći u ruci smaragdni
zaručnički prsten koji joj je kupio, a koji ona još nije primijetila. - Kad sam
pod stresom - naglasio je, stavljajući joj prekrasan smaragd na prst -
kupim sve što vidim. Morao sam se silno svladati da ne kupim ovakav
prsten u svim bojama.
Ona je skrenula pogled s njegovih nasmiješenih usana i pogledala
ogroman dragi kamen na svojemu prstu te je zaprepašteno razrogačila
oči. - Jao, ali... - povikala je, zureći u prsten i uspravljajući se u njegovom
naručju. - Veličanstven je. Stvarno to mislim, ali ne mogu ti to dopustiti.
Stvarno ne mogu, Iane - nervozno je rekla, a on je zadrhtao jer mu se prvi
put obratila imenom. - Ne mogu ti to dopustiti. Već si bio i više nego
velikodušan. - Veliki kamen dodirnula je gotovo sa strahopoštovanjem, a
potom je praktično odmahnula glavom. - Ne trebaju mi dragulji, stvarno.
To radiš samo zbog onog mog glupog komentara da mi je netko ponudio
dragi kamen veličine mojega dlana i ti si mi sada kupio dragulj koji je
gotovo toliko velik!
 - I nije baš - zahihotao je.
- Ali ovakvim dragim kamenom mogla bih platiti navodnjavanje
Havenhursta i osigurati plaće slugama u sljedećih nekoliko godina, kao i
hranu...
Htjela ga je skinuti s prsta. - Nemoj! - upozorio ju je prigušivši smijeh i
stavio joj ruku iza leđa. - Ja... - mahnito je pokušao smisliti neki razlog zbog
kojeg bi se ona prestala protiviti. - Nikako ga ne mogu vratiti - rekao je. -
On je dio usklađenog kompleta.
- Ne misliš valjda da ima još!
- Bojim se da ima, iako sam te time htio iznenaditi tek večeras. Tu je
još ogrlica i narukvica i naušnice.
- Aha, shvaćam - rekla je, jasno se trudeći da ne zuri u prsten. - Pa,
onda... Ako si kupio nekoliko komada nakita, onda sam prsten sigurno nije
koštao toliko puno koliko bi inače koštao... Nemoj mi reći - strogo je rekla
kad su mu se ramena počela tresti od veselja koje je potiskivao - da si
stvarno platio punu cijenu za svaki komad nakita!
Ian je uz smijeh stavio svoje čelo na njezino i kimnuo.
- Imaš sreće - rekla je, zaštitnički stavivši prste oko prekrasnog
prstena - što sam pristala udati se za tebe.
- Da nisi - nasmijao se - Bog zna što bih kupio.
- Ili koliko bi platio - zahihotala je, mazeći se u njegovom naručju i to
prvi put svojom voljom. - Zar stvarno to radiš?
- Što to? - pitao je, dok su mu suze radosnice zamaglile vid.
- Nesmotreno trošiš novac kad te nešto muči?
- Da - lagao je prigušenim, nasmijanim glasom.
- Morat ćeš prestati to raditi.
- Pokušat ću.
- Ja bih ti mogla pomoći.
- Molim te.
- U mojim rukama ćeš biti siguran.
- Iznimno se veselim tomu.
Bilo je to prvi put da je Ian ikada poljubio ženu dok se smijao.

Poslijepodne je prošlo brzo kao da je bilo riječ o nekoliko minuta, a ne

sati, a on je stalno pogledavao na sat, želeći da stane. Kad to više nije
mogao izbjeći, otpratio ju je do kočije. - Vidimo se sutra navečer na balu u
Londonu. I ne brini, sve će biti u redu.
- Znam da hoće - odgovorila je posve uvjerena u to.
 27.

Pet večeri prije, kad je došla na bal Willingtonovih, bila je preplašena i

posramljena. Večeras, kad je batler povikao njezino ime, Elizabeth se nije
ni bojala niti je bila zabrinuta dok je graciozno hodala balkonom i polako
se pokraj vojvotkinje udove počela stubama spuštati prema plesnoj
dvorani. Dok su Jordan i Alexandra hodali iza njih, gledala je kako se ljudi
okreću za njom, no Elizabeth večeras uopće nije bilo briga za izraze svih
tih šest stotina lica. Odjevena u nevjerojatno raskošnu haljinu od
smaragdno zelene svile prošivene zlatnim nitima, s Ianovom smaragdno-
dijamantnom ogrlicom oko vrata i s kosom pokupljenom u složene kovrče
na glavi, osjećala se bezbrižno i spokojno.
Na stubama si je dopustila da pogleda gomilu, tražeći jedino lice koje
joj je bilo bitno. Bio je točno ondje gdje je stajao prije dvije godine kad je
dolazila u plesnu dvoranu kod Charise: stajao je nedaleko od dna stuba i
slušao neke ljude koji su mu nešto govorili.
I baš kako je i mislila, podigao je pogled u trenutku kad ga je ona
ugledala, kao da ju je čekao. Odmjerio ju je svojim odvažnim, zadivljenim
pogledom, a onda ju je ponovno pogledao u lice te je podigao čašu i
suptilno joj nazdravio, baš kao i prije dvije godine.
Sve je to bilo tako dražesno i jako poznato; tu istu scenu odigrali su
prije dvije godine, samo što je tada završila pogrešno. Elizabeth ju je
večeras namjeravala završiti onako kako bi trebalo i to je bio jedini razlog
zbog kojega je bila ondje. Sve ono što joj je jučer rekao, njegov promukli
glas, način na koji ju je držao: sve to je bilo poput dražesne glazbe koja joj
je svirala u srcu. Bio je odvažan i hrabar i strastven, kao i uvijek, a
Elizabeth je bila silno umorna od toga da bude plašljiva i sramežljiva i
racionalna.
Ian je također razmišljao o posljednjem putu kada ju je gledao kako
ulazi u plesnu dvoranu, odnosno razmišljao je o tome sve dok ju nije
dobro pogledao i zaboravio na racionalnost. Ova Elizabeth Cameron koja
je silazila stubama i prolazila nekoliko metara dalje od njega nije bila ona
prekrasna djevojka u plavom od prije dvije godine.
Taj zapanjujući prizor u smaragdnozelenoj svili bio je prečaroban da
bi bio stvaran; ona je djelovala predostojanstveno i suzdržano da bi mu
ikada dopustila da ju dirne. Dugačko je, prigušeno udahnuo i shvatio da
nije disao dok ju je gledao. Kao ni četvorica muškaraca u njegovu društvu.
- Dragi Bože - izustio je grof Dillard i okrenuo se za njom - ona nipošto ne
može biti stvarna.
 - I ja sam to pomislio kad sam ju prvi put vidio - potvrdio je Roddy
Carstairs, prišavši im.
- Nije me briga za glasine - nastavio je Dillard, toliko očaran njezinim
licem da je zaboravio da se te glasine odnose na jednog od muškaraca u
njihovoj skupini. - Želim se upoznati s njom.
Dao je čašu Roddyju umjesto slugi koji je stajao pokraj njega i otišao
tražiti da ga Jordan Townsende upozna s njom.
Dok ga je gledao, Ian se morao silno potruditi da održi ravnodušan
izraz lica, skrene pogled s Dillardovih leđa i obrati pozornost na Roddyja
Carstairsa, koji ga je upravo pozdravio. Zapravo, Ianu je bilo potrebno
nekoliko trenutaka da se prisjeti njegovog imena. - Kako si, Carstairs? -
pitao je Ian, napokon se sjetivši.
- Očarano, očito kao i polovica muškaraca ovdje - odgovorio je Roddy,
naginjući glavu prema Elizabeth, ali gledajući Ianovo ravnodušno lice i
uznemirene oči. - Zapravo, toliko sam očaran da sam po drugi put u svojoj
bogatoj karijeri učinio dobro djelo za damu u nevolji. Za tvoju damu, ako
me intuicija ne vara, a to se zapravo nikada ne događa.
Ian je prinio čašu ustima i gledao kako se Dillard naklanja Elizabeth. -
Morat ćeš biti određeniji - nestrpljivo je rekao.
- Da budem određeniji, govorio sam da po mojem plemenitom
mišljenju nitko, ali nitko nikada nije okaljao to izvanredno biće. Čak ni ti. -
Kad je čuo da o Elizabeth govori kao o predmetu za javnu zabavu, Ian se
razbjesnio.
No nije morao odgovoriti na Carstairsovu primjedbu jer im se
pridružila još jedna skupina ljudi koja nije mogla dočekati da se upozna s
njim, a on je to pretrpio, kao što je cijele noći trpio niz naklona, koketne
osmijehe i zavodljive poglede i pretjerano revne stiskove ruku.
- Kakav je osjećaj - pitao je Roddy kad je ta skupina otišla, a druga se
približavala - preko noći postati najpoželjniji neženja u Engleskoj?
Ian mu je odgovorio i naglo otišao, te je tako uništio nadu nove
skupine koja je išla prema njemu. Jedan gospodin koji je stajao pokraj
Roddyja i divio se Ianovom prekrasno skrojenom tamnocrvenom sakou i
hlačama, nagnuo se prema Roddyju i glasno pitao da ga se čuje od buke: -
Roddy, što je Kensington odgovorio kad si ga pitao kako je biti naš
najpoželjniji neženja?
Roddy je spustio čašu, a na usnama mu se pojavio zajedljiv osmijeh. -
Rekao je da je to prava gnjavaža. - Postrance je pogledao svojeg zatečenog
sugovornika i ironično dodao: - S obzirom na to da je Hawthorne oženjen i
da će se po mojem mišljenju Kensington uskoro oženiti, jedini preostali
neženja koji može ponuditi vojvodstvo je Clayton Westmoreland. S
obzirom na metež koji su i Hawthorne i Kensington napravili svojim
udvaranjima, možemo se samo radovati da vidimo kako će to napraviti
Westmoreland.
Ianu je trebalo dvadeset minuta da prijeđe deset metara do svojega
djeda jer ga je na svakom koraku netko zaustavljao naklanjanjem ili
inzistiranjem da prijateljski porazgovaraju.
Sljedećih sat vremena proveo je na istom plesnom podiju na kojemu
je Elizabeth plesala sa svojim partnerima i Ian je shvatio da je ona sada
gotovo jednako tražena kao i on. Kako je večer odmicala, a on ju je gledao
kako se smije svojim partnerima ili sluša komplimente kojima su ju oni
obasipali, primijetio je da, dok su njemu balovi s vremena na vrijeme
zabavni, ali uglavnom su mu dosadni, Elizabeth na njima naprosto cvate.
Shvatio je da joj je ovdje mjesto; ovo je okruženje u kojemu Elizabeth
blista i sjaji i kojime vlada poput mlade kraljice. To je bio svijet koji ona
očito voli. Otkako je stigla, nije primijetio ni da je jedanput pogledala u
njegovom smjeru, iako je njegov pogled stalno lutao prema njoj. A to ga je
- turobno je zaključio kad je napokon došlo vrijeme da ju zamoli za prvi
valcer - stavljalo u isti koš s većinom muškaraca u prostoriji. I oni su ju
gledali poput njega, posesivnim, zamišljenim pogledom.
U skladu s predstavom koju je morao igrati, Ian je prišao skupini oko
Townsendeovih i prvo došao do Jordana, koji je stajao između svoje žene i
Elizabeth. Nakon što je Iana veselo pogledao s razumijevanjem, Jordan se
poslušno okrenuo prema Elizabeth kako bi ju odvojio od skupine njezinih
udvarača. - Ledi Cameron - rekao je, entuzijastično igrajući svoju ulogu
kad je kimnuo prema Ianu. - Nadam se da se sjećate našeg prijatelja, lorda
Thorntona, markiza od Kensingtona?
Širok osmijeh koji je Elizabeth podarila Ianu uopće nije bio u skladu s
ponašanjem za koje je udova inzistirala da bude ”pristojno, ali
nepristrano”. Zapravo, još mu se nikada nije tako nasmiješila.
- Naravno da vas se sjećam, milorde - Elizabeth je rekla Ianu i
graciozno mu dala svoju ruku.
- Mislim da je ovo moj valcer - rekao je Elizabethinim iznimno
zadivljenim udvaračima. Čekao je da se približe drugim plesačima, a onda
je pokušao zvučati ugodnije. - Izgleda kao da večeras uživaš.
- Uživam - dokono je rekla, ali kad ga je pogledala, u očima mu je
vidjela hladnoću. No s obzirom na to da je sada bolje shvaćala svoje
osjećaje, i njegove je mogla lakše razumjeti. Na usnama joj se pojavio
nježan, znakovit osmijeh kad su svirači zasvirali valcer i zadržao joj se u
srcu kad joj je Ian jednu ruku stavio oko struka, a drugom rukom joj
posesivno uhvatio prste.
 Iznad njihovih glava stotine tisuća svijeća gorjelo je u kristalnim
lusterima, no Elizabeth se vratila u mjesečinom obasjanu sjenicu od prije
dvije godine. Kao i sada, i tada se Ian s lakoćom kretao na glazbu. Tim
prekrasnim valcerom počelo je nešto što je završilo strašno, strašno loše.
Sada, dok je plesala s njim, mogla je utjecati na to da ovaj valcer završi
mnogo drukčije i ta ju je spoznaja ispunila ponosom i tračkom nervoze.
Čekala je, nadajući se da će on reći nešto nježno, kao i prošli put.
- Belhaven te cijelu noć proždire pogledom - rekao je Ian. Kao i
polovica muškaraca u ovoj plesnoj dvorani. S obzirom na to da se ova
zemlja diči lijepim manirama, ne čini mi se baš da se oni odnose i na
gledanje lijepih žena.
To i nije bio uvod kojemu se Elizabeth nadala, pomislila je zatečeno se
nasmiješivši u sebi. S obzirom na njegovo raspoloženje, Elizabeth je
shvatila da će ona morati napraviti neki primjereniji uvod. Pogledavši ga u
zagonetne zlatne oči, tiho ga je pitala: - Iane, jesi li ikada nešto silno želio?
Nešto što ti je bilo nadohvat ruke, a svejedno si se bojao posegnuti za tim?
Iznenađen njezinim ozbiljnim pitanjem i neslužbenim obraćanjem,
Ian je pokušao ignorirati osjećaj ljubomore koja ga je cijelu noć izjedala. -
Ne - rekao je, pazeći da ne zvuči otresito dok je gledao njezino zamamno
lice. - Zašto pitaš? Želiš li nešto?
Ona je skrenula pogled i kimnula naborima njegove bijele košulje.
- Što želiš?
- Tebe.
Ianu je zastao dah te je pogledao u njezinu sjanu kosu. - Što si to
rekla?
Pogledala ga je u oči. - Rekla sam da želim tebe, samo se bojim da...
Ianu je srce počelo snažno udarati, a prsti su mu se refleksno zabili u
njezina leđa, pritišćući ju uz njega. - Elizabeth - rekao je napetim glasom i
pomalo mahnito gledao njihovu iznimno radoznalu publiku, dok se opirao
neizdrživom porivu da ju odvede na balkon - zašto mi, pobogu, govoriš
takvo što kad smo nasred plesnog podija u krcatoj plesnoj dvorani?
Ona mu se još jače nasmiješila. - Mislila sam da je to baš pravo mjesto
- rekla mu je, gledajući kako mu se oči zamagljuju od požude.
- Zato što je sigurnije? - u nevjerici je pitao Ian, misleći na to da je
sigurnije zbog njegove strastvene reakcije.
- Ne, nego zato što je tako počelo prije dvije godine. Bili smo u sjenici i
svirao je valcer - bespotrebno ga je podsjetila - a ti si mi prišao s leđa i
rekao: ”Pleši sa mnom, Elizabeth”. Aja... Ja sam zaplesala - rekla je, a glas
joj je iščeznuo kad je ugledala kako mu neki čudan izraz zatamnjuje oči. -
Sjećaš se? - drhtavim je glasom pitala kad on nije ništa odgovorio.
 On ju je gledao u oči, a glas mu je istodobno bio i nježan i grub. - Voli
me, Elizabeth.
Elizabeth je osjetila kako joj cijelo tijelo drhti, no postojano ga je
gledala. - Volim te.
Valcer je postajao sve tiši, a Ian se morao silno potruditi da ju pusti.
Zajedno su hodali kroz gomilu i pristojno se smiješili ljudima koji su ih
presretali, uopće ne znajući što govore. Kad su se približili
Townsendeovima, Ian ju je zaustavio dodirom ruke. - Nešto sam ti htio
reći - rekao je. Pazeći da sve izgleda prikladno, uzeo je piće s pladnja koji
je nosio sluga, koristeći to kao razlog njihovog zaustavljanja. - Rekao bih ti
to i prije, ali do sada bi ti preispitivala moje motive i ne bi mi vjerovala.
Elizabeth je ljubazno kimnula jednoj ženi koja ju je pozdravila, a
potom je polako posegnula za čašom i slušala ga kad joj je tiho rekao: -
Nikada nisam rekao tvojem bratu da se ne želim oženiti s tobom.
Ruka joj je zastala u zraku, zatim je uzela čašu od njega i hodala
pokraj njega dok su se vraćali svojim prijateljima najsporije što su mogli. -
Hvala ti - tiho je rekla, zastavši da otpije gutljaj iz čaše, što je također bila
taktika odugovlačenja.
- Ima još nešto - uzrujano je rekao.
- Što to? - pitala je.
- Mrzim ovaj prokleti bal. Dao bih pola onoga što posjedujem da
budem negdje drugdje s tobom.
Na njegovo iznenađenje, njegova štedljiva zaručnica složno je
kimnula. - I ja.
- Pola? - zadirkivao ju je sa smiješkom na licu, što nikako nije bilo u
skladu s pravilima primjerenog ponašanja. - Stvarno?
- Pa dobro... Barem četvrtinu - bespomoćno se ispravila, pružajući mu
ruku za obavezni poljubac, a potom je posegnula za haljinama, kako bi mu
se naklonila.
- Da mi se nisi usudila nakloniti - tiho ju je upozorio uz smiješak,
ljubeći njezine prste prekrivene rukavicom. - Kamo god da krenem, žene
padaju na pod, kao snast koja se ruši na brodu.
Elizabethina ramena veselo su zadrhtala kad je neposlušno izvela
dubok naklon koji je istodobno bio i graciozan i pretjeran. Čula je njegov
grlen smijeh.
Ian je iznenada zaključio da je ovaj bal iznimno zabavan, što uopće
nije bilo u skladu s njegovim ranijim osjećajima. Potpuno je smireno
plesao s dovoljno starih i cijenjenih stupova visokog društva da si osigura
jamstvo da ga kasnije smatraju savršeno primjerenom pratnjom za
Elizabeth. U cijeloj beskonačnoj večeri, njegova je smirenost pokolebana
samo nekoliko puta. Prvi put bilo je kad mu je netko tko nije znao tko je on
povjerio da je prije samo dva mjeseca stric ledi Elizabeth poslao pozivnice
svim njezinim bivšim udvaračima, nudeći im brak s njom.
Potiskujući svoju zaprepaštenost i mržnju prema njezinom stricu, Ian
si je prilijepio veseli osmijeh na lice i u povjerenju rekao:
- Poznajem strica te dame i nažalost, moram reći da je on malo lud.
Kao što znate, to nije strano - glatko je završio Ian - ni u našim najboljim
obiteljima. - Bilo je jasno da misli na beznadnog engleskog kralja Georgea,
a muškarac se glasno nasmijao na tu šalu. - Istina - složio se. - Nažalost, to
je istina. - A zatim je otišao podijeliti informaciju da je potvrđeno da
Elizabethinom stricu nisu sve koze na broju.
Ianova metoda suočavanja sa sirom Francisom Belhavenom bila je
manje suptilna i učinkovitija. Ianov djed saznao je da se Belhaven hvali
time kako je Elizabeth s njim provela nekoliko dana, a nakon što je pola
sata tražio tog odvratnog viteza, Ian mu je rekao: - Belhavenu!
Zdepasti muškarac iznenađeno se okrenuo, a njegovi poznanici
morali su se naprezati da čuju što mu je Ian tiho govorio. - Tvoja
prisutnost mi je odbojna - Ian je rekao opasno tihim glasom. - Ne sviđa mi
se tvoj sako, ne sviđa mi se tvoja košulja i ne sviđa mi se čvor na tvojoj
marami. Zapravo, ti mi se ne sviđaš. Jesam li te dovoljno uvrijedio ili da
nastavim?
Belhaven je razjapio usta, a njegovo masno liceje problijedjelo.
- Ovaj... Pokušavaš li ti izazvati dvoboj?
- Inače se ne bih zamarao ubijanjem odvratnog ljigavca, ali u ovom
slučaju spreman sam napraviti iznimku, jer ovaj ljigavac ne zna držati
jezik za zubima!
- Dvoboj, s tobom? - izustio je. - Pa to uopće ne bi bilo nikakvo
natjecanje. Svi znaju kako gađaš: to bi bilo ubojstvo!
Ian mu se bliže nagnuo i kroz stisnute zube izustio: - To će biti
ubojstvo, ti jadni ovisniče o opijumu, osim ako se ti iznenada vrlo glasno
ne prisjetiš toga da si se šalio o posjetu Elizabeth Cameron.
Kad je Ian spomenuo opijum, Belhaven je ispustio čašu koja mu je iz
ruke pala na pod. - Upravo sam shvatio da se šalim.
- Dobro - rekao je Ian, potiskujući poriv da ga ne zadavi. - Sad se počni
prisjećati toga po cijeloj plesnoj dvorani!
- E sada, Thorntone - začuo se veseli glas kod Ianovog ramena kad je
Belhaven odjurio da učini ono što mu je rečeno - moram reći da on ne laže.
- I dalje ljut na Belhavena, Ian se iznenađeno okrenuo kad je ugledao
Johna Marchmana. - Bila je i kod mene - rekao je Marchman. - Sve je bilo
prikladno, pobogu! Ne moraš me gledati kao da sam Belhaven. Njezina
teta Berta stalno je bila prisutna.
- Njezina što? - pitao je Ian, istodobno bijesan i zatečen.
- Njezina teta Berta. Krupna žena koja ne govori mnogo.
- Pobrini se da slijediš njezin primjer - mrzovoljno je rekao Ian.
John Marchman, koji je imao čast da lovi ribu na Ianovom čarobnom
potoku u Škotskoj, uvrijeđeno je pogledao svojega prijatelja. - Rekao bih
da nemaš pravo dovoditi u pitanje moju čast. Ja sam se htio oženiti s
Elizabeth kako bih ju spasio od Belhavena, a ti si ga samo htio upucati. Čini
mi se da je moja žrtva...
- Što si ti htio? - pitao je Ian, imajući osjećaj da je ušao u predstavu
usred drugog čina i nikako nije mogao shvatiti radnju ni tko je tko na
sceni.
- Njezin stric me odbio. Dobio je bolju ponudu.
- Život će ti biti mirniji, vjeruj mi - ironično je rekao Ian i otišao
potražiti slugu koji je nosio piće.
Ian je uživao u posljednjem susretu, jer je Elizabeth bila s njima nakon
što su otplesali svoj drugi - i posljednji dopustivi ples. Prišao im je vikont
Mondevale s Valerie pod rukom, u pratnji svoje vjerne grupice. Pogled na
mladu ženu koja im je oboje nanijela toliku bol razjarila je Iana gotovo
jednako kao i pogled na Mondevalea, koji je gledao Elizabeth poput
nesretno zaljubljenog dragana.
- Mondevale - otresito mu je rekao Ian, osjećajući napetost u
Elizabethinim prstima kad je ugledala Valerie - divim se tvom ukusu.
Siguran sam da će ti gospođica Jamison biti dobra žena, ako ikad skupiš
dovoljno hrabrosti da ju zaprosiš. No ako se to dogodi, poslušaj moj savjet
i uzmi joj učitelja jer ne zna pisati niti zna gramatiku. - Usmjerivši svoj
oštar pogled prema mladoj ženi razjapljenih usta, Ian je kratko rekao: - Ne
kaže se ”dođi u staklenika”, nego ”dođi u staklenik”. Ne kaže se ”ti si
zlobno”, nego ”ti si zlobna”.
- Iane - nježno ga je prekorila Elizabeth kad su se počeli odmicati. - To
više nije bitno. - Pogledala ga je i nasmiješila mu se, a i Ian je njoj uzvratio
smiješak. Iznenada se osjetio potpuno spokojnim.
Taj osjećaj je bio toliko trajan da je uspio izdržati preostala tri tjedna
izvršavajući sve obvezne društvene dužnosti i rituale udvaranja i zaruka,
križajući svaki dan u mislima prije nego što bude njegova i prije nego što
združi svoje izgladnjelo tijelo s njezinim.
S pristojnim osmijehom na licu Ian se pojavljivao na čajankama dok je
u mislima sastavljao pisma koja će izdiktirati svojemu tajniku; gledao je
cijelu operu dok ju je u mislima skidao; pretrpio je jedanaest
poslijepodnevnih druženja tijekom kojih je u mislima osmišljavao
potpuno novi jarbol za svoje brodove; pratio ju je na osamnaest balova i
uljudno se suzdržavao da u djelo ne provede svoju opetovanu zamisao
sakaćenja kicoša koji su se okupljali oko nje i gledali njezine raskošne
trepavice i obasipali ju otrcanim frazama.
Bila su to najduža tri tjedna njegovog života. Bila su to najkraća tri
tjedna njezinog života.
 28.

Nervozna i sretna, Elizabeth je stajala pred ogledalom u prirodnoj veličini

u svojoj sobi u Ulici Promenade dok je Alexandra sjedila na krevetu i
smiješila se njoj i još četiri sluškinje koje je Ian poslao Elizabeth da ju
pomognu odjenuti i spakirati joj stvari. - Oprostite, miledi - rekla je druga
sluškinja s vrata. - Bentner mi je rekao da vam kažem da je došao
gospodin Wordsworth koji inzistira na tome da vas odmah vidi, iako smo
mu objasnili da je danas vaše vjenčanje.
- Odmah ću doći - rekla je Elizabeth, već tražeći kućni ogrtač koji bi
bio prikladan za pozdravljanje muškog posjetitelja.
- Tko je Wordsworth? - pitala je Alex i malo se namrštila što netko
prekida Elizabeth u pripremama za vjenčanje.
- Istražitelj kojega sam unajmila da otkrije što se dogodilo Robertu.
Kad je Elizabeth ušla u mali salon, Wordsworth je nervozno koračao
tepihom, držeći šešir u ruci. - Žao mi je što vas ometam na dan vjenčanja -
počeo je - ali da budem iskren, baš zbog toga sam hitno došao. Mislim da
biste trebali zatvoriti vrata - dodao je.
Elizabeth je ispružila ruku koja se iznenada počela tresti te je
zatvorila vrata.
- Ledi Cameron - rekao je zabrinutim glasom - imam razloga misliti da
bi vaš budući suprug mogao biti upleten u nestanak vašega brata.
Elizabeth je snuždeno sjela na sofu. - To je... Besmisleno - drhtavim je
glasom izjavila. - Zašto to govorite?
Okrenuo se od prozora i pogledao ju. - Jeste li svjesni toga da se Ian
Thornton borio u dvoboju protiv vašeg brata samo tjedan dana prije nego
što je Robert nestao?
- Ah, to! - s olakšanjem je rekla Elizabeth. - Jesam. Ali nije bilo velike
štete.
- Naprotiv. Thornton, odnosno Kensington, ranjen je u ruku.
- Da, znam.
- Jeste li također znali da je vaš brat opalio prije nego što je dan znak?
- Jesam.
- Za sada je bitno da razmislite o tome kako je to moralo utjecati na
Kensingtona. Ozlijeđen je zbog nečasnog čina vašega brata i to bi samo po
sebi mogao biti razlog zbog kojeg je želio odmazdu.
 - Gospodine Wordsworth - rekla je Elizabeth sa slabašnim smiješkom
na licu - da je Ian, odnosno lord Kensington, htio neku nasilnu odmazdu,
što mi se čini da vi mislite, onda bi se pobrinuo za to tijekom dvoboja. On
iznimno precizno gađa. No - nastavila je, ponesena odanom obranom Iana
- nije to učinio jer ne vjeruje u ubijanje ljudi u dvoboju zbog osobnih
neslaganja!
- Stvarno? - pitao je Wordsworth s neskrivenim sarkazmom.
- Stvarno - nepokolebljivo je potvrdila Elizabeth. - Lord Thornton mi
je sam to rekao, a ja imam razloga vjerovati da je to istina - dodala je,
misleći na to kako je odbio lorda Everlyja kad ga je Everly prozvao da vara
na kartama.
- A ja pak znam - rekao je Wordsworth jednako nepokolebljivo - da se
Škot za kojeg se namjeravate udati - tu je riječ izgovorio sa zajedljivim
prezirom koji su mnogi Englezi osjećali prema svojim ”manje vrijednim”
susjedima - uopće ne ustručava oduzeti čovjeku život u dvoboju.
- Ja ne...
- Ubio je barem petoricu za koju ja pouzdano znam. Elizabeth je
gutnula slinu. - Sigurna sam da je... Da je imao prave razloge i da su
dvoboji bili pošteni.
- Ako vi to želite vjerovati... No, to nije sve.
Elizabeth je osjetila kako joj se dlanovi znoje. Jedan dio nje želio je
ustati i otići, no drugi dio nje bio je nepomičan. - Kako to mislite?
- Samo da se prisjetimo onoga što već znamo: Thornton je bio ranjen i
nesumnjivo, pa čak i opravdano, bijesan zbog toga što vaš brat nije čekao
da se da znak.
- To znam... Odnosno, spremna sam to prihvatiti. To ima smisla.
- A jeste li znali, miledi, da je tri dana nakon neuspjelog pokušaja da
ubije Thorntona, vaš brat to ponovno pokušao, no ovaj put na cesti
Marblemarle?
Elizabeth je polako ustala. - U krivu ste! Kako to možete znati? Zašto
bi Robert iznenada odlučio... - Glas joj je iščeznuo. Tri dana nakon njihovog
dvoboja vikont Mondevale povukao je svoju ponudu, a zajedno s njom
uništena je sva nada za njezin i Robertov financijski oporavak te je njezin
brat nestao.
- Znam to jer sam pomoću informacija koje ste mi dali sustavno
rekonstruirao svaki potez vašega brata tijekom tjedna u kojemu je nestao.
Standardna je procedura vratiti se u prošlost kako biste uspostavili vezu
između događaja koji se odnose na zločin. Tri dana nakon dvoboja, vaš je
brat poslijepodne proveo u klubu Knightbridge, gdje se opio i počeo
pričati o tome kako želi ubiti Thorntona. Od poznanika je posudio kočiju i
rekao da ide potražiti svoj plijen. Uspio sam utvrditi da je njegov ”plijen”
toga dana bio u Londonu i da je kasno poslijepodne krenuo za Derleshire,
što je značilo da je išao cestom Marblemarle. Budući da je usput morao
promijeniti konje, počeli smo provjeravati na postajama gdje se mijenjaju
konji može li se itko sjetiti opisa koji odgovaraju Thorntonu ili vašemu
bratu. Imali smo sreće u Crnom vepru, gdje nam je zaposlenik rekao da se
dobro sjeća Thorntona jer mu je dao pola krune. Također se jako dobro
sjećao rupe blizu prozora Thorntonove kočije, kao i razgovora s
Thorntonovim kočijašem, koji je bio dovoljno potresen da ispriča kako se
ta rupa stvorila ondje. Čini se da je nekoliko kilometara prije došlo do
svađe u kojoj je muškarac koji odgovara Robertovu opisu pokušao upucati
Thorntona kroz prozor.
- Dva dana poslije vaš je brat svojim prijateljima u Knightbridgeu
ispričao što je napravio. Tvrdio je da je Thornton uništio i vas i njega i da
će radije umrijeti nego dopustiti da se Thornton izvuče. Kako je rekao
jedan od Thorntonovih konjušara, te iste večeri vaš brat ponovno je
dojahao iz mraka i presreo Thorntona na povratku u London. Ovaj put vaš
brat ga je pogodio u rame. Thornton ga je uspio svladati šakama, ali vaš
brat je pobjegao na konju. Budući da ga Thornton nije kočijom mogao
ganjati kroz šumu, vaš brat je uspio pobjeći. No sutradan je vaš brat
iznenada nestao nakon što je otišao iz svojega kluba. Rekli ste da nije ništa
ponio sa sobom. Ostavio je i odjeću i sve stvari. Što vam to govori, ledi
Cameron? - iznenada je pitao.
Elizabeth je ponovno gutnula slinu, ne dopuštajući da razmišlja o
nečemu u što nije sigurna. - To govori da je Robert bio opsjednut time da
me osveti i da mu metode nisu baš i bile... Pa, časne.
- Zar vam Thornton nikada to nije spomenuo? Odmahnuvši glavom,
Elizabeth ga je branila: - Robert nam je zapravo bolna tema. Ne
razgovaramo o njemu.
- Ne pratite me, miledi - ljutito je planuo. - Ne želite izvući očite
zaključke. Vjerujem da je Thornton naložio da se vašeg brata otme ili da
mu se učini nešto još gore, kako bi ga spriječio da ga ne pokuša ponovno
ubiti.
- Pitat ću ga - povikala je Elizabeth, kad je osjetila kako joj glava
lagano počinje pulsirati od panike i boli.
- Ni slučajno to nemojte učiniti - rekao je Wordsworth, izgledajući kao
da će ju protresti. - Naše šanse da otkrijemo istinu kriju se u tome da ne
upozorimo Thorntona da ju tražimo. Ako ništa drugo ne bude uspješno,
možda ću vas zamoliti da mu kažete ono što znate tako da ga možemo
motriti, gledati kamo ide kao i što će sljedeće učiniti, iako će vjerojatno biti
oprezan. To nam je zadnji izbor. - Suosjećajno je dovršio: - Žao mi je što
sam razlog tome da opet morate trpjeti glasine, ali smatrao sam
neophodnim obavijestiti vas prije nego što se udate za tog Škota ubojicu!
Ponovno je prezirno izgovorio riječ ”Škot”, a usred svog užasa i
nevolje koji su ju snašli, Elizabeth je razbjesnila upravo ta blesava stvar. -
Prestanite govoriti ”Škot” na takav uvredljiv način - povikala je. - Osim
toga, Ian je... Lord Thornton je napola Englez - dodala je pomalo mahnito.
- Što znači da je samo napola barbar - uzvratio je Wordsworth sa
zajedljivim prezirom. Kad je pogledao tu blijedu, prekrasnu djevojku koja
ga je prkosno gledala, malo je nježnijim glasom dodao:
- Ne možete znati kakvi to ljudi mogu biti i kakvi obično jesu. Moja se
sestra udala za jednoga i ne mogu vam opisati u kakav joj je pakao
pretvorio život.
- Ian Thornton nije vaš šurjak!
- Nije - odbrusio je Wordsworth. - On je muškarac koji se rano
obogatio kockanjem i koji je više nego jednom optuživan da je varalica!
Opće je poznato da je prije dvanaest godina dobio vlasništvo nad malim
rudnikom zlata tako što je u kartanju pobijedio jednog Amerikanca kad je
prvi put bio u Americi. Rudnikom je dobro zaradio, a rudar koji je pola
života radio u tom rudniku pokušao je optužiti Thorntona u Americi.
Zakleo se da je vaš zaručnik varao, a znate li što se potom dogodilo?
Elizabeth je odmahnula glavom.
- Vaš budući suprug koji je napola Škot hladnokrvno ga je ubio. Čujete
li me? Ubio ga je. To je opće poznato, kad vam kažem.
Elizabeth je tako silovito počela drhtati da joj se cijelo tijelo treslo.
- Borili su se u dvoboju, a taj barbar ga je ubio.
Riječ ”dvoboj” Elizabethine uskovitlane misli doživjele su poput
otupljujućeg anestetika. Dvoboj nije bilo isto što i ubojstvo... Ne zapravo. -
Je li... Je li dvoboj bio pošten?
Wordsworth je slegnuo ramenima. - Priča se da je, ali to su samo
glasine.
Elizabeth je skočila, ali ljutito optuživanje u njezinim očima nije
sakrilo njezine sumnje. - Kad ga nešto opravdava, onda to pripišete
glasinama, no kad ga inkriminira, onda se potpuno oslanjate na te iste
glasine, i očekujete od mene da postupim jednako tako!
- Molim vas, miledi - rekao je, djelujući istinski očajno. - Samo vam
pokušavam ukazati na to da je ludost udati se za njega. Molim vas,
nemojte to učiniti. Morate čekati.
- Ja ću odlučiti o tome - rekla je, skrivajući strah iza ponosnog bijesa.
 Brade napete od nervoze, na kraju je rekao: - Ako ste toliko blesavi da
se danas udate za tog muškarca, onda vas molim da mu ne kažete što sam
otkrio, nego da nastavite raditi što god da radite kako biste izbjeli
razgovor o Robertu Cameronu. Ako to ne učinite - rekao je strašnim
glasom - ugrožavate život svojega brata, ako je još uopće živ.
Elizabeth se toliko silno trudila da se ne sruši da je zarila nokte u
dlanove. - Što to govorite? - pitala je uz prigušeni vapaj. - To nema smisla.
Moram pitati Iana. Mora dobiti priliku da porekne tu klevetu, da objasni,
da...
To je natjeralo Wordswortha da ju zabrinuto uhvati za ramena. -
Slušajte me! - povikao je. - Ako to učinite, možete dovesti do toga da vam
ubiju brata! - Posramljen zbog svoje žestine, spustio je ruke, ali glas mu je i
dalje bio uporan. - Razmislite o činjenicama, ako već ne želite doći do
očitog zaključka: vaš budući suprug upravo je imenovan nasljednkom
jedne od najvažnijih titula u Europi. Oženit će se vama: prekrasnom
ženom, groficom, koju prije nekoliko tjedana nije mogao imati. Zar uistinu
mislite da će to sve ugroziti mogućnošću da se pronađe vaš brat i dovede
ovamo da svjedoči protiv njega? Ako vaš brat nije ubijen, nego ga je
Thornton samo stavio na rad u jedan od svojih rudnika ili ga je prisilno
poslao na jedan od svojih brodova i vi ga počnete ispitivati, Thornton neće
imati izbora nego riješiti se dokaza. Slušate li me, ledi Cameron? Shvaćate
li?
Elizabeth je kimnula.
- Onda vam želim ugodan dan i odlazim nastaviti potragu za vašim
bratom. - Zastao je na vratima i pogledao djevojku koja je nasred sobe
stajala pognute glave, blijeda poput duha. - Za vaše dobro, nemojte se
udati za tog čovjeka, barem dok ne budemo sigurni.
- Kad će to biti? - pitala je shrvanim glasom.
- Tko zna. Možda za mjesec dana, možda za godinu dana. A možda
nikada. - Zastao je i duboko, nervozno uzdahnuo. - Ako budete prkosili
zdravom razumu i udali se za njega, onda šutite barem zbog bratove
dobrobiti, ako ne zbog vlastite. I vi ćete biti u opasnosti ako je on kriv i ako
bude mislio da ćete vi to saznati i razotkriti ga.
Kad je otišao, Elizabeth je ponovno snuždeno sjela na sofu i sklopila
oči, pokušavajući odagnati suze. U mislima je čula Wordsworthov glas. U
srcu je vidjela kako joj se Ian smiješi i promuklim i strastvenim joj glasom
govori: - Voli me, Elizabeth. - A onda ga je vidjela kako se suočava s
njezinim stricem, kako mu mišić titra na obrazu i kako mu iz tijela isijava
bijes. Također se sjetila kako je izgledao u stakleniku kad ih je Robert
pronašao i kad mu je rekao da je Elizabeth već zaručena: Ian ju je
pogledao ubojitim pogledom.
 Ali nije ranio Roberta u tom dvoboju. Unatoč njegovom opravdanom
bijesu, uspio se savladati. Grčevito gutnuvši slinu, Elizabeth je obrisala
suzu iz kuta oka i osjećala se kao da se raspada na komadiće.
Vidjela je njegovo lice, njegovo okrutno lice koje se jednim njegovim
lijenim osmijehom moglo pretvoriti u lice dječaka. Vidjela je njegove oči,
kako su hladne bile u Škotskoj, kako su isijavale ljutnju kad su gledale
njezinog strica... I kad su joj se smiješile onog dana kad je došao u
Havenhurst.
Ali u mislima joj se vrtio njegov glas, koji je prevladao sumnju. Bio je
to onaj bogati, izražajan, promukli glas: - Voli me, Elizabeth.
Elizabeth je polako ustala i iako je i dalje bila blijeda kao krpa,
donijela je odluku. Ako je on nevin, a ona obustavi vjenčanje, Ian će ispasti
budala. Nije mu mogla čak ni dati razlog zbog kojeg bi to učinila i on joj
nikada ne bi oprostio. Zauvijek bi ga izgubila. Ako bude slijedila svoju
intuiciju i udala se za njega, možda nikada neće saznati što se dogodilo
Robertu. Ili će Ian biti oslobođen krivnje. Ili će pak saznati da se udala za
čudovište, za ubojicu.
Alexandra je pogledala Elizabethino blijedo lice i odmah je skočila s
kreveta te je zagrlila svoju prijateljicu. - Što je bilo, Elizabeth? Jesi li
primila loše vijesti? Molim te, reci mi. Izgledaš iscrpljeno.
Elizabeth joj je željela reći i rekla bi joj, ali jako se bojala da bi ju Alex
pokušala odgovoriti od vjenčanja. Ionako joj je bilo teško donijeti tu
odluku; sad kad ju je donijela, ne bi mogla podnijeti da čuje Alexine
argumente jer bi se počela kolebati. Bila je odlučna u tome da vjeruje Ianu
i htjela je da se on Alex nastavi sviđati.
- Nije ništa - neuvjerljivo je rekla. - Harem ne još. Gospodin
Wordsworth trebao je samo još informacija o Robertu, a teško mi je
govoriti o njemu.
Dok su Alexandra i sluškinja petljale s Elizabethinom povlakom,
mladenka je čekala u stražnjem dijelu crkve, preznojavajući se od nervoze,
razdirana sumnjom, no govorila si je da samo ima tremu zbog vjenčanja.
Pogledala je kroz vrata, znajući da u krcatoj katedrali nema nijednog
njezinog rođaka: nije imala čak nijednog muškog rođaka koji bi ju odveo
do oltara. U prednjem dijelu crkve vidjela je kako Jordan Townsende staje
na svoje mjesto, zajedno s Ianom koji je bio visok i taman i snažne građe i
volje. Nitko ga ne bi mogao natjerati da se pridržava njihove nagodbe ako
ju on odluči zanemariti. Čak ga ni sud ne bi mogao prisiliti na to.
- Elizabeth? - nježno je rekao vojvoda od Stanhopea, te je ispružio
ruku prema njoj. - Nemoj se bojati, dijete - tiho je rekao, smiješeći se
njezinim ogromnim, tužnim očima. - Bit će gotovo prije nego što misliš.
 Iznenada su se oglasile orgulje, no onda su naglo stale, a Elizabeth je
odjednom hodala prema oltaru. Od tisuća ljudi koji su ju gledali, pitala se
koliko njih se još prisjeća njezine općepoznate ”veze” s Ianom i koliko ih
se pita koliko preuranjeno će stići beba.
No, većina lica ljubazno ju je gledala, odsutno je pomislila. Vojvodina
sestra nasmiješila joj se kad je prošla pokraj nje, a druga sestra brisala je
oči. Roddy Carstairs odvažno joj je mignuo, a u njoj se počeo nagomilavati
histerični smijeh, koji se potom sudario sa strahom i zbunjenošću. I Ian ju
je gledao, neproničnog izraza lica. Samo je vikar izgledao utješno dok je
čekao, u rukama držeći otvorenu obrednu knjigu.
 29.

Vojvoda od Stanhopea inzistirao je na tome da se održi veliki vjenčani

domjenak i velika svadba, na kojoj će prisustvovati svi važni članovi
visokog društva, te će se tako napokon okončati glasine o Ianovoj i
Elizabethinoj prošlosti. Zbog toga je svečanost održana u Montmayneu, a
ne u Havenhurstu, koji ne samo da nije bio dovoljno velik da primi tisuću
gostiju, nego mu je manjkalo i namještaja. Stojeći na rubu plesne dvorane,
koju je Ianova vojska cvjećara ukrasila cvijećem, kao i malom sjenicom na
drugom kraju, Elizabeth se silno trudila ignorirati Wordsworthove riječi
koje joj je jutros izrekao. No, bez obzira na to koliko se trudila, njegove su
ju riječi pratile poput tankog vela, koji nije bio dovoljno debeo da joj
onemogući da se ponaša kao da je sve normalno, no koji je svejedno stalno
bio prisutan.
Sada se nosila s tim jedino kako je znala: kad god su ju obuzeli osjećaji
potištenosti i straha, tražila je Iana. U dugim satima otkako su se vjenčali,
shvatila je da sam pogled na njega može odagnati njezine sumnje i učiniti
Wordsworthove optužbe apsurdnima, kakve su sigurno i bile. Ako Ian nije
bio u blizini, radila je jedinu drugu stvar koju je mogla: prilijepila si je
veseo osmijeh na lice i pretvarala se samoj sebi i drugima da je iznimno
sretna, bezbrižna mladenka, kakva je i trebala biti. Što je više vježbala, to
se više tako i osjećala.
Budući da joj je Ian otišao po čašu šampanjca i da su ga zadržali
prijatelji, Elizabeth se posvetila tome da se smješka uzvanicima koji su
prolazili pokraj nje u beskrajnoj bujici kako bi joj poželjeli sreću ili kako bi
pohvalili raskošne ukrase ili pak obilnu večeru koja im je poslužena.
Hladnoća koju je jutros osjetila u crkvi sada joj se činila kao plod njezine
nervozne mašte, te je shvatila da je krivo procijenila većinu ovih ljudi.
Istina, nisu odobravali njezino ponašanje od prije dvije godine, ali kako su
i mogli? No sada je većina izgledala istinski željno ostaviti prošlost po
strani.
Zbog toga što su bili toliko željni pretvarati se da se prošlost nije
dogodila, Elizabeth se nasmiješila u sebi kad je ponovno pogledala
veličanstveno uređenje: samo je ona znala da je plesna dvorana bila
iznimno slična vrtovima oko ladanjske kuće Charise Dumont, a da je
sjenica na drugom kraju dvorane, zajedno sa svojim rešetkastim ulazom,
kopija mjesta gdje su ona i Ian prvi put zaplesali valcer one davne večeri.
Na drugoj strani dvorane, vikar je stajao zajedno s Jakeom Wileyjem,
Lucindom i vojvodom od Stanhopea te je podigao čašu prema njoj.
Elizabeth se nasmiješila i kimnula mu. Jake Wiley gledao je njihovu
neverbalnu komunikaciju te se od uha do uha nasmiješio svojemu
društvu. - Prekrasna mladenka, zar ne? - rekao je, i to ne prvi put.
Proteklih pola sata trojica muškaraca veselo su si čestitala na zaslugama
zbog toga što su omogućili ovaj brak, a konzumacija alkohola polako se
odražavala na Duncanovom i Jakeovom veselom ponašanju.
- Iznimno prekrasna - složio se Duncan.
- Bit će odlična supruga Ianu - rekao je vojvoda. - Napravili smo dobar
posao, gospodo - dodao je i ponovno podigao čašu da čestita svojim
sugovornicama. - Za tebe, Duncane - rekao je uz naklon - jer si napokon
urazumio Iana.
- Za tebe, Edwarde - rekao je vikar vojvodi - jer si natjerao društvo da
ih prihvati. - Okrenuvši se prema Jakeu, dodao je: - I za tebe, stari
prijatelju, jer si inzistirao na tome da odeš u selo po sluškinje i povedeš sa
sobom starog Attilu i gospođicu Throckmorton-Jones.
Rekavši to, sa zakašnjenjem se prisjetio zasluga stare pratilje koja je
ukočeno stajala pokraj njih, bezizražajnog lica. - I za vas, gospođice
Throckmorton-Jones - rekao je Duncan s dubokim, otmjenim naklonom -
jer ste popili laudanum i rekli mi istinu o tome što je Ian učinio prije dvije
godine. Samo je zbog toga pokrenuto sve ostalo, da tako kažem. Ali -
zbunjeno je rekao Duncan kad je mahnuo slugi koji je nosi poslužavnik sa
šampanjcem - vi nemate čašu, dobra ženo, kako biste nazdravili s nama.
- Ja ne pijem alkohol - priopćila je Lucinda Duncanu. - Osim toga,
dobri čovječe - dodala je sa superiornim izrazom lica koji je mogao biti ili
smiješak ili ruganje - ne pijem ni laudanum. - I s tim zapanjujućim
priopćenjem je podigla svoju jednoličnu sivu haljinu i otišla pokvariti
raspoloženje nekoj drugoj skupini. Za sobom je bez riječi ostavila tri
muškarca koji su razjapljenih usta zurili jedni u druge, a onda su iznenada
prasnuli u smijeh.
Elizabeth je podigla pogled kad joj je Ian dao čašu šampanjca. - Hvala
ti - rekla je i nasmiješila mu se, te je pokazala prema Duncanu, vojvodi i
Jakeu koji su se previjali od smijeha. - Oni sigurno uživaju - primijetila je.
Ian je odsutno pogledao u skupinu muškaraca koji su se smijali, a onda je
ponovno pogledao nju. - Prekrasna si kad se smiješ.
Elizabeth je prepoznala promuklost u njegovu glasu te je vidjela sneni
pogled u njegovim očima te se pitala što je uzrok tome, no on ju je onda
tiho pitao: - Hoćemo li se povući?
To pitanje ponukalo je Elizabeth da pretpostavi da je sigurno umoran.
Ona je bila i više nego spremna povući se u utočište svoje sobe, ali budući
da još nikada nije bila na svadbi, pretpostavila je da je protokol isti kao i
na ostalim društvenim događanjima: domaćin i domaćica ne mogu se
povući dok ne ode posljednji gost.
Večeras će svaka gostinska soba biti u upotrebi, a sutradan ujutro na
programu je bio veliki doručak, nakon kojega će uslijediti lov.
- Nisam pospana, samo sam malo umorna od toliko smješkanja - rekla
mu je, zastavši da se nasmiješi još jednom uzvaniku koji ju je pogledao i
mahnuo joj. Okrenuvši lice prema Ianu, velikodušno mu je ponudila: - Dan
je bio dugačak. Ako se želiš povući, sigurna sam da će svi razumjeti.
- I ja sam siguran da hoće - ironično je rekao, a Elizabeth je zbunjeno
primijetila da mu oči iznenada svjetlucaju.
- Ja ću ostati ovdje i zamijeniti te - ponudila se.
Oči su mu sada još jače zasvijetlile. - Ne misliš li da bi moglo izgledati
malo čudno ako se sam povučem?
Elizabeth je znala da bi to možda bilo nepristojno, iako ne baš čudno,
a onda je u trenutku inspiracije utješno rekla: - Prepusti sve meni. Ja ću te
ispričati ako itko bude pitao što ti je.
Blago se nasmiješio. - Zanima me samo kakvu bi mi ispriku smislila?
- Reći ću da se ne osjećaš dobro. Ne smije biti ništa ozbiljno jer će nas
uhvatiti u laži kad te sutra ujutro vide na doručku u punoj snazi i
spremnog za lov. - Oklijevala je razmišljajući, a onda je odlučno rekla: -
Reći ću da imaš glavobolju.
Oči su mu se razrogačile od smijeha. - Miledi, hvala ti što si spremna
prikriti istinu za mene, ali ta određena neistina odvela bi me na dvoboje
koji bi trajali mjesec dana, jer bih morao obraniti čast zbog kleveta koje bi
nastale na račun mojega... Ovaj... Muževnog karaktera.
- Zašto? Zar muškarci nemaju glavobolju?
- Nemaju - s nestašnim je smiješkom rekao - prve bračne noći.
- Ne razumijem zašto.
- Ne razumiješ?
- Ne. A osim toga - razdraženo mu je šapnula - ne shvaćam zašto su svi
još ovdje, a tako je kasno. Nisam nikada bila na svadbi, ali mislim da bi već
trebali poći u krevet.
- Elizabeth - rekao je, pokušavajući se ne smijati. - Uzvanici na svadbi
ne mogu otići dok se mladenka i mladoženja ne povuku. Ako pogledaš
onamo, vidjet ćeš da moje pratete već drijemaju na stolicama.
- Oh! - povikala je, osjećajući se krivom. - Nisam to znala. Zašto mi to
prije nisi rekao?
 - Zato - rekao je i uhvatio ju za lakat, kako bi ju izveo iz plesne
dvorane - što sam htio da uživaš u svakoj minuti našeg bala, pa makar to
značilo da moramo iznositi goste na grmlju.
- Kad smo već kod grmlja - zadirkivala ga je, zastavši na balkonu da
još jednom pogleda dražesnu ”sjenicu” koja se sastojala od drveća u
posudama i svilenog cvijeća, koji su zauzimali jednu četvrtinu cijele plesne
dvorane - svi govore o tome da će kao temu za buduće balove imati vrtove
i sjenice. Čini se da si pokrenuo novu modu.
- Trebala si vidjeti svoj izraz lica - zadirkivao ju je, odvlačeći - kad si
prepoznala što sam napravio.
- Mi smo vjerojatno jedini par - uzvratila mu je, gledajući ga uz
urotnički osmijeh - koji je započeo bal plešući valcer na rubu dvorane. -
Kad je orkestar zasvirao uvodni valcer, Ian ju je odveo u lažnu ”sjenicu” i
odande su započeli bal.
- Zar ti je to smetalo?
- Znaš da nije - uzvratila mu je, hodajući pokraj njega zavojitim
stubištem.
Zastao je ispred njezine sobe, otvorio joj vrata i htio ju uzeti u naručje,
no onda se zaustavio kad je dvoje slugu dolazilo hodnikom, noseći
posteljinu. - Kasnije ćemo imati vremena za ovo - šapnuo je. - Imat ćemo
sve vrijeme ovoga svijeta.
 30.

Nesvjesna Bertinog napetog izraza lica dok je češljala Elizabethinu gustu

kosu, Elizabeth je sjedila za toaletnim stolom, odjevena u čipkastu svilenu
spavaćicu bež boje za koju je madam LaSalle inzistirala da će biti iznimno
privlačna markizu tijekom prve bračne noći.
No, Elizabeth u ovom trenutku nije bila zabrinuta zbog toga što su joj
grudi bile otkrivene dubokim V-izrezom niti zbog toga što joj je lijeva noga
do koljena bila otkrivena zbog zavodljivog reza spavaćice. Kao prvo, znala
je da će biti skrivena pod pokrivačem, a kao drugo, sada kad je prvi put
bila sama otkako ju je jutros posjetio gospodin Wordsworth, bilo joj je
mnogo teže ignorirati tegobne stvari koje joj je on izrekao.
Očajno se trudeći da misli na nešto drugo, Elizabeth se nestrpljivo
pomaknula na stolici te se usredotočila na prvu bračnu noć. Zureći u ruke
sklopljene na krilu, spustila je glavu kako bi Berta imala bolji pristup
njezinim dugačkim uvojcima te je razmišljala o Lucindinom objašnjenju
kako nastaju djeca. Budući da joj je Ian vrlo jasno dao do znanja da želi
djecu, bilo je vrlo izgledno da će poželjeti večeras poraditi na tome, a u
tom slučaju, kako joj je rekla Lucinda, očito će dijeliti istu postelju.
Namrštila se kad je malo bolje razmislila o Lucindinom objašnjenju;
po Elizabethinom mišljenju, ono baš nije imalo mnogo smisla. Znala je
kako druge vrste stvaraju svoje potomke, no s druge strane, također joj je
bilo jasno da se ljudi sigurno ne ponašaju tako strašno. No, svejedno:
poljubac u krevetu od supruga? Ako je to bilo tako, zašto je onda s
vremena na vrijeme znala čuti neke skandalozne glasine o tome kako je
neka udana dama iz visokog društva bila trudna s nekim tko nije bio
njezin suprug? Očito je postojalo više načina za stvaranje djece, ili je
Lucindina informacija bila netočna.
To ju je pak potaknulo da razmisli o spavaćim sobama. Njezina
spavaća soba bila je spojena s njegovom i ako je on htio spavati zajedno s
njom, nije znala hoće li to biti ovdje ili u njegovoj sobi. Kao da je čuo
njezino neizgovoreno pitanje, Ian je otvorio vrata koja su bila povezana s
njegovom sobom, a Berta se preplašeno trgnula i potom ljutito pogledala
Iana, kojega se, kao i još nekoliko Elizabethinih slugu, i dalje bojala i
kojega je i dalje krivila za ono što se dogodilo Elizabeth. Izjurila je iz sobe i
zatvorila vrata.
No, Elizabeth je osjetila samo brzi nalet divljenja te se blago
nasmiješila kad joj je on prišao tim svojim dugačkim, lakim koracima koji
su uvijek istodobno izgledali sigurno i opušteno. Još uvijek odjeven u
svečane crne hlače, skinuo je sako, prsluk i maramu na vratu, a njegova
košulja s naborima bila je otkopčana na vratu te je otkrivala njegov
snažan, osunčani vrat. U raskopčanoj košulji izgledao je jednako
markantno i muževno kao i u svečanom odijelu, pomislila je. Usred toga,
Wordsworthove optužbe krišom su joj iskliznule iz misli i Elizabeth ih je
potisnula.
Samozatajno je ustala u svojoj otvorenoj haljini te je zakoračila
naprijed, no onda je stala, zaustavljena iskrom koja se pojavila u tim
zlatnim očima dok su gledale njezino tijelo. Neobično oprezna i nesigurna,
brzo se okrenula prema ogledalu i odsutno rukom prošla kroz kosu. Ian joj
je prišao s leđa i stavio joj ruke na ramena. U ogledalu je gledala kako
spušta svoju crnokosu glavu te je osjetila njegove tople usne na svojemu
vratu, od čega se naježila. - Drhtiš - rekao je najnježnijim glasom koji je od
njega ikada čula.
- Znam - priznala je, dok joj je glas nervozno zadrhtao. - Ne znam
zašto.
Usne su mu se oblikovale u osmijeh. - Stvarno? - tiho ju je pitao.
Elizabeth je odmahnula glavom, žudeći za time da se okrene prema
njemu i zamoli ga da joj kaže što se dogodilo s Robertom, no bojala se
odgovora i bojala se da će svojim sumnjama uništiti ovu noć, sumnjama za
koje je znala da su neutemeljene. Bojala se onoga što ju čeka u tom
krevetu...
Ne mogavši skrenuti pogled s njegovoga, Elizabeth je gledala kako ju
grli oko struka i privlači k sebi, a potom je na svojim leđima osjetila
njegova čvrsta prsa, kao i njegove noge na svojima. Ponovno je spustio
glavu i čvršće ju stegnuo dok joj je dokono ljubio uho, a drugom rukom
prelazio je preko njezine te su mu prsti skliznuli pod satensku vrpcu na
njezinom ramenu, tražeći njezinu dojku preko koje su se njegovi prsti
posesivno raširili.
Polako ju je okrenuo prema sebi, a onda ju je ponovno poljubio, ovaj
put s laganom gorljivošću, privijajući ju uz sebe. Elizabeth mu je uzvratila
poljubac, bespomoćno uhvaćena u uskovitlanom vrtlogu emocija koje je
njegov poljubac uvijek pobuđivao te je stavila ruke oko njegovoga vrata
kako bi mu bila bliže... U tom trenutku ju je podigao i dalje ju ljubeći te ju
je odnio u svoju prostranu sobu, gdje se na postolju nalazio jedan veliki
krevet.
Izgubljena u strastvenom poljupcu, Elizabeth je osjetila kako joj noge
klize niz njegove kad ju je nježno spustio te je dodirnula pod nogama. No
kad su njegovi prsti povukli vrpcu na njezinom ramenu, koja je držala
njezinu spavaćicu, oslobodila se njegovih usana i refleksno ga uhvatila za
ruku. - Što to radiš? - pitala je drhtavim šapatom. On je zaustavio ruku i
pogledao ju snenim pogledom.
To ga je pitanje iznenadilo, no dok je gledao u te zelene oči, Ian je
vidio zabrinutost te je pretpostavio koji je uzrok tome. - Što misliš da
radim? - oprezno je uzvratio.
Ona je oklijevala, kao da ga ne želi optužiti za takav užasan čin, no
onda je tiho i nevoljko priznala: - Razodijevaš me.
- I to te čudi?
- Naravno! Zar me ne bi trebalo čuditi? - pitala je Elizabeth, izuzetno
sumnjičava spram onoga što joj je Lucinda rekla.
Tiho ju je pitao: - Što točno znaš o onome što se u krevetu događa
između muža i žene?
- Ovaj... Misliš o onome ”što uključuje nastajanje djece”? - rekla je,
citirajući njegove riječi koje je izrekao onog dana kada se pristala zaručiti
za njega.
On se nježno nasmiješio na njezine riječi. - Pa, valjda se to tako može
nazvati. Za sada.
- Samo ono što mi je Lucinda rekla. - Čekao je da čuje objašnjenje, a
Elizabeth je nevoljko dodala: - Rekla mi je da muž ljubi ženu u krevetu i da
je prvi put bolno i da se to tako radi.
Ian je oklijevao, ljutit na sebe jer nije slušao svoju intuiciju i postavio
joj dodatna pitanja kad se činilo da zna što je vođenje ljubavi te da se
nimalo ne ustručava raditi to. Rekao je što je nježnije mogao: - Draga, ti si
vrlo inteligentna mlada žena, a ne pretjerano gadljiva usidjelica kao tvoja
bivša pratilja. Dakle, zar uistinu misliš da se pravila prirode ne odnose na
ljude?
Prsti su mu skliznuli pod satenske vrpce koje su na ramenima držale
njezinu svjetlucavu spavaćicu, te ih je odvezao.
Ian je osjetio kako ona drhti te ju je zagrlio, no ona se još više ukočila.
- Obećajem ti - šapnuo je, u sebi proklinjući Lucindu Throckmorton-Jones -
da ti neće biti odbojno ono što će se između nas događati u krevetu. -
Shvativši da će joj neizvjesnost biti gora nego stvarnost, sagnuo se i ugasio
svijeće pokraj kreveta, a onda joj je s ramena skinuo satensku spavaćicu.
Ona se trgnula od njegovog dodira, a on je osjetio njezine uskovitlane
osjećaje. Čvršće ju uhvativši za ramena kako se ne bi odmaknula, tiho je
rekao: - Da sam i na trenutak pomislio da će ti ovo biti iznenađenje,
objasnio bih ti to prije nekoliko tjedana.
Začudo, Elizabeth je jako puno značilo to da bi joj Ian rekao činjenice
koje su Lucinda, a očito i svi ostali, skrivali od nje. Mahnito je kimnula i
ukočeno čekala dok joj je on odvezivao spavaćicu koja joj je skliznula niz
noge, a onda se brzo popela u krevet i pokrila, pokušavajući ne paničariti.
Ian nije ovako zamislio svoju prvu bračnu noć; dok je skidao svoju
odjeću na svjetlu jedine svijeće koja je gorjela u sobi, bio je odlučan da će
barem završiti onako kako je namjeravao. Elizabeth je osjetila kako krevet
opterećuje težina njegova tijela te je svoje tijelo smjestila na najmanje
moguće područje. On je legao na bok, naslonio se na lakat i rukom joj
dodirnuo obraz.
S obzirom na to da nije ništa rekao, Elizabeth je otvorila oči i zurila
ravno preda se, u tom uzrujanom stanju dok je gola ležala pokraj
muškarca koji je također nesumnjivo bio gol. Kroz glavu su joj prolazile
nepovezane misli: jednim dijelom vrtjela su se Wordsworthova
upozorenja, dok su se u drugom dijelu njezinih misli vrtjela upozorenja da
ju njezino nepoznavanje bračnog čina ne oslobađa njihove nagodbe te se
nekako osjećala prevarenom.
Ležeći pokraj nje, Ian je stavio svoju ruku na njezinu i utješno joj
palcem milovao ruku, slušajući njezino brzo disanje. Glasno je gutnula
slinu i rekla: - Sada shvaćam što si htio u svojem dijelu nagodbe u ugovoru
o zarukama i koja sam ti prava jutros dala. Sigurno misliš da sam
najgluplja, najneupućenija ženska osoba na svijetu jer nisam znala...
- Nemoj to raditi, draga! - rekao je, a Elizabeth je čula žurnost u
njegovu glasu, koju je osjetila kad je spustio glavu i snažno ju, strastveno
poljubio te nije prestajao dok nije dobio njezinu reakciju. Tek je tada
ponovno progovorio, a glas mu je bio tih, ali silovit. - Ovo nema nikakve
veze s pravima: ne s onima koja si mi dodijelila zarukama niti s onima od
jutros. Da smo se vjenčali u Škotskoj, izgovorili bismo si stare zavjete.
Znaš li koje bi riječi, koja bi si obećanja izrekli da smo jutros bili ondje, a
ne ovdje? - Ruku je stavio na njezin obraz, držeći ga kao da želi ublažiti
svoj ton, a dok je Elizabeth na svjetlu svijeće gledala njegovo čvrsto,
voljeno lice, njezina sramežljivost i strahovi su nestali. - Ne znam - šapnula
je.
- Ja bih ti rekao - tiho joj je i bez srama kazao - svojim tijelom te
obožavam.
Sada je izrekao te riječi kao zavjet, a kad je Elizabeth to shvatila, od
njihove jačine zasuzile su joj oči. Okrenuvši lice, poljubila ga je u dlan i
uhvatila ga za ruku, a on je zastenjao. Usne su mu se obrušile na njezine te
ju je istodobno poljubio i grubo i nježno dok joj je odvajao usne da u njih
gurne jezik. Ona ga je zagrlila oko širokih ramena, a on ju je povukao niz
cijelu dužinu svojega tijela, privijajući ju uz svoje krute bokove dok je jezik
gurao i izvlačio iz njezinih usta, i to takvim ritmom od kojeg je
Elizabethinim tijelom prostrujala požuda kad se još jače pripila uz njega.
 Okrenuo ju je na leđa i počeo milovati dojku, posesivno uhvativši
njezinu punoću, a onda joj je počeo dražiti bradavicu dok se nije ponosno
ukrutila pod njegovim dlanom. Maknuo je usne s njezinih, a Elizabeth je
osjetila bolan gubitak koji je ubrzo zamijenjen dražesnom mukom kad je
usnama počeo kliziti njezinim vratom sve do dojki te ih je polagano i
beskrajno dugo milovao prije nego što su mu se usne čvrsto zatvorile oko
njezine krute bradavice. Zastenjala je kad je pojačao pritisak, zapetljavši
ruke u njegovoj kosi, izvijajući leđa bespomoćno mu se predavajući, dok
su njegove ruke cijelo vrijeme vješto klizile po njezinom tijelu i milovale
ga, žareći njezinu kožu i uzrokujući neobjašnjivu žudnju od koje ju je cijelo
tijelo boljelo.
Ljubio je njezin ravan trbuh i klizio usnama još dalje te je zario jezik u
njezin pupak i tiho se nasmijao kad se ona iznenađeno trgnula; zatim su
mu ruke skliznule još niže, te su joj počele milovati kukove. Usnama je
počeo maziti kožu blizu kovrčavog trokuta između njezinih nogu,
namjerno si uzimajući vrijeme. Elizabeth je sa zakašnjenjem shvatila što
će on učiniti te se uspaničila, čvršće stisnuvši ruke. Oklijevao je, a ona je
osjetila da bi mogao stati, no on se nije obazirao na nju, nego ju je i onamo
poljubio, ali brzo. Zatim se ponovno nadvio nad nju i napokon ju ponovno
poljubio u usta beskrajnim, omamljujućim poljupcem te je uvukao njezin
jezik u svoja usta i okružio ju rukama. Mislila je da će ju tada uzeti, ali
nastavio ju je ljubiti, s divljom strašću i posebnim obećanjem. Otkotrljavši
se na bok, nju je uzeo sa sobom, dok mu je ruka klizila njezinim leđima,
stišćući njezine kukove uz svoje i tjerajući ju da postane svjesna njegove
mahnite strasti. A onda je popustio pritisak s njezinih usta te je svojim
razdvojenim usnama lagano okrznuo njezine. Kad je podigao glavu,
Elizabeth je isprekidano disala čvrsto ga držeći za ramena, a srce joj je
mahnito udaralo; ponovno je uzbuđeno i preplašeno čekala da ju uzme.
Ian je osjetio njezinu sve veću napetost i iako se već očajno želio
isprazniti, poljubio ju je u čelo. - Još ne - šapnuo je.
Uz silan trud Elizabeth se natjerala da otvori oči i pogleda ga; od
prizora koji je ugledala srce joj je počelo kucati gotovo bolno jače: na
svjetlu svijeće njegovo je lice bilo grubo i okorjelo od strasti, koja mu je
isijavala iz očiju dok ju je gledao, no uz požudu, u tim očima je vidjela i
nježnost. Zbog toga je iznenada poželjela da i on osjeća te izvanredne
stvari kao i ona, ali nije znala kako da to napravi. Umjesto toga, učinilo je
ono što je znala da on voli: raširivši prste po njegovoj glatko obrijanoj
bradi, izravno ga je pogledala u oči i bolno šapnula: - Volim te.
Njegov se pogled zamaglio, no umjesto da nešto kaže, uhvatio ju je za
zglob i stavio njezinu ruku na svoja prsa. Elizabeth se isprva razočarala jer
joj nije ništa rekao, no onda je shvatila što je učinio: pritisnuo joj je ruku
na svoje srce tako da ona može osjetiti njegovo mahnito udaranje i znati
da je i on toliko silno uzbuđen kao i ona. Začuđeno ga je pogledala, a onda
je iznenada spustila pogled na njegova široka, mišićava prsa s tamnim
dlačicama. Na prigušenom svjetlu njegova se koža sjajila poput nauljene
bronce; ramena i ruke bili su mu čvrsti od napetih mišića. Elizabeth je
pomislila kako je on nevjerojatno lijep. Počela je pomicati prste, no onda je
zastala, ne znajući je li prikladno da ga dira te ga je pogledala upitnim
pogledom.
Ian je vidio da je nesigurna. - Da - promuklo je šapnuo. Elizabeth je
shvatila da on umire za njezinim dodirom, a ta spoznaja ju je ispunila
osjećajima oduševljenja i ponosa te je rukama počela kliziti preko napetih
mišića na njegovim prsima, gledajući kako se on refleksno trza zbog
strastvene reakcije na njezin lagan dodir. Bio je poput čvrstog satena,
pomislila je, te ga je lagano poljubila pokraj ruke, a onda mu je malo
odvažnije poljubila bradavicu, dodirnuvši je jezikom. Osjetila je kako on
oštro uzima dah i refleksivno stišće ruke na njezinim leđima kad je ona
nastavila rukama kliziti malo niže. Zapravo, toliko je bila preplavljena
užitkom zbog toga što je njemu pružala užitak lagano ga ljubeći po prsima
da joj je trebalo nekoliko sekundi da shvati da njegova ruka više ne klizi
po njezinom kuku, nego da traži put prema njezinom međunožju.
Ne mogavši zaustaviti instinktivnu reakciju, Elizabeth je skupila noge
i shrvano ga pogledala kad ju je obuzela neka nepoznata panika. - Nemoj,
draga - promuklo je šapnuo, gledajući ju uzavrelim pogledom dok su se
njegovi prsti poigravali s njezinim kovrčavim dlačicama. - Nemoj mi se
zatvarati. - Zarivši lice u njegova prsa, Elizabeth je dršćući udahnula i
natjerala se da ga posluša, no onda je zastenjala od užitka, a ne od srama
ili boli, kad ju je nastavio milovati sve intimnijim dodirima te ga je na
kraju čvrsto zagrlila kad je njegov prst kliznuo duboko u njezinu vlažnu
nutrinu. - Volim te - silovito mu je šapnula u vrat, a Ian gotovo nije mogao
izdržati dražest njezinog prepuštanja.
Okrenuo ju je na leđa, stavio svoje usne na njezine i počeo gurati prst
sve dublje. Kad su joj se kukovi počeli instinktivno pomicati, on se
smjestio među njezine noge, stavivši svoju krutu muškost na ulaz u
njezinu nutrinu. Očajno želeći ući u nju, no istodobno se bojeći boli koju će
joj priuštiti, podigao je njezine tanke kukove da ga primi. - Ovo će te
zaboljeti, dušo, jer ne postoji drugi način. Da mogu preuzeti tvoju bol,
učinio bih to.
Nije okrenula lice od njega niti se pokušala osloboditi njegovog
čvrstog stiska, a Iana je zaboljelo srce zbog onoga što je rekla: - Znaš li -
šapnula je suznih očiju - koliko sam dugo čekala da mi ponovno kažeš
”dušo”?
- Koliko dugo? - pitao je promuklim glasom.
 Zagrlivši ga oko ramena, Elizabeth se pripremila na tu bol koju je
morala doživjeti, znajući da se približava taj trenutak zbog napetosti koju
je osjetila u njemu te je govorila, kao da će ju to umiriti: - Dvije godine.
Čekala sam i ček...
Tijelo joj se grčevito trgnulo te je zastenjala, ali bol je nestala gotovo
jednako brzo kao i zvuk koji je izašao iz nje, a njezin je suprug prolazio sve
dublje kroz njezinu usku nutrinu sve dok je nije ispunio svojom vrućinom
i snagom, držeći ju čvrsto uza sebe, izgubljenu u pukoj ljepoti sporih,
dubokih prodora koje je započeo. Vođena čistim instinktom i obiljem
ljubavi, Elizabeth je počela micati kukovima jednako kao i on i na taj
načinje nesvjesno dovela Iana do požude kakvu još nikada nije osjetio.
Morao se suzdržati jer je htio da ona doživi vrhunac prije njega. Ubrzao je
svoje duboke prodore kružeći kukovima, a mlada zavodnica u njegovu
naručju pratila je njegove pokrete, stežući njegovu pulsirajuću muškost
svojom uskom, toplom nutrinom.
Elizabeth je osjetila kako se u njoj gomila nešto divlje i primitivno,
kako joj to kola venama i struji tijelom. Grčevito je micala glavu na jastuku
dok je čekala da se dogodi to što joj je Ian pokušavao dati dok je
neprestano prodirao u nju... I onda je to eksplodiralo, a ona je zastenjala.
Ramena i ruku napetih od suzdržavanja, Ian je počeo prodirati
kratkim oštrim pokretima, prateći ritam grčeva koji su strujali njome. Čim
su oni popustili, on ju je jače stegnuo i ušao u nju punom dužinom svoje
muškosti i svršio u nju, iznenađen što je i sam zastenjao. Tijelo mu se
grčevito treslo te ju je privio uza sebe, zadihano joj ispuštajući zrak na
obraz, dok mu je srce mahnito udaralo kao i njezino, a život mu se spojio s
njezinim.
Kad mu se vratilo malo snage, legao je na bok, povukavši i nju sa
sobom jer je još bio dio nje. Kosa joj se prelila preko njegovih golih prsa
poput razbarušenog satenskog vodopada, a on joj je drhtavom rukom
sklonio kosu s lica, osjećajući se ponizno i blagoslovljeno spram njezine
dražesti i nesebičnog žara.
Nekoliko minuta poslije Elizabeth mu se pomaknula u rukama, a on
joj je podigao bradu tako da ju može pogledati u oči. - Jesam li ti ikada
rekao da si čudesna?
Počela je odmahivati glavom, no onda se iznenada sjetila da joj je
jednom prije rekao da je čudesna, a od tog sjećanja bolno su joj zasuzile
oči. - Zapravo, rekao si mi to - ispravila se, brišući suze o njegovo glatko
rame jer ga nije mogla prestati dirati. - Rekao si mi to kad smo bili
zajedno...
- U drvosječinoj kolibi - dovršio je umjesto nje, također se prisjetivši
toga. Ona mu je odgovorila prekorivši ga zbog toga što se ponašao i kao da
Charise Dumont smatra čudesnom, prisjetio se Ian, žaleći za svim tim
izgubljenim vremenom otada... Za izgubljenim danima i noćima kada mu
je mogla biti u naručju baš kao i sada. - Znaš li kako sam proveo ostatak
poslijepodneva kad si otišla iz kolibe? - tiho je pitao. Kad je odmahnula
glavom, on je s ironičnim smiješkom na licu rekao: - Proveo sam ga
ugodno razmišljajući o ovoj noći. No tada, naravno, nisam znao da će ona
biti tako daleko. - Zastao je da joj pokrije leđa kako joj ne bi bilo hladno, a
onda je nastavio istim tihim glasom: - Tog dana sam te tako silno želio da
sam osjetio fizičku bol dok sam te gledao kako kopčaš košulju. Iako -
ironično je dodao - to stanje koje je izazvano tim uzrokom postalo mi je
normalno u protekla četiri tjedna pa sam se navikao na njega. Baš me
zanima hoće li mi nedostajati - šalio se.
- Kako to misliš? - pitala je Elizabeth, shvativši da je on potpuno
ozbiljan unatoč šaljivom tonu.
- Bol zbog neispunjene žudnje - pojasnio joj je, poljubivši ju u čelo -
uzrokovana željom za tobom.
- Željom za mnom? - planula je i tako se naglo pridigla da ga je skoro
srušila kad se nalaktila, odsutno privivši pokrivač na grudi.
- To... Mislim, to što smo sad napravili...
- Škoti to smatraju vođenjem ljubavi - nježno ju je prekinuo. - Za
razliku od većine Engleza - dodao je s ravnodušnim prezirom - koji to
radije smatraju ”izvršavanjem bračne dužnosti”.
- Dobro - odsutno je rekla Elizabeth, misleći na to kako je rekao da ju
je toliko želio da je osjetio fizičku bol - ali jesi li na ovo mislio svaki put kad
si rekao da me želiš?
Njegove senzualne usne blago su se nasmiješile. - Da.
Na njezinim glatkim obrazima pojavilo se rumenilo, a unatoč tome što
je htjela zvučati strogo, oči su joj zaiskrile od smijeha. - I onaj dan kad smo
se nagađali oko zaruka, a ti si mi rekao da ja imam nešto što ti jako želiš,
da želiš nešto raditi sa mnom... To je bilo ovo?
- Između ostaloga - potvrdio je, prstima nježno milujući njezin rumeni
obraz.
- Da sam to znala - rekla je sa snuždenim osmijehom na licu - sigurno
bih tražila dodatne ustupke.
To ga je zateklo; ta pomisao da bi pokušala sklopiti još bolju nagodbu
da je znala točno koliko i kakvu vrstu moći ima. - Koje to dodatne ustupke?
- pitao je, pazeći da mu lice bude ravnodušno.
Ona je naslonila obraz na njegovo rame i zagrlila ga. - Kraće razdoblje
zaručenosti - prošaputala je. - I udvaranja. I kraći obred vjenčanja.
 Preplavio ga je novi nalet nježnosti i snažnog ponosa zbog njezine
dražesnosti i iskrenosti te ju je čvrsto i zaštitnički zagrlio, radosno i
zadovoljno joj se smiješeći. U nekoliko minuta otkako ju je upoznao
shvatio je da je ona prava rijetkost; u nekoliko sati otkako ju je upoznao
znao je da je ona sve što on želi. Strastvena i nježna, inteligentna, osjećajna
i dosjetljiva. Volio je sve njezine vrline, ali tek je kasnije otkrio jednu kojoj
se posebno divio, a to je bila njezina hrabrost. Silno je bio ponosan na
hrabrost zbog koje se znala suočavati s nevoljama i suparnicima, čak i kad
joj je on bio suparnik. Bez te hrabrosti davno bi ju izgubio; učinila bi ono
što bi učinila većina pripadnica njezinog spola: našla bi prvog slobodnog
muškarca kojeg može podnijeti i prepustila mu da se nosi sa životnim
nedaćama. Njegova Elizabeth nije to učinila; umjesto toga sama se
pokušavala nositi s tim nedaćama, i to ne samo s njim, nego i sa strašnim
financijskim teretom koji je nosila. To ga je podsjetilo na to koliko je
štedljiva te je odmah zaključio da je njezina štedljivost jedna od njezinih
najzabavnijih vrlina, barem u ovom trenutku.
- O čemu razmišljaš? - pitala je.
On je spustio bradu tako da ju može bolje vidjeti te joj je maknuo
zlatni uvojak s obraza. - Razmišljao sam o tome kako sam sigurno mudar
kad sam nekoliko minuta nakon što sam te upoznao znao da si prekrasna.
Ona je zahihotala, misleći kako joj on samo laska. - Kad su ti moje
vrline postale očite?
- Rekao bih - zamišljeno je odgovorio - da je to bilo kad si se sažalila
nad Galileom.
Očekivala je da će on reći nešto u vezi s njezinim izgledom, a ne u vezi
s razgovorom ili intelektom. - Stvarno? - pitala je s neskrivenim
zadovoljstvom.
On je kimnuo, ali je znatiželjno promatrao njezinu reakciju. - Što si
mislila da ću reći?
Posramljeno je slegnula tankim ramenima. - Mislila sam da ćeš reći da
si prvo primijetio moje lice. Ljudi nevjerojatno reagiraju na moje lice -
pojasnila mu je s gađenjem.
- Nemam pojma zašto - rekao je i nasmiješio se prema, po njegovom i
bilo čijem mišljenju, zapanjujuće lijepom licu mlade žene koja je ležala na
njegovim prsima, izgledajući poput nevine zlatne božice.
- Mislim da je to zbog mojih očiju. Imaju čudnu boju.
- Sad to vidim - šalio se, a onda je ozbiljnije dodao - no kad smo se
upoznali u vrtu, nisam tvoje lice smatrao tako čarobnim zato - dodao je
kad ga je ona sumnjičavo pogledala - što ga nisam mogao vidjeti.
 - Naravno da si ga mogao vidjeti. Ja sam tvoje vidjela jako dobro, iako
je već pala noć.
- Da, ali ja sam stajao blizu baklje, a ti si mudro ostala u sjeni. Mogao
sam zaključiti da imaš jako lijepo lice, s pravim crtama na pravom mjestu
te sam također mogao zaključiti da su i tvoji drugi, ženski, atributi sigurno
na pravom mjestu, ali to je sve što sam uspio vidjeti. A onda sam kasnije te
večeri podigao pogled i vidio kako silaziš stubištem. Tako sam bio
iznenađen da sam se silno morao potruditi da mi ne ispadne čaša koju
sam držao.
Njezin veseo smijeh odjeknuo je sobom i podsjetio ga na glazbu. -
Elizabeth - ozbiljno je rekao - nisam takva budala da bih dopustio da me
samo lijepo lice izludi ili navede na to da te zaprosim ili pak potakne takvu
strašnu seksualnu želju.
Vidjela je da je on posve ozbiljan te se i ona uozbiljila. - Hvala ti - tiho
je rekla. - To je najljepši kompliment koji ste mi mogli udijeliti, milorde.
- Nemoj me zvati ”milorde” - rekao joj je i nježno i ozbiljno.
- Ne sviđa mi se da me tako oslovljavaš samo zato da naglasiš moju
titulu.
Elizabeth je naslonila obraz na njegova tvrda prsa i tiho odgovorila: -
Kako želite. Milorde.
Ian si nije mogao pomoći. Okrenuo ju je na leđa i silovito poljubio u
usta, uzeo ju svojim rukama, a potom i tijelom.
- Nisam li te već izmorio, draga? - šapnuo je Ian nakon nekoliko sati.
- Jesi - rekla je isrcpljeno se nasmiješivši. Obraz je naslonila na
njegovo rame, a rukom mu je pospano milovala prsa. - Ali previše sam
sretna da bih već zaspala.
I Ian je bio presretan, ali osjećao se obveznim da joj barem predloži
da pokuša zaspati. - Ujutro ćeš požaliti, kad se budemo morali pojaviti na
doručku - rekao je uz smiješak i još ju jače privio uza sebe.
Iznenadio se kad se njezino čelo namrštilo. Podigla je lice prema
njegovome i otvorila usta da ga nešto pita, no onda se predomislila i brzo
skrenula pogled.
- Što je bilo? - pitao je, palcem i kažiprstom joj uhvativši bradu da joj
podigne lice prema svojemu.
- Sutra ujutro - rekla je s čudnim, zbunjenim izrazom lica. - Kad
siđemo... Hoće li svi znati što smo večeras napravili?
Očekivala je da će on pokušati izbjeći odgovor.
- Da - rekao je.
 Kimnula je i prihvatila to, a zatim se namjestila u njegovu naručju. -
Hvala ti što si mi rekao istinu - rekla je, zadovoljno i zahvalno uzdahnuvši.
- Uvijek ću ti govoriti istinu - tiho joj je obećao, a ona mu je
povjerovala.
Elizabeth je palo na pamet da bi ga sada, kada joj je to obećao, mogla
pitati ima li kakve veze s Robertovim nestankom. No ljutito je odagnala tu
misao, jednako brzo kao što je se i dosjetila. Neće okaljati njihovu bračnu
postelju izricanjem ružnih, neutemeljenih sumnji koje joj je prenio
muškarac koji očito ima nešto protiv svih Škota.
Jutros je svjesno donijela odluku da će mu vjerovati i udati se za
njega; sada su joj zavjeti nalagali da ga poštuje i nije imala namjere
preispitivati vlastitu odluku ili zavjete koje je dala u crkvi.
- Elizabeth?
- Hmm?
- Kad smo već kod istine, moram ti nešto priznati.
Srce joj je snažno počelo udarati te se ukočila. - Što to? - napeto je
pitala.
- Svrha susjedne sobe je da se u njoj presvlačiš i povučeš kada si
umorna. Ali ja ne podržavam engleski običaj da muž i žena spavaju u
odvojenim krevetima. - Izgledala je tako sretno zbog toga da se Ian
nasmiješio. - Drago mi je da se slažemo oko toga - zahihotao je i poljubio ju
u čelo.
 31.

Na svoju radost, Elizabeth je u tjednima koji su uslijedili otkrila da Iana

može pitati što god hoće o čemu god hoće i da će joj on na pitanje
odgovoriti onoliko temeljito koliko ona to želi. Nijednom joj se nije obratio
svisoka kad joj je odgovarao ili ju odbio pod izgovorom da ju neka tema
zaista ne bi trebala zanimati s obzirom na to da je žena ili pak još gore, da
odgovor na pitanje žena ne bi mogla shvatiti. Elizabeth je strašno laskalo
to što je on poštivao njezinu inteligenciju, osobito nakon dvije zapanjujuće
spoznaje o njemu: do prve spoznaje je došla tri dana nakon njihovog
vjenčanja, kad su oboje odlučili večer provesti kod kuće, čitajući.
Toga dana nakon večere, Ian je u dnevni boravak iz njihove knjižnice
donio knjigu koju je želio čitati: bio je to neki debeli svezak s
nerazumljivim naslovom. Elizabeth je uzela knjigu ”Ponos i predrasude”,
koju je htjela pročitati otkako je čula da je izazvala pomutnju među
konzervativnijim pripadnicima visokog društva. Nakon što ju je poljubio u
čelo, Ian je sjeo pokraj nje, na stolicu s visokim naslonom. Uhvativši ju za
ruku preko stolića koji se nalazio između njih, isprepleo je prste s
njezinima i otvorio knjigu. Elizabeth je bilo jako udobno sjediti tako pokraj
njega i držati ga za ruku dok joj je knjiga na krilu te joj nije smetalo što je
stranice morala okretati jednom rukom.
Ubrzo je bila toliko udubljena u svoju knjigu da joj je trebalo čak pola
sata da primijeti kako Ian brzo okreće stranice svoje knjige.
Elizabeth je sa zbunjenom očaranošću krajičkom oka gledala kako on
pogledom brzo prelazi preko jedne stranice, zatim preko suprotne da bi
onda odmah okrenuo list. Šaljivim ga je tonom pitala: - Čitate li vi tu
knjigu, ili se samo pretvarate zbog mene, milorde?
On ju je oštro pogledao, a Elizabeth je na njegovom preplanulom licu
vidjela neki neobičan, neodlučan izraz. Kao da pazi kako će joj odgovoriti,
polako je rekao: - Ja imam... Neku čudnu sposobnost brzog čitanja.
- Oh - odgovorila je Elizabeth - baš imaš sreće. Nisam čula za takav
dar.
Na licu mu se dokono pojavio čaroban osmijeh te joj je stisnuo ruku. -
Nije ni izbliza tako neuobičajen kao tvoje oči - rekao je.
Elizabeth je mislila kako je sigurno mnogo neuobičajeniji, ali nije bila
posve sigurna u to pa nije ništa rekla. Sutradan je tu spoznaju potpuno
zasjenila jedna druga. Ian je ustrajao u tome da prođu tromjesečne
troškove Havenhursta te je ona raširila knjige na njegovom radnom stolu,
no kako je jutro odmicalo, tako su joj se dugački stupci s brojevima koje je
zbrajala i množila počeli magliti i miješati pred očima, što je djelomično
bilo zbog toga što ju je njezin muž pola noći držao budnom dok su vodili
ljubav - pomislila je s umornim osmijehom na licu. Treći je put zbrajala
dugačke stupce s troškovima i treći je put dobila drukčiji iznos. Toliko je
bila uzrujana zbog toga da nije ni primijetila da je Ian ušao u sobu, sve dok
se nije nagnuo nad nju s leđa i stavio ruke na stol, obujmivši ju. - Imaš li
problema? - pitao je i poljubio je u glavu.
- Imam - rekla je, pogledala na sat i shvatila da će ubrzo doći njegovi
poslovni partneri koje je očekivao. Dok mu je objašnjavala svoj problem,
počela je gurati odvojene papire u knjige, na brzinu pokušavajući sve
pokupiti i raščistiti mu stol. - Proteklih četrdeset pet minuta zbrajam ista
četiri stupca kako bi ih mogla podijeliti s osamnaest slugu, pomnožiti to s
četrdeset slugu koji su sada ondje, puta četiri tromjesečja. Kad saznam taj
iznos, moći ću predvidjeti pravi trošak hrane i namirnica s većim brojem
osoblja. Dobila sam tri različita rezultata za te jadne stupce, a s ostalim
izračunima nisam ni započela. Sutra ću morati ispočetka - uzrujano je
dovršila - a treba mi cijela vječnost da ovo samo raširim. - Htjela je
zatvoriti knjigu i gurnuti svoje izračune u nju, no Ian ju je zaustavio.
- O kojim je stupcima riječ? - smireno ju je pitao i iznenađenim
pogledom proučavao istinski bijes na njezinu licu.
- O onim dugačkim s lijeve strane. Nema veze, sutra ću se uhvatiti u
koštac s tim - rekla je. - Dok je stolicu vraćala na mjesto, ispala su joj dva
papira te se sagnula da ih pokupi. Skliznuli su pod stol, pa se Elizabeth sa
sve većim gađenjem zavukla da ih uzme. Ian je iznad nje rekao: - 364 funti.
- Molim? - pitala je kad se podigla, držeći zalutale papire. Pisao je
iznos na komadić papira. - 364 funti.
- Nemoj se šaliti s tim što želim znati točan iznos - upozorila ga je s
očajnim smiješkom na licu. - Osim toga - nastavila je i skrušeno ga
poljubila u obraz, uživajući u oštrom mirisu njegove kolonjske vode -
inače volim knjigovodstvo. No danas mi malo fali sna jer - šapnula je - moj
me muž držao budnom pola noći.
- Elizabeth - neodlučno je počeo - moram ti nešto... - Zatim je
odmahnuo glavom i predomislio se, a budući da je Shipley već stajao na
vratima da najavi dolazak njegovih poslovnih partnera, Elizabeth više nije
mislila na to.
Do sutradan ujutro.
Umjesto da upotrijebi njegovu radnu sobu i omete mu raspored, svoje
knjige i papire raširila je na stolu u knjižnici. Budnog i svježeg uma, brzo je
napredovala i za sat vremena je došla do rješenja koje je jučer tražila te ga
je još jednom provjerila. Sigurna da je 364 funti točno rješenje, nasmiješila
se kad se pokušala sjetiti što je Ian jučer nasumce pogodio. Kako se nije
mogla sjetiti, među papirima je tražila papirić na kojemu je on zapisao
svoj iznos te ga je našla zataknutog u knjizi.
Držeći svoje rješenje u jednoj ruci, pogledala je u iznos koji je on
napisao... Od zaprepaštenosti je polako ustala, držeći papirić s Ianovim
rješenjem u drugoj ruci. Na njemu je pisalo 364 funti. Dršćući od
nelagodnog osjećaja koji nije mogla identificirati, zurila je u rješenje koje
je on izračunao napamet, a ne na papiru i to za nekoliko sekundi, a ne za
četrdeset pet minuta.
I dalje je stajala ondje kad je nekoliko trenutaka poslije u knjižnicu
ušao Ian da ju pozove da ide jahati s njim. - I dalje pokušavaš doći do
rješenja, dušo? - pitao je sa suosjećajnim osmijehom, krivo protumačivši
njezin oprezan pogled.
- Ne, došla sam do svog rješenja - rekla je, a glasu joj se čulo
nenamjerna optužba kad je oba papirića ispružila prema njemu. - No
zanima me - nastavila je, ne mogavši ga prestati gledati - kako to da je riječ
o istom rješenju do kojega si ti došao za nekoliko trenutaka.
Osmijeh mu je iščeznuo te je gurnuo ruke u džepove, ne obazirući se
na papiriće u njezinoj ispruženoj ruci. Pažljivo ravnodušnim izrazom lica
je rekao: - Taj odgovor je malo teži od rješenja koje sam ti zapisao...
- Ti to možeš? Izračunati sve te brojeve napamet? Za nekoliko
trenutaka?
Kratko je kimnuo, a kad ga je Elizabeth nastavila oprezno gledati, kao
da je on neka nepoznata vrsta, njegov izraz lica postao je grublji. Hladnim,
otresitim glasom je rekao: - Bilo bi lijepo kad bi prestala zuriti u mene kao
da sam neka nakaza.
Elizabeth je razjapila usta zbog njegovog tona i njegovih riječi. - Ne
radim to.
- Radiš - rekao je neumoljivim tonom. - I zato ti to nisam ranije rekao.
Preplavio ju je posramljeni osjećaj žaljenja kad je shvatila do kojeg je
on zaključka došao zbog njezine reakcije. Pribrala se i zaobišla stol da
krene prema njemu. - Na mojemu licu si vidio čuđenje i strahopoštovanje,
iako možda nije tako izgledalo.
- Zadnje što od tebe želim je ”strahopoštovanje” - napeto je rekao, a
Elizabeth je tek sada shvatila da mu je, iako mu nije bilo važno što drugi
misle o njemu, njezina reakcija na ovo očito bila strašno važna. Brzo
zaključivši da je očito imao nekog iskustva s reakcijama drugih ljudi na
ovu nesumnjivu potvrdu da je genij, što su neki smatrali ”nakaznim”,
ugrizla se za usnicu i pokušala smisliti što da kaže. No kad se nije ničega
dosjetila, odlučila se prepustiti tome da ju vodi ljubav te je reagirala bez
pretvaranja. Naslonivši se na stol, razigrano ga je pogledala i rekla: -
Pretpostavljam da možeš računati jednako brzo kao i čitati?
Njegov odgovor bio je kratak i hladan. - Ne baš.
- Shvaćam - nastavila je šaljivim tonom. - Po mojoj pretpostavci, u
tvojoj knjižnici ima oko deset tisuća knjiga. Jesi li ih sve pročitao?
- Nisam.
Zamišljeno je kimnula, ali oči su joj zaiskrile od zadivljenog smijeha te
je nastavila: - Pa, u proteklih nekoliko tjedana bio si prilično zaokupljen sa
mnom. Sigurno te to spriječilo da ne dovršiš s čitanjem zadnjih tisuću ili
dvije. - Izraz lica mu se smekšao kad je veselo pitala: - Namjeravaš li ih sve
pročitati?
Laknulo joj je kad je vidjela da se i na njegovim usnama pojavljuje
osmijeh. - Mislio sam se prihvatiti toga sljedeći tjedan - odgovorio je
pretvarajući se da je ozbiljan.
- To je hvalevrijedan pothvat - rekla je. - Nadam se da nećeš početi bez
mene. Voljela bih to gledati.
Ianov smijeh prekinut je kad ju je uzeo u naručje i zario lice u njezinu
mirišljavu kosu, tako ju čvrsto stisnuvši kao da želi upiti njezinu
dražesnost.
- Imate li još kakvih iznimnih vještina za koje bih ja trebala znati,
milorde? - šapnula je, zagrlivši ga jednako čvrsto kao i on nju.
Smijeh u njegovu glasu sada je zamijenila nježna ozbiljnost. - Prilično
sam dobar u tome - šapnuo je - da te volim.
U sljedećih nekoliko tjedana to joj je dokazao na stotinu načina.
Između ostaloga, nikada joj nije prigovarao što ide na Havenhurst.
Elizabeth, koja je nekoć svoj život posvetila povijesti i budućnosti
Havenhursta, sada se iznenadila kad je ubrzo shvatila da su joj odlasci
ondje postali malo mrski, no morala je nadgledati obnovu koja je bila u
tijeku.
Kako bi ondje provodila što manje vremena, počela je kući donositi
nacrte arhitekta, kao i druge probleme na koje je naišla, kako bi se mogla
posavjetovati s Ianom. Bez obzira na to čime ili kime bio zauzet, uvijek bi
odvojio vremena za nju. Satima bi sjedio s njom i postepeno joj
objašnjavao mogućnosti, a Elizabeth je ubrzo shvatila da to pokazuje
koliko je neizmjerno strpljiv s njom, zato što Ianov um ništa nije radio
postepeno. On bi odmah skočio s početne na krajnju točku, s problema na
rješenje, bez prelaženja uobičajenih koraka između toga.
Osim u nekoliko navrata kad je morala prenoćiti na Havenhurstu,
inače su zajedno provodili noći u njegovu krevetu i Elizabeth je brzo
otkrila da je njihova prva bračna noć bila tek uvod u divlju ljepotu i
primitivnu raskoš njegovog vođenja ljubavi s njom. Ponekad je beskrajno
dugo odgađao vrhunac, obasipajući njezina osjetila iznimnim užitkom, sve
dok ga Elizabeth nije počela preklinjao da okonča tu slatku muku;
ponekad ju je strastveno uzeo s nježnom grubošću i bez puno predigre. A
Elizabeth se nije mogla odlučiti što joj je bilo draže. To mu je jedne noći i
priznala, a on ju je prvo brzo uzeo i potom ju je satima držao budnu
obasipajući je svojim nježnostima, tako da se može odlučiti. Naučio ju je
da mu bez srama kaže što želi, a kad je ona oklijevala zbog sramežljivosti,
on joj je te iste noći pokazao svojim primjerom kako da ga pita. Ta lekcija
bila je Elizabeth nevjerojatno uzbudljiva, dok je slušala njegov promukli
glas kako postaje sve strastveniji kad joj je rekao da ga dira i miluje na
određene načine, a kad je ona to učinila, njegovi se se snažni mišići napeli
pod njezinim dodirom, a iz prsa mu se začulo stenjanje.
Pred kraj ljeta su otišli u London, iako je grad uglavnom bio prazan,
jer mala sezona još nije počela. Elizabeth je pristala na odlazak u London
jer je smatrala da će njemu biti praktičnije biti u blizini ljudi s kojima je
ulagao ogromne svote novaca u složene poslove, ali i zbog toga što će Alex
biti ondje. Ian je pak išao u London jer je htio da Elizabeth uživa u
prestižnom položaju koji je imala u društvu, i zbog toga što ju je volio
pokazivati u okruženju u kojemu je blistala poput dragulja kojima ju je
obasipao. Znao je da ga ona smatra kombinacijom dragog dobročinitelja i
mudrog učitelja, no što se tiče ovog potonjeg, Ian je znao da je u krivu, jer
je Elizabeth i njega poučavala. Svojim mu je primjerom pokazala kako biti
strpljiv sa slugama, naučila ga je da se opusti i naučila ga je da je uz
vođenje ljubavi, smijeh sigurno najugodnija životna razonoda. Čak ga je
naučila i tolerirati slabe strane većine pripadnika visokog društva.
U ovom posljednjem pokušaju Elizabeth je bila toliko uspješna da su
za nekoliko tjedana postali omiljeni par, tražen na svim dobrotvornim i
društvenim događajima. U njihovu kuću u Ulici Upper Brook počele su
stizati pozivnice u velikim brojevima, a zajedno su uz smijeh izmišljali
isprike kako bi izbjegli većinu njih, da Ian može raditi tijekom dana, a
Elizabeth provesti vrijeme na zanimljiviji način nego na društvenim
događanjima.
Za Iana to nije bio nikakav problem, on je uvijek imao posla. Elizabeth
je svoj problem riješila tako što je na nagovor najutjecajnijih pripadnika
stare garde visokog društva, uključujući i vojvotkinju udovu od
Hawthornea, pristala uključiti se u dobrotvornu udrugu koja je htjela
izgraditi jako potrebnu bolnicu u predgrađu Londona. Nažalost, Odbor za
prikupljanje sredstava za izgradnju bolnice, čiji je Elizabeth bila član,
većinu je vremena provodio brinući se o beznačajnim detaljima te je
rijetko uspio donijeti bilo kakvu odluku. Tijekom napada nervozne
dosade, Elizabeth je napokon zamolila Iana da im se pridruži na jednom
sastanku koji se održavao u njihovom dnevnom boravku, kako bi ga pitali
za njegovo stručno mišljenje. - I - uz smijeh ga je upozorila u njegovoj
radnoj sobi nakon što je pristao pridružiti im se - bez obzira na to koliko
oni budu dosadno govorili o svakom malom i beznačajnom trošku, što će
sigurno raditi, obećaj mi da nećeš istaknuti kako bi ti mogao dati izgraditi
šest bolnica uz manje truda i vremena.
- Zar bih to mogao? - pitao je nasmiješivši se.
- Naravno! - uzdahnula je. - Oni sigurno posjeduju pola bogatstva
čitave Europe, a opet raspravljaju o svakom šilingu kao da ide iz njihovog
džepa i kao da će ih ti troškovi dovesti na prosjački štap.
- Ako njihovo ponašanje smeta čak i tvojoj štedljivoj naravi, onda je
sigurno riječ o rijetkoj skupini ljudi - šalio se Ian. Elizabeth mu se odsutno
nasmiješila, ali kad su se približili dnevnom boravku, gdje su članovi
odbora pili čaj iz Ianovih skupocjenih porculanskih šalica iz Sevresa,
okrenula se prema njemu i žurno mu dodala: - I, molim te, nemoj
komentirati plavi šešir ledi Wiltshire.
- Zašto?
- Zato što to nije šešir, nego kosa.
- Nipošto to ne bih učinio - pobunio se, smiješeći joj se.
- Bi! - šapnula je, pokušavajući se namrštiti, no uspjela se samo
nasmijati. - Vojvotkinja udova mi je rekla da si sinoć pohvalio dlakavog
psa kojeg je ledi Shirley nosila preko ruke.
- Gospođo, slijedio sam vaše točne upute da moram biti ljubazan
prema toj ekscentričnoj babuskari. Zašto joj nisam smio pohvaliti psa?
- Zato što je to bi njezin novi krzneni muf, koji je jako rijedak i zbog
toga je iznimno ponosna na njega.
- Elizabeth, nijedno krzno ne izgleda tako šugavo - odgovorio joj je uz
nepokolebljiv osmijeh. - Sve vas je nasamarila - ozbiljno je dodao.
Elizabeth se zbunjeno nasmijala i rekla pogledavši ga molećivim
pogledom: - Obećaj mi da ćeš biti jako ljubazan i jako strpljiv s odborom.
- Obećajem - ozbiljno je rekao, ali kad je stisnula kvaku i otvorila vrata
i kad je bilo prekasno da zakorači unatrag i zatvori ih, on joj je šapnuo na
uho: - Znaš li da je deva jedina životinja koju je osmislio odbor i da je zato
takva kakva je?
Ako su članovi odbora bili iznenađeni što vide inače otresitog i
razdražljivog markiza od Kensingtona kako im prilazi s blaženim
smiješkom na licu koji je prikladan za anđela, nesumnjivo su bili
zaprepašteni kad su ugledali njegovu ženu kako drži ruke na licu i skriva
suze koje su joj tekle od veselja.
 Elizabethina briga da bi ih Ian mogao uvrijediti, bilo namjerno ili ne,
ubrzo je zamijenjena divljenjem, a potom i bespomoćnom zabavom dokje
ondje sjedio sljedećih pola sata i šarmirao ih pokojim dokonim osmijehom
ili ih prekinuo otmjenim komplimentom, dok su oni cijelo vrijeme
raspravljali o tome trebaju li čokoladu koju im je donirao Gunthers
prodati za pet ili šest funti po kutiji. Unatoč tome što je Ian izvana djelovao
smireno, Elizabeth je nelagodno čekala da on kaže da će on cijeli prokleti
sanduk čokolade kupiti za deset funti po komadu, ako će ih to dovesti do
sljedećeg problema, jer je znala da bi on to silno htio reći.
Ali nije se morala brinuti, jer je on cijelo vrijeme glumio ljubaznu
zainteresiranost. Četiri puta je odbor zastao da ga zamoli za savjet, četiri
puta su ignorirali njegov prijedlog. I četiri puta njemu to uopće nije
smetalo, a možda čak to nije ni primijetio.
Zapamtivši da mu treba silno zahvaliti na njegovom nevjerojatnom
strpljenju, Elizabeth je svu pozornost posvetila svojim gostima i raspravi,
sve dok nije nehotice pogledala prema njemu i ostala bez daha. Sjedeći
preko puta nje, sada se naslonio na naslon stolice, stavio gležanj lijeve
noge na koljeno desne noge i unatoč tome što je naizgled djelovao
udubljeno u temu rasprave, svojim sanjivim pogledom znakovito je
prelazio preko njezinih grudi. Kad je vidjela smiješak na njegovim usnama,
Elizabeth je shvatila da je on htio da ona to vidi.
Očito je zaključio da i ona i on trate vrijeme na sastanku s odborom te
je igrao zabavnu igru kojom joj je htio ili odvratiti pozornost ili ju potpuno
zbuniti; nije bila sigurna što točno od tog dvoje. Elizabeth je duboko
udahnula, spremna da ga prostrijeli pogledom, no on je polako podigao
pogled s njezinih grudi koje su se lagano dizale i spuštale, te je dokono
prešao preko njezinog vrata, zaustavio se na njezinim usnama i onda ju
pogledao u skupljene oči.
Nakon što ga je pogledala upozoravajućim pogledom, on je samo
izazovno podigao obrve i uputio joj izrazito senzualan osmijeh, a onda mu
je pogled ponovno započeo lijeni put prema dolje.
Ledi Wiltshire glasnije ju je drugi put pitala: - Ledi Thornton, što vi
mislite?
Elizabeth je skrenula pogled s muža koji ju je izazivao i pogledala ledi
Wiltshire. - Ja... Ja se slažem - rekla je uopće nemajući pojma s čim se slaže.
Sljedećih pet minuta opirala se Ianovom zavodljivom pogledu, odlučno
odbijajući pogledati prema njemu, ali kad se odbor ponovno vratio na
pitanje s čokoladama, krišom ga je pogledala. U tom trenutku ju je
pogledao u oči i, djelujući kao osoba koja je udubljena u neki komplicirani
problem, odsutno kažiprstom prešao preko usana, držeći lakat na naslonu
stolice. Elizabethino tijelo je na taj dodir koji joj je pružao reagiralo kao da
su njegove usne zapravo na njezinima te je duboko udahnula da se smiri
kad je njegov pogled opet namjerno skliznuo na njezine grudi. Točno je
znao što joj radi svojim pogledom, a Elizabeth je bila bijesna jer nije mogla
ignorirati njegov učinak.
Članovi odbora otišli su kako je bilo i dogovoreno, pola sata poslije te
je bilo naglašeno da će se sljedeći sastanak održati u kući ledi Wiltshire.
Prije nego što su se zatvorila vrata za njima, Elizabeth se obrušila na svog
nasmiješenog, drskog supruga. - Sram te bilo! - povikala je. - Kako si
mogao? - pitala ga je, ali dok se ona ljutito bunila, Ian je gurnuo ruke u
njezinu kosu, podigao joj lice i prigušio joj riječi strastvenim poljupcem.
- Nisam ti oprostila - upozorila ga je u krevetu sat vremena poslije,
naslonivši obraz na njegova prsa. Ispod uha zatutnjao joj je bogat i dubok
smijeh.
- Nisi?
- Nipošto. Osvetit ću ti se za to, pa makar to bilo zadnje što ću učiniti u
životu.
- Mislim da si mi se već osvetila - promuklim je glasom rekao,
namjerno krivo protumačivši njezine riječi.
Ubrzo nakon toga vratili su se na Montmayne da rujan provedu na
ladanju, gdje je bilo hladnije. Ianu je život s Elizabeth bio sve čemu se
nadao, pa čak i više od toga. Život s njom bio je toliko savršen da se morao
oduprijeti dosadnom strahu da će se nešto promijeniti; pokušao se uvjeriti
da je taj strah zapravo samo praznovjerje proizašlo iz činjenice da mu ju je
sudbina oduzela prije dvije godine. Ali u dubini duše je znao da iza tog
straha stoji nešto više. Njegovi istražitelji nisu još uspjeli ući u trag
Elizabethinu bratu, a on se svakodnevno bojao da će njezini istražitelji
uspjeti u onome u čemu njegovi nisu uspjeli. I tako je čekao da se otkriju
razmjeri njegovog prijestupa protiv nje i njezinog brata, znajući da će ju
morati preklinjati za oprosti i znajući da je, oženivši se njome da joj nije
rekao ono što je znao, bio jednako kriv za prijevaru kao i za otmicu
njezinoga brata.
Racionalan dio njegovog uma govorio mu je da je slanjem Roberta na
brod ”Arianna” zapravo mladića usijane glave poštedio mnogo gore
sudbine, jer ga nije predao vlastima. No sada, kada nije znao što mu je
sudbina zapravo dodijelila, nije bio siguran da će i Elizabeth njegov
postupak doživjeti na taj način. Više ni on to nije mogao tako gledati, jer je
sada znao nešto što mu onda nije bilo poznato: znao je da su joj roditelji
odavno mrtvi i da joj je Robert bio jedina zaštita od njezinog strica.
Strah, ta emocija koju je prezirao više od svih, rastao je jednako brzo
kao i njegova ljubav prema Elizabeth sve dok nije počeo željeti da netko
napokon nešto sazna, tako da joj može priznati grijehe koje je skrivio pa
da mu ona ili oprosti ili da ga izbaci iz svojega života. Znao je da ne
razmišlja racionalno, ali nije si mogao pomoći. Pronašao je nešto što mu je
bilo dragocjenije od ičega drugoga; pronašao je Elizabeth i zbog ljubavi
prema njoj postao je ranjiviji nego ikada otkako mu je obitelj poginula.
Mučila ga je opasnost da će ju izgubiti te se pitao koliko će još dugo moći
izdržati tu muku nesigurnosti.
Blaženo nesvjesna svega toga, Elizabeth ga je nastavila voljeti bez
suzdržavanja ili prijetvornosti, a kako je postajala sigurnija u njegovu
ljubav, tako je raslo i njezino samopouzdanje te je Ianu bila sve čarobnija.
Kada bi vidjela kako on postaje neobjašnjivo neraspoložen, zadirkivala ga
je ili ljubila, a ako ga to nije oraspoložilo, poklonila bi mu mali darak:
cvjetni aranžman iz vrtova Havenhursta, ružu koju bi mu zataknula za uho
ili bi mu je ostavila na jastuku. - Zar ću vam morati kupiti dragi kamen da
se nasmijete, milorde? - našalila se jednog dana, tri mjeseca nakon
njihovog vjenčanja. - Koliko sam shvatila, to se radi kada jedan od
ljubavnika postane distanciran.
Elizabeth se iznenadila kad ju je nakon toga uzeo u naručje i čvrsto ju
zagrlio. - Ja ne gubim zanimanje za tebe, ako to želiš reći - rekao joj je.
Elizabeth se naslonila na njegove ruke, iznenađena zbog neobjašnjive
siline njegovih riječi, te ga je nastavila zadirkivati. - Siguran si?
- Itekako.
- Ne bi lagao, zar ne? - pitala je prijetvorno ozbiljnim tonom.
- Nikada ti ne bih lagao - ozbiljno je rekao Ian, ali onda je shvatio da ju
time što joj ne govori istinu zapravo zavarava, a to je gotovo jednako kao i
da joj izravno laže.
Elizabeth je znala da ga nešto muči i to sve više i više, ali nikada nije
ni sanjala o tome da bi ona mogla biti uzrok njegovoj šutnji ili
zamišljenosti. Često je mislila na Roberta, ali od dana njihovog vjenčanja
nije si dopustila da razmišlja o optužbama koje je iznio gospodin
Wordsworth, čak ni na trenutak. Kao prvo, nije to mogla podnijeti; kao
drugo, više nije vjerovala da postoji i najmanja mogućnost da je on bio u
pravu.
- Sutra moram ići na Havenhurst - nevoljko je rekla kad ju je Ian
napokon pustio. - Zidari su počeli radove na kući i na mostu, a započeli su
radovi i na sustavu navodnjavanja. No ako ondje prenoćim, neću morati
odlaziti onamo barem dva tjedna.
- Nedostajat ćeš mi - tiho je rekao, ali u glasu mu se nije čula ljutnja,
niti ju je pokušavao uvjeriti da odgodi put. Držao se nagodbe tako pošteno
da mu se Elizabeth divila zbog toga.
 - Ne onoliko - šapnula je Elizabeth i poljubila ga u kut usana - koliko
ćeš ti nedostajati meni.
 32.

Razmišljajući o popisu sa zalihama koji je čitala, Elizabeth je polako

hodala od Havenhurstovih spremišta prema glavnoj kući. Visoka živica s
njezine desne strane zaklanjala je pomoćne zgrade na kojima su radili
zidari. Iza nje su se začuli koraci, a prije nego što se uspjela okrenuti ili
reagirati, netko ju je zgrabio za struk i odvukao natrag, a muška ruka
prekrila joj je usta i prigušila preplašeni vrisak.
- Šuti, Elizabeth, ja sam - žurno je rekao bolno poznati glas. - Nemoj
vrištati, dobro?
Elizabeth je kimnula, ruka je popustila, a ona se okrenula prema
Robertovim ispruženim rukama. - Gdje si ti bio? - pitala je, uz smijeh i suze
te ga je čvrsto zagrlila. - Zašto si otišao ne rekavši mi kamo ideš? Mogla bih
te ubiti jer sam se tako brinula zbog tebe...
Uhvatio ju je za ramena i počeo odmicati, a na njegovu ispijenu licu
vidjela se hitnost. - Nemamo vremena za objašnjavanje. Dodi u sumrak u
sjenicu i za Božje ime nikomu nemoj reći da si me vidjela.
- Ni Bentneru...
- Nikome! Moram otići odavde prije nego što me vidi netko od sluga. U
sumrak ću biti u sjenici, pokraj tvojeg omiljenog drva trešnje.
Ondje ju je ostavio i krišom se počeo kretati stazom, a potom je
nestao u sjenicu nakon što je brzo pogledao i lijevo i desno, kako bi bio
siguran da ga nitko nije vidio.
Elizabeth je imala osjećaj kao da taj kratki susret nije bio stvaran. Taj
osjećaj nestvarnosti i dalje ju je obavijao dok je koračala po dnevnom
boravku, nervozno gledajući kako sunce sporo zalazi. Pokušavala je
shvatiti zašto se Robert boji da ga vidi njihov odani stari batler. Očito je
bio u nekoj nevolji; možda je imao problema s vlastima. Ako je tako, pitat
će Iana za savjet i za pomoć. Robert je bio njezin brat i ona ga je voljela bez
obzira na njegove mane, a Ian će to sigurno shvatiti. S vremenom će se
možda obojica jedan prema drugome odnositi kao da su rođaci, barem
zbog nje. Iskrala se iz vlastite kuće, osjećajući se kao lopov.
Robert je sjedio leđima okrenutim od starog drveta trešnje i
mrzovoljno proučavao izlizane čizme kad ga je Elizabeth ugledala, a onda
je brzo ustao. - Jesi li možda donijela nešto hrane?
Shvatila je da je bila u pravu: on je uistinu bio izgladnio. - Jesam, ali
samo nešto kruha i sira - objasnila mu je to i izvadila hranu ispod suknje. -
Nisam mogla smisliti način kako da ponesem nešto više, a da nitko ne
posumnja koga to hranim u sjenici. Roberte - rekla je, ne dopustivši da joj
pozornost odvuče nešto tako obično kao što je hrana - gdje si bio, zašto si
me tako ostavio i što...
- Nisam te ostavio - bijesno je izustio. - Tvoj muž me dao oteti tjedan
dana nakon dvoboja i baciti na jedan od svojih brodova, gdje sam trebao
umrijeti...
Bol i nevjerica prostrujali su Elizabeth.
- Nemoj to govoriti - povikala je, mahnito mašući glavom. - Nemoj...
On ne bi...
Robert je stisnuo vilicu te je izvukao košulju iz hlača, podigao je i
okrenuo se. - Ovo je uspomena na jedan od njegovih napada na mene.
Elizabeth je osjetila kako joj je vrisak zapeo u grlu te je stavila ruku na
usta da ga suspregne. Čak i tada je imala osjećaj da će povraćati. - Jao,
dragi Bože - zadihano je rekla, gledajući strašne ožiljke koji su unakrsno
prekrivali gotovo svaki centimetar Robertovih mršavih leđa. - Jao, dragi
Bože. Jao, dragi Bože.
- Nemoj se onesvijestiti - rekao je Robert i uhvatio ju za ruku da ne
padne. - Moraš biti jaka, ili će on dovršiti ono što je započeo.
Elizabeth je pala na tlo i naslonila glavu na koljena, rukama se
uhvativši za trbuh te se bespomoćno njihala amo-tamo. - Jao, dragi Bože -
stalno je ponavljala, pri pomisli na njegovo razderano, izmučeno tijelo. -
Jao, dragi Bože.
Prisilivši se da duboko diše kako bi se umirila, napokon se pribrala.
Sve sumnje, sva upozorenja i svi znakovi razbistrili su se sada kada je
vidjela Robertova izmučena leđa te ju je obuzela ledena hladnoća, od koje
je otupjela čak i bol. Ian je bio njezina ljubav i njezin ljubavnik; ležala je u
naručju muškarca koji je znao što je učinio njezinu bratu.
Oslonivši se rukom o drvo, nestabilno je ustala. - Reci mi - promuklo
je rekla.
- Da ti kažem zašto je ovo učinio? Ili da ti ispričam kako sam mjesece i
mjesece proveo trunući u rudniku, izvlačeći ugljen iz njega? Ili da ti
ispričam o batinama koje sam dobio kad sam posljednji put pokušao
pobjeći i vratiti se tebi?
Elizabeth je trljala ruke, koje su bile hladne i obamrle. - Reci mi zašto -
rekla je.
- Kako da ti, pobogu, objasnim motive jednog luđaka? - siktao je
Robert, a onda se potrudio da se pribere. - Imao sam dvije godine da
razmislim o tome, da pokušam shvatiti, a kad sam čuo da se oženio s
tobom, sve mi je postalo jasno. Pokušao me ubiti na cesti Marblemarle
onaj tjedan kad smo imali dvoboj. Jesi li to znala?
 - Unajmila sam istražitelje da te pronađu - rekla je, kimnuvši da zna
dio priče, no nije primijetila da je Robert sada bio još bljeđi nego
maloprije. - Ali oni su mislili da si ti pokušao ubiti njega.
- To su gluposti!
- Doduše, to je bila pretpostavka - priznala je. - Ali zašto bi Ian htio
tebe ubiti?
- Zašto? - podsmjehnuo se, bacivši se na kruh i sir kao izgladnjeli
čovjek, dok ga je Elizabeth gledala i srce joj se stezalo od boli. - Kao prvo,
zato što sam ga ja upucao u dvoboju. Ali to nije pravi razlog. Pokvario sam
mu planove kad sam ga uhvatio s tobom u stakleniku. Znao je da puca
previsoko kad je htio tebe, a ja sam ga razotkrio. Znaš li - nastavio je
okrutno se nasmijavši - da su mu ljudi okrenuli leđa zbog te epizode? I to
mnogo njih, kako sam čuo prije nego što sam bačen na njegov brod.
Elizabeth je dršćući udahnula. - Što sada namjeravaš?
Robert je zabacio glavu unatrag i zažmirio, izgledajući izmučeno. -
Ubit će me ako sazna da sam još živ - rekao je potpuno uvjeren u to. - Ne
bih mogao preživjeti još jedno ovakvo bičevanje, Elizabeth. Tjedan dana
sam bio između života i smrti.
Elizabeth je zajecala zbog sažaljenja i užasa. - Hoćeš ga tužiti? - pitala
je, a glas joj se pretvorio u izmučeni šapat. - Misliš li ići na sud?
- Razmišljao sam o tome. Toliko to želim da gotovo ne mogu spavati
noću, ali sada mi ne bi vjerovali. Tvoj muž postao je bogat i moćan čovjek.
- Kad je rekao ”tvoj muž”, pogledao ju je s takvim optužujućim pogledom,
da ga Elizabeth nije mogla pogledati u te uznemirene oči.
- Ja... - podigla je ruku da mu se bespomoćno ispriča, ali nije znala
zašto bi mu se ispričala. Suze su joj počele navirati na oči i ometati govor. -
Molim te - bespomoćno je plakala. - Ne znam što da učinim ni što da
kažem. Ne još. Ne mogu misliti.
Ispustio je kruh i zagrlio ju. - Jadna lijepa djevojčica - rekao je. -
Noćima sam ležao budan, bojeći se za tebe, pokušavajući ne misliti na to
kako te dira svojim prijavim rukama. On posjeduje rudnike, duboke,
beskonačne jame u zemlji gdje ljudi žive kao životinje i gdje ih tuku kao
volove. Tako zarađuje novac za sve što kupuje.
I za sav nakit i krzna koja joj je poklonio, shvatila je Elizabeth, te se
gotovo nije mogla suzdržati da ne povraća. Neprestano je drhtala u
Robertovu zagrljaju. - Ako ga ne želiš tužiti, što misliš učiniti?
- Što ja mislim učiniti? - pitao je. - Tu se ne radi samo o meni,
Elizabeth. Ako sazna da ti znaš što je učinio, tvoja lijepa leđa neće dobiti
ovakvu kaznu koja su dobila moja leđa. Ti nećeš preživjeti kaznu kojom će
dati da te kazne njegovi ljudi.
 U tom trenutku Elizabeth nije bilo bitno preživljavanje. Već je bila
slomljena, već je umirala.
- Moramo pobjeći. Uzeti nova imena. Pronaći novi život.
To je bilo prvi put da Elizabeth prije donošenja odluke nije zastala da
razmisli o Havenhurstu. - Kamo? - pitala je izmučenim šaptom.
- To prepusti meni. Koliko novaca možeš skupiti za nekoliko dana?
Suze su joj kapale iz stisnutih očiju jer nije imala izbora. Nije imala
drugih mogućnosti. Više nije imala Iana. - Valjda puno - potišteno je rekla -
ako uspijem prodati neki nakit.
On ju je čvršće zagrlio i bratski poljubio u sljepoočnicu. - Moraš točno
slijediti moje upute. Obećaješ mi?
Ona mu je kimnula na ramenu i bolno gutnula slinu.
- Nitko ne smije znati da odlaziš. On će te spriječiti ako sazna što
namjeravaš.
Elizabeth je ponovno kimnula; Ian ju ne bi samo tako pustio te bi ju
tjednima ispitivao. Nakon njihovog strastvenog vođenja ljubavi, sigurno
ne bi povjerovao da želi otići zato što više ne želi živjeti s njim.
- Prodaj sve što možeš da ne pobudiš sumnju. Idi u London; to je
veliki grad, a ako se predstaviš drugim imenom i pokušaš malo
promijeniti izgled, vjerojatno te nitko neće prepoznati. U petak unajmi
kočiju od Londona do raskrižja Thurston na cesti Bernam. Tamo je
prenoćište i ondje ću te čekati. Tvoj muž će pokrenuti potragu kad sazna
da te nema. Tražit će plavušu, a ako mene pronađu, mrtav sam. Ako ti
budeš sa mnom, i tebe će ubiti. Tako da mislim da je najbolje da putujemo
kao muž i žena.
Elizabeth je sve čula i sve razumjela, ali kao da se nije mogla
pomaknuti ili išta osjetiti. - Kamo ćemo ići? - otupjelo je pitala.
- Još nisam odlučio. Možda u Bruxelles, ali to je preblizu. Možda u
Ameriku. Putovat ćemo prema sjeveru i odsjesti u Helmsheadu. To je malo
selo na obali; osamljeno je i zabačeno. Novine dobivaju tek povremeno,
tako da neće saznati za tvoj nestanak. Ondje ćemo čekati brod za Ameriku.
Stegnuo je ruke i počeo ju micati od sebe. - Moram ići. Razumiješ li što
moraš učiniti?
Kimnula je.
- Još nešto: želim da se posvađaš s njim i to pred nekim drugim ako je
moguće. Ne mora biti ništa ozbiljno, samo da on misli da se ljutiš na njega,
pa kad odeš da ne pošalje odmah istražitelje za tobom. Ako nestaneš bez
nekog očitog razloga, odmah će pokrenuti potragu za tobom. A uz svađu
ćemo dobiti na vremenu. Možeš li to izvesti?
 - Da - promuklo je rekla. - Mislim da mogu. Ali htjela bih mu ostaviti
pismo, da mu kažem... - suze su joj se nakupile u grlu pri pomisli da bi
trebala Ianu napisati pismo; on je možda čudovište, ali njezino srce nije
htjelo pustiti svoju ljubav, iako joj je um počeo prihvaćati njegovu izdaju -
da mu kažem zašto odlazim. - Glas joj se slomio, a ramena su joj se počela
tresti od bolnog jecanja.
Robert ju je opet zagrlio. Unatoč toj utješnoj gesti, glas mu je bio leden
i neumoljiv. - Nema pisma! Razumiješ me? Nema pisma. Kasnije - obećao
joj je, malo nježnijim glasom - kad pobjegnemo. Onda mu možeš pisati i
sve mu reći. Tom gadu možeš napisati i knjigu ako hoćeš. Shvaćaš li zašto
je bitno da ispadne da ti odlaziš zbog najobičnije svađe?
- Da - promuklo je rekla.
- Vidimo se u petak - obećao joj je, odmičući se od nje. Poljubio ju je u
obraz. - Nemoj nas iznevjeriti.
- Neću.

Automatski obavljajući obveze življenja i preživljavanja, Elizabeth je

te večeri poslala poruku Ianu da namjerava prenoćiti na Havenhurstu
kako bi mogla pregledati knjige. Sutradan, u srijedu, otišla je u London
spremivši nakit u baršunastu vrećicu koju je skrila pod ogrtač. Sve je bilo
ondje, pa čak i njezin zaručnički prsten. Pažljivo se pridržavajući uputa da
ju nitko ne smije prepoznati, rekla je Aaronu da je doveze do Ulice Bond,
gdje je unajmila kočiju koja ju je odvezla do prve zlatarnice koju je vidjela
u četvrti gdje ju vjerojatno nitko neće prepoznati.
Zlatar je bio zadivljen njezinom ponudom. Zapravo, ostao je bez riječi.
- Dragi kameni su iznimno vrijedni, gospođo...
- Roberts - rekla je Elizabeth u trenutku nadahnuća. Sada kada više
ništa nije bilo bitno, bilo je lako lagati i pretvarati se.
Od iznosa koji joj je ponudio za smaragde prvi put je osjetila neki
osjećaj, ali to je bilo tek blago razočaranje. - Oni su vrijedni barem
dvadeset puta više.
- Zapravo i trideset, ali ja nemam klijentelu koja može platiti takvu
astronomsku cijenu. Moram ih prodati za onoliko koliko moji kupci mogu
platiti. - Elizabeth je otupjelo kimnula, a kako joj je duša bila mrtva, nije se
mogla cjenkati, istaknuti mu da bi ih on mogao zlataru u Ulici Bond
prodati za deset puta više. - Ovdje nemam toliko novaca. Morat ćete otići u
moju banku.
Dva sata poslije Elizabeth je izašla iz te banke noseći u velikoj vreći i
torbici čitavo bogatstvo u novčanicama.
 Prije nego što je otišla u London, poslala je poruku Ianu da namjerava
prenoćiti u kući u Ulici Promenade, a kao izliku je, navela želju za
kupovanjem i posjećivanjem slugu. To je bila jadna izlika, ali Elizabeth više
nije mogla racionalno razmišljati. Automatski je slijedila Robertove upute;
nije odstupala od njih niti je improvizirala, jer nije ništa osjećala. Osjećala
se kao osoba koja je već umrla, ali čije tijelo se poput zloduha kretalo po
ovomu svijetu.
Sjedila je sama u svojoj spavaćoj sobi u Ulici Promenade i
bezizražajno kroz prozor zurila u gustu noć, dokono stišćući prste na
krilu. Pomislila je kako bi trebala poslati Alex poruku da se pozdravi s
njom. To je bila njezina prva pomisao na budućnost u gotovo dva dana. No
kad je počela misliti, požalila je zbog toga. Čim je zaključila da ne može
riskirati pisanjem Alexandri, počele su ju mučiti misli o jedinoj preostaloj
muci koja ju je čekala: još se morala vidjeti s Ianom; nije ga mogla
izbjegavati još dva dana, a da ne pobudi njegovu sumnju. Ili je ipak mogla?,
bespomoćno se pitala. Pristao je na to da ona živi svojim životom i ona je
povremeno znala prespavati na Havenhurstu otkako su se vjenčali.
Naravno, razlog je bio loše vrijeme, a ne hir.
Zora je već rasvijetlila nebo kad je zaspala u stolici.
Kad je Elizabethina kočija sutradan stigla na Havenhurst, Elizabeth je
djelomično očekivala da će vidjeti Ianovu kočiju na prilazu, ali sve je
izgledalo normalno i mirno. Ianovim novcem unajmljeni su novi sluge koji
su sada hodali Havenhurstom, konjušari su izveli konja iz konjušnice,
vrtlari su gnojili uspavane cvjetne gredice. Normalno i mirno, pomislila je
pomalo histerično kad je Bentner otvorio vrata. - Gdje ste bili, gospođice? -
pitao je, zabrinuto gledajući njezino blijedo lice. - Markiz je poslao poruku
da želi da se vratite kući.
Elizabeth je to trebala očekivati, ali nije. - Ne znam zašto bih se
morala vratiti, Bentneru - rekla je napetim glasom koji je trebao
odražavati uzrujanost. - Izgleda da je moj muž zaboravio da smo sklopili
nagodbu kad smo se vjenčali.
Bentner, koji je i dalje prezirao Iana zbog toga kako se prije odnosio
prema njegovoj gospodarici, a pogotovo zbog toga što ga je napao onog
dana kad je na silu ušao u kuću u Ulici Promenade, nije mogao pronaći
razloga zašto da sada brani markiza. Umjesto toga, hodao je hodnikom za
Elizabeth i krišom zabrinuto pogledavao njezino lice. - Ne izgledate dobro,
gospođice Elizabeth - rekao je. - Da kažem Winstonu da vam napravi fini,
vrući čaj i one ukusne kekse?
Elizabeth je odmahnula glavom i otišla u knjižnicu, gdje je sjela za svoj
radni stol i sastavila, kako se nadala, pristojnu poruku, u kojoj obavještava
svojega supruga da večeras namjerava ostati na Havenhurstu kako bi
dovršila posao s računovodstvenim knjigama. Ubrzo nakon toga sluga je
otišao s porukom, a ona mu je naredila da put kočijom mora trajati sedam
sati. Nipošto nije htjela da Ian ode iz njihove, odnosno njegove kuće i
upadne joj ujutro ovdje, ili još gore, večeras.
Nakon što je sluga otišao, Elizabethini živci koji kao da su obamrli
sada su osvetoljubivo oživjeli. Klatno na zidnom satu u hodniku počelo se
zloslutno brže njihati, a ona je kao kroz maglu počela zamišljati jezive
događaje. Spavaj, rekla si je; morala je spavati. Mašta joj je bila tako bujna
zato što je bila neispavana.
Sutra će se morati suočiti s njim, ali samo na nekoliko sati...

Elizabeth se preplašeno probudila kad su se pred zoru vrata njezine

spavaće sobe naglo otvorila, a Ian je ušao u mračnu sobu. - Hoćeš li ti prva
ili da ja? - napeto je pitao i stao pokraj kreveta.
- Kako to misliš? - pitala je drhtavim glasom.
- Mislim - rekao je - da ćeš mi ili ti prva reći zašto ti je, pobogu, moje
društvo iznenada postalo odbojno ili ću ja tebi prvi reći kako se osjećam
kad ne znam gdje si i zašto želiš biti ondje!
- Obje večeri sam ti poslala poruku.
- Oba puta si poslala prokletu poruku koja je stigla dugo nakon što je
pala noć i u porukama si me obavijestila da želiš spavati negdje drugdje, a
ja želim znati zašto!
On je dao tući ljudi kao da su životinje, podsjetila se.
- Prestani vikati na mene - drhtavim je glasom rekla Elizabeth i ustala
iz kreveta, vukući za sobom prekrivač da se sakrije od njega.
On se zlokobno namrštio. - Elizabeth? - pitao je i ispružio ruku prema
njoj.
- Ne diraj me! - povikala je.
S vrata se začuo Bentnerov glas. - Nešto nije u redu, miledi? - pitao je i
hrabro pogledao Iana.
- Gubi se odavde i zatvori ta prokleta vrata za sobom! - bijesno je
povikao Ian.
- Ostavi ih otvorena - nervozno je rekla Elizabeth, a hrabri batler
učinio je ono što mu je ona rekla.
U šest dugačkih koraka Ian je došao do vrata i tako ih snažno zatvorio
da su se ona zatresla, a Elizabeth se počela tresti od straha. Kad se
okrenuo da se vrati Elizabeth, ona je pokušala uzmaknuti, ali se
spotaknula na prekrivač pa je morala ostati tamo gdje je bila.
 Ian je vidio strah u njezinim očima te se zaustavio par centimetara
ispred nje. Podigao je ruku, a ona se trgnula, no on je stavio ruku na njezin
obraz. - Draga, što ti je? - pitao je. Zbog njegovog glasa htjela mu je pasti
pred noge i rasplakati se, zbog tog prekrasnog baritona, ali i zbog
njegovog lica: tog markatnog, lijepog lica koje je obožavala. Željela ga je
zamoliti da joj kaže da su Robert i Wordsworth lagali, da su to sve laži. -
Moj život ovisi o tome, Elizabeth. Kao i tvoj. Nemoj nas iznevjeriti - molio ju
je Robert. No u tom trenutku slabosti čak je htjela ispričati Ianu sve što
zna, pa makar ju i ubio ako to želi; radije je htjela umrijeti nego mučiti se
znajući da je njihov život bio laž; nije htjela živjeti bez njega.
- Jesi li bolesna? - pitao je mršteći se dok je pomno proučavao njezino
lice.
Prihvativši izliku koju joj je nudio, brzo je kimnula. - Da, ne osjećam se
dobro.
- Jesi li zato išla u London? K liječniku?
Pomalo je mahnito kimnula, a užasnula se kad se on počeo smiješiti:
bio je to onaj lijeni, nježni osmijeh koji ju je uvijek raznježio.
- Jesi li trudna, draga? Zato se ponašaš tako čudno? - Elizabeth je
šutjela, razmišljajući o tome je li. pametnije da kaže da ili ne te je zaključila
da bi trebala reći ”ne”. Išao bi za njom na kraj svijeta kad bi mislio da nosi
njegovo dijete.
- Ne! Doktor je rekao da... Da su u pitanju živci!
- Previše radiš - rekao je Ian, izgledajući kao zabrinuti, odani muž. -
Trebaš se više odmarati.
Elizabeth ovo nije mogla podnijeti: ni tu njegovu lažnu nježnost ni
njegovu brigu, a ni sjećanje na Robertova izbičevana leđa.
- Idem sada spavati - rekla je prigušenim glasom. - Sama - dodala je, a
on je problijedio, kao da ga je ošamarila.
Otkako je odrastao, Ian se jednako oslanjao na svoju intuiciju kao i na
razum i u tom trenutku nije mogao povjerovati u objašnjenje koje su oboje
ponudili. Njegova žena nije ga htjela u svojemu krevetu; gadio joj se
njegov dodir; nije je bilo dvije noći zaredom i što je bilo najzabrinjavajuće:
na blijedom licu vidjeli su joj se krivnja i strah.
- Znaš li što muškarac misli - pitao ju je mirnim glasom koji nije bio u
skladu s boli koja je strujala njime - kada mu žena ne dolazi kući noću i
kada ga ne želi u svojemu krevetu kada se vrati?
Elizabeth je odmahnula glavom.
- Misli - ravnodušno je rekao Ian - da je možda netko drugi zauzeo
njegovo mjesto.
Blijedi obrazi su joj se od bijesa zarumenjeli.
 - Zarumenila si se, draga - rekao je strašnim glasom.
- Bijesna sam! - uzvratila mu je, na trenutak zaboravivši da ima posla
s luđakom.
Njegov zatečeni pogled gotovo je istog trenutka zamijenilo olakšanje,
a potom zbunjenost. - Ispričavam se, Elizabeth.
- Hoćeš li molim te izaći odavde! - bijesno je planula Elizabeth.
- Idi i ostavi me da se odmorim. Rekla sam ti da sam umorna. I ne
vidim zašto bi ti trebao biti uzrujan! Sklopili smo nagodbu prije nego što
smo se vjenčali i dao si mi pravo da nesmetano vodim svoj život, a ti me
ispituješ kao da smo na policiji! - Glas joj se slomio, a nakon što ju je on još
jednom pogledao kroz skupljene oči, otišao je iz sobe.
Otupjela od osjećaja olakšanja i boli, Elizabeth se ponovno zavukla u
krevet i pokrila se do brade, ali čak ni ta luksuzna toplina nije mogla
odagnati nalete hladnoće i potom vrućice koji su joj strujali tijelom.
Nekoliko minuta poslije vidjela je neku sjenu pokraj svojega kreveta i
gotovo je užasnuto zavrištala prije nego što je shvatila da je to Ian, koji je
tiho ušao kroz vrata susjedne sobe.
Budući da je naglas uzdahnula kad ga je vidjela, nije imalo smisla
pretvarati se da spava. Bez riječi je sjeo pokraj nje, a ona je shvatila da u
ruci drži čašu. Stavio ju je na noćni ormarić, a onda je namjestio jastuke da
se Elizabeth nasloni na njih. Ona nije imala izbora te je morala sjesti i
nasloniti se na njih. - Popij ovo - naredio joj je smirenim tonom.
- Što je to? - sumnjičavo je pitala.
- Konjak. Pomoći će ti da zaspiš.
Gledao ju je dok ga je pila, a kad je ponovno progovorio, u glasu mu se
čuo nježan smiješak. - Budući da smo isključili postojanje drugog
muškarca, pretpostavljam da je nešto pošlo krivo na Havenhurstu. Je li u
tome stvar?
Elizabeth se uhvatila za tu izliku kao da je mana s neba. - Da - šapnula
je i mahnito kimnula.
Nagnuo se i poljubio je u čelo te je šaljivo rekao: - Da pogodim:
saznala si da ti je mlinar previše naplatio? - Elizabeth je mislila da će
umrijeti od slatke muke kad ju je nastavio nježno zadirkivati zbog njezine
štedljivosti. - Nije mlinar? Onda je sigurno pekar, a on ti je odbio dati
popust jer si htjela kupiti dva kruha umjesto jednog.
Suze su joj navrle na oči, opasno blizu da se proliju iz njih, a Ian ih je
vidio. - Tako je loše? - šalio se, gledajući sumnjiv sjaj u njezinim očima. -
Onda si sigurno potrošila sav džeparac. - Kad nije odgovorila na njegovo
šaljivo ispitivanje, Ian se utješno nasmiješio i rekao: - Što god da je, sutra
ćemo to riješiti.
 To je zvučalo kao da on namjerava ostati, a to je prenulo Elizabeth iz
njezinog nijemog očaja te je prigušenim glasom rekla: - Ne, problem je u...
Zidarima... Koštaju mnogo više nego... Nego što sam očekivala. Potrošila
sam dio osobnog džeparca na njih uz kredit koji si mi dodijelio za
Havenhurst.
- Aha, znači problem je u zidarima - nasmijao se. - Svakako ih moraš
nadgledati. Završit ćeš na prosjačkom štapu ako ne budeš pratila koliko
maltera troše. Morat ću porazgovarati s njima ujutro.
- Ne! - povikala je i mahnito počela izmišljati. - To me samo uzrujalo.
Nisam htjela da se ti miješaš. Htjela sam sama sve riješiti. Sada sam sve
riješila, ali to me iscrpilo. Zato sam išla doktoru, da vidim zašto sam tako
umorna. Rekao je... Rekao je da je sa mnom sve u redu. Prekosutra ću se
vratiti na Montmayne. Nemoj me čekati ovdje. Znam koliko trenutačno
imaš posla. Molim te - očajno ga je preklinjala - dopusti mi da sama to
obavim. Molim te!
Ian se uspravio i odmahnuo glavom u zbunjenoj nevjerici. - Dao bih
život za tvoj osmijeh, Elizabeth. Ne moraš me ni zašto moliti. No, ne želim
da trošiš osobni džeparac za ovo mjesto. Ako to budeš radila - zadirkivao
ju je - možda ću ti ga morati ukinuti. - No onda je ozbiljnije rekao: -
Slobodno mi reci ako ti treba još novca za Havenhurst, ali džeparac je
namijenjen za tvoju osobnu potrošnju. Popij konjak - nježno joj je naredio,
a kad je to učinila, ponovno ju je poljubio u čelo. - Ostani ovdje koliko
moraš. Imam posla u Devonu, što sam odgađao jer te nisam htio ostaviti.
Ići ću onamo i u utorak se vratiti u London. Hoćeš li mi se radije pridružiti
ondje, nego na Montmayneu? Elizabeth je kimnula.
- Još samo nešto - dovršio je, proučavajući njezino blijedo i napeto
lice. - Daješ li mi svoju riječ da doktor nije otkrio nešto zbog čega bismo
trebali biti zabrinuti?
- Da - rekla je Elizabeth - dajem ti svoju riječ da nije.
Gledala ga je kako odlazi u svoju spavaću sobu. Čim su se njegova
vrata zatvorila, Elizabeth se okrenula i zabila glavu u jastuke. Plakala je
dok nije mislila da sigurno nema više suza, no onda je počela plakati još
jače.
Vrata koja su gledala na hodnik lagano su se otvorila i Berta je zavirila
u sobu, a onda je brzo zatvorila vrata. Okrenula se prema Bentneru, koji je
tražio njezin savjet kad mu je Ian zatvorio vrata pred nosom i napao
Elizabeth, te je očajno rekla: - Plače kao da joj se srce slama, ali on više nije
ondje.
- Trebalo bi ga streljati! - rekao je Bentner s oštrim prezirom. Berta je
plašljivo kimnula i čvršće stegnula kućni ogrtač. - On je svakako
zastrašujući čovjek, gospodine Bentneru.
 33.

Kad Elizabeth do utorka navečer nije došla u gradsku kuću u Ulici Upper
Brook, sve bojazni koje je Ian pokušavao prigušiti dvostruko su se vratile.
U jedanaest sati navečer poslao je dvojicu slugu na Havenhurst da pitaju
znaju li gdje je Elizabeth, a još dvojicu je poslao na Montmayne da vide je li
ona možda ondje.
U deset i trideset sutradan ujutro obaviješten je da su sluge na
Havenhurstu mislili da je ona otišla na Montmayne prije pet dana, dok su
njegovi sluge mislili da je ona cijelo vrijeme na Havenhurstu. Elizabeth je
nestala prije pet dana, a nitko to nije smatrao zabrinjavajućim.
U trinaest sati toga dana Ian se sastao s načelnikom londonske
policije, a do šesnaest sati je angažirao tim od stotinu privatnih istražitelja
da ju pronađu. Nije im mogao mnogo toga reći. Svi su jedino znali da je
Elizabeth nestala s Havenhursta, gdje je posljednji put viđena one noći s
njim; da navodno sa sobom nije ponijela ništa, osim odjeće koju je imala
na sebi, a nitko nije znao zapravo u kakvoj je odjeći otišla.
Ian je znao još nešto, ali nije bio spreman to otkriti dok ne bude
neophodno, i to je bio jedini razloga zbog kojega je htio da njezin nestanak
bude tajna: znao je da se njegova žena one posljednje noći kad je bila s
njim bojala nečega ili nekoga. Ianu je jedino palo na pamet da ju je netko
ucjenjivao, ali ucjenjivači nisu otimali svoje žrtve, a on nikako nije mogao
zamisliti što je Elizabeth u tom svom mladom, nevinom životu mogla
učiniti da privuče nekog ucjenjivača. Izuzevši ucjenu kao motiv, nijedan
kriminalac ne bi bio toliko lud da otme markizu i navuče si za vrat cijeli
engleski pravni sustav.
Osim svega toga, nije mogao podnijeti pomisao na još jednu preostalu
mogućnost. Nije htio ni pomisliti da je možda pobjegla s nekim
nepoznatim ljubavnikom. Ali kako se sat pretvorio u dan, a dan u noć, bilo
mu je sve teže odagnati tu ružnu, mučnu pomisao. Tumarao je oko kuće,
stajao u njezinoj sobi da joj bude bliže i onda je pio. Pio je da ublaži bol
koju je osjećao zbog njezinog gubitka i nepoznati strah koji je bujao u
njemu.
Šestog dana novinari su saznali za istragu o nestanku ledi Elizabeth
Thornton, a te novosti pojavile su se na naslovnici ”Timesa” i ”Gazettea”,
zajedno sa zapanjujućim nagađanjima koja su spominjala otmicu, ucjenu, a
čak i naznaku da je markiza od Kensingtona možda odlučila otići ”zbog
nepoznatih razloga”.
 Nakon toga, čak ni zajednička moć obitelji Thornton i Townsende nije
mogla spriječiti novinare da ne objave svaku istinitu riječ, svaku
pretpostavku ili pak bezočnu laž koju su mogli izmisliti. Kao da su znali i
svaku informaciju do koje je došla policija i Ianovi istražitelji. Ispitivali su
sluge u svim Ianovim kućama i na Havenhurstu, a njihove izjave ”citirali”
su u tisku koji je sve pratio. Nezasitna javnost hranila se pojedinostima iz
Ianovog i Elizabethinog privatnog života kao stočnom hranom.
Zapravo, Ian je iz članka u ”Timesu” i saznao da je on sada
osumnjičen. Prema ”Timesu”, batler iz Havenhursta navodno je svjedočio
svađi između lorda i ledi Thornton one iste večeri kada je ledi Thornton
posljednji put viđena. Batler je rekao da je povod svađi bio okrutan napad
lorda Thorntona na karakter ledi Thornton po pitanju ”nekih stvari koje je
bolje ne spominjati”.
U novinama je pisalo da se sluškinja ledi Thornton slomila i plakala
dok je prepričavala kako je zavirila u sobu svoje gospodarice i vidjela da
ona ”plače kao da joj se srce slama”. Sluškinja je također rekla da je u sobi
bio mrak i da nije mogla vidjeti je li njezina gospodarica bila fizički
zlostavljana, ali da ”ne može reći da to nije nemoguće”.
Samo je jedan sluga s Havenhursta dao iskaz koji me nije inkriminirao
Iana, a kad ga je Ian pročitao, to ga je razljutilo više nego bilo što drugo što
je mogao pročitati o sebi: četiri dana prije nego što je nestala ledi
Thornton, novi vrtlar po imenu William Stokey vidio je njezino
gospodstvo kako iz stražnjeg dijela kuće u sumrak odlazi u sjenicu i
Stokey je krenuo za njom kako bi ju pitao nešto u vezi gnojiva koje je
stavljao u cvjetne gredice. No, nije joj prišao jer je vidio da ona grli
”muškarca koji joj nije suprug”.
U novinama je odmah pisalo da je nevjera mogla natjerati muža da
napravi nešto više od prekoravanja, da ga je nevjera mogla natjerati da se
pobrine za njezin nestanak... I to vječni.
Vlasti još nisu bile sklone povjerovati tome da je Ian ubio svoju
suprugu zbog toga što se ona navodno u sjenici sastala s nekim
nepoznatim muškarcem, što je mogao biti njegov jedini motiv.
No, krajem drugom tjedna, svjedok koji je izbivao iz Engleske pročitao
je novine te se odmah razbjesnio kad je saznao da je ledi Thornton
zagonetno nestala. Svjedočenje gospodina Wordswortha, privatnog
istražitelja ledi Thornton, bilo je tako osuđujuće i zapanjujuće da ga je
morao dati u najstrožoj tajnosti, pa čak ni tisak nije mogao otkriti o čemu
je riječ.
Sutradan je ”Times” objavio najšokantnije i najuzbudljivije vijesti do
tada: Ian Thornton, markiza od Kensingtona, iz svoje kuće u Londonu
odvedeli su na službeno ispitivanje kako bi se otkrila njegova uloga u
nestanku njegove supruge.
Iako protiv Iana nisu službeno podignuli optužnicu zbog njezinog
nestanka, niti su ga pritvorili dok traje istraga, naredili su mu je da ne
napušta London dok se iza zatvorenih vrata ne sastane sudsko vijeće koje
će odlučiti postoji li dovoljno dokaza da mu se sudi bilo za nestanak
njegove supruge ili za njegovu ulogu u nestanku njezinog brata prije dvije
godine, o čemu je govorio Wordsworth.
- To se neće dogoditi, Iane - rekao je Jordan Townsende one večeri
kad je Ian pušten iz pritvora uz pismenu obavezu. Koračajući amo-tamo
po Ianovom dnevnom boravku, ponovno je rekao: - To se neće dogoditi.
- Hoće - ravnodušno je rekao Ian. U tim riječima nije se čula
zabrinutost; ona mu je čak iščeznula i iz pogleda. Ian je prije nekoliko
dana prestao mariti za istragu. Elizabeth više nije bilo; nitko nije poslao
nikakvo potraživanje za otkupninom i nije postojao nijedan razlog zbog
kojega bi on mogao vjerovati da ju je netko odveo protiv njezine volje.
Budući da je Ian prokleto dobro znao da ju nije ubio niti dao da ju otmu,
jedini preostali zaključak bio je taj da ga je Elizabeth ostavila zbog nekog
drugog.
Vlasti su se još uvijek kolebale oko drugog muškarca s kojim se
navodno sastala u sjenici jer se pokazalo da vrtlar ima vrlo slab vid, a čak
je i on priznao da su ”na prigušenom svjetlu oko nje to mogle biti i grane
drveta, a ne muške ruke”. No Ian nije sumnjao u to. Jedino je imalo smisla
to da je u pitanju ljubavnik; on je čak posumnjao u to noć prije nego što je
ona nestala. Nije ga željela u svojemu krevetu; da ju je mučilo bilo što
drugo te večeri, potražila bi zaštitu u njegovu naručju, čak i da mu nije
htjela povjeriti o čemu je riječ. Ali on je bio zadnje što je tada htjela.
Ne, zapravo tada nije sumnjao u to, jer bi ga to boljelo više nego što je
tada mogao podnijeti. No sada ne samo da je sumnjao u to, nego je bio
siguran, a bol koju je osjećao bila je jača nego išta što je ikada osjećao.
- Kažem ti da nećeš ići na suđenje - ponovio je Jordan. - Zar stvarno
mislite da hoće? - pitao je i pogledao prvo Duncana, a potom vojvodu od
Stanhopea, koji su sjedili u dnevnom boravku. Obojica su bolnim,
omamljenim očima pogledali Jordana i odmahnuli glavom trudeći se da
djeluju odlučno, a onda su ponovno spustili pogled.
Prema engleskom zakonu, Ian je imao pravo na suđenje pred drugim
lordovima, što je značilo da mu se moglo suditi jedino u Gornjem domu
engleskog parlamenta, a Jordan se slijepo uhvatio za to.
- Nisi prvi muškarac čija se žena naljutila i nakratko nestala kako bi te
dovela u red - nastavio je Jordan, očajno pokušavajući prikazati cijelu
situaciju kao da se Elizabeth negdje duri, ne znajući da je ugled njezinog
supruga uništen i da će mu život biti ugrožen. - Neće sazvati cijeli prokleti
Gornji dom samo da bi sudili izmučenom mužu čija je žena otišla - silovito
je nastavio. - Kvragu, polovica lordova iz Gornjeg doma ne može svladati
svoje žene. Zašto bi ti trebao biti drukčiji?
Alexandra ga je pogledala, a u očima su joj se vidjeli očaj i nevjerica.
Kao i Ian, i ona je znala da Elizabeth nije otišla jer se nadurila. No, za
razliku od Iana, ona nije mogla vjerovati da je njezina prijateljica pobjegla
s ljubavnikom.
Na vratima se pojavio Ianov batler noseći zapečaćeno pismo, koje je
predao Jordanu. - Tko zna? - Jordan se pokušao našaliti dok ga je otvarao. -
Možda je ovo od Elizabeth; sigurno me u poruci moli da posredujem prije
nego što se usudi pojaviti ti se pred očima.
Osmijeh mu je naglo nestao s lica.
- Što je bilo? - povikala je Alex kad je vidjela njegov oronuli izraz lica.
Jordan je zgužvao poziv, te se okrenuo prema Ianu i pogledao ga s
ljutitim žaljenjem. - Sazivaju Gornji dom.
- Dobro je znati - rekao je Ian s hladnom ravnodušnošću kad je
odgurnuo stolicu i krenuo prema radnoj sobi - da ću ondje imati jednog
prijatelja i jednog rođaka.
Kad je otišao, Jordan je nastavio koračati po sobi. - To je sve hrpa
neistinih pretpostavki i uvreda. To je sve. Dvoboj s Elizabethinim bratom i
sve ostalo. Nestanak njezinog brata može se lako objasniti.
- Prilično je lako objasniti jedan nestanak - rekao je vojvoda od
Stanhopea. - No bojim se da su dva nestanka u istoj obitelji druga priča.
Rastrgat će ga ako si nekako ne pomogne.
- Činimo sve što možemo - uvjeravao ga je Jordan. - Naši istražitelji
sve pretražuju ne bi li pronašli Elizabethin trag. Policija misli da su našli
krivca u Ianu i ne vjeruju da je Elizabeth otišla svojom voljom.
Alexandra je ustala da ode i odano rekla: - Ako je otišla svojom
voljom, sigurno ima odlično objašnjenje za to, a ne da se duri poput prave
žene, kao što vi svi muškarci očito želite vjerovati.
Kad su Townsendeovi otišli, vojvoda je umorno naslonio glavu na
naslon stolice i pitao Duncana: - Kakvo bi ona to ”odlično” objašnjenje
mogla imati?
- To neće biti bitno - promuklim je glasom rekao Duncan. - Ianu to
neće biti bitno. Ako ga ne uvjeri da ju je netko oteo na silu, za njega će biti
mrtva.
- Nemoj to govoriti! - pobunio se Edward. - Ian ju voli, poslušat će ju.
- Ja ga poznajem bolje od tebe, Edwarde - odgovorio mu je Duncan,
prisjetivši se Ianovih postupaka nakon smrti svojih roditelja. - Nikada joj
neće dati još jednu priliku da ga povrijedi. Ako ga je svjesno osramotila,
ako je izdala njegovo povjerenje, za njega je mrtva. A on već vjeruje u to da
je učinila oboje. Prati mu izraz lica: na njemu se ne vidi nikakva reakcija
pri spomenu njezinog imena. On već ubija svu ljubav koju je osjećao
prema njoj.
- Ne možeš samo tako nekoga izbaciti iz svojega srca. Vjeruj mi, ja to
znam.
- Ian to može - usprotivio se Duncan. - On će to učiniti tako da mu se
ona više nikada ne može približiti. - Kad se vojvoda u nevjerici namrštio,
rekao je: - Da ti ispričam priču koju sam ne tako davno ispričao Elizabeth
kad me ispitivala o nekim Ianovim crtežima u Škotskoj. To je priča o smrti
njegovih roditelja i labradoru kojega je imao...
Kad je Duncan završio priču, dva muškarca sjedila su u turobnoj tišini
dok je sat otkucavao jedanaest. Obojica su zurila u sat i osluškivala...
Čekala neizbježan zvuk alke na vratima... I bojala ga se. Nisu morali dugo
čekati. U jedanaest i petnaest, stigla su dva muškarca koja su im priopćila
da je protiv Iana Thorntona, markiza od Kensingtona, podignuta
optužnica za ubojstvo njegove žene i njezinog polubrata, gospodina
Roberta Camerona. Rečeno mu je da se pripremi za suđenje u Gornjem
domu, koje će se održati za četiri tjedna. S obzirom na njegovu titulu, do
suđenja neće morati biti u pritvoru, ali čuvari će biti smješteni pred
njegovu kuću te je upozoren da će biti pod stalnim nadzorom dok se bude
kretao gradom. Određena mu je jamčevina u iznosu od sto tisuća funti.
 34.

Helmshead je bilo uspavano seoce koje je gledalo na žarko plavi zaljev

gdje su brodovi povremeno pristajali, navigirajući između desetaka
manjih ribarskih brodica kojima je bila prošarana luka. Ponekad su
pomorci došli na obalu u nadi da će naći neku prostitutku ili da će nešto
popiti, no ponovno bi isplovili zajedno s jutarnjim strujama, podsjećajući
se da sljedeći put ne moraju silaziti s broda kada ovdje pristanu. U
Helmsheadu nije bilo bordela niti gostionica prikladnih za pomorce, niti
prostitutki koje bi im se prodavale.
To je bila zajednica različitih obitelji, zajednica umornih ribara s
rukama čvrstim poput užadi i mreža koje su izvlačili svaki dan; žena koje
su nosile prati rublje na zajednički izvor, gdje su ogovarale druge dok su
crvenim rukama trljale lužnati sapun po odjeći izblijedjeloj na suncu; male
djece koja su se igrala hvatača i pasa mješanaca koji su oduševljeno lajali
dok su se djeca hvatala. Lica ljudi bila su osunčana i izmorena i snažna, s
borama urezanim od starosti i škiljenja. U Helmsheadu nije bilo
elegantnih, nakićenih dama, kao ni lijepo odjevenih kavalira koji su nudili
ruku kako bi se na njih položila ruka u rukavici; ovdje su bile samo žene
koje su kući nosile teške košare s mokrom odjećom i grubi ribari koji su ih
preuzimali i uz smiješak stavljali težak teret na svoja mišićava ramena.
Dok je stajala na travnatom grebenu u blizini centra sela, Elizabeth se
naslonila na drvo koje se nalazilo iza nje. Gutnula je slinu koja joj se stalno
nakupljala od boli koju je već četiri tjedna osjećala u grlu i u prsima te je
okrenula glavu u drugom smjeru i pogledala u strmu liticu koja se uzdizala
nad svjetlucavim zaljevom. Na stijeni se nalazilo kvrgavo drveće, koje je
bilo izobličeno zbog njihove cjeloživotne bitke s vremenom: to je drveće
bilo iskrivljeno i ružno, a opet nevjerojatno lijepo u raskošnom jesenskom
crveno-zlatnom ruhu.
Zažmirila je da ne vidi taj prizor; ljepota ju je podsjećala na Iana.
Markantnost ju je podsjećala na Iana. Raskoš ju je podsjećala na Iana.
Iskrivljene stvari su je podsjećale na Iana...
Duboko i drhtavo udahnuvši, ponovno je otvorila oči. Hrapava kora
drveta urezala joj se u leđa i u ramena, ali nije se odmaknula; bol joj je
dokazivala da je još uvijek živa. Osim boli, nije osjećala ništa. Samo
prazninu. Prazninu i tugu. I čula je zvuk Ianovog promuklog glasa kako joj
šapuće nježne riječi dok vode ljubav i kako ju zadirkuje.
Čula je zvuk njegovog glasa... I vidjela je Robertova izbičevana leđa.
 - Gdje je on? - pitao je Jordan Ianovog batiera u Londonu, a kad je
sluga odgovorio, on je brzo prošao pokraj njega, hitro koračajući prema
radnoj sobi. - Iane, imam novosti.
Čekao je da Ian dovrši diktiranje memoranduma, otpusti tajnika i
onda napokon obrati pozornost na njega. - Pobogu, daj već prestani s tim!
- povikao je Jordan.
- S čim da prestanem? - pitao je Ian i naslonio se na stolicu. Jordan ga
je gledao s bespomoćnom ljutnjom, ne znajući zašto ga je toliko
uznemiravalo Ianovo držanje. Rukavi Ianove košulje bili su zasukani, bio
je svježe obrijan, a osim što je naglo smršavio, izgledao je kao muškarac
koji je svoj prilično zadovoljavajući život držao pod kontrolom. - Prestani
se ponašati kao... Kao da je sve normalno!
- Kako bi ti htio da se ponašam? - pitao ga je, ustao i prišao pladnju s
pićem. Natočio je viski u dvije čaše te je jednu dao Jordanu. - Ako čekaš da
se počnem žaliti i plakati, gubiš vrijeme.
- Ne, trenutačno mi je drago što se nisi prepustio muškom načinu
histeriziranja. Kao što sam rekao, imam novosti i iako ti one neće biti
ugodne s osobnog stajališta, to su najbolje moguće vijesti za suđenje koje
te čeka sljedeći tjedan. Iane - nelagodno je rekao - naši istražitelji,
odnosno tvoji, napokon su ušli u trag Elizabeth.
Ianov glas je bio hladan, a izraz lica ravnodušan. - Gdje je?
- To još ne znamo, ali znamo da je viđena kako putuje u društvu nekog
muškarca na cesti Bernam dvije večeri nakon što je nestala. Stali su u
prenoćištu dvadeset četiri kilometra sjeverno od Listera. Oni su - oklijevao
je i brzo izbacio dah - putovali kao muž i žena, Iane.
Osim što je neprimjetno stisnuo čašu s viskijem, Ian nije pokazao
nikakve emocije kad je čuo ove zapanjujuće vijesti i shvatio njihove bolne i
neugodne implikacije. - Ima još vijesti koje su nam jednako dobre, hoću
reći jednako vrijedne.
Ian je ispio sadržaj svoje čaše i rekao s ledenom konačnošću: - Ne
vidim kako bi neke vijesti mogle biti bolje. Sada je dokazala da ju nisam
ubio i istovremeno mi je dala nepobitne dokaze na temelju kojih mogu
zatražiti razvod.
Trudeći se da ne pokaže suosjećanje koje bi Ian samo prezirao, Jordan
ga je gledao kako se vraća za radni stol, te je odlučno nastavio: - Tužitelj će
možda pokušati dokazati da je njezin suputnik otmičar kojeg si ti platio.
Sljedeća vijest bi mogla pomoći da se svi na tvojemu suđenju uvjere da se
unaprijed pripremala ostaviti te.
Ian ga je gledao u ravnodušnoj tišini, a Jordan mu je pojasnio: -
Prodala je svoj nakit zlataru u Ulici Fletcher četiri dana prije nego što je
nestala. Zlatar je rekao da prije nije htio ništa govoriti jer je ledi
Kensington, koja se njemu predstavila kao gospođa Roberts, djelovala vrlo
uplašeno. Rekao je da ju nije htio odati ako je možda pobjegla od tebe iz
nekog dobrog razloga.
- On nije htio ostati bez zarade od dragog kamenja u slučaju da nisu
bili njezini - proturječio mu je Ian sa smirenim cinizmom. - Budući da u
novinama nije pisalo da su ukradeni ili nestali, pretpostavio je da nema
opasnosti da kaže to što ima.
- Vjerojatno. Ali bit je u tome da nećeš biti osuđen za tu neistinitu
optužbu da si ju ubio. Budući da je sada očito da je ona ”nestala” svojom
voljom, jednako je važno da situacija neće izgledati tako loše kad ti budu
sudili za njezinog brata...
Ian je uzeo pero i jedan ugovor s hrpe papira koji su bili na njegovom
stolu, a Jordan je dovršio: - Istražitelji nisu otkrili da nakita nema jer je
osoblje iz Havenhursta mislilo da je nakit na sigurnom u tvojoj kući, a tvoji
sluge mislili su da je nakit u Londonu.
- Jasno mi je kako je došlo do nesporazuma - rekao je Ian bez ikakvog
zanimanja. - Ali vrlo je vjerojatno da to tužiteljima neće biti bitno. Ustrajat
će u tome da sam platio varalicama da prodaju ‘nakit i putuju zajedno i
tom argumentu će svi vjerovati. Dakle, želiš li nastaviti posao s našom
zajedničkom brodskom kompanijom ili želiš odustati od toga?
- Odustati? - pitao je Jordan, ne mogavši se nositi s Ianovim okrutnim
pomanjkanjem emocija.
- U ovom trenutku uništenje moj ugled poštene i čestite osobe. Ako se
tvoji prijatelji žele povući iz posla, ja ću to shvatiti.
- Već su se povukli - nevoljko je priznao Jordan. - Ja ostajem uz tebe.
- Dobro da su se povukli - odgovorio je Ian, uzeo ugovore i počeo
križati imena ostalih. - Na kraju će više novca ostati nama.
- Iane - rekao je Jordan tihim, pažljivim glasom - dovodiš me u
iskušenje da te udarim, tek toliko da vidim hoćeš li se trgnuti. Dosta mi je
tvoje ravnodušnosti spram svega što se događa. - Ian je podigao pogled sa
svojih papira i onda je Jordan vidio ono što je tražio: vibriranje mišića na
Ianovoj bradi, što je bila automatska reakcija na bijes ili na muku i Jordan
je osjetio i olakšanje i posramljenost. - Strašno mi je žao zbog te primjedbe
- tiho se ispričao. - Ako te to tješi, jako dobro znam kakav je to osjećaj kad
misliš da te žena izdala.
- Ne treba mi utjeha - otresito je rekao Ian. - Treba mi vremena.
- Da to preboliš - složio se Jordan.
- Treba mi vremena - hladno je otezao Ian - da pregledam ove papire.
 Dok je Jordan hodnikom išao prema ulaznim vratima, nije bio siguran
je li samo umislio taj sićušan znak emocija.

Elizabeth je stajala pokraj istog drveta kao i svakoga dana, dolazeći

ovamo gledati more. Svaki tren je trebao doći brod koji ide za Jamajku,
kako joj je rekao Robert. On je silno htio otići iz Engleske i nije ga zbog
toga mogla kriviti, pomislila je dok je polako išla prema rubu grebena.
Greben je ovdje naglo završavao, a stotinjak metara ispod njega nalazile su
se stijene i pijesak.
Robert im je unajmio sobu u kućici koja je pripadala gospodinu i
gospođi Hogan i sada je jako dobro jeo i debljao se od odlične kuhinje
gospođe Hogan. Kao i gotovo svi drugi stanovnici Helmsheada, i Hoganovi
su bili ljubazni ljudi koji su naporno radili, a njihovi četverogodišnji
blizanci bili su iznimno aktivni i dražesni. Elizabeth su se svi Hogani
iznimno sviđali i da je bilo na njoj, ona bi radije ostala ovdje, vječno
skrivena.
Za razliku od Roberta, ona nije htjela otići iz Engleske niti se bojala da
će ju netko pronaći. Na neki čudan način ovdje je pronašla neki otupjeli
mir: bila je dovoljno blizu Ianu da može osjetiti njegovu prisutnost, a
dovoljno daleko od njega da ju on ničime ne može povrijediti.
- To bi bilo bolan pad, gospođo - rekao je gospodina Hogan, prišao joj i
žuljevitom ju šakom uhvatio za ruku. - Sklonite se s tog grebena, može?
- Nisam znala da sam tako blizu rubu - rekla je Elizabeth, istinski
iznenađena kad je shvatila da joj vrhovi cipela ne stoje na čvrstom tlu.
- Idite u kuću malo se odmoriti. Vaš muž nam je objasnio da vam se
dogodilo nešto loše i da se ne smijeti brinuti.
Spoznaja da je Robert rekao nešto o njihovoj nevolji, osobito
Hoganovima, koji su znali da oni čekaju brod za Ameriku ili Jamajku ili
neko drugo mjesto koje on bude smatrao priklandim, prenula ju je iz
bolne omamljenosti toliko da je uspjela pitati: - Što vam je Rob... Moj muž
rekao da se dogodilo?
- Objasnio nam je da ne smijete čuti ili vidjeti nešto zbog čega biste se
mogli zabrinuti.
- Ja bih voljela vidjeti - rekla je Elizabeth kad je prešla preko praga
njihove kućice i udahnula miris kruha koji se pekao - novine!
- Pogotovo ne novine - rekao je gospodin Hogan.
- Ne postoji baš velika šansa da ću ih vidjeti - umorno je rekla
Elizabeth i odsutno se nasmiješila jednom od blizanaca, koji je dotrčao i
zagrlio je oko nogu. - Iako ne mogu zamisliti da postoji mjesto u Engleskoj
gdje novine ne dolaze ni sa zakašnjenjem.
 - Ma to vas uopće ne bi trebalo zanimati. Uvijek pišu o jednom te
istom: o ubojstvu i zločinu i politici i plesovima.
Tijekom one dvije godine kada je Elizabeth svojom krivnjom živjela u
izolaciji na Havenhurstu, rijetko je čitala novine jer bi se onda osjećala još
izoliranije od Londona i života. No sada je htjela vidjeti spominje li se
njezin nestanak i što se piše o tome. Pretpostavljala je da Hoganovi ne
znaju čitati, što nije bilo neobično, ali joj je svejedno bilo vrlo čudno što
gospodin Hogan nigdje u selu nije mogao pronaći ni stare novine.
- Zaista moram vidjeti novine - rekla je žustrije nego što je htjela, a
dečko koji ju je grlio sada je spustio ruke. - Želite li da vam pomognem,
gospođo Hogan? - pitala je Elizabeth da ublaži žustrinu svojega zahtjeva za
novinama. Gospođa Hogan bila je u sedmom mjesecu trudnoće; stalno je
radila i stalno je bila vesela.
- Nipošto, gospođo Roberts. Odmarajte za stolom, a ja ću vam donijeti
finu šalicu čaja.
- Novine mi trebaju - rekla si je Elizabeth u bradu - više nego što mi
treba čaj.
- Timmy! - zasiktala je gospođa Hogan. - Odmah da si to maknuo,
čuješ li me? Timmy - upozorila ga je, no kao i obično, veselo dijete ju je
ignoriralo. Umjesto toga, povukao je Elizabeth za haljinu kad se njegov
otac obrušio na njega i iz ruke mu uzeo nešto veliko.
- Za gospođu! - povikao je, penjući se u Elizabethino krilo. - To sam
donio gospođi!
Elizabeth je od iznenađenja gotovo ispustila dijete iz ruku. - To su
novine! - povikala je i optužujućim pogledom prvo pogledala gospodina
Hogana, a zatim gospođu Hogan, čija su se osunčana lica zarumenjela. -
Gospodine Hogan, molim vas, dajte mi da ih vidim.
- Uzrujali ste se, baš onako kako je vaš muž rekao da će biti ako vidite
novine.
- Uzrujala sam se - rekla je Elizabeth koliko je strpljivo i pristojno
mogla - zato što mi nećete dopustiti da ih vidim.
- Stare su - uzvratio joj je. - Starije od tri tjedna.
Začudo, zbog svađe oko glupih novina Elizabeth je po prvi put u
nekoliko tjedana osjetila pravu emociju. Razljutilo ju je to što joj nije htio
dati novine, a zbog njegovih komentara da se mora odmoriti i da je
uzrujana počela se osjećati nelagodno.
- Uopće nisam uzrujana - rekla je lijepo se nasmiješivši gospođi
Hogan, koja je uglavnom donosila odluke u kućanstvu. - Samo sam htjela
vidjeti neke nevažne stvari, na primjer što se nosi ove sezone.
 - Nosi se plavo - rekla je gospođa Hogan i nasmiješila joj se, no
suprugu je odmahnula glavom da joj ne da novine. - Tako da sad znate.
Nije li plava lijepa boja?
- Znači, vi znate čitati? - pitala je Elizabeth, susprežući se da ne istrgne
novine iz ruke gospodina Hogana, iako je bila spremna i to učiniti ako
bude potrebno.
- Mama čita - rekao je jedan od blizanaca i nasmiješio joj se.
- Gospodine i gospođo Hogan - rekla je Elizabeth smirenim, ozbiljnim
glasom - postat ću iznimno ”uzrujana” ako mi ne date te novine. Zapravo,
ako budem morala, ići ću od kuće do kuće u selu kako bih pronašla nekoga
tko ima novine ili tko ih je pročitao.
Rekla je to odlučnim tonom, poput majke koja se obraćala nestašnoj
djeci koja su joj počela ići na živce i gospođa Hogan je to napokon
primijetila. - Nećete ništa postići ako budete po selu tražili druge novine -
priznala je gospođa Hogan. - Koliko ja znam, u selu su samo jedne i ja sam
bila na redu da ih pročitam. Gospodin Willys ih je dobio prošli tjedan od
jednog kapetana.
- Mogu li ih onda vidjeti, molim vas? - Elizabeth je bila ustrajna, a ruka
ju je svrbjela jer ih je htjela istrgnuti iz velike šake gospodina Hogana.
Zamislila si je histeričan prizor kako ona skače prema novinama dok ih on
drži iznad njezine glave.
- S obzirom na to da i mene zanima moda i slične stvari, ne vidim kako
bi vam to škodilo, iako je vaš muž izričito rekao da ne smijete...
- Moj muž - znakovito je rekla Elizabeth - meni ne određuje sve što ću
raditi.
- Meni to zvuči - uz smiješak je rekao gospodin Hogan - kao da je ona
glavna kad zatreba, baš kao i ti, Rose.
- Daj joj novine, John - rekla je Rose s umornim smiješkom.
- Mislim da ću ih otići pročitati u svoju sobu - rekla je Elizabeth kad ih
je napokon zgrabila. S obzirom na to kako su ju gledali dok je išla u svoju
sobu, shvatila je da ih je Robert nesvjesno natjerao da misle da je gotovo
pobjegla iz ludnice. Elizabeth je sjela na uski krevet i otvorila novine.

PROTIV MARKIZA OD KENSINGTONA

PODIGNUTA OPTUŽNICA ZA
UBOJSTVO ŽENE I ŠURJAKA.
SAZVAN GORNJI DOM ZA SUĐENJE.
OČEKUJE SE OSUDA ZA OBA UBOJSTVA.
 Zavrištala je od histerije i nevjerice; skočila je, pogleda zalijepljenog
za novine koje je čvrsto držala. - Ne - rekla je, odmahujući glavom u divljoj
nevjerici. - Ne - rekla je praznoj sobi. - Ne! - Pročitala je riječi, tisuće riječi,
jezivih optužbi, apsurdnih laži, zlobnih aluzija: odsutno ih je gledala te joj
se zavrtjelo u glavi. Zatim ih je ponovno pročitala, jer ih nije mogla
razumjeti. Tri puta je sve pročitala prije nego što je bila u stanju
razmišljati, a čak i onda je dahtala poput životinje stjerane u kut. U
sljedećih pet minuta Elizabethini osjećaji mijenjali su se od histerične
panike do drhtave racionalnosti. S nervoznom brzinom vagala je koje su
joj mogućnosti te je počela donositi odluke. Bez obzira na to što je Ian
učinio Robertu, nije ga ubio, a nije ubio ni nju. U novinama je pisalo da je
dokazano da je Robert dvaput pokušao ubiti Iana, ali u tom trenutku ništa
od toga što je pročitala zapravo nije dopiralo do Elizabeth. Jedino joj je
bilo jasno da je suđenje počelo osamnaestoga, što je bilo prije tri dana i da
postoji vrlo velika mogućnost da će Iana objesiti, a prvi dio puta do
Londona najbrže je mogla prijeći brodom, a ne kočijom.
Elizabeth je ispustila novine, istrčala iz sobe i uletjela u mali dnevni
boravak. - Gospodine i gospođo Hogan - povikala je, pokušavajući se
prisjetiti da su oni već mislili da je ona malo neuravnotežena - u novinama
su vijesti, loše vijesti, koje se tiču mene. Moram se vratiti u London
najbrže što je moguće.
- Smirite se, gospođo - rekao je gospodin Hogan s nježnom
odlučnošću. - Znate da niste smjeli čitati novine. Uzrujali ste se zbog toga,
kako je vaš muž i rekao da će biti.
- Mom mužu se sudi zbog ubojstva - očajno im je proturječila
Elizabeth.
- Vaš muž je u luci i gleda kojim ćete brodom ići istraživati svijet.
- Ne, to je moj brat.
- Danas poslijepodne vam je bio muž - podsjetio ju je gospodin Hogan.
- On nikada nije bio moj muž; oduvijek mi je brat - ustrajala je
Elizabeth. - Mom mužu, mom pravom mužu, sudi se zbog mojega ubojstva.
- Gospođo - nježno je rekao - vi niste mrtvi.
- Pobogu! - rekla je Elizabeth tihim, silovitim glasom kad je sklonila
kosu s čela, pokušavajući smisliti što da učini, kako da ih uvjeri da ju
gospodin Hogan odvede do obale. Okrenula se prema gospođi Hogan, koja
ju je pozorno gledala dok je krpala majicu svojega sinčića. - Gospođo
Hogan? - Čučnula je i uhvatila zauzete ruke te žene, natjeravši ju da ju
pogleda te je glasom koji je bio gotovo smiren i izrazito molećiv, počela
pričati svoju stranu priče. - Gospođo Hogan, ja nisam luđakinja niti sam
neuravnotežena, ali sam u nevolji i moram vam to objasniti. Jeste li
primijetili da ovdje nisam bila sretna?
 - Da, primijetili smo to, dušo.
- Jeste li možda čitali u novinama o ledi Thornton?
- Pročitala sam svaku riječ o tome, iako sporo čitam i ne razumijem te
pravne zavrzlame.
- Gospođo Hogan, ja sam ledi Thornton. Ne, nemojte gledati svojega
muža, gledajte mene. Pogledajte moje lice. Ja sam zabrinuta i preplašena,
ali djelujem li vam kao luđakinja?
- Ja... Ne znam.
- Otkako sam kod vas, jesam li ikada učinila ili rekla nešto zbog čega
biste mislili da sam luda? Ili biste rekli da sam djelovala vrlo nesretno i
pomalo uplašeno?
- Ne bih rekla da ste... - oklijevala je i u tom trenutku je shvatila, u tom
trenutku komunikacije koja se događa kada se jedna žena drugoj obrati za
pomoć: - Mislim da niste ludi.
- Hvala vam - osjećajno je rekla Elizabeth i zahvalno joj stisnula ruke
kad je nastavila govoriti: - Sad kad smo to utvrdili, moram pronaći način
kako da vam dokažem tko sam ja... Tko smo Robert i ja. U novinama -
počela je Elizabeth, tražeći najbrži put među silnim objašnjenjima, najlakši
dokaz, bilo koji dokaz. - U novinama - neodlučno je počela - piše da se misli
da je markiz od Kensingtona ubio svoju suprugu, ledi Elizabeth Thornton i
njezinog brata, Roberta Camerona, sjećate li se?
Gospođa Hogan je kimnula. - Ali ta imena su česta - proturječila joj je.
- Ne, nemojte još donositi zaključke - pomalo mahnito je rekla
Elizabeth. - Brzo ću smisliti još dokaza. Čekajte, znam. Dođite sa mnom! -
Gotovo je odvukla jadnu ženu u sobicu s dva uska kreveta na kojima su
spavali ona i Robert. Dok je gospodin Hogan stajao na vratima i gledao,
Elizabeth je ispod jastuka izvadila svoju torbicu i otvorila ju. - Pogledajte
koliko novca ima sa sobom. To je mnogo više nego što bi obični ljudi poput
Roberta i mene, kakvim nas vi smatrate, trebali imati, zar ne?
- Zapravo, ne znam.
- Da, naravno da ne znate - rekla je Elizabeth, shvaćajući da gubi
povjerenje gospođe Hogan. - Čekajte, znam! - Elizabeth je otrčala do
kreveta i pokazala na novine. - Pročitajte što piše da misle da sam nosila
kad sam otišla.
- Ne moram čitati. Rekli su da je bila zelena haljina, zelena s crnim
porubom. Ili možda smeđa haljina s jaknom bež boje...
- Ili možda - pobjedonosno je dovršila Elizabeth kad je otvorila dva
kofera u kojima je bilo nekoliko komada odjeće koje je ponijela - sivi putni
kostim, zar ne?
 Gospođa Hogan je kimnula, a Elizabeth je izvukla svu odjeću iz kofera
i pobjedonosno ju stavila na krevet. Na izrazu ženina lica vidjela je da joj
vjeruje i da će moći uvjeriti svojega muža da je to istina.
Okrenuvši se, Elizabeth je počela obrađivati izmučenog gospodina
Hogana. - Smjesta se moram vratiti u London, a najbrže će biti brodom.
- Sljedeći tjedan jedan brod ide...
- Gospodine Hogan, ne mogu čekati. Suđenje je počelo prije tri dana.
Možda su već osudili mojega muža za ubojstvo te ga planiraju objesiti.
- Ali - uzrujano je povikao - vi niste mrtvi!
- Točno. I zato moram otići onamo i to im dokazati. I ne mogu čekati
da neki brod pristane u luku. Dat ću vam sve što želite ako me svojom
brodicom prevezete do Tilberyja. Odande su ceste dobre i mogu unajmiti
kočiju za ostatak putovanja.
- Ne znam, gospođo. Volio bih vam pomoći, ali ulov je sada dobar i... -
Vidio je njezine uznemirene oči te je bespomoćno pogledao svoju ženu i
podigao ruke. Gospođa Hogan je oklijevala, a potom je kimnula. - Odvest
ćeš ju, John.
Čvrsto zagrlivši tu ženu, Elizabeth je rekla: - Hvala vam, oboma.
Gospodine Hogan, koliko biste zaradili od odličnog tjednog ulova?
Rekao joj je, a Elizabeth je gurnula ruku u torbicu i izvadila nekoliko
novčanica, prebrojala ih i stavila mu ih ruke, zatvarajući mu prste oko njih.
- To je pet puta više od iznosa koji ste naveli - rekla mu je. To je bilo prvi
put da je Elizabeth Cameron Thornton u svojemu životu platila za nešto
više nego što je morala. - Možemo li krenuti večeras?
- Ovaj... Valjda, ali nije pametno ploviti noću.
- Moramo krenuti večeras. Ne mogu čekati ni minute. - Elizabeth je
odagnala strašnu pomisao da je možda već zakasnila.
- Što se ovdje događa? - iznenađeno je upitao Robert kad je vidio
Elizabethinu odjeću na krevetu. Zatim je vidio novine i ljutito skupio oči. -
Rekao sam vam... - počeo je i ljutito se obrušio na Hoganove.
- Roberte, ti i ja moramo razgovarati - prekinula ga je Elizabeth. -
Nasamo.
- Johne - rekla je gospođa Hogan - mislim da bismo trebali otići u
ugodnu šetnju.
U tom je trenutku Elizabeth shvatila da je Robert sigurno naložio da
se sakriju novine od nje jer je već znao što u njima piše. Pomisao da je on
to znao i da joj nije rekao bila je gotovo jednako zastrašujuća kao otkriće
da je Ian optužen za njihovo ubojstvo. - Zašto? - počela je kad ju je
iznenada obuzeo gnjev.
 - Što zašto? - otresito je pitao.
- Zašto mi nisi rekao što piše u novinama?
- Nisam te htio uzrujavati.
- Molim? - povikala je, a onda je shvatila da nema vremena raspravljati
o tome s njim. - Moramo se vratiti.
- Vratiti? - podsmjehnuo se. - Ja se ne vraćam. Može visiti za moje
ubojstvo. Nadam se i da hoće, taj gad!
- E pa, neće visiti za moje - rekla je i počela trpati odjeću u kofer.
- Bojim se da hoće, Elizabeth.
Od iznenadne tišine u njegovom glasu, od njegove potpune
ravnodušnosti, krv joj se sledila u žilama te ju je počela razdirati neka
grozna, neodređena sumnja. - Da sam mu ostavila pismo kao što sam
htjela - počela je - ovo se ne bi dogodilo. Ian bi pokazao pismo... - Zastala je
kad je nešto shvatila: prema iskazima svjedoka objavljenim u novinama,
Robert je pokušao dvaput ubiti Iana, a ne Ian njega. Ako je lagao u vezi s
tim, onda je mogao lagati i u vezi sa svim ostalim, a sigurno je to i učinio.
Elizabeth je ponovno probola ona stara, poznata bol izdaje, samo je to ovaj
put bila Robertova, a ne Ianova izdaja. Ian ju nikada nije izdao.
- To je sve prljava laž, zar ne? - pitala je smirenim glasom, koji nije bio
u skladu s njezinim uzburkanim osjećajima.
- On mi je uništio život - zasiktao je Robert, bijesno ju gledajući kao da
je ona izdajica. - I nije sve laž. Stavio me na svoj brod, ali sam pobjegao u
San Delori.
Elizabeth je dršćući udahnula. - A leđa? Kako je do toga došlo?
- Nisam imao novaca, prokleta bila, imao sam samo odjeću u kojoj
sam pobjegao. Prodao sam se u roblje kako bih platio put u Ameriku -
uzvratio joj je - a moj gospodar se tako odnosio prema robovima koji su
ukr... Koji nisu radili dovoljno brzo.
- Htio si reći ”ukrali”! - povikala je Elizabeth tresući se od bijesa. - Ne
laži mi opet! A što je s rudnicima o kojima si pričao? O crnim jamama u
zemlji?
- Radio sam u rudniku nekoliko mjeseci - izustio je kroz stisnute zube
i prijeteći joj se približio.
Elizabeth je zgrabila svoju torbicu i zakoračila unatrag kad ju je
okrutno uhvatio za ramena. - Vidio sam jezive stvari, napravio sam jezive
stvari i sve zbog toga što sam pokušao obraniti tvoju čast dok si se ti
kurvala s tim kujinim sinom!
Elizabeth se pokušala osloboditi, ali nije uspjela te ju je obuzeo strah.
 - Kad sam se napokon uspio vratiti ovamo, uzeo sam novine i pročitao
kako moja elegantna sestrica pohađa zabave visokog društva dok sam ja
trunuo u džungli i brao šećernu trsku...
- Tvoja sestrica - povikala je Elizabeth drhtavim glasom - prodala je
sve što ima kako bi otplatila tvoje dugove, proklet bio! Završio bi u
dužničkom zatvoru da si se pojavio ovdje prije nego što sam ja ogolila
Havenhurst! - Glas joj se slomio te ju je obuzela panika. - Roberte, molim
te - rekla je prigušenim glasom, a suznim očima gledala je njegovo
neumoljivo lice. - Molim te. Ti si mi brat. I jedan dio onoga što si rekao je
istina: ja sam razlog zbog većine onoga što ti se dogodilo. Ne Ian, nego ja.
Mogao je biti mnogo gori prema tebi da je stvarno okrutan - istaknula je. -
Mogao te predati vlastima. To bi učinila većina ljudi, a ti bi ostatak života
proveo u tamnici.
Čvršće ju je stisnuo, a brada mu je bila ukočena; Elizabeth je izgubila
bitku sa suzama, pa čak i bitku da mrzi Roberta zbog onoga što je
namjeravao učiniti Ianu. Prigušeno je udahnula i stavila ruku na njegov
mršavi obraz, dok su joj suze svjetlucale u očima. - Roberte - rekla je
bolnim glasom - ja te volim i mislim da ti voliš mene. Ako me misliš
spriječiti da ne odem u London, bojim se da ćeš me morati ubiti.
Odgurnuo ju je, kao da ga je njezina koža iznenada opekla, a Elizabeth
je pala na krevet, i dalje držeći otvorenu torbicu. Obuzeta tugom zbog
svega što je prošao, gledala ga je kako korača sobom poput životinje u
kavezu. Pažljivo je izvadila sav novac i stavila ga na krevet, a onda je
odvojila nekoliko novčanica kako bi imala novaca da unajmi kočiju koja će
joj biti potrebna. - Bobby - tiho je rekla. Vidjela je kako su mu se ramena
ukočila kad je upotrijebila njegov nadimak iz djetinjstva. - Molim te, dođi
ovamo.
Vidjela je bitku koja se vodila u njegovim mislima dok je nastavio
koračati, a onda se naglo okrenuo i prišao krevetu kad je ona ustala. -
Ovdje je malo bogatstvo - nastavila je istim nježnim, tužnim glasom. -
Uzmi ga. Upotrijebi ga da odeš kamo god želiš.
- Lijevom rukom je dodirnula njegov rukav. - Bobby? - šapnula je,
gledajući mu lice. - Gotovo je. Više nema osvećivanja. Uzmi novac i otiđi
prvim brodom.
Otvorio je usta, a ona je brzo odmahnula glavom. - Nemoj mi reći
kamo ideš, ako si to htio učiniti. Ispitivat će me o tebi, a ako ne znam
odgovore, bit ćeš siguran i od mene i od Iana, pa čak i od engleskog
zakona. - Vidjela je kako nervozno guta slinu i beznadno gleda novac na
krevetu. - Za šest mjeseci - nastavila je, kad su joj se od očaja, začudo,
razbistrile misli - stavit ću još novca u banku u koju mi ti kažeš da to
učinim. Stavi oglas u ”Timesu” za Elizabeth... Duncan - brzo je smislila - i ja
ću ti uplatiti novac na ime koje bude potpisano u oglasu.
Kad se nije mogao pomaknuti, ona je čvršće uhvatila svoju torbicu. -
Bobby, moraš sada odlučiti. Nemamo vremena.
Mišići na vratu su mu vibrirali dok se trudio ignorirati ono što ona
govori, a nakon beskonačne minute oštro je uzdahnuo, a nešto napetosti
nestalo mu je s lica. - Uvijek si imala - rekao je rezigniranim glasom dok joj
je gledao lice - jako meko srce. - Bez riječi je prišao svojemu koferu, u
njega bacio par komada odjeće koje je imao sa sobom i onda uzeo novac s
kreveta.
Elizabeth je pokušala odagnati nalet suza. - Nemoj zaboraviti -
promuklo je šapnula - Elizabeth Duncan.
Zastao je s rukom na kvaki i pogledao ju. - Ovo je dovoljno. - Brat i
sestra dugo su se gledali, znajući da je ovo posljednji put da se vide, a onda
su se njegove usne bolno nasmiješile. - Zbogom - rekao je. - Beth - dodao
je.
Tek kad je vidjela kako brzo prolazi pokraj prozora njihove sobe, na
putu prema cesti koja je vijugala prema moru, Elizabeth se opustila i onda
je iscrpljeno utonula na krevet. Spustila je glavu, a niz obraze su joj
kliznule suze koje su počele padati na torbicu koja joj je prekrivala ruku;
suze tuge pomiješale su se sa suzama olakšanja, koje je također prolijevala
zbog svojega brata, a ne zbog sebe. Jer je u torbici imala pištolj.
I otkada je shvatila da ju Robert možda neće pustiti da ode, držala ga
je uperenog u njega.
 35.

Elizabeth je četverodnevni put od Helmsheada do Londona prešla u dva i

pol dana, a taj pothvat uspjela je izvesti učinkovitom, ali opasnom i
skupom metodom plaćanja astronomskih svota novca kočijašima koji su
nevoljko pristali voziti noću i spavanjem u kočiji. Jedine stanke u njezinom
bezglavom putu bile su kada je mijenjala konje, presvlačila se i na brzinu
pojela koji obrok. Gdje god da su stali, od konjušara do konobarica, svi su
pričali o suđenju Ianu Thorntonu, markizu od Kensingtona.
Kako su kilometri prolazili, dan je zamijenila crna noć i siva zora, a
zatim bi ciklus ponovno počeo, a Elizabeth je osluškivala udaranje
konjskih kopita, kao i prestrašene otkucaje svojega srca.
U deset sati ujutro, šest dana nakon početka Ianovog suđenja,
prašnjava kočija u kojoj je putovala, stala je pred gradsku kuću vojvotkinje
udove od Hawthornea u Londonu, a Elizabeth je izjurila iz kočije prije
nego što su se spustile stepenice te se spotaknula na haljinu kad je došla
na ulicu, nespretno se popela stepenicama i glasno počela kucati na vrata.
- Pobogu, što je ovo... - rekla je udova kad joj je pažnju odvuklo
gromoglasno kucanje mjedene alke po vratima, dok je zabrinuto hodala
hodnikom.
Batler je otvorio vrata, a Elizabeth je projurila pokraj njega. - Vaša
Milosti! - dahtala je. - Ja...
- Ti! - rekla je udova, ukočeno gledajući raščupanu, prašnjavu ženu
koja je ostavila svojega muža, koja je prouzrokovala bol i skandal i koja se
sada u njezinom predvorju pojavila poput prekasne krpe za brisanje
prašine, kada je bilo gotovo prekasno. - Netko bi te trebao izbičevati -
odbrusila joj je.
- Sigurno će Ian to htjeti učiniti, ali poslije. Sada moram - zastala je
Elizabeth, pokušavajući umiriti paniku kako bi postepeno ostvarila svoj
plan - moram doći u Westminster. Potrebna mi je vaša pomoć, jer neće
htjeti pustiti ženu u Gornji dom.
- Već je šesti dan suđenja i moram ti reći da baš ne ide dobro!
- Recite mi poslije! - Elizabeth je rekla zapovjedničkim tonom, kojeg se
ne bi posramila ni sama udova. - Sjetite se neke utjecajne osobe koja će me
uvesti unutra, nekoga koga poznajete. Ja ću učiniti ostalo kad uđem.
Udova je napokon shvatila da je unatoč svojem neoprostivom
ponašanju Elizabeth bila jedina nada za oslobođenje Iana Thorntona, te se
pokrenula. - Faulkner! - povikala je i okrenula se prema stubištu.
 - Vaša Milosti? - pitala je osobna sluškinja udove, koja se pojavila na
balkonu.
- Odvedi ovu mladu ženu gore. Očisti joj odjeću i uredi kosu. Ramsey! -
kratko je povikala i pokazala batleru da dođe za njom u plavi salon, gdje je
sjela za svoj radni stol. - Odnesi ovu poruku ravno u Westminster. Reci da
je od mene i da se smjesta mora dati lordu Kyletonu. On je na svojemu
mjestu u Gornjem domu. - Brzo je pisala, a onda je pismo gurnula batleru
u ruku. - Napisala sam mu da odmah zaustavi suđenje. Također sam mu
napisala da ćemo ga za sat vremena u mojoj kočiji čekati ispred
Westminstera. Tamo se treba sastati s nama kako bi nas uveo u Gornji
dom.
- Odmah idem, Vaša Milosti - rekao je Ramsey, naklonio se i izašao iz
sobe.
Ona je izašla za njim, i dalje izdavajući naredbe. - U slučaju da je
Kyleton odlučio zanemariti svoju dužnost i danas se ne pojaviti na
suđenju, jednog slugu pošalji u njegovu kuću, drugog u White’s, a trećeg u
kuću one glumice za koju misli da nitko ne zna da ju drži u Ulici Blorind. Ti
- rekla je i pogledom prostrijelila Elizabeth - dođi sa mnom. Moraš mnogo
toga objasniti, madam, i možeš to raditi dok te Faulkner uređuje.
- Ja neću - rekla je Elizabeth u naletu nervozne ljutnje - u ovakvom
trenutku misliti na svoj izgled.
Vojvotkinjine obrve naglo su se podigle. - Jesi li ih došla uvjeriti da ti
je muž nevin?
- Pa naravno da jesam. Ja...
- Onda ga nemoj još dodatno posramiti! Izgledaš kao da si pobjegla iz
kante za smeće u ludnici! Imat ćeš sreće ako ne objese tebe zbog sve
nevolje koju si im prouzrokovala! - Počela se penjati stubištem, dok je
Elizabeth polako išla iza nje i tek djelomično slušala njezinu tiradu. - A
sada, ako bi se tvoj nesretni brat udostojio pojaviti, tvoj muž možda neće
morati prenoćiti u tamnici, jer Jordan misli da će ondje završiti ako
tužitelji dokažu svoje!
Elizabeth je stala na trećoj stepenici. - Hoćete li me, molim vas,
poslušati barem nakrat... - ljutito je počela.
- Slušat ću te cijelim putem do Westminstera - sarkastično joj je
odbrusila udova. - Rekla bih da cijeli London neće moći dočekati da sutra
u novinama pročita što imaš reći o sebi!
- Dragi Bože! - zavapila je Elizabeth u njezina leđa, mahnito se pitajući
kome da se obrati da joj brže pomogne. Jedan sat bio je cijela vječnost! -
Nisam došla ovamo samo da pokažem da sam ja živa. Mogu dokazati i da
je Robert živ i da mu Ian nije naudio i...
 Vojvotkinja se okrenula i počela silaziti, gledajući Elizabethino lice s
pomiješanim osjećajima očaja i nade. - Faulkner! - povikala je ne
okrenuvši se. - Ponesi sve što je potrebno. Možeš uređivati ledi Thornton
u kočiji!
_
Petnaest minuta nakon što je udovin kočijaš naglo zaustavio konje
ispred Westminstera, lord Kyleton dojurio je do njihove kočije, dok mu je
Ramsey odlučno kaskao za petama. - Što pobogu... započeo je.
- Pomozi nam da siđemo - rekla je udova. - Reći ću ti što mogu na putu
unutra. Ali prvo ti meni reci kakva je situacija.
- Nije dobra. Zapravo loša, jako loša za Kensingtona. Glavni tužitelj je
u odličnoj formi. Do sada je uspio iznijeti uvjerljiv argument da nema
stvarnih dokaza da je ledi Thornton živa, iako kruže glasine da je.
Okrenuo se da pomogne Elizabeth, koju nikada nije upoznao, te je
nastavio vojvotkinji sažimati taktiku tužitelja: - Kao objašnjenje za glasine
da je ledi Thornton s nepoznatim muškarcem viđena u jednom prenoćištu
i postaji gdje se mijenjaju konji, tužitelji navode da je Kensington
angažirao mladi par da glume nju i njezinog navodnog ljubavnika, što
zvuči vrlo uvjerljivo, jer je prošlo mnogo vremena prije nego što joj se
navodno ušlo u trag, a i mnogo vremena je prošlo prije nego što je zlatar
dao svoju izjavu. Na kraju - dovršio je dok su žurno prolazili kroz
nadsvođeno predvorje - tužiteljstvo je također uspjelo iznijeti logičnu
priču da se ona, ako je još živa, očito boji za vlastiti život, jer bi se inače do
sada već pojavila. Stoga, kažu oni, ledi Thornton sigurno iz prve ruke zna
kakvo je okrutno čudovište njezin muž. A ako on uistinu je okrutno
čudovište, onda to znači da je bio sposoban naručiti ubojstvo njezinog
brata. Vjeruju da imaju dovoljno dokaza za nestanak njezinog brata i da će
zbog toga završiti na vješalima.
- Dobro, zbog prvog dijela se više ne moramo brinuti. Jesi li zaustavio
suđenje? - pitala je vojvotkinja.
- Zaustavio suđenje? - pobunio se. - Draga moja vojvotkinjo, ovo
suđenje bi mogao zaustaviti jedino princ ili dragi Bog.
- Morat će se zadovoljiti s ledi Thornton - odbrusila je udova.
Lord Kyleton naglo se okrenuo i pogledao Elizabeth, a na izrazu lica
prvo mu se vidjela zaprepaštenost, potom olakšanje i onda oštar prezir.
Sklonio je pogled i brzo se okrenuo, posegnuvši za teškim vratima pokraj
kojih je stajala straža. - Ostanite ovdje. Poslat ću poruku Kensingtonovom
odvjetniku da dođe ovamo. Nemojte ni s kim razgovarati niti otkriti
identitet ove žene dok ne dođe Peterson Delham. Pretpostavljam da će
htjeti izvući ovaj adut iz rukava kao iznenađenje u pravom trenutku.
 Elizabeth je nepomično stajala, bolno izložena njegovom oštrom
pogledu, svjesna što stoji iza njega: prema mišljenju svih koji su u
novinama pratili tu priču, Elizabeth je ili bila mrtva ili je bila preljubnica
koja je napustila svojega muža zbog nepoznatog ljubavnika. Budući da se
sada pojavila ovdje i da je to značilo da nije mrtva, lord Kyleton sigurno je
vjerovao da je posrijedi ovo drugo. A Elizabeth je znala da će svaki
muškarac u ogromnoj prostoriji s druge strane vrata, uključujući i
njezinog muža, također tako misliti prije nego što im ona dokaže da su u
krivu.
Vojvotkinja nije gotovo ništa govorila dok su se kočijom vozile ovamo;
pozorno je slušala Elizabethino objašnjenje, ali očito je htjela da se to
dokaže u Gornjemu domu prije nego što joj povjeruje. To nepovjerenje
udove, koja je vjerovala u Elizabeth kad gotovo nitko drugi nije,
povrijedilo je Elizabeth mnogo više od osuđujućeg pogleda lorda Kyletona.
Nekoliko minuta poslije, lord Kyleton se vratio u hodnik. - Peterson
Delham maloprije je dobio moju poruku. Vidjet ćemo što će se sada
dogoditi.
- Jesi li mu rekao da je ledi Thornton ovdje?
- Nisam, Vaša Milosti - rekao je gubeći strpljenje. - Na suđenju sve
ovisi o pravom trenutku. Delham mora odlučiti što želi učiniti i kada to
želi učiniti.
Elizabeth je htjela vrištati od uznemirenosti zbog ovog novog
odgađanja, Ian je bio s druge strane tih vrata, a ona je tako silno htjela
uletjeti kroz njih da ju on vidi, da se morala jako potruditi da bude mirna.
Rekla si je da će ju za nekoliko minuta vidjeti i čuti što ima reći. Još samo
nekoliko minuta prije nego što mu objasni da je putovala s Robertom, a ne
s nekim ljubavnikom. Kad to shvati, sigurno će joj s vremenom oprostiti za
bol koju mu je nanijela. Elizabeth nije bilo briga što stotine ostalih članova
Gornjeg doma misli o njoj; njihovo osuđivanje mogla bi podnijeti cijeli
život, samo da joj Ian oprosti.
Nakon cijele vječnosti, iako je prošlo tek petnaest minuta, otvorila su
se vrata, a u hodnik je došao Peterson Delham, Ianov odvjetnik. - Što,
pobogu, želiš, Kyletone? Trudim se koliko mogu da se ovo suđenje ne
pretvori u masakr, a ti me izvlačiš usred najgoreg svjedočenja do sada!
Lord Kyleton nelagodno je pogledao nekoliko muškaraca koji su šetali
hodnikom, zatim je stavio ruku na uho Petersona Delhama i brzo mu
počeo pričati. Delhamov pogled zaustavio se na Elizabethinom licu te ju je
uhvatio za ruku i silovito ju hodnikom doveo do zatvorenih vrata. - Ovdje
ćemo razgovarati - kratko je rekao.
U prostoriji u koju ju je dovukao nalazio se stol i šest stolica s ravnim
naslonom; Delham je otišao do stola i sjeo na stolicu koja se nalazila za
stolom. Sklopivši ruke, pogledao je Elizabeth preko vrškova prstiju,
pomno proučavajući svaku crtu njezinog lica dok su mu iz plavih očiju
frcale strijele. Kad je progovorio, glas mu je bio leden: - Ledi Thornton, baš
lijepo što ste pronašli vremena da nas malo posjetite! Bih li bio nametljiv
kada bih vas upitao gdje ste bili proteklih šest tjedana?
U tom trenutku Elizabeth je jedino uspjela pomisliti na to koliko
mržnje može očekivati od Iana, kada se njegov odvjetnik tako odnosi
prema njoj. - Ja... Mogu zamisliti što si mislite - počela je pomirljivim
tonom.
On ju je zajedljivo prekinuo. - Oh, mislim da ne možete, gospođo. Da
možete, u ovom trenutku bili biste prilično prestrašeni.
- Mogu sve objasniti - povikala je Elizabeth.
- Stvarno? - ležerno je otezao. - Baš šteta što to niste pokušali učiniti
prije šest tjedana!
- Sada sam ovdje kako bih to učinila - povikala je Elizabeth, trudeći se
da ne plane.
- Samo polako - sarkastično je otezao. - Ondje je samo tri stotine ljudi
koji čekaju da vama bude zgodno.
Elizabeth je planula zbog panike i uzrujanosti, a glas joj je počeo
drhtati. - Slušajte me, gospodine! Nisam putovala dan i noć tako da biste vi
ovdje tratili svoje vrijeme vrijeđajući me! Došla sam čim sam u novinama
pročitala da mi je muž u nevolji. Došla sam dokazati da sam živa i zdrava i
da mi je brat također živ!
Umjesto da djeluje zadovoljno i kao da mu je laknulo, Delham je sada
bio još zajedljiviji nego prije. - Dajte mi pričajte, gospođo. Ne mogu
dočekati da čujem cijelu priču!
- Zašto se tako ponašate? - zavapila je Elizabeth. - Pobogu, ja sam na
vašoj strani!
- Sva sreća da nemamo još takvih osoba.
Elizabeth je nepokolebljivo ignorirala taj komentar te se bacila na
pričanje brze, ali potpune priče svega što se dogodilo otkako joj je Robert
prišao s leđa na Havenhurstu. Kad je završila, ustala je, spremna da uđe u
dvoranu i svima to ispriča, ali Delham ju je nastavio strijeljati pogledom, u
tišini ju promatrajući iznad vrškova prstiju. - I mi bismo trebali
povjerovati toj neuvjerljivoj priči? - na kraju je otresito pitao. - Vaš brat je
živ, ali on nije ovdje. Zar bismo trebali povjerovati riječima udane žene
koja je bestidno putovala s drugim muškarcem tvrdeći da joj je on muž?
- To mi je bio brat - uzvratila mu je Elizabeth i stavila dlanove na stol,
kao da bi ga svojom blizinom mogla uvjeriti u istinitost te priče.
 - Vi želite da mi to vjerujemo. Zašto, ledi Thornton? Otkuda odjednom
zanimanje za dobrobit vašega muža?
- Delhame! - povikala je vojvotkinja. - Jesi li ti lud? Svi vide da govori
istinu, pa čak i ja, iako joj nisam htjela povjerovati ni riječ kad je došla k
meni! Napadaš ju bez razloga...
Ne sklonivši pogled s Elizabeth, gospodin Delham kratko je rekao: -
Vaša Milosti, ono što ja radim nije ništa u usporedbi s onim što će tužitelji
pokušati učiniti njezinoj priči. Ako ne može izdržati ovdje, ondje je gotova!
- Ja ovo uopće ne razumijem! - bijesno i uspaničeno je povikala
Elizabeth. - Svojim dolaskom mogu opovrgnuti tvrdnje da me muž ubio.
Imam i pismo gospođe Hogan u kojemu detaljno opisuje mojega brata i
navodi da smo bili zajedno. Doći će ovamo osobno ako je potrebno, samo
što je trudna i nije mogla putovati tako brzo kao što sam ja morala. Ovim
suđenjem pokušava se dokazati je li moj suprug kriv za te zločine. Ja znam
istinu i mogu dokazati da nije kriv.
- Varate se, ledi Thornton - ogorčenim glasom je rekao Delham. - Zbog
senzacionalnosti i nevjerojatnih pretpostavki tiska, ovo više nije potraga
za istinom i pravdom u Gornjem domu. Ovo je sada amfiteatar u čijoj
sredini se nalazi tužiteljstvo koje igra glavnu ulogu pred mnogobrojnom
publikom diljem Engleske, koja će sve pročitati u novinama. Naumili su
odigrati vrhunsku ulogu i to im jako dobro ide. U redu - rekao je nakon
jednog trenutka. - Da vidimo kako ćete se nositi s njima.
Elizabeth je tako laknulo kad je vidjela da on napokon ustaje da ju
nisu zabrinule ni njegove posljednje tvrdnje o motivima tužiteljstva. -
Ispričala sam vam sve točno onako kako se dogodilo, te sam donijela
pismo gospođe Hogan, koje potvrđuje dio priče koja se odnosi na Roberta.
Kao što sam rekla, ona će doći osobno ako bude bilo potrebne. Svima ga
može opisati i čak ga identificirati na portretima koje imam...
- Možda. Možda ne. Možda ste joj ga vi dovoljno detaljno opisali i
platili joj da to učini - primijetio je, ponovno preuzevši ulogu tužitelja. -
Jeste li joj obećali da ćete joj platiti ako dođe ovamo?
- Jesam, ali...
- Nema veze - ljutito ju je prekinuo. - Nije bitno.
- Nije bitno? - u nevjerici je pitala. - Ali Lord Kyleton je rekao da se
tužiteljstvo najviše oslanja na slučaj mojega brata.
- Kao što sam vam upravo rekao - hladno joj je kazao - to mi
trenutačno nije najveća briga. Smjestit ću vas nekamo gdje možete slušati
što ja govorim, a da vas nitko drugi ne vidi. Moj pomoćnik će doći po vas
kad budete trebali svjedočiti.
 - Hoćete... Hoćete li reći Ianu da sam ovdje? - pitala je prigušenim,
tihim glasom.
- Nipošto. Želim da vas prvi put vidi kad i svi ostali. Želim da vide
njegovu prvobitnu reakciju i procijene njezinu važnost. - Poveo je
vojvotkinju i nju prema drugim vratima te je potom zakoračio u stranu, a
Elizabeth je shvatila da se nalaze u odijeljenoj prostorijici iz koje mogu
vidjeti sve što se događa, a da njih nitko ne vidi. Puls joj je počeo ubrzano
raditi dok su njezina osjetila pokušala upiti čitav kaleidoskop boja i
pokreta i zvukova. U dugačkoj dvorani s visokim svodovima brujalo je
stotine prigušenih razgovora koji su se vodili u galerijama i na klupama,
gdje su sjedili britanski plemići i nestrpljivo čekali da se suđenje nastavi.
Nedaleko od te prostorijice na tradicionalnom crvenom sjedalu u
grimiznom ogrtaču i s perikom na glavi sjedio je lord kancelar i
predsjedavao suđenjem.
Ispod i oko njega nalazilo se još namrgođenih muškaraca u grimiznim
ogrtačima i bijelim perikama, kao i osam sudaca i državnih tužitelja. Za
drugim stolom sjedili su muškarci za koje je Elizabeth pretpostavila da su
Ianovi odvjetnici i njihovi pomoćnici, koji su također bili namrgođeni i
odjeveni u grimizne ogrtače, dok su na glavi imali bijele perike. Elizabeth
je gledala kako Peterson Delham korača prolazom te je očajno gledala oko
njega, Ian sigurno mora sjediti za nekim stolom... Njezin mahniti pogled
naglo se zaustavio na njegovom voljenom licu. Htjela je izustiti njegovo
ime, ali se morala suzdržati da mu ne poviče da je ovdje. Istodobno joj se
na usnama pojavio čeznutljiv osmijeh, jer je sve na njemu, pa čak i taj
nonšalantni položaj, bilo tako prekrasno, bolno poznato. Ostali optuženici
sigurno bi sjedili ukočeni i puni poštovanja, ali to nije bio slučaj s Ianom,
shvatila je s osjećajem ponosa, ali i zabrinutosti. Kao da je htio pokazati
svoj krajnji prezir prema zakonitosti i pravovaljanosti suđenja protiv
njega, Ian je sjedio na optuženičkoj klupi, stavivši lakat desne ruke na
ulaštenu drvenu dasku koja ga je okruživala, a nogu u čizmi položio je na
koljeno. Izgledao je ravnodušno, hladno i kao da sve ima pod kontrolom.
- Vjerujem da ste spremni ponovno početi, gospodine Delham -
uzrujano je rekao lord kancelar, a čim se začuo njegov glas, svi u velikoj
dvorani smjesta su zašutjeli. U galerijama i na klupama, lordovi su se
ukočili i obratili pozornost na lorda kancelara. Svi su gledali lorda
kancelara osim Iana, koji je i dalje opušteno sjedio i sada izgledao
nestrpljivo, kao da je suđenje neka farsa koje mu oduzima vrijeme od
važnijih pitanja.
- Ponovno se ispričavam na ovoj odgodi, lordovi - rekao je Delham
nakon što je zastao da nešto šapne najmlađem Ianovom odvjetniku, koji je
sjedio za stolom blizu Delhama. Mladić je naglo ustao i krenuo dvoranom
ravno prema njoj! Okrenuvši se prema lordu kancelaru, Delham je
iznimno uljudno rekao: - Milorde, ako biste mi dopustili malo odstupanje
od uobičajene procedure, vjerujem da cijeli slučaj možemo riješiti bez
dodatnih rasprava i pozivanja svjedoka.
- Objasnite što time želite reći, gospodine Delham - kratko mu je
naredio.
- Htio bih pozvati neočekivanog svjedoka i postaviti mu samo jedno
pitanje. Nakon toga, tužitelj ga može ispitivati što god i koliko god hoće.
Lord kancelar okrenuo se da se posavjetuje s nekim muškarcem za
kojeg je Elizabeth pretpostavila da je glavni tužitelj. - Imate li što protiv
toga, lorde Sutherland?
Lord Sutharland, visoki muškarac s kljunastim nosom i tankim
usnama, odjeven u propisani grimizni ogrtač i bijelu periku, sada je ustao.
- Nipošto, milorde - rekao je tonom koji je bio gotovo podrugljiv. -
Gospodina Delhama danas smo čekali već dvaput. Što je još jedna odgoda
u izvršenju engleskog zakona?
- Dovedite svog svjedoka, gospodine Delham. A nakon ovoga više ne
namjeravam tolerirati odgode u ovom suđenju. Je li vam to jasno?
Elizabeth je skočila kad je mladi odvjetnik ušao u prostorijicu i
dodirnuo joj ruku. Gledajući Iana, krenula je naprijed na ukočenim
nogama, dok joj je srce gromoglasno udaralo u prsima, a to je bilo prije
nego što je Peterson Delham rekao glasom koji se čuo do najudaljenijih
mjesta: - Lordovi, pozivam svjedokinju markizu od Kensingtona!
Velikom dvoranom kao da su prostrujali naleti zaprepaštenosti i
napetosti. Svi su se nagnuli naprijed, ali Elizabeth to nije primijetila.
Gledala je Iana: vidjela je kako mu se cijelo tijelo ukočilo i kako ju je naglo
pogledao... A onda mu se lice pretvorilo u kamenu masku bijesa, dok su
mu jantarne oči poprimile ledeni, metalni odsjaj.
Dršćući pod njegovim okrutnim pogledom, Elizabeth je došla do
mjesta za svjedoke i ponovila zakletvu koju su joj pročitali. Zatim joj je
prišao Peterson Delham. - Hoćete li, molim vas, reći kako se zovete, tako
da vas svi u ovoj dvorani čuju?
Elizabeth je gutnula slinu i, sklonivši pogled s Iana, rekla što je
glasnije mogla: - Elizabeth Marie Cameron.
U dvorani je nastala prava pomutnja, a glave s bijelim perikama
naginjale su se jedne prema drugima dok ih je lord kancelar upozoravao
da ušute.
- Hoće li mi sud dopustiti da to potvrdimo tako da optuženika pitamo
je li to uistinu njegova supruga? - pitao je Delham kad je ponovno
uspostavljen red.
 Skupljene oči lorda kancelara prvo su pogledale Elizabeth, a potom
Iana. - Naravno.
- Lorde Thornton - smireno je pitao Delham, gledajući Ianovu reakciju
- je li ova žena ovdje vaša supruga za čiji ste nestanak, odnosno ubojstvo,
vi optuženi?
Ianova brada se stisnula te je kratko kimnuo.
- Obavještavam prisutne da je lord Thornton ovu svjedokinju
identificirao kao svoju suprugu. Nemam više pitanja.
Elizabeth se uhvatila za drvenu dasku i razrogačenih očiju pogledala
Petersona Delhama, ne mogavši vjerovati da ju neće ispitivati o Robertu.
- Ja imam nekoliko pitanja, moji lordovi - rekao je glavni tužitelj, lord
Sutherland.
Elizabeth je preplašeno gledala kako joj prilazi lord Sutherland, ali
kad je progovorio, bila je zatečena jer je u njegovu glasu čula ljubaznost.
Čak i u tom preplašenom i očajnom stanju, Elizabeth je osjetila prezir,
muški bijes, usmjeren prema njoj iz svih dijelova dvorane. Taj bijes,
začudo, nije dolazio jedino od njega.
- Ledi Thornton - počeo je lord Sutherland, djelujući zbunjeno i
gotovo kao da mu je laknulo što je ona ovdje da razjasni sve. - Molim vas,
ne morate se bojati. Imam samo nekoliko pitanja. Hoćete li nam, molim
vas, reći što vas dovodi ovamo ovako kasno, u tom očito iznimno
uzrujanom stanju?
- Ovaj... Došla sam ovamo jer sam saznala da je moj suprug optužen da
je ubio mene i mojega brata - rekla je Elizabeth, trudeći se da govori
dovoljno glasno da ju se čuje po cijeloj dvorani koja je odzvanjala.
- Gdje ste bili do sada?
- Bila sam u Helmsheadu sa svojim bratom, Rob...
- Je li rekla s bratom? - pitao je jedan od državnih odvjetnika. I lord
Sutherland pretrpio je isti šok koji se proširio cijelom dvoranom i opet
potaknuo brojne razgovore, zbog čega je lord kancelar opet morao pozvati
sve na red. No tužiteljev šok nije dugo trajao. Oporavio se gotovo istog
trena i rekao: - Došli ste nam ovamo reći to da ne samo da ste vi živi i
zdravi - zamišljeno je to sažeo - nego i to da ste bili sa svojim bratom
kojega nema već dvije godine, s bratom kojega nitko nije mogao pronaći:
ni vaš istražitelj, gospodin Wordsworth, ni državni istražitelji, pa čak ni
istražitelji koje je angažirao vaš suprug?
Elizabeth je zatečeno pogledala Iana, no njezin pogled odbila je
ledena mržnja na njegovom licu. - Da, to je točno.
 - A gdje je taj brat? - Kako bi to naglasio, rukom je pokazao po
dvorani, kao da traži Roberta. - Jeste li ga doveli tako da i njega možemo
vidjeti kao i vas, da je živ i zdrav?
- Nisam - rekla je Elizabeth. - Nisam, ali...
- Molim vas, samo mi odgovarajte na pitanja - upozorio ju je lord
Sutherland. Jedan dugi trenutak djelovao je zbunjeno, a onda je rekao: -
Ledi Thornton, mislim da bismo svi željeli čuti zašto ste napustili
sigurnost i udobnost svojega doma prije šest tjedana, zašto ste u tajnosti
pobjegli od svojega supruga i sada se u zadnji čas vratili da nas uvjerite da
smo svi pogriješili kada smo mislili da su vaš život i život vašega brata
ugroženi. Počnite otpočetka, molim vas.
Elizabeth je tako laknulo što je dobila priliku da ispriča svoju priču da
ju je prepričala od riječi do riječi kako ju je vježbala u kočiji puno puta,
pažljivo izostavljajući dijelove koje bi Roberta prikazali lažljivcem ili
luđakom koji je htio da Iana objese za ubojstva koja nije počinio. S
pažljivim, uvježbanim riječima, brzo je opisala Roberta onako kako ga je
ona stvarno vidjela: kao mladića kojega su bol i siromaštvo pogrešno
natjerali da se poželi osvetiti njezinom mužu; kao mladića kojega je njezin
muž spasio od vješala ili doživotnog zatvora tako što ga je velikodušno
stavio na brod i poslao u inozemstvo; kao mladića koji je potom zbog
svojih nenamjernih postupaka doživio veliku patnju, pa čak pretrpio i
okrutne batine za koje je pogrešno okrivio Iana Thorntona.
Budući da je bila tako očajna i preplašena i da je toliko puta vježbala
ovaj govor, Elizabeth je dala svoj iskaz s ravnodušnošću uvježbanog
govora te je bila gotova iznenađujuće brzo. Zamucala je jedino kad je
morala priznati da je vjerovala da je njezin muž kriv za bratove batine.
Tijekom tog groznog trenutka pokajnički je pogledala Iana, a promjena na
njegovom licu još ju je više preplašila jer je izgledao kao da se dosađuje,
kao da je ona vrlo loša glumica koja glumi u iznimno dosadnoj predstavi
koju je morao gledati.
Lord Sutherland jednim je kratkim, sažaljivim smijehom prekinuo
zaglušujuću tišinu koja je uslijedila nakon njezinog svjedočenja te ju je
iznenada pogledao prodornim pogledom i glasno ju pitao: - Draga ženo,
imam samo jedno pitanje za vas i ono je vrlo slično pitanju koje sam vam
već postavio: zanima me zašto.
Iz nekog neobjašnjivog razloga, Elizabeth je osjetila kako njome
počinje strujati ledeni strah, kao da je njezino srce shvatilo da se događa
nešto strašno, da joj nitko ne vjeruje i da će se on sada pobrinuti za to da
joj nitko nikada ne povjeruje. - Što... Što zašto? - zamuckivala je.
 - Zašto ste došli ovamo ispričati nam tu nevjerojatnu priču kako biste
spasili život ovom muškarcu od kojega ste pobjegli prije nekoliko tjedana,
kako ste i sami priznali?
Elizabeth je molećivo pogledala Petersona Delhama, koji je s
rezigniranim gađenjem slegnuo ramenima. U tom prestravljenom stanju
sjetila se što joj je rekao prije nego što je ušla u dvoranu, i sada je
razumjela njegove riječi: ”Ono što ja radim nije ništa u usporedbi s onim što
će tužitelji pokušati učiniti njezinoj priči... Ovo više nije potraga za istinom i
pravdom... Ovo je amfiteatar, a tužiteljstvo je naumilo odigrati vrhunsku
ulogu...”
- Ledi Thornton! - povikao je tužitelj i počeo ju tako brzo ispitivati da
ga gotovo nije mogla ni pratiti. - Recite nam istinu, ledi Thornton. Je li vas
taj muškarac - optužujući je pokazao prstom na Iana - pronašao i podmitio
kako biste se vratili ovamo i ispričali nam tu apsurdnu priču? Je li vas
pronašao i zaprijetio vam da će vas ubiti ako se danas ne pojavite ovdje?
Nije li istina da vi zapravo ne znate gdje vam je brat? Nije li istina da ste od
ovog okrutnika pobjegli u strahu za vlastiti život, kako ste maloprije
priznali? Nije li istina da se bojite da će opet biti okrutan prema...
- Ne! - povikala je Elizabeth. Pogledala je muška lica oko i iznad sebe i
nije mogla vidjeti ni jedno koje nije izgledalo sumnjičavo ili prezrivo
prema istini koju je ona izrekla.
- Nemam više pitanja!
- Čekajte! - U tom djeliću sekunde Elizabeth je shvatila da ih, ako ih
već ne može uvjeriti da govori istinu, možda može uvjeriti da je preglupa
da bi izmislila takvu laž. - Da, milorde - odjeknuo je njezin glas. - Ne mogu
to poreći. Mislim, njegovu okrutnost.
Sutherland se brzo okrenuo, oči su mu zasvjetlucale, a novo
uzbuđenje zavladalo je velikom dvoranom. - Priznajete da je ovaj
muškarac okrutan?
- Da, priznajem - jasno je rekla Elizabeth.
- Moja draga, jadna ženo, možete li nam svima navesti neke primjere
njegove okrutnosti?
- Da, a kad to učinim, znam da ćete svi shvatiti koliko okrutan moj
muž može biti i zašto sam pobjegla s Robertom, odnosno sa svojim
bratom. - Mahnito se pokušala dosjetiti neke poluistine koja ne bi bila
krivokletstvo, te se sjetila Ianovih riječi od one noći kad ju je došao
potražiti na Havenhurstu.
- Nastavite. - Svi na galerijama su se usklađeno nagnuli naprijed, a
Elizabeth je imala osjećaj da se cijela građevina naginje prema njoj. - Kada
je vaš muž posljednji put bio okrutan?
 - Pa, prije nego što sam otišla, zaprijetio mi je da će mi ukinuti
džeparac: ja sam ga potrošila i nisam mu to htjela priznati.
- Bojali ste se da će vas istući zbog toga?
- Ne, bojala sam se da mi neće dati ništa do sljedećeg tromjesečja!
Netko na galeriji se nasmijao, a taj zvuk odmah je prigušen.
Sutherland se počeo turobno mrštiti, ali Elizabeth je hrabro nastavila
dalje. - Moj muž i ja raspravljali smo o tome, znači o mom džeparcu, dvije
noći prije nego što sam pobjegla s Bobbyjem.
- Je li postao nasilan tijekom te rasprave? Je li to bilo one noći kada
ste, prema iskazu vaše sluškinje, plakali?
- Da, mislim da je!
- Zašto ste plakali, ledi Thornton? Galerije su se još više nagnule
prema njoj.
- Bila sam u groznom stanju - rekla je Elizabeth, iznoseći činjenicu. -
Htjela sam otići s Bobbyjem. Zbog toga sam morala prodati svoje
prekrasne smaragde, koje mi je poklonio lord Thornton. - U trenutku
nadahnuća, povjerlijvo se nagnula prema lordu kancelaru koji je sjedio na
crvenom sjedalu. - Znate, znala sam da bi mi kupio još. - S galerija je počeo
odzvanjati zatečeni smijeh, a to je bilo ohrabrenje koje je Elizabeth bilo
prijeko potrebno.
No lord Sutherland se nije smijao. Predosjetio je da ga pokušava
nasamariti, ali kao i većina pripadnika njegovog spola, bio je toliko
arogantan da nije mogao vjerovati da je dovoljno pametna da to pokuša, a
kamoli da to izvede. - Ja bih trebao vjerovati da ste vi prodali svoje
smaragde iz nekog neobičnog poriva, iz neke hirovite želje da odete s
muškarcem za kojega tvrdite da vam je brat?
- Pobogu, ne znam što biste vi trebali vjerovati. Samo znam da sam to
učinila.
- Gospođo! - povikao je. - Prema riječima zlatara kojemu ste ih
prodali, bili ste na rubu suza. Ako ste bili u tako hirovitom raspoloženju,
zašto ste onda bili na rubu suza?
Elizabeth ga je tupavo pogledala. - Ja sam voljela svoje smaragde.
Grohotan smijeh prolomio se od poda do svoda dvorane. Elizabeth je
čekala da smijeh utihne, a onda se nagnula i ponosnim, povjerljivim tonom
rekla: - Moj suprug često kaže da mi smaragdi idu uz oči. Nije li to
dražesno?
Elizabeth je primijetila da je Sutherland počeo škrgutati zubima.
Bojeći se pogledati u Iana, na brzinu je pogledala Petersona Delhama te je
vidjela kako ju on pozorno gleda s nečim što bi moglo biti divljenje.
 - Dakle! - zagrmio je Sutherland. - Sada bismo trebali vjerovati da se
zapravo uopće niste bojali svojega supruga?
- Naravno da sam ga se bojala. Nisam li vam upravo objasnila koliko
silno okrutan može biti? - pitala je, ponovno ga tupavo pogledavši. -
Naravno, kad mi je Bobby pokazao svoja leđa, morala sam pomisliti da je
čovjek koji prijeti svojoj ženi da će joj ukinuti džeparac, sposoban za sve...
Glasan smijeh ovoga je puta potrajao mnogo duže, a čak i kad je
utihnuo, Elizabeth je primijetila da je osuda i nevjerica na licima
muškaraca zamijenjena podrugljivim osmijesima. - I - ponovno je zagrmio
Sutherland - također bismo trebali vjerovati da ste pobjegli s muškarcem
za kojeg tvrdite da vam je brat i da ste uživali negdje u Engleskoj...
Elizabeth je silovito kimnula i uslužno dodala: - U Helmsheadu, to je
najslađe selo na moru. Ondje sam provela vrlo ugo... Vrlo mirno vrijeme
dok nisam pročitala novine i shvatila da se sudi mojemu suprugu. Bobby
je mislio da se uopće ne bih trebala vratiti, jer je još uvijek bio ljut zbog
toga što ga je moj suprug stavio na svoj brod. Ali ja sam smatrala da se
moram vratiti. - a zbog kojeg razloga - kroz stisnute zube je izustio
Sutherland - tvrdite da ste se odlučili vratiti?
- Mislila sam da se lordu Thorntonu neće svidjeti pomisao da ga
objese... - Dvoranom se ponovno prolomio smijeh, a Elizabeth je morala
čekati punu minutu prije nego što je mogla nastaviti. - I onda sam Bobbyju
dala svoj novac, pa je on otišao ugodno voditi svoj život, kako sam već
rekla maloprije.
- Ledi Thornton - rekao je Sutherland groznim, prijetećim glasom od
kojega se Elizabeth sledila krv u žilama - znači li vam što riječ
”krivokletstvo”?
- Mislim - rekla je Elizabeth - da to znači lagati na ovakvom mjestu.
- Znate li kako država kažnjava krivokletnike? Osuđuje ih na zatvor,
gdje potom žive u mračnoj, vlažnoj ćeliji. Biste li htjeli da se to vama
dogodi?
- To nipošto ne zvuči ugodno - rekla je Elizabeth. - Bih li mogla
ponijeti svoj nakit i haljine?
Prolom smijeha zatresao je lustere koji su visili sa svodova.
- Ne biste!
- Onda mi je svakako drago da nisam lagala.
Sutherland više nije bio siguran je li ga Elizabeth htjela nasamariti, ali
je predosjetio da je poražen u pokušaju da ju prikaže kao pametnu,
proračunatu preljubnicu ili kao prestrašenu, uplašenu ženu. Bizarna priča
o njezinom bijegu s bratom sada je poprimila neku apsurdnu
vjerodostojnost, a on je to neraspoloženo i bijesno shvatio. - Gospođo,
biste li lažno svjedočili na sudu kako biste zaštitili ovog čovjeka? - Ruka
mu je poletjela prema Ianu, a Elizabeth ju je bespomoćno slijedila
pogledom. Srce joj se uplašeno stegnulo kad je vidjela da Ian izgleda kao
da se još više dosađuje; djelovao je još hladnije, udaljenije i bezosjećajnije
nego prije.
- Pitao sam vas - zagrmio je Sutherland - biste li lažno svjedočili da
spasite ovog čovjeka od vješala na kojima bi završio sljedeći mjesec?
Elizabeth bi umrla da ga spasi. Sklonivši pogled s Ianovog strašnog
lica, prilijepila je tupav osmijeh na svoje lice. - Sljedeći mjesec? To je baš
nezgodno! Pa sljedeći mjesec je bal ledi Northam, a Kensington mi je
svečano obećao da ćemo ići... - začuo se gromoglasan smijeh od kojega su
se zatresli i svodovi i koji je prigušio Elizabethine posljednje riječi: - I da
će mi kupiti novi krzneni kaput!
Elizabeth je čekala, predosjećajući da je uspjela, ali ne zbog toga što je
njezin nastup bio tako uvjerljiv, nego zbog toga što su mnogi lordovi imali
žene koje su mislile samo o novoj haljini ili krznu te o sljedećem balu, tako
da im je djelovala potpuno vjerodostojno.
- Nemam više pitanja! - povikao je Sutherland i prezrivo ju pogledao.
Peterson Delham polako je ustao, a iako je pazio da mu izraz lica bude
ravnodušan, Elizabeth je osjetila da joj se divi. - Ledi Thornton - rekao je
službenim tonom - želite li još nešto reći pred sudom?
Shvatila je da on želi da ona kaže još nešto, a u stanju iscrpljenosti i
olakšanja, Elizabeth nije znala što je to. Rekla je jedino čega se mogla
dosjetiti, a kad je počela govoriti, znala je da je on zadovoljan. - Da,
milorde. Željela bih reći da mi je jako žao što smo Bobby i ja prouzrokovali
takve nevolje. Bila sam u krivu kada sam mu povjerovala i otišla ne
rekavši nikome ništa. A on je bio u krivu što je toliko dugo bio ljut na
mojega supruga zbog nečega što je, na kraju krajeva, bilo velikodušno
djelo markiza od Kensingtona. - Osjetila je da ide predaleko i da zvuči
prerazumno pa je brzo dodala: - Da je Kensington dao Bobbyja baciti u
zatvor zbog toga što ga je pokušao ubiti, sigurno bi Bobbyju ondje bilo
jednako neudobno kao i meni. On je - povjerila mu je - vrlo izbirljiv!
- Ledi Thornton! - rekao je lord kancelar kad se začuo novi nalet
smijeha. - Možete odstupiti. - Na taj oštar ton Elizabeth se okrenula prema
njemu, a onda je gotovo promašila stepenicu kad je vidjela bijesan prezir
na njegovu licu. Drugi su lordovi možda mislili da je ona nepopravljivo
tupava, ali lord kancelar je izgledao kao da bi uživao u tome da ju osobno
zadavi.
Hodajući na drhtavim nogama, Elizabeth je dopustila pomoćniku
Petersona Delhama da ju isprati iz dvorane, ali kad su došli do druge
strane gdje su bila vrata koja su vodila u hodnik, Elizabeth je odmahnula
glavom i molećivo ga pogledala u oči. - Molim vas - šapnula je, već
gledajući preko njegovog ramena da vidi što će se sada dogoditi -
dopustite mi da budem u onoj prostorijici. Nemojte me tjerati da čekam
vani i pitam se što se događa - preklinjala ga je i gledala kako jedan
muškarac brzo korača dugačkim prolazom od glavnih vrata sa stražnjeg
dijela dvorane, ravno prema Petersonu Delhamu.
- U redu - nevoljko je pristao - ali ne smijete ni pisnuti. Ovo će brzo
biti gotovo - utješno je dodao.
- Želite li reći - šapnula je, gledajući muškarca koji je prilazio
Petersonu Delhamu - da sam bila dovoljno dobra da sada oslobode mojega
supruga?
- Nisam to htio reći. Tiho sada. I ne brinite.
Elizabeth je u tom trenutku bila više zbunjena nego zabrinuta, jer prvi
put otkako ga je vidjela, Ian je izgledao kao da ga zanima nešto što se
događa. Kratko je pogledao prema muškarcu koji je razgovarao s
Petersonom Delhamom, a na trenutak joj se učinilo da vidi veselu iskru na
Ianovom ravnodušnom licu. Slijedeći pomoćnika u prostorijicu, stala je
pokraj udove, ne primjećujući da ju ona gleda zadovoljnim pogledom. - Što
se događa? - pitala je pomoćnika kad on nije pokazivao znakove da se želi
vratiti na svoje mjesto.
- Izvući će se! - mladić je rekao sa smiješkom na licu.
- Lorde kancelaru - glasno je rekao Peterson Delham kad je kratko
kimnuo muškarcu koji je razgovarao s njim. - Uz dopuštenje, odnosno
blagonaklonost suda, volio bih pozvati još jednog svjedoka koji će, kako mi
smatramo, neosporno dokazati da se Robertu Cameronu nije dogodilo
ništa loše kao izravna ili neizravna posljedica vremena koje je proveo na
brodu ”Arianna”. Ako ovaj dokaz sudu bude prihvatljiv, uvjeren sam da će
se cijeli slučaj brzo riješiti.
- Ja nisam u to uvjeren! - odbrusio je lord Sutherland.
Čak i odavde Elizabeth je vidjela da se profil lorda kancelara
uozbiljuje kad se okrenuo da pogleda tužitelja.
- Nadajmo se najboljemu - lord kancelar je rekao lordu Sutherlandu. -
Ovo suđenje već je prešlo granicu pristojnosti i dobrog ukusa, a i vi ste
velikim dijelom odgovorni za to, milorde. - Pogledavši Petersona Delhama,
uzrujano je rekao: - Nastavite.
- Hvala vam, lorde kancelaru. Pozivamo svjedoka kapetana Georgea
Granthomea.
Elizabeth je zastao dah kad je shvatila što bi se moglo dogoditi.
Otvorila su se bočna vrata i prolazom je počeo koračati visok, mišićav
muškarac. Iza njega su se skupili krupni, preplanuli, umorni muškarci, kao
da čekaju da ih se pozove. Pomorci. Vidjela je dovoljno ribara u
Helmsheadu da odmah može nepogrešivo prepoznati njihove crte lica. Na
klupu za svjedoka sjeo je muškarac po imenu kapetan Granthome, a čim je
počeo odgovarati na pitanja Petersona Delhama, Elizabeth je shvatila da je
obrani bilo poznato da će Iana osloboditi za Robertovu ”smrt” čak i prije
nego što je ona ušla u dvoranu. Kapetan Granthome dao je iskaz o tome
kako se postupalo prema Robertu na ”Arianni” te je rekao da je Robert
pobjegao s broda kad su neplanirano stali da poprave brod. I također je
glatko uspio dati do znanja da je njegova cijela posada spremna svjedočiti.
U tom je trenutku Elizabeth shvatila da su njezin strah tijekom puta
ovamo i njezina preplašenost tijekom svjedočenja, zapravo bili
neutemeljeni. S obzirom na to da je Ian mogao dokazati da nikako nije
naudio Robertu, Elizabethin nestanak izgubio bi negativne konotacije.
S ljutitim zaprepaštenjem se obrušila na nasmiješenog pomoćnika
koji je pozorno slušao kapetanovo svjedočenje. - Zašto, za ime Boga, niste
novinarima rekli što se dogodilo mojemu bratu? Moj suprug i gospodin
Delham su to očito znali. I sigurno ste znali da kapetan i posada to mogu
dokazati.
Pomoćnik je nevoljko odvratio pogled s klupe te je tiho rekao: - Vaš
suprug inzistirao je na tome da pričekamo početak suđenja prije nego što
ih iznenadimo njegovom obranom.
- Ali zašto?
- Zato što naš osebujni tužitelj i njegovo osoblje nisu pokazivali
znakove da žele pustiti ovaj slučaj bez obzira na to što mi tvrdili. Vjerovali
su u to da imaju dovoljno dokaza za osudu, a da smo im rekli za Ariannu”,
oni bi počeli odugovlačiti i tražiti dodatne dokaze da opovrgnu mogući
iskaz kapetana Granthomea. Osim toga, ”Arianna” i njezina posada bili su
na putu i nismo bili posve sigurni hoćemo li je moći locirati i vratiti
posadu na vrijeme da svjedoči. Sada naš uzrujani tužitelj nema ništa čime
bi mogao pobiti iskaz jer nije to predvidio. A čak i ako vaš brat više nikada
ne bude viđen, nema smisla da kopa dok ne nađe još neki posredni,
inkriminirajući dokaz jer čak i ako ga nađe, a neće, vašem mužu ne može
se dvaput suditi za isti zločin.
Elizabeth je sada shvatila zašto je Ian izgledao tako nezainteresirano i
kao da se dosađuje, iako joj i dalje nije bilo jasno zašto se nije smekšao kad
je objasnila da je bila s Robertom, a ne s nekim ljubavnikom i kad je
ponudila pismo gospođe Hogan kao dokaz te je čak i obećala da će ona
doći posvjedočiti.
- Vaš suprug je povukao taj potez - rekao je pomoćnik i zadivljeno
pogledao Iana, kojemu se sada obraćao lord kancelar. - Sam je isplanirao
svoju obranu. Vaš suprug je stvarno genijalac. Aha, i usput da vam kažem,
gospodin Delham mi je rekao da vam kažem da ste bili odlični.
Otada nadalje, ostatak postupka tekao je brzo poput neophodnog, ali
besmislenog rituala. Očito shvativši da nije mogao opovrgnuti iskaze cijele
posade broda ”Arianna”, lord Sutherland na brzinu je postavio nekoliko
pitanja kapetanu Granthomeu, a onda je dopustio da ga se otpusti. Nakon
toga, ostale su jedino završne riječi obojice odvjetnika, a onda je lord
kancelar pozvao da se glasa.
Elizabeth je ponovno postala napeta dok je slušala i gledala kako
službenik proziva ime svakog lorda. Jedan za drugim, svaki je plemić
ustao, stavio desnu ruku na prsa i izjavio ili ”Smatram da je kriv” ili
”Smatram da nije kriv”. Konačan rezultat bio je 324 glasa naprema 14
glasova, za oslobođenje. Pomoćnik Petersona Delhama šapnuo je
Elizabeth da su protivnici bili plemići koji su ili osobno imali nešto protiv
Iana, ili su sumnjali u vjerodostojnost njezinog iskaza i iskaza kapetana
Granthomea.
Elizabeth to gotovo nije ni čula. Samo joj je bilo bitno da je većina
glasala za oslobođenje i da je lord kancelar napokon odlučio izreći
presudu te je rekao:
- Lorde Thornton - lord kancelar je govorio Ianu, a Ian je polako ustao
- ova komisija je donijela odluku da ste oslobođeni svih optužbi
podignutih protiv vas. Slobodni ste. - Zastao je kao da razmišlja o nečemu,
a onda je tonom koji se Elizabeth učinio neprikladno šaljivim, rekao: -
Neslužbeno bih vam htio predložiti da ozbiljno razmislite o tome hoćete li
večeras spavati pod istim krovom s vašom suprugom. Na vašem mjestu
došao bih u pravo iskušenje da počinim zločin za koji ste već bili optuženi.
Iako sam siguran - dodao je kad se smijeh prolomio galerijom - da biste
mogli računati na oslobođenje s obzirom na ono čemu smo svi danas
ovdje svjedočili.
Elizabeth je zažmirila zbog posramljenosti koju si nije dopustila
osjećati tijekom davanja iskaza. Rekla si je da je bolje da ju smatraju
smiješnom tupavicom nego proračunatom preljubnicom, ali kad je
ponovno otvorila oči i vidjela kako Ian korača prolazom, odmičući se od
nje, više ju nije bilo briga ni zajedno ni za drugo.
- Dođi, Elizabeth - rekla je udova i nježno uhvatila Elizabeth za ruku. -
Sigurna sam da su novinari već vani. Što prije odemo, to imamo veće šanse
da ih izbjegnemo.
Čim su izašli na dan je svjetlo, Elizabeth je shvatila da je to čisto
maštanje. Novinari i gomila gledatelja koja je došla iz prve ruke čuti
novosti s današnjeg suđenja, okupila se ispred Iana. Umjesto da ih
zaobiđe, Ian se stisnute brade progurao kroz njih. Elizabeth je snuždeno
gledala kako su mu povikivali ružne riječi osuđujući ga. - Dragi Bože -
rekla je - pogledajte što sam mu učinila.
Čim je Ianova kočija odjurila, gomila se okrenula, tražeći novi plijen
kad su lordovi počeli izlaziti iz zgrade.
- To je ona! - povikao je muškarac iz ”Gazettea” koji je pisao o
aktivnostima visokog društva te je pokazao prema Elizabeth, a gomila
gledatelja sada se u zastrašujućem broju počela obrušavati na nju. - Brzo,
ledi Thornton - žurno joj je rekao neki nepoznati mladić i odvukao ju
natrag u zgradu. - Dođite za mnom. Postoji još jedan izlaz iza ugla.
Elizabeth ga je smjesta poslušala, držeći vojvotkinju za ruku dok su se
probijale kroz lordove koji su izlazili van. - Koja je vaša kočija? - pitao je,
gledajući jednu, pa drugu.
Vojvotkinja je opisala svoje prijevozno sredstvo, a on je kimnuo.
- Ostanite ovdje. Ne idite onamo. Ja ću reći vašem kočijašu da dođe
ovamo po vas.
Deset minuta poslije vojvotkinjina kočija došla je do njih te su sigurno
ušle u nju. Elizabeth se nagnula kroz vrata. - Hvala vam - rekla je mladiću,
čekajući da joj se on predstavi.
On je podigao šešir. - Thomas Tyson iz ”Timesa”. Ne, nemojte
paničariti - utješno joj je rekao. - Ne mislim vam upasti unutra. Ne bavim
se presretanjem dama u kočijama. - Kako bi to potvrdio, zatvorio je vrata
kočije.
- U tom slučaju - Elizabeth mu je rekla kroz otvoreni prozor,
pokušavajući mu se zahvalno nasmiješiti - bojim se da nećete biti uspješan
novinar.
- Možda biste pristali sa mnom razgovarati neki drugi put, u četiri
oka?
- Možda - neodređeno je rekla Elizabeth kad je njihov kočijaš
pokrenuo konje i počeo zaobilaziti kočije koje su napunile krcatu ulicu.
Elizabeth je zažmirila i umorno naslonila glavu na jastučić. U
Elizabethina snuždena osjetila duboko se urezao prizor kako rulja ganja
Iana i povikuje mu: ”Ubojico! Ubio si svoju ženu!”. Bolnim je šaptom pitala
vojvotkinju: - Koliko dugo mu to već rade? Verbalno ga zlostavljaju?
- Više od mjesec dana.
Elizabeth je shrvano udahnula te je tužnim glasom pitala: - Znate li
koliko je Ian ponosan? - snuždeno je šapnula. - On je toliko ponosan... A ja
sam uzrok tome što ga drugi smatraju ubojicom. Sutra će ga svi ismijavati.
Vojvotkinja je malo oklijevala, a potom je osorno rekla: - On je jak
muškarc koji nikada nije mario za tuđe mišljenje, osim možda za tvoje i
Jordanovo i nekolicinu drugih. U svakom slučaju, rekla bih da ćeš ti, a ne
Kensington, ispasti budala u sutrašnjim novinama.
- Hoćete li me odvesti kući?
- Kući u Ulici Promenade?
Elizabeth je trenutačno od zaprepaštenosti zaboravila na svoj očaj. -
Ne, naravno da ne. Našoj kući u Ulici Upper Brook.
- Mislim - strogo je rekla vojvotkinja - da to nije pametno. Čula si što
je rekao lord kancelar.
Elizabeth se usprotivila, uz samo tračak sumnje. - Radije bih se odmah
suočila s Ianom nego čekala cijelu noć.
Vojvotkinja, koja je očito odlučila dati Ianu malo vremena da obuzda
bijes, iznenada se sjetila kako mora posjetiti bolesnu prijateljicu, pa potom
drugu. Kad su napokon stigle u Ulicu Upper Brook, već je gotovo pao
mark, a Elizabeth se tresla od nervoze, a to je bilo prije nego što ju je
njihov batler prezrivo pogledao. Ian se očito vratio, a glasine o
Elizabethinom svjedočenju u Gornjem domu su se proširile među
slugama. - Doltone, gdje je moj suprug? - pitala ga je.
- U radnoj sobi - rekao je Dolton i maknuo se s vrata. Elizabeth je
pogledala sanduke koji su već stajali u hodniku i sluge koji su dolje nosili
još sanduka. Dok joj je srce mahnito udaralo, brzo je hodnikom došla do
Ianove radne sobe. Ušla je unutra i stala, kako bi se pribrala prije nego što
se on okrene i vidi ju. Držao je čašu u ruci i zurio u kamin. Skinuo je sako i
zasukao rukave košulje, a Elizabeth je s novim osjećajem krivnje vidjela da
je još mršaviji nego što je djelovao u Gornjem domu. Pokušala je smisliti
kako da počne, a budući da je bila toliko preplavljena emocijama i željom
za pojašnjenjem cijele situacije, prihvatila se najmanje važnog, ali
najvidljivijeg problema: sanduka u hodniku. - Ovaj... Ti odlaziš?
Vidjela je kako su mu se ramena ukočila kad je čuo njezin glas, a kad
se okrenuo i pogledao ju, mogla je osjetiti koji je trud ulagao da obuzda
svoj bijes. - Ti odlaziš - izustio je.
U tihoj, bespomoćnoj pobuni, Elizabeth je odmahnula glavom i
tepihom krenula prema njemu, kao kroz maglu svjesna toga da je ovo
mnogo gore nego suprotstavljanje nekoliko stotina lordova u Gornjem
domu.
- Na tvom mjestu ne bih to učinio - tiho ju je upozorio.
- Što... Što to? - drhtavim je glasom pitala Elizabeth.
- Približavao se meni.
Ona je nepomično stala, shvativši tu fizičku prijetnju u koju nije htjela
vjerovati te je gledala njegove kamene crte lica.
 - Iane - počela je i molećivo ispružila ruku prema njemu, a onda ju je
pustila da padne kad je od njega dobila sam prezriv pogled. - Jasno mi je -
ponovno je počela, a glas joj je osjećajno drhtao dok je pokušavala smisliti
kako da mu ublaži bijes - da me sigurno prezireš zbog onoga što sam
napravila.
- U pravu si.
- Ali - hrabro je nastavila Elizabeth - spremna sam učiniti bilo što, bilo
što kako bih se iskupila za to. Bez obzira na to što ti sada mislio, nikada te
nisam prestala volje...
Glas mu je bio oštar poput udarca bičem. - Umukni!
- Ne, moraš me saslušati - rekla je, sada govoreći još brže, vodena
panikom i strašnim predosjećajem da ga ničime što napravi ili kaže neće
moći smekšati. - Nikada te nisam prestala voljeti, čak ni kada sam...
- Upozoravam te, Elizabeth - rekao je ubojitim glasom. - Umukni i
izlazi odavde! Gubi se iz moje kuće i iz mojega života!
- Je li to zbog... Zbog Roberta? Mislim, ne vjeruješ mi da sam bila s
Robertom?
- Nije me briga tko je bio taj kujin sin s kojim si bila.
Elizabeth se počela tresti od istinskog straha, zato što je on to mislio:
vidjela je da je tako. - To je bio Robert, baš kako sam rekla - nastavila je
nesigurnim glasom. - To ti mogu dokazati ako mi dopustiš.
Na to se nasmijao: bio je to kratak, prigušeni smijeh koji je bio
ubojitiji i konačniji nego njegov bijes. - Elizabeth, ne bih ti vjerovao ni da
sam te vidio s njim. Je li ti to jasno? Ti si besprijekorna lažljivica i odlična
glumica.
- Ako to kažeš zbog onih gluposti koje sam izrekla dok sam svjedočila,
sss... Sigurno znaš zašto sam to učinila.
Prostrijelio ju je prezrivim pogledom. - Naravno da znam zašto si to
učinila! To ti je bilo sredstvo za postizanje cilja, kao i sve do sada. Spavala
bi s crnim vragom da dobiješ ono što želiš.
- Zašto to govoriš? - zavapila je.
- Zato što si istog dana kad ti je istražitelj rekao da sam odgovoran za
nestanak tvojega brata, stajala pokraj mene u prokletoj crkvi i zaklela se
da ćeš me voljeti do kraja života! Bila si spremna udati se za muškarca za
kojeg si mislila da je možda ubojica, bila si spreman spavati s ubojicom!
- Ti to ne misliš! Nekako ću ti to dokazati... Samo da mi daš priliku.
- Ne.
- Iane...
- Ne želim dokaze.
 - Volim te - shrvano je rekla.
- Ne želim ni tvoju ”ljubav” ni tebe. A sada... - Podigao je pogled kad je
Dolton pokucao na vrata.
- Gospodin Larimore je stigao, milorde.
- Reci mu da ću ga odmah pozvati - rekao je Ian, a Elizabeth ga je
pogledala razjapljenih usta. - Ti ćeš... Sada održati poslovni sastanak?
- Ne baš, draga moja. Ovaj put sam po Larimorea poslao zbog drugog
razloga.
Zbog njegovog tona Elizabeth je obuzela neka bezimena jeza.
- Ovaj... A koji bi drugi razlog mogao imati za pozivanje odvjetnika u
ovo vrijeme?
- Započinjem postupak razvoda braka, Elizabeth.
- Molim? - izustila je i mislila da se soba okreće oko nje. - Na temelju
čega? Moje gluposti?
- Na temelju napuštanja - otresito je rekao.
U tom trenutku Elizabeth bi rekla ili učinila bilo što da dopre do njega.
Nije mogla vjerovati, zapravo nije mogla pojmiti da joj to može raditi onaj
isti nježni, strastveni muškarac koji ju je nekoć volio i zadirkivao ju, da joj
može to raditi a da ju ni ne posluša, da joj ne da ni priliku da mu objasni.
Oči su joj se od ljubavi i užasa napunile suzama te se shrvano pokušala
našaliti. - Dragi, na sudu će izgledati blesavo ako budeš tvrdio da sam te
napustila jer ja sam ovdje i tvrdim da sam i više nego spremna držati se
svojih zavjeta.
Ian je odvratio pogled od ljubavi koju je vidio u njezinim očima.
- Ako ne odeš iz ove kuće za tri minute - ledenim ju je glasom
upozorio - zatražit ću razvod na temelju preljuba.
- Ja nisam počinila preljub.
- Možda nisi, ali morat ćeš se vraški potruditi da dokažeš da nisi ništa
učinila. Ja imam nekog iskustva u tom području. A sada ti posljednji put
kažem: gubi se iz mojega života. Gotovo je. - Kako bi to dokazao, otišao je
sjesti za stol te je posegnuo za zvonom.
- Uvedi Larimorea - naložio je Dokonu, koji se pojavio gotovo istog
trena kad je Ian povukao zvono.
Elizabeth se ukočila, mahnito razmišljajući o tome kako bi mogla
doprijeti do njega prije nego što on poduzme nepovratne korake da ju
otjera iz svojega života. Ona je svim svojim bićem vjerovala da ju on voli. A
ako nekog voliš toliko jako da te može ovoliko povrijediti... I u tom
trenutku je shvatila što radi i zašto to radi, a onda se okrenula prema
njemu dok joj je kroz glavu prolazila vikareva priča o Ianovim postupcima
nakon smrti njegovih rodtelja. Ali ona nije bila labrador kojeg je mogao
otjerati iz svojega života.
Prišla je njegovu stolu i vlažnim se dlanovima oslonila na nj, čekajući
da on bude prisiljen pogledati ju u oči. Izgledajući poput hrabrog,
slomljenog anđela, Elizabeth se sa svojim protivnikom suočila preko
njegovog stola, a glas joj je drhtao od ljubavi. - Dragi, pažljivo me slušaj jer
te upozoravam da ti neću dopustiti da nam to napraviš. Što se više budeš
trudio, to ću se ja jače boriti. Noću ću te proganjati u snovima, baš kao što
si ti mene proganjao svake noći dok smo bili razdvojeni. Noću ćeš budan
ležati u krevetu, želeći me i znat ćeš da i ja ležim budna i želim tebe. A kad
to više ne budeš mogao podnijeti - bolno mu je obećala - vratit ćeš mi se, a
ja ću te čekati. Plakat ću u tvojemu naručju i reći ću ti da mi je žao zbog
svega što sam učinila, a ti ćeš mi pomoći da pronađem način kako da si
oprostim...
- Prokleta bila! - izustio je, problijedjevši od bijesa. - Kako da te
ušutkam?
Elizabeth se trgnula zbog mržnje koju je čula u njegovu voljenu glasu
te je dršćući udahnula, moleći se da dovrši, a da ne zaplače. - Ljubavi moja,
strašno sam te povrijedila i opet ću te povrijediti tijekom sljedećih pedeset
godina. I ti ćeš mene povrijediti, Iane, ali nadam se ne toliko jako kao što
to radiš sada. Ali ako tako mora biti, onda ću to izdržati jer mi je jedina
alternativa živjeti bez tebe, a to onda nije život. Razlika je u tome što ja to
znam, a ti ne znaš. Ne još.
- Jesi li sada gotova?
- Još nisam - rekla je i uspravila se kad je čula korake u hodniku. - Ima
još nešto - obavijestila ga je podigavši drhtavu bradu.
- Ja nisam labrador! Ne možeš me otjerati iz svojega života, jer ja ću se
vratiti.
Kad je otišla, Ian je zurio u praznu prostoriju koja je odisala životom
tek nekoliko trenutaka prije dok je ona bila tu te se pitao što je, pobogu,
mislila reći s tim zadnjim komentarom. Pogledao je prema vratima kad je
ušao Larimore te je kratko kimnuo prema stolicama ispred stola, tiho
dajući odvjetniku znak da sjedne.
- Iz vaše poruke sam shvatio - tiho je rekao Larimore otvarajući svoju
torbu - da želite započeti postupak razvoda braka?
Ian je malo oklijevao dok su mu se po mislima kovitlale Elizabethine
shrvane riječi, zajedno s lažima i propustima koji su započeli one večeri
kada su se upoznali i koji su se nastavili do zadnje noći kada su bili
zajedno. Prisjetio se boli koju je osjećao onih prvih nekoliko tjedana nakon
što ga je napustila te ju je usporedio s hladnom, blaženom ravnodušnošću
koja ju je sada zamijenila. Pogledao je odvjetnika koji je čekao njegov
odgovor.
I kimnuo.
 36.

Elizabeth je sutradan u hodniku kuće u Ulici Promenade nervozno čekala

da stignu novine. ”Times” je oslobodio Iana tako što je na naslovnici
objavio:

MARKIZ UBOJICA ZAPRAVO ZLOSTAVLJANI MUŽ

”Gazette” je duhovito napisao da ”markiz od Kensingtona nije zaslužio

samo oslobođenje, nego medalju za suzdržavanje unatoč iznimnim
provokacijama!”
Obje su priče bile dugačke i posramljujuće za Elizabeth, jer je
prepričano njezino smiješno ponašanje.
Dan prije suđenja, Ian je bio izopćen i osumnjičen; dan poslije
suđenja, većina ljudi u gradu bila je blagonaklona prema njemu te su
veselo suosjećali s njim. Drugi su vjerovali da tamo gdje je optužba, mora
biti i nešto krivnje i da su si bogati uvijek mogli kupiti izlaz iz situacije za
koju bi siromašni bili obješeni. Elizabeth je znala da će ti ljudi nastaviti
povezivati Ianovo ime s nečim zlim.
I Elizabethin status se dramatično promijenio. Više nije bila
zlostavljana žena ni preljubnica; sada je bila nešto poput slavne osobe
kojoj su se divile žene koje su vodile dosadan život, a one koje nisu imale
nikakav život su ju ignorirale. Žene pak iz visokog društva su ju gledale sa
strogim neodobravanjem, ali su joj ipak oprostile, jer je većina njih bila
poput Elizabeth koja se predstavila Gornjem domu. No, nakon Ianovog
oslobođenja, da nije bilo Roddyja Carstairsa koji je inzistirao na tome da
se ona pojavi u društvu isti tjedan kad su novine objavile presudu,
vjerojatno bi se povukla u kuću u Ulici Promenade i sakrila se iza njezine
kapije od kovanog željeza, gdje bi čekala Iana.
To bi bilo nešto najgore što je mogla učiniti, jer je ubrzo shvatila da je
unatoč tome što je ona mislila suprotno, Ianu očito bilo lako izbaciti ju iz
svojih misli. Preko Alexandre i Jordana, Elizabeth je saznala da je Ian
nastavio raditi svoj posao kao da se ništa nije dogodilo, a tjedan dana
nakon oslobođenja, viđenje kako se kocka s prijateljima u Blackmoreu,
kako ide na operu s drugim prijateljima i općenito kako vodi bogat
društveni život, poput osobe koja voli razonodu jednako kao i naporan
rad.
 Elizabeth baš i nije doživljavala svojega muža kao osobu koja uživa u
društvenim aktivnostima te je bol u svojemu srcu pokušala ublažiti
ozbiljno si govoreći da njegov krcat društveni raspored samo pokazuje da
bi je izgubljenu bitku da zaboravi da ga ona čeka. Pisala mu je pisma; sluge
su ih vraćale po njegovoj naredbi.
Napokon je slijedila njegov primjer i zaokupila se raznim
aktivnostima, jer je jedino tako mogla izdržati čekanje; ali svakim danom
bilo je sve teže suzdržati se da ne ode k njemu i ponovno ne pokuša.
Povremeno bi se vidjeli na nekom balu ili operi, a svaki put kad bi se to
dogodilo, Elizabethino srce počelo bi mahnito kucati, dok bi Ianov izraz
lica postajao sve hladniji. Ianov ujak upozorio ju je da bi joj bilo uzalud da
Iana ponovno moli za oprost, a njegov djed potapšao ju je po ruci i naivno
rekao: - Opametit će se on, draga moja.
Alex je na kraju uspjela uvjeriti Elizabeth da bi ga možda
konkurencija mogla malo dovesti u red. Te večeri na balu lorda i ledi
Franklin, Elizabeth je vidjela Iana kako razgovara sa svojim prijateljima.
Skupila je hrabrost i otvoreno očijukala s vikontom Sheffieldom te je
krajičkom oka gledala Iana dok je plesala i smijala se sa zgodnim
vikontom. Ian ju je vidio: pogledao je ravno u nju i ravno kroz nju. Te noći
s bala je otišao s ledi Jane Addison pod rukom. Bilo je to prvi put otkako su
razdvojeni da je posebnu pozornost posvetio nekoj drugoj ženi ili se
ponašao nekako drukčije nego kao oženjeni muškarac koji možda ne želi
svoju ženu, ali koji također nije zainteresiran ni za neku ljubavnu
avanturu.
Njegov postupak razljutio je i zbunio Alex. - Bije bitku tvojim oružjem!
- povikala je kad su Elizabeth i ona ostale same te večeri. - Ta igra ne bi se
trebala tako odigravati. On je trebao biti ljubomoran i doći k sebi! Možda
je - utješno je rekla - i bio ljubomoran pa je htio i tebe napraviti
ljubomornom.
Elizabeth se tužno nasmiješila i odmahnula glavom. - Ian mi je
jednom rekao da je uvijek mogao razmišljati kao svoj protivnik. Pokazao
mi je da točno zna što radim sa Sheffieldom te mi je dao do znanja da ne
moram više to pokušavati. Znaš, on me stvarno želi otjerati od sebe. Ne
pokušava me kazniti ili natjerati da malo patim prije nego što me primi
natrag.
- Zar stvarno misliš da te želi zauvijek otjerati? - očajno je pitala
Alexandra i sjela na sofu pokraj Elizabeth, te ju je zagrlila.
- Znam da to želi - rekla je Elizabeth.
- Što ćeš onda sada učiniti?
 - Što god budem morala, što god uspijem smisliti. Dok god bude znao
da postoji mogućnost da će me vidjeti kamo god bude išao, neće me moći
posve izbaciti iz misli. Još uvijek imam šansu pobijediti.
No pokazalo se da je Elizabeth bila u krivu. Mjesec dana nakon
Ianovog oslobođenja, Bentner je pokucao na vrata salona, u kojemu je
Elizabeth sjedila s Alexandrom. - Došao je muškarac, gospodin Larimore -
rekao je, znajući da je riječ o Ianovu odvjetniku. - Rekao je da ima neke
dokumente koje vam mora osobno predati.
Elizabeth je problijedjela. - Je li rekao o kakvim je dokumentima riječ?
- Nije htio ništa reći dok mu ja nisam rekao da vas ne mislim ometati
ako vam ne mogu reći zašto vas ometam.
- O kakvim je dokumentima riječ? - pitala je Elizabeth, ali, pobogu, već
je znala.
Bentner je skrenuo pogled, a lice mu je bilo prožeto tugom. - Rekao je
da je riječ o zahtjevu za razvod braka.
Elizabeth se zavrtjelo u glavi kad je pokušala ustati.
- Stvarno mislim da bih mogla mrziti tog čovjeka - rekla je Alexandra i
ohrabrujuće zagrlila svoju prijateljicu, dok joj je glas bio prigušen od tuge.
- Čak se i Jordan počinje ljutiti na njega jer produbljuje taj jaz među vama.
Elizabeth nije bila svjesna toga da ju prijateljica tješi; bol koju je
osjetila bila je toliko jaka da je sva obamrla od nje. Okrenula se prema
Bentneru, znajući da ako preuzme te dokumente, više neće moći
upotrijebiti taktiku odgađanja; više neće biti nade, ali barem će nestati ta
bolna nesigurnost. A na taj bi se način barem prekinula ova strašna,
iscrpljujuća muka. No Elizabeth je skupila svu hrabrost za još jednu,
posljednju, napornu bitku te je progovorila, na početku polako. - Reci
gospodinu Larimoreu da sam otišla iz kuće dok si ručao. Reci da si pitao
moju sluškinju gdje sam i da je ona rekla da večeras namjeravam ići na
predstavu s - pogledala je u Alexandru za dopuštenje, a njezina je
prijateljica silovito kimnula - vojvotkinjom od Hawthornea. Izmisli bili koji
raspored za mene za danas poslijepodne i sutra, ali detaljan raspored,
Bentneru, kojim ćeš mu objasniti zašto nisam ovdje.
Neki drugi batler, koji nije bio ovisan o kriminalističkim romanima,
možda to ne bi odmah shvatio, ali Bentner je počeo kimati i smiješiti se. -
Želite da vas potraži negdje drugdje tako da se imate vremena spakirati i
otići, a da on ne zna da odlazite.
- Točno - rekla je Elizabeth i zahvalno se nasmiješila. - A nakon toga -
dodala je kad se on okrenuo da ide napraviti što mu je rečeno - pošalji
poruku gospodinu Thomasu Tysonu, novinaru iz ”Timesa” koji me
zamolio za intervju. Reci mu da ću odvojiti pet minuta za njega ako
večeras može doći ovamo.
- Kamo ćeš otići? - pitala je Alex.
- Alex, ako ti kažem, moraš mi se zakleti da nećeš reći Ianu.
- Naravno da mu neću reći.
- Ni svojemu mužu. On je Ianov prijatelj. Ne želim da se umiješa u ovo.
Alex je kimnula. - Jordan će shvatiti da sam ti obećala i da ne mogu
otkriti što znam, čak ni njemu.
- Idem - Elizabeth joj je tiho povjerila - na zadnje mjesto na svijetu
gdje bi me Ian sada potražio, i na prvo mjesto kamo će poći kad me
stvarno bude htio pronaći ili kamo će otići potražiti mir jer me ne može
naći. Idem u kolibu u Škotskoj.
- Ne bi trebala to učiniti! - odano je povikala Alex. - Da on nije tako
bešćutan, tako nepravedan...
- Prije nego što to sve izgovoriš - nježno je rekla Elizabeth - pitaj se
kako bi se ti osjećala da te Jordan pred cijelim svijetom prikazao kao
ubojicu, a onda u posljedni čas uletio u Gornji dom, nakon što te ponizio i
slomio ti srce i na kraju to prikazao jednom velikom šalom. - Alex nije
odgovorila, ali nešto ljutnje iščeznulo joj je s lica; ljutnja je polako počela
nestajati kad je Elizabeth mudro nastavila: - Pitaj se kako bi se osjećala da
saznaš da od dana kada ste se vjenčali on stvarno misli da postoji šansa da
si ti ubojica, i kako bi se osjećala kada bi se prisjetila noći koje ste zajedno
proveli. I na kraju se sjeti da otkako poznajem Iana, on se zapravo uvijek
trudio da me usreći na sve moguće načine.
- Ja... - počela je Alex, a onda je pognula ramena. - Kad to tako kažeš, to
mijenja točku gledišta. Ne shvaćam kako ti možeš biti tako poštena i
objektivna, a ja ne mogu.
- Ian me naučio - tužno se šalila Elizabeth - da je najbrži i najbolji
način za poražavanje neprijatelja taj da prvo sagledaš situaciju s njegove
točke gledišta. - Potom se uozbiljila. - Znaš li što me kočijaš jučer pitao kad
je shvatio tko sam ja?
Kad je Alex odmahnula glavom, Elizabeth je s osjećajem krivnje rekla:
- Pitao se bojim li se još svojega supruga. Znaš, nisu svi još zaboravili što
se dogodilo. Mnogi nikada neće vjerovati da je posve nevin. Znaš,
napravila sam strašan i dugotrajan nered.
Ugrizavši se za usnicu da suspregne suze, Alex je rekla: - Ako ne dođe
po tebe u Škotsku dok se naše dijete ne rodi u siječnju, hoćeš li doći k
nama na Hawthorne? Ne bih mogla podnijeti pomisao da sama provodiš
ondje cijelu zimu.
- Doći ću.
 Naslonjen na stolici, Ian je slušao Larimoreov bijesan iskaz o mahnitoj
i bezuspješnoj dvodnevnoj potjeri na koju su ga poslali ledi Thornton i
njezin batler: - I nakon toga - prezrivo je povikao Larimore - vratio sam se
u kuću u Ulici Promenade i zahtijevao od batiera da me pusti unutra, a on
je...
- Zalupio ti vratima pred nosom? - ravnodušno je pitao Ian.
- Ne, milorde, pozvao me unutra - ljutito je rekao Larimore. - Pozvao
me da pretražim cijelu kuću. Otišla je iz Londona - dovršio je Larimore, ne
želeći pogledati svojega poslodavca u ljutite oči.
- Sigurno je otišla na Havenhurst - odlučno je rekao Ian te je dao
Larimoreu upute kako da pronađe taj maleni posjed.
Kad je Larimore otišao, Ian je uzeo ugovor koji je morao pročitati i
odobriti, ali prije nego što je uspio pročitati dva retka, u njegovu je radnu
sobu nenajavljeno uletio Jordan, noseći novine, dok je na licu imao izraz
koji Ian još nikada nije vidio. - Jesi li pročitao današnje novine?
Ian se nije obazirao na novine, nego je gledao ljutito lice svojega
prijatelja. - Nisam, zašto?
- Pročitaj ih - rekao je Jordan i bacio mu ih na stol. - Elizabeth si je
dopustila da ju ispita novinar iz ”Timesa”. Pročitaj to. - Prstom je pokazao
na nekoliko redaka pri dnu članka o Elizabeth, koji je napisao određeni
gospodin Thomas Tyson. - To je bio odgovor tvoje žene kad ju je Tyson
pitao kako se osjećala kad te vidjela na suđenju pred tebi ravnima.
Namrštivši se zbog Jordanovog tona, Ian je pročitao Elizabethin
odgovor:
”Mojemu suprugu nije se sudilo pred njemu ravnima. Sudilo mu se tek
pred plemićima britanskog kraljevstva. Ianu Thorntonu nitko nije ravan.”
Ian je skrenuo pogled s članka, ne želeći reagirati na nevjerojatnu
dražest njezinog odgovora, ali Jordan to nije htio pustiti. - Svaka čast, Iane
- ljutito je rekao. - Ti želiš uručiti ženi zahtjev za razvod braka, a ona tebi
odgovori javnom isprikom! - Okrenuo se i izjurio iz sobe, ostavivši za
sobom Iana koji je stisnute brade zurio u članak.
Mjesec dana poslije još uvijek nisu pronašli Elizabeth. Ian ju je i dalje
pokušavao izbaciti iz misli i iz srca, ali sa sve manjim uspjehom. Znao je da
gubi tu bitku, i to još otkako ju je ugledao kako ulazi u Gornji dom.
Dva mjeseca nakon njezinog nestanka sjedio je sam u dnevnom
boravku i zurio u kamin, pokušavajući se usredotočiti na sastanak koji će
sutradan imati s Jordanom i s još nekim poslovnim partnerima, ali u
mislima nije vidio ni dobit ni trošak, nego Elizabeth... Elizabeth kako kleči
među cvijećem; Elizabeth kako pokraj njega gađa iz pištolja; Elizabeth
kako mu se prijetvorno duboko naklanja dok joj zelene oči svjetlucaju od
smijeha; Elizabeth kako ga gleda dok pleše s njim valcer: ”Jesi li ikada
nešto silno želio? Nešto što ti je bilo nadohvat ruke, a svejedno si se bojao
posegnuti za tim?”
Te je večeri odgovorio ”ne”. Večeras bi odgovorio ”da”. Između
ostalog, želio je znati gdje je ona; prije mjesec dana si je govorio da ga to
zanima zato što je htio da joj se uruči zahtjev za razvod braka. Večeras je
bio preiscrpljen dugotrajnom bitkom koju je vodio u sebi i nije si više
mogao lagati. Želio je znati gdje je ona zato što je morao to znati. Njegov
djed tvrdio je da ne zna gdje je ona; njegov ujak i Alexandra su znali gdje
je, ali nisu mu htjeli reći, a on nije vršio pritisak na njih.
Ian je umorno naslonio glavu na naslon stolice i sklopio oči, ali znao je
da neće zaspati iako su već bila tri sata u noći. Više nije mogao zaspati
osim ako se cijeli dan nije bavio nekom napornom fizičkom aktivnošću ili
popio toliko konjaka dok se nije srušio na krevet. No i tada je ležao budan
želeći ju i znajući da i ona negdje leži budna i želi njega, jer mu je to rekla.
Na usnama mu se pojavio blagi smiješak kad je se sjetio dok je
svjedočila, izgledajući zapanjujuće mlado i lijepo. Prvo je htjela svima
logički objasniti što se dogodilo, a kad joj to nije uspjelo, pretvarala se da
je nepopravljivo tupava. Ian je zahihotao, kao i svaki put kad bi se prisjetio
toga dana. Samo bi se Elizabeth usudila suprotstaviti cijelom Gornjem
domu, a kad lordove nije mogla pokolebati razumom i logikom,
promijenila je taktiku i iskoristila njihovu glupost i bahatost da ih porazi.
Da se toga dana nije osjećao tako izdano i ljutito, ustao bi i zapljeskao joj,
jer je pljesak bila i zaslužila! Upravo je tu taktiku upotrijebila one večeri
kad su ga optužili da je varao na kartama. Kad nije uspjela uvjeriti Everlyja
da odustane od dvoboja zbog toga što je Ian nevin, obrušila se na
nesretnog mladića da ne može ići na dvoboj jer je već za taj dan imao
planove s njom.
Unatoč tome što ju je optužio da je njezina predstava u Gornjem
domu bila motivirana sebičnošću, znao je da to nije istina. Mislila je da ga
je došla spasiti od vješala.
Kad su njegov bijes i bol polako počeli jenjavati, ponovno je razmislio
o tome kako ju je Wordsworth posjetio na dan njihovog vjenčanja te se
stavio na njezino mjesto. Tog dana ju je volio i želio ju. Da je njemu njegov
istražitelj podastro neke optužujuće pretpostavke o Elizabeth, on bi ih
zbog ljubavi prema njoj odbacio i nastavio s vjenčanjem.
Osim ljubavi, jedini drugi razlog zbog kojega se možda udala za njega
je da spasi Havenhurst. No kako bi povjerovao u to, Ian je prvo morao
povjerovati u to da ga je uspjela zavarati svakim svojim poljupcem, svakim
dodirom, svakom riječju, a to nije mogao prihvatiti. Više nije vjerovao
svojemu srcu, nego razumu.
A razum ga je upozoravao da mu od svih žena na svijetu nitko nije
bolje odgovarao od Elizabeth.
Samo bi se Elizabeth usudila suprotstaviti mu nakon oslobođenja i
nakon što ju je povrijedio i ponizio, reći mu da će voditi bitku izdržljivosti
koju on ne može dobiti. ”A kad to više ne budeš mogao podnijeti”, obećala
mu je tim svojim dražesnim, bolnim glasom, ”vratit ćeš mi se, a ja ću
plakati u tvojemu naručju i reći ću ti da mi je žao zbog svega što sam
učinila. A ti ćeš mi pomoći da pronađem način kako da si oprostim.”
Ian je uz poraženi uzdah pomislio kako je vraški teško priznati poraz
kada ne može pronaći pobjednika da mu se preda.
Pet sati poslije Ian se probudio na stolici na kojoj je zaspao, trepćući
prema blijedim sunčevim zrakama koje su prodirale kroz zastore.
Protrljavši ukočene ruke i ramena, otišao je gore, okupao se i obrijao te se
potom vratio dolje kako bi se ponovno posvetio poslu, što je radio otkako
je Elizabeth nestala.
Do sredine prijepodneva već je pročitao polovicu pisama kad mu je
batler predao omotnicu od Alexandre Townsende. Kad ju je Ian otvorio, na
stol mu je ispao ček, no on je prvo pročitao što piše u kratkoj poruci. - Ovo
je od Elizabeth - pisalo je. - Prodala je Havenhurst. - Ian je skočio od
osjećaja krivnje i zaprepaštenosti te je nastavio čitati: - Ja ti moram reći da
je ovo puna cijena s odgovarajućom kamatom za smaragde koje je
prodala, a za koje smatra da su s pravom pripadali tebi.
Glasno gutnuvši slinu, Ian je uzeo ček i komadić papira. Na papiriću je
Elizabeth napisala svoj izračun kamate za točan broj dana otkako je
prodala smaragde do datuma od prije tjedan dana, koji je stajao na čeku.
Oči su ga zaboljele od neisplakanih suza dok su mu se ramena počela
tresti od tihog smijeha: Elizabeth mu je platila pola posto manje nego što
bi kamata trebala iznositi.
Pola sata kasnije Ian se predstavio Jordanovu batleru i zatražio da
vidi Alexandru. Ona je ušla u sobu dok su joj iz plavih očiju frcale iskre
bijesa i optuživanja. Prezrivo je rekla: - Pitala sam se hoće li te poruka
dovesti ovamo. Znaš li uopće koliko joj Havenhurst znači? Odnosno, koliko
joj je značio?
- Ja ću joj ga vratiti - obećao joj je s turobnim smiješkom. - Gdje je
ona?
Alexandra je razjapila usta zbog nježnosti u njegovim očima i glasu.
- Gdje je ona? - ponovio je smirenom odlučnošću.
 - Ne mogu ti reći - rekla je Alex s naletom žaljenja. - Znaš da ne mogu.
Obećala sam.
- Bi li imalo ikakav učinak - glatko je uzvratio Ian - da pitam Jordana
da izvrši svoj supružnički utjecaj na tebe i uvjeri te da mi kažeš?
- Bojim se da ne bi - uvjerila ga je Alexandra. Očekivala je da će joj
protruječiti, no umjesto toga, na tom zgodnom licu pojavio se suzdržani
smiješak. Kad je progovorio, glas mu je bio nježan. - Jako si slična
Elizabeth. Podsjećaš me na nju.
Kako je bila malo nepovjerljiva prema njegovoj očitoj promjeni
raspoloženja, Alex je uštogljeno rekla: - To smatram velikim
komplimentom, milorde.
Nije mogla vjerovati kad je Ian Thornton ispružio ruku i potapšao ju
po bradi. - I trebao je biti kompliment - priopćio joj je sa smiješkom na
licu.
Ian se okrenuo da ode, a onda je stao kad je ugledao Jordana koji se
naslonio na vrata i promatrao taj prizor s veselim, pronicljivom
osmijehom na licu. - Da pronađeš svoju ženu, Iane, ne bi morao tražiti
njezine sličnosti s mojom. - Kad je njihov neočekivani gost otišao, Jordan
je pitao Alex: - Hoćeš li poslati Elizabeth poruku da joj kažeš da dolazi po
nju?
Alex je počela kimati, no onda je oklijevala. - Ja... Mislim da neću.
Napisat ću joj da je pitao gdje je ona, a to je zapravo jedino što je učinio.
- Otići će k njoj čim shvati gdje je.
- Možda.
- Još uvijek mu ne vjeruješ, zar ne? - pitao je Jordan s iznenađenim
smiješkom na licu.
- Nakon ovog posjeta mu vjerujem u određenoj mjeri, ali ne toliko da
bih mu povjerila Elizabethino srce. Strašno ju je povrijedio i ne želim joj
davati lažnu nadu i na taj mu način pomoći da ju ponovno povrijedi.
Jordan je ispružio ruku i potapšao ju po bradi kao i njegov rođak, a
onda ju je zagrlio. - Znaš, i ona je njega povrijedila.
- Možda - nevoljko je priznala Alex.
Jordan se nasmiješio naslonivši usta na njezinu kosu. - Meni si bila
spremna oprostiti kad sam ti ja slomio srce, ljubavi - zadirkivao ju je.
- To je zato što sam voljela tebe - odgovorila mu je i naslonila obraz na
njegova prsa, zagrlivši ga oko struka.
- A hoćeš li barem malo zavoljeti mojega rođaka ako se iskupi
Elizabeth?
- Možda ću se uspjeti natjerati - priznala je - ako joj vrati Havenhurst.
 - To će ga koštati čitavo bogatstvo - zahihotao je Jordan. - Znaš li tko
ga je kupio?
- Ne, a ti?
Kimnuo je. - Philip Demarcus.
Zahihotala mu je u prsa. - Nije li to onaj grozan čovjek koji je rekao
princu da mora platiti ako se želi njegovom novom jahtom provozati po
Temzi?
- Upravo taj.
- Misliš li da je gospodin Demarcus prevario Elizabeth?
- Nije to mogao učiniti našoj Elizabeth - nasmijao se Jordan. - Ali ne
bih volio biti na Ianovom mjestu ako Demarcus shvati da Ianu taj posjed
ima sentimentalnu vrijednost. Cijena će vrtoglavo narasti.

U sljedeća dva tjedna Ian je uspio kupiti Elizabethine smaragde i

Havenhurst, ali nije mogao ući u trag svojoj ženi. Gradska kuća u Londonu
bila mu je poput zatvora, a ne doma, no svejedno je čekao, imajući osjećaj
da ga je Elizabeth stavila na muku kako bi ga naučila neku zasluženu
lekciju.
Vratio se na Montmayne, gdje je još nekoliko tjedana tumarao
sobama, izlizao tepih hodanjem po dnevnom boravku i zurio u mramorne
kamine kao da će odgovor pronaći u vatri. Na kraju to više nije mogao
podnijeti. Nije se mogao usredotočiti na posao, a kad je pokušao, griješio
je. Što je još gore, počele su ga. proganjati noćne more da joj se dogodilo
nešto loše ili da se počela zaljubljivati u nekog boljeg od njega, a te su ga
mučne misli slijedile iz jedne sobe u drugu.
Jednog vedrog, hladnog dana početkom prosinca, nakon što je naložio
slugama, batleru, pa čak i kuharu da ga se smjesta obavijesti ako se išta
čuje o Elizabeth, otišao je u kolibu u Škotsku. To je bilo jedino mjesto gdje
bi mogao pronaći mir od bolne praznine koja ga je svaki dan sve više
izjedala jer više nije vjerovao da će ona ikada stupiti u kontakt s njim.
Prošlo je previše vremena. Da se prekrasna, hrabra djevojka kojom se
oženio htjela pomiriti s njim, do sada bi već učinila nešto po tom pitanju.
Nije bilo tipično za Elizabeth da pusti stvari da se odvijaju svojim tokom. I
tako je Ian pošao kući da pokuša pronaći mir, kao što je uvijek prije to
radio, samo što ga ovaj put nije pritisak doveo na onaj puteljak prema
kolibi te neobično hladne noći u prosincu, nego ga je dovela ogromna
praznina koju je osjećao.
Elizabeth je u kolibi stajala na prozoru i gledala puteljak prekriven
snijegom, što je radila stalno otkako joj je prije tri dana vikar donio Ianovu
poruku poslanu pazikući. Znala je da Ian dolazi kući, ali on očito nije imao
pojma da je ona ondje. U poruci je samo pisalo da se koliba opremi drvom
i hranom i da se očisti, jer je namjeravao ostati dva mjeseca. Stojeći na
prozoru, Elizabeth je gledala puteljak obasjan mjesečinom i govorila si da
je smiješno misliti da će doći po noći i da je još smješnije biti odjevena za
njegov dolazak u svoju omiljenu vunenu haljinu boje safira, spuštene kose,
kako je Ian najviše volio.
Iza zavoja na puteljku pojavila se visoka, mračna figura i Elizabeth je
zatvorila nove, teške zastore koje je izradila, a srce joj je počelo snažno
udarati od nade i od straha jer se sjetila da ga je posljednji put vidjela kada
je s bala odlazio s Jane Addison. Odjednom joj se pomisao da bude ovdje,
gdje ju on ne očekuje i gdje ju vjerojatno ni ne želi, uopće nije činila
pametnom.
Nakon što je stavio konja u staju, Ian ga je očetkao i provjerio ima li
hrane. Kroz prozore kolibe dopiralo je prigušeno svjetlo dok je hodao kroz
snijeg te je osjetio miris dima koji je izlazio iz dimnjaka. Pazikuća je očito
bio ovdje i čekao ga. Otresavši snijeg s čizama, uhvatio je kvaku na
vratima.
Nasred sobe, Elizabeth je nepomično stajala, spajala i razdvajala ruke,
gledala kako se kvaka pomiče te nije mogla disati od napetosti. Vrata su se
otvorila i pustila unutra nalet hladnog zraka i visokog muškarca širokih
ramena koji je pogledao prema Elizabeth i rekao: - Henry, nisi morao...
Ian je zastao, dok su vrata i dalje bila otvorena te je pomislio da ima
halucinacije, da mu se od vatre priviđalo da vidi Elizabeth. No onda je
shvatio da je taj prizor stvaran: Elizabeth je nepomično stajala nasred
sobe i gledala ga. A kod nogu joj je ležao mladi labrador.
Kako bi dobio na vremenu, Ian se okrenuo i pažljivo zatvorio vrata
kao da je pomno povlačenje zasuna nešto najvažnije u njegovu životu te je
pokušavao zaključiti je li ona sretna što ga vidi ili nije. U dugim
usamljenim noćima bez nje, uvježbao je desetke govora koje bi joj izrekao:
od oštrog čitanja bukvice do nježne rasprave. Sad, kad je napokon došao
taj trenutak, nije se mogao sjetiti nijedne proklete riječi.
Kako nije imao izbora, pošao je jedinim mogućim neutralnim putem.
Okrenuo se prema njoj i pogledao labradora. - Tko je to? - pitao je i prišao
psu, te je čučnuo da ga podraga jer nije znao što da, kvragu, kaže svojoj
ženi.
Elizabeth je razočarano gutnula slinu dok je nju ignorirao i milovao
sjajnu crnu glavu labradora. - Ja... Ja ju zovem Sjena.
Njezin glas bio je tako dražestan da ju je Ian odmah htio uzeti u
naručje. No umjesto toga ju je pogledao, misleći kako je ohrabrujuće što je
svojega psa nazvala po njegovome. - Lijepo ime.
 Elizabeth se ugrizla za usnicu, pokušavajući skriti svoj iznenadni
osmijeh. - I originalno.
Taj smiješak kao da je udario Iana u glavu i prenuo ga iz neprikladne i
neprimjerene zaokupljenosti psom. Uspravio se, zakoračio unatrag i
naslonio kuk na stol, dok je težinu prebacio na suprotnu nogu.
Elizabeth je odmah primijetila promjenu na njegovu licu te je
nervozno gledala kad je prekrižio ruke na prsima i gledao ju neproničnog
izraza lica. - Ti... Dobro izgledaš - rekla je, misleći kako je nepodnošljivo
zgodan.
- Jako sam dobro - potvrdio je, smireno ju gledajući. - Zapravo,
odlično, za čovjeka kojemu više od tri mjeseca ne sija sunce ili za čovjeka
koji ne može zaspati da ne popije bocu konjaka.
Ton mu je bio tako izravan i činjeničan da Elizabeth nije odmah
shvatila što on govori. No kad je shvatila, na oči su joj navrle suze od sreće
i olakšanja. On je nastavio: - Naporno radim. Nažalost, rijetko uspijem
nešto napraviti, a i kad napravim, uglavnom je krivo. Kad se sve uzme u
obzir, rekao bih da sam jako dobro za čovjeka koji je tri mjeseca skoro
mrtav.
Ian je vidio kako njezine prekrasne oči svjetlucaju od suza, od kojih joj
je jedna nehotice skliznula niz glatki obraz.
Sa sirovom boli u glasu je rekao: - Ako se pomakneš korak naprijed,
draga, moći ćeš mi plakati u naručju. A dok budeš plakala, ja ću ti reći
koliko mi je žao zbog svega što sam učinio... - Ne mogavši više čekati, Ian
ju je uhvatio i čvrsto pritisnuo uza sebe. - A kad završim - promuklo je
šapnuo kad je ona njega zagrlila i shrvano plakala - možeš mi pomoći da
pronađem način kako da si oprostim.
Uznemiren zbog njezinih suza, još ju je jače privio uza sebe te je
bradom protrljao njezinu sljepoočnicu, shrvano joj šapćući: - Žao mi je -
rekao joj je. - Uhvatio joj je lice dlanovima, podigao glavu i gledao ju u oči,
palcima prelazeći preko njezinih mokrih obraza. - Žao mi je. - Polako je
spustio glavu i stavio svoja usta na njezina. - Tako mi je prokleto žao.
I ona je njega poljubila, snažno ga držeći uza sebe dok su joj shrvani
jecaji razdirali mršavo tijelo, a suze tekle iz očiju. Ne mogavši izdržati
njezinu bol, Ian je maknuo usne s njezinih i počeo ju ljubiti po mokrim
obrazima, rukama prelazeći preko njezinih drhtavih leđa i ramena, kako bi
ju utješio. - Molim te, draga, nemoj više plakati - promuklo ju je preklinjao.
- Molim te, nemoj. - Ona ga je još čvršće zagrlila i plačući naslonila obraz
na njegova prsa, dok su joj suze namakale njegovu tešku vunenu košulju i
razdirale njegovo srce.
- Nemoj - šapnuo je Ian, glasa bolnog od svojih neproplakanih suza. -
Ne mogu to izdržati. - Kad je to rekao, shvatio je da je ona prestala plakati
kako ne bi njega povrijedila te je osjetio kako drhti i hrabro se pokušava
pribrati. Uhvatio ju je za glavu, mrseći njezinu svilenu kosu te joj je
pritisnuo lice na svoja prsa, misleći na noći kada je zbog njega ovako
plakala te se gadio sam sebi toliko da to gotovo nije mogao podnijeti.
On ju je otjerao ovamo, da se skrije od njegovog osvetoljubivog
zahtjeva za razvod, no svejedno ga je čekala. Tijekom svih beskrajnih
tjedana otkako mu se suprotstavila u njegovoj radnoj sobi i upozorila ga
da mu neće dopustiti da ju otjera iz svojega života, Ian nikada nije
zamišljao da je ovoliko povrijeđena. Imala je dvadeset godina i voljela ga
je. On se zauzvrat pokušao razvesti od nje, javno ju je ismijao, osobno ju je
povrijedio, a onda ju je otjerao ovamo, gdje je u samoći plakala i čekala ga.
Njegovim žilama su poput vruće kiseline prostrujali osjećaji srama i
mržnje prema samome sebi te se gotovo zgrčio od boli. Ponizno je šapnuo:
- Hoćeš li poći gore sa mnom?
Kimnula je, trljajući obraz o njegova prsa, a on ju je podigao i nježno
privio uza sebe, poljubivši ju u čelo. Odnio ju je gore kako bi ju odveo u
krevet i pružio joj takav užitak da barem večeras zaboravi koliko ju je
povrijedio.
Čim ju je spustio u spavaćoj sobi i počeo nježno razodijevati, Elizabeth
je znala da je nešto drukčije. Prožeo ju je osjećaj zbunjenosti kad ju je
odnio u krevet, tijela krutog od požude. Usnama i rukama vješto ju je
ljubio i milovao, no kad je ona njega htjela milovati, on ju je vratio natrag
na jastuke izbjegavajući njezin dodir i nježno joj zarobljavajući ruke. Dok
ju je ljubio i milovao toliko da je bila gotovo izvan sebe, čim je popustio
stisak, Elizabeth ga je htjela dodirnuti kako bi ga zadovoljila onako kako ju
je učio. On se izmaknuo od njezinog dodira. - Nemoj - šapnuo je, ali čula je
strast koja mu je obojala glas te ga je poslušala.
Ne želeći da ona radi išta čime bi mu pojačala užitak, on ju je rukama i
ustima doveo na rub vrhunca, a onda je legao na nju i ušao u nju jednim
sigurnim, snažnim prodorom. Elizabeth se podigla prema njemu dršćući
od želje i zarila nokte u njegova leđa kad je on počeo ritmičkim pokretima
kružiti u njoj, da bi onda polako počeo ubrzavati. Od dražesnosti koju je
osjetila jer je on opet bio u njoj, kao i od čiste snage njegovog tijela koje je
stalno ulazilo u nju, užitak je prostrujao njome te se instinktivno izvila
prema njemu u strastvenoj želji da taj užitak podijeli s njim. Uhvatio ju je
za kukove i ubrzao ritam dubokog prodiranja, tjerajući ju da osjeti ekstazu
koja ju je toliko preplavila da je zastenjala i počela drhtati od dražesne
silovitosti koju je osjetila, dok ga je čvrsto grlila oko njegovih širokih
ramena.
Elizabeth je polako počela dolaziti k sebi od strastvene raskoši
njegovog vođenja ljubavi, u tom omamljenom stanju svjesna da je samo
ona došla do tog snažnog vrhunca. Otvorila je oči te je na svjetlu vatre koja
je dolazila iz kamina vidjela koliko se Ian silno trudio da se prestane
micati u njoj kako ne bi došao do vrhunca: ruke je držao pokraj njezinih
ramena i torzo odmaknuo od nje; oči su mu bile čvrsto zatvorene, a mišić
mu je grčevito vibrirao na obrazu. Toliko su bili usklađeni tijekom
nekoliko mjeseci njihova braka, da je Elizabeth instinktivno shvatila što on
radi, a ta spoznaja ispunila ju je bolnim osjećajem nježnosti: pokušavao joj
se iskupiti na jedini način na koji je sad to mogao: nesebičnim
produžavanjem vođenja ljubavi. A kako bi to postigao, namjerno si je
uskraćivao postizanje užitka za koji je Elizabeth znala da ga očajno želi.
Nježno je pomislila kako je to dražesna, ali uzaludna gesta. Zato što ona to
uopće nije htjela, a Ian ju je učio da mu pokaže što želi. Također ju je
naučio kakvu moć ima nad njegovim tijelom i naučio ju je kako da ju
upotrijebi. Kako je uvijek bila odlična učenica, Elizabeth je svoje znanje
odmah primijenila, i to vrlo učinkovito.
Budući da od težine njegovog tijela nije mogla izvesti nikakav
zavodljivi pokret, Elizabeth je upotrijebila svoje ruke i svoj glas da ga
zavede. Dok joj je glas drhtao od ljubavi i strasti, pomicala je ruke po
njegovim leđima, milujući namreškane mišiće na njegovim ramenima i
udubini njegove kralježnice. - Volim te - šapnula je. On je otvorio oči i
pogledao ju strastvenim pogledom dok je Elizabeth bolno nastavila: -
Toliko dugo sam sanjala o ovome... Sanjala sam o tome kako me uvijek
držiš u naručju nakon vođenja ljubavi i o tome kako je lijepo ležati pokraj
tebe dok znam da je dio tebe još u meni i da si mi možda podario svoje
dijete. - Podigavši ruke, Elizabeth je uhvatila njegovo lice, drhtavim
prstima milujući njegove čvrste jagodične kosti kad je polako primaknula
njegova usta svojima. - Ali najviše sam - šapnula je - sanjala o tome kako je
prekrasno kada uđeš duboko u mene...
Ian je popustio pred njezinim dražesnim napadom. Iz prsa mu je
izašlo mučno stenjanje te ju je strastveno poljubio, čvrsto zagrlio i prodro
u nju, silovito kružeći u njoj i tražeći oprost na taj način, koji je i pronašao
kad se ona privila uz njega dok se njegovo tijelo počelo grčiti i snažno
tresti kad je izbacio svoje sjeme u nju. Dok mu je srce udaralo u rebra, a
disanje se pretvorilo u duboko, bolno dahtanje, Ian je nastavio kružiti u
njoj, tjerajući njezino tijelo da odgovori na silovitu strast njegovog
prodiranja, odlučan da ju ponovno zadovolji. Ona je povikala njegovo ime
dok su joj se kukovi izvijali, a tijelo treslo.
Kad mu se vratilo nešto snage, jednu je ruku stavio pod njezine
kukove, a drugu oko njezinih ramena te je legao na bok, povukavši nju sa
sobom i dalje intimno povezan s njom, dok je njegovo sjeme bilo duboko u
njoj. Pomislio je kako je to najintenzivniji trenutak u njegovom životu.
Milujući joj kosu, gutnuo je slinu i progovorio, ali glas mu je bio shrvan. -
Volim te - rekao joj je, govoreći joj ono što je ona njemu govorila onog
groznog dana u njegovoj radnoj sobi. - Nikada te nisam prestao voljeti.
Ona ga je pogledala, a od njezinog odgovora su ga zaboljela prsa. -
Znam.
- Kako si znala, dušo? - pitao ju je, pokušavajući se nasmiješiti.
- Zato - rekla je - što sam to toliko silno željela, a ti si mi uvijek davao
sve što želim. Nisam mogla vjerovati da mi sada to nećeš dati, barem još
jednom. Barem još ovaj put.
Lagano se pomaknula, a Ian ju je zaustavio i čvršće uhvatio. - Budi
mirna, draga - nježno je šapnuo, a kad je vidio da je ona zbunjena, rekao
joj je: - Zato što se sada začinje naše dijete.
Ona ga je upitno pogledala. - Zašto to misliš?
- Zato - rekao je i polako joj micao kosu s obraza - što to toliko silno
želim, a ti si meni uvijek davala sve što želim. - Iana su obuzele emocije
kad se ona jače privila uz njega, zaštićena u njegovom naručju i mirno
ležala. I ona je htjela da bude tako: bio je siguran u to jednako kao što je,
nekako, znao da se to uistinu događa.

Žarko jutarnje svjetlo odbijalo se od prozore kad se Ian napokon

počeo buditi iz čvrstog sna. Ispunio ga je neki dobar osjećaj koji nije
osjetio više od tri mjeseca i začudo, probudila ga je nepoznatost tog
osjećaja. Misleći kako ga je prouzrokovao neki san, okrenuo se na trbuh i
dalje žmireći, kako bi nastavio sanjati taj san, kako bi nastavio sa stanjem
nesvjesnosti, da se ne mora probuditi i osjetiti prazninu koja je
nastanjivala njegovo stanje budnosti.
Ali svjesnost se već vraćala. Krevet je bio manji i tvrđi nego inače i
misleći da je na Montmayneu, turobno je zaključio da je zaspao na sofi u
svojoj spavaćoj sobi. Desetke puta se napio na taj sofi toliko da je zaspao
na njoj, a ne na prostranoj praznini njegovog ogromnog kreveta u kojemu
je nekoć spavao s Elizabeth. Ian je osjetio kako ponovno dolazi ta tupa bol
od žaljenja i zabrinutosti te se, znajući da sada više neće moći zaspati,
okrenuo na leđa i otvorio oči. Zaškiljio je zbog prodornog svjetla te je
ošamućeno počeo upijati neočekivano okruženje. A onda je shvatio gdje je
i s kim je proveo noć u goloj raskoši i nesputanom zajedništvu. Osjetio je
nalet radosti i olakšanja te je zatvorio oči kako bi ga ti osjećaji preplavili.
No, njegov nos polako je osjetio još nešto: miris pržene slanine. Na
usnama mu se pojavio lijeni osmijeh kad se prisjetio posljednjeg puta kad
mu je pripravljala slaninu. To je bilo ovdje i slanina joj je zagorjela. No
sretno je zaključio kako bi ovog jutra jeo i zagorjeli papir samo da može
gledati nju dok to radi.
 Odjevena u nježnu haljinu od zelene vune sa žarko žutom pregačom
oko struka, Elizabeth je stajala za štednjakom i točila si čaj u šalicu. Ne
znajući da je Ian upravo sjeo na sofu, pogledala je Sjenu koja se puna nade
usredotočila na slaninu koja se hladila u tavi. - Što misliš o svojemu
gospodaru? - Elizabeth je pitala Sjenu dok je dodavala mlijeko u čaj. -
Nisam li ti rekla da je zgodan? Iako - povjerila joj je uz smiješak i sagnula
se da ju podraga po glatkoj glavi - moram priznati da sam zaboravila da je
baš toliko zgodan.
- Hvala ti - rekao je Ian i nježno se nasmiješio.
Elizabeth je od iznenađenja tako brzo okrenula glavu da joj se kosa
prelila preko ramena poput pozlaćenog vodopada. Suzdržala se da se ne
nasmije kad je pred sobom ugledala prizor potpunog muškog
zadovoljstva: odjeven u svjetlosmeđu košulju sa širokim rukavima i hlače
boje kave, Ian je sjedio na sofi i stavio ruke iza glave, prekrižio noge na
gležnjevima i stavio ih na niski stol koji je stajao ispred njega. - Izgledaš
kao škotski sultan - rekla je uz smijeh.
- Tako se i osjećam. - Smijeh mu je iščeznuo kad mu je dala šalicu s
kavom. - Može li doručak malo pričekati? - pitao ju je.
Elizabeth je kimnula. - Učinilo mi se da te čujem da si se probudio još
prije skoro sat vremena te sam onda stavila slaninu. Namjeravala sam
napraviti još kad napokon siđeš. Zašto? - pitala ga je, misleći da se boji
jesti njezino jelo.
- Zato što moramo o nečemu razgovarati.
Elizabeth je neočekivano prožeo osjećaj straha. Sinoć je ležala pokraj
njega i objasnila mu sve što se dogodilo otkako se Roben pojavio na
Havenhurstu do njezinog dolaska u Gornji dom. Kad je završila, bila je
toliko iscrpljena od svoje priče i Ianovog vođenja ljubavi da je zaspala
prije nego što je on uspio objasniti svoje postupke. Sada je očito htio
razgovarati o tome, a ona nije bila posve sigurna želi li time pokvariti
ljepotu njihovog pomirenja.
- Povrijedili smo jedno drugo - tiho je rekao Ian, videći njezin
neodlučan izraz lica. - Ako to budemo pokušavali sakriti, pretvarati se da
se to nije dogodilo, to će uvijek biti prisutno. To će nas oboje proganjati
kada ne budemo očekivali te će stati između nas.
Neka sitnica koju kažem ili učinim otvorit će staru ranu, a ja neću
znati zašto si ljuta ili povrijeđena ili nepovjerljiva. A nećeš ni ti znati zašto
se ja tako ponašam. Sinoć si mi objasnila što se dogodilo i ne moraš to
ponavljati. Mislim da imaš pravo čuti moja objašnjenja.
- Kako si postao tako mudar? - pitala je i blago se nasmiješila.
 - Da sam mudar - ironično je rekao - naša razdvojenost završila bi
prije nekoliko mjeseci. No, proveo sam nekoliko mučnih tjedana
razmišljajući o tome kako ćemo nastaviti nakon ovoga, pod
pretpostavkom da mi dopustiš da te pronađem, te sam zaključio da je
jedini način da razgovaramo i to iskreno i otvoreno.
Elizabeth je i dalje oklijevala, prisjetivši se ubojitog bijesa kojim se
obrušio na nju u svojoj radnoj sobi onog dana kada je oslobođen. Ako će
ga razgovor o toj temi ponovno razljutiti, nije bila sigurna da je vrijedno
toga.
Uhvativši ju za ruku, Ian ju je povukao na sofu i gledao kako namješta
haljinu i gladi svaki nabor, a potom zabrinuto gleda u prozorsko okno
prekriveno snijegom. Bolno je shvatio da je nervozna. - Daj mi ruku, dušo.
Možeš me pitati sve što te zanima bez straha da ću se naljutiti.
Njegov dubok, utješan glas, zajedno s njegovim snažnim, toplim
prstima koji su uhvatili njezine prste, uklonio je većinu Elizabethine
strepnje. Gledajući ga u lice, pitala ga je: - Zašto mi nisi rekao da te Robert
pokušao ubiti i da si ga stavio na svoj brod? Zašto si mi dopustio da
vjerujem u to da je jednostavno nestao?
Na trenutak je naslonio glavu na sofu i zažmirio, a Elizabeth je vidjela
da mu je žao, čula je to u njegovu glasu kad ju je pogledao i rekao: - Do
dana kad si otišla odavde prošlog proljeća i kad mi je Duncan predočio
popis zločina koje sam ti učinio, pretpostavio sam da se tvoj brat vratio u
Englesku nakon što je sišao s ”Arianne”. Nisam imao pojma da si živjela
sama na Havenhurstu otkako je on otišao niti da si bila izopćena iz društva
zbog mojih postupaka, niti da nemaš roditelje koji te štite, niti da nemaš
novca. Moraš mi to vjerovati.
- Vjerujem ti - iskreno je rekla. - Lucinda se obrušila na Duncana i sve
mu to rekla, a ti si me došao potražiti u London. Razgovarali smo o tome
prije nego što smo se vjenčali, no nismo spominjali Roberta. Zašto mi nisi
rekao i za njega?
- Kada? - pitao je, a u glasu je čula da se krivi i kaje zbog toga. - Kada
sam ti mogao reći? Sjeti se što si osjećala prema meni kad sam dojurio u
London da te zaprosim. Već si djelomično bila uvjerena u to da te prosim
zbog sažaljenja i kajanja. Da sam ti rekao da sam odgovaran za Robertov
nestanak, bila bi potpuno sigurna u to da te žalim. Osim toga, ionako ti
nisam bio drag, a nisi mi baš ni pretjerano vjerovala - podsjetio ju je. -
Moju ”nagodbu” bi sigurno odbila da sam ti priznao da sam dao oteti
tvojega brata, bez obzira na to kakvu ispriku imao.
- Postoji još jedan razlog zbog kojega ti to nisam rekao - iskreno je
dodao Ian. - Htio sam da se udaš za mene i bio sam spreman učiniti gotovo
sve da se to ostvari.
 Ona mu je podarila dražestan osmijeh kojim bi ga uvijek razoružala te
se potom uozbiljila. - A kasnije, kad si znao da te volim, zašto mi onda nisi
rekao?
- Ah, da, kasnije - ironično je rekao. - Kad sam te napokon natjerao da
me voliš? Kao prvo, nisam ti baš htio dati razlog da se predomisliš. Kao
drugo, bili smo toliko prokleto sretni da to nisam htio pokvariti dok nisam
morao. I na kraju, nisam točno znao za što sam kriv. Moji istražitelji nisu
mogli pronaći trag... Da - rekao je kad je vidio njezin zatečen pogled - i ja
sam unajmio istražitelje isto kad i ti. Moglo se dogoditi da se tvoj brat
skriva od zajmodavaca, kao što si ti mislila. S druge strane, bilo je moguće
da je nekako poginuo na povratku ovamo i u tom slučaju bih ti morao
priznati taj zločin.
- Da nikada nismo saznali ništa o njemu, bi li mi ikada rekao kako je
prvobitno otišao iz Engleske?
Gledao je u njezinu ruku i dokono palcem prelazio preko njezinog
dlana, ali kad joj je odgovarao na pitanje, podigao je pogled i pogledao ju u
oči. - Da. - Nakon kratke tišine, dodao je: - Nešto prije nego što si ti nestala,
već sam bio odlučio da ću dati istražiteljima još šest mjeseci. Da do tada
nisu otkrili ništa o njemu, namjeravao sam ti reći ono što sam znao.
- Drago mi je - tiho je rekla. - Ne bih voljela misliti da bi me vječno
varao.
- To nije bila baš plemenita odluka - priznao je Ian. - A imala je veze i
sa strahom. Svakodnevno sam se bojao da će se Wordsworth jednoga
dana pojaviti na našem pragu i podastrijeti ti dokaze da sam uzrokovao
neku nepopravljivu štetu tvojemu bratu ili nešto još gore. Ponekad sam -
dodao je - pred kraj, zaista htio da istražitelji podastru neke dokaze koji će
me ili okriviti ili osloboditi, tako da mogu okončati tu nesigurnost. Znaš,
nisam imao pojma što bi ti mogla učiniti.
Ian ju je gledao, čekajući da nešto kaže, no kad nije ništa rekla, on je
kazao: - Meni bi za našu zajedničku budućnost mnogo značilo kada bi
mogla vjerovati ovome što sam ti rekao. Kunem ti se da je to istina.
Pogledala ga je u oči. - Vjerujem ti.
- Hvala ti - ponizno je rekao.
- Nemaš mi na čemu zahvaljivati - rekla je, pokušavajući se našaliti. -
Činjenica je da sam se udala za genijalnog muškarca, koji me naučio da se
uvijek stavim na mjesto protivnika i pokušam sagledati situaciju iz
njegove perspektive. To sam učinila i odavno sam mogla pretpostaviti
zbog čega si mi tajio Robertov nestanak. - Smiješak joj je iščeznuo kad je
nastavila: - Stavivši se na tvoje mjesto, čak sam mogla pretpostaviti kako
bi mogao reagirati kad se vratim. I prije nego što sam vidjela izraz na
tvojemu licu kada si me pogledao u Gornjem domu, znala sam da će ti biti
iznimno teško oprostiti mi jer sam te povrijedila i posramila. No nikada
nisam mogla zamisliti da ćeš mi se željeti osvetiti do te mjere.
Ian je vidio bol u njezinim očima, i unatoč tome što je smatrao da se
ovo sve moralo reći, morao se silno potruditi da ne pokuša ublažiti njezinu
bol svojim rukama i da ju ne ušutka svojim usnama.
- Znaš - polako je objašnjavala - pretpostavila sam da bi me mogao
poslati nekamo dok te ne prođe ljutnja ili da bi mogao živjeti sa mnom i
osvetiti mi se u četiri zida, što bi neki običan čovjek vjerojatno i napravio.
Ali nikada nisam mislila da bi pokušao trajno okončati naš brak. I zauvijek
me otjerati iz svojega života. Trebala sam to pretpostaviti, s obzirom na
ono što mi je Duncan ispričao o tebi, ali previše sam računala na to da si
mi rekao da me voliš prije nego što sam pobjegla...
- Kvragu, jako dobro znaš da sam te volio. I da te volim. Pobogu, ako
ne vjeruješ ničemu drugome što sam ti ikada rekao, barem vjeruj u to.
Očekivao je da će proturječiti, ali ona to nije učinila, a Ian je shvatio da
je ona možda mlada i neiskusna, ali je zato vrlo mudra. - Znam da si me
volio - tiho je rekla. - Da me nisi volio tako jako, nikada te ne bih mogla
toliko povrijediti, a ti ne bi morao otkloniti svaku mogućnost da ću to
ponovno učiniti. Shvatila sam da si to radio kad sam stajala u tvojoj radnoj
sobi, a ti si mi priopćio da se želiš razvesti. Da nisam shvatila to i tebe,
nikada se ne bih mogla boriti za tebe sve ovo vrijeme.
- Neću osporiti tvoj zaključak, ali zaklinjem se da ti više nikada neću
napraviti nešto slično tome.
- Hvala ti. Mislim da to ne bih mogla podnijeti još jednom.
- Možeš li mi pojasniti što ti je Duncan rekao, pa si došla do svih tih
zaključaka?
Osmijeh joj je bio nježan i pun razumijevanja. - Rekao mi je što si
učinio kad si se vratio kući i saznao da ti je obitelj poginula.
- Što sam učinio?
- Udaljio si se od jedinog živog bića koje si još volio: crnog labradora
po imenu Sjena. Učinio si to tako da te više nitko ne može povrijediti,
odnosno barem ne netko nad kime imaš kontrolu. Zapravo, učinio si istu
stvar, iako mnogo drastičniju, kad si se htio razvesti sa mnom.
- Da sam na tvojemu mjestu - rekao je Ian, glasa promuklog od
osjećaja koji su ga preplavili dok je stavljao ruku na njezin obraz - mislim
da bih se mrzio.
Njegova žena okrenula je glavu u njegovoj ruci i poljubila ga u dlan. -
Znaš li - rekla je sa suznim osmijehom na licu - kakav je osjećaj kada znam
da sam toliko voljena.... - Odmahnula je glavom kao da želi pronaći bolji
način kako da mu to objasni te je ponovno počela, a glas joj je drhtao od
ljubavi. - Znaš li što primijetim kad god smo vani u nekom društvu?
Ne mogavši se suzdržati, Ian ju je uzeo u naručje i stavio na svoje srce.
- Ne - šapnuo je. - Što primijetiš?
- Primijetim kako se drugi muškarci odnose prema svojim ženama,
kako ih gledaju i kako razgovaraju s njima. I znaš što?
- Što?
- Ja sam jedina žena - bolno je šapnula - izuzev Alex, koja također ima
muža koji ju obožava i nije ga briga ako cijeli svijet to zna. Sigurna sam u
to - rekla je s nježnim osmijehom na licu - da sam ja jedina žena koju je
muž pokušao zavesti pred Odborom za prikupljanje sredstava za
izgradnju bolnice.
Čvršće ju je zagrlio i grohotom se nasmijao te ju je vrlo uspješno
pokušao zavesti na sofi.

Vani su padale snježne pahuljice, a jedna se cjepanica otkotdjala u

kaminu i odaslala u dimnjak svijetle iskre. Zadovoljena i sretna, Elizabeth
je u Ianovu naručju ispod deke kojom ih je pokrio dokono razmišljala o
doručku koji još nisu pojeli ovdje i o obilnom doručku koji bi mu sigurno
bio poslužen da su na Montmayneu. Uzdahnula je i odmaknula se od njega
te se odjenula.
Dok je okretala slaninu, on joj je prišao s leđa i stavio joj ruke na struk
dok joj je zavirivao preko ramena. - To izgleda nevjerojatno jestivo -
zadirkivao ju je. - Ja sam mislio da ćemo imati naš ”tradicionalan” doručak.
Ona se nasmiješila i dopustila mu da ju okrene. - Kad se moramo
vratiti? - pitala je, sjetno pomislivši kako joj je ovdje ugodno s njim.
- Kako ti zvuči za dva mjeseca?
- To zvuči prekrasno, ali jesi li siguran da ti neće biti dosadno ili da se
nećeš brinuti da zanemaruješ posao?
- Draga moja, da moj posao pati zbog zanemarivanja, nakon protekla
tri mjeseca ostali bismo bez novaca. No - nastavio je uz smiješak - očito
sam puno organiziraniji nego što sam mislio. Osim toga, Jordan će mi javiti
ako bude nastao neki problem kojim se ja moram pozabaviti.
- Duncan mi je nabavio gotovo stotinu knjiga - rekla je, pokušavajući
smisliti načine kako da mu zaokupi vrijeme ako budu ostali - no ti si ih
vjerojatno već sve pročitao, a čak i da nisi - rekla je i namjerno pretjerivala
- većinu bi pročitao do srijede. Bojim se da će ti biti dosadno.
- Bit će mi teško - ironično se složio - dok sam ovdje s tobom, zameten
u snijegu. Bez knjiga ili posla da me zaokupe, ne znam što ću raditi - dodao
je i nacerio se.
 Ona se prekrasno zarumenjela, ali glas joj je bio ozbiljan dok je
proučavala njegovo lice. - Da ti nije tako dobro krenulo s poslom, da nisi
nagomilao toliko bogatstvo, mogao si biti sretan ovdje, zar ne?
- S tobom?
- Naravno.
Njegov smiješak bio je jednako ozbiljan kao i njezin. - Sigurno.
- Iako - dodao je, stavivši joj ruke iza leđa te ju je privukao bliže k sebi
- možda nećeš htjeti ostati ovdje kada saznaš da ti se smaragdi nalaze u
kutijici za nakit na Montmayneu.
Naglo je podigla glavu, a oči su joj zasjale od ljubavi i olakšanja. - Jako
mi je drago zbog toga. Kad sam shvatila da je Robert izmislio svoju priču,
strašno me boljelo to što sam ih prodala.
- Još će te više boljeti - besramno ju je zadirkivao - kada shvatiš da je
iznos na čeku kojim si htjela pokriti njihov trošak bio premalen. Platio
sam četrdeset pet tisuća funti da vratim one koji su već bili prodani i još
pet tisuća da kupim one koji su još bili kod zlatara kojemu si ih ti prodala.
- Taj... Taj pohlepni lopov! - planula je. - Meni je dao pet tisuća funti za
sve! - Očajno je odmahnula glavom zbog Ianovog nedostatka vještine za
cjenkanje. - Strašno te iskoristio.
- Ali ja se nisam brinuo - nastavio ju je zadirkivati, silno uživajući u
tome - jer sam znao da ćeš mi to sve vratiti od svojega džeparca. S
kamatom, naravno. Prema mojemu izračunu - rekao je, zastavši da
napamet izračuna ono što bi Elizabeth nekoliko minuta računala na
papiru - do današnjeg dana mi duguješ otprilike sto pedeset jednu tisuću i
sto dvadeset šest funti.
- Sto pedeset... Molim? - povikala je, napola uz smijeh, a napola uz
bijes.
- Tu je i cijena Havenhursta. I to sam dodao tom iznosu. Njezine
veličanstvene oči zamaglile su suze radosnice. - Kupio si Havenhurst od
onog groznog gospodina Demarcusa?
- Da. I stvarno je ”grozan”. On i tvoj stric bi trebali biti partneri.
Obojica imaju instinkt trgovca devama. Platio sam sto tisuća funti za
Havenhurst.
Ona je razjapila usta, a lice joj je zaiskrilo od divljenja. - Sto tisuća
funti! Jao, Iane...
- Obožavam kad mi izgovaraš ime.
Na to se nasmiješila, ali još je mislila na odličnu cijenu koju je dobio. -
Ni ja to ne bih bolje izvela! - velikodušno je priznala. - Točno toliko je i on
platio, a nakon što smo potpisali papire, rekao mi je da bi sigurno mogao
dobiti sto pedeset tisuća za njega ako pričeka godinu ili dvije s prodajom.
 - Vjerojatno je mogao toliko dobiti.
- Ali ne od tebe! - ponosno je izjavila.
- Ne od mene - složio se uz smiješak. - Je li pokušao?
- Tražio je dvjesto tisuća funti čim je saznao koliko mi je važno da ti
vratim Havenhurst.
- Sigurno si bio jako mudar i vješt kad si ga natjerao da prihvati toliko
manji iznos.
Silno se trudeći da ne prasne u smijeh, Ian je naslonio svoje čelo na
njezino i kimnuo. - Vrlo vješt - složio se prigušenim glasom.
- No svejedno se pitam kako to da je bio toliko popustljiv?
Suspregnuvši nalet smijeha, Ian je rekao: - Pretpostavljam da je to zato što
sam mu pokazao da imam nešto što mu je potrebnije od te astronomske
zarade.
- Stvarno? - zadivljeno i očarano je rekla. - Što si to imao?
- Njegov vrat.
 EPILOG

Stojeći na terasi pokraj ograde, Ian je gledao u veličanstvene vrtove

Montmaynea, gdje je Elizabeth zajedno s njihovom trogodišnjom kćeri
Caroline klečala među geranijima i gledala njihove živopisne cvjetove.
Njihove glave bile su toliko blizu jedna drugoj da je bilo nemoguće reći
gdje Elizabethina sjajna zlatna kosa završava, a Carolinina počinje.
Elizabeth je rekla nešto zbog čega se Caroline veselo nasmijala, a Ianove
oči su se naborale od smiješka zbog toga veselog zvuka.
Iza njega su za stolom od kovanog željeza sjedili njegov djed i Duncan
te su igrali šah. Večeras će sedam stotina uzvanika doći na bal koji je Ian
priredio za proslavu Elizabethina rođendana. Tiha koncentracija igrača
šaha naglo je prekinuta dolaskom šestogodišnjeg dječaka, koji je već bio
iznimno sličan Ianu, i njegovog učitelja, koji je izgledao kao da je doveden
na rub očaja zbog toga što je morao izlaziti na kraj sa šestogodišnjim
intelektom koji je također bio iznimno sličan Ianovu.
- Ispričavam se - rekao je gospodin Twindell i skrušeno se naklonio
igračima šaha - ali gospodar Jonathon i ja raspravljali smo o temi za koju
smatram da ju vi možete riješiti, vikaru. Hoćete li biti tako ljubazni da to
učinite?
Odvrativši pogled sa šahovske ploče, a misli s pobjede koja mu je bila
nadohvat ruke, Duncan se suosjećajno nasmiješio izmučenom učitelju. -
Kako mogu pomoći? - pitao je i pogledao šestogodišnjeg dječaka čiju je
pozornost trenutačno zaokupila šahovska ploča.
- Riječ je - pojasnio je gospodin Twindell - o pitanju raja, vikaru.
Zapravo, o opisu spomenutog mjesta za koji cijelo jutro pokušavam
uvjeriti gospodara Jonathona da nije pun nemogućih nedosljednosti.
U tom je trenutku gospodar Jonathon svoj zamišljeni pogled skrenuo
sa šahovske ploče, sklopio ruke iza leđa i pogledao svog praujaka i
pradjeda kao da im govori nešto što je preapsurdno. - Gospodin Twindell -
pojasnio je, pokušavajući sakriti smijeh - misli da su u raju ulice popločane
zlatom. Ali naravno, to je nemoguće.
- Zašto je to nemoguće? - iznenađeno je pitao vojvoda.
- Zato što bi ulice ljeti bile prevruće za konjska kopita - rekao je Jon,
djelujući malo pogođeno kratkovidnošću svojega pradjeda. Pun
očekivanja se okrenuo prema svojemu praujaku i pitao ga: - Gospodine,
zar ne smatrate da je vrlo malo vjerojatno da u raju postoje ulice od
metala?
 Duncan, koji se prisjetio da je slične rasprave vodio s Ianom dok je Ian
bio u toj dobi, naslonio se na stolicu i veselo se nasmiješio. - Jone -
oduševljeno je rekao - pitaj svojega oca. On stoji ondje pokraj ograde.
Dječačić je poslušno kimnuo, zatim je zastao i šapnuo nešto vojvodi
na uho, a onda je otišao učiniti ono što mu je rečeno.
- Zašto nisi odgovorio na Jonovo pitanje, Duncane? - znatiželjno je
pitao vojvoda. - Opis raja trebalo bi biti tvoje područje.
Duncanove obrve veselo su se podigle: - Kad je Ian imao šest godina -
ironično je rekao - upuštao bi se sa mnom u teološke i retoričke rasprave
poput ove. Uvijek bih izgubio i to je bilo vrlo uznemirujuće. - Pogledavši
dječačića koji je čekao da ga otac primijeti, Duncan je veselo rekao: -
Desetljećima sam čekao ovaj dan. Usput da te pitam - dodao je - što ti je to
Jon prišapnuo?
Vojvoda se zarumenio. - Pa... Ovaj... Rekao je da ćeš mi pojesti kraljicu
za četiri poteza ako ne pomaknem skakača.
Kada su dva muškarca koja su igrala šah prasnula u smijeh, Ian se
prenuo iz misli i pogledao preko ramena, te je ugledao Jonathona kako
čeka stojeći pokraj i malo iza njega. Uz smiješak se okrenuo kako bi
poklonio potpunu pozornost svojemu sinu, koji je začet one snježne noći
kad se vratio u kolibu u Škotskoj. - Izgledaš - zadirkivao ga je - kao
muškarac kojega nešto muči. - Pogledao je na izmučeni izraz učiteljeva
lica, zatim je ponovno pogledao svojega sina i suosjećajno kimnuo. -
Pretpostavljam da ste ti i gospodin Twindell ponovno došli do neke
pristojne nesuglasice? O čemu je ovaj put riječ?
Jonovo lice ozarilo se od olakšanja te je kimnuo. Dok su svi ostali
mogli biti zaprepašteni njegovim mislima ili zbunjeni njegovim pitanjima,
znao je da će ga otac ne samo razumjeti, nego da će mu i ponuditi
prihvatljive odgovore. - Radi se o raju - povjerio mu je Jon, gotovo veselo
zakolutavši očima dok mu je objašnjavao tihim, zavjerničkim glasom: -
Gospodin Twindell me želi uvjeriti da u raju postoje ulice od zlata. Možeš
li zamisliti - uz hihot je dodao - koju bi temperaturu postiglo čisto zlato
kada bi ga sunce u srpnju obasjavalo deset uzastopnih sati? Nitko ne bi
htio hodati tim ulicama!
- Što je rekao gospodin Twindell kad si mu to spomenuo? - pitao je Ian
s veselom ozbiljnošću.
- Rekao je da vjerojatno nećemo imati noge.
- To je uznemirujuća pomisao - složio se Ian. - Što ti misliš, kako je u
raju?
- Nemam pojma. Znaš li ti?
 - Ja imam svoje mišljenje - objasnio je Ian svojemu zbunjenomu sinu.
Čučnuvši, zagrlio je svojeg sinčića i pokazao prema vrtu. Kao da su
Elizabeth i Caroline osjetile da ih netko gleda, pogledale su prema terasi i
potom se nasmiješile i mahnule: bile su to dvije zelenooke djevojke sa
zlatnom kosom, kojima je ljubav isijavala iz očiju. - Po mojemu mišljenju -
Ian je svečano povjerio svojemu sinu - ono ondje je raj.
- Nema anđela - primijetio je Jon.
- Ja vidim dva anđela - tiho je odgovorio njegov otac, a potom je
pogledao sina i uz smiješak se ispravio. - Zapravo tri.
Dječačić je polako kimnuo i nasmiješio se kad je počeo shvaćati.
Pogledavši svojega oca, rekao je: - Ti misliš da je u raju onako kako netko
želi da bude, zar ne?
- Mislim da je to vrlo moguće.
- I ja - složio se Jon nakon što je malo razmislio. Htio se okrenuti, te je
vidio kako njegov učitelj i rođaci puni očekivanja gledaju prema njemu, pa
se ponovno okrenuo prema svojemu ocu i uz bespomoćan smiješak rekao:
- Pitat će me što si rekao. A ako kažem gospodinu Twindellu da je ovdje
kao u raju, on će biti vrlo razočaran. Znaš, on računa na ulice od zlata i
anđele i krilate konje.
- Vidim da bi to mogao biti problem - složio se Ian i nježno stavio ruku
na sinov obraz. - U tom slučaju, možeš mu reći da sam rekao da je ovdje
skoro kao u raju.

SVRŠETAK
 Dragi čitatelju,
možda ćeš se iznenaditi kad saznaš da mislim na tebe dok pišem
knjigu, osobito dok sam pisala ovu knjigu. Dok pišem kasno noću, često
zamišljam kako se smiješ nečemu što je rekao neki lik i možda doživljavaš
i njegove osjećaje. To mi je uvijek bio cilj, i obaveza prema tebi.
Ti si mi zauzvrat mnogostruko nagradio trud. Uzeo si vremena da mi
pišeš i zbog tebe imam osjećaj da ti je svaki moj roman poseban i da ti
nešto znači.
S obzirom na sve to, rekla bih da ti i ja imamo prilično posebnu vezu.
Izravna posljedica te veze je uključivanje Jordana i Alexandre
Townsende u ovaj roman. Tisuće vas koji ste pročitali roman ”Nešto
prekrasno” i upoznali junaka i junakinju tog romana, poslije ste mi pisali
da napišem još jednu knjigu o njima. No, umjesto toga, mislila sam da biste
uživali ponovno ih susresti kao sporedne likove u ovom romanu. Veliki mi
je kompliment i veliki užitak znati da su vam likovi iz mojih knjiga postali
tako značajni da želite čitati još o njima.
Moj sljedeći roman je na putu i već se radujem i iščekujem tvoju
reakciju. Riječ je o romantičnoj priči koju sam godinama željela napisati!

Judith McNaught