Mary Balogh - Dogovor

Ljubavni erotski romani & BalkanDownload
1
Mary Balogh
Dogovor
2
1. Poglavlje
Kad je Vincentu Huntu, vikontu Darleighu, postalo jasno da će, ostane

li kod kuće ostatak proljeća, do ljeta nesumnjivo biti zaručen, a možda čak i
oženjen, jednostavno je pobjegao. Pobjegao je od kuće, iako je to bila
smiješna, u neku ruku ponižavajuća reakcija s obzirom na činjenicu da je ta
kuća bila u njegovu vlasništvu i da su mu već bile gotovo dvadeset četiri
godine. Ali, jednostavno se uplašio i pobjegao.
Poveo je svojega sobara Martina Fiska, uzeo putnu kočiju i konje,
dovoljno odjeće i dugih osobnih stvari za sljedećih dva ili tri mjeseca ili čak
šest. Doista nije znao koliko će dugo izbivati iz kuće. Nakon kraćeg je
oklijevanja uzeo i svoju violinu. Njegovi su ga prijatelji voljeli zadirkivati
zbog nje i glumiti da su užasnuti kad god bi je zataknuo ispod brade, ali on
je smatrao da svira podnošljivo dobro. Što je najvažnije, uživao je svirati. To
mu je smirivalo dušu, iako svojim prijateljima nikad nije povjerio tu misao.
Flavian bi nesumnjivo pošalicama na tu temu pilio živce svima koji bi se
slučajno zatekli ondje.
Najveći problem s kućom bio je taj što je bila opterećena prevelikim
brojem ženske rodbine i nedostatkom muških rođaka pa u njoj uopće nije
bilo samosvjesnih muškaraca. S njim su živjele baka i mama, a njegove tri
sestre, iako su bile udane i imale vlastite domove i obitelji, prečesto su
dolazile i predugo ostajale. Teško bi prošao mjesec a da barem jedna od njih
ne bi došla k njemu na nekoliko dana, tjedan, pa i duže. Njegovi šogori, kad
bi došli sa suprugama - što se nije uvijek događalo obzirno bi se držali na
distanci, dopuštajući suprugama da upravljaju Vincentovim životom, iako je
važno napomenuti kako istim tim suprugama nisu dopuštali da upravljaju
njihovim životima.
Sve bi to trebalo biti razumljivo, čak i pod normalnim okolnostima,
teška je srca pretpostavljao Vincent. Na kraju krajeva, on je bio ili jedini
unuk, jedini sin ili jedini brat - usto i najmlađi brat - pa je bilo prikladno da
kao takav bude mažen i pažen, da se skrbe 0 njemu i organiziraju mu
život. Svoju je titulu i bogatstvo naslijedio prije samo četiri godine, u dobi od
devetnaest godina, od ujaka koji je bio kršan i kojemu je bilo samo četrdeset
šest godina kad je umro, koji je imao jednako kršnog i jedrog sina. Obojica
3
su umrli nasilnom smrću. Život je krhka stvar, baš kao i nasljedstvo, voljele
su zapažati Vincentove rođakinje. To je Vincenta obvezivalo da čim prije u
dječju sobu svoje kuće smjesti nasljednika. Nevažna je bila činjenica da je još
mlad i da još nije ni počeo razmišljati o braku. Njegova je obitelj znala sve
što je smatrala da je nužno znati o životu u građanskoj bijedi.
Okolnosti, međutim, nisu bile uobičajene, pa su se njegove rođakinje
sjatile oko njega poput kvočki koje se o krhkome piletu žele skrbiti, a da ga
pritom ne uguše. Njegova se majka u Middlebury Park u Gloucestershireu
preselila i prije njega. Sve je pripremila. Baka s majčine strane odustala je od
najma kuće u Bathu i pridružila se njegovoj majci. Kad je, prije tri godine, i
on doselio onamo, njegove su sestre Middlebury počele smatrati
najdojmljivijim mjestom na zemlji. Vincent se ne treba brinuti da bi se
njihovi supruzi mogli smatrati zanemarenima, zborno su ga uvjeravale.
Njihovi supruzi imaju razumijevanja. Tu su riječ uvijek izgovarale na način
koji je nalikovao zatomljenom poštovanju.
Zapravo, glavnina onog što su mu sve odreda govorile izgovarale su na
prilično sličan način, kao da je on zahtjevno dijete s teškoćama u razvoju.
Ove godine naglašeno su počele govoriti o braku. Točnije, o njegovu
braku. Izuzme li se pitanje nasljedstva, brak bi mu donio utjehu i društvo,
tako su odlučile, kao i gomilu drugih blagodati. Brak bi im omogućio da se
opuste i manje se brinu o njemu. Njegovoj bi baki omogućio da se vrati u
Bath koji joj nedostaje. A neće biti teško pronaći damu koja će biti spremna,
pa čak i gorljivo spremna udati se za njega. On se time uopće ne treba
zamarati. Naposljetku, imao je i plemićku titulu i bogatstvo. Osim toga,
mlad je, zgodan i šarmantan. Postoje horde dama koje će imati razumijevanja
i biti zapravo iznimno sretne da se udaju za njega. A i brzo će naučiti voljeti
ga zbog njega samoga. Barem će jedna od njih biti takva, ona koju bude
odabrao. Naravno da će mu njegove rođakinje rado pomoći pri izboru. To se
podrazumijevalo, iako su to svejedno i glasno rekle.
Kampanja je započela tijekom Uskrsa, kad se cijela obitelj okupila u
Middleburyju zajedno sa supruzima njegovih sestara i njihovom djecom.
Vincent se, pak, bio vratio iz Penderris Halla u Cornwallu, s ladanjskoga
posjeda vojvode od Stanbrooka, gdje svake godine nekoliko tjedana provodi
s kolegama iz Kluba preživjelih što su ga osnovali, skupinom preživjelih iz
Napoleonskih ratova, pa se osjećao pomalo utučeno, kao i uvijek nakon
rastanka s najdražim prijateljima na svijetu. Pustio je neka žene govore ne
obraćajući pritom pozornost na temu njihovih razgovora, ne trudeći se ni
obuzdati ih.
Ispostavilo se kako je to bilo pogreška.
4
Samo mjesec nakon Uskrsa, njegove sestre, šogori, nećakinje i nećaci

vratili su se u gomili, a dan ili dva kasnije za njima su došli i kućni
posjetitelji. Bilo je još uvijek proljeće i trenutak nije bio prikladan za
organiziranje kućne zabave, jer su se u Londonu tek zahuktavala društvena
događanja. To zapravo nije ni bila zabava, uskoro će otkriti Vincent, jer osim
obitelji, jedini su uzvanici bili gospodin Geofrey Dean, sin bakine najdraže
prijateljice iz Batha, njegova supruga i njihove tri kćeri. Dvojica sinova bili su
u školi. Dvije njihove kćeri još su se školovale - s njima je došla i njihova
guvernanta. Njihovoj najstarijoj kćeri, gospođici Philippi Dean, bilo je
gotovo devetnaest godina, a nekoliko tjedana ranije poklonila se pred
kraljicom, a na prigodnom balu stupanja u odraslo društvo imala je pratitelja
uz svaku odjevnu kombinaciju. Doista je na krajnje zadovoljavajući način
pristupila pristojnome društvu.
Dok je odmah nakon dolaska u Middlebury Park uz čaj opisivala
trijumf svoje kćeri, gospođa Dean hitro je pridodala kako nipošto nisu mogli
odoljeti pozivu da dva tiha i smirena tjedna provedu na ladanju sa starim
prijateljima.
Starim prijateljima?
Situacija je Vincentu uskoro postala bolno jasna, iako se nitko nije
udostojao objasniti mu. Gospođica Philippa Dean na bračnome je tržištu bila
spremna dati se mladoženji koji će ponuditi najviše. Imala je mlađu sestru
koja ju je sustizala i dvojicu braće u školi koji su prihvatljivo školovanje
željeli nastaviti na sveučilištu. Bilo je malo vjerojatno da su Deanovi bili
nepojmljivo imućni. Došli su, dakle, jasno podrazumijevajući kako je u
Middleburyju suprug za njihovu kćer, te da će se ona u London vratiti sa
svim počastima zaručničkog statusa, i to samo nekoliko mjeseci nakon
formalnog stupanja u svijet odraslih. Bit će to jedinstven trijumf, osobito
zbog činjenice da će si osigurati supruga koji istodobno ima i bogatstvo i
titulu.
A koji je slučajno i slijep.
Gospođica Dean bila je izrazito lijepa, izvijestila je njezina majka,
plavokosa, zelenih očiju i tanana stasa, iako mu njezin izgled nije bio važan.
Ostavljala je dojam slatke i ljubazne djevojke.
Zvučala je i prilično pametno u razgovorima sa svima drugima osim sa
samim Vincentom. Ipak, često je razgovarala s njim tijekom sljedećih
nekoliko dana. Sve žene u kući, osim triju malenih Vincentovih nećakinja,
davale su sve od sebe kako bi njih dvoje povezale i ostavile ih nasamo. I
slijepac je to mogao shvatiti.
Razgovarala je s njim o banalnostima nekako ispod glasa, kao da je u
5
bolničkoj sobi s pacijentom koji nesigurno lebdi u stanju između života i

smrti. Kad god bi Vincent pokušao razgovor prebaciti na neku značajnu
temu kako bi otkrio nešto o njezinim interesima, stavovima i samome stanju
njezina uma, ona bi se bez odstupanja svim srcem slagala sa svim što bi on
rekao, što je povremeno bilo apsurdno.
- Čvrsto vjerujem - rekao joj je jednog poslijepodneva dok su zajedno
sjedili u cvijetnjaku ispred kuće usprkos prilično hladnom povjetarcu - da se
znanstveni svijet posljednjih nekoliko stoljeća podmuklo urotio protiv masa,
gospođice Dean, sve kako bi nas uvjerio daje Zemlja okrugla. A zapravo je,
dakako, prilično nepobitno ravna. Čak je i budalama to jasno. Kad bi netko
otišao do njezina ruba, pao bi i nikada nitko za njega više ne bi čuo. Što vi
mislite o tome?
Bilo je to neljubazno. Bilo je to čak pomalo podmuklo.
Ona je nekoliko trenutaka šutjela, dok je on priželjkivao da mu
proturječi, nasmije mu se ili ga nazove idiotom. Glas joj je bio nježniji nego
ikad kad je progovorila.
- Prilično sam sigurna da ste u pravu, gospodine - rekla je.
Gotovo je rekao: ,,Besmislica!“ ali nije. Svojoj neljubaznosti nije htio
pridodati okrutnost. Samo se nasmiješio. Osjetio je sram, pa je počeo
govoriti o silovitome vjetru.
A onda je osjetio prste njezine ruke na svojemu rukavu, mogao je
jasnije osjetiti njezin lagani cvjetni miris, što je značilo da mu se primaknula,
nakon čega je ponovno progovorila - nježnim, užurbanim, tihim glasom.
- Uopće mi nije smetalo doći ovamo, znate, lorde Darleigh - rekla je -
iako sam se oduvijek unaprijed radovala svojoj prvoj sezoni u Londonu i ne
pamtim da sam ikad bila sretnija nego one noći na svom prvom balu. Ali sad
znam dovoljno o životu da bih shvatila kako me ovamo nisu doveli da bih
samo uživala. Mama i tata objasnili su mi u kolikoj je mjeri ovaj poziv sjajna
prilika za mene, ali i za moje sestre i braću. Doista mi nije smetalo doći.
Doista, dragovoljno sam došla. Shvaćam, znate, i neću nimalo zamjeriti.
Njezini prsti stisnuli su mu ruku prije nego što će je ispustiti.
- Možda ćete pomisliti da trčim pred rudo - pridodala je - iako inače
nisam tako otvorena. Samo sam pomislila kako biste trebali znati da ne
zamjeram. Jer možda ste strahovali da hoću.
Bio je to jedan od najmučnijih i najneugodnijih trenutaka u
Vincentovu životu, istodobno i gotovo nesnosno iritantan. Nije ga živcirala
ta nesretna djevojka. Živcirali su ga njezini roditelji, njegova majka, baka i
sestre. Bilo mu je prilično očito da gospođica Dean ovamo nije dovedena
isključivo kao pristala mlada dama koju bi mogao upoznati i tako njihovim
6
roditeljima omogućiti da prodube prijateljstvo u slučaju da se jedno drugom

svide. Ne, ovamo su je doveli s očekivanjem da će je zaprositi prije njezina
odlaska. Pritisak su stvorili njezini roditelji, ali ona je, kako se činilo, bila
poslušna kći, pa je prihvatila odgovornost najstarijeg djeteta. Udat će se za
njega iako je slijep.
Posve joj je izvjesno to smetalo.
Bio je bijesan na svoju majku i sestre zato što su zaključile kako je
mentalna zaostalost jedna od posljedica sljepoće. Znao je da priželjkuju da
se uskoro oženi. Znao je da će se baciti u potragu za prikladnom nevjestom.
Ono što nije znao jest da će mu, i ne upitavši ga za mišljenje, odabrati
nevjestu, pa ga gotovo prisiliti da prihvati njihov izbor - i to u njegovom
vlastitom domu. Kuća zapravo nije bila njegova - ta mu je spoznaja došla
poput otkrivenja. Nikad nije ni bila. Čija je to pogreška, morat će tek
provjeriti. Bio je u iskušenju optužiti za to rođake, ali... Eto, morat će o
svemu dobro promisliti.
Sitničavo je, međutim, samoga sebe sumnjičio da je odgovoran što
ovdje nije gospodar.
Trenutačno se nalazio u nemogućoj situaciji. Nije osjećao ni iskru
privlačnosti prema gospođici Dean, iako je bio uvjeren da bi mu se u
drukčijim okolnostima svidjela. Bilo je jasno kako prema njemu ne osjeća
ništa, samo dužnost da se uda za njega. On, međutim, nije mogao dopustiti
da ih prisile da učine nešto što nijedno od njih dvoje ne želi.
Čim su se vratili unutra - gospođica Dean uhvatila ga je ispod ruke
koju joj je ponudio pa ga nježno, ali odlučno vodila do kuće iako je imao štap
i savršeno dobro znao put bez ičije pomoći - Vincent je otišao u svoju
privatnu dnevnu sobu, jedino mjesto u kući gdje je mogao biti siguran da će
biti sam i samo svoj, i pozvao Martina Fiska.
- Odlazimo - bez okolišanja je rekao svojemu sobaru čim je ovaj došao.
- Doista, gospodine? - vedro je upitao Martin. - A koja će vam odjeća
biti potrebna za tu prigodu?
- Trebat će mi sve što će stati u putni kovčeg koji uvijek nosim u
Penderris - rekao je Vincent. - A vi ćete nesumnjivo sami odlučiti što vam
treba.
Nakon tihoga gunđanja uslijedila je tišina.
- Danas se osjećam iznimno glupo - rekao je Martin. - Bolje bi bilo da
objasnite.
- Idemo - rekao je Vincent. - Odlazimo. Odlazimo što je moguće dalje
od Middleburyja kako bismo izmaknuli potjeri. Kliznut ćemo. Pobjeći.
Kukavički uzmaknuti.
7
- Dama ne odgovara, zar ne? - upitao je Martin.

Ha! Čak je i Martin znao zašto je djevojka dovedena ovamo.
- Ne kao supruga - rekao mu je Vincent. - U svakom slučaju, ne kao
supruga. Zaboga, Martine, uopće se ne želim ženiti. Još ne. Kad budem htio,
sam ću odabrati damu. Vrlo pomno. I potrudit ću se da kad pristane to ne
bude zato što shvaća i neće joj smetati.
- Hmmm - rekao je Martin. - A to je ova rekla, zar ne?
- Najnježnijom, najblažom milozvučnošću - rekao je Vincent. - Mila je
i blaga, zapravo. Spremna je žrtvovati se za dobrobit svoje obitelji.
- A kamo bježimo? - upitao je Martin.
- Bilo kamo, samo da nismo ovdje - rekao je Vincent. - Možemo li otići
već noćas? Da nitko ne zna?
- Odrastao sam u kovačnici - podsjetio ga je Martin. - Mislim da ću
znati upregnuti konje u kočije a da mi se uzde ne zamrse. Ali pretpostavljam
da se ionako neću morati izlagati tom riziku. Pretpostavljam da će nas voziti
Handry? Razgovarat ću s njim. On zna obuzdati jezik. Dva sata ujutro,
odgovara li vam to vrijeme? Doći ću iznijeti vaš putni kovčeg, a potom se
vratiti kako bih vas odjenuo. Do tri sata već bismo trebali daleko odmaknuti.
- Savršeno - rekao je Vincent.
Bili su daleko otprilike milju kad ga je Martin, koji je sjedio na sjedalu
nasuprot njemu, leđima okrenut prema konjima, izvijestio da su tri sata.
Vincent je odbijao osjećati grižnju savjesti - dakako da ga je proždirao
osjećaj krivnje. Jednako tako, bio je uvjeren da je najgora hulja i kukavica,
najgori sin, brat i unuk na svijetu. I džentlmen. Ali što je drugo zapravo
mogao učiniti kad već nije htio oženiti gospođicu Philippu Dean ni javno je
poniziti?
No, neće li biti jednako ponižena kada dozna da je pobjegao?
Arrrgghhh! Odlučio je vjerovati kako će nakon kratkotrajnog
poniženja što će ga možda iskusiti naknadno osjetiti ogromno olakšanje. Bio
je siguran da će nesretnici laknuti.
Otišli su u Lake District i ondje proveli tri blažena tjedna. To je
područje bilo nadaleko poznato kao najljepše u Engleskoj, iako je, dakako,
glavnina te ljepote slijepcu bila nedostupna. Ipak, to se nije odnosilo na sve.
Bilo je ondje seoskih puteva za šetnju, a mnogi od njih protezali su se uz
obale jezera Windermere i nekih drugih, manjih jezera. Bilo je i brda na koja
se moglo penjati, a neka od njih iziskivala su i velike napore - na njihovim
vrhuncima čekali su ga jaki vjetrovi i rjeđi zrak kao nagrada. Bilo je ondje i
kiše i sunca, topline i hladna vjetra, predivna raznolikost engleskoga
vremena i seoskoga krajolika. Bilo je i čamaca za veslanje kojima je mogao
8
sam upravljati i konja za jahanje - Martin bi jahao uz njega, bez dodirivanja i

navođenja. Dogodio se i veličanstveni galop preko ravnice koja, po
Martinovoj procjeni, nije skrivala nikakve rupe ili krtičnjake. Bilo je ondje i
ptičjega pjeva, cvrčanja kukaca, blejanja ovaca i mukanja stoke, puno toga za
slušanje. Bilo je i mnoštvo seoskih mirisa, uglavnom vrijeska, raznolikost
koju nije ni zamjećivao u vrijeme dok je još vidio. Bilo je ondje sjedenja u
meditaciji ili u izoštravanju četiriju čula koja su mu još preostala. Bilo je i
tjelovježbi kojima se svakodnevno posvećivao, uglavnom na otvorenom.
Bilo je mira.
Naposljetku je bilo i nemira.
Napisao je dva pisma kući - napisao ih je zapravo Martin: prvo dva
dana nakon odlaska, kako bi objasnio da mu je potrebno vrijeme koje će
provesti sam, te da je savršeno siguran u sposobnim rukama svojega sobara.
Nije rekao ni gdje se u tom trenutku nalazi ni kamo ide. Majci je poručio da
ga kući ne očekuje još barem mjesec dana. Sve je to potvrdio u drugom
pismu, uvjerivši je da je na sigurnom, sretan i dobra zdravlja.
Gospođica Dean, njezini mama, tata i sestre, po svoj su se prilici vratili
u London na vrijeme kako bi joj prije kraja sezone pronašli drugoga
prikladna supruga. Vincent se nadao da će pronaći nekog tko će istodobno
udovoljiti i zahtjevima koje joj dužnost nameće i njezinim osobnim
nagnućima. Iskreno se nadao da je tomu tako, i zbog nje same i zbog vlastite
savjesti.
Naposljetku je odlučio da se može vratiti kući. Deanovi su jamačno već
odavno otišli. Vjerojatno su isto učinile i sve tri njegove sestre. Moći će
otvoreno razgovarati sa svojom mamom i bakom. Bilo je krajnje vrijeme.
Uvjerit će ih da je više nego sretan što žive s njim u Middleburyju, gdje je
znao da im je udobno i da su na sigurnom, ali da će jednako tako biti sretan i
ako se požele preseliti u Bath. Izbor mora biti njihov, ali ne smiju se osjećati
dužnima ostati zbog njega. Nisu mu potrebne, pokušat će im objasniti na što
je moguće taktičniji način. Ne treba mu njihova pomoć u svakodnevnom
životu. Martin i ostatak posluge u stanju su zadovoljiti sve njegove potrebe.
Ne treba mu ni njihova pomoć u pronalaženju nevjeste koja bi mu život
učinila ugodnijim. U prikladnom će si trenutku sam pronaći suprugu.
Neće biti lako njegovu majku nagnati da prihvati istinu koju će joj reći.
Ona se posvetila učenju umijeća kako biti gospodarica velike kuće i posjeda,
a u tome je bila uspješna. Zapravo, iznimno uspješna. Kad je, godinu nakon
nje, došao u Middlebury, osjećao se poput malena školarca koji se vratio
kući kako bi se mama brinula o njemu. Budući da joj je ta uloga toliko
odgovarala I jer su ga izbezumili i njegov novi dom i njegov novi život, koji
9
su ga čak i shrvali, nije se dovoljno potrudio nametnuti se kao muškarac u

kući.
Naposljetku, bilo mu je samo dvadeset godina. Razmišljao je o
povratku u Cornwall, gdje bi kratko boravio kod Georgea Crabbea, vojvode
od Stanbrooka, s kojim je proveo i nekoliko tjedana u ožujku - kao i nekoliko
tjedana po povratku s Poluotoka, nakon gubitka vida u bitki. George mu je
bio najdraži prijatelj. No, iako nije sumnjao da bi mu vojvoda pružio
dobrodošlicu i dopustio mu da kod njega ostane koliko poželi, Vincent se
njime nije htio služiti kao emocionalnom štakom. Nije više htio da bude
tako. Ti dani i te potrebe bili su daleko iza njega.
Prošle su godine njegove ovisnosti o drugima. Bilo je vrijeme da
odraste i uzme stvari u svoje ruke. Neće biti lako. Ali, odavno je shvatio kako
se prema svojoj sljepoći mora odnositi kao prema izazovu, a ne kao
hendikepu, želi li uživati u onome što bi nalikovalo na sretan i ispunjen
život.
Zato se prije ili poslije mora vratiti u Middlebury Park i započeti život
kakvim želi živjeti. Nije se, međutim, još osjećao potpun0 spremnim.
Intenzivno je razmišljao u Lake Districtu, a morao je još dobro promisliti
kako se ne bi jednostavno vratio i nastavio živjeti po starom, upao natrag u
rutinu iz koje se potom više nikad neće iščupati.
Za njega je, međutim, bilo svršeno s Lake Districtom. Bio je nemiran.
Kamo bi još mogao otići ako ne natrag svojoj kući?
Odgovor mu je došao začudnom lakoćom.
Naravno. Otići će... kući.
Jer, Middlebury Park bio je jedino mjesto gdje je živio posljednje tri
godine, otmjena kuća koju je naslijedio zajedno s titulom, u koju nije nogom
kročio sve do prije tri godine. Bila je veličanstvena i prilično mu se sviđala.
Imao je namjeru skrasiti se ondje i pretvoriti je u svoj dom. Ta kuća,
međutim, još uvijek nije bila dom. Dom je bila Covington House gdje je
odrastao, koja je bila daleko skromnije zdanje, zapravo ne veće od seoske
kućice, na rubu sela Barton Coombs u Somersetu.
Nije ondje bio već gotovo šest godina. Zapravo, otkako je napustio
Poluotok. Iznenada ga je obuzela želja ponovno svratiti onamo, iako je neće
moći vidjeti. Uz nju su ga vezale sretne uspomene. Njegovo djetinjstvo i
dječaštvo bili su lijepe godine usprkos činjenici da su živjeli na rubu bijede
čak i prije očeve smrti, kad mu je bilo petnaest godina.
- Idemo kući - izvijestio je Martina jednoga jutra, nakon doručka.
Mogao je čuti kišu koja je udarala u staklo prozora malene seoske kuće koju
su u Windermereu unajmili na mjesec dana. - Ali ne idemo u Middlebury,
10
nego u Barton Coombs.

- Hmmm - rekao je Martin suzdržano, sakupljajući posuđe sa stola.
- Hoće li ti biti drago? - upitao je Vincent.
I Martin je bio iz Barton Coombsa. Njegov je otac ondje bio seoski
kovač. Njih su dvojica zajedno pohađali seosku školu, jer za Vincenta nije
bilo novca za privatno obrazovanje usprkos njegovu plemićkom podrijetlu.
Kovač je htio imati sina koji zna čitati i pisati. Vincent je, poput sestara,
gradivo učio od svojega oca koji je bio profesor. Često su se on i Martin
zajedno igrali. Većina se djece iz susjedstva zapravo zajedno igrala, bez
obzira na društveni ili financijski status, spol ili dob. Bilo je prilično idilično.
Vincentov dobrostojeći ujak bio se vratio s Dalekog istoka kad je
Vincentu bilo sedamnaest godina, priskrbivši mu časnički čin. Kad je Martin
doznao tu vijest, došao je u Covington House i gužvajući šešir u ruci pitao
može li biti Vincentov pobočnik. Ispostavilo se da takav odnos neće
potrajati. Vincent je izgubio vid tijekom svoje prve bitke. Ali, Martin je s
njim ostao kao njegov sobar, čak i tijekom prvih godina, kad ga Vincent nije
mogao plaćati. Tvrdoglavo je odbijao napustiti službu.
- Mojoj mami bit će drago što me vidi - rekao je sad Martin. - I tati će
biti drago, iako će sigurno imati uobičajene podrugljive primjedbe vezane uz
činjenicu da je njegov jedini sin odlučio biti plemićev sobar.
I tako su otišli.
Putovali su cijelu posljednju noć svojega putovanja, posve iscrpljeni,
pa su u Covington House došli s prvim zrakama zore - tako ga je izvijestio
Martin. Vincent je to mogao i sam shvatiti čim se kočija zaustavila, a njezina
se vrata otvorila. Mogao je čuti nekoliko ptica kako pjevaju jasnoćom koja
odzvanja, koja je tipična za vrijeme prije samog svitanja. A i zrak je bio
prohladan, onako kako to biva u trenutku kad se noć okončava, a dan još
nije potpuno svanuo.
Nije bilo stvarnog razloga za tajnovitost, samo je Vincentu bilo draže
da barem jedno vrijeme nitko ne zna da je u Covington Hokuseu. Nije htio
pobuditi radoznalost starih prijatelja i susjeda. Nije htio da se pred njegovim
vratima sjate kako bi mu odali poštovanje ili kako bi zadovoljili svoju
znatiželju i doznali kako izgleda slijepac. A nije htio ni da itko piše njegovoj
majci i tako je požuri da čim prije dođe kako bi se brinula o njemu. Ionako
se vjerojatno neće dugo zadržati. Samo mu je trebalo dovoljno vremena da
dovede u red svoje misli.
Ključ ulaznih vrata kuće oduvijek se nalazio iznad nadvratnika, s
unutarnje strane vrtne ostave iza same kuće. Vincent je Handryja poslao da
provjeri je li još ondje. Ako nije, onda će se Martin morati zavući u podrum
11
kroz prozor. Čisto je sumnjao da je itko u posljednjih šest godina popravio

kračun na tom prozoru, jer nitko ga nije popravljao ni tijekom Vincentova
djetinjstva. Kroz taj se prozor moglo usred noći iskrasti van i ponovno se
vratiti u kuću.
Handry se vratio s ključem. Djelovao je pomalo zahrđao, izvijestio je,
ali pristajao je u bravu koju je otključao uz škripu i s malo napora. Vrata su
se otvorila.
Vincent je otkrio da kuća, usprkos činjenici da je bila zatvorena, ne
zaudara na vlagu niti je zrak ustajao. Spremačice koje je plaćao da svaka
dva tjedna dolaze čistiti kuću sjajno su obavljale svoj posao. Bio je tu miris,
međutim, nešto nedefinirano što mu je vratilo uspomene na djetinjstvo, na
njegovu majku i sestre, iz vremena kad su još svi živjeli ovdje. Vratile su se
čak i blijede uspomene na njegova oca. Čudno je kako taj miris nije
zamjećivao dok je još živio ovdje - možda zato što mu tad zamjećivanje
mirisa nije bilo potrebno.
Predvorjem je koračao s pomoću štapa. Stari hrastov stol još uvijek je
stajao na istome mjestu, nasuprot vratima, a pokraj njega i dalje je bio
stalak za kišobrane. Preko svega bile su prebačene plahte.
- Ovu kuću poznajem kao naličje vlastitoga dlana - rekao je Martinu
uklanjajući plahtu sa stola i polažući na njega štap. - Sam ću je obići. A
onda ću otići prileći u svoju sobu sat ili dva. Kočije nisu stvorene da bi se u
njima spavalo, zar ne?
- Ne kad su na engleskim cestama - složio se Martin - ali nisam još
uspio pronaći ništa bolje. Otići ću Handryju pomoći oko konja, a potom ću
unijeti tvoje torbe.
Ono što se Vincentu osobito sviđalo kod Martina Fiska bila je
činjenica da se o svim njegovim potrebama skrbio bez žurbe i panike.
Najbolje od svega bilo je to da nije lebdio nad njim. Ako bi se Vincent
slučajno sudario sa zidom ili vratima, ako bi se spotaknuo preko predmeta
koji je ležao na njegovu putu, ako bi, što mu se jednom dogodilo, pao niz
stube ili - što se svima urezalo u pamćenje - naglavce pao u umjetno
jezerce, Martin bi mu priskočio u pomoć kako bi se pozabavio
ogrebotinama, posjekotinama i svim drugim posljedicama nezgode,
iznoseći primjerene ili neprimjerene komentare glasom koji nije
podrhtavao nabijen emocijama.
Svojega bi gospodara čak povremeno izvještavao da je
nespretnjaković.
Bilo je to bolje - ah, beskrajno bolje - od dušobrižničke skrbi kojom ga
12
obasipaju svi ostali iz njegova okruženja.

On je nezahvalni gad, znao je to.
Osim toga, njegovi kolege, članovi Kluba preživjelih, prema njemu se
ophode poput Martina. Bio je to jedan od razloga zašto je toliko uživao u
boravku u Penderris Hallu, kamo je odlazio svake godine. Svi odreda, njih
sedmorica, teško su ranjeni u ratovima, pa svi nose unutarnje ili vanjske
ožiljke, ili i jedne i druge. Svi odreda shvaćaju koliko je frustrirajuća ta skrb
iz sažaljenja.
Kad je u kući ostao sam, zaputio se u dnevni boravak koji mu se
nalazio s lijeve strane, prostorije u kojoj se odvijao sav svakodnevni život.
Sve je bilo onako kako se sjećao i gdje je nekoć bilo, samo je pokućstvo bilo
prekriveno plahtama. Nastavio je dalje do konzervatorija, veće i rjeđe
korištene prostorije. U konzervatoriju je znalo biti plesa. Osam je parova
ondje posve udobno moglo plesati, deset uz nešto manju ugodu, a
dvanaest ako bi se baš stisnuli.
U toj prostoriji nalazio se klavir. Vincent se probio do njega. Poput
svega ostaloga, i on je bio prekriven. Našao se u iskušenju ukloniti plahtu,
podignuti poklopac nad klavijaturom i zasvirati. Ali, instrument je sigurno
bio jako raštiman.
Čudno je kako u mladosti nikad nije naučio svirati. Nitko mu nikad
nije predložio da bi mogao. Klavir je bio za djevojke, mučenje samo za njih
- tako je barem oduvijek tvrdila Amy, njegova najstarija sestra.
Čudno - sad kad je ovdje, nedostaju mu sve tri njegove sestre. I
majka. Čak i njegov otac kojeg nema već osam godina. Nedostaju mu oni
bezbrižni dani djetinjstva i mladosti. A to nije bilo tako davno. Sad su mu
tek dvadeset tri godine.
Dvadeset tri, a kao da mu je pedeset ili sedamdeset.
Uzdahnuo je i odlučio ne uklanjati plahtu. Ali, dok je pokraj klavira
stajao držeći ruke na njemu i pognute glave, iznenada je osjetio kako ga
zapljuskuje dobro poznat plimni val panike.
Osjećao je kako mu krv otječe iz glave, ostavlja je hladnom i
orošenom znojem. U nosnicama je osjećao hladan zrak koji mu se činio
odveć rijetkim za udisanje. Ćutio je sav užas beskrajne tame, posve
izvjesne spoznaje da će, sklopi li oči ovako kako to sad čini i ako ih
ponovno otvori, što nije učinio, i dalje biti slijep.
Uvijek i zauvijek.
Bez milosti.
Bez svjetla.
13
Nikad više.
Upinjao se kontrolirati disanje, jer je iz dugogodišnjeg iskustva znao
da će se, izgubi li kontrolu nad disanjem, uskoro boriti za dah, izgubiti
svijest, i da će se tek kasnije osvijestiti, možda sam, možda - što je daleko
gore - s nekim tko će bdjeti iznad njega. Ali, i dalje bez vida.
Nije otvarao oči. Ponovno je brojio udisaje i izdisaje, trudeći se
usredotočiti se na njih, odagnati sve ostalo što mu se vrzmalo glavom.
Udisaj. Izdisaj.
Nakon nekog vremena otvorio je oči i pustio klavir za koji se grčevito
držao. Podigao je glavu. Neka je proklet, pomislio je, ako tami dopusti da
ovlada njegovim unutarnjim bićem. Bilo je dovoljno to što je tama
neprestano bila posvuda oko njega. Njegova je glupost u bitki bila ta koja
je izazvala izvanjsku tamu. Toj mladenačkoj ludosti neće dopustiti da ugasi
i unutarnju svjetlost.
Živjet će svoj život. Proživjet će ga u svoj njegovoj punini. Učinit će
nešto i sa svojim životom i sa samim sobom. Neće se predati ni depresiji ni
beznađu.
Neće, tako mu Boga.
Bio je očajno umoran. U tome je bio problem, pretpostavljao je, a to
se moglo lako riješiti. Nakon malo sna osjećat će se bolje. Nakon toga
nastavit će s obilaskom kuće.
Bez ikakvih je problema pronašao stubište. Bez ikakvih se problema
popeo stubama. Svoju je sobu pronašao bez opipavanja zidova. Bezbroj je
puta to već činio u mraku kad bi se prije svanuća znao iskrasti iz kuće i
ponovno se vratiti.
Okrenuo je kvaku na vratima i ušao u sobu. Nadao se da su na
krevetu barem plahte. Bio je preumoran da bi se brinuo o posteljini. Ali,
kad je pronašao krevet, otkrio je da je pripremljen kao da su ga očekivali u
kući. Tad se sjetio kako je majka govorila da je spremačicama koje dolaze
svaka dva tjedna dala upute da kuća uvijek bude spremna za neočekivane
posjete članova obitelji.
Svukao je kaput, čizme i kravatu pa zahvalan legao ispod pokrivača.
Osjećao je da bi mogao spavati tjednima.
Možda bi ovdje i proveo tjedan u samoći i miru bolno poznatog
okruženja, bez pritiska ičije nazočnosti osim Martinove. Imao bi tako na
raspolaganju dovoljno vremena da si glavu čvrsto postavi na ramena i
vrati se u Middlebury Park kako bi ondje živio, ne prepuštajući se
vremenu da ga nosi naprijed.
14
Naložio je da se kočija bez odgađanja skrije od pogleda. Martinu je

rekao neka svakome tko se bude raspitivao kaže da je došao posjetiti svoju
obitelj u kovačnici i da je od gospodara dobio dopuštenje da boravi u
Covington Houseu. Da je Martin samo jednoj osobi rekao istinu, za jedan
sat svi bi je već znali.
Nitko ne treba znati da je i on ovdje.
Bilo je to poput blaženstva.
U san je utonuo i prije nego što je uspio u potpunosti uživati u tom
osjećaju.
15
2. Poglavlje
Vincentov dolazak nije prošao nezamijećeno.

Covington House bila je posljednja građevina na kraju glavne ulice
koja se protezala kroz selo. Na drugome kraju nalazio se nizak brežuljak
prekriven stablima. Na tom brijegu, među stablima bila je mlada žena. Ona
je u bilo koje doba dana znala šetati seoskim krajolicima oko Barton Halla,
gdje je živjela sa svojom strinom i stricem, sir Clarenceom i lady March,
iako nije u šetnje odlazila baš ovako rano. Jutros se probudila dok je vani
još bilo prilično mračno i više nije uspijevala zaspati. Prozor joj je bio
otvoren, a ptica iznimno prodorna pjeva očigledno nije bila primijetila da
zora još nije svanula. Zato se, umjesto da zatvori prozor i vrati se u krevet,
odjenula i izašla na prohladan ranojutarnji zrak, jer bilo je nečeg rijetko
lijepog u promatranju tame koja posustaje i rađanja novoga dana. A ovamo
je došla baš zato što u stablima žive stotine ptica od kojih mnoge imaju
glasove i slađe od glasa one ptice koja ju je probudila, a ptice uvijek
najsrčanije pjevaju kad navješćuju novi dan.
Stajala je mirno kako ih ne bi uznemirila, leđima naslonjena na deblo
kršne bukve, ruku ispruženih iza sebe, oko debla kako bi pod prstima
osjetila njegovu teksturu kroz tanane rukavice - zapravo toliko tanane, da
su joj se palac lijeve ruke i kažiprst desne već probili kroz njih. Napajala se
ljepotom i mirom svojega okruženja, ne obazirući se na hladnoću koja se
kroz njezin tanašni ogrtač probijala kao da ga ni nema, tako da su joj prsti
uskoro počeli drhtati. Spustila je pogled prema Covington Houseu, njoj
najdražem zdanju u Barton Coombsu. Nije to bio ladanjski dvorac, ali ni
seoska kuća. Nije to bio ni plemićki posjed. No, bila je to velika, četvrtasta i
čvrsta građevina. Napuštena građevina koja je u istom stanju otkako je ona
prije dvije godine došla. I dalje je bila u posjedu obitelji Hunt o kojoj je čula
brojne priče, možda zato što je Vincent Hunt, jedini sin u obitelji, prije
četiri godine neočekivano naslijedio titulu i bogatstvo. Bilo je to poput
bajke, iako je, baš poput bajki, sadržavalo i nesretan dio.
Voljela je promatrati tu kuću i zamišljati kako je to bilo dok su
Huntovi još živjeli u njoj - duhom odsutan, ali omiljen profesor, njegova
vrijedna supruga i tri lijepe kćeri, njihov živahan, atletski građen i
16
vragolast sin koji je uvijek bio najbolji u svakom sportu kojeg bi se latio,
koji je uvijek bio pokretač svih nestašluka, kojeg su obožavali i stari i mladi
- svi osim Marchesovih, protiv kojih su njegovi nestašluci najčešće bili
okrenuti. Voljela je misliti da bi, da je tad živjela ovdje, bila najbolja
prijateljica s djevojkama, a možda i s njihovim bratom, iako su svi bili
stariji od nje. Voljela je zamišljati kako utrčava i istrčava iz Covington
Housea bez kucanja, gotovo kao da stanuje u toj kući. Voljela je zamišljati
da je seosku školu pohađala zajedno sa svom ostalom djecom, osim
Henriette March, njezine sestrične, koju je poučavala francuska
guvernanta.
Zvala se Sophie Fry, ali rijetko su joj se obraćali imenom. Kad bi je se
uopće sjetili, njezina je rodbina o njoj govorila kao o mišu, a možda je isto
vrijedilo i za njihovu poslugu. Na milosti je živjela u Barton Hallu, jer nije
imala kamo drugdje. Otac joj je bio mrtav, majka koja ju je davno napustila
u međuvremenu je umrla, njezin stric, sir Terrence Fry, nikada nije imao
išta s njezinim ocem ili njom, a najstarija očeva tetka, kojoj je, nakon očeve
smrti, prvo bila poslana, umrla je prije dvije godine.
Ponekad se osjećala kao da živi na ničijoj zemlji između obitelji u
Barton Hallu i posluge, da ne pripada ni jednoj od tih dviju skupina, da je
nitko od njih ne zamjećuje niti brine o njoj. Samu je sebe tješila činjenicom
da joj nevidljivost konačno pruža određenu slobodu. Henriettu su uvijek
sputavale sluškinje, gardedame, oprezna majka i otac kojima je jedina
ambicija bila udati je za džentlmena s titulom, po mogućnosti imućnog,
iako to nije bila ključna kvalifikacija, jer sir Clarence je i sam bio bogat
čovjek. Henrietta je dijelila roditeljske ambicije, s jednom značajnom
iznimkom.
Sophie je iz misli prenuo zvuk konja što su se približavali selu, a koji
su, kako je uskoro postalo očigledno, vukli neku vrstu kočije. Bilo je
prerano za putovanje. Možda su to poštanske putničke kočije? Zaobišla je
jedno stablo i napola se sakrila iza njega, iako je bilo malo vjerojatno da će
je itko zamijetiti. Ogrtač joj je bio sive boje, njezinu pamučnu kapicu bilo je
nemoguće definirati i po pitanju boje i po pitanju stila, a još nije bilo ni
svanulo.
Vidjela je da je riječ o privatnoj kočiji - vrlo malenoj. Ali, prije negoli
je uspjela išta doznati o njoj, kočija se zaputila seoskom ulicom i izmaknula
joj iz vida, a potom je usporila i skrenula na kratak prilaz Covington
Houseu. Zaustavila se ispred ulaznih vrata.
Oči su joj se razrogačile. Je li to možda?...
17
Kočijaš je skočio sa svojega uzdignutog sjedala, otvorio vrata kočije i

spustio stube. Iz kočije je gotovo istoga trena izašao mladić, visok i prilično
snažan. Osvrnuo se oko sebe i nešto rekao kočijašu - do Sophie je dopirao
zvuk njegova glasa, ali nije mogla razabrati što govori. Obojica su se potom
okrenuli prema drugom muškarcu u kočiji.
Ovaj se iskrcao bez ičije pomoći. Kretao se sigurno i bez oklijevanja.
No, Sophie je odmah bilo jasno kako njegov štap nije tek modni dodatak,
nego pomagalo u kretanju.
Glasno je udahnula i blesavo se ponadala kako je trojica muškaraca
koji su stajali podalje od nje, u podnožju, nisu čuli. Došao je, dakle, onako
kako su svi govorili da hoće.
Slijepi vikont Darleigh, nekoć Vincent Hunt, vratio se kući.
Njezina ujna i ujak bit će izvan sebe od sreće i zahvalnosti. Jer čvrsto
su odlučili da će se, ako se ovaj vrati i kad se vrati, Henrietta udati za
njega.
Henrietta, međutim, neće biti oduševljena. Prvi put u životu nije bila
spremna ispuniti najveću želju svojih roditelja. Kako je Sophie doznala,
više je puta izjavila da će radije umrijeti kao osamdesetogodišnja usidjelica
nego udati se za slijepca unakažena lica, pa čak i ako je riječ o vikontu, čak
i ako je taj vikont imućniji od njezina oca.
Vikont Darleigh - Sophie je bila uvjerena da je pridošlica sigurno on
očigledno je bio mlad čovjek. Nije bio osobito visok, a bio je vitak i
graciozan. Dobro se držao. Nije se grbio nad svojim štapom niti je
slobodnom rukom pipao oko sebe. Bio je elegantno odjeven. Usne su joj se
razdvojile dok je zurila u njega. Pitala se koliko je starog Vincenta Hunta
preostalo u slijepome vikontu Darleighu. Iz kočije se iskrcao bez ičije
pomoći. Bilo joj je drago zbog toga.
Nije mu mogla vidjeti lice, njegov ga je visoki šešir skrivao od njezina
pogleda. Jadni gospodin. Pitala se koliko mu je lice unakaženo.
On i onaj kršni muškarac nekoliko su minuta stajali na prilazu, dok je
kočijaš žustro otišao iza kuće i vratio se s nečim što je sigurno bio ključ, jer
nakon toga se sagnuo do ključanice ulaznih vrata koja je trenutak kasnije
otvorio. Vikont Darleigh uspeo se stubama do vrata, ponovno bez ičije
pomoći, i ušao u kući, a za njim i onaj krupniji muškarac.
Sophie je još nekoliko trenutaka stajala i promatrala, ali nije se više
imalo što vidjeti, samo kočijaš koji je konje i kočiju odveo do staja, odnosno
ostave za kočije. Okrenula se i zaputila prema Barton Hallu. Bila je posve
promrzla od stajanja.
18
Odlučila je da nikome neće reći daje došao. Ionako s njom nitko

nikada nije razgovarao niti je očekivao da iznese svoje mišljenje.
Nesumnjivo će svi uskoro ionako doznati.
Na nesreću za Vincenta i njegovu želju da u miru odsjedne u
Covington Hallu, Sophie Fry nije bila jedina osoba koja je svjedočila
njegovu dolasku.
Radnik na farmi koji je pošao pomusti krave imao je sreću - kojom se
danima hvalio kolegama - svjedočiti dolasku kočije vikonta Darleigha u
Covington House. Na štetu krava koje su ga čekale, zastao je kako bi
gledao kako Vincent Hunt glavom i bradom iz kočije izlazi nakon Martina
Fiska, kovačeva sina. Samo iz tog razloga žurno se vrativši kući, do sedam
ujutro to je priopćio supruzi, malenom sinu kojeg velika vijest uopće nije
zanimala, svojim kolegama, kovaču i njegovoj supruzi, kao i gospodinu
Kerryju koji je u kovačnicu svratio tako rano zato što je jednom od
njegovih konja potkova otpala kasno prethodne večeri.
Do osam sati, radnici s farme - zajedno sa suprugom onog radnika -
vijest su prenijeli svima koje su poznavali ili barem svima koji su se našli
dovoljno blizu da čuju. Gospodin Kerry rekao je mesaru, župniku i
njegovoj staroj majci. Kovačeva supruga, izvan sebe od sreće što joj se sin
kući vratio u ulozi sobara vikonta Darleigha, odnosno Vincenta Hunta,
pohitala je u pekaru kako bi obnovila zalihe brašna, pa je o svemu
izvijestila pekara, dvojicu njegovih pomoćnika i troje ranojutarnjih kupaca.
A kovač, također pucajući od ponosa, iako je tresući glavom uvijek s
omalovažavanjem govorio o svojemu sinu sobaru, vijest je prenio šegrtu,
kad se momak sa zakašnjenjem pojavio na radnome mjestu, zbog čega ovaj
prvi put nije morao iznositi cijelu litaniju isprika. Vijest je prenio i
konjušaru sir Clarencea Marcha i župniku koji je u četvrt sata dvaput čuo
istu vijest, ali oba se puta ponašao jednako ushićeno.
Do devet sati bilo je teško pronaći osobu u Barton Coombsu, ali i u
krugu od tri kilometra oko njega, koja nije znala da je vikont Darleigh,
odnosno Vincent Hunt, prije samog svitanja došao u Covington House i
ondje ostao.
Ako je došao tako rano, podijelila je gospođica Waddell svoje
razmišljanje s gospođom Parsons, župnikovom suprugom doista prikladna
prezimena kad su se dvije dame susrele preko živice koja dijeli njihova
stražnja dvorišta, sigurno je putovao cijelu noć, pa sam uživa u zasluženu
odmoru, jadni gospodin. Ne bi bilo uljudno prerano ga posjetiti. Izvijestit će
o tome odbor za doček. Jadni, dragi gospodin.
19
Župnik je uvježbavao govor dobrodošlice i pitao se nije li odveć

formalan. Jer, na kraju krajeva, vikont Darleigh nekoć je bio samo vedar i
nestašan sin seoskog učitelja. Uza sve ostalo, on je bio i ratni heroj. A sad je
imao i tu dojmljivu titulu. Zaključio je da je ipak bolje biti formalan nego
razmahati se prevelikom bliskošću.
Gospođa Fisk ispekla je štruce kruha i kolače koje je već tjednima u
glavi planirala ispeći. Njezin sin, njezino voljeno jedino dijete, vratio se kući,
usto s vikontom Darleighom, tim vedrim i veselim dječakom koji je nekoć
ludovao s Martinom i odvlačio ga u različite nepodopštine - iako se
Martina i nije moralo previše odvlačiti. Jadni dječak. Jadni gospodin.
Šmrcnula je i otrla suzu nadlanicom brašnom prekrivene ruke.
U deset sati mlade gospođice Granger obratile su se jednako mladoj
gospođici Hamilton kako bi otkrile što ova kani odjenuti prije odlaska na
okupljanje odbora do kojeg će posve izvjesno doći sad kad se lord Darleigh
vratio. Njih tri počele su se prisjećati kako je Vincent Hunt nekoć
nadmoćno pobjeđivao na svim utrkama tijekom seoskih zabava i kako je iz
igre izbacivao sve igrače kriketa iz protivničke ekipe koji bi se usudili
suprotstaviti mu se, kako je uvijek bio zgodan sa svojim uvijek dugim,
plavim uvojcima i modrim očima, onako vitak. Uvijek se smiješio onim
svojim prelijepim osmijehom, čak i njima, iako su tad bile tek malene
djevojčice. Uvijek se svima smiješio.
To zadnje prisjećanje u nizu izmamilo im je suze, jer vikont Darleigh
sad više neće pobijediti ni u jednoj utrci, neće iz igre izbaciti ni jednog
protivničkog igrača kriketa niti će biti zgodan - a možda se čak više
nikome neće ni smiješiti. Neće čak moći ni plesati na okupljanju. A one
nisu mogle zamisliti goru sudbinu.
Vincent bi se užasnuo da je znao kako je njegov dolazak u Barton
Coombs zapravo bio očekivan. Ili su ga, ako je to prejaka riječ, barem
iščekivali prepuni gorljive nade i oprezne slutnje.
Jer Vincent je bio zaboravio dvije iznimno važne činjenice o svojoj
majci i sestrama. Jedna od njih bila je ta da su sve odreda bile okorjele
ljubiteljice pisanja pisama. Duga je činjenica bila ta da su sve tri u Barton
Coombsu imale brojne prijatelje i da od njih nisu jednostavno odustale
nakon preseljenja. Možda ih više nisu mogle svakodnevno posjećivati kao
nekad, ali i dalje su im mogle pisati pisma, što su i činile.
Njegovu majku nisu umirile dvije poruke koje su došle, a koje je
nemušto ispisao Martin Fisk. Nije samo sjedila i čekala da joj se sin vrati
kući. Umjesto toga, dala je sve što joj je bilo u moći kako bi otkrila gdje je
20
on. Većina pretpostavki bila je daleko od istine. Ah, jedna od njih

uključivala je mogućnost da bi se Vincent možda mogao vratiti u Barton
Coombs, gdje je proveo djetinjstvo i bio sretan, gdje je imao toliko prijatelja
i poznanika, gdje bi se osjećao ugodno i opušteno. I doista, što je više o
tome razmišljala, to je bila sigurnija kako će, ako već nije ondje, prije ili
poslije otići onamo. Pisala je pisma. Ionako je uvijek pisala pisma. Bilo joj je
to posve prirodno.
Pisma su pisale i Amy, Ellen i Ursula, iako nisu poput svoje majke
bile uvjerene da će Vincent poći u Barton Coombs. Bilo je izvjesnije da se
vratio u Cornwall gdje je, kako se oduvijek činilo, bio silno sretan. Možda
je otišao u Škotsku ili u Lake District kako bi se sakrio od njih i njihovih
svadbenih planova. Sve tri Vincentove sestre prilično su žalile zbog
agresivnog pritiska kojemu su bile izložile gospođicu Dean. Ona očigledno
nije bila za njega - a ni on za nju. Nisu mogle ne zamijetiti da ona ne samo
da nije izgledala uvrijeđeno kad su otkrili da je on otišao nego se morala
obuzdavati kako se ne bi jasno vidjelo da joj je laknulo.
Bilo kako bilo, davno prije nego što će Vincent doista doći u Barton
Coombs, rijetko da je postojao itko tko nije gotovo sa sigurnošću znao da
će doći. Jedino pitanje koje je stvaralo istinsku tjeskobu bilo je kada.
Svi su, gotovo bez iznimke, bili ushićeni kad se selom i okolicom
proširila vijest da je iščekivanje okončano. Bio je tu.
Jedina značajna iznimka sveopćem ushićenju bila je Henrietta March.
Ona je bila užasnuta.
- Vincent Hunt? - zavapila je.
- Vikont Darleigh, ljubavi – podsjetila ju je majka.
- Iz Middlebury Parka u Gloucestershireu - dometnuo je njezin otac.
- S prihodima od dvadeset tisuća godišnje, po skromnim procjenama.
- S dva slijepa oka i unakaženim licem - uzvratila je Henrietta. - Fuj!
- Ne bi ga trebala gledati – rekao joj je otac. - Middlebury Park
dovoljno je velik, tako sam barem čuo. Daleko veći od ovog. A ti bi vrijeme
provodila u Londonu kao moderna vikontova supruga. Od tebe će se to
očekivati. A on teško da će ići s tobom, zar ne? Ti ćeš htjeti dolaziti ovamo
u posjete. On neće htjeti baš prečesto dolaziti ovamo kako se ne bi svaki
put susretao s onom gospođom Waddell, da ne spominjem župnika i sve
ostale ulizice iz susjedstva.
Mišica koja je sjedila u kutu dnevnoga boravka Marcheovih i krpala
jastuke, oštro ga je i neoprezno pogledala. Ulizice? Drugi ljudi? Zar se
njezin ujak baš tako dugo nije pogledao u zrcalu? Ali, brzo je pognula
21
glavu prije nego što ju je zamijetio. Sasvim sigurno nije željela da on shvati
kako zuri u njega, osobito da zuri u nevjerici. Osim toga, oči su joj bile
potrebne za krpanje.
Nije joj posebno smetalo biti miš u kutu. Glavninu je života zapravo
njegovala nevidljivost. Dok je njezina majka još živjela s njom i njezinim
ocem, čega se tek maglovito sjećala, svađe su se događale gotovo danju i
noću, čak i tučnjave, zbog kojih bi se povlačila u najmračniji kut prostorije
u kojoj bi se zatekli. Nakon što je majka zauvijek otišla, kad je njoj bilo pet
godina, postalo joj je jasno da se mora držati podalje od oca kad bi se ovaj
kući vratio pijan, iako nikad nije bio nasilan i iako se nije često opijao.
Najčešće se skrivala od očevih bučnih prijatelja kad bi s njim kući došli
lumpovati i kartati. Voljeli su škakljati je ispod brate i ljuljati na nogama
dok je još bila malena - a uvijek je izgledala mlađe nego što je bila. Bili su
tu i kućevlasnici od kojih se valjalo skrivati kad bi došlo do problema s
plaćanjem najamnine, trgovci i sudski izvršitelji koji su dolazili naplatiti
različita dugovanja. Glavninu je djetinjstva zapravo provela trudeći se biti
nevidljiva i tiha kako je nitko ne bi zamijetio.
Njezin otac, najmlađi baronetov sin, bio je jedan od onih koji se mogu
pohvaliti lijepim izgledom, šarmom i inteligencijom - svoju je kćer naučio
čitati, pisati i lijepo se držati - ali nije bio u stanju izaći na kraj sa stvarnim
životom. Snovi su mu uvijek bili prostrani poput oceana, ali snovi nisu
stvarnost. Ti snovi nikada im nisu priskrbili stalan krov nad glavom ni
stalne zalihe hrane.
Sophie ga je obožavala, čak i njegova povremena pijanstva i sve
ostalo vezano uz njega.
Bila je zadovoljna što je nevidljiva tetki Mary, tatinoj najstarijoj sestri
kojoj su je poslali nakon očeve smrti, iako joj je tad bilo petnaest godina. Jer
tetka Mary ju je od glave do pete zapljusnula prezrivim pogledom i
proglasila je nemogućom. Odlučila je prema njoj se ponašati skladno toj
objavi - drugim riječima, doslovno ju je ignorirala. Ali, barem joj je
dopustila da ostane i zadovoljavala joj osnovne životne potrebe.
Biti zapostavljen zapravo je bolje nego biti zamijećen, tome ju je
poučilo iskustvo što ga je stekla tijekom godina provedenih kod tetke
Mary. Jer jedino prijateljstvo što ga je ikad imala, jedina romansa koja joj je
ikad uzburkala srce bili su kratki i intenzivni, ali naposljetku su joj slomili
srce.
Tetka Mary potom je naprasno umrla nakon što je Sophie kod nje
provela tri godine, a Sophie je preuzela tetka Martha koja nikad nije ni
22
pokušala sakriti činjenicu da je smatra tek boljom sluškinjom koja mora

trpjeti i patiti kako bi smjela objedovati i sjediti za stolom s obitelji, kad bi
se obitelj našla na okupu. Tetka Martha bi je samo iznimno rijetko zvala
imenom. Sir Clarence nije joj se nikako obraćao, tek povremeno, kao mišu.
Henrietta kao da uopće nije bila svjesna njezina postojanja. Ali, ona ionako
nije htjela biti vidljiva ikome od njih. Nije ih voljela, iako im je bila
zahvalna što su joj dali dom.
Sophie je uzdahnula pazeći da ne ispusti kakav zvuk. Ponekad je čak
bila u stanju zaboraviti vlastito ime, a tomu bi doista bilo tako da miš nije
bila samo onoliko koliko je debela koža, čak ni toliko. Duboko u sebi,
uopće nije bila miš. Ali, to nije znao nitko osim nje same. Bila je to tajna
koju je uživala čuvati u sebi.
Ponekad je, međutim, strahovala zbog budućnosti koja se pred njom
prostirala duga i siva bez nagovještaja ikakvih promjena - posvuda samo
gomila nesretnih rođakinja. Ponekad je žalila što se rodila kao dama, jer da
nije to što je bila, nakon očeve je smrti mogla potražiti posao. Ali, nije se
smatralo prikladnim da dame rade, svakako ne dok imaju rodbinu koja ih
može primiti k sebi.
- Vikont Darleigh nesumnjivo će biti i više nego sretan oženiti te,
Henrietta - rekao je sir Clarence. - Istina, nije baš markiz, nasljednik
vojvodstva, kao što je bio Wryburn, ali je vikont.
- Tata - zavapila je Henrietta - to će biti nepodnošljivo. Čak i ako
zanemarimo njegovo unakaženo lice i slijepe oči, mučnina i gorčina
obuzimaju me već pri samoj pomisli da je riječ o Vincentu Huntu. Ne bih
mogla samu sebe toliko poniziti.
- On je bio Vincent Hunt - podsjetila ju je majka. - On je sad vikont
Darleigh, draga moja. To je golema razlika. I dalje me zaprepašćuje
činjenica da je njegov otac sve te godine ovdje živio kao učitelj, ne baš
dobrostojeći učitelj, mogla bih pridodati, a nikad nismo ni naslutili da je
mlađi brat jednog vikonta. To možda nikad ne bismo ni doznali da se
vikont i njegov sin nisu udostojali umrijeti i Vincentu Huntu ostaviti titulu.
Nikad mi neće biti jasno zašto su se opirali razbojnicima, umjesto da su im
jednostavno predali svoje dragocjenosti. Ali, imaš sreće da su baš to učinili,
pa su ih upucali. Ovo je savršena prilika za tebe, draga moja, a to će ti
omogućiti da u društvu ponovno imaš visoko podignutu glavu.
- Ponovno? Nikad nije morala pognuti glavu - oštro je uzvratio sir
Clarence i namršteno pogledao suprugu. - Taj kicoš Wrayburn! Mislio je da
je našu Henriettu sasjekao nasred krcate dvorane za balove. Ali ona mu je
23
pokazala!
Sophie nije bila na tom balu. Zapravo, nije bila ni na jednom balu. Ali
bila je u Londonu i uspjela je sklopiti slagalicu onoga za što je bila uvjerena
da je istinska priča o Henrietti i markizu odWrayburna. Dok su mu
Henrietta i njezina majka prilazile na balu Si iles, okrenuo im je leđa i
pretvarao se da ih nije vidio, pa glasno skupini prijatelja izgovorio
komentar kako je ponekad gotovo nemoguće izbjeći odlučne majke i
njihove patetične kćeri.
Nakon što je Henrietta provela pola sata s majkom u odaji za dame,
gdje su joj pod nos gurali mirisne soli i konjak, van je izašla u namjeri da
neprimjetno napusti bal - nekoliko je ljudi bilo čulo onaj komentar, a do
tad su nesumnjivo već svi znali za njega ali, na vlastitu se nesreću našla
licem u lice s markizom glavom i bradom. Kako bi ostavila dojam, podigla
je nos u zrak i upitala majku može li dokučiti što to tako neugodno
zaudara. Na njezinu žalost, jer mogao je to biti savršen protuudarac,
markiz i njegova družina njezinu su primjedbu doživjeli kao nešto
beskrajno smiješno, a njihovo su mišljenje za manje od četvrt sata
nesumnjivo podijelili svi okupljeni u dvorani za balove.
Sophie je te noći gotovo bilo žao sestrične. Doista, da je Henrietta rekla
cijelu istinu o navedenom incidentu - za koji je Sophie doznala iz
razgovora što ih je vodila posluga - možda bi joj doista bilo žao sestrične,
barem nakratko.
- Javit ću se u Covington House bez odgađanja - izjavio je sir
Clarence ustajući nakon što je pogledao svoj džepni sat - prije nego što itko
drugi ode onamo. Usuđujem se reći kako će onaj dosadni župnik ondje biti
i prije užine s jednim od onih svojih govora, te da će ona budala od
Waddellice tamo doći sa svojim odborom za dočeke.
A ti ćeš biti ondje, u sebi je komentirala mišica, kako bi ponudio ruku svoje
kćeri.
- Pozvat ću ga na večeru - objavio je sir Clarence. - Razgovaraj s
kuharom, Martha. Pobrini se da večeras pripremi nešto posebno.
- Ali, što čovjek može poslužiti slijepcu? - zaprepašteno je upitala
njegova supruga.
- Tata. - Henriettin je glas drhtao. - Ne možeš od mene očekivati da se
udam za slijepca bez lica. Ne možeš od mene očekivati da se udam za
Vincenta Hunta. Ne nakon što ti je onako podvaljivao na najužasnije moguće
načine.
- Dječačke nepodopštine - ležerno je odgovorio njezin otac. - Poslušaj
24
me, Henrietta. Ova ti se predivna prilika ponudila kao na pladnju. Kao da

su nas samo zbog ovoga dovezli rano iz Londona. Večeras ćemo ga ovdje
ugostiti i budno ćemo ga motriti. On ionako neće moći vidjeti što činimo,
zar ne?
Doimao se zadovoljnim vlastitom doskočicom, iako se nije nasmijao.
Sir Clarence March rijetko se smije. Bio je odveć obuzet samim sobom za
takvo što, ne pokajnički je zlobno pomislila Sophie.
- Odazove li se - nastavio je sir Clarence - onda je tvoj, Henrietta. Ove
je godine bila tvoja treća Sezona u Londonu, djevojko. Treća. I nekako, iako
nipošto tvojom krivnjom, istina je da si prve godine propustila priliku s
barunom, druge godine s grofom, a ove godine s markizom. A sezona nije
jeftina. Ni ti ne postaješ mlađa. Uskoro, ako do toga već nije došlo, o tebi će
se proširiti glas kao o mladoj dami koja ne zna zadržati prosca kad joj se
ukaže prilika. E pa, djevojko moja, pokazat ćemo im.
Ozareno je pogledao svoju kćer i suprugu - mišicu nije ni zamijetio - i
činilo se kako uopće nije svjestan zgrožena izraza Henriettina lica, kao ni
dotučena izraza lica svoje supruge.
Otišao je potom kako bi Henrietti namamio vikonta.
Sophie je bilo žao vikonta Darleigha, iako on, pomislila je, možda nije
ni zasluživao njezino sažaljenje. Naposljetku, nije o njemu ništa znala,
samo ono što je doznala o njegovu drugom licu, Vincentu Huntu, dok je još
bio dječak. Znala je, međutim, da je uglađen, elegantan i neovisan, jer ga
njegovi sluge nisu morali posvuda voditi kako bi se kretao.
Barem se činilo kako ova večer neće biti dosadna poput ostalih. Moći
će zuriti u vikonta, čak i ako bi pri pogledu na njegovo lice mogla osjetiti
potrebu da povraća ili padne u nesvijest poput Henriette. A moći će
svjedočiti i prvoj fazi udvaranja. To bi moglo biti zabavno.
Iz prostorije se iskrala odmah po odlasku sir Clarencea i otrčala na
kat po crtaći blok i drveni ugljen - njoj važan imetak, budući da nije imala
pravo na redoviti džeparac. Uzela ih je iz Henriettine davno napuštene
učionice. Otići će u šumu iza kuće gdje može biti neprimijećena i nacrtati
krupna, opasna čovjeka snažnih prsa i bicepsa, malene glave, dugih i
tananih nogu što stoji iznad jezovitog sitnog muškarca s povezima preko
očiju koji u debeljuškastoj ruci drži vjenčani prsten, dok dvije žene, jedna
debeljuškasta I sredovječna, druga mlada i tanana, stoje nasuprot njima.
Debela izgleda pobjednički, a mlada shrvano. Kao i uvijek, u donji će desni
kut smjestiti malenog, nacerenog miša.
25
3. Poglavlje
- Bio sam odlučan - prosvjedovao je Vincent podižući bradu dok mu

je Martin oko vrata vezivao rubac prikladan za večernje događanje. -
Odbio sam otići onamo na večeru. Pretpostavljam kako nikome nije jasno
koliko je nezgodno ganjati hranu po tanjuru kad zapravo ne znaš o kakvoj
je hrani riječ i pritom pristojno razgovarati, ne znajući je li ti nešto hrane
palo na bradu ili kravatu.
Martin se nije dao pokolebati.
- Da si bio odlučan - rekao je - uopće ne bi otišao. Stari March, za ime
Božje! I lady March i gospođica Henrietta March. Moram li još štogod pridodati?
- Ako baš želiš - rekao je Vincent - mogao bi ostati bez glasa
naglašavajući toliko svako ime, Martine. Da, oni su nekoć bili oholi trojac
koji se prema nama smrtnicima odnosio kao prema crvima pod njihovim
nogama. No, gadno smo se s njima šalili, pa se ne smijemo žaliti.
- Sjećaš li se kad su na pijedestal u svojemu dvorištu postavili onu
navodno rimsku bistu, kad su pozvali sve susjede da s pristojne
udaljenosti promatraju kako oni uz veliku pompu uklanjaju platno kojim
su je prekrili? - upitao je Martin. - A onda, kad je stari March teatralno
povukao platno, sve osim Marchevih obuzelo je veselje? Nikad neću
zaboraviti te jarko modre očne kapke s crnim trepavicama ni grimizne
usne. Tad si nadmašio samoga sebe. Smijuljili su se, a potom se jedno
vrijeme grohotom smijali prisjećajući se te posprdne čudovišnosti od
kamena.
- Da - rekao je Vincent - tad su me gotovo uhvatili, znaš, kad sam se
kroz podrumski prozor vraćao u kuću. Bačva ispod prozora prevrnula se i
bučno bi pala da se nisam bacio ispod nje i ublažio zvuk. Sljedećih tjedan
ili dva imao sam gadne modrice na rebrima. No, bol se isplatila.
- Ah, to su bila vremena - nježno je izjavio Martin pa Vincentu,
pljesnuvši ga po ramenu, dao do znanja da je spreman. - A sad ćeš se
odazvati na njihov poziv na večeru. Kapituliraš pred neprijateljem.
- Bio sam zatečen kad mi je March pokucao na vrata - rekao je
Vincent - nisam trezveno razmišljao. Još sam napola spavao.
- Sigurno si napola spavao - rekao je Martin. - Stajao sam na vratima i
26
tom kicošu objašnjavao da je pogriješio, da sam u Barton Coombs došao

sam u posjet roditeljima, kako sam ovdje odsjeo s tvojim dopuštenjem, i
baš si tad iza mene sišao stubama uspravan kao kolac, posve uočljiv s
vrata, sve kako bih ja ispao lažljivac.
- To je odlika dobra sobara - rekao je Vincent - da može lagati
bezizražajna lica i savršeno uvjerljivo.
- Ja nisam tvoj sobar - podsjetio gaje Martin. - A što bi ti bio čak i da ti
jesam sobar? Optička varka? Bolje bi ti bilo da prije odlaska odeš do
kuhinje i pojedeš malo zečjega gulaša što sam ga pripremio i malo mamina
svježega kruha. Natovarila mi je toliko kruha da bih njime mogao
nahraniti pet tisuća ljudi.
Vincent je ustao i uzdahnuo, a potom se ponovno nasmijao. Ovo
jutro nalikovalo je na dobro uvježbanu farsu, pa se zapitao nije li cijelo selo
okruženo ljudima kojima je jedina zadaća seljane istoga trena izvijestiti o
svakome i svima koji dođu u selo. Sir Clarence došao je odmah nakon
jedanaest sati, sav uznosit i važan - u posljednjih se šest godina ništa nije
promijenilo. Otišao je pomalo naprasno tek kad je skupina dama koja je
nalikovala na vojsku došla Vincentu poželjeti dobrodošlicu. Gospođica
Waddell bila im je glasnogovornica, ali sve je ostale dame imenom
predstavila polaganim, razgovijetnim glasom, a popis je ponovila i nakon
što ih je pozvao da sjednu - trenutak prije nego što se sjetio plahti preko
pokućstva. Plahte su, međutim, bile uklonjene, što je otkrio kad je i sam
sjeo. Potom, prije nego što su dame uspjele uspostaviti bilo kakav tečan
razgovor, pojavio se župnik kojeg je njegova supruga, također članica
odbora gospođice Waddell, pred svima ukorila zato što je znao da dame
dolaze u jedanaest sati i petnaest minuta, pa je trebao doći tek oko petnaest
do dvanaest.
- Jadni, dragi lord Darleigh osjećat će se pretrpano - rekla je.
- Uopće neće - uvjeravao ih je Vincent osjećajući miris kave i čuvši
zveckanje porculana dok je Martin donosio pladanj. - Velik je užitak imati
tako toplu dobrodošlicu.
Bilo mu je drago što ne može vidjeti izraz Martinova lica.
Nekoliko minuta kasnije, upravo dok je velečasni Parsons kraju
privodio svoj zadihani govor, došao je gospodin Kerry s majkom, starom
gospođom Kerry, i razgovor je postao znatno glasniji, jer ona je bila gluha.
Kad je razgovor prvi put počeo blago zamirati, možda dvadesetak
minuta kasnije, gospođica Waddell izvukla je svoj udarni adut. Sutradan
navečer bit će društvena večer, najavila je, u javnim dvoranama iznad
27
svratišta Foaming Tankard, a dragi vikont Darleigh bit će počasni gost.

I Vincentu je tada konačno sinulo. Njegova majka! I njegove sestre!
Naslutile su da bi mogao doći ovamo, pa je vjerojatno svaka od njih
potrošila kantu tinte pišući pisma svima koje poznaju u Barton Coombsu i
u krugu od nekoliko kilometara oko sela.
Toliko o nekoliko dana povedenih u mirnom opuštanju.
S osmijehom na licu i riječima zahvalnosti na usnama, trpio je
nasrtaje dama koje su navirale iz svih smjerova - kako bi mu natočile kavu,
kako bi mu preko krila rasprostrle ubrus, kako bi šalicu i tanjurić s pladnja
postavile na stolić pokraj njega, sve da mu olakšaju, kako bi mu istu šalicu
i tanjurić postavile u ruke u trenutku kad ih nije mogao pronaći na stoliću,
kako bi odabrale najbolji kolač s pladnja što ga je poslala gospođa Fisk te
ga postavile na njegov tanjurić, kako bi mu u drugu ruku ugurale tanjurić,
kako bi njegovu šalicu i tanjurić odložile na stol da mu oslobode ruku kad
je htio jesti kolač - bilo je tu zatečenog nevoznog smijuljenja
Kako bi... Ukratko, da su mogle, umjesto njega bi i jele i pile.
Samoga je sebe neprestano podsjećao da iza toga stoje dobre namjere.
Ali, društveno događanje?
Ples?
A sad, večeras, privatni posjet Marchevima u Barton Hallu.
U trenutku slabosti pomislio je kako je možda, prije mjesec- dva,
trebao oženiti gospođicu Dean i spasiti se muke.
Lady March laknulo je kad je doznala da vikont Darleigh neće doći
na večeru. Henrietta je bila razočarana što uopće dolazi. Ali, nijedna dama
nije uspjela dobiti dodatne informacije od sir Clarencea o gospodinovu
izgledu ili držanju. Samo se blago smijuljio, te im je samodopadno rekao
da će već vidjeti.
- To je više nego što Darleigh može - rekao je i šire se osmjehnuo,
zbog čega je nalikovao na vlastitu karikaturu koju je Sophie nacrtala one
večeri kad je Henrietta prvi put plesala s Markizom od Wrayburna.
***
Henrietta je prebirala hranu tijekom večere. Te je večeri odjenula
svoju balsku haljinu protkanu srebrnim nitima, što je možda bilo
pretjerano za večer na selu, ali haljina je bila posve prikladna svečanoj
prigodi, uvjeravala ju je mama. Jer večeras im u posjet dolazi vikont, a
takva se prilika možda više neće ponoviti.
Tetka Martha izgledala je sjajno u grimiznom satenu, s turbanom u
28
istoj boji i perjem koje se klatilo. Sir Clarence nije se mogao okrenuti više
od dva centimetra u jednom ili drugom smjeru. Jer da je pokušao, izložio
bi se opasnosti da si vrškom ovratnika svoje štirkane košulje iskopa oko.
Kako li su samo svi odreda smiješno izgledali, osobito s obzirom na
činjenicu da je njihov uzvanik bio slijepac.
Oh, koliko li su Sophieni prsti žudjeli za drvenim ugljenom.
Sophie je na sebi imala jednu od Henriettinih odbačenih dnevnih
haljina koju je prepravila i prilagodila svojoj sitnijoj građi. Pritom je,
dakako, stilski potpuno uništila haljinu koja više nije onako skladno
padala, jer na sve je zamislive načine bila znatno sitnija od Henriette.
Sophie nije išla tako daleko da samoj sebi kaže kako je dobro što je lord
Darleigh slijep. To bi bilo okrutno. Osim toga, to bi pretpostavljalo da bi je
uočio kad ne bi bio slijep, što je bilo smiješno. Istina je, međutim, da je
nalikovala na napušteno strašilo.
U trenutku kad je uzvanik trebao doći, s dvorišta ispod dnevnoga
boravka začuo se zvuk kotača kočije, zveckanje konjskih kopita i uzda, pa
su svi osim Sophie skočili na noge, poravnali haljine, provjerili da perje nije
klonulo, izravnali kravatu, nakašljali se, nervozno se pogledali, a potom se
graciozno nasmiješili cijelim se tijelom okrećući prema vratima koja su se
otvarala.
- Lord Darleigh - najavio je sobar glasom na kojem bi mu pozavidio i
upravitelj Carlton Housea.
U prostoriju su ušla dvojica muškaraca. Prvi je bio provukao ruku
ispod ruke drugoga muškarca, a potom se oslobodio. Drugi je potom
koraknuo unatrag, te je zajedno sa sobarom izišao.
Taj drugi bio je onaj snažni muškarac koji je jutros prvi sišao s kočije.
Sir Clarence i tetka Martha pohitali su prema gospodinu, svojski se
potrudivši da ga dovedu do stolice i pomognu mu sjesti. Sir Clarence
govorio je bučnim, pompoznim glasom, dok je glas tetke Marthe zvučao
kao da se obraća bolesnu djetetu ili bezopasnom debilu.
Sophie nije primijetila što je u međuvremenu radila Henrietta. Bila je
odveć zaokupljena vlastitim trenutkom iznenađenja, pa je, iskreno
govoreći, zurila. Dobro da je gost bio slijep i nije mogao primijetiti.
Jer vikont Darleigh bio je sve što je jutros zamijetila, pa i više. Nije
bio osobito visok, ali bio je graciozan i elegantan. Izgledao je njegovano i
prilično mišićavo na pravim mjestima. Kao da vodi energičan život zbog
kojega je u odličnoj formi, pa čak i atletske građe. Na sebi je imao večernje
odijelo koje je bilo ukusno i nimalo razmetljivo. Bio je uistinu veličanstven i
29
Sophie je bila očarana. A to je bila njezina reakcija samo na ono što je

vidjela ispod njegova vrata.
Silno iznenađena, počela je zuriti u njegovu glavu. Imao je svijetlu
kosu, malo predugu za današnju modu, ali savršeno mu je pristajala. Zbog
blagih je uvojaka djelovala pomalo neuredno privlačno neuredno.
Izgledala je blistavo i zdravo. A njegovo lice...
Pa, uopće nije bilo unakaženo. Nije bilo ni najmanjeg ožiljka koji bi
mu narušio ljepotu. A lice mu je doista bilo lijepo. Nije zapravo promatrala
same crte njegova lica, ali cjelina je bila predivno ugodna pogledu, jer bilo
je to lice vedra čovjeka koji se često smije, iako sigurno nije bio baš sretan
sad kad se svi oko njega toliko trude. Kad su ga doveli do stolca, mogao je
bez ičije pomoći i skrbi konačno sam saviti koljena i sjesti. Oh, na tom je
savršenom licu bilo nešto što je osobito privuklo Sophien osmijeh, nešto što
je bilo iznad kategorije vedrine i privlačnosti, nešto što bi se moglo nazvati
ljepotom koja oduzima dah. Njegove oči. Bile su krupne, velike i modre, a
bile su porubljene trepavicama na kojima bi mu pozavidjela svaka
djevojka, iako u njima nije bilo ničega ženskastog. Ni u njima, ni na njemu.
Bio je muško od glave do pete, zaskočila ju je misao, pa je na trenutak
zadržala dah, jer nije imala pojma što bi to moglo značiti.
Zadivljena je u čudu zurila u njega, te se povukla malo dublje u svoj
kut, ako je to bilo moguće. Djelovao joj je potpuno, savršeno zastrašujuće,
poput stvorenja što je pristiglo iz nekog drugog, njoj nepoznata svijeta.
Nešto ranije svojim ga je crtežom prikazala kao sitnog čovjeka s povezima
preko očiju. Nikad to više neće učiniti. Ti crteži namijenjeni su ljudima s
kojima se želi privatno, ne uvijek ljubazno našaliti.
Podigao je oči prema svojim domaćinima, svoje modre, modre oči.
Pogledao je prema Henrietti koju je otac pogurao prema njemu kako bi mu
je predstavio - odnosno ponovno predstavio.
- Sjećate se naše drage Henriette, Darleigh - rekao je hineći srdačnost.
- Sad je posve odrasla djevojka koja se veselo poigrava svojom majkom, a
ocu zadaje glavobolje. U gradu je već provela tri posljednje sezone i mogla
se već udati za grofove, vojvode i markize... Mnogi su za njom uzdisali i
udvarali joj se, moram vam reći. Ali uzalud, jer ona veli kako se mora
čuvati za posebnoga gospodina koji tek treba doći i oboriti je s nogu. Znaš,
tata, veli ona, vjerojatnost da ću ga pronaći kod kuće, na selu, jednaka je vjerojatnosti da
ću ga susresti na nekom balu u Londonu. Možete li to zamisliti, Darleigh? Gdje bi
mogla u Barton Coombsu pronaći tog svog posebnog gospodina? Eh?
Nije se često smijao, pomislila je Sophie, ali kad bi se nasmijao, svi
30
ostali šćućurili bi se od straha. Tetka Martha stisnula se i graciozno

nasmiješila. Henrietta se stisnula i zarumenjela - i kradom pogledavala
neunakaženo lice čovjeka za kojeg je rekla da se ne bi udala čak i da je
posljednji muškarac na svijetu.
Doista je slijep, zaključila je Sophie u svom tihom kutku prostorije.
Nakratko je bila posumnjala u to. Činilo se nemogućim. Ali, ponovno je
ustao kako bi se naklonio Henrietti i iako se činilo da gleda ravno u nju,
zapravo je zurio malo iznad njezina desnog ramena.
- Ako je gospođica March lijepa kao i prije šest godina - rekao je - a
usuđujem se reći da je i ljepša, budući da je tad bila tek djevojčica, onda me
ne čudi da je u Londonu salijeću obožavatelji.
Ljigav je, pomislila je Sophie razočarano se mršteći. Ili je možda samo
bio pristojan.
Svi su potom ponovno sjeli i započeli ukočen, pretjerano srdačan
razgovor - barem su Marchevi bili odveć srdačni. Lord Darleigh tek je
pristojno odgovarao i smiješio se.
Samo je pristojan, zaključila je Sophie nakon nekoliko minuta. I
uopće nije ljigav. Ponaša se kao džentlmen. Osjetila je olakšanje, osjetila je
da bi joj se mogao svidjeti.
Bio je časnik u topničkoj regimenti tijekom Napoleonovih ratova u
Španjolskoj, tako je doznala. Vrlo mlad časnik. Oslijepio je u bitki. Tek je
poslije od ujaka naslijedio titulu i bogatstvo. Bilo je to dobro, jer njegova
obitelj nije bila imućna. Nedavno je napustio svoj dom u Gloucestershireu
nakon što su ga majka i sestre pokušale prisiliti na ženidbu. Sve su se
složile kako bi mu, iz brojnih razloga, najbolje bilo da ima suprugu koja će
se o njemu brinuti. On se, dakako, nije složio s tim, bilo da je riječ o
njihovoj zamisli općenito ili o njihovu odabiru nevjeste. Dugo je izbivao iz
kuće i nitko nije znao gdje je, sve dok jutros nije došao u Covington House,
što je gospođa Hunt i predvidjela u pismima koja je napisala i poslala
brojnim damama u selu.
Nekoć je bio samo Vincent Hunt, a Sophie je dočula brojne priče o
njemu. Bio je predvodnik seoske mladeži, izvrstan u svim sportovima i
kolovođa u svim nepodopštinama. Jedne je noći, tako, nakon što se sir
Clarence svima hvalio crvenim sagom kojim je koračao kako bi ušao u
neku uvaženu kuću u Londonu, stube koje vode do ulaznih vrata Barton
Halla obojio grimizno crveno.
Sad je on bio veliki gospodin s drugim, dojmljivim imenom. Bio je i
iznimno uglađen gospodin. Gotovo neprestano smiješio se i pristojno,
31
suzdržano odgovarao na sve pompozne izjave kojima su ga obasipali,

usprkos činjenici da su mu se sir Clarence i tetka Martha gotovo otvoreno i
neugodno udvarali, dok se Henrietta glupo smijuljila. Bilo je zapravo
prilično teško glupavo se smijuljiti pred slijepcem, ali ona je to činila
posebno uspješno.
Kad je razgovor konačno zamro, Henriettu su poslali do klavira kako
bi vikonta zadivila svojim talentom. Naložili su joj potom da pjeva dok
svira, tako da je predstavila repertoar od pet pjesma i tek tad se sjetila kako
su note šeste skladbe, njezine omiljene, u majčinu privatnom dnevnom
boravku, gdje je ranije tog dana vježbala na klaviru.
- Idi gore po partituru - rekla je njezina majka okrećući se prema
Sophie.
- Da, tetka - odgovorila je Sophie šapatom, ustajući.
Bila je svjesna vikonta Darleigha, iznenađenja na njegovu licu dok je
podizao obrvu i okretao glavu prema njoj. Bila je spremna zakleti se da
gleda u nju, iako je znala da tomu nije tako. Ali, u tom trenutku, prije nego
što će napustiti prostoriju, osjećala se malo manje nepoznato nego inače.
Prije nego što je stigla do stubišta, shvatila je da trči, umjesto da korača
poput dostojanstvene dame.
Naravno, nisu ih upoznali.
***
Kad si sa mnom ušao u dnevni boravak, je li ondje bio još netko osim
sir Clarencea, lady March i gospođice March? - upitao je Vincent dok se
kočija njihala kratkom cestom koja Barton Hall povezuje s Covington
Houseom.
-Hmm - nastupila je stanka tijekom koje je Martin po svoj prilici
razmišljao. - Misliš, osim sobara?
- Žena - rekao je Vincent.
- Ne mogu reći da sam primijetio - rekao mu je Martin.
- Nekog su poslali po note - rekao je Vincent - a ona je prije nego što
će otići rekla: Da, tetka. Bilo je to sve što sam od nje čuo cijele večeri. Sigurno
hoda vrlo tiho, jer nisam čuo da se vratila, lako su note sasvim sigurno
došle. To očito nije bila sluškinja. Lady March se obratila kao tetki. Ali,
nisu nas upoznali. Nije li to čudno?
- Loši odnosi? - predložio je Martin.
- Usuđujem se reći - složio se Vincent. - No, svejedno bi bilo pristojno
predstaviti je gostu, zar ne?
32
- Ne nužno, ako je o Marchevima riječ - rekao je Martin.

- Idi gore po partituru, rekla joj je tetka kad je gospođica March tražila
note – kazao je Vincent. – Izostavila je ono molim. A što je najgore, nije joj se
obratila imenom.
- Hmm - mrmljao je Martin. - Još te nisu zaručili, nadam se, ili jesu?
- Ha?
- Imaju s tobom ozbiljne planove - rekao mu je Martin. - Upozoravam
te. Posluga u toj kući ima prilično razvezane jezike, što je siguran znak da
Marchevi ne nadahnjuju veliku odanost.
- Ozbiljne planove - rekao je Vincent. - Da, mislim da je služinčad po
tom pitanju u pravu. Sljedećih nekoliko dana pozorno ću pratiti događanja.
Osobito ako čujem da preko usana gospođe March prijeđu sudbonosne
riječi poput razumijem ili ne smeta mi, pobjeći ću na drugi kraj Zemlje.
-O nda bi ti bilo bolje da uza se imaš brod - izjavio je Martin. - Jer
kopnom možda nećeš pobjeći dovoljno daleko.
***
U međuvremenu su stigli kući. Doista je ovo bio neobičan dan.
Ovamo je bio došao prije zore s vedrom nakanom da se sljedećih nekoliko
dana ovdje mirno opušta i ozbiljno promisli o svemu prije povratka u
Middlebury park kako bi preuzeo nadzor nad ostatkom svojega života. A
potom...
Smijao se dok je Handry postavljao stube na kočiju, a potom je bez
ičije pomoći sišao s kočije ispred ulaznih vrata svoje kuće.
- Gospođica Waddell i njezini odbori za dobrodošlicu – rekao je.
- Uzrujao sam se zato što me nisi pozvao da dođem poslušati
župnikov govor dobrodošlice - rekao je Martin.
Obojica su se gušili od smijeha.
- Zapravo, znaš - rekao je Vincent uspinjući se stubama do ulaznih
vrata - bilo je dirljivo. Svi oni bili su sastavni dio našega djetinjstva,
Martine. Čovjek se može samo nadati da će u životu susresti tako dobre,
dobronamjerne ljude. Neljubazno je od nas što im se smijemo, samo: i naš
je smijeh dobronamjeran. Imali smo sreću odrastati ovdje.
- Stvarno smo imali sreće - vedro se složio Martin. - Ostalo je još
nešto maminih kolača, gospodine. Bi li volio pojesti koji uz piće?
- Molio bih malo vrućeg mlijeka, ako ga još ima, Martine - rekao je
Vincent koračajući prema dnevnome boravku. - I kolač, molim. Tvoja
mama i dalje pravi izvrsne kolače, zar ne? Jedan njezin kolač vrijedi koliko
33
četiri koja je spravio netko drugi.

Zaboga, sigurno ga je obuzela nostalgija. Što je maloprije zatražio?
Vruće mlijeko?
Bilo mu je zapravo drago što su ga otkrili ovdje. Bilo ga je stid, ili mu
je bilo neugodno ili... ili nešto u tom stilu što će ga slijepog vidjeti ljudi koji
znaju kakav je nekoć bio. Ali, bilo je to blesavo. Njegovi jutrošnji posjetitelji
bili su ljubazni, zabrinuti zbog njegove sljepoće, ali ipak su se prema njemu
ophodili kao prema razumnom odraslom čovjeku. Bilo im je drago
razgovarati o prošlim vremenima dok je njegov otac ovdje bio profesor, a
njegova majka aktivna u crkvi i zajednici, dok su Vincent i njegove sestre
odrastali s ostalom seoskom djecom i sudjelovali u svakojakim
nepodopštinama. I Vincentu je bilo drago prisjetiti se svega toga, pa se u
zanosu uključio u razgovore.
Uzdahnuo je sjedajući u naslonjač pokraj kamina. Bio je umoran, iako
danas nije vježbao. To je, nesumnjivo, i predstavljalo dio problema.
Sutra navečer bit će okupljanje u Foaming Tankardu. Vincent
nasmiješio prisjetivši se peticije gospođice Waddell koju je na njezin
nagovor potpisalo jedanaestero ljudi, a kojom je posvjedočilo da zbog
promjene imena u trenutku kad je svratište promijenilo vlasnika Vincentu
je tad bilo oko šest godina. Svratište se nekoć zvalo Rose and Crown.
Okupljanje.
U njegovu čast.
Zabacio je glavu i glasno se nasmijao. Tko bi drugi osim stanovnika
Barton Coombsa organizirao ples za slijepca?
Ne smije se, međutim, previše opustiti tijekom ove neočekivano
ugodne epizode, pomislio je u trenutku kad mu je Martin donio mlijeko.
Jer Sir Clarence jasno mu je dao do znanja kako će njegova kći rado
prihvatiti njegovu bračnu ponudu, i lady March na sav se glas hvalila
kćerinim vrlinama i postupcima. Sama gospođica March samo se
smijuljila. Svi su ga odreda htjeli pridobiti, a Marchevi najčešće dobiju ono
što žele, i iako očigledno nisu uspjeli u nakani s onim desecima vojvoda,
markiza i grofova - zar ih doista ima toliko, čak i ako računamo one već
oženjene?
Morat će pripaziti. Henrietta March je kao djevojčica bila iznimno
lijepa, a kad ju je posljednji put vidio, dalo se naslutiti da će i kao odrasla
biti prava ljepotica. Bilo joj je tad petnaestak godina. Imala je tamnu kosu i
oči, lijepa stasa. Uvijek je bila moderno i skupo odjevena u haljine što ih je
šivao krojač - odnosno modist, prema sir Clarenceovu rječniku - koji je
34
dvaput godišnje dolazio iz Londona. Gospođica March uvijek je imala

francusku dadilju i francusku guvernantu, i nikad se nije družila sa
seoskom djecom. Nešto što bi se moglo nazvati komunikacijom s ostalom
djecom događalo se na zabavama prigodom njezinih rođendana, kad bi s
tatom i mamom dočekivala uzvanike i graciozno kimala glavom, tiho
zahvaljujući na čestitkama svih onih koji bi pokraj nje prolazili s puno
poštovanja.
Vincent bi je možda i sažalijevao, da nije bila tako ohola, da za
razliku od svojih roditelja nije prigrlila tako nadmen stav. Slutio je da se
nije promijenila. Barem večeras nije pokazala da je tomu tako. Kad je došla
partitura po koju je njezina majka poslala, zagonetnoj ženi koja ju je
donijela nije izgovorila ni riječ zahvale. Je li joj to bila sestrična?
Tko je to bio? Nisu mu je čak ni predstavili, niti su je uključili i
ujedan od razgovora. Jedino što je cijele večeri izgovorila bilo je: Da, tetka. A
sigurno je sve vrijeme bila ondje.
Bio je prilično ogorčen zbog nje, tko god ona bila. Očigledno je član
obitelji, ali ignorirali su je sve dok nije trebala nešto obaviti. Cijelu je večer
sjedila tiho kao miš.
Ne bi ga to trebalo uznemirivati.
Nakon što je pojeo kolač, posegnuo je za čašom mlijeka i iskapio je.
***
Za Boga miloga, bila je to mučna večer. Razgovor je bio pompozan i
nimalo tečan, glazba nimalo osobita. A veselo je mogao izdržati i jedno i
drugo da su Marchevi bili srdačni ljudi koji su mu nekoć bili dragi. Nije
osjećao grižnju savjesti zbog osjećaja gađenja koji ga je obuzimao pri
pomisli na večer koja je okončala. Da se danas u selo vratio kao obični
Vincent Hunt, ne bi ga ni pogledali. Zar titula mijenja baš sve?
Bilo je to retoričko pitanje.
Bilo je vrijeme za odlazak na počinak.
Pitao se koliko će dugo mami trebati da dozna da je ovdje. Mogao se
kladiti da je danas napisano i otposlano barem tucet pisama. Svi su željeli
biti prvi koji će joj to priopćiti.
35
4. Poglavlje
Otkako je Sophie došla živjeti ovamo, u Barton Hallu organizirano je

nekoliko društvenih događanja, ali njezina tetka, tetak i sestrična nisu išli
ni na jedno od njih. Pojaviti se i plesati na balu u svratištu Foaming
Tankard bilo bi daleko ispod razine njihova dostojanstva, iako su na bal
mogli doći samo oni kakva-takva plemićkoga podrijetla. No, seoska
događanja ne bi imala smisla kad ne bi bila otvorena i svima ostalima koji
na njih žele doći. Pri samoj pomisli da bi ramenom mogla očešati nekog
radnika s farme, mesara ili kovača, tetka Martha zapadala bi u histerična
stanja, kako je sama jednom izjavila.
Zato Sophie nikada nije nazočila nijednom seoskom društvenom
događaju.
Sve će se to, međutim, promijeniti. Jer večerašnje se događanje
priređivalo u čast vikonta Darleigha, a sir Clarence i tetka Martha odlučili
su da će već nekako, milom ili silom, Henrietta postati vikontesa Darleigh
od Middlebury Parka u Gloucestershireu, te će na raspolaganju imati
dvadesetak tisuća funti prihoda godišnje. Od prošle je večeri Henrietta
potpuno promijenila stav, pa je sad izjavila kako je vikont daleko
najzgodniji, najotmjeniji, najšarmantniji, po svemu bolji od sve gospode
koju je ikad upoznala. Potpuno se promijenio i sad više uopće ne nalikuje
na onog ,,užasnog Vincenta Hunta“.
- Večeras objema rukama moraš ščepati priliku, draga moja - rekla je
tetka Martha - jer ne znam koliko se dugo vikont Darleigh kani zadržati u
Covington Houseu. On, dakako, neće plesati. Ni ti ne smiješ plesati, jer
ondje, dakako, neće biti nikoga drugog s kim bi vrijedilo plesati, pa vrijeme
moraš provesti u razgovoru s njim. Budu li to vremenske prilike dopustile,
a čini se da će danas biti prelijep dan, moraš predložiti šetnju vani. U
društvenim prostorijama sigurno će biti zagušljivo. Vani ga moraš zadržati
dovoljno dugo da ljudi to primijete. A primijetiti sigurno hoće, jer je on
počasni gost, pa će sva pozornost biti usmjerena na njega. Osjećat će se
potom dužnim postupiti dosljedno, pa možeš biti sigurna da će sutradan
ujutro pozvati tatu, jer svi će to od njega očekivati, a njemu je sigurno stalo
do mišljenja bivših susjeda.
- Tvoja majka planirat će ljetnu svadbu - dometnuo je sir Clarence,
36
čvrsto stežući revere svojega kaputa, vidno zadovoljan. - Možda u

Londonu, s polovinom tamošnje društvene kreme. Iako gotovo svi tijekom
ljeta napuštaju London, siguran sam da će se vratiti zbog tako uzvišena
događaja.
I Sophie će ići na događanje. Nisu joj rekli hoće li ići, a ona nije ni
pitala. No, seoska društvena događanja su za sve. Nisu se slale pozivnice.
Na događanje će otići čak i ako bude trebala pješice do svratišta. To je
zapravo ionako kanila učiniti, jer da je tetka Martha znala da namjerava ići,
možda bi je pokušala spriječiti. Ne mogu je spriječiti da ode ako već bude
ondje, zar ne? A kako bi poslije mogli iskazati nezadovoljstvo ako svi
ionako budu ondje? Nije joj namjera praviti scene. Ondje će biti samo
promatrač. Naći će mračan kut i u njemu se stisnuti. Bila je stručnjakinja za
to.
Ići će. Srce joj je tuklo u grudima u trenutku kad je za doručkom
donesena odluka, jer ona nikada nije išla nikamo. U svakom slučaju ne na
društvena događanja. Zadnje su je dvije sezone vodili u London, ali samo
zato što je nisu mogli ostaviti samu u Harton Hallu. Nije, međutim, bila ni
na jednoj zabavi, koncertu ili balu na koje su njezina tetka i Henrietta
svakodnevno odlazile, Kako je mogla ići? Rekla joj je to jednom tetka
Martha kad je natuknula da ne ide na događanja. Bilo je već dovoljno teško
biti sestra i nećakinja gospodina koji je u dvoboju poginuo zato što je nabio
rogove jednom grofu, što je šokantan i ponižavajući događaj koji je
predstavljao samo završno poglavlje jedne nimalo dične karijere. Nikada ne
bi mogli koračati podignute glave kad bi se doznalo da su k sebi primili
njegovu kćer, osobito s obzirom na to kako ta kći izgleda.
Sophie je imala samo jednu haljinu koja je tek izdaleka nalikovala na
večernju opravu. Haljina je bila sašivena za Henriettu kad joj je bilo
četrnaest ili petnaest godina i odjenula ju je samo jednom, za proslavu
svojega rođendana. Nije bilo potrebno prilagođavati je poput ostale
polovne odjeće koja bi dopala Sophie. Bila je od ružičasto-bež muslina i još
je zadržala oblik usprkos činjenici da ju je Sophie morala skratiti i suziti.
Nije bila zadivljujuće lijepa, a i kroj joj je nesumnjivo bio zapanjujuće
zastario, ali ovo ionako nije bilo neki veliki londonski bal. Bilo je to seosko
događanje. Posve sigurno doći će i druge žene koje će biti još jadnije
odjevene, ili barem jednako jadno.
Nakon što je ono troje otišlo kočijom, pješice se zaputila do Foaming
Tankarda, zahvalna Bogu što noć nije ni hladna, ni vlažna, ni vjetrovita.
Osjećala se prilično uzbuđeno.
37
Nije, dakako, očekivala da će plesati ili razgovarati. Ni nakon dvije

godine nitko nije znao da živi u Barton Coombsu. Nikada je nisu nikome
predstavili, samo bi joj povremeno neki srdačno kimnuli glavom u crkvi,
nakon nedjeljne mise. Ali, ionako je samo htjela gledati ljude kako se druže
i zabavljaju.
Oh, i - priznaj, Sophie! - ponovno vidjeti prelijepog vikonta Darleigha.
Diviti mu se izdaleka.
I pobrinuti se, ako je to ikako moguće, da ga Henrietta, potaknuta i
potpomognuta svojom majkom i ocem, ne namami u klopku kakve
kompromitirajuće situacije koja bi tog časnog čovjeka nagnala da je oženi.
Nikada nije marila ni za jednoga drugog gospodina kojeg su u Londonu
pokušavali namamiti u stupicu. Ta su gospoda bila savršeno u stanju
brinuti se za sebe, tako je oduvijek razmišljala, a slijed događaja pokazao bi
da je u pravu. No, je li lord Darleigh poput njih? Kad bi ga namamila izvan
svratišta, bi li znao da ga je odvela daleko od očiju drugih uzvanika? I hoće
li znati da će sir Clarence i lady March dati sve od sebe kako bi svi prisutni
zamijetili koliko je dugo i neprikladno ostao nasamo s njihovom kćeri?
Kad je došla do svratišta, jedva je smogla hrabrosti ući i stubama se
uspeti u društvene prostorije iz kojih se do prizemlja i ulice uzlijegala silna
graja. Zvučalo je kao da je u tijeku živahan ples, kao da svi žitelji sela i
okolnih područja međusobno pokušavaju i razgovarati glasom koji je
dovoljno glasan da se čuje. I kao da su svi govorili nešto smiješno, jer je
odjekivao bučan, grlen smijeh.
Sophie je malo nedostajalo da se okrene i pohita kući.
Ali, samu je sebe podsjetila da zapravo nije miš. Da je zapravo dama,
da je društveno gledajući barem na istoj razini kao više od polovine
prisutnih ljudi. Nije čak bila sigurna nije li po prirodi stidljiva. Nikad joj se
nije ukazala prilika otkriti to.
Nastavila je uza stube.
Čim je prošla kroz vrata, naišla je na župnika. Nasmiješio joj i pružio
desnu ruku.
- Nisam imao zadovoljstvo upoznati vas, gospo - nadglasavao je
glazbu, razgovore i smijeh. - Ali, pretpostavljam da vas već približno dvije
godine vidim kako sjedite na službi Božjoj u mojoj crkvi i pozorno slušate
moje propovijedi koje druge župljane, uglavnom uspavljuju? Ja sam
Pasons, kao što već sigurno znate. A vi ste?
Sophie je prihvatila njegovu ispruženu ruku.
- Sophie Fry, gospodine.
38
- Gospođica Fry - slobodnom je rukom potapšao njezinu nadlanicu -

dopustite mi da gospođi Parsons kažem neka vam natoči čašu limunade.
Kroz gužvu ju je potom odveo do stola prepuna hrane i pića.
Predstavioju je svojoj supruzi koja joj je srdačno kimnula glavom i
pokušala nešto reći. Naposljetku je ipak samo slegnula ramenim i
razrogačila oči kad je postalo jasno da nikako ne može nadglasati buku.
Sophie je uzela čašu i otišla potražiti kut u koji će sjesti. Bilo je to
jednostavnije nego što je očekivala, pomislila je, zahvalno sjedajući na
praznu stolicu. Tetka je bila podalje od nje njezina lelujava kraljevski
modra pera nisu mogla proći nezamijećeno - i zaprepašteno ju je gledala.
Sophie s pretvarala da je ne vidi. Tetka Martha ne može je zapravo
otposlati kući, zar ne? A i ona će rado ostatak večeri provesti hineći da je
miš. Zapravo relativno rado. Ponekad ju je uznemiravala ta njezina
sposobnost samozatajnosti.
Jedan par plesao je okružen ostalim plesačima koji su energično
pljeskali u ritmu glazbe. Svi su djelovali razdragano. Sophie je shvatila da
jednom nogom lupka u ritmu.
Nije bilo lako vidjeti vikonta Darleigha, ali bilo je očigledno da je
došao. Prilično gusta gomila sjatila se s lijeve strane vrata, uglavnom su to
bile dame čija je pozornost bila veselo usmjerena na nekog koga su
okružile. Sir Clarence bio je jedan od rijetke gospode koja se ondje našla, a i
tetka Martha i Henrietta ponašale su se ulizivački. Kome bi se drugom
ulizivale ako ne vikontu? I bila je u pravu. Nakon što ih je Sophie nekoliko
minuta promatrala, zvukovi seoskih plesova su utihnuli, a plesači su se
razišli s podija, dok se gusta gomila rastvorila poput još jednih vrata, a iz
nje je pobjedonosno izašla Henrietta koja je ispod ruke držala vikonta
Darleigha kojeg je povela preko dvorane.
Henrietta je blistala u još jednoj od svojih londonskih balskih haljina.
Ples se nastavio, ovoga puta uz nešto otmjeniju glazbu, a Henrietta i
vikont šetali su dok nisu došli do vrata kroz koja su prošli i nestali. Budući
da su svima, osim možda plesačima, pogledi otkako je došao bili uprti u
vikonta Darleigha, a nitko nije moga ne zamijetiti blistavu Henriettinu
balsku haljinu, njihov izlazak iz prostorije teško da je bio diskretan.
Sophie je prinijela ruku ustima i ugrizla se za zglob kažiprsta. Izvan
svratišta je još sigurno gomila ljudi. Bilo ih je ondje kad je došla, a ljudi su
neprestano dolazili i odlazili. Kao što je tetka Marta i predvidjela,
prostorije za društvena događanja bile su zagušljive. Nije bilo ničeg
neprikladnog u činjenici da su vani. Ali, sve bi moglo djelovati nedolično
39
uzme li se u obzir činjenica da su sir Clarence i tetka Martha unutra, a

Henrietta vani. Tu gotovo da nije bilo sumnje.
Sophie je deset minuta samo sjedila i grizla zglob kažiprsta prije nego
što je išta poduzela. Za par još nije prošlo previše vremena da se zadrži
izvan prostorije. Osim što su svi gotovo otvoreno gledali kad će se
ponovno pojaviti, a sir Clarence i tetka Martha razgovarali su s ljudima
koje su držali dostojnima njihove pozornosti, pa su se i oni okretali prema
vratima i zurili. Nesumnjivo ni raspirivali nagađanja.
Sophie je ustala i kliznula van. Usput je uzela vuneni šal prebačen
preko naslona stolca. Nije imala pojma čiji je, pa se nadala da vlasnik neće
potrčati za njom vičući uhvatite lopova ili nešto jednako alarmantno. Ipak, to
je bilo malo vjerojatno. Bilo je malo vjerojatno da je itko primijetio kako
napušta prostoriju – da je neko uopće primijetio da je bila u prostoriji.
Nije bilo ni traga Henrietti i lordu Darleighu među malenim
skupinama ljudi koji su stajali ispred svratišta. Nekoliko je parova šetalo
dalje niz ulicu, gdje ih se iz svratišta posve lijepo moglo vidjeti, ali među
njima nije bilo i dvoje ljudi koje je tražila. Kamo li ga je Henietta mogla
odvesti kako bi bili nasamo?
Na svu sreću, prva Sophiena pretpostavka bila je ispravna. Šetali su
sporednom uličicom iza zgrada na glavnoj ulici, koračajući travnatim
rubom kako bi izbjegli duboke usjeke što su ih posred ceste stvorili kotači
kola. Dok je hitala prema njima, mogla je čuti Henriettin piskutav smijeh i
tih vikontov glas.
- Oh, Henrietta - doviknula je Sophie primičući im se - zaboravila si
šal!
Njih dvoje okrenuli su se, a Sophie je čak i pod blagom svjetlošću
mjeseca i zvijezda mogla vidjeti da su Henriettine oči razrogačene od šoka
i... bijesa. Obrve vikonta Darleigha bile su podignute.
- Nisam zaboravila takvo što - rekla je Henrietta dok je Sophie
zamahivala šalom u jednoj ruci. - A to čak nije moje. Odmah ga odnesi u
svratište prije nego što vlasnica shvati da ga nema.
Vikont je nagnuo glavu u stranu.
- Vi ste dama od prošle večeri - rekao je. - Ona koja je otišla na kat po
partituru gospođice March. Žao mi je, ali ne znam vam ime.
- Sophie Fry - odgovorila je ona.
- Gospođica Fry. - Nasmiješio se i, oh, da, u gotovo mrkloj tami
mogla se zakleti da je gleda ravno u oči. - Drago mi je što sam vas
upoznao. Kako je lijepo od vas što ste donijeli šal gospođice March, iako se
40
ispostavilo da nije njezin. Brinulo me da bi joj moglo biti hladno. Tvrdila je

da joj nije hladno, ali nekako slutim da je samo pristojna, jer je poprilično
svježe. Moram žurno vratiti i nju i vas unutra.
Pružio je ruku prema Sophie kako bi ga i ona uhvatila ispod ruke. U
čudu je zaprepašteno zurila. Potom je pogledala Henriettu čije su oči
doslovce gorjele od gnjeva i mržnje.
- Draže bi mi bilo ostati ovdje vani gdje je svježe i mirno - rekla je
Henrietta čiji je medeni glas bio u oprečnosti s izrazom njezina lica.
- Nastavimo sa šetnjom, gospodine.
-Dakako, ako baš želite - rekao je on. - Gospođice Fry, želite li šetati s
nama?
I dalje joj je pružao ruku.
Bilo je to posljednje što je Sophie željela. Henrietta će je ubiti. Što je
najvažnije, bio joj je prelijep dok ga je promatrala izdaleka, ali ovako
izbliza djelovao je gotovo nevjerojatno zastrašujuće. No, van je izašla kako
bi ga spasila od zamke.
Načinila je nekoliko koraka prema njemu i podvukla ruku ispod
njegove. A on je - o, Bože - bio tako topao i čvrst, mirisao je na mošus i vrlo
muževnu kolonjsku vodu. U cijelom se životu Sophie nikad nije osjećala
nelagodnije. Imala je dojam da je netko isisao sav zrak iz one uličice.
- Ne možemo sve troje ovako hodati puteljkom - izjavila je Henrietta
manje od minute kasnije, a glas ju je ovoga puta odavao. Zvučala je posve
razdraženo. - Bojim se da ćemo se ipak morati vratiti, gospodine. Mama i
tata zabrinut će se zbog mojeg izbivanja. Nisam ni bila svjesna koliko smo
se udaljili od svratišta. Vratimo se.
- Vidjet će da sam s tobom i bit će im lakše, Henrietta - rekla je
Sophie. - I oni i svi ostali vidjet će da je sve bilo dolično.
Nije se mogla sjetiti da se Henrietti ikad obratila cijelom rečenicom.
Vikont Darleigh okrenuo se prema njoj i nasmiješio se. Bila je gotovo
sigurna da na njegovu licu može iščitati osjećaj olakšanja.
Jadni gospodin. Svi su se upinjali oženiti ga ili mu pronaći damu
koju će oženiti. Dok je onih pola sata sjedila sama u društvenoj prostoriji
slušala je razgovore koji su se oko nje vodili, a koji su se najvećim dijelom
odnosili na vikonta Darleigha. Ponovno je čula kako se njegova majka i
sestre upinju oženiti ga i kako aktivno traže prikladnu suprugu za njega.
Ljudi su nagađali koja bi mu dama iz susjedstva mogla odgovarati, jer je
donedavno bio samo obični Vincent Hunt i nije živio na osobito visokoj
nozi, zbog čega bi mu možda draža bila njemu bliskija dama. U
41
nagađanjima su se često pojavljivala imena gospođica Hamilton i

gospođice Grange. Dakako da su ga i Marchevi svim silama pokušavali
uplesti u svoje mreže.
Svi su zamijetili njihov povratak u društvene prostorije - to nipošto
nije pretjerivanje, jer se u međuvremenu nije zbivalo ništa što bi privuklo
čak i pozornost plesača. Svi su ušutjeli i okrenuli se prema vikontu
Darleighu, Henrietti i... njoj, Sophie Fry. Lica njezine tetke i tetka djelovala
su zastrašujuće. U prvi su mah oboje izgledali razdragano, preplavljeni
osjećajem olakšanja kad su vidjeli da im se kći vratila nakon što je tako
dugo vremena provela u društvu vikonta Darleigha, da ga još uvijek drži
ispod ruke, a onda su pogledali i... zaprepašteni, shrvani i još štošta
ugledali ono što nisu očekivali: vikonta je ispod ruke držala i... njihova
mišica.
Ovoga puta uopće nije bila nevidljiva. Osjećala je čudnovatu
mješavinu iznimne nelagode i trijumfa.
Orkestar je svirao finale kao znak plesačima da će započeti novi niz
plesova, vrijeme kao da je zastalo. Sve je bilo u redu, dakako, ovisno o
tomu kako se gleda. Naposljetku, ipak nije bilo nedoličnosti, jer s
gospodinom su bile dvije dame, pa se njihovoj šetnji, čak i ako se odvijala
na sporednoj uličici, nije imalo što zamjeriti.
Započeo je brz i žestok ples.
Henrietta je pohitala prema majci.
Vikont Darleigh je Sophienu ruku stisnuo uza se u trenutku kad se
ona htjela osloboditi.
- Gospođice Fry – rekao je - hvala vam što se skrbite za reputaciju
gospođice March. Bilo je nesmotreno od mene odšetati s njom toliko
daleko i tako dugo, ali ona se nije htjela vratiti, znate. Naravno, trebao sam
ustrajati na tomu. Smijem li vas otpratiti do stola s pićima? Mislim da se
čak mogu sjetiti kojim putem do njega.
Nasmiješio se. Ona je, usprkos njegovim obazrivim riječima, znala da
joj zahvaljuje zato što ga je spasila. Sigurno je shvatio, gotovo prekasno,
opasnost u koju ga je Henrietta dovela. - Zahvaljujem, gospodine.
Htjela je pridodati jedno ali, smisliti nekakvu izliku i žurno se
udaljiti. No, zastala je kako bi promislila. Mogla je s njim otići do stola s
napitcima, možda čak ondje s njim nekoliko minuta stajati i razgovarati uz
jelo i piće. Mogla je barem nakratko, jednom u životu, biti poput bilo koje
duge normalne žene. Ne, ne poput normalne žene. Ne, mogla je biti
povlaštena mlada žena koja je privukla pozornost vikonta i zgodnog
42
muškarca, čak i ako je riječ o samo nekoliko minuta nakon kojih će, sat
poslije, ponovno biti zaboravljena.
A potom, budući da nije odmah prozborila, bilo je prekasno za izlike.
Zajedno su koračali prostorijom.
Putem je Sophie odložila šal preko naslona prazna stolca i
izbjegavala pogledati tetku i tetka koji su je, dakako, gledali baš kao i
valjda svi ostali ondje prisutni.
Bilo je to vrtoglavo, uznemirujuće, vedro iskustvo - bile su to samo
neke od emocija koje je uspjela razabrati.
***
Bilo je potpuni kreten. Zašto je oduvijek ženama u svojemu živo
dopuštao da njime manipuliraju i vode ga? Ponekad je to bilo
blagonaklono, ili je barem takvim kanilo biti. Inače je bilo posve jasno
zlonamjerno. Pa ipak, koliko se sjećao, samo se jednom tome usprotivio, a i
tad je pobjegao. Ovoga puta, međutim, iako je mogao zastati tijekom šetnje
izvan svratišta s gospođicom March te joj odlučno i utemeljeno objasniti
kako je ne želi kompromitirati odlaskom u sve dublju tamu, dopustio joj je
da ga odvede do područja kojeg se sjeća kao iznimno mračnog, jer u
pitanju je bila pusta uličica onkraj glavne seoske ulice.
Zar baš nikad neće postati samostalno odraslo biće koje samo
razmišlja i djeluje, na koje ne utječe žena? Nije baš uvijek bio takav, zar ne?
Bio je posve samosvjestan momak. Samome je sebi dopustio da izraste u
slabića - ili je barem bio u opasnosti da to postane.
Bio je neopisivo zahvalan gospođici Fry koja mu je, slutio je, hotimice
priskočila u pomoć, iako nije znao zašto. Ona je sestrična gospođice March,
zar ne? Ili je možda spašavala gospođicu March? U svakom slučaju, bio joj
je zahvalan - i znatiželjan. Sad ju je mogao čuti prilično jasno, shvatio je,
kad mu je rekla: Zahvaljujem, gospodine, iako je govorila istim onim tihim
glasom kojim se prošle večeri obratila tetki. Ona sigurno zna tajnu kako se
čuti u buci a da je ne pokušavaš nadglasati onako kako to čini većina ljudi,
nego se glasom provući kroz nju.
- Stigli smo - rekla je jednako mekim glasom.
- Jeste li za piće? - upitao ju je. - Ili biste nešto pojeli?
- Ne, hvala - rekla je. - Maloprije sam popila limunadu.
- Ni ja nisam ni gladan ni žedan - rekao je osmjehnuvši se. Uopće nije
želio jesti ili piti na ovako javnome mjestu. Nije ni sumnjao da gomile očiju
pažljivo motre svaki njegov pokret. - Ima li u blizini ijedna slobodna
43
stolica? Hoćemo li nakratko sjesti?

- Upravo je započeo novi niz plesova - rekla je. - Ima praznih stolica.
Čim su sjeli jedno pokraj drugoga, on je svoju stolicu okrenuo tako
da joj bude dovoljno blizu da je čuje, ali i da ona čuje njega. Pritom se
nadao da će time barem nakratko obeshrabriti ljude da ih ometaju. Svu je
njemu namijenjenu pozornost istodobno smatrao i dirljivom i zamornom.
- Jeste li vi sestrična gospođice March? - upitao je.
- Da - odgovorila mu je. - Lady March je sestra mojega oca.
- Vaš je otac umro? A vaša majka?
- Oboje su mrtvi - rekla je.
- Žao mi je.
- Hvala.
- Bilo mi je žao - rekao je - što nas sinoć nisu upoznali.
- Oh - rekla je - ja sam posve nevažna.
Glazba je bila glasna i prpošna, mogao je čuti zvuk ritmičnog
udaranja stopala o pod. Njihov razgovor nadglasavao je sve zvukove.
Dobro ju je čuo. Nije znao kako reagirati.
- Možda ste nevažni svojoj tetki, teku, sestrični - rekao je. - Ali,
općenito gledajući? Samoj sebi? Posve sam siguran da ste važni.
Čekao je njezin odgovor, pa se nagnuo kako bi joj se primaknuo
bliže. Osjećao je miris sapuna. Bio je to daleko ugodniji, puniji miris od
svih oštrih parfema koje je njušio tijekom cijele večeri.
Ona je šutjela.
- Usuđujem se reći - rekao je - da ste zbog smrti svojih roditelja
uhvaćeni u život koji vam nije potpuno po volji, baš kao što i ja povremeno
živim život koji mi ne odgovara zbog činjenice da sam oslijepio prije šest
godina. Koliko ste dugo siroče?
- Pet godina - odgovorila je. - Otac mi je umro kad mi je bilo petnaest
godina.
Dakle, dvadeset joj je godina.
- Meni je bilo sedamnaest godina - rekao je on.
- Bili ste tako mladi.
- Teško je, zar ne - rekao je - kad čovjeku život ode u neočekivanom
smjeru, kad shvati da više nema potpuni nadzor nad njim?
Bilo je to čudno. Nikada još ni s kim nije tako razgovarao,
ponajmanje s neznancem, odnosno neznankom. Možda mu je zbog toga i
bilo lakše. Sutra će i dalje biti neznanci. Ono što večeras budu rekli bit će
zaboravljeno.
44
- Da - rekla je nakon poduže stanke.

- Što biste učinili - upitao ju je - kad biste mogli vlastiti život
preoblikovati tako da bude onakav kakvim ste ga priželjkivali? Kad biste
imali načina i prilike učiniti sve što poželite? Što priželjkujete biti, činiti?
Pretpostavljam da imate snove. Svi ih imamo. Kakvi su vaši snovi?
Ili mu nije kanila odgovoriti na pitanje ili je odlučila promisliti. Slutio
je da gospođica Fry nije netko tko voli besciljno satima čavrljati ni o čemu.
A možda za to jednostavno nije imala prilike. Nije joj zavidio na njezinu
životu siromašne rođakinje Marchevih. Svidjelo mu se to što promišlja o
svemu.
Možda je njegova pitanja smatrala idiotskim - a možda su to i bila.
Bila su to pitanja kakva bi gorljiv dječak postavio djevojčici. Od muškarca i
žene očekuje se da su usidreni u stvarnosti.
- Živjela bih sama - odgovorila je ona. - Na selu. U seoskoj kućici s
vrtom prepunim cvijeća koje bih sadila i održavala. S povrtnjakom u
stražnjem dijelu dvorišta i možda nekoliko kokoši. S ljubaznim susjedima,
imala bih mačku, možda i psa. I knjige. Veliku zalihu papira za crtanje i
slikarski ugljen. I dovoljno prihod za zadovoljavanje svojih potreba koje ne
bi bile ekstravagantne. Voljela bih imati priliku naučiti neke nove stvari.
Dao joj je priliku da poželi bogatstvo, nakit, krzna, seoske dvorce i
putovanja u inozemstvo, dragi Bog zna što još. Dirnula ga je skromnost
njezina sna.
- A suprug i djeca? - upitao je.
Ponovno je osjetio da oklijeva.
- Ne - rekla je. - Vjerujem da bih sama bila sretnija.
Gotovo ju je pitao zašto. Ali, samoga je sebe tada podsjetio da je ona
neznanka, a to bi pitanje bilo intimno. Ne smije biti odveć nametljiv.
Nakratko se zapitao što bi se dogodilo da je gospođicu Dean upitao
za njezine snove. Bi li mu ona iskreno odgovorila? Možda joj je trebao
pružiti priliku. Još uvijek je zbog nje osjećao grižnju savjesti.
- Na vama je red - rekla je tako tihim glasom, da joj se morao
primaknuti još bliže. Mogao je osjetiti toplinu njezina tijela.
Povukao se nekoliko centimetara dalje. Nije ju htio dovesti u
nepriliku i seljanima dati poticaj za ogovaranja. - Koji su vaši najtajniji
snovi?
- Zvuči nezahvalno ako netko tko prividno ima sve ima i snove -
rekao je. - Imam titulu i bogatstvo, velik dom i prostran park oko njega.
Imam majku, baku, sestre, šogore, nećakinje i nećake koji me svi odreda
45
vole.
- I san - izjavila je ona kad je utihnuo.
- I san - priznao je. - San poput vašega, da živim sam, neovisan, da
upravljam vlastitim životom, bez obzira na sve odgovornosti što ih takav
život za sobom povlači. Da mogu sve svoje rođakinje otposlati natrag
njihovim domovima koje su zbog mene previše zanemarile ili čak potpuno
napustile. Da više ne moram gledati kako umjesto mene upravljaju mojim
životom. Da budem potpuno odrasla osoba, što bih, pretpostavljam,
odavno i bio da nisam izgubio vid. Vid više ne mogu povratiti, pa čak i u
snove moram uključiti određenu količinu stvarnosti. Volio bih živjeti
neovisno koliko to slijepac može, biti sposoban da se sam snalazim u
prostoru, da nadgledam vlastiti posjed i farme, da komuniciram s
susjedima. Sanjam o bogato proživljenu, neovisnu životu. Samo mojemu
životu kojim ne raspolaže nitko drugi. Ali, možda to o čemu govorim i nije
san, gospođice Fry, nego cilj kojemu stremim. Snovi su teško ostvarivi ili
potpuno neostvarive želje. Svoje snove mogu ostvariti. Doista to kanim.
Ušutio je zaprepašten svim što mu je prešlo preko usana. Vjerojatno
će mu biti strahovito neugodno kad se sutra ujutro probudi i prisjeti
razgovora - ili baš ovog monologa, u svakom slučaju.
- A brak i djeca? - upitala ga je ona.
Uzdahnuo je. Bilo je to osjetljivo pitanje. Brak je bio nešto što bi ga u
budućnosti možda moglo privući. A ne i sada. Nije bio spreman. Nije imao
ništa vrijedno za ponuditi - osim, dakako, očiglednog. Potencijalnoj
supruzi bi, dakako, uvijek mogao ponuditi samo svoju sljepoću, ali
nijednoj ženi nije htio nametnuti vlastitu patnju. To ne bi bilo pošteno -
doslovno, ali i na mnoštvo drugih načina. Trenutačno je još bio u
paćeničkom stanju. Morao je to prevladati.
A djeca? Jedna od njegovih dužnosti bila je dobiti nasljednika, a on je
bio odlučan u nakani da je izvrši. Ali još ne. Doista, nije bilo žurbe. Bile su
mu tek dvadeset tri godine. A nikada neće moći igrati kriket sa svojim
sinom.
Samosažaljenje je bilo nešto s čime se nemilosrdno obračunao pije
nekoliko godina, ali još uvijek ga je znalo zaskočiti.
- Oprostite - rekla je gospođica Fry. - Bilo je to drsko pitanje
- Iako sam i ja vama postavio isto pitanje? - odvratio je. - Razmišljao
sam, promišljao o odgovoru. Govorimo o snovima, ne o stvarnosti.
Govorimo o tome kako bismo živjeli vlastite živote kad bismo imali
slobodu živjeti ih onako kako bismo željeli. Onda ne. Bez supruge. Bez
46
žena. Ne prezirem vaš spol, gospođice Fry. Baš obratno. Ali, žene su meka
srca, barem sve one kojima sam okružen. Sažalijevaju me. Žele mi pomoći.
Žele mi ugoditi. Ne, u svojim sam snovima slobodan i sam. Izuzmemo li,
dakako, poslugu. U svojim sam snovima samome sebi i svijetu dokazao da
mogu sam živjeti vlastiti život, da mi ne treba ničije dopuštenje ni
sažaljenje.
- Osobito ne od žena - rekla je ona.
- Osobito ne od žena. - Nasmiješio joj se i malo odmaknuo od nje. -
Pomislit ćete da sam nezahvalan gad, gospođice Fry. Doista volim svoju
majku, baku i sestre. Jako ih volim.
- Govorimo o snovima - rekla je ona. - U svojim snovima možemo
biti nezahvalni koliko god nas je volja.
Blago se nasmijao, a potom osjetio ruku na svojemu ramenu.
- Sigurno ste gladni, gospodine - rekao je župnik srdačnim glasom.
Kanio je zanijekati. Ali, oduzeo je već dovoljno vremena gospođici
Fry. Već je propustila zaplesati na ovaj niz plesova, a vjerojatno je
propustila i prethodni tijekom kojega ga je došla spasiti od svoje sestrične.
Osim toga, nije ju htio dovesti u nepriliku i osvajajući je samo za sebe i
oduzimajući joj previše vremena. Bio je siguran da su ih svi ovdje prisutni
zamijetili kako sjede i nasamo razgovaraju.
- Da, doista jesam. - Rekao je ustajući i nasmiješio se. - Ugodna večer
vam želim, gospođice Fry. Bilo je zadovoljstvo razgovarati s vama.
-Ugodna večer, gospodine.
Potom su ga odveli natrag do stola s pićima i hranom.
47
5. Poglavlje
Vincent je jutro započeo energičnom tjelovježbom u salonu.

Već je osjećao uznemiravajuće posljedice posljednjih nekoliko dana
što ih je proveo sjedeći ili stojeći - i prežderavajući se finim pekarskim
proizvodima gospođe Fisk.
Nakon doručka izašao je na stražnje dvorište koristeći se pritom
isključivo štapom. Poznavao je vrt, pa je bilo malo vjerojatno da će se ondje
izgubiti ili ozbiljno ozlijediti. Odmah je nanjušio da nema povrtnjaka. Kao
dječak nije obraćao pozornost na mirise, ali sad kad tih mirisa nije bilo,
postajao je svjestan njihove odsutnosti, osobito kada je riječ o metvici,
kadulji i drugim ljekovitim travama.
Nije bilo ni cvijeća. U Middleburyju je pokušavao cvijeće razlikovati i
prepoznavati prema mirisu, teksturi i obliku latica, listova i stabljika.
Vrt, međutim, nije bio posve zapušten. Vrtlari koje je plaćao da
dolaze dvaput mjesečno počistili su stazu koja se proteže između
nekadašnjih cvjetnih gredica. Nije bilo kamenčića na kamenoj klupi koja
okružuje bakrenu urnu u koju je njegova majka svake godine umetala
veliku lončanicu s cvijećem. Martin mu je rekao da su travnjaci pokošeni, a
živica orezana.
Vincent je sjeo na klupu i odložio štap pokraj sebe. Podigao je lice
prema nebu. Sigurno je bilo oblačno, iako se u zraku nije osjećala vlaga. I
nije bilo hladno.
Ako odluči ovdje ostati još jedan dan - a nije bio siguran hoće li -
nagovorit će Martina da poslijepodne pođe s njim u dugu šetnju seoskim
krajolikom. Koliko god u kući revno vježbao sve mišiće svojega tijela,
oduvijek je žudio za svježim zrakom i osjećajem što ga ima dok se noge
ispod njega pokreću, osobito kad čini duge korake. Ah, koliko bi samo
volio trčati!
I htio je produžiti svoj boravak. Posljednja dva dana bila su
začuđujuće ugodna. Nakon svih previranja što ih je posljednjih šest tjedana
proživio, zaboravio je koliko su mu silno dragi ljudi iz Barton Coombsa.
Zaboravio je koliko prijatelja ima ovdje, ili je iz koje kakvih razloga
zaključio kako mu oni više ne mogu biti prijatelji. Nekoliko je njih na
48
sinoćnjoj zabavi obećalo da će mu se javiti dok je još ovdje.

Pa ipak, dio njega želio je čim prije otići bez daljnjeg razmišljanja. Jer
vlastita mu je sljepoća ovdje bila upadljivija nego igdje drugdje. Jer ovo ga
je mjesto i ovi su ga ljudi poznavali dok je još imao oči. Penderris Hall i
prijatelji što ih je nedavno stekao u Klubu preživjelih, baš kao i Middlebury
Park i tamošnji susjedi bili su mjesta i ljudi što ih je upoznao isključivo
putem drugih osjetila. S njima mu je nekako bilo lakše, u svakom slučaju
lakše u emotivnom smislu.
Ovdje je shvatio da se opetovano bori protiv panike. A mislio je da je
prevladao paniku ili je barem stavio pod nadzor.
Nije bio siguran je li njegova želja da ostane ovdje potaknuta
iskrenom željom da se iznova poveže sa starim prijateljima i mjestom iz
djetinjstva na kojima je planirao budućnost ili je bila samo nadgledanje
neminovnog zbog spoznaje da ne smije upasti u stare okvire pasivne
ovisnosti kad se bude vratio u Middlebury. Na neki si je način povlađivao
- glazbom, tjelovježbom, sposobnosti da se u prostoru snalazi samo s
pomoću štapa, a ponekad čak i bez njega. Ali bila je to samo kap u moru s
obzirom na to kako bi njegov život trebao i mogao izgledati. Ponekad
poželi da svoju majku ne voli baš toliko. Ona je već i previše pretrpjela.
Nipošto je nije htio dodatno povrijediti. Možda je rješenje svega ipak
supruga, ne daj Bože, ali ona koju će osobno odabrati. Vrlo pažljivo.
Oblaci, naposljetku, ipak očigledno nisu bili gusti. Do njega se
probila zraka sunčeva svjetla. Mogao je osjetiti toplinu, pa je podigao lice
prema tom svjetlu i pritom sklopio oči. Nije ih htio oštetiti izravnom
Sunčevom svjetlošću, zar ne? Samome se sebi nasmijao pri pomisli na to
koliko takva misao zvuči apsurdno. To mu je jednom izjavio Flavian u
Penderrisu jednog iznimno sunčana dana - Flavian Arnott, vikont
Ponsoby, jedan od članova Kluba preživjelih.
Nedostajali su mu, iznenada je silno čeznuo da se svi ponovno okupe
u Cornwallu. Pitao se je li Hugo otišao u potragu za lady Muir koja je
ranije, tijekom proljeća, tjedan dana provela u Penderrisu nakon što je na
plaži iščašila gležanj. Pronašao ju je Hugo Emes, lord Trentham, i na
rukama je nosio do kuće. Potom se preko ušiju zaljubio u nju - čak je i
slijepcu to bilo očigledno - pa je, u njemu svojstvenu stilu, samoga sebe
uvjerio kako je društveni jaz koji ih dijeli odveć dubok da bi ga mogli
prevladati. Hugo je bio ratni heroj i bogat kao Krez, ali kako je podrijetlom
pripadao srednjoj klasi i bio ponosan na to, bio je najnesigurniji muškarac
što ga je Vincent ikad upoznao.
49
Bio je siguran da se i lady Muir zaljubila u Hugu.

Je li Hugo otišao potražiti je?
Sunčevu zraku već su ponovno progutali oblaci. Osjećao je svjež zrak
na licu na kojem je nekoć ćutio toplinu. Pa, bilo je dobro dok je trajalo.
Pomisao na suprugu, pažljivo odabranu suprugu, podsjetila ga je na
još jedan razlog zašto bi trebao otići. Sinoć je gotovo upao u spretno
postavljenu klopku. Bilo je to glupo i naivno s njegove strane, jer je znao da
ga Marchevi pokušavaju uhvatiti u mrežu. A čak i da nije znao, Martin ga
je upozorio. Kad je iz svratišta izašao sa gospođicom March izašao zato što
se ona žalila na zagušljivost u društvenoj prostoriji, reagirao je onako kako
je ona i očekivala da reagirati, kao marioneta. Bio je beskrajno zahvalan
gospođici Fry što se pojavila u onoj pustoj uličici.
Gospođica Fry. Sophie Fry. Sitna dama meka dodira. I blaga, lagano
promukla glasa. S kojom je vodio neobično zanimljiv razgovor što ga je
ponovno vrtio u glavi dok je po povratku kući ležao u krevetu.
Razgovarali su o svojim snovima koji se nisu toliko razlikovali, iako su
okolnosti bile dijametralno suprotne. Martin koji je cijele noći plesao poslije
mu je rekao kako ona uopće nije plesala, i otišla je rano, brzo nakon što su
razgovarali.
Da nije bilo njezine intervencije, našao bi se u opasnosti danas biti
zaručen čovjek. Zaručen ni manje ni više nego za Henriettu March. Nije
mu se sviđala dok je bila djevojčica. A ne sviđa mu se ni sada. Sinoć je
govorila isključivo o svojim prijateljicama plemićkog porrijekla, o vezama
što ih ima na najvišim razinama, bila je glavna zvijezda svih anegdota što
ih je ispričala, imala posljednju, oštroumnu riječ u svakoj raspravi. Sir
Clarencea Marcha užasavao se više nego ikada prije. Od lady March su mu
se kostriješile dlake na zatiljku.
Pobjegao je u posljednji tren. Je li sad bio siguran? Sad kad je u
potpunosti na oprezu? No, i prije je bio na oprezu.
Čuo je korake koji su mu se stazom približavali iz smjera kuće
odlučan korak Martinovih čizama i još nečiji koraci. Muški, gotovo
sigurno. Ah, tu su i koraci trećeg para nogu, lakši, ženstveniji.
- Došli su vas posjetiti Sam i Edna Hamilton, gospodine – rekao je
Martin.
- Same! - Vincent je ustao, nasmiješio se i pružio desnu ruku. - I Edna.
Kako lijepo od vas što ste došli. Sjednite. Ali, je li za vas vani dovoljno
toplo? Želite li da uđemo i odemo u salon?
- Vince! - Njegov stari prijatelj i partner u zločinima čvrsto mu je
50
stisnuo ruku i počeo je protresati. - Sinoć jedva da smo uspjeli razgovarati.

Potpuno su te okupirale dame gospođice Waddell.
- Vincente - rekla je Edna Hamilton, nekadašnja Edna Biggs, pa mu
prišla, zagrlila ga i kratko uz njega prislonila obraz. - Možda bih te i čekala
da sam znala u kakva ćeš zgodna muškarca izrasti.
- Hej, hej - prosvjedovao je Sam dok se Vincent smijao. - To nije
istina. Ni ja ne izgledam baš tako loše.
- Sjednimo ovdje - rekla je Edna. - Oblaci će se uskoro posve razići, a
na suncu je ugodno toplo. Noge me bole još od sinoć. Gotovo sam ih
uništila plešući.
- Vince će još pomisliti da nisi plemenita podrijetla, Ed - komentirao
je njezin suprug. - Dame ne bi smjele priznati da uopće imaju noge.
Sjeli su na klupu i razgovarali o zabavi, prisjetivši se potom
zajedničkog djetinjstva. Mnogo su se smijali. A potom je Edna promijenila
temu.
- Oh, Vince – rekla je - jesi li čuo što se dogodilo onoj ženi mišici koja
živi kod Marchevih?
- Gospođici Fry? - upitao je Vincent mršteći se.
- Tako se zove? - odvratila je. - Sinoć si se sažalio i nekoliko minuta
razgovarao s njom, zar ne? Dugo nitko nije znao je li sluškinja u Barton
Hallu ili siromašna rođakinja, ali sluškinje je nisu priznavale kao jednu od
njih. Naravno, trebali smo znati, jer uvijek je bila daleko jadnije odjevena
od njih. Bilo kako bilo, izbacili su je iz kuće. Velečasni Parson ju je jutros
zatekao u crkvi, blijeda i tiha sjedila je na jednoj od klupa, a pokraj nje
ležala je patetično malena torba. Primio ju je u župni stan, a gospođa
Parson dala joj je doručak i sobu da malo otpočine. Iz kuće je izbačena
sinoć, pa je ostatak noći provela na klupi u crkvi. Jadnica, nitko ne zna što
će biti s njom. U župnome stanu imaju dovoljno služinčadi. Ona ionako
nije sluškinja. Pretpostavljam da će joj netko već nekako pomoći.
- Ako se mene pita, i bolje joj je da je što dalje od Marchevih - rekao je
Samuel. - Svakome je bolje biti što dalje od njih. Došli smo te pozvati da
večeras dođeš k nama, Vince. Pokušat ćemo okupiti što je moguće više
starih prijatelja i dobro se zabaviti. Pozvat ćemo čak i Martina, ako
dopuštaš. Što veliš?
Vincentu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što su mu upravo
rekli.
- Molim? - rekao je. - Oh, da. Naravno. Oboma vam zahvaljujem. Bit
će to sjajno. U koje vrijeme?
51
Uskoro su otišli, a Vincent je još nekoliko minuta sjedio pa otišao

potražiti Martina. Pronašao ga je u kuhinji. Podgrijavao je ostatke
jučerašnjega gulaša i kriške kruha premazivao maslacem.
- Užina će biti gotova za približno četvrt sata, - rekao mu je Martin.
Vincent nije imao teka.
- Moram otići do župnog stana - rekao je. - Što prije, to bolje. Hoće li
se hrana pokvariti?
- Nisam joj se još zapravo ni posvetio - rekao je Martin. - Nisam znao
kad ćete doći. Sam je oduvijek brbljav. A i Edna.
- Sad moram poći - rekao je Vincent. - Daj mi svoju ruku, Martine.
Tako ću brže niz ulicu nego tapkajući štapom.
- Zar ispovijed ne može čekati? - upitao je Martin.
***
Začudo, Sophie je spavala, iako nije imala pojma koliko dugo. Kad
se probudila, sjela je na rub kreveta, nije znala što bi drugo Gospođa
Parsons zatekla ju je kako tako sjedi, pa je odvela u prizemlje, u salon, gdje
su sjedile, pile kavu i jele svježe ispečene kolače dok župnik nije došao iz
svoje radne sobe. Smiješio se od uha do uha, trljao dlanovima i izgledao
kao da mu je neugodno.
Kad su je pitali ima li planova, Sophie ih je umirivala činjenicom
kako će se ukrcati na putničku kočiju za London. Sir Clarence March dao
joj je novac za put. I da, bit će dobro, da, ondje poznaje neke ljude. Oni će
joj pomoći da pronađe posao. Ne trebaju se brinuti zbog nje. Bili su vrlo
ljubazni.
Dok je sjedila u crkvi, um joj je cijele noći bio tup. Sad joj je u glavi
vladao kaos misli, tjeskobe i užasa, a sve je to morala skrivati od tih dragih
ljudi. Nije namjeravala postati im teret.
Imala je naviku skrivati se od ljudi, čak i kad bi bila izložena
njihovim pogledima.
Nije poznavala nikoga u Londonu, nikoga koga bi željela potražiti.
Nije znala kako će uopće tražiti posao, iako je to možda trebala naučiti čim
joj je umro otac. Naposljetku, bilo joj je petnaest godina. Ali, umjesto toga
otišla je tetki Mary, postupila je onako kako bi postupila svaka djevojka
plemenita podrijetla, i samo sebe dovela u zamku ovisnosti o drugima.
Postoje agencije za zapošljavanje. Morat će pronaći jednu od njih i nadati
se kako joj obiteljsko zaleđe, potpuno radno neiskustvo i izostanak
preporuka neće predstavljati nepremostivu prepreku u pronalaženju posla.
52
Bilo kakva posla. Ali, što će raditi dok bude tražila posao? Kamo će poći?
Sir Clarence znao je koliko košta karta do Londona, pa joj je dao točan
iznos i nimalo dodatnog novca za obrok tijekom putovanja.
Pokušala je samu sebe zamisliti kako se iskrcala iz kočije u Londonu,
na kraju putovanja.
Pitala se treba li netko u Barton Coombsu ispomoć. Možda vlasnik
Foaming Tankarda. Hoće li joj možda on ponuditi posao, čak i ako će joj
plaća biti spavanje u ostavi za metle i jedan obrok na dan?
Župnik tada kao da je čuo njezine misli.
- Raspitivao sam se, gospođice Fry - rekao je, a ljubazno mu je lice
bilo zabrinuto - ali čini se kako nitko u Barton Coombsu nema posla za
mladu damu. Zapravo nema posla za žene. Mojoj dragoj supruzi i meni
bilo bi drago da kod nas ostanete dan ili dva, ali...
Glas mu je utihnuo, a on se okrenuo prema gospođi Parsons i
bespomoćno je pogledao.
- Oh, ni u snu ne bih vašu gostoljubivost iskorištavala duže nego što
je potrebno – rekla je Sophie. - Već sutra ukrcat ću se u kočiju ako otkrijem
kad polazi.
- Spakirat ću vam torbu punu hrane koju ćete ponijeti sa sobom -
rekla je gospođa Parsons. - Ali, nema žurbe. Možete ovdje prespavati još
noć ili dvije, ako želite.
- Hvala vam. To je...
Sophie nije dovršila rečenicu, jer začulo se kucanje na ulaznim
vratima, a velečasni i gospođa Parsons gorljivo su se okrenuli prema
vratima salona kao da su uvjereni da netko kuca baš na njih. Potom se
začulo i lupkanje po tim vratima, nakon čega ih je sluškinja otvorila sa
suprotne strane.
- Došao je vikont Darleigh, gospođo - rekla je gospođi Parsons.
- Ah! – Župnik je ponovno trljao ruke, izgledao je zadovoljno.
- Uvedi ga onda, uvedi ga. Kakve li časti i ugodna iznenađenja,
moram reći. Drago mi je što sam kod kuće.
- Doista - složila se njegova supruga i toplo se nasmiješila dok je
ustajala.
Sophie se ukočila na stolici. Bilo je prekasno da pobjegne iz
prostorije, a nije znala ni kamo bi pobjegla da je mogla. On je barem neće
moći vidjeti.
Njegov sluga doveo ga je do vrata, a potom otišao. Župnik je poletio
prema njemu i uhvatio ga ispod ruke. -Vikonte Darleigh - rekao je - ovo je
53
neočekivano zadovoljstvo. Vjerujem da ste uživali u sinoćnjoj zabavi.

Uvijek je dobro s prijateljima i susjedima proslaviti povratke kući, zar ne?
Uđite i sjednite, a moja će se dobra supruga pobrinuti da se voda u čajniku
zagrije.
- Ljubazni ste - rekao je vikont Darleigh. - Svjestan sam da je
nepristojno što vam nenajavljeno dolazim u vrijeme objeda, ali htio sam
razgovarati s gospođicom Fry. Mogu li? Je li još uvijek u župnome stanu?
Oh, užasnuto je pomislila Sophie čvrsto stišćući ruke u krilu, doznao
je. Sigurno je došao ispričati se - iako uopće nije kriv. Nadala se kako se
neće ponuditi da u njezino ime ode pregovarati sa sir Clarenceom. Onamo
se ionako ne želi više vraćati, čak i kad bi mogla. Predugo je ondje bila
prijezira vrijedan nitko i ništa. Bolje od toga bilo je razbaštinjenje - ishitrena
i glupa misao s obzirom na činjenicu da ništa nije gore od razbaštinjenja.
Želudac joj se grčio, ili je barem imala takav dojam.
Ponekad je imala dojam kako je najgore biti siromašan rođak. Ali,
bilo je i gorih stvari.
- Gospođica Fry trenutačno je u ovoj prostoriji, gospodine - rekao je
župnik gestikulirajući prema njoj rukom koju vikont nije mogao vidjeti.
- Ah - rekao je lord Darleigh. - A i vi ste tu, zar ne, gospođo Parsons?
Potpuno mi je ponestalo dobrih manira. Dobar vam dan, gospođo. Mogu li
vas zamoliti da mi dopustite razgovor u četiri oka s gospođicom Fry?
Naravno, ako i ona na to pristaje.
Sophie se ugrizla za donju usnu.
- Čuli ste što se dogodilo, zar ne, gospodine? - upitala je gospođa
Parsons. - Nije me briga što je gospođica Fry učinila da su je sir Clarence i
lady March sinoć iza ponoći izbacili iz kuće... Ona nam to ne želi reći, a mi
nismo ni inzistirali. No, sramotno je što su učinili, a gospođica Waddell
okuplja izaslanstvo dama kako bi sve zajedno otišle k njima te im to i rekle.
Obično se ne uplećemo...
- Draga moja - rekao je župnik i prekinuo je.
- Ostavit ćemo vas da nasamo razgovarate s gospođicom Fry - rekla
je gospođa Parsons kimajući glavom i osmjehujući se Sophie kako bi je
ohrabrila.
Ona i župnik napustili su prostoriju nakon što je ovaj vikonta I
Hrleigha dopratio do stolice.
Nije sjeo.
Sophie je u njega zurila pomalo malodušno. Bio je posljednja i osoba
koju je danas htjela vidjeti. Ne, nije ga krivila za to što se dogodilo. Uopće
54
nije. Ali, nije joj trebala njegova sućut ili posredovanje kod sir Clarencea u
njezino ime, ili...
Zađto je došao?
Njegova joj je prisutnost, osobito s obzirom na činjenicu da je stajao,
djelovala zastrašujuće. Jedva je zapravo mogla vjerovati da je sinoć
razgovarala s njim, podijelila svoje najtajnije snove, slušala o njegovima,
kao da su ravnopravni. Na određeni su načini i bili ravnopravni. Ponekad
joj se događa da zaboravi da je plemenita podrijetla.
- Gospođice Fry - rekao je - sve ovo dogodilo se zbog mene.
- Nije.
Njegove oči nepogrešivo su se okrenule prema njoj.
- Iz kuće ste izbačeni zato što ste sinoć osujetili plan koji je uključivao
mene. Trebao sam biti u stanju sam ga osujetiti i stid me je što sam vlastito
spašavanje prepustio vama, potpunoj neznanki. Beskrajno vam dugujem.
- Ne - odvratila je.
Na sebi je imao zeleni strukirani kaput, svijetložute hlače, ulaštene čizme
Hessian, bijelu lanenu košulju i jednostavno vezanu kravatu. Kao i obično,
ništa na njemu nije bilo upadljivo ni nametljivo, sve je jednostavno bilo u
savršenom redu. Ipak, djelovao je silno muževno i moćno, pa se Sophie
pokušavala odmaknuti od njega na stolici.
- Možete li mi potvrditi - upitao ju je - da to nije razlog zbog kojeg su
vas izbacili? Pretpostavljam da se tome pridodaje i činjenica da sam uz vas
ostao i nakon povratka u dvoranu.
Otvorila je usta kako bi odgovorila, kratko promišljala hoće li lagati
ili mu reći istinu...
- Ne, to mi ne možete potvrditi - odgovorio je na vlastito pitanje. -i
što sad kanite činiti? Imate li neku drugu rodbinu kojoj biste mogli otići?
- Otići ću u London - odgovorila mu je - i potražiti posao.
- Znate li ondje nekoga tko će vas primiti k sebi i pomoći vam u
traženju posla? - upitao je.
- Oh, da - vedro ga je uvjeravala.
Stajao je ondje i mrštio se, a njegove plave oči bile su usmjerene malo
pokraj njezina lica. Tišina je predugo potrajala.
- Nemate kamo poći, zar ne? - rekao je. Ali, to zapravo nije ni bilo
pitanje. -I nemate nikoga tko bi vam pomogao.
- Imam - ustrajala je.
Ponovno tišina.
Stavio je ruke iza leđa i blago se povio u struku.
55
- Gospođice Fry - rekao je - morate mi dopustiti da vam pomognem.

- Kako? - upitala je ona. Potom je, oklijevajući, dometnula: - Ali, to je
prilično nepotrebno, niste odgovorni za mene.
- Molim vas, dopustite mi da se ne složim s tim - rekao joj je. - Ako
nemate rodbine kojoj biste mogli otići, onda trebate posao. Plemićko
zaposlenje, jer vi ste dama. Mogao bih pitati svoje sestre, ali to bi potrajalo.
Imam prijatelja u Londonu. Barem je proljetos kanio onamo poći. Ondje
vodi uspješan posao velikih razmjera, pa sigurno ima prikladan posao koji
bi vam mogao ponuditi ili bi vam barem negdje drugdje mogao pronaći
posao ako vam napišem pismo preporuke.
- Učinili biste to za mene? - Gutala je pljuvačku. - Hoće li vas on
poslušati?
- Bliski smo prijatelji. - Namrštio se. - Kad bih barem mogao biti
siguran da je ondje. Vojvoda od Stanbrooka također je govorio kako će dio
proljeća i ljeta provesti u Londonu. Možda će on biti ondje, ako već Hugo
nije. No, gdje ćete odsjesti dok čekate posao?
- Ja... - Nije joj povjerovao kad mu je rekla za svoje mitske prijatelje.
- Hugo bi vas možda nakratko primio k sebi - rekao je. - Ako je ondje.
- Oh, ne.
- Njegova pomajka i polusestra žive s njim u njegovu londonskom
domu - objasnio je. - Sigurno im ne bi smetalo...
- Ne - rekla je ona, bila je prilično uznemirena. Jedno je pokucati na
nečija vrata s pismom preporuke i zamolbom za posao, a nešto posve
drugo moliti smještaj u domu kakva neznanca. - Oh, ne, gospodine. To je
nemoguće. Vi i ja smo stranci. Ne poznajete me dovoljno da biste do te
mjere jamčili za mene, čak i ako je riječ o vama najbližem prijatelju. Bilo bi
to ishitreno s vaše strane. Bilo bi to nametljivo prema njemu, njegovoj
majci, njegovim sestrama, a na takvo što se ne mogu odlučiti.
On se i dalje mrštio okrenut prema njoj.
- Niste odgovorni za mene - ponovila je. U trbuhu je, međutim, imala
čudan osjećaj. Što joj je činiti?
Tišina se nastavljala. Je li trebala reći nešto kako bi ga otpustila? Ali,
nešto nedokučivo u njoj nije željelo da on ode, iznenada je postala svjesna
toga. Pred njom se otvarala zastrašujuća praznina i nije bila sigurna želi li
posve sama zuriti u taj ponor. Grčevitije se uhvatila za naslone za ruke
svoje stolice.
- Mislim da se morate udati za mene - naprasno je rekao.
Nimalo elegantno, širom je otvorila usta. Pravo je čudo što nije
56
propala kroz naslon stolice.

- Oh, ne.
- Nadam se - rekao je on - da je to uzvik iznenađenja, a ne potpunog
odbijanja.
Tada ju je iznenada, neočekivano, obuzeo bijes.
- Nije mi bila namjera... - rekla je zadihano. - Ni u jednom trenutku,
lorde Darleigh, nije mi bila namjera natjecati se s Henriettom kako bih
doznala koja će vas od nas dviju brže saletjeti. To nikada nije bio moj plan.
- Znam. - I dalje se mrštio. - Molim vas, ne uznemirujte se. Savršeno
sam svjestan da mi niste postavljali zamke, da ste ono sinoć učinili
isključivo zbog dobrote svojega srca.
Kako je to mogao znati?
- Pa mislite kako biste mi zahvalnost trebali pokazati tako što ćete me
oženiti? - upitala ga je.
Bez riječi je usmjerio oči prema njoj.
- Stvar je u tome - rekao je - da sam doista zahvalan i doista se
osjećam odgovornim. Da sam promislio, ne bih se s gospođicom March
maknuo dalje od ulaznih vrata svratišta, a vi ne biste morali doći spasiti
me, pa ne biste na sebe navukli tetkov i tetkin gnjev. Odgovoran sam za
ovo što vam se dogodilo. I sviđate mi se, čak i ako se to sviđanje temelji
isključivo na odvažnosti onog što ste učinili i našem naknadnom kratkom
razgovoru. Znam, to zvuči otužno otrcano. No, kad ste slijepi, gospođice
Fry, zvuk i druga osjetila postaju izoštreniji. U normalnim okolnostima,
čovjeku se svidi nečiji izgled i to ga privuče. Meni se sviđa zvuk vašega
glasa.
Zar joj je zbog zvuka glasa nudio brak?
I zar joj je rekao da je smatra privlačnom?
- Dobro je - rekla je ona - što me ne možete vidjeti.
Ponovno je zurio u nju.
- Znači, izgledate kao strašilo? - upitao je.
Potom je učinio nešto zbog čega se još grčevitije uhvatila za naslone
za ruke. Polako se nasmiješio, a njegov se osmijeh razvio u nešto drugo. U
nešto vragolasto.
Oh, sve priče o njegovu djetinjstvu sigurno su istinite.
No, iznenada je djelovao poput ljudskog bića, stvarnog čovjeka
zatočenog u pompoznosti i raskoši vikonta. Iako je u pitanju bio zgodan i
elegantan vikont.
A taj je vikont imao snove.
57
- Kad bih bila ružna poput strašila - rekla je - ljudi bi me primjećivali.

Nitko me nikad ne zamjećuje, gospodine. Ja sam miš. Iako me je moj otac
nekoć zvao: Mišica. Nikad Sophie. A posljednjih pet godina zovu me
isključivo tako, nema imena, samo etiketa. Nisam strašilo, nego miš.
Ono vragolasto je iščeznulo, ali ostao je osmijeh. Glavu je blago
nagnuo u stranu.
- Rekli su mi - započeo je on - da su najbolji glumci većinom
nevidljivi ljudi, mogli bismo reći miševi. Savršeno mogu utjeloviti lik što
ga igraju na sceni, ali kad su ono što jesu, mogu biti prilično neprimjetni,
tako da ih ne mogu prepoznati čak ni njihovi najvjerniji obožavatelji. Sve
bogatstvo njihova talenta skriveno je duboko u njima.
- Oh - rekla je ona pomalo zaprepašteno - hoćete reći da zapravo
nisam miš? Znam to. Ali...
- Opišite mi se, gospođice Fry.
Dlanovima je prešla preko naslona za ruke.
- Sitna sam - započela je. - Samo sto pedeset centimetara. Dobro, sto
pedeset četiri. Sitna sam u svakom smislu. Dječački sam građena. Moj otac
je za moj nos nekoć govorio da nalikuje na dugme, a govorio je i da su mi
usta preširoka za lice. Kosu šišam vrlo kratko zato što se kovrča i
nemoguće je kontrolirati je.
- A boja vaše kose? - Upitao je.
- Crvenkasto-kestenjasta - odgovorila je. - Ništa točno definirano
poput plave ili crne. Samo crvenkasto-kestenjasta.
Mrzila je govoriti o svojoj kosi. Njezina je kosa dovela do uništenja
njezine duše - iako je to bio smiješno teatralan pristup opisu slomljena srca.
- A vaše oči?
- Smeđe - odgovorila je. - Odnosno boje lješnjaka. Ponekad smeđe,
ponekad boje lješnjaka.
- Definitivno, dakle, niste strašilo - rekao je.
- Ali nisam ni ljepotica - uvjeravala ga je. - Uopće nisam ljepotica.
Ponekad, dok je moj otac još bio živ, odijevala bih se kao dječak. To je bilo
lakše kad... Nije važno. Nikada me nitko nije optužio za prijevaru.
- Je li vam itko ikad rekao da ste lijepi? - upitao je.
- Kad bi mi to netko i rekao, bilo bi dovoljno da se pogledam i
najbližem ogledalu - odvratila je ona - kako bih znala da dotična osoba
laže.
Ponovno je tiho zurio u nju.
- Onda držite jednog slijepca za riječ - rekao je. - Imate lijep glas.
58
Nasmijala se. Zvučalo je apsurdno, ali bilo joj je nekako patetično

drago.
- Hoćete li se udati za mene? - upitao ju je.
Iznenada, osjetila je kako je nosi plimni val iskušenja. Čvršće je
stegnula naslone za ruke. Ne bude li pripazila, postojala je opasnost da
zauvijek ostavi otiske dlanova na naslonima za ruke stolice u župnome
uredu.
- Ne mogu to učiniti - rekla je.
- Zašto?
Zbog tisuću razloga. Barem tisuću.
- Sigurno znate - rekla je - da cijelo selo bruji o vama. Nisam baš
mnogo čula, ali čula sam dovoljno. Čula sam da ste pobjegli od kuće zato
što je vaša rodbina htjela da oženite mladu damu koju zapravo niste htjeli
oženiti. Govore i da su odlučili pronaći vam suprugu. Svi ovdje nagađaju
koja bi vam od mladih dama koje poznajete mogla odgovarati. I, naravno,
moj tetak i tetka, sinoć su bili odlučni da vas ščepaju za Henriettu.
Okruženi ste ljudima koji vas pokušavaju oženiti, iako se njihovi motivi
uvelike razlikuju. Ne želim se pridodati toj gomili, lorde Darleigh, time što
ću se za vas udati samo zato što osjećate odgovornost prema meni. Niste
odgovorni. Osim toga, sinoć ste mi sami rekli kako vaš san ne uključuje
suprugu.
- Osjećate li ikakvu konkretnu odbojnost prema udaji za mene? -
upitao ju je. - Je li, recimo, problem moja sljepoća?
- Nije - odgovorila je. - Činjenica da ne vidite jest hendikep, ali čini se
kako se vi prema tome ne odnosite tako.
Nije ga poznavala. Ali, doista je izgledao fizički spremno i poprilično
mišićavo. Znala je da je slijep već nekoliko godina. Da je glavninu tog
vremena proveo sjedeći u naslonjaču ili ležeći u krevetu, sigurno ne bi
izgledao ovako. A i lice mu je bilo preplanulo.
- Ništa drugo? - upitao je. - Moj izgled? Moj glas? Moje... bilo što
drugo?
- N-ne - odgovorila je.
Osim činjenice da je imao plemićku titulu, bio imućan i privilegiran
gospodin, usprkos sljepoći, i da je živio u ladanjskome dvorcu daleko
većem od Barton Halla. Da ima majku i sestre koje ga obožavaju. I
dvadeset tisuća funta godišnje. I da je zgodan i elegantan, da bi se zbog
njega najradije sakrila u kut i divila mu se izdaleka - iz svoje mišje rupe.
Bio bi to zapravo sjajan crtani strip, ali problem je što bi njegovu divotu tad
59
morala narisati bez sarkazma, a nije sigurna da bi to bila u stanju. Ugljen u

njezinoj ruci svijet uvijek prenosi na satiričan način.
- Onda vas molim da pristanete - rekao je. - Gospođice Fry, molim
vas, udajte se za mene. Oh, dobro. Oboje smo mladi. Oboje smo sinoć
priznali da sanjamo o neovisnosti, o tome da u slobodi sami uživamo ne
opterećeni bračnim partnerima ili djecom. Ali, oboje smo priznali i kako
snovi nisu uvijek mogući u stvarnosti. Ovo je stvarnost. Imate strahovit
problem, osjećam se odgovornim pomoći vam riješiti ga, a raspolažem i
sredstvima kojima to možemo učiniti. Ali, naši snovi ne moraju svi odreda
umrijeti ako se vjenčamo. Baš obratno. Sklopimo dogovor zahvaljujući
kojemu ćemo u skoroj budućnosti oboje imati korist, koji će nam uliti nadu
za budućnost.
Zurila je u njega. Bila je u iskušenju. Ali, nije pretjerano shvaćala što
joj nudi.
- Hoće li na taj način - pitala ga je - brak sa mnom ići i vama u korist,
lorde Darleigh, bilo kratkoročno ili dugoročno? Osim činjenice da ćete tako
umiriti savjest. Savršeno mi je jasno kako bi taj brak išao meni u prilog.
Čak nema potrebe ni sastavljati popis. No, što bi vama ponudio takav
dogovor, kako ste ga nazvali? I što podrazumijevate pod pojmom dogovor?
Kako se to razlikuje od običnoga braka?
Vjenčanje s njom njemu ne bi donijelo baš ništa. To je bilo to.
Ponovno, nije imalo smisla sastavljati popis - nije bilo ničega što bi se
stavilo na popis. Bio bi to prazan list papira s čeznutljivim malenim mišem
koji bi nacrtan u donjem kutu zurio u prazninu.
Rukom je opipavao oko sebe tažeći rukohvate stolca do kojega ga je
Velečasni Parsons ranije doveo, te je konačno sjeo. Sad je djelovao nešto
manje zastrašujuće. Ili možda ne. Jer sad je postojala iluzija, ista ona kakvu
je iskusila sinoć, da su dvoje ravnopravnih ljudskih bića koja prijateljski
čavrljaju. Pa ipak... nije među njima bilo bas nikakve ravnopravnosti, osim
temeljne činjenice da su oboje plemenita porijekla.
- Razmotrimo to s čisto praktične i materijalne strane - rekao je - naš
bi brak bio nerazmjeran. Vi nemate ništa i nikog, nemate kamo, a nemate
ni novca. Ja, pak, imam posjed, bogatstvo i više rodbine koja me voli nego
što mi je potrebno.
I to je bilo to. Doista se više nije imalo što reći.
Zurila je u ponor i imala dojam da joj je utroba već propala u taj
bezdan.
- Druga opcija ne postoji - rekla je.
60
- Postoji. - Nekoliko je trenutaka potom ponovno šutio. - Pobjegao

sam od kuće prije otprilike šest tjedana, čuli ste to. Nisam ispravno
započeo svoj život kao vikont Darleigh iz Middlebury Parka. Dopustio
sam da mojim životom upravljaju svi dobronamjerni ljudi koji su ondje
oko mene živjeli. Oni su sad odlučili kako je vrijeme da se oženim i neće
biti zadovoljni sve dok se to ne dogodi. Želim promijeniti stanje stvari,
gospođice Fry. Koliko bi sve lakše bilo da sam prije tri godine postupio
prema vlastitu nahođenju. Ali nisam, i više nema povratka. Kako da sad
počnem? Možda tako što ću se kući vratiti sa suprugom. Možda ću imati
snage krenuti ispočetka, krenuti drukčije budem li uza se imao nekog tko
će neosporno biti gospodarica Middleburyja. Možda trebam upravo to.
Možda ćete i vi meni učiniti ogromnu uslugu poput one koju ja činim
vama. Naravno, uspijem li vas uvjeriti u to.
- Ali, oženiti neznanku... - rekla je ona.
- Upravo su to prije šest tjedana htjele učiniti moja majka i sestre -
izjavio je. - U Middlebury su je doveli njezini roditelje koji su htjeli da se
dobro uda. Ona sama nije imala želje doći. Prethodno se nismo upoznali.
Ona je bila žrtveno janje. Rekla mi je da razumije i da joj ne smeta.
- Ah - rekla je ona. - A smetalo joj je?
- Bi li vama smetalo? - upitao ju je.
- Da se udam za slijepca? Ne bi - odgovorila je. Ali, što je to, zaboga,
govorila? Nije pristala udati se za njega. - No, smetalo bi mi kad bi me
netko prisiljavao da učinim ono što ne želim, da oženim nekog koga ne
poznajem, tko u brak neće donijeti ništa, samo činjenicu da joj ne smeta.
Rukom je prošao kroz kosu, izgledao je kao da traži prave riječi.
- Je li to dio dogovora što ste ga spominjali? - upitala je. - Da ćete vi
meni ponuditi materijalnu sigurnost, a ja vama hrabrost da postanete
gospodar vlastitoga posjeda?
Glasno je uzdahnuo.
- Nije - rekao je. - Sjetite se naših snova.
- Naših nemogućih snova? - Pokušala je nasmijati se, ali tad je
poželjela da nije, zbog patetična zvuka što ga je proizvela.
- Možda i nisu tako nemogući. - Uspravio se i nagnuo naprijed, a lice
mu je djelovalo iskreno, gorljivo, dječački. - Možda možemo imati i snove i
brak.
- Kako? - Njoj su se ta dva koncepta međusobno isključivala.
- Brakovi - rekao je - oni savršeno pristojni, sklapaju se iz svakojakih
razloga. Osobito brakovi više klase. Često su to više savezi, a manje
61
plodovi ljubavi. A nema ničega pogrešnog u savezništvu. Često tu ima

mnogo poštovanja i naklonosti između partnera. Često žive prilično
neovisno jedno o drugome, a brak opstaje. Viđaju se povremeno i gaje
prijateljske osjećaje. Ali, slobodni su živjeti kako žele. Možda bismo mogli
sklopiti takav brak.
Zaledila se pri samoj pomisli na to.
On je i dalje djelovao gorljivo. - Naposljetku biste možda ipak mogli
imati svoju seosku kućicu rekao je s cvijećem, kokošima i mačkama. A ja
bih samome sebi konačno mogao dokazati da mogu biti gospodar
Middleuiryja i vlastitoga života. Oboje bismo mogli imati brak koji nam je
potreban, a u budućnosti slobodu, neovisnost i ispunjenje naših snova.
Oboje smo mladi. Ispred sebe imamo još cijeli život, ili se barem možemo
nadati dugom životu.
- Kad? -i dalje je osjećala jezu. - Kad bismo s bračne faze mogli prijeći
na onu drugu?
Zurio je preko njezina ramena.
- Za godinu dana? - Rekao je on. - Osim ako nam se dogodi dijete.
Nudim vam istinski brak, gospođice Fry. A dužnost mi je priskrbiti si
nasljednika. Dogodi li nam se dijete, morat ćemo odgoditi snove, barem
neko vrijeme. Ali godinu dana, ako ne bude djeteta. Osim ako ne
priželjkujete duže razdoblje. Ili kraće. No, mislim da će nam trebati godina
dana da se nametnemo kao vikant i vikontesa Darleigh od Middlebury
Parka. A to je nužno. Slažete li se s razdobljem od godine dana?
Nije pristala ni na što. Pomalo se osjećala kao da će se onesvijestiti.
Mogla se udati i istodobno imati život ispunjen tihim zadovoljstvima?
Može li to dvoje istodobno postojati? Trebalo joj je vremena da promisli,
podosta vremena. No, vremena nije bilo. Spustila je glavu i sklopila oči.
- Bila bi to ludost - bilo je sve čega se dosjetila.
- Zašto? - Zvučao je tjeskobno. Tjeskobno zato što je očekivao da će
ona reći ne? Ili zato što je očekivao da će reći da?
Nije mogla razmišljati. Ali, jedna joj se misao nametnula.
- Što ako nam se dogodi dijete - upitala je - ako nam se dogodi
djevojčica?
Promislio je o tome, a potom se... nasmiješio.
- Mislim da bih volio imati kćer - rekao je pa se nasmiješio. - Još jedna
žena koja će upravljati mojim životom.
- Ali, što ako... - bila je uporna - što ako i dalje budete bez
nasljednika?
62
- U tom slučaju... hmmm. - Ponovno je promišljao. - Postanemo li

tijekom godine koju ćemo provesti zajedno prijatelji, a ne vidim razlog
zašto ne bismo, onda se ostatak života ne bismo trebali jedno prema
drugome odnositi kao neznanci, zar ne? Nećemo se rastati, samo ćemo
živjeti odvojeno ako nam tako odgovara. Možda ćemo oboje uživati u
povremenim susretima.
- Koji bi trajali dovoljno dugo da začnu dijete? Ili još jedno dijete?
I dalje joj se vrtjelo u glavi. Pokušala je biti racionalna.
- Što ako se dogodi, lorde Darleigh - upitala je - da poželite oženiti
neku drugu ženu u koju ćete se možda zaljubiti?
- Malo je vjerojatno da ću u Middleburyju sresti nekoga takvog -
uzvratio je. - Nadam se da ću biti manje izoliran nego što sam bio
posljednje tri godine, zapravo sam odlučan u nakani da izađem iz izolacije,
ali to je mirno i tiho selo. Osim toga, to je rizik kojemu su izloženi svi u
braku, zar ne? Opasnost da čovjek susretne nekoga koga voli više od
postojećega bračnog partnera? No, kad čovjek stupi u brak, obećava
odanost osobi s kojom stupa u brak, i to je to.
U njegovoj je argumentaciji jednostavno morala postojati rupa
dovoljno velika da kroz nju prođe cijela zaprega s kočijom. I tad joj je na
pamet pala jedna činjenica. Muškarci imaju potrebe, zar ne? Shvatila je to
tijekom godina što ih je provela sa svojim ocem i njegovim prijateljima. Što
je s potrebama lorda Darleigha? Prema dogovoru što ga je predlagao, od
njega će otići kad mu budu dvadeset četiri godina, dakako, ako ne bude
trudna.
Kako će nakon toga zadovoljavati svoje potrebe? Ljubavnice?
Otvorila je usta i udahnula, ali nije uspijevala to prebaciti preko usana.
On je to učinio umjesto nje.
- U svakom slučaju, mogli bismo se povremeno susretati – izjavio je. -
Ne trebamo se jedno prema drugome odnositi kao da smo stranci. Uz
uzajamni pristanak, dakako.
Ponovno je uslijedila kraća tišina.
- A što ako vi upoznate nekoga i zaljubite se? - upitao je sad uz nju.
- Odagnat ću to od sebe - rekla mu je. - Bit ću odana svojem braku.
Je li odgovorom prekoračila granicu i zašla u ozbiljno razmatranje
njegova prijedloga?
Oh, ne smije to shvaćati tako ozbiljno.
- Ali, što je alternativa?
Obujmila se rukama, kao da joj je hladno.
63
- Čak me ni ne poznajete - izjavila je, prekasno shvativši kako njena

izjava uopće nema smisla ako ozbiljno ne misli reći ,,da“. Ne poznajem vas.
Nije joj odmah odgovorio.
- Što vam se dogodilo? - upitala je.
- Mislite, mojim očima? Brat moje majke se nakon dugih godina
vratio s Dalekog istoka. On je trgovac i poslovan čovjek, vrlo uspješan.
Otac mi je umro nešto prije, pa se majka grčevitije nego prije borila ne bi li
spojila kraj s krajem. Ujak je htio moje sestre povesti u London kako bi mi
pronašao prikladne supruge, u čemu je zapravo i uvelike uspio, a mene je
htio uvesti u posao. Ali, pomisao da bih u tom slučaju cijele dane provodio
za radnim stolom bacala me u depresiju, čak i ako je u pitanju bilo samo
nekoliko godina do promaknuća. Preklinjao sam ga da mi umjesto toga
ugovori poziv u vojnu službu, tako da sam s topničkom regimentom otišao
u rat u dobi od sedamnaest godina. Pucao sam od ponosa, gorljivo žudio
dokazati se, pokazati da sam hrabar, domišljat i snalažljiv poput iskusnih
veterana. Tijekom prvoga sata moje prve bitke na Pirenejskom poluotoku,
stajao sam pokraj jednog od velikih topova u trenutku ispaljivanja plotuna.
Ništa se, međutim, nije dogodilo, pa sam mu pristupio kao da mogu vidjeti
u čemu je problem, riješiti ga i dobiti cijeli rat. Top je opalio, a posljednje
što sam vidio jest jarki bljesak. Trebao sam zapravo slavno poginuti.
Trebao sam se razletjeti u milijun komadića preko cijele Španjolske i
Portugala, tako da me nitko ne bi mogao prepoznati. No, kad su me odveli
u poljsku bolnicu, bio sam živ i zdrav. Samo što kad sam se osvijestio više
nisam moga ni vidjeti ni čuti.
Sophie je užasnuto uzdahnula.
- Sluh se nakon nekog vremena vratio, po povratku u Englesku -
rekao je. - Vid mi se, međutim, nije vratio. Niti će se ikad vratiti.
- Oh - izjavila je ona. - Kako je bilo...
Primijetila je da rukama grčevito stišće rukohvate stolice, baš kao i
ona nekoliko trenutaka prije, i da su mu prsti pobijeljeli od stiska.
- Oprostite - rekao je, a glas mu je zvučao nekako zadihano. - Ne
mogu govoriti o tome, gospođice Fry.
- Ispričavam se - rekla je ona.
- A što bih ja trebao znati o vama? - upitao je sad on nju. - Što je to što
biste mi mogli reći, što bi me nagnalo da pobjegnem glavom bez obzira?
- Nemam ugleda - rekla je. - Moj djed bio je barunet, a tu titulu sad
nosi moj tetak, njegov stariji sin. Obojica su mojega oca razbaštinili davno
prije mojega rođenja. U obitelji je on bio crna ovca. Bio je pustolov, kockar
64
i... razvratnik. Ponekad bi osvojio pravo bogatstvo, pa bismo iznenada

živjeli u obilju. No, to nikad nije trajalo duže od nekoliko dana ili tjedana.
Izgubio je više novca nego što ga je ikada posjedovao, pa smo često
provodili teške tjedne i mjesece bježeći od izvršitelja i ljudi kojima je
dugovao velike novce. Bio je zgodan i šarmantan i... otjerao je moju majku,
pretpostavljam, trčeći za drugim ženama. Iako je na kraju ona napustila
njega kad mi je bilo pet godina, otišla je s ljubavnikom, i bez mene. Bio je to
velik skandal. Umrla je tijekom poroda, tri godine poslije. Moj otac
poginuo je u dvoboju prije pet godina. Upucao ga je bijesan suprug. Bio je
ozloglašen po mnogočemu. Ne bi bilo dobro da vas ljudi povežu sa mnom.
Zagrizla je donju usnu i ponovno sklopila oči.
Čula ga je kako uzdiše.
- Gospođice Fry - rekao je - vi niste ni vaš otac ni vaša majka.
Ustao je potom i načinio nekoliko nesigurnih koraka u njezinu
smjeru. Možda se pribojavao da postoji nekakva prepreka između njezina i
njegova stolca.
- Gospođice Fry - pružio je svoju desnu ruku. - Hoćete li mi, molim
vas, pružiti ruku?
Nevoljko je ustala, prišla bliže i položila mu ruku na dlan. Kad je
podigao i drugu ruku, ona mu je pružila desnu, a on je obje njene ruke
obavio svojim toplim i snažnim prstima.
Spustio se potom pred njom na koljeno.
- Oh!
Sagnuo je glavu iznad njezinih ruku.
- Gospođice Fry - rekao je - hoćete li mi udijeliti veliku čast i udati se
za mene? Hoćete li nam oboma pružiti priliku da ostvarimo svoje snove?
Kako je mogla trezveno razmišljati dok je gledala meke i sjajne
pramenove kose na njegovoj pognutoj glavi, dok je osjećala topao i mek
stisak njegovih ruku?
Naslućivala je kako je riječ o impulzivnu muškarcu. Zažalit će već on
ako ona sad prihvati njegovu ponudu. Osobito ako kad - se nakon
jednogodišnjeg razdoblja zatekne posve sam, bez mogućnosti da oženi
neku drugu ženu, osim ako ona umre prije njega. Njegovi snovi zvučali su
dobro za godinu ili dvije. Ali, zauvijek? Naslućivala je kako je on jedan od
onih muškaraca koji u konačnici žele biti okruženi toplom obitelji punom
ljubavi.
A što kada je ona u pitanju? Ona, međutim, nije imala izbora. Ili bi se
moglo reći da je konačno imala izbora. Mogla je birati iz među dviju opcija
65
- između nesavršenoga bračnog sporazuma što joj ga je nudio i bijede. To

zapravo nije bio nikakav izbor.
Neka joj Bog pomogne, to stvarno nije bio nikakav izbor.
- Hoću - prošaptala je.
Podigao je glavu. Upro je oči ravno u njezine i nasmiješio se.
Bio je to neizmjerno sladak osmijeh.
66
6. Poglavlje
Martin s njim nije razgovarao, dakako, izuzmemo li činjenicu da je na

Vincentova pitanja ili primjedbe odgovarao sa, da gospodine ili ne, gospodine, a
glas mu je pritom odzvanjao ukočenom formalnošću. Durio se nakon
svađe što su je imali na polasku iz župnoga stana.
- Što ste? - povikao je kad mu je Vincent rekao da se zaručio s,
gopođicom Fry. - Koji vam je bio vrag? Zar ste prokleto poludjeli izgleda
kao dječak, a nisam čak siguran nije li to ljubazno dječacima.
- Nemoj me prisiljavati da te udarim, Martine - rekao mu je
- Vincent.
Martin se glasno podrugljivo nasmijao.
- Znaš da mogu - podsjetio ga je Vincent. - Sjeti se rasječene usne i
krvava nosa što si ga imao kad si prije bio posumnjao u mene.
- Čista sreća - odgovorio je Martin. - A i niste igrali pošteno.
- Baš sam igrao pošteno - rekao mu je Vincent. - Nemoj da ti
dokazujem da to nije bila čista sreća. Dama mi je zaručnica i štitit ću je od
svake uvrede.
Martin se ponovno, nešto tiše, podrugljivo nasmijao, a potom
povukao u šutnju.
Reakcije velečasnog i gospođe Parsons nisu bile toliko iskrene. Bilo je
u njihovim glasovima zaprepaštenosti i nevjerice kad ih je Vicent pozvao
natrag u salon i priopćio im novost. Njihove riječi bile su pune oklijevanja,
kao da nisu bili sigurni je li sveto samo šala, a kad ih je uvjerio da je
ozbiljan, zvučali su pretjerano srdačno. No, pristali su gospođici Fry
dopustiti da u župnom stanu ostane još noć ili dvije dok se on ne pobrine
za nju.
Problem je, međutim, bio u tome što nije imao pojma što poduzeti.
Dok je nešto ranije hitao prema župnome stanu držeći se Martinu ispod
ruke, nadao se zapravo kako gospođica Fry ima planove, da ima kamo
poći, rodbinu ili barem prijatelje koji će je primiti k sebi. Sve bi se u tom
slučaju svelo na iskrenu ispriku zbog svih nevolja što joj ih je donio, a
možda bi joj čak ponudio neka je Hanry njegovom kočijom odveze kamo
želi. Dok bi čekao povratak kočije, još bi se nekoliko dana zadržao u
67
Covington Houseu i družio s starim prijateljima, pripremajući se za

povratak u Middlebury Park.
Negdje u nekom zakutku mozga bila mu je misao kako bi joj mogao
ponuditi brak ne bude li druge alternative, ali nije zapravo očekivao da će
do toga i doći.
Ipak, došlo je baš do toga.
Problem je predstavljalo to što dalje od prošnje nije promišljao.
Ne, problem je bio u tome što zapravo nije ni razmišljao tako daleko
da bi uopće došao do prošnje!
Martin je bio u pravu. Prokleto je poludio.
Treba li je sad povesti kući u Middlebury? I ondje se oženiti njome?
Zamišljao je majčinu osupnutost. A uskoro će se i njegove sestre baciti na
njega, pa ni njegov život, kao ni svadba, ponovno neće biti njegovi.
Naravno, njegova je svadba oduvijek trebala biti takva, bez obzira na to
koga oženio. Ali, da je u pitanju bilo koja druga nevjesta, ona bi uza se
imala svoju obitelj kao ravnotežu njegovoj. Neće biti nikoga tko će se
zalagati za gospođicu Fry, tko će se truditi oko nje kako bi zajamčio da će
svadba u jednakoj mjeri biti njezin, a ne samo njegov dan, pa čak i više
njezin dan, jer ona je nevjesta, a on samo mladoženja. Neće biti pošteno
odvesti je ravno kući.
Neprestano su mu se u misli vraćale riječi Edne Hamilton koja je
rekla kako su gospođicu Fry u crkvi jutros zatekli s patetično malenom
torbom koja je ležala pokraj nje na klupi. Je li iz Barton Halla sa sobom
ponijela samo toliko svojih stvari zato što nije mogla fizički nositi više od
jedne torbe? Ili se u toj torbi doista nalazilo sve što je posjedovala?
- Volio bi da je znao kako je bila odjevena - kad je Marcheve posjetio
u Barton Hallu, sinoć na zabavi, jutros u župnome stanu. Bio je, međutim,
spreman okladiti se kako joj je odjeća potrebna, i to u velikim količinama.
Potom se sjetio i da je Edna rekla da nije izgledala poput sluškinja iz
Barton Halla, jer nije bila tako odjevena.
Možda bi sve trebao obaviti ovdje i oženiti je u Barton Coombsu. No,
to bi značilo da se ovdje mora zadržati još mjesec dana, te da će župnika i
njegovu suprugu moliti neka svoju gostoljubivost rastegnu na tako dugo
razdoblje. Njegova majka i sestre imat će vremena doći ovamo, k njemu, a
svadba se neće ni po čemu razlikovati od one kakva bi bila upriličena u
Middlebury Parku. No, Marchevi bi mogli postati opaki i izazvati
neprilike. Bio je gotovo siguran da neće odoljeti iskušenju da objelodane
prilično pikantnu prošlost majke i oca gospođice Fry. A njoj će čak i ovdje i
68
trebati nova odjeća. Nevjeste se moraju vjenčati u lijepoj haljini. Kako će

ovdje pronaći takvu haljinu?
Ako se ne kani vratiti u Middlebury Park, a ni ostati ovdje, kamo će
otići vjenčati se?
Postojala je samo jedna mogućnost.
London.
Ondje bi si mogla kupiti vjenčanicu i svadbenu opremu. Ondje bi se
mogli brzo i u tišini građanski vjenčati. To bi doista bio najbolji plan.
Malo ga je štrecala pomisao da bi se mogao oženiti a da o tome
prethodno ne izvijesti majku i sestre, no općenito gledajući, to se doimalo
poput najboljeg rješenja za gospođicu Fry. To će im ponuditi veću
ravnopravnost.
U svakom će slučaju biti najbolje da svoju obitelj dovede pred gotov
čin, odlučio je prisjećajući se kako su Martin, župnik i njegova supruga
reagirali na njegov izbor buduće supruge. Na kraju krajeva, njegova majka
i sestre željele su da se oženi. Sigurno će biti presretne zbog njega čim se
oporave od prvobitnog šoka kad otkriju da je samoinicijativno odabrao
mladenku i oženio je. A ako i ne budu, eto, bit će svađe.
Za Boga miloga, pa nikada se nije svađao sa svojom obitelji.
Kako će gospođica Fry u Londonu kupovati odjeću ako uza se ne
bude imala nikoga tko će joj u tome pomagati? Hoće li znati kamo poći?
Kako će ishoditi posebnu potvrdu? Ta potvrda dobiva se od Donjeg doma
Parlamenta, zar ne? Čak i bez očiju, već će se on ondje snaći. Ima služinčad,
a ima i jezik. No, kako se uopće organizira svadba? Otkrit će već. Gdje će
odsjesti tijekom jednog, dva ili tri dana dok budu sve organizirali? U
hotelu? Neoženjen muškarac i neudata dama?
Pitanja i ne pretjerano zadovoljavajući odgovori na njih vrtjeli su mu
se u glavi dok je jeo gulaš od zečetine što ga je Martin podgrijao i krišku
maslacem premazana kruha. Nije imalo smisla Martina pitati za mišljenje.
On je ignorirao sva pitanja na koja se nije moglo odgovoriti nijekanjem ili
potvrđivanjem.
Barem je razmišljanje o praktičnim problemima koje je valjalo riješiti
odvlačilo njegove misli od većih problema. Ponudio joj je – obećao joj je -
istodobno i brak i slobodu. Ponudio joj je vrstu braka nad kojom se
oduvijek zgražao.
Potom se dosjetio nečega što mu je misli skrenulo na praktične
probleme. Zapravo, pomislio je na to još dok je bio s njom, ali u drugom
kontekstu. Klub preživjelih. Hugo - Hugo Emes, i odnosno lord Trentham -
69
kanio je barem dio proljeća provesti u Loudonu. A čak i ako nije ondje,
onda će ondje gotovo sigurno biti njegova pomajka i polusestra. Gospođica
Fry nije htjela odsjesti kod njih kao tražiteljica posla, ali sigurno će na to
pristati kao njegova zaručnica. A gospođa i gospođica Emes sigurno će s
njom ići u kupnju.
Vincent se napola nasmiješio samome sebi. Većina problema ima
rješenje ako je čovjek odlučan pronaći ga. A on je bio odlučan. Bilo je,
dakako, beskrajno teško živjeti neovisno i udovoljiti vlastitim potrebama
kad si ostao bez vida, ali to nipošto nije bilo nemoguće. Iznenada ga je
obuzela gorljiva želja da se vrati kući i suoči s većim životnim izazovima.
- Uvjeren sam da je gulaš danas ukusniju nego jučer, Martine - rekao
je. - A kruh ne bi mogao biti svježiji.
Zapravo je jedva kušao i jedno i drugo.
- Hvala, gospodine.
Ah, varijacija na temu. Inače mu se obraća sa sir.
- Molim, trebat će mi šešir i štap, Martine - rekao je ustajući od stola. -
Obećao sam gospođici Fry da ću tijekom poslijepodneva ići u šetnju s
njom. Neće padati kiša, zar ne?
Stanka tijekom koje je Martin po svoj prilici pogledao kroz prozor.
- Ne, gospodaru.
- Nećeš me morati otpratiti do župnoga stana - rekao mu je Vincent. -
Zapamtio sam put.
- Da, gospodine.
- Martine - rekao je deset minuta kasnije, nakon što je izašao van i
štapom otkrio početak stubišta. - Očekujem da ću gospođicu Fry oženiti za
približno tjedan dana. Sva durenja ovoga svijeta to neće promijeniti.
Možda ćeš mi za pet ili više godina naposljetku uspjeti oprostiti.
- Da, gospodaru.
Dobro, bilo je to bolje od: Ne, gospodaru.
Vincent se sigurno spustio stubama i prešao kratku prilaznu stazu.
Zaustavio se, međutim, na zvuk kočije koja je prolazila seoskom cestom, a
koju se, nepogrešivo, vukla četiri konja. Bilo je previše buke i zveketanja za
samo dva konja. Ako u pitanju nije bila putnička kočija ili neka druga
kočija u prolazu, u Barton Coombsu je samo jedna osoba mogla
posjedovati toliku zapregu.
Kočija je usporila i skrenula prema Covington Houseu. Vincent je
stajao gdje se zatekao, nadajući se da je nasred prilaza i da će ga konji
vidjeti prije nego što ga pregaze.
70
Nije se trebao brinuti.

- Ah, Darleigh - odjeknuo je veseo glas sir Clarencea Marcha. Sigurno
je otvorio jedan od prozora kočije. - Malo šećete prilaznom stazom, zar ne?
Budite pažljivi.
Vincent mu nije odgovorio, nego je nagnuo glavu u stranu i
osluškivao mukle udarce čizama koji su mu davali do znanja da se kočijaš
spustio sa svojega sjedala. Čuo je potom i zvuk otvaranja vrata kočije i
rasklopive stube. Pri iskrcavanju je čuo veliko komešanje, pa je zaključio da
sir Clarence nije sam.
- Je li to bio poslijepodnevni posjet - u putnoj kočiji s četveropregom?
- Poslijepodne je tako lijepo, pa su moja draga supruga i kći poželjele
provozati se seoskim krajolikom - rekao je sir Clarence - a kako da im ne
udovoljim, Darleigh? Kad budete imali suprugu i kćeri, a nadam se da će
to biti uskoro, shvatit ćete kako je to biti suprug i otac koji pokušava
opustiti se i živjeti svoj život. A to je nemoguće. Čovjekova sreća ovisi o
tome da usreći svoje žene. A moje su žene pomislile da biste možda mogli
uživati s nama u vožnji seoskim krajolikom, a možda i u šetnji. Noge nam,
doduše, više nisu kao nekoć i lady March više ne može dugo hodati a da se
ne zadiše, ali mlađi ljudi skloniji su podvizima. Henrietta bi voljela
prošetati s vama budete li kasnije tijekom poslijepodneva raspoloženi za
šetnju. Morate poći s nama na večeru. Bit će to samo jednostavan,
neformalan objed u krugu prijatelja.
Ah. Uživat će kad čuje, pomislio je Vincent.
- Zahvaljujem na ljubaznome pozivu - rekao je. - Nažalost, morat ću
vas odbiti. Samuel i Edna Hamilton pozvali su me da večer provedem s
njima i nekolicinom drugih prijatelja iz djetinjstva. Poslijepodne ću
provesti u šetnji sa svojom zaručnicom.
Nastupila je kratka, gotovo teška tišina koju je prekidalo samo
zveckanje konjske opreme, puhanje konja i udaranje njihovih kopita po
šljunku.
- Vašom zaručnicom? - rekla je lady March.
- Da - nasmiješio se Vincent. - Zar niste čuli? A mislio sam da već svi
u Barton Coombsu znaju. Prije sat ili dva gospođica Fry pristala je udati se
za mene. Uvjeren sam da mi želite sreću.
- Gospođica... Mišica? - Glas sir Clarencea zvučao je gotovo poput
režanja.
- Sophie? - gotovo je istodobno rekla lady March.
- Što? - rekla je gospođica March koja je zvučala izbezumljeno -
71
Mama?
- Vjenčat ćemo se u Londonu čim budem uspio sve organizirati -
odgovorio je Vincent - a potom ću svoju novu vikonticu odvesti kući
Middlebury Park. Ne trebate se brinuti za svoju nećakinju lady March. Uza
me će biti sigurna. Mažena i pažena. Ah, upravo sam se nečeg sjetio.
Martine!
Nadao se da su vrata iza njega još uvijek otvorena. Ali, svakako je
predosjećao da ga je Martin pogledom budno pratio dok mu je još bio na
vidiku, kako bi bio siguran da se neće spotaknuti o kamen veći od obična
šljunka i udariti glavom o stup ograde.
- Da, gospodaru?
- Martine - naložio mu je Vincent - hoćeš li biti tako dobar da doneseš
moj novčanik i iz njega uzmeš onoliko koliko košta prijevozna karta u
putničkoj kočiji. Sir Clarence reći će ti točan iznos. Bili ste toliko ljubazni da
nećakinji svoje supruge date točan iznos kad ste je sinoć otposlali iz Barton
Halla, gospodine, ali to naposljetku neće biti potrebno, pa mi je
zadovoljstvo uz zahvalu vam vratiti novac.
Nastavio je koračati prilazom, nadajući se pritom kako neće naići na
konje ili glavom udariti u otvorena vrata kočije.
- Mama? - ponovila je gospođica March iza njegovih leđa, drhtava
glasa.
- Oh, šuti, Henrietta - otresito joj je rekla njezina nježna majka. - Ta
gadura. Nakon svega što sam učinila za nju.
Vincent je štapom napipao okvir vratnica i sigurno izašao na ulicu.
Sjećao se takvih igara - jednome bi djetetu stavili povez na oči, a druga bi
ga djeca vrtjela. Dijete s povezom preko očiju naposljetku bi moralo
dokučiti gdje je. Vincent je, dakako, uvijek varao u toj igri i virio ispod
poveza, jer pretpostavljao je da isto čine i ostala djeca. Volio bi da isto
može i sada. Ali, župni stan nije bio daleko. Pronaći će ga.
Nekako će već pronaći put, pomislio je, usprkos tupom probadanju u
želucu što ga je osjećao i tijekom prijašnjega ishitrena posjeta koji je za
sobom povukao posljedice s kojima će morati živjeti ostatak života.
Prije nego što će stići do župnoga stana, na ulici je čuo kočiju i
četveropreg koji su ulicom išli u smjeru Barton Halla. Činilo se da je netko
ipak odustao od poslijepodnevne vožnje i šetnje.
Tako je sir Clarencea Marcha zaskočio još jednom smicalicom,
pomislio je. Bila je to smicalica koja ga je uistinu ispunila zadovoljstvom.
Osim toga, učinio je nešto čime je osvjetlao obraz svojoj dami.
72
- Odlazite li često u šetnje? Imate li omiljeno mjesto za šetnju?

upitao je Vincent gospođicu Fry kad su napustili župni stan. – Nekad
sam uživao poći uskim puteljkom iza kovačnice, preskočiti ogradu, pa se
preko livade spustiti sve do obale rijeke. Dok smo mi dečki, odlazili smo
onamo pecati i plivati. Plivanje je bilo zabranjeno, ali svejedno smo plivali,
čak i noću.
- Šećem - odgovorila je ona. - Ponekad samo zađem u šumu parka
Barton Halla, gdje mogu biti sama, a ponekad odem i dalje, kamo god me
noge odnesu. Poznato mi je mjesto o kojem govorite.
Prihvatila je njegovu ruku i uhvatila ga ispod miške, ali sigurno je,
baš kao i sinoć, shvatila kako je on nikamo ne može samouvjereno povesti.
Bilo je izvjesnije da će biti obratno, da će ona voditi njega, usprkos činjenici
daje u drugoj ruci imao štap.
Okrenuo ih je u smjeru kamo su trebali poći, ali gotovo istoga trena
počela ih je dozivati gospođica Waddell koja je živjela pokraj župnoga
stana. Slučajno se zatekla u prednjem vrtu, objasnila je gdje je orezivala
osušene cvjetove.
Sigurno ga je vidjela kako dolazi, pomislio je Vincent, već drugi put
danas. A, poput svih ostalih, sigurno je znala i da je župnik gospođicu Fry
jutros zatekao u crkvi pa je poveo u župni stan. Jednako je tako sigurno
znala da je gospođica Fry usred noći izbačena iz Harton Halla. Nije li
gospođa Parsons spomenula kako baš ona organizira prosvjedno
izaslanstvo koje će otići do Barton Halla?
- Lijepa li poslijepodneva, lorde Darleigh - nastavila je ona. – A
gospođica... Fry, zar ne? Vi ste rođakinja lady March, vjerujem ili odsjeli
ste u župnome stanu.
Glas joj je bio prožet znatiželjom, a Vincent je pomalo začuđeno

shvatio daje župnikova supruga postupila kako ju je i zamolio i nikome
nije rekla za zaruke.
- Onda morate od mene osobno čuti sretne vijesti, gospođice
Waddell - rekao je. - Gospođica Fry danas me učinila sretnim čovjekom.
Zaručeni smo.
- Oh, Bože. - Na trenutak se činilo da je ostala bez riječi. - Oh ja vam
trebam čestitati. Pa, tako mi svega, ovo su neočekivane vijesti. Još jutros
župnik se posvuda raspitivao tražeći zaposlenje za... pa... Oh, Bože. Kako
je to sjajno, moram reći.
73
Nije bilo problema udaljiti se od nje, jer inače to zna predstavljati

teškoću. Vincent je naslućivao da izgara od želje proširiti vijest prije svih
ostalih.
- Ispričavam se - rekao je kad se konačno našao nasamo s
gospođicom Fry. - Sretnu sam vijest objavio a da se prethodno nisam
posavjetovao s vama. Ne zamjerate mi, nadam se?
- Ne, gospodine - rekla je ona.
- Rekao sam i sir Clarenceu i lady March, a i gospođici Mareli, kad
sam maloprije odlazio od kuće - rekao je. - Došli su pozvati me da se s
njima provozam seoskim krajolikom i da usput možda i malo prošećem s
gospođicom March. Bilo mi je silno zadovoljstvo reći im kako ću umjesto s
njima šetati sa svojom zaručnicom. Volio bih da ste mogli biti ondje i
vidjeti izraz njihovih lica kad sam im rekao tko je moja zaručnica. Uvjeren
sam da je to bio nezaboravan prizor. Oh, da, i Martinu Fisku, svojemu
sobaru, naložio sam da sir Clarenceu vrati novac od putne karte za kočiju.
- Oh - rekla je ona.
- Dok sam bio dječak, izvodili smo mu nemilosrdne smicalice - rekao
je. - Kažem izvodili, u množini, ali ja sam ih osmišljavao I predvodio.
Jednom smo se na krov Barton Halla uzverali noć pri je nego što je sir
Clarence očekivao posjet pomorskoga admirala plemenita podrijetla i
njegove supruge. Danima se unaprijed hvalio tim posjetom. Preko
najvišega smo dimnjaka objesili ogromnu plahtu na kojoj smo nacrtali
lubanju i prekrižene kosti, te se nadali kako je nitko neće primijetiti prije
admiralova dolaska. Nitko je doista nije primijetio, a tog je jutra, imali smo
sreće, puhao povjetarac. Ako je za vjerovati slugama, a njima se obično
može vjerovati, prvo što je admiral učinio nakon iskrcavanja iz kočije jest
da je duboko udahnuo svjež zrak, podigao glavu i pogledao prema
dimnjaku na kojemu se veselo vijorila ona plahta.
Nasmijala se i ispustila vedar, lepršav zvuk koji ga je oduševio.
- Jesu li vas ikad uhvatili? - Pitala je.
- Nikada - odgovorio je on. - Iako je nekoliko puta bilo za dlaku. Sir
Clarenceje, naravno, oduvijek znao tko su obješenjaci, ali nikada nije uspio
dokazima potkrijepiti svoje sumnje, iako su neki od nas imali stroge
roditelje. Imam dojam kako nisu posvećivali preveliku pozornost
prigovorima iz Halla.
Ponovno se nasmijala.
- Imali ste, dakle, sretno djetinjstvo, gospodine? - upitala ga je.
- Jesam.
74
Okrenuo je lice prema njoj i gotovo je pitao za njezino djetinjstvo. Ali

tad se sjetio da joj je djetinjstvo bilo teško i samim time vjerojatno - ne
vjerojatno, nego sigurno - vrlo nesretno, a pokušavao ju je nagnati da se
opusti.
Pretpostavljao je da se približavaju kovačnici, i doista, uskoro je čuo
gospodina Fiska kako ga doziva. Potom je čuo i zvuk teških koraka, a
nedugo potom dvije su ga ogromne šake ščepale za lijevu ruku i počele je
protresati zajedno sa štapom.
- Vincente Hunte! - gromoglasno je vikao kovač. - Sa svojom ti se
suprugom sinoć nisam uspio ni približiti. Izgledaš kao veliki gospodin.
No, ne sumnjam da si u srcu i dalje vragolan. Zdravo, gospođice. Ne živite
li vi u Barton Hallu? Ne, samo malo. Vi ste ona zbog koje se župnik jutros
raspitivao. Pitao je treba li moja gospođa pomoć u kući. Odsjeli ste u
župnome stanu, zar ne? Pa, usuđujem se reći da vam je tu bolje nego ondje
gdje ste bili. Ni najgoremu neprijatelju ne bih poželio da živi u Hallu.
- Gospođica Fry i ja svježe smo zaručeni - rekao mu je Vincent.
Gospodin Fisk mu je još energičnije protresao ruku.
- Oh - povikao je - brzo se udvaraš, momčino! Ali, nikad i nisi bio
neki mlitavac, zar ne? Mogao bih vam reći nekoliko stvari o ovom lupežu,
gospođice, od kojih bi vam se digla kosa na glavi. No, usprkos svemu,
oduvijek je bio dobar momak, a bit će i dobar suprug, nema sumnje. Drago
mi je što si odabrao seosku djevojku, Vincente, odnosno, gospodine, tako
bih te sad trebao zvati, a ne neku od onih pomodnih lutalica kakvima se
plemići obično žene. Oboma vam želim sreću. I moja gospođa bi vam
sigurno poželjela sreću, ali zaposlena je, peče još kruha i kolača za našeg
Martina, pa ne zuri kroz prozor. Ona misli da bi se Martin trebao udebljati
poput njegova oca.
- Nadam se da joj je jasno, gospodine Fisk - rekao je Vincent - da se
zahvaljujući njoj i ja debljam. Njezin je kruh najbolji što sam ga ikad kušao,
a njezinih se kolača čovjek nikako ne može zasititi.
Produžio je dalje s gospođicom Fry, skrenuvši u mirnu uličicu koja se
protezala paralelno s rijekom, ali podalje od nje.
- Seoska djevojka - rekao je. - Jeste li vi seoska djevojka? Je li vas to
uvrijedilo?
Tako ju je slabo poznavao. Ponovno je u želucu imao onaj šupalj
osjećaj da je učinio nešto impulzivno i ishitreno, a istodobno
nepopravljivo.
- Ne ako su alternativa one pomodne lutke koje plemići žene -
75
odgovorila je. - To zvuči vrlo nepoželjno kad čovjek želi dobiti kovačevu
naklonost, zar ne?
Nasmijao se. Njezin ga je odgovor oduševio i iznenadio. Pokazao je
da ima duha, kao i osjećaja za humor.
- Gospodin Fisk otac je mojega sobara - objasnio joj je. - Martin i ja
odrasli smo zajedno. Kad sam odlazio u rat, pitao me može li i on poći kao
moj posilni. Nakon što sam ranjen, inzistirao je da uz mene ostane kao moj
sobar i od tada ga se ne uspijevam riješiti. Pokušavao sam, osobito tijekom
prvih godina, kad ga nisam mogao plaćati, kad smo imali samo stan i
hranu u Cornwallu, gdje sam se oporavljao. Odlučno je odbijao otići.
- Sigurno vas voli - izjavila je ona.
- Pretpostavljam da je tako - složio se on. Nikada do sada nije tako
razmišljao. A pretpostavljao je da nije ni Martin. - Ograda je sigurno blizu.
- Još dvadesetak koraka - rekla je ona.
Nije pretjerano razmišljao kako će prijeći preko nje. U Lake strietu
išao je u daleko žešće šetnje od ove, ali tada je uza se imao Martina. Nije
stvar u tome da mu je Martin fizički pomagao, bili su se navikli biti jedan
uz drugoga, pa su se zajedno osjećali ugodno. Martin je točno znao kakve
mu upute dati i kada ga upozoriti na pojedine prepreke.
Sjećao se te živice. Tisuću je puta preskakao preko nje.
- Ja ću prvi - rekao je kad su došli do ograde. - A onda se mogu
barem pretvarati da vam pomažem da je i vi prijeđete.
Kukom na štapu uhvatio se za najvišu prečku. Bilo mu je drago što
nije pokušala uzeti mu štap, što nije ustrajala da ide prva kako bi mu
pomogla. Muškarac mora sačuvati određenu količinu dostojanstva.
Osjećao je bojazan, zapravo se užasavao činjenice da će ispasti idiot.
Ograda se sastojala od dviju drvenih prečki: donja se nalazila oko metar
iznad zemlje, a druga nešto više od pola metra iznad nje - za nju se i
zakačio štapom. Ispod niže prečke bila je još jedna, plosnatija, koja se
protezala posve uz tlo, ali ne pod kutom od devedeset stupnjeva. S ove se
strane prostirala tratina. Druga je strana bila niža, s daleko manje trave,
udubljena tisućama stopala koja su se ondje spustila u doskok. Nakon kiše
je ondje sve bilo prekriveno blatom - pravi raj za dečke. Na svu sreću,
posljednjih nekoliko dana nije padalo. S obje strane ograde uzdizala se živa
ograda od gloga. Onkraj toga bila je livada po kojoj su razbacane rasle
tratinčice, maslačci i djetelina. A iza livade, nešto dalje, bila je rijeka.
Pitao se dolaze li djeca još uvijek ovamo. Nije ih sad čuo. Možda su
svi bili u školi, tom prokletstvu bučne mladosti.
76
Nije se trebao brinuti. Bez problema je prešao preko ograde, ali bio je
sretan što se još sjećao udubine s druge strane, pa je znao što ga čeka pri
doskoku. Potom se ponovno okrenuo prema ogradi pa unutarnjom
stranom čizme napipao najnižu prečku i pružio ruku.
- Gospođo - rekao je - dopustite mi da vam pomognem. Ne bojte se.
Ponovno se nasmijala, a smijeh joj je bio dražestan i piskutav, pa se
činilo da je opuštena. U ruci je potom osjetio njezinu malenu ruku, nakon
čega je doskočila pokraj njega.
- Je li livada samo naša? - upitao ju je iako je bio gotovo siguran da
jest.
- Jest - rekla je povlačeći ruku. - Oh, ovo je tako lijepo doba godine.
Najljepše doba, kad proljeće prelazi u ljeto. Livada je poput šarena saga.
Želite li da vam opišem što vidim?
- Uskoro - rekao je on. - Iako, ne trebate se osjećati dužnima činiti to.
Učim iskusiti svijet drugim osjetilima, jer draže mi je to nego se neprestano
upinjati zamišljati kako izgleda ono što ne vidim. Kad mi vi budete opisali
prizor, ja ću vama odmah opisati što osjećam, moj prizor bit će prepun
zvukova, mirisa, a ponekad i dodira. Pa čak i okusa. Ima li vam to ikakva
smisla?
- Ima - odgovorila je. I te kako ima. A to objašnjava i zašto niste žrtva.
On je nato podigao obrvu.
- Zašto se ne ponašate kao žrtva - objasnila je. - Divim se tome.
Nagnuo je glavu u stranu.
- Jeste li se vi ponekad osjećali kao žrtva? - Upitao ju je. - Znate, svi se
ponekad tako osjećamo. Barem većina nas, u ovom ili onom trenutku
života. Nema u tome nikakve sramote, jer ponekad, MI i jesmo žrtve.
Ponekad, međutim, ako imamo sreće ili ako smo odvažni, možemo se
uzdignuti iznad samosažaljenja. Meni dakako, možda ipak bilo olakšano,
jer sam dvije godine nakon gubitka vida naslijedio bogatstvo. To mi je dalo
slobodu za koju ću zauvijek biti zahvalan.
- A ja ću se udati za vas - izjavila je ona bez daha.
Kako bi se lakše riješila uloge žrtve u vlastitom životu? Iako je
potrebno više od sreće da bi čovjek prevladao samosažaljenje.
Samosažaljenje je ponekad tako duboko ukorijenjeno u ljudima, da ih ništa
ne može uvjeriti da trebaju uživati u životu. Je li se gospodica Fry samo
sažalijevala? Nije ju poznavao dovoljno da bi odgovorio na to pitanje.
- Ne mogu vas vidjeti - rekao je. - Samo sam vas čuo, dodirnuo vašu
ruku, osjetio vas ispod ruke. Osjetio sam blag miris vašeg sapuna. Volio
77
bih vas malo bolje poznavati, gospođice Fry.

Čuo je kako glasno udiše na usta.
- Želite me... dodirnuti? - upitala ga je.
- Da.
Bez ikakve lascivne namjere. Nadao se da će to shvatiti upravo tako.
Nije uspijevao to glasno izgovoriti.
Bila je blizu njega, ali nije ga odmah dodirnula niti je on odmah
pružio ruku. Čuo je šuštanje tkanine, pa je pretpostavio da s glave skida
šešir ili možda čak svlači ogrtač. Čuo je blago škripanje svojega štapa na
prečki ograde. Sigurno je prebacila stvari pokraj njega.
Stajali su s druge strane ograde. Nadao se da su dovoljno daleko od
nje, da su zakriljeni glogovom živicom i da ih ne može vidjeti nitko tko
možda prolazi puteljkom. Puteljak ionako nije bio pretjerano prometan.
Premjestila se i stala točno ispred njega. Mogao ju je osjetiti ondje.
Potom je osjetio vrhove njezinih prstiju koji su poput pera dodirivali
njegova prsa. Podigao je ruke i pronašao njezina ramena. Bila su sitna i
tanana, ali svejedno čvrsta. Rukama joj je preko ramena klizio sve dok nije
došao do njezina topla i meka vrata. Ispod njegovog je palca mogao osjetiti
otkucaje njezina srca. Rukama joj je potom prešao uz vrat, preko malenih
ušiju, sve do njezine kose - guste, meke, kovrčave i doista kratke kose koja
je bila upravo onakva kako ju je opisala.
Izgleda kao dječak...
Sagnuo je glavu bliže njoj. Miris sapuna što ga je sinoć osjetio još se
intenzivnije osjećao na njezinoj kosi. Sigurno ju je nedavno prala. Na donjoj
čeljusti osjećao je toplinu njezina daha.
Prstima joj je istraživao lice. Glatko, prilično široko čelo. Visoki
lukovi obrva. Sklopljene oči - ponekad smeđe, ponekad boje lješnjaka, kako
je bila rekla. Crvenkasto smeđa kosa. Ali, boja ga više nije zanimala.
Imala je duge trepavice. Malen, ravan nos - nije, međutim, pronašao
nikakvu sličnost između njezina nosa i dugmeta. Topli obrazi meki poput
ružine latice, s jasno definiranim jagodičnim kostima. Snažna donja čeljust
koja je završavala malenom, šiljastom bradom.
- Srcoliko - prošaptao je.
Držeći joj lice između dlanova, palčevima joj je pronašao usne. Široka
usta. Meke, sočne usne. Blago je palčevima prešao preko tih usana, a
potom se zaustavio na njihovim kutovima. Nije se pomaknula niti je
ispustila ikakav zvuk. Mišići njezina lica bili su opušteni. Nadao se da je
cijela tako opuštena. Nije ju htio uznemiriti ni prestrašiti. Ali, vrhovi
78
njegovih prstiju igrali su ulogu njegovih očiju.

Primaknuo je glavu prema njoj, sve dok na licu nije osjetio toplinu
njezina daha. Nije uzmicala ni prosvjedovala. Prislonio je svoje usne na
njezine.
Nije to zapravo bio poljubac. Njegove usne samo su počivale na
njezinima. Osjećao je. Kušao. Priznanje da su se tek nešto prije zaručili,
obećali jedno drugome.
Usne su joj kratko drhtale pod njegovima, a potom se opustile. Ni
ona njega nije zapravo poljubila. Ali nije se ni odmicala. Možda je
prihvaćala činjenicu da će pripasti jedno drugome.
Blago se potom odmaknuo, ponovno podigao ruke do njezine kose,
prstima prošao kroz nju pa prišao joj pola koraka bliže kako bi njezino lice
privio uza svoj vrat. Polako je ruku spustio niz njezinu kralježnicu kako bi
je cijelu privio uza se.
Sitna. Tanana ili barem jako vitka. Bez naglašenih oblina, iako nije
rukama pažljivije prešao preko njezina tijela. Nije htio. Nije imao pravo na
to. Još ne.
Prepustila se njegovu zagrljaju ni ne pokušavši odgurnuti ga.
Rukama se držala za njegov kaput u visini pojasa.
I samo su tako stajali, koliko dugo, to nije znao.
Točno se opisala. Nije bila obdarena zamamnim oblinama. Možda
čak, kao što je Martin izjavio, izgleda poput dječaka. Posve izvjesno nije
bila lijepa, čak ni zgodna. Posve sigurno nije imala tijelo koje bi privlačilo
muške poglede. Ali, dok je osjećao njezinu toplinu, meki pritisak njezina
tijela uz svoje i miris njezina sapuna, uopće mu nije bilo prokleto važno
kako izgleda. Bit će njegova, i iako je znao da će ga kasnije, kad ostane sam,
opsjedati cijela lepeza bojazni i dvojbi, osjećao je kako ga je na čudnovat
način... ganula.
- Gospođice Fry - izgovorio joj je u tjeme, ali dok ju je grlio, to je
zvučalo sasvim pogrešno, jer ju je upoznavao na daleko dublji način od
površnog poznavanja. - Ili, mogu li vas zvati Sophie?
Glas kojim je odgovorila bio je prigušen tkaninom ovratnika njegove
košulje.
- Hoćete li me zvati Sophie? - upitala je. - Molim vas? Nitko me još
nije tako zvao.
Blago se namrštio. Bilo je boli u njezinoj zamolbi. Dobro, ne baš boli.
Ali čeznutljivosti je sasvim sigurno bilo.
- Onda ćete zauvijek za mene biti Sophie - rekao je. - Sophie, vjerujem
79
da ste lijepi. A prije nego što počnete prosvjedovati, govoriti da vam vaše
ogledalo odgovara drukčije, kako ne bi govorio takvo što da vas mogu
vidjeti, dopustite mi da dometnem kako ni biser vjerojatno ne izgleda
pretjerano dojmljivo dok je skriven u školjci.
Začuo je prigušen smijeh uza svoja prsa, a potom se oslobodila
njegova zagrljaja. Trenutak poslije na desnoj nadlanici osjetio je štap, pa ga
je uzeo od nje.
Je li rekao nešto pogrešno?
- Trebali bismo prošetati do rijeke - rekla je ona - a možda i sjesti uz
obalu. Načinit ću vjenčić od tratinčica, a vi mi možete potvrditi da su
tratinčice lijepe poput najskupljih ruža. Kako bih ja trebala vas zvati,
gospodine?
- Vincent - rekao je dok je ona užurbano nešto radila, vjerojatno se
ponovno zaogrtala ogrtačem i stavljala šešir na glavu.
Nasmiješio se. Možda je činio nešto što naposljetku ipak nije bilo
ishitreno. Imao je jasan osjećaj da bi mu mogla postati draga - i ne samo
zato što je bio odlučan u svojoj nakani. Pa, zato što je bila mila.
Ili se doimala takvom.
Bilo je prerano da bi bio siguran. Hoće li i on njoj postati drag? Je li
bio umilan? Mislio je da jest.
Bilo je prerano da dozna slaže li se ona s njim.
A bilo je i prerano za razmišljanje o dugoročnoj budućnosti koju je
tako ishitreno ponudio. Uvijek je tako. Budućnost ima naviku pretvoriti se
u nešto što nismo ni očekivali ni planirali. Budućnost će se već pobrinuti
sama za sebe.
80
7. Poglavlje
- Hoćete li poći sa mnom do Covington Housea na čaj prije nego što

vas vratim u župni stan? - upitao je lord Darleigh dok su se nešto poslije
vraćali iz šetnje. - Moramo se posvetiti nekim planovima.
Mi.
Dok su šetali obalom rijeke ili ondje sjedili, nisu načeli ni jednu temu
vezanu za njihovu budućnost. Govorio je o Barton Combsu i djetinjstvu što
ga je tu proveo, a ona je izradila vjenčić od tratinčica preko kojega je on
prešao prstima kad mu je rekla da je gotov. Potom je uzeo vjenčić i prilično
ga nespretno prebacio preko njezine glave, oko njezina vrata, nakon što je
kratko zapeo za obod šešira.
Oboje su se smijali.
Baš to mu je bilo tako nevjerojatno - činjenica da su se nekoliko puta
zajedno smijali. Oh, bilo je tu i drugih stvari, čak nevjerojatnijih.
Dodirnuo ju je. Znala je da je to učinio samo zato što je ne može vidjeti,
ali svejedno ju je dodirnuo, prstima koji su bili topli, nježni i puni
poštovanja. A i usnama...
I držao ju je u zagrljaju. To je bilo najnevjerojatnije od svega. Privio je
uza se cijelo njezino tijelo. I iako je susret s njegovim mišićavim muževnim
tijelom predstavljao šok, bilo je to i čudo - ah, čisto čudo - zagrljaja u kojem
se našla. Činilo se da mu je stalo. Kao da mu je na određeni način
dragocjena. Kao da za njega ima osobnost.
Bio je ovo nevjerojatno čudan dan. Dan koji je započeo tako
katastrofalno-započeo je netom iza ponoći, kada su se sir Clarence ,tetka
Martha i Henrietta vratili sa zabave nakon nje, kad su svi bez kucanja ušli
u njezinu spavaću sobu iako je već bila ugasila svecu i legla. Kako je dan
koji je tako započeo mogao završiti ovako? A još nije bio gotov.
On je htio da uz čaj u Covington Houseu razgovaraju o njihovoj
zajedničkoj budućnosti. Bez pratilje. Ali, smatrala je kako to ni nije važno.
Bili su zaručeni i bio je dan. Nitko ih nije pratio ni tokom šetnje. Zapravo,
kad je razmišljala o sebi, nikad joj na pamet nije pala potreba da vodi
pratilju.
- Hvala vam - rekla je .
Bila je prilično sigurna da će joj se on svidjeti, a pri pomisli na to suze
su joj navrle na oci a grlo joj se steglo. U poslednjih je pet godina susrela
81
tako malo dragih ljudi, a prije toga još i manje. Oh, koliko li je samo
sažaljiva bila ta misao! Davno je već shvatila kako je samo sažaljenje
istodobno i poraz. Zato se okrenula ironiji u kojoj je pronašla način da se
izrazi. Kod vikonta Darleighta nije bilo ničeg ironičnog, ničega što bi
mogla ismijati cak ni nespretnost koju je pokazao dok joj je venčić
tratinčica vješao oko vrata.
Pitala se je li umilna. Nikada si još nije postavila to pitanje.
Kad su došli do Covington Housea, vrata im je otvorio gospodin Fisk,
sobar lorda Darleighta. Gledao je Sophie ravno u oci dok mu je vikont
govorio da donese čaju u salon. Lice mu je bilo bezizražajno, po uzoru na
lica svih ostalih sluga. Ali, Sophie je iz njegova pogleda iščitala
optuživanje, čak i odbojnost. I bez toga bi pred njim osjećala nelagodu. Bio
je viši i snažniji od svojega gospodara, pa je vise nalikovao na kovača nego
na sobara.
Sophie mu se nije nasmijesila. Ljudi se ne osmjehuju slugama. Sluge
preziru ljude koji im se osmjehuju. Otkrila je to kad je došla živjeti kod
tetke Mary.
Kuca oko koje je posljednje dvije godine predala maštarije, iznutra je
izgledala dojmljivije nego što je očekivala. Salon je bio prostran i četvrtast,
opremljen starim pokućstvom koje je djelovalo udobno, a bio je tu i veliki
kamin, francuski prozori koji su gledali na lijepo održavan vrt koji je nekoć
sigurno bio prepun cvijeća. Na drugom kraju prostorije bio je klavir, a na
njemu kovčežić s violinom.
- Izvolite sjesti - rekao je lord Darleigh gestikulirajući prema kaminu,
pa je Sophie otišla do njega i sjela u naslonjač koji se nalazio pokraj
kamina. Već je znala da je pozorno sluša kad god nagne glavu u stranu.
Nepogrešivo je došao do naslonjača koji se nalazio na suprotnoj strani
kamina i sjeo.
- Vjerujem da bismo trebali otići u London vjenčati se, Sophie - rekao
je. - Posebnim dopuštenjem. Možemo to obaviti u razdoblju od tjedan
dana, a potom ću vas odvesti kući u Gloucestershire, Middleburyje je velik,
otmjen dvorac. Park je ogroman i okružen je farmama. Užurbano je i
razvijeno mjesto. Znam da vas to straši, ali...
Zastao je kad je u prostoriju ušao gospodin Fisk s čajem na pladnju.
Spustio je pladanj na stolić pokraj Sophie, pogledao je ravno u oči i dalje
bezizražajnim pogledom, pa otišao.
- Hvala, Martine - rekao je vikont.
- Gospodine.
82
Sophie je nalila čaj i šalicu s tanjurićem odložila pokraj vikonta

Darleigha. Na drugi je tanjurić potom položila kolačić, pa sve zajedno
stavila u njegovu ruku.
- Hvala, Sophie - rekao je. - Žao mi je. Rekao sam da se moramo
dogovoriti oko planova, nisam li? A potom sam rekao koji su planovi.
- U tjedan dana? - upitala je ona.
Postojala je prijetnja da će je stvarnost izbezumiti. Napustit će ovo
mjesto s vikontom Darleighom. Otići će u London i vjenčati se ondje. U
samo tjedan dana. Bit će udana dama - lady Darleigh. S vlastitim domom. I
suprugom.
- Vjerujem da je to najbolji mogući plan - rekao je. - Imam obitelj s
kojom sam blizak i koja me voli, Sophie. Prema meni se odnose osobito
zaštitnički zato što sam jedino muško dijete, a i najmlađi sam. A povrh
svega sam i slijep. Ugušili bi me kad bih im dopustio da nam organiziraju
svadbu. Vi sa svoje strane nemate obitelj koja bi uspostavila kakvu-takvu
ravnotežu s njihovim entuzijazmom, koja bi se skrbila o vama i gušila vas.
Bilo bi nepošteno da vas odvedem ravno u Middlebury.
Imala je dvije tetke, dva tetka, bratića i sestričnu, ako se na
Sebastiana može računati kao na bratića, jer je bio posinak tetka Terrencea.
No, vikont je imao pravo. Nije imala nikoga tko bi poželio doći na njezinu
svadbu, još manje nekoga tko bi poželio sudjelovati u organizaciji.
- Sophie - rekao je on - torba koju ste jutros imali uza se u crkvi...
rekli su mi da nije bila velika. Jeste li glavninu svojih stvari i odjeće ostavili
u Barton Hallu? Moram li Martina poslati onamo po vaše stvari? Ili ste sve
svoje ponijeli sa sobom?
- Ostavila sam tek nekoliko komada odjeće.
- Želite li da netko ode po njih?
Oklijevala je. Bez te odjeće nije imala gotovo ništa, ali sve je te
odjevne predmete naslijedila od Henriette i nisu joj zapravo bili po mjeri.
Neki od njih bili su ofucani. U torbi je imala svoj crtaći blok, ugljen i
rezervnu odjeću.
- Ne.
- Dobro - rekao je on. - Onda ćete dobiti sve novo. London je sjajno
mjesto za kupovinu svega što poželite.
- Nemam novca - izjavila je ona mršteći se. Šalica je zveckala dok ju je
odlagala natrag na tanjurić. - A ne mogu od vas tražiti...
- Niste ni tražili - rekao je. - Ali, vi ste moja buduća supruga, Sophie.
Pobrinut ću se za sve vaše potrebe. Sigurno ću vas odjenuti sukladno
83
vašem budućem statusu.

Odložila je šalicu i tanjurić natrag na pladanj i zavalila se u
naslonjaču. Grickala je jagodicu svojega kažiprsta.
- Volio bih da vas mogu poslati ravno u London, da kupujete dok se
ja bavim nalaženjem posebnog dopuštenja, kako bismo se mogli vjenčati u
samo jednome danu - rekao je. - Ali, neće biti moguće sve obaviti tako
brzo. Uvjeren sam, međutim, da ćete biti dobrodošli u kući mojeg prijatelja
lorda Trenthama. Spomenuo sam ga već.
Užasavala ju je i sama pomisao na sve to, ali istodobno je osjećala i
uzbuđenje zbog kojeg joj je bilo mučno, pa joj je bilo drago što nije pojela
kolačić.
- Sophie? - rekao je. - Namećem vam svoje stavove, zar ne? Ali, ne
mogu se dosjetiti nikakva drugog načina. Možete li vi?
Jedina njoj poznata alternativa bila je ukrcati se sutra u putničku
kočiju i odjezditi u nepoznato. No, znala je da to neće učiniti. Ne sad kad je
imala mogućnost koja se nije mogla odbiti.
- Ne - rekla je. - Ali, jeste li sigurni...
- Oh - rekao je - poprilično sam siguran, uvjeren u to. Sve će biti u
redu. Hoće. Kažite da mi vjerujete.
Sklopila je oči. Silno je priželjkivala taj brak. Silno je žudjela za njim -
njegovom blagošću, osjećajem za humor, njegovim snovima i poletima, pa
čak i njegovom ranjivošću. Htjela je imati nekoga svoga. Nekog tko će je
zvati imenom, tko će je zagrliti kako bi je utješio, nekog tko će se s njom
smijati. Nekoga lijepog i bolno privlačnog.
Nekoga tko može popraviti narušenu sliku što je ima o samoj sebi.
I nekog tko...
- Nastavit ćete me uzdržavati čak i nakon što vas budem ostavila? -
upitala ga je.
- Čak i nakon što me budete... - Zurio je prema njoj. - Zauvijek ćete
biti moja supruga, a samim time i moja odgovornost, Sophie. Dakako da ću
vam i oporučno ostaviti prikladan iznos. No, moramo li već sad razmatrati
daleku budućnost? Volio bih prvo razgovarati o onoj neposrednoj. Uskoro
ćemo se vjenčati. Razmišljajmo o svadbi i odlasku kući, a sve drugo
ostavimo za kasnije. Hoćemo li?
Ponovno je istodobno izgledao i gorljivo i tjeskobno.
I ona je bila tjeskobna - ne zato što se njezin san možda neće ostvariti,
nego zato što bi možda mogao.
- Hoćemo - odgovorila je i nasmiješila se.
84
- Onda ćemo ujutro poći - rekao je. - Odgovara li vam to?

Tako brzo?
- Da, gospodine.
Nagnuo je glavu u stranu.
- Da, Vincente.
- Želite li da vam sviram violinu? - upitao je. - To je zapravo jedan od
načina da vas izvijestim da ću vam svirati, jer uvjeren sam kako ste odveć
pristojni prosvjedovati.
- To je vaša violina? - upitala je. - Više i od čega voljela bih da mi
svirate.
Nasmijao se dok je ustajao. Potom je otišao do klavira, nimalo
nespretno. Otvorio je kutiju i iz nje izvadio violinu. Postavio je violinu
ispod brade, u ruku uzeo gudalo i nategnuo strune, ugodio instrument i
počeo svirati napola okrenut prema njoj. Pomislila je daje možda riječ o
Mozartu, ali nije bila sigurna. U životu se baš nije susretala s glazbom. Nije
bila važna. Sklopila je ruke i stavila ih ispred usta, pomislivši kako u
životu nikada nije čula nešto tako lijepo. Tijelo mu se blago pomicalo u
ritmu glazbe, kao da je posve zaokupljen njome.
- U Penderris Hallu - rekao je kad je prestao svirati, dok je violinu
vraćao u kutiju - da kad sviram uznemiri sve naše i susjedske mačke, koje
zbog mene počnu zavijati. Sigurno griješe, zar ne? Ne čujem ni jednu
mačku.
Tijekom šetnje pričao joj je o Penderris Hallu u Cornvvallu, domu
vojvode od Stanbrooka. Nakon povratka s Pirenejskog poluotoka ondje je
proveo nekoliko godina tijekom kojih se privikavao na sljepoću. Skupina
koju je činilo njih sedmero - šestorica muškaraca i jedna žena - ondje su se
povezali bliskim prijateljstvom i prozvali se Klubom preživjelih. Svake
godine nekoliko tjedana provode zajedno u Penderrisu.
Kako li je samo okrutno od tih njegovih prijatelja, pomislila je Sophie,
što se rugaju njegovu sviranju. Ali, on se smiješio, kao da je uspomena na
uvredu bila ugodna. Naravno, sigurno su se šalili. Oni su mu bili prijatelji.
Rekao joj je da svi oni jedni druge ohrabruju i zadirkuju kako bi se
odvratili od crnih misli ako ijedno od njih počne tonuti u depresiju.
Sigurno je lijepo imati prijatelje. Prijatelje koji su toliko slobodni da te
zadirkuju.
- Možda je to zato - rekla je ona - što ovdje nema mačaka.
Srce joj je počelo poskakivati.
- Joj! - Teatralno je iskrivio lice, a potom se nasmijao. - Niste ništa
85
bolji od njih, Sophie. Nažalost, neshvaćen sam kao i svi genijalci.

Usuđujem se reći da je klavir potpuno raštiman. Godinama već nitko nije
svirao.
Bilo joj je apsurdno drago. Našalila se, a on se nasmijao, optužio je da
nije ništa bolja od njegovih prijatelja.
- Svirate i klavir? - upitala ga je.
- Posljednje tri godine učio sam svirati oba instrumenta - odgovorio
je. - Nisam, nažalost, uspješan ni u jednom, ali popravljam se. Harfaje
nešto posve drugo. Ima jednostavno previše žica, pa sam više nego jednom
bio u grdnom iskušenju baciti je kroz najbliži prozor. No, kako je krivnja
moja, a ne harfina, a s obzirom na činjenicu da ne bih volio da me netko
baci kroz prozor, obično uspijevam obuzdati tu potrebu. I odlučan sam u
nakani da ovladam harfom.
- Niste li još kao dječak naučili svirati klavir?
- Nitko na to tad nije ni pomišljao - odgovorio je - uključujući i mene.
Bilo je to za djevojčice. Općenito gledajući, drago mi je što tad nisam učio
svirati. Sigurno bih mrzio to.
Sjeo je na klupčicu ispred klavira i podigao poklopac. Sophie je
gledala kako mu prsti klize preko crnih tipki, sve dok palcem desne ruke
nije pronašao središnju bijelu tipku.
Svirao je nešto što je nekoć svirala i Henrietta - Bachovu fugu. Svirao
ju je polako, tromije od Henriette, ali savršeno točno. Instrument je doista
bio neugođen, ali zbog toga je melodija zvučala nekako melankolično.
- Obuzdajte gromoglasan pljesak do kraja recitala - rekao je kad je
podigao ruke.
Zapljeskala je i nasmiješila se.
- Je li to mig daje recital već gotov? - upitao ju je.
- Uopće nije - rekla je. - Aplauz obično poziva na još.
- A pristojan aplauz obično označava kraj recitala - rekao je. - A ovaj je
aplauz očigledno bio pristojan. Osim toga, blizu sam kraja repertoara
kojim raspolažem. Želite li pokušati iscijediti glazbu iz ovog žalosnog
instrumenta? Svirate li?
- Nikad nisam naučila svirati - odgovorila je.
- Ah. - Okrenuo se prema njoj. - Jesam li naslutio čeznutljivost u
vašem glasu? Uskoro ćete, Sophie, moći činiti što vas je volja. U razumnim
granicama.
Kratko je sklopila oči. Bilo je to onkraj njezina poimanja. Oduvijek je
htjela... oh, jednostavno učiti.
86
- Pjevate li? - upitao je. - Znate li kakvu narodnu pjesmu? Točnije,

znate li pjesmu ,,Early One Morning“? To je jedina pjesma koju sviram bez
ikakvih teškoća.
Odsvirao je prvih nekoliko taktova.
- Znam je - rekla je i preko prostorije se zaputila do njega. - Znam
melodiju, ali čisto sumnjam da će me itko ikad pozvati da je otpjevam u
velikoj opernoj kući.
- Kako bi nam životi bili pusti bez glazbe - uzvratio je on - kad bismo
samo iznimno talentiranima dopuštali da je izvode. Pjevajte dok ja sviram.
Ruke su mu - one ruke kojima joj je dirao lice - bile tanane, lijepo
oblikovane, a nokti uredni.
Ponovno je zasvirao uvodne taktove, a ona je zapjevala.
Jednog jutra ranog, baš kad sunce bilo je na izlasku, u dolini ispod sebe
začuh gospu kako pjeva.
Bio je nagnut nad tipkama, napola sklopljenih očiju.
Jesu li baš sve narodne pjesme žalosne? Je li to možda zato što tuga daleko
bolje od sreće poteže strune srca?
Oh, nemoj me iznevjeriti, oh, nemoj me ostaviti. Kako si mogao iskoristiti
tako jadnu djevu?
Otpjevala je pjesmu od početka do kraja, a kad je završila, njegovi

prsti ostali su na tipkama, dok je sjedio pognute glave. Grlo joj se stezalo.
Život je tako često nesretan, pun razočaranja i odlazaka.
Potom je ponovno zasvirao, drugu pjesmu. Svirao je nesigurnije,
promašio nekoliko nota. I zapjevao je.
Na Richmond Hillu živi djevojka, blistavija od jutra svibanjskoga...
Imao je lepršav, ugodan tenor, iako ni on posve sigurno nikad neće

pjevati na pozornici velike operne kuće. Nasmiješila se pri pomisli na to.
Od krune bih odustao da moja bude, slatka djevojka s Kichmond Hilla.
Smiješio se kad ju je otpjevao do kraja.

- Jezik ljubavi ponekad zna biti ekstravagantan, zar ne? - rekao je. -
87
Pa ipak, može tako ošamutiti čovjeka. - Napola stisnutom šakom blago se

lupkao po prsima. - Možete li vjerovati da postoji muškarac koji bi zbog
djevojke odustao od krune, Sophie?
- Sumnjam da bi to učinio ijedan muškarac - odgovorila je. - Kao
prvo, trebao bi prethodno biti kralj, a njih baš i nema mnogo. No, mogla
bih povjerovati u osjećaje, kad bih bila sigurna da me voli više od ičega
drugog. I kad bih ja njega voljela besmrtnom ljubavlju. Vjerujete li da takva
ljubav postoji, gospodine?
Poželjela je pregristi si jezik kad je shvatila daje prekasno povući što
je rekla.
- Vjerujem - odgovorio je, rukom nježno prelazeći preko tipki. - Ne
događa se takva ljubav svima, barem ne većini, ali svakako se događa. I
sigurno je predivna. Većina ljudi umjesto nje odabire udobnost. A nije
udobnost problem.
Osjećala je nelagodu.
Podigao je glavu prema njoj i nasmiješio se. - Bilo bi bolje da vas
vratim u župni stan - rekao je. - Pretpostavljam da nije baš bilo umjesno
dovesti vas ovamo, zar ne? A i, zaručeni smo i uskoro ćemo se vjenčati.
- Ne morate poći sa mnom - izjavila je ona.
- Ali, moram - rekao je ustajući. - Kad god moja dama mora ići
nekamo iz mojega ili svojega doma, pratit ću je kad god sam u prilici.
Shvaćala je njegovu potrebu da svojemu invaliditetu ne dopusti da
ga hendikepira, iako je rečenica koju je izrekao zvučala pomalo
posjednički.
Moja dama.
Je li to sad bila njezina titula - njegova dama?
Većina ljudi umjesto ljubavi odabire udobnost, prisjećala se njegovih
riječi dok su zajedno izlazili iz kuće. Ali, nije udobnost problem.
Oh, doista nije.
Ali... udobnost umjesto vječne ljubavi o kojoj je pjevao?
Iako čak i udobnost ne mora vječno trajati.
***
Bili su na putu za London, usred drugoga dana putovanja. Bilo je
zamorno, onako kako su zamorna sva putovanja. jedva su razgovarali.
Vincent je pokušavao ne žaliti zbog svega što je učinio posljednjih
nekoliko dana, počevši od prihvaćanja poziva sir Clarencea Marcha da
večer provede u Barton Hallu. Ili možda kao prvo da ne žali zbog odluke
88
što je umjesto da se vrati kući otišao u Barton Coombs.

Zaprosio je neznanku - nije joj čak ponudio ni normalan brak.
Najviše ga je tištalo upravo to posljednje. Od samog će početka nad tim
brakom bdjeti usud mogućeg razlaza. Impulzivno ponašanje oduvijek je
bilo njegova napast. I često je naknadno žalio zbog toga. Jednom je tako
impulzivno pristupio velikome topu kako bi vidio zašto nije opalio.
Osjetio je, međutim, očajničku potrebu da Sophie Fry uvjeri da se
uda za njega, a činilo se kako je drukčiji pristup nikada ne bi uvjerio da
pristane. A jednostavno je morala pristati.
Gotovo potpuna šutnja koja ih je pratila tijekom dana i pol bila je u
jednakoj mjeri njezina i njegova krivnja. Njegova čak i više. Bio je uvjeren
da ga se ona pomalo plašila, njega, njegove velike kočije i raskošna života s
kojim se suočavala. Ali i činjenice da zalazi u nepoznato.
Prošla noć nije joj ničim pomogla da se opusti. Zaustavili su se u
nekom opskurnom svratištu koje su Martin i Handry odabrali na svoju
ruku, i ondje uzeli dvije sobe: jednu za Martina, a drugu za gospodina i
gospođu Hunt. On je spavao u Martinovoj sobi, ali cijele se noći brinuo
zbog neprikladnosti smještaja, zbog potencijalne opasnosti kojoj je Sophie
bila izložena u svjetlu činjenice da je u sobi spavala sama, bez pratnje
sluškinje.
Pokušao se dosjetiti nečega što bi rekao, nečega čime će pokrenuti
razgovor, što će zahtijevati njezin odgovor, a možda čak i smijeh. Imala je
ugodan smijeh, ali prije dva dana je stekao dojam da se rijetko smije.
Sudeći prema šturim informacijama što mu ih je o sebi rekla, vodila je silno
osamljenički život.
Prije nego što je stigao išta reći, progovorila je ona.
- Pogledajte samo toranj ove crkve - rekla je, a glas joj je bio vedar i
poletan.- i prije sam to primjećivala, ali uvijek me zadivi kako nešto tako
tanano i visoko može ostati uspravno i pod udarima jakoga vjetra!
Čekao je da shvati što je rekla, a to se dogodilo vrlo brzo. Čuo ju je
kako brzo i glasno udiše.
- Oprostite - rekla je, glas joj je bio diskretniji.
- Pričajte mi o tornju - rekao je.
- Riječ je o tornju crkve u seocetu kojemu se približavamo - rekla mu
je. - Riječ je o iznimno lijepom seocetu. No, ovo što govorim vama
apsolutno ništa ne znači, zar ne? Da vidim. Tu su stare, bijelo oličene
seoske kuće s krovovima od slame s obje strane ceste. Oh, jedna od njih je
jarko ružičasta. Kako li samo veselo izgleda. Pitam se tko u njoj živi. Crkva
89
je nešto dalje. Evo, sad je vidim cijelu. Nalazi se na seoskom trgu, zapravo
je prilično neupečatljiva, ističe se samo toranj. Usuđujem se reći da su
seljani bili toliko nezadovoljni svojom crkvom, da su se toliko stidjeli svoje
crkve u usporedbi s crkvama koje se nalaze u susjednim selima, da su
odlučili podignuti toranj kako bi mogli ponovno biti ponosni.
Na travnjaku pokraj crkve su djeca koja igraju kriket. I vi ste nekoć
igrali kriket. Ljudi pričaju o tome, čula sam ih.
Zainteresirano ju je slušao. Imala je oštro oko i maštu kojom je na
zadivljujući način uljepšavala detalje. A u glasu joj je bilo topline i žustrine.
- Ne znam vam reći kako se selo zove - nastavila je. - Ništa mi ne
kazuje. Možda nije ni važno. Ne moramo imenovati baš sve što je lijepo,
zar ne? Jeste li svjesni činjenice da sama ruža sebe ne zove ružom? Baš kao
ni bilo koji drugi cvijet ili stablo?
Zatekao se kako joj se osmjehuje.
- Kako znate? - upitao ju je? Govorite li jezik ruža ili drugo ga
cvijeća?
Nasmijala se, smijeh joj je bio ugodan, lepršav poput onoga sto ga je
upamtio otprije dva dana.
Oklijevao je, a potom odlučio potražiti ono sto je slutio da se u njoj
krije.
- Mislim da je sve pokrenuo jedan od dječaka na tratini svakoga trga
- rekao je - ili vjerojatnije njegov otac, možda je jednom palicom tako
silovito udario loptu koja je poletjela visokom luku i završila na krovu
crkve. To se, dakako, dogodilo prije nego što je izgrađen toranj.
- Ali, vi čak nemate pojma o kojemu je selu riječ - prosvjedovala je,
zazvučavši pomalo izbezumljeno.
Ah! Možda je pogriješio.
- Župljanima su - nastavio je - išli na živce dječaci koji su se verali uz
bršljan na zidovima crkve kako bi s krova skidali lopte, pa tako trgali i
uništavali bršljan, te su odlučili podignuti toranj kako bi stali na kraj tom
bogohuljenju.
Nastupila je kratka tišina.
- A odlučili su da bude iznimno visok - rekla je Sophie - kako se ni
Bertha ne bi pokušala popeti na njega.
Bertha? Smiješio se.
- Bertha je bila djevojčica, dakako, koja se prije nego što je i
prohodala penjala na sve što je mogla vidjeti? - upitao je. - Nitko je nije
mogao zaustaviti?
90
- Baš tako - odgovorila je ona. - Predstavljala je neprestanu muku

svojim roditeljima koji su je spašavali s krošnji stabala i dimnjaka, užasnuti
već samom mišlju da bi jednoga dana mogla pasti i razbiti glavu.
- Da ne spominjemo vrat koji je mogla slomiti - rekao je on. - I,
naravno, najgore je bilo to što se znala popeti, ali ne i sići. Zapravo, uopće se
nije usuđivala pogledati dolje dok bi bila gore.
- A onda je svanuo sudbonosan dan - nadovezala se ona - kad je isti
onaj igrač kriketa koji je onako žestoko udarao lopticu i koji nije znao da
nisu važni ni udaljenost ni visina, lopticu udario tako žestoko da se nabila
na sam vršak crkvenog tornja.
- Sudbina je htjela - rekao je on - da Bertha koja je tog dana trebala
posjetiti majčine roditelje u tridesetak kilometara udaljenom selu
naposljetku ipak nije nikamo otišla, jer je očev otac dobio groznicu, a
nesposobni je liječnik lakšu boljku proglasio trbušnim tifusom, pa je cijelo
selo stavljeno u karantenu.
- Bertha se uzverala na toranj - nastavila je Sophie - i bacila lopticu
dolje dok su oko crkve okupljena djeca klicala, odrasli rukama prekrivali
oči i zadržavali dah, a župnik i cijeli crkveni zbor klečali u molitvi. Članovi
zbora, dakako, nisu klicali.
- A potom... - ubacio se Vincent. - A potom... pojavio se kao šišmiš
slijepi Dan kojega su tijekom svih njegovih sedamnaest godina života
smatrali seoskim idiotom zato što nije mogao vidjeti ni... eto, ni šišmiša,
zato što nije mogao smisliti ni dvije pametno riječi, a koji je sada došao na
svoje i zauvijek ušao u seoske priče kao junak. Negdje čak postoji i njegov
spomenik, dobro, ne baš na samome trgu, ali taj je spomenik podignut na
izričit zahtjev nekoliko generacija igrača kriketa. Isti taj Dan se, dakle,
popeo na krov crkve, a potom i uzverao na toranj i spustio Berthu. Nije se,
poput svih ostalih, bojao visine, jer nije mogao vidjeti koliko je nešto
visoko. Da nije bilo Dana koji se uzverao spasiti je, Bertha bi i danas bila na
tornju.
- Berthi je tad - dometnula je ona - već bilo šesnaest godina, trebala je
zapravo uskoro navršiti sedamnaest. I naravno da se odmah zaljubila u
Dana kojeg prethodno nikad nije pomnije pogledala. Otkrila je da je
zadivljujuće snažan i zgodan, te da, dakako, uopće nije idiot, da je samo
slijep kao šišmiš. A on je njoj priznao daju je cijeli život zapravo potajno
obožavao zato što ima anđeoski glas. Vjenčali su se u crkvi visoka tornja i
zauvijek živjeli sretno.
- A ona se poslije toga nije uzverala ni na što više od stolca - rekao je
91
Vincent. - Čak se i to događalo samo kad bi prostorijom protrčao miš, a

stolac bio dovoljno čvrst. Jer znala je da će je Dan uvijek spasiti, pa je
strahovala da bi pritom mogao pasti i poginuti, a ona bi tako izgubila
ljubav svojega života. Djeca su im bila viseljaci čvrsto vezani za zemlju i
nikada nisu pokazala sklonost penjanju, Čak ni iz svojih kolijevki.
- Kraj - uzdahnula je Sophie.
- Amen - svečano je izjavio Vincent.
Oboje su potom prasnuli u smijeh, puhali na nos, hihotali se, sve dok
ih nešto - možda zaprepaštenje ili nelagoda - nije utišalo.
- Pripovijedaš li oduvijek priče? - upitao ju je nakon krače tišine.
- Ja vidim priče. Dobro, ne stvarne priče s početkom, sredinom i
krajem, nego trenutke u vremenu. Blesave trenutke. Pa ih crtam.
Karikature.
- Stvarno? - Okrenuo se prema njoj. - Karikature ljudi koje poznaješ?
- Uvijek - odgovorila je ona - iako mislim da bih mogla pokušati
nacrtati niz crteža Berthe, Dana i crkvenog tornja. Bio bi to zabavan novi
izazov.
Nasmiješio joj se.
- A mogla bih napisati i priču koja bi popratila crteže - rekla je. -
Morate mi pomoći s dijelovima koje ste smislili. Znate s riječima.
Pripovijedate li vi priče? Mislim, osim ove?
- Nekoć sam izmišljao fantastične priče kako bih uspavao Ursulu,
svoju najmlađu sestru, kad bi se uplašila duhova, mraka ili grmljavine.
Uvijek se nečeg plašila - rekao je - iako je bila starija od mene. Još uvijek
sam u stanju izmišljati priče za laku noć. U vrijeme Uskrsa, kad se cijela
moja obitelj okupila u Middlebury Parku, jedna od nećakinja zamolila me
da im čitam priču za laku noć. Čuo sam tad Amy, svoju najstariju sestru,
koja ju je psičući ušutkivala, a mogu zamisliti i da je pritom mahala
rukama, kreveljila se kako bi svoju kćer podsjetila da je ujak Vincent slijep.
Djeci sam tad ispričao priču o zmaju koji je poljskog miša oslobodio iz
klopke tako što je svojim plamenim dahom spalio uže koje je klopku
držalo zatvorenom. Nakon toga sam svake večeri morao smišljati nove
pustolovine tog zmaja i poljskog miša.
- Oh - rekla je ona - pitam se bih li znala nacrtati zmaja. Miš je na
gotovo svim mojim crtežima, posve maleni miš u kutu na dnu papira.
- Vaš potpis? - upitao ju je. - Jeste li oduvijek bili mišić koji promatra
apsurdnosti života, Sophie?
- Miš na mojim crtežima možda i jest malen - odgovorila je ona - ali
92
nije uvijek ponizan i skrušen. Ponekad mu njuškicu krasi podmukao

osmijeh.
- Drago mi je zbog toga.
Ponovno su ušutjeli, ali samo nakratko. Kočija je iznenada naglo
skrenula, a grčevito se hvatajući za platnenu ručku pokraj vrata kako ne bi
pao na suputnicu, Vincent je mogao čuti zvečanje konjskih kopita na
kamenu, po svemu sudeći na kamenom popločenom dvorištu nekog
svratišta.
- Malo je prerano za promjenu konja - izjavio je Martin kad je otvorio
vrata kočije, dokje spuštao stube. - Ali, za nekoliko će trenutaka doći do
proloma oblaka, pa sam u vlastitome interesu uspio uvjeriti Handryja da
se zaustavi ranije nego što smo predvidjeli, jer moram sjediti vani na
sanduku pokraj njega. Da zatražim privatne odaje za vas i gospođicu Fry,
gospodine? I naručim lakši obrok?
Martin je barem ponovno razgovarao s njim, iako krajnje formalno.
- Da, molio bih te, Martine - rekao je Vincent, uzeo štap sa sjedala
preko puta pa se bez ičije pomoći spustio niz stube. Obojica sluga znali su
da mu ne trebaju ni nuditi pomoć. Potom se okrenuo i pružio Sophie ruku
kako bi joj pomogao pri silasku.
Kad bi je barem mogao vidjeti, pomislio je. Nju i njezine crteže,
karikature.
Kad bi barem mogao vidjeti. Minutu, samo nakratko. Ne bi bio
pohlepan. Samo minutu.
Usredotočio se na svoje disanje. Udisaj. Izdisaj. Udisaj. Izdisaj.
Bio je sad već popriličan stručnjak za obuzdavanje tih iznenadnih,
neočekivanih napadaja panike. Nije baš bio savršen stručnjak, skrušeno je
pomislio. Kad bi preuzeo nadzor nad disanjem, morao se oduprijeti i
prilično sramotnoj potrebi da zaplače, pa čak i da glasno zavapi zbog
frustracije i osjećaja samosažaljenja.
Nasmiješio se i ponudio joj ruku.
93
8. Poglavlje
Kočija je ušla u London, gdje je Sophie do prije dvije godine provela

glavninu svojega života. Provela je ovdje i prošlo proljeće, kao i dio ovoga
tijekom kojega su njezina tetka i tetak Henriettu vodili po društvenim
događanjima kako bi joj pronašli plemenita supruga, dok je Sophie
boravila u njihovim unajmljenim odajama i šetala različitim parkovima.
Ovoga je puta ovamo došla kako bi se udala.
Od te joj se misli vrtjelo u glavi. Nije bila sigurna je li zapravo još
svjesna stvarnosti te činjenice.
Vozili su se prema londonskome domu lorda Trenthama, prijatelja
lorda Darleigha, kako bi ga pitali može li ona kod njega boraviti do
vjenčanja. Sophie se pribojavala trenutka kad će stići na odredište. Što će
lord Trentham i njegova rodbina misliti o njoj? I o ovoj situaciji? Hoće li
lord Trentham na nju gledati poput gospodina Fiska? Hoće li je smatrati
nemoralnom ženom koja iskorištava slijepca kako bi se domogla
bogatstva?
Ali, kako ne bi pomislio baš to?
Osjećala se bespomoćno i pomalo mučno.
Kočija se naprasno zaustavila ispred prilično dostojanstvene zgrade
na dugoj ulici. Sophie je pogledala kroz prozor i vidjela gospodina Fiska
koji je skočio sa sanduka pa otrčao uza stube kako bi zvekirom pokucao na
ulazna vrata. Nekoliko trenutaka kasnije, vrata su se otvorila i on je
razgovarao s čovjekom koji je na njima stajao - očigledno slugom. Ovaj je
povirio prema kočiji, a potom nestao iz vidokruga ostavivši iza sebe
odškrinuta vrata.
- Mislim daje sluga otišao vidjeti je li netko kod kuće - rekla je. -Oh,
mislit će da sam jako drska.
- Hugo je jedan od meni najdražih prijatelja na svijetu - rekao je on.
U tome dijelom, pomislila je, i počiva problem.
Osoba koja se sljedeća pojavila na vratima i potpuno ih ispunila nije
bio sluga. No, čovjek koji je ondje stajao, pogledao prvo gospodina Fiska, a
potom kočiju, te u nekoliko skokova prešao preko stuba i popločana
prilaza kući, nije mogao biti ni lord Trentham. Taj čovjek bio je pravi div
zastrašujuća, namrštena lica i nimalo moderno, kratko ošišane kose.
Tko god da je bio, sigurno im je kanio reći koliko su drski, ne vodeći
94
pritom računa o primjerenosti riječi. Vidjela mu je to u očima.

Energično je otvorio vrata kočije i nagnuo se unutra.
- Vince, ti huljo prokleta! - povikao je, a Sophie se skutrila u svojemu
kutu, sretna što ne sjedi s njegove strane kočije. - Što bi ovo trebalo značiti?
Ha? Kasniš dva dana! Mogao bi se lijepo vratiti u vražju mater iz koje si
došao, toliko si mi sad od koristi.
Lice lorda Darleigha ozario je osmijeh.
- I meni je drago što te vidim, Hugo - rekao je. - Ili bi barem tako bilo
kad bih te mogao vidjeti.
Zastrašujući div bio je lord Trentham.
- Izlazi! - povikao je, kratko zastajući kako bi spustio stube dok je
kočijaš iza njega samo bespomoćno stajao. - Ako ne kaniš vratiti se odakle
si i došao, što bi učinio svaki pristojan čovjek koji kasni dva dana, izlazi
ovamo kako bih te mogao iskidati. Zašto, dovraga, nisi došao na vrijeme?
Napola je potom vukao lorda Darleigha, napola mu pomagao da se
iz kočije spusti na stazu, a potom ga primio u medvjeđi zagrljaj koji je
izgledao kao da će mu polomiti sve kosti u tijelu. Lord Darleigh, međutim,
uopće nije bio uznemiren, nego je divu vraćao srdačnim zagrljajima.
- Na što sam to trebao doći na vrijeme? - upitao je. - Na sta sam
zakasnio dva dana?
- Na moju svadbu - zaurlao je lord Trentham. - Propustio si moju
svadbu i uništio mi dan. Zapravo si mi uništio život. Došli su George,
Imogen, Flavian i Ralph. Ben sa sestrom boravi na sjeveru Engleske, pa ima
napola pristojnu izliku zašto me zanemario, osobito zato što nema noge
koje bi ga trkom dovele ovamo. Ali, ti si iščeznuo s lica zemlje ni ne
pomislivši na pozivnicu na vjenčanje koje ćeš propustiti. Nitko u
Middlebury Parku nije imao pojma gdje si. Čak ni tvoja majka.
- Tvoja svadba? - rekao je lord Darleigh. - Oženio si se, Hugo? Koga...
Lady Muir?
- Baš nju - odgovorio je lord Trentham. - Sad je lady Trentham.
Vraški sam se namučio da je uvjerim, ali zar je mogla još dugo odolijevati?
Nijedna mi razborita žena ne bi mogla odoljeti. Uđi da je vidiš. Odnosno,
da je ne vidiš, da budem precizniji... kako bi i sama mogla pridodati svoje
zamjerke mojima. Uništio si nam živote.
Baš tad je pogledao prema kočiji i pogled mu se susreo sa Sophienim.
- Sa sobom sam poveo nekog - u istome je trenutku rekao lord
Darleigh.
- Vidim. - Lord Trentham i dalje je zurio u Sophie. - Ispričavam se,
95
gospo. Nisam vas ranije vidio. Jesam li izgovorio išta što dama ne bi
trebala čuti? Nesumnjivo jesam. Ispričavam se.
Lord Darleigh okrenuo se prema kočiji, a Sophie je mogla vidjeti
kako je rub prve stube locirao s pomoću unutarnje strane stopala, nakon
čega je ispružio ruku kako bi joj pomogao sići. Jednako je tako postupio i
uz onu ogradu prije nekoliko dana.
I lord Trentham doimao se još krupnije sad kad je stajao na stazi.
Mrštio se i izgledao neobično zbunjeno.
- Ovo je Hugo Emes, lord Trentham, Sophie - rekao je Vincet. - Hugo,
volio bih te upoznati s gospođicom Sophie Fry, mojom zaručnicom i
budućom suprugom.
I Sophie se blago naklonila.
- Zaručnicom i budućom suprugom - ponovio je lord Trentham, a
obrve na čelu iznad nosa gotovo su mu se dodirivale. - Je li ovo nešto
naprasno, momčino, ili si prije nekoliko mjeseci u Penderrisu bio iznimno
tajnovit?
- Ne, mogli bismo to nazvati iznenadnim - rekao je lord DarIutgh. -
Već prekosutra ćemo se najvjerojatnije vjenčati. Zato i je sa mnom u
Londonu. Moram prvo ishoditi posebno dopuštenje. Nadao sam se da će
tvoja pomajka dopustiti da moja zaručnica ovdje prespava sljedeće dvije
noći. A sad ću dopuštenje morati tražiti od lady Muir, odnosno lady
Trentham.
- Komplicirano, zar ne? - upitao je lord Trentham i sumnjičavo
pogledao Sophie. - Vas dvoje, bolje uđite unutra. Četiri koraka naprijed,
Vince, i pet stuba do ulaznih vrata. Gdje ti je štap? Ah, i evo Fiska.
Pobrinut će se za tebe. Gospođice Fry?
Ponudio joj je ruku i udijelio joj prodoran pogled koji joj je djelovao
prilično zastrašujuće. Ali, naravno, većina prijatelja lorda Darleigha iz
Kluba preživjelih bili su časnici veterani iz prošloga rata. Sigurno su svi
odreda nevjerojatni džentlmeni.
U trenutku kad su ušli u kuću, hodnikom je hitala gospođa koja je
poprilično šepala. Bila je sitna i tanana, kovrčave plave kose i iznimno
lijepa lica. Toplo se osmjehivala.
- Lorde Darleigh! - uzviknula je. - Gledala sam kroz prozor salona
tko nam to dolazi u posjet, a onda sam vidjela da ste to vi. To je predivno,
usprkos činjenici da ste propustili našu svadbu. Hugo je zbog toga bio
razočaran, ali sad ćemo ponovno biti sretni.
Govoreći to, prilazila je lordu Darleighu, a on je nekako znao daje
96
obje ruke ispružila prema njemu. I on je ispružio ruke, pa su se rukovali.

Smiješio se ravno prema njoj.
- Strahovao sam da će Hugo možda biti odveć lijen da vam se udvara
nakon povratka iz Penderrisa - rekao je. - Tako mi je drago što sam ga
pogrešno procijenio. Od trenutka kad sam vas upoznao, znao sam da ste
savršeni za njega. Postoji li išta romantičnije od činjenice da vas je
pronašao ozlijeđenu, a potom vas nosio sve do kuće? Želim da budete
sretni, lady Trentham. Smijem li poljubiti nevjestu, Hugo, iako kasnim dva
dana?
Ne čekajući dopuštenje, primaknuo joj se i poljubio je napola u obraz,
napola u nos.
Oboje su se nasmijali.
- Hvala - rekla je ona, a potom se pristojno znatiželjno okrenula
prema Sophie. - A vaša prijateljica, lorde Darleigh?
- Gospođica Sophie Fry - rekao je on. - Doveo sam je u nadi da će
moći ovdje prespavati dvije noći prije nego što ishodim posebno
dopuštenje kako bismo se prekosutra mogli vjenčati.
Lady Trentham podigla je obrve i otvoreno se zagledala u Sophie
koja je u tom trenutku poželjela da je bilo gdje drugdje na svijetu. Čak joj se
i njezina mračna soba u Barton Hallu u tom trenutku učinila beskrajno
poželjnom. Osmijeh u daminim očima je zamro. Pa ipak, pristojno je
govorila.
- Izgledate iscrpljeno, preplašeno, čak posve uplašeno, gospođice Fry
- rekla je. - Ne sumnjam da se iza ove neočekivane vijesti i molbe za
prenoćištem krije zanimljiva priča, ali u ovome trenutku nećemo ustrajati
na tome da je doznamo, zar ne, Hugo?
Potom je prišla i provukla ruku ispod Sophiene ruke. Nije bila baš
visoka, ali svejedno je bila pola glave viša od Sophie.
- Naravno da možete ostati ovdje - rekla je. - Ako ste prijateljica ili
čak zaručnica lorda Darleigha, to nam je dovoljna preporuka. Dopustite mi
da vas odvedem u gostinjsku sobu kako biste se smjestili. Hugo, hoće li
tvoja pomajka zamjeriti ako ovo preuzmem na sebe?
- Ti si sad gazdarica kuće, Gwendoline - rekao je on - a znaš i da te
ona voli. Odvest ću Vincenta u salon kako bi se susreo s njom i Constance...
i mojim ujakom. Bit će im drago. Svi vole Vincenta, on se ne mršti i ne plaši
malu djecu poput mene.
- Oh, Hugo – rekla je ona kroza smijeh - ma ne plašiš ih. Djeca te
samo pogledaju i znaju da si ti plišani medvjedić.
97
On je iskrivio lice u grimasu, a ona je Sophie povela prema stubama.

- Izgledate kao da ćete se svakoga trena srušiti - tiho je rekla dok su
se počinjale uspinjati stubištem. - Dopustite da vas smjestimo, pa ću vas
ostaviti samu da se odmorite, ako tako želite, ili bi vam možda bilo draže
da sjednemo, pa da mi ispričate sve, odnosno onoliko koliko želite
razotkriti. Ovdje ste dobrodošli. Možete se opustiti i odmoriti. Jeste li
doputovali izdaleka?
Onaj njezin odbojan, gotovo neprijateljski stav što ga je zauzela kad
je doznala za Sophienu vezu s lordom Darleighom sad je zamijenilo
savršeno uljudno ponašanje.
Doista je iscrpljena i doista bi se svakoga trena mogla srušiti, shvatila
je Sophie.
- Iz Barton Coombsa u Somersetu - rekla je. - I znam što mislite.
Znam da sam obična, neprivlačna i odjevena kao strašilo. Pa ipak, udat ću
se za bogatog vikonta koji je šarmantan, ljubazan i zgodan... i prikladno
slijep. Znam da me sigurno prezirete kao najgoru vrstu pustolovke.
Učinila je nešto što nikad do sada nije učinila. Gorko je zaplakala.
Lady Trentham dovela ju je u lijepu sobu. Ukrasni prekrivač na
krevetu i zastori bili su načinjeni od istoga cvjetasta materijala preko
pozadine boje bjelokosti. Bila je to vesela soba. A ona je nasred te sobe
stajala poput strašila u dvorani za balove.
- Dođite i sjednite na krevet - rekla je lady Trentham dok je Sophie
puhala nos u rubac - ili legnite. Želite li da se udaljim neko vrijeme? Do
večere su još dva sata. Ili mi želite ispričati kako je došlo do toga da vas je
lord Darleigh zaprosio i doveo ovamo kako bi vas oženio posebnim
dopuštenjem? I, molim vas da mi oprostite zbog šoka koji je jamačno na
meni bio vidljiv kad sam dolje u prizemlju doznala da ste zaručnica lorda
Darleigha. Nisam sklona ljude procjenjivati prema prvom dojmu. Dajte mi
priliku da se iskupim zbog svoje nepristojnosti, čak i ako trenutačno to
mogu učiniti samo ako odem i ostavim vas samu da se odmorite.
Sophie je sjela uz rub kreveta. Noge su joj se klatile nekoliko
centimetara iznad poda.
- Uvjerio me je - rekla je - da brak koji mi je ponudio oboma donosi
jednake prednosti. To je, dakako, apsurdno, jer bez njega bih bila sama i
bez igdje ičega, a ta je činjenica vršila velik pritisak na moju konačnu
odluku. Više sam ga puta odbila, i svaki puta doista sam tako i mislila.
Iako, pretpostavljam, tomu doista nije bilo tako, jer inače ne bih
naposljetku ipak pristala.
98
Otrla je suze s obraza i položila dlanove preko lica.

- Zao mi je - rekla je. - Tako mi je žao. Sigurno me mrzite. Vi i lord
Trentham ste njegovi prijatelji.
Lady Trentham, koja je sjela pokraj nje, blago ju je potapšala po
koljenu, a potom je ustala i povukla uže zvonca pokraj kreveta. U tišini je
tako stajala sve dok se na vratima nije čulo blago kucanje koje je prethodilo
dolasku sluškinje u sobu.
- Mavis, lijepo vas molim, donesite i kolačiće - rekla je, a sluškinja je
otišla.
Sophie je otrla obraze već mokrim rupcem pa ga odložila.
- Nikad ne plačem - rekla je. - Pa, gotovo nikad.
- Mislim da ste vjerojatno zaslužili da se dobro isplačete - rekla je
lady Trentham. - Pokraj prozora su dva naslonjača. Hoćemo li sjesti onamo
i popiti čaj? Možete mi reći kako je do svega ovoga došlo, ako želite. Ne
mrzim vas. Moj suprug i vaš budući suprug bliski su prijatelji. Vi i ja u
budućnosti ćemo se po svoj prilici često viđati. Bilo bi mi draže da mi se
svidite, još draže da mi budete dragi. A nadam se i da ću se ja svidjeti
vama i biti vam draga. Tko ste vi, gospođice Fry?
- Moj ujak je sir Terrence Fry - objasnila je Sophie dok je sjedala u
jedan od naslonjača. - Iako sa mnom nikada nije imao nikakve veze.
Diplomat je i u inozemstvu boravi češće nego ovdje. Mog je oca prije pet
godina u dvoboju ubio uvrijeđeni suprug, a od tog sam trenutka živjela s
dvije različite tetke. Rođena sam kao plemkinja, ali nakon što nas je moja
majka napustila kad mi je bilo pet godina, otac i ja nismo živjeli
dostojanstveno. Zapravo nismo tako živjeli ni prije njezina odlaska. Moj
otac bio je propalica i kockar, vječno u dugovima. Uvijek smo bili u
pokretu i skrivali se, neprestano se skrivali. Nikad nisam imala guvernantu
ni išla u školu. Ali, naučila sam čitati i pisati, računati, moj otac ustrajao je
da naučim sve to. Nikad nisam imala sluškinju. Nisam... dostojna lorda
Darleigha.
- Jesu li se vaše tetke o vama skrbile posljednjih pet godina? - upitala
je lady Trentham.
- Tetka Mary zanemarivala me tri godine, dok nije umrla - rekla je
Sophie. - Jednom me samo pogledala i proglasila izgubljenim slučajem.
Tetka Martha, lady March od Barton Halla, nakon sestrine smrti dala mi je
dom, ali ona ima kćer koju treba othraniti i dobro udati. A Henrietta je
prelijepa.
Sluškinja se vratila s poslužavnikom koji je odložila na okrugli stolić
99
pokraj lady Trentham, a potom se tiho povukla i zatvorila vrata. Lady

Trentham nalila je šalicu čaja za Sophie, a na tanjurić odložila dva kolačića,
te joj sve pružila.
- Upravo vas je ondje, u Barton Hallu - upitala je - lord Darleigh i
upoznao, zar ne?
- Na neki način - odgovorila je Sophie, a potom je počela objašnjavati
sve što se zadnjeg tjedna događalo. Zapravo, nije čak ni bila riječ o punome
tjednu. Kad ga je prvi put vidjela kako dolazi u Covington House, činilo se
da je to bilo prije nekoliko mjeseci.
- I tako možda možete shvatiti - zaključila je - koliko mi je bila
privlačna njegova ponuda, osobito kad ju je ponovno iznio nakon mojega
odbijanja. Trebala sam biti odlučna. Znam da sam trebala.
Gotovo je ispila cijelu šalicu čaja. Iznenađeno je primijetila kako je na
tanjuriću ostalo samo nekoliko mrvica.
- Mogu razumjeti - rekla je lady Trentham. - Mislim da počinjem
shvaćati i zašto je lord Darleigh ustrajao nakon što ste ga odbili. Mislim da
je u vama vidio nešto što mu se svidjelo.
- Rekao je da mu se sviđa moj glas - izjavila je Sophie.
- Postoje glasovi koji su iz nekih razloga lijepi i glasovi koji su iz
nekih drugih razloga iritantni, zar ne? - izjavila je lady Trentham. - Ali, kad
čovjek vidi, glas mu je često manje važan. Koliko li je samo glas važan
nekome tko je slijep. Vrlo je teško zamisliti trajnu sljepoću. Lako je,
međutim, shvatiti da je vašem zaručniku vaš glas daleko važniji od
izgleda.
- Ali, uopće nemam ženstveno tijelo - rekla je Sophie. - Izgledam
poput dječaka.
Lady Trentham se nasmiješi pa praznu šalicu i tanjurić odloži na
poslužavnik.
- Imate li zato tako kratku kosu? - upita. - Sami se šišate?
- Da - odgovorila je Sophie.
- Stručan frizer može vam uljepšati kosu - rekla joj je lady Trentham.
- A prava odjeća s ušicima na pravim mjestima čak i žene mršavije od vas
može učiniti privlačnima. Imate li ijednu haljinu koja bi vam bila više po
mjeri od ove?
- Nemam - odgovorila je Sophie.
- Pitam se - rekla je lady Trentham - je li lord Darleigh pomislio da će
vam trebati odjeća za svadbu?
- Jest - uvjerila ju je Sophie. - Nadao se da bi gospođa ili gospođica
100
Emes sutra možda mogle poći sa mnom u kupnju.

- Pretpostavljam da bi objema bilo iznimno drago - rekla je lady
Trentham. - No, mogu li ja poći umjesto njih?
- Nemam pravo oduzimati vam dragocjeno vrijeme - rekla je Sophie.
- Oh! - široko se nasmiješila lady Trentham. - Dame obožavaju
kupovinu, gospođice Fry. Često odlazimo u kupovinu i kad zapravo
nemamo baš nikakve potrebe, pa naposljetku kupujemo šešire i ukrase
samo kako bismo nešto kupile. Bit će mi prava poslastice ići u kupovinu s
nekim kome treba doslovno sve. Lord Darleigh spreman je platiti račun?
- Tako je rekao - Sophie se zarumenjela. - Ali, to mi se ne čini
poštenim.
- Bilo bi daleko gore - uzvratila joj je lady Trentham - kad bi svoju
nevjesto kući odveo odjevenu u odjeću kakvu, oprostite mi, ne bi odjenule
ni sluškinje. Vaša dužnost prema njemu jest da se lijepo odijevate,
gospođice Fry, i da mu dopustite platiti račune. Uvjerena sam da je
dovoljno imućan i da mu to neće predstavljati baš nikakav problem.
Sophie je uzdahnula.
- Vrlo ste ljubazni, - rekla je. - Tako sam...
- Umorni? – upitala ju je lady Trentham i ustala. - Savjetovala bih
vam da legnete i odmarate se jedan sat. Prije večere poslat ću k vama svoju
sluškinju. Mogu li vam, molim vas, posuditi jednu od svojih haljina za
večeru? Sitniji ste od mene, ali ne beznadežno. Moja sluškinja iznimno je
vješta u brzom prepravljanju i prilagodbi odjeće. Hoće li vas to uvrijediti?
- Neće - odgovorila je Sophie, iako zapravo nije znala kako se osjeća.
Osjećala se tupo i umornije nego ikad u životu. - Hvala.
Potom se našla sama u lijepoj gostinjskoj sobi. Izula je cipele i
protegnula se preko kreveta kako bi razmišljala. Na sreću, u zbunjenome
stanju, nije imala prilike učiniti to. Istoga je trena, naime, utonula u dubok
san.
***
Hugo je Vincenta odveo u salon i predstavio ga gospođi Emes, svojoj
pomajci, gospođici Emes, njezinoj kćeri, a svojoj polusestri, te gospodinu
Philipu Germaneu, svojemu ujaku. Hugo im je objasnio kako je Vincentova
zaručnica na katu s njegovom suprugom, jer je odveć umorna da bi se
družila s njima. Ona će nekoliko dana boraviti kod njih.
- Došli smo ovamo kako bismo se vjenčali - objasnio je Vincent dok
ga je Hugo vodio do naslonjača. - Sophie nema obitelji, a ja je imam. Činilo
101
mi se kako bi prema njoj bilo poštenije da se tiho vjenčamo u Londonu

posebnim dopuštenjem, a potom odemo kući. Molim vas da nam oprostite
zbog ovog nenajavljenog dolaska.
- Vi ste jedan od Hugovih prijatelja iz Cormvalla, lorde Darleigh -
izjavila je gospođa Emes. - Ovdje ste uvijek dobrodošli.
- Hugo je bio razočaran kad niste došli na njegovu svadbu – rekla je
gospođica Emes. - A sad kad ste ovdje, odiše zadovoljstvom.
- Žao mi je što sam propustio svadbu - rekao je Vincent. - Molim vas,
kazujte mi sve o njoj.
Nije bilo potrebno više poticati gospođicu Emes.
- Oh - rekla je - bilo je to u St. Georgesu, na Hanover Squareu, a
prilično sam sigurna da su ondje bili svi, iako je Hugo ustrajao da su na
svadbu pozvani samo obitelj i bliski prijatelji. Gwen je odjenula haljinu
veličanstvene tamno ružičaste nijanse, a...
Vincent se nasmiješio i slušao je napola pozorno. Druga polovica
njegove pozornosti bila je posvećena brizi o tome kako je Sophie. Doimala
se iscrpljeno, preplašeno i u strahu, tako mu je barem rekla lady Trentham.
Sve ovo za nju je jamačno previše. Ali sigurno je bolje od onog što bi je u
protivnom čekalo. Doista je imala namjeru ukrcati se u kočiju i poći u
London bez ikakva plana kamo će ići i što raditi kad onamo stigne. Već
sama pomisao na to bila je dovoljna da ga oblije hladan znoj.
Germane se nakon nekog vremena udaljio, a Hugo je Vincentu
predložio da odu do njegove radne sobe.
- Velika je to stvar, zar ne? - rekao je i dlanom potapšao Vinseta po
ramenu dok su koračali. - Ja i radna soba. Ali, svojemu ocu dugujem
činjenicu da sam pokazao interes za posao, Vince, a to me sad doista
zanima. I više od toga, uključujem se u sve. Moj otac bio je u pravu kada je
riječ o čovjeku kojemu je povjerio da se brine o svemu. On je inteligentna,
poštena i savjesna duša koja se pedantno skrbi o poslovanju, ali problem je
u tome što nema ni trunke mašte. S njim na čelu, nikada se ništa neće
promijeniti, a sve se u životu mora mijenjati ili stagnirati i iščeznuti, svi to
znamo. Sjedni ovdje, a ja ću sjesti za svoj veliki hrastov stol. Šteta što ga ne
možeš vidjeti. Sada djelujem prilično važno i dojmljivo a ti izgledaš kao
sluga pokorni.
- Znači, sad ćeš se u Londonu nastaniti kao poslovni čovjek, zar ne,
Hugo? - upitao je Vincent. - Što o tome misli lady Trentham?
Hugo uzdahne.
- Ona me voli, Vince - odgovori. - Voli mene. Ovakvog kakav jesam,
102
bez ikakvih dodatnih uvjeta. To je najbolji osjećaj na svijetu. Pristala bi na

to čak i kad bih odlučio ovdje provesti ostatak života. Ali, ne želim. Želim
glavninu svojega vremena provesti u Hampshireu, u Crosslandsu.
Gwendoline ima gomilu ideja kako tu kuću pretvoriti u dom, a veliki vrt u
park. Znaš, pretvorio sam se u najnezgodniju vrstu bića, u oženjena
čovjeka. Pretpostavljam da je lako reći takvo što kad sam u braku samo
dva dana. No, uvjeren sam da će potrajati. Možeš me smatrati naivnim
zato što vjerujem u to, ali jednostavno znam. A i Gwendoline zna što i ja.
To pak naš razgovor skreće na tebe.
- Pobjegao sam od kuće - rekao mu je Vincent. - Zato nitko nije znao
gdje sam kad si poslao pozivnicu za vjenčanje. Pobjegao sam zato što su
moja majka i sestre odlučile da će mi biti daleko ugodnije ako se oženim.
Svoju su kampanju počele žestoko provoditi nakon Uskrsa, kad su u
Middlebury pozvale mladu damu i njezinu obitelj, a brzo je postalo
očigledno da onamo nije došla kako bih joj se udvarao, nego kako bi
prihvatila moj poziv za udaju. Čak mi je rekla i da shvaća i da joj ne smeta.
Hugo se smijuljio, a i Vincent se nasmiješio. Zar je očekivao izraze
sućuti?
- Zato sam pobjegao - rekao je Vincent. - Martin i ja proveli smo
nekoliko tjedana čistog blaženstva u Lake Districtu, a potom sam se
impulzivno zaputio do stare kuće u Somersetu. Imao sam namjeru opustiti
se u tišini i samoći, nikome ne dati do znanja da sam ondje. Ali, uskoro su
mi oduzeli to pravo.
Nastavio je u kratkim crtama izvještavati prijatelja o svemu što se
događalo nakon njegova dolaska.
-I tako sam sada ovdje - zaključio je. - I tako smo sada ovdje.
-I nisi imao drugog izbora nego oženiti je - rekao je Hugo.
- Nijedan drugi odgovor nije bio zadovoljavajući - rekao mu je
Vincent.
- I tako je lord Darleigh slijepo pohitao spasiti je - rekao je Hugo.
- Treba mi supruga Hugo - objasnio mu je Vincent. - Dok se ne
oženim, neću imati mira s obitelji. Sophie je potreban dom i netko tko će se
o njoj brinuti. Znaš, o njoj se nikada nitko nije brinuo. Bit će to dobro.
Pobrinut ću se da sve bude dobro. Mi ćemo se pobrinuti.
Čak i ako je to značilo da će naposljetku jedno drugom dati slobodu
da žive sami - sto je bila najgluplja od glupih ideja.
- Hoćete - uzdahnuo je Hugo. - Uvjeren sam da hoćete, Vince.
U tom su se trenutku otvorila vrata radne sobe.
103
- Prekidam li vas u nečemu? - upitala je lady Trentham. Vince se

okrenuo prema njoj.
- Je li Sophie s vama?
- Legla je - odgovorila je lady Trentham. - Pretpostavljam da je već
zaspala. Spustit će se na večeru. Dok vi sutra budete zauzeti
organiziranjem svadbe, lorde Darleigh, ja bih, ako mi dopuštate, sa
gospođicom Fry pošla u kupovinu odjeće. Puno joj toga treba, baš kao i
dobro šišanje. Mogu li pretpostaviti da na raspolaganju imamo onoliko
sredstava koliko će nam biti potrebno da zadovoljimo sve njezine potrebe.
- Dakako - rekao je Vincent. - I molim vas, nemojte joj dopusti da vas
uvjeri kako joj je potrebno samo najosnovnije, najobičnije i najjeftinije.
Uvjeren sam da će pokušati upravo to.
- Možete računati na mene - rekla je lady Trentham. - Izgledat će
dolično kad završim s njom.
- Kaže mi da nije toliko ružna da bi se ljudi okretali za njom - rekao je
Vincent. - No, vjeruje i da je beznadno neprivlačna.
- Nije toliko ružna da bi se ljudi okretali za njom, momče - uvjerio
gaje Hugo. - Nisam je ni primijetio u kočiji kad ste došli.
- Nema mnogo zadivljujuće lijepih žena - izjavila je lady Trentham. -
Još je manje onih koje su neodoljivo lijepe. No, mi žene stručnjaci smo da
najbolje iskoristimo ono čime raspolažemo. Sutra ću dati sve od sebe da
gospođici Fry pokažem kako iskoristiti većinu svojih aduta. Kosa joj je
lijepe boje, a i dobro joj pristaje uz oči. Ima lijepa usta i osmijeh, iako sam
samo jednom vidjela taj osmijeh. Ima i vitku liniju, pa će u pravoj odjeći
izgledati lepršavo, poput dvorkinje. No, koliko sam shvatila, lorde
Darleigh, vi ste već otkrili jednu od njezinih ponajboljih odlika. Doista ima
lijep glas, dubok i pomalo promukao. Možda ga ne bih ni primijetila da mi
ona sama nije rekla da ste joj vi to rekli. Mi koji imamo dar vida često
zanemarujemo moć zvuka.
Vincent joj se nasmiješio.
- Ako mi pokušavate vratiti pouzdanje, gospo - rekao je -
zahvaljujem vam. Ali, nema potrebe. Nije mi važno kako Sophie izgleda.
Sviđa mi se.
- Njoj je potrebno uliti samopouzdanje - rekla mu je. - i trebalo bi
vam biti važno kako izgleda, lorde Darleigh. Svi članovi vaše obitelji i vaši
prijatelji vidjet će je i reagirati na njezin izgled. A ona će reagirati na ono
što bude vidjela u svojemu zrcalu i očima onih koji je gledaju. Trebalo bi
vam biti važno. No, dakako, vi već činite to, jer ovamo ste je doveli kako bi
104
mogla u kupovinu. Ona izgleda kao beskućnica, znate. Njezina bi tetka

trebala biti duboko posramljena zbog činjenice da joj je davala odjeću koju
ne bi nosile ni sluškinje. A i sama si je šišala kosu, užasno je unakazivši. I
izgleda pomalo neuhranjeno. Oči su joj prevelike za lice. Trebalo bi vam
biti važno kako izgleda.
Vincent se namrštio. Zaključio je da je ona u pravu. Iako je bio
uvjeren da je posve u redu to što je Sophie uvjerio da mu nije važno. Jer
njoj je to vjerojatno bilo važno.
- Ali, prenoćit ćeš ovdje večeras? - upitao je Hugo. - I više si nego
dobrodošao.
- Unajmit ću sobu u hotelu, ako mi možeš preporučiti neki -
odgovorio je Vincent.
- Poslije večere ćemo do Georgea - predložio je Hugo. - Ovdje će biti
još tjedan ili dva. A s njim je i Imogen. Na moje veliko iznenađenje i vječnu
zahvalnost, došla je na svadbu. I Flavian je ovdje negdje. Bio mi je zapravo
kum. I Ralph je u gradu. George će te nesumnjivo uvjeriti da odsjedneš
kod njega. Uvijek si bio njegov mezimac.
Kad je Vincent u Penderris Hall dopremljen slijep i još gluh, George
Crabble, vojvoda od Stanbrooka, uz njega je svakoga dana provodio svaku
minutu svakoga sata, gladio mu ruku i glavu, često ga satima držao u
naručju kako bi iskusio jedini ljudski kontakt što ga je još mogao iskusiti -
dodir. Često se poput luđaka opirao tim rukama koje su ga grlile, u
vlastitom ih užasu odgurivao od sebe svom snagom, ali te ruke nikad mu
se nisu opirale, nisu mu uzvraćale jednakom mjerom niti su ga
obuzdavale. I nikada ga nisu napustile.
Vincent je sumnjao da bi bez Georgea uspio preživjeti. A i da je
preživio, dugo bi se prije povratka sluha ponašao poput pomahnitala
luđaka.
- Bit će lijepo tako brzo ponovno ga vidjeti. I njega i Imogen - rekao
je. Imogen Hayes, lady Barclay, bila je jedina žena članica Kluba
preživjelih, čiji je suprug preminuo od posljedica mučenja tijekom rata na
Pirenejskom poluotoku, mučenja kojemu je svjedočila. - Drago mi je i što
sam sad s tobom, Hugo. Pitao sam se hoćeš li nakon odlaska iz Penderrisa
potražiti lady Muir. Tako mi je drago što jesi.
- Pa, i meni je drago, momčino - rekao je Hugo - iako sam se pošteno
namučio.
- Da ste čuli kako me je prvi put zaprosio, lorde Darleigh - rekla je
lady Trentham - ne biste se ni pitali zašto je tomu bilo tako.
105
Vincent se nasmiješio. Njih dvoje zvučali su iznimno zadovoljno. U

njihovim je glasovima osjećao da se osmjehuju.
106
9. Poglavlje
Sophie se šišala, što je bilo apsurdno, pomislila je još u trenutku kad

joj je lady Trentham to predložila, jer joj je kosa ionako već bila prilično
kratka. No, bila je sad prepuštena na milost i nemilost gospodina
Wellanda, njegovih škara i hitrih prstiju koji su joj lepršali oko glave.
- On me šiša kad sam u gradu - objasnila joj je lady Trentham. -
Odabrala sam njega, baš kao što sam odabrala i svojega krojača, zato što ne
govori s francuskim akcentom. Baš ništa ne zamjeram francuskome
akcentu kad ga čujem iz usta nekog Francuza ili Francuskinje, ali nećete
vjerovati, gospođice Fry, koliko Engleza i Engleskinja afektira i poseže za
tim akcentom u uvjerenju da će tako naglasiti vlastito umijeće i privući
imućnije klijente.
Poput sir Clarencea i lady March, pomislila je Sophie.
Gospodin Welland prebirao je po Sophienoj kosi, nakon čega je na
upečatljivo londonskome naglasku izjavio kako bi njezina prijašnjeg frizera
trebalo u najmanju ruku bičevati do kraja života.
- Prijašnji stilist bila sam ja - priznala je Sophie prilično skrušeno.
Ponovno joj je prešao preko kose i bacio se na posao.
Nisu bili sami u njegovu salonu. Lady Trentham sjedila im je sučelice
i zainteresirano ih promatrala. Baš kao i grofica od Kilbournea, njezina
šogorica, koja je lady Trentham sinoć poslala poruku kojom ju je izvijestila
da će jutros skoknuti do nje, nakon čega ju je ova pozvala da im se pridruži
u kupovini.
- Ne trebate osjećati preveliko divljenje prema njezinoj tituli -
uvjeravala je lady Trentham Sophie. - U obiteljskoj hijerarhiji nema nikog
nižeg od Lily. Odrasla je na začelju cijele jedne vojske, kao narednikova
kći, a za mojega se brata udala nakon očeve smrti. Na taj se događaj
nadovezuje duga, duga saga, ali sad vas ne bih zamarala cijelom tom
pričom. Mogu li je pozvati da nam se pridruži?
- Da, naravno - rekla je Sophie koja je svejedno bila zadivljena.
Jutros, nakon što je došla u dom lorda Trenthama, pozdravila
šogoricu zagrljajem, a gospođi i gospođici Emes uz blistav osmijeh
poželjela dobro jutro, grofica je upoznala Sophie koju je otvoreno odmjerila
od glave do pete. Sophie je na sebi imala jednu od svojih haljina, jer je
odbila ponudu lady Trentham da odjene jednu od njezinih.
107
- Jeste li vi buduća nevjesta vikonta Darleigha? - upitala je. - Oh,

Bože, ovoga ćemo se jutra baš dobro zabaviti. Zar ne, Gwen?
Zaprepastila je Sophie kad je pohitala prema njoj i zagrlila je. Lice joj
je bilo iznimno lijepo, izgledalo je kao da se neprestano osmjehuje.
Činilo se da je gospodin Welland konačno dovršio svoj posao. Sophie
je bila uznemirena zbog količine kose koja je ležala na podu pokraj njezinih
nogu. Je li joj na glavi uopće preostalo imalo kose? Nije ju, naime, bio
posjeo ispred zrcala kao što je očekivala.
- Oblikovao sam vašu kosu i prorijedio je, bit će vam već jasno što
govorim - rekao je i pružio joj zrcalo kako bi se pogledala. - To ne znači da
sam htio skratiti je. Za takvo što kosa mora biti duža.
Sophie je zadivljeno zurila u vlastiti odraz. Kosa joj je sad u mekim
uvojcima obavijala glavu, padajući joj niz lice u gracioznim valovima.
Izgledala je uredno i pitomo, ne kao nekoć, dok je još bila divlja poput
žbuna.
- Vrlo je šik - izjavila je lady Kilbourne. - Ističe vaše srcoliko lice. A
boja je predivna.
Tijekom šetnje do rijeke, lord Darleigh rukama joj je istražio lice, a
kad je došao do brade, rekao je kako joj je lice srcoliko. Sophie je oduvijek
bila uvjerena da joj je lice okruglo.
- Želi li dama izgledati poput kerubina, nosit će ovakvu frizuru -
rekao je gospodin Welland. - No, postupi li tako, neće naglasiti najljepše
odlike svojega lica. Pokazat ću vam što podrazumijevam pod tim.
I dok se Sophie promatrala u zrcalu, položio je prste preko njezine
kose na sljepoočnicama i povukao je unatrag tako da je iznad ušiju i čela
bila glatka.
- Pogledajte klasične konture jagodičnih kostiju - rekao je. - Nosi li
dama svoju kosu ovako začešljanu i skupljenu na vrhu glave, naglasit će
jagodice, vrat će joj djelovati elegantnije i oči će joj biti zamamnije. Baš kao i
usta.
Sophie je zurila u vlastiti odraz u zrcalu i vidjela nekoga tko je,
nekakvom iluzijom, izgledao možda ne baš lijepo, ali posve sigurno
ženstvenije.
- Oh, tako mi svega, u pravu ste, gospodine Wellande - rekla je lady
Trentham. - No, neka gospođica Fry sama odluči želi li pustiti kosu. Čak i
ako odluči da neće, i o kerubinima bismo mogli razglabati.
- Osobito o dobro odjevenim kerubinima - dometnula je lady
Kilbourne ustajući sa stolca - a upravo to će gospođica Fry i biti kad nas tri
108
s njom danas obavimo sve. Hoćemo li nastaviti?

Sophie je znala da će račun biti poslan lordu Darleighu. Nije znala
koliki će biti iznos tog računa, ali ako gospodin Welland za klijentice ima
dame s plemićkim titulama, vjerojatno neće biti beznačajan. Zbog toga se
osjećala nelagodno, ali je li imala drugog izbora? Bogatstvo je nešto na što
će se morati priviknuti. Možda će joj nakon svadbe biti lakše.
Sophie se činilo kako su uslijedili sati i sati kupovanja svega što
postoji pod kapom nebeskom ili tako nekako. Kupovale su steznike i
drugo donje rublje, spavaćice i čarape, cipele, šešire, rukavice, podvezice,
suncobrane, lepeze, ogrtače, podsuknje i mnoštvo drugih stvari. Tu su,
dakako, bile i haljine koje su se dijelile na dvije kategorije: već gotove koje
su iziskivale manje preinake što su se mogle načiniti za dan ili najkasnije
dva, te one koje su se tek trebale sašiti prema odabranu uzorku, a potom
dostavom stići u Middlebury Park.
- Sigurno mi ne treba baš toliko - prosvjedovala je kad je lady
Trentham navela sve što će joj trebati za početak.
- Ali, nisu te haljine samo za vaše osobno zadovoljstvo i ugodu -
blago ju je podsjetila lady Kilbourne i položila joj dlan na nadlakticu dok
su sjedile u kočiji, na putu iz jedne trgovine u drugu.
- One su i za ponos i zadovoljstvo vašega supruga. Oh, znam da je on
slijep i da nikad neće vidjeti ni jednu vašu haljinu ili kakav modni detalj.
Ali, ima ruke kojima ih može osjetiti.
Sophie je osjetila da se rumeni.
- A vidjet će vas i drugi ljudi - dometnula je grofica. - Ne smijete
zaboraviti da ćete uskoro postati lady Darleigh. Vaš izgled odražavat će se
na vašega supruga.
- Mislit će da sam se za njega udala zbog titule i novca -
prosvjedovala je Sophie. - Mislit će da sam ga ščepala zato što je slijep.
Lady Trentham kritički ju je pogledala.
- Pa naravno da hoće - iznenadila je Sophie njezina izjava. - Moram
vam priznati da sam jučer nakratko i sama to pomislila. I što ćete poduzeti
po tom pitanju, gospođice Fry?
Sophie je zurila u nju razrogačenih očiju, čekajući da joj dade neki
odgovor. Je li i lady Kilbourne mislila tako? Misli li još uvijek tako? Gaji li
lady Trentham još kakve sumnje u vezi s njom? Nesvjesno, podignula je
bradu.
Grofica i njezina šogorica kratko su se pogledale, a oči su im veselo
zaiskrile.
109
- Baš tako - rekla je ona. - Baš tako morate postupiti.

- Sviđa mi se - gorljivo je izjavila Sophie. - I beskrajno sam mu
zahvalna. Život ću mu učiniti tako ugodnim da mu vid više uopće neće
nedostajati. Ja ću... Oh, ljudi mogu reći što god žele. Neću se obazirati. Ali,
ni on se neće obazirati. Bit će previše zaokupljen uživanjem u ugodnome
životu koji ću mu omogućiti.
Tijekom godine dana.
A on nije htio još jednu ženu uza sebe koja bi se skrbila o njemu.
- Oh, bravo - izjavila je lady Trentham kroz smijeh. - Lily, moramo
prestati izazivati jadnu damu.
- Ali, dobile smo odgovor koji smo očekivale - uzvratila je lady
Kilbourne, također kroz smijeh. - Sitni ljudi često su žešći od onih
krupnijih, a vi ste vrlo sitni, gospođice Fry. Sitniji čak i od Gwen i mene.
Možda bismo trebale osnovati klub sitnih žena. Užasnule bismo svijet. A
potom njime vladale.
Začudo, i Sophie se nasmijala. Oh, kako li je samo bilo ugodno
smijati se i govoriti besmislice s drugim ljudima.
- Naslikat ću sliku - rekla je - pa ćemo je koristiti kao transparent kad
budemo organizirale prosvjedni marš... Protiv čega ćemo prosvjedovati?
- Protiv White‘s Cluba - bez oklijevanja je rekla lady Kilbourne. - Tog
bastiona muškog ponosa i navodne muške nadmoći kojemu se nijedna
poštena žena ne usuđuje ni prići. Klub sitnih organizirat će prosvjed i
zahtijevati ista prava.
Sve su uživale u veselu smijehu.
Sophie je, kako joj se činilo, satima trpjela da joj uzimaju mjeru i
bockaju je pribadačama, pregledavajući kataloge s različitim modelima
haljina koji su joj naposljetku svi odreda počeli nalikovati. Birala je tkanine,
uzorke i boje sve dok nije stekla dojam da ne može više. Sve to vrijeme
slušala je savjete i mišljenja svojih pratiteljica koje se nisu upirale
dominirati, nego su u konačnosti i uvijek prihvaćale njezin konačan sud.
Prilično su je, međutim, energično odvlačile dalje od živih boja kojima je u
prvi mah bila sklona, jer joj se činilo da su sve haljine što ih je posljednjih
pet godina imala bile blijede i gotovo bezbojne. No, žive će je boje,
objasnila je lady Trentham, progutati i u njima će biti nevidljiva.
- A uvjerena sam - rekla je - da ste dovoljno dugo bili nevidljivi,
gospođice Fry.
Odvraćale su je od teških materijala poput brokata i nekih vrsta
baršuna koje je ona bila spremna odabrati za nekoliko haljina, jer činilo joj
110
se da joj je glavninu života bilo hladno. Ali, teške bi je tkanine pritiskale i

vukle dolje, objasnila joj je lady Kilbourne, a njezina sitna i krhka građa
bila je nešto što je trebala naglašavati. Otkrila je da je fina vuna, tanko
tkana i lagana, topla poput neke druge, teže tkanine. A šalovi i stole - ah,
otkrila je toliko prelijepih - bili su predivno topli, a mogli su biti i krajnje
atraktivni uz haljinu koja je bez njih možda djelovala obično.
Kupila je već gotove dnevne haljine, jednu večernju toaletu, te odjeću
za putovanja. Sve odreda iziskivalo je skraćivanje, podešavanje u pojasu i
na području grudi. A naručila je toliko haljina za različite prigode, da im
više nije znala broja, nego se prepustila procjeni svojih pratiteljica kojima je
vjerovala usprkos činjenici da ih je slabo poznavala. Poslije jedne oprave
sjećala se bolje od ostalih samo zato što je zbog nje krojačica visoko
podignula obrve, a lady Kilbourne tad se nasmiješila tako da je izgledalo
kao da se ceri. Sophie je, naime, naručila opravu za jahanje koja je
uključivala i suknju i jahače hlače.
- Jašete? - upitala ju je lady Trentham. - Muški?
- Ni jedno ni drugo - priznala je Sophie. - No, lord Darleigh rekao mi
je da mogu činiti što me volja kad budemo vjenčani, a oduvijek sam htjela
jahati. U svojim štalama sigurno drži konje.
- Mislim da ih zasigurno drži - složila se lady Trentham.
Uslijedila je oprava koju su kupile gotovu, a koju je valjalo prepraviti
prije svih ostalih i tijekom poslijepodneva isporučiti u kuću lorda
Trenthama.
Njezina vjenčanica.
- Ali, ondje ćemo biti samo lord Darleigh, ja i anglikanski svećenik -
isprva je prosvjedovala. - Posebnim dopuštenjem.
- Svejedno, bit će to vaša svadba - rekla je lady Trentham. - To je dan
kojeg ćete se cijeli život živo sjećati, gospođice Fry. I uvijek ćete se sjećati
što ste tad imali na sebi. Bit ćete nevjesta.
Sophie je zatreptala kako bi odagnala suze koje su joj orosile oči i više
mi je prosvjedovala.
- Lord Darleigh sinoć je odsjeo u domu vojvode od Stanbrooka -
rekla je lady Trentham. - Ondje je odsjela i lady Barclay. U London je došla
na našu svadbu. Ne bih se začudila kad bi lord Darleigh, nakon što danas
ishodi posebno dopuštenje, u vojvodinu domu zatekao još nekoliko
članova Kluba preživjelih koji su se ondje okupili kako bi ga pozdravili. I
Hugo je otišao onamo. Znate za Preživjele, zar ne?
Sophie je kimnula glavom.
111
- Sigurna sam da će svi oni htjeti biti na svadbi lorda Darleigha -

rekla je lady Trentham. - Znate, svi ga obožavaju. On je među njima
najmlađi, i najslađi. A znam i da bi ondje htjele biti i Hugova pomajka, kao
i njegova polusestra. A i ja bih voljela. Sudeći prema načinu kako me Lily
gleda, naslućujem da bi i ona voljela biti ondje s mojim bratom. Nakon
obreda voljela bih za vas organizirati svadbeni doručak. Hoćete li mi
dopustiti, gospođice Fry? Ne želim vas prisiljavati da učinite nešto što ne
želite. Morate mi reći ako želite posve privatnu svadbu. Naravno, moramo
čuti i mišljenje lorda Darleigha. Ali... dopuštate li vi?
- Molim? - dometnula je lady Kilbourne. - Prošla je cijela vječnost
otkako sam posljednji put bila na nečijoj svadbi. Od Gwenine su svadbe
prošla tri dana.
Sophie je u kočiji sjedila, zureći čas u jednu, čas u drugu. Ona je miš.
Nikada je nitko nije vidio niti je razgovarao s njom. Nikad nije imala
prijateljice - dobro, gotovo nikad. Nikada je nitko nije volio, osim njezina
oca koji ju je volio na njemu svojstven, nemaran način, iako su se njegova
očitovanja ljubavi svodila na to da bi joj povremeno protrljao kosu i rekao
kako ponovno moraju stegnuti remen na neko vrijeme, dok ga ne mine
loša sreća za kartaškim stolom ili na konjskim utrkama.
A sad je gotovo desetero ljudi htjelo nazočiti njezinoj svadbi? Jedna je
osoba čak htjela za nju prirediti svadbeni doručak? Sve je to, dakako, bilo
zbog lorda Darleigha. No, lady Kilbourne ga čak, koliko je Sophie znala,
nikad nije ni upoznala. Gospođa Emes i njezina kći sinoć su ga samo
nakratko susrele, a cijelu su jučerašnju večer i današnje jutro provele s
njom.
Lord Darleigh zbog nje je žrtvovao svadbu u krugu svoje obitelji,
znala je to. Sad mu se ukazala prilika da ovu prigodu provede u krugu
svojih najbližih prijatelja. A njoj se ukazala prilika da svadbu proslavi s
damama kojima je, kako se činilo, bila draga. Doimalo se to nevjerojatnim.
Je li njezina nova frizura imala ikakve veze s tim? No, gospođa Emes i
Constance Emes nisu još vidjele njezinu frizuru, a bile su s njom ljubazne i
sinoć i jutros za doručkom.
Zar je moguće da konačno ima prijateljice? Ugrizla se za usnicu.
- Oh, da - rekla je - ako je to i želja lorda Darleigha.
Dvije dame razmijenile su jednako zadovoljne osmijehe.
Ekspedicijski pohod na trgovine konačno se okončao pa su se vratile
kući. Lady Trentham izjavila je kako će se morati baciti na posao. Mora
organizirati svadbeni doručak. Mora, međutim, prvo napisati poruku
112
lordu Darleighu koju valja poslati u Stanbrook House.
***
Klub preživjelih okupljao se isključivo tijekom proljeća, u Penderris
Hallu u Cormvallu. Bilo je čudno i predivno biti na okupu ovdje, u
Londonu, koji je Vincentu bio tolika nepoznanica. Odsutan je bio samo
Ben, sir Benedict Harper. On je sa svojom sestrom boravio na sjeveru
Engleske.
Vincent je večer proveo u Stanbrook Houseu, na Grosvenor Squareu,
s vojvodom od Stanbrooka, Imogen, lady Barclay, i njegovim daljnjim
rođakom, a prije odlaska na počinak razgovarali su do dugo u noć. Danas,
nakon što je jutro proveo u vijećnici ishodeći svadbenu dozvolu u
Georgeovu društvu i dogovarajući svadbeni blagoslov koji se jutro poslije
trebao dogoditi u crkvi St. George na Hanover Squareu, vratio se u
Stanbrook House, gdje su ga dočekali Hugo i Ralph - Ralph Stockvvood,
grof od Berwicka - a s njima i Flavian Arnott, vikont Ponsonby.
Hugo ga je izvijestio kako je gospođica Fry, kako je i planirano,
odvedena u kupovinu kako bi je se od glave do pete opremilo za svadbu i
novi život. S njom je pošla njegova supruga, baš kao i grofica od
Kilbournea, njezina šogorica. Vincent se nadao da Sophie to neće doživjeti
kao pritisak.
- Bdjet će nad njom, momče - umirivao ga je Hugo kao da mu je
pročitao misli. - Ženska snaga ili nešto jezivo poput toga. Bolje je držati se
podalje od njih i pustiti ih neka rade što žele.
- Za Boga miloga - mrmljao je Flavian uzdišući. - Zar si to ti, Hugo?
Junače od Badajoza? Krvoločni grlati dive? Zar su ti to učinila tri dana
braka? Možemo se samo zgražati nad činjenicom kakav ćeš tek biti nakon
tjedan dana.
- To ti je stjecanje mudrosti, Flave - uzvratio je Hugo.
- Tako mi svega - odgovorio je Flavian slabašnim glasom.
- Zar bi ženama uskratio baš svaku moć, Flaviane? - upitala ga je
Imogen medenim glasom.
- Oh, ali ne tebi, Imogen - hitro je odgovorio. - Ne, ne tebi. Ne želim
da me tvoj ledeni pogled ošine kad god te pogledam. Tvoj ledeni pogled
opak je i ima običaj odraziti mi se na probavu. Promijenimo temu. Pričaj
nam o svojoj n-nevjesti, Vince, momče. Reci nam i zašto ste se odlučili tako
neuljuđeno naprasno vjenčati. Imogen sa mnom nije htjela podijeliti
nijedan detalj. Rekla je kako nije na njoj da išta kaže prije nego što si se
113
vratio s Georgeoin. Beznadno je loša tračerica.

Vincent im je potom ispričao sve, iako je, dakako, izostavio one
najluđe detalje. Kad je svoju priču priveo kraju, iznenadila ga je činjenica
da ga je Imogen objema rukama držala za ruku. Ona inače nije sklona
pretjerano pokazivati emocije.
- Oženiti gospođicu Fry ono je što želim - izjavio je kao da su svi
prijatelji odreda zborno počeli prosvjedovati. - Možda zvuči kao da sam
bio prisiljen zaprositi je, a i da okolnosti nisu bile onakve kakve su bile, sad
ne bih bio tu gdje sam. Ali, nije mi žao. I želim da vam je svima savršeno
jasno. - Okretao je glavu kao da pogledom doista prelazi preko cijele
prostorije. - Želim da vam svima bude savršeno jasno kako događanjima
ona ni na koji način nije upravljala s namjerom da u konačnici budem
prisiljen oženiti je. Posve je nedužna. Vraški sam se namučio nagovoriti je
da pristane udati se za mene, i to usprkos činjenici da ju je u protivnom
čekala mračna budućnost.
- Vince, izgledaš - rekao je Ralph - kao da nas sve odreda izazivaš na
dvoboj pištoljima u zoru.
Vincent se malo opustio i nasmijao.
- Je li lijepa? - upitao je Flavian. - Ili si čuo da je lijepa? Hugo? Ti si je
vidio.
Značajno, Hugo je samo šutio.
- Možda će te iznenaditi, Flave - rekao je Vincent - da me ni koliko je
crno pod noktom ne zanima kako ona izgleda, važno mi je samo koliko
njezin izgled možda utječe na njezinu sreću. ONA samu sebe omalovažava
kad se opisuje. Sitna je i vitka. To znam. Ima kratku kovrčavu kosu
crvenkastosmeđe boje, a za svoje oči veli kako su istodobno i smeđe i boje
lješnjaka. Obrazi su joj glatki i ima sočna usta. Glas joj je privlačan. Sviđa
mi se to, sviđa mi se ona. Hugo, imaš li što za pridodati?
- Ne kad me pitaš tim tonom, momče - žustro je odgovorio Hugo. -
Gwen i Lily će se pobrinuti za nju, možeš biti siguran u to. Mislim da je
jutros frizer bio prvi na njihovu popisu. I kao niz krojača. Tetka kod koje je
živjela zaslužuje pošteno bičevanje. Haljine joj izgledaju kao ofucane vreće,
a ona izgleda kao da je gladna. No, sve se to može ispraviti.
- Da - rekao je Vincent. - Može i hoće.
Imogen ga je tapšala po nadlanici.
- Vince - rekao je Ralph - predobar si za nas. Predobar si za ovaj
svijet. Jesi li bio ovako loš i dok si imao zdrave oči?
- Želim biti sretan, znaš - odgovorio mu je Vincent i nasmiješio se. -
114
Brak ponekad donosi sreću, čini se. Pogledaj Huga. Mislim, ne mogu ga
doslovno vidjeti, naravno, ali mogu ga čuti.
- Gadljivo, zar ne? - rekao je Ralph.
Vincent se i dalje smiješio.
- A uskoro ćemo biti dvojica. Klub preživjelih možda neće preživjeti
šok.
- Preživjeli smo ratove - izjavio je George. - Usuđujem se reći da
ćemo preživjeti i nekoliko poštenih brakova. Vincente, s obzirom na to da
tvoja obitelj sutra neće nazočiti svadbi, a kako gospođica Fry nema obitelji
dostojne tog imena, možemo li onda svi mi doći? Ili bi ti bilo draže da ne
dođemo?
- Svadba bez uzvanika doima se bezlično - iako je tako bilo nužnim,
pomislio je. - Doista bih volio da svi budete ondje - rekao je. - Ali, morat ću
pitati Sophie pristaje li. Smisao organiziranja svadbe ovdje, a ne u
Middlebury Parku, i bio je da ne prevagne broj uzvanika s moje strane.
Začulo se kucanje na vratima salona, nakon čega je Georgeu sobar
došapnuo daje privatni dostavljač upravo dostavio poruku za vikonta
Darleigha.
- Rukopis moje supruge - rekao je Hugo.
Vincentje naprasno ustao. Je li se Sophie što dogodilo?
- Hoće li mi netko pročitati? - upitao je. - George?
Čuo je šuštanje papira. Nastupila je kratka stanka, po svoj prilici dok
je George pogledom prelazio preko sadržaja poruke.
- Ah - rekao je. - Vincente, lady Trentham pita imaš li išta protiv toga
da sutra u svojemu i Hugovu domu organizira svadbeni doručak za
trinaest osoba. Trinaest? Zaboga. Ah, navela je i imena, na popisu smo svi
mi. Kao i gospođa i gospođica Emes, gospodin Philip Germane, tvoj ujak,
Hugo, te grof i grofica od Kilbournea. Kako se čini, gospođica Fry već je
prihvatila i doručak i popis uzvanika.
Vincent se nasmiješio i ponovno sjeo.
- Onda se čini kako ste sutra svi pozvani na svadbu - rekao je. - St.
George u jedanaest sati. Ne mogu vratiti vrijeme i doći na tvoju svadbu,
Hugo, ali mogu to nadoknaditi vlastitom svadbom.
- Dovraga - rekao je Flavian. -Još jedna svadba? Možda neću preživjeti
teške muke. Ali, za tebe ću riskirati, Vincente, i doći.
-Jadikuješ, Flaviane - rekao je vojvoda. - A za manje od mjesec dana
slijedi još jedna svadba zbog koje ću se morati zadržati u gradu. Baš kao i
Imogen, jer u pitanju je obitelj. Moj nećak.
115
- Nasljednik, George? - upitao je Ralph.

- Baš on - odgovorio je vojvoda. - Julian je kao dječak bio baš pravi
vragolan, ali pronašao je nekog tko mu je doista drag. Doveo ju je
prekjučer ovamo, valjda kako bih je mogao vidjeti. Ali ne i dopuštenje,
drago mi je što to mogu reći. Nije ni tražio. Nesretnica je očigledno bila u
šoku.
- Naravno da jest - rekla je Imogen. - U takvim prigodama uvijek
glumataš, George, a dojmljiv si čak i kad ne glumataš. Jadna gospođica
Dean. Bilo mi je žao.
- Gospođica Dean? - zaprepašteno je upitao Vincent.
- Da, gospođica Philippa Dean - rekao je George. - Ne poznaješ je, zar
ne, Vincente?
- Ah, mislim da je njezina obitelj iz Batha - rekao je Vincent. -
Moja je baka ondje živjela prije nego što se preselila u Middlebury Park
kako bi pravila društvo mojoj majci. Deanovi su joj bili bliski prijatelji.
- Vincente, hoćeš li da umjesto tebe napišem poruku lady Trentham?
- upitala je Imogen. - Usuđujem se reći da bi sigurno voljela dobiti brz
odgovor. Nije lako svadbeni doručak organizirati u manje od dvadeset
četiri sata.
... nekog tko mu je doista drag.
Oh, Vincent se nadao da je osjećaj dragosti bio obostran. Osjećaj
krivnje prema gospođici Dean tiho ga je mučio otkako je pobjegao od kuće.
A sad se udaje za vojvodina nasljednika? Njezinoj će obitelji biti drago.
- Nema potrebe, Imogen - rekao je Hugo. - Otići ću kući i to osobno
reći Gwendoline. Imam osjećaj da sam oženio ženu koja s lakoćom obavlja
takve zadaće.
- Hugo, nastaviš li tako ponosno napinjati grudi - rekao je Flavian -
moglo bi ti se dogoditi da više ne vidiš vlastita stopala. I ja ću sad poći,
George. Sve te priče o braku u meni su probudile žudnju za otvorenim
prostorom i svježim zrakom.
- Poći ću s tobom, ako smijem, Hugo - rekao je Vincent. - Želim iz
Sophienih usta čuti da je sve to neće izbezumiti.
- Obećavam da se sutra na tvojoj svadbi neću razmetati kad je
upoznam, Vincente - rekao je George. - Kako se čini, ionako djelujem
dovoljno zastrašujuće.
- Nećeš mi dopustiti da to zaboravim, zar ne? - komentirala je
Imogen.
Za Boga miloga, pomislio je Vincent dok ga je Hugo hvatao ispod
116
ruke, sutra mi je svadba.

Sutra!
117
10. Poglavlje
Tri Sophiene haljine isporučene su početkom poslijepodneva, a jedna

od njih bila je i njezina vjenčanica.
Odjenula ju je sljedećega jutra i stidljivo zurila u vlastiti odraz u
velikome zrcalu koje je ugurano u njezinu garderobu, gdje ju je lady
Trentham do kraja dotjerala. Izgledala je - drukčije. Nije izgledala kao
dječak, beskućnica ni kao strašilo.
Haljina je bila blijedozelene nijanse kadulje, gotovo srebrna. Ta je
nijansa naglašavala crvenkasti odsjaj njezine kose. Haljina je bila
jednostavna kroja, s visokim pojasom ispod grudi opasanim vrpcom
prikladne boje, dok je donji dio u mekim naborima padao gotovo do
njezinih gležnjeva, gdje je završavao volančićem. Dekolte je bio velik, ali ne
odveć razmetljiv, a nabrani kratki rukavi bili su urešeni hermelinom. Na
sebi je imala zlatne cipele i rukavice mat nijanse. Na stolu je ležao pleteni
šeširić ukrašen bijelim ružinim pupoljcima, spreman da ga postavi na
glavu.
Možda je ipak najdojmljiviji dio njezine svadbene oprave bilo ono što
se nije moglo vidjeti - a bio je to steznik. Nikada ga prije nije nosila. Nije
bio neudoban kao što je očekivala. Barem zasad. Lady Trentham i lady
Kilbourne zajedno su je uvjerile da ga iskuša, a kad ga je navukla i
zategnula ispod haljine, krojač je pribadačama pridodao dodatne šavove
kako bi joj savršeno pristajao. Tek tada shvatila je zašto ih žene nose.
Nekako, usprkos njezinu tijelu bez oblina i usprkos ravnim crtama donjeg
dijela haljine, steznik joj je podario i pojas i bokove. Ali više od ičega,
steznik joj je darovao grudi, podigao ih i naglasio. Nisu to bila dojmljiva
prsa. No barem su bila prsa, pa je prvi put u životu pomislila da nalikuje na
ženu.
Pokazalo se, dakako, kako su steznici ipak neugodno topli. A dan će
biti vruć, najavio je lord Trentham za doručkom, zdušno se mršteći prema
Sophie koju je naposljetku zatekao osmijehom.
- Dobro je što nikad niste poželjeli za život zarađivati kao frizerka,
djevojko - rekao joj je. - Još jučer vam je kosa izgledala poput neorezana
grma preko kojega je prošao uragan.
- Oh, dragi moj Hugo!
- Hu-go!
118
Istodobno su zaustile gospođa i gospođica Emes.

- Gospođice Fry, Hugo vam tako samo svojim jezikom želi reći -
objasnila je lady Trentham - da vam kosa danas izgleda iznimno
zamamno.
- Točno sam to rekao - složio se i nasmiješio svojoj supruzi.
Nije loše, zaključila je sad Sophie dok je sjetno promatrala vlastiti
odraz u ogledalu. Doista, odustane li u potpunosti od bilo kakve
skromnosti u intimi vlastitoga uma, mogla je reći da uopće nije loša.
Nasmiješila se.
Stvarnost ju je tad pomela. Danas je njezin svadbeni dan. Udaje se za
vikonta Darleigha. Vincenta. Nakratko ga je vidjela prekjučer za večerom,
nakon čega ga je lord Trentham odvezao u Stanbrook House. Nakratko
gaje vidjela i jučer poslijepodne, tijekom ispijanja čaja. Ni u jednom se
trenutku s njim nije našla nasamo. Ni u jednom trenutku nije im se ukazala
prilika za privatni razgovor. Činilo se kako odavno nisu razgovarali.
Doimao se poput neznanca.
I bio je neznanac.
Nakratko joj je zaprijetila panika. Nije trebala pristati na ovo. Pomisli
samo na njegove prijatelje - lord i lady Trentham, vojvoda od Stanbrooka,
lady Barclay, vikont Ponsonby, grof od Nečega čega se nije mogla sjetiti.
Svi oni imaju titule i dolaze iz svijeta potpuno različita od njezina. Kasnije
tijekom dana od nje se očekuje da se druži s njima. Pristala je na svadbeni
doručak.
Nije to trebala učiniti. Nije to bilo pošteno prema njemu.
Ali, i on je nekoć bio samo Vincent Hunt, podsjetila se, mladić kojega
je u seoskoj školi obrazovao njegov otac, učitelj, koji je za prijatelje imao
ostalu seosku djecu. Ona je pak bila unuka i nećakinja baroneta. I ona je
dama.
Tad je poželjela da nikad nije ni pomislila tko je. I ona ima obitelj.
Jedan od članova njezine obitelji je sir Terrence Fry kojeg nikad nije ni
upoznala, a tu su i tetka Martha, sir Clarence i Henrietta. Nitko od njih sad
nije bio ovdje uz nju - baš kao što nije bio ni itko iz obitelji lorda Darleigha.
Ali, njih nije bilo samo zato što nisu ni znali za svadbu. No, ni njezin ujak
nije znao. Bi li došao da je znao? Vjerojatno i nije u Engleskoj.
Odmahnula je glavom. Gotovo u istom trenutku, netko je pokucao
na vrata. Vrata su se potom otvorila i na njima se pojavila lady Trentham, a
iza nje gospođica Emes koja joj je provirivala preko ramena.
- Oh, gospođice Fry - povikala je ona druga - kako lijepo izgledate!
119
Okrenite se da vas bolje promotrimo.

Sophie se poslušno okrenula, a potom ih tjeskobno pogledala.
- Jesam li u redu? - upitala je.
Lady Trentham polako je rastegnula usne u osmijeh.
- Neprestano se prisjećam riječi gospodina Wellanda koji je rekao da
ćete izgledati kao kerubin budete li zadržali kratku kosu - rekla je. - Bio je
u pravu. Izgledate poput sitnog i krhkog stvorenja iz bajki, gospođice Fry.
Doista ste savršeno u redu.
- Hoćete li da vam pomognem sa šeširom? - upitala je gospođica
Emes ulazeći u garderobu. - Ne želite posve zgnječiti svoje lokne, zar ne?
Oh, kako li je samo lijep i krhak. Evo. Savršeno vam pristaje. Jesam li
mašnu privezala pod dobrim kutom, Gwen?
- Jadni Hugo, izlizat će pločice u predvorju ako se uskoro ne
spustimo u prizemlje - rekla je lady Trentham. - Na našoj je svadbi prije
četiri dana bio iznimno nervozan, a sad je iznova nervozan zbog dužnosti
da vas preda u ruke toj bitangi i barabi od lorda Darleigha. To su njegove,
a ne moje riječi. Naravno da se pritom šalio. Ali, svoju dužnost doista
ozbiljno doživljava, s obzirom na to da nemate obitelj koja bi stajala uz vas.
Hoćemo li poći dolje?
Njezine nehajno izgovorene riječi ponovno su vratile onaj bolni
osjećaj osamljenosti i napuštenosti. No, bilo je prilično lako odagnati ga.
Sophie nije očekivala normalnu svadbu - iako zapravo nije ni znala bogzna
što o svadbama općenito. Očekivala je samo kratak obred u kojem bi
sudjelovali samo ona, vikont Darleigh i svećenik. Oh, jedan ili dvojica
svjedoka - možda gospodin Fisk i gospodin Handry. Ali, neočekivano se
ispostavilo da će naposljetku ipak imati pravu svadbu. Bit će uzvanika, a
bit će tu i kum vojvoda od Stanbrooka - i netko tko će je predati budućem
suprugu. Lord Trentham sinoć se ponudio odigrati tu ulogu, i ona je
pristala. Bojala ga se, a istodobno i nije. Nije ga još u potpunosti dokučila.
Izgledao je kao žestok i strog ratnik, ali grlio je lorda Darleigha kao plišani
medvjedić, a svoju je mladu suprugu znao promatrati kao sunašce nježan
cvijetak. Imala je dojam da je riječ o čovjeku koji se ugodno osjeća kad je
skriven iza krinke opasna čovjeka, sve kako svoju nježnu stranu ne bi
izložio javnosti i tako se doveo u opasnost da ga ismiju ili povrijede.
Mogla je nacrtati njegovu karikaturu da joj se nije svidio. Zaustavio
se kad ju je vidio kako silazi niz stube, noge u čizmama bile su mu blago
razmaknute, ruke iza leđa, uspravna držanja kao vojnik na paradi, nipošto
opušten. Pogledom punim odobravanja prešao je preko supruge i sestre,
120
pa zastao spazivši nju.

- Pa, djevojko - rekao je - doista izgledate iznimno zavodljivo. Šteta je
što vas Vince neće moći vidjeti.
Zastala je dvije stube do prizemlja. Druge dvije dame već su bile
sišle. Lord Trentham načinio je dva koraka prema njoj i pogledao je u oči
pogledom od kojeg su njegovi vojnici nekoć sigurno drhtali.
- A on mi je iznimno dragocjen - nježno je rekao.
Nastavio je gledati je, a ona se gotovo povukla stubu više. No, držala
se na mjestu i podignula bradu.
- Meni će biti još dragocjeniji - rekla je. - Bit će mi suprug.
Još ju je kratko gledao, a potom se nasmiješio, zbog čega se doimao
neočekivano privlačno.
- Da, bit će - rekao je. - Zato ponavljam da je šteta što vas jutros ne
može vidjeti. Izgledate poput malene vile.
Barem na vlastitom vjenčanju nije izgledala poput miša.
- Kočija nas čeka vani, Hugo - rekla je lady Trentham.
Ona i gospođica Emes trebali su ih otpratiti do crkve. Gospođa Emes
otišla je ranije, s gospodinom Philipom Germaneom, ujakom lorda
Trenthama koji se, naslućivala je Sophie, udvarao gospođi Emes.
Lord Trentham pomogao je Sophie ukrcati se u kočiju, ustrajući na
tome da sjedne okrenuta prema konjima, pokraj njegove supruge.
To je to, pomislila je. Njezina svadba. Vruć ljetni dan. Tamnomodro
nebo bez ijednog oblačka. Nijedna nevjesta ne bi mogla poželjeti išta bolje.
Kad se kočija zanjihala na oprugama i krenula, Sophie je okrenula
glavu u stranu. Nije htjela započinjati razgovor. Htjela je... osjećati se kao
nevjesta, odagnati od sebe sve strahove i bojazni, biti uzbuđena i samo
mrvicu tjeskobna, ali u pozitivnom smislu.
Sinoć je k njoj došla lady Trentham koja joj je objasnila što je čeka
prve bračne noći. Ponižavajuće s obzirom na činjenicu da joj je bilo
dvadeset godina, Sophie o tome nije gotovo ništa znala. Lady Trentham
uvjeravala ju je kako to zvuči daleko gore - nezgodnije, bolnije,
zastrašujuće - nego što doista jest.
- Doista - rekla je dok joj je obraze oblijevala blaga rumen - kad odem
od vas, s Hugom ću provesti četvrtu noć od naše svadbe, gospođice Fry, i
doista jedva to čekam. To mora daje... Ne, to mi je van svake sumnje jest
najveličanstvenija stvar na svijetu. Vidjet ćete. Uskoro ćete i vi tako misliti.
Sophie je pomislila kako je možda u pravu. Jer njezin najveći,
najtajniji san... Dobro, nije to priznala na zabavi u Barton Coombu. Kako je
121
mogla? Razgovarala je s muškarcem.

Muškarcem za kojeg će se uskoro udati.
Lady Trentham uhvatila ju je za ruku i stisnula.
Skretali su na Hanover Square.
***
Vincentu su kroz glavu prolazile koje kakve misli, tako da ih je
naposljetku bilo trideset šest ili čak pedeset osam.
Trebao je zapravo razmišljati ni o čemu.
Problem je bio u tome što je svaki pokušaj da ne razmišlja ni o čemu
rezultirao plimnim valom novih misli.
Ovo se pretvorilo u pravu svadbu s uzvanicima, u najpomodnijoj
crkvi u Londonu, pa ipak, njegova majka, baka i sestre nisu imale pojma
što se zbiva. Nisu čak ni poznavale njegovu nevjestu. Ni on je zapravo nije
poznavao, zar ne? Jedno su drugom bili doslovno neznanci.
Čak se ni nije htio ženiti.
Samo, ako se baš mora ženiti - a dok to ne učini njegova rodbina neće
mu dati mira - tako brzo, oženio bi onda Sophie. Ona mu se doista sviđala
- ili je barem mislio da mu se sviđa.
Nije ju poznavao.
Ni ona njega.
Pa ipak, danas će se vjenčati.
Na neki ga je perverzan način - hvala Bogu! - ta misao uzbuđivala.
Život će mu se uskoro promijeniti, a možda će se i on promijeniti s njim -
nabolje.
- Imaš li prsten? - upitao je Georgea koji je pokraj njega sjedio u
prvom redu klupa u crkvi.
- Imam - odgovorio je George. - Baš kao što sam ga imao i prije tri
minute, kad si me to posljednji put pitao.
- Jesam li?
- Jesi. I još uvijek ga imam.
Njegova svadba. Njegov kum sjedi pokraj njega. Njegovi su prijatelji
iza njega. Nisu glasno razgovarali, tek su šaputali - mogao je čuti šuštanje
njihove odjeće dok bi se pomicali, kao i povremeni kašalj. Mogao je osjetiti
miris svijeća, tamjana, hladna kamena i molitvenika po kojima mirišu sve
crkve. Znao je da će zasvirati velike orgulje.
Nakon toga slijedio je svadbeni doručak u Hugovu domu, što ga je
blago užasavalo, iako će ondje jesti u društvu prijatelja. Nije volio jesti u
122
javnosti.
A čekala ga je i prva bračna noć u Stanbrook Houseu. Sve je
organizirano bez prethodna dogovora s njim. Imogen nakon doručka
odlazi s Hugom, a George će prespavati kod Flaviana. Vincent i Sophie
noćas će Stanbrook House imati samo za sebe, dakako s poslugom.
Barem se tome mogao unaprijed radovati.
- Imaš li prsten? - upitao je. - Ne, zaboravi. Već sam te ranije pitao,
zar ne? Kasni li, George? Hoće li uopće doći?
- Još dvije minute - umirivao ga je George. - Zapravo mislim da stiže
dvije minute ranije. Dolaze lady Trentham i gospođica Emes.
Ali, Vincent je i sam već čuo komešanje iza svojih leđa, na ulazu li
crkvu. A čuo je i svećenika kako se nakašljava. Ustao je.
Odjeknule su velike orgulje i bilo je kasno za kolebanje. Uskoro će se
oženiti.
Ona i Hugo već su jamačno koračali prema njemu. Njegova nevjesta.
Mogao je čuti polagano zveckanje peta Hugovih čizama na kamenu podu.
Poželio je da je može vidjeti. Ah, poželio je da može. Ona na sebi ima novu
odjeću. Lijepu odjeću. Hoće li se zbog nje osjećati bolje?
Nasmiješio se iako je nije mogao vidjeti. Morao joj je dati do znanja
da je razdragano prihvaća. Koliko li je samo primisli nju mučilo ovoga
jutra?
Tada ju je namirisao, taj blagi miris sapuna što ga je počeo povezivati
s njom. Uskoro je osjetio i blagu toplinu ljudske nazočnosti sa svoje lijeve
strane.
Glazba je utihnula.
- Dragi moji - rekao je svećenik.
Ah, neka bude onaj pravi. Neka bude dostojan suprug ovoj ožiljaka
punoj nesretnici koju ženi. Neka bude dobar partner i prijatelj. Neka bude
dobar ljubavnik. Neka je štiti od svih zala dokle god budu živi. One noći
na zabavi priskočila mu je u pomoć i cijeli bi život trpjela zbog kazne koja
se na nju sručila da je nije uspio uvjeriti da se uda za njega. Neka nikada ne
požali što se udala za njega. Neka on bdije nad njom i čuva je. Neka on od
sebe uspije odagnati sve tričarije i primisli. Upravo se ženio. Pa neka se
onda oženi i neka mu bude drago zbog toga. Neka nikad, baš nikad ni na
trenutak zbog toga ne požali, bez obzira na ono što budućnost donosi.
Neka bdije nad njom.
Shvatio je daje zavjete izgovorio ne upamtivši nijednu jedinu riječ.
Ona je svoje zavjete izgovorila a da on nije upamtio ni jednu jedinu riječ.
123
Uzeo je prsten i nataknuo joj ga na prst bez ikakva prtljanja i ne ispustivši

ga. Svećenik im je potom objavio da su sad muž i žena.
I sve je bilo gotovo.
S klupa je do njih dopirao žamor.
Trebalo je još potpisati vjenčani list. Njihov brak neće biti legalan i
služben dok ne učine to. Sophie mu je provukla ruku ispod ruke i bez
povlačenja ga povela prema sakristiji. Primijetio je to i tijekom njihove
šetnje u Barton Coombsu. Iz iskustva je znao da su malobrojni oni koji
vjeruju da će znati slijediti jedva osjetne naputke.
Svećenik od njega nije očekivao da će biti u stanju potpisati se, ali
naravno daje bio u stanju. Sjeo je za stol, a George mu je ugurao pero u
ruku, postavivši je na početak crte na koju se trebao potpisati. Naškrabao je
svoje ime i ustao.
Potom se potpisala Sophie, a za njom i kumovi - George i Hugo.
Tada je ponovno provukla ruku ispod njegove ruke i povela ga natrag kroz
crkvu. Orgulje su zasvirale vedar napjev dok su koračali prema izlazu.
Vincent je mogao osjetiti svoje prijatelje oko sebe. Smiješio im se dok je
glavu okretao lijevo-desno.
- Lady Darleigh - nježno je rekao.
- Da - glas joj je bio piskutaviji nego inače.
- Moja supruga.
- Da.
- Sretna? - upitao je. Bilo je to vjerojatno pogrešno pitanje.
- Ne znam - odgovorila je ona nakon kratke stanke.
Ah, iskrenost.
Bez riječi su potom koračali dalje, a on je u jednom trenutku osjetio
drukčiji zrak. Dok su izlazili van na svjež zrak, ona ga je zaustavila, a zvuk
orgulja odjednom se prigušio.
- Ovdje su stube - rekla je.
Da, sjećao ih se od dolaska ovamo. - Oh, a ima i ljudi.
Mogao ih je čuti kako razgovaraju, smiju se, zvižduću, pa čak i kliču.
Uvijek ima ljudi koji se okupljaju ispred crkve, tako su mu rekli, ljudi koji
promatraju vjenčanja visokog društva.
- Došli su vidjeti nevjestu - rekao je, nasmiješio se i okupljenima
mahnuo u znak pozdrava. - A danas si to ti.
- Oh, a tu su i dvojica muškaraca - rekla je ona.
- Dvojica muškaraca?
- Smiješe se - rekla je - i svaki nosi pregršt... oh!
124
Vincent je tad osjetio barem dva mirisna projektila koji su mu

zalepršali ispred nosa. Latice ruža?
- Nema potrebe da se skrivaš, Vince! - doviknuo je Flavian.
- Dođi i dovedi nevjestu do kočije. Ako se usudiš - dometnuo je
Ralph.
- Otvorena kočija - rekla je Sophie - oh, urešena je cvijećem, vrpcama
i mašnama.
Vincent je osjećao vrelinu sunca.
- Hoćemo li se spustiti? - predložio je. - To su dvojica mojih prijatelja.
Jesu li naoružani ružinim laticama?
- Da - odgovorila je ona i nasmijala se, proizvevši lepršav i lijep zvuk
što ga je čuo već nekoliko puta. - Oh, Bože, bit ćemo prekriveni laticama.
Rekla mu je gdje su stube, a potom se čvrsto uhvatila ispod njegove
ruke dok su žustro prelazili kratku udaljenost do kočije, tako da se činilo
da on vodi, a ne ona.
- Stigli smo - rekla je dok su ružine latice škropile oko njih i po njima.
Vincent je mogao čuti kako drugi uzvanici izlaze iz crkve.
Ali, umjesto da se bez daljnjeg odgađanja žurno ukrca u kočiju, ona
je čekala da on pronađe najnižu stubu i pruži joj ruku. Prihvatila je njegovu
ruku i ukrcala se. Potom se ukrcao i on pa sa spustio na sjedalo, pazeći da
sjedne pokraj nje, a ne na nju.
Zvonila su crkvena zvona.
- Dakle, lady Darleigh. - Potražio je njezinu ruku i čvrsto je stisnuo.
Na rukama je imala meke rukavice. - Ostavlja li ova svadba samo dojam
prave svadbe ili tako i izgleda?
- Da.
Čuo je kako se zatvaraju vrata kočije i osjeti kako se kočija ljulja na
oprugama dok je kočijaš sjedao natrag na svoju visoko klupu.
- Jeste li u šoku?
- Da.
- Sophie - rekao je - nemoj biti. Ti si nevjesta. Sve su oči danas uprte u
tebe.
- U tome i jest problem - odgovorila je ona i nasmijala se.
- Opiši što na sebi nosiš - rekao joj je.
To je i učinila tako što je započela sa slamnatim šeširom. Prije nego
što je došla do stopala, kočija se pokrenula i uz strašan štropot udaljila od
crkve.
- Oh! - uzdahnula je.
125
On je prvo iskrivio lice u grimasu, a potom se nasmiješio. Bila je to

stara šala, jedna od onih u kojima je i sam kao dječak često sudjelovao.
- Mislim da iza sebe vučemo staro posuđe iz nečije napuštene
kuhinje. Sad stvarno upadamo u oči.
Nije odgovorila.
- Po onome što si opisala zaključujem da si šarmantno dotjerana,
Sophie - rekao je. Bio je prisiljen vikati kako bi nadglasao buku. - Okreću li
se svi za nama?
Osjetio je da se okreće kako bi pogledala.
- Da.
- Smijem li te poljubiti? - upitao ju je. - Svi se nadaju vidjeti poljubac.
- Oh! - ponovno je uzdahnula.
Taj je uzdah protumačio kao dopuštenje. Znao je da je ona doista u
šoku i ta ga je spoznaja nagnala da se nježno nagne prema njoj.
Ispružio je slobodnu ruku prema njoj i pronašao njezino lice ispod
krutog uskog oboda slamnatog šešira što ga je ranije opisala. Dlanom je
obujmio njezin mek obraz, palcem napipao kut njezinih usana, spustio
glavu i poljubio je.
Ovoga je puta to doista bio poljubac, iako se nije upinjao produbiti
ga. Usne su mu bile blago razmaknute. Njezine su bile sočne i meke, tople i
vlažne - sigurno ih je olizala trenutak prije.
Osjetio je leptiriće u trbuhu, pa se unaprijed radovao večerašnjem
odlasku u postelju.
Usprkos užasnome štropotu što su ga stvarali lonci, čajnici, tave i sve
drugo što su vukli za sobom po cesti, mogao je čuti razdragane povike.
- Sophie. - Odmaknuo je glavu, ali ne i ruku s njezina obraza. - Ako
mi ne možeš reći da si sretna, možeš li mi barem reći da nisi nesretna?
- Oh, ne - rekla je. - Nisam nesretna.
- Ili ti je žao? Je li ti žao?
- Nije - odgovorila je. - Nemam dovoljno hrabrosti žaliti.
Namrštio se.
- Zao mi je samo zato što bi tebi moglo biti žao - rekla mu je.
Očekivao je da će žena koja se uda za njega naposljetku zažaliti zbog
činjenice da on ne vidi i ne može živjeti život u svoj njegovoj punini, pa ne
može uživati u njezinu izgledu. Ali ova nevjesta, shvatio je, nema baš
nimalo samopoštovanja, čak ni sad kad je bila dobro i skupo odjevena, kad
je konačno imala dobro uređenu frizuru, čak ni kao vikontesa Darleigh.
I prije je znao da je doživjela puno boli. Možda samo nije shvaćao u
126
kolikoj mjeri. Je li bila odveć povrijeđena? No, sjetio se kakva je bila dok je
plela vjenčić od tratinčica i smijala se dok joj je pokušavao vjenčić prebaciti
preko glave. Sjetio se kako je zbijala šale s mačkama dok joj je svirao
violinu. Sjetio se one apsurdne priče o Berthi i Danu koju su zajedno
smislili na putu za London, te njezina priznanja da crta karikature ljudi
koje poznaje.
- Nikada - rekao je. - Nikada neću zažaliti. Pronaći ćemo zadovoljstvo
jedno s drugim. Obećavam.
Kako netko može obećati takvo što?
Mogao je, međutim, obećati da će pokušati. Sad ionako nije imao
izbora. Bili su vjenčani. I dat će sve od sebe da joj povrati samopouzdanje.
Bit će sretan uspije li u toj nakani.
- Pretpostavljam - rekao je ponovno sjedajući - da privlačimo
mnogobrojnu publiku.
- Oh, da - odgovorila je ona i... nasmijala se.
Stisnuo joj je ruku.
127
11. Poglavlje
Vojvoda od Stanbrooka bio je visok, elegantan, strog gospodin tamne

kose koja je počinjala sijedjeti na sljepoočnicama. Vikont Ponsonby bio je
plavokoso božanstvo koje je blago mucalo i rugalački podizalo obrvu. Grof
od Berwicka bio je mladić možda samo nekoliko godina stariji od lorda
Darleigha i možda bi u potpunosti bio zgodan i privlačan da mu se preko
obraza nije dijagonalno protezao ružan ožiljak. Lady Barclay bila je visoka
žena ledene ljepote, glatke, tamnoplave kose i visokih jagodica na
ovalnome licu. Uz lorda Darleigha i lorda Trenthama, te odsutnog sir
Benedicta Harpera, svi oni bili su članovi Kluba preživjelih.
Sophie su djelovali zastrašujuće usprkos činjenici da su joj se prije
svadbenog doručka svi odreda učtivo naklonili i poljubili joj ruku - dakako
osim lady Barclay koja joj je šapatom rekla da joj želi sreću.
Imala je dojam da su je svi promotrili i zaključili da je nedostojna.
Jednako su tako svi odreda sigurno zaključili daje proračunata, lovac na
imetak, osoba koja ne samo da je iskoristila nečiju dobu prirodu nego i
nečiju slijepu dobru prirodu. A oni su bili njegovi najprisniji prijatelji. Bliski
poput sestre i braće, to joj je ranije bio rekao. Možda je to i bio problem.
Možda su se osjećali zaštitnički prema njemu, a prema njoj sumnjičavo.
Ježila se. Grof od Kilbournea, brat lady Trentham, također je bio zgodan
gospodin fantastična izgleda. I on je bio vojni časnik.
Svi su bili uljudni. Svi su se trudili razgovor održati živim i
prpošnim, držati se nekih općih odrednica kako bi u njemu mogli svi
sudjelovati. Gospođa Emes bila je kći trgovca i udovica uspješnoga
poslovnog čovjeka. Gospodin Germane također je bio poslovan čovjek,
pripadnik srednje klase. Sophie je primijetila da ih nisu isključivali iz
razgovora niti im se ičim davalo do znanja da su možda inferiorni.
Ali ona je, iako plemenita roda, osjećala kako je guši uzvišenost
uzvanika na njezinoj svadbi, prijatelja njezina supruga.
Njezina supruga!
A bila je to samo riječ - i čudan osjećaj na dnu želuca. Čudno,
blesavo, tek je tijekom samoga svadbenog obreda postala potpuno svjesna
da se udaje, da se dragovoljno predaje u posjed muškarca čija će biti do
kraja života. Nije htjela na takav način razmišljati o svojemu braku. Lord
Darleigh nije takav. Ali, crkveni zakoni jesu. I državni zakoni. Bila je u
128
njegovu posjedu, mogao je s njom što mu se prohtije, htio on to ili ne.

Htjela je osjećati radost. Bilo je trenutaka kad je nakratko i uspjela
osjetiti radost: dok je jutros koračala kroz crkvu u pratnji glazbe orgulja,
kad je vidjela da je vikont Darleigh već čeka i osmjehuje joj se, kad su iz
crkve zajedno izašli na sunce gdje su ih dočekali ljudi koji su klicali, te su
ih zasuli ružinim laticama, kad je začula štropot starog posuđa koje se
vuklo za njihovom kočijom, kad ju je lord Darleigh poljubio, kad je stariji
gospodin zastao na nogostupu kako bi pogledom pratio njihovu kočiju, pa
skinuo šešir, naklonio se i namignuo joj.
Svadbeni je doručak, međutim, bio prava muka. Koliko god se
upinjala, nije se uspijevala prisiliti da sudjeluje u razgovorima, pa je na
svako njoj izravno upućeno pitanje odgovarala s da ili ne. Znala je da ne
ostavlja dobar dojam. Kako je mogla očekivati da će se ikome svidjeti?
Jedva da je išta pojela. Bila je bez teka. Lord Trentham ustao je kako
bi održao zdravicu nevjesti u čast, a Sophie je samu sebe prisilila da se
nasmiješi i pogledom prijeđe preko okupljenih za stolom kako bi im
kimnula glavom i zahvalila. Vikont Ponsonby održao je zdravicu u čast
njezina supruga i potaknuo srdačan smijeh svih okupljenih. Sophie se
nasilu nasmijala kako bi im se pridružila. Lord Darleigh potom je ustao i
svima zahvalio što su ovaj dan pretvorili u radostan dan za pamćenje, a
potom je posegnuo za njezinom ruko i poljubio je, čime je izazvao žamor
među prisutnim damama i pljesak.
Sophie se malo opustila kad su se svi povukli u salon i kad je
Constance Emes došla sjesti pokraj nje.
- To je zadivljujuće, zar ne? - rekla je tiho kako bi je samo Sophie čula.
- Sve te titule? Sve to plemstvo? Hugo me je ove godine, na moj zahtjev,
odveo na nekoliko balova i zabava visokih krugova. Prvi, pa čak i drugi
put sam bila posve izbezumljena, ali potom sam shvatila da su svi oni
samo ljudi. A neki od njih, doduše ne ovi ovdje, zapravo su prilično
nezanimljivi, jer osim činjenice da moraju biti bogati i nečim se zaokupljati
cio život zapravo nemaju drugog posla. Imam udvarača, znate, dobro,
moglo bi se reći da imam udvarača. On tvrdi da sam odveć mlada za
formalno udvaranje i misli da bih trebala ciljati više, ali da će se na vrijeme
uključiti. Volim ga do ludila, a znam i da on voli mene. Posjeduje
željezariju pokraj trgovine mješovitom robom mojega djeda i bake i nikad
nisam sretnija nego kad sam ondje, u jednoj ili drugoj trgovini. Moramo
otkriti što će nas usrećiti, zar ne? Lord Darleigh jedan je od najumilnijih
džentlmena koje sam ikad upoznala. I silno je zgodan. I dragi ste mu.
129
- Pričajte mi o svojemu trgovcu željeznom robom - rekla je Sophie

osjećajući kako se opušta.
Nasmiješila se, a potom i smijala dok je slušala - a tada je zamijetila
uporan i prodoran pogled lady Barclay koja je zurila u nju.
Dama je blago kimnula glavom prije nego što se okrenula prema
grofu od Kilbournea koji joj je nešto rekao.
Nakon čaja bilo je vrijeme da se društvo raziđe. Sobar je lady
Trentham samo u uho promrmljao da otvorena kočija čeka ispred vrata.
Sophie je prvu bračnu noć trebala provesti u Stanbrook Houseu, jednoj od
velikih vlastelinskih kuća na Grosvenor Squareu. U njoj, na svu sreću, tad
nije trebao boraviti i vojvoda, njezin vlasnik, baš kao ni njegova gošća, lady
Barclay. Nakon njihova odlaska u crkvu, sluškinja lady Trentham spakirala
je Sophienu novu odjeću i poslala je u Stanbrook House. Preostalu će
odjeću, onu koja je trebala biti zgotovljena tijekom današnjega dana,
poslati izravno onamo.
Sophie je u mislima unatrag brojila dane. Jučer je bio dan za
kupovinu. Prekjučer je bio drugi dan putovanja, a dan prije prvi. Prije toga
bio je dan prosidbe, prije njega dan održavanja one zabave, a prije toga dan
kad je u zoru izišla u šetnju i vidjela kako lord Darleigh dolazi u Covington
House.
Šest dana.
Manje od tjedna.
Prije samo tjedan dana bila je miš. Bila je strašilo ružne frizure, u
dotrajaloj odjeći koja joj nije pristajala.
Manje od tjedan dana.
A sad je bila nevjesta. Supruga. Život joj se promijenio, iznenada i
drastično. A ona se ponašala poput izbezumljena miša.
Ponekad se čovjek mora doista potruditi kako bi mu se život
promijenio. Promjena je u njezin život ušla sama i sad joj se pružila prilika
da se i sama promijeni - ili nije tako?
Ustala je.
- Lady Trentham, lorde Trenthame, gospođo Emes, gospođice Emes -
rekla je prelazeći pogledom preko njih - od svega vam srca zahvaljujem što
ste mi otvorili vrata svojega doma, što ste bili tako ljubazni, što ste
organizirali ovaj predivni svadbeni doručak. A vama, gospodine Germane,
lorde i lady Kilbourne, lady Barclay, lorde Ponsonby, lorde Berwiče, Vaša
Milosti, hvala što ste došli na našu svadbu, što ste došli ovamo. Očekivali
smo skromnu i tihu svadbu. A bilo je to sve samo ne to, svadba koje ćemo
130
se sa zadovoljstvom sjećati. Vaša Milosti, hvala vam što ste nam dopustili
da do sutra boravimo u vašemu domu.
Svi razgovori naprasno su se okončali. Svi su je gledali - iznenađeno,
pomislila je, pa se pitala hoće li joj srce prestati divljački tući ili će se posve
zaustaviti. Čak se smiješila.
Ustao je i vikont Darleigh.
- Sophie, uzela si mi riječ iz usta, rekao je - i nemam tome što
pridodati.
- Rekao si dosta za doručkom, Vince - kazao je lord Ponsonby. - Sad
je red da i tvoja supruga nešto kaže. O-osobno se nadam da si ti posljednji
Preživjeli koji se oženio, barem u sljedećih tjedan ili dva. Moj sobar će
ostati bez suhih rupčića za mene.
- Istinsko mi je zadovoljstvo, lady Darleigh - rekao je vojvoda od
Stanbrooka udijelivši joj pritom prodoran pogled pun... odobravanja?
Svi su potom ustali, a Sophie su dame počele grliti - čak i lady
Barclay - dok su joj gospoda ljubili ruku. Svi su govorili i smijali se, a ona i
Vincent kao da su izgurani van, na ulicu, u kočiju.
- Jesu li lonci i tave još ondje? - upitao je lord Darleigh.
- Nisu - odgovorila mu je.
- A sve ostalo? - upitao je. - Bilo je vrpci i mašni, pretpostavljam? I
cvijeća? Ne, cvijeće je još uvijek tu. Osjećam miris.
- Da, sve je još uvijek tu - odgovorila je.
- Samo si jednom u životu mladoženja, Vince - podsjetio ga je lord
Trentham. - A i lady Darleigh je samo jednom nevjesta. Uživajte u tome da
to objavljujete cijelome svijetu.
Praćeni smijehom, bodrenjem i lijepim željama, pošli su.
- Hvala ti - rekao je lord Darleigh hvatajući je za ruku - hvala ti za
ono što si rekla, Sophie. Bilo je prelijepo. Znam da ti je sve ovo bilo istinska
patnja.
- Jest - složila se. - Ali iznenada sam shvatila da sam sve ovo
promatrala očima miša, a glavninu svojega života bila sam miš. Stidljivost
nije privlačna, zar ne?
- Miš će, znači, zauvijek biti prognan? - upitao ju je.
- Ponovno će se pojavljivati samo u kutovima nekih mojih crteža -
rekla je. - Ali, taj je miš obično drsko maleno biće koje namiguje, zlobno
promatra ili izgleda iskreno podmuklo ili samodopadno.
Nasmijao se.
- Jesi li danas vidjela išta vrijedno poruge? - upitao ju je.
131
- Oh, ne, moj gospodine - uvjeravala ga je. - Ne. Danas nije bilo
ničega što bi se moglo ismijavati.
Nastupila je kratka stanka.
- Nije bilo - složio se. - Ali, hoću li i dalje biti tvoj gospodin, Sophie?
Moja si supruga. Uskoro ćemo zajedno provesti prvu bračnu noć.
Osjetila je čudno probadanje u donjem dijelu trbuha, pa je nesvjesno
počela stiskati unutarnje mišiće i upinjati se da ne ostane bez daha.
- Vincente...
- Teško ti je zvati me tako? - upitao ju je.
- Da.
Pitala se što bi sir Terrence Fry rekao kad bi znao da se danas udala
za vikonta Darleigha. Hoće li ikada doznati? Vijest o svadbi po svoj je
prilici poslana u sve jutarnje novine. Je li uopće bio u zemlji? Hoće li mu
uopće išta značiti čak i ako vidi tu vijest?
Hoće li je vidjeti Sebastian? Što će on misliti? Hoće li o tome izvijestiti
svojega poočima?
Vincent je podigao njezinu ruku u rukavici i prislonio je uz usta.
Prolaznici su se osmjehivali kočiji koja je prolazila pokraj njih, upirali
prstom u nju, neki su čak i mahali, Sophie ih je jasno mogla vidjeti.
- Razmišljaj o meni kao o zločestu dječaku Vincentu Huntu koji se
kroz podrumski prozorčić noću iskradao iz Covington Housea kako bi gol
plivao u rijeci - rekao je. - Ili, ako ti je taj prizor odveć šokantan, razmišljaj o
meni kao o dosadnjakoviću Vincentu Huntu koji se kao sedmogodišnjak
znao skrivati u krošnji stabla, prigušeno se cerekati i na glave nedužnih
seljana koji bi prolazili ispod stabla bacati granje, lišće i žirove.
Nasmijala se.
- To je već bolje - rekao je. - Pokušaj ponovno.
- Vincente...
- Hvala ti - poljubio joj je ruku. - Nemam pojma koliko je sati. Je li još
dan? Je li poslijepodne ili je večer?
- Negdje između - odgovorila je. - Još uvijek je dan.
- Ne bi trebao biti - rekao je on. - Trebao bi biti mrak. Kada dođemo u
Stanbrook House, trebalo bi biti vrijeme da svoju nevjestu odvedem u
postelju.
Ona je šutjela. Što je mogla reći?
- Zabrinjava li te to? - upitao ju je. - Prva bračna noć?
Zagrizla je donju usnicu i u donjem dijelu trbuha ponovno osjetila
oštro probadanje.
132
- Pomalo - priznala je.

- Ne želiš to?
- Želim - rekla mu je. Naravno da je govorila istinu. - Da, želim.
- Dobro - rekao je on. - Unaprijed se radujem činjenici da ću te bolje
upoznati. U svakom smislu, dakako, ali trenutačno se to odnosi na tjelesno.
Želim te dodirivati. Po cijelom tijelu. Želim voditi ljubav s tobom.
Nije mogla ne pomisliti kako će se grdno razočarati.
- Jesam li te šokirao? - upitao je.
- Ne.
Ponovno joj je poljubio ruku i položio je na svoje bedro.
Preodjenuli su se i pojeli laganu večeru. Poslije su zajedno sjedili u

salonu i razgovarali o proteklome danu. Ona je opisala odjeću nekih od
njihovih uzvanika, a on mirise što ih je osjetio u crkvi. Ona je opisala kako
je kočija bila ukrašena, on je opisao zvukove ulice - barem ono što je uspio
čuti kroz štropot posuđa što su ga vukli za sobom - kao i miris cvijeća. Ona
mu je pričala o mladiću Constance Emes i romansi gospođe Emes i
gospodina Germanea. On je njoj pričao o prvome susretu lorda Trenthama
i tadašnje lady Muir na plaži u Penderrisu. Oboje su se složili kako je ovo
bio dan za pamćenje.
- Je li vani konačno mrak? - upitao ju je naposljetku.
- Nije.
Dakako, bilo je rano ljeto. Mrak se spuštao tek kasno navečer.
- Koliko je sati? - upitao je.
- Uskoro će osam sati.
Tek osam sati?
Ona ga je uhvatila ispod ruke kad su ulazili u kuću, odlazili u
blagovaonicu na večeru i kad su se potom vraćali u salon. Izuzme li se to,
uopće se nisu dodirivali. A bio je njihov svadbeni dan.
- Postoji li vrijeme - upitao ju je - prije kojega čovjeku je dopušteno
povući se u postelju?
- Ako takav zakon i postoji - odgovorila je - za njega nisam čula.
Izgarao je od želje da konzumira svoj brak, a iako je ona priznala
kako je to pomalo zabrinjava, istodobno ga je uvjeravala da i ona želi isto.
Što su duže ovdje sjedili, opasnost da će ona biti još nervoznija i zabrinutija
postajala je sve veća.
Zašto je odlučio prosjediti ovako ostatak dana, do trenutka kad je
pristojno povući se u postelju? Možda zbog određene nervoze koju je i sam
133
osjećao? Nikad još nije bio s djevicom. A nije ovo bio ni nekakav
eksperiment koji više neće morati ponoviti ne bude li mu se svidio - njemu
ili njoj. Bilo je važno da sve bude kako treba. Prvi put ipak nije trebao
pretjerati - nije ju htio preplašiti, zgaditi joj sve ili je ozlijediti. Ali, nije
trebao ponuditi ni premalo. Nije htio razočarati ni nju, a ni sebe.
Bilo je važno da sve bude kako treba.
- Hoćemo li poći u krevet? - upitao je.
- Da.
U kočiji je rekla kako mora od sebe odagnati miša, svoj alter ego.
Shvatio je da joj to neće biti lako. Blago se nasmiješio prisjetivši se njezina
odlučna kratkoga govora što ga je održala trenutak prije nego što će
napustiti Hugov dom. Bio je to dražestan i lijep govor, a iznenađenje
njegovih prijatelja i ostalih uzvanika bilo je gotovo opipljivo.
- Uhvatite me ispod ruke - rekao je ustajući.
- Da. - Učinila je što joj je rekao.
Potom ga je ponovno iznenadila kad su zajedno izašli iz salona i
uspeli se uz dvije stube koje su vodile na kat. Zastala je i obratila se nekom
drugom - po svemu sudeći sluzi.
- Pošaljite, lijepo vas molim, gospodina Fiska u garderobu lorda
Darleigha - rekla je - a Ellu u moju.
Ella je jamačno bila sluškinja koju joj je George dodijelio za večeras.
- Da, gospođo - začuo se muški glas pun poštovanja.
- Gospođo - tiho je ponovila.
- I dan danas imam poriv baciti pogled preko ramena kad mi se
netko obrati s gospodine - rekao joj je. - Vjerojatno bih to i učinio da mogu.
Znao je put do svoje sobe, njihove sobe za ovu noć. Kad god bi se
našao u nepoznatu okruženju, brzo je pamtio smjer i udaljenosti. Nije volio
imati osjećaj da je izgubljen i ovisiti o drugima da ga odvedu kamo već želi
ići.
Zastao je kad je procijenio da se nalazi ispred svoje garderobe.
Nakon tih vrata bila su vrata spavače sobe, a iza njih i vrata njezine
garderobe kojom se do danas nitko nije služio.
- Dalje mogu sama - rekla mu je.
- Prihvatimo kompromis - kazao je. - Stajat ču ovdje dok ne čujem da
su se tvoja vrata otvorila i zatvorila. Potom se ponovno vidimo u spavaćoj
sobi za... pola sata? Manje?
- Manje - odgovorila je ona povlačeći ruku.
Nasmiješio se i osluškivao njezina vrata. Kad je čuo kako se
134
zatvaraju, iza sebe je na hodniku začuo odlučne Martinove korake. Martin

je jutros bio ukočeno formalan - takav je zapravo bio otkako je doznao za
zaruke.
- Martine - rekao je otvorivši vrata svoje garderobe i krenuvši unutra
ispred sobara. - Jesi li došao na moju svadbu kako sam tražio od tebe?
- Jesam, gospodine - odgovorio je Martin.
Vincent je čekao opširniji odgovor, ali čuo je samo kako Martin
odlaže vrč vode i priprema njegovu opremu za brijanje. Uzdahnuo je. Je li
dobio suprugu i izgubio prijatelja? Jer Martin mu je oduvijek bio prije
svega prijatelj.
- Danas nije izgledala kao dječak - neočekivano je izjavio Martin dok
je Vincent svlačio sako i prsluk, a Martin mu pomagao da otkopča ovratnik
prije nego što će svući košulju preko glave.
- Izgledala je poput sićušnoga vilinskog stvorenja.
Izgovorio je to ukočeno, mrzovoljno. No, sićušno vilinsko stvorenje
ipak je zvučalo poput komplimenta, a ne kao uvreda.
- Hvala - rekao je Vincent. - Znaš, Martine, ovo nije namjerno i
svjesno učinila. A ja pak jesam.
- Znam - odgovorio je Martin. - Kao pravi idiot. A sad mirujte ili ću
vas porezati po vratu, pa ćete se pitati jesam li to namjerno učinio. Budete
li još uopće živi.
- Imam povjerenja u tebe - nasmiješio mu se Vincent. - Jamčim
vlastitim životom.
Martin je zagunđao: - Baš dobro, jer vam svakoga dana prilazim s
britvom. I sklonite taj osmijeh s lica ili ću vas nevjesti poslati nejednako
obrijana.
Vincent je sjedio mirno, bezizražajna lica.
Objavljeno je, pretpostavljao je, primirje.
Sićušno vilinsko stvorenje. Sjetio se kako ju je uza se držao s one strane
živice u Barton Coombsu. Da, vjerovao je onom opisu. Bila je daleko od
oble putenosti. Oduvijek su mu bile draže putene žene - ali kojem
muškarcu uzavrele krvi baš takve nisu draže? No, svejedno je jedva čekao
svoju nevjestu.
Sićušno vilinsko stvorenje.
Nakon što je otpustio Martina, otvorio je vrata spavaće sobe. Dobro
je poznavao tu prostoriju. Znao je gdje su kreveti, toaletni stolić, noćni
ormarići, kamin, prozor. A čim je ušao unutra, znao je da nije sam.
- Sophie?
135
- Da, ovdje sam. - Uslijedio je tih smijeh. - Znaš li gdje je to.

- Vjerujem - odgovorio je on - da stojiš ispred prozora. I još se uvijek
nije spustio mrak, pretpostavljam?
- Soba se nalazi u stražnjem dijelu kuće - rekla je dok je koračao
prema njoj. - Gleda na vrt. Jako je lijepo. Čovjek ovdje gotovo može
smetnuti s uma da je u Londonu.
Ispružio je ruku i dodirnuo prozorsku dasku. Mogao je osjetiti
toplinu njezine prisutnosti.
- Bi li voljela zaboraviti? - upitao ju je. - Ne sviđa ti se London?
- Draže mi je seosko okruženje - rekla je. - Ondje se osjećam manje
usamljeno.
- Možda je čudno ustvrditi takvo što s obzirom na broj stanovnika
grada i broj ljudi koji žive na selu.
- Osjećam se manje kao osamljeno biće - objasnila je - a više kao dio
nečega većeg i kompleksnog. Oprosti. To nema previše smisla, zar ne?
- U gradu je veći naglasak na ljudskome faktoru? - ponudio je
objašnjenje. - Na selu se taj ljudski faktor više podrazumijeva kao sastavni
dio prirode i samoga univerzuma?
- Oh! - uzdahnula je. - Da. Shvatio si.
Na pamet mu je pao njezin san o seoskoj kućici, lijepome vrtu i
nekoliko prijateljski raspoloženih susjeda. Ah, Sophie.
Ispružio je ruku i dodirnuo joj rame. Potom ju je uhvatio za ramena i
privukao je k sebi. Mogao je osjetiti da na sebi ima svilenu spavaćicu. Jedan
od odjevnih predmeta kupljenih za svadbu? Nadao se. Nadao se i da se
ona osjeća lijepom i poželjnom. Mogao je osjetiti kako polako udiše.
Na sebi je imao samo lagani svileni kućni ogrtač. Možda je trebao
reći Martinu da mu pronađe pidžamu - ako je među njegovim stvarima
uopće bilo l jedne pidžame. Bilo je moguće da nije spakirao ni jednu kad je
bježao od kuće, jer inače je uvijek spavao gol. Povukao je ruke prema sebi,
palčevima joj podigao bradu i vlastitim usnama pronašao njezine - njezina
lijepa široka usta i, kako se sjećao, sočne usne. Olizao je usne prije nego što
će dodirnuti njezine, čekao da joj usne prestanu drhtati, a potom vrhom
jezika prelazio preko njezine donje usnice sve dok joj se usta nisu blago
otvorila. Jezikom joj je potom prodro u usta i osjetio drhtavicu požude kad
je začuo tih jecaj iz njezina grla.
Rukama joj je prešao preko kose. Bila je meka i svilenkasta, ni izbliza
onoliko gusta kao posljednji put kad ju je dodirnuo. Bila je i vrlo kratka.
- Sophie. - Nježno joj je poljubio usne. - Jesmo li izloženi pogledima
136
svih koji slučajno šeću vrtom?

- Vjerojatno nismo - odgovorila je. - Ali, navući ću zastore.
Nakon što se izmaknula iz njegova zagrljaja, začuo je zveckanje
karniše.
- Evo - rekla je. - Sad nas nitko ne može vidjeti.
Ponovno se privila uz njega i rukama ga obujmila oko pojasa.
Ah. Ovo joj, dakle, nije bilo mrsko i odbojno.
- Drago mi je što me ni ti ne možeš vidjeti - rekla je i glasno
udahnula. - Oh, nisam htjela zvučati uvredljivo.
- Zato što nisi dostojna pogleda? - upitao ju je. - Sophie, tko ti je
uništio samopouzdanje? Samo mi nemoj reći da je to zrcalo. Dobro, ne
mogu te vidjeti i nikada neću. Ne mogu ti ni proturječiti niti se mogu
složiti s tobom. Ali, mogu te dodirnuti.
- To je - rekla je ona - gotovo jednako loše.
Tiho se nasmijao. Nasmijala se i ona, ali prilično nevoljko, pomislio
je.
- Tako si lijep - rekla je.
Ponovno se nasmijao i zavukao ruke ispod naramenica njezine
spavaćice pa ih povukao dolje, preko njezinih ramena. Odmaknuo se i
spustio joj ruke, slušajući kako spavaćica klizi i pada na pod. Glasno je
udahnula.
- Ne brini se, - rekao joj je. - Ne mogu te vidjeti.
Drhtavo je izdahnula.
Dodirivao ju je. Lagano je dlanovima i osjetljivim prstima prelazio
preko njezina tijela - preko tananih ramena i nadlaktica, malenih grudi koje
su meko i toplo pristajale njegovim dlanovima, preko uskoga pojasa i
jedva širih bokova, mekog, ravnog trbuha, sitne stražnjice koja je, baš
poput njezinih grudi, pristajala njegovim dlanovima, nogu koje su bile
vitke, ali i čvrste.
Koža joj je bila meka, glatka i topla. Nije bila koščata i kruta poput
brojnih mršavih ljudi. Bila je samo sitna i ne pretjerano obdarena oblinama.
Uopće nije bila putena. Svejedno je osjetio kako se ukrućuje od uzbuđenja.
To je njegova nevjesta. Njegova nevjesta, a u toj je pomisli bilo nekog ushita.
Sam ju je pronašao i sam je odlučio oženiti je, bez ičije pomoći. Oči nisu
uvijek nužne.
Ponovno je prislonio ruke uz njezino lice i ponovno joj je nježno
ljubio usne.
- Jesu li pokrivači na krevetu razmaknuti? - upitao je.
137
- Jesu.
- Onda legni - rekao je.
- Hoću.
Je li ona ponovno bila miš? Glas joj je bio piskutaviji nego inače. Ili je
samo bila djevica prve bračne noći?
Svukao je kućni ogrtač prije nego što će leći pokraj nje. Nije bilo
načina da dozna je li je šokirao svojom golotinjom. Od samoga je početka
njezino disanje bilo glasno i isprekidano.
Ponovno je rukama prelazio preko cijeloga njezina tijela. Spustio je
glavu kako bi joj poljubio usta, obraz, uho... - nježno joj je grickao ušnu
školjku. Ljubio joj je vrat, grudi. Cuclao joj je bradavicu jedne dojke, dok je
bradavicu druge vrtio između palca i kažiprsta.
Bila je pasivna, ali disanje joj je bilo sve glasnije, koža sve toplija, a
bradavice sve kruće pod njegovim prstima.
Poljubio joj je trbuh, pronašao njezin pupak, lizao kožu oko njega,
ruku zavukao između njezina bedra i pronašao srce njezine ženstvenosti.
Bila je usijana i iznenađujuće vlažna.
Glasno je udahnula i ukočila se.
- Sophie. - Podigao je glavu iznad njezina lica, ali nije pomaknuo
ruku niti je prestao nježno je milovati, prstom kružeći po kvržici iznad
njezina otvora. - Bojiš li se? Je li ti neugodno?
- Nije. - Glas joj je sad definitivno bio piskutav.
Imao je dojam da je u pitanju i jedno i drugo. A imao je i dojam da
ona samu sebe smatra fizički neprivlačnom.
Zato je uzeo njezinu ruku i prislonio je na svoj ukrućen ud.
Obuhvatila gaje prstima i samo držala.
- Znaš li što to znaci? - šaputao joj je u uho. - To znači da te želim, da
me uzbuđuješ… Moje ruke, moja usta, moj jezik, moje tijelo, sa
zadovoljstvom sam te dodirivao cijelim svojim tijelom. Želim te.
- Oh - rekla je još uvijek ga držeći za ud, a potom ga je ispustila.
Nije joj lagao.
- Prodrijet ću u tebe - rekao je. - Bojim se da će te ovaj put boljeti, iako
ću se potruditi da te ne boli.
- Neće me boljeti - uzvratila je ona. - Čak i ako bude boljelo, Vincente,
ti mi nećeš nanijeti bol. Oh, molim te, dođi.
Zatečeno se nasmiješio. I ona je željela njega.
Pružila je ruke prema njemu dok se nadvijao nad njom i polako se
spuštao na nju. Raširila je noge prije negoli je uspio razmaknuti ih, a kad je
138
zavukao ruke ispod nje, ona se pridignula i stražnjicu smjestila na njegove

dlanove. Kad je pronašao njezin otvor, stisnula gaje bedrima i izvila se
unatrag.
Erekcija mu je postala gotovo bolna. Iznenada je pomislio kako bi
bilo bolje da nije tako velik. Ona je bila krhka. Dok je prodirao u nju,
osjećao je usijanje koje ga je ispunilo proturječnim osjećajima ushita i
strave. Ushit je osjećao zbog činjenice da nijedan muškarac nikada nije
iskusio erotičniji osjećaj koji mu djeluje toliko obećavajuće, a stravu zato
što je bila odveć sitna za njega, zato što će je istrgati i nanijeti joj nipošto
zanemarivu bol.
Stenjala je i stiskala se uz njega. Osjetio je prepreku. Činilo mu se da
je neprobojna. Ozlijedit će je.
- Hajde - poticala ga je. - Oh, molim te, hajde.
Zaboravio je obzirnost. Odlučno je prodro u nju, a ona je isprva
dahtala, grčila se, a potom se postupno opustila. Zgrčila je unutarnje
mišiće i polako udahnula.
- Vincente - prošaptala je.
Pronašao je njezina usta i poljubio je razmaknutih usana, duboko
prodirući jezikom.
- Sophie - rekao joj je uz usta. - Žao mi je.
- Meni nije - odgovorila je ona.
Pridigao se na ruke kako je ne bi zgnječio težinom svojega tijela, pa
nastavio polako i žestoko, odgađajući vrhunac, jer je znao da treba pružiti i
osjetiti još zadovoljstva prije kraja, svjestan da će je poslije prilično boljeti.
Mogao je čuti erotičan, vlažan zvuk.
Bila je znojna, usijana i vlažna. Mirisala je na znoj i seks. I bila je
njegova.
Bila je njegova supruga.
Sićušno vilinsko stvorenje.
Svaki je centimetar njezina tijela bio ispunjen usijanom seksualnošću.
Prodirao je u nju nekoliko minuta sve dok nije osjetio kako više ne
može obuzdati. Tad se zabio duboko i ispustio sjeme, lako se opustivši.
Kad se uspio pribrati, na pamet mu je prvo palo koliko je bio sebičan.
Namjeravao je biti nježan i suzdržan. Umjesto toga bio je odveć žestok i
predugo je trajalo. Sad je ležao na njoj cijelom težinom svojega tijela. Bila je
predivno topla i vlažna. Mirisala je uzbuđujuće.
Što je moguće nježnije, izišao je iz nje i opružio se u postelji. Kukom
je pronašao njezinu ruku i isprepleo prste s njezinima.
139
- Sophie?
- Da.
- Je li te strašno boljelo?
- Nije.
Okrenuo se licem prema njoj.
- Pričaj mi.
- O čemu? - upitala je. - Rekli su mi da će biti lijepo. Lady Trentham
mi je to rekla. Bilo je čak i ljepše.
Hoće li ga ta žena ikad prestati iznenađivati i oduševljavati?
- Nisam te povrijedio?
- Jesi - odgovorila je. - Isprva me boljelo, a boljelo me i na kraju. Boli i
sad. To je najljepši osjećaj na svijetu.
Molim?
- Lijepo?
- Lijepo - ponovila je. - Malo boli je lijepo.
- Jel ti to ozbiljno? - Smiješio joj se.
- Da - odgovorila je. Nastupila je kratka stanka. - Jesam li te
razočarala?
Ah, ponovno su bili na početku, zar ne?
- Izgledam li razočarano? - upitao ju je. - Jesam li ostavljao dojam da
sam razočaran?
- Nemam oblina - rekla je ona. - Izgledam gotovo jednako kao i kad
sam bila djevojčica. Netko je, valjda Bog, zaboravio dopustiti mi da
narastem.
Bilo bi to smiješno, da nije bilo tako žalosno.
- Sophie - rekao joj je - svaki centimetar tvojega tijela prožet je
ženstvenošću. Užitak mi nije mogao biti veći.
- Baš si ljubazan - rekla je.
- Samo mi je žao - rekao je - što noćas to ne možemo ponoviti.
- Još nije ni večer - uzvratila je ona. - Tek je sumrak.
Što je to govorila? Zar je i ona doista uživala, uza svu bol? Nije bio
baš iskusan ljubavnik, ni blizu titule najboljeg ljubavnika na svijetu. Ali, to
možda nije ni bilo važno. Oboje su bili samotnjaci - da, seksualno gledajući,
i on je bio samotnjak. Utjeha i zadovoljstvo što ga jedno drugome mogu
pružiti posve sigurno će prevagnuti nad iskustvom i umješnošću.
- Možda kad se noć bude već gotovo pretočila u sutrašnji dan -
rekao je - možda bismo mogli ponovno probati, zar ne? Ali samo ako i
ti budeš to željela. Samo ako te ne bude previše boljelo.
140
- Neće me boljeti - izjavila je s tolikom sigurnošću, da ju je privukao u

zagrljaj, uza svoje grudi, i nasmijao se. Potom se prestao smijati i položio
obraz uz njezino tjeme. Iznenada je osjetio silnu potrebu da zaplače.
Taj prokleti dogovor. Hoće li ga ikad uspjeti izbaciti iz glave? Hoće li
ona? Hoće li ikada biti u stanju opustiti se u okrilju vlastitoga braka?
- Spavaj sad - rekao je. - Naš svadbeni dan službeno se okončao,
Sophie. Bila je to naposljetku lijepa svadba, zar ne?
- Da - stisnula se uz njega i nevjerojatno brzo usnula.
I tako je započeo ostatak njegova života - u braku.
U dobru i zlu.
Trudio se ne zapitati se koje će od toga svoga prevagnuti.
141
12. Poglavlje
Kad se probudila, Sophie je bilo toplo i pomalo neudobno.

Pokušala je ignorirati neudobnost. Oko nje su bile njegove ruke, a po
ujednačenosti njegova disanja shvatila je da još spava, pa se privila uz
njega. Uza svu tu mušku mišićavu ljepotu i muževnu snagu.
A bio je njezin. Njezin suprug.
Ponovno je odbrojavala unatrag - dvaput, kako ne bi zaboravila ni
jedan dan. Ali ne. Gotovo je već svanulo jutro - bila je svjesna sivkaste
svjetlosti zore iza zastora. Dakle, prije točno tjedan dana stajala je među
stablima iznad Covington Housea i promatrala dolazak kočije koju su svi
očekivali, gledala kako iz kočije prvo izlazi gospodin Fisk, a potom i vikont
Darleigh, te kako odlaze do ulaznih vrata kuće.
Tad je on bio tek neznanac. A sad joj je bio suprug.
Bilo je to prije samo tjedan dana.
Ponekad - zapravo najčešće - znao je proći cijeli tjedan, a da se ona
nije mogla sjetiti ni jedne jedine važne stvari koja se tijekom tog razdoblja
dogodila. Ovo nije bio jedan od takvih tjedana.
Nije se htjela pomaknuti. Htjela je zaustaviti ovaj trenutak, jer
strahovala je da bi mogao zauvijek proći i otići u nepovrat. Dirao ju je po
cijelome tijelu. Prodro je u nju i dugo ostao ondje. Nije mu bila odbojna.
Uživao je u njoj. I cijelu ju je noć držao u zagrljaju. I dalje su oboje bili
posve nagi.
Sklopila je oči u želji da ponovno utone u san ili da barem samo leži
u zamamnoj toplini, uživa u zagrljaju, u činjenici da je nekomu pružila
užitak. Ali, neugoda je postajala sve jača, pa se više nije mogla opirati
tjelesnim potrebama.
Ne probudivši ga, izmigoljila se iz njegova zagrljaja i kreveta,
pokupivši usput svoju novu svilenu spavaćicu koja je nakon cijele noći
provedene na podu sigurno bila jako izgužvana. Otišla je u garderobu i
olakšala se. Malo ju je boljelo, ali ne pretjerano. Osjećala je zapravo
popriličnu ugodu pri pomisli na ono što je tu bol izazvalo. Na svu sreću, u
vrču na komodi s lavorom bilo je još nešto vode, iako više, dakako, nije bila
topla. Bilo je i čistih krpa i ručnika. Oprala se i obrisala. Ne, oštre boli nije
bilo, samo tupo probadanje kao posljedica prve bračne noći.
Preko glave je navukla svoju spavaćicu i uživala u osjećaju što ga je
142
stvarala svila dok joj se spuštala niz tijelo. Bila je to najljepša spavaćica koju
je ikad posjedovala.
Nadala se da mu nije poremetila san. Nadala se da će se moći ušuljati
natrag u postelju, priviti se uz njega, ugrijati se i prisjećati. Sinoć je bila
njihova prva bračna noć. Vođenje ljubavi bilo je vrhunac obreda. Možda
nakon tog više ništa neće biti isto. Možda...
Ne, neće tako razmišljati. Vratit će se natrag u postelju i samo se
prisjećati. Sjećati se kako je izgledao u svilenu kućnom ogrtaču. Kako li
samo muškarac može izgledati tako nepodnošljivo muževno od glave do
pete odjeven u svileni kućni ogrtač?
Pažljivo se uzverala na krevet i privila se uza nj. Jedna je njegova
ruka bila ispod njezina jastuka. Položila je glavu na nju, a on je promrmljao
nešto nerazgovijetno i zagrlio je. U polumraku je mogla razabrati da mu je
kosa raščupana. Mišići njegovih prsa, ramena i nadlaktica bili su lijepo
definirani, što je upućivalo na činjenicu da se nekako uspijevao održavati u
formi.
Sklopila je oči i sjetila se kako se osjećala kad joj je svukao spavaćicu i
kad se ispred njega našla potpuno naga - iako je nije mogao vidjeti. Sjetila
se dodira njegovih usana i ruku. Posvuda. Usne i ruke bile su mu tople,
znatiželjne i... pune odobravanja? Kako je to znala? Nije u njemu naslutila
razočaranje dok ju je ljubio i dodirivao; ni na njegovu licu nije vidjela
razočaranost. A poslije, kad ga je pitala, i riječima je to potvrdio.
Sjetila se kako je izgledao kad je svukao kućni ogrtač. Bio je divan,
lijepo građen i... Začudo, nije se uplašila, iako je onaj njegov dio izgledao
ogromno. I ako je na dodir bio tvrd kao stijena. Ne, stijena je bila loša
usporedba, jer pod prstima joj je bio topao, svilenkast na dodir i vlažan na
vrhu. A svaki debeo i kruti centimetar tog dijela njegova tijela rastezao ju je
i nanosio joj bol dok je prodirao u nju, ali istodobno ju je i uzbuđivao više
nego što se to može opisati riječima.
Opetovano joj je nanosio bol tijekom minuta koje su uslijedile. Čudno
je bilo to koliko bol može nalikovati zadovoljstvu. Intenzivna bol,
intenzivno zadovoljstvo. Strahovito ju je boljelo kad je završilo i bila je
tužna, jer nije htjela da se okonča. Obuzeo ju je osjećaj nedovršenosti.
Bila je pohlepna u svojim potrebama.
Pretpostavljala je da se više ne može nadati ovakvoj noći. Ali, nadala
se da će se njezin brak nastaviti, barem neko vrijeme - ovaj njegov dio, kao
i sve što se pod brakom podrazumijeva. Njemu je trebala supruga i
društvo, a ona je bila i jedno i drugo. Ovo mu je trebalo. Muškarcima je to
143
potrebno, a ona mu je bila na raspolaganju. Htio je djecu, točnije

nasljednika. O njoj je ovisilo hoće li ga dobiti ili neće. Jer nijedna mu druga
žena neće biti supruga niti bi to mogla biti dok je ona živa.
Učinit će sve što je u njezinoj moći da on, dok je s njom, bude sretan
ili barem zadovoljan.
Je li to moguće?
Sve je moguće.
- Naginje li se krevet? - začula je tih glas uz svoje uho.
- Hmmm?
- Čvrsto se držiš - rekao je. - Pomislio sam da se krevet možda
preokreće.
- Oh. - Malo je popustila stisak. - Ne. Žao mi je.
Sad ga je probudila i njezina se prva bračna noć okončala. Kako
blesavo od nje.
- Je li jutro? - upitao je.
Sinoć ju je tako nekoliko puta pitao je li se spustila noć. Jedan od
mnogobrojnih uznemirujućih aspekata sljepoće jamačno je i potpuna
dezorijentiranost kada je riječ o dobu dana.
- Baš i nije - odgovorila je ona. - Tek počinje svitati. U ovo doba
godine rano sviće.
- Mmm - pospano je uzdahnuo. - Ponovno na sebi imaš spavaćicu.
- Da.
- Jesi li se bez nje osjećala obnaženo? - Nosom joj je protrljao kosu.
Nasmijala se.
- To je jedna od najljepših stvari koje sam ikad imala - rekla je. - Pa
bih je zato i mogla nositi. A i platio si je.
- Jesam li? - upitao je. - Sigurno sam zaljubljen u svoju nevjestu.
Govorio je gluposti. Svejedno ju je zbog njih obuzela toplina od glave
do pete.
- Nadam se - rekla je ona. - Na mene si potrošio pravo bogatstvo.
- Jesam li? - Ponovno je obraz položio na njezino tjeme. - Naslućujem
li utjecaj lady Trentham? Ne smijem zaboraviti zahvaliti joj.
- Bila sam šokirana - rekla mu je. - Bila bih sretna s dvije ili tri nove
haljine. Bila bih zapravo presretna. Ali, ona me podsjetila da više neću biti
samo Sophie Fry, nego vikontesa Darleigh, i da će se moje potencijalno loše
odijevanje odraziti na tebe. Rekla mi je da sam dužna odijevati se najbolje
što znam i umijem. Iako, čak i u najboljem izdanju...
Odlučno joj je položio prst preko usta.
144
- Jučer si mi obećala da ćeš me slušati - rekao je.

- Da. - Nespretno je progutala slinu.
- Onda ću ti sad izdati zapovijed - rekao je. - A od tebe ću zahtijevati
apsolutnu poslušnost, Sophie. I bit ću istinski bijesan ako je ne izvršiš. Od
ovoga ćeš se trenutka prestati omalovažavati. Ne mogu te vidjeti, ali držim
te za riječ kad veliš da nisi lijepa sukladno ženskoj estetici. Možda čak nisi
ni zadivljujuće lijepa nekom usputnom promatraču, iako si i sama priznala
da nisi ružna. Sitna si i tanana, sukladno svojoj visini. Imaš sitne grudi i
tanane ruke i noge, uzak pojas koji, pak, nije znatno uži od tvojih bokova.
A pretpostavljam i da si kosu ošišala kako bi još više nalikovala na dječaka,
jer rekla si mi da ionako izgledaš kao dječak. Primjećujem da su ti kosu
ukrotili, iako je sad još kraća nego što je bila. Ali, Sophie, mojim rukama i
mojemu tijelu, ti si žena ugodnih proporcija i topline, meke kože i usana na
kojima bi ti svaka žena mogla pozavidjeti. Mirišeš kao žena, mirišeš čisto,
na sapun. A iznutra si usijana, vlažna, meka, podatno ženstvena. Moja si i
ljepota si za kojom čeznem. Ne dopuštam ti da omalovažavaš ono što je
moje. Neću dopustiti da išta ugrozi sreću i ugodu onog što je moje. Je li ti
jasno?
Nikada ga još nije čula da govori tako ozbiljno. Grčevito je žmirila i
čelo primaknula uz njegove grudi.
Neću dopustiti da išta ugrozi sreću i ugodu onoga što je moje.
A ona je bila njegova.
- Da. - Glas joj je bio slabašan i piskutav. Osjećala se tako blesavo
sretnom, da je mogla zaplakati.
- Neću zauvijek zahtijevati poslušnost - rekao je nakon minuto ili
dvije tišine. - Brak ne doživljavam tako. Brak je za mene partnerstvo,
dijeljenje, prijateljski odnos.
Da, prijateljski odnos. Postoje i gori ishodi braka.
- Frizer lady Trentham smatra da bih trebala pustiti kosu - rekla mu
je. - Misli da će duža, zaglađenija kosa bolje naglasiti moje jagodice. Kaže
da imam klasičan oblik lica. A rekao je i da će mi zaglađenija, od lica
začešljana frizura naglasiti vrat i oči. Što misliš, trebam li je pustiti?
Polako joj je rukom prošao kroz uvojke.
- Doima se lijepom na opip - rekao je. - Doimat će se lijepom i kad
bude duga. Sto bi ti htjela?
- Mislim da ću je pustiti - odgovorila je.
- Dobro. - Ponovno joj je poljubio tjeme. - Je li oduvijek bila ovako
kratka?
145
- Nije.
- Kad sije ošišala?
- Prije četiri godine.
Čekala je sljedeće pitanje i pitala se kako će na njega odgovoriti, ali
pitanje nije uslijedilo.
- Mislim da ću je pustiti - ponovila je.
Bilo je još vrlo rano. Sjetila se da je na kaminu sat. Okrenula je glavu i
pogledala ga, pod blagim svjetlom ranoga jutra bio je tek jedva vidljiv. Bilo
je nešto manje od šest sati.
Možda kad se noć bude već gotovo pretočila u sutrašnji dan, možda ćemo
ponovno, zar ne?
- Noć se gotovo pretočila u sutra - rekla je. - Skoro će šest sati.
Zabacila je glavu kako bi mu pogledala lice. Znao je što ona govori,
mogla mu je to vidjeti na licu.
- Sinoć sam bio grublji nego što sam kanio biti, Sophie - rekao je -
nanosio sam ti bol.
- Bilo je lijepo. - Nije mogla vjerovati koliko je odvažna.
Nasmiješio se.
- Ali, jutros možda neće biti tako lijepo. Možda bi nam bolje bilo...
- Mislim da hoće - rekla je prije nego što je on uspio dovršiti misao.
Osjećala je kako se njegova muškost budi i pritišće joj trbuh.
- To zvuči pohlepno - rekao je.
- Da.
Nasmiješio se.
- Drago mi je što i ti to želiš - rekao je. - Ne bih mogao podnijeti
činjenicu da to doživljavaš isključivo kao dužnost.
- Ne doživljavam to tako - uvjeravala ga je.
Položio joj je ruku ispod brade, obuhvativši je palcem i kažiprstom.
- Moraš me zaustaviti ako te boli - rekao je. - Obećavaš?
- Obećavam.
Poljubio ju je, a ona mu je uzvratila poljubac na predivan način, kako
se već muškarac i žena ljube, onako kako se do sinoć nikad nije ljubila:
otvorenih i vlažnih usta, jezicima. Od tog su joj se poljupca gotovo bolno
grčili unutarnji mišići u iščekivanju onoga što će uslijediti i međunožje joj
se vlažilo.
A mogla je cio život proživjeti ne iskusivši to. Nadala se tome, iako
nikad nije imala pojma što je to zapravo. Oduvijek je to bila neodređena,
nimalo sretna žudnja.
146
Okrenuo ju je na leđa, a ona mu se otvorila, pridignuvši se k njemu.

Kad je prodro u nju, istodobno je osjetila oštru bol i čudesan osjećaj
intimnosti.
- Sophie, boli li te? - upitao ju je.
- Da - odgovorila je. - Nemoj prestati. Oh, molim te, nemoj prestati.
Bilo je polaganije i nježnije nego sinoć. A kako više nije bila u šoku
zbog proživljavanja nepoznatog i čudnog iskustva, konačno ga je mogla
osjetiti, svu njegovu ukrućenost i dužinu, ujednačen ritam njegovih kretnji,
bolnu žudnju koja se u njoj stvarala i širila prema gore, prema njezinim
grudima, prema grlu, pa čak i dalje, sve do korijena njezina nosa. A kad je
bio gotov, kad je kao i sinoć duboko u sebi osjetila mlaz topline, čvrsto ga
je držala u zagrljaju kako bi osjećaj potrajao, te se pitala hoće li se ovo ikad
okončati nečim što neće nalikovati blagom i neodređenom... razočaranju.
Ali, kako je mogla biti razočarana? Osjećala se - predivno.
Izašao je iz nje i opružio se u postelji, okrenuvši je pritom prema sebi.
- Ugodno? - upitao ju je.
- Mmm.
- Mogu li to protumačiti kao da?
- Mmm.
Kad je sljedeći put postala svjesna nečega, već je bilo pola devet.
Prstima joj je nježno milovao kosu.
Sukladno prethodnome dogovoru, vojvoda od Stanbrooka došao je

kući u deset sati, a s njim i lady Barclay, iako je ona mogla doći i s lordom i
lady Trentham koji su bili pozvani na doručak. Baš kao što su pozvani bili i
grof od Berwicka i vikont Ponsonby.
- I neka nitko nikad ne kaže - izjavio je vikont Ponsonby kad su se svi
smjestili za stolom - da je ijednom od nas bilo dopušteno tiho i
dostojanstveno otići na putovanje, a da u blizini nije bilo nijednoga
Preživjelog da mu priredi bučan ispraćaj. Nijednog ili nijedne, Imogen,
prije negoli me ispraviš.
- Veliki ispraćaj danas je i te kako dobrodošao, Flave - rekao mu je
Vincent - ali pod uvjetom da ne podrazumijeva stare lonce i čajnike.
- Stare lonce i čajnike? - mrštio se vikont Ponsonby. - Tko bi mogao
biti tolika hulja? Ljudi bi se zbog tolike buke okretali za tobom. Bilo bi to
tako nezgodno.
- Ima li tko kakvih vijesti o Benu? - općenito je za stolom upitao grof
od Bervvicka. - Izuzme li se podatak da je na sjeveru Engleske sa sestrom?
147
Nitko nije imao novosti o njemu.

- Volio bih da je ovdje - rekao je Vincent. - Mogao je plesati na mojoj
svadbi.
Prolomio se sveopći smijeh.
- Sir Benedict Harper polomio je obje noge kad je konj pao na njega -
objasnio je lord Trentham Sophie - a odbio je dopustiti da mu ih odmah
amputiraju, iako su mu liječnici to savjetovali. Rekli su mu da vise nikada
neće moći hodati, ali on je nakon operacije ipak prohodao. Zakleo se da će
jednoga dana i plesati, a nitko od nas ne usuđuje se sumnjati u njega. Naš
je Ben opak kad mu se zamjerite. A ponekad i samo tako, bez razloga.
- Najvažnije je to, lady Darleigh - rekla je lady Barclay - što doista ne
sumnjamo u ono što govori. Ako kaže da će plesati, onda će plesati. Svi
vjerujemo u to.
- Svi ćemo povjerovati i da u dnu tvojega vrta žive vile, Imogen -
izjavio je lord Ponsonby - ako nam ti tako kažeš.
- Tu smo, dakle, Flaviane - uzvratila je ona. - No, nikad ne bih izjavila
takvo što, zar ne? Naše uzajamno povjerenje izgradilo se kroz iskrenost.
- Osim ako si ih stvarno vidjela, Imogen - izjavio je Vincent i
nasmiješio se.
- Činjenica - uzvratila je ona. - Lady Darleigh, sad ćete nas smatrati
lakoumnima. Vile u dnu vrta, baš!
Ne mislim tako - odgovorila joj je Sophie. - U glavi zapravo imam
prilično zgodnu sliku vila. Mislim da ću ih i nacrtati, a bio samo jedan od
onih nemogućih snova koji su baš zbog toga posve bezopasni.
Uskoro bi trebali stići. Kad su se zadnji put zaustavili kako bi

zamijenili konje, čula je gospodina Handryja koji je rekao kako je po svoj
prilici to posljednja zamjena.
Bila je užasnuta.
I što će po tom pitanju poduzeti? Sakriti se negdje u nekakav kut gdje
će biti sigurna?
Ili se pretvarati da se uopće ne boji?
Uskoro će doznati tko je i kakva je, shvatila je, i od čega je sazdana.
Pred očima joj se iznenada ukazala slika koju će sljedeću nacrtati na
svojemu crtaćem bloku - ogroman miš koji ispunjava gotovo cijeli list
papira, užasnuta pogleda, kao da se nad njim nadvija divovska mačka,
izgleda kao da se glupavo ceri. Iza njega, niz ravnih crta stapa se u jednu
točku u kutu papira gdje se nalazi miš baš poput njega, samo daleko,
148
daleko manji, kukavički skriven na sigurnome mjestu.

Nasmiješila se, a potom osjetila kako joj se tijelo trese od unutarnjeg
smijeha koji je prijetio izbiti na površinu i postati glasan. Pritom je
protresala Vincenta.
- Mmmm - rekao je on. - Jesam li hrkao?
- Nisi.
- Nešto ti je bilo smiješno.
- Oh - uzvratila je ona. - Zapravo i nije.
- Jesi li spavala? - upitao ju je. - Mislim da ja jesam.
- Bila sam previše zaokupljena osjećajem udobnosti - odgovorila je. -
Imam prednost što sam ovako sitna. Mogu se ugnijezditi u tvojemu krilu.
Otkrila je nešto novo o sebi. Mogla se uz njega opustiti i razgovarati s
njim. Ne bi se više u njegovoj blizini paralizirala kao prije tjedan dana.
- To možeš kad god poželiš - izjavio je on. - Dobro, u razumnim
granicama. Moj upravitelj imanja mogao bi ostati zatečen ako mi tijekom
konzultacija u njegovu uredu sjedneš u krilo. Ali, meni je dodir važan,
Sophie, možda daleko važniji nego većini muškaraca. Neka te nikad ne
bude strah dodirnuti me.
Nije o toj njegovoj potrebi baš tako razmišljala. Nakratko ju je
obuzela želja da zaplače. Od nje ju je odvratila spoznaja da kočija
usporava, a potom skreće iza ugla.
- Oh. - Uspravila se na njegovu krilu i osjetila kako joj se želudac grči.
- Sigurno smo stigli - rekao je. - Opiši mi što vidiš, Sophie.
- Visoki kameni stupovi za vrata - rekla je, a oči su joj se širile - s
vratima od kovana željeza. Vrata su otvorena, pa se ne moramo
zaustavljati. S obje strane proteže se zid napola prekriven mahovinom i
bršljanom. Sjenovit prolaz kroz šumu s obje strane. Vidim hrastove i
kestene, kao i druga stabla kojima ne znam ime. Izgubljen sam slučaj kada
je riječ o imenima biljaka.
- To nije ni važno - uzvratio je on - jer biljke jedne drugima ionako ne
daju imena. Ili si mi tako nešto već jednom prilikom rekla.
Posjed je sigurno bio ogroman. Nikakve kuće ili parka još nije bilo na
vidiku. Činilo se da su duboko u seoskome krajoliku.
- Nazirem vodu - rekla je potom i sišla s njegova krila pa sjela na
sjedalo pokraj njega kako bi bolje vidjela kroz oba prozora. - Tamo je
sigurno jezero, zar ne? Oh, da, jezero je. Veliko jezero. Nasred jezera je
otočić na kojemu je nekakav hram ili nešto takvo. Kako pitoreskno! I
spremište za čamce. Trska. I stabla.
149
- Veslao sam jednim od tih čamaca - rekao joj je. - Naravno da tad
netko mora biti sa mnom u čamcu, inače sam sklon nasukavati se na obalu,
močvarno bilje, otoke i druge prepreke koje mi se uporno nalaze na putu.
- Moraš naučiti gledati kamo ideš - uzvratila je ona. - Ili još bolje:
povedi mene sa sobom, pa ću ja gledati kamo ideš. Vrisnut ću ako vidim
da ćeš se s nečim sudariti. Oh. Oh, Vincente.
Divljenje i užas obuzeli su je istodobno.
Pred očima joj se ukazala kuća. Kuća - ha! Bio je to pravi ladanjski
dvorac. Bila je to palača. Bio je to... Bio je to Middlebury Park. Bio je to
njezin novi dom. Ona je tu bila gospodarica.
- Oh, Vincente.
- Oborio te moj šarm, zar ne? Ili si vidjela nešto drugo što ti je svezalo
jezik u čvor?
- Ono drugo - odgovorila je ona. - Vidim kuću. Put se ovdje ispravlja
i vodi ravno do ulaznih vrata, a s obje strane puta su tratine s podrezanim
stabalcima i žbunjem. Ispred nas vidim lijehe sa stabalcima i cvijećem, sa
skulpturama. A kuća. Kako da je opišem?
- Ima visok i dojmljiv središnji dio - rekao je on - s dvanaest stuba
koje vode do masivnih dvokrilnih ulaznih vrata. S obje strane protežu se
široka krila, dok su na sva četiri kuta okrugli tornjevi. Lijevo od kuće su
staje. Uskoro ćemo skrenuti udesno, proći između travnjaka i cvjetnih
lijeha, pa ćemo kući prići s istočne strane. Iza kuće proteže se park do brda,
a brda su prekrivena šumom koja se spušta sve do povrtnjaka. Park se s
obje strane prostire u dužini od dva i pol kilometra... dvanaest kilometara
sveukupno. Potrebna su dva i pol sata da se žustrim hodom s vanjske
strane obiđe oko cijeloga zida. Meni su bila potrebna tri i pol sata. Ono kraj
zidova su farme.
- Kradom si pogledao dok te nitko nije gledao - izjavila je ona.
- Moja je tajna razotkrivena. - Uhvatio ju je za ruku. - Jesi li
impresionirana velikim posjedom svojega supruga, Sophie?
Impresionirana? To nije ni izbliza opisivalo ono što je osjećala, ali u
rječniku nije postojala prikladnija riječ.
- Oh, Vincente - bilo je sve što je uspjela reći. Kočija je doista skrenula
desno, pa lijevo, potom ponovno ulijevo, sve dok se nije zaustavila ispred
niza mramornih stuba. Vjerovala mu je na riječ da ih je dvanaest.
- Trebam li to protumačiti kao potvrdan odgovor? – upitao je.
- Impresionirana sam svojim posjedom - odgovorila mu je, očajnički
se trudeći užas pretočiti u humor. - Ja sam gospodarica svega ovoga, zar
150
ne?
Velika ulazna vrata koja su, sad je mogla vidjeti, bila zatvorena,
otvorila su se i na njima se pojavila gospođa. Prišla je vrhu stubišta dok ju
je Sophie promatrala.
Vincentova majka?
Gospodin Handry skočio je sa svojega sjedala, otvorio vrata kočije i
počeo spuštati gazište.
Sophie je podigla bradu - što je drugo mogla učiniti?
151
14. Poglavlje
Vincent se iskrcao iz kočije, a majka ga je odmah primila u zagrljaj.

Vidjela je dakle, kočiju iz daleka. Sigurno je iščekivala. Sigurno je iz Barton
Coombsa primila tucet ili vise pisama, pa je danima bdjela uz prozor.
Obuzela gaje dobro poznata mješavina osjećaja krivnje i ljubavi.
- Vincente! - povikala je. - Oh, konačno si siguran došao kući.
Umirala sam od brige.
Bez riječi ga je potom čvrsto stiskala u zagrljaju, naposljetku
popustila stisak, odmaknula se od njega i uhvatila ga za ramena.
- Ali, što si pobogu učinio? Reci mi da to nije istina. Molim te, reci mi
da nisi učinio nešto tako ludo. Otkako sam to doznala, nisam mogla
spavati od brige. Nitko od nas nije mogao spavati.
- Mama.
Blago se okrenuo i sigurno joj tako ukazao na kočiju koja se nalazila
iza njega. Ruke su joj pale s njegovih ramena, pa je ušutjela. On je podigao
ruku kako bi Sophie pomogao iskrcati se.
- Mama - rekao je - mogu li ti predstaviti Sophie? Svoju suprugu?
Sophie, ovo je moja majka.
Prihvatila je njegovu ruku. Mogao je osjetiti da je navukla rukavice.
- Oh, Vincente - izgovorila je njegova majka slabašnim glasom dok se
Sophie spuštala niz stube. - Znači, doista si se oženio.
Gospođo Hunt - mogao je osjetiti da se Sophie spušta u naklon.
- Nisam mogla povjerovati - govorila je njegova majka - Čak ni kad
mi je Elsie Parsons osobno poslala pismo. Očekivala sam da ćeš se na
vrijeme opametiti.
- Mama - odsječno joj je uzvratio.
- Dolaze tvoja baka i Amy - rekla je ona. - Što li će samo one
pomisliti?
Amy je došla prva.
- Vincente! - povikala je i čvrsto ga zagrlila. - Ti nestašni dječače.
Mama je bila izvan sebe otkako si usred noći iščeznuo kao zločesti
školarac, a ponovno je izvan sebe otkako je doznala za tvoju novu
eskapadu. Gdje ti je bila pamet?
Sophie je, kako je oduvijek i mislila, bila doslovno nevidljiva. Bila je
tihi miš u mirnome kutku.
152
- Vincente, najdraži dječače. - Bio je to bakin glas natopljen nježnošću,

pa ga je Amy ispustila iz zagrljaja kako bi ga prepustila bakinu zagrljaju.
- Bako - rekao je - i Amy. Dopustite mi da vam predstavim svoju
suprugu Sophie. Sophie, predstavljam ti svoju baku, gospodu Pearl, i svoju
najstariju sestru, Amy Pendleton.
- Oh, znači, doista si se oženio! - povikala je Amy. - Nisam mogla
povjerovati čak ni kad nam je Anthony rekao kako ne samo da si to učinio
nego si otišao tako daleko da si je kompromitirao odvođenjem u London
bez pratilje.
Trebao je pretpostaviti da će barem jedna od njegovih sestara biti
ovdje, da će je nesumnjivo pozvati ovamo kako bi pomogla u rješavanju
nove obiteljske krize koju je izazvao. A Amy se geografski nalazila
najbliže. Druge dvije sigurno su bile na putu ovamo.
Prva koja se sjetila pravila lijepog ponašanja bila je baka.
- Sophie, draga moja - rekla je - tako ste blijedi da izgledate kao da
ćete pasti u nesvijest. Izgledate baš onako kako sam nekoć i sama izgledala
nakon dužeg putovanja kočijom. Rekla bih da vam treba šalica topla čaja i
nešto za pojesti, gore u salonu ćemo za vam pronaći i jedno i drugo. Lijep
vam je taj šeširić što ga nosite. Pretpostavljam da je po najnovijoj modi, jer
nam dolazite iz Londona,
- Gospođo Pearl - uzvratila je Sophie mekim i pomalo drhtavim
glasom. - Da, onamo smo otišli vjenčati se, a Vincent je ustrajao da si
kupim novu odjeću... Dakle. Da, godila bi mi šalica čaja. Zahvaljujem.
- Sophie - uštogljeno joj se obratila Amy. - Ako smo dobro shvatili, vi
ste nećakinja lady March?
- Da, odgovorila je Sophie. - Moj otac bio joj je brat.
- Pa, što je bilo, bilo je - izjavila je razdražljivo Vincentova majka -
moramo izvući najbolje iz ovoga. Sophie, lijepo vas molim, uđite u kuću s
mojom majkom. Amy i ja pomoći ćemo Vincentu da uđe.
Uhvatile bi ga po jedna ispod svake ruke pa bi ga, hodajući prilično
polako, gurale naprijed, čuvajući ga pritom od svake prepreke koja bi mu
se mogla naći na putu. Već se počeo lagano živcirati. Iako je to bilo
nepošteno. Htjele su mu dobro. Voljele su ga.
- Ne trebate se mučiti, mama - rekao je. - Martine? Lijepo bih molio
svoj štap. Sophie? - Ispružio je ruku i osjetio kako ona ispod nje provlači
svoju. - Odvest ću te u salon dok nam prtljagu odnose u naše odaje. Šalica
čaja doista bi nam dobro došla, bako. Bilo je ovo dugo putovanje.
Ispričavam se što sam kod tebe potaknuo toliku tjeskobu, mama, iako sam
153
Martinu naložio da ti piše jednom ili dvaput. Bili smo u Lake Districtu.
Kad sjednemo ispričat ću vam sve o mojim putovanjima i našoj svadbi,
iako bih se usudio reći da bi Sophie to ispričala bolje od mene. Jesi li
nedavno došla, Amy? Jesu li s tobom Anthony i djeca?
- Jesu - odgovorila je ona. - Stigli smo kasno jučer. Došli smo čim smo
čuli, iako sam bila uvjerena da se ipak nećeš tako žurno oženiti. Doista sam
bila uvjerena da nećeš, osobito zbog činjenice da si zapravo nedavno
pobjegao na sam spomen braka.
- U pitanju je bila gospođica Dean, Amy - odgovorio je - a ovo je
Sophie. Gospođica Dean nije bila moj izbor nevjeste, a Sophie je bila. I jest.
Koračao je dok je govorio. Kad mu je Martin položio štap u ruku,
blago ga je okrenuo u pravome smjeru. Štapom je napipao prvu stubu, a
dok se uspinjao istodobno je i govorio i brojio.
- Pretpostavljam da sunce sja - rekao je. - Zar ne?
- Tako je - odgovorila je Sophie.
- Na leđima osjećam njegovu toplinu - rekao je. - Drago mi je zbog
toga. Vidjet ćeš Middlebury Park u njegovu najboljem izdanju, Sophie,
iako, dakako, osim cvjetnih lijeha, pročelja, šume i jezera ima još mnogo
toga za vidjeti.
Zastali su u predvorju. Znao je da je dojmljivo. Pod je bio popločen
crnim i bijelim pločicama, a bilo je ondje i mnoštvo bista od bijela
mramora. Strop je bio oslikan mitološkim motivima, dok su frizovi bili
pozlaćeni. S obje strane nalazili su se i veliki mramorni kamini, tako da bi
čovjek, kad bi u kući zašao za ledena dana, u najmanju ruku bio zatečen
iluzijom topline, ali i ugodnim pucketanjem vatre i mirisom drva.
- Dakle? - rekao je.
- Oh - izjavila je šapatom. - Ovo je predivno.
Da, predvorje je trebalo izazvati divljenje posjetitelja pripadnika
nižih staleža, ali ne nužno i divljenje gospodarice kuće.
- Ovo je jedno od najljepših predvorja u Engleskoj, Sophie, ili su mi
tako barem rekli - izjavila je njegova majka.
Nastavio je dalje u sebi ponovno brojeći korake - ispod visokog luka
u dnu predvorja, pa desno, sve dok vrhom štapa nije dodirnuo prvu stubu
mramornoga stubišta. Sophiena ruka ispod njegove ruke davala mu je
neku sigurnost da će preduhitriti svaki njegov mogući pogrešan korak, ali
istodobno je bila i suptilan, nenametljiv vodič.
Salon se nalazio iznad predvorja, u prednjem dijelu kuće, njegova tri
visoka prozora gledali su na prilaz kući, ali i ružičnjak, te stabla u daljini.
154
Doista predivan pogled pružao se iz prostorije koja je tijekom dana bila

prepuna svjetla.
Ili su mu je tako barem opisali. Bilo mu je drago što je nekoć mogao
vidjeti. Sad je barem mogao zamišljati. A tko zna? Možda je dom što ga je
zamišljao u glavi bio ljepši od onoga stvarnog.
- Sav život odvija se ovdje i u zapadnom krilu - objašnjavao je on dok
su se uspinjali stubama. - Istočnim krilom koristimo se tek povremeno.
Ondje su odaje za uzvanike, galerija, velika dvorana za balove. Nekoć su se
ondje održavale raskošne zabave i balovi.
Jedan od sluga sigurno je stajao ispred vrata salona. Čuo je kako se
vrata otvaraju, pa je svoju suprugu uveo unutra.
- Oh - uzdahnula je, a čuo je i kako prilično glasno udiše.
- Vincente, momčino moja! - Bio je to srdačan glas Anthonyja
Pendletona, njegova šurjaka. Vincent je mogao čuti kako im prilazi žustrim
korakom, a potom mu se desnica, nakon što je iz nje izbijen štap, našla u
čvrstom stisku.
- A što je sve to o čemu slušamo? Kakve si sve nepodopštine izvodio
dok nisi bio pod majčinim krilom i nadzorom svojih sestara, ha? Prema
ovome što vidim, rekao bih da si to doista učinio, baš kao što sam Amy i
rekao da hoćeš. Ili ovo nije tvoja nevjesta, nego samo poznanica koja te drži
ispod ruke?
- Anthony! - Amy je zvučala uvrijeđeno.
- Sophie - rekao je Vincent - ovo je Anthony Pendleton, Amyn
suprug. Da, nepodopština je izvedena, zapravo prije dva dana, u Londonu,
u St. George‘su na Hanover Squareu. Vjenčani smo.
- Ponosim se tobom - izjavio je Anthony i potapšao ga po ramenu. -
Stvarno si sićušna, doista sićušna, Sophie, baš kao što su sve one tračerice
pisale u svojim pismima. - Vincent je čuo glasan poljubac.
- Gospodine Pendletone - rekla je Sophie.
- Morate me zvati Anthony, jer sad ste mi šogorica - rekao je on.
- Anthony - rekla je ona.
- U St. George‘su? - upitala je Vincentova majka. - Dakle, nije to bilo
nešto ilegalno kao što smo čuli? Zar nisi mogao pričekati, Vincente? No,
sad je prekasno. - Glas joj je iznenada ponovno postao živahan. - Sophie,
sjednite pokraj kamina. Čaj će uskoro biti poslužen. Dopustite mi da
uzmem vaše rukavice i šešir. Anthony će ih negdje odložiti. Oh, Bože
dragi, kosa vam je tako kratka. Rekli su mi da je kratka. Ali, barem se uvija
u lijepe uvojke. Majko, idite sjesti pokraj Sophie. Vincente, idi sjesti u
155
visoki naslonjač ispred prozora, ondje možeš osjetiti toplinu sunca. Znam
da ti je to omiljeno mjesto.
Čvrsto ga je uhvatila za nadlakticu.
Gotovo ju je poslušao.
- Hvala, mama - rekao je umjesto toga - ali cijelu sam vječnost sjedio
u kočiji, pa moram malo protegnuti noge. Stajat ću ispred kamina, pokraj
Sophie.
Sam se bez štapa zaputio prema kaminu. Nadao se da neće od sebe
napraviti budalu, da neće promašiti kamin ili se zabiti u njega, iako je
dobro poznavao prostoriju. Ispružio je ruku kad je pomislio da je dovoljno
blizu, osjetivši olakšanje kad je shvatio da je okvir kamina tek nešto dalje
nego što je mislio. Nalaktio se na kamin i napola okrenuo prema
naslonjaču u kojemu je sjedila njegova supruga.
- Doista je kratka - izjavila je njegova baka, po svoj prilici misleći na
Sophienu kosu. - No, boja je lijepa.
- Hvala, gospođo - uzvratila je Sophie. - Lady Trentham, koja je u
braku s jednim od Vincentovih prijatelja, odvela me svojemu frizeru koji
mi je ukrotio kosu. Oduvijek sam se šišala sama, ne baš uspješno. Frizer mi
je savjetovao da pustim kosu.
- Onda biste možda trebali - rekla je njegova baka - i tako još više
naglasiti njezinu boju.
- Stvarno mislim da biste trebali - izjavila je Amy. - Sad vidim zašto
su u Barton Coombsu mislili da izgledate poput dječaka.
Anthony se nakašljao.
- Sad ne izgledate tako - pridodala je Amy. - Ali, izgledate vrlo…
mlado. Imate li oduvijek kratku kosu?
- Ne - odgovorila je Sophie. - Ali, bilo je teško održavati je.
- Dobra sluškinja u stanju je svaku kosu dovesti u red - izjavila je
Vincentova majka. - Niste doveli svoju sluškinju?
- Ne, gospođo - odgovorila je. - Nikad nisam imala sluškinju.
- Pa, nismo ni mi - uzvratila je njegova majka - dok se moje kćeri nisu
udale, a ja preselila ovamo. Imali smo samo gospodu Plunkett koja nam je
u Covington Houseu bila domaćica, koja je istodobno bila kuharica,
dadilja, sluškinja, osoba koja je tragala za izgubljenim predmetima,
skrivala krivce za nepodopštine, da, Vincente... i još gomilu toga.
- Oduvijek mi je bila najbliža saveznica - izjavio je Vincent. S njima je
živjela dokle mu je sjećanje sezalo.
- Bila sam prilično žalosna kad je odlučila povući se u mirovinu
156
pošto sam se doselila ovamo. Otišla je živjeti kod svoje sestre - rekla je
njegova majka. - Jedna od ovdašnjih sobarica sestra je moje sluškinje,
Sophie, a kako mi se čini, želja joj je postati nečijom osobnom sluškinjom.
Jedne večeri kad sam svoju sluškinju otposlala u krevet zbog prehlade, ona
mi je uistinu lijepo dotjerala kosu. Možda biste joj mogli pružiti priliku i
vidjeti hoće li vam odgovarati.
Vincent se zahvalno okrenuo prema njoj. Oporavljala se. Možda je i
bila uzrujana - nesumnjivo je bila - ali znao je da će se držati vlastitih
stavova i izvući najbolje iz danih okolnosti. Njegovoj je majci to oduvijek
polazilo za rukom.
- Hvala vam, gospođo - odgovorila je Sophie.
- Bilo bi mi draže da me zovete mama - rekla je njegova majka.
- Da, mama.
- Ah, evo i poslužavnika s čajem - rekla je Amy u trenutku kad je
Vincent čuo da se otvaraju vrata salona. - Da poslužim, mama? Ne,
oprostite. Da poslužim, Sophie?
- Oh - odgovorila je Sophie. - Da, molim, gospođo Pendleton.
- Amy, molit ću lijepo - rekla je Amy. - Sad smo šurjakinje. Oh, kako
to čudno zvuči. Dosad sam imala dvojicu šurjaka i nijednu šurjakinju.
Vincente, nitkove jedan. Nikada ti neću zaboraviti to što si pobjegao u
London da se oženiš, uskrativši nam sav užitak i uzbuđenje organiziranja
tvoje svadbe. Ni Ellen i Ursula neće biti sretne zbog toga. Vidjet ćeš kada
doznaju.
- Dok Amy poslužuje čaj, a Anthony kolače - rekla je Vincentova
majka - želim čuti sve o svadbi. Baš svaki detalj.
- Počevši od vaše vjenčanice, lijepo molim, Sophie - izjavila je njegova
baka.
Uglavnom je pričala Sophie. Glas joj je isprva bio tanan i zadihan, ali
uskoro se smirio u postojanost. Pričala je o svojemu odlasku u kupovinu s
lady Trentham i lady Kilbourne, o svojoj vjenčanici i njegovu svadbenom
odijelu, o izgledu crkve, uzvanicima, o tome kako je potpisao vjenčani list i
o svećenikovu zaprepaštenu licu jer se tome nije nadao, o suzama koje su
zaiskrile u očima lorda Trenthama i vojvode od Stanbrooka dok su izlazili
iz crkve, o malenoj skupini koja ih je vani dočekala kličući, o suncu,
ružinim laticama i gospodi što ih je bacala, o tome kako je kočija bila
ukrašena i buci lonaca i tava što su ih vukli za sobom, o svadbenom
doručku i zdravicama. Vincent je njezinu priču upotpunjivao detaljima,
objašnjavajući kako su se njegovi prijatelji u gradu zatekli zbog Hugove
157
svadbe, kako su zamolili da im dopusti da dođu i na njegovu svadbu i

organiziraju svadbeni doručak.
- Doista mi je silno žao što i vi niste mogli biti ondje – pridodala je
Sophie, a glas joj je ponovno zvučao izbezumljeno. - Ali lord Dar... Ali,
Vincenta je dirnula činjenica da nemam vlastite obitelji, odnosno obitelji
vrijedne spomena. Brinula ga je i činjenica da nemam pristojne odjeće i
izgledam kao strašilo, što nisam bila u doličnome stanju kako bi me doveo
ovamo i predstavio vama. A nije htio odgađati svadbu slanjem poziva
kako biste došli u London, jer nisam imala gdje odsjesti, iako se
naposljetku ispostavilo da sam se ipak mogla duže zadržati kod lorda i
lady Trentham. Bili su vrlo ljubazni. No, nismo to unaprijed znali. Silno mi
je žao.
- I meni je žao, Sophie - rekla je njegova majka uzdišući. - Žao mi je i
što se vas dvoje niste duže upoznavali kako biste bili sigurni da ćete jedno
drugome odgovarati cijeli život. Ali, sad je prekasno da bismo si zbog toga
razbijali glavu.
- Sophie i ja si ne razbijamo glave, mama - izjavio je Vincent dok mu
je netko, po svemu sudeći Anthony, uzeo tanjur iz ruke i zamijenio ga
šalicom na tanjuriću. - Učinili smo ono za što smo mislili da je najbolje i
nismo požalili ni trena.
Nadao se da govori istinu - za oboje.
- U dva dana, Vince? - Anthony se smijuljio. - Dobro je to čuti.
- Pokušat ću nadoknaditi činjenicu da nismo došli ovamo kako bismo
se vjenčali - izjavila je Sophie, a glas joj je zamjetno drhtao. -
Pretpostavljam da bi i susjedi bili pozvani da smo svadbu organizirali
ovdje? Pozvat ću ih, ako mi dopuštate. Je li to ispravan potez? Možda će se
odazvati. Možda bismo u skoroj budućnosti određeni broj ljudi mogli
pozvati ovamo na nekakav domjenak. Možda čak i bal poput onih kakve
ste nekoć ovdje organizirali.
Nastupila je kratka, zaprepašćujuća tišina.
- Oh, draga moja - rekla je njegova majka - poći ću s vama poželite li
pohoditi neke od naših susjeda, ali nikoga ne potičemo da dolazi ovamo.
Vincent ne voli... druženja. Nije mu lako. A raskošne zabave ovdje ne
dolaze u obzir.
Doista je ovdje u Middleburyju živio poput pustinjaka. Nije se
potrudio družiti s ovdašnjim ljudima, što je u potpunosti bilo njegova
pogreška.
- Pa ipak - rekao je - takvo što se u Barton Coombsu dogodilo prije
158
manje od dva tjedna. Polovica stanovništva sjatila se kod mene, a Martin

nam je svima poslužio kavu i kolače njegove majke. U moju je čast čak
organizirana zabava u Foaming Tankarilu u kojoj sam uživao usprkos
činjenici da nisam mogao plesati.
- Ali, to je bilo u Barton Coombsu - uzvratila je njegova majka. -
Ondje poznaješ sve i svakog.
- A i ovdje bih trebao poznavati sve - rekao je on. - Naposljetku,
živim ovdje već tri godine. Moj ujak je, vjerujem, bio prilično društven
čovjek. Ja sam sigurno veliko razočaranje za susjede.
- Oh, ali shvatit će oni, Vincente - izjavila je Amy.
- Sto će shvatiti? - upitao ju je. - Da sam slijep i zato potpuno
nesposoban, baš kao i mentalno slab? Obići ću naše susjede s tobom,
Sophie. Vrijeme je da me upoznaju. A ovo je savršena prigoda. Middlebury
Park dobio je novu vikontesu. Prvu nakon osamnaest godina, ako sam
dobro upućen. Počet ćemo čak razmišljati o mogućnosti organiziranja
domjenaka i balova.
- Bravo, Vincente - izjavio je Anthony. - Oduvijek sam sumnjao da u
sebi skrivaš štošta izvana nevidljivo. Naposljetku, tu su i sve priče iz
tvojega djetinjstva.
- Svi će biti oduševljeni - rekla je Vincentova baka. - Znam da svi
duboko suosjećaju s tobom, osobito nakon tvojega ranjavanja u bitki. Pa
ipak, čula sam šaputanja kako mnogi čeznu za dobrim starim danima kad
vikont nije bio zaključan u Middlebury Parku, a svi ostali vani.
Bilo je to užasno. On je bio užasan.
- Hvala, bako - rekao je. - Kanim promijeniti sve to. Mi ćemo, Sophie i
ja, sve promijeniti.
Okrenuo se prema njoj i nasmiješio se. Ona je ovo započela. Je li bila
u stanju to provesti u djelo? Ali, to ionako neće morati sama.
- Sophie - rekla je Amy - jesi li preumorna za upoznavanje s mojom
djecom? Oni su vjerojatno već doznali da se ujak Vincent vratio kući, pa
sad uzbuđeno skakuću. Osobito zbog činjenice da im je doveo novu ujnu.
Williamu su četiri, a Hazel tri godine i prepuni su energije. Miruju samo
dok spavaju.
- Nisam preumorna - odgovorila je Sophie.
- Ljubavi? - obratila se Amy po svoj prilici Anthonyju. - Hoćemo li
otići gore po njih? Dopuštaš li, Vincenje?
Tražila je od njega dopuštenje? Žene u njegovoj obitelji obično su ga
samo izvještavale o onom što će učiniti. Iako nije baš uvijek bilo tako.
159
Nekoć davno bio je sam svoj čovjek.

- Oduvijek mi se činilo čudnim - izjavio je - to što djeca u velikim
kućama glavninu vremena provode u svojim prostorijama s dadiljama. S
nama nije bilo tako, zar ne?
- Da je s vama bilo drukčije, vjerojatno bih imala manje sijedih,
osobito kad je o tebi riječ, Vincente - izjavila je njegova majka i svi su se
nasmijali.
Vincent je tada naglo shvatio kako je tijekom protekle tri godine u
ovoj kući bilo vrlo malo smijeha. A smijeha je doista bilo u vrijeme dok su
još živjeli u Covington Houseu.
Popio je čaj i čekao da djeca nahrupe.
***
Sophie je potonula u udobne jastuke kauča u Vincentovu privatnom
salonu koji je sad bio i njezin. Njihove prostorije nalazile su se u
jugozapadnome tornju, a u njih nije zalazio nitko bez pozivnice, tako joj je
rekao, osim, dakako, Martina Fiska i sad Rosine, njezine nove sluškinje.
Prvih nekoliko sati nakon dolaska u Middlebury Park bili su strašna
kušnja. Sama kuća ispunila ju je divljenjem, a s njegovom se obitelji
osjećala nelagodno, iako su nakon prvih nekoliko minuta prema njoj bili
pristojni, a naposljetku čak i ljubazni. Da su je ignorirali i dopustili joj da se
povuče u sebe, bilo bi joj daleko ugodnije, ali to dakako nije dolazilo u
obzir - ni za njih, ni za nju. Bila je Vincentova supruga, a njega su voljeli.
Nisu je mogli ignorirati. A ona je bila odlučna u nakani da učini sve što
može i mora kako bi postala gospodaricom Middlebury Parka. Nije samoj
sebi mogla reći kako će se tako početi ponašati sutra, sljedećega tjedna ili
mjeseca. Ne bude li sve dala od sebe od samoga početka, onda u tome neće
nikada ni uspjeti.
Bila je iscrpljena.
Na prvi pogled svidio joj se istočni toranj. Imao je oblik valjka, a
takav je bio i salon koji se ondje nalazio. Taj je oblik stvarao iluziju
udobnosti, iako prostor zapravo uopće nije bio malen. Na katu ispod
nalazile su se dvije spavaće sobe i dvije jednako velike garderobe. Visoki
prozori salona na tri su strane gledali na vrt i park. Sutra će otkriti što se
sve kroz te prozore može vidjeti.
- Umorna? - Vincent je sjeo pokraj nje.
Nije bilo kasno. Nakon večere u prostranoj blagovaonici koja se
nalazila u zapadnome krilu, otišli su do dječjih odaja kako su tijekom
160
ispijanja čaja i obećali, te su djeci Amy i Anthonyja poželjeli laku noć i

ostali s njima kako bi im ispričali dvije priče za laku noć. Vincent je na
zahtjev ispričao originalnu priču o zmaju i voluharici, a zajedno su ispričali
priču o Berthi, Danu i crkvenom tornju, pobudivši veliko zanimanje,
nekoliko tjeskobnih uzdaha i milijun pitanja. Poslije su u salonu ispijali čaj,
a Vincent ih je potom ispričao. Svi su se složili kako su jamačno umorni
nakon duga putovanja.
- Jesam - odgovorila mu je.
Uhvatio ju je za ruku.
- Bio je ovo naporan dan za tebe - rekao je. - Prilično dugo putovanje,
a potom i novi dom, nova obitelj.
- Da.
Njegova obitelj ga je voljela, a i on njih. Za večerom su upijali svaku
njegovu riječ dok im je opisivao svoja dva tjedna provedena u Lake
Districtu. A i ona ga je pozorno slušala. Penjao se ondje uz strme planine. I
jahao konja.
- Djeca su užitak - izjavila je. Do sada gotovo da nije imala kontakata
s djecom. Bila je zatečena njihovom energijom, emotivnošću, njihovom
kratkotrajnom pozornošću, njihovim izravnim pitanjima. - Svidjele su im
se priče, zar ne? Nacrtat ću ilustracije za te priče i uvezati ih u knjige
zajedno s pričama. Misliš li da će im se to svidjeti? Iako, mislim da će im se
uvijek više sviđati priče koje im na licu mjesta smisliš i ispričaš.
- Koje im mi ispričamo - rekao je on. - Mislim da im se priča o Berthi i
Danu najviše svidjela.
- Morat ćemo je malo prepraviti - uzvratila je ona. - Ne smijemo
toliko žuriti vjenčati ih i jadnu Berthu osuditi na život prikovan uz tlo.
Dobro da večeras nismo spomenuli njihovu svadbu.
- Moraju, dakle, prvo proživjeti više avantura? - Lice mu je bilo
okrenuto prema njoj i smiješio se. Voljela je taj njegov izraz lica. Zbog njega
je djelovao dječački i dakako da je bio zgodan.
- Sviđa mi se ono kad se mače uzvere na stablo - rekla je.
- Zato što je bilo toliko slatko da su ga svi htjeli maziti, pa je moralo
nekamo pobjeći?
- Da, baš tako - odgovorila je ona. - I naravno da ga nitko nije mogao
spustiti, pa je žalosno mjaukalo, a bližila se noć.
I tad na scenu stupa Bertha?
- Trčećim korakom - rekla je ona. - Uzverala se na stablo po mačića.
Nije bilo lako. Stablo je bilo vrlo visoko, a iako je njegovo deblo isprva
161
čvrsto, na samome je vrhu tanano i krhko.

- No, uspjela se uzverati, njihala se na povjetarcu, dohvatila mače i...
ukočila se.
- Mače, međutim, nije mirovalo - rekla je ona. - Bilo je nezadovoljno
zato što ga ponovno dodiruju, to nezahvalno maleno biće, pa se oslobodilo
iz njezinih ruku i otrčalo na tlo. Bertha je, pak, ostala na mjestu gdje se
mače nekoć nalazilo. Ona, međutim, nije mogla otrčati dolje. Nije čak
mogla ni pogledati dolje.
- Dan je dolazi spasiti?
- Morao je biti vrlo hrabar - rekla je. - Jer iako nije mogao vidjeti
koliko su visoko ni koliko je tlo od njih udaljeno, mogao je osjetiti kako se
stablo njiše. Zapravo, kad je došao do vrha, kad je rukom čvrsto obujmio
Berthu oko pojasa, vjetar mu je hučao u ušima i žestoko njihao stablo kao
konjića za ljuljanje. Zapravo...
- ... povijao ga je tako silovito, do samoga tla - rekao je on - da su
Berthini prijatelji mogli iščupati prijateljicu iz Danovih ruku i spasiti je
prije nego što se stablo ponovno uspravilo.
- A ovoga je puta on ostao na stablu - rekla je ona - jer na stablu više
nije bilo dovoljno težine, a i vjetar je naprasno oslabio. Sigurno se tako
spustio sa stabla i bio počašćen velikim pljeskom, pljeskanjem po leđima, a
Bertha ga je srdačno zagrlila.
- A poljubac?
- Definitivno ga je poljubila - rekla je. - Ravno u usta. Kraj.
- Amen.
Hihotali su se i ramena su im se dodirnula.
- Svi ti ljudi bit će neznanci - izjavila je ona.
Kratko je izgledao zaprepašteno zbog naprasne promjene teme i
tona. - Naši susjedi? - upitao je. - Svi su oni više-manje i meni neznanci.
Ali, nećemo zaboraviti tko smo: vikont i vikontesa Darleigh od
Middlebury Parka. Najotmjenija smo obitelj miljama uokolo. U normalnim
okolnosti od mene bi se, kad sam došao ovamo prije tri godine, očekivalo
da budem perjanica društvenog života. Umjesto toga sam ih razočarao. To
se mora promijeniti. A možda će mi i oprostiti. Na kraju krajeva, bio sam
samac koji se morao boriti s prilično velikim nevoljama. Sad imam mladu
vikontesu. Svi će umirati od znatiželje i nadati se skoroj promjeni.
- Oh, Bože - rekla je ona. - Nisam sigurna hoću li...
Stisnuo joj je ruku.
- Nemam pojma kako biti vikontesa i gospodarica ovako velikog i
162
otmjenog posjeda - žurno je nastavila. - A nemam pojma ni kako biti otmjena

u društvu.
- Imam povjerenja u tebe - izjavio je on.
- Dobro je što barem jedno od nas ima povjerenja u mene - izjavila je
ona i nasmijala se.
I on se nasmijao.
- Nešto sam shvatio dok smo danas poslijepodne ispijali čaj - rekao
je. - A to će dijelom objasniti zašto ovdje u Middlebury Parku nikad nisam
bio pretjerano... sretan tijekom posljednje tri godine, usprkos činjenici da
sam bio okružen svojom obitelji koja me obasipa brižnošću i koju silno
volim. Bilo je ovo mjesto bez smijeha, Sophie. Sve je tištala moja sljepoća i
nužnost da moraju biti vedri i puni podrške. Često se smijem u Penderris
Hallu. S tobom sam se smijao gotovo otkad smo se susreli. A ti i ja nismo
jedini koji smo se smijali od našeg dolaska ovamo.
- Svi su se za čajem smijali - rekla je ona - dok sam opisivala kako
sam kod krojačice stajala na podestu, a njezina me pomoćnica ubadala
pribadačama. To uopće nije bilo smiješno.
- Ali bilo je smiješno zbog načina kako si to ispričala - rekao je - i svi
smo se smijali, Sophie. Nekoć smo se svi znali smijati u okrugu obitelji.
- Pretpostavljam - rekla je ona - da je gospođica Dean bila lijepa.
Uvjeravali su me da je lijepa. Priželjkivali su za tebe nekoga lijepog - rekla
je. - Zato što si i ti lijep.
- A umjesto toga - rekao je i dalje se smiješeći - pronašao sam
suprugu koja uopće ne nalikuje na dječaka, usprkos svemu što su mi
govorili mještani Barton Coombsa, ali koja izgleda vrlo mladoliko. Koja
djeluje i vilinski, tako mi je netko rekao na dan naše svadbe.
- Oh, tko?
- Nije važno - odgovorio je. - Bio je to kompliment.
Uzdahnula je i ponovno promijenila temu.
- Ima li ovdje pasa? - upitala ga je. - Ili mačaka?
- U stajama jamačno ima lovaca na miševe - odgovorio je. - Sigurno si
mislila na kućne, domaće mačke? I kućne pse? Mačkama i psima,
međutim, nikad nije bilo dopušteno ući u kuću dok smo odrastali, iako
smo Ursula i ja roditelje oduvijek preklinjali da nam ih dopuste. Mačku za
nju, psa za mene. Moja majka uvijek je govorila kako i oko nas ima
dovoljno brige i posla, da joj ne trebaju i kućni ljubimci koji bi joj se samo
petljali oko nogu.
- Ovdje bi trebala biti mačka - izjavila je ona - koja bi sjedila na
163
prozorskoj dasci u ovoj sobi, sunčala se ondje. Koja bi sjedila i prela u

tvojemu ili mojemu krilu. A valjao bi ti i pas koji bi te vodio, tako da ti više
ne bi trebala ničija pomoć ni pomoć tvojega štapa.
Podigao je obrve.
- Lady Trentham i grofica od Kilbournea imaju rođakinju čija je kći
slijepa od rođenja - rekla mu je. - Ona ima psa vodiča koji joj ne dopušta da
se sudara s predmetima ili pada niz stupe, koji ne dopušta da joj se dogodi
išta loše. Taj pas nije prošao posebnu obuku, a ponekad je i nestašan, ne
čuva je baš uvijek od svih ozljeda. Njezin otac obučava većeg psa da bude
manje živahan, daleko poslušniji i odgovorniji. Zamisli da imaš psa koji bi
bio tvoje oči, Vincente.
Uzbudio ju je već sam razgovor o tome.
- I puštaju je da sama ide van u šetnje? - upitao je.
- Ne, ne puštaju je samu. Nego sa psom. Njezin je otac markiz od
Attingsborougha.
- O kakvom je psu riječ?
- Ne znam - priznala je. - Pretpostavljam da nije riječ o odveć malenu
i živahnu psu. Sigurno nije pudlica. Možda je riječ o kakvu ovčaru. Takvi
psi čuvaju i vode ovce, pa moraju biti inteligentni i snalažljivi, ali i
poslušni.
- Ovdje sigurno ima ovčarskih pasa - izjavio je on napola se okrećući
na kauču. - Ovdje sigurno ima ovaca. A i mačka za tebe? Rekla si da bi
voljela imati mačku.
- Kod tetke Mary imala sam staroga mačka Toma - rekla mu je. - Nije
mu bilo dopušteno napuštati kuhinju. Trebao je čuvati smočnicu od
miševa. Ali, ponekad bih ga prokrijumčarila gore, pa bismo zajedno preli
od zadovoljstva. Postao je, međutim, prestar da lovi miševe. Nikome više
nije bio ni od kakve koristi. Pa su ga... odveli.
- Jadna Sophie - izjavio je. - Pronaći ćemo ti mače, zar ne?
- Da - rekla je ona. - Oh, mogu li dobiti mače?
Zavalio se na kauču i uzdahnuo.
- Sophie - izjavio je - možeš dobiti sve što poželiš na ovome svijetu.
Više nisi siromašna.
- Zadovoljit ću se mačetom ili čak starijom mačkom - odgovorila je. -
Barem za sada.
- A meni ćemo nabaviti psa. - Podigao je slobodnu ruku pa
nadlanicom protrljao čelo iznad samih obrva. - Što misliš, hoće li to
funkcionirati? Oh, misliš li da hoće, Sophie?
164
Silovito si je zagrizla donju usnicu. U njegovu je glasu bilo toliko

sjete i čeznutljivosti. Oh, vratit će mu ona njegove oči ili mu barem podariti
nešto što će ih najbolje zamijeniti, pa makar na tome radila cijeli život.
Htjela je pomoći mu kako je više ne bi trebao. Dobro. Učinit će to. Pronaći
će sto i više načina. Toliko joj je već toga dao - ništa joj u životu zapravo
više nije nedostajalo. Ona će zauzvrat njemu dati neovisnost.
- Doista mislim da hoće - rekla mu je. - Možemo pokušati.
Ispustio joj je ruku, obujmio je oko ramena, ustima potražio
njezina i poljubio je.
- Mislim da ćeš mi biti dobra - rekao je dok ju je ljubio. - Samo se
nadam da će to biti obostrano.
Njegove reči ispunile su je toliko žudnjom, da ju je grlo zaboljelo.
- Je li vrijeme za počinak? - upitao ju je. - Molim te, nemoj pogledati
sat i reći da je prerano. Samo reci ,,da“.
- Da.
Bilo je devet sati i dvadeset pet minuta.
165
15. Poglavlje
Kad se Sophie napola probudila i pokušala privinuti uz toplinu koja

je cijele noći bila pokraj nje, otkrila je samo hladnu prazninu. Tad se posve
razbudila i otvorila oči.
Njega nije bilo. Već se posve razdanilo, ali po svjetlosti se vidjelo daje
još rano. Pridignula je glavu i pogledala sat. Bilo je šest sati i petnaest
minuta. Iskrivila je lice u grimasu i ponovno legla. Gdje bi...
No, znala je odgovor. Otišao je u podrum vježbati. Nije znala zašto je
za tjelovježbu odabrao baš podrum, kad je u kući iznad tla sigurno
postojao velik broj prostorija kojima se nitko ne koristi, znala je samo da joj
je rekao da odlazi onamo.
Razmatrala je hoće li sklopiti oči i ponovno utonuti u san. Ali, sad
kad se razbudila, blago joj je kruljilo u trbuhu. Nije to bila glad. Nije
zapravo još mogla ni pomisliti na doručak. Ali, izvan njihovih privatnih
odaja čekao ju je nov život što gaje valjalo živjeti, a samoj je sebi prisegnula
da će ga doista i živjeti, ne se više skrivati u kutu i satiričkim okom
promatrati svijet oko sebe.
Odbacila je prekrivač i sjela uz rub kreveta, zadrhtavši pritom od
rano jutarnje svježine. Ugodno je spavati bez spavaćice, ali samo dok se
čovjek ne nađe izvan kreveta i prekrivača.
Navukla je žalosno zgužvanu spavaćicu koja je ponovno bačena
ležala pokraj kreveta pa otišla do visokog prozora i razgrnula zastore.
Prozor je bio okrenut prema jugozapadu. S jedne je strane mogla
vidjeti staje, a s druge strane veliko prostranstvo travnjaka posutog
stablima. Travnjak se u blagoj kosini spuštao do jezera. Na sred jezera
nalazio se otočić s nekakvim hramom. Suprotna obala jezera bila je obrasla
gustom šumom, mjestimično raskošno zelenilom. S obzirom na to da je bila
jesen, bio je to dojmljiv prizor.
Lako je bilo veliko, jezero je sigurno ljudskih ruku djelo. Položaj mu
je bio savršeno odabran, baš kao i položaj otočića i hrama na njemu, sve
kako bi se vidjelo kroz prozor glavne spavaće sobe.
Sophie je iznenada i neočekivano obuzela tuga zbog njezina supruga
koji to nikad neće vidjeti.
S praktične strane, kako bi on ikad mogao doći do jezera ako ga
netko onamo ne povede? Travnjak se uvijao prateći neravnine samoga
166
terena, što je bilo ugodno ne samo promatračevu oku nego i nekome tko bi
preko travnjaka koračao. Pretpostavljala je, međutim, kako je nužno da
osoba u šetnji raspolaže i vidom.
Namrštila se i promislila o tom problemu.
Prozor u drugoj spavaćoj sobi, onoj njezinoj, sigurno gleda na
suprotnu stranu, odnosno na jugoistok, na formalni dio parka, cvjetne
lijehe i orezano grmlje. Jednom će pogledati i kroz taj prozor, ali sad joj je
na umu bilo nešto drugo. Htjela je otići do Vincenta i vidjeti kakvim se to
vježbama posvećuje. Nije imala pojma gdje je podrum. Nije imala pojma
gdje se nalazi glavnina toga, ali nije željela dopustiti da je to obeshrabri.
Pronaći će već. Imala je jezik, a i naprasno je postala svjesna kako ovdje
sluge neće kroz nju gledati kao da ne postoji. Ona je sad bila vikontesa
Darleigh, njihova gospodarica.
Ali to nekako nije bila pretjerano umirujuća spoznaja.
Nije pozvala Rosinu da joj pomogne odjenuti se. To joj se činilo
prilično apsurdnim s obzirom na činjenicu da se cijeli život sama odijevala.
Osim toga, nije još bilo ni pola sedam. Oprala je ruke i umila se u sinoćnjoj
hladnoj vodi, odjenula jednu od svojih novih po mjeri skrojenih haljina bez
steznika i četkom prošla kroz kosu.
Podrum se nalazio pokraj ostave posuđa, u neposrednoj blizini
kuhinje. Bilo je lako pronaći ga. Samo je otišla do glavnog predvorja, ondje
preplašila slugu koji je povlačio zasun na glavnim vratima, a on ju je
potom osobno odveo do vrata podruma
- Lady, da pozovem gospodina? - upitao ju je.
- Ne, zahvaljujem - rekla mu je. - Ne želim ga ometati.
Stubište je bilo vrlo mračno, ali iz podruma je dopiralo svjetlo.
Sophie se niz stube spuštala polako, sve dok nije bilo dovoljno svjetla da
vidi kuda ide, a potom je sjela na jednu od stuba i obgrlila koljena.
Vincent i gospodin Fisk bili su ondje, u velikoj prostoriji. Pod
svjetlom triju svjetiljki, mogla je razabrati kako se ondje nalazi još jedna
prostorija čiji su zidovi bili prekriveni policama, a police pune boca. Bio je
to, dakako, vinski podrum pokraj spremišta posuđa.
Svjetiljke su po svoj prilici ondje bile zbog gospodina Fiska. I Sophie
je pogodila strašna misao kako se za Vincenta ovo mjesto i koje bi bez
svjetiljki bilo uronjeno u potpuni mrak ni po čemu ne i razlikuje od
svjetlom preplavljena salona na katu. Disanje joj se i nakratko ubrzalo, pa
se pobojala da bi se mogla onesvijestiti. Nije i bilo čudno što je trpio
napadaje panike.
167
Bio je gol do pojasa i bosonog - obojica su zapravo bili takvi. I na sebi

je imao samo uske hlače. Ležao je na strunjači, nogama se zakačivši za
prečku klupe, pa držeći ruke na zatiljku, brzo se i podizao i spuštao. Mišići
njegovih prsa i trbuha napinjali su se od i napora, blistavi od znoja.
Gospodin Fisk preskakao je uže, ubrzavajući i usporavajući ritam, te
ga križao ispred sebe bez sapletanja.
Sophie je izbrojila pedeset šest trbušnjaka - a on je potom nastavio
prije nego što je uopće uspjela predahnuti od brojenja. Kako li samo može?
- Oh! - protisnuo je tada dahtavo. - Nisam u formi, Martine. Danas ih
mogu izvesti samo osamdeset.
Gospodin Fisk progunđao je nešto i odložio uže.
- Sljedeća je prečka, zar ne? Dvadeset pet ponavljanja?
- Goniču robova - izjavio je Vincent ustajući.
- Slabiću jedan.
Sophie je podignula obrve, ali Vincent se samo nasmijao.
- Dvadeset šest - uzvratio je on. - Samo da ti dokažem.
Tik iznad stropa nalazila se vodoravno postavljena metalna šipka.
Gospodin Fisk odveo je Vincenta do šipke, a ovaj se čvrsto uhvatio za nju i
rukama se podigao do razine brade, a potom se spustio ne dodirujući
stopalima tlo. I tako dvadeset šest puta.
Nalikovalo je to na čisto mučenje.
Sophie je na pamet palo da mu rebra i trbuh nalikuju na dasku za
pranje. Mišići njegovih ruku i ramena bili su napeti. Noge su mu bile
skupljene, stopala ispružena.
Nije bio krupan muškarac. Nije bio ni visok ni u ramenima širok kao
njegov sobar, ali bio je u formi, predivnih proporcija i veličanstveno
muževan.
Sophie je spustila bradu na koljena.
- Dokazao si se - izjavio je gospodin Fisk. - Ali, danas nema dizanja
utega. Ionako sam ih ja već dizao. Nije li ti dosta?
- Donesi štitnike - rekao je Vincent. - Da vidim mogu li te danas
ozlijediti kroz njih.
Gospodin Fisk progunđao je i rekao nešto nepristojno od čega su se
Sophieni obrazi zarumenjeh. Uzeo je dva velika kožnata štitnika, navukao
ih na podlaktice i ispred sebe podigao kao štit. Vincent je ispružio ruke i
dodirnuo ih, opipao njihove gornje i vanjske rubove. Potom je stisnuo
pesnice i zauzeo borbeni položaj. Desnom je rukom udario štitnicima
zaštićene ruke gospodina Fiska. Bilo je to gotovo kao da promatra ples.
168
Gospodin Fisk gipko se kretao, izmicao i izvijao, dok je Vincent lakonogo

plesao, zadavao brze udarce lijevom rukom, tek povremeno i desnom.
Neki udarci promašili bi metu, ali sobar je zastenjao kad je jedan udarac
promašio štitnike i završio na njegovu ramenu. Potom se nasmijao.
- Jesam te, Martine - rekao je Vincent. - Priznaj.
- Slabašan udarac - odgovorio je gospodin Fisk, a Vincent mu je
prišao bliže i počeo žestoko objema šakama tući štitnike na njegovim
rukama.
- Samo reci kad ti bude dosta - zadihano je rekao. - Ne želim da
budeš sav prekriven modricama. Ili da ti slomim koje rebro. Mogli bi me
optužiti da se iživljavam na slugama.
Nasmijao se, baš kao i gospodin Fisk koji je pošteno opsovao prije
negoli će podignuti pogled i vidjeti je usprkos tami u kojoj je sjedila.
- Imamo društvo - rekao je nešto tišim glasom. - Gospođo?
Spustio je ruke i izmaknuo se izvan njezina pogleda.
- Sophie? - Podignutih obrva, Vincent se nagonski okrenuo prema
stubištu.
- Oh! - Osjećajući strahovitu nelagodu, skočila je na noge. - Tako mi je
žao što sam vas omela. Bila sam znatiželjna.
Poput uljeza zašla je u posve muško područje, prekasno postavši
svjesna toga.
Uspio je pronaći put do podnožja stubišta, ispružio ruku kako bi
dodirnuo zid pa podigao glavu.
- Ipak sam te probudio, zar ne? - upitao je. - Oprosti. Pokušao sam ne
probuditi te. Koliko si već dugo ondje?
Krenuo je prema njoj.
- Sjedila sam i gledala - rekla je. - Nisam trebala. Trebala sam otići.
U ušima su joj još odzvanjale riječi što ih je izgovorio njegov sobar,
riječi koje nisu bile za damske uši. Znala je da su to prljave riječi - čula ih je
dok joj je otac još bio živ, iako oca nikad nije čula da ih izgovara.
Zastao je nekoliko stuba ispod nje. Kosa mu je bila slijepljena uz
glavu, a niz zatiljak padali su mu mokri uvojci. Bio je potpuno mokar od
znoja. Nije trebao izgledati privlačno, ali jest. Iako ga, iskreno govoreći, od
mraka i nije baš mogla vidjeti.
- Gotovi smo za danas - rekao je.
- Idem - rekla je ona u istom trenutku. - Idem malo van, švrljati
uokolo.
- Ja ću se okupati i odjenuti - izjavio je on - pa ću ti se pridružiti.
169
Obitelj jedne od naših kuhinjskih pomoćnica prije približno tjedan dana

pronašla je mačku, ali ne znaju što bi s njom, jer ih već imaju nekoliko.
Tigrast je to mačak, mršav i pomalo zapušten, star godinu ili dvije,
vjerojatno ne odveć lijep.
- Oh - rekla je ona - već si se raspitivao?
- A kuharov brat, jedan od lokalnih farmera - nastavio je - ima leglo
škotskih ovčara. I majka i otac dobri su ovčarski psi. Nedavno su se okotili,
a svi osim jednog već su pronašli buduće vlasnike. Možda to znači da je taj
preostali najgori, ali uvjeravaju me da ima sve noge, oči i uši na pravome
mjestu i da zna lajati.
- I sad svi imaju buduće vlasnike? - upitala ga je prinoseći dlanove
grudima.
- I sad svi imaju buduće vlasnike.
Ozareno ga je pogledala.
- Ne želim ti prilaziti bliže, Sophie - rekao je. - Zaudaram. Sam sebi
smrdim.
- Da - složila se - doista zaudaraš. Idem.
Okrenula se i napustila podrum.
Dobit će mačka. Mršavog i pomalo zapuštenog mačka koji uopće nije
pretjerano lijep. Već ga je voljela.
A on će dobiti psa. Ovčara koji će umjesto ovaca voditi njega i vratiti
mu velik dio slobode što ju je nekoć imao. Bila je sigurna da će tomu biti
tako.
Nasmiješila se pri samoj pomisli na to, a sluga, isti onaj što ga je
maloprije srela, uzvratio joj je nesigurnim osmijehom, otvorivši joj
dvokrilna vrata kad je postalo očigledno da joj je namjera izaći. Kao da ih
nije mogla i sama otvoriti! Nitko joj nikad nije otvarao vrata. Ni kod tetke
Mary, ni kod sir Clarencea.
Jutro je bilo svježe, otkrila je, i vjerojatno bi joj bilo ugodnije da je na
sebi imala ogrtač, ali nije se htjela vraćati u garderobu po njega. Nije joj na
pamet palo da bi mogla poslati slugu po njega.
Zastala je na vrhu stubišta i zagledala se oko sebe. Park se prostirao u
svim smjerovima, dokle je pogled sezao, pa i dalje. Bio je osmišljen za
vizualni užitak i šetnju onima koji su mogli vidjeti kuda idu. Posve sigurno
nije bio osmišljen za slijepu osobu. A što je najvažnije, tijekom tri godine
što ih je Vincent ovdje proveo, uopće nije bio oblikovan kako bi se
prilagodio slijepoj osobi. Je li to bilo moguće?
Pozornije se zagledala oko sebe.
170
***
Vincent je na vrhu stubišta stajao sa štapom u desnoj ruci i
Sophienim ogrtačem prebačenim preko lijeve. Bilo je tek pola osam.
Ostatak obitelji dugo se još neće probuditi.
Martin je bio mrzovoljan. Vincent je shvatio da je to posljedica
neugode što ju je doživio.
- Jednako sam razgolićen kao i ti - izjavio je nakon što su se vrata
podruma zatvorila za Sophie. - A i čula je što sam rekao.
- Bili smo ovdje samo nas dvojica, čisto muško društvo, pa nismo
očekivali da bi nas neko žensko biće moglo vidjeti ili čuti - podsjetio ga je
Vincent. - Ona će to shvatiti. Ispričat ću joj se u tvoje ime.
Martin je nešto mrmljao dok su napuštali podrum, pružio Vincentu
štap i pohitao provjeriti jesu li u njegovu garderobu dopremili toplu vodu
za kupku.
- Ovdje sam - začuo se Sophien glas. - Među cvjetnim lijeliama.
Zanimljivo, nije prema njemu pohitala kako bi mu pomogla pronaći
put. Dovraga, sviđalo mu se to.
Izbrojio je dvanaest stuba do podnožja, a potom prešao pošljunčanu
terasu - deset srednje dugih koraka ili dvanaest kraćih. Načinio je deset
koraka i opipao kamenu urnu koja je zajedno s onom preko puta
označavala ulaz u cvjetnjak. Ovdje nije bilo stuba. Nije bilo ničeg preko
čega je mogao pasti ili s čime bi se mogao sudariti. Osim, dakako, samih
urni.
- Oh, donio si mi ogrtač - izjavila je ona iz neposredne blizine. Uzela
je ogrtač. - Hvala ti. Malo je prohladno. - Provukla je ruku ispod njegove. -
Želiš li šetati ili sjediti ovdje na klupi?
- Šetati - odgovorio je, okrenuo ih udesno i štapom opipao rub
pošljunčane staze. - Ruže su u cvatu.
- Predivno mirišu - rekla je. - A toliko je boja, sve su predivne. Ne
mogu se odlučiti koja mi je najljepša.
- Žute su najljepše - uzvratio je on.
- Misliš? - Naslućivao je smijeh u njezinu glasu.
- Sunčeva svjetlost - rekao je. - Tako nalik tebi.
- Vrlo ljubazan kompliment - rekla je.
- Molim? - uzvratio je on. - Zar to nema nikakve veze s onim što ti
zrcala govore dok se ogledaš u njima?
- Primila sam zapovijed - podsjetila ga je.
171
- A ja sam iznimno nemilosrdan vojni časnik - rekao je on. - Ljudi su

moje zapovjedi izvršavali i prije nego što bih ih izgovorio.
Oboje su se nasmijali. Ah, da, uživao je imati je ovdje u svojoj blizini.
Život je bio drukčiji.
Vrhom štapa iznenada više nije opipavao rub staze, nego samo meko
tlo. Skretanje. Skrenuo je prema jugu. Nije ga upozorila na skretanje.
Blagoslovljena bila.
- Kad sam izađeš van - upitala je - koje su krajnje točke u parku do
kojih ideš?
- Cvjetne lijehe - rekao je - i vrt s orezanim žbunjem. Do njih mogu a
da ne polomim vrat ili imam dojam da sam prešao rub meni poznatog
svemira. Sam mogu i do staja, iako mi je i tad ponekad potreban nos i
prodoran miris stajskoga gnojiva kako bih išao u pravome smjeru.
Pomislio je da zvuči kao da se brani.
- Možda će mi pas, nakon što ga obučim, učiniti park većim - izjavio
je - tako da više neću morati pozivati tebe, Martina ili majku kad poželim
otići nešto dalje.
- Mene možeš pozvati kad god poželiš - odgovorila mu je. - Ali
možda ti to ne bi trebalo biti potrebno. Je li itko ikad pomislio da bi se park
možda mogao preurediti?
- Preurediti? - Došli su do još jednog skretanja. Skrenuo je prema
istoku. Ondje se nalazila klupa naslonom okrenuta prema kući. - Hoćemo
li nakratko sjesti?
- Još tri koraka - rekla je ona.
Sjeli su, a on je odložio štap pokraj sebe.
- Ako se između terase i jezera postavi pošljunčana ili popločana
staza - izjavila je - i ako se uz nju postavi ograda ili rukohvat, mogao bi
sam do jezera otići kad god poželiš. Plivaš li? Da, naravno da plivaš. Nekoć
si noću plivao u rijeci, u Barton Coombsu. Jesi li ikad ovdje plivao?
- Ne - odgovorio je - iako sam se vozio čamcem. Dvaput.
- Tjelovježbu, dakle, izvodiš u mraku - izjavila je.
- Da, uvijek u mraku.
- Oh. - Zvučala je posramljeno. - Oprosti. Ali, mislila sam na
podrumski prostor koji je u suprotnosti s odajama iznad tla, gdje se prozori
mogu otvoriti. Ili još bolje: vanjski prostor, gdje si okružen svim
zvukovima i mirisima prirode, isključivo svježijim zrakom.
- Šetao sam, uspinjao se po brdima i jahao u Lake Districtu -
podsjetio ju je. - I veslao. Bilo je predivno. Pokret, kretanje nadahnjuje
172
toliko više od statičnih vježbi. Jednom smo čak konje natjerali u galop.
Sophie. Ne možeš ni pojmiti koliko je to uzbudljivo bilo. Ne možeš ni
zamisliti koliko bih volio šetati žustrim korakom ili čak trčati.
Namrštio se na zvuk vlastitoga glasa. Obično samome sebi nije
dopuštao da zvuči tako čeznutljivo. Ljudi koji sami sebe sažalijevaju
drugima obično nisu privlačni.
- Oh... sigurno je predivno već samo jahati. Sjediti na konjskim
leđima, kao na vrhu svijeta, pustiti neka te nose sva ta snaga i ljepota -
rekla je.
I u njezinu je glasu bilo čeznutljivosti.
- Nikad nisi jahala? - upitao ju je.
- Nikada - odgovorila je ona. - Ali, izbezumila sam krojača lady
Trentham kad sam naručila jahaću opravu koja uključuje i suknju i hlače.
Pomislila sam da bi me možda mogao naučiti jahati.
- Jahati? Muški? - Nasmiješio joj se. Tko bi osim Sophie mogao
pomisliti da bi je slijepac mogao poučiti jahanju? - Naravno da mogu. I
hoću.
- A puteljak do jezera? - upitala je. - Uvjeravam te da neće narušiti
izgled parka. Zapravo, bude li staza pratila uspone i padove krajolika,
mogla bi izgledati prilično atraktivno. A bit će i elegantna s rukohvatom
od kovana željeza. Hoćeš li dopustiti njezinu izgradnju?
Koliko bi oslobađajuće bilo da može sam, kad god mu se prohtije,
otići do jezera i natrag. Zašto se toga nitko ranije nije dosijetio? Zašto to
njemu nije palo na pamet?
- Hoću - odgovorio je. - Danas imam sastanak s upraviteljem imanja.
Moram razgovarati s njim. Zapravo o mnogo čemu. Moram se aktivnije
uključiti u upravljanje imanjem, čak i ako će glavnina posla i dalje biti na
njemu. Spomenut ću mu stazu i rukohvat, naložiti neka radovi otpočnu.
- Ja bih ovoga jutra trebala razgovarati s tvojom majkom - rekla mu
je. - Susrest ćemo se s ekonomom i obići cijelu kuću i... Glas joj je utihnuo.
Potražio je njezinu ruku, pronašao je i stisnuo.
- Moja majka će te zavoljeti, Sophie - rekao je. - Učinit će to isprva
zbog mene, ali naposljetku će te zavoljeti zbog tebe same. Ne brini se.
Molim te, ne brini se. Nisam siguran je li zapravo ikad uživala u ulozi
gospodarice ove kuće. Bila je sretna u Covington Houseu. Često govori o
tome. Sve njezine najbolje prijateljice su u Barton Coombsu. Ovamo je
došla zato što je mislila da mi je potrebna. I bila je u pravu. Bila mi je
potrebna. Ali, bit će joj drago tebi prepustiti svoje odgovornosti.
173
- Hoće li?
- Osjećaš da si pod pritiskom? - upitao je.
- Sjedimo ovdje - odgovorila je. - I mogu vidjeti kuću. Ogromna je. A
iza nje je selo i svi susjedi koji oko nas žive, koje moramo posjetiti,
razgovarati s njima i pozvati ih ovamo. Gledam i prostor gdje se nalaze
luksuzne gostinjske odaje, prostor gdje su se nekoć održavali balovi, a
kojemu smo ti i ja sad gospodar i gospodarica. Razmišljam kako bismo već
trebali organizirati jednu od onakvih zabava i osjećam se... ne znam
zapravo kako se točno osjećam.
- Pod pritiskom. - Stisnuo joj je ruku. - Poznat mi je taj osjećaj. Ali,
znaš, ne mora se baš sve učiniti u jednom jedinom danu. Ili za tjedan ili
mjesec. Hoćemo li danas poslijepodne otići u prvi posjet? Samo jedan? U
župni dvor, možda?
- Da - složila se. - Dobro. Možda su župnik i njegova supruga
ljubazni poput gospodina i gospođe Parsons.
- Upoznao sam ih - rekao joj je. - Ljubazni su.
Još jednom joj je stisnuo ruku, a potom je pustio.
- Hoćemo li poći unutra na doručak? - predložio je. - Ah, obećao sam
i da ću se skrušeno ispričati u Martinovo ime, kako zbog njegova izgleda
jutros, tako i zbog njegova osebujna rječnika što ste ga imali prilike čuti.
- Stekla sam dojam - uzvratila je ona - da se obojica dobro zabavljate.
- Oh, pa i jesmo se zabavljali - uvjeravao ju je on. - Uvijek je tako. Ima
i gorih stvari od gubitka očiju, znaš, Sophie.
Možda je to čak i bilo istina. Pomislio je na Bena Harpera i bijes koji
bi ga ponekad obuzeo u Penderris Hallu zbog nogu koje su bile beskorisne
i koje ga nisu htjele slušati.
Ustao je, uzeo štap i ponudio joj svoju ruku.
- Možete gospodina Fiska izvijestiti da mu je oprošteno - rekla je - te
od njega u moje ime zatražiti oprost, jer nisam ni trebala biti ondje. Neću
više zalaziti u podrum. Poštovat ću vašu privatnost. Možete ga uvjeriti da
će tomu biti tako.
Sophie se, dakle, skrbila o osjećajima - i privatnosti - jednoga sluge.
Jer Martin je službeno bio upravo to, i ako je u stvarnosti zapravo bio
Vincentov najbolji prijatelj. Ili možda jednako dobar kao i članovi Kluba
preživjelih, iako je s Martinom provodio daleko više vremena nego s njima.
174
16. Poglavlje
Sophie je prvi mjesec novog života u Middlebury Parku poprilično

iscrpio. Naučila je kako se snalaziti u kući, upoznala je poslugu, osobito
kuhara i kućepazitelja s kojima je gotovo svakodnevno surađivala. Proučila
je kućni inventar i knjigovodstvo, pa je naposljetku čak bila u stanju o
njima inteligentno raspravljati. S Vincentomje posjetila susjede koji su
potom posjetili njih. Upoznala je novu obitelj: Ellen, njezina supruga i
djecu koji su došli tri dana nakon njih, te Ursulu koja je sa svojom obitelji
došla tjedan poslije.
Sama je tumarala divovskim parkom, kritičkim okom promotrivši
svaki njegov dio. Izgradnja pošljunčane staze do jezera bila je pri samome
kraju, usprkos mjesecu koji je bio vlažniji nego inače. Nekoć je ovdje, iza
kuće, otkrila je, postojala divlja šetnica koja je vodila kroz brda, ali
trenutačno je bila više svedena na divljinu nego što je zapravo bila šetnica.
Odlučila je kako će se sve ponovno raskrčiti i poravnati kako bi bilo
sigurnije, i kako će se i uz tu šetnicu protezati rukohvat od kovana željeza -
ili možda čak i drveni koji bi djelovao rustikalnije i bolje se uklapao u
okolnu divljinu. A mogla bi se ondje posaditi i miomirisna stabla i žbunje -
rododendroni, lavanda i slično. Voljela bi da je znala nešto više o biljnome
svijetu. Ali, miomirisno bilje svakako će biti iznimno važno, jer pitoreskni
pogled što se s brijega pruža na park i okolicu njezinu suprugu ne znači
baš ništa.
Vincent u međuvremenu nije bio pasivan član obitelji i kućanstva
kao što je nekoć, prije braka, po svoj prilici bio. Velik je dio vremena
provodio s nadglednikom imanja, obilazeći posjed. Upoznavao se sa
susjedima koje je prije jedva poznavao.
Skrbili su se jedno o drugome baš kako su se ranije i dogovorili.
Sophie je bila mažena i pažena. Nije više bila miš, i ako je često čeznula za
samoćom i tišinom. Bila je Sophie ili gospođa. Vincenta više nisu gušili
pretjeranom brigom i pažnjom. I on će uskoro biti u stanju slobodnije se
kretati uokolo.
Brak će im naposljetku možda ipak biti uspješan. Ponekad su čak
uspijevali biti i sami, iako za Sophie ne dovoljno često. Noći su, dakako,
provodili nasamo i bilo je prelijepo. Čak je prihvatila nevjerojatnu činjenicu
da mu je privlačna.
175
Jednog poslijepodneva Vincentove su sestre sa svojim obiteljima

otišle na čajanku u dvorac udaljen nekoliko kilometara, pa su Vincent i
Sophie otišli u glazbenu prostoriju, gdje joj je on davao poduku iz
glasovira. Nije to bila ništa uspješnija poduka od ostalih, iako je uspjela
odsvirati ispravnu dursku ljestvicu bez obzira na tipku kojom bi započela.
Nije joj, međutim, bilo jasno zašto uopće postoje crne i bijele tipke koje su
je samo zbunjivale.
Gospođica Debbins, Vincentova učiteljica glazbe, trenutačno je
vrijeme provodila s bratom u Shorpshireu, ali uskoro se trebala vratiti.
Vincent je bio siguran da će joj biti drago dobiti i Sophie za učenicu.
- Zapravo mislim da će joj biti i više nego drago - rekao je on.
Ti vidiš, pa će te moći naučiti čitati note. Sa mnom je morala biti
beskrajno strpljiva i inventivna.
Svirao je violinu sad kad je Sophie u vrtu crtala vile. To joj je padalo
daleko teže od crtanja zmaja i miša, ali svakako joj je najteže bilo nacrtati
Berthu i Dana koji na papiru nikada nisu izgledali onako kako ih je
zamišljala. No, odlučila je ustrajati. Djeca su voljela priče koje su im
Vincent i ona pripovijedali gotovo svake noći, a kad bi vidjeli crteže,
vrištali su od oduševljenja.
Povremeno bi crtanje prekidala kako bi promatrala svojega supruga i
pogladila Taba po leđima. Mršav i ružan tigrasti mačak u samo tjedan
proveden kod njih premetnuo se u njegovana ljubimca.
Shep još nije živio s njima. Kad je farmer koji je posjedovao pse
doznao za što će njegov pas služiti vikontu Darleighu, odlučio je kako je
psu prvo potrebna temeljna dresura koju on kao osoba sa životnim
iskustvom može pružiti. Kad pas prođe temeljnu dresuru, svakodnevno
će, dakako uz dopuštenje gospodina lorda, sa psom dolaziti ovamo kako bi
se pas i njegov gospodar bolje upoznali uz detaljniju dresuru.
Po tom je pitanju bio entuzijastičan i nije vidio razloga zašto se to ne
bi uspješno okončalo, iako nikada još nije obučavao psa u takve svrhe.
- Ako se psa može obučiti da reagira na zvižduk ili glasno
izgovorenu zapovijed tako da on nakon toga cijelo stado ovaca dovede do
određene, udaljene točke, preko najrazličitijih prepreka, pa čak i kroz uzak
prolaz - rekao je - onda nema razloga da isto ne učini i čovjeku koji ga drži
za povodac, zar ne? Spreman sam u pitanje dovesti vlastitu reputaciju
najboljeg trenera ovčarskih pasa u ovom okrugu. A nitko me još nije
optužio za skromnost. - Srdačno se nasmijao, energično rukovao s
Vincentom i ozareno pogledao Sophie.
176
- To mi zvuči kao dobro jamstvo, gospodine Crofte - rekao je Vincent.

- Zahvaljujem.
- Joj! -jauknula je sad Sophie budući da je Vincent odsvirao pogrešan
ton. Pokušavao je naučiti svirati nešto što mu je sinoć Ellen neprestano
iznova svirala na glasoviru, nešto Beethovenovo. Volio je svoju violinu.
- Tab ne zavija - rekao je. - Sigurno ne sviram baš tako loše, Sophie.
- Čula sam jedan loše odsviran ton od njih koliko? - upitala je ona. -
Petsto? Ali, naravno, jedan loše odsviran ton dovoljan je da uništi
cjelokupan dojam.
- Kritički raspoložena publika sve je što mi treba - promrmljao je -
dok pokušavam naučiti nešto novo. Moj repertoar je zadivljujuće malen.
- Odsviraj ponovno - rekla mu je - i odsviraj taj ton kako treba.
- Da, gospođo.
Smiješila sa dok je crtala preokrenuti lonac za cvijeće s vratašcima i
okruglim prozorčićem kroz koji su lepršale karirane zavjese - vilinsko
skrovište. Vratašca otvara čarobni štapić. Voljela ga je izazivati - voljela je
kad bi je izazivao. Voljeli su jedno drugog. Bio je to nevjerojatno topao
osjećaj. Taj ju je osjećaj držao tijekom dana koji joj često nisu bili ni laki ni
ugodni. Njegova je obitelj bila ljubazna, pa čak i srdačna, svi su se upinjali
poštovati je kao Vincentovu suprugu. Svi su joj odreda, bez iznimke bili
dragi.
Ali oni nisu bili njezina obitelj.
Samo je Vincent bio njezin.
Dragi su joj bili gotovo svi susjedi koje su upoznali. A činilo se kako
je tim ljudima doista drago što su je upoznali. Vincenta su gledali s
određenom dozom suosjećanja i divljenja, a on je dobro znao pokazati svoj
šarm. Nju su, pak, primali s puno poštovanja, kao da im svojim dolaskom
čini čast. Kako joj se onda svi odreda ne bi sviđali?
Pretposljednji vikont - Vincentov djed - jednom tjedno je svoj park
otvarao svima koji bi poželjeli njime prošetati, tako su im rekli stariji
susjedi, pa su svi mogli uživati u šetnjama travnjacima ili uz jezero, u
opuštanju u ljetnoj kućici ili uspinjanju po brežuljcima. Vincent je
natuknuo kako bi se taj običaj mogao ponovno uvesti, a Sophie se s njim
složila - pridodavši kako bi sljedećega ljeta mogli organizirati piknik za
sve, s igrama, natjecanjima, nagradama i zabavom. Susjedstvom se uskoro
pronio glas o novostima. Park će biti otvoren svake subote, čim bude
dovršena staza koja od kuće vodi do jezera.
Sophie je tek kasnije postala svjesna pogubne činjenice - sljedećega
177
ljeta možda više neće biti ovdje.

Netko je spomenuo i velike balove koji su se povremeno održavali u
svečanim odajama, a Sophie je osobno obećala da će se ponovno održavati.
Možda već ove godine, dometnuo je Vincent. Možda nakon žetve, kad će
svi biti raspoloženi za slavlje ako prinosi budu dobri, a sve je upućivalo na
to da će biti.
Kad je, pak, u pitanju bilo njihovo pripovijedanje priča, činilo se kako
se uspješno nadograđuju nadahnućima. Ali, kako li će samo dovraga
isplanirati žetveni bal i ljetni piknik - ako uopće bude ovdje da ih isplanira?
Ponekad je gotovo gubila hrabrost. No, neće si dopustiti obeshrabrenost.
Pružena joj je ova jedinstvena prilika da... da živi svoj život i neće je
upropastiti.
Imala je nekoliko lekcija jahanja. Za tu je prigodu odjenula svoje
jahaće hlače. Pritom je očigledno šokirala svoju svekrvu i zaprepastila
Vincentovu baku. Do sada je jahala samo mirnog ponija i samo u
ograđenom prostoru iza staja. Vincent ju je naučio kako provjeriti opremu
na poniju te kako ispravno uzjahati i sjediti na konju. Remenje joj je
namjestio tako da može udobno smjestiti noge. Poučio ju je kako držati
uzde i čemu one uopće služe - ne treba se za njih grčevito držati kao da joj
život ovisi o tome, pa ih nipošto ne smije ispustiti. Osjećala se
zabrinjavajuće visoko iznad tla - on se od srca nasmijao kad mu je to rekla i
podsjetio je da jaše ponija. Vodio je njezina ponija uz rub ograđena
prostora, slobodnom se rukom pridržavajući za ogradu. Nakon nekog
vremena pustio ju je neka sama jaše. Naravno da je glavni konjušar
pažljivo motrio na nju, baš kao i od samog početka. Vincent ju je poučio
kako sjahati. Sad je već jahala sama, ali i dalje u ograđenu prostoru, pod
budnim okom Vincenta i konjušara.
Svejedno je bila ponosna na samu sebe i sretna. Ali, kako li samo
netko može biti toliko vratoloman da uzjaše pravog konja i natjera ga u kas
ili čak galop?
Iz Londona je pristigla sva njezina nova odjeća, a Rosina se odmah
bacila na posao i lijepo je povješala u ormar ili posložila u ladice.
- Dosta za danas - izjavio je Vincent spuštajući violinu. - Preklinjat ću
Ellen da ponovno svira tu skladbu kako bih je mogao ispravno naučiti. Ne
bih htio jadnome Beethovenu naškoditi više nego što mu već štetim
birajući njegovu glazbu. Kad je ispravno naučim, moći ću uživati u njoj i
početi je osjećati. Zadivit ću te svojim talentom. Znaš li plivati?
- Ne. - Bilo je nevjerojatno koliko toga nije znala.
178
- Želiš li naučiti?
- Sad?
- Ne kiši ponovno, zar ne? - upitao je. - Amy i Ellen bile su uvjerene
da će cio dan sjati sunce.
- Vani je još lijepo - rekla je ona. - Mislim da se pomalo bojim vode.
- Još jedan razlog zašto trebaš naučiti plivati - rekao je on. - Na
drugoj strani otočića obala se polako spušta u vodu, tako mi je barem
rekao Martin kad smo jednom bili ondje. Voda će ondje biti dovoljno plitka
da te ne prestraši. Dakako, prvo moramo doći do otočića. Znaš li veslati?
- Ne. - Nasmijala se.
- Onda ću to morati ja. - Nasmiješio joj se dok je odlagao violinu u
kovčežić i zatvorio ga. - Trebala bi to biti prava pustolovina.
- Zažmirit ću i prekriti oči rukama - izjavila je - tako da ne moram
svjedočiti katastrofi.
- I ja ću - izjavio je on. - Hajdemo prvo po ručnike.
- U čemu ćemo plivati?
- Osim što ćemo plivati u vodi? - Podigao je obrve. - Pretpostavljam
da možeš plivati u rublju ako ne želiš da vidim previše, ali ne moraš čak ni
to. Ali svakako svuci steznik.
Tab je skočio s klupčice i pošao za njima do njihovih odaja, potrčao
ispred njih, a potom zastao kako bi ih pričekao. Smjestio se potom na dasci
najosunčanijeg prozora u njihovu salonu dok su se oni spremali.
Dan je doista bio lijep. Skupina vrtlara podizala je rukohvat od
kovana željeza uz stazu do jezera. Sophie je uhvatila Vincenta ispod ruke,
pa su se preko travnjaka zaputili prema kućici s čamcima.
- Osjećaš li da u većoj mjeri nego prije upravljaš svojim posjedom? -
upitala ga je.
- Osjećam - odgovorio joj je. - Oh, znam da će me moji uvijek štititi od
svega što mi predstavlja čak i najmanju moguću prijetnju, od gnjevnih
bikova do kokoši koje bi me mogle iskljucati. Ali, ustrajao sam na tome da
me upute u sve što se događa na mojim farmama i da me povezu kočijom
kako bih osobno obišao posjede, razgovarao sa svojim ljudima. I dalje se
osjećam glupo kad postavljam pitanja na koja dobivam njima očigledne
odgovore, ali i dalje ih postavljam. Samo tako mogu doći do točke kad više
neću morati postavljati pitanja. Pretvorit ću se u iznimno dosadna
velmožu, Sophie, koji s gostima neće moći razgovarati ni o čemu drugome
osim o cijeni kukuruza i novim načinima razmnožavanja ovaca.
- Postoje li različiti načini?
179
- Pojma nemam.
Oboje su se nasmijali. - Gospođa Jones pitala me želim li biti počasna
predsjednica ženske šivaće udruge - rekla je ona. Gospođa Jones bila je
župnikova supruga.
- Ne! - Zastao je kako bi se okrenuo prema njoj, a lice mu je krasio
izraz lažnog divljenja. - Je li to ogromna čast, Sophie?
- Pa, samo se ti šali - uzvratila je ona - ali sigurna sam da je to doista
ogromna čast. Dobro, možda ne baš čast, ali svakako znak prihvaćanja.
Toliko me je malo ljudi do sada pokušalo prigrliti i prihvatiti. Naravno,
nisam baš sigurna što znači taj ,,počasni“ dio. Morat ću pitati. Ako to znači
da će se mojim imenom i titulom poslužiti samo kako bi zadivili ostale
seljane, onda ću odbiti. Ali ako žele da se družim s njima i šijem, onda ću
prihvatiti, iako baš nisam odveć umješna s iglom. Nikada, baš nikada nisam
imala prijateljicu. Pretpostavljam da ovdašnje žene od mene neće očekivati
da budemo prisne prijateljice. Sve će odreda, prilično blesavo, misliti da
sam daleko iznad njih. No, svakako ćemo biti prijateljski raspoložene
poznanice.
Govorila je zapravo besmislice. Lady Trentham pisala joj je već
nekoliko puta i bile su na pravom putu da postanu prijateljice. Ali na
daljinu.
- Oh, Sophie - rekao je on - žao mi je. Ja imam Martina, da, on mi je
prijatelj, još od djetinjstva, a imam i Klub preživjelih, kao i brojne prijatelje
u Barton Coombsu koje zanemarujem već šest godina. Nije mi palo na
pamet da ti ne mogu biti dovoljan.
- Oh, nisam tako... - započela je ona.
- Ne, znam da nisi tako mislila - rekao je on. - Ali, mislim da ni ti
meni nećeš biti dovoljna, Sophie.
Osjetila je kako joj se u grudi zabija bolan osjećaj razočaranja. I
ponovno je bio tu. Podsjetnik kako jedno drugome nikada neće biti sve,
kako usprkos dobru odnosu nikada neće biti prijatelji, još manje...
- Svima su nam potrebni prijatelji ili barem dobri poznanici istoga
spola - izjavio je. - Odnos s prijateljima istoga spola razlikuje se od odnosa
s osobom suprotnoga spola, a to je nešto što bi smo svi trebali njegovati.
Hoću reci da shvaćam i da mi je drago zbog tebe, Sophie. Siguran sam da
ćeš uživati u tom šivaćem udruženju. A razmjeri tvoje šutnje kazuju mi da
se svakom izgovorenom riječju zakopavam sve dublje i dublje. Nisam te
valja povrijedio, ili jesam?
- Ne, naravno da nisi - odgovorila je ona. - Upravo sam ja rekla kako
180
bih se voljela pridružiti šivaćem udruženju zato što bili željela uživati u
društvu drugih žena.
Uslijedila je kratka tišina tijekom koje se nijedno od njih nije ni
pomaknulo.
- I ja uživam u tvojemu društvu - rekao je. - Dobro se slažemo, zar
ne?
Doimao se pomalo tjeskobno.
Dobro se slažemo...
Da, dobro su se slagali. Nasmiješila se pomalo sjetno.
- Da, doista - izjavila je. - Hoćemo li se suočiti užasom vožnje
čamcem? Ili ćemo ovdje samo stajati ostatak poslijepodneva?
- Oh, svakako vožnja čamcem. -Ponovno joj je ponudio svoju ruku. -
Samo budi sretna što ne moramo preploviti cio ocean.
- Mogli bismo otkriti novi kontinent - rekla je.
- Atlantidu?
- Ili nešto posve nepoznato - rekla je. - No, za današnje ću
poslijepodne biti sretna ako sigurno doplovimo do otočića.
- U sigurnim si rukama - rekao joj je.
- Ne brinu me tvoje ruke - izjavila je. Nasmijao se dok su nastavljali
koračati.
Sophie se pomalo sjecala kao da će zaplakati. S obzirom na činjenicu

da nije znala plivati, Sophie je trebala biti zabrinutija nego što je bila. No,
bila je odveć zaokupljena davanjem uputa da bi se osjećala nervozno.
Veslao je energično i vješto, iako, dakako, nije imao pojma kamo treba ići.
Isprva to nije bilo važno dokle god je općenito veslao u smjeru otoka sa
kojeg su već bili odmaknuli daleko, vidjela je da na otočiću postoji maleni
mol uz koje bi trebali pristati. Ostatak obale doimao se prilično strmo.
S njegovom vještinom i uz njezine upute, sigurno su pristah, a on se
potom iskrcao, dohvatio uže iz njezine ruke i privezao čamac.
- Gospođo? - Naklonio se i pružio joj ruku, na čemu mu je bila
zahvalna. Čamac se zabrinjavajuće zibao kad se pokušala iskrcati iz njega
bez ičije pomoći.
- Oh, Bože - rekla je. - A poslije ćemo morati veslati natrag
- Mi? - Podigao je obrve i sagnuo se kako bi pipajući pronašao
ručnike. - Oh, moći ćeš i plivati natrag ako se ispostavi da sam iznimno
darovita učenica.
Uzela je od njega ručnike i provukla mu ruku ispod ruke. Štap je bio
181
ostavio u spremištu za čamce.

- Vjerujem da je hram izgrađen isključivo kao kulisa, zbog
pitoresknog dojma što ga ostavlja otočić kad se promatra iz kuće - rekao joj
je dok su se uspinjali prema hramu. - Bilo kako bilo, bojažljiva vikontesa, ili
je to možda bila njezina majka, u svakom slučaju jedna od mojih predaka,
bila je pobožna duša, tako su mi barem rekli, pa je hram pretvorila u
malenu crkvu. Bila je katolkinja.
Na hramu su doista postojala vrata i prozori od raznobojna stakla, a
unutra je na zidu bilo raspelo, svijeće i stari, u kožu uvezan molitvenik na
stolu ispod raspela. Pokraj stola bila je stolica preko čijega je naslona bila
prebačena krunica. I ništa više. Nije bilo prostora i za što više.
- Pitam se je li dama znala veslati - izjavila je ona.
- Ili plivati.
- Usuđujem se reći - rekla je ona - da je imala vjernog čuvara koji ju je
prenosio prijeko kad god bi poželjela doći ovamo. Naši preci uvijek su
imali vjerne čuvare, zar ne?
- Ako su živjeli u pričama, onda jesu - složio se on. - Pitam se bi li se
Martinu svidjela titula vjernog čuvara.
Sunce je sjalo kroz prozore i posvuda bacalo raznobojno svjetlo. Efekt
je bio veličanstven.
- Ovdje pomalo zaudara na plijesan - rekao je.
- Da - složila se ona. - Gdje je ta plitka voda?
Plićak se nalazio iza hrama, na suprotnoj strani otoka, gdje se obala
spuštala u vodu pod manjim nagibom nego na dijelu otoku okrenutom
prema kući.
- Možda bismo trebali samo sjediti i sunčati se - izjavila je ona. -
Veslanje mi se doimalo poput prilično naporne aktivnosti.
- Je li grčevito držanje za rub čamca bilo jednako naporno? upitao ju
je.
- Nemoguće je da si to mogao vidjeti - uzvratila mu je - čak i da je to
bilo istina, a nije. Što radiš?
Bilo je to glupo pitanje, jer je s njezinim vidom bilo sve u redu.
Razodijevao se.
- Ne boj se. - Pogledao je prema njoj i nasmiješio se. - Ostavit ću gaće
na sebi kako se ne bi morala rumenjeti. A i ti ostavi svoje rublje, u slučaju
da provirim.
Otvorila je usta kako bi mu odgovorila i zatvorila ih. Neće ga moći
pokolebati, zar ne? A ako će u vodu, i ona će morati s njim. On ne može
182
vidjeti. Ponekad je to posve zaboravljala.

Svukla se do rublja. Zašto je biti razodjeven, čak i ne potpuno, vani
doima razuzdanije nego u spavaćoj sobi? Nije postojala opasnost da ih
netko promatra. Nije postojalo mjesto s kojega ih je netko mogao
promatrati, čak ni netko tko bi ih s namjerom tražio.
Sunce ga je obasjavalo poput kakva božanstva - bila je to vrlo nježna i
blesava misao. No, ako je na njegovu tijelu postojao ijedan mišić koji nije
bio razvijen i naglašen zbog napornih i čestih tjelovježbi, ona ga još nije
uspjela vidjeti. Pa ipak, bio je vitak, tanan i ne pretjerano visok. Baš joj je
odgovaralo što nije pretjerano visok.
Bio je savršen.
- Vrlo si tiha - rekao je. - Skrivaš li se?
- Ne, samo se divila.
Prišla mu je i položila ruke u njegove.
Očekivala je da će voda biti hladna. Ukočila se od šoka. Voda Je
bila...
- Ledena!
- Poprilično - složio se. - Prilično je ledena oko gležnjeva. Pitam se
kakva će biti oko koljena i bokova.
Uskoro su otkrili. Dno je bilo strmije nego što su pretpostavljali. Bilo
je tisuću puta gore. Sophie je glasno udahnula i nije znala kako izdahnuti.
- Mislim da bismo se trebali v-v-vratiti - uspjela je izgovoriti kroz
zube koji su cvokotali.
Ne ispuštajući joj ruku, slobodnom je rukom začepio nos i uronio u
vodu tako da mu je kosa lelujala na njezinoj površini. Potom je izronio i
zatresao glavom. Kapljice ledene vode poprskale su Sophiena ramena.
- Ah - rekao je. - Ispod vode je bolje nego vani. Ili će biti.
Ponovno je zaronio i izronio nekoliko trenutaka poslije.
- Bolje je ispod - izjavio je. - Vjeruj mi. Čujem li to tvoje zube kako
cvokoću?
Teško. Odveć ih je čvrsto stisnula da bi mogli cvokotati.
- Oh, dovraga - rekla je i povila koljena, pa se spustila sve dok nije
osjetila kako se voda oko nje obavija i prelijeva joj se preko glave.
Izronila je vičući.
- Lažljivče! Oh, lažljivče!
On se smijao.
- Pod vodu - rekao je hvatajući je za drugu ruku. - Barem do vrata.
Neka ti se tijelo prilagodi temperaturi vode. Oh, Sophie, ovo je tako dobro.
183
Usprkos vlastitom osjećaju neugode, dobro ga je promotrila. Kosa

mu je bila prilijepljena uz glavu, niz lice su mu se cijedile kapljice vode, oči
su mu bile širom otvorene. Bio je ozaren i bezbrižan. Srce joj se topilo.
Spustila se u vodu koja joj je prekrila ramena. Sada više nije bila tako
hladna. Sunčeva je svjetlost plesala na njezinoj površini. Koliko li je samo
lijepo i oslobađajuće sigurno bilo znati plivati.
- Dođi - rekao je. - Pođimo malo dublje, pa ću te naučiti kako plutati.
- Oh - uzdahnula je - voljela bih da je to moguće, ali bojim se da nije.
Svejedno se zaputila s njim dublje u vodu, i to samo zbog tog izraza
na njegovu licu. Toliko je uživao u ovome.
- Oh, imaj barem malo vjere - rekao je. - Legni na vodu. Držat ću te.
Ovako. Ne, ne moraš se držati ni podizati koljena. To je najsigurniji način
da potoneš kao kamen. Ispruži se na vodi. Zabaci glavu. Ispruži ruke. Sad
se opusti. Neću te ispustiti. Samo se opusti. Zamisli da si na najmekšoj,
najudobnijoj postelji.
Bilo je nevjerojatno teško opustiti se znajući da je ispod nje samo
voda i njegove ruke. No, svejedno je bilo lijepo. I vjerovala je njegovim
rukama, njegovim riječima da je neće ispustiti.
Čvrsto je žmirila.
- Nisi posve opuštena - rekao joj je.
Dobro, bili su tu mišići koji su joj oči držali zatvorenima. Kao I
trbušni mišići za koje je sa zadrškom shvatila da su zgrčeni.
Otvorila je oči i glavu malo pomaknula u stranu. Njegova se glava
nadvijala nad njom. I...
Oh, Bože, voljela ga je.
Zurila je u njega, potresena - ali istodobno i opuštena.
Naravno da gaje voljela. On ju je spasio. Oženio ju je. A bio je i lijep,
drag i ljubazan. Bilo bi vrlo čudno da ga ne voli. Nije to bilo nikakvo
nezemaljsko otkrivenje.
A nije to ništa mijenjalo.
Samo ju je srce malo više boljelo.
- Evo - nježno je rekao. - Sad si se opustila. Vjeruj samoj sebi. Vjeruj
vodi.
Tad je osjetila kako se njegove ruke izmiču ispod nje.
Nije skidala pogled s njegova lica. Nije tonula. A nisu joj trebale ni
njegove ruke. Nikad si neće dopustiti da joj trebaju. Ni da joj on treba i na
jedan drugi način osim čisto materijalnog, jer bez njegove bi potpore umrla
od gladi. No, ni na jedan drugi način. Možda će to poželjeti, ali postoji
184
razlika između želje i potrebe.

Mogla je plutati i sama.
Mogla je živjeti sama.
Plutao je pokraj nje i povremeno je dodirivao rukom dok je ona
zurila u nebo. Nebo je bilo prostrano, duboko i modro, s tek nekoliko
paperjastih bijelih oblaka.
Tako opušteno. Tako lijepo. S tupom boli u grlu.
Okrenula je glavu kako bi ga pogledala, progutala gutljaj vode,
počela se koprcati, nakon čega se dočekala na noge. Voda joj je dopirala do
brade. Sigurno su otplutali dalje od obale. Nastupio je trenutak blizak
panici dok je kašljala, teturajući koračala bliže obali i vukla ga za sobom.
- Sigurno si sama plutala cijelih pet minuta - rekao je. - Odlično. Čim
naučiš plutati, bez problema ćeš naučiti i plivati.
- Ali ne danas - izjavila je ona. - Dopusti mi da uživam u ovoj
trenutačnoj pobjedi.
- Ja ću plivati - rekao je on, vratio se u vodu i moćnim zamasima
počeo plivati dalje od obale.
Dok je stajala u vodi do koljena i promatrala ga, Sophie je gotovo
mogla osjetiti njegovo zadovoljstvo.
Ali kako će se, lud kakav jest, poslije vratiti? Uza sebe danas ni je
imao gospodina Fiska.
Izašla je iz vode i obavila se ručnikom. Ali nije sjedala ni skidala
pogled s njega. Dlanom je zakrilila oči od sunca i motrila.
185
17. Poglavlje
Tijekom nekoliko minuta Vincent je znao kako se sigurno osjeća ptica

ili neka divlja životinja kad pobjegne iz kaveza. Svu je svoju golemu
energiju usmjerio na plivanje, uživajući u svojoj slobodi, snazi vlastitih
mišića i hladnom čudu vode.
Bila je to euforija koja dakako nije potrajala. Jer iako mu je isprva
sama pomisao da Martin nije uz njega pojačala ushit, nije mu trebalo dugo
da shvati koliko je lakomislen bio.
Gdje se točno nalazio? Kako će se vratiti natrag na otočić? Nije imao
pojma koliko je daleko otplivao od obale, ni u kojem smjeru.
Prestao je plivati i zastao, nogama opipavao ispod sebe. Nije mogao
dosegnuti dno. Gotovo ga je obuzela panika. No znao je da mu panika
neće biti ni od kakve pomoći, a ovo nije bilo poput dobro poznatih
napadaja panike koji bi ga obuzeli kao grom iz vedra neba i bez nekog
jasno razlučiva razloga. Bila je ovo potencijalna panika koja se temeljila na
stvarnim okolnostima.
Na pamet mu je pala utješna misao da u najgorem slučaju može
plivati sve dok se ne nasuče na obalu. U tom slučaju neće znati gdje se
točno na obali nalazi, no barem će moći izaći na suho i čekati da ga netko
pronađe. Situacija ipak nije bila takva da baš nitko nije znao gdje bi mogao
biti.
No, jadna će Sophie u tom slučaju ostati zatočena na otočiću. U
najblažem će se slučaju tad osjećati kao idiot.
- Ovdje sam - dozivao ga je Sophien glas koji je, kako mu se činilo,
dopirao s poprilične udaljenosti. Problem je bio u tome što u vanjskome
prostoru nije baš bilo lako točno odrediti odakle dopire glas, osobito kad je
u pitanju bila neka veća udaljenost.
- Ovdje - vikala je.
Odabrao je smjer i zaplivao.
- S tvoje desne strane - doviknula je, a on je ispravio kurs.
Trebalo je vremena. No uspijevala je navoditi ga glasom koji se
postupno s vikanja stišavao sve dok nije dosegnuo gotovo normalnu
glasnoću uobičajenu za razgovor.
- Sad bi trebao moći dotaknuti dno - rekla je naposljetku. - Kreni
blago ulijevo. Ovdje sam.
186
Nije otišla po njega. Bio joj je zahvalan zbog toga.

Je li je preplašio? Bio je spreman okladiti se da jest.
Kad je zakoračio na čvrsto, suho tlo, prebacila mu je ručnik preko
ramena.
- Oh, doista jedva čekam dan kad ću biti u stanju plivati barem upola
tako dobro kao ti - rekla je. - To je sigurno najljepši osjećaj na svijetu.
Pa ipak, u glasu joj se osjećalo blago drhtanje.
- Hvala ti što si me navodila do obale - rekao je. - Bez tebe bih možda
završio na suprotnoj obali, nakon čega bih besciljno tumarao nekim
zakutkom parka.
- Nisam željela sama veslati kući - izjavila je ona - iako je ondje
zapravo doista lijepo, Vincente. Mislila sam da su on kraj jezera samo
stabla, no ona su ondje jamačno posađena zbog pitoresknog dojma, kako bi
se zrcalila na vodi. On kraj stabala su livade, drvored i ljetna kućica. Ondje
je toliko prostora. Mislim da imam zamisao.
U glasu joj se još osjećao premor. Znala je da se on našao u
potencijalnoj opasnosti. A nije mu mogla ni priskočiti upomoć, ni otići po
pomoć.
- Oh? - Rekao je dok se otirao ručnikom. - Kakvu zamisao?
- Neću ti reći - izjavila je. - To je tajna. I iznenađenje. Možda je to čista
ludost, no vjerujem da je izvedivo.
- Mrzim iznenađenja kad moram čekati kako bih doznao o čemu je
riječ - rekao joj je.
Nasmijala se. Sjela je na travu, shvatio je. Rasprostro je svoj ručnik
preko trave i ispružio se pokraj nje.
- Žao mi je, Sophie - izjavio je nakon minutu ih dvije.
- Žao?
- Što sam te izbezumio - rekao je. - Što sam te prisilio da me budno
motriš dok sam uživao u kratkoj avanturi. Bilo je to neodgovorno od mene.
Neće se ponoviti.
- Oh, ne smiješ davati takva obećanja - rekla je ona. - Mogao bi se
osjetiti dužnim držati ih se. Jednostavno znam kako si se osjećao.
- Znaš li? - Okrenuo je glavu prema njoj.
- Neki ljudi se penju po nemogućim brdima - izjavila je ona. - Neki
ljudi istražuju nemoguća mjesta. A to čine samo zato što ne mogu
zanemariti izazov opasnosti ili zato što žele učiniti nešto naizgled
nemoguće. Ponekad jednostavno ne možeš odoljeti potrebi da budeš
slobodan u svojoj slijeposti ili barem da dođeš do njezinih krajnjih granica.
187
- Možda - skrušeno je uzvratio - jednostavno sam htio plivati.

- Oh. I to je sve što si htio reći. - Nasmijala se.
Martin mu ne bi pronalazio izlike. Počastio bi ga čitavim nizom
pogrdnih imena i pritom bi doista mislio ono što govori.
Osjećao se, međutim, dobro nakon plivanja - bio je to drukčije dobar
osjećaj od onog što ga je osjećao nakon tijelo vježbe u podrumu. A osjećao
se i ošamućeno. Osjećao je miris trave i vode. U daljini su pjevale ptice,
vjerojatno u krošnjama stabala na suprotnoj obali. Zujali su kukci koji su
letjeli nadohvat ruke. Negdje je zujala pčela.
Život u najljepšem izdanju.
Prsti, topli i laki poput pera s čela su mu razmicali mokru kosu.
Ležao je veoma mirno dok se ti prsti nisu ponovno odmaknuli. Sigurno je
sjedila pokraj njega. Sigurno ga je promatrala.
Oženiti je bio je dobar potez, shvatio je. Od prvoga se trenutka uz nju
mogao opustiti. Uživao je u njihovim razgovorima. Volio je njezin humor.
Bilo mu je ugodno s njom. Sviđala mu se. Bio je uvjeren i da se on njoj
sviđa. Uživao je u seksu s njom.
Koliko li su samo budalasti bili kad su povjerovali da snovi što su ih
snivali dok su još bili sami i ne pretjerano sretni mogu preživjeti brak koji
im je oboma donosio poprilično zadovoljstvo.
Nadao se da su ti snovi doista mrtvi i upokojeni, te da im se više
nikad neće vračati.
Okrenuo je prema njoj glavu i pružio ruku. Pod rukom je osjetio
njezina gola koljena i shvatio da ona zapravo kleči pokraj njega i promatra
ga.
Zašto?
- Sophie - rekao je.
Objema ga je rukama uhvatila za ruku.
Iznad lica mu se nadvila sjena, nakon čega ga je poljubila.
Ako i postoje usne koje je slađe ljubiti od Sophienih, onda ih on nije
mogao zamisliti. Zagrlio ju je, a ona se napola sručila na njega, ruke mu
položila na ramena. Nježno su se, jedno vrijeme lijeno ljubili, jezicima se
istraživali, meko grickali. Uživali su jedno u drugome.
- Mm - uzdahnuo je.
- Mm - složila se ona.
- Pretpostavljam,- izjavio je - da su svi vrtlari u mojoj službi, kao i
sluge koji rade izvan kuće sad postrojeni na suprotnoj obali i uživaju u
prizoru? Nema nijednog - odgovorila je ona. - Jer, kad bi i htjeli, morali bi
188
se prvo probiti kroz džunglu na suprotnoj obali, a iza nas je hram.

- Znači, prilično smo sami?
- Da. - Usnama mu je dodirivala usta. - Prilično sami.
Spustio je ruke kako bi svukao gaće, no ona je već ponovno klečala
pokraj njega i prsti su joj se zavukli ispod ruba gaća koje je potom umjesto
njega povukla dolje. Pridigao je bokove kako bi ih lakše svukla do kraja.
Kad je postala tako odvažna?
Sagnula se i poljubila mu pupak. Poljupcima se potom počela
uspinjati sve do njegovih usana.
Doista: mm.
- Tlo ti baš neće biti meko poput madraca, Sophie - rekao je. - Dođi
na mene.
Nije bio pretjerano pustolovan, shvatio je pomalo posramljeno.
Njihovo vođenje ljubavi nikad nije bilo rutinsko ili monotono. Svaki njihov
odnošaj razlikovao se od drugih. No, uvijek je ona bila ta koja je ležala na
leđima. Uvijek bi on lijegao na nju. Nikada tako neće steći titulu
najinovativnijeg ljubavnika na svijetu.
Privukao ju je na sebe, a ona je legla na njega, sitna i umilno topla,
namirisana mirisom jezerske vode i ljetne topline. Ponovno ju je poljubio i
ruke spustio do njezine stražnjice i bokova, razmaknuo joj noge tako da ga
može zajahati. Njezina podsuknja nije bila duga. Ispod nje nije nosila ništa.
Savila je koljena i pridignula se na njima. Pridignula je cijelo tijelo
kao da ga jaše.
Osjećao se kao da je netko dodatno raspirio vatru sunca. Imao je
dojam da gubi kontrolu, a erekcija mu je postala još jača, ako je to uopće
bilo moguće. Savio je noge u koljenima i stopala položio na travu. Ruke joj
je položio na bokove.
No, ona ga je već dodirivala, prstima mu po tijelu prelazila tako
mekim i laganim pokretima da je pomislio kako će poludjeti. Zabacio je
glavu, položio je na travu i pustio je neka vodi.
Povukla ga je k sebi, a potom se odlučnom, ali i mekom kretnjom
spustila na njega. Gotovo se osramotio i bez daljnjeg odgađanja prodro u
nju.
Iz grla joj se začuo tih i dubok zvuk.
Podignula se gotovo do kraja, a potom polako spustila natrag - tu je
kretnju potom ponavljala sve dok ga nije jahala odlučnim, sigurnim
ritmom. Stiskala je i svoje unutarnje mišiće, a ubrzo je istodobno počela i
uvijati bokovima.
189
Zar je to bila Sophie?

Da se nije obazirao na gotovo bolnu potpunu erekciju, a jedno se
vrijeme doista nije obazirao, zadovoljstvo je bilo savršeno. Bila je vrela,
vlažna i pulsirala je oko njega.
Pratio je njezine kretnje, podizanja i spuštanja sve dok nije osjetio da
joj ritam postaje neujednačen, jer dosezala je nešto što joj je bilo nepoznato,
što nije shvaćala. Čvršće ju je uhvatio za bokove, podizao je i povlačio k
sebi, držao. Napela se i vrisnula, izbezumila. A on je još jedno vrijeme
energično nastavio sve dok joj se nije pridružio u veličanstvenom stanju
seksualnog opuštanja.
Još je klečala. Podigao je ruke do njezina pojasa i povukao je k sebi
kako bi legla preko njega. Ispružila je noge pokraj njega. Provlačio joj je
prste kroz kosu dok joj je lice počivalo na njegovu ramenu.
- Dobri Bože!
- Sretna? - Upitao ju je.
- Mm - promrmljala mu je u rame.
Bio je prilično uvjeren da su oboje zadrijemali kad se prenuo uz
osjećaj koji je bio daleko od ugode.
- Sophie?
- Mm?
- Užasno nam je vruće i oznojeni smo, zar ne? - Rekao je.
Bili su potpuno mokri. Čak je i njezina podsuknja bila promočena.
- Mm.
- Ustaj, dakle, ženo - rekao je - i vodi me do vode.
Poprskao ju je kad su se našli u vodi do pojasa i ona je poprskala
njega. Ona je, dakako, bila u prednosti, jer znala je što cilja. S druge, pak,
strane, on je mogao zaroniti, ščepati je za noge u razini koljena i povući je,
tako da je pala u vodu i izronila srdito vičući i kašljući.
Dlanom ju je pljesnuo po leđima i prebacio joj ruku preko ramena.
- Namjeravaš li preživjeti? - Upitao ju je.
- Uspijem li prestati kašljati - odgovorila je i ponovno zakašljala. -
Jesam li progutala cijelo jezero?
- Ne mogu reći - odgovorio je. - Ne vidim.
- Ali možeš osjetiti. - Lijevu mu je nogu potom podmetnula iza
njegovih koljena, pa je u trenutku kad se tome nije nimalo nadao na
vlastitoj koži iskusio da nije progutala cijelo jezero.
Smijala se - doista veselo - umjesto da s njim suosjeća kad je izronio.
190
Gospođica Debbins bila je čudotvorka. Nakon samo dvije lekcije i po

sat vremena vježbe dnevno, Sophie je bila u stanju shvatiti crtovlje, simbole
i note s različitim repićima u partituri. Što je najvažnije, bila je u stanju iz
tih nota reproducirati glazbu na glasoviru, pa čak i svirati s obje ruke.
Isprva joj se to činilo nemogućim, jer od svake se ruke očekivalo da svira
nešto drugo, no ipak je bilo moguće, iako je svirala najjednostavnije etide.
Čak što više, gospođica Debbins imala je strpljenja Vincentu pomoći
da svoju vještinu sviranja harfe poboljša do te mjere da je morao bez greške
svirati jednostavne melodije.
***
Sophie je, međutim, ubrzo shvatila kako sviranje nikada neće biti
njezina prva ljubav. Ustrajavala je, međutim, zato što je bila u stanju, ali i
zato što su joj očajno nedostajale vještine kojima bi svaka dama trebala
vladati. Ustrajavala je i zato što je svaki glazbeni instrument stvarao zvuk,
lijep i harmoničan zvuk ako bi ga se ispravno sviralo, a zvuk je njezinu
suprugu bio tako silno važan.
Njezina prva ljubav njemu nikada ne bi mogla donijeti radost, iako je
on doista uživao kad bi mu pričala o tome. Crtanje će uvijek biti njezina
prva ljubav. Gospođica Debbins iz bratove je kuće sa sobom bila dovela
mlađu sestru udovicu koja je kanila trajno živjeti s njom. A Agnes Keeping
bila je slikarica. Uglavnom je slikala vodenim bojama, a omiljena tematika
bilo joj je divlje cvijeće. Sophie su se njezini radovi silno sviđali, a Agnes se
divila Sophienim karikaturama, te se od srca smijala njezinim ilustracijama
priča, osobito kad bi pročitala same priče. Sophie joj je objasnila kako je sve
priče osmislila s Vincentom, no kako je priča o zmaju i mišu isključivo
njegova.
- Kakav li samo dar imate vi i vaš suprug - rekla je Agnes. - Doista je
prava šteta što te priče mogu slušati i ilustracije vidjeti samo nećaci Lorda
Darleigha. A oni se za tjedan dana vraćaju svojim kućama, zar ne? Ove
vaše knjižice trebale bi biti objavljene.
Sophie se nasmijala, bilo joj je drago.
- Imam rođaka - rekla je Agnes. - Dobro, zapravo je to rođak mojega
pokojnog supruga. On živi u Londonu. On... Pa. Pisat ću mu, uz vaše
dopuštenje. Mogu li?
- Naravno. - Sophie je zaklopila svoje knjige. Agnes nije objasnila
zašto bi one mogle zanimati njezina rođaka, a ona je nije ni pitala. Prije
povratka kući, ostavila je izvornu priču o Berthi i Danu kod Agnes.
191
Agnes joj je postala prva istinska prijateljica.

A dame iz šivaćeg udruženja postale su joj prve bliske poznanice,
iako se Sophie osjećala prilično nelagodno zbog činjenice da su sve one bez
iznimke s iglom bile daleko vještije od nje. Zapravo se, međutim, činilo
kako im je zbog toga još draža, jer sve su se odreda upinjale poučiti je i
hvaliti njezin trud, a pod njihovim je stručnim vodstvom ona doista
napredovala. Čak je počela uživati u rukovanju iglom.
Shvatila je da je Vincent bio u pravu onoga dana kad su se čamcem
bili zaputili na otočić. Svatko treba prijatelje istoga spola.
I on je počeo sklapati prijateljstva sa susjedima. Gospodin Harrison,
oženjeni gospodin samo nekoliko godina stariji od Vincenta - njegova
supruga bila je članica šivaćeg udruženja - jednoga ga je dana s još
nekoliko gospode poveo na pecanje, a svi su se oni zajedno nekako
dosjetili kako bi i on mogao prilično uspješno pecati. A gospodin Harrison
počeo je k njima dolaziti svakih nekoliko dana kako bi Vincentu čitao
novine, nakon čega bi zajedno sjedili i raspravljali o političkim i
ekonomskim pitanjima.
No, to nije dovodilo do zaključka da su se Vincent i ona udaljili.
Kasno navečer oni bi često sami zajedno sjedili u njihovu salonu, ili bi
zajedno odlazili u šetnje, zajedno vježbali u glazbenoj odaji. Jedno su
zajedno otišli jahati, iako tad nisu bili sami. Glavni konjušar bdio je uz
Sophie, dok je gospodin Fisk jahao pokraj Vincenta. No, bila je to lijepa
uspomena, jer Vincent je bio sretan i bezbrižan, a ona je bila oduševljena
vlastitom neustrašivošću, iako joj je Vincent izjavio da će se početi kretati
unatrag nastave li tako polako.
Sophie se jednoga poslijepodneva vraćala s druženja s damama iz
šivaćeg udruženja kad je ugledala gospodina Fiska koji je energično
koračao od staje do kuče. Vjerojatno je u ograđenom prostoru uz staje bio
promatrao Shepovu obuku. Sad kad je pas bio dobro dresiran, gospodin
Croft je ovamo dolazio svakoga dana, a on i Vincent sve su se više
privikavali jedan na drugog, te su se sve bolje mogli zajedno kretati
uokolo. Jedino što je Sophie isprva bilo mrvicu razočaravajuće bio je strog
naputak gospodina Crofta da se pas ni u jednom trenutku ne smije
smatrati obiteljskim mezimcem, da ga maziti može samo Vincent, da ga ne
smije k sebi dozivati nitko osim njega, te da smije samo uz njega sjediti.
Naravno da je to imalo smisla. Ako je psa baš tako lako smesti, onda
se u njega nikada neće moći pouzdati da će u svim okolnostima i uvjetima
igrati ulogu Vincentovih očiju.
192
Gospodin Fisk pozdravio je Sophie kimanjem glavom i sigurno je bio

spreman u kuću pohitati prije no što se ona uspne uza stube.
- Gospodine Fisk - obratila mu se. - Pričekajte, molim vas.
Nije znala je li mu bila draga ili ne. A iskreno govoreći, pomalo ga se
čak i plašila, no ne u fizičkome smislu. Nikada joj on ne bi učinio ništa
nažao, niti je ikad o njoj neuljudno govorio. No, teško je osloboditi se starih
navika. Naravno, bio je čvrsto vezan uz Vincenta i isprva je sasvim sigurno
nije smatrao nevjestom dostojnom svojega gospodara. Nije znala razmišlja
lijoš uvijek na isti način. Nije bilo važno - iako je, naravno, bilo važno.
Podigao je obrve i zastao.
- Odvija li se sve kako treba? - Upitala je. - Sa Shepom?
- Croft misli da je obavio svoj posao ovdje, moja gospo - odgovorio je
on. - Lord je baš maloprije otišao do jezera i natrag isključivo u pratnji psa,
nijednom pritom nije ni dodirnuo rukohvat.
- Rukohvat je, dakle, sad nepotreban? - Upitala je.
- Ne, moja gospo - odgovorio je. - Sve što lordu može omogućiti veću
slobodu kretanja dostojno je postojanja, a za njega nije mudro da ovisi
isključivo o jednoj stvari ili osobi. Ljudi umiru. Baš kao i psi. Ograde se
mogu srušiti.
- Htjela sam vas zamoliti za savjet - rekla je.
Pogledao ju je pomalo oprezno.
- Sad kad je staza dovršena - izjavila je - uskoro će započeti radovi na
šetnici kroz divljinu, sve kako bi ona postala sigurnija za mojega supruga,
te kako bi mu mirisima priskrbila zadovoljstvo. Glavni vrtlar je predložio
da osim prikladnih stabala i grmlja ondje posadimo i začinsko bilje. No,
meni se u glavi rodio plan koji bi nekima mogao djelovati budalasto i
potpuno nepraktično. Svatko tko ga čuje moga bi me ismijati. Ali vi će te
znati da moj plan nije budalast.
Zagrizla je donju usnu, no on je i dalje šutio. Samo ju je postojano
promatrao. Bio je zastrašujuće krupan i stamen.
- Unutar zida na istočnoj strani parka ne nalazi se bog zna što - rekla
je ona. - Ondje se zapravo na potezu od gotovo tri kilometra proteže
isključivo travnata površina. A s južne se strane šuma ne proteže sve do
istočnoga zida. Ondje je barem šesto metara nepošumljena prostora.
Jednako je i na sjeveru gdje se brda ne protežu sve do samoga zida. Sve u
svemu biste mogli biste od juga uza zid hodati sve do sjeverozapadnog
ugla, a da pritom ne naiđete ni na jednu značajnu prepreku. To je
udaljenost od gotovo osam kilometara.
193
Znala je to. Cijelu je tu udaljenost osobno prešla jednog lijenog

poslijepodneva, dok je Vincent razgovarao sa svojim upraviteljem imanja,
a nijedna od njegovih sestara nije bila raspoložena za šetnju.
- Moja gospo? - Doimao se smušeno.
- Trkaće staze imaju okuke, zar ne? - Upitala ga je. - Kad se konji
utrkuju, obično ne trče pravocrtnom linijom od početka do kraja. U
okukama bi skretali i bez ičijeg vodstva kad bi to bilo potrebno, zar ne?
Mislim, ne bi nastavili ravno, ne bi se sudarili sa zaštitnom ogradom.
- Ako je okuka dovoljno blaga. - Mrštio se. - Jeste li na to mislili, moja
gospo?
- Da - odgovorila je. - Gospodine Fisk, mislite li da je to nemoguće?
Mogao bi bez opasnosti ondje jahati, te prijeći popriličnu udaljenost.
Mogao bi čak i galopirati. A ako bi s obje strane staje postojala i ograda,
onda bi ondje mogao i trčati. Kad bi htio, osam bi kilometara ondje mogao
trčati bez zaustavljanja. Šesnaest ak.. trči u oba smjera.
Zurio joj je izravno u lice, izravno u oči. Nije uspijevala dešifrirati
izraz njegova lica. Po tom je pitanju bio tipičan sluga.
- Je li to budalasta zamisao? - Ponovno si je grizla donju usnicu.
- Jeste li ga pitali? - htio je znati.
Zatresla je glavom. - Još nisam.
- Sami vrtlari to nikako neće moći provesti u djelo - rekao je mršteći
se. - Morat ćemo zaposliti još velik broj dodatnih radnika. Koštalo bi to
cijelo bogatstvo.
- On ima bogatstvo.
Nakratko, usne su mu zatitrale i gotovo se nasmiješio. A po tom ju je
prenerazio.
- Volite li ga? - upitao ju je otresitim, gotovo grubim glasom.
Bilo je to drsko pitanje, no nije joj na pamet palo ukoriti ga ili se
osjećati uvrijeđenom. Otvorila je usta da mu odgovori i ponovno ih
zatvorila.
- On mi je suprug, gospodine Fisk - rekla je.
Kimnuo je glavom.
- Meni to zvuči moguće - izjavio je. - No, što ja znam? Istodobno
imam dojam i kako je to ogroman projekt. Ali, za njega bi to svakako bilo
ispunjenje sna, zar ne?
- Da - rekla je. - Zahvaljujem vam.
Naglo se okrenula prema stajama, ostavila ga neka ondje stoji i zuri u
nju. Bila je zbunjena. On će je sigurno smatrati budalom. Ali...
194
Ali, za njega bi to svakako bilo ispunjenje sna, zar ne?
Činilo se kako je obuka bila završena. Vincent i gospodin Croft stajali

su na drugom kraju kompleksa staja i razgovarali. Shep, crno-bijeli
ovčarski pas mirno je, ali i na oprezu, sjedio uz Vincenta koji je u ruci
držao kratak povodac. Skriven iza kompleksa zgrada, gospodin Croft joj je
bio izvan vidokruga.
- ... s rukohvatom u cijelosti je bila zamisao vaše gospođe - govorio je.
- Baš kao i pas. A sad i šetnica kroz divljinu koja će se raščistiti i također
dobiti rukohvat samo za vas?
- Veliki sam sretnik - izjavio je Vincent dok je Sophie usporavala
korak, smiješila se.
- Imate kuću punu dama koje se mogu brinuti o svakoj vašoj potrebi
- rekao je gospodin Croft. - Lorde, koji vam muškarac ne bi pozavidio? -
Od srca se nasmijao.
- Da. - I Vincent se smijao s njim. - Oduvijek se žene brinu o meni. A
sad i moja supruga. No, postupno se oslobađam. Odnosno, moram biti
iskren, moja supruga smišlja načine kako da se oslobodim.
I Sophie je tad požalila što je usporila korak kako bi čula lijepe stvari
o sebi.
A sad i moja supruga.
No, postupno se oslobađam.
Nije rekao da joj zamjera. Baš obratno. Priznao joj je zasluge u
nastojanju da stekne slobodu kretanja.
A to je činila s namjerom. Isprva u nakani da mu se oduži za sve što
je za nju učinio, ne bi li osmislila načine kako njegovu sljepoću učiniti
manje dosadnom. Je li u tome možda čak bila i odveć uspješna?
Oh, nije htjela razmišljati o tom prokletom dogovoru što su ga sklopili.
A i rekao joj je da o njemu ne razmišlja. No, to nije značilo da ni ne postoji,
zar ne? On je i dalje očigledno čeznuo za svojom slobodom.
- Dobar vam dan, gospođo - rekao je gospodin Croft kad mu je zašla
u vidokrug. Podigao je šešir, nasmiješio joj se i blago naklonio.
Vincent se prema njoj okrenuo i toplo joj se nasmiješio.
- Sophie? - Upitao ju je. - Jesi li uživala na šivaćem druženju?
- Jesam - odgovorila je. - Julia Stockwell povela je sa sobom i svoju
bebu kojoj smo gugutale koliko i šivale. Što misliš, zašto bebe uvijek tako
djeluju na ljude? Je li se priroda tako osigurala da ne budu zanemarene?
Kako ste, gospodine Croft? Je li gospođa Croft zaliječila opekline na
195
rukama?
- Još ima ožiljke, gospođo - odgovorio joj je - no čini se da su najgori
bolovi prošli. Zahvaljujem vam. Reći ću joj da ste pitali za nju. Mislim da je
ovo bila sjajna zamisao. Ovaj je pas bez ikakvih poteškoća lorda odveo sve
do jezera i natrag. A još uvijek je veoma mlad.
- Uvjerena sam, gospodine Croft - uzvratila mu je ona - da niste
pretjerivali kad ste rekli da ste najbolji dreser pasa u okrugu.
- Hvala vam, gospođo - odgovorio je on. - A pas danas ostaje ovdje.
- Tako je - rekao je Vincent - nećete više moje oči odvoditi svojoj kući,
Croft.
Gospodin Croft otišao je potom u staju po svojega konja i laku kočiju,
a Sophie i Vincent zaputili su se prema kući. Nije bilo štapa na vidiku. Bio
je tu samo Shep koji je koračao uz svojega gospodara. Sophie ga nije
uhvatila ispod ruke kako je to inače obično činila. Moje oči.
- Sophie - rekao je pružajući joj ruku - kako ću ti ikad moći zahvaliti?
- Zato što sam ti rekla za Lizzie i njezina psa? - Upitala je. - Ali, zašto
bih ti to tajila?
- A tu je i staza koja vodi do jezera - rekao je. - A uskoro će tu biti i
šetnica kroz divljinu. Ondje će biti začinskoga bilja i miomirisnih stabala,
zar ne? Čija je to bila zamisao?
- Stabla su bila moja zamisao. Začinskog se bilja nisam ja sjetila, no
predivno će se uklopiti. Mislim da ćeš uživati u šetnji tom šetnicom. A
imam i još jednu zamisao - pridodala je teška srca. - Kasnije ću ti je
priopćiti.
- Velika tajna? - Upitao je. - Ona koju si spomenula na jezeru?
- Gospodin Fisk misli da je to dobra zamisao - rekla mu je.
- Martin? - Okrenuo je glavu prema njoj. - Razgovarala si s njim?
- Maloprije.
- Drago mi je. - Nasmiješio se. - Znaš, on misli da si dobra za mene.
Kad mi je to rekao prvi ili drugi put, zvučao je gotovo kao da se mrgodi.
Sad više ne zvuči tako. U potpunosti te prihvaća i smatra da sam dobro
odabrao.
- Oh - uzdahnula je, no ta je pohvala nije razgalila.
Bila je ona samo još jedna žena u njegovu životu. Volio je svoju
majku, baku i sestre, a vjerovala je i da mu je bila draga. No, čak i ako je
tomu doista bilo tako - bila je ona samo još jedna žena u nizu koja se
zapriječila između njega i neovisnosti za kojom je čeznuo.
Shep je zastao u podnožju stubišta, a kad je i Vincent zastao, pas se
196
postavio ispred njega, poveo ga do prve stube, ponovno zastao i poveo ga

gore.
- Otići ćemo u salon, zar ne? - Upitao je Vincent kad su ušli u kuću. -
Vrijeme je čaja? Nismo propustili čaj, zar ne?
- Nismo - umirila ga je Sophie. - Pazila sam da se vratimo na vrijeme.
Danas su svi kod kuće. Kad odu, svi će nam oni nedostajati.
- Mislim da svi istodobno osjećaju olakšanje i razočarenje - rekao joj
je. - Olakšanje osjećaju zato što si ti supruga koju su mi oduvijek
priželjkivali, a razočarenje zato što ih više ne trebam da bi mi organizirali
život.
Ne. Tu je sad bila Sophie da to radi umjesto njih.
Gospodin Croft posljednja je dva dana proveo u kući sa Shepom
kako bi ga obučio da Vincenta može odvesti u sve prostorije u koje
najčešće zalazi. Pas ih je sad kroz predvorje poveo uza stube, do salona
gdje su ih dočekali bučni i razdragani zborski pozdravi. Ondje su bili svi,
uključujući i petero djece koja su sva bila u dobi od dvije do pet godina.
Ellenina Caroline i Ursulin Percival igrali su se s Tabom - Sophie im je
nešto ranije dopustila da ga donesu iz njezina salona, budući da mu nikad
nije smetalo biti mažen, pažen i grljen poput najdraže igračke.
Pridigao se i oprezno promotrio Shepa, izvio leđa u luk i pripremio
se da zasiče. Shep ga je prezrivo pogledao i odmah su se razumjeli kao da
su se jučer susreli po prvi put - drži se podalje od mene i ja ću se držati podalje od
tebe.
Sophie je sjela na dvosjed i Vincent je sjeo pokraj nje.
Njegovu majku užasnula je već sama pomisao da bi ga pas mogao
uokolo voditi bez ičijeg nadzora i bila je prilično rječita u svojemu
protivljenju. Smatrala je kako se Sophie prilično nemarno odnosi prema
sigurnosti njezina sina. No, jučer je imala prilike vidjeti psa na djelu unutar
kuće, a danas je tijekom poslijepodneva sve sigurno pozorno motrila kroz
prozor s Vincentovom bakom.
Malena Ivy, Ennenina dvogodišnja kćer, uzverala se Vincentu u
krilo, a on joj je dao svoj džepni sat na lancu da se s njime igra. Sophie je
bila prilično ganutljiva činjenica da ga je nosio, iako nije mogao vidjeti
koliko je sati, ali uvijek ga je imao uza se.
- Oh - uzdahnula je Vincentova majka kad je sluškinja donijela čaj na
poslužavniku - došlo je pismo za tebe, Sophie. Naložila sam neka ti ga
odnesu u tvoj salon.
Sophie je oduvijek oduševljavala sama pomisao da bi mogla dobiti
197
pismo. Bilo je to nešto što joj se prije braka nije nikad događalo, a i sad je to
bila rijetka pojava. No, od gospođe Parsons iz Barton Coombsa je doznala
da su njezina tetka, Sir Clarence i Henrietta po svoj prilici otišli natrag u
London kako bi ondje proveli ostatak društvenih događanja. A pismima joj
se često javljala lady Trentham, dok joj se lady Kilbournc javila jednom, baš
kao i prilično stroga lady Barclay koja se u međuvremenu vratila kući, u
Cornwall.
- Zahvaljujem. - Nasmiješila se. Pismo će pročitati kasnije, a potom će
sa zadovoljstvo sjesti za maleni pisaći stol u svojemu salonu i odgovoriti na
njega.
- Tab se udebljao - izjavila je ispijajući čaj. - A i krzno mu je savršeno
glatko i blistavo.
- I ti si se zaoblila, Sophie - primijetio je Anthony.
- Anthony! - Amy je zgroženo pogledala u strop. - Svaka žena čezne da
joj netko kaže baš takvo što.
- Ne, ne - uzvratio je on. - Nisam htio reći da si se udebljala. Samo sam
htio reći da više nisi štrkljava kao kad si tek došla. Lice ti se popunilo na
pravi način. Dodatna težina je blagotvorna. A sad ću začepiti usta prije
nego li mi ih Amy začepi.
Vincent joj se nasmiješio, a njegova baka joj se nasmiješila, kimnula
glavom, pa čak i blago namignula. Njegova majka također se nasmiješila i
kimnula glavom. Zar je već bilo baš toliko očigledno, iako još nije
zamijetila promjene u težini? A kako je i mogla? U braku je bila manje od
dva mjeseca. No, nesumnjivo je tomu bilo tako. Slušala je što su govorile
žene iz šivaćeg udruženja, te je zaključila da ima sve simptome. Ako je
simptom pravi izraz za nešto što nije bolest.
Pogledala si je ruke i ponadala da rumen na njezinu licu nije odveć
upadljiva. I iznenada se osjetila bijedno. Jer i ako je Vincemu sigurno biti
drago kad čuje da će dobiti nasljednika, on zapravo sigurno nije
priželjkivao biti sputan suprugom ili djetetom. Nikad to nije priželjkivao.
Barem ne za sada. A postojalo je i nešto što nisu razmotrili. Ako nakon
predviđenog roka ipak odluče razići se i živjeti odvojeno, kome će pripasti
dijete?
Naslućivala je da će naposljetku ipak ostali zajedno, ali prilično
nesretni, iako sreća nije ni bila predmet njihova dogovora. Onda
zadovoljstvo. Neće živjeti u savršenom zadovoljstvu.
Tab je došao sklupčati se na dvosjed pokraj nje, pa je Percival došao
sjesti joj u krilo kako bi ručicom mogao gladiti mačje krzno.
198
Sophie mu se nasmijala i u grlu osjetila gorčinu neisplakanih

suza.
199
18. Poglavlje
Vincentove su se sestre s obiteljima uskoro trebale vratiti svojim

domovima, a njegova će se baka ujesen vratiti u Bath. Nedostajale su joj
prijateljice i život ondje. Iz sličnijih razloga njegova majka razmatrala
mogućnost povratka u Barton Coombs i Covington House. Bila je uvjerena
da će uspjeti gospođu Lunkett uvjeriti da joj se ondje pridruži.
Vincent će biti tužan kad svi oni odu. Istinski je volio svoju obitelj, a
sve ih je volio još i više sad kad nisu bdjeli nad svakim njegovim pokretom
i ustrajali da umjesto njega učine sve što je bilo u njihovoj moći.
Bio je uvjeren da su prihvatili Sophie, čak je i zavoljeli. Njegova
majka s odobravanjem je govorila o svemu što je Sophie učinila tijekom
dva kratka mjeseca, iako je gajila neke sumnje u vezi sa psom.
Bit će mu žao kad svi oni odu, ali bit će i sretan. Konačno će se moći
opustiti i živjeti vlastite živote, ne brinuti više samo o njegovome, a on će
biti sam sa Sophie. Još i prije braka rekao joj je kako misli da bi im zajedno
moglo biti ugodno, a tako je i bilo. Barem je njemu bilo ugodno, a nadao se
da je i njoj ugodno živjeti s njim.
Nadao se da će im ugodno biti do kraja života. Doista se tome nadao.
Iako je postajao sve neovisniji - u mnogočemu upravo zahvaljujući
naporima njegove supruge - nije mogao zamisliti život bez Sophie.
Zapravo mu se život bez nje doimao odveć zastrašujućim da bi ga uopće
razmatrao. Sjedili su jedno do drugoga na dvosjedu u svojemu privatnom
salonu kad je Croft objavio daje Shepova dresura uspješno okončana.
Mačak je ležao na stopalima njegove supruge, a rep je omotao oko
Vincentova gležnja. Shep je sjedio uz dvosjed, tik do njega. Mogao je
ispružiti ruku u stranu i dodirnuti mu glavu. Slušao ga je kako glasno
dašće. Još uvijek nije bio u potpunosti svjestan koliko je to čudo bilo. Bilo je
to gotovo kao da ponovno ima oči. Dobro, možda ne baš tako, ali u
svakom će mu slučaju to povratiti velik dio slobode kretanja.
U tom trenutku, međutim, nije pretjerano razmišljao ni o psu ni o
svojoj neovisnosti. Slušao je Sophie koja je naglas čitala ulomak 11 Josepha
Andreivsa Henryja Fieldinga, knjige u kojoj su oboje uživali posljednja dva
tjedna. Kad je pročitala poglavlje, odložila je knjigu.
- Živjeti u kući s velikom knjižnicom - izjavila je ona - pomalo je kao
živjeti u raju.
200
- Možda bih se i osjećao kao u raju - uzvratio je on - da me ne muči

tajna koja mi još uvijek nije razotkrivena.
- Ah, to. - Oklijevala je. - Možda ćeš me smatrati budalastom ili
nametljivom. Mislila sam da bismo mogli imati pola trkače staze unutar
istočnog i sjevernog zida parka, te unutar zidova na južnoj strani, na
prostoru gdje nema stabala. Bila bi poravnana i obje strane omeđena
ogradom, a krivine bi bile blage, tako da bi se stazom konji mogli kretati
bez ičijeg navođenja. Bila bi duga gotovo osam kilometara, mogao bi ondje
jahati, čak i galopirati. A mogao bi tom stazom i trčati ako poželiš,
pridržavajući se za ogradu. Ili čak trčati sa Shepom. On bi nesumnjivo
uživao u trčanju. Ondje bi mogao iskusiti veliku slobodu.
Prvo je instinktivno poželio nasmijati se. Bila je to nerazborita
grandiozna zamisao. Samo je Sophie...
Nije se nasmijao. Umjesto toga u glavi je zamislio takvu trkaču stazu.
Dugu gotovo osam kilometara. Bez prepreka. Oblikovanu lako da se konj
njome može kretati bez ičijeg vodstva i uputa. Oblikovanu tako da i on
može njome trčati. Neograničeno kretanje kilometrima. Svjež zrak koji mu
struji u lice.
Sloboda.
- Bit će to prevelik zadatak za naše vrtlare - izjavila je ona. - Morat
ćemo unajmiti radnike. I dizajnera. Dizajn i sama izrada vjerojatno će dugo
trajati, a sve će i poprilično koštati.
Progutao je pljuvačku i olizao donju usnu.
Mogao je gotovo osjetiti kako jaše - sam. Kako svog konja tjera u kas.
Pa galop. Osam kilometara. Mogao je gotovo osjetiti kako trči, isteže
mišiće, ritmički se kreće, iscrpljuje prelazeći udaljenost od osam
kilometara. Možda čak i šesnaest ako se trčeći odluči vratiti natrag. Ili
možda žustro koračajući bez straha kamo bi ga mogao odvesti sljedeći
korak.
Već je šest godina slijep. Zašto tek sada...
Zato što je tek sad susreo Sophie. Njezina živa mašta nije bila
stvorena samo za smišljanje priča.
- Gospodin Fisk misli da je to dobra zamisao - izjavila je ona. Glas joj
je bio čudnovato lišen emocija, pa je shvatio da nijednu svoju misao nije
izgovorio naglas. - Možda ti ne misliš tako. Možda misliš da ti se previše
petljam u život.
Okrenuo je glavu kako bi joj se nasmiješio.
- Hoćeš li jahati sa mnom tom stazom, Sophie? - upitao ju je. - Ponijet
201
ćemo i nešto za piknik, jer ćemo na pola puta morati stati kako bismo se
oporavili.
- Oh, kako bešćutno od tebe. Nisam baš toliko spora na konju.
- Naučit ću te kako jahati brzo poput vjetra - obećao joj je.
- Misliš li da je to blesava zamisao? - upitala je. - Ili suvišna? Trebam
li se možda prestati baviti tvojim životom i posvetiti vlastitome?
Zvučala je neobično nesigurno. Mislio je da je to već prevladala.
- Zadivljen sam - odgovorio je. - Otkuda sve te zamisli?
- Mislim da je to zato što sam cio život mogla samo gledati i ništa ne
činiti - odgovorila je. - Moram nadoknaditi dvadeset godina neaktivnosti.
- Neka mi onda nebesa budu na pomoći - izjavio je. -Jer slijedeće što
ćeš načiniti bit će stroj za letenja koji će me vinuti u nebesa, a potom me
vratiti kući.
- Oh - uzdahnula je. - Oh, Vincente, to bi bilo pretjerano Ali, mogli
bismo, nadahnuti tom mišlju, osmisliti predivne priče. Mogli bismo...
Ali on se smijao, a ona je ušutjela kako bi mu se pridružila.
- Mislim daje tvoja zamisao sjajna. Jesi li pročitala pismo sto si ga
primila?
- Moje... oh, pismo. Zaboravila sam ga. - Ustala je. - Stajalo je na
okviru kamina i sve vrijeme zurilo u mene.
Čuo ju je kako korača kroz prostoriju.
- Ne prepoznajem rukopis - rekla je. - Pitam se...
- Znaš, postoji način da udovoljiš svojoj znatiželji - naglasio je on.
Čuo je lomljenje pečata i šuštanje papira.
- Možda je - izjavila je - od jednog od tvojih prijatelja, Vincente, koji
želi da ti ga pročitam naglas.
Dogodilo se to već nekoliko puta. Dolazila su pisma od Georgea i
Ralpha.
Uslijedila je prilično duga tišina.
- Što je bilo? - upitao je.
- Moj stric - odgovorila je. - Pismo mi šalje sir Terrence Fry.
Istoga trena obuzeo ga je gnjev.
- Vratio se u Englesku - izjavila je ona - i doznao za našu svadbu.
Uslijedila je još jedna podulja tišina.
- Dođi - rekao je naposljetku i ispružio ruku prema njoj.
Došla je i sjela pokraj njega, ali nije prihvaćala njegovu ruku.
- Čestita li ti? - upitao je. - Ili suosjeća?
Mogao je osjetiti da oklijeva.
202
- Pretpostavljam da je istodobno riječ i o jednom i o dugome

odgovorila je. - Sretan je što sam se društveno i financijski osigurala za
cijeli život.
A žao mu je što s udala za slijepca. Nije to izgovorila naglas. Nije ni
trebala.
- Nema prava - glas joj je drhtao. - Nema prava.
Ne, sasvim sigurno nije imao prava. Vincent je podigao ruku,
pronašao njezin zatiljak i nježno je počeo milovati prstima.
- Razgovarao je s tetom Marthom - rekla je ona. - Zapravo bi se prije
moglo reći da je ona razgovarala s njim. Objasnila mu je da sam te uhvatila
u stupicu.
- Doista, Jupitera mi? - upitao je on.
- Ali, on nije siguran vjeruje li joj - uzvratila je ona. - Želi da mu
osobno iznesem što se zbilo.
- Očekuje da ćeš otići k njemu u London?
- Ne - odgovorila je ona. - On želi doći ovamo.
Otvorio je usta kako bi joj rekao što točno misli o toj sumanutoj
zamisli. Potom ih je ponovno zatvorio i riječi su ostale neizgovorene. Sir
Terence Fry bio joj je rođak, jedan od rijetkih.
- Ima li on suprugu? - upitao je.
- Umrla je prije mnogo godina - odgovorila je.
- A djecu?
- Nijedno nije preživjelo. Samo Sebastian.
- Sebastian?
- Njegov posinak - objasnila je. - Supruga mu je bila udovica kad ju je
oženio.
- A s tobom do sad nikada nije komunicirao? - upitao ju je. - Nikada
nije posjetio tvojega oca? Nije bio na njegovu pogrebu? Ili na pogrebu tvoje
tetke, svoje sestre?
- Bio je tad izvan zemlje - rekla mu je. - On je diplomat. I ne, nikad ga
nisam upoznala i nikad mi se nije izravno javio. Do sada.
- Izravno - rekao je mršteći se. - A neizravno?
- Pisao je Sebastianu i rekao mu da mi se javi kad sam otišla živjeti
kod tetke Mary - odgovorila je. - Htio je znati da mi je ondje dobro i da sam
sretna.
- Doista? - I dalje se mrštio. - A je li ti se njegov posinak javio?
- Sigurno jest, budući da je ona znala za zamolbu.
- Da - rekla je. - Nekoliko puta.
203
Iz nekog razloga sjetio se da ju je već bio pitao je li tetka Mary imala

djece i ima li rođaka u Londonu. Odgovorila je tad da nema, ali osjetio je
oklijevanja u njezinu glasu. Ponekad se u oklijevanju krije cio svijet
skrivenih značenja.
- Stariji je od tebe? - upitao ju je.
- Oh, da - odgovorila je. - Osam godina.
Kad joj je otac poginuo, bilo joj je petnaest godina. Njezinu su
rođaku, dakle, tad bile dvadeset ti godine. Toliko je sad bilo i Vincentu.
Masirao joj je zatiljak i bilo mu je očigledno da joj je glava spuštena
daleko niže nego što je potrebno za čitanje pisma. Naslućivao je da joj
brada počiva na prsima i da su joj oči vjerojatno sklopljene.
- Pričaj mi o njemu - rekao je. - Pričaj mi o tim njegovim posjetima.
- Bio je vrlo zgodan - rekla je - i ljubazan, pun života i
samopouzdanja.
On je šutio i čekao.
- Bio je ljubazan, - nastavila je. - Sprijateljili smo se, dugo i često
razgovarali. Vodio me u šetnje i vožnje svojom lakom kočijom. Vodio me u
galerije, stare crkve, a jednom me odveo i na sladoled. Bila sam silno
shrvana nakon očeve smrti. Pomogao mi je da se othrvam boli.
Ponovno je čekao. Zrak oko njih bio je nabijen nekakvom užasnom
boli. Nadao se da to nije ono čega se pribojavao.
- Bila sam lakoumna - izjavila je. - Zaljubila sam se u njega.
Pretpostavljam da je takvo što bilo i za očekivati. Bilo bi zapravo čudno da
nisam. Ali, priznala sam mu to. U svojoj ludosti pomislila sam da se i on
zaljubio u mene. Rekla sam mu.
- Sophie, bilo ti je petnaest godina - rekao je i ruka mu se zaustavila
na njezinu zatiljku.
- Ismijao me.
Ah, Sophie. Tako mlada i krhka. U toj bi životnoj dobi bila krhka čak
i da joj je sve ostalo u životu bilo čvrsto i postojano poput stijene.
- Nasmijao mi se i rekao da sam blesava, nezahvalna malena kokoš.
Što sam i bila. Ionako bi mi se srce slomilo. Njegov bi me smijeh ionako
povrijedio i ponizio, svejedno bih se zgrčila na spomen vlastite naivnosti.
Ali bih se i oporavila. Mislim da bih. Mislim da nije neuobičajeno da se
mlade djevojke beznadno zaljube u privlačne muškarce i da im se snovi
potom sruše.
- Zašto se nisi oporavila? - upitao ju je jer nije nastavila.
- Sjedili smo u salonu tetke Mary - rekla je tad - a ondje je bilo zrcalo.
204
Veliko zrcalo. Doveo me ispred ogledala i stao iza mene, a potom mi

objasnio zašto je apsurdno, a možda čak i pomalo uvredljivo to što sam se
u njega zaljubila, te od njega očekivala da mi uzvrati jednakom mjerom.
Natjerao me da se pogledam, da pogledam svoje lice, kosu koja mi se oko
glave uzdizala poput žbuna i padala preko ramena zato što je nikad nisam
uspjela ukrotiti. Rekao mi je da sam maleno štrkljavo, ružno biće. Rekao je
i da sam mu prilično draga, ali samo kao malena sestrična o kojoj će se
skrbiti na zamolbu svojega poočima. Smijao se dok je to govorio. Bio je to
srdačan smijeh, koliko se sjećam, ali meni je zvučao groteskno. Kad je
otišao, otišla sam u svoju sobu, pronašla škare i ošišala se. Nikada više nije
došao, a i da je došao, ne bih se pred njim pokazala.
Zagrlio ju je objema rukama i privukao je k sebi tako da mu je glavu
položila na rame.
- Oprosti mi na mojemu jeziku, Sophie - rekao je - ali to kopile... Volio
bih da mogu pet minuta provesti s njim nasamo.
- Davno je to bilo.
- Bio je tad moje dobi - rekao je. - Netom prije poginuo ti je otac.
Tetka te zanemarivala. Bilo ti je petnaest godina. Nisi još bila odrasla
osoba. A čak i ako zanemarimo sve to, bila si ljudsko biće. A on je bio
džentlmen. Oh, Sophie. Draga moja Sophie. I tad si sigurno bila lijepa. Znam
da si sad lijepa.
Nasmijala mu se uz vrat, a potom zaplakala.
Plakala i plakala.
To kopile, to prokleto kopile.
Iz džepa je iskopao svoj rubac i dao joj ga.
- Sophie - rekao je kad se jecanje utišalo - lijepa si. Vjeruj slijepcu da
jesi. Najljepša si žena koju sam ikad upoznao.
Nasmijala se i uzdahnula, a on se tiho nasmijao u njezinu kosu,
oduprijevši se potrebi da zaplače zajedno s njom. Ispuhala je nos i odložila
rupčić.
- Košulja i kravata su ti mokre - rekla je.
- Osušit će se. - Rukom joj je grlio ramena. - Tvoj stric te dakle nije
posve ignorirao.
- Ne, pretpostavljam da nije - izjavila je ona.
- On ti je obitelj - rekao je. - Brat tvojega oca.
- Da. Pozovimo ga onda neka dođe ovamo - predložio je. - Kako biste
se konačno upoznali, Sophie, sve kako bi nakon toga mogla odlučiti želiš li
ga ponovno vidjeti. Učini to u vlastitom domu i prema vlastitim uvjetima.
205
Neka se osobno uvjeri je li me u stupicu uhvatila podmukla spletkarošica i

jesi li se ti našla u klopki braka s polovičnim muškarcem.
- Ne bi se on na mene obazirao da se nisam udala - izjavila je ona. - I
to još za vikonta.
- Možda - složio se. - Ili je možda oduvijek namjeravao osobno
provjeriti kako si, čim se bude dovoljno zadržao u zemlji. Živjela si prvo s
jednom tetkom, njegovom sestrom, a potom i s drugom, kao i sa
sestričnom koja ti je vršnjakinja. Možda je bio zaključio kako si ondje gdje
bi trebala biti i gdje želiš biti. Možda je mislio kako je svoju dužnost izvršio
samim time što se uvjerio da ti je dobro kod tvoje rodbine.
- Nikad mu nije na pamet palo da me osobno pita - izjavila je ona.
- Ne, nije.
Mogao je čuti kako presavija pismo.
- Osjetila si da ti nedostaje obitelj - izjavio je privlačeći je bliže k sebi.
- Osjetila si to dok si bila s mojom obitelji. Ne griješim, zar ne?
- Ne - priznala je nakon kraćeg oklijevanja. - Užasno je biti sam na
svijetu. Tvoja je obitelj prema meni bila ljubazna i zavoljela sam ih. Ali...
ponekad osjećam prazninu. Možda me ta praznina ne bi toliko pritiskala
da sam doista bez obitelji, kad bi svi odreda bili mrtvi.
- Neka tvoj stric dođe ovamo - rekao je. - Možda te taj posjet neće
usrećiti. A možda i hoće. U svakom slučaju, nećeš biti sretna ako mu ne
dopustiš da dođe.
Znao je da se toga užasava svakim djelićem svojega bića. Nije osjećao
ljubaznost prema ijednom članu obitelji svoje supruge. No, morao je
samoga sebe podsjetiti daje ona prije nekoliko tjedana došla ovamo kako bi
upoznala cijelu njegovu obitelj, potpuno svjesna činjenice da će okolnosti
vezane uz njihovu svadbu sve njih svakako navesti da je oštro osuđuju.
No, svejedno je učinila to. I uspjela ih je pridobiti, iako je znao da joj nije
bilo lako. Glavninu je života bila tihi miš, a sad je morala promijeniti odnos
prema samoj sebi kako bi je ovdje prihvatili.
Uzdahnula je.
- Sutra ću mu otpisati - rekla je. - Pozvat ću ga neka dođe u vrijeme
žetvenih svečanosti i bala. To nije tako daleka budućnost, zar ne?
Nije, znači, odustala od te nakane? Ne, naravno da nije. Rekla je za to
prevelikom broju ljudi da bi sad odustala. Osim toga, Sophie nije bila
osoba koja lako odustaje.
- Da – uzvratio je on. - Zamoli ga neka dođe na bal. I moja obitelj će
doći na bal. Bit će prikladno da dođu i tvoji. Bit će to poput zakasnjela
206
svadbenog primanja. Možda bismo to tako mogli i opisati. Možda bi čak

mogla pozvati i Marcheve. Vjerojatno će odbiti poziv, iako se baš ne bih
kladio u velike novce da će tako i biti.
- Zar si poludio? - glasno je udahnula.
- Vjerojatno - složio se. - Imam osjećaj da neće odbiti. Njihova
nećakinja, vikontesa Darleigh i sve to.
- Doista si poludio - izjavila je i nasmijala se pomalo mlako.
Okrenuo je njezino lice prema sebi i poljubio je.
- Sigurno je vrijeme za odlazak na počinak - rekao je. - Jesam li u
pravu?
- U pravu si - rekla je ni ne pogledavši sat.
Bilo je njegovo omiljeno doba dana. Sophie je sljedećega jutra sjedila

za pisaćim stolom u svojemu salonu. Razmišljajući kako sročiti pismo
stricu, odsutno je perom prelazila amo-tamo preko lica. Do sada je uspjela
napisati samo „Dragi striče“, i to nakon što je odbacila ono „Dragi sir
Terrence“, „Dragi gospodine“ i „Dragi striče Terrence“. Uspjela je postići
pravu ravnotežu između formalnosti i neformalnosti. Tab je ležao preko
njezina stopala nakon što se prethodno sunčao na dasci prozora okrenuta
prema istoku. Nije još bila odlučila hoće li u Middlebury Park pozvati i
tetku Marthu, sir Clarencea i Henriettu. Nije bila sigurna ima li motiva za
takav poziv. Pružanje maslinove grančice pomirenja? Iskoristiti priliku da
likuje? Još jednom povući očajnički potez okupljanja vlastite obitelji?
Doista očajnički. No, je li to uistinu bilo nemoguće? Zavoljela je
Vincentovu obitelj. Ali, svjedočiti njihovoj bliskost, biti dijelom njih kod nje
je dovelo do toga da je osjećala još veću prazninu zbog nedostatka vlastite
obitelji.
A Vincent je to, blagoslovljen bio, savršeno shvaćao.
Nakratko, misli joj je odvratilo prisjećanje na sinoćnja događanja. On
je od samoga početka bio energičan ljubavnik koji pruža zadovoljstvo,
osobito nakon poslijepodneva provedenog na otočiću - još uvijek je
svakoga dana razmišljala o tom poslijepodnevu. Bilo je predivno, i on je
bio predivan, a otada...
Pa.
No, sinoć je sve nekako bilo drukčije. Sinoć ju je dodirivao i volio na
način što bi ga moga opisati jedino nježnošću.
Dok je razgovarao s gospodinom Croftom, možda uopće nije mislio
ono što je ona mislila da jest. Možda...
207
Oh, voljela bi da može prestati razmišljati o tome.

„Jučer sam primila vaše pismo“, napisala je.
Doista je napredovala.
S oduševljenjem sam primila vaše pismo? „Tako je ljubazno od vas što
ste mi pisali“, napisala je umjesto toga.
Je li doista? Je li bilo ljubazno? To zapravo uopće nije bilo važno, zar
ne? Mora se pridržavati određenih pravila lijepa ophođenja.
Zašto joj je uopće pisao? Samo zato što je sad bila vikontesa i zato što
je imala imućna supruga? Zato što mu je ipak barem malo stalo do nje i
brine se da možda nije sretna sa slijepcem? Zato što je nakon razgovora s
tetkom Marthom počeo sumnjati kako je njezin život s tetkom zapravo bio?
Vincent je bio u pravu. Doista joj je bilo potrebno susresti s njime i
pronaći odgovor na sva svoja pitanja. Problem je bio u tome što ga nije
željela vidjeti, iako je čeznula za njim. Bio je tatin brat. Tata joj je ponekad
pričao o događajima iz djetinjstva. Istina, ne često, ali ponekad. A u tim
pričama uvijek je bio i stric Terrence. U djetinjstvu su bili bliski.
„Bit će mi drago vidjeti vas“, napisala je i namrštila se. Mora to
ostaviti tako. Nije htjela iznova započinjati pismo. Začula je potom korake
koji su se približavali s vanjske strane vrata. Odlučne, sigurne korake.
Korake gospodina Fiska? Nekog od sluga? No, tko god da je to bio, nije
zastao kako bi pokucao na vrata. Umjesto toga, kvaka se pomaknula, vrata
su se otvorila i u sobu je ušao Vincent sa Shepom koji je pokraj njega
dahtao.
- Sophie? - rekao je.
- Ovdje sam - javila mu se. - Za pisaćim stolom. Pišem pismo stricu.
- Dobro. - Prišao joj je i položio joj ruku na rame. Obrazi su mu se
rumenjeli, a njegove su lijepe modre oči iskrile. - Prošetali smo do jezera,
Shep i ja, a potom uz jezero, stazicom sve do ljetne kuće. Jedno smo
vrijeme ondje sjedili, a potom se vratili kući. Htio sam te pozvati da pođeš
s nama, ali htio sam samome sebi nešto dokazati.
- I to ti je pošlo za rukom - izjavila je ona. Ne izgledaš mokro. Nisi,
znači, pao u jezero?
- Nisam pao i polomio nos - uzvratio je on. -Još si spavala kad sam se
vratio s tjelovježbe. Mama kaže da si kasno došla na doručak. Osjećaš li se
loše?
- Uopće ne. - Odložila je pero i ustala. - Prilično se dobro osjećam.
Zapravo i više nego dobro.
Podigao je obrve.
208
Objema ga je rukama uhvatila za slobodnu ruku i poljubila mu

nadlanicu.
- Dobit ćemo dijete - rekla je. - Nisam još posjetila liječnika, ali
potpuno sam sigurna da je tomu tako.
Činilo se kao da razrogačenih očiju zuri ravno u njezine oči. Ruka mu
se zgrčila, a ona ga je zabrinuto pogledala.
- Sophie? - Polako se nasmiješio, a potom i nasmijao.
- Da. - Ponovno mu je poljubila ruku.
Iz ruke je ispustio Shepov povodac, izvukao ruku iz njezinih pa
raširio ruke prema njoj. Zagrlio ju je i stisnuo tako čvrsto, da je bila posve
pripijena uz njegovo tijelo.
- Sophie - šaptao je. - Stvarno? Dijete?
- Da. Stvarno.
Čula ga je kako guta pljuvačku.
- Ali, ti si tako sitna. - I dalje je šaptao.
- Čak i sitne žene mogu rađati djecu - izjavila je.
Nadala se da je u pravu. Kod poroda nisu postojala nikakva jamstva.
Ali, sad je bilo prekasno za strahove i brige.
Položio joj je obraz na tjeme.
- Dijete - ponovio je i nasmijao se. - Oh, Sophie, dijete!
Dugo su tako stajali zagrljeni. Njezino pismo stricu bilo je
zaboravljeno. Shep je legao pokraj Vincentovih nogu. Tab se vratio na
prozorsku dasku i sunčao se.
209
19. Poglavlje
Samo nekoliko sati poslije doživio je još jedan napad panike.

Sophie je s Ursulom i Ellen bila otišla do sela. Njegove sestre trebale
su nešto iz seoske trgovine, a Sophie je namjeravala skoknuti do Agnes
Keeping kako bi joj pokazala ilustracije za priču o Berthi i Danu koju su
zajedno osmislili prije otprilike tjedan dana - o dimnjačaru koji se zaglavio
u visokome dimnjaku na krovu visoke zgrade. Jedan od njezinih crteža
navodno je prikazivao Berthu koja mladića spašava s vrha dimnjaka, vide
joj se samo stražnjica i noge, dok se gornji dio tijela skriva u dimnjaku.
Kasnije im je na čaj trebao doći Andy Harrison sa suprugom. U
međuvremenu je na raspolaganju imao dva sata samo za sebe, budući da je
njegov upravitelj imanja cijeli dan bio odsutan zbog posla. Odlučio je
istražiti šetnicu kroz divljinu, iako su radovi na njoj tek bili započeli. Na
kraju krajeva, nitko nije dotjerivao Lake District prije njegova dolaska. Ali,
ni ondje nije šetao sam.
Ni danas nije šetao sam. Osjećao je kako je u posljednje vrijeme
zanemarivao Martina. To je bilo pomalo blesav osjećaj, jer je Martin sasvim
sigurno uživao i bez njega. Vincent je, naime, načuo kako se Martin udvara
mladoj kćeri seoskoga kovača - što se činilo prikladnim.
Poveo je sa sobom Martina i uzeo štap kako bi istražio šetnicu koja je,
kako se ispostavilo, on kraj prostora na kojemu su radovi otpočeli bila
prilično kamenita i neravna, potpuno zarasla.
- Prirodi ne treba dugo da zaposjedne neki prostor, zar ne? - izjavio
je.
- Bravo za prirodu, velim - rekao je Martin. - Kad joj se ukaže prilika,
ljudska vrsta prirodi čini sramotne stvari.
- Misliš na ugljenokope i slične stvari? - upitao ga je Vincent.
- Više su mi na pameti ona blesava stabla uz prilaz kući - izjavio je
Martin. - Orezana i glupo oblikovana kao pudle.
- Šišano grmlje? - nasmijao se Vincent. - Zar stvarno izgleda blesavo?
A meni su rekli da je lijepo i pitoreskno.
Martin je nešto promrmljao.
- Velik kamen četiri koraka ispred tebe - upozorio ga je. - Zaobiđi ga
s lijeve strane. Kreneš li desno, mogao bi se otkotrljati niz brijeg.
- Sophie mi je rekla za trkaću stazu - rekao je Vincent. - Misliš li da je
210
to izvedivo, Martine?
- Ne očekujem da će se ondje ikad održati službena utrka - rekao mu
je Martin. - Ali, izvedivo je. Mogao bi tom stazom dobro jahati, a da pritom
svi mi ne strahujemo da ćeš slomiti vrat.
- Sophie te je pitala za savjet - rekao je Vincent.
- Nesumnjivo je zaključila - rekao je Martin - kako je bolje da joj se ja
smijem ako je riječ o glupoj zamisli nego ti. Znaš, ona obožava tlo kojim
koračaš.
- Oh, glupost - nasmijao se Vincent. - Trudna je, Martine.
- To govori kuharica, kao i sve sluškinje - izjavio je Martin. -
Zaključile su to iz zaobljenosti njezina lica, nečega u njezinu pogledu i
drugih gluposti. No, čini se kako su uvijek u pravu. Ne znam kako to
ženama polazi za rukom. Mislim, znam kako to ide.
- Postat ću otac.
- Ako je tvoja gospođa trudna, onda se nadam da si ti otac - složio se
Martin.
Vincent je tad zastao i na pamet mu je palo koliko je njegova supruga
tanana, koliko su joj bokovi uski. Pomislio je i na to koliko se trudnoća
okonča mrtvorođenčadi ili smrću žene pri porodu.
Ili i jednim i drugim. Pomislio je i kako nikada neće vidjeti svoje
dijete čak i ako ono poživi, da se njime nikad neće moći igrati poput
normalnih očeva, nikada...
Martin ga je čvrsto ščepao za nadlakticu.
- Ondje je klupa - rekao je. - Prilično je uništena, ali podnijet će tvoju
težinu.
Bilo je prekasno. Nije više imao zraka, a nije mogao ni vidjeti. Čvrsto je
ščepao Martinovu ruku kako bi se oslobodio njezina stiska ili jednostavno
uhvatio za nju, nije više znao.
Klupa može podnijeti njegovu težinu. Sjedio je na njoj kad je ponovno
preuzeo nadzor nad samim sobom.
Udahnuti. Izdahnuti. Udahnuti. Izdahnuti.
Bio je slijep. I to je bilo sve.
Bilo je to poput mantre.
Bio je to prvi napad panike od onog što ga je doživio u kočiji sa
Sophie. Napadaji su postajali sve rjeđi. Možda će naposljetku posve
iščeznuti. Možda će kucnuti trenutak kad će njegova podsvijest, baš kao i
svijest, prihvatiti činjenicu da više nikad neće vidjeti.
- Jesam li ti raskrvario ruku? - Upitao je.
211
- Nije to ništa što melem ne može riješiti - odgovorio je Martin. - Tako

će barem svi u kuhinji imati povod da me zadirkuju. Pretvarat će se da
misle kako mi je to Sal učinila.
- Kovačeva kći? - upitao je Vincent. - Je li lijepa?
- Jest - odgovorio je Martin - a i sva je jedra pod rukama. A to je i
jedino što od nje dobivam, avaj. Ta se prvo želi udati, uvjeren sam i
siguran u to.
- I?
- Ne žuri mi se - izjavio je Martin. - Možda će mi dojaditi. Možda ću
ja dojaditi njoj. A možda ću, ako shvatim da joj samo tako mogu zaći ispod
suknje, naposljetku početi razmišljati... Dobro. Nisam još tako nisko pao, a
ako se svake večeri kao čestit dječak pomolim onako kako me je majka
učila, možda nikad ni neću. No, baš zavodljivo uvija bokovima, Vincente.
Vincent se nasmijao.
- Dok se moliš, Martine - rekao je - moraš znati što želiš. Jer u
protivnom bi se Bog mogao zbuniti.
Začudno, Martin je uzdahnuo.
Vincent je pomislio kako može stajati na nogama. Ustao je i uzeo
štap. Drhtavice više gotovo da nije bilo.
Sitne žene neprestano rađaju. I Sophie je sama to rekla.
A čovjek ne mora vidjeti da bi mogao maziti djetešce. Ili držati ga u
naručju.
Ili da bi se igrao s njime.
Ili volio.
Dijete.
Hoće li biti dječak ili djevojčica?
Nije bilo važno. Uopće nije bilo važno. Važno je da je živo. Važno je
da je zdravo.
Važno je da Sophie preživi.
Molim te, Bože, samo neka preživi. Njegova je molitva bila krajnje
određena.
- Počet ću štedjeti za svadbeni dar - rekao je.
Martin je ponovno nešto promrmljao.
Dok su se na povratku natrag spuštali šetnicom kroz divljinu,
Vincent je očinstvo sagledao s vedrije strane. Nema smisla razmišljati o
svemu što bi moglo krenuti po zlu. Nije imalo smisla cmizdriti zbog
činjenice da nikad neće moći vidjeti vlastito dijete.
Barem će imati dijete.
212
Sophieno i svoje.
A sad će, dakako, ona ipak ostati, pa će moći zaboraviti onaj i više
nego apsurdan prijedlog što ga je dao dok ju je bio uvjeravao da se uda za
njega. Jer, iako su promislili o mogućnosti da bi eventualna trudnoća
odgodila njihove planove da naposljetku možda žive razdvojeno, nijedno
od njih ni na trenutak nije promislilo o tome što će s djetetom kad se
razdvoje.
Nije bilo šanse da ikome dopusti da mu odvede njegovo dijete, čak i
ako to dijete neće nikad moći vidjeti. A bio je spreman u okladi uložiti cijelo
svoje bogatstvo da ni Sophie neće dopustiti da je odvoje od njezina djeteta.
To je značilo da će morati ostati zajedno.
Bilo mu je silno drago što se ta besmislica okončala. Mislio je da će i
Sophie biti drago. Možda će kasnije s njom načeti tu temu, tako da to mogu
posve otpisati.
Mogao je čuti ženske glasove koji su, kako mu se činilo, dopirali iz
smjera cvjetnjaka. Mogao je čuti Ursulu i Ellen. Ah, a potom i Sophie.
Vratile su se, dakle, iz sela.
- Oh, pogledaj samo - čuo je Ursulu kad im je prišao dovoljno blizu
da ih čuje. - To je predivno. Je li to stvarno mjesto, Sophie?
- Zapravo nije - odgovorila je njegova žena. - To je moja seoska
kućica iz snova, mjesto gdje bih voljela provesti život.
- Stvarno mi se sviđaju seoske kuće s krovom od slame - izjavila je
Ellen. - Oh, kako su lijepi ti crteži, Sophie. Tako si talentirana. Pogledaj
samo to cvijeće. Oh, a ovdje je i tvoja mačka. I psić koji sjedi na vratima.
- Nije li ti draže živjeti u Middlebury Parku? - kroz smijeh ju je
upitala Ursula.
- Ah, ali Middlebury je stvarnost - odgovorila je Sophie. - Seoska
kućica je moj san. Ondje, dakako, neću nikad živjeti. To je puko snatrenje.
Ali, oh, taj mir. Ta tišina. Ta sreća koju mi donosi.
Vincent se pomalo osjećao kao da se okamenio. Martin kao da je
iščeznuo.
- Nadam se da nisi ništa manje sretna ovdje, u stvarnome životu -
izjavila je Ellen. - Doimaš se sretnom, a ni Vincent nikad nije bio
zadovoljniji.
- Ali, moramo svi biti u stanju razlučiti razliku između fikcije i
stvarnosti - rekla je Sophie - ili ćemo uvijek biti nezadovoljni. Snatrenje je
samo snatrenje. Ovdje živim iznimno zadovoljna. Najsretnija sam žena na
svijetu.
213
- Eto, zadivljena sam tvojim crtežima, Sophie - izjavila je Ursula. -

Nedostajat će djeci kad se vratimo kući, baš kao i priče koje ti i Vincent
tako skladno pripovijedate. Ah, Vincente. Bolje se pripazi. Sophie nam
pokazuje crteže seoske kućice u kojoj će živjeti kad joj dozlogrdiš.
- Oh - rekla je Sophie. - Tu si. Jesi li bio u šetnji?
- S Martinom sam prošetao šetnicom kroz divljinu - odgovorio je - i
preživio kako bih o tome mogao pričati. Jeste li uživale u posjetu selu?
Sophie ga je uhvatila ispod ruke pa su se zaputili prema kući.
Raspoloženje mu se bilo potpuno srozalo.
- Nacrtala sam seosku kućicu - rekla je ona - zato što sam primijetila
koliko su djeca znatiželjna, a već su me počeli pitati za vile u dnu kojeg
dvorišta? Mislila sam seosku kućicu postaviti na naslovnicu prve knjige u
tom nizu. Jesi li uživao u šetnji? Je li Martin pošao s tobom?
Znala je da je čuo.
Sir Terrence Fry prihvatio je njegov poziv.
Baš kao i sir Clarence i lady March. S njima će doći i Henrietta, iako
je bila toliko tražena na zabavama po ljetnim rezidencijama, gdje su je
opsjedali najdičniji džentlmeni, svi odreda s titulama, iako nedorasli
njezinim standardima.
Usprkos određenoj zlovolji, Sophie se nasmiješila pismu svoje tetke.
Želi li da dođu? Ali, pozvala ih je. Morat će ih srdačno dočekati i biti
susretljiva prema svim njihovim potrebama.
Je li htjela da njezin stric dođe?
Shvatila je kako se iz jednog osobitog razloga užasava njegova
dolaska. Plašila se da će je iznevjeriti. Možda joj nije pisao zbog nježnosti
što je osjeća prema uspomeni na njezina oca ili žaljenja što je ranije nije
imao vremena vidjeti. Možda joj neće uspjeti dati zadovoljavajuće razloge
kojima bi objasnio tako dugo zanemarivanje. Možda će doći samo kako bi
iskazao svoje nezadovoljstvo zbog činjenice da je Henrietti otela Vincenta -
ako je tako glasila priča koju mu je tetka Martha ispričala. Možda...
U svakom će se slučaju morati strpjeti i čekati.
Svejedno gaje nestrpljivo iščekivala. Bila je trudna. Njezinu sinu ili
kćeri nikada neće nedostajati pozornosti i brige od obitelji njegova ili
njezina oca. No, što je s njezinom obitelji? Hoće li njezino dijete moći
računati na koga s njezine strane?
A može li ona računati na ikoga od njih?
Vincentove sestre su se s obiteljima vratile svojim kućama, ali vratit
će se na žetveni bal. Njegova baka bila je spremna za povratak u Bath.
214
Ondje je čak unajmila kuću. Otići će nakon bala. Njegova majka bila je sve
sklonija povratku u Barton Coombs i njezinim tamošnjim prijateljima, ali
ovdje će ostati sve do Sophiena poroda koji je bio predviđen za rano
proljeće.
Žetveni bal zaokupio je gorljivu pozornost svih koji su živjeli u
krugu od nekoliko kilometara, iako se više nije tako zvao. Bal je sada bio
prozvan svadbenim prijmom i balom. Zakasnjelim, jako zakasnjelim s
obzirom na činjenicu da je već bilo općepoznato da je nevjesta trudna, iako
njezin trbuščić još nije bio pretjerano uočljiv ispod širokih sukanja i haljina
podignuta struka. Njezina svekrva pomagala joj je u planiranju, iako o
takvim glamuroznim događanjima nije znala gotovo ništa više od Sophie.
Najviše ju je brinuo Vincent.
- Nevjerojatno djeluješ na njega, Sophie - priznala je gotovo nevoljko
dok su zajedno sjedile u knjižnici i sastavljale popise svega što je pod
kapom nebeskom još valjalo učiniti - svega čega su se, dakako, uspjele
dosjetiti. Jednoj ili drugoj uvijek bi na pamet padalo nešto novo što su
ranije zaboravile, pa bi zapadale u stanja slična panici.
- Ne znam kako to činiš. A ponekad poželim i da to ne činiš. Kako ti
je na pamet pala trkača staza kroz park? I kako će Vincent jesti na prijemu
ili se ponašati u dvorani za balove?
- I jedno i drugo će s lakoćom, mama - uvjeravala ju je Sophie. - To
mu je pošlo za rukom u Barton Coombsu, pa će i ovdje. Bit će okružen
rodbinom i prijateljima.
- Nadam se da si u pravu - uzvratila joj je svekrva, uzdahnuvši.
Žetveni bal, svadbeni prijam, kako god to zvali, bio je zakazan za
početak listopada. Ljeto se, kako to obično i biva, prebrzo pretočilo u jesen,
ali i jesen je bila lijepa na svoj način. Stabla će se uskoro zaodjenuti
šarenilom i izgubiti lišće, a prije nego što ponovno prolistaju i zazelene se,
u Middlebury Parku će biti novo djetešce. No, bilo je prerano razmišljati o
tome.
Sir Terrence i Marchevi trebali su doći istoga dana, iako nisu dolazili
zajedno. Vincentove sestre dolazile su nekoliko dana poslije, baš kao i
vikont Ponsonby koji je bio u posjetu svojemu starijem rođaku koji nije
živio daleko, pa je izjavio kako je oduševljen što će u Middleburyju
provesti nekoliko dana.
- Čovjek promukne od silnog vikanja u slušnu trubu - napisao je. -
Mojim glasnicama potreban je odmor, baš kao i ostatku moje osobnosti.
Ako već ni zbog čega drugog, iz tog razloga prihvaćam vaš ljubazan poziv.
215
Vikont Ponsonby promatrao je svijet satiričkim okom, pomislila je

Sophie dok je Vincentu čitala cijelo pismo. Je li ta satiričnost proizlazila iz
njegove nesreće baš kao i nekoć njezina? Nije o njemu znala bogzna što,
samo daje jedan od Vincentovih najprisnijih prijatelja, jedan od članova
Kluba preživjelih. Nije na sebi imao nikakvih fizičkih oštećenja, samo je
blago mucao. Ali, svijet je promatrao sumornim očima, iako mu nije bilo
više od trideset godina, možda čak ni toliko.
Marchevi su došli prvi, početkom poslijepodneva. Sophie i Vincent
izašli su im ususret, Vincenta je vodio Shep.
- Tetka Martha - rekla je Sophie prilazeći joj čim se uz pomoć kočijaša
iskrcala iz kočije. Zagrlila ju je prvi put u životu.
- Sophie? - Obrve njezine tetke u čudu su se podignule, pa je
pogledom odmjerila nećakinju od glave do pete. - Posve sigurno, dobro si
se osigurala. Middlebury Park je veličanstven baš kao što su nam i
govorili. Gotovo jednako veličanstven kao i Grandmaison Hall, gdje je
Henrietta nedavno provela dva tjedna na poziv grofa od Tackaberryja.
- Nadam se da vas putovanje nije odveć iscrpilo - rekla je Sophie.
- Lorde Darleigh - pozdravljala je tetka Martha dok se Sophie
okretala prema svojemu tetku kako bi ga pozdravila, tetku koji se ruku na
leđima osvrtao oko sebe i promatrao.
- Vidim, dobro si se snašla, djevojko - izjavio je dok je ona razmišljala
hoće li ga zagrliti i naposljetku odustala. Umjesto toga nasmiješila mu se.
- Nadam se da ste ugodno putovali - rekla je.
Henrietta je izlazila iz kočije. Naprasno je, međutim, zastala na
stubama i vrisnula.
- Tata! - povikala je. - Pas!
- On je moj čuvar, gospođice March - rekao je Vincent. - Neprestano
je uz mene i posve je bezopasan.
- Mama? - Henrietta je prestrašena zastala na donjoj stubi.
- Henrietta ima ružnu uspomenu iz djetinjstva - objasnila je tetka
Martha. - Pokušala je pomilovati krvoločnog psa iz sela, dok smo se vraćali
iz crkve, a on je skočio na nju i sigurno bi je ugrizao da ga njezin otac nije
otjerao štapom. I njegov je gospodar bio rekao da je bezopasan, lorde
Darleigh.
- Odvest ču ga u naše odaje - odgovorio je Vincent - dok vam Sophie
bude pokazivala sobe. Sigurno se želite osvježiti, a možda i nakratko
odmoriti. Poslije će mi biti drago zaželjeti vam prikladniju dobrodošlicu u
vrijeme čaja. Budite uvjereni, gospođice March, da Shep nikada neće
216
ozlijediti ni vas ni bilo koga drugoga. On mi samo igra ulogu očiju.

Iznimno sam sretan što ste svi sigurno doputovali ovamo. Sophie je silno
željela da njezina obitelj dođe.
Potom se okrenuo, uspeo stubama i sa Shepom ušao u kuću.
- Ulogu očiju? - izjavio je sir Clarence podignutih obrva. - Kako
osebujno.
Henrietta je stupila na tlo, a Sophie ju je zagrlila.
- Dobro došla u Middlebury Park, Henrietta - rekla joj je.
- Nadam se da si sretna ovdje, uvjerena sam da je tako - rekla je
Henrietta. - Udala si se za slijepca kako bi si priskrbila ovo, pa se nadam da
je vrijedilo.
- Da - nasmiješila se Sophie. - Udala sam se za Vincenta i sretna sam
ovdje. Uđite, molim lijepo. Uskoro će doći i stric Terrence.
Uhvatila je tetku ispod ruke i povela je unutra.
Nije se zapravo pitala zašto su došli ovamo. Ovamo ih je dovela
znatiželja, kao i nada da je požalila zbog udaje ili da je Vincent požalio što
ju je oženio. Ili da će se ispostaviti kako Middlebury Park nije baš tako
veličanstven kao što se priča. Ili da će se na neki način kući moći vratiti
utješeni spoznajom da se za lorda Darleigha udala njihova nećakinja, a ne
Henrietta.
Sigurno je užasno, pomislila je, kad čovjek tako prigrli stanje
nezadovoljstva i cijeli ga život brani od svih i svega. Ražalostila ju je
spoznaja da ima tetku, tetka i sestričnu koji joj nikad neće biti obitelj. Ali
kanila je tijekom nekoliko dana koliko će se zadržati pružiti im pažnju,
ljubaznost, pa čak i nježnost.
Njezin stric došao je otprilike sat poslije, a Sophie i Vincent ponovno
su izašli van kako bi ga dočekali. Vincent je ovoga puta ponio samo štap.
Kad su izašli na terasu ispred kuće, kočijaš je baš bio spuštao stube niz koje
se spustio visok i elegantan gospodin.
Nakratko, Sophie je zastao dah u grlu, pa je pomislila da je svih ovih
godina živjela u zabludi. Njezin otac naposljetku ipak nije poginuo u
dvoboju. Trajalo je to, dakako, samo trenutak. Lice ovoga čovjeka bilo je
lijepo, ali i ledeno. Nije ga krasio zavodljivi šarm koji je uvijek krasio
njezina oca, čak i kad bi zapao u dugove i izgubio bogatstvo na kartama. S
druge je pak strane imao jednako dojmljivu osobnost.
Ali, toliko je nalikovao na njezina oca.
Izvukla je ruku ispod Vincentove i koraknula naprijed.
- Striče Terrence?
217
Stajao je ispred nje i odmjeravao je od glave do pete, jednako kao i

tetka Martha nešto ranije. S glave je skinuo cilindar i blago joj se naklonio.
- Sophie? - rekao je. - Pa, zgodna si ženica, uopće nisi onakva kakvom
sam očekivao da ćeš biti.
Je li se trebala nasmiješiti? Započeti s pristojnostima? Pitati ga kako je
putovao? Zagrliti ga? Osjećala se kao da je paraliziran.
Ispružio je prema njoj ruku bez rukavice, a ona mu je položila ruku
na dlan. Prinio je njezinu ruku svojim usnama, a ta ju je kurtoazna gesta
navela da si zagrize donju usnicu.
- Kada sam jedan jedini put susreo tvoga oca nakon tvojega rođenja -
izjavio je - on te je opisao kao maleno čupavo blago koje ga drži na životu i
u trenucima najvećeg očaja. Je li ti on to ikada rekao, Sophie?
Odmahnula je glavom. Žestoko je grizla donju usnu. Pogled joj se
zamutio, pa je shvatila da su joj oči pune suza.
- Često ono što nam je u srcima - rekao je - ne govorimo onima koji su
nam najbliži i najdraži. - Potapšao ju je po ruci prije negoli ju je ispustio.
Pribrala se.
- Striče Terrence - rekla je - mogu li vam predstaviti svojega supruga?
Vincenta, lorda Darleigha?
Vincent je ispružio desnu ruku i smiješio se.
- Gospodine - rekao je - iznimna mi je radost upoznati vas.
Kad je stric Vincentu pristupio kako bi se s njim rukovao, Sophie je
konačno mogla vidjeti kočiju. Tek tad je shvatila da ovaj nije došao sam.
Na stubama je, naime, stajao drugi muškarac - mladi, nasmiješen mladić.
- Sophie - rekao je Sebastian, karakteristično naglasivši posljednje
slovo njezina imena, od čega joj se nekoć topilo srce. - Doista si odrasla od
našega posljednjeg susreta.
Osjećala se kao da joj je netko iscijedio svu krv.
- Sebastiane? - Sklopila je ruke dok je on silazio s kočije. Imao je jača
prsa nego prije šest godina. Bio je čak zgodniji nego što je tad bio. Čak je
djelovao i samouvjerenije. Osmijeh mu je bio šarmantniji.
- Nisam mogao odoljeti i ne doći s ocem, - izjavio je. - Htio sam
vidjeti kako izgleda vikontesa Darleigh. A izgleda fantastično.
- Nadam se da ne zamjeraš, Sophie - rekao je njezin stric. - Sebastian
je čeznuo vidjeti te opet. Darleigh, predstavljam vam svojega posinka,
Sebastiana Maycocka.
Sophie Vincenta još nikad nije vidjela u tako ledenu izdanju. Nosnice
su mu bile raširene, usne stisnute u ravnu, tananu crtu. Oči su mu izravno
218
gledale prema Sebastianu. Ispružene desne ruke, Sebastian mu je prilazio

opušteno se smiješeći.
- Maycock - rekao je Vincent ledenim glasom.
Sebastian je brzo spustio ruku.
Sophie se pitala je li njezin stric zamijetio promjenu u Vincentovu
ponašanju.
- Naravno da vam ne zamjeramo, striče Terrence - rekla je. - Drago
nam je što ste obojica došli, a imamo i nekoliko praznih gostinjskih soba.
Tetka Martha i sir Clarence došli su nešto ranije s Henriettom. Doći će u
salon na čaj. Hoćemo li i mi odmah tamo ili se prvo želite malo odmoriti?
Uhvatila ga je ispod ruke.
- Došli su, dakle? - upitao je, a u glasu mu se naslućivao podsmijeh. -
Iznenađen sam što si ih uopće pozvala, Sophie. Ali, iznenađen sam i što si
pozvala mene. Iznenađen i zahvalan. Prilično sam spreman za čaj. A ti,
Sebastiane?
- Povedi nas - rekao je Sebastian.
Sophie je mogla vidjeti da vodi unutarnju borbu treba li Vincentu
pomoći da uđe unutra ili ne. No, Vincent s okrenuo ni ne pričekavši ga, pa
je uz pomoć štapa pronašao put uza stube, koračajući iza Sophie i sir
Terrencea. Sebastian je hodao na začelju.
***
Sir Terrence Fry zvučao je poput razumna čovjeka. Znao je kako
održati razgovor i bio je, kako se barem na prvi pogled činilo, istinski
sretan što je ovdje i što je konačno upoznao Sophie. Sebastian Maycock
zvučao je samouvjereno i šarmantno. Vincentova majka i baka uskoro su
mu, kako se već kaže, jele s dlana, dok su se lady i gospođica March
blesavo smijuljile kad bi razgovarale s njim, što je Vincenta navelo na
zaključak da je ovaj sigurno zgodan, a po svoj prilici i imućan.
Čaj u salonu prošao je bez izgreda. Vincentu je zbog Sophie bilo
drago što je tomu tako. Bit će sretan bude li ona u odnosima sa svojom
obitelji mogla održati barem najnižu razinu civiliziranosti. Ali možda je tu
moglo biti i više od toga, barem kada je u pitanju njezin stric. Vincent nije
uspio pronaći baš nikakve sličnosti između njega i njegove sestre.
No, dakako da je taj čovjek morao dati još neka objašnjenja.
Vincentu je zbog jednog razloga tih sat vremena bilo naporno. Bez
problema je mogao razgovarati sa sir Terenceom. Mogao je čak pronaći
zabavne strane u podmuklim primjedbama Marchevih. No, obuzeo bi ga
219
nemoćan bijes već pri samoj pomisli da je bio prisiljen pod svoj krov
primiti Sebastiana Maycocka i pred njim glumiti ljubazna domaćina. Ali, je
li imao izbora? Taj je čovjek ovamo došao nepozvan, no došao je sa
Sophienim stricem. Imao je pravo biti ovdje. Bio je Fryjev posinak.
Vincent bi ga sa zadovoljstvom rukavicom pljesnuo preko lica.
Pokušavao je samoga sebe uvjeriti kako se sve to dogodilo prije
nekoliko godina. Maycock se u međuvremenu možda promijenio. Tad je
bio mladić. Ali, dovraga, tad su mu bile dvadeset tri godine. Nije ostavljao
dojam skrušenosti kad je sad ponovno ugledao Sophie. Je li bilo moguće da
je zaboravio? Ih daje Sophie pretjerivala kad je navodila njegove riječi? No,
čak i da je rekao samo polovicu onoga što je ona navela, njegove bi riječi
bile neoprostive.
- Moram znati - rekao je sir Clarence, glas mu je bio srdačan i
razigran kao da se obraća djetetu ili imbecilu - kako vam to vaš pas igra
ulogu očiju, Darleigh. Zar je on vaša očna jabučica i to sve? Ili je u pitanju
ženka? Bolje bi vam bilo da takvo što niste izgovorili pred svojom
suprugom.
Nasmijao se vlastitoj šali, a Vincent se nasmiješio.
- Shep je škotski ovčar, ovčarski pas - objasnio je - a lokalni ga je
stručnjak obučio da me uokolo vodi sigurno, onako kako bi vodio i stado
ovaca da je drukčije obučen. Pretpostavljam kako to znači da se previše ne
razlikujem od ovce, za što sam i više nego zahvalan. Otkako sam ga
nabavio, stekao sam daleko veću slobodu.
Sir Clarence ponovno se nasmijao.
- Jednoga će dana spaziti zeca - rekao je - pa će potrčati za njim, a vi
ćete se sudariti sa stablom ili pasti s litice, Darleigh. Kako vam je uopće
pala na pamet ta suluda zamisao?
- Do te je zamisli zapravo došla moja supruga - odgovorio je Vincent.
- Čula je za od rođenja slijepu djevojčicu koja ima psa koji joj pomaže pri
kretanju, pa me uvjerila da i ja iskušam isto. Rekao sam da Shep igra ulogu
mojih očiju. A zapravo je Sophie ta koja igra tu ulogu. Ona mi je nabavila
Shepa, izgradila stazu s rukohvatom koja vodi do jezera, raščistila šetnicu
kroz divljinu smještenu iza kuće, uz koju je također postavila ogradu. Ta bi
šetnica do zime trebala biti gotova. Ona je ta kojoj je na pamet pala trkaća
staza koja se gradi unutar parka, a kojom ću moći sigurno jahati, pa čak i
konja potjerati u galop. Čuo sam, sir Terrence, da je vaš brat Sophie zvao
svojim blagom. Ona je i moje blago.
- Iznimno mi je drago čuti da vam pokazuje dostojnu zahvalnost za
220
milostivost koju ste pokazali u Covington Houseu dok vam se onako drsko
nametala, lorde Darleigh - izjavila je lady March. - To mi je tako utješno.
Bila sam pomalo zbunjena i posramljena zbog nje, moram priznati, jer
istodobno sam joj i tetka i skrbnica.
- Gospođo, situacija je upravo suprotna - izjavio je Vincent smiješeći
joj se. - Ja sam bio taj koji se drsko nametao gospođici Fry, koja je nekoliko
puta odbijala moje ponude za brak, sve dok je naposljetku nisam uvjerio
da mi se smiluje.
- Krajnje smo sretni - rekla je njegova baka - što je naposljetku pristala.
Sophie je poput blistava anđelčića koji je sišao u dom mojega unuka, lady
March. Suosjećam s vama zato što više nije u vašem domu, ali znate, od
djevojke se u određenoj dobi očekuje da se uda. Vincent je imao sreće što ju
je pronašao prije nekoga drugog.
- Tetka Martha - rekla je Sophie ustajući s dvosjeda na kojemu je
sjedila pokraj Vincenta - Henrietta, nakon onolikog putovanja sigurno
čeznete za svježim zrakom. Dopustite mi da vam pokažem cvjetnjake i
ukrasno žbunje. S obzirom na to da je kasni rujan, vrijeme je doista blago,
zar ne?
- I ja ću poći s vama ako smijem, Sophie - rekao je sir Terrence.
Vincent je progovorio prije nego što je njegov posinak imao prilike
reći da im se pridružuje.
- Maycock - rekao je - nakon što je glavninu poslijepodneva proveo u
našim privatnim odajama, mojemu bi psu dobro došlo malo šetnje. Pođite
sa mnom do jezera, ako nemate ništa protiv.
- Sa zadovoljstvom - odgovorio je ovaj, a tako je i zvučao.
221
20. Poglavlje
- Dobra stara Sophie - izjavio je Sebastian Maycock, naglasivši pritom

posljednje slovo njezina imena. - Pas joj je bio sjajna zamisao. Uopće
nemam dojam da hodam pokraj slijepca.
Normalnim su korakom žustro koračali stazom koja vodi do jezera.
Maycock je hodao uz rukohvat. Vincent je imao Shepa.
- Neću izjaviti da sam jedva svjestan vlastite sljepoće - rekao je
Vincent - ali svakako ću reći da mi je pas uvelike povratio slobodu i
povjerenje. I da, Sophie je otkrila da je to moguće i uvjerila me da
pokušam.
- A u tijeku je i izgradnja trkaće staze? - upitao je Maycock. - Moram
reći da mi se čini kako je park dovoljno velik za takvo što. Imate prelijep
dom.
- Da - složio se Vincent. - Popriličan sam srećković.
Tijekom šetnje su nevezano razgovarali. Vincent je pomislio kako bi
mu se taj čovjek u drugačijim okolnostima sigurno svidio. Bio je prijateljski
raspoložen i srdačan. Možda ga je odveć grubo procijenio. Možda doista
nije htio biti okrutan. Možda nije ni bio svjestan da su one bezobzirne riječi
što ih je jednom izgovorio nekog povrijedile.
- Sophie je oduvijek imala živahan um - izjavio je Maycock kad mu je
Vincent rekao da Sophie kani posaditi začinsko bilje i mirisna stabla uz
šetnicu kroz divljinu kako bi i on, iako bez vida, mogao uživati. - Uvijek
sam je smatrao prilično zabavnom. Odveo bih je u galeriju, a ona bi zastala
ispred nekog remek-djela, namrštila se, nakrivila glavu i počela
komentirati neki detalj koji se mogao bolje naslikati. Bilo je to netom prije
njezina odlaska onom zmaju, tetki Mary, netom prije mojega odlaska u
Beč, mojemu očuhu.
Shepje zastao, a Vincentu je bilo jasno da su došli do obale jezera.
- Da - rekao je. - Pričala mi je o vama.
- Doista - zagrcnuo se Maycock. - Bila je smiješno maleno biće.
- Smiješno?
Maycock se tad sigurno sagnuo kako bi sa zemlje podigao nekoliko
kamenčića. Vincent je mogao čuti kako kamičak poskakuje preko površine
vode.
- Bila je prilično žgoljava - rekao je Maycock - mršava, blijeda, upala
222
lica i krupnih očiju. Izgledala bi poput dječaka da nije bilo one njezine
kose. Mislim da joj je kosa bila kolika i ona sama i činilo se da je nikako ne
uspijeva ukrotiti.
Nasmijao se.
- Pretpostavljam da je bila i ružna - izjavio je Vincent okrećući se tako
da mu je jezero bilo s desne strane i nastavljajući hodati.
- Ha?
- Bila je ružna - rekao je Vincent. - Ili ste joj to barem tako rekli?
- Jesam li? - Maycock je ponovno zamuckivao. - I ona se toga sjeća?
Da, ako vam je to rekla, onda se sigurno sjeća. Znate, bila je ružna. Očuhu
sam bio obećao da ću paziti na nju, što sam i činio. Tetka Mary se nije
skrbila o njoj. Bila je hladna kao led. Sophie me zabavljala. Prilično sam
uživao dok sam šetao s njom Londonom i razgovarao. Nije mi problem
priznati da sam bio uvrijeđen kad je umislila da sam se zaljubio u nju.
Mislim, bilo je to besmisleno, Darleigh. Moja tadašnja ljubavnica bila je
jedna od najljepših žena u krugovima u kojima sam se kretao. Po
klubovima su mi svi zavidjeli. A tu je bila i Sophie... Eto. - Ponovno se
nasmijao.
- Bilo joj je petnaest godina - rekao je Vincent.
- Ispričavam se - rekao je Maycock. - Nisam htio biti uvredljiv kad
sam se tako nasmijao. Uvjeravam vas, sad ne izgleda ni upola tako loše.
Kupili ste joj pristojnu odjeću kakvu joj tetka Mary nikad nije kupila, a i
kosa joj je ukroćena. Malo se i udebljala. Usuđujem se reći kako vama i nije
važno to što niste oženili ljepoticu, zar ne?
- Vjerujem da sam oženio ljepoticu - uzvratio mu je Vincent.
Maycock se nasmjaao i naprasno ušutio.
- Oh, shvaćam - rekao je jer Vincent nije prozborio ni riječ, a u glasu
mu se još mogao čuti smijeh - uvrijedio sam vas. Bilo je to nenamjerno, stari.
Ugodno je ona stvorenje. Čim sam doznao da moj očuh dolazi ovamo,
pomislio sam kako bi bilo dobro vidjeti je opet. Bila mi je draga sve dok me
nije pokušala učiniti idiotom. Usuđujem se reći da vam je draga. Teško da
Sophie ikom nije draga. Imala je sreće što je pronašla nekoga kome izgled
nije važan. Sretan sam zbog nje.
Nije htio zvučati uvredljivo? Začudo, Vincent je također mislio da
nije. Bio je on ljubazan momak, vjerojatno zgodan i privlačan ženama.
Nedostajalo mu je samo karaktera. Vincent je ponovno zastao i okrenuo se
prema njemu.
- Sophie je izgubila oca na prilično okrutan način - rekao je. - A baš je
223
on bio jedina stijena u njezinu dosadašnjem neizvjesnu životu, iako baš i

nije imao odlike stijene. Tetka kojoj je povjerena zanemarivala ju je. Bilo joj
je petnaest godina, bila je mladenački nesigurna i ranjiva, a i to se samo
pridodalo svemu ostalome. I iznenada joj se dogodilo daje imala prijatelja,
nekoga tko je s njom razgovarao i slušao je, vodio je na zanimljiva mjesta.
Zar je bilo iznenađujuće da se u njega zaljubila?
- Oh, shvaćam...
Vincent je podigao ruku da ga ušutka. - Naravno da joj niste uzvratili
ljubav – rekao je. - Bila je tek nešto starija od djeteta. Dovela vas je u
neugodnu situaciju kad vam je izjavila ljubav. Morali ste joj objasniti kako
stvari stoje. Niste joj mogli dopustiti da nastavi živjeti u svojim iluzijama.
Ali, niste htjeli ni povrijediti. Ili jeste?
- Izgledala je poput malena strašila, Darleigh - izjavio je Maycock
ponovno zamuckujući. - Trebali ste vidjeti kako je tad izgledala. Dobro
biste se nasmijali, osobito pri pomisli da je ona uopće mogla pomisliti daje
volim. Poslije sam se tome smijao. Tad sam bio u neprilici. Dobri Bože, sva
ta poslijepodneva koja sam zbog nje žrtvovao. Mislio sam da će mi biti
zahvalna.
Vincent je otvorio usta kako bi još nešto dometnuo. Ali, čemu?
Maycock je i dan danas mogao razmišljati isključivo o dojmu što ga je
Sophiena izjava ostavila na njemu. Nije li ga činjenica da se ona toga još
uvijek sjećala uznemirila i navela na zaključak da ju je tada duboko
povrijedio?
Kako osvetiti malenu, jadnu, petnaestogodišnju Sophie? Da čovjeka
gurne u jezero? To bi vjerojatno i mogao. Naposljetku, na njegovoj bi strani
bio element iznenađenja. No, bilo bi to nekako djetinjasto. I ne bi bilo
zadovoljavajuće.
Ali, kako drukčije? Bio je slijep.
Tad mu je sinulo. Odlučio je time se pozabaviti kasnije.
- U spremištu za čamce ima čamaca - rekao je. - Možda biste voljeli,
ako vrijeme posluži, ovih dana uzeti jedan i provozati se.
- Možda bih i mogao - rekao je Maycock. - Nema ničega boljeg od
vježbanja da se krv malo potjera tijelom. Mogao bih sa sobom povesti i
Henriettu. Izgleda ugodno, iako ima oštar jezik.
- Čime se bavite kako biste vježbali? - upitao je Vincent. - Jeli šetate?
Boksate? Odlazite li u boksački klub Gentlemen Jacksons kad ste u
Londonu?
-Jedan sam od ponajboljih učenika - odgovorio je Maycock - Uvijek
224
srušim protivnika. Jackson me ponekad počasti rundom ili dvije, što je čast
koju ne dodjeljuje baš svakome, dobro to znam. Nema ničega boljeg od
gledanja poštene borbe, zar ne? Oh, oprostite. Vi ne možete gledati,
dakako.
- Morate, onda, jednoga jutra doći u moju dvoranu za tjelovježbu -
rekao je Vincent i Shepu dao do znanja da se želi vratiti kući. - Moj sobar,
nekoć moj pobočnik, osobni mi je trener. On se obožava boksati. Dobar je u
boksu i krupan. Frustrira ga činjenica da u blizini nema dostojnog
protivnika. Možda biste...
- Čini se da je pravi za mene - rekao je Maycock. - Bolje mu recite
neka sa sobom ponese mirisne soli, Darleigh. Trebat će mu.
- Reći ću mu - nasmiješio se Vincent - iako će on sigurno pomisliti
kako će mirisne soli biti potrebne vama.
Maycock se nasmijao.
- Drago mi je što sam pošao s vama - rekao je. - Uživat ću u boravku
ovdje. Ne smijem zaboraviti Sopbie reći da više nije ružna. Pristojna odjeća
i pristojna frizura čine čuda, zar ne?
Martin će mu sigurno reći da je idiot, glupan i čudak, reći će mu i
gomilu drugih, nimalo laskavih stvari, pomislio je Vincent. Ali, kada
dozna razloge, vjerojatno to neće izgovoriti. jedino što se Martinu
vjerojatno neće svidjeti jest činjenica da se on neće boksati.
Tek se tijekom poslijepodneva sljedećega dana Sophie našla sama sa
stricem. Prethodno je tetku, tetki i Henrietti pokazala svoj dom, pa su se
sve troje složili da je dojmljiv, iako je bila prava šteta što je bio u posjedu
slijepa čovjeka. Kratko je razgovarala sa Sebastianom kad je nakon užine
došao u glazbenu sobu gdje je ona pokušavala barem pola sata raditi na
iznimno zabtjevnoj vježlki koju joj je gospođica Debbins dala za zadaću.
Nije znala objasniti što bi se svi njezini prsti pretvorili u palčeve čim bi
sjela za klavir. Ali, ako je Vincent uspio ovladati harfom - a bio je na
pravome putu - onda je i ona mogla ovladati klavirom. Mogla je barem
naučiti osnove.
- Sophie - rekao je Sebastian - pretvaraš se u pravu damu.
- Sumnjam da ću ove vještine ikad pokazivati u javnosti - odgovorila
je ona.
- Nekoć si crtala - rekao je on. - Neki su tvoji crteži bili opako
pronicljivi.
- Sada ilustriram priče - rekla mu je ona. - Dječje priče. Vincent i ja
zajedno ih smišljamo kako bismo zabavili njegove nećakinje i nećake. A ja
225
crtam kako bih priče ukoričila u knjige.

- Doista? - Nasmiješio se i oči su mu se privlačno nabrale u kutovima.
- Moraš mi ih pokazati. Otišao sam u Beč posjetiti svojega očuha, znaš, i
ondje se zadržao duže nego što sam namjeravao. Zabave su ondje bile
beskrajno opuštajuće i zabavne. Kad sam se naposljetku vratio kući, zmaj
je bio mrtav, a ti si otišla živjeti kod tetke Marthe. Sigurno si se tad osjećala
kao da te netko iz tave ubacio ravno u vatru. Trebao sam doći vidjeti te.
Sjećam se da smo bili dragi jedno drugome.
- Nisam znala da si bio otišao - rekla mu je i okrenula se na klupčici
kako bi ga mogla bolje pogledati. - No, bilo mi je drago što si prestao
dolaziti, Sebastiane.
- Zato što sam ti rekao da si ružna? - Iskrivio je lice u grimasu, a
potom se ponovno nasmiješio. - Ali, bila si ružna, Sophie. Netko je u
međuvremenu nešto učinio s tvojom kosom i imaš lijepe haljine, a i nisi
više tako mršava. Izgled ti se poboljšao. Ne bih te sad opisao kao ružnu.
- Ali, znaš, Sebastiane - rekla je ona - sviđao si mi se, pa sam ti
povjerovala.
- A kako ne bi? - Nasmijao se, zvučao je kao da se istinski zabavlja. -
Ogledalo ti je sigurno reklo da govorim istinu. No, davno je to bilo. Sada si
gotovo lijepa.
Ah. Doista pohvalno. Nasmiješila mu se.
- Osjetit ćeš olakšanje kad ti kažem - rekla je - da te više ne volim,
Sebastiane. Moram otići po šešir. Idem u šetnju sa stricem Terrenceom.
- Pa - izjavio je on otvarajući joj vrata - drago mi je znati da te više ne
mori osjećaj razočaranja, Sophie. Darleigh ti je sigurno više po ukusu.
- Zato što me ne može vidjeti? - upitala je.
Nasmijao se kao da je upravo ispričala vic.
Zadivljujuće je koliko se nečije poimanje može promijeniti u samo
pet godina. Bio je zgodan, šarmantan, ljubazan. Nije imao nimalo empatije
za druge.
Stric ju je čekao u predvorju.
- Jasno mi je zašto Middlebury Park smatraju biserom engleske
arhitekture - izjavio je dok mu je prilazila. - Tvoja svekrva maloprije mi je
pokazala cijelo zdanje.
- I park je jednako veličanstven - rekla mu je dok je ispred njega
koračala kroz ulazna vrata pa niz stube. - Odvest ću vas do jezera, a ako
imate dovoljno snage, mogli bismo uz jezero prošetati do drvoreda
cedrova i ljetne kuće. Nakon samo letimična pogleda, čovjek bi mogao
226
zaključiti kako park završava sa stablima onkraj jezera, ali tomu nije tako.
Ponudio joj je ruku i ona je ispod nje provukla ruku. Sad kad ga je
vidjela već nekoliko puta, manje je nalikovao na njezina oca. Nije imao
šarm njezina tate, baš kao ni osmijeh koji topi sva srca. S druge je, pak,
strane bio elegantan, a imao je i savršene manire.
- Bolje će nam biti da koračamo stazom dok možemo - rekla mu je.
Jutro je bilo zamućeno izmaglicom od koje je trava sad bila mokra, ali
oblaci su se nakon podneva razišli. Bilo je ugodno poslijepodne s blagim
daškom jeseni u zraku.
- A staza je nova? - upitao ju je. - Dobro se uklapa u okoliš. Sophie, je
li i to bila tvoja zamisao?
- Bez ičije pratnje, Vincent je bio ograničen na cvjetnjak ispred kuće -
rekla je.
- Sigurno nije dobro kad netko tako ovisi o drugima, zar ne? Ili kad je
sveden na tako malen i ograničen prostor. Ipak, na to se svodi djetetov
život - tiho je rekao, gotovo kao da govori samome sebi. - Što nije ni tako
loše ako se o djetetu brine i skrbi kako bi izraslo u neovisna odrasla
čovjeka. Jedna od trajnih boli koja me prati cijeli život jest činjenica da sam
izgubio troje djece u ranome djetinjstvu, Sophie. Nekoć sam zavidio
svojemu bratu. Ne, bio sam ljubomoran, da budem precizniji. Prekinuli smo
odnose kad smo još bili vrlo mladi. Nije to bilo zbog njegova načina života,
nego zbog njegova ophođenja. Dogodilo se to zapravo kad je ukrao, jer
tako sam si to tad objašnjavao, kad je oženio damu koju sam smatrao
svojom. Jesi li znala to o svojoj majci? Potom su dobili tebe i ti si poživjela.
Zamjerao sam zbog toga. Zamjerao sam njemu, a i tebi. Ako si me mrzila,
Sophie, bolje nisam ni zaslužio.
Um joj je bio potpuno tup nakon ovog što je upravo izgovorio.
Njezin joj otac nikad nije bio rekao što se dogodilo između njega i njegova
brata. Njezini zaključci nisu bili ispravni. Je li njezina majka ikad požalila
što se nije udala za njezina strica?
- Predložio sam mu da te uzmem k sebi kad vas je tvoja majka
napustila, znaš - rekao je. - Ili možda ne znaš. Moja žena i ja do tada smo
već bili izgubili dvoje djece.
- Htjeli ste me uzeti k sebi? - Zaprepašteno ga je pogledala.
- Način života mojega brata nije bio prikladan za tako maleno dete -
rekao je - osobito u trenutku kad tvoja majka više nije bila s vama. Ali,
naravno da me odbio. Ne krivim ga. Na njegovu bih mjestu jednako
postupio. No, to mi je poboljšalo naše odnose. Moja ponuda i njegovo
227
odbijanje samo su pogoršali stvari.

Šutjeli su dok je Sophie probavljala podatke koje je upravo doznala.
Koliko li samo djeca malo znaju o dramama koje se odvijaju između
odraslih što ih okružuju.
- Tko god da je uredio jezero - rekao je on - s otočićem postavljenim
baš na tom mjestu i hramom, svakako je imao osjećaj za pitoreskno. Imate
li čamce?
- Imamo - odgovorila je, ali nadala se da neće predložiti da se ukrcaju
u jedan od njih. Čamcem se nije vozila još od onog poslijepodneva kad ju je
Vincent učio kako plutati na površini vode, kad su na nov način vodili
ljubav i kad se potpuno zaljubila u njega.
Skrenuli su s puta i zaputili se pokraj spremišta za čamce, oko jezera.
- Bili smo rasklimana obitelj, Sophie - rekao je. - Ne znam zašto je
tomu bilo tako, ali nitko od nas nije gajio prevelike osjećaje prema
drugima, iako smo tvoj otac i ja tijekom odrastanja bili najbolji prijatelji.
Pretpostavljam da je to u jednakoj mjeri moja pogreška kao i pogreška
mojega brata i sestara. Udaljio sam se. Supruga me jednom optužila da
sam hladan i to me povrijedilo zato što nisam imao osjećaj da sam hladan.
Ali, kad sam nakon svađe promislio o njezinoj optužbi, shvatio sam kako
moje ponašanje navodi upravo na takav zaključak. Uvijek sam se držao
podalje, izbjegavao sudjelovati u bilo kakvim aktivnostima. Možda sam
zato i postao diplomat, a ne političar ili vojni časnik.
Sophie je šutjela. Nije imala što reći.
- Ah - rekao je dok su koračali onkraj jezera i stabala na njegovoj
suprotnoj obali. - Shvaćam što si htjela reći. A shvaćam i zašto je onaj tko je
uređivao park ovaj puteljak smjestio ovdje, tako da ga se iz kuće ne može
vidjeti. Ovdje čovjek može uživati u privatnosti. Ovo je dobro mjesto za
šetnju i razmišljanje, dobro mjesto za čitanje knjige. A vidiš kako
funkcionira moj um? To su stvari koje su mi prve pale na pamet. Jer ovo je
i osamljeno mjesto kamo ljubavnici mogu poći u šetnju.
- Da - potvrdila je ona.
- Šećete li ovuda s Darleighom? - upitao ju je.
- Da - odgovorila je. - Ponekad.
Nekoliko su puta prošetali do ljetne kuće, a ona je tada nosila knjigu
koju je čitala naglas dok su sjedili. Jednom je kišilo dok su bili ondje, a
Vincent je zamijetio kako je zvuk kiše na staklenome krovu valjda
najugodniji zvuk na svijetu. Podignuo ju je potom sebi na krilo, ona mu je
položila glavu na rame, pa su u tišini sjedili sve dok kiša nije prestala.
228
Od te joj se uspomene stezalo grlo, onako kako to obično biva s

uspomenama.
No, on je htio biti slobodan. Ona je bila samo jedna od gomile žena
koje su se htjele skrbiti o njemu. A on je načuo razgovor što ga je vodila s
njegovim sestrama, razgovor o njezinu povlačenju u seosku kućicu, što je
nekoć bilo njezin san.
No, bila je trudna. Ostat će zajedno. Sad neće morati otići, a bila je i
potpuno sigurna da on nju neće nikad ostaviti.
Imali su lijep zajednički život. Bili su prijatelji. Razgovarali su i
zajedno se smijali. Bili su ljubavnici. Uskoro će dobiti dijete koje su oboje
priželjkivali. Imali su obitelj, dobre susjede i nekoliko bliskih prijatelja.
Imali su... sve.
Zašto je sve bila tako teška riječ?
- Imaš li dobar brak, Sophie? - upitao ju je stric.
- Imam.
Njezin brak doista je bio dobar. Nije lagala.
- Osjetio sam da je tako - izjavio je. - Prilično je očigledno da se volite.
Jesi li ga dragovoljno odabrala i odvažno nasrnula na njega?
- Je li vam to rekla tetka Martha? - upitala je.
- Neću te osuđivati ako je to istina - rekao je. - Većina nas tako i dođe
do svojih bračnih partnera. Ali, pretpostavljam da u tvojemu slučaju nije
bilo tako. Pretpostavljam da gaje Henrietta htjela za sebe, ili da su ga
Martha i Clarence htjeli za nju, a ti si se nekako našla usred svega toga, pa
te oženio. Takvo je barem moje tumačenje priče koju su mi ispričali.
- Bila je zabava - rekla mu je ona - a Henrietta je Vincenta uvjerila da
je izvede van na svjež zrak. Odvukla ga je na pustu uličicu. Pošla sam za
njima sa šalom pretvarajući se kako sam mislila da je njezin.
Tiho se nasmijao.
- I pretpostavljam da je nastala strašna strka - rekao je - pa ti je
Darleigh ponudio spas od Marthina gnjeva.
- Prvo sam ga odbila - rekla mu je. - Ali, bio je uporan, pa me uvjerio
da će naš brak i njemu i meni biti od koristi. To, dakako, nije bila istina, ali
svejedno sam pristala.
- Ne, to nije bila istina - rekao je on. - Uvjeren sam da je on imao više
koristi od tebe, Sophie.
- Glupost - nasmijala se ona. - Da nije bilo Vincenta, živjela bih u
londonskoj kanalizaciji.
Zastao je nasred staze i zagledao se u nju.
229
- Samo mi reci da se šališ - rekao je. - Martha ti nije prijetila da će te

izbaciti, zar ne?
- Nije prijetila, nego je to i učinila - odgovorila mu je - usred noći,
nakon zabave. Otišla sam u crkvu, a župnik me je ondje ujutro pronašao.
Vincent je došao u župni ured čim je doznao.
Njezin stric sklopio je oči i položio ruku na njezinu koja je počivala
na njegovoj podlaktici.
- Ah, Sophie - rekao je - kriv sam za puno toga. Sebastian mi je rekao
da te Mary sramotno zanemarivala dok si živjela kod nje. U Beču sam bio
silno zaposlen i nije mi se dalo vratiti se u Englesku kako bih se i sam
uvjerio u to. A onda je ona umrla i Martha te je primila k sebi. Ona je imala
Henriettu koja je bila približno tvoje dobi, pa sam svjesno odlučio vjerovati
da ćeš ondje imati društvo i biti sretnija nego prije. Trebao sam biti
pametniji. Stvarno sam trebao. Diskretno sam se raspitivao kod nekolicine
svojih londonskih poznanika i svi oni potvrdili su nekoliko Henriettinih
pojavljivanja na mondenim zabavama, ali tebe istodobno ondje nitko
nikada nije vidio. Zar nisi nikad službeno predstavljena? Nisu li te vodili
na balove ili zabave?
- Ne - odgovorila je ona. - Tetka Martha strahovala je da bi se ljudi
mojim pojavljivanjem sjetili tate i načina kako je poginuo.
- Ah - uzdahnuo je on. - Ja sam odgovoran za to. No, bilo bi odveć
lako zaiskati od tebe oprost.
Nastavili su šetnju koja ih je dovela u blizinu ljetne kuće.
- Ako ljudi jedni od drugih ne mogu zatražiti oprost - rekla je ona -
onda se ništa ne može ni oprostiti, a rane ne mogu zacijeliti.
- Jesi li duboko povrijeđena, Sophie? - upitao je. - Jesam li te i ja
povrijedio?
- Da.
Čula je kako on polako udiše, a potom izdiše.
Bilo joj je drago što nije odlučio ući u ljetnu kuću. Okrenuo se, pa su
se stazom zaputili natrag.
- Sad je prekasno da učinim išta kako bih ti pomogao. Moja ti pomoć
više nije potrebna. Imaš Darleigha.
- I njegovu majku, baku, tri sestre i njihove obitelji - rekla je. -
Nemam nikoga svog, striče Terrence. Imam samo tetku Marthu i sir
Clarencea i Henriettu s kojima se nadam da ću imati srdačne odnose, ali
znam da ti odnosi nikad neće biti prožeti toplinom. A možda i vas.
- Tvoja te obitelj iznevjerila - izjavio je. - Možda bi ti bilo najbolje da
230
svima nama okreneš leđa, Sophie.

- Onako kako ste vi i tata jedan drugome okrenuli leđa? - upitala je. -
Onako kako ste, kako se čini, obojica okrenuli leđa svojim sestrama?
Obitelji se ne bi trebale tako ponašati. Sve što želim jest obitelj koju ću
voljeti, obitelj koja će me voljeti. Vlastitu obitelj. Tražim li previše?
- Nemam baš iskustva s toplinom - rekao je.
- Možete li pokušati? - upitala ga je. - Rekli ste mi da vas najviše boli
gubitak djece. Imate nećakinju. Ne mogu zamijeniti vaše rođene sinove i
kćeri, ali žudim za vašom ljubavlju. I želim vas voljeti.
Progutala je pljuvačku i začula neugodno klokotanje u vlastitom
grlu.
On je ponovno zastao i okrenuo se prema njoj.
- Sophie - rekao je. - Mislim da još nikad nisam upoznao nekoga tako
ljupkog kao što si ti. Možda samo svoju rođenu djecu... Ali, oni nisu ovdje
niti će ikada biti. Nisam baš uspješan u pružanju zagrljaja.
- Ja jesam - izjavila je ona i privila mu se u zagrljaj, obgrlila ga
rukama oko pojasa i obraz mu položila na rame.
On ju je čvrsto zagrlio, pa su dugo tako zagrljeni samo nepomično
stajali.
- Opraštaš mi? - upitao je on.
- Da.
- I dopuštaš mi da budem dio tvoje sadašnjosti i budućnosti?
- Da.
- Voliš li ga, Sophie? - upitao je. - Možeš li me utješiti potvrdom da je
tvoj brak doista onaj pravi?
- Potvrđujem i jedno i drugo - odgovorila je.
Njihov je brak doista bio dobar. Ostat će zajedno zbog njihova
djeteta, a s vremenom možda i zbog djece. No, neće ih samo djeca držati
zajedno. Oh, ne želim vjerovati da je tomu doista tako. Oni će biti obitelj.
Jedno će drugog voljeti onako kako se članovi obitelji i trebaju voljeti. A
ona i Vincent svojoj će djeci dati pravi primjer ljubavi, prijateljstva i
tolerancije.
- Darleigh je vrlo sretan čovjek - rekao je.
Nasmiješila se i uhvatila ga ispod ruke.
- Propustit ćemo čaj ako se uskoro ne vratimo - rekla mu je.
231
21. Poglavlje
Vincent se pažljivo iskrao iz kreveta. Sophie je upravo bila po
ponovno utonula u san. Bila je budna od pola četiri, kako mu je rekla kad
se probudio nešto prije šest sati - pogledala je sat kako bi vidjela koliko je
sati. Ispričala se ako ga je probudila svojim meškoljenjem u krevetu.
- Izbezumljena? - upitao ju je.
- U najmanju ruku - odgovorila je pospanim glasom. - I uzbuđena. I...
izbezumljena.
Prijam i bal trebali su se održati za dva dana. Koliko je Vincent znao,
sve je bilo savršeno organizirano i isplanirano do najsitnijih detalja.
Njegove sestre su sa svojim obiteljima trebale doći tijekom dana, baš kao i
Flavian. Pozvani su i susjedi koji su živjeli u krugu od petnaestak
kilometara, a za one koji su stanovali dalje bilo je čak predviđeno i da će
prespavati. Od svih odaslanih pozivnica samo je jedna odbijena, i to samo
zato što je primatelj imao nesreću da je pao s krova ambara u trenutku kad
mu je supruga doviknula i mahnula baš tom pozivnicom, odvrativši mu
pozornost. Nesretnik je slomio nogu na dva mjesta.
Po mišljenju Andyja Harrisona i još nekolicine muškaraca s kojima se
Vincent u posljednje vrijeme sprijateljio, u susjedstvu će nakon bala u
Middleburyju nastupiti jeziva tišina. Neće, naime, preostati ništa,
apsolutno ništa o čemu bi se pričalo. Svi su unaprijed uživali u zabavi pred
njima.
Vincent je zagrlio i poljubio svoju suprugu, uvjerivši je kako će sve
dobro proći i da ništa neće poći po zlu. Naravno da će orkestar iz
Gloucestera doći na vrijeme. I naravno da će sva hrana biti savršeno i na
vrijeme pripravljena. Naravno da će svi doći. I naravno da je prikladno i
poželjno da ona prvi ples otpleše sa svojim stricem. Neće zaboraviti plesne
korake niti će se spotaknuti. Gospođica Debbins je s njom prošla sve plesne
korake, a i vježbala je u glazbenoj sobi sa svojim stricem, iskusnim i vještim
plesačem, zar ne? A on se nije žalio što je s njom morao proći sve to.
- Sophie, kako to misliš - upitao ju je - da ti je žao što zbog tebe
prolazim kroz sve to? Nismo li baš mi odlučili kako je vrijeme da oživimo
tradiciju društvenih događanja u našemu domu? Nismo li zajedno odlučili
organizirati bal?
- Lijepo od tebe što kažeš da je tomu tako - izjavila je ona, a glas joj je
232
bio prigušen jer su joj usta bila naslonjena na njegova prsa. - No, bojim se
da sam ja to predložila. Htjela sam samoj sebi dokazati da sam u stanju biti
gospodarica Middleburyja. Htjela sam svima dokazati da sam dostojna
nasljednica svih dosadašnjih vikontesa.
- I to si dokazala zadivljujuće uspješno - uvjeravao ju je ljubeći joj sve
duže uvojke na glavi. - Ili ćeš to uskoro učiniti.
- A u tome i jest problem - izjavila je ona. - Taj dio kad to trebam
provesti u djelo. Molim te, nastavi spavati, Vincente. Nisam te htjela
probuditi. Sad ću mirno ležati, iako sumnjam da ću sljedeća dva dana oka
sklopiti.
Zaspala je manje od tri minute poslije, a Vincent se iskrao iz kreveta i
otišao do svoje garderobe. Čuo je Shepa kako ustaje, dolazi do njega i
hladnom mu njuškom gurka ruku. Pogladio je psa po glavi i nježno ga
povukao za uši.
- Dobro jutro, stari moj - prošaptao je i sagnuo se kako bi mu pas po
običaju polizao lice. - Samo ću kratko s tobom van, a onda imam dogovor
koji ne smijem propustiti. Zapravo je i on sinoć prilično dugo ležao budan,
samo prije Sophie. Zar će ispasti potpuni kreten? Posljednjih je nekoliko
jutara vježbao s Martinom, a Martin se zakleo da je dobro udarao.
- Ne znam kako to postižete, gospodine - zastenjao je - ali uspijevate i
uopće mi se ne sviđaju udarci što ih primam. No, posve će mi odgovarati
ako ih takve bude primio i onaj nasmiješeni gad. Rekao je da je boksao s
gospodinom Jacksonom, zar ne? Nadam se da se nije samo hvalisao kad
vam je to rekao. To bi samo značilo da će niže pasti.
No, ako se nije samo hvalisao, to će značiti da će biti gadan protivnik.
Upravo je to Vincenta i držalo budnim, a želudac mu se grčio. Nije se bojao
ozljeda. Imao je divlje djetinjstvo. Od udaraca je pao jednako često kao što
je i rušio svoje protivnike u boksanju. Uvijek bi nakon toga ponovno skočio
na noge i nastavio skakutati. Ne, ovoga je puta strahovao da će ispasti
nedostojan, da neće uspjeti izvršiti ono što si je zacrtao.
Bio je to strah od činjenice da mu je sljepoća oduzela muževnost.
Besmislene misli! Ali, noću misli lutaju i teško ih je obuzdati.
Kad je Vincent došao u podrum, Martin je već bio ondje.
- Jeste li sigurni da želite to, gospodine? - upitao je. - Bit će mi drago
umjesto vas obaviti to na tradicionalan način. Oborit ću ga, pa će u tren
oka zuriti u zvijezde kroza strop podruma i svih katova iznad nas.
- Usprkos treningu gospodina Jacksona? - upitao je Vincent.
Njegov sobar rekao je tad nešto neprikladno.
233
- Nemaš povjerenja u mene, Martine?

- Potpuno vjerujem u vas - odgovorio mu je Martin. - Ali, nije mi
jasno zašto biste se samo vi trebali zabavljati, i to samo zato što ste prokleti
vikont.
- I zato što mi je vikontesa supruga - rekao je Vincent.
- Ah. I to stoji - popustio je Martin. - Da je u pitanju Sal, samo bi moje
šake to mogle odraditi.
Vincent se nasmiješio i htio reći nešto o udvaranju koje se odvijalo
između njegova sobara i kovačeve kćeri koja se i dalje čuvala do udaje kad
su zadnji put razgovarali o njoj. No, podrumska vrata iznad njih tad su se
otvorila i obratio im se vedar glas.
- Darleigh? Jeste li tu? Je li i vaš pobočnik tu?
- Obojica smo ovdje - odazvao se Vincent. - Siđite, Maycock. Trebalo
bi biti dosta svjetla. Martin je upalio sve svjetiljke.
- Ah, predivna špilja - izjavio je Sebastian Maycock, a glas mu je sad
bio bliže. - Ovdje vježbate, Darleigh? A ovo je vaš trener?
- Martin Fisk - odgovorio je Vincent. - Prijatelj, pobočnik, sobar,
trener. Igra mnoštvo uloga.
- Izgledate dojmljivo snažno - rekao je Maycock. - Ti mišići ruku i
ramena izgledaju kao da ih održavate u dobroj formi.
- Dajem sve od sebe - odgovorio je Martin.
- I mislite da mi možete parirati u boksu, zar ne? - nasmijao se
Maycock. - Uz hrabrost je potrebno i umijeće. Znate li to?
- Mislim da sam to već nekoliko puta čuo - rekao je Martin.
- Dobro - rekao je Maycock. - Vidim da ste se svukli do pojasa i da ste
spremni. Svući ću i ja košulju i čizme, pa možemo početi. Darleigh vas je
upozorio da ponesete mirisne soli i zavoje, zar ne?
- Spomenuo je to - odgovorio je Martin.
- Borba bez rundi, zar ne? - rekao je Vincent. - Poštena borba samo
šakama, bez udaraca ispod pojasa? Borba završava predajom ili nokautom
nakon kojega je jedan od dvojice u nemogućnosti ustati tijekom razumnog
vremenskog roka?
- To mi zvuči pošteno - izjavio je Maycock. - Ne očekujem da će dugo
trajati. Nadam se da vaša kuharica rano poslužuje doručak, Darleigh. Ništa
ne pospješuje tek kao dobra boksačka borba. Pokušajte ne pasti baš odmah,
Fisk. Spremni?
- Ja sam spreman - rekao je Martin. - Evo. Postavio sam sve lanterne
na jedno mjesto.
234
- Oh, ponovno ih raširite - rekao mu je Maycock. - Okupljene ovako

na jednome mjestu bacaju previše sjena. Pazit ćemo da ih ne prevrnemo.
Darleigh, stari druže, savjetovao bih vam da sjednete gore, na stube. Ne
bismo vas htjeli slučajno udariti, zar ne? To ne bi bilo sportski.
Nasmijao se. Taj se čovjek često smijao.
- Mislim da postoji detalj koji ste pogrešno shvatili - rekao je Vincent.
- Neće se Martin boksati s vama, Maycock, nego ja.
Nastupila je kratka tišina nakon koje je ponovno uslijedio grlen
smijeh.
- E ta vam je dobra, Darleigh - rekao je. - Već u prvoj sekundi doći će
do masakra. Hoćemo li, Fisk? Raširite svjetiljke. Mračno je ovdje.
- Postat će još mračnije - rekao mu je Vincent. - Očigledno nisam bio
dovoljno jasan. Maycock, boksat ćemo vi i ja. U normalnim bi okolnostima
borba između nas dvojice bila apsurdna. Vi vidite. Ja ne vidim. U mojim se
očima svjetlo nažalost neće tako skoro upaliti, ali ja mogu ugasiti svjetlo u
vašima. Pa ćemo tako biti izjednačeni, a borba pravedna. S razlogom
kažem borba, jer u pitanju neće biti samo vježba. Kad ste ožalošćenoj i
krhkoj petnaest godina staroj djevojci rekli da je ružna, Maycock, kad ste je
prisilili da se pogleda u velikom ogledalu, više ste je mnogo povrijedili.
Uništili ste je. A kad to učinite djevojci koja je u međuvremenu postala
mojom suprugom, tad mene pretvarate u svojega neprijatelja i zaslužujete
kaznu koja će vam biti udijeljena mojom rukom.
- Oh, tako dakle. - Maycock se ponovno nasmijao. - Pa to je bilo
davno, stari moj, a i bilo je istina. Zar bi vam bilo draže da sam joj lagao?
Zar biste htjeli da sam joj rekao... tako dakle!
- Svjetiljke su ugašene, gospodine - izvijestio je Martin. - Tri koraka
naprijed, blago udesno.
- Ovdje je mračno kao u mrkloj noći - izjavio je Maycock užasnuto. -
Nakratko ih ponovno upalite, čovječe.
- Savjetovao bih vam da se branite - izjavio je Vincent koji je u
međuvremenu načinio tri koraka naprijed, blago udesno, što je bila jedina
izvanjska pomoć koju je dobio. Kratkim trzajima obiju ruku poslužio se
kako bi locirao protivnika, a potom ga je udario ravno u bradu.
- Oh, tako dakle! Ovo nije sportski.
- Jesu li vam ruke vezane? - upitao je Vincent. - Jesu li vam noge
prikovane lancima? Jesu li vam uši začepljene?
Šakom je zamahnuo u obnažena prsa ispred sebe, pa lijevom s boka,
desnom prema gore.
235
Maycock se oporavio i podigao ruke da se obrani. Skakutao je uokolo

- skakućući se izvukao izvan dosega. Udarci u prazno počeli su iscrpljivati
Vincenta.
Naravno, to zapravo nije bila poštena borba. Vincent se snalazio u
mraku. Znao je koristiti se ušima i šestim čulom koje mu je govorio kad bi
mu se netko ili nešto našlo u blizini. Uglavnom je to bio zvuk - šljapkanje
bosih nogu po podu, disanje koje je od napora postajalo sve glasnije. A bio
je tu i glas koji je prilično često prosvjedovao ili se rugao, osobito kada bi
Maycock uspio, u više navrata, zadati udarac koji nije bio osobito bolan.
Nijedan udarac nije bio u lice. I Vincent je govorio. Bilo je to jedino
pošteno.
- Problem je s vama, Maycock - izjavio je - u tome što ste površan
čovjek. Vidite ljepotu i vjerujete da je riječ o lijepoj osobi. Vidite ružnoću,
pa pomislite kako je riječ o dosadnoj osobi lišenoj bilo kakve profinjene
senzibilnosti. Vidite kamenicu i ni ne pomislite da je u njoj možda skriven
biser.
Maycock je bio točno ispred njega. Tu je činjenicu provjerio nizom
kratkih brzih udaraca lijevom rukom kojima je ovaj kontrirao tako da je
bradu izložio desnici u zamahu. Pao je kao klada.
- Čista sreća - izjavio je pridižući se na noge. - Samo bih volio da se s
vama po mojim uvjetima mogu boriti u Jacksonovu boksačkom salonu,
Darleigh. Ondje bismo brzo vidjeli tko je bolji borac.
- A Jackson, svi vaši prijatelji i poznanici aplaudirali bi vašemu
vrhunskom talentu - izjavio je Vincent ponovno ga obarajući na tlo.
Bilo je teško točno odrediti gdje mu je lice, a gdje brada. Vincent je
pokušavao izbjeći lice. Poslije se trebalo suočiti s obitelji. A za dva dana ih
je čekao prijam, kao i bal. Ovoga je puta, međutim, imao dojam da je
naletio na Maycockov nos.
Maycock je ponovno ustao. Barem nije bio kukavica.
Vincent ga je žestoko pogodio u bradu, kratko zastao, pa ponovno
skakućući izašao izvan njegova dosega.
- Vidjeli ste usamljenu mladu djevojku o kojoj se njezina skrbnica
uopće nije brinula - rekao je - i vidjeli ste na njoj ružnoću, iako vas je
obožavala. Sada ne mogu ni vidjeti kako izgleda kao odrasla žena, ali
vidim ljepotu skrivenu u njoj, ljepotu koja mi zasljepljuje duhovne oči.
- Možda je okrutno biti iskren - iživcirano je izjavio Maycock. - Ako
to smatrate važnim, Darleigh, ispričat ću se. Već sam joj rekao da više nije
ružna.
236
Jednostavno mu nije bilo jasno, zar ne? Vjerojatno nije ni bio u stanju
razumjeti. Vincent ga je ponovno oborio, a on je ponovno ustao sekundu ili
dvije poslije.
- U jednakoj sam mjeri vidio njezinu bol i ljepotu – rekao je Vincent. -
Bol proizašlu iz njezina uvjerenja da je ružna i da je nitko nikada neće
voljeti.
- Da imate oči, Darleigh - rekao je Maycock - shvatili biste...
Vincent ga je oborio udarcem kojemu je svrha bila da ostane ležati.
Tak je i bilo.
Nastupila je tišina u kojoj se čulo samo njegovo teško disanje.
- Maycock?
Čulo se tek tiho stenjanje.
- Želite svjetiljku, gospodine? - upitao je Martin.
- Da, upali jednu, molim te, Martine.
- Nije baš posve bez svijesti - izvijestio ga je Martin nekoliko
trenutaka poslije.
Maycock je ponovno zastenjao.
- Dopustite mi da vam pomognem ustati - rekao je Martin. - Sjednite
ovdje, na stube. I ja sam se bez uspjeha pokušao boriti protiv njega. Nekoć
sam ga obarao koliko i on mene, ali tad smo još bili dečki, u vrijeme dok je
još vidio. Sad je ubojitiji.
Vincent je pronašao ručnik i brisao se njime. Po zvukovima je mogao
razabrati da Martin pomaže Maycocku.
- Ima li ozljeda? - upitao je.
- Samo nešto krvi iz nosa - odgovorio je Martin. - Dan-dva će upadati
u oči. Malo crvenila u području brade. Na očima nema modrica. Na
rukama i prsima će biti modrica u svim bojama koje će se zadržati neko
vrijeme, ali ispod košulje ih nitko neće vidjeti.
- Lažnim sam izlikama namamljen ovamo - izjavio je Maycock.
- Ovamo ste dovedeni kako biste bili kažnjeni - uzvratio mu je
Vincent. - Znate, mogao sam Martinu reći da vas sveže. Umjesto toga,
ponuđena vam je poštena borba.
- Poštena?! - usudio se Maycock. - Ispao sam potpuni šupak!
- Nadam se da je tako - izjavio je Vincent i nasmiješio se. - Vjerujem
da je najbolje objašnjenje koje bismo gore mogli dati verzija istine. Vi i ja
imali smo prijateljsku borbu nakon što ste vi prilično sportski predložili da
se borimo u potpunome mraku.
- Ne volim kad netko od mene pravi budalu - izjavio je Maycock.
237
- Nitko to ne voli - odgovorio je Vincent. - No, samo vi, Martin i ja

trebamo znati što se dogodilo. I Sophie. Reći ću joj.
Čuo je stopala koja su se uspinjala stubama. Vrata na vrhu stubišta
su se otvorila, a potom i zatvorila.
- Nije bio slinava kukavica - izjavio je Martin. - Drago mi je zbog
toga. Kad god sam ga čuo kako pada, pomagao sam mu ustati.
- Nije li to bilo nepošteno? - upitao je Vincent.
- Ne kao kazna - odgovorio je Martin. - Nije gadno ozlijeđen.
Povrijeđen mu je samo ponos. A posve sigurno nije shvatio poruku, zar
ne?
- Mislim da nije u stanju - složio se Vincent.
- Imat ćeš lijepu modricu na bradi - rekao je Martin. - Daj da ti uz nju
pritisnem vlažan ručnik. Kad ste mi rekli da ćete je oženiti... morate li se
sad i meni osvećivati?
- Otada si se iskupio - rekao mu je Vincent. - I nikad joj to nisi rekao,
niti bi joj rekao. Joj! To boli. Osim toga, vjerojatno je i nalikovala na
dječaka, jadno moje maleno strašilo, s onom svojom kratkom kosom. Sad
joj raste.
- Ako sam dobro shvatio, jutros više nećete vježbati, gospodine? -
upitao je Martin. - Mogu li otići naložiti da vam u sobu donesu vodu za
kupku?
- Da, molio bih, Martine.
Stisnuo je prste u šaku pa ih ispravio, što je pomalo boljelo. Zijevnuo
je kako bi namjestio čeljust koja će ga jedno vrijeme boljeti.
Pomislio je koliko je voli. Ta mu je misao na pamet pala kao grom iz
vedra neba.
Pa, naravno da je voli. Bila mu je supruga i bilo im je ugodno
zajedno. Zajedno su razgovarali i smijali se. U krevetu im je bilo predivno,
a ona će za nekoliko mjeseci roditi njihovo dijete. Naravno daju je volio.
Ali, ne. Ta iznenadna misao nije imala to značenje.
Volio ju je.
A ona je još uvijek sanjala o seoskoj kućici.
***
Sophie je dokasna spavala, pa joj se sad činilo kako neće ništa stići,
iako nije bila sigurna što bi to sve trebala stići. S obzirom na to da će se
prijam i bal održati za dva dana, sve što je trebalo biti učinjeno odavno je
238
učinjeno, tako da je sad samo trebalo čekati i nadati se da ništa neće poći
po zlu i da ništa nisu previdjeli.
Ništa nisu previdjeli. Jučer su čak ona i Vincent odjahali do gospođe i
gospodina Latchley - bio je to onaj nesretni farmer koji je pao s krova
ambara. Da, odjahali su. Ona je bočno jahala mirnu kobilu Vincentu s jedne
strane, a gospodin Fisk s druge strane. Potkraj puta natrag, gospodin Fisk
primijetio je kako bi isti put brže prešli da su išli pješice.
Gospodin Fiskjoj je naposljetku ipak bio drag. Usprkos bolnoj
izravnosti i osornom ponašanju, često joj se činilo da u njegovim očima,
kad bi je pogledao, nazire nešto nalik osmijehu.
Gospodina Latchleyja uspjeli su uvjeriti da dopusti da po njega i
njegovu suprugu pošalju kočiju koja će ih na dan održavanja bala dovesti u
Middlebury. Smjestit će za njega kauč u mirnome kutku dvorane za balove
na kojemu će moći sjediti, odmarati svoju slomljenu nogu, promatrati
slavlje i razgovarati sa susjedima. Gospođa Latchley istodobno će moći
plesati i šetati uokolo s prijateljicama. Tu će, dakako, prespavati, pa će ih
sutradan odvesti kući.
Sophie nije bila gladna. Odlučila je propustiti doručak, iako je znala
da ne bi trebala. Trebala je nahraniti i dijete i sebe. Možda malo kasnije. U
međuvremenu će vani ukrasti nekoliko minuta samo za sebe. Činilo se da
je jutro svježe, ali nije kišilo. Uzela je ogrtač.
Jedno je vrijeme šetala cvjetnjakom, nije imala volje otići dalje.
Njezina i Vincentova obitelj po njezinu su mišljenju predugo spavale, ali
uskoro će ustati, ako već nisu. To je značilo da se ne smije predugo
zadržavati vani. A danas stiže još uzvanika.
Imala je vlastitu obitelj! Promišljala je o toj novoj spoznaji i shvatila
kako joj pruža zadovoljstvo. Imala je strica. Imala je tetku i tetka, sestričnu,
a oni će zauvijek ostati dijelom njezina života, jer im neće dopustiti da se
udalje. Nisu to bili osobito dražesni ljudi, nijedno od njih troje, i posve
sigurno nisu bili dobri prema njoj. Dakako, izuzme li se činjenica da su joj
tijekom tri godine pružali krov nad glavom i hranili je. Ali, neće im
zamjeriti. Jednostavno neće. Kao što neće do kraja života zamjeriti ni
Sebastianu. Bio je ljubazan, slab muškarac opsjednut samim sobom, i posve
izvjesno mi je bio dostojan djevojačke odanosti, ali nekako je bio dijelom
njezine malene obitelji i bilo joj je drago što je tu.
Baš kad je kanila vratiti se u kuću, postala je svjesna da netko pješice
hita prilaznom stazom. Žena. Skrenula je na ravni dio staze koji se proteže
između orezana grmlja, pa joj je Sophie, vidjevši da je to Agnes Keeping,
239
pošla ususret. Bilo je još rano za jutarnji posjet, ali ovaj je posjet bio
dobrodošao.
- Agnes! - povikala je kad su se našle dovoljno blizu jedna drugoj.
Njezina se prijateljica smiješila i mahala presavijenim listom papira.
- Nisam mogla čekati pristojnije vrijeme - zadihano je izjavila ona. –
Pošta je rano došla, pa sam morala i ja. Javio mi se Dennis nakon što sam
već izgubila svaku nadu da će mi se ikad javiti. Muškarci su najgori
korespondenti, zar ne?
Sophie se nasmiješila i obje su zastale. - Tko je bio Dennis?
- Dennis Fitzharris - objasnila je Agnes. - Moj rođak. Nakladnik.
Ah, rođak. No, Agnes joj nikad nije rekla da je on i nakladnik. Sophie
je podigla obrve.
- Želi objaviti tvoju prvu priču o Berthi i Danu - rekla joj je Agnes. - A
želi pročitati i druge priče. Evo. Sama pročitaj. - Pružila je Sophie
presavijeno pismo.
Doista je htio objaviti knjigu. Svidjeli su mu se i tekst i ilustracije.
Smatrao je da će to oduševiti djecu, a vjerovao je i da će knjiga imati dobro
tržište, jer je bilo malo knjiga namijenjenih isključivo djeci, osobito tako
sjajno i zabavno ilustriranih. Predložio je i da se knjiga objavi pod
pseudonimom „Džentlmen, gospodin Hunt“, budući da vikont Darleigh
nesumnjivo ne bi htio da ljudi njegovu titulu povezuju s nečim tako
trivijalnim, a lady Darleigh ne bi htjela da je smatraju vulgarnom. Za
predujam je ponudio prilično velikodušan iznos.
Sophie se zagledala u Agnesine nasmijane oči i nasmiješila joj se.
Zapravo nasmijala. Jer u tom su se trenutku obje smijale, grlile i plesale na
stazi.
- Je li vulgarno biti autorica? - upitala je Sophie.
- Užasno, draga moja - odgovorila je Agnes. - Čak i gore nego
ilustratorica. Postoji li pogrdniji pojam od vulgarnog? Ako postoji, onda si
baš takva, odnosno: bila bi takva kad bi dopustila da ti se ime pojavi na
naslovnici knjige.
- Naslovnica moje knjige. - Sophie je zaprepašteno zurila u nju. -
Moje knjige. Moje i Vincentove. Oh, Agnes!
- Znam - rekla je Agnes. - Predivno, zar ne? Ali, moram se žurno
vratiti kući. Sestri sam rekla da ću se vratiti za pola sata. Obećala sam da ću
joj pomoći ušiti novi porub na svoju najbolju večernju haljinu, kako bi bila
spremna za prekosutra. A ona je uvjerena da će nam objema za to trebati
cijeli dan, užasnuta je, zapravo.
240
Okrenula se i pohitala putem kojim je došla, a Sophie se zaputila

kući.
- Jeste li vidjeli mojega supruga? - upitala je slugu u predvorju. Sluga
je bio uvjeren daje gospodin s gospođom Pearl i lady
March u odaji za doručak, ali dok je Sophie hitala hodnikom
zapadnoga krila, upravo je bio napuštao svoju sobu i iza sebe zatvarao
vrata.
- Vincente! - povikala je.
Okrenuo se prema njoj, nakrivio glavu u stranu i namrštio se.
- Što je? - upitao je. - Zvučiš izbezumljeno.
- Samo sam zadihana - rekla mu je. - Poštar je baš donio pismo u dom
gospođice Debbins, a on nas želi objaviti, Vincente, ali ne pod našim
imenom, jer to bi bilo vulgarno.
Izraz njegova lica nije se promijenio, samo se možda još malo više
mrštio.
- On? - upitao je. - Poštar? Što bi bilo vulgarno?
- Na koricama objaviti žensko ime - objasnila je. - Po svemu sudeći, to
nije prikladno. A bilo bi trivijalno i da se poslužiš svojom titulom. Zato
predlaže pseudonim Džentlmen, gospodin Hunt.
- Ljubazno od njega - odgovorio je on, iznenada se smiješeći.
- Tko je, za Boga miloga, on, Sophie? I o čemu govoriš, za Boga
miloga? I kave veze poštar i gospođica Debbins imaju s tim, ma što to bilo,
o čemu govoriš?
- Baš nikakve - odgovorila mu je.
Nasmijao se od srca, a ona mu se nekoliko trenutaka kasnije
pridružila.
- Pismo je bilo namijenjeno Agnes Keeping - objasnila je ona.
- Ona je priču Bertha, Dan i pustolovina lopte za kriket na crkvenom
tornju poslala bratiću svojega pokojnog supruga u London, sjećaš se?
Ispostavilo se da je on nakladnik, da mu se priča svidjela i da bi želio
kupiti autorska prava i objaviti je pod pseudonimom Džentlmen, gospodin
Hunt kako bi nas zaštitio od neugodnosti i vulgarnosti. Želi je objaviti,
Vincente, kako bi je djeca diljem zemlje mogla čitati i uživati u
ilustracijama. A želi vidjeti i ostale priče.
Osmijeh mu se zaledio na licu.
- Želi objaviti tvoje knjige, Sophie?
- Naše knjige.
- Onda bi mu najbolje bilo da ih objavi pod imenom gospodin i
241
gospođa Hunt, ili nikako.

- Misliš?
- Mislim.
Osmijeh mu se potom ponovno rastegnuo preko usana i raširio je
ruke - uza se nije imao ni Shepa ni štap - a ona mu se bacila u zagrljaj.
Čvrsto ju je stisnuo u zagrljaju, podigao u naručje i zavrtio u širokome
krugu. Spustio ju je na tlo prilično daleko od vrata odaje za doručkovanje,
tako da im je bila okrenuta leđima.
Smijao se. Smijala se i ona.
- Jesi li sretna zbog toga? - upitao ju je.
- A ti?
- Jesam.
- I ja sam.
Osmijeh joj je tad izblijedio. Na hodniku nije bilo mnogo svjetla, ali
bilo ga je dovoljno da vidi da mu je jedna strana lica natečena i crvena.
- Što se dogodilo? - upitala je i nježno mu dlan položila na tu stranu
lica. U trzaju se odmaknuo.
- Sudario sam se s vratima? - Njegov odgovor zvučao je poput
pitanja. Podigao je ruku i prstima oprezno dodirivao lice.
Uhvatila ga je za ruku i dlan mu okrenula nadolje. - I zglobovima si
udario u vrata?
- Bila su to teška vrata - odgovorio je.
Uhvatila ga je i za drugu ruku koja mu je bila spuštena uz bok.
- Vrlo teška vrata - rekao je.
- Što se dogodilo?
- Boksački dvoboj u podrumu - odgovorio joj je. - Maycock je jutros
sišao onamo, pa smo pomislili kako bi bilo zabavno da se ogledamo.
Maycock je vrlo sportski predložio da bismo trebali boksati u mraku kako
bi nam šanse bile izjednačene, pa je Martin pogasio svjetiljke. Maycock je,
na svoju nesreću, prošao daleko gore od mene, ali bilo je i za očekivati. U
mraku sam iskusniji od njega.
Nacerio se.
Zagledala se u njegove modre oči koje su tako precizno gledale
gotovo ravno u njezine.
- Nije to bila prijateljska borba, zar ne? - upitala ga je. - Bilo je to zbog
mene?
Jedno je vrijeme samo šutio.
- Bilo ti je petnaest godina, Sophie - rekao je. - Bila si povrijeđena i
242
krhka, a on ti je srce izgazio vojničkim čizmama. Još gore, posve ti je

pogazio samopouzdanje. Uvjerio te je da si ružna, iako si zapravo bila
jedno od najljepših ikad stvorenih biča.
- Oh, Vincente. - Osjetila je kako joj se niz bradu slijeva suza koja je
potom pala na ogrtač. Niz obraz joj je već klizila nova suza. - Bilo je to tako
davno. Znaš, nije me on htio povrijediti. Samo nije baš senzibilan. Nije bilo
potrebe da ga kažnjavaš.
- Ne, trebao sam ga kazniti, - odgovorio je on. - Možda sam bez vida,
Sophie, ali svejedno sam muškarac. A kad je mojoj ženi potrebna obrana,
onda ću je braniti.
Moja žena. Istog joj se trena u glavi stvorio prizor sa špiljskim
čovjekom koji jednom rukom svoju ženu drži za kosu, dok u drugoj vitla
toljagom kako bi udario drugoga špiljskog čovjeka. Možda će jednoga
dana to i nacrtati.
Shvaćala je, međutim, njegovu potrebu da bude poput ostalih
muškaraca - Vincent Hunt koji je oduvijek bio vođa među dječacima, koji
je pokretao sve igre i vragolije. Vjerojatno je u mladosti bio i pokretač svih
tučnjava. Nije imala snage reći mu kako Sebastian zapravo nije bio
dostojan njegova bijesa.
- Hvala ti - nježno je rekla. - Hvala ti, Vincente. Jesi li zglobove ruku
premazao kakvom ljekovitom mašću? A bradu?
- Martin zna da takve stvari ne pomažu - odgovorio joj je.
Među muškarcima, dakako, pretpostavila je.
- Pa - rekla je - onda ću poljubiti gdje boli da ti bude bolje.
To je i učinila.
Borio se zbog nje. U mraku. I pobijedio. A potom je smislio priču
kojom će objasniti sve modrice i ogrebotine kako nitko ne bi doznao istinu,
samo činjenicu da su se u podrumu našla trojica muškaraca.
Zbog toga joj ne bi trebalo biti drago. Nasiljem se nikad ništa ne
postiže. Ionako je bila izliječena zahvaljujući njegovoj velikodušnosti da je
oženi i njegovoj ljubaznosti. A u pet godina je ionako odrasla. Nasilje je
bilo nepotrebno.
Vincent se borio zbog nje.
Zato što je bila njegova.
A i zato što je bila najljepše maleno biće ikad stvoreno.
243
22. Poglavlje
Sophie je bila odjevena za bal. Bila je uvjerena kako se još nikada u

životu nije osjećala tako uzbuđeno, mučno, sveukupno delirično. Zapravo
je znala da je tomu tako.
- Vidite, moja gospo? – izjavila je Rosina kao da joj je Sophie
proturječila. - Rekla sam vam.
- Doista jesi - složila se Sophie promatrajući vlastiti odraz u zrcalu u
garderobi. Rosina joj je stajala uz rame, što ju je podsjetilo na drugu
prigodu kad je netko drugi stajao uz nju ispred velikoga zrcala.
Sebastian ju je jučer nakon ranoga ručka odveo u stranu. Nos mu je
bio manje otečen nego dan prije, a modrice na njegovu licu i bradi bile su
više modre nego crne. Dan prije proveo je dobro raspoložen i smijući se
svim podbadanjima vezanim za svoje stanje, izjavljujući kako će se, kad ga
slijepac sljedeći put izazove na boksački meč, pobrinuti da to bude vani, u
podne, usred ljeta.
- Sophie - rekao joj je kad su se našli nasamo - Darleigh je pod
dojmom da sam te silno povrijedio dok si još živjela kod tetke Mary.
Nisam to mogao izvesti tako da te ne povrijedim. Nisam bio shvatio da si
prema meni razvila određene osjećaje, a nisam te mogao ni ohrabrivati da
nastaviš u tom smjeru. Znaš, za mene si još bila dijete i nisam te
doživljavao kao ženu.
- Ne, naravno da nisi - složila se s njim. Bio je u pravu. Ali, naglasak
nije bio na tome.
- Sigurno ti je jasno - rekao je - da sam te samo zadirkivao kad sam ti
rekao da si ružna.
Najjednostavnije je bilo reći ,,da“. Nakon toliko vremena, to ionako
više nije bilo važno. No, da je to rekla, unizila bi ono što je Vincent dan
prije učinio za nju. Osim toga, bilo je važno. Posljedice njegovih riječi
pratile su je godinama.
- Ne, Sebastiane - uzvratila mu je - nisam tada to tako shvatila, jer nisi
me zadirkivao.
- Oh, dakle. - Izgledao je kao da mu je neugodno. - Pa, možda si u
pravu. Osramotila si me, bio sam u neprilici, budući da nisam znao što bih
ti rekao. A stvarno si čudno izgledala, znaš. Sad si se prilično proljepšala.
Molim te, prihvati moju najdublju ispriku. A možda sam ti učinio i uslugu.
244
Vjerojatno si nakon toga uzela stvari u svoje ruke i pobrinula se za sebe,

zar ne?
Koji je bio smisao uskraćivanja oprosta? Dražesno joj se smiješio, nos
mu se blago crvenio. Osim toga, Vincent ga je kaznio.
- Prihvaćam tvoju ispriku, Sebastiane - rekla je. - Znaš, ni ti danas baš
ne izgledaš najbolje. Možda ćeš sutra bolje izgledati.
Nasmijala se i prema njemu pružila desnu ruku koju je on prihvatio i
od srca se s njom nasmijao.
- Tako mi je drago što sam vam sluškinja - izjavila je sad Rosina. - S

vama mogu toliko toga.
Prije negoli je uspjela nastaviti, začulo se kucanje na vratima i
Vincent je ušao u prostoriju.
- Gospodine - pokorno je pozdravila Rosina.
- Rosina - rekao je on, a ona se povukla.
Uvijek se odijevao uredno i elegantno. No, večeras, u crnom
strukiranom sakou, sa srebrom opšivenim pojasom, u svijetlosivim
bermudama, s bijelim čarapama i crnim cipelama izgledao je apsolutno
veličanstveno. Bermude su bile pomalo staromodne, ali Sophie je bilo
drago što ih je odjenuo. Posve je izvjesno imao noge koje je valjalo
pokazati, pojas koji je valjalo istaknuti, ramena i prsa zbog kojih je njegov
sako izgledao kao da je šivan na njemu. Njegova svijetla, kao i obično
pomalo prerasla kosa, bila je uredno počešljana, ali uskoro će ponovno biti
neposlušna i privlačna kao i inače.
- Izgledate iznimno privlačno, gospodine - rekla je.
Nasmijao se.
- Misliš?
- Mislim.
- Reci mi. - Zurio je preko nje. - Opiši mi kako izgledaš.
- Izgledam zanosno - odgovorila mu je, a u glasu joj je bila tek
natruha poruge. - Haljina mi je svijetlo tirkizna, donji dio je mek i lepršav,
s volanom uz rub. Haljina ima dubok izrez sprijeda i na leđima i malene
nabrane rukave. Moje plesne cipele i rukavice su srebrne, lepeza mi je
kineska, od pletena bambusa, lijepo je oslikana. A tek moja kosa, Vincente!
Kunem se, Rosina ima čarobne prste.
- Hoću li joj morati udvostručiti plaču? - upitao ju je.
- Oh, barem udvostručiti - rekla je ona. - Kosu mi je dotjerala tako da
izgleda kao da je duga, iako je tek počela rasti. Nemam pojma kako je to
245
učinila. Potpuno je zaglađena na sljepoočnicama i začešljana prema

tjemenu, tako da izgledam kao da na glavi umjesto krune imam veliku
količinu kose. Nekoliko je uvojaka pustila da mi padaju preko ušiju, a
imam dojam i da će mi i preko zatiljka nakon nekog vremena pasti
nekoliko nestašnih pramenova. U kosi mi je sigurno cijeli arsenal ukosnica,
Vincente, iako u zrcalu ne vidim ni jednu. A frizer lady Trentham doista je
bio u pravu, baš kao i Rosina. Ovakva frizura ističe moj vrat. I doista imam
naglašene jagodice. Izgledam starije. Zapravo odraslije. Nekako više...
Hmmm.
- Ljepše? - predložio je on. - To je nemoguće, Sophie.
- Da, pretpostavljam - složila se ona.
- Nikako ne možeš biti ljepša nego što već jesi - izjavio je on.
Nasmiješila se, a on joj se osmjehnuo.
- Sretna? - upitao je.
Osmijeh joj je izblijedio.
- To me pitaj koncem večeri - rekla mu je, a beba je baš u tom
trenutku odlučilo izvesti nešto što je nalikovalo na piruetu. - Ako ne dođe
do neke velike katastrofe, odgovor bi trebao biti potvrdan.
- Dođi - pružio je prema njoj ruku i privukao je k sebi.
- Nemoj mi zgnječiti kosu - rekla je.
Spustio je glavu i poljubio je. Uzvratila mu je poljubac i čvrsto ga
zagrlila oko pojasa.
- Nemoj mi zgnječiti pojas - prošaptao joj je u usne i još je senzualnije
poljubio.
Odmaknula se od njega, uzela lepezu i uhvatila ga ispod ruke.
Trebalo je dočekati uzvanike.
***
Sophie je opisala prizor. Vincentu su i ranije opisivali svečane odaje,
ali nije u njih često zalazio. Nisu ga osobito zanimale, znao je samo da se
posjetiteljima iznimno sviđaju, pa je osjećao određeno zadovoljstvo zbog
spoznaje da posjeduje tako veličanstven prostor. Večerašnji je opis, dakako,
bio živopisniji od prethodnih, dijelom zato što je Sophie bila ta koja ga je
iznosila, a dijelom zato što je taj prostor dobio njemu namijenjenu svrhu.
Veliki salon bio je uređen poput dnevnoga boravka kako bi se u
njega mogli povući svi koji požele nakratko se odmoriti od vreve u dvorani
za balove. Ondje su se nalazila četiri stola i nekoliko kauča. U velikom je
mramornom kaminu gorjela vatra. Zidovi su bili prekriveni tankim
246
hrastovim daščicama između kojih su bili oslikani prizori. Visoki kupolast

strop također je bio prekriven slikama. Posvuda je bilo pozlate, a nasred
stropa visio je ogroman luster na kojemu su sve svijeće bile zapaljene za
ovu prigodu.
Maleni salon, točno upola manji od prethodnog, bio je slično uređen.
Ondje su bila poslužena jela i pića - profinjena hrana i deserti, vina i
alkoholi, limunade i čajevi.
Svečana blagovaonica poslužit će kasnije za večeru, zdravice i govore
- ali i kušanje četverokatne svadbene torbe koja je bila zamisao njegove
bake. Svadbena torta sa Sophie koja je već bila nekoliko mjeseci trudna i s
trbuščićem koji se počeo pomaljati, ako je vjerovati njegovim rukama!
On se nadao da se trbuh već vidi. Pucao je od ponosa - iako je
istodobno osjećao i paniku.
Dvorana za balove bila je dvostruko veća od velikog salona i
izgledom se od njega nije osobito razlikovala. Jedina razlika bila je u tome
da su se u dvorani za balove umjesto oslikanih ploča na zidovima nalazila
ogledala. Sa stropa su visjela tri lustera. Bio je ondje podij za orkestar,
parket se caklio od laštenja, a francuski su prozori gledali na terasu.
Sve je to sigurno djelovalo veličanstveno. Večeras je sve dakako bilo
još dojmljivije, jer je prostor bio prepun uzvanika. Oh, pretpostavljao je da
to nije bila baš tako velika gužva kakvu ljube domaćice velikih društvenih
događanja u Londonu tijekom sezone, ali cijela je njegova i Sophiena obitelj
bila ondje, baš kao i njihovi susjedi. I Flavian.
Sophie ga je izvijestila da su svi svjetlucali od nakita, mahali
pernatim lepezama i blistali u svim bojama. Ona je bila čula kako je u
dvoranama za balove u Londonu čak i za najmlađe djevojke i mladiće bilo
moderno izgledati kao da se dosađuju. Henrietta se u tome izvještila.
Večeras, međutim, nitko nije tako izgledao.
- Čak ni tvoja tetka i sestrična? - upitao ju je Vincent nakon što ga je
izvijestila da je i posljednja malena skupina uzvanika ušla u dvoranu.
- Ne. - Nasmijala se. - Previše su zaokupljene trudom da ostave
veleban dojam. Ali, i one uživaju, Vincente. One su ovdje vrlo važne. Naši
ih susjedi gledaju s poštovanjem i divljenjem. Perje na glavi tetke Marthe
visoko je barem metar, a ona vrlo otmjeno kima glavom.
- Naslućujem karikaturisticu u tvojoj primjedbi - izjavio je.
- Dobro, perje je možda dugo i metar i pol - ispravila se. - A ona
razgovara sa svima. Baš kao i sir Clarence. Bude li još napuhivao prsa,
odletjet će mu sva dugmad sa sakoa. Oh, Bože! Molim te, prekini me.
247
- Ni za što na svijetu - rekao joj je. - A Henrietta?

- Mislim da je bacila oko na vikonta Ponsonbyja - odgovorila je ona -
iako mi se čini da je on Agnes Keeping pozvao da s njom otpleše uvodni
ples.
- Kad smo kod plesa - rekao je on.
- Da. - Usprkos brujanju razgovora oko njih, čuo je da je glasno
udahnula. - Gdje je stric Terrence? Ah, evo ga.
- Da dam orkestru znak za uvodni akord kako bi otpočeli s plesom,
Darleigh? - upitao je on. - Sophie, čini mi se da će ova večer biti iznimno
uspješna.
- Molio bih vas - odgovorio je Vincent. Uzeo je Sophienu ruku i
podigao je do svojih usana.
- Uživajte - rekao je.
Stajao je na vratima slušajući glazbu i ritmičko lupkanje plesnih
cipela koje su sve odreda istodobno udarale o pod. I sam je lupkao nogom
u ritmu i smiješio se.
Nije bio prepušten sam sebi. Susjedi su mu dolazili čestitati zbog
činjenice da je na tako veličanstven način oživio staru tradiciju, a potom
ćaskali s njime. Baka ga je jedno vrijeme držala ispod ruke. Supruga
Andyja Harrisona donijela mu je čašu vina.
Dalek je put prešao posljednjih nekoliko mjeseci. Zahvaljujući
Sophie. Iako ne u potpunosti. Nije smeo biti nepošten prema samome sebi.
I sam se potrudio. Oslobodio se pretjerane pažnje ženskih članova svoje
obitelji - a da ih pritom nije povrijedio, barem se nadao. Naporno je
trenirao i sa Shepom, tako da je sad imao daleko veću slobodu kretanja
nego proteklih šest godina. Duge je sate provodio sa svojim upraviteljem
imanja, u njegovoj radnoj sobi, ali i vani, na terenu, sve kako bi preuzeo
aktivnu ulogu u donošenju odluka vezanih za sam posjed. Upoznao je
svoje susjede i radnike. Stekao je nekoliko pravih prijatelja. Odlazio je
pecati. Pomogao je Sophie da se oporavi od strašne traume koju je
doživjela prije pet godina i da se oslobodi nesigurnosti koje su je cijeli život
pratile. Bio je uvjeren da joj je život ispunio zadovoljstvom, ako već ne i
srećom, u i izvan bračne postelje. Bio je u stanju svirati harfu i pritom
nijednom ne poželjeti daje zavitla kroz prozor. U sljedećih bi godinu dana
ili nešto više možda čak mogao postati i prilično vješt glazbenik. A uskoro
će biti i autor tiskane knjige.
Nasmiješio se na ovu posljednju misao. I dalje je nogom lupkao u
ritmu glazbe. Sophie je očigledno plesala s Flavianom.
248
Uvelike je uživao u činjenici da je jedan od njegovih prijatelja iz

Kluba preživjelih u Middleburyju. Dva sata ili više su, zbog iznenadne
svježine zraka, sjedili među cvjetnim lijehama. Sophie im se nakon nekog
vremena pridružila, a Flavian je komentirao kako je prava šteta što se
Vincent neće moći pridružiti ostalim članovima Kluba preživjelih na
njihovu godišnjem okupljanju u Penderis Hallu sljedećega proljeća.
- Ali, tomu je tako, jer se treba odazvati važnijoj dužnosti - izjavio je,
a u glasu mu se osjećalo divljenje. - U svakom slučaju vam čestitam, lady
Darleigh. Ili možda ne bih trebao znati?
Flavianu se, dakako, nije moralo reći da je Sophie trudna.
- Kako to mislite da se ne može pridružiti? - upitala je Sophie. Ali,
naravno da hoće. Jednostavno mora.
- Okupljanje je odmah nakon termina predviđenog za tvoj porod,
Sophie - rekao je Vincent. - Ni divlji me konji tada neće moći odvući od
tebe, znaš.
Jedno je vrijeme šutjela. Baš kao i Flavian.
- Pa, onda - izjavila je potom - svi trebaju doći ovamo. Hoće li to sve
upropastiti? Mora li okupljanje biti u Penderrisu? Znam da je to mjesto gdje
ste proveli sve te godine, mjesto koje ste odabrali da vam bude
okupljalište. No, mora li to biti baš ondje? Nije li činjenica da ste se svi našli
na okupu važnija od mjesta? Vincente, možemo li sve pozvati ovamo?
Hoćete li se vi odazvati, lorde Ponsonby? Ili vam je draže otići u Cormvall,
čak i ako to znači da godinu dana nećete vidjeti Vincenta?
- Možemo i hoćemo, Sophie - odgovorio je Vincent. - Ali...
- Nema ali, Vince - izjavio je Flavian. - Zaslužujete godišnju
nagradu za domišljatost, lady Darleigh. Svih naših sedam glava nije se
moglo dosjetiti tako jednostavna rješenja. Zar ne, Vince?
- Možda se svi ostali neće složiti s tobom - izjavila je Sophie.
- Možda - složio se on. - Postoji samo jedan način da to doznamo.
- Imaš li vijesti od Bena? - upitao ga je Vincent. - Je li se uopće ikom
javljao?
- Nestao je s lica zemlje - odgovorio je Flavian. - Baš kao i ti proljetos,
Vince. U gradu je viđena njegova sestra, ona s kojom je trebao boraviti na
sjeveru Engleske, ali kad su je vidjeli, Ben nije bilo u njezinoj blizini.
Možda se provlači kroz vrijes u Lake Districtu, baš poput tebe, te će
iznenada banuti s nevjestom. Nadam se da neće. Jer u protivnom će ispasti
da je to zarazno.
Ples je bio u punome zamahu, a njega je opustila spoznaja da će
249
Sophie biti sretna što su svi njezini napori rezultirali uspjehom.

A samo je to večeras i bilo važno - da ona bude sretna.
Samo je to uvijek i bilo važno, pomislio je pomalo sjetno.
Sophie nikada u životu nije bila toliko sretna. Cijele večeri baš ništa
nije pošlo po zlu, a kako se bal bližio kraju, tako se mogla opustiti i
zaključiti da ništa ni neće poći po zlu.
Iako je, dakako, uvijek nešto moglo poći po zlu. Čekao ih je još veliki
trenutak.
Plesala je svaki niz plesova. Poput Vincentove majke i sestara, trudila
se i da svi ostali plešu. Stajanje uza zid nije bilo dopušteno na balu u
Middlebury Parku!
Čak je i Henrietta plesala baš svaki ples, sve osim jednoga s
gospodom koje je smatrala inferiornijima od sebe. Vikont Ponsonby bio je
iznimka. On je s njom otplesao treći niz plesova.
***
Večera je bila savršena. Svečana blagovaonica izgledala je
veličanstveno, a hrana je bila oličenje savršenstva. Bilo je zdravica i govora
-jedan je od njih održao i Vincent. A bila je tu i torta koju su prerezali, a
sluge potom narezali na kriške i poslužili svima prisutnima. Vincent je bio
uz nju, iako nije kušao kolač. No, sve je zadivio šarmantnošću tijekom
razgovora. Bilo je zadivljujuće da se gotovo tri godine više ili manje
skrivao unutar zidova parka, pomislila je Sophie. Posljednjih je nekoliko
mjeseci postao iznimno popularan, kao što je nekoć bio i u Barton
Coombsu.
Nakon večere slijedila su još dva niza plesova, prvi je bio valcer.
Zapravo se tijekom večeri jedino tada plesao valcer, jer na selu taj ples nije
bio osobito poznat. No, Sophie ga je znala plesati - sa stricem je vježbala
plesne korake u glazbenoj odaji. A i Vincent ga je nekoć plesao na
Pirenejskom poluotoku, pa je znao korake. Bio je ondje dok je plesala sa
stricem i vidjela ga je kako lupka nogom dok je gospođica Debbins svirala.
Valcer je najavljen dok je stajala uz njega. Iskreno se smiješio, iako je
pretpostavljala kako je za njega sve ovo bilo iznimno iscrpljujuće. A možda
i nije. Činilo se da uživa razgovarati sa svima. Možda mu je užitku
pridonosila činjenica da stoji u vlastitim svečanim odajama.
No, koliko li je samo žalosno bilo to što ne može vidjeti svu raskoš ili
sudjelovati u svim aktivnostima.
- To je valcer, Vincente - rekla je ona.
250
- Ah - nasmiješio se on. - Onda moraš plesati, Sophie. Sa svojim

stricem? Vježbala si s njim.
- S tobom - uzvratila je ona. - Mislim, moram plesati s tobom.
Objema ga je rukama uhvatila za ruku i natraške prešla kratak put
do plesnog podija.
- Sa mnom? - Nasmijao se. - Mislim da neću, Sophie. Bio bi to prizor
koji bi svi upamtili.
- Bio bi - složila se ona i načinila još jedan korak unatrag.
Na plesnome podiju još nije bilo nikoga, pa su privukli pozornost
ljudi koji su se nalazili u njihovoj blizini, a svijest o njihovoj prisutnosti na
podiju uskoro se proširila. Razgovori su se brzo utišali.
- Ne - nasmijao se. - Sophie...
- Želim plesati valcer - rekla je. - Sa svojim suprugom.
Netko - gospodin Harrison? - polako je počeo pljeskati. Pridružio mu
se vikont Ponsonby. Uskoro se činilo da pola dvorane za balove plješće u
istome ritmu.
Oh, Bože. Sophie nije htjela da ovo bude ni upola toliko javno. Ali,
sad je bilo prekasno da bude drukčije.
- Pleši sa mnom - rekla je što je mogla tiše. Ali ne i dovoljno tiho.
- Plešite s njom - rekao je gospodin Harris. Ovoga je puta bilo posve
izvjesno da je to on.
Uslijedila je podrška iz svih dijelova dvorane za balove.
- Plešite s njom. Plešite s njom.
- Sophie - nasmijao se Vincent.
I ona se nasmijala.
Potom je stupio s njom na prazan plesni podij.
- Ako se osramotim - rekao je dovoljno glasno da ga svi čuju - hoće li
svi biti toliko ljubazni da se pretvaraju kako to nisu vidjeli?
Ponovno se nasmijao.
Orkestar je tad zasvirao uvodne taktove, ne čekajući da ostali stupe
na podij.
Isprva je bio nespretan i nesiguran, pa je Sophie izbezumljeno
strahovala da će ga doista poniziti i osramotiti - baš kao i samu sebe. Ali,
marljivo je uvježbala korake. Zahvaljujući stricu, uspjela je naučiti i kako
voditi ples a da to nitko ne primijeti.
Noge su mu potom uhvatile ritam, njegovi prsti su joj se preko leđa
raširili u visini pojasa, dok ju je drugog rukom opušteno držao za ruku.
Podigao je glavu i izbliza joj se nasmiješio. Zavrtio ju je, a ona se smijala,
251
pazeći da oboje ostanu na nogama i ne padnu s podija.

Vjerojatno to nije bio baš najelegantniji valcer ikad otplesan. No,
svejedno je bio predivan. A imali su cijeli podij samo za sebe. Nije znala je
li tomu bilo tako zato što su ostali strahovali da bi se s njima mogli sudariti
ili zato što su uživali gledati ih. U jednom je trenutku, međutim, postala
svjesna da većina ljudi plješće u ritmu glazbe.
- Vincente - rekla je nakon nekoliko minuta - hoćeš li mi ikada
oprostiti?
- Možda nakon stoljeća i više - odgovorio je.
- Ozbiljno?
- Dobro, možda za desetak godina.
Ponovno ju je zavrtio, ali ona je ovoga puta bila spremna i spretno ih
je vodila.
- Oduvijek sam željela ovo - rekla je.
- Plesati valcer?
- Plesati valcer s tobom.
- Oh, Sophie - rekao je i čvršće je zagrlio oko pojasa. - Tako mi je žao
što ne mogu...
- Ali možeš - rekla mu je. - Izuzmemo li oči, ti vidiš svakim dijelom
svojega bića. Samo mi reci da uživaš.
- Uživam - rekao je i privukao je toliko blizu sebe da ga je gotovo
dodirivala tijelom. - Oh, uživam.
Iznad njih se vrtjela svjetlost svijeća. Šarene svečane haljine preko
dvorane za balove bile su razbacane poput stakalaca u kaleidoskopu.
Zrcala su do beskraja umnožavala svjetlost svijeća i blistavost nakita.
- Toliko zvukova i mirisa - rekao je. - Nikada neću zaboraviti ovaj
trenutak, Sophie. Pa ja zapravo plešem valcer.
Zagrizla je gornju usnicu. Posve bi izvjesno bilo ponižavajuće kad bi
je uzvanici vidjeli kako plače. Upravo tada pogled joj je pao na njegovu
majku koja je stajala s Ursulom pokraj vrata. Suze su joj se slijevale niz
obraze.
Glazba je utihnula, a prije nego što je započeo novi valcer, na podiju
su im se pridružili i ostali.
***
Kad je Sebastian Maycock došao pitati Sophie hoće li s njim otplesati
posljednji ples te večeri, Vincent joj je ostavio onoliko slobode izbora koliko
i ona njemu prije onog valcera.
252
- Bojim se da je moja supruga već obećala posljednji ples, Maycock -

rekao je. - Meni.
Gotovo je mogao osjetiti njezin preneraženi pogled.
- Da, obećala sam mu - rekla je ona nakon jedva zamjetne stanke. -
No, hvala što si me došao pitati, Sebastiane. Čini se da je starija gospođica
Mills bez partnera. Dama u zelenoj haljini. Ne kaniš valjda plesati ovaj ples,
zar ne? - upitala ga je kad je Maycock očigledno pošao pitati za ples
gospođicu Mills.
- Kanim sa svojom suprugom poći u šetnju na terasu - rekao je. - Ali,
vani je vjerojatno odveć hladno za tebe.
- Poslat ću nekoga po naše ogrtače - rekla je i istog se trena udaljila.
Vratila se nekoliko trenutaka kasnije, a nakon samo dvije minute
nekome je šapćući zahvalila i predala mu njegov večernji kaput. Čuo je
noge plesača na podiju. Buka je postajala sve glasnija. Slijedio je završni
ples.
Činilo se da su jedini na terasi. To su mu govorile njegove uši, a
Sophie je potvrdila kad ju je upitao. Iako večer nije bila hladna, puhao je
oštar povjetarac.
- Sretna? - upitao ju je kad mu je provukla ruku ispod ruke i povela
ga u smjeru cvjetnjaka, kako mu se činilo.
Čuo je kako uzdiše.
- Sretna - odgovorila je. - Sve je dobro prošlo, zar ne? I više nego
dobro. Oh, Vincente, moramo ovo činiti češće. Možda kad tvoji prijatelji
dođu sljedećeg proljeća. A doći će, zar ne?
Nije joj odgovorio.
- Sophie - rekao je - ostat ćeš, zar ne? Mislim, zbog djeteta? Ne bih
mogao podnijeti da se odvojim od njega i tebe, a ne vjerujem da bi ti ikad
pristala ostaviti ga sa mnom. Bi li?
- Oh, naravno da ne bih - odgovorila je. - Da, naravno da ću ostati.
Samo mi je žao...
- Jako mi je žao zbog tvoje seoske kućice - rekao je. - Znam da bi više
od ičega drugog voljela živjeti ondje, u toj kućici, ah...
- Oh, Vincente - rekla je ona - ne bih.
- Ali, kad si Ursuli i Ellen u cvjetnjaku pokazivala svoje crteže...
- Bile su to ilustracije naših priča - uzvratila mu je. - Nije mi namjera
bila to prikazati kao svoju seosku kućicu iz snova, ali tako je ispalo. Potom
nisam mogla izdržati da na crtežu ne prikažem i Taba. Da, to je seoska
kućica iz snova. U vrijeme kad mi je život bio očajno pust i osamljen, kad
253
sam mislila da sam ružna i da me nitko nikada neće voljeti, tad sam mislila
da je takva kućica sve o čemu mogu sanjati. No, uspoređujući je sa
stvarnošću svojega trenutačnog života, ona je... Pa, jednostavno je bijedna.
- Hoćeš reći - rekao je - da više ne čezneš za njom? Čak i da nisi
trudna?
- Ne - odgovorila je prilično zdušno. - Kako bih mogla? Ali, Vincente,
samo bih voljela da nisam žena.
- Molim? - Nasmijao se. Bio je zapravo prilično ošamućen.
- Da nisam jedna od žena koje ti se upleću u slobodu - odgovorila mu
je.
- O čemu to govoriš?
- Rekao si to gospodinu Croftu - odvratila je. - Onoga dana kad je
Shepa ostavio kod tebe. Rekao si mu da sam ja samo jedna od žena koje se
brinu o tebi i oduzimaju ti neovisnost.
- Siguran sam da nisam rekao takvo što - ogorčeno je odvratio
pokušavajući se prisjetiti što je točno rekao. - Kako bih mogao izjaviti takvo
što, jer mogao sam samo lagati?
- Ali, rekao si... Čula sam te.
- Sophie, moja majka i sestre voljele su me izvan svakog razuma, sve
su činile za mene, pa su me nepažnjom zapravo počele gušiti. Ti si se
pojavila sa svojim predivnim zamislima i činila nešto posve suprotno.
Vratila si mi slobodu i podarila mi veliku neovisnost. Blesava guščice, što
god da si tog dana načula, pogrešno si razumjela. Nikada ne bih izjavio da
si mi oduzela slobodu. Nikada, Sophie. Ti si mi vratila svjetlo u život.
- Neće ti, znači, smetati ako ostanem? - upitala ga je.
Prestali su hodati, shvatio je.
Duboko je uzdahnuo i poželio da se barem može sjetiti što je točno
rekao Croftu.
- Volim te, znaš - rekao je.
I dalje ga je držala ispod ruke. Nagnula je glavu kako bi mu obraz
položila na rame.
- Da, znam - rekla je. - Od samoga si početka prema meni bio dobar. I
ja tebe volim.
- Ah, nedostatnost riječi. - Ponovno je uzdahnuo. - I varljiva priroda
riječi koje imaju toliko različitih značenja. Sjećaš li se pjesme koju sam
pjevao u Covington Houseu? Od krune bih odustao samo da te mogu svojom
zvati. Sjećaš li se tog stiha?
- Da. - Izvukla je ruku ispod njegove miške.
254
- Bez razmišljanja bih to učinio - rekao joj je. - Kada bih, kao u pjesmi,
imao krunu, gomilu njih, Sophie, odrekao bih ih se. Zbog tebe. To mislim
kad ti kažem da te volim.
Čuo ju je kako u nelagodi guta pljuvačku.
- Ali, nemaš krunu.
- Odrekao bih se onda Middleburyja - rekao je - i titule. Kad bih
morao birati između njih i tebe, uopće ne bih razmišljao. Znam, lako je to
govoriti kad znam da ne postoji opasnost da ću morati birati. Ali, kad bih
morao, učinio bih to. Za mene nema sumnje. Volim te.
- Vincente - objema rukama držala ga je za ruku.
- To nije bilo dijelom našega dogovora, zar ne? - rekao je. - No,
spreman sam zadovoljiti se zadovoljstvom, Sophie, ako ne želiš da te
opteretim nečim većim od toga. Doista sam spreman. A zadovoljni smo,
zar ne? Samo... Pretpostavljam da je to sebično od mene. Htio sam si učiniti
zadovoljstvo da to izgovorim. Da ti kažem. Stvarno nije važno ako...
- Nije važno? - Gotovo je vrisnula i tako se energično bacila na njega,
da ga je gotovo srušila. Zagrlila ga je oko vrata. - Upravo si mi rekao da me
voliš i da ćeš me zauvijek voljeti, pa veliš kako to nije važno? Naravno da
je važno. Važnije mi je od bilo čega drugog na cijelome svijetu, više od
Sunca, Mjeseca i zvijezda zajedno. Tako te jako, jako volim.
- Doista, Sophie? - Zagrlio ju je i privukao uza se. - Voliš li me?
- Umnoži to nekoliko puta - odgovorila mu je.
- Dopusti i meni da te volim toliko. - Nasmijao joj se u kosu koja se
otimala ukosnicama što ih je u nju umetnula Rosina.
Podigla je lice prema njemu, a on ju je poljubio.
Negdje iza njih, iz dvorane za balove dopirali su zvukovi vedrih
razgovora i živahnoga seoskog plesa. U daljini je hukala sova i lajao pas.
Lagani, ledeni vjetar podizao je rubove njihovih kaputa.
Na sve se to Vincent nakratko nije obazirao, jer je cio svijet držao u
sebi. Da, a zajedno s njim i sunce, mjesec i sve zvijezde.
I cijelu vječnost.
SVRŠETAK
255
256

Mary Balogh - Dogovor

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Mary Balogh - Dogovor

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ljubavni erotski romani & BalkanDownload

Kad je Vincentu Huntu, vikontu Darleighu, postalo jasno da će, ostane

Samo mjesec nakon Uskrsa, njegove sestre, šogori, nećakinje i nećaci

bolničkoj sobi s pacijentom koji nesigurno lebdi u stanju između života i

roditeljima omogućiti da prodube prijateljstvo u slučaju da se jedno drugom

- Dama ne odgovara, zar ne? - upitao je Martin.

sam upravljati i konja za jahanje - Martin bi jahao uz njega, bez dodirivanja i

su ga čak i shrvali, nije se dovoljno potrudio nametnuti se kao muškarac u

nego u Barton Coombs.

kroz prozor. Čisto je sumnjao da je itko u posljednjih šest godina popravio

obasipaju svi ostali iz njegova okruženja.

Naložio je da se kočija bez odgađanja skrije od pogleda. Martinu je

Vincentov dolazak nije prošao nezamijećeno.

Kočijaš je skočio sa svojega uzdignutog sjedala, otvorio vrata kočije i

Odlučila je da nikome neće reći daje došao. Ionako s njom nitko

Župnik je uvježbavao govor dobrodošlice i pitao se nije li odveć

on. Većina pretpostavki bila je daleko od istine. Ah, jedna od njih

pokušala sakriti činjenicu da je smatra tek boljom sluškinjom koja mora

me, Henrietta. Ova ti se predivna prilika ponudila kao na pladnju. Kao da

- Bio sam odlučan - prosvjedovao je Vincent podižući bradu dok mu

tom kicošu objašnjavao da je pogriješio, da sam u Barton Coombs došao

svratišta Foaming Tankard, a dragi vikont Darleigh bit će počasni gost.

Sophie je bila očarana. A to je bila njezina reakcija samo na ono što je

ostali šćućurili bi se od straha. Tetka Martha stisnula se i graciozno

suzdržano odgovarao na sve pompozne izjave kojima su ga obasipali,

- Ne nužno, ako je o Marchevima riječ - rekao je Martin.

četiri koja je spravio netko drugi.

dvaput godišnje dolazio iz Londona. Gospođica March uvijek je imala

Otkako je Sophie došla živjeti ovamo, u Barton Hallu organizirano je

čvrsto stežući revere svojega kaputa, vidno zadovoljan. - Možda u

Nije, dakako, očekivala da će plesati ili razgovarati. Ni nakon dvije

- Gospođica Fry - slobodnom je rukom potapšao njezinu nadlanicu -

uzme li se u obzir činjenica da su sir Clarence i tetka Martha unutra, a

ispostavilo da nije njezin. Brinulo me da bi joj moglo biti hladno. Tvrdila je

nagađanjima su se često pojavljivala imena gospođica Hamilton i

stolica? Hoćemo li nakratko sjesti?

- Da - rekla je nakon poduže stanke.

Vincent je jutro započeo energičnom tjelovježbom u salonu.

sinoćnjoj zabavi obećalo da će mu se javiti dok je još ovdje.

Bio je siguran da se i lady Muir zaljubila u Hugu.

stisnuo ruku i počeo je protresati. - Sinoć jedva da smo uspjeli razgovarati.

Uskoro su otišli, a Vincent je još nekoliko minuta sjedio pa otišao

neočekivano zadovoljstvo. Vjerujem da ste uživali u sinoćnjoj zabavi.

- Gospođice Fry - rekao je - morate mi dopustiti da vam pomognem.

propala kroz naslon stolice.

- Kad bih bila ružna poput strašila - rekla je - ljudi bi me primjećivali.

Nasmijala se. Zvučalo je apsurdno, ali bilo joj je nekako patetično

morala narisati bez sarkazma, a nije sigurna da bi to bila u stanju. Ugljen u

- Postoji. - Nekoliko je trenutaka potom ponovno šutio. - Pobjegao

plodovi ljubavi. A nema ničega pogrešnog u savezništvu. Često tu ima

- U tom slučaju... hmmm. - Ponovno je promišljao. - Postanemo li

- Čak me ni ne poznajete - izjavila je, prekasno shvativši kako njena

i... razvratnik. Ponekad bi osvojio pravo bogatstvo, pa bismo iznenada

- između nesavršenoga bračnog sporazuma što joj ga je nudio i bijede. To

Martin s njim nije razgovarao, dakako, izuzmemo li činjenicu da je na

Covington Houseu i družio s starim prijateljima, pripremajući se za

trebati nova odjeća. Nevjeste se moraju vjenčati u lijepoj haljini. Kako će

Nije se trebao brinuti.

- Odlazite li često u šetnje? Imate li omiljeno mjesto za šetnju?

Glas joj je bio prožet znatiželjom, a Vincent je pomalo začuđeno

Nije bilo problema udaljiti se od nje, jer inače to zna predstavljati

Okrenuo je lice prema njoj i gotovo je pitao za njezino djetinjstvo. Ali

bih vas malo bolje poznavati, gospođice Fry.

njegovih prstiju igrali su ulogu njegovih očiju.