Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books
Naslov izvornika
What Happens In London

JULIA QUINN

Što se to zbiva u
Londonu?

S engleskog prevela
LIDIJA TOMAN

2
 Knjige.Club Books

Za Gloriju, Stana, Katie, Rafa i Matta.

Ja nemam užu i širu obitelj. Ja imam samo obitelj.
I za Paula, iako on ima sve dominantne gene.

3
 Knjige.Club Books

Autorica želi zahvaliti Mitchu Mitchellu,

Borisu Skyaru, Molly Skyar i Sari Wigglesworth
na njihovoj stručnosti za sve rusko.

4
 Knjige.Club Books
PROLOG

o svoje dvanaeste godine Harry Valentine svladao je dva umijeća zbog kojih
D se podosta razlikovao od ostalih dječaka koji su početkom devetnaestog
stoljeća u Engleskoj pripadali njegovu staležu.
Prvo, govorio je ruski i francuski, i to besprijekorno tečno. Ovaj talent nije se
stvorio niotkuda; njegova baka, svojeglava i tvrdokorna aristokratkinja Olga
Petrova Obolenska Dell, došla je živjeti s obitelji Valentine kad je Harry imao tek
četiri mjeseca.
Olga je prezirala engleski jezik. Prema njezinome mišljenju (a iznosila ga je
vrlo često), nije postojalo ništa na ovome svijetu što se nije moglo izreći na
ruskom ili francuskom.
A zašto se udala za Engleza, to nije znala objasniti.
- Možda bi se to trebalo objasniti na engleskom - promrmljala je Harryjeva
sestra Anne.
Kad je Anne zbog ove svoje izjave dobila jednu iza uha, Harry je samo
slegnuo ramenima i nasmiješio se (kao što bi se nasmiješio svaki pravi brat).
Grandmère jest prezirala engleski, ali razumjela ga je savršeno, a sluh joj je bio
oštriji nego u lovačkog psa. Kad bi ona bila u sobi, nije bilo pametno išta mrmljati,
ni na kojem jeziku. Mrmljati nešto na engleskom, e to je bilo krajnje nesmotreno.
A mrmljati nešto na engleskom i pritom dati naslutiti kako francuski ili ruski nisu
prikladni za određeni verbalni zadatak...
Iskreno, Harry se čudio da Anne tog dana nije dobila poštene batine.
Ali Anne je prezirala ruski jednako koliko je i grandmère prezirala engleski.
Ruski joj je zadavao previše posla, a francuski joj je bio gotovo jednako težak.
Bilo joj je već pet kad se grandmère doselila k njima; dotad se njezin engleski već
bio čvrsto ukorijenio pa drugi jezik naprosto nije mogao imati jednake šanse.
Harry je pak vrlo rado govorio svakim jezikom kojim bi mu se netko obratio.
Engleski je bio za svaki dan, francuski za eleganciju, a ruski je postao jezik drame
i uzbuđenja.
Rusija je bila velika. Rusija je bila hladna. Rusija je bila veličanstvena.
Petar Veliki, Katarina Velika - Harry je rastao na pričama o njima.
- Pih! - Olga se podsmjehnula, više nego jedanput, kad je privatni učitelj koji
je dolazio k njima pokušavao naučiti Harryja ponešto iz engleske povijesti. - Tko
je taj Ethelred Nespremni? Nespremni? Kakav je to narod koji dopušta svojim
vladarima da budu nespremni?

5
 Knjige.Club Books
- Kraljica Elizabeta bila je velika - Harry je naglasio. Olga se nije dala smesti.
- Zovu li je Elizabeta Velika? Ili Velika Kraljica? Ne, ne zovu. Zovu je Kraljica
Djevica, kao da je to nešto čime bi se trebala ponositi.
Upravo su tada uši Harryjeva učitelja postale jarko crvene, što je Harryju bilo
vrlo neobično.
- Ona - Olga je nastavila, hladno da hladnije nije mogla - nije bila velika
kraljica. Pa nije svojoj zemlji dala ni poštenog prijestolonasljednika!
- Većina povjesničara smatra da je u to vrijeme bilo dobro što se kraljica nije
udala - rekao je učitelj. - Morala je odavati dojam osobe na koju nitko ne može
utjecati i...
Učitelj je odjednom zamuknuo, što Harryja nije nimalo iznenadilo.
Grandmère se bila okrenula prema jadniku i uputila mu jedan od svojih zmijskih,
poput britve oštrih pogleda. Harry nije poznavao nikoga tko je mogao nastaviti
govoriti dok ga ona tako gleda.
- Vi ste jedan glupi čovječuljak - izjavila je i ponovo mu okrenula leđa.
Otpustila ga je već idući dan i nastavila sama podučavati Harryja, sve dok nisu
pronašli zamjenu.
Nije bilo na Olgi da otpušta i zapošljava učitelje djece Valentineovih, kojih je
tada već bilo troje. (Maleni Edward stigao je u kuću kad je Harryju bilo sedam.)
Međutim, nitko se drugi nije htio uplitati u to. Harryjeva majka, Katarina
Dell Valentine, nikad nije proturječila majci, a Harryjev otac... Eh, da...
Harryjev otac, sir Lionel Valentine, bio je pijanac.
Ovo nikome nije bila nepoznanica. Da, svi su znali da sir Lionel pije više nego
što bi smio. To se nije moglo sakriti. Sir Lionelu petljale su se i noge i jezik,
smijao se kad se nitko drugi nije smijao i, na žalost njihovih dviju sluškinja (i
dvaju sagova u radnoj sobi sir Lionela), postojao je razlog zbog kojeg se nije
debljao od alkohola.
I tako je Harry stekao umijeće u čišćenju bljuvotine.
Počelo je kad mu je bilo deset. Vjerojatno bi bio ostavio nered gdje ga je i
našao, ali htio je zamoliti oca da mu počne davati džeparac i gadno je pogriješio
što je to učinio tako kasno navečer. Sir Lionel dotad je već popio svoj
poslijepodnevni konjak, i jednu kratku prije večere, pa vino uz večeru, porto
nakon večere, a sada se vratio na omiljeni mu konjak, prokrijumčaren iz
Francuske. Harry je bio sasvim uvjeren da je, dok je iznosio svoj zahtjev za
džeparcem, govorio punim (engleskim) rečenicama, ali otac je tupo piljio u njega,
nekoliko puta trepnuo kao da ne razumije sasvim što taj njegov sin govori, a onda
je povratio po Harryjevim cipelama.
Harry zapravo i nije mogao izbjeći tu nepriliku.
Nakon toga činilo se da više nema povratka. Idući tjedan to se opet dogodilo,
premda mu se ovoga puta otac nije izbljuvao direktno na cipele, a zatim i idući
mjesec. Svako drugo dijete do svoje bi dvanaeste godine već prestalo pratiti
6
 Knjige.Club Books
koliko je puta čistilo za ocem, ali Harry je oduvijek bio precizan dječak i jednom
kad je počeo brojiti, više nije bilo povratka.
Većina ljudi vjerojatno bi prestala brojiti otprilike nakon sedmog puta.
Harry je pročitao mnogo knjiga o logici i aritmetici pa je znao da je sedam
najveći broj koji ljudi mogu vizualno pojmiti. Stavite sedam točkica na papir i
većina će ljudi već na prvi pogled reći „sedam“. Stavite ih osam i većina
čovječanstva potpuno će se pogubiti.
Harry je mogao odjednom izbrojiti dvadeset jednu.
Stoga nikoga nije trebalo iznenaditi što je nakon petnaestog čišćenja Harry
točno znao koliko je puta zatekao svog oca kako posrće po hodniku ili leži u
nesvijesti na podu, ili kako pokušava (bezuspješno) naciljati noćnu posudu. A
onda, kad je stigao do dvadeset, stvar je počela poprimati znanstveno-teorijske
dimenzije i došao je trenutak da počne brojiti.
Moralo je postati znanstveno-teorijski. Da nije bilo znanstveno-teorijski, onda
bi bilo nešto drugo i možda bi Harry plakao u krevetu sve dok ne bi zaspao, a
ovako je samo zurio u strop i mislio: „Četrdeset šest, ali radijus je ovoga puta bio
manji nego prošli utorak. Vjerojatno večeras nije puno pojeo.“
Harryjeva majka još je davno odlučila potpuno ignorirati ovu situaciju i
najčešće se nalazila u vrtu, gdje je njegovala egzotične ruže koje joj je prije mnogo
godina donijela majka iz Rusije. Anne ga je pak obavijestila da se planira udati
i „nestati iz ove rupetine“ čim napuni sedamnaest. To je poslije i učinila, na svoju
ruku, jer se nijedan od roditelja dotad nije potrudio da joj osigura izabranika. A
Edward, najmlađe dijete u obitelji, naučio se prilagoditi, kao što je to naučio i
Harry. Otac je nakon četiri popodne postajao potpuno beskoristan, pa čak i onda
kad je izgledao bistro (općenito jest izgledao bistro, sve do večere, nakon čega
više ne bi znao za sebe).
I sluge su znali kakva je situacija, svi do jednog. Doduše, nije ih bilo puno;
Valentineovi su sa stotinu funti godišnje, koje su dobivali kao dio Katarinina
miraza, lijepo živjeli u svojemu čistom domu u Sussexu. Ali to nipošto nije bila
raskoš, a osoblje obitelji Valentine sastojalo se od svega osam ljudi: batlera,
kuharice, kućepazitelja, konjušara, dva lakaja, sobarice i pralje. Većina njih
odabrala je živjeti s obitelji Valentine unatoč povremenim neugodnim dužnostima
vezanim za ispijanje alkohola. Sir Lionel je možda bio pijanac, ali nije bio okrutan
pijanac. A nije bio ni škrt, pa su čak i sobarice naučile rješavati njegov nered ako
bi to značilo pokoji novčić ekstra (ako bi se sir Lionel dovoljno dobro sjećao
svojih aktivnosti da mu bude neugodno zbog njih).
Stoga Harry nije bio siguran zašto uporno čisti za ocem, jer je to svakako
mogao ostaviti nekome drugom. Možda nije htio da posluga zna koliko često se
to događa. Možda mu je trebao mučan podsjetnik na opasnosti koje alkohol nosi.
Čuo je da je i otac njegova oca bio takav. Je li to možda nasljedno?
Nije želio saznati.

7
 Knjige.Club Books
A onda je, sasvim iznenada, umrla grandmère. Nije umrla mirno i nije umrla
u snu - Olga Petrova Obolenska Dell nikada ne bi s ovoga svijeta otišla bez malo
drame. Sjedila je za stolom u blagovaonici i taman je htjela umočiti žlicu u juhu,
kadli se uhvatila za prsa, nekoliko puta glasno i hrapavo udahnula i na kraju se
srušila. Poslije se pričalo kako je sigurno bila barem mrvu svjesna svega prije
nego što je udarila glavom o stol, jer je licem sasvim promašila tanjur juhe, ali je
nekako uspjela pogoditi žlicu i odaslati malo te vrele tekućine ravno na sir
Lionela, čiji su refleksi bili previše otupjeli da bi se izmaknuo.
Harry nije izravno svjedočio tomu; s dvanaest godina još mu nije bilo
dozvoljeno da jede s odraslima. Ali Anne je vidjela čitav prizor i prepričala ga
Harryju u jednom dahu.
- A onda je strgnuo kravatu sa sebe!
- Za stolom?
- Za stolom! I vidjela mu se opeklina! - Anne je palcem i kažiprstom odmjerila
dužinu od dva-tri centimetra. - Ovoliku!
- A grandmère ?
Anne se malčice uozbiljila na ovo. Ali samo malčice. - Mislim da je mrtva.
Harry je progutao knedlu i kimnuo glavom. - Bila je jako stara.
- Imala je barem devedeset.
- Mislim da nije imala baš devedeset.
- Izgledala je kao da ima devedeset - Anne je promrmljala. Harry nije ništa
rekao. Nije bio siguran kako bi trebala izgledati devedesetogodišnja žena, ali
grandmère je u svakom slučaju imala više bora nego ijedna osoba koju je
poznavao.
- A sad ću ti ispričati ono najčudnije - nastavila je Anne. Nagnula se bliže
Harryju. - Majka.
Harry ju je gledao s iščekivanjem. - Što je učinila?
- Ništa. Ama baš ništa.
- Je li sjedila blizu grandmère?
- Ne. Sjedila je na sasvim suprotnoj strani stola. Bila je predaleko da bi
pomogla.
- Pa onda nije ni...
- Samo je sjedila - Anne mu je upala u riječ. - Nije se ni pomaknula. Nije ni
pokušala ustati.
Harry se zamislio. Ovo ga, tužno je reći, nije previše iznenadilo.
- Ni lice joj se nije pomaknulo. Samo je sjedila, ovako. - Anneino lice
poprimilo je krajnje tup izraz i Harry je morao priznati da izgleda točno kao
majčino.

8
 Knjige.Club Books
- Reći ću ti nešto - nastavila je Anne. - Da se srušila u tanjur juhe ispred mene,
ja bih barem izgledala iznenađeno. - Odmahnula je glavom. - Zbilja su smiješni,
oboje. Otac ne radi ništa, osim što pije, a majka ne radi ama baš ništa. Kažem ti,
jedva čekam svoj rođendan. Nije me briga koliko će trajati korota. Udajem se za
Williama Forbusha i nema šanse da me njih dvoje u tome spriječe.
- Mislim da se oko toga ne moraš brinuti - rekao je Harry. Majka sigurno neće
imati nikakvo mišljenje o tome, a otac će biti previše pijan da bi išta primijetio.
- Hm. Vjerojatno si u pravu. - Anne se nekako snuždila, a zatim je u
neočekivanom iskazu sestrinske ljubavi primila Harryja za rame i nježno ga
stisnula. - I ti ćeš brzo otići. Ne brini.
Harry je kimnuo glavom. Za nekoliko tjedana trebao je otići na školovanje.
I premda je osjećao dozu krivnje što on može otići, dok Anne i Edward moraju
još neko vrijeme ostati, sve je to nestalo u posvemašnjem olakšanju koje ga je
preplavilo kada je otputovao u internat.

***

Učenički život Harryju je donio sreću i zadovoljstvo, baš kao što se i nadao.
Pohađao je Hesslewhite, prihvatljivo rigoroznu školu za one dječake čije obitelji
nisu bile dovoljno utjecajne (ili one koje, kao u Harryjevu slučaju, nisu imale
previše interesa) da bi svoje sinove poslale u Eton ili Harrow.
Harry je obožavao školu. Obožavao. Obožavao je sve predmete, obožavao je
sport i obožavao je činjenicu što ne mora prije odlaska u krevet obilaziti svaki
kutak zgrade kako bi se uvjerio da se otac na vrijeme onesvijestio - to jest, da se
onesvijestio prije nego što se stigao izbljuvati. U školi je Harry mogao iz
zajedničke prostorije odšetati ravno u svoju sobu i volio je svaki pedalj tog
jednoličnog puta.
Međutim, svemu lijepom dođe kraj, pa je tako Harry, navršivši devetnaest
godina, maturirao s ostatkom razreda, uključujući i Sebastiana Greya, njegova
prvog rođaka i najboljeg prijatelja. Održana je i mala svečanost, jer su učenici
htjeli proslaviti maturu, no Harry je „zaboravio“ reći svojoj obitelji za to.
- Gdje ti je majka? - upitala ga je njegova teta Anna. U njezinom glasu, kao i
u glasu Harryjeve majke, nije bilo ni trunke stranog naglaska, iako je Olga čitavo
njihovo djetinjstvo inzistirala na tome da govore isključivo ruski. Anna se udala
bolje nego Katarina, vjenčavši se s drugim sinom jednoga grofa. To nije
uzrokovalo jaz između sestara; na koncu, sir Lionel bio je baronet, što je značilo
da su Katarinu oslovljavali sa „Vaše Gospodstvo“. Međutim, Anna je imala veze
i poznanstva, imala je novac i, što je možda još važnije, imala je muža koji sve do
svoje smrti prije dvije godine za večerom ne bi bio popio više od jedne čaše vina.
I kada je Harry promrmljao nešto o tome kako mu je majka preumorna, Anna
je točno znala na što misli - ako mu dođe majka, doći će i otac. A nakon Lionelova
9
 Knjige.Club Books
grandioznog i spektakularnog posrtanja na Hesslewhiteovoj ceremoniji 1807.
godine, Harry više nije htio pozivati oca ni na kakva školska događanja.
Kad je pio, sir Lionel obično je gubio svoje glasove s i š, a Harry nije bio
siguran da može izdržati još jedan govor poput „hjajna, hjajna hkola“, pogotovo
ako Lionel taj govor održi stojeći na stolici.
Dok traje minuta šutnje.
Harry je taj put pokušao povući oca sa stolice, i vjerojatno bi i uspio da mu je
u tom poduhvatu pomogla majka koja je sjedila sir Lionelu s druge strane. Ali ona
je samo zurila preda se, kao što uvijek čini u takvim trenucima, i pretvarala se da
ništa ne čuje. Harry je stoga morao povući oca s druge strane, zbog čega je otac
izgubio ravnotežu. Da, sir Lionel pao je na pod uz glasan lom i tresak te udario
licem u naslon stolice ispred Harryja.
Ovo bi možda nekoga drugog razljutilo, ali ne i sir Lionela. On se bedasto
nasmiješio, rekao Harryju da je „hjajan hin“, a potom ispljunuo jedan zub.
Harry je dugo čuvao taj zub. I više nikad nije dopustio da njegov otac kroči
svojom nogom na tlo školskoga kampusa. Pa čak i ako je to značilo da će biti
jedini dječak čiji roditelji neće prisustvovati proslavi mature.
Njegova teta Anna inzistirala je da ga nakon proslave odveze kući, na čemu
joj je Harry bio zahvalan. Nije volio da im dolaze gosti, ali teta Anna i Sebastian
već su znali sve što se o njegovu ocu moglo znati - gotovo sve. Harry ni s kim
nije podijelio podatak da je očevu bljuvotinu očistio čak 126 puta. Niti je ikome
rekao za dragocjeni samovar grandmère Olge, čiji je porculanski dio sav popucao
kad se sir Lionel spotaknuo o stolicu, izveo neobično graciozan skok uvis
(vjerojatno kao rezultat pokušaja da uspostavi ravnotežu), a zatim sletio na trbuh,
ravno na kredenac.
Tog jutra u nepovrat su otišla i tri tanjura prženih jaja i kriška slanine.
Ali, sreća u nesreći, psi nikad nisu bili tako dobro nahranjeni.
Izbor oko Harryjeva školovanja pao je na Hesslewhite zato što je bio u
relativnoj blizini kuće Valentineovih; već sat i po kasnije skrenuli su na cesticu
koja je vodila do kuće. - Drveće je ove godine zbilja prepuno lišća - primijetila je
teta Anna. - Vjerujem da i ruže tvoje majke dobro napreduju.
Harry je odsutno kimnuo glavom. Pokušavao je procijeniti koliko je sati. Je li
još uvijek bilo poslijepodne ili je dan već ustupao mjesto ranom predvečerju? Ako
je ovo drugo, morat će ih pozvati da uđu i večeraju s obitelji. Zapravo, morat će ih
pozvati unutra u svakom slučaju, jer će teta Anna sigurno htjeti pozdraviti sestru.
Ali ako je kasno poslijepodne, teta Anna će očekivati samo čaj, što znači da će
moći i ući i izići a da uopće ne vidi njegova oca.
Večera je bila nešto sasvim drugo. Sir Lionel bi se uvijek uredio - tvrdio je da
tako rade prava gospoda - a čak i kad bi za stolom bio vrlo malen broj ljudi
(devedeset devet posto vremena bili bi samo sir Lionel, lady Valentine i njihova
djeca), volio bi izigravati domaćina. Tada bi pričao priče i smišljao mudre i

10
 Knjige.Club Books
duhovite izreke, samo što bi pritom najčešće zaboravljao najvažnije dijelove tih
priča, a njegove izreke ne bi baš bile ni mudre ni duhovite.
To je pak podrazumijevalo veliku količinu mučne tišine kod ostalih ukućana,
koji bi se većim dijelom večeri pretvarali kako ne primjećuju da se prevrnula
zdjelica s umakom ili da se čaša sir Lionela iznova napunila.
I opet.
I opet.
I potom, naravno, još jedanput.
Nitko mu nikad nije rekao da prestane. Jer nije ni imalo smisla išta govoriti.
Sir Lionel znao je da previše pije. Čak je i Harry prestao brojiti koliko mu je puta
otac prišao i ridajući rekao: - Oprohti, htvarno mi je žao. Niham htio
htvarati probleme. Ti hi dobar dječak, Harry.
Ali to nikad ništa ne bi promijenilo. Što god je tjeralo sir Lionela da pije, bilo
je jače od svake krivnje ili žaljenja. Sir Lionel bio je svjestan razmjera svoje
nevolje. I bio je suviše nemoćan da išta poduzme po tom pitanju.
A i Harry je bio nemoćan. Mogao je jedino privezati oca za krevet, ali za takvo
što nije bio spreman. I zato nikad nije pozivao prijatelje k sebi na igru, izbjegavao
je boraviti u kući kad bi bilo vrijeme večere i sada je, kad je škola završila,
odbrojavao dane do svog odlaska na studij.
Ali najprije je morao nekako izgurati ljeto.
Kad se kočija napokon zaustavila pred kućom, Harry je iskočio i pružio teti
ruku kako bi joj pomogao da i ona siđe. Sebastian je sišao za njom, a onda su se
svi troje zaputili u salon, gdje se Katarina zabavljala vezenjem.
- Anna! - rekla je i načas je izgledalo kao da će ustati (ali nije ustala). - Baš si
me iznenadila!
Anna se pognula da je zagrli, a zatim je sjela nasuprot njoj.
- Pomislila sam da bi bilo lijepo da dovezem Harryja kući.
- Oh, znači da je polugodište završilo? - promrmljala je Katarina.
Harry se kiselo nasmiješio. Znao je da zaslužuje da ga se okrivi za ovu njezinu
neupućenost, jer je nije obavijestio da je škola gotova, ali zbilja, ne bi li jedna
majka trebala znati takve pojedinosti?
- Sebastiane - Katarina se okrenula prema svom nećaku.
- Narastao si.
- Događa se - našalio se Sebastian i uputio joj svoj vragolasti smiješak.
- Dragi Bože - odvratila je s osmijehom - ti ćeš uskoro postati prava opasnost
za žene.
Harry je htio zakolutati očima. Sebastian je već osvojio skoro sve djevojke u
selu pokraj Hesslewhitea. Očito otpušta nekakav miris, jer žene padaju pred njim
kao kruške.

11
 Knjige.Club Books
To bi bilo strašno kad ne bi bilo činjenice da ne mogu baš sve djevojke pasti
na Sebastiana. I zato je Harry bio vrlo zadovoljan što će baš on biti najbliže kada
se dim raščisti.
- Zakupila sam mu mjesto časnika u vojsci. Odlazi idući mjesec.
- Odlaziš u vojsku? - rekla je Katarina i okrenula se prema svom nećaku. - To
je krasno.
Sebastian je slegnuo ramenima.
- Pa ti si to sigurno znala, majko - rekao je Harry. O Sebastianovoj budućnosti
odlučeno je još prije nekoliko mjeseci. Teta Anna bojala se da mu nedostaje
muškog utjecaja još otkako mu je umro otac. Sebastian po svemu sudeći
neće naslijediti ni titulu ni bogatstvo pa se podrazumijevalo da će se morati
snalaziti sam u svijetu.
Nitko, pa čak ni Sebastianova majka, koja je svoga sina smatrala najboljim,
najljepšim i najpametnijim momkom na svijetu, nije ni natuknuo da bi mogao
razmisliti i o svećenstvu.
Sebastian nije bio pretjerano oduševljen time što će iduće desetljeće svog
života provesti u borbi s Napoleonom, ali, kao što je već rekao Harryju, zar je
imao drugog izbora? Njegov stric, grof od Newburyja, doslovno ga je prezirao i
dao mu je do znanja da ne očekuje nikakve povlastice, ni novčane ni ine, od tog
krvnog srodstva.
- Možda umre - rekao mu je jednom prilikom Harry, trudeći se da to izgovori
taktično i obazrivo (koliko devetnaestogodišnjak može biti obazriv).
Ali Sebastian se rijetko vrijeđao, pogotovo kad je bila riječ o stricu. I o
stričevu sinu jedincu, nasljedniku imanja Newbury. - Moj je bratić još gori -
Sebastian je odvratio. - U Londonu me bio odbio pozdraviti.
Harry se šokirao. Jedno je prezirati člana obitelji, ali poniziti ga u javnosti
sasvim je nešto drugo. - Pa što si učinio?
Sebastian se lagano nasmiješio. - Zaveo sam djevojku s kojom se htio
vjenčati.
Harry mu je uputio pogled koji je govorio da ni na trenutak nije povjerovao u
to.
- Dobro, nije bilo baš tako - priznao je Sebastian - ali zaveo sam djevojku na
koju je bio bacio oko.
- A djevojka s kojom se želi vjenčati?
- Ona se više ne želi vjenčati s njim! - Sebastian se zlurado nasmiješio.
- Sebastiane, pobogu, što si učinio?
- Oh, ništa što ostavlja trajne posljedice. Čak ni ja nisam toliko glup da se
petljam s kćeri jednog grofa. Samo sam joj... malko otvorio oči.
Ali kao što je njegova majka istaknula, Sebastian neće imati puno prilika za
ljubavne pustolovine u vojničkom životu koji ga čeka. Harry se trudio da ne misli
12
 Knjige.Club Books
o njegovu odlasku; Seb je bio jedina osoba na svijetu kojoj je u potpunosti
vjerovao.
Bio je jedina osoba koja ga nikad nije razočarala.
Ali njegov odlazak imao je smisla. Sebastian nije bio glup - štoviše, bilo je
sasvim suprotno od toga - ali nije bio stvoren za studentski život. Vojska je bila
puno bolji izbor za njega. Ipak, dok je sjedio u tom salonu, u egipatskoj fotelji
koja mu je bila uska i neudobna, Harry se sažalio nad samim sobom.
Sebično je pomislio kako bi volio da Sebastian ode na studij s njim, pa čak i
ako studij nije najbolja stvar za Sebastiana.
- Kakve će boje biti tvoja uniforma? - Katarina ga je upitala.
- Tamnoplava, ja mislim - Sebastian je pristojno odgovorio.
- Oh, izgledat ćeš veličanstveno u plavom. Zar ne, Anna?
Anna je kimnula glavom, a Katarina je dodala: - I ti bi lijepo izgledao u
plavom, Harry. Možda bismo i mi tebi trebali kupiti mjesto u vojsci.
Harry je ostao zatečen. Nikad dosad nisu ni spomenuli vojsku kao njegovu
potencijalnu budućnost. Bio je stariji od dvojice braće, trebao je naslijediti imanje
i titulu, kao i sav novac koji njegov otac ne zapije prije smrti. Harry nije trebao biti
izložen opasnostima.
Uostalom, bio je jedan od rijetkih u Hesslewhiteu koji su zbilja voljeli učiti.
Čak su mu dali nadimak „profesor“, i to mu nije nimalo smetalo. Što li je njegovoj
majci bilo u glavi? Je li ga uopće poznavala? Je li ona to upravo predložila da
on ode u vojsku kako bi popravio svoj modni stil?
- Eh, Harry nije stvoren za vojnika - zlobno se našalio Sebastian - taj ne može
pogoditi metu čak ni kad stoji blizu.
- To nije istina - spremno će Harry. - Nisam dobar kao on - rekao je i kimnuo
glavom prema Sebu - ali bolji sam od svih ostalih.
- Dakle, dobar si strijelac, Sebastiane? - upitala je Katarina.
- Najbolji.
- I izrazito skroman - promrmljao je Harry. Ali to je bila istina. Sebastian je
bio nevjerojatno vješt strijelac i engleska vojska bit će sretna što će ga imati na
svojoj strani, ako ga uspije spriječiti da ne zavede čitav Portugal.
Polovicu Portugala, točnije. Žensku polovicu.
- Zašto i ti ne bi otišao u vojsku? - upitala je Katarina.
Harry se okrenuo prema majci i pokušavao pročitati što joj piše na licu.
Pokušavao je pročitati nju. Majka je, naime, uvijek bila tako neodređena i prazna,
kao da su godine polako isprale sve što joj je davalo karakter, sve što joj je
omogućavalo da osjeća. Nije imala mišljenje ni o čemu. Puštala je da se
život odvija pored nje i samo je sjedila, nezainteresirana za išta.

13
 Knjige.Club Books
- Mislim da bi ti se vojska svidjela - nastavila je tiho, a Harry je pomislio: Je
li ona ikad izgovorila ista slično ovome? Je li ikad ponudila svoje mišljenje o
njegovoj budućnosti i dobrobiti?
Je li samo čekala pravi trenutak za to?
Nasmiješila se onako kako se uvijek smiješila - uz sitan uzdah, kao da joj
smiješak predstavlja prevelik napor. - Izgledao bi sjajno u plavome. - A onda se
ponovo okrenula Anni. - Zar ne?
Harry je otvorio usta da kaže nešto - bilo što. Vojska nije bila njegov plan.
Njegov plan bilo je sveučilište. Dobio je mjesto na Pembroke Collegeu, u
Oxfordu. Razmišljao je o tome da studira ruski. Rijetko je govorio ruski otkako
je grandmère umrla. I njegova majka je znala ruski, ali s njom je jedva razgovarao
i na engleskom, a kamoli na ruskom.
Kvragu, što mu je nedostajala baka. Nije uvijek bila u pravu, i nije uvijek bila
ni ugodna, ali bila je zabavna. I voljela je Harryja.
Što bi baka htjela da on učini? Harry nije znao. Sigurno bi odobravala njegov
odlazak na studij ako bi to značilo da će provoditi svoje dane zadubljen u rusku
književnost. Ali baka je izrazito cijenila i vojsku te je otvoreno prezirala
Harryjeva oca zbog toga što nikad nije služio svojoj domovini.
Doduše, otvoreno je prezirala Harryjeva oca zbog koječega.
- Svakako bi trebao razmisliti o tome, Harry - rekla je teta Anna. - Uvjerena
sam da bi Sebastian bio zahvalan na tvome društvu.
Harry je Sebastianu uputio očajnički pogled. On sigurno razumije njegove
muke. Pa što one misle? Da će Harry donijeti takvu odluku uz čaj? Da će zagristi
keks, razmisliti o tome na trenutak i odlučiti da je tamnoplava idealna boja za
uniformu?
Ali Sebastian je, kao i inače, samo slegnuo jednim ramenom, kao da želi
poručiti: A što da ti kažem? Svijet je glupo mjesto.
Harryjeva majka prislonila je šalicu na usnice, ali ako je i otpila gutljaj, to se
po nagibu šalice nije vidjelo. A onda je, spustivši šalicu natrag na tanjurić,
zatvorila oči.
To je bio tek treptaj, tek malko duži od običnog, ali Harry je znao što to znači.
Majka je čula korake. Korake njegova oca. Uvijek ga je čula prije svih ostalih.
Možda su to bile godine prakse, godine života pod istim krovom, iako život
pod istim krovom nije značio i život u istome svijetu. Majčina sposobnost da se
pretvara kako je njezin život nešto sasvim drugo od onoga što je uistinu bio
razvijala se paralelno s njezinom sposobnošću da predosjeti gdje se njezin muž
nalazi u svakom mogućem trenutku.
Uvijek je daleko lakše ignorirati ono što zapravo ne gledaš.
- Anna! - uskliknuo je sir Lionel nakon što je provirio unutra, a onda se
naslonio na vrata. - I Sebastian. Kakvo divno iznenađenje. Kako si, mladiću moj?

14
 Knjige.Club Books
- Jako dobro, gospodine - odvratio je Sebastian.
Harry je promatrao svog oca kako ulazi u salon. Bilo je teško procijeniti
koliko je pijan. Držanje mu još nije bilo toliko nestabilno, ali mahao je rukama na
način koji se Harryju nije sviđao.
- Lijepo te vidjeti, Harry - rekao je sir Lionel i lagano potapšao sina po
ramenu, a zatim se zaputio prema ormariću za piće. - Znači, škola je gotova?
- Da, gospodine - rekao je Harry.
Sir Lionel ulio je nešto u čašu - Harry je bio predaleko da bi mogao odrediti
što bi to bilo - a onda se okrenuo prema Sebastianu i traljavo mu se nasmiješio. -
Koliko ti je sada godina, Sebastiane?
- Devetnaest, gospodine.
Isto kao i Harryju. Između njih je bilo samo mjesec dana razlike. Oduvijek je
bilo tako.
- Ma zar ti to njemu daješ čaj, Katy? - rekao je sir Lionel svojoj ženi. - Što je
tebi? Pa on je sada muškarac.
- Čaj je sasvim prikladan, oče - oštro će Harry.
Sir Lionel okrenuo se prema njemu i iznenađeno ga pogledao, gotovo kao da
je zaboravio da je Harry ondje. - Harry, sinko. Drago mi je što te vidim.
Harry je stisnuo usnice. - I meni je drago što vidim Vas, oče.
Sir Lionel otpio je pozamašan gutljaj svog pića. - Polugodište je završilo, ha?
Harry je kimnuo glavom i mehanički odvratio: - Da, gospodine.
Sir Lionel namrštio se, a potom otpio još jedan gutljaj. - Ali ti si sada gotov,
zar ne? Dobio sam pismo iz Pembroke Collegea. Kažu da si maturirao. - Ponovo
se namrštio, zatim nekoliko puta zatreptao, i na kraju slegnuo ramenima. - Nisam
znao da si se prijavio. - A zatim, s malim zakašnjenjem: - Bravo.
- Ali ne idem.
Ovo je doslovno izletjelo iz Harryjevih usta. Koji mu je vrag? Naravno da ide
u Pembroke College. To je ono što želi. To želi oduvijek. On voli učiti. Voli
knjige. Voli brojeve. Voli sjediti u knjižnici, čak i kada vani sja sunce i kada ga
Sebastian gnjavi da igraju ragbi. (Sebastian je uvijek pobjeđivao u ovim bitkama;
na jugu Engleske rijetko je bilo sunca pa je čovjek doista morao iskoristiti priliku
i izaći. A da ne govorimo o tome koliko je Sebastian bio uvjerljiv.)
U cijeloj Engleskoj nije bilo prikladnijeg momka za studij nego što je to bio
Harry. A ipak...
- Idem u vojsku.
I ove riječi izletjele su iz Harryjevih usta, bez imalo razmišljanja. Harry nije
znao što govori. Nije znao zašto to govori.
- Sa Sebastianom? - upitala ga je teta Anna.
Harry je kimnuo glavom. - Netko mora paziti na njega da ne bi nastradao.

15
 Knjige.Club Books
Sebastian mu je na tu uvredu uputio oštar pogled, ali vidjelo se koliko ga je
ovaj novi razvoj situacije razveselio, pa nije ništa uzvratio. Budućnost u vojsci
Sebastianu je bila istodobno i privlačna i mrska, a Harry je znao da mu je ispod te
hrabre vanjštine zbilja laknulo što će mu bratić praviti društvo.
- Pa ne možeš ti u rat - rekao je sir Lionel. - Ti si moj nasljednik.
Svi u prostoriji - sva četiri člana familije sir Lionela - okrenula su se prema
baronetu, svatko iznenađen na svoj način.
To je vjerojatno bila jedina razborita misao koju je izgovorio u toliko godina.
- Imate Edwarda - Harry je odvratio istog trena.
Sir Lionel ispio je svoje piće, zatreptao, pa slegnuo ramenima. - Istina.
Harry je manje-više i očekivao da će to reći, ali svejedno ga je u želucu
probolo razočaranje. I ljutnja.
I bol.
- Nazdravimo Harryju! - veselo je uskliknuo sir Lionel i podigao čašu. Izgleda
da nije primijetio da mu se nitko nije pridružio u tome. - Sretno, sine. - Nagnuo je
čašu i tek se tada sjetio da je nije ponovo napunio. - Kvragu - promrmljao je. -
Ovo je bilo malčice neugodno.
Harry je imao dojam da tone u toj fotelji. Istodobno je osjećao da ga svrbe
stopala, kao da su spremna za pokret. Za bijeg.
- Kad polazite? - upitao je sir Lionel, ovoga puta sretno napojen.
Harry je pogledao u Sebastiana, a ovaj je istog trena odgovorio. - Moram se
javiti drugi tjedan.
- Onda to vrijedi i za mene - rekao je Harry svome ocu. - Trebat će mi novac
da platim mjesto, naravno.
- Naravno - rekao je sir Lionel, instinktivno reagirajući na zapovjedni ton
svoga sina. - Eto... - Pogledao je u pod, a zatim u svoju suprugu.
A supruga je gledala kroz prozor.
- Bilo je lijepo vidjeti vas - zaključio je sir Lionel. Glasno je spustio čašu i
zaputio se prema vratima, a pritom se zaljuljao samo jedanput.
Harry je gledao za njim i osjećao se posve odvojen od čitave situacije. Već je
zamišljao ovo, naravno. Nije zamišljao odlazak u vojsku, doduše, nego je
zamišljao svoj odlazak od kuće. Mislio je da će otići na studij na uobičajen način,
da će strpati stvari u obiteljsku kočiju i odvesti se. Ali njegova mašta išla je dalje,
stvarala je razne dramatične prizore - od luđačkog gestikuliranja do hladnih
pogleda. Njegov omiljeni prizor uključivao je razbijanje boca o zid. I to onih
skupih. Koje su bile prokrijumčarene iz Francuske. Hoće li njegov otac nastaviti
podržavati žabare svojom nezakonitom kupovinom kad mu sin ode u borbu s
njima?
Harry je ostao zuriti u vrata. Više nije ni važno, pomislio je. Jer on je ovdje
završio.
16
 Knjige.Club Books
Završio je. S ovim mjestom, s ovom obitelji, s večerima u kojima pomaže ocu
da ode u krevet i oprezno ga namješta na bok tako da se, ako se ponovo ispovraća,
ne uguši vlastitom bljuvotinom.
Završio je.
Završio.
Ali osjećaj je bio šupalj, prazan. Njegov odlazak bio je popraćen... ničim.
I proći će godine prije nego što shvati da je bio prevaren.

17
 Knjige.Club Books
1

ažu da je ubio svoju prvu ženu.

K To je bilo dovoljno da lady Olivia Bevelstoke prestane miješati svoj čaj. -
Tko? - upitala je zato što, iskreno, nije baš slušala što se govori.
- Sir Harry Valentine. Tvoj novi susjed.
Olivia je ozbiljno pogledala Anne Buxton, a zatim Mary Cadogan, koja je
potvrdno kimala glavom. - Ma sigurno se šališ - rekla je, iako je dobro znala da
se Anne nikad ne bi šalila s nečim takvim. Tračevi su bili njezina hrana.
- Ne, on je stvarno tvoj novi susjed - ubacila se Philomena Waincliff.
Olivia je otpila gutljaj čaja, ponajviše zato da ne bi zakolutala očima zbog
Philomene. - Htjela sam reći da se Anne šali kad kaže da je ubio nekoga - rekla
je, strpljivije nego što bi se to od nje očekivalo.
- Oh. - Philomena je dohvatila keks. - Oprosti.
- Znam da sam čula da je ubio svoju zaručnicu - Anne je bila uporna.
- Da je ubio nekoga, završio bi na vješalima - Olivia je naglasila.
- Ne bi ako se to ne bi dokazalo.
Olivia je pogledala ulijevo, gdje se iza debelog kamenog zida, nekoliko
kubika svježeg proljetnog zraka i još jednog debelog zida (ovaj je bio od opeke),
nalazio prostor što ga odnedavno unajmljuje sir Valentine.
I ostale djevojke pogledale su ulijevo za njom, zbog čega se Olivia osjećala
glupo, jer su sada sve četiri zurile u neku točku na zidu njezine dnevne sobe. - On
nije nikoga ubio - rekla je odlučno.
- Kako znaš da nije? - odvratila je Anne.
Mary je na to kimnula glavom.
- Zato što nije - rekla je Olivia. - Ne bi živio u Mayfairu, kuću do mene, da je
nekoga ubio.
- Bi ako to nitko nije uspio dokazati - ponovo će Anne.
Mary je opet kimnula glavom.
Philomena je pojela još jedan keks.
Olivia se pokušala nasmiješiti i nadala se da je joj je uspjelo. Mrštenje, naime,
sada nije bilo prikladno. Bilo je četiri poslijepodne. Djevojke su ovdje već čitavih
sat vremena; čavrljale su o ovome i onome, ogovarale su i tračale, raspravljale o
odabiru odjeće za iduća tri društvena događanja. Često su se ovako sastajale,
otprilike jednom tjedno, i Olivia je uživala u njihovu društvu, čak i onda kada

18
 Knjige.Club Books
razgovor nije imao onu puninu kakvu bi imao razgovor s njezinom najboljom
prijateljicom, Mirandom Bevelstoke, rođenom Cheever.
Da, Miranda se udala za Olivijina brata. A to je bilo dobro. Predobro. Njih
dvije bile su prijateljice od rođenja, a sada će biti sestre do smrti. Ali to je ujedno
značilo da Miranda više nije bila neudana dama od koje bi se zahtijevalo da radi
sve ono što priliči neudanim damama.

Što sve priliči neudanim damama

Olivia Bevelstoke, neudana dama

Nosite odjeću pastelnih boja

(i budite sretne ako imate put
koja pristaje takvim nijansama).
Smješkajte se i držite svoje mišljenje za sebe
(koliko god možete).
Radite kako vam kažu roditelji.
Prihvaćajte posljedice kada ne radite tako.
Nađite muža koji se neće zamarati time
da vam govori što da radite.

Olivia je često sastavljala ovakve epigrafske mudrosti u svojoj glavi. A to

objašnjava zašto nije slušala što ljudi oko nje govore onda kada je trebala slušati.
To možda objašnjava i zašto je, jedanput ili dvaput, izgovorila stvari koje je
trebala zadržati za sebe. Doduše, prošle su već dvije godine otkako je sir Roberta
nazvala debelim hermelinom i, iskreno, to je bilo daleko blaže od svega drugoga
što je htjela izgovoriti.
Ali da se vratimo na stvar; Miranda je sada mogla raditi sve što udane dame
rade, a Olivia je i za to htjela sastaviti popis, samo što joj nitko (pa čak ni Miranda,
što joj Olivia još nije oprostila) nije otkrio što to udane dame rade. Znala je samo
to da ne moraju nositi odjeću nježnih, pastelnih boja, da ne moraju u svakom
trenutku imati pratioca, ali da moraju u razumnim vremenskim razmacima
proizvoditi malu djecu.
Olivia je bila prilično uvjerena da je ovo posljednje malo složenije. Njezina
majka napustila bi prostoriju svaki put kad bi je Olivia zapitkivala o tome.
Da se ponovo vratimo na stvar; Miranda je doista proizvela malo dijete,
Olivijinu divnu nećakinju Caroline, za koju bi se Olivia bacila i pod kopita ako
treba, a sada je na putu da proizvede još jedno, što je značilo da nije bila
dostupna za redovna poslijepodnevna čavrljanja. A s obzirom na to da je Olivia
voljela čavrljanje - kao i modu i tračeve - tako je sve više vremena provodila s

19
 Knjige.Club Books
Anne, Mary i Philomenom. I premda su ove djevojke bile dobroćudne i uglavnom
zabavne, često su bile malko bedaste.
Kao sada.
- Tko su uopće oni? - upitala je Olivia.
- Oni? - ponovila je Anne za njom.
- Oni. Ljudi koji tvrde da je moj susjed ubio svoju zaručnicu.
Anne je zastala. Pogledala je u Mary. - Možda se ti sjećaš?
Mary je odmahnula glavom. - Ne. Sarah Forsythe, možda?
- Ne - rekla je Philomena i prilično samouvjereno odmahnula glavom. - Nije
Sarah. Sarah se vratila iz Batha tek prije dva dana. Libby Lockwood?
- Nije Libby - odvratila je Anne. - Sjetila bih se da je to bila Libby.
- O tome vam govorim - prekinula ih je Olivia. - Nemate pojma tko je to rekao.
Nitko od nas ne zna tko je to rekao.
- E pa nisam to izmislila - odvratila je Anne malčice uvrijeđeno.
- Nisam ni rekla da jesi. Nikad ne bih pomislila tako nešto za tebe. - To je bila
istina. Anne je ponavljala gotovo sve što je izgovoreno u njezinoj prisutnosti, ali
nikad nije izmišljala. - Ali zar ne misliš da je to vrsta glasine koja bi se
trebala provjeriti?
Sve tri djevojke samo su je blijedo gledale.
Olivia je odlučila iskušati drugu taktiku. - Razmislite malo o vlastitoj
sigurnosti. Kad bi to bila istina...
- Znači, misliš da je istina? - odmah ju je prekinula Anne.
- Ne. - Oh, Bože. - Ne mislim. Ali kad bi to bila istina, onda bismo se morale
držati podalje od tog čovjeka.
Na ovo su sve djevojke zašutjele. Tišinu je na kraju prekinula Philomena. -
Meni je majka već rekla da ga izbjegavam.
- I zato se moramo uvjeriti - Olivia je nastavila, premda se osjećala kao da
korača kroz gusto blato - u istinitost tih glasina. Jer ako nisu istinite...
- Vrlo je zgodan - ubacila se Mary, i odmah dodala: - Pa kad jest.
Olivia ju je zbunjeno pogledala.
- Ja ga nisam nikad vidjela - rekla je Philomena.
- Nosi samo crno - dodala je Mary, prilično samouvjereno.
- E pa ja sam ga vidjela u tamnoplavom - proturječila joj je Anne.
- Nosi samo tamne boje - Mary se ispravila i oštro pogledala u Anne. - A
njegove oči... Doslovno goriš kad te pogleda.
- Kakve su boje? - upitala je Olivia, zamišljajući razne nijanse: crvene, žute,
narančaste...
- Plave.

20
 Knjige.Club Books
- Sive - rekla je Anne.
- Plavkasto sive. I jako su prodorne.
Anne je kimnula glavom. Na ovu izjavu nije imala primjedbi.
- Kakve mu je boje kosa? - Olivia je nastavila s pitanjima, misleći kako
djevojke nisu zapamtile ovaj detalj.
- Tamnosmeđa - rekle su Mary i Anne uglas.
- Tamna kao moja? - upitala je Philomena i dodirnula svoje kovrče.
- Tamnija - rekla je Mary.
- Ali nije crna - dodala je Anne. - Ne sasvim.
- I visok je - rekla je Mary.
- Uvijek su visoki - promrmljala je Olivia.
- Ali nije previše visok - nastavila je Mary. - Osobno ne volim krakate
muškarce.
- Ma sigurno si ga vidjela - Anne je rekla Oliviji. - Pa živi u susjednoj kući.
- Mislim da nisam - Olivia je promrmljala. - Kuću je iznajmio tek početkom
ovog mjeseca, a ja sam taj tjedan bila u Macclesfieldu, na onoj zabavi.
- Kad si se vratila u London? - pitala ju je Anne.
- Prije šest dana - odvratila je Olivia i brzo se vratila na započetu temu. -
Nisam imala pojma da u toj kući živi neki samac. - Čim je ovo izgovorila, shvatila
je kako je to ispalo pred djevojkama: da je znala da je u kući samac, sigurno
bi pokušala saznati nešto više o njemu.
Što je vjerojatno bila istina, ali ne bi to priznala.
- Znate li što sam ja čula? - odjednom je upitala Philomena. - Da je izmlatio
Juliana Prenticea.
- Molim? - rekle su djevojke uglas.
- I tek sada to spominješ? - rekla je Anne u nevjerici.
Philomena je samo odmahnula rukom. - To mi je rekao brat. On i Julian dobri
su prijatelji.
- Pa što se dogodilo? - upitala je Mary.
- E taj dio nisam uspjela pohvatati - priznala je Philomena. - Robert je bio
malo neodređen.
- Muškarci se nikad ne sjećaju točnih detalja - rekla je Olivia. Prisjetila se
svog brata blizanca, Winstona. Taj nije znao tračati ni za lijek. Bio je potpuno
beskoristan po tom pitanju.
Philomena je kimnula glavom. - Robert je došao kući i bio je u lošem stanju.
Bio je sav... Raščupan i neuredan.
Djevojke su kimnule glavama. Sve su one imale braću.

21
 Knjige.Club Books
- Jedva je stajao na nogama - nastavila je Philomena. - I smrdio je kao kuga.
- Zamahnula je rukom ispred svog nosa. - Morala sam mu pomoći da se prošulja
pokraj dnevne sobe da ga mama ne vidi.
- To znači da ti je sada dužnik - rekla je Olivia. Mozak joj je uvijek nešto
smišljao.
Philomena je kimnula glavom. - Izgleda da su bili negdje vani, u svojim
uobičajenim aktivnostima, a Julian je bio malo. .. Kako bih rekla...
- Pijan? - ubacila se Anne.
- On je često pijan - dodala je Olivia.
- Da, uzevši u obzir stanje mog brata kad se vratio kući, čini se da je tako. -
Philomena je zastala i namrštila se kao da o nečemu razmišlja, ali onda se prenula
i nastavila. - Rekao je da se Julian ponašao onako kako se inače ponaša, a onda se
stvorio sir Harry i otkinuo mu ruke i noge.
- Je li bilo krvi? - upitala je Olivia.
- Olivia! - prekorila ju je Mary.
- Pa to je sasvim primjereno pitanje.
- Ne bih znala reći je li bilo krvi - rekla je Philomena, službenim tonom.
- Ja bih rekla da jest - spremno će Olivia - kad već kažeš da mu je otkinuo i
ruke i noge.

Udovi bez kojih bih mogla,

od najvećeg prema najmanjem
Olivia Bevelstoke
(kojoj su trenutačno svi udovi na broju)

Ne, ova nije dobra. Promeškoljila je prstima u cipelama, kao da se želi uvjeriti da
je sve u redu.
- U svakom slučaju ima šljivu na oku - Philomena je nastavila.
- Sir Harry? - pitala je Anne.
- Ne, Julian Prentice. Ali i sir Harry bi mogao imati šljivu na oku. Ne bih
znala. Nikad ga nisam vidjela.
- Ja sam ga vidjela prije dva dana - rekla je Mary. - Nije imao šljivu na oku.
- Je li izgledao ozlijeđeno na bilo koji način?
- Ne. Izgledao je divno, kao i uvijek. Ali bio je sav u crnom. To je vrlo čudno.
- Sav? - upitala je Olivia.
- Uglavnom da. Bijela košulja i kravata. Kao da... - Mary se zamislila, kao da
nikako ne može prihvatiti tu mogućnost. - Kao da je u koroti.
- Možda i jest - spremno će Anne. - U koroti je zbog zaručnice!

22
 Knjige.Club Books
- Zaručnice koju je ubio? - upitala je Philomena.
- On nije nikoga ubio! - viknula je Olivia. - Kako znaš da nije? - viknule su
ostale tri djevojke uglas.
Olivia im je htjela odgovoriti, ali onda je shvatila da zapravo ne zna. Nikad u
životu nije vidjela tog čovjeka, nikad nije čula ni riječi o njemu sve do ovog
poslijepodneva. Ali vjerovala je da je zdrav razum ipak na njezinoj strani.
Ubojstvo zaručnice više joj nalikuje na radnju iz onih gotičkih romana što su ih
čitale Anne i Mary.
- Olivia? - začula je kako je dozivaju.
Prenula se. Nije ni primijetila da se bila zamislila. Odmahnula je glavom. -
Sve je u redu. Samo sam nešto razmišljala.
- Razmišljala si o sir Harryju - rekla je Anne malčice samodopadno.
- Pa nisam baš ni imala priliku razmišljati o ičemu drugom - Olivia je
promrmljala.
- A o čemu bi radije razmišljala? - upitala ju je Philomena.
Olivia je otvorila usta da nešto kaže, ali zapravo nije znala što bi odgovorila.
- O bilo čemu - rekla je konačno. - Doslovno o bilo čemu.
Ali sada joj se pobudila znatiželja. A znatiželja u Olivije Frances Bevelstoke
bila je opaka stvar.

Djevojka koja živi u kući iznad njegove ponovo ga je promatrala. Promatrala ga

je skoro cijeli tjedan. Harry u početku nije imao ama baš nikakvo mišljenje o tome.
Pa to je bila kći grofa od Rudlanda, ili barem rođakinja - da je bila sluškinja, dosad
bi već dobila otkaz zbog toga što toliko vremena provodi na prozoru.
Nije bila ni guvernanta. Grof od Rudlanda imao je ženu, ili je Harry barem
tako čuo. Nijedna supruga ne pušta u svoju kuću guvernantu koja tako izgleda.
Dakle, gotovo je sigurno da mu je to kći. Što je značilo da Harry nema razloga
da pomisli išta drugo nego da se radi o jednoj znatiželjnoj dami iz visokog društva,
i to onoj vrsti koja se uopće ne libi viriti u kuće vlastitih susjeda. Jedino ga je
mučilo što ga ta dama promatra već pet dana. Da ju je zanimalo kakav kaput nosi
ili kakva mu je boja kose, dosad bi već završila s izviđanjem.
Dolazio je u iskušenje da joj mahne. Da nabaci širok, veseo smiješak i mahne
joj. To bi stavilo točku na njezino špijuniranje. Ali onda nikad ne bi saznao zašto
se toliko zanima za njega.
A to je bilo neprihvatljivo. Harry nije tolerirao neodgovorena pitanja.
Osim toga, nije bio dovoljno blizu da bi joj vidio izraz lica. I zato nije imalo
smisla da joj mahne. Ako će biti posramljena, on to želi vidjeti. Jer u čemu bi
inače bila zabava?
Harry je ponovo sjeo za radni stol, pretvarajući se da nema pojma kako ga ona
potajno promatra iza zavjese. Imao je posla i bilo je vrijeme da se prestane pitati
23
 Knjige.Club Books
što ta plavojka radi na prozoru. Jutros mu je glasnik iz Ministarstva rata dostavio
vrlo dugačak dokument koji je trebalo što prije prevesti. Harry je uvijek slijedio
istu rutinu kad je prevodio s ruskog na engleski - najprije bi na brzinu pročitao
tekst da vidi o čemu je riječ, a zatim bi ga iščitavao detaljno, riječ po riječ. Tek bi
nakon toga uzeo pero i tintu i započeo s prijevodom.
Bio je to težak zadatak. On je u tome uživao, ali on je oduvijek volio mozgati
nad nečim. Mogao je satima sjediti nad dokumentom i tek kad bi zašlo sunce,
shvatio bi da cijeli dan nije jeo. Međutim, čak ni on, ma koliko bio zaljubljen u
taj zadatak, nije mogao zamisliti zašto bi netko proveo čitav dan gledajući nekoga
kako prevodi dokumente.
Ali evo nje opet, ponovo stoji na prozoru. Vjerojatno za sebe misli da je vrlo
vješta u skrivanju, a njega smatra potpunim idiotom.
Podsmjehnuo se. Ta dama nema pojma. Da, Harry radi za dosadni odjel
Ministarstva rata - onaj koji se bavi riječima i papirima umjesto puškama,
noževima i tajnim misijama - ali bio je itekako dobro obučen. Proveo je deset
godina u vojsci, od čega većinu na Kontinentu, gdje su oštro oko i istančan osjećaj
za pokret spašavali živote.
Primijetio je, na primjer, da je imala naviku zataknuti zalutale pramenove
kose iza uha. A kako ga je ponekad gledala i noću, znao je prepoznati kad joj je
kosa raspuštena - bila je to gusta i nevjerojatno sjajna kosa - a padala joj je sve
do sredine leđa.
Znao je da joj je kućna haljina plave boje i da je, nažalost, previše široka.
Nije imala pojma kako se stoji mirno. Ona je vjerojatno mislila da stoji mirno;
nije se baš vrpoljila, i držanje joj je bilo uspravno, ali bi je nešto svaki put odalo -
ili bi joj zatreperili vršci prstiju ili bi joj se lagano uzdigla ramena dok bi udisala
zrak.
Prema tome, dosad je već bilo nemoguće da je Harry ne primijeti.
Ali ipak se pitao čemu to. Što joj je toliko zanimljivo u njegovu sjedenju nad
hrpom papira? Jer to je bilo sve što je radio ovaj tjedan.
Možda bi trebao unijeti malo raznolikosti u taj spektakl. Doista, to bi bilo
pametno. Jer djevojka se sigurno nasmrt dosađuje.
Mogao bi skočiti na stol i zapjevati.
Uzeti zalogaj neke hrane i pretvarati se da se guši. Što bi ona na to učinila?
E, to bi bila zanimljiva moralna dilema. Na trenutak je odložio pero i razmislio
o brojnim damama koje je imao priliku upoznati. Nije bio previše ciničan; zbilja
je vjerovao da bi ga barem neke pokušale spasiti. Međutim, nije vjerovao da
ijedna od njih ima potrebne trkačke vještine da stigne do njega na vrijeme.
Bolje da polako žvače hranu.
Harry je ispustio dugačak uzdah i pokušao se usredotočiti na posao. Cijelo to
vrijeme dok je mislio na djevojku na prozoru, pogled mu je bio uprt u papire, ali

24
 Knjige.Club Books
nije pročitao ni riječ. Nije napravio ništa u proteklih pet dana. Mogao bi navući
zastor, ali to bi bilo previše očito. Pogotovo sada, u pola dvanaest, kad je sunce
visoko i sja punom snagom.
Zurio je u riječi pred sobom, ali nije se mogao koncentrirati. Ona je još uvijek
bila na prozoru, još uvijek ga je promatrala, misleći kako je dobro skrivena iza
zavjese.
Zašto ga gleda, pobogu?
Harryju se to nije sviđalo. Nije bilo šanse da vidi na čemu on radi, a čak i da
jest, sumnjao je da ta djevojka zna ćirilicu. S druge strane, dokumenti na njegovu
stolu često su bili osjetljive prirode, a povremeno su bili i od nacionalne važnosti.
Ako ga netko špijunira...
Odmahnuo je glavom. Ako ga netko špijunira, to sigurno nije kći grofa od
Rudlanda, pobogu.
A onda je, nekim čudom, gospođica nestala. Najprije se okrenula, pritom malo
podignuvši bradu, a onda se odmaknula od prozora. Čula je nekakav zvuk;
vjerojatno ju je netko dozvao. Harryja nije bilo briga. Bio je sretan što je konačno
otišla. Morao se vratiti svome poslu.
Spustio je pogled i stigao do polovice prve stranice, kadli je začuo:
- Dobro jutro, sir Harry!
To je bio Sebastian, očito raspoložen za šalu. Jer inače ne bi nazvao Harryja
„sir Harry“. Harry nije podignuo pogled.
- Sada je već poslijepodne.
- Nije onima koji se probude u jedanaest.
Harry je zatomio uzdah. - Nisi kucao.
- Nikad ne kucam. - Sebastian se bacio u fotelju, vjerojatno ne primjećujući
da mu je pritom kosa pala preko očiju.
- Što radiš?
- Radim.
- Čini mi se da često radiš.
- Pa nećemo svi naslijediti grofovije - rekao je Harry. Pokušavao je završiti
barem još jednu rečenicu prije nego što Sebastian počne zahtijevati svu njegovu
pažnju.
- Možda - Sebastian je promrmljao. - Možda i ne.
Ovo je bila istina. Sebastian je bio drugi u redu za nasljedstvo; njegov stric,
grof od Newburyja, imao je samo jednog sina, Geoffreya. Ali grof (koji je
Sebastiana i dalje smatrao protuhom, unatoč njegovoj deset godina dugoj službi
Carstvu) nije bio zabrinut. Napokon, nije bilo razloga pretpostavljati da bi
Sebastian jednog dana mogao naslijediti njegovu titulu. Geoffrey se oženio dok
je Sebastian bio u vojsci, a žena mu je rodila već dvije kćeri, što znači da je taj
čovjek mogao proizvoditi djecu.
25
 Knjige.Club Books
Ali onda je Geoffrey dobio groznicu i umro. I čim je postalo jasno da njegovoj
udovici ne raste trbuh i da u ponudi nema mladog nasljednika koji će grofoviju
spasiti od pošasti po imenu Sebastian Grey, grof, koji je i sam odavno bio udovac,
odlučio je sam riješiti problem i stvoriti nasljednika, pa je sada obilazio London u
potrazi za ženom.
To je značilo da ljudi nisu znali što da misle o Sebastianu.
Ili je bio besramno zgodan i šarmantan nasljednik drevne i bogate grofovije,
a time i nesumnjivo prva nagrada na sajmu neženja, ili je bio besramno zgodan i
šarmantan nasljednik ničega, a u tom slučaju mogao bi biti najveća noćna
mora plemkinja koji su pokušavale udati svoje kćeri.
Pa ipak, pozivali su ga svugdje. A kad je bila riječ o londonskom visokom
društvu, Sebastian je znao sve.
Stoga je Harry znao da će odmah dobiti odgovor kada ga je upitao: - Ima li
grof od Rudlanda kćer?
- Naravno - odvratio je Sebastian, uputivši mu pogled koji bi nekome sa strane
izgledao kao da se dosađuje, ali Harry je znao što taj pogled znači: glupane.
Glupane se, naravno, moglo pročitati između redaka.
- A zašto pitaš? - dodao je Sebastian.
Harry je kratko pogledao kroz prozor, iako nje više nije bilo. - Je li plavokosa?
- Vrlo je plavokosa.
- Lijepa?
Sebastianu se lice razvuklo u vragolast smiješak. - I više nego lijepa, po svim
mjerilima.
Harry se namrštio. Zašto ga, dovraga, Rudlandova kći neprestano promatra?
Sebastian je zijevao; nije to pokušao sakriti čak ni kad mu je Harry uputio
pogled pun zgražanja. - Postoji li kakav razlog ovom iznenadnom zanimanju za
nju?
Harry se nagnuo preko stola i sada je on gledao u njezin prozor. Nalazio se na
drugom katu, treći zdesna. - Promatra me.
- Lady Olivia Bevelstoke te promatra - ponovio je Sebastian.
- To joj je ime? - Harry je promrmljao sebi u bradu.
- Ne promatra te.
Harry se okrenuo prema njemu, uvrijeđen. - Molim te lijepo.
Sebastian je bahato slegnuo ramenima. - Lady Oliviji Bevelstoke nisi
potreban ti.
- Nisam ni rekao da sam joj potreban.
- Prošle godine zaprosila su je čak petorica, a brojka bi bila i dvostruko veća
da neke mladiće nije odgovorila od toga prije nego što su stigli napraviti budale
od sebe.

26
 Knjige.Club Books
- Za nekoga tko tvrdi da ga društvo ne zanima, znaš štošta o njemu.
- Zar sam ikada rekao da me ne zanima? - Sebastian se pogladio po bradi,
praveći se da se zamislio. - Ma baš sam lažljivac.
Harry mu je uputio oštar pogled, a onda je ustao i stao pokraj prozora. Sada
je to mogao, jer Olivije nije bilo.
- Ima li čega uzbudljivog? - Sebastian je promrmljao.
Harry ga je ignorirao. Pomaknuo se malčice ulijevo, iako ni iz tog kuta nije
naročito dobro vidio. Doduše, lady Olivia ovoga puta nije navukla zavjesu onoliko
koliko je inače navuče, i da sunce nije bacalo odsjaj na staklu, imao bi
dobar pogled u njezinu sobu. U svakom slučaju, najbolji dosad.
- Je li ondje? - Sebastian je upitao hineći strah. - Promatra li te i sada?
Harry ga je pogledao pa zakolutao očima kad je vidio da ovaj mlatara rukama
oko sebe kao da se brani od utvara.
- Ti si idiot - rekao mu je Harry.
- Ali zgodan idiot - Sebastian je odvratio i ponovo se zavalio u naslonjač. - I
strašno šarmantan. To me spašava od mnogih nevolja.
Harry se ponovo okrenuo prema prozoru i naslonio se na njegov okvir. -
Dobro, čemu dugujem ovo zadovoljstvo?
- Čeznem za tvojim društvom.
Harry je strpljivo čekao.
- Treba mi novac? - Sebastian je okušao sreću.
- To je vjerojatnije, ali iz pouzdanih izvora znam da si prošlog utorka olakšao
Winterhoeovu kesu za stotinu funti.
- I onda kažeš da ne pratiš tračeve.
Harry je slegnuo ramenima. Obraćao je pažnju na govorkanja onda kad mu je
to odgovaralo.
- Radilo se o dvije stotine, tako da znaš. Bilo bi i više da se nije pojavio
Winterhoeov brat i odvukao ga kući.
Harry nije htio komentirati. Nije pretjerano obožavao ni Winterhoea ni
njegova brata, ali u ovom je slučaju suosjećao s njima.
- Oprosti - rekao je Sebastian na ovu Harryjevu šutnju, jer je znao razlog tomu.
- Kako je naš štenac?
Harry je pogledao u strop. Njegov mlađi brat Edward još uvijek je bio u
krevetu; vjerojatno je morao dobro odspavati nakon ekscesa u koje se bio uvalio
noć prije. - I dalje me mrzi. - Slegnuo je ramenima. Harry se u London preselio
upravo zato da pazi na mlađeg brata, a Edwardu je bilo strašno što je bio prisiljen
poštovati njegov autoritet. - Proći će ga.
- Jesi li ti to ovih dana zao ili si samo dosadan?
Harry se lagano nasmiješio. - Samo sam dosadan, rekao bih.

27
 Knjige.Club Books
Sebastian se sada još dublje zavalio i slegnuo ramenima. - Ja bih radije bio
zao.
- Neki bi ljudi rekli da se po tom pitanju ne moraš brinuti - Harry je
promrmljao.
- Stani malo, sir Harry, stani malo - Sebastian se pobunio. - Ja nikad nisam
iskorištavao nevine.
Harry je kimnuo glavom; morao je priznati da je tome tako. Unatoč dojmu
koji je ostavljao, Sebastian je živio svoj život prema određenom etičkom kodeksu.
To nije bio kodeks kakav bi većina ljudi priznala, ali postojao je. A ako je
Sebastian ikad zaveo djevicu, sigurno to nije učinio namjerno.
- Čuo sam da je netko dobio batine od tebe prošli tjedan - rekao je Sebastian.
Harry je s gađenjem odmahnuo glavom. - Bit će on dobro.
- Nisam te to pitao.
Harry se okrenuo od prozora, ravno prema Sebastianu. - Zapravo, nisi me
pitao ništa.
- Dobro, dobro - rekao je Sebastian. - Zašto si izmlatio onog mladića do krvi?
- Uopće nije bilo tako - razdražljivo će Harry.
- Čuo sam da si ga onesvijestio.
- Sam se onesvijestio. - Harry je ponovo s gađenjem odmahnuo glavom. - Bio
je pijan ko čep. Udario sam ga samo jednom, u lice. Ubrzao sam mu nesvjesticu
za najviše deset minuta.
- Nije ti nalik da udaraš nekoga bez razloga - rekao je Sebastian tiho - pa čak
ni kada je taj previše popio.
Harry je stisnuo zube. Nije se ponosio tom epizodom, ali se isto tako nije
mogao natjerati da požali. - Maltretirao je nekoga - kratko je odvratio. I to je bilo
sve što je namjeravao reći. Sebastian ga je dovoljno dobro poznavao da je
mogao zaključiti što to znači.
Sebastian je kimnuo glavom i ispustio dugačak uzdah.
Harry je iz toga zaključio da će se Sebastian ostaviti te teme pa se vratio za
radni stol, a pritom je kradomice bacio oko na susjedni prozor.
- Je li ondje? - odjednom ga je upitao Sebastian.
Harry se nije pretvarao da ne razumije. - Nije. - Sjeo je i pronašao mjesto u
dokumentu na kojem je bio stao.
- Je li sada ondje?
Bilo je nevjerojatno kojom je brzinom ovo postajalo naporno. - Seb...
- A sada?
- Zašto si došao?
Sebastian se malčice uspravio u naslonjaču. - Trebam da ideš sa mnom na
koncert Smythe-Smitha u četvrtak.

28
 Knjige.Club Books
- Zašto?
- Obećao sam nekome da ću ići i...
- Kome si obećao?
- Nije važno.
- Meni je važno ako sam prisiljen ići.
Sebastian se lagano zarumenio, što je bio neuobičajen, ali uvijek zabavan
događaj. - Dobro. Obećao sam baki. Stjerala me u kut prošli tjedan.
Harry je progunđao. Da se radilo o bilo kojoj drugoj ženi, izvukao bi se. Ali
obećanje dano baki - to se moralo održati.
- Onda, ideš? - upitao je Sebastian.
- Da - rekao je Harry i uzdahnuo. Mrzio je te stvari, ali na koncertima barem
ne moraš čavrljati cijelu večer. Moći će sjediti u miru i šutjeti, a ako bude
ostavljao dojam da mu je dosadno, nema veze, jer takav će dojam ostavljati i svi
drugi.
- Odlično. Hoću li...
- Čekaj malo. - Harry se okrenuo prema njemu i sumnjičavo ga pogledao. -
Zašto ti trebam ja? Jer, iskreno, Sebastianu nikad nije nedostajalo samopouzdanja
u društvu.
Sebastian se promeškoljio. - Mislim da će moj stric biti ondje.
- A otkad tebe to plaši?
- Ne plaši. - Sebastian mu je uputio mrgodan pogled. - Ali baka će nas
vjerojatno pokušati pomiriti i... Je li uopće bitno, pobogu? Ideš li ili ne ideš?
- Naravno da idem. - Doista, u to nije bilo sumnje. Ako ga Sebastian treba,
Harry će biti uz njega.
Sebastian je ustao. Sva uznemirenost koja se maločas bila pojavila sada je
nestala, a zamijenila ju je dobro poznata nonšalantnost. - Dugujem ti za ovo.
- Prestao sam brojiti tvoje dugove.
Sebastian se nasmijao. - Idem probuditi tvoje štene. Čak i ja mislim da u ovo
doba više nije pristojno spavati.
- Samo daj. Ti si jedino zbog čega me Edward poštuje.
- Poštuje?
- Divi se, točnije - ispravio se Harry. Edward je više puta izrazio nevjericu
zbog toga što je njegov brat - kojega je smatrao dosadnim preko svake mjere -
tako blizak sa Sebastianom, kojega je želio oponašati u svemu.
Sebastian je zastao kod vrata. - Je li doručak još uvijek na stolu?
- Nestani odavde - odvratio je Harry. - I zatvori vrata za sobom.
Sebastian je zatvorio vrata, ali njegov je smijeh i dalje odjekivao kućom.
Harry je protegnuo prste i pogledao prema stolu, gdje su ga dokumenti na ruskom

29
 Knjige.Club Books
i dalje čekali gotovo netaknuti. Imao je samo dva dana da dovrši taj zadatak. Sva
sreća da je ta djevojka - lady Olivia - otišla.
Pomislivši na nju, pogledao je prema prozoru, ali bez uobičajene strepnje jer
je znao da ona nije ondje.
Ali bila je.
I ovoga puta sigurno je shvatila da ju je vidio.

30
 Knjige.Club Books
2

livia se brzo bacila na pod. Srce joj je luđački tuklo.

O Spazio ju je. Nema sumnje u to da ju je spazio. Vidjela mu je to u očima, u
načinu na koji je nakrivio glavu. Isuse, kako da se opravda? Uglađene mlade
dame ne špijuniraju svoje susjede. Tračaju ih, gledaju je li im kaput krojen
prema posljednjoj modi, kakve su im kočije, ali nikad, ama baš nikad, ne
špijuniraju susjede kroz prozor.
Čak ni ako je dotični susjed potencijalan ubojica.
U što Olivia još uvijek nije vjerovala.
Ipak, sir Harry Valentine očito je mutio nešto. Njegovo ponašanje proteklog
tjedna nije bilo normalno. Doduše, Olivia nije mogla znati kakvo je ponašanje
normalno za njega, ali imala je dva brata. Znala je što muškarci rade kad su u
svojim uredima i radnim sobama.
Na primjer, znala je da većina muškaraca ne boravi u svojim uredima i radnim
sobama, barem ne deset sati dnevno kao što to čini sir Harry. I znala je da onda
kada doista odu u ured ili radnu sobu, to rade samo kako bi izbjegli razgovore sa
ženama, a ne kako bi proveli to vrijeme u pomnom proučavanju nekakvih papira
i dokumenata, kao što je to činio sir Harry.
Olivia bi dala desnu ruku, a možda i nogu, da može saznati što je u tim
dokumentima. Po čitav dan, svaki dan, sjedio je za svojim stolom i piljio u hrpu
papira. Katkad je izgledao kao da ih prepisuje.
Ali to nije imalo smisla. Muškarci kao što je sir Harry za takve stvari
zapošljavaju tajnike.
Olivia je pogledala prema gore, pokušavajući ispitati situaciju. Srce joj je i
dalje tuklo kao ludo. Doduše, od gledanja prema gore nije bilo prevelike koristi;
prozor je još uvijek bio iznad nje, i bilo je sasvim prirodno da...
- Ne, ne, ne miči se.
Olivia je zastenjala od muke. Winston, njezin brat blizanac, ili, kako je voljela
reći, mlađi brat - bio je mlađi čak tri minute - stajao je na vratima. Zapravo,
naslanjao se na vrata u ležernoj maniri šarmera kojega nije briga ni za što, i u
kakvoga se u posljednje vrijeme uporno pokušavao pretvoriti.
Da, ovo je savršeno opisivalo Winstona. Plava kosa bila mu je pažljivo i
umjetnički razbarušena, kravata svezana na jednako pažljiv i umjetnički način, i
da, njegove čizme izradio je sâm Weston, ali svatko s imalo razuma mogao je
vidjeti da mu još uvijek mlijeko curi niz bradu. Olivia nikad neće razumjeti zašto

31
 Knjige.Club Books
u njegovoj prisutnosti sve njezine prijateljice počnu treptati okicama i pretvore se
u glupače.
- Winstone - prosiktala je, ali nije htjela dalje razgovarati s njim.
- Ostani tako - rekao je Winston i ispružio dlan prema njoj. - Samo još tren.
Pokušavam utisnuti ovu sliku u pamćenje.
Olivia ga je osorno pogledala i oprezno otpuzala duž zida, dalje od prozora.
- Da pogodim - rekao je. - Imaš žuljeve na stopalima.
Olivia ga je ignorirala.
- Ti i Mary Cadogan pišete novi kazališni komad. A ti igraš ovcu.
Winston je zaslužio da mu ona uzvrati istom mjerom, zaslužio je to kao nikad
u životu, ali, nažalost, nikad nije bila u nezgodnijem položaju da to i učini.
- Da sam znao - Winston je dodao - ponio bih jahački bič.
Oliviji je došlo da ga ugrize za nogu. Samo da joj se još malo približi. -
Winstone?
- Da?
- Umukni.
Winston se nasmijao.
- Ubit ću te - rekla je Olivia i ustala s poda, pa je brzo šmugnula na drugu
stranu sobe. Sad je sir Harry sigurno ne može vidjeti.
- Čime? Svojim papcima?
- Daj, prestani - rekla je s gađenjem. A onda je shvatila da Winston ulazi u
sobu. - Makni se od prozora!
Winston je stao kao ukopan, pa se okrenuo prema njoj. Bio je potpuno
zbunjen.
- Odmakni se - rekla je Olivia. - Da, da, tako. Polako, polako...
Winston je za šalu napravio pokret kao da će zakoračiti naprijed.
Oliviji je zamalo stalo srce. - Winstone!
- Zbilja, Olivia. - Winston se okrenuo prema njoj i stavio ruke na kukove. -
Što to izvodiš?
Olivia je progutala knedlu. Nema šanse da se izvuče, mora mu reći nešto.
Uhvatio ju je kako puže po sobi kao glupača i sada očekuje odgovor. Ona bi ga
itekako očekivala da je situacija obrnuta.
Ali možda mu ne mora reći istinu. Sigurno postoje druga objašnjenja za ovo
njezino ponašanje.

Razlozi zbog kojih pužem po podu i

izbjegavam prozor

32
 Knjige.Club Books
Ne. Nije se mogla ničega dosjetiti.
- Radi se o našem susjedu - rekla je napokon. Odlučila se za istinu jer, kad je
malko razmotrila svoj položaj, nije imala drugog izbora.
Winstonova glava okrenula se prema prozoru. Polagano i uz onoliko
sarkazma koliko jedan okret glave može iskazati.
A to je, Olivia je morala priznati, u slučaju Bevelstokeovih bilo prilično
mnogo.
- Naš susjed - ponovio je Winston za njom. - Imamo susjeda?
- Da. Sir Harryja Valentinea. Unajmio je kuću ovdje dok si ti bio u
Gloucestershireu.
Winston je polako kimao glavom. - A njegova prisutnost u Mayfairu natjerala
te da pužeš po podu zato što...
- Špijunirala sam ga.
- Špijunirala si sir Harryja.
- Da.
- I to na koljenima.
- Ne na koljenima. Vidio me pa...
- Pa sada misli da si luđakinja.
- Da. Ne! Ne znam. - Olivia je ljutito uzdahnula. - Nisam upoznata s njegovim
mislima.
Winston je vragolasto podignuo obrvu. - Ali si zato upoznata s njegovom
spavaćom sobom...
- To mu je ured - Olivia ga je spremno prekinula.
- Koji ti moraš motriti zato što...
- Zato što su Anne i Mary rekle da - Olivia se zaustavila, itekako svjesna da
će ispasti još veća glupača ako kaže zašto je špijunirala sir Harryja.
- Ah, ne, nemoj sada stati - molio ju je Winston. - Ako su Anne i Mary nešto
rekle, svakako to želim čuti.
Olivia je osorno stisnula usnice. - Dobro. Neka ti bude. Ali da nisi nikome to
ponovio.
- Nastojim ne ponavljati ništa što njih dvije kažu - iskreno će Winston.
- Winstone.
- Neću reći ni riječ. - Podignuo je ruke kao da se predaje.
Olivia je kimnula glavom. - Jer to zapravo nije ni istina.
- To već znam, s obzirom na izvor informacija.
- Win...
- Ma daj, Olivia. Dobro znaš da se njima dvjema ništa ne može vjerovati.

33
 Knjige.Club Books
Olivia je osjetila poriv da ih obrani, ali bio je to slabašan poriv. - One nisu
tako loše.
- Nisu uopće loše - složio se Winston - samo nemaju ni trunke sposobnosti da
razlikuju stvarnost od fikcije.
Bio je u pravu, ali one su joj ipak bile prijateljice, a on je bio iritantan, pa nije
bilo šanse da mu to prizna. I zato je ignorirala ovu njegovu izjavu i nastavila: -
Ozbiljno, Winstone. Ovo moraš smatrati tajnom.
- Dajem ti svoju riječ - rekao je. Pomalo je zvučao kao da mu je čitava ova
stvar već postala dosadna.
- Što kažem unutar ova četiri zida...
- Ostaje unutar ova četiri zida - dovršio je Winston. - Olivia...
- U redu. Anne i Mary kažu da su čule da je sir Harry ubio svoju zaručnicu -
ne, ne prekidaj me, jer ni ja ne vjerujem u to - ali onda sam pomislila, otkud se
takve glasine uopće pojave?
- Od Anne Buxton i Mary Cadogan - odgovorio je Winston.
- One nikad ne započinju glasine - rekla je Olivia. - One ih samo ponavljaju.
- Velika razlika.
I Olivia je tako mislila, ali nije bilo ni vrijeme ni mjesto da se složi sa svojim
bratom. - Znamo da ima kratak fitilj - nastavila je.
- Znamo? A kako?
- Nisi čuo za Juliana Prenticea?
- Ah, to. - Winston je zakolutao očima.
- Kako to misliš?
- Jedva ga je taknuo. Julian je bio toliko pijan da bi ga srušio i vjetrić.
- Ali sir Harry ga je udario.
Winston je odmahnuo rukom. - Valjda jest.
- Zašto?
Slegnuo je ramenima pa prekrižio ruke. - To zapravo nitko ne zna. Ili barem
nitko ne želi reći. Ali čekaj malo, kakve to veze ima s tobom?
- Zanimalo me - priznala je. Zvučalo je krajnje glupo, ali to je bila istina.
Ionako se ovog poslijepodneva nije mogla osramotiti više nego što već jest.
- Zanimalo te što?
- On. - Pokazala je glavom prema prozoru. - Nisam znala ni kako izgleda. I
da - rekla je i oštro ga pogledala, spriječivši tako upadicu koju je počeo oblikovati
svojim ustima - znam da njegov izgled nema veze s time je li ubio koga, ali
nisam si mogla pomoći. Pa živi u susjednoj kući.
Winston je prekrižio ruke. - I bojiš se da se planira ušuljati ovamo i prerezati
ti grkljan?
- Winstone!
34
 Knjige.Club Books
- Oprosti, Olivia - rekao je kroz smijeh - ali moraš priznati da je ovo nešto
najluđe što...
- Dobro, priznajem. Ali nakon što sam ga počela promatrati, kažem ti,
Winstone, ima nešto vrlo čudno kod tog čovjeka.
- A to si zaključila u proteklih... - Winston se namrštio. - Koliko ga dugo već
špijuniraš?
- Pet dana.
- Pet dana? - Izraz aristokrata kojemu je dosadno potpuno je nestao s
Winstonova lica, a zamijenila ga je žestoka nevjerica. - Bože mili, Olivia, zar
nemaš pametnijeg posla u životu?
Olivia se trudila da ne izgleda postiđeno. - Očito nemam.
- I on te nije vidio? Cijelo to vrijeme?
- Ne - lagala je, i to glatko. - I ne želim da me vidi. Zato sam puzala po podu.
Winston je pogledao u prozor, pa ponovo u Oliviju, vrlo polako i vrlo
sumnjičavo. - Dobro. Što si saznala o našem novom susjedu?
Olivija je brzo sjela na stolicu u kutu sobe; začudo, zbilja je htjela ispričati
bratu svoja saznanja. - Dakle, većinu vremena izgleda sasvim normalno.
- Ma nemoj mi reći.
Olivia je mrko pogledala u brata. - Hoćeš li da ti ispričam ili nećeš? Jer neću
nastaviti ako ćeš mi se rugati.
Winston joj je sarkastičnim zamahom ruke dao znak da nastavi.
- Provodi neuobičajeno puno vremena za radnim stolom.
Winston je zamišljeno kimnuo glavom. - To je zacijelo znak ubojitih namjera.
- A kad si ti zadnji put proveo imalo vremena za radnim stolom? - spremno
će Olivia.
- Dobro, shvatio sam.
- I - nastavila je napetim tonom - mislim da nosi krinke.
Ovo je privuklo Winstonovu pažnju. - Krinke?
- Da. Ponekad nosi naočale, a ponekad ne. I dvaput je nosio strašno čudan
šešir. U kući.
- Ne mogu vjerovati da ovo slušam - rekao je Winston.
- Pa tko nosi šešir u kući?
- Ti si potpuno poludjela. To je jedino objašnjenje.
- To nije sve. Odijeva se samo u crno. - Olivia se u tom trenu sjetila Anneinog
komentara pa se ispravila. - Ili u tamnoplavo. Doduše, to baš i nije sumnjivo -
dodala je. Ruku na srce, da je netko drugi izgovarao ove riječi, smatrala bi ga
idiotom. Cijela ova eskapada doista zvuči suludo kad se ispriča na ovaj način.
Uzdahnula je. - Znam da zvuči smiješno, ali kažem ti, nešto nije u redu s tim
čovjekom.
35
 Knjige.Club Books
Winston je zurio u nju nekoliko sekundi, a zatim je rekao: - Olivia, mislim da
imaš previše slobodnog vremena. Doduše...
Olivia je znala da Winston namjerno oteže s dovršetkom ove misli, ali
svejedno je zagrizla mamac. Nije mogla odoljeti. - Doduše što?
- Čuj, ovo baš i nije tipično za tebe.
- Kako to misliš? - upitala je.
Pogledao ju je svisoka, onako kako to samo braća znaju. - Moraš priznati da
nemaš reputaciju osobe koja završi ono što započne.
- To nije istina!
Winston je prekrižio ruke. - Što je s onom maketom katedrale svetog Pavla
koju si počela izrađivati?
Olivia se zgranula. Nije mogla vjerovati da spominje to kao primjer. - Pas ju
je srušio!
- Možda se sjećaš obećanja da ćeš pisati baki svaki tjedan?
- Ti si još gori od mene.
- Ah, ali ja nisam ništa obećavao. I nikad nisam počeo učiti violinu ili slikanje
uljanim bojama.
Olivia je stisnula šake. Dobro, bila je otišla na samo šest satova slikarstva, i
na jedan sat violine. Ali bila je grozna i u jednom i u drugom. Pa tko bi htio piliti
po nečemu za što nema talenta?
- Govorili smo o sir Harryju - prosiktala je kroz zube.
Winston se vragolasto nasmiješio. - Tako je.
Olivia mu je uputila pogled. Žestok i oštar pogled. Winston je i dalje imao
onaj izraz na licu - jednim dijelom arogantan, ali uglavnom vrlo iritantan. Previše
je uživao u podbadanju vlastite sestre.
- Dobro - rekao je, odjednom brižljivo. - Reci mi, što to nije u redu sa sir
Harryjem Valentineom?
Olivia je pričekala trenutak, a zatim je nastavila. - Dvaput sam ga vidjela kako
baca snopove papira u vatru.
- I ja sam dvaput vidio sebe kako činim to isto - odvratio je Winston. - A što
bi čovjek trebao raditi s papirima koji mu više ne trebaju? Olivia, ti si...
- Ali čudan je način na koji je to radio.
Winston je izgledao kao da želi nešto reći, ali ne može pronaći riječi.
- Bacao ih je - rekla je Olivia. - Bacao! Luđačkom brzinom.
Winston je počeo mahati glavom.
- A onda je pogledao preko ramena...
- Pa ti ga stvarno promatraš već pet dana.
- Ne prekidaj me - oštro ga je opomenula Olivia i nastavila, bez stanke. - A
onda je pogledao preko ramena, kao da čuje nekoga kako se približava hodnikom.
36
 Knjige.Club Books
- Pusti da pogodim. Netko se zbilja približavao hodnikom.
- Da! - rekla je uzbuđeno. - U sobu je ušao njegov batler, točno u tom trenutku.
Barem mislim da mu je to batler. U svakom slučaju, netko je bio.
Winston ju je pogledao, već umoran. - A drugi put?
- Koji drugi put?
- Drugi put kad je palio papire.
- Ah, da - rekla je. - Zapravo, taj put nije bilo ničeg neuobičajenog.
Winston je zurio u nju još nekoliko trenutaka, a zatim je rekao: - Olivia, moraš
prestati špijunirati tog čovjeka.
- Ali...
Winston je podignuo ruku. - Što god ti mislila o sir Harryju, uvjeravam te,
varaš se.
- I vidjela sam ga kako trpa novac u kesu.
- Olivia, poznajem sir Harryja Valentinea. Ne može biti normalniji nego što
jest.
- Poznaješ ga? - A pustio ju je da blebeće kao glupača? Najradije bi ga ubila.

Kako da ubijem svog brata, verzija broj šesnaest

Olivia Bevelstoke

Ma nema smisla; teško će nadmašiti verziju broj petnaest, koja je uključivala i

vivisekciju i divlju svinju.
- Dobro, ne poznajem ga zapravo - objasnio je Winston. - Ali poznajem mu
brata. Studirali smo zajedno. I čuo sam o sir Harryju. To što pali papire znači da
posprema radni stol, to je sve.
- A onaj šešir? - upitala je Olivia spremno. - Winstone, imao je perje. - Olivia
je počela mahati rukama oko glave, u pokušaju da opiše svu grozotu tog šešira. -
Hrpa perja!
- E, to ti ne znam objasniti. - Winston je slegnuo ramenima pa se nacerio. -
Ali i sam bih to volio vidjeti.
Olivia ga je smrknuto pogledala, jer je to bila najmanje djetinjasta reakcija
kojoj se mogla domisliti.
- Osim toga - Winston je ponovo prekrižio ruke - on uopće nema zaručnicu.
- Da, ali...
- Nikad je nije ni imao.
Ovo je potvrdilo Olivijinu tvrdnju da je ta glasina najobičnija izmišljotina, ali
bilo joj je strašno što joj je ta potvrda stigla od Winstona. Doduše, ne mora značiti
da je Winston u pravu; pa nije on stručnjak za Harryja Valentinea.

37
 Knjige.Club Books
- Eh, da - Winston je nastavio, tonom koji je bio pretjerano ležeran -
pretpostavljam da majka i otac ne znaju ništa o tvojim špijunskim poduhvatima.
Ma zamisli ti pokvarenjaka. - Rekao si da nećeš nikome govoriti - odmah ga
je optužila Olivia.
- Rekao sam da neću govoriti o tim glupostima koje izlaze iz usta Mary
Cadogan i Anne Buxton. Nisam rekao ništa o tvom ludilu.
- Što hoćeš, Winstone? - procijedila je Olivia.
Winston ju je pogledao ravno u oči. - U četvrtak sam bolestan. Da se nisi
pobunila.
Olivia je u glavi pregledala svoj kalendar društvenih događanja. Četvrtak...
Četvrtak... Koncert Smythe-Smitha. A ne, nećeš! - povikala je ljutito.
- Imam preosjetljive uši, znaš... - rekao je Winston pokazujući rukom na uho.
Olivia je pokušavala smisliti što bi mu mogla uzvratiti, ali sve što je uspjela
izustiti bilo je ovo: - Ti... Ti...
- Da sam na tvom mjestu, ne bih nikome prijetio.
- Ako ja moram ići, moraš i ti.
Winston joj je uputio blag, sažaljiv osmijeh. - Stvari ne idu uvijek kako ti
želiš.
- Winstone!
Winston je izišao, a za njim je odzvanjao smijeh.
Olivia se još nekoliko trenutaka utapala u svojoj ljutnji, a onda je odlučila da
će joj biti još bolje bude li išla na koncert bez brata. Ionako je htjela da ide samo
zato da ga vidi kako pati, ali taj će cilj ostvariti na druge načine, bila je uvjerena u
to. Osim toga, kad bi Winston bio prisiljen sjediti mirno od početka do kraja
koncerta, sigurno bi se zabavljao tako da bi cijelo vrijeme mučio nju. Prošle
godine izdubio joj je rupu među rebrima, a godinu prije toga...
Hm, dovoljno je reći da je Olivijina osveta uključivala pokvareno jaje i tri
njezine prijateljice, od kojih je svaku zasebno uvjerila da je Winston do ušiju
zaljubljen u nju, a još uvijek nije smatrala da su kvit.
Da, zaista je bolje da njezin brat blizanac ne bude ondje. Uostalom, sada je
imala puno veće brige na pameti.
Ponovo je pogledala prema prozoru. Bio je zatvoren, naravno; nije bilo toliko
toplo da bi ga poželjela otvoriti. Ali zavjese su bile razmaknute, a čisto staklo kao
da ju je dozivalo. Sa svoje pozicije na drugom kraju sobe mogla je vidjeti samo
zid njegove kuće, a možda i djelić prozora druge prostorije, prostorije koja nije
njegova radna soba. Samo kad bi se malo izvila u stranu. I kad sunce ne bi
bliještilo u staklo.
Ali bliještilo je.
Pomaknula je stolicu malčice udesno, da izbjegne sunce.

38
 Knjige.Club Books
Izvila je vrat.
A onda, prije nego što je stigla razmisliti, ponovo se bacila na pod i lijevom
nogom gurnula vrata sobe da se zatvore. Još joj samo treba da je Winston ponovo
zatekne na koljenima.
Polako je puzala prema prozoru, a pritom se pitala koji joj je vrag i što to
izvodi - pa zar će zbilja samo ustati kad dođe do prozora, u stilu: Pala sam, ali
sada sam opet na nogama?
Oh, da, to će svakako imati smisla.
A onda joj je sinulo: u onoj panici potpuno je smetnula s uma da se on sigurno
pita zašto je pala. Ugledao ju je - u to je bila sasvim sigurna - a ona je odmah
nakon toga pala.
Pala. Nije se okrenula, nije otišla; pala je. Kao vreća.
Možda on upravo sada gleda u njezin prozor i pita se što joj se dogodilo? Je
li pomislio da joj je pozlilo? A što ako pokuca na vrata njezine kuće kako bi pitao
za njezino zdravlje?
Oliviji je srce počelo ubrzano tući. Sramota bi bila nezamisliva. Winston bi
joj se smijao danima.
Ne, ne, uvjeravala je samu sebe. On sigurno nije pomislio da joj je pozlilo.
Nego da je nespretna. Samo nespretna, to je sve. A to je značilo da sada mora
ustati i malo prošetati po sobi kako bi pokazala da je dobrog zdravlja.
I možda bi bilo dobro da mu mahne, jer sada zna da on zna da ona zna da ju
je vidio.
Zastala je i malo se zamislila nad ovom posljednjom rečenicom. Smije li
toliko puta ponoviti riječ zna?
Nije važno. Vratila se na stvar: ovo je bio prvi put da ju je vidio na prozoru.
Sir Harry Valentine nema pojma da ga ona promatra već pet dana. U to je bila
sasvim sigurna. I zato zbilja nema razloga da bude sumnjičav. Pa nalaze se u
Londonu, pobogu. U najmnogoljudnijem gradu u Britaniji. Ljudi non-stop viđaju
jedni druge na prozorima. Jedino što je bilo čudno u cijeloj toj priči bilo je to što
se ona ponašala kao glupača i nije ga pozdravila.
Morat će mu mahnuti. Morat će mu se nasmiješiti i mahnuti kao da kaže: Ovo
je baš smiješno, zar ne?
Da, mogla bi tako postupiti. Katkad joj se čini da se cijeli svoj život samo
smješka i maše i pretvara da je sve oko nje vrlo zabavno. Znala je kako se treba
ponašati u svakoj društvenoj situaciji, a što je ovo nego društvena situacija?
(Malko neobična društvena situacija, ali nema veze.)
Olivia Bevelstoke uvijek zasja, u svakoj društvenoj situaciji.
Dopuzala je do drugog kraja sobe, tako da mu ne bude na vidiku kad ustane.
A zatim je, kao da se nije dogodilo ništa čudno, došetala do prozora i pogledala

39
 Knjige.Club Books
nekamo u daljinu, jer to je ono što uvijek radi kad je u svojoj sobi - gleda u
daljinu i gleda svoja posla.
A sada će pogledati u stranu (imala je plan), kao da je začula ptičicu kako
cvrkuće ili možda spazila vjevericu, pa će sasvim slučajno vidjeti i druge stvari
koje se zbivaju izvan njezinog prozora, jer tako inače biva u takvim situacijama,
i sasvim će slučajno spaziti i svog susjeda, pa će mu se usputno nasmiješiti. Njezin
pogled otkrivat će tek tračak iznenađenosti, i tada će mu mahnuti.
A tako je i učinila. Mahnula je, i to savršeno. Pogrešnoj osobi.
I sada batler sir Harryja Valentinea sigurno misli da je skrenula pameću.

40
 Knjige.Club Books
3

ozart, Mozart, Bach (stariji), opet Mozart.

M Olivia je proučavala program koncerta što ga gudački kvartet Smythe-
Smith tradicionalno održava svake godine i odsutno petljala prstima po
kutu papira sve dok se papir nije smekšao i smežurao. Sve je izgledalo isto kao i
prošle godine, osim što je za violončelom sada bila druga djevojka. Čudno. Olivia
se zamislila, grickajući usnicu. Koliko ženskih članova obitelj Smythe-Smith
uopće ima? Ako je vjerovati Philomeni, koja je to čula od svoje starije sestre,
kvartet Smythe-Smith nastupa još od 1807. godine. A sviračice nikad nisu starije
od dvadeset. Čini se da uvijek jedna čeka u pričuvi.
Jadnice. Olivia je pretpostavljala da su prisiljene baviti se glazbom, svidjelo
im se to ili ne. Ne bi bilo dobro da im ponestane violončelistica, makar su im već
i dvije djevojke koje su svirale violinu izgledale kao da je jedva drže u rukama.

Glazbeni instrumenti koje bih voljela svirati

da imam talenta
Lady Olivia Bevelstoke

Flauta
Pikola
Tuba

Dobro je s vremena na vrijeme odabrati ono što nitko ne očekuje. Dapače, tuba
može poslužiti i kao oružje.
Olivia je bila sasvim sigurna da ne želi svirati nijedan glazbeni instrument koji
ima žice i gudalo, jer čak i kad bi mogla nadmašiti postignuća kvarteta Smythe-
Smith (koji su postali legendarni iz posve pogrešnih razloga), i dalje bi zvučala
kao krava na izdahu.
Jednom je čak pokušala svirati violinu. Majka je nakon toga dala ukloniti
violinu iz kuće.
Kad malo bolje promisli, nikad je nisu zvali ni da pjeva.
No dobro, ima ona drugih talenata. Mogla je naslikati akvarel koji je bio malo
bolji od prosječnog i vješto je vodila razgovore. Nije važno što nema sluha za
glazbu; barem je nitko ne tjera na pozornicu da jednom godišnje para
bubnjiće naivnih i neupućenih.

41
 Knjige.Club Books
Ili možda nisu bili toliko naivni i neupućeni. Olivia je pogledala oko sebe.
Prepoznala je gotovo sve prisutne, a oni su sigurno znali što mogu očekivati.
Koncert gudačkog kvarteta Smythe-Smith bio je ritual, svojevrsna inicijacija.
Morao si prisustvovati zato što...
Zbilja, zašto? Na to pitanje vjerojatno nema odgovora.
Olivia se ponovo zagledala u program, premda ga je već triput pročitala. Papir
je bio bež boje i činilo joj se da se stapa sa žutom svilom njezine haljine. Htjela je
odjenuti novu haljinu, od modrog baršuna, ali pomislila je da bi vesela boja ipak
bila prikladnija. Vesela i upadljiva. Doduše, kad se pogledala, nezadovoljno je
pomislila kako žuta uopće nije dovoljno upadljiva. Osim toga, više nije bila
sigurna sviđa li joj se ta čipka na rubu i...
- Ovdje je.
Olivia je podignula pogled s programa. Iznad nje stajala je Mary Cadogan -
zapravo, sada je već sjedila, na sjedalici koja je bila rezervirana za Olivijinu
majku.
Olivia ju je htjela upitati tko je to ovdje, ali onda su djevojke Smythe-Smith
počele štimati instrumente.
Olivia se trznula, pa se trznula opet, a onda je napravila grešku i pogledala
prema pozornici kako bi vidjela otkud dolazi tako jeziv zvuk. Nije mogla utvrditi
izvor, ali izraz na licu violistice bio je dovoljan da joj odvrati pogled.
- Jesi li me čula? - Mary je rekla gotovo uplašeno, bockajući joj rame. - Ovdje
je. Tvoj susjed. - Kad ju je Olivia zbunjeno pogledala, praktički je prosiktala: -
Sir Harry Valentine!
- Ovdje je? - ponovila je Olivia i odmah se stala okretati.
- Ne gledaj!
Olivia se ponovo okrenula prema pozornici. - Zašto je on ovdje? - šapnula je.
Mary je pokušavala namjestiti haljinu, sašivenu od muslina boje lavande, koja
je očito bila neudobna kao što je i izgledala. - Ne znam. Vjerojatno ga je netko
pozvao.
Da, to je sigurno istina. Jer nitko s imalo zdravog razuma ne bi došao na
koncert gudačkog kvarteta Smythe-Smith nepozvan. Jer to je, najblaže rečeno,
napad na osjetila.
Na jedno osjetilo u svakom slučaju. Vjerojatno večer i nije tako loša ako ste
gluhi.
Što je sir Harry Valentine radio ovdje? Olivia puna tri dana nije razmaknula
zastore, svjesno je i predano izbjegavala sve prozore na južnoj strani kuće. Ali
nije očekivala da će ga vidjeti vani jer sir Valentine, koliko je ona znala, nije
izlazio.

42
 Knjige.Club Books
I sasvim je sigurno da netko tko provodi toliko vremena uz pero, tintu i papir,
kao što ga provodi on, ima dovoljno pameti da zna kako postoje puno bolje opcije
nego što je to koncert kvarteta Smythe-Smith, ako već jest odlučio izaći.
- Je li on ikada prisustvovao ovakvim događanjima? - upitala je Olivia gotovo
ne mičući usnice, uperivši glavu ravno prema pozornici.
- Mislim da nije - Mary je šapnula, također gledajući ravno u pozornicu.
Lagano se nagnula prema Oliviji, tako da su im se skoro dodirivala ramena. - Bio
je na dva bala otkako je stigao u grad.
- Klub Almacks?
- Nikad.
- Ona utrka konja u parku na koju su svi išli prošli mjesec? Olivia je osjetila,
premda nije vidjela jer je gledala prema naprijed, kako Mary odmahuje glavom. -
Ne bih rekla. Ali nisam sasvim sigurna. Jer ja nisam smjela ići.
- Ni ja - Olivia je promrmljala. Winston joj je pričao o utrci, ali to, naravno,
nije bilo toliko detaljno koliko je ona htjela.
- Provodi puno vremena s gospodinom Greyem - nastavila je Mary.
Olivia je uvukla bradu od iznenađenja. - Sebastianom Greyem?
- Njih dvojica su rođaci. I to u prvom koljenu, čini se. Olivia se odjednom
više nije pretvarala da ne vodi razgovor i otvoreno se okrenula prema Mary. - Sir
Harry Valentine u rodu je sa Sebastianom Greyem?
Mary je slegnula ramenima. - Po svemu sudeći, da.
- Jesi li sigurna?
- Zašto ti je tako teško povjerovati u to?
Olivia je zastala. - Hm, nemam pojma. - Ali doista joj je bilo teško povjerovati
u to. Poznavala je Sebastiana Greya. Svi su poznavali Sebastiana Greya. I upravo
zato bilo joj je čudno što on ima ikakve veze sa sir Harryjem koji, koliko ona zna,
izlazi iz svoje radne sobe samo kad ide jesti, spavati i onesvijestiti Juliana
Prenticea.
Julian Prentice! Potpuno je zaboravila na njega. Brzo se uspravila i diskretno
se osvrnula po dvorani.
Naravno, Mary je odmah znala što radi. - Koga tražiš?
- Juliana Prenticea.
- Zar je ovdje? - Mary je upitala uzbuđeno.
- Mislim da nije. Ali Winston kaže da nije bilo tako strašno kao što smo
mislile. Čini se da je Julian bio toliko pijan da bi se bio srušio i da je ovaj samo
puhnuo u njega.
- Osim što je dobio šljivu na oku - podsjetila ju je Mary, koja uvijek pamti
detalje.
- Ali mislim da ga nije premlatio, to ti želim reći.

43
 Knjige.Club Books
Mary je zastala na trenutak, a onda je očito odlučila kako je vrijeme da prijeđu
na drugu temu. Pogledala je uokolo pa se počešala po mjestu gdje joj se kruta
čipka lijepila uz vrat. - Kad smo već kod tvog brata, je li on ovdje?
- Ne daj Bože. - Olivia je ovaj put uspjela ne zakolutati očima, iako je bila
blizu. Winston je izveo prilično uvjerljivu predstavu; odglumio je da se prehladio
i zavukao se u krevet. Majka je bila toliko uvjerena u njegovu priču da je
zamolila batlera da ga obilazi svakih sat vremena i da pošalje po nju ako mu se
stanje pogorša.
A to je pak Oliviji uljepšalo večer. Naime, pouzdano je znala da se nakon
koncerta održava zabava u klubu White’s. Ah, kakve li štete, morat će se održati
bez Winstona Bevelstokea.
To je njezinoj majci možda bila i namjera.
- Znaš - promrmljala je Olivia - što sam starija, to više cijenim majku.
Mary ju je pogledala kao da je malčice skrenula. - O čemu ti sad pričaš?
- Nema veze. - Olivia je odmahnula rukom; bilo bi to preteško objasniti.
Pravila se da proteže vrat kako bi pogledom pročešljala gomilu. - Ne vidim ga.
- Koga? - upitala je Mary.
Oliviji je došlo da je zvekne. - Sir Harryja.
- Oh, on je ovdje - samouvjereno će Mary. - Vidjela sam ga.
- Ali nije ovdje sada.
Mary, koja je još prije nekoliko trenutaka opomenula Oliviju zbog manjka
diskretnosti, pokazala je zadivljujuću gipkost i praktički se cijela izvijala dok se
osvrtala oko sebe. - Hm.
Olivia je čekala odgovor.
- Ne vidim ga - napokon je rekla Mary.
- Je li moguće da si se prevarila? - Olivia ju je upitala puna nade.
Mary ju je mrko pogledala. - Naravno da se nisam prevarila. Možda je ispred,
u vrtu.
Olivia se okrenula, iako se iz dvorane u kojoj se održavao koncert vrt nije
mogao vidjeti. Očito je to bio refleks. Kad znate da je netko negdje, ne možete a
da se ne okrenete u tom smjeru, pa čak i ako tu osobu ne možete vidjeti.
Jasno, nije mogla znati je li sir Harry doista u vrtu. Isto tako nije mogla sa
sigurnošću znati je li došao na koncert. Baratala je jedino onime što joj je rekla
Mary, a premda je Maryno znanje vrlo pouzdano kad je riječ o zabavama i drugim
društvenim zbivanjima, čovjeka je vidjela tek dvaput ili možda triput. Moguće je
da se ovoga puta zabunila.
Olivia je odlučila razmišljati na taj način.
- Vidi što sam ponijela - rekla je Mary i stala kopati po svojoj novčarki.
- Ah, krasna je - rekla je Olivia gledajući u novčarku izvezenu perlicama.

44
 Knjige.Club Books
- Da, zbilja je krasna. Majka mi ju je donijela iz Batha. Ah, evo ih. - Mary je
iz novčarke izvukla dva komadića vate. - Za moje uši - objasnila je.
Olivia je zinula od divljenja. I zavisti. - Imaš li možda još dva takva
komadića?
- Žao mi je - odvratila je Mary i slegnula ramenima. - Novčarka je vrlo mala.
- Nagnula se naprijed. - Mislim da će sada početi.
Jedna od majki djevojaka iz kvarteta Smythe-Smith obratila se publici i
pozvala ih da sjednu. Olivijina je majka pak pogledala svoju kćer, vidjela da je
njezino mjesto zauzela Mary, pa im je samo mahnula i pronašla mjesto pored
Maryne majke.
Olivia je duboko udahnula, psihički se pripremajući za svoj treći susret s
gudačkim kvartetom Smythe-Smith. Prošle je godine usavršila svoju tehniku; to
je uključivalo duboko disanje, pronalaženje točke na zidu točno iznad
glazbenica u koje bi njezine oči cijelo vrijeme trebale biti uprte i razmišljanje o
raznim prilikama za putovanja, čak i ona plebejska i rutinska:

Mjesta na kojima bih radije bila, izdanje 1821.

Lady Olivia Bevelstoke

U Francuskoj
S Mirandom
S Mirandom u Francuskoj
U krevetu sa šalicom tople čokolade i novinama
Bilo gdje sa šalicom tople čokolade i novinama
Bilo gdje sa šalicom tople čokolade ili novinama

Pogledala je u Mary, koja samo što nije zaspala. Vata joj je stršala iz oba uha i
Olivia je praktički morala sjesti na vlastite dlanove da joj ne iščupa to iz ušiju.
Da je to bio Winston ili Miranda, ne bi se suzdržavala. Natruhe Bacha,
prepoznatljive jedino po baroknoj... Ne, to se zapravo nije moglo nazvati
melodijom, ali imalo je nekakve veze s notama koje se pomiču po glazbenoj
ljestvici. Što god to bilo, šamaralo joj je uši. Olivia se trgnula i ponovo usmjerila
pogled na pozornicu.
Pogled ravno, Olivia, pogled ravno.
Dakle, sada bi radije:

Plivala
Jahala
(Ali ne u isto vrijeme)
45
 Knjige.Club Books
Spavala
Žvakala led

Hm, može li se to smatrati mjestom? Jer prije bi se moglo nazvati iskustvom:, na

primjer, spavanje je iskustvo, ali podrazumijeva da ste u krevetu, a krevet jest
mjesto. Doduše, ako ćemo pravo, čovjek može zaspati i sjedeći. Olivia nikad
nije zaspala sjedeći, ali njezin je otac redovito drijemao u dnevnoj sobi za vrijeme
majčinog strogo propisanog „obiteljskog druženja“, a Mary je očito mogla spavati
čak i za vrijeme ove kakofonije.
Pogled ravno, Olivia.
Uzdahnula je - malčice preglasno, ali ionako je nitko nije mogao čuti - i vratila
se tehnici dubokog disanja. Usredotočila se na svijećnjak iza nesretne glave one
violistice. Zapravo, usredotočila se na samu nesretnu glavu te violistice.
Doista, djevojka nije izgledala sretno. Je li znala koliko je taj kvartet užasan?
Jer ostale tri djevojke očito nisu imale pojma. Violistica je bila drukčija, nekako
je...
...Natjerala Oliviju da zbilja čuje tu glazbu.
Nije dobro! Nije dobro! Olivijin mozak dignuo je pobunu pa se ona brzo
vratila toj prokletoj tehnici disanja i...
I onda je, iznenada, sve bilo gotovo; glazbenice su ustale i ljupko se naklonile.
Olivia je u nevjerici treptala - treptala je mahnito, jer joj po svemu sudeći oči nisu
funkcionirale kako treba nakon toliko piljenja u jednu točku. - Zaspala si - rekla
je svojoj dragoj prijateljici Mary, a pritom je zvučala uvrijeđeno, kao da ju je ova
izdala.
- Nisam.
- Oh, jesi.
- U svakom slučaju, ovo mi je dobro poslužilo - Mary je odvratila, vadeći
komadiće vate iz ušiju. - Nisam skoro ništa čula. Kamo ideš?
Olivia se već udaljavala kroz prolaz između sjedala. - U toalet. Zbilja
moram... - To joj je dovoljan odgovor, pomislila je Olivia. Nije zaboravila na
mogućnost da je sir Harry negdje u ovoj dvorani, a ako je ikad postojao trenutak
za žurbu, to je bilo sada.
Ne, Olivia nije bila kukavica - ni najmanje. Nije pokušavala izbjeći tog
čovjeka, samo nije htjela da on dobije priliku da je iznenadi.
Budi spremna na sve. Prije to nije bilo njezino geslo, ali bit će odsad pa
nadalje.
Zar ne bi majka bila zadivljena ovime? Uvijek joj govori da se mora
poboljšati. Ne, to nije ta riječ. Kako li je ono majka rekla? Nije važno, još malo
pa je stigla do vrata. Mora samo proći pokraj sir Roberta Stoata i...
- Lady Olivia.
46
 Knjige.Club Books
Kvragu. Tko...
Okrenula se. I istog trena probolo ju je u želucu. I zaključila je da je sir
Valentine puno viši nego što izgleda dok sjedi u svojoj radnoj sobi.
- Oprostite - rekla je vedro, jer bila je jako dobra glumica - poznajemo li se?
Ali kad mu je vidjela smiješak na licu - zagonetan, mudar, vragolast - bila je
prilično sigurna da nije uspjela sakriti koliko ju je ovaj susret zatekao.
- Ispričavam se - rekao je glatko, a ona je zadrhtala; taj glas, uopće nije bio
onakav kakvim ga je zamišljala. Glas mu je zvučao kao miris konjaka, kao okus
čokolade. Uz to, nije joj bilo jasno zašto je zadrhtala jer joj je odjednom
bilo veoma toplo.
- Sir Harry Valentine - rekao je i elegantno se naklonio.
- Vi ste lady Olivia Bevelstoke, zar ne?
Olivia je kraljevski podignula bradu, tek malčice. - Jesam.
- Izuzetno mi je drago.
Olivia je kimnula glavom. Vjerojatno je trebala nešto reći; to bi u svakom
slučaju bilo pristojnije. Ali bojala se da će tako izgubiti svu pribranost pa je bilo
pametnije da šuti.
- Ja sam Vaš novi susjed - dodao je. Olivia nije bila sigurna, ali izgledao je
kao da ga zabavlja njezina reakcija.
- Ah, da - rekla je. Održavala je savršeno hladan izraz na licu. Nije mu htjela
dopustiti da je nadmudri. - Kuća ispod moje? - upitala je, zadovoljna što joj glas
zvuči kao da se dosađuje. - Čula sam da su je dali u najam.
Sir Harry nije ništa rekao. Ne odmah. Ali njegove oči bile su fiksirane na
njezine, stoga je morala uprijeti svu svoju snagu kako bi zadržala željeni izraz
lica: smiren, pribran, tek s naznakom znatiželje. Ovo posljednje smatrala je
potrebnim - da ga nije bila špijunirala gotovo čitav tjedan, ovaj bi joj susret
sigurno bio barem malko zanimljiv.
Nepoznat muškarac, prilazi joj kao da se poznaju.
Nepoznat i zgodan muškarac.
Nepoznat i zgodan muškarac koji izgleda kao da bi mogao...
Zašto joj gleda usnice?
I zašto ona oblizuje svoje usnice?
- Dobro došli u Mayfair - brzo je rekla. Rekla bi bilo što samo da prekine tu
tišinu. Tišina joj nije bila prijateljica, pogotovo ne s ovim čovjekom. - Morat ćete
nam jednom doći u posjet.
- Uživao bih u tome - odvratio je sir Harry, koji je, na Olivijin užas, zvučao
kao da to iskreno misli. Zvučao je kao da bi doista prihvatio poziv, iako bi svaka
budala mogla vidjeti da to nije bio pravi poziv, nego tek iskaz najobičnije
pristojnosti.

47
 Knjige.Club Books
- Naravno - rekla je, uvjerena da pritom nije zamucala, premda je zazvučalo
kao da jest. Ili je zazvučalo kao da joj nešto zapelo u grlu. - A sad ćete me morati
ispričati... - Pokazala je prema vratima; pa valjda je primijetio da je krenula prema
vratima kad ju je presreo.
- Do idućeg puta, lady Olivia.
Pokušavala je smisliti duhovitu repliku, možda čak i sarkastičnu i malčice
podmuklu, ali glava joj je bila potpuno prazna. Sir Harry promatrao ju je s izrazom
lica koji nije govorio ama baš ništa o njemu, ali koji je govorio baš sve o njoj.
Morala je podsjetiti samu sebe da on ne zna sve njezine tajne. Ne zna ništa o njoj.
Uostalom, osim te glupe situacije sa špijuniranjem, ona i nije imala nikakvih
tajni.
A on nije znao ni da ga je špijunirala.
Ovo joj je dalo novu dozu samopouzdanja pa mu je kimnula glavom - kratko
i pristojno, onako kako treba kad napuštate nečije društvo. A zatim se,
ponavljajući samoj sebi da je ona lady Olivia Bevelstoke i da se vješto nosi sa
svakom društvenom situacijom, okrenula i otišla.
I zahvaljivala nebesima što je u trenutku kad se spotaknula već bila u hodniku,
gdje je sir Harry nije mogao vidjeti.

48
 Knjige.Club Books
4

o je prošlo dobro.
T Harry je sam sebi čestitao dok je gledao lady Oliviju kako se žurno udaljava
iz dvorane. Nije se kretala prevelikom brzinom, ali su joj ramena bila malčice
podignuta i jednom je rukom držala haljinu, pridižući rub. Nije ga pridigla puno -
u svakom slučaju ne onako kako žene pridignu rub haljine kad žele potrčati. Ali
pridigla ga je, sigurno sasvim nesvjesno, kao da su joj prsti mislili da se moraju
pripremiti za bijeg, unatoč tome što je ostatak njezinoga tijela bio staložen.
Znala je da ju je vidio kako ga špijunira. I on je znao da ona zna. Da nije bio
siguran u to onog časa kad su im se susreli pogledi prije tri dana, uvjerio bi se
nedugo poslije toga; navukla je zastore dokraja i nije nijednom provirila kroz
prozor otkako je razotkrivena.
Čisto priznanje krivnje. Pogreška kakvu nijedan profesionalac ne bi napravio.
Da je Harry bio na njezinome mjestu...
Naravno, Harry se nikad ne bi mogao naći na njezinome mjestu. Nije uživao
u špijunaži - nikad ga to nije zanimalo - a Ministarstvo rata to je dobro znalo. Ipak,
kad bi morao biti u toj situaciji, nikad si ne bi dopustio da ga uhvate.
Ova njezina omaška samo je potvrdila njegove sumnje. Lady Olivia bila je
tipična, vrlo vjerojatno i razmažena, gospođica iz visokog društva, baš kao što je
i mislio. Jedino je možda bila glasnija nego ostale. I svakako privlačnija nego
ostale. Ona udaljenost, a i dva ostakljena prozora između njih, činili su joj
nepravdu. Tada joj nije mogao vidjeti lice, ne sasvim. Znao je kakvog je oblika -
bilo je dijelom ovalno, a dijelom srcoliko - ali nije joj vidio fine crte lica; nije
vidio da su joj oči tek mrvu više razmaknute nego što je uobičajeno, niti je vidio
da su joj trepavice za tri nijanse tamnije nego obrve.
Kosu joj je pak bio dobro vidio - meku, zlatnu i raskošnu, s itekako živahnim
kovrčama. Nije bila zavodljivija nego onda kada joj slobodno pada niz ramena,
ali nekako, na toj svjetlosti svijeća, s jednom kovrčom koja joj je kliznula točno
uz vrat...
Htio ju je dodirnuti. Htio joj je nježno potegnuti tu kovrču i vidjeti hoće li
odskočiti i vratiti se na mjesto kad je pusti, i htio joj je izvući ukosnice, jednu po
jednu, i gledati svaki uvojak kako se oslobađa, preobražavajući je polako iz
ledene kraljice u vatrenu božicu.
Smilujte se, nebesa.

49
 Knjige.Club Books
Harry se sada službeno gadio samome sebi. Znao je da nije smio čitati onu
zbirku poezije prije večerašnjeg izlaska. I to zbirku poezije na francuskom. Taj
prokleti jezik uvijek ga čini pohotnim.
Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put imao takvu reakciju na neku ženu.
U svoju obranu, u posljednje je vrijeme toliko često zatvoren u radnoj sobi da nije
imao ni prilike upoznati mnogo žena. U Londonu je već nekoliko mjeseci, ali čini
se da ga Ministarstvo rata neprekidno zasipa kojekakvim dokumentima, a
prijevodi uvijek moraju biti zgotovljeni što prije. A ako nekim čudom i uspije
raščistiti radni stol od posla, tada Edward odluči upasti u hrpu nevolja - u
dugove, pijanstva, neprikladne žene. Kad je bila riječ o porocima, Edward nije bio
baš izbirljiv, a Harry nije imao srca pustiti svoga brata da se utapa u vlastitim
pogreškama.
A to je značilo da je Harry rijetko imao priliku da i sam napravi pokoju
pogrešku - pogrešku ženske prirode, preciznije rečeno. Harry nije živio kao
redovnik, ali doista, koliko je već prošlo otkako...?
Harry nikad nije bio zaljubljen pa nije znao reći postaje li muškarčevo srce
odsustvom voljene osobe još više željno, ali nakon ove večeri bio je posve uvjeren
da apstinencija čini ostatak muškarčeva tijela prilično mrzovoljnim.
Morao je pronaći Sebastiana. Društveni raspored njegova bratića nikad nije
bio ograničen na samo jedan događaj u večeri i kamo god išao nakon ovoga, to će
mjesto sigurno uključivati žene sumnjiva morala. A Harry će ići s njim.
Harry se zaputio prema drugom kraju dvorane, s namjerom da pronađe nešto
za piće, ali čim je zakoračio, začuo je iza sebe usklike: - Ali to nije u programu!
Osvrnuo se oko sebe, a onda je počeo slijediti poglede gomile - svi su vodili
prema pozornici. Jedna od djevojaka iz kvarteta Smythe-Smith vratila se na svoje
mjesto i po svemu sudeći pripremala se za neočekivani (ne valjda i improvizirani)
solo nastup.
- Isuse Kriste - začuo je Harry, a potom je pored sebe ugledao Sebastiana koji
je zurio u pozornicu s izrazom blagog užasa na licu.
- Duguješ mi za ovo - zlokobno mu je šapnuo Harry.
- Mislio sam da si prestao brojiti.
- Ovo je dug koji se nikad neće moći vratiti.
Djevojka je započela sa svojim nastupom.
- Možda si u pravu - priznao je Sebastian.
Harry je pogledao prema vratima. Bila su to krasna vrata, savršenih
proporcija, i vodila su van iz ove prostorije. - Možemo li otići?
- Ne još - žalosno je odvratio Sebastian. - Moja baka.
Harry je pogledao u kontesu od Newburyja, koja je sjedila malo dalje s
ostalim starim damama udovicama i pljeskala, uz golem osmijeh na licu. Ponovo
se okrenuo prema Sebastianu, jer se sjetio u čemu je stvar: - Zar ona nije gluha?

50
 Knjige.Club Books
- Da, poprilično - potvrdio je Sebastian. - Ali nije glupa. Primijetit ćeš da je
za ovaj nastup svoje slušno pomagalo spremila u torbicu. - Pogledao je Harryja, a
oči su mu se caklile. - Usput rečeno, vidio sam te kako čavrljaš s prelijepom lady
Olivijom Bevelstoke.
Harryju se to uopće nije dalo komentirati, pa je samo lagano kimnuo glavom.
Sebastian se nagnuo prema njemu, a glas mu je postao vrlo iritantan. - Je li ti
sve priznala? Je li ti otkrila svoju nezasitnu znatiželju? Svoju beskrajnu pohotu za
tobom?
Harry ga je hladno pogledao. - Stvarno si budala.
- Cesto mi to kažeš.
- Ta primjedba nikad ne zastarijeva.
- Kao što ni ja ne zastarijevam - dodao je Sebastian s vragolastim smiješkom.
- Vrlo je prikladno biti nezreo.
Violina je dosegla nešto što je nalikovalo na crescendo, a gomila je zadržala
dah, željno iščekujući zamiranje tonova, iza čega je trebao uslijediti završetak.
Ali završetak nije došao.
- Uh, ovo je bilo okrutno - rekao je Sebastian.
Harry se trznuo kad je violina škripeći prešla u višu oktavu. - Nisam ti vidio
strica.
Sebastian je stisnuo usnice. - Poslao je isprike, ali tek danas poslijepodne. I
zato se pitam je li mi možda smjestio. Ali on nije toliko pametan.
- Jesi li znao?
- Što? Da će glazba biti ovakva?
- Ovo je oskvrnjivanje riječi glazba.
- Čuo sam glasine - priznao je Sebastian. - Ali ništa me nije moglo pripremiti
na...
- Na ovo? - promrmljao je Harry. Nije znao zašto, ali nije mogao skinuti
pogled s djevojke na pozornici. Tako je dražesno držala tu violinu i toliko je bila
obuzeta glazbom. Izgledala je kao da istinski uživa, kao da čuje nešto posve
drukčije od onoga što čuje publika. Možda i jest čula, sretnica.
Tko zna kako je to živjeti u vlastitom svijetu. Vidjeti stvari onakvima kakve
bi trebale biti, a ne onakvima kakve uistinu jesu. Sigurno je da bi ova violinistica
trebala biti dobra. Imala je strast, a sudeći po onome što kažu matrone iz
obitelji Smythe-Smith, vježbala je svaki dan.
A kakav je trebao biti Harryjev život?
Nije trebao imati oca koji je pio više alkohola nego što je udisao kisika.
Nije trebao imati brata koji je odlučno išao istim stopama.
Nije trebao...

51
 Knjige.Club Books
Zaškrgutao je zubima. Nije trebao zapadati u samosažaljenje. On može bolje
od toga. Jači je od toga i...
Odjednom mu je nešto bilo čudno pa je, kao što čini uvijek kad ima osjećaj
da nešto nije kako treba, pogledao prema vratima.
Lady Olivia Bevelstoke. Stajala je ondje sama i gledala u violinisticu, s krajnje
nedokučivim izrazom lica. Ili možda...
Harry je malo bolje pogledao. Nije mogao biti siguran, ali iz njegova kuta
izgledalo je kao da lady Olivia zuri u grčku urnu koja se nalazila iza djevojke.
Ma što to ona radi?
- Blejiš - začuo je Sebastianov hrapavi glas pored svog uha.
Harry ga je ignorirao.
- Moraš priznati da je lijepa.
Harry ga je ignorirao.
- Zanimljiva, također. I nije zaručena.
Harry ga je ignorirao.
- Nije da se mladići, i to dobar dio neženja Velike Britanije, nisu trudili. - Iako
Harry nije imao ama baš nikakvu reakciju, Sebastian se, kao i inače, uopće nije
dao pokolebati. - Oni je uporno prose. Isto tako, ona ih uporno odbija. Čuo sam
da je stariji Winterhoe čak...
- Hladna je - prekinuo ga je Harry, s daleko više oštrine u glasu nego što mu
je bila namjera.
Sebastianov se glas pak ispunio veselim zanimanjem: - Molim?
- Hladna je - ponovio je Harry, prisjećajući se njihovoga kratkog razgovora.
Držala se kao kakva kraljica. Svaka njena riječ bila je prožeta hladnoćom, a sada
se nije udostojala čak ni pogledati ovu jadnicu za violinom.
Iskreno, iznenadio se što je uopće došla večeras. Ovo mu nije izgledalo kao
mjesto za tako uobražene dame. Sigurno ju je netko natjerao.
- A ja sam polagao tako velike nade u vašu zajedničku budućnost - dobacio je
Sebastian.
Harry se okrenuo prema njemu s namjerom da mu uzvrati, oštro i sa što više
sarkazma, ali glazba je u tom trenu pošla novom putanjom i violinistica se ponovo
kretala prema crescendu. Sve se činilo da nastup doista završava, iako se
publika ovoga puta nije dala prevariti: dvoranom je odjeknuo aplauz prije nego
što je djevojka odsvirala posljednju notu.
Harry je pratio Sebastiana dok se ovaj probijao kroz mnoštvo da dođe do svoje
bake. Sebastian je rekao da je baka došla vlastitom kočijom pa je neće morati
čekati, ali ipak ju je trebao pozdraviti. Harry joj nije bio rod, ali bio je red da je i
on pozdravi.

52
 Knjige.Club Books
Međutim, prije nego što su uspjeli stići do drugog kraja dvorane, zazvala ih
je jedna od majki Smythe-Smith. - Gospodine Grey! Gospodine Grey!
Sudeći po intenzitetu njezinoga glasa, pomislio je Harry, grof od Newsburyja
sigurno nailazi na poteškoće u svojoj potrazi za plodnom ženom.
Sebastian, svaka mu čast, nije poput Harryja pokazivao da mu se žuri.
Okrenuo se i rekao: - Gospođo Smythe-Smith, večer je bila divna.
- Tako mi je drago što ste mogli doći - razdragano je rekla gospođa Smythe-
Smith.
Sebastian se nasmiješio, i to smiješkom koji govori kako ne postoji mjesto na
kojemu bi radije bio, a onda je učinio ono što uvijek čini kad se želi izvući iz
kakvog razgovora. Rekao je:
- Dozvolite da Vam predstavim svog bratića, sir Harryja Valentinea.
Harry se pristojno nasmiješio i mrmljajući ponovio njezino ime. Bilo je
očigledno da gospođa Smythe-Smith Sebastiana smatra boljom lovinom; gledala
je samo u njega kad je rekla: - Kako vam se dopala moja Viola? Zar nije bila
sjajna?
Harry nije mogao sakriti iznenađenje. Kći joj se zove Viola?
- Ona svira violinu - objasnila mu je gospođa Smythe-Smith.
- A kako se onda zove violistica? - Harry je naprosto morao upitati.
Gospođa Smythe-Smith oštro ga je pogledala. - Marianne. - A zatim se
ponovo okrenula prema Sebastianu. - Viola je imala solo nastup.
- Ah - rekao je Sebastian. - Takvo što rijetko se viđa.
- Doista. Silno se ponosimo njome. Morat ćemo isplanirati mnogo solo
nastupa za iduću godinu.
Harry je odmah počeo planirati putovanje na Sjeverni pol.
- Tako mi je drago što ste mogli doći, gospodine Grey - nastavila je gospođa
Smythe-Smith, očito nesvjesna da je to već rekla. - Imamo još jedno iznenađenje
večeras.
- Jesam li spomenuo da je moj bratić baronet? - rekao je Sebastian. - Divno
imanje u Hampshireu. Lov je ondje božanstven.
- Zbilja? - gospođa Smythe-Smith odjednom se okrenula prema Harryju sa
zanimanjem i osmijehom. - Nemate pojma koliko sam Vam zahvalna na dolasku,
sir Harry.
Sir Harry nešto bi i odgovorio, a ne bi samo kimnuo glavom, da nije smišljao
plan kako da ubije gospodina Greya.
- Moram vam obojici reći kakvo iznenađenje spremamo - uzbuđeno je rekla
gospođa Smythe-Smith. - Želim da vi prvi saznate. Imat ćemo ples! Večeras!
- Ples? - ponovio je Harry za njom i zamalo počeo mucati. - Hm, hoće li Viola
svirati?

53
 Knjige.Club Books
- Naravno da neće. Ne bih htjela da propusti zabavu. Ali igrom slučaja imamo
još mnogo glazbenika amatera među publikom, a strašno je zabavno kad pustite
da sve bude spontano, zar ne mislite tako?
Harry je cijenio spontanost koliko i odlaske zubaru. Ono što je iznimno
cijenio, međutim, bila je slatka osveta. - Moj bratić - rekao je razdragano -
obožava plesati.
- Doista? - gospođa Smythe-Smith oduševljeno se okrenula prema Sebastianu.
- Doista obožavate plesati?
- Obožavam - odgovorio je Sebastian, možda malo više ukočeno nego što je
to bilo potrebno, s obzirom na to da to nije bila laž; zaista je volio plesati, više
nego Harry.
Gospođa Smythe-Smith pogledala je Sebastiana s razdraganim iščekivanjem.
Harry je pak gledao u njih oboje sa samozadovoljnim iščekivanjem; volio je kad
sve ispadne kako treba. Točnije, kad sve ispadne kako on želi.
Sebastian, svjestan da ga je ovaj nadmudrio, rekao je gospođi Smythe-Smith:
- Nadam se da će Vaša kći sačuvati svoj prvi ples za mene.
- Bit će joj čast - rekla je gospođa Smythe-Smith i radosno sklopila ruke. - A
sada me ispričajte, moram dogovoriti kada će početi svirati.
Sebastian je pričekao da se ona udalji, a onda se okrenuo prema Harryju: -
Platit ćeš mi za ovo.
- Oh, mislim da smo sada kvit.
- Dobro, ali računaj da si i ti sada zaglavio ovdje - Sebastian mu je odvratio.
- Osim ako ne želiš pješice kući.
Da vani nije lijevalo kao iz kabla, Harry bi možda i razmislio o tome. - Rado
ću te čekati - rekao je veselo da veselije nije mogao.
- Ah, gledaj! - rekao je Sebastian, glumeći iznenađenje. - Lady Olivia. Eno je.
Kladim se da i ona voli plesati.
Harry mu je htio reći nećeš valjda, ali znao je da nema smisla. Znao je da
Sebastian hoće.
- Lady Olivia! - Sebastian ju je zazvao.
Lady Olivia okrenula se i nije bilo šanse da ih izbjegne jer je Sebastian već
koračao kroz gomilu prema njoj. Ni Harry nije mogao izbjeći taj susret, a
istodobno nije htio ni da ga ona izbjegne. Nije joj htio pružiti to zadovoljstvo.
- Lady Olivia - ponovio je Sebastian kad su se našli dovoljno blizu. - Lijepo
Vas je vidjeti.
Olivia je neprimjetno kimnula glavom. - Gospodine Grey.
- Nešto smo tihi večeras, Olivia? - Sebastian je promrmljao, ali prije nego što
se Harry stigao zamisliti nad tom rečenicom i bliskosti na koju je ona upućivala,
ovaj je već nastavio: - Jeste li upoznali mojega bratića, sir Harryja Valentinea?
- J-jesam - promucala je.
54
 Knjige.Club Books
- Baš smo se večeras upoznali - ubacio se Harry, pitajući se što to Sebastian
smjera. Pa znao je da su njih dvoje već razgovarali.
- Da - rekla je lady Olivia.
- Ah, jadan ja - rekao je Sebastian i munjevitom brzinom promijenio temu. -
Vidim da me gospođa Smythe-Smith doziva. Moram pronaći njezinu Violu.
- Zar i ona svira? - upitala je lady Olivia zbunjeno. I malčice zabrinuto.
- Ne znam - odvratio je Sebastian - ali očito je predvidjela čime će se njezino
potomstvo baviti. Viola je njezina ljubljena kći.
- I svira violinu - dodao je Harry.
- Oh. - Lady Olivia djelovala je kao da joj je zanimljiva ta ironija. Ili joj je
samo bila zbunjujuća. - Naravno.
- Vas dvoje, uživajte u plesu - rekao je Sebastian i neprimjetno uputio Harryju
pogled pun zlobnog zadovoljstva.
- Zar će biti ples? - upitala je lady Olivia, s paničnim izrazom lica.
Harry se sažalio nad njom. - Koliko sam čuo, kvartet Smythe-Smith neće
svirati.
- Baš... Lijepo. - Pročistila je glas. - Za njih. Lijepo za njih, da mogu plesati,
naravno. Uvjerena sam da bi i one htjele plesati.
Harry je osjetio kako mu se u tijelu budi iskrica nestašluka. - Oči su Vam
plave - rekao je.
Olivia ga je začuđeno pogledala. - Molim?
- Vaše oči - ponovio je - plave su. I mislio sam da su plave, s obzirom na boju
Vaše puti, ali bilo je teško procijeniti s one udaljenosti.
Lady Olivia se smrznula. Međutim, Harry je morao odati priznanje njezinoj
upornosti da se pretvara. - Doista ne znam o čemu govorite.
Harry se nagnuo prema njoj, tek toliko da može primijetiti. - Moje su smeđe.
Lady Olivia načas je izgledala kao da će mu nešto odvratiti, ali samo je
treptala. Čak se činilo da ga pomnije promatra. - Zbilja jesu - promrmljala je. -
Kako čudno.
Harry nije bio siguran zabavlja li ga ova njezina reakcija ili ga uznemirava.
Kako god bilo, odlučio je da još nije završio s provokacijama. - Mislim da počinje
glazba - rekao je.
- Morala bih pronaći majku - brzo je rekla Olivia.
Postajala je očajna. A Harryju se to svidjelo.
Možda ova večer i ne ispadne tako loša.

55
 Knjige.Club Books
5

orao je postojati način da privede ovu večer kraju. Bila je puno bolja
M glumica od Winstona. Ako je on mogao odglumiti prehladu, onda sigurno
i ona može odglumiti kugu.

Oda kugi
Olivia Bevelstoke

Biblijska
Bubonska
Bolja od gube

Ali jest bolja od gube. Barem u ovim okolnostima. Oliviji nije trebalo samo nešto
odurno, nego i nešto krajnje zarazno. Nešto što ima povijest. Zar nije kuga pobila
polovicu Europe prije nekoliko stotina godina? Guba nikad nije bila tako
učinkovita.
Nakratko je razmislila o tome što bi uslijedilo kad bi sada pokazala svoj vrat
i rekla: - Jesu li ovo gnojni plikovi?
Bila je u iskušenju. Doista je bila u iskušenju.
A sir Harry, taj prokleti čovjek, blistao je od zadovoljstva, kao da ne postoji
mjesto na kojemu bi radije bio.
Nego ovdje. Želi biti ovdje i mučiti nju.
- Vidi, vidi, Sebastian pleše s gospođicom Smythe-Smith.
Olivia je pogledom lutala po dvorani, namjerno ne gledajući u muškarca
pored sebe. - Sigurno je oduševljen.
Uslijedilo je nekoliko sekundi tišine, a zatim je sir Harry upitao: - Nekoga
tražite?
- Da, majku - praktički je prasnula. Pa zar nije čuo što je maloprije bila rekla?
- Ah, da. - Blaženo je utihnuo na trenutak, ali onda je opet upitao: - Sliči li
Vam?
- Molim?
- Vaša majka.
Olivia ga je prodorno pogledala. Zašto je to pita? Zašto uopće razgovara s
njom? Rekao je što je imao reći, nije li?

56
 Knjige.Club Books
Ah, kako grozna osoba. To možda ne objašnjava paljenje papira i čudne
šešire, ali objašnjava ovo. Objašnjava ovu situaciju. On je naprosto grozan.
Arogantan.
Iritantan.
I još štošta, bila je uvjerena, ali u ovom trenutku bila je previše uznemirena
da bi bistro razmišljala. Smišljanje pridjeva i sinonima zahtijeva da čovjek bude
hladne glave, hladnije nego što je mogla biti njezina u prisutnosti ovoga
muškarca.
- Rado bih Vam pomogao da je pronađete - rekao je sir Harry. - Ali, nažalost,
nismo se nikad upoznali.
- Malko nalikuje na mene - rekla je Olivia smeteno. A onda, ni sama ne
znajući zašto, dodala je: - Ili ja malko nalikujem na nju.
Sir Harry na to se nasmiješio. Bio je to blag osmijeh i Olivia je dobila čudan
osjećaj da to, prvi put ove večeri, nije bila provokacija. Naprosto se... Nasmiješio.
To ju je malčice uznemirilo.
Nije mogla odvratiti pogled od njega.
- Oduvijek sam cijenio preciznost u jezičnom izražavanju - rekao je nježno.
Olivia je zurila u njega. - Vi ste čudan muškarac.
Trebala se užasnuti na ovo, jer to nije bilo nešto što inače izgovara naglas, ali
on je to zaslužio. I sada se smijao. Vjerojatno njoj.
Dodirnula si je vrat. Ako se uštipne, možda bi taj trag mogao proći kao plik?

Bolesti koje znam odglumiti

Olivia Bevelstoke

Prehlada
Bol u plućima
Migrena
Uganuće gležnja

Ovo posljednje nije bilo bolest u pravom smislu riječi, ali je svakako bilo korisno
u određenim situacijama.
- Hoćemo li zaplesati, lady Olivia?
Na primjer, sada. Ali prekasno se sjetila. - Vi želite zaplesati - ponovila je
odsutno. Bilo joj je nezamislivo da on želi plesati, a još joj je više bilo nezamislivo
to što on uopće pomišlja da ona želi plesati.
- Da - rekao je.
- Sa mnom?

57
 Knjige.Club Books
Sir Harry se smješkao. - Htio sam pitati svog bratića, jer on je jedina osoba u
ovoj dvorani koju sa sigurnošću poznajem, ali to bi izazvalo senzaciju, zar ne
mislite tako?
- Mislim da je pjesma završila - rekla je Olivia. Ako to nije istina sada, bit će
uskoro.
- Onda ćemo zaplesati na iduću.
- Nisam pristala na ples s Vama! - Zagrizla je donju usnicu. Zvučala je kao
glupača. I to mrzovoljna glupača, što je najgora vrsta.
- Ali pristat ćete - odvratio joj je samouvjereno.
Olivia nije ovoliko htjela udariti drugo ljudsko biće još otkad je Winston bio
rekao Nevilleu Berbrookeu da je „zainteresirana za njega“. I učinila bi to, da je
znala da se može izvući s time.
- Nemate izbora - nastavio je sir Harry.
Da ga udari u vilicu ili u obraz? Što bi mu prouzročilo više boli?
- I tko zna? - Nagnuo se prema njoj, a oči su mu sjale na svjetlosti svijeća. -
Moglo bi vam se svidjeti.
U obraz. Definitivno. Ako ga zvekne širokim i vatrenim zamahom ruke,
mogla bi mu poljuljati ravnotežu. Rado bi ga vidjela kako leži na podu. Bio bi to
krasan prizor. Možda bi čak udario glavom o stol ili bi, još bolje, povukao
stolnjak dok bi padao, a sa stolnjakom i zdjelu za punč i sav kristal gospođe
Smythe-Smith.
- Lady Olivia?
Krhotine posvuda. A možda i krv.
- Lady Olivia?
Kad već ne može to učiniti, može barem maštati o tome.
- Lady Olivia? - Sir Harry pružio je ruku prema njoj.
Pogledala ga je. Sir Harry još je bio na nogama, čvrst i uspravan; na vidiku
nije bilo ni krvi ni krhotina stakla. Šteta. Da stvar bude gora, vidjelo se kako
očekuje od nje da prihvati njegov poziv na ples.
Nažalost, bio je u pravu. Olivia doista nije imala izbora. Mogla je nastaviti
tvrditi da ga nikad prije nije vidjela, ali oboje su znali da to nije istina.
Nije bila sigurna što bi se točno dogodilo kad bi sir Harry svima objavio da
ga je punih pet dana špijunirala s prozora svoje spavaće sobe, ali bila je sasvim
sigurna da ne bi bilo dobro. Nagađanja bi bila okrutna. U najboljem slučaju
morala bi se čitav tjedan skrivati u kući kako bi izbjegla tračeve. A u najgorem bi
slučaju mogla biti prisiljena zaručiti se s tim prostakom.
Dragi Bože.
- Rado bih zaplesala - brzo je rekla i prihvatila njegovu ruku.
- Entuzijazam i preciznost - promrmljao je sir Harry.

58
 Knjige.Club Books
Doista je bio čudan.
Stigli su na plesni podij nekoliko trenutaka prije nego što su glazbenici podigli
svoje instrumente.
- Valcer - rekao je sir Harry kad je čuo prve dvije note. Olivia ga je začuđeno
pogledala. Kako je to znao tako brzo? Ima dobro uho za glazbu? Nadala se da je
tako. Jer to bi značilo da će ova večer biti veće mučenje njemu nego njoj.
Sir Harry primio je njezinu desnu ruku i podignuo je u pravi položaj za valcer.
Već ju je taj dodir dovoljno zapanjio, ali njegova druga ruka - koja se smjestila na
dnu njezinih leđa - pružala je drukčiji osjećaj. Topao osjećaj. Ne, vruć osjećaj. I
stvarala joj je trnce na vrlo čudnim mjestima.
Olivia je otplesala na desetke valcera. Možda i na stotine. Ali ničija ruka na
njezinim leđima nije joj stvarala takav osjećaj.
To je bilo zato što je još uvijek bila uznemirena. Bila je nervozna u njegovoj
prisutnosti. Da, to je sigurno bilo zbog toga.
Držao ju je čvrsto, a ipak nježno, i dobro je plesao. Ne, plesao je sjajno, daleko
bolje nego ona. Olivia se znala pretvarati da dobro pleše, ali nikad neće biti
vrhunska plesačica. Ljudi su joj govorili da pleše vrhunski, ali govorili su to
samo zašto što je bila lijepa.
To nije bilo fer i ona bi prva to priznala. Ali ako ste bili lijepi, u Londonu ste
se mogli provući s bilo čime.
Naravno, to je istovremeno značilo da se od djevojaka ne očekuje da budu
pametne. Oliviji je tako bilo čitav život. Svi su uvijek htjeli da bude kao
porculanska lutka, da izgleda dražesno, da se pokaže u društvu i da ne radi
apsolutno ništa.
Katkad se pitala je li možda to razlog njenim povremenim nestašlucima.
Naravno, nikad nije radila ništa što bi se smatralo pretjeranim; za takvo nešto ipak
je bila previše konvencionalna. Ali bila je poznata po tome što govori previše
slobodno i što svoje mišljenje izražava previše otvoreno. Miranda joj je jednom
rekla da nikad ne bi voljela biti toliko lijepa, ali Olivia je nije razumjela, ne
sasvim. Sve dok se Miranda nije odselila, pa više nije bilo nikoga s kime bi
mogla voditi istinski kvalitetan razgovor.
Podigla je pogled prema sir Harryju, pokušavajući proučiti njegovo lice a da
pritom ne bude previše očita. Je li bio zgodan? Činilo se da jest. Imao je sitan,
jedva vidljiv ožiljak blizu lijevog uha, a jagodice su mu bile istaknutije nego što je
to u klasičnom poimanju ljepote. Ipak, imao je nešto. Inteligenciju? Prodornost?
Imao je i nekoliko sijedih vlasi uz sljepoočnice. Zapitala se koliko mu je
godina.
- Plešete vrlo graciozno - rekao je.
Olivia je zakolutala očima. Nije se mogla svladati.
- Zar ste postali imuni na komplimente, lady Olivia?

59
 Knjige.Club Books
Olivia mu je uputila oštar pogled. Ali to je i zaslužio. Jer njegov je ton bio
jednako oštar. Štoviše, praktički ju je vrijeđao.
- Čuo sam - nastavio je, vješto je okrenuvši udesno - da slamate srca po gradu.
Olivia je stisnula usnice. To se uporno govorilo o njoj i svi su mislili da se
ona time ponosi. Ali nije se ponosila. Dapače, boljelo ju je što tako misle. - To što
ste upravo rekli nije ni prikladno ni pristojno.
- Ponašate li se vi uvijek prikladno, lady Olivia?
Ljutito ga je pogledala, ali samo nakratko. Jer i on je gledao nju, a u očima
mu je ponovo bilo ono - ona inteligencija, prodornost. Morala je odvratiti pogled.
Bila je kukavica. Slika i prilika jedne bijedne, kukavne, jadne... Olivije
Bevelstoke. Nikad dosad nije posustala u ovakvim prepucavanjima. I sada je
mrzila samu sebe što posustaje.
Kad mu je ponovo začula glas, bio je nekako bliže njezinome uhu, a dah mu
je bio topao i vlažan. - I jeste li uvijek pristojni?
Olivia je zaškrgutala zubima. Bockao ju je. I premda bi mu sa zadovoljstvom
uzvratila, odučila je da uopće neće reagirati.
Napokon, to mu je i bila namjera. Htio je njezinu reakciju da može nastaviti.
Osim toga, nije se mogla dosjetiti ničega što bi bilo jednako neugodno.
Njegova se ruka pomaknula na njezinim leđima - bio je to neznatan, ali vješt
pritisak kojim ju je vodio u tom plesu. Zavrtjeli su se pa su se zavrtjeli još jednom,
i tada je načas ugledala Mary Cadogan kako stoji raširenih očiju i razjapljenih
usta.
Krasno. Sutra će cijeli grad brujati o ovome. Jedan ples s nekim gospodinom
inače ne bi trebao uzrokovati skandal, no Mary je bila itekako zaokupljena sir
Harryjem - svakako će pronaći način da ovu priču ispriča zadihano i krajnje
au courant.
- Kakvi su Vaši interesi, lady Olivia? - upitao ju je.
- Moji interesi? - ponovila je. Nije bila sigurna da joj je itko ikad postavio ovo
pitanje. Ako i jest, to nije bilo ovako izravno.
- Pjevate li? Slikate li akvarele? Bockate li tkaninu onom iglom?
- To se zove vezenje - rekla je malko razdraženo; njegov ton kao da je
provocirao, kao da ne očekuje da bi ona mogla imati ikakve interese.
- Radite li to?
- Ne. - Olivia je mrzila vezenje. Oduvijek je mrzila vezenje. K tome, nije bila
ni dobra u tome.
- Svirate li kakav instrument?
- Volim pucati iz puške - rekla je mrtvo hladno, nadajući se da će na taj način
okončati ovaj razgovor. To nije bila baš istina, ali nije bila ni laž. Nije mogla reći
da voli pucati - ali nije mogla reći ni da ne voli.

60
 Knjige.Club Books
- Žena koja voli oružje - rekao je tiho.
Bože mili, ova večer neće nikad završiti. Olivia je frustrirano uzdahnula. - Je
li ovo posebno dugačak valcer?
- Ne bih rekao.
Nešto u njegovu tonu privuklo joj je pažnju; podignula je pogled, točno na
vrijeme da mu uhvati vragolast smiješak na licu. - Samo Vam se čini dugačak.
Zato što Vam se ne sviđam - rekao je.
Olivia se prenerazila. To je bila istina, naravno, ali nije ju trebao izgovoriti.
- Otkrit ću Vam tajnu, lady Olivia - šapnuo joj je, nagnuvši se prema njoj što
je više mogao a da pritom ne prekrši bonton. - Ni Vi se ne sviđate meni.

Oliviji se sir Harry nije sviđao ni nekoliko dana poslije. Niti je razgovarala s njim
niti ga je uopće vidjela odonda, ali to nije bilo važno. Znala je da taj čovjek postoji
i to joj je bilo dovoljno.
Svakog jutra jedna od sluškinja ušla bi u njezinu spavaću sobu i razmaknula
zastore, i svakog bi jutra, čim bi se sluškinja udaljila, Olivia iskočila iz kreveta i
ponovo ih navukla. Nije mu htjela dati nijedan povod da je optuži da ga
ponovo špijunira.
Uostalom, tko kaže da on ne bi špijunirao nju?
Nije izašla nijednom od one večeri. Pravila se da ju je uhvatila prehlada (bilo
je vrlo lako reći da ju je zaradila od Winstona) te je ostala kod kuće. Nije to bilo
zbog toga što se bojala da će naići na sir Harryja; doista, koje su šanse da oboje
iziđu iz kuće u isto vrijeme? Ili da se oboje vraćaju kući u isto vrijeme? Ili da se
susretnu u Ulici Bond? Ili u Gunther’su? Ili na kakvoj zabavi?
Neće naletjeti na njega. Nije ni razmišljala o tome.
Ne, veći joj je problem bio kako da izbjegne prijateljice. Mary Cadogan
navratila je dan poslije koncerta pa i dan poslije pa i dan poslije toga. Na kraju joj
je lady Rudland rekla da će joj poslati poruku kad se Olivia malko oporavi.
Nije mogla zamisliti da priča Mary o svojem razgovoru sa sir Harryjem. Već
joj je bilo dovoljno strašno što se mora prisjećati toga - a činilo se da to i radi,
gotovo svake minute. Ali prepričati to drugom ljudskom biću...
To bi bilo dovoljno da se jedna obična prehlada pretvori u kugu.

Što prezirem kod gospodina Harryja Valentinea

Inače dobroćudna Olivia Bevelstoke

Mislim da misli da nisam inteligentna.

Znam da misli da sam nepristojna.
Ucijenio me da plešem s njim.

61
 Knjige.Club Books
Bolji je plesač od mene.

Ipak, nakon tri dana samonametnute izolacije, Oliviju je već svrbjelo u petama i
gorljivo je željela napustiti granice svoje kuće i vrta. Zaključivši da je rano jutro
idealan trenutak da se izbjegne susret s drugim ljudima, navukla je rukavice i
šešir, zgrabila novine koje su tek bile dostavljene na kućni prag i zaputila se prema
svojoj omiljenoj klupi u Hyde Parku. Njezina sluškinja, koja je za razliku od
Olivije uživala u vezenju, koračala je za njom, držeći u rukama svoje vezivo i
prigovarajući što mora izaći tako rano.
Jutro je bilo veličanstveno - plavo nebo, meki bijeli oblačići, lagan povjetarac.
Vrijeme je doista bilo savršeno, a na vidiku nije bilo nikoga. - Hajde, Sally -
doviknula je svojoj sluškinji, koja je zaostajala za njom barem desetak koraka.
- Rano je.
- Pa već je pola sedam - odvratila je Olivia i zastala nekoliko trenutaka kako
bi je Sally mogla sustići.
- To je rano.
- Inače bih se složila s tobom, ali moram ti reći da okrećem novi list u životu.
Pogledaj samo kako je krasno vani. Sunce sja, u zraku se čuje glazba...
- Ja ne čujem nikakvu glazbu - progunđala je Sally.
- Ptice, Sally. Ptice pjevaju.
Sally se nije dala uvjeriti. - Taj Vaš list, možda da razmislite i vratite ga gdje
je bio?
Olivia se nasmiješila. - Ne brini, neće biti tako strašno. Čim stignemo u park,
sjest ćemo na klupu i uživati u suncu. Ja imam svoje novine, a ti svoje vezivo i
nitko nas neće gnjaviti.
Osim što nije prošlo ni petnaest minuta otkako su sjele, kadli je k njima
dotrčala Mary Cadogan.
- Tvoja mi je majka rekla da si ovdje - rekla je zadihano. - Dakle, bolje ti je?
- Razgovarala si s mojom majkom? - Olivia je upitala. Nije mogla vjerovati
kakve je sreće.
- Rekla mi je u subotu da će mi poslati poruku čim ti bude bolje.
- Moja majka - Olivia je promrmljala. - Doista je brza.
- Doista.
Sally se pomaknula, praktički ne podižući pogled s veziva, da napravi mjesta
za Mary. Mary je sjela između njih dviju, namještajući se amo-tamo sve dok se
između njezine ružičaste haljine i Olivijine zelene haljine više nije vidio
ni centimetar klupe.
- Želim čuti sve - rekla je Oliviji uzbuđenim, gotovo zavjereničkim tonom.

62
 Knjige.Club Books
Olivia je nakratko razmišljala o tome da glumi kako nema pojma o čemu Mary
govori, ali znala je da to nema smisla. Obje su dobro znale o čemu Mary govori.
- Nema se tu mnogo za reći - odvratila je, šuškajući novinama kako bi Mary dala
do znanja da je došla u park čitati. - Prepoznao me kao svoju susjedu i zamolio
me za ples. Sve je bilo vrlo uljudno.
- Je li spomenuo zaručnicu?
- Naravno da nije.
- A Juliana Prenticea?
Olivia je zakolutala očima. - Zar stvarno misliš da bi potpunoj neznanki, i to
dami, pričao o tome kako je nekom gospodinu dao šljivu na oku?
- Ne - pokunjeno će Mary. - Zbilja je bilo previše nadati se nečemu takvom.
Kunem se, ne mogu izvući ove informacije ni iz koga.
Olivia se trudila ostaviti dojam kao da joj je cijela ta priča strašno dosadna.
- No dobro - Mary se nije dala smesti - pričaj mi o plesu.
- Mary. - Olivia je ovo izgovorila nestrpljivo, pa čak i malčice grubo, ali zaista
nije htjela išta ispričati Mary.
- Moraš - Mary je bila ustrajna.
- Sigurno u Londonu ima nečega interesantnijeg od mojeg vrlo kratkog i vrlo
dosadnog plesa sa sir Harryjem Valentineom.
- Ne baš - iskreno je rekla Mary. Slegnula je ramenima, a potom zatomila
zijevanje. - Philomenu je majka odvukla u Brighton, a Anne je bolesna.
Vjerojatno je pokupila istu prehladu koju si i ti imala.
Vjerojatno nije, pomislila je Olivia.
- Nitko nije vidio sir Harryja još od koncerta - Mary je dodala. - Nije
prisustvovao ni jednom događanju.
Ovo nije začudilo Oliviju. Sir Harry vjerojatno sjedi za radnim stolom i
mahnito škraba po svojim papirima. I vjerojatno mu je na glavi onaj smiješni šešir.
Doduše, ona to zapravo ne može znati. Već danima nije pogledala kroz
prozor. Nije pogledala ni prema prozoru. Ne više od šest ili osam puta, u svakom
slučaju.
Šest ili osam puta svakog dana.
- I? O čemu ste razgovarali? - upitala je Mary. - Znam da ste razgovarali.
Vidjela sam kako ti se miču usnice.
Olivia se uvrijeđeno okrenula prema njoj. - Promatrala si mi usnice?
- Daj, molim te. Kao da ti to nikad nisi radila.
Ne samo da je to bila istina, nego je bila nepobitna istina, jer je to radila upravo
s Mary. Ipak, morala joj je nekako uzvratiti, pa je frknula nosom i dodala: - Ali
nikad to nisam radila tebi.
- Ali bi radila - rekla je Mary uvjereno.

63
 Knjige.Club Books
To je također bila istina, iako Olivia to nikad ne bi priznala.
- O čemu ste razgovarali? - Mary je ponovo upitala.
- Ni o čemu posebno - lagala je Olivia i ponovo zašuškala novinama, ovaj put
glasnije. Već je dovršila stranicu s tračevima i društvenim događanjima - uvijek
počne od tračeva - ali sada je htjela pročitati i novosti iz parlamenta. Uvijek je
čitala novosti iz parlamenta. Svaki dan. Čak ni njezin otac to nije čitao svaki dan,
a on je bio član Doma lordova.
- Izgledala si kao da se ljutiš - Mary nije odustajala.
Ljutim se sada, Oliviji je došlo da progunđa.
- Jesi li se ljutila?
Olivia je škrgutala zubima. - Mislim da si se zabunila.
- E, ja mislim da nisam - odvratila je Mary onim izrazito napornim pjevnim
glasom kojim je govorila svaki put kad je mislila da je u pravu.
Olivia je pogledala Sally, koja je provlačila iglu kroz tkaninu i pretvarala se
da ne prisluškuje ovaj razgovor. A zatim je ponovo pogledala Mary, oštro i
znakovito, kao da joj pokušava poručiti nemoj o ovome pred poslugom.
To nije bilo trajno rješenje za problem zvan Mary, ali ušutkat će je barem
nakratko.
Ponovo je zašuškala novinama, a onda je s mukom pogledala svoje ruke.
Uzela je novine prije nego što ih je batler stigao izglačati pa su joj dlanovi bili
potpuno umrljani tintom.
- Uh, odvratno - rekla je Mary.
Olivia nije mogla smisliti nikakav odgovor, pa ju je upitala: - A gdje je tvoja
sluškinja?
- Oh, eno je - odgovorila je Mary i mahnula negdje u daljinu. I tada je Olivia
shvatila da je grdno pogriješila, jer se Mary odmah okrenula prema Sally i rekla:
- Ti poznaješ moju Genevieve, zar ne? Zašto ne bi malo porazgovarala s njom?
Sally jest poznavala Marynu Genevieve, a znala je i to da Genevieve govori
prilično ograničen engleski, ali Sally je bila primorana odložiti svoje vezivo i
potražiti je, s obzirom na to da se Olivia nije mogla tek tako ubaciti i inzistirati da
Sally ne ide razgovarati s Genevieve.
- Eto - rekla je Mary ponosno. - Problem riješen. A sad mi pričaj, kakav je?
Je li zgodan?
- Vidjela si ga.
- Pitam je li zgodan izbliza. Te oči. - Mary je zadrhtala.
- Oh! - Olivia je uskliknula jer se odjednom sjetila. - Smeđe su, a ne plavkasto
sive.
- Nemoguće. Prilično sam uvjerena da...
- Prevarila si se.

64
 Knjige.Club Books
- Ne. Nikad se ne prevarim oko takvih stvari.
- Mary, bila sam mu ovoliko blizu - rekla je Olivia, pokazujući rukom
razdaljinu između njih dviju na toj klupi. - Vjeruj mi, oči su mu smeđe.
Mary se čudila i čudila. Na kraju je odmahnula glavom i rekla: - Možda je to
zbog načina na koji gleda osobu. Tako prodorno. Pa sam pretpostavila da su mu
oči plave. - Zamislila se. - Ili sive:
Olivia je zakolutala očima i zagledala se ravno preda se, nadajući se da je
razgovor završio, ali Mary se nije dala smesti. - Još mi nisi ispričala o njemu -
naglasila je.
- Mary, nemam ti što reći - Olivia je inzistirala. Nezadovoljno je pogledala u
svoje krilo. Novine su sada bile tek zgužvana, nečitka hrpa papira. - Zamolio me
za ples. I ja sam pristala.
- Ali... - Uto je Mary naglo udahnula i stala.
- Ali što? - Olivia je pomalo gubila strpljenje.
Mary ju je zgrabila za ruku - doslovce ju je ščepala.
- Što se zbiva?
Mary je pokazala prstom u smjeru jezera. - Ondje.
Olivia nije vidjela ništa.
- Na konju - rekla je Mary kroz zube.
Olivia je pogledala malo ulijevo i...
Oh ne. Nije moguće.
- Je li to on?
Olivia nije odgovorila.
- Sir Harry - Mary je pojasnila.
- Znam o kome govoriš - prasnula je Olivia.
Mary je izvila vrat pokušavajući vidjeti. - Mislim da to jesi on, sir Harry.
Olivia je znala da je to on, ne samo zato što je izgledao kao on, nego i zato
što se u sebi pribojavala da bi mogla imati taj peh da naleti na njega.
- Lijepo jaše - zadivljeno je rekla Mary.
Olivia je odlučila da je vrijeme da bude religiozna i pomoli se. Možda ih neće
primijetiti. Ili možda hoće, ali će se praviti da ih nije primijetio. Možda udari grom
i...
- Mislim da nas je vidio - ushićeno će Mary. Trebala bi mahnuti. Mahnula bih
ja, ali nismo se službeno upoznali.
- Nemoj mu davati ohrabrenje - procijedila je Olivia kroza zube.
Mary se u hipu okrenula prema njoj. - Znala sam da ti se ne sviđa.

65
 Knjige.Club Books
Olivia je u očaju zatvorila oči. Ovo je trebalo biti mirno i spokojno jutro, jutro
koje je trebala imati samo za sebe. Pitala se koliko još prije nego što Mary pokupi
Anneinu prehladu.
I pitala se što može učiniti kako bi ubrzala tu infekciju.
- Olivia - prestravljeno je rekla Mary i podbola Oliviju u rebra.
Olivia je otvorila oči. Sir Harry sada je bio već prilično blizu; očigledno je
jahao u njihovom smjeru.
- Pitam se je li i gospodin Grey ovdje - rekla je Mary puna nade. - On bi mogao
biti nasljednik lorda Newburyja, znaš.
Olivia je namjestila usiljen smiješak na lice dok se sir Harry približavao, i to
bez svog bratića koji-bi-mogao-biti-nasljednik. Doista je lijepo jahao, morala je
priznati, a imao je i dobrog konja, krasne smeđe boje, s bijelim kopitima. Bio
je odjeven za jahanje - pravo jahanje, a ne pompozno kaskanje stazom u parku.
Kosa mu je bila razbarušena od vjetra, obrazi lagano rumeni, što ga je trebalo
učiniti pristupačnijim i prijateljski nastrojenim, ali za tako nešto, pomislila je
Olivia s prijezirom, trebao bi se nasmiješiti.
Sir Harry Valentine ne smiješi se. A pogotovo ne njoj.
- Moje dame - rekao je i zaustavio se točno ispred njih.
- Sir Harry. - To je bilo sve što je lady Olivia uspjela izustiti, s obzirom na to
da nije htjela prestati stiskati zube.
Mary ju je ponovo podbola u rebra.
- Smijem li Vam predstaviti gospođicu Cadogan? - rekla je Olivia.
Sir Harry graciozno se naklonio. - Iznimno mi je drago.
- Sir Harry - rekla je Mary i kimnula glavom. - Krasno jutro, zar ne?
- Zbilja jest - odvratio je. - Slažete li se, lady Olivia?
- Naravno - rekla je, i dalje stisnutih usnica. Okrenula se prema Mary, u nadi
da će on učiniti isto i usmjeriti svoja pitanja prema njoj.
Ali naravno da nije. - Nisam Vas prije viđao ovdje, lady Olivia - rekao je.
- Obično ne izlazim ovako rano.
- Ne - promrmljao je - pretpostavljam da u ovo doba imate važnija posla kod
kuće.
Mary ju je zbunjeno pogledala. Ovo je zvučalo tajnovito.
- Pametnija posla - nastavio je sir Harry. - Ljude koje trebate promatrati...
- Jaše li i Vaš bratić? - brže-bolje upitala je Olivia.
Sir Harry posprdno je podignuo obrve. - Sebastian rijetko ustaje prije podneva
- odvratio je.
- Ali Vi ste ranoranilac?
- Uvijek.

66
 Knjige.Club Books
Još nešto zbog čega ga može prezirati. Oliviji nije bio problem rano ustati, ali
je mrzila ljude koji budu veseli kad ustanu rano.
Olivia nije više ništa govorila, namjerno otežući trenutak tišine kako bi sir
Harryju postalo nelagodno. Možda shvati poruku i ode. Svatko s imalo pameti
znao je kako razgovor između dviju dama na klupi i jednog gospodina na konju
nije moguć. Već joj se počeo grčiti vrat od toliko gledanja uvis.
Počela se trljati po vratu, ponovo u nadi da će sir Harry shvatiti poruku. Ali
se onda - očito zato što su danas svi bili protiv nje, pa tako i ona sama - sjetila
nečega, premda nije bio trenutak za to. Sjetila se svojih imaginarnih plikova.
I kuge. Bubonske vrste. I počela se smijati.
Problem je bio što se nije smjela smijati, ne dok Mary sjedi pored nje i dok je
sir Harry gleda svisoka, pa je brzo zatvorila usta. Drugi je problem bio što joj je,
zato što je začepila usta, zrak izletio kroz nos, pa je zaroktala. Krajnje neuglađeno.
To ju je još i škakljalo, pored svega.
I natjeralo je da prasne u smijeh, u pravom smislu riječi.
- Olivia? Mary se čudila.
- Sve je u redu - rekla je i odmahnula rukom pa je okrenula glavu u pokušaju
da sakrije lice. - Zaista.
Sir Harry nije ništa rekao, hvala Bogu. Iako vjerojatno samo zato što je mislio
da je luda.
Ali Mary... Mary je bila druga priča. Mary nikad nije znala kada treba stati. -
Jesi li sigurna, Olivia, zato što si...
Olivia je i dalje držala oborenu glavu; znala je da će, ako podigne pogled,
iznova prasnuti u smijeh. - Samo sam se nečega sjetila, to je sve.
- Ali...
Začudo, Mary ju je prestala gnjaviti.
Oliviji bi laknulo kad bi vjerovala kako doista postoji mogućnost da Mary
iznenada postane obzirna i razumna. Ali znala je da ne postoji. Naime, Mary nije
zamuknula zbog iznenadnog suosjećanja prema Oliviji. Zamuknula je zato što...
- Olivia, gle! Eno ti brata.

67
 Knjige.Club Books
6

arry je doista imao plan da ode kući. Ranojutarnje jahanje bio je njegov
H ritual, pa čak i u gradu, i baš se spremao izići iz parka kad je opazio lady
Oliviju na klupi. To ga je dovoljno zaintrigiralo da zastane i upozna se s
njezinom prijateljicom, ali nakon nekoliko minuta usputnog čavrljanja odlučio je
da mu ni jedna ni druga nisu dovoljno zanimljive da bi zbog njih zapuštao posao.
Pogotovo zato što je lady Olivia Bevelstoke bila razlog tomu što je već bio u
tolikom zaostatku.
Istina, prestala ga je špijunirati, ali šteta je bila učinjena. Svaki put kad bi sjeo
za stol, osjećao je njezin pogled na sebi, iako je dobro znao da su joj zastori
dokraja navučeni. Ali stvarnost očito nije imala puno veze s time, jer je bio
dovoljan jedan pogled prema njezinom prozoru da izgubi čitav sat posla.
Događalo bi se sljedeće: pogledao bi prema prozoru, naprosto zato što je bio
ondje i nije bilo moguće da ga uopće ne pogleda, osim ako i on ne navuče svoje
zastore, a to nipošto nije htio učiniti s obzirom na količinu vremena što ga provodi
u svojoj radnoj sobi. I tako bi vidio taj prozor i pomislio na nju; doista, na što
drugo da pomisli kad ugleda prozor njezine spavaće sobe? A onda bi ga u tom
trenutku obuzela nervoza iz sljedećih razloga: Kao prvo, ona nije bila vrijedna
gubljenja vremena i energije, kao drugo, ona nije ni bila na prozoru, kao treće,
zbog nje nije uspijevao odraditi posao.
Ovaj treći razlog uvijek ga je dovodio do još snažnije ljutnje, ovoga puta
usmjerene prema sebi, jer je bilo jasno sljedeće: kao četvrto, zbilja bi trebao imati
veću moć koncentracije, kao peto, bio je to samo glupi prozor, ništa više i, kao
šesto, ako se već mora uznemiriti zbog neke žene, to bi trebala biti žena koja mu
se stvarno sviđa.
Ovaj zadnji razlog bio je točka u kojoj bi obično zastenjao od muke, i to
glasno, pa bi se natjerao vratiti se svom prijevodu. To bi najčešće djelovalo minutu
ili dvije, a zatim bi ponovo podignuo pogled, slučajno vidio njezin prozor i
besmisleni ciklus krenuo bi ispočetka.
Upravo je to bio razlog što je, ugledavši izraz posvemašnjeg užasa koji je
preplavio lice lady Olivije Bevelstoke na spomen njezinoga brata, odlučio da se
ipak ne mora još vratiti poslu. Nakon što mu je zadala toliko muka, radovao se
prilici da vidi nju kako doživljava sličnu bol.
- Jeste li upoznali Olivijina brata, sir Harry? - upitala je gospođica Mary.
Harry je sišao s konja; činilo se da će ostati još neko vrijeme. - Nisam imao
to zadovoljstvo.

68
 Knjige.Club Books
Zbog načina na koji je Harry izgovorio riječ „zadovoljstvo“, lice lady Olivije
poprimilo je upadljivo mrzovoljan izraz.
- On joj je brat blizanac - nastavila je gospođica Cadogan - nedavno se vratio
sa studija.
Harry se okrenuo prema lady Oliviji. - Nisam znao da ste blizanka.
Lady Olivia slegnula je ramenima.
- Vaš je brat završio studij? - Harry je upitao.
Ona je kratko kimnula glavom.
Harry se doista čudio njezinom stavu. Kakva neprijateljski nastrojena žena!
Šteta što je tako lijepa. Nije zaslužila sreću i povlastice koje joj ta ljepota donosi.
Trebala bi imati golemu bradavicu na nosu, pomislio je Harry.
- Onda možda poznaje mog brata - rekao je. - Mislim da su vršnjaci.
- Tko Vam je brat?
Harry im je ukratko ispričao o Edwardu, a završio je taman kad je stigao brat
lady Olivije. Došao je pješice, sam, i imao je onaj opušteni korak mladića. Harry
je primijetio da podosta sliči sestri. Plava kosa bila mu je nekoliko nijansi tamnija,
ali sjajne oči bile su im posve jednake, i bojom i oblikom.
Harry se naklonio, pa se naklonio i gospodin Bevelstoke.
- Sir Harry Valentine, ovo je moj brat, gospodin Winston Bevelstoke;
Winstone, ovo je sir Harry.
Lady Olivia izgovorila je ovo sa zapanjujućim nedostatkom zanimanja i
intonacije.
- Sir Harry - rekao je Winston pristojno. - Poznajem Vašega brata.
Harry ga nije prepoznao, ali je pretpostavio da je mladi Bevelstoke jedan od
Edwardovih brojnih poznanika. Većinu ih je upoznao, ali uglavnom nisu ostavljali
dojam pa bi ih brzo zaboravio.
- Vi ste nam novi susjed, koliko čujem - rekao je Winston.
Harry je kimnuo glavom.
- Kuća južno od naše.
- Tako je.
- Uvijek mi se sviđala ta kuća - rekao je Winston, glasno i pompozno. Zvučalo
je kao da se namjerava nastaviti na tu svoju izjavu. - Opeka, zar ne?
- Winstone - nestrpljivo će Olivia - vrlo dobro znaš da je to opeka.
- Da, znam - rekao je odmahnuvši rukom. - Ali nisam bio sto posto siguran.
Cesto uopće ne primjećujem takve stvari i usto, kao što znaš, moja spavaća soba
gleda na drugu stranu.
Harry je osjetio kako mu se smiješak polako zavlači u usnice. Čini se da ovo
postaje sve bolje i bolje.

69
 Knjige.Club Books
Winston se okrenuo prema Harryju i bez posebnog razloga, osim onoga da
razljuti sestru, rekao: - Olivijina soba gleda na jug.
- Zbilja?
Olivia je izgledala kao da će...
- Da, da - potvrdio je Winston, prekinuvši tako Harryjeva nagađanja o tome
što je Olivia u tom trenutku mogla učiniti. U svakom slučaju, samozapaljenje je
bilo vrlo vjerojatno.
- Sigurno ste vidjeli njezin prozor - nastavio je Winston. - Ne može Vam
promaknuti. Velik je i...
- Winstone.
Harry se malčice odmaknuo. Činilo se da bi moglo biti nasilja. I unatoč tome
što je Winston bio i viši i jači, ipak bi se kladio na njegovu sestru.
- Mislim da sir Harryja ne zanima tlocrt naše kuće - rekla je Olivia.
Winston se zamišljeno pogladio po bradi. - Nisam baš mislio na tlocrt, nego
na povišenje.
Harry se ponovo okrenuo prema Oliviji. Nije bio siguran je li ikad u životu
vidio da netko tako dobro kontrolira bijes. Bio je zadivljen.
- Lijepo Vas je vidjeti jutros, Winstone - rekla je gospođica Cadogan, po
svemu sudeći posve nesvjesna napetosti između brata i sestre. - Često ste vani
ovako rano?
- Ne - odvratio je. - Majka me poslala po Oliviju.
Gospođica Cadogan ozareno se nasmiješila i ponovo usmjerila svoju
pozornost na Harryja. - Čini se da ste Vi jedini redoviti posjetitelj parka rano
ujutro. I ja sam došla potražiti Oliviju. Već danima nismo imale priliku za
razgovor. Bila je bolesna, znate.
- Nisam znao - rekao je Harry. - Nadam se da Vam je sada bolje.
- I Winston je bio bolestan - rekla je Olivia. Uputila mu je malčice jeziv
smiješak. - Puno bolesniji nego ja.
- Oh, ne! - tugaljivo će gospođica Cadogan. - Baš mi je žao što to čujem. -
Okrenula se prema Winstonu s izrazom duboke zabrinutosti. - Da sam znala,
donijela bih Vam kakvu tinkturu.
- Svakako ću te obavijestiti idući put kad bude bolestan - rekla joj je Olivia.
A onda se okrenula prema Harryju i rekla, tiho i zavjerenički: - To se događa češće
nego što bismo htjeli. Zna biti strašno. - A zatim, gotovo šapatom: - Rođen je
takav.
Gospođica Cadogan je ustala, sva zaokupljena Winstonom. - Je li Vam sada
bolje? Moram priznati da jeste malo blijedi.
Harry je pak pomislio da mladić izgleda zdravo kao dren.

70
 Knjige.Club Books
- Dobro sam - procijedio je Winston, a njegov gnjev bio je očigledno usmjeren
prema sestri, koja je još uvijek sjedila na klupi i izgledala krajnje zadovoljna
svojim postignućima.
Gospođica Cadogan uto je pogledala Oliviju, a Olivia je odmahnula glavom.
- Ne, nije - šapnula je, tako da je Winston ne čuje.
- Svakako ću Vam donijeti svoju tinkturu - rekla mu je gospođica Cadogan,
dokazavši kako mladi Bevelstoke nije bio ravan udruženim snagama dviju
odlučnih dama. - Možete me otpratiti.
- Kaži majci da ću se odmah vratiti - ljupko je rekla Olivia.
Brat je sijevao očima prema njoj, ali bilo je jasno da je poražen, pa je primio
gospođicu Cadogan pod ruku i poveo je dalje.
- Dobro odigrano, lady Olivia - zadivljeno će Harry kad su se njih dvoje
dovoljno odmaknuli.
Lady Olivia hladno ga je pogledala. - Niste jedini gospodin koji mi ide na
živce.
Harry nije mogao ignorirati ovakvu opasku pa je sjeo na klupu, točno na
mjesto što ga je maločas okupirala gospođica Cadogan. - Ima li čega zanimljivog?
- upitao je, gledajući u novine.
- Ne bih znala - odvratila je lady Olivia. - Neprestano me netko prekida.
Harry se nasmijao. - Očekujete moju ispriku, ali neću Vam udovoljiti.
Olivijine usnice bile su čvrsto stisnute; vjerojatno se suzdržavala da mu ne
uzvrati.
Harry se naslonio i prekrižio noge tako da mu je desni gležanj počivao na
lijevom koljenu, pokazujući joj svojom lijenom pozom da namjerava malko sjediti
pokraj nje. - Napokon - dodao je - nije da Vam narušavam privatnost. Sjedimo u
Hyde Parku, na otvorenom prostoru, na javnom mjestu, i tako dalje, i tako dalje.
Zastao je, dajući joj priliku da mu uzvrati na njegov komentar. Ali ona to nije
učinila. Pa je nastavio: - Da ste željeli privatnost, ponijeli biste novine u svoju
spavaću sobu, ili u radnu sobu. To su mjesta koja podrazumijevaju
privatnost, biste li se složili?
Ponovo je čekao. A ona je i dalje odbijala pokazati ikakvu reakciju. Harry je
na to rekao tiho, gotovo šapatom: - Imate li i Vi radnu sobu, lady Olivia?
Mislio je da mu neće odgovoriti, jer je zurila ravno preda se, vrlo odlučna u
tome da se ne okreće prema njemu, ali je, na njegovo iznenađenje, procijedila: -
Nemam.
Harry je cijenio odgovor, ali ne dovoljno da je prestane zadirkivati. - Šteta -
promrmljao je. Osobno uživam u tome što imam mjesto koje je samo moje, a koje
mi ne služi za spavanje. Trebali biste razmisliti o radnoj sobi, lady Olivia, ako
želite imati mjesto gdje ćete moći čitati novine bez znatiželjnih pogleda i tuđih
upadica.

71
 Knjige.Club Books
Lady Olivia napokon se okrenula prema njemu, s potpuno ravnodušnim
izrazom lica. - Sjedite na vezivu moje sluškinje.
- Moje isprike. - Harry je spustio pogled i izvukao tkaninu ispod sebe - jedva
je doticao rub veziva, ali odlučio je biti gospodin i odšutjeti ovo - pa ju je odložio
sa strane. - A gdje vam je sluškinja uopće?
Lady Olivia odmahnula je rukom u neodređenom pravcu. - Otišla je sjesti s
Marynom sluškinjom. Uvjerena sam se da će se vratiti svakog časa.
Harry nije imao što reći na to, pa je prešao na drugu temu. - Vi i brat imate
zanimljiv odnos.
Slegnula je ramenima; pokušavala ga se riješiti, to je bilo očigledno.
- Mene moj prezire.
Ovo joj je zaokupilo pažnju. Okrenula se prema njemu i nasmiješila se, široko
i umiljato. - Voljela bih ga upoznati.
- Ne čudim se - odvratio je. - Ne ulazi često u moju radnu sobu, ali kad ustane
u razumno doba, doručkuje u blagovaonici. Dva prozora dalje od moje radne sobe,
prema prednjoj strani kuće. Možda ga možete potražiti ondje.
Lady Olivia pogledala ga je poprijeko, a on joj se zauzvrat lagano nasmiješio.
- Zašto ste ovdje? - upitala ga je.
Harry je pokazao na svog konja. - Došao sam jahati.
- Ne, zašto ste ovdje? - procijedila je. - Na ovoj klupi. Pokraj mene.
Harry je razmislio o tome na trenutak. - Iritirate me.
Olivia je napućila usnice. - U redu - rekla je. - Pretpostavljam da je to fer.
Ovo je bio pošten odgovor, pomislio je Harry, unatoč tome što joj ton nije bio
prijateljski. Naime, i ona je njemu nekoliko minuta prije toga rekla da joj ide na
živce.
U tom trenutku vratila se njezina sluškinja. Harry ju je začuo prije nego što ju
je ugledao; nervoznim je korakom grabila kroz vlažnu travu, a u glasu joj se jasno
čuo kokni.1
- Zašto ta žena misli da bih ja trebala naučiti francuski? Pa ona je došla u
Englesku, a ne ja u Francusku. Oh. - Zastala je
i iznenađeno pogledala u Harryja. Kad je nastavila govoriti, glas i naglasak
zvučali su znatno uljudnije. - Ispričavam se, lady Olivia. Nisam znala da imate
društvo.
- Gospodin je na odlasku - rekla je lady Olivia ljupko i veselo. Okrenula se
prema njemu i nasmiješila se tako očaravajuće vedro da je Harry napokon razumio
ta silna slomljena srca o kojima je slušao. Da nije proveo posljednjih

1
lingv. dijalekt rođenih Londonćana (osobito East Enda), op. ur.

72
 Knjige.Club Books
desetak minuta s ovom damom kojoj je već dao nadimak Mrzovoljka, možda bi
se i on zaljubio u nju.
- Kao što ste rekli, lady Olivia, baš sam se spremao otići.
I otišao je, s čvrstom namjerom da je više nikad ne vidi.
Barem ne hotimice.

Tog jutra, kad su misli o lady Oliviji napokon bile daleko iza njega, Harry se vratio
poslu. Do poslijepodneva je već bio duboko u ruskim idiomima.
Kogda rak na goryeh svistnyet. = Kad na vrbi rodi grožđe.
Sdelatz slona iz mukba. = Praviti od buhe slona.
S dokhlogo kozla i shersti klok...
To bi bilo...
To bi bilo...
Razmišljao je o ovome nekoliko minuta, odsutno kuckajući perom po
bugačici, i taman je htio odustati i krenuti dalje s tekstom kad je začuo kucanje na
vratima.
- Naprijed. - Nije podizao pogled. Već dugo nije bio ovako usredotočen;
odradio je čitav paragraf i nije imao namjeru sada narušiti taj ritam.
- Harry.
Harry je naglo zastao. Očekivao je batlera s popodnevnom poštom, ali glas je
pripadao njegovu mlađem bratu.
- Edwarde - rekao je i podignuo glavu, ali najprije je pogledao gdje je stao u
tekstu. - Ovo je ugodno iznenađenje.
- Stiglo je pismo za tebe. - Edward mu je prišao i stavio omotnicu na njegov
stol. - Kurir ga je donio.
Na omotnici nije stajalo tko je pošiljatelj, ali je prepoznao oznake. Pismo je
stiglo iz Ministarstva rata i bilo je posve sigurno da je od velike važnosti; rijetko
su mu slali pisma ove vrste na kućnu adresu. Harry ga je odložio sa strane, s
nakanom da ga pročita kad ostane sam. Edward je znao da on prevodi dokumente,
ali nije znao za koga. A Harry pak do ovoga trenutka nije vidio nijednu naznaku
da bi bratu mogao povjeriti taj podatak.
Ali pismo može pričekati još nekoliko minuta. Harryja je najprije zanimalo
zašto mu je brat došao u radnu sobu. Edward, naime, nije imao tu naviku da
raznaša poštu po kući. Čak i da je pismo bilo uručeno izravno njemu,
najvjerojatnije bi ga bacio na poslužavnik u predsoblju i pustio da se batler bakće
s time.
Edward je komunicirao s Harryjem jedino kad je bio izričito primoran na to,
i to vanjskim silama ili krajnjom nužnošću. A krajnja nužnost obično je bila
financijske prirode.

73
 Knjige.Club Books
- Kako si danas, Edwarde?
Edward je slegnuo ramenima. Djelovao je umorno, a oči su mu bile crvene i
natečene. Harry se zapitao dokad je sinoć bio vani.
- Sebastian će nam se pridružiti na večeri - rekao je Harry. Edward je rijetko
jeo kod kuće, ali Harry je pomislio da bi večeras mogao bude li znao da će Seb
biti ondje.
- Imam planove - odvratio je Edward, ali onda je dodao:
- Ali mislim da bih ih mogao odgoditi.
- To bi bilo lijepo.
Edward je stajao nasred radne sobe, slika i prilika zlovoljnog, natmurenog
mladića. Sada su mu bile dvadeset dvije godine i Harry je pretpostavljao da se
sada smatra muškarcem, no držanje mu je bilo nezrelo, a oči mlade.
Mlade, ali ne i mladenačke. Harryja je zabrinjavala bratova oronula pojava.
Edward je previše pio i vjerojatno premalo spavao. Ali nije bio poput oca. Harry
nije mogao s preciznošću odrediti razliku, osim što je sir Lionel uvijek bio veseo.
Osim onih trenutaka kad je bio tužan i prepun isprika. Na što bi zaboravio već
idućeg jutra.
Međutim, Edward je bio drukčiji. Pretjerano uživanje u alkoholu nije ga činilo
srdačnim. Harry ga nije mogao zamisliti kako se penje na stolicu i izriče
hvalospjeve hjajnoj hkoli. Edward nije pokušavao biti ni šarmantan ni ugodan
u onim rijetkim prilikama kad bi objedovali zajedno. Umjesto toga, sjedio je u
tišini i odgovarao samo na ona pitanja koja su bila upućena izravno njemu, a i
onda je upotrebljavao što je manje riječi mogao.
Harry je bio bolno svjestan toga da zapravo ne poznaje svog brata, da ne zna
ništa o njegovim interesima.
U Edwardovim formativnim godinama nije ga bilo kod kuće; u tom razdoblju
bio je na Kontinentu i borio se uz Seba u 18. husarskom odredu. Kad se vratio,
pokušao je iznova izgraditi njihov odnos, ali Edward nije želio imati nikakve
veze s njim. Bio je ovdje, u Harryjevoj kući, samo zato što si nije mogao priuštiti
vlastitu. Bio je tipičan primjer mlađega brata - nije ga dopalo nasljedstvo, a po
svemu sudeći, nije imao ni vještina. Na Harryjev prijedlog da se pridruži vojsci
samo se podsmjehnuo i optužio ga da ga se sigurno želi riješiti.
Harry nije ni pokušao spomenuti svećenstvo. Bilo je teško zamisliti Edwarda
kako ikoga vodi prema moralnoj ispravnosti; uostalom, Harry ga se nije želio
riješiti.
- Primio sam Anneino pismo ovaj tjedan - rekao je Harry. Njihova sestra, koja
se udala za Williama Forbusha u svojoj sedamnaestoj godini i koja se nikad više
nije osvrtala na ono što je bilo prije toga, završila je u Cornwallu, od svih mjesta u
Engleskoj. Slala je Harryju pisma svaki mjesec, a sva su bila prepuna vijesti o
njezinoj djeci. Harry joj je uvijek odgovarao na ruskom, tvrdeći da će zaboraviti
taj jezik ako ga ne bude upotrebljavala.
74
 Knjige.Club Books
Jedan od Anneinih prvih odgovora sastojao se upravo od ove njegove
rečenice; izrezala ju je i nalijepila na čist papir, a ispod toga je engleskim jezikom
napisala: - To mi je i namjera, dragi brate.
Harry se tome nasmijao, ali nije joj prestao pisati na ruskom. A ona je očito
svaki put odvajala vrijeme da pročita i prevede pismo, jer bi onda kad bi
odgovarala često imala pitanja vezana baš za ono o čemu joj je pisao.
Bila je to zabavna korespondencija; Harry se uvijek radovao njezinim
pismima.
Anne nije pisala Edwardu. Nekoć jest, ali prestala je kad je shvatila da nikad
neće dobiti odgovor od njega.
- Djeca su dobro - nastavio je Harry. Anne ih je imala petoro, sve dječaci osim
posljednjeg. Harry se pitao kako ona sada izgleda. Nije ju vidio otkako je otišao
u vojsku.
Sada se naslonio i čekao. Čekao je bilo što. Da Edward nešto kaže, da se
pomakne, da udari nogom o zid. A najviše od svega čekao je da ga pita može li
dobiti džeparac unaprijed, jer je to sigurno bio razlog njegova iznenadnog dolaska.
No Edward nije rekao ništa, samo je petljao nogom po rubu tamnog tepiha,
savijao ga i vraćao na mjesto.
- Edwarde?
- Mislim da bi trebao pročitati to pismo - mrzovoljno je rekao Edward kad je
pošao prema vratima. - Rekli su da je važno.
Harry je pričekao da on ode, pa je uzeo omotnicu. Bilo je neobično što
Ministarstvo komunicira s njim na ovaj način; obično pošalju nekoga s papirima
k njemu. Okrenuo je omotnicu, kažiprstom skinuo njezin voštani pečat i otvorio
je.
Pismo je bilo kratko, sastojalo se tek od dviju rečenica, ali bilo je jasno. Harry
se trebao javiti u ured Ministarstva u Whitehallu što prije.
Zastenjao je od muke. Što god zahtijeva njegovu fizičku prisutnost, nije
dobro. Posljednji put kad su ga dovukli onamo, dobio je zadatak da glumi dadilju
postarijoj ruskoj grofici. Morao je biti zalijepljen za nju puna tri tjedna. Zalila se
na vrućinu, na hranu, na glazbu... Votka je bila jedino na što se nije žalila, a to je
bilo zato što ju je donijela iz Rusije.
Uz to, inzistirala je na tome da dijeli svoje piće. Svatko tko govori ruski tečno
kao Harry nipošto ne bi smio piti engleske bućkuriše. Zapravo ga je podsjećala na
njegovu baku.
Ali Harry nije pio, ne bi popio ni kapi, i svake bi večeri izlio svoju čašu u vazu
s biljkom.
Začudo, biljka je napredovala, doslovce je bujala. Njegov najbolji trenutak u
ta tri tjedna službe dogodio se kada je batler zbunjeno pogledao u biljku i rekao:
- Nisam mislio da ovo ima cvjetove.

75
 Knjige.Club Books
Ipak, Harry nije imao ni najmanju želju ponoviti to iskustvo. Nažalost, rijetko
je dobivao priliku da nešto odbije.
Što je bilo uistinu smiješno. Oni su trebali njega, jer ruskih prevoditelja baš i
nije bilo u izobilju. Pa ipak, očekivali su od njega da skače na svaku njihovu
zapovijed.
Harry je razmišljao o tome da najprije završi stranicu koju je bio započeo, ali
je odustao. Odlučio je otići u Ministarstvo i riješiti se toga što prije.
Uostalom, grofica se odavno vratila u Sankt Peterburg i vjerojatno je ondje
prigovarala na hladnoću, sunce i manjak engleske gospode koja skaču na svaki
njezin mig.
Što god budu tražili od njega, ne može biti strašnije od toga, zar ne?

76
 Knjige.Club Books
7

ilo je gore od toga.

B - Kako ste rekli?
- Princ Aleksej Ivanovič Gomarovski - odvratio je gospodin Winthrop,
Harryjev uobičajeni posrednik u komunikaciji s Ministarstvom. Winthrop je
možda imao i ime, ali Harry ga nije znao. On je naprosto bio gospodin Winthrop,
bio je srednje visine i srednje građe, neupadljive smeđe kose i lica koje se
zaboravlja. Koliko je Harry znao, gospodin Winthrop nikad nije napuštao zgradu
Ministarstva.
- Ne sviđa nam se - rekao je Winthrop, s vrlo malo intonacije u glasu. - Ulijeva
nam nervozu.
- A što bi on, po našem mišljenju, mogao učiniti?
- Ne znamo - odvratio je, očigledno ne primjećujući Harryjev sarkazam. - Ali
postoji niz aspekata njegova posjeta zbog kojih ga sumnjičimo. A ponajviše zbog
njegova oca. - Njegova oca?
- Ivana Aleksandroviča Gomarovskog. Sada pokojnog. On je podržavao
Napoleona.
- A princ i dalje ima položaj u ruskom društvu? - Harryju je bilo teško
povjerovati u to. Prošlo je devet godina otkako su Francuzi upali u Moskvu, ali
francusko-ruski odnosi još uvijek su bili u najmanju ruku zahlađeni. Car i njegovi
ljudi nisu odobravali Napoleonovu invaziju. A Francuzi imaju dugačko pamćenje;
poniženje što su ga doživjeli pri povlačenju ostat će s njima još mnogo godina.
- Izdajničke aktivnosti njegova oca nikad se nisu otkrile - pojasnio je
Winthrop. - Umro je prošle godine, prirodnom smrću, a do kraja se vjerovalo da
je vjerni carev sluga.
- Kako znamo da je bio izdajnik?
Winthrop je na ovo pitanje samo odmahnuo rukom. - Imamo svoje izvore.
Harry je odlučio da neće to dalje preispitivati jer je znao da mu ništa više od
toga neće biti rečeno.
- Sumnjivo nam je i vrijeme prinčeva dolaska. Tri poznata Napoleonova
simpatizera, od kojih su dvojica britanski državljani, stigli su u grad baš jučer.
- Puštate da izdajnici slobodno šeću?
- Često nam je u najboljem interesu pustiti neprijatelja da vjeruje kako je
neprimijećen. - Winthrop se nagnuo naprijed, oslonivši se laktovima o stol. -
Bonaparte je bolestan, vjerojatno umire. Sav je propao.

77
 Knjige.Club Books
- Bonaparte? - sumnjičavo je upitao Harry. Vidio je tog čovjeka jednom.
Izdaleka, naravno. Bio je nizak, da, ali je imao upečatljiv trbuh. Bilo ga je teško
zamisliti mršavog i ispijenog.
- Saznali smo - Winthrop je šuškao papirima na stolu dok nije pronašao onaj
koji mu je trebao - da su mu morali suziti hlače čak za deset centimetara.
Harry je bio impresioniran, unatoč svojim sumnjama. Kako god bilo, nitko
nije mogao kazati da Ministarstvo rata ne pazi na detalje.
- Nema šanse da pobjegne sa Svete Helene - Winthrop je nastavio. - Ali
moramo ostati na oprezu. Uvijek će biti onih koji kuju zavjere u njegovo ime.
Vjerujemo da bi princ Aleksej mogao biti jedan od tih ljudi.
Harry je uzdahnuo. I to glasno i razdražljivo, jer je htio da Winthrop zna
koliko ne želi biti uključen u takve stvari. Pa on je prevoditelj, zaboga. On voli
riječi. Papir. Tintu. Ne voli ruske prinčeve i nipošto nije htio provesti iduća tri
tjedna pretvarajući se da ih voli. - Što želite od mene? - upitao je. - Znate da se ne
bavim špijunažom.
- Ne bismo to ni tražili od Vas - rekao je Winthrop. - Vaše jezične vještine
previše su nam dragocjene da bismo Vas slali u mračne zakutke u nadi da Vas
nitko neće upucati.
- Baš me čudi što imate poteškoća u regrutiranju špijuna - Harry je
promrmljao.
Winthrop opet nije primijetio sarkazam. - Vaše znanje ruskoga, uz Vaš
položaj u društvu, čini Vas idealnim za motrenje na princa Alekseja.
- Ja ne izlazim puno - podsjetio ga je Harry.
- Da, ali mogli biste.
Winthropove riječi ostale su stajati nad Harryjevom glavom poput mača.
Harry je dobro znao da u Ministarstvu rata radi još samo jedan čovjek čije se
poznavanje ruskog moglo mjeriti s njegovim. Također je znao da je George Fox
sin krčmara koji je oženio Ruskinju, a koja je u Englesku bila došla kao sluškinja
jednog diplomata. Fox je bio dobar čovjek, ali on nikad ne bi mogao prisustvovati
istim društvenim događanjima kao i princ. Iskreno, Harry nije bio siguran hoće
li i on sam to moći.
Ali mogao bi Sebastian, potencijalni nasljednik grofovske titule. I ne bi bilo
prvi put da mu se Harry prikrpa na takvim zbivanjima.
- Nećemo od Vas tražiti da išta poduzimate izravno - nastavio je Winthrop. -
Iako, s obzirom na Vaše iskustvo u Waterloou, uvjereni smo da biste bili i više
nego sposobni.
- Ja sam završio s borbom - upozorio ga je Harry. Sedam godina provedenih
na Kontinentu bilo je sasvim dovoljno. Nije imao ni najmanju namjeru ponovo se
laćati sablje.

78
 Knjige.Club Books
- Znamo. Zato ne tražimo od Vas ništa drugo nego da imate princa na oku.
Prisluškujte njegove razgovore kad god možete. Prenesite nam sve što Vam se
bude činilo sumnjivo.
- Sumnjivo - ponovio je Harry. Zar oni zbilja misle da će princ blebetati svoje
tajne u Almacksu? U Londonu je rijetko tko znao ruski, ali princ sigurno nije bio
toliko glup da pretpostavi kako nitko neće razumjeti što govori.
- Ovo je stiglo od Fitzwilliama - rekao je Winthrop tihim glasom.
Harry je podignuo pogled. Fitzwilliam je vodio Ministarstvo rata. Ne
službeno, naravno. Službeno taj čovjek nije ni postojao. Harry nije znao njegovo
pravo ime i nije bio siguran zna li uopće kako izgleda; susreli su se dvaput, a oba
puta izgled mu je bio toliko izmijenjen da Harry nije znao što je istina, a što
krinka.
Ali znao je sljedeće: što naredi Fitzwilliam, to se mora odraditi.
Winthrop je iz ladice izvadio fascikl i pružio ga Harryju. - Pročitajte ovo. To
je naš dosje o princu.
Harry je uzeo dokument i spremio se da ustane, no Winthrop ga je osorno
zaustavio. - To ne smije napustiti ovu zgradu.
Harry je zastao na trenutak, a onda je sjeo natrag na stolicu, s onom nervozom
kakva se javi u čovjeka kad mu netko šefuje. Otvorio je fascikl, izvadio papire i
počeo čitati.
Princ Aleksej Ivanovič Gomarovski, sin Ivana Aleksandroviča Gomarovskog,
unuk Alekseja Pavloviča Gomarovskog, i tako dalje i tako dalje, prema svim
saznanjima neoženjen i nezaručen. U Londonu je u posjetu ambasadoru, koji mu
je rođak u šestom koljenu.
- Oni su svi u rodu - promrmljao je Harry. - Dovraga, taj je vjerojatno u rodu
i sa mnom.
Molim?
Harry je kratko digao pogled prema Winthropu. - Ništa, pardon.
Doputovao je u pratnji od osmero ljudi, među kojima je i jedan zloglasni
diplomat. Voli votku (naravno), engleski čaj (kako li je samo otvoren prema
drugim kulturama) i operu.
Harry je kimao glavom dok je čitao. Možda to ni ne bude tako loše. I sam je
uživao u operi, ali nikad nije nalazio vremena da ode i doista posluša operu. A
sada će mu to biti dužnost. Izvrsno.
Okrenuo je stranicu. Ondje je bio crtež princa. Podignuo gaje. - Nalikuje li
ovo na njega?
- Ne baš - priznao je Winthrop.
Harry je odložio crtež. Zašto su se uopće trudili? Nastavio je čitati i prikupljati
djeliće prinčeve privatne povijesti. Otac mu je umro u šezdeset trećoj godini od

79
 Knjige.Club Books
zastoja srca. Ne postoji sumnja da je bio otrovan. Majka mu je još živa i
boravi dijelom u Sankt Peterburgu, a dijelom u Nižnjem Novgorodu.
Okrenuo je posljednju stranicu. Čini se da je princ u potrazi za ženama, a
posebno zanimanje pokazuje za plavuše.
U dva tjedna što ih je proveo u Londonu šest je puta posjetio najekskluzivniji
gradski bordel. Također je prisustvovao brojnim društvenim događanjima, a
moguće je i da hoće Engleskinju za ženu. Kruže glasine da se njegovo bogatstvo
u Rusiji istrošilo i da traži mladenku s pozamašnim mirazom. Posebnu pozornost
posvetio je kćeri grofa od...
- Oh, ne.
- Postoji li kakav problem? - upitao je Winthrop.
Harry je podignuo papir, premda Winthrop nije mogao pročitati ta sitna slova
s druge strane stola. - Lady Olivia Bevelstoke - rekao je u gorkoj nevjerici.
- Da. - To je bilo sve što je Winthrop odvratio. Samo „da“.
- Poznajem je.
- Znamo.
- I ne volim je.
- Žao nam je što to čujemo. - Winthrop je pročistio glas. - Ali nije nam žao
što čujemo da se Vaša tek unajmljena kuća nalazi točno iznad kuće grofa od
Rudlanda.
Harry je zaškrgutao zubima.
- Nismo se prevarili, je li tako?
- Niste - mrzovoljno će Harry.
- Izvrsno. Jer je ključno da motrite i nju.
Harry nije mogao sakriti nezadovoljstvo.
- Hoće li to biti problem?
- Naravno da neće, gospodine - rekao je Harry, jer su oboje znali da je ovo
bilo retoričko pitanje.
- Ne mislimo da je lady Olivia u ikakvom dosluhu s princem, ali smatramo da
bi, s obzirom na prinčev dobro poznat talent za zavođenje, mogla podleći lošoj
procjeni.
- Dokumentirali ste njegov talent za zavođenje - rekao je Harry. Uopće nije
želio znati kako su to postigli.
Winthrop je opet odmahnuo rukom. - Imamo svoje načine.
Harryju je došlo da mu kaže kako bi se Engleska spasila kad bi princ uspio
zavesti lady Oliviju, ali nešto ga je zaustavilo. Fragment sjećanja, možda, ili nešto
što joj je vidio u očima...
Kakvi god bili njezini grijesi, nije ovo zaslužila.
Osim ako...
80
 Knjige.Club Books
- Računamo na Vas da ćete čuvati lady Oliviju od nevolja - rekao je Winthrop.
Ali ona ga je špijunirala.
- Otac joj je važna osoba.
Rekla je da voli oružje. I zar nije njezina sluškinja onaj dan spominjala
francuski jezik?
- Ona je vrlo poznata i vrlo cijenjena u društvu. Ako joj se nešto dogodi,
skandal će biti nepopravljiv.
Ali nije mogla znati da Harry radi za Ministarstvo rata. On je samo
prevoditelj.
- Bilo bi nam nemoguće nastaviti istragu kad bi se dogodila takva katastrofa.
Svi bismo bili pod povećalom. - Winthrop je konačno zastao. - Razumijete li što
Vam govorim?
Harry je kimnuo glavom. Još uvijek nije mislio da je lady Olivia špijunka, ali
mu je sada itekako bila pobuđena znatiželja. I zar ne bi bio budala kad bi se
pokazalo da je bio u krivu?
- Milostiva.
Olivia je podignula pogled s pisma koje je pisala Mirandi. Razmišljala je bi li
joj ispričala o sir Harryju. Olivia nije mogla zamisliti nikoga drugoga kome bi to
mogla - i htjela - reći, ali je to s druge strane bila eskapada koja nije imala smisla
kad se stavi na papir.
Olivia nije bila sigurna ima li smisla uopće.
Podignula je pogled. Na vratima je stajao batler i držao srebrni poslužavnik
na kojemu je bila posjetnica.
- Imate gosta.
Olivia je pogledala na sat iznad kamina. Bilo je rano za posjete, a majka je još
uvijek bila u kupnji šešira. - Tko je to, Huntley?
- Sir Harry Valentine, milostiva. Mislim da je on unajmio kuću ispod vaše.
Olivia je polako spustila pero. Sir Harry? Ovdje?
Zašto?
- Hoću li ga uvesti?
Olivia nije znala zašto je uopće to pita. Ako je sir Harry u predsoblju, onda
praktički vidi Huntleya kako razgovara s njom. Nema šanse da se sada pretvara
da je nedostupna. Kimnula je glavom, poravnala listove papira na kojima je
pisala pismo i spremila ih u ladicu, a zatim je ustala, jer je imala osjećaj da bi
trebala biti na nogama kad on uđe.
Već nekoliko sekundi poslije sir Harry bio je na vratima. Bio je odjeven u
tamno, kao i inače. Pod rukom je držao nekakav paketić.
- Sir Harry - rekla je kad je ustala. - Kakvo iznenađenje.

81
 Knjige.Club Books
Sir Harry kimnuo je glavom u znak pozdrava. - Uvijek se trudim biti dobar
susjed.
Kimnula je i Olivia, oprezno ga motreći kako ulazi u sobu.
Nije joj bilo jasno zašto je došao. Bio je krajnje neugodan prema njoj jučer u
parku, a ruku na srce, nije ni ona bila ništa bolja. Nije se mogla sjetiti kad se zadnji
put prema nekome tako ružno ponašala, ali, u njenu obranu, bojala se da će je
ponovno ucjenjivati i da će ovaj put tražiti nešto mnogo opasnije od plesa.
- Nadam se da Vas ni u čemu ne prekidam - rekao je.
- Ni najmanje. - Olivia je pokazala na radni stol. - Pisala sam pismo svojoj
šogorici.
- Imate šogoricu?
- Da, ali zapravo mi je poput sestre. Poznajem je čitav život.
Sir Harry pričekao je da ona sjedne na sofu, a zatim se smjestio u egipatski
naslonjač nasuprot njoj. Uopće nije izgledao kao da mu je neudobno, što je Oliviji
bilo zanimljivo. Ona je, naime, mrzila sjediti u tom naslonjaču.
- Donio sam Vam ovo - rekao je i pružio joj paketić. Olivia ga je primila
pomalo sumnjičavo. Nije željela poklone od tog čovjeka i sumnjala je u njegove
motive zbog kojih joj ih uopće donosi.
- Otvorite ga - spremno će Harry.
Poklon je bio jednostavno umotan, ali njoj su drhtali prsti - nadala se da to
nije bilo toliko izraženo da bi on primijetio. Trebalo joj je nekoliko pokušaja da
odveže mašnu, ali na kraju ga je brzo odmotala.
- Knjiga - kazala je, malčice iznenađeno. Pretpostavila je da je riječ o knjizi,
prema težini i obliku paketića, ali svejedno je to bio neobičan izbor.
- Svatko može donijeti cvijeće - rekao je sir Harry.
Olivia je okrenula knjigu - bila je naopako kad ju je odmotala - i pogledala
naslov. Gospođica Butterworth i pobješnjeli barun. E, sad je bila vrlo iznenađena.
- Donijeli ste mi gotički roman?
- Sablastan gotički roman - ispravio ju je. - Imao sam dojam da bi Vam se
takvo nešto moglo svidjeti.
Olivia ga je pogledala, pokušavajući shvatiti što mu je značio taj komentar.
On joj je uzvratio pogled, kao da je izaziva da ga upita.
- Ja Vam baš ne čitam - rekla je.
Sir Harry podignuo je obrve.
- Hoću reći, znam čitati - Olivia je brzo dodala dok joj se već gomilala ljutnja.
Ljutila se na njega, ali i na sebe. - Ali ne mogu reći da uživam.
Sir Harryju obrve su i dalje bile podignute.
- Što? Ne bih smjela to priznati? - upitala je drsko.

82
 Knjige.Club Books
Sir Harry lagano se smješkao. Nakon nekoliko trenutaka, koji su se činili kao
cijela vječnost, rekao je: - Vi baš i ne promislite prije negoli nešto kažete.
- Ne baš.
- Zavirite unutra - rekao je, pokazujući na knjigu. - Možda će Vam biti
zanimljivije od novina.
Tipično muška izjava. Očito nikome nije bilo jasno da ona više voli dnevne
vijesti nego smiješne proizvode tuđe mašte.
- A jeste li je Vi pročitali? - upitala je, listajući stranice.
- Dragi Bože, ne. Ali je moja sestra toplo preporučuje.
Olivia je naglo podignula pogled. - Imate sestru?
- Čini se da Vas je to iznenadilo.
Da, iznenadilo ju je. Njezine prijateljice pravile su se da znaju sve o njemu,
ali nekako su to izostavile.
- Živi u Cornwallu - rekao je - okružena morem, liticama i hrpom male djece.
- Doista lijep opis - rekla je, i iskreno je to mislila. - A vi ste predani ujak?
- Nisam.
Olivia očito nije uspjela sakriti čuđenje, jer je on rekao: - Što? Ne bih smio to
priznati?
I tada se nasmijala, sasvim spontano. - Touché, sir Harry.
- Volio bih biti predani ujak - rekao je s toplim i iskrenim osmijehom - ali još
ih nisam imao priliku vidjeti.
- Jasno. Kad ste toliko godina bili na Kontinentu.
Sir Harry malčice je nakrivio glavu. Tko zna radi li to uvijek kad ga nešto
zanima, zapitala se Olivia. - Znate mnogo o meni - rekao je.
- Pa toliko svi znaju o Vama. - Doista, čovjek su tu nema što čuditi.
- Izgleda da u Londonu nema mnogo privatnosti...
- Nema je gotovo uopće. - Ove su riječi izletjele iz Olivijinih usta prije nego
što je shvatila što je rekla i što je po svemu sudeći upravo priznala. - Biste li možda
čaja? - brzo je upitala i vješto promijenila temu.
- Rado bih malo čaja, hvala.
Nakon što je pozvonila Huntleyu i dala mu upute, sir Harry nastavio je
pričljivim i opuštenim tonom: - To mi je najviše nedostajalo kad sam bio u vojsci.
- Čaj? - Oliviji je to bilo teško povjerovati.
Sir Harry kimnuo je glavom. - Žudio sam za čajem.
- Nisu vam davali čaj? - To joj je zvučalo doista neprihvatljivo.
- Katkad jesu. A katkad smo se morali snalaziti bez čaja.
Nešto u njegovu glasu - nešto čeznutljivo, nešto mlado - nagnalo ju je da se
nasmiješi. - Nadam se da će Vam naš čaj odgovarati.

83
 Knjige.Club Books
- Nisam izbirljiv.
- Zbilja? Pomislila sam da ste pravi poznavatelj, s obzirom na takvu ljubav
prema čaju.
- Upravo suprotno, toliko sam često bio bez njega da sada cijenim svaku kap.
Olivia se nasmijala. - Ma nemojte mi reći da Vam je nedostajao čaj. Gospoda
koju ja poznajem rekla bi da im je nedostajao konjak. Ili porto.
- Čaj - odlučno će sir Harry.
- Pijete li kavu?
Odmahnuo je glavom. - Previše gorko.
- Toplu čokoladu?
- Samo s hrpom šećera.
- Vi ste jedan vrlo zanimljiv čovjek, sir Harry.
- U svakom slučaju, svjestan sam da sam zanimljiv Vama.
Oliviji su se zažarili obrazi. A taman joj se počeo sviđati.
Najgore od svega bilo je to što je bio u pravu. Ona ga je doista špijunirala, i
to jest bilo nepristojno. Ali svejedno, nije trebao to reći, nije trebao učiniti da joj
bude neugodno.
Stigao je čaj, što joj je omogućilo da uzme predah od tog razgovora. -
Mlijeka? - upitala je.
- Da, molim.
- Šećera?
- Ne, hvala.
- Zbilja? - rekla je, ne podignuvši pogled. - Nećete šećera? Iako sladite
čokoladu?
- Sladim i kavu, kad je moram popiti. Ali čaj je nešto posve drugo.
Olivia je mu je dodala šalicu i pošla natočiti i sebi. Bilo je nečega utješnog u
izvođenju poznatih radnji. Ruke su joj točno znale što treba činiti, sjećanje na te
pokrete odavno je upisano u njezine mišiće. I ovaj razgovor ju je na neki
način ohrabrio, vratio joj je ravnotežu, pa je sada, upravo kada je ispijao svoj drugi
gutljaj, ona odlučila narušiti njegovu ravnotežu. Dražesno se smiješila kad je
rekla:
- Priča se da ste ubili svoju zaručnicu.
Sir Harry zagrcnuo se i počeo kašljati, što joj je pružalo golem užitak (njegov
šok, a ne to što se zamalo ugušio čajem; nadala se da još nije postala tako okrutna),
ali brzo se oporavio. - Priča se? - rekao je kad mu se vratio glas.
- Da.
- A priča li se kako sam je ubio?
- Ne.

84
 Knjige.Club Books
- Priča li se kada sam je ubio?
- Možda se i pričalo - slagala je - ali ja nisam slušala.
- Hm. - Činilo se kao da sir Harry razmatra ovu stvar. Bio je to malko
uznemirujuć prizor; taj visoki, muževni muškarac sjedi u nježno ljubičastom
salonu njene majke s porculanskom šalicom u ruci. I, po svemu sudeći, razmišlja
o ubojstvu.
Otpio je gutljaj. - A je li tko spomenuo njezino ime?
- Ime Vaše zaručnice?
- Da. - Ovo je bilo kratko, jednostavno „da“, kao da razgovaraju o vremenu.
Olivia je kratko odmahnula glavom pa je i ona prislonila šalicu na usnice.
Sir Harry na trenutak je zatvorio oči, a zatim je pogledao ravno u Oliviju,
kimajući glavom. - Ali barem sada počiva u miru, to je jedino važno.
Ne samo da se zagrcnula čajem, nego ga je i ispljunula preko čitave sobe. A
on se valjao od smijeha, podlac.
- Ah, godinama se nisam ovako zabavljao - rekao je, pokušavajući povratiti
dah.
- Odurni ste.
- A Vi ste mene optužili za ubojstvo!
- Nisam. Samo sam rekla da su Vas drugi optužili.
- Ah da - rekao je sarkastično - velika razlika.
- Cisto da znate, nisam u to vjerovala.
- Baš mi je toplo oko srca zbog Vaše podrške.
- Neka Vam ne bude - oštro će Olivia. - To je bio samo zdrav razum, ništa
drugo.
Sir Harry ponovno se nasmijao. - Jeste li me zato špijunirali?
- Nisam Vas... - Oh, za Boga miloga, zašto to uporno poriče? - Da. Zar ne
biste i Vi postupili jednako?
- Možda bih najprije pozvao pozornika.
- Možda bih najprije pozvao pozornika - narugala se kao što se ruga braći.
- Vi ste doista mrzovoljni.
Olivia ga je bijesno gledala.
- Dobro, jeste li barem otkrili nešto zanimljivo?
- Da - rekla je, i dalje sijevajući očima. - Jesam.
Sir Harry je pričekao, pa nastavio, s povećom dozom sarkazma. - Pa kažite.
Olivia se nagnula naprijed. - Objasnite mi onaj šešir.
On ju je pogledao kao da je poludjela. - O čemu Vi pričate?
- Šešir! - uskliknula je i stala mahati rukama oko glave, praveći u zraku siluetu
golemoga šešira. - Bio je krajnje smiješan. Imao je perje. I nosili ste ga u kući.

85
 Knjige.Club Books
- Ah, to. - Harry je zatomio smijeh. - Nosio sam ga radi Vas.
- Niste znali da sam ondje!
- Oprostite, ali jesam.
Olivia je ostala zatečena i vidjelo se da je ponešto uznemirena kad je odvratila:
- A kada ste me to vidjeli?
- Prvi put kad ste stali pokraj prozora - Harry je slegnuo ramenima i pogledao
u nju kao da joj želi poručiti pokušaj mi proturječiti, ako se usudiš. - Niste tako
vješti u skrivanju kako mislite.
Olivia je bila uvrijeđena. To je bilo smiješno, ali Harry je znao da ona misli
kako ima pravo biti uvrijeđena. - A oni papiri u vatri? - nastavila je.
- Zar Vi nikad niste bacili papire u vatru?
- Ne tako mahnito.
- E, pa i to je bilo radi Vas. Toliko ste se trudili. Pa sam pomislio da je najbolje
da Vas malo nagradim.
- Vi...
Nije izgledala kao da će moći dovršiti tu rečenicu, pa je Harry dodao, onako
usput: - Bio sam blizu toga da skočim na stol i otplešem šašavi ples, ali sam
zaključio da bi to ipak bilo previše očito.
- Pravili ste budalu od mene cijelo vrijeme.
- Pa... - Harry se na trenutak zamislio. - Jesam.
Olivia je bila u šoku i nevjerici, a njemu je skoro došlo da se ispriča -
vjerojatno je to bio muški nagon, taj osjećaj posramljenosti kad žena ima takav
pogled na licu. Ali njezin čin ipak nije imao opravdanja. - Dopustite da Vas
podsjetim - naglasio je - Vi ste špijunirali mene. Ako je ikome ovdje nanesena
šteta, to sam onda ja.
- Ali mislim da ste se osvetili - odvratila je i prkosno podignula bradu.
- Ah, nisam toliko siguran u to, lady Olivia. Proći će još dosta vremena prije
negoli izravnamo račune.
- Što planirate? - upitala je sumnjičavo.
- Ništa. - Smijuljio se. - Još.
Olivia je uzdahnula, na način koju mu je bio vrlo simpatičan - dražestan, čak
- a onda je odlučio zadati i pobjednički udarac. - Eh, da, nisam nikad bio zaručen.
Olivia ga je zbunjeno pogledala; nije očekivala promjenu teme.
- Mrtva zaručnica, razumijete? - dodao je.
- Dakle, nije baš mrtva?
- Ni mrtva ni živa.
Olivia je polako kimnula, a zatim ga je upitala: - Zašto ste došli ovamo danas?

86
 Knjige.Club Books
Harry joj nije namjeravao reći istinu, odnosno da je ona postala njegov
zadatak. Treba je motriti kako ona u neznanju ne bi počinila zločin izdaje. Pa je
samo rekao: - Mislio sam da bi bilo pristojno.
Idućih nekoliko tjedana morat će provoditi dosta vremena s njom, ako već ne
s njom, onda barem u njezinoj blizini. Više nije mislio da se iza njezinoga
špijuniranja krije ikakva podla ili zlikovačka namjera. Nikad to zapravo nije ni
mislio, ali ispao bi glup da nije bio oprezan. Osim toga, njezina priča o mrtvoj
zaručnici toliko je apsurdna da je morala biti istinita.
To je doista izgledalo kao razlog zbog kojeg bi jedna mlada razmažena
aristokratkinja špijunirala svog susjeda.
Doduše, nije znao mnogo o mladim razmaženim aristokratkinjama.
Ali činilo se da će ubrzo saznati.
Nasmiješio joj se. Uživao je u ovome daleko više nego što je očekivao.
Olivia je izgledala kao da će zakolutati očima, a on je iz nekog razloga želio
da to učini. Puno mu se više sviđala kad joj je lice bilo u pokretu, ispunjeno
emocijama. Na koncertu kvarteta Symthe-Smith bila je hladna i beskompromisno
rezervirana. Osim nekoliko iskrica bijesa koje nije mogla obuzdati, lice joj je bilo
lišeno svakog izraza.
To ga je iritiralo. Zavlačilo mu se pod nokte, poput svrbeža kojeg se nije
moguće riješiti.
Ponudila mu je još čaja, koji je on prihvatio, neobično zadovoljan što će tako
produljiti ovaj posjet. Dok je točila, u sobu je ušao batler, noseći srebrni
poslužavnik.
- Lady Olivia - rekao je - ovo je stiglo za Vas.
Butler se pognuo kako bi Olivia mogla uzeti omotnicu s poslužavnika. Činilo
se da je to neka vrsta pozivnice, očito na neko veliko događanje. Imala je ukrasnu
vrpcu i pečat.
Pečat?
Harry se namještao, neprimjetno, kako bi bolje vidio. Je li to kraljevski pečat?
Rusi vole svoje kraljevske dodatke. Pretpostavio je da ih vole i Britanci, ali to
sada nije bilo važno. Nije joj se udvarao kralj George, zaboga.
Olivia je pogledala omotnicu i odložila je na stolić pokraj sebe.
- Nećete je otvoriti?
- Vjerujem da može pričekati. Ne bih voljela biti nepristojna.
- Ah, ne obazirite se na mene - uvjeravao ju je. Pokazao je na omotnicu. -
Doista izgleda zanimljivo.
Olivia je nekoliko puta zbunjeno trepnula, gledajući prvo omotnicu pa potom
Harryja.
- Izgleda raskošno - Harry je pojasnio. Možda nije bio dobro promislio kad je
odlučio reći da izgleda zanimljivo.
87
 Knjige.Club Books
- Znam od koga je - odvratila je lady Olivia posve nezainteresirano.
Harry je lagano nakrivio glavu, u nadi da će taj sitni pokret poslužiti kao
pitanje koje ne bi bilo pristojno izgovoriti naglas.
- Ah, dobro, kad već inzistirate - rekla je i kažiprstom odlijepila pečat.
Harry uopće nije inzistirao, ali nije htio govoriti ništa što bi joj promijenilo
mišljenje.
I tako je strpljivo čekao da ona pročita, uživajući u igri emocija na njezinome
licu. Najprije je zakolutala očima pa je ispustila neprimjetan, ali uznemiren uzdah,
a na kraju je zastenjala od muke.
- Ružne vijesti? - pristojno će Harry.
- Ne - odvratila je. - Nego pozivnica koju najradije ne bih primila.
- Pa onda nemojte.
Lady Olivia uputila mu je kiseo smiješak. Ili je to bio snužden smiješak. Nije
bio siguran.
- Ovo je više kao prisila - požalila se.
- Ma dajte. Tko bi imao tu moć da slavnu lady Oliviju Bevelstoke na išta
prisili?
Bez riječi mu je pružila pozivnicu.

88
 Knjige.Club Books
8

Zašto bi jedan princ mogao obratiti

pažnju na mene
Lady Olivia Bevelstoke

Želi me upropastiti.
Želi se oženiti mnome.

ijedna opcija nije joj se pretjerano dopadala. Prva joj se nije sviđala zbog
N očitih razloga, a druga joj se nije sviđala zbog malo manje očitih razloga.

Zašto se ne bih voljela udati

za ruskog princa
Lady Olivia Bevelstoke

Ne govorim ruski.
Ne snalazim se ni u francuskom.
Ne želim se preseliti u Rusiju.
Čujem da je ondje veoma hladno.
Nedostajala bi mi obitelj.
I čaj.

Piju li čaj u Rusiji? Pogledala je sir Harryja, koji je još uvijek proučavao
pozivnicu. Nekako je imala dojam da bi on to mogao znati. Puno je putovao,
barem onoliko koliko je to vojska od njega zahtijevala, i volio je čaj.
A u svom se popisu još nije ni dotaknula kraljevskih aspekata što ih brak s
jednim princem podrazumijeva. Protokoli. Formalnosti. Zvučalo je kao noćna
mora.
Noćna mora u vrlo hladnoj klimi.
Iskreno, počela je misliti da bi bilo bolje da je upropasti nego da se oženi
njome.
- Nisam znao da se krećete u tako ekskluzivnim krugovima - rekao je sir Harry
kad je konačno završio s pregledavanjem pozivnice.

89
 Knjige.Club Books
- Ne krećem se u takvim krugovima. Susrela sam ga tek dvaput. Ne -
promislila je o proteklih nekoliko tjedana - triput. To je sve.
- Očito ste ostavili snažan dojam.
Olivia je umorno uzdahnula. Primijetila je da je princ smatra privlačnom.
Dovoljno je muškaraca već trčalo za njom da zna prepoznati znakove. Pokušala
ga je obeshrabriti što je pristojnije mogla, ali nije ga mogla potpuno poniziti. Pa
on je bio princ, zaboga. Ako se razviju tenzije između njihovih dviju nacija, ona
će biti krivac.
- Hoćete li ići? - upitao ju je sir Harry.
Olivia je zakolutala očima. Princ, koji je po svemu sudeći bio posve
nesvjestan engleskog običaja da gospoda navraćaju k damama, a ne obratno,
zatražio je od nje da mu dođe u posjet. Čak je otišao toliko daleko da je odredio i
vrijeme: trebala je doći prekosutra, u tri sata poslijepodne. Olivia je zaključila da
čovjek veoma slobodno shvaća riječ „zatražiti“.
- Ne vidim kako bih mogla odbiti - rekla je.
- Ne - sir Harry je pogledao pozivnicu i odmahnuo glavom - ne možete odbiti.
Olivia je tiho zagunđala.
- Većini bi žena to laskalo.
- Vjerojatno bi. Hoću reći, da, naravno da bi im laskalo. Pa on je princ. -
Pokušala je unijeti malo uzbuđenja u svoj ton, ali imala je dojam da joj nije
uspjelo.
- Ali svejedno ne želite ići?
- To je jedna gnjavaža, eto što je. - Pogledala je ravno u njega. - Jesu li Vas
ikad predstavljali nekome tko je kraljevske krvi? Nisu? E, pa to je strava i užas.
Sir Harry se nasmijao, no Olivia je bila već previše iznervirana pozivnicom i
samo je nastavila govoriti. - Haljina vam mora biti takva i takva, s onim groznim
obručima, iako ih nitko već godinama ne nosi. Naklon vam mora biti
točno određene dubine i ne daj Bože da se nasmiješite u pogrešnom trenutku.
- Nekako imam dojam da princ Aleksej ne očekuje od Vas da nosite obruče.
- Znam da ne očekuje, ali prilika je svejedno groteskno formalna, a ne znam
ama baš ništa o ruskom protokolu. To znači da će majka inzistirati da mi pronađe
nekoga tko će me podučavati, premda ne znam koga će uopće uspjeti pronaći u
zadnji čas. I morat ću provesti iduća dva dana vježbajući ruski naklon i učeći o
temama koje se ne smiju spominjati jer su nepristojne. I... Oh!
Završila je s oh jer ju je, iskreno, od ove teme bolio želudac. Živci. To su bili
živci. Mrzila je živce.
Pogledala je sir Harryja. Sjedio je vrlo mirno, s nedokučivim izrazom na licu.
- Zar mi nećete reći da neće biti tako strašno? - upitala ga je.
On je odmahnuo glavom. - Ne. Bit će strašno.

90
 Knjige.Club Books
Olivia je objesila ramena. Majka bi dobila slom živaca da je vidi u ovakvom
položaju, tako pogurenu u prisustvu gospodina. Ali zbilja, zar joj nije mogao
lagati i reći da će se divno provesti? Da joj je lagao, sigurno bi ostala sjediti
uspravno.
Osjećala bi se bolje kad bi krivnju mogla prevaliti na nekog drugog, pa neka
onda tako i bude.
- Barem imate nekoliko dana da se pripremite - rekao joj je utješno.
- Samo dva - sumorno će Olivia. - A vjerojatno ću ga vidjeti i večeras.
- Večeras?
- Bal kod Mottramovih. Idete li i Vi? - upitala je, ali je u isti čas odmahnula
rukom. - Ne, naravno da ne idete.
- Kako to mislite?
- Oh, oprostite. - Olivia je osjetila kako joj obrazi gore. Ovo je bila veoma
bezobzirno s njezine strane. - Ma samo sam htjela reći da Vi ne izlazite. Nije da
Vas nikamo ne pozivaju. Nego Vi naprosto ne želite. Ili barem mislim da je to
razlog.
Sir Harry netremice je zurio u nju pa je osjetila potrebu da nastavi. - Ne
zaboravite da sam Vas promatrala punih pet dana.
- Da, mislim da to neću tako lako zaboraviti. - Vjerojatno se sažalio nad njom,
jer se nije zadržao na toj temi. - Znate, igrom slučaja baš sam planirao ići na taj
bal.
Olivia se nasmiješila, poprilično iznenađena što osjeća slatko treperenje u
želucu. - Vidimo se ondje, dakle.
- Ne bih to propustio ni za što na svijetu.
Harry zapravo nije planirao ići na bal kod Mottramovih. Nije bio siguran je li
uopće dobio pozivnicu, ali lako će se prikrpati Sebastianu, koji će sigurno ići. To
je značilo da će morati otrpjeti Sebastianova pitanja zašto odjednom želi izaći i
tko bi mogao biti krivac za tu promjenu mišljenja? Ali Harry je imao već dovoljno
iskustva u izbjegavanju Sebastianovih pitanja i čim su stigli na bal, bila je tolika
gužva da je odmah izgubio svog bratića iz vida.
Harry se držao po strani i pomno promatrao gomilu. Bilo je teško procijeniti
koliko je ondje bilo ljudi. Tri stotine? Četiri stotine? Bilo bi vrlo lako krišom dati
nekome omotnicu ili povesti tajni razgovor, a da sve izgleda sasvim uobičajeno.
Harry se odmah otrgnuo od takvih misli. Počeo je razmišljati kao špijun,
zaboga. A to uopće ne mora. Njegov je zadatak bio motriti lady Oliviju i princa
kako skupa tako i odvojeno. Nije mu bio zadatak ništa sprečavati.
Promatrati i izvještavati, to je bilo sve.
Niti je vidio Oliviju niti je opazio ikoga tko izgleda imalo kraljevski, pa si je
natočio čašu punča i mirno pijuckao nekoliko minuta, zabavljajući se
promatranjem Sebastiana kako se šepuri po dvorani i šarmira sve po putu.

91
 Knjige.Club Books
Da, to je bio talent. Talent koji Harry nedvojbeno nije imao.
Nakon tridesetak minuta čekanja i promatranja (za izvještavanje doista nije
bilo materijala), osjetio je nekakvu pometnju pokraj ulaza pa se zaputio u tom
smjeru. Približio se koliko je to bilo moguće, a potom se nagnuo prema gospodinu
koji je stajao pokraj njega i upitao: - Znate li čemu ova gužva ondje?
- Došao je ruski princ. - Čovjek je slegnuo ramenima, nimalo impresioniran.
- U gradu je već nekoliko tjedana.
- Uzrokovao je pravu senzaciju - prokomentirao je Harry.
Čovjek je samo frknuo nosom. Harry ga nije poznavao, ali činio mu se poput
onih koji svaku večer provode na ovakvim događanjima. - Žene su se raspametile
od njega.
Harry je ponovo pogledao grupicu ljudi pokraj ulaza. Vidio je uobičajeno
komešanje, a tu i tamo uspio je vidjeti i muškarca koji je bio uzrok tog komešanja,
premda ga nijednom nije uspio pogledati dovoljno dobro.
Bio je plavokos i veoma svijetle puti, toliko je uspio primijetiti. Također, bio
je viši od prosjeka, iako je Harry sa zadovoljstvom primijetio kako nije viši od
njega.
Nije bilo razloga da se ode predstaviti princu, a nije bilo nikoga tko bi ga s
njime upoznao, pa je ostao otraga i pokušavao bolje promotriti tog čovjeka dok
prolazi kroz gomilu.
Bio je arogantan, to je bilo sasvim sigurno. Barem deset mladih dama došlo
mu se predstaviti, a on se nije udostojio ni da im kimne glavom. Držao se
uštogljeno i sve ih je promatrao oštro i svisoka.
I prema gospodi se ophodio sa sličnim prijezirom; obratio se tek trojici.
Harry se zapitao postoji li ovdje itko koga princ ne smatra nižim bićem.
- Veoma ste ozbiljni večeras, sir Harry.
Okrenuo se, a na licu mu je zatitrao smiješak. Lady Olivia nekako mu se
prikrala. Bila je neopisivo lijepa u baršunu boje noćnog neba.
- Zar neudane dame ne bi trebale nositi pastelne boje? - upitao ju je.
Lady Olivia podignula je obrvu na ovu drskost, no oči su joj radosno sjale. -
Da, ali ja više nisam tako nova u ovome. Ovo mi je već treća godina da izlazim u
društvo, znate. Praktički sam na polici.
- Nekako mi je teško povjerovati da je za to kriv itko drugi osim Vas.
- Joj.
Nasmiješio joj se. - I kako Vam je ovdje večeras?
- Nemam Vam što reći. Tek smo stigli.
Znao je to, naravno. Ali nije joj mogao otkriti da je motri, pa je samo rekao: -
Stigao je Vaš princ.
Izgledala je kao da će zaplakati od muke. - Znam.

92
 Knjige.Club Books
Harry se nagnuo prema njoj sa zavjereničkim smiješkom. - Želite li da Vam
pomognem da ga izbjegnete?
Oliviji su zasjale oči. - Mislite li da možete to izvesti? - Ja sam čovjek s mnogo
talenata, lady Olivia.
- Iako nosite čudne šešire?
- Iako nosim čudne šešire.
Zatim su se, sasvim spontano, oboje nasmijali. Skupa. Zvuk je bio poput
savršeno izvedenog akorda, bistar i iskren. A onda, gotovo u isti čas, oboje kao
da su shvatili da je ovaj trenutak značajan, premda nijedno od njih nije znalo zbog
čega.
- Zašto uvijek nosite tako tamne boje? - upitala ga je. Harry je pogledao svoju
odjeću. - Ne sviđa Vam se moj sako?
- Sviđa - rekla je iskreno. - Vrlo je elegantan. Ali ljudi pričaju o tome.
- Priča se o mojem ukusu za odijevanje?
Kimnula je glavom. - Ovoga tjedna nije bilo drugih tema za tračanje.
Uostalom, Vi ste upravo komentirali moju haljinu.
- Istina. No dobro, nosim tamne boje zato što mi je tako život lakši.
Olivia nije ništa rekla; čekala je, s izrazom lica koji kao da kaže sigurno je
posrijedi još nešto.
- Otkrit ću Vam veliku tajnu, lady Olivia.
Nagnuo se prema njoj, a i ona prema njemu, pa se desio još jedan onakav
trenutak. Savršena harmonija.
- Glup sam kad je riječ o bojama - rekao je tihim, ozbiljnim glasom. - Ne
mogu razlikovati zelenu od crvene ni da mi život ovisi o tome.
- Zbilja? - Rekla je to malčice preglasno, pa se postiđeno osvrnula oko sebe
prije nego što je nastavila tišim tonom. - Nikad nisam čula za nešto takvo.
- Nisam jedini, kako mi je rečeno, ali nikad nisam upoznao nikoga tko ima tih
problema.
- Ali sigurno nema potrebe za tako tamnim bojama cijelo vrijeme. - Zvučala
je, ali i izgledala, istinski fascinirano. Oči su joj svjetlucale, a ton joj je bio
radoznao.
Da je Harry znao da je ova poteškoća u raspoznavanju boja takav mamac za
dame, već bi se odavno počeo time hvalisati.
- Zar Vam ne može sluga odabrati odjeću? - rekla je.
- Da, ali onda bih morao imati povjerenja u njega.
- A ne vjerujete mu? - Činilo se da je zaintrigirana. I da se zapravo zabavlja.
- Ima vrlo surov smisao za humor, a zna da ga ne mogu otpustiti. -
Bespomoćno je slegnuo ramenima. - Spasio mi je život. I, što je još važnije, spasio
je život mog konja.

93
 Knjige.Club Books
- Oh, onda ga nikako ne smijete otpustiti. Vaš konj je divan.
- Da, jako ga volim - rekao je Harry. - Svog konja. A i svog slugu, valjda.
Olivia je kimnula glavom. - Budite zahvalni što Vam tamne boje pristaju. Ne
zna svatko nositi crno.
- Lady Olivia, jeste li Vi to meni udijelili kompliment?
- To nije bio toliko kompliment Vama koliko više uvreda svima drugima -
pojasnila je.
- Hvala Bogu na tome. Mislim da ne bih znao kako da se ponašam u svijetu u
kojemu mi Vi dajete komplimente.
Olivia mu je tada lagano dotaknula rame - bilo je to koketno, izazovno i
krajnje ironično. - I ja se točno tako osjećam.
- No dobro, sada kada smo se složili, što ćemo s Vašim princem?
Pogledala ga je iskosa. - Znam da gorljivo čekate da kažem kako on nije moj
princ.
- Da, to očekujem - rekao je tiho.
- Morat ću Vas razočarati i reći da je on moj princ onoliko koliko je i svačiji
princ. - Zamišljeno je napućila usnice i promotrila gomilu. - Doduše, Rusi ga
vjerojatno više smatraju svojim.
Da je bila neka druga prilika, Harry bi joj rekao kako je i on Rus, barem
četvrtinom. Nabacio bi kakvu sjajnu opasku, možda o tome kako bi se on sam
odrekao princa unatoč tome što je Rus, a zatim bi je očarao svojim
besprijekornim znanjem ruskog.
Ali nije to mogao učiniti. I iskreno se čudio samome sebi što to toliko želi
učiniti.
- Možete li ga vidjeti? - upitala je. Izvijala je vrat i propinjala se na prste, ali
nije mogla vidjeti od gomile premda je bila malko viša od ostalih djevojaka.
Međutim, Harry je mogao. - Eno ga - rekao je i kimnuo glavom prema vratima
koja su vodila u vrt. Princ je stajao okružen grupicom ljudi; izgledao je kao da mu
je naporna ta njihova pažnja, a s druge strane doimao se kao da pažnju i očekuje
jer je to njegovo pravo.
- Što radi? - upitala je Olivia.
- Predstavljaju mu... - Dovraga. Nije imao pojma koga mu to predstavljaju. -
Nekoga.
- Muška ili ženska osoba?
- Ženska.
- Mlada ili stara?
- Je li ovo ispitivanje?
- Mlada ili stara? - Olivia je ponovila. - Poznajem sve prisutne. Moja je
profesija poznavanje svih ljudi na ovakvim događanjima.

94
 Knjige.Club Books
Harry ju je čudno pogledao. - Je li to nešto čime se posebno ponosite?
- Ne baš, ne.
- Srednje je dobi - odgovorio je.
- U što je odjevena?
- U haljinu.
- Možete li je opisati? - rekla je nestrpljivo. - Gori ste od mog brata.
- Vrlo mi se dopao Vaš brat - rekao je, uglavnom zato da je iživcira.
Olivia je zakolutala očima. - Ne brinite se, upoznat ćete ga bolje pa ćete
promijeniti mišljenje.
Harry se nasmiješio. Nije se mogao savladati. Kako li je samo mogao
pomisliti da je hladna i rezervirana? Jer bila je duhovita i pomalo vragolasta. I čini
se da je bilo potrebno samo da bude u društvu prijatelja.
- Onda? Kakvu haljinu nosi? - Olivia je još uvijek čekala odgovor.
Harry se premještao s noge na nogu kako bi bolje vidio. - Nešto napuhano,
nešto sa... - pokazivao je prema svojim ramenima, iako mu opisivanje ženske
odjeće zaista nije išlo. Na kraju je odmahnuo glavom. - Ne znam reći koje je boje.
- Zanimljivo. - Zamislila se. - Znači li to da je crvena ili zelena?
- Ili jedna od njihovih tisuću nijansi.
Olivia se okrenula prema njemu. - To je zbilja fascinantno, znate?
- Zapravo, meni je to više gnjavaža.
- Vjerujem - priznala je. A onda je nastavila: - Žena s kojom princ razgovara...
- Ah, ne, ne razgovara on s njom - Harry je rekao, s više sarkazma nego što je
namjeravao.
- Kako to mislite?
- On ne razgovara ni s kim. Gotovo ni s kim. Uglavnom promatra ljude
svisoka.
- To je čudno. Jer sa mnom je mnogo razgovarao.
Harry je slegnuo ramenima. Nije znao što bi rekao, osim onoga što je bilo
očigledno, a to je da joj se princ želi uvući u krevet. A to mu se u tom trenutku
nije činilo prikladnim da kaže.
Doduše, morao je priznati da princ ima dobar ukus.
- Hm - nastavila je Olivia. - Žena s kojom razgovara, nosi li vulgaran
dijamant?
- Na vratu?
- Ne, na nosu. Na vratu, naravno.
Harry ju je pogledao s podignutom obrvom. - Niste osoba kakvom sam Vas
smatrao.

95
 Knjige.Club Books
- Uzevši u obzir Vaš prvi dojam o meni, to je vjerojatno dobro. Nosi li
dijamant?
- Da.
- Onda je to lady Mottram - rekla je odlučno. - Domaćica ovog bala. Što znači
da će princ biti zaokupljen nekoliko minuta. Bilo bi nepristojno da je ignorira.
- Ne bih računao na to da će se baš pretrgnuti da bude pristojan.
- Ne brinite. Neće tako lako zbrisati. Lady M. ima dugačke pipke. I dvije
neudane kćeri.
- Hoćemo li poći u drugom smjeru?
Vragolasto ga je pogledala. - Hajdemo.
Olivia je vješto vijugala kroz gomilu. Harry je slijedio zvuk njezinoga smijeha
i njezin čarobni osmijeh svako toliko kad bi se okrenula da se uvjeri da je on iza
nje.
Stigli su do jedne prozorske niše i Olivia je sjela, zadihana i nekako uzbuđena,
zaigrana. Harry je ostao stajati pokraj nje; njegovo je držanje pak bilo smireno,
staloženo. Nije htio sjesti. Ne još. Morao je pripaziti na princa.
- Ovdje nas neće naći! - veselo će lady Olivia.
Ni on, a ni itko drugi, primijetio je Harry. Niša sama po sebi nije aludirala ni
na što neprilično; bila je prikladno otvorena prema dvorani. Ali kut pod kojim je
bila smještena i zidovi koji su je kružno obavijali poput maternice - čovjek bi se
morao malo nagnuti da bi vidio što se unutra zbiva.
Naravno, tu se ne bi moglo nikoga zavoditi, niti bi se mogao praviti ikakav
nestašluk, ali prostor je nudio privatnost. Uz to, štitio je od buke koja je
ispunjavala dvoranu.
- Ovo je bilo zabavno - rekla je Olivia.
Harry se složio s njom i to ga je iznenadilo. - Da, zbilja je bilo zabavno.
Ali onda se malko snuždila. - Pretpostavljam da ga neću moći izbjegavati
cijelu noć.
- Možete pokušati.
Olivia je odmahnula glavom. - Majka će me kad-tad pronaći.
- Zar Vas pokušava udati za tog čovjeka? - Harry ju je upitao pa je sjeo pokraj
nje na klupu.
- Ne, ne bi željela da se odselim tako daleko. Ali on je princ. Pogledala je
Harryja, a na licu je imala izraz kao da se pomirila s teškom sudbinom. - To je
časno. Njegove namjere su časne, hoću reći.
Harry je kimnuo glavom. Ne zato što se slagao s ovime što je rekla, nego iz
suosjećanja prema njoj.
- A što je još gore - zašutjela je pa zatim ponovo otvorila usta da nešto kaže.
Ali nije rekla ništa.

96
 Knjige.Club Books
- Što je još gore?
- Mogu li imati povjerenja u Vas?
- Možete - rekao je - ali sigurno već znate da nikad ne biste trebali vjerovati
muškarcu koji Vam kaže da možete imati povjerenja u njega.
Ovo joj je izmamilo smiješak. - Istina. Ali svejedno...
- Nastavite - rekao joj je nježno.
- Uglavnom... - zamislila se, kao da pokušava pronaći riječi, ili kao da ih je
možda pronašla, ali joj rečenice zvuče pogrešno. Kad je napokon nastavila
govoriti, nije gledala u Harryja.
Ali nije ni izbjegavala njegov pogled.
- Znate... Odbila sam udvaranja mnoge gospode.
Harry je primijetio s kakvim je oprezom izgovorila riječ
„odbila“, ali nije ju prekidao.
- Ne radi se o tome da se smatram boljom od njih. Dobro, od nekih jesam
bolja, pretpostavljam. - Okrenula se i pogledala ravno u njega. - Neki su bili zbilja
grozni.
- Razumijem.
- Ali većina... Ne mogu reći da nešto nije bilo u redu s njima. Ali naprosto
nisu bili onaj pravi. - Ispustila je uzdah, što je zazvučalo malčice tužno.
Harryju je bilo teško vidjeti je tužnu.
- Nitko mi to neće reći u lice, naravno - nastavila je.
- Ali stekli ste reputaciju dame koja je pretjerano izbirljiva? Olivia ga je
snuždeno pogledala. - Razmažena, kako sam čula. Čula sam još štošta, ali ne želim
to ponoviti.
Harry je stisnuo šaku. Olivia se trudila umanjiti čitavu stvar, ali vidjelo se da
je povrijeđena tim tračevima.
Naslonila se na zid iza sebe i tiho uzdahnula. - A ovo... Ovo je zbilja vrhunac
jer... - odmahnula je glavom i pogledala uvis, kao da traži vodilju, ili oprost. Ili
samo nečije razumijevanje.
A zatim je pogledala u gomilu i osmjehnula se, ali bila je to tužna, plašljiva
vrsta osmijeha. Nastavila je: - Neki čak govore: „Pa koga ona čeka? Princa
možda?“
- Ah.
Ponovo se okrenula prema njemu, a oči su joj bile pune iskrenih emocija. -
Shvaćate li moju dilemu?
- Da, zaista.
- Ako vide kako ga odbijam, ispast ću... - Zagrizla je donju usnicu. - Ne baš
predmet poruge, ali... Ne znam što ću ispasti. Ali neće biti ništa lijepo.

97
 Knjige.Club Books
Harry je nepomično sjedio, ali lice mu je bilo prepuno suosjećanja kad je
rekao: - Pa sigurno se ne morate za njega udati da biste društvu pokazali da ste
uljudni.
- Jasno da ne moram. Ali moram biti viđena kako se ophodim prema njemu
onako kako priliči dami. Ne pripazim li... - Olivia je uzdahnula. Mrzila je sve to,
a nikad se nikome nije potužila zato što je znala što bi joj na to rekli: - Ah, zar ne
bismo svi voljeli imati tvoje probleme.
Da, znala je da je sretna u životu, znala je da je blagoslovljena i znala je da se
nema pravo ni na što žaliti. I nije se žalila.
Osim ponekad.
A ponekad je samo htjela da gospoda prestanu obraćati pažnju na nju, da joj
prestanu govoriti da je lijepa i dražesna i graciozna (što nije bila). Htjela je da joj
prestanu dolaziti u posjet i da prestanu od njezinoga oca tražiti dopuštenje da
joj se udvaraju, jer nijedan od njih nije bio onaj pravi i, dovraga, nije se htjela
zadovoljiti najboljim od prosjeka.
- Jeste li oduvijek bili lijepi? - Harry je upitao, vrlo tiho.
Bilo je to čudno pitanje. Čudno i moćno, pitanje na koje nekom drugom
možda ne bi ni odgovorila, ali nekako...
- Da.
Nekako je s njim to bilo u redu.
Harry je kimnuo glavom. - I mislio sam. Imate takvo lice.
Ona se okrenula prema njemu s novim ushitom. - Jesam li vam spominjala
Mirandu?
- Mislim da niste.
- Ona moja prijateljica. Koja se udala za mog brata.
- Ah, da. Pisali ste joj pismo danas kad sam došao k Vama.
Olivia je kimnula glavom. - Miranda je na neki način bila ružno pače. Bila je
strašno mršava, izrazito dugačkih nogu. Znale smo se šaliti da joj sežu skroz do
vrata. Ali ja je nikad nisam tako gledala. Ona je bila moja prijateljica. Moja
najdraža, najljepša prijateljica. Zajedno smo slušale sve poduke. Sve smo radile
zajedno.
Pogledala je Harryja, pokušavajući procijeniti koliko ga sve ovo zanima.
Većina muškaraca dosad bi već utekla glavom bez obzira od mlade žene koja
blebeće o prijateljstvima iz djetinjstva. Dragi Bože.
Ali Harry je samo kimnuo glavom. I ona je znala da je razumije.
- Kad mi je bilo jedanaest, imala sam zabavu. Bio je to moj rođendan, zapravo.
I Winstonov, naravno. Došla su sva djeca iz susjedstva. Mislim da je to bio poziv
koji su svi priželjkivali. Uglavnom, ondje je bila jedna djevojčica, ne mogu joj se
više ni sjetiti imena, ali izgovorila je ružne stvari Mirandi. Mislim da Miranda sve

98
 Knjige.Club Books
dotad uopće nije razmišljala o tome je li lijepa ili nije. Barem ja nisam razmišljala
o tome.
- Djeca znaju biti okrutna - Harry je promrmljao.
- Kao i odrasli - rekla je iskreno. - Ali to sada nije važno. To je jedno od onih
sjećanja koja zauvijek ostanu s vama.
Sjedili su nekoliko trenutaka u tišini, a onda je Harry rekao: - Niste dovršili
priču.
- Kako to mislite?
- Niste dovršili priču - ponovio je. - Što ste onda učinili? Olivia ga je zbunjeno
pogledala.
- Ne mogu zamisliti da niste učinili ništa.
Na licu joj se pojavio osmijeh. I rastao je i rastao sve dok ga nije mogla osjetiti
u svojim obrazima, usnicama, a zatim i u srcu. - Recimo da sam porazgovarala s
tom djevojčicom.
Susreli su im se pogledi, a kroz njih dvoje u tom trenu prostrujala je neobična
povezanost. - Je li ikad više bila pozivana na vaše rođendanske zabave?
Olivia se i dalje smiješila. Točnije, cerila se od uha do uha.
- Mislim da nije.
- Kladim se da ona nije zaboravila Vaše ime.
- I ja se kladim - odvratila je zadovoljno.
- A Vaša prijateljica Miranda smijala se posljednja - rekao je. - Udala se za
budućeg grofa od Rudlanda. Je li postojala bolja lovina u susjedstvu?
- Nije.
- Ponekad doista dobijemo ono što smo zaslužili - rekao je zamišljeno.
Olivia je mirno sjedila pokraj njega, uljuljkana u svoje sretne misli. A onda,
iznenada, okrenula se prema njemu i rekla:
- Znate, ja sam vrlo odana teta.
- Miranda i Vaš brat imaju djecu?
- Imaju kćer. Caroline. Ona mi je nadraže biće na svijetu. Katkad mislim da
bih je mogla pojesti. - Pogledala ga je. - Zašto se smješkate?
- Zbog tona Vašeg glasa.
- Što s njim?
Harry je odmahnuo glavom. - Ne znam. Zvučite kao da... Kao da čekate
desert.
Olivia se nasmijala. - Ali sada ću morati naučiti kako da podijelim svoju
pažnju. Očekuju drugo dijete.
- Moje čestitke.

99
 Knjige.Club Books
- Nisam mislila da volim djecu - priznala je Olivia - ali obožavam svoju
nećakinju.
Ponovo je utihnula i pomislila kako je lijepo sjediti s nekime s kim ne morate
razgovarati svake sekunde. Ali onda je, naravno, nastavila govoriti jer ona nikad
nije predugo šutjela.
- Trebali biste otići u posjet sestri u Cornwall - rekla mu je. - I upoznati nećake
i nećakinje.
- Trebao bih - složio se Harry.
- Obitelj je važna.
Harry je utihnuo i ostao tako malo duže nego što je Olivia očekivala. - Da,
važna je - napokon je rekao.
Nešto nije bilo u redu. Nešto je u njegovu glasu zvučalo prazno. Ili možda
nije. Nadala se da nije. Bilo bi joj veliko razočaranje kad bi se pokazalo da je sir
Harry jedan od onih koji ne mare za svoju obitelj.
Ali nije htjela razmišljati o tome. Ne sada. Ako je imao mane, tajne ili bilo što
drugo osim ovoga što je vidjela u ovom trenutku, nije to htjela znati.
Ne večeras.
Nipošto ne večeras.

100
 Knjige.Club Books
9

isu se mogli skrivati u toj niši cijelu noć. Olivia je s golemim žaljenjem
N ustala, uspravila se, pogledala Harryja preko ramena i rekla: - Krenimo još
jednom u boj, prijatelju moj.
Harry je ustao za njom i pogledao je toplo i malčice iznenađeno. - Mislio sam
da ne volite čitati.
- I ne volim, ali to je Henrik Peti, pobogu. Čak ni ja to nisam mogla izbjeći. -
Olivia je zamalo zadrhtala sjetivši se svoje četvrte guvernante, one koja je
zahtijevala od nje da pročita sve Henrike. I to, bogzna zašto, obrnutim
redoslijedom. - A pokušavala sam. Vjerujte mi, pokušavala sam.
- Zašto imam osjećaj da niste bili uzorna učenica? - upitao je.
- Samo sam htjela da Miranda pokraj mene ispadne bolja. - To nije bilo sasvim
istinito, no Oliviji nije smetalo što je Mirandina slika uzoritosti bila rezultat
njezina neprikladnog ponašanja. Ne radi se o tome da nije voljela učiti, samo nije
voljela kad bi joj drugi govorili što da uči. Miranda, koja je uvijek bila zadubljena
u knjige, s radošću je upijala sva znanja koja im je guvernanta du jour odabirala.
Olivia je bila najsretnija onda kada nisu imali guvernantu, jer su se tada
podučavale same. Tada ih nitko nije silio da uče napamet, nego su smišljale razne
igre i zagonetke. Olivia nikad nije bila tako dobra u matematici kao u onim
razdobljima kada nije bilo nikoga tko bi je podučavao.
- Počinjem misliti da je ta Vaša Miranda nekakva svetica - rekao je sir Harry.
- Oh, ima i ona svoje trenutke - odvratila je Olivia. - Nikad nećete upoznati
nekoga tko je toliko tvrdoglav.
- Tvrdoglavija je od Vas?
- Puno tvrdoglavija - rekla je, a zatim ga je začuđeno pogledala. Pa ona nije
bila tvrdoglava. Impulzivna, da, a počesto i nepromišljena, ali ne i tvrdoglava.
Ona je uvijek znala kada treba odustati.
Malčice je nakrivila glavu gledajući ga kako promatra gomilu. Pokazao se kao
doista zanimljiv muškarac. Tko bi uopće pomislio da ima tako vragolast smisao
za humor? Ili da je tako očaravajuće pronicljiv? Razgovor s njim bio joj je kao
da je ponovo pronašla prijatelja kojeg poznaje čitav svoj život. A to ju je
zapanjilo. Prijateljstvo s jednim gospodinom - tko bi rekao da je to moguće?
Pokušala se zamisliti kako govori Mary, Anne ili Philomeni da je svjesna
svoje ljepote. Nikad im to ne bi mogla reći. One bi to smatrale najgorom vrstom
umišljenosti.

101
 Knjige.Club Books
S Mirandom bi bilo drukčije. Miranda bi razumjela. Ali Miranda je rijetko
dolazila u London i Olivia je počela uviđati koliku je prazninu to ostavilo u
njezinom životu.
- Izgledate veoma ozbiljno - rekao joj je Harry i tada je shvatila da se toliko
izgubila u svojim mislima da nije ni primijetila da se ponovo okrenuo prema njoj.
Gledao ju je, a pogled mu je bio tako topao, tako usredotočen... Na nju.
Pitala se što vidi.
I pitala se udovoljava li njegovim očekivanjima.
I napokon, pitala se zašto joj je to toliko važno.
- Ah, nije ništa - rekla je, jer je vidjela da on očekuje nekakav odgovor.
- No dobro. - Sir Harry ponovo je pogledao gomilu i nestao je sav intenzitet
trenutka. - Hoćemo li potražiti Vašega princa?
Olivia mu je uputila oštar pogled, iako je bila zahvalna na toj prilici da svoje
misli preusmjeri na sigurnije staze. - Da Vam konačno udovoljim i stanem
odlučno tvrditi da on nije moj princ?
- Bio bih Vam silno zahvalan.
- Dobro onda. On nije moj princ - recitirala je.
Harry je izgledao gotovo razočarano. - To je sve?
- Zar ste očekivali dramu?
- U najmanju ruku - rekao je.
Olivia se tiho nasmijala pa je pogledala prepunu dvoranu i zakoračila
naprijed, primjereno uspravnog držanja. Večer je bila neobično divna; čudila se
kako to nije prije primijetila. Dvorana je bila puna, kao i uvijek kad je bal, ali
večeras je nešto bilo drukčije. Svijeće? Možda ih je bilo više nego inače ili su
možda jače gorjele. Svi su bili okupani toplim, ugodnim sjajem. Svi su bili nekako
lijepi, shvatila je. Svi.
Kako je to bilo krasno. I kako su sretno svi izgledali.
- Eno ga na drugom kraju dvorane - začula je Harryja iza sebe. - S desne
strane.
Njegov glas u njezinom uhu bio je topao i mek, klizio je kroz nju kao
neobičan, drhtav dodir. Poželjela se nagnuti prema njemu kako bi osjetila taj zrak
koji mu okružuje tijelo, a onda...
Nastavila je koračati. To nisu bile prikladne misli. Ne usred bala. A pogotovo
ne o sir Harryju Valentineu.
- Mislim da biste trebali pričekati ovdje - rekao je Harry. - Neka on dođe k
Vama.
Kimnula je. - Mislim da me vidi.
- Ako i ne još, vidjet će Vas ubrzo.

102
 Knjige.Club Books
Ove riječi zazvučale su joj kao kompliment i htjela se okrenuti i uputiti mu
smiješak. Ali nije to učinila, a nije znala zašto.
- Trebala bih stajati sa svojim roditeljima - rekla je. - To bi bilo prikladnije
nego... Nego sve drugo što sam radila večeras. - Pogledala gaje, sir Harryja
Valentinea, svog novog susjeda i, nevjerojatno, svog novog prijatelja. - Hvala
vam na prekrasnoj pustolovini.
Harry se naklonio. - Bilo mi je zadovoljstvo.
Ali ovaj oproštaj djelovao joj je odveć uobičajeno, a ona nije htjela da se
rastanu na takav način. Nasmiješila mu se, svojim pravim osmijehom, a ne onim
kojim je zadovoljavala društvene norme, i upitala: - Bi li Vam strašno smetalo da
ponovo razmaknem zastore kod kuće? Postalo je jezivo mračno u mojoj sobi.
On se nasmijao, i to dovoljno glasno da privuče nekoliko pogleda. - Hoćete li
me špijunirati?
- Samo kad nosite smiješne šešire.
- Imam samo jedan i nosim ga utorkom.
I to se nekako činilo savršenim načinom da se taj susret završi. Olivia se
ljupko naklonila, pozdravila i nestala u gomili prije nego što je ijedno od njih
stiglo išta više reći.
Ni pet minuta nakon što je Olivia pronašla roditelje, ruski princ Aleksej
Gomarovski pronašao je nju.
Morala je priznati da je bio upečatljiv muškarac. Veoma zgodan, na hladan,
slavenski način, s ledeno plavim očima i kosom koja je bila iste boje kao i njezina.
To je bilo vrlo neobično; tako plava kosa rijetko se viđa na odraslome
muškarcu. Zbog toga se doista isticao u gomili.
Zbog toga, a i zbog divovskog tjelohranitelja koji ga je pratio na svakom
koraku. Europske palače mogu biti opasna mjesta, rekao joj je jednom prilikom
princ. Čovjek njegova ugleda ne smije putovati bez čuvara.
Olivia je stajala između oca i majke i promatrala kako se ljudi razmiču da bi
napravili mjesta da princ prođe. Zaustavio se točno ispred nje i kucnuo petama na
neobičan vojnički način. Držanje mu je bilo neopisivo uspravno i imala je dojam
da će mnogo godina poslije, kad se više ne bude sjećala njegova lica, i dalje
pamtiti njegovo držanje: ravno, ponosito, besprijekorno.
Pitala se je li bio u ratu. Harry je bio, ali vjerojatno je bio na suprotnoj strani
od one na kojoj je bila ruska vojska. Ili?
Nije važno. Princ je lagano nagnuo glavu u stranu i uputio joj smiješak (ako
se to moglo tako nazvati) koji nije bio toliko neprijateljski koliko je bio arogantan.
A možda su to samo bile razlike među kulturama. Olivia je znala da ne bi
smjela zaključivati naprečac. Možda se ljudi u Rusiji smiješe drukčije. A čak i da
se ne smiješe, on je bio kraljevskog porijekla. Nije mogla zamisliti da bi ijedan

103
 Knjige.Club Books
princ tek tako otkrivao drugima svoju nutrinu. Vjerojatno je bio sasvim ugodan i
uporno neshvaćen muškarac. Jadnik sigurno vodi usamljen život.
Njoj bi tako nešto bilo strašno.
- Lady Olivia - rekao je s ruskim naglaskom, ali ne pretjeranim. - Golemo mi
je zadovoljstvo što Vas opet vidim.
Olivia se naklonila, dublje nego što se inače nakloni na takvim događanjima,
ali ne i preduboko, da ne bi izgledalo kao da se pokorava.
Kad se uspravila, princ joj je uzeo ruku i ovlaš je poljubio. Zrak oko njih
doslovce je pucketao od uzdaha i šapata i Olivia je bila svjesna da je u središtu
pozornosti. Imala je dojam da su se svi odmaknuli za jedan korak - kako bi
bolje vidjeli dramu koja se odvijala pred njima - i sada je oko nje bio pojas
praznine.
Polako joj je pustio ruku, a onda joj je tihim i dubokim glasom rekao: -
Sigurno znate da ste najljepša žena ovdje večeras.
- Hvala, Vaša Visosti. Iskazujete mi golemu čast.
- Ja samo govorim istinu. Vi ste istinski prizor ljepote.
Olivia se nasmiješila i pokušala biti dražesna statua jer je on to očito od nje
očekivao. Nije bila sigurna kako bi trebala reagirati na njegove neprekidne
komplimente. Pokušala je zamisliti sir Harryja kako govori tako usiljeno. On bi
vjerojatno prasnuo u smijeh čim bi pokušao izgovoriti prvu rečenicu.
- Vi se to meni smiješite, lady Olivia - rekao je princ.
Morala je misliti brzo. Jako brzo. - Smiješim se zbog radosti što mi je
pričinjaju Vaši komplimenti, Vaša Visosti.
Majko mila, da je Winston sada čuje, valjao bi se po podu od smijeha.
Miranda također.
Olivia nije imala izbora nego primiti princa pod ruku. Nosio je službenu
državnu uniformu jarke grimizne boje, s četiri zlatna gumba na svakom rukavu.
Vuna je bila hrapava na dodir i Olivia je pomislila kako mora da mu je strahovito
vruće u prepunoj dvorani. Međutim, princ nije pokazivao ni znaka nelagode.
Štoviše, činilo se da zrači svojevrsnom hladnoćom, kao da je ondje zato da mu se
ljudi dive, a ne da ga diraju.
Princ je znao da ga svi promatraju, bio je naviknut na takvu pozornost. Olivia
se pitala je li svjestan koliko je njoj stoga neugodno biti u njegovu društvu. A još
se i naučila na to da su pogledi uprti u nju. Znala je da je popularna, znala je da se
druge dame ugledaju u nju kao ikonu mode i stila. Ali ovo - ovo je bilo nešto
posve drugo.
- Uživam u engleskoj klimi - rekao joj je princ kad su pošli šetati dvoranom.
Olivia je shvatila da se mora dobro usredotočiti na svoje držanje kako ne bi
odskakala od princa. Svaki korak trebao je biti pažljivo odmjeren, krajnje
precizan, savršeno uigran s prinčevim.

104
 Knjige.Club Books
- Kažite mi - princ je dodao - zar je kod vas uvijek ovako toplo u ovo doba
godine?
- Malo je sunčanije nego inače - odvratila je. - A je li u Rusiji jako hladno?
- Da. Ondje Vam je... Kako se ono kaže... - zastao je i Olivia mu je na licu
vidjela kako se bori s pronalaskom prave riječi. Nestrpljivo je stisnuo usnice pa
upitao Oliviju: - Govorite li francuski?
- Vrlo loše, bojim se.
- Šteta. - Zvučao je nezadovoljno ovim njezinim nedostatkom. - Ja ga
govorim... Kako se kaže...
- Tečno? - dopunila je Olivia.
- Da. Francuski se puno govori u Rusiji. A mnogi ga govore čak i više nego
ruski.
Oliviji je to zvučao veoma neobično, ali činilo joj se nepristojnim to
komentirati.
- Jeste li danas primili moju pozivnicu?
- Jesam - odgovorila je. - Počašćena sam i prihvaćam.
Nije bila počašćena. Dobro, možda malo, ali nipošto nije mogla reći da je
zadovoljna. Kao što je i očekivala, majka je inzistirala da prihvati taj poziv i Olivia
je morala provesti tri sata s krojačicom kako bi joj ova uzela mjere za novu
haljinu. Bit će sašivena od svile ledeno plave boje, što je bila i boja očiju princa
Alekseja, shvatila je ubrzo.
Nadala se da on neće misliti da je tu boju odabrala namjerno.
- Koliko dugo namjeravate ostati u Londonu? - upitala ga je, nadajući se da
zvuči kao da je znatiželjna, a ne kao da jedva čeka da on ode.
- Ne znam. To će ovisiti o... Mnogim stvarima.
Nije joj se činilo da je princ voljan pojasniti ovaj zagonetni komentar pa se
samo nasmiješila - nije to bio njezin pravi osmijeh, za to je bila odviše napeta. Ali
on je nije poznavao dovoljno da bi prozreo njezine društvene osmijehe. -
Nadam se da ćete uživati u svom posjetu - rekla je ljupko - koliko god odlučili
ostati.
Princ nije ništa rekao; samo je kimnuo glavom, onako kraljevski.
Već su napravili više od pola kruga. Olivia je sada mogla vidjeti roditelje, još
su stajali na drugom kraju dvorane. Promatrali su je, kao i svi ostali. Čak je i
plesanje prestalo. Ljudi su razgovarali, ali vrlo tiho. Zvučali su kao insekti, samo
su zujali i zujali.
Oh, Bože, kako je htjela ići kući. Princ je možda sasvim drag čovjek. Zapravo,
nadala se da jest. Jer to bi ovu priču učinilo ugodnijom - to da je on draga osoba,
zatočena u formalnosti i tradiciji. Da je doista tako, rado bi se upoznala s njim, i
razgovarala s njim, ali pobogu, ne ovako, pred pripadnicima visokog društva, dok
stotine očiju motre svaki njezin pokret.
105
 Knjige.Club Books
Što bi bilo kad bi se spotaknula? Kad bi se spotaknula već u idućem zaokretu?
To bi moglo biti sitno spoticanje, tek toliko da malko izgubi ravnotežu. Ili bi
mogla ići do kraja i luđački se prosuti po podu.
Bilo bi to spektakularno.
Ili spektakularno užasno. Nije bilo važno, jer ionako nije imala hrabrosti da
to izvede.
Još samo nekoliko minuta, rekla je sama sebi. Još malo i završavaju krug.
Vratit će se svojim roditeljima. Ili će možda morati zaplesati, ali čak ni to ne bi
bilo tako grozno. Sigurno ne bi bili sami na plesnom podiju. To bi bilo suviše
očito, čak i ovim ljudima ovdje.
Još samo nekoliko minuta i sve će biti gotovo.

Harry je promatrao zlatni par, pozorno koliko su mu to mogućnosti dopuštale, no

prinčeva odluka da napravi krug po dvorani znatno mu je otežavala posao. Nije
bilo nužno da mu bude blizu; bila je doista mala vjerojatnost da bi princ rekao išta
što bi Ministarstvo rata smatralo bitnim. Ali nimalo mu se nije svidjelo što mora
pustiti Oliviju iz vida.
To je možda bilo zato što je znao da je sumnjiv Winthropu, ali Harryju se
princ nije dopao već na prvi pogled. Nije mu se sviđalo njegovo oholo držanje,
premda su godine u vojsci učinile da i Harryjeva ramena budu snažna i uspravna.
Nije mu se sviđao njegov pogled koji je sve gledao svisoka. I nije mu se sviđalo
kako mu se miču usta dok govori i kako mu se ta gornja usna izvija kao da
neprekidno reži.
Harry je poznavao ljude poput njega. Nisu bili kraljevske krvi, istina, ali su
zato bili vojvode i slični plemići, koji su se šepurili Europom kao da je posjeduju.
Dobro, vjerojatno su i posjedovali velik dio nje, ali je to svejedno bila samo
gomila napuhanih magaraca, što se njega tiče.
- Ah, tu si. - To je bio Sebastian, držao je gotovo praznu čašu šampanjca. -
Već se dosađuješ?
Harry je jednim okom motrio Oliviju. - Ne.
- Zanimljivo - Sebastian je promrmljao. Ispio je šampanjac dokraja, odložio
čašu na najbliži stolić, a onda se nagnuo prema Harryju tako da ga ovaj može čuti.
- Koga tražimo?
- Nikoga.
- Nema veze. Pogrešno sam se izrazio. Koga gledamo?
- Nikoga - rekao je Harry i pomaknuo se korak udesno, pokušavajući vidjeti
pored izrazito gojaznog grofa koji mu je upravo zapriječio pogled.
- Ah. Ignoriraš me zbog... Čega točno?
- Ne ignoriram te.
- A ipak me i dalje ne gledaš.
106
 Knjige.Club Books
Harry je morao priznati poraz. Sebastian je bio vraški uporan i beskrajno
iritantan. Pogledao je svoga bratića, ravno u oči. - Već sam te vidio.
- Ali ja sam tako dražestan da me moraš gledati. Strašno puno propuštaš što
me ne gledaš. - Sebastian se smijuljio. - Jesi li spreman za odlazak?
- Ne još.
Sebastian je u čudu podignuo obrve. - Ti to ozbiljno?
- Pa zabavljam se - rekao je Harry.
- Zabavljaš se. Na balu.
- Tebi to uvijek uspijeva.
- Da, ali ja sam ja. A ti si ti. Ti ne voliš ovakve stvari.
Harry je krajičkom oka spazio Oliviju. Pogledao ju je i ona je pogledala u
njega, a onda su oboje u isti čas okrenuli glavu: ona je morala praviti društvo
princu, a on je morao razgovarati sa Sebastianom, koji je bio dosadniji nego inače.
- Jesi li ti to upravo razmijenio poglede s lady Olivijom? - upitao je Sebastian.
- Ne. - Harry nije bio baš najbolji lažljivac, ali nije bio loš kad se držao
isključivo jednosložnih riječi.
Sebastian je protrljao ruke. - Ova večer postaje sve zanimljivija.
Harry ga je ignorirao. Ili je to barem pokušavao.
- Priča se da su je već prozvali princeza Olivia - rekao je Sebastian.
- A tko to priča? - odvratio je Harry i okrenuo se prema Sebastianu. - Jer priča
se i da sam ubio svoju zaručnicu.
Sebastian ga je začuđeno pogledao. - Pa kad si se ti zaručio?
- To i ja kažem - odvratio je Harry iznervirano. - A ona se neće udati za tog
idiota.
- Zvučiš kao da si ljubomoran.
- Ne budi smiješan.
Sebastian se ponovio smijuljio, znalački. - Čini mi se da sam te vidio s njom
maloprije.
Harry nije pokušao to poreći. - Samo smo pristojno razgovarali. Ona mi je
susjeda. Zar mi ne govoriš uvijek da bih trebao biti malo društveniji?
- Dakle, riješili ste onu stvar sa špijuniranjem?
- To je bio nesporazum - odvratio je Harry.
- Hm.
Harry je odmah postao oprezan. Kad je Sebastian izgledao duboko zamišljeno
- zamišljeno na onaj njegov vragolasti način - to je značilo da treba dobro paziti
što slijedi.
- Htio bih upoznati tog princa - rekao je Sebastian.

107
 Knjige.Club Books
- Oh, Bože. - Harry je bio iscrpljen već i samim time što stoji pokraj njega. -
Što namjeravaš?
Sebastian se pogladio po bradi. - Ne znam još. Ali uvjeren sam da će mi se
prikladna ideja javiti u pravom trenutku.
- Znači, činiš ćeš kako ti dođe?
- To obično dobro funkcionira.
Harry je znao da nema načina da ga zauzda. - Slušaj me - procijedio je kroza
zube i zgrabio svog bratića za nadlakticu, tako da je odmah zadobio njegovu
pozornost. Nije mu mogao reći o svom zadatku, ali Sebastian je nekako
morao naslutiti da je ovdje posrijedi mnogo više od očaranosti lady Olivijom. U
protivnom bi mogao, ako natukne išta o tome da je imao baku Ruskinju,
upropastiti cijeli zadatak.
Harry je govorio vrlo tiho. - Večeras, što se tiče princa, ja ne govorim ruski.
A ne govoriš ga ni ti. - Sebastianovo znanje ruskog bilo je daleko od tečnog, ali
se mogao relativno dobro sporazumjeti u razgovoru.
Harry ga je prodorno pogledao. - Razumiješ li?
Sebastian ga je gledao, a onda je kimnuo glavom, jedanput, s ozbiljnošću koju
rijetko pokazuje ikome. A zatim, dok si trepnuo okom, vratilo se njegovo nehajno
držanje, kao i njegov vragolasti osmijeh.
Harry je nastavio motriti situaciju. Olivia i princ odšetali su već tri četvrtine
svoje veličanstvene promenade i upravo su koračali u njihovu smjeru. Kako su
njih dvoje prolazili, tako su se ostali uzvanici odmicali s puta, kao kapi ulja
na vodi. Sebastian je stajao mirno; jedini pokret bio mu je trljanje palca o kažiprst
lijeve ruke.
Nešto smišlja. Sebastian to uvijek radi onda kad nešto smišlja.
A tada, u tako idealnom trenutku da nitko ne bi ni pomislio da to nije bilo
slučajno, Sebastian je podignuo čašu šampanjca s poslužavnika što ga je sluga
nosio uokolo, zabacio glavu da otpije gutljaj i...
Harry ne zna kako mu je to uspjelo. Najprije se začuo lom, a zatim je ugledao
krhotine stakla i šampanjac kako se pjeni i razlijeva po parketu.
Olivia se naglo odmaknula; rub njezine haljine bio je posve poprskan.
Princ je izgledao ljutito.
Harry je šutio.
Sebastian se nasmiješio.

108
 Knjige.Club Books
10

ady Olivia! - uskliknuo je Sebastian. - Tako mi je žao. Molim Vas, primite

L moje isprike. Strašno sam nespretan. - U redu je - rekla je Olivia i diskretno
otresla cipele. - To je samo nekoliko kapljica šampanjca. - Nasmiješila mu se
osmijehom koji je iskreno govorio kako nema potrebe za isprikama. - Čula sam
da je to dobro za kožu.
Nije čula ništa slično, naravno, ali što je drugo mogla reći? Nije bilo nalik
Sebastianu Greyu da bude tako nespretan i, doista, to je bilo tek nekoliko kapi na
njezinim cipelama. Princ je, međutim, kipio od bijesa. Mogla mu je to osjetiti
u držanju. Njega je šampanjac poprskao više nego nju, međutim sve je sletjelo na
njegove čizme, a i zar nije netko rekao da muškarci ionako lašte čizme
šampanjcem?
Princ Aleksej progunđao je nešto na ruskom, a Olivia je imala dojam da to
nije bilo baš laskavo.
- Za kožu? Zbilja? - upitao je Sebastian, pokazujući veliko zanimanje za te
njezine riječi, iako je Olivia znala da to samo hini. - Nisam to čuo. Fascinantno.
- Pisalo je u jednom ženskom časopisu - slagala je.
- Eto, to objašnjava zašto ja nisam upoznat s time - glatko je odvratio
Sebastian.
- Lady Olivia, hoćete li me upoznati sa svojim prijateljem? - oštro će princ
Aleksej.
- Oh, naravno - Olivia je promucala, iznenađena ovim njegovim zahtjevom. -
Vaša Visosti, dopustite mi da Vam predstavim gospodina Sebastiana Greya.
Gospodine Grey, princ Aleksej Gomarovski od Rusije.
Njih dvojica razmijenili su naklone; Sebastian se naklonio mnogo dublje nego
princ, a prinčev je naklon bio toliko plitak da je djelovao nepristojno.
- Lady Olivia - rekao je Sebastian kad je odradio svoj naklon - jeste li upoznali
mog bratića, sir Harryja Valentinea?
Olivia se malčice zbunila. Što on to smjera? Pa dobro zna da...
- Lady Olivia - rekao je Harry, odjednom se našavši ispred nje. Njegove oči
gledale su njezine, a sjale su nečime što nije mogla točno odrediti. To nešto
prostrujalo je kroz nju i umalo je zadrhtala, dok je već iduće sekunde toga nestalo i
sve je bilo kao da nisu ništa osim dvaju poznanika. - Već smo se upoznali.
- Ah, da - rekao je Sebastian - uporno zaboravljam. Vi ste susjedi.
- Vaša Visosti - Olivia se obratila princu - dopustite da Vam predstavim sir
Harryja Valentinea. On živi u kući ispod moje.
109
 Knjige.Club Books
- Tako je - rekao je princ, a zatim je, dok se Harry naklanjao, brzo svom
tjelohranitelju rekao nešto na ruskom. Tjelohranitelj je kratko kimnuo.
- Maloprije ste razgovarali - rekao je princ.
Olivia se smrznula. Nije imala pojma da ju je princ cijelo vrijeme promatrao.
I nije bilo sigurna zašto je to toliko muči.
- Da - rekla je, jer nije imalo smisla da poriče. - Sir Harry jedan je od mojih
brojnih poznanika.
- I na tome sam beskrajno zahvalan - rekao je Harry. Glas mu je zvučao
napeto, čak i drsko, što je bilo u srazu s izgovorenim riječima. A da sve bude još
čudnije, dok je govorio, cijelo je vrijeme gledao u princa.
- Da - odvratio je princ, koji je također cijelo vrijeme zurio u Harryja. - Imate
i razloga biti, nije li tako?
- Tako je - procijedio je Harry kroza zube. Olivia je zbunjeno gledala čas u
njega, čas u princa.
- Krasna zabava, zar ne? - ubacio se Sebastian. - Lady Mottram ove je godine
nadmašila samu sebe.
Olivia se umalo zahihotala; bilo je nečega u njegovu držanju, nečega toliko
živahnog i veselog da je moglo razbiti ovu napetost istog trena. Ali nije. Harry je
i dalje promatrao princa s krutom rezerviranošću, a princ njega s ledenim
prijezirom.
- Nije li ovdje hladno? - upitala je Olivia, ne obraćajući se nikome posebno.
- Malo jest - odgovorio je Sebastian; očito su samo njih dvoje sudjelovali u
ovom razgovoru. - Uvijek pomislim kako je teško biti žena, jer morate nositi tu
prozračnu, tanahnu odjeću.
Olivijina haljina bila je od baršuna, ali rukavi su joj bili kratki pa su joj se
ruke ježile od zime. - Da - rekla je jer nitko drugi nije ništa govorio. A onda je
shvatila da nema više što za reći pa je pročistila grlo i nasmiješila se, najprije
Harryju i princu, koji i dalje nisu gledali nju, a onda i ljudima iza njih, koji pak
jesu gledali nju iako su se pravili da je ne gledaju.
- Jeste li Vi jedan od brojnih obožavatelja lady Olivije? - princ je upitao
Harryja.
Olivia se okrenula prema Harryju raširenih očiju. Što bi on uopće mogao reći
na tako izravno pitanje?
- Čitav London obožava lady Oliviju - vješto je odvratio Harry.
- Ona je jedna od omiljenih dama - dodao je Sebastian.
Olivia je pomislila kako bi trebala reći nešto pristojno i skromno na ove silne
komplimente, ali nije mogla izustiti ni riječ. Situacija je bila suviše čudna, bizarna
čak, da bi išta rekla.
Oni nisu razgovarali o njoj. Izgovarali su njezino ime, davali joj komplimente,
ali sve je to bio djelić nekakve glupe i djetinjaste borbe za dominaciju.
110
 Knjige.Club Books
To bi joj laskalo da joj nisu stvarali nelagodu.
- Čujem li ja to glazbu? - upitao je Sebastian. - Možda će uskoro započeti ples.
Plešu li ljudi u Rusiji?
Princ ga je hladno pogledao. - Molim Vas lijepo.
- Vaša Visosti - Sebastian se ispravio, premda i nije baš zvučao kao da se kaje
zbog ove svoje omaške.
- Jasno da plešu.
- Neki narodi ne plešu - dodao je Sebastian.
Olivia nije imala pojma je li to istina. Nekako je imala dojam da nije.
- Što Vas dovodi u London, Vaša Visosti? - upitao je Harry i konačno se
uključio u razgovor. Dosad je samo odgovarao na pitanja i bio promatrač.
Princ ga je oštro pogledao, ali bilo je teško odrediti je li to pitanje smatrao
nepristojnim. - U posjetu sam svom rođaku - odvratio je. - On je ambasador ovdje.
- Ah - rekao je Harry, ovoga puta ljubazno. - Ne poznajem ga.
- Naravno da ga ne poznajete.
Ovo je bila uvreda, jasna i glasna, ali Harry nije izgledao kao da ga je to
dirnulo, ni najmanje. - Upoznao sam mnogo Rusa kad sam služio u vojsci Njegova
Veličanstva. Vaši sunarodnjaci veoma su časni ljudi.
Princ je prihvatio ovaj kompliment kratkim kimanjem glavom.
- Ne bismo mogli poraziti Napoleona da nije bilo Vašega cara - Harry je
nastavio. - I Vaše zemlje.
Princ Aleksej pogledao ga je u oči.
- Pitam se bi li Napoleon imao više uspjeha da zima te godine nije došla tako
rano - Harry je nastavio. - Bila je to brutalna zima.
- Možda jest, za slabiće - odvratio je princ.
- Koliko je Francuza stradalo u povlačenju? - Harry se zapitao naglas. - Ne
mogu se sjetiti. - Okrenuo se prema Sebastianu.
- Više od devedeset posto - rekla je Olivia prije nego što joj je palo na pamet
da bi možda trebala šutjeti.
Sva trojica u isti čas pogledala su prema njoj. I svi su imali jednak izraz na
licu: bili su zapanjeni.
- Volim čitati novine - rekla je. Iz tišine koja je uslijedila zaključila je da taj
odgovor nije dovoljan pa je dodala: - Vjerujem da mnoge pojedinosti nisu
objavljene, ali priča je bila fascinantna. I vrlo tužna. - Okrenula se prema princu
Alekseju i upitala: - Jeste li i Vi bili ondje?
- Ne - otresito je odvratio. - To je bio juriš na Moskvu. A moj dom je na istoku,
u Nižnjem Novgorodu. Osim toga, tada još nisam imao dovoljno godina da služim
u vojsci.
- Olivia se okrenula prema Harryju. - A jeste li Vi tada bili u vojsci?

111
 Knjige.Club Books
Harry je kimnuo glavom i pogledao Sebastiana. - Obojica smo baš tada stupili
u vojsku. Bili smo u Španjolskoj, pod Wellingtonovim zapovjedništvom.
- Nisam znala da ste vas dvojica služili zajedno - rekla je Olivia.
- 18. husarski odred - rekao joj je Sebastian s pritajenim ponosom u glasu.
Uslijedila je nelagodna tišina, pa je Olivia dodala: - Pa to je divno. - Imala je
dojam da se od nje i očekuje da kaže nešto takvo, a Olivia je već otprije znala da
je u ovakvim trenucima razumno činiti ono što se očekuje.
- Zar nije ono Napoleon rekao da se čudi kada husar doživi tridesetu? -
promrmljao je princ pa se okrenuo prema Oliviji. - Znate, husari su na glasu kao...
Kako se kaže... - napravio je grimasu kao da se pokušava prisjetiti. -
Nepromišljeni - rekao je odjednom. - Da, tako je... A to je šteta. Navodno su
veoma hrabri, ali najčešće - napravio je gestu rukom kao da presijeca vrat - završe
pokošeni.
Pogledao je Sebastiana i Harryja (a pogotovo Harryja) i uputio im bljedunjav
osmijeh. - Mislite li da je to istina, sir Harry? - upitao je, tiho i sarkastično.
- Ne - odvratio je Harry. Ništa drugo, samo ne.
Olivia je uzbuđeno gledala čas jednog, čas drugog. Ovo jednostavno ne
razljutilo je princa više nego išta drugo što je Harry mogao reći.
- Čujete li i vi glazbu? - Olivia ih je pitala. Ali nitko nije obraćao pažnju na
nju.
- Koliko imate godina, sir Harry? - upitao je princ.
- A koliko Vi imate godina?
Olivia je progutala knedlu. To nipošto nije bilo pitanje koje se postavlja
jednome princu. I vidjela je da Harry nije upotrijebio prikladan ton. Pokušala je
uputiti Sebastianu pogled upozorenja, ali Sebastian je sa zanimanjem
promatrao ovu dvojicu.
- Niste mi odgovorili na pitanje - rekao je Aleksej, pomalo prijeteći, a njegov
tjelohranitelj se lagano isprsio.
- Dvadeset osam - odgovorio je Harry, a zatim je, nakon stanke dovoljno
dugačke da pokaže da se toga sjetio naknadno, dodao: - Vaša Visosti.
Princ Aleksej kiselo se nasmiješio. - Imamo još dvije godine da ostvarimo
Napoleonovo proročanstvo, zar ne?
- Samo ako planirate objaviti rat Engleskoj - vedro je odvratio Harry. - Jer ja
sam se povukao iz vojske.
Dvojica muškaraca zurili su jedan u drugoga i činilo se da to traje čitavu
vječnost, a onda je princ Aleksej odjednom prasnuo u smijeh. - Zabavni ste, sir
Harry - rekao je, ali u glasu mu se osjetilo da uopće tako ne misli. - Nastavit
ćemo s ovom raspravom, svakako.
Harry je kimnuo glavom, s dužnim poštovanjem.

112
 Knjige.Club Books
Princ je spustio svoju ruku na Olivijinu koja je još uvijek počivala na njegovoj
podlaktici. - Ali to će morati biti kasnije - rekao je i pobjedonosno mu se
nasmiješio - nakon što otplešem s lady Olivijom.
I zatim im je okrenuo leđa i poveo Oliviju dalje.

Dvadeset četiri sata poslije Olivia je bila iscrpljena. Bilo je već četiri ujutro kad
se vratila s bala kod Mottramovih, a majka joj drugog jutra nije dala da spava
dokasna: odvela ju je u Ulicu Bond na posljednju probu za haljinu koja se
šivala za njezin posjet princu. Naravno, poslijepodne nije bilo drijemanja za one
umorne, jer trebalo je i otići u posjet princu, na službeno predstavljanje, što joj je
bilo pomalo besmisleno nakon što je dobar dio prethodne večeri provela u
njegovu društvu.
Zar bi se trebao predstavljati nekome tko te ne poznaje?
Otišla je s roditeljima u rezidenciju princa Alekseja, koja se sastojala od niza
stanova u ambasadorovoj kući. Sve je bilo suviše grandiozno, formalno i, iskreno
rečeno, strašno dosadno. Njezina haljina zahtijevala je korzet kakav se prestao
nositi još u prošlom stoljeću; bila joj je užasno neudobna i bilo joj je vruće u njoj,
osim golih ruku koje su joj se pak smrzavale.
Izgleda da Rusi ne vjeruju u grijanje svojih domova.
Čitava tortura trajala je tri sata, tijekom kojih je njezin otac popio nekoliko
čašica bistrog žestokog pića od kojeg mu se jako spavalo. Princ je i njoj ponudio
čašicu, ali njezin otac, koji je tada već kušao piće, odmah joj ga je oduzeo.
Olivia je te večeri trebala ponovo izaći - lady Bridgeton priređivala je malu
soareju - ali je molila majku da ostane kod kuće jer je bila preumorna. Začudo,
majka je popustila. Olivia je pomislila kako je sigurno i ona umorna, a otac
pak nije bio u stanju ni za što, a kamoli za izlazak.
Večerala je u sobi (nakon drijemanja pa kupanja pa još malo drijemanja) i
planirala je čitati novine u krevetu, ali kad je posegnula rukom da ih dohvati, na
noćnom ormariću ugledala je Gospođicu Butterworth i pobješnjelog baruna.
Zašto joj je sir Harry poklonio takvu knjigu, pitala se. Zbog čega je mislio da
bi se njoj ta knjiga sviđala?
Malko ju je prolistala, tu i tamo pročitavši pokoju rečenicu. Djelovala joj je
površno. Znači li to da on misli da je ona površna?
Pogledala je prema prozoru, koji je bio prekriven teškim zastorima što ih je
navukla da se zaštiti od noći. Misli li on još uvijek da je površna? I nakon što ju
je upoznao?
Vratila se knjizi. Bi li je sir Harry i sada odabrao njoj za poklon? Sablasni
gotički roman, tako ga je nazvao.
Je li to mislio o njoj?

113
 Knjige.Club Books
Naglo je zatvorila knjigu, a zatim ju je namjestila da joj stoji uspravno u krilu,
uvezom prema dolje. - Jedan, dva, tri! - rekla je i maknula ruke kako bi se
Gospođica Butterworth sama otvorila na stranici na kojoj želi.
Ali Gospođica Butterworth samo je kliznula u stranu.
- Glupa knjiga - promrmljala je Olivia i pokušala ispočetka. Jer knjiga je nije
zanimala dovoljno da bi sama odabrala stranicu.
Knjiga je opet kliznula u istu stranu.
- Oh, ovo je smiješno. - Bilo je i više nego smiješno jer je ustala iz kreveta,
sjela na pod i spremila se da ponovi svoj eksperiment i treći put, jer će sigurno
upaliti ako knjiga stoji na potpuno ravnoj površini.
- Jedan, dva, tri - brzo je maknula ruke, ali knjiga je opet pala na istu stranu.
Sada se svakako osjećala kao budala. A to je bilo impresivno, uzevši u obzir
količinu gluposti koja joj je bila potrebna da uopće ustane iz kreveta radi ovoga.
Ali nije htjela dopustiti da je glupa knjiga pobijedi, pa je u četvrtom pokušaju
pustila da se stranice malko otvore prije nego što ju je pustila iz ruku. Malo
ohrabrenja, to je ono što knjizi treba.
- Jedan, dva, tri!
Napokon, knjiga se otvorila. Olivia je pogledala prema dolje. U 193. stranicu,
da budemo precizni.
Legla je na trbuh, podbočila se laktovima i počela čitati:

Mogla ga je čuti iza sebe. Bio joj je sve bliže, uskoro će je uhvatiti. Ali s
kakvom namjerom? Dobrom ili lošom?

- Lošom, kladim se - promrmljala je Olivia.

Kako bi mogla znati? Kako bi mogla znati? Kako bi mogla znati?

Oh, za Boga miloga. Evo zašto čita novine. Zamislite samo: Parlament započinje
sa zasjedanjem. Parlament započinje sa zasjedanjem. Parlament započinje sa
zasjedanjem.
Olivia je odmahnula glavom i nastavila čitati:

A onda se sjetila savjeta što joj ga je dala majka prije nego što je jadnicu
Bog uzeo k sebi, nakon što su je golubovi nasmrt iskljucali...

Molim!?
Olivia je pogledala u vrata, svjesna da je praktički vrisnula ovu riječ. Ali zbilja
- golubovi?
114
 Knjige.Club Books
Ustala je s poda, desnom rukom zgrabila Gospođicu Butterworth, držeći
kažiprst između stranica da joj se knjiga ne zatvori.
- Golubovi? - ponovila je. - Stvarno?
Ponovo je otvorila knjigu. Nije se mogla othrvati toj napasti.

Bilo joj je tek dvanaest i bila je premlada za takav razgovor, ali možda je
njena majka znala...

Dosadno. - Okrenula je drugu stranicu, nasumce, ali više prema početku knjige
jer joj je to imalo više smisla.

Priscilla se uhvatila za ivicu prozora; njezine ruke, nezaštićene

rukavicama, svom su se snagom držale za taj kamen. Kad je začula kako
barun trese kvaku, shvatila je da ima tek nekoliko sekundi da skoči.
Pronađe li je ovdje, u svojemu tajnom utočištu, tko zna što bi joj mogao
učiniti? On je nasilan čovjek, ili se barem tako priča.

Olivia je odšetala natrag do kreveta i napola se naslonila, a napola sjela na rub,

cijelo vrijeme čitajući.

Nitko nije znao kako je njegova zaručnica umrla. Neki kažu da je bila
bolesna, ali većina tvrdi da je otrovana! Umorstvo!

Stvarno? - Olivia je podignula pogled, trepnula pa se okrenula prema prozoru.

Mrtva zaručnica? Tračevi i glasine? Je li sir Harry znao za ovo? Sličnosti su bile
nevjerojatne.

Čula ga je kako ulazi u sobu. Hoće li primijetiti da je prozor otvoren? Što

da radi sada? Što da radi?

Olivia je duboko udahnula. Bila je napeta. Ne u prenesenom smislu, jer ona nije
bila takva, nego doslovno. Doslovno je sjedila na rubu kreveta. Zbog čega je i bila
napeta - naprosto joj je bilo neudobno.

Priscilla je šapatom izmolila molitvu, a zatim se, zatvorivši oči, pustila.

Završetak poglavlja. Olivia je uzbuđeno okrenula stranicu.

Do vlažnog, hladnog tla bilo je tek metar visine.

115
 Knjige.Club Books
Molim? Priscilla je visjela s prozora u prizemlju? Olivia više nije bila uzbuđena;
sada je bila prilično iznervirana. Kakva šupljoglavka visi s prozora u prizemlju?
Možda jest malo povišenije zbog temelja kuće, ali zbilja. Čovjek ne može
ni gležanj uganuti pri tako blagom padu.
- Kako glupo - rekla je i namrštila se. Tko je to uopće napisao, tko to pokušava
zaplašiti čitatelje ama baš ničim? Zna li Harry što joj je to dao ili je naprosto
slijedio sestrinu preporuku bez razmišljanja?
Pogledala je prema prozoru. Još uvijek je bio iste veličine, s istim zastorima -
ni na koji način nije se promijenio. Olivia nije znala zašto ju je to iznenadilo.
Koliko je uopće sati? Skoro pola devet. On je vjerojatno u svojoj radnoj sobi.
To jest, mogao bi biti. Običavao je raditi dokasna, premda joj, shvatila je, nikad
nije. rekao što točno radi ondje s tolikom predanošću.
Ustala je i prišla prozoru. Koračala je polako i s velikim oprezom, što je bilo
smiješno jer je on nije mogao vidjeti kroz guste zastore.
Držeći Gospođicu Butterworth u jednoj ruci, drugom je povukla zastor...

116
 Knjige.Club Books
11

ve u svemu, Harry je bio zadovoljan količinom posla što ga je danas odradio.

S Inače prevede barem dvostruko više od toga, ali danas je bio malko smeten.
Više se puta zatekao kako gleda Olivijin prozor, iako je znao da je nema. Ovo
je bio dan kada je imala zakazan posjet princu. U tri poslijepodne. Što je značilo
da je vjerojatno otišla od kuće prije dva. Rezidencija ruskog ambasadora nije bila
daleko, ali grof i grofica sigurno nisu htjeli riskirati da zakasne. Uvijek ima
prometa na cesti, ili se može dogoditi da im se razbije kotač, ili kakav ulični deran
može izletjeti pred kočiju... Nitko razuman ne polazi od kuće a da si ne uzme
dovoljno vremena za nepredviđene zastoje.
Olivia će vjerojatno morati sjediti ondje dva sata, možda i tri; nitko nije znao
otezati te stvari kao Rusi. A onda još pola sata vožnje do kuće i...
Ali sada je sigurno kod kuće. Osim ako nije ponovo izišla, iako nije primijetio
da se kočija ikamo odvezla.
Nije da je gledao namjerno. Nego su mu zastori bili razmaknuti. A kad je
sjedio okrenut pod određenim kutom, mogao je vidjeti tračak svjetla s ulice. I
naravno, kočije koje tuda prolaze.
Ustao je i protegnuo se; ispružio je ruke i nekoliko puta okrenuo glavu da
razgiba vrat. Planirao je prevesti još jednu stranicu večeras - sat iznad kamina
pokazivao je tek pola devet - ali sada mu je trebalo da vrati prokrvljenost u
noge. Odmaknuo se od stola i došetao do prozora.
I ona je bila ondje.
Najprije su oboje stali kao ukopani, uhvaćeni u trenutku, pitajući se: Hoću li
se pretvarati da je nisam vidio / hoću li se pretvarati da ga nisam vidjela?
A onda je Harry pomislio: Naravno da ne.
Mahnuo je.
Ona se nasmiješila. I mahnula. A onda...
Harry se iznenadio. Olivia je otvarala prozor.
Pa je zato i on otvorio svoj.
- Znam da ste rekli da niste čitali ovo - rekla je bez ikakvog uvoda - ali jeste
li barem zavirili unutra?
- Dobra Vam večer - odvratio je. - Kako je bilo kod princa?
Olivia je nestrpljivo odmahnula glavom. - Knjiga, sir Harry, knjiga. Jeste li
išta od ovoga pročitali?
- Bojim se da ne. Zašto?
117
 Knjige.Club Books
Olivia je podignula knjigu objema rukama, točno ispred svoga lica, a zatim ju
je odmaknula u stranu da ga može vidjeti. - Potpuno je besmislena!
Harry je polako kimnuo glavom. - I mislio sam da bi mogla biti.
- Majku gospođice Butterworth iskljucali su golubovi, i to do smrti!
Zatomio je smijeh. - Hm, zbog ovoga bi mi mogla postati puno interesantnija.
- Golubovi, sir Harry! Golubovi!
Harry se sada nasmiješio od uha do uha. Osjećao se pomalo kao Romeo, koji
ima svoju Juliju, ali bez obiteljske zavade i otrova.
I s golubovima.
- Rado bih čuo taj dio - rekao joj je. - Zvuči veoma napeto.
Olivia ga je pogledala s podignutom obrvom i maknula uvojak što joj ga je
povjetarac otpuhao na lice. - To se dogodilo prije početka radnje u knjizi. Ali
budemo li imali sreće, i gospođica Butterworth dobit će svoju porciju kljucanja
prije završetka knjige.
- Dakle, čitali ste je?
- Samo djeliće - priznala je. - To je sve. Početak četvrtog poglavlja i... -
pogledala je dolje i prolistala nekoliko stranica - stranicu sto devedeset tri.
- Je li Vam palo na pamet da možda krenete otpočetka?
Uslijedila je tišina. Veoma dugačka tišina. A onda mu je prezirno odvratila: -
Nisam je namjeravala pročitati.
- Ali Vas je privukla, ha?
- Ne! Uopće nije bilo tako. - Prekrižila je ruke, zbog čega joj je knjiga ispala
na pod. Na trenutak mu je nestala s vidika pa se ponovo pojavila, s Gospođicom
Butterworth u ruci. - Bila mi je toliko iritantna da nisam mogla prestati s listanjem.
Harry se naslonio na prozorsku klupčicu i nasmiješio joj se. - Zvuči
uzbudljivo.
- Zvuči glupo, eto kako zvuči. Ako bih morala birati između gospođice
Butterworth i baruna, navijam za baruna.
- Ma dajte. To je romansa. Sigurno navijate za ovu damu.
- Ta dama je idiotkinja. - Olivia je načas ponovo pogledala u knjigu, listajući
je nevjerojatnom brzinom. - Ne znam je li barun samo lud ili je i ubojica, ali nadam
se da će je uspjeti dokrajčiti.
- To se nikad neće dogoditi - rekao je Harry.
- Zašto to kažete? - ponovo je pokušavala odmaknuti uvojak s lica, točnije, s
nosa. Povjetarac je sada zapuhao malo jače i Harryju je ovaj prizor bio veoma
simpatičan.
- Zar knjigu nije napisala žena? - upitao ju je.
Olivia je kimnula glavom. - Sarah Gorley. Nikad nisam čula za nju.
- I to bi trebala biti romansa?
118
 Knjige.Club Books
Olivia je ponovo kimnula.
Harry je odmahnuo glavom. - Nema šanse da spisateljica ubije glavnu
junakinju.
Olivia ga je promatrala nekoliko sekundi, a onda je počela listati prema
posljednjoj stranici.
- Oh, ne, ne činite to - upozorio ju je. - Pokvarit ćete si knjigu.
- Neću je čitati - rekla je Olivia. - Kako je mogu pokvariti?
- Vjerujte mi, kad muškarac piše romansu, žena umre. A kad je piše žena, sve
završi divno i krasno.
Olivia je otvorila usta, kao da ne zna što bi rekla, kao da nije sigurna bi li se
trebala uvrijediti na ovakvo generaliziranje. Harry je zatomio smiješak. Sviđalo
mu se kad je bila ovako zbunjena.
- Kako to može biti romansa ako žena umre? - upitala ga je sumnjičavo.
Harry je slegnuo ramenima. - Nisam rekao da ima smisla, samo sam rekao da
je to tako.
Olivia nije znala što da misli o tome, a Harry je bio vrlo zadovoljan već time
što može sjediti na rubu prozora i gledati je kako ljutito zuri u tu knjigu u svojim
rukama. Bila je neopisivo dražesna, pa čak i u groznom plavom kućnom ogrtaču.
Kosa joj je padala niz leđa, ispletena u gustu pletenicu, i Harryju je tek tada palo
na pamet da cijeli ovaj susret posve odstupa od pravila. Nije joj još upoznao
roditelje, ali znao je da oni ne bi odobravali njezino čavrljanje na prozoru s
neoženjenim muškarcem, i to po mraku.
U kućnom ogrtaču.
Ali previše se zabavljao da bi mario za to; ako se ona ne zabrinjava oko
prikladnih obrazaca ponašanja, onda neće ni on.
Prkosno ga je pogledala, a onda je ponovo pogledala knjigu, dok su joj se prsti
podmuklo primicali k posljednjoj stranici.
- Ne činite to - ponovo ju je opomenuo.
- Samo želim vidjeti jeste li u pravu.
- Onda čitajte otpočetka - rekao je, uglavnom zato što je znao da će je to
živcirati.
Olivia je zastenjala od muke. - Ne želim čitati cijelu knjigu.
- Zašto ne?
- Zato što mi se neće svidjeti i to će biti gubitak mojeg vremena.
- Ne znate hoće li Vam se svidjeti - naglasio je.
- Znam. - Zvučala je veoma uvjereno.
- Zašto ne volite čitati? - upitao ju je.

119
 Knjige.Club Books
- Evo zašto - uskliknula je i protresla Gospođicu Butterworth. - Ovo je čista
besmislica. Da ste mi dali novine kojim slučajem, to bih čitala. Jer ih i čitam.
Svaku riječ. Svaki dan.
Harry je bio zadivljen. Nije mislio da žene ne čitaju novine, nego nikad nije
o tome ni razmišljao. Pouzdano je znao da mu majka nikad nije čitala novine, a
ako sestra i jest, nikad to nije natuknula u svojim pismima.
- Pročitajte tu knjigu - rekao joj je. - Možda Vas iznenadi pa ćete na kraju i
uživati u njoj.
- Zašto me gnjavite da pročitam nešto što Vas osobno uopće ne zanima? -
upitala ga je podozrivo.
- Zato što - otpočeo je, ali onda je zastao, jer ni sam nije znao odgovor. Znao
je samo da joj je poklonio tu knjigu i da uživa što je ovako zadirkuje. - Nagodimo
se, lady Olivia.
Olivia je nakrivila glavu, gledajući ga s iščekivanjem.
- Ako je pročitate, cijelu, od početka do kraja, pročitat ću je i ja.
- Vi ćete pročitati Gospođicu Butterworth i pobješnjelog baruna - rekla je s
nepovjerenjem.
- Hoću. Čim Vi završite s čitanjem.
Olivia je načas izgledala kao da će pristati i doista je otvorila usta da nešto
kaže, ali onda je zastala i prodorno ga pogledala.
Ovo je žena koja je odrasla s dvojicom braće, pomislio je Harry. Očito se zna
boriti. I to vraški.
- Mislim da biste je trebali čitati sa mnom.
Harryju je to potaknulo svakojake misli, a uglavnom su sve bile vezane za
njegov običaj da čita prije spavanja.
U krevetu.
- Kupite još jedan primjerak - rekla je.
Njegova slatka maštarija raspuknula se i učas rasplinula u zraku.
- Uspoređivat ćemo bilješke. To će biti nešto kao čitateljski klub. Jedan od
onih književnih salona za koje uvijek dobivam pozivnice.
- Beskrajno sam polaskan.
- I trebate biti - odvratila je. - Nikad nisam nikoga pozvala da čita sa mnom.
- Nisam siguran da će trgovina imati još jedan primjerak - pokušao se snaći
Harry.
- Onda ću Vam ga ja pronaći. - Uputila mu je malčice podmukao smiješak. -
Vjerujte mi, kupovanje mi je vještina.
- Zašto se odjednom bojim? - promrmljao je.
- Što ste rekli?
Harry ju je pogledao i rekao, ovoga puta glasnije: - Plašite me.
120
 Knjige.Club Books
Olivia je izgledala kao da je to veseli.
- Pročitajte mi odlomak - rekao je.
- Sada? Zbilja?
Harry se smjestio na klupčici i naslonio se na okvir prozora. - Početak, ako
može.
Olivia je nekoliko trenutaka zurila u njega, a onda je slegnula ramenima. - U
redu. Evo ga. - Pročistila je glas. - Noć je bila mračna i vjetrovita.
- Imam dojam da sam ovo već čuo - prokomentirao je Harry.
- Prekidate me.
- Oprostite. Samo nastavite.
Olivia mu je uputila oštar pogled i nastavila s čitanjem. - Noć je bila mračna
i vjetrovita, a gospođica Priscilla Butterworth bila je uvjerena da će kiša početi
svakog časa, da će liti s neba u potocima i rijekama, slijevajući se po svemu što
je bilo u Priscillinu djelokrugu. - Olivia je podignula pogled. - Ovo je užasno.
I nisam sigurna da je „djelokrug“ ovdje prikladna riječ.
- Može proći - rekao je Harry, premda se potpuno slagao s Olivijom. -
Nastavite.
Olivia je sumnjičavo odmahnula glavom, ali je nastavila čitati. - Bila je,
dakako, zaštićena od tog nevremena, u svojem sićušnom sobičku, ali prozorska
okna podrhtavala su s tolikom bukom da je znala da noćas neće uloviti sna.
Sklupčana na svojoj tanahnoj, hladnoj postelji, ona nije... bla, bla, bla,
čekajte, preskočit ću do mjesta gdje postaje zanimljivo.
- Ne možete to - Harry se pobunio.
Olivia je podignula Gospođicu Butterworth u zrak. - Knjiga je u mojim
rukama.
- Bacite je meni - rekao je iznenada.
- Što?
Harry je ustao s prozorske klupčice i nagnuo se gornjim dijelom tijela kroz
prozor. - Bacite mi je.
Olivia ga je sumnjičavo motrila. - Hoćete li je uhvatiti?
Harry je prihvatio izazov. - Ako ćete je znati baciti.
- Oh, ja znam bacati - rekla je Olivia, vidljivo uvrijeđena.
Harry se smijuljio. - Nikad nisam upoznao djevojku koja to zna.
Uto je Olivia zavitlala knjigu prema njemu, a on ju je uspio tako vješto
uhvatiti zahvaljujući jedino brzim refleksima što ih je usavršio u godinama
provedenim na bojištu.
Sva sreća. Jer nije bio siguran da bi mogao živjeti sa stidom da je nije uhvatio.
- Idući put pokušajte je baciti malo nježnije - progunđao je.
- Ali u čemu bi onda bila zabava?
121
 Knjige.Club Books
Zaboravite Romea i Juliju. Ovo je bilo mnogo bliže Ukroćenoj goropadnici.
Podignuo je pogled. Olivia je upravo privukla stolicu i sada je sjedila točno uz
svoj širom otvoreni prozor, čekajući s izrazom hinjenog strpljenja.
- Evo nas - rekao je Harry kad je pronašao mjesto na kojem je ona stala. -
Sklupčana na svojoj tanahnoj, hladnoj postelji, ona nije mogla a da se ne sjeti
svih događaja koji su je doveli do ovoga sumornog mjesta, u ovu sumornu noć.
Ali naša priča ne započinje ovdje, čitatelju dragi.
- Mrzim kad pisci to rade - rekla je Olivia.
- Pssst. Moramo krenuti otpočetka, a to nije dan kad je gospođica Butterworth
stigla u Thimmerwell Hall, a ni dan kad je stigla u Fitzgeraldov dom, gdje je
živjela prije Thimmerwell Halla. Ne, moramo krenuti od onoga dana kad se
rodila, u jaslama...
- U jaslama! - Olivia je uskliknula.
Harry se široko nasmiješio. - Samo sam se htio uvjeriti da me slušate.
- Bezobraznik.
Sada se nasmijao, pa nastavio čitati. - Onoga dana kad se rodila, u skromnoj
kolibici u Hampshireu, okružena ružama i leptirima, dan prije nego što su gradić
opustošile boginje.
Harry je podignuo pogled.
- Ne, nemojte prestati - rekla je. - Baš postaje zanimljivo. Kakve su to boginje
bile, što mislite?
- Baš ste pijavica, jeste li znali to?
Olivia je malčice nakrivila glavu i kimnula, kao da se slaže. - Epidemije su
mi uvijek bile zanimljive.
Harry je na brzinu pregledao stranicu. - Bojim se da ćete se razočarati.
Autorica ne da je nikakav medicinski opis.
- Možda na idućoj stranici? - upitala je Olivia puna nade.
- Nastavljam čitati - Harry je rekao. - Epidemija joj je oduzela voljena oca, no
nekim čudom poštedjela je malenu Priscillu i njezinu majku. Među palima bili su
još i njezina baka s očeve strane, oba djeda, tri pratetke, dva ujaka, sestra i
sestrična u drugom koljenu.
- Opet izmišljate - optužila ga je Olivia.
- Ne izmišljam! - pobunio se on. - Kunem Vam se, sve to ovdje piše. Bila je
to prava pravcata epidemija. Da me niste gađali knjigom, vidjeli biste i sami.
- Nitko ne piše tako loše.
- Očigledno netko piše.
- Ne znam tko je gori, autorica zato što je ovo napisala ili nas dvoje zato što
to čitamo.

122
 Knjige.Club Books
- Ja se dobro zabavljam - rekao je. I to je bila istina. Bilo je to zaista
nevjerojatno; sjedio je na prozoru svoje kuće i čitao neopisivo loš roman lady
Oliviji Bevelstoke, najtraženijoj dami londonskog društva. Ali povjetarac je bio
tako ugodan, a on je čitav dan bio zatvoren u radnoj sobi, i na trenutke, kad bi
pogledao u nju, vidio je kako se smiješi. Nisu to bili osmijesi upućeni njemu,
premda je bilo i takvih, nego osmijesi koji su joj plesali na licu kad nije bila
svjesna da je on promatra, kad je naprosto uživala u trenutku i smiješila se u noć.
To su bili osmijesi koju su strujali kroz njega i izazivali mu žmarce.
Nije bila samo lijepa, bila je prelijepa, s licem za kakvim muškarci plaču:
srcolikim, sa savršenim, porculanskim tenom. A oči - žene bi ubile za tako
veličanstvenu plavu boju.
Bila je prelijepa, i ona je to znala, ali nije se služila tom ljepotom kao oružjem.
To je naprosto bio dio nje, kao što su dio nje bile i ruke i noge i njezinih deset
prstiju.
Bila je prelijepa, i on ju je želio.

123
 Knjige.Club Books
12

ir Harry? - Olivia ga je zazvala, pridižući se sa stolice. Malko se nagnula i

S provirila u mrak prema njegovome prozoru. Sjedio je na klupčici, a njegova
silueta kao da je bila otisnuta na pozadini od treperave svjetlosti što je dopirala
iz sobe. Sasvim se umirio, i to iznenada.
Prenuo se na zvuk njezina glasa i pogledao gore prema njezinom prozoru, ali
kao da nije gledao u nju, nego kroz nju. - Oprostite - promrmljao je i brzo vratio
pogled na knjigu, tražeći gdje je stao.
- Ne morate se ispričavati - rekla je Olivia. Doista joj je izgledao čudno, kao
da je pojeo nešto pokvareno. - Jeste li dobro?
Harry ju je pogledao i u tom trenutku dogodilo se nešto što se nije moglo
opisati, pa čak ni razumjeti. Pogledi su im se spojili i ona je to znala, premda je
bilo mračno i nije mogla vidjeti boju njegovih očiju, boju raskošne tople čokolade.
Osjetila je to. A zatim, iznenada, ostala je bez daha. I bez ravnoteže. Zaljuljala se
i pala natrag na stolicu; sjedila je bez riječi još trenutak-dva, pitajući se zašto joj
srce tako ubrzano lupa.
Nije ništa učinio, samo ju je pogledao.
A ona se... Ona se...
Onesvijestila.
Oh, Bože, on sigurno misli da je bedasta. Nikad se u životu nije onesvijestila
i... Dobro, nije se ni sada baš onesvijestila, ali tako se osjećala, osjećala je nešto
neobično, treperavo, pjenušavo, vrtoglavo; i sada će on za nju misliti da je jedna
od onih dama koje moraju uvijek sa sobom nositi mirisne soli. To bi već samo po
sebi bilo dovoljno strašno da se Olivia k tome pola svoga života nije smijala tim
damama. Oh, Bože, oh, Bože. Ponovo se pridigla sa stolice i provirila kroz prozor.
- Dobro sam. - rekla je. - Samo sam malo izgubila ravnotežu.
Harry je polako kimnuo, a Olivia je shvatila da on nije sasvim prisutan. Misli
su mu bile prostranstvima daleko. A zatim, kao da se tiho vratio, podignuo je
pogled i ispričao se. - Pada mi san na oči - ponudio je ovo kao objašnjenje. - Već
je kasno.
- Da - rekla je Olivia, iako nije mislila da je više od deset. Odjednom je
shvatila da ne bi mogla podnijeti da se on prvi oprosti, morala je to učiniti ona.
Zato što... Zato što... Nije zapravo znala zašto, znala je samo da mora.
- Baš sam se spremala reći da bih morala ići - riječi su joj doslovce počele
ispadati iz usta. - Zapravo, ne baš ići, jer nemam sada kamo ići, jer sam već u
svojoj sobi, a ne idem nikamo nego u krevet, a to je samo nekoliko metara dalje.

124
 Knjige.Club Books
Nasmiješila mu se, kao da time može nadoknaditi za ove besmislice koje su
joj tekle iz usta. - Kao što rekoste - nastavila je - već je kasno.
Harry je ponovo kimnuo.
Ali morala je još nešto reći, jer on nije govorio ništa. - Laku noć, onda.
Uzvratio joj je pozdrav, ali glas mu je bio tako tih da ga ona nije čula, samo
je vidjela riječi na njegovim usnicama.
I opet, kad ju je pogledao, osjetila je to. Počelo joj je u vršcima prstiju pa joj
se penjalo u ruke sve dok nije zadrhtala i uzdahnula, kao da dahom može otjerati
taj čudni osjećaj.
Ali osjećaj je ostao s njom, škakljao ju je u plućima, plesao joj je po koži.
Gubila je razum. To mora biti to. Ili je samo bila preumorna. Previše napeta
nakon dana provedenog s princem.
Zakoračila je unatrag i pošla zatvoriti prozor, ali onda...
- Oh! - Ponovo je provirila. - Sir Harry!
Harry je podignuo pogled. Još se nije bio pomaknuo s klupčice.
- Knjiga - rekla je. - Još je kod Vas.
U isti čas pogledali su prostor između kuća koji ih je dijelio.
- Neće ići tako jednostavno kad se baca prema gore, ha? - rekla je.
Harry je odmahnuo glavom i nasmiješio se, tek malčice, kao da zna da se ne
bi trebao smiješiti. - Morat ću sutra doći k Vama da Vam je vratim.
I eto ga opet, taj moćni, titravi, neobični osjećaj. - Veselim se tome - rekla je
i zatvorila prozor.
I navukla zastore.
I obgrlila se rukama.
I ispustila sitan jecaj.
Kako je savršeno ova večer na kraju ispala.

Idućeg poslijepodneva Harry je tutnuo Gospođicu Butterworth i pobješnjelog

baruna pod mišku i spremio se na kratku šetnju do dnevne sobe lady Olivije.
Vertikalna udaljenost do nje bila je gotovo jednaka horizontalnoj, razmišljao je na
putu dotamo. Dvanaest koraka do prizemlja pa još šest do pločnika pa osam do
njenih ulaznih vrata.
Idući put brojit će i korake po horizontalnoj udaljenosti. Bit će zanimljivo kad
ih bude usporedio.
Skoro je zaboravio ono ludilo što ga je uhvatilo noć prije. Lady Olivia
Bevelstoke bila je neopisivo lijepa; to nije bilo samo njegovo mišljenje, već
općeprihvaćena činjenica. Poželio bi je svaki muškarac, a pogotovo onaj koji živi
redovničkim životom kakvim je živio on sam proteklih nekoliko mjeseci. To je
bilo sve. Mora podsjetiti samoga sebe zašto se penje prema ulaznim vratima

125
 Knjige.Club Books
njezine kuće, tu leži ključ njegova zdravog razuma. Ministarstvo rata. Princ.
Nacionalna sigurnost...
Lady Olivia bila je njegov zadatak. Winthrop mu je praktički naredio da se
ubaci u njezin život.
Ne, Winthrop mu je doslovno naredio da se ubaci u njezin život. Tu nije bilo
rasprave.
Harry je, dakle, samo slijedio naredbe. Tako je rekao samome sebi kad joj je
pokucao na vrata. Poslijepodne s Olivijom. Za kralja i domovinu.
Osim toga, Olivia je bila daleko ljepši prizor od one ruske grofice i njezine
votke.
S obzirom na ovakvu predanost zadatku, čovjek bi pomislio da će Harry biti
i više nego zadovoljan kad je ušao u dnevnu sobu lady Olivije i vidio da ona nije
sama. Naime, ondje je bio i njegov drugi zadatak: uznositi princ Aleksej od
Rusije. Sjedio je točno nasuprot njoj i djelovao vrlo samodopadno.
Harryju je to trebalo itekako odgovarati. Ali mu nije odgovaralo, nego ga je
itekako živciralo.
- Sir Harry - rekla je Olivia i ozareno mu se nasmiješila kad je ušao u sobu. -
Sjećate se princa Alekseja, zar ne?
Kako se ne bi sjećao? Sjeća se i njegova kršnog čuvara, koji je sada sjedio u
kutu, naizgled nezainteresirano.
Harry se pitao prati li taj čovjek princa i u spavaću sobu. Jer to bi moglo biti
nezgodno za dame.
- Što Vam je to u ruci - upitao ga je princ.
- Knjiga - Harry je odvratio i odložio Gospođicu Butterworth na stolić sa
strane. - Knjiga koju sam obećao posuditi lady Oliviji.
- Što je to? - princ je htio znati.
- Ma samo šašavi roman - ubacila se Olivia. - Nisam sigurna da će mi se
svidjeti, ali preporučio mi ga je znanac.
Princ nije izgledao baš impresioniran ovime.
- A što Vi volite čitati, Vaša Visosti? - upitala ga je.
- To je literatura koju Vi sigurno ne poznajete - rekao je bahato.
Harry je pažljivo promatrao Oliviju. Bila je dobra u ovome, u ovoj predstavi
koja se zvala društvo. U očima joj se pojavio tek tračak nervoze prije nego što ga
je sasvim potisnula, s izrazom lica tako savršeno umilnim i vedrim da je morao
biti iskren.
Samo što je Harry znao da nije.
- Svejedno bih voljela čuti o vašim čitateljskim preferencijama, Vaša Visosti
- rekla je srdačno. - Volim slušati o tuđim kulturama.

126
 Knjige.Club Books
Princ se okrenuo prema njoj, a pritom je Harryju okrenuo leđa. - Jedan od
mojih predaka veliki je pjesnik i filozof. Princ Antioh Dmitrijevič Kantemir.
Harryju je ovo bilo veoma zanimljivo, jer se znalo (među onima koji poznaju
rusku književnost) da je Kantemir umro neoženjen.
- Nedavno sam pročitao i sve basne Ivana Krilova - nastavio je Aleksej. -
Svaki obrazovani Rus morao bi to pročitati.
- I mi imamo tako velike pisce - rekla je Olivia. - Shakespeare. Svi čitaju
Shakespearea. Mislim da ne bi bilo patriotski da ne čitaju.
Princ je slegnuo ramenima. Time je, čini se, iskazao što misli o Shakespeareu.
- Čitate li i Vi Shakespearea? - Olivia ga je upitala.
- Čitao sam nešto, na francuskom - rekao je. - Ali preferiram čitati na ruskom.
Naša književnost mnogo je dublja nego vaša.
- Ja sam čitao Jadnu Lizu - rekao je Harry, premda je znao da bi trebao šutjeti.
Ali princ je bio pompozna budala. Nije mogao a da ne pokuša istisnuti sav taj zrak
iz njega.
Princ Aleksej okrenuo se prema njemu s neskrivenim iznenađenjem. - Nisam
znao da je Bednaja Liza prevedena na engleski.
Nije znao ni Harry; on ju je čitao na ruskom, prije mnogo godina. Već je
napravio jednu grešku danas pa nije namjeravao napraviti i drugu. Zato je rekao:
- Čini mi se da mislimo na istu knjigu. Autor je... Oh, kako li se ono zvao...
Počinje na K, ja mislim. Karmazanon?
- Karamzin - otresito je odvratio princ. - Nikolaj Karamzin.
- Da, to je taj. - Harry je namjerno govorio veselim, bezbrižnim tonom. - Jadnu
djevojku sa sela upropasti neki poslovni čovjek, je li tako?
Princ je kratko kimnuo glavom.
Harry je slegnuo ramenima. - Onda ju je očito netko preveo.
- Možda ću pokušati pronaći primjerak - rekao je princ. - Dobro bi došlo za
moje znanje engleskog.
- Je li to vrlo poznata knjiga? - upitala je Olivia. - Rado bih je pročitala ako
se može pronaći primjerak na engleskom.
Harry ju je sumnjičavo pogledao. Ovo govori ista žena koja je izjavila da joj
se ne sviđa ni Henrik Peti ni Gospođica Butterworth i pobješnjeli barun.
Nastupilo je kratko zatišje u ovom razgovoru, a onda je Olivia rekla: - Baš
sam rekla da nam donesu čaj prije nego što ste stigli, sir Harry. Biste li nam se
pridružili?
- Bio bih počašćen. - Harry se smjestio nasuprot princu i uputio mu bljedunjav
smiješak.

127
 Knjige.Club Books
- Moram priznati - rekla je Olivia - da mi strašno ne idu jezici. Moja
guvernanta vječno je očajavala zbog mojeg francuskog. Silno se divim ljudima
koji znaju više od jednoga jezika. Vaš engleski je izvrstan, Vaša Visosti.
Princ je kimnuo glavom, prihvaćajući kompliment.
- Princ Aleksej govori i francuski - Olivia je rekla Harryju.
- I ja - Harry je odvratio, jer nije bilo razloga da to skriva.
Princu bi se moglo dogoditi da mu nešto izleti na ruskom, ali nikad si to ne bi
dopustio na francuskom; u Londonu je bilo previše ljudi koji su govorili francuski.
Osim toga, nakon toliko godina provedenih na Kontinentu, bilo bi čudno da nije
pokupio makar ponešto od tog jezika.
- Nisam to znala - rekla je Olivia. - Možda biste vas dvojica mogli razgovarati
na francuskom. Ili možda ne. – Lagano se nasmijala. - Plašim se onoga što biste
možda govorili o meni.
- Izricali bismo samo najdublje komplimente - spremno će princ.
- Sumnjam da se sa svojim poznavanjem francuskog mogu ravnati s princem
- slagao je Harry. - Taj bi razgovor frustrirao i njega i mene, uvjeren sam.
Ponovo tišina. I ponovo ju je razbila Olivia. - Možda biste nam mogli reći
nešto na ruskom - predložila je princu. - Nisam sigurna da sam ikad čula kako taj
jezik zvuči. A Vi, sir Harry?
- Mislim da jesam - promrmljao je.
- Oh, dakako da jeste, dok ste boravili na Kontinentu. Vjerujem da ste čuli
svakojake jezike.
Harry je pristojno kimnuo glavom, ali ona se već okrenula Alekseju. - Biste li
nam nešto rekli? Francuski prepoznajem, premda ne razumijem gotovo ni riječ.
Ali ruski... Ne znam ni kako zvuči. Je li sličan njemačkom?
- Njet - odvratio je princ.
- Oh! - Olivia se ozarila. - To sigurno znači „ne“.
- Da - rekao je princ.
- A to mora biti „da“!
Harry nije bio siguran je li mu ovo zabavno ili mu se povraća.
- Recite još nešto - molila ga je. - Ne mogu osjetiti ritam jezika iz tih
jednosložnih riječi.
- Dobro - rekao je princ. - Da vidimo...
Strpljivo su čekali da princ smisli što će još reći. Nakon nekoliko trenutaka
on je progovorio.
A Harry nikad u životu nije nekoga mrzio toliko koliko je mrzio princa
Alekseja Gomarovskog od Rusije.
- Što ste rekli? - upitala je Olivia razdragano i puna iščekivanja.
- Oh, da ste ljepši od mora, oceana, neba i magle.

128
 Knjige.Club Books
Ili, ovisno o prijevodu, pumpat ću te dok ne vrisneš.
- Kako poetski - Olivia je promrmljala.
Harry je šutio, jer je znao da se, ako počne, neće moći zaustaviti.
- Možete li reći još nešto? - zamolila je Olivia.
Princ se zamislio. - Ne mogu se sjetiti još nečega tako... Kako se ono kaže?
Uvredljivog.
- Delikatnog - dovršio je princ, izgledajući veoma zadovoljan odabirom riječi.
- Dovoljno delikatnog za Vas.
Harry se nakašljao. Bilo je ili to ili će se doslovce izbljuvati. Možda je doista
zazvučalo kao da će se dogoditi ovo drugo, jer ga je Olivia zabrinuto pogledala.
Harry je samo zakolutao očima. Nitko tko ima razuma ne bi mogao slušati ove
gluposti a da ne pokaže barem nekakvu reakciju.
- Ah, stiže čaj - rekla je Olivia. Zvučala je kao da joj je laknulo. - Mary, trebat
će nam još jedna šalica. Sir Harry odlučio nam se pridružiti.
Kad je Mary spustila poslužavnik i otišla po još jednu šalicu, Olivia je
pogledala Harryja i rekla: - Nemate ništa protiv da ja počnem točiti, je li tako?
- Naravno - rekao je i slučajno pogledao u princa, koji ga je promatrao s
podsmijehom.
I Harry je njemu uputio jednako infantilan pogled. Nije se mogao svladati.
Osim toga, pomislio je, to je bilo prikladno za potpirivanje dojma da je on samo
jedan ljubomorni udvarao. Ali zar Aleksej zaista misli da je time što je njemu
natočila čaj prije nego Harryju Olivia pokazala tko joj je draži?
- Volite li engleski čaj, Vaša Visosti? - Olivia je upitala. - Iako pretpostavljam
da nije zapravo engleski. Ali mi smo ga učinili svojim, valjda.
- Smatram da je to krasan običaj - rekao je princ.
- Želite li mlijeka?
- Molim Vas.
- Šećera?
- Da.
- Sir Harry neki mi je dan rekao da mu je u vojsci od svega najviše nedostajao
čaj - rekla je Olivia, stavljajući šećer u prinčevu šalicu.
- Ma nemojte? - odvratio je princ Aleksej.
Harry nije bio siguran kome se princ obratio, ali svejedno je odlučio
odgovoriti. - Bilo je noći kad bih ubio za toplo piće.
- Pretpostavljam da je bilo noći kad ste ubijali neovisno o tome - princ je
odvratio.
Harry ga je hladno pogledao. - Bio sam naoružan sabljom, puškom i
bajunetom. Ubijao sam redovito.
Princ mu je uzvratio jednako leden pogled. - Zvučite kao da ste uživali.
129
 Knjige.Club Books
- Nikad - kratko je odvratio Harry.
Princu se u kutu usnica pojavio blago podrugljiv smiješak. - Zlo je katkad
potrebno da bi cvjetalo dobro, zar ne?
Harry je kimnuo glavom, bez riječi.
Princ je otpio gutljaj čaja, unatoč tome što Harry još nije bio poslužen. -
Mačujete li se, sir Harry?
- Samo ponekad. - To je bila istina. U Hesslewhiteu nisu imali dobrog učitelja
mačevanja. Posljedica toga bila je da su Harryjeve mačevalačke vještine bile više
vojničke nego natjecateljske. Bio je osrednji u pariranju, ali je zato znao
prijeći ravno na ubijanje.
- Evo još jedne šalice - rekla je Olivia i primila šalicu od sluškinje koja je
upravo bila ušla. - Sir Harry, Vi svoj pijete bez šećera, zar ne?
- Zapamtili ste - odvratio je tiho.
Olivia mu se nasmiješila. Bio je to sretan, iskren osmijeh koji je prostrujao
njime kao topao povjetarac. Osjetio je da se i sam smiješi, nesputano, otvoreno.
Pogledali su se u oči i na trenutak je bilo kao da su sami u sobi.
Ali onda se ona okrenula i promrmljala nešto o čaju. Zaokupila se točenjem,
a on je otkrio da je očaran njezinim rukama; bile su ljupke i elegantne, ali nekako
nisu bile toliko graciozne. Svidjelo mu se to. Svaka božica ima sitnu nesavršenost.
Olivia je podignula pogled i shvatila da je Harry promatra. Ponovo se
nasmiješila, a onda se nasmiješio i on pa se...
I onda je prokleti princ morao otvoriti svoja glupa usta.

130
 Knjige.Club Books
13

Pet stvari koje mi se sviđaju kod

gospodina Harryja Valentinea
Olivia Bevelstoke

Osmijeh
Duhovitost
Oči
To što razgovara sa mnom kroz prozor

V ladimire! - princ je odjednom dreknuo i tako za jednu stavku zakinuo popis

što ga je Olivia pravila u svojoj glavi.
Vladimir je odmah ustao i prišao princu Alekseju, koji mu je naredio nešto na
ruskom. Vladimir je kimnuo glavom pa je i on izrekao niz riječi koje su Oliviji
bile posve nerazumljive.
Olivia je pogledala Harryja. Harry se mrštio. Pretpostavila je da se vjerojatno
mršti i ona.
Vladimir je još nešto rekao i vratio se u svoj kut, a Harry, koji je pratio cijeli
ovaj razgovor, pogledao je princa i rekao: - On je vrlo prikladan.
Princ Aleksej ravnodušno ga je pogledao. - Ne razumijem što želite reći.
- Dođe, ode, radi sve što mu kažete...
- To mu je posao.
- Da, naravno. - Harry je slegnuo ramenima i pogledao princa. - Nisam ni
rekao drukčije.
- Osobe kraljevskog statusa moraju putovati s pratnjom.
- Potpuno se slažem - Harry je odvratio, ali njegov ugodni ton samo je još više
živcirao princa.
- Vaš čaj - ubacila se Olivia i pružila Harryju šalicu. On ju je primio, tiho
zahvalio i otpio gutljaj.
- Ja svoj pijem kao i sir Harry - rekla je, ne obraćajući se nikome posebno. -
Nekoć sam ga pila sa šećerom, ali sam poslije otkrila da mi se to više ne sviđa.
Harry ju je pogledao lagano podignutih obrva. Olivia se nije čudila; ni sama
se nije mogla sjetiti kada je posljednji put vodila tako dosadan razgovor. Ali
sigurno je shvaćao da nema drugog izbora.

131
 Knjige.Club Books
Duboko je udahnula, pokušavajući zaobići napetost koja je prožimala i
razgovor i čitavu sobu. Ova dvojica očito su prezirala jedan drugoga, to je bilo
vrlo jasno. Oliviji nije bilo prvi put da se nalazi u istoj prostoriji s ljudima koji se
međusobno mrze. Samo što to nikad nije bilo ovako opipljivo.
I premda bi voljela misliti da je to sve ljubomora zbog nje, nekako je imala
dojam da je ovdje posrijedi još nešto.
- Danas još nisam bila vani - rekla je, jer razgovor o vremenu uvijek uspije
odvratiti pažnju. - Je li toplo?
- Mislim da će pasti kiša - rekao je princ.
- Ah, to vam je Engleska. Ako ne kiši, onda lijeva. A ako ne lijeva, onda...
Ali princ je već usmjerio pozornost na svojega protivnika. - Gdje živite, sir
Harry?
- U susjednoj kući, odnedavno - veselo će Harry.
- Mislio sam da engleski aristokrati imaju velike kuće na selu.
- Imaju - rekao je Harry pristojno. - Naravno, ja nisam aristokrat.
- Kakav vam je čaj? - upitala je Olivia, lagano na rubu očaja.
Obojica su promrmljali nekakav odgovor i oba odgovora sastojala su od
jednosložne riječi. S time da nijedan suglasnik nije bio pretjerano jasan.
- Ali imate titulu sira - rekao je princ Aleksej.
- Istina - odvratio je Harry, pokazujući da ga taj nedostatak u društvenom
statusu nimalo ne dira. - Ali to me ne čini aristokratom.
Princ Aleksej lagano je izvio usnice.
- Baroneti se ne smatraju aristokracijom - pojasnila je Olivia i Harryju uputila
pogled kao da se ispričava. Doista je bilo neuljudno od princa što spominje
Harryjev niži društveni stalež, ali morale su se uzeti u obzir razlike među
kulturama.
- Što je to baronet? - upitao je princ.
- To vam je nešto između - Harry je odvratio s uzdahom. - Jedna vrst čistilišta,
zapravo.
Aleksej se okrenuo prema Oliviji. - Ne razumijem ga.
- Sir Harry želi reći, ili barem mislim da želi reći - uputila je Harryju ozlojeđen
pogled jer joj nije bilo jasno što on to izvodi i zašto namjerno provocira princa -
da baroneti ne pripadaju aristokraciji, ali ipak nisu bez titule. Zato ih zovu sir.
Princ Aleksej i dalje je izgledao zbunjeno, pa je Olivia objasnila: - Kad
govorimo o staležima, ispod kralja, naravno, imamo vojvode i vojvotkinje,
markize, grofove i grofice, vikonte i vikontese i, napokon, barune i barunice. -
Zastala je na trenutak. - I onda imamo baronete i njihove supruge, ali oni se
smatraju dijelom građanskog staleža.

132
 Knjige.Club Books
- Vrlo, vrlo nisko - Harry je promrmljao, zabavljajući se. - To su milje i milje
ispod nekoga poput Vas.
Princ ga je pogledao tek na sekundu, ali to je bilo dovoljno da mu Olivia vidi
netrpeljivost u očima. - U Rusiji je aristokracija temelj društva. Bez naših velikih
obitelji zemlja bi propala.
- Mnogi i ovdje tako misle - pristojno je rekla Olivia.
- Došlo bi do... Kako se ono kaže...
- Revolucije? - ponudio je Harry.
- Kaosa? - nagađala je Olivia.
- Kaosa - složio se princ. - Da, tako je. Jer revolucije se ne bojim.
- Bilo bi mudro da svi naučimo nešto iz iskustva Francuske - rekao je Harry.
Princ Aleksej se okrenuo prema njemu, a iz očiju mu je sijevalo. - Francuzi
su bili glupi. Dopustili su buržoaziji previše slobode. Mi u Rusiji ne pravimo takve
pogreške.
- Ni mi se ne bojimo revolucije - rekao je Harry mirno - iako mislim da su
razlozi drukčiji.
Oliviji je zastao dah u grlu. Harry je sada govorio s veoma dubokim
uvjerenjem, što se razlikovalo od površnog, nezainteresiranog tona od maloprije.
Njegov ozbiljni stav itekako je privukao pozornost. Čak se i princ Aleksej
okrenuo prema njemu s izrazom lica koji, doduše, nije pokazivao poštovanje, jer
bilo je jasno da mu se ne sviđa ovaj komentar, ali je odavao svojevrsno priznanje
Harryju kao dostojnom protivniku.
- Ovaj razgovor postaje tako ozbiljan - spremno je rekla. - Još je prerano za
takve rasprave. - A zatim, kad je vidjela da ova njezina izjava ne izaziva nikakvu
reakciju, dodala je:
- Ne mogu podnijeti razgovore o politici dok vani sja sunce. A zapravo nije
mogla podnijeti to što se mora prikazivati kao prava glupačica. Jer obožavala je
razgovore o politici, u bilo koje doba dana.
I vani uopće nije sjalo sunce.
- Doista smo nepristojni - rekao je princ Aleksej i ustao. Prišao je Oliviji i
kleknuo na jedno koljeno. Olivia je ostala bez riječi. Što on to radi?
- Možete li nam oprostiti? - tiho je rekao i primio njezinu ruku.
- Ja...
A onda je prislonio njezinu ruku na svoje usnice. - Molim Vas.
- Naravno - brzo će Olivia. - To zbilja nije...
- Ništa - Harry je dovršio. - To je riječ koju ste tražili, zar ne?
Da joj princ Aleksej nije u potpunosti zaklonio vidik, najradije bi mu bila
uputila prijeteći pogled. - Naravno da Vam opraštam, Vaša Visosti - rekla je. -
Nisam se zaozbiljno ljutila.

133
 Knjige.Club Books
- Lijepe žene imaju se pravo ljutiti kad god žele.
Princ se u tom trenu malko pomaknuo, pa je Olivia uspjela načas vidjeti
Harryju lice. Izgledao je kao da će povratiti.
- Sigurno imate još mnogo zakazanih susreta u Londonu - rekao je Harry kad
se princ Aleksej vratio na svoje mjesto.
- Da, sigurno imate mnogo obveza i mnogo ljudi s kojima se trebate sastati -
dodala je Olivia.
- Da - Aleksej je odvratio.
- Dani su Vam sigurno sasvim ispunjeni - nastavio je Harry, s blagim tonom
divljenja u glasu.
Olivia se namrštila. Nije znala što točno Harry smjera, ali znala je da neće
dobro završiti. - Vjerujem da vodite vrlo uzbudljiv život - brzo je rekla,
pokušavajući preusmjeriti razgovor.
Ali Harry se nije dao smesti. - Evo, na primjer, danas - rekao je. - Raspored
Vam je vjerojatno pretrpan. Lady Olivia treba biti počašćena što ste odvojili
vrijeme da je posjetite.
- Uvijek bih odvojio vrijeme za lady Oliviju.
- Tako ste velikodušni - spremno će Harry. - Od čega smo Vas odvukli ovoga
poslijepodneva?
- Vi me niste odvukli ni od čega.
Harry mu je uputio sitan, znakovit osmijeh, samo da mu pokaže kako je
shvatio uvredu, ali kako ga ona ne boli. - Gdje biste drugdje sada mogli biti, Vaša
Visosti? U društvu ambasadora? Kralja?
- Mogao bih biti gdje god poželim.
- Takve su privilegije kraljevske loze - zaključio je Harry.
Olivia je nervozno grickala donju usnicu. Vladimir se malčice približio; bude
li kakvog nasilja, Harry neće izići kao pobjednik.
- Silno sam počašćena Vašim prisustvom - ubacila se Olivia. To je bila jedina
rečenica koja joj je u tom trenutku pala na pamet.
- Oh, hvala Vam - spremno će Harry.
Prestani- Olivia se okrenula prema njemu kako bi joj mogao pročitati s usana.
Zašto? - odvratio joj je Harry.
- Mislim da vas dvoje razgovarate bez mene - gnjevno je rekao princ.
Vladimir se još više približio.
- Naravno da ne razgovaramo - uvjeravala ga je Olivia. - Samo sam pokušala
podsjetiti sir Harryja da ga njegov bratić. .. očekuje jer... su dogovorili susret.
Aleksej je izgledao vrlo sumnjičavo. - Izgovorili ste sve to?
Olivia je osjetila kako joj obrazi gore. - Da, uglavnom - promrmljala je.
- Zbilja moram ići - rekao je odjednom Harry i ustao.
134
 Knjige.Club Books
I Olivia je ustala. - Dopustite mi da Vas otpratim do vrata - rekla je, trudeći
se da ne zvuči kao da ovo izgovara kroz stisnute zube.
- Ne morate se gnjaviti - odvratio joj je Harry. - Ni u snu ne bih tražio od tako
lijepe dame da ustaje.
Olivia je problijedjela. Je li Aleksej bio svjestan da mu se Harry izruguje?
Pogledala je princa, pokušavajući da ne ispadne previše očita. Nije imala dojam
da se princ uvrijedio; štoviše, izgledao je vrlo zadovoljno. Točnije, izgledao je
vrlo zadovoljno na vrlo uštogljen i rezerviran način.
Harry se sam ispratio i tako zakinuo Oliviju prilike da mu kaže točno što misli
o njegovom djetinjastom ponašanju. Stisnula je rub jastučića iza sebe, kipeći od
bijesa. Neće joj tako lako umaći. Nije imao pojma što znači kad pustiš da
ženski gnjev buja. Što god mu bude imala za reći, bit će daleko neugodnije večeras
nego što bi to bilo sada.
U međuvremenu je u njezinoj dnevnoj sobi još uvijek sjedio princ kojega je
trebalo zabaviti. Sjedio je točno nasuprot njoj, s krajnje samodopadnim izrazom
na licu. Bio je zadovoljan što je Harry otišao, a očito i još zadovoljniji što je
Olivia ostala sama s njim.
I s Vladimirom. Na Vladimira se naprosto ne može zaboraviti.
- Pitam se gdje mi je majka - rekla je Olivia, jer je bilo zaista čudno što se ona
nije pojavila. Vrata dnevne sobe bila su prikladno otvorena, pa Oliviji nije trebala
pratnja, ali svejedno je mogla doći pozdraviti princa.
- Je li nužno da ona bude ovdje?
- Pa... ne baš. - Olivia je pogledala prema vratima. - Huntley je ispred, u
hodniku...
- Drago mi je da smo sami.
Olivia je progutala knedlu. Nije znala što da kaže na ovo.
Princ se lagano nasmiješio, ali pogled mu je postao malčice mračan. - Zar ste
nervozni što ste ostali sami sa mnom?
Nisam bila nervozna - dosad.
- Naravno da nisam - rekla je. - Znam da ste Vi gospodin. Uostalom, nismo
sami.
Aleksej ju je zbunjeno pogledao pa se odjednom nasmijao. - Ne mislite valjda
na Vladimira?
Olivia je nehotice gledala čas u jednog, čas u drugog. - Pa... da - promucala
je. - On je tu. I...
Princ Aleksej odmahnuo je rukom. - Vladimir je nevidljiv.
Olivia je osjetila nelagodu. - Ne razumijem.
- On je kao da ga nema. - Princ joj se nasmiješio, ali ne na ugodan način. -
Ako ja tako želim.

135
 Knjige.Club Books
Olivia je zaustila da nešto kaže, ali nije imala što.
- Na primjer - Aleksej je nastavio - kad bih Vas htio poljubiti...
Olivia je naglo udahnula, od silnog šoka.
- Bilo bi isto kao da smo sami. On ne bi nikome rekao, a Vi se ne biste više
osjećali... Kako bih rekao... Nelagodno.
- Mislim da biste trebali poći, Vaša Visosti.
- Ali prvo bih Vas volio poljubiti.
Olivia je naglo ustala, udarivši potkoljenicama o stolić. - To neće biti
potrebno.
- Ne - rekao je princ, također ustavši. - Mislim da jest potrebno. Jer Vam
moram pokazati.
- Pokazati što? - rekla je. Nije mogla vjerovati da je postavila ovo pitanje.
Aleksej je pokazao rukom na Vladimira. - To da se slobodno možemo praviti
da njega nema. Znate, ja moram imati zaštitu u svakom trenutku. Vladimir je
uvijek sa mnom. Čak i onda kada... Ne bih to smio izgovoriti pred damom.
Već štošta nije smio izgovoriti pred damom. Olivia je uzmicala prema rubu
sofe, s namjerom da krene prema vratima, ali princ joj je zapriječio put.
- Poljubit ću Vam ruku - rekao je.
- Molim?
- Kako bih Vam dokazao da sam pravi gospodin. Vi mislite da ću učiniti nešto
drugo, ali samo ću Vam poljubiti ruku.
Olivia je imala osjećaj da je nešto steže u grlu. Usta su joj bila otvorena, ali
zrak nije ulazio. Princ ju je toliko uznemirio.
Primio joj je ruku, a Olivia je još uvijek bila previše u šoku da bi je povukla
k sebi. Princ joj je zatim i poljubio tu ruku, a dok ju je puštao, njegovi prsti
milovali su njezine.
- Idući put - rekao je - poljubit ću Vas u usta.
Oh, Bože.
- Vladimire! - Princ je izgovorio nešto na ruskom, a njegov sluga smjesta se
stvorio pokraj njega. Olivia je s užasom shvatila da je doista zaboravila da je on
ondje, iako je bila prilično sigurna da je to zato što se toliko iznenadila prinčevim
nečuvenim ponašanjem.
- Vidimo se večeras - rekao joj je Aleksej.
- Večeras? - Olivia je ponovila.
- Dolazite na operu, zar ne? Čarobna frula. Prva izvedba ove sezone.
- Pa... - Ide li ona na operu? Nije mogla trezveno razmišljati. Princ ju je upravo
pokušao zavesti u njezinoj vlastitoj dnevnoj sobi. Ili je barem tako izgledalo. U
prisustvu grdosije od svog sluge.
Valjda ima pravo na to da bude smetena.
136
 Knjige.Club Books
- Doviđenja, lady Olivia. - Princ Aleksej izišao je iz sobe, s Vladimirom za
petama. Oliviji je u glavi bilo samo jedno: Moram ovo ispričati sir Harryju.
Ali bila je bijesna na njega.
Ili nije?

137
 Knjige.Club Books
14

arry je bio vrlo loše raspoložen. Dan mu je bio započeo dobro, obećavao je
H svakojake vesele trenutke, sve dok nije ušao u dnevnu sobu grofa od
Rudlanda i ondje zatekao princa Alekseja Gomarovskog, po svemu sudeći
potomka najpoznatijeg ruskog pjesnika-neženje.
Ako već ne najpoznatijeg, onda svakako jednog od najpoznatijih.
Zatim je morao gledati lady Oliviju kako se dodvorava tom prostaku.
Zatim je morao sjediti ondje i pretvarati se da ga nije razumio kada je gad
rekao da bi je htio silovati, a onda preveo to kao idiotariju o oceanu, nebu i magli.
Zatim je - dok je sjedio u svojoj kući i pokušavao smisliti što da učini s
prinčevom drugom izjavom na ruskom, a to je bila naredba Vladimiru da malko
pronjuška o Harryju - primio pismenu naredbu od Ministarstva rata, u kojoj
je stajalo da mora otići na premijeru Čarobne frule, što bi bilo krasno kad bi
mogao gledati u pozornicu, a ne u najmrskiju mu osobu na svijetu, princa Alekseja
od Rusije.
Zatim je taj ušljivi princ prerano otišao s opere. Otišao, i to točno kad je
Kraljica noći započinjala svoju ariju. Pa to je bila arija „Paklena osveta kipti u
mojem srcu“, za Boga miloga. Tko odlazi u trenutku kad započinje „Paklena
osveta kipti u mojem srcu“?
Paklena osveta kipti i u mojem srcu, pomislio je Harry.
Slijedio je princa (i sveprisutnog, kao i sve opasnijeg Vladimira) sve do
bordela Madame LaRoux, gdje je princ primio usluge jedne dame (ili njih triju).
Tada je Harry shvatio da više nema što drugo nego otići kući.
I stigao je kući, ali je prije toga pokisnuo kao miš na veoma kratkotrajnom,
ali vrlo silovitom pljusku.
Zbog toga je, kad je ušao u kuću i počeo svlačiti kišom natopljen kaput i
rukavice, mislio jedino na vruću kupku. Već ju je mogao zamisliti, paru koja se
uzdiže s površine. Kožom će mu prolaziti trnci od vrele vode, bolno-slatki trnci,
sve dok mu se tijelo ne navikne na temperaturu.
Bit će to raj. Vreo raj u kadi.
Ali naravno, raj mu nije bio suđen, barem ne večeras. Kaput mu je još visio
na jednoj ruci kad mu je u predvorju prišao batler i rekao da je za njega stiglo
važno pismo; donio ga je specijalni glasnik i čeka ga na radnom stolu.
I tako je otišao ravno u svoju radnu sobu dok su mu stopala šljapkala u
mokrim čizmama, da bi ondje našao poruku u kojoj nije bilo ništa važno i ništa
hitno, tek gluposti vezane za prinčevu prošlost. Harry je od muke zastenjao i
138
 Knjige.Club Books
zadrhtao, poželjevši da u kaminu gori vatra kako bi mogao u nju baciti tu
uvredljivu misiju. A usput bi se i malko ugrijao. Bilo mu je toliko hladno i bio je
toliko mokar da mu je sve išlo na živce.
Tada je podignuo pogled.
Olivia. Na svojem prozoru, zuri u njega.
Zbilja, ona je kriva za sve ovo. Ili barem za dio ovoga.
Odlučno je prišao prozoru i otvorio ga. I ona je otvorila svoj.
- Čekala sam Vas - rekla je prije nego što je on stigao zaustiti. - Gdje ste b...
Što Vam se dogodilo?
Da postoji zbirka glupih pitanja, ovo bi bilo među najglupljima, pomislio je
Harry. Ali usnice su mu vjerojatno još bile modre od hladnoće i nije bilo moguće
da izgovori sve to. - Padala je kiša - odvratio je kratko.
- A Vi ste se odlučili prošetati?
Harry se zapitao bi li je mogao zadaviti s ove udaljenosti kad bi uložio
nadljudske napore.
- Moram razgovarati s Vama - rekla je.
Harry je shvatio da više ne osjeća nožne prste. - Mora li to biti ovog časa?
Olivia je ustuknula. Izgledala je strahovito uvrijeđeno.
Što nije nimalo umanjilo njegovu ozlojeđenost. Ipak, gospodsko ponašanje
očito je bilo čvrsto usađeno u njega još u djetinjstvu, jer je unatoč tome što je
trebao zatvoriti taj vražji prozor, rekao: - Hladno mi je. Mokar sam. I vrlo sam
loše volje.
- E, pa i ja sam!
- Ma nemojte - rekao. - Zbog čega ste tako nabusiti?
- Nabusiti? - rekla je prezirno.
Harry je podignuo ruku. Ako se ona misli prepirati oko njegova odabira riječi,
onda je s ovim razgovorom svršeno.
Olivia je očito odlučila promijeniti taktiku, jer je stavila ruke na bokove i
rekla: - Dobro, kad već pitate, Vi ste razlog tomu što sam tako nabusita.
Bolje joj je da ima što reći, pomislio je Harry. Čekao je nekoliko trenutaka, a
onda je sarkastično rekao: - I?
- I Vaše ponašanje danas poslijepodne. Što Vam je bilo u glavi?
- Što je meni bilo...
Olivia se nagnula kroz prozor i uperila kažiprst u njega. - Namjerno ste
provocirali princa Alekseja. Znate li Vi u kakvu ste me neugodnu situaciju doveli?
Harry je zurio u nju nekoliko sekundi, a onda je odvratio, kratko i jasno: - On
je idiot.
- On nije idiot - rekla je drsko.

139
 Knjige.Club Books
- On je idiot - Harry je ponovio. - Idiot koji ne zaslužuje ni da Vam poliže
stopala. Bit ćete mi zahvalni jednog dana.
- Nemam namjeru dopustiti mu da me igdje liže - prasnula je Olivia, pa se sva
zacrvenjela kad je shvatila što je rekla.
Harryju odjednom nije bilo baš toliko hladno.
- Nemam namjeru dopustiti mu da mi se udvara - rekla je stišanim tonom, ali
ipak dovoljno glasnim i jasnim da dopre do Harryja. - Ali to ne znači da ga netko
može provocirati u mojoj kući.
- Dobro. Ispričavam se. Jeste li zadovoljni?
Olivia je zamuknula, iznenađena ovom isprikom, ali Harryjeva pobjeda bila
je kratkog vijeka. Nakon pet sekundi otvaranja i zatvaranja usta, drsko je rekla: -
Ne izgleda mi kao da ste to iskreno mislili.
- Oh, za Boga miloga - prasnuo je Harry. Nije mogao vjerovati da ona misli
da je on učinio nešto krivo. Pa samo je slijedio naredbe što ih je dobio od
Ministarstva rata. I unatoč tome što Olivia ne zna da on mora slijediti ikakve
naredbe, upravo je ona provela čitavo poslijepodne s muškarcem koju ju je
uvrijedio na najružniji mogući način.
Doduše, ona to nije znala.
Ali svatko s imalo razuma mogao je vidjeti da je princ Aleksej obična gnjida.
Dobro, bio je vrlo naočita gnjida, ali svejedno gnjida.
- Zašto ste toliko uzrujani? - Olivia ga je upitala.
Bilo je dobro što nisu stajali jedno pokraj drugoga jer bi on sigurno... Učinio
nešto. - Zašto sam toliko uzrujan? - Harry je bio gotovo izvan sebe. - Zašto sam
toliko uzrujan? Zato što... - Ali onda je shvatio da joj ne može reći da je otišao
iz kazališta usred opere. Niti joj može reći da je slijedio princa do bordela. Niti da
je princ...
Ne, taj joj dio ne može ispričati.
- Mokar sam do kože, drhtim od glave do pete i stojim na prozoru prepirući
se s Vama kad bih trebao sjediti u vrućoj kupki.
Ovo posljednje izgovorio je malko preglasno, što nije bilo mudro s obzirom
na to da su na neki način razgovarali u javnosti i da ih je netko mogao čuti.
Olivia je konačno zamuknula, a onda je tiho rekla: - U redu.
U redu? To je sve? Završit će ovaj razgovor sa „u redu?“
Harry je ostao stajati na prozoru, poput idiota. Dala mu je priliku da se
pozdravi, zatvori prozor i odjuri gore gdje ga čeka kupka, ali on je stajao kao
ukopan.
I gledao u nju.
Gledao je kako se obgrlila rukama, kao da je i njoj hladno. Gledao joj je
usnice, koje nije mogao dobro vidjeti na tako prigušenoj svjetlosti, ali nekako je
znao da ih je čvrsto stisnula i da je nešto muči.
140
 Knjige.Club Books
- Gdje ste bili?
Harry je nije mogao prestati gledati.
- Večeras - pojasnila je. - Gdje ste bili i zašto ste se tako smočili?
Harry je pogledao svoju odjeću, kao da se tek tada sjetio da je posve mokar,
Kako li je uspio zaboraviti da je mokar?
- Bio sam na operi - rekao je.
- Ma nemojte? - Olivia se još čvršće obgrlila rukama i premda nije mogao biti
sasvim siguran, činilo se da se još više primaknula prozoru. - I ja sam trebala ići -
rekla je. - Htjela sam ići.
I Harry se primaknuo bliže prozoru. - Zašto niste?
Olivia je načas spustila pogled, oklijevajući, a onda je ponovo pogledala
Harryja. - Ako baš želite znati, princ je bio ondje, a ja ga nisam htjela vidjeti.
Ovo je postalo zanimljivo. Harry je stao sasvim uz prozor i...
Netko mu je pokucao na vrata.
- Ostanite tu - rekao joj je, upirući prstom u nju. Zatvorio je prozor, požurio
do vrata i otvorio ih.
- Vaša kupka je spremna, gospodine - rekao je batler.
- Hvala Vam. Možete li je, molim Vas, održati podgrijanom? Doći ću za
nekoliko minuta.
- Reći ću lakaju da ostavi vodu na štednjaku. Hoće li Vam trebati deka,
gospodine?
Harry je pogledao svoje ruke. Doista, nije osjećao prste. - Da, to bi bilo divno.
Hvala.
- Odmah ću je donijeti.
Čim je batler otišao po deku, Harry je požurio natrag do prozora i brzo ga
otvorio. Olivia je sada sjedila na prozorskoj klupčici, okrenuta leđima,
naslanjajući se na okvir. I ona je zatražila deku, primijetio je, nešto meko i plavo
i...
Odmahnuo je glavom. Kakve sad veze ima njezina deka s ovime? - Još minutu
- doviknuo joj je. - Nemojte otići.
Olivia je na zvuk njegova glasa pogledala dolje, ali on je već zatvarao prozor.
Nakon otprilike pola minute ponovo ga je otvorio.
- Oh, i Vi ste uzeli deku - rekla je kao da je to bilo nešto važno.
Dugo su šutjeli, a onda je Harry upitao: - Zašto niste htjeli vidjeti princa?
Olivia je samo odmahnula glavom. Nije mislila da može s njim razgovarati o
tome, što je bilo čudno, jer je tog poslijepodneva, čim je princ otišao, pomislila
da mora ispričati Harryju kako se čudno princ ponašao. Ali sada, dok ju je gledao
s prozora svojim tamnim, nedokučivim očima, nije znala što bi mu rekla.
Niti je znala kako da to kaže.
141
 Knjige.Club Books
- Nije važno - rekla je na kraju.
Harry u prvi mah nije ništa rekao. Ali kad je progovorio, glas mu je bio dubok
i u njemu je bilo nečega što joj je oduzelo dah. - Ako ste se zbog njega osjećali
nelagodno, onda je to meni vrlo važno.
- On je... - Olivia je ponovo odmahnula glavom i zašutjela, ali onda se
pribrala. - Rekao je da će me poljubiti. Zapravo ništa strašno.
Pogledala je Harryja. Harry nije ništa govorio, nije se micao.
- To nije prvi put da je neki gospodin to rekao - dodala je. Odlučila je da ipak
neće spomenuti onaj dio o Vladimiru. Ježila se od same pomisli na to.
- Harry? - zazvala ga je.
- Ne želim da se više viđate s njim - rekao je dubokim i tihim glasom.
Olivia mu je najprije htjela odvratiti da joj on nema pravo naređivati. I doista
je otvorila usta, riječi su joj već bile navrh jezika. Ali onda se sjetila nečega što
joj je rekao. Možda ju je tada samo zadirkivao, a možda i nije. Možda je samo
mislila da je zadirkuje onda kad joj je rekao kako nikad ne promisli prije negoli
nešto kaže.
Ovoga puta će promisliti.
Ni ona više nije htjela vidjeti princa. Čemu protestirati kad su oboje željeli
isto?
- Ne znam hoću li imati izbora - rekla je. To je bila istina. Nije bilo načina da
ga izbjegne, osim da se zaključa u svoju sobu.
Harry ju je pogledao, mrtav ozbiljan. - Olivia, on nije dobar čovjek.
- Kako znate?
- Naprosto... - Prošao je rukom kroz kosu i ispustio težak uzdah. - Ne mogu
Vam reći kako znam. Zapravo, ne znam kako znam. To je muška stvar. Naprosto
osjetim.
Olivia ga je pogledala, pokušavajući dokučiti njegove riječi.
Harry je na trenutak zatvorio oči i protrljao se po čelu. Naposljetku ju je
pogledao i rekao: - Pa i Vi znate neke stvari o ženama, dok su muškarci preglupi
da bi ih shvatili.
Olivia je kimnula glavom. Bio je u pravu.
- Samo se držite podalje od njega. Obećajte mi.
- Ne mogu Vam to obećati - rekla je, iako je željela da može.
- Olivia...
- Mogu obećati da ću pokušati. Znate da je to najviše što mogu.
Harry je kimnuo. - U redu.
Uslijedila je napeta tišina, a onda je Olivia rekla: - Odite se okupati. Drhtite.
- I Vi drhtite - rekao je nježno.

142
 Knjige.Club Books
Zaista je drhtjela. Uopće nije bila svjesna toga. Ali sada... Sada kad zna...
Činilo se da je sve gore. I gore... Pomislila je da će zaplakati, iako nije znala zašto
bi plakala. Naprosto je nešto bilo u njoj. Previše osjećaja. Previše...
Previše svega.
Brzo je kimnula glavom. - Laku noć - rekla je i požurila zatvoriti prozor. Suze
su bile ondje, preblizu, i nije htjela da ih on vidi.
- Laku noć - rekao je i on, ali nije ga čula jer je već zatvorila prozor. A zatim
je otrčala u krevet i zaronila licem u jastuk.
Ali nije plakala. Iako joj je došlo da plače.
I još uvijek nije znala zašto.

Još uvijek umotan u deku, Harry je izišao iz radne sobe. Više mu nije bilo toliko
hladno, ali se osjećao grozno. Nešto ga je pritiskalo u prsima, nešto teško i muklo,
a činilo se da se to pojačava sa svakim idućim udahom, da mu se penje prema grlu
i poteže ga za ramena.
Nije to hladnoća, pomislio je. To je strah.
Princ Aleksej danas je preplašio Oliviju. Harry nije znao ni što joj je rekao ni
što je učinio, i imao je dojam da će ona sve umanjiti bude li je previše zapitkivao,
ali se tu dogodilo nešto čudno, nešto neprikladno. I dogodit će se opet ako
se princu da dovoljno slobode.
Harry je pošao hodnikom prema stepenicama, držeći jednom rukom deku, a
drugom se trljajući po vratu. Trebao se smiriti. Trebao je početi normalno disati i
trezveno misliti. Okupat će se, otići u krevet, a onda će u miru razmisliti o tom
problemu i...
Kvaka na ulaznim vratima naglo se zatresla.
Harryju je srce naglo zakucalo, mišići su se napeli, svaki njegov živac bio je
spreman za borbu. Bila je kasna večer. A on je maloprije bio vani, slijedio
sumnjive Ruse i...
I bio je glup. Ako će netko htjeti provaliti u njegovu kuću, neće ići na prednja
vrata, pobogu. Harry je otključao bravu i otvorio vrata.
A Edward je doslovce upao u kuću.
Harry je s gađenjem pogledao svoga mlađeg brata. - Oh, za Boga miloga.
- Harry? - Edward je podignuo glavu i zaškiljio prema Harryju. A tko bi drugi
mogao biti, Harryju je došlo da ga pita.
- Koliko si popio? - rekao je.
Edward je pokušavao ustati, ali je brzo odustao; ostao je sjediti na podu,
nasred predsoblja, trepćući, kao da ne zna kako se uopće ovdje našao. - Što?
Harryjev glas postajao je sve tiši. I sve ubojitiji. - Koliko si popio?

143
 Knjige.Club Books
- Uh, pa... - Edwardu su se micala usta, kao govedu koje preživa probavljenu
hranu što mu se vraća iz želuca. Možda i jest preživao vlastiti sadržaj, pomislio je
Harry s gađenjem.
- Nema veze - rekao je na kraju. Je li uopće bilo bitno koliko je pića Edward
sasuo u sebe? Očito ih je sasuo dovoljno. Sam Bog zna kako je došao kući. Nije
bio ništa bolji od oca. Jedina je razlika bila u tome što je sir Lionel
uglavnom pijančevao u kući. A Edward je pravio budalu od sebe po čitavom
Londonu.
- Ustani - naredio mu je Harry.
Edward ga je blijedo pogledao.
- Ustani. Odmah.
- Zašto se toliko ljutiš? - Edward je mumljao i pružao ruku prema njemu, kako
bi mu ovaj pomogao da ustane. Ali Harry mu nije htio pomoći, pa se nekako sam
osovio na noge, uhvativši se za obližnji stolić.
Harry se suzdržavao da ne plane. Htio je zgrabiti Edwarda za ramena i dobro
ga protresti; htio mu je reći da će se ubiti ovako, da je samo pitanje vremena kada
će i on umrijeti kao i sir Lionel, na vrlo glup i usamljen način.
Otac im je pao s prozora. Previše se nagnuo i slomio vrat. Na stoliću u sobi
stajala je čaša vina i prazna boca.
Tako je Harryju barem bilo rečeno. On je tada bio u Belgiji. Stiglo je pismo
od očeva odvjetnika, gdje su stajale sve pojedinosti.
Od majke nije primio ni riječi.
- Odi u krevet - rekao mu je Harry.
Edward je zateturao i glupavo se nacerio. - Ne moram ja raditi što mi ti
narediš.
- Dobro. - Harryju je bilo dosta. Bilo mu je kao da ponovo gleda oca, samo
što je sada mogao nešto učiniti. Mogao je nešto reći. Nije morao bespomoćno
stajati i čistiti tuđi nered.
- Radi što hoćeš - rekao je suzdržanim, drhtavim glasom. - Samo nemoj
bljuvati u mojoj kući.
- To bi volio, je li? - povikao je Edward pa je ponovo zateturao. Uhvatio se za
zid da održi ravnotežu. - Volio bi da odem, pa da sve bude čisto i uredno. Nikad
nisi ni htio da budem tu.
- Što ti to znači, dovraga? Pa ti si mi brat.
- Otišao si. Otišao si! - Edward je ponovo povikao.
Harry je zurip u njega.
- Ostavio si me samog. S njim. I s njom. I ni s kim više. Znao si da će se Anne
ubrzo udati i otići. Znao si da neću imati nikoga.

144
 Knjige.Club Books
Harry je odmahnuo glavom. - I ti si odlazio na školovanje, za nekoliko
mjeseci. Ja sam se pobrinuo za to.
- Oh, to je bilo baš... - Edwardu se lice iskrivilo u grimasu i glava mu se
nekako klatila; Harry je bio uvjeren da će povratiti. Ali nije, samo je tražio pravu
riječ, oštru, sarkastičnu riječ.
Ali bio je suviše pijan za to.
- Nije ti... Nije ti ni palo na pamet. - Edward je uperio prst u njega. - Što si
mislio da će se dogoditi kad me dovede tamo?
- Nisi mu smio dopustiti da te on dovede!
- Kako sam mogao znati? Bilo mi je dvanaest. Dvanaest!
Harry se pokušavao vratiti u to razdoblje, pokušavao se sjetiti što se zbivalo
kad je odlazio u vojsku. Ali nije se mogao sjetiti gotovo ničega. Nije mogao
dočekati da ode iz te kuće kako bi sve to zaboravio. Ali valjda je bio dao
Edwardu savjet, nije li? Rekao mu je da će sve biti u redu, da će i on otići u
Hesslewhite i da više neće morati gledati roditelje. I rekao mu je da drži oca
podalje od škole, nije li?
- Popišao se u gaće - rekao je Edward. - Prvi dan škole. Zaspao je na mojem
krevetu i popišao se. Ja sam ga probudio i presvukao. Ali nisam imao rezervne
plahte. I svi su... - Zamuknuo je, a Harry je u njemu vidio tog preplašenog dječaka,
zbunjenog i posve samog na svijetu.
- Svi su mislili da sam to bio ja - Edward je nastavio. - Sjajan način da
započneš školovanje, zar ne? - Sada se malko uspravio, ohrabren. - Nakon toga
bio sam najpopularniji dječak u školi. Svi su mi htjeli biti prijatelji.
- Žao mi je - rekao je Harry.
Edward je slegnuo ramenima, pa opet zateturao. Harry ga je na vrijeme
uhvatio da ne padne. A onda je, ni sam ne znajući kako se to dogodilo, povukao
brata u zagrljaj. Čvrst i kratak zagrljaj, dovoljan da stigne otjerati suze koje su
mu se nakupile u očima.
- Moraš u krevet - rekao mu je hrapavim glasom.
Edward je kimnuo glavom pa se oslonio na Harryja kad su se počeli penjati
stubama. Prve dvije je prošao, ali na trećoj se spotaknuo.
- Oprohti - promrmljao je, trudeći se održati ravnotežu.
Ispuštao je glas s. Kao i njihov otac.
Harryju je došlo zlo.
Niti je to bilo brzo niti je prizor bio lijep, ali na kraju je uspio spremiti brata
u krevet, izuti mu čizme i sve ostalo. Pažljivo ga je okrenuo na bok i namjestio
mu glavu tako da mu usta budu na rubu kreveta, za slučaj da povrati. A onda je
učinio nešto što nikad nije, svih onih godina dok je namještao oca u sličan položaj.
Čekao je.

145
 Knjige.Club Books
Stajao je pored vrata sve dok Edwardovo disanje nije postalo mirno i
ujednačeno, a onda je počekao još nekoliko minuta.
Jer ljudi ne bi trebali ostati sami. I ne bi trebali biti uplašeni. Ne bi se trebali
osjećati manji od drugih. Ne bi trebali brojiti koliko se puta nešto ružno dogodilo
i ne bi se trebali bojati da će se to opet dogoditi.
I dok je stajao ondje u mraku, shvatio je što mora učiniti. Ne samo za
Edwarda, nego i za Oliviju. A možda i za sebe.

146
 Knjige.Club Books
15

o idućeg jutra Olivia se ipak malko umirila. Svjetlo dana i prospavana noć
D doista su joj obnovili duh, premda nije došla ni do kakvog značajnijeg
zaključka.

Zašto sam sinoć plakala

Olivia Bevelstoke

Zapravo, nisam baš plakala.

Ali izgledalo je kao da hoću.

Odlučila je pokušati iz drukčijeg kuta.

Zašto sinoć nisam plakala

Olivia Bevelstoke

Uzdahnula je. Nije imala pojma ni o čemu.

Ali uvijek se može praviti da nešto ne postoji. Stoga je odlučila da neće misliti
o tome, barem ne dok ne doručkuje. Uvijek je bila bistrije glave kad bi napunila
želudac.
Njezina jutarnja rutina bila je skoro napola gotova - pokušavala je sjediti
mirno dok joj je sluškinja stavljala ukosnice - kadli joj je netko pokucao na vrata.
- Naprijed! - doviknula je, a potom rekla Sally: - Jesi li im rekla da mi donesu
čokoladu?
Sally je odmahnula glavom. Obje su podignule pogled kad je ušla druga
sluškinja i obavijestila Oliviju da je sir Harry čeka u salonu.
- U ovo doba? - Bilo je skoro deset ujutro i premda nije došao u cik zore, bilo
je još prerano da jedan gospodin navraća k njoj.
- Hoću li reći Huntleyu da mu kaže da niste slobodni?
- Ne - odvratila je Olivia. Harry ne bi došao ovako rano bez razloga. - Molim
te, kaži mu da ću odmah sići.
- Ali niste doručkovali, milostiva - rekla je Sally.
- Neću umrijeti od gladi ako ne doručkujem odmah. - Olivia je podignula
bradu i pogledala svoj odraz u zrcalu. Sally joj je pravila neku vrlo složenu frizuru,

147
 Knjige.Club Books
koja je uključivala pletenice, štipaljke i vrlo velik broj ukosnica. - Što kažeš na
nešto jednostavnije jutros?
Sally je razočarano objesila ramena. - Već smo napola gotove, obećavam.
Ali Olivia je već vadila ukosnice. - Samo punđica, molim. Ništa suviše
otmjeno.
Sally je uzdahnula i počela namještati Olivijinu kosu. Za desetak minuta
Olivia je bila spremna i zaputila se dolje, zanemarivši činjenicu da joj se zbog
žurbe jedan uvojak odvojio pa ga je morala zataknuti iza uha. Kad je ušla u
salon, sir Harry već je sjedio na drugom kraju sobe, za malenim radnim stolom
ispod prozora.
Izgledao je kao da... radi?
- Sir Harry - rekla je i pogledala ga s malko zbunjenim izrazom lica. - Vrlo je
rano.
- Došao sam do zaključka - odvratio je Harry i ustao. Olivia ga je gledala,
strpljivo čekajući da nastavi. Izgledao joj je vrlo... odlučno.
Harry se uspravio i sklopio dlanove. - Ne mogu Vam dopustiti da budete
nasamo s princem.
Rekao je to i sinoć, ali što on tu može poduzeti? Ama baš ništa.
- Postoji samo jedno rješenje - nastavio je. - Ja ću biti Vas tjelohranitelj.
Olivia ga je zabezeknuto pogledala.
- On ima Vladimira, Vi imate mene.
I dalje ga je gledala zapanjeno.
- Danas ostajem ovdje s Vama - objasnio joj je.
Olivia je zbunjeno treptala sve dok napokon nije progovorila. - U mojem
salonu?
- Ne morate se osjećati kao da me morate zabavljati - Harry je dodao pa
pokazao na nekakve papire koji su stajali na radnom stolu. - Ponio sam posao sa
sobom.
Za Boga miloga, zar se on planira preseliti ovamo? - Ponijeli ste posao?
- Žao mi je, ali zbilja ne mogu izgubiti čitav dan.
Olivia je otvorila usta, ali trebalo joj je neko vrijeme da išta kaže. - Oh.
Zbilja, što se tu još moglo reći?
Harry joj je uputio osmijeh koji je trebao biti ohrabrujuć.
- Zašto si ne uzmete kakvu knjigu i pridružite mi se? - upitao ju je, pokazujući
joj na prostor za sjedenje u sredini sobe.
- Ah, da. Vi ne volite knjige. Dobro, poslužit će i novine. Sjednite.
Oliviji je ponovo trebalo nekoliko trenutaka da progovori. - Pozivate me da
sjednem, u mojem salonu?

148
 Knjige.Club Books
Harry ju je pogledao, mirno i strpljivo, pa dodao: - Radije bih da smo u mojem
salonu, ali mislim da to ne bi bilo prihvatljivo.
Olivia je polako kimala glavom - morala se složiti s ovim posljednjim.
- Dakle, dogovorili smo se - zaključio je.
- Što?
- Pa kimate glavom.
Olivia je prestala kimati glavom.
- Smijem li sjesti? - upitao ju je.
- Sjesti?
- Zbilja bih se trebao vratiti poslu - objasnio je.
- Poslu - zbunjeno je ponovila Olivia. Razgovori joj jutros očito nisu išli.
Harry ju je pogledao, iščekujući nešto, i tek je tada shvatila što je mislio kad
ju je pitao smije li sjesti. Naime, on ne može sjesti dok ona ne sjedne prva. Zamalo
je rekla „molim Vas“, u smislu, „molim Vas, raskomotite se kao da ste u
svojoj kući“, jer su je već preko dvadeset godina pristojno odgajali. Ali je
prevladao zdrav razum (a možda i želja za samoodržanjem), pa je rekla: - Zaista
ne morate osjećati potrebu da sjedite ovdje cijeli dan.
Harry nije ništa rekao. Samo ju je mirno gledao. U očima mu je bilo nečega
čvrstog, nepokolebljivog.
On ne traži dopuštenje, shvatila je. On joj govori što da radi.
A to ju je trebalo naljutiti. Jer takve je stvari najviše mrzila kod muškaraca.
Ali nije mogla ništa drugo nego stajati ondje kao ukopana, dok joj je u želucu...
treperilo. Stopala su joj se meškoljila u cipelama, kao da se žele podići na prste,
kao da joj je tijelo odjednom previše lagano da bi ostalo na zemlji.
Primila se za naslon stolice. Imala je dojam kao da će početi lebdjeti. Možda
je ipak trebala doručkovati.
Iako to nije moglo objasniti još jedan čudan osjećaj, koji joj se pojavio...
negdje ispod pupka.
Gledala ga je. Nešto je govorio. Ali ona ga uopće nije slušala. Nije čula ništa
osim nestašnog glasa u svojoj nutrini koji joj je govorio da mu pogleda usnice,
njegove...
- Olivia? Olivia?
- Ispričavam se - rekla je. Čvrsto je stisnula noge jednu do druge, misleći da
će se tim pokretom mišića prenuti iz transa. Osim toga, to je bio jedini dio
njezinog tijela koji on nije mogao vidjeti.
Ali nakon toga počela se osjećati još... nemirnije.
Harry je lagano nakrivio glavu u stranu; izgledao je... zabrinuto? Ili kao da
mu je ovo malčice smiješno? Nije znala odrediti.
Morala se pribrati. Odmah. Pročistila je glas. - Što ste ono govorili?

149
 Knjige.Club Books
- Jeste li dobro?
- Savršeno dobro - spremno će ona. Sviđalo joj se kako to zvuči: kratko i
odrješito, strogo poslovno.
Nekoliko ju je trenutaka proučavao, ali nije mu mogla pročitati izraz lica. Ili
mu možda nije ni htjela pročitati izraz lica, jer će, ako ga pročita, zaključiti da je
on sada gleda kao da bi svaki čas mogla zalajati kao pas.
Uputila mu je kiseo osmijeh. - Što ste ono govorili?
- Govorio sam da... - otpočeo je polako - Da mi je žao, ali ne mogu dopustiti
da ostanete sami s tim čovjekom. I nemojte mi reći da će Vladimir biti ondje jer
se to ne računa.
- Neću - odvratila je brzo, sjetivši se svoga posljednjeg razgovora s princem.
- Neću to reći.
- Izvrsno. Onda, slažemo li se?
- Da - rekla je - slažemo se u tome da ne želimo da ja ostanem sama s princem,
ali... - Pročistila je glas, u nadi da će joj to pomoći da se pribere. Jer morat će se
pribrati kad je u društvu ovog neizmjerno inteligentnog muškarca. Morat će čvrsto
stajati nogama na zemlji. Stajati, a ne lebdjeti. Ponovo je pročistila glas. I ponovo.
A onda ju je zbog silnog pročišćavanja glasa počelo grepsti u grlu.
- Treba li Vam neko piće? - uljudno ju je upitao Harry.
- Ne. Hvala. Htjela bih reći da... Vi znate da ja ovdje nisam sama. Imam
roditelje.
- Da. - Harry nije zvučao impresioniran ovom njezinom opaskom. - To sam
čuo. Ali ja ih nikad nisam vidio. Barem ne ovdje.
Olivia se namrštila, gledajući preko ramena u hodnik. - Mislim da moja majka
još spava.
- Eto vidite.
- Zahvalna sam Vam na ovoj gesti - rekla je - ali mislim da Vam moram
naglasiti da su vrlo male šanse da princ, ili bilo tko drugi, navrati ovako rano
ujutro.
- Slažem se - Harry je odvratio - ali svejedno ne želim riskirati. Iako... -
Razmislio je na trenutak. - Ako je Vaš brat voljan doći ovamo i zakleti mi se da
Vas neće ispustiti iz vida do kraja dana, rado ću otići.
- To je pod pretpostavkom da ja želim gledati njega do kraja dana - drsko je
rekla Olivia.
- Onda ste zapeli sa mnom, bojim se.
Pogledala ga je.
I on je pogledao nju.
Otvorila je usta da nešto kaže.
On se nasmiješio.

150
 Knjige.Club Books
Počela se pitati zašto mu se toliko opire.
- U redu - rekla je i konačno se maknula od vrata i ušla u sobu. -
Pretpostavljam da mi neće škoditi.
- Nećete ni znati da sam ovdje.
E, u to baš nije bila sigurna.
- Samo zato što jutros nemam drugih planova - pojasnila je.
- Razumijem.
Uputila mu je oštar pogled. Živciralo ju je što nikad ne može odrediti je li on
nešto rekao sa sarkazmom.
- Ovo uopće nije uobičajeno - nastavila je, ali je Harry, kao što je i obećao,
već sjedio za radnim stolom i pažljivo čitao papire što ih je donio sa sobom. Jesu
li to isti dokumenti na kojima je tako predano radio dok ga je špijunirala?
Olivia se primaknula malko bliže i zgrabila knjigu sa stolića. Trebalo joj je
nešto što će držati u rukama, nekakav rekvizit iza kojeg će se sakriti ako on
primijeti da ga promatra.
- Dakle, ipak ste odlučili pročitati Gospođicu Butterworth? - upitao je, ne
gledajući je.
Olivia je lagano zinula. Kako je znao da je uzela knjigu? Kako je uopće znao
da ga ona promatra? Nije nijednom podignuo pogled s papira na stolu.
I Gospođica Butterworth? Zbilja? S gađenjem je pogledala knjigu u svojim
rukama. Od svih predmeta što ih je u tom trenutku mogla dohvatiti, ona je
dohvatila baš Gospođicu Butterworth.
- Pokušavam biti otvorenija prema novim stvarima - odvratila je pa je sjela na
sofu jer joj je to bilo najbliže.
- To je pohvalno - rekao je Harry, i dalje gledajući u svoje papire.
Otvorila je knjigu i stala glasno listati stranice, sve dok nije pronašla gdje su
stali preksinoć. - Golubovi... Golubovi... - promrmljala je.
- Što?
- Samo tražim golubove - rekla je umiljato.
Harry je odmahnuo glavom, a njoj se učinilo da mu na licu vidi smiješak, iako
nije podizao glavu.
Glasno je uzdahnula pa virnula prema njemu.
Nije bilo reakcije.
A zatim je počela uvjeravati samu sebe da taj uzdah nije ispustila zato da bi
privukla njegovu pažnju. Uzdahnula je zato što je trebala uzdahnuti, a ako je to
bilo glasno, to je bila samo njezina navika. A s obzirom na to da je bilo
glasno, onda joj je imalo smisla da malko pogleda u njega kako bi se uvjerila da...
Ponovo je uzdahnula. I to uopće nije bilo namjerno.
Harry je i dalje radio.

151
 Knjige.Club Books

Moguć sadržaj sir Harryjevih papira

Olivia Bevelstoke

Nastavak Gospođice Butterworth

(Zar ne bi bilo ludo kad bi se pokazalo da je on autor?)
Neautorizirani nastavak Gospođice Butterworth,
zato što je vrlo malo vjerojatno da je on napisao original,
ma koliko sjajno to zvučalo
Tajni dnevnik - sa svim njegovim tajnama (!!!!!)
Nešto sasvim treće
Narudžba za izradu novog šešira

Zahihotala se.
- Što je tako smiješno? - upitao ju je i konačno podignuo pogled.
- Ne bih Vam mogla objasniti - rekla je, pokušavajući zatomiti smiješak.
- Je li to šala na moj račun?
- Samo mrvicu.
Harry je podignuo obrvu.
- Dobro, da, šala je potpuno na Vaš račun, ali ništa manje nego što zaslužujete.
- Nasmiješila mu se, pričekavši da čuje njegov komentar. Ali on nije ništa rekao.
To ju je razočaralo.
Vratila se Gospođici Butterworth, ali roman je bio daleko od uzbudljivog,
iako je jadnica upravo slomila obje noge u jezivoj nesreći s kočijom.
Počela je kuckati prstima po otvorenoj stranici. Zvuk je postajao sve glasniji...
I glasniji... Sve dok se nije počelo činiti da odjekuje čitavom sobom.
Tako se barem njoj činilo. Jer Harry nije ništa primijetio.
Ispustila je još jedan glasan uzdah pa se vratila Gospođici Butterworth i
njezinim slomljenim nogama.
Okrenula je stranicu.
I čitala. Pa je okrenula još jednu. I čitala. I još jednu. I...
- Već ste na četvrtom poglavlju.
Olivia je poskočila; preplašila se Harryjeva glasa, koji joj je bio toliko blizu
uha. Kako li je samo ustao da ga ona nije čula?
- Knjiga je očito dobra - rekao je.
Olivia je slegnula ramenima. - Može proći.
- Je li se gospođica Butterworth oporavila od kuge?

152
 Knjige.Club Books
- Oh, to je bilo još prije sto godina. U zadnje vrijeme slomila je obje noge,
ubola ju je pčela i umalo su je prodali u roblje.
- I sve to u samo četiri poglavlja?
- Prije bih rekla tri - odvratila je, pokazujući mu naslov poglavlja koji se vidio
na otvorenoj stranici. - Tek sam počela čitati četvrto.
- Završio sam s poslom - rekao je Harry i prišao joj s druge strane sofe.
Ah. Sad ga konačno može pitati. - A što ste to radili?
- Ništa zanimljivo. Izvještaji o usjevima s moje farme u Hampshireu.
U usporedbi s onim što je zamišljala, ovo je bilo razočaravajuće.
Sjeo je na drugi kraj sofe i prekrižio noge tako da je oslonio gležanj jedne
noge na koljeno druge. Bio je to vrlo neformalan položaj; značio je da je osobi
ugodno, da je u poznatom okruženju i... sadržavao je nešto od čega joj je bilo toplo
i uzbudljivo oko srca. Pokušavala je zamisliti nekog drugog muškarca kako ovako
opušteno sjedi pokraj nje. Nije mogla zamisliti nijednog. Osim braće.
A sir Valentine definitivno joj nije bio brat.
- O čemu razmišljate? - upitao ju je vragolastim, podmuklim tonom.
Očito je izgledala preplašeno, jer je dodao: - Zacrvenjeli ste se.
Olivia se uvrijedila. - Nisam.
- Ah da, niste - rekao je bez oklijevanja. - Nego je ovdje vruće.
Nije bilo vruće. - Razmišljala sam o svojoj braći - rekla je. To je djelomično
bila istina, a k tome je trebalo staviti točku na ove njegove fantazije o tome da se
ona crveni.
- Sviđa mi se Vaš brat blizanac - rekao je Harry.
- Winston?- Isto je tako mogao reći da mu se sviđa ljuljati se na stablu s
majmunima. Ili jesti njihov izmet.
- Tko god uspije Vas iživcirati, zaslužuje moje poštovanje.
Olivia je sijevnula pogledom prema njemu. - A Vi ste sigurno bili umiljati i
divni prema svojoj sestri?
- Ma kakvi - rekao je bez imalo stida. - Bio sam grozan. Ali... - nagnuo se
prema njoj, s vragolastim sjajem u očima - uvijek bih sve izveo kradomice.
- Ma dajte, molim Vas. - Olivia je imala dovoljno iskustva s braćom da zna
kako Harry nema pojma što govori. - Ako mi pokušavate reći da Vaša sestra nije
bila svjesna vaših podlosti...
- Oh, ne, ona ih je bila itekako svjesna. - Harry se ponovo nagnuo prema njoj.
- Ali moja baka nije.
- Baka?
- Došla je živjeti s nama kad sam bio još beba. Bio sam bliskiji s njom nego i
s jednim od svojih roditelja.

153
 Knjige.Club Books
Olivia je kimala glavom, premda nije znala zašto kima glavom. - Sigurno je
bila divna.
Harry se nasmijao. - Bila je štošta, ali ne i divna.
Olivia se nasmiješila. - Kako to mislite?
- Bila je veoma... - pokušavao je pronaći riječ. - Teška. I moram reći da je bila
vrlo čvrsta u svojim uvjerenjima.
Olivia je načas razmislila o tome, a onda je rekla: - Sviđaju mi se žene koje
imaju čvrsta uvjerenja.
- Vjerujem.
Ponovo se nasmiješila. Nagnula se prema Harryju, odjednom osjećajući
divnu, toplu povezanost. - A bih li se ja sviđala njoj?
Učinilo joj se da ga je ovo pitanje zateklo nespremnog. Otvorio je usta da
nešto kaže, ali prošlo je nekoliko sekundi prije negoli je to i izgovorio. - Ne,
mislim da ne biste - odvratio je s osmijehom.
Sada je i Olivia otvorila usta, u nevjerici.
- Pa zar želite da Vam lažem?
- Ne, ali...
Harry je odmahnuo rukom. - Ta nije imala strpljenja ni za koga. Otpustila je
šest mojih učitelja.
- Šest?
Harry je kimnuo glavom.
- Oh, Bože. - Olivia je bila impresionirana. - Svakako bi mi se svidjela - rekla
je. - Ja sam uspjela otjerati samo pet guvernanti.
Harry se lagano nasmiješio. - Nije li čudno što me ovo uopće ne iznenađuje?
Olivia ga je oštro pogledala. Ili ga je samo htjela oštro pogledati. Jer oči su
joj se smiješile. - Kako to da nisam znala za Vašu baku?
- Niste pitali.
Pa što on misli, da ona trči uokolo i ispituje ljude o njihovim roditeljima? Ali
onda se sjetila: što ona uopće zna o njemu?
Vrlo malo. Vrlo, vrlo malo.
Bilo joj je to čudno, jer je imala dojam da ga dobro poznaje. Bila je prilično
uvjerena da ga dobro poznaje. I onda je shvatila da poznaje njega, ali ne poznaje
činjenice koje su ga oblikovale.
- A kakvi su Vam bili roditelji? - upitala je odjednom.
Harry ju je pogledao malčice iznenađeno.
- Nisam Vas upitala za baku - rekla je pravdajući se. - Sram me bilo što sam
to zaboravila.

154
 Knjige.Club Books
- Pa dobro. - Nije joj odgovorio odmah. Vidjela je da mu se mišići lica miču
- ne dovoljno da joj otkriju što mu je na pameti, ali dovoljno da vidi kako on zbilja
razmišlja i kako ne može odlučiti što da joj odgovori. A onda je rekao:
- Moj je otac bio pijanac.
Gospođica Butterworth kliznula je iz Olivijinih ruku njoj u krilo; bila je
zaboravila da je još drži.
- Bio je prilično drag pijanac, ali to, začudo, situaciju nije činilo ništa boljom.
- Harryjevo lice nije odavalo nikakvu emociju. Štoviše, čak se smješkao, kao da
je sve to bila šala.
Tako mu je bilo lakše.
- Žao mi je - rekla je Olivia.
Harry je slegnuo ramenima. - Nije si mogao pomoći.
- Teško je to - rekla je tiho.
Harry je podignuo pogled, jer bilo je nečega u njezinu glasu, nečega blagog,
nečega što je govorilo da ga ona razumije. Ali nije ga mogla razumjeti. Nikako.
Jer ona je živjela u sretnoj, sređenoj obitelji, imala je brata koji se oženio njezinom
najboljom prijateljicom i roditelje kojima je doista bilo stalo do nje.
- Moj brat - rekla je. - Onaj koji se oženio mojom prijateljicom Mirandom.
Mislim da Vam nisam rekla, on je već jednom bio oženjen. Prva žena bila mu je
grozna. A onda je umrla. A onda ne znam što se dogodilo, svi smo mislili da će
biti sretan što je se riješio, ali on je postajao sve nesretniji. - Na trenutak je zastala
pa nastavila. - Puno je pio.
To nije isto, Harry je htio reći, jer joj to nije bio roditelj, to nije bila osoba
koja bi vas trebala voljeti i štititi i činiti vaš svijet ugodnim mjestom. To nije bilo
isto, zato što ona sigurno nije morala počistiti bratovu bljuvotinu 127 puta.
Nije imala majku koja nikad nije imala ništa za reći, i koja nije... To nije isto,
dovraga. Nije...
- To nije isto. - Olivia je tiho dodala. - Mislim da to nikako ne može biti isto.
I s tim dvjema rečenicama, tim dvjema kratkim rečenicama, sve u njemu, svi
ti osjećaji koji su divljali u njegovoj nutrini, smirili su se. Sve se nekako sleglo i
postalo ugodnije.
Uputila mu je bojažljiv smiješak. Sitan, ali iskren. - Ali mislim da razumijem.
Barem malo.
Harry je na trenutak oborio glavu, makar nije znao zašto, pogledao joj je ruke
koje su mirno počivale na knjizi u njezinu krilu, a zatim u svijetlo zelenu sofu.
Nije sjedio odmah do nje; između njih je bilo mjesta još za jednu osobu. Ali bili su
na istom komadu namještaja i kad bi posegnuo rukom, i kad bi ona posegnula
svojom rukom...
Zastao mu je dah u prsima.
Jer ona je posegnula rukom.

155
 Knjige.Club Books
16

opće nije razmišljao o tome što radi. Nije ni mogao, jer da jest, nikad to ne
U bi učinio. Ali kad je ona posegnula svojom rukom prema njegovoj...
On ju je primio.
I tek je tada shvatio što je učinio, a možda je i ona tek tada shvatila što je
započela, ali već je bilo prekasno.
Prislonio je usne na njezine prste i ljubio ih jedan po jedan, točno na mjestu
gdje joj je mogao stajati prsten. Gdje ona trenutačno nije nosila prsten. Gdje je
odjednom u svojoj mašti vidio prsten koji bi joj on stavio.
To je trebalo biti upozorenje. Trebalo mu je izazvati dovoljno panike da
odmah pusti njezinu ruku i pobjegne iz sobe, iz kuće, pobjegne od nje zauvijek.
Ali nije pobjegao. I dalje joj je ljubio ruku jer se nije mogao odvojiti od dodira
njezine kože.
Bila je topla, meka.
Drhtala je.
Napokon je podignuo glavu i pogledao je u oči. Bile su širom otvorene,
gledale su ga sa strepnjom. ..I s povjerenjem... I možda... s požudom? Nije mogao
biti siguran, jer je znao da ni ona ne može biti sigurna. Ona ne može još znati što
je to požuda, ne može poznavati tu slatku muku što je stvara tjelesna čežnja za
drugim ljudskim bićem.
A on je znao. I shvatio je da to zna otkako zna i nju. Zaiskrilo je već u onom
prvom susretu, ali to nije imalo značaja. Jer tada je nije poznavao, tada mu se čak
nije ni sviđala.
Ali sada... Sada je bilo drukčije. Nije želio samo njezinu ljepotu, i oble grudi,
i okus njezine kože. Želio je nju. Želio je sve na njoj: ono što je tjera da čita novine
umjesto romana, onaj djelić njezine nekonvencionalnosti koji je tjera da mu
u kasnu noć s prozora čita ulomke bedastog romana.
Želio je njezin britki um, onaj pobjedonosni sjaj u očima kada ga nadmudri u
njihovim sitnim raspravama, kao i izraz užasnute smetenosti kada on nadmudri
nju.
Želio je vatru u njezinom pogledu, želio je okus njezinih usana, i da, želio ju
je pod sobom, oko sebe, na sebi... U svakoj mogućoj pozi, na svaki mogući način.
Stvar je bila jednostavna: morat će se oženiti njome.
- Harry? - šapnula je, a pogled mu je kliznuo na njezine usnice.

156
 Knjige.Club Books
- Poljubit ću te - rekao je nježno, spontano, uopće ne razmišljajući da je to
nešto što bi morao pitati nju.
Nagnuo se prema njoj i u onoj posljednjoj sekundi prije nego što su njegove
usnice dotakle njezine, Harry se osjetio pročišćenim od svega. Ovo je bio njegov
novi početak.
A onda ju je poljubio; taj prvi dodir bio je čeznutljivo nježan, njegove usnice
tek su okrznule njezine. Ali taj kontakt bio je naelektriziran. Ostali su bez daha, u
svakom mogućem smislu. Harry se odmaknuo, samo kako bi joj vidio izraz
lica. Olivia ga je gledala sa začudnim iščekivanjem, njezine plave oči cijelog su
ga upijale.
Prošaptala je njegovo ime.
Zbog toga se posve razuzdao. Povukao ju je k sebi, nestrpljivo, sa svom
strašću koja je prostrujala njegovim venama. Ljubio ju je požudno, odbacivši
svaki oprez, i začas su mu ruke bile u njezinoj kosi, ukosnice su ispadale jedna za
drugom, a on je mislio samo o tome kako je ponovo želi vidjeti raspuštene kose.
Raspuštene kose, kose koja joj pada niz ramena. Gola ramena.
Njegovo tijelo, već otprije napeto od žudnje, postalo je posve ukrućeno, i u
jednom sitnom, bolnom trenutku trezvenosti shvatio je da će joj, ne bude li je
smjesta pustio, strgati odjeću s tijela i uzeti je upravo tamo, nasred salona njezinih
roditelja.
Pored otvorenih vrata.
Dragi Bože.
Stavio joj je ruke na ramena, ne zato da odmakne nju od sebe, nego zato da
odmakne sebe od nje.
Nekoliko trenutaka samo su osupnuto gledali jedno u drugo. Oliviji su
poispadali uvojci i izgledala je prekrasno tako dražesno raščupana. Nježno je
prstima prešla preko svojih usnica.
- Poljubio si me - prošaptala je.
Harry je kimnuo glavom.
Ona se nasmiješila. - Mislim da sam i ja poljubila tebe.
Harry je opet kimnuo. - Jesi.
Izgledala je kao da će još nešto reći, ali onda se okrenula prema otvorenim
vratima, a njezina ruka, koja je maločas bila na usnicama, sada joj je bila na kosi.
- Možda bi bilo dobro da je namjestiš - rekao je, susprežući smiješak.
Olivia je kimnula. Ponovo je izgledala kao da će nešto reći, ali nije. Skupila
je kosu na zatiljku, držeći je rukom kao u konjskom repu, a zatim je ustala.
- Hoćeš li biti ovdje kad se vratim?
- Želiš li da budem?
Ponovo je kimnula.

157
 Knjige.Club Books
- Bit ću ovdje - rekao je. Rekao bi isto čak i da mu je ona rekla da ode.
Olivia je još jednom kimnula pa je požurila prema vratima, ali prije nego što
je izišla, okrenula se i pogledala ga. - Ja... - počela je, ali onda je samo odmahnula
glavom.
- Što? - Harry je upitao. I dalje ju je promatrao sa smiješkom.
Ona je bespomoćno slegnula ramenima. - Ne znam.
Harry se nasmijao. I ona se nasmijala. Bio je to savršen trenutak, pomislio je
dok je osluškivao zvuk njenih koraka kako se udaljavaju hodnikom.
Savršen u svakom smislu.

Harry je još uvijek sjedio na sofi kad je desetak minuta poslije u sobu ušao batler.
- Princ Aleksej Gomarovski, za lady Oliviju - najavio je. A onda je zastao i
pogledao po sobi. - Lady Olivia?
Harry je htio reći da će se vratiti svakog časa, ali princ je već umarširao u
sobu. - Primit će me.
Ali ljubit će mene, s užitkom bi dodao Harry da je smio. Ah, kako divno.
Pobijedio je. A princ je izgubio. I premda, kao pravi gospodin, neće trubiti na sav
glas da ju je poljubio, Harry je bio uvjeren da će princ Aleksej, kad bude izlazio
iz kuće Rudland, itekako znati tko je od njih dvojice osvojio Oliviju.
Ustao je da pozdravi princa, sav radostan zbog svoje pobjede. Čak se osjećao
malčice zločesto što ga to toliko veseli.
Pa zar je ikad rekao da nije kompetitivan?
- Vi - rekao je princ Aleksej optužujućim tonom.
Harry mu je uputio blag smiješak. - Ja.
- Što radite ovdje?
- Došao sam u posjet lady Oliviji, naravno. A što Vi radite ovdje?
Princ nije ništa odgovorio, jedino mu se gornja usnica prezirno izvila. -
Vladimire! - graknuo je.
Vlad Nabijač (kako ga je Harry počeo zvati od milja) ušao je u sobu svojim
teškim korakom, uputio Harryju namrgođen pogled, pa se okrenuo svom
gospodaru koji ga je upitao (na ruskom, naravno) što je dosad uspio iskopati o
Harryju.
- Poka njičevo.
Još ništa.
Harry je zbog toga bio iznimno zahvalan. Nije se znalo po gradu da on govori
ruski, ali ujedno to baš i nije bila tajna. Nije trebalo duboko kopati da bi se saznalo
kako je Harryjeva baka potjecala od drevne ruske plemićke obitelji.
- Jeste li imali lijepo jutro, Vaša Visosti? - upitao je Harry tonom koji nije
mogao zvučati više prijateljski.

158
 Knjige.Club Books
Princ Aleksej uzvratio mu je ledenim pogledom. Očito je to smatrao
dostatnim odgovorom.
- Meni je ovo jutro naprosto krasno - Harry je veselo nastavio i ponovo sjeo.
- Gdje je lady Olivia?
- Mislim da je otišla gore. Morala je nešto... popraviti. - Harry je napravio
nekakav pokret rukom oko glave i pustio princa da to protumači kako želi.
- Pričekat ću je - rekao je Aleksej uobičajeno drskim tonom.
- Slobodno - vedro će Harry, pokazujući mu da sjedne nasuprot njemu. Zbog
ovoga mu je princ uputio još jedan bijesan pogled, vjerojatno zasluženo, jer nije
bilo na njemu da izigrava domaćina.
Ali Harryju je to bilo neopisivo zabavno.
Aleksej je sjeo, uzdignute brade i čvrsto stisnutih usnica. Zurio je ravno preda
se, s očiglednom namjerom da potpuno ignorira Harryja.
To bi Harryju bilo sasvim u redu, jer ni on nije imao preveliku želju
komunicirati s princem. Međutim, ipak se osjećao malčice nadmoćno, s obzirom
na to da je Olivia odabrala njega, a ne princa, unatoč tome što Harry nije bio ni
kraljevskog ni aristokratskog statusa i što se nalazio izvan svega što je princ
Aleksej cijenio.
A kad se sve to složi s naredbom što ju je Harry dobio od Ministarstva rata,
naredbom koju je mogao protumačiti kao svoj zadatak da bude trn u prinčevu oku,
eh, onda...
Harry Valentine nipošto nije htio zanemariti svoju patriotsku dužnost.
Ustao je samo kako bi dohvatio Gospođicu Butterworth sa stola pa je ponovo
sjeo i počeo nešto pjevušiti, tiho i za sebe, dok je tražio stranicu na kojoj su Olivia
i on stali prije dva dana.
Mmmm hmmmm hmmmm hm hm...
Aleksej mu je uputio ubojit pogled.
- Bože, čuvaj Kralja - rekao mu je Harry. - U slučaju da ste se pitali.
- Nisam se pitao.
- Bože, čuvaj našega milostivog Kralja. Dugo nek’ živi naš plemeniti Kralj,
Bože, čuvaj Kralja.
Princu su se micale usnice, ali su mu zubi ostali čvrsto stisnuti kad je
procijedio: - Upoznat sam s melodijom.
Harry je zapjevao malko glasnije. Obdari ga pobjedom, srećom i slavom,
dugo nek’ nam vlada: Bože, čuvaj Kralja.
- Prekinite s tim jezivim pjevanjem.
- Samo me uhvatio domoljubni zanos - Harry je odvratio i nastavio: - O
Gospodine, naš Bože, ustani, rastjeraj njegove neprijatelje, i propast na njih
pošalji.

159
 Knjige.Club Books
- Da smo u Rusiji, dao bih Vas uhititi.
- Zbog toga što pjevam himnu svoje zemlje? - promrmljao je Harry.
- Ne bi mi trebao drugi razlog osim da ugodim samome sebi.
Harry je malo razmislio o ovome, slegnuo ramenima, pa opet nastavio: Satri
njihovu politiku, uništi njihove kvarne igre, u Tebe svoje nade polažemo, Bože,
čuvaj sve nas.
Prestao je pjevati, zaključivši da posljednji stih nije bio potreban. Trebao je
stati na kvarnim igrama. - Mi smo vrlo otvoren narod - rekao je princu. - U slučaju
da želite biti uključeni u ‘sve nas’.
Aleksej nije odgovorio, ali Harry je primijetio da su mu obje šake čvrsto
stisnute.
Harry se vratio Gospođici Butterworth i shvatio da uživa u svome špijunskom
zadatku. Nije se ovako zabavljao još od...
Nikad se nije ovako zabavljao.
Zadovoljno se nasmiješio. Čak ni njegovu sestru nije bilo ovoliko zabavno
mučiti. Sebastiana pak nije bilo moguće iživcirati jer on nikad nije ništa shvaćao
ozbiljno.
Harry je sada pjevušio nekoliko početnih nota Marseljeze, samo da vidi kakva
će biti prinčeva reakcija (lice zajapureno od bijesa), a zatim je zamuknuo i bacio
se na čitanje. Preskočio je dobar dio knjige, jer je brzo zaključio da ga ne zanimaju
formativne godine Priscille Butterworth, i na kraju se zaustavio na 144. stranici,
koja je, vidjelo se već na prvu, sadržavala ludilo, grimase, uvrede i suze - sve što
je potrebno za jedan sjajni roman.
- Što to čitate? - upitao je princ Aleksej.
Harry je odsutno podignuo glavu. - Molim?
- Što to čitate? - princ Aleksej je ponovio, nestrpljivo.
Harry je pogledao knjigu, a zatim ponovo princa. – Stekao sam dojam da ne
želite razgovarati sa mnom.
- I ne želim. Ali znatiželjan sam. Kakva je to knjiga?
Harry je podignuo knjigu tako da princ može vidjeti prednje korice. -
Gospođica Butterworth i pobješnjeli barun.
- To je popularno u Engleskoj? - prezirno će princ.
Harry se zamislio. - Ne znam. Lady Olivia je čita. Pa sam pomislio da bih
mogao i ja.
- Zar nije to ona knjiga za koju je rekla da joj se neće svidjeti?
- Mislim da jest - promrmljao je Harry. - Ne mogu reći da je krivim.
- Čitajte mi.
Harry je ostao zatečen. Da mu je princ, recimo, prišao i cmoknuo ga ravno u
usta, vjerojatno se ne bi iznenadio ovoliko kao sad.

160
 Knjige.Club Books
- Ne vjerujem da će Vam se svidjeti - spremno će Harry.
- Sviđa li se Vama?
- Ne baš - Harry je odvratio i odmahnuo glavom. To nije sasvim bila istina;
uživao je slušajući Oliviju kako mu je čita naglas. I uživao je dok ju je on čitao
naglas njoj. Ali nekako je sumnjao da će to štivo imati istu magiju kada ga bude
podijelio s princem Aleksejem Gomarovskim od Rusije.
Princ je podignuo bradu i malko nakrivio glavu na jednu stranu; kao da pozira
za portret, pomislio je Harry. Taj čovjek proveo je cijeli svoj život držeći se kao
da pozira za portret.
Harryju bi ga bilo žao da nije bio takva budala.
- Ako je čita lady Olivia - rekao je princ - onda je i ja želim čitati.
Harry se na trenutak zamislio i zaključio da bi mogao žrtvovati Gospođicu
Butterworth radi poboljšanja englesko-ruskih odnosa. Zatvorio je knjigu i pružio
je princu.
- Ne. Vi mi je čitajte.
Harry je odlučio poslušati. Ovaj prinčev zahtjev bio je toliko bizaran da ga
nije mogao odbiti. Osim toga, Vladimir je već zakoračio prema njemu i počeo
režati.
- Kako želite, Vaša Visosti - rekao je Harry i ponovo se vratio knjizi. -
Pretpostavljam da želite da čitam otpočetka?
Aleksej je kimnuo glavom, kratko, onako kraljevski.
Harry je okrenuo prvu stranicu.
Noć je bila mračna i vjetrovita - otpočeo je Harry - a gospođica Priscilla
Butterworth bila je uvjerena da će kiša početi svakog časa, da će liti s neba
u potocima i rijekama, slijevajući se po svemu što je bilo u Priscillinu djelokrugu.
- Podignuo je pogled. - Samo da napomenem, „djelokrug“ ovdje nije prikladna
riječ.
- Kako to mislite, „u potocima i rijekama“?
Harry je pogledao u knjigu. - Pa, to Vam je takav izraz kod nas. Slično kao
„lijevati kao iz kabla“.
- Zvuči glupo.
Harry je slegnuo ramenima. Ni njemu taj izraz nije bio pretjerano drag. - Hoću
li nastaviti?
Princ je ponovo kimnuo.
- Bila je, dakako, zaštićena od tog nevremena, u svojem sićušnom sobičku, ali
prozorska okna...
- Gospodin Sebastian Grey - začuo se batlerov glas.
Harry je podignuo pogled, iznenađen. - Došao je vidjeti lady Oliviju?
- Došao je vidjeti Vas - odvratio je batler, lagano iznerviran svime ovime.

161
 Knjige.Club Books
- Ah, dobro. Uvedite ga.
Sekundu kasnije pojavio se Sebastian i već je bio usred rečenice: - ... Mi je
rekao da ću ovdje naći. Moram priznati, prava si mustra - Odjednom je zastao,
nekoliko puta trepnuo, zbunjeno gledajući princa. - Vaša Visosti - rekao je uz
blagi naklon.
- Moj bratić - rekao je Harry.
- Sjećam se - hladno je odvratio princ. - Onaj koji je nespretan sa šampanjcem.
- Ah, grozan sam - spremno će Sebastian. - Baš sam šeprtlja, znate. Neki dan
sam kancelara od Exchequera zalio vinom.
Harry je bio prilično uvjeren da Sebastian nikad nije bio u istoj prostoriji s
kancelarom od Exchequera, a kamoli prolijevao vino po njegovim čizmama.
Ali zadržao je to za sebe.
- A što vi, gospodo, radite u ovo krasno poslijepodne?
- Zar je poslijepodne? - upitao je Harry.
- Upravo je počelo.
- Sir Harry mi čita - rekao je princ.
Sebastian je pogledao Harryja, ne krijući svoju zainteresiranost.
- Govori istinu - dodao je Harry podižući knjigu.
- Gospođica Butterworth i pobješnjeli barun - s odobravanjem će Sebastian.
- Odličan izbor.
- Čitali ste to? - pitao je princ.
- Nije dobra kao Gospođica Davenport i mračni markiz, naravno, ali daleko
je bolja od Gospođice Sainsbury i misterioznog pukovnika.
Harry je ostao bez teksta.
- Trenutačno čitam Gospođicu Truesdale i šutljivog gospodina.
- Šutljivog? - Harry je upitao.
- Da. Knjiga ima iznenađujuće malo dijaloga - pojasnio je Sebastian.
- Zašto ste ovdje? - vrlo je otvoreno upitao Aleksej.
Sebastian se okrenuo prema njemu ozarena lica, kao da uopće ne primjećuje
koliko princu ide na živce. - Trebam razgovarati sa svojim bratićem, naravno. -
Sjeo je i udobno se smjestio, izgledajući kao da ima namjeru biti ondje cijeli dan.
- Ali to može pričekati.
Harry nije znao što bi rekao na to. A nije ni princ Aleksej, po svemu sudeći.
- Nastavi - Sebastian je rekao Harryju.
Harry nije imao pojma o čemu ovaj govori.
- Nastavi s čitanjem. Mislim da ću malko poslušati. Davno sam to čitao.
- Sjedit ćeš tu dok ti ja čitam? - sumnjičavo će Harry.

162
 Knjige.Club Books
- Meni i princu Alekseju - podsjetio ga je Sebastian. Zatvorio je oči. - Ne
obazirite se na mene. Ovo mi pomaže da zamišljam prizore.
Harry nikad ne bi pomislio da bi ga išta moglo povezati s princem Aleksejem,
ali kada su u ovome trenutku izmijenili poglede, bilo je jasno da i jedan i drugi
misle da je Sebastian lud.
Harry je pročistio glas i iznova započeo rečenicu: Bila je, dakako, zaštićena
od tog nevremena, u svojem sićušnom sobičku, ali prozorska okna podrhtavala su
s tolikom bukom da je znala da noćas neće uloviti sna.
Podignuo je pogled na trenutak. Vidjelo se da princ pažljivo sluša, unatoč
tome što se pravio da se dosađuje. Sebastian je pak bio u transu.
Ili to, ili je zaspao.
- Sklupčana na svojoj tanahnoj, hladnoj postelji, ona nije mogla a da se ne
sjeti svih događaja koji su je doveli do ovoga sumornog mjesta, u ovu sumornu
noć. Ali naša priča ne započinje ovdje, čitatelju dragi.
Sebastian je odjednom otvorio oči. - Zar si tek na prvoj stranici?
Harry je podignuo obrvu. - A zar ti misliš da se Njegova Visost i ja sastajemo
svake večeri i održavamo tajne čitateljske susrete?
- Daj mi tu knjigu - rekao je Sebastian i zgrabio roman iz Harryjevih ruku. -
Uopće ne znaš izražajno čitati.
Harry je pogledao princa. - Nisam baš imao obuku iz toga.
Noć je bila mračna i vjetrovita - otpočeo je Sebastian, a Harry je morao
priznati da je doista unio dramatičnost u ovaj prizor. Čak se i Vladimir nagnuo da
posluša, iako nije govorio engleski.
- Gospođica Priscilla Butterworth bila je uvjerena da će kiša početi svakog
časa, da će liti s neba u potocima i rijekama, slijevajući se po svemu što je bilo u
Priscillinu djelokrugu.
Bogami, ovo je zvučalo kao propovijed. Sebastian je očito promašio svoj
poziv.
- „Djelokrug“ je ovdje pogrešno upotrijebljena riječ - ubacio se princ Aleksej.
Sebastian je podignuo pogled, izgledajući uvrijeđeno. - Uopće nije.
Aleksej je uperio prst u Harryja. - On je rekao da jest.
- Tako je - Harry je slegnuo ramenima.
- A što ne valja s njom? - htio je znati Sebastian.
- Ta riječ podrazumijeva nekakvo područje Priscillina djelovanja, nešto što je
pod njezinom kontrolom.
- A kako ti znaš da nije tako?
- Ne znam - priznao je Harry - ali čini se da ona nema pod kontrolom ama baš
ništa. - Pogledao je princa. - Majku su joj nasmrt iskljucali golubovi.

163
 Knjige.Club Books
- Te stvari se događaju - rekao je Aleksej i kimnuo glavom. I Harry i Sebastian
začuđeno su ga pogledali.
- To nije slučajno - stidljivo će Aleksej.
- Morat ću porazmisliti o svojoj želji da posjetim Rusiju - rekao je Sebastian.
- Brza ruka pravde - Aleksej je dodao. - To je jedini način. Harry nije mogao
vjerovati da će ovo pitati, ali morao je.
- Golubovi su brzi?
Aleksej je slegnuo ramenima, što je vjerojatno bila najkraća i najjednostavnija
gesta koju je Harry kod njega dosad vidio. - Pravda je brza. A kazna ne baš toliko.
Ovo je dočekano sa šutnjom i nevjericom. Sebastian se potom okrenuo prema
Harryju. - Kako si ti znao za golubove? - upitao ga je.
- Olivia mi je rekla. Ona je pročitala neke ulomke unaprijed.
Sebastian je s neodobravanjem stisnuo usnice. Harry se začudio, jer takav
izraz rijetko se viđa na licu njegova bratića. Štoviše, nije se sjećao je li ikad u
životu vidio da Sebastian nešto ne odobrava.
- Mogu li nastaviti? - s nestrpljenjem je upitao Sebastian. Princ je kimnuo
glavom, a Harry promrmljao: - Svakako.
Svi su se smjestili, spremni za slušanje.
Čak i Vladimir.

164
 Knjige.Club Books
17

livijina druga frizura taj dan zahtijevala je mnogo više vremena nego ona
O prva. Sally, koja je još uvijek bila uvrijeđena zbog toga što ju je Olivia
prekinula usred pravljenja pletenice, bacila je jedan kratki pogled na njenu
raščupanu kosu i odmah počela prigovarati. - Rekla sam Vam - ponavljala je.
I premda Oliviji nije bilo u naravi da krotko sjedi i trpi takvo maltretiranje,
sjedila je krotko da krotkije nije mogla; nije mogla reći Sally da su joj uvojci
onako poispadali iz punđe samo zato što su joj u kosi bile ruke sir Harryja
Valentinea.
- Evo - rekla je Sally kad je umetnula i posljednju ukosnicu, i to, prema
Olivijinu mišljenju, uz nepotrebnu silu. - Ovo će čvrsto stajati čitav tjedan.
Olivia se ne bi začudila ni da joj je ova oblijepila glavu ljepilom, samo da joj
svaka vlas ostane na mjestu.
- Nemojte slučajno izaći na kišu.
Olivia je ustala i pošla prema vratima. - Ali vani ne kiši. - Moglo bi.
- Ali nije ni... - Olivia se zaustavila. Za Boga miloga, zašto stoji ovdje i
raspravlja sa sluškinjom? Pa Harry je dolje, čeka je.
Od same pomisli na njega sva je zatreperila.
- Zašto tako cupkate? - sumnjičavo ju je upitala Sally.
Olivia je zastala, s rukom na kvaki. - Ne cupkam.
- Radili ste... - Sally je stala blentavo poskakivati - Ovo.
- Posve normalno izlazim iz sobe - odvratila je Olivia i zakoračila u hodnik. -
Hodam mirno! Mirno kao grobar... - Okrenula se, a kad se uvjerila da je Sally više
ne može čuti, pojurila je niz stepenice.
Kad se spustila u prizemlje, ipak se odlučila za smiren, grobarski korak, i
možda je upravo zbog toga bila tako tiha da je nitko nije čuo kad se pojavila na
vratima salona.
A ono što je ugledala...
Naprosto nije bilo riječi kojima bi to opisala.
Stajala je na vratima i mislila kako je to idealan trenutak da napravi popis pod
nazivom Što sve NE očekujem da ću ugledati u svojem salonu, ali nije mislila da
bi mogla smisliti išta što bi nadmašilo ono što je doista ugledala u svojem salonu,
a to je bio Sebastian Grey, koji je stajao na stolu i čitao (s izrazitom emocijom)
ulomak iz Gospođice Butterworth i pobješnjelog baruna.

165
 Knjige.Club Books
A ako to nije bilo dovoljno - a zbilja je trebalo biti dovoljno, jer joj nije bilo
jasno što Sebastian Grey uopće radi u kući Rudlandovih - Harry i princ sjedili su
jedan pored drugoga na sofi, a nijedan nije izgledao kao da je pretrpio teške
tjelesne ozljede od ruke ovog drugog.
I tada je Olivia ugledala i tri sluškinje, sjedile su poredane kao ptičice na
klupici u kutu i piljile u Sebastiana s posvemašnjim zanosom.
A bio je tu i Huntley, koji je stajao sa strane, otvorenih usta, očigledno
preplavljen emocijama.
- Bako! Bako! - Sebastian je govorio, višim glasom nego inače. - Ne idi.
Preklinjem te ko Boga. Ne ostavljaj me ovdje samu.
Jedna od sluškinja počela je tiho ridati.
Priscilla je stajala pred tom golemom kućom; njena sitna usamljena silueta
gledala je kako se bakina kočija velikom brzinom udaljava cestom i nestaje s
vidika. Bila je ostavljena na pragu Fitzgeraldova doma, ispuštena kao neželjen
zavežljaj.
I druga sluškinja počela je šmrcati. Sve tri držale su se za ruke.
- A nitko - Sebastianov glas dramatično se stišao, prelazeći gotovo u šapat -
nije znao da je ondje. Njezina baka nije ni pokucala na vrata da obavijesti svoje
rođake o Priscillinu dolasku.
Huntley je odmahivao glavom, očiju širom otvorenih i ispunjenih tugom.
Olivia nikad nije vidjela toliko emocija na licu svog batlera.
Sebastian je zatvorio oči i prislonio ruku na srce. - A bilo joj je tek osam
godina.
Zatvorio je knjigu.
Tišina. Potpuna tišina. Olivia je pogledala po sobi i ubrzo shvatila da nitko
nije ni primijetio da je došla.
A zatim...
- Bravo! - Huntley je prvi povikao, energično plješćući rukama. Odmah su
mu se pridružile sluškinje, koje još nisu prestale šmrcati. Čak su i Harry i princ
zapljeskali, iako je Harry izgledao posebno veselo.
Sebastian je otvorio oči i prvi ju je ugledao. - Lady Olivia - rekao je s
osmijehom. - Koliko već dugo stojite tu?
- Otkad je Priscilla molila baku da je ne ostavlja.
- Kakva bezosjećajna žena - rekao je Huntley.
- Učinila je što se moralo učiniti - pobunio se princ.
- Uz dužno poštovanje, Vaša Visosti...
Olivia je zinula od čuda. Njezin batler prepire se s osobom iz kraljevske loze?
- Da se malo više potrudila...

166
 Knjige.Club Books
- Ne bi mogla prehranjivati to dijete - princ ga je prekinuo. - To je mogla
vidjeti svaka budala.
- Ovo je bilo tako tužno - rekla je jedna od sluškinja.
- Ja sam plakala - rekla je druga.
Treća je samo kimnula glavom, očito nije mogla ni prozboriti.
- Divan ste govornik - dodala je prva.
Sebastian im je uputio onaj svoj osmijeh koji topi srca. - Hvala vam što ste
slušale - rekao je tiho.
Na ovo su sve tri uzdahnule.
Olivia je protrljala oči. Još uvijek joj nije bio jasan cijeli ovaj prizor. Okrenula
se prema Harryju. On sigurno ima nekakvo objašnjenje.
- Zaista bolje zvuči kad Sebastian to čita. - To je bilo sve što joj je on rekao.
- Ovo se mora prevesti na ruski - dodao je princ. - Knjiga bi bila ogroman
uspjeh.
- Zar niste rekli da Vaša književnost ima ozbiljnu tradiciju?
- Ovo je vrlo ozbiljno - princ je odvratio. - Kao rov.
- Hoću li započeti iduće poglavlje? - Sebastian ih je upitao.
- Da! - stigao je jednoglasan odgovor.
- Oh, molim Vas - dodala je jedna od sluškinja.
Olivia je i dalje stajala kao ukopana, jedino joj je pogled lutao čas na jednu,
čas na drugu stranu. Ma koliko Sebastianov nastup bio sjajan, nije bila sigurna da
će moći prosjediti cijelo poglavlje a da ne prasne u smijeh. A to se ne bi dopalo...
Nikome. U svakom slučaju, nije se htjela zamjeriti Huntleyu; svi su znali da je on
glavni u toj kući.
Možda se zato može iskrasti. Još uvijek nije doručkovala. I nije pročitala
novine. Kad već Sebastian zabavlja goste (i kućno osoblje, ali Olivia je bila
spremna zažmiriti na jedno oko), može pobjeći u blagovaonicu i čitati.
Ili može otići u kupnju. Zaista joj treba novi šešir.
Razmišljala je o svojim opcijama, kad je odjednom prozborio Vladimir. Na
ruskom, naravno.
- Kaže da ste stvoreni za kazališne daske - Aleksej je pojasnio Sebastianu.
Sebastian se zadovoljno nasmiješio i naklonio se Vladimiru. - Spasibo - rekao
je.
- Vi znate ruski? - princ ga je pogledao u čudu.
- Samo ono najosnovnije - brzo će Sebastian. - Znam reći „hvala“ na četrnaest
jezika. Također, znam reći „molim Vas“ na njih dvanaest.
- Stvarno? - upitala je Olivia. Ovo ju je zanimalo daleko više od recitacije
ulomaka Gospođice Butterworth. - A koji su to sve jezici?
- Volio bih znati kako se kaže „treba mi piće“ - Sebastian se obratio princu.
167
 Knjige.Club Books
- Da - s odobravanjem će princ. - Na ruskom to glasi ja nuždajus v napitkjeh.
- Spasibo - rekao je Sebastian.
- Ozbiljno Vas pitam - ponovo će Olivia, premda nitko nije obraćao pažnju
na nju. - Htjela bih znati na kojim jezicima.
- Zna li netko koliko je sati? - upitao je Harry.
- Imate sat na polici iznad kamina - Olivia je odvratila, ni ne pogledavši ga. -
Gospodine Grey - bila je uporna.
- Trenutak, molim - rekao joj je Sebastian pa se ponovo okrenuo prema princu.
- Zanima me nešto kod Vašega sluge - rekao je. - On ne zna engleski, zar ne?
Kako je onda pratio moje čitanje?
Princ i Vladimir kratko su porazgovarali na ruskom, a princ se potom okrenuo
prema Sebastianu i rekao: - Kaže da može pratiti emocije u Vašem glasu.
Sebastian je bio presretan.
- I čak zna neke riječi - dodao je princ.
- Svejedno... - oduševljeno je rekao Sebastian.
- Portugalski - rekla je Olivia odjednom, pitajući se namjerava li itko ovog
poslijepodneva obratiti pozornost na nju. - Sigurno ste naučili nešto portugalskog
u vojsci. Kako se kaže „hvala“ na portugalskom?
- Obrigado - ubacio se Harry.
Olivia se iznenađeno okrenula prema njemu.
Harry je lagano slegnuo ramenima. - I ja sam nešto pokupio.
- Obrigado - Olivia je ponovila.
- Za Vas je obrigada - Harry ju je ispravio. - Iako je mala vjerojatnost da će
Vas netko zamijeniti za muškarca.
To nije bio baš najljepši kompliment, ali ipak ga je odlučila prihvatiti.
- A koji je najčudniji jezik na kojemu znate reći „hvala“? - Olivia je ponovo
upitala Sebastiana.
Sebastian je malo razmislio, pa rekao: - Köszönöm.
Olivia ga je gledala s iščekivanjem.
- Mađarski - pojasnio je, a kad je vidio da je ona i dalje zbunjena, dodao je: -
Govori se u nekim dijelovima Kraljevine Ugarske.
- Kako to znate?
- Nemam pojma - iskreno će Sebastian.
- Sigurno se radi o ženi - znalački je dodao princ. - Ako se ne sjećate, sigurno
je u pitanju bila žena.
Olivia je zaključila kako nema potrebe da se uvrijedi na ovo - nije bilo
vrijedno toga.

168
 Knjige.Club Books
- Kiitos - rekao je princ Aleksej i uputio Sebastianu pogled koji je značio
nadmaši ovo, a zatim je dodao: - Finski.
- Od srca zahvaljujem - rekao mu je Sebastian. - Sada moj repertoar broji
petnaest jezika.
Olivia je razmišljala bi li rekla merci, ali shvatila je da bi samo ispala jadna.
- A što Vi znate? - princ je upitao Harryja.
- Da, Harry - rekao je Sebastian - što ti znaš?
Harry je svom bratiću uputio hladan pogled. - Bojim se da ne mogu ponuditi
ništa izvan uobičajenoga - rekao je.
Olivia je imala osjećaj da se između dvaju bratića odvija nešto neizgovoreno,
ali nije imala priliku da o tome dublje razmisli, zato što se Sebastian okrenuo
prema princu i pitao ga: - Kako se kaže „molim Vas“ na finskom?
- Ole hyvä.
- Izvrsno. - Sebastian je kratko kimnuo, pospremivši ovaj podatak u svoje
pamćenje. - Čovjek nikad ne zna kada će naletjeti na krasnu damu iz Finske.
Olivia se pitala kako da ponovo preuzme kontrolu nad vlastitim salonom,
kadli začu kucanje na ulaznim vratima. Huntley se ispričao i pošao otvoriti.
Vratio se za nekoliko sekundi s mladim gospodinom kojega Olivia nikad prije
nije vidjela. Iako... Bio je malko viši od prosjeka, tamnosmeđe kose... Sigurno
je...
- Gospodin Edward Valentine - Huntley ga je predstavio, a zatim podignuo
obrve. - Čini se da je došao u posjet sir Harryju Valentineu.
- Edwarde - Harry je odmah ustao. - Je li sve u redu?
- Da, naravno - odvratio je Edward, zbunjeno se ogledavajući. Očigledno nije
očekivao toliko ljudi u sobi. - Ovo je stiglo za tebe. Rekli su da je hitno.
Harry je uzeo od njega omotnicu i spremio je u džep, a zatim je upoznao brata
sa svima, uključujući i tri sluškinje, koje su još uvijek sjedile jedna do druge na
klupici.
- Zašto Seb stoji na stolu? - Edward je upitao.
- Zabavljam trupe - odvratio je Sebastian i vojnički mu salutirao.
- Sebastian nam čita Gospođicu Butterworth i pobješnjelog baruna - Harry je
objasnio.
- Oh - uskliknuo je Edward, odjednom pun oduševljenja. - Čitao sam to.
- Je li ti se svidjelo? - upitao ga je Sebastian.
- Briljantno štivo. Veoma zabavno. Stil je na trenutke manjkav, ali priča je
fantastična.
Sebastiana je ovo zaintrigiralo. - Fantastična u smislu kvalitete ili fantastična
u smislu maštovitosti?

169
 Knjige.Club Books
- I jedno i drugo, rekao bih - spremno će Edward. Pogledao je sve prisutne. -
Smijem li vam se pridružiti?
Olivia je zaustila da kaže „naravno“, ali preduhitrili su je i Sebastian, i Harry,
i princ.
Zbilja, čija je ovo kuća?
Edward ju je pogledao - pomislila je kako osim boje kose i očiju uopće ne
sliči Harryju, što joj je bilo veoma interesantno - pa ju je upitao: - Lady Olivia,
planirate li i Vi ući?
Olivia je shvatila da još uvijek stoji pokraj vrata. Sva su se gospoda fino
smjestila, premda nije bilo uobičajeno da Edward, koji ju je tek upoznao, sjedne
dok ona još stoji.
- Zapravo, htjela sam malo sjesti u vrt... - rekla je, ali glas joj je nekako
utihnuo kad je shvatila da se nitko ne buni što ona neće ostati. - Ma ipak ću malo
sjesti.
Sjela je na stolac malko sa strane, nedaleko od triju sluškinja, koje su je
uplašeno pogledale.
- Molim vas - rekla im je - ostanite. Pa ne mogu od vas tražiti da propustite
ostatak nastupa.
Zahvalile su joj s takvom razdraganošću da se Olivia zapitala kako će ovo
objasniti majci. Bude li Sebastian svako poslijepodne dolazio čitati (jer sigurno
neće pročitati cijeli roman odjednom) i budu li sluškinje dolazile slušati,
mnogi kamini u kući ostat će pepeljavi.
- Drugo poglavlje - najavio je Sebastian. U sobi je zavladala grobna tišina, na
što se Olivia tiho zahihotala.
Princ ju je prijekorno pogledao, kao i Vladimir i Huntley.
- Ispričavam se - promrmljala je i krotko spustila ruke u krilo. Očito je da sada
mora biti veoma pristojna.

Zadovoljavajući završetci Gospođice Butterworth

Olivia Bevelstoke

Barun je prilično zdrava razuma, ali je Priscilla luda!

Vratile su se boginje. Novi, smrtonosniji soj.
Priscilla ostavlja baruna i
posvećuje svoj život brizi za golubove pismonoše.
Barun pojede njezine golubove.
Barun pojede nju.

170
 Knjige.Club Books
Ovo posljednje jest bilo malčice nategnuto, ali zašto barun ne bi poludio dok
istražuje najmračnije predjele džungle gdje se sprijateljio s plemenom kanibala?
Pa to se uvijek može dogoditi.
Pogledala je Harryja, pokušavajući dokučiti što on misli o ovoj predstavi. Ali
Harry je izgledao odsutno; vidjelo se da uopće ne gleda Sebastiana. Usto je
prstima kuckao po rukohvatu sofe, što je bio očit znak lutajućih misli.
Je li razmišljao o njihovome poljupcu? Nadala se da nije. Jer joj nije ni izbliza
izgledao kao da je obavljen blaženim zanosom.
Oh, Bože, počela je zvučati kao Priscilla Butterworth.
Oh, Bože.

Nakon nekoliko stranica drugog poglavlja Harry je odlučio da neće biti

nepristojno ako se nakratko ispriča i iziđe kako bi pročitao pismo što mu ga je
donio Edward, koje je vjerojatno stiglo od Ministarstva rata. Na izlazu je pogledao
Oliviju, ali ona je pak bila izgubljena u vlastitim mislima; zurila je ravno preda
se, u neku zamišljenu točku na zidu.
I micale su joj se usnice. Neznatno, ali micale su se - Harry je već upamtio
njihove najsitnije detalje.
Edward se lijepo smjestio. Sjedio je dijagonalno od princa i gledao Sebastiana
sa širokim osmijehom na licu. Harry nikad prije nije vidio brata kako se ovako
smiješi. Čak se i nasmijao kada je Sebastian oponašao jednog vrlo iritantnog lika.
Harry je bio siguran da nikad prije nije čuo brata kako se smije.
Čim je izišao u hodnik, otvorio je omotnicu i izvadio pismo. Činilo se da princ
Aleksej više nije bio osumnjičen ni za kakva nedjela i Harry je dobio naređenje
da smjesta obustavi svoju misiju. Nije bilo objašnjenja zbog čega princ više
nije zanimljiv Ministarstvu, nije bilo nijedne riječi o tome kako su došli do ovog
zaključka. Samo su poslali naredbu da se zadatak prekida. Ni molim, ni hvala.
Ni na kojem jeziku.
Harry je odmahnuo glavom. Zar to nisu mogli zaključiti prije nego što su ga
poslali na tu smiješnu misiju. Eto zašto se drži prevođenja. Ovakve stvari ga
izluđuju.
- Harry?
Podignuo je pogled. Olivia se iskrala iz salona i sada mu je prilazila, gledajući
ga zabrinuto.
- Nadam se da nisu loše vijesti - rekla je.
Harry je odmahnuo glavom. - Samo su neočekivane. - Smotao je papir i
spremio ga natrag u džep. Riješit će ga se poslije, kad dođe kući.
- Morala sam se malo maknuti - rekla je i stisnula usnice, a Harry je pomislio
kako bi se najradije nasmiješila, ali se suzdržava. Kimnula je glavom prema
salonu, iz kojega su dopirali djelići Gospođice Butterworth.
171
 Knjige.Club Books
- Sebastian je tako grozan, ha?
- Ne - odvratila je oduševljeno. - Zbilja je dobar. U tome i jest problem. Knjiga
je tako grozna, ali nitko to ne shvaća. Svi zure u njega kao u Edmunda Keana kada
izvodi Hamleta. Naprosto više nisam mogla ostati ozbiljna unutra.
- Zadivljen sam što si i ovoliko uspjela.
- A princ... - dodala je i odmahnula glavom, čudeći se. - Potpuno je u transu.
Ne mogu vjerovati. Ni u snu ne bih pomislila da mu se sviđaju takve stvari.
Princ, pomislio je Harry. E, to je olakšanje. Više se neće morati bakćati s tim
idiotom. Neće ga morati pratiti, neće morati razgovarati s njim... Život će se vratiti
u normalu. Bit će to divno.
Osim...
Olivia. Promatrao ju je kako se na prstima šulja natrag do vrata salona i viri
unutra. Pokreti su joj bili malko nezgrapni i na trenutak je pomislio da bi se mogla
spotaknuti. Nije bila nespretna, ne u doslovnom smislu, ali se kretala na
svoj potpuno jedinstven način i Harry je shvatio da bi je mogao promatrati satima,
mogao bi samo sjediti i gledati kako njene ruke obavljaju sasvim uobičajene
zadatke. Mogao bi joj gledati lice i uživati u svakoj igri emocija, svakom
pokretu obrva, svakom trzaju usnica.
Bila je tako lijepa da su ga boljeli zubi.
Napomenuo je sam sebi da ni ne pokušava pisati poeziju.
- Oh! - šapnula je Olivia i nagnula se još više prema vratima.
Harry joj se približio i promrmljao joj na uho: - Za nekoga koga ovo uopće ne
zanima, izgledaš kao da te vrlo zanima.
Olivia mu je dala znak da šuti i nježno ga odgurnula.
- Što se zbiva? - Harry je upitao.
Olivia je raskolačila oči, a zatim joj je lice poprimilo oduševljen izraz. - Tvoj
bratić izvodi prizor umiranja. Sada je i tvoj brat na stolu.
- Edward? - začuđeno će Harry.
Olivia je kimnula glavom pa ponovo provirila unutra. - Ne, on je već mrtav.
Žao mi je. - Okrenula se. Pa mu se nasmiješila.
A on je taj osmijeh osjetio posvuda.
- Bio je odličan - dodala je Olivia. - Mislim da se uvrgnuo na tvog bratića.
Htio ju je opet poljubiti.
- Uhvatio se za srce - i Olivia se uhvatila za svoje srce da bi mu pokazala kako
se Sebastian uhvatio za svoje - pa je zastenjao, a onda, kad je sve bilo gotovo, još
je jednom zadrhtao za kraj, ali zapravo još nije bilo gotovo. - Ponovo
se nasmiješila. - I onda je konačno bilo gotovo.
Morao ju je poljubiti. Sada.
- Kakva je ono soba ondje? - pitao je, pokazujući joj vrata.

172
 Knjige.Club Books
- Radna soba mog oca, zašto?
- A ono?
- Glazbena soba. Nikad je ne upotrebljavamo.
Zgrabio ju je za ruku. E, sad će biti upotrijebljena.

173
 Knjige.Club Books
18

livia nije stigla ni udahnuti, a već se našla u sobičku koji je u kući

O Rudlandovih služio kao glazbena učionica, i vrata su se za njom čvrsto
zatvorila. A sekundu poslije, od čitave rečenice „što to radiš“, uspjela je izgovoriti
samo „št“. Jer je bilo posve jasno što to radi.
Ruke su mu već bile u njezinoj kosi, a njezina leđa čvrsto priljubljena uza zid
dok ju je on ljubio. Ludo, strastveno, vruće. Olivia se topila.
- Harry! - zadihano je šapnula kad su joj njegove usne počele grickati uho.
- Nisam se mogao savladati - rekao je dok ju je njegov dah škakljao po vratu.
Mogla mu je osjetiti smiješak u glasu. Zvučao je sretno.
A ona se osjećala sretno. I više od toga.
- Bila si ondje - rekao je dok je jednom rukom klizio niz njena leđa. - Bila si
ondje, a ja sam te morao poljubiti, to je cijela priča.
Zaboravite nakićen govor pobješnjeloga baruna gospođice Butterworth. Ovo
je bilo nešto najromantičnije što je Olivia u životu čula.
- Ti postojiš - rekao je, a glas mu je bio sve dublji od požude - dakle, ja te
trebam.
Ne, ovo je bilo nešto najromantičnije što je Olivia u životu čula.
A onda joj je šapnuo nešto na uho. Nešto o ustima i rukama i o toplini njezinog
tijela, pa se morala zapitati je li možda to nešto najromantičnije što je u životu
čula.
I prije su je muškarci željeli. Neki su čak tvrdili i da je vole. Ali ovo - ovo je
bilo drukčije. U Harryjevu tijelu osjećala je nekakvo nestrpljenje, gorljivo
iščekivanje, osjećala mu je to u dahu, u otkucajima njegova pulsa. Želio ju je.
Trebao ju je. To se nije moglo opisati riječima, nadilazilo je svaki
pokušaj objašnjenja. Ali bilo je to nešto što je ona razumjela, nešto što je osjećala
duboko u sebi.
I zbog toga se osjećala moćno. A opet, bila je i bespomoćna, jer to što je kolalo
njegovim tijelom širilo se i njezinim, punilo joj je vene i priječilo joj da diše kako
treba. Osjećala se kao da joj se tijelo odvaja od nje same i izvija se prema
njemu. Morala ga je zgrabiti, stisnuti. Trebala gaje čvrsto uza se i zato ga je
obavila rukama oko vrata i snažno se priljubila njega.
- Harry - prošaptala je, čudeći se ushitu u vlastitom glasu. Ovaj trenutak, ovaj
poljubac, dao joj je sve što je u životu čekala.
Dao joj je sve što je u životu htjela.

174
 Knjige.Club Books
I mnogo, mnogo više.
Njegove ruke kliznule su niz njena leđa, a onda su je čvrsto primile i
odmaknule od zida. Okretali su se i vrtjeli sve dok oboje nisu pali na sofu. Harry
je pao na nju, a toplina i težina njegova tijela pritisnula ju je o jastuke. To je trebao
biti čudan osjećaj; štoviše, to je trebao biti užasan osjećaj - biti tako pritisnuta, bez
puno mogućnosti za micanje. Ali Olivia se osjećala kao da je to nešto
najprirodnije na svijetu, ona na leđima, a ovaj muškarac na njoj. Ovaj snažni, vrući
muškarac. Njen muškarac.
- Olivia - prošaptao je dok su njegove usnice ostavljale vatreni trag na njenom
vratu. Izvijala se pod njim, a puls joj je još više podivljao kad su njegova usta
pronašla finu, osjetljivu kožu oko njene ključne kosti. Pomicao se sve niže i
niže, prema čipkastom rubu njezinog steznika, dok su mu se ruke istodobno
penjale sve više, od struka nagore, sve dok nisu stigle do grudi.
Olivia je udahnula od slatkog šoka. Primio ju je za dojke, preko tankog
muslina njezine haljine. Zastenjala je i prošaptala mu ime pa prošaptala još nešto,
nešto sasvim nerazumljivo, bez ikakvog značenja.
- Tako si... dobra - zastenjao je. Nježno joj je stiskao grudi i sav drhtao od
želje. - Tako dobra.
Olivia se nasmiješila. Usred tog zavođenja ona se smiješila. Svidjelo joj se što
joj nije rekao da je lijepa, ili ljupka, ili čarobna. Sviđalo joj se što se toliko
raspametio za njom da je riječ „dobra“ bilo najkompliciranije što je mogao
smisliti.
- Želim te dirati - šaptao je, klizeći usnicama po njezinu obrazu. - Želim te
osjetiti... na svojoj koži... u svojoj ruci. - Njegovi prsti popeli su se do gornjeg
ruba haljine, a onda ju je potegnuo, najprije nježno, a zatim ne tako nježno,
sve dok joj tkanina nije kliznula s ramena, pa ju je povukao još niže, i niže, dok
nije ostala pred njim potpuno golih grudi.
Nije se osjećala bludno. Nije se osjećala raskalašeno. Osjećala se baš kako
treba. Kao da je sada sasvim svoja.
Njegov dah - hrapav i ubrzan - bilo je jedino što je čula. Zrak u sobi kao da je
pucketao od strasti. Ubrzo nije samo čula njegov dah, nego ga je i osjetila na
svojoj koži; najprije je bio svjež, a onda, kad su se njegova usta sasvim približila,
vruć.
A onda ju je počeo ljubiti. Zamalo je zavrištala - od šoka, od vatre, od valova
užitka što su ih iz nje mamila njegova usta. - Harry - zastenjala je, i sada se
osjećala bludno. Osjećala se raskalašeno, zločesto. Njegova glava bila joj je
na dojci i ona nije mogla ništa nego zavući mu prste u kosu, ne znajući pokušava
li ga tako odmaknuti od sebe ili ga zauvijek prikovati za svoje grudi.
Za to vrijeme njegova se druga ruka smjestila na njezinoj nozi i sada ju je
milovala, penjala se sve više i više...

175
 Knjige.Club Books
- Što je to bilo? - Olivia se naglo uspravila u sjedeći položaj, zbacivši Harryja
sa sebe. Iznenada se začula strašna buka. Lom drva, razbijanje stakla i, po svemu
sudeći, vrisak.
Harry je sjedio na podu i pokušavao doći do daha. Pogledao ju je, pogledom
koji je i dalje bio vruć, a onda je shvatila da joj se haljina sva izvrnula. Brzo ju je
podignula natrag na grudi pa se primila za ramena, kao da se štiti. Nije joj
bilo neugodno pred njim, nego se bojala da nakon onakve buke netko ne upadne
u sobu.
- Što je to bilo? - upitala je.
Harry je ustao i odmahnuo glavom. - Doprlo je iz salona.
- Jesi li siguran?
Kimnuo je glavom i Oliviju je najprije preplavilo olakšanje, premda nije znala
zašto. A onda se sjetila nečeg drugog: ako je ona čula lom, čuli su ga i svi drugi u
kući. A ako je netko gore, primjerice njena majka, mogla bi dotrčati dolje da
istraži što se to zbiva. A ako dotrči dolje, mogla bi ući u pogrešnu sobu.
I zateći svoju kćer u ovom... neurednom stanju.
Doduše, majka će vjerojatno najprije otići u salon; vrata salona stoje otvorena,
a to je ujedno i prva prostorija kad se siđe u prizemlje. Ali ako uđe u salon, ondje
će zateći tri nepoznata gospodina, jednog kršnog tjelohranitelja, batlera, tri
sluškinje...
I nijednu Oliviju.
Brzo je ustala, sva u panici. - Moja frizura!
- Savršeno je netaknuta - dovršio je Harry.
Olivia ga je sumnjičavo pogledala.
- Zbilja - rekao je, a i sam je izgledao iznenađeno. - Skoro je... - pokazao je
rukama oko svoje glave - ista kao maloprije.
Olivia je požurila do zrcala što je visjelo iznad kamina i stala na prste. - Oh,
Bože - rekla je. Sally je dobrano nadmašila samu sebe. Skoro svaki uvojak bio je
na svome mjestu, a mogla bi se zakleti da ju je svu razbarušio.
Izvadila je dvije ukosnice i ponovo ih namjestila, pa je opet stala na prste da
se dobro pogleda. Osim rumenih obraza, izgledala je sasvim pristojno. A to
rumenilo moglo je biti izazvano koječime. Pa čak i kugom (svakako će morati
smisliti neku drugu izliku).
Pogledala je Harryja. - Izgledam li pristojno?
On je kimnuo glavom. Ali onda je dodao: - Sebastian će znati.
Olivia je zinula od šoka. - Molim? Kako?
Harry je slegnuo jednim ramenom. U toj gesti bilo je nečega tako elementarno
muškoga, kao da kaže: Žena bi ti možda odgovorila na ovo pitanje s najiscrpnijim
pojedinostima, ali za mene je ovo dovoljno.

176
 Knjige.Club Books
- Kako će znati? - Olivia je ponovila.
Harry joj je uputio još jedan od onih svojih pogleda. - Naprosto će znati. Ali
ne brini, neće nikome ništa reći.
Olivia je pogledala svoju haljinu. - Što misliš, hoće li princ znati?
- Kakve ima veze hoće li princ znati? - odvratio je Harry malčice drsko.
- Moram se brinuti... - Htjela je reći da se mora brinuti o svojem ugledu. - Zar
si ljubomoran?
Harry ju je pogledao kao da je poludjela. - Naravno da sam ljubomoran.
Olivia je imala osjećaj da su joj noge odjednom postale tekuće. Razdragano
je uzdahnula. - Stvarno?
Harry je odmahnuo glavom, kao da nema vremena za ovo iznenadno
sanjarenje. - Kaži svima da sam otišao kući.
Olivia je zbunjeno trepnula; nije joj bilo jasno što to on sad govori.
- Ne želiš valjda da svi shvate što smo ovdje radili?
- Pa... Ne. - Ovo je izgovorila uz sitno oklijevanje, jer nije se sramila toga što
je radila. Ipak, htjela je da to što radi ostane njezina privatna stvar.
Harry je prišao prozoru. - Reci im da si me otpratila prije deset minuta. I
možeš reći da sam imao nekog posla kod kuće.
- Ideš kroz prozor?
On je već bio jednom nogom preko ruba. - Imaš li kakvu bolju ideju?
Možda bi i imala kad bi joj dao malo vremena da razmisli. - Visoko je -
naglasila je. - Znaš...
- Ne zaboravi zatvoriti prozor za mnom. - I nakon toga je skočio i nestao joj
s vidika. Olivia je požurila do prozora i provirila van. Zapravo, uopće nije bilo
visoko. Ništa više od onoga s čime se Priscilla Butterworth morala suočiti kad
je visjela s onog prozora u prizemlju, a već znamo da ju je Olivia ismijavala zbog
te gluposti.
Htjela je upitati Harryja je li dobro, ali on je već preskakao zid koji je dijelio
njihove kuće, očito neozlijeđen u skakanju s prozora.
Uostalom, Olivia nije imala vremena za daljnje razgovore. Čula je nekoga
kako silazi stepenicama u prizemlje pa je požurila iz sobe, stigavši u prednji dio
hodnika točno u trenutku kad se njezina majka stvorila ondje.
- Je li to netko vrištao? - upitala je lady Rudland. - Što se to zbiva?
- Nemam pojma - Olivia je odvratila - ja sam bila u toaletu. Unutra je bio mali
nastup...
- Nastup?
- Da, u salonu.
- Ma o čemu ti govoriš? I zašto... - majka je posegnula rukom prema njoj i
nešto joj izvadila iz kose. - Je li ovo pero u tvojoj kosi?

177
 Knjige.Club Books
- Ne znam otkud to - odvratila je Olivia i uzela pero. Očito je ispalo iz jednog
od onih jastučića. Svi su bili napunjeni perjem.
U tom je trenutku iz salona izišao Huntley i spasio je od daljnjeg razgovora. -
Milostiva - rekao je Olivijinoj majci uz naklon, a izgledao je kao da mu je
neugodno. - Dogodila se nezgoda.
Olivia se provukla iza Huntleya i ušla u salon. Sebastian je bio na podu, a
rame mu je stajalo pod čudnim kutom.
Iza njega je bila vaza, koja je očito pala odnekud, razbijena u komadiće, a oko
njega razbacani cvjetovi i razlivena voda.
- Za Boga miloga! - uskliknula je. - Što se dogodilo?
- Mislim da je slomio ruku - rekao joj je Edward Valentine.
- Gdje je Harry - s mukom je prozborio Sebastian. Zubi su mu bili stisnuti i
psovao je od boli.
- Otišao je kući - odgovorila je Olivia. - Što se dogodilo?
- To je bio dio nastupa - objasnio je Edward. - Gospođica Butterworth bila je
na litici i...
- Tko je Gospođica Butterworth? - upitala je lady Rudland s vrata.
- Objasnit ću ti poslije - Olivia je obećala. Taj idiotski roman na kraju će ubiti
nekoga. Ponovo se okrenula prema Sebastianu. - Gospodine Grey, mislim da
moramo pozvati liječnika.
- Vladimir će to popraviti - javio se princ Aleksej.
Sebastian je pogledao Oliviju s užasom u očima.
- Majko - Olivia je pozvala majku da priđe. - Mislim da nam treba liječnik.
- Vladimire! - graknuo je princ pa izgovorio čitav niz rečenica na ruskom.
- Ne dajte mu da me dira - prosiktao je Sebastian.
- Nemoj misliti da ćeš večeras otići u krevet, a da mi prije toga ne objasniš
sve, do posljednjeg detalja - lady Rudland promrmljala je kćeri na uho.
Olivia je kimnula glavom, zahvalna što će dobiti malo vremena da smisli
uvjerljivo objašnjenje. Ali imala je dojam da ništa ne može nadmašiti istinu. Ili
barem neke njezine pojedinosti. Odahnula je s olakšanjem zbog toga što je
Huntley bio zaokupljen ovom dramom; to je moglo objasniti zašto lady Rudland
nije bila obaviještena o svim ovim ljudima koji su došli u posjet njezinoj kćeri.
- Idi po Harryja - Sebastian je rekao Edwardu. - Odmah.
Mladić se ispričao i odjurio iz sobe.
- Vladimir to radi - rekao je princ Aleksej nakon što se progurao do
Sebastiana. Vladimir je stajao odmah do njega i hladno promatrao Sebastiana.
- On namješta slomljene ruke? - upitala je Olivia začuđeno.
- On radi svašta - odvratio je princ.

178
 Knjige.Club Books
- Vaša Visosti - rekla je lady Rudland i lagano se naklonila, jer on je ipak iz
kraljevske obitelji i protokol se mora poštovati, neovisno o izvrnutim udovima.
- Pereloma ruki u nevo njet - rekao je Vladimir.
- Kaže da mu ruka nije slomljena - pojasnio je Aleksej i primio Sebastiana za
rame. Sebastian je toliko glasno viknuo da se Olivia trznula.
Vladimir je rekao još nešto, na što je Aleksej promrmljao odgovor koji je više
zvučao kao pitanje. Vladimir je potom kimnuo glavom pa su, prije nego što se
ikome pružila prilika da reagira, obojica uhvatila Sebastiana. Aleksej ga je
držao za trup, a Vladimir za nadlakticu. Vladimir je povukao pa okrenuo
Sebastianovu nadlakticu - ili ju je možda okrenuo pa povukao. Začulo se užasno
škljocanje kosti na... Olivia nije znala za što je pričvršćena ta kost, ali mora da je
bilo nešto strašno, jer je Sebastian ispustio krik od kojega se ledila krv u žilama.
Olivia je mislila da će povratiti.
- Bolje? - upitao je princ Aleksej gledajući u svoga drhtavog pacijenta.
Sebastian je izgledao suviše osupnuto da bi išta rekao.
- Bolje je - samouvjereno je rekao Aleksej. A zatim je rekao Sebastianu: -
Boljet će Vas još nekoliko dana. Možda i duže. Bilo je... Kako se ono kaže?
- Iščašeno - zacvilio je Sebastian, oprezno mičući prstima.
- Da. Iščašeno rame.
Olivia se malo pomaknula da bolje vidi Sebastiana, jer joj je Vladimir
zaklanjao vid. Sebastian je izgledao užasno. Cijelo mu je tijelo drhtalo, disao je
vrlo ubrzano, a koža...
- Zar vam ne izgleda malo zeleno? - upitala je, ne obraćajući se nikome
posebno.
Aleksej je kimnuo glavom. Lady Rudland također je prišla Sebastianu i rekla:
- Mislim da bi smo trebali... Oh!
Sebastianu su se izvrnule oči i ponovo se začuo zvuk nečega što je palo. To
je njegova glava udarila o tepih.

Harry se taman penjao natrag prema ulaznim vratima kuće Rudlandovih kad se
iznutra prolomio krik. Bio je to prodoran, bolan krik, a zvučao je kao da dolazi iz
usta žene.
Olivia.
Od straha mu je srce poskočilo u prsima. Ne uputivši Edwardu ni riječ,
potrčao je uza stube i upao u kuću. Nije kucao, nije čak ni prestao trčati dok nije
uletio u salon, sav zadihan.
- Što se ovdje dogodilo? - rekao je u nevjerici. Olivia je, čini se, bila sasvim
dobro. Stajala je pokraj princa, koji je Vladimiru govorio nešto na ruskom, a
Vladimir je pak bio na koljenima i pomagao... Sebastianu?

179
 Knjige.Club Books
Harry je zabrinuto pogledao svojega bratića. Sebastian je sjedio, oslonjen na
nogu stolice. Bio je blijed kao krpa i držao se za nadlakticu.
Batler ga je hladio otvorenim primjerkom Gospođice Butterworth i
pobješnjelog baruna.
- Seb?
Sebastian je podignuo ruku i odmahnuo glavom, što je Harry shvatio kao da
kaže: Ne obaziri se na mene, sve je u redu.
I zato se i nije obazirao na njega. - Jeste li dobro? - upitao je Oliviju. Srce mu
je i dalje luđački tuklo od straha da joj se nešto dogodilo. - Čuo sam ženski vrisak.
- Ah, vjerujem da sam to bio ja - rekao je Sebastian.
Harry je u čudu i nevjerici pogledao svog bratića. - Ti si ispustio onaj krik?
- Pa boljelo je - zlovoljno će Sebastian.
Harry se jedva svladao da ne prasne u smijeh. - Vrištiš kao curica - rekao mu
je, oponašajući njemački naglasak.
Sebastian ga je blijedo pogledao. - Postoji li neki razlog zbog kojeg si to
izgovorio s njemačkim naglaskom?
- Ne postoji - odvratio je Harry. I dalje je pokušavao suspregnuti smijeh, ali
mu nekako nije išlo.
- Sir Harry - začuo je Olivijin glas iza sebe.
Okrenuo se, pogledao je i napokon prasnuo u smijeh, bez posebnog razloga,
osim što se bio toliko dugo suzdržavao da to više nije bio u stanju kad je vidio
nju. Činilo se da ona ima takav učinak na mnoge njegove emocije u posljednje
vrijeme.
I počeo je shvaćati da to uopće nije loše.
Olivia se, međutim, nije smijala. - Smijem li predstaviti svoju majku - rekla
je tiho, pokazujući na stariju ženu pokraj sebe.
Harry se istog trena uozbiljio. - Ispričavam se, lady Rudland. Nisam Vas
vidio.
- Bio je to pravi vrisak - odvratila je Olivijina majka. Harry ju je dosad vidio
samo izdaleka, ali ovako izbliza mogao je primijetiti da doista nalikuje na svoju
kćer. Kosa joj je bila prošarana sjedinama i na licu je imala finih bora, ali imale
su veoma slične crte lica. Ako je suditi prema izgledu lady Rudland, Olivijina
ljepota neće izblijedjeti.
- Majko - rekla je Olivia - ovo je sir Harry Valentine. - Unajmio je onu kuću
južno od naše.
- Da, čula sam - rekla je lady Rudland. - Drago mi je što Vas konačno
upoznajem.
Harry nije mogao odrediti čuje li to upozorenje u njezinu glasu. Znam da
petljate nešto s mojom kćeri. Ili možda: Nema šanse da Vas više pustim blizu njoj.

180
 Knjige.Club Books
Ili je možda sve to umišljao.
- Što se dogodilo Sebastianu? - Harry je upitao.
- Iščašio je rame - objasnila je Olivia. - Vladimir ga je vratio na mjesto.
Harry nije znao bi li trebao biti zabrinut ili zadivljen. - Vladimir?
- Da - ponosno će Vladimir na ruskom.
- To je bilo... Zbilja... Baš... - Olivia je tražila prikladnu riječ. - Sjajno - rekla
je napokon.
- Ja bih to opisao drukčije - ubacio se Sebastian.
- Bili ste veoma hrabri - rekla je i majčinski kimnula glavom.
- On je to učinio mnogo puta - rekao je princ Aleksej pokazujući na Vladimira.
Pogledao je Sebastiana, koji je još uvijek sjedio na podu, i rekao: - Trebat će vam...
- Napravio je nekakav pokret rukom pa je pogledao Oliviju. - Za bolove.
- Laudanum?
- Da. To je to.
- Imam malo kod kuće - rekao je Harry. Stavio je ruku na Sebastianovo rame.
- Aaaaaaa!
- Oh, oprosti. Htio sam te zgrabiti za drugo rame. - Harry je pogledao ostale,
ali svi su ga gledali kao da je zločinac. - Samo sam ga htio utješiti. Znate ono,
tapšanje po ramenu i to sve.
- Možda bismo trebali odvesti Seba kući - predložio je Edward.
Harry je kimnuo glavom i pomogao bratiću da ustane. - Hoćeš li ostati
nekoliko dana kod nas?
Sebastian je zahvalno kimnuo glavom. Kad je pošao prema vratima, okrenuo
se prema Vladimiru i rekao: - Spasibo.
Vladimir se ponosno nasmiješio i na ruskom rekao da mu je bila čast pomoći
tako velikom čovjeku.
Princ mu je to preveo pa dodao: - Moram se složiti. Vaša izvedba bila je
veličanstvena.
Harry i Olivia su se pogledali. U očima im je bio smiješak.
Međutim, Aleksej još nije bio gotov. - Bila bi mi čast kad biste mi bili gosti
na zabavi idući tjedan. Održat će se u kući mojega rođaka. Ruskog ambasadora.
Bit će to proslava ruske kulture. - Pogledao je i ostale. - Svi ste pozvani, naravno.
- Okrenuo se prema Harryju i slegnuo ramenima kao da želi reći: Da, čak i ti.
Harry je kimnuo glavom u znak odgovora. Činilo se da ipak nije završio s
ruskim princem. Ako Olivia ide na tu zabavu, bogami, ide i on. Točka.
Lady Rudland zahvalila je princu na pozivu, a potom se okrenula prema
Harryju. - Mislim da bi gospodin Grey trebao prileći - rekla mu je.

181
 Knjige.Club Books
- Naravno - Harry je promrmljao. Pozdravio se sa svima i pomogao
Sebastianu da iziđe iz salona. Olivia ih je pratila, a kad su došli do vrata, upitala
je Harryja: - Hoćete li mi javiti kako mu je?
Harry joj je uputio veoma sitan i veoma potajan osmijeh. - Budi na prozoru u
šest - šapnuo je.
I tada je trebao otići. Ondje je bilo previše ljudi i Sebastian je očigledno bio u
bolovima, ali nije se mogao savladati i morao ju je pogledati još jednom. I u tom
trenutku napokon je shvatio što ljudi misle kada kažu da nekome oči zasjaju.
Naime, kad joj je rekao da u šest sati bude na prozoru, ona se nasmiješila. A
kad joj je pogledao u oči, kao da se čitav svijet okupao toplim, sretnim sjajem, a
sve to, svaki djelić sreće, veselja i svjetlosti, sve je to potjecalo iz nje. Iz te
žene koja je stajala pokraj njega na vratima svoje kuće u Mayfairu.
I tada je znao. Napokon se zbilo. Zbilo se baš ovdje, u Londonu.
Harry Valentine se zaljubio.

182
 Knjige.Club Books
19

e večeri, točno u šest sati, Olivia je otvorila prozor, naslonila se na klupčicu

T i pogledala van.
Harry je već bio ondje i gledao je gore prema njoj. Izgledao je tako slasno,
pomislila je, s usnicama koje su se izvinule u savršen smiješak, dijelom dječački,
a dijelom podmukao. Sviđao joj se ovakav, sretan i opušten. Tamna kosa više mu
nije bila uredno zaglađena pa je osjetila snažan i iznenadan poriv da je dotakne,
da provuče svoje prste kroz nju, da je još više razbaruši. Pa ona je sigurno
zaljubljena!
To joj je trebalo biti otkriće. Trebala je zbog toga biti u šoku. Ali nije. Samo
se osjećala divno. Savršeno, uzbudljivo divno.
Ljubav. Ljubav. LJUBAV. Različitim intonacijama izgovarala je tu riječ u
svojoj glavi. Zvučala je savršeno u svakoj verziji.
Doista, tu bi emociju preporučila svakome.
- Dobra večer - rekla je s glupavim smiješkom na licu.
- Dobra večer i tebi.
- Čekaš li me dugo?
- Tek trenutak-dva. Nevjerojatno si točna.
- Ne volim puštati ljude da čekaju - rekla je. Nagnula se naprijed i zamalo
skupila dovoljno hrabrosti da obliže usnice. - Osim ako zaslužuju kaznu.
Ovo mu se dopalo. I Harry se sada malo više nagnuo. Izgledao je kao da će
nešto reći, ali onda ga je nešto obuzelo i prasnuo je u smijeh.
A zatim je i ona prasnula u smijeh.
Oboje su se... hihotali, zapravo, sve dok im suze nisu navrle na oči.
- Oh, Bože - rekla je Olivia zadihano. - Misliš li da bismo možda... jednog
dana... mogli imati prikladan susret?
Harry je obrisao oči. - Prikladan?
- Na plesu, na primjer.
- Ali već smo plesali - rekao joj je.
- Samo jednom, a osim toga, tada ti se nisam sviđala.
- Nisam se ni ja sviđao tebi - podsjetio ju je.
- Ali ja se tebi više nisam sviđala.
Harry je malo razmislio pa je kimnuo glavom. - Istina. Olivia se pravila da je
zgrožena. - Bila sam strašna, zar ne?

183
 Knjige.Club Books
- Paaa... jesi - priznao je, i to prebrzo.
- Ne bi se trebao složiti sa mnom oko toga.
Harry se nasmiješio. - Dobro je što znaš biti strašna kad je to potrebno. To je
korisna vještina.
Olivia se podbočila laktom pa se oslonila bradom o dlan. - Čudno. Moja braća
ne misle tako.
- Braća su naprosto takva.
- I ti si bio takav?
- Ja? Nikad. Ja sam kod svoje sestre to poticao, zapravo. Što je moja sestra
bila gora, to sam ja imao više prilika promatrati je kako upada u nevolju.
- Vrlo si mudar - promrmljala je.
Harry je slegnuo ramenima.
- I dalje sam znatiželjna - rekla je, jer još nije htjela dopustiti da se promijeni
tema. - Po čemu je korisno znati kako biti strašan?
- Dobro pitanje - zamišljeno će Harry.
- Nemaš odgovor, je li tako?
- Nemam - priznao je.
- Mogla bih biti glumica - predložila je.
- I izgubiti svoj ugled?
- Onda špijunka.
- Još gore - rekao je odlučno.
- Misliš da ne bih mogla biti špijunka? - Olivia nije mislila ozbiljno, ali previše
se zabavljala da bi se tek tako povukla. - Engleskoj bi sigurno dobro došao netko
poput mene. Ja bih okončala rat dok trepneš.
- U to ne sumnjam - rekao je Harry, i doista je tako i mislio.
Ali Olivia se onda malko povukla, jer nije bilo prikladno šaliti se na tu temu.
- Ne bih trebala zbijati šale s takvim stvarima - rekla je.
- U redu je - rekao je Harry. - Katkad se moramo šaliti.
Olivia se pitala što je Harry sve vidio, što je sve radio.
Toliko je godina proveo u vojsci. Sigurno to nisu bile samo vojne parade i
djevojke koje uzdišu nad uniformama. On se morao boriti. Marširati. Ubijati.
To joj je bilo gotovo nemoguće zamisliti. Vidjela je da je vrhunski jahač, a
nakon ovog poslijepodneva iz prve je ruke znala i koliko je snažan i mišićav, ali
svejedno ga je smatrala više intelektualnom osobom. Možda je to bilo zbog onih
poslijepodneva kad ga je gledala kako se s perom u ruci nadvija nad gomilom
papira za radnim stolom.
- Što radiš unutra? - upitala ga je.
- Kako to misliš?

184
 Knjige.Club Books
Pokazala je prema njemu. - U svojoj radnoj sobi. Provodiš jako puno vremena
za radnim stolom.
Harry je načas oklijevao, a zatim rekao: - Svašta pomalo. Uglavnom
prijevode.
- Prijevode? - Olivia je zinula od čuda. - Zbilja?
Harry se promeškoljio. Prvi put večeras izgledao je kao da mu je malčice
neugodno. - Pa rekao sam ti da znam francuski.
- Nisam imala pojma da ga znaš tako dobro.
Skromno je slegnuo ramenima. - Dugo sam bio na Kontinentu.
Prijevodi. Isuse, pa on je pametniji nego što je mislila. Nadala se da će ga
moći pratiti. To jest, bila je uvjerena da će moći; smatrala je sebe puno
inteligentnijom nego što ju je smatrala većina. To je bilo zato što nikad nije
glumila interes za sve teme na koje je nailazila. Ako za neku aktivnost nije imala
ni sklonosti ni talenta, onda se time nije ni bavila.
Tako se, naime, ponaša razumna osoba.
Prema njezinome mišljenju.
- Je li to vrlo različito - upitala je - to prevođenje?
Harry je nakrivio glavu u stranu.
- Je li različito od govorenja, na primjer - pojasnila je. - Ja ne govorim nijedan
jezik, osim engleskoga, pa ne znam kako je to.
- Da, vrlo je različito - potvrdio je Harry. - Ne znam kako bih to objasnio.
Govorenje je... nesvjesno. A ovo drugo je skoro kao matematika.
- Matematika?
Harry je djelovao gotovo stidljivo. - Rekoh ti da ne znam kako bih to objasnio.
- Ne - rekla je zamišljeno. - Mislim da razumijem. To je kao da slažeš djeliće
nekakve slagalice.
- Da, slično tome.
- Volim slagalice. - Na trenutak je zastala. - Ali mrzim matematiku.
- To je ista stvar - rekao joj je.
- Ne, nije.
- Ako tako tvrdiš, sigurno si imala loše učitelje.
- To ne moram ni govoriti. Otjerala sam pet guvernanti, ako se sjećaš.
Harry joj se nasmiješio, polagano i toplo, a ona je osjetila kako treperi iznutra.
Da joj je još jutros netko rekao da će je razgovor o matematici i slagalicama
natjerati da zadrhti od zadovoljstva, nasmijala bi mu se u lice. Ali sada, dok
je gledala Harryja, htjela je samo odletjeti k njemu i smjestiti mu se u naručje.
To je bilo ludilo.
I blaženstvo.

185
 Knjige.Club Books
- Trebao bih te pustiti? - rekao je.
- Kamo? - uzdahnula je.
Harry se nasmijao. - Kamo god trebaš ići.
K tebi, htjela je reći. Ali nije. Samo je primila prozorsku ručku, s namjerom
da zatvori prozor. - Hoćemo li se sastati i sutra navečer, u isto vrijeme?
Harry se naklonio, a njoj je zastao dah. Bilo je nečega toliko gracioznoga u
njegovim pokretima, kao da je on srednjovjekovni udvarač, a ona njegova
princeza u tornju.
- Bit će mi čast - rekao je.
Te noći kad se uvukla u krevet, Olivia se i dalje smješkala.
Da, svima bi preporučila ljubav.

Tjedan poslije Harry je sjedio za radnim stolom i zurio u prazan papir.

Nije zapravo ni imao namjeru išta zapisati. Ali najbistrije je razmišljao kad je
sjedio za radnim stolom, s listom papira pred sobom. I tako je, nakon što je dugo
ležao na krevetu, piljio u strop i smišljao načine da zaprosi Oliviju, došao ovamo
u nadi da će dobiti inspiraciju.
Ali inspiracija mu nije dolazila.
- Harry?
Podignuo je pogled, zahvalan na ovom prekidu. Bio je to Edward, stajao je na
vratima.
- Rekao si mi da te podsjetim kad bude vrijeme da se počneš spremati - rekao
mu je.
Harry je kimnuo glavom i zahvalio bratu. Prošao je već cijeli tjedan od onog
neobičnog, divnog poslijepodneva u kući Rudlandovih. Sebastian se praktički
uselio k njemu, proglasivši Harryjevu kuću daleko udobnijom (i s puno boljom
hranom) nego što je njegova. Edward je počeo provoditi više vremena kod kuće,
a odonda nijednom nije došao kući pijan. A Harry više nije morao razmišljati o
princu Alekseju Gomarovskom od Rusije.
Sve dosad. Večeras je zabava u čast ruskoj kulturi, na koju se obvezao da će
otići. Ali Harry se zapravo veselio tome. Volio je rusku kulturu. I hranu. Nije
pojeo pošteno rusko jelo otkako mu je baka bila živa i urlala na kuharice u kući
Valentineovih. Pretpostavljao je da kavijara neće biti, ali ipak se nadao.
I naravno, Olivia će biti ondje.
Namjeravao ju je zaprositi. Sutra. Još nije razradio detalje, ali više nije htio
čekati. Čitav prošli tjedan protekao mu je u sreći i slatkim mukama, a sve je to
bilo sadržano u jednoj plavokosoj ženi.
Sigurno je pretpostavila kakve su mu namjere. Udvarao joj se cijeli tjedan i
činio je sve što je bilo u skladu s time - izvodio ju je u šetnje parkom, posjetio je

186
 Knjige.Club Books
njezinu obitelj. Činio je on i svašta što nije bilo prikladno - krao joj je poljupce
i vodio s njom ponoćne razgovore na prozoru.
Zaljubio se. Odavno je to shvatio. I sada mu ne preostaje više ništa nego da je
zaprosi.
I da ona prihvati, ali bio je uvjeren da hoće. Nije mu još rekla da ga voli, ali
nije ni mogla. Na gospodinu je da prvi izjavi ljubav, a on to još nije učinio.
Čekao je pravi trenutak. Morali su biti sami. I to mora biti po danu; želio joj
je jasno vidjeti lice, upisati u svoje pamćenje svaku njezinu emociju. Izjavit će joj
ljubav i upitati je hoće li se udati za njega. A nakon toga će je ljubiti do
besvijesti. Možda će i sebe ljubiti do besvijesti.
Tko bi za njega rekao da je tako romantičan?
Tiho se nasmijao, sam za sebe, pa je ustao i polagano došetao do prozora.
Olivijini zastori bili su razmaknuti i prozor joj je bio otvoren. I on je otvorio svoj
i provirio van, udišući topao proljetni zrak. Pričekao je trenutak, za slučaj da je
čula kako on otvara prozor, a zatim je zazviždao.
Olivia se stvorila na prozoru već za nekoliko sekundi, sva ozarena i radosna.
- Dobar dan! - doviknula mu je.
- Jesi li mene čekala?
- Naravno da nisam. Ali kad sam već u svojoj sobi, nema razloga da ne držim
otvoren prozor. - Nagnula se i široko se nasmiješila. - Skoro je vrijeme da se
počnemo spremati.
- Što ćeš obući? - Oh, Bože, zvučao je kao jedna od njezinih prijateljica
tračerica. Ali nije ga bilo briga. Bilo mu je previše ugodno gledati u nju da bi
mislio o takvim glupostima.
- Majka je navaljivala da odjenem crveni baršun, ali ja želim nešto što ti možeš
vidjeti.
Toliko ga je oduševljavalo što ona zbog njega izbjegava nositi crvenu i zelenu
boju.
- Možda nešto plavo? - predložila je.
- U plavom si prelijepa.
- Danas si pun komplimenata.
Harry je slegnuo ramenima, s ogromnim osmijehom na licu. Sam je sebi bio
smiješan. - Neopisivo sam dobre volje.
- Iako moraš provesti večer s princem Aleksejem?
- Taj će večeras imati tristotinjak gostiju. To znači da neće imati vremena za
mene.
Olivia se nasmijala. - A ja sam pomislila da ti se počeo sviđati.

187
 Knjige.Club Books
Možda i jest, pomislio je Harry. I dalje je mislio da je princ idiot, ali je ipak
namjestio Sebastianu rame. Točnije, rekao je svojem slugi da ga namjesti. Ali to
je praktički isto.
I, što je još važnije, napokon je priznao poraz i prestao dolaziti k Oliviji u
kuću.
Na Harryjevu žalost, prinčevu opčinjenost Olivijom sada je zamijenila
prijateljska odanost Sebastianu. Princ Aleksej naprosto je odlučio da je Sebastian
njegov novi najbolji prijatelj i svakog je dana navraćao k njima da vidi kako se
ovaj oporavlja. Harry se potrudio da za vrijeme tih posjeta bude u svojoj radnoj
sobi, a Oliviji je prenosio sve detalje što bi mu ih poslije ispričao Sebastian. Sve
u svemu, bilo je to veoma zabavno i pokazalo se da princ Aleksej uopće nije
opasan.
- Oh, eno mi majke u hodniku - rekla je Olivia i osvrnula se. - Zove me.
Moram ići.
- Vidimo se večeras - rekao je Harry.
Olivia se nasmiješila. - Jedva čekam.

188
 Knjige.Club Books
20

ad je Harry stigao u ambasadorovu rezidenciju, bal je već bio u punom

K zamahu. Nije se baš moglo odrediti koji se to aspekti ruske kulture slave;
glazba je bila njemačka, a hrana francuska. Ali čini se da za to nitko nije
mario. Votka je tekla u potocima, dvorana je odjekivala smijehom.
Harry je odmah potražio Oliviju, ali je nije bilo nigdje. Bio je uvjeren da je
već odavno stigla; njezina kočija odvezla se sat vremena prije nego što je on izišao
iz kuće. Ali dvorana je bila prepuna ljudi i sigurno će je ubrzo pronaći.
Sebastianovo rame skoro je sasvim zacijeljelo, ali je on svejedno inzistirao na
tome da nosi udlagu ispod sakoa jer će tako, kako je objasnio, privući više žena. I
doista, djelovalo je. Žene su ih salijetale sa svih strana, a Harry se tada povlačio i
s veselim zanimanjem promatrao kako Sebastian uživa u brižljivim pogledima
krasnih londonskih dama.
Harry je odmah primijetio da Sebastian ovim damama ne daje točan opis
cijele nezgode. Štoviše, sve pojedinosti bile su nejasne, a o stajanju na stolu i
izvedbi prizora iz šašavoga gotičkog romana nije bilo ni spomena. Bilo je teško
prepričati što je točno Sebastian govorio, ali Harry je čuo kako jedna dama šapće
drugoj da su jadnoga Sebastiana napali razbojnici.
Ne bi se začudio da do kraja večeri čuje kako se Sebastian borio (i to uspješno)
s čitavom francuskom regimentom.
Dok je Sebastian uživao u pažnji i zabrinutosti jedne veoma prsate udovice,
Harry se nagnuo prema Edwardu. - Nemoj ni u kojem slučaju ikome ispričati kako
se to zapravo dogodilo. Sebastian ti nikad ne bi oprostio.
Edward je kimnuo glavom, ali potpuno odsutno - bio je suviše zaokupljen
promatranjem Sebastiana i učenjem o tome kako se osvajaju žene.
- Uživaj u njegovim ostacima - rekao je Harry bratu, pa je zadovoljno
pomislio kako je on sam napokon završio sa ženama koje Sebastian ne želi.
Život je bio dobar. Vrlo dobar. Zapravo, život je bio savršen i fenomenalan.
Sutra će zaprositi Oliviju i sutra će ona reći „da“.
Valjda hoće? Sigurno se nije prevario u njezinim osjećajima?
- Jesi li vidio Oliviju? - upitao je brata.
Edward je odmahnuo glavom.
- Idem je potražiti.
Edward je kimnuo glavom.

189
 Knjige.Club Books
Harry je shvatio da mu je uzaludan svaki pokušaj da povede suvisao razgovor
s bratom dok je oko njega toliko mladih dama, stoga se maknuo i pokušao gledati
iznad te mase ljudi dok se provlačio prema drugom kraju dvorane. Pokraj zdjele
za punč stajala je grupica ljudi, s princem Aleksejem u središtu, ali nije bilo
Olivije. Rekla je da će odjenuti plavo, ali uvečer mu je uvijek bilo teže raspoznati
boje.
Ali njezina kosa... E, to je bila posve druga priča. Njezina kosa sjala je kao
svjetionik.
Nastavio je koračati kroz mnoštvo, gledajući na sve strane, i taman kad je već
postajao očajan, začuo je iza sebe glas:
- Tražiš nekoga?
Okrenuo se, i u tom trenutku kao da mu se čitav život osvijetlio njezinim
osmijehom. - Da, - rekao je, pretvarajući se da je zbunjen - ali ne mogu je nigdje
pronaći...
- Oh, prestani - rekla je Olivia i nježno ga udarila po ruci. - Gdje si tako dugo?
Ovdje sam već satima.
Harry je na to podignuo obrvu.
- Dobro, nije baš satima, ali jedan sat najmanje. Vjerojatno sat i pol.
Harry je pogledao Sebastiana i Edwarda, koji su i dalje plijenili pažnju dama.
- Imali smo poteškoća u namještanju Sebastianove udlage ispod sakoa.
- A ljudi kažu da ženama treba dugo da se spreme.
- Inače bih branio svoj spol, ali uvijek ću rado optužiti svojega bratića.
Olivia se na to nasmijala - bio je to vedar, zvonak zvuk, poput glazbe - a zatim
je uzela Harryja za ruku. - Dođi sa mnom.
Harry ju je slijedio kroz gomilu, opčinjen ovom njezinom odlučnošću.
Vijugala je lijevo-desno, smijući se cijelim putem, sve dok nije došla do
nadsvođenih vrata na drugoj strani dvorane.
- Što je to? - Harry je upitao.
- Pssst - naredila mu je. Pošao je za njom u hodnik. Hodnik nije bio prazan,
tu i tamo stajale su grupice ljudi, ali u svakom slučaju nije bilo prepuno kao u
dvorani.
- Malo sam istražila.
- Vidim.
Olivia je skrenula iza jednog ugla, pa još jednog, i kako su koračali dalje, tako
se gomila prorjeđivala, sve dok se nisu našli na posve praznoj galeriji. Na jednoj
strani nalazila su se vrata između kojih su uredno visjeli portreti - između
svakih vrata po dvije slike. A na drugoj strani poredali su se prozori.
Olivia se zaustavila točno ispred jednog. - Pogledaj van - rekla mu je.

190
 Knjige.Club Books
Harry je pogledao, ali nije vidio ništa što bi odudaralo od uobičajenog. - Da
ga otvorim? - upitao je, uvjeren da se tu krije nekakva zagonetka.
- Svakako.
Harry je okrenuo ručicu i podignuo staklo. Prozor se posve nečujno otvorio i
on je provirio van.
Vidio je drveće.
I nju. Jer i ona je provirila van, točno pored njega.
- Moram priznati da sam zbunjen. Što gledam?
- Mene - rekla je jednostavno. - Nas. Zajedno. Na istoj strani prozora.
Okrenuo se prema njoj. Pogledao ju je. A onda... Morao je. Nije se mogao
svladati. Privukao ju je k sebi, i ona mu je rado došla, sa smiješkom na licu koji
je pričao priče o životu što ih je uskoro čekao.
Nagnuo se prema njoj i poljubio je, usnama koje su je bile željne i gladne, i
tada je shvatio da sav drhti, jer ovo je bilo mnogo više od poljupca. Bilo je nečega
svetog u ovome trenutku, nečega časnog i istinskog.
- Volim te - prošaptao je. Nije to još namjeravao reći. Plan mu je bio da joj
kaže kad je bude prosio. Ali morao je. To je raslo u njemu i bujalo, prštalo je
toplinom i snagom, i više to nije mogao potiskivati. - Volim te - rekao je opet. -
Volim te.
Ona mu je dodirnula obraz. - I ja tebe volim.
Nekoliko sekundi Harry nije mogao ništa drugo nego zuriti u nju; htio je
uživati u tom trenutku, pustiti da ga oblije svaka njegova kapljica. A onda ga je
obuzelo nešto drugo, nešto iskonsko i snažno; pritisnuo se uz nju i ljubio je s
nestrpljenjem muškarca koji mora uzeti ono što mu pripada.
Nije se mogao zasititi nje, nije se mogao zasititi njezinog dodira, mekoće,
mirisa. Žudnja ga je cijelog proždirala i osjetio je kako gubi kontrolu nad samim
sobom.
Prsti su mu grabili njezinu haljinu, potezali je, pritiskali, u očaju da osjete
njezinu toplu, glatku kožu. - Trebam te - prostenjao je, a njegova usta bila su čas
na njenom vratu, čas na bradi, čas na obrazu.
Tako priljubljeni okrenuli su se od prozora, a Harry se našao leđima uz
nekakva vrata. Napipao je kvaku i otvorio ih, a zatim su oboje upali unutra,
posrćući.
- Gdje smo? - Olivia je upitala, sva zadihana.
Harry je zatvorio vrata. I zaključao ih. - Nije me briga.
A onda ju je zgrabio i snažno privukao k sebi. Trebao je biti blag, trebao je
biti nježan. Ali to mu je sada bilo strano. Prvi put u životu gonilo ga je nešto što
je bilo posve izvan njegove moći. Nešto čemu se nije mogao oduprijeti. Sav
njegov svijet pretvorio se u ovu ženu, i u njihova tijela, i u želju da joj pokaže, na
najelementarniji mogući način, koliko je voli.
191
 Knjige.Club Books
- Harry - šaptala je, privijajući svoje tijelo uz njegovo. Kroz slojeve njihove
odjeće mogao joj je osjetiti svaku oblinu i morao je - doista nije mogao stati...
Morao ju je osjetiti. Morao ju je upoznati.
Izgovorio je njeno ime, gotovo ne prepoznajući vlastiti glas koliko je bio
hrapav od požude. - Želim te - rekao je. A kad je ona počela nerazumljivo stenjati
i kad su joj usnice pronašle njegovo uho, izgovorio je to opet.
- Želim te sada.
- Da - rekla je. - Da.
Drhtavo uzdahnuvši, Harry se odmaknuo od nje i primio je objema rukama
za lice. - Razumiješ li što govorim?
Kimnula je glavom.
Ali to mu nije bilo dovoljno. - Razumiješ li? - upitao je, s nestrpljenjem u
glasu. - Moram čuti kako to kažeš.
- Razumijem - prošaptala je. - I ja želim tebe.
Harry je svejedno zastao, kao da ne može presjeći i tu posljednju nit koja ga
veže za razum, za društvene norme i pravila ponašanja. Znao je da želi sav svoj
život posvetiti njoj, ali se još nije zakleo na to u crkvi, pred njezinom obitelji.
Ali ako će ga ona zaustaviti sada, onda neka ga zaustavi sada.
Olivia se odjednom umirila; na trenutak se činilo da joj je i disanje stalo, a
zatim ga je primila za lice, isto kao i on nju. Pogledi su im se spojili i on joj je na
licu vidio toliko golemu i toliko duboku ljubav i povjerenje da ga je to
gotovo paraliziralo.
Kako on može biti vrijedan ovoga? Kako da štiti ovu ženu i činije sretnom,
kako da joj svakoga dana, svakoga trenutka, dokazuje koliko je voli?
Ona se nasmiješila. Najprije ljupko, a onda mudro, pa na kraju vragolasto. -
Zaprosit ćeš me, je li tako? Samo kimni glavom ako je tako.
Harry je kimnuo.
- Nemoj me zaprositi sada - rekla je, a izgledala je tako zadovoljna sobom,
kao da je kakva božica, a smrtnici oko nje čine sve što im ona kaže. - Ovo nije ni
vrijeme ni mjesto. Želim prikladnu prosidbu.
Harry je ponovo kimnuo.
- Ali kad bih znala da me namjeravaš zaprositi, možda bih bila dovoljno
uvjerena da se ponašam na način...
I to mu je bilo dopuštenje koje je tražio. Ponovo ju je privukao k sebi, u još
jedan vrući poljubac, a prsti su mu brzo pronašli dugmad na poleđini njene haljine.
Začas su se otkopčali i začas joj je ta haljina pala oko gležnjeva.
Olivia je stajala pred njim samo u kombineu i korzetu; svijetla tkanina kao da
je blistala na mjesečini što je dopirala kroz prozor. Izgledala je tako lijepo, tako
nestvarno i čisto; Harry je osjetio poriv da je samo gleda, da upija njenu
pojavu, čak i dok mu tijelo onako gori za tjelesnim dodirom.
192
 Knjige.Club Books
Skinuo je sako pa odvezao kravatu. A ona je samo stajala i tiho ga promatrala,
očiju krupnih od uzbuđenja. Otkopčao je prvih nekoliko gumba na košulji, tek
toliko da je može svući preko glave, a zatim ju je, s posljednjom
racionalnom mišlju što mu je bila preostala, uredno prebacio preko stolice da se
ne zgužva. Olivia se zahihotala i rukom prekrila usta.
- Što je?
- Veoma si uredan - rekla je, doimajući se malko postiđeno što to naglašava.
Harry je znakovito pogledao prema vratima. - U onoj dvorani ima četiristo
ljudi.
- Ali ti me zavodiš.
- Pa zar te ne mogu zavesti na uredan način?
Olivia se ponovo nasmijala. Podignula je svoju haljinu i pružila je Harryju. -
Možeš li, molim te, složiti i ovo?
Harry je stisnuo usnice da i sam ne prasne u smijeh. Bez riječi je uzeo haljinu
iz njezine ruke.
- Ako ikad budeš kratak s novcem - rekla je gledajući ga kako polako
prebacuje haljinu preko naslona stolice - uvijek se traže dobre i predane sluškinje.
Okrenuo se prema njoj, uputio joj vragolast osmijeh i kucnuo prstom po
lijevoj sljepoočnici. - Slijep sam na boje, ako si možda zaboravila.
- Oh, ne. - Olivia je čedno sklopila ruke. - To bi mogao biti problem.
Prišao joj je korak bliže, proždirući je pogledom. - Mislim da bih mogao
nadoknaditi taj nedostatak izrazitom odanošću svojoj gospodarici.
- Odanost i vjernost uvijek su cijenjene među slugama.
Prišao joj je blizu, sasvim blizu, tako da su mu usnice dodirivale rub njezinih
usta. - A među muževima?
- Vrlo su cijenjene i među muževima - prošaptala je. Dah joj je sada bio
isprekidan, osjećao ga je na svojoj koži i to ga je dovodilo do ludila.
Ruka mu je kliznula na mjesto gdje joj se vezao korzet. - Ja sam vrlo odan.
Olivia je uzbuđeno kimnula glavom. - To je dobro.
Potegnuo je mašnu na korzetu pa provukao prst kroz čvor. - I znam reći
vjernost na tri jezika.
- Zbilja?
Zbilja. I nije ga bilo briga zna li ih ona. Namjeravao je voditi s njom ljubav
na sva tri jezika, ali za prvi put, pomislio je, držat će se engleskog.
- Vjernost - šapnuo je. Fidelité. Vernost.
I tada ju je poljubio prije negoli ona stigne išta pitati. Reći će joj sve, ali ne
sada. Ne sada dok stoji pred njom bez košulje i dok njezin korzet samo što nije
pao na pod. Ne dok mu prsti otkopčavaju ona dva gumba na njezinom
tanahnom kombineu.

193
 Knjige.Club Books
- Volim te - rekao je, nagnuvši se da je poljubi u onu udubinu iznad ključne
kosti.
- Volim te - rekao je opet, klizeći usnama po njezinome elegantnom vratu.
- Volim te. - A ovaj put šapnuo joj je to vrućim dahom na uho, točno u
trenutku kada je kombine kliznuo s njezinoga tijela.
Olivia se nesvjesno pokrila rukama, a on ju je tada poljubio u usta, sasvim
nježno, otkopčavajući jednom rukom hlače. Bio je sav nabrekao od želje za njom,
nabrekao do bola, i uopće nije znao kako je tako brzo izuo čizme; već iduće
sekunde podigao ju je u naručje i odnio na divan.
- Trebala bi ležati na pristojnom krevetu - šaptao je - s pristojnim plahtama, i
pristojnim jastucima...
Ali ona je samo odmahnula glavom, zagrlila ga oko vrata i privukla mu lice u
poljubac. - Ne želim sada biti pristojna - odvratila je, šapćući mu ove riječi na
uho. - Želim samo tebe.
To je bilo neizbježno. Znao je to već neko vrijeme, znao je to od onoga
trenutka kada ga je upitala namjerava li je zaprositi. Ali unatoč tome što je znao,
nešto se u njemu strmoglavilo preko ruba razuma, a gesta zavođenja
preobrazila se u čistu mahnitost.
Položio ju je na leđa i odmah prekrio njeno tijelo svojim. A od tog dodira sve
je oko njih zaiskrilo. Ležali su kožom uz kožu, priljubljeni jedno uz drugo u činu
posvemašnje intimnosti. Harry se silno želio zakopati duboko u nju, posjedovati
je, upoznati je, ali nije si smio dopustiti da tako žuri. Nije znao hoće li je moći
dovesti do vrhunca; nikad prije nije vodio ljubav s djevicom i nije znao je li to
uopće moguće. Ali mora joj ovaj trenutak učiniti savršenim. I kada završe,
ona mora znati da je obožavana.
Mora znati da je voljena.
- Govori mi što ti se sviđa - mrmljao je, ljubeći joj usnice i klizeći joj polako
niz vrat.
Osluškivao joj je dah, hrapav, isprekidan, uzbuđen, možda i malčice zbunjen.
Primio ju je za dojku. - Sviđa li ti se ovo?
Začuo je kako je naglo udahnula zrak.
- Sviđa li ti se? - upitao je nježno, dok su mu usnice i dalje milovale njezin
vrat.
Olivia je mahnito kimnula glavom. - Da.
- Reci mi što ti se još sviđa. - Usta su mu sada pronašla njezinu bradavicu.
Nježno je puhnuo u nju, a onda je kružio po njoj jezikom, kružio dok je nije
obujmio usnicama.
- Sviđa mi se to - dahtala je.

194
 Knjige.Club Books
I meni, pomislio je on, a zatim je prešao na drugu dojku - morao je radi
ravnoteže, opravdavao se. Ali zapravo je morao ugoditi sebi, i njoj, i nije htio
ostaviti ni pedalj njezine kože netaknutim.
Olivia se izvijala pod njim, pritiskajući se uz njegova usta, a njegova je ruka
za to vrijeme već bila na njezinoj stražnjici. Stisnuo ju je pa je kliznuo dublje,
prema mekoj koži na unutarnjoj strani njenih bedara. Ponovo ju je stisnuo, nježno,
a prsti su mu sada bili sasvim blizu njezinoga središta, toliko blizu da je osjećao
njezinu vrelinu.
Harryjeva usta vratila su se na Olivijina točno u trenu u kojem su je njegovi
prsti pronašli, pomilovali i prodrli u nju.
- Harry! - viknula je, iznenađena, ali ne i uzrujana, pomislio je Harry.
- Reci mi što ti se sviđa - rekao je opet.
- To - uspjela je prozboriti. - Ali ja ne...
Klizio je unutra i van, a zbog njezine vlažnosti već je gorio od želje. - Što?
- Ne znam.
Nasmiješio se. - Ne znaš što?
- Ne znam što ne znam! - praktički je prasnula.
Harry je suspregnuo smijeh, a prsti su mu se načas umirili.
- Nemoj prestati! - viknula je.
I zato nije prestao. Nije prestao ni kad je stenjala i izvikivala njegovo ime,
nije prestao ni kad ga je zgrabila za ramena toliko snažno da mu je ostavila
tragove, i apsolutno nije prestao kada se stiskala oko njega, tako brzo i žestoko da
ga je zamalo izgurala iz sebe.
Pravi gospodin u tom bi trenutku prestao. Svršila je, i još uvijek je bila djevica,
i on je vjerojatno bio zvijer koja je htjela voditi ljubav s njom dokraja, ali naprosto
se nije mogao savladati.
Bila je njegova.
Ali ne više nego što je on bio njezin.
Prije nego što ju je orgazam sasvim pustio, prije nego što je legla omamljena
od te siline, izvukao je svoje prste iz nje i namjestio se na njezin otvor. - Volim te
- rekao je, hrapavo i isprekidano od emocija. - Moram ti reći, moraš znati. U ovom
trenutku važno mi je da znaš.
I onda je prodro u nju, očekujući otpor. Ali ona je bila toliko uzbuđena, toliko
snažno voljena da je kliznuo unutra s takvom lakoćom. Zadrhtao je od užitka, od
tog slasnog spajanja njihovih tijela. Osjećao se kao da mu je prvi put - požuda je
sve preuzela i više nije imao kontrolu ni nad čime. A zatim je zastenjao, i to tako
brzo da bi se stidio da je nije upravo bio zadovoljio, sav se napeo, a zatim se,
konačno, ispružio na njezino tijelo.

195
 Knjige.Club Books
21

livia je izišla prva.

O Nije bila sigurna koliko su još ležali na divanu, pokušavajući se pribrati da
počnu normalno disati, a onda im je trebalo još neko vrijeme da se dovedu u
red prije nego što se vrate među ljude. Harry nikako nije uspijevao svezati
kravatu onako kako mu ju je svezao njegov sluga, a Olivia je otkrila da joj jedan
rupčić nije dovoljan za...
Ne, nije mogla ni misliti te riječi, a kamoli ih izgovoriti. Nije požalila zbog
onoga što je učinila. Ne bi požalila nikad, ne bi ni mogla: bilo je to najljepše,
najuzbudljivije, najčudesnije iskustvo u njezinome životu. Samo što je sada bila...
ljepljiva.
U sobi ih je još zadržalo i nekoliko ukradenih poljubaca, barem dva pohotna
pogleda, zbog kojih su se zamalo vratili na divan, i jedno vrlo nestašno štipanje
za guzu.
Olivia je bila iznimno ponosna na taj dio.
Na kraju su ipak uspjeli izgledati dovoljno pristojno da se ponovo pridruže
gomili, a dogovorili su se da će Olivia otići prva. Harry će izići pet minuta poslije
nje.
- Jesi li siguran da mi kosa izgleda pristojno? - upitala ga je kad je došla do
vrata.
- Ne - priznao je on.
Olivia ga je pogledala s panikom u očima.
- Ne izgleda loše - rekao je, kao što bi rekao svaki muškarac koji se ne
razumije u frizure - ali mislim da ne izgleda sasvim isto kao kad si došla. -
Slabašno se nasmiješio, očito svjestan da joj ovdje ne može puno pomoći.
Olivia je stala pred jedino zrcalo u sobi, ono iznad kamina, ali bilo je visoko
na polici pa se morala propinjati na prste kako bi išta vidjela. - Ne mogu ovako.
Morat ću otići u toalet.
I tako su promijenili planove. Olivia će otići, pronaći toalet i ostati ondje
barem deset minuta, tako da Harry može izići iz sobe pet minuta nakon nje i vratiti
se u dvoranu pet minuta prije nje.
Oliviju je ovo planiranje izmorilo. Kako drugi ljudi to mogu raditi, šuljati se
kao da su lopovi. Bila bi grozna špijunka, to je sigurno.
Očito joj se ta frustracija vidjela na licu, jer joj je Harry prišao i poljubio je u
obraz, vrlo nježno. - Uskoro ćemo biti vjenčani - obećao je - i više se nećemo
morati skrivati.
196
 Knjige.Club Books
Zaustila je da kaže kako će njena majka sigurno očekivati barem tri mjeseca
udvaranja prije toga, ali Harry je podignuo ruku i zaustavio je. - Ne brini, ovo nije
prosidba. Znat ćeš kad te budem prosio, vjeruj mi. Obećavam ti.
Olivia se nasmiješila pa provirila kroz vrata kako bi se uvjerila da ispred nema
nikoga, a zatim se iskrala na tihu, mjesečinom osvijetljenu galeriju.
Znala je gdje će naći toalet; već je bila ondje večeras. Trudila se da hoda
prikladnom brzinom. Ne suviše brzo, jer nije htjela izgledati kao da se žuri. Ali
nije htjela biti ni previše spora; uvijek je najbolje ostavljati dojam osobe koja zna
što radi i kamo ide.
Na putu do toaleta nije bilo nikoga i Olivia je odahnula. Ali kad je otvorila
vrata i ušla u prednju prostoriju toaleta, gdje su dame mogle prati ruke i gledati se
u ogledalo, dočekalo ju je glasno:
- Olivia!
Olivia je zamalo iskočila iz kože. Ispred ogledala je stajala Mary Cadogan i
štipala si obraze.
- Isuse, Mary - rekla joj je Olivia, jedva došavši do daha. - Prepala si me. -
Očajnički je htjela izbjeći razgovor s Mary Cadogan, ali kad je već morala nekoga
susresti, bilo je bolje da je to njezina draga prijateljica. Mary će se možda začuditi
što Olivia izgleda malčice neuredno, ali nema šanse da išta posumnja.
- Kosa mi je strašna, je li tako? - rekla je Olivia i pokušavala popraviti frizuru.
- Spotaknula sam se. Netko je prolio šampanjac.
- Oh, mrzim kad se to dogodi.
- Što misliš? - upitala je Olivia, nadajući se da je odvukla Marynu pažnju i da
ova neće postavljati dodatna pitanja.
- Nije tako loše - utješno će Mary. - Mogu ti pomoći. Uređivala sam sestri
kosu milijun puta. - Smjestila je Oliviju na stolicu i počela joj namještati ukosnice.
- Ali čini se da ti haljina nije pretrpjela nikakvu štetu.
- Sigurno mi je rub umrljan - rekla je Olivia.
- Tko je prolio šampanjac? - upitala je Mary.
- Nisam sigurna.
- Kladim se da je gospodin Grey. Na jednoj ruci ima udlagu, znaš?
- Vidjela sam - Olivia je promrmljala.
- Čula sam da ga je stric gurnuo niz stepenice.
Olivia se htjela zgroziti nad tom glasinom, ali se suzdržala. - To ne može biti
istina.
- Pa... - Olivia je pokušavala smisliti prihvatljiv odgovor. Nije joj htjela reći
da je Sebastian pao sa stola u njezinoj kući - Mary bi je zasula pitanjima kad bi
znala da Olivia zna ma i jedan podatak o toj nezgodi. Na kraju je rekla: - Zar ne
bi imao malo ozbiljniju ozljedu da je pao niz stepenice?

197
 Knjige.Club Books
Mary se zamislila. - Možda su to bile kratke stepenice. One ispred ulaznih
vrata.
- Možda - rekla je Olivia, nadajući se da će time završiti ovaj razgovor.
- Iako - Mary je nastavila i tako raspršila sve Olivijine nade - da je to bilo
ispred kuće, sigurno bi bilo svjedoka.
Olivia je odlučila da neće ništa reći na to.
- Doduše, moglo se to dogoditi i noću - duboko je razmišljala Mary.
Olivia je pomislila da bi Mary mogla napisati vlastiti roman u stilu Gospođice
Butterworth. U svakom slučaju imala je dovoljno mašte za to.
- Evo - rekla je Mary napokon. - Sad si kao nova. Skoro kao nova. Nisam
uspjela srediti ovu kovrču iznad uha.
Olivia je bila zadivljena (a i malko zatečena) što se Mary sjetila njezine kovrče
iznad uha. Olivia ju je bila posve zaboravila. - Hvala ti - rekla je. - Puno ti hvala.
Mary se toplo nasmiješila. - Drago mi je da sam mogla pomoći. Hoćemo li se
vratiti na zabavu?
- Ti kreni - rekla joj je Olivia i pokazala na drugi dio toaleta, onaj privatniji. -
Meni treba još trenutak.
- Hoćeš li da te pričekam?
- Oh, ne, ne, ne, ne - spremno će Olivia, nadajući se da je ova gomila negacija
zvučala razgovorno, a ne očajno. Doista joj je trebao trenutak za sebe - samo da
još malko sabere misli, da duboko udahne, pronađe ravnotežu.
- Oh, naravno, vidimo se poslije. - Mary je kimnula glavom i izišla iz toaleta.
Olivia je sada ostala sama. Zatvorila je oči i duboko udahnula. Osjećala je
kako joj tijelom još prolaze trnci i kako joj se lagano vrti u glavi. Bila je
zaprepaštena vlastitim ponašanjem, a opet, treperila je od sreće.
Nije bila sigurna što ju je šokiralo više - to što je izgubila nevinost u kući
ruskog ambasadora ili to što se pripremala za to da se vrati na zabavu kao da se
ništa nije dogodilo.
Hoće li joj ljudi vidjeti to na licu? Je li sada bila sasvim drukčija nego prije?
Jer se svakako osjećala drukčije.
Nagnula se bliže zrcalu kako bi pomnije proučila svoj odraz. Obrazi su joj bili
rumeni, to se nije moglo sakriti. I možda su joj oči bile bistrije i nekako su
svjetlucale.
Ma sigurno je umišljala. Nitko neće znati.
Osim Harryja.
Srce joj je poskočilo u grudima. Doslovce poskočilo.
Harry će znati. Znat će sve, do posljednjeg detalja, i kad je pogleda, očima
vrućim od požude, ona će se ponovo rastopiti.

198
 Knjige.Club Books
Odjednom više nije bila sigurna kako da to izvede. Nitko neće znati što je
radila samo iz pogleda na nju. Ali ako je netko pogleda u trenutku dok ona gleda
Harryja...
Uspravila se. Pokušala je zauzeti odlučan stav. Može ona to. Ona je lady
Olivia Bevelstoke i snalazi se u svakoj društvenoj situaciji, nije li tako? Ona je
lady Olivia Bevelstoke, buduća...
Tiho je ciknula na samu pomisao. Buduća lady Valentine. Svidjelo joj se to.
Lady Valentine. Zvučalo je tako romantično. Doista, ime ne može biti bolje.
Okrenula se prema vratima. Primila je kvaku da ih otvori.
Ali netko ih je otvorio prvi. Pa se odmaknula da je vrata ne bi udarila.
Ali nije mogla izbjeći...
- Oh!

Gdje je Olivia, zaboga?

Harry se vratio na zabavu još prije pola sata i još uvijek je nije vidio. On je
svoj dio odigrao savršeno, pročavrljao je s mnoštvom mladih dama, čak je i
zaplesao s jednom od članica kvarteta Smythe-Smith. Obišao je Sebastiana, iako
ga nije trebalo obilaziti - rame mu se oporavilo još prije nekoliko dana.
Olivia je rekla da će otići u toalet da malko popravi izgled, pa je nije ni
očekivao tako brzo, ali dosad je već trebala biti gotova? Njemu je izgledala sasvim
pristojno kad je odlazila. Što joj još treba?
- Oh, sir Harry!
Okrenuo se na zvuk ženskoga glasa. Bila je to ona mlada dama s kojom je
Olivia sjedila u parku. Kvragu, kako li se ono zove?
- Jeste li vidjeli Oliviju?
- Ne - odvratio je. - Ali nisam dugo ovdje.
Mlada žena se namrštila. - Ne znam gdje bi mogla biti. Maloprije sam bila s
njom.
Harry ju je pogledao s iznenadnim zanimanjem. - Bili ste s njom?
Gospođica je kimnula i mahnula rukom prema drugoj strani dvorane. -
Pomagala sam joj da namjesti frizuru. Znate, netko ju je zalio šampanjcem po
haljini.
Harry nije bio siguran kakve to veze ima s kosom, ali odlučio je da je bolje da
ništa ne pita. Kakvu god da je priču Olivia smislila, uvjerila je u nju svoju
prijateljicu, a on tome neće proturječiti.
Mlada dama se ponovo mrštila, pogledom pretražujući gomilu. - Moram joj
reći nešto važno.
- Kad ste je posljednji put vidjeli? - upitao je Harry, trudeći se da mu ton bude
pristojan, gotovo očinski.

199
 Knjige.Club Books
- Oh, ne znam točno. Možda prije jedan sat? Ne, nije moglo biti tako dugo. -
Nastavila je sa svojim izviđanjem dvorane, ali Harry nije mogao odrediti traži li
ona to Oliviju ili samo pregledava popis gostiju.
- Vidite li je? - upitao je Harry, uglavnom zato što se osjećao glupo dok stoji
ondje pokraj nje, a ona gleda sve u dvorani osim njega.
Gospođica je odmahnula glavom, a onda je spazila nekoga tko joj je očigledno
bio važniji pa je rekla: - Kad je pronađete, svakako joj kažite da je tražim. - Zatim
je mahnula i nestala u gomili.
Harry je krenuo prema vratima koja su vodila u vrt. Nije mislio da je Olivia
izišla, ali dvorana je bila na nižem nivou i da bi se došlo do vrata, trebalo se uspeti
uz nekoliko stepenica. Odande bi trebao imati mnogo bolji pogled.
Ali nije ju vidio ni kad je stao pokraj vrata. Dobro je vidio sva lica, ali Olivije
nije bilo nigdje. Ondje je bio Sebastian, okružen mladim damama koje su uzdisale
nad njegovim nedaćama. Edward je stajao tik uz njega, pokušavajući izgledati
starije nego što jest. Olivijina prijateljica (još se nije mogao sjetiti njezinoga
imena) pijuckala je limunadu i pretvarala se da sluša jednoga postarijeg gospodina
koji joj je nešto vikao na uho. Ondje je bio i Olivijin brat blizanac; stajao je
naslonjen na zid i izgledao kao da se dosađuje.
Ugledao je čak i Vladimira. Koračao je dvoranom uspravno i odlučno, ne
zamarajući se time što je pritom gurao brojnu gospodu i dame. Imao je veoma
ozbiljan izraz lica pa se Harry zapitao bi li to trebao malko istražiti, kadli je
shvatio da se gorostasni Rus zaputio ravno prema njemu.
- Dođite sa mnom - rekao je Harryju.
Harry se zaprepastio. - Vi govorite engleski?
Nje tak harašo kak ti govoriš po ruski.
Ne tako dobro kao što ti govoriš ruski.
- Što se događa? - upitao je Harry. Na engleskom, za svaki slučaj.
Vladimirov pogled bio je vrlo odlučan. - Poznajem Winthropa - rekao je.
To je bilo skoro dovoljno da mu Harry počne vjerovati.
A onda je Vladimir rekao: - Lady Olivia je nestala.
Harryju odjednom više nije bilo važno može li mu vjerovati ili ne.

Olivia nije imala pojma gdje se nalazi.

Niti kako je dospjela tamo.
Niti zašto su joj ruke vezane na leđima i noge privezane jedna uz drugu niti
zašto u ustima ima krpu.
Napokon, dok je mahnito treptala kako bi joj se oči priviknule na tamu, nije
znala zašto joj nisu povezali i oči.

200
 Knjige.Club Books
Ležala je na boku, na nekakvom krevetu, okrenuta licem prema zidu. Možda
je osoba koja ju je vezala smatrala da nije važno što vidi, dok god se ne može
micati ili ispustiti glas.
Ali tko je to bio? I zašto ju je vezao? Što se događa?
Pokušavala je misliti, pokušavala je umiriti svoj uplašeni um. Bila je u toaletu.
I Mary Cadogan je bila ondje pa je otišla, a Olivia je bila sama unutra koliko
dugo? Najmanje pet minuta. Ili najviše pet minuta.
Napokon je bila skupila dovoljno hrabrosti da se vrati na zabavu, ali vrata su
se otvorila i...
Što se dogodilo? Što se dogodilo?
Misli, Olivia, misli.
Zašto se ne može sjetiti? Kao da joj je velika siva mrlja prekrila pamćenje.
Počela je teže disati. Duboko, ali ubrzano. Hvatala ju je panika. Nije mogla
bistro razmišljati.
Pokušala se osloboditi, ali znala je da je to uzalud. Ipak, uspjela se okrenuti
na drugi bok. Nije se uspijevala umiriti, usredotočiti na...
- Budni ste.
Krv joj se sledila u žilama. Potpuno se umirila, jedino su joj se prsa uzdizala
i spuštala.
Nije prepoznala taj glas. A kad se glas približio, nije prepoznala ni tu osobu.
Tko ste vi?
Naravno, nije mogla govoriti. Ali on je vidio pitanje u njezinim uspaničenim
očima.
- Nije važno tko sam - odvratio je, neobičnim naglaskom. Olivia nije mogla
odrediti otkud je taj naglasak. Isto kao što nije imala talenta za strane jezike, nije
ga imala ni za prepoznavanje naglasaka.
Čovjek se približio i sjeo na stolicu pokraj kreveta. Bio je stariji od nje, ali
ipak mlađi od njezinih roditelja, a prosijeda kosa bila je vrlo kratko podšišana. A
oči... U onoj tami bilo je teško odrediti koje su boje, ali smeđe nisu bile
sigurno. Bile su svjetlije.
- Veoma se dopadate princu Alekseju - rekao je.
Olivia je raskolačila oči. Zar je princ Aleksej ovo učinio?
Njezin tamničar slatko se nasmijao. - Ne znate sakriti emocije, lady Olivia.
Ne, nije Vas princ doveo ovamo. Ali princ će svakako biti taj - naginjao se sve
bliže k njoj, prijeteći, sve dok mu nije mogla namirisati dah - koji će platiti da Vas
dobije natrag.
Olivia je odmahnula glavom i pokušavala mu s tom krpom u ustima dati do
znanja da se ona princu ne sviđa, a čak i ako mu se prije sviđala, to više nije tako.

201
 Knjige.Club Books
- Ako ste pametni, nećete se opirati - rekao joj je čovjek. - Ne možete se
osloboditi. Zašto onda rasipate svoju snagu?
Ali nije se mogla prestati boriti. U njoj je rastao strah i užas, i nije se mogla
smiriti.
Čovjek je ustao i pogledao je s podsmijehom. - Kad se vratim, donijet ću Vam
nešto za jelo i piće. - Izišao je iz sobe, a Olivia je pomislila da će joj se grlo stegnuti
od panike kad je začula kako se vrata zaključavaju za njim.
Nema šanse da se izvuče odavde. Neće to moći sama.
Ali zna li itko da nje nema?

202
 Knjige.Club Books
22

dje je ona?
G To je bilo sve što je Harry uspio izgovoriti prije nego što se svom težinom
bacio na princa. Slijedio je Vladimira do jedne od soba u stražnjem dijelu
kuće, a panika u njemu sa svakim je korakom rasla sve više. Znao je da ne bi smio
ovako nasjedati i da bi sve ovo mogla biti zamka; očito je netko znao da radi za
Ministarstvo rata, jer otkud Vladimiru da on govori ruski?
Možda upravo hoda ususret vlastitoj smrti.
Ali to je bio rizik koji je morao preuzeti.
A kad je ugledao princa, kojega je osvjetljavala jedina svijeća u sobi, Harry
je izgubio živce. Strah što ga je osjećao zbog Olivije učinio ga je još snažnijim,
pa kad su obojica pala na pod, silina udarca bila je neopisiva.
- Gdje je ona? - Harry je ponovo povikao. - Što si joj učinio? - Prestanite! -
Vladimir se ugurao između njih dvojice i razdvojio ih. Tek kad je Harry ponovo
stajao uspravno, na razdaljini od pola metra od princa, shvatio je da mu
Aleksej uopće nije pružao otpor.
Strah u želucu sada mu je postao još veći. Princ je bio blijed, ozbiljan.
Izgledao je uplašeno.
- Što se događa? - prošaptao je Harry.
Aleksej mu je pružio komadić papira. Harry ga je uzeo i pogledao što piše.
Poruka je bila na ćirilici, ali Harry se nije bunio. Sada nije bio trenutak da se
pretvara kako ne zna ćirilicu.

Dama će ostati živa ako budete surađivali. Koštat će Vas. Nikome ni riječi
o ovome.

Harry je podignuo pogled. - Kako znamo da je to ona? Nisu je spomenuli imenom.

Bez riječi, Aleksej je ispružio ruku i nešto mu pokazao. Bio je to uvojak kose.
Harry je htio reći da uvojak možda nije njezin, da to može biti bilo koja druga
žena s tom bojom kose, nevjerojatnom nijansom sunca i maslaca, s istim
kovrčama, koje nisu bile kao spirale, nego su više nalikovale valovima.
Ali znao je da je to ona.
- Tko je ovo napisao? - upitao je. Na ruskom.
Vladimir je progovorio prvi. - Mislimo da je...

203
 Knjige.Club Books
- Mislite? - zagrmio je Harry. - Mislite? Bolje vam je da počnete znati, i to
brzo. Ako joj se išta dogodi...
- Ako joj se išta dogodi - princ ga je prekinuo ledenom oštrinom - sam ću im
prerezati grkljan. Bit će pravde.
Harry ga je polako pogledao, s mukom u želucu. - Ja ne želim pravdu - rekao
je. - Ja želim nju.
- I pronaći ćemo je - spremno će Vladimir. Pogledom je upozorio princa. -
Njoj neće nitko nauditi.
- Tko ste Vi? - Harry ga je pitao.
- Nije važno.
- Mislim da jest važno.
- I ja radim za Ministarstvo rata - rekao je Vladimir. Slegnuo je ramenima. -
Ponekad.
- Nisam siguran da Vam vjerujem.
Vladimir ga je pogledao onim direktnim, žestokim pogledom koji je Harryju
maločas u dvorani ulijevao nervozu. Bilo je jasno da on nije kršni tjelesni čuvar
za kojega se izdaje.
- Poznajem Fitzwilliama - mirno je odvratio Vladimir.
Harry se sledio. Nitko ne poznaje Fitzwilliama - osim ako Fitzwilliam ne želi
da ga netko poznaje. Nije mu bilo jasno. Zašto mu je Winthrop naredio da prati
princa Alekseja kad su već imali Vladimira na tom zadatku?
Vaš čovjek, Winthrop, nije znao za mene - reče Vladimir kao da je znao što
će ga Harry iduće pitati, pa doda: - Nije na dovoljno visokoj poziciji da bi znao za
mene.
Harry je bio uvjeren da nitko nije iznad Winthropa, osim samog Fitzwilliama.
- Što se događa? - upitao je, trudeći se da mu glas zvuči smireno.
- Ja nisam Napoleonov simpatizer - rekao je princ Aleksej. - Moj otac je bio,
ali ja - pljunuo je na pod - ja nisam.
Harry je pogledao Vladimira.
- On ne radi sa mnom - Vladimir je rekao, pokazavši glavom na princa. - Ali
on... Podržava nas. Financira nas. I daje nam svoju zemlju na korištenje.
Harry je odmahnuo glavom. - Kakve to veze ima s...
- Postoje ljudi koji ga žele iskoristiti - ubacio se Vladimir. - On vrijedi puno,
živ ili mrtav. A ja ga štitim.
Ovo je bilo nevjerojatno. Vladimir je zaista bio Aleksejev tjelohranitelj. Jedna
mala istina u čitavoj mreži laži.
- Zaista je došao u posjet svome rođaku, kao što kaže - Vladimir je nastavio.
- Meni je to odgovaralo jer sam se tako mogao sastati sa svojim suradnicima u
Londonu. Nažalost, prinčevo zanimanje za lady Oliviju nije prošlo nezamijećeno.

204
 Knjige.Club Books
- Tko ju je oteo?
Vladimir je na trenutak oborio pogled, a Harry je znao da to ne sluti na dobro.
Ako ga ne može pogledati u oči, to znači da je Olivia u ozbiljnoj opasnosti.
- Nisam siguran - napokon je odvratio. - Još ne znam radi li se o političkim
odnosima ili samo o novcu. Princ je iznimno bogat čovjek.
- Ja sam čuo da je njegovo bogatstvo manje nego što je bilo - rekao je Harry.
- I jest - potvrdio je Vladimir i podignuo ruku da zaustavi Alekseja, koji se
već htio braniti. - Ali još uvijek ima puno. Ima puno zemlje. Dragulja. Više nego
dovoljno da jedan kriminalac poželi tražiti otkupninu za nekoga tko mu je blizak.
- Ali ona mu nije...
- Netko misli da sam je namjeravao zaprositi - ubacio se Aleksej.
Harry se okrenuo prema njemu. - Jeste li?
- Ne. Možda sam prije o tome razmišljao. Ali ona... - odmahnuo je rukom. -
Ona je zaljubljena u Vas. Ja ne moram imati ženu koja će me voljeti. Ali ne želim
imati ženu koja voli nekoga drugog.
Harry je prekrižio ruke. - Čini se da Vaše namjere nisu bile jasne Vašim
neprijateljima.
- I zbog toga se ispričavam. - Prvi put otkako ga Harry poznaje, Aleksej je
izgledao kao da mu je neugodno. - Ne mogu utjecati na ono što drugi misle o
meni.
Harry se ponovo okrenuo prema Vladimiru. - Što nam je činiti sada?
Vladimir mu je uputio pogled iz kojega je Harry zaključio da mu se neće
svidjeti iduće što će čuti. - Čekamo - odgovorio je. - Čekamo da nam se ponovo
jave.
- Neću stajati ovdje i...
- A što predlažete da učinimo? Da ispitamo sve do jednog gosta? U poruci je
pisalo da ne govorimo nikome o ovome. Već smo to prekršili time što smo rekli
Vama. Bojim se da su to ljudi koje ne želimo naljutiti.
- Ali...
- Želite li im dati razlog da joj naude? - presjekao ga je Vladimir.
Harry je imao osjećaj kao da se guši. Kao da je neka ruka posegnula iz njegove
utrobe prema njegovu vrat i stišće ga. Znao je da je Vladimir u pravu. I znao je da
ni on sam nema boljih ideja.
To ga je ubijalo. Taj strah. Ta bespomoćnost. - Netko je morao nešto vidjeti -
rekao je.
- Idem to malo istražiti - rekao je Vladimir.
Harry je već krenuo prema vratima. - A ja idem s Vama.
- Ne - Vladimir je podignuo ruku da ga zaustavi. - Kod Vas je upleteno previše
emocija. Nećete donositi dobre odluke.

205
 Knjige.Club Books
- Ne mogu ne činiti ništa - Harry se pobunio. Ponovo se osjećao maleno i
bespomoćno, suočen s problemom kojemu nema rješenja.
- Bez brige - rekao mu je Vladimir. - Učinit ćete mnogo, ali poslije.
Harry je gledao za njim, ali prije nego što je ovaj izišao, poviknuo je: -
Čekajte!
Vladimir se okrenuo.
- Išla je u toalet - rekao je Harry. - Išla je u toalet nakon... - Pročistio je glas.
- Pouzdano znam da je išla u toalet.
Vladimir je polako kimnuo. - To mi je korisna informacija. - I nakon toga je
otišao.
Harry je pogledao Alekseja.
- Znate ruski - Aleksej mu je rekao.
- Naučila me baka. Odbijala je govoriti s nama engleski.
Aleksej je kimnuo glavom. - Moja baka bila je Finkinja.
I ona je tako činila s nama.
Harry ga je nekoliko trenutaka promatrao, a onda je sjeo na stolac i spustio
lice u dlanove.
- Lijepo je što znate naš jezik - nastavio je princ. - Malo tko od Vaših
sunarodnjaka zna ruski.
Harry ga je pokušao ignorirati. Htio je razmišljati. Nije znao ni otkud bi počeo
ni što bi mu moglo poslužiti kao trag do Olivije, ali znao je da mora razmišljati.
No Aleksej nikako da prestane govoriti. - Uvijek me začudi kad...
- Umuknite! - Harry je prasnuo. - Samo umuknite. Nemojte govoriti. Nemojte
reći nijednu riječ, osim ako to nema veze s pronalaženjem Olivije. Razumijete li
me?
Aleksej je zašutio. A onda je tiho odšetao do police za knjige, odakle je
izvukao bocu i dvije čaše. Natočio je tu tekućinu, vjerojatno votku, u obje čaše.
Bez riječi je jednu stavio na stol ispred Harryja.
- Ne pijem - odvratio je Harry ni ne podignuvši pogled.
- To će Vam pomoći.
- Ne.
- Kažete da ste Rus? I ne pijete votku?
- Ne pijem ništa - osorno će Harry.
Aleksej ga je začuđeno pogledao, a onda se smjestio na drugom kraju sobe.
Čaša je stajala netaknuta skoro čitav sat, sve dok je Aleksej, koji je napokon
prihvatio da Harry neće piti, nije uzeo i sam iskapio.

***

206
 Knjige.Club Books

Desetak minuta kasnije Olivia je napokon uspjela primiriti svoje tijelo i pustiti um
da radi kako treba. Nije imala ideju kako da si pomogne, ali činilo joj se razumnim
da najprije pokuša prikupiti što više informacija.
Međutim, bilo joj je nemoguće odrediti gdje se nalazi. Ili je ipak bilo moguće?
Uspjela se pridići u sjedeći položaj pa je promotrila sobu najbolje što je mogla. U
toj tami nije se moglo vidjeti gotovo ništa. Maloprije je tu bila svijeća, ali ju je
onaj čovjek odnio.
Soba nije bila velika, a namještaja je bilo malo, premda nije bio otrcan. Olivia
se polako primaknula k zidu i pogledala kako je ožbukan, a zatim je o njega
protrljala lice. Da, zid je bio fino zaglađen, nije bilo znakova da se boja ljušti.
Pogledala je gore i uočila štukature na mjestu gdje se zid sastaje sa stropom. A
vrata... Bilo je teško s te udaljenosti dobro vidjeti, ali činilo se da je kvaka vrlo
kvalitetna.
Je li još uvijek u ambasadorovoj rezidenciji? Moguće. Spustila je glavu i
prislonila obraz na golu nadlakticu. Koža joj je bila topla. Da su je iznijeli van,
zar joj ne bi bilo hladno? Doduše, nije znala koliko je dugo bila u nesvijesti.
Možda je ležala tako satima. Ali svejedno se nije osjećala kao da je bila vani.
Došlo joj je da prasne u paničan smijeh. Kakve su joj to gluposti u glavi? Nije
se osjećala kao da je bila vani? Što to znači? Zar će početi donositi odluke na
temelju toga što joj kaže osjećaj, i to o nečemu što se dogodilo dok je bila u
nesvijesti?
Natjerala se da zastane. Mora se najprije malko smiriti. Neće ništa postići
bude li se predavala histeriji svakih pet minuta. Bila je mudrija od toga. Ostat će
hladne glave.
Mora ostati hladne glave.
Što uopće zna o ambasadorovoj rezidenciji? Bila je ovdje dvaput, prvi put
kada se došla predstaviti princu Alekseju, kada je bio dan, i drugi put na ovoj
zabavi, po noći.
Kuća je bila golema, prava pravcata palača usred Londona. Sigurno je
prepuna soba gdje se nekoga može sakriti. Možda su je zaključali u jednu od soba
za poslugu? Namrštila se, pokušavajući se sjetiti soba za poslugu u kući
Rudlandovih. Jesu li i ondje štukature krasile zidove? I jesu li im kvake na vratima
kvalitetne kao i kvake u ostatku kuće?
Nije imala pojma.
Kvragu. Zašto to ne zna? Zar ne bi to trebala znati?
Okrenula se prema drugom zidu. Na njemu je bio jedan prozor, prekriven
zastorima od teškog baršuna. Tamnocrvenog, možda? Tamnoplavog? Bilo je
nemoguće odrediti. Noć je isisala svu boju iz ove prostorije. Jedina svjetlost
dopirala je kroz polukružni prozorčić visoko iznad ovog drugog, zastorima
prekrivenog prozora.
207
 Knjige.Club Books
Olivia je zastala da razmisli. Nešto ju je kopkalo.
Pitala se bi li mogla vidjeti nešto s tog prozora, uspije li doći donde. Bit će
teško. Gležnjevi su joj bili toliko čvrsto vezani da neće moći praviti ni najsitnije
korake. I shvatila je da će jedva održavati ravnotežu dok su joj ruke onako svezane
iza leđa.
Da stvar bude gora, morala bi to izvesti u potpunoj tišini. Bilo bi strašno da
se njezin otmičar vrati i ne zatekne je na krevetu, i to točno onako kako ju je
ostavio. Vrlo oprezno i vrlo polako spustila je noge s kreveta i primicala se rubu
sve dok joj stopala nisu dotaknula pod. Jednako pomnim pokretima uspjela se
osoviti na noge, a zatim, oslanjajući se o razne komade namještaja, uspjela je doći
do prozora.
Prozor... Zašto joj je taj prozor izgledao tako poznato?
Vjerojatno zato što je to prozor, nestrpljivo je rekla samoj sebi. Nije svaki
prozor opremljen jedinstvenim arhitektonskim pojedinostima.
Kad je stigla do svog cilja, pažljivo se nagnula naprijed i pokušala licem
razmaknuti zastor. Najprije obrazom, a onda je, nakon što je uspjela malčice
odmaknuti zastor, okrenula glavu tako da može nosom povući ustranu rub zastora.
Bila su joj potrebna četiri pokušaja, ali je na kraju uspjela, držeći zastor ramenom
kako ne bi kliznuo natrag na mjesto.
Prislonila je čelo o staklo i ugledala... Ništa. Samo maglu od vlastitog daha.
Ponovo je okrenula glavu i obrazom obrisala staklo, pa je opet pogledala van,
zadržavši dah.
Ni sada nije mogla vidjeti puno. Zaključila je jedino da se nalazi visoko,
možda na četvrtom ili petom katu. Razabirala je krovove drugih kuća, to je sve.
I mjesec. Mogla je vidjeti mjesec.
Vidjela ga je i iz one druge sobe, gdje je vodila ljubav s Harryjem. Vidjela ga
je kroz polukružni prozorčić na vrhu.
Polukružni prozorčić!
Malko se odmaknula, vrlo oprezno da ne bi izgubila ravnotežu. I ovdje je
polukružni prozorčić stajao točno iznad običnog prozora. To nije značilo puno,
ali imao je specifičan uzorak; tanke ukrasne pregrade širile su se iz jednog središta
na donjem dijelu prozorčića, zbog čega je nalikovao na lepezu.
Točno kao i onaj dolje.
Da, još uvijek se nalazila u ambasadorovoj rezidenciji. Postojala je mogućnost
da su je odveli u drugu zgradu s istim uzorkom na prozorima, ali to nije bilo vrlo
vjerojatno. Ili? Ambasadorova rezidencija bila je ogromna. Pravo zdanje. Nije se
nalazila sasvim u centru grada, nego malko izvan Kensingtona, gdje je bilo više
prostora za takve kućerine.
Ponovo se primaknula prozoru i glavom razmaknula zastor. Ovoga puta to joj
je uspjelo već iz prvog pokušaja. Prislonila je uho na staklo i osluškivala... Bilo

208
 Knjige.Club Books
što. Glazbu? Žamor? Zar ne bi trebalo biti nekakvih naznaka da se u ovoj zgradi
održava zabava?
Možda ipak nije bila u ambasadorovoj rezidenciji. Ne, ne, to je ogromna
zgrada. Možda se samo nalazi dovoljno daleko da ne čuje ništa.
A onda je začula korake. Srce joj je poskočilo u prsima pa se napola dovukla,
a napola bacila na krevet, a uspjela se namjestiti točno u trenutku kada je začula
škljocanje dviju brava.
Kad su se vrata otvorila, počela se micati i opirati. Jer je jedino tako mogla
objasniti zbog čega je toliko zadihana.
- Rekao sam Vam da ne radite to - prekorio ju je njen otmičar. Nosio je
poslužavnik na kojemu su stajale dvije šalice i čajnik. Olivia je mogla namirisati
vrući čaj čim je ušao na vrata. Miris je bio božanstven.
- Vidite kako sam uljudan? - rekao je i odložio poslužavnik na stol. - I ja sam
jednom imao takav povez na ustima. - Pokazao je na povez omotan oko Olivijine
glave. - Od njega ti se jako suše usta.
Olivia je samo zurila u njega. Nije znala kako da mu odgovori na to. Doslovno
nije znala kako. Njemu je valjda jasno da ona ne može govoriti.
- Skinut ću Vam to da možete popiti malo čaja - rekao joj je - ali morate biti
tihi. Ako ispustite ikakav zvuk, imalo glasniji od šapata, morat ću Vas ponovo
onesvijestiti.
Olivia je od straha raskolačila oči.
Otmičar je slegnuo ramenima. - To je vrlo lako. Već sam to jednom učinio, i
to dobro, moram priznati. Nemate ni glavobolju, pretpostavljam.
Olivia je zbunjeno trepnula. Istina, nije imala glavobolju. Što joj je učinio?
- Hoćete li biti tihi?
Kimnula je glavom. Htjela je samo da joj makne tu krpu s usta. Ako
porazgovara s njim, možda ga uspije uvjeriti da je sve ovo greška.
- Nemojte pokušavati ništa junački - upozorio ju je, iako je djelovao vrlo
samodopadno, kao da ga neće iznenaditi čak i ako ona nešto pokuša.
Odmahnula je glavom, trudeći se da joj pogled izgleda iskreno. Oči su joj
jedino sredstvo komunikacije dok joj ovaj ne skine krpu.
Otmičar se nagnuo k njoj, pružio ruke, ali onda je stao i povukao se natrag. -
Mislim da je čaj dovoljno stajao - rekao je. - Ne želimo da bude previše... Kako
se ono kaže?
Bio je Rus. Zahvaljujući toj rečenici, kako se ono kaže, Olivia mu je uspjela
prepoznati naglasak i odrediti otkud dolazi. Zvučao je točno kao princ Aleksej.
- Baš sam smiješan - rekao je otmičar i natočio čaj u obje šalice. - Pa Vi mi
ne možete odgovoriti. - Napokon se nagnuo prema njoj i skinuo joj povez.

209
 Knjige.Club Books
Olivia se zakašljala i trebalo joj je nekoliko trenutaka da joj se usta dovoljno
ovlaže da bude u stanju govoriti, a kad je konačno mogla, pogledala je svog
otmičara ravno u oči i rekla: - Previše jak.
- Molim?
- Čaj. Ne želite da bude previše jak.
- Previše jak. - Ponovio je taj izraz za njom, kao da iskušava kako te riječi
zvuče iz njegovih usta. Kimnuo je glavom i pružio Oliviji šalicu.
Olivia je zakolutala očima pa blago slegnula ramenima. Kako bi trebala držati
tu šalicu? Pa ruke su joj još uvijek vezane na leđima.
Otmičar se nasmiješio, ali taj osmijeh nije bio okrutan. Nije bio čak ni
preziran. Moglo bi se reći da je bio... skrušen.
A to je Oliviji dalo nadu. Ne previše, ali ipak malo.
- Bojim se da Vam ne vjerujem dovoljno da bih Vam odvezao ruke.
- Obećavam da neću...
- Nemojte davati obećanja koja ne možete ispuniti, lady Olivia.
Olivia je otvorila usta s namjerom da se pobuni, ali on ju je presjekao. - Oh,
ne mislim da dajete lažna obećanja svjesno, ali vidjet ćete nešto što će Vam
izgledati kao prilika i nećete je htjeti propustiti, pa ćete učiniti nešto glupo, a ja ću
Vas morati ozlijediti.
Bio je to veoma efikasan način da se ova rasprava završi.
- Znao sam da ćete razumjeti moje stajalište - rekao je. - Evo, nadam se da mi
vjerujete dovoljno da mi dopustite da Vam ja držim šalicu?
Olivia je polako odmahnula glavom.
Otmičar se nasmijao. - Pametna žena. Takve su najbolje. Osobno nemam
strpljenja za ljudsku glupost.
- Netko koga veoma poštujem rekao mi je da nikad ne vjerujem muškarcu koji
mi kaže da mu mogu vjerovati - tiho je rekla Olivia.
Otmičar se ponovo nasmijao. - Taj netko, je li to muškarac?
Olivia je kimnula glavom.
- Dobar je prijatelj.
- Znam.
- Evo. - Prinio je šalicu njenim ustima. - Ali sada nemate drugog izbora nego
mi vjerovati.
Olivia je otpila gutljaj. Zbilja nije imala izbora. Uz to, grlo joj je bilo suho.
Otmičar je odložio njezinu šalicu i uzeo svoju. - U obje šalice točio sam iz
istog čajnika - rekao je i otpio gutljaj. - Što ipak ne znači da mi možete vjerovati.
Olivia ga je pogledala u oči. - Nemam nikakve veze s princem Aleksejem.
Otmičar se podsmjehnuo. - Mislite da sam glup, lady Olivia?

210
 Knjige.Club Books
Odmahnula je glavom. - On mi se udvarao, istina. Ali više mi se ne udvara.
Otmičar se malko nagnuo prema njoj. - Večeras ste nekamo nestali i nije Vas
bilo skoro čitav sat, lady Olivia.
Olivia je osjetila kako se rumeni. Nadala se da se to ne vidi u toj tami.
- A nestao je i princ Aleksej.
- Ali nije bio sa mnom - brzo će Olivia.
Otmičar je ležerno otpio još jedan gutljaj čaja. - Ne znam kako da Vam to
kažem a da vas ne uvrijedim, ali mirišete na... Kako se ono kaže?
Olivia je imala osjećaj da on točno zna kako se to kaže. I iako joj je bilo
strašno što to mora reći, nije imala izbora. - Bila sam s muškarcem. Ali s drugim
muškarcem. A ne s princem Aleksejem.
Ovo je zaokupilo njegovu pažnju. - Zbilja?
Olivia je kimnula glavom, kratko i osorno, da mu pokaže kako nema namjeru
otkrivati daljnje pojedinosti.
- Zna li princ za to?
- To se njega ne tiče.
Otmičar je nastavio pijuckati čaj. - Mislite li da bi se princ Aleksej složio s
time?
- Ne razumijem.
- Bi li i princ Aleksej mislio da ga se to ne tiče? Ili bi se možda ljutio?
- Ne znam - odvratila je Olivia i bila je iskrena. - Nije mi došao u posjet više
od tjedan dana.
- Tjedan nije puno.
- On poznaje ovog drugog gospodina i vjerujem da je svjestan mojih osjećaja
prema njemu.
Otmičar se naslonio, kao da razmišlja o ovim novim informacijama.
- Mogu li dobiti još malo čaja? - upitala je Olivia. Čaj je doista bio dobar. I
bila je jako žedna.
- Naravno - odvratio je i ponovo joj podignuo šalicu.
- Vjerujete li mi? - upitala ga je kad je otpila još malo čaja.
- Ne znam.
Olivia je čekala da je upita o tome tko je Harry, ali on to nije učinio, što joj je
bilo čudno.
- Što ćete učiniti sa mnom? - upitala je tiho, nadajući se da ne ispada glupa
što to pita.
Otmičar se zagledao negdje iznad njezinog ramena, ali pogled mu se ubrzo
vratio na njezino lice. - Ovisi.
- O čemu?

211
 Knjige.Club Books
- Vidjet ćemo cijeni li Vas princ Aleksej i dalje. Mislim da mu nećemo reći
ništa o Vašim indiskrecijama. Za svaki slučaj, ako Vas još uvijek želi za ženu.
- Mislim da on neće...
- Ne prekidajte me, lady Olivia. - U glasu mu je bilo dovoljno oštrine da je
podsjeti da joj on ipak nije prijatelj i da ovo nije čajanka.
- Oprostite.
- Ako Vas on još uvijek želi, Vama je u najboljem interesu da misli da ste još
djevica. Slažete li se?
Olivia je čekala da vidi je li to bilo retoričko pitanje. Ali nije bilo. Polako je
kimnula glavom.
- Nakon što nam plati da Vas dobije natrag - slegnuo je ramenima - onda to
možete riješiti kako želite. Mene se to neće ticati. - Tiho ju je promatrao još
nekoliko trenutaka, a onda je dodao: - Evo, popijte još malo čaja prije nego
što Vam opet povežem usta.
- Zar morate?
- Bojim se da moram. Mnogo ste pametniji nego što sam mislio. Ne smijem
Vam na raspolaganju ostaviti nikakvo oružje, pa čak ni Vaš glas.
Olivia je otpila svoj posljednji gutljaj čaja i zatvorila oči dok joj je otmičar
vezao usta. Kad je završio, ponovo je legla i zagledala se u strop.
- Preporučio bih Vam da se odmorite, lady Olivia - rekao joj je s vrata. - To
Vam je jedini pametan način da iskoristite svoje vrijeme ovdje.
Olivia ga nije htjela ni pogledati. Sigurno nije očekivao odgovor, pa čak ni
reakciju u obliku pogleda.
Otmičar više nije ništa rekao i zatvorio je vrata. Olivia je slušala kako se dvije
brave zaključavaju, a kad je sve utihnulo, došlo joj da zaplače. Nije se htjela
opirati, nije htjela ni bjesnjeti, nego samo plakati.
Osjećala je suze, vruće i nijeme, kako joj klize niz sljepoočnice i padaju na
jastuk. Nije mogla ni lice obrisati. To ju je ponižavalo najviše od svega.
I što bi sad trebala raditi? Ležati tu i čekati? Odmarati se, kao što je predložio
njezin otmičar? To je bilo nemoguće, a ova sputanost doslovno ju je ubijala.
Harry je sigurno dosad primijetio da je nema. Pa čak i da je bila samo nekoliko
minuta u nesvijesti, on je morao primijetiti da je nema. Zaključana je ovdje
najmanje jedan sat.
Ali hoće li on znati što treba činiti? Bio je vojnik, istina, ali ovo nije bilo
bojište, s jasnim, vidljivim neprijateljem. I ako se ona zbilja još uvijek nalazi u
ambasadorovoj rezidenciji, kako će Harry ikoga ispitati? Više od polovice
posluge govori samo ruski. Harry zna reći samo molim Vas i hvala
na portugalskom, a to ga neće daleko dovesti.
Ili će se morati spasiti sama ili će se barem morati svojski potruditi da olakša
nekom drugom da je spasi.
212
 Knjige.Club Books
Spustila je stopala na pod, uspravila se u sjedeći položaj i odbacila svako
samosažaljenje. Ne može samo ležati i ništa ne raditi.
Možda ipak može nešto poduzeti sa svojim povezima. Bili su vezani čvrsto,
ali ne toliko da joj se urezuju u kožu. Možda bi mogla dosegnuti gležnjeve. Bit će
joj čudno, jer će se morati saviti unatrag, ali vrijedi pokušati.
Ispružila se na bok i savijala se, sve više i više...
Uspjela je. Noge joj nisu bile privezane užetom, nego komadom tkanine, ali
čvor je bio izrazito čvrst. Zastenjala je od muke. Takvo nešto bilo je lakše prerezati
nego odvezati.
Nikad nije imala strpljenja za ovakve stvari. Kao ni za vezenje. Mrzila je
vezenje. I učenje.
Ako uspije odvezati ovaj čvor, naučit će francuski. Ne, naučit će ruski! To će
biti još teže.
Ako uspije odvezati ovaj čvor, pročitat će cijelu Gospođicu Butterworth.
Nabavit će i onaj roman s misterioznim pukovnikom pa će pročitati i njega.
Pisat će više pisama. I to ne samo Mirandi. Nosit će kutije na dobrotvorne
akcije, neće ih samo pakirati. Dovršit će sve što je ikad započela.
Sve.
I nema šanse da će se zaljubiti u sir Harryja Valentinea, a da se ne uda za
njega.
Nema šanse.

213
 Knjige.Club Books
23

arry je sjedio u tišini dok je Aleksej ispijao svoju drugu čašu votke. Nije mu
H rekao ništa ni kad je ispio treću, pa čak ni kad je dovršio i četvrtu, a to je
zapravo bila ona čaša koju je bio natočio Harryju. Ali kad je princ posegnuo za
bocom da si natoči i petu...
- Nemojte - opomenuo ga je Harry.
Aleksej ga je iznenađeno pogledao. - Molim?
- Nemojte više piti.
Sada je princ bio još zbunjeniji. - Vi to meni govorite da ne pijem?
Harry je stiskao šaku. - Govorim Vam da trebamo Vašu pomoć da pronađemo
Oliviju. Ne želim Vas vidjeti kako posrćete i bljujete po hodniku.
- Uvjeravam Vas, ja nikada ne posrćem. I nikada ne... Što Vam znači to
„bljujete“ ?
- Spustite tu bocu.
Aleksej ga nije poslušao.
- Spustite. Tu. Bocu.
- Mislim da zaboravljate tko sam ja.
- Ja nikad ništa ne zaboravljam. Zapamtite to.
Aleksej ga je blijedo pogledao. - Uopće Vas ne razumijem.
Harry je ustao. - Ne želite me sada isprovocirati.
Aleksej ga je ponovo pogledao, a zatim mu je okrenuo leđa, s bocom i čašom
u rukama. Počeo je točiti.
Harry je poludio.
Prvi put u životu imao je osjećaj da vidi crvenu boju, boju bijesa. Štoviše,
činilo mu se da je čitav svijet sada obojen u crveno. U ušima mu je tutnjalo i
grmjelo, kao da se popeo na vrh planine. I više nije imao kontrolu. Ni nad čime.
Tijelo mu je samo skočilo naprijed, a um nije činio ništa da to spriječi. Sletio je
na princa kao ljudsko tane; obojica su pali na stol, a zatim i na pod, dok se po
njima razlijevala votka.
Harry je zamalo povratio od oštrog mirisa tog alkohola. Tekućina mu je
natopila odjeću i bila je hladna, jezivo hladna na koži.
Ali to ga nije zaustavilo. Ništa ga nije moglo zaustaviti. Nije mogao ništa reći,
ništa mu nije padalo na pamet. Prvi put u životu nije imao riječi. U njemu je bio
samo bijes. Tekao je njime, žestoko pulsirajući, a kada je podignuo šaku, spreman
da udari princa ravno u lice, iz njega je izišao samo gnjevni krik. A onda...
214
 Knjige.Club Books
- Prestanite!
Bio je to Vladimir. Vješto je stao između njih pa je povukao Harryja s
Alekseja i gurnuo ga prema suprotnom zidu. - Kojeg vraga izvodite?
- On je lud - prosiktao je Aleksej trljajući se po vratu.
Harry je samo disao, ali bio je to hrapav, bijesan zvuk.
- Prestanite - rekao je Vladimir. - Obojica. A sad me slušajte.
Zakoračio je i slučajno šutnuo bocu koja je još ležala na podu. Boca se
zavrtjela i otklizala na drugi kraj sobe, a ono malo votke što je ostalo unutra se
izlilo. Vladimir to nije komentirao, samo je progunđao nešto sebi u bradu, pa ih
je obojicu pogledao. - Pregledao sam cijelu kuću i vjerujem da je lady Olivia još
unutra.
- Zašto tako mislite? - Harry je upitao.
- Čuvari su na svim mogućim vratima.
- Radi ove zabave?
Vladimir je slegnuo ramenima. - Ima mnogo razloga da se ova kuća štiti.
Harry je očekivao daljnje objašnjenje, ali ga Vladimir nije ponudio. Osjećao
se kao da razgovara s Winthropom. Tek je sada shvatio koliko mu sve to ide na
živce, kao i sve one rečenice poput imamo svoje načine.
- Nitko od stražara nije ju vidio kako odlazi - Vladimir je nastavio. - Jedina
vrata na koja je mogla neprimijećeno izići su ona glavna, gdje se održava zabava.
- Ona se nije vratila na zabavu - rekao je Harry, a zatim pojasnio: - Otišla je
u toalet, ali nije se vratila na zabavu.
- Jeste li sigurni?
Harry je oštro kimnuo glavom. - Jesam.
- Onda moramo pretpostaviti da nije napustila zgradu. Ne znam je li došla do
toaleta...
- Jest - Harry ga je prekinuo. Osjećao se glupo što to nije odmah bio
spomenuo. - Bila je unutra neko vrijeme. Njezina prijateljica rekla mi je da ju je
vidjela ondje.
- Tko je ta prijateljica? - upitao je Vladimir.
Harry je odmahnuo glavom. - Ne mogu joj se sjetiti imena. Ali ona Vam neće
moći dati nikakve korisne informacije. Rekla je da je izišla iz toaleta prije Olivije.
- Možda je nešto vidjela. Pronađite je - naredio je Vladimir. - Dovedite mi je.
Moram je ispitati.
- To nije dobra ideja - rekao mu je Harry. - Osim ako niste spremni na to da
Vi držite nju za taoca. Ta ne zna čuvati tajnu ni da joj vlastiti život ovisi o tome,
a kamoli tuđi.
- Onda je Vi ispitajte. Sastat ćemo se ponovo ovdje. - Vladimir se sada
okrenuo prema Alekseju. - Vi ostanite tu. Za slučaj da stigne nova poruka.

215
 Knjige.Club Books
Aleksej mu je nešto odgovorio, no Harry ga nije čuo. Bio je već u hodniku, u
potrazi za onom djevojkom, kako god se zvala.
- Čekajte! - Vladimir je viknuo za njim.
Harry se naglo zaustavio i nestrpljivo se okrenuo. Nije htio gubiti vrijeme.
- Ne morate je ići tražiti - rekao mu je Vladimir. - To je bio samo izgovor da
iziđete iz sobe i ostavite njega unutra - dodao je, pokazavši glavom prema
malenom salonu u kojemu je ostao princ Aleksej.
Harry se uznemirio, ali glas mu je bio smiren kad je upitao: - Mislite li da je
on upleten u ovo?
- Njet. Ali samo će nam smetati. A Vi, sada kad ste se konačno smirili...
- Nemojte misliti da je ovo smirenost - presjekao ga je Harry.
Vladimir ga je pogledao malčice začuđeno, ali svejedno je zavukao ruku u
džep kaputa i izvadio pištolj. Pružio ga je Harryju. - Ne mislim da ćete učiniti
nešto glupo.
Harry je primio pištolj za dršku, ali Vladimir ga još nije pustio. - Ili možda
hoćete? - upitao ga je.
Učiniti nešto glupo? - Ne - rekao je Harry. I nadao se da doista govori istinu.
Vladimir je držao pištolj još nekoliko sekundi, a onda ga je naglo pustio i
pričekao da ga Harry pregleda. - Dođite sa mnom - naredio mu je zatim. Pošli su
zajedno niz hodnik pa su skrenuli iza zida. Vladimir je zastao ispred jednih
vrata, pogledao na obje strane, pa zatim ušao u sobu. Pregledao ju je, uvjerio se
da unutra nema nikoga, a onda je dao Harryju znak da tiho uđe za njim.
- Otmičar je ambasador - rekao je. - To jest, njegovi ljudi. On je još uvijek na
zabavi.
- Molim? - Harry nikad nije vidio tog čovjeka, ali svejedno mu je bilo teško
povjerovati u ovo.
- Treba mu novac. Uskoro mu ovdje završava služba i vraća se u Rusiju, a
nema puno vlastitih resursa. - Vladimir je slegnuo ramenima pa pokazao rukom
na raskošnu prostoriju u kojoj su se nalazili. - Navikao se na život u ovoj palači.
I uvijek je bio ljubomoran na svog rođaka.
- Zašto mislite da je baš on oteo Oliviju?
- Imam svoje ljude ovdje - odvratio je Vladimir zagonetno.
- I to je sve što ćete mi otkriti - osorno će Harry. Dozlogrdilo mu je što nikad
ne može saznati cijelu priču.
- To je sve što ću Vam otkriti, prijatelju - potvrdio je Vladimir i slegnuo
ramenima. - Tako je sigurnije.
Harry nije ništa rekao na to. Smatrao je da je bolje da ništa ne kaže.
- Roditelji lady Olivije primijetili su da je nestala - Vladimir je dodao.
Harry se nije čudio tomu. Prošlo je više od jednog sata.

216
 Knjige.Club Books
- Ali koliko znam, to nije primijetio nitko drugi - nastavio je Vladimir. - Ondje
ima previše votke. I mislim da ljudi ne primjećuju da je ima malo i u limunadi.
Harry ga je oštro pogledao. - Molim?
- Zar niste znali?
Odmahnuo je glavom. Koliko je čaša popio? Za Boga miloga. U glavi se
osjećao bistro, ali s druge strane kako bi on uopće mogao znati razliku. Nikad nije
bio pijan, pa čak ni malčice pripit.
- Također se primijetilo da nema ni princa - Vladimir je nastavio. - Njezini
roditelji brinu se da nisu zajedno.
Harry je stisnuo usnice. Zaboljelo ga je u prsima zbog te insinuacije, ali ovo
nije bio trenutak za ljubomoru.
- Traže da se o tome ne govori. Trenutačno su u društvu ambasadora.
- Oni su s njim? Je li...
- On igra ulogu zabrinutog domaćina, i to savršeno. - Vladimir je pljunuo na
pod. - Nikad mi se nije sviđao.
Harry je iznenađeno gledao u pljuvačku na podu. Bila je to najsnažnija
emocija koju je Vladimir dosad pokazao. Kad je ponovo podignuo pogled, vidio
je da je Vladimir primijetio njegovo čuđenje.
Taj golemi Rus pogledao ga je ravno u oči. - A osobito mi se gade muškarci
koji vrebaju žene.
Iza tog komentara krilo se štošta, ali Harry je znao da je bolje da ništa ne pita.
Kimnuo je jednom, u znak poštovanja, a onda je upitao: - I što sad?
- Zna se gdje se nalazi princ. I tamo će mu dostaviti poruku. Dobio je stroge
upute da ne poduzima ama baš ništa i mislim da je dovoljno mudar da posluša što
sam mu rekao.
Harry se nadao da je to istina. Mislio je da jest, ali ipak, princ Aleksej je puno
popio.
- I dok on čeka, mi tražimo.
- Koliko je velik ovaj prokleti mauzolej?
Vladimir je odmahnuo glavom. - Ne znam točno. Ima više od četrdeset soba,
to je sigurno. A možda i više. Ali da ja moram nekoga držati za taoca, odveo bih
ga u sjeverno krilo.
- Što je u sjevernom krilu?
- Ništa, ali je udaljenije. I sobe su manje.
- Ali zar neće pomisliti da ćemo mi najprije tamo tražiti?
Vladimir je pošao prema vratima. - On ne zna da je itko uopće traži. On misli
da sam ja samo prinčev glupi sluga. - Pogledao je u Harryja. - A o Vama ne zna
ništa. - Stavio je ruku na kvaku. - Jeste li spremni?
Harryjevi prsti čvršće su stegnuli pištolj. - Vodite me donde.

217
 Knjige.Club Books

Trebalo joj je skoro pola sata, i bila je uvjerena da će joj ramena iskočiti iz ležišta,
ali njezini su se prsti konačno uspjeli zavući u čvor i uspjela ga je djelomično
odvezati. Zastala je i pažljivo osluhnula - jesu li to koraci?
Brzo se ispružila i zauzela položaj u kakvom ju je njen otmičar ostavio kad je
odlazio.
Ali ne, ništa. Nije bilo ni škljocanja brave ni otvaranja vrata. Ponovo se
savijala unatrag sve dok opet nije pronašla čvor kojim su bili vezani njezini
gležnjevi. Sada je svakako bio manji, ali tu je bilo još posla. Puno posla. Nije bila
sigurna, ali činilo joj se da je to četverostruki čvor. Prvi je dio odriješila, a kad bi
uspjela još jedan...
I dalje bi bila vezana.
Ispustila je dugačak uzdah, klonuvši i tijelom i duhom. Ako joj je trebalo
toliko da odveže tek jedan mali dio čvora...
Ne, rekla je samoj sebi. Mora nastaviti. Ako uspije odvezati još dva djelića
tog čvora, ostatak će se odvezati sam od sebe, što će biti dovoljno da malko mrdne
nogama.
Može ona to. Može.
Stisnula je zube i bacila se natrag na posao. Možda će joj sada ići brže zato
što su joj ramena već utrnula. Izostanak boli sigurno će joj koristiti.
I tako je nastavila. I savijala se sve više. I više. Pa se nekako okrenula na
leđa...
I izgubila ravnotežu.
Pala je s kreveta uz glasan udarac. Vrlo glasan udarac. Trznula se i stala
osluškivati, čekajući zvuk koraka i škljocanje brave, moleći se da se ta promjena
na čvoru kojim su joj vezani gležnjevi ne primijeti.
Ali nije se čulo ništa.
Pa zar je nije čuo? Nemoguće. Olivia nikad nije bila pretjerano graciozna;
veži joj ruke i noge i postat će nezgrapna nespretnjakovićka. Ovaj pad s kreveta
nipošto nije bio tih.
Možda ondje nema nikoga. Mislila je da njezin otmičar sjedi na stolici ispred
vrata, iako nema pojma zašto je tako mislila. Njemu očito nije palo na pamet da
bi ona mogla pobjeći, a Olivia je bila prilično uvjerena da je ovaj dio kuće
sasvim prazan. Jedini koraci koje je bila čula bili su oni otmičarevi.
Pričekala je još minutu-dvije na podu gdje je pala, za svaki slučaj, a zatim se
počela odgurivati po drvenom podu prema vratima, gdje će moći proviriti ispod
praga. Neće moći vidjeti puno, jer je od poda do ruba vrata bilo svega dva
centimetra, čak ni toliko, i hodnik je bio tek malko bolje osvijetljen nego soba.
Ali nadala se da će barem ugledati nečije sjene, ako ih bude.
Iako je bila uvjerena da ih nema.

218
 Knjige.Club Books
To je sigurno bila korisna informacija, činjenica da nikoga nema. Doduše, nije
znala po čemu joj je to korisno, uzevši u obzir da su joj vezane ruke i noge. I nije
bila sigurna kako će se nakon toga vratiti na krevet. Može se nekako propeti,
ali joj stolić na kojemu stoji čajnik smeta da dođe do stolića koji stoji pored
uzglavlja i...
Čajnik!
Odjednom ju je cijelu preplavilo uzbuđenje, ispunila ju je golema snaga i
praktički je napravila kolut kako bi došla do stolića. I sada se trebalo samo malko
privući, pa odgurnuti, pa privući, pa odgurnuti...
Stigla je do cilja. Eh sad, kako da ga sruši na pod?
Kad bi mogla razbiti taj čajnik, mogla bi upotrijebiti njegove krhotine da
prereže poveze.
Uz veliku muku, uspjela se pridignuti na koljena. Oslonila se o krevet pa
polako ustala, dok su joj mišići urlali od boli, sve dok konačno nije stajala
uspravno. Zastala je na trenutak kako bi umirila disanje, a zatim se primaknula
stoliću kod uzglavlja i stala se savijati u koljenima sve dok joj ruke nisu bile
dovoljno nisko da zgrabi čajnik za ručku.
Samo da nikoga nema ispred, samo da nikoga nema ispred.
Trebat će dobro zamahnuti. Ne može ga samo ispustiti na pod. Osvrnula se
po sobi, kao da traži inspiraciju. Lagano se zavrtjela.
Molim te, molim te, molim te.
Zavrtjela se brže i još brže i...
Pustila je čajnik da odleti.
Čajnik je udario o zid uz glasan lom, a Olivia je, u strahu da je netko ispred
vrata, brzo doskakutala natrag do kreveta i legla na leđa, premda nije imala pojma
kako da objasni razbijeni čajnik na sasvim drugom kraju sobe.
Ali nitko nije ušao.
Zadržala je dah. Ponovo je pošla ustati. Stopala su joj dotakla pod i onda...
Koraci. Brzi koraci. Približavaju se sobi.
Oh, Bože.
I glasovi. Na ruskom. Zvučali su nestrpljivo. Ljutito.
Neće joj valjda nauditi? Pa bila im je previše dragocjena. Njome će ucijeniti
princa Alekseja i...
A što ako je princ Aleksej rekao da mu ona uopće ne treba? Više joj se nije
udvarao. I znao je da je ona očarana Harryjem. Što ako se osjeća odbačeno i
prezreno? Što ako se poželi osvetiti?
Bila je prestravljena. Bilo bi lijepo da može biti hrabra, da može pogledati u
oči onome što je sada čeka, da može zamahnuti kosom s drskim izrazom na licu,

219
 Knjige.Club Books
ali ona nije bila Marija Antoaneta koja čeka smaknuće odjevena u bijelo, koja se
kraljevski ispričava svom krvniku jer mu je slučajno stala na prste.
Ne, ona je bila Olivia Bevelstoke i nije htjela dostojanstveno umrijeti. Nije
htjela biti ovdje, nije htjela osjećati ovaj užas koji joj razdire utrobu.
Netko je počeo lupati po vratima - snažno, ritmično, brutalno.
Olivia se sva počela tresti. Sklupčala se što je više mogla, skrivajući lice među
koljenima. Molim te, molim te, molim te, ponavljala je u glavi. Mislila je na
Harryja i na svoju obitelj.
Drvena vrata počela su se slamati.
Olivia se molila da ne izgubi kontrolu.
Ali onda kao da se sve urušilo.
Vrištala je i vrištala, i taj se krik probijao negdje iz dubine grla. Imala je
osjećaj da joj ona krpa u ustima grize jezik i kao da joj suh i vruć zrak šiba dušnik.
A onda je netko izgovorio njezino ime.
Sve je bilo u tami i nije vidjela ništa osim figure krupnog muškarca koji se
kretao prema njoj.
- Lady Olivia. - Glas mu je bio dubok i hrapav. I govorio je poznatim
naglaskom. - Jeste li ozlijeđeni?
To je bio Vladimir. Krupni, šutljivi sluga princa Alekseja. Odjednom se sjetila
kako je potegnuo i okrenuo Sebastianovu ruku, a ako je mogao to učiniti, onda će
nju moći prelomiti na dva dijela i...
- Dajte da Vam pomognem.
On govori engleski? Otkad on govori engleski?
- Lady Olivia? - ponovio je tiho. Izvukao je nož, a ona se na to trznula od
straha, ali on joj je samo prerezao povez koji joj je držao krpu u ustima.
Olivia je kašljala i pokušavala normalno udahnuti, pa ga gotovo nije ni čula
kad je ponovo povikao nešto na ruskom.
Netko mu je odgovorio, također na ruskom, a zatim je čula korake... Netko
trči... Približava se...
Harry?
- Olivia! - uskliknuo je i dotrčao k njoj.
Vladimir mu je nešto rekao - na ruskom - a Harry mu je kratko odgovorio.
Također na ruskom.
Zurila je u obojicu, u šoku i nevjerici. Što se događa? Zašto Vladimir govori
na engleskom?
Zašto Harry govori na ruskom?
- Olivia, hvala Bogu! - rekao je Harry primajući je za lice. - Reci mi da nisi
ozlijeđena. Molim te, reci mi što se dogodilo?

220
 Knjige.Club Books
Ali ona se nije mogla ni pomaknuti, a kamoli misliti. Kad gaje čula kako
govori na ruskom, bilo joj je kao da gleda nepoznatog čovjeka. Glas mu je bio
drukčiji i lice mu je bilo drukčije; usta i mišići kretali su mu se na sasvim drukčiji
način.
Odmaknula se od njegovog dodira. Tko je on uopće? Je li ga ikad zapravo
poznavala? Rekao joj je da mu je otac bio pijanac i da ga je odgajala baka - je li
išta od toga bila istina?
Što je to učinila? Podala se nekomu koga uopće ne poznaje, nekomu komu ne
može vjerovati.
Vladimir je nešto dao Harryju, a Harry je kimnuo i ponovo nešto rekao na
ruskom.
Olivia je htjela još više uzmaknuti, ali već je bila sasvim uza zid, sva zadihana
od straha. Bila je stjerana u kut i nije htjela biti ovdje, nije htjela biti s tim
muškarcem koji nije bio Harry i...
- Budi mirna - rekao joj je, a zatim podignuo nož.
Olivia ga je pogledala, vidjela odsjaj čelika koji joj se približavao i vrisnula.

Bio je to zvuk koji Harry više nikad u životu nije htio čuti.
- Neću ti nauditi - rekao joj je, pokušavajući je utješiti. Polako joj je prerezao
poveze, i ruke su mu pritom bile mirne, ali iznutra je još drhtao.
Znao je da je voli. Znao je da je treba, znao je da neće moći živjeti bez nje.
Ali sve do tog trenutka nije bio svjestan dubine tih svojih osjećaja. Nije bio
svjestan da je bez nje nitko i ništa.
A kada joj je čuo vrisak... i ugledao strah u očima... Strah od njega.
Zamalo je prestao disati koliko ga je to užasnulo.
Najprije joj je oslobodio gležnjeve pa ruke, ali kad ju je htio zagrliti, ona je
ispustila zvuk nalik životinjskom kriku pa je pobjegla s kreveta. Bila je toliko brza
da je nije uspio zaustaviti, ali kad su joj stopala dotakla pod - očito su joj noge
bile sasvim utrnule - koljena su joj zaklecala i ona se samo stropoštala.
Ona se njega boji. Njega. Što li su joj to rekli? Što su joj učinili?
- Olivia - rekao je oprezno i posegnuo rukom prema njoj, polako i mirno.
- Ne diraj me - zajecala je. Pokušala je otpuzati, ali noge su joj bile beskorisne.
- Olivia, daj da ti pomognem.
Ali ona kao da ga nije čula.
- Moramo ići - rekao je Vladimir na ruskom.
Harry ga nije ni pogledao dok mu je na ruskom odvraćao da ih pusti još
minutu. Te ruske riječi tekle su iz njega bez razmišljanja.
Olivia je raskolačila oči. Uplašeno je pogledala prema vratima, očito s
namjerom da potrči prema njima.

221
 Knjige.Club Books
- Trebao sam ti reći... - Harry je odjednom shvatio uzrok njezinoga straha. -
Baka mi je bila Ruskinja. I razgovarala je sa mnom jedino na ruskom dok sam bio
dijete. I zato...
- Nemamo sad vremena za objašnjavanje - nestrpljivo će Vladimir. - Lady
Olivia, moramo ići. Odmah.
Olivia je očito reagirala na zapovjedan ton u njegovome glasu, jer je kimnula
glavom i dopustila Harryju da joj pomogne da ustane. Doduše, i dalje je izgledala
uplašeno i nesigurno.
- Sve ću ti objasniti, ubrzo - rekao joj je. - Obećavam ti.
- Kako ste me pronašli? - prošaptala je.
Izlazili su iz sobe, a Harry ju je pogledao. Oči su joj se sada promijenile; i
dalje je bila potresena, ali ponovo je u tim dubinama vidio nju. Još maločas nije
bilo ničega osim straha.
- Čuli smo buku koju ste napravili - rekao je Vladimir, držeći pištolj u zraku
dok je provjeravao što je iza ugla. - Imali ste sreće. Izložili ste se opasnosti, ali
dobro je da ste to učinili.
Olivia je kimnula glavom, a zatim je pogledala u Harryja. - Kako to da on
govori engleski?
- Pa recimo da nije samo tjelohranitelj - odvratio je Harry, nadajući se da će
zasad prestati s pitanjima. Nije bio trenutak za raspredanje cijele priče.
- Dođite. - Vladimir im je dao znak da ga slijede.
- Tko je on?
- Zaista ne znam.
- Ionako me više nećete vidjeti - dodao je Vladimir, onako usput.
Ma koliko se Harryju taj čovjek počeo sviđati, nadao se svim bićem da je to
istina. Jer to je bilo to. Čim iziđu odavde, javit će Ministarstvu rata da daje otkaz.
Oženit će se Olivijom, odselit će se u Hampshire i imati čopor djece koja
će govoriti nekoliko jezika, a on će sjediti za stolom i neće raditi ništa egzotičnije
od upisivanja brojeva u knjigu troškova.
Svidjela mu se dosada. Žudio je za dosadom.
Ali, nažalost, dosada nipošto nije bila riječ kojom se mogao opisati ostatak
večeri...

222
 Knjige.Club Books
24

ad su stigli u prizemlje, Oliviji se vratio osjećaj u nogama pa se više nije

K morala toliko oslanjati na Harryja.
Ali mu nije htjela pustiti ruku.
Još uvijek je bila uplašena, srce joj je snažno lupalo, a krv joj je ubrzano kolala
žilama; još uvijek nije znala ni zašto je razgovarao na ruskom ni zašto je u ruci
imao pištolj, i nije bila sasvim sigurna može li mu vjerovati. Da stvar bude
gora, nije znala može li vjerovati sebi, jer se bojala da se zaljubila u čovjeka koji
je samo privid, čovjeka koji zapravo ne postoji.
Ali svejedno nije puštala njegovu ruku. U toj stravi i užasu, taj dodir bio je
jedino što je u njezinu životu istinito.
- Ovuda - rekao je Vladimir. Hodali su prema ambasadorovu uredu, gdje su
čekali njezini roditelji. Još uvijek su imali puno donde, ili je barem tako Olivia
mislila sudeći po tišini u hodnicima. Kad bude mogla čuti žamor sa zabave, tada
će znati da su blizu.
Ali nisu se kretali brzo. Na svakom uglu, i na vrhu i na dnu svakog stepeništa,
Vladimir bi zastao, stavio kažiprst na usta, prislonio se čvrsto uza zid i oprezno
virio ima li koga. I svaki put Harry bi učinio isto što i on, držeći Oliviju iza sebe
i štiteći je svojim tijelom.
Olivia je shvaćala tu potrebu za oprezom, ali osjećala se kao da će se nešto u
njoj rasprsnuti. Htjela se otrgnuti i pobjeći, osjetiti zrak kako joj šiba obraze dok
sumanuto trči hodnicima.
Htjela je ići kući.
Htjela je majku.
Htjela je skinuti ovu haljinu i spaliti je; htjela se oprati, popiti nešto slatko ili
kiselo ili osvježavajuće - što god joj može isprati okus straha iz usta.
Htjela se sklupčati na svojem krevetu i pokriti se jastukom preko glave. Nije
više htjela razmišljati o svemu ovome. Prvi put u životu htjela je ne znati ništa.
Možda će sutra imati na stotine pitanja, ali sada je samo htjela zatvoriti oči.
I držati Harryja za ruku.
- Olivia.
Pogledala ga je i tek je tada shvatila da je zaista bila zatvorila oči. I zamalo
izgubila ravnotežu.
- Jesi li dobro? - tiho ju je upitao.

223
 Knjige.Club Books
Kimnula je glavom, iako nije bila dobro. Ali smatrala je da bi mogla biti
dovoljno dobro. Dovoljno za ovu noć i za ono što mora učiniti, što god to bilo.
- Možeš li ovo? - upitao ju je.
- Moram. - Doista, je li imala drugog izbora?
Harry joj je nježno stisnuo ruku.
Olivia je pogledala prema dolje, na mjesto gdje su im se spajale ruke, gdje je
njegova koža dodirivala njezinu. Stisak mu je bio topao, gotovo vruć, i ona se
pitala jesu li njeni prsti poput malih oštrih siga u njegovome dlanu.
- Blizu smo - rekao joj je.
Zašto si govorio na ruskom ?
Ove riječi lebdjele su joj na usnicama i zamalo su se otkotrljale. Ali uhvatila
ih je na vrijeme, zadržala ih je unutra. Sada nije bio trenutak za postavljanje
pitanja. Morala se usredotočiti na ovo što upravo radi i na ovo što on radi za nju.
Ambasadorova kuća bila je ogromna, a ona je bila u nesvijesti kada su je donijeli
u onu sobicu. Nije se mogla sama vratiti u dvoranu. Izgubila bi se po putu.
Morala je imati vjere da će je Harry odvesti na sigurno. Nije imala izbora.
Morala mu je vjerovati.
Morala je.
A onda ga je pogledala. Pogledala ga je kako treba, prvi put otkako su je
Vladimir i on spasili. Ona čudna maglica koja ju je svu bila obavila počela se
dizati i shvatila je da joj se um napokon razbistrio. Štoviše, sa snuždenim,
pokajničkim smiješkom na licu, pomislila je kako je sve jasno.
Dovoljno jasno da zna da mu istinski vjeruje.
To nije bilo zato što mu je morala vjerovati u ovome trenutku. Nego zato što
mu je općenito vjerovala. Vjerovala mu je zato što ga je voljela. Možda nije znala
zašto joj nije rekao da govori ruski, ali znala je tko je on. Kad mu je pogledala u
lice, vidjela ga je kako joj čita ulomke iz Gospođice Butterworth i kako je
prekorava što ga prekida u tome. Vidjela ga je kako sjedi u njezinome salonu i
tvrdi kako joj treba zaštita od princa.
Vidjela ga je kako se smiješi.
Vidjela ga je kako se smije.
I vidjela mu je oči, i u njima dušu, kad joj je rekao da je voli.
- Vjerujem ti - prošaptala je. On je nije čuo, ali to nije bilo važno. Nije te riječi
izgovorila zbog njega.
Izgovorila ih je zbog sebe.

Harry je zaboravio koliko zapravo mrzi ove stvari. U dovoljno se bitaka borio da
zna da se neki muškarci hrane opasnostima. I sudjelovao je u previše njih da ne
bi znao kako on nije jedan od tih muškaraca.

224
 Knjige.Club Books
Dosad je uspijevao ostati bistre glave i postupati razumno, ali sada, kada ga
je sigurnost obavila poput plašta, počeo se tresti. Disanje mu je postajalo sve brže
i bio je na rubu povraćanja, i to više puta.
Nije volio strah.
A nikad se u životu nije ovoliko bojao.
Ljudi koji su oteli Oliviju bili su nemilosrdni, tako mu je barem rekao
Vladimir dok su tragali za njom. Ti ljudi rade za ambasadora već godinama, a on
ih obilno nagrađuje za njihova nedjela. Odani su i nasilni - a to je stravična
kombinacija. Jedina je utjeha bila što su Oliviju smatrali previše dragocjenom
princu da bi joj naudili. Ali sada kad je pobjegla, tko zna kako će gledati na nju?
Možda će je smatrati oštećenom robom, potpuno zamjenjivom.
- Blizu smo - rekao je Vladimir na ruskom kada su stigli do dna stepenica.
Trebalo je proći još samo dugačkom galerijom i naći će se u drugom dijelu kuće,
gdje je bilo života: zabava je još uvijek bila u punom zamahu i nitko neće ništa
pokušati pred najuvaženijim engleskim građanima kao svjedocima.
- Blizu smo - Harry je šapnuo Oliviji. Ruke su joj bile hladne kao led, ali
činilo se da se vratio onaj njezin duh.
Stepenice kojima su se spuštali bile su stepenice za poslugu, a završavale su,
nažalost, pred zatvorenim vratima. Vladimir je prislonio uho na njih i osluškivao.
Harry je privukao Oliviju bliže k sebi.
- Sad - rekao je Vladimir. Otvorio je vrata polako i oprezno, izišao i dao znak
Harryju i Oliviji da ga slijede. - Požurite se! - šapnuo im je.
Kretali su se tiho i brzo, držeći se zidova, ali se odjednom začuo nekakav
prasak.
Harry je snažno povukao Oliviju za ruku; njegov prvi instinkt bio je da je
zaštiti, nekamo skloni. Ali skloništa nije bilo, pred njima je bio samo ogroman
hodnik. A negdje u blizini i netko s pištoljem.
- Trčite! - povikao je Vladimir.
Harry je pustio Olivijinu ruku - moći će trčati brže ako su joj ruke slobodne -
i povikao: - Trči!
I potrčali su. Jurili su hodnikom i skrenuli za Vladimirom iza jednog ugla. Iza
sebe su čuli glas; urlao im je na ruskom da stanu.
- Samo trči! - Harry je povikao Oliviji. Odjeknuo je još jedan pucanj, ali ovaj
je bio mnogo bliže: proparao je zrak pokraj Harryjeva uha.
Ili mu je možda proparao rame. Harry nije bio siguran.
- Ovuda! - viknuo je Vladimir. Slijedili su ga iza još jednog ugla pa su pošli
još jednim dugačkim hodnikom. Pucnjevi su prestali i za njima više nisu trčali
ničiji koraci, a onda su, ni sami ne znajući kako, sve troje uletjeli ravno
u ambasadorov ured.

225
 Knjige.Club Books
- Olivia! - uskliknula je njezina majka. Harry ih je gledao kako se grle, gledao
je Oliviju, koja dosad nije pustila ni suze, ali je sada jecala majci u naručju.
Harry se naslonio na zid. Vrtjelo mu se u glavi.
- Jeste li dobro?
Harry je zatreptao da se pribere. Pred njim je stajao princ Aleksej i zabrinuto
ga promatrao.
- Krvarite.
Harry je pogledao dolje. Držao se za rame, a da toga uopće nije bio svjestan.
Podignuo je dlan i vidio krv. Začudo, nije osjećao ništa. Možda je to bilo tuđe
rame.
Zaklecala su mu koljena.
- Harry!
A zatim... Nije to bilo baš crnilo, ne u pravom smislu riječi. Zašto svi kažu da
ti se pred očima zacrni kad se onesvijestiš? Jer ovo je bilo crveno. Ili možda
zeleno.
Ili možda...

Dva dana poslije

Iskustva koja više ne bih htjela ponoviti

Olivia Bevelstoke

Olivia je zastala i zamislila se. Upravo je pijuckala čaj, koji su joj njeni zabrinuti
roditelji poslali u sobu, skupa s ogromnim tanjurom keksa. Doista, otkud da počne
na ovom popisu? Dakle, onesvijestili su je (na usta su joj prislonili krpicu koju su
prethodno natopili nekakvom tekućinom, saznala je poslije). Povezali su joj usta,
i gležnjeve, i ruke. Ništa od svega toga ne smije se zaboraviti.
Eh da, ne smije izostaviti ni to kako joj je sam otmičar davao vrući čaj. To je
više bila uvreda njezinu dostojanstvu nego što je bilo išta drugo, ali svejedno će
biti negdje pri vrhu popisa.
Olivia je jako voljela svoje dostojanstvo.
Da vidimo... Što još... Vidjela je i čula kako se razbijaju vrata. To joj se nimalo
nije svidjelo. Izraz na licima njezinih roditelja kad im se vratila oteta kći - da, bilo
je to golemo olakšanje, ali takva vrsta olakšanja podrazumijeva i golem strah, a
Olivia nije htjela da se njezine voljene osobe ikad više tako osjećaju.
I na kraju, bilo je tu i ono najgore: trenutak kada se Harry stropoštao na pod
ambasadorova ureda. Nije ni znala da je pogođen. Kako to nije vidjela? Bila je
toliko zaokupljena ridanjem majci na ramenu da nije ni primijetila da je sav
problijedio, kao ni to da se on cijelo vrijeme drži za rame.

226
 Knjige.Club Books
Mislila je da zna što je to strah, ali ništa, ama baš ništa, nije se moglo
usporediti s užasom koji ju je prožimao onih trideset sekundi koliko je prošlo dok
Vladimir nije čučnuo pokraj njega i rekao da je rana samo površinska.
I tako je i bilo. Kao što je Vladimir i predvidio, Harry je već idući dan bio na
nogama. Došao je k njoj u kuću taman kad je doručkovala i ispričao joj sve - zašto
joj nije rekao da zna ruski, što je zapravo bio radio za svojim stolom dok ga je ona
špijunirala, pa čak i zašto joj je onog divnog, ludog poslijepodneva došao u posjet
s Gospođicom Butterworth pod rukom. Nije to bilo radi toga da ispadne dobar
susjed, ni zato što je prema njoj gajio ikakve druge osjećaje osim prijezira, nego
zato što su mu tako naredili. I to nitko drugi nego Ministarstvo rata.
Bilo je to previše za probaviti uz meko kuhana jaja i čaj.
No Olivia je slušala i razumjela je. I sada se sve razriješilo, svaka je stvar
došla na svoje mjesto. Ambasador je završio u pritvoru, kao i ljudi koji su za njega
radili, uključujući i Olivijina otmičara. Princ Aleksej poslao joj je službeno pismo
isprike u ime cijelog ruskog naroda, a Vladimir je doista nestao kao što je i obećao.
Međutim, nije vidjela Harryja više od dvadeset četiri sata. Otišao je nakon tog
doručka i ona je bila uvjerena da će poslije ponovo navratiti, ali...
Ništa.
Nije bila zabrinuta. Nimalo. Ali bilo joj je čudno. Veoma čudno.
Otpila je još jedan gutljaj čaja i spustila šalicu na tanjurić. A onda je uzela i
šalicu u tanjurić i stavila ih na Gospođicu Butterworth. Jer je uporno posezala za
tom knjigom.
A nije htjela posezati za njom. Ne bez Harryja.
Ionako još nije završila s čitanjem današnjih novina. Pročitala je one stranice
otraga i sada je bila spremna na čitanje i onih ozbiljnih vijesti na početku.
Govorkalo se da je gospodin Bonaparte izrazito lošeg zdravlja. Pretpostavljala je
da još nije umro, jer to bi sigurno bilo objavljeno već na naslovnici, i to toliko
uočljivim slovima da joj ne bi mogla promaknuti.
Ali moglo bi svejedno biti nečega vrijednog spomena, pa je ponovo uzela
novine i baš kad je pronašla zanimljiv članak, netko joj je pokucao na vrata.
Bio je to Huntley, donio joj je nekakav papirić. Kad se približio, vidjela je da
je to pozivnica, presavijena na trećine i zalijepljena po sredini tamnoplavim
voštanim pečatom. Huntley je zatim izišao, a ona je proučavala taj pečat. Izgledao
je sasvim jednostavno: slovo V ispisano elegantnim krasopisom, i ništa drugo.
Odlijepila ga je i oprezno odmotala pozivnicu.

Dođi na prozor.

To je bilo sve. Jedna jedina rečenica. Nasmiješila se pa je još malo gledala u te

riječi, a onda je veselo skočila s kreveta. Zastala je još nekoliko sekundi kad su

227
 Knjige.Club Books
joj stopala dotakla pod. Htjela je još malo pričekati. Htjela je samo stajati i uživati
u ovom trenutku jer...
Zašto što ga je on stvorio. Harry je stvorio taj trenutak. A ona ga je voljela.
Dođi na prozor
Zatekla se kako se smješka. Točnije, kako se cereka; Inače nije dopuštala da
joj itko tko govori što da radi, ali u ovom slučaju to je bilo preslatko.
Prišla je prozoru i razmaknula zastore. Vidjela ga je kroz staklo; i on je stajao
na svom prozoru i čekao nju.
Otvorila je prozor.
- Dobro jutro - rekao je Harry. Djelovao je vrlo ozbiljno. Zapravo, usta su mu
djelovala ozbiljno. Ali oči su mu izgledale kao da nešto smjeraju.
Olivia je osjetila kako i njene oči sada svjetlucaju. Zar to nije neobično? To
što može osjetiti kako joj oči svjetlucaju. - Dobro jutro - rekla je.
- Kako se osjećaš?
- Mnogo bolje, hvala. Mislim da mi je trebalo vremena da se dobro odmorim.
Harry je kimnuo glavom. - Da, čovjeku treba vremena da dođe k sebi nakon
šoka.
- Govoriš iz iskustva? - upitala je. Ali nije ni trebala pitati; vidjela mu je na
licu da je tako.
- Pa bio sam u vojsci.
Bilo je neobično kako su čavrljali, naizgled usputno. Nije tu bilo nelagode, ali
u zraku se osjećalo da se nešto sprema.
Oliviju su već prožimali oni prvi trnci slatkog iščekivanja.
- Kupio sam još jedan primjerak Gospođice Butterworth.
- Jesi? - Olivia se naslonila na prozor. - I jesi li je dovršio?
- Nego što.
- Postaje li išta bolja poslije?
- Čuj, kreće u vrlo detaljan opis situacije s golubovima.
- Ne. - Pa ona će morati pročitati taj vražji roman dokraja! Ako autorica doista
opisuje smrt od golublje ruke... E, to vrijedi njezinog vremena.
- Ozbiljno ti kažem - nastavio je Harry. - Ispalo je da je gospođica Butterworth
svjedočila tom nesretnom događaju. I iznova ga proživljava u snu.
Olivia se sva stresla. - Uh. Princ Aleksej bit će oduševljen knjigom.
- Pa on me i zaposlio da mu prevedem cijelu knjigu na ruski.
- Šališ se!
- Ne šalim. - Pogledao ju je, vrlo zadovoljno i pomalo vragolasto. - Već radim
na prvom poglavlju.

228
 Knjige.Club Books
- Oh, kako uzbudljivo. I grozno, naravno, jer je sada moraš zaista pročitati, ali
valjda je drukčije kad te za to plaćaju.
Harry se nasmijao. - To je velika promjena od onih dokumenata iz
Ministarstva rata, moram priznati.
- Znaš, mislim da bih radije čitala to, a ne ovu knjigu. - Suhoparne, dosadne
činjenice više su odgovarale njezinom ukusu.
- Vjerojatno bi - odvratio je Harry. - Ali opet, ti si jedna čudna vrsta žene.
- Ah, uvijek znate dati kompliment, sir Harry.
- Naravno. Jezik je moje stručno područje.
Olivia je shvatila da se smiješi od uha do uha. Naginjala se kroz prozor i
smiješila se. I bila je sretna, točno tu gdje jest.
- Princ Aleksej plaća vrlo velikodušno - dodao je Harry. - Smatra da će
Gospođica Butterworth biti velik hit u Rusiji.
- Njemu i Vladimiru se itekako svidjela.
Harry je kimnuo. - To znači da bih mogao dati otkaz u Ministarstvu rata.
- Bi li to volio? - Olivia je tek nedavno saznala čime se bavi pa još nije stigla
dobiti dojam sviđa li mu se taj posao.
- Da. Mislim da nisam ni shvaćao koliko to želim, sve dosad. Umoran sam od
svih tih tajni. Uživam u prevođenju, ali ako bih se mogao držati samo gotičkih
romana...
- Sablasnih gotičkih romana - spremno će Olivia.
- Tako je. Oh, ispričavam se, stigao je i naš drugi gost.
- Naš drugi... - Olivia se ogledavala. Bila je potpuno zbunjena.
- Lord Rudland - pojasnio je Harry, kimnuvši glavom prema prozoru lijevo
od Olivijinog, kat niže.
- Oče? - Olivia je pogledala dolje, iznenađena. I malčice užasnuta.
- Olivia? - Njezin otac provirio je gornjim dijelom tijela kroz prozor, izvijajući
se gore prema njoj. - Što ti radiš tu?
- I ja sam tebe to htjela pitati - priznala je, a postiđenost u glasu ublažavala je
onaj njen prkos.
- Dobio sam poruku od sir Harryja. Zamolio me da dođem na ovaj prozor. -
Lord Rudland ponovo se okrenuo prema Harryju. - Što je bilo, mladiću? I zašto
se moja kći naginje s prozora kao da prodaje ribu?
- Je li i majka tu? - upitala je Olivia.
- I majka ti je tu? - zgranuo se otac.
- Ne, samo se pitala, jer si ti tu pa...
- Lorde Rudlande - ubacio se Harry, dovoljno glasno da ih oboje prekine -
htio bih zatražiti ruku Vaše kćeri.

229
 Knjige.Club Books
Olivia je naglo udahnula od šoka, pa je ciknula, pa je počela skakati, što se
nije pokazalo dobrom idejom. - Joj! - jauknula je, jer je udarila glavom o prozor.
Ponovo je provirila van i sva ozarena i očiju punih suza pogledala Harryja. -
Oh, Harry - uzdahnula je. Obećao joj je prikladnu prosidbu. I evo je. Ništa nije
moglo biti ljepše od ovoga.
- Olivia? - oglasio se njezin otac.
Olivia je pogledala dolje prema njemu, brišući suze.
- Zašto me on ovo pita s prozora?
Olivia je razmislila o ovom pitanju, promislila o svim mogućim odgovorima,
a onda je odlučila da je iskrenost najbolja opcija. - Sasvim sam sigurna da ne želiš
znati odgovor na to pitanje.
Njezin otac zatvorio je oči i odmahnuo glavom. Već je viđala tu njegovu
gestu. To je značilo da ne zna što će s njom. Srećom, sada će je uzeti netko drugi
i spasiti ga tih muka.
- Volim Vašu kćer - rekao je Harry. - I jako mi se sviđa.
Olivia je stavila ruku na srce i ciknula. Nije znala zašto ciči; to je samo izišlo
iz nje, kao mjehurić čiste radosti. Njegove riječi bile su najljepša izjava ljubavi na
svijetu.
- Prelijepa je - Harry je nastavio - toliko je lijepa da me zubi zabole, ali to nije
razlog zbog kojeg je tako volim.
Ne, ovo je bilo još ljepše, ovo sa zubima i sa svime.
- Volim što svaki dan čita novine.
Olivia je pogledala oca. Njezin je otac zurio u Harryja kao da je ovaj sišao s
uma.
- Volim što nema strpljenja za glupost.
Istina, pomislila je Olivia s glupavim smiješkom. Toliko ju je dobro
poznavao.
- Volim što bolje plešem od nje.
Smiješak joj je sada nestao, ali morala je priznati da je to istina.
- Volim što je dobra prema maloj djeci i velikim psima. Molim? Zbunjeno ga
je pogledala.
- Samo nagađam - priznao je. - Činiš mi se kao jedna od takvih.
Olivia je stisnula usnice da se ne bi počela smijati.
- Ali najvažnije od svega - rekao je Harry kao da gleda Oliviju, premda je
gledao njenog oca - volim nju. Obožavam je. I ništa na svijetu ne želim više od
toga da provedem ostatak svog života s njom, kao njezin muž.
Olivia je ponovo pogledala oca. A on je još uvijek zurio u Harryja, u
potpunom šoku.
- Oče? - bojažljivo će Olivia.

230
 Knjige.Club Books
- Ovo prilično odudara od pravila - rekao je njezin otac. Ali nije zvučao ljutito,
samo začuđeno.
- Dao bih svoj život za nju - rekao je Harry.
- Stvarno? - upitala je Olivia, razdragana i ushićena. - Oh, Harry, ja...
- Tiho, razgovaram s tvojim ocem.
- Odobravam - odjednom je rekao lord Rudland.
Olivia je zinula od čuda. - Zašto? Zašto me ušutkao? Njezin otac pogledao je
gore prema njoj. - To mi ukazuje na zdrav razum.
- Molim?
- I zdrav instinkt za samoodržanjem - spremno će Harry.
- Sviđa mi se ovaj mladić - rekao je njezin otac.
A zatim, iznenada, Olivia je čula kako se otvara još jedan prozor.
- Što se ovdje zbiva? - Bila je to njezina majka, u salonu, točno tri prozora
dalje od njezinog oca. - S kim razgovaraš?
- Olivia se udaje, draga - rekao je lord Rudland.
Olivijina majka pogledala je gore u nju, zbunjena. – Što to radiš?
- Izgleda da se udajem - odvratila je Olivia i blentavo se nacerila.
- Za mene - dodao je Harry, čisto da razjasni.
- Oh, sir Harry... Pa... Drago mi je što Vas opet vidim.
- Lady Rudland podignula je glavu i ugledala ga. - Nisam Vas odmah vidjela.
Harry se naklonio svojoj budućoj punici.
Lady Rudland sada se okrenula prema svome mužu. - Udaje se za njega?
Lord Rudland kimnuo je glavom. - S mojim iskrenim dopuštenjem.
Lady Rudland načas je razmislila o ovome, a onda se okrenula prema Harryju.
- Možete je dobiti za četiri mjeseca.
- Pogledala je natrag Oliviju. - Nas dvije imamo štošta za isplanirati.
- Meni bi više odgovaralo za četiri tjedna, otprilike - rekao je Harry.
Lady Rudland okrenula se prema njemu, uputila mu oštar pogled i podignula
kažiprst. Bila je to gesta koju je Olivia dobro poznavala. To je značilo da majčin
sugovornik ulazi u raspravu s njom na vlastiti rizik.
- Imate Vi još mnogo toga za naučiti, mladiću moj - rekao mu je lord Rudland.
- Oh! - Harry je uzviknuo i pogledao Oliviju. - Ne miči se. Olivia je pričekala,
a trenutak poslije Harry se vratio s kutijicom za nakit. - Prsten - pojasnio je,
premda je bilo sasvim očito što je unutra. Otvorio je kutijicu, ali Olivia je bila
predaleko da vidi išta osim kratkog svjetlucanja.
- Možeš li ga vidjeti? - Harry ju je upitao.
Odmahnula je glavom. - Ali sigurna sam da je krasan. Harry se nagnuo kroz
prozor još više i pokušao pogledom procijeniti udaljenost. - Možeš li ga uhvatiti?

231
 Knjige.Club Books
Olivia je čula majčin prestravljeni uzdah, ali znala je da postoji samo jedan
odgovor. Izazivački je pogledala svojega budućeg muža i rekla: - Mogu, ako ga ti
znaš baciti.
Harry se nasmijao. I bacio prsten.
A ona ga nije uhvatila. Namjerno.
Tako je ispalo bolje, pomislila je kad su se poslije našli dolje i zajedno ga
potražili. Prikladna prosidba zahtijevala je i prikladan poljubac.
Ili, kako joj je Harry tiho promrmljao, i to pred očima njezinih roditelja,
možda i neprikladan?
Neprikladan, odlučila je Olivia kada su njegove usnice dotakle njezine.
Svakako neprikladan.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

232