Najljepša

ljubavna pisma
slavnih muškaraca

Ursula Doyle

Preveo Nenad Patrun




Zagreb, 2010.


U spomen na tri velika čovjeka:
JSS–a, JD–a i siJD–a
BalkanDownload
Uvod

Danas se općenito smatra da ljudi više ne pišu ljubavna pisma i da su elektronička

pošta i SMS poruke ubile romantiku. I doista se čini nemogućim da bi u današnjem
svijetu čak i najstrasniji ljubavnik izgovorio, kao što to čini dramatičar Congreve:
“ništa na svijetu, osim tebe, ne može mi obuzeti misli, i misli mi mogu biti obuzete
samo tobom i ničim više”. Međutim, Congreve je bio književni genij. No Nelson
jamačno nije bio književni genij, pa ipak je uspio smisliti dirljivu rečenicu, upućenu
gospi Hamilton: “Nelsonova alfa i omega je Emma!” Možda su ljudi postali manje
romantični, a više cinični. Ili su možda ljudi nekada bili manje samosvjesni nego što
smo mi danas. U svakom slučaju, ironiji, prevladavajućem duhu našega doba, gotovo
da i nema mjesta u ovoj zbirci.
Dakle, čitajući sva ova ljubavna pisma i otkrivajući priče koje su stajale u
njihovoj pozadini, bilo je izazovno pomišljati na to da smo mi, suvremeni barbari,
izgubili vjeru — i u ljubav samu po sebi i u umijeće iskazivanja ljubavi. Ali,
zapravo, uglavnom, skladno sročene, strasne izjave ljubavi nisu ono što sam smatrala
najdirljivijim u pismima koja slijede ili, bolje rečeno, nisu samo te izjave bile
dirljive. Kada su se te izjave sudarale s mnogo svakodnevnijim poteškoćama,
primjerice s nepouzdanošću poštanske službe, ili s potrebom za čistom posteljinom,
ili s iskazivanjem poštovanja majci ljubljene, ili s opisom sna, ta su pisma iznenada
na neki način oživljavala, a njihovi su pisci tada izgledali čovječnijima. Moglo bi se
kazati da su kićene izjave prije bile izraz šepirenja (a u nekim slučajevima
namijenjene budućim naraštajima) nego iskreni iskazi iskrenih osjećaja — da su
nicale iz običaja prije nego iz uvjerenja. Postoje razlozi zbog kojih bi ova knjiga
mogla biti naslovljena “Veliki muškarci govore samo i jedino o sebi još od 61.
godine poslije Krista” — nekima od njih svakako bi koristilo da ih je netko uzeo za
ruku, odveo na stranu i nježno im rekao: “Gledaj, svijet se ne vrti isključivo oko
tebe.”
Ali očita je besmislica tvrditi da je SMS poruka koja kaže U KAFIĆU NGMT
PRDŽCI VRAĆAM SE KSNJ PUSE iskrenija, a time i romatičnija od, primjerice,
Byronove izjave “više te nego ljubim i ne mogu te prestati ljubiti”. Dakle, u nadi da
će ova zbirka zabaviti, dirnuti i povremeno pružiti užitak čitateljima, ona bi također
mogla podsjetiti velikane današnjice da književni genij nije nužan da bi se napisalo
iskreno pismo – ili SMS poruka, ili poruka poslana elektroničkom poštom — puno
ljubavi.

Ursula Doyle, London, 2008.


John Donne
Anne Donne
Razdvojeni povazdan
pisma Johna Donnea zatočenog u zatvoru Fleet,
upućenog supruzi nakon njihova tajnog vjenčanja
u prosincu 1601.
Plinije Mlađi
61. – oko 112.

Plinije Mlađi (Gaj Plinije Cecilije Sekund) bio je sin zemljoposjednika na sjeveru
područja današnje Italije. Nakon smrti svoga oca, skrb o njemu preuzeo je njegov
stric, Plinije Stariji, autor glasovitog enciklopedijskog djela Naturalis Historia.
Godine 79. po. Kr. Plinije Stariji poginuo je tijekom erupcije Vezuva.
Plinije je ostvario karijeru kao pravnik i državnik, prvo kao konzul, a potom kao
guverner jedne rimske provincije. Za sobom je ostavio deset knjiga pisama: devet
prijateljima i suradnicima, a desetu caru Trajanu.
* * *

Kalpurniji, svojoj supruzi
Nećeš vjerovati kakva me čežnja za tobom obuzima. Glavni je uzrok tome moja
ljubav; osim toga, nismo navikli biti razdvojeni. I tako biva da budan ležim na
postelji dobar dio noći, razmišljajući o tebi; a danju, kada dođu oni sati kada sam te
bio navikao posjećivati, moje me noge ponesu, i to iskreno kazujem, k tvojim
odajama, ali kada te ondje ne pronađem, vraćam se u svoje odaje, bolestan i tužna
srca, poput odbačena ljubavnika. Jedino vrijeme kada me takve muke ne more jest
kada se iznurujem na sudu parničeći se u korist svojih prijatelja.
Zaključi sama kakav mora biti život moj kada olakšanje nalazim u napornu
radu, a utjehu u jadu i tjeskobi. Ostaj mi zbogom.

Henrik VIII
1491. – 1547.

Henrik VIII upoznao je Annu Boleyn 1526. godine, dok je još bio u braku sa svojom
prvom suprugom Katarinom Aragonskom. Rimokatolička crkva nije dopuštala
razvod braka, tako da je Henrik, sasvim opsjednut mislima o Anni Boleyn, koja je
odbila biti mu ljubavnicom, pokrenuo nebo i zemlju kako bi nagovorio Papu da mu
odobri poništenje braka. Papa je to odbio učiniti, što je Henrika navelo da raskine
veze s Rimom i osnuje Englesku crkvu, a sebe proglasi njenim vrhovnim
poglavarom (Henrik nije imao poteškoća sa svojom samouvjerenošću: pogledajte
samo kakav je krasan dar poslao Anni, koji spominje u svojem pismu što slijedi).
Njih dvoje su se na koncu vjenčali, nakon sedam godina previranja, u siječnju 1533.
godine, i Anne je u rujnu iste godine rodila kćer Elizabetu (koja je okrunjena kao
kraljica Elizabeta I). U svibnju 1536. kraljica Anne uhićena je i optužena za preljub s
nekoliko muškaraca, među kojima je bio i njezin rođeni brat, vikont George
Rochford. Sud ju je proglasio krivom i osudio na smrt te su joj odrubili glavu u
londonskom Toweru. Istoga dana njezin je brak s Henrikom proglašen nevažećim.
Jedanaest dana poslije, Henrik se vjenčao s Jane Seymour, jedinom od svojih šest
sretnih supruga koja mu je rodila sina što ga je nadživio, Edvarda VI.
* * *

Anni Boleyn
Moja ljubavnice i moja prijateljice, moje srce i ja sam predajemo se u Vaše ruke,
i smjerno molimo da budete milostivi prema nama i da, u izočnosti, Vaši osjećaji
prema nama ne jenjaju, jer tako bi se uvećala naša bol, a što bi bila velika šteta, jer
nam izočnost daje dovoljno, i više nego što sam ikada pomislio da bih mogao
osjećati. To me podsjeća na jednu astronomsku činjenicu, koja kaže da, što su polovi
udaljeniji od sunca, i usprkos tome, to je vrućina nesnosnija. Tako je i s našom
ljubavlju; izočnost nas je razdvojila, pa ipak žar je sve jači — barem u meni. Nadam
se da ćutite isto što i ja, i uvjeravam Vas da je u mom slučaju bol koju mi nanosi
Vaša izočnost toliko silna da bi jednostavno bila nepodnošljivom kada ne bi bilo
nepokolebljive uvjerenosti u neraskidivu privrženost koju gajite prema meni. Kako
bih Vas podsjetio na nju, a budući da sam ne mogu biti s vama, šaljem Vam stvarčicu
koja je najsličnija, koliko je to moguće, da tako kažem, svoju sliku, i cijelu figuru, a
koju već poznajete, okićenu narukvicama, želeći pritom da sam na mjestu te
stvarčice kada Vam bude pružala užitak. Pisano rukom Vašeg sluge i prijatelja,
H. R.
William Congreve
1670. – 1729.

William Congreve bio je proslavljeni dramatičar, a najpoznatije njegova djelo je

drama Tako je to na svijetu (The Way of The World). Arabella Hunt bila je glazbenica
na Dvoru i miljenica kraljice Marije. Ona se 1680. godine udala za izvjesnog Jamesa
Howarda, a poništenje braka službeno je zatražila nakon šest mjeseci na temelju
vjerojatno opravdane tvrdnje da je James zapravo udovica–transvestit po imenu Amy
Poulter. Arabella se više nikada nije udavala, što i ne čudi (“gđa” je u ono vrijeme
bio počasni način oslovljavanja žena koje više nisu bile u pubertetu). Congreve se
također nije ženio, ali je bio u dugogodišnjoj ljubavnoj vezi s Annom Bracegirdle,
glumicom za koju je bio napisao brojne uloge, te s Henriettom, vojvotkinjom od
Marlborougha, koja mu je rodila kćer 1723. godine.
* * *

Gđi Arabelli Hunt
Draga gospođo,
Ne vjerujete da Vas ljubim? Ne možete se graditi da mi ne vjerujete. Ako ne
vjerujete mome jeziku, tad pitajte moje oči, pitajte svoje oči. U svojim očima pronaći
ćete dražest; u mojima da imam srce koje ćuti tu dražest. Prizovite u sjećanje što se
zbilo sinoć. To je, u najmanju ruku, bio poljubac ljubavnika. Njegova gorljivost,
njegova silovitost, njegova toplina mogla je biti plodom samo božjega nauma. Ali,
oh! Njegova slatkoća i njegova neuhvatljiva mekoća još su više iskazivali da je riječ
o božjem djelu. Ushićen sam uživao u njem’ drhtećih udova i uzburkane duše. Grč i
zadihanost i mrmljanje pokazivali su silan metež u meni: a taj je silni metež još
porastao od tog poljupca. Jer te su mile usne ubrizgale u moje srce, i u moje krvareće
organe, slastan otrov i neizbježnu, ali dražesnu propast.
Što se ne može roditi u novome danu? Prethodne sam noći smatrao sebe sretnim
čovjekom, kome ne treba ništa i koji očekuje da ga preplavi sreća; čovjekom koga
mudraci cijene, a ostali mu plješću. Zadovoljan, a ne očaran svojim prijateljima,
svojim tada najdražim prijateljima, osjetljiv na sve istančane užitke, i redom
uživajući u njima.
Ali Ljubav, svemoćna Ljubav, kao da me u jednom trenutku odvukla na silnu
udaljenost od svake stvari osim od Vas. Usred gomile ljudi ja stojim usamljen. Ništa
na svijetu, osim Vas, ne može mi obuzeti misli, i misli mi mogu biti obuzete samo
Vama i ničim više. Čini mi se kao da sam prenesen u neku stranu pustinju s Vama
(oh, kad bih barem doista bio tako prenesen!), gdje bih, okružen izobiljem svega i
svačega, mogao proživjeti život ispunjen neprekinutim zanosom.
Prizor na velikoj svjetskoj pozornici čini se da je iznenada i žalosno
promijenjen. Svuda oko mene neljupki su predmeti, osim Vas; kao da je sva dražest
svijeta prenesena u Vas. I tako se u ovom tužnom, ali, oh, i odveć ugodnom stanju!
moja duša ne može usredotočiti ni na što drugo osim na Vas; o Vama promišlja, Vas
obožava, Vama se divi, i o Vama ovisi i samo u Vas se uzda.
Ako Vi i nada napustite moju dušu, očaj i beskrajan jad bit će joj suputnici.
Richard Steele
1672. – 1729.

Richard Steele bio je novinar, pisac i političar, i sa svojim je prijateljem Josephom

Addisonom utemeljio časopis Spectator. Mary Scurlock bila mu je druga supruga;
upoznao ju je na pogrebu svoje prve supruge i udvarao joj se s fanatičnom
upornošću. Drugo pismo koje ovdje objavljujemo, napisano dva tjedna prije njihova
vjenčanja, istodobno je i zabavno i dirljivo – Steele opisuje samoga sebe kao čovjeka
koji je u potpunosti smućen i koji se uopće ne može posvetiti svakodnevnim
obvezama, a sve zbog toga što neprestano misli na svoju ljubljenu. Richard i Mary
vjenčali su se 1707. godine, iako je njihov brak još neko vrijeme držan u tajnosti,
možda zbog imovinskih razloga – što bi moglo objasniti prilično svjetovan P. S. na
kraju trećeg pisma. Njihov je brak bio glasovit po skladnosti, iako je povremeno bio i
prilično uzburkan, a ona je cijeloga života bila njegova “draga Prue”. Steele je svojoj
supruzi napisao više od četiri stotine pisama prije i tijekom braka. Mary je umrla
1718. godine.
* * *

Mary Scurlock
Gospo,
Kakvim jezikom da oslovim svoju ljupku dragu kako bih je upoznao s
osjećajima koji bujaju u srcu koje ona uživa mučiti? Nemam ni časka mira kada sam
izvan Vašeg vidokruga; a kada sam s Vama, toliko ste daleki da sam još uvijek
smućen, sav napet od pogleda na draži kojima mi je zabranjen pristup. Jednom
riječju, morate mi dati ili lepezu, ili masku, ili rukavicu koju ste nosili, ili za me više
nema života; inače morate očekivati da ću Vam poljubiti ruku ili, kada budem sjedio
tik uz Vas, da ću Vam ukrasti rupčić. Vi sami prevelik ste ulov da bi Vas se moglo
uhvatiti odjednom; stoga moram biti pripravan ići korak po korak, da me moćan dar
ne bi smeo užitkom.
Mila gđice Scurlock, umoran sam od oslovljavanja Vas tim imenom; stoga jedva
čekam dan kada ćete se osloboditi toga imena, gospo, a dotad ostajem Vaš
najpokorniji, najodaniji, najskromniji sluga,
Rich. Steele

Kolovoz 1707. (dva tjedna prije njihova vjenčanja)
Gospo,
Najteže je u životu biti zaljubljen, a opet se morati baviti poslom. Što se mene
tiče, svatko tko me oslovi vidi da nisam prisutan, tako da se moram zaključati ili će
to drugi učiniti umjesto mene.
Jedan me gospodin jutros upitao, “Ima li vijesti iz Lisabona?” a ja sam mu
odgovorio: “Ona je izvanredno lijepa.” Drugi je pak htio znati kada sam posljednji
put bio u Hampton Courtu. A ja sam odvratio: “Sljedećeg utorka bit će sedmica
dana.” Usrdno Vas kumim, dopustite mi da Vam barem poljubim ruku prije toga
dana, da mi um dobije kakav–takav mir. O, ljubavi!
Tisuće muka nada mnom lebde!
Ta tko bi živio životom bez tebe!
Mislim da bih Vam mogao napisati čitavu knjigu; ali nijednim jezikom na
svijetu ne bi se moglo iskazati koliko i s kakvom nesebičnom strašću ostajem
zauvijek Vaš –
Rich. Steele

7. listopada 1707.
Ljubljeno moje biće,
Pišem ovo samo kako bih Vam zaželio laku noć i uvjerio Vas u svoju marljivost
glede onoga o čemu sam Vam pripovijedao.
Budite sigurni da Vas cijenim prema Vašim zaslugama, što će reći da ste osvojili
moje srce i zarobili ga svojom ljepotom, vrlinama, ugodnom ćudi i prijateljstvom.
Kako je posao napredovao noćas, zaključio sam da ću s njim svršiti za dva dana.
Napišite mi koju riječ o tome da ste dobroga zdravlja i volje, što će Vašem vjernom
suprugu pričiniti najveće zadovoljstvo,
Rich. Steele
Trebat će mi sutra čista posteljina iz Vašega doma.
George Farquhar
1676/7. – 1707.

George Farquhar rođen je u Londonderryju, a otac mu je bio svećenik Anglikanske

crkve. Školovao se na koledžu Sv. Trojstva u Dublinu. Nakon koledža, okušao se kao
glumac, ali mu je veliku poteškoću predstavljala paralizirajuća trema. Otputovao je u
London, gdje je njegov prvi kazališni komad, Ljubav i jedna boca (Love and a
Bottle), premijeru imao 1698. godine. U komadu je bila riječ o Ircu tek pristiglom u
veliki grad, koji je silno uspješan s gospođama. Kako se priča, Farquhar je i sam bio
zgodan i dražestan, bistrouman i sklon izgredima.
Jedne večeri u jednoj taverni Farquhar je načuo kako jedna mlada žena po
imenu Anne Oldfield čita naglas iza šanka. Bio je toliko uvjeren u njezinu darovitost
da ju je upoznao sa svojim prijateljima u kazalištu, te su je uzeli da glumi u
Kraljevskom kazalištu na Drury Laneu.
Georgeova i Annina veza nije bila dugotrajna, pa se 1703. godine George
oženio udovicom po imenu Margaret Pemell. Cijeloga života imao je poteškoća s
novcem i zdravljem, ali čak i kada mu je bilo najgore, pisao je svoje zadivljujuće i
nekonvencionalne komedije, od kojih je vjerojatno najpoznatija Unovačitelj (The
Recruiting Officer)
Anne Oldfield započela je dugogodišnju vezu s jednim zastupnikom u
Britanskom parlamentu, po imenu Arthur Mainwaring, otprilike u isto vrijeme kada
se George oženio. Njezina je karijera cijelo vrijeme napredovala, i u trenutku kada je
umrla, 1730. godine, bila je i bogata i slavna. Pokopana je u Vestminsterskoj opatiji.
* * *

Anni Oldfield, nedjelja, nakon propovijedi (1699?)
Došao sam, vidio i bio pobijeđen; nikada nijedan muškarac nije imao više toga
za reći, pa ipak sam bez riječi; kamo ostali idu spasiti svoje duše, tamo sam ja
izgubio svoju; ali nadam se da ju je Božanstvo koje nosi naslov najpravednijega
primilo; no nastojat ću suspregnuti svoj ushit na trenutak, i govoriti smireno...
 Ništa na svijetu, gospo, ne umije bacati čini, osim Vašeg uma i Vaše ljepote:
nakon ovoga, ne ljubiti Vas značilo bi da sam glupan, a kada bih ustvrdio da sam Vas
ljubio kada sam mislio drukčije, značilo bi da sam hulja; da me itko prozove
glupanom ili huljom, ja bih se uvrijedio, a kada biste Vi samo pomislili da sam
ijedno od tog dvoga, prepuklo bi mi srce.
Vi ste me, gospo, već sasma dobro promotrili da možete reći sviđam li Vam se
ili sam Vam pak mrzak; Vaš razbor nije kao u prosječne žene, pa stoga procijenite na
isti način i kažite mi jasno čemu se imam nadati. Ako moram razmotriti svoje
zasluge, moja skromnost će odbaciti svaku sjenku nade; ali nakon što vidjeh Vaše
lice, cijelo obasjano dobroćudnim osmijehom, zašto bih bio tako nepravedan da
posumnjam u Vašu okrutnost.
Pustite me bilo da živim u Londonu i budem sretan ili da se povučem u svoju
pustaru i stavim na kušnju svoju sujetu što me odvukla odande; ali dopustite mi da
Vas zamolim da presudu čujem s Vaših vlastitih usana, da Vas čujem kako govorite i
da Vas vidim kako me gledate istodobno; a potom me pustite da budem nesretan, ako
smijem.
Ako Vi niste gospa u crnini što sjedila je meni čudesna u crkvi, idite slobodno
dovraga, jer sam siguran da ste vještica.
Alexander Pope
1688. – 1744.

Briljantni Alexander Pope bio je pjesnik, kritičar, esejist, satiričar, oblikovatelj

vrtova, poznavatelj umjetnosti, pisac pisama i genijalac. Cijeloga života mučilo ga je
loše zdravlje; to je pripisivano tome što je previše vremena provodio nad knjigama,
ali ustvari imao je tuberkulozu kostiju, od koje je obolio još u ranom djetinjstvu, a
zbog čega je bio malena rasta, invalidan i mučen raznim iscrpljujućim boljkama. Bio
je veoma prgav, ali je imao i širok krug odanih prijatelja. Volio je žensko društvo i
bio je, očito, izvanredno očaravajuća osoba, međutim, iako su žene uživale u
njegovoj pažnji i njegovoj domišljatosti, nikad mu nisu uzvraćale njegove dublje
osjećaje.
Među njegovim prijateljima osobito su se isticale dvije sestre, Martha i Teresa
Blount, i on se dopisivao s obje, pišući u jednom trenutku Teresi: “Moja silovita
strast prema ljupkosti Vašoj i Vaše sestre podijeljena je, i to najčudesnijom
pravednošću na svijetu. Još od najranijeg djetinjstva bio sam naizmjence zaljubljen u
vas dvije, jedan tjedan u jednu, drugi tjedan u drugu.” Pope se nikada nije ženio, a
Martha je prema oporuci naslijedila glavninu njegove ostavštine.
Slijede četiri pisma: po jedno svakoj od sestara Blount te dva gospi Mary
Wortley Montagu, još jednoj prisnoj prijateljici, udanoj za diplomata, koja je živjela
u Carigradu.
* * *

Marthi Blount 1714.
Najbožanstvenija,
Nekakav je dokaz moje iskrenosti prema Vama to što pišem ovako pripremljen
žestokim pićem kako bih govorio istinu; a pismo pisano nakon što je odbilo dvanaest
sati u noći jamačno mora obilovati tim plemenitim sastojkom. Tako srce mora biti
krcato plamenovima, jer je istodobno zagrijano i vinom i Vama: vino budi i iskazuje
vrebajuće strasti uma kao što lak čini bojama koje su utopljene u slici i ističe ih u
svom njihovom prirodnom sjaju. Moje dobre strane toliko su bile zamrznute i
zaključane u otupljenom tijelu tijekom svih mojih trijeznih sati da me veoma
zapanjuje, sada kada sam pijan, što u sebi pronalazim toliko vrlina.
U ovom preticanju moga srca iskazujem Vam svoju zahvalnost na ova dva
ljubazna pisma kojima ste mi iskazali milost osamnaestog i dvadeset i četvrtog. Ono
koje započinje riječima “Moj očaravajući g. Pope!” ispunilo me neizrecivom
razdraganošću; napokon ste u potpunosti nadvladali svoju ljupku sestru. Istina je da
niste naočiti, jer Vi ste žena, i mislite da niste: ali ovakvo dobro raspoloženje i
nježnost za me ima draž kakvoj ne mogu odoljeti. To lice jamačno mora biti
neodoljivo kad je ukrašeno osmijehom, čak i kada nije moglo vidjeti krunidbu!
[Georgea I, u rujnu 1714.] Pretpostavljam da nećete ovu poslanicu iz puke sujete
pokazati, kao što ne sumnjam da Vaša sestra Vama pokazuje sve što pišem njoj...

Teresi Blount, 1716.
Gospo,
Imam toliko visoko mišljenje o Vama, i toliko onog drugog da bih Vam, kada
bih bio zgodan momak, učinio mnogo dobra: ali, kako već stvari stoje, jedino što
sam kadar dobro učiniti jest da napišem uljudno pismo ili održim dobar govor. Istina
je da sam, imajući u vidu koliko često i koliko otvoreno sam Vam izjavio ljubav,
zapanjen (i pomalo uvrijeđen) što mi niste zabranili da Vam šaljem pisma, i u oči mi
rekli: “Ne želim Vas više vidjeti!”
Nije dovoljno, gospo, za Vaš ugled, što su Vam ruke čiste, bez mrlja od takve
tinte kakva bi se mogla proliti da udovolji muškom dopisniku. Avaj! Dok Vaše srce
pristaje ohrabriti ga u ovoj raskalašenoj slobodi pisanja, vi niste (i doista niste) ono
što biste Vi rado da mislim o Vama — krjeposnica! Dovoljno sam sujetan da
zaključim kako (kao većina mladića) šutnja fine gospe znači pristanak, pa Vam tako i
dalje pišem...
Ali, kako bih bio što je moguće neviniji u ovoj poslanici, kazat ću Vam novosti.
Tisuću ste me puta pitali za novosti, čim biste progovorili jednu riječ sa mnom; što bi
neki protumačili kao da od mene ne očekujete nikakva odgovora; i uistinu to nije
znak da su dvoje ljubavnika zajedno kada mogu biti toliko drski da se raspituju o
tome što ima nova u svijetu. Sve što želim ovime reći jest da, ili Vi ili ja, ne možemo
biti zaljubljeni jedno u drugo: ostavljam Vama da pogodite koje je od nas dvoje to
glupo i nerazborito stvorenje, toliko slijepo za izvrsnost i dražest onog drugog.

Gospi Mary Worthy Montagu, lipanj 1717.
 Gospo,
Ako živjeti u pamćenju drugih ljudi ima išta poželjno u sebi, onda je to ono što
posjedujete što se mene tiče u najuzvišenijem smislu tih riječi.
Nema dana a da se Vaš lik ne pojavi pred mojim očima; razgovori s Vama
vraćaju mi se u misli, a svaki prizor, mjesto ili prigoda kada sam uživao u njima
toliko su živopisno oslikani koliko je mašta kadra jednako toplo i nježno prikazati ih.
Kažete mi da ugoda bivanja što bliže suncu ima blagotvoran učinak za Vaše
zdravlje i dušu. Moju ste ljubav okrenuli toliko daleko prema istoku da bih gotovo
mogao postati jedan od obožavatelja sunca: jer mnim da sunce ima više razloga
ponositi se time što Vam krijepi dušu, nego što potiče rast biljaka i pomaže
dozrijevanju minerala u tlu.
Moje je mišljenje da bi razuman čovjek mogao drage volje putovati petnaest ili
dvadeset tisuća kilometara samo da upozna Vašu ćud i Vaš um u svoj punini njihova
savršenstva. Što ne bismo mogli očekivati od stvorenja koje je prešlo najsavršeniji
dio ovoga svijeta i koje se svakoga dana usavršava pod suncem drugoga svijeta.
Ako već sada ne pišete i izgovarate najugodnije stvari koje se daju zamisliti,
morate se pomiriti s time da ste dijelom iste klevete s ostatkom Istoka i da se dade
zaključiti kako ste se prepustili krajnjoj mekušnosti, lijenosti i raskalašenosti života...
Za Boga miloga, gospo, pišite mi što češće uzmognete; sve u nadi da ne postoji
muškarac što diše vjernije niti uznemirenije razmišlja o Vama. Kažite mi da ste
dobro, kažite mi da je Vaš sinčić dobro, kažite mi da je čak i Vaš vlastiti pas (ako
imate psa) dobro. Nemojte mi prešutjeti ništa što Vam čini ugodu, jer što god to bilo,
priuštit će mi zadovoljstvo veće no što mi ga išta drugo može pričiniti. Zauvijek Vaš.

Gospi Mary Worthy Montagu,
nakon njezina povratka u Englesku, 1719.
Ja ili sam mrtav ili ste Vi u Yorkshireu, jer se odmah bolje osjećam otkad ste Vi
u gradu. Bolovao sam od trenutka kada sam Vas posljednji put vidio, i sada mi je
cijelo lice natečeno, i veoma ružno izgledam; ništa mi neće toliko goditi koliko
prizor mile gospe Mary; svratite li u ove krajeve, dopustite da Vas posjetim, jer Vas
uistinu ljubim.
David Hume
1711. – 1776.

David Hume bio je filozof, gospodarstvenik i povjesničar; među njegovim slavnim

djelima nalaze se Traktat o ljudskoj prirodi (A Treatise of Human Nature) i Istraga u
svezi s ljudskim razumijevanjem (An Enquiry Concerning Human Understanding).
Živio je uzornim životom znanstvenika sve do 1763. godine, kada je prvi put
posjetio Pariz, i ondje ostao živjeti više od dvije godine. Čini se da je tijekom
boravka u Parizu proživio svojevrsnu krizu srednjih godina; proslavljen u salonima
velikih pariških dama, najviše se zaljubio u izvjesnu Madame de Boufflers, koja je
već tada bila ljubavnica kneza de Contija. Ali ta je gospa u takvim očijukanjima bila
daleko iskusnija od filozofa, tako da je zatelebani Hume bivao sve zbunjeniji i
zbunjeniji. Kada joj je umro suprug, postalo je jasno da se ona nadala udati za kneza,
a Hume se, naposljetku, našao u prilično nezadovoljavajućoj ulozi osobe pouzdanika
i te gospe i toga kneza.

Madame de Boufflers, 3. travnja 1766.
Jednostavno nisam kadar, mila gospo, iskazati težinu koja me tišti što moram
podnositi razdvojenost od Vas, i neprestanu potrebu koju osjećam za Vašim
društvom. Već odavno sam se priviknuo na to da o Vama razmišljam kao o
prijateljici od koje ne bih trebao biti razdvojen duže vrijeme; i samom sam sebi
laskao da smo suđeni da proživimo naše živote zajedno u prisnosti i srdačnosti. Dob
i prirodna jednakost naravi dovele su moje srce u opasnost da postanem odveć
ravnodušan spram svega, no ono je oživjelo očarano razgovorom s Vama i
živahnošću Vaše ćudi. Vaš um, uzburkan i nesretnim okolnostima u Vašoj situaciji i
Vašom prirodnom sklonošću, mogao bi otpočinuti u smirenijoj simpatiji koju ste
mogli pronaći uz mene.
Ali, gle! Tri su mjeseca protekla otkad sam Vas napustio i nemoguće mi je
odrediti vrijeme kada se mogu nadati ponovnom susretu s Vama. I dalje se vraćam
svojoj želji, da bar nisam nikada napustio Pariz, i da sam se bar držao podalje od svih
drugih obveza, gajeći Vaše prijateljstvo i uživajući u Vašem društvu. Vaše ljubazne
riječi pojačavaju to moje kajanje do krajnosti; pogotovo ondje gdje spominjete rane
koje, iako zacijeljene mladom kožom, još uvijek gnoje duboko u mesu.
Oh! Moja mila prijateljice, užasavam se pomisli kako će još mnogo vremena
proteći prije nego postignete svoj spokoj, u nevolji kojoj teško je lijeka naći i kojoj
prirodna plemenitost Vaše ćudi, umjesto da Vas stavlja iznad nje, čini da je još
snažnije proživljavate. Mogao bih samo željeti da Vam mogu pružiti privremenu
utjehu, a kakvu nazočnost prijatelja ne može a da ne priušti... Ljubim Vaše ruke sa
svom mogućom odanošću.
Laurence Sterne
1713. – 1768.

Remek–djelo Laurencea Sternea bio je Tristram Shandy ili, ispravnije, Život i

svjetonazori Tristram a Shandyja, džentlmena, objavljeno u devet svezaka između
1759. i 1767. Roman je postigao uspjeh čim je izašao iz tiska, a Sterne se proslavio i
u domovini i u Europi. Škakljiva domišljatost i satiričnost Tristrama Shandyja
zgranule su neke čitatelje kojima se djelo učinilo u suprotnosti s piščevim
zanimanjem; Sterne je bio svećenik i objavio je nekoliko svezaka propovijedi.
Njegova paradoksalna ćud – razvratni moralist i skeptični kršćanin – oslikana je
ovdje njegovim drugim pismom, gospi Percy, u kojem se silno trudi isplanirati tajni
susret, istovremeno hineći da sve prepušta u ruke bogovima.
Za Sterneov se brak općenito u javnosti znalo da je nesretan; njegovu suprugu
Elizabeth Lumley njezin je vlastiti rođak opisao kao “ženu velikog poštenja i brojnih
vrlina, ali i poštenje i vrline strše s nje poput bodlja na zlovoljnom dikobrazu”. Imao
je brojne ljubavnice, a najdulju je ljubavnu vezu imao s Catherinom Four mantel,
proslavljenom pjevačicom.
* * *

Catherini Fourmantel, 8. svibnja 1760.
Draga moja Kitty,
Stigao sam ovamo živ i zdrav, osim što na srcu nosim veliku rupu, a koju može
načiniti samo mila i očaravajuća djevojka poput Vas. Dopustite mi, moja mila,
premila djevojko! da Vas uvjerim u najiskrenije prijateljstvo koje gajim prema Vama,
a kakvo do sada nijedan muškarac nije gajio ni prema jednoj ženi. Gdje god bio,
moje srce ostaje toplo prema Vama i takvo će ostati sve do dana kada će se ohladiti
zauvijek.
Zahvaljujem na ljubaznom dokazu što mi ga dadoste kako biste mi potvrdili
svoju ljubav i svoju žudnju kako biste mome srcu olakšali patnju, zapovjedivši samoj
sebi da uskratite sebe znate već komu: i dok ja jesam [sic] tako jadan što sam
razdvojen od svoje drage, predrage Kitty, dušu bi mi probila poput bodeža pomisao
da bi si takav jedan momak uzeo slobodu prići Vam. Stoga primam ovaj dokaz Vaše
ljubavi i dobrih načela s najvećom zahvalnošću i u njemu vidim toliko vjere i
pouzdanja kao da Vas sada držim pod ruku — tako mi Boga, volio bih da Vas sada
upravo tako držim pod ruku! Sjedim usamljen i sam u svojoj ložnici (deset je sati
uvečer, nakon predstave) i platio bih jednu gvineju da Vas samo mogu primiti za
ruku. Neprestano svoju dušu odašiljem k Vama da vidi čime se bavite — volio bih da
mogu poslati svoje tijelo zajedno s dušom.
Adieu! mila i ljupka djevojko, i vjerujte mi da ostajem Vaš najvjerniji prijatelj i
najprivrženiji obožavatelj. Idem večeras u Oratorio. Adieu! Adieu!
P. S. Sluga pokoran Vašoj mami.
Otpišite mi na Pall Mal, druga kuća od Ulice sv. Albana.

Gospi Percy
Poslano iz kavane Mount, utorak, 3 sata
Postoji neobičan mehanički učinak koji stvara pisanje ljubavnoga pisma na
kamenomet od gospe koja ispunjava srce i dušu jednog inamoratosa. Iz tog sam
razloga (ali uglavnom zato što ću ručati u susjedstvu) ja, Tristram Shandy, napustio
svoje obitavalište i došao u kavanu, mjesto najbliže domu moje drage gospe koje
sam mogao pronaći, i gdje sam zatražio list pozlaćena papira kako bih iskušao istinu
ovog članka moje vjere — što se toga tiče —
O, moja premda gospo, kakvu ste krpu stvorili od moje duše! — Mnim, usput
budi rečeno, ovo je malčice pretjerano prisan uvod za jednu tako neprisnu situaciju u
kakvoj se ja nalazim s Vama — pritom, nebo mi je svjedok, držite me na udaljenosti
i očajavam želeći Vam se približiti makar palac bliže, sa svim stubama i zavijutcima
koji mi padaju na pamet, i preporučiti Vam se. Ne bi li bilo koji razborit muškarac
odjurio u suprotnom smjeru od Vas, koliko ga noge nose, nego ovako bezrazložno,
glupavo i tvrdoglavo izlagao sebe iznova i iznova, gdje mu srce i razum kažu da će
jamačno na koncu ispasti gubitnikom, ako ne doživi i potpuni slom.
Zašto biste mi rekli da bi Vam bilo drago vidjeti me? Zar Vam pričinjava užitak
da me činite još nesretnijim, ili Vam je tako pobjeda slađa, što ste svojim očima i
usnama jednog muškarca izvrnuli u ludu, a kome se ostatak grada klanja kao
umniku?
Ja jesam luda, najslabija, najpovodljivija, najnježnija luda čiju je slabost neka
žena iskušala, i najnesigurnija u svojim namjerama i odlukama da oporavi svoj zdrav
razum.
 Niti sat vremena ranije padoh na koljena i zakleh se da Vam nikada neću prići, i
nakon što izmolih Očenaš u ime te zakletve, da me ne dovede u napast, izletjeh van
poput kakva kršćanskog junaka, spreman uhvatiti se na bojištu u koštac sa cijelim
svijetom, ljudima i samim Nečastivim; i ne sumnjajući da ću ih sve zgaziti i
pobjedonosno stajati nad njima.
A sada sam, eto, tu, tako blizu Vama, na grozan kamenomet od Vaše kuće,
osjećam kako sam uvučen u vrtlog koji mi je zavrtio mozgom, i iako sam bio kupio
ulaznicu za ložu koja će me dovesti u milost gospođice ..., ipak veoma dobro znadoh
da to bijaše rečenica usmjerena meni kako bih znao da će gospa ... biti sama u
sedam, i da me podnosi cijelu večer, ona bi nepogrješivo vidjela da je istina sve što
joj bijah rekao.
Objedujem kod g. C...ra u ulici Wigmore, u susjedstvu, gdje ću boraviti do
sedam sati, nadajući se da me kanite staviti na kušnju. Ako mi ne pošaljete nikakvu
poruku do toga časa, zaključit ću da imate pametnija posla te unajmiti neku jadnu
ragu i snuždeno otkasati na predstavu. Prokleta bila riječ, ne znadem ništa doli
žalosti, osim da Vas ljubim (možda glupo, ali) najiskrenije Vaš,
L. Sterne
Denis Diderot
1713. – 1784.

Denis Diderot, filozof, romanopisac i svestrani veleumnik, rođen je u gradu

Langresu u istočnoj Francuskoj. Po završetku studija odustao je od svoje izvorne
nakane da uči za svećenika i umjesto toga posvetio se studiju prava. Isti je studij
napustio 1734. i svijetu objavio svoj naum da postane piscem, nakon čega se njegova
obitelj otuđila od njega. Daljnje otuđenje uslijedilo je nakon vjenčanja s Antoinette
Champion, pobožnom rimokatolkinjom, koju je njegova obitelj smatrala društveno
inferiornom, slabo obrazovanom i prestarom (bila je četiri godine starija od njega). I
tako, njihov brak nije bio sretan te je Diderot 1755. sa Sophijom Volland započeo
ljubavnu vezu koja je trajala sve do njezine smrti.
Kako često biva slučaj s velikanima, Diderot je uvijek oskudijevao u novcu.
Gotovo dvadeset i pet godina radio je na jednoj od prvih enciklopedija, projektu koji
je francuska vlast smatrala opasnim i buntovničkim, tako da je neprestano
zlostavljala Diderota dok je radio na njemu. Na kraju je ruska kraljica Katarina
Velika, saznavši za njegove novčane poteškoće, ponudila da će otkupiti njegovu
knjižnicu; potom mu je kazala da će knjižnica ostati u Parizu, a da će njemu
isplaćivati naknadu kao čuvaru knjižnice. Nakon njegove smrti knjižnica je
prevezena u St. Petersburg, gdje je danas dijelom zbirke Ruske nacionalne knjižnice.
* * *

Sophiji Volland, srpanj 1759.
Ne mogu otići s ovoga mjesta a da Vam ne kažem nekoliko riječi. Dakle,
ljubimice moja, mnogo očekujete od mene. Vaša sreća, čak i Vaš život, ovise, velite,
o mojoj vječnoj ljubavi prema Vama!
Ne bojte se, moja mila Sophie, ona će trajati, i Vi ćete živjeti, i biti sretni.
Nikada u životu nisam počinio neko zlodjelo, niti ga kanim počiniti. Ja sam u
cijelosti Vaš — Vi ste mi sve na svijetu; ići ćemo ruku pod ruku kroza sve nevolje
koje nam sudba zlurado baci na put; Vi ćete blažiti moje jade, ja ću Vas tješiti u
Vašima. Kad bih Vas barem uvijek mogao vidjeti onakvom kakva ste bili u
posljednje vrijeme! Što se mene tiče, morate priznati da sam isti onakav kakav sam
bio i prvoga dana kada ste me ugledali.
Zasluge za to nisu isključivo moje; da budem iskren prema samome sebi, to
Vam moram priznati. Učinak je vrlina takav da se iz dana u dan one sve življe
osjećaju. Budite uvjereni u moju privrženost Vašim vrlinama i u to da ih veoma
cijenim. Nikada strast nije bila opravdanija razumom nego u mene. Nije li istina,
moja mila Sophie, da ste vrlo dragi? Proučite samu sebe — pogledajte samo kako ste
vrijedni toga da budete ljubljeni, i znajte da Vas silno ljubim. To je nepromjenljivo
stanje mojih osjećaja.
Laka Vam noć, moja mila Sophie. Najsretniji sam čovjek na svijetu znajući da
me ljubi najbolja od svih žena.

Sophiji Volland, Au Grandval, listopada 1759.
Vi dobro ste! Vi mislite na mene! Vi me ljubite. Vi ćete me uvijek voljeti.
Vjerujem u Vas: sada sam sretan. Ponovno sam živ. Mogu govoriti, raditi, svirati,
hodati — mogu činiti što god Vas volja. Vjerojatno sam sebe učinio veoma
nesnosnim u posljednja dva ili tri dana. Ne, ljubavi moja! Sama me Vaša nazočnost
ne bi me toliko usrećila koliko me usrećilo Vaše prvo pismo.
S koliko nestrpljenja sam ga iščekivao! Siguran sam da su mi ruke podrhtavale
dok sam ga otvarao. Moje se lice promijenilo; moj se glas izmijenio; i ako nije glup,
čovjek koji mi je ga je predao u ruke jamačno bi rekao: “Taj čovjek prima vijesti od
svoga oca ili majke, ili nekoga koga voli.” Upravo u tom trenutku kanio sam Vam
poslati pismo u kojem iskazujem svoju silnu uznemirenost. Dok se Vi zabavljate,
zaboravljate koliko moje srce pati...
Adieu, moja najdraža ljubavi. Moji su osjećaji spram Vas nepokolebljivi i
iskreni. Ja ljubio bih Vas i više no što Vas ljubim, kada bih samo znao kako.
Henry Frederick, vojvoda od Cumberlanda
1745. – 1790.

Henry Frederick bio je brat Georgeu III. Njegova veza s Henriettom Vernon, udanom
za lorda Grosvenora, izazvala je silan skandal; ljubavnici nisu bili diskretni pa je
tako vojvoda proganjao gospođu Grosvenor gore–dolje zemljom prerušen prvo u
“Velšanina” (što god to trebalo značiti), a potom u “zemljoradnika”. Lord Grosvenor
pokrenuo je tužbu zbog “zločinačke urote” (preljuba) protiv vojvode, a porota, kojoj
su pročitana neka od ljubavničkih pisama, dosudila mu je novčanu odštetu u iznosu
od 10000 funta. Pisma su bila ukradena, objavljena i izazvala senzaciju diljem
Londona. Kako ovo pismo dokazuje, vojvodina je gorljivost bila silna, iako pomalo
nemušta.
* * *

Gospi Grosvenor
Moj mili anđelčiću,
Svoje posljednje pismo Vama napisao sam jučer u jedanaest sati dok smo plovili
ručao sam u dva sata a poslijepodne sam slušao glazbu imam vlastitog slugu na
brodu koji svira... i tako sam otišao leći oko 10 — potom sam se molio za Vas moja
najdraža ljubavi ljubio Vašu najdražu kosicu i legao i sanjao o Vama i imao Vas na
tom dražesnom dvosjediću deset tisuća puta u svojem naručju ljubeći Vas i govoreći
Vam koliko Vas ljubim i obožavam i činilo se kao da Vam je drago ali avaj kada sam
se probudio ustanovio sam da je to tek zabluda da sam sam samcat na pučini mora...
Jamačno Vam pripovjedanje o dužnostima ovih dana ne može predstavljati užitak
ljubavi moja ali to je upravo ono čime sam se bavio a kako sam Vam obećao da ću
Vas obavještavati o svojem kretanju i mislima ispunio sam sada svoje obećanje danas
i uvijek ću to činiti do zadnjeg pisma koje dobijete od mene.
Kada se vratim k Vama tog trena O ljubavi moja lud i sretan sav izvan sebe da
Vam kažem koliko Vas ljubim i kako sam mislio na Vas od onog časa kada smo se
rastali... Nadam se da ste dobroga zdravlja jamačno Vam ne moram niti reći kako u
mojim mislima nema mjesta ni za što i ni za koga osim Vaše dražesti i čeznem za
trenutkom kada ću Vam se vratiti cijelo ću vrijeme paziti na sebe jer Vi žudite moja
mila mala prijateljice molite li se anđelčiću srca moga čuvate li se za svoga odanog
slugu koji živi samo da bi Vas mogao ljubiti obožavati Vas, i blagosloviti trenutak
kada ste postali toliko velikodušni da mu to priznate nadam se draga moja ne samo
da ću se usuditi to izgovoriti da nikada nećete imati razloga kajati se zbog toga...
Doista moj mili anđele ne moram Vam reći da ste i predobro pročitali razlog
koji me nagnao da učinim tako što morao sam Vam pisati jer Bog mi je svjedok da
nisam pisao nikome drugome niti ću pisati ikome osim kralju Bog Vas blagoslovio
Vi najprijaznije i najdraže stvorenjce na svijetu...
Bog Vas blagoslovio dok ponovno ne budem imao priliku poslati Vam pismo,
pisat ću Vam jedno pismo dnevno koliko me god dugo ne bude pokraj Vas i dok Vam
nedostajem sva će doći u petak 16. lipnja Bog Vas blagoslovio neću Vas nikako
zaboraviti Bog mi je svjedok da ste mi to već rekli ranije imam Vaše srce i ono leži
na toplom u mojim grudima nadam se da Vam je moje srce jednako lagano Vi radosti
života moga adieu.
Wolfgang Amadeus Mozart
1756. – 1791.

Wolfgang Amadeus Mozart bio je jedan od najdarovitijih, najplodonosnijih i

najutjecajnijih skladatelja koji je ikada živio. Rođen je u Salzburgu, a svirati i
skladati počeo je u petoj godini. Velik dio djetinjstva proveo je sa svojom obitelji na
proputovanju po europskim dvorovima, zadivljujući slušateljstvo svojom
preuranjenom zrelošću.
Za jednog skladatelja njegove širine i briljantnosti mogućnosti u Salzburgu bile
su ograničene, pa je tako na jednom od kasnijih putovanja po Europi, u Mannheimu
u Njemačkoj, Mozart upoznao pjevačicu Aloysiju Weber i zaljubio se u nju.
Razdvojili su se kada se on vratio kući, a kada su se ponovno sreli nakon dvije
godine, Aloysiju on više nije zanimao, a prema nekim pričama, ona ga čak nije ni
prepoznala.
Nekoliko godina poslije, u Beču, Mozart se opet susreo s obitelji Weber.
Aloysia se udala za nekog glumca, pa je tako Mozart svoju pozornost usmjerio
prema njezinoj mlađoj sestri, Constanze, kojom se oženio 1782. godine. Imali su
šestero djece, od kojih je samo dvoje preživjelo najranije djetinjstvo.
Mozartovo imovno stanje poboljšavalo se i pogoršavalo ovisno o modi i o tome
je li bio raspoložen za skladanje glazbe koja bi se mogla svidjeti njegovim
potencijalnim pokroviteljima. Oboje su bili nedvojbeno ekstravagantni, no
neizbježno, budući su naraštaji pokušali za njihove vječne novčane poteškoće
okriviti Constanze. Pisma koja su si međusobno pisali, međutim, pokazuju da je
njihov brak bio sretan, i kao da su oboje dijelili djetinjast smisao za humor
(Mozartove pošalice gotovo su bile opsesivno skatološke). Constanze je Mozarta
pratila na mnogima od njegovih brojnih putovanja po inozemstvu, i nakon njegove
tragične, preuranjene smrti silno se trudila da sačuva njegovu ostavštinu i poboljša
njegov ugled.
* * *

Constanzi, odaslano iz Dresdena, 16. travnja 1789.
Draga ženice, imam nekoliko zahtjeva. Preklinjem te
(1) da ne budeš melankolična,
(2) da se brineš za svoje zdravlje i da se čuvaš proljetnih povjetaraca,
(3) da ne izlaziš sama u šetnju — a najviše bih volio da uopće ne izlaziš u
šetnju,
(4) da budeš posvema uvjerena u moju ljubav. Dosad nisam napisao nijedno
jedino pismo upućeno tebi a da pred sobom nisam imao tvoju dragu sliku.
(5) Preklinjem te da u svojem ponašanju ne paziš samo na svoju i moju čast
nego i da paziš na svoj izgled. Molim te, ne ljuti se na mene što to tražim od tebe.
Morala bi me zbog toga voljeti još više, jer tako više cijenim našu čast.
1
(6) i na kraju te preklinjem da mi u svojim pismima spominješ više pojedinosti.
Veoma bih volio znati je li nas naš šogor Hofer došao posjetiti dan nakon moga
odlaska na put? Dolazi li on vrlo često, kako mi je bio obećao da će činiti? Obilaze li
te Langeovi? Kako napreduje portret? Kakvim životom živiš? Sve me to, prirodno,
silno zanima.
W A. Mozart

Constanzi, odaslano iz Beča, 6. lipnja 1791.
Ovoga sam trena primio tvoje drago pismo i oduševljen sam što čujem da si
dobra zdravlja i dobro raspoložena. Madame Leutgeb oprala je moju kapu za
spavanje i kravatu, ali volio bih da ih ti vidiš! Mili Bože! Cijelo sam joj vrijeme
govorio: “Dajte da Vam pokažem kako to ona (moja žena) radi!” — Ali uzalud.
Presretan sam što imaš dobar tek — ali tko god puno ždere, taj puno i sere — ne,
hoću reći, puno hoda. Ali ne bi mi se svidjelo da odlaziš u duge šetnje bez mene.
Molim te da moj savjet slijediš pomno, jer ga dajem od srca. Adieu – ljubavi moja –
moja jedina. Uhvati ih u zraku — tih 2999 i pol poljupčića od mene koji lebde
uokolo, iščekujući da ih netko zgrabi. Slušaj, želim ti nešto šapnuti na uho — a ti
šapni meni – a sada otvaramo i zatvaramo usta – opet — i opet i opet — i napokon
kažemo: “Sve je to o Plumpiju — Strumpiju —” Dakle, misli što god hoćeš — zato
je to tako zgodno. Adieu. Šaljem ti tisuću nježnih poljubaca. Zauvijek tvoj Mozart
Lord Nelson
1758. – 1805

Legendarna ljubavna veza između lorda Nelsona i velike ljepotice Emme Hamilton
začeta je u Napulju 1798. godine, gdje je Emma živjela sa svojim suprugom, sir
Williamom Hamiltonom, diplomatom koji je od nje bio stariji više od trideset
godina. Sve do udaje, Emma je jedva bila preživljavala zarađujući za život kao
glumica i model slikarima te imajući mutnu karijeru u londonskom demi–mondeu.
Do sir Williama došla je tako što ju je, poput paketa, u njegove ruke predao njegov
nećak, kojem je ona bila dosadila i koji se morao oženiti bogatom nasljednicom, a ne
sirotom kurtizanom. Sir William je naposljetku doista zgranuo sve i svakoga
oženivši se Emmom, koju je, čini se, iskreno i duboko cijenio.
Sir William je, čini se, također prilično veselo tolerirao i vezu svoje supruge s
mornaričkim junakom, i njih je troje živjelo u ménage–à–trois nakon Hamiltonova
povratka u London 1800. godine. Pred kraj 1801. godine Emma je Nelsonu rodila
kćer Horatiju.
Sir William umro je 1803. godine, a Nelson 1805. u bitci kod Trafalgara.
Njegovo posljednje pismo Emmi, drugo koje slijedi, pronađeno je na njegovu
pisaćem stolu na brodu Njezina Veličanstva Victoryju; na njemu je gospa Hamilton
napisala, “O bijedna sirotice Emmo! O slavni i sretni Nelsone!”
Usprkos tome što joj je Nelson oporučno ostavio imetak i usprkos molbama
britanskoj vladi da se pobrine za nju ako on pogine na bojnom polju, Emma je 1813.
uhićena i poslana u dužnički zatvor. Pobjegla je iz zatvora 1814. i s kćeri Horatijom
prebjegla u Calais, gdje je sljedeće godina umrla u bijedi, vjerojatno od ciroze jetre.
* * *

Gospi Hamlton
Moja najdraža Emmo,
Sva Vaša pisma, moja draga pisma, toliko su zabavna i jasno kazuju što želite
tako da mi pričinjaju ili najveći užitak ili najveću bol. Čitajući Vaša pisma, osjećam
se gotovo kao da sam s Vama.
Jedina mi je želja, moja najdraža Emmo, da ćete uvijek vjerovati da je Nelson
samo Vaš; Nelsonova alfa i omega jest Emma! Ne mogu to promijeniti — moja
sklonost i ljubav veća je od ovoga svijeta! I ništa je, osim Vas, ne može uzdrmati; a
sebi ni na trenutak neću dopustiti čak ni da pomislim da je takvo što uopće moguće.
Ja ćutim da ste Vi istinska prijateljica moje duše, i da ste mi draži od gologa
života, i da ja isto značim i Vama. Ali ne bih da Vam blizu dođu zdravice, čak ni
čašice razgovora. No ako ovako nastavim dalje, ukazivalo bi to na manjak pouzdanja
koji bi mogao naškoditi Vašoj časti.
Radujem se što ste imali tako ugodno putovanje u Norfolk, i nadam se da ću Vas
onamo jednoga dana povesti zakonski povezaniji s Vama nego što sam to danas
svojom ljubavlju i sklonošću...

Gospi Hamilton
Victory, 19. listopada 1805, podne; Cadiz, JJI 48 nautičkih milja
Moja najdraža ljubljena Emmo i dragi prijatelji moje duše, primili smo dojavu
da neprijateljska združena flota napušta luku.
Vjetar je veoma slab, tako da se ne nadam vidjeti neprijatelja nego tek sutradan.
Daj Bože svih bitaka da okrunim svoje napore uspjehom! U svakom slučaju,
pobrinut ću se da moje ime ostane zauvijek najmilije Vama i Horatiji, jer obje vas
ljubim koliko i svoj vlastiti život; a kako će moj posljednji dopis prije bitke biti
upućen vama, tako se nadam u božju pomoć da dovršim svoje pismo nakon bitke.
Neka vas nebo čuva, moli se vaš Nelson i Bronte.
Dvadeseti listopada — ujutro smo bili blizu ušća tjesnaca, ali vjetar nije
zapuhao dovoljno snažno prema zapadu da omogući združenim flotama da preplove
pličine Trafalgara, ali smo prebrojili najviše četrdeset bojnih brodova, od kojih
pretpostavljam da su trideset i četiri naoružana s najmanje po dva palubna topa i šest
fregata. Jedna je skupina brodova jutros uočena nedaleko od kadiškog svjetionika, ali
vjetar koji puše vrlo je svjež, mislim... da radije vjerujem kako će oni prije noći
otploviti u luku.
Neka nam Bog Svemogući dadne pobjedu nad ovim ljudima i omogući nam da
postignemo mir.
Robert Burns
1759. – 1796.

Robert Burns bio je pjesnik velika ugleda u vrijeme kada je upoznao gđu Agnes
Maclehose na jednoj čajanci u Edinburghu 1787. godine. Agnes (‘Nancy’) je bila
udana za Jamesa Maclehosea, odvjetnika iz Glasgowa, ali ga je bila napustila zbog
njegova nasilništva i vratila se u Edinburgh. Gotovo odmah ona i Burns započeli su
razmjenjivati pisma prepuna strasti, a možda su začeli i pravu pravcatu ljubavnu
vezu. Koristili su pseudonime “Sylvander” i “Clarinda” kako bi zaštitili svoj identitet
ako njihova pisma dospiju u tuđe ruke.
Burns je bio neizlječiv (ili pak nevjerojatno uspješan) ženskar, odakle i njegov
prilično dojmljiv pothvat — sluškinja gđe Maclehose, Jenny Clow, zatrudnjela je s
njim u isto vrijeme dok je razmjenjivao vruća pisma s njezinom gazdaricom.
Također je održavao vezu s Jean Armour u Ayrshireu, koja mu je 1786. godine bila
rodila blizance, i opet bila trudna. Godine 1791. gđa Maclehose i Robert Burns po
posljednji su se put rastali, a 1792. ona je otplovila na Jamajku, gdje je tada živio
njezin suprug, kako bi se pokušala pomiriti s njim. Njezin je pokušaj propao i ona se
vratila u Edinburgh tri mjeseca poslije, gdje je ostala sve do svoje smrti 1841.
godine.
* * *

Gđi Agnes Maclehose, utorak uvečer, 15. siječnja 1788.
U to da imate mana, moja Clarindo, nikada nisam dvojio, ali nikada ih nisam
uspio pronaći; a subotnja me noć zavila u tamu više no ikada. O, Clarindo! zašto
biste mi htjeli raniti dušu, dajući naslutiti da je prošla noć jamačno unizila moje
mišljenje o Vama. Istina, bio sam iza kulisa s Vama, ali što vidjeh? Dušu koja sjaji
čašću i milostivošću, um oplemenjen veleumnošću, učen i pročišćen školovanjem i
razmišljanjem, i uzvišen zavičajnom vjerom, iskren poput nebeskih predjela; srce
stvoreno za sva slavna taljenja prijateljstva, ljubavi i sažaljenja. To vidjeh. Vidjeh
najplemenitiju besmrtnu dušu od svih koje sam ikada vidio.
 Dugo sam čekao, moja draga Clarindo, Vaše pismo; i čudim se što se žalite. Do
sada Vas nisam uhvatio da ste u krivu osim u pomisli — da su razgovori koje imate s
jednom prijateljicom bolni za Vas, ako svaki, pa i najmanji trač, ne smijete reći nekoj
drugoj prijateljici. Čemu tako štetna sumnjičavost prema dragom Bogu, Clarindo, da
pomislite kako Prijateljstvo i Ljubav, na svetim, nepovredivim načelima Istine, Časti
i Vjere, može biti išta drugo doli predmet njegova božanskog odobravanja?
Spomenuo sam, u nekoj od svojih prethodnih črčkarija, sljedeću subotnju večer.
Dopustite mi da budem Vaš kavalir te večeri. Oh, anđele moj, kako skoro se moramo
rastati! I kada ćemo se ponovno sresti? Na to prestrašno razdoblje već gledam očima
punim suza. Što li sam sve izgubio ne upoznavši Vas ranije!
Bojim se, bojim se da je moje poznanstvo s Vama prekratko a da bih bio u
stanju ostaviti na Vašem srcu trag onoliko dubok koliko bih sam htio.
Sylvander
Johann Christoph Friedrich von Schiller
1759. – 1805.

Schiller je bio njemački pjesnik, dramatičar, povjesničar i prevoditelj. Charlotte von

Lengefeld upoznao je 1785. godine, u društvu njezine sestre Karoline. Nakon
višegodišnjeg dopisivanja Schiller se oženio Charlottom u veljači 1790. godine. U
nadnevku ovoga pisma stoji kolovoz 1789. godine, poslano je sedam mjeseci prije
vjenčanja; očito je Schiller bio zamolio Karolinu da kaže Charlotti koju dobru riječ o
njemu, i on je od nje primio ohrabrujuć odgovor. Schiller i Charlotte imali su četvero
djece. Gotovo cijeloga života mučile su ga zdravstvene poteškoće, a Charlotte ga je
nadživjela dvadeset godina.
* * *

Charlotti von Lengefeld, 3. kolovoza 1789.
Je li istina, najdraža Lotte? Smijem li se nadati da je Karoline pročitala u tvojoj
duši i donijela mi odgovor iz tvoga srca, ono što ti nisam imao odvažnosti priznati?
Oh, kako mi je samo teška postala ta tajna, koju skrivam još od onog trenutka kada
smo se prvi put susreli! Često, dok smo još uvijek živjeli zajedno, prikupio bih svu
svoju hrabrost i prišao bih ti s nakanom da ti je odam — ali ta bi me hrabrost uvijek
napuštala. Pomislio bih da otkrivam sebičnost u svojoj želji, strahujući da imam na
umu samo svoju vlastitu sreću, i ta bi me pomisao zaustavila. Kada ne bih mogao
postati ono što si ti bila meni, tada bi te moja patnja uznemirila, a ja bih svojim
priznanjem bio uništio najljepši sklad našeg prijateljstva. A također bih bio izgubio
ono što sam imao, tvoje iskreno i sestrinsko prijateljstvo. A opet, dođu trenutci, kada
bi moja nada iznova bujala, kada mi se sreća, koju smo mogli dati jedno drugomu,
činila uzvišenijom od svakog, baš svakog obzira, kada sam čak pomišljao da je
plemenito žrtvovati sve drugo tomu. Mogla si biti sretna bez mene — ali ne i
nesretna zbog mene. To sam živo ćutio u sebi – i na tom sam gajio svoja nadanja.
Mogla si se predati drugome, ali ničija ljubav ne bi mogla biti čišća ni potpunija
od moje. Nikome tvoja sreća ne bi mogla biti svetija, kao što je meni bila i zanavijek
će biti. Cijelo moje postojanje, sve što u meni živi, baš sve, blago moje, ja
posvećujem tebi, a ako pokušam oplemeniti samoga sebe, tako će i biti, kako bih ti
postao još vrjednijim, kako bih te učinio još sretnijom. Plemenitost duša je predivna i
neuništiva veza prijateljstva i ljubavi. Naše prijateljstvo i ljubav postaju neuništivi i
vječni poput osjećaja na kojima smo ih izgradili.
Sada zaboravi na sve što bi moglo obuzdati tvoje srce i dopusti svojim
osjećajima da sami govore. Potvrdi mi ono što mi je Karoline bila dopustila da se
nadam. Reci da ćeš biti moja i da za moju sreću ne moraš ništa žrtvovati. Oh, uvjeri
me u to, za to je dovoljna jedna jedina riječ. Naša su srca već dugo bliska. Pusti neka
jedini trun smutnje između nas nestane, i neka ništa, ništa ne remeti slobodno
zajedništvo naših duša. Zbogom, najdraža Lotte! Žudim za trenutkom spokoja, da ti
oslikam sve osjećaje svoga srca, koji su me, tijekom tog dugog razdoblja koliko mi
ta žudnja samuje u srcu, i usrećivali i unesrećivali... Ne oklijevaj protjerati moj nemir
zauvijek, ja predajem sve užitke svoga života u tvoje ruke... Zbogom, zlato moje!
Napoleon Bonaparte
1769. – 1821.

Napokon, skromni vojnik s Korzike koji je postao veliki vojskovođa i francuski car,
oženio se Josephinom de Beauharnais u ožujku 1796. godine. Ona je bila
osiromašena kreolska aristokratkinja iz francuske kolonije Martiniquea s dvoje djece
iz prethodnog braka.
Prva tri pisma objavljena ovdje napisana su ubrzo nakon vjenčanja, kada je
Napokon bio postao zapovjednik francuskih vojnih jedinica u Italiji; četvrto datira iz
Francusko–austrijskog rata 1805. godine. U tim pismima Napokon se baca na
koljena kao pokorni molitelj, na milost i nemilost svoje prelijepe supruge srca
kamenoga, koja je ponekad čak ustrajavala u tome da je službeno oslovljava s Vi,
umjesto s prisnim ti; ima nešto dirljivo i gotovo komično u njegovoj grozničavoj
jurnjavi za Josephinom diljem Italije, dok istodobno vodi ratne pohode koji će ga
proslaviti. Oboma je postalo jasno poslije u braku da ni jedno ni drugo nisu ostali
vjerni, a Josephinina rasipnost bila je stalni uzrok njihova međusobnog trvenja, no
čini se, iz ovih ranih pisama, da je Napokon bio veoma zaljubljen u svoju suprugu.
Napokon se od Josephine razveo 1810. godine, kako bi se oženio
nadvojvotkinjom Marijom–Luizom Austrijskom te dobio nasljednika i osigurao
nastavak carske loze. Josephine je nastavila živjeti u okolici Pariza i ostala u dobrim
odnosima s bivšim suprugom sve do svoje smrti 1814.
Nakon poraza od Britanaca, Napokon je protjeran na otok Sv. Helenu 1815.
godine, gdje je umro šest godina poslije.
* * *

Josephini u Milanu
Odaslano iz Verone, 13. studenog 1796.
Više te ne volim; naprotiv, prezirem te. Ti si grozna, vrlo šlampava, vrlo glupa,
vrlo pepeljugasta. Uopće mi ne pišeš, ne voliš svoga supruga; ti znadeš kakav užitak
mu tvoja pisma pričinjaju, a ne udostojiš se napisati mu čak ni šest redaka
najbezveznijih žvrljotina.
Što onda radiš povazdan, gospo moja? Kakvi ti to neodloživi poslovi oduzimaju
vrijeme koje bi mogla posvetiti pisanju pisma svojem veoma umješnom ljubavniku?
Kakva to sklonost guši i odguruje u zapećak ljubav, nježnu i ustrajnu ljubav, koju si
mu bila obećala? Tko bi mogao biti taj čudesni, taj novi ljubavnik koji obuzimlje sve
tvoje trenutke, zlostavlja te po čitave dane i sprječava te da skrbiš za svoga supruga?
Josephine, čuvaj se, jedne lijepe noći provalit ću kroz vrata i ući u tvoju ložnicu.
Uistinu, uznemiren sam, moja dobra amie, što ne dobijam vijesti od tebe; hitro
mi napiši četiri lista i reci mi one ugodne riječi koje mi ispunjaju srce osjećajima i
užitkom.
Nadam se da ću te uskoro čvrsto zagrliti i obasuti te milijunima vrelih poljubaca
kao ispod ekvatora.
Bonaparte

Josephini u Genovi
Odaslano iz Milana, 27. studenoga 1796, u tri sata poslijepodne
Stižem u Milano, hitam u tvoj appartement, ostavio sam sve dužnosti kako bih
te vidio, privinuo te čvrsto na svoja prsa... tebe ne bijaše ondje; ti hrliš u gradove u
kojima se slavi; ostavljaš me kada stignem, ti više ne mariš za svoga dragog
Napoleona. Bio je to tek hir, tvoja ljubav prema njemu; zbog svoje prevrtljivosti
ravnodušna si spram njega. Vičan pogibeljima, znam lijek za živome brige i boljke.
Zla sreća što me obuzimlje neizmjerna je; imam pravo biti pošteđen toga.
Bit ću ovdje do 9 navečer. Ne daj se smesti; trči za užitcima; sreća samo tebe
čeka. Cijeli svijet jedva čeka da ti udovolji, samo je tvoj suprug vrlo, vrlo nesretan.
Bonaparte

Josephini, 1796.
Nije protekao dan a da te nisam volio; nije protekla noć a da te nisam grlio;
nisam ispio šalicu čaja a da nisam proklinjao ponos i častohleplje što me gone da
provodim život odvojen od one koja me nadahnjuje da živim. Usred svojih obveza,
bilo da sam na čelu svoje vojske ili provjeravam tabore, moja Josephine stoji sama u
mom srcu, opsjeda mi um, ispunjava mi misli. Ako se i udaljavam od tebe brzinom
riječne struje Rhone, to je samo zato kako bih te čim prije ponovno vidio. Ako
ustajem usred noći i odlazim na posao, to je zato što to može ubrzati dolazak moje
2
slatke ljubljene. Pa ipak me u pismima od 23. i 26. ventosea oslovljavaš s Vous (Vi).
Vous tebi! Ah! bijednice, kako si mi samo mogla napisati takvo pismo? Kako je to
hladno od tebe! Potom, ta četiri dana između dvadeset i trećeg i dvadeset i šestog; što
li si radila kada nisi imala vremena pisati svome suprugu?... Ah, ljubavi moja, taj
tvoj Vous, ta četiri dana gone me da čeznem za svojom nekadašnjom ravnodušnošću.
Jao si ga onome tko je za to odgovoran! Neka on iskusi, kao kaznu i neugodnost, ono
što bi mene moja presuda i dokazi (u korist tvog prijatelja) nagnali da iskusim! U
paklu nema muka dovoljno velikih! Niti furije imaju dovoljno zmija za to! Vous!
Vous! Ah! kako će to izgledati za dva tjedna?... Duša mi je teška; moje srce je
sputano okovima i prestravljuju me moje maštarije... Ti me voliš manje, ali ti ćeš
preživjeti taj gubitak. Jednoga me dana više nećeš voljeti; barem mi reci; tada ću
znati kako sam zaslužio tako zlu kob... Zbogom, suprugo moja: muko, slasti, nado i
nadahnuće života moga; koju ljubim, koje se bojim, koja me ispunjava nježnim
osjećajima koji me zbližuju s Prirodom, i s nasilnim porivima olujnim poput
grmljavine. Ne ištem od tebe nit’ vječnu ljubav, nit’ vjernost, već naprosto... istinu,
bezgraničnu iskrenost. Onaj dan kada mi budeš kazala “Volim te manje”, označit će
kraj moje ljubavi i zadnji dan moga života. Kada bi moje srce bilo tako prizemno da
te može voljeti bez uzvraćanja ljubavi, ja bih ga rastrgao na komadiće. Josephine!
Josephine! Sjeti se što sam ti ponekad govorio: Priroda me nadarila muževnom i
odlučnom ćudi. A tvoju ćud je izgradila od čipke i lepršave ljetne paučine. Zar si me
prestala voljeti? Oprosti mi, ljubavi života moga, moju dušu razdiru suprotstavljene
sile.
Moje srce, opsjednuto tobom, puno je strahova koji me ispunjavaju jadom...
Mori me što te ne zovem imenom. Čekat ću da to napišeš.
Zbogom! Ah! ako me voliš manje, onda me nikada nisi ni mogla voljeti. U tom
slučaju, bit ću istinski žaljenja vrijedan.
Bonaparte
P. S.
Ratovanje se ove godine izmijenilo toliko da je neprepoznatljivo. Izdao sam
zapovijedi da se razdijeli meso, kruh i krmivo; moja ratna konjica uskoro će poći u
pohod. Moji vojnici iskazuju mi neizrecivo povjerenje; ti si moj jedini izvor jada; ti
si jedina radost i jedina muka mog života. Šaljem poljubac tvojoj djeci, koju i ne
spominješ. Tako mi Svemogućeg! Da si ih i spomenula, tvoja bi pisma opet bila
upola kraća. No tada posjetitelji koji dolaze u deset izjutra ne bi imali zadovoljstvo
vidjeti te. Ženo!!!

Josephini u Münchenu, 19. prosinca 1805.
 Velika carice, ne primih od tebe nijedno jedino pismo još od tvog odlaska iz
Strasbourgs Proputovala si Baden, Stuttgart, München, a da nam nisi napisala ni
riječ. To nije nimalo vrijedno divljenja, ni veoma nježno od tebe! Ja sam još uvijek u
Brunnu. Rusi su otišli; sklopio sam primirje. Za nekoliko ću dana odlučiti što mi je
činiti. Udostoji se s visina svoje uzvišenosti posvetiti malko svojem robiju.
Napoleon
Daniel Webster
1782. – 1852.

Ovo pismo Daniela Webstera, američkoga govornika i državnika (i mučenika

peludne groznice), ne odgovara strogo definiciji onoga što smatramo ljubavnim
pismom, ali je svakako pismo ispunjeno silnom naklonošću i šarmom te napisano na
tako dosjetljiv i dražestan način jednoj mladoj ženi koja je, u njegovoj kući nakon što
je ondje bila ugošćena na večeri, bila zaboravila svoj šeširić s mekim obodom oko
lica i s vrpcom pod bradom, da nam se učinilo vrijednim uvrštenja u ovu zbirku.
* * *

Josephini Seaton, 4. ožujka 1844. godine Moja draga Josephine,
Bojim se da ste sinoć pokisnuli, jer je počelo kišiti ubrzo nakon što ste zatvorili
za sobom vrata našega doma; i ja koristim ovu prigodu povrata Vašeg šeširića, kako
bih iskazao svoju nadu da ste jutros zdravi i da se niste prehladili.
Zatražio sam razgovor s Vašim šeširićem: upitao sam ga koliko je blagih
pogleda primijetio što su promakli ispod njega; kakve li je slatke riječi čuo uza se; u
kakvim je okolnostima u slavljeničkom ozračju bacan u vis; i je li ikada, a ako jest –
kada, treperio od drhtavih osjećaja, a koji su navirali odozdo. No Vaš se šeširić
pokazao odanim čuvarom tajni, koji mi je odbio odgovoriti na ijedan moj upit.
Preostalo mi je jedino to da ga pokušam iznenaditi nečime što će ga natjerati na
priznanje, te sam mu nanizao nekoliko različitih imena, jedno za drugim. Doimao se
kao da ga većina imena uopće nimalo nije dirala, ali, bjelodano, pri neočekivanom
spomenu jednog od njih učinilo mi se kao da su njegove vrpce odlučno zadrhtale!
Na odlasku mu zaželjeh svako dobro uz nadu da nikada neće pokrivati bolnu
glavu, i da iz očiju koje štiti od sunčevih zraka neće nikada kapnuti suze žalosnice,
već samo radosnice i one prepune ljubavi.
Iskreno tvoj, draga Josephine, uz srdačan pozdrav.
Dani. Webster
Ludwig van Beethoven
1770. – 1827.

Ludwig van Beethoven revolucionarizirao je glazbu i premjestio je iz sfere

plemićkoga pokroviteljstva – bio je jedan od prvih skladatelja koji je zarađivao za
život vlastitim radom umjesto da živi na račun odabranih imućnih dobrotvora.
Njegova ratoborna ćud vidi se u posveti njegove Treće simfonije; izvorno je bila
posvećena Napoleonu, koji je bio Beethovenov gotovo paralelan suvremenik i
povremeni junak. Ali potom je Napoleon samoga sebe proglasio carem, što je
Beethovena toliko ražestilo da je simfoniju posvetio “sjećanju na jednog velikana”.
Beethovenu je život bio prava pokora zahvaljujući uznapredovaloj gluhoći —
što je bilo stanje nezamislivo i strašno za skladatelja njegove genijalnosti i koje ga je
odvelo na sam rub samoubojstva. Po svemu sudeći, Beethoven je bio teška osoba,
izmučen, potišten i goropadan – što nimalo ne čudi znajući u kakvim je okolnostima
živio. Nikada se nije ženio, iako se silno zaljubljivao više puta, obično u neku od
svojih plemićkih i nedostižnih učenica.
Tri strasna neodaslana ljubavna pisma pronađena su među Beethovenovim
spisima nakon njegove smrti, naslovljena na njegovu “Besmrtnu Ljubav”. Na
pismima nije bilo naznaka godine, a identitet “Besmrtne Ljubavi” nikada nije bio sa
sigurnošću ustanovljen, iako se smatra da je najvjerojatnija kandidatkinja Antonie
Brentano (1780.–1869.), Bečanka udana za frankfurtskog trgovca.
* * *

“Besmrtnoj ljubavi”,6. srpnja, jutro
Moj anđele, moje sve, moje jastvo — danas tek nekoliko riječi, a i to pisano
olovkom (tvojom) — samo do sutra je moje stanište sigurno. Kakav gnušanja
vrijedan gubitak vremena oko toga – čemu taj duboki čemer kada je riječ o nužnosti?
Zar naša ljubav može opstati drugačije nego kroz žrtvovanje, kroz to da ne
zahtijevamo sve? Možeš li to promijeniti da nisi potpunoma moja, a ja potpunoma
tvoj? Oh, Bože, pogledaj u prekrasnu prirodu i skladaj svoj um prema neizbježnomu.
Ljubav zahtijeva sve i prilično je u pravu, tako je i meni s tobom, i sa mnom — samo
što ti lako zaboravljaš, da ja moram živjeti tebe i za sebe — da smo više združeni,
primjećivala bi taj bolni osjećaj onoliko malo koliko bih ja trebao...
...Vjerojatno ćemo se uskoro sresti, još danas ti ne mogu prenijeti svoje
primjedbe, koje sam ovih dana zapisivao o svome životu — da su nam srca bliže
jedno drugomu, vjerojatno ne bih sve to trebao iznositi. Moja duša je puna, i želi ti
ispričati mnoštvo toga — ponekad ustanovim da govor nije vrijedan truda. Razvedri
se — ostani moje pravo i jedino blago, moje sve, kao što sam ja tebi. Za ostalo se
moraju pobrinuti bozi, da nam pošalju ono što nam treba, i što će nam biti.
Tvoj vjerni
Ludwig
Ponedjeljak uvečer, 6. srpnja
Ti patiš, ti, moje najdraže biće. Tek sada pojmim da pisma moraju biti poslana
odmah rano izjutra. Ponedjeljak i četvrtak — jedini dani kada pošta odlazi odavde u
K. Ti patiš — oh! Gdje sam ja, tu si i ti, sa mnom, s tobom sam ja, sredit ću da
možemo živjeti skupa. Kakav život! Dakle! Bez tebe — progonjen ljudskom
ljubaznošću tu i tamo, kojima mislim — željeti zaraditi tek toliko koliko oni zarađuju
— skromnost ljudi prema ljudima — to me boli — i kada promatram sebe u vezi sa
Svemirom, što sam, i što je on — koga zovu najvećim — pa opet – u tome opet leži
bogu nalik čovjek. Plačem pri pomisli da ćeš vjerojatno prve vijesti od mene primiti
tek u subotu — kao što ti ljubiš — pa ipak te ja ljubim snažnije — ali nikada se ne
skrivaj preda mnom. Laka ti noć — kad ispijem vodu iz čaše, odoh u postelju. Oh,
Bože — tako blizu! Tako daleko! Nije li to prava tvorevina nebesa, naša Ljubav —
ali i stamena poput nebeske utvrde.

Dobro jutro, 7. srpnja
I dok ležim u postelji, moje misli hrle k tebi, moja Besmrtna Ljubavi, tu i tamo
veselo, pa opet tužno, iščekujući od Sudbine, hoće li nas poslušati. Ja mogu samo
živjeti s tobom ili ne živjeti uopće bez tebe. Da, odlučio sam odlutati što je dalje
moguće, sve dok ne uzmognem poletjeti u tvoj zagrljaj i reći da sam u domu svom s
tobom, dok ne uzmognem poslati svoju dušu omotanu tvojom u kraljevstvo duhova
— da, žalim, tako mora biti. Preživjet ćeš to stoga što znaš koliko sam ti privržen;
nikada nijedna druga neće moći imati moje srce, nikada – nikada! O Bože, zašto
netko mora napustiti ono što toliko voli, jer moj život u W–u kakav je sada jest
bijedan život. Tvoja me ljubav učinila istodobno najsretnijim i najnesretnijim. U
mojoj sadašnjoj dobi trebala bi mi stalnost, životna kolotečina — može li takvo što
postojati u našim okolnostima? Anđele, upravo čujem kako pismonoša, kao i
svakoga dana, odlazi — i stoga moram svršiti ovo pismo, tako da ga odmah dobiješ.
Budi s mirom — ljubi me — danas — jučer.
Kakva žudnja u suzama za tobom — Ti — moj Život — moje Sve — zbogom.
Oh, i dalje me ljubi — nikada ne sumnjaj u najvjernije srce

Tvog ljubljenog L.
Zauvijek tvoj.
Zauvijek moja.
Zauvijek svoji.

William Hazlitt
1778. – 1830.

William Hazlitt bio je esejist i kritičar koji je pisao o raznovrsnim temama, od

književnosti do boksanja. Njegove su radove ismijavali isti oni nazadnjački kritičari
koji su morili pjesnika Johna Keatsa zovući ga “Billom Hazlittom”; izrugivali su mu
se kao propalom umjetniku i “proizvođaču” eseja. Njegov je ugled nedvojbeno
stradavao kao posljedica toga, ali i kao posljedica njegove nesretne zaljubljenosti.
Hazlitt se bio oženio Sarom Stoddart, kćerkom mornaričkog poručnika, 1808.
godine; do 1820. već su bili rastavljeni, a Hazlitt se preselio u unajmljeni stan
nedaleko od Chancery Lanea. I u taj mu je stan, ujutro 16. kolovoza,
dvadesetjednogodišnja Sarah Walker, gazdaričina kći, donijela doručak. Istoga se
trena zaljubio u nju, i u sljedeće tri godine doslovce za njom gubio glavu. Zaključio
je da se mora razvesti; ponovni brak nakon razvoda bio je moguć jedino prema
škotskom zakonu, tako da je odlučio otputiti se u Škotsku. Čekajući u Edinburghu da
njegov brak bude poništen, povremeno bi odjurio u London, jer bi ga razdirala
ljubomora pri pomisli da se Sarah Walker zabavlja s jednim drugim podstanarom, po
imenu John Tomkins. Sarah, što je Hazlitta silno čudilo (i vjerojatno nikog drugog),
izbjegavala ga je. On je svoje vrijeme provodio ili pokušavajući je ponovno pridobiti
za sebe ili uhvatiti je u nevjeri, u jednom trenutku plativši jednom svojem poznaniku
da uzme sobu u Chancery Laneu i pokuša je zavesti.
Hazlitt je o tom svojem iskustvu napisao knjigu Amoris, i iako je knjigu objavio
anonimno, ubrzo se saznalo tko je pisac. Bio je to pravi dar Hazlittovim
neprijateljima u tisku — stvar je bila mučno neugodna i u cijeloj priči nije bilo
nimalo dostojanstva. I za kraj, kao završno poniženje, Sarah je 1824. Tomkinsu
rodila sina, s kojim je živjela sve do njegove smrti 1858. godine; ona sama umrla je
dvadeset godina poslije.
* * *

Sari Walker
 Korit ćeš me zbog ovoga, i pitati me držim li tako svoje obećanje da ću brinuti o
svojim poslovima. Jedna polovica posla bila je misliti na Saru; a uvjeravam te da ni
svoj posao nisam zanemario. Redovno pišem deset stranica teksta dnevno, čime
zarađujem trideset gvineja tjedno, tako da ti je jasno da se ovim ritmom mogu
obogatiti, samo ako nastavim ovako; a i mogao bih kada bi bila uz mene da me
ohrabruješ svojim slatkim osmjesima, i dijeliš život sa mnom. Berwick plovi dvaput
tjedno i vjetar je dobar. Kada pomislim na tisuće ljupkih nježnosti koje smo
razmijenili nas dvoje, ne čudim se snažnoj privrženosti koja me vuče k tebi, ali žalim
zbog svog vlastitog manjka snage da ti ugodim. Čujem kako vjetar uzdiše kroz
rešetku i cijelo si vrijeme ponavljam dva retka iz tragedije lorda Byrona —
I tako ćeš me uvijek naći kraj sebe,
Na ovom i onom svijetu, ako je to zadnje,
primjenjujući ih na tebe, moja ljubavi, i pitajući se hoću li te ikada više vidjeti.
Možda i neću — najmanje nekoliko godina – sve dok i ti i ja ne ostarimo – i kada te
svi ostali napuste, ja ću dopuzati do tebe i umrijeti u tvojem naručju.
Jednom si me nagnala da povjerujem da me ne mrzi ona koju ljubim: i zbog tog
osjećaja — toliko je bio sladak, iako tek izrugivanje i san — dugujem ti više no što
ću ti ikada moći platiti. Mislio sam da su mi suze zauvijek presušile onoga dana kada
sam te napustio: ali dok ovo pišem, one ponovno teku. Kada one ne bi tekle, mislim
da bi mi se srce rasprsnulo.
Izlazim poslijepodne odavde u šetnju i čujem cvrkut drozdova kako dopire
odozdo iz zaštićene doline, iskazujući dobrodošlicu proljeću; ali taj cvrkut ne topi mi
srce kako je običavao; jer srce mi je hladno i mrtvo. Kako ti veliš, jednoga će dana
biti hladnije. Bože, oprosti mi na ovome što sam upravo napisao; nisam to kanio; ali
jednoć si mi bila sve, i ne mogu podnijeti pomisao da sam te zauvijek izgubio, bojim
se vlastitom pogrješkom. Je li itko navraćao? Ne šalji nikakva pisma. Volio bih da ti i
tvoja majka (ako se složi) odete pogledati g. Keana u “Otelu” i gđicu Stephens u
“Ljubavi na selu”, ako hoćete, pisat ću g. T–u – da vam pošalje ulaznice. Je li
svraćao g. P? Mislim da mu moram pisati da mi pošalje sliku koju ću ljubiti i s
kojom ću razgovarati. Izljubi mi moju najljubljeniju. Ah! ako nikada ne možeš biti
moja, dopusti mi barem da budem tvojim ponositim i sretnim robom. H.
Lord Byron
1788. – 1824.

Izraz “bajronovski” uvriježio se kao pridjev posebne vrste romantičnog junaka –

blijedog, tamnokosog, upalih obraza, okrutnog, nemarnog, neodoljivog mnogim
ženama i stoga izvorom duboke razdražljivosti pristojnijih i pouzdanijih muškaraca
koje tako često i tako neobjašnjivo previđamo. Byronovo ponašanje i njegovo
pjesništvo sablažnjavali su velik dio Europe toliko da je 1924. godine, stoljeće nakon
njegove smrti, peticiju kojom je tražena misa zadušnica za njega u Vestminsterskoj
opatiji predstojnik odbio iznijevši svoje mišljenje da je “Byron, djelomice svojim
otvoreno razuzdanim životom, a djelomice utjecajem svojih razvratnih stihova,
zaslužio svoj međunarodni ugled nemoralnog čovjeka među ljudima koji govore
engleskim jezikom”.
Od mnogobrojnih zavrzlama u Byronovu životu, jedna od najzloglasnijih bila je
ona s udanom gospom Caroline Lamb; u srpnju 1813. kolale su glasine da se nakon
njihove prepirke na jednoj zabavi ona najprije pokušala probosti nožem, a potom
razbijenom čašom. Naposljetku, ona se povukla u Irsku, a pismo koje slijedi Byron
joj je odaslao onamo. Drugo pismo napisao je grofici Guiccioli, mladoj ženi udanoj
za mnogo starijeg muškarca, koju je Byron upoznao u Veneciji 1819. godine. Byron
je svoju izjavu napisao na bijelim listovima knjige koju mu je ona bila posudila.
* * *
Gospi Carolini Lamb
Moja najdraža Caroline,
Ako suze, koje si vidjela, a za koje znam da ih nisam sklon prolijevati; ako
uzbuđenje s kojim sam se rastao od tebe – uzbuđenje koje si jamačno spoznala
tijekom cijele ove živčane veze, a koje nije uzelo maha sve do trenutka kada se
približio naš rastanak; ako sve što sam rekao i učinio, a ja sam još uvijek i suviše
spreman izreći i učiniti, nije dovoljan dokaz mojih osjećaja, kakvi jesu i kakvi
moraju zauvijek biti, prema tebi, moja ljubavi, nemam više drugih dokaza koje ti
mogu pružiti.
 Bog mi je svjedok da nikada do ovog časa nisam bio svjestan ludila moje drage,
najdraže i najljubljenije prijateljice. Nisam kadar izraziti se, ovo nije vrijeme za riječi
— ali ponosit ću se, melankolično ću uživati, u patnji koju ti jedva da možeš pojmiti,
jer ti me ne poznaješ.
Kanim izaći van teška srca, jer moj izlazak van večeras prekinut će sve apsurdne
priče kojima je korijen mogao biti u današnjim događajima. Misliš li i sada da sam
hladan, i krut, i samovoljan? Hoće li drugi misliti isto to? A tvoja majka? Majka
kojoj doista moramo žrtvovati puno više, kojoj ja moram žrtvovati mnogo više no što
će ona ikada znati, ili čak moći zamisliti.
“Obećati da te neću voljeti”? Ah, Caroline, takvo što se više ne da obećati! Ali
sva ću popuštanja pripisati odgovarajućem motivu, i nikada neću prestati osjećati sve
ono čemu si već svjedočila, i više no što će ikada biti poznato, osim mome vlastitom
srcu — i, možda, tvome. Neka ti Bog oprosti, čuva te i blagoslovi odsad pa navijeke,
više no ikada. – Tvoj najprivrženiji
Byron
P. S.
Ova su te bockanja nagnala na to, moja najdraža Caroline, i da nije tvoje majke,
i ljubaznosti tvojih veza, postoji li išta na nebu ili zemlji što bi me toliko usrećilo
koliko da si postala mojom onomad davno? I ne manje sada nego onda, ali više no
ikada upravo sada.
Bog mi je svjedok da želim da budeš sretna, i kada te ostavim, ili pak ti, iz
osjećaja dužnosti prema svojem suprugu i majci, ostaviš mene, ti ćeš potvrditi istinu
koju ti ponovno obećaj em i zaklinjem se, da nijedna druga, riječju i djelom, neće
zauzeti mjesto u mom srcu koje jest i bit će posvećeno tebi dok se god ne pretvorim
u prah. Znaš da bih se sa zadovoljstvom odrekao svega ovozemaljskog ili
onozemaljskog za tebe, a moraju li pritom, dok se suzdržavam od toga, moji motivi
biti pogrešno shvaćeni?
Nije me briga tko znade za ovo, niti u kakvu svrhu koristi ovo pismo — pismo
je namijenjeno tebi i samo tebi. Bijah i jesam tvoj, svojevoljno i u potpunosti, da te
služim, da te cijenim, ljubim i letim s tobom, kada, gdje i kako god sama odlučiš.
Grofici Guicioli, 25. kolovoza 1819.
Moja najdraža Tereso,
Ovu sam knjigu pročitao u tvojem vrtu. Ljubavi moja, nisi bila tamo, jer u
protivnom je ne bih bio kadar pročitati. To je tvoja omiljena knjiga, a pisac je jedan
od mojih najdražih prijatelja. Nećeš shvatiti ove engleske riječi, ni drugi ih neće
razumijeti... a to je razlog zašto ih nisam nažvrljao na talijanskom. Ali ti ćeš
prepoznati rukopis onoga tko te strasno ljubio, i pogodit ćeš da je, nad knjigom koja
bijaše tvojom, on mogao razmišljati samo o ljubavi.
U toj riječi, lijepoj na svim jezicima, ali najljepšoj na tvojem — amor mio —
sadržano je sve moje postojanje za sada i ubuduće. Osjećam da postojim ovdje; i
osjećam da ću postojati i ubuduće, s kakvom svrhom, to ćeš odlučiti ti; moja je sudba
u tvojim rukama, a ti si žena, sedamnaest ti je godina, i prije dvije godine izišla si iz
samostana, volio bih da si ostala ondje, svim svojim srcem ili, u najmanju ruku, da te
barem nikada nisam upoznao kao udanu ženu. Ali za sve to je prekasno, ljubim te, i
ti ljubiš mene — barem tako tvrdiš, i tako se vladaš, kao da tako jest, a to, na koncu,
jest velika utjeha u svakom slučaju.
Ali ja više te nego ljubim i ne mogu te prestati ljubiti. Pomisli koji put na me,
kada nas dijele i Alpe i ocean, ali nas nikada neće razdvojiti, osim ako ti to ne
poželiš.
Byron
John Keats
1795. – 1821.

Johna Keatsa danas općenito smatraju jednim od najvećih pjesnika na engleskom

jeziku, ali tijekom njegova života moćni, agresivni i nazadnjački kritičari onoga doba
— isti oni kritičari koji su zlostavljali Williama Hazlitta — odnosili su se prema
njemu kao skorojeviću (izučio je za ljekarnika, a otac mu je bio konjušar, što ga je,
očito, diskvalificiralo kao pjesnika), i ismijavali njegova djela kao prostačka i
pretjerano veseljačka.
Cijelog svog života Keats je oskudijevao u novcu i bio okružen bolešću i smrću
— majka, brat i jedan stric podlegli su tuberkulozi prije nego što je on sam obolio od
iste bolesti 1820. u dobi od dvadeset i četiri godine. Njegov prijatelj Charles Brown
pripovijeda dirljivu priču o tome kako je Keats prvi put ugledao krvavu mrlju na
plahti: “Poznajem boju te krvi – to je arterijska krv – ne može me prevariti ta boja –
ta kaplja krvi moja je smrtna presuda – moram umrijeti.” Otputovao je u Italiju,
nadajući se izlječenju, ali je ondje umro nekoliko mjeseci poslije. Pokopan je u
Rimu, a na njegov je zahtjev na nadgrobnom spomeniku uklesan natpis, “Ovdje leži
onaj čije je ime bilo ispisano na vodi.”
Ljubav Keatsova života bila je susjeda iz Hampsteada, Fanny Browne, s kojom
je bio zaručen. Strast koju je osjećao prema Fanny često je prelazila u ljubomoru, što
je pak nakon njezine smrti dovelo do glasina da je ona bila prevrtljiva i površna
namiguša, iako za to nema čvrstih dokaza. Činjenice potvrđuju da je tugovala za
Keatsom sve do sredine 1820–ih godina, sprijateljivši se s njegovom sestrom, kako
je on to od nje bio zahtijevao. Naposljetku se 1833. godine udala za bogatog trgovca
po imenu Louis Lindo.
* * *
Fanny Browne, 8. srpnja 1819.
Moja slatka Djevojko,
Tvoje mi je pismo pričinilo veći užitak no što bi mi ga išta drugo na ovome
svijetu, osim tebe same, moglo priuštiti; doista, gotovo sam zapanjen što itko koga
nema ovdje može imati tako velebnu moć nad mojim čulima i osjećajima. Čak i kada
ne razmišljam o tebi, ćutim kako se kupam u tvojoj blagosti i još blažoj ćudi.
Pronalazim da me sve moje misli, moji najnesretniji dani i noći nisu uopće izliječili
od moje ljubavi prema Ljepoti, već su je učinili toliko snažnom da se sada osjećam
bijedno što nisi uza me: zapravo, dišem u tom nujnom strpljenju koje se ne može
Životom zvati. Nikada prije nisam znao kakva je ta ljubav kakvu si me nagnala da
osjetim; nisam vjerovao u nju; moja Mašta je se bojala, da me ne bi sažgala. Ali ako
ćeš me voljeti bez zadrške, iako može biti nešto vatre u tome, taj plam neće biti jači
no što ga možemo podnijeti, ako smo ovlaženi i orošeni Užitcima. Spominješ
“grozne ljude,” i pitaš me ovisi li o njima hoću li te opet vidjeti. Shvati me, ljubavi
moja, kad ti ovo kažem. Moje je srce toliko ispunjeno tobom, da se moram
preobraziti u Mudraca kada opazim da bi ti se moglo dogoditi kakvo zlo. Ne bih
nikada u tvojim očima htio vidjeti išta drugo doli Užitka, ljubav na tvojim usnama, i
Sreću kako te slijedi u stopu. Želio bih te vidjeti okruženu stvarima koje odgovaraju
tvojim sklonostima i duhu; tako da naša ljubav može biti slast usred Užitaka, prije
negoli izvor briga i uzrujavanja. Ali dvojim veoma, u slučaju najgorega, hoću li biti
dovoljno mudroslovan da slijedim svoje vlastite Pouke; kada bih vidio da ti moja
odlučnost pričinja bol, ne bih to mogao. Zašto ne smijem zboriti o tvojoj Ljepoti,
kada te bez nje ne bih mogao ljub’ti? Ne pada mi na pamet nikakav početak takve
ljubavi kakvu gajim prema tebi osim Ljepote. Možda postoji takva ljubav koju, bez
ikakve pa i najmanje namjere da joj se izrugujem, visoko štujem i kojoj se mogu
diviti kod drugih; ali ona nema tog bogatstva, te rascvjetalosti, te punine, te čarolije
ljubavne kakva mome srcu godi. I zato mi dopusti da zborim o tvojoj Ljepoti, iako
me dovodi u pogibelj; ako možeš biti toliko okrutna prema meni da drugdje iskušaš
njezinu Moć. Kažeš da se bojim da ću pomisliti da me ne ljubiš — kada to kažeš, još
me više tišti to što nisam pokraj tebe. Ovdje svoje vještine marno rabim, ne prođe
dan a da ne nažvrljam neki prazan stih ili sročim kakvu rimu; i ovdje moram priznati
da (jer o tome sada zborim) time te više ljubim jer vjerujem da me voliš zbog
samoga mene i ni zbog čega drugog. Upoznao sam žene za koje doista mislim da bi
voljele biti udane za Pjesmu i koje bi se predale Romanu. Vidio sam tvoj Komet, i
jedino se nadam da je to znak da će jadni Rice ozdraviti, jer ga njegova boljka čini
prilično melankoličnim suputnikom. I to više da nadvladam njegove osjećaje i
sakrijem ih od sebe, s usiljenom Igrom riječi. Cjelivah tvoj rukopis iznova nadajući
se da si mi ugodila ostavivši tračak meda. Što bijaše tvoj san? Ispričaj mi ga i ja ću ti
ga protumačiti.
Zauvijek tvoj, ljubavi moja! John Keats

Fanny Browne, 1820.
Najslađa Fanny,
Ponekad se bojiš da te ne ljubim onoliko koliko bi ti htjela? Moja draga
Djevojko, ja te volim dovijeka i bez ikakve zadrške. Što sam te bolje poznavao, to
sam te više volio. Na svaki način, — čak i moje ljubomore bile su agonije Ljubavi; u
najjarosnijem gnjevu koji me ikada spopao, bio bih dao svoj život za tebe. Previše
sam te mučio. Ali iz Ljubavi! Što da radim? Ti si uvijek nova. Posljednji od tvojih
poljubaca bio je najslađi, posljednji osmijeh najblistaviji, posljednji pokret
najskladniji. Kada si jučer prošla pokraj prozora moje kuće, ispunilo me takvo
divljenje, kao da te prvi put u životu vidim. Jednom si, upola se požalivši, izjavila da
ljubim samo tvoju ljepotu. Zar nema u tebi ničeg drugog što bih mogao voljeti, već
samo to? Zar ne vidim kako je srce prirodno opskrbljeno krilima zatočeno u meni?
Nikakva zla slutnja nije bila kadra skrenuti ti misli i na trenutak od mene. To bi
možda trebao biti i razlog za tugu, kao i za radost — ali ne želim razgovarati o tome.
Čak i da me ne ljubiš, ne bih mogao u potpunosti ne biti posvećen tebi: potom ti je
jasno koliko su moji osjećaji dublji prema tebi znajući da me ljubiš. Moj Um je
najnezadovoljniji i najnemirniji um koji je itko ikada stavio u tijelo premaleno za nj.
Nikada nisam osjetio da moj Um počiva na nečemu sasma i nepodijeljeno uživajući
— ni na kome osim na tebi. Kada si u sobi, moje misli nikada ne izlijeću kroz
prozor; na tebe su uvijek usredotočena sva moja čula. Nemir koji si iskazala oko
naše Ljubavi u svojoj posljednjoj poruci predstavlja mi ogromno zadovoljstvo;
međutim, više ne smiješ patiti zlostavljana takvim sumnjama; niti ću ikada više
povjerovati da možeš imati ikakvu, pa i najsitniju zamjerku protiv mene. Brown je
izašao — ali tu je gđa Wylie — kada ona ode, ja ću biti budan za tebe. Pozdravi
svoju majku. — S ljubavlju tvoj, J. Keats

Fanny Browne
Moja najmilija Djevojko,
Otišao sam u šetnju jutros s knjigom u ruci, ali kao i obično moje su misli bile
zakupljene ničim drugim doli tobom; volio bih da mogu reći povoljno. More me
danju i noću. Govore o mojem odlasku u Italiju. Sigurno je samo da se nikada neću
oporaviti ako predugo budem razdvojen od tebe; pa ipak, sa svom svojom
privrženošću tebi, ne mogu se prisiliti da se uopće uzdam u te.
Prošlo iskustvo povezano s činjenicom duge odvojenosti od tebe dovodi me u
agoniju o kojoj ne treba tratiti riječi...
Doslovce sam iznuren do smrti, što izgleda kao moj jedini izlaz. Ne mogu
zaboraviti što se zbilo. Što? Ništa bjelosvjetskom čovjeku, ali za me smrtonosno.
Riješit ću se toga što više uzmognem. Kada si običavala očijukati s Brownom, kojeg
bi odbacila, bi li tvoje srce bilo kadro osjetiti upola snažan udarac kakav je moje
osjetilo? Brown je dobar Čovjek — on nije znao da zabija jedan po jedan čavao u
moj mrtvački sanduk. Osjećam u svome tijelu učinak svakog od tih sati i iz tog
razloga on mi je učinio kojekakve usluge, iako znadem njegovu ljubav i prijateljstvo
koje gaji prema meni, iako bih u ovome času bio bez prebijenog novčića da nije
njegove pomoći, neću više nikada s njim razmijeniti pogled niti prozboriti jednu riječ
sve dok ne budem u dubokoj starosti, ako ju dočekam.
Gnušam se pomisli da je moje srce pretvoreno u loptu za šutanje. Nazvat ćeš to
ludilom. Čuo sam te kada si kazala da nije neugodno čekati nekoliko godina, ti se
zabavljaš — tvoj um je odlepršao — ti nisi jednu zamisao promišljala onako duboko
kako sam to ja činio, a i kako bi? Ti si za mene predmet za kojim se žestoko žudi —
uzduh koji udišem u prostoriji u kojoj tebe nema nezdrav je. Ti o meni ne misliš isto
– ne – ti možeš čekati — ti imaš tisuću stvari kojima se baviš — ti možeš biti sretna i
bez mene. Bilo kakva razbibriga, bilo što što će ti ispuniti dan — dovoljno ti je.
Kako si provela ovaj mjesec? S kim si razmjenjivala osmjehe? Sve ti ovo može
izgledati kao da sam divljak. Ti ne osjećaš ono što ja osjećam, ti ne znaš što znači
voljeti; možda to jednoga dana spoznaš, još ti nije vrijeme. Upitaj se koliko ti je
nesretnih sati Keats prouzročio u Samoći. Što se mene tiče, ja sam bio Mučenikom
cijelo vrijeme, i iz toga razloga progovaram; priznanje je iz mene iznuđeno
mučenjem. Preklinjem te krvlju onog Krista u kojeg vjeruješ: Ne piši mi ako si
ovoga mjeseca učinila išta što bi me boljelo da sam to vidio. Možda si se promijenila
— ako nisi — ako se još uvijek ponašaš u plesnim dvoranama i u drugim društvima
onako kako sam te vidio da se ponašaš — ne želim živjeti — ako si tako činila, želim
da ova noć bude posljednja u mom životu.
Ne mogu živjeti bez tebe, i ne samo bez tebe već i bez krjeposne tebe; čestite
tebe. Sunce izlazi i zalazi, dan prolazi, a ti slijediš svoje sklonosti do izvjesne mjere,
ti nemaš pojma o količini jada koji me prožima tijekom dana.
Uozbilji se! Ljubav nije igračka — i opet ti velim, ne piši mi ako to ne možeš
učiniti kristalno čiste savjesti. Radije bih umro od žudnje za tobom nego — Zauvijek
tvoj, J. Keats
Honoré de Balzac
1799. – 1890.

Honoré de Balzac rođen je u Toursu. Nakon studija prava, odlučio je svoj život
posvetiti književnosti i, napola izgladnjeli u jednom pariškom potkrovlju, spajao kraj
s krajem pišući senzacionalne romane po narudžbi. Također je sudjelovao u nekoliko
loše procijenjenih poslovnih pothvata u tiskarstvu i izdavaštvu. Godine 1831.
započeo je pisati veliku seriju povezanih romana koji su postali poznati pod nazivom
Ljudska komedija (La Comedie Humaine), u kojima je namjeravao panoramski
prikazati francusko društvo. Tim se pothvatom bavio sljedećih dvadeset godina.
Balzacov je život bio kaotičan, njegove radne navike čudačke, zdravlje krhko, a
novčano stanje grozno – nije bio kadar oduprijeti se uplitanju u kojekakve
nepromišljene i mutne novčarske poslove — ali La Comedie Humaine danas se
smatra prvim remek–djelom realizma, a Balzac jednim od najutjecajnijih pisaca u
povijesti.
Godine 1833. Balzac se počeo dopisivati s groficom Ewelinom Hanskom, koja
je bila udana za poljskog zemljoposjednika dvadeset godina starijeg od nje same.
Dopisivali su se sedamnaest godina, a nakon smrti njezina supruga 1841. godine
zajedno su proputovali Europu uzduž i poprijeko. Na koncu su se vjenčali 15. ožujka
1850. godine; 19. kolovoza iste godine Balzac je umro.
* * *

Grofici Ewlini Hanskoj
Oh! kako bih volio provesti pola dana klečeći podno tvojih stopala, odmarajući
glavu u tvojem krilu, snivajući prekrasne snove, tromo i ushićeno ti kazujući svoje
misli, ponekad ne govoreći uopće, ali pritiskajući svoje usne o tvoju halju!... O, moja
ljubljena Evo, danu svih mojih dana, svjetlosti mojih noći, moja nado, moja
obožavana, moja posvema ljubljena, moja jedina dragano, kada ću te moći vidjeti? Je
li to samo varka? Jesam li te vidio? Bogovi! kako volim tvoj naglasak, tek malčice
tvrd, tvoja usta puna blagosti, puna sladostrašća — dopusti da ti to kažem, moj
anđele ljubavi. Radim noć i dan kako bih mogao poći na put i biti s tobom dva tjedna
u prosincu. Prijeći ću preko Jurskoga gorja prekrivenog snijegom; ali pritom ću
misliti na snježnobijela ramena moje ljubavi, moje najljubljenije. Ah! udisati miris
tvoje kose, držati te za ruku, grliti te svojim rukama — odatle crpim svoju hrabrost!
Neki od mojih prijatelja zapanjeni su divljačkom snagom volje koju iskazujem u
ovom trenutku. Ah! oni ne poznaju moju draganu, onu koja samim svojim likom
oduzima boli njezine žalce. Jedan cjelov, moj anđele što kročiš zemljom, jedan
polagano kušan cjelov, a potom laka ti noć!

Grofici Ewelini Hanskoj
Odaslano iz Drezdena, 21. listopada 1843.
Odlazim sutra, moje sjedalo je rezervirano, i kanim dovršiti svoje pismo, jer ga
sam moram ubaciti u poštanski sandučić; glava mi je poput prazne bundeve, i u
stanju sam koje me uznemiruje više no što sam kadar iskazati. Ako sam takav u
Parizu, morat ću se vratiti. Nemam osjećaja ni za što, nemam želje za životom,
nemam više ni trunka snage, kao da mi nije preostala ni mrva snage volje... Nisam se
nasmiješio nijednom otkako smo se rastali...
Adieu, draga zvijezdo, blagoslovljena tisuću puta! Možda će doći trenutak kada
ću biti u stanju izreći ti misli koje me more. Danas ti samo mogu reći da te volim
isuviše da bih mogao počinuti, jer nakon ovog kolovoza i rujna, osjećam da mogu
živjeti samo ako sam blizu tebe, i da je tvoja izočnost za mene smrt...
Adieu! Odnijet ću svoje pismo na poštu. Tisuću nježnosti tvojem djetetu tisuću
puta blagoslovljenom; moji prijateljski pozdravi Liretti, a tebi sve ono što nosim u
svojem srcu, svojoj duši i svojem umu... Kada bi znala kakvi me osjećaji spopadaju
kada ubacujem jedan od ovih paketa u sandučić.
Moja duša leti k tebi s ovim listovima; poput luđaka govorim im tisuće stvari;
poput luđaka mislim da oni idu k tebi kako bi ti ih ponovili; nikako ne mogu shvatiti
kako će, za jedanaest dana, ti listovi natopljeni mnome biti u tvojim rukama, a zašto
ja ostajem ovdje...
Oh, da, draga zvijezdo, daleka i bliska, računaj na mene kao što računaš na sebe
samu; ni ja niti moja odanost nećemo te izdati ništa više no što će život izdati tvoje
tijelo. Može se vjerovati, draga bratska dušo, ono što se kaže o životu u mojoj dobi;
dakle, vjeruj mi da za me nema drugog života doli tvoga. Moj je posao obavljen. Kad
bi ti se dogodilo kakvo zlo, zavukao bih se u kakav mračan kut gdje me nitko ne bi
vidio i zakopao se ondje, da više nikada nikoga ne vidim; allez ovo nisu prazne
riječi. Ako je sreća za ženu da poznaje samu sebe i svoje srce, i puni ga na
neophodan način, sigurna da će sjati u umu muškarca kao njegovo svjetlo, sigurna da
će biti njegova krv, da će biti svaki otkucaj njegova srca, da će živjeti u njegovim
mislima kao sama srž tih misli, i ako je sigurna da će tako biti zauvijek; eh bien,
draga vladarke moje duše, ti sebe možeš nazvati sretnicom, sretnicom senza brama,
jer ja ću biti tvoj do smrti. Netko se može zasititi ljudskih stvari, ali ne i božanskih, a
samo ta riječ može objasniti što ti predstavljaš meni.
Victor Hugo
1802. – 1885.

Gotovo je nemoguće opisati Victora Hugoa a da se ne pribjegne riječi “div”. Živio je

u stoljeću najvećih previranja u Francuskoj, Napoleon III prognao ga je iz zemlje na
dvadeset godina, i bio je istodobno pjesnik, dramatičar, esejist, romanopisac, slikar i
političar. Bio je pristaša monarhije koji je postao socijalist te aristokrat koji je postao
zastupnik siromašnih.
Hugo je bio kao rođen za sukobe. Njegov je otac bio bezbožni republikanac i
visokopozicionirani časnik u Napoleonovoj vojsci; majka mu je bila katolkinja–
rojalistica. Roditelji su mu se rastali dok je još bio dijete, tako da je veći dio
djetinjstva proživio s majkom. Adèle Foucher bila je njegova prijateljica iz
djetinjstva u koju se zaljubio, ali je njegova majka smatrala njihovu vezu
nepoželjnom. Tek nakon njezine smrti Hugo se osjetio slobodnim da se oženi
Adèlom 1822. godine. Hugo je u to vrijeme bio prvenstveno pjesnik, čija su djela
doživljavala velik uspjeh. Hugo i Adèle imali su petero djece, ali nisu bili vjerni
jedno drugomu: 1831. Adèle je imala ljubavnu aferu s kritičarem Saint–Beuveom;
1833. Hugo se zaljubio u Juliette Drouet, glumicu, koja je sljedećih pedeset godina
bila njegova ljubavnica, tajnica i suputnica; umrla je 1882.
Hugoova najpoznatija djela izvan Francuske su vjerojatno Bogorodičina crkva u
Parizu (Notre Dame de Paris; 1832.) i jadnici (Des Misérables; pisani sedamnaest
godina, objavljeni 1862.).
Kada je umro, tri milijuna ljudi bilo je u pogrebnoj povorci na posljednjem
ispraćaju do Pantheona u Parizu, gdje je pokopan među francuskim velikanima.
* * *

Adèli Foucher, siječanj 1820.
Nekoliko riječi od tebe, moja ljubljena Adèle, ponovno je promijenilo stanje
moga uma. Da, ti sa mnom možeš činiti što god hoćeš, a sutra ću doista umrijeti ako
mi tvoj nježni glas, blagi pritisak tvojih obožavanih usana, ne budu dovoljni da vrate
život u moje tijelo. S kakvim ću osjećajima različitim od onih jučerašnjih leći
večeras u postelju! Jučer, Adèle, više nisam vjerovao u tvoju ljubav; bio bih iskazao
dobrodošlicu smrti da mi je tada došla.
Pa ipak rekoh sam sebi, “ako je istina da me ne voli, ako ništa u meni ne
zaslužuje blagoslov njezine ljubavi, bez koje meni život nema nikakve draži, je li to
razlog da čovjek umre? Postojim li samo radi svoje vlastite sreće?“ Ne, cijelo moje
postojanje posvećeno je njoj, čak i usprkos njoj. I s kakvim sam se pravom usudio
težiti za njezinom ljubavlju? Jesam li ja tada više od anđela ili božanstva? Volim je,
istina, postojano; pripravan sam žrtvovati sve za nju — sve, čak i nadu da bi me ona
mogla voljeti; nema te posvećenosti koju joj ne bih bio kadar pružiti, za jedan njezin
osmijeh, za jedan njezin pogled. Ali, bih li mogao drugačije? Nije li ona jedini
smisao mog života? To da ona može biti ravnodušna prema meni, čak i mrziti me, bit
će moja zla kob, i to je sve. Kakve to veze ima, ako neće škoditi njezinoj sreći? Da,
ako me ona ne može voljeti, za to bih trebao okrivljavati jedino samoga sebe. Moja
je dužnost da je slijedim u stopu, da njezino postojanje okružim svojim, da joj
poslužim kao štit pred svim opasnostima, da joj ponudim svoju glavu da na nju stane
ako treba, da se nepokolebljivo postavim između nje i svih tegoba, ne tražeći
nikakvu nagradu, ne očekujući nikakvu naknadu. Bit ću tek presretan ako se ona
udostoji dobaciti svome robu sažaljiv pogled, i sjeti ga se u trenutku pogibelji! Avaj!
kad bi mi ona barem dopustila da posvetim svoj život tome da predviđam sve njezine
želje, sve njezine hirove; kada bi mi samo dopustila da s poštovanjem ljubim njezine
obožavane stope kuda je kročila; kada bi samo pristala osloniti se na me u
vremenima životnih tegoba: tada bih postigao jedinu sreću kakvoj se drsko usuđujem
težiti. Jer sam pripravan žrtvovati sve za nju, duguje li mi ona svoju zahvalnost? Je li
ona kriva za to što je volim? Mora li ona, stoga, vjerovati da je prisiljena voljeti me?
Ne! ona se može poigravati mojom odanošću, platiti mi moje usluge mržnjom, i s
gnušanjem i prezirom odbijati moje idolopoklonstvo a da ja ni na trenutak nemam
pravo požaliti se na toga anđela; niti bih trebao i na časak prestati neštedimice
obasipati je svime onime što bi ona prezirala. I ako će svaki od mojih dana biti
obilježen nekom žrtvom za nju, ja ne bih ipak, na dan svoje smrti, trebao otpustiti
ništa od beskonačnog duga što ga moje postojanje duguje njezinom.
Takve su, moja najljubljenija Adèle, bile misli i odluke moga uma u ovo doba
jučer. Danas su one još uvijek iste. Samo što je s njima pomiješana i uvjerenost u
sreću — tako veliku sreću da ne mogu ni pomisliti na nju a da ne zadrhtim, i jedva
da se usuđujem povjerovati u nju.
Znači, istina je da me ljubiš, Adèle? Kaži mi, mogu li se uzdati u tu očaravajuću
pomisao? Zar ne misliš da ću skončati lud od sreće ako ikada uzmognem provesti
čitav svoj život podno tvojih nogu, siguran u to da ću te usrećivati onoliko koliko i
sebe, siguran da ćeš me obožavati onoliko koliko ja tebe obožavam? Oh! tvoje pismo
mi je povratilo izgubljeni spokoj, tvoje su me riječi večeras ispunile srećom. Tisuću
puta hvala, Adèle, moj najljubljeniji anđele. Kad bih sada mogao pasti na koljena
pred tobom kao pred nekim božanstvom. Kako me usrećuješ! Adieu, adieu, provest
ću sretan ovu noć, snivajući o tebi.
Lijepo spavaj, i dopusti svome suprugu da uzme svojih dvanaest cjelova što si
mu ih obećala, uz sve one još neobećane.
Nathaniel Hawthorne
1804. – 1864.

Nathaniel Hawthorne rođen je u Salemu, u državi Massachusetts. Njegov predak,

John Hathorne, bio je jedan od sudaca koji su nadgledali suđenje vješticama iz
Salema; Hawthorne je, možda, dodao ono “w” u svoje prezime kako bi izbjegao
ikakvo povezivanje s njim. Školovao se na koledžu Bowdoin, a 1837. zaposlio se u
bostonskoj Carinarnici. Godine 1842. oženio se Sophijom Peabody, slikaricom,
ilustratoricom i članicom Američkog transcendentalističkog pokreta, među čijim su
članovima bili Bronson Alcott, otac Louise May Alcott, autorice romana Male žene.
Nakon njihova vjenčanja, Hawthorneovi su se nastanili u Concordu, u državi
Massachusetts, u Old Manseu, gdje su, čini se, bili veoma sretni. Godine 1850.
Hawthorne je objavio svoj najslavniji roman, Grimizno slovo (The Scarlett Letter),
koji je odmah postao uspješnicom.
Četiri godine nakon Nathanielove smrti, Sophia se preselila u Englesku; obitelj
je ondje prije toga živjela četiri godine, od 1853. do 1857., kada je Nathaniel bio
imenovan konzulom Sjedinjenih Država u Liverpoolu. Umrla je 1871. godine i
pokopana je na groblju Kensal Green Cemetery u Londonu. Godine 2006. njezini su
posmrtni ostatci prebačeni u obiteljsku grobnicu Hawthorneovih u Concordu, gdje
sada leži uza svoga supruga.
Najzanimljivija osobitost ovoga pisma Sophiji, osim goleme ljubavi koju
iskazuje, jest njegova neposrednost; ono zvuči kao da prijatelj prepričava svoj
nedavni san.
* * *

Sophiji
Neizrecivo Najljubljenija,
Tvoje mi je pismo upravo uručeno. Veoma me umirilo, jer mi je pružilo sliku
tvog življenja s djecom. Pred svojim sam očima mogao vidjeti cijelu obitelj moga
srca, i mogao sam vas svih čuti kako govorite u isti glas...
 Neku sam noć usnio da sam u Newtonu, u prostoriji s tobom i nekolicinom
ljudi; a ti si iskoristila prigodu da objaviš kako si prestala biti mojom suprugom i
kako si uzela drugoga muža. Tu si obavijest učinila javnom toliko staložena i
hladnokrvna — ne obraćajući se posebice meni, već okupljenima općenito – da mi je
to otupjelo misli i osjećaje, tako da nisam bio kadar išta izgovoriti. Ali, nakon toga,
jedna je žena, ondje nazočna, izvijestila okupljene da sam ja, kako stoje stvari, dočim
sam prestao biti tvojim suprugom, postao njezinim i, obrnuvši se prema meni, vrlo
spokojno me upitala bih li ja, ili ona, trebao napisati pismo mojoj majci i obavijestiti
je o novonastalom stanju! Kako su djeca imala biti razdijeljena, to ne znadem. Jedino
znadem da mi se srce iznenada oslobodilo i da sam počeo prosvjedovati i odgovarati
te od toga u beskonačnoj agoniji, usred čega sam se probudio. Ali osjećaj neiskazive
pozlijeđenosti i bijesa visio je nada mnom dugo, čak ni sada nije u potpunosti nestao.
Ti se ne bi smjela tako vladati kada mi dolaziš u snove.
Oh, Phoebe, silno te želim. Ti si jedina osoba na ovomu svijetu koja mi je ikada
trebala. Drugi su ljudi bili povremeno manje ili više ugodni; ali ja mnim da sam
oduvijek bio spokojniji nasamo negoli u ičijem društvu, sve dok ne upoznah tebe. A
sada sam jedino pri sebi kada ti si nadomak mene. Ti si jedna neizrecivo ljubljena
žena. Kako li si mi mogla uzročiti takvu ledenu agoniju u tom snu?
Ako ti napišem išta više, onda će to biti samo zato da ti iskažem svoju ljubav i
čežnju; a kako ih je nemoguće iskazati, tako ću i svršiti s ovim pismom.
Tvoj Suprug
Benjamin Disraeli
1804. – 1881.

Benjamin Disraeli, romanopisac i premijer, odrastao je u Londonu; njegov je otac

bio književnik solidnog imovnog stanja. Obitelj se preobratila sa židovstva na
kršćanstvo 1817. godine. Disraeli je najprije studirao pravo, ali je odustao od toga
kako bi postao pisac. Odijevao se pomalo čudački (ljubičaste hlače, prsluk s
uzorkom itd.), proputovao je Europu i Tursko Carstvo i napisao brojne romane
slaboga uspjeha, od kojih je jedan — satira o londonskom društvu – uspio uvrijediti
nekolicinu njegovih pokrovitelja. Također je uspio nagomilati silne dugove.
Tridesetih godina devetnaestog stoljeća Disraeli se okrenuo politici, a 1837.
postao je zastupnik u parlamentu. Također se počeo udvarati Mary Anne Wyndham
Lewis, udovici jednog od svojih političkih pokrovitelja. Ona je bila dvanaest godina
starija od njega, a njezin golem prihod i imovina u Londonu nesumnjivo su privukli
Disraelija. No ona nije bila glupa, i kako niže objavljeno pismo oslikava, trebala joj
je potvrda iskrenosti njegovih nakana. Naposljetku ju je uvjerio i njih dvoje vjenčali
su se u kolovozu 1839.
Mary Anne — sićušnoj, brbljavoj, napadno odjevenoj — visoko se društvo
izrugivalo kao ne baš najboljoj udavači, ali ona je Disraeliju pružala neizmjernu
pomoć; metodično je i velikodušno riješila njegove užasne dugove (“Dizzy” je
završio “pravi–se–da–se–to–ne–događa–i–plaćaj–ubitačnu–kamatu” školu
upravljanja novcem). Bila je darovita sudionica političkih kampanja i neštedimice
mu pružala djelatnu potporu. Jednom je Disraelija, koji se vratio kući kasno nakon
jedne političke pobjede, dočekala budna s bocom šampanjca, a on je uskliknuo:
“Dakle, draga moja, ti si mi više kao ljubavnica nego kao žena!”, što, iako to baš nije
bio ni najtaktičniji ni najromantičniji kompliment, valja sagledati u svjetlu činjenice
da je Mary Anne u to doba imala sedamdeset i pet godina, i da su njih dvoje bili u
braku gotovo trideset godina. Disraeliju je prepuklo srce kada je ona 1872. godine
umrla.
* * *

Mary Anni Wyndham Lewis,
Odaslano iz Park Streeta, u četvrtak navečer, 7. veljače 1839.
Bio bih pokušao razgovarati s tobom o tome što bi trebala znati, & volio bih da
sam razgovarao spokojno kako je prirodno nekom poniznom & nevoljnom. Do sada
sam uspijevao u tome da me smatraš “sebičnim nasilnikom” & da želiš da odem
zauvijek iz tvoje kuće. Pribjegao sam stoga ovom bijednom načinu komuniciranja s
tobom; nijedan ne može biti nesavršeniji, ali pišem kao da je ovo noć prije moga
pogubljenja.
Svakoga sata u životu slušam o zajednici što se sprema sa svih usana, osim s
tvojih. Napokon prijatelj koji me želi nagraditi nekim neobičnim znakom svoje
milosti & koji misli odlikovati me odličjem kojim bih se trebao ponositi, nudi mi
jedno od svojih sjedala za naš sretni mjesec. Ta se stvar tada počela približavati
apsurdu. Bilo je jedno razdoblje, & jedno puno prije toga, kada su slične aluzije o
budućnosti & nagovještaji onoga što se mora zbiti često slazili s tvojih usana; kao da
si smatrala da je neka dnevna natuknica o predstojećem ishodu bila nužna da potakne
ili zajamči moju naklonost.
Kao svjetska žena, što ti svakako jesi skroz–naskroz, ne bi trebala, niti možeš
biti, nesvjesna razlike koja opstoji između naših odnosnih položaja. Nastavak
sadašnjeg stanja mogao bi tek narušiti tvoj ugled; a mene bi doveo na zao glas.
Postoji samo jedan izraz kojim Društvo, & opravdano, označava vezu između žene
koja je navodno bogata & muškarca koga po vlastitom priznanju ljubi & ne udaje se
za nj. U Engleskoj osobito ne postoji gora ljaga; takva je to ljaga koju nikakvo
kasnije ponašanje niti položaj ne može izbrisati. Ta je ljaga skršila i ljude koji su čak
i nekažnjeno činili zlodjela; ima toga što može i više naškoditi; ali ništa nije
sramotnije od toga.
Takav ugled visi mi nad glavom. On će barem očuvati tu čast koja je dah mog
postojanja. Sada sam u položaju nelikvidne osobe u čiji se ugled ne sumnja; ali za
nekoliko tjedana morat ću neizbježno birati između toga da ispadnem smiješan ili da
ispadnem prezira vrijedan; moram biti prepoznat kao netko tko je ostavljen, ili
moram odmah potonuti u ono kako me je tvoja prijateljica gospa Morgan već
prozvala “De Novo gđe Wyndham Lewis”.
To me dovodi do najosjetljivije od svih tema, ali kako bih bio pošten i prema
sebi i prema tebi, pisat ću što je otvorenije moguće. Prisežem da, kada sam ti se
počeo udvarati, to nisam činio pod utjecajem romantičnih osjećaja. Moj otac je
odavno želio da se oženim; moja sređenost u životu bila je podrazumijevano, iako ne
i dogovoreno, stanje u kojem sam mogao raspolagati njegovom imovinom, što bi mi
bilo zgodno. Ja sam, kada sam započinjao s praktičnom karijerom, želio sam osamu
doma, & klonio sam se svih iznurujućih strasti spletkarenja. Nisam bio slijep na
zemaljske prednosti takovoga saveza, ali već sam ranije bio dokazao da se moje srce
ne može kupiti novcem. Pronašao sam te u tuzi & to srce bilo je ganuto. Pronašao
sam te, kako sam mislio, ljupku, nježnu & ipak oštru & obdarenu izvanrednim umom
— tebe koju bih mogao promatrati s ponosom kao svoju životnu družicu, koja bi
mogla suosjećati sa svim mojim projektima & osjećajima, tješiti me u trenucima
potištenosti, podijeliti moje trenutke pobjede & raditi sa mnom u korist naše časti i
sreće.
A sada što se tvoga imetka tiče: pišem čistu istinu. Taj imetak se pokazao znamo
manjim nego što sam ja, ili svijet, zamišljao. Ustvari, bio je to, što se mene ticalo,
imetak od kojeg ja ne bih mogao imati ni najmanje koristi; bio je to tek posjed s
doživotnim pravom uživanja, upravo onoliko velik da zadovolji zahtjeve tvoga
društvenog položaja; dovoljan za tvoje uzdržavanje & da udovolji tvojim osobnim
ukusima. Da jedem & da spavam u toj kući & da je tobože zovem svojom – to bi
mogli biti ciljevi tek nekog pustolova bez prebijenog novčića. Je li to bio poticaj za
me da žrtvujem svoju slatku slobodu & tu neodređenu budućnost što je jedna od čari
bivstvovanja? Ne, kada sam ti prije mnogo mjeseci rekao da među nama postoji
samo jedna poveznica, osjećao sam da je moje srce neraskidivo povezano s tobom &
da bih bez toga ja prekinuo naše poznanstvo. Od toga časa posvetio sam ti svu strast
svoga bića. Avaj! Kao da sam je izlio na pijesak.
Kako je protjecalo vrijeme, u tvojem karakteru & svojem prepoznao sam
izvjesne vrline, što me uvjerilo da ako želim ustrajati u toj dubokoj & neokaljanoj
naklonosti koja je opstojala između nas, novac nikada ne smije stati između nas. Ako
se vjenčamo, pred mojim očima se ne smije nikada pojaviti nijedan jedincati šiling;
ni neizravno nit’ izravno, ako se i umiješam u upravljanje tvojim poslovima. Ako
Društvo opravdano žigoše zloglasnošću najmljenog ljubavnika, ja s takvim istim
gnušanjem odbijam biti plaćenim suprugom.
Proglasila si me sebičnim — Avaj! Bojim se da za to imaš očit razlog.
Priznajem to s poniznošću koja mi razdire srce. Nisam ni pomislio kada sam plakao,
kada si na tako neočekivan i neodoljiv način izlila na moje grudi dragocjene zalihe
svoje naklonosti, da primam plaću za svoje poniženje! Slaba, jadna ludo! To je
dovelo do moga prihvaćanja tvoje pomoći na suđenju; ali dogovoreno je da će to biti
posudba & samo sam čekao da stigne račun koji mi je moj odvjetnik dao kada si ti
bila u Bradenhaimu kao obračun & koji dospijeva na naplatu baš ovoga mjeseca, i
valja ga uplatiti na tvoj račun.
Nebesa mi, što se svjetovnih kamata tiče, savezništvo s tobom nije mi moglo
koristiti. Sve što društvo može ponuditi pod mojom je rukom; nije očigledno
posjedovanje posjeda s doživotnim pravom uživanja ono što uzdiže nečiji položaj.
Mogu živjeti, kako i živim, bez sramote, sve dok mi neizbježan tijek događaja daje
onu neovisnost, koja je sve što mi treba. Govorim o ovim neprijaznim pojedinostima
jer si mi prigovorila zbog mojih interesnih svjetonazora. Ne, ja se ne bih toliko
spustio da budem sluga kraljevni; niti bi me sve zlato Ophira ikada odvelo pred oltar.
Daleko su različitije osobine koje ištem u slatkoj sudionici moga bivstvovanja. Moja
narav zahtijeva da moj život bude neprestana ljubav.
O tvojem općenitom ponašanju prema meni nemam nikakvih komentara. To je
sada izlišno. Neću ti predbacivati. Samo ću za to kriviti samoga sebe. Svi su me
upozoravali: i javno i privatno – svi su me gorljivo željeli spasiti od ponora u koji
sam pao. Baš sam bio budala što sam pretpostavljao da ćeš se prema meni odnositi
na drukčiji način no što si se ponašala prema pedesetorici drugih!
Pa ipak sam vjerovao da sam dirnuo tvoje srce! Jadni idiote!
Kao svjetska žena jamačno si ovo predvidjela. I da udovoljiš svojoj sujeti, da se
zabavljaš deset mjeseci, da skreneš misli sa svoje osamljenosti, zar si mogla imati
srca to učiniti? Zar nije bilo nikakvog bijednog plijena pri ruci, nego si morala
poniziti rajsku pticu? Zašto nisi pustila svoga satnika Neila da bude sluga tvojim
groznim satima u kojima si me posramljivala & ponižavala. Priroda me nikada nije
stvorila da budem nečija igračka & luda. Ali duboko si me ranila. Uspjela si u onome
u čemu moji neprijatelji nikada nisu uspjeli: slomila si moj duh. Od najuzvišenijeg
do najskromnijeg prizora u mom životu, od briljantnog svijeta slave do ognjišta
moga vlastitoga doma, sve si zatrovala. Nemam utočišta: dom mi je mrzak, a svijet
me tišti.
Trijumf — ne kanim skrivati stanje u kojem se nalazim. To nije tuga, to nije
bijednost; to je bolna tjeskoba, to je trajnost te bolne duševne muke koja je prolazno
obilježje agonije. Sve što može srušiti čovjeka na koljena palo je na moju žrtvenu
glavu. Moje srce je razjareno, moj ponos ranjen, moja čast gotovo okaljana. Dobro
znam da neće proći puno dana, a da ću ja biti predmetom izrugivanja & ismijavanja
toga svijeta, jer sam nastojao postići divljenje osobe kojoj sam posvetio sav svoj
život. Imam samo jednu utjehu — svijest o samopoštovanju. Hoće li me to održati u
životu? Strašan problem koji mora brzo biti razriješen.
Zbogom. Neću se truditi zaželjeti ti sreću jer nije u tvojoj naravi da je postižeš.
Nekoliko ćeš godina možda lepršati u nekakvom neozbiljnom krugu. Ali doći će
trenutak kada ćeš uzdisati za bilo kojim srcem koje bi ti moglo biti naklonjeno, i
očajavati za onim koje ti može biti vjerno. Tada će doći osvetnički sat kazne; tada
ćeš u svoje sjećanje prizvati strasno srce kojeg si se odrekla, i dobar duh kojeg si
izdala.
D.

Charles Darwin
1809. – 1882.

Najvažniji događaj u životu Charlesa Darwina zbio se 1831., kada mu je pružena

prilika da se ukrca na Beagle, istraživački brod, i otplovi “do Ognjene zemlje te se
vrati kući preko istočne Indije”. Sam poziv došao mu je u ruke pukom srećom — u
svakom slučaju, on nije imao nikakvih kvalifikacija kao prirodoslovac, jer je većinu
vremena na sveučilištu proveo opijajući se, jašući i kockajući. To ga je putovanje
zauvijek promijenilo. Napustio je Englesku kao besciljan mladić, a vratio se pet
godina poslije kao znanstvenik, čija su zapažanja promijenila svijet.
Do 1838. godine zaključio je da je vrijeme da se oženi – nakon što je sastavio
spis koji se sastojao od dva stupca, naslovljena ‘za ženidbu’ i ‘protiv ženidbe’, jer je
bio velik katalogizator. U stupcu ‘za ženidbu’ upisao je, “Stalna družica... osoba koju
se može voljeti i s kojom se može igrati... u svakom slučaju, bolja od psa... Zamisli si
samo lijepu, mekoputnu suprugu na sofi s vatrom u ognjištu & knjigama &
glazbom”. Među prednostima navedenima u stupcu ‘protiv ženidbe’ spominju se
“razgovor učenih muškaraca u klubovima – ne mora se posjećivati rodbinu &
popuštati oko kojekakvih gluposti”. Zaručio se s Emmom Wedgwood, svojom
sestričnom; vjenčali su se u siječnju 1839. Kratko su živjeli u Londonu – pismo
objavljeno ovdje pokazuje Darwinovo uzbuđenje dok razgleda kuću u koju su se
trebali useliti, valjda zamišljajući “lijepu, mekoputnu suprugu na sofi” — a potom se
preselili u Down House u Kentu, gdje su proživjeli ostatak života.
Njihov je brak bio sretan, iako je religiozna Emma strahovala zbog posljedica
koje bi znanstvena otkrića njezina supruga mogla imati na njegovu besmrtnu dušu.
Darwin i nije bio najboljega zdravlja, zbog kojeg je cijelo vrijeme bio zabrinut, a
zabrinjavala ga je i Emmina uznemirenost izazvana žestokim kritikama upućenima
njegovu radu; nagađa se da je odgodio objavljivanje svoje evolucijske teorije iz
poštovanja prema njezinoj religioznosti. Imali su desetero djece (od kojih je troje
umrlo u djetinjstvu), i usprkos krhkomu zdravlju, Darwin je doživio sedamdeset i
dvije godine. Pokopan je u Vestminsterskoj opatiji, u blizini spomenika Isaacu
Newtonu. Emma je umrla 1896. i pokopana je na crkvenom groblju u Downeu.
 * * *

Emmi Wedgwood
Nedjelja navečer; Athenaeum, 20. siječnja 1839.
... Nemam riječi kojima bih ti opisao koliko sam uživao u posjeti Maeru, – već
sam unaprijed osjećao svoj budući spokojan život: silno se nadam da ćeš biti onoliko
sretna koliko ja za sebe znam da ću biti: ali to me plaši, svaki put kad pomislim iz
kakve obitelji potječeš. Razmišljao sam jutros o tome kako to da ja, koji sam po
prirodi razgovorljiv i gotovo uvijek dobre volje, toliko često razmišljam o sreći u
spokoju, kao i dobrom dijelu samotnosti: ali vjerujem da je objašnjenje vrlo
jednostavno i spominjem ga jer će ti dati nadu da ću ja, s vremenom, postati manje
surov, jer sam tijekom svojeg petogodišnjeg putovanja (a tu mogu pridodati i ova dva
posljednja) za koje se, prema djelatnom načinu na koji sam ga proveo, može reći da
je bilo početkom mog pravog života, sve u čemu sam uživao izvlačio iz onoga što se
događalo u mom umu dok sam se u samoći divio prizorima, putujući divljim
pustinjama ili veličanstvenim šumama ili nemirno koračajući palubom jadnog malog
‘Beaglea’ noću. Oprosti zbog ovolikog egoizma — pružam ti ga zato što mislim da
ćeš me učiniti čovječnijim, i uskoro me poučiti da postoji veća sreća od one pri
smišljanju teorija i prikupljanju činjenica u tišini i samoći. Moja jedina najdraža
Emmo, iskreno se molim da se nikada nećeš pokajali zbog velebnog, i dodat ću vrlo
dobrog, djela, koje ćeš počiniti u utorak: moja jedina draga buduća suprugo, Bog te
blagoslovio...
Lyellovi su me posjetili danas nakon mise; kako je Lyell bio krcat geologijom,
bio ju je dužan negdje iskrcati — tako da ću kod njih ručati u utorak, što je iskaz
posebnog povjerenja. Danas sam se prilično posramio, jer smo razgovarali pola sata
o sirovoj geologiji, dok je sirota gđa Lyell sjedila s nama kao pravi spomenik
strpljivosti. Nedostaje mi praksa u zlostavljanju ženskoga roda — nisam primijetio
da se Lyell uopće ustručava; nadam se da ću na vrijeme očvrsnuti svoju svijest glede
toga: čini se da je nekim muževima to teško sprovesti u djelo. Otkad sam se vratio,
bacio sam nekoliko puta pogled, što ćeš spremno povjerovati, u sobu za crtanje;
pretpostavljam da je moj ukus [za] skladne boje već oslabio, jer izjavljujem da soba
već počinje izgledati manje ružno. Toliko uživam u toj kući, da izjavljujem da sam
poput velikog preraslog djeteta koje je dobilo novu igračku; a opet, ne kao pravo
dijete, čeznem za družicom i suvlasnicom.
Alfred de Musset
1810. – 1857.

Alfred de Musset rođen je u Parizu u dobrostojećoj obitelji književnika.

Romanopisac, dramatičar i pjesnik, postigao je velik uspjeh i prije nego što je
navršio dvadeset godina.
Godine 1833., nakon što je pročitao njezin drugi roman, Alfred de Musset
napisao je pismo George Sand (pseudonim Amandine Aurore Lucile Dupin);
upoznali su se i on se zaljubio u nju. Ona je dvije godine prije bila napustila svoga
supruga, barona Casimira Dudevanta. De Mussetu su bile dvadeset i tri godine, a
Sand dvadeset i devet.
Ugled George Sand kao urednice i književnice rastao je. Njezino odijevanje u
muško ruho i njezin muški nom–de–plume bili su navodili ljude da se, očekivano,
izruguju njezinoj spolnosti i osobnom životu, a njezina feministička i socijalistička
načela neprestano su poput magneta privlačila kritike, iako broj muškaraca koji su se
zaljubili u nju upućuje na to da je bila vrlo karizmatična žena.
U pismu koje ovdje objavljujemo, Alfred de Musset prvi put se izjašnjava,
tvrdeći da se ne nada da će mu ona uzvratiti njegove osjećaje i govoreći sa žaljenjem
o putovanju u Italiju koje su bili planirali, a koje će, kako on sada pretpostavlja, u
svjetlu njegova izjašnjenja, morati biti otkazano. Ustvari, oni su postali ljubavnici i
ipak su zajedno otišli u Italiju; putovanje je bilo potpuna katastrofa, a njihova veza
prekinuta je nedugo nakon toga.
De Musset je umro u četrdeset i sedmoj godini, George Sand u sedamdeset i
drugoj, nakon uzbudljiva života ispunjena brojnim pustolovinama i ljubavnim
vezama.
* * *

George Sand, 1833.
Moja draga George,
Želim ti reći nešto glupo i smiješno. Budalasto ti pišem, umjesto da sam ti to
kazao, ne znam zašto, kada smo se vraćali iz šetnje. Noćas ću biti ljut na samoga
sebe zato što sam to uradio. Smijat ćeš mi se u lice, smatrat ćeš me čovjekom koji je
izgovarao isprazne fraze u svim svojim razgovorima s tobom do toga trena. Pokazat
ćeš mi vrata i mislit ćeš da lažem. Zaljubljen sam u tebe. Zaljubljen sam u tebe od
prvoga dana kada sam te upoznao. Mislio sam da ću se izliječiti tako što ću te
jednostavno viđati kao prijateljicu. Mnogo je osobina u tebi koje bi me mogle
izliječiti; pokušavao sam sebe uvjeriti u to svim silama. Ali plaćam previsoku cijenu
za trenutke koje provodim s tobom. Draže mi je to kazati ti i dobro je da sam to
učinio, jer patit ću mnogo više ako se izliječim time što ćeš mi sada pokazati vrata.
Ove noći tijekom koje... [George Sand, koja je uredila De Mussetova pisma za
objavljivanje, prekrižila je posljednje dvije riječi te škarama izrezak redak koji je
slijedio] sam bio odlučio dati ti do znanja da sam otišao iz grada, ali ne želim od toga
stvarati misterij niti želim da izgleda da se prepirem bez razloga. Dakle, George, ti
ćeš reći: “Još jedan momak, koji će se pretvoriti u gnjavatora”, kako ti kažeš. Ako
nisam prvi koji ti je došao, reci mi, kako si mi rekla jučer govoreći o nekom drugom,
što bih trebao učiniti. Ali preklinjem te, ako kaniš reći da sumnjaš u istinitost onoga
što pišem, onda bih radije da mi uopće ne odgovoriš. Znam što misliš o meni, i
nemam se nadati ničemu kada ti ovo govorim. Jedino mogu predvidjeti gubitak
prijateljice i jedinih ugodnih sati koje sam proveo u proteklih mjesec dana. Ali ja
znam da si draga, da si voljela, i uzdam se u tebe, ne kao u ljubavnicu, već kao u
iskrenu i odanu družicu. George, ja sam idiot što si uskraćujem to zadovoljstvo da
budem s tobom ovo kratko vrijeme što ćeš ga još provesti u Parizu, prije nego odeš u
Italiju, gdje bismo proveli tolike lijepe noći zajedno, kada bih imao snage za to. Ali
istina je da ja patim, i da mi nedostaje snage.
Alfred de Musset
Robert Schumann
1810. – 1856.

Robert Schumann studirao je pravo u Leipzigu i Heidelbergu, no njegova je prava

ljubav bila glazba. Njegov učitelj glasovira bio je Friedrich Wieck, čija je kći Clara,
devet godina mlađa od Roberta, već bila darovita pijanistica. I Robert je bio darovit,
ali ozljeda ruke onemogućila je njegovu glazbeničku karijeru, tako da je on svoju
pozornost usmjerio na skladanje i glazbenu kritiku, utemeljivši utjecajan časopis u
kojem je pohvalno pisao o mladim skladateljima.
Robert i Clara zaljubili su se jedno u drugo kada je Clari bilo petnaest godina, a
1837. godine Robert je zatražio dopuštenje njezina oca da se vjenčaju, koje im je on
uskratio – Robert govori o tom strašnom razgovoru u drugom pismu koje
objavljujemo. Tri godine ljubavnici su vodili bitku za Friedrichov blagoslov, pri
čemu su čak završili na sudu; on im blagoslov nikada nije dao, tako da su se Robert i
Clara na kraju vjenčali bez blagoslova 1840. godine, iste godine kada je Robert
skladao mnoge od svojih slavnih Lieder. Clara je diljem Europe postizala uspjeh i
dobivala priznanja, i pritom je premijerno izvodila mnoge od skladbi svoga supruga,
iako on nije postigao isti ugled kao ona.
Robert je prve simptome duševne bolesti osjetio 1844. godine, pateći od
depresije i halucinacija, ali se sljedeće godine oporavio. Deset godina poslije
simptomi su se ponovno pojavili, i on je pokušao izvršiti samoubojstvo skokom u
rijeku Rajnu; spasili su ga, ali je preostale dvije godine života proveo u umobolnici.
Clara ga je nadživjela četrdeset godina.
* * *

Clari Wieck, Leipzig, 1834.
Moja draga i obožavana Claro,
Postoje oni koji mrze ljepotu, koji labudove smatraju malo većim guskama —
netko bi mogao reći, s istim obrazloženjem, da je udaljenost tek odmaknuta
neposredna blizina. I doista, tako jest, jer s tobom razgovaram svakoga dana (da, čak
tiše nego inače običavam), pa ipak znam da me razumiješ. Na početku sam imao
raznorazne planove glede našeg dopisivanja. Želio sam, primjerice, započeti javno
dopisivanje s tobom u glazbenom časopisu; zatim sam želio napuniti svoj zračni
balon (znaš da sam vlasnik jednog) zamislima za pisma, i smisliti kako taj balon
spustiti, s dobrim vjetrom, na odgovarajućem odredištu... Želio sam hvatati leptire da
mi posluže kao pismonoše. Želio sam svoja pisma najprije poslati u Pariz, tako da ih
otvoriš ispunjena znatiželjom, a potom, s još većim iznenađenjem, da povjeruješ da
sam u Parizu. Ukratko, imao sam mnoštvo domišljatih snova u svojoj glavi, iz kojih
me je baš danas probudilo pismonošino trubljenje u rog. Pismonoše, moja draga
Claro, usput budi rečeno, imaju na mene učinak omamljujuć poput šampanjca. Čini
se kao da se čovjek obezglavi, kao da mu srce postane tako zadivljujuće lepršavo,
kada začuje pismonoše kako radosno trube u svijetu. To su pravi valceri čežnje za
mene, ti trubeži koji nas podsjećaju na nešto što ne posjedujemo. Kao što rekoh,
pismonoša me otpuhnuo iz mojih starih snova u nove...

Clari, u povodu protivljenja njezina oca njihovu vjenčanju, 18. rujna 1837.
Razgovor s tvojim ocem bio je užasan... Kakva hladnoća, kakva podmuklost,
kakva neiskrenost, kakva proturječja — on ima novi način uništavanja, on ubada u
srce drškom noža...
Što ćemo sada, moja mila Claro? Ne znam što mi je sada činiti — ni najmanje.
Moj se um raspada i u takvom duševnom stanju nitko jamačno ne može postići
nikakav dogovor s tvojim ocem. Što sada, što sada? Iznad svega, pripremi se, i nemoj
si dopustiti da budeš prodana... Uzdam se u tebe, oh, svim srcem, i to je ono što me
drži... Ali morat ćeš biti vrlo jaka, više no što bi mogla sanjati. Zar mi nije tvoj otac
izgovorio te strašne riječi, da njega ništa ne može dirnuti; da će te natjerati silom,
ako ne uspije milom. Boj se svega!
Danas sam toliko mrtav, toliko ponižen, da mi teško na pamet pada ijedna lijepa,
dobra zamisao. Toliko malodušan još nisam da bih te se odrekao; ali jesam toliko
ogorčen, toliko ranjen u svojim najsvetijim osjećajima, toliko zatvoren u okviru
najobičnije otrcane primjedbe.
Kada bi mi barem stiglo tvoje pismo! Moraš mi reći što mi je činiti. U
protivnom, moje biće postat će vrijedno prezira i nevrijedno spomena, i ja ću otići i
nestati.
Čak da mi zabrani da te vidim! Mogli bismo se vidjeti, rekao je, ali na
neutralnom mjestu, u nazočnosti sviju, pred očima svijeta. Koliko je to samo jezivo
— kako to samo peče! Mogli bismo se čak i dopisivati, kada si na putu! — to je sve
na što je on spreman pristati...
 Daj mi utjehu, dragi Bože, da me on ne otjera u očaj i odvede u ništavilo.
Istrgnut sam iz korijena svoga života.
Robert Browning
1812. – 1889.

Elizabeth Barret bila je pjesnikinja izvjesnoga ugleda kada joj je Robert Browning,
šest godina mlađi od nje, napisao prvo pismo 10. siječnja 1845. godine. Bilo je to
pismo obožavatelja, ali unaprijed zamišljeno u duhu brojnih ljubavnih pisama koja
su slijedila nakon njega: “Vaše stihove volim svim srcem, draga gđice Barrett.”
Elizabeth je bila invalid i živjela sa svojom braćom i sestrama te ocem tiraninom u
ulici Wimpole u Londonu. Robert i Elizabeth prvi put su se sreli 20. svibnja 1845.
godine; ubrzo nakon toga Robert joj je objavio da se zaljubio u nju. Elizabeth,
uznemirena tom spoznajom, malo se povukla; njih dvoje svoj je odnos ponovno
izgradilo na temelju prijateljstva. Preokret se zbio u jesen iste godine, kada su
liječnici savjetovali Elizabeth da zimu provede u Italiji za dobrobit vlastitog zdravlja.
Otac joj je zabranio odlazak na put, a Browning je izjavio da će se odmah oženiti
njome kako bi je oslobodio iz očeva zatočeništva. Ovaj put Elizabeth je to prihvatila
i njih dvoje je gotovo godinu dana planiralo bijeg, posebice novčanu stranu cijele
priče, jer je Elizabeth bila uvjerena da će je otac razbaštiniti – što je on i učinio.
Robert i Elizabeth vjenčali su se u tajnosti u župnoj crkvi sv. Marylebone 12.
rujna 1846. i odmah otputovali u Italiju. Elizabeth je 1849., u četrdeset i trećoj
godini, rodila sina. Nikada nije bila dobroga zdravlja – nije došlo do čudesnog
ozdravljenja i cijeloga je života uzimala opijate – a nije došlo ni do pomirbe s ocem,
usprkos njezinim silnim naporima, ipak njih je dvoje bilo sretno i produktivno. U
braku je Elizabeth napisala svoje možda najbolje djelo, Auroru Leigh. Svoje vrijeme
provodili su između Italije, Francuske i Londona, sve do Elizabethine smrti u Firenci
1861. godine. Robert Browning poživio je još dvadeset i osam godina, ali nikada se
više nije ženio, izjavivši da je njegovo srce pokopano u Firenci. Umro je u Italiji;
njegovo je tijelo vraćeno u Englesku i on je pokopan u Pjesničkom kutu
Vestminsterske opatije.
* * *

Elizabeth Barrett, srijeda (poštanski žig od 28. siječnja 1846.) Zauvijek najmilija,
 Neću, kako ti želiš, reći ništa o tome — ali ovo govorim isključivo samome
sebi: zahtijevaš da sagledam svoju vlastitu dobrobit u tome hoću li ostati zaručen ili
ću raskinuti naše zaruke; ne tvoju dobrobit, kako bi se moglo učiniti meni; a još
manje nekom drugom. Moja jedina dobrobit na ovome svijetu — protiv koje taj
svijet ide bezrazložno — jest da provedem život s tobom i budem tvoj. Ti znaš da
kada nešto tražim, da zapravo tražim tebe u sebi — ti mi daješ pravo i želiš da ga
koristim, a ja sam ti, ustvari, najposlušniji kada izgledam najnaporniji samome sebi
— tako da se, u tom raspoloženju, usuđujem tražiti, jednom za svagda, i u svim
mogućim slučajevima (osim onog jezivog, u kojem bi se tvoje stanje ponovno
pogoršalo... a u tom slučaju ja ću čekati da život svrši s nama oboma), ja tražim
ispunjenje tvoga obećanja — recimo, na kraju ljeta: nastavak ovakvog stanja ne
može biti za tvoje dobro. Možemo otići u Italiju na godinu–dvije i možemo biti
sretni i danju i noću. Ako mene pitaš, ja te obožavam. Sve ovo nije nužno, osjećam
to dok ovo pišem: ali ti ćeš smatrati glavnu činjenicu dodređenom, danom od Boga,
zar ne, najdraža moja? – dakle, da se nikada više ne nađeš u nedoumici — potom
možemo spokojno razmišljati o onome što će doći. Do sutra, i do vječnosti, Bog
neka blagoslovi jedinu u mome srcu, moju jedinu Be. Cijela moja duša te slijedi,
ljubavi — obavija te – i ja živim zato da budem tvoj.

Elizabeth Barrett ujutro na dan vjenčanja, 12. rujna 1846.
Očekivat ćeš tek par riječi. A koje će to riječi biti? Kada je srce prepuno, moglo
bi preteći; ali pravo ispunjenje ostaje iznutra... Riječi ti to ne mogu ispričati... kako si
mi savršeno mila — savršeno mila mom srcu i duši. Osvrćem se i u svakom
trenutku, u svakoj riječi i kretnji, svakom pismu, svakoj šutnji — bila si mi savršena
— ne bih mijenjao nijednu jedinu riječ, nijedan pogled. Moja nada i cilj jest da
sačuvam tu ljubav, ne da je izgubim — i zato se uzdam u Boga, koji mi je tu ljubav
pribavio i nedvojbeno je može i sačuvati. A sada dosta, moja najdraža Be! Pružila si
mi najuzvišeniji, najpotpuniji dokaz ljubavi koji je ikada ijedno ljudsko biće dalo
drugomu. Zahvalan sam — i ponosan... što je moj život okrunjen tobom.
Gustave Flaubert
1821. – 1880.

Veliki romanopisac Gustave Flaubert najpoznatiji je po svom romanu Madame

Bovary, u kojem forenzički istražuje preljub, zbog čega je bio sudski optužen
(neuspješno) za nemoralnost. Njegova uvjerljivo najvažnija veza sa ženom bila je
ona koju je ostvario sa svojom majkom. Flaubert je živio s njom u predgrađu Rouena
na Croissetu na rijeci Seini velik dio svojeg zrelog doba. Jedna od njegovih ozbiljnih
ljubavnih veza bila je s Louise Colet, plodnom autoricom pjesama, romana, eseja i
novinskih članaka, i zadivljujućom ljepoticom koja je vladala jednim proslavljenim
pariškim salonom i bila pouzdanica mnogih slavnih pisaca toga vremena. On ju je
nazivao svojom “Muzom”. Njihova je veza trajala od 1846. do 1854. godine, ali je
loše završila, a Colet je poslije objavila izmišljenu pripovijest o tome u svojem
romanu Lui (On). Flaubert je također bio u prisnim odnosima sa George Sand.
Flaubert je umro u pedeset i devetoj godini od moždanog udara; nikada nije bio
osobito dobrog zdravlja, a bolovao je i od sifilisa i “živčanih napadaja”, vjerojatno
padavice. Louise Colet umrla je 1876. godine.
* * *

Luouisi Colet
Croisset, subotnja noć, 1 sat
Govoriš mi vrlo nježne stvari, draga Muzo. Eh bien, zauzvrat primi sve ono još
nježnije no što bi mogla zamisliti. Tvoja ljubav na kraju prodire u mene poput mlake
kiše, i ja osjećam kako me nataplja do same srži moga srca. Ne imaš li ti sve što mi
je potrebno da bih te ljubio – tijelo, um, nježnost? Proste si duše i tvrde glave, vrlo
malo si kao pjesma, ali krajnje pjesnička; u tebi nema do dobrote, i sva si poput
svojih grudi, sva bijela i meka na dodir. One koje sam poznavao va, nisu se mogle
mjeriti s tobom, i dvojim da se one za kojima sam žudio mogu mjeriti s tobom.
Ponekad pokušavam zamisliti kako će izgledati tvoje lice u starosti, a meni se čini da
ću te voljeti kao što te danas volim, a možda i više.

George Sand, 1866.
Ponedjeljak uvečer
Tužna si, jadna prijateljice i draga učiteljice; na tebe sam pomislio kada sam
saznao da je Duveyrier umro. Budući da si ga voljela, žao mi je zbog tebe. Taj
gubitak pridodan je ostalima. Kako te mrtve duše čuvamo u našim srcima. Svatko od
nas u sebi nosi svoju nekropolu.
Sasvim sam IZVAN SEBE otkad si otišla; čini mi se kao da te nisam vidio već
deset godina. Jedina tema o kojoj razgovaram sa svojom majkom si ti, svi te ovdje
vole. Pod kakvom si to zvijezdom rođena, molim te, da u svojoj osobi ujedinjuješ
tolike različite osobine, toliko brojne i toliko rijetke?
Ne znam koje je vrste osjećaj koji gajim za tebe, ali osjećam osobitu nježnost
prema tebi, i to takvu kakvu nikada nisam osjećao ni za koga, sve do sada. Mi smo
razumjeli jedno drugo, zar ne, to je bilo dobro.
Naročito si mi nedostajala sinoć u deset sati. Izbio je požar kod mog prodavača
ogrjevnog drva. Nebo je bilo ružičaste boje, a Seina boje ogrozdova sirupa. Tri sam
sata radio na crpki i vratio se kući izmoren kao Turčin koji se natezao sa žirafom.
Jedne novine iz Rouena, Nouvelliste, objavile su vijest o tvojem posjetu
Rouenu, tako da sam u subotu, nakon što sam se rastao od tebe, naišao na nekolicinu
buržuja ogorčenih na mene što im te nisam pokazao. Najbolju mi je stvar rekao jedan
bivši niži prefekt: “Ah! da smo znali da je ona ovdje... mi bismo joj bili, mi bismo joj
bili...”, pet minuta je tragao za riječju, “mi bismo joj se bili nasmiješili.” A to bi bilo
jako malo, zar ne?
Teško mi je “voljeti te više” — ali te zato nježno grlim. Tvoje pismo koje je
pristiglo jutros, tako melankolično, dirnulo je u samu SRŽ moga srca. Razdvojili
smo se u času kada su mnoge riječi bile na vrhovima naših jezika. Među nama
dvoma još nisu otvorena sva vrata. Nadahnjuješ me velikim poštovanjem i ne
usuđujem se sporiti se s tobom.
Walter Bagehot
1826. – 1877.

Walter Bagehot bio je novinar, politički komentator i ekonomist, danas najpoznatiji

po svojim napisima o monarhiji. Rodom je bio iz istaknute bankarske obitelji iz
Somerseta. Bagehot je bio vrlo blizak sa svojom majkom, koja je bila prelijepa, puna
ljubavi i duhovita, ali čije je troje od petero djece umrlo i koju su spopadali napadaji
psihotičnog ponašanja, što je bacilo sjenu na njegovo djetinjstvo. Na intelektualni
razvoj poticao ga je otac, koji je posjedovao golemu knjižnicu.
Kao briljantan đak, Bagehot je magistrirao na koledžu University u Londonu.
Najprije je radio kao pravnik, što je mrzio, a potom kao bankar, što zapravo i nije
volio mnogo više, tvrdeći da su “zbrojevi stvar mišljenja”. Ali njegov posao u banci
u Bristolu ostavljao mu je obilje vremena za bavljenje novinarstvom. Utemeljio je
jedan časopis, a odatle je napredovao do urednika Economista, pišući o raznim
političkim, gospodarstvenim i književnim temama. Godine 1857. zaručio se s Elizom
Wilson, kćerkom vlasnika Economista; vjenčali su se 1858. i nastanili u Somersetu.
Ovo očaravajuće pismo, napisano tijekom njihovih zaruka, svjedoči o njihovoj
ispočetka strasnoj i sretnoj vezi, iako takvo stanje stvari nije potrajalo. Bagehot je
bio izvanredno plodan, uvijek je sustizao krajnje rokove, bio je vrlo druželjubiv i
obožavao je život u metropoli; Eliza nije mogla sudjelovati u njegovu radu niti
dijeliti njegovo oduševljenje poslom, te su se tako sve više i više udaljavali jedno od
drugoga. Nisu imali djece.
* * *
E lizabeth Wilson
Herd’s Hill, 22. studenoga 1857.
Moja najdraža Elizo,
Bojim se da ćeš misliti kako je odgovor koji sam ti jučer napisao na tvoje
najljubaznije i najugodnije pismo, bio veoma površan, ali ja sam ga napisao čim sam
pročitao tvoje pismo, okružen ljudima koji su međusobno razgovarali i ometali me u
pisanju. Dakle, tvoje sam pismo pročitao nekoliko puta iznova, više puta nego što
bih smio priznati. Probudio sam se usred noći i odmah upalio svijeću kako bih ga još
nekoliko puta pročitao. Tvoje mi je pismo pružilo veći užitak no ijedno pismo ikada
prije u životu, i neizmjerno veći užitak no što sam ikada mogao i pomisliti da bi mi
ijedno pismo moglo priuštiti. Zamišljam kako ti sada nije nikakav napor napisati mi
pismo — barem se čita kao da je napisano bez napora. Pa ipak, ono mi govori stvari
koje je, poznavajući tvoju duboku i suzdržanu narav, jamačno bilo teško staviti na
papir. Uistinu se nadam da se mogu osjećati vrijedan tvoje naklonosti — moj razum,
ako ne moja uobrazilja, počinje vjerovati kada mi prišapneš da je posjedujem, ali
kako je netko kazao u gđici Austen, “Uopće mi ne smeta imati nešto što je predobro
za mene”; moj ushit je povremeno vrlo snažan. Ne smiješ pretpostavljati, jer ti
upravo zborim o divljoj, gorućoj boli koju sam osjetio, i povremeno, iako jesam i
trebao bih biti silno utješen, još uvijek osjećam da je moja ljubav prema tebi
oduvijek bila puka patnja. Čak i u najgorim trenutcima, u meni je postojalo divlje,
slasno uzbuđenje kojeg se ne bih odrekao ni za što na svijetu. Isprva, i prije nego se
taj osjećaj rasplamsao, za me je bilo čisto zadovoljstvo doći u Claverton, i draž naših
prvih umnih razgovora bila je veoma velika, iako odnedavna, a osobito od onog dana
u konzervatoriju, taj osjećaj je bio previše gorljiv a da u njemu ne bi bilo podosta
boli, a napetost uma stvarno je katkad bila izuzetno velika, pa ipak je vrijeme otkad
smo se upoznali i otkad te ljubim neizmjerno najsretnije razdoblje u mom životu.
Moj me duh uvijek čini dobro raspoloženim na površan način, ali ne i zadovoljnim, i
na neki način je moj život prije nego što smo se nas dvoje zaručili bio slađi i lakši, a
brenčanje i zveket izgubili su svoj utjecaj, a književnost je dobila novu vrijednost
otkad se tebi svidjelo moje pisanje, i sve sada ima nekakav sjaj. Iako sam posljednjih
nekoliko puta kada sam posjećivao Claverton dolazio s mišlju kako će taj sjaj
iščeznuti — da ću ja prasnuti, a da ćeš ti biti smirena, i uljudna, i obzirna, i odbiti, i
da te više nikada neću vidjeti. Imao sam viziju toga koju čuvam uza se. Kako se to
nije dogodilo, bojim se da je ovo egoistično – doista, znam da jest — ali nisam
siguran je li egoizam loš na papiru, a ako pišem tebi, onda moram pisati o tome što
osjećam prema tebi. Neobično je kako se u cijelosti naši osjećaji mijenjaju. Nitko ne
može znati koliki mi je napor bilo izjaviti ti ljubav – zašto, ne znam, ali zbog toga
sam hvatao dah, a sada mi je posvemašan užitak kazivati ti to i dosađivati ti time u
svakom mogućem obliku, i želio bih to napisati velikim slovima VOLIM TE preko
cijeloga lista kako bih to dovoljno naglasio. Znam da ćeš misliti kako je to vrlo
djetinjasto od mene i da će to uzdrmati tvoje početno vjerovanje da sam ja
intelektualac, ali ne mogu si pomoći. Takvo je stanje moga uma.
Da promijenim temu, koja je osobita prednost toga da te netko trlja u
Edinburghu? Od jučer se pomno raspitujem i uvjeren sam da Englezi znaju trljati.
Zašto se ne dati trljati u Somersetshireu? Neka liječnik označi mjesto i stavi na to
mjesto umjetni madež kako bi pokazao gdje treba trljati i neka svaka sposobna osoba
u zapadnoj Engleskoj trlja po istom mjestu i učinak će sigurno biti isti? Čini li dodir
tog čovjeka dobro kada je u pitanju boljka poput kraljeve?
U nevjerojatnom sadržaju jedne stare škrinje pronašao sam pjesmu koju sam ti
spominjao. Volio bih da nisam, jer sam mislio da je bolja. Nisam je vidio nekoliko
godina i nije onoliko dobra koliko sam ja to sebi zamišljao — možda uopće nije
dobra — ali možda bi je htjela pročitati, a ne možeš je pročitati ako ti je ja ne
pošaljem, i stoga ti je šaljem. Ime mlade dame je Orithyia. Grčka legenda kaže da ju
je odnio sjeverac. Odlučio sam povjerovati da je bila zaljubljena u sjeverni vjetar, ali
nemam dokaza da je ikada izričito objavila svoje osjećaje u bilo kojem spisu. Usput
budi rečeno, ti to jesi učinila. Upravo sam u svjetlu toga pročitao tvoje pismo i
hodam gore–dolje i mrmljam, “Natjerao sam tu dostojanstvenu djevu da se izjasni,
jesam, jesam”, a onda ushićeno preskočim sofu. Takvi su osjećaji osobe za koju si se
vezala. Molim te, nemoj se uvrijediti zbog gluposti koje pišem. Drskost je moja
osobitost. Uvijek sam nepristojan prema svima koje poštujem. Mogao bih ti pisati o
dubokim i ozbiljnim osjećajima za koje se nadam da stvarno vjeruješ da su u mome
srcu, ali moje pero šali se samo od sebe i uvijek će biti takvo.
Tvoj, s najiskrenijom i najdubljom ljubavlju,
Walter Bagehot
Mark Twain
1835. – 1910.

Samuel Langhorne Clemens (Mark Twain), proslavljeni američki pisac, predavač i

satiričar, odrastao je u Hannibalu, u državi Missouri, lučkom gradu na Mississippiju,
rijeci koja ga je nadahnjivala cijelog života. U četrnaestoj godini Clemens je započeo
raditi kao šegrt kod jednoga tiskara, a također je počeo pisati i svoje prve novinske
članke. Mnogo je putovao zemljom, obrazujući se u knjižnicama i radeći za razne
tiskare i izdavače; u dvadeset i drugoj godini odlučio je postati kormilar parobroda
na Mississippiju, što je bilo opasno zanimanje i zahtijevalo veliko umijeće.
Godine 1868. Clemens se zaljubio u Oliviju (“Livy”) Langdon, kćer imućnih
liberala sa sjevera države New York. Njezini su roditelji bili i “kondukteri”
Underground Railroada, organizacije koja je pomagala odbjeglim robovima.
Vjenčali su se 1870. godine.
Clemens je bio veoma plodan i iznimno uspješan novinar, putopisac i
romanopisac (Tom Sawyer, vjerojatno njegovo najpoznatije djelo, izišlo je iz tiska
1876.). Neprestano je putovao držeći predavanja i javno čitajući svoje knjige po
Americi i Europi – bio je silno popularan u Velikoj Britaniji. Na jednoj od takvih
turneja upoznao je Charlesa Darwina, koji je bio Clemensov velik štovatelj. Clemens
je također bio i oduševljeni izumitelj; prijavio je nekoliko patenata i uložio stotine
tisuća dolara u razvoj pisaćeg stroja Paige, koji bi zadivio svakog tko ga je vidio, ali
koji, zapravo, nikada nije radio ispravno.
Dobro je zarađivao, ali nije znao s novcem, tako da je u jednom trenutku čak
objavio i osobni stečaj.
On i Livy živjeli su u sretnom braku i imali četvero djece; nažalost, njihov prva
sin umro je još kao dojenče, a dvije njegove sestre umrle su u dvadesetim godinama
života. Livy je umrla 1904., ostavivši svog supruga slomljena srca.
* * *

Livy za njezin trideseti rođendan HARTFORD, 27. studenoga 1875.
 Ljubljena Livy,
Šest je godina proteklo otkad sam postigao svoj prvi veliki uspjeh u životu i
osvojio te, a trideset je godina prošlo otkad je Providnost obavila pripreme za taj
radosni uspjeh poslavši tebe na ovaj svijet. Svaki dan što ga proživimo zajedno
učvršćuje me u uvjerenju da si više ne možemo poželjeti da se rastanemo jednako
kao što si ne možemo zamisliti da bismo požalili što smo se ikada sreli. Danas si mi
draža, dijete moje, nego što si bila prigodom posljednje proslave tvog rođendana;
tada si mi bila draža nego godinu dana ranije — od prve od tih proslava bivala si mi
sve draža i draža, i uopće ne dvojim da će se ovakav dragocjen napredak nastaviti
sve do kraja.
Pogledajmo unaprijed prema nadolazećim proslavama, s njihovim godinama i
njihovim sjedinama bez straha i bez potištenosti, uzdajući se i vjerujući da će ljubav
koju osjećamo jedno prema drugomu biti dovoljna da ih blagoslovi.
Dakle, s obilnom ljubavlju prema tebi i našoj dječici, pozdravljam ovaj dan koji
ti donosi dražest udane gospođe i dostojanstvo tri desetljeća!
Zauvijek Tvoj,
S. L. C.

ST. NICHOLAS, 26. kol. '78.
Ljubljena Livy,.
Danas smo se bogovski izmorili, šest sati klipsanja uzbrdo i nizbrdo strmim
brežuljcima, kroz blato i vodu do gležanja i pod kišom koja je neprekidno i
nesmiljeno pljuštala po nama. Ja sam bio živahan i svjež poput ptičice cijelim putem
i do odredišta pristigao bez ikakva osjećaja umora. Ali bili smo pokisli do gole kože i
cipele su mi bile pune vode, tako da smo odmah jeli, svukli se i otišli spavati dva i
pol sata; za to se vrijeme naša odjeća potpuno osušila, a čizme su nam namazali
mašću. Potom smo na se navukli vruću odjeću i otišli do domaćinova stola.
Sprijateljio sam se s nekim simpatičnim Englezima pa ću se sutra sastati s njima
u Zermattu.
Nabrao sam ti stručak svježeg cvijeća, ali je uvenulo. Iz Leukerbada sam ti
sinoć poslao kutiju šibica punu cvijeća.
Upravo sam ti poslao telegram da mi brzojaviš novosti o obitelji sutra u Riffel.
Iskreno se nadam da ste svi zdravi i da se zabavljate kao i mi, jer vas sve volim,
dušo, kao, u izvjesnoj mjeri, i bee [izraz njegove male kćeri za “bebe”]. Puno mi
pozdravi Claru Spaulding, kao i mladunčad.
SAML.
William F. Testerman

Sve što se zna o Williamu F. Testermanu jest to da je bio natporučnik u satniji C

Osme tenesijske konjice tijekom Američkoga građanskog rata.
* * *

Gospođici Jane Davis Gallotin, Tenn, 25. lipnja 1864.
Draga gospođice,
Ponovno koristim priliku da Vam Pošljem nekoliko redaka odgovarajući na
Vaša ljubazna pisma koja sam primio prije nekoliko dana — jedno s nadnevkom
lipnja ‘23’. a drugo lipnja 24 bilo mi je jedno zadovoljstvo imati tu čast primiti
pismo od jedne tako očaravajuće mlade djevojke kao što je ona čije je ime bilo
potpisano na dnu svakog pisma bilo mi je drago čuti da ste dobro ali bilo mi je još
draže čuti da jasno i glasno iskazujete svoje mišljenje dok pišem ovo pismo dobro
sam i uistinu se nadam da će pismo do Vas doći i pronaći Vas u dobru zdravlju ne
mogu Vam reći u pismu ništa više no što ste pročitali u mojim prethodnim pismima +
Jane nadam se da će uskoro doći trenutak kada ću Vas moći vidjeti ponovno mogu
Vam napisati mnogo toga ali kada bih Vas mogao vidjeti u jednoj bih Vam minuti
mogao ispričati više nego što mogu napisat u tjedan dana Pisma koja ste mi napisali
učinilo me vrrlo zadovoljnim ako ćete zastupati to što ste mi rekli u svojim pismima
bit ću zadovoljan jer nemam razloga Sumnjati u ono što Vi hoćete ali ako odustanete
to bi mi moglo gotovo slomiti srce jer Vi ste djevojka o kojoj mi Ovisi život i da
nema Vas ja sada ne bih piso pokraj svijeće noćas jer ste mi Vi pisali a među nama je
silna udaljenost koja nas razdvaja ako je moje srce kao Vaše mi ćemo biti sjedinjeni
u srcu ne smijete Dvojti Iako smo dalenko jedno od drugoga sada je moje srce s
Vama u svakomtrenutku jer ja često mislim na Vas kad Vi spavate kada Hodamo
pustm cestama srednjeg Tenna Pomisao na Vaše slatke osmijehe je svo moje društvo
Uzdam se u Vašu izkrenost onoga što ste mi napisali Vaše svjetlucave plave oći i
ružičasto crveni obrazi osvojili su moje osjećaje jedva čekam vrijeme kada ćemo se
ponovno sresti pa ako Vi mislite da jesam možemo zajedno provesti vrijeme
uživajući Vrijeme mi je poći na spavanje pa moram privesti ovo pismo koncu pište
mi čim uzmognete jer meni će vazda biti drago od Vas dobiti pismo Pošaljite svoja
pisma na istu adresu i ne zaboravte svoje najbolje prijatelje tako da ću napisati još
par redaka ali mojaljubav za Vas nema Krajasjetite me se vazda Vaša ljubav i
prijatelj. Oprostitezbog lošeg pisnja.
William F. Testerman
Charles Stewart Parnell
1846. – 1891.

Charles Stewart Parnell, “neokrunjeni kralj Irske”, bio je netipičan irski nacionalist.
Podrijetlom iz zemljoposjednike protestantske vlastelinske obitelji, obožavao je lov i
kriket, a kako se školovao na Cambridgeu, imao je manire i naglasak Engleza iz
visokog društva. U mladosti je bio strahovito sramežljiv i živčan javni govornik;
također je bio vrlo praznovjeran i silno je mrzio zelenu boju — što mu je
predstavljalo izvjesnu poteškoću u njegovu političkom djelovanju.
Parnell je postao zastupnik Samouprave 1875. godine. U Westminsteru je 1880.
upoznao gđu Katharine O’Shea, suprugu jednog kolege zastupnika, i njih dvoje su
gotovo odmah postali ljubavnici.
Parnell je bio zatočen u zatvoru Kilmainham od listopada 1881. do svibnja
1882., a pismo koje objavljujemo datira iz toga razdoblja. Katharine je bila trudna,
noseći njihovo dijete, kćer koja se rodila te veljače, ali nije preživjela.
Katharinin suprug, William O’Shea, deset se godina pretvarao da ne vidi
preljubništvo svoje supruge, vjerojatno zato što je trebala baštiniti veliko nasljedstvo
od svoje tete, a u slučaju skandala vjerojatno bi bila razbaštinjena. Ne čini se
vjerojatnim da nije znao za preljub — Parnell je uz O’Sheinu kuću napravio igralište
za kriket, a u kući uredio svoju radnu sobu, što je jamačno O’Shei bilo pokazatelj
toga što se događa. Međutim, kada je ta teta umrla 1890. godine, on je zaključio da je
takvo stanje, na kraju krajeva, nepodnošljivo i zatražio razvod, i tada je izbio javni
skandal. Taj je slučaj bio savršena oluja u kojoj su se pomiješali staleži, novac,
moral, seks i politika. Katharine je klevetnički prozvana ‘Kitty O’Shea’ — na
uličnom jeziku ‘Kitty’ je ‘prostitutka’ — a razvod je označio kraj Parnellove
političke karijere. Njih se dvoje preselilo u Brighton, gdje su se vjenčali u lipnju
1891. Parnell, čije je zdravlje oduvijek bilo krhko, umro je za manje od četiri
mjeseca, u četrdeset i petoj godini, sa svojom suprugom uz uzglavlje samrtničke
postelje.
* * *


Katharini O’Shea
Kilmainham, 14. listopada 1881.
Moja Jedina Najdraža Ženice,
Pronašao sam način komuniciranja s tobom, i tvojeg komuniciranja sa mnom.
Molim te, stavi svoja pisma u priloženu omotnicu, tako da ih prvo staviš u
unutarnju omotnicu, na spoju kojih možeš napisati svoje inicijale olovkom sličnom
mojoj, i ta će pisma jamačno stići do mene. Ovdje mi je vrlo udobno, i imam lijepu
sobu okrenutu prema suncu – najbolju u zatvoru. U susjednim prostorijama su trojica
ili četvorica odličnih momaka s kojima se mogu družiti cijeloga dana, tako da mi
protok vremena ne pada teško niti se osjećam usamljenim. Jedino strahujem za svoju
milu Kraljičicu. Razdire me muka danas cijeli dan, sinoć, i jučer, da nije ovaj šok
naškodio tebi ili našem djetetu. Oh, draga, piši ili mi brzojavi čim dobiješ ovo pismo
da si dobro i da ćeš pokušati ne biti nesretna dok se tvoj suprug ne vrati. Možeš mi
ovamo poslati brzojav.
Tvoje predivno lice je sa mnom ovdje; baš me tješi. Ljubim ga svakoga jutra.
Tvoj Kralj
Oscar Wilde
1854. – 1900.

Oscar Wilde bio je dramatičar, romanopisac, esejist, kritičar, pjesnik i umnik.

Mekušne poze iz njegove mladosti i dendijevski izgled još uvijek mogu prikriti
njegov ozbiljni intelekt: studirao je na koledžu Sv. Trojstva u Dublinu i koledžu
Magdalen u Oxfordu, diplomiravši s najboljim ocjenama na studiju klasike — što
nije postignuće nekoga tko je svoje vrijeme na sveučilištu tratio razbacujući se
bockavim pošalicama. Vjerovao je u ljepotu – odjeće i pokućstva, svakako, ali
također i u ljepotu umjetnosti i međuljudskih odnosa. Često se o njemu piše da je
njegova irska nacionalnost bila, u osnovi, slučajna i da je on zapravo bio Englez, ali
njegov vlastiti osjećaj irske pripadnosti bio je snažan, a politički je podupirao
Parnella.
Wilde se vjenčao s Constance Mary Lloyd, dablinskom protestanticom, 1884.
godine. Ona je rodila dva sina, jednog za drugim. Godine 1891. Wilde je upoznao
lorda Alfreda Douglasa, sina markiza od Queensberryja. Ljubavna veza s ‘Bosiejem’
koja je uslijedila učinkovito je uništila njegov život. Godine 1895. Douglasov otac,
poznat po svojoj agresivnosti, razjaren vezom koju je njegov sin imao s Wildeom,
ostavio je u Wildeovu klubu posjetnicu na kojoj je napisao “Oscaru Wildeu – koji
pozira kao Somdomit [sic]”. Wilde je donio nerazboritu odluku da ga tuži zbog
klevete. Slučaj je završio na sudu, ali je tužba odbačena. Osvetoljubivi markiz
naganjao je Wildea po uredu državnog tužitelja, a posljedica svega bilo je suđenje
Wildeu po raznim točkama optužnice zbog gnusnog nemorala. Osuđen je na dvije
godine robije s prisilnim radom; odslužio je svoju kaznu prvo u zatvoru Pentonville,
a zatim u Readingu.
Wilde je iz zatvora izašao tjelesno i duševno uništen. U javnosti postoji
vjerovanje da ga je Douglas bio napustio, ali ustvari lord Alfred pisao je pisma
novinama prosvjedujući protiv presude i molio Kraljicu da ga pomiluje. Nakon
otpusta iz zatvora, Wilde je lutao od mjesta do mjesta (Constance se nije razvela od
njega, ali se odselila te promijenila svoje i prezimena sinova), često se sastajući s
Douglasom. Umro je u hotelskoj sobi u Parizu 1900. godine, izjavivši nekoliko dana
prije smrti: “Moja tapeta i ja borimo se u dvoboju na život i smrt. Jedno od nas dvoje
mora otići.”
* * *

Lordu Alfredu Douglasu, ožujak 1893.
Odaslano iz hotela Savoy, London
Najmiliji od svih Dječaka,
Tvoje je pismo bilo ljupko, crno i bijelo vino za me; ali ja sam žalostan i
ozlovoljen. Bosie, ne smiješ sa mnom praviti scene. Ubijaju me, uništavaju ljepotu
življenja. Ne mogu te vidjeti, tako grčkog i gracioznog, iskrivljenog od strasti. Ne
mogu slušati kako mi tvoje zaobljene usne izgovaraju ogavne stvari. Radije bih da
me ucjenjuje svaki najamnik u Londonu nego da si ogorčen, nepravedan, pun
mržnje. Moram te uskoro vidjeti. Ti si božanski predmet koji želim, predmet dražesti
i ljepote; ali ne znam kako to izvesti. Da dođem u Salisbury? Ovdje plaćam 49 funta
tjedno. Također imam i novu dnevnu sobu s pogledom na Temzu. Zašto nisi ovdje,
moj dragi, čudesni dječače? Bojim se da moram poći, bez novca, bez ugleda, sa
srcem od olova.
Samo tvoj Oscar

Lordu Alfredu Douglasu,
Odaslano iz Courtfield Gardensa, 20. svibnja 1895.
Dijete moje,
Danas je zatraženo da presude budu donesene odvojeno. Tayloru vjerojatno
sude upravo u ovom času, tako da sam se mogao vratiti ovamo. Moja slatka ružo,
moj nježni cvijete, moj ljiljanu nad svim ljiljanima, možda ću u zatvoru staviti moć
ljubavi na kušnju. Pokušat ću vidjeti mogu li stroge stražare učiniti slatkima snagom
svoje ljubavi prema tebi. Bilo je trenutaka kada sam pomišljao da bi bilo bolje da se
rastanemo. Ah! trenutci slabosti i ludila! Sada vidim da bi to unakazilo moj život,
razorilo moju umjetnost, raskinulo glazbene strune koje čine savršenu dušu. Čak i
oblaćen ja ću te hvaliti, iz najdubljih ponora ja ću te dozivati. U mojoj samoći ti ćeš
biti sa mnom. Odlučan sam ne buniti se, već prihvatiti svaku povredu svojom
privrženošću ljubavi, dopustiti svojem tijelu da bude obeščašćeno dokle god moja
duša može zadržati tvoju sliku. Od svilenkaste kose do mekih stopala za mene si
savršenstvo. Užitak skriva ljubav od nas, ali bol je razotkriva u samoj njenoj srži. O
najdraže od svih stvorenja, ako ti dođe netko ranjen šutnjom i samoćom, obeščašćen,
izvrgnut ruglu, Oh! ti mu možeš zaliječiti rane samo ih dodirnuvši i povratiti mu
dušu koju je nesretnost na trenutak zatomila. Ništa ti tada neće biti teško, i upamti, to
je ta nada koja me održava u životu, ta i nijedna više. Što je mudrost filozofu, što je
Bog svojem svetcu, to si ti meni. Zadržati te u svojoj duši, takva je svrha ove boli
koju ljudi zovu životom. O ljubavi moja, ti koga ljubim više od ičega na svijetu,
bijeli sunovratu na nepokošenu polju, pomisli na breme koje pada na tvoja pleća,
breme koje ljubav sama može učiniti lakšim. No, ne budi snužden zbog toga, već se
raduj što si besmrtnom ljubavlju ispunio dušu čovjeka koji sada plače u paklu,
istodobno noseći raj u srcu. Volim te, volim te, moje srce je ruža koju je tvoja ljubav
rascvala, moj život je pustinja hlađena slasnim povjetarcem tvoga daha, i čiji su
svjež izvor oči tvoje; otisak tvojih malih stopala tvori doline hladovine za mene,
miris tvoje kose je poput mire, i kamo god pođeš, izdišeš miomirise kineskog cimeta.
Vazda me ljubi, vazda me ljubi. Ti si vrhunska, savršena ljubav moga života; ne
može biti druge.
Odlučio sam da je plemenitije i ljepše ostati. Nismo mogli biti zajedno. Nisam
htio da me zovu kukavicom ili bjeguncem. Lažno ime, prerušavanje, život
progonjenoga, sve to nije za mene, čovjeka kojem si se razotkrio na onom visokom
brijegu gdje lijepe stvari bivaju preobražene.
O najslađi od svih dječaka, najljubljenija od svih ljubavi, moja duša prianja uz
tvoju, moj život je tvoj život, i u svom svijetu boli i užitka ti si moj uzor divljenja i
radosti.
Oscar
Pierre Curie
1859. – 1906.

Kada je Pierre Curie upoznao Mariju Sklodovsku na Sorbonni 1894. godine, ona je
bila siromašna studentica iz Poljske. Mariji su bile dvadeset i četiri godine kada je
doputovala u Pariz. Unatoč tome što nije imala novca i što je slušala fakultetska
predavanja na jeziku koji uopće nije tečno govorila, Marija je diplomirala
matematiku kao najbolja studentica u svojoj klasi 1893., a godinu dana poslije i
fiziku kao druga najbolja studentica.
Pierre je već afirmiran kao briljantan fizičar kada su se njih dvoje upoznali; ono
što im je bilo zajedničko bio je žestoki idealizam, gotovo zastrašujuć radni fanatizam
i potpun nedostatak zanimanja za pohvale ili društveni položaj. Pismo ovdje
objavljeno napisano je oko godinu dana prije njihova vjenčanja; Marija se
namjeravala vratiti u Poljsku, a Pierre ju je očigledno pokušavao, na vrlo stidljiv i
dražestan način, uvjeriti da bude s njim.
Njihova je veza bila izvanredno plodonosna. Zajedničkim istraživanjima u
sićušnoj kućici otkrili su dva nova elementa, radij i polonij (koji je ime dobio po
Marijinoj rodnoj zemlji), i podijelili Nobelovu nagradu za fiziku 1903. godine.
Tragedija se zbila 1906. godine, kada je Pierrea pregazila i usmrtila konjska
zaprega u Parizu. Marija, koja je ostala sama s dvije male kćeri, bila je shrvana od
boli, ali uspjela je doći k sebi zahvaljujući vlastitoj snazi volje, tako da je 1908.
postala prva redovita profesorica na Sorbonni. Godine 1911. dobila je Nobelovu
nagradu za kemiju.
I Marija i Pierre za života su iskazivali simptome bolesti zračenja — Pierre je u
džepiću svoga prsluka sa sobom volio nositi uzorak radija koji je pokazivao ljudima,
a Marija je pokraj postelje držala posudu s radijevom soli koja je svijetlila u mraku.
Marija je umrla od leukemije 1934. godine i bila prva žena pokopana u pariškom
Pantheonu. Spisi koje su Pierre i Marija Curie ostavili za sobom vrlo su ozračeni,
tako da studenti i znanstvenici koji žele vidjeti njihove bilješke u Bibliothèque
Nationale moraju prvo potpisati izjavu da to čine na vlastitu odgovornost.
 * * *

Mariji Sklodovskoj, 10. kolovoza 1894.
Ništa me nije moglo više obradovati nego novosti koje sam dobio od tebe.
Vjerojatnost da ću provesti dva mjeseca ne znajući što je s tobom vrlo me
oneraspoložila: hoću reći, tvoja kratka poruka bila je više no dobrodošla.
Nadam se da skupljaš zalihe dobroga zraka i da ćeš nam se vratiti u listopadu.
Što se mene tiče, ja ne idem nikamo; ostajem u zemlji, gdje provodim cijeli dan na
otvorenom prozoru ili u vrtu.
Obećali smo jedno drugome — zar ne? — da ćemo makar biti veliki prijatelji.
Samo da ne promijeniš mišljenje! Jer ne postoje obećanja koja obvezuju; takvo se što
ne može zapovijediti. Bilo bi lijepo, isto tako, a u što se teško usuđujem povjerovati,
kada bismo proveli naše živote jedno blizu drugoga, hipnotizirani našim snovima:
tvojim domoljubnim snovima, našim čovjekoljubivim snom, i našim znanstvenim
snom.
Od svih tih snova ovaj posljednji je, vjerujem, jedini pravovaljan. Time želim
reći da smo mi nemoćni promijeniti društveni poredak i, čak i da jesmo, ne bismo
znali što nam je činiti; kada nešto poduzimamo, bez obzira u kojem pravcu, nikada
ne bismo trebali biti sigurni da pritom ne činimo više štete no koristi, odgađajući
nekakvu neizbježnu evoluciju. Sa znanstvenog gledišta, naprotiv, smijemo se nadati
da ćemo nešto učiniti; ovdje je tlo čvršće, i bilo kakvo otkriće do kojeg dođemo, bez
obzira koliko ono bilo malo, ostat će prihvaćenom spoznajom.
Vidi kako je sve riješeno: složili smo se da ćemo biti veliki prijatelji, ali ako
napustiš Francusku za godinu dana to će biti jedno previše platonsko prijateljstvo,
prijateljstvo dvaju bića koja se više nikada neće vidjeti. Zar ne bi bilo bolje da
ostaneš sa mnom? Znam da te to pitanje ljuti, i da o tome više ne želiš razgovarati —
a i osjećam se posvema i u svakom pogledu nevrijedan tebe.
Pomišljao sam na to da te zamolim za dopuštenje da se slučajno sastanemo u
Freiburgu. Ali tamo ćeš proboraviti, ako ne griješim, samo jedan dan, a toga dana
ćeš, naravno, pripadati samo našim prijateljima Kovalskima.
Vjeruj mi, tvoj vrlo privrženi
Pierre Curie
Radovao bih se kada bi mi pisala i dala mi potvrdu da se kaniš vratiti u
listopadu. Ako mi budeš pisala izravno u Sceaux, pisma će prije stići do mene: Pierre
Curie, 13 rue des Sablons, Sceaux (Seine).
G. K. Chesterton
1874. – 1936.

Djela Gilberta Keitha Chestertona danas nisu općenito poznata, a vjerojatno je

najpoznatiji po svojim detektivskim pričama o ‘ocu Brownu’, iako je tijekom života
bio romanopisac čija su se djela odlično prodavala, poznat po svojoj duhovitosti te
slavan književnik. Njegov je intelekt bio veličanstven, ali mu je um bio malo
mušičav. Pohađao je umjetničku školu i poigravao se mišlju da se posveti politici, ali
tek kada je počeo pisati novinske članke za rastuće tržište časopisa i novina u
Londonu devedesetih godina devetnaestoga stoljeća, pronašao je svoje mjesto pod
suncem.
Chesterton se kao dječak i mladić nije zanimao za religiju, ali kada je ušao u
dvadesete godine, počelo ga je sve više privlačiti kršćanstvo. Godine 1896. upoznao
je Frances Blogg, kćer trgovca dijamantima francuskog podrijetla, a njezino anglo–
katoličanstvo uputilo ga je u vlastita religijska vjerovanja. Njegovo pismo, koje
ovdje objavljujemo, primjer je dražesti, blage samoironičnosti, duhovitosti i ljubavi.
Vjenčali su se 1901. godine.
3
U godinama prije Velikog rata Chestertonova je slava bila na vrhuncu. On je
jamačno bio lik koji je privlačio pozornost: visok (metar i devedeset i tri centimetra)
i prilično pretio, običavao je nositi plašt i klobuk široka oboda, i bio svakodnevni
gost u gostionicama oko Fleet Streeta. (Slavna anegdota kaže kako je jednom
prilikom svom prijatelju Georgeu Bernardu Shawu rekao: “Kad te čovjek vidi,
pomislio bi da u Engleskoj ljudi nemaju što jesti”, na to mu je Shaw odgovorio:
“Kad čovjek vidi tebe, pomislio bi da si ti uzrok tome”)
Frances je 1909. godine zaključila da se on mora preseliti iz Londona i izvan
dosega svojih iskušenja, te su se preselili u Beaconsfield, u Buckinghamshireu.
Njihov je brak bio sretan, iako ih je oboje rastuživala činjenica da nemaju djece.
Chestertonovo pisanje nakon rata bilo je sve religioznije i mističnije te se
naposljetku 1922. preobratio na katoličanstvo. Njegov rad bio je izobličen
protužidovstvom, i iako su njegovi obožavatelji tvrdili da njegovo pisanje nije toliko
ekstremno niti da je u ono doba bilo moguće izbjeći protužidovstvo, takva optužba
ne može se odbaciti. Umro je 1936. u svom domu u Beaconsfieldu. Frances ga je
nadživjela.
* * *

Frances Blogg (1890–?)
... Gledam prema pučini i nastojim pogledom pronaći posjed koji ću ti ponuditi.
Koliko mogu razaznati, moja oprema za polazak na put u vilinsku zemlju sastoji se
od sljedećih predmeta.
Prvo: Slamnati klobuk. Na najstarijem dijelu ove divljenja vrijedne starine vide
se tragovi čistog normanskog rukotvorstva. Vandalizam Cromwellovih vojnika
ostavio nam je tek djelić izvorne vrpce na tom klobuku.
Drugo: Štap za šetnju, vrlo kvrgav i težak: zadivljujuće prikladan za razbijanje
glava svim stanovnicima Suffolka koji zaniječu da si ti najplemenitija od svih gospa,
ali ni za što drugo.
Treće: Knjiga pjesama Walta Whitmana, jednom prilikom umalo poklonjena
Salteru, ali prilično zaboravljena. U njoj je još uvijek upisano njegovo ime i posveta
od njegova iskrena prijatelja Gilberta Chestertona. Pitam se hoće li je ikada dobiti.
Četvrto: Brojna pisma od jedne mlade gospe, koja sadrže sve dobro, i
velikodušno, i odano, i sveto, i mudro, a što nije u pjesmama Walta Whitmana.
Peto: Nezgrapan džepni nožić, čija su sječiva uglavnom raznolikijeg i
slikovitijeg izgleda no što ih je oblikovao prosti nožar. Glavna je njegova namjena,
međutim, da njime “iščeprkaš kamenčiće koji se uglave u konjskom kopitu”. Kakav
prekrasan osjećaj sigurnosti daje čovjeku pomisao da je, ako ikada bude imao
dovoljno novca da kupi konja i ako se slučajno zgodi da .se konju zaglavi kamenčić
u kopitu — spreman i za takvo što; čovjek je spreman na sve, s prkosnim osmijehom
na licu!
Šesto: Prelazeći s posljednjeg čuda svrsishodnog predviđanja, dolazimo do
kutije palidrvaca. Svako malo kresnem pokoje od njih, jer vatra je prekrasna i opeče
te po prstima. Neki ljudi misle da je to traćenje palidrvaca: oni isti ljudi koji
prigovaraju što se grade katedrale.
Sedmo: Gotovo kilogram i pol zlata i srebra, ostatci jedne od provala
velikodušnosti g. Unwina: tih praskova spontane ljubavi prema meni, koji se, takav
je savršeni red i sklad njegova uma, događaju u zaprepašćujuće pravilnim
vremenskim razmacima.
 Osmo: Knjiga dječjih pjesmica, u rukopisu, naslovljena “Knjiga o vremenu” o ?
dovršena i namijenjena g. Nuttu. Na njoj radim prilično ustrajno, što mislim da je
doista vrijedno hvale imajući u vidu okolnosti. Ne može se unutra staviti bilo što
zanimljivo. Oni će već shvatiti te stvari kada odrastu.
Deveto: Teniski reket — ne, ne započinji. To je dio novog poretka i jedina nova
i zgodna stvarčica u Muzeju. Uskoro ćemo ga omekšati — baš kao onaj slamnati
klobuk. Moj brat i ja poučavamo jedan drugoga tenisu na zemljanom igralištu.
Deseto: Duša, do sada besposlena i svejed, ali sada dovoljno sretna da se srami
same sebe.
Jedanaesto: Tijelo, jednako besposleno i gotovo jednako svejed, upija čaj, kavu,
klaret, morsku vodu i kisik na svoje vlastito savršeno zadovoljstvo. Mislim da je
najsretnije kada pliva, s obzirom da je more odgovarajuće veličine za nj.
Dvanaest: Srce — zametnuto nekamo. I to je otprilike sva imovina koja se sada
može popisati. Na kraju krajeva, moji su ukusi stoički jednostavni. Slamnati klobuk,
štap, kutija palidrvaca i nešto vlastitog pjesništva. Što je više čovjeku potrebno?
Pisma iz Velikog rata
Satnik Alfred Bland

Pismo je napisao svojoj supruzi Violeti, služeći u Francuskoj s 22. bojnom

mančesterske pukovnije. Bland je poginuo 1. srpnja 1916., prvoga dana Bitke na
Sommi.

Violeti
Moja jedina i vječna blagoslovljenosti,
Pitam se smeta li te ikada moje dobro raspoloženje! Smeta li te, draga? Jer
moglo bi te smetati, znaš. Ja bih trebao, prema zakonitostima ljubavi, provoditi svoje
dane i noći u vječnom jecanju i tuzi zbog našeg prisilnog rastanka. A prema svim
zakonitostima rata, trebao bih podnositi hladnoću i loše živome uvjete, glad i
iscrpljenost, ogorčenost duše i očaj srca.
Avaj! Što da kažem u svoju obranu? Jer me čak ni Merriman ne može potištiti, a
što se tiče zapovjednika, jednostavno sam drzak prema njemu, dok me dosadna
kolotečina života iza bojišnice ispunjava nepotrošivom zalihom veselog strpljenja.
Što ćemo reći o tome? Hoće li te radovati ako ti priznam da sam krajnje bijedan
svako malo? Ako ti kažem koliko se gnušam rata i mrzim svaku minutu što ga
produžuje? Ako priznam da svakoga sata žudim za svojim povratkom, svojim
konačnim povratkom iz svega ovoga? Ako kažem da mrzim svoju braću časnike i da
mi je muka od pogleda na moju satniju? Ako ti opišem prljavštinu seoskih cesta,
naizmjenično ponavljanje niskih oblaka i prkosne rosulje i teške kiše koje izaziva
mučninu, i užasavajuću jednoličnost obroka govedine i kruha? Hoće li ti biti drago ili
žao?
Oh, ja znam koliko ćeš suosjećati i biti tužna, i znam da ti uopće neće biti drago.
Zar ne? A ako ti jest drago, bit ćeš sasvim u krivu; jer, čak i ako je sve to istina, to
nas ne bi ponovno spojilo, ne bi me nagnalo da te volim više, ne bi zasladilo te
zagrljaje koji su nam uskraćeni ovoga trena, ne bi osnažilo naše božansko jedinstvo
niti za mrvu. Zar ne?
Ne, draga moja, zahvaljuj nebesima svakoga dana što ćeš pod ovakvim
okolnostima biti u pravu što zamišljaš svog momka ovdje kako naprosto pršti od
nezaustavljiva veselja. Postajem poslovičan. Jastuk kaže, “Sviđaš mi se, Bille
Blande.” Zašto? Zato jer se uvijek smijem sa svakime i svačemu, pozdravljajući
viđene i neviđene veselim usklikom. I to nije gluma. To je časna istina.
Pa hajdemo se vratiti na ona izmišljena priznanja odozgo. Nikada nisam skroz
jadan, čak ni tada kada najviše čeznem za dodirom tvojih usana i za time da vidim
svoje dečke. Zašto? Zato što sam u Francuskoj, gdje se ratuje, i znam da moram biti
ovdje. I ja se ne gnušam rata, volim njegovih devedeset i pet posto, i mrska mi je
pomisao da uskoro bude okončan. I ne čeznem iz sata u sat za time da se konačno
vratim, iako me vrlo ugodno iznenadila mogućnost da dobijem devetodnevno
odsustvo u ožujku, koje doista do sada nismo dobili.
I ja ne mrzim svoju braću časnike, već ih volim više nego što sam mogao i
sanjati, a što se moje Satnije tiče, blagoslovljena bila! A blato je baš nekako
prijateljski nastrojeno, tako popustljivo i obzirno — i ne moram čistiti svoje čizme. I
odviknuo sam se od praćenja vremenskih prilika, jer ako kiši, mi se smočimo, a ako
ne kiši, ne smočimo se, i ako sunce sja, baš lijepo! A što se tiče naše hrane, dakle,
već sam ti natuknuo nešto o tome ranije, i nemam više ništa za dodati izjavama koje
sam dao u ovoj Kući 30. studenoga i 6. prosinca ili bilo kojom drugom prigodom.
Ne, draga, sviđalo se to tebi ili ne, ja sam u osnovi sretan i na površini
djetinjasto veseo. I tu je priči kraj.
Poštar upravo odlazi.
Laka ti noć, draga moja.
Zauvijek tvoj
Alfred


* * *

Pukovnijski časnički namjesnik James Milne

James “Jim” Milne bio je satnijski časnički namjesnik koji je služio u 4. bojni
Gordonovih Gorštaka. Ovo je oproštajno pismo upućeno njegovoj supruzi Meg, za
slučaj da pogine u bitci.
Milne je preživio rat i vratio se kući u Škotsku.

Supruzi “Meg”, srpanj 1917.
Moja jedina ljubljena suprugo,
Ne znam kako započeti ovo pismo. Okolnosti pod kojima pišem sasvim se
razlikuju od svih ostalih pod kojima sam ikada prije pisao. Neću ga poslati poštom,
već ću ga spremiti u svoj džep, i ako mi se išta dogodi, netko će ga valjda već
poslati. Iz rovova krećemo u napad danas prijepodne i samo Bog na nebesima zna
tko će od nas preživjeti. Idem u napad, Najdraža, siguran da sam u Njegovim rukama
i da se, što god se desilo, uzdam u Njega, na ovom svijetu i u Kraljevstvu Nebeskom.
Ako me pozove k Sebi, žalim jedino zbog toga što ostavljam tebe i svoju
Dječicu, ali ostavljam vas sve Njegovoj milosti i dobroti, znajući da će On motriti na
sve vas i čuvati vas. Uzdam se u Njega da će me čuvati, ali ako On odluči drugačije,
onda, iako ne znamo Njegove razloge, znamo da tako mora biti i da je tako najbolje.
Odlazim k Njemu s tvojim dragim licem pred očima na ovome svijetu i s tvojim
imenom na usnama. Ti, najbolja od sviju Žena. Čuvat ćeš mi moju Dragu Dječicu i
pričati im o tome kako je njihov Tatica poginuo.
Oh! Kako vas sve silno volim, i dok sjedim ovdje čekajući, pitam se što sada
radite doma. Ne smijem to činiti. Već je dovoljno teško sjediti i čekati. Svakog časa
možemo krenuti. Kada ovo pismo stigne do tebe, za me više neće biti rata — samo
vječni spokoj i čekanje da i ti dođeš.
Moraš biti hrabra, Draga moja, zbog mene, jer tebi ostavljam Dječicu. To je
nasljeđe moje borbe za tebe, ali Bog će te čuvati i ponovno ćemo se sresti kada više
neće biti rastanaka. Više neću napisati, Dušo. Znam da ćeš čitati moja stara pisma i
čuvati ih zbog mene, i da ćeš voljeti me ili sjećanje na mene do našeg ponovnog
susreta.
Neka vas Milosrdni Bog čuva i blagoslovi do onoga dana kada ćemo se
ponovno sresti kada On odluči da je Dobro vrijeme. Neka me svojim Milosrđem
spasi danas.
Zbogom Meg,
Vječnu ljubav šalje ti
Zauvijek tvoj
Jim

* * *

Zastavnik John Lindsay Rapoport

John Rapoport, dvadesetčetverogodišnjak, zaručio se u proljeće 1918. godine; pismo

koje objavljujemo upućeno je njegovoj zaručnici. Početkom lipnja proglašen je
nestalim tijekom treće bitke na rijeci Aisni. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

6. svibnja 1918.
Pošta je upravo pristigla i ja sam dobio četrnaest pisama! Među njima je, draga
moja, bilo pet pisama od tebe. Tako da možeš zamisliti kako se osjećam. Večeras
sam dobio prvo koje si mi poslala u Havre. Užasno su nemarni u prosljeđivanju
pošte.
Draga, bila si jednostavno sjajna na ispraćaju kod Waterlooa. Naprosto si
predstavljala sve žene Engleske svojim stavom, sve za nas muškarce, i svoja mračna
razdoblja držat ćete za sebe tako da nas ne potištite...
Strahovito mi puno značiš, nemaš pojma koliko. Život bez tebe bio bi potpuno
prazan. Pitam se kako sam uopće i mogao živjeti prije. Zapravo, pun sam ljubavi i
posljednje dvije ili tri godine žudio sam za time da je istočim nekome, i oduvijek
sam živio u nadi da ću to i učiniti — to me gonilo dalje. A sada imam osobu koju
mogu zasipati i zasipam svom svojom ljubavlju.
Draga moja, volim te i obožavam iz dubine svoga srca. Čekaj samo da se vratim
kući — tada ću te izljubiti i čvrsto zagrliti — ti znaš kako, draga moja, zar ne?
Jako mi je drago što smo slični glede pitanja prijatelja. Naravno da želim da se
nastaviš družiti sa svojim muškim prijateljima kao da ja uopće ne postojim. U jedno
sam siguran, kao što sam siguran u to da postojim: a to je da posjedujem cijelo tvoje
srce i svu tvoju ljubav. I zato jedino želim da uživaš — toliko te volim. Sjajno ćeš se
zabavljati na rijeci i odlazeći na predstave, itd., sa svojim prijateljima, zar ne?
Zamolio sam WW da mi ipak piše, iako smo bili zaručeni — samo kao
prijatelju. Jako mi je žao zbog tvojih prijatelja. Samo ih uvjeri da ponovno možete
biti kompanjoni kao nekad. Znam da to nije isto, ali volio bih to, jer znam koliko
možeš biti od pomoći bilo kojem muškarcu. Samo zahvali svojim prijateljima na
njihovim dobrim željama, hoćeš li?
Oh, što više razmišljam o tome, to mi je jasnije kakav sam sretnik što si ti moja
vlastita draga buduća supruga. Oh, nije li Bog bio dobar prema meni — daleko bolji
nego što zaslužujem.
Sljedeći izvori podataka bili su neprocjenjivi:

Love in Letters Illustrated in the Correspondence of Eminent Persons with

Biographical Sketches of the Writers Allana Granta, G. W. Carleton & Co., New
York, 1867.
Love Letters of Famous Men and Women, urednik J. T. Merydew, Remington & Co.,
London, 1888.
Love Affairs of Famous Men and Women, urednik Henri Pêne du Bois, Gibbings &
Company, London, 1900.
The Letters of Robert Browning and Elizabeth Barrett Browning, Smith, Elder &
Co., London, 1900.
Love Letters of Famous People, urednik Freeman Bunting, Gay and Bird, London,
1907.
Letters of Love, Arthur L. Humphreys, London, 1911.
Love Letters of Great Men and Women, urednik C. H. Charles, Stanley Paul & Co.,
London, 1924.
The Love Letters of Robert Burns and Clarinda, urednik Donny O’Rourke,
zasnovano na izdanju iz 1843. koje je uredio W. C. M’Lehose
Pisma Marka Twaina, uredio s osvrtom Albert Bigelow Paine, Harper & Brothers
Publishers, New York, 1917.
Love Letters, urednica Antonia Fraser, Weidenfeld & Nicolson, London, 1976.
Love Letters,urednik Peter Washington, Everyman’s Library, 1996.
Dispatches from the Heart: Love Letters from the Front Line, urednik Jamie
Ambrose, Little Books Ltd, London, 2005.
Zahvale

Zahvaljujem JG na zamisli, JB na narudžbi, RM što je to odobrio, FC, KT, WD i LA.

na trudu da izgled knjige učine ljupkim, i svim svojim prijateljima u Pan
Macmillanu. Zahvaljujem osoblju Britanske knjižnice. Zahvaljujem svojoj obitelji.
Od srca hvala DP.
Bilješka o slovotipu

Ova knjiga tiskana je slovima tipa Monotype Garamond, staromodnim slogom s

viticama, cijenjenim zbog skladnosti i tečnosti. Izvorni “Garamond” slog djelo je
slovoresca iz petnaestoga stoljeća, Claudea Garamonda, čija su mala slova pak bila
nadahnuta rukopisom Angela Vergecija, knjižničara francuskoga kralja Franje I.
Trend preoblikovanja povijesnih slogova prisutan u dvadesetom stoljeću doveo je do
poplave raznolikih slovo tipova “Garamond” — od Stempel Garamonda do Granjona
i Sabona. Međutim, 1926. godine otkriveno je da su novi članovi “obitelji”
Garamond, kao primjerice Monotype Garamond, zapravo utemeljeni na radu
kasnijeg slovoresca po imenu Jean Jannon.
O urednici

Ursula Doyle rođena je 1967. godine. Diplomirala je engleski jezik 1989. godine na
King’s Collegeu u Cambridgeu. Od tada radi kao urednica u nakladništvu, prvo u
nakladničkoj kući Granta gdje je bila zamjenica glavne urednice, a zatim u
nakladničkim kućama Picador i Virago. Trenutačno živi u Londonu.


Notes

[←1]
Paragrafima 5 i 6 u preslici pisma pohranjenoj u Berlinskoj knjižnici izmijenjen
je redoslijed.

[←2]
Treći mjesec francuskog republikanskog kalendara, započinjao je između 19. i
21. veljače, a završavao između 20. i 21. ožujka; op. prev.

[←3]
Prvog svjetskog rata; op. prev.