Knjige.

Club Books

Naslov izvornika
One Night of Scandal

TERESA MEDEIROS

Jedna noć
skandala
S engleskog prevela
ANA DESPOT

~2~
 Knjige.Club Books

Mojoj mami,
jer svaki dan ustaje iz kreveta,
i kada želi i kada ne želi.
I mome tati,
jer je tu uz nju.

~3~
 Knjige.Club Books

Zahvale

Voljela bih zahvaliti Claire DeAngelis, jer mi je vratila moju glazbu;

Jean Willett, jer je pročitala sve različite verzije Prvog Poglavlja;
Tammy Rae Cowan, za njezine odane molitve, i dobrome Bogu, jer
ih je poslušao; i mojoj vlastitoj “Mirabelli“, Buffy, koja je došla u moj
život baš kada sam najviše trebala njezine nepodopštine.

Moja bezuvjetna zahvalnost ide Carrie Feron, Andrei Cirillo i mome

dragom Michaelu, jer su vjerovali u mene.

~4~
 Knjige.Club Books

PRVO POGLAVLJE

Dragi čitatelju, nikada neću zaboraviti dan kada sam prvi

put ugledala čovjeka koji me je namjeravao ubiti...

L ondon, 1825. godina

Carlotte Anne Fairleigh bila je spremna za svoj prvi izlazak u društvo.
No ono iz čega je trenutno izlazila je njezina prevelika svečana haljina za
bal, kroz prozor na drugome katu vile njezine tete, Diane Mayfair. Možda bi i
uspjela da joj se svileni volani haljine nisu zapetljali o čavlić koji je virio iz
prozorske daske.
- Harriet! - Lottie je uznemireno prošaptala. - Harriet, gdje si? Treba mi
tvoja pomoć!
Ispružila je vrat i provirila u udobni dnevni boravak u kojem se i sama
odmarala samo nekoliko minuta ranije. Pahuljasta bijela mačka drijemala je
na ognjištu, ali Harriet je, baš poput Lottiene sreće, iščeznula.
- Gdje je nestala ta blesava djevojka? - promrmljala je.
Dok je pokušavala osloboditi volane od čavla, glatkim je cipelicama
skakutala i vrpoljila se po grani ispod sebe, uzaludno pokušavajući održati
ravnotežu.
Nervozno se osvrnula iza ramena. Terasa na donjemu katu koja joj se
maloprije činila nadohvat ruke sada je bila miljama daleko. Htjela je dozvati
slugu, ali se bojala da bi joj dotrčao brat i otkrio što namjerava učiniti. Iako je
bio samo dvije godine stariji, George se nedavno vratio s prvoga velikog
putovanja kontinentom i jedva je čekao prenijeti novostečenu profinjenost
na sestru.
Disonantni su zvukovi ugađanja instrumenata gudačkoga kvarteta
izranjali iz francuskih prozora na sjevernoj strani kuće. Lottie je znala da će
vrlo brzo začuti zveketanje kotača kočija, smijeh gostiju i žamore
dobrodošlice najviših redova londonske aristokracije koja je dolazila
proslaviti njezino prvo predstavljanje društvu. Nisu mogli znati da im
počasna gošća u ovome trenutku visi s prozora, dva kata iznad njih, gubeći
pravo na svaki tračak poštovanja.
Možda se i ne bi našla u ovoj situaciji da joj je Sterling Harlow, njezin
šogor i skrbnik, organizirao prvu svečanost u svojoj raskošnoj vili u

~5~
 Knjige.Club Books

Devonbrookeu, u zapadnome dijelu Londona. Ali rođakinja ga je Diana

nagovorila da čast organizacije prepusti njoj.
Lottie je već mogla zamisliti kako se tetini gosti okupljaju oko njezinoga
slomljenog tijela koje leži na kamenome puteljku ispred kuće. Žene bi
namirisanim rupcima prigušivale tihe jecaje dok bi muškarci tiho negodovali,
mrmljajući kako je strašna šteta što su zauvijek ostali bez njezinoga
živahnog društva. Sjetno je pogledala svoju ljubičastu haljinu. Ako se haljina
ne bi previše oštetila u padu, možda bi je obitelj mogla pokopati u njoj.
Bilo je tako lako zamisliti njihovu reakciju. Njezina bi sestra Laura
skrivala nabrekle oči i lice natečeno od suza u muževu zagrljaju. Srce bi joj po
posljednji put bilo slomljeno zbog Lottienih budalaština. No najgore bi od
svega bilo bilo gorko razočaranje u naočitim crtama lica njezinoga šogora.
Sterling je potrošio mnogo vremena, brige, strpljenja i novaca kako bi je
učinio damom. Ova joj je večer bila posljednja šansa da mu dokaže kako mu
trud nije bio uzaludan.
Lottie bi još uvijek sjedila za stolom za uređivanje u dnevnome boravku
da njezina najbolja prijateljica Harriet nije uletjela u sobu dok je tetina
sluškinja dovršavala Lottienu frizuru.
Primijetivši grozničavu boju u Harrietinim obrazima, Lottie je brzo ustala
i odmaknula se od stola. - Hvala ti, Celeste. Sada možeš ići.
Čim je sluškinja izašla iz sobe, Lottie je dojurila do prijateljice. - Što je bilo,
Harriet? Izgledaš kao da si progutala mačku.
Iako Harriet Dimwinkle nije bila previše punašna djevojka, djelovala je
vrlo okruglasto - imala je okrugle obraze s jamicama, a okrugle su joj naočale
štitile žutosmeđe oči i ramena koja su i dalje bila pomalo pognuta, unatoč
satima i satima koračanja dvoranom u Školi za pristojno ponašanje
mladih djevojaka gospođe Lyttelton, i to s teškim atlasom na glavi. Zbog
samoga su je imena ostali učenici nemilosrdno zadirkivali, a nije joj pomagalo
ni to što je bila pomalo... pa, glupava.
Budući da nikada nije podnosila nepravdu, Lottie je odlučila biti Harrietin
junak. Nerado je priznavala, čak i samoj sebi, da je upravo zbog ove
glupavosti, Harriett, kao dobroćudna djevojka, uvijek pristajala pomagati
Lottie u njezinim spletkama, bez razmišljanja o posljedicama.
Harriet ju je stisnula za ruku. - Upravo sam čula šaputanje dviju sluškinja.
Nikada nećeš pogoditi tko već dva tjedna živi u kući pokraj ove, pod nosom
tvoje tete.
Lottie je pogledala kroz prozor. Tamna se kuća s kojom su dijelili
susjedstvo činila još nevidljivijom zbog tamnih sjena sumraka. - Nitko, rekla
bih. To je mjesto tiho poput grobnice. Mi smo ovamo došli u utorak i još uvijek
tamo nisam nikoga vidjela.

~6~
 Knjige.Club Books

Harriet je otvorila usta kako bi progovorila.

- Čekaj! - Lottie se odmaknula od prijateljice, podigavši ruku u znak
upozorenja. - Nije važno. Ne želim znati. Zadnje što mi večeras treba je da me
Laura kori jer sam obično njuškalo.
- Ali ti nisi njuškalo - rekla je Harriet, trepćući poput sove iza naočala. - Ti
si pisac. Uvijek si govorila da tvoja sestra nije dovoljno maštovita da razlikuje
te dvije stvari. Zato ti jednostavno moram reći...
Lottie ju je ponovno prekinula. - Znaš li koga je Sterling pozvao večeras?
Gospođicu Agathu Terwilliger.
Harriet je problijedjela. - Tiraninku Terwilliger, glavom i bradom?
Lottie je kimnula. - Upravo nju.
Agatha Terwilliger bila je jedina učiteljica u školi gospođe Lyttelton koja
nije htjela pregristi ponos i pripisati Lottienu naklonjenost vragolijama
njezinu „živahnom duhu“ i „strasti za životom“.
Ona je htjela oblikovati karakter svoje učenice, a ne dodvoravati se
njezinu naklonjenom i moćnom skrbniku, vojvodi od Devonbrookea. Stroga
je usidjelica neprestano sputavala Lottienu narav, zaradivši tako njezino
neprijateljstvo, ali i nevoljko poštovanje.
- Sterling želi da dokažem gospođici Terwilliger da više nisam blesava,
malena prostakuša koja je zašila prste na svojim rukavicama i ujahala u
spavaću sobu na poniju. Kada se večeras budem spuštala stubama, ta će
smežurana, stara metla - Lottie se trznula te se ispravila - ta će draga, srdačna
žena vidjeti samo jednu mladu damu koja je spremna za ulazak u pristojno
društvo. Damu koja je konačno prihvatila plemenitu misao da je čednost
sama po sebi najveća nagrada.
Harriet ju je molećivo pogledala. - Ali čak i najčednije dame tu i tamu
uživaju u lijepom, toplom gutljaju skandala. Zato jednostavno moraš znati tko
živi u onoj kući. Pa, radi se o...
Lottie je poklopila uši i počela pjevušiti drugi stavak Beethovenove Pete
simfonije. Nažalost, godine prisluškivanja izbrusile su joj vještinu čitanja s
usana.
- Ne! - Polako je spustila ruke. - Nemoguće! Ubojiti Markiz, glavom i
bradom?
Harriet je kimnula, a beživotni su joj uvojci poletjeli poput smeđih ušiju
kokera španijela. - Upravo on. A sluškinje se kunu da mu je ovo zadnja noć u
Londonu. Sutra ujutro putuje u Cornwall.
Lottie je kružila po izlizanome tepihu. Nervoza joj je rasla svakim
korakom. - Sutra ujutro? Onda mi je ovo zadnja šansa da bacim oko na njega.
Oh, da sam barem ranije saznala! Mogla sam se spustiti niz ono drvo ispred
prozora i prikrasti mu se u dvorište, a da me nitko ne vidi.
~7~
 Knjige.Club Books

Harriet je zadrhtala. - A što da te vidio kako ga špijuniraš?

- Nemam se čega bojati - Lottie je rekla zvučeći uvjerenije u to nego što je
bila. - Koliko sam shvatila, on ubija samo one koje voli. - Preplavljena
inspiracijom, odletjela je do kovčega i počela prekopavati po stvarima,
bacajući okolo rukavice, svilene čarape i ručno rađene lepeze, sve dok
nije pronašla kazališni dvogled koji je ondje sakrila. - Neće nam škoditi da
malo bacimo oko, zar ne?
Harriet se skoro spotaknula preko ruba haljine kad je Lottie odjurila na
drugi kraj sobe i naglo otvorila prozor. Nagnula se i usmjerila maleni, zlatni
dvogled prema susjednoj kući, zahvalna što zeleni pupoljci na drvetu lipe
ispred nje još nisu propupali u raskošno lišće. Iako ih je dijelio samo kameni
zid, ove dvije kuće kao da su pripadale dvama različitim svjetovima. Za
razliku od doma njezine tete, iz prozora tamne kuće nije se širila svjetlost
svjetiljke, nije se mogao čuti žamor slugu ni prodoran smijeh djece koja su
zajedno s psima skakutala po stubama i utrkivala se preko parketnih podova.
Harriet je spustila okruglu bradu na Lottieno rame, trznuvši je. - Misliš li
da je tvoj ujak i njega pozvao na bal?
- Čak i da ga je ujak Thane pozvao na bal, on ne bi došao. On je poznat po
tome da je samotnjak - Lottie je strpljivo objasnila. - A samotnjaci su poznati
po tome da odbijaju pozive i na najraskošnije večernje zabave.
Harriet je sneno uzdahnula. - Misliš li da bi mogao biti nevin? Mediji su
ga možda optužili, ali nikada nije bio na pravome sudu.
Lottie je potjerala znatiželjnoga crvendaća koji joj je sletio na granu iznad
glave i pokušavao kljucati zlatne kovrče. Iako je bilo moderno ukrasiti kosu
perjem, pretpostavila je da bi cijela ptica na glavi ipak bila previše. - Kakav ti
još dokaz treba? Jedne se noći vratio u kuću u Londonu i zatekao
svoju predivnu, mladu ženu u rukama najboljega prijatelja, u koje ju je
vjerojatno otjerala njegova okrutna ravnodušnost. Izazvao je njezina
ljubavnika na dvoboj, upucao ga i ubio, a onda je nju odvukao u divljine
Cornwalla gdje je umrla nekoliko mjeseci poslije, nakon što je na
najsumnjiviji način pala preko stijene, ravno u more.
- Da sam ja on, ja bih upucala nju umjesto ljubavnika - rekla je Harriet.
- Oh, Harriet, kako dražesno krvoločno od tebe - uzviknula je Lottie,
okrenuvši se i pogledavši prijateljicu, osjećajući novootkriveno poštovanje. -
Prošli je tjedan The Tatler objavio vrlo tajanstvenu priču da duh njegove žene
i dalje luta sobama Vile Oakwylde, čekajući svoga mrtvog ljubavnika. Kažu da
neće biti na miru sve dok pravda ne odradi svoje.
- Smatram da to doista ne bi bilo dobro za probavu. Možda je on zato
odlučio provesti dva poslovna tjedna u Londonu.

~8~
 Knjige.Club Books

- Proklet bio u svakom slučaju! Neugodni je mangup navukao sve zavjese.

- Lottie je spustila dvogled. - Htjela sam osmisliti zlikovca svog prvog romana
na temelju njegove podmukle prilike - uzdahnula je i zatvorila prozor. -
Ali pretpostavljam da to više nije važno. Nakon večeras, bit ću na bračnom
tržištu, što znači da će cijeli London zujati od tračeva kada god iskoristim
krivu vilicu ili kada kihnem, a da nisam koristila rubac. Prije nego kažeš keks,
bit ću zatočena u nekom seoskom imanju s dosadnim plemićkim mužem i
leglom derišta.
Harriet je utonula u mekani divan i pomilovala mačku koja je spavala na
ognjištu. - Ali nije li to ono što svaka žena želi? Udati se za bogatog muškarca
i živjeti život u dokolici?
Lottie nije znala što bi rekla, što se događa vrlo rijetko. Kako da objasni
tu nervozu koja joj se proteže srcem? Dok joj se približavalo prvo
predstavljanje društvu, mučio ju je tjeskobni osjećaj da će joj život uskoro
završiti i to prije nego što je uopće počeo.
- Naravno da to jest ono što svaka žena želi - rekla je, pokušavajući
uvjeriti i sebe i Harriet. - Samo bi cura s perjem u glavi sanjala o tome da
postane poznata spisateljica gotičkih romana poput gospođe Radcliffe ili
Mary Shelley. - Sjela je za stol za uređivanje, umočila malo papira od riže u
staklenku s puderom i napudrala moderno prćasti nos. - Ne smijem ponovno
razočarati Sterlinga. On i Laura primili su me u svoj dom, pobrinuli se za moje
obrazovanje i izbavili me iz svih neprilika. On mi je više poput oca, a ne
šogora. Kada se večeras budem spuštala tim stubama, želim vidjeti kako mu
ponos šija iz očiju. Želim biti dama kakvom se nadao da ću postati.
Uzdahnula je i poželjela da joj profinjena, mlada djevojka u ogledalu ne
izgleda toliko strano. Od sumnje koja joj se protezala crtama lica, široke su
joj plave oči djelovale prevelikima za lice. - Moramo se prepustiti sudbini,
draga Harriet. Naši dani nestašluka su iza nas. Nakon večeras, ni ti ni ja
nećemo više doživjeti nijednu veliku avanturu.
Lottiene su se oči u ogledalu susrele s Harrietinima. - Nakon večeras -
prošaptala je. Zatim je ustala sa stola, podignula suknju i prebacila nogu
preko prozorske daske.
- Kamo ideš? - uzviknula je Harriet.
- Bacit ću samo jedan kratki pogled na našeg ozloglašenog susjeda -
odgovorila je Lottie, prebacivši i drugu nogu preko prozorske daske. - Kako
ću ikada moći pisati o zlikovcima ako nikada nisam nijednoga vidjela?
- Jesi li sigurna da je ovo razborito?
Lottie je zastala zbog prijateljičine zabrinutosti. Nije joj bilo nalik da
odbije Lottien prijedlog, koliko god lud on bio. - Cijeli ću se život moći brinuti
o razboritosti. Ostalo mi je još jako malo ovakvih dragocjenih trenutaka koje
treba iskoristiti.
~9~
 Knjige.Club Books

Spustila se kroz prozor. Vrškom nožnih prstiju dodirivala je granu ispod

sebe. U zadnjoj je školskoj godini skupila dovoljno iskustva u penjanju i
spuštanju drvećem dok je kršila nerazumne policijske sate uporne
ravnateljice.
- Ali što da učinim ako tvoja sestra i teta dođu po tebe? - Harriet je
uzviknula iza nje.
- Ne brini. Uz malo sreće, vratit ću se prije nego što glazbenici počnu s
prvim valcerom.
To bi doista i bilo tako da joj se tvrdoglavi čavao nije zapleo u volane i da
Harriet nije naglo iščeznula. Još uvijek viseći između prozora i drveta, Lottie
je po posljednji put povukla tkaninu. Volan se bez upozorenja oslobodio, a
Lottie se zaljuljala, pokušavajući se u isto vrijeme primiti za drvo i uhvatiti
svoju lepršavu svilu. Oklijevanje ju je koštalo ravnoteže. Glasno je vrisnula i
počela padati niz grane.
Nasreću, nije pala predaleko.
Sletjela je u bodljikavu kolijevku od tri grane ukrašene nježnim
proljetnim zelenilom. S vrtoglavicom je pokušavala upiti činjenicu da će fina,
londonska gospoda žalovati za njom sve dok se na prozoru iznad nje nisu
pojavila Harrietina ramena i glava.
- Oh, tu si - Harriet je vedro uzviknula.
Lottie je pogledala prema njoj. - A što si ti radila? Otišla si popiti čaj?
Nesvjesna Lottiena sarkazma, Harriet je podignula tamni komad odjeće.
- Išla sam ti po plašt. Ipak je svibanj, znaš. Zrak je i dalje svjež. Ne želiš
pokupiti malariju. Mogla bi umrijeti.
- Mogla bih umrijeti i od pada s deset metara visine - Lottie ju je mrko
obavijestila. Sjetno je pogledala svoj uništeni steznik. - Možeš mi dobaciti
plašt. Čini se da će mi trebati.
Plašt joj je odletio na glavu, nakratko je oslijepivši. Lottie je maknula
mekanu, vunenu tkaninu s lica, skupila plašt i bacila ga preko kamenoga zida.
Harriet se nervozno ogledala oko sebe. - Što da ja radim dok tebe nema?
- Budi dobra i donesi mi iglu i malo konca. - Spremivši odlutalu dojku
natrag u klonuli steznik, Lottie je promrmljala: - Mislim da Laura nije
zamišljala da će zbog ovoga moje predstavljanje društvu biti glavna tema
razgovora po gradu.
Primivši se za granu iznad glave, Lottie se uspravila na noge. Kada je
ponovno uspostavila ravnotežu, lako se spustila do široke grane koja se
protezala prema zidu sve do dvorišta susjedne kuće. Doskočila je na zemlju s
druge strane zida i začula kako ispred tetine kuće zastaje kočija iz koje se
širio žamor pridošlih gostiju.
Imala je manje vremena nego što je mislila. Prvi su gosti već počeli stizati.
~ 10 ~
 Knjige.Club Books

Dok je podizala plašt s poda, iza kamenoga je zida začula strogi i dobro
poznati glas od kojeg je osjetila ledene trnce u vratu. - Čudo je što je djevojka
uopće doživjela svoje predstavljanje društvu. Uvijek sam je upozoravala da
će se jednoga dana dovesti u škripac iz kojeg se neće moći izbaviti šarmom.
- Jednog dana, gospođice Terwilliger - prošaptala je Lottie, ogrnuvši se
mekanim, vunenim plastom. - Ali ne večeras.

Hayden St. Clair sjedio je sam samcat u radnoj sobi kuće koju je iznajmio,
čitajući uz svjetlo svijeća. - „Misteriozni U. M. jučer je primjećen kako ulazi u
pozamanteriju u Bond Streetu“ - čitao je naglas posljednje izdanje Gazetta. -
Dobar trik - promrmljao je - budući da nisam izašao iz kuće od ponedjeljka -
okretao je stranice novina, tražeći nastavak članka. - „Neki sumnjaju da je
njegov rijetki posjet Londonu povezan s početkom Sezone i nedavnim
porastom broja rumenih mladih ljepotica koje su spremne pridružiti se
lovu na buduće muževe.“
Hayden je zadrhtao pri pomisli na nekoga jadnog lisca u večernjoj odjeći
kojega napada krdo hihotavih debitantica.
-„Ako je U. M. doista odlučio potražiti novu nevjestu, skromno ću
predložiti da njezina vjenčanica prikladno bude - crna!“
Frknuo je - napola se nasmijavši, a napola zgrozivši. - Vraški su pametni,
zar ne? Svi do jednoga, jadnici.
Podignuo je članak iznad svijeće i strpljivo pričekao da se rubovi počnu
kovrčati i buknu u lagani plamen. Nagnuo se u svojemu brokatnom
naslonjaču, bacio članak na hladne rešetke kamina i zadovoljno gledao kako
gori zajedno s The Timesom, St. James Chronicleom, Courierom i Spyem. Bilo
bi mu ih se lakše riješiti da je zapalio vatru koju je sluga pripremio u ognjištu,
ali u usporedbi s oštrim vjetrovima koji su kružili močvarama Bodmina,
odgovarao mu je svježi, vlažni zrak Londona. U Londonu je bio tek dva tjedna
i već mu je nedostajao slani okus mora i prodorno kreštanje galebova koji su
letjeli iznad pjenušavih valova.
Pitao se što bi o njemu pisali novinari kada bi znali da je u London došao
potražiti ženu, ali ne i suprugu. Da ga nisu ovako rano javno osudili, možda
bi i uspio u tome naumu.
The Tatler je otišao predaleko kada ga je optužio da je otišao iz Cornwalla
kako bi pobjegao od svojih duhova. Za razliku od profesionalnih tračara, on
nije bio dovoljno budalast da povjeruje kako bi duhovi mogli biti osuđeni
samo na strme stijene i vjetrovite močvare. Jednako bi ih se tako moglo naći
i kako vrebaju iza otvorenih prozora u Bedford Squareu. Lebdjeli su u dimu
cvjetnih parfema koji bi mu se tvrdoglavo zadržao na kaputu, dugo nakon što
bi prošao pokraj njihova vlasnika na prepunome pločniku. Vrebali su mlade,
željne ljepotice koje su se šetale pokraj trgovina u Regent Streetu, radosno
~ 11 ~
 Knjige.Club Books

čavrljajući i skakutavim kovrčama veseleći svakoga muškarca koji bi prošao

pokraj njih.
Svakoga muškarca koji je prenevin da shvati da veselje jednoga muškarca
lako može biti prokletstvo drugoga.
Hayden je upravo toga jutra ugledao jedno takvo biće - zlatokosu priliku
koja je sišla iz raskošne kočije i ušla u susjednu kuću, zadirkujući djevojku
koja se gegala iza nje. Promatrao ih je s prozora spavaće sobe na drugome
katu dok je smrznutim prstima vezao kravatu. Iako je naglo zatvorio prozor
i navukao teške zavjese prije nego što je još jednom pogledao prema njezinu
primamljivom licu, njen ga je smijeh progonio ostatak dana.
Ustao je i primaknuo se elegantnom kožnom kovčegu na rubu stola.
Dostavili su ga toga jutra. Otvorio je kovčeg i ugledao ono što mu se nalazilo
u baršunastoj unutrašnjosti. Činilo se kao jadna utjeha umjesto blaga kojem
se nadao. Mogao je ostati u Cornwallu, pomislio je, ali ova mu se potraga
činila preznačajnom da je povjeri sekretaru ili odvjetniku, koliko god bili
diskretni.
Počeo je spuštati mjedeni poklopac, pa zastao, odjednom pomislivši kako
bi kovčeg trebao sakriti.
Stavljao je knjige i zapisnike u putnu torbu na drugoj strani stola kada je
začuo kucanje na vratima. Hayden ga je odlučio ignorirati, znajući iz iskustva
da ako to bude radio dovoljno dugo, tko god mu je pred vratima odustat će i
otići. Otpustio je sluge nedugo nakon vremena za čaj, odlučivši da se
barem oni mogu zabaviti na zadnju noć u Londonu kad već on neće.
Kucanje mjedenom kvakom nije prestajalo - čvrsto, prodorno i uporno.
Strpljenje mu se bližilo kraju. Hayden je gurnuo posljednju knjigu u torbu,
dovukao se do ulaznih vrata i širom ih otvorio.
Njegov je skepticizam o postojanju duhova u tome trenutku potpuno
nestao.
Pojava iz prošlosti naslonila mu se na željeznu ogradu na trijemu, sa
srebrnkastom plavom kosom osvijetljenom maglovitim sjajem uličnih
svjetiljki. Hayden nije vidio sira Edwarda Townsenda od onoga vjetrovitog
jesenskog dana prije četiri godine kada je Hayden položio svoju ženu u
grobnicu obitelji Oakleigh. Iako je Justinein pogreb trebao biti privatan,
Hayden nije mogao odbiti Neda. Naposlijetku, i Ned ju je volio.
Nije mu uskratio taj posljednji oproštaj, ali je otišao s groblja, a da s njime
nije razmijenio ni jednu jedinu riječ.
Jednom bi ga davno prijateljski obgrlio i snažno udario po leđima. Sada je
Haydenovo ukočeno držanje to učinilo nemogućim.
- Nede - Hayden je beživotno rekao.
- Haydene - Ned je odgovorio, pomalo podrugljivoga izraza lica.

~ 12 ~
 Knjige.Club Books

Prije nego što se Hayden mogao pobuniti, Ned se progurao pokraj njega i
ušao u hodnik, igrajući se sa štapom za hodanje. Izgledao je gotovo potpuno
isto kao i dječak od dvanaest godina kojega je Hayden upoznao na koledžu
Etonu prije toliko godina - krakatih udova i besprijekorno uređen,
od uglađenih čizama, sve do kratko ošišane frizure.
- Uđi, slobodno - Hayden je mrko rekao.
- Hvala. Mislim da hoću - Ned se okrenuo, tapkajući štap o drveni pod. -
Nisam ti mogao dopustiti da se išuljaš iz Londona, a da se ponovno ne vidimo.
Možda ti je batler bio nemaran. Prošli sam te tjedan zvao svaki dan, a
nisam dobio odgovor. - Pogled mu je pao na stol na kojem je sjedila srebrna
zdjela puna pozivnica i kremastih omotnica od finoga pergamenta koje još
nisu bile otvorene. - Ah... vidim da nije batler taj koji je bio nemaran, nego ja.
Precijenio sam manire kojima te naučila majka, pokoj joj duši.
Hayden se naslonio na vrata i prekrižio ruke preko prsa, odbijajući
izgledati kao da je za nešto kriv. - Majka me naučila da nije pristojno miješati
se u privatna posla drugih ljudi.
Ne obazirući pažnju na nj, Ned je podignuo gomilu omotnica i pozivnica i
počeo prebirati po njima.
- Lady Salisbury. Lady Skeffington. Vojvotkinja od Barclaya. - Pogledao je
Haydena i podignuo srebrnu obrvu. - Ovo su sve pisma majki željnih udavača,
u svakom smislu riječi. Reci mi - kakav je osjećaj ponovno biti najpoželjniji
neženja u cijelome Londonu?
Hayden mu je iščupao pozivnice iz ruke i bacio ih natrag na stol. - Nemam
namjeru provoditi vrijeme s onima koji se ponose naučenim pravilima
ponašanja, a ne istinskom dobrotom. Ne traže četvrtoga za kartašku zabavu
ili partnera za valcer za njihove kćeri. Traže nekoga o kome im gosti mogu
šaputati iza lepeza i cigara - nekoga zanimljivog koga će i žaliti i grditi.
- Ah, da, Ubojiti Markiz. To je zbilja jedan zločinački lik na stranicama
novina i žutog tiska, zar ne? Nevjerojatno je da sam se ja uopće uspio
ohrabriti posjetiti te - Ned je proučavao svoje uredne nokte. - Ali budući da
ne namjeravam spavati ni sa jednom tvojom budućom suprugom, neću
se brinuti da ćeš me razotkriti i izbosti u ubojitom bijesu, i to žlicom za
marmeladu.
Hayden se ukočio, osjećajući kako ga bocka prijateljeva odlučnost. - Ni ne
trebaš. Nemam se namjeru ponovno vjenčati.
- Žao mi je. - Nedove je hladne sive oči dodirnula tuga, a ne sažaljenje. - Ti
si bio jedan od najodanijih muževa kojeg žena može poželjeti.
Obojica su na trenutak zašutjeli. Onda se Nedovo lice razvuklo u blistavi
osmijeh koji je Hayden dobro poznavao. - Izađi van sa mnom večeras,
Haydene! Vojvoda od Beauforta je otkupio Harriette Wilson i vratio se u Pariz

~ 13 ~
 Knjige.Club Books

kako bi sve izazivao svojim pričama, ali njene sestre i dalje znaju
kako organizirati zabavu. Možemo se temeljito udesiti, posaditi lijepi komad
muslina u krilo i praviti se da nam je ponovno osamnaest i da smo upravo
izašli s Etona. Hajde, pođi sa mnom! Vidjet ćeš. Bit će nam kao nekad.
Unatoč Nedovoj upornosti, obojica su znali da nikada više neće biti kao
nekad. Umjesto tri divlja i naočita mlada pastuha koja su iskušavala brojna
zabranjena zadovoljstva velikoga građa, sada bi ih bilo samo dvoje.
Hayden je navukao nostalgični osmijeh. - Bojim se da ćeš večeras sam
morati dvoriti lijepe sestre Wilson. Želim se rano povući da mogu rano ujutro
krenuti za Cornwall.
Ned je provirio u mračnu radnu sobu iza njega. - Ne mogu te na zadnju
noć u civilizaciji ostaviti zarobljenog u ovom iznajmljenom mauzoleju. Barem
mi dopusti da ti pošaljem maleni komad utjehe da te grije.
- To neće biti potrebno. Kuhar je ostavio lijepu, debelu prepelicu na
pećnici i bocu vina Madeira. To je sva utjeha koja mi treba.
Ned nije gubio vrijeme napadajući ga i pretvarajući se da ga ne razumije.
No zastao je i okrenuo se na peti, pogledavši ga s vragolastim sjajem u očima.
- Stvarno ne bi trebao tako brzo odbiti moju ponudu. Čak i najukusnije
prepelice bolje su s malo začina.
Hayden je promatrao Neda dok se šetao prema kočiji, pomalo uznemiren
zbog pakosne iskre u prijateljevim očima. U Etonu je taj pogled uvijek značio
nevolju, i to obično ženske vrste.
Odmahujući glavom zbog vlastitih misli, čvrsto je zatvorio vrata,
pozdravljajući se i s noći i sa svim njezinim duhovima.

Lottie se provlačila kroz sjene granja u dvorištu, zahvalna što nije dopustila
Harriet da joj se pridruži. Harriet nikada nije bila dobra u šuljanju. Imala je
tu nesreću da korača poput teretnoga konja, koliko god mekan bio teren i
koliko joj god nježne bile cipelice.
Maglovite niti podizale su se iz vlažne zemlje, blijedo sjajeći poput
duhova ispod bijeloga mladog mjeseca. Kada je izvirila iz sjena, Lottie je
podignula plašt preko glave kako bi zaštitila kosu od mjesečine.
Pred njom se izdizala uska kuća na tri kata, mračna i prijeteća. Da joj
Harriet nije prenijela sluškinjine riječi, Lottie bi se zaklela da je kuća prazna.
Promatrala je tamne redove prozora, pitajući se iza kojeg se skriva
markizova spavaća soba. Bilo ga je tako lako zamisliti ispružena na s
atenskom pokrivaču s čašom brandyja među dugim, aristokratskim prstima,
sa zlobnom iskrom u očima i ciničnim osmijehom na usnama.
Prije udvaranja i vjenčanja sa svojom sada pokojnom ženom prije
jedanaest godina, Hayden St. Clair, markiz od Oakleigha, bio je jedan od
~ 14 ~
 Knjige.Club Books

najpoželjnijih mladih galeba u čitavoj Engleskoj. Objava njegovih zaruka s

najmlađom kćeri jednoga nižeg francuskog vikonta potaknula je mnoge
histerične ispade i jecaje slomljenih srca. Iako im je brak završio tragično,
vesele uspomene njihove vrtoglave romanse i dalje bi mogle izmamiti sjetne
uzdahe i najčednijih matrona.
Unatoč njegovu pomalo spektakularnomu padu u očima društva, Lottie
nije ni sumnjala da bi ga iste te matrone vrlo rado pogostile u svojim sobama
za primanje, barem iz morbidne znatiželje.
Ali on se umjesto toga odlučio povući u divljine Cornwalla. Kratki su mu
i rijetki posjeti Londonu uvijek bili obavljeni tajnom. Ironično, njegovi
pokušaji da ostane neprimjetan samo bi podizali znatiželju društva i poticali
žuti tisak da nastavi objavljivati skandalozna nagađanja.
Lottie je čekala nekoliko minuta, nestrpljivo poskakujući na nožnim
prstima, ali još uvijek nije vidjela nikakav znak života iz mračne kuće. Možda
markiz nije bio takav samotnjak kakvim su ga svi smatrali. Možda je upravo
sada na ladanju nekoga vlastelina ili u kockarskome paklu, prepušten
najvrelijim gradskim užicima.
Okrenula se, pripremajući se na teško penjanje preko zida, natrag prema
prozoru sobe za uređivanje, kada je primijetila tračak svjetla koji se pojavio
iz francuskoga prozora na najudaljenijemu kraju kuće.
Srce joj je počelo neujednačeno kucati. Sigurno se radi samo o sluškinji ili
slugi koji je zaključavao vrata, pokušala se uvjeriti. Ali svejedno se
primaknula unaprijed, zaobilazeći sjene pokraj zida. Kada je došla do kraja
kamene terase, svjetlo je nestalo.
Lottie je pogledala tetinu kuću.
Klepet kotača kočija bio je sve češći, a jecaj violina sve uporniji. Nije se
usudila ostajati predugo. Njezin je šogor možda obožava, ali društvo ga nije
prekrstilo u Demona od Devonbrookea bez razloga. Ako propusti prvi ples na
svome prvom predstavljanju društvu, posljedice će biti paklene.
Svjetlo se ponovno pojavilo, tako primamljivo da ga nije mogla ignorirati,
a onda je opet nestalo. Lottie se šuljala po terasi, obećavajući samoj sebi da
će samo nakratko proviriti u markizove odaje prije nego što se potpuno
preda čistom zagrljaju čednosti. Podigavši ruku kako bi se zaštitila od
sjaja mjesečine, primaknula se staklu.
Susjedni se prozor naglo otvorio. Muška je ruka naglo izletjela iz prozora
i snažno je uhvatila za zapešće te povukla u kuću.
Prezatečena da bi zavrištala, nijemo se zabuljila u lice Ubojitog Markiza,
glavom i bradom.

~ 15 ~
 Knjige.Club Books

DRUGO POGLAVLJE

Lice mu je bilo zastrašujuće i neodoljivo, mračnom je

ljepotom isijavao tamu svoje duše...

I ako mu je svjetlost svijeća zaogrnula lice u sjenama, Lottie ne bi mogla

zamijeniti muškarca koji ju je zamijenio za običnoga slugu. Preko donjega
rublja nosio je samo uske crne hlače, otkopčani prsluk i kremastu
raskopčanu košulju bez ovratnika. Samo bi se fini gospodin usudio biti tako
bezbrižan u odijevanju. Bogati miris malina širio mu se iz kože, ispreplićući
mu se sa zanosnom toplinom vina na dahu. Bio je skoro trideset centimetara
viši od Lottie, a širokim je ramenima zaklanjao mjesečinu.
- Proklet bio taj Ned! Pretpostavljam da je ovo njegov izraz diskrecije:
poslati te na stražnju stranu kuće da se šuljaš po grmlju poput pljačkaša - glas
mu je bio svilenkast, ali hrapav, istovremeno opuštajući i izazivajući njezina
uznemirena osjetila. - Hvala Bogu da sam slugama dao slobodnu večer.
- J-j-jeste? - zamucala je, naglo svjesna da nikada nije bila nasamo s
muškarcem, osim sa slugom ili rođakom, niti se ijedan muškarac prema njoj
odnosio ovako šokantno blisko. Iako mu se stisak opustio, nije pokazivao
znak oslobođivanja njezinoga zgloba.
Palcem joj je prešao preko podivljale žile kucavice. - Barem neće biti
svjedoka.
- N-n-neće? - Lottie je ponovila za njime, osjećajući se poput papige tete
Diane.
Bujna joj je mašta smjesta počela izmišljati nekoliko mračnih scenarija u
kojima bi nekome moglo biti drago da nema svjedoka. Većina ih je sadržavala
davljenje i Harrietino plakanje nad njezinim mrtvim tijelom.
Prsti mu nisu bili dugi i aristokratski kako je zamišljala, nego tupi, moćni
i lagano prekriveni žuljevima. Dok ju je držao u hladnim rukama, pokušavala
je ne zamišljati njegove prste oko svoga vrata.
- Drhtiš. Nisi smjela tako dugo biti na vlažnome, ti blesava, mala djevojko.
Lottie bi inače bila vrlo vokalna kada bi se propitkivala njezina
inteligencija, ali u ovome ju je trenutku i sama propitkivala.
- Nisam vidio kočiju ispred kuće. Pretpostavljam da te Ned ovdje ostavio
na cjedilu? - Kada mu nije odgovorila, odmahnuo je glavom. - Znao sam da
ima nekakav plan. Kad samo pomislim da je taj spletkarski nitkov mene
~ 16 ~
 Knjige.Club Books

optužio da nemam manire. Pa, ništa nam drugo ne preostaje, zar ne? Uđi
kad si već došla. U radnoj je sobi pripremljena vatra u kaminu.
Vješto je zatvorio prozor pa vratio srebrni svijećnjak na drveni stolić.
Lottie je prepoznala živahnu svjetlost koju je ugledala kada se šuljala pokraj
prozora. Kada se on počeo šetati po sobi, Lottie je počela oklijevati, znajući
da joj je ovo možda posljednja šansa da pobjegne. Ali ovo bi joj također mogla
biti posljednja šansa da okusi miris avanture prije nego što se skrasi i osudi
samu sebe na staloženu dosadu. Ako ostane, imat će zanimljivu priču za
ispričati Harriet! Ako preživi, naravno.
Kada je nestao iza ugla, počela ga je slijediti, privučena njegovom
neumoljivošću. Nije se činio poput muškarca koji je navikao da mu se
proturječi.
Dok ga je slijedila sve dublje u unutrašnjost kuće, ogledavala se kako bi
razgledala okolinu. Neće moći ispričati Harriet mnogo toga u vezi njegove
jazbine. Treperava je svjetlost svijeće tek produbljivala njezine tamne sjene.
Bijele su plahte skrivale svaki komad namještaja pa su napuštene
sobe odavale atmosferu kao da u njima žive duhovi. Šuplja je jeka njihovih
koraka na glatkome, drvenom podu stvarala jedini zvuk u tišini.
Znatiželjno ju je pogledao preko ramena. - Nisi baš pričljiva, zar ne?
Lottie se morala ugristi za usnicu da se ne počne smijati. Da je bar George
ovo čuo! Brat joj je uvijek govorio da se zaustavljala kako bi došla do daha
između rečenica samo zato što njezinu lijepom licu nije pristajala plava boja.
- Možda je tako i bolje. Ni ja ovih dana nisam raspoložen za razgovaranje.
Da budem iskren, ni sam sebi nisam dobro društvo. - Ponovno ju je pogledao.
- Svakako je rijetkost pronaći ženu koja zna kada treba držati jezik za zubima.
Lottie je otvorila usta, no brzo ih je ponovno zatvorila, odbijajući mu išta
odvratiti.
Kad ju je njezin domaćin proveo kroz vrata u obliku luka, ramenom mu
je okrznula prsa. Oštro je udahnula, nepripremljena na slatki žar koji joj je
potjerao rumenilo u obraze.
Iako je teški namještaj od mahagonija bio otkriven, radna soba nije bila
nimalo ugodnija od ostatka kuće. Velike su police na stražnjemu zidu bile
potpuno prazne, prekrivene samo debelim slojem prašine. Odložio je
svijećnjak na radni stol, osvijetlivši maleni, kožnati, širom otvoreni
kovčeg. Slijedeći smjer Lottiena pogleda, brzo ga je otišao zatvoriti, držeći se
ukočeno. Ova joj je zaštitnička gesta samo povećala znatiželju. Što toliko želi
sakriti? Svježe napisane stranice sočne priče u kojoj priznaje sva svoja
podmukla nedjela? Odsječenu glavu svoje posljednje žrtve?
Lottie je ostala skamenjena na mjestu zbog vlastite bojazni dok je on
hodao prema ognjištu i čučao kako bi zapalio vatru koju je pristavio sluga.

~ 17 ~
 Knjige.Club Books

Njegovo igranje s kutijom za kresivo, drvom i štapom za potpalu uskoro je

urodilo pucketanjem vatre na rešetkama, stvarajući ugodnu oazu svjetlosti
usred tamne kuće.
Pred vatrom su mu široka ramena i uski kukovi izgledali poput siluete.
Tek kad se pomaknuo da upali svjetiljku na stolu, Lottie ga je prvi put dobro
pogledala. Živeći sa svojim skrbnikom, bratom i ujakom Thaneom, Lottie je
provela toliko vremena okružena naočitim muškarcima da bi jedva
primijetila da jedan prođe pokraj nje na ulici. Ali da je u svojoj šetnji nabasala
na ovoga muškarca, zabila bi se u najbliži stup. Lice mu nije bilo toliko naočito
koliko je bilo neodoljivo privlačno. Po prvi ju je put mašta napustila, lako je
on izgledao opreznije nego što se ona osjećala, u očima mu nije bilo zlobne
iskre, a na usnama mu se nije skrivao cinični osmijeh. Bio je puno mlađi nego
što je zamišljala. Duboke mu brazde oko usta nisu nastale zbog vremena,
nego zbog istrošenosti. Iz dječačkoga se lica preobrazio u naborano čelo i
snažnu, oštru čeljust koju je krasio tračak tek izrasle brade. Raščupana mu je
kosa bila tako tamno i baršunasto smeđa da je izgledala kao da je crna.
Očajnički mu je trebalo šišanje. Lottieni su prsti zatitrali od iznenadne
potrebe da mu ukloni buntovni pramen kose s čela.
Najprivlačnije su mu bile mutne zelene oči ispod gustih, tamnih obrva.
Njihova se svijetleća dubina prevrtala između vatre i leda, ovisno o
nestašnome sjaju iz ognjišta.
Lottie je osjetila vrtoglavicu. Ovo je Ubojiti Markiz? Ovo je odvratni
zločinac koji je poslao svoju ženu i najboljega prijatelja u preranu smrt?
Nakašljao se i pokazao prema podignutom stolu na kojem su stajale
napola pojedena prepelica i napola prazna boca vina. - Moj se sluga neće
vratiti još neko vrijeme. Želiš li nešto pojesti? Ili popiti čašu vina da se malo
ugriješ?
Lottie je odmahnula glavom, i dalje preustrašena da progovori i
razotkrije se.
Izgledao je pomalo zbunjeno. Možda je vino bilo otrovano. - Dopusti mi
onda barem da ti skinem plašt.
Prije nego što ga je ponovno stigla odbiti, približio joj se. S iznenađujućom
joj je nježnošću skinuo kapuljaču s kose.
Lottie je sklopila oči, čekajući da shvati da ona nije osoba koju je očekivao.
Obitelj je od jecanja violina vjerojatno ne bi mogla ni čuti kada bi zavrištala.
Ruka mu joj je zastala na kosi. Usudila se otvoriti oči. Igrao se s jednim
svijetlim pramenom koji se oslobodio iz pundže, gledajući ga kao da je
hipnotiziran.
Nježan mu je promišljeni ton ublažio hrapavost u glasu. - Ned je barem
bio dovoljno razuman da mi ne pošalje brinetu. - Pogled mu joj se vratio na

~ 18 ~
 Knjige.Club Books

lice. - Pa, gdje te je pronašao? Jesi li ti rođakinja Fanny Wilson? Ili je posjetio
gospođu McGowan?
Ova su joj imena bila pomalo poznata, ali budući da joj je njegov dodir
izazivao kaos u osjetilima, jedva se mogla sjetiti vlastitoga imena.
Pomaknuo joj je ruku s kose na obraz. Palcem joj je mazio meko lice,
opasno joj se približavajući usnama.
- Tko bi pomislio da će vrag poput Neda pronaći anđela poput tebe?
Lottie su dosada prozivali vražićkom, vragolankom i nestašnim
demončićem. Nakon što je zapalila rimsku svijeću u njegovu vrtnom loncu,
Jeremiah Dower, mrzovoljni, ali voljeni stari vrtlar iz njihove seoske kuće u
Hertfordshireu prozvao ju je čak i „malim vragecom“. Ali nitko je nikada nije
prozvao anđelom.
- Gospodine, mogu vam obećati da nisam anđeo - promrmljala je,
trepćući.
Gurnuo joj je ruku iza zalutalih kovrča na potiljku. Topli su mu se prsti
ugnijezdili na njezinoj ranjivoj koži, kao da ondje pripadaju. - Možda nisi
anđeo, ali kladim se da bi muškarcu mogla pružiti mali komad raja.
Kada su im se pogledi susreli, naglo se odmaknuo od nje i tiho opsovao.
Otkoračao je natrag do ognjišta, rukom prolazeći kroz kosu. - Dragi Bože, što
ja to radim? Znao sam da te nisam smio pustiti u kuću. - Stajao je u profilu,
potpuno miran, osim ritmičnoga stiskanja mišića u čeljusti. - Bojim se da ti
dugujem ispriku, gospođice, kao i novac koji ti je bio obećan. Čini se da smo
oboje žrtve neukusne šale.
Kao i njegovim dodirom, Lottie je bila uzdrmana i njegovom reakcijom. -
Ne činite se kao da vam je smiješno - primijetila je.
Stisnuvši šaku na vrhu kamina, buljio je u poskakujuće plamene. - Oh,
uopće ne sumnjam da je Ned uvjerio samoga sebe da je htio samo najbolje za
mene. I dalje se smatra mojim prijateljem i zna da se ne usudim posjećivati
određena mjesta u kojima oni lešinari iz žutoga tiska prate svaki moj korak.
To što mi je poslao neku bezimenu, nepoznatu ženu može se smatrati samo
lijepom gestom. - Pogledao ju je tinjajućim očima koje su joj grijale svaki
centimetar otkrivene kože. - Ali to ne objašnjava za koji je vrag poslao baš
tebe.
Njegova ju je usputna bezobraznost trebala šokirati, ali bila je
preuzdrmana sirovom usamljenošću koju mu je vidjela u pogledu. Žuti tisak
nije lagao. Ovoga su čovjeka progonili duhovi. Ali ne izvana, već iznutra.
Primaknuo joj se za jedan korak, pa za još jedan. - Ne mogu ovo učiniti -
odlučno je rekao, ali joj se već toliko približio daju je mogao primiti za lice.
Glas mu se produbio kad je mrko prošaptao - Mogu li?

~ 19 ~
 Knjige.Club Books

Lottie mu nije imala što odgovoriti. Kada mu se glava nagnula prema njoj,
počela je drhtati. Našla se u situaciji puno ozbiljnijoj nego što je mislila. Ovaj
je opasni stranac neće ubiti. On će je poljubiti.
I ona će mu to dopustiti.
Zadržala je dah, ne primijetivši da joj je usne okrznuo svojima. Bile su
mekše nego što su izgledale, a dovoljno čvrste da joj zavladaju ustima jednim
paperjastim dodirom. Usne su joj zatitrale, otvorivši se tek toliko da osjeti
njegov zanosni pritisak koji je bio više poput preklinjanja nego naredbe.
Nakon nekoliko trenutaka ove slasne napetosti, odmaknuo se od nje.
Lottie je naglo otvorila oči, baš na vrijeme da vidi kako mu usta krasi zbunjeni
osmijeh.
- Da ne znam bolje, zakleo bih se da te nitko nikada prije nije poljubio. -
Prije nego što je stigla odlučiti je li ovo bila uvreda ili kompliment, osmijeh
mu je nestao s lica. - Ne znam kakve si upute dobila - rekao je grubo - ali ne
moraš se praviti nevina sa mnom. Ja nisam jedan od one neukusne gospode
koji vole blesave mlade djevojčure koje su se tek predstavile društvu.
Lottie je bijesno otvorila usta.
- Tako, to je bolje. - Prije nego što je stigla odgovoriti, usta su mu se naglo
spustila na njezina, prihvaćajući predaju koju mu ona nije ponudila.
Tako dakle! pomislila je Lottie. Onda će mu pokazati koliko blesava jedna
mlada djevojčura može biti! Možda se nikada prije nije ljubila, ali uhvatila je
svoju sestru i šogora u tome činu dovoljno puta da zna kako bi to trebalo
izgledati. Bez razmišljanja o ludosti svojih namjera, ispreplela mu je prste
oko vrata i čvrsto pritisnula usne na njegove.
Njena uvrijeđena hrabrost trajala je tek do trenutka kada joj je vrelim,
slatkim jezikom uklizao između usana. Trebala je osjećati gađenje, a ne
ugodu, ali nježno joj je kruženje njihovih jezika bilo neodoljivo. Istraživao je
pokorenu mekoću njezinih usta sve dok se nije počela čvrsto držati za
njega, ne kako bi dokazala svoju žensku odlučnost, nego kako mu se ne bi
rastopila u lokvu pred nogama. Nije se ljubio poput ubojice; ljubio se poput
anđela - duboko i slatko, s obuzdanom snagom i nevjerojatnim ushitom.
Kad je vrhom vlastitoga jezika dodirnula njegov, zajecao je duboko u grlu
i omotao joj ruke oko struka, privlačeći je na svoje čvrste mišiće. Povlačio ju
je prema natrag sve dok joj koljena nisu dodirnula podstavljene jastuke
grčkog kauča koji je izvirivao iz sjena. Plašt je skliznuo s nje, otkrivajući joj
vrat i ramena.
Lottie je potpuno zaboravila na svoj potrgani steznik, zaboravila je koliko
bi jednome muškarcu bilo lako gurnuti ruku kroz poderanu tkaninu i primiti
oblinu njezine grudi. Kad je Hayden St. Clair učinio upravo to, naglo se
skamenila, osjećajući u isto vrijeme i šok i zadovoljstvo.

~ 20 ~
 Knjige.Club Books

Lottie je prvo pomislila da čuje otkucaje vlastitoga srca. Onda je shvatila

da netko udara po mjedenoj kvaki s vanjske strane vrata.
Razdvojili su se, bez daha. Pogledi su im se sreli - njezin pun srama, a
njegov uznemiren.
Opsovao je. - Ako je ovo Nedov način zafrkavanja, zadavit ću ga.
Lottie je otvorila usta, ali uspjela je samo ciknuti.
- Ostani ovdje - naredio je. - Dok ja ne potjeram onoga tko kuca.
Kad je otišao, povratili su joj se i dah i razum. Što ako mu je pred vratima
misteriozna žena za koju ju je zamijenio? Ili još gore, što ako je Sterling
shvatio da je nema i došao je potražiti. U svakome slučaju, ona će
najvjerojatnije biti ta koju će netko zadaviti. Očajnički želeći pobjeći, Lottie je
počela mahnito tražiti put za bijeg iz radne sobe. Razmaknula je teške
baršunaste zavjese i pogledala uvis.
Iako nije bilo traga Harriet, ugodna svjetlost iz tetine sobe za uređivanje
pozivala ju je s druge strane dvorišta. Možda bi bilo moguće spustiti se kroz
prozor na prvome katu i nestati u sjenama mjesečine dok joj je domaćin
zauzet.
No prije nego što je Lottie uopće stigla uzeti plašt, žena u haljini boje vina
ušetala je u sobu, sa sjajnom smeđom kosom skupljenom na vrhu glave. Bila
je nesumnjivo lijepa, iako je izgledala pomalo grubo i neprimjereno za
elegantne stranice La Belle Assembleea.
Markiz je brzo dojurio do nje. - Mislim da ste se zabunili, gospođice. Ne
možete samo tako upadati kao da živite ovdje.
- Ne radi se o nikakvoj zabuni - odgovorila je žena. - Ovo je adresa koju je
dobio moj vozač. - Skinula je crne, čipkaste rukavice i počela odvezivati
svilenu vrpcu na haljini. Profinjeni joj se izgled kosio s držanjem. - Moramo
se požuriti, znate. Ovdje je vlažno k’o u grobnici. Mladi momak neće čekati
cijelu noć. - Odmjerila je Haydena poput divljega štakora koji vreba posebno
sočan komad sira, a onda lijeno nadodala: - Ovdje nas je previše.
Lottie je vjerojatno nesvjesno proizvela nekakav zvuk jer se žena naglo
okrenula u njezinu smjeru. - Što ona radi ovdje?
Hayden se nije dao smesti. - Možda bi pitanje trebalo glasiti: Što vi radite
ovdje?
Žena mu je zatreptala. - Pa, poslala me gospođa McGowan.
Gospođa McGowan. Fanny Wilson. Imena su odzvanjala u Lottienoj glavi
poput disonantnih nota na pianinu. Mnogo ih je puta pročitala na
skandaloznim stranicama žutoga tiska.
Oba su pripadala ozloglašenim članicama društva upitnoga morala,
ženama koje su prodavale tijelo samo onima koji su bili dovoljno bogati da si
priušte najskuplja i najegzotičnija zadovoljstva. Lice joj je počelo pakleno
~ 21 ~
 Knjige.Club Books

gorjeti kada je shvatila za koga ju je i za što zamijenio Hayden St. Clair.

Pritisnula je plašt o potrgani steznik, ali se i dalje osjećala golom.
Žena je počela kružiti oko Lottie, odmjeravajući je kao što je to činila
Haydenu prije nekoliko minuta. - Gospodin koji me je unajmio nije spomenuo
vašu gospu.
Vašu gospu. Ove su riječi poslale neobične trnce niz Lottienu kralježnicu.
- S tom kremastom kožom i velikim plavim očima, ukusan je mali komad,
zar ne? - Na Lottieno veliko olakšanje, žena je konačno prebacila pozornost
natrag na Haydena, pohlepno ga gledajući. - No mene ne zanima koliko je
ukusna. Ako me želite gledati s njom, to će vas koštati dvostruko. Takvi užitci
ne dolaze jeftino, čak ni za finu gospodu.
Hayden je okrenuo glavu prema Lottie i zamišljeno je promotrio. Na
zastrašujući je trenutak Lottie pomislila da doista razmatra djevojčurin
prijedlog. Onda je konačno progovorio, vrlo nježno, kao da su on i Lottie
jedini ljudi u sobi - Ako je ona od gospođe McGowan, ti si onda...?
- Upravo na odlasku. - Lottie je nabacila vedri osmijeh i uputila se prema
vratima. - Budući da ste batleru dali slobodno, sama ću izaći.
Napravio je korak unaprijed i prepriječio joj put. - To neće biti potrebno.
Smatram da će moja druga gošća biti ta koja odlazi.
- Onda ću je ja otpratiti - Lottie se ponudila, primivši ženu za ruku tako
čvrsto kao da se topi u Temzi, a netko joj je bacio uže.
- Samo trenutak, gospon - žena se pobunila, istrgnuvši se iz Lottiena
stiska. - Ne želim da mi kvarite dobar ugled. U čitavom svom životu, a
pogotovo noćnom, Lydia Smiles nikada nijednog gospodina nije ostavila
nezadovoljenog.
Bez skidanja pogleda s Lottie, Hayden je izvadio debeli snop novca iz
otvorenoga kovčega na stolu i bacio ga ženi. - Mislim da bi ovo trebalo biti
dovoljno da nadoknadi vaše vrijeme i trud, gospođice Smiles. I uvjeravam vas
da mi ništa neće pružiti veće zadovoljstvo od vašeg odlaska.
Unatoč ženinu mrgođenju, nije htjela gubiti vrijeme pa je odmah ugurala
novac u steznik. Dok je navlačila rukavice, sa žaljenjem je pogledala Haydena,
pa Lottie s razumijevanjem. - Šteta što ne mogu ostati, draga moja. Izgleda
kao veći muškarac nego što ti možeš podnijeti.
Dok je žena konačno izlazila iz sobe, Lottie nije mogla pronaći nikakav
argument protiv toga. Ulazna su se vrata zatvorila, zapečativši njezinu
sudbinu.
Hayden St. Clair se naslonio na stol, prekriživši ruke preko prsa i
izgledajući baš poput ubojice kakvim ga je društvo opisivalo. - Ti si
spisateljica, zar ne?

~ 22 ~
 Knjige.Club Books

- Zašto bi pomislio takvo nešto? - Lottie si je uznemireno pogledala ruke,

pa ih je sakrila iza leđa. Temeljito se potrudila oribati svaki trag tinte ispod
noktiju kako bi bila spremna za predstavljanje društvu.
- Recimo da to znam iz iskustva, u redu? - Oči su mu se stisnule. - Pa koje
su te, dakle, odvratne, skandalozne novine poslale da me špijuniraš? Je li to
bio The Tatler? The Whisperer? Ili se čak i The Times spustio tako nisko? -
Odmahnuo je glavom. - Ne mogu vjerovati da bi bili tako ludo odvažni da
pošalju ženu. Pogotovo ženu poput tebe - odmjerio ju je pogledom toliko
prodornim da je osjetila vrele trnce na koži. - Da sam ja poput nekih
muškaraca... - Nije dovršio rečenicu, kao da nije siguran kakav bi on točno
muškarac mogao biti.
Ustala je. - Uvjeravam vas, moj gospodine, da nisam špijun.
- Onda mi možda možeš objasniti zašto sam te zatekao kako mi viriš kroz
prozor.
Otvorila je usta, pa ih ponovno zatvorila. Podignuo je obrvu.
Lottie je naglo slegnula ramenima. - Oh, dobro onda! Ako baš morate
znati, da, špijunirala sam vas. Ali ne za tabloide, nego da zadovoljim vlastitu
znatiželju.
- I jesam ii te uspio zadovoljiti? - Podmuklim ju je pogledom podsjetio na
to da mu je prije samo nekoliko minuta bila u zagrljaju i dijelila poljubac s
njime, osjećajući gorljivu vrućinu njegovoga dlana na goloj koži.
Osjetivši da joj obrazi gore, Lottie je počela kružiti ispred prozora. - Ne
znam zašto ste tako loše volje. Ja sam samo bila u svojoj sobi za uređivanje,
ne obazirući se na tuđe poslove...
Podignuo je i drugu obrvu.
- Dobro, imala sam najbolju namjeru ne obazirati se na tuđe poslove sve
dok Harriet nije čula kako služavke razgovaraju i saznala da je susjed moje
tete Uboj... - Brzo je zatvorila usta i nervozno ga pogledala.
- Ubojiti Markiz? - nježno joj je pomogao.
Odlučila je da joj to nije pametno ni potvrditi ni zanijekati. - Sljedeće što
se dogodilo bilo je to da sam zapela na drvetu s uništenom svečanom
haljinom, popraćena osuđivačkim pogledom tetine mačke. - Zaustavila je
svoje kruženje. - Možete li me pratiti?
- Nimalo - rekao je ugodno, prekriživši noge. - Ali molim te, neka te to ne
zaustavi.
Nastavila je kružiti ispred prozora, spotaknuvši se na rubove plašta koji
joj je visio preko ruke. - I nakon što sam jedva izbjegla Tiraninku Terwilliger,
primijetila sam misteriozno svjetlo na vašem prozoru. U kući je mogao biti
požar, znate. Pa, možda sam vam upravo ja spasila život! A što mi vi date u

~ 23 ~
 Knjige.Club Books

znak zahvalnosti? Povučete me u kuću, nazovete me blesavom djevojčurom,

a onda me... - Okrenula se kako bi ga pogledala u lice. - Onda me poljubite!
- To je vjerojatno nešto najstrašnije što sam učinio - promrmljao je,
djelujući više kao da se zabavlja, nego srami. - Čak ni ubojstvo ne bi bilo tako
strašno.
Raširila je ruke, ne primijetivši da joj je plašt pao na pod.
- Zar ne razumijete? Ne mogu još biti poljubljena. Večeras je moje prvo
predstavljanje društvu!
- To svakako.
Upozorena njegovim spuštenim pogledom i hrapavošću koja mu se
povratila u glas, Lottie je pogledala prema dolje i shvatila da joj je zbog
užurbana hodanja skliznuo steznik. Jedna ružičasta bradavica virila je iz
potrgane svile.
Osramoćeno je povukla tkaninu prema gore, trznuvši se kad je čula kako
puca još jedan šav.
Odlučna da povrati razum, ako već ne može vratiti dostojanstvo, otvorila
je prozor, pokazala prema tetinoj kući preko puta dvorišta i objavila. -
Predstavljam se društvu. Večeras. Tamo.
Vila je blještala. Čulo se zveckanje uzdi, klepetanje kopita i zveketanje
kočija, popraćeno smijehom i glasnim razgovorima. Gudački se kvartet
prestao uštimavati i počeo zagrijavati. Svaka je nota zvučala glazbenije od
prethodne. Budući da se činilo kao da sve teče po planu, Lottie se mogla
samo pomoliti da nitko nije primijetio da je nema.
Haydenov se izraz lica polako promijenio iz opasnoga u ubojiti. - Ti -
uzdahnuo je, po prvi je put dobro promotrivši.
- Ti stvarno nisi novinarka žutog tiska, zar ne? Ti si dijete iz susjedne kuće
koje sam jutros vidio - rukom je prošao kroz kosu, pomičući je s čela. - Blagi
Bože, što sam to učinio?
- Ništa! - uvjeravala ga je, više uznemirena nego zahvalna njegovom
reakcijom. - I ja nisam dijete. Ako niste znali, imat ću dvadeset i jednu godinu
za manje od dva mjeseca. Pa Mary Shelley je imala samo šesnaest kad je
pobjegla u Francusku s Percyjem Byssheom Shelleyem.
- Na veliku nesreću prve gospođe Shelley s kojom se nije udostojio rastati.
- Hayden je kružio iza stola, kao da traži nekakav štit koji može položiti
između njih. - Drago mi je znati da više ne nosiš pelene, ali nisi li pomalo
prestara za prvo predstavljanje društvu?
Lottie je frknula. - Još uvijek sam poprilično mlada, za vašu informaciju.
Kada sam imala osamnaest godina, proveli smo proljeće u Grčkoj. Prošle sam
godine imala... - oklijevala je, shvativši da će sada zvučati još nezrelije nego

~ 24 ~
 Knjige.Club Books

dosad - boginje. Ali bilo je vrlo ozbiljno - dodala je - i da se to razvilo u

šarlahnu groznicu, sada bih bila mrtva.
- I kakva bi to bila tragedija. Nikada se ne bismo upoznali.
Lottie ga je krivo procijenila. Bio je potpuno sposoban biti zloban.
Zanemarujući njezino buljenje, spustio je obje ruke na stol.
- Imaš li pojma u kakvu si nas nezgodnu situaciju uvalila, gospođice...
Gospođice...?
- Fairleigh - rekla je, pokazavši mu naklon s jednom rukom na koji bi
gospođica Terwilliger bila ponosna da Lottie drugom rukom nije pokušavala
pridržavati steznik haljine.
- Gospođica Carlotta Anne Fairleigh. Ali moja obitelj i prijatelji me zovu
Lottie.
Njegovo prijezirno frktanje pokazivalo joj je što on misli o tome. - Da, ne
sumnjam. Dakle, gospođice Fairleigh, zar ne mariš za svoj ugled? Za svoju
reputaciju? Nitko ne cijeni svoju reputaciju sve dok je ne izgubi. Vjeruj mi, ja
znam.
- Ali ja ništa nisam izgubila - pobunila se.
- Zasada - izgovorio je kroz stisnute zube. Kad je zaobišao stol i krenuo
prema njoj, Lottie se počela udaljavati prema otvorenome prozoru. - Što
predlažeš da sada učinim s tobom, gospođice Fairleigh?
Uspjela je nabaciti osmijeh. - Budući da bi komadanje i skrivanje mog
tijela u kanti za pepeo bilo previše posla, možda mi možete pomoći ušuljati
se kroz stražnji ulaz tetine kuće prije nego što Sterling primijeti da me nema.
- Sterling? - ponovio je izbezumljeno, i dalje joj se približavajući. - Ne
misliš li slučajno na Sterlinga Harlowa? Demona od Devonbrookea, glavom i
bradom?
Odmahnula je rukom. - Ma, nije on nikakav demon. Moji su roditelji umrli
u požaru kad mi je bilo tri godine. Sterlingova majka, lady Eleanor, primila
nas je u svoj dom, ali je umrla kad mi je bilo deset godina. Otkad se oženio za
moju sestru Lauru, Sterling mi je bio poput oca i brata.
Markiz ju je poprijeko pogledao. - Onda ti ne bi smetalo da te primim za
uho, odvučem do kuće i zahtijevam da te dobro izlupa po stražnjici.
Progutala je slinu, a osmijeh joj je počeo blijedjeti. - Možda kanta za pepeo
ipak ne zvuči kao tako grozna sudbina.
Prekrio ju je svojom sjenom. Pomalo je očekivala da će je izbaciti kroz
prozor, ali on je samo pokupio plašt s poda i ogrnuo je oko ramena. Mogla je
osjetiti toplinu njegovih ruku čak i kroz mekanu, vunenu tkaninu.

~ 25 ~
 Knjige.Club Books

- Još mi samo jednu stvar nisi objasnila, gospođice Fairleigh. Zašto si mi

dopustila...? - Spustio je pogled na njezine usne. Guste su mu trepavice
obavijale mutne zelene oči. - Je li i to trebalo zadovoljiti tvoju znatiželju?
Ne uspijevajući odoljeti porivu, Lottie je vrškom jezika oblizala usne. - Ne
- tiho je odgovorila. - To je trebalo zadovoljiti vašu.
Ponovno će je poljubiti. Ta mu je spoznaja zamračila oči trenutak prije
nego što si je to priznao. Ovaj ju je put nježno primio za lice i poljubio je kao
da je to njezin prvi, a njegov posljednji poljubac. Dok joj je vrludao jezikom
kroz tople, slatke dubine usta, dogodilo se nešto nevjerojatno. Zlatne su note
počele plivati Lottienim venama, uzvišene i slatke, lebdeći na krilima
melodije. Trebalo joj je nekoliko mutnih trenutaka da shvati da glazba ne
dolazi iz njezina srca, već iz dvorane za bal iz tetine vile.
- Oh, ne! - Primila je Haydenove mišićave ruke, preneraženo trepćući
raširenih očiju.
- Glazbenici su upravo počeli s prvim valcerom! Već sam se trebala
spustiti niz stube! Svi su mi se trebali diviti! Sterling me trebao voditi kroz
dvoranu za bal, za moj prvi ples!
Hayden joj je zagonetno pogledao preko ramena, kroz prozor prema kući.
- Bojim se da on ima drugačijih obaveza.
Lottie se polako okrenula prema prozoru i pogledala uvis, osjećajući kako
joj se ledena knedla jeze stvara u dnu želuca. Čak je i odavde mogla vidjeti da
soba za uređivanje više nije prazna. Dapače, u njoj je sada bila gomila ljudi.
Ali Lottie je vidjela samo blijedu, krakatu figuru u crnome koja se
saginjala preko prozora i gledala ispred sebe s Lottienim vlastitim
dvogledom. Lottie je zadržala dah dok je Agatha Terwilliger pružala maleni
dvogled visokomu, zlatokosom muškarcu koji je ukočeno stajao pokraj nje.
Bilo je prekasno da zalupi prozor i navuče zavjese. Dok je Sterling
podizao dvogled, Lottie je mogla samo stajati skamenjena u zagrljaju
Haydena St. Claira.

~ 26 ~
 Knjige.Club Books

TREĆE POGLAVLJE

Bojim se da je od moje nevinosti veća samo moja brzopletost...

D jevojka je uništena. Potpuno uništena. – Agatha Terwilliger podignula je

čašu i ogledala se po elegantnoj sobi za primanje u Vili Devonbrooke. -
Toga sam se i bojala. Uvijek sam znala da će loše završiti.
Nakon ove stroge izjave, Harrietino se jecanje pretvorilo u plač. Ležala je
na divanu presvučenom u zeleno-zlatni prugasti damast. Lice joj je bilo
natopljeno suzama, a gležanj naslonjen na jastuk i natečen do dvostruke
veličine. - Ne smijete kriviti Lottie. Ovo je sve moja krivnja! Ja sam
sve uništila! Da se nisam prepala i otišla za njom, pa stala u tu rupu u dvorištu
i napravila toliki nered, nitko ne bi ni primijetio da je nema.
- I da te moje kolegice nisu čule kako jecaš, i dalje bi ležala u travi poput
nasukanog bakalara - planula je gospođica Terwilliger.
Osjećajući se propisno kažnjeno, Harriet je počela štucati.
Lottien je brat George izvukao ugravirani rubac iz kaputa i pružio ga
Harriet. Budući da je ime dobio po Svetome Georgeu, nije mogao odoljeti
prilici da spasi damu od strašnoga zmaja. - Ne smiješ kriviti sebe, gospođice
Dimwinkle - rekao je. - Gospođica Terwilliger je ta koja je podignula strku
kada nije pronašla Lottie u njenoj sobi. Da ona nije bila tako uporna, nitko od
tetinih gostiju ne bi ni znao da mi je sestra nestala. - Naslonio se na ognjište s
gracioznošću koju je stekao u Europi, odmaknuvši pramen pješčano plave
kose s očiju. - Možda situacija nije tako ozbiljna kao što mislimo. Ovo svakako
nije prva nevolja u koju se Lottie uvalila.
- Ali bi joj mogla biti posljednja - gospođica Terwilliger sklopila je sićušne,
ptičje ruke preko štapa i prodorno ga pogledala. - Reci mi, sinko, je li drskost
osobina koja se prenosi u vašoj obitelji?
Georgeu se ukočila čeljust. Zbog ovoga je izraza lica izgledao kao da mu
je dvanaest a ne dvadeset i dvije godine. Otvorio je usta, ali ih je naglo
zatvorio, potpuno svjestan da će bilo kakav odgovor samo potvrditi njezino
pitanje.
Lottie je iz presvučenoga naslonjača u kutu sobe gledala kako se ova
drama razvija. Zavukla je bosa stopala u rubove haljine, sa šalom od kašmira
obješenim preko ramena i čupavim sivim mačićem u krilu.

~ 27 ~
 Knjige.Club Books

Cookie, voljena stara sluškinja koja ju je praktički odgojila, ušla je u sobu

samo nekoliko minuta ranije i pružila joj šalicu tople čokolade. Moguća joj se
prehlada činila jednako lošom sudbinom kao i napad zloglasnoga ubojice.
Ali samo zato što se njezin skrbnik još uvijek nije pojavio otkada ju je
gurnuo u kočiju i poslao natrag u tetinu kuću. Kada je zadnji put vidjela
Sterlinga, koračao je prema kući St. Claira dok su mu u ušima još zvonila
njezina brbljava objašnjenja.
Nervozno je popila gutljaj čokolade, pokušavajući ne zamišljati što se
trenutno događa između dvojice muškaraca.
Pozlaćeni sat na kaminu otkucao je još nekoliko napetih minuta, zajedno
s Harrietinim nepopustljivim šmrcanjem. Gospođica Terwilliger spustila je
sijedu glavu kako bi nakratko zadrijemala dok joj je crni čipkasti šešir padao
preko uha.
Svi su poskočili kada su se zalupila vrata. U mramornom su se hodniku
začuli prepoznatljivi Sterlingovi koraci. Mačić je pobjegao iz Lottiena krila i
sakrio se ispod najbližega divana. Lottie je poželjela učiniti isto.
Uspravila se kad su se Sterling i Laura pojavili na velikim vratima sobe.
Iako je nekoliko srebrnih pramenova krasilo Sterlingovu zlatnu kosu, u ovih
deset godina braka s njezinom sestrom nije izgubio ni tračak onoga zgodnog
sjaja. I da ispod bogatih smeđih kovrča Laurino čelo nije krasila velika bora
zbog mrgođenja, i ona bi izgledala kao da se sama večeras prvi put
predstavlja društvu. Čak i dok su bile djeca, Lottie je bila okrugla i puna
oblina, a Laura vitka i tanka.
Lottie je pokušala zvučati što je vedrije mogla. - Oh, tu ste! Mislila sam da
ćete cijelu noć biti vani. Gdje su Nicholas i Ellie? Nisu li se i oni vratili kući s
vama? - Nadala se da bi prisutnost živahnoga nećaka i nećakinje mogla malo
ublažiti jezu koja je obujmila cijelu kuću.
Laura je pružila krzneni plašt slugi, odbijajući pogledati Lottie. - Djeca će
provesti noć s rođacima. S obzirom na okolnosti, Diana je smatrala da je to
najmanje što ona i Thane mogu učiniti.
Lottie je potonula natrag u stolicu. Harrietino joj je šmrcanje bilo
dovoljna kazna. Ne bi mogla podnijeti da još netko bude kriv zbog njezine
loše procjene.
Dok je Laura stajala naslonjena na rub kremastoga kauča, i dalje
izbjegavajući Lottiene oči, Sterling je otišao do malenoga stola u kutu sobe i
natočio si veliku čašu brandyja. Ispio je čašu u jednome gutljaju dok su mu se
široka ramena kočila od napetosti pod crnim odijelom. Lottieno je srce
još više potonulo. Znajući da mu žena to ne podržava, Sterling je rijetko
uživao u žestokim pićima.

~ 28 ~
 Knjige.Club Books

Cookie je s tacnom uletjela u sobu za primanje. Nagnula se preko Lottie,

ukrasivši punašno lice nježnim osmijehom.
- Evo, draga moja. Želiš li možda i malo toplih medenjaka uz svoju vruću
čokoladu?
Sterling se naglo okrenuo, čvrsto stišćući čašu u bijelim prstima. - Za ime
Božje, prestani joj ugađati! Zbog toga je i završila u ovom prokletom neredu!
Lottie se skamenila dok je pružala ruku prema tacni. Čak je i Harriet
prestala šmrcati. Jeka Sterlingova uzvika lelujala je u tišini. U svih ovih deset
godina što je bio Cookien gospodar, Sterling nikada nije podignuo glas na nju.
Stara se žena polako uspravila i podignula dršćuću bradu.
- Kako želite, Vaša Visosti. - Koljena su joj zaškripila kada se naklonila, pa
se potom okrenula i izašla iz sobe.
Sterling je pognuo ramena dok ju je gledao kako odlazi. No Laura je prva
prozborila. - Možeš prestati mučiti i sebe i druge, dragi. Nisi htio prozboriti
ni riječ na putu prema kući. Ali ne možeš zauvijek držati za sebe ono što se
dogodilo između tebe i markiza.
Sterling je odložio praznu čašu na stol pa se okrenuo prema svima. Po
prvi je put izgledao kao da mu je trideset i osam godina. - Lord Oakleigh kaže
da se nema namjeru ponovno oženiti. Tvrdi da nije okaljao tvoju sestru i
odbio ju je zamoliti za ruku.
Harriet je uzdahnula, problijedjevši toliko da joj je George umjesto
svojega rupca poželio ponuditi bocu mirisnih soli koju mu je dobacila
gospođica Terwilliger.
Lottie je također nervozno uzdahnula, pokušavajući uvjeriti samu sebe
da je osjećaj koji joj trenutno plovi venama samo osjećaj olakšanja.
- To je sve u redu i dobro - objavila je, umorna od toga što svi govore o
njoj kao da je nevidljiva. - Jer bih ga i tako odbila. On mi je potpuni stranac. I
to stranac lošeg karaktera.
Svi su se okrenuli prema njoj.
- Ne trebate izgledati tako šokirani. Rekla sam vam da sam potrgala
haljinu dok sam se penjala kroz prozor sobe za uređivanje. Čovjek je možda
svinja, ali nije lažljivac. Nevin je. Nije me okaljao.
Laurine su se nježne smeđe oči pooštrile dok je promatrala sestrino lice.
- Možeš li zanijekati da te poljubio?
Na svoje je neugodno iznenađenje Lottie osjetila kako joj se obrazi
zagrijavaju. Sestrino joj je pitanje probudilo neprimjerena sjećanja. Igranje
Haydena St. Claira s pramenom njezine zlatne kose, bolna usamljenost koja
mu se čula u glasu dok ju je gledao, zamamna nježnost kojom ju je primio za
dojku.

~ 29 ~
 Knjige.Club Books

Morala se silno potruditi da pogleda Lauru u oči. - Pa ima li išta loše u

jednom nevinom poljupcu? Sigurna sam da je i George poljubio nekoliko
djeva u svoje doba. A nitko ga ne sili da se oženi.
Brata joj je naglo zainteresirao ukrašeni okvir oko kamina.
Sterling je ozbiljnoga izraza lica odmahnuo glavom. - Bojim se da je ovaj
čovjek učinio puno više od nevinoga poljupca. Lišio te svake nade za
pronalaskom pristojnoga partnera.
Čak je i Laura problijedjela od konačnosti njegovih riječi. - Možda ne
moramo tako brzo donositi zaključke, Sterlinže. Što ako je Lottie u pravu i
ako se doista radi samo o nevinome poljupcu? Sigurna sam da će dobiti još
mnogo drugih ponuda.
- Oh, bit će još ponuda, itekako - Sterling je gorko odgovorio. - Ali ne
onakvih kakvima se nadamo. Do sutra će cijeli London čitati o propasti tvoje
sestre u stranicama skandaloznih novina.
Lottie je plaho pogledala Harriet. Možda je ovo kazna za sve te sate koje
su njih dvije provele čitajući te iste novine i hihoćući se zbog tuđih nevolja.
- Ne znam zašto bih se uopće trebala udati - rekla je. - Sigurno postoje i
druge sudbine za ženu osim braka.
Gospođica Terwilliger udarila je vrhom štapa o pod. - Djevojčura je po
prvi put u pravu. Pogledajte mene. Ja sam živući dokaz da žena ne treba
muškarca kako bi imala dug i sretan život.
Dok je smežurana ljuštura od žene izvlačila žuti rubac iz torbice i glasno
puhala nos, Lottie je pokušavala ne zadrhtati.
- Cijenimo vaš doprinos, gospođice Terwilliger - Laura je nježno rekla -
ali nijedna ugledna obitelj ili ustanova neće zaposliti guvernantu ili učiteljicu
sa skandaloznom prošlošću. Pogotovo ovako ljupku poput naše Lottie.
- Ne moram biti ni žena ni guvernanta - Lottie se pobunila, po prvi put
osjetivši tračak iskrenoga uzbuđenja. - Pa mogu biti spisateljica kao što sam
oduvijek i sanjala! Treba mi samo nešto tinte, papira i malena koliba pokraj
mora.
Gospođica Terwilliger je frknula. - Ne bih nazvala to tvoje piskaranje
pravim pisanjem. Ne s tim uplakanim, bijelim damama i osvetničkim
vojskovođama koji lutaju dvorcima s glavama u rukama. Takvo je baljezganje
primjereno samo kao podloga za ptičje krletke.
Prije nego što se Lottie stigla pobuniti, stidljiva joj je Harriet stala u
obranu. - Meni se sviđaju Lottiene priče... čak i unatoč tome što mi daju noćne
more i što zbog njih moram spavati s pokrivačem preko glave.
- Carlottin talent ovdje nije sporan - oštro je rekao Sterling. - Njena
budućnost jest. - Kada se u tome trenutku spustio na jedno koljeno ispred

~ 30 ~
 Knjige.Club Books

Lottie i primio je za ruke, gotovo je poželjela da se vrati vikanju. Uvijek je

lakše podnosila njegovu ljutnju nego njegovo razočaranje.
- I dalje ne razumiješ, zar ne, lutko? Ovo nije kao onaj put kada si zavezala
košaru punu žaba za vlak Gospe Hewitt ili kada si sakrila lisicu koju je ulovio
Lord Draven ispod svoga kreveta. Ovo ja ne mogu popraviti. Ne mogu učiniti
kao da se ništa nije dogodilo. Svo moje bogatstvo, moje titule, moj politički
značaj, moj status u društvu - sve je to bezvrijedno u odnosu na ovakav
skandal. Ugled nije poderana haljina koja se može zašiti iglom i koncem.
Jednom kad se uništi, ne može se povratiti. - Pomilovao ju je po kosi, gledajući
je u pokajničke zlatne oči. - Svih sam te ovih godina mogao zaštititi od svega
osim od tebe same.
Lottie mu je naslonila obraz na ruku, obuzeta osjećajem bespomoćnosti
koja je navela ovoga moćnog čovjeka da joj klekne pred nogama. Dok je Laura
grizla usnicu, a Harriet ponovno uzimala Georgeov rubac i zabijala lice
duboko u njega, Lottie je morala otreptati suze.
- Tako mi je žao. Htjela sam te večeras učiniti ponosnim. Doista jesam.
Sterlingov trud da se nježno nasmije ponovno joj je slomio srce. - Znam,
dušo draga. A sada odi u krevet i spavaj dok ja i tvoja sestra ne odlučimo što
se mora poduzeti.

...dok ja i tvoja sestra ne odlučimo što se mora poduzeti.

Odlučna konačnost Sterlingovih riječi učinila joj je pomisao na spavanje
u njezinu udobnome krevetu s baldahinom potpuno nemogućom. Nije mogla
odagnati sumnju da je Sterling već donio neku nepovratnu odluku o njezinoj
budućnosti. Čim je George otpratio gospođicu Terwilliger do kočije, a dvojica
slugu odnijeli Harriet u gostinjsku sobu, Lottie se tiho spustila na donji kat,
zahvalna što su svjetiljke još gorjele.
Velika vrata sobe za primanje i dalje su bila otvorena. Došuljala se do njih
i provirila kroz ključanicu.
Sterling je sjedio za stolom. Ruka mu se brzo pomicala dok je pisao nešto
na komad papira.
Laura je kružila iza njega. Lice joj je bilo zasjenjeno uznemirenošću. -
Trebamo osjećati olakšanje, zar ne? Na kraju krajeva, Lord Oakleigh svakako
nije muž kojeg bismo mi odabrali za Lottie. Što znamo o njemu osim toga što
je napisano na skandaloznim stranicama?
- Teško da se možemo osloniti na tabloide da nam pruže pravu sliku o
čovjekovu karakteru.
Lottie se pitala je li se Sterling u tome trenutku prisjetio skandala koji je
njegovo i Laurino vlastito kaotično vjenčanje uzrokovalo. Žuti tisak nije htio
vjerovati da je ozloglašeni Demon od Devonbrookea predao srce sirotoj

~ 31 ~
 Knjige.Club Books

župnikovoj kćeri bez nekakve prevare. Naravno, prava je priča bila

dvostruko šokantnija nego što je pisalo u novinama.
- Možda je doista i bolje da joj je odbio tražiti ruku - rekla je Laura, - Kako
bismo mogli nagovoriti Lottie da se uda za muškarca koji je ne želi?
Sestra joj nije bila potpuno u pravu, pomislila je Lottie, zadrhtavši.
Hayden St. Clair ju je želio. Samo ne kao suprugu.
- Za muškarca koji je možda nikada ne bi mogao voljeti? - Laura je
dovršila.
Sterling je umočio nalivpero u bočicu s tintom i nastavio pisati. - Mnogo
dugih i čvrstih brakova održalo se na puno stabilnijim temeljima od ljubavi.
- Ne i naš - Laura ga je nježno podsjetila. - Ni Thaneov i Dianin. Ili čak
Cookien i Dowerov. Mi smo ti koji su naučili Lottie da je ljubav jedini pravi
temelj za brak. Kako bismo mogli biti tako okrutni da je tražimo da proživi
ostatak svog života bez nje? - Laura mu je protrljala kruta ramena. - Zašto
jednostavno ne preskočimo ovogodišnju Sezonu i ujutro se vratimo u
Hertfordshire? Tamo smo uvijek bili najsretniji. Nakon dovoljno vremena,
neki će novi skandal odagnati sve misli s Lottie i tog markiza.
Sterling ju je potapšao za ruku. - Vrijeme neće ništa riješiti, draga moja.
Bojim se da društvo ima dugo i nepopustljivo pamćenje. Hayden St. Clair bi
to trebao najbolje znati - dodao je gorko. - Dapače, samo je pitanje vremena
kad nam neka manje obzirna gospoda od našega poznanika dođu na vrata,
ovdje u Londonu ili u Herfordshireu. Promrmljat će kako im je žao zbog naše
teške situacije. Ponudit će Lottie svoje suosjećanje, svoju ljubaznost, svoju
zaštitu. Ali neće joj ponuditi svoja ugledna imena.
Laura je zaprepašteno odmahnula glavom. - To ne može biti jedina
budućnost koja je očekuje.
Sterling je preklopio komad papira, pokapao ga toplim voskom i utisnuo
svoj vojvodski pečat na nj. - I neće. Ne ako se mene pita. - Ustao je i oštro
povukao uže zvona koje je visjelo iznad stola.
Lottie se sklopčala iza vrata kada je Addison, vojvodin batler, izronio iz
tamnoga hodnika i prošao pokraj nje. Po opreznome, budnom pogledu u
njegovim očima i besprijekornoj odjeći, nitko ne bi pomislio da se upravo
naglo probudio iz mirnoga sna. Lottie je uvijek nagađala da on i spava u
svojim ispeglanim hlačama, napudranoj košulji i kaputu.
- Zvonili ste, Vaša Visosti? - pjevno je upitao.
Sterling se okrenuo s dva gotovo identična pisma u rukama. - Želim da se
smjesta pobrineš da se ova pisma dostave.
Lottie se namrštila, uznemirena njegovim odlučnim izrazom lica. Kakva
bi to pisma mogla biti toliko hitna da ih se treba dostaviti usred noći?
Pogledala je na sat na kaminu. Ili u najranijim jutarnjim minutama?

~ 32 ~
 Knjige.Club Books

Laura ga je primila za ruku i panično progovorila. - Sterlinže, što to radiš?

- Ono što moram. - Nježno se oslobodio njezinoga stiska. - I Addisone?
- Da, Vaša Visosti?
- Želim da se pobrineš i da mi pištolji budu spremni prije zore.
Lottie je prekrila usta rukom kako bi prigušila zabezeknuti uzdah.
Prvi je put Sterling uspio zaljuljati slugino staloženo držanje. Addison je
oklijevao prije nego što je polako rekao - Da, Vaša Visosti. Sam ću se pobrinuti
za to.
Slugin je naklon bio puno nesigurniji nego inače. Izašao je iz sobe za
primanje, ostavivši Lauru da otvorenih usta bulji u svoga muža. - U ime svega
što je sveto, što si učinio?
Sterling se okrenuo prema stolu, zatvorio bočicu s tintom i spremio
štapiće voska natrag u ladicu. - Za obranu časti moje šogorice, izazvao sam
Lorda Oakleigha na dvoboj. I pozvao sam Thanea da mi bude zamjenik i
svjedok.
- Thane neće pristati. Diana mu to neće dopustiti - Laura je bijesno
odmahnula glavom. - A neću ni ja.
Ne pretvarajući se više da drži stvari pod kontrolom, Sterling je udario
objema rukama po stolu, i dalje okrenut leđima ženi. - Nitko od nas nema
drugog izbora, uključujući tebe!
Suze su se počele slijevati niz Laurine obraze. - Ovo je ludo, Sterlinže!
Znaš koliko obožavam svoju mlađu sestru, ali već si rekao da je prekasno za
spasiti njezinu čast. Pa što će onda ovo dokazati?
- Da vrijedi. Da se za nju vrijedi boriti.
Laura ga je povukla za rukav. - A vrijedi li za nju i umrijeti?
Sterling se suznih očiju okrenuo prema njoj. - Da. Vrijedi.
Laura je nekoliko dugih, bespomoćnih trenutaka buljila u njega, a onda
mu se bacila u zagrljaj. Omotao je ruke oko nje i sklopio oči, priljubivši joj se
uz meku kosu.
Lottie se polako povukla u sjene hodnika. Breme njene budalaštine
otežalo joj je korake i uznemirilo želudac. Ovo nije bila nekakva uzbudljiva
melodrama koju je stvorila svojom dovitljivom olovkom. Ovo je bio život
njezina šogora, srce njezine sestre, budućnost njezine nećakinje i
nećaka. Ovaj put se nije samo osramotila, već im je dovela pravu propast u
živote.
Čovjek koji bi u dvoboju mogao ubiti svojega najboljeg prijatelja ne bi
imao nikakvih problema s ubijanjem nekoga stranca. Prebujna joj je mašta u
glavi odmah stvorila sliku Haydena St. Claira koji stoji na nekoj rosnoj cesti
dok mu vjetar mrsi tamnu kosu, a pištolj spremno čeka u ruci. Mogla je vidjeti

~ 33 ~
 Knjige.Club Books

Sterlinga koji leži u lokvi vlastite krvi dok mu Laura grli beživotno tijelo.
Blijedo joj je lice puno suza, a nježne, smeđe oči gorke od ogorčenja dok ih
podiže prema Lottie. Ogorčenja koje će se neminovno pretvoriti u mržnju
kada shvati čega ih je sve koštala sestrina nesmotrenost.
Lottie je zatvorila oči kako bi odagnala ove strašne slike iz glave i
odjednom je umjesto Sterlinga na jedan izdajnički trenutak vidjela St. Claira
kako leži u grimiznoj lokvi krvi dok mu crne trepavice krase blijede obraze.
No nitko nije plakao za njime, nitko nije grlio njegovo beživotno tijelo ili žalio
za njegovom smrću.
Kad je Lottie otvorila oči, bile su suhe i goruće. Unatoč svojim plemenitim
namjerama, Sterling je bio u krivu. Netko je od njih ipak imao izbor.
Odlučno je prošla kroz hodnik i počela trčati uza stube.

~ 34 ~
 Knjige.Club Books

ČETVRTO POGLAVLJE

Zarumenila sam se zbog njegovog odvažnog prijedloga...

H ayden je uronio duboko u pernati madrac unajmljenoga kreveta.

Iscrpljeni su mu mišići zagunđali od olakšanja, no onda je začuo poznato
lupanje na donjemu katu.
- Mora da se šališ - promrmljao je, okrenuvši se na leđa i zabuljivši u
drveni baldahin. Jedino zbog čega se veselio dolasku u London bilo je
nekoliko noći neprekinutoga sna. Ali čini se da mu je i to bilo oduzeto.
Čak ni taj nevaljalac Ned ne bi mogao smisliti tako dijabolično mučenje.
Hayden je bio čovjek koji je cijenio svoju samoću više od svih drugih ugoda,
a u posljednjih nekoliko sati privatnost mu je napala znatiželjna djevica,
drska uličarka i srditi vojvoda. Možda se Ned vratio kako bi priznao da je ova
cijela noćna mora tek jedna golema šala, da su ljupka debitantica i njezin
bijesni šogor samo glumci koje je unajmio kako bi sudjelovali u smiješnoj
farsi koju je osmislio.
Ali ako je to istina, onda je žena koju je večeras držao u rukama jedna
doista uspješna glumica. Svaka bi djevojčura s Fleet Streeta mogla glumiti
strast, ali nevinost koju je okusio u njezinu poljupcu nije se mogla tako lako
odglumiti.
Lupanje je prestalo. Hayden se kupao u blaženoj tišini, bojeći se disati.
Možda je to bio samo sobar ili neki drugi sluga koji se dogegao nakon zabavne
noći u jednome od lokalnih barova.
Okrenuo se na bok i potapšao jastuk, odlučan da odrijema bar nekoliko
kratkih sati prije izlaska sunca.
Lupanje se ipak nastavilo - oštro i uporno.
Bacivši pokrivač, Hayden je iskočio iz kreveta. Navukao je kućni ogrtač i
nemarno ga zavezao oko pasa. Zgrabivši svijećnjak, jurnuo je stepenicama,
proklinjući se što je slugama dao slobodnu noć. Za čovjeka koji bi najradije
želio da ga se pusti na miru, njegovo je društvo ovih dana doista bilo
popularno.
Kada je rastvorio vrata, zadnja osoba koju je očekivao pred sobom bila je
Carlotta Anne Fairleigh.
Otvorila je usta.
Zatvorio je vrata.
~ 35 ~
 Knjige.Club Books

Nastupila je kratka pauza, a potom se lupanje nastavilo, dvostruko jače

nego ranije.
Hayden je raširio vrata, koristeći svoju visinu kako bi s visoka buljio u
ovu nepozvanu gošću. Presvukla se iz poderane haljine i izgledala je zanosno
u smeđoj suknji i krznenoj jaknici od smaragdno zelenoga baršuna. Kratka
joj je jakna obgrlila uski struk i naglasila nježne obline poprsja. Čak
je okrunila kovrče drskim kožnim šeširom s ružičastim perom. Nekim je
čudom od prkosnoga kuta pod kojim je stajalo to razmetljivo, maleno perce
Hayden osjetio neočekivano stezanje u srcu. Ako ju je imalo uzdrmalo što se
ispred nje pojavio bijesni muškarac od sto osamdeset i sedam centimetara,
prodornoga pogleda, odjeven samo u tamno crveni kućni ogrtač, onda je to
dobro skrivala.
- Dobra večer, gospođice Fairleigh. Ili da kažem dobro jutro? - Ogledao se
po praznoj ulici iza nje. Gradsko je vozilo baš nestajalo iza ugla, uništavajući
mu svaku nadu da je se brzo riješi. - Jesi li sama ili da očekujem
izbezumljenog ujaka ili dalekog rođaka koji će svakog trenutka s tankim
mačem skočiti na mene iz grmlja?
- Sama sam - odgovorila je, ali je nervozno pogledala iza ramena.
- Toga sam se i bojao. Zar ne postoji neka dadilja koja bi trebala provjeriti
jesi li sigurno ušuškana u krevet? To bi spriječilo mnogo briga i
uznemiravanja - pogotovo za mene,
Hayden nije mogao zaboraviti da je prije samo nekoliko sati bio opasno
blizu da je ušuška u vlastiti krevet. Iako, da ju je uspio oboriti s nogu, ne bi
došli dalje od grčkoga kauča u radnoj sobi. Barem prvi put.
Uzdahnula je. - Kao što sam vam pokušala objasniti ranije, Lorde
Oakleigh, već sam neko vrijeme prestara za dadilju.
- Što znači da bi trebala biti dovoljno stara da razumiješ opasnosti
unajmljivanja javnog prijevoza i posjećivanja samotnog gospodina u
privatnosti njegova doma usred noći, bez pratnje.
Stišćući svoju svilenu torbicu kao da se radi o talismanu, Lottie se
uspravila. - Prema mojoj obitelji, ugled mi je već uništen. Nemam više što
izgubiti.
- Ako tako misliš, gospođice Fairleigh - rekao je nježno - onda si još mlađa
i naivnija nego što sam mislio.
Iako se tjerala gledati ga u oči, rumenilo joj je zapeklo obraze.
Osjećajući se poput najgorega nasilnika, Hayden je uzdahnuo i izišao pred
ulaz. - Bolje da uđeš prije nego što te itko vidi. U Londonu možda postoji još
dvoje, troje ljudi koji nisu svjesni da sam dodao zavođenje debitantica u
svoj katalog poroka.

~ 36 ~
 Knjige.Club Books

Nije gubila vrijeme prihvaćajući njegov poziv. Prije nego što je zatvorio
vrata, već se uputila prema radnoj sobi. - Raskomoti se dok se ja ne odjenem
- uzviknuo joj je. - Opet.
Ako ona može ignorirati njegove sarkastične upadice, onda on sigurno
može ignorirati hipnotizirajuće njihanje njezinih bokova ispod vretenaste
suknje.
Nakon nekoliko minuta, vratio se u radnu sobu i vidio da je ponovno
oživjela umiruće plamenove u kaminu i smjestila se u stolicu ispred radnoga
stola, kao da ondje pripada. Ako ništa drugo, bila je snalažljiva.
Hayden je utonuo u stolicu iza stola promatrajući je. Iako bi joj bezbrojni
pjesnici i romantičari bez sumnje opisali lice u obliku srca kao lice anđela,
njega je intrigirala vragolasta iskra u nebeski plavoj nijansi njezinih očiju.
Medeno smeđe trepavice i obrve činile su neodoljivi kontrast u odnosu
na njezinu zlatnu kosu. Usta su joj bila puna i lijepo definirana, podignuta u
kutevima. Tanki joj je nos bio ugodno prćast, ali šiljasta joj je malena brada
izdavala više odlučnosti nego što je to bilo moderno.
Baš kao što se bojao, taje odlučnost bila usmjerena prema njemu. Skinula
je rukavice i zavukla ih u torbicu pa rekla: - Sigurna sam da se pitaš zašto te
uznemiravam u ovako neprimjereno doba.
Hayden je pretpostavio da bi ga mogla uznemiravati u bilo koje doba. -
Jednostavno gorim od znatiželje. - Tapkao je prstima po stolu, monotonim
tonom govoreći suprotno.
Nagnula se prema njemu s alarmantno ozbiljnim izrazom lica. - Ovo je
malo neugodno, ali pitala sam se je li bih vas ikako mogla nagovoriti da me
oženite.
Hayden jedno vrijeme nije mogao progovoriti. Naslonio se u stolicu i
nekoliko se puta zakašljao prije nego što je upitao - Zar me prosiš, gospođice
Fairleigh?
- Pretpostavljam da da. Iako bi romantičnija priča za unuke bila ta da ste
vi zaprosili mene.
Zbog njezina je tona punoga nade ublažio svoj. - Bojim se da neće
postojati nikakvi unuci. Kao što sam jasno objasnio tvome skrbniku, nemam
namjeru ponovno se oženiti. Ni sada ni ikada. Također sam ga uvjerio da neće
biti potrebno da se ti i ja vjenčamo, jer, unatoč tome što se čini suprotno,
nisam te ugrozio - Kad se Hayden prisjetio baršunaste mekoće njezine grudi
u svome dlanu, zapekao ga je tračak grižnje savjesti. Možda nije bio potpuno
iskren, čak ni prema samome sebi.
Neobeshrabrena njegovim odbijanjem, Lottie je upitala: - A što da ste me
ugrozili? Što bi onda bilo?
Oprezno je razmislio o svome odgovoru.

~ 37 ~
 Knjige.Club Books

- Onda bih ti zbog svoje džentlmenske časti morao ponuditi zaštitu

pod mojim imenom.
Pognula je glavu. S obzirom na njegovo dosadašnje iskustvo sa ženama,
Hayden je očekivao nagovaranje, optužbe, pa čak i nekoliko prijetvornih
suza. Nije očekivao da Lottie posegne za svojim šeširom i skine ga. Pero je
klonulo kada je odložila šešir na rub stola. Rukama si je prošla kroz
kosu, izvlačivši biserne ukosnice, jednu po jednu, sve dok joj se slap blistavih
kovrča nije spustio oko tankoga vrata.
Podignula je glavu, pogledavši ga u znaku nevinoga pozivanja. Hayden je
osjetio da su mu se usta osušila, poput nekoga tko je dugo vremena gladovao.
Njezina bi senzualna odlučnost bila još djelotvornija da nije primijetio kako
joj prsti drhte kada je posegnula za plišanim gumbima svoje jakne.
Hayden se pojavio ispred stola prije nego što je uopće primijetio da se
pomaknuo. Primio ju je za ruku, nadajući se da neće primijetiti da i njegovi
prsti drhte. Mogao joj je osjetiti kucanje srca kroz teški baršun kaputa.
Glas mu je bio oštriji od zahvata ruke. - Oprosti mi zbog zbunjenosti, ali
jesi li došla ovamo kako bi me nagovorila da te oženim ili da te ugrozim?
- Ili jedno ili drugo. Oboje. Je li uopće važno ako je ishod isti? - Pogledala
ga je, a očaj joj je sjao kroz odlučnost. - Ne možete zanijekati da me želite. Bili
ste me savršeno spremni ugroziti kada ste mislili da plaćate tu privilegiju.
- Ali cijena koju sada tražiš previsoka je. - Promatrao joj je lice kroz
stisnute oči. - Tvoj je skrbnik jedan od najbogatijih ljudi u Engleskoj. Ti bez
sumnje posjeduješ velikodušan miraz. S obzirom na ljepotu tvoga lica,
siguran sam da ti ni sada ni u budućnosti neće nedostajati udvarača. Pa zašto
bi se onda htjela udati za čovjeka s mojim ugledom?
Nervozno je progutala slinu, jezikom navlaživši usne. - Zato što ste mi...
neodoljivi?
Ovaj put kada je začuo kucanje na vratima, Hayden se nije ni pomaknuo,
ali Lottie je skoro iskočila iz kože.
- Ostani ovdje - naredio je, upozoravajući je pogledom.
Kada se vratio, sjedila je ondje gdje ju je ostavio, buljeći u skakutavu vatru
u kaminu. Bacio joj je pismo koje je upravo dobio u krilo, pobrinuvši se da joj
pečat njezina skrbnika bude jasno vidljiv.
Pognula je ramena i poražavajuće uzdahnula. - Ako se ne pristanete
oženiti za mene, moj će šogor morati osvetiti moju čast u dvoboju. -
Podignula je oči prema njemu. - Ne mogu podnijeti pomisao na to da Sterling
riskira svoj život zbog nečeg tako nebitnog kao što je moj ugled.
Hayden se naslonio na rub stola. - Zašto si toliko sigurna da tvoj skrbnik
ne bi pobijedio u ovome dvoboju?

~ 38 ~
 Knjige.Club Books

Drhtavo je uzdahnula, ali nije odmaknula pogled s njegovoga. - Prati vas

ugled vrsnog strijelca.
Iako Hayden nije ni trepnuo, u glavi je začuo zaglušujući susret dvaju
pištolja koji su pucali u savršenoj sinkronizaciji, osjetio gorki miris baruta,
vidio kako se Phillipe ruši na tlo s izbezumljenom nevjericom na svome
dječačkom licu. Ali kada je progovorio, zvučao je ledeno mimo. - Čak i
vrsni strijelac može promašiti kada se suoči s protivnikom jednakih vještina.
Tko može reći da moja krv ne bi bila prolivena u ovome sukobu?
Prigušeno se nasmijao, suho, bez tračka humora. - Oh, da, prema žutom
tisku, ja nemam srce.
- Dokažite da su u krivu - Lottie ga je izazvala s tvrdoglavom malenom
bradom koja je bila problematična baš kao što se i bojao. - Oženite se za mene
i poštedite život moga šogora.
Nagnuo je glavu na stranu. - Dakle, ne brineš za svoj život, nego samo za
njegov?
Iako je u rukama nervozno gužvala komad papira, uspjela je nabaciti
maleni, samopodrugljivi osmijeh. - Maloprije sam čula Sterlinga kako
razgovara s mojom sestrom. Čini se da ću se nakon večeras moći veseliti
samo paradi razuzdane gospode koja me želi ljuljati na koljenima.
Hayden bi se možda i nasmiješio pri pomisli na taj prizor da mu to ne bi
uznemirilo savjest. Što ako je Devonbrooke u pravu? Što ako je odbijanjem
ženidbe osudi na život u sjenama društva? Dobro je znao koliko hladne te
sjene mogu biti.
Ne bi bio prvi put da jedna dobrostojeća, mlada dama uđe u polusvijet
nakon što doživi svoj prvi okus skandala. Niti bi bilo teško za ljepoticu poput
Lottie da pronađe bogatoga zaštitnika koji bi se brinuo o njoj i obožavao je.
Barem dok ne primijeti neko novo, svježe lice i odluči je prepustiti
sljedećemu muškarcu. Pa sljedećemu. Pa onom nakon toga...
Hayden nije bio svjestan da su mu se ruke skupile u šake sve dok nije
osjetio kako mu nokti bodu dlan. Kružio je oko Lottiene stolice i nagnuo joj
se preko ramena, dovoljno blizu da joj dahom uzburka paperjaste
pramenove na uhu. - A što ako sam baš ja jedan od tih muškaraca o kojima
je tvoj šogor govorio? Kako znaš da te ja večeras neću odvesti u krevet i
ujutro vratiti natrag obitelji, potpuno osramoćenu? Što me sprječava u tome
da te učinim svojom ljubavnicom, a ne ženom?
Okrenula je glavu. Njene su koraljne, mekane usne bile udaljene od
njegovih za samo jedan dah. - Vaša riječ.
Hayden joj je buljio u nepokolebljive oči. Prošlo je mnogo vremena otkad
je itko vjerovao njegovoj riječi. Kako bi zaštitila svoga dragoga skrbnika, bila
je spremna žrtvovati i svoju nevinost i svoj ponos. Čak bi dopustila njegovim

~ 39 ~
 Knjige.Club Books

rukama, koliko god bile umazane krvlju, da okaljaju njezino nježno, mlado
tijelo.
Polako se uspravio i vratio iza stola, na kojemu je i dalje stajao elegantni
maleni kovčeg koji je za samo nekoliko sati trebao putovati prema Cornwallu.
Trebao je ostati ondje, gorko je pomislio Hayden, daleko od ljupkih mladih
djevojaka i njihovih napornih rođaka.
Ovaj put kada je spustio pogled na svoju gošću, hladno ju je odmjerio. -
Reci mi, gospođice Fairleigh, je li ti skrbnik omogućio dobro obrazovanje?
Iako je izgledala kao da ju je ovo pitanje zateklo, kimnula je.
- Provela sam dvije godine u Školi za pristojno ponašanje mladih
djevojaka gospođe Lyttelton. Dok sam bila tamo, zapamtila sam nekoliko
pisama iz Unaprjeđenja uma gospodina Chaponea, poput „Pristojnosti i
postignuća“ i „Propisa srca i nježnosti“. - Skrušeno je slegnula ramenima.
- Moram priznati da nikada nisam potpuno svladala „Vladanje naravi“.
- Ni ja - promrmljao je.
Na prste je nabrojala ženstvene osobine koje su se iznimno cijenile u
takvim ustanovama. - Mogu slikati vodenim bojama, skicirati prepoznatljive
sličnosti, znam šivati. - Lice joj se razvedrilo. - Oh, i uvijek sam bila sjajna u
sviranju klavira.
- Bez glazbe - rekao je, odmahnuvši glavom. - Od nje nemam koristi.
Izgledala je još zatečenije. - Pa... onda, mogu tečno govoriti francuski, ušiti
ravan šav, plesati menuete, valcer i...
- Možeš li deklinirati imenicu na latinskom?
Trepnula mu je, očito nikada ne smatrajući ovu vještinu potrebnom za
suprugu. - Molim?
- Možeš li deklinirati imenicu na latinskom? - ponovio je s tračkom
nestrpljivosti. Oštro zavrtivši kožni globus iza stola, upitao je - Možeš li
pokazati Marrakesh na globusu? Možeš li mi reći koje su godine Ostrogoti
osvojili Rim? Imaš li ikakvo korisno znanje koje ne uključuje krpanje rubaca
ili gaženje bolnih stopala instruktora plesa?
Čeljust joj se ukočila od truda da zatomi svoj bijes u tome trenutku. - Prva,
druga, treća, četvrta ili peta deklinacija? - Bez čekanja njegova odgovora,
odbrusila je; - Marrakesh je glavni grad južnog Maroka i nalazi se na
sjeverozapadnom kraju Afrike. A Ostrogoti nikada nisu osvojili Rim,
nego Vizigoti. I to 409. godine, ako se ne varam.
Hayden se suzdržao da ne zagunđa zbog vlastite ludosti. Da se ispostavilo
da je ona samo blesava, mlada gospođica s glavom punom nepotrebnih
tričarija, možda bi je bez ikakvoga žaljenja prepustio sudbini.

~ 40 ~
 Knjige.Club Books

Kada ju je primio za ruku i povukao na noge, izazov njezinoga skrbnika

na dvoboj kao da se srušio na tepih. Krenuo je prema vratima radne sobe dok
je ona posrtala iza njega, radeći tri koraka za svaki njegov dugački.
- Kamo me vodiš? - zahtijevala je bez daha - Hoćeš li me ugroziti?
Naglo je zastao pred vratima, okrenuo se i povukao je natrag do stola.
Uzeo joj je šešir i bacio joj ga na glavu. Pero joj je klonulo preko prćastoga
nosa pa je kihnula.
- Ne, gospođice Fairleigh - rekao je kroz stisnute zube. - Prokleto ću te
oženiti.

Dok se markizova elegantna kočija kotrljala kroz puste ulice West Enda,
zatvoreni su prozori gradskih kuća i vila promatrali Lottie poput umornih
očiju. Prvi ružičasti prsti zore još nisu pogodili nebo. Čak bi i najmarljiviji
sluge i dalje spavali u ovo doba jutra.
Zato je Lottie osjetila knedlu u grlu kada su skrenuli iza ugla i vidjeli da
su u Vili Devonbrooke upaljena svjetla.
Pogledala je Haydena, ali lice mu nije ništa otkrivalo.
Ulazna su vrata vile bila otvorena. Lottie i Hayden kliznuli su unutra.
Sluge su trčali hodnikom u takvoj slijepoj panici da nitko nije ni primijetio
njihov dolazak.
Sterling je dojurio iz sobe za primanje, iscrpljenoga i izmučenog lica. -
Kako to misliš da je nema? - uzviknuo je. - Kako je to moguće? Poslao sam je
u krevet prije nekoliko sati.
Cookie je kaskala za njime, izgledajući kao da će se rasplakati. - Krevet joj
je prazan, Vaša Visosti. I čini se da nije ni spavala u njemu.
Laura je hodala za njima. - Misliš li da je pobjegla? Možda se pobojala da
ćemo je natjerati da se uda za to čudovište.
Lottie je pod dlanom osjetila kako se Haydenova ruka ukočila. Prije nego
što je stigla reći nešto pametno, Addison je dokoračao iz knjižnice s
lakiranom kutijom od mahagonija u ispruženim rukama.
Batler je naglo stao pred Sterlingom, a lice mu je odisalo ozbiljnošću
njegovoga zadatka. - Vaši pištolji, Vaša Visosti, svježe namazani i napunjeni.
- Možda bismo trebali poći - Lottie je prošaptala, pokušavajući odvući
Haydena prema vratima. - Ovo možda nije pravo vrijeme da podijelimo našu
radosnu vijest.
- Baš suprotno - Hayden je prošaptao. - Tvoj se skrbnik čini kao da mu
opasno treba malo radosti. - Prije nego što se Lottie stigla pobuniti, zgrabio
ju je za ruku i krenuo prema naprijed, povukavši je za sobom.
Upozoren Cookienim uzdahom, Sterling se okrenuo.

~ 41 ~
 Knjige.Club Books

- Ti! - uzviknuo je. - Koji vrag ti radiš ovdje? Nisi li učinio dovoljno zla za
ovu obitelj za jednu noć? - Kada se Lottie pojavila iza njega, Sterling je tiho
dodao: - Ne. Čini se da nisi.
- Ako ćete mi dati samo nekoliko minuta da objasnim - Lottie je započela.
- Zanima me samo jedno - Sterling je rekao. - Jesi li provela noć u njegovu
krevetu?
Veoma svjesna toplih prstiju isprepletenih s nježnima, Lottie je osjetila
kako joj se rumenilo pojavljuje na obrazima.
- Čekajte malo - Hayden je reko, primaknuvši se unaprijed. - Neću
dopustiti da napadate čast mlade dame.
- Ne brine me njezina čast! - Sterling je uzviknuo. - Nego manjak tvoje. Ali
nema potrebe da ovdje o ovome raspravljamo. Možemo to riješiti dvobojem,
- Došao sam vas obavijestiti da neće biti potrebe za dvobojem - rekao je
Hayden.
Sterling ga je prodorno promotrio prije nego što je hladno odgovorio -
Ne, pretpostavljam da neće.
Kada je potom otvorio poklopac kutije u Addisonovim rukama, Cookie je
vrisnula, a Laura mu je poskočila za rukom. Lako otresavši ženin zahvat,
Sterling je izvukao jedan od napunjenih pištolja i uperio ga u markizovo srce.
Iako se Hayden nije ni trznuo, Lottie se bacila ispred njega kao da bi ga
svojim malenim tijelom mogla zaštititi od metka. - Makni pištolj, Sterlinže!
Njegove su namjere časne. Došao te upitati za moju ruku.
Iako je Sterling polako spustio pištolj, prodorni mu pogled nije napustio
markizovo lice. - Je li to istina?
- Jest - Hayden je odgovorio.
- Zašto si se tako naglo predomislio? Kada sam razgovarao s tobom prije
samo nekoliko sati, zakleo si se da se više nikada nećeš oženiti.
Hayden je položio ruke na Lottiena ramena. Zadrhtala je od njihove
topline. - Siguran sam da vam ne moram objašnjavati koliko uvjerljiva vaša
šogorica može biti.
Sterling je prebacio pogled na Lottie. - A što je s tobom? Pretpostavljam
da ćeš me sada pokušati uvjeriti da si se ludo zaljubila u njega.
Iz nekoga je razloga Lottie bila zahvalna što joj Hayden ne može vidjeti
lice dok je gledala skrbnika u oči i rekla: - Mnogo se dugih i čvrstih brakova
održalo na puno stabilnijim temeljima od ljubavi.
Sterling je poraženo pognuo ramena kada je shvatio da je ponovila
njegove vlastite, proklete riječi. Vraćajući pištolj zatečenom Addisonu,
odbrusio je - Pođi sa mnom, Oakleigh. Raspravit ćemo ovo u sobi za primanje.

~ 42 ~
 Knjige.Club Books

Kada su se vrata zalupila iza dvojice muškaraca, Lottie je pogledala Lauru

koja je buljila u nju kroz suze pune očaja.
- Oh, Lottie, što si sada učinila?
Lottie se uspravila i nabacila usiljeni, drhtavi osmijeh. - Čini se da sam
osvojila markiza.

~ 43 ~
 Knjige.Club Books

PETO POGLAVLJE

Ali nije htio popustiti. Bit ću njegova ili ničija!

M arkiz od Oakleigha - batler je najavio kada se pojavio na vratima.

Iako je smežurani starac uspio održati izraz lica nevjerojatno
nepokolebanim, čupave su mu bijele obrve izgledale kao da su opasno
blizu tome da odlete.
Ned Townsend umalo se ugušio dimom cigare kada je Hayden St. Clair
ušetao u sobu za pušenje u njegovoj kensigntonskoj gradskoj kući. Iako je
Ned odmah ugrabio pamflete i novine razbacane po pisaćemu stolu, bilo je
prekasno za išta drugo nego da se nagne preko njih i ponada da će sjenom
uspjeti prekriti najoštrije naslove.
- Dakle, ipak si me odlučio posjetiti - rekao je Ned, nabacivši svoj
najljubazniji osmijeh. - Možda tvoji maniri ipak nisu toliko hrđavi od
nekorištenja kao što sam se bojao. Čemu dugujem čast ovoga posjeta? Mislio
sam da si jutros otišao u Cornwall, a sada je već gotovo podne.
- Već bih otišao da nije bilo tebe i tvog prokletog uplitanja - Hayden je
odgovorio, hladno ga gledajući kroz ledene, zelene oči.
Ned se zapitao je li to bio posljednji pogled koji je Phillipe vidio preko
travnatoga terena u Wimbledon Commonu prije gotovo pet godina.
Hayden je izgledao potpuno drugačije od Neda, s kratko ošišanom kosom,
napudranom kravatom i lakiranim mjedenim gumbima. Haydenove su čizme
bile iznošene i barem tri godine izvan mode, kravata mu je bila opuštena i
stajala je pomalo nakoso. Kaput mu je visio preko tanke figure, kao da je
odbio više od nekoliko obroka u zadnje vrijeme. Kao što mu je to bila navika,
nosio je kožnati cilindar u rukama umjesto na glavi, zbog čega mu je
raščupana kosa bila ostavljena na milost i nemilost vjetru. Unatoč svomu
plemenitom rodu, uvijek je posjedovao neki tračak divljaštva, pomalo
neciviliziranu osobinu koju je većina žena, i dama i djevojčura, smatrala
neodoljivom. Kada bi morale odabrati između Neda, Haydena i Phillipea, bez
razmišljanja bi odabrale Haydena.
Kao što je to i Justine učinila.
Ned je povukao veliki dim cigare, raširivši oči, praveći se nevin. - Nemam
pojma o čemu govoriš.

~ 44 ~
 Knjige.Club Books

- Oh, hajde. Ne možeš biti jedina duša u Londonu koja nije čula za sinoćnji
debakl. - Hayden je pogledao prema razbacanim novinama. Čeljust mu se
zategla. - Da, vidim da sam u pravu.
Prije nego što se Ned stigao pobuniti, Hayden je iščupao ovojutarnju
kopiju The Timesa ispod njegova lakta. Podignuo ga je prema prijepodnevnoj
sunčevoj svjetlosti koja se prelijevala kroz prozore i dramatično pročitao
istaknuti naslov. - „U. M. osvaja još jednu žrtvu u zločinu strasti“. - Kada
je Ned utonuo natrag u naslonjač, priznavajući poraz, Hayden je pokupio još
dva para novina. - „U. M. daje poljubac smrti ugledu nevine djevojke“. Oh, i ne
smijemo zaboraviti na ovaj bedem odgovornoga novinarstva, na Kronike St.
Jamesa: „Debitantica popušta neodoljivom zagrljaju Lorda Smrti“.
- Lord Smrti - Ned je zamišljeno ponovio. - Moraš priznati da zvuči
poetičnije od Ubojitog Markiza.
Hayden je bacio novine natrag na stol. - Nadam se da si zadovoljan. Ova
je glupost vjerojatno prodala više kopija od posljednjeg izdanja memoara
Harriette Wilson.
Ned se nagnuo kako bi otapkao pepeo u bakrenu zdjelu koja je izgledala
kao slonovsko stopalo. - Incident za žaljenje, svakako. Ali i dalje ne vidim
zašto sam ja kriv.
- Jer se to nikada ne bi dogodilo da nije bilo tebe. Kada je ova djevojka
došla njuškati oko moje kuće, mislio sam da se radi o jednoj od djevojaka
gospođe McGowan. O djevojci koju si ti unajmio. Ned je rastvorio usta,
ostavivši da mu cigara visi s donje usnice. Uhvativši je prije nego što je pala,
srušio se u stolicu, ne uspijevajući zatomiti veliki nalet smijeha. - Oh, to
je izvrsno! To jadno, drago dijete. Molim te, reci mi da nisi...
- Naravno da nisam - Hayden je zarežao. Ali čak i dok je izjavljivao svoju
nevinost, nije se mogao susresti s Nedovim očima, što se Nedu učinilo
posebno zanimljivim. - Ne napadam svaku ženu koja mi pokuca na vrata. Ili
prozor.
- Možda bi bio bolje volje da to radiš - Ned je prstom uperio prema The
Timesu. - Tko je onda ta djevojka? Novine su ubacile neke provocirajuće
znakove koje bi neki mogli prepoznati, ali nisu bile dovoljno odvažne da joj
spomenu ime.
Hayden je utonuo u satenski naslonjač, zabacivši gležanj preko koljena. -
Carlotta Anne Fairleigh - rekao je, izgovorivši ovo ime kao da mu navještava
propast.
Iako je Ned baš bio na rubu toga da smiri svoj smijeh, u novome su mu se
naletu na očima pojavile suze radosnice.
- Mala Lottie Fairleigh? Hertfordshireski vražićak, glavom i bradom?
Haydenovo je lice poprimilo oprezan izraz. - Čuo si za nju?

~ 45 ~
 Knjige.Club Books

- Naravno da sam čuo za nju. Morao bi se dobro potruditi da pronađeš

nekoga u Londonu tko nije.
- Ne razumijem. Kako može biti tako ozloglašena ako se još nije
predstavila društvu?
- A što misliš, zašto nije? - Ned je upitao, ne uspijevajući zatomiti široki
osmijeh.
- Rekla mi je da je prije dvije godine njena obitelj bila u inozemstvu, a da
ju je prošlog proljeća uhvatio teški slučaj ospica.
Ned je frknuo. - Prije ju je uhvatio teški slučaj sramote, ako mene pitaš.
Skrbnik joj je vjerojatno čekao da se tračevi nakon njezina posljednjeg
pokušaja predstavljanja stišaju. - Znajući da ima potpunu Haydenovu pažnju,
Ned se nagnuo prema naprijed. - Devonbrooke ju je doveo u grad na Sezonu
kada joj je bilo sedamnaest, namjeravajući je već tada predstaviti društvu.
Kao što je to običaj, prije bala koji je organizirao u njenu čast, predstavio ju je
Dvoru.
Sada je Hayden frknuo. Obojica su znali da je kralj George, od prije znan
kao razuzdani princ Walesa, pretvorio ovu nekoć plemenitu tradiciju u
priliku da ispregleda nadobudne, mlade ljepotice u prvim trenutcima njihove
ženstvenosti.
Ned je nastavio. - Pa zamisli onda ljupku Lottie koja zajedno s ostalim
ošamućenim, mladim ljepoticama čeka u redu na svoj kraljevski poziv. Kada
je konačno došao, došetala je do našeg galantnog monarha, s poprsjem
prekrivenim dijamantima i lepršavim kovrčama, ukrašenima nojevim
perjem. Ali kada je podignula haljinu kako bi se naklonila, nagnula se prejako
i to je elegantno perje zasvrbilo nos jadnoga Georgea. On je potom kihnuo i
ispucao svaki gumb svoga prsluka. - Ned je slegnuo ramenima. - Naravno, to
se ne bi dogodilo da se već nije prelijevao u njemu poput zrele svinjeće
kobase.
- Jadnu se djevojku ne može kriviti za kraljevu halapljivost - primijetio je
Hayden.
- To je očito pomislio i pravedni George, na svačije olakšanje, a pogotovo
damino, jer je prasnuo od smijeha. Kad se kraljevo osoblje rastrčalo kako bi
povratilo gumbe, George je i sam uočio jedan posebno primamljujući tračak
zlata. Nažalost, bio je ukopan duboko u svetoj nevinoj unutrašnjosti steznika
gospođice Fairleigh.
- Oh, dovraga - promrmljao je Hayden, oslonivši lakat na naslone u
naslonjaču i prekrivši oči rukom kao da je znao što dolazi.
- Pa, kada je neustrašiva gospođica Fairleigh osjetila tu bucmastu, malenu
ruku kako je grabi između zrelih, mladih grudi, obranila je svoju nevinost
poput prave dame.

~ 46 ~
 Knjige.Club Books

Hayden je kroz prste provirio prema Nedu. - Molim te, nemoj mi reći da
ga je pljusnula.
- Naravno da ne - Ned je raširio osmijeh. - Ugrizla ga je.
Hayden je polako spustio ruku. - Ugrizla je kralja?
- I to poprilično divljački, čuo sam. Trojica stražara morala su mu izvući
njezine biserne, malene zube iz ruke.
Unatoč njegovu prodornom pogledu, u Haydenovim se očima pojavio
nepogrešivi tračak zabave. - Čudi me da nije završila zatvorena u Tornju.
- Da nije bilo strastvene intervencije njena skrbnika, možda bi se to i
dogodilo. Upravo je zato Devonbrooke čekao da se George zbog svoje bolesti
povuče u Windsor prije nego što je ponovno postavi na bračno tržište. Čuo
sam da je djevojka oduvijek bila divlje dijete, sklona nepodopštinama i višem
obrazovanju. - Ned je mahnuo cigarom. - Ali ako je nisi ugrozio, onda ne
razumijem zašto bi ti išta od ovoga trebalo biti važno.
- Nažalost, njen skrbnik ne dijeli tvoje napredne stavove - Hayden je suho
odgovorio. - Upravo u ovome trenutku nabavlja posebnu dozvolu od
nadbiskupa.
- Ah - rekao je Ned, naglo se otrijeznivši. - Čuo sam da Devonbrooke ima
iskustva u tom području. - Iako se dogodilo prije gotovo deset godina, u
nekim se krugovima o sočnom skandalu vojvodina vlastitog vjenčanja i dalje
šaputalo. - Dakle, trebam li ti čestitati?
- Radije mi izjavi sućut, budući da ću očito biti prisiljen oženiti se za
djevojčicu protiv svoje volje.
Ned se zahihotao. - Tek ti je trideset i jedna godina, Haydene. Nisi još u
zlatnim godinama. Vjerujem da i dalje imaš dovoljno energije kako bi je
zadovoljio.
Hayden ga je mrko pogledao. - Ne brinem se zbog svoje energije, već zbog
svojega strpljenja. Posljednja mi je nevjesta iscrpila i tu skromnu količinu
kojom sam bio blagoslovljen.
- Ali bio si tek dječak kada si oženio Justine.
I kada si je pokopao.
Neizgovorene su riječi visjele u zraku između njih sve dok Ned nije
ispružio ruku i ugasio cigaru. - Pa, čemu dugujem čast ovoga posjeta? Želiš li
me ipak javno izazvati? Da pozovem svoga zamjenika?
Hayden je ustao, okrenuvši šešir u rukama. Iako je izgledao kao da želi
progutati svoje riječi, konačno ih je uspio izgovoriti. - Vjenčanje će se održati
sutra u deset ujutro u Vili Devonbrooke. Mislio sam da bi možda... pa, došao
sam te upitati da mi budeš kum.

~ 47 ~
 Knjige.Club Books

Ned se naslonio natrag u naslonjač, ganut protiv svoje volje. - Pa, bila bi
mi čast!
- Neka ti ne bude - Hayden je uzvratio, a stari mu se vragolasti sjaj vratio
u oči. - Nisam imao izbora. Ti si jedini prijatelj koji mi je preostao.
Kada se okrenuo i uputio prema vratima, Ned se nije mogao suzdržati od
uzvraćanja zajedljivoga komentara. - Ne očajavaj, Haydene. To je samo dok
vas smrt ne rastavi.
Hayden je zastao pred vratima, ali se nije okrenuo. Kada je konačno
prošao pokraj zatečenoga batlera i došao do ulaznih vrata gradske kuće,
začuo je glasno odzvanjanje Nedova smijeha.

- Lord Smrti - Lottie je zamišljeno ponovila, skrivena iza kopije Kronika St.
Jamesa dok joj je kovrčava pundža virila iz novina. - Hmmm, to zvuči zgodno,
zar ne? Možda bih svoj prvi roman trebala nazvati Nevjesta Lorda Smrti. -
Pogleda Harriet preko novina. - Ili Lord Smrti: Nevjesta zvuči senzacionalnije?
Harriet je zadrhtala. - Ne shvaćam kako možeš biti tako bezbrižna u vezi
svega ovoga. Pogotovo sada kada ćeš doista postati nevjestom.
Njih su se dvije sklupčale u Lottienu krevetu, gotovo zakopane lavinom
novina. Sterling je očito povukao svoje pravilo „ne razmazivanja“, jer se Lottie
smjela izležavati u krevetu do podneva. Otkad se probudila, svaka joj se želja
i hir ispunjavala nevjerojatnom brzinom i efikasnošću. Dvojica su joj sluga
doveli Harriet u krevet, a jato se služavki okupilo oko nje kako bi joj
podignule zamotani gležanj na jastuk. Cookie ih je počastila svim Lottienim
omiljenim slatkišima, uključujući sočne, malene francuske kolačiće u obliku
srca, umočene u rum i med. Čak je i George provirio kroz vrata kako bi im
ponudio igru karata ako im dosadi proučavanje novina i skandaloznih
stranica koje su počele dolaziti nevjerojatno često, čak i prije nego što bi im
se tinta stigla osušiti. Lottie bi možda uživala u svoj ovoj pozornosti da nije
bilo Cookiena razdražljivoga negodovanja i potajnih pogleda sažaljenja
ostalih slugu.
Umjesto da se zaručila za bogatoga markiza, netko bi pomislio da ju je
uhvatila smrtna bolest. Počela je shvaćati kako se osuđeni čovjek osjeća kada
mu je ponuđen bogati obrok netom prije nego što ga pošalju na vješala.
I upravo je zato odlučila nabaciti hrabar izraz lica. Odbila se sažalijevati
kada su već svi drugi to tako rado činili. Možda je osramotila Sterlinga na
svome predstavljanju društvu, ali nije ga imala namjeru osramotiti za
vrijeme vjenčanja. Ako već mora otići na vješala, onda će otići visoko
podignute brade. Nasreću, Harriet je bila prezaposlena melodramatičnošću
ove situacije da bi shvatila koliko je krhko Lottieno dobro raspoloženje.
Bacivši Kronike po strani, Lottie je uzela posljednji francuski kolač iz tacne na
Harrietinu krilu. - Moram priznati da je prilično uznemirujuće čitati o samoj
~ 48 ~
 Knjige.Club Books

sebi kao o tragičnoj heroini vlastite priče - liznula je kap meda s gornje usne.
- Možda bih jednostavno trebala iskoristiti svoje nadolazeće vjenčanje kao
istraživanje za svoj prvi roman. Kao priliku da uronim u sjene markizova srca
i riješim misterij propasti njegove prve žene.
- To je sve dobro i lijepo - Harriet je zabrinuto rekla - ali tko će riješiti
misterij propasti njegove druge žene?
Prijekorno pogledavši prijateljicu, Lottie je podignula popodnevno
izdanje Šaptača. - Oh, ovo je izvrsno. Članak opisuje našu očajničku, tajnu
ljubav i prikazuje Sterlinga kao zlikovca bez srca koji nas želi rastaviti.
- Kako strašno romantično! - Harriet je uzviknula, položivši ruku na srce.
- Kako nevjerojatno smiješno - Lottie je naglo sklopila pamflet,
ignorirajući neobično čeznutljivo bockanje u srcu. - Mogu ti obećati da
markiz ne osjeća ljubav prema meni, tajnu ili bilo kakvu drugu. Iako moram
priznati da je Sterling izgledao prilično zlokobno prošle noći kada je počeo
mahati onim pištoljem. - Proučila je posebno odvratan članak o sinoćnjemu
skandalu u jednim jeftinim novinama na krevetu.
- Dragi Bože! - uzviknula je, osjetivši vrućinu u grlu. - Prema ovome piscu,
čovjek bi pomislio da su nas uhvatili in flagrante delicio.
- Mirišući predivno? - Harriet je upitala. Latinski joj je bio jedan od
najmržih predmeta, prije geografije i nakon pristojnoga ponašanja.
Uzdahnuvši, Lottie je obrubila prijateljičino uho i šapćući joj objasnila
frazu.
- Oh, Bože! - Harriet je uzdahnula, zarumenivši se sve do korijena svoje
mišje kose. - Sigurno ne bi očekivali da bi ti učinila nešto tako strašno. I to s
njime.
Prije nego što je Lottie stigla objasniti, na vratima se začulo nježno
kucanje. Vratila se natrag u planinu od jastuka, nadajući se novim francuskim
kolačima. Ali bile su to njezina sestra Laura i teta Diana, zajedno s dvojicom
sluga koji su se vukli iza njih. Laurine su oči bile crvene od plakanja, a Dianine
okružene tamnim sjenama.
Iako Sterlingova rođakinja nije bila Lottiena prava teta, urođena ljupkost
i oštri razum činili su je savršenom za tu titulu. Unatoč elegantnoj ozbiljnosti
njezine šumski zelene haljine i uredne, čvrsto stisnute pundže, poljubac koji
je Diana položila na Lottieno čelo bio je nježan poput majčinoga. - Zdravo,
dušo. Ako nas tvoja draga gospođica Dimwinkle može ispričati, tvoja sestra i
ja htjele bismo malo porazgovarati s tobom.
- Zar Harriet ne može ostati? - Lottie je upitala, počevši shvaćati kako će
uskoro biti izgubljena bez svoje odane prijateljice. Na Haydenovo
inzistiranje, njih će dvoje sutra ujutro otići u njegov dom u Cornwallu, odmah
nakon vjenčanja.

~ 49 ~
 Knjige.Club Books

- Radije ne - Laura je odgovorila, zagonetno pogledavši Dianu.

Lottie je čekala u znatiželjnoj tišini dok su nezadovoljnu Harriet sluge
pratili iz sobe. Nakon što su pažljivo zaključale vrata za sobom, Laura je
utonula na jednu stranu kreveta, a Diana na drugu.
Diana je primila Lottie za ruku. Duboko je uzdahnula i rekla - Tvoja sestra
i ja osjećamo da te moramo pripremiti za dane...
- I noći - dodala je Laura, bijesno porumenivši.
- I noći - Diana se složila - koje dolaze.
Lottien je oprezni pogled putovao između njih dvije. Možda nije bilo
prekasno da zabije glavu u jastuk i pravi se da spava.
Diana joj je stiskala prste toliko jako da joj je iskočio jedan zglob. - Kao
što sigurno znaš, ženina je najdragocjenija dužnost ona koju ima prema
svome mužu.
- A ta je dužnost najdragocjenija u najradosnijoj prigodi od svih - na njenu
bračnu noć - Laura je rekla, a donja joj je usna počela drhtati.
Diana ju je pogledala pogledom upozorenja. - Jer tada dolazi
dugoočekivani trenutak kada se muškarčeve i ženine nježnosti - zastala je
zbog vlastitih riječi, a besprijekorna ju je staloženost počela napuštati -
konačno mogu slobodno manifestirati na fizički način.
- I tako će početi nježna inicijacija u život pun odanosti i rad-rad-radosti.
- Ova je posljednja riječ završila na jecavoj noti kada se Laura srušila na
Lottieno rame i briznula u plač.
- Oh, za ime Božje, Laura, prestani govoriti gluposti! - Diana je obrisala
vlastite suzne oči rupcem. - Prepast ćeš jadno dijete do smrti.
- Hajde, hajde - Lottie je promrmljala, stišćući tetinu ruku i milujući
sestrinu svilenu, smeđu kosu. - Stvarno nema potrebe za lekcijama o
tegobama zemaljske ljubavi. Ipak sam odrasla na seoskoj farmi punoj ovaca.
Lottie je znala da joj sestra i teta vjerojatno razmišljaju o tome kako će joj
se bračni krevet razlikovati od njihovoga. One su bile blagoslovljene
muževima koji su ih obožavali, što je bio luksuz koji ona nikada neće
poznavati.
Umjesto toga, od nje će se očekivati da samovoljno uđe u krevet stranca -
muškarca koji prema njoj nije osjećao dugotrajnu privrženost, muškarca koji
je bio prisiljen na brak koji nije želio sa ženom koju nije poznavao, muškarca
čije bi mu životinjske strasti mogle nadjačati osjećaj za nježnost. Pomisao na
Haydena St. Claira na njoj, ili u njoj, probudio joj je mračne trnce, duboko u
duši, a ovaj ju je osjećaj plašio još više od njega samoga.
Diana je obrisala posljednje suze, a novopronađena joj je odlučnost
zaoštrila lice. - Postoje stvari koje ne možeš naučiti na farmi ovaca, draga

~ 50 ~
 Knjige.Club Books

moja. Stvari kojima možeš pripitomiti i najstrožega i najtvrdoglavijeg

muškarca.
Lottie se nagnula prema teti, odjednom ushićeno pružajući svakoj
njezinoj riječi svu svoju pažnju. Laura je podignula glavu, toliko zgrožena da
su joj se suze osušile usred plakanja. - Diana, sigurno ne misliš...
- Itekako mislim. Ako će Lottie ušetati u ovaj neprijateljski logor kako bi
se borila, onda neće biti nenaoružana. A ti i ja joj možemo pružiti oružja koja
će joj trebati.

Sudeći po žalosnome raspoloženju koje je sljedećega jutra obuzelo Vilu

Devonbrooke, netko bi pomislio da su joj se stanovnici okupili zbog
sprovoda, a ne vjenčanja. Laura i Diana držale su se zajedno, s pripremljenim
rupcima, dok su Thane i George stajali jedan pored drugoga, oštroga držanja i
grubih izraza lica.
Umjesto nošenja crne boje koju su skandalozne novine predložile kao
najsmješniju, mlada je nosila rozu haljinu. Nije bilo vremena da se savjetuje
s krojačicom, pa su Laura i Diana pomogle Lottie odabrati rozu satensku
haljinu s bijelom čipkastom suknjom iz njezina velikog ormara. Kako
bi sakrila drhtanje ruku, stiskala je buket ljubičastih zumbula koje je Cookie
brzo ubrala iz kućnoga dvorišnog vrta. Cookiene su suze i dalje sjajile poput
rose na baršunastim laticama.
Lottie je gotovo iščupala pupoljke zumbula kada se Hayden St. Clair
pojavio na vratima. Slijedio ga je visoki, vitki gospodin čija je kratko ošišana,
plava kosa izgledala više poput srebra, nego zlata.
Kada su muškarci zauzeli svoja mjesta ispred mramornog kamina koji je
služio poput oltara, stranac ju je odvažno odmjerio pa joj namignuo. Zatečena
njegovim vragolastim šarmom, Lottie mu je gotovo uzvratila prije nego ga je
odlučila samo prodorno pogledati.
Ne bi bilo dobro kada bi njezin mladoženja pomislio da mu koketira pred
očima. Možda ne bi živa stigla do Cornwalla. Već je vidjela kako joj
obitelj plače nad njegovim užurbano napisanim pismom u kojem
ih obavještava o njezinoj tragičnoj smrti koja je nastupila kad su joj se rubovi
haljine zapleli u zupce kotača kočije.
Jedna je violina tužno otpočela svirati, što je bio Lottien znak da primi
skrbnika za ruku i dopusti mu da je otprati do mladoženje. Duboko je
uzdahnula. Ako je ovo doista bio njezin hod prema vješalima, onda je vrijeme
da se suoči sa svojim krvnikom.
Potpuno odjeven u crno, osim blistave bijele košulje, manšeta, ovratnika
i kravate, Hayden St. Clair izgledao je još više i impozantnije nego što se
sjećala. Bilo joj je drago vidjeti da se potrudio, iako ne previše, da pripitomi

~ 51 ~
 Knjige.Club Books

svoju raščupanu kosu. Bez kratke brade koja mu je krasila udubine

ispod obraza i čeljust, izgledao je kao da ima godina bliže Georgeu nego
Sterlingu.
Kada mu se Lottie približila, tisuću sićušnih dotada neprimijećenih
detalja podsjetilo ju je da joj je stranac: gotovo neprimjetna rupica na
njegovoj bradi, tanki bijeli ožiljak ispod njegova lijevoga uha, lagana sjena
iznad gornje usnice koju ni najbolja britva ne bi mogla otjerati.
Kada je stala pokraj njega, gotovo je poželjela da su joj teta i sestra ipak
zadržale za sebe ono što su joj rekle na sastanku. Iako je zbog nezasitne
znatiželje upijala svaku njihovu riječ, nije mogla zamisliti da bi s ovim
muškarcem mogla učiniti neke od šokantnih stvari koje su joj opisale.
S njime ili njemu.
Spustila je oči, nadajući se da će joj se rumenilo pripisati djevojačkoj
skromnosti.
Kada je biskup naredio Sterlingu da pruži njenu ruku na čuvanje
mladoženji, Lottie je jedva izvukla malenu ruku iz njegova posesivnoga
zahvata.
Ugodni se osmijeh zaleđen na Sterlingovu licu nikada nije pokolebao, čak
ni kada se nagnuo bliže Oakleighu i zarežao glasom koji su mogli čuti samo
njih troje: - Ako joj slomiš duh, ja ću ti slomiti vrat.
Kada su Lottie i Hayden kleknuli ispred biskupa, ruka njezina mladoženje
bila je topla i suha, a glas mu je bio dubok i nepokolebljiv dok se zaklinjao da
će odbaciti sve ostale, da će se čuvati samo za nju sve dok oboje budu živjeli.
Kada je Lottie ponovila ove lirične riječi, zapitala se je li u tome trenutku
razmišljao o drugoj ženi koja mu je obećala istu stvar, a onda ga izdala.
Ostatak rituala prošao je u magli. Prije nego što je Lottie primijetila,
biskup je zatvarao Bibliju i naredio im da ustanu. Oči su mu sjajile iza žicanih
naočala kada je dao njezinu novome mužu dopuštenje da im poljupcem
zapečati zavjete.
Pretvarajući se da nudi Haydenu svoj obraz, Lottie mu je prošaptala: - Žao
mi je što sam te dovela u ovako užasan škripac.
- Ja sam samo zahvalan da su ti moje namjere prihvatljivije nego kraljeve
- promrmljao je, dahom joj zagrijavši nježnu školjku uha. - Barem me nisi
ugrizla.
Lottie se odmaknula kako bi ga pogledala razjapljenih usta, tako šokirana
da je zaboravila šaptati. - Tko ti je, za ime Boga, rekao...
Prije nego što je stigla dovršiti, muževe su joj se usne naglo spustile na
njezine, utišavši je poljupcem.

~ 52 ~
 Knjige.Club Books

ŠESTO POGLAVLJE

Mogu li se nadati ikakvom tračku nježnosti od

tako grubih ruku?

K ada je Hayden završio s napornim svadbenim doručkom koji su mu

organizirali novi šogor i šogorica, otkrio je da mu je kočija toliko
ispunjena kovčezima, kutijama i torbama da je gotovo nije ni prepoznao.
Vojska uniformiranih slugu i dalje se gomilala ispred nje, vežući beskrajnu
užad i tražeći svaku neiskorištenu rupu u koju bi mogli ugurati još poneki
paket ili kutiju.
- Blagi Bože, čovječe - rekao je Ned, promatrajući stvari koje su visjele iz
kočije. - Tvoja nova mlada očito ne vjeruje u putovanje samo s najpotrebnijim
stvarima.
- Skrbnik joj je već poslao dvije kočije s prtljagom prije nas - Hayden je s
nevjericom odmahnuo glavom. - Da nisam poslao vlastite sluge s njima u još
jednoj kočiji, morao bih unajmiti dodatni tim konja kako bismo samo izašli iz
Londona.
- Nije li to...? - Ned je pokazao na napravu naopako zavezanu na samome
vrhu planine od prtljage.
Hayden je škiljio prema nečemu što se činilo poput kotača drvenoga
konjića - moderne nove naprave koju je izumio njemački barun kako bi se
vozio po puteljcima kraljevskih vrtova. - Da, vjerujem da jest.
Lottie je u tom trenutku izronila iz kuće, teturajući pod težinom pletene
košare koja je bila triput veća od nje. Hayden joj je požurio pomoći, ali brzo
je ishrvala košaru od njega.
- Nema potrebe da se mučiš. I sama se dobro snalazim, hvala ti -
inzistirala je, uzdišući i dašćući na putu do kočije. Sumnjičavo ga je
promatrala otkad je spomenuo njezin nesretni susret s kraljem.
Oprezni je sluga otvorio vrata kočije, dopuštajući joj da prebaci teret na
jedno od sjedala. Hayden joj je virio preko ramena, fasciniran misterioznim
„mmmmmmmrnjau“ zvukom koji kao da je dolazio iz košare.
Iako mu nije bilo jasno gdje bi mogli pronaći još ijedan centimetar
slobodnoga prostora, predložio je: - Možda bi je sluga mogao zavezati za vrh.
Košara je zarežala, zadrhtala i lagano poskočila, kao da se buni.

~ 53 ~
 Knjige.Club Books

Lottie se odmaknula i zalupila mu vrata kočije pred nosom. - To neće biti

potrebno. Unutra mi je ručak.
Hayden je podignuo obrvu, ali je pomislio da bi im optužba da mu je žena
obična lažljivica mogla biti loš početak braka.
Presvukla se u plavu haljinu za kočiju, okrunjenu ovratnikom čvrste,
bijele čipke i krznenim plastom. Pundža puna kovrča je nestala, a zamijenili
su je uredni pramenovi i široki platneni šešir ukrašen visokim tornjem krepa,
mašni i sitnih, svilenih pupoljaka. Pretpostavio je da je odabrala
ovaj sofisticirani stil kako bi izgledala više matronski, ali samo je izgledala
poput djevojčice koja se obukla u majčinu odjeću. Svakako nije izgledala
dovoljno staro da bude ičija supruga.
Pogotovo njegova.
- Čekaj, Lottie! Zaboravila si Gospodina Koprcka!
Hayden se pomaknuo kada je gospođica Dimwinkle dočepala iz kuće, u
ispruženim rukama držeći nemirno crno mače.
Lottie je prihvatila njezin dar, omotavši malenu, krznenu zvijer preko
ruke kao da je živi šal. - Ne smeta ti da ponesem svog mačka, zar ne? - upitala
ga je, znatiželjno se zarumenivši.
- Naravno da ne - Hayden ju je uvjeravao. - Siguran da će se osjećati kao
doma u Oakwyldeu. Staje su prepune miševa.
- Staje? - Lottie je ponovila, a u očima joj se pojavila opasna iskra.
Prije nego što je mogla reći išta drugo, ostatak obitelji izronio je iz kuće.
Lottien je skrbnik izgledao kao da već žali zbog toga što je povjerio svoju
dragocjenu štićenicu u Haydenove ruke. Devonbrooke bi bez sumnje volio da
provedu prvu bračnu noć pod njegovim krovom. No Hayden nije
imao namjere ostati pod njegovim nadzorom ni minutu dulje nego što je to
bilo potrebno. Jedan nezgodni jecaj iz Lottienih punašnih usana i vojvoda bi
ponovno tražio pištolje za dvoboj.
Kada su se brat, sestra, teta i ujak, pa čak i sluge njegove nevjeste okupili
oko nje, gušeći je u glasnim krugovima zagrljaja i poljubaca, Hayden se
povukao u sjenu jednoga stepenišnog stupa. Znao je da će u njihovim očima
zauvijek biti obični uljez - zlokobno čudovište koje im je odvuklo
voljenu vilinsku princezu.
Kada se Hayden pomaknuo prema natrag, Ned je zakoračio unaprijed.
Hayden je položio ruku na prijateljevo rame. - A kamo si se ti zaputio?
- Pa, poljubiti mladu, naravno! Kao tvoj kum, smatram to svojom svetom
dužnosti.
- Preko mene mrtvoga - Hayden mu je uzvratio. - Ili tebe, ako moja mlada
otkrije da si ti taj koji mi je podijelio taj mali trač o susretu s kraljem.
Prihvaćajući poraz, Ned se naslonio na stup.
~ 54 ~
 Knjige.Club Books

- Ako su joj zubi oštri poput uma, naš je monarh sretan što je živ.
Lottie je bila svjesna muževa povlačenja, ali prije nego što ga je stigla
dovući natrag u njihov krug, Harriet joj se oduševljeno bacila u zagrljaj, zbog
čega je mačak pobunjeno zaskvičao.
Suze su zamaglile debela stakla djevojčinih naočala. - Tako bih voljela
poći u Cornwall s tobom! Znaš, ja nemam nikakvih udvarača. Tko bi želio
oženiti običnu, glupavu sučevu kćer bez bogatstva?
- Ne budi blesava - Lottie ju je ukorila. - Do kraja Sezone, pisat ćeš mi da
si dobila desetak ponuda i da i dalje ne možeš odlučiti čije ćeš srce prvo
slomiti. - Pružajući mačku svome bratu, Lottie je podignula rubac do
djevojčinoga nosa i naredila joj da puhne.
Stisnutih očiju pogledavši Haydena, George se nagnuo i prošaptao joj: -
Ako se vas dvoje ne budete dobro slagali, uvijek ga možeš otrovati, znaš.
Unatoč zapetljanim živcima, Lottiene su usne zatitrale. Ni on ni ona nisu
zaboravili kada je ljubomorna desetogodišnja Lottie pokušala zauvijek
ukloniti Sterlinga iz Laurina života ispekavši mu smrtne gljive u torti.
- S obzirom na markizovu reputaciju, prije će on mene otrovati -
krajičkom je usta obavijestila Georgea.
Brat ju je srdačno potapšao po ramenu. Iako im je odnos uvijek bio
bockava mješavina nerviranja i dragosti, on ju je poznavao bolje od ikoga. I
volio ju je unatoč tome. Iako je znala da će ga to smrtno osramotiti, Lottie mu
se bacila oko vrata. Na njezino iznenađenje, nije izbjegao njen poljubac, nego
joj ga je uzvratio, čvrsto je stisnuvši.
- Trebao bi biti sretan zbog mene, znaš - prošaptala mu je u uho. - Ne
događa se svaki dan da kći skromnog župnika postane nevjesta jednoga
markiza.
George ju je povukao za kovrču. - Ništa u vezi tebe nikada nije bilo
skromno.
- I upravo zbog toga nema potrebe da se brineš. Mogu ga natjerati da me
zavoli ako želim. Mogu natjerati bilo koga da me zavoli, zar ne?
- Naravno da možeš - George ju je uvjeravao. Nevoljko ju je otpustio, a
nakrivljeni mu je osmijeh pokazivao sumnju koju su dijelili.
Onda se Cookie pojavila i zabila joj paket omotan voštanim papirom u
ruku. Sudeći po njegovoj toplini i ljutoj aromi koja joj se popela do nosa,
Lottie je brzo zaključila da se radi o kolaču s džumbirom, svježemu iz pećnice.
Iako je Cookien nos bio crven i natekao, blistavo se nasmiješila kada je
obgrlila Lottie svojim velikim rukama. - Tome je zgodnome nevaljalcu bolje
da se brine o mojem malenom janjetu ili ću mu napraviti porciju svojih čajnih
kolačića, da znaš.

~ 55 ~
 Knjige.Club Books

Lottie je prasnula u smijeh. Cookieni su čajni kolačići bili toliko suhi da bi

ih njen muž ponekad koristio da zakrpa rupe u zidu.
Kad se Cookie povukla, brišući oči pregačom, Lottie se morala suočiti s
trenutkom kojeg se najviše bojala. Iako je uspjela održati svoje veselo
raspoloženje za vrijeme svih drugih pozdrava, Lauru i Sterlinga pogledala je
posebno blistavim očima.
Odgovornost za njihovu malenu obitelj pala je na Laurina tanka ramena
kada joj je bilo tek trinaest godina, a nikada nije učinila da se Lottie ili George
osjećaju poput tereta ili smetnje.
Laura je privukla Lottie u kratki, čvrsti zagrljaj, suhih, ali odlučnih očiju.
- Ako me ikada budeš trebala, samo pošalji pismo i ja ću dotrčati.
- Onda bolje odmah spakiraj torbe - Lottie joj je odgovorila - jer ja ću te
uvijek trebati.
Kada se Laura povukla, tražeći utjehu u Dianinim rukama, Sterling je
spustio ruke na Lottiena ramena.
Usne su joj se drhtavo razvukle u osmijeh. - Obećajem da ću biti najbolja
žena koja mogu biti. Učinit ću vas oboje ponosnima. Kunem se.
Sterling je jednako drhtavoga osmijeha odmahnuo glavom. - Oduvijek i
jesi, dušo. Oduvijek i jesi. - Kada joj je pritisnuo nježni poljubac na čelo,
ostatak obitelji neugodno je zašutio.
Sterling se nevoljko odmaknuo. George joj je vratio mačku. Lottie nije
preostalo ništa drugo nego da dopusti slugi da je uvede u kočiju i da pričeka
da njen muž sjedne pokraj nje.
Hayden je dozvao vlastitoga slugu. Čovjek mu se primaknuo, vodeći
lijepoga konja. Kada se Hayden popeo na konja, čak je i njegov prijatelj, sir
Ned, izgledao zatečeno.
Hayden je doveo konja ispred vrata kočije. - Nikada se nisam volio stiskati
u kočijama - rekao je. - Nadam se da ti neće smetati ako budem jahao s ostalim
jahačima.
- Naravno da ne - Lottie je promrmljala, mazeći mačku u krilu. - Gospodin
Koprcko jedino je društvo koje mi treba.

Njezin ju je mladoženja prezirao.

Zašto bi inače inzistirao da kilometar za kilometrom putuje na konju
umjesto u relativnoj udobnosti kočije, ako nije htio izbjeći njezino društvo?
Okružena plišanim baršunastim jastucima koji su je štitili od svake
tegobe na cesti, Lottie se nagnula prema prozoru, izvijajući vrat kako bi
pogledala svoga novog muža. Morala je priznati da je lijepo izgledao na konju
s plastom koji je lepršao iza njega, s tamnom kosom koju je bacao vjetar. Bio

~ 56 ~
 Knjige.Club Books

je mrk i naočit poput glavnoga lika u njezinoj kratkoj priči „Zlokobni župnik
zabačenog zaselka“. Na kraju te tragične priče, Lottiena se plemenita heroina
odlučila baciti s najvišega tornja urušene crkve kako ne bi predala svoju
nevinost razvratnome župniku. Lottie se mogla samo nadati da se takva žrtva
od nje neće očekivati.
Prsti su joj žudjeli za olovkom i papirom kako bi zabilježila Haydenov lik,
ali kutija za pisanje bila joj je spakirana negdje daleko, na sigurnom. Naučila
je lekciju nesreće pisanja u pokretnoj kočiji nakon što je slučajno prosula
cijelu bočicu tinte na Georgeov novi ovratnik. Brat nije htio razgovarati
s njom preko dva tjedna.
Boreći se s valom melankolije, smjestila se natrag u sjedalo. Iako ih je
ostavila prije mnogo kilometara i mnogo sati, pozdravi njene obitelji i dalje
su joj odzvanjali u ušima. Po prvi je put u životu doista bila sama. Čak i u tim
prvim teškim godinama nakon što su im roditelji umrli, ona, George i Laura
uvijek su imali jedno drugoga. Sada nije imala nikoga.
Mačak u njezinu krilu gurkao joj je široku glavu o dlan, kao da je želi
podsjetiti da to nije potpuna istina.
Počešala mu je brkate obraze, izmamivši mu duboko, grleno predenje. -
Ti si dobro društvo, zar ne, veliki momče, iako nisi baš razgovorljiv.
Nagnula je glavu prema natrag, nadajući se da će drijemanjem odagnati
duge sate koji su tek dolazili. Ali prije nego što je mogla sklopiti oči, za oči joj
je zapeo tračak mjeda ispod sjedala preko puta nje. Nagnula se prema
naprijed, uočivši poliranu kožu uvezenu sjajnom mjedi. Bio je to onaj
kovčeg koji je vidjela u Haydenovoj radnoj sobi, onaj koji je užurbano
zatvorio čim je ona ušetala u sobu. Što god se u njemu nalazilo, nije ga htio
povjeriti slugama ili prepustiti vanjskim nepogodama izvan kočije.
Pitajući se što bi moglo biti tako dragocjeno čovjeku o kojemu se pričalo
da voli malo stvari, Lottie je kradomice pogledala kroz prozor. Hayden je
lagano jahao, daleko ispred kočije, dok su mu široka ramena prkosila vjetru.
Ne smije popustiti iskušenju, rekla si je strogo, skupivši ruke u krilo. Sada
je dama, markiza. A markiza nikada ne bi njuškala, koliko god se neka
misterija činila primamljivom.
-„Čednost je sama po sebi najveća nagrada. Čednost je sama po sebi
najveća nagrada“ - promrmljala si je. Možda ako dovoljno često bude citirala
omiljenu poslovicu gospođice Terwilliger, i sama počne vjerovati u nju.
Kao da želi iskušati njenu odlučnost, sunčeva je zraka probila oblake i
sjurila se kroz prozor kočije, pretvarajući tračak mjedi u primamljivi sjaj
zlata. Lottie se ugrizla za usnicu i tiho zajecala. Kad bi ona bila Percival, Sveti
Gral ne bi mogao izgledati primamljivije. Odloživši uplašenu mačku na
sjedalo pokraj sebe, spustila se na koljena i rukama uputila po podu kočije.
Uzbuđeno je povukla maleni kovčeg, izvukavši ga iz mjesta u kojem
~ 57 ~
 Knjige.Club Books

se skrivao. Rukama je prešla preko zatvorenoga poklopca, ali već je nakon

površnoga proučavanja zaključila da je zaključan.
Imajući puno iskustva izvlačeći se iz mjesta na koja nije bila pozvana,
Lottie je jednostavno izvukla iglu iz šešira i počela raditi na lokotu.
Toliko se udubila u ovaj zadatak da nije shvatila da se vozilo prestalo
njihati i da su se vrata kočije otvorila sve dok se netko iza nje nije zakašljao s
izričito muževnim tonom.
Sledila se, svjesna da joj novi muž uživa u nesputanom pogledu na njena
leđa. Zahvalna na svojoj širokoj suknji, užurbano je gurnula kovčeg natrag
ispod sjedala.
Podignuvši iglu, nasmiješila se Haydenu preko ramena. - Ispala mi je igla
iz šešira. Ali pronašla sam je.
- Nasreću - otegnuo je, promatrajući šareni toranj masnica i cvijeća na
njezinoj glavi. - Svakako ne bismo htjeli da izgubiš taj šešir.
Prije nego što je stigao reći išta drugo, omela ga je riđa mačka koja se
ispružila na sjedalu poput debeljuškastoga paše koji uživa u vožnji kočijom.
Namrštio se mački. - Čudno. Zakleo bih se da ti je mačka bila crna.
Ustavši kako bi uklizila u svoje sjedalo, Lottie je slegnula ramenima. -
Mora da se radilo o optičkoj iluziji zbog svjetla. Da je crn, ne bih ga nazvala
Bundevko, zar ne?
- Bundevko? - Haydenove su se oči još više stisnule. - Mislio sam da se
zove Gospodin Koprcko.
- I zove se - odgovorila je bez treptanja. - Gospodin Bundevko Koprcko.
Mačak se mlitavo rastegnuo, izgledajući predebelo i prelijeno da bi se
ikada koprcao.
Duboko uzdahnuvši, Hayden je posegnuo za ovratnikom kako bi se
počešao po vratu. - Stali smo kod gostionice kako bismo zamijenili konje.
Pomislio sam da bi možda voljela nekakvo osvježenje - kimnuo je prema
košari na sjedalu pokraj nje, a u očima mu se pojavio vragolasti sjaj. - Osim
ako, naravno, ne želiš podijeliti ručak sa mnom.
- Oh, ne! - Lottie je požurila prema vratima. - Sačuvat ću ga za čajanku.
Cookie je spakirala porciju samo za jednu osobu.
Prihvatila je ruku koju joj je pružio, osjećajući toplinu čak i kroz rukavicu
kada je silazila iz kočije. Bila je već na vratima gostionice kada je shvatila da
je on ne prati.
Okrenula se. - Zar ne dolaziš?
I dalje je zamišljeno buljio u kočiju. - Ne, mislim da ne. Čini se da sam
izgubio apetit.

~ 58 ~
 Knjige.Club Books

Kada se nakon nekoliko minuta Lottie vratila u kočiju, odlučna

poskrivečki izvaditi košaru na kratki odmor dok Hayden bude zaposlen u
stajama, i košara i Bundevko bili su ondje gdje ih je ostavila.
Ali kovčega više nije bilo.

Lottie je pokušala ne razmišljati o noći koja je dolazila. Ali kada su se sjene

sumraka počele spuštati na grmlje, bojajući okolne livade u nijanse lavande i
sivila, nije se više mogla pretvarati da će dan, ili njena nevinost, trajati
zauvijek. Kada dođu do gostionice u kojoj su trebali provesti noć, od nje će se
očekivati da će otići u mužev krevet, kao što su to brojne mlade učinile prije
nje.
Raspustivši svoje sluge, osigurat će njihovu privatnost. Neće biti sluge
koji će mu pripremiti kupku, niti služavke koja bi joj pomogla da se svuče.
Možda se on sam planirao pobrinuti za taj zadatak. Mogla ga je zamisliti kako
izvlači biserne gumbe koji su joj definirali steznik, kako otpušta tkaninu i
rastvara je kako bi izložio delikatnu čipku njene košulje i blijede obline
njenih grudi.
Ili će možda pričekati dok ona ne uđe u krevet, ugasiti svijeće i doći joj u
mraku. Možda će joj podignuti noćnu spavaćicu do struka - nježno, ako je
strpljiv čovjek, grubo, ako nije - pa se popeti na nju i... i...
Unatoč Dianinoj i Laurinoj temeljitoj poduci, Lottie se i dalje nije mogla
natjerati da zamisli taj događaj do neizbježnoga kraja. Kada su je obavijestile
da će osjetiti puno manje boli i puno više zadovoljstva ako se njen mladoženja
potrudi da je pripremi za sebe, pomislila je da su možda trebale odraditi taj
razgovor s njim, a ne s njom.
Teta i sestra također su osjetile da je moraju upozoriti da postoje
muškarci koji su poprilično primitivni u vođenju ljubavi. Muškarci koji bi se
popeli na svoje žene, probili ih poput ovna koji je pobjegao iz obora, pa se
otkotrljali s njih i srušili poput hrkajuće vreće. Naravno, njihove su žene
smatrale bračni krevet neugodnom dužnošću koju su morale izdržati, a ne
uživati u njoj. Ako se ispostavi da je Hayden takav čovjek, dale su Lottie
nekoliko prijedloga da ga natjera na nježnost, da mu ponudi zadovoljstva
kojima bi ga prevarila da ih on, u zamjenu, ponudi njoj. Niz šokantnih, ali
neosporivo zavodljivih slika plesalo joj je po glavi, od čega ju je glava
zaboljela.
Lottie je protrljala čelo, pitajući se kako bi mogla zapamtit sve što su joj
rekle. Možda je trebala zapisivati.
Nije imala problema s prisjećanjem na to kako su je Haydenovi vješti prsti
milovali po zatiljku, kako mu je jezik klizio poput toplog meda preko njenih
rastvorenih usana. Gotovo se pobojala da njezinu mužu neće biti potrebne
nikakve upute. Da će točno znati kakva poročna djela učiniti i koja
~ 59 ~
 Knjige.Club Books

mekana, tajna mjesta dodirnuti kako bi je doveo do trenutka u kojem mu

ništa ne bi mogla zanijekati.
Uzdrmana tracima, Lottie je čvršće omotala plašt preko ramena. Sada je
već bio mrkli mrak, a kočija i dalje nije namjeravala stati.

Kada se mjesec podignuo na nebu, prošli su pokraj jedne gostionice, pa druge,

a njihova su topla svjetla nestajala u noć, brzo kao što bi i izranjala.
Iako je Lottie odlučila ostati budnom, ugodno predenje mačke u krilu i
neumorno njihanje kočije uskoro su je uljuljkali u san bez snova.
Kada se primamljujući sjaj Gostionice Alder Tree pojavio kroz drveće,
Hayden je nevoljko signalizirao jahačima i vozaču kočije. Imao je svaku
namjeru da se dovede do samoga vrhunca iscrpljenosti, ali konji nisu zaslužili
jednaku sudbinu.
Kočija je zastala u dvorištu ugodne malene gostionice. Protrljavši san iz
očiju, gostioničarski su momci izletjeli iz staja kako bi odvezali konje koji su
vukli kočiju. Bacivši uzde svoga konja jednome od njih, Hayden je sišao s
konja, jedva izdržavši da glasno ne zagunđa kada su mu napeti mišići upili
šok spuštanja na pod. Kada je vozač kočije zateturao sa svojega postolja kako
bi otvorio vrata kočije, Hayden se uputio prema gostionici, odlučan da im
omogući smještaj za ovo malo noći što im je ostalo.
Vozač kočije sramežljivo se nakašljao. - Moj gospodaru?
Hayden se okrenuo i vidio ga kako stoji pokraj otvorenih vrata kočije.
Upozoren time kako je vozač usredotočeno promatrao svoje čizme, Hayden
se oprezno približio vozilu i provirio unutra.
Lottie je ležala ispružena preko plišanoga sjedala. Šešir joj je bio nakošen,
usne su joj se razdvojile u nježnom hrkanju, a malena joj se siva, paperjasta
lopta sa snježno bijelom bradom i nožicama sklupčala u naručju. Hayden je
zbunjeno trepnuo prema uspavanome mačiću, ali pogled mu se brzo
spustio prema dolje. Lottiena se suknja podignula do sredine lista, pružajući
primamljivi pogled na svilene podvezice i čipkaste donje hlače. Ispunjen
naletom sirove vrućine u međunožju, Hayden je morao priznati da su mu
namjere da se iscrpi bile neuspješne. Mogao je odjahati do pakla i natrag i
svejedno bi ga ovakav prizor uznemirio.
Ali uspio je iscrpiti Lottie. Prigušeni sjaj svjetiljke u kočiji samo joj je
naglašavao tamne mrlje ispod očiju. Hayden je promrljao kletvu ispod glasa.
Više se brinuo o konjima nego o svojoj mladoj. Trebao je shvatiti da bi je
okrutni tempo koji im je postavio s vremenom mogao dokrajčiti.
Iako je zbog rosnoga rumenila i ruke sklopljene ispod brade izgledala
poput malene djevojčice, ritmično ga je podizanje i spuštanje njenih nježno
zaobljenih grudi podsjetilo da više nije dijete. Ona je žena.

~ 60 ~
 Knjige.Club Books

Njegova žena.
Ukočio se, pitajući se odakle je došla ta izdajnička pomisao. Ako ga je
sedam godina s Justine ičemu naučilo, onda je to da nitko ne može zaista
posjedovati drugo ljudsko biće. Što čvršće nekoga pokušaš držati, više možeš
izgubiti.
- Da je probudim, moj gospodaru?
Hayden je povukao rub Lottiena plašta prema dolje, gotovo zaboravivši
na slugu koji mu je stajao pod laktom. To bi bilo razborito, pomislio je. Neka
je čovjek probudi dok im se on ne pobrine za smještaj.
- To neće biti potrebno - čuo se kako govori. Pružio je mačića vozaču
kočije prije nego što je skupio svoju mladu u naručje.

~ 61 ~
 Knjige.Club Books

SEDMO POGLAVLJE

Kada sam prvi put ugledala njegovu tvrđavu, shvatila sam

da sam se udala za Gospodara Pakla, glavom i bradom...

D ok je Hayden nosio Lottie kroz dnevni boravak gostionice, sklupčala mu

se još dublje u njedra i omotala mu ruke oko vrata. Gostioničareva žena,
već odjevena u spavaćicu, projurila je ispred njih kako bi upalila vatru u
svojoj najboljoj sobi dok ga je njezin oduševljeni muž obavještavao da
nemaju svaki noć privilegiju biti domaćini jednome gospodinu i njegovoj
dami. Žena ih je čekala u hodniku, sa svijećnjakom u rukama, kada se Hayden
popeo do vrha stepenica. Kliznuo joj je još jednu novčanicu kako bi osigurao
da ih nitko neće uznemiravati do jutra, a ona mu je namignula na nevino
djevojački način, unatoč snježno bijelim pletenicama koje su joj visile do
stražnjice.
Hayden je nogama zatvorio vrata, pa skinuo Lottien šešir i nježno je
položio leđima okrenutu na krevet koji su trebali podijeliti.
Kao i ostatak gostionice, pokrivač ispod nje bio je izlizan, ali čist. Utonula
je u paperjastu deku uz uzdah, ali je odbila opustiti zahvat na njegovu vratu
sve dok joj Hayden nije nježno odmotao ruke. Napravivši nezadovoljno lice,
okrenula je obraz na jastuk i promrmljala nešto u vezi francuskih kolača i
Gospodina Koprcavka, bez otvaranja očiju.
Hayden se odmaknuo, oprezno promatrajući njenu potpuno odjevenu
figuru. Možda nije trebao tako užurbano otpustiti gostioničarevu ženu.
Nije bio stranac misterioznoj mreži čipke, dugmadi, masnica i svile koje
su sačinjavale žensku odjeću. Mnoge ih je svukao prije nego što je pao pod
Justinine čari.
Slegnuvši ramenima zbog svojih tegoba, povukao je Lottien krzneni plašt
i elegantne čizmice, pa joj otkopčao biserne gumbe haljine, jedan po jedan.
Kada joj je posegnuo pod košulju kako bi joj odvezao vezice steznika, morao
se podsjetiti da ima svako pravo to učiniti.
Pa zašto se onda osjećao poput najgorega pokvarenjaka?
Unatoč Lottienoj odvažnosti, sve se u vezi nje činilo manje od njega. Njena
mu je ranjivost pobudila dugo neprobuđenu želju da zaštiti. Pokušao je
zaštititi Justine. Nije uspio.

~ 62 ~
 Knjige.Club Books

Dlanom joj je okrznuo nježnu oblinu jedne kremaste grudi. Pogled mu je

odletio na njezino lice. Kada ju je oslobodio od pritiska koštanoga steznika,
usne su joj se razdvojile u blaženome uzdahu.
Haydenova su se vlastita usta osušila. Sjetio se koliko slatke te usne mogu
biti. Koliko nježne i predane mogu biti pod njegovima. Želio ih je ponovno
okusiti, umočiti jezik između tih zrelih koraljnih latica i ukrasti gutljaj
nektara. Ali to ne bi bila krađa, mrko se podsjetio. Imao je svako pravo
prisvojiti njene poljupce, i puno više od toga.
Neće više biti zaštitničkoga skrbnika koji bi ga zaustavio ako bi odlučio
kliznuti rukom ispod suknje njene haljine i potražiti uski otvor u svili njenih
donjih hlača. Neće biti skandaloznoga novinara koji bi ga optužio ako bi
prešao preko svile kroz njezino nježno tijelo sve dok mu znatiželjni prsti ne
izmame nektar, još topliji i slađi od onoga koji bi pružile njene usne, sve dok
joj se nježni uzdasi ne prodube u jecaje, a bedra ne rastvore u znaku
pozivanja. Neće biti tračara koje bi šaputale glasine i laži kad bi joj povukao
suknju do struka i prekrio njezino tijelo svojim, pružajući joj zadovoljstvo.
Trebao ju je učiniti svojom ljubavnicom, a ne ženom. Da je to učinio, ne bi
bilo opasnosti od toga da mu ona zaroni u prošlost, ili u srce. Proklinjući se
kao najgoru budalu, Hayden se naginjao prema naprijed sve dok mu usta nisu
okrznuta mekoću Lottiene kože.

Lottie se okrenula na bok, a s usana joj je pobjegao zadovoljni uzdah. Možda

će joj Sterling ponovno dopustiti da spava do podneva ili barem do kad joj
Cookie ne doleti u sobu, lupajući s tacnom toplih rolada i bokalom vruće
čokolade. Zakopala se dublje u jastuk, nadajući se vratiti ošamućenoj slatkoći
svojih snova. Maglovito se sjećala kako su je snažne ruke podizale kao da ne
teži ni kilu, kako su joj široka ramena ušuškala obraz, kako su joj topla usta s
nevjerojatnijom nježnošću okrznula čelo i rastvorene usne.
Otvorila je oči.
Mliječno svjetlo zore prelijevalo se kroz staklo nepoznatoga prozora.
Grubo sašiveni snopovi zavjesa uokvirivali su zidove i služili kao grede za
ožbukani strop. Mogla se nalaziti u bilo kojoj sobi u bilo kojoj gostionici,
bilo gdje između Londona i Cornwalla. Posljednje čega se sjećala bilo je to da
je utonula u ošamućeni san od ljuljanja kočije. Otreptavši maglu sna iz očiju,
nije mogla odvojiti san odjave.
Mogla se zakleti da su te snažne ruke pripadale njezinu mužu. A Hayden
je mogao jednostavno narediti vozaču kočije ili jednom od farmera da odradi
tegoban zadatak i odnese je u krevet.
Duboko je udahnula. Aroma malina zadržala joj se na koži. To je bio
njegov miris. Obuzimao ju je. Opijao ju je. Osvajao ju je kao da je njegova.

~ 63 ~
 Knjige.Club Books

Lottie se polako otkotrljala na drugu stranu, grizući usnicu da ne zavrišti

ako pronađe raščupanu tamnu kosu na jastuku pokraj nje.
Krevet je bio hladan i prazan. Bila je sama.
Uspravila se i spustila lice u ruke, rastrgana između olakšanja i sramote.
Prespavala je vlastitu bračnu noć, učinivši Laurine i Dianine veličanstvene
upute uzaludnima. Muž joj sigurno misli da je obična budala!
Ali što je s tim poljupcem? Je li to bio san ili sjećanje? Kada si je prstima
dodirnula usne, pogodila ju je još potresnija pomisao.
Što ako je prespavala i vise od noći?
Boreći se s panikom, ogledala se oko sebe. Razbacana plahta nije ništa
otkrivala. Uvijek je bila nemiran spavač, bacajući noge i ruke u svakome
smjeru i gužvajući pokrivače poput olujna mora. Polako je podignula rub
pokrivača i provirila je ispod njega. Iako su joj haljina, cipele i steznik nestali,
i dalje je imala košulju, hlače i čarape.
- Ne mogu odlučiti što je uvredljivije - otegnuo je istovremeno svileni i
hrapavi glas. - Da bi pomislila da bih napao ženu koja spava ili da bi
povjerovala da se toga ne bi sjećala.
Lottien je prvi instinkt bio taj da se pokrije pokrivačem po glavi. Umjesto
toga, natjerala se da ga spusti. Hayden je stajao na otvorenim vratima,
naslonjen na štok. S tipičnim osjećajem za vrijeme, odabrao je taj trenutak da
izgleda kao da je izašao iz muškoga časopisa mode. Iako ga nitko ne bi mogao
smatrati kicošem kakav je bio sir Ned, kravata mu je bila uredno zavezana, a
prsluk ispeglan. Par kožnih hlača obgrlio mu je vitka bedra. Čeljust mu je bila
svježe obrijana, a zalizana kosa još vlažna od pranja. Njegova je nagla potreba
za urednošću učinila Lottienu vlastitu neodjevenost još sramotnijom.
Uzdrmana što joj je tako točno pročitao misli, privukla je pokrivač preko
prsa, gledajući ga kroz raščupane pramenove kose. - Haljina mi je nestala.
Samo sam provjeravala da nisam izgubila još nešto vrijedno.
- Sinoć si bila potpuno iscrpljena pa sam zamolio gostioničarevu ženu da
ti pomogne svući odjeću. - Kimnuo je prema kožnoj stolici u kutu na kojoj je
bila obješena izlizana deka. - Ja sam spavao ondje.
Lottie se trznula. Stolica je sigurno bila nevjerojatno neudobna, pogotovo
nakon teškoga dana provedenoga u sedlu. - Dakle, ti si me prenio unutra?
Kimnuo je. - Nasreću, već je bila prošla ponoć i bilo je samo nekoliko
lutalica u dnevnom boravku. Ne bi bilo dobro da glasine o tome da sam
udavio svoju mladu prije prve bračne noći dođu do Londona.
Stisnula je oči, ali je bilo nemoguće procijeniti ruga li se njoj ili samome
sebi. I dalje nije odgovorio na sva njena pitanja. Možda ne bi uspavanoj ženi
ukrao čednost, ali bi li joj ukrao poljubac? Ili je provokativni dodir njegovih
usana bio samo san?

~ 64 ~
 Knjige.Club Books

Uspravio se. - Ako želiš, poslat ću jednu od služavki da ti pomogne

odjenuti se. Mislio sam da bi možda htjela doručkovati u dnevnom boravku.
- Podignuo je jednu obrvu. - Osim ako bi radije jela ono što ti je Cookie
pripremila u košari, naravno.
- U košari? Košara! Oh, ne, zaboravila sam na košaru! - Zaboravivši da nije
odjevena, Lottie je zabacila pokrivač.
Pokazavši prvi znak uznemirenosti, Hayden je u dva dugačka koraka
prešao preko sobe i bacio pokrivač natrag na nju. - Nema potrebe za panikom.
Bundevko, Gospodin Koprcko i njihova šarmantna ženska putna prijateljica
dolje su u gostioničarskoj kuhinji i uživaju u zdjeli svježeg mlijeka.
- Oh - stidljivo ga promatrajući, Lottie se vratila u krevet, podignuvši
koljena do prsa. - Pretpostavljam da sam ti ranije to trebala priznati, ali
pobojala sam se da si čovjek koji ne voli mačke.
- Gluposti - rekao je oštro. - Obožavam mačke. Od njih se rade
najmekanije i najudobnije rukavice.
Uzdahnula je. Već je bio pred vratima kada je shvatila da se doista ruga
njoj. Barem ovoga puta. Podignula se na koljena. - Sigurno me smatraš
nezahvalnom djevojčurom. Nisam ti ni pravilno zahvalila što si se oženio za
mene i poštedio Sterlingov život.
- Nema potrebe - odgovorio je bez okretanja. - Više ne vjerujem u dvoboje.
Nikada ne bih ni prihvatio izazov tvoga šogora.
Kada je zatečena Lottie utonula natrag na jastuke, Hayden je zatvorio
vrata za sobom, ostavljajući je s još jednom misterijom koju je trebala
razriješiti.
Nastavili su putovanje prema Cornwallu prije manje od sat vremena kada
su svježe zavjese kiše počele padati sa sivoga neba. Lottie je otvorila prozor
kočije i nagnula se kroz prozor, dočekavši oštre slapove kišnih kapi na licu.
Sada će Hayden morati podijeliti i kočiju i svoje prave razloge zbog kojih ju je
oženio. Je li moguće da doista osjeća nekakvu privrženost prema njoj? Da je
nije oženio iz milosti ili dužnosti, nego jer je to želio učiniti?
Kada je zaustavio konja, osjetila je nadu. Ali zaustavio se samo na
dovoljno dugo da bi izvukao nešto iz torbe zavezane za sedlo. Kada je
protresao široke volane i položio ih preko glave, Lottie je shvatila da se radi
o nepropusnome plastu od uljne tkanine koji je bio dizajniran kako bi štitio
onoga tko ga nosi od najokrutnijih vremenskih nepogoda. Iako mu je glava i
dalje ostala izložena, samo je protresao kišu iz kose i nastavio jahati.
Činilo se da bi joj muž radije jahao na hladnome pljusku nego proveo
nekoliko sitnih sati u njezinu društvu. Lottie je utonula natrag u sjedalo,
priželjkujući da za peckanje u očima može okriviti kišu.

~ 65 ~
 Knjige.Club Books

*
Kasnije toga poslijepodneva, Lottie se probudila iz nemirnoga drijemanja i
ugledala Bundevka koji joj se kao bez kostiju ispružio preko krila. Gospodin
Koprcko i njezin sivo-bijeli mačić, Mirabella, sklupčali su se na suprotnome
sjedalu. Sada kada se više nisu morali stiskati kao da ih krijumčari, mačke su
uživale u istraživanju kočije.
Iako je tapkanje kiše na krovu kočije prestalo, nebo se i dalje nastavilo
mrštiti. Osjećajući se prevruće i rastreseno, Lottie je nježno pomaknula
drijemajuću mačku na sjedalo pokraj sebe i nagnula se kako bi rastvorila
prozor. Dah joj je zastao u grlu.
Nestao je lijepi prizor livada, grmlja i ograda, ostavljajući samo okoliš
nepoznat poput rupičaste površine mjeseca.
Vjetar je letio kroz golema mora trave i močvara poput zbora duhova,
izvijajući se oko stijena koja su ispunjavala jalovo močvarno tlo. Ovo mjesto
kao da nikada nije upoznalo poljubac proljeća, nego je oduvijek i zauvijek
spavalo ispod zimskoga neba. No ta mu je pustoš davala nekakvu turobnu
ljepotu, poput uzbudljive divljine koju Lottie nikada nije susrela u urednim
trgovima Londona ili kotrljavim brdima u Hertfordshireu.
Uzbuđena, nagnula se u vjetar. Nije bilo teško za shvatiti zašto je Cornwall
postao takav predmet legendi. Mogla je vidjeti visokoga Cormorana koji se
izdizao preko stijena kao da su šljunak, s golemim batom u rukama i Jackom,
ubojicom divova, pod nogama. Vjetar je do njezinih ušiju nosio lupanje
mačeva kada je Artur po posljednji put susreo svoga nezakonitog sina
Mordreda na bojnome polju. I je li to bila sjena oblaka koji se protezao preko
močvare ili se radilo o hordi malih, pokvarenih vilenjaka koji su izletjeli iz
drevnoga grobnog nasipa, tražeći putnike koje bi mogli maltretirati ili bebu
koju bi mogli ukrasti?
Ugledala je Haydena koji je jahao daleko ispred kočije i ostalih jahača. Da
barem i ona jaše pokraj njega, umjesto da je zatvorena u ovoj kočiji! Miris
mora zaškakljao joj je nos i tada je prvi put ugledala Vilu Oakwylde.
Prvo joj je izgledala kao mrka, siva stijena podignuta ispred beživotnoga
neba. S močvarom iza njih i s planinama ispred njih, izgledalo je kao da su
doista došli do kraja zemlje.
Hayden je okrenuo konja, moćnim mu bedrima stisnuvši slabine kako bi
ga umirio. Dok mu je tamna kosa lepršala na vjetru, djelovao je kao da
pripada ovome mjestu, poput golemoga neba i nemirnoga mora. Ako je ovo
kraj svijeta, onda mu je on gospodar.
Kao i njezin.
Kočija se naglo okrenula u dugačkome, zavojitom prilazu okamenjenome
oštrim kamenjem. Kada je Lottie nagnula glavu, njen joj se novi dom nazirao

~ 66 ~
 Knjige.Club Books

u vidokrugu. Hayden je možda gospodar ove kuće, ali ona će mu uskoro

postati gospom.
Čak i po Sterlingovim standardima, elizabetinska je vila, s dugačkim
krilima i središnjim dvorištem, bila veličanstvena. Iako je visoki, strmi krov
bio ispunjen mnoštvom ciglenih dimnjaka, samo je nekoliko valova dima
lebdjelo prema nebu kako bi se spojilo s oblacima. Bez sunčeve svjetlosti koja
bi se odbijala od njih, obilje oslikanih staklenih prozora blistalo je poput
dopola zatvorenih očiju koje su se dosađivale. Kuća nije izgledala mrtvo, ali
kao da ju je obujmila neka mračna sila tamnoga neba i vjetrovitih močvara.
Lottie je zadrhtala, pitajući se je li u ovome mjestu sunce ikada sijalo.
Kada se kočija prestala ljuljati, ulazna su se vrata vile otvorila i iz njih je
izašlo preko dvadesetak sluga i poslušno zauzelo mjesta u dnu ulaznih
stepenica kako bi ponudili dobrodošlicu svome gospodaru i njegovoj novoj
mladoj. Lottie se zapitala koliko ih ima. Kuća ove veličine sigurno bi
mogla udomiti osoblje od barem pedeset ljudi.
Stidljivost joj nikada nije bila mana, ali odjednom se osjećala kao da ne
želi izroniti iz čahure kočije. Biti markizova mlada bilo je jedno, ali biti
njegova supruga bilo je drugo. Uzela si je vremena polažući mačke u košaru,
izravnavajući nabore u suknji i namještajući šešir. Vrata kočije konačno su se
otvorila. No nije joj vozač kočije ili sluga pružio ruku u znak poziva, već sam
Hayden.
Nabacivši hrabar osmijeh, primila ga je za ruku i spustila se niz stepenice
kočije. Vjetar je razbarušio pregače služavki i natjerao Lottie da drugom
rukom primi šešir kako ne bi odletio. Dok su se približavali kući, Hayden je
promatrao redove slugu sa zabrinutim izrazom lica. Osim njihovoga
malenog broja, Lottie se ništa drugo nije učinilo kao da nedostaje. S obzirom
na urednoga batlera i visoke, žgoljave glavne sluškinje s prstenom punim
ključeva na struku, pa sve do uniformiranih slugu i rumenih služavki
punašnih obraza, izgledali su poput osoblja seoskoga imanja bilo kojeg
plemića.
- Dobrodošli kući, moj gospodaru - zapjevušio je batler, primaknuvši se
unaprijed. - Kočije s kovčezima već su došle i prtljaga je iskrcana.
- Vrlo dobro, Giles - Hayden je promrmljao, iako mu je izraz lica i dalje bio
zabrinut.
Nekoliko je mlađih služavki buljilo u Lottie s otvorenom znatiželjom.
Hayden je sigurno uputio sluge koji su putovali s prtljagom da pripremi
ostatak osoblja za dolazak njegove mlade.
Zar ne?
Prije nego što ju je mogao službeno predstaviti, punašna je žena crvenih
obraza dokoračala iza ugla kuće. Njen dolazak ne bi bio toliko značajan da za
sobom nije povlačila mladu damu od otprilike deset godina... za uho.
~ 67 ~
 Knjige.Club Books

Hayden se ukočio, a Lottie nije mogla prestati buljiti. Sluge su svi gledali
ravno ispred sebe, kao da je ovo uobičajena, svakodnevna pojava u njihovim
životima.
Iako joj je čeljust pokazivala zlovoljnu prkos, djevojčica nije ni pisnula u
znaku pobune dok ju je žena dovlačila ispred sluga, zaustavivši je točno
ispred Haydena. Žena je položila svoje debele ruke na djevojčičina ramena
kako bi je zaustavila od bježanja.
Dijete je bilo visoko, ali strašno mršavo, s oštrim crtama lica koje će se
jednoga dana možda smatrati upečatljivima. Tamna joj je kosa bila njezina
najveća crta, uokvirujući joj lice poput grmlja koje je obraslo bez obrezivanja.
Lottie su zasvrbili prsti od potrebe za češljem i mašnom, iako bi joj vrtna
motika i uže vjerojatno bili korisniji. Da je Cookie ovdje, inzistirala bi na
prisilnome hranjenju djeteta medenjacima i pudingom od šljive kako bi je
udebljala.
Iako se činilo da se uložio nevjerojatan trud da bi djevojčica izgledala
pristojno, jedna joj se čarapa spustila do gležnja, plava joj je haljinica bila
zgužvana i umrljana travom, a jednako plava masnica spustila joj se do
polovine leđa, dopuštajući da joj kosa pada po licu.
Lottie je nešto bilo neobično poznato u vezi toga lica. Nešto u vezi te
tvrdoglave čeljusti, u opreznome pogledu njezinih upečatljivih ljubičastih
očiju, u mrzovoljnome uvijanju njezine usne...
Lottie je odmahnula glavom. Sudeći po tome kako izgleda, mora da je
dijete nekoga od sluga ili možda siroče koje su posvojili iz obližnjega sela.
Sterling je ponekad prihvaćao takve siročiće, pružajući im milost i
obrazovanje dok ne bi postali dovoljno stari da zauzmu mjesto među
slugama.
Žena je pogledala Haydena kao da bi vesela iskra u njezinim smeđim
očima mogla zasjeniti djevojčičinu drskost. - Dobrodošli natrag, gospodaru
Haydene. Drago nam je da ste se vratili. Vjerujem da ste na svome putovanju
pronašli sve što ste tražili? - Prebacila je osmijeh na Lottie, promeškoljivši
pjegavi nos.
Iako ju je zatekla ženina srdačnost, Lottie joj je uzvratila toplim
osmijehom.
- Baš naprotiv, Martha - Hayden je odgovorio, s tračkom sarkazma u
glasu. - Našao sam i više od onoga što sam tražio.
- Vidimo - djevojčica je izlanula, odmahujući kosu iz očiju s prkosnim
trzajem glave. - Pa, tko je ona? Je li mi to nova guvernanta?
Prije nego što je uopće stigla odgovoriti na ovo apsurdno pitanje, Hayden
je primio Lottie za ruku.
- Ne, Allegra. Ovo je tvoja nova mama.

~ 68 ~
 Knjige.Club Books

OSMO POGLAVLJE

Je li mu se žena vratila iz oronulog groba kako bi me

prestrašila... ili upozorila?

L ottie nije mogla procijeniti tko je u tome trenutku zbog Haydenove objave
izgledao užasnutiji - ona ili djevojčica. Obje su na nekoliko trenutaka
zatečeno buljile jedna u drugu, pa prebacile poglede nevjerice na Haydena.
Lottie je pokušala osloboditi ruku, ali on ju je čvrsto držao, neprobojnoga
izraza lica.
Sluge su počele zatečeno brbljati. Njegova kći nije jedina koja se
iznenadila vijestima o Haydenovu vjenčanju. Jedna se služavka čak usudila
zahihotati, ali ju je glavna sluškinja oštro ušutkala. Ženin bi prodorni pogled
smrznuo i slap.
Namjerno izbjegavajući Lottien pogled, Hayden je rekao - Lottie, volio bih
te upoznati s mojom kćeri, Allegrom.
- Kćeri? - Lottie je izvalila, preizbezumljena da bi bila diskretna. - Nikada
nisi spomenuo kćer.
Čim su joj ove riječi izletjele iz usta, poželjela je da ih nije izgovorila. Iako
je vjerovala da to nije moguće, djevojčičin je izraz lica postao još hladniji. - A
zašto i bi? Kad se radije pretvara da ne postojim.
Haydenu se čeljust ukočila, poprimivši djevojčičin hladan izraz. - Znaš da
to nije istina, Allegra. Samo te ne želim izlagati nepotrebnim pogledima.
- Jer se bojiš da ću te osramotiti - Allegra mu je odbrusila.
- Ne. Nego zato jer se bojim da će netko drugi htjeti osramotiti tebe -
uzvratio je.
Lottie je osjetila potrebu da intervenira prije nego što se razgovor
pretvori u pravu svađu. - Hajde, Allegra, ne smiješ biti ljuta na svoga tatu što
nas nije upozorio na postojanje jedna druge. Da naše... hm... udvaranje nije
bilo toliko nepredvidivo, imala bih vremena proučiti njegovo rodno stablo. -
Ukopavajući nokte u Haydenovu ruku, Lottie ga je prostrijelila pogledom. -
Samo nisi htio uništiti iznenađenje, zar ne, dragi?
Allegra je prekrižila koščate ruke ispred prsa, izgledajući još više poput
oca. - Mrzim iznenađenja.

~ 69 ~
 Knjige.Club Books

- Hajde, mlada damo, mislim da to ipak nije istina - rekao je Hayden,

omekšavši izraz lica.
Iako je mogao narediti jednomu od sluga da to učini, Hayden se sam
vratio do kočije i otvorio stražnji pretinac.

Na samome vrhu duboke ladice nalazio se misteriozni kovčeg koji je izazivao

Lottie otkad ga je prvi put ugledala. Dok je Allegra nezainteresirano gledala
kako se Hayden vraća, Lottie je od iščekivanja zagrizla donju usnicu.
Na Haydenovu naredbu, jedan od slugu iskoračio je kako bi pridržao
kovčeg dok Hayden ne izvadi maleni zlatni ključ iz prsluka i ubaci ga u lokot.
Lottie je zajedno sa svim drugim slugama nagnula vrat kada je otvorio
poklopac, otkrivajući njegov sadržaj Allegri.
Lottie nije mogla suzdržati uzdah ushićenja. Umjesto odrubljene glave, u
plišanom se baršunu nalazila jedna od najveličanstvenijih lutaka koju je
Lottie ikada vidjela. Imala je ljubičastu, točkastu haljinicu punu ružičastoga
cvijeća, svilene čarape i par elegantnih cipelica. Gusta joj se smeđa
kosa izvijala oko ramena u sjajnim kovrčama. Vješti joj je zanatlija urezao i
oslikao nježne crte lica. Osmijeh joj se igrao oko napućenih usana, dok su joj
ljubičaste oči vragolasto sjajile ispod gustih trepavica.
Lottien je pogled polako putovao između lutke i Allegre. Hayden se očito
jako potrudio i namučio da bi nabavio savršenu minijaturnu repliku svoje
kćeri - ne repliku djeteta koje je bila, nego žene koja će možda jednoga dana
postati.
Hayden je iščekivao Allegrin odgovor, toliko ukočeno da je Lottie
pomislila da uopće ne diše. Allegra je nastavila buljiti u kovčeg, zagonetnoga
izraza lica. Tišina se nastavila sve dok to Lottie više nije mogla izdržati.
- Kakav divan rad! - uzviknula je, smiješeći se Allegri dok je posezala kako
bi pomilovala lutku po obrazu. - Pa, izgleda baš poput tebe!
- Ne budi smiješna - rekla je djevojčica, prezirno je pogledavši. - Uopće ne
izgleda poput mene. Predivna je.
Nakon ovih riječi, oslobodila se Marthinog zahvata i otrčala od njih dok
joj je tamna kosa lepršala na vjetru. Ovaj je put nitko nije pokušao zaustaviti.
Sluge su proučavali svoje cipele ili gledali ravno ispred sebe.
Hayden je gledao kako nestaje iza kuće, i dalje bezizražajnoga izraza lica.
Iako nije mogla procijeniti što ju je natjeralo da bude tako odvažna, Lottie
ga je utješno stisnula za ruku. - Nemoj to shvaćati osobno, moj gospodaru. I
ja sam bila vrlo nestašno dijete.
- I dalje jesi - odgovorio je, zatvorivši poklopac i gurnuvši joj kovčeg u
ruke. Prije nego što je Lottie stigla odgovoriti, okrenuo se na peti i otkoračao
u kuću. - Nemojte se brinuti zbog gospodara - Martha je rekla Lottie dok ju je
~ 70 ~
 Knjige.Club Books

vodila širokim, zavijenim stubištem do trećeg kata vile. - Čak i dok je bio
dječak, narav mu je ponekad bila drska.
- Znali ste ga dok je bio dječak? - Lottie je upitala, prstima prelazeći preko
željezne ograde.
- Jesam. Ja sam mu bila dadilja, znate. Njemu i njegovu ocu. Pokoj mu duši
- žena je dodala, prekriživši se preko punašnoga poprsja. - Budući da mu je
bio jedino dijete i jedini nasljednik, gospodar Hayden bio mu je najvažniji.
Često sam razmišljala o tome da je blagoslov to što su mu i otac i majka umrli
netom prije nego što se odlučio oženiti za onu površnu Francuskinju. Taj bi
ih skandal vjerojatno i tako ubio.
Blagoslov od koga, pitala se Lottie, zbunjeno promatrajući ženu. Sigurno
ne za Haydena koji je ostao sam, suočen s društvom i tračevima.
Martha kao da nije imala problema s time da se upliće u dužnosti glavne
sluškinje. Dužnosti kao što su vođenje nove mlade do njene sobe nakon što
ju je mladoženja ostavio samu. Iako je izlizana, smeđa kosa stare žene bila
ispunjena bijelim pramenovima, imala je obilje energije za svoje godine. Čak
i kada je mirovala, djelovala je kao da je u žurbi. Lottie nije imala vremena
uhvatiti ravnotežu dok su prolazile kroz zavojite labirinte galerija i hodnika,
nije imala vremena da prouči izrezbarene krovne ukrase od mahagonija ili
izlizane portrete koji su je promatrali sa zidova. Čak je i sluga koji ih je pratio
morao potrčati kako ne bi ostao sam s kovčegom u kojem je bila Allegrina
lutka i košarom punom bijesnih mačaka.
- Je li Allegra naslijedila očevu ćud? - Lottie je upitala.
Martha je frknula. - Zajedno s ćudi svoje majke, bojim se. Iako bi netko
mogao pokušati, nitko ne bi mogao osporiti da je dijete pravi vražićak.
Na kraju dugog hodnika, žena je rastvorila vrata, otkrivajući sobu toliko
prepunu kovčega, kutija, torbi i sličnih sitnica da gotovo nije bilo mjesta za
hodanje.
Kokodakajući poput majke kokoši, Martha je iskoristila svoje široke
bokove kako bi im raščistila put. - Baš kao što sam se bojala. Kada su kočije s
prtljagom stigle, gospođa Cavendish, glavna sluškinja, poslala je vaše stvari
ovamo jer se ova soba nalazi odmah pokraj sobe za učenje. Pozvat
ću sluškinje i reći im da ih smjesta odnesu u markizinu sobu.
- A gdje se nalazi ta soba?
Martha joj je trepnula. - Pa pokraj markizove sobe, naravno.
Lottie se ogledala sobom. Od onoga što je mogla vidjeti od izblijedjeloga
željeznog kreveta, odbačenoga namještaja i izlizanih tapeta s uzorkom
cvijeta bršljana, soba ju je ugodno podsjećala na sobu koju je u
Hertfordshireu dijelila sa sestrom prije nego što ih je Sterling doveo u krilo
luksuza.

~ 71 ~
 Knjige.Club Books

- To neće biti potrebno, Martha - rekla je odlučno. - Mislim da će mi ova

soba savršeno odgovarati.
Sada je bio ženin red da nju zbunjeno pogleda. - U redu, moja damo - rekla
je polako. - Onda ću reći gospođi Cavendish da pošalje nekoliko sluškinja da
vam se pomognu raspakirati.
- To isto neće biti potrebno - Lottie ju je uvjeravala. Pomislila je da joj
sirovi ponos ne bi mogao podnijeti njihovu hihotavu osudu. - Navikla sam se
brinuti sama o sebi - slagala je. - Mogu se snaći sama.
- Kako god želite, moja damo. - Iako je tračak prijekora zatamnio
Marthine smeđe oči, poslušno ju je napustila, potjeravši slugu koji je bio iza
nje.

Tri sata kasnije, kada je nebo s druge strane prozora prešlo iz sive u crnu
boju, a stidljivi se mjesec pojavio između užurbanih oblaka, Lottie je i dalje
bila ondje gdje je tvrdila da želi biti - sama.
Sjedila je na jednome od mnogih kovčega koje je tek trebala raspakirati,
noseći jednu od svojih najelegantnijih haljina za večeru i čekajući poziv na
jelo. Nakon kratke igre u malenome krovnom vrtu koji je Lottie otkrila na
suprotnoj strani hodnika, Bundevko je zauzeo paperjasti jastuk, a Gospodin
Koprcko je istraživao labirint prtljage dok mu je Mirabella grickala pete.
Mače je i dalje bilo dovoljno mlado da koristi samo dva načina kretanja -
skakutanje i poskakivanje.
Glavni joj je izvor zabave bio skakanje pred nesvjesne prolaznike i
grickanje njihovih čarapa, zbog čega je Lottie podignula noge i odmarala ih
na šarkama jednoga od kovčega.
Izravnala je svoju svilenu suknju. Već je triput promijenila haljinu - što
nije bilo lako bez služavke koja bi joj pomagala. Ali bila je preponosna da bi
pozvala jednu nakon što je odbila Marthinu prijašnju ponudu. Konačno se
odlučila za haljinu za večeru s kockastim steznikom i velikom suknjom koja
je bila iste boje kao njezine oči. Iako joj je trebala cijela hrpa ukosnica i
nekoliko kletvi zbog kojih bi joj se pobožni otac okrenuo u grobu, konačno je
uspjela ukrotiti kovrče u prolaznu pundžu, ostavljajući samo nekoliko
tvrdoglavih pramenova da joj slobodno vise pokraj obraza.
Uštipnula se za obraze kako bi im povratila boju, odlučila je izgledati
poput gospodarice kuće kada je muž sljedeći put ponovno vidi. Uskoro će
shvatiti da ona nije samo nestašno dijete, nego netko na koga se može
osloniti.
Trbuh joj je zarežao. Pogledala je na sat koji joj je visio na tankome,
zlatnom lančiću oko vrata. Sigurno postoje praktičniji načini za riješiti se
neželjene supruge nego da je izgladni do smrti. Spustivši bradu na ruku,

~ 72 ~
 Knjige.Club Books

zamislila je Laurinu i Sterlingovu preneraženost kada bi dobili paket koji bi

sadržavao ništa drugo osim njezinih bijelih kostiju i riječi žaljenja njezina
muža. Budući da u svojih dvadeset godina postojanja nikada namjerno nije
propustila obrok, onda bi barem znali da se radilo o ubojstvu.
Začula je kucanje navratima koje ju je tako prestrašilo da je zamalo pala
s kovčega. Požurila je prema vratima, pa se zaustavila da smiri disanje i
popravi kosu prije nego što ih otvori, ne želeći pokazati uzbuđenost slugi koji
je bio poslan kako bi je otpratio na večeru.
Na kraju krajeva, nije bilo potrebno da ona bude nervozna. Hayden je bio
taj koji bi trebao razbijati glavu zbog srama nakon što ju je tako napustio pred
slugama. Rastvorila je vrata. Pred njima nije bio sluga, već crvenokosa,
pjegava mlada sluškinja s osmijehom u znaku isprike s tacnom punom hrane.
- Gospođica Martha pomislila je da ćete biti gladni nakon puta, moja damo.
- Kako lijepo od nje - blijedo se nasmiješivši, Lottie je prihvatila tacnu.
Djevojka je užurbano kružila sobom, paleći nekoliko visokih svijeća i
namjestivši vatru u kaminu. Ponudila je pomoći Lottie da se odjene za
spavanje, ali Lottie je odbila i uskoro ponovno ostala sama.
Činilo se da je njezinu mladoženji bilo savršeno prihvatljivo da dopusti
slugama da se pobrinu za njezinu udobnost. Možda su baš negdje u vili, u
nekom elegantnom salonu za blagovanje, on i njegova kći upravo uživali u
bogatoj večeri. Odbijajući da joj to pokvari apetit, Lottie je jela s divljačkim
zadovoljstvom, gutajući svaki zalogaj svježe pečenoga kruha i obilne juhe od
graha. Martha je bila čak dovoljno obzirna da joj pošalje veliku porciju
narezane ribe i piletine za mačke. Barem joj njezin bezdušni muž nije naredio
da ih potjera u staju. Ili poslao svojega krojača da ih izmjeri za tri nova para
rukavica.
Nakon što je pojela, Lottie je otpustila pundžu i izbavila se iz haljine za
večeru, nemarno trgajući skupu venecijansku čipku sa šavova. Kopala je po
kovčezima dok nije pronašla onaj koji joj je sadržavao spavaćice.
Na vrhu se nalazila haljina koju nikada prije nije vidjela. Kada ju je
podignula na svjetlo svijeća, prozračna joj se svila slijevala poput slapa niz
prste, vrlo senzualna na dodir. Bio je to komad odjeće napravljen za jednu
jedinu svrhu - za zadovoljstvo ljubavi između muškarca i žene.
Obuzeta naletom usamljenosti, Lottie je primaknula haljinu na obraz.
Mogla je samo zamisliti Lauru i Dianu kako je nježno spremaju u kovčeg,
zajedno sa svim nadama i snovima o njezinoj budućnosti.
Gurnuvši haljinu duboko u kovčeg, izvukla je jednu od svojih najstarijih i
najizlizanijih spavaćica. Poznata ju je tkanina omotavala dok je gasila sve
svijeće osim jedne i penjala se u hladni, nepoznati krevet. Kad su joj se
Bundevko i Gospodin Koprcko sklupčali pod nogama, Mirabella se sakrila
ispod jastuka iza Lottie, upustivši se u još jedan omiljeni način provođenja
~ 73 ~
 Knjige.Club Books

vremena - grickanje Lottiene kose. Mače je bilo tako maleno da se Lottie

bojala da će se otkotrljati i zgnječiti je, a u isto je vrijeme bilo toliko naporno
da se pola vremena nadala da se to dogodi.
Lottie je ležala na krevetu, promatrajući treperenje sjena koje su plesale
na svjetlu svijeća na zidovima. Vjetar je sjetno hujao iza prozora, klepećući
po nakošenim oknima.
Pogled joj je odlutao do otključanih vrata.
Što ako je Hayden nije zanemarivao, nego samo čekao dok ostatak
kućanstva ne zaspe? Možda se zato prošle noći u gostionici odrekao kreveta.
Možda je čekao dok ne dođu u kraljevstvo pokraj mora u kojem su njegova
riječ i volja predstavljali zakon.
Sada kada je konačno bio slobodan od svih ograničenja društva, što ako
joj je baš u tome trenutku putovao do sobe, s namjerom da je osvoji? Lottie je
zadrhtala jer joj je krv od te pomisli postala i vruća i hladna. Po prvi je put
shvatila koliko mu je prepuštena na milost i nemilost. U ovome mjestu nema
Laure da je upozori na opasnost, nema Georgea da je dotrči spasiti, nema
Sterlinga da je zaštiti od sebe same. Sada se morala osloniti samo na svoj
vlastiti um.
Bacivši se na bok, čvrsto je stisnula oči, očajnički se nadajući snu.
Dugo je tako ležala, slušajući kako kuća škripi i uzdiše oko nje. Upravo je
počela tonuti u san kada ju je nezemaljski krik uspravio u krevetu. Nekoliko
je trenutaka mogla čuti samo kucanje srca u ušima. Onda se ponovno začuo
ovaj jezivi krik, ispunjen takvom boli da ga se nije moglo zamijeniti za hujanje
vjetra.
Lottie je začula svoj glas, kao iz nekoga drugog, puno nevinijeg života: The
Tatler je objavio vrlo tajanstvenu pticu da duh njegove žene i dalje luta sobama
Vile Oakwylde, čekajući svoga mrtvog ljubavnika.
Navukla je pokrivač preko glave dok su joj zubi cvokotali od straha. Iako
je čitala i pisala o njima većinu svojega vremena, Lottie do toga trenutka nije
ni bila sigurna vjeruje li u duhove. Ali bilo je nemoguće zamisliti da bi ovaj
očajnički jecaj došao iz ljudskoga grla.
Cijelu se vječnost tresla od straha pod plahtama prije nego što joj se kroz
stravu prišuljao osjećaj srama. Nije se uopće ponašala poput neustrašive
heroine kojom se uvijek smatrala. Da je ovo gotički roman ili čak jedna od
njezinih vlastitih priča, hrabra bi mlada heroina jedva čekala ugrabiti
svijećnjak i poći u avanturu istraživanja prijetećih sjena maglom obavijene
vile.
Prizivajući svaki tračak smjelosti, Lottie je bacila pokrivač i spustila
ledena stopala na pod. Harriet bi se možda obeshrabrila radi mogućnosti da

~ 74 ~
 Knjige.Club Books

susretne pravoga duha, ali ona, markiza od Oakleigha, bila je nešto čvršća od
toga.

Hayden je poput fantoma lutao pustim hodnicima Vile Oakwylde. Mrkli je

mrak pao prije već nekoliko sati. Do sada su i najhrabriji sluge bili sigurno
zabarikadirani iza zaključanih vrata svojih odaja. Do jutra ne bi više mogao
sresti ni jednu jedinu dušu - barem ne živuću.
Već se pitao koja ga je ludost obuzela da je odlučio dovesti svoju mladu
na ovo mjesto. Trebao joj je dopustiti da se smjesti u iznajmljenu kuću u
Mayfairu gdje je mogla ostati sigurna i zaštićena u njedrima svoje obitelj,
Svakako ne bi bili prvi bračni par u gradu koji bi živio u odvojenim
kućanstvima. Ili odvojenim krevetima.
Marthine su se oči zabljesnule od neodobravanja kada ga je došla
obavijestiti da je Lottie odbila markizinu luksuznu sobu u zamjenu za
neuglednu spavaću sobu pokraj učionice. Kada je naredio da joj u sobu
pošalje bogatu večeru, zajedno s odabranim komadima za njezine mačke,
gotovo je pomislio da će mu se stara dadilja pobuniti. Što je Martha
očekivala od njega? Da je izgladni? Ili da odšeta do istočnoga krila i dovuče je
za kosu, natrag u njegovu sobu?
Martha možda to nije shvaćala, ali Lottie je bila upravo tamo gdje je i
trebala biti. Daleko od zapadnoga krila kuće. I daleko od njega.
Ali to mu i dalje nije ublažilo iskušenje. Lottiene su odaje možda bile izvan
čujnosti zapadnoga krila, ali bile su također i izvan čujnosti odaja za sluge.
Ako bi htio, mogao je otići do nje i zadovoljti se kada bi god to želio, a da nitko,
pa ni uvijek - budna Martha, to ni ne primijeti.
Hayden si je protrljao čelo, pokušavajući izbaciti slike koje je ta misao
probudila. Slike Lottienih rozih udova isprepletenih s njegovima, njezinih
svjetlucavih zlatnih kovrča raširenih preko njegova jastuka, njezinih
velikodušnih usana razdvojenih u uzdahu zadovoljstva.
Fantazije su mu se samo razbuktale time što je proveo većinu svoje prve
bračne noći gledajući je kako spava, diveći se opuštenosti s kojom je
razbacala plahtu i bacila jedno gipko bedro preko jastuka, kao da se radi o
ljubavniku. Trebao mu je svaki tračak kontrole da ne skine pokrivač s nje i
uklizi na mjesto toga jastuka. Njegovoj borbenoj odlučnosti nije pomagala
pomisao na to da bi neki smatrali da mu je lijeganje s njom i pravo i dužnost.
Ali imao je puno važnijega posla, podsjetio se kada su mu dugački koraci
usporili ispred Allegrine sobe. Tanki je snop svjetlosti sijao iza vrata. Otkada
je bila maleno dijete, kći mu je bila sklona noćnim morama. Naredio je da u
njezinoj sobi uvijek gori svjetiljka u slučaju da se probudi usred noći u strahu.
Jednom bi mu možda dotrčala. Jednom bi mu povjerovala da će je zaštititi od
čudovišta. Ali to je bilo prije nego što je i sam postao jedno od njih.
~ 75 ~
 Knjige.Club Books

Dodirnuo je lakirano drvo hrasta. Želio ju je zamisliti kako je sigurno

sklupčana u svome krevetu, s novom lutkom u rukama. Ali odbila je njegov
poklon i svaku utjehu koju bi joj on omogućio. Nekoliko se minuta osluhnuo
ispred njezinih vrata, ali nije čuo ništa osim nemirnoga jecanja.
Kada se okrenuo, odlučan potražiti hladnu utjehu u vlastitome krevetu,
prvi je divljački krik odjeknuo uspavanom tišinom kuće.
Hayden se smrznuo, a dlake su mu se na vratu podignule. Je li to samo
zamišljao ili je krik bio glasniji nego inače? Očajniji? Bjesniji? Ili mu je dva
tjedna u Londonu samo izoštrilo osjete? Učinilo da je svaki njegov živac još
usklađeniji sa suptilnim nijansama gubitka i boli? Kada je došao i drugi krik,
nije ni trepnuo. Jer je znao da, koliko god uznemirujući ti nezemaljski krikovi
bili, najgori je tek trebao doći.

Netko je svirao klavir.

Lottie je posrnula kada joj je daleka melodija dosegnula uši, lagana,
proganjajuća i slatka. Prvo nije mogla procijeniti o kojem se komadu radi, ali
onda ju je prepoznala kao prvi stavak Beethovenove sonate, one koju
su nakon njegove smrti počeli zvati Mjesečevom Sonatom.
Melodija je bila predivna, ali kao da je oplakivala neki neizrecivi gubitak.
Lottie je osjetila kako joj se grlo zateže. Pomislila je da možda nikada nije ni
napustila krevet u potrazi za duhom, nego je nekako zalutala u vlastiti san. U
san u kojem je bila prokleta na vječno tumaranje pustim hodnicima Vile
Oakwylde s treperavim svjetlom svijeće i s tom ukletom melodijom koja ju je
vodila. Slijedeći njezin zov sirene, klizila je niz vijugavo stepenište do
prizemlja. Nije čula nijedan krik otkada se iskrala iz sobe, stišćući svijećnjak
u drhtavim prstima. Prošla je kroz mjesečinom osvijetljeno predvorje i
okrenula se nadesno, lutajući nekoliko minuta dok se konačno nije našla u
dugačkom, širokom hodniku koji je s obje strane bio okružen zatvorenim
vratima. Zastala je kako bi osluhnula, nagnuvši glavu na stranu. Tugaljive
note kao da su dolazile istovremeno od svugdje i od nigdje. Zaštitivši rukom
treperavo svjetlo svijeće, nastavila je niz hodnik, isprobavajući svaka vrata,
sa svake strane. Sva su se bez napora otvorila na njezin dodir otkrivajući sobe
koje su bile mračne i tihe.
Baš kad se stavak počeo penjati do svojega strastvenog krešenda,
dosegnula je dvostruka vrata na samome kraju hodnika. Čim su joj se prsti
omotali oko mjedene kvake, glazba je naglo prestala. Lottie je povukla ruku
natrag k sebi. Tišina je zarežala tamnu rupu u tkaninu noći ne ostavljajući joj
ništa osim hrapavog zvuka vlastitoga disanja.
Polako je ponovno posegnula za kvakom, zadržavši dah kada ju je počela
okretati. Onda je kvaka zastala. Oštro ju je prodrmala. Ništa. Vrata su bila

~ 76 ~
 Knjige.Club Books

zaključana. Naslonila se na njih, pomislivši da, ako je tako hrabra kakvom se

uvijek smatrala, trebala bi osjećati razočaranje, a ne olakšanje.
Povukla je prvi dah i shvatila da je zamagljen parfemom od noćnoga
jasmina, teškim i slatkim. Svježije povjetarac proletio hodnikom, ugasivši
plamen svijeće i ostavljajući Lottie u mraku.
Bojala se biti sama u mraku. Ali ne biti sama bilo je puno gore. Mogla je
osjetiti prisutnost koja je vrebala iza nje, opasna i divlja.
Duboko se rezanje začulo iz sjena. - Dovraga, prokleta bila! Zašto ne
možeš ostati tamo gdje i pripadaš?
Svijećnjak je pao na pod kada ju je par ruku uhvatio i naglo okrenuo
prema sebi, grubo je pritisnuvši na vrata.

~ 77 ~
 Knjige.Club Books

DEVETO POGLAVLJE

Ako želim preživjeti njegovu izdaju, morat ću

uzeti stvari u svoje ruke...

R uke koje su je ugrabile ni u kojem slučaju nisu bile fantomske. Ukopale

su joj se duboko u ramena, isijavajući sirovu vrućinu od koje se Lottie
naježila više nego od ledenoga vjetra.
Trebalo joj je nekoliko ošamućenih trenutaka da shvati da nije u
potpunome mraku. Mjesečina je plela blijedu mrežu kroz vitražno staklo
prozora koji se nalazio visoko na zidu iznad dvostrukih vrata. Ali prije nego
što su joj se oči prilagodile, svjetlo je moglo osvijetliti samo divljački sjaj
očiju njezina muža.
Hayden je u tome trenutku izgledao sposoban počiniti ubojstvo. Sa
svakim hrapavim dahom, nosnice su mu se širile, a zadihana su mu se prsa
trljala o njezina. Stegnuo je koljeno između njezinih bedara, zbog čega bi joj
svaki bijeg ili opiranje bili nemogući. Kad mu se pogled spustio na njezine
drhtave usne, mogla mu se samo opustiti u zahvatu i čekati da je ili poljubi ili
ubije.
Razum mu se polako vratio u oči, odagnavši sjene ludosti. - Ti? - zarežao
je, odmahnuvši glavom. Kada joj je spustio usne do vrata, mogla je samo
okrenuti glavu u stranu, ne uspijevajući odoljeti. Priljubio joj se uz svileni
vrat, udišući je poput pastuha koji je njušio kobilu koju je planirao zajahati. -
Ne razumijem. Zašto nosiš taj prokleti parfem?
Lottie je odmahnula glavom, polako ostajući bez daha. Činilo se kao da on
upija zrak iz cijeloga hodnika. Umjesto da ga odgurne, izdajničkim mu se
prstima uhvatila za košulju, primaknuvši ga još bliže. - Koji parfem? Ne
nosim nikakav miris.
Naglo ju je otpustio i odmaknuo se unatrag. Iz nekoga se razloga osjećala
još ranjivije bez njegovih ruku na sebi.
Drhtavo si je obrisao lice. - Što radiš ovdje? - zahtijevao je osorno. - Zašto
nisi u krevetu gdje ti je i mjesto?
Lottie je pomislila da u tome trenutku ne bi bilo mudro podsjetiti ga da
joj je sada mjesto u njegovu krevetu. - I bila sam u svome krevetu. Ali kako
bih mogla spavati pokraj te jezive buke? Pa mogla bi probuditi i mrtve.

~ 78 ~
 Knjige.Club Books

Požalila je ove riječi čim ih je izgovorila, ali bilo je prekasno da ih povuče.

Iako je mislila da to nije moguće, Havdenovo se lice još više zatvorilo. - Ne
znam o čemu govoriš.
- Pa naravno da znaš! Sigurno si ih i ti čuo. Krikove? - Mahnula je rukom
prema vratima iza njih. - I kako netko unutra svira klavir kao da mu se jadno
srce slama?
- Nisam ništa čuo - rekao je hladno, odbijajući pogledati vrata.
- A miris jasmina? Ne možeš zanijekati da si osjetio miris jasmina.
Slegnuo je ramenima. - Služavka je vjerojatno ranije prolazila ovuda sa
svježe odsječenim cvijećem iz vrta. Jednostavno sam zamijenio njihov miris
za tvoj parfem.
Lottie nije gubila dah podsjećajući ga da u ovoj jalovoj i vjetrovitoj klimi
jasmin vjerojatno neće početi rasti do lipnja, ako i tada. - A pretpostavljam da
su krikovi koje sam čula samo vjetar koji se provlači kroz rupe jednoga od
dimnjaka.
- Imaš li ti bolje objašnjenje? - upitao je, izazovno je pogledavši.
Lottie je jezikom navlažila razdvojene usne pa izvalila: - Mislila sam da se
možda radi o duhu.
Hayden je nekoliko dugih trenutaka samo buljio u nju, pa frknuo. - Ne
budi blesava. Unatoč tome što skandalozne stranice izdaju kako bi prodale
svoje očajničke novine, duhovi ne postoje. Što si pomislila? - upitao je. - Da mi
se mrtva žena vratila iz groba kako bi te upozorila na mene?
- Ne znam. Ti meni reci. Je li imala ljubomorne ispade? - Dok je Lottie
promatrala pagansku ljepotu njegovih gustih obrva i neobrijane čeljusti, bilo
joj je teško zamisliti da ijedna žena ne bi bila ljubomorna zbog ovakvoga
muškarca.
- Kada ne bi bilo po njezinu - nježno je odgovorio - Justine je bila sklona
svakakvim ispadima.
Posramljena zbog njegove iskrenosti, Lottie si je položila ruku na srce
koje joj je i dalje mahnito kucalo. - Nije me duh gotovo prestrašio do smrti,
nego ti.
- Pa to je jedna metoda ubijanja za koju me nitko nikada nije optužio.
Sumnjam da bi to zabavilo tvoju obitelj, ali siguran sam da bi tračare uživale
u ovoj novotariji. - Naslonio se na zid, podrugljivo je pogledavši ispod tamnih
trepavica. - Pa, reci mi, Carlotta, da te jesam prestrašio do smrti, bi li se vratila
kako bi me progonila?
Nekoliko je trenutaka razmislila o ovome pitanju prije nego što je
kimnula. - Svakako bih. Ali ne bih samo lutala jecajući i plačući ili svirajući
neki lijepi komad na klaviru. Udarala bih o lonce i pjevala svih sedam kitica
pjesme „Moja je žena jedna razvratna cura“ iz petnih žila.
~ 79 ~
 Knjige.Club Books

Njezin mu je odgovor izmamio smijeh. Otvoreni mu je smiješak

promijenio lice, produbivši mu dječačke krugove oko očiju i vrativši mu
tvrdoglavu rupicu u obraz. Dok ju je proučavao, od topline u njegovim očima
odjednom je postala iznimno svjesna svoga vlastitog izgleda.
Imao je rijedak talent da je uhvati u neprilici. Iako je htjela izgledati kao
vrhunac sofisticiranosti kada se sljedeći put suoči s njime, licem u lice, sada
je stajala pred njime u iznošenoj pamučnoj spavaćici, bosim nogama i kosom
koja joj je visjela oko ramena, kao da je djevojčica. Ali on je nije gledao kao da
je djevojčica. Gledao ju je kao da je žena.
- Stvarno bi se trebao sramiti - rekla mu je. - Ovo je već drugi put danas
da si me napao iz zasjede.
Osmijeh mu je nestao, ostavivši Lottie sa snažnim osjećajem gubitka.
Podignuo je delikatnu vazu s mramornog stolića, okrenuvši je u rukama. - Da
sam mogao poslati vijest o našem vjenčanju, učinio bih to. Ali nisam se usudio
riskirati da Allegra od sluga sazna da sam se oženio. Pobjegla bi prije nego
što bismo mi uopće došli. - Govorio je kao da je to bila uobičajena pojava.
- A zašto meni nisi rekao za nju? Jesi li se bojao da ću i ja pobjeći?
- Bi li pobjegla?
- Ne znam - iskreno je odgovorila. - Ali znam da bih se možda ponijela s
malo više gracioznosti da si me upozorio da ću postati i majka osim supruge.
- Ako se sjećaš, kada smo se upoznali, ja nisam tražio ni jedno ni drugo.
Ono čega se Lottie sjećala bio je taj trenutak u Mayfairu kada se okrenuo
kako bi je pogledao ispred vatre. Što je god u tome trenu bio tražio, u tome se
trenutku mogla zakleti da je to i pronašao. Da je žena gospođe McGowan
došla nekoliko minuta prije nje, bi li i nju gledao na isti način? Bi li je
primio za napudrano lice i poljubio joj namazane usne kao da je ona neki
daleko izgubljeni komad njegove duše za koji nije znao da mu nedostaje?
Lottie se pitala hoće li je ikada ponovno tako pogledati i što bi ona mogla
učiniti ako se to i dogodi.
Vratio je vazu na stol. - Kao što si dosad već vjerojatno i shvatila,
otputovao sam u London kako bih pronašao novu guvernantu za moju kćer.
Postaje prenestašna čak i za Marthu.
Prisjećajući se ženinoga zahvata na Allegrinu uhu, Lottie je bila
sumnjičava.
- Uvijek je bila teško dijete, ali u proteklih je nekoliko mjeseci postala
potpuno nemoguća.
- Mislim da se sjećam da si istu stvar znao reći i o meni - Lottie je priznala.
- Ma zamisli - rekao je hladno.
- Postoje dobre ustanove koje se bave time da nemoguće postane moguće.
Jesi li ikada razmišljao o tome da je pošalješ u neku školu?
~ 80 ~
 Knjige.Club Books

- Naravno da jesam - rukom je prošao kroz kosu, osjetno frustriran. -

Najradije bih da se makne od ovoga mjesta, od ove kuće... - Od mene. Lottie je
začula ove riječi jasno kao da ih je izgovorio na glas. - Ali ona za to ne želi ni
čuti. Svaki put kada se ta tema spomene, napravi tako nevjerojatnu scenu da
se zabrinem za njeno zdravlje. Prošli mjesec sam spomenuo školu u Lucerneu
i gotovo je potpuno prestala disati, pa smo morali pozvati doktora. Zato sam
odlučio otputovati u London i uzeti stvari u svoje ruke. - Gorki mu se
osmijeh pojavio na usnicama. - Ali zahvaljujući trudu tračara i skandaloznih
stranica, nisam postigao veliki uspjeh. Na kraju krajeva, kakva bi se
dostojanstvena žena pridružila muškarcu s mojim ugledom na putu u
Cornwall?
Lottie ga je pogledala, polako shvativši što želi reći.
- Nijedna dostojanstvena žena, pretpostavljam, ali možda neka koja je
izgubila svoje dostojanstvo? Neka čiji je ugled bio uništen?
Bez odgovora, prebacio je pogled prema sjenama.
Nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine, nježno ga je upitala - Zašto si
me uopće oženio? Zašto me jednostavno nisi zaposlio?
- Čak i s pratnjom, sumnjam da bih mogao dovesti neudatu, mladu ženu
u svoj dom da mi podučava kćer. - Neuobičajena je nježnost njegovih riječi
samo produbila njihovo bockanje. - Pogotovo onu koju sam navodno ugrozio.
Lottie si je govorila da bi trebala biti zahvalna zbog njegove iskrenosti.
Barem ju je oslobodio ikakvih djevojačkih romantičnih pomisli prije nego što
bi se osramotila još više nego što već jest.
Zahvalna na tome što je uvijek osvajala glavnu ulogu u amaterskim
predstavama gospođe Lyttelton, nabacila je krhki osmijeh. - Drago mi je
vidjeti da si od našeg malog braka zadobio još nekakvu neugodnost osim
neželjene mlade. A sada, ako ćeš me ispričati, voljela bih se vratiti u krevet
prije nego što vjetar ponovno počne hujati niz dimnjak ili svirati Aleluja na
klaviru.
Kada je pokušala proći pokraj njega, primio ju je za ruku i zaustavio. - Ako
si očekivala nešto više od našega saveza, moja damo, onda mi je iznimno žao.
Nježno, ali čvrsto izvukavši ruku iz njegova zahvata, Lottie je nagnula
glavu kako bi ga pogledala u oči. - Neka ti ne bude, moj gospodaru. Na kraju
krajeva, jedino što si mi obećao bilo je tvoje ime.

***

Bez svijeće i fantomske melodije koja bi je vodila, Lottie je četiri puta

pokušala pronaći put natrag u svoju sobu. Jecajuća bijela dama dobro bi
poslužila kao distrakcija, ali nije susrela ništa strašnije od malenoga,
~ 81 ~
 Knjige.Club Books

bijednog miša koji je izgledao izgubljeno kao što se ona osjećala. Po prvi joj
je put palo na pamet koliko je čudno to što nijedan sluga nije došao istražiti
misteriozne zvukove. Morali bi svi biti potpuno gluhi ili pijani u krevetima da
ne čuju te rascijepane krikove.
Kada je konačno pronašla svoju sobu, Lottie je bila poprilično bijesna.
Spoticanje preko Mirabelle, pa udaranje golim nožnim palcem o
neraspakirane kovčege nije joj popravilo raspoloženje. Nije imala pravo biti
ljuta, rekla si je dok je šepala do kreveta. Hayden joj je obećao svoje ime, ne i
svoje srce.
Milujući Gospodina Koprcka, naslonila se na uzglavlje kreveta i zagledala
u umiruće plamenove vatre. Barem neće morati gubiti dragocjeno vrijeme
čekajući na prvu bračnu noć koja nikada neće doći. Hayden je mogao govoriti
da ne vjeruje u duhove koliko god želi, ali kada ju je rukama zgrabio s tim
vražjim sjajem u očima, samo joj je dokazao da za nju nikada neće osjećati
takvu strast kakvu je osjećao za svoju mrtvu ženu. Ona mu nikada neće biti
ništa više od uzvišene guvernante.
Pred očima je vidjela naborano lice gospođice Terwilliger. Zar će ipak
dijeliti istu sudbinu kao i stara žena? Zar će potratiti mladost zarobljena u
ustajaloj učionici dok joj se krv i strasti ne osuše poput prašine u venama?
Njezine su joj se vlastite riječi upućene obitelji vratile kako bi je
progonile: Ne moram biti ni žena ni guvernanta. Pa mogu biti spisateljica kao
što sam oduvijek i sanjala! Treba mi samo nešto tinte, papira i malena koliba
pokraj mom.
Lottie se uspravila, obuzeta novim uzbuđenjem. Zar vila pokraj mora nije
bolja od skromne kolibe?
Čak i u kaosu u kojem je soba bila, nije joj trebalo dugo da pronađe
malenu kožnu kutiju koju je tražila. Brzim je odlučnim pokretima raspakirala
papir, nalivpero i svježu bočicu tinte.
Kada je zapalila vatru i upalila novu svijeću, smjestila se za drveni stol za
pisanje u kutku sobe, s predućim Bundevkom u krilu. Nekoliko je trenutaka
grickala vrh nalivpera, pa napisala Lord Smrti: Nevjesta, Carlotta Anne
Fairleigh na vrhu papira ukrasivši ime veličanstvenim krasopisom. Nakon
nekoliko trenutaka razmišljanja, povukla je hrabru liniju preko svega što je
napisala i ispod toga napisala Nevjesta Lorda Smrti, lady Oakleigh. Ako joj je
njezin muž mogao ponuditi samo svoje ime, onda će ga i iskoristiti. Svaki bi
se izdavač u Lodonu borio za ovaj rukopis. Čak joj i gospođica Terwilliger više
ne bi mogla osporiti talent.
Nemilosrdno ugasivši bockanje savjesti, Lottie je izvadila čistu stranicu i
položila je ispred sebe. Nije joj trebala bujna mašta da se sjeti Haydenova lica
u trenutku kada ju je zabio na vrata dok su mu oči i ruke gorjele od strasti.
Nalivpero joj je letjelo po stranici dok je pisala: Nikada neću zaboraviti
~ 82 ~
 Knjige.Club Books

dan kada sam prvi put ugledala čovjeka koji me je namjeravao ubiti, lice mu je
u isto vrijeme bilo zastrašujuće i neodoljivo, mračnom je ljepotom isijavao
tamu svoje duše...

~ 83 ~
 Knjige.Club Books

DESETO POGLAVLJE

Ako je on Gospodar Pakla, onda je ona njegova gospa...

L ottie je sljedećega jutra odlučila da, ako njezin muž želi guvernantu za
svoju kćer, onda će to i dobiti. Prezirno pogledavši blistave, ružičaste
haljine od puplina i bogato plavoga baršuna koji je obožavala, iz kovčega
je izvadila srebrnkasto sivu jutarnju haljinu. Otrgnuvši prugasti remen i
svilene rozete koje su joj ukrašavale rubove, stvorila je haljinu neumoljivo
bezizražajnu i običnu poput sivoga neba s druge strane prozora.
Zavezala je kosu u bolno čvrstu pundžu, nemilosrdno je lišavajući kovrča.
Nijednome pramenu nije bilo dopušteno pobjeći.
Proučila je odraz u velikome ogledalu koje je stajalo u kutu, stisnuvši
inače punašne usne u strogu liniju. Trebao joj je samo par žicanih naočala i
debeli, dlakavi madež na bradi i bila bi ista gospođica Terwilliger. Izgledala
je poprilično prastaro - kao da joj je barem dvadeset i četiri godine.
Dok je čekala da dođe vrijeme doručka, počela je kopati po svojim
kutijama i kovčezima. Možda joj ovo mjesto neće biti tako strano kada se
okruži poznatim stvarima. Ispraznila je dva kovčega i napunila svaku rupu
visokog drvenog ormara u kutu kada je postala svjesna neke nadnaravne
prisutnosti. Iako je čitala o tome u brojnim gotičkim romanima, pa čak i pisala
o tome dva ili tri puta u svojim vlastitim pričama, nikada to doista nije
doživjela.
Podignula joj se svaka dlaka na vratu.
Iz ruke joj je ispala čarapa kada se polako okrenula, pitajući se hoće li se
upravo suočiti licem u lice s duhom Haydenove prve žene.
Sudeći po kosi koja mu je visjela pred očima i prljavštine na tankom nosu,
biće koje je virilo kroz vrata definitivno je bilo smrtno. Osjećajući da bi joj
gošća nakon samo jednoga prijateljskog osmijeha mogla pobjeći, Lottie je
brzo okrenula pozornost prema kovčegu.
- Dobro jutro, Allegra - rekla je hladno. - Želiš li ući?
Krajičkom je oka vidjela kako se djevojčica šulja u sobu, povlačeći stopala
u razvezanim čizmama. Lottie je bila zahvalna da je prvo poglavlje rukopisa
koje je dovršila netom prije zore zavukla u skriveni džep na dnu njene pisaće
kutije, daleko od znatiželjnih očiju.

~ 84 ~
 Knjige.Club Books

Nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine, Allegra je ispljunula: - Voliš li

moga oca?
Lottie nije mogla procijeniti zašto ju je ovo pitanje zateklo. Na kraju
krajeva, jedva je poznavala djevojčičinoga oca.
Dok se mučila pokušavajući smisliti prikladan odgovor, Allegra je
povlačila vrh čizme po podu. - Ne bih te krivila ako ne voliš. Poprilično je
nepodnošljiv.
Lottie je bila pošteđena od toga da je ukori ili da se složi s njom jer je
Mirabella doletjela od ispod kreveta poput bijesne lopte prašine. S
demonskom je radošću poskočila na jednu od Allegrinih vezica.
Lottie je očekivala da će se Allegra razveseliti i zavijati od sreće zbog
mačića, kao što bi to učinila bilo koja druga djevojčica, ali dijete je buljilo u
predmet koji je Lottie u tome trenutku izvukla iz kovčega.
Lottie je podignula ofucanu lutku, a na ustima joj se pojavio nježni
osmijeh. - Sestra mi ju je kupila na prvom putovanju u London kad sam bila
tvojih godina. Laura je rekla da izgleda baš poput mene. Možeš li vjerovati da
je jadna jednom bila ljupka gotovo poput lutke koju je tvoj otac dao izraditi
za tebe?
Lutka je u početku imala visoki rep pun zlatnih kovrča, ali Lottie ih je pola
spalila u preuzbuđenom igranju sa spravom za kovrče. Rumenilo je u njenim
obrazima izblijedjelo. Naborí na njezinoj podsuknji bili su potrgani i
zamrljani, a prćasti joj se nos oljuštio. Imala je crni povez preko jednoga oka.
- Nakon što je izgubila oko u tragičnoj streljačkoj nesreći, moj brat George
i ja igrali smo se gusara s njom - Lottie je objasnila - tjerali smo je da hoda po
dasci u staji. Zato joj se ljušti nos.
Allegra je nastavila promatrati lutku sa zamišljenim izrazom na
ozbiljnome, malenom licu. - Sviđa mi se - konačno je rekla. - Mogu li se igrati
s njom?
Lottie je iznenadilo ovo odvažno pitanje. Ali Allegrinu je nepokolebljivom
pogledu bilo nemoguće odoljeti. Unatoč tome što joj je Hayden ispričao o
Allegrinim ispadima, Lottie je dobila izrazit dojam da je dijete malo toga
tražilo, a još manje toga očekivalo.
Izravnavši lutkinu suknju, Lottie joj ju je nevoljko predala. -
Pretpostavljam da je ne možeš uništiti više nego što sam to ja učinila.
- Hvala ti. - Bez ijedne druge riječi, Allegra je zavukla lutku pod ruku i
išetala iz sobe.

Lottie je stigla na doručak i vidjela da je Hayden čeka na čelu čudovišno

velikoga stola od mahagonija, dovoljno dugačkoga da se na njegovoj sjajnoj
površini održi turnir u kriketu. U Vili Devonbrooke postojao je sličan ovakav
~ 85 ~
 Knjige.Club Books

stol, ali kada bi samo obitelj objedovala, Sterling bi inzistirao da se okupe

na jednome ili drugome kraju stola, kako bi bolje uživali u zajedničkome
društvu i razgovorima. Kada ju je sluga dopratio do usamljene stolice na dnu
stola, mogla je samo pretpostaviti da Hayden nije imao sličan interes.
Ali imao je dovoljno manira da ustane kada je ušla u sobu.
- Dobro jutro, moj gospodaru - rekla je pristojno, uklizavši u stolicu.
- Moja damo - odvratio joj je, promatrajući njenu ozbiljnu odjeću kroz
napola zatvorene oči.
Spustio se natrag u stolicu i izvukao sat iz prsluka. Lottie je prvo pomislila
da je ovom gestom želi ukoriti zbog kašnjenja, ali onda je shvatila da se za
stolom nalazi još jedno mjesto.
Točno na pola puta između njih dvoje.
Hayden je baš zaklopio sat kada se Allegra pojavila. Umjesto da povlači
noge po podu, djevojčica je praktički poskakivala. Odjenula se za doručak
navukavši jednu prljavu čarapu i obrisavši prljavštinu s nosa te je prebacivši
na obraz. Pjevušeći ispod glasa, dramatično je pogurnula jednu tešku stolicu
bliže vlastitoj i na nju smjestila svoj teret, s nježnom pažljivošću koja je
obično rezervirana za starije ili nemoćne.
Hayden je prodorno pogledao stolicu, ne uspijevajući sakriti
zaprepaštenje. - Što je, za ime Boga, ova stvar?
- To je moja nova lutka. Mama mi ju je dala - Allegra se okrenula i
pogledala Lottie. Sunčani joj je osmijeh promijenio lice. Na jedan kratki
trenutak nije bila samo upečatljiva, već predivna.
Poput malenoga čudovišta.
Kad je Hayden prebacio pogled na Lottie, osjetila je kako joj želudac pada
do koljena. - Kako veoma velikodušno od mame - rekao je glatko dok je sa
sjajem u očima podizao šalicu kave u znak podrugljive zdravice.
Doista je bilo velikodušno od Lottie da njegovu djetetu da istrošenu i
voljenu igračku da se brine o njoj dok njegov vlastiti ljupki i skupi poklon
trune u plišanome lijesu kovčega.
- To je samo jedna moja stara igračka - Lottie je požurila objasniti. -
Allegra je ušetala kad sam se raspakiravala i svidjela joj se.
Djevojčica je sklopila rubac i ugurala ga ispod lutkina naboranoga
steznika. - Mama je rekla da lutka izgleda baš kao što je ona izgledala kada je
bila mojih godina.
Hayden je zamišljeno proučavao lutkine raščupane, spaljene kovrče,
oljušteni nos i gusarski povez preko očiju. Unatoč mnogim nedaćama koje su
je zadesile, plavo oko koje joj je preostalo nikada nije izgubilo svoj
samodopadni sjaj, niti su joj ružičaste usne izgubile ponosni smiješak. - Ja,
ako mene pitaš - rekao je - i dalje vidim nevjerojatnu sličnost.
~ 86 ~
 Knjige.Club Books

Nasreću za njega, u tome je trenutku ista ona crvenokosa služavka koja

je Lottie donijela večeru doletjela s vrelim loncem punim kaše, blokirajući
Lottien zaprepašteni pogled. Dok su jeli, napeta se tišina prekidala samo
Allegrinim pjevušenjem kada bi podignula žlicu do lutkinih usta kako bi
joj ponudila malo kaše. Lottie je u jednome gutljaju popila cijelu vruću
čokoladu, priželjkujući da se radi o otrovu.
Dok je Allegra zadovoljno dovršavala posljednje žlice kaše, pogled joj je
putovao između Haydena i Lottie. - Pa kako ste se vas dvoje upoznali?
Lottie se zagrcnula komadom ribe.
- Mislim da ću dopustiti mami da odgovori na to pitanje. - Hayden se
naslonio u stolici, a vragolasti ju je sjaj u očima upozoravao da iščekuje njezin
odgovor gotovo onoliko koliko ga je Allegra iščekivala.
Znajući da ne može izvaliti: Špijunirala sam tvoga oca kroz prozor kada
me zamijenio za kurtizanu, Lottie je obrisala usne rupcem kako bi dobila na
vremenu. - Pa... iako se čini da smo se vjenčali na brzinu, čula sam za tvoga
oca puno prije nego što smo se upoznali.
- Je li on poznat? - Allegra je upitala, nevino trepćući.
- Ozloglašen - Hayden je promrmljao, popivši gutljaj kave.
Lottien se osmijeh zamrznuo. - Recimo samo da je proslavljen u
određenim krugovima. Zbog čega sam bila vrlo uzbuđena upoznati ga.
- I je li bio onakav kakav si se nadala?
- I više - Lottie se s otrovnom dragošću nasmiješila Haydenu.
- A gdje ste se upoznali?
- Zapravo, upoznali smo se za vrijeme mojeg predstavljanja društvu -
Lottie je obavijestila djevojčicu, nastojeći joj ne lagati. - Baš prije prvoga
valcera.
Odahnula je kada se Allegrina oštra pozornost prebacila na oca. - Kako si
znao da je želiš oženiti?
Čak i preko cijeloga stola, pogled koji je Hayden uputio Lottie bio je
intiman poput milovanja. - Kao što sigurno vidiš, šarm tvoje pomajke bio je
toliko velik da mi nije trebalo puno nagovaranja.
I doista nije, pretpostavila je Lottie. Ne ako ne računamo pištolj za
dvoboje koji mu je Sterling uperio u srce. Otrgnula je pogled dalje od njegova,
uznemirena ne samo njegovom očitom obmanom, nego uznemirujućim
utjecajem koji je imala na nju. Morat će se bolje paziti u budućnosti. Svaki
muškarac koji bi lagao djetetu, pogotovo vlastitom, još je opasniji nego što se
činio.
Na njezino olakšanje, u tome se trenutku ponovno pojavila služavka kako
bi pokupila suđe.

~ 87 ~
 Knjige.Club Books

Allegra je obrisala lutkina usta, pa ustala. - Možeš li me ispričati, oče?

- Svakako - Hayden je ravnodušno odgovorio.
Dok je odlazila, naslonivši lutku na rame kao da se radi o voljenoj bebi,
služavka se zabuljila u nju, prezatečena da bi primijetila kako joj se slap
čokolade izlijeva iz šalice, ravno u Lottieno krilo.
- Meggie! - Hayden je oštro rekao.
Djevojka se trgnula. - Oh, moja damo, tako mi je žao! - Ugrabila je rubac i
razmazala čokoladu još dublje u skupu tkaninu Lottiene haljine.
- Doista je u redu - Lottie ju je uvjeravala pokušavajući joj istrgnuti
ljepljivi rubac iz prstiju.
Kada je sluškinja pokupila svo posuđe i otišla, Hayden se naslonio natrag
u stolicu, a na usnama mu se poigravao uvrnuti osmijeh. - Morat ćeš oprostiti
Meggie. Nije navikla da čuje kako moja kći moli dopuštenje za išta. Pogotovo
mene.
- Kada počnemo s lekcijama, učinit ću što mogu da ispoliram njene
manire.
- Nije me briga za njezine manire - Hayden je zalupio šalicom po stolu,
prestrašivši Lottie svojom žestinom. - Nisam te doveo ovamo kako bi punila
Allegrinu glavu glupostima. Želim da je naučiš jezicima, povijesti, geografiji i
matematici. Želim da joj pružiš znanje koje bi joj doista moglo biti korisno
ako se ikada odluči sama poći u svijet.
- Društvo uglavnom smatra sposobnost pravog naklona i vještine plesa
kao jedino potrebno znanje za ugrabiti bogatog muža - Lottie je istaknula.
- Te će vještine Allegri biti beskorisne. Nikada neće moći zauzeti mjesto
u društvu koje joj pripada ili pronaći kvalitetnog partnera. - Gorčina mu je
obujmila glas. - Njena majka i ja za to smo se pobrinuli.
- I dalje je dijeli nekoliko godina od prvog predstavljanja društvu. Možda
ako prođe dovoljno vremena...
Ušutkao ju je sažaljivim pogledom. - Mogao bih je držati zatvorenu
sljedećih trideset godina, ali Čim bi se pojavila u društvu, i dalje bi je
poznavali kao kći hladnoga ubojice.
Lottie je progutala slinu, ne znajući sa sigurnošću je li govori o dvoboju u
kojem je ubio najboljega prijatelja.
- Ono što želim od tebe je da razviješ njen um. - Neobična mu je sjena
prešla preko lica. - Želim da je učiniš snažnom. Nesalomljivom.
Prisjećajući se lukavoga ponašanja koje je djevojčica pokazala kada se
divila istrošenoj lutki, Lottie je promrmljala - To ne bi trebalo biti tako teško.
- Samo trebam znati da će se nakon što mene više ne bude Allegra moći
brinuti sama za sebe. Dok sam ja živ, nikada joj ničega neće nedostajati. -

~ 88 ~
 Knjige.Club Books

Promatrao je Lottieno lice, njene zelene oči koje su se smekšale od topline

sunčevih zraka. - A ako mi pomogneš zaštititi je, moja damo, neće ni tebi.
Možda joj je obećao obećanje koje ne može održati, Lottie je pomislila
nakon što joj se naklonio i otišao. Bojala se da je već počela željeti nešto što
nikada neće moći imati.

Budući da nakon vrludave potrage po kući nije pronašla svoju mladu

štićenicu, Lottie je dolutala do podrumske kuhinje, nadajući se da netko od
sluga možda zna gdje može pronaći Allegru. Spustila se niz stepenice i
skrenula iza ugla te zatekla Marthu i gospođu Cavendish u strastvenoj
raspravi.
Iako se njihov oštri šapat vjerojatno nije protezao do nervoznih služavki
koje su se okupljale oko peći, Lottie im se morala približiti samo toliko da im
može čitati s usana.
- Mislim da ne bismo trebali zaposliti djevojku - gospođa Cavendish je
govorila. Zbog blijede je tanke kože navučene preko istaknutih jagodica lice
glavne sluškinje izgledalo potpuno ispijeno, poput mrtvaca. Da je ona bila
jedna od učiteljica kod gospođe Lyttelton, Lottie i Harriet vjerojatno bi joj
dale nesretni nadimak Gospođa Leš. - Na kraju krajeva, što znamo o curi osim
toga da se ovoga jutra pojavila na gospodarevim vratima, preklinjući za
posao?
- Pa, ja bih rekla da si ne možemo priuštiti da je ne zaposlimo - rekla je
Martha. - Prošli smo tjedan izgubile tri cure, a prošlu noć još dvije. Pobjegle
su prije zore, a da nisu ni skupile svoje stvari. Ako se ovo nastavi, do ljeta
ćemo se samo ti i ja brinuti o čitavoj kući.
- Ali djevojka nema pisma preporuke, ni iskustva, a osim toga je i slijepa
poput šišmiša. Kada joj je Giles ovoga jutra otvorio vrata, gotovo ga je
zadavila vlastitom kravatom jer je mislila da se i dalje radi o kvaki. I jesi U
vidjela kako je koristila metlu? Pa raširila je više prljavštine nego što je
pokupila! Kada sam joj pružila metlu za prašinu, odmah mi ju je vratila i rekla
da joj se od pera i prašine kiše.
- Brzo će naučiti ako želi jesti. Ako ne želi, urazumit ću je batinama.
Gospođa se Cavendish uspravila, a tanke su joj se nosnice raširile. - Pa, ja
i dalje mislim da je to grješka.
Izgledajući kao da bi najradije batinama urazumila i gospođu Cavendish,
Martha je prosiktala - Onda je to grješka koju moramo počiniti. Što drugo
možemo učiniti? Sada kada je doveo novu ženu u ovu kuću, sve će biti samo
još i gore. Čak je i muškarce noću strah izaći iz odaja. Nitko ne želi riskirati da
naiđe na tu strašnu...

~ 89 ~
 Knjige.Club Books

Lottie je očito proizvela neku nenamjernu buku, jer su se obje žene

trznule i ugledale je. Izgledale su kao da ih je zatekla da ispijaju bocu šerija za
kuhanje.
Gospođa je Cavendish prva pojurila prema njoj. Ključevi na struku su joj
zveketali, a tanke se usne razvukle u zabrinuti osmijeh. - Oh, moja damo, što
radite ovdje? Ako vam je nešto trebalo, trebali ste nas samo pozvati.
- U pravu je, draga - Martha je doletjela prema njoj. - Ne smijete zaboraviti
da ste sada markiza i da vam je stara Martha uvijek pri ruci.
Prije nego što se Lottie stigla snaći, žene su je okružile. Kokodakajući i
zvockajući, brzo su je ispratile iz kuhinje, ne ostavljajući joj vremena da se
raspita o kratkovidnoj novoj sluškinji kojoj su se u tužnoj budućnosti
smiješili samo napadaji kihanja i batine razuma.
Budući da joj i Martha i gospođa Cavendish nisu ponudile nikakve
informacije o tome gdje bi se Allegra mogla nalaziti, Lottie je odlučila hrabro
istražiti posjed vile. Kada se iskrala kroz ulazna vrata kuće, oštri joj je vjetar
bockao obraze i narugao se njezinu šalu od kašmira. Bilo je teško povjerovati
da je negdje u Engleskoj nježni povjetarac u ovome trenutku budio pupoljke
na drveću dok su nježne latice kasno procvjetalih tulipana provirivale kroz
osunčanu zemlju. Ovdje su bile samo močvare, vjetar, more i nebo, boreći se
oko toga tko će zavladati ovim jalovim kraljevstvom.
Iako joj je prvi nagon bio vratiti se natrag u kuću, brzim se korakom
uputila prema dvorištu vile, i dalje razmišljajući o razgovoru koji je načula.
Unatoč onome što je tvrdio Hayden, očito nije bila jedina koju je prošle noći
uznemirilo to sjetno vrištanje. Niti je to bio prvi put da se to dogodilo. No ako
se to ponovno dogodi, Lottie si je obećala da neće pobjeći poput tih
prestrašenih sluškinja. Nekako će smoći hrabrosti da se vrati na mjesto na
kojem je začula tu fantomsku glazbu, čak i ako to znači riskirati susret s
mužem.
Nakon što pretraživanje pustoga dvorišta i zanemarenih vrtova nije
urodilo plodom, konačno je pronašla Allegru kako visi na visokim, kvrgavim
granama stabla jabuke u kutku umirućeg voćnjaka. Lottiena je lutka ležala
napuštena u dnu stabla, ispružena na podu, s licem okrenutim prema zemlji.
Sjetno odmahnuvši glavom, Lottie je obrisala lutkin oljušteni nos i nježno
je posjela na deblo drveta. - Hej, ima li koga? - uzviknula je Allegri. - Hoćeš li
se spustiti i razgovarati sa mnom?
Djevojčičino je veselo raspoloženje iščeznulo. - Ne, hvala - uzviknula je,
nastavivši buljiti prema dalekom horizontu.
- Prilično sam zadovoljna ovdje gdje jesam.
Lottie je nekoliko trenutaka upijala tu informaciju. - Dobro onda. Ako ti
ne želiš sići dolje, ja ću se onda popeti gore. - Naučivši lekciju nakon noći

~ 90 ~
 Knjige.Club Books

svojeg predstavljanja društvu, Lottie je polako svukla šal i zavezala suknju

između nogu, pretvorivši je u par hlača, prije nego što se počela penjati uz
drvo.
Dosegnula je Allegrinu granu, poderanih čarapa i pomalo bez daha, i
pronašla djevojčicu koja ju je sumnjičavo promatrala. - Nisam znala da je
damama dopušteno da se penju na drveće.
- Damama je dopušteno da rade što god žele - Lottie ju je obavijestila.
Nagnula se prema naprijed, zavjerenički joj šapnuvši. - Dok god nema nikoga
da ih vidi.
Smjestila se između dvije grane, rastrojena između vijugave obale na
jednoj strani i širokih močvarnih livada na drugoj. Čak i dok joj je vjetar krao
svaki dah, morala je priznati da se radilo o veličanstvenome pogledu.
Allegra ju je nastavila prodorno promatrati. - Što radiš ovdje? Zar ne bi
trebala biti s mojim ocem?
- Zapravo, tvoj me otac poslao da te pronađem. Pomislio je da bih ti ja
mogla pomoći s obukom.
- Ja nemam obuku.
Zatečena djevojčičinom odrješitošću, Lottie je rekla: - Pa, onda je možda
pravo vrijeme da to promijenimo. Donijela sam neke predivne knjige iz
Londona - Raleighovu Povijest svijeta, Linnaeusovu Philosophiu Botanicu,
Savignyjevu Povijest rimskog prava u srednjem vijeku.
- Ne volim knjige.
Sada je na Lottie bilo vrijeme da bude sumnjičava. Nije vjerovala nikome
tko ne voli knjige. - Ako ne voliš knjige, onda nikada nisi pročitala knjigu
Dvorac od Wolfenbacha gospođe Parsons. Bila je tako uzbudljiva da, nakon
što sam je pročitala, preko tjedan dana nisam mogla zaspati bez
svjetla svijeće pokraj kreveta.
Allegra je prezirno frknula. - Martha kaže da su knjige rasipanje i papira
i vremena i da bi mi bilo korisnije učiti kako saditi krumpir.
Zaprepaštena, Lottie je na nekoliko trenutaka ostala bez riječi. - Pa da je
Martha ikada pročitala Ponoćnu ljepoticu, Misteriozno upozorenje ili Ubojitog
svećenika, možda ne bi tako brzo prozvala sve knjige gubljenjem vremena i
papira! - Sjetivši se da bi djetetu trebala služiti kao uzor ponašanja, Lottie se
potrudila iskontrolirati živce. - Budući da ja nemam nikakvog iskustva u
sađenju krumpira, zašto se ne bismo dogovorile da ovoga poslijepodneva
prije čaja u učionici održimo prvu lekciju?
- U redu. I tako nemam izbora, zar ne, mama? - Ovaj je put ovo ime izrekla
s poražavajućim prezirom.
- Ja ti nisam mama, Allegra - Lottie je tiho rekla. - I ne moraš se pretvarati
kao da jesam.
~ 91 ~
 Knjige.Club Books

- Onda se ni ti ne moraš pretvarati da sam ti draga - djevojčica je

primaknula koljeno prsima, zagledavši se prema moru. - Nitko se drugi ne
pretvara.
- Ne bih rekla da je to istina. Svome si ocu očito vrlo draga.
- Ha! Nisam mu draga. On mi samo kupuje skupe poklone jer me
sažalijeva.
Lottie se namrštila, uznemirena apsolutnim uvjerenjem u djevojčičinim
riječima. - Ti si mu kći. Zašto bi te, za ime Boga, sažalijevao?
Allegra se okrenula kako bi je pogledala dok joj je tamna kosa lepršala na
vjetru. - Možeš li čuvati tajnu?
- Ne - Lottie je iskreno odgovorila.
Allegra je zakolutala očima i vratila se proučavanju oronulih stijena koje
su uokvirivale obalu. - Sažalijeva me jer je moja majka bila luda i ja ću također
jednoga dana poludjeti.
Iako je ona bila ta koja je trebala držati instrukcije, Lottie je odjednom
shvatila da toliko toga može naučiti od ovoga djeteta. Nije se potpuno
iznenadila kada je saznala da je Haydenova žena patila od ludila. Sigurno bi
samo luda žena mogla prevariti muškarca koji se ljubio kao on.
- Je li ti tvoj otac rekao da ćeš poludjeti?
- Naravno da ne - Allegra je prezirno rekla. - On o tome uopće ne želi
razgovarati. Ne želi razgovarati sa mnom ni o čemu što je važno. Ali ja uvijek
čujem kako sluge razgovaraju o tome kada misle da ih ne mogu Čuti. „Jadno
dijete. Ista je mama“, šapuću, gledajući me i odmahujući glavama kao da sam
i slijepa, osim što sam luda.
- Osjećaš li se ludom? - upitala je Lottie, promatrajući djevojčičino
mrzovoljno lice.
Allegra je izgledala kao da ju je ovo pitanje zateklo, kao da nikada prije o
tome nije razmislila. - Ne - konačno je odgovorila, trepćući kao da ju je
iznenadio vlastiti odgovor. - Ali često se osjećam bijesno.
Lottie se nasmijala kada se spustila na donju granu i počela spuštati
prema tlu. - I ja sam se tako osjećala u tvojim godinama. Ne brini. Proći će.
Dosegnuvši zemlju, Lottie je protresla haljinu. Nakratko je razmislila o
tome da spasi lutku, ali nakon nekoliko trenutaka, odlučila ju je ostaviti u
Allegrinoj upitnoj brizi. Objesivši šal oko ramena, uputila se prema kući.
- On te nikada neće voljeti, znaš. - Vjetar joj je prenio Allegrine riječi do
ušiju. - Nikada neće voljeti nikoga osim nje.
Lottie se spotaknula preko travnatoga brdašca. Nadajući se da djevojčica
nije vidjela njezino posrtanje, nastavila je svoj žustri hod, promrmljavši - To
ćemo još vidjeti, zar ne?

~ 92 ~
 Knjige.Club Books

JEDANAESTO POGLAVLJE

Brzo sam saznala da u ovome svijetu postoje puno strašnije

stvari od uplakanih bijelih dama...

25. svibnja 1825.

Draga gospođice Terwilliger,
pišem Vam kako bih izrazila svoju duboku tugu zbog bilo koje
sramote ili boli koju sam Vam možda nanijela za vrijeme boravka kod
gospođe Lyttelton. Nakon mnogo ozbiljnog pretraživanja duše i
bolnih spoznaja, shvatila sam da nisam ni upola toliko pametna
koliko sam mislila da jesam.
Iako postoji određena količina vulgarne zabave i društvenog
pečata među vršnjacima u ostavljanju stoke u spavaćoj sobi na
neodređeni period vremena, trošak i zbog osobnih stvari i zbog
dostojanstva prevelik je da bi ga se pokrilo. (Doista biste trebali biti
zahvalni što sam ostavila samo ponija! Uvjeravam Vas da koze imaju
puno veći apetit, naročito za svileno donje rublje i bilo koji cvijet ili
mašnu koja bi mogla ukrašavati nečiji šešir.)
Također Vam mogu obećati da sašiveni prsti na rukavicama nisu
ni upola toliko neprijatni kao stezanje šavova na donjim hlačama
kako bi Vaš prvi pokušaj da sjednete rezultirao u buci toliko groznoj
i sramotnoj da se o njoj ne bi moglo govoriti u pristojnom (a ni
nepristojnom) društvu.
Dok se mučim kako bih imitirala Vaše nepokolebljivo držanje,
počinjem otkrivati novo razumijevanje za dubine vaše samokontrole.
Kada osjetim kako mi se izbezumljeni vrisak stvara u grlu ili kada mi
se prsti počnu izvijati u precizni oblik tankog, ženskog vrata, sjetim
se Vas i stisnutih zubi nabacim preuveličani osmijeh. Kada shvatim
da palcem testiram oštricu noža za putar s malo većom pažnjom
nego što bi to bilo potrebno, sjetim se Vašeg strpljenja i pronađem u
sebi snagu da nastavim dalje, a da nikoga ne ošamarim.
Voljela bih misliti da biste Vi bili ponosni na uzor vrline i zrelosti
koji sam postala. Molim Vas, znajte da ću uvijek biti...
Vaš skromni sluga,
Carlotta Oakleigh
~ 93 ~
 Knjige.Club Books

P. S. Možete li preporučiti nešto što će isprati mrlje borovnice s kože

čizama?

30. svibnja 1825.

Draga teta Diana,
iako smo se rastale, znam da nisi zaboravila da mi je ovoga ljeta
rođendan. Nadala sam se da bi mi mogla poslati novi šešir i neko
ljupko rublje koje nećemo spominjati?
(Oh, i šarmantni par žutih ljetnih čizama ne bi bio na odmet.)
Tvoja voljena nećakinja,
Lottie

P. S. Izljubi ujaka Thanea i blizance, ali molim te, nemoj spominjati

rublje koje nećemo spominjati.

4. lipnja 1825.
Dragi George,
kako si se sigurno smijao kada si saznao da ti je mlađa sestra
postala - oh, ni ja još uvijek ne mogu vjerovati! - majka! Ti, koji si
uvijek govorio da me nikada nije bilo briga za ijedno dijete osim sebe
same. Iako oboje znamo da to nije potpuna istina, jer sam uvijek
voljela blizance i svoju dragu nećakinju i nećaka, Nicholasa i Ellie. A
unatoč tome što si uvijek govorio, ne obožavam Ellie samo zato što
izgleda kao ja u njenim godinama. Posjeduje još mnogo kvalitetnih
osobina, kao na primjer nepokolebljivu vjeru u vlastitu pamet i
ljepotu.
Sigurna sam da ćeš se iznenaditi kada čuješ da se ponašam vrlo
zrelo i pristojno, kao što se očekuje od žene moga položaja. Stremim
ka tome da postavim pozitivan primjer svojoj mladoj pokćerki,
usmjeravajući joj ponašanje strogom, ali i privrženom rukom.
Zato zadrži taj prizor bezbrižne djevojčice koju si nekada nazivao
Sestrom (između ostalog) u svome srcu, jer su je nježne radosti
majčinstva konačno učinile ženom!

Sa zrelošću,
Carlotta

P. S. Bio si u krivu u svezi sa smeđim paucima. Njihov ugriz nije

smrtan. Čak i ako ti se jedan slučajno nađe u cipeli.
~ 94 ~
 Knjige.Club Books

8. lipnja 1825.
Draga Laura i dragi Sterlinže,
molim vas, oprostite mi što vam nisam ranije pisala, ali bila sam
prezaposlena uživajući u nježnostima svoga muža i svoje pokćerke.
Predstavljaju mi takvu radost da mi je teško odvojiti se od njihova
društva kako bih obavila i najjednostavnije radnje!
Svjesna sam da ste imali određene sumnje u vezi ovoga braka, ali
telim vas uvjeriti da nisam dobila samo muža koji me obožava, već i
kćer koja me voli. Molim vas, nemojte provesti ni jedan trenutak
pateći ili me sažalijevajući. Ne bih to mogla podnijeti!
Obećajem da ću vam uskoro ponovno pisati. Do tada me zamislite
okruženu veselim blagostanjem koje samo zajednica muškarca, žene
i djeteta može donijeti.
Uvijek vaša obožavana,
Lottie

P. S. Možete li mi, molim vas, poslati još jedan žuti suncobrani

Slučajno sam sjela na svoj i slomila ga.

10. lipnja 1825.

Oh, moja najdraža Harriet,
oprosti mi na neurednom rukopisu, ali pišem ovo pismo u
relativnoj privatnosti spremišta za metle. (Zamisli svoju nekoć
modernu i elegantnu prijateljicu kako sjedi u tami na okrenutoj
kanti, balansirajući papir na koljenu dok je metla bocka po mjestima
koja nećemo imenovati.) Zašto sam u spremištu za metle, pitaš se?
Budi strpljiva, draga moja prijateljice, jer će se na vrijeme sve
razotkriti!
Prilično sam se zaprepastila kada mi je George napisao da si se
odlučila vratiti u njedra svoje obitelji odmah nakon što sam ja
otputovala u Cornwall. Sterling i Laura bili bi sretni da ti pomognu
dovršiti Sezonu kao njihovoj gošći. Tješilo me kada bih zamišljala
kako se provodiš na popodnevnim čajankama, kako se kočijama
voziš Hyde Parkom, koketirajući i plešući na svim balovima
i večerima koje bih i ja pohodila da nisam potratila vlastitu Sezonu
za cijenu jednog poljupca. (Iako je, priznajem, to bio jedan vrlo dobar
poljubac.)
Da me ne bi zamišljala kako se skrivam u spremištu kako bih
pobjegla od nasilnog muža, uvjeravam te da je markiz oličje
brižnosti. Ponekad poželim da se izviče na mene, samo kako bi
~ 95 ~
 Knjige.Club Books

dokazao da je svjestan moga postojanja. Iako nepogrešivo glumi

pristojnog džentlmena, kao da gleda kroz mene kada me pogleda. (A
kao što dobro znaš, nikada nisam voljela da me netko ignorira.)
Ne, onaj kome želim pobjeći je njegova kći - desetogodišnje
derište koje ispunjava svaki budni trenutak mojega života. Znam da
se ne mogu zauvijek ovdje skrivati, budući da bi naše poslijepodnevne
„lekcije“ trebale početi za sat vremena.
Većinu se vremena te lekcije sadržavaju od toga da ja strpljivo
konjugiram francuske glagole dok lukavi mali vražićak zijeva, tapka
nogom i bulji kroz prozor, smišljajući svoje sljedeće opako djelo. Kada
sam se jučer vratila u sobu, shvatila sam da je sva dragocjena tinta u
mojim bočicama zamijenjena lakom za čizme, lako mi je prvi nagon
bio da je ulovim i prospem ih na njenu samodopadnu, malenu glavu,
odbila sam joj pružiti to zadovoljstvo.
Što markiz kaže na kćerine nepodopštine, pitaš se? Iako vjerujem
da mu je naše neslaganje tajni izvor zabave, jedino što on napravi je
to da podigne obrvu ili neznatno trzne usnicama dok se skriva ispod
posljednjeg izdanja The Timesa. Čini se savršeno sretan dopustiti
nam da se mi međusobno sukobimo i da pobjednik odnese plijen.
Jedina mi utjeha leži u tome kad se svake večeri smjestim pred
svoj stol za pisanje i zapišem nekoliko sjajnih komada proze za svoj
roman. (Spomenula sam ti svoj roman, zar ne?) Nasreću, noći prolaze
mirno, jer se duh zasad nije ponovno pojavio. (Spomenula sam ti
duha, zar ne?)
Čekaj! Što to čujem? Je li to nečujno penjanje stubama? Drhtanje
jeze spušta mi se niz kralježnicu dok otvaram vrata spremišta i
bacam pogled u hodnik. Ah, olakšanje!
Ne radi se o demonu od pokćerke, već o novoj služavki koja bježi
od Marthinog bijesa. Još nisam dobro pogledala jadno stvorenje.
Provodi svo svoje vrijeme jureći poput kratkovidnog raka od jedne
kućne katastrofe do druge. Možeš slijediti njezino kretanje kroz kuću
jednostavno slušajući zvuk lomljenja posuđa i Marthinog urlanja.
Toliko ti još toga želim ispričati, ali samo je pitanje vremena kada
će me netko razotkriti. Oh, draga moja Harriet, moja prijateljice i
osobo od povjerenja, kako bih voljela da si ovdje!!!
Zauvijek tvoja,
Lottie

P. S. Ako pronađem još jednog kukca u cipeli, bojim se da moj muž

neće biti jedini tko je u ovoj kući kriv za ubojstvo.

~ 96 ~
 Knjige.Club Books

*
Dva dana nakon što je Lottie poslala pismo Harriet, kasno je poslijepodnevno
sunce izvirilo iza oblaka, što je bila prava rijetkost. Žudeći za proljećem,
Lottie je odlučila nakratko pobjeći i od kuće i od Allegre. Šetala je pokraj staja
kada je osjetila već poznatu jezu na vratu. Bojeći se da se netko igra s njom,
naglo se okrenula, očekujući da će iza sebe zateći Haydenovu mrzovoljnu,
prepredenu kćer.
Sićušni se žuti mačić na nestabilnim nožicama gegao iza nje.
Lottie se počela udaljavati kao da se radi o bengalskome tigru. - Oh, ne,
nećeš! Zadnje što mi sada treba je još mačaka u životu. Vrati se odakle si
došetao. - Nastavila se kretati prema natrag, mašući rukama i pokušavajući
otjerati mačića.
Neobeshrabren njezinim odbijanjem, mačić je jednostavno požurio
korak dok joj se nije zabio u gležnjeve. Zagunđavši, Lottie je podignula biće u
dlan. Zbog hrapavog je mijaukanja i paperjastoga žutog krzna djelovao više
poput malenoga pačića nego mačića.
Krakati je dječak s gustom crnom kosom koja mu se slijevala niz čelo
dotrčao iz staja. Kada je vidio kako drži mačića, zastao je i skinuo potrgani
šešir. - Ispričavam se na uznemiravanju, moja damo. Mama mu je nestala.
Ostavila je njega i još trojicu da se sami brinu za sebe.
Lottie je jedva izdržala da ponovno ne zagunđa. - Još trojicu, kažeš, Jem?
- Bojim se da da - dečko je tužno odmahnuo glavom. - A mali su mačići
jedva dovoljno veliki da se sami hrane.
Kao da žele poduprijeti njegove riječi, još se trojica mačića raznih oblika
i boja pojavilo iz staje, izgledajući poput šarolikoga mnoštva prevelikih
štakora.
Kada se žuti mačić po Lottienoj ruci popeo sve do ramena, poražavajući
je uzdahnula. - Pretpostavljam da nemaš nekakvu košaru, zar ne?

Nadajući se da će moći prokrijumčariti mačiće natrag u svoju spavaću sobu,

a da je nitko ne primijeti, Lottie se sagnula kroz otvoreni francuski prozor na
strani kuće koja je gledala na more. Provlačila se kroz teške, baršunaste
zavjese, konačno izronivši ispred golemoga stola od mahagonija,
pretrpanog kožnim, zapisničkim knjigama. Stola za kojim je baš sjedio njezin
muž.
Promatrao ju je s iznimnim interesom, kao da je bila nekakav egzotični
crv koji je izvirio iz drvenoga namještaja.
Pritisnula je košaru o prsa, zahvalna što se sjetila prebaciti rubac preko
nje. - Oh, pa zdravo! - izvalila je, nadajući se zatomiti mačje isprekidano
mijaukanje. - Predivan je dan, zar ne? Skupljala sam... - nije se mogla sjetiti
~ 97 ~
 Knjige.Club Books

nikakvoga voća ili povrća koje bi moglo rasti u tako kamenome i

neplodnome tlu - ... orahe. Skupljala sam orahe.
Ugodno se nasmiješivši, Hayden je posegnuo za visećim zvonom koje mu
je visjelo iza stolice. - Da pozovem Marthu? Možda može zamoliti Cook da ih
speče u pitu.
Lottie nije mogla sakriti užas. - Oh, ne! Molim te, nemoj to učiniti. Radije
bih ih jela ravno iz ljuske.
- Kako god želiš - Hayden je promrmljao, vrativši pozornost
računovodnim knjigama.
Prišuljala se vratima.
- Carlotta?
- Da?
Bez podizanja pogleda, rekao je - Sigurno su gladni. Mogla bi otići do
kuhinje da im daš malo ribe i mlijeka.
Lottie se smrznula. Allegra je bila u pravu. Čovjek je doista bio
nepodnošljiv. Pogledala je prema rupcu koji se micao na vrhu košare. O čemu
su joj ono Laura i Diana govorile u noći prije vjenčanja? Da nije čudno da
ljubavnici razmjene malene, sentimentalne darove kako bi se udvarali jedno
drugome izvan spavaće sobe?
- Trebao bi se sramiti, moj gospodaru - ukorila ga je, okrenuvši se prema
Haydenu.
Ovaj ju je put barem pogledao. - A da?
- Da, trebao bi. Jer sada si uništio moje iznenađenje. - Primaknula se stolu,
neumjereno zadovoljna što je u njemu pobudila neku emociju, čak i ako se
radilo o sumnjičavosti.
- Htjela sam zavezati lijepu masnicu oko tvoga dara prije nego što ti ga
dam.
Spustivši košaru na stol, Lottie je dramatično maknula rubac. Mačići su
se razbježali u svim smjerovima, teturajući po stolu na nestabilnim nogama.
Hayden je izgledao užasnuto, kao da mu je bacila gnijezdo otrovnih poskoka
na stol. Šarena mu je mačkica počela grickati vrh olovke, a crni se
mačić zaletio prema otvorenoj bočici tinte.
Hayden je ugrabio tintu u posljednjem trenutku. Mačić je odletio preko
stola u drvenu košaru za smeće, u kojoj je nastavio kričavo mijaukati.
- Oh, vidi - Lottie je pokazala na žutoga mačića. Poskočio je u Haydenovo
krilo i veselo mu počeo sisati gumb na prsluku, predući glasnije od plačnih
krikova ostalih mačića.
- Nije li to preslatko? Mališan misli da si mu ti majka.

~ 98 ~
 Knjige.Club Books

Namrštivši se, Hayden je nježno podignuo mačića, držeći ga u ispruženoj

ruci. - Pa, svakako nisam! - Prebacio je mrki pogled s mačića na Lottie. -
Cijenim tvoju velikodušnost, moja damo, ali što bih točno trebao učiniti s
ovim... s ovim... bićima?
Lottie se odmaknula prema vratima, osjećajući se kao da je i sama popila
zdjelu svježega mlijeka. - Oh, ne znam. Možda bi mogao pozvati Marthu i reći
joj da ih speče u pitu.
- Nemoj me izazivati - zarežao je, otresavši nogu kako bi se neuspješno
riješio crnog mačića koji je konačno uspio srušiti košaru za smeće i sada se
penjao Haydenovim kožnim hlačama.
- Ne bih ni sanjala o tome - Lottie ga je uvjeravala, nabacivši drski osmijeh
prije nego što je izletjela iz sobe.

Lottie se i dalje smiješila dok je šetala predvorjem, uputivši se u kuhinju.

Pretpostavila je da bi trebala nabaviti barem malo ribe i mlijeka, ali nije znala
bi li to učinila iz sažaljenja nad Haydenom ili nad mačićima. Možda bi trebala
razmisliti o korištenju još nekih savjeta tete i sestre.
Ako ništa drugo, konačno je uspjela osvojiti muževu potpunu pozornost.
Kada se uputila hodnikom koji je vodio prema stepenicama u podrum,
Meggie joj se približavala iz suprotnoga smjera dok su joj bakrene pletenice
izvirivale ispod ženske kape.
Umjesto da se zaustavi kako bi joj se naklonila kao i uvijek, mlada je
služavka proletjela pokraj Lottie s jedva čujnom isprikom, okrenuvši crveno
lice. Lottie je buljila za njom, mašući glavom od zbunjenosti, a onda je
nastavila svojim putem.
Prije nego što se spustila niz stepenice, žamor uzbuđenih glasova i
veseloga smijeha dosegnuo je Lottiene uši. Sagnuvši se ispod police s
bakrenim loncima koja je visila sa stropa, provirila je iza ugla i ugledala grupu
sluga koja se okuplja oko istrošenoga drvenog stola, buljeći u nešto što je bilo
razbacano po njemu. Ni Gilesu, ni Marthi ni gospođi Cavendish nije bilo traga.
- Pročitaj to ponovno, Cook - zahtijevala je jedna od kuhinjskih sluškinja,
pokazujući prema stolu preko širokih ramena jednoga od sluga.
- Pročitaj si sama - Cook je frknula, naginjući se sve dok joj koščati nos
nije dodirivao stol. - Ja još nisam gotova s ovim.
- Ne može - sluga je rekao. - Mama je nikada nije naučila čitati.
Služavka ga je čvrsto uštipnula za uniformiranu stražnjicu. - Ali me
naučila druge stvari, zar ne, Mac?
Kad su se srušili jedno drugome na ramena od hihotavoga smijeha, Cook
im je preko ramena dodala jeftine novine. - Evo, uzmite ove. Imaju slike.

~ 99 ~
 Knjige.Club Books

- Ooooh! - Pjevušeći istovremeno, ugrabili su joj novine iz ruke, zamalo ih

rasparavši u dva dijela zbog uzbuđenosti.
Lottie se malo primaknula jer ju je znatiželja počela savladavati. Okretala
je glavu u svim smjerovima da bi vidjela što je na slici, ali jedino što je vidjela
bila je okrutna karikatura muškarca i žene.
- Poslušajte ovo! - Jedna od sluškinja koja je očito znala čitati podignula
je zgužvane novine dok su joj oči blistale od uzbuđenja. - „Prije nego što ga je
zarobila u brak, pričalo se da je uživala u brojnim vezama s drugim
muškarcima, uključujući i kratku aferu sa samim kraljem.“ - Nekoliko je
sluga uzdahnulo. - „Njezini bivši ljubavnici tvrde da joj je samo ambicija veća
od pohotnih apetita.“
Lottie se trznula od sažalijevanja nad ženom o kojoj su govorili. Jednom
bi se možda i ona naginjala preko stola s odvratnom gladi, još većom od
njihove, ali sada je osjećala samo suosjećanje za njihovu jadnu žrtvu. Nijedna
žena, koliko god nemoralna, ne zaslužuje da joj se ugled tako umrlja.
Cook je frknula. - Kaotično udvaranje, možeš si misliti! Prije se radi o
pauku koji plete mrežu da ulovi najdeblju, najsočniju muhu koju može.
- Ha, slušajte ovo! - Još je jedan članak izvirio iz novina, - „Nakon jedne
vatrene, grješne noći, snalažljiva je župnikova kći shvatila da je razvratni
plemić odgovor na sve njezine molitve.“
- Ne izgleda kao da se moli na ovoj slici!
Sluga je podignuo novine, postavivši sliku u jasan vidokrug. Prikazivala
je mladu ženu s golemim očima, velikim repom punim kovrča i naglašenim
poprsjem, na koljenima pred gospodinom s podrugljivim osmijehom. Sluga
je bio u pravu. Definitivno se nije molila.
Lottie se dodirnula po trbuhu, odjednom osjetivši muku. Njezin je
prenagljeni brak možda mogao krasiti stranice malo uglednijih novina, ali ne
i ovih jeftinih papira. Upravo ju je od ovoga Sterling htio zaštititi. Bio je
spreman ubiti ili riskirati smrt da zauvijek ušutka te ružne glasove.
- Nije ni čudo da se gospodaru ne žuri odvesti je u svoj krevet - rekao je
jedan od vrtlara. - Vjerojatno se boji da će dobiti boginje.
- Ili se želi uvjeriti da slučajno ne nosi tuđe dijete u trbuhu!
Svi su prasnuli u smijeh, ali kokodakanje jedne od kuhinjskih služavki
naglo je zamrlo kada se okrenula. Boja joj se povukla iz rumenih obraza,
ostavljajući ih blijede poput krede. Lottie je prvo pomislila da je ona
uzrokovala ovu naglu reakciju, ali ženin je užasnuti pogled bio usmjeren u
nešto iza Lottiena lijevog ramena. Jedan po jedan, sluge su se međusobno
ušutkali.
- Može li mi netko objasniti o čemu se ovdje radi? - Haydenove su hladne
riječi odjeknule poput pucnja usred nagle tišine.

~ 100 ~
 Knjige.Club Books

Lottie se zavrtjelo, a da to nije ni primijetila, jer su joj se ruke njezina

muža našle na ramenima, pridržavši je. Iako joj je prvi nagon bio da uroni u
njega, da mu upije svu toplinu i snagu, natjerala se da se uspravi. Za njime su
došle mrka Martha i blijeda gospođa Cavendish.
Novine i pamfleti brzo su nestali ispod stola. - Samo smo se malo našalili,
moj gospodaru - Cook je zacvilila. - Nismo mislili ništa loše.
Kada je sluga pokušao sakriti novine iza leđa, Hayden je posegnuo za
njima.
- Ne! - Lottie je pojurila naprijed i iščupala novine iz slugine velike šake,
zgužvavši ih u loptu prije nego što bi ih je Hayden mogao vidjeti.
Uhvativši je za zglob, Hayden joj je iščupao novine iz ukočenih prstiju.
Kada ih je rasklopio, došlo joj je da zatvori oči prije nego što on shvati što
drži, ali zbog ponosa mu je svoj gorući pogled zadržala na licu.
Dok je Hayden proučavao okrutni crtež, toplina mu se polako popela uz
grlo. Podignuo je guste trepavice prema njoj, zgužvavši papir. Unatoč žestini
ove geste, glas mu je bio nježan kada joj je rekao - Tako mi je žao. Nadao sam
se da ću te poštedjeti ovoga.
Svaki je tračak nježnosti nestao kada je vratio pozornost na osoblje. - Tko
je donio ovo smeće u moj dom?
Nitko se nije usudio ni udahnuti.
Pomaknuvši se prema Cook, pružio joj je ruku. Nakon trenutka
oklijevanja, izvukla je žute novine od ispod stola i položila mu ih na dlan.
Bacio ih je u kuhinjsku vatru, a da ih nije ni pogledao. Ostali su sluge požurili
baciti ostale novine, pamflete i naslovnice u vatru sve dok smrad
izgorenoga papira nije ispunio zrak.
Hayden se nemilosrdnih očiju okrenuo. - Gospođo Cavendish, držim vas
odgovornu za ponašanje vašega osoblja. Možete li identificirati krivca koji je
donio ovaj... ovaj otpad u moju kuću?
Glavna se sluškinja odmaknula za nekoliko koraka. - A-a-ali, moj
gospodaru, nisam znala ništa o ovome dok Meggie nije došla po mene, baš
kao ni vi. Kako bih mogla znati tko je kriv?
Martha je stisnutih očiju promatrala spuštene poglede slugu, jedan po
jedan. - Prepustite to meni - promrmljala je, nestavši niz mračni hodnik koji
je vodio do odaja za sluge.
Bolna se tišina rastegla, a jedan je sluga stidljivo spustio glavu i pokazao
prema kaminu. - Svi znaju da pola tog smeća nije istina, moj gospodaru.
Nismo mislili ništa loše prema njoj.
Hayden se pomaknuo korak unaprijed, a napetost mu je obuzela svaki
mišić. Na jedan je mračan trenutak Lottie pomislila da bi doista mogao
položiti ruke na čovjeka. - Njoj? Misliš li možda na moju ženu, kojim slučajem?
~ 101 ~
 Knjige.Club Books

- Posesivni je sjaj u njegovu oku poslao Lottie ugodne trnce niz kralježnicu. -
Tvoju gospodaricu? Markizu? - Haydenov je ledeni pogled prešao preko
ostatka osoblja. - Damu koja ima moć otpustiti sve vas jadnike bez pisma
preporuke i plaće?
Svi su izgledali toliko bijedno da ih je Lottie upravo željela uvjeriti da nije
imala namjeru učiniti takvo što kada je Martha dokoračala natrag u kuhinju,
vukući uplakanu, mladu sluškinju. Ženska joj je kapa pala preko očiju. Sve što
je bilo vidljivo od njezina lica bile su dvije drhtave usne i vrlo crveni nos.
- Pronašla sam našeg krivca! - stara je dadilja pobjednički objavila. -
Trebalo ju je samo dobro uštipnuti i priznala je da je skrivala te nesretne
novine u svojem kovčegu. Pa, ti prgava curo, imaš li još išta reći prije nego što
te tvoja gospodarica pošalje na pakiranje? - Martha je gurnula sluškinju
prema Lottie, skinuvši joj kapu.
Djevojka je kroz suze provirila prema Lottie. Mlitava joj se smeđa kosa
zalijepila za glavu, a okruglo joj je lice nateklo od plakanja.
Lottie se zabezeknula. - Harriet?
- Lottie! - Uz ispucali jecaj, Harriet se zaletjela u Lottien zagrljaj, gotovo je
srušivši na pod.

~ 102 ~
 Knjige.Club Books

DVANAESTO POGLAVLJE

Njegovo mi je okrutno, ali naočito lice počelo

progoniti snove, a i javu...

M artha je izgledala potpuno užasnuto. - Moja damo, što to radite? Zar

poznajete ovo stvorenje?
- Apsolutno. - I dalje u šoku, Lottie je omotala zaštitničku ruku oko
uplakane djevojke i pogledala dadilju. - Ovo stvorenje je moja najdraža
prijateljica na svijetu - gospođica Harriet Dimwinkle. Otac joj je sudac u
Kentu.
- Sudac? - Kada je Martha zateturala unatrag, Cook joj je dovukla stolicu.
Stara je žena potonula u nju. Sudeći po masnicama na Harrietinim
rukama, nekima izblijedjelima, a nekima svježima, ovo očito nije bio prvi put
da ju je uštipnula iz kojeg god razloga. I sudeći po Marthinim staklenim
očima, već se zamišljala zatvorenom u skladištu u nekom idiličnom
engleskom selu.
Iako je gospođa Cavendish prijekorno kokodakala, oči su joj sjale
pobjedničkim sjajem. - Trebala si me poslušati. Upozorila sam te da ništa
dobro neće izroditi od zapošljavanja ove blesave... - Kada se Lottie okrenula i
prostrijelila glavnu sluškinju pogledom, gospođa Cavendish nasmiješila se
kroz stisnute zube. - ... ove drage cure.
Sluge su brzo donijele još dvije stolice za Lottie i Harriet. Lottie je nježno
posjela prijateljicu u jednu od njih i sjela preko puta nje.
Protrljala je Harrietine drhtave ruke. - Mislila sam da si otišla kući u Kent.
Kako si, za ime Boga, završila ovdje?
- I ja bih rado čuo odgovor na to pitanje - rekao je Hayden, izvadivši rubac
iz prsluka i pružajući ga Harriet. Naslonio se na kameno ognjište, izgledajući
još muževnije nego inače u ovome ženskom društvu.
- Pobjegla sam - Harriet je izvalila uz isprekidano štucanje. - Rekla sam
vojvodi i vojvotkinji da se vraćam obitelji, ali nisam se mogla natjerati da to
učinim. Znala sam kako bi razočarani moji roditelji bili da me nađu na svojim
vratima. Toliko su se nadali da ću naći muža u Londonu da me se konačno
riješe!
- Ali kako si došla sve do Cornwalla bez ijednog sluge koji bi pazio na
tebe? - Lottie je upitala.
~ 103 ~
 Knjige.Club Books

- Tvoja me je sestra poslala kočijom u Kent, ali ja sam se iskrala kroz vrata
s druge strane i zamijenila svoj najbolji broš za kartu za javnu kočiju koja je
putovala do Cornwalla - Harriet je glasno zatr ubila u Haydenov rubac. - Znala
sam da nikome neću nedostajati.
- Jadna dušo - Lottie je pomaknula mlitavi pramen kose iz Harrietinih
očiju. - Što ti se dogodilo naočalama?
- Skinula sam ih u kočiji kako bih ih obrisala kad je jedan poprilično
krupan gospodin ušao u kočiju i sjeo na njih. Umjesto da mi se ispriča što ih
je zgnječio, izvikao se na mene jer sam glupa i nemarna. - Svježe su suze
ispunile Harrietine oči.
Lottie je stisnula prijateljičine ruke prije nego što je stigla ponovno
zaplakati. - Zašto nisi odmah došla k meni? Zašto si mislila da se moraš
pretvarati da si sluškinja?
Harriet je stidljivo pogledala Haydena. - Bojala sam se da će me on poslati
natrag obitelji. - Nagnula se bliže prema Lottie, spustivši glas u šapat koji su
svi jasno mogli ćuti. - Ili učiniti da nestanem.
Hayden je zakolutao očima. - Koliko god fascinantne bile tvoje avanture,
gospođice Dimwinkle, i dalje nam nisi objasnila kako si došla do ovih novina
i skandaloznih stranica.
Harriet je podignula vlažne, smeđe oči prema njemu. - Prodavali su te
užasne stvari u ulici ispred gostionice dok sam čekala na svoju kočiju.
Potrošila sam zadnje kovanice da kupim što više mogu tako da ih nitko drugi
ne vidi. Htjela sam ih prvom prilikom spaliti.
- Ali nisi - Hayden ju je nježno podsjetio.
- Da budem iskrena, zaboravila sam na njih. Sa svim tim čišćenjem
prašine, pospremanjem, vikanjem...
- I štipanjem - Lottie je prijekorno pogledala Marthu.
Harriet je bespomoćno slegnula ramenima. - Nemam pojma tko mi ih je
ukrao iz kovčega i ostavio da ih druge sluge pronađu. Tko bi učinio nešto tako
okrutno i pokvareno?
- Doista, tko? - Lottie je promrmljala, osjećajući kako joj se usta zatežu.
Prekasno je shvatila da ju je Hayden u tome trenutku zamišljeno gledao.
Kada se odmaknuo od kamina i bez riječi izašao iz kuhinje, nije imala izbora
nego da krene za njime.
Pronašli su Allegru u učionici dok je obasjana sunčevom svjetlošću sjedila
za svojim malenim, drvenim stolom. U urednim je redovima prepisivala
brojeve iz radne bilježnice na prazan papir. Prljave su joj čarape bile
povučene prema gore, a izlizana joj je ljubičasta mašna držala oblak tamne
kose dalje od lica. Lottiena je lutka sjedila na stolu pokraj nje, s mašnom iste
boje u svojim spaljenim, žutim kovrčama.
~ 104 ~
 Knjige.Club Books

Kada je Lottie ušla u učionicu, Allegra je podigla pogled. - Dobar dan,

mama. Je li vrijeme za moju lekciju?
- Moglo bi se tako reći - rekao je Hayden, zaobišavši Lottie na vratima.
Kada joj je njegova zastrašujuća figura bacila sjenu preko stola, Allegrin
je osmijeh nestao.
- Imaš li nam nešto za reći, mlada damo? - upitao je.
Allegra je polako zatvorila radnu bilježnicu prije nego što je ustala kako
bi se suočila s ocem. Nije gubila dah pokušavajući zanijekati njegovu
neizgovorenu optužbu. - Neću reći da mi je žao jer nije. Mislila sam da bi
trebali znati. Mislila sam da bi svi trebali znati kakvu si ženu oženio.
Lottie se borila da iskontrolira živce. - Možda si premlada ili naivna da
ovo shvatiš, ali priče koje izdaju u takvim vrstama novina nisu samo
neozbiljne, nego i neistinite. Jedini im je način zarade širenje laži o nevinim
ljudima.
Djevojčica je posegnula ispod radne bilježnice i izvukla još jedan pamflet.
Sudeći po izlizanosti i prljavim otiscima prstiju koji su ga umrljali, čini se da
je bio pročitan više nego jednom.
- A ova priča? Je li i ona laž? - Počela je čitati, drhtavoga glasa i drhtavih
ruku. - „Mnogi se i dalje sjećaju kada je Oakleigh iskoristio svoj smrtni šarm
kako bi zaveo i osvojio srce veličanstvene Justine du Lac. Neka se njegova
nova mlada pazi. Čini se da je ljubovanje s Ubojitim Markizom samo jedan
korak dalje od padanja s litice. Ili od odgurivanja s iste.“
Na jedan strašan trenutak Lottie nije mogla ni pogledati Haydena. Mogla
je samo zadržati dah i čekati da prasne u smijeh, da promrsi kćerinu kosu i
ukori je što imalo vjeruje ovome besmislenom smeću. Trebao joj je samo
jedan pogled na Allegrine pogođene oči da shvati da i ona čeka na istu stvar.
Puno dulje nego što je Lottie čekala.
Nemajući djetetovo strpljenje, Lottie se okrenula i odvažno ga pogledala.
- Idi u svoju sobu, Allegra - naredio je, upečatljivoga i bezizražajnog lica
poput maske. - I ostani tamo dok ne pošaljem nekoga po tebe.
Prigušeni se jecaj oteo iz Allegrina grla. Bacivši pamflet na pod, protrčala
je pokraj njih i izjurila kroz vrata. Uperivši nečitki pogled prema Lottie,
Hayden se okrenuo na peti i otišao za njom.

Hayden je močvarama jahao konja kroz sumrak koji se spuštao. Znao je da

može jahati sve dok oboje ne budu prekriveni znojem, ali nikada ne bi mogao
pobjeći od toga trenutka u učionici kada ga je Lottie onako pogledala. Otkad
je Justine umrla, navikao je na svaku vrstu pogleda koju je mogao zamisliti -
na znatiželjno virenje, prepredene poglede, sumnjičavo buljenje. Mogao je

~ 105 ~
 Knjige.Club Books

čak zaštititi srce od sjene sumnje koja bi umrljala oči njegove kćeri svaki
put kada bi ga pogledala.
Ali kada je Lottie okrenula svoje beskompromisne plave oči prema
njemu, moleći - ne, zahtijevajući - odgovor na pitanje koje ga se nitko drugi
nije usudio pitati, osjetio je kako mu se oklop oko srca uzdrmao kao od
nekoga užasnog udarca.
Prebacivši težinu i zategnuvši uzde, okrenuo je konja na rubu vlažne
močvare i žurno ga uputio natrag prema vili. Možda je bio voljan riskirati
vlastitu glavu zaletavajući se kroz močvarni teren, ali ne i glavu svojega
konja.
Trebao je znati da se Lottie ne bi trznula pred nijednim izazovom.
Čovjeku koji je proveo posljednje četiri godine preračunavajući koliko bi ga
svaki uzdah mogao koštati, njena mu je nepromišljena hrabrost u isto
vrijeme bila iritantna i neodoljiva.
Hayden je gotovo priželjkivao da može vidjeti znak straha ili mržnje u
njezinim očima. Možda bi je onda mogao hladno odbaciti kao što je dosada
odbacivao sve ostale strasti. Ali mogućnost da bi ona mogla povjerovati što
god joj on kaže - da bi mogla vjerovati u njega - stvarala mu je iskušenje koje
nije predvidio. Iskušenje još slađe i opasnije od raskošnih oblina njezina
tijela.
Nagnuvši se preko konjskoga vrata, Hayden je odjahao pokraj kuće i
uputio se prema stijenama, želeći se podsjetiti koliko visoka može biti cijena
predaje.

Stajala je na samome vrhu planine gledajući prema nemirnom kotlu mora. Val
nakon vala zabijao se u kvrgave stijene ispod nje, bacajući nalete pjene visoko
u zrak. Hladni se oblak magle podignuo kako bi je obuzeo, prianjajući joj uz
kožu i omotavajući joj svilu haljine oko grudi i bedara. Iako je zadrhtala, nije
se povukla. Sanjala je o ovakvoj nesputanoj divljini cijeli svoj život. Dok je jedan
dio nje žudio za bijegom iz mračne i vjetrovite noći, drugi je dio čeznuo da
široko raširi ruke i prihvati je, da se potpuno preda njezinu ispunjavajućem
zagrljaju.
Polako se okrenula. On je bio tamo, baš kao što je znala da će biti, poput
mračne sjene na crnini neba. Kada je posegnuo za njom, primaknula se rubu
planine. Ali oboje su znali da mu neće pobjeći. Nije mu mogla odoljeti kao što ni
plima ne bi mogla odoljeti neumornom povlačenju mjeseca. Rastopivši mu se u
rukama, podignula je lice kako bi prihvatila njegov poljubac.
Obuzeo joj je usne, u početku mekano i nježno, pa divlje i grubo, kad je
jezikom probio njezinu uzbuđenu slatkoću. Primila se za njega, uzvraćajući mu
žar očajničkom predajom, znajući da to nikada neće biti dovoljno, dok se svaki
centimetar njihova tijela ne ujedini, dok mu se potpuno ne preda i primi ga
~ 106 ~
 Knjige.Club Books

duboko u sebe. Izvijala se gdje god bi je dodirnuo - po usnama, po grudima, po

vrućem, vlažnome nektaru između njezinih bedara. Jednom je možda mogao
biti sretan znajući da posjeduje njezino tijelo i srce, ali večeras je svojim
poljupcem zahtijevao cijelu njezinu dušu.
Vjetar je postao još jači, pokušavajući mu je iščupati iz ruku. Ali ona je znala
da se nema čega bojati, jer je on nikada neće pustiti. To je barem ono u što je
vjerovala dok nije otrgnuo usta s njezinih i nježno je gurnuo. Kada je zateturala
na rubu litice, pružajući ruke prema njemu, posljednja stvar koju je vidjela
bilo je njegovo lice - istovremeno predivno i jezivo hladno, bez ikakvoga znaka
žaljenja.
Potom je počela padati, padati, padati u golemi bezdan ničega, dok su joj
vlastiti tjeskobni vriskovi odzvanjali u ušima.
Lottie se uspravila za pisaćim stolom, a vruće joj se tijelo kupalo u
ledenome znoju.
I dalje dršćući, gurnula je zgužvane stranice rukopisa po strani i zakopala
lice u ruke. Ovaj joj je san vjerojatno bio kazna što piše tako kasno u noći i što
drijema usred poglavlja. Nakon što je pomogla Harriet prebaciti svoje
skromne stvari iz odaja za sluge u spavaću sobu preko puta hodnika, Lottie se
povukla do svoga pisaćeg stola kako bi izlila sve sumnje u još jednu scenu
svojega romana. Scenu u kojoj je njezina heroina po prvi put počela sumnjati
da je muškarac kojemu je povjerila srce obični, bezdušni ubojica.
Ali san je bio uvjerljiviji od bilo čega što je Lottie ikada napisala. Iako
nikada nije jasno vidjela ljubavnikovo lice, i dalje je mogla osjetiti njegov
poljubac na usnama, i dalje je osjećala nepoznatu, bolnu žudnju među
bedrima.
Primila se za sljepoočnicu, pokušavajući shvatiti smisao svega toga. Je li
žena na rubu litice bila ona ili je to bila jadna, prokleta Justine, prevarena
lažnim poljupcem? Je li san bio sjećanje iz prošlosti ili predviđanje
budućnosti? Ili je jednostavno bio produkt njene uznemirene mašte,
potaknut onim katastrofalnim susretom Haydena i Allegre u učionici.
Lottie se baš spremala ustati kada su joj se vrata spavaće sobe naglo
rastvorila. Harriet je dojurila unutra dok joj se noćna kapa spuštala niz jedno
krmeljavo oko. - Zar ne čuješ ove strašne krikove? što bi, za ime Boga, moglo
proizvesti tako nečuvenu buku?
Uskočila je u Lottien krevet, zamalo zgnječivši Gospodina Koprcka, i
zavukla bose noge ispod spavaćice. - Je li to duh o kojem sluge uvijek Šapuću?
Je li vila doista ukleta?
Po prvi je put Lottie shvatila da nije samo sanjala prodorni vrisak koji ju
je probudio. Kada je nagnula glavu da osluhne, daleko je vrištanje preraslo u
prodorne krikove, naglašene zvukom slamanja stakla.

~ 107 ~
 Knjige.Club Books

Lottie je odmahnula glavom. - To, draga moja Harriet, nije nikakav duh.
Harriet je treptala poput preplašene sove. - Pa što je onda? Napadaju li
nas pljačkaši? Ovo je ipak Cornwall, znaš. Hoće li nas napasti u našim
krevetima?
I dalje osjećajući uznemirujuće posljedice sna, Lottie je promrmljala. -
Nismo mi te sreće.
Dobro je znala da nikakav duh ili pljačkaš ne bi prouzrokovao tako
užasnu galamu. Kad su se ti pobješnjeli vriskovi nastavili, osjetila je kako joj
se živci penju. Provela je posljednja tri tjedna kontrolirajući ih, pokušavajući
biti otmjena supruga, strpljiva pomajka, tolerantna guvernanta. I što joj je to
donijelo? Na svakome joj je koraku prkosio desetogodišnji tiranin, sluge su
joj se rugale i vrijeđale je, i žudjela je za dodirom muškarca koji nije mogao
ni zanijekati da je u ljubomornome ispadu možda gurnuo svoju bivšu ženu
preko litice. Ako se nju pita, čednost joj još nije pridonijela nikakvu nagradu.
Ustala je, gurnuvši stranice rukopisa natrag u pisaću kutiju i zatvorivši je.
- Kamo ideš? - Harriet je uzviknula kada je Lottie uzela kućnu haljinu sa
stolice i jurnula prema vratima.
Lottie se okrenula sa sjajem u očima koji je njena prijateljica i predobro
poznavala. - Pokazat ću jednoj određenoj mladoj dami zašto me zovu
Hertfordshireskim Vražićkom.
Kad se Lottie žurno uputila stepenicama do drugoga kata, stišćući pojas
na kućnoj haljini, dugački je podni sat u dnu stepenica odzvonio ponoć.
Obično u ovo doba noći nije bilo slugu izvan svojih odaja, ali večeras su i
sluškinje i sluge jurcali hodnicima vile poput preplašenih miševa. Nekoliko
joj ih je uputilo znatiželjni pogled dok je prolazila, iznenađeni da vide svoju
gospodaricu kako korača kućom u noćnoj odjeći, s raspuštenom kosom koja
joj se slijevala niz leđa.
Lottie je skrenula iza ugla i zamalo se sudarila s krupnim slugom koji se
toliko oduševio onoj okrutnoj karikaturi.
Kada je zateturao prema natrag, rumenih i širokih obraza, Lottie je
zabacila svoje kovrče. - Ako ćete me ispričati, idem se susresti s kraljem za
romantični interludij - stavila je prst na usne, prošaptavši - ali molim vas, što
god učinili, nemojte reći gospodaru.
Ostavivši ga naslonjenoga na zid s razjapljenim ustima, nastavila je
svojim putem. Ove joj noći nije trebala svijeća ni fantomska melodija da je
vodi. Hodnici su blještali svjetlom, kao da je svaka svjetiljka u kući bila
upaljena kako bi odagnala teror još strasniji od duha iz groba.
Nekoliko se slugu okupilo u hodniku ispred Allegrine spavaće sobe,
ukočenih, blijedih lica. Pod ispod njihovih nogu bio je prekriven potrganim
porculanom, a Jem, dečko iz staje, naslanjao se na zid i pritiskao krvavu krpu

~ 108 ~
 Knjige.Club Books

na glavu. Allegrina su vrata bila zatvorena, ali iz sobe se čula gromoglasna

oluja koja nije prestajala.
Prije nego što je Lottie stigla dosegnuti vrata, malena se Meggie bacila
pred njih, istovremeno nabacivši nespretan naklon. Morala je zavikati kako
bi je se čulo preko prodornih krikova. - Oh, moja damo, ne usuđujemo ih se
ponovno otvoriti! - Sluškinja se trznula kao da je nešto teško udarilo vrata s
druge strane. - Već je napravila šljivu na Girtovom oku i zadala jadnome Jemu
paklenu glavobolju.
Farmer je kimnuo u znak slaganja, od čega se trznuo.
- Znam da me samo pokušavate zaštititi, ali znam se brinuti o sebi. Molim
te, pomakni se - Lottie je naredila.
Meggie je mahnito pogledala krvavoga farmera. - Dovedi gospodara, Jem.
I požuri!
Zagunđavši, Jem se odgurnuo od zida i otkoračao niz hodnik.
- Cijenim što pokušavaš učiniti, Meggie. Doista - Lottie je uvjeravala
sluškinju. - Ali kao tvoja gospodarica, inzistiram da se odmakneš i dopustiš
mi da uđem u sobu.
I dalje se prepirala s djevojkom kada je Hayden došetao hodnikom. S
nepočešljanom kosom i očima vatrenim od odlučnosti, izgledao je toliko
poput ljubavnika iz njezina sna da je Lottie osjetila kako joj koža gori, a srce
počinje jače kucati. Čak ga ni dva mačića koji su mu teturali za petama
nisu učinili manje zastrašujućim.
- Što, dovraga, radiš?
Iako se nadvio nad njom, Lottie se nije trznula. - Tvoja kći uznemirava
svačiji san, uključujući i moj. Samo bih htjela porazgovarati s njom.
Mrko pogledavši sluge, Hayden ju je uhvatio za zglob i odvukao u praznu
spavaću sobu preko puta hodnika. Sobu je osvjetljavala samo mjesečina, kao
i onu vjetrovitu liticu iz Lottiena sna.
Zaustavivši se samo kako bi pričekao da mačići uđu unutra, Hayden je
zalupio vratima iza njih, prigušivši buku do podnošljive razine. - Možeš
razgovarati dok ti lice ne poplavi, ali uvjeravam te da bi tratila dah. Kada
postane ovakva, s Allegrom se ne može razgovarati. Već sam poslao Marthu u
selo po doktora.
- A što očekuješ da će on učiniti?
- Spriječiti je da naudi samoj sebi. Ili nekome drugom. - Prstom je prešao
preko tankoga ožiljka ispod lijevoga uha, vjerojatno nesvjestan da to radi. -
Ako joj uspije gurnuti sredstvo za smirenje niz grlo, možda zaspe do jutra.
Lottie se pitala kako je dobio taj ožiljak i koliko je besanih noći izdržao
čekajući da doktor dođe naliti sredstvo za smirenje u grlo nekoga koga je

~ 109 ~
 Knjige.Club Books

volio. Otrgnuvši se iz ovog naleta empatije, rekla je: - Meni se čini da Allegri
više trebaju dobre batine, a ne sredstvo za smirenje.
Kada ju je pritisnuo o vrata, Hayden je izgledao kao da je potpuno
sposoban počiniti nasilje. - Za tvoju informaciju, nikada nisam podignuo ruku
na svoje dijete!
Dok ga je Lottie promatrala, velikoga, ljutog i opasnog na mjesečini,
počela je shvaćati da očajnički želi da spusti ruku na nju. Željela je da joj
spusti ruku na dojku, da nježno obujmi njenu mekoću u svoj dlan dok polako
spušta usta do njezinih i...
Bijesni je vrisak probio debela, drvena vrata, razbivši ovu šokantnu
fantaziju.
- Da, to je očito, zar ne? - Lottie je odgovorila, pokušavajući povratiti
razum. - Možda da jesi, sada bismo svi bili u svome krevetu. Pa, možeš li mi
reći što ju je ovaj put naljutilo? Vjerujem da nije dobro prošlo kada si je ranije
pozvao k sebi.
- Ne baš. - Odmaknuvši se od nje, Hayden se počešao po vratu, osjetno joj
se odbijajući povjeriti. - Rekao sam joj da ću je, ako ti ne ponudi ispriku ispred
slugu, poslati u školu. I rekao sam joj da ovaj put to doista i mislim.
Tračak topline pojavio se duboko u Lottienu trbuhu. Posljednja stvar koju
je očekivala od njega bila je to da se zauzme za nju. Ali onda joj je na pamet
pala još jedna misao.
Ako pošalje Allegru u školu, ona mu više neće biti potrebna. Iako nije
mogla reći zašto, ta ju je spoznaja ispunila osjećajem opasno bliskom panici.
Okrenula se oko sebe, spustivši ruku na kvaku.
- Upozoravam te - Hayden je rekao. - Nećeš moći razumno razgovarati s
njome. Ne kada je obuzeta ovim ludilom.
Lottie ga je ljuto pogledala preko ramena. - Oh, luda je, itekako. Luda od
bijesa!
Otvorivši vrata, išetala je u hodnik. Meggie ju je raširenih očiju
uznemireno gledala kako joj prilazi.
Brzo je slijedivši, Hayden je odbrusio - Pustite je unutra.
Iako su se služavkine oči još više raširile, očito nije imala namjeru prkositi
svome gospodaru. Otvorila je Allegrina vrata, pa se brzo sakrila u Jemovim
rukama.
Lottie nijednom nije posrnula, čak ni kad joj je porculanski lavor proletio
pokraj glave i zabio se u zid hodnika, samo nekoliko centimetara dalje od
mjesta na kojem je stajao Hayden. Mirno je posegnula za vratima iza sebe i
zatvorila mu ih pred nosom. Sudeći po neredu u kojem je bila soba bila,
Allegri je brzo nestajalo stvari za bacanje.

~ 110 ~
 Knjige.Club Books

Djevojčica se sklupčala na velikom krevetu s baldahinom, stišćući

zgužvane plahte. Lice joj je bilo ispunjeno bijesom, a duge, tamne trepavice
oblijepljene suzama. Dok ju je Lottie mirno promatrala, Allegra je ispustila
prodorni vrisak i posegnula za jedinim predmetom koji je ostao na krevetu -
za Lottienom lutkom. Primivši lutku za nogu, Allegra ju je podignula iznad
glave.
- Ja ne bih to učinila na tvome mjestu. - Iako je Lottien glas bio tih, bio je
dovoljno prijeteći da se djevojčica zaustavila. Pogotovo kada je Lottie
ponovno posegnula iza sebe i okrenula ključ u bravi.
Allegra je polako spustila lutku, divljačkih očiju i zadihanih prsa.
- Zar te nisu upozorili? Ne bi mi se smjela približavati kad sam ovakva.
Prilično sam luda, znaš. N-n-ne mogu se kontrolirati. Mogla bih te udariti ili
ogrebati... ili... ili... - Pokazala je svoje malene biserne zube. - Pa mogla bih te
čak i ugristi!
- Ako me ugrizeš, ja ću te ugristi natrag. Imam iskustva u tome, znaš.
Jednom sam ugrizla kralja.
Allegra je razjapila usta. - Engleske?
- Baš njega. Trebalo je šest stražara da mi izvuku zube iz njegove ruke. Ili
ih je bilo osam? - Zapravo ih je bilo samo tri, ali Lottie je osjećala da malo
pretjerivanja nije na odmet, i u književnosti i u životu.
Polako je doplesala do kreveta. Allegra se povlačila prema zidu sve dok
joj se ramena nisu naslanjala na uzglavlje. - Upozoravam te! Nemoj mi se
približavati. Ako se približiš... držat ću dah dok ne poplavim.
- Samo izvoli. Ne daj se smetati - Lottie se smjestila na dnu kreveta,
srdačno joj se nasmiješivši.
Sada djelujući više frustrirano nego bijesno, Allegra je uzela duboki dah,
napućila usne i napuhala obraze. Dok su djetetove oči iskakale iz duplja, a
boja lica joj se iz ružičaste pretvarala u ljubičastu, Lottie je potiho brojala.
Došla je samo do trideset i pet kada se Allegra srušila na jastuke, hvatajući
zrak,
- Ne previše impresivno, bojim se - Lottie je odmahnula glavom. - Jednom
kada je moja sestra dala posljednji čajni kolačić mome bratu, držala sam dah
gotovo dvije minute. Kada sam bila gotova, sestra mi se već rasplakala, a
George je bio na koljenima, preklinjujući me da pojedem kolačić umjesto
njega.
Allegra se uspravila, spustivši glavu poput bika prije napada. Očito je
sačuvala najopasniju prijetnju za kraj. - Ako ovog trenutka ne izađeš iz moje
sobe, počet ću vrištati.
Lottie se samo nasmiješila.
Allegra je otvorila usta.
~ 111 ~
 Knjige.Club Books

Lottie je zavrištala.
Bilo je to grleno, operno remek-djelo, stvoreno da probije svaki bubnjić
unutar tristo kilometara. Da je u sobi ostao još ikoji neslomljeni komad
porculana, sada bi se razbio, u tisuću komadića.
Tek kada se vrisak stišao, Lottie je postala svjesna mahnitoga udaranja
po vratima i muževnoga glasa koji joj je uzvikivao ime. Vrata su se razvalila,
odvojivši se od šaraka. U sobu je užurbano uletio Hayden, zateturavši kada je
zastao i djelujući potpuno izbezumljeno kada je ugledao Lottie kako sjedi na
dnu kreveta sa spokojnim osmijehom na usnama dok se Allegra skrivala
pokraj uzglavlja, rukama prekrivajući uši.
Martha i gospodin sa sijedom bradom za kojega je Lottie pretpostavila da
se radi o seoskom doktoru pojavili su se iza Haydena, s jednako zbunjenim
izrazima lica.
Promuklo plačući, Allegra je iskočila iz kreveta. Pretrčala je pokraj
svojega oca u Marthino naručje.
Bacivši se oko ženina širokog struka, zaplakala je. - Oh, Martha, molim te,
učini da ode! Bit ću dobra, kunem se da hoću! Učinit ću što god otac želi! Samo
joj, molim te, nemoj dopustiti da me ugrize ili da ponovno proizvede tu
užasavajuću buku!
Kada je Allegra ukopala lice u Marthino poprsje, i dalje jecajući, Lottie je
ustala iz kreveta. Hayden je buljio u nju kao da je u isto vrijeme Atila, Bič Božji
i Ivana Orkanska.
- Vjerujem da će sada zaspati - Lottie mu je rekla. Značajno je pogledala
liječnika. - Bez sredstva za smirenje.
Zategnuvši pojas svoje kućne haljine, elegantno je prošla pokraj svih njih
i izašla iz spavaće sobe. Izronila je u hodnik i zatekla Meggie, Jema i ostale
sluge kako je promatraju s novopronađenom kombinacijom straha i
poštovanja.
- Oh, moja damo, mi smo mislili da vas mlada gospođica ubija - Meggie je
izvalila. - Nikada nisam vidjela gospodara u takvome stanju. Pa, gurnuo je
Jema s puta i sam razvalio vrata!
Kad je Lottie prolazila, zatomljavajući osmijeh i zamišljajući Haydena
kako razvaljuje vrata poput viteza koji dolazi spasiti svoju lijepu damu, svaki
joj je sluga ponudio svečani naklon. Znala je da će Allegrina isprika moći
pričekati do jutra. Sada kada su bili slobodni dovršiti svoju noć u
miru, slugama više nije bilo važno što se o njoj govori da ju je svaki plemić u
Londonu nazivao svojom gospom.
Bili su zahvalni da je sada oni tako mogu nazivati.

~ 112 ~
 Knjige.Club Books

TRINAESTO POGLAVLJE

Kako sam mogla otkriti strašne tajne koje su se skrivale iza

zaključanih vrata njegovoga srca?

N akon te noći, Allegra je postala oličenje uzornoga učenika. Svakoga se

jutra pojavljivala na lekcijama točno u deset sati, opeglane pregačice i
podvezanih čarapica. Stala bi pokraj stola, ruku sklopljenih ispred sebe,
i deklinirala latinske imenice, jednu za drugom, pa bez pogreške recitirala
tablicu množenja. Znala je locirati Marakeš na globusu i ispričati povijest
Ostrogota i Vizigota tako da bi Rimljani plakali od zavisti.
Lottie više nije svakoga jutra morala protresti cipele prije nego što bi ih
obukla ili sakriti šešire u slučaju da joj odbjegla koza zaluta u spavaću sobu.
Budući da su i Allegra i duh odlučili živjeti u tišini, svi su mogli uživati u
nekoliko blaženo mirnih noći sna. Čini se da je nad Vilom Oakwylde
zavladalo primirje, ali neizvjesno.
No bez potrebe za sprječavanjem Allegrinih spletki, Lottie je uskoro
otkrila da je muči nova bolest - dosada. Ako išta, Hayden je bio još hladniji
nego prije, odnoseći se prema, njoj s ukočenom pristojnošću koja bi se
očekivala od rođaka iz trećega koljena. I iako je bila zahvalna na prijateljičinu
odanom društvu, Harrietino društvo nikada nije bilo preuzbudljivo. Glavna
joj je tema razgovora obično bila ono što su jele dan ranije.
Jednoga oblačnog utorka ujutro, ona i Allegra kroz prozore su učionice
promatrale kišu kako se spušta niz dugačka okna. Dok se jedna kap spajala s
drugom, Lottie je osjećala kako joj se kapci sklapaju. Allegrino je zijevanje
brzo popratilo i njezino.
Trznuvši se prije nego što je utonula u pravi drijemež, Lottie je odlučno
sklopila knjigu na stolu.
Allegra se trznula od osjećaja krivnje i mahnito počela pisati u bilježnicu.
Lottie je ustala. - Prošli smo tjedan učili Magellana i de Sotoa. Pa, ako
mene pitaš, postoji li bolji način da se shvati um velikoga istraživača od
samoga istraživanja?
- Istraživanja? - Iako Allegra nije izgledala manje oprezno no inače, oči joj
je obasjala iskra znatiželje.
- Priča se da ova vila ima preko pedeset soba, a ja sam ih vjerojatno vidjela
samo pola. Zašto ne bismo počele s tavanom i spustile se prema dolje? Možda
~ 113 ~
 Knjige.Club Books

čak pronađemo ona podna skrovišta i tajne prolaze o kojima Meggie i Jem
uvijek šapuću.
- Ali što će reći otac? Ako ne završim svoju današnju lekciju, neće biti
zadovoljan, zar ne?
Lottie je osjetila vragolasti osmijeh na usnama. - Priča se također da je
tvoj otac jutros odjahao do Boscastlea sa svojim upraviteljem imanja kako bi
riješio neke poslove, i da se neće vratiti do kasnoga poslijepodneva. Čak je i
Martha otišla u selo kako bi posjetila svoju sestru. - Iako je Allegra i
dalje djelovala sumnjičavo, Lottie joj je pružila ruku. - Hajde, moja mala
osvajačice, čekaju nas novi svjetovi koje moramo pokoriti.
Na tako mračan i vjetrovit kišni dan, nije bilo boljega, udobnijeg mjesta
od golemoga tavana. Međusobno povezani labirinti soba s kovčezima punih
odbačenih igračaka i odjeće koju su izjeli moljci cijelo su jutro zabavljali
Lottie i Allegru. U jednome je kutu Lottie pronašla pjegavoga konjića za
njihanje. Nježno ga je pomilovala po grubo salivenom vratu, pitajući se je li
nekada pripadao Haydenu.
U podne su konačno izronile iz tavana s prljavim čarapama i paučinama
u kosi. Iako se Allegra držala svoje nepokolebljive hladnoće, Lottie je
održavala razgovor koji im je objema bio ugodan.
Neko su vrijeme lutale drugim i trećim katom, pronalazeći samo spavaće
i dnevne sobe pune prašine koje nitko nije koristio. Došle su do kraja dugačke
galerije pune portreta kada su začule korake koji su im se približavali.
Lottie je zgrabila Allegru za ruku i potrčala prema stražnjemu stubištu.
Iako je dobro znala da se vjerojatno radi samo o Meggie koja je nosila svježu
posteljinu, zasiktala je - Hajde, de Soto! To su oni prokleti Englezi koji nam
žele opljačkati brodove i ukrasti plijen!
Kada su dosegnule prizemlje, Lottie nije mogla doći do daha od smijeha,
a čak se i Allegra trudila zatomiti maleni osmijeh. Spustile su se stubištem i
zastale usred širokoga hodnika punoga vrata.
Allegrin se izraz lica zamračio i počela se povlačiti natrag prema početku
hodnika. - Ne bismo smjele biti ovdje. Nije dopušteno.
Lottie se polako okrenula, prepoznavši dvostruka vrata na samome kraju
hodnika. Nalazile su se u zapadnom krilu, na istome mjestu na kojem je prve
noći u vili začula fantomske note klavira.
Allegra se s krivnjom ogledala oko ramena, a glas joj je postao
uznemireniji. - Doista bismo trebale otići. Ne smijem se igrati ovdje.
Ali Lottien su pogled ponovno privukla ta misteriozna vrata. Vrata na
koja ju je Hayden zabio sa svojim vrućim, gladnim rukama. Vrata koja nije
htio ni pogledati kada mu je spomenula glazbu. Opreznim je koracima počela

~ 114 ~
 Knjige.Club Books

hodati prema njima. - Kakvi bismo mi istraživači bili - nježno je upitala - kad
bismo pobjegli od prvoga znaka opasnosti?
Posegnula je za kvakom dok su joj prsti lagano drhtali.
- Nema koristi - Allegra se približila vratima, kao da si ni ona nije mogla
pomoći. - Zaključana su već četiri godine. Martha jedina ima ključ.
Lottie je znala da je pogrešno da ohrabruje Allegru da ne sluša svoga oca.
Ali znatiželja joj je prerasla savjest. Ako nema ništa za skrivati, zašto bi
Hayden inzistirao da se ta vrata drže zaključanima?
Allegra se primaknula bliže kada je Lottie posegnula za svojom pundžom
i izvukla iglu za kosu. Budući da ne nosi šešir, morat će se snaći s time. Nakon
nekoliko minuta bockanja, drmanja i gunđanja, konačno je osjetila da se
brava olabavila.
Uspravila se. Allegra je stajala tako blizu da je Lottie mogla čuti svaki
njezin ubrzani, plitki dah. Posegnula je iza sebe i uhvatila je za ledenu ruku,
ne znajući sa sigurnošću radi li to kako bi ohrabrila Allegru ili sebe.
Kada je Lottie lagano otvorila vrata, s usana joj je pobjegao nehotičan
uzdah. Oktogonalna je soba bila veličanstvena - prozračna, nježna i
ženstvena, bez traga tamnoga mahagonija koji se obavijao nad ostatkom vile.
Bila je uređena u stilu grčkoga preporoda koji je prije nekoliko godina visoko
društvo veoma cijenilo. Zidovi su bili obloženi bijelim drvenim gredama,
obrubljenima zlatnim lišćem. Ručno naslikano cvijeće ukrašavalo je svaki
krovni vijenac i sliku. Tanki su stupovi ispunjavali cijelu prostoriju, uzdižući
se prema zaobljenome krovnom svodu koji je prkosio tami kradući svaku kap
svjetlosti iz plačnoga neba. Niže su grede kupole bile oslikane eteričnom
nijansom plave i prekrivene paperjastim bijelim oblacima.
- Uvijek sam zamišljala da bi raj ovako izgledao - Lottie je prošaptala, ne
želeći razbiti muk.
Osim nježnoga tapkanja kiše na krovnome prozoru, jedini zvuk koji se
čuo bili su koraci njihovih cipelica dok su plovile po parketu, držeći se za
ruke.
Ako je ovo raj, onda je žena u portretu koji je visio iznad bijeloga
mramornog kamina sigurno bila anđeo. Čim je Lottie bila dovoljno stara da
ispuže iz kolijevke i dogega se do ogledala, prepoznala se kao Neopisiva
Ljepotica. Ali s ovim se božanstvenim stvorenjem s lepršavim smeđim
kovrčama i radosnim ljubičastim očima nije mogla ni usporediti.
Ned je barem bio dovoljno razuman da mi ne pošalje brinetu.
Kada su joj Haydenove sjetne riječi odzvonile glavom, Lottie je odsutno
dodirnula vlastitu kosu. Po prvi joj se put učinila ispranom, poput blijede
sjene puno sjajnije nijanse.

~ 115 ~
 Knjige.Club Books

Žena u portretu nije imala kožu alabastera poput engleske ruže, nego
topli, galski sjaj. Promatrala je nekoga s lijeve strane umjetnika, nekoga tko
je izmamio podrugljivo pućenje njenih bujnih usana i učinio da joj oči zasjaje
s neizrečenim obećanjima. Bilo je teško povjerovati da bi takav duh
mogao prestati postojati. Čak i zauvijek zamrznuta na platnu, Justininoj su se
živosti mnoge žene mogle samo nadati.
Bila je žena za koju bi jedan muškarac mogao umrijeti. Žena zbog koje bi
mogao ubiti.
Lottie je bila tako zanesena da nije osjetila kako Allegrini prsti klize iz
njezinih dok nisu potpuno nestali. Okrenula se i vidjela kako djevojčica bulji
u portret s gotovo jezivom otuđenosti.
- Majka ti je bila vrlo lijepa - Lottie je rekla, pokušavajući sakriti vlastitu
uznemirenost.
Allegra je slegnula ramenima. - Pretpostavljam da je. Baš je se ne sjećam.
Nadajući se da će razbiti portretovu zavodljivu čar, Lottie mu je okrenula
leđa, shvativši da se ne nalaze u sobi za primanje, već u glazbenoj sobi.
Pozlaćena je harfa sjedila u kutu pokraj niskoga divana. U suprotnome je
kutku bio klavikord koji bi vjerojatno više pripadao u glazbenoj sobi iz
prošloga stoljeća. Ali u središtu se sobe nalazio veliki, bečki klavir, ručno
obojan u bijelo kako bi odgovarao drvenim gredama u sobi. Poklopac u
obliku krila bio mu je podignut.
Lottie se primaknula instrumentu i jednim prstom nježno prešla preko
sjajnih tipaka od slonovače i ebanovine. Na njima nije bilo ni traga prašini.
Ako je Martha jedina koja je imala ključ od ove sobe, onda je vrlo marljivo
pazila da očuva sjećanje na njezinu bivšu gospodaricu.
Krajičkom oka uhvativši tračak kretanja, Lottie je upitala Allegru. - Sviraš
li?
Djevojčica je povukla ruku od tipaka i zavukla je iza leđa. - Naravno da ne.
Otac to nikada ne bi dopustio.
Lottie se namrštila. Na stalku se nalazilo nekoliko požutjelih notnih
zapisa, kao da je njihova gospodarica samo izišla na poslijepodnevni čaj,
planirajući se vratiti u svakome trenutku. Kada je Lottie sjela na stolicu za
klavirom, osjećala se kao da skrnavi sveti oltar.
Protegnula je prste, poigrala se s nekoliko nespretnih akorda, pa počela
svirati. Klavir je imao predivan ton - bogat, sladak i veličanstven. Lottie je
uvijek uživala udarati po bilo kojem instrumentu. Puno prije nego što joj je
Sterling unajmio prvoga učitelja glazbe, ona, George i Laura proveli su mnoge
večeri okupljeni oko istrošenoga pijana u sobi za primanje lady Eleanor.

~ 116 ~
 Knjige.Club Books

Nakon nespretnoga početka, prsti su joj vješto zaplesali po tipkama u

živahnu pasažu Händelove Glazbe na vodi koja joj je oduvijek bila omiljena.
Okrenula se preko ramena i pogledala Allegru.
Dijete je buljilo u tipke s ushićenom glađu koju Lottie nikada nije vidjela
na njezinu licu. Promijenivši tempo, Lottie je uskočila u veselu škotsku
poskočicu. Nasmiješivši se Allegri preko ramena, zapjevala je pretjeranim
škotskim naglaskom:

Moja je žena jedna razvratna cura

Uvijek želi da je vodim ja
Prodala bi kaput i propila pare
Prodala bi kaput i propila pare
U deku bi se umotala
Uvijek želi da je vodim ja

Uskoro je i Allegra počela pjevušiti s njom i tapkati nogom u živahnome

ritmu. Nakon treće kitice, pridružila joj se u refrenu, u početku stidljivo, ali
joj je sa svakom notom samopouzdanje raslo. Glas joj je bio tamni alt,
savršeno upotpunjavajući Lottien sopran.
Iz nekoga razloga, Lottie nije mogla podnijeti pomisao na to da se Allegra
vrati u svoju opreznu ljušturu. Nakon što je potrošila svaku kiticu pjesme,
počela je sama izmišljati riječi. Od njenih su se apsurdnih improvizacija
uskoro obje počele smijati tako glasno da bi jedva izgovarale riječi refrena.
Nijedna od njih nije shvatila da su ostavile vrata glazbene sobe otvorenima.

Glazba i smijeh.
Dva zvuka koja Hayden nije mislio da će ikada ponovno čuti u Vili
Oakwylde. No kada mu je poplavljeni most prepriječio putovanje u Boscastle,
vratio se i zatekao oba ova zvuka kako mu odzvanjaju domom.
Stao je u predvorju dok mu je kiša kapala s ruba šešira i poslušao ovu
fantomsku jeku. Na kratak je ošamućeni trenutak povjerovao da se, dok ga
nije bilo, vratio kroz vrijeme.
Vidio se kako korača hodnikom koji je vodio u glazbenu sobu, s koracima
koje nije ispunjavala jeza, nego lakoća i uzbudljivost. Rastvorio je vrata i
ugledao Allegru, ne visoku i izduženu, nego malenu i bucmastu, kako sjedi na
maminu krilu. Tamne su im se glave sjedinile u jednu dok je Justine strpljivo
namještala Allegrine debeljuškaste prstiće na tipke klavira, pjevajući laganu
dječju pjesmicu u svom slatkom kontraaltu. Hayden bi se naslonio na vrata i

~ 117 ~
 Knjige.Club Books

dugo ih, zadovoljno, promatrao. Na njegovo olakšanje, ispod očiju njegove

žene nije bilo sjena koje bi značile da nije dobrodošao kući.
- Tata! - Allegra je vrisnula, a oči su joj zasjale kada ga je ugledala- Kliznula
je iz mamina krila i doteturala do njega kako bi je podignuo u ruke. Kada je
pritisnula svoj bucmasti maleni obraz uz njegov, zatvorio je oči i duboko
udahnuo njezin djetinji miris.
Kada ih je ponovno otvorio, i dalje je stajao u prohladnom predvorju,
praznih ruku i srca koje ga je boljelo od osjećaja gubitka.
- Moj gospodaru? - upitao je zbunjeni Giles. - Poprilično ste promočili.
Mogu li vam uzeti kaput i šešir?
Hayden mu nije ni odgovorio. Jednostavno ga je ostavio po strani i uputio
se prema glazbenoj sobi.
Lottie i Allegra toliko su se uživjele u svoju zabavu da nisu čule njegove
oštre korake po sobi, nisu primijetile da više nisu same sve dok se poklopac
klavira nije srušio uz glasan tresak, otkrivajući Haydena koji je stajao iza
njega.

~ 118 ~
 Knjige.Club Books

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Nažalost, svaka riječ koja je izašla iz njegovih usta bila je

lijepa laž, stvorena da me zavede!

U stavši sa stolice za klavir, Lottie se suočila s Haydenom preko sjajnoga

klavirskog poklopca, a u ušima joj je i dalje zvonilo.
Nije ni skinuo kaput ni šešir. Kiša mu je s plašta kaputa padala na parketni
pod dok mu je rub šešira bacao sjenu na oči. Lottie je krajičkom oka vidjela
kako se Allegra vidno sklupčava, ramena joj se spuštaju prema unutra, a
usne sužavaju. Lottie je zbog toga prizora iz frustracije htjela udariti o pod.
- Tko vas je pustio ovamo? - Hayden je zahtijevao.
- Nitko - Lottie je odgovorila, istovremeno iskrena i prkosna.
Prebacio je svoj osuđivački pogled na kćer. - Allegra?
Djevojčica je mahnito odmahnula glavom. - Ja svakako nemam ključ.
Skinuo je šešir. Nakon što mu je po prvi put jasno mogla vidjeti oči, Lottie
je gotovo poželjela da ga je ostavio na glavi. - Pa kako ste onda, dovraga, vas
dvije ušle ovamo? Znaš da je to zabranjeno.
- Igrali smo se istraživača - Lottie je priznala, nadajući se prebaciti pažnju
s djeteta na sebe.
Njezin je plan i predobro djelovao. Hayden se okrenuo prema njoj,
stisnutih očiju i ukočene čeljusti izazivajući da nastavi.
Skrušeno je slegnula ramenima. - I kao što sigurno znaš, istraživačima ne
postoji ništa zanimljivije nego zov onoga što je zabranjeno.
U njegovim je ledenim, zelenim očima nakratko sijevnulo nešto drugo -
nešto istovremeno opasno i privlačno. - Pa što ste onda učinile? Ukrale ključ
od Marthe?
- Naravno da ne! Nikada ne bih ohrabrivala Allegru da krade - Lottie je
pristojno sklopila ruke ispred sebe. - Samo sam otključala bravu jednom od
svojih ukosnica.
Hayden je nekoliko trenutaka s nevjericom buljio u nju, pa prasnuo u
glasan, promukli smijeh.
- Oh, to je izvrsno! Ne bi ohrabrivala moju kćer da krade, ali nemaš
problema s time da je naučiš kako obiti bravu. - Allegra je zaobišla klavir
i povukla ga za rukav kaputa, ali bio je prezaposlen prodorno buljeći u Lottie
~ 119 ~
 Knjige.Club Books

da bi primijetio. - Što planiraš za vašu sljedeću lekciju? Pokazati joj kako

orobiti kočiju?
Prije nego što je Lottie stigla ispljunuti odgovor, Allegra je ponovno
povukla oca za rukav, ovaj put uspijevajući dobiti njegovu pozornost. - Nije
me naučila kako obiti bravu. Obila ju je sama. - Glas joj se povisio. - A znaš li
zašto? Jer je vidjela da sam usamljena i nesretna i da mi je dosadno, i ona je
jedina u ovoj kući koju je dovoljno briga da poduzme nešto u vezi toga!
I Hayden i Lottie zabuljili su se u dijete, zatečeni njezinim strastvenim
ispadom. Nikada u milijun godina Lottie ne bi sanjala o tome da bi joj Allegra
stala u obranu. Dok je proučavala djevojčičino odvažno maleno lice, osjetila
je neočekivan nalet privrženosti.
Hayden, međutim, nije patio od takvih sentimentalnih osjećaja. - Tvoja
pomajka možda nije upoznata s pravilima ove kuće, mlada damo, ali ti jesi.
Ne postoji izgovor za tvoju neposlušnost. - Odmahnuo je glavom, ozbiljnoga
izraza lica. - Duboko sam razočaran u tebe.
- Pa to nije ništa novo, zar ne, oče? Uvijek si i bio. - Iz nekog bi razloga bilo
lakše podnijeti to da je Allegra samo briznula u plač i pobjegla. Umjesto toga,
okrenula se i ukočeno išetala iz glazbene sobe, stišćući malene šake.
Pregrizavši kletvu, Hayden se okrenuo od klavira i suočio se s portretom
svoje prve žene. Lottie je gotovo bila zahvalna da mu u tome trenutku ne
može vidjeti izraz lica. S intuicijom koju nije ni znala da posjeduje, odjednom
je točno znala tko je stajao lijevo od umjetnika kada je taj portret bio naslikan.
Justinine radosne oči i zavodljive usne bile su upućene Haydenu.
- Nakon što je umrla - konačno je rekao, glasom suhim poput grobne
prašine. - Proveo sam gotovo dva tjedna u ovoj sobi - odbijajući jesti,
odbijajući spavati, odbijajući vidjeti svoju kćer. Na dan kada sam konačno
smogao snage izaći kroz ta vrata, zakleo sam se da, dok sam živ, nikada
više neću nogom stupiti u ovu sobu. - Ukočeno se okrenuo i od portreta i od
Lottie, kao da više ne može podnijeti pogled na obje svoje žene.
- Žao mi je - prošaptala je Lottie, po prvi put stvarno osjećajući posljedice
svojih nepodopština.
- Zašto? - upitao je, okrećući šešir u rukama. - Jer si se narugala mojim
željama? jer si namjerno ohrabrila moju kćer da mi prokosi? Jer si svojim
uplitanjem još više zahladila naš odnos?
- Ako misliš da imam tako loš utjecaj na tvoju kćer, onda ne razumijem
zašto si me uopće doveo u Oakwylde.
Hayden je lupio šakom o poklopac klavira. - Jer sam želio da bude poput
tebe!
Lottie ga je pogledala, zatečena njegovim riječima.

~ 120 ~
 Knjige.Club Books

- Želio sam da nauči koristiti um kako bi se izvukla iz problema, a ne da

bude rob svog raspoloženja. Želio sam da postane pametna, snažna,
snalažljiva i samouvjerena!
Dok mu je Lottie buljila u prodorne oči pod tamnim trepavicama, osjetila
je neobičan osjećaj topljenja u trbuhu - kao da je upravo progutala zalogaj
Cookiena toplog pudinga. Zaobišla je klavir, približivši mu se onoliko koliko
se usudila. - Obećajem ti da nisam mislila ništa loše time što sam je dovela
ovamo. Zar je nisi čuo kad si ušao unutra? Pjevala je i smijala se poput svakog
desetogodišnjeg djeteta. Na nekoliko je kratkih minuta bila sretna!
- Njena je majka također voljela pjevati i smijati se. Nažalost, Justinina je
sreća prethodila očaju drugih, uključujući i nju samu.
- A tebe? - Lottie je upitala.
Hayden nije odgovorio.
Uzdahnula je. - Pa, kako ćeš me kazniti zbog mog ponašanja? Poslat ćeš
me u krevet bez večere?
- Ne budi smiješna. Iako se ustraješ ponašati kao jedno, nisi više dijete.
- Nisam ni sluškinja - uzvratila mu je. - Iako se ti ustraješ odnositi sa
mnom kao da jesam.
Kada se okrenuo i krenuo prema vratima, hladno odbacivši njezino
izazivanje, Lottie je odjednom poželjela napraviti ispad Allegrinih proporcija.
Poželjela je zgrabiti veličanstvenu porculansku pastiricu koja joj se
podrugljivo smiješila s kamina i baciti mu je u glavu.
- Možda nije ludost ono što je odvuklo tvoju ženu u krevet drugoga
muškarca - uzviknula mu je. - Možda je to učinila tvoja nepodnošljiva
ravnodušnost.
Hayden se smrznuo, pružajući Lottie samo pola sekunde da požali svoje
riječi. Onda se u jednome brzom pokretu okrenuo i dojurio natrag do nje, s
vatrom koja mu je topila hladnoću u očima. Ne bi se iznenadila da je vidjela
paru kako mu isijava iz mokroga, vunenog kaputa. Čvrstim ju je mišićavim
tijelom gurnuo na klavir, položivši joj moćne prste jedne ruke na zatiljak.
Ali umjesto da je zadavi, poljubio ju je. Očekivala bi da će je kazniti
poljupcem, a ne zadovoljiti. Zbog toga je bilo još uzbudljivije kada mu se
grubost ublažila zavodljivim izvijanjem jezika kroz njezina usta. Poljubio ju
je kao da mu je pripadala, kao da oduvijek jest i kao da će zauvijek biti. On je
bio ljubavnik iz njezina sna i mračna ju je moć njegova poljupca ostavila da
tetura na rubu opasne litice, na korak od pada koji bi se sigurno pokazao
smrtnim, i njezinu tijelu i njezinu srcu.
I dalje se bespomoćno držala za njega kada je otrgnuo usta od njezinih.
Zapetljavši prste u njezinu razbarušenu pundžu, pogledao ju je s teškim
očima koje su blistale od strasti.
~ 121 ~
 Knjige.Club Books

- Uvjeravam te, moja damo, da ravnodušnost nije ono što me drži podalje
od tvog kreveta.
Oslobodio ju je naglo kao što ju je i zarobio, iskoračivši iz sobe i zalupivši
vratima s tako gromoglasnim treskom da su žice na harfi zazvonile kao od
protesta.

Kada se Lottie srušila na klavir, uzdrmana do srži, Justine ju je promatrala s

visoka dok su joj sveznajuće oči sjale od zabave.
Kada se Lottie te noći sklupčala u krevetu, svaki joj je živac titrao od
napetosti. Tihi se muk spustio nad uspavanu kuću, ali nekim joj je čudom
tišina samo produbila osjećaj nemira. Čak bi i jedan od Allegrinih ispada bio
dobrodošlo odvraćanje pažnje. Nakratko je razmišljala o tome da izađe na
hodnik, ali prošli put kada je provirila u Harrietinu sobu, prijateljica joj je
spavala poput janjeta.
Bacila se na bok, odgurnuvši prekrivače i prestrašenoga Gospodina
Koprcka. Posegnula je za mačkom, ali bilo je prekasno. Već je nakostriješeno
skočio s kreveta, podignuvši rep. Glavom je otvorio vrata i oteturao iz
spavaće sobe, očito tražeći bolje društvo.
Lottie se ponovno bacila u jastuke. - Čini se da ovih dana nikoga ne mogu
zadovoljiti - promrmljala je Mirabelli koja se sklupčala na jastuku pokraj nje.
- Pogotovo nikoga muškog roda.
Sklopila je oči, pa ih je ubrzo ponovno otvorila. Zapravo se više bojala sna
nego jave. Bojala se svojih snova. U tim bi se snovima ponovno mogla naći na
rubu one vjetrovite litice u rukama stranca. Stranca čiji je poljubac bio istoga
okusa kao onaj njezina muža.
Pogledala je prema sjenama koje su treperile na ziđu. Možda bi trebala
dodati još jednu scenu svojemu romanu. Scenu u kojoj se njezina borbena
heroina bori s putenim udvaranjem nitkova koji ju je prevario da se uda za
njega. Scenu u kojoj ga ona oholo obavještava da bi radije umrla nego
podnijela njegov poljubac. Jer sigurno bi plemenita smrt bila bolja od
trpljenja poniženja grubih, gladnih usana na njezinima, mračnoga i sočnog
prodiranja njegovoga jezika, strastvenih dodira na njezinu vratu, dok je tjera
da se raširi, da ga prihvati dublje...
Ugrizavši si donju usnicu da primiri njezino izdajničko titranje, Lottie se
okrenula na trbuh. Skoro je utonula u nemiran san kada je, bez popratnoga
žalosnog vriska, začula prve note melodije klavira koje su joj doputovale do
ušiju.
Lottie je raširila oči. Prvi joj je nagon bio da se pokrije plahtom preko
ušiju. Ali jedino što je mogla učiniti bilo je zadržati dah i osluhnuti.

~ 122 ~
 Knjige.Club Books

Daleka je glazba istovremeno bila predivna i očajna - poput neuhvatljive

ode strasti čija je svaka nota odisala ludilom.
- Justine - prošaptala je. Nakon što je jednom vidjela ženin portret, bilo joj
je nemoguće oslovljavati je „duhom“.
Koja bi sila mogla biti dovoljno jaka da izvuče ženu iz groba? Je li je Justine
pokušavala prestrašiti jer ju je smatrala suparnicom u borbi za Haydenovu
privrženost? Ili je pokušavala upozoriti Lottie da ne počini istu grješku koju
je ona učinila, da ne povjeri srce ili život u Haydenove ruke?
Lottie je navukla jastuk preko glave i pritisnula ga na uši, no nije mogla
pobjeći od nemilosrdnoga glazbenog bijesa. Nije ga mogla ignorirati.
Kada je glazbeni komad dosegnuo vatreni krešendo, bacila je jastuk po
strani. Ustavši, odjurila je do stola za uređivanje i prekopala ladicu punu
vrpca i podvezica. Konačno je pronašla ono što je tražila - dugačku i posebno
smrtonosnu iglu za šešir.
Podignula ju je na svjetlo, diveći se njezinu sjaju. Čini se da je Justine
zaboravila jednu stvar. Lottie je sada posjedovala ključ od kraljevstva. A ako
se ispostavi da je to kraljevstvo pakao, onda će biti spremna riskirati susret
sa samim vragom.

Hayden je bio vraški loše raspoložen. Lutao je pustim hodnicima vile,

proklinjući se što se ponio poput budale. Možda je tim poljupcem želio kazniti
Lottie, ali uspio je samo u tome da kazni sebe. Čak mu je i vlastiti krevet
postao instrument za mučenje. Njegov mu je ledeni zagrljaj samo
naglašavao žudnju za primamljivom toplinom Lottienih ruku.
Sama je oslobodila ove demone kada se usudila otvoriti vrata glazbene
sobe. Kao da je dio njega bio pokopan u toj sobi, zajedno sa sjećanjem na
Justine. Ali Lottie mu nije željela dopustiti da trune u njezinim sjenama s
ostalim duhovima. Uletjela je unutra sa svojim blesavim pjesmama i
veselim smijehom i povukla ga na svjetlo.
Čak je i Justine pobjegla zbog njezine hrabre odvažnosti. U tome trenutku
kada su se poljubili, postojala je samo Lottie - i njezina usta poput živuće
vatre - vruća, slatka i neodoljiva. Kada ga je malenim rukama primila za
kaput, primičući ga bliže umjesto da ga odgurne, osjetio je opasno
uzbuđenje života, ne samo u tijelu, već duboko u duši.
Još je prokletiji od njihova poljupca bio trenutak kada je priznao da želi
da Allegra bude poput nje. Kada se divio njezinoj hrabrosti, njezinoj
inteligenciji i njezinu odbijanju da se pridržava krutih društvenih pravila.
Mogao joj je jednostavno reći da se zaljubljuje u nju. Hayden se zaustavio,
prestrašivši se ove pomisli više od bilo koje plačljive sablasti iz prošlosti.
Posljednji put kada je izgubio srce, zamalo je izgubio i um.

~ 123 ~
 Knjige.Club Books

Kao da ga želi podsjetiti na cijenu takve ludosti, divlja struja glazbe iz

klavira projurila je hodnikom prema njemu, od svoje silne moći lišena ljepote
i ludila.
Hayden se neumoljivo kretao prema zvuku, bojeći se da je Lottie
nesvjesno oslobodila silu koja će ih oboje uništiti.
Lottie je koračala mračnom vilom dok su joj volani spavaćice lepršali pod
nogama. Znajući da se sluge u ovo doba noći sigurno skrivaju u svojim
krevetima, nije ni navukla kućnu haljinu. Glazba je postajala glasnija sa
svakim korakom koji ju je nosio do zapadnoga krila, Ali nije dopustila da je
to odvrati od njezine misije. Nije je više vodila hrabrost ili znatiželja, nego
strastvena želja da se suprotstavi ženi koja je odbijala osloboditi Haydenovo
srce.

Lottie se zapravo bojala više nego ikada u životu. Kada je došla do dugačkoga,
usamljenog hodnika, čak ni sve glasnija glazba nije mogla potpuno nadglasati
cvokotanje njezinih zubi. Kada se približila vratima na kraju hodnika,
očekivala je da će se sama otvoriti, pozivajući je u svoju zamku.
Utrnulim prstima pokušala je okrenuti kvaku. Vrata su bila zaključana
kao i ranije toga dana. Lottiene su se ruke toliko znojile da joj je igla dvaput
ispala prije nego što je konačno uspjela otključati vrata.
No svejedno je oklijevala. Ako otvori vrata bez upozorenja, hoće li zateći
neku zlokobnu paru koja lebdi nad klavirom? Ili bi se tipke jednostavno same
pokretale, kao da ih vodi nevidljiva ruka?
Istinski uznemirena tom pomišlju, polako je okrenula kvaku, pomalo se
nadajući da će glazba prestati naglo kao što je prestala i njezine prve noći u
vili. Ali kada je otvorila vrata, glazba ju je zabljesnula poput gromoglasnoga
vala od kojeg joj je srce počelo kucati u ritmu.
Sjene su ispunjavale prostranu sobu. Kiša je prestala prije nekoliko sati,
ali oblaci su se i dalje skupljali na nebu koje je bilo vidljivo kroz krovni
prozor, skrivajući alabastersko lice mjeseca i prekrivajući Justinin portret
sjenom.
Poklopac klavira bio je podignut, štiteći tipke od pogleda.
Lottie je polako kružila oko instrumenta, obećavajući si da neće vrištati
bez obzira na to koga - ili što - zatekne na drugoj strani. Obuzeo ju je snažan
miris noćnoga jasmina od kojega joj se zavrtilo, kao da je pripita.
Zaobišla je klavir i zatekla ženu odjevenu u bijelu svilu, s dugom, tamnom
kosom koja joj se slijevala niz leđa.
Justine.
Lottie nije mogla vrištati ni da je htjela. Grlo joj se paraliziralo od straha.

~ 124 ~
 Knjige.Club Books

Nalet vjetra razmaknuo je oblake. Mjesečina se spustila kroz krovni

prozor i otkrila ne ženu, već dijete odjeveno u spavaćicu dvostruko veću od
nje.
Allegra.
Zaprepaštena ljepotom i moći djevojčičinoga sviranja, Lottie se morala
primiti za rub klavira kako ne bi zateturala.
Allegrini su maleni prsti letjeli preko tipaka, izlijevajući melodiju bijesa i
slomljenoga srca koje nijedno dijete njezinih godina ne bi smjelo poznavati.
Dok je svirala, suze su joj se slijevale niz blijede obraze, ali žestoka joj
koncentracija nikada nije odlutala od nota ispred sebe, čak ni kada joj
se Lottie pojavila u vidokrugu, ne uspijevajući se zaustaviti dok se
približavala izvoru te zadivljujuće glazbe. Allegrine su ruke letjele po
tipkama, dovodeći nokturno do veličanstvenoga kraja.
- Kako? - Lottie je prošaptala u zvonkoj tišini koja je nastupila.
Allegra je sklopila ruke u krilu. Odjednom su to ponovno bile ruke djeteta,
nespretne i nesigurne. - Postoji tajni prolaz iza kamina koji vodi do drugoga
kata. Mama i ja smo se tamo stalno igrale skrivača. Tata - zastala je, ali se
naglo ispravila. - Otac nas nikada ne bi mogao naći kad bismo se ondje
sakrile.
- Mislila sam pitati kako si naučila svirati klavir - Lottie je pokazala prema
tipkama, a šok ju je lišio sve njezine elokventnosti. - Tako dobro?
- Mama me podučavala prije nego što je umrla. - Djevojčica je slegnula
tankim ramenima. - Nikada mi nije bilo teško kao što je nekim ljudima.
Lottie je odmahnula glavom. Allegra je bila čudo od djeteta, a da toga nije
bila ni svjesna. - Mislila sam da se ne sjećaš svoje majke.
- Oh, sjećam je se! - Allegrin je pogled ponovno postao prodoran. - On to
ne želi, ali sjećam je se. Bila je draga i smiješna, uvijek se smijala i pjevala.
Provela bi sate i sate samo sjedeći sa mnom na podu, crtajući slike i učeći me
novim pjesmama. Dopustila bi mi da nosim sve njene šešire i zajedno bismo
posluživale čaj mojim lutkama.
Lottie se sjetno nasmiješila, priželjkujući da i ona ima takve uspomene s
vlastitom majkom. - Sigurno ti strašno nedostaje.
Allegra je ustala iz stolice za klavir. Počela je kružiti parketnim podom,
skupivši finu tkaninu kako se ne bi spotaknula preko ruba prevelike
spavaćice. - Nikada nisam željela postati duh, znaš. Kad god bi otac otišao, ja
bih se iskrala ovamo i svirala klavir. Nisam ni shvatila da me sluge mogu čuti
do jednog jutra kada sam načula kako Meggie i Martha šapuću o tome da je
vila ukleta.
- Ali to te nije natjeralo da prestaneš.

~ 125 ~
 Knjige.Club Books

- Ne - Allegra je priznala, otvoreno prkosna pogleda. - Nisam. Nakon

nekog vremena, počela sam svirati čak i kad je otac bio doma. Bio je na
poslovnom putu u Yorkshireu kad sam prvi put na tavanu pronašla kovčeg u
kojem je držao zaključane mamine stvari. Odjenula sam njenu spavaćicu jer
je mirisala po njoj.
Lottie je kimnula. To objašnjava miris jasmina, iako se nekim čudom
aroma sada činila puno slabija nego prije nekoliko minuta.
Allegra je okrenula molećive oči prema Lottie. - Nisam imala ništa njeno,
znaš. On je sve sakrio. I ne želi uopće razgovarati o njoj. Kao da nikada nije
postojala, a ja to ne mogu podnijeti! - Djevojčici je pukao glas kada su joj se
svježe suze pojavile na obrazima. - Oh, mrzim ga! Mrzim ga svim svojim
srcem!
Lottie nije ni shvatila da je raširila ruke dok se Allegra nije zatrčala u njih.
Djevojčica je omotala ruke oko Lottiena struka, ridajući kao da joj se srce
ponovno slama. Dok je milovala Allegru po mekanoj, gustoj kosi, Lottie je
podignula glavu i ugledala Haydena kako stoji na vratima glazbene sobe, lica
blijeda od mjesečine. Prije nego što je stigla pružiti mu ruku, ponovno je
nestao u sjenama.

Lottie je povukla pokrivač preko uspavana djeteta. Iako je Allegrino lice i

dalje bilo umrljano suzama, ošamućeno je spavala otvorenih usta, kao svako
maleno dijete. Vjerojatno se neće probuditi do jutra. No Lottie je svejedno
nije htjela ostaviti samu. Ogledala se oko djevojčičine spavaće sobe pa je na
prozoru ugledala svoju staru lutku koja im se ljubazno smiješila. Lottie je
nježno ušuškala lutku ispod Allegrine ruke, pa zatvorila vrata spavaće sobe
za sobom, ostavivši upaljenu svjetiljku.
Pronašla je Haydena ondje gdje ga je i očekivala pronaći - kako stoji
nasred glazbene sobe, buljeći u Justinin portret. Mjesec se podignuo na nebu,
prosipajući svoj blistavi sjaj po portretu.
- Zašto me moja kći ne bi mrzila? - upitao je gorko kada je iza sebe začuo
Lottiene nesigurne korake. - Uostalom, ipak sam joj oduzeo majku.
Na trenutak se Lottie mogla zakleti da joj je srce stalo.
- Pogledaj ovu kuću - nastavio je. - Izvan ove sobe nema ni njezinih
portreta, ni jastučića koje je plela, ni slika koje je naslikala - nema ni
najmanjeg podsjetnika da je ikada hodala ovim hodnicima. Allegra je bila
tako malena kad joj je majka umrla. Pretpostavljam da sam mislio da će biti
bolje ako je jednostavno... zaboravi.
Lottieno je srce počelo ponovno isprekidano kucati. Kada su je koljena
izdala, utonula je na rub divana. - Kako si mogao očekivati da je Allegra
zaboravi kad ti to očito nisi mogao učiniti?

~ 126 ~
 Knjige.Club Books

Okrenuvši se od portreta, Hayden se primaknuo klaviru. Koristeći samo

jedan prst, odsvirao je prvih nekoliko nota drugoga stavka Beethovenove
Patetične sonate. - Čak sam joj zabranio da svira klavir nakon što joj je majka
umrla. Čini se da sam uvijek vjerovao da su glazba i ludilo bili povezani, da ne
može imati jedno bez drugoga. Justine je bila briljantna. Da je bila muškarac,
bila bi pozvana da svira za kralja. Obožavala je glazbu.
- A ti si obožavao nju - Lottie je odbijala uvrijediti i sebe i njega
pretvarajući se da je to bilo pitanje.
Haydenov je prst udario krivu notu. Povukao je ruku s tipaka.
- Bili smo vrlo mladi kad smo se vjenčali. Meni je bilo dvadeset i jednu, a
njoj sedamnaest. Prvo sam mislio da je njezino nepredvidivo raspoloženje
dio njezina šarma. Ipak je bila Francuskinja, na kraju krajeva, puno
zatvorenija od žena na koje sam navikao. U jednom bi se trenu smijala, u
drugome bi se durila iz nekog izmišljenog razloga, a u trećem bi počela urlati
i vikati. No onda bi se rasplakala i tako me nježno molila da joj oprostim -
zajedljivo je odmahnuo glavom. - Bilo je nemoguće ostati ljut na nju dulje od
nekoliko minuta.
Lottie je još jednom pogledala portret, pa požalila što je to učinila.
Hayden je sjeo u stolicu za klavir, preko puta nje. - No tek kad se Allegra
rodila, Justinino je raspoloženje skrenulo u mračnijem smjeru. Provela bi
nekoliko dana bez spavanja, pa nekoliko tjedana ne bi uopće izlazila iz
kreveta.
- To ti je sigurno bilo teško.
Odmahnuo je glavom, odbijajući njezino sažaljenje.
- Bilo je teških dana, ali i dobrih dana, također. Kada joj je bilo dobro, svi
smo bili sretni. Obožavala je Allegru. Majčinstvo joj je donijelo toliko radosti.
Iako bi ponekad usmjerila svoj bijes na mene, nikada je nisam vidio kako
podiže ruku na našu bebu. - Lice mu je toliko potamnilo da je Lottie pogledala
prema krovnom prozoru kako bi vidjela je li oblak upravo proletio ispred
mjeseca. - Kada je Allegri bilo šest godina, Justine je ponovno zapala ujedno
od svojih mračnih raspoloženja. Mislio sam da bi joj Sezona u Londonu
mogla popraviti raspoloženje. Vjenčali smo se tako mladi da sam se uvijek
osjećao krivim što sam je lišio društvenoga pohođenja koje je toliko voljela -
gorki mu se osmijeh pojavio na usnama. - Moji dragi prijatelji Ned i Phillipe
obojica su joj se udvarali prije nego što smo se vjenčali. Na našem su
se vjenčanju smijali i zaklinjali da mi nikad neće oprostiti što sam oteo
njihovo blago.
Oštećeno blago, doista, pomislila je Lottie, ali uspjela pregristi jezik.
Hayden je ustao iz stolice i počeo kružiti sobom kao što je to ranije činila
i njegova kći. - U početku se London činio kao odgovor na sve moje molitve.

~ 127 ~
 Knjige.Club Books

Preko dva tjedna Justine je bila glavna vijest u gradu, ljepotica na svakome
balu. Onda su stvari pošle po zlu. Lako sam mogao prepoznati znakove.
Prestala je spavati. Oči su joj postale presjajne, a smijeh preprodoran.
Započinjala bi prepirke sa mnom zbog bilo čega - ili ni zbog čega. Počeli smo
imati strašne svađe. Oboje bismo rekli stvari koje su bile... neoprostive.
Počela je izlaziti do ranih jutarnjih sati, noseći previše pudera i ruža,
besramno koketirajući s drugim muškarcima u mojoj prisutnosti.
- Što si onda učinio? - Lottie je upitala, boreći se s potrebom da ga uhvati
za ruku dok je prolazio pokraj nje.
- A što sam mogao učiniti? - Okrenuo se kako bi se suočio s njom. - Kada
nam je jedan od mojih suosjećajnih prijatelja poslao svoga privatnog liječnika
- najuglednijeg čovjeka koji je liječio našeg bivšeg kralja za vrijeme njegovih
najmračnijih trenutaka - on je samo odmahnuo glavom i predložio da je
pošaljem u Bedlam. U psihijatrijsku bolnicu Bedlam! - Hayden je pao na
koljeno, spustivši ruke na Lottiena ramena. Očima joj je pretraživao lice,
goreći od boli. - Znaš li što rade stanarima bolnice Bedlam, Lottie? U sićušnim
ih ćelijama vežu lancima za zidove. Čuvari naplaćuju publici da ih dođu
gledati kao životinje. Pa Justine tamo ne bi preživjela ni jednu noć!
Sada Lottie nije mogla pogledati ni njega ni portret. Nije mogla podnijeti
zamisliti to vitalno mlado biće zavezano za zid poput divlje životinje dok
gledatelji paradiraju ispred nje, smijući se i pereći prste u nju. Nije shvatila
da plače dok joj Hayden nije palcem nježno obrisao suzu s obraza.
- Nakon što je liječnik otišao, obavijestio sam Justine da ćemo se sljedećeg
jutra vratiti u Cornwall. - Pokazao je na ožiljak ispod lijevoga uha, nabacivši
sjetan osmijeh. - Nije dobro prihvatila ove vijesti. Tako sam se bojao da bi si
mogla nauditi da sam joj dao izdašnu količinu sredstva za smirenje. Obiteljski
mi je doktor dao bočicu da ponesem na put, za svaki slučaj. Uskoro je spavala
poput bebe. Morao sam obaviti neke stvari. Pozdraviti neke prijatelje. Pa sam
je ostavio ondje na brigu slugama.
Hayden je ustao. Nekoć bi Lottie preklinjala da čuje kraj ove priče. Ali sad
mu je odjednom poželjela staviti prst na usta preklinjujući ga da više ne
izgovori nijednu riječ u vezi te noći.
Kada je ponovno progovorio, sva mu je strast nestala iz glasa, daleka
poput mjeseca.
- Kada sam se vratio, zatekao sam je s Phillipeom. - Nepopustljivim je
pogledom pribio Lottie za divan. - Znaš li što je bilo najgore od svega?
- Ne - prošaptala je. Ali bilo je prekasno. Oboje su znali.
- On joj je dopustio da povjeruje da sam to ja. Bila je bolesna, drogirana i
zbunjena, i mislila je da sam se vratio kako bismo se pomirili. Da ona nije
gledala, na rubu pameti, kako ga povlačim s nje, ne bih čekao dvoboj. Ubio bih
ga golim rukama. - Stisnuo je te ruke, podsjetivši Lottie na njihovu moć.
~ 128 ~
 Knjige.Club Books

- Da jesi, sada bi trunuo u zatvoru Newgate i Allegra bi živjela bez oca. -

Ali bi li i dalje živjela bez majke? To je bilo pitanje koje se Lottie nije usudila
pitati.
Hayden si je rukom prošao kroz kosu, mašući glavom. - Nakon što je
Phillipe pobjegao, sve je bilo kao u magli. I sam sam bio napola lud. Sjećam se
kako sam podignuo Justine u ruke i prenio je preko sobe. Samo sam
razmišljao o tome da je odnesem dalje od tog kreveta u kojem je... u kojem
su... - Stisnuo je šake. - I dalje nije shvaćala što se dogodilo. Sjećam se kako
sam se osjećao dok mi je bila tako sklupčana na prsima, kako mi je povjerljivo
omotala ruke oko vrata, kao i stotinu puta prije toga. Pogledala me u oči i
rekla mi kako joj je žao za sve okrutne stvari koje mi je učinila, za svaki put
kad me povrijedila. Rekla mi je koliko me voli, koliko je zahvalna što joj dajem
priliku da dokaže svoju ljubav.
Opustio je ruke, proučavajući ih kao da pripadaju strancu. - Dok sam je
gledao u te predivne oči, na jedan sam je neuhvatljivi trenutak poželio
zadaviti, barem kako bi je poštedio spoznaje o tome što je učinila - što je
učinila nama.
- Ali nisi - Lottie je odlučno rekla, ustavši s divana.
Oprezno je gledao kako mu se približava. - Ne treba mi tvoje sažaljenje,
moja damo, i svakako mi ne treba tvoje odrješenje grijeha.
- Ne sažalijevam te - rekla je mirno. - Zavidim ti.
- Zavidiš? - Frknuo je s nevjericom. - Jesi li i ti luda?
Odmahnula je glavom. - Mnogi ljudi prođu kroz cijeli svoj život, a da ne
osjete ljubav kakvu ste ti i Justine dijelili.
Hayden je zakolutao očima prema krovnome prozoru. - Dragi Bože u
Nebesima, oslobodi me od romantičnih ideja školarki. Ako je to bila ljubav -
gotovo je pljunuo - onda to nikada više ne želim osjetiti. Takva ljubav ne čini
ništa osim uništavanja svega na svome putu.
- Nije uništila tebe ni tvoju kćer. Zasada.
- Jesi li sigurna? Čula si Allegru večeras. Mrzi me.
Lottie je spustila ruke na bokove. - Oh, doista? Postane li zato histerična
pri samoj pomisli na to da se odvoji od tebe? Prikrada li se zato u ovu sobu i
glumi duha u očajničkoj nadi da ćeš ti ušetati kroz ova vrata, a ne ja? Pa jedini
način kojim zna da će dobiti tvoju pozornost jest da se odjene u svoju mrtvu
majku!
Na nekoliko je dugih trenutaka Hayden mogao samo treptati s
nevjericom. - To je smiješno! Kad god joj pokušam pružiti malo pažnje, ona
mi je zabije natrag u lice, kao što je to učinila s lutkom koju sam joj poklonio.
- Zato što ne želi lutke ili skupe poklone od tebe. Želi da je pogledaš! Želi
da je stvarno pogledaš, barem jednom, a da ne vidiš Justine!
~ 129 ~
 Knjige.Club Books

Lottie nije mogla procijeniti u kojem je trenutku počela vikati. Znala je

samo da su nekako završili stojeći licem u lice, tako blizu da je mogla osjetiti
toplinu koja mu je isijavala iz tijela i oštri, bogati miris njegova sapuna od
malina.
Hayden je posegnuo prema dolje i zavrtio jednu od njezinih dugih, zlatnih
kovrča oko prsta, a glas mu je postao opasno mekan. - A što je s tobom,
Carlotta? Što ti želiš?
Lottie je željela da pogleda nju, barem jednom, a da ne vidi Justine.
Željela je da je uvjeri da se ne zaljubljuje u ubojicu.
Ali više od svega, željela ga je poljubiti. Željela se popeti na prste i
prisvojiti ta nepovjerljiva usta. Željela ga je ljubiti sve dok svi duhovi,
uključujući Justine i toga fantoma mladoga sebe - ne nestanu iz sobe. Željela
mu je omotati ruke oko vrata, pritisnuti se uz njega i prisjetiti ga koliko toplo
i podatno živo meso može biti.
A tako je i učinila.

~ 130 ~
 Knjige.Club Books

PETNAESTO POGLAVLJE

Kako moje izdajničko tijelo može žudjeti za dodirom ubojice?

H ayden se ukočio od šoka kada su mu Lottiene usne okrznule čeljust,

raspršujući nježne poljupce po njezinu krutom nagibu. Sklopio je oči dok
su mu se njezine usne približavale krajičku usta. Ali od odvažna je trzaja
njezina jezika na tome ranjivom mjestu zarežao i otvorio usta koja su se
rastopila u njezina, ne uspijevajući više odoljeti putenoj nevinosti takva
poljupca.
Omotavši ruke oko Lottie, Hayden je zabio usta na njezina, gurnuvši jezik
duboko u njihovu svilenu toplinu. Jezik joj se omotao oko njegovoga,
izluđujući ga s nadzemaljskim obećanjem zadovoljstva. Zadovoljstva koje si
je tako dugo uskraćivao. Negdje su u njegovu umu ljubavi gubitak
postali neraskidivo isprepleteni.
Ali Lottie mu je željela pružiti zadovoljstvo, a ne uzeti ga, i nije mogao
odoljeti tako velikodušnoj ponudi.
Sve dok nije ugledao Justine kako mu se smije, rugajući mu se što je
popustio istom iskušenju koje mu je jednom donijelo propast.
Hayden se odgurnuo od Lottie, pokušavajući doći do daha. Ako se usudi
pogledati je na mjesečini, sa zlatnom kosom koja joj se prelijevala niz leđa, s
ustima vlažnima i nabreklima od njegovih poljubaca, sa zamućenim plavim
očima koje su ga preklinjale, znao je da bi oboje bili izgubljeni. Naći će
se ispod njega na divanu, sa spavaćicom podignutom do struka, prije nego što
stigne ponovno udahnuti.
- Već sam ti jednom rekao - progovorio je s tako grubim glasom da se
jedva prepoznao - ne trebam niti zaslužujem tvoje sažaljenje.
- Je li to sve što misliš da ti mogu pružiti, sažaljenje?
Hayden je zatvorio oči, ogradivši se od putene hrapavosti njezina glasa. -
Siguran sam da puno toga možeš pružiti, moja damo. Ali ja ti nemam što dati
zauzvrat.
- Jer si sve dao njoj.
Čak i kada ga je njegova vlastita tišina osudila u njezinim očima, Hayden
nije mogao odoljeti, a da je ne pogleda po posljednji put.

~ 131 ~
 Knjige.Club Books

Iako su joj oči sjajile od neproplakanih suza, tvrdoglava joj malena brada
nije izgubila svoju odvažnost. - Onda se nadam da ćete vas dvoje biti vrlo
sretni zajedno. Počinjem vjerovati da zaslužujete jedno drugo.
S tim se riječima njegova žena okrenula i izašla iz sobe, kao što je to ranije
ovoga prokletog dana učinila i njegova kći.
Pregrizavši kletvu, Hayden je zgrabio jednu porculansku pastiricu s
kamina i svom je snagom bacio prema Justininom portretu. Figurica se
smrskala po platnu, a da nije ostavila nijedan ožiljak na njezinu anđeoskom
licu.
Sljedećeg je jutra Lottie sjedila na kamenu blizu ruba litice dok su joj
rubovi suknje lepršali na vjetru. Željela je plakati, ali znala je da bi joj vjetar
uhvatio suze prije nego što bi stigle pasti. Zato je samo buljila prema moru,
bolna srca i očiju crvenih od neproplakanih suza. Pitala se je li Justine
ikada sjedila na ovome mjestu, gledajući u kvrgave stijene koje su joj oduzele
život.
Lottie je počela shvaćati kakva je budala bila otkako je došla u Oakwylde.
Mislila je da će odagnati sve duhove iz vile, nikada ne uzevši u obzir da nije
Haydenova kuća bila ukleta, već njegovo srce. Unatoč svoj njezinoj
odvažnosti, nije znala kako se boriti s neprijateljem kojega nije mogla vidjeti.
Gledajući kako se valovi zabijaju u stijene, pitala se kakav je osjećaj kada
te netko voli s beskompromisnom strašću. Kako bi čovjek mogao uništiti
nešto što je toliko volio? Ali strast i ljubomorni bijes često idu ruku pod ruku,
podsjetila se. Glad za obuzimanjem prečesto je bila spojena s potrebom za
uništenjem onoga što se nije dalo obuzeti.
- Justine - gorko je prošaptala, promatrajući oblačno nebo. - Zašto si
morala ponijeti svoje tajne u grob?
Sklopila je oči, pitajući se umišlja li lagani miris jasmina koji je obuzeo
vjetar.
Kada ih je otvorila, Allegra je stajala ispred nje, stišćući Lottienu lutku u
rukama. Kao i obično, nije se zamarala nebitnim čavrljanjem nego je odmah
izvalila - Otac kaže da mi je dopušteno ući u glazbenu sobu i vježbati klavir
kad god želim.
Iako joj izraz lica nije bio ništa manje strog nego inače, djevojčica je
nekako izgledala sretnije nego što ju je Lottie ikada vidjela. Iz nekoga je čuda
Haydenova dragost, a ne odbijanje, konačno izmamila suze iz Lottienih očiju.
- To je predivno - rekla je, brišući suzu prije nego što je Allegra vidi. - Tako
sam sretna zbog tebe.
- Zašto onda plačeš? - dijete je upitalo, približivši joj se.

~ 132 ~
 Knjige.Club Books

- Ne plačem - Lottie je inzistirala. - Vjetar mi je zapuhnuo prašinu u oko. -

Ali na njezino zaprepaštenje, suze su joj se počele slijevati niz obraze brže
nego što ih je mogla brisati.
- Ne, nije - Allegra ju je optužila. - Plačeš.
Ne uspijevajući više poricati ono što je bilo očito, Lottie je ukopala lice u
ruke kako bi prigušila jecaje.
Iznenadilo ju je kada je osjetila malenu ruku na ramenu. - Zašto plačeš? -
upitala je Allegra, zvučeći doista znatiželjno. - Je li netko bio zloban prema
tebi? Netko osim mene?
To joj je zaradilo isprekidani, štucavi smijeh. Lottie je podignula glavu,
smiješeći se djetetu kroz vlažne oči. - Nitko nije bio zloban prema meni. Samo
se danas osjećam pomalo tužno.
- Evo - Allegra je gurnula lutku prema Lottie. - Kada sam ja tužna, ponekad
je čvrsto stisnem i odmah se osjećam bolje.
Zatečena djetetovom neočekivanom velikodušnošću, Lottie je uzela svoju
staru lutku i oprezno je stisnula. Nekim se čudom doista osjećala malo bolje.
Ali ni upola dobro kao kad je osjetila da je Allegra provukla svoju malenu
ruku u njezinu.
- Nas dvije smo se baš spremale doručkovati - Allegra ju je obavijestila. -
Zašto nam se ne pridružiš? Osim ako si pretužna da budeš gladna, naravno.
Lottie je buljila u njihove spojene ruke. Haydenu možda nije bila
potrebna, ali njegovoj kćeri jest.
Obrisavši posljednje suze s lica, dopustila je Allegri da je povuče na noge.
- Ne budi smiješna - rekla je, zamahnuvši djevojčičinom rukom kada su se
uputile prema kući. - Nikada nisam previše išta da budem gladna.
Haydena St. Claira progonio je duh.
Ovaj je duh bio puno uporniji od ikojeg koji se nalazio u stranicama
gotičkih trilera. Nije plakao poput irskih sablasti ili sjao misterioznim
svjetlom s prozora neke napuštene sobe. Nikada nije zveketao lancima nakon
ponoći ili letio hodnicima vile na mjesečini s odrubljenom glavom pod
rukama. Nije svirao fantomske melodije na klaviru u glazbenoj sobi ili ga
budio iz mirnoga sna s daškom mirisa koji je trebao nestati prije mnogo
godina.
Baš suprotno, progonio je svaki njegov budni trenutak, odvažno
osvajajući svaku sobu njegovoga doma sve dok više ne bude mjesta na koje
može otići kako bi mu pobjegao.
Prvi je put osjetio njegovu prisutnost nekoliko dana nakon njegovoga
susreta s Lottie pod mjesečinom u glazbenoj sobi. Prolazio je pokraj sobe za
primanje kada je čuo najnevjerojatniji zvuk. Smrznuo se i nagnuo glavu kako

~ 133 ~
 Knjige.Club Books

bi osluhnuo. Taj mu zvuk nije bio potpuno nepoznat. Mnogo ga je puta čuo u
prošlosti, ali tako davno da je bio poput pjesme koje se sjećao iz nekoga sna.
Kći mu se hihotala.
Ne uspijevajući odoljeti sirenskomu zovu toga zvuka, vratio se za
nekoliko koraka i oprezno provirio iza atrija koji je uokvirivao vrata sobe za
primanje.
Lottie, Harriet, Allegra i Lottiena izlizana stara lutka skupile su se za
stolom od tikovine, uživajući u popodnevnom čaju. Sve su nosile složene
šešire ukrašene šarenim perjem, mašnama, cvijećem i paučinom. Hayden je
morao dvaput pogledati kada je uočio prepariranu papigu na ramenu
Lottiene lutke. Prljava je ptica savršeno odgovarala i njezinu povezu preko
očiju i njezinu drskom osmijehu. Lutki je trebala još samo sablja u elegantnoj,
malenoj ruci i bila bi spremna zaploviti morskom pučinom.
Čak je Mirabella imala šešir - malenu kapicu za bebe s bijelom čipkom i
svilenom masnicom zavezanom ispod krznene brade. Allegra je pridržavala
koprcavo mače u krilu kako bi je spriječila od bježanja, hihoćući se svaki put
kada bi stvorenje posegnulo za vrpcama koje su visjele s njezina vlastitog
šešira.
Čini se da je Hayden bio jedini koji nije dobio službenu pozivnicu za
čajanku. Tri mačića koje mu je Lottie dala stajali su na stolu, pijući mlijeko iz
porculanske zdjelice dok je njihov žuti brat lovio vlastiti rep pokraj noge od
stola.
Kada je Allegra dodala naboranu podsuknju Mirabellinu elegantnom
ansamblu, Bundevko i Gospodin Koprcko potrčali su pokraj Haydena, očito
se bojeći da su u opasnosti od slične sramote. Hayden je znao da bi ih bilo
mudro slijediti. No svejedno je ostao, ne želeći napustiti šarmantni
kaos ovoga prizora.
Nije računao na to da će ga žuti mačić primijetiti. Prije nego što je stigao
pobjeći, mačić je doteturao do njega, mijaukajući iz petnih žila.
- Izdajniče - promrmljao je Hayden, gurnuvši ga stopalom.
Ali bilo je prekasno. Osmijesi su nestali. Veselo se čavrljanje ugasilo.
Gospođica Dimwinkle izgledala je kao da se pokušava udaviti kolačima. Da je
uspjela, Hayden bi morao dodati teret još jedne preuranjene smrti na svoju
savjest.
Lottie je otpuhala zalutalo pero iz očiju, hladno ga proučavajući i
izgledajući poput gospodarice vile s tilom i paučinom prekrivenim šeširom i
čipkastim rukavicama bez prstiju. - Dobar dan, moj gospodaru. Želiš li nam
se pridružiti?
Allegra je ukopala mrzovoljno lice u Mirabellino krzno kao da je nimalo
ne zanima hoće li on prihvatiti Lottien poziv. Hayden je bio jedini koji je znao

~ 134 ~
 Knjige.Club Books

da to nije bio poziv, nego izravni izazov - koji je Lottie očito očekivala da će
odbiti.
Uzvratio joj je podrugljivi osmijeh. - Nećeš me natjerati da si nataknem
šešir, zar ne?
- Ne ako ne želiš.
Lottie je dovukla jedinu preostalu stolicu do stola i natočila mu šalicu
čaja. Hayden je poslušno sjeo, ali ponovno brzo ustao kada je stolica
pobunjeno zajaukala. Stišćući zube, pokupio je žutoga mačića sa stolice i
spustio ga na tepih. Odmah mu se počeo penjati po nozi, kačeći mu se za
kožne hlače, i sklupčao mu se u krilo, ludo predući. Hayden ga je prekrio
salvetom i pokušao se pretvarati da ga nema. Stolica je bila preniska za njega.
Svaki pokušaj da prekriži duge noge očajnički mu se izjalovio. Naposlijetku
se morao zadovoljiti s time da protegne noge po strani, što ih je dovelo u
opasnu blizinu Lottienih golih gležnjeva. Njene su oble noge možda bile
prekrivene slojevima podsuknje, donjih hlača i čarapa, ali to ga nije
zaustavilo od zamišljanja koliko bi bile glatke i tople omotane oko njegova
struka.
- Želiš li malo mlijeka? - Lottie je upitala.
Otrgnuvši pogled od obline njezina lista, Hayden je pogledao bokal s
mlijekom. Crni mu je mačić grickao vrh. Dok ga je gledao, mačić je izgubio
ravnotežu i upao u mliječnu pjenu. Prije nego što ga je Allegra stigla spasiti,
iskoprcao se van i ošamućeno se otresao, raspršivši kapljice mlijeka po
cijelome Haydenovu prsluku.
- Ne, hvala - promrmljao je, gledajući ga kako si pažljivo čisti brkove. -
Mislim da ću odbiti.
- Posudili smo šešire s tavana - Lottie mu je ponudila šalicu čaja, pomalo
ga prijekorno izazivajući da se pobuni. - Nadam se da je to u redu. Allegra je
rekla da su pripadali njenoj majci.
- Ne svi - Hayden je pokazao prema čipkastom šeširu koji je krasio
Mirabellino mrzovoljno malo lice. - Ako se dobro sjećam, taj je pripadao
meni.
Allegra je prekrila usta kako bi zatomila nehotično hihotanje. - Nosio si
šeširić?
- Itekako. Ali to ne bi bilo toliko sramotno da tvoja baka nije inzistirala da
naslikaju moj portret s njime dok me ljuljala na svom koljenu. Moram
priznati da sam tada imao kovrče koje bi prkosile tvojima.
Allegra je izgledala sumnjičavo. - Nikad nisam vidjela tu sliku.
- Niti ćeš je ikada vidjeti - Hayden ju je uvjeravao, popivši gutljaj čaja. -
„Slučajno“ sam prolio malo ulja iz svjetiljke po njoj i zapalio prokletu stvar
kad sam bio tvojih godina.

~ 135 ~
 Knjige.Club Books

- To ti je bilo vrlo pametno - Allegra je izvalila. Pognuvši glavu tako da joj

kosa zaštiti lice, prebacila je pažnju na guranje Mirabellinih stražnjih nogu u
par lutkinih donjih hlača.
- Imaš li još mladenačkih nepodopština za podijeliti s nama? - Lottie je
upitala s nevinim plavim očima kada je odgrizla komad kolača i ugurala ga
između usana.
Hayden se borio s neodoljivom željom da se nagne i poliže kap ugrušana
mlijeka s krajička njezinih usta. - Čovjek ne treba biti mlad da čini
nepodopštine - odgovorio je, odbijajući odmaknuti pogled. - Neka iskušenja,
koliko god bila ludo odvažna, s godinama samo postanu slađa.
Trepćući ispod para prevelikih naočala koje joj je posudila jedna od
sluškinja, Harriet je ugrabila šaku čajnih kolačića, očito se nadajući da, ako će
joj usta biti puna, Hayden joj se neće osobno obratiti.
- Pa reci mi, gospođice Dimwinkle - rekao je srdačno nakon što ih je sve
zabila u usta - je li ti lijepo u Cornwallu?
Harriet je spustila čaj, a ruka joj je tako mahnito drhtala da je šalica
zazveketala kada ju je spustila na tanjurić. - Oh, jako, moj gospodaru -
promrmljala je ustima punima kolača. - Ne mogu vam ni opisati koliko sam
sretna što ste pisali mojim roditeljima i upitali ih da ostanem ovdje kao
Lottiena prijateljica. Pa zaboga, da ste me poslali natrag u Kent, jednostavno
bih umr... - Harriet je prestala govoriti i žvakati u isto vrijeme, a lice joj se
užasnulo.
- Umrla? - Hayden je nježno ponudio, nadajući joj se pomoći progutati
prije nego što je to doista i učinila.
Allegra je iz čista mira rekla: - Lottiena mama je umrla kada je Lottie bilo
samo tri godine. Izgorjela je u požaru. Lottie se ni ne sjeća kako je izgledala.
Nije li to tužno?
Hayden je pogledao svoju ženu. Izgledala je zbunjeno kako se on osjećao.
- Da, jest - složio se s potpunom iskrenošću. - Strašno tužno.
I dalje odbijajući pogledati ikoga od njih, Allegra je ljuljala Mirabellu u
svome naručju poput nervozne, preodjevene bebe. - Lottie je rekla da bih ja
trebala biti zahvalna što se sjećam svoje mame.
Hayden je osjetio kako mu se grlo steže. - I trebala bi biti - konačno je
uspio izgovoriti, po prvi put razgovarajući o Justine sa svojom kćeri nakon
njezine smrti. - Jako te voljela.
Nespretno odgurnuvši stolicu, ustao je. Žuto se mače otkotrljalo na pod,
povrijeđeno ga pogledavši. - Ako ćete me ispričati, moje dame, imam nekog
posla. Siguran sam da se jedva čekate vratiti vašim lekcijama nakon čaja.

*
~ 136 ~
 Knjige.Club Books

Hayden nije ostao dovoljno dugo da procijeni tko se osjećao više krivim
nakon njegova spominjanja lekcija, Allegra ili Lottie. Jedina mu je želja bila
pobjeći. Ali kada se uputio niz dugački hodnik koji je vodio do njegove radne
sobe, vesela ga je glazba njihova smijeha slijedila još sigurnije od fantoma.
Hayden je uskoro naučio da se nigdje ne može sakriti kako bi pobjegao
njihovoj sreći. U danima koji su slijedili, odzvanjala je učionicom u divljim
naletima, zajedno s loše prigušenim udarcima u pod. Plovila je kroz otvoreni
prozor njegove radne sobe u sumrak dok su Lottie i Allegra lovile mačiće
u vrtu. Širila se iz sobe za primanje nakon večere kada je Lottie glasno čitala
iz jednoga od svojih dragocjenih gotičkih romana, zbog svoje dramatičnosti
stvarajući više smijeha, a manje jezivih trnaca. Kada bi Hayden ulovio Meggie
i Jema kako vrebaju iza vrata sobe za primanje, upijajući svaku njezinu riječ,
nije imao srca ni ukoriti ih. Pogotovo zato što su ukrali njegovo mjesto za
skrivanje.
Još je ukletija od smijeha bila glazba. Sada kada su vrata glazbene sobe
bila širom otvorena, Hayden nikada nije mogao znati kada će se proliti kroz
cijelu kuću, razbijajući zidove tišine koje je protekle četiri godine gradio oko
sebe. To je bik jedna manifestacija koju nije mogao izdržati. Kad god bi
Allegra svirala, pronašao bi neki zadatak koji bi ga odveo iz kuće, bilo to
putovanje do sela zbog nekoga nevažnog posla koji je bio prikladniji za
njegovoga upravitelja imanja ili jahanje preko močvare nemilosrdnim
tempom.
Iako je bilo predivno gledati kako mu dijete cvjeta zbog pažnje njegove
mlade, od njihove se rastuće povezanosti Hayden osjećao još izoliranije.
Jedne je vlažne, kišne večeri potražio utočište u knjižnici kada je naišao na
prizor koji nikada prije nije vidio - njegova je kći... čitala.
Allegra se sklupčala u veliki kožni naslonjač ispred vatre, s nosom
zakopanim u knjigu i s Mirabellom koja joj je drijemala na krilu.
Hayden je oklijevao pred vratima, ne uspijevajući odoljeti tome da
iskoristi rijetku priliku da je promotri. Da je Allegra znala da je ondje, bez
sumnje bi pobjegla.
Lice joj je izgubilo svoj blijedi kalup. Njezina svakodnevna zabavljanja s
Lottie i Harriet izmamila su joj nalet boje u obrazima, a ekstravagantne
poslijepodnevne čajanke počele su joj rumeniti meso na kostima. Plava joj je
baršunasta masnica držala sjajnu, tamnu grivu dalje od očiju. Vidio je
Lottie kako joj je svake noći stavlja ispred vatre u sobi za primanje, brbljajući
dok joj je češljala tvrdoglave pramenove sve dok nisu bili glatki i sjajni.
Koliko god potresne bile te promjene, najveća se transformacija dogodila
u izrazu lica njegove kćeri. Oči joj više nisu bile zasjenjene oprezom, a usta joj
nisu bila stisnuta u mrzovoljno durenje.

~ 137 ~
 Knjige.Club Books

Dok je Hayden promatrao čistoću njezina profila, sjetno je odmahnuo

glavom, shvativši da će se uskoro morati brinuti o mladoj ljepotici. Uvijek je
vjerovao da se nikada neće udati, a zapravo će vjerojatno morati štapom
odbijati udvarate.
Iako je Haydenov prvi instinkt bio taj da se udalji iz sobe prije nego što ga
ona vidi, zbog nekoga se neobičnog impulsa nakašljao.
Allegra je povukla nos iz knjige, oči su joj se raširile, a rumenilo krivnje
umrljalo joj je obraze. - Oče! Nisam te čula kako ulaziš. Samo sam... učila za
svoju sutrašnju obuku.
Dok se Hayden približavao, pokušala je sakriti knjigu iza leđa.
Prije nego što je to uspjela učiniti, nježno ju je izvukao iz njezine ruke. -
Što učiš? Povijest? Latinski? Geografiju? - Podignuo je knjigu ispred svjetla
vatre, prepoznajući tanko izdanje jedne od jeftinih priča koje su prodavali
prodavači na uglovima ulica u Londonu. Predstavljali su grješne užitke
Gotike siromašnim čitateljima koji si nisu mogli priuštiti prave romane.
- Duh iz tornja, ha? - Prelistao je stranice. - Otmica, ubojstvo, duhovi,
zlokobna djela. Zvuči mi vrlo prosvjetljujuće. A što je ovo? - upitao je,
primijetivši još jedno izdanje zagurano između jastuka i naslona. Podignuo je
knjigu i otvorio je, promatrajući ručno oslikani crtež mačevaoca
odjevena poput Smrti koji svome protivniku pruža odrubljenu glavu. - Hmm?
Spilja horora. Ne izgleda kao mjesto koje bih volio posjetiti.
Bacivši uznemirenu Mirabellu na tepih ispred kamina, Allegra je ustala,
istrgnuvši mu obje knjige iz ruku. - Baš sam ih htjela vratiti Lottie. Sigurno ih
je ovdje ostavila prošle noći.
Hayden je gurnuo jezik u obraz, potiho se diveći snalažljivosti svoje žene.
Ako je Lottie ostavila knjige u knjižnici, to je učinila namjerno, nadajući se
utažiti Allegrinu glad za pisanim riječima.
- Nemoj ići - izgovorio je kada se Allegra okrenula. - Molim te - dodao je
nježno kako bi je uvjerio da to nije bila naredba nego zamolba. - Samo sam
tražio neku knjigu da potrošim nekoliko večernjih sati - pružio je ruku,
kimajući prema Spilji horora. - Mogu li?
I dalje ga oprezno promatrajući, Allegra mu je pružila knjigu i utonula
natrag u naslonjač. Hayden se smjestio u isti kožni naslonjač preko puta nje,
skinuo cipele i podignuo noge na otoman. Otvorio je Spilju horora,
pretvarajući se da ne primjećuje zbunjene poglede koje mu je kći upućivala
preko vlastite knjige.
Nije se morao dugo pretvarati. Nakon samo nekoliko stranica, pronašao
se znatiželjno uvučen u isprepletenu priču ubojstva i zločina.
I Hayden i Allegra toliko su se uživjeli u čitanje da nisu primijetili kada je
Lottie zastala na vratima knjižnice kako bi promatrala ovaj ugodni prizor.

~ 138 ~
 Knjige.Club Books

Dok je kiša padala po visokim prozorima, a mačka drijemala na kamenu

ognjištu, izgledali su kao otac i kći koji uživaju u tihoj večeri u međusobnome
društvu.
Nisu primijetili ni kada se Lottie povukla i dalje se smiješeći.

Iako nije učinio pogrešku oko toga da im se ponovno pridruži, Haydena ni

ponos nije mogao zaustaviti od toga da svakoga dana prođe pokraj sobe za
primanje kada su Lottie,
Harriet i Allegre imale čajanku. Koliko god bio zaposlen, pronašao bi neki
izgovor da se zadrži na vratima i upije njihovo veselo brbljanje. Kćeri mu
njegovo društvo možda još uvijek nije bilo dobrodošlo, ali sve ga je više
prihvaćala. Ne bi više izlazila iz sobe čim bi on ušao u nju.
Dok je jednoga poslijepodneva šetao, iznenadio se kada je ugledao skupu
lutku koju je dao izraditi za svoju kćer kako sjedi za stolom preko puta
Lottiene lutke.
Čini se da je Allegra bila jednako iznenađena kao on. Stajala je s rukama
na bokovima, proučavajući novi raspored s prepoznatljivim mrkim
pogledom na licu. - Što ona radi ovdje?
- Harriet se ovoga poslijepodneva ne osjeća dobro - Lottie ju je blago
obavijestila, popivši gutljaj čaja iz bijele porculanske šalice. - Uhvatila ju je
groznica. Trebala nam je četvrta osoba za stolom pa nisam vidjela ništa loše
u tome da pozovem našu novu prijateljicu. Zakopana je u toj kutiji otkada je
stigla u Oakwylde. Usuđujem se reći da je tamo zastrašujuće tijesno.
Allegra se srušila u praznu stolicu, i dalje buljeći u uljeza. Sa svojim
besprijekornim bijelim rukavicama i veličanstveno počešljanim smeđim
kovrčama, lutka je izgledala kao da ih sve gleda s visoka preko svojega
patricijskog nosa. Lottiena joj je lutka uzvraćala pogled ispod nakošena
poveza preko očiju.
Hayden je nastavio svojim putem, zatvorivši se u radnu sobu sve dok ga
znatiželja nije savladala. Nekoliko je minuta kasnije provirio iza vrata sobe
za primanje i zatekao Allegru kako prstom maše pred licem nove lutke. -
Nećeš pojesti sve čajne kolačiće, ti drska djevojko - ukorila ju je. - A svaka
pristojna dama zna da se rukavice ne nose kada jedeš.
Kada je Allegra povukla rukavice s lutkinih ruku i gurnula joj izmrvljeni
kolačić od marmelade u elegantnu ruku dok joj je premaz od jagode kapao
niz skupu, ljubičastu haljinicu, osjetio je nehotično hihotanje u prsima. Kada
je Lottie pogledala prema vratima i podignula šalicu prema njemu u znak
zdravice, Hayden je shvatio da nije iskopala zanemarenu lutku iz kovčega
zbog Allegre.
Učinila je to zbog njega.

~ 139 ~
 Knjige.Club Books

*
Do sljedećeg su tjedna Lottie i Allegra odbacile svako pretvaranje da
održavaju lekcije, kao što je i Hayden odbacio svako pretvaranje da vjeruje
da ih održavaju. Kada su jednoga jutra odlučili proslaviti rijetku pojavu
sunca, izvevši Lottiena konjića za ljuljanje u dvorište, Hayden se izležavao na
trijemu vile kako bi ih gledao, očima besramno upijajući svaki pokret njegove
žene.
Naprava s kotačima bila je dizajnirana da jahač upravlja njome tako da se
posjedne na njenu drvenu figuru i čini duge klizave korake dok vozilo ne
dođe do dovoljno velike nizbrdice da se samo otkotrlja prema dolje. Drveni
su mu kotači bili napravljeni za popločane vrtne puteljke, a ne
šljunčane ceste, pa je u tome trenutku jadna gospođica Dimwinkle jurila
brzinom koja joj je mogla iščupati zube iz glave. Lottie i Allegra trčale su za
njom, smijući se i uzvikujući ohrabrenja.
Kada su nestale iza brda, Hayden se naslonio na lakat i okrenuo lice
prema suncu, upijajući njegovu toplinu. Lijep, vjetroviti dan kao da je htio
dokazati da će proljeće možda zakasniti u ovaj kraj Cornwalla, ali da će biti
vrijedno čekanja. Zrak je mirisao po zagrijanoj zemlji i divljini koja je rasla iz
močvara. Nježni su čuperci zelenila počeli pupati na granama drveća koje je
samo nekoliko dana ranije djelovalo mrtvo. Snježni prekrivao glogovih
pupoljaka prekrivao je svako brdo, a stijene su oživljavale preljevima plavih
zumbula i žutilovke. Jata mladih galebova koji su se gnijezdili u liticama
naviještali su dolazak proljeća svojim zvonkim zovom.
Drveni se konjić ponovno pojavio, ovaj put s Lottie za sedlom a Harriet i
Allegrom pokraj nje. Lottiene su snažne, oble noge pokretale napravu u brzu
jurnjavu. Kada je dosegnula vrh planine, spustila je težinu na konja i odjurila
nizbrdicom, vrišteći od smijeha.
Šešir joj je odletio s glave, zavezan samo baršunastim masnicama.
Namrštivši se, Hayden se uspravio, uznemiren njezinim neustrašivim letom.
Prije nego što je stigao viknuti upozorenje, drveni je konjić zapeo o hrapavi
kamen i odskočio s ceste na travu. Lottie je raširila oči.
Kada je odletjela prema travnatoj livadi, Hayden je ustao na noge. Potrčao
je prije nego što je Lottie udarila hrpu zemlje koja ju je odbacila u zrak.
Dok je trčao, Hayden je zamalo bio oslijepljen zamišljenim prizorom
Lottie koja leži u travi, potpuno nepomična, s vratom iskrenutim pod
neprirodnim kutom dok joj se rumenilo povlačilo iz obraza.
Došao je do njezine zgužvane figure u isto vrijeme kao i Harriet i Allegra.
Čučnule su preko puta njega u lokvi haljina dok je podizao Lottieno toplo
tijelo u ruke, obuzet ledenom panikom. - Lottie! Lottie! Čuješ li me?
Oči su joj se polako otvorile. Trepnula mu je. - Naravno da te čujem. Vičeš
mi na uho, zar ne?
~ 140 ~
 Knjige.Club Books

Kada joj je zadirkujući osmijeh ispunio paperjastu oblinu obraza, Hayden

je bio razderan između toga da je izljubi ili protrese.
Svjestan Harrietinih i Allegrinih zabrinutih pogleda, morao se zadovoljiti
time da je ukori. - Ti neoprezna, malena budalo, što to, dovraga, radiš? Mogla
si slomiti prokleti vrat.
Preko puta njega, Allegrine su se oči raširile s užasnutim oduševljenjem.
Shvativši da je to bio prvi put da je opsovao pred kćeri, Hayden je dodao: - K
vragu i sve.
Lottie mu se uspravila u rukama, ali nije se pokušala izvući iz njih. - Ne
budi smiješan. Nije mi ovo prvi put da sam pala s ove stvari. Trebao si vidjeti
jadnoga Georgea tog tjedna kada ga je Sterling doveo kući iz Njemačke.
Odletio je u grmlje čička i nije mogao sjediti tjedan dana.
Hayden ju je podignuo na noge, i dalje joj se mršteći. - Ako te uhvatim da
opet činiš takvu glupost, ni ti nećeš moći sjediti tjedan dana.
Harriet i Allegra zgroženo su se pogledale.
Drveni je konjić ležao poput nezgrapne hrpe, nekoliko metara dalje u
travi. Lottie ga je otišla podići.
Kada ga je dokotrljala natrag do njih, Hayden je spustio ruke na bokove.
- Sigurno se ne želiš vratiti na tu spravu nakon što te zamalo ubila.
- Itekako želim - odvratila je. Vragolasti joj je sjaj zablistao u očima. - Osim
ako se, naravno, ti ne želiš provozati, Hayden nije mogao propustiti takav
izazov. - Imam još bolju ideju.
Dokoračao je do nje. Vrisnula je od iznenađenja kada joj je spustio ruke
oko tankog struka i podignuo je, smjestivši je sa strane na usko, drveno sedlo.
Primila se za drške kako bi održala ravnoteža. Prije nego što se stigla
pobuniti, zabacio je dugačku nogu preko vozila, posegnuo oko nje da
spusti ruke na njezine i počeo pokretati konjića s dugačkim, moćnim
koracima. Kada je dosegnuo vrh sljedeće strme nizbrdice, utonuo je u sjedalo
iza Lottie i podignuo ispružene noge ispred njih, šaljući vozilo da se
vrtoglavom brzinom otkotrlja niz nizbrdicu.
Lottieni su užasnuti vriskovi ubrzo postali krikovi smijeha. Harriet i
Allegra trčale su iza njih nekoliko koraka prije nego što su konačno odustale
od lova. Preostao je samo vjetar u njegovoj kosi, sunce u njegovu licu i
Lottieno raskošno, toplo tijelo ispod njegova.
Otkad je Justine umrla, Hayden je stotinu puta projahao močvarom,
pokušavajući pobjeći sjenama prošlosti. Ali s Lottie u rukama, osjećao je kao
da više ne bježi, nego trči prema nečemu.
Nažalost, to nešto bio je jarak.

~ 141 ~
 Knjige.Club Books

Mahnito je povukao drške, ali drveni je konj nastavio juriti prema jarku.
- Zašto ne mogu upravljati njime? - uzviknuo je, pokušavajući nadglasati
nalete vjetra.
- Upravljati? - Lottie mu je uzviknula preko ramena. - Kako misliš
upravljati?
Misleći da je sigurno nije dobro čuo, pokušao je ponovno. - Kako da
upravljam ovom prokletom stvari?
S obzirom na rastuću ozbiljnost njihove situacije, Lottie je zvučala
pomalo preveselo kada mu je uzviknula: - Da se njegov izumitelj potrudio
opremiti ga opremom za upravljanje, misliš li da bih se i ja ranije sudarila s
kamenom?
Nije više bilo vremena za raspravu o izumiteljevu lošem predviđanju
budućnosti. Jarak je bio samo nekoliko metara dalje od njih. Omotavši ruke
oko Lottiena struka, Hayden ih je oboje lansirao s konjića. Kada su odletjeli u
zrak, omotao je tijelo oko njezina, odlučan ublažiti njezin pad.
U sljedećem mu je trenutku glava bila sklupčana u nešto zavodljivo
mekano, a ženski mu je glas pjevušio ime. Napola je otvorio oči i otkrio da je
nešto mekano bila Lottie. Ispružio joj se preko krila, a glava mu je bila
priljubljena uz njezino poprsje. Ovaj mu je osjećaj bio toliko ugodan da je
poželio da može ostati u ovome položaju cijeli dan.
- Oh, Haydene, osjećam se užasno! Da nisi bio tako samodopadan,
upozorila bih te o upravljanju. Nisam htjela da se tako strašno ozlijediš. -
Milovala ga je po čelu dok su joj prsti nježno klizili kroz nestašne pramenove
kose koji su mu uvijek visjeli u očima. - Čuješ li me, jadna dušo?
- Naravno da te čujem - promrmljao je, gledajući je kroz trepavice. -
Pjevušiš mi u uho, zar ne?
Ustala je tako naglo da ga je nespretno bacila na zemlju.
- Au! - Trljajući glavu, uspravio se i povrijeđeno je pogledao. - Svakako mi
je drago da je ovdje teren mekan.
- I meni - odbrusila je, izbjegavajući njegove oči dok je otresala travu sa
suknje. - Da si slomio vrat, tračare bi okrivile mene i onda bih ja do kraja
života postala poznata kao Ubojita Markiza - zamšrcala je. - Ili barem dok ne
pronađem ljubaznijega muža.
Kada se okrenula kako bi otišla od njega, gnjevno zamahnuvši suknjom,
Hayden je poskočio na noge i ugrabio je za ruku, povukavši je kako bi se
suočila s njime. - Ništa ti nije sveto, zar ne?
Kada je shvatila da joj se smije umjesto da je kori, oprezni joj se pogled u
očima produbio. - Samo ono što zaslužuje biti.
Kada je Hayden posegnuo kako bi joj nježno izvukao pramen trave iz
kose, zapitao se što bi se u tome trenutku dogodilo da su oni bili bilo koji
~ 142 ~
 Knjige.Club Books

drugi muškarac i žena koji stoje na tome osunčanom brdu. Da su se upoznali

u drugim okolnostima i u drugome životu. Da mu je bilo dopušteno nježno joj
se udvarati prije nego što bi je učinio svojom mladom.
Možda bi to i otkrio da vjetar cvjetnoga mirisa nije do njihovih usiju
prenio zveket drvenih kotača na šljunku. Hayden se namrštio, zaštitivši oči
od sunca kada je pogledao prema brdu. Kočija je upravo skretala u prilaz s
lakiranom vanjštinom koja je sjajila poput krila vrane.
Posjetitelji su u Vili Oakwylde bili vrlo rijetka pojava. Nije pozvao
nijednoga susjeda otkad je Justine bila pokopana.
Zaboravivši na drvenoga konjića, on i Lottie požurili su uz brdo da se
pridruže Harriet i Allegri. Kočija je upravo zastala ispred vile. Sluga je
požurio otvoriti vrata i sićušno je stvorenje izronilo iz sjenovite unutrašnjosti
vozila, od šešira do čizama potpuno odjeveno u nepopustljivu crninu.
Stisnuvši Lottienu ruku, Harriet je prigušeno uzdahnula. Lottie je
problijedjela kao da je sama Smrt silazila iz kočije.
- Tko je to? - upitala je Allegra, povlačeći Lottie za rukav. - Je li to grobar?
- Još gore - Lottie je uzdahnula. - To je Tiraninka Terwilliger, glavom i
bradom.
Hayden bi se možda nasmijao njihovim dramatičnim reakcijama zbog
naizgled bezopasne, neobične malene dame da u sljedećem trenutku njezin
putni partner nije izašao iz kočije, sa srebrno-plavom kosom koja je sjajila na
sunčevoj svjetlosti.
Kada je njihov posjetitelj gurnuo svoj elegantni štap za hodanje pod ruku,
Allegra je proškiljila prema kočiji. Odjednom se na njezinu licu pojavio
osmijeh. - Ujače Nede! Ujače Nede! - uzviknula je potrčavši.
Hayden je mogao samo stajati i gledati kako mu kći trči pokraj njega kako
bi se bacila u naručje drugoga muškarca.

~ 143 ~
 Knjige.Club Books

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Jedina mi je nada pobijediti ga u njegovoj vlastitoj

dijaboličnoj igri...

S ir Edward Townsend podignuo je Allegru u ruke glasno je poljubivši u

obraz. - Tko je moja djevojčica! Tako te dugo nisam vidio da nisam znao
hoćeš li se sjećati svog ujaka Neda. Pogledaj te samo! - Spustio ju je natrag na
noge i počešao je po bradi. - Kad sam te posljednji put vidio, tek si izašla iz
pelena, a sada si već predivna mlada žena! Pa reci mi, koliko si prosidaba
odbila od zaljubljenih mladih udvarača?
Kad je Allegra pognula glavu, potpuno pocrvenjevši, Lottie je pogledala
Haydena. Bezizražajno je gledao ovaj nježni susret.
Pruživši štap za hodanje slugi, naočiti je vitez ponudio jednu ruku Allegri,
a drugu gospođici Terwilliger. Kada se trojac uputio prema njima, sporije
zbog štapa gospođice Terwilliger, Lottie je pokušavala uvući nestašne
kovrče natrag u biserne kopče. Nije mogla učiniti ništa u vezi svoje odjeće. Za
vožnju drvenim konjićem, odjenula je svoju najstariju haljinu, izlizanu smeđu
haljinu od muslina prikladniju kuhinjskoj sluškinji nego markizi.
Harriet se uzalud pokušavala sakriti iza Lottie. - Misliš li da su je moji
roditelji poslali? Je li me došla odvesti kući?
- Tko je, dovraga, ona? - Hayden je upitao.
- Jedna od naših učiteljica kod gospođe Lyttelton - Lottie je prosiktala
krajičkom usta. - Ali proteklih se nekoliko godina ponaša kao naša privatna
guvernanta.
- Oh! - suho je odgovorio. - Ta Tiraninka Terwilliger.
Učinivši korak unaprijed, Lottie je primila jednu od staričinih kandži
odjevenih u crne rukavice, smiješeći se kroz stisnute zube. - Pa, gospođice
Terwilliger, kakvo nevjerojatno iznenađenje! Što li vas dovodi do našeg kraja
svijeta?
Žena je preko žicanih naočala mrko pogledala Lottie, a madež na njezinoj
bradi izrodio je još više dlaka nego što je Lottie pamtila. - Ne budi drska, curo.
Ti si me pozvala.
- Ja? - Lottie je zaskvičala.
- Ti? - Hayden je ponovio, mračno pogledavši Lottie.

~ 144 ~
 Knjige.Club Books

- Naravno. Možda sam tvoje pismo pročitala između redaka, ali bila si
prilično jasna u tome da ovdje postoji dijete u očajničkoj potrebi za mojim
vodstvom - Gospođica Terwilliger strogo je pogledala Allegru, promatrajući
djevojčičinu vjetrom raščupanu kosu i šešir koji joj je visio do pola leđa. - A
vidim da sam stigla u posljednji čas.
Allegra se pridružila Harriet i sakrila iza Lottie.
Gospođica Terwilliger povukla je Neđa prema naprijed, poprativši to
treptanjem rijetkim trepavicama koje bi se možda moglo zamijeniti
koketiranjem da se radi o ženi sto godina mlađoj od nje. - Došla bih još i
kasnije da se ovaj šarmantni gospodin nije ponudio dopratiti me.
Hayden je počastio Neda hladnim pogledom. - Pretpostavljam da je moja
žena pozvala i tebe.
Prije nego što se Lottie stigla pobuniti, Ned se nasmiješio. - Pa zašto bih
trebao izgovor da posjetim svog dragog, starog prijatelja?
- Ne treba ti izgovor - odvratio je Hayden. - Treba ti poziv.
Ned je uzdahnuo. - Uvijek si patio od formalnosti.
Lottie je zbunjeno pogledavala između sir Neda i gospođice Terwilliger. -
Kako se vas dvoje uopće poznajete?
- Možeš kriviti samo sebe, moja damo - Ned je odgovorio, uzevši štap za
hodanje natrag od sluge. - Na tvojem sam svadbenom doručku upoznao tvog
brata Georgea. Nije nam dugo trebalo da shvatimo da dijelimo mnoge
zajedničke interese.
Lottie je mogla samo nagađati koji bi to interesi mogli biti - vjerojatno
jahanje, lov i zavođenje balerina.
- Baš sam ga posjećivao u Vili Devonbrooke kada je gospođica Terwilliger
stigla s tvojim pismom. Nakon što je podijelila njegov sadržaj s tvojom
obitelji, odlučili su da bi trebala doputovati ovdje da ti ponudi svoje usluge,
čim se izvuče iz svoje tadašnje situacije.
Gospođica Terwilliger skinula je rukavice uz pucketanje kostiju od kojeg
se Lottie naježila. - Očekujem sobu i obroke te prvu ratu plaće u prvom
tjednu. I neću tolerirati koketiranje poslodavaca. Prestara sam da me po
učionici lovi neki razvratni plemić koji mi pokušava zaviriti pod suknju.
- Zamahnula je koščatim prstom pred Haydenovim licem, a dlake na
njezinu madežu zadrhtale su od gnjeva. - Očekujem lokot na vratima svoje
spavaće sobe, mladi momče, i možeš biti siguran da ga planiram koristiti.
Jedva uspijevajući zatomiti drhtanje, Hayden joj se pristojno poklonio.
- Ne morate se bojati za vašu čednost, gospođo. U vašem ću se prisustvu
nastojati ponašati poput džentlmena.

~ 145 ~
 Knjige.Club Books

Kada se uspravio, pogledao je Lottie pogledom koji ju je upozorio da njoj

neće obećati istu sudbinu. Ako je nije želio ubiti dotada, sada je to svakako
htio.
Galantni je sir Ned došao da je spasi. - Dođite, moja damo, i recite mi kako
vam pristaje bračni život. - Omotavši ruku oko nje, odveo ju je prema kući. -
Vaš muž možda voli glumiti ogra pred onima koji to očekuju od njega, ali
siguran sam da ste već otkrili da ispod tih njegovih čvrstih prsa tuče srce
šarmantnoga princa.
Budući da Lottie nije mogla priznati da se počinje pitati je li uopće postoji
srce koje tuče ispod prsa njezina muža, samo je bespomoćno pogledala
Haydena preko ramena i dopustila da je sir Ned uvuče u svoju šarmantnu
mrežu.

Kada je Hayden te noći stigao na večeru, Ned ih je sve častio pričama iz

njegove i Haydenove potraćene mladosti u Etonu. Hayden je utonuo u svoju
stolicu samo da bi morao ponovno poskočiti na noge kada je začuo uvrijeđeni
jauk. Mrmljajući „prokleta stvorenja“ ispod glasa, gurnuo je crnoga mačića na
pod.
Budući da je ovo bila guvernantina prva noć u Oakwyldeu, Lottie je čak
pozvala i gospođicu Terwilliger da im se pridruži za večerom. Umorna od
napornoga puta, stara je žena već drijemala nad juhom. Kada se Hayden
smjestio u stolicu, zahrkala je poput smrtnog klepetanja.
- Ne obazirite se na nju - Hayden je rekao, prihvativši dimljenu haringu
od Meggie. - Nedove priče često imaju takav utjecaj na ljude.
Bilo mu je nemoguće ne primijetiti da se Ned smjestio pokraj Lottie. Žena
mu je večeras izgledala posebno lijepo, u svilenoj haljini visokoga struka koja
je sjajila poput ražine vode na svjetlu svijeća. Podigla je kovrče kako bi
izložila graciozni vrat. Hayden je poželio spustiti usne na nj, osjetiti puls koji
je kucao ispod toploga satena njezine kože.
Kada se Ned okrenuo u stolici, namjestivši se tako da je iz savršenoga
kuta mogao buljiti u kremastu oblinu njezinih grudi, Hayden se stisnutih
očiju poigravao nožem za maslac. Možda se prenaglio kada se u Londonu
zakleo da nikada neće svojega prijatelja probosti u vrat sa žlicom za
marmeladu.
Harriet je sjedila preko puta njihova gosta, rumeneći se i hihoćući i šireći
oči na svaku njegovu riječ.
Hayden se čak nadao da će se nasmiješeno stvorenje zaljubiti u njega.
Nitkov bi zaslužio da mu prati svaki korak poput odana psića. Allegra je
sjedila pokraj Harriet, s istim pogledom punim obožavanja. Hayden je

~ 146 ~
 Knjige.Club Books

namazao maslac na vreli riblji svitak, pokušavajući se ne prisjećati vremena

kada ga je njegova kći gledala istim tim pogledom.
- Pa reci mi, Nede - zapodjenuo je - kada planiraš krenuti ujutro? Dugačko
je to putovanje. Možda bi trebao krenuti ranije. Možda da te sluga probudi
prije zore.
- Haydene!
Lottie je uzviknula, vidno zgrožena njegovom nepristojnošću. - Zašto da
uopće čeka do jutra? Zašto mu odmah ne predaš šešir i smjesta ga otpratiš do
vrata?
Hayden je nevino raširio oči. - Da pozovem Gilesa?
Ned se nasmijao na glas. - Nema potrebe za korenjem, moja damo. Davno
sam naučio da se ne smijem uvrijediti zbog neotesanog ponašanja vašeg
muža. Zapravo, Haydene, još se tjedan dana ne moram vratiti u London.
Mislio sam da bih se mogao zadržati kao tvoj gost i iskoristiti priliku da
bolje upoznam tvoju šarmantnu nevjestu. - Uhvatio je Lottie za ruku i
podignuo je do usana, s vragolastim sjajem u očima. - Nadam se da će me s
vremenom smatrati bratom.
- Već ima brata - Hayden je hladno rekao. - I muža - ustavši, bacio je rubac
na stol. - Ako ćete nas ispričati, dame, sir Ned i ja ćemo se povući u knjižnicu
na vino i cigare.
- Ali još nismo pojeli ni glavno jelo - Lottie se pobunila. Ned je također
ustao i bacio rubac na sol, prihvaćajući Haydenov neizrečeni izazov. - Ne
bojte se, drage dame. Vratit ćemo se na vrijeme da vam se pridružimo na
desertu. Kao što vam Hayden može potvrditi, nikada nisam mogao odoljeti
slatkomu.
Namignuo je Harriet, natjeravši je da se zahihoće u rubac. Potom ih je sve
počastio galantnim naklonom i iz blagovaonice pošao za Haydenom.

Hayden je koračao ispred Neda, dugačkim koracima prelazeći preko crveno-

plavoga tepiha koji je krasio hodnik. Nije proizveo ni jednu jedinu riječ, sve
dok se obojica nisu smjestili u knjižnici, s čašom vina u jednoj i zapaljenom
cigarom u drugoj ruci.
- Igraš opasnu igru, prijatelju moj - Hayden ga je upozorio, naslonivši se
na kamin.
- Oh, baš suprotno - Ned je utonuo u kožni naslonjač i podignuo sjajne
čizme na otoman. - Ako mene pitaš, ti si taj koji se igra s opasnošću
zanemarujući svoju ljupku, mladu nevjestu.
- Zašto misliš da zanemarujem Lottie? - Hayden se namrštio.
Ned je povukao dim cigare. - Zbog vašeg nekonvencionalnog rasporeda
spavanja, za početak.
~ 147 ~
 Knjige.Club Books

Hayden je stisnuo oči. - Ovdje si tek nekoliko sati. Koju si sluškinju zaveo
da bi dobio taj sočni komad trača?
Ned ga je prijekorno pogledao. - Podcjenjuješ moj šarm. Jedan je osmijeh
s namigivanjem bio dovoljan da navedem tu šarmantnu malenu crvenokosu
djevojku da mi izlije sve svoje tajne. Čini se da su bračni odnosi tebe i tvoje
markize, ili manjak istih, beskrajan izvor rasprava u odajama za sluge.
Hayden je bacio cigaru u hladno ognjište, izgubivši apetit za njom. - Znaš
bolje od bilo koga da ovo nije brak koji smo htjeli, ni ona ni ja. U takvim
okolnostima nije čudno da muž i žena spavaju u odvojenim sobama.
- Niti je čudno da jedno od njih nabavi ljubavnika. - Dok ga je Hayden
gledao s nevjericom, Ned je zakovitlao vinom na dnu čaše. - Oh, hajde, nemoj
mi reći da o tome nisi razmišljao. Ona je vrlo lijepa djevojka. Ako je ti ne želiš,
mogu ti obećati da će je netko drugi htjeti - ravnodušno je ispio gutljaj vina. -
Čini se puno razumnija od Justine. Ne moraš se brinuti o skandalu. Siguran
sam da će biti diskretna u svome odabiru ljubavnika.
Hayden je mirno spustio čašu na kamin, pa povukao Neda za
besprijekorno zavezanu kravatu i zabio ga na najbližu policu s knjigama.
Nedova je cigara pala na pod, ali budući da je bio savršeni džentlmen, nije
prosuo ni kap pića po podu.
I dalje balansirajući čašu u ruci, gurnuo je nasmijano lice u Haydenovo. -
Što ćeš učiniti, Haydene? Izazvati me? S čim ovog puta? Mačevima u dvorištu?
Pištoljima u zoru? Jesi li već odabrao svog zamjenika? Ako želiš, ja mogu
provjeriti tvoj pištolj pa ti ga vratiti da me upucaš njime.
Grimizni se val bijesa koji je zamaglio Haydenov vid konačno raščistio i
otkrio da u očima njegovoga prijatelja ne sjaji strah, nego osjećaj trijumfa.
Hayden ga je polako oslobodio, pokušavajući umiriti hrapavo disanje.
Uzeo je čašu s kamina i podignuo je u znak podrugljive zdravice, nadajući se
sakriti drhtanje ruke. - Čestitam, prijatelju moj. Uspio si me natjerati da se
učinim budalom zbog jedne žene. Ponovno.
- Natjerao sam te da priznaš da se zaljubljuješ u svoju ženu.
- Ako si slučajno zaboravio, prošli put kada sam se zaljubio u svoju ženu,
dvoje je ljudi umrlo.
Rijetka je nota strasti okrznula Nedov glas. - Ali nije li upravo u tome
ljepota i opasnost ljubavi? Ona bi trebala biti nagrada zbog koje vrijedi ubiti,
čak i umrijeti ako je potrebno.
- Plemeniti osjećaji čovjeka čija je ideja vječne ljubavi tjedan proveden u
krevetu balerine. Da je Phillipe ovdje s nama, sumnjam da bi se složio s
tobom. - Hayden je pogledao u grimizne dubine svojega vina. - Jesi li zato
došao ovamo? Da me kazniš zbog njegove smrti?

~ 148 ~
 Knjige.Club Books

- Došao sam ovamo jer sam pomislio da je vrijeme da ti sebe prestaneš

kažnjavati. Phillipe je trebao biti ubijen - Ned je ozbiljno rekao - pogotovo
nakon onoga što je učinio s Justine. Da ga ti nisi upucao, upucao bi ga nečiji
tuđi muž.
Hayden je podignuo glavu. - A Justine? Je li i ona trebala biti ubijena?
Ned se povukao, gledajući ga kroz uznemirene sive oči. - Doista ne znam,
stari prijatelju - nježno je rekao. - Ti si jedini koji to zna.
Hayden je nježno izravnao Nedovu zgužvanu kravatu. - Vjerujem da su u
sobi za večeru neke dame koje čekaju da podijele desert s tobom. Reci mojoj
ženi da mi je žao, ali da se neću vratiti, hoćeš li? - Posljednji je put potapšao
Nedovu kravatu, pa se okrenuo i uputio prema vratima.
- Ako nastaviš poricati svoje osjećaje - Ned mu je uzviknuo - bojim se da
će ti doista i biti žao.

Allegra ih je sve iznenadila kada joj se svidjela gospođica Terwilliger. Budući

da su obje navikle izvaljivati prvu stvar koja bi im pala na pamet, nikada im
nije ponestalo tema za razgovor. Otkad je neobična, stara učiteljica preuzela
Allegrine jutarnje lekcije, Lottie se osjećala kao da je nešto izgubila.
Jednoga je jutra ušetala u glazbenu sobu, tražeći knjigu koju je noć prije
izgubila, kada je pronašla sir Neda kako bulji u Justinin portret s rukama u
džepovima.
Pridruživši mu se, uzdahnula je. - Pa, jesi li došao čak iz Londona samo da
bi se klanjao pred njenim svetištem?
Odmahnuo je glavom. - Nikako. Jedina žrtva koja bi zadovoljila ženu
poput Justine bilo bi muškarčevo srce - otrgnuto iz njegovih prsa dok još
kuca.
Lottie ga je pogledala, iznenađena dubinom njegovoga prezira. - Zašto si
tako ogorčen? Nisi li joj se i ti jednom udvarao?
- Jesam. - Vratio je pogled na portret, a na tankim mu se usnama pojavio
sjetan osmijeh. - Sa svom strašću i romantičnim zanosom jednog zaljubljenog
dvadesetjednogodišnjaka. Želio sam plesati s njom na svakom balu i pisati
dramatične ode tamnom sjaju njene kose i bujnosti njenih usana.
- Sigurno ti je slomila srce kada se odlučila udati za Haydena.
Elegantno je slegnuo ramenima. - Kada je odbila moje udvaranje, durio
sam se i plakao kao što se to od mene i očekivalo, ali ako baš želiš znati istinu,
u srcu nisam osjećao ništa osim neopisivog osjećaja olakšanja.
Lottie se namrštila, zbunjena njegovim priznanjem. - Ali mislila sam da si
je obožavao. Kako si mogao tako lako odustati od nje?

~ 149 ~
 Knjige.Club Books

- Nisam siguran. Možda sam već tada znao da je ona tragedija koja samo
čeka da se dogodi. Osim toga, ja nisam ni upola muškarac kao što je Hayden -
rekao je iskreno. - Ja nikada ne bih bio dovoljno snažan da izdržim njezina
neuračunljiva raspoloženja i prohtjeve.
Lottie se trudila zvučati ležerno kada je upitala: - Je li Haydenov prijatelj
Phillipe bio jednako očaran i jednako osjećao olakšanje?
Mrki je pogled zamaglio Nedove oštre crte lica. - Phillipe nije bio
Haydenov prijatelj. To sam mu i ja mogao reći, ali ne bi mi vjerovao. S tim
svojim optimističnim temperamentom, Hayden je uvijek odlučno vjerovao u
ono najbolje u ljudima.
Lottie je pregrizla osmijeh, zbunjena čuti da netko temperament njezina
muža opisuje kao optimistični. - Pa meni se čini da uvijek vjeruje u ono
najgore u meni. One noći kada smo se upoznali, mislio je da sam špijunka za
jedne od skandaloznih novinara.
Ned je frknuo. - Da je to doista vjerovao., vjerojatno bi te pokušao baciti s
najbliže stijene.
- Ako je Hayden vjerovao da mu je Phillipe prijatelj, zašto ga je Phillipe
izdao?
- Phillipe je bio mlađi sin vikonta koji je prokockao većinu svog
obiteljskog bogatstva, a Hayden je bio voljeni markizov sin jedinac i
nasljednik velikog bogatstva. Phillipe je žudio za svime što je Hayden
dodirnuo, posebno za Justine. Nikada nije oprostio Haydenu što je osvojio i
njeno srce i njenu ruku.
- Hayden mi je rekao da su se on i Justine prilično žestoko svađali kada su
još bili u Londonu prije... prije Phillipea. Znaš li zašto?
Ned je uzdahnuo. - Justine mu je očajnički željela podariti još jedno dijete
- muškog nasljednika, ali toliko je propatila nakon Allegrina rođenja da se
Hayden bojao da bi napor još jednog porođaja mogao uništiti ono što je ostalo
od njena uma.
- Ali kako je spriječio...? Kako su...? - Lottie je zastala, ne želeći otkriti
vlastito neznanje.
- Prilično jednostavno, moja damo - Ned je nježno rekao. - Nakon što se
Allegra rodila, Hayden se nikad nije vratio u ženin krevet.
Lottie je mogla samo buljiti u njega, zatečena ovom spoznajom. Mislila je
da svojemu mužu ne može ponuditi ništa što bi se moglo usporediti sa
strašću koju je dijelio s Justine. No on si je preko šest godina uskraćivao ženin
krevet.
Ned je nastavio. - Osim što je bila luđa, Justine je znala biti ludo
ljubomorna. Postala je opsjednuta idejom da Hayden traži utjehu u krevetu
drugih žena.

~ 150 ~
 Knjige.Club Books

- Je li to činio? - Lottie se odvažno susrela s Nedovim pogledom, nadajući

se prikriti važnost ovoga pitanja.
Ned je odmahnuo glavom. - Većina bi drugih muškaraca, uključujući
mene, imala ljubavnicu za utaživanje svojih potreba. Ali ne i Hayden. On joj
to ne bi mogao učiniti.
Lottie je pogledala Justinine podrugljive ljubičaste oči. - Jer ju je volio.
Kada je Ned ponovno progovorio, djelovalo je kao da pažljivo bira riječi.
- Haydena je domogla briga o drugima kada je bio vrlo mlad. Često sam
osjećao da je njegova ljubav za Justine više kao ljubav roditelja prema djetetu
nego muškarca prema ženi. Znao je duboko u srcu da nikada neće moći
biti jednaki - Maknuvši se od portreta, Ned se okrenuo prema njoj kako bi je
odmjerio s izazovnim sjajem u očima. - Uvijek sam smatrao da mu treba žena
koja bi mu bila dorasla, i u krevetu i izvan njega.
Pristojno joj se naklonivši, Ned se ispričao, ostavivši Lottie samu s Justine
i s njegovim riječima u zraku.

Hayden je sljedećega dana pregledavao zapisnike svojih lokalnih imanja, s

glavom uronjenom u more brojeva, kada je na vratima radne sobe začuo
oštro kucanje. Morao je gurnuti mačića s krila i drugoga sa stopala prije nego
što je uopće mogao ustati. Bio je na pola puta do vrata kada se spotaknuo
na treću mačku. Uzdahnuvši od goleme samokontrole, vrškom ju je čizme
gurnuo s puta.
Otvorio je vrata. Nikoga nije bilo. Provirio je glavom kroz vrata i ogledao
se na obje strane, ali hodnik je bio potpuno prazan. Pogledao je prema dolje
i ugledao sklopljeni komad papira pod nogama. Netko mu ga je ostavio ispred
vrata. Odmotao ga je i ugledao pozivnicu napisanu odvažnim rukopisom koji
je mogao pripadati samo njegovoj ženi.
Čini se da je odlučila organizirati priredbu u čast njihove gošće. Lady
Oakleigh i gospođica Harriet Dimwinkle otpjevat će duet Ševin pjev, a
gospođica Agatha Terwilliger na harfi će odsvirati Poljubila sam ljubavnika u
grmlju. Hayden je zadrhtao, pomislivši da bi si zbog toga prizora mogao
iskopati oči. Naravno, glavna točka večeri bit će izvedba gospe Allegre St.
Clair koja će na klaviru odsvirati Beethovenovu sonatu poznatu kao Oluja.
Hayden je polako spustio pozivnicu. Oluja je bila jedan od Justininih
omiljenih komada. Proveo je brojne ugodne večeri u glazbenoj sobi, s vatrom
u kaminu i Allegrom u krilu, slušajući kako Justine vlada ovom impresivnom
melodijom. Ali kada bi god prestala spavati i počela gorjeti vatrom koja ju je
prijetila potpuno obuzeti iznutra, svirala bi ovaj komad iznova i iznova, s tako
divljim i disonantnim notama da bi se Hayden bojao da će i on izgubiti razum.

~ 151 ~
 Knjige.Club Books

Od pomisli na to da mora sjediti ondje i slušati taj komad u izvedbi

Allegrinih malih prstiju preplavio ga je hladan znoj.
Može on to, rekao si je, zgužvavši pozivnicu u ruci. Za svoju kći to može
učiniti. Upravo si je to Hayden govorio kada je šest sati kasnije stajao ispred
visokoga ogledala u svojoj spavaćoj sobi. Ne bi se bolje uredio ni da je bio
pozvan u Windsor na večeru s kraljem. Ovratnik i manšete bili su mu
napudrani, kravata vješto zavezana, poput Nedove, raščupana kosa
pripitomljena do neke prihvatljive, civilizirane razine. No čovjek koji ga je
gledao iz ogledala imao je oči poput divljaka.
Izvukao je sat i otvorio ga. Svi su se vjerojatno već okupili u glazbenoj
sobi, čekajući samo njega. Sigurno se ne bi iznenadili, a pogotovo Lottie, kada
bi poslao Gilesa da se ispriča u njegovo ime.
Ako nastaviš poricati svoje osjećaje, bojim se da će ti doista i biti žao.
Kada su mu Nedove riječi upozorenja odzvonile glavom, Hayden je
izravnao kaput i okrenuo leđa muškarcu u ogledalu.
Allegra je u ružičastoj pamučnoj bluzi i baletnim cipelicama poput
nervoznoga leptira kružila glazbenom sobom. Uz Lottienu joj se pomoć
buntovna kosa pretvorila u sjajne, spiralne kovrče koje su joj se spuštale niz
leđa. Iako su obje lutke imale počasna sjedala ispred klavira, počela je
izgledati više kao mlada djevojka nego mala djevojčica.
Nadajući se da nije napravila strašnu pogrešku, Lottie se jedva
suzdržavala od pogledavanja prema vratima svake tri sekunde. Svakoga je
trenutka očekivala da će se Giles pojaviti na vratima i objaviti da je njegova
visost naglo morala otići zbog nekoga posla koji je zahtijevao njegovu
neposrednu pažnju. Poput vađenja kamenčića iz kopita njegovoga konja
ili proučavanja izlizanoga kamenja u prilazu vile.
Sa svojega je sjedala pokraj sir Neda na divanu Harriet pijuckala punč. -
Nadam se da nećete biti razočarani mojim cvrkutanjem, gospodine.
- Ne morate se bojati, gospođice Dimwinkle - Ned je odgovorio,
namignuvši Lottie. - Ne mogu očekivati da bijedna dama imala i lice i glas
anđela.
Ukopavši lice u šalicu punča, Harriet se razdragano zahihotala.
- Imam još petnaest minuta prije nego što moram otići leći u krevet -
objavila je gospođica Terwilliger, ne obraćajući se nikomu osobno. - Nikada
ne bih pristala ponuditi svoj talent ovoj maloj bakanaliji da sam znala da će
se odužiti do sitnih jutarnjih sati.
Lottie je pogledala na sat. Bilo je sedam i trideset.
- Ne moramo više čekati - Allegra je utonula u klavirsku stolicu,
proučavajući svoje cipelice. - Neće doći.
- Naravno da hoće.
~ 152 ~
 Knjige.Club Books

Svi su naglo okrenuli glavu i ugledali Haydena na vratima. Kratkim je

naklonom naglasio neformalnu eleganciju svojega svečanog odijela. Kada su
im se oči srele, opreznim je pogledom oduzeo Lottie dah. S krutom čeljusti i
tvrdoglavim, tamnim pramenom koji mu je visio preko čela, nikada
nije izgledao tako poražavajuće naočito.
Iako nije dočekala dolazak svojega oca s gestom ili pozdravom, Allegrino
je lice postalo ružičasto od zadovoljstva.
Hayden je sjeo na stolicu pokraj Lottie, grijući svaki njezin dah muževnim
mirisom malina. Nije mogla odoljeti, a da mu se ne nagne i šapne - Izgledaš
kao da ideš na javno smaknuće.
- I idem - prošaptao je s pristojnim osmijehom. - Na svoje smaknuće.
Sada kada im je publika bila kompletna, Lottie i Harriet popele su se do
glazbenoga stalka kako bi započele svoj duet. Dok je Lottien glas bio visok i
točan, Harrietin se glas mogao opisati samo kao falš kreštanje puno
prikladnije za Pjev žabe, a ne ševe.
Bojeći se ponovnoga refrena, čim je posljednja nota završila, Ned je ustao
na noge i entuzijastično im zapljeskao, urlajući - Bravo! Bravo!
Lottie se naklonila, pa odvukla razdraganu Harriet natrag do divana.
Solo gospođice Terwilliger bio je sljedeći na programu, ali nitko od njih
nije imao srca probuditi je. Primijetivši Lottieno kimanje u znaku ohrabrenja,
Allegra je polako ustala kako bi zasjela za klavir dok su joj malene ruke
drhtale.
Čim je dodirnula tipke, ruke su joj prestale drhtati, kao od čarolije koju je
svojom elegantnom vještinom bacila na sve njih.
Kada su se prve note izlile iz instrumenta, Lottie je pogledala Haydena. Je
li joj se učinilo da vidi tračak panike u njegovim očima, sjaj znoja na njegovu
čelu? Namjerno je postavila stolice da sjede leđima okrenuti od Justinina
portreta, ali možda je i dalje mogao osjetiti kako ga njezine sveznajuće oči
bodu u vrat.
Allegra je upravo dosegnula dramatični vrhunac komada kada je Hayden
poskočio na noge. Prsti su joj nespretno zastali, a nedovršeni je akord
zazvonio u tišini.
- Žao mi je - rekao je promuklim glasom. - Tako mi je žao, ali ne mogu...
jednostavno ne mogu...
Molećivo pogledavši Lottie, izletio je iz sobe.

Lottie je sjedila za pisaćim stolom u svojoj spavaćoj sobi s nalivperom na

papiru, ali riječi joj nisu tekle. Ono što je nekoć bilo tako lako zabilježeno u
odvažnim potezima crnom tintom na bijelome papiru, sada je bilo uprljano u
sive nijanse. Likovi u njezinu romanu činili su joj se stvarni poput napadnih
~ 153 ~
 Knjige.Club Books

karikatura nekog anonimnog umjetnika u skandaloznim stranicama. Svaki

put kada bi pokušala zamisliti svoga zlikovca, vidjela bi onaj posljednji,
bespomoćni pogled koji joj je Hayden uputio prije nego što je pobjegao iz
glazbene sobe.
Vratila se svomu stolu nakon što je odvela potištenu Allegru u krevet.
Iako su je preklinjali da nastavi nakon Haydenova neceremonijalnoga
odlaska, čak je ni Nedov zadirkujući šarm nije mogao nagovoriti da odsvira
još jednu notu. Inzistirala je na tome da se povuče, a lice joj je postalo
ukočeno i blijedo. Lottie bi lakše podnijela da se rasplakala i izvikala i izvela
jedan od svojih legendarnih ispada. Djetetova ju je stoička patnja i previše
podsjetila na Haydena.
Shvativši da je nakapala tintu preko cijele stranice, Lottie je brzo otvorila
svoju pisaću kutiju, izvukla svježi komad papira i napunila nailvpero s tintom
iz bočice. Nekoliko je minuta nevoljko piskarala kada su joj prvi taktovi
sablasne melodije klavira doplovili do ušiju.
Ruka joj se ukočila, gurnuvši bočicu tinte. Tinta se prolila preko cijele
stranice, prebrisavši sve što je napisala.
Slušajući srcedrapajuću ljepotu tih divljih, strastvenih nota, Lottie je
sklopila oči i prošaptala: - Oh, Allegra.

Hayden je stajao i promatrao valove koji su se pjenili oko kvrgavih stijena na

dnu litice. Iako su mu mišićave noge prkosile vjetru, njegovi su ga
kažnjavajući naleti svejedno povlačili, od čega se ljuljao opasno blizu ruba
litice. Oblaci su iznad njega koketirali s mjesecom, raspoloženje im je
bilo promjenjivo kao što je nekoć bilo Justinino. Kuća je iza njega bila mračna
i tiha, njeni su stanari već dugo spavali i sanjali o sutrašnjem jutru.
Hayden je znao da nema koristi u tome da se večeras vrati u svoj krevet.
Svaki put kada bi sklopio oči, vidio bi zatečeni pogled na ženinu i kćerinu licu
kada je pokvario njihovu lijepu večer.
I dalje je stajao na rubu litice kada mu je vjetar prenio prve daleke note
klavira. Bio je to isti komad koji je Allegra svirala te večeri, isti komad koji je
Justine jednom svirala iznova i iznova, kada je mahnitim prstima napadala
tipke bez prestanka. Kada se Hayden polako okrenuo prema tamnim
prozorima kuće, glazba se pretvorila u moć i bijes, poput oluje koja dolazi.

Lottie je prolazila sjenovitim hodnikom koji je vodio do glazbene sobe dok su

je note sonate zapljuskivale poput valova. Prije bi joj takav zvuk poslao teror
u srce, ali sada je znala da se nema čega bojati, osim povrijeđenoga i prkosnog
djeteta. Vrata glazbene sobe bila su otvorena u znak poziva, kao što su bila
još od one noći kada je Lottie zatekla Allegru kako glumi duha.

~ 154 ~
 Knjige.Club Books

Lottie je kliznula u sobu, rubom spavaćice okrznuvši pod. Mjesečina se

prelijevala kroz krovni prozor, omotavajući klavir u magloviti sjaj. Kao i
ranije, poklopac klavira bio je podignut, štiteći tipke od pogleda. Udahnula je
opojni miris jasmina. Allegra je sigurno ponovno zavirila u majčin parfem.
Uzdahnuvši, Lottie je polako zaobilazila klavir. - Imaš svako pravo biti
ljuta na svoga oca, Allegra, ali to ne znači da možeš...
Klavirska je stolica bila prazna. Lottie je polako pogledala tipke koje su se
i dalje nastavile dizati i spuštati punih nekoliko minuta prije nego što su
zastale i stvorile muk.
Lottie je otvorila usta, ali iz njih nije ništa izišlo pa ih je samo ponovno
zatvorila. Ispružila je ruku kako bi drhtavim prstom dodirnula jednu od
tipaka.
- Ako je ovo tvoj način zadirkivanja, moja damo, nisam impresioniran.
Lottie je podigla glavu i ugledala Haydena koji je stajao nekoliko metara
dalje, s licem obavijenim sjenama.

~ 155 ~
 Knjige.Club Books

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Kako sam mogla podnijeti tajnu sramotu svoje predaje?

H ayden je svukao svoje svečano odijelo. Nije više nosio ni kaput ni prsluk,
a zgužvana mu je kravata visjela oko vrata. Kosa mu je bila raščupana, a
oči divlje. Kada je izronio iz sjena, Lottie je odmaknula ruku od klavira.
- Malo je kasno praviti se nevinom, zar ne misliš? - Stao joj je dovoljno
blizu da bi osjetila kombinaciju mirisa opasnosti i morskoga zraka. - Upravo
sam provjerio Allegru. Spava poput bebe.
Lottie je još jednom pogledala prema tipkama klavira, rastrgana između
terora i čuđenja. - D-d-doista?
- Da, doista. A već znam da ti znaš svirati pa zato možeš priznati da si ti
svirala taj komad - hladne su mu se oči suzile. - Osim ako me, naravno, ne
želiš uvjeriti da duhovi doista postoje.
Lottie je pogledala prema portretu iznad kamina. Po prvi put Justine nije
izgledala kao da se smije njoj, nego zajedno s njom. Ljubičaste su joj oči
blistale na mjesečini kao da su njih dvije dijelile tajnu koju samo žena može
znati - tajnu koju je željela da Lottie zadrži za sebe. Je li moguće da više nisu
bile protivnice, nego saveznice? Je li Justine dovela nju i Haydena u ovu sobu
s nekim razlogom?
Neobično ohrabrena ovom idejom, Lottie se okrenula prema Haydenu. -
S obzirom na to kako si večeras otrčao odavde kada je Allegra svirala, zaklela
bih se da si ti taj kojeg je lovio duh.
- Duh moje ludosti, možda. Nisam uopće trebao stupiti u ovu ukletu sobu.
- A ponovno si ovdje - Lottie je nježno rekla, primaknuvši mu se za jedan
korak.
Oprezno ju je promatrao, pogledom upijajući njezine razbarušene
kovrče, iznošene nabore njene spavaćice, njezine bose noge. - Samo zato što
si me okrutno i bešćutno prevarila. Zašto bi to učinila, Lottie? Zar nisi
pomislila da mi razočarenje koje sam večeras vidio u očima svoje kćeri
nije dovoljna kazna?.
Lottie je odmahnula glavom. - Nisam te željela kazniti.
Rukom je prošao kroz kosu. - Zašto si me, dovraga, onda namamila
ovamo?

~ 156 ~
 Knjige.Club Books

Mjesečina je kupala oštre crte Haydenova lica pod svjetlom alabastera

dok ju je gledao s visoka, ne uspijevajući više sakriti bespomoćnu glad. Lottie
se prije pitala što bi učinila kada bi je ponovno tako pogledao, ali sada je
znala.
- Zbog ovoga - prošaptala je, primivši ga za lice i primaknuvši mu usne na
svoje. Poljupcem ga je navela da upije nježnosti koje mu je nudila. Bio je to
opojan napitak koji ih je oboje omamio slatkoćom.
- Oh, dovraga - promrmljao joj je preko usana. - Ponovno me sažalijevaš,
zar ne?
- Nisi li me zato oženio? - Lottie mu je spustila usne na mišićavi vrat,
upijajući topao, slan okus njegove kože. - Jer sam upala u strašnu nevolju pa
si osjetio sažaljenje prema meni?
Prstima joj je prošao kroz kosu i nježno je povukao, natjeravši je da se
susretne s njegovim prodornim pogledom. - Oženio sam te jer nisam mogao
podnijeti pomisao na to da te neki drugi muškarac učini svojom
ljubavnicom... da spusti ruke na tebe... da te dodirne kako sam te ja želio
dodirnuti.
Njegovo joj je priznanje poslalo putene trnce niz kralježnicu. - Pokaži mi
- šapnula je.
Gurnuvši joj zadimljeni baršun jezika u usta, Hayden joj je omotao ruku
oko bokova i podignuo je, noseći je unatrag sve dok se nisu naslonili na klavir.
Gurnuvši štap koji je držao poklopac, srušio ga je i položio je na njega.
Lottie mu je spustila malene ruke na široka ramena kako bi održala
ravnotežu, ali nije mogla učiniti ništa kako bi primirila hrapavi ritam svojega
disanja. Konačno im ni sluge, ni Harriet, ni Allegra nisu stajali na putu. Čak se
i Justine povukla u sjene, ostavljajući ih same s mjesecom.
Hayden ju je nježno omotao rukama. Na trenutak se činio sretnim što
može samo udisati njezine uzdahe i priljubiti se uz paperjastu kožu njezina
vrata. Kada joj je vrškom jezika okrznuo nježnu vanjštinu uha, pa uronio u
njezinu osjetljivu školjku, Lottie je uzdahnula, a koljena su joj se razdvojila
sama od sebe. Primaknuo se između njih, gunđajući duboko u grlu dok je
punio ruke mekoćom njezinih grudi. Žuljavim joj je palcima trljao bradavice
kroz iznošenu pamučnu spavaćicu, šaljući joj nalet uzbuđenja do utrobe.
Prepuštena moru užitaka, jedva je osjetila kako joj je spustio spavaćicu
preko ramena, izlažući joj grudi svomu vrućem pogledu.
- Oh, Lottie, slatka Lottie - rekao je tiho, gledajući je pod mjesečinom. -
Sanjam o ovom trenutku još od te prve noći u Mayfairu.
Prije nego što je stigla upiti čudo ovoga priznanja, priljubio se uz njezine
grudi, premazujući prvo jednu, pa drugu bradavicu nektarom njihova
poljupca. Sva stidljivost koju je možda osjećala nestala je zbog njegove

~ 157 ~
 Knjige.Club Books

odvažnosti dok se jezikom igrao s jednim od njezinih krutih pupoljaka, pa

ga povukao u usta i počeo duboko i snažno sisati. Ovaj joj se put nalet
uzbuđenja rastopio iz utrobe sve do čeznutljive šupljine između njezinih
nogu.
Kada ih je pokušala pritisnuti jedno o drugo kako bi ublažila to mučno
golicanje, bokovi njezina muža već su bili ondje, Čvrsti i nepopustljivi, ne
dajući joj izbora nego da omota noge oko njega.
Hayden je zadrhtao, bojeći se da će Lottien nevini žar biti njegovo
prokletstvo. Odmaknuo se od nje, dajući si trenutak da upije prizor ispred
sebe. Izgledala je poput odbjegla anđela, s očima uzdrmanima od strasti, a
kosom razbarušenom oko rumenih obraza, dok su joj usne i gole grudi
blistale od njegovih poljubaca.
- Lijepa Lottie - prošaptao je, dodirnuvši joj kosu. - Tako sam se snažno
pokušavao uvjeriti da si i dalje dijete, ali duboko sam u srcu znao da si žena.
Prava žena.
Držeći oči uperene u njezine, gurnuo joj je drugu ruku ispod spavaćice,
potiho se moleći da ne nosi gaćice. Rukom joj je klizio po koljenu, preko
paperjastoga satenskog bedra, pa se penjao sve dok mu vrhovi prstiju nisu
okrznuli svileni trokut kovrča između njenih bedara.
Zatvorila je oči. Prsa su joj se trznula, a dah joj je dolazio snažno i brzo.
Ne uspijevajući više kontrolirati svoju potrebu, Hayden ju je spustio na klavir,
podignuvši joj spavaćicu do struka.
Posvuda je bila zlatna - zlatnih trepavica, zlatne kože, zlatnih kovrča, i
gore... i dolje. Gladni mu se pogled zadržao ondje, a dah mu se ubrzao. Više je
od svega želio prstima uklizati kroz njihovu finu mekoću, potražiti biser još
dragocjeniji od zlata.
Promatrajući joj lice, jednim je prstom prodro u te donje kovrče, stenjući
zbog onoga što je pronašao. Već je bila vlažna za njega, i izvana i iznutra. U
tome je trenutku poželio odvezati pojas svojih napetih hlača i zaroniti
duboko u njezinu rastopljenu srž. Ali sjene užitka koje su joj plesale po
rumenim obrazima potpuno su ga obuzele, natjerale ga da odgodi vlastito
zadovoljstvo kako bi produljio njezino.
Milovao ju je ispod tih tamnih latica sve dok mu se nije počela izvijati pod
rukom. Vrškom palca nježno kružeći oko osjetljivoga pupoljka zaštićenoga
naborima, nagnuo se i usnama joj dodirnuo uho. - Reci mi, anđele, je li ti
okus božanstven kao što izgledaš?
Lottie je naglo rastvorila oči, ali Hayden joj je već velikim, toplim rukama
obuzimao stražnjicu, povlačeći je do samoga ruba klavira, na kojem će biti
ostavljena na njegovu milost i nemilosti. Ništa što su joj Laura i Diana rekle
ne bi je pripremile na prizor tamne glave muža među nogama, za ukusni šok

~ 158 ~
 Knjige.Club Books

njegovih usta pritisnutih na tome zabranjenom mjestu koje se jedva

usuđivala dodirnuti vlastitom rukom.
Ovo je ludo, Lottie je divljački pomislila. Ležati na klaviru pod
mjesečinom, sa spavaćicom zapetljanom oko struka, izvijajući se pod ustima
muškarca koji joj je odbio pružiti ljubav, ali otvoreno ponudio ovo
poražavajuće ushićenje. U tome se trenutku čak manje bojala mogućnosti da
je ubio svoju prvu ženu, a više toga da je više nije bilo briga ako je to doista
učinio.
Sa svakim putenim pokretom njegova jezika, zadovoljstvo ju je
prožimalo, mračno, slatko i predivno. Isprepletala je prste kroz grubu svilu
Haydenove kose dok ju je on svirao svojim ustima, zategnuvši je poput žica
na klaviru. Kada se ta veličanstvena melodija približavala krešendu, napela
se ispod njega, bojeći se da bi mogla puknuti.
Baš u trenutku kada mu se počela tresti pod ustima, gurnuo je najdulji
prst duboko u nju, šaljući je preko litice u zasljepljujući slobodni pad. Ali on
je bio tu da je uhvati u svojim snažnim rukama, da je priljubi uz svoja prsa i
smiri njezino neobuzdano drhtanje nježnim dodirima i neizgovorenim
nježnostima.
- Na trenutak sam se pobojao da ćeš zavrištati kao one noći u Allegrinoj
sobi - promrmljao je preko njezine kose.
I dalje bez daha, sakrila je rumeno lice naslonivši mu se na vrat. - Na
trenutak sam i ja to pomislila.
Zarobivši joj usta u dubokom, opojnom poljupcu, podignuo ju je i odnio
do divana. Smjestio ju je među satenskim jastucima prije nego što joj je
svukao spavaćicu i bacio je na pod. Iako je bio neosporivo puten i uzbudljiv
osjećaj biti gola dok je njezin muž potpuno odjeven, Lottie je gladovala
za toplinom njegovoga tijela na njezinu. Povukla mu je gumbe na košulji,
šireći tkaninu sve dok nisu bili kožom o kožu, srcem o srce.
Hayden je sklopio oči, misleći da se nikada neće osjećati tako
veličanstveno kao kada je osjetio plišanu mekoću Lottienih golih grudi na
prsima. To je mislio sve dok ta njezina odvažna, mala ruka nije odlutala dolje
kako bi obujmila izbijenu formu u njegovim hlačama.
Dok su joj se Haydenovi bokovi snažno ljuljali o ruku, Lottiena se
nezasitna znatiželja brzo pretvorila u čuđenje. Kada je tvrdio da joj može
pružiti samo svoje ime, lagao je. Trljala je čvrsti alat ispod tankoga sloja kože,
s dva mu prsta iscrtavajući velikodušni oblik. Duh je možda imao
njegovo srce, ali ona će imati ostatak.
Promuklo je zagunđao i gurnuo je na divan, posegnuvši između njih kako
bi odvezao hlače. Oblak je prošao preko mjeseca, prosuvši sjenu na njih. Kada
ju je prekrio, Lottie je raširila ruke i noge, prihvaćajući i tamu i njega. Trljao

~ 159 ~
 Knjige.Club Books

se uz nju, kupajući svoju čvrstu duljinu u sočni med koji joj je izmamio iz
tijela.
Lottie je zastenjala, ošamućena od zadovoljstva. Da se nju pita, mogao je
cijelu noć nastaviti taj luđački napad na njezina osjetila, ali u sljedećemu je
trenutku okrenuo kut svojih bokova i duboko uronio u nju.
S obzirom na ono što su joj Diana i Laura rekle, znala je da je Hayden
učinio sve što je mogao, pa i više, kako bi je pripremio da ga prihvati. Ali za
ovo se nije mogla pripremiti. Ukopala mu je nokte u znojne mišiće na leđima.
Ugrizla se za usnicu kako ne bi zaplakala, ali ne prije nego što je ispustila
uznemireni vrisak.
I dalje ukopan duboko u nju, Hayden se smrznuo, zaustavivši svoje
moćno tijelo.
- Nemoj prestati! - Lottie je kriknula, pokušavajući otreptati suze boli
prije nego što ih on vidi. - Bio si i više nego velikodušan prema meni. Sada je
vrijeme za tvoje zadovoljstvo.
- Hvala ti, Carlotta - svečano je odgovorio, čak i kada su mu ramena
zadrhtala ispod njezinih ruku. Iznenadio ju je s nježnim poljupcem u vrh
nosa. - To je vrlo plemenito i požrtvovno od tebe. Potrudit ću se da
neugodnosti ne traju dulje nego što je potrebno.
Primivši se dlanovima za divan kako bi podupro svoje tijelo, počeo je
kliziti unutra i izvan nje, u dugim, hipnotičnim pokretima. Čvrsto sklopivši
oči, Lottie je počela drhtati. I dalje je osjećala ispunjenje, zategnutost i vatru,
ali bol se počela topiti u nešto drugo. U nešto čarobno. U nešto nevjerojatno.
Nije mogla odrediti točan trenutak u kojem je njegovo zadovoljstvo
postalo njezino. Samo je znala da je u jednome trenutku bila ukočena poput
daske, očajnički se nastojeći ne odmaknuti od njega, a u drugome su joj se
bokovi izvijali kako bi ga prihvatila, pozivajući ga još dublje.
- Je li ti dosta neugodnosti? - promrmljao je drhtava glasa. - Želiš li da sada
prestanem?
- Ne - zastenjala je, ukopavši mu se u čvrste mišiće ruku. - Nikada.
- Ti nezasitna, mala lisice! A kad se sjetim da sam jednom uvjeravao Neda
da imam dovoljno izdržljivosti da te zadovoljim.
Lottie se tada usudila otvoriti oči, usudila mu se umotati prste u kosu i
odvažno mu spustiti usne na njezine. - Onda to i dokaži.
Prekrio joj je usta svojima, prihvativši ovaj izazov s dubokim pokretom
bokova od kojeg je uzdahnula. Njegova ju je čvrsta, muževna težina pritiskala
o divan, sve dok nije mogla ići nikamo osim još dublje u jastuke, a sve dok on
nije mogao ići nikamo osim još dublje u nju. Ako je melodija koju joj je ustima
svirao na tijelu bila poput veličanstvena nokturna, onda je ovo bila jedna
gromoglasna rapsodija, neodoljiva u svojoj moći i strasti. Izgledalo je kao da

~ 160 ~
 Knjige.Club Books

traje i traje, gradeći jedan veličanstveni krešendo za drugim. Kada je

dodao neočekivanu notu posegnuvši između njih i dodirnuvši je, Lottie je
zadrhtala pod njegovim vještim prstima, a ushit ju je uzdrmao do srži.
Obuzet sirovim užitkom, Hayden je osjetio kako mu se posljednji atomi
kontrole ruše. Kada se zakopao do srži spremnoga, mladog tijela svoje žene,
ekstaza ga je obuzela u neukrotivim valovima, obrisavši za sobom prošlost i
sve njezine duhove.

- Laura i Diana bile su u pravu - Lottie je promrmljala, obrazom naslonjena

na Haydenova prsa, s jednom nogom posesivno prebačenom preko
njegovoga bedra.
- U vezi čega?
Zakovitlala je jednu znojnu kovrču s njegovih prsa oko prsta. - Rekle su
mi da će ići puno lakše ako me pripremiš da te prihvatim.
Duboko mu je hihotanje odzvonilo prsima. - Kao da su pričale o tome da
ću ti doći u posjetu.
Lottie se zahihotala. - Možda te Giles trebao najaviti - Produbila je glas
kako bi oponašala batlerovu strogu intonaciju. - Lady Oakleigh sada vas je
spremna primiti, moj gospodaru. Ako uđete u glazbenu sobu i skinete svu
odjeću, pronaći ćete je kako vas čeka na divanu.
- To mi zvuči kao ugodan prijedlog. Ako možeš malo pričekati, pozvat ću
ga. - Mišići u Haydenovim prsima namreškali su se kada je rastegnuo ruku
iznad glave, praveći se da poseže za zvonom koje je visjelo iznad harfe.
Lottie se otkotrljala na njega i uhvatila ga za ruku, skvičeći od protesta. -
Da se nisi usudio! Već mogu vidjeti Gospođu Leš - trznula se - mislim,
gospođu Cavendish, kako nas podrugljivo promatra preko dugačkoga nosa.
Kad bi nas uhvatila u ovako šokantnom neredu, vjerojatno bi poslala Meggie
da nas obriše, poput prašine.
- A zar bi to bilo nešto loše? - Hayden ju je primio za stražnjicu, a u očima
mu je zasjao vragolasti sjaj. - Mogu zamisliti nekoliko načina za iskoristiti
čistač prašine.
- Vjerujem da možeš, moj gospodaru. Ali mogu i ja.
Kada je Hayden osjetio kako mu se mekanim kovrčama, još vlažnima od
njegovoga sjemena, trlja o nabrekli alat, glasno je zagunđao - napola od boli,
napola od zadovoljstva. Ako se pita njegovu pohotnu, malu ženu, Ned se ne
mora brinuti za njegovu izdržljivost. Samo ga je morala pogledati s tim
blistavim, plavim očima i bio je spreman ponovno je napasti. A pogotovo
kada uračuna izluđujuće pokrete koje je radila njezina stražnjica.
Jezikom joj je zakovitlao preko nabreklih usana, polako ostajući bez daha.

~ 161 ~
 Knjige.Club Books

- Pa, reci mi - što su ti još tvoja sestra i teta rekle kako bi te pripremile na
bračne dužnosti?
- Pa... - zamišljeno je odgovorila, vatreno ga pogledavši ispod zlatnih
trepavica - upozorile su me da su neki muževi nezasitni u svojim požudama,
tako divlji u svojim apetitima da bi napali svoje žene poput zvijeri koje se
tjeraju, želeći zadovoljiti samo sebe.
- Kako grozno - Hayden je osjetio kako mu se usne iskrivljuju u vragolasti
smiješak. - Ali zašto se na samo nekoliko trenutaka - predložio je, primajući
je oko struka i proklizivši ispod nje tako da je sada ležala trbuhom na divanu,
među mekanim jastucima - ne bismo pretvarali da sam ja jedan od takvih
muževa?
Kada je ustao na koljena iza nje, gurnuvši joj jastuk ispod bokova, Lottie
ga je gledala preko ramena dok su joj se oči širile, a dah ubrzavao. -
Pretpostavljam da ću to morati izdržati ako moram. Nikada ne bih htjela
izbjegavati svoje supružne dužnosti.
- Ni ja svoje. - Kada se Hayden pritisnuo duboko u nju, zajecala je od
užitka, ukopavši nokte u divan. - Samo zatvori oči, anđele - promrmljao je. -
Bit će gotovo prije nego što primijetiš.

Hayden je kroz krovni prozor mogao vidjeti maglovite ružičaste oblake kako
plove preko platna koje se polako mijenjalo iz crnoga u plavo. Ignorirajući
Lottiene sanjive proteste, navukao joj je voluminozne nabore spavaćice
preko glave pa je pokupio u naručje. Omotala mu je ruke oko vrata
bez otvaranja očiju, dok su joj razbarušene kovrče golicale nos. Za razliku od
Justine, ona nije mirisala po cvijeću. Umjesto toga, njezin se čisti, sapunjavi
miris miješao s aromom njihove ljubavi, opijajući ga svakim dahom.
Iako je Haydenov prvi instinkt bio da odnese Lottie u njegovu sobu, u
njegov krevet, natjerao se skrenuti prema istočnomu krilu. Ako je ušuška u
svoj veliki krevet s baldahinom, opet će voditi ljubav s njom. I opet. Već je bio
prepohlepan u svojim namjerama. Sve što je ostalo od nevinosti njegove žene
bilo je nekoliko crvenih mrlja na njihovim bedrima. Njezino je osvojeno tijelo
trebalo vremena da se oporavi od njihova strastvenog sjedinjenja. Obavijestit
će Meggie da njezina gospodarica ne smije biti uznemiravana. Čim pokaže
znakove buđenja, poslat će joj toplu kupku u sobu. Prizor Lottie kako sjedi u
mjedenoj kadi s podignutim zlatnim kovrčama i zlatnim grudima koje
sjaje od vlage prošao mu je kroz glavu, od čega su mu se žlijezde ponovno
probudile. Hayden je opsovao, proklinjući vlastite plemenite namjere.
Dok je nosio Lottie u njezinu spavaću sobu i ušuškavao je ispod
pokrivača, njezin je veliki, žuti mačak s ruba kreveta osuđivački buljio u
njega.

~ 162 ~
 Knjige.Club Books

- Ne trebaš biti tako zgrožen - Hayden mu je prošaptao. - Usuđujem se

reći da si i ti odradio puno lova u svoje doba. I to izvanbračnog.
Gospodinu Koprcku nije bilo ni traga, ali kada je Hayden pokrivao Lottie
s dodatnim pokrivačem, Mirabella je izronila od ispod kreveta. S jednim od
onih neobjašnjivih naleta energije koji su bili tako česti u mačića, jurnula je
preko kreveta, pa napravila tri divlja kruga po sobi prije nego što se popela
na drveni pisaći stol u kutu.
- Pogledaj što si učinila. Hayden ju je okorio, primijetivši prevrnutu
bočicu tinte.
Izgledajući potpuno nepokajnički, mačkica je skočila sa stola i mirno
odšetala do kamina gdje se srušila na pod i počela lizati po paperjastom
trbuhu.
Pogledavši Lottie da se uvjeri da se nije probudila, Hayden je došao do
bočice prije nego što se tinta stigla proliti po sagu.
No čini se da je mačkica s pravom bila samodopadna. Tinta je bila suha,
prolivena puno prije mačkinoga divljanja.
Kada je Hayden odlijepio bočicu s uništene stranice, laktom je udario
pisaću kutiju na rubu stola. Prevrnula se i izbacila obilje stranica finoga
papira, svaku ispunjenu od margine do margine s Lottienim prilično
spektakularnim rukopisom. Naginjala je dramatičnim zavijutcima i
veličanstvenim ukrasima. Nije stavljala točku na slova i nego bi ih ukrasila
prskanjem tinte. Podignuvši jednu od stranica, Haydenu se pojavio osmijeh
na usnama. Njegova je žena pisala onako kako je vodila ljubav - s nesputanom
strasti i sirovim entuzijazmom koji je skrivao bilo kakav manjak preciznosti.
Pretpostavivši da samo održava nekakav dnevnik kao i većina dama,
otišao je pokupiti ostatak stranica i gurnuti ih natrag u pretinac na dnu kutije
kada mu je u oko upala prva rečenica na prvoj stranici: Nikada neću
zaboraviti dan kada sam prvi put ugledala čovjeka koji me planirao ubiti...
Haydenov je osmijeh polako nestao kada je utonuo u stolicu i počeo čitati.

~ 163 ~
 Knjige.Club Books

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Katastrofa! Razotkrivena sam!

L ottie! Lottie, probudi se! Uskoro će vrijeme za čaj! - Zbog podrhtavanja u

Harrietinu glasu, netko bi zaključio da je propuštanje poslijepodnevnoga
čaja jednako propuštanju posljednje kočije do neba za Sudnjega Dana.
Gunđajući, Lottie je povukla jastuk preko glave. Ali Harriet to nije
obeshrabrilo. Maknula je jastuk pa palcem otvorila jedan od Lottienih
krmeljavih kapaka.
- Moraš se probuditi - uzviknula je, kao da Lottie pati i od gluhoće i od
pospanosti. - Sir Nedov je posljednji dan ovdje, a ti si ga umalo prespavala -
Lottie je buljila u svoju prijateljicu kroz jedno prijeteće oko dok je Harriet
uzimala čašu vode koja joj je stajala na stolu pokraj kreveta i sumnjičavo
je mirisala. - Oh, dragi Bože, markiz te nije otrovao, zar ne?
Unatoč Lottienu uvjeravanju u suprotno, Harriet je inzistirala u
vjerovanju da je Hayden bio nekakav ubojiti luđak koji je samo čekao na
savršenu priliku da ih sve pobije u krevetima.
Gurnuvši Harrietinu ruku, Lottie se uspravila. - Prestani se brinuti za
mene, Harriet. Nitko mi nije stavio otrov u čaj. Samo se nisam baš naspavala
prošle noći.
Kada se Lottie lijeno protegnula, ugodno se prisjetila onoga što je radila
umjesto spavanja. Boljeli su je mišići koje nije ni znala da ima. Ali da nije bilo
te tople, peckave boli, pitala bi se je li cijela noć bila samo jedan sočni san.
Možda bi joj u sve to bilo lakše povjerovati da se probudila u
Haydenovu krevetu, u Haydenovim rukama.
- Reci mi, Harriet - upitala je, primaknuvši koljena prsima - je li ti ikada
bilo čudno da markiz i ja ne dijelimo spavaću sobu?
Prijateljica joj je slegnula ramenima. - Ne baš. Moji roditelji jedva dijele
kuću. Pa, što te sinoć održavalo budnom? Je li se duh vratio? - Harriet se
nervozno pogledala iza ramena. - Čini se da sam prespavala cijelu gungulu,
ali sluge su cijelo jutro Šaputale o tome. Netko ili nešto je ponovno sviralo
klavir u glazbenoj sobi. Prvo su svi mislili da se radi o Allegri, ali kada ju je
Martha otišla provjeriti, bila je u svojoj sobi, ušuškana u krevet. Meggie je
rekla da je Martha doletjela do odaja za sluge kao da joj suknja gori -
Harriet je djelovala veoma zadovoljno zbog te sitnice. - Oh, i ovaj put nije bilo

~ 164 ~
 Knjige.Club Books

vriskova, ali kada je glazba prestala, nekoliko je sluga navodno čulo

najstrašnije stenjanje.
- Doista? - Nadajući se sakriti osmijeh i rumenilo, Lottie se pretvarala da
skriva još jedno zijevanje iza ruke.
Harrietine su se oči još više raširile. - Martha mi je rekla da je zvučalo kao
da nekoga muče do smrti.
Lottie se zamislila polugolom i ispruženom na klaviru; nepomično ležeći,
nahranjena zadovoljstvom ispod Haydenova moćnoga tijela; na divanu
drhteći od iščekivanja kada se podignuo na koljena iza nje. Jedina smrt koju
joj je muž pružio bila je ona koju su Francuzi tako elokventno nazivali le petit
mart, odnosno malena smrt. A to je bila smrt koju bi pod njegovim vještim
rukama rado iskušala još tisuću puta.
Ne uspijevajući potpuno sakrit trnce ushićenja, rekla je - Možeš reći
Meggie da se može prestati brinuti. Mislim da više nećemo čuti toga duha.
- Zašto to kažeš?
Lottie se nije mogla natjerati da izda Justine, čak ni zbog Harriet. Bila je
prezahvalna što je žena s tom opojnom melodijom namamila nju i Haydena
u glazbenu sobu. - Samo imam takav osjećaj. Osim toga, tko želi cijelo vrijeme
razmišljati o prošlosti kada je budućnost puno bitnija? - Vođena naletom
nade da bi ona, Hayden i Allegra doista mogli postati jedna mala obitelj, Lottie
je zabacila pokrivač i iskočila iz kreveta. - Umirem od gladi. Jesi li govorila
nešto o čaju? Osjećam se kao da bih mogla pojesti tacnu punu kolačića. - Prije
nego što je Harriet stigla odgovoriti, Lottie je požurila prema prozoru i
rastvorila ga. - Kako sam mogla prespavati pola dana? Vani je apsolutno
predivno!
Vjetar se vani protezao beskrajnim prostranstvom močvara, noseći hitre
sive oblake preko još sumornija neba.
Lottie se okrenula i vidjela kako joj Harriet trepće kao da je izgubila
razum. - Jesi li potpuno sigurna da nisi otrovana?
Lottie se nasmijala. - Ako jesam, onda žudim za još, jer je to najslađi otrov
koji sam okusila.
Prije nego što je stigla zatvoriti prozor, nalet vjetra zapuhnuo je oko nje,
raspršivši papire u zrak iznad stola za pisanje. I ona i Harriet poskočile su
kako bi ih spasile. Lottie ih je pola ugurala u pisaću kutiju prije nego što je
shvatila da joj nešto nedostaje. Svaki papir u njezinim rukama bio je prazan.
Zbunjeno se namrštila prije nego što je ugrabila ostatak stranica iz
Harrietinih ruku. I one su bile besprijekorno čiste kao onoga dana kada ih je
kupila od prodavača u Bond Streetu.
- U čemu je problem? - Harriet je upitala, buljeći u Lottiene drhtave ruke.
- Problijedjela si poput duha.

~ 165 ~
 Knjige.Club Books

Ugrabivši pisaću kutiju, Lottie je mahnito otvorila lažni džepić u dnu

kutije. Džepić je bio prazan.
- Moja knjiga - prošaptala je, a jeza joj je obuzela utrobu kada joj je kroz
glavu prošla svaka prokleta riječ koju je zapisala otkako je došla u Vilu
Oakwylde. - Nestala je.

Nakon pozamašne pretrage kuće, Lottie je konačno pronašla Haydena kako

sjedi na stijeni na rubu litice, okužen maglovitim platnom mora i neba. Iako
stijene ispod njih nisu bile vidljive iz njezine točke gledišta, Lottie ih je gotovo
mogla osjetiti, njihove kvrgave i blistave zube koji su se otvarali kako bi
ugrabili nemarne ili preodvažne žrtve.
Hayden je proučavao dokument u ruci i izgledao kao pravi gotički
zlikovac u svojim kožnim hlačama, otvorenoj bijeloj košulji i izlizanim
čizmama. Nemirni su mu prsti vjetra zabacivali tamnu kosu. Dok je Lottie
proučavala napetu liniju njegovih usta, začudila se da su to ista ona usta koja
su se nježno nasmiješila prije nego što su joj okrznula usne poljupcem, ista
ona usta koja su joj prije samo nekoliko sati pružila toliko veličanstvenoga
zadovoljstva.
Osjetivši kako joj ta toplina juri iz obraza do drugih, još više izdajničkih
predjela njezina tijela, rekla mu je - Nisi imao pravo kopati mi po stvarima.
Hayden je podignuo glavu kako bi se suočio s njezinim izazivačkim
pogledom. Oboje su znali da blefira. Prema zakonima Engleske, nije imala
stvari. Sve što je posjedovala, pripadalo je njezinu mužu. Uključujući i njezino
tijelo.
- Potpuno si u pravu - priznao je, iznenadivši je. - Sramim se samoga sebe.
Ali trebala bi smatrati moje loše ponašanje pobjedom za tvoje književne
vještine. Slučajno sam naišao na prvu stranicu tvog malenog remek-djela, ali
kada sam počeo čitati, toliko sam se uvukao u avanture „Smrtonosnog
Vojvode“ i njegove neustrašive mlade nevjeste da se nisam mogao zaustaviti.
Izvukao je cijelu hrpu stranica iz pukotine u stijeni. S knedlom u grlu
Lottie je prepoznala vlastiti rukopis. Nekim se čudom sada osjećala izloženija
pred njime nego prošle noći. Tada se osjećala voljenom i zaštićenom. Sada se
osjećala sirovom i golom, kao da je Hayden virio u najmračnije, paučinom
omotane predjele njezine duše. Jedva se suzdržala da mu ne otrgne te
stranice iz ruke i sakrije ih iza leđa.
Kimnula je prema rubu stijene. - Čudi me što ih nisi raspršio na vjetru.
- I lišio svijet takvog pupajućeg talenta? Nikada - Hayden je prstom
tapnuo po rukopisu. - Oh, tu i tamo si pretjerano zalazila u melodramu, kao u
poglavlju u kojem tvoja neustrašiva heroina otkrije slaboumnu kćer koju

~ 166 ~
 Knjige.Club Books

njezin okrutni otac drži zaključanu na tavanu, ali sve u svemu, vrlo
dobar pokušaj. Trebala bi biti prilično zadovoljna samom sobom.
Zašto se onda osjećala tako bijedno? - U ovakvim knjigama uvijek postoji
neka nesretna duša zaključana u tavan - pokušala je objasniti. - Pogotovo ako
kuća ne posjeduje tamnicu.
- Možda bih trebao razmisliti o tome da izgradim jednu - promrmljao je,
a zbog sjaja u očima izgledao je vražje baš poput Lottiena vojvode.
Osjećajući kao da se igra s njome, pukla je - Znaš, ovo se nikada ne bi
dogodilo da si me samo odnio u svoj krevet.
Prijekorno ju je pogledao. - Ali kako bi mogla mirno spavati ako bi znala
da bih te u svakom trenutku mogao zadaviti u snu? - Unatoč njegovu
podrugljivom dobrom raspoloženju, izgledao je kao da bi je sada mogao
zadaviti. - Pa reci mi, jesi li već pronašla izdavača?
- Naravno da ne!
- Ali imala si ga namjeru potražiti. - To nije bilo pitanje.
- Ne. Da. Ne znam! - Lottie je odmahnula glavom, očajnički želeći da je
shvati. - Možda i jesam, ali to je bilo prije.
Gurnuvši rukopis natrag u pukotinu, Hayden je ustao, a u očima mu je
zasjala iskra divljenja. - A ja sam te optužio da si špijunka za skandalozne
novine. Imala si puno isplativši cilj na pameti, zar ne? Na ovaj način ne bi
morala dijeliti svoj profit ili slavu. „Lady Oakleigh“ bila bi glavna atrakcija u
Londonu.
Lottie ga je gledala s nevjericom. - Je li to ono što ti misliš? Da sam ovo
planirala od početka? Da sam te prevarila na brak iz jednog jedinog razloga,
da iskoristim tvoj život kao inspiraciju za neki smiješni roman?
- Ne znam. Ti meni reci. - Pomilovao ju je po obrazu. Od njegovoga joj je
dodira vrućina zaplesala po koži. Glas mu se produbio u svileni žamor. - Je li
ti i prošla noć bila inspirativna? Je li to bio način da otkriješ kakav bi osjećaj
bio „osjetiti ubojite ruke na tijelu“?
Lottie je nakratko sklopila oči, nepripremljena na to da bi iskoristio i
njezine riječi i njezino milovanje kao oružje protiv nje. Ali kada ih je ponovno
otvorila, uputila mu je jednako vatreni pogled.
- Pretpostavljam da se ne mogu izvući, zar ne? - rekla je ravnodušno,
odmaknuvši mu ruku. - Razotkrivena sam. Ako baš želiš znati istinu, one sam
noći došla njuškati pokraj tvojeg prozora nadajući se da ćeš me zamijeniti za
običnu djevojčuru i napasti pred mojom obitelji i većinom Londona. Onda,
kada bi mi ugled bio u propasti, nadala sam se da bi me odvukao iz nježnog
njedra svih koje volim i odveo u neku vjetrovitu, staru vilu na rubu svijeta u
kojoj će me jedan mrzovoljni plemić i njegova razmažena kći tretirati
gotovo poput sluškinje. Nakon što bih otkrila da je mrzovoljni plemić i dalje

~ 167 ~
 Knjige.Club Books

zaljubljen u svoju mrtvu ženu, koja ima reputaciju da izlazi iz groba kad joj
god nešto nije po volji, planirala sam ga natjerati da ludo i strastveno vodimo
ljubav na poklopcu klavira - Lottien se glas povisio. - I baš kao što si i
sumnjao, sve je ovo bio dio mojeg dijaboličnog plana da unaprijedim svoje
književne ambicije!
Hayden ju je nekoliko dugih trenutaka promatrao, pa mu je mišić trznuo
u obrazu. - Bi li se zadovoljila s klavikordom ili je to baš morao biti klavir?
Lottie je bez riječi ugrabila rukopis iz stijene i uputila se prema rubu
litice. Vjetar joj je povlačio kovrče iz repa i bacao joj ih po licu, umalo je
oslijepivši.
- Nemoj! - Hayden je zaurlao baš kada je planirala stranicama nahraniti
more. Primio ju je za ramena, odvukavši je od ruba litice. - Nemoj - rekao je
nježnije. - Pismena bi riječ možda preživjela ovakav gubitak, ali mislim da ni
ti ni ja ne bismo.
Pritisnuvši rukopis na prsa, Lottie mu se okrenula. - Počela sam pisati
prve noći kada sam čula duha - priznala je. - Nakon što si me obavijestio da
ću od našeg braka dobiti samo tvoje ime.
Hayden se odmaknuo za nekoliko koraka, kao da si nije vjerovao u
njezinoj blizini. - Mislio sam da bi ti takva spoznaja bila olakšanje, pogotovo
s obzirom na to da je moj „ledeni dodir“ bio dovoljan da izazove „trnce jeze“
u nevinim damama.
Lottie ga je iznervirano pogledala. - Jesi li zapamtio cijeli rukopis?
- Samo određene dijelove - uvjeravao ju je, prekriživši ruke preko prsa. -
Uglavnom one koji se bave mojom „potpunom moralnom izopačenošću“ i
„uvjerljivom mrzovoljnošću“ mojeg „zlokobnog izraza lica“.
Lottie je zajecala. - Ne tvojeg izraza lica, nego vojvodina izraza lica. To je
samo blesavi komad fikcije, znaš, a ne biografija.
- Znači svaka sličnost između „Ubojitog Markiza“ i „Smrtonosnog
Vojvode“ obična je slučajnost? - upitao je, zbog skeptičnoga nagiba jedne
obrve izgledajući doista zlokobno.
Progutala je slinu, pokušavajući ne drhtati. - Pa, možda sam posudila
nekoliko elemenata iz tvoga života kako bih obogatila priču, ali prilično sam
sigurna da nikada nisi prodao dušu vragu u zamjenu za imunitet za sve tvoje
zločine.
- Postoje neki koji se možda ne bi složili s tobom - rekao je tiho, a svi
znakovi podrugljivosti nestali su mu s lica.
Dok ga je Lottie promatrala, tračak nade našao je svoj put kroz grižnju
savjesti. Možda nije bilo prekasno da se pokaje za grijehe.
I dalje štiteći srce s napola dovršenim rukopisom, primaknula mu se. -
Zašto mi onda ne dopustiš da dokažem da su u krivu?
~ 168 ~
 Knjige.Club Books

Hayden je odmaknuo pramen kose iz stisnutih očiju. - Što točno želiš od

mene?
Lottie je duboko udahnula, priželjkujući da je neustrašiva poput svoje
heroine. - Želim da mi dopustiš da ispričam društvu tvoju priču - onu koju
skandalozne novine nikada neće izdati.
Hayden ju je pogledao pogledom sažaljenja. - Malo je prekasno da
promijeniš „Smrtonosnog Vojvodu“, slažeš li se?
- Nikada nije prekasno - rekla je, primaknuvši mu se za još jedan korak. -
Ne ako netko vjeruje u njega.
Hayden se ukočio. - Optužio sam te da si previše melodramatična, moja
damo, a ne sentimentalno patetična.
Lottie je osjetila kao da je nešto izgubila. Ponovno je postala „moja damo“
umjesto „lijepa Lottie“ ili „slatkica“, zar ne? Ali ohrabrila ju je mogućnost da
izgubi nešto još dragocjenije. - Ne govorim o iskupljenju Frankensteinovog
čudovišta. Govorim o oslobođenju čovjeka koji je bio lažno optužen da je ubio
ženu koju je volio više od samog života.
Iako je Lottie uspjela izgovoriti ove riječi bez trzanja, poput oštrice su
probile njezino nježno srce.
Opsovavši ispod glasa, Hayden se zaputio prema rubu litice, nekoliko
metara dalje od nje. Stao je ispred bijelih valova, oštrog profila na sivome
nebu.
Lottie mu se približila. - Jedino što mi treba kako bih raščistila tvoje ime
je istina o tome kako je Justine umrla. Rekao si vlastima da je to bila nesreća.
Je li bila pod utjecajem sredstva za smirenje? Je li odlutala od kuće i izgubila
se u magli? Je li se spotaknula preko stijene ili ruba haljine? Samo mi trebaš
reći što se dogodilo te noći na stijenama. Dopusti da ti pružim sretan
završetak koji zaslužuješ!
Posegnula je za njegovom rukom, nekako vjerujući da će, ako ga dodirne,
uspjeti doprijeti do njega. Nakon prošle noći, odbijala je povjerovati u to da
bi ruke sposobne za tako opojne nježnosti bile sposobne gurnuti
bespomoćnu ženu u njezinu smrt.
Kada mu je prstima okrznula rukav, okrenuo se, primio je za ramena i
čvrstim i nemilosrdnim rukama okrenuo prema rubu litice. - Kažeš da želiš
znati istinu, moja damo, ali što ako istina ni meni ni tebi ne pruži sretan
završetak? Što onda?
Dok se petama borila za ravnotežu na klimavim kamenčićima, gurnuvši
ih nekoliko u bezdan iza nje, Lottie se stisnula pred svojim mužem,
prestrašena tamom u njegovim očima. Odmah je to požalila, ali bilo je kasno.
Ta mu se prepoznatljiva maska opreza već spustila preko lica.

~ 169 ~
 Knjige.Club Books

Odgurnuvši je od litice, Hayden ju je oslobodio, obrisavši otiske prstiju

koje joj je ostavio na ramenima. - Vrati se u London s Nedom, Lottie, i završi
svoju priču - rekao je grubo. - Daj svojem vojvodi gadnu kaznu koju zaslužuje.
Spasi svoju ludo odvažim heroinu od njegovih kandži i pruži joj junaka
vrijednog njene pažnje. Ali molim te, nemoj me tražiti da ti dam nešto što
prokleto ne mogu.
S tim se riječima Hayden okrenuo i zaputio prema kući, ostavljajući Lottie
sa zgužvanim stranicama svojega rukopisa.
Dan kada je Lottie napustila Vilu Oakwylde bio je sličan kao dan kada je
prvi put stigla u nju. Oblaci su se nadimali nad močvarama dok je ledeni
vjetar bućkao more pjenušavim valovima. Da nije bilo nježne, zelene
sumaglice na svakome brdu i drvetu, Lottie bi povjerovala da je proljeće
tek obični san, predivan i neuhvatljiv poput noći koju je provela u
Haydenovim rukama.
Iako su se sluge okupili u prilazu kako bi je pozdravili, nije bilo znaka
Haydenu ili Allegri. Dok je Meggie brisala oči pregačom, Giles je ukočeno
stajao, napudrane kravate, ali žalosna izraza lica. Kada je Martha počela
šmrcati, gospođa Cavendish izvukla je rubac iz džepa i pružila joj ga,
stisnutih usta, ali sumnjičavo svijetlih očiju.
Ned je otpratio Harriet i Lottie do kočije, ali nije mogao smisliti nekakvu
prikladnu pošalicu da im podigne raspoloženje. Uvodio je Harriet u kočiju
kada je Allegra dotrčala od iza kuće, s gospođicom Terwilliger za petama. Na
Lottieno olakšanje, mrzovoljna je stara guvernanta odlučila ostati u vili,
zaključivši da je mlado dijete sada treba više nego ikada.
Allegra je zastala ispred Lottie, stišćući Lottienu lutku. - Evo - rekla je,
gurnuvši lutku u Lottiene ruke. - Ti je uzmi - Djevojčici je pukao glas,
izdvajajući koliko se mučila da ne počne plakati. - Ne želim da budeš sama.
Lottie je nježno pogladila spaljeni pramen lutkine kose prije nego što ju
je vratila Allegri. - Nikada nije voljela London. Uvijek je govorila da je
preuštogljen i civiliziran za jednu gusarsku kraljicu. Radije bih da se ti
pobrineš za nju prije nego što se vratim - Privukavši dijete u snažan zagrljaj,
Lottie joj je šapnula u uho. - A vratit ću se, obećajem.
Lottie se uspravila, vraćajući Allegru u kvrgave, ali sposobne ruke
gospođice Terwilliger. Pruživši svoj štap slugi, stara je žena položila te ruke
na Allegrina ramena, tjerajući je da se uspravi.
Ned je tmurnoga pogleda ispružio ruku. Lottie ju je prihvatila i popela se
u kočiju, utonuvši u sjedalo pokraj košare pune mačaka, a Ned se smjestio
pokraj Harriet. Kada je prije tih nekoliko tjedana stigla u Vilu Oakwylde, srce
joj je i dalje čeznulo za domom. Sada se vraćala doma, ali je ostavljala srce za
sobom.

~ 170 ~
 Knjige.Club Books

Kada je kočija krenula, nagnula se kroz prozor i po posljednji put

pogledala vilu. Iako dugački prozori nisu otkrivali ništa osim odraza oblačna
neba, mogla je osjetiti da Hayden stoji iza njih - gledajući, čekajući. Nije joj
dao izbora nego da ga ostavi njegovim duhovima.
- Ako si ga ikada doista voljela, Justine - oštro je prošaptala, zatvorivši oči
- onda ga oslobodi.
Zvuk koji joj je tada doletio do ušiju mogao je biti tek krik galeba koji je
letio iznad valova ili ženski smijeh raspršen u vjetru.

~ 171 ~
 Knjige.Club Books

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Možda nije kasno da zamijenim svoju dušu za njegovu...

T eta Lottie se vratila kući! Teta Lottie se vratila kući!

Kad je Lottie izlazila iz kočije ispred Vile Devonbrooke, pozdravili su je
radosni uzvici njezine nećakinje s jednoga od gornjih prozora. Ulazna su
se vrata kuće rastvorila i iz njih je izletjela njezina obitelj, u isto vrijeme se
smijući i brbljajući.
Na nekoliko je minuta nastupio kaos kada su je omotali u žestoki krug
zagrljaja i poljubaca. Laura je sjala dok je Sterling okretao Lottie u širokome
krugu, podižući je s nogu. Ujak Thane i teta Diana bili su pozvani na večeru,
pa su njihovi blizanci i španijeli nadopunili bučnu zbrku skakućući pod
svačijim nogama. Kada je Lottie začula oštar krik, brzo je pomaknula nogu,
ne znajući je li stala na psa ili na bebu.
George ju je potapšao po leđima, cereći se poput pijanca. - Nikada nisam
pomislio da će mi nedostajati tvoje brbljanje, seko, ali moram reći da je ovdje
bilo smrtno dosadno otkad si otišla.
- To nije ono što sam ja čula - Lottie je odvratila, kimajući prema svojemu
putnom partneru koji je pomagao Harriet da siđe iz kočije. - Sir Ned mi je
rekao da si se posljednja dva tjedna udvarao jednoj određenoj crvenokosoj
balerini.
Prodorno pogledavši Neda, George se zarumenio do korijena svoje smeđe
kose. - Gluposti! Prije se ona meni udvarala.
- Teta Lottie! Teta Lottie! - osmogodišnji ju je Nicholas povlačio za rukav
kaputa. - Je li istina ono što govore o Cornwallu? Ima li tamo neustrašivih
divova koji čiste zube s dječjim kostima?
- Ne bih rekla, Nicky - Lottie je odmaknula pramen valovite, tamne kose
iz nećakovih smeđih očiju. - Divovi iz Cornwalla jedu i kosti. Možeš ih čuti
kako žvaču usred noći kada pokušavaš zaspati.
Kada je njezin nećak zaskvičao od oduševljenja, devetogodišnja mu je
sestra zakolutala očima. - Dečki su tako blesavi. Svi znaju da u Cornwallu ne
postoje divovi. Ili igdje drugdje.
- U pravu si, Ellie - Lottie je odgovorila s potpuno ozbiljnim izrazom lica.
- Ali samo zato što su ih pojela sva morska čudovišta.

~ 172 ~
 Knjige.Club Books

- Vidiš! - Nicholas je uzviknuo. - Rekao sam ti da u Cornwallu postoje

morska čudovišta! - Pobjedonosno zviždeći, povukao je jednu od sestrinih
zlatnih kovrča. Kada je otplesao izvan njezina dosega, ujak Thane pomaknuo
mu je jednoga španijela i blizanca s puta.
- Ma, ti bijedni, maleni... - Odbacivši svaki lažni tračak sofisticiranosti,
Ellie je pojurila za svojim bratom, loveći ga niz drvećem obrubljeni puteljak.
Dok ih je Lottie promatrala, Laura joj je gurnula ruku oko struka. - Zašto
si tako sjetna? Ne možeš mi reći da ti nije nedostajalo njihovo neprekidno
prepiranje.
- Samo sam razmišljala o tome kako bih ih htjela upoznati s nekim koga
poznajem.
- Sa svojom kćeri?
Shvativši da do toga trenutka nikada nije o Allegri razmišljala na taj način,
Lottie je osjetila kako joj se grlo zateže. - Da - rekla je tiho. - S mojom kćeri.
Sterling je zbunjeno pogledao prema kočiji. - Pa gdje je taj tvoj voljeni
muž? Ako se skriva u kočiji, bojeći se da ću ga upucati, možeš mu poručiti da
je Addison zaključao moje pištolje na sigurno mjesto.
Lottie je udahnula duboko koliko joj je to dopuštao steznik. Ovo je bio
trenutak kojeg se užasavala. Nabacivši veseli osmijeh, okrenula se šogoru. -
Bojim se da mi se Hayden nije mogao pridružiti na ovome putovanju. U ovo
je doba godine vrlo zaposlen s imanjem. Ali inzistirao je da ja svejedno
dođem. Zna koliko ste mi nedostajali i nije me htio lišiti vašeg društva.
Sterling se nasmijao. - Prema tvojim pismima, prilično je očaran svojom
predivnom, mladom nevjestom. Čudi me da vas dvoje možete podnijeti biti
odvojeni dulje od jednog dana.
George se zahihotao. - Ili jednog sata.
- George - Laura je tiho rekla, spustivši ruku upozorenja na ruku njezina
brata dok je promatrala Lottieno lice.
Lottie je osjetila kako joj osmijeh blijedi. Nije ispustila nijednu suzu otkad
je napustila Oakwylde, ali počela je osjećati opasno peckanje iza kapaka.
Bolno svjesna suosjećajnoga pogleda sir Neda, rekla je - Naravno da je užasan
teret za nas oboje da budemo odvojeni bilo koliko vremena. Sigurna sam da
će i on biti izgubljen bez mene kao i ja bez njega.
Nesvjestan sestrine rastuće uznemirenosti, George ju je potapšao po
ramenu. - Pa, sada kada imaš jadnog momka u malom prstu, koliko će ti
dopustiti da ostaneš kod nas?
- Zauvijek, bojim se - Lottie je izvalila, briznuvši u plač i bacivši se u
Laurino naručje.

~ 173 ~
 Knjige.Club Books

*
Konačno sama, Lottie je sjedila na svome starom krevetu, s planinom snježno
bijelih jastuka iza leđa. Iako je vani bila topla ljetna večer, ugodna je vatra
pucketala u kaminu, grijući prostranu spavaću sobu. Cookie je čak uvukla
zagrijanu ciglu omotanu u tkaninu u dno kreveta kako bi joj grijala nožne
prste. Bundevko i Gospodin Koprcko buljili su jedno u drugo, pokušavajući
odlučiti tko će imati privilegiju izležavanja na njoj.
Nekoć bi Lottie besramno iskoristila njegovanje svoje obitelji, ali večeras
je osjećala samo olakšanje kada ih je Laura konačno potjerala iz sobe.
Nije mogla podnijeti ni jednu minutu Dianina i Cookiena suosjećajnoga
kokodakanja, ni Sterlingovih, Georgeovih i Thaneovih prijetnji da će
uloviti tog nitkova od njezina muža i iščupati mu srce iz prsa jer ju je
rasplakao.
Laura je posljednja izašla iz sobe, nježno stisnuvši Lottienu ruku prije
nego što joj je obećala - Kada si spremna razgovarati, ja ću biti tu.
Bacivši zagušujuću težinu pokrivača, Lottie je izašla iz kreveta. Koliko joj
god bila ugodna pretjerana briga njezine obitelji, nije više bila mala
djevojčica. Prošla je godine u kojima se slomljeno srce može popraviti
šalicom tople čokolade i vrućega Cookiena kolača od đumbira.
Nije joj trebalo dugo da pronađe to što je tražila. Pisaća je kutija bila
posljednja stvar koju je gurnula u svoju žurno spakiranu prtljagu. Sjela je na
dno kreveta, s podignutim nogama kako Mirabella ne bi mogla izjuriti od
ispod kreveta i napasti ih, i otvorila kutiju. Neuredno je ugurala
stranice svojega rukopisa natrag u nju, ne mareći više za to hoće li se zgužvati
ili poderati.
Da ih Hayden nije pronašao, do sada bi se već možda smjestila u
markizine odaje u Oakwyldeu, čekajući muževo zadovoljstvo. Lottie je na
jedan bolan trenutak sklopila oči, znajući da bi se Haydenove vješte ruke i
vragolasta usta pobrinula da njegovo zadovoljstvo bude i njezino.
Otvorila je oči i pogledala rukopis. Njena joj se briljantna proza sada činila
poput običnih vijuga nekoga razmaženog djeteta kojem su govorili da mu je
svaka škrabotina remek-djelo. Dok je listala stranice, Haydenovju je svileni,
hrapavi glas progonio jače od bilo kojeg duha.
Malo je prekasno da promijeniš Smrtonosnog Vojvodu, slažeš li se?
Nikada nije prekasno, rekla mu je. Ne ako netko vjeruje u njega.
Ali ona nije vjerovala u njega. Nitko nije. Ni skandalozne novine, ni
društvo, pa čak ni njegova vlastita kći. A Lottie nije bila ništa drugačija od
ikoga od njih, zahtijevajući od njega istinu koju je već znala, duboko u svome
srcu.

~ 174 ~
 Knjige.Club Books

Lottie je odjednom shvatila zašto joj nije odgovarala pažnja njezine

obitelji. Nije zaslužila njihovo žaljenje, kao što ni Hayden nije zaslužio njihov
prijezir. Bila je jednako kriva za njihov rastanak kao i on.
Sada je znala što treba učiniti. Izbacivši stranice iz pisaće kutije, pokupila
ih je sa kreveta. Nikada nije namjerno uništila nijedan primjerak svojega
rukopisa, ali koraci su joj bili staloženi kada je ustala iz kreveta i odšetala do
ognjišta. Nakratko je primaknula stranice srcu, a onda ih bacila u plešuće
plamenove.
Nije se zadržala kako bi ih gledala dok izgaraju. Umjesto toga, vratila se
do pisaće kutije i izvukla čisti komad papira, nalivpero i svježu bočicu tinte.
Koristeći kutiju kao stol, naslonila se na jastuk i počela pisati. Ruka je letjela
po papiru kao da je nose krila.

- Što, dovraga, misliš da radi ondje? - Sterling je stajao s rukama na bokovima,

buljeći u strop sobe za primanje. - Držeći svjetiljku upaljenu do sitnih
jutarnjih sati, odijevajući se poput sluškinje, noseći sve obroke u svoju sobu.
- Barem jede - Laura je istaknula sa sofe. Izravnala je tkaninu koju je šivala
preko koljena. - Cookie se zaklinje da joj se svaka tacna vrati u kuhinju gotovo
polizana do kraja.
- Ne brine me njezin apetit, nego stanje uma. Vratila se u London prije već
dva mjeseca i nije pohodila nijednu čajanku ili večeru. Jadni se George toliko
dosađuje pokušavajući zabaviti gospođicu Dimwinkle da će si uskoro
iščupati svu kosu. Ili njezinu, A Lottie svejedno odbija izaći iz kuće, a jedine
pozive koje prima su pozivi onog nevaljalca Townsenda - Uznemireno se
namrštio. - Nikada nije rekla zašto ju je Oakleigh potjerao. - Ne misliš da...
- Ne, ne mislim - Laura je ubola iglu čvrsto kroz tkaninu. - A ne bi trebao
ni ti. Lottiena su raspoloženja možda promjenjiva, ali srce joj nikada nije bilo.
- Da sam znao da će je taj nitkov poslati natrag sa slomljenim srcem,
upucao bih ga one noći kada sam ga ugledao. - Protrljavši zlatnu kosu,
Sterling je uzdahnuo. - Ne znam koliko dugo mogu podnijeti svu ovu
misteriju. Samo bih volio da nam se povjeri.
Laura je ustala i nježno omotala ruku oko njegove. - Budi strpljiv, ljubavi
- rekla je, i sama zagonentno pogledavši strop. - Možda je upravo to ono što
sada radi.

- Teta Lottie! Teta Lottie!

Odloživši nalivpero, Lottie je uzdahnula. Možda je mogla ignorirati
ostatak svijeta dok je radila, ali ne i nećakov veseli zov. Rijetko je govorio
ikako drugačije od vikanja, ali čuvao je posebno zaglušujući ton za posebne
prilike.

~ 175 ~
 Knjige.Club Books

Protrljavši leđa, ustala je s pisaćega stola i požurila prema prozoru,

pomaknuvši voluminozne nabore Cookiene pregače. Odustala je od svake
nade da ikada očisti tintu ispod noktiju, ali i dalje je posjedovala dovoljno
taštine da zaštiti svoje lijepe haljine.
Otvorila je prozor i nagnula se, zatreptavši kada ju je oslijepilo žarko
poslijepodnevno sunce. Prošle je noći uspjela ukrasti samo tri sata sna i
osjećala se ošamućeno poput gusjenice koja izranja iz čahure. Konačno je
uočila nećaka kako visi s najniže grane brijesta koji je zasjenio široki
puteljak okružen drvećem.
- Što je bilo, Nicky? Jesi li ulovio još jednog sjajnog kukca?
Nasmiješivši se, dječak je pokazao prema cesti. - Ovaj put sam ulovio
sjajnu kočiju!
Lottie je pogledala prema vozilu parkiranom ispred vile. Ukrašena kočija
svakako nije bila neobičan prizor u ovom profinjenome kraju Londona.
Sterling ih je imao šest samo u svojoj kući za kočije. Ali nijedna na svojim
lakiranim vratima nije imala grb s hrastom kojemu su se širile grane.
Lottieno je srce počelo kucati dvostruko brže.
Projurila je širokim stubištem, skidajući Cookienu pregaču. Gurnula ju je
u ruke preplašene sluškinje u dnu stuba, pa odletjela raširenih očiju prema
slugi koji je stajao ispred vrata.
- Idete li van, moja damo? Želite li da odem po vaš...
Kada nije pokazala nikakav znak zaustavljanja, rastvorio je vrata, očito se
bojeći da će ih probiti ako to ne napravi. Lottie je zastala na trijemu ispred
ulaza, mahnito gurajući odbjeglu kovrču natrag u neuredni rep.
Da nije bilo figure odjevene u crno, koja ga je pratila, Lottie možda ne bi
prepoznala dijete koje je silazilo iz kočije. Gospođica Terwilliger pogrbljeno
se naslanjala na svoj štap, ali djevojčica je stajala uspravno i visoko, noseći
lijepi plavi šešir i haljinicu. Kosa joj je bila skupljena u sjajne, tamne pletenice.
Unatoč ponosnom nagibu njezine brade, u rukama je grčevito stiskala lutku,
očito nesigurna je li dobrodošla.
- Allegra! - Lottie je jurnula niz stepenice i bacila se Haydenovoj kćeri u
zagrljaj.
Kada je pritisnula dijete uza se, mogla se zakleti da je osjetila miris
močvare - taj neuhvatljivi dah divljega vjetra i prirode u rastu. Lottie je
duboko udahnula, nadajući se da će osjetiti tračak maline u tome mirisu.
- Pogledaj te samo! - Držeći Allegru za ramena, Lottie ju je odmaknula od
sebe. - Kunem se da si u tako malo mjeseci narasla za barem pet centimetara!
Gospođica Terwilliger je frknula. - To te ne bi trebalo čuditi. Većina djece
napreduje uz dobro raspoređene stroge porcije privrženosti, discipline i
svježeg zraka.
~ 176 ~
 Knjige.Club Books

Lottie je pogledala kočiju preko Allegrina ramena, ne uspijevajući

zatomiti nadu koja joj je plesala u srcu. - Vas dvije dame sigurno niste
putovale tako daleko bez pratnje?
Umjesto odgovaranja, Allegra je posegnula u torbicu koja joj je visjela oko
zgloba i izvukla komad sklopljenoga papira.
Pružila ga je Lottie. - Ovo je za tebe. Zapečatio ga je prije nego što sam ga
mogla pročitati.
Osjetivši kako joj srce tone, Lottie je uzda pismo i noktom ga rastvorila
po šavovima, lomeći voštani pečat koji je prepoznala kao mužev. Polako ga je
odmotala.
Moja damo, pisalo je u Haydenovu urednom rukopisu. Otkad si otišla,
moja je kći neprestano loše volje. Njeno sumorno raspoloženje počinje štetiti
mojoj probavi. Molim te, brini se o njoj. Kao aneks pismu, dodao je: Bila si joj
bolja majka nego što sam joj ja ikada bio otac.
Kada je prestala čitati, Allegra ju je gledala molećivim očima. - Sada je
sasvim sam. Bojim se za njega.
- Znam, dušo - Lottie je prošaptala, privukavši dijete u naručje. - I ja.
Dugo bi ostale u tom položaju da Ellie nije dotrčala od iza kuće baš u
trenutku kada se Nicholas spustio s drveta i doskočio točno ispred njih.
- Zbog čega si sada urlao? - Ellie je napala brata, gurnuvši ga po ramenu.
- Jednog ćeš se dana zapaliti i nitko neće baciti kantu vode na tebe jer nas
uvijek zoveš bez ikakvog razloga.
Prije nego što je Nicky stigao uzviknuti odgovor, Ellie je primijetila
njihove posjetitelje. Allegra je otvoreno buljila u nju, raširenih očiju
zapanjena što se našla licem u lice sa živućom kopijom lutke u njezinim
rukama.
Mrko pogledavši lutku, Ellie je spustila ruke na bokove i zabacila rep
zlatnih kovrča, visoko podignuvši prćasti nos. - Odakle ti to? Teta Lottie meni
nikada ne bi dopustila da se igram s njom.
Na Lottieno iznenađenje, umjesto da zareži na njezinu nećakinju, Allegra
je dotrčala do kočije i donijela lutku koju joj je dao njezin otac. - Izvoli - rekla
je, gurnuvši tamnokosu ljepoticu u Elliene ruke. - Možeš se igrati s njom ako
želiš.
Ellie je promatrala lutku, pa krajičkom oka pogledala Allegru, zatečena
nevjerojatnom sličnošću. Iako je bila mlađa od Allegre za barem godinu dana,
konačno je uzdahnula i rekla - Pa, prestara sam da se igram s lutkama, ali ako
baš inzistiraš, mislim da mi to neće škoditi. Želiš li vidjeti moje mačiće? Imam
ih desetak u sobi. Ne vole nikoga osim mene, ali možda će ti dopustiti da ih
pomiluješ ako im ja kažem da je to u redu.

~ 177 ~
 Knjige.Club Books

- I ja imam mačiće - Allegra je rekla, otrčavši do kočije kako bi uzela

pletenu košaru. Otvorila je poklopac i pet brkatih lica izvirilo je iz nje.
Prepoznavši mačke koje je dala Haydenu, Lottie je znala da Allegra nije
pretjerivala. Otac joj je sada doista ostao sam.
Kada su djevojčice otišle, držeći se za ruke, sa svojim replikama u drugoj
ruci, Nicholas je ostao sam na puteljku. Naborao je pjegavi nos i pljunuo od
gađenja. - Cure!
Lottie mu je protrljala kosu. - Nisu ni približno ugodne kao kukci, zar ne?
Dok se djevojčice igraju sa svojim lutkama i mačićima, zašto ti ne otpratiš
gospođicu Terwilliger u kuću i zamoliš svoju majku da pripremi dvije
gostinjske sobe?
Povlačeći noge za sobom, Nicky ju je poslušao. Kada su on i guvernanta
nestali u kući, Lottie je ponovno odmotala pismo, nježno okrznuvši prstom
preko Haydenovih riječi.
- Brinut ću se o njoj - prošaptala je. - A pobrinut ću se i o tebi. Samo me
gledaj.
Gurnuvši pismo u džep, požurila je prema ulaznim stubama, željna više
nego ikada vratiti se poslu.
Svježi je jesenski povjetarac uletio kroz krovne prozore ureda na
četvrtome katu, miješajući se s oštrim mirisom čađe iz obližnjega dimnjaka.
Lottie je držala ruke u rukavicama čvrsto omotane oko torbice kako bi ih
spriječila da se uzlepršaju i odaju njezinu nervozu. Nije mogla vjerovati da se
nalazi u uredu Minerva Pressa.
Često je posjećivala knjižnicu i knjižaru legendarne izdavačke kuće na
prvome katu ciglene zgrade, ali nikada se prije nije usudila zaviriti u njezino
unutarnje svetište. Ovdje u ovome magičnom i pomalo oronulome mjestu,
gdje je zrak bio ispunjen opojnim aromama prašine, tinte, kože i papira, nečiji
bi snovi mogli biti uvezeni i prodani kako bi omogućili beskrajne sate užitka
budućim čitateljima. Možda je i sama gospođa Eliza Parsons nekoć sjedila
upravo u ovoj stolici dok je nervozno čekala izdavateljevu odluku u vezi
izdavanja Misterioznog upozorenja ili Dvorca od Wolfenbacha.
Ned je sjedio u naslonjaču preko puta Lottie, po drvenome podu ritmično
tapkajući svojim štapom za hodanje. Uhvativši njezin pogled, prestao je
tapkati. - Nije prekasno da pobjegnemo odavde, znaš. Jesi li apsolutno
sigurna da ovo želiš učiniti?
Kimnula je. - Ovo moram učiniti.
- Shvaćaš li da bi me mogao zadaviti jer ti to omogućujem? Naravno, ako
me tvoj šogor prvi ne udavi.
Lottie mu se namrštila. - Voljna sam to riskirati.

~ 178 ~
 Knjige.Club Books

Oboje su se uspravili kada su se vrata iza pisaćega stola otvorila. Pognuti

je ćelavi muškarac ušao u sobu, s rukopisom ispod ruke. Nosio je neukrašeno
odijelo, izjedenu kravatu, i prsluk i hlače različitih boja.
Lottie je utješilo kada je vidjela kako su mu uredno odrezani nokti bili
obrubljeni polumjesecima tinte.
Utonuvši u naslonjač iza stola, spustio je rukopis ispred sebe, pa skinuo
naočale kako bi obrisao oči.
- Hajde, gospodine Beale - Lottie je rekla, sjetno se nasmijavši. - Pa nije
valjda bilo tako loše.
Izdavač se uštipnuo za vrh nosa prije nego što je vratio naočale. - Moja
draga damo - rekao je, uputivši joj ozbiljan pogled - sigurno ste svjesni da ovo
nije tip romana koji mi obično izdajemo u Minervi. Naši su čitatelji navikli na
više... kako da kažem... - počešao se po bradi -... senzacionalnije priče.
Ned je počeo ustajati. - Vrlo nam je žao što smo vam potratili vrijeme,
gospodine. Molim vas, ispričajte nas zbog...
Prostrijelivši ga pogledom, Lottie se značajno nakašljala. Uzdahnuvši,
srušio se natrag u naslonjač.
Nagnula se preko stola, pokušavajući šarmirati izdavača svojim
najtoplijim osmijehom. - Kao jedna od najvjernijih čitatelja Minerva Pressa,
uvjeravam vas da sam itekako svjesna onoga što vi obično izdajete. Ali s
obzirom na okolnosti, nadala sam se da ćete barem uzeti moj rukopis u obzir.
Svakako ne možete osporiti da bi to bio jedan profitabilni potez za vašu
tvrtku.
- Ali pod koju cijenu? Morate shvatiti da bi izdavanje ovakvog rada
donijelo određenu razinu ozloglašenosti njegovu autoru. Osim ako ga ne
želite objaviti pod pseudonimom...
- Ne - Lottie je odlučno rekla, naslonivši se natrag u naslonjač. - Apsolutno
ne. Želim da moje ime bude prva stvar koju čitatelj vidi kada pokupi knjigu.
Gospodin Beale tužno je odmahnuo glavom. - Pretražio sam svoje srce, ali
jednostavno ne vidim načina da ovaj potez uspije.
- Molim vas, nemojte nas odbiti tako lako - Lottie ga je preklinjala, ne
uspijevajući više skrivati očaj iza elegantnoga osmijeha. - Shvaćam da
kvaliteta mojeg rada možda nije unutar vaših visokih standarda, ali i dalje
osjećam da bi s nekim drastičnim rezanjem i višestrukim ispravljanjem...
Zašutjela je. Izdavač je treptao i gledao je kao da joj je izrasla još jedna
glava. Razmijenila je zbunjeni pogled s Nedom.
- Krivo ste me shvatili, moja damo. - Gospodin Beale nježno je spustio
ruku na njezin rukopis, a reumatične su mu se smeđe oči ponovno navlažile.
- Ovo je jedan od najdirljivijih komada fikcije koji sam ikada pročitao.
Usudio bih se reći da ga čak i naši najciničniji čitatelji ne bi dovršili sa suhim
~ 179 ~
 Knjige.Club Books

očima i hladnim srcem prema ovome čovjeku. Nisam pokušavao reći da je

knjiga ispod naših standarda, nego iznad, prikladna puno prestižnijoj
izdavačkoj kući od naše.
Lottie je otvorenih usta u nevjerici buljila u njega, pitajući se je li nekako
zadrijemala i utonula u san. Nije primijetila suze koje su se nakupile u
njezinim vlastitim očima dok joj Ned nije pružio rubac.
- Ali ako je meni draža vaša kuća nego ijedna druga - rekla je, ponovno
pogledavši prema njegovim tintom umrljanim prstima - biste li razmislili o
tome da je objavite?
Gospodin Beale je kimnuo, a osmijeh mu se pojavio na izduženu licu. - To
bi mi bilo zadovoljstvo i čast.
- Jesi li čuo, Nede? - Lottie se okrenula prema prijatelju, smijući se kroz
suze. - Bit ću ozloglašena!

~ 180 ~
 Knjige.Club Books

DVADESETO POGLAVLJE

Osjetila sam ledeni, vražji dah na svome vratu...

N eugodni je vjetar puhao oko Vile Oakwylde.

Protezao se iznad močvara i letio kroz dimnjake, trujući svaki dah
svojom gorčinom. Okrutnim je prstima trgao lišće s drveća, ostavljajući
ih potpuno golima. Skidao je svaki tračak ljeta sve dok se to kratko godišnje
doba nije činilo poput obična sna.
Neki su tvrdili da, kado biste izašli van i nagnuli glavu pod pravim kutom,
mogli biste čak čuti daleko udaranje zvona koje su razbojnici u prošlome
stoljeću koristili kako bi namamili nesvjesne brodove u njihovu propast na
kvrgavim stijenama. Neki su šaputali da je to bio isti vjetar koji je puhao one
noći kada je gospodareva prva žena pala u svoju smrt, isti vjetar koji je nosio
njegov očajnički krik do njihovih ušiju.
Čim bi pao mrak, sluge su se ponovno počeli zaključavati u svojim
odajama. Više se nisu bojali duhova koje bi mogli susresti u sjenama, već
čovjeka. Iako je provodio dane barikadiran u radnu sobu, njihov bi gospodar
cijelu noć lutao pustim hodnicima vile, a zbog svojega je divljačkog izgleda i
gorućih očiju izgledao kao da nije smrtan.
Iako iz glazbene sobe više nisu dolazile melodije, fantomske ili bilo kakve,
otkad je poslao svoju ženu i kćer daleko od sebe, sluškinje se i dalje nisu
usuđivale ući u tu sobu. Nitko se od njih nije mogao riješiti osjećaja da ih
netko promatra. Okretali bi se oko sebe, sa srcima u grlima, samo kako bi
se našli sami s portretom prve dame Oakleigh. Jedna se mlada djevojka
zaklinjala da se, kada je čistila klavir, zagušujući oblak jasmina podignuo iz
tipki, bez daha je potjeravši iz sobe. Nakon što je porculanska figura pala s
kamina, zamalo promašivši Meggienu glavu, ni Marthino štipanje ni
prijetnje o otkazu gospođe Cavendish ne bi mogle natjerati nijednu užasnutu
sluškinju da se vrati u tu sobu.
Sluge su se počeli žaliti Gilesu u vezi ledenih naleta hladnoće koji bi se
zadržavali u određenim hodnicima. Požurili bi se ugrijati ispred kuhinjske
vatre, smrznuti do kostiju i uzdrmani nekontroliranim drhtanjem.
Kada je Martha nevoljko obavijestila Haydena o rastućem strahu sluga,
predložio joj je da zaposli manje praznovjerno osoblje. On više nije vjerovao
u duhove. Baš kada je najviše žudio za njihovim društvom, oni su ga napustili.

~ 181 ~
 Knjige.Club Books

Iako je poslao Allegru u London prije gotovo četiri mjeseca, inzistirao je

da sluškinje svake noći ostave upaljenu svjetiljku u njezinoj sobi. Lagano bi
otvorio vrata i očekivao da će je vidjeti kako leži u krevetu, obraza rumenih
od sna, s Lottienom lutkom pod rukama. Ali krevet joj je uvijek bio hladan i
prazan.
U sitnim bi se jutarnjim satima zadržao na vratima sobe za primanje,
nadajući se čuti klepetanje šalica za čaj, jeku ženskoga hihotanja ili refren
nekakve blesave škotske pjesme. Ali mogao je čuti samo tišinu.
Njegova bi ga besciljna lutanja s vremenom odvela do trećega kata kuće,
do Lottiene spavaće sobe. Prvi put kada je otvorio njezina vrata, iznenadio se
kada je otkrio da je ostavila većinu svojih stvari. Možda se jednostavno
spakirala u žurbi, rekao si je ogorčeno, očajna da ga se oslobodi. Vidio je strah
u njezinim očima kada je onoga dana na litici položio ruke na nju. Bio je to
strah koji, dok je živ, nikada nije želio ponovno vidjeti u očima ijedne žene. A
pogotovo Lottie.
Lutao bi njezinom sobom, progonjen ne samo duhovima, nego i načinom
na koji bi joj se nos namreškao kada bi se smijala; načinom na koji joj je kosa
sjala poput otopljene sunčeve svjetlosti dok je u prilazu vile jahala drvenoga
konjića; mekanim, isprekidanim krikovima koje mu je ispuštala u usta kada
ju je dovodio do vrhunca užitka i slao u slatki zaborav. Iako je znao da bi
trebao reći Marthi i gospođi Cavendish da spakiraju njezine stvari i pošalju
ih natrag u London, svake je noći samo zatvarao vrata njezine sobe,
ostavljajući sve onako kako je to i ona ostavila.
U prvim tjednima nakon što je Justine umrla, Hayden je naučio opasnosti
potrage za utjehom na dnu boce. No ipak je kasno jedne noći pokušavao
teturavo izaći iz francuskoga prozora radne sobe, držeći otvorenu bocu vina
za vratom.
Nesigurnim je korakom teturao po stijenama, sve dok se konačno nije
zaljuljao na rubu litice, slušajući kako se more zabija u stijene ispod njega,
kao i u svojim posljednjim snovima. Vjetar je raspršio oblake, dopuštajući da
sjajni mjesec oboji valove u srebrno. Hayden je popio veliki gutljaj vina, pa
zatvorio oči i široko raširio ruke, kao da izaziva vjetar i noć da ga uzmu.
Tada ju je začuo - jeku daleke melodije koja je lepršala u vjetru. Pjesma je
bila bolno slatka, neodoljivo jednostavna. Kada mu se krv sledila u venama,
Hayden se polako okrenuo prema kući. Ovaj je put znao da ni Lottie ni Allegra
nisu ovdje kako bi oživjele te tipke klavira.
- Idi k vragu - Hayden je promuklo prošaptao dok ga je taj sirenski pjev
odvlačio od ruba litice, jednim nepopustljivim korakom za drugim.
I dalje stišćući bocu, lutao je mračnim hodnicima kuće, dok su mu glazba
i bijes rasli svakim korakom. Ali kada je raširio vrata glazbene sobe, zatekao
ju je onakvu kakvu ju je i očekivao zateći - mračnu i tihu. Dovukao se do
~ 182 ~
 Knjige.Club Books

klavira i spustio dlan na zatvoreni poklopac. I dalje je osjećao laganu

vibraciju žica, i dalje je čuo jeku te gorkoslatke melodije u zraku.
Okrenuo se prema Justininom portretu i zarežao: - Nadam se da si sada
sretna! - Zamahnuvši rukom, svom je snagom bacio bocu na portret. Razbila
se na platnu, a vino se poput krvi prosulo preko Justinine bijele haljine. -
Možda ti je namjera oduvijek bila učiniti me ludim kako nikada više ne bi bila
sama, čak ni u smrti!
Justine ga je samo promatrala, sa zagonetnim i podrugljivim izrazom lica.
- Haydene?
Hayden se okrenuo i ugledao čovjeka koji je stajao na vratima, lica
obavljenoga sjenama.
Na jedan je kratak, zamrznuti trenutak pomislio da je pred njim stajao
Phillipe, mlad i drzak, pun nade. Dok je čekao da mu stari prijatelj iziđe iz
sjena, sa rupom od metka na srcu koja se i dalje dimila, Hayden je znao da je
konačno potpuno poludio.
- Haydene? - muškarac je ljutito ponovio. - Nisi valjda prestrašio sve svoje
sluge s tim zastrašujućim vikanjem?
Kucao sam i kucao, a nitko mi nije došao otvoriti vrata, pa sam konačno
otišao na stražnju stranu kuće, pronašao otvoreni prozor u tvojoj radnoj sobi
i ušao unutra.
Kada mu je posjetitelj iskoraknuo naprijed, a kosa mu je sjala poput
srebra na mjesečini, Hayden je zateturao prema natrag i utonuo na divan,
protrnuvši od olakšanja. Ukopao je glavu u dlanove i ispustio promukli
smijeh. - Dragi Bože, Nede, nikada nisam mislio da će mi biti drago što si mi
nenajavljen i nepozvan provalio u kuću.
- Ovo je sigurno najtoplija dobrodošllica koju si mi u zadnje vrijeme
pružio. Lijep komad, usputno rečeno. Nisam znao da sviraš klavir.
Hayden je polako podignuo glavu, buljeći u klavirske tipke s mješavinom
čuđenja i nevjerice. - Ni ja.
- Zamolio bih te za piće - rekao je Ned, podrugljivo pogledavši portret -
ali više bih volio čašu umjesto boce u glavu.
Hayden se plaho počešao po kosi. - Justine nikada nije voljela vino. -
Namrštio se svome prijatelju, po prvi put shvativši kako ga je bilo čudno
zateći ovdje. - Pa što te dovodi u Cornwall usred noći?
Ned se otrijeznio. - Žao mi je što sam došao tako kasno, ali donio sam ti
dar od tvoje žene - nešto što je mislila da moraš vidjeti što prije.
- Što je to? - Hayden je upitao, gorko frknuvši. - Zahtjev za razvod braka?
- Ne baš. - Posegnuvši u svoj kovčeg, Ned je izvukao tanku, kožnu knjigu i
pružio je Haydenu.

~ 183 ~
 Knjige.Club Books

Hayden je proučio izdanje, prepoznajući ga kao prvi svezak trostrukoga

romana. Čak i prije nego što je okrenuo njezinu grimiznu naslovnicu prema
mjesečini, znao je što će pisati u krasopisnom naslovu.
„Nevjesta Lorda Smrti“, lady Oakleigh.
Osjetio je razočaranje u grlu, gorkije od žuči. Iako je rekao Lottie da završi
roman, dio njega nikada nije doista vjerovao da će to učiniti. Svakako nije ni
sanjao da će biti tako bešćutna da mu baci knjigu u lice nakon što je već
izdana.
Pružio ju je Nedu. - Hvala ti, ali ne moram je pročitati. Već znam cijelu
priču... i završetak.
Ignorirajući Haydenovu ispruženu ruku, Ned mu je bacio druga dva
sveska romana u krilo, a na ustima mu se pojavio zagonetni osmijeh. - Ja bih
je na tvome mjestu svejedno pročitao. Ponekad te i najpredvidljiviji završetci
mogu iznenaditi. - Zatvorivši kovčeg, Ned je zijevnuo. - Iako te ne želim lišiti
svoga društva, rano ujutro krećem za Surrey. Obećao sam svojoj dragoj mami
dugoočekivani posjet. Pa ako ćeš me ispričati, idem si pronaći krevet i neku
lijepu sluškinju da ga zagrije.
- Možeš probati probuditi Marthu. Uvijek si joj bio posebno drag.
Ned je zadrhtao. - Mislim da ću se radije sklupčati uz toplu ciglu.
Nakon što je otišao, Hayden je ostao sjediti i buljiti u tri sveska u svome
krilu. Nije mogao kriviti Lottie što ga je izdala, ali nije mogao vjerovati da bi
tako okrutno izdala i Allegru. Potvrđujući sve ono najgore što su svi mislili o
njemu, uništila je svaku mogućnost da mu kći pobjegne od grijeha svojih
roditelja, ili da se uda za pristojna čovjeka i izgradi si život unutar društva.
Rastuća bijesa, Hayden je odlučio potražiti prvu vatru koju je mogao naći
i baciti sva tri sveska u nju. Kada je ustao, i dalje pomalo nesiguran na nogama
od vina, jedna je knjiga pala na pod, rastvorivši se u lokvi mjesečine. Sagnuo
se kako bi je pokupio, ne shvaćajući da se radilo o prvome svesku iz seta dok
nije vidio naškrabani natpis na naslovnici. Lottien je rukopis bio
ekstravagantan kako ga se i sjećao.
Prstom je prešao preko gracioznih zavijutaka i ukrasa, mrmljajući na glas
- Iz mojega srca za tvoje...
Ne uspijevajući podnijeti njezino ruganje, baš se spremao žestoko
zaklopiti knjigu kada mu je, protiv njegove volje, oči privukla prva rečenica
na prvoj stranici - Nikada neću zaboraviti dan kada sam prvi put ugledala
čovjeka koji mi je spasio život.

~ 184 ~
 Knjige.Club Books

DVADESET I PRVO POGLAVLJE

Je li moguće da sam ga tako krivo procijenila?

J esi li je dobila? Jesi li je dobila? Oh, molim te, reci mi da si je dobila! -

Elizabeth Bly je uzviknula, uzbuđeno skakućući na nožnim prstima dok je
njezina najbolja prijateljica trčala iz staklenih vrata knjižare Minerva Press-
a.
- Tako ti svega, dobila sam je! - Caro Brockway se namrštila, izvukavši
tanki, kožni svezak iz plašta. Ledeni joj je dah u obliku bijelih oblaka izlazio
iz usta.
Prije nego što je stigla do Elizabeth, nezgrapni joj je sluga u plavoj
uniformi prepriječio put. - Dat ću vam tri funte za tu knjigu, gospođice.
Caro je zastala, očito zatečena. - Ali platila sam je samo pola novčića.
- Zaokružimo onda na pet - Čovjek je očajnički pogledao prema dugom
redu kočija koje su bile parkirane iza njih.
Elegantne kočije i javna vozila protezala su se u redovima sve do Ulice
Gracechurch. Omotanani u krzna, njihovi su putnici bili voljni satima drhtati
na hladnoći, sve kako bi dobili treći svezak londonske posljednje književne
senzacije, Nevjeste Lorda Smrti.
- Molim vas, gospođice, sažalite se nada mnom - čovjek ju je preklinjao. -
Ćuli se što se dogodilo slugi lady Dryden, zar ne?
Djevojke su se pogledale raširenih očiju. Cijeli je London čuo što se
dogodilo slugi lady Dryden. Jadnik se usudio praznih ruku vratiti do grofičine
kočije te priznati da je ispustio posljednju kopiju drugog sveska Nevjeste
Lorda Smrti u pohlepne ruke lady Featherwick. Neki su govorili da su
se grofičini pobješnjeli krikovi čuli sve do Aldgatea. Istukla je jadnoga
momka suncobranom po glavi, pa podignula nos u zrak i naredila vozaču
kutije da se odveze bez njega. Sluga je desetak ulica lovio kočiju, preklinjući
je za oprost, prije nego što se konačno predao iscrpljenosti i pao na lice u
hrpu svježega, konjskog gnoja. Priča se da sada traži posao u luci.
- Strašno mi je žao, gospodine, ali ne mogu vam pomoći. - Pritišćući knjigu
uz prsa, Caro ga je zaobišla i požurila prema Elizabeth. - Čekala sam u redu
od zore i obećala majci da ću odmah odnijeti knjigu kući. Ona će je nakon
današnje večere čitati cijeloj obitelji. Svi umiru od znatiželje čuti što

~ 185 ~
 Knjige.Club Books

se dogodilo nakon što je plemeniti vojvoda shvatio da je njegova nova

nevjesta izdala njegovo povjerenje.
Elizabeth je zakolutala očima. - Ne mogu vjerovati kakva je budala ispala.
- Djevojka se primila za bradu, a lice joj je omekšao sanjivi izraz. - Pa ja bih
odmah na početku shvatila da takav dobar, velikodušan i nevjerojatno
zgodan muškarac nikada ne bi naudio nijednoj ženi, a kamoli svojoj.
Sluga je počeo pratiti Caro, odjednom djelujući više prijeteći nego ranije.
Ispružio je ruku odjevenu u bijele rukavice. - Hajde, curo. Neće te ubiti ako je
predaš. Pet funti sigurno je pravo bogatstvo za siromašnu curu poput tebe.
- Bježi, Caro, bježi! - Elizabeth je zavrištala, primivši prijateljicu za ruku i
povukavši je izvan njegova dosega.
Kad su dvije djevojke počele bježati, s plaštevima koji su lepršali iza njih,
sluga je skinuo cilindar i viknuo - Sedam funti! Dat ću ti sedam funti!
Ista se ova drama ponavljala pred knjižarama i knjižnicama po cijelome
Londonu. Autorica je inzistirala da se odvojeni svesci prodaju tjedno, jedan
po jedan, za one koji si nisu mogli priuštiti cijelu knjigu sa sva tri sveska. Čim
bi se pojavilo novo izdanje, gomila bi ljudi požurila do uličnih
prodavača, hvatajući i grabeći dok im se klimavi pamfleti ne bi potrgali u
pohlepnim rukama. Dolje na luci gdje su se prodavale stranice za novčić, čak
i oni koji nisu znali čitati plakali su nad okrutnim skicama plemkinje koja je
na koljenima preklinjala muža za oprost dok se on tužno okretao od nje i
pokazivao prema vratima.
Slabo zamaskirani likovi romana pružili su beskrajne sate nagađanja i
užitaka među visokim društvom. Čitatelji nisu mogli vjerovati da bi se netko
od njih spustio na tako nisku razinu i napisao tako uzbudljivu i dirljivu priču.
Bio je to najveći književni skandal koji se dogodio u Londonu otkad je prije
deset godina oženjeni Percy Bysshe Shelley pobjegao u Francusku sa
šesnaestogodišnjom Mary Godwin.
Kada je bilo objavljeno da će vojvoda od Devonbrookea i Minerva Press
zajedno održati bal u autoričino ime u Vili Devonbrooke, svi su počeli
preklinjati, posuđivati ili krasti pozivnice. Obitelji koje su se povukle u svoja
seoska imanja za vrijeme zime naredile su svojim slugama da okupe konje i
vrate se natrag u grad. Nitko od njih nije htio propustiti društveni vrhunac
godine ili priliku da vidi ozloglašenu nevjestu Lorda Smrti, glavom i bradom.

Kada se Lottie približila mramornim stubama koje su se iz galerije prostirale

u široku dvoranu za bal u Vili Devonbrooke, osjećala se više nervoznom, nego
ozloglašenom. Gomila gostiju prelijevala se po dvorani ispod nje,
uzbuđeno iščekujući njezin dolazak. Gudački je kvartet sjedio u kutu, s
gudalima pripremljenima na instrumentima dok su čekali signal da započnu
prvi valcer. Sterling i Laura stajali su u dnu stuba, izgledajući još
~ 186 ~
 Knjige.Club Books

uznemirenije nego što se ona osjećala, dok se George saginjao kroz gužvu,
pokušavajući pobjeći upornoj Harriet.
Lottie je cijeli svoj život sanjala o ovome trenutku, ali sada kada je
konačno stigao, osjećala se neobično praznom iznutra.
Dodir nula je svoje podignute kovrče, pitajući se hoće li itko od gostiju
prepoznati djevojčicu koja je nekoć bila znana kao Hertfordshireski Vražićak.
S Laurinom i Dianinom pomoći, odabrala je haljinu od smaragdno zelenoga
baršuna koja joj je lagano padala s kremastih ramena. Ogrlica iste boje
krasila joj je tanki vrat. Sjajno joj je zlato obrubljivalo napuhane rukave i
steznik s kockastim krojem koji je grlio prirodne obline njezina tijela. Pramen
bisera ispreplitao joj se kroz kosu i davao tračak elegancije cjelokupnom
pomalo skromnom izgledu, kao i tanki sloj čipke koji joj je virio kroz rascjep
u suknji.
Addison je uspravno stajao na vrhu stuba. Batler joj je gotovo
neprimjetno namignuo prije nego što se nakašljao i glasno najavio -
Najčasnija Carlotta Oakleigh, markiza od Oakleigha.
Živahan je žamor prekrio dvoranu kada su se sve oči okrenule prema
stubama. Prstima prelazeći preko željezne ograde, Lottie je polako počela
silaziti, s gracioznim osmijehom zamrznutim na usnama.
Sterling ju je čekao na dnu stuba. Lottie je osjetila čeznutljiv žar kada je
zamislila Haydena na njegovu mjestu, sa zelenim očima sjajnima od ponosa.
Šogor joj je pružio ruku. Kada ju je prihvatila, Laura je signalizirala
glazbenicima. Započeli su sa živahnim bečkim valcerom i Lottie i Sterling su
počeli kliziti po podu.
- Još uvijek nisi čula ništa od Townsenda? - Sterling je upitao kada im se
još nekoliko parova pridružilo u plesu, okrećući se oko njih u šarenilu boja i
glasnoga žamora.
- Ni glas. Počinjem misliti da ga je Hayden bacio preko stijene zajedno s
mojom knjigom.
Sterling se namrštio. - Bolje njega nego tebe.
Kada je prvi valcer završio, pružio ju je vedrom gospodinu Bealeu. Dragi
je izdavač jedva dočekao da ga vide kako pleše s najsvjetlijim novim talentom
Minerva Press-a. Vrtoglavi mu je uspjeh njezina romana obogatio i račun i
reputaciju. Lottie ga je primila za tintom umrljane ruke, brzo shvativši da
je puno bolji izdavač nego plesač.
- Mislim da ovu noć možemo prozvati trijumfom, moja damo - rekao je,
uzbuđeno vireći kroz naočale - baš kao i sedmo tiskanje trećeg sveska vaše
knjige.
Bio je blaženo nesvjestan prepredenih pogleda koje je Lottie dobivala
ispod lepeza gostiju i podrugljivoga podizanja čaša. U njihovim očima nije

~ 187 ~
 Knjige.Club Books

vidjela divljenje, već bijesnu znatiželju i loše zamaskirano sažaljenje.

Smiješeći se gospodinu Bealeu, visoko je držala glavu. Ako je Hayden
mogao izdržati društvenu cenzuru više od četiri godine, onda će je sigurno i
ona moći preživjeti na jednu noć.
Zaposlena čuvanjem svojih delikatnih cipelica od izdavačevih poprilično
nezgrapnih stopala, nije ni primijetila da se nagli muk spustio nad gomilu sve
dok glazba nije zastala na disonantnoj noti.
Addisonov glas odzvonio je usred nagle tišine, lišen njegove uobičajene
odlučne intonacije. - Najčasniji Hayden St. Clair, markiz od Oakleigha.
Kada je zapanjeni uzdah proputovao gomilom, Lottie se okrenula i
ugledala svoga muža kako stoji na vrhu stuba.

~ 188 ~
 Knjige.Club Books

DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

Čini se da je Vrag došao po svoju mladu...

I ako je svaki pogled u golemoj dvorani za bal bio uperen u čovjeka na vrhu
stuba, on je gledao samo Lottie. Zbog vatrenoga pogleda koji joj je uputio
nekoliko je žena koje su stajale blizu njih moralo posegnuti u torbice za
mirisnim solima.
Kada je krenuo silaziti stubama, val uzbuđenoga brbljanja ispunio je
prostoriju.
- Je li to on? Je li moguće?
- Pogledaj te oči! Još je naočitiji nego što ga je opisala.
- Oh, Bože! Izgleda poprilično divlje i nepredvidivo, zar ne? To mi se
uvijek sviđalo u muškarcima.
Nekim je mlađim gostima ovo bio prvi pogled na ozloglašenoga
samotnjaka nekada znana kao Ubojiti Markiz. Drugi su ga se i dalje sjećali kao
dobru priliku koja je slomila srce njihovim mladim kćerima oženivši se za
siromašnu Francuskinju. Ali svima je njima on sada bio junak
ozloglašenoga romana lady Oakleigh - čovjek koji je bio ružno oklevetan ne
samo od njih, nego i od žene koja je sada stajala ondje i gledala kako joj se
približava, blijeda i tiha poput kipa. Većina ih se nadala da joj je došao održati
bukvicu koju je i zaslužila.
Kada se Hayden odlučnim koracima uputio dvoranom za bal, put su mu
se spremali presjeći i Sterling i George. Laura je mahnito zatresla glavu
prema bratu i zgrabila muža za ruku, ukopavši mu nokte u rukav.
Zaustavivši se pred Lottie, Hayden joj se kratko naklonio. - Mogu li dobiti
čast, moja damo? Ili si već prepuna ponuda za ples?
- Nemam ponude za ples, moj gospodaru. U slučaju da si zaboravio, ja sam
udana žena.
Pogledao ju je s vatrom u očima. - Oh, nisam zaboravio.
Gospodin Beale se odmaknuo po strani, oduševljeno je predavajući. Od
ošamućenoga pogleda u njegovim očima, Lottie je mogla vidjeti da već
mentalno nabraja koliko će kopija njezine knjige ovaj novi skandal prodati. -
Bolje da vas predam bez borbe, moja damo. Čuo sam da vam je
muž poprilično ljubomoran. Ne bismo htjeli da me izazove na dvoboj, zar ne?

~ 189 ~
 Knjige.Club Books

Zavjerenički namignuvši Haydenu, naklonio se i udaljio, ostavivši Lottie

samu sa svojim mužem. Kada su glazbenici nastavili sa živahnom melodijom,
Hayden ju je povukao u naručje i zaplesao. Lottie je nakratko pogledala
prema njegovoj strogoj, svježe obrijanoj Čeljusti iznad snježnih nabora
kravate, i dalje ne vjerujući da mu je ponovno u rukama. Omotao joj je ruku
oko leđa, sa svojom je posesivnom toplinom svakim vrtoglavim okretom oko
dvorane privlačeći sve bliže.
Gledajući ispred sebe, rekao je: - Dugujem ti ispriku, moja damo. Čini se
da si ipak sposobna za patetične sentimentalnosti. Nisi se mogla smiriti dok
nisi napravila junaka od mene, zar ne? Samo ne razumijem zašto si to morala
učiniti na svoju štetu.
- Kakvu štetu? - Lottie je odgovorila, održavajući glas namjerno veselim
kako bi sakrila koliko je zbog njega gubila dah. - Ogledaj se oko sebe. Konačno
imam svu slavu i pozornost koju sam oduvijek željela. Baš kao što si
predvidio, glavna sam vijest u Londonu.
Hayden se doista ogledao oko sebe, ali za razliku od gospodina Bealea,
prepoznao je ono što vidi. - Nisu večeras došli ovamo da bi te slavili. Došli su
da bi buljili u tebe. Pogledaj samo lady Dryden. Kako se ta prkosna, stara
krava usuđuje pogledati te sa sažaljenjem u očima? Ona je sa svojim
neprestanim zvocanjem već odvukla tri muža u rani grob. - Žestoko je
prostrijelio pogledom bucmastu staru ženu, zbog čega se ona sakrila iza
rukom oslikane lepeze.
- Ne bi trebao biti tako strog prema njima. Uvjeravam te da su svi uživali
obilno plačući kada je iskupljenje moje heroine došlo prekasno i kada ju je
moj junak izbacio iz svog života i svoga srca.
Hayden je spustio oči na njezine, pogledavši je ispod tamnih trepavica od
čega joj se kucanje srca ubrzalo. - Nisi li ti ona koja mi je rekla da nikada nije
prekasno? Ne ako netko još vjeruje u tebe.
U tome je trenutku glazba prestala, ali umjesto da ju je pustio, primaknuo
ju je još bliže. Nitko od njih dvoje nije primijetio da se još jedan zatečeni muk
spustio na dvoranu za bal sve dok Addison duboko u grlu nije proizveo
promukli zvuk. Glas mu je odzvonio poput trube kada je uzviknuo: - Njegovo
Visočanstvo, kralj!
Hayden i Lottie odvojili su se jedno od drugoga kada je svježi nalet
zaprepaštenja odzvonio dvoranom za bal. Sterling i Laura izgledali su
šokirano kao i svi drugi. Kralj se zbog svojega opadajućeg zdravlja prije
nekoliko mjeseci povukao u Windsor. Neki su čak šaputali da je počeo
pokazivati znakove ludosti svojega oca, inzistirajući da se borio na Waterloou
pokraj Wellingtona, umjesto da je potrošio mladost na pretjerivanje u vinu i
ženama.

~ 190 ~
 Knjige.Club Books

Dok se provlačio prema njima, praćen dvojicom kraljevskih stražara,

Hayden se naklonio, a Lottie je izvela potpuni svečani naklon, s nagnutom
glavom i haljinom raširenom po podu oko sebe. Svjesna izloženosti svojega
vrata, na oku je držala mačeve stražara, samo čekajući da kralj
uzvikne “Skinite joj glavu!“
Umjesto toga, odbrusio joj je. - Ustani, djevo. Daj da te pogledam.
Lottie je polako ustala, promrmljavši - Vaša Visosti.
Bio je još nabrekliji i bljeđi nego što se sjećala, ali čak ni vrijeme ni bolest
ne bi mogli prigušiti taj pohotni sjaj u njegovu oku. Kada se nagnuo prema
njoj, pogled mu je zalutao u duboki procjep između njezinih oblih grudi. -
Oprosti mi što ti upadam na zabavu, draga, ali jednostavno sam vam
morao odati svoju počast. - Na njezino čuđenje, izvukao je čipkasti rubac iz
džepa i potapkao si oči. - Od posljednjeg izdanja memoara Harriette Wilson
nisam bio toliko oduševljen pisanom riječju.
- Pa, hvala vam, Vaša Visosti. Smatram to velikim komplimentom,
pogotovo kada dođe s vaših usana.
Nervozno pogledavši njezina muža, kralj se nagnuo tako blizu da joj je
njegov voćni dah hladio lice. - Vaši su likovi doista slabo prikriveni, draga
moja - prošaptao je. - Možda je doista i bolje da niste spomenuli našu vlastitu
malu anegdotu.
Razmijenivši pogled nevjerice s Haydenom, Lottie se dodirnuta po
drhtavim usnama. - Ne brinite. Vaša se Visost uvijek može osloniti na moju
diskreciju.
- Vrlo dobro, djevo. Vrlo dobro. - U tome je trenutku jedna ljupka mlada
žena prošla pokraj njih, a nabrekle su joj grudi zamalo ispadale iz niskoga
steznika. - A sada me ispričajte - kralj je promrmljao, već teturajući za njom
na svojim draguljima ukrašenim cipelama. - Postoje neki državni poslovi koji
zahtijevaju moju pažnju.
- I to dva, bez sumnje - Hayden je promrmljao, gledajući kako jadni
stražari prate njegov vijugavi put kroz dvoranu.
- Pa, ovaj ga put barem nisi morala ugristi.
Hayden je spustio pogled na nju. - Da je nastavio tako besramno buljiti u
tebe, i ja bih ga sam ugrizao.
- Onda bismo oboje završili u zatvoreni Tornju.
- To možda i ne bi bila tako loša ideja. Barem bismo imali malo
privatnosti.
Primio ju je za ruku, očito frustriran što su sa svake strane bili opkoljeni
gomilom gostiju. Čak ni kraljev neočekivani dolazak nije uspio potpuno
odvratiti pažnju gomile s njihove malene drame. Primijetivši još jedna vrata
u kutu sobe, počeo ju je vući prema njima.
~ 191 ~
 Knjige.Club Books

Jedva je napravio dva koraka kada im je okrugli gospodin stao na put. -

Oakleigh! - čovjek je uzviknuo, spustivši debelu ruku na Haydenovo rame. -
Tako vas je lijepo opet vidjeti u Londonu. Nadam se da ćete se zadržati. Žena
i ja smo se nadali da biste nam jedan dan mogli doći na večeru.
Promrmljavši nešto neobavezno, Hayden se izvukao iz njegova zahvata i
uputio u drugome smjeru. Ovaj im je put nasmijana dama presjekla put.
Spustivši rukavicu na Haydenovu ruku, zatreptala mu je. - Ako nemate
nikakvih drugih poziva, moj gospodaru, razmislite o tome da se pridružite
Reginaldu i meni na čaju, sutra poslijepodne.
Prije nego što je stigao prihvatiti ili odbiti, okružila ih je navala gospode i
dama, od kojih je svaki pokušavao nadglasati onoga drugoga.
-... sljedeći mjesec organiziramo lov na seoskom imanju u
Leicestershireu. Obećajte da ćete doći!
- ... izlet na jezero District u proljeće. Svatko tko nešto vrijedi obećao je da
će nam se pridružiti, ali to jednostavno neće biti uspjeh bez vas.
- ... mislili smo da biste se ove nedjelje željeli pridružiti Lordu Estesu i
meni u Newmarketu. Želio bih uložiti pozamašnu svotu na jednu lijepu,
malenu ždrebicu koju već dva tjedna imam na oku.
Hayden se gurao kroz njih, ne opuštajući zahvat na Lottienoj ruci. Kada
su konačno izronili u hodnik ispred dvorane za bal, otvarao je vrata za
vratima dok konačno nije pronašao ono što traži - praznu sobu s vatrom u
kaminu i lokotom na vratima. Argandna je svjetiljka koja je stajala na
satenskome, drvenom stolu odašiljala magloviti sjaj preko tapetiranih zidova
sobe.
Hayden je zaključao vrata, pa se okrenuo prema Lottie, spustivši ruke na
vitke bokove. - Dobri Bože, ženo, shvaćaš li što si učinila? Jesi li sada sretna?
- Poprilično. - Smjestivši se na brokatni naslonjač, Lottie mu se
nasmiješila. - Otvorila sam ti sva vrata u Engleskoj. I svaka vrata koja će se
otvoriti tebi, otvorit će se i tvojoj kćeri. Zahvaljujući meni, Allegra će jednoga
dana moći birati između brojnih udvarača.
Stisnuo je oči. - Siguran sam da nisi primijetila da nijedna od njihovih
pozivnica ne uključuje i tebe.
- A zašto i bi? - Slegnula je ramenima, pretvarajući je da je njegove riječi
nisu nimalo zapekle. - Naposlijetku, ja sam površna, nezrela djevojka čiji ju je
manjak vjere u dragoga i pristojnoga čovjeka koštao svake nade za sretnu
budućnost.
- Ne, nisi! Ti si najnepodnošljivije stvorenje koje sam ikada upoznao! -
Prostrijelivši je pogledom, protrljao si je kosu. - Mogao bih te jednostavno...
jednostavno...
- Ubiti? - Lottie je veselo ponudila. - Udaviti? Gurnuti me s litice?

~ 192 ~
 Knjige.Club Books

Opsovavši, Hayden je dojurio do nje. Kada joj je spustio ruke na ramena,

podižući je na noge, odlučila mu se predati, shvativši ono što joj je srce
odavno znalo.
Nikada ga se nije bojala. Bojala se svojih osjećaja za nj. Kada je spustio
usta na njezina, ona su kliznula u nju poput bijesne bujice nježnosti i žudnje.
- Obožavati - dovršio je, a glas mu je puknuo na bespomoćnoj noti kada
joj je usne paperjasto okrznuo svojima. - Mogao bih te obožavati svim svojim
srcem.
- Onda to i učini - prošaptala je, omotavši mu ruke oko vrata. - Molim te.
Nije ga trebala dvaput zamoliti. Omotao je ruke oko nje, gurnuvši jezik još
dublje u njezina usta. Kada se otopila pod njime, uživajući u maglovitoj
slatkoći njegova poljupca, Lottie je oduševljeno shvatila da se ponovno nalazi
na rubu one opasne stijene iz svoga sna. No ovaj je put znala da, ako se usudi
zakoraknuti s te litice u Haydenove ruke, neće pasti, nego će poletjeti.
Primivši je za ramena, Hayden ju je nježno odmaknuo od sebe. - Sada
kada si uvjerila skandalozne stranice i cijelo društvo da je Justinina smrt
doista bila tragična nesreća - rekao je tiho - ne misliš li da ti dugujem istinu?
Odmahnuvši glavom, Lottie mu je stavila prst na usta. - Već znam ono što
trebam znati: da te volim.
Zajecao je kada mu je omotala ruku oko vrata, privukavši mu usta natrag
na svoja. Između poljubaca, drhtavim su si rukama skidale gumbe i vrpce,
trake i čipke, očajnički pokušavajući skinuti svaki sloj odjeće koji ih je dijelio.
Hayden je posegnuo iza nje kako bi joj otrgnuo red sićušnih,
baršunastih gumbi sa stražnje strane haljine: Lottie mu je potegnula kravatu
gladujući za njegovim okusom. Vrškom mu je jezika prešla preko čeljusti,
uživajući u bogatoj aromi sapuna od maline i oštrom tračku brade koji
nikakvo brijanje ne bi moglo savladati.
Svukao joj je haljinu i spustio podsuknju preko bokova. Iščupala je gumbe
koji su mu zatvarali košulju, razbacavši ih po cijeloj sobi.
Gurnuvši je u sjedeći položaj na stolici, nestao je iza nje. - Ako te ikada
odvedem u pravi krevet - promrmljao je, oslobađajući zapletenu čipku
njezina steznika. - Nikada te neću pustiti iz njega.
- Je li to obećanje? - upitala je dok joj je nestrpljivim prstima izvlačio
ukosnice iz kose, bacajući ih oko njezinih ramena.
Podignuvši taj zlatni veo, vlažnim joj je usnama prešao preko vitkoga
vrata ispod ogrlice, šaljući joj trnce sirovoga zadovoljstva preko cijele kože. -
Imaš moju džentlmensku riječ.
Ali nije džentlmen bio taj koji ju je primio za grudi koje je upravo
oslobodio iz steznika. Bio je to muškarac, s muškarčevim potrebama i
muškarčevim požudama. Nježno je stisnuo njezinu raskošnu mekoću, pa joj
~ 193 ~
 Knjige.Club Books

palcem i kažiprstom obuhvatio bolne bradavice, povlačeći i milujući dok se

nije počela izvijati pod njime, grčeći se od žudnje.
Raspršujući joj anđeoske poljupce preko zatiljka, ruka mu je kliznula niz
paperjastu kožu njezina trbuha. Nije gubio nijedan dragocjeni trenutak
razdirući vrpce koje su joj držale gaćice, nego je jednostavno nastavio kliziti
prema dolje sve dok vještim prstima nije dosegnuo uski prorez u vlažnoj svili
i medeni rascjep ispod njega.
Gurnuo je dva prsta u nju, jecajući duboko u grlu. - Nisam mislio da je to
moguće, ali spremna si za mene kao i ja za tebe.
- A zašto ne bih bila? - Lottie je žestoko zahtijevala. Izvijala se pod
njegovom rukom, očajnički žudeći za užitkom koji joj je samo on mogao
pružiti. - I ja sam jednako dugo čekala.
Potrgavši remen i skinuvši hlače, Hayden je zajahao naslonjač, pa omotao
ruku oko njezina struka i okrenuo je sleđa sve dok ona nije jahala njega.
Podižući se ispod nje, povlačio ju je prema dolje... dolje... dolje, dok se svakim
pulsirajućim centimetrom nije duboko ukorijenio u nju.
I dalje je držeći odozada, priljubio je lice uz miomirisnu mekoću njezine
kose, duboko i drhtavo dišući dok se borio za kontrolu. Unatoč rastućim
zahtjevima njegova tijela, Hayden bi bio sretan da je ovako drži zauvijek.
Koža joj je bila poput topline za kojom je njegovo tijelo tako očajnički
žudjelo, kosa joj je bila poput zlatnoga svjetla koje je prkosilo tami, otkucaji
srca bili su joj poput glazbe koja mu je nedostajala u životu otkada je
napustila Oakwylde.
Lottie se ispružila preko Haydenovih širokih ramena, mrmljajući mu ime,
ponovno i ponovno, u agoniji bez daha.
Mogla je osjetiti kako joj sva krv u tijelu juri žilama prema tom mjestu u
kojem su im se tijela ujedinila. Podigao joj se ritam srca, pulsirajući oko
njegove čvrstoće sve dok više nije mogla izdržati veličanstvenu napetost.
Naslonivši bedra na njegova, počela se podizati gore, pa dolje, jašući
čvrstu duljinu njegovoga uda.
Iznenadivši se ženinom ugodnom odvažnošću, Hayden se izvijao kako bi
se susreo s njezinim sljedećim potezom, ljuljajući se još dublje u nju, sa
svakim moćnim guranjem bedara. Jednom ju je rukom čvrsto držao oko
struka dok su mu pohlepni prsti druge ruke trgali njezine gaćice, šireći
rascjep u svili kako bi si omogućili slobodan pristup do nje. Još više šireći
njena bedra svojima, nježno je trljao palcem preko ispupčenog pupoljka u
njezinim vlažnim kovrčama.
Isprekidani joj je jecaj od ove slatke muke pobjegao s usana. Uzimao ju je
tako grubo, a istovremeno tako nježno milovao. Baš kada je pomislila da ne
može više podnijeti nijedan trenutak toga mučenja, Hayden ju je čvrsto

~ 194 ~
 Knjige.Club Books

pritisnuo, gurnuvši je prema dolje kada se on podignuo. Dok mu je druga

ruka i dalje bila oko njezina struka, udarao je u nju u neprekinutom,
neizbježnom ritmu.
Kada se osljepljujući val ekstaze u isto vrijeme razlio preko njih, dogodilo
se nešto što nitko od njih nije očekivao.
Lottie je zavrištala.

- Allegra! Allegra, probudi se!

Allegra je polako otvorila oči i vidjela Ellie koja joj je klečala pokraj
kreveta, raširenih očiju koje su sjajile u mraku. - Što je bilo? - prošaptala je,
naslonivši se na lakat.
- Nećeš vjerovati tko je ovdje. Tvoj tata!
- Ne budi smiješna - Stišćući Lottienu lutku, Allegra se okrenula na drugu
stranu. Provela je cijelu večer dureći se u svojoj sobi jer je gospođica
Terwilliger proglasila nju i ostalu djecu premladom za bal. - Moj otac je u
Cornwallu.
Neobeshrabrena, Ellie se zatrčala do druge strane kreveta. - Ne, nije.
Ovdje je, u Vili Devonbrooke!
Allegra se uspravila, protrljavši oci. - Jesi li sigurna da nisi opet sanjala?
Sjećaš li se što se dogodilo kada si prošli put za večerom pojela dvije porcije
pudinga od šljiva? Zaklinjala si se da si vidjela diva koji ti proviruje kroz
prozor.
Ellie je odmahnula glavom. - Tada sam sanjala, ali sada sam budna.
Probudio me vrisak tete Lottie.
Allegrine su se oči odjednom raširile od zabrinutosti. - Lottie je
zavrištala?
Ellie je kimnula, a rep joj je poskočio. - Bio je to zastrašujući zvuk. Mislila
sam da netko nekoga ubija pa sam navukla papuče i odšuljala se niz
stepenice. Kada sam došla dolje, gosti su se u isto vrijeme skupljali posvuda,
mama i teta Diana su plakale, ujak George i ujak Thane prijetili su da će
razbiti vrata salona, a tata je vikao na Addisona da mu donese pištolje.
- Zar je htio upucati Lottie?
- Naravno da ne, blesavice! Htio je upucati tvoga tatu.
Allegra je bacila pokrivač i prebacila noge na drugu stranu kreveta.
- Ne brini - rekla je Ellie, potapšavši je po koljenu. - Prije nego što je
Addison stigao s pištoljima, teta Lottie je izišla iz salona potpuno mirna, s
tvojim tatom iza nje.
- Zašto je onda zavrištala? Je li je on naljutio? Je li imala ispad?

~ 195 ~
 Knjige.Club Books

- Tvrdi da je vidjela miša - Ellie je iskrivila ruke u kandže. - Vrlo velikoga

miša s krvavo crvenim očima i ogromnim očnjacima. Sigurno joj je bilo
neugodno što je napravila takvu scenu zbog običnoga miša. Bila je iznimno
rumena. Nikada joj nisam vidjela lice tako ružičasto.
- To je čudno - Allegra je podignula noge natrag na krevet, nervozno
buljeći u sjene. - Sa svim mačkama koje se ovuda motaju, ne bih pomislila da
u kući ima miševa. Pa, gdje je sada moj tata?
- U sobi tete Lottie. Nakon što su se zajedno popeli gore, a svi su gosti
otišli, Cookie mi je zgrijala mlijeko i dopustila mi da jako dugo sjedim s njom
i Addisonom.
Allegra je sjedila grizući se za usnu dok se brazda između svilenih tamnih
krila njezinih obrva polako produbljivala. Konačno je bez riječi sišla iz
kreveta.
- Kamo ideš? - Ellie je zahtijevala kada je Allegra navukla kućnu haljinu.
- Vidjeti svog tat... svoga oca. Kako može doći ovako daleko i uopće me ni
ne pozdraviti?
- Zato što si spavala - Ellie ju je podsjetila.
- Onda mi može doći poželjeti laku noć! - Allegra je odbrusila. Zavezavši
kućnu haljinu, odjurila je iz sobe, s malenim nosom podignutim visoko u zrak.

Lottie je ležala naslonjena na muževa prsa, slušajući kako mu se gromovito

srce polako smiruje u ujednačeni ritam.
Duboko uzdahnuvši, čvrsto ju je stisnuo i usnama joj dodirnuo kosu. -
Tako sam sretan da me tvoj šogor nije upucao. Bilo bi mi žao ovo propustiti.
- Doista ti da je barem jedan razlog za živjeti, zar ne? - I dalje osjećajući
posljedice užitka, Lottie je posegnula prema dolje i povukla pokrivač preko
njihovih isprepletenih udova, pa se ušuškala dublje u toplinu Haydenovih
ruku. Baš kad je to napravila, začula je tiho škripanje koje je dolazilo iz smjera
vrata.
- Jesi li čuo ovo? - prošaptala je, podignuvši glavu.
- Možda je to samo bio miš - Haydenov bi ozbiljan izraz lica bio uvjerljiviji
da mu se prsa nisu počela tresti od suzdržanoga smijeha. - Stvarno veliki miš
sa svijetlećim crvenim očima i oštrim očnjacima s kojih je i dalje kapala krv
od raskomadanoga grla njegove posljednje žrtve.
Lottie je primila jedan pernati jastuk i udarila ga njime. - Pokušavala sam
ti spasiti život. Mislila sam da sam se baš dobro potrudila.
- Doista jesi - priznao je, smijući se na glas. - Ali možda bi bila još
uvjerljivija da ti vrpce steznika nisu zapele za petu cipele.

~ 196 ~
 Knjige.Club Books

- Barem smo dali tračarama nešto novo o čemu mogu šaputati. Sigurna
sam da će sutra biti u svim skandaloznim novinama - UM i HV uhvaćeni in
flagrante delicio nakon što ih je terorizirao bijesni miš!
Kada mu se vratila natrag u naručje, uzdahnuvši od zadovoljstva,
mjesečina joj se prolila po krevetu, okupavši ih u magloviti sjaj. Hayden je
toliko dugo šutio da je pomislila da je utonuo u san. Ali kada se naslonila na
lakat, želeći uživati u ukradenom zadovoljstvu toga da ga gleda kako spava,
vidjela je da zamišljeno bulji u strop.
Kao da je osjetio težinu njezina znatiželjnog pogleda, polako se okrenuo
prema njoj. - Moram ti ispričati o Justine.
Odmahnuvši glavom, Lottie ga je pomilovala po obrazu.
- Već znam sve što moram znati. Ne moraš ovo raditi. Primio ju je za ruku,
pritisnuvši joj vlažni poljubac o dlan.
- Mislim da doista moram. Ako ne za tebe, onda za mene. Polako je
kimnula, utonuvši mu natrag u naručje.
Kada je ponovno progovorio, glas mu je bio jezivo hladan, kao da je
opisivao nešto što se dogodilo nekomu drugom, u nekome drugom životu. -
Nakon što smo se vratili iz Londona, Justine je za tri mjeseca shvatila da je
trudna. Ono što nije shvatila bilo je to da je dijete bilo Phillipeovo.
Lottie je nakratko sklopila oči. Zahvaljujući Nedu, nije ga morala pitati
kako je znao da dijete nije bilo njegovo.
- Justine je vjerovala da sam ja bio taj koji joj je te noći u Londonu došao
u krevet. Nikada joj nisam imao srca reći istinu. Kada je otkrila da će dobiti
još jedno dijete, bila je najsretnija što sam je ikada vidio. Provela je sate i sate
šivajući malene šeširiće, pišući uspavanke i govoreći Allegri o novom,
malenom bratu kojega će dobiti. Bila je uvjerena da će dijete biti muško,
nasljednik kojega je oduvijek željela imati. Nisam imao izbora nego da se
pretvaram da sam i ja presretan poput nje.
- To ti je sigurno bila teška agonija - Lottie je prošaptala, mazeći ga po
ruci.
- Nisam znao što drugo učiniti. Nisam mogao kriviti nevinu bebu za
okolnosti njena rođenja. Bio sam odlučan držati Justine zaštićenu u
Cornwallu dok i najgori tračevi ne zamru. - Čeljust mu se ukočila. - Ali jedan
je od slugu donio skandalozne novine iz Londona i ona je slučajno naišla na
njih. Sve je bilo u tim stranicama, svaka ružna riječ - njen preljub, dvoboj,
Phillipeova smrt.
Po prvi je put Lottie stvarno shvatila dubinu njegovoga prijezira za one
koji su prodavali skandale za profit. - Što je učinila?
- Pala je u strašnu depresiju. Bilo je to gore od melankolije, gore od
potištenosti, gore od ičega što sam ikada vidio. Odbijala je izići iz kreveta

~ 197 ~
 Knjige.Club Books

osim kasno navečer, kada bi lutala hodnicima vile kao da je već postala duh.
Provela bi dane zatvorena u svojoj sobi. Iako je to slomilo Allegrino
maleno srce, odbijala je vidjeti i mene i nju. Mislim da je bila previše
posramljena da bi se suočila s nama. - Odmahnuo je glavom. - Pokušao sam
joj reći da ona nije kriva za to što se dogodilo. Da sam ja taj koji ju je ostavio
samu, te noći kada me je najviše trebala.
Lottie je zagrizla usnicu dok nije osjetila krv, znajući da ga ne bi imalo
smisla pokušati uvjeriti da to nije istina. Ne sada. Ne još.
- Zatim je jedne olujne noći odjednom nestala. Pretražili smo cijelu kuću,
pa izašli u dvorište. Mislio sam da će mi srce stati kada sam je konačno uočio
kako stoji na samom rubu stijena. Uzviknuo sam njeno ime, pokušavajući
nadglasati vjetar i kišu. Kada se okrenula i kada sam joj ugledao lice, smrznuo
sam se. Nisam se usudio napraviti nijedan korak unaprijed. Stajala je ondje
bez tračka ludosti u očima - tako lijepa, tako mirna, poput svjetla okružena
olujom. Ja sam bio taj koji je pobjesnio poput luđaka. Preklinjao sam je da
misli na Allegru, da misli na dijete koje raste u njoj. Da misli na mene. Znaš li
što mi je tada rekla?
Lottie je odmahnula glavom, ne uspijevajući izgovoriti ni jednu riječ
pokraj knedle u grlu.
- U tom jednom trenutku savršene trezvenosti, pogledala me sa svom
ljubavi na svijetu i rekla „Upravo to i radim“. Posegnuo sam za njom, ali bilo
je prekasno. Nije ni zavrištala. Samo je bez zvuka nestala u maglu.
Lottie je ispustila drhtavi jecaj. - Ali rekao si vlastima da je to bila nesreća
- da se poskliznula i pala.
Kimnuo je. - Želio sam poštedjeti Allegru skandala majčina samoubojstva.
Nisam shvatio dok nije bilo prekasno da bi od toga mogao nastati još gori
skandal. I nikada nisam sanjao da će Allegra kriviti mene za majčinu smrt. Ali
nisam to učinio samo zbog nje. Učinio sam to i zbog Justine. Želio sam da moja
žena bude pokopana na posvećenom tlu. - Stisnuo je zube, a pribranost mu je
počela pucati. - Nisam mogao podnijeti pomisao na to da je Bog osudi na
vječno prokletstvo kada je njen kratki život sadržavao toliko muka. Ostao
sam na rubu te litice, oslijepljen kišom i suzama, i zakleo sam se da nitko
nikada neće saznati istinu o njenoj smrti. A nitko i nije. Sve do sad. - Okrenuo
se i pogledao Lottie, očiju prodornih na mjesečini. - Sve do tebe.
Lottie se nagnula nad njime, smočivši mu lice suzama. Njihova je slana
toplina bila jedini balzam koji mu je mogla ponuditi za tako duboke i svježe
rane. Nježno mu je poljubila čelo, očne kapke, obraze, nos i, konačno, usta,
pokušavajući mu izvući svu bol i gorčinu iz duše.
Zastenjavši njezino ime kao da je ono bilo odgovor na njegove već
zaboravljene molitve, Hayden je omotao ruke oko nje i gurnuo je ispod sebe.
Kada mu je Lottie raširila i ruke i noge, pružajući mu utjehu snažniju od suza
~ 198 ~
 Knjige.Club Books

i riječi, nitko od njih nije čuo kako su se vrata spavaće sobe tiho zatvorila iza
njih.

~ 199 ~
 Knjige.Club Books

DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

Je li moguće, dragi čitatelju, da bi jedna noć skandala mogla

voditi životu punom ljubavi?

N etko je lupao po vratima Lottiene spavaće sobe. To možda ne bi bilo tako

mukotrpno da joj krivac također nije uzvikivao ime iz petnih žila.
Probudivši se iz mirnoga sna, Hayden se naglo uspravio u krevetu,
opsovavši. Lottie se samo okrenula na trbuh i zastenjala u znaku protesta,
odbijajući napustiti njihovo udobno gnijezdo od zgužvanih plahti i
isprepletenih udova.
Ali lupanje i vikanje nije prestajalo.
Privukavši jastuk na gole grudi, Lottie se uspravila i odmaknula zalutalu
kovrču iz pospanih očiju. - Mislim da je to Sterling. Što nije u redu s njime?
Jesam li ponovno zavrištala?
Spustivši joj ruke niz struk, Hayden je priljubio lice uz paperjastu kožu
njezina vrata i promrmljao - Ne, ali ako želi malo pričekati, to se može
dogovoriti.
Lupanje se nastavilo.
Kada mu se Lottie pokušala izmigoljiti iz zahvata, Hayden ju je samo
gurnuo natrag među jastuke. - Upozorio sam te da, ako te ikada odvučem u
pravi krevet, moja damo, nikada te neću pustiti iz njega. Ostani točno ovdje
gdje jesi. Ja ću se ovaj put pozabaviti njime. - S ozbiljnim izrazom lica i
raščupanom kosom, Hayden je sišao s kreveta, ogrnuvši pokrivač oko tankih
bokova.
- Oprezno - upozorila je. - Možda je naoružan.
- Ako jest, onda neka bude spreman odabrati zamjenika jer ovoga puta
namjeravam prihvatiti njegov izazov.
Lottie bi možda bik uznemirenija zbog muževe prijetnje da je nije omelo
kako je privlačno izgledao odjeven u ništa osim pokrivača. Sanjivo
uzdahnuvši, divila se muževnom njihanju njegovih bokova kada je teturao
prema vratima te ih otvorio.
Sterling je otvorio usta, ali prije nego što je stigao ispustiti ijednu riječ,
Hayden mu je zamahnuo prstom pred licem. - Dosta mi je više tvojeg
uplitanja, Devonbrooke. Carlotta više nije dijete. Potpuno je odrasla i ne treba

~ 200 ~
 Knjige.Club Books

tebe da guraš svoj arogantni nos u njena posla. Možda si joj i dalje šogor, ali
nisi joj više skrbnik. Ona je sada moja žena i nalazi se upravo tamo gdje
prokleto pripada i gdje namjerava ostati - u mome krevetu!
Zatečeno se namrštivši, Steerling je provirio preko Haydenova ramena
prema Lottie. Ugrijana naletom ponosa, Lottie se nasmiješila i zalepršala
prstima prema njemu.
Sterling je vratio pogled na Haydena, a zbog nečega je u njegovu izrazu
lica Lottien osmijeh nestao. - Nisam došao ovamo zbog Lottie, nego zbog
tvoje kćeri. Nestala je.
Nakon što su užurbano navukli razbacanu odjeću, Lottie i Hayden pojurili
su na donji kat i pronašli većinu obitelji okupljenu u sobi za primanje. Sterling
je kružio ispred pisaćega stola. Laura je sjedila na rubu kremaste sofe,
lijepoga lica umrljanoga brigom. Harriet je sjedila na divanu, a George se
naslonio na ognjište iza nje, izdajući svoje ravnodušno držanje nervoznim
tapkanjem noktima po kaminu.
Hayden je odjurio do crno odjevene figure koja je sjedila u kutu. - Gdje je
ona? - zahtijevao je. - Gdje je moja kći?
Gospođica Terwilliger izgledala je još pogrbljenije nego inače, kao da je u
opasnosti od toga da je potpuno proguta veliki naslonjač u kojem je sjedila.
Omotala je kvrgave prste oko vrha svog štapa i pogledala Haydena preko
naočala, s reumatskim, plavim očima ispunjenima crvenilom. - Kad se Allegra
jutros nije pojavila na svojim lekcijama, otišla sam je probuditi. Ali kada sam
povukla pokrivač, pronašla sam samo ovo. - Posegnula je do naslonjača
pokraj sebe i podignula lutku koju je Hayden darovao svojoj kćeri.
Hayden je uzeo lutku iz njenih smežuranih ruku, nježno odmaknuvši
jednu sjajnu, tamnu kovrču. - Vi ste se trebali brinuti o njoj - rekao je,
podignuvši optužujuće oči prema staroj ženi. - Kako ste mogli dopustiti da se
ovo dogodi?
- Ne, Haydene - Lottie ga je sumorno podsjetila. - Ja sam se trebala brinuti
o njoj.
Prije nego što je stigao odgovoriti, Cookie je uletjela u sobu za primanje,
s Ellie za petama. Sudeći po njezinim nabreklim očima i crvenom nosu,
djevojčica je izgledala kao da je vrlo dugo plakala.
- Hajde, dijete - Cookie je naredila, gurnuvši djevojčicu ispred sebe. - Reci
im što znaš.
- Ali obećala sam joj da neću! - Ellie je zaplakala.
Laura je brzo poletjela i spustila ruke na kćerina ramena.
- Nikada te ne bih tjerala da prekršiš obećanje, Eleanor, ali markiz se jako
boji za svoju malenu djevojčicu. Voli je isto onoliko koliko mi svi volimo tebe
i ako je uskoro ne nađe, bit će jako tužan. Možeš li nam reći kamo je otišla?

~ 201 ~
 Knjige.Club Books

Trljajući vrh cipele o sag, Ellie je stidljivo pogledala Haydena. - Sinoć sam
joj rekla da si ti ovdje. Prvo mi nije vjerovala, ali nakon što sam joj ispričala
za miša i rumenilo na obrazima tete Lottie, znala je da govorim istinu.
Lottie je osjetila kako se ponovno rumeni. - Što je onda učinila?
- Rekla je da ide vidjeti svog tatu. Ali onda je nakon nekog vremena došla
do moje sobe i zamolila me da joj vratim lutku - Ellie se namrštila prema lutki
u Haydenovim rukama. - Kada mi je rekla kamo ide, mislila sam da će je
povesti sa sobom.
- Kamo? - Hayden je očajnički upitao. - Je li ti rekla kamo ide?
- U Cornwall. Rekla mi je da se vraća kući u Cornwall.
Olakšanje je preplavilo Haydenovo lice. - Tek joj je deset godina. Ako se
uputila prema Cornwallu, nije mogla daleko dogurati - Molećivo ih je sve
pogledao, konačno zaustavivši pogled na Lottie. - Zar ne?
- Poštanska kočija - Harriet je prošaptala.
Budući da se njezin prazan izraz lica nije promijenio, svima je trebalo
nekoliko minuta da shvate da je išta rekla.
- Što si rekla, gospođice Dimwinkle? - George je upitao, nagnuvši joj se
preko ramena.
- Poštanska kočija! - Harriet je ponovila, a oči su joj zasvijetlile ispod
debelih naočala. - Allegra je znala da sam ja tako pobjegla u Cornwall. Stalno
me je ispitivala o mojem putovanju. Rekla je da joj to zvuči kao lijepa
avantura.
Sterling se srušio na stol, primivši se za čelo. - Dragi Bože! Ako si je dijete
uspjelo osigurati mjesto u jednoj od onih poštanskih kočija koje su sinoć
otputovale, do sada bi mogla biti na pola puta do Cornwalla.
Hayden je protrljao kosu, izgledajući ošamućeno. - Ovo i dalje nema
nikakva smisla. Ako je znala da sam ja ovdje, zašto bi, zaboga, htjela otići
tamo? - Kleknuvši ispred Ellie, nježno ju je primio za ramena. - Razmisli, dušo.
Razmisli vrh dobro. Je li Allegra rekla zašto ide u Cornwall?
Ellie je polako kimnula, a donja joj je usnica počela drhtati. - Rekla je da
ide vidjeti svoju majku.

Kočija je letjela preko močvara, skačući preko svake brazde i brežuljka tako
da se Lottie počela bojati da će joj zubi izletjeti iz glave. Hayden ih je vozio
preko Engleske poput opsjednuta muškarca. Putovali su i dan i noć, stajući
samo kako bi razmijenili konje kada bi vozač kočije upozorio Haydena da su
životinje u opasnosti da umru od iscrpljenosti. Kada su zbog slomljenoga
zupca na kotaču morali stati na gotovo sat vremena, Lottie se pobojala da će
Hayden nastaviti putovanje na nogama.

~ 202 ~
 Knjige.Club Books

Prešli su tri poštanske kočije na putu, ali unatoč Haydenovim prijetnjama

i mahnitom preklinjanju, nijedan vozač nije vidio malenu djevojčicu koja si je
željela osigurati mjesto na putovanju do Cornwalla. Ali posljednji se vozač
sjećao da je vidio još jednu poštansku kočiju ispred sebe - kočiju koja je
nakon ponoći prethodnoga dana trebala otputovati prema Cornwallu.
Allegrina je lutka sjedila na sjedalu preko puta Haydena i Lottie, rugajući se
njihovoj uznemirenosti svojim hladnim ljubičastim očima i nepokolebljivim
držanjem. Lottie je uvukla ruke dublje u svoje krzno, priželjkujući
samodopadni osmijeh i blistavo oko vlastite lutke. Ali njena je lutka nestala,
zajedno s Allegrom.
Dok se kočija bacala preko močvare, Hayden je pogledao kroz prozor kao
što je to radio većinu putovanja, profila bezizražajna poput zimskoga neba.
Otkad su otputovali iz Londona, jedva je uputio ijednu riječ Lottie, vrativši se
natrag u tu zabrinutu ljusku u kojoj je bio kada ga je prvi put upoznala. Ali
kada mu je posegnula za rukom, prihvatio ju je i omotao prste čvrsto oko nje.
Nakon što su skrenuli u prilaz vile, začuli su zimskoga galeba kako trubi
preko mora. Kiša je namirisala hladni zrak, a jaki je vjetar u rasplesanom
bjesnilu bacao gole grane drveća u voćnjaku.
Kočija se zaustavila. Prije nego što je Lottie uspjela podići suknju, Hayden
je rastvorio vrata i odjurio prema vili, uzvikujući kćerino ime.
Lottie je stigla do kuće baš kada je Martha uletjela u predvorje i zatekla
mahnitoga gospodara bez šešira.
- Što, zaboga, vi radite ovdje, moj gospodaru? - upitala je, a okruglo joj je
lice ispunio šok. - Da ste javili da ćete se tako rano vratiti, pripremili bismo
vam...
Hayden ju je uhvatio za ramena prije nego što je stigla dovršiti. - Je li
Allegra ovdje, Martha? Jesi li je vidjela?
Martha je ošamućeno trepnula. - Allegra? Naravno da Allegra nije ovdje.
U Londonu je, s vama.
Lottie se očajnički ogledala po predvorju, konačno zaustavivši pogled na
ormaru pokraj vrata na kojem je ležala hrpa neotvorenih kuverta koje su
čekale Haydenov povratak.
- Pošta, Martha - rekla je užurbano. - Je li pošta danas stigla?
- Pa, rekla bih da je. Poslala sam Jema u selo da je pokupi prije vise od sat
vremena - Odmahnula je rukom. - Nije bilo ništa važno - samo nekoliko
obavijesti i pismo vašeg rođaka Basila.
Lottie i Hayden razmijenili su divljački pogled.
- Allegra! - Hayden je uzviknuo, pojurivši stubama.
- Allegra! - Lottie je ponovila, proletjevši hodnikom koji je vodio prema
kuhinji.
~ 203 ~
 Knjige.Club Books

Našli su se malo kasnije u glazbenoj sobi, promukli i bez daha.

- Ne mogu je nigdje naći - Hayden je očajnoga lica priznao.
- Nitko od sluga je također nije vidio - Lottie je odmahnula glavom. - Oh,
Haydene, što ako smo pogriješili? Što ako smo mi ovdje, a ona je negdje u
Londonu - izgubljena, prestrašena i potpuno sama?
Hayden je pogledao prema Justininu portretu, stisnuvši šake. - Ali tvoja
se nećakinja zakleta da se uputila ovamo kako bi vidjela majku.
Te su mu riječi tek napustile usne kada se polako okrenuo prema Lottie i
jezom u očima sledio krv u njezinim žilama.

Allegra je stajala na rubu litice dok joj je plašt lepršao na vjetru. Izgledala je
tako malo i tako ranjivo ispred vrludave pozadine neba i mora. Ispustivši tihi,
prigušeni zvuk, duboko u grlu, Hayden je krenuo prema naprijed. Lottie ga je
primila za ruku, pokazujući prema klimavim stijenama ispod kćerinih nogu.
Polako su joj se približili, bojeći se da bi je svojim približavanjem mogli
prepasti i navesti da padne preko ruba.
Kada su se dovoljno približili da ih se može čuti preko tutnjave valova
koji su se zabijali u kvrgave stijene ispod njih, Hayden ju je nježno pozvao -
Allegra.
Okrenula se i zbog naglog pokreta zanjihala. Haydenu su se ukočili mišići
i Lottie je znala da je koristio svu svoju samokontrolu da ne poskoči i uhvati
svoje dijete u naručje. Suze su zamaglile Lottiene oči kada je vidjela otrcanu
lutku koju je držala Allegra.
- Allegra, draga - Lottie je rekla, nježno se smiješeći djevojčici - tvoj otac i
ja tako smo se zabrinuli. Zašto ne dođeš ovdje da te pogledamo?
Allegra je žestoko odmahnula glavom dok joj je vjetar bacao raščupanu
kosu po uplakanom licu. - Ne želim da me gledate. Ne želim da me itko gleda.
Lottie i Hayden zbunjeno su se pogledali. Ispruživši ruku, Hayden se
počeo približavati Allegri. Ona se povukla, približivši se još više tom smrtnom
bezdanu. Kada je zastao, i dalje joj pružajući ruku, Lottie se poželjela odreći
deset godina svojega života kako ne bi morala vidjeti pogled koji je u tome
trenutku vidjela na njegovu licu.
- Bojiš li me se, Allegra? Je li se o tome radi? Bojiš li me se jer misliš da
sam naudio tvojoj majci?
Ponovno je odmahnula glavom. - Znam da joj nisi naudio. Čula sam tebe i
Lottie kako razgovarate. Sada znam istinu. Sada znam tko je ubio moju
mamu.
Hayden je jedva izgovorio riječ - Tko?
Allegra je podignula bradu, pogledavši oca u oči. - Ja.

~ 204 ~
 Knjige.Club Books

Hayden je napravio još dva koraka prema njoj, ne uspijevajući se

zaustaviti. - Naravno da nisi! Kako možeš reći tako nešto?
- Jer je istina! Nikada nisam mogla razumjeti zašto me neke dane toliko
voljela, a druge me ne bi htjela ni vidjeti. Jednog sam dana satima stajala
ispred njenih vrata, plačući i preklinjujući je da izađe i igra se sa mnom. Ali
nije htjela. Pa sam se naljutila i uzviknula, „Mrzim te! Mrzim te! Voljela bih da
si mrtva!“ - Allegrina su se prsa zategnula od promuklog jecaja. - A onda je i
bila.
- Oh, dušo - Hayden je pao na koljena ispred nje, trepćući kroz vlastite
suze. - Nisi ti ubila svoju mamu. Nisi ti kriva za njenu smrt. Tvoja je majka bila
vrlo bolesna i nije znala za drugi način da skrati svoje muke - bespomoćno je
odmahnuo glavom. - Jako te je voljela. Ti si bila svjetlo njena života. Da nije
bila bolesna, nikada te ne bi napustila. Nikada ne bi napustila ni tebe ni mene.
Lottie je stisnula Haydena za rame, znajući da je ovo bio prvi put da je
izgovorio te riječi i doista vjerovao u njih. Nije samo oslobađao Allegru
krivnje: opraštao je sebi za sve grijehe koje nikada nije počinio.
Ispružio je drhtavu ruku prema kćeri. - Molim te, dođi ovamo, dušo. Dođi
tati.
Allegrino se lice naboralo. Posegnula je za njime, ali u tome joj je trenutku
nagli nalet vjetra uhvatio plašt i povukao je prema natrag. Noge su joj se
počele klizati na klimavim stijenama. Dok su joj noge mahnito pedalirale,
boreći se za ravnotežu, Hayden je poskočio za njom, a Lottie za Haydenom.
Allegra je zavrištala oštrim krikom iz noćnih mora. Hayden ju je uhvatio
za vrh plašta kada joj je Lottiena lutka kliznula iz ruku i sjurila se prema
ruševnim valovima ispod njih. Njih su troje zateturali, zarobljeni u borbi s
vjetrom. Ukopavši prste u Haydenov kaput, Lottie je stisnula zube i povukla
ih svom snagom, znajući da Hayden nikada neće pustiti svoju kćer, čak i ako
bude morao pasti preko ruba litice s njom.
Prestravljena da će ih oboje izgubiti, stisnula je oči i prošaptala - Molim
te, oh dragi Bože, molim te...
Čim je to izgovorila, divlji je nalet jasminom namirisanoga vjetra
podignuo Allegru prema gore, u naručje njezina oca. Svi su se troje otkotrljali
prema natrag, srušivši se na stijene.
- Oh, tata! - Allegra je zaplakala, bacivši se u Haydenov zagrljaj po prvi put
nakon četiri godine.
Omotavši ruke oko nje, priljubio je lice uz njezinu zapetljanu kosu. - U
redu je, draga. Tata je ovdje. Nikada te neće pustiti.
Drhteći od olakšanja i zatečenosti, Lottie je pogledala prema litici.
Bestjelesna je linija u obliku žene lebdjela u zraku. Dok se smiješila i kimala,
bez traga podrugljivosti u sjajnim, ljubičastim očima, Lottie je konačno

~ 205 ~
 Knjige.Club Books

shvatila poruku koju se vratila poručiti - u smrti je konačno pronašla mir koji
nije imala u životu.
Lottie joj je polako kimnula natrag, prihvaćajući Justinin neizrečeni
blagoslov da učini ovoga čovjeka i ovo dijete svojima. Kada je Hayden
podignuo glavu, nestala je kao da nikada nije bila ništa više od običnoga
oblaka koji je lebdio na olujnome nebu.
Kada je Hayden posegnuo za Lottie, privukavši je u njihov čarobni krug,
nasmiješila mu se kroz sjajan veo suza. - U redu je, Haydene. Sada razumijem
da će Justine zauvijek biti tvoja prva ljubav.
Primio ju je za obraz i pogledao prodornim, ali nježnim, zelenim očima. -
Justine je možda bila moja prva ljubav, ali ti, moja draga Lottie, ti ćeš biti moja
posljednja.
Kada je usnama okrznuo njezine, poljupcem je ispunivši nadom i
divotom, sunce se pojavilo iza oblaka i vesela melodija klavirske glazbe
doletjela im je do ušiju.
Hayden se smrznuo. - Jeste li čule ovo? - upitao je, divljački se
ogledavajući oko sebe. - Mislite li da je to bio duh?
- Ne budi blesav, tata - Allegra je rekla, podignuvši nos u zrak.
Razmijenivši nasmiješeni pogled, ona i Lottie u isto su vrijeme dovršile: -
Duhovi ne postoje!

~ 206 ~
 Knjige.Club Books

EPILOG

Iz društvenih stranica The Timesa, London, 26. svibnja 1831.:

Lady Allegra Oakleigh, ljupka kći jednoga od najuglednijih građana našega

lijepog grada, večeras je ostvarila svoje predstavljanje društvu u kući
ozloglašenoga Demona od Devonbrookea. Započela je večer s izvedbom
Beethovenove Oluje na pianoforteu. Kada su gosti, uključujući i kralja,
zatečeno zašutjeli zbog njezine briljantnosti, njezin je ponosni tata poskočio
u zrak, uzvikujući, „Bravo! Bravo“, pa poveo gomilu u gromoglasni pljesak.
Njezina razdragana pomajka, čuvena autorica Nevjeste Lorda Smrti i
Draga moja ptico, rijetko je napuštala mužev zagrljaj za vrijeme vrtoglavih
krugova valcera i kadrila. Kada su je upitali na čemu trenutno radi, samo je
sretno pogledala voljenoga muža i odgovorila, „Na Sretnom završetku.“

~ 207 ~
 Knjige.Club Books

AUTORIČINE BILJEŠKE

U Jednoj noći skandala, Haydenova prva žena, Justine, patila je od bipolarnog

poremećaja (također znanog kao manična depresija). Do proteklih nekoliko
desetljeća, nije bilo poznato da bipolarni poremećaj nastaje zbog kemijske
neuravnoteženosti u mozgu - neuravnoteženosti koja se može uspješno
liječiti lijekovima, baš poput srčanih bolesti, bolesti bubrega i dijabetesa.
Čak je i danas ova bolest, od koje pati više od dva milijuna odraslih
Amerikanaca godišnje, često pogrešno dijagnosticirana kao depresija ili
shizofrenija. Ako vi ili vaša voljena osoba patite od velikih promjena u
raspoloženju, karakteriziranih nastupima depresije popraćene periodima
euforije, nesanice, nervoze, ubrzanog govora i misli, impulzivnosti, loše
procjene, nesmotrenog ponašanja, i u najozbiljnijim slučajevima, paranoje,
velikih zabluda i halucinacija, molim vas, porazgovarajte sa svojim
liječnikom ili posjetite www.bipolarawareness.com za više informacija.
Danas nam prikladno medicinsko liječenje može omogućiti nešto o čemu
je Justine mogla samo sanjati: nadu.

Bog vas blagoslovio,

Teresa Medeiros
9. prosinca 2002.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

~ 208 ~