Knjige.

Club Books

~1~
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
De ijsmakers

Ernest van der Kwast

Sladoledari

prevela s nizozemskog
Josipa Dvoraček

Fraktura

~2~
 Knjige.Club Books

Kako se moj otac zaljubio

u bacačicu kladiva tešku 83 kilograma

Neposredno prije svog osamdesetog rođendana, moj se otac zaljubio.

Bila je to ljubav na prvi pogled; ljubav koja je došla kao grom iz vedra neba,
kao munja što obara stablo. Majka me nazvala. “Beppi je poludio”, rekla mi
je.
To se dogodilo u vrijeme prijenosa Olimpijskih igara iz Londona, točnije,
u vrijeme finala ženskog bacanja kladiva. Otac je postavio na krov satelitsku
antenu kojom može hvatati više od tisuću kanala. Cijele dane sjedi pred
televizorom, ispred prekrasnog ravnog ekrana, pritišćući stalno, velikom
brzinom, tipke na daljinskom upravljaču. Redaju se nogometne utakmice iz
Japana, dokumentarci o Arktiku, španjolski art-filmovi, reportaže o
katastrofama u El Salvadoru, Tadžikistanu, Fidžiju. Naravno, i prekrasne,
blistave žene iz čitavog svijeta: prsate brazilske voditeljice, polugole
grčke striptizete, voditeljice vijesti čiji izvještaji, osim zbog jezika kojim su
govorile (je li makedonski ili slovenski?), promaknu i zbog njihovih sjajnih,
punih usana.
Najčešće prođe pet ili šest sekundi prije nego što moj otac promijeni
program, no ponekad na nekom zastane te cijelu večer i pola noći prati
izvještaje o izborima u Meksiku ili dokumentarnu seriju o tropskim morima
Polinezije, zelenima poput kakvog dragog kamena.
Otac je zaglavio na turskom sportskom programu. Upravo je svojim
žuljevitim palcem pritisnuo tipku na daljinskom. Egipatska sapunica koja u
nekoliko sekundi prikazuje mnogo dramatičnih ženskih lica, nije ga mogla
privući. Beppi je pritiskao tipku koja je nekoć bila crna, zatim siva, a sada je
bijela, gotovo prozirna. No tada ga je ošinula munja: na ekranu se pojavila
njegova princeza kože bijele poput sira, koraljno crvene kose, s
nadlakticama kao u mesara. Ušla je u krug olimpijskog stadiona, primila
dršku kladiva, podigla kladivo u zrak preko lijevog ramena, zavrtjela ga
jedan, dva, tri, četiri, pet puta i tada svom snagom izbacila željeznu
kuglu. Kugla je blistajući klizila londonskim metalnoplavim nebom
kao meteor koji je prodro u atmosferu, da bi na koncu ostavila smeđu rupu
na brižljivo pokošenom travnjaku.
Otac je ispustio daljinski upravljač. Poklopac na stražnjoj strani se
otvorio, jedna baterija se otkotrljala po drvenom podu. Turski komentator
pohvalio je izbačaj, ali melodiozne riječi prošle su mimo mog oca. Repriza je
ponovno prikazala njegovu plećatu balerinu, njezinu piruetu koja se vrtjela
sve brže te završila u kratkom, ali zapanjujuće gracioznom naklonu.

~3~
 Knjige.Club Books

Kao da se i on vrtio s njom, sve brže i brže. A zatim je sjeo u fotelju

skršen i zaljubljen, kao da ga je u glavu pogodila kugla od četiri kilograma.
Zvala se Betty Heidler i bila je nositeljica svjetskog rekorda koji je prije
godinu dana nadmašila sa 112 centimetara na međunarodnom natjecanju u
Halleu, u Njemačkoj. Bilo je to jednog toplog svibanjskog dana; gotovo bez
vjetra, dana za sunčane naočale i kratke rukave. Atletičarka, laka kao perce,
ušetala je u krug sa zelenom mrežom i, gotovo ležerno, bacila kladivo na
svemirsku udaljenost. Kugla nije napravila krater, nego je nekoliko puta
odskočila, poput oblutaka koje djeca ljeti bacaju po vodi obližnjeg jezera
Hufeisen. Između velikih natjecanja radila je u policiji, u tamnoplavoj
uniformi s četiri zvjezdice na obje epolete te crvene kose zavezane u punđu;
Polizeihauptmeisterin Heidler.
Betty je u Londonu bacila kladivo na udaljenost koja je bila za brončanu
medalju. No mjerni je sustav zakazao te se prava udaljenost nije mogla
ustanoviti. Prošlo je četrdeset minuta prije konačne odluke. Tih četrdeset
minuta bile su za mog oca poput ljubavnog filma. Zapanjeno je gledao u
crvenokosu bacačicu kladiva koju su često prikazivali, ponekad na rubu
suza. Njezina protivnica, mesnata Kineskinja Zhang Wenxiu, već se ogrnula
crvenom zastavom sa žutim zvijezdama te je započinjala sa svojim
počasnim krugom.
“Ne! Ne ta Kineskinja od tisuću kila!” povikao je otac.
Turski komentator bio je suptilniji od oca, ali i on je bio mišljenja da
Zhang Wenxiu nije imala pravo na broncu, nego Betty Heidler. Zapravo je
kineska atletičarka u stvarnosti težila samo 113 kilograma, no to je još
uvijek bilo tridesetak kilograma više od rumene bacačke božice.
“Skidaj tu zastavu, ti debela, otečena prasice!” povikao je otac. A kada se
Betty Heidler pojavila na ekranu, tješio ju je: “Princezice, nemoj plakati.
Nemoj biti tužna, draga, brzonoga ženo.”
Bio je to ukrasni epitet nesvjesno iskopan iz prošlosti, otprije trideset
pet godina, iz vremena kada sam išao u gimnaziju i na sveopću sablazan
počeo koristiti raznovrsne pridjeve, poput slijepoga rapsoda. Prema
očevom mišljenju, to je bio početak udaljavanja između mene i moje obitelji.
Ili, kako bi on to rado sažeo: “Otada više ništa nije bilo isto.” Bio je lud od
epiteta koje sam upotrebljavao: ljepogrive djevojke s kojima sam flertao,
crnooblačne zgrade koje moja majka radije nije gledala, rujnovinski
sladoled od višanja koji je pravio.
A sada je i on upotrijebio jedan za svoju bjeloruku bacačicu kladiva.
Režija je pustila reklamu za sprej za kosu. Na ekranu se pojavila
mladenka s frizurom koja će biti postojana najmanje tjedan dana.
“Betty! Vrati se!” vikao je otac ravnom ekranu na kojem se sprej za kosu
u usporenom filmu raspršivao po kestenjasto smeđim kovrčama nasmijane
~4~
 Knjige.Club Books

mladenke. Njegov palac automatski se pomaknuo; njegov žuljeviti, stari

palac, palac koji je godinama kao kuka obuhvaćao metalnu ručku špatule,
velike žlice kojom je vadio sladoled iz cilindara Cattabrige stroja za
sladoled.
“O, Betty”, uzdahnuo je otac, kao što su nekada brojni muškarci žudno
izgovarali isto ime. Betty Garrett, Betty Hutton, Betty Grable - očaravajuće
glumice, gotovo zaboravljena imena.
Film s bacačicom kladiva se nastavio: sjedila je na klupici na crveno-
narančastom tartanu arene nesretno prateći zbivanja. Komentator je
blebetao bez prestanka. Otac je na trenutke pomislio da može raspoznati
imena atletičara, no to su mogle biti i turske riječi. Znao je da na satelitskoj
ima i bezbroj drugih kanala koji su također prenosili natjecanje na
danskom, njemačkom, talijanskom, nizozemskom jeziku. Međutim daljinski
je ležao na podu, a otac nije htio prebacivati. Nije htio propustiti ni sekunde.
Je li to vidio suzu? Srebrnu kapljicu ispod njenog lijevog oka? To je bio
film, morao joj je nešto reći. Morao ju je utješiti. Majka je stajala na vratima
sobice u kojoj je, poput slike na zidu, visio televizor. Čula je svog muža kako
priča i doviknula mu iz kuhinje: “Beppi? Što je bilo?”
Moj otac se zove Giuseppe Battista Talamini, no moja majka ga cijeli svoj
život zove Beppi.
“Volim te”, rekao je otac.
Prošlo je dvadeset, trideset ili možda čak i četrdeset godina otkako je
majka zadnji put čula te riječi iz njegovih usta.
“Što si rekao?”
“Volim te”, odgovorio je otac. “Lijepa si.”
Majka je šutjela, a Betty Heidler je još uvijek imala suzne oči.
“Tvoje pjegice, tvoje snažne ruke... Želim ljubiti tvoje mišiće.”
“Što ti je? Nije ti dobro?”
“Ti si ljubav mog života. Odlazi!” Polako je shvatila; prvi dio njegovog
odgovora bio je usmjeren ekranu, a drugi njegovoj supruzi koja je stajala na
vratima.
Predsjednica žirija, žena sa širokom trakom na rukavu, na kraju je
pružila ruku Betty Heidler. Polako, poput sladoleda koji se topi, osvanuo je i
osmijeh na njenom licu. Zatim je uslijedio i zagrljaj. No to se dogodilo dok je
moja majka već bila u kuhinji, za štednjakom na kojem se u samotnoj tavi
pirjalo mljeveno meso. Sutra je bila subota; pasticcio, čaše pune pitkog
crnog vina, poslijepodne koje se širilo poput mrlje. Svima je poznata tajna
da lazanje, kao i tiramisu, imaju bolji okus ako se ostave preko noći.

~5~
 Knjige.Club Books

Iz televizora su se začuli glasni povici veselja. “To! Uspjela je! Betty je

osvojila broncu”, vikao je otac. “Da! Da!” Kada je počeo poput djeteta lupati
nogama o pod i skakati, majka me nazvala.
U proljeće i ljeti uvijek me zvala ako bi se nešto dogodilo dok bi moj brat
Luca bio na poslu. To je prizor koji moje pamćenje stvori samo od sebe: kad
čujem majčin glas preko telefona, vidim Lucu kako pravi sladoled u
Rotterdamu.
I ja radim, ali najčešće se ipak mogu javiti na telefon.
“Gdje si?” pita me majka. To me, bez iznimke, uvijek prvo pita.
“U Fermoyu sam, u Irskoj.”
Na drugoj strani linije na trenutak nastane tajac. Moja majka od
sedamdeset četiri godine još uvijek se navikava na mobitel. Sama ga nikad
nije držala u rukama. Čudila se i dalje u svojoj kuhinji, među planinama u
Venas di Cadoreu, kako se posvuda i uvijek možemo čuti. Ponekad bi me
nazvala na drugi kraj svijeta pa bih joj se javio pospanim glasom. “U
Brisbaneu sam, u Australiji”, rekao bih joj. Tišinu sam iskorištavao kako bih
se fokusirao na svjetleće kazaljke sata na noćnom ormariću. Da sam uvijek
bio negdje drugdje - na to se morala naviknuti puno prije pojave mobitela.
Imam kuću, no kao da je i nemam. Nemam biljke ni mlijeko u hladnjaku.
Ne dostavljaju mi novine. Imam puno zastora i ručnika, ali nemam zdjelu za
voće. Izraelska pjesnikinja Nurit Zarchi napisala je u kratkoj pjesmi “Danas
želim”: “Umorna bih htjela sjesti na kraj svijeta, zastati. / Ipak idem dalje da
se ne primijeti / Kako je mala udaljenost između mene i beskućnika.”
Udaljenost između mene i moje obitelji velika je zbog jedne druge
udaljenosti. Kratke i male, gotovo beznačajne. Nekih dana mjerni sustav
zna zakazati.
“Kakvo je vrijeme u Irskoj?”
Moja majka je opsjednuta vremenom. Još dok je radila u sladoledarnici u
Rotterdamu, uvijek je otvarala novine na stranicu s vremenskom
prognozom. Prisluškivala je i razgovore čekajući u redu robne kuće ako bi
bila riječ o pljuskovima i hladnoći. Sada je u mirovini i daleko od
sladoledarnice, ali nas ne prestaje ispitivati sve o vremenu danas, sutra,
prekosutra, sljedeći tjedan. Nije joj važno gdje. Uvijek može doći do
Rotterdama. Po njoj je nizozemski zrak kao vir u kojem se sve sastaje, a
pogotovo kiša, hladnoća i oluja. Nježan pokret krila leptira u Brazilu
uzrokovao bi iznad sladoledarnice olujno nevrijeme s tučom biblijskih
razmjera.
“Sunčano”, odgovaram. “Stalno je stabilno i ljetno vrijeme. Ujutro bude
tu i tamo malo magle.” I tomu pridodajem: “Bez crnooblačnih zgrada.”

~6~
 Knjige.Club Books

Ništa ne govori, ali znam da se smije. Moja majka nema toliko problema
s mojim izborom drugačijeg života. Kao što ona voli znati sve o vremenu,
tako ja volim poeziju, a moj otac alat. Zapravo je moj brat jedini koji još
pravi sladoled.
“Beppi je poludio”, rekla je. Ponavlja što je čula da govori. Morao sam se
nasmijati vezano za mišiće koje otac želi ljubiti.
“Možda ima Alzheimer”, kaže majka. “Fausto Olivo nosi svoje gaće na
glavi. Doktor je rekao da pati od demencije.” Fausto Olivo je stari sladoledar
iz La Venezije u Leidenu. Ima još nekoliko godina do mirovine. Njegov
najstariji sin nastavit će s tradicijom.
“Gospođa Olivo ispričala mi je kako Fausto za nju misli da je njihova
susjeda te da je stalno štipa za stražnjicu.”
Moja majka zna više o Alzheimerovoj bolesti nego o mobitelima.
Šutjela je. Možda gleda fotografije na kuhinjskim elementima, portret
svog unuka koji je prije tjedan dana otputovao u Meksiko.
“Ima crvenu kosu”, zatim je rekla. “Nova ljubav tvog oca ima dugu,
crvenu kosu.”
Pomislio sam na žene koje sam viđao na ulicama. U Irskoj ima puno
crvenokosih žena. Crvenokose se brže zarumene zato što imaju tanju kožu
te se kroz nju bolje vidi krv. No najčešće još brže skrenu pogled. Ali ne i
mlada žena koja je dočekivala goste na Međunarodnom festivalu poezije u
Fermoyu. Stajala je za malim pultom, ispod bluze sam joj mogao vidjeti
ružičasti grudnjak, a i cijelu galaksiju pjegica na koži. Kad sam je opet
pogledao u oči, ona ne samo da nije skretala pogled, nego nije čak ni
trepnula. Vidjela je kamo sam gledao. Naposljetku sam odustao i zagledao
se u formular na pultu.
“Što da mu kažem?” pitala me majka. “Vidjela sam da je natmuren. Znam
da strahuje od proljeća i da mu je teško uživati u životu zato što misli da je
sve gotovo. Moram mu pripremati odjeću inače bi uvijek nosio isto.”
Neki ljudi s godinama postaju ljepši. Godine oplemenjuju njihov
karakter, kao skupocjeno vino koje dozrijeva, te sve ono što je s vremenom
sazrelo: sve one naučene stvari, iskustva, važni događaji - sve to proizvodi
eliksir koji možda ne produljuje život, ali mu daje sjaj. Moj otac, dapače,
ništa nije zaboravio; on si je potpuno sam pokvario karakter.
“Još uvijek priča s televizorom”, rekla je majka. “Hoćeš čuti? Da odem s
telefonom do njega?”
“Nije potrebno”, rekao sam, ali čuo sam da je već išetala iz kuhinje.
“Sutra ujutro zovem doktora”, rekla je odlučno. “Morat će doći u subotu.
Ovo je hitan slučaj!”

~7~
 Knjige.Club Books

“To je glupost, kaže razum. To je što je, kaže ljubav.” citirao sam poznatu
pjesmu njemačkog pjesnika Ericha Frieda.
“Što si rekao?”
Pogled mi je na trenutak zastao na slici u mojoj hotelskoj sobi, na
akvarelu travnate ravnice. U daljini je neki mladić odlazio sve dalje i dalje.
“To je pjesma”, odgovorio sam. “O ljubavi, što li je ona.”
“To je ludilo”, rekla je majka. “On grli televizor!”
U hotelskim sobama pokušao sam nekad i sam uspostaviti kontakt s
ravnim ekranima koji su me pozdravljali. “Dear Mr. Giovanni Talamini, it is
a pleasure to welcome you to Ascot Hotel.”
“Welcome! G. Talamini, enjoy your stay in Radisson Blu.”
“Welcome to Crowne Plaza Hotel. Dear Talamini, it is a privilege to have
you staying at the Crowne Plaza Hotel. Continue please press button OK.”
“Da ne povjeruješ”, čuo sam iz telefona majčin isprekidani glas. Možda
su radiovalovi s njezinim riječima nakratko prepriječili Betty Heidler put iz
svemira do sobice s televizorom u Venas di Cadoreu. “Draže mi je kad kuka
nad svojim i tvojim životom.” Sjećanje je naposljetku napravilo svoje: vidim
brata u sladoledarnici, s bijelom kapom na glavi, špatulom u desnoj ruci,
kako malom plosnatom žlicom grabi sladoled za kupce. Kasna je večer, ali
još je ugodno. Crne ptice prolijeću zrakom. Iznad njih leti Airbus na putu za
Ameriku. Svjetla u kabini su zamračena, no to se ne vidi sa zemlje. Na ulici
šeću mlade žene, neke u suknjicama ili kratkim hlačicama ispod kojih vire
podstave džepova. Lucine oči neprekidno zure u njihove stražnjice. Njegova
žena spava poput plivačice: jednom rukom ispruženom prema naprijed, a
drugom uz tijelo. Na terasi sjede zadnji gosti: mladići i djevojke koji su bili u
kinu, ali još žele uživati u sladoledu s jagodama i mangom te starac koji
nešto prije ponoći pronalazi utjehu u frapeu.

~8~
 Knjige.Club Books

Pradjedovo otkriće sladoleda 1881. godine

Otac očevog oca zvao se također Giuseppe Talamini. Imao je valovitu

kosu, velik nos i živahne tamnoplave oči. Priča se kako je preminuo u
nesreći s odbjeglom kravom. Tirolska siva krava od devetsto kilograma
slomila je ogradu pašnjaka te otišla s farme niz strmu padinu. Zatim se za
divno čudo uspentrala na krov malog štaglja gdje je moj pradjed
svakodnevno drijemao u potpunom miru i samoći.
Srebrnosiva krava pala je kroz drveni krov i zgnječila moga
sedamdesetšestogodišnjeg pradjeda. Vjerojatno nije odmah umro, nego je
preminuo poslije, od zadobivenih ozljeda. Kako se moj pradjed nije pojavio
na večeri, počeli su ga tražiti, no našli su ga tek kad je sunce zašlo za
planinama. Krava je još uvijek ležala na njemu i lizala njegovu odjeću. Moj
pradjed imao je izrazito smiren izraz lica; činilo se kao da se smiješi.
Vlasnik je još iste večeri dokrajčio kravu, obje prednje noge bile su joj
slomljene. Tada je polako pala noć, došle su lisice iz šume i psi su zalajali na
hladnom planinskom zraku. Idućeg jutra ljudi su pričali o iznenadnoj smrti
Giuseppea Talaminija i, koliko god ona bila neobična, brzo su zaključili da je
takva smrt odgovarala pradjedovu životu; životu punom neočekivanih
obrata i čudnovatih događaja, kojem je uvijek postavljao visoke ciljeve, sve
do svoje smrti. Možda je baš to bio razlog osmijeha na njegovu licu.
O čemu je moj pradjed razmišljao dok je umirući ležao pod kravom, a
nitko mu nije dolazio u pomoć? O čemu čovjek razmišlja kada zna da će
umrijeti? Pukovnik Aureliano Buendia mislio je, stojeći pred streljačkim
vodom, na davno prošlo popodne kada ga je otac odveo na sladoled. Sličan
prizor pojavio se i u mislima Giuseppea Talaminija.
Bilo je ljeto kad su se obline pod haljinicom njegove susjede Marije
Grazije izrazito zaokružile. Čudo neviđeno.
Zajedno su odrasli, tražili češere u šumi i držali se za ruke ležeći pod
vedrim nebom svoje mladosti. Maria Grazia voljela je sunce, a sunce je
voljelo njezinu kožu boje meda. Giuseppe ju je u mislima zvao girasole,
suncokret. Dok je sunce usporeno, kao da je staro milijardu godina,
prolazilo nebom prema zapadu, za njim je i Maria Grazia pomicala svoje
tijelo centimetar po centimetar. Željela je upiti što više sunčevih zraka i
micala se od sjene koliko god je mogla. Giuseppe se nikad nije pomicao pa
su ležeći tako u travi izgledali kao uvećani živi sat.
To je bilo posljednje ljeto da su bili djeca. Giuseppe se više nije usudio
gledati svoju susjedu. Činilo se kao da su joj grudi rasle na suncu. Svakim
danom bile su okruglije i punije, kao kruščići što se peku u pećnici. Potajno
je maštao o boji njezinih bradavica. Jedan dan zamišljao ih je ružičastima
~9~
 Knjige.Club Books

kao što su joj usne, drugi dan svijetlima i prozirnima poput njezinih
dlanova, ili tamnima poput lješnjaka. Kad bi u podne s planine zapuhao
blagi povjetarac, vidio bi dvije točkice kako joj probadaju bluzu. Dok su
cvrčci pjevali i gudci zujali, Maria Grazia i Giuseppe šutjeli su u visokoj travi.
Držali su se za ruke i gledali u vedro nebo. Sve je bilo isto, no sve je
bilo drugačije.
I tako je Giuseppe krajem ljeta prolazio pokraj vrata na koja je inače
kucao svakoga jutra. Išao je raditi skupa sa svojim ocem. Otac mu je bio
drvosječa i volio je zviždati. Ponekad bi Giuseppe prepoznao melodiju i
zviždao skupa s njim. Krajem rujna u planini je bila sječa stabala, dvadeset
metara visokih ariša potpuno uspravnih debala. Bio je to težak i opasan
posao, jer nikad nisi mogao znati gdje će drvo pasti. Sijeci, rasijeci, obori;
mukla buka odjekivala je među ostalim brojnim drvećem. Zatim bi se čuo
tup udarac i osjetilo podrhtavanje tla, kao da je prošla lokomotiva. Na nekoj
drugoj padini, neke druge godine jedno je drvo palo na drvosječu.
Poginuo je na licu mjesta.
Giuseppe je pomagao sa kljaštrenjem drva; sjekirom je posjekao sve
grane. Zatim je skupa s ocem ispilio debla u komade od pet metara. Znoj mu
se miješao s piljevinom, a smola, oštrog mirisa od kojeg su ga pekle oči,
lijepila mu se po cijelom tijelu. Giuseppe nikad prije nije bio tako umoran
kao nakon tih dugih dana u šumi.
Oko Božića, dok je sve bilo obavijeno netaknutim snježnim pokrivačem,
spuštali su ispiljena debla saonicama do rijeke Piave. Rijeka je tekla gotovo
dvjesto kilometara na jug, sve do Venecije. Debla su spajali u velike splavi
koje su gurali u vodu. Na stotine njih plovilo je nizvodno rijekom. Nekoliko
dana poslije stigle bi u Veneciju gdje su debla zabijali duboko u blatnjavo
pjeskovito dno, osam trupaca po četvornom metru. Giuseppe to nije mogao
zamisliti: grad iz bajke izgrađen na vodi s nebrojenim mostovima, crkvama i
palačama visokih stropova. U posebnim večerima su svijeće, koje su se
topile u srebrnim svijećnjacima, osvjetljavale freske s besmrtnim pričama.
No zima je bila još daleko i snijega je bilo samo na najvišim vrhovima.
Jednoga jutra otac ga je probudio ranije nego inače. Vani je bio mrak, noć je
bila vedra i zvijezde su sjale. Giuseppe je čuo glasove drugih muškaraca iz
sela. Prepoznao je dubok bas kovača Antonia Zardusa. Muškarci su tiho
razgovarali, divovske sjene naginjale su se jedna prema drugoj. Činilo mu se
kao da je svjedok neke urote. Sedam muškaraca otputilo se poštanskom
kočijom. Giuseppe je bio najmlađi. Kada su napustili selo, očevi prijatelji
su mu se smiješili; zubi su im bili bijeli poput Mjeseca.
Šutjeli su i slušali topot konjskih kopita sve dok se sunce nije pojavilo
nad planinama. Homerova zora, zlatna i ružoprsta.

~ 10 ~
 Knjige.Club Books

Giuseppe je sada prepoznao i druga lica: do njega je sjedio kotlokrpa,

preko puta njega bravar. Svi po redu bili su snažni muškarci.
“Vidi”, rekao mu je otac i pokazao na padinu. Između jela stajale su dvije
srne, nepokretne kao kipovi, zatečene bukom kočije. Djelić sekunde, zatim
su pobjegle u šumu.
Antonio Zardus je razlomio kruh, bravar je narezao komad sušenog
mesa. Jeli su s apetitom, otvorenih usta. Na drvenim policama kočije pijuci i
lopate poskakivali su u ritmu kretanja konja. Giuseppe nije imao pojma što
će raditi. Otac ga je probudio i samo rekao da i on mora ići. Ustao je iz
kreveta i obukao se što je brže mogao.
“Gradilo se skoro deset godina”, čuo je kako netko govori. “Skupine
radnika približavale su se jedna drugoj. Na svakoj strani radilo je više od
tisuću ljudi.” Bio je to Enrico Zangrando, čovjek koji je imao više krava nego
kose na glavi. Drugi muškarci su ga ponekad lupali po glavi, jer je to jako
lijepo zvučalo. Od svog rođenja imao je puno zemlje, no nije se zbog toga
smatrao boljim od drugih.
“To je najduži željeznički tunel na svijetu”, pričao je Enrico. “Dug je
petnaest kilometara i prolazi dijagonalno kroz planinski masiv Svetog
Gottharda. Da bi ga probušili, prvo su koristili bušilice na komprimirani
zrak, ali njima nisu mogli probiti tvrdi kamen. Zatim su prešli na dinamit.”
Bile su to strašne eksplozije, glasne i prodorne, kao u ratu. Potražnja je
bila tolika da su izgradili tvornicu eksploziva na sjevernoj strani masiva,
blizu jezera Urner. Izbušili su metar duboke rupe i u njih stavljali dinamit
koji bi eksplodirao. Tunel bi zatim ispunili otrovni plinovi koji su kod
radnika uzrokovali upale očiju i dišnih putova. Četrdeset šest ljudi poginulo
je u eksplozijama, sve dok 28. veljače 1880. nije napravljen prolaz. Ruke su
se hvatale, čekići i pijuci proširivali su rupu i naposljetku se prvi čovjek
provukao na drugu stranu, gotovo nestvarno, kao da je ušao u neki drugi
svijet.
“Možemo putovati kroz planine”, rekao je Enrico. Prije sto godina uspjeli
smo otputovati među oblake balonom na vrući zrak. Ovo je također bilo
veliko postignuće: proći kroz planinu, a ne preko nje, kroz neprohodno
podnožje, najširi i najteži dio.
Giuseppe se morao suzdržavati od postavljanja pitanja. Je li se Enrico
vozio tim vlakom? Koliko dugo je trajalo putovanje kroz tunel? Kako je
izgledalo svjetlo na kraju tunela?
Drugi muškarci izgledali su nezainteresirani, jedino mu je otac
namignuo. Giuseppe se nakratko prepustio ritmu kočije i otvorenih je očiju
sanjao o tunelu Gotthard, kroz koji je u mislima projurio poput kometa u
beskrajnom tamnom svemiru.

~ 11 ~
 Knjige.Club Books

U Venas di Cadoreu Maria Grazia stajala je kraj prozora i gledala van.

Željela je pobjeći od kuće i ležati u travi, ali seljaci su pokosili svoje livade.
Grudi su joj nanosile bol. Na ulici je vidjela kako je muškarci gledaju, kako se
njihovi pogledi lijepe po njezinom tijelu. Kod kuće, u svojoj sobi, ponekad je
satima držala grudi u rukama. Bokovi su joj također narasli i uzrokovali
gotovo jednaku bol. Postala je žena i trebala je muškarca, muškarca koji će
je stisnuti uza se.
Kočija s dva kao ugljen crna konja popela se na planinu. Put je bio dug i
zavojit. Giuseppe nije znao gdje su, ali iz općeg raspoloženja dalo se naslutiti
da su blizu cilja. Enrico Zangrando zavrnuo je svoje bijele rukave, drugi su
slijedili njegov primjer. Pokupili su alat, pijuke i lopate. Svi su sjedili
uspravno. Zaustavili su se kod pruge. Tamo je stajao vlak s osam vagona, s
otvorenim kliznim vratima. Giuseppe je iskočio iz kočije i pogledao pred
sebe. Nalazili su se između dva planinska grebena. Nije se vidjelo sunce; ono
će se iznad padine pojaviti tek kasno popodne. Snijeg se pružao dokle
pogled seže. Bio je dubok sigurno pola metra. Ispod njega cijedila se voda i
tekla u dolinu; muškarci su do koljena zagazili u ledeno hladnu vodu i mirno
stajali sve dok ih nisu počele boljeti kosti, jer je to bilo dobro za krvotok.
Giuseppe nije mogao vjerovati svojim očima: morali su napuniti vagone
smrznutim snijegom. Pijucima su zgrnuli snijeg do pruge, kao što poljodjelci
skupljaju travu. Bilo je velikih gromada koji su bili prljavi od sitnog pijeska i
blata, no to nije bilo strašno.
Giuseppe bi se koji put nakratko naslonio na držak svog pijuka i gledao
druge muškarce. Kovač se znojio i iz njega je izbijala para. Vidio ju je kako se
diže s kovačevih ogoljenih, izuzetno mišićavih, sjajnih ruku. I iz ostalih
muškaraca izbijala je para. Nije se usudio pomaknuti, nije htio poremetiti
prizor: radnici crnih ruku u blještavom snijegu i vagoni koji se pune. Bojao
se da će sve nestati ako se pomakne. Kao san koji se iznenada prekine.
Enrico ga je dozvao i pitao mašta li o djevojkama. Drugi muškarci glasno
su se nasmijali, njegov otac također.
Nakon dva sata napravili su stanku. Napunili su tri vagona, klizna vrata
sada su bila zatvorena. Odmarali su se uz deblo posječenog ariša. Dodali su
mu vrč, no Giuseppe nije bio žedan. Više puta je iskopao rupu u snijegu i
prinio punu šaku ustima. Svaki put od hladnoće su mu još nekoliko minuta
prstima prolazili žmarci.
Prvi put nitko ga nije čuo jer je prošaptao svoje pitanje. No kada se
usudio ponoviti glasnije - zašto zapravo stavljaju snijeg u vagone? - svi su ga
pogledali. Giuseppe je bio mlad i znatiželjan, nije ga zanimalo samo ono što
je bilo uobičajeno; pretpostavljao je da iza nekih stvari postoji čitav svijet o
kojem ništa nije znao, kao blistavo svjetlo na kraju tunela.
“Mi pobiremo snijeg”, rekao je njegov otac. “Moramo ga pokupiti.”
~ 12 ~
 Knjige.Club Books

Uz riječ “pobiranje” na pamet bi mu pali krumpir, repa, jabuke. Ne snijeg

u planinama. Giuseppe je gledao u vagone sa zatvorenim vratima. Još uvijek
mu ništa nije bilo jasno.
Enrico je preuzeo riječ: “Od toga rade led”, rekao je.
“Led?”
“Ne led za kakav ti znaš, onaj po kojem možeš hodati i klizati.”
“Drukčiji led?”
“Sladoled, raznih okusa: jagode, vanilije, moke.”
“Prodaje se u gradovima i boljeg je okusa od žene”, nastavio je.
Kao da mu se svjetlost iz glave prelila ravno u duh.
“U Beču sam jeo sladoled od španjolskih naranči.”
“Nemoguće”, rekao je Antonio Zardus odlučno, svojim tamnim i
dubokim glasom.
Enrico se nije obazirao. “Prodavali su ga na ulici, u kolicima s bakrenim
posudama.”
Kao što su se drugi ljudi znali grozničavo i nezaboravno zaljubiti, tako je
Giuseppe žudio za sladoledom koji je opisivao Enrico Zangrando. Čak i
nakon mnogo godina mogao je ponoviti taj razgovor od riječi do riječi.
“Jede se žličicom i topi se u ustima.”
Pokušao si je predočiti žličicu sladoleda od jagode koja mu se topi na
jeziku, no to mu je bilo nezamislivo. Bio je prevelik odmak od smrznutog,
prljavog snijega do tog očaravajućeg, veličanstvenog sladoleda. Dok je bio
dijete, kao što to sva djeca bar jednom, puna očekivanja, naprave, probao je
jesti snijeg koji je napadao prošle noći. Bio je poput vode, ali nečistog i
metalnog okusa - vječito razočaranje okusom snijega. Prevarila ga je
njegova mirna ljepota po putovima i livadama. Sjećao se kako je njegov
mlađi brat, dok je imao dvije godine te je zaboravio prošlogodišnji snijeg,
gledao van i rekao: “Želim ga pomilovati”, kao da je snijeg krzno koje
štiti svijet od hladnoće.
Enrico je pričao o procesu dobivanja sladoleda, o različitim postupcima;
poput alkemije. Snijeg se mrvio malim čekićem i stavljao u drvenu bačvu.
Zatim se dodavala sol kako bi se smanjila točka tališta. Nakon toga bi se u
bačvu s ledom i soli stavljao cilindar mehaničkog stroja za sladoled te bi, na
kraju, sladoledar pokretao ručni kotač. Tako je smjesa udarala o hladan zid
cilindra. Vrti, vrti, vrti. Prvi sladoled koji bi nastajao na rubovima bio je
krhke strukture. Zrak koji je ušao vrtnjom povećao bi obujam sladoleda.
Vrti, vrti. Boja je polako postajala svjetlija; ružičasti sladoled od jagoda,
sivozeleni sladoled od pistacija, sladoled od čokolade boje cimeta. Vrti.
“Sve dok ne bude čvrst, gust i ukusan.”

~ 13 ~
 Knjige.Club Books

Bilo je kao da ti pričaju priču o ljubavi, o ljubavnom činu. Mogu ti sve

točno opisati, ali nikad neće biti tako dobro kao u stvarnosti.
“Dođi”, rekao je kovač. “Moramo nastaviti.”
Ustali su jedan po jedan, jedino je Giuseppe ostao sjediti. Kao da se i on
vrtio u mislima, isto kao što će se njegov potomak i imenjak više od sto
godina poslije vrtjeti sa željeznom kuglom Betty Heidler. Sjedio je na deblu,
kao da je i on bio preplavljen čežnjom.
Otac ga je povukao. “Na posao, mladiću”, rekao je ohrabrujući ga.
“Pomoći ću ti.” Nešto kasnije čuo ga je kako zviždi neki narodni napjev.
Giuseppe nije bio umoran, bio je mlad i jak. Možda ne tako jak kao
Antonio Zardus koji je, pričalo se, mogao savijati kovanice. No bio je svladan
osjećajima; omamljen pričama i slatkim okusima iz bakrenih posuda
sladoledarskih kolica u Beču. Mašta mu je odlepršala i pokušala se popeti
iznad snijega, preko planina. Možda bi i uspjela da je znao kakav je okus
žene. Onda bi si mogao predočiti ono što je još bolje od toga. Sada je vidio
ono što je već znao, da se iza planina nalaze druge planine.
No nije znao, kao ni drugi muškarci, posebno ne Enrico Zangrando, da
oni čine dio veće cjeline. Na brojnim mjestima u svijetu, u hladnim
mjesecima skupljao se snijeg. U Bostonu je Frederic Tudor, sin poznatog
pravnika i neviđeni hazarder, izgradio ledeno carstvo. Sa samo dvadeset tri
godine kupio je prvi jedrenjak kako bi mogao prevoziti led na karipski otok
Martinique. Prikupljao je blokove leda iz jezerca s imanja svog oca. Svi su ga
proglasili ludim, čak je i dnevni tisak ismijavao njegov pothvat. Iako se
zamjetna količina leda otopila za vrijeme trotjedne plovidbe, Frederic
Tudor uspio je otočanima prodati led iz Massachusettsa. Pokušajte samo
zamisliti izraze njihovih lica, njihove poglede, nevjericu i očaranost kad su
ugledali prozirne blokove leda koje su istovarili iz jedrenjaka. Jedrenjak je
proputovao 2400 kilometara i to još 1806. godine.
Gubitak je i sljedeće godine, kad je Frederic Tudor sa zaleđenim jezerom
u brodu plovio u Havanu, iznosio tisuće dolara. Zapao je u velike dugove,
kao što i priliči jednom hazarderu. Na povratku kući morao je u zatvor, a na
njegovu iduću plovidbu do pristaništa su ga dopratili gradski šerifi. U luci ga
je čekao njegov brod koji je nosio smiono ime - Trident.
Tudor je eksperimentirao s različitim materijalima za izolaciju svojih
jedrenjaka: sijeno, komadići drveta, piljevina, rižina pljeva. No uspjeh
njegove “Ledene kompanije” došao je s izumom pluga za led. Do tada su se
ledeni blokovi iz zamrznutih voda Nove Engleske pilili ručno. Sada se uz
pomoć konja moglo prijeći u masovnu proizvodnju. Tamne, graciozne
životinje vezali su za plug s metalnim sječivom. Jedan muškarac vodio je
konja, a drugi je bio za plugom. Tako je nastajala rešetka savršenih kvadrata
koji su se zatim podizali iz vode. Razvio se i poseban alat, a uz obalu, ali i u
~ 14 ~
 Knjige.Club Books

lukama dalekih zemalja, nicale su ledare. Tisuće ljudi našlo je posao u

zimskim mjesecima. Radili su s pilama i sjekirama na jezerima koja su se
pretvarala u nevjerojatne šahovske ploče.
Godine 1833. zaputio se brod Tuscany sa sto osamdeset tona leda iz
Bostona u Calcuttu. Putovao je četiri mjeseca. U rujnu je jedrenjak s tri
jarbola došao do Bengalskog zaljeva i uplovio u svetu rijeku Ganges. Vijest o
brodu s ledom proširila se među ljudima; mnogi su mislili da je to
izmišljotina. U hladu je već mjesecima bilo preko trideset Celzijevih
stupnjeva. No pri dolasku u kalkutsku luku pokazalo se da je ostalo
sačuvano još sto tona kristalno čistog leda s plavičastim odsjajem.
Bio je to početak masovnog transporta vode iz Nove Engleske u Indiju.
Ledara od bijelog kamena i s dvostrukim zidovima podignuta je u Calcutti, u
najprofitabilnijem odredištu tvrtke “Tudor Ice Company”. Hazarder kojeg
su ismijavali i koji je dvije godine svog života proveo u zatvoru, postao je
basnoslovno bogat te je dobio nadimak “The Ice King of the World”.
Prevozio je led u Brazil, Australiju i Kinu.
Na tržištu su se pojavile i druge firme, poput “The Knickerbocker Ice
Company” u New Yorku i “The Philadelphia Ice Company”. Gradile su se i
željeznice kako bi se transport ubrzao. Parni vlakovi vozili su kroz cijelu
zemlju; lokomotiva se punila vatreno crvenim ugljenom, dok je teret u
vagonima bio proziran i hladan.
Između Norveške i Engleske procvjetala je trgovina ledom. Muškarci s
crnim kapama i šeširima iz velikih su jezera kliještama vadili goleme ledene
blokove. Dugim drvenim žljebovima klizili su u unutrašnjost brodova koji
su išli za London i druge britanske luke. To je omogućilo švicarskom
Talijanu Carlu Gattiju otvaranje različitih sladoledarnica u glavnom gradu.
Prvo je okušao sreću prodajom kestena i vafla, a nakon toga odlučio je
pokušati i s proizvodnjom sladoleda. Počeo je na ulici s nekoliko kolica, no
vrlo se brzo preselio na popularnu tržnicu Hungerford. Ondje je prodavao
sladolede u školjkama. Jedan peni po komadu. Poslije je školjke
zamijenio čašicama koje je narod prozvao penny-licks. Sladoled je do tada
bio desert dostupan samo bogatima. Carlo Gatti bio je čovjek koji je i
običnom puku omogućio smrznutu poslasticu; kao da je širom otvorio vrata
jednog sna.
A i bliže kući, iza planina koje su omeđivale svijet Giuseppea Talaminija,
u Saalfeldenu u Austriji, muškarci su se služili pijucima. Grabili su velike
komade snijega i stavljali ih u vlak. Ako bi netko poletio u balonu na vruć
zrak i zaplovio prostranim, bistrim nebom, možda ih je mogao vidjeti.
Muškarci na različitim mjestima, ne znajući jedni za druge, naporno su
radili u snijegu i čeznuli za toplim obrokom. Giuseppeova grupa radila je još
četiri sata; vagoni su bili puni, a sunce se popelo visoko na nebo između

~ 15 ~
 Knjige.Club Books

planinskih grebena. Konji su dobili zalogaj snijega, a muškarci su jedan po

jedan ušli u kočiju. Šutjeli su, bili su umorni. Zaspali su jedan drugome na
ramenu. Samo je Giuseppe imao oči širom otvorene. Vrata sna bila su
odškrinuta i on nije želio ništa drugo doli otvoriti ih i ući.

~ 16 ~
 Knjige.Club Books

Zašto je Giuseppe Talamini

pobjegao u svijet

Djevojčica iz susjedstva postala je žena. To se odvilo brzo, kao da joj je

tijelo popucalo po šavovima. No promijenila se i u svojoj ljepoti, postala je
jedra i senzualna te se nije sramila svog novog tijela. Maria Grazia sad je
sama tražila poglede muškaraca dok je hodala ulicom ili čekala u redu u
pekarnici. Bila je svjesna dojma koji bi izazvala otvorivši malko usta,
razmaknuvši malo usne. Bila je to jedna od najljepših postojećih
kombinacija: ljupko i nestašno.
Kad ju je Giuseppe vidio na ulici, odmah je skrenuo pogled. Bojao je se.
Jedan brz pogled na njezinu raspuštenu, valovitu kosu bio je dovoljan da mu
poremeti rad srca. Nisu pričali jedno s drugim, no njegovoj desnoj ruci
nedostajala je njena lijeva, ruka koju je držao u beskrajnim ljetima.
Odrastao sam u istoj kući u kojoj je živio otac očeva oca. Kuća se nalazi
na kraju sela koje je tada bilo neznatno manje nego danas. Većina kuća ima
debele zidove, stare više od sto godina. Samo što tamo danas živi puno
manje ljudi. Manje je ljudi ne samo u kućama nego i na ulici. Moja generacija
otišla je živjeti negdje drugdje, u gradove i metropole. Svake jeseni, kad
završi sezona sladoleda, moj brat se vraća sa svojom ženom natrag u
planine. On je iznimka. Venas di Cadore postaje selo staraca, selo koje se
polako prazni.
Dok je moj pradjed bio mlad i sanjario o sladoledu, Venas je još bio selo
seljaka i obrtnika. Katkad bi neki pustolov spakirao stvari i prešao ocean, no
veliki val iseljavanja još nije bio započeo. Živio si gdje si se rodio i umro
ondje gdje si živio. Obitelji se nisu smanjivale ili raspadale, već su rasle. U
našoj kući, u kojoj smo Luca i ja imali svaki svoju sobu, živjela je pradjedova
osmeročlana obitelj. Giuseppe je bio najstariji sin, a njegova baka,
pronicljiva i duboko u sedamdesetima, bila je najstarija osoba u kući. Kuća
je bila puna ljudi, ispunjena žamorom glasova i zveketom lonaca.
S dolaskom jeseni otac je pozvao sina k sebi i rekao: “Imam posao za
tebe. Bruno traži pomoćnika.”
Giuseppe se sav ozario. Bruno je bio pilar koji je svake godine išao u Beč
prodavati pečene kestene. Širili su svoj miris po prekrasnim ulicama s
veličanstvenim zgradama; bio je to očaravajući miris koji budi sjećanja na
stare zime. Miris je dovodio ljude u iskušenje, kao da je riječ o čarobnom
pjevu sirena kojem nitko ne može odoljeti. Ljudi bi zastali i jeli kestene iz
papirnatih vrećica ne primjećujući da im vrhovi prstiju postaju tamniji. No
Beč je također bio grad u kojem se prodavao sladoled iz bakrenih posuda.
~ 17 ~
 Knjige.Club Books

Bruno je došao popodne i odmjerio Giuseppeova ramena. Morali su

ponijeti peć za kestene.
“Može”, rekao je pilar i pljesnuo ga po leđima, kao da kupuje kravu.
Giuseppe je vidio kako ga majka gleda. Bila je ponosna, no šutjela je. Htjela
je to odgoditi, htjela ga je još malo imati za sebe, tog dječaka kojeg je
odgojila i milovala po kosi kad bi se prestrašio. Smatrala ga je naočitim,
nevjerojatno pristalim. Htjela mu je to reći, šapnuti mu u uho, kao što mu je
prije svaki dan govorila kako joj je lijep.

Išli su pješice, tako je putovala većina ljudi. Tada su udaljenosti bile

veće; trebalo je putovati tjednima kako bi se došlo od jednog mjesta do
drugog. Beč je bio udaljen tri tjedna hoda. Peć je bila teška kao olovo, no
izmjenjivali su se u nošenju. Bruno ju je prvih dana nosio na većim
dionicama. Bio je kao div, titan poput Atlasa. Spavali su kod mještana grubih
lica i pokvarenih zubi. Ponekad su ležali s kravama, a prije izlaska sunca
prali su se hladnom planinskom vodom.
Nakon tjedan dana Giuseppeu je bilo lakše. Činilo mu se kao da je teret
olakšao, no zapravo su mu ojačali mišići. Prvih nekoliko dana mislio je da
neće uspjeti doći sve do Beča s peći na leđima. Na koncu je došao u taj
milijunski grad s vratom kao u bika.
Prodavali su kestene na uglu Volksgartena, nedaleko od poznate kavane
Landtmann u kojoj su se okupljali umjetnici i političari, gdje je i Sigmund
Freud pio kavu. Giuseppe je izučio zanat u jedan dan. Nije bilo teško,
najvažnije je bilo da kesteni ne zagore te da se ne opečeš na željezo. Idućeg
dana Bruno je donio peć koju je bio spremio prošle godine. Stao je malo
dalje te su tako zajedno ispunjavali četvrt dimom vatre i mirisom pečenih
kestena te njime mamili stanovnike i šetače. Dolazili su iz pokrajnjih ulica,
prilazili im i uzvrpoljeno čekali svoju porciju. Čaroban trenutak kad se
prepečena ljuska rastvori i oslobodi slatki miris. Poput kamenice koja sadrži
jantar, žutu ambru. Ljudi su puhali u ruke dok su odlazeći jeli.
Padao je snijeg, velike pahulje spuštale su se na pletene kape djevojaka.
Roditelji su vukli malu djecu na sanjkama. Prošle zime sanjkao se s Marijom
Grazijom te su pali spuštajući se s brda. U stopu dubokom snijegu, njezini
crveni obrazi udaljeni tek jedan poljubac od njegovih usana, no bili su još
djeca, dječak i djevojčica iz susjedstva, pa su brzo potrčali za sanjkama koje
su otklizale nizbrdo.
U bijelom svijetu Beča razmišljao je o novom obliku njezinog tijela. U
svojoj mašti mogao ju je gledati satima. Ponekad, tijekom dana, imao je za to
puno vremena. Činilo se kao da nema nikoga na ulici, a tišina snijega bila je
zaglušujuća.

~ 18 ~
 Knjige.Club Books

Nakon nekoliko dana došla je hladnoća. Jutarnja svjetlost bijela poput

snijega i oštar vjetar. Ljudi su se grijali uz njegovu peć. A onda je nestalo
kestena. Prodao je zadnju porciju jednom starcu.
“Danke”, rekao je čovjek glasom tankim poput lista papira.
Giuseppe je u međuvremenu naučio nekoliko riječi na njemačkom. Živio
je weitt weg i došao u Beč zu Fuss. Jawohl, den ganzen Weg. Ljudi su ga
gledali kao da je hodao po vodi. S peći na leđima.
“Možemo ići kući”, rekao je Bruno. “Zacijelo nedostaješ majci.”
Giuseppe je kimnuo. Veselio se povratku, no htio je još posjetiti Talijana
s kojim je prošli tjedan razgovarao kod peći. Bio je to sladoledar s bečkom
adresom. Giuseppe je od njega mogao kupiti stroj za pravljenje sladoleda.
“Znaš li kako radi?” pitao je čovjek kad su se sastali u njegovoj radionici.
Giuseppe se sjetio riječi Enrica Zangranda. Vrti, vrti, vrti. Blještavi sjaj
koji sam od sebe izbija iz smjese.
“Najvažniji je dobar recept”, rekao je čovjek.
“Kako da dođem do dobrog recepta?”
“Oni najbolji su tajna, no ja ti mogu dati jedan. Ako ti uspije, moraš dalje
sam istraživati.”
Počeo je pričati tiše, možda nesvjesno. “Sve je moguće, možeš praviti
sladoled od bilo čega.” Kao da mu se obratio prorok.
Muškarac je bio malen i žilav, u ranim pedesetima. Imao je dugačko,
donekle otmjeno ime s obzirom na svoje podrijetlo - Massimiliano, ali u
Beču su ga svi zvali Max. Put koji je Giuseppe prešao prehodao je bezbroj
puta, za brojnih proljeća, prelazeći oštre linije planinskih vrhova pod čistim
svijetloplavim nebom, ujesen se vraćajući natrag. A sada je imao vlastiti stan
u gradu, iznad svog radnog mjesta.
U Beč je prvi stigao sladoledar Antonio Tomeo Bareta. Došao je iz Zolda,
malog sela u Dolomitima, nedaleko od Venas di Cadorea. Godine 1865.
dobio je službenu dozvolu za prodaju Gefrorenesa u glavnom gradu Austrije.
Bareta je zatim otišao u Leipzig i tamo rukovodio tvrtkom koja je imala
trideset četiri sladoledarska kolica. Poslije se smjestio u Budimpešti, otvorio
ondje brojne sladoledarnice te imao šezdeset prodavača koji su vozili kolica
po gradu; muškarci s kapama i kožnatim kesama za novac. Dozvolu za
prodaju sladoleda u Beču prodao je Massimilianu.
Giuseppe je posve sam nosio stroj za sladoled u svoje selo. Bruno mu
nije trebao pomagati. Bila je to drvena bačva s cilindrom i malim ručnim
kotačem.
Kad su se vratili u selo, Bruno mu je ponudio posao u svojoj pilani. No
Giuseppe nije htio piliti drva. Njegov otac odmahivao je glavom. “Što češ
onda raditi?” pitao ga je. “Muškarac si, moraš nešto raditi.”
~ 19 ~
 Knjige.Club Books

“Pravit ću sladoled”, rekao je Giuseppe.

“Po zimi?”
“Već je skoro proljeće.”
“Ti si poludio!”
U razgovor se umiješala baka. “To je nasljedno”, rekla je. “Moj muž je
poludio prve bračne noći.”
Kuću su ispunili glasovi. Samo je majka šutjela, a braća i sestre su
šaputali. Stajali su u hodniku i s velikom znatiželjom promatrali sjajni
cilindar i drvenu bačvu. Najmlađi je oprezno pokrenuo ručni kotač te brzo
pobjegao.
Recept koji je dobio od Massimiliana bio je za krem-sladoled od višanja,
no bila je još veljača. Prve višnje bit će zrele tek u lipnju, najranije krajem
svibnja. Na posjedu Enrica Zangranda raslo je staro stablo višnje na koje se
svakog ljeta potajno penjao i opijao slašću plodova sve dok ne bi pao na tlo.
Njegova je majka svake godine kupovala višnje na tržnici i od njih
pravila pekmez. Staklenke su stajale u podrumu. Pekmez se mazao na
debele kriške kruha.
Giuseppe je zatražio majku da mu dade tri staklenke. Majka mu ih je
dala svih pet, cijelu zalihu.
U ranu zoru otišao je u planine. Na leđima je nosio veliku košaru u kojoj
je ljeti nosio sijeno s najstrmije padine. Bio je topao, sunčan dan, a zaustavio
se tek kad je pod nogama čuo škripanje snijega. Nalazio se na visini od dvije
tisuće metara, na Antelau, “Kralju Dolomita”. Na znatno većoj visini, na
sjevernoj strani piramidalnog vrha, nalazila su se dva ledenjaka. Svjetlucali
su na suncu poput biserne ogrlice. Giuseppe je skinuo košaru s leđa i počeo
kopati. Bio je jedini u okolici, buka se odbijala o hridi planine. Ovo ga
nije podsjećalo na pobiranje, nego na krađu. Krao je snijeg “kralju”.
Maria Grazia vidjela ga je dok se vraćao s planine, s pletenom košarom
punom snijega na leđima. Prošli su mjeseci otkad ga je zadnji put vidjela.
Ramena su mu se proširila, ogoljene su mu podlaktice bile mišićave.
Približavao joj se i tada je vidjela pogled u njegovim tamnoplavim očima -
stidljiv, pomalo zagonetan pogled - te se prisjetila zašto se zaljubila upravo
u njega, a ne u sve one druge muškarce koji su je gledali.
Ugledao ju je, mladu i zasljepljujuću. Punu očaravajuće ljepote, ljepote
koja zanosi. Ta njezina zakrivljena gornja usna, te tamne oči i linija tijela
koju odjeća nije mogla skriti. Nagovještaj iz snova. Istovremeno bilo je
zimske bjeline u njezinoj koži, nešto što je djelovalo gotovo svetački.
Giuseppe ju je na trenutak pogledao. “Prepusti se”, kao da su mu
govorile njezine oči. Zatim je ušao u kuću. Imao je osjećaj kao da je
pobjegao, no znao je da će ga vani čekati; ljepota jača od bilo koje druge.

~ 20 ~
 Knjige.Club Books

Razbio je jaja i odijelio žumanjke od bjelanjaka. U žumanjke je dodao

šećer kupljen od Tiziana De Lorenza, prodavača koji je živio u Argentini i
Americi. Bio je sin doseljenika i imao je slomljen nos. Svijet kakav se vidi iz
balona za njega je bio premalen. I sol koja se stavljala u snijeg kupio je od
njega.
Giuseppe je umutio žumanjak i šećer do gotovo bijele mase. Nije točno
znao što radi, slijepo je pratio korake Massimilianovog recepta. “Polako
miješajući dolijevaj mlijeko u napravljenu smjesu i stavi sve na peć.” Bilo
mu je teško dolijevati polako. Htio je sve napraviti što prije. U mislima je već
pokrenuo ručni kotač stroja i kušao sladoled. Prvi sladoled u svom životu.
Otvorio je majčine staklenke i izlio sadržaj u mješavinu s mlijekom.
Ostatke je pokupio žlicom; nije mogao odoljeti da ju ne poliže. Njegovi
okusni pupoljci pokrenuli su kotač mašte. Načas je ponovno bio na drvetu
Enrica Zangranda.
“Sada pusti da se sve ohladi.” U međuvremenu je izmrvio snijeg iznad
drvene bačve i dodao mu sol. Stajao je u podrumu uza svoj stroj za sladoled.
Zatvorio je vrata prema stubištu. Nije htio da ga itko ometa, no znao je da ga
njegovi mlađi braća i sestre gore nestrpljivo čekaju.
Došao je i taj trenutak. Ulio je ohlađenu smjesu u cilindar obložen
snijegom. Primaknuo je ruku dršci drvenog kotača i počeo vrtjeti, polako, ali
grozničavo iščekujući ishod. U receptu su bili zapisani omjeri vode, šećera i
voća pa se nadao da će majčin pekmez biti dovoljno dobra zamjena.
Uostalom, Massimiliano mu je rekao da mora istraživati.
Počeo je brže vrtjeti ručni kotač. Na katu iznad ležala je njegova sestrica
na drvenom podu. “Brzo”, povikala je. “Slušaj.” Svi su legli na pod s desnim
uhom prislonjenim na drvene daske. Čuli su brata kako vrti te se sada
pokrenuo i kotač njihove mašte.
“Pravi sladoled”, rekla je jedna od djevojčica.
“Hladniji od snijega i slađi od šećera.”
“Kad ga progutaš, počneš lebdjeti.”
Giuseppe je nakon nekog vremena primijetio da se na rubu cilindra
stvorio krhki sloj sladoleda. Nikad prije nije vidio nešto takvo, poput
čarolije, kao kad prvi put vidiš ženska bedra. Boja je polako postajala
svjetlija, a obujam veći. Srce mu je udaralo u prsima kao da netko lupa
šakom po vratima.
Vrti, vrti, vrti.
Uzeo je veliku drvenu žlicu koju je posudio iz majčine kuhinje. Palac mu
se sam od sebe zalijepio za dršku. Nije još dobio žulj, ali je postavio temelj
dugotrajnoj rutini i grubim palcima koji su se prenosili s oca na sina.

~ 21 ~
 Knjige.Club Books

Sladoled je bio gotov. Bio je čvrst, gust i ružičast. Giuseppe je prinio

drvenu žlicu svojim širom otvorenim ustima. Zatvorenih očiju uzeo je jedan
zalogaj, kao da ljubi djevojku. Opet su ga omamili njegovi okusni pupoljci. U
jednom zalogaju ponovno se popeo na staru višnju te je ponovno opijen pao
na tlo. Odmah je uzeo još jedan zalogaj. Otopio mu se na jeziku i odmah ga je
progutao. Zatim je smjesta opet uronio žlicu u cilindar te zagrabio još
jednom. Sladoled je bio izvrstan i nije ga se mogao zasititi. Pojeo je
pola cilindra.
Zatim se pojavio osjećaj krivnje, kao da je pojeo nešto zabranjeno. Iznad
njega bilo je bučno, čule su se nestrpljive kretnje braće i sestara. Dozivali su
ga i kucali po vratima, poput svjetine koja traži kraljevsku plemenitu krv.
Giuseppe se popeo k njima noseći hladni cilindar i žlicu. Svi su morali stati u
red i zatvoriti oči. Prilazio je jednom po jednom i promatrao njihova lica.
Činilo se da su porumenjeli, i odmah bi otvarali oči. Kao da su na trenutak
poletjeli.
“Još!” povikao je najmlađi brat.
“Meni isto!” povikao je drugi brat. “Još!”
Zatim su svi vikali. Majka je došla iz kuhinje i također je htjela probati.
Stala je ispred Giuseppea i gledala ga ne trepnuvši. Prinio je drvenu žlicu s
kremastim sladoledom od višanja njezinim usnama koje su se razdvojile i
primijetio je koliko je lijepa. Četrdesetogodišnjakinja s rumenilom na licu.
Njegov otac nije htio probati, bio je previše ponosan. “Hajde”, rekao je
Giuseppe. “Samo mali zalogaj.”
“Ako on neće”, povikala je baka koja se probudila, “onda ću ja duplo.”
“Dobro”, rekao je otac na kraju. Popustio je, nije mogao odoljeti
iskušenju. Po borama oko očevih očiju Giuseppeu je sve bilo jasno.
Tada se na vratima pojavio Enrico Zangrando. Slučajno je prolazio
pokraj njihove kuće i čuo je veselje. U cilindru je ostalo još jako malo
sladoleda, posljednji djelić. Giuseppe je prišao Enricu sa sladoledom.
Veleposjednik je odmah primijetio kako je drvosječin sin odrastao i postao
snažan. Žlica se približavala njegovim ustima i oči su mu se same od sebe
zatvorile. Prije negoli je uspio reći kako je sladoled ukusan, Giuseppe ga je
lupio po njegovoj ćelavoj glavi. Bio je to prekrasan zvuk.

Došlo je proljeće i trava se probudila iz zimskog sna. Tlo je svakim

danom izgledalo drugačije, manje blijedo. Neki dijelovi već su
bili svijetlozelene boje, dok je sve toplije sunce tek moralo oživjeti preostale
dijelove tla. Ljudi su uz rijeku pilili daske i popravljali krovove šupa. No bilo
je i dana koji su se pojavljivali iz noći poput sablasti. Mokra trava, mokro

~ 22 ~
 Knjige.Club Books

lišće, raspršena svjetlost. More magle što se polako otvaralo, slojevi oblaka
između stabala. U planinama je sniježilo.
Kad su se pojavili maslačci, Giuseppe je pravio grimizan sladoled od
malina te svijetložuti sladoled od marelica. Prema Enricovu savjetu
napravio je sladoled bez mlijeka i jaja. Istraživao je kombinacije okusa s
voćem iz majčinih staklenki što je dovelo do božanstvenog sorbeta. Sve je
više ljudi iz sela navraćalo kod njih. Giuseppe im je davao da degustiraju
sladoled vani na suncu. Bilo je to poput čuda. Netko je zatvorenih očiju
povikao: “Mogu vidjeti boju sladoleda!”
Maria Grazia skupila je hrabrost i pokucala na Giuseppeova vrata.
Otvorio je njegov otac. Vidio je djevojku koja je postala žena. U rukama je
držala četiri staklenke pekmeza od jagoda. Boja pekmeza bila je svjetlija od
njenih usana. Otac je istog trena pozvao svoga sina.
“Želim sladoled”, rekla je, kad već on nije ništa rekao.
Giuseppe je s njezinih očiju spustio pogled prema pekmezu, ali se
zaustavio na njezinim grudima. Dogodilo se to samo od sebe, takvu ljepotu
moralo se pogledati. Čuo je sam sebe kako je progutao knedlu, a nakon toga
susjedin glas: “Mogu ti pomoći i s prikupljanjem snijega.”
Nasmijala se, zubi su joj bili nevjerojatno bijeli.
Odjednom se prepao. Više se nije usudio gledati ni njezin vrat, ni ruke,
ni zapešća.
Maria Grazia pružila mu je staklenke kao da mu je tutnula bebu u ruke.
“Hvala”, rekao je, no znao je da treba još nešto reći. Nakratko je
zavladala tišina, a zatim je, gledajući u pod, odvratio: “Vidimo se sutra
ujutro, doći ću po tebe.” Odmah potom zatvorio je ulazna vrata.

Penjali su se na Antelao za svježeg jutra. Najniže livade već su bile

potpuno žute od maslačaka. Dok su bili djeca, trgali su stabljike i gledali
bijeli sok koji bi iz njih tekao. Mazali su ga po koži. Maria Grazia je prva
počela s time.
“Malo je ljepljivo”, rekla je dok je stavljala bijele kružiće po rukama.
“Nije li otrovno?”
“Meni se sviđa.”
“Jesi li probala?”
Odmahnula je glavom. “Dobar je osjećaj”, rekla je, “fino hladi”, te ga je
namazala i po rukama.
Sljedećeg dana Giuseppe je ubrao desetak cvjetića, istisnuo sok iz
stabljika i napravio stazu kapljica po cijelom njezinom tijelu. Po njezinim
stopalima, tamnim nogama, dlanovima, zapešćima, tankim rukama.

~ 23 ~
 Knjige.Club Books

“Zaboravio si me namazati po glavi”, rekla je.

Ubrao je brzo još nekoliko cvjetića te napravio stazu kapljica i po
njezinom licu. Pokapao joj je mlijeko po usnama.
Probala ga je na brzinu, vrškom jezika.
“Gorko je”, rekla je i počela se hihotati. “Hoćeš li i ti probati?”
Giuseppe je odmahnuo glavom.
“Ne usudiš se?”
Nije odgovorio, ali kad se uspravila povikao je: “Ne! Nemoj!”
Bili su jednako visoki i jaki. Ili je možda Maria bila u prednosti, jer je
skočila na njega. Pritisnula mu je ruke o tlo te nije uspio pobjeći njezinom
zahvatu. Zatim je, držeći svojim potkoljenicama njegove ruke, u tren oka
ubrala maslačak blizu njegova uha. Giuseppe se koprcao poput ribe na
suhom, ali Maria Grazia je znala kako koljenima učvrstiti njegovu glavu.
Nadvila se nad njim i uživala u tom. Smijala se prskajući maslačkovo mlijeko
po njegovim usnama.
Sada su šutke hodali stazom kroz pašnjak. Giuseppe ispred, Maria
Grazia iza njega. Morali su se popeti puno više nego kad je on išao sam prvi
put. Tu i tamo bi se osvrnuo. Onda bi pričekao dok Maria Grazia ponovno ne
bude uz njega.
“Moramo na ledenjak”, rekao je Giuseppe. Pokazao je na smrznutu
ogrlicu oko vrha.
Vidjela je mokre mrlje na njegovoj odjeći oko kožnatih remena košare. I
ona se znojila, sitne kapi pojavile su joj se na nosu, no nastavljala je bez
odmora. Okolina je postala mirnija i pustija. Prvo su nestale ptice, zatim
stabla te naposljetku cvrčci koji su opjevavali jutro. U rijetkom zraku čulo se
jedino njihovo disanje. Oboje su zavrnuli rukave.
Na trenutak se činilo kao da se ništa nije promijenilo. Ili samo nešto
izvanjsko. Dok su Giuseppe i Maria Grazia stajali u vječnom snijegu te im je
jaka svjetlost ulazila u oči i stiskala ih, njihove ruke našle su jedna drugu.
Nije bilo nezgrapnosti, ni straha, samo djetinje uživanje u sunčevim
zrakama.
Giuseppe je skinuo košaru i iskopao rupu u snijegu. Prinio je punu šaku
snijega njezinim ustima. Isisala je vodu iz leda i sažvakala kristale. Hladnoća
joj je udarila u glavu.
“Au”, rekla je izobličenog lica.
Znao je taj osjećaj, poput šila koje probija lubanju.
Unatoč boli Maria Grazia je rekla: “Još.”
Bila je žedna i bilo joj je vruće. Najradije bi sjela na koljena i iskopala
dvije rupe u ledenjaku. Htjela je pritisnuti led o kožu, po vratu i grudima,

~ 24 ~
 Knjige.Club Books

namazati snijeg po dekolteu. Uzrok su tome bile iste stvari koje su u njoj
izazivale nemir, a u njemu drhtanje.
Dok je Giuseppe skupljao snijeg, Maria Grazia vidjela je kako mu se para
diže s ruku. Rezao je velike blokove leda iz ledenjaka i stavljao ih u pletenu
košaru koju je držala.
Nije se ništa dogodilo, kao što se ništa nije dogodilo ni dok su ležali
ispod vječnog sunca.
Hodali su dugim putem natrag u Venas di Cadore. Poput porteurs de
glace u Pirinejskom gorju i siromaha koji su se spuštali po ledenoj stazi
Etne, Giuseppe je propadao u snijeg ponekad i do koljena. Kao da mu je u
udovima bilo olovo. Blokovi leda bili su teži od vreća brašna ili vreća sa
zrnima kave. Nije se to moglo usporediti ni sa čim. Jedina prednost u
odnosu na olovno težak teret brašna i kave bila je činjenica da se led topi.
Otopljena voda kapala je iz košare, po žednoj zemlji te olakšavala jaram.
Kad su stigli kući, količina prikupljenog snijega se smanjila. Maria Grazia
gledala je u led koji je Giuseppe stavljao u drvenu bačvu.
“Hoće li biti dovoljno?” pitala je.
Otišla je s njim unutra, kao i prije kad bi došla kod njega na igranje.
Postojala je igra koju je sama smislila. Morao je svući svoju majicu, leći na
leđa, a ona bi pustila slap svoje kose da se raspe po njegovim prsima.
Giuseppe nije smio moliti za milost. U tom slučaju bi izgubio.
Iznad, na drvenom podu, ležali su njegova mlađa braća i sestre. Čuli su
svakojaku buku, zatim i pokretanje drvenog kotača.
Giuseppe je vrtio cilindar ujednačenim tempom, neprekidno ga
gledajući. Kao da je i sam bio dio stroja.
“Mogu li i ja?” pitala je Maria Grazia nakon nekog vremena.
Napravio joj je mjesta. Uhvatila je dršku i počela vrtjeti. Osjetio je
toplinu njezine kože i čuo kako joj se disanje ubrzava. Vrti, vrti, vrti. Stalno
ga je pomalo doticala, gotovo neprimjetno te su na taj način, istovremeno,
bili sudionici u stvaranju čuda. Maria Grazia vidjela je kako je crveni
pekmez na rubu cilindra postajao sve svjetliji, kako je smjesa polako postala
prozračnija, a struktura punija. Giuseppe je otkrio da su joj grudi mekane.
Mekše i od ljetnog sunca.
Srce mu je lupalo tako žestoko da su mu prsa podrhtavala. Bojao se da
će Maria Grazia to primijetiti, možda i čuti. Kao što životinje mogu nanjušiti
strah.
“Strašno sam znatiželjna”, rekla je.
“Još samo malo.”
Uzeo je veliku žlicu te obuhvatio dršku, stisnuvši je čvrsto palcem.
Sladoled je bio ružičasto crvene boje, s malim tamnim točkicama.
~ 25 ~
 Knjige.Club Books

Maria Grazia uzela je zalogaj i dok joj se sladoled topio na jeziku, topio
se i njegov strah; više nije bio tako čvrst. Bilo je to zbog njezinih zatvorenih
očiju. Giuseppe joj je promatrao usne, ogoljene ruke i grudi koje su disale
skupa s njezinim tijelom.
“Fantastičan je”, rekla je Maria Grazia. “Ukusniji je od bilo čega
drugoga.”
Zatekla ga je kako je promatra, no pravila se kao da ne vidi.
Ponovno je približio žlicu, Maria Grazia sada je uzela veći zalogaj
sladoleda. Ovaj put je dulje imala sklopljene oči, kao da je utonula u okus
jednako kao što se može potonuti u dubok san. Bila je to igra, prastara igra,
ali nova za Giuseppea. Nije mu palo na pamet da bi sad trebao uzvratiti
potez.
Prošla je minuta. Maria Grazia je otvorila oči. Giuseppe joj je gledao
bradavice što su se probijale kroz tkaninu odjeće. Pitao se jesu li boje
sladoleda.
Zajedno su ispraznili cilindar. Njegova mala braća i sestre su urlali kad
su se popeli. Željeli su sorbet od jagode, no mogli su samo gledati kako njih
dvoje uživaju. Usne Marije Grazije sjajile su se poput zabranjenog voća.

Ljeto je užeglo. Vrućina i suša; posvuda se širio miris sijena. Dani su bili
svijetli i dugi, nebo vedroplavo, a navečer je zrak bio natopljen mirisima
lavande i limuna. Giuseppe je svako jutro išao na ledenjak Antelaa. Pobirao
je led i vraćao se plivajući u znoju. Maria Grazia brala je plodove u šumi,
sjajne kupine i tamne, gotovo crne borovnice. Pravili su modroljubičasti
sladoled koji je prodavao uz glavnu cestu. Ljudi su stajali u redu te su se
svakim danom iznova čudili novoj boji i okusu sladoleda.
Giuseppe je kupovao marelice i breskve iz Bolzana, seljaci su mu
donosili šljive, kruške, a poslije i smokve. Pretvarao ih je u smrznute žute,
sive i ružičaste smjese koje su se trebale odmah pojesti. Neka djeca morala
su donijeti sladoled kući bakama koje su im dale novac.
“Trči brzo koliko te noge nose”, govorio im je Giuseppe.
Vrti, vrti, vrti.
Maria Grazia bila je nemirna. Bilo je dana u kojima su stajali jedno
pokraj drugog u kuhinji ili u podrumu, a sve je mirisalo na crveno voće i
šećer. Prsti su im se lijepili, čak im je i dah mirisao po malinama.
Čekala je još jedan mjesec, no ni tada se ništa nije dogodilo. Barem ne
ono čemu se nadala, za čim je žudjela. Dogodilo se nešto posve drugo.
Poslije su to ljudi povezali sa sve čudnovatijim bojama i okusima
sladoleda koje je Giuseppe pravio. U tome je bila kvaka, govorili su. Već tada
se moglo znati.
~ 26 ~
 Knjige.Club Books

Jedno popodne prodavao je svijetlonarančasti sorbet uz cestu koja je

vodila iz sela. Kupci su kušali s velikim oprezom, no okus je bio fantastičan.
“Osjećam rajčicu”, uzviknuo je čovjek. “Ima okus po pravoj rajčici!”
Giuseppe je pravio sladoled i od kozjeg mlijeka, cvijeta bazge, svježe
mente i borovih iglica. Maria Grazia brala je iglice s drveća, a Giuseppe ih je
pripremao u tavi s vodom i šećerom. Tome je trebalo pristupiti s
ljekarničkom preciznošću; višak šećera učinilo bi sladoled preslatkim i
premekanim.
Kada je Maria Grazia smjela probati, činilo joj se kao da je uzela zalogaj
šume u kojoj je provela pola svoje mladosti. Potraga za češerima i gradnja
kućica, mačevanje granama. Osjetila je sve to i svjetlosne zrake koje su
prodirale između stabala te mukli zvuk svojih stopala po zemlji punoj
korijenja.
Sve je to vidjela u njegovim očima, u njegovom zagonetnom pogledu.
Znala je da on u njoj može izazvati taj osjećaj, da s njime u isto vrijeme može
biti na dva različita mjesta.
Idućeg dana Giuseppe je napravio sladoled od espressa. Dodao mu je još
jedan sastojak - rebro švicarske čokolade koju je kupio od Tiziana De
Lorenza. Pravi ljubitelji sladoleda otkrili su tamnoslatki ton, no Giuseppe im
nije htio otkriti od čega je. Najbolji recepti su tajna, rekao mu je bečki
sladoledar.
“Je li to kamilica?” pitao je netko.
Giuseppe nije odgovorio.
“Je li cimet?”
Te večeri mnogi nisu mogli lako zaspati.
Maria Grazia, koja je probala nebrojene žlice sladoleda, beskonačno se
vrtjela u krevetu. Mislila je na Giuseppeove jake ruke kojima, doduše, nije
mogao saviti kovanice, ali mogao je otkoštati marelice. Usred noći iskrala se
iz kuće sa svijećom. Stala je ispod prozora Giuseppeove spavaće sobe i tihim
glasom ga dozivala. Budući da nije bilo reakcije, bacila je kamenčiće na
prozor.
Giuseppe je promolio svoju pospanu glavu.
“Želim ti nešto pokazati”, rekla je.
“Sad?”
“Da.”
Nije mogla više čekati. Predugo je čekala.
Nakon kratkog vremena čula je otvaranje vrata i Giuseppe je izišao u
pidžami. Vidio je divlji pogled u očima Marije Grazije i nije imao vremena
ništa pitati.

~ 27 ~
 Knjige.Club Books

“Volim te”, rekla mu je.

Giuseppe joj nije ništa odgovorio. Nije znao što treba reći. Nije govorio
jezik ljubavi.
Maria Grazia mu se primaknula. Zatim je otkopčala svoju spavaćicu. Nije
nosila ništa ispod nje. Giuseppe se nije usudio gledati, no ipak je pogledao.
Grudi su joj blistale pod svjetlosti svijeće. Bile su svjetlije od njezinog
trbuha i nevjerojatno su sličile. No Giuseppea su najviše zapanjile njezine
bradavice boje jantara sa sjajem zlatnopečenih kestena.
To mu je htjela pokazati.
Giuseppe je jedva povjerovao da je žena koja je stajala pred njim Maria
Grazia.
Mogao je prepiliti divovska stabla, mogao je prenijeti peć preko planine,
no ovakvoj ljepoti nije bio dorastao.
“Napravi mi dijete”, rekla je.
Umjesto da joj je strgnuo spavaćicu, izljubio usne te ju uzeo pod
zvjezdanim nebom, prošaptao je jedva čujno jednu jedinu riječ: “Milost.”

Tek je počeo kolovoz. Za dvije noći bit će dan Svetog Lovre koji je po
predaji prije gotovo dvije tisuće godina bio mučen do smrti na roštilju. Već
su se mogle vidjeti zvijezde padalice, meteori Perzeida koji su prodirali u
atmosferu. U rano jutro trinaestog kolovoza trebale su dostići vrhunac s
desecima padajućih zvijezda po satu, takozvanim Suzama Svetog Lovre.
Giuseppe je već tada prehodao kroz cijelu zemlju. Htio je doći do
Gotthardovog tunela i putovati kroz planine, no izgubio se pod kišom
meteora te naposljetku završio u Genovi gdje je u luci ugledao usidren
glasoviti prekooceanski parobrod Kaiser Wilhelm II. Giuseppe još nikad nije
udahnuo miris mora i još nikad nije vidio brod.
Sto četrdeset metara dugi prekooceanski parobrod Sjeverno-njemačkog
Lloyda pripremao se za put u New York. Na brod su se ukrcavali sanduci, a
muškarci su prelazili preko mostića noseći kovčege. U prvom razredu bilo je
180 mjesta, u drugom 86, a u potpalublju bilo je kabina za 644 putnika.
Trup broda bio je potpuno bijel.
Majka ga je čekala uz otvoren prozor u sobi. Maria Grazia plakala je već
danima bez prestanka. Njezina valovita tamna kosa padala joj je preko lica
poput korotnog vela. Sama se držala za ruku, no i dalje je osjećala da joj
nešto nedostaje. Bojala se da više nikad neće vidjeti Giuseppea. Prvih dana
ljudi su ga popodne čekali uz glavnu cestu. Nagađali su o novom izuzetnom
okusu, sladoledu mrkom poput noći, koji je teško pripremiti. No kad je
prošlo tjedan dana, a sladoledaru nije bilo ni traga, ljudi su počeli prolaziti

~ 28 ~
 Knjige.Club Books

pokraj mjesta gdje je prodavao sladoled kao da ga nikad nije ni bilo. Kao da
je to sve bio samo san.
Kaiser Wilhelm II. isplovio je iz zelenog mora luke. Veličanstveno se
otisnuo na pučinu s malim valom ispred pramca. Nije bilo ni blagog trzaja,
odjednom su se vozili, krenuli su. Na pristaništu s visokim dizalicama i
mnoštvom pratitelja s rupčićima i šeširima u rukama činilo se kao da nije ni
krenuo, no parobrod je za sobom u moru ostavljao trag koji je vrio i pjenio
se. U unutrašnjosti broda ložači su naporno radili i kotlovi su se žarili, iz
okruglih dimnjaka dizali su se veliki oblaci dima. Prevladavalo je ozračje
rastanka, ali isto tako i radosti, čežnje za novim životom. Tko je stajao na
stražnjoj palubi, mogao je vidjeti kako obala nestaje. Brodska sirena se još
jednom oglasila.
Nakon deset dana, kad je nastupila večer, Giuseppe je stajao sam uz
ogradu. Brod je plovio punom brzinom od šesnaest čvorova.
Sjekao je valove, more je postajalo tamnije. Giuseppe nije otputovao
kroz planine, nije vidio svjetlo na kraju tunela. No ovo što je sada vidio, bilo
je jednako zasljepljujuće kao i snijeg. Naziralo se kopno, a iznad tog kopna
sjalo je golemo sunce.

~ 29 ~
 Knjige.Club Books

“I duh u kom’ misao ostaje ista”

U hodniku naše kuće u Venas di Cadoreu nalazi se zadivljujuća

indijanska perjanica. Pera su od orla, “najveće i najjače od svih ptica”. Ukras
je navodno donio moj pradjed kada se vratio iz Amerike. Po dolasku u
Castle Clinton pridružio se grupi doseljenika te se uključio u gradnju
nebodera. Kameni blokovi vjerojatno još uvijek stoje uspravno, no naziv
tornja s bezbrojnim prozorima nije se održao. Nakon toga radit će još i s
drugim Talijanima na izgradnji željezničke pruge na sjeveru; cijepati drva,
postavljati pragove. Pruga je bila sve duža i nestajala je u daljini.
Poslije je slika nejasnija, zamućena. U Wyomingu je lovio bizone; goveda
široke glave, snažnih rogova te guste, duge, smeđe dlake. Zamišljao sam da
je za vrijeme tog zadnjeg posla došao u dodir sa Siouxima, Indijancima iz
plemena Crna Noga koji su već tada živjeli u rezervatu u Južnoj Dakoti.
Legendarni poglavica Crveni Oblak tamo je doveo svoje ljude nakon
sporazuma u Fort Laramieju; svako pero njegove perjanice predstavljalo je
iskazanu hrabrost u borbama protiv drugih plemena, poput Pawneeja,
Vrana, a poslije i protiv kolonista. Pera sjajna poput munja, osvojena pa
ponovno vraćena zemlja, naposljetku zauvijek izgubljena.
Nakon povratka u planine sjeverne Italije Giuseppe se prvom čovjeku
kojeg je susreo obratio sa: “Budi pozdravljen, bljedoliki.” Barem se tako
usmenom predajom pričalo i prepričavalo.
Moj otac, drugi Giuseppe Talamini, prošao je pored indijanske perjanice
i spustio se u podrum, iskopan i poduprt novim stupovima. Pritisnuo je
prekidač. Svjetlost se odbijala o miješalice za beton i stupne bušilice, po
tisućama odvijača, ključeva, turpija, kliješta i kuka na zidovima, o dlijeta i
četke, brusilice i radne klupe. Prava riznica alata. To je životno djelo mog
oca ili zapravo osveta vlastitom životu. Bio je sladoledar pedeset i sedam
godina, no zapravo je želio postati izumitelj.
Djed je bio nepopustljiv čovjek. Nije vjerovao u snove i želje svog sina.
Trebao mu je samo u sladoledarnici. Moj je otac sa svojih petnaest godina
morao roterdamskim ulicama voziti bicikl s kolicima za sladoled. “Sladoled
bi se nekim danima rastopio prije nego što bih ga uspio prodati”, znao nam
je za stolom pričati kad bismo se žalili na posao. “Nakon radnog dana nisu te
boljele samo leđa i ruke, nego i noge.”
U zimskim mjesecima otac je započeo s poslom u Calalzu. Ponešto
stisnutih očiju i cipela crnih od strugotina, pravio je matice i vijke od velikih
komada željeza. Svake je godine od zarađenog novca kupovao novi alat.
Počeo je s osnovnim alatom koji svatko ima u kući, ili s tek malo više od

~ 30 ~
 Knjige.Club Books

toga. No kada je preuzeo očevu sladoledarnicu i počeo zarađivati vlastiti

novac, kupio je prve strojeve za bušenje, glodanje, brušenje i piljenje.
Bila su to bučna čudovišta s velikim radnim klupama, no rado je
kupovao i neodoljive kompletiće alata marke Bachos te sitne spravice koje
su koristili urari i graveri. Kupovao je baš sve, sve što još nije imao.
Također i čavle od sedam cola, matice s kapicom, protumatice, zakivne
matice, vijke s desnim navojem, vijke s lijevim navojem, svornjake, zatične
vijke, slijepe vijke.
Jednom nam je u Venasu na vrata došao vozač kamiona kojeg su poslali
iz željezarije u Bellunu. Već godinama je tražio točno određeni vijak. Otac je
poslušao vozačev opis vijka, kao što dijete sluša bajku, te ga potom poveo u
podrum. Upalio je svjetlo; riznica se sjajila u svojoj raskoši. Vozačeve zjenice
raširile su se brzinom svjetlosti. Nije vjerovao svojim očima, a to je možda
bila samo polovica alata koji se tamo nalazio. Sada je i dvostruka garaža
puna sjajnog metala.
Otac više nikad nikome nije pokazao svoju zbirku, “jer to nitko ne
razumije”. Većina ljudi smatrala ga je bolesnim. No kamiondžija je čestitao
ocu na bogatstvu alata i strojeva.
“Još nikad nisam vidio nešto slično”, rekao je.
Nešto slično vjerojatno nije ni postojalo.
Otac je potražio u nekoliko metalnih kutijica i za minutu je izvukao
traženi vijak.
“Da”, prvo što je rekao vozač kamiona. “Da.” Tada su mu se oči napunile
suzama. “Nevjerojatno”, rekao je. “To je taj. To je stvarno taj. Taj vijak...”
Bio je to najljepši dan u kamiondžijinom životu, a vjerojatno i u životu
mog oca.
Rado je prepričavao tu priču kad bi majka negodovala zbog nove
bušilice ili brusilice.
“Nadam se da ćeš jednom naći i dasku koja ti fali u glavi.”
“Nitko me ne razumije, čak ni moja vlastita žena.”
Jednom mu je zaprijetila: “Beppi, kupiš li tu radnu klupu, ostavit ću te”,
rekla je odlučno.
Otac je kupio radnu klupu, a majka ga nije ostavila. Brat i ja ništa nismo
razumjeli; bili smo mladi i malo toga smo znali o braku, o prijetnjama,
kompromisima, raskidima. Majka više nikad nije prigovorila očevoj
kolekciji, no na njenom čelu su se pojavljivale sve dublje bore, kao uklesane
dlijetom.
Opravdanje za kupnju alata otac je nalazio u svom teškom životu. Nikad
nije želio postati sladoledar i nikad nije želio preuzeti slastičarnicu svog oca.
No ipak je to učinio.
~ 31 ~
 Knjige.Club Books

“Pedeset sedam godina nisam imao ljeto”, često je govorio kad je otišao
u mirovinu, nakon čega bi otvorio kutiju s novom libelom ili pilom za željezo
koju još nije imao u toj veličini.
Više od pola stoljeća bez dugog, sunčanog ljeta. Bez ranog, praznog,
sparnog, hladnog, slatkog, sjetnog ljeta. I bez ljeta provedenog na moru. Bila
je to njegova tužaljka ili zapravo mantra u koju je htio uvjeriti sebe, ali i
druge.
Bezbroj puta sam se s njim uzalud upustio u raspravu. “Zašto se nikad
nisi bavio nečim drugim?”
“To nije bilo moguće.”
“Uvijek je moguće.”
“Ne, prije nije bilo tako.”
“Morao si samo krenuti svojim putem.”
“Taj put je za mene već bio zacrtan”, rekao je. “A kada se možda moglo,
kad je konačno postojala mogućnost za to, ti si dao petama vjetra.”
Otac me rado krivio za činjenicu da je do svoje sedamdeset druge
godine morao praviti i posluživati sladoled.
“Kada su te tvoji prijatelji pjesnici unovačili, morao sam pomagati Luci.”
“Nitko me nije unovačio.”
“Onda su ti isprali mozak.”
“To se zove strast.” Zvučalo je dramatičnije no što sam htio, ali nisam
mogao naći nijednu drugu riječ tako brzo. “Kao što ti voliš motornu pilu,
tako ja volim poeziju.”
“Isprali su ti mozak.”
Mislio je na suradnike Festivala svjetske poezije, na tadašnjeg direktora,
urednike, lijepe pripravnice. Ured im je bio preko puta slastičarnice te su
ljeti, krajem dana, često dolazili na sladoled. No direktor je dolazio i ujutro,
netom što bismo otvorili i dok je bilo mirno, tada je pio espresso. Zvao se
Richard Heiman, muškarac vodenastoplavih očiju i dubokog glasa. Uvijek je
uz sebe imao neku knjigu pjesama koju bi čitao za stolom. Otpio bi gutljaj
kave ne prestajući čitati.
Ne znam više koju knjigu je čitao kada sam mu donio prvi espresso.
Jedino znam da nije imala korice te da je hrbat bio crven.
Tamnocrven sa zlatnim slovima koja se mogu opipati ako se prstima
prijeđe po njima. Ljepota je nešto što shvatiš tek u određenoj dobi. Djeci je
ona nevidljiva. Postoji, ali ona gledaju mimo nje. Volim zamišljati da su
sjajna slova na bordo crvenoj zbirci pjesama činila prvi tračak ljepote koji
sam u životu spoznao.

~ 32 ~
 Knjige.Club Books

Vidio sam mnogo gostiju kako čitaju za stolovima na terasi i unutra.

Najčešće su se čitale novine, no bilo je i žena koje su čitale džepna izdanja s
raskošnim koricama dok su beskrajno dugo sjedile uz sladoled od vanilije,
lješnjaka i čokolade u posudici.
“Topi vam se sladoled”, rekao bi otac ponekad iza tezge.
Žena bi tada svratila pogled rumenog lica, kao da joj je pročitao misli;
strastvene prizore pobuđene uzbudljivim štivom.
Richard Heiman čitao je najljepšu knjigu koju sam ikad vidio. Imao sam
petnaest godina i pohađao sam gimnaziju u Valle di Cadoreu. No za vrijeme
ljetnih praznika bio sam tri mjeseca u Rotterdamu; konačno ponovno s
roditeljima. Nije primijetio da sam stajao pored njega. Bio je zadubljen u
pjesmu.
Još uvijek, nakon svih tih godina, pokušavam pročitati zlatna slova. Je li
to možda bila K Uraniji Josifa Brodskog ili Visoki prozori Philipa Larkina? Je
li čitao Posljednju ružu Ane Ahmatove ili je to bila možda zbirka Paula
Celana? Više ga ne mogu pitati; prešao je rijeku i sa sobom ponio sva svoja
sjećanja.
“Želite li možda nešto naručiti?” pitao sam.
Trgnuo se i iznenađeno me pogledao. “Oprostite.” Samo jedna riječ i te
plave oči s dubokim pogledom. “Čekate li me već dugo?”
Nijedan gost mi se nikad prije nije obratio s “Vi”. Njemu je to priličilo, no
to ću tek poslije otkriti. Tada sam shvatio što ga čini tako uglađenim; na
trenutke mi se činilo kao da dolazi iz nekog drugog vremena. Iz vremena
pjesnika koje je toliko volio, iz vremena jezerskih pjesnika: Wordswortha,
Coleridgea, Southeyja te, naravno, Shelleyja, Keatsa, Lorda Byrona.
Naručio je espresso.
Idućeg dana na stolu je imao otvorenu drugu zbirku. Odlučio sam ga ne
pitati što će popiti i donio mu espresso. Na moje iznenađenje skrenuo je
pogled s pjesme koju je čitao i rekao: “jako ljubazno od vas.” Zatim mu je
pogled opet nestao u knjizi.
Prošao je jedan mjesec prije negoli sam se usudio pitati ga što čita.
“Ovo”, odgovorio je, “ovo je suvremena, neshvatljiva poezija s rijetko
kad potpuno jasnom slikom. Počnimo s nečim drugim.”
Pozvao me za svoj stol te je, kada sam mu sjeo sučelice, počeo recitirati
“Epipsychidion”, dugačku autobiografsku pjesmu Percyja Bysshea Shelleyja.
Prvo na engleskom, zatim i prijevod. “Nisam od onih koji će reći / Da nitko
od nas ne smije u sreći / Imati više od samo jedne / Ljubavi svoga života
vrijedne.” Njegove ruke su se pokretale kao da recitira u punoj dvorani.
Drugi gosti su nas gledali. I moja majka, koja je posluživala sladoled jednoj
djevojčici, pogledala je prema nama. “Slabo je srce u kom’ jedna ljubav

~ 33 ~
 Knjige.Club Books

blista, / I duh u kom’ misao ostaje ista, / Jadan je život što jednom cilju teži,
/ Jer besmrtnost tako vazda mu bježi.” Kada je završio, pogledao me svojim
vodenastim očima, očima starca.
Iz rečenica kao da se nešto uzdiglo, poput parfema.
Bezbroj puta sam se pitao zašto je odabrao tu pjesmu, zašto je naveo baš
te strofe iz “Epipsychidiona”? Istovremeno sam se pitao: ako bih nekome
htio pokazati ljepotu pjesništva, kojom pjesmom mu pobuditi zanimanje? S
čime se mora početi? Ima toliko nastavnika koji s prvim pjesmama znaju
prestrašiti učenike, ili još gore: opteretiti ih doživotnom odbojnošću spram
poezije. Izbor je beskrajan, no čini se da postoji samo jedna mogućnost. Za
svaku učeničku dušu posebna pjesma.
Nikad im ih se ne bi trebalo čitati naglas.
Heiman me pitao što mislim o pjesmi. Nisam znao što bih trebao
odgovoriti. Bio sam mlad, nisam još ni mutirao. Što sam mogao reći? Da ću
promijeniti život? Da ću dati srce stotinama žena, a sve one bit će ljubavi
mog života? Ili je to već napravila pjesma? Jesu li se vrata jedne od soba, a
da to nisam primijetio, odškrinula? Ponekad mislim da jesu.
Prekinuo je tišinu i ispričao mi o Shelleyjevoj ranoj smrti u tridesetoj
godini. “Utopio se u zaljevu Lerici nakon što je potonula njegova jedrilica
Don Juan. Nekoliko dana kasnije pjesnikovo tijelo doplutao je na obalu
između Masse i Viareggia. U džepovima njegovih bijelih mornarskih hlača
pronađena je mala zbirka pjesama Johna Keatsa. Pjesme, ali i njegovo tijelo,
spaljeni su na obali. To je bilo vrijeme kuge i kolere; vatra je morala
progutati sve što je doplutalo. Njegov pepeo pokopan je na čuvenom
engleskom groblju u Rimu, na “sjajnom zelenom polju kod gradskog zida
gdje vjetar šapuće između lišća i stabala” i gdje je prije tri godine
pokopan njegov sin William. “Shelleyjevo srce nije moglo izgorjeti”, rekao je
Heiman, “te su ga poslali njegovoj ženi Mary.” Nakon njezine smrti 1851.
pronašli su ga u jednoj ladici u njezinom radnom stolu. Bilo je umotano u
pjesmu “Adonais” i već se bilo pretvorilo u prah.
“Stay yet awhile! Speak to me once again;
Kiss me, so long but as a kiss may live;
And in my heartless breast and burning brain
That word, that kiss, shall ali thoughts else survive.”
Ono što je preostalo od srca, pokopano je nakon smrti njegovog sina
Percyja Florencea u Bournemouthu, gdje je ležala i Mary. Njegova
ljubavnica, Claire Clairmont, preminula je prije. Po njezinoj želji, pokopana
je sa šalom koji joj je poklonio Shelley.
Prije no što je postao direktor Festivala svjetske poezije Richard
Fleiman je predavao engleski jezik i kulturu na Sveučilištu u Amsterdamu.

~ 34 ~
 Knjige.Club Books

Zbog toga je neko vrijeme proveo na Stanfordu; niske zgrade od pješčenjaka

i paulovnije po kojima su vjeverice trčale ravno uvis. Imao je aferu sa
studenticom, mlađom gotovo dvadeset godina, kćeri uglednog javnog
bilježnika koji je sastavio guvernerovu oporuku i uz čiju je pomoć
predsjednik sveučilišta provodio svoje odluke. Unatoč potpori koju je dobio,
te velikoj podršci svojih kolega, Heimanova pozicija postala je neodrživa. To
je bila jedina pogreška u njegovom životu, no on to nije tako doživljavao.
Uvijek bi govorio o Kaliforniji s osjećajem privrženosti. Duge, tople večeri i
vječno sunce. Njezino divno lice (zvala se Natalie), oko vrata nosila je tanku
ogrlicu s privjeskom u obliku pčele, poklon njezinog oca ili prvog dečka.
Zaboravio je.
Nikad nije zaboravio ništa o pjesnicima. Znao je o poeziji više od ikoga.
Nije mogao zamisliti život bez nje.
“Glupost”, rekao bi moj otac. “Možeš odlično živjeti bez poezije. Meni to
uspijeva već više od četrdeset godina.”
To je bio neki drugi život, smatrao je Richard Heiman. Manje lijep život.
Govorio je te riječi bez oklijevanja, no nimalo pretenciozno. Bio je poput
doktora koji su u prošlosti propisivali naranču za lijek. Poezija obogaćuje
život. Govorio je to na predavanjima, stojeći za katedrom, dok su mu se ruke
pokretale u ritmu njegovih riječi.
Mogao je citirati pjesme na pet različitih jezika: nizozemskom,
engleskom, francuskom, njemačkom i latinskom. Također je znao o svakom
pjesniku ispričati kakvu zgodu.
“Charles Baudelaire bojio je kosu zeleno te je na zabavama izjavljivao
kako dječji mozgovi imaju okus koji ga podsjeća na orahe.”
“Gerard de Nerval imao je jastoga kojeg je na plavoj svilenoj vrpci vodio
u šetnju vrtovima Palais Royala.”
“Kada je tajna policija prisluškivala Anu Ahmatovu, pisala je svoje
pjesme na papiru za cigarete. Posjetitelji su ih morali naučiti napamet,
nakon toga prinijela bi papiru zapaljenu šibicu.”
“Nije bilo jače juhe od češnjaka od one Johnnyja van Doorna!
U juhi je bilo četrdeset rezanja češnjaka te je bila lijek protiv depresije,
loše stolice, iritacije kože, poremećaja u menstruaciji i vrtoglavice.”
“Obitelj Edwarda Arlingtona Robinsona iznijela je njegov krevet iz kuće
kako bi mogao umrijeti gledajući zvijezde.”
Moj otac je s petnaest godina morao ulicama voziti bicikl s kolicima za
sladoled, a ja sam slušao poeziju. U godinama kada je Heiman dolazio u
sladoledarnicu, svaki dan bih imao predavanje o pjesništvu, od Ezopa do
Cornelisa Bastiaana Vaandragera. Poletio sam visoko i sve sam više žudio za

~ 35 ~
 Knjige.Club Books

blagim slijetanjem u taj svijet jesenskih dana, utihnulih jezera, bijelih

cvjetova i širokog, prostranog oceana.
“Sad bi bilo dosta”, govorio je otac svakog jutra. “Mora se i raditi.”
U početku je još pozdravljao Heimana sa smiješkom. To je bilo doba kad
smo tek dobili aparat za espresso, Faema E61, aerodinamičan poput trkaćeg
auta. Došao je iz Milana i privlačio je brojne poglede Talijana koji su živjeli u
Rotterdamu. Hvalili su njegove okrugle linije, no osobito okus espressa.
“Buonissimo.”
“Perfettamente.”
Neki su čak u aromi otkrili miris ruža. Nizozemci su bili manje
oduševljeni. Prvi gost kojem je otac poslužio espresso, zabezeknuto je
gledao u šalicu.
“Što je ovo?”
“Espresso.”
“Skoro da nema ništa u šalici.”
“Tako treba.”
“Ali skoro da vidim dno šalice.”
Nakon tjedan dana kod aparata za espresso pod normalno je stajala
kanta s vodom. Ako bi se netko žalio zbog nedovoljne količine kave u
odnosu na cijenu, otac bi rekao: “Uz espresso možete dobiti besplatno kantu
vode.”
Jedino je Heiman pio espresso poput pravog Talijana. Uživao je u njemu
kao u kratkoj pjesmi; haiku.
Moj otac ga je dočekivao s oduševljenim pozdravom, sve dok, nakon
mjesec dana, nisam počeo sjediti s njime za stolom. Bilo je to poput pjeva
sirena. Odisej se zavezao na jarbol svoga broda. Otac bi me najradije okovao
za stroj za sladoled.
“Od poezije ne možeš živjeti”, rekao je on. “Zar nisi vidio kako se oko
njega roje pjesnici, poput muha?”
Heiman je ponekad sjedio na terasi zajedno s nekoliko pjesnika i častio
ih sladoledom.
“Onaj mladić je selotejpom zalijepio potplat za cipelu”, šaptao mi je otac.
“Ne vidiš li to?”
Ili: “Da Heiman nije tu, mislio bih da su to skitnice i potjerao ih s terase.”
Heiman nikad nije podcjenjivao druge. Odijela su mu bila šivana po
mjeri i uvijek je nosio kravatu, no nije zaboravio svoje porijeklo. Njegovi
roditelji bili su obični ljudi, baš kao i Shakespeareovi, čiji je otac izrađivao
rukavice. Najsnažnije sjećanje iz Heimanove mladosti bio je miris pečenog

~ 36 ~
 Knjige.Club Books

vimena, uierboorda1. Jeli su ga svake subote, njegova majka uzimala je

najmanji dio. Nije se smatrao boljim od pjesnika; divio im se, barem većini.
Po njemu nije bilo dovoljno imati samo talent, nego i nešto što se ne može
lako opisati. Ima veze s izdvojenosti i ustrajnosti te s udaljenosti od
materijalnog, od imovine. Dovoljan je stol i list papira. Baš kao i kod
redovnika, bio je to poziv na neki drugi život. Neki pjesnici nisu izdržali;
piće ili droga, neki su počinili samoubojstvo. Popis je bio dug. Heiman je
dvojicu osobno poznavao. Bili su mlađi od Shelleyja.
Nikad nisam htio postati pjesnikom, nemam talent za to. Nije mi u krvi
ta posvećenost za koju se treba odreći svega ostalog. Naravno, prvih sam
godina pokušao pisati dirnut jezikom čeznutljivih duša i poznatih smrti.
Napisao sam tri pjesme, od kojih je jedna bila sonet potpuno u stilu
Petrarce, labuda iz Vaucluse. No moj je sonet htio biti liričniji od cijelog
Kanconijera. Ja sam bio labud iz Venecije, ali tada to nije bio grad u laguni s
maglovitim jutrima i lavovima koji čuvaju tihe kanale, nego grad
sladoledarnice sa slatkim okusima u svim duginim bojama.
Unatoč tome najmanje me dvaput godišnje pozivaju kao pjesnika na
festival poezije, negdje u svijetu. I to ne na beznačajne festivale. Ponekad bi
mi i ime bilo na plakatu. Imam različite knjižice s programima u kojima se
pojavljuje moje ime: Giovanni Talamini, glasoviti nizozemski pjesnik
talijanskog podrijetla. Moja poezija poznata je po “velikom poznavanju
humanizma” koje sam isticao te, s potpuno druge strane, “zaigranosti” koju
sam znao kombinirati sa “suptilnim osjećajem smrtnosti”.
Brojni direktori festivala poezije pjesnici su koji bi rado nastupili na
najprestižnijoj pozornici, na Festivalu svjetske poezije. Gledaju na to kao na
razmjenu. Prije nekoliko godina posvađao sam se s izraelskim pjesnikom.
Nazvao me i rekao kako želi nastupiti u Rotterdamu. Bilo je baš pravo
vrijeme za to.
“Kako mislite da to nije moguće?” pitao je ozlojeđeno.
“Iz principa nikad ne prijavljujem pjesnike koji su i direktori.”
Izraelski pjesnik bio je direktor Međunarodnog festivala poezije Sha’ar.
Naglasak je bio na dijalogu između hebrejske i arapske kulture. Tamo su
nastupali angažirani pjesnici iz cijelog svijeta. Bio je to važan festival.
“Ali vi možete nastupiti kod mene”, rekao je.
“Ne želim to.”
“Na glavnoj pozornici!”
“Ja nisam pjesnik.”
“Ali napisali ste nekoliko pjesama.”
1Uierboord (niz.) - jelo od vimena, u Nizozemskoj i Flandriji, radnički kotlet, 1950-ih,
kasnije delikatesa, tipično za područje Rotterdama (op. prev.)
~ 37 ~
 Knjige.Club Books

“Ne želim ih recitirati, ni da mi prijete pištoljem.”

Na trenutak je bilo tiho na drugom kraju linije.
“Nastupao sam na festivalima diljem cijelog svijeta”, rekao je izraelski
pjesnik tada, “u Medellinu, Berlinu, Strugi.”
Vjerojatno su i direktori ili organizatori iz Medellina, Berlina, Struge
nastupili u Tel Avivu, pomislio sam ali nisam to rekao. “Kada više ne budete
direktor, onda ću razmisliti o tome.” Izraelski pjesnik bijesno je prekinuo,
no nedavno me ponovno nazvao. “Više nisam direktor”, rekao je radosno.
“Dakle sada me možete prijaviti.”
Rekao sam mu da će svakako dobiti pozivnicu budu li nam se svidjeli
njegovi radovi.
“Dakle, ako nisam pozvan, onda moj rad nije dovoljno dobar.” Na to se
svodilo, no to brojni pjesnici nisu prihvaćali.
Izraelski pjesnik još jednom je bijesno prekinuo.
Otkad sam direktor Festivala svjetske poezije, primam bijesne e-
mailove pjesnika koji su se osjetili neshvaćenima. Redovito su
me kontaktirali i na književnim festivalima unutar zemlje. Pijano
stanje pjesnika često nije olakšavalo situaciju.
“Zašto želite nastupiti na Festivalu svjetske poezije?” uvijek ih pitam.
“Zato što sam ja najbolji pjesnik na svijetu.”
“No zašto vam je Festival svjetske poezije tako važan?”
“Nije, ja sam važan!”
Uvijek pokušavam ostati smiren te objasnim kako je Festival svjetske
poezije mogao postati tako veliki festival baš zato što na njemu ne možeš
nastupiti tek tako, te da smo ponosni na svoju autonomiju. Bez sponzora,
gradonačelnika, ambasade ili fonda za literaturu te bez uprave koja se
miješa u izradu programa.
Richard Heiman je usporedio status Festivala svjetske poezije s
aleksandrijskim svjetionikom: “Mi smo svijetli primjer”, rekao je. Ako bih ja
to rekao, pjesnici bi me napali i prozvali me arogantnom budalom. Heiman
im je mogao reći bilo što. Često bi ih i nasmijavao; njegova imitacija Josifa
Brodskog bila je briljantna. Isti naglasak, ista melodična recitacija. Čak se i
Brodski na to smijao. Brojni domaći i međunarodni pjesnici večerali su u
Heimanovom stanu u ulici Westzeedijk, stanu iz tridesetih, u stilu Nove
haške škole. Ispod, u podrumu, bile su stare sobe za poslugu. Tamo bi
se nekad povukao s hrpom zbirki, a ljeti je sjedio u velikom zajedničkom
vrtu s ružama i snježnobijelim hortenzijama.
“Moraš odabrati”, rekao mi je kad sam napunio osamnaest godina.
Sjedili smo za okruglim željeznim stolom na travnjaku, a u hladilu za vino

~ 38 ~
 Knjige.Club Books

bila je boca Soavea. “Hoćeš Ii posvetiti svoj život poeziji ili ćeš postati
sladoledar?”
Moj otac je bio sladoledar, njegov otac također, a očev djed je s time
započeo. Svi su imali isti palac, žuljevit i jak. Kad sam imao četiri godine,
napravio sam svoj prvi sladoled. Sorbet od bresaka. Ocu su zasuzile oči. “Sei
un piccolo gelatiere”, rekao je ponosno. Narastao sam, razvio se, brijao se,
nesretno se zaljubio. No u njegovim očima zauvijek sam ostao sladoledar.
“Želim prekinuti s obiteljskom tradicijom”, rekao sam.
“Toga sam se i bojao.”
Popio je gutljaj vina i pogledao me. Unatoč očima imao je u sebi nešto
dječačko. Možda zato što je bio svježe obrijan, obrazi su mu bili crveni kao
da je vozio bicikl. Njegova kosa bila je još uvijek malo plava, žuta poput
cikorije. Ponekad bi kroz nju provlačio ruku. Zatim je Heiman odjednom
rekao, kao da je odlučio: “Čestitam.” Osmjehnuo se i podigao čašu.
Nazdravili smo, sunce je sjalo kroz zlatnu tekućinu.
“Sreća prati hrabre.”
“I okreće leđa kukavicama.”
Bile su to riječi poznatog rumunjskog pjesnika. No te iste večeri nisam
se usudio reći u sladoledarnici da ću nakon ljeta početi studij engleskog
jezika i kulture u Amsterdamu. Osjećao sam se kao izdajica, prema ocu,
prema Luci i prema majci koja je do ponoći držala špatulu u ruci. Naginjala
se nad vitrinom kao zemljoradnik nad krumpirima.
U vrtu s ružama i hortenzijama osjećao sam se slobodnim; to je bilo kao
oslobođenje iz mreže prošlosti i tradicije. Činilo se kao da su niti pukle, no
to je bio samo privid. Mreža je bila netaknuta, tanka i jedva vidljiva. Nikada
je se neću uspjeti potpuno osloboditi, ali to tada nisam znao. Sve više sam se
udaljavao od sladoledarnice: išao sam na sveučilište, preselio sam se u
Amsterdam, zaposlio sam se kod Tofanija. No fine obiteljske niti i dalje su se
lijepile za mene.
“U sladoledarnici Tofani?!” kriknuo je moj otac. “Jesi li poludio?”
“Treba mi novac.”
“Oni su iz Bagni di Lucce. To su Toskanci!”
Najviše nizozemskih sladoledara bilo je iz Vodo di Venasa, u svakom
slučaju iz doline Cadore. Svisoka su gledali na Toskance; za njih su oni bili
prodavači slika koji sad zarađuju novac prodajući sladoled. Smatrali su ih
imitatorima, njihov sladoled bio je lošije kvalitete. Tako su barem mislili svi
vlasnici sladoledarnica iz Cadorca.
“Zaposlili su te kako bi došli do naših recepata. To su lopovi.”
“Ne pravim sladoled, samo ga poslužujem.”

~ 39 ~
 Knjige.Club Books

“Prodaješ li onda i peciva?” pitao me otac podrugljivo.

Kod Tofanija su se osim sladoleda prodavala i svježa peciva. Obitelj im
je imala još jednu sladoledarnicu u Amsterdamu te su tamo prodavali i
pomfrit. Za mog oca nije postojalo ništa gore od sladoledarnice koja vonja
na zalogajnicu.
“Što je sljedeće?” pitao je jednom za stolom kad bi se ljutio zbog
Toskanaca. “Meki sladoled?”
Nisam radio za neprijatelje, nego za barbare.
Luca više nije pričao sa mnom. Kad bih bio u sladoledarnici, pravio bi se
da me nema, ili nije izlazio iz kuhinje u kojoj je pravio sladoled. Morao je
raditi zato što ja nisam radio. Morao sam to primijetiti, morao sam to
osjetiti.
Samo se majka zanimala za moj studij, a htjela je i znati kakav je zapravo
Tofanijev sladoled.
“Njihov voćni sladoled lošiji je od našeg”, rekao sam, “ali imaju sladoled
od pinjola koji je neodoljiv.”
Studij je bio upravo onakav kakav sam očekivao. Svi kolegiji bili su na
engleskom. Na predavanjima su predavači pričali o svom području s istom
predanošću kao i Heiman, na seminarima se u grupama raspravljalo o
književnim tekstovima. O Kydovoj Španjolskoj tragediji, Marlowovom
Doktoru Faustu, Shakespeareovim sonetima. Osjećao sam se poput
engleskog aristokrata iz elizabetinskog razdoblja. A tako onda počneš i
govoriti, raskošno i uzvišeno. Nije to bilo za svakoga; bilo je studenata koji
su nakon mjesec dana odustali i upisali drugi studij.
Većinu vremena provodio sam u knjižnici i čitao djela Geoffreyja
Chaucera, prvog velikog engleskog pjesnika. Canterburyjske priče, Troilo i
Kresida. I to je bio odabir nekog drugog života; ista tišina okruživala je i
redovnike, ali uz njih nisu bile mlade žene nadvijene nad debelim knjigama.
Preko puta mene sjedila je djevojka i čitala Shakespeareove tragedije. Svoja
najteža i najveća djela napisao je u roku od samo nekoliko godina: Othello,
Hamlet, Kralj Lear, Macbeth. Prema Heimanu bili su to njegovi najbolji
kazališni komadi, drame koje su pogađale u dušu, bez ukrasa i obilja
zbunjujućih imena u kraljevskim dramama, kao u Rikardu III. Shakespeare
je nakon Macbetha napisao još nekoliko romantičnih drama, no nisu imale
dubinu njegovih najboljih radova. Djevojka je imala plavu kosu i prćast nos,
a dolazila je iz malog brabantskog mjesta Wouw. Kada se sljedećeg jutra
probudila i otvorila oči, rekla je: “Kako ti nemirno spavaš.”
“Sanjao sam ono što smo radili.”
Tada je protrljala oči i zijevnula. Na neki način to ju je učinilo nevinom,
jako mladom. Možda se to činilo zbog njezinog malog nosa, s pjegicama na

~ 40 ~
 Knjige.Club Books

vršku koji je malko stršao uvis. Kad se protezala, kao da se pretvorila u

djevojčicu.
Morao sam biti tih, njezina cimerica već je bila u svom krevetu. Zid je
bio tanak poput kartona. Nakon što smo popili vino u kafiću, povela me sa
sobom kući. Prvo po jednu čašu, nakon toga i cijelu bocu. Plan je bio da
idemo nešto pojesti, no vino je na kraju večeri odagnalo glad. Zamijenila ju
je druga vrsta gladi.
“Ti vozi”, rekla je.
Još nisam imao bicikl u Amsterdamu i svuda sam išao pješice. No sada
sam mogao sjesti na žuto obojeni bicikl s djevojkom na prtljažniku, njezinim
nogama s lijeve strane. Automobilska svjetla svjetlucala su po najlonkama.
Izgubio sam nevinost ispod police za knjige na kojoj je negdje stajao i
njezin dnevnik, točnije rečeno, između W. B. Yeatsa i T. S. Eliota. Gurala mi
je dlan u usta. Izgubila je nevinost s petnaest godina, sa sumnjivim tipom,
puno starijim od nje. Ispričala mi je to dok smo ujutro ležali jedno pored
drugoga. Spavao je i s njezinom najboljom prijateljicom. Nadala se da će to
biti nešto posebno, nešto što nekome možeš dati samo jednom u životu.
Drugi put bilo je puno bolje, s drugim mladićem, ljubavi iz djetinjstva, koji je
ostao u Wouwu. Imao je pucketavi Zündapp motor i “kokoticu”.
Nisam joj se usudio reći da sam nevinost izgubio s njom. Ostali smo u
krevetu cijelo jutro. Ljubili smo se, zatim smo još jednom vodili ljubav, a
onda i treći put. Bila je subota, rujan, sjalo je sunce. Majka se u slastičarnici
naginjala nad sladoledom, otac je držao poslužavnik s kavom, a brat je
punio cilindar Cattabrige smjesom mlijeka, šećera, žumanjaka te fino
nasjeckanih badema.
Kada sam u nedjelju putovao kući vlakom, neprestano sam mislio na
Laurine slabine. Ljubio sam ih, bilo je to jače od mene.
“Što radiš?”
Nisam znao, nisam mogao drugačije. Srce mi je udaralo kao da netko
lupa šakom po vratima.
“Škakljaš me.”
Ljubio sam najsvjetlije mjesto na njezinom tijelu, sve dok nije odlučno,
no baršunastim glasom šapnula: “Želim te u sebi.”
Luca je to mogao vidjeti, bio sam siguran.
Kada sam ušao u sladoledarnicu, on je taman izašao iz kuhinje s kantom
gotovo bijelog sladoleda od ananasa. Pogledi su nam se susreli, njegove oči,
crne poput kalamata maslina, kao da su znale. To se može vidjeti, a ponekad
i namirisati; određen sjaj, feromoni. Kad putujem na neki festival poezije u
inozemstvo i preumoran sam da bih čitao pjesme, tada igram igru: gledam
ljude i pokušavam pogoditi tko se od njih seksao. Rani jutarnji letovi, ti su

~ 41 ~
 Knjige.Club Books

najljepši. Promatram svježa jutarnja lica, poneke rumene obraze, oprane

kose žena. Zatim gledam njihove stisnute oči s podočnjacima. Budilica ih je
probudila iz dubokog sna, ranije navijena budilica, tako da se još malo
može odrijemati. Pomislim na muškarce koji zbog posla moraju u Šangaj, na
njihove žene koje se uz njih privijaju i penju. Pomislim na stjuardese koje se
moraju požuriti te na njihove partnere koji ih ne žele pustiti, podižu im
suknjice i uzimaju ih mokre kose. Jednom sam u vlaku na putu prema
zračnoj luci vidio tamnoputu ženu u svijetloplavoj uniformi kako čisti mrlju
sa svog kaputića.
Bilo me jednako strah da će brat ispustiti kantu sladoleda od ananasa,
no stoički je odšetao u prednji dio salona gdje je moja majka posluživala
stariju damu. Položio je sladoled u hladnu vitrinu, okrenuo se i vratio natrag
u kuhinju. Ovoga puta izbjegavajući moj pogled.
Majka me pitala mogu li pomoći. Bit će vruć dan. Kimnuo sam i otišao
straga staviti pregaču.
“Osjećaš li se kriv?” upitao me je otac kad me vidio.
“Ne, rado pomažem.”
“Pravimo sladoled od šest ujutro.”
Znao sam, mogao sam to vidjeti po njegovim malenim očima s
podočnjacima. Osim toga nisam vidio ništa, nisam htio ništa drugo vidjeti.
Izašao sam i otišao do stola za kojim je na suncu sjedio bračni par. Žena je
morala ponoviti svoju narudžbu. Bablje ljeto koje je podsjećalo na proljeće.
“I srce je kucalo, ali ne ovdje”, citirao sam J. C. Bloema u njegovom “Prvom
danu proljeća.” Mislio sam na Lauru, njezine pjegice na nosu i na njezine
bokove.
Svaki put kad bih ušao u sladoledarnicu, mogao sam kroz prozorčić
kuhinjskih vrata vidjeti brata kako radi. U desnoj ruci držao je žlicu za
sladoled poput ogromnog falusa. Još nije izgubio nevinost.
Sladoledarnica je bila njegova budućnost. Bila je i moja budućnost, put
koji je bio zacrtan. Trebali smo zajedno preuzeti Veneciju, poput braće
Tofani koji su preuzeli sladoledarnicu svojih roditelja. Poslije su se oženili te
su si braća međusobno pomagala s otvaranjem vlastitih sladoledarnica.
Tako je bilo i u slučaju mog oca i njegovog mlađeg brata.
S početkom večeri prebacio sam pregaču preko stolca. Najveća gužva je
prošla. Bio je to dobar dan.
“Kamo ćeš?” pitao je otac.
“Idem na večeru.”
“Večeramo tek u devet sati.”

~ 42 ~
 Knjige.Club Books

Uvijek smo jeli kasno, prvo Luca i ja, zatim roditelji. Živjeli smo iznad
sladoledarnice. Na prvom katu bila je blagovaonica i spavaća soba mojih
roditelja, a Luca i ja spavali smo na tavanu.
“Moram ići”, rekao sam.
“Ja moram raditi”, rekao je otac. “Moram pomagati tvom bratu.”
Nikad nije radio ništa drugo ili zato što prije nije imao mogućnosti ili
zato što nije imao hrabrosti. No sa svojih osamnaest godina nisam se to
usudio reći.
“Samo idi”, rekao je. “Idi svojim prijateljima pjesnicima.”
Godinama poslije na isti ću način otići k ljubavnici iz kuće žene koja mi
je bila prva djevojka, moja jedina stalna veza. Da, osjećao sam krivnju kada
sam te večeri izašao iz kuće, krenuo ispod crveno-bijele prugaste tende
sladoledarnice ususret večeri babljeg ljeta. Vukle su me tanke niti - sve je
bilo povezano: moj želudac s podrhtavanjem stroja za sladoled, moje srce s
nožem u kuhinji, oštrice crvene od soka od jagoda, moja glava s kućom u
Venasu, moja stopala s borovom šumom, zemljom punom korijenja.
Heiman je već sjedio u restoranu. Na dogovore je uvijek dolazio
prerano. Kad bih negdje ušao, on je već sjedio i čitao neku zbirku pjesama.
Moglo ga se vidjeti kako čita knjigu i na barskoj stolici. Ljudi koji ga nisu
poznavali mogli su pomisliti da nije razgovorljiv, no bilo je upravo suprotno.
Ako bi razgovor utihnuo, Heiman je bio taj koji bi prekidao tišinu.
Mnogo se priča trebalo ispričati; anegdote o pjesnicima, glasine o
nominacijama za najvažnije nagrade. Ili je obasipao prisutne nerazumljivim
strofama, poput zagonetaka. Odmah je primijetio da sam turoban.
“Da si moj sin, zagrlio bih te”, rekao je.
Kada na to nisam ništa rekao, pitao me: “Što se događa?”
Ispričao sam mu da sam pomagao u slastičarnici. “Imam osjećaj kao da
sam ih izdao, kao da sam ih sve napustio.”
Nadao sam se da će me utješiti s nekoliko stihova, stoljetnim engleskim
katrenom koji još nisam čuo, koji će obuhvatiti sve što sam osjećao. Mogao
je biti i lirski, natopljen emocijama. Mjesečina, mrtva stabla, prazno srce.
“Ipak si još dječak”, rekao je Heiman. “Tako se svatko jednom osjeća u
životu; osamnaestogodišnjak sam na svijetu. Nije strašno. Proći će samo od
sebe.”
Nisam mogao zamisliti da se Heiman nekad osjećao kao ja. Sve na njemu
odavalo je određenu nedodirljivost. Mora da se već kao dijete osjećao
slobodnim i neovisnim. Dječak kojeg su svi smatrali posebnim, jer je htio
ljubiti leptire. Činjenica da se nikad nije oženio nije ga činila manje
potpunim od ostalih. Nije mu bio potreban brak kao središte života. Imao je
veliki stan sa zidovima punim slika, neke je dobio na poklon od svojih
~ 43 ~
 Knjige.Club Books

prijatelja umjetnika. Bile su tu i premijere i zabave koje nisu bile dostupne

svima. Žene su mu se divile, najljepše pripravnice Festivala svjetske poezije
bile su zaljubljene u njega.
“Jedino pjesnik smije biti tužan”, rekao je. “Mi, obični smrtnici, moramo
biti sretni.”
Bio je sretan, želio sam da me vodi kroz život, poput svjetionika na
otoku Farosu koji je stoljećima vodio mornare do luke. Još uvijek kod teških
odluka pomislim na Heimana. Što bi on napravio da je na mome mjestu? Bi
li on to smatrao važnim?
“Jesi li pogledao menu?” pitao je. “Imaju carpaccio od coquillea. Jesi li to
ikad jeo?”
Nikada nisam jeo coquille.
“To je jedna vrsta kamenica”, rekao je Fleiman. “Ili još nisi ni kamenice
probao?”
“Nisam.”
“Onda ćemo prvo naručiti kamenice, jer znati jesti kamenice gotovo je
jednako važno kao naučiti čitati.”
Možda su ljudi u nama vidjeli oca i sina kako sjede za drvenim stolom s
uštirkanim salvetama, a možda moj otac nije bio ljubomoran samo na mene,
nego i na odnos koji sam uspostavio s Heimanom.
Pričali smo o mom studiju. Poznavao je neke od mojih predavača.
“Paul Delissen!” rekao je. “Jesi li znao da je on sin brodskog magnata?
Silno bogatog čovjeka, mecene mnogim umjetnicima. Naručivao je ogromne
skulpture i slike koje je poklanjao muzejima. Sva plemenitost otišla je u
Paula, a njegov mlađi brat je vlasnik tvornice u Mađarskoj koja proizvodi
topljene sireve. Imaju brojne okuse: paprika, rajčica, začini. Nisu ukusni, no
idu kao halva.”
Pitao sam se koji je brat bio sretniji, koje su to nevidljive strane njihovih
života.
Heiman je popio gutljaj bijelog vina. “Paulova žena zove se Beppie Blum.
Fantastično ime! Zanima me jesu li još uvijek skupa.”
Često bi se to pitao ili bi pokazivao na neki par u mnoštvu. “Njegova
žena”, prošaptao bi zatim, “zna boju očiju brojnih pjesnika.”
Pričao sam mu o piscima koje sam čitao, pjesnicima koje je poznavao
bolje od svojih susjeda, i, naposljetku, o djevojci s prćastim nosićem.
“Znači, zaljubljen si?” pitao je Heiman.
“Ne znam.”
“Želiš li je opet vidjeti?”
“Naravno!”
~ 44 ~
 Knjige.Club Books

Morao se nasmijati. “Jesi li joj već čitao pjesme?”

“Za to još nismo imali vremena.”
Konobar je poslužio predjelo. Mali komad cipla, ribe koja živi u bočatoj
vodi. Poslužili su i janjeće uši s umakom od maslaca, limuna i estragona.
Konobar je sve to ispričao bez zastajkivanja. Bilo je izvrsno, kao i jela koja će
još uslijediti. To je bio svijet Richarda Heimana. Plamteće široke svijeće,
izvrsna jela, luksuzne tabakere, a usred svega postolje s buketom raskošnog
cvijeća.
Na kraju večeri konobar nam je pomogao obući kapute. “Doviđenja,
gospodine Heiman”, rekao je.
“Doviđenja, Marcel.”
Stajali smo na pločniku. Bio sam sretan, no to je moglo biti i od
popijenog vina. Heiman je išao pješice, ja biciklom. Htio sam ga zagrliti, no
vidio sam da konobar stoji na vratima i gleda nas.
Zagrljaj je čekao još godinama, dok na kraju nije bilo prekasno. Počelo je
promuklim glasom i problemima s grlom, no nakon godinu i pol postavljena
je dijagnoza: amiotrofična lateralna skleroza popraćena grčevima i trzajima.
Heiman bi se ponekad odjednom uhvatio za list s bolnim izrazom lica.
Davali su mu injekcije za opuštanje mišića, više od toga nisu mogli učiniti.
Procijenjeni životni vijek bio je najviše tri godine, no od toga se moralo
oduzeti i vrijeme od postavljanja dijagnoze. Još uvijek ga vidim kako sjedi u
svom stanu, ispred velikog prozora s pogledom na vrt i visoko drveće. Sjedi
u invalidskim kolicima i žali se na riječi koje ne može više dobro izgovoriti.
Sve teže mu je bilo gutati.
Kada mu je postavljena dijagnoza, odmah je napustio svoje dužnosti. Bio
sam jedan od prvih kojima je priopćio tu vijest. “Bolest je neizlječiva i
progresivnog je karaktera.” Možda mu je ovo potonje palo teže nego
činjenica da je bolest smrtonosna.
Starost je došla poput snježne oluje. Mišići su mu se osušili, podražaji iz
mozga nisu više dolazili do njih. Prvo su mu se oduzele noge, zatim ruke.
Više ništa nije mogao raditi sam. Prvi put sam ga vidio bez kravate.
Njegovala ga je jedna Surinamka, no možda nije znala vezati kravatu ili
možda nije znala da ju je uvijek nosio. To joj više nije mogao reći.
Izgubio je glas. Onaj lijepi, duboki glas kojim je napamet recitirao brojne
pjesme. Nije to bio samo dar, to je imalo veze s principima, s uvjerenjem.
Prošlo je vrijeme kad su djeca u školi učila pjesme napamet. Za njega je to
bio neoprostiv grijeh. Svi ti pisci, svi njihovi stihovi, oblikovali su osnovu
njegovog života. Više nije mogao kazivati pjesme, no one su mu još uvijek
bile u glavi. Bolest nije pogodila njegov duh. Dok je gledao van, kroz glavu su
mu prolazili redom jezerski pjesnici, Keats, Emily Dickinson. Njihove riječi

~ 45 ~
 Knjige.Club Books

bile su kao melem, kao i riječi brojnih drugih, Nerude, Mitosza, Rilkea, da,
veličanstvena Rilkeova utjeha. “Gospode, čas je.”
Život bez poezije bio je manje lijep.
Posjećivao sam Heimana gotovo svaki dan i pričao mu o svojoj
disertaciji. Diplomirao sam i udubio se u radove nepoznatih pjesnika, pisaca
čiji lik i djelo nisu nikada zaživjeli, a ja sam zaglavio među njima ne znajući
više što sam se nadao pronaći. Nisam više išao na sveučilište i već dva
mjeseca nisam radio na disertaciji.
Heiman me gledao svojim vodenastim očima, očima starca kojim nikad
neće postati. Što bi mi rekao da je mogao govoriti? Što bi mi savjetovao?
Sigurno bi imao neki sjajan prijedlog ili primjedbu koja bi sve sagledala iz
neke druge perspektive. Sve će biti u redu, godine će učiniti svoje. Mogao
sam to vidjeti u migu oka, u kimanju glave, suzi koja je potekla, prešla preko
ruba te se na kraju, polako i nasumce, otkotrljala do njegovih usta.
I drugi su ga posjećivali. Ponajviše žene. Donosile su cvijeće koje bi
stavljale u vazu, češljale mu kosu, vezale mu kravatu i gurale ga u
invalidskim kolicima kroz park ili uz pristanište, gdje su motori velikih
brodova radili u praznom hodu. Žene su nosile skupu odjeću; neke u
četrdesetima, druge vidno mlađe. Za većinu njih nisam znao kako su
povezane s Heimanom. “Koliko?”, često sam ga htio pitati u restoranima ili u
kafićima kasno u noć. No nikad nije pričao o tome pa sam pretpostavio da to
ne želi otkriti.
Nekoliko mjeseci nakon njegove smrti vidio sam na ulici jednu od žena
koja mu je češljala kosu kad on sam više nije mogao. Prišla je grupici djece i
otvorila šaku. U njoj su bili kesteni, kao sjajni dragulji. Djeca uvijek biraju
najveće. Davala ih je i odraslima, ženama za koje je mislila da su možda
usamljene, muškarcima koji su poput nje imali u sebi nešto tajanstveno.
Nosila je tamnoplave čarape. Je li mu bila ljubavnica? Je li se Heiman divio
toj ženi? Imala je valovitu sijedu kosu, no ten joj je bio taman i zračio
toplinom i mladošću. Probao sam si ih predočiti. U njegovoj kući, u njegovoj
spavaćoj sobi. Sjedio je uspravno, s jastucima pod leđima, i čitao joj pjesmu,
najljepšu koju je toga dana pročitao.
Htio sam je pozvati na espresso, ali osjetio sam neki otpor. To bi bilo
kršenje nepisanog pravila. Ne treba posezati za onim što je odneseno u
onostranost. Žena s plavim čarapama tutnula mi je kestenje u ruke vidjevši
da je promatram. Nisam mogao odbiti.
Heimanovi posljednji dani bili su najgori dani u njegovom životu. Bio je
sve mršaviji i krajnje iscrpljen. Iako je odustao, morao je ipak trpjeti do
kraja. Sati su ga ubijali. Dugi, tihi sati, sati u kojima sve prolazi. Njegov život
imao je besprimjeran sjaj, bio je čarobna zbirka susreta, pjesnika i žena,
umjetnosti i beskrajnih večeri. Sve to ga je oblikovalo, kao skupocjeno vino
~ 46 ~
 Knjige.Club Books

koje dozrijeva. No boca je pala i sadržaj se prolio. Kraj nije sličio ni na što
prethodno, kao da je bio poglavlje neke druge knjige. Držao sam ga za ruku,
mlitavu ruku koja vjerojatno ništa više nije osjećala. Neke žene milovale su
ga po glavi, provlačile prste kroz njegovu sijedu kosu. Medicinska sestra
nikad nije pokazala nikakvu nježnost. Brinula se da je opran i da bude u
čistoj odjeći.
Možda je u posljednjim danima mislio na američkog pjesnika Edwarda
Arlingtona Robinsona koji je zamolio svoju obitelj da iznese njegov krevet
van kako bi mogao umrijeti pod ljepotom zvijezda. Uzeo sam ga u naručje,
napokon sam ga zagrlio i čvrsto ga stisnuo uza se. Nisam htio da ovaj
trenutak ikad završi, a istovremeno nisam htio da je ovo stvarno.
Nakon dva dana dobio je moždani udar i tada je bilo gotovo.
Heimanovom sjajnom životu i užasnoj patnji došao je kraj. Njegova sestra,
koju nikad do tada nisam vidio, naslijedila je kuću i imovinu. U oporuci je
bilo navedeno i moje ime; Heiman mi je ostavio sve svoje knjige. Unajmio
sam kombi za dostavu i jednog kišnog ponedjeljka prenio sam njegovo
najvrednije vlasništvo na tavan sladoledarnice.
Otac i brat pomogli su mi s prenošenjem teških sanduka.
“Samo zato što pada kiša”, rekao je otac.
Luca je šutio noseći gore po dva sanduka. Htio je pokazati kako je jak. Ili
kako je poezija laka.
Još jednom, godinama poslije, učinilo mi se da sam ga ugledao kako vozi
bicikl. Dolazio mi je ususret i brzo je prošao pored mene, valjda idući na
dogovor ili nekoj ženi. Kako mi se približavao, sličnost je bivala sve veća.
Muškarac na biciklu podsjetio me na Richarda Heimana u kasnim
četrdesetima, s rumenim obrazima i sijedoplavom kosom, bez ikakve
slutnje o sudbini koja će ga jednog dana pogoditi.

~ 47 ~
 Knjige.Club Books

Kako je moj otac pjevao himnu

s vrećom luka na glavi

“On pravi kladivo.” Majka me nazvala dok sam stajao u redu za prijavu
na dublinskom aerodromu. Iza mene su stajala dvojica nizozemskih
pjesnika koja su nastupila na Međunarodnom festivalu poezije u Fermoyu.
“Kladivo? Kakvo kladivo?”
“Već se dva dana bavi time, skoro da ni ne izlazi iz podruma.”
“Je li došao doktor?”
“Da”, rekla je majka i zatim briznula u plač. Pustio sam je da se isplače i
odgegao se sa svojom torbom za jedno mjesto naprijed. Na ekranu iznad
pulta pojavilo se novo vrijeme. Let kasni jedan sat. Čuo sam masovno
uzdisanje. Na nekim dijelovima dugačkog reda odjekivale su psovke. Kad
bih zbrojio sva kašnjenja u životu, mogao sam za to vrijeme pročitati sve
pjesme Charlesa Bukowskog. Možda čak i proučiti njegovu strategiju za
klađenje na konjskim utrkama.
Majka mi je ispričala kako je doktor došao u subotu te da je prvo
nasamo popričala s njim. Nije se usudila, no naposljetku je ipak rekla:
“Bojim se da moj muž boluje od Alzheimerove bolesti.” Ispričala je doktoru
kako je čula Beppija da priča s televizorom te da ga je i zagrlio. Izostavila je
dio da je na ravnom ekranu ugledao crvenokosu ženu čije je mišiće želio
ljubiti. No to će doktor ubrzo saznati sam.
“Uopće nisam bolestan”, rekao je otac. “Zdrav sam kao dren.”
Njih troje sjedilo je za kuhinjskim stolom, otac je na sebi imao dugu
tamnoplavu kutu koju je oblačio kad je radio u podrumu. Po njegovim
ramenima bilo je željeznih strugotina. Lazanje su bile u pećnici, ugodna
toplina ispunjavala je prostoriju.
“Zaljubljen sam u Betty.”
Majka je od srama gledala u stol.
“Tko je Betty?”
“Ljubav mog života.”
“Ali oženjen si s Anitom.”
“Isti čas bih je zamijenio.”
Pokazao je svoj pokvareni karakter, eliksir koji je počeo fermentirati; iz
mjehurića su se širili smrad i prljavština.
“Je li u posljednje vrijeme zaboravljiv?” upitao je doktor majku.
“Postavlja li možda više puta dnevno isto pitanje?”

~ 48 ~
 Knjige.Club Books

“Hej”, rekao je otac. “Tu sam!” Mahao je doktoru.

“U zadnje vrijeme ima poteškoća s pronalaženjem nekih riječi”,
odgovorila je majka. “Primjerice, nije se mogao sjetiti riječi ‘otirač’ pa je
rekao: ‘Ono u hodniku, kod cipela, ona ‘stvar’. Kako se zove ta prokleta
stvar?’ ”
“Tipično.”
“Nemam Alzheimerovu bolest!” vikao je otac. “Zaljubljen sam!”
“Jedan od simptoma bolesti jest promjena osobnosti.” Nije bilo jasno
kome se doktor obraća, no možda ni on sam to nije znao. “Prilično se
promijenio”, potvrdila je majka.
“U početku većina pacijenata poriče da osjećaju ikakve promjene.”
“Poričem!”
“Koji su drugi simptomi? O čemu članovi obitelji moraju voditi računa?”
“Tijekom vremena nastaju poremećaji u dugoročnom pamćenju.” Majka
se nečeg sjetila. “Fausto Olivio nosi svoje gaće na glavi.”
“To je apraksija”, rekao je doktor. “Tada pacijent više ne zna kako
obavljati ustaljene radnje.”
“Ja nosim svoje gaće, najnormalnije, na guzici”, odvratio je otac. “A ako
idem van, na glavu stavim šešir.”
“Brzina kojom se Alzheimerova bolest razvija razlikuje se od pacijenta
do pacijenta.”
“Kod Fausta je to išlo brzo.”
“Želite li možda da stavim vreću krumpira na glavu?” pitao ih je otac.
“Hoćete li tada biti sretni? Hoću li vas uveseliti ako stavim nekoliko
kilograma krumpira na glavu?”
Doktor nije odgovorio, nego je gledao Beppija sa sve većim
zaprepaštenjem. Majka je buljila u stol.
“Dobro! Onda ću staviti pet kilograma krumpira na glavu i otpjevati
himnu.” Ustao je od stola i otišao prema hodniku, u spremište. Vrata su se
otvorila i ponovno zatvorila. Zatim je otac ušao u kuhinju s vrećom luka na
glavi.
“Tako dakle”, rekao je doktor.
Majka je kimala.
No nakon što je otac otpjevao cijelu talijansku himnu, rekao je mirno i
staloženo: “Anita, nema više krumpira. Stavi ga na popis za kupovinu.”
Na trenutak je u kuhinji utihnulo. Tišina, no mogu dozvati u sjećanje
miris lazanja iz pećnice. Nije mašta, nego sjećanje koje je oživjelo. Dok sam
bio dijete ušuljao bih se u kuhinju zajedno s bratom, kako bismo kroz
prozorčić pećnice buljili u lazanje. Bilo je to bolje od gledanja televizije.
~ 49 ~
 Knjige.Club Books

“Dotična Betty”, nakon nekog vremena je rekao doktor. “Tko je ta žena?

Živi li u susjedstvu?”
“Ona je njemačka bacačica kladiva.”
“Zanimljivo.”
“Ruke su joj nevjerojatno mišićave.”
“Mogu misliti.”
“Ljubio bih ih.”
“Beppi!”
“Osvojila je broncu na Olimpijskim igrama. Činilo se da će Zhang Wenxiu
osvojiti treće mjesto, no, srećom, nije bilo tako.”
“Tko?”
“Debela kineska prasica.”
“Moj muž baš ne voli Kineze”, rekla je majka.
“Ima ih previše.”
“Beppi!”
Doktor je jedan trenutak gledao moju majku, zatim oca. “Mislim da ću
sada poći”, rekao je tada.
“Nećete ga pregledati?”
Gurnuo je šalicu, velika kazaljka sata se pomakla. Majka je kratko
pogledala u pećnicu u kojoj su se grijale lazanje.
“Slobodno mi možete pregledati uši”, rekao je otac. “Ili da isplazim
jezik?” Naravno da je otac odmah isplazio jezik i ostao tako sjediti. Barem
toliko dugo dok doktor nije stavio na stol torbu i iz nje izvadio futrolu.
“U redu”, rekao je nakon kratkog pregleda.
“Imam li Alzheimerovu bolest?”
“Ne.”
“A neku drugu bolest?”
“Ne.”
“Mogu li onda sada ići dolje?”
“Sad ćemo jesti”, rekla je majka.
“Što radite u podrumu?”
“Pravim poklon za Betty.”
Majka je otresla glavom. “Fali mu daska u glavi”, rekla je. “Pravim
kladivo”, rekao je otac ponosno. “Kladivo u obliku srca.”

~ 50 ~
 Knjige.Club Books

Žena za pultom pogledala je moje isprave. Pitala me želim li mjesto do

prolaza ili do prozora. Uvijek biram mjesto do prolaza. Svaki dodatni
centimetar prostora u avionu ublažava putnikovu patnju.
Zatim mi je vratila putovnicu. Uz dokumente dobio sam i osmijeh. U
malim zrakoplovnim lukama postoji mogućnost da ista žena kod koje se
prijaviš poništava kartu pri ukrcavanju, no najčešće je više nikada ne vidiš.
Kada sam prošao sigurnosnu kontrolu, izgubio sam pjesnike iz vida.
Možda kupuju nešto za svoje kod kuće, za one koji ih čekaju. Izbor je velik.
Prostor između detektora metala i prije ulaska u zrakoplov jedan je veliki
dućan. Moraš se potruditi da ne dođeš u napast. Sve je usmjereno kako bi te
nagovorilo na kupnju. Veliki jumbo-plakati pokazuju kako život može biti
lijep s Breitling satom ili novim telefonom; djevojke u uskim crnim
suknjicama hodaju za tobom sa spremnom bočicom parfema. U nekim
zračnim lukama na ekranima više ne pišu brojevi izlaza, nego koliko je još
ostalo vremena za šoping prije ukrcavanja.
Među svim tim putnicima, torbama i proizvodima sjedio sam čitajući
zbirku pjesama. Možda djeluje čudno, no nije mi bilo neugodno. Ni na kojem
drugom mjestu ne osjećam se kao kod kuće koliko u zračnoj luci. Volim
bezličan glas koji proziva imena putnika, ekrane s brojnim odredištima,
protok ljudi koji dolazi i odlazi, stalni naboj koji raste te zatim odjednom
nestaje. Četiristo putnika nestaje u srebrnastoj unutrašnjosti Boeinga 747.
Iz aviona izlazi niz turista, poslovnih ljudi i drugih putnika, osvrću se i
nastavljaju dalje prema trakama s prtljagom. Odmah se vidi tko leti rijetko,
a tko je preletio više od deset tisuća milja, kome je dolazak u zračnu
luku poput povratka kući.
U pariškoj zračnoj luci “Charles de Gaulle” živio je nekoć jedan Iranac,
po imenu Mehran Karimi Nasseri. Nije imao dokumente, stoga se nije
mogao vratiti u domovinu. Francuski sud presudio je da je na legalan način
došao u zračnu luku te da ga se ne može deportirati, no nije dobio
dopuštenje za ulazak u Francusku. Osamnaest godina kampirao je na
crvenoj klupi na Terminalu 1, nedaleko od bara Paris Bye-Bye. Tu je spavao,
jeo, čitao novine koje su mu ostavljali putnici te je postao svojevrsna
zvijezda, ali je i ostario.
Kad čekam avion za Amsterdam, ponekad maštam o takvom životu.
Izgubljen među koferima, u prostoru gdje su temperatura i vlažnost zraka
uvijek iste. Zamislim da avion nikad neće krenuti, da se ne smijem ukrcati...
“I'm sitting here, waiting”, govorio je Nasseri ljudima koji su ga pitali što
ondje radi. No nikad nije rekao što čeka, možda ni sam to više nije znao.
Oćelavio je na tjemenu, sa strane su mu stršali divlji pramenovi, a u zubalu
su mu nedostajala četiri zuba.

~ 51 ~
 Knjige.Club Books

U zračnim lukama postoji jedan problem: knjižare rijetko prodaju

poeziju. Ili samo neku antologiju s pjesmama o prijateljstvu ili o četiri
godišnja doba iz Everyman’s Libraryja. Nezamislivo je koliko antologija
postoji. O jazzu, bluesu, moru, ljubavi. O psima, pticama, žalosti, vrtovima.
Ne želim čitati takvu poeziju, poeziju koju svi već znaju. Želim otkrivati
pjesme. Najradije bih ih ukrao zagonetnim likovima iz onostranosti;
šamanima iz indijanskog plemena, usamljenom sibirskom seljaku, nadajući
se da oni znaju nešto više. Njihov je jezik sirov i ne pripada nijednom
pravcu.
Prošle godine bio sam pozvan na dodjelu nagrada državnog natjecanja u
poeziji u Pekingu, na čiji je natječaj bilo poslano više od sedamdeset tisuća
pjesama. Pisali su ih tvornički radnici, kuhari i prodavačice. Svatko je mogao
sudjelovati. Žiri se nadao da će uspjeti formirati piramidu koja će dovesti do
jedne najbolje pjesme. Pjesme koja govori sve. Sastavili su pet najboljih, no
nije bilo jedne najbolje pjesme, ni pobjednika.
Potraga se nastavlja. Od jedne zračne luke do druge, od festivala do
dodjele nagrada, od metropole do zaselka u pustinji Gobi, gdje ti orlovi
polako kruže nad glavom.

~ 52 ~
 Knjige.Club Books

O varalici Marku Polu

i izumu korneta za sladoled

Moj je otac cijeli život sanjao o nepostojećim stvarima. Ljeti je u

sladoledarnici maštao o strojevima koji bi, na ovaj ili onaj način, promijenili
svijet, ili bi mnogima olakšali život. Zimi se povlačio u podrum kako bi radio
na svojim idejama u društvu stupnih bušilica i brusilica. Osmislio je
nekoliko izuma: nastavak za ključanicu s pomoću kojeg se u mraku lakše
pronađe utor na bravi; žlicu za cipele s dugačkom drškom da se ne treba
saginjati; rastezljivi stalak za jaje koji se može koristiti i kao čaša. No nitko
se nije zanimao za njih ili su već bili u prodaji. Bio je bijesan kad je čuo da
dugačke žlice za obuću već postoje.
“Kopirali su me.”
“Tko?”
“Kinezi!”
Kinezi su kod nas doma, kao i u sladoledarnici u Rotterdamu, bili krivci
za mnogošto. Po majčinom mišljenju sve je započeo jedan stari Kinez koji je
jednog ljetnog dana sjeo na terasu Venecije. Mi smo tada još bili mali i više
se ne sjećamo ničega što smo čuli. U svakom slučaju, ne sjećam se svađe
koja se dogodila tog sunčanog dana.
Muškarac je pokazao na natpis iznad crveno-bijele prugaste tende.
“Sladoledarnica Venecija, pravi talijanski sladoled”. “Znate li da je sladoled
zapravo kineski izum?” obratio se mom ocu.
“Ne.”
“Kada se Marco Polo 1296. vratio iz Kine, ponio je sa sobom recepte za
sladoled.”
“Tu priču još nikad nisam čuo.”
“Ipak je bilo tako”, rekao je Kinez. “Tako piše u svim povijesnim
knjigama. Tko ih proučava, može zaključiti samo jedno: Kinezi su izumili
sladoled.”
Otac se počeo smijati. “Da je sladoled kineski izum?” rekao je. “Dugo
nisam čuo nešto tako smiješno.”
“Istina je”, rekao je čovjek. “Marko Polo je u Kini proveo više od
dvadeset godina te je po povratku kući upoznao Europljane sa sladoledom.”
“S rižom da”, rekao je otac. “Ne sa sladoledom!”
“Da, da, sa sladoledom!”
“Patka s rižom”, rekao je otac. “Piletina s rižom, puretina s rižom.”

~ 53 ~
 Knjige.Club Books

“Sladoled s okusom bresaka, sladoled od karamele, sladoled od vanilije.”

“Sve to imamo.”
“Zahvaljujući Marku Polu, zahvaljujući Kinezima.”
“Jeste li izumili i pizzu?” upitao je otac.
“Kako to mislite?”
“Jesu li Kinezi izumili i pizzu margaritu? Je li Marko Polo došao u
Veneciju s kartonskom kutijom pizze? Je li on zapravo bio dostavljač pizze?”
“Vi me ismijavate.”
“Vi ismijavate moju obitelj, našu tradiciju. Jutros sam ustao u šest sati
kako bih pravio sladoled po receptu svoga djeda, koji je u svoje vrijeme
skupljao snijeg u planinama.”
“Marko Polo bio je prije njega.”
“Želite li još nešto naručiti?”
“Imate li sladoled od malina?”
“Imamo pravi talijanski sladoled od malina.”
Stari čovjek odmahnuo je glavom. “Sladoled je izvorno kineski”,
odvratio je.
“Moram li to napisati iznad vrata?”
“To bi bilo korektno.”
“Znate li vi što bi bilo korektno? Zabrana ulaska Kinezima u ovu
sladoledarnicu!”
“To je diskriminacija.”
Otac je stiskao šake. “Hoćete li kornet ili čašicu?”
“Želio bih sladoled od malina u kornetu.”
Otac je ušao i prenio narudžbu majci, ona je špatulom zagrabila sladoled
od maline iz posude smještene između sladoleda od čokolade i limuna. Još
uvijek i zatvorenih očiju znam redoslijed, znam točno koji su okusi gdje
stajali. Samo što je brat sve promijenio i dodao nove okuse.
“Znate li da je kornet američki izum?” rekao je Kinez kad mu je otac
donio narudžbu.
“A u Europu ga je donio Kolumbo?”
“S vama se ne može razgovarati!”
Tada je, prema majčinim riječima, otac nabio kornet čovjeku na glavu.
No otac ustraje na priči da ga je čovjek gurnuo i pobjegao te da je tada
krenuo za njim povikavši: “Čekajte! Vaš američki kornet s kineskim
sladoledom od maline!” Zatim je bacio sladoled za njim. Sladoled je poletio
zrakom, napravio salto i pol te sletio na muškarčevu glavu.

~ 54 ~
 Knjige.Club Books

Majka je izišla na ulicu s rupčićem te se ispričala. Otac više nije smio

napustiti sladoledarnicu. Stajao je za tezgom urlajući kao bik. Toga je dana
svojim grčevitim rukama zdrobio četiri korneta. Tada su korneti bili puno
tamniji, roditelji su ih sami pravili u pekaču za vafle i s drvenim kalupom.
Sjećam se i tog mirisa, možda najljepšeg mirisa moje mladosti. Mirni, kišni
dani kada je tijesto cvrčalo na crnim pločama četvrtastog pekača.
Smio sam stisnuti ploče pekača, Luca ih je smio razdvojiti. Poslije smo
smjeli koristiti i kalup, no dok smo bili mali uvijek je otac savijao kornete.
“Ovo je prekrasan primjerak”, često je znao reći. Ili: “Dečki, ovoga ćemo
sačuvati.
Prelijep je da bismo ga pojeli.” Majka bi lopaticom ostrugala ostatke
pečenog tijesta s ploča, a mi smo se borili za njih, kao ptiči rastvorenih
kljunova.
Kornet za sladoled doista je izumljen u Americi, no izumitelj nije bio
Amerikanac. Na svjetskoj izložbi u St. Louisu u Missouriju 1904. godine
sirijski slastičar Ernest A. Hamwi prodavao je na štandu slatke, tanke
perzijske vafle. Pokraj njega stajao je sladoledar kojem su jednog
popodneva nestale posudice te zbog toga više nije mogao prodavati
sladoled. Domišljatom Sirijcu palo je na pamet zamotati vafle tako da se u
njih može staviti sladoled. Kupcima se to toliko svidjelo da je Hamvvi ubrzo
pekao kornete i drugim sladoledarima na svjetskoj izložbi.
Petnaest godina poslije američki će sladoledar L. J. Schumaker na
sastanku Udruge proizvođača sladoleda Pennsylvanije reči: “The ice cream
cone is the biggest little thing in the ice cream business.” Kornet je
promijenio industriju, znatno je povećavši. Do tada se sladoled prodavao
isključivo u drogerijama i dućanima sa slatkišima, poslužen u čašici ili na
podlošku. Kornet je doveo sladoled na ulice, na štandove uz raskrižja i
škole, na proštenja i trgove, u zoološke vrtove.
Priča kaže kako su dva brata na obali Coney Islanda imala štand sa
sladoledom. Kada im se prodaja smanjila, platili su atraktivnim djevojkama
da šeću po rivi s kornetom u ruci. Tako su prodali više sladoleda nego za
najtoplijeg ljetnog dana.
Prije dvije godine, u vrijeme Festivala poezije u Oslu, organizatorica
platinaste kose odmah se ozarila kad sam joj ispričao da potječem iz
sladoledarske obitelji te da mi je izrada korneta jedna od najtoplijih
uspomena iz mladosti.
“Moram ti reći nešto što nikad nikome nisam ispričala”, šapnula je.
Sjedili smo za stolom u dijelu rezerviranom za umjetnike i pili crno vino.
Oko nas sjedili su pjesnici i razgovarali međusobno s gostima festivala.
Program je već davno završio, dvorane su bile prazne, no odvojena
prostorija s barom bila je puna života. Tu su se družili prevoditelji, pjesnici,
~ 55 ~
 Knjige.Club Books

volonteri i organizatori. Bile su to lijepe, beskonačne festivalske večeri

nakon što publika ode kući.
“Kada sam bila djevojčica”, pričala je norveška organizatorica, “uvijek
sam jedući sladoled mislila na seks.” Pogledala me svojim sivoplavim očima.
Možda me htjela šokirati.
“O tome sam mislila i s četrnaest godina, dok sam još bila nevina.
Vrškom jezika polizala bih vrh sladoleda, kružila oko kuglice, zagrizla ga
usnama te polako oblizala. Mislila sam da tako treba, da će to biti upravo
tako.”
Ispričao sam organizatorici da u tridesetim godinama pristojne
djevojčice nisu smjele jesti sladoled na ulici. Morale su ga ponijeti kući,
izvrnuti ga na tanjur te zatim pojesti kuglicu žličicom.
Ipak, bilo je pitanje je li Ernest A. Hamwi bio taj koji je izumio poznati
kornet za sladoled. Kao i bikini, koji je 1946. izumio francuski
automehaničar Louis Reard, a zapravo su ga već prije nosile Etruščanke,
tako se i sladoledni kornet pojavio već ranije u povijesti. U Kuharici gospođe
A. B. Marshall iz 1888. godine nalazi se recept za “Margaretine kornete”
napunjene sladoledom. No nisam htio time zamarati oca. Bio je uvjeren
kako je neki Talijan s Dolomita pomagao sirijskom slastičaru u St. Louisu te
nije bio jedini koji je u to vjerovao. Prema Serafinu Dall'Asti, mjesnom
novinaru i povjesničaru amateru, u izumu korneta sudjelovao je jedan
sladoledar iz Vodo di Cadorea.
“Sladoledni kornet je dakle prije talijanski nego američki izum”, bio je
uvjeren otac.
Naravno da sladoled nije došao iz Azije. Nakon što je potjerao starog
Kineza s terase, otac je pitao mladića iz susjedstva bi li za njega mogao iz
knjižnice posuditi nekoliko knjiga o Marku Polu. Te večeri je naučio da je
original djela Čuda Orijenta izgubljen te da najstariji rukopis potječe iz
1400., otprilike 75 godina nakon smrti venecijanskog trgovca i istraživača.
Nema ni riječi o Kineskom zidu, ni slova o jedenju štapićima ili ispijanju
čaja, a kamoli o sladoledu. Neki povjesničari dovodili su u pitanje
vjerodostojnost putopisa; čak se i pretpostavljalo da je Marko Polo
prepričao tuđe priče. Bilo je to godinama prije nego što je londonska
sinologica Frances Wood objavila kontroverznu studiju: “Je li Marko Polo
bio u Kini?” No moj otac već je tada bio sto posto siguran da svjetski poznati
istraživač nikad nogom nije kročio u zemlju o kojoj je u knjizi pisao.
“Marko Polo je varalica!” povikao je otac usred noći.
“Idi spavati”, odgovorila mu je majka.
Otac je danima čekao starca koji se osvrnuo na tekst iznad tende, no on
se više nije pojavio. Onda je otac pristupio nekom drugom Kinezu koji je
sjedio na sunčanoj terasi.
~ 56 ~
 Knjige.Club Books

“Vi uopće niste otkrili sladoled”, rekao je. “To je povijesna neistina.”
“Nemam pojma o čemu govorite”, odgovorio je muškarac.
“Kinezi nisu izmislili sladoled, isto kao što nisu izmislili ni dugačku žlicu
za cipele!”
Šezdesetih godina sladoledarnice su imale problema s Talijanima s juga
koji su došli raditi u Nizozemsku kao gastarbajteri. U slobodnim danima
grupno su dolazili u sladoledarnicu, svatko bi sjeo za drugi stol i bili su jako
bučni. Ili bi sjeli do neke mlade Nizozemke koja je naručila sladoled. Na
prozorima nekih sladoledarnica pisalo je “Zabranjen ulaz Talijanima”.
Otac je htio postaviti natpis “Zabranjen ulaz Kinezima”, no majka to nije
dopustila.
“Svatko je dobrodošao”, rekla je. “Mladi i stari, bogati i siromašni,
muškarci i žene. Sladoled je za svakoga.”
Bio je to odjek onoga što je Carlo Gatti prije više od sto godina postigao
u Londonu sa svojim penny-licksima.
Otac je prihvatio poraz, no sjeme vječne mržnje spram Kineza bilo je
posijano.
Kada sam godinama poslije čitao antologiju klasične kineske poezije,
otkrio sam pjesmu Yanga Wanlija, rođenog sto godina prije smrti Marka
Pola. Na moje veliko iznenađenje, pjesnik je pisao o mliječnoj tvari koja
“izgleda smrznuto, no istovremeno se čini kao da lebdi” te “koja se topi
poput snijega na toplini sunca”.
Pročitao sam pjesmu ocu, valjda zato što sam ga htio zadirkivati. No
jedino što je na to rekao bilo je: “Ne volim Kineze niti poeziju.”

~ 57 ~
 Knjige.Club Books

Snijeg od nekoć

Imao sam šest godina kada su me roditelji poslali u internat u Vellai di

Feltreu. To je bila sudbina djece sladoledara. Dok si beba, mališan i
predškolac možeš svake sezone putovati s roditeljima u sladoledarnicu, no
nakon toga moraš u školu. U Italiju. Prednost toga bila je da zimi možeš ići
kući, a za dugog ljetnog odmora, koji u Italiji traje tri mjeseca, možeš ići u
Nizozemsku. Nedostatak je bio da preostalo vrijeme moraš provesti u
internatu pod vodstvom časnih sestara. Bile su stroge i staromodne, no
naučile su me pisati, čitati i računati. Bio sam dijete koje je voljelo školu,
naginjati se nad bilježnicu, s kemijskom olovkom u desnoj ruci. I isplaženim
jezikom, rekao je Luca koji me često oponašao. Došao je u Vellai di
Feltre dvije godine nakon mene, no nije se mogao naviknuti na režim časnih
sestara. Bile su jako stroge te su nas ponekad šamarale.
“Nedostaju li ti mama i tata?” pitao me Luca skoro svakodnevno.
“Malo”, odgovarao sam. Trudio sam se biti snažan.
“Meni jako.”
“Moraju raditi”, rekao sam. “Stroj za sladoled se mora vrtjeti.”
“Vrti, vrti, vrti”, rekao je Luca. Kao što nam je i otac objasnio; mi smo
morali učiti, stroj za sladoled morao se vrtjeti.
Luca je imao puno problema s čitanjem i pisanjem. Za razliku od mene,
on nije uživao u tome. Knjige su ga užasavale te je radije trčao dugim
hodnicima internata dok časne sestre nisu pazile. Nekad bi ga uhvatile te bi
za to dobio dobre batine od glavne sestre koja je na bradi imala bradavicu s
tri debele dlake. No to nije bilo najgore. Luca je rekao da strašno zaudara.
“Zar ne osjetiš?” pitao me.
Odmahnuo sam glavom.
“Kad podigne ruku, podigne joj se halja te tada možeš osjetiti
najneobičnije mirise.”
Možda je to bilo zbog toga što sam uvijek čitao knjige. To je miris koji
pamtim iz internata. Prekrasan miris starih, vlažnih knjiga. Položio bih svoj
nos na papir i njime prolazio kroz retke. Možda su mi zbog knjiga u nekim
danima roditelji manje nedostajali nego mom bratu.
Po noći bi Luca često znao leći u moj krevet. Držali smo se čvrsto za
ruke, poput karika neraskidivog lanca. Šaptao sam mu priču koju sam tog
dana pročitao i čekao da mu se disanje uspori i postane pravilno.
Kada smo prešli u srednju školu, za nas se brinula baka. Imala je
tamnosivu kosu i ruke iskrivljene od artritisa, no bila je odlučna i jaka.
Njezin otac imao je sladoledarnicu u Ulmu. Za vrijeme rata Britanci su je
~ 58 ~
 Knjige.Club Books

bombardirali, a obitelj se skrivala u podrumu. “Ne bojte se”, govorio je otac

svojim kćerima. “Ovo je poput nevremena, i to će proći.” Njegova žena
odmahivala je glavom, no djevojčice nisu plakale. Sve su izgubili; strojeve za
sladoled, hladnjake, staklene posude u obliku gondola. No preživjeli su.
Ustali su iz ruševina i prašine.
Amalia Tremonti svojim je koščatim i iskrivljenim prstima svaki dan
rezala luk i rajčice i pravila nam paštu. Bila je brižna, no znala je biti i
nemilosrdna. Nije nam dopuštala da često zovemo sladoledarnicu u
Rotterdamu. Osjećao sam se odgovornim za Lucu. Pomagao bih mu kad je
imao probleme s domaćom zadaćom. Ponekad sam je znao napraviti
umjesto njega da bismo se ranije mogli ići van igrati. Na ulici mi je uvijek
pružao ruku. Tako bismo išli u školu.
Baki se to nije sviđalo - dva dječaka koja se drže za ruke. Na noćnom
ormariću stajala je fotografija njezinog muža koji je nastradao u prometnoj
nesreći na cesti između Dobbiaca i Cortine d’Ampezzo. Bila je zima,
pretjecao je nekog turista u zavoju. Prijatelji su izradili drveni križ i stavili
ga uz rub ceste, no Amalia nikad nije posjetila mjesto nesreće. Naučila je to
od svog oca, moraš ustati iz ruševina i nastaviti dalje.
Za vrijeme ljetnih praznika išli smo vlakom u Rotterdam. Naša teta
putovala je s nama. Nismo vidjeli roditelje četiri mjeseca. Cijelo proljeće. U
tim danima trava je postala svijetlozelena, pojavili su se maslačci i svojim
cvjetovima požutili livadu. Sunce je postajalo sve toplije, sve u nevjerojatnoj
brzini, kao da je postavljeno na ubrzano premotavanje. Činilo nam se da
dvadeset i četiri sata prolaze sporo kao smrznuti prosinački dani. Već
mjesec dana jedva smo čekali ponovni susret.
Sjećam se majčinih suza i njezinih ruku koje su nas obuhvatile i nisu nas
puštale.
“Mogu i ja?” pitao je otac svake godine. “I ja bih jedan zagrljaj.”
A zatim bi nas dobro stisnuo. Prislonio bi svoje bockave obraze uz naše
nježne dječačke obraze, no nije nam smetalo. To se promijenilo tek kad je i
moja jednodnevna brada počela bockati.
Pomagali smo u sladoledarnici i uživali u danima koji su trajali dulje
nego u planinama. Roditelji su najčešće primali narudžbe, Luca i ja smo
radili u kuhinji i pravili sladoled. Pokušavali smo poboljšati postojeće
recepte.
“Jesi li probao sladoled od manga?” pitao me Luca. “Ima premalo šećera,
pretvrd je.”
“Provjerimo prvo sladoled od vanilije”, odgovorio sam. “Tekstura može
biti mekša, a ni vanilija nije ravnomjerno raspoređena.”

~ 59 ~
 Knjige.Club Books

Tako je bilo prije nego što sam otkrio poeziju. Kao u Shelleyjevoj pjesmi,
u našem je duhu ostala ista misao: sladoled.
“Što misliš, što ćemo dobiti ako dodamo bijelu čokoladu?”
“Sladoled od lubenice s bijelom čokoladom?”
“Da”, odgovorio je brat. “Dobit ćemo stracciatellu, samo drugačiju.
Potpuno drugačiju.”
“Nemoj da te Beppi čuje.”
Često smo predlagali da dodamo nove okuse u ponudu. Sladoled od
banane s karamelom, sladoled od naranče i Speculaas keksa te slatki i slani
sladoled od kikirikija.
“Naši kupci to ne žele”, stalno je odgovarao otac. “Oni žele svaki dan jesti
isti sladoled.”
“Možemo li ipak probati?”
“Poslije”, odgovorio je. “Poslije, kada vi preuzmete sladoledarnicu.”
Zakleli smo se da ćemo praviti najneobičnije okuse kad Venecija bude
naša.
Navečer, na tavanu, svaki u svom krevetu razmatrali smo unaprijed tu
fantastičnu budućnost, znanstvenu fantastiku sladolednih okusa.
“Sladoled od meda”, rekao je brat.
“Od ricotte s pinjolima.”
“Od kokosa i cimeta.”
“Od mrkve i oraha.”
“U travnju - sladoled od šparoga!”
“Sorbet od krastavaca.”
“Sladoled od krvi.”
“Kao u krvavicama?”
“Da, samo u sladoledu.”
Kasnije, kad je on preuzeo sladoledarnicu, a ja poput ribe u konzervi
letio po svijetu, brat je pravio, kao što smo se zakleli, sve okuse koje smo tu
večer spominjali. Štoviše, pokazalo se da naš konzervativni otac nije imao
ništa protiv toga. Kad bi mu ponudio žlicu sladoleda, uzeo bi velik zalogaj,
znatiželjno poput djeteta. “Ovo je fantastično”, rekao bi zatvorenih očiju,
kao što su ljudi kušali okuse njegovog djeda. “Ali što je to?”
“Sir s plavom plijesni, jabuka i kruška”, odgovorio bi brat.
“Nevjerojatno.”
Jednom kad sam s nekoliko mladih pjesnika jeo sladoled na terasi
Venecije i išao platiti ocu, pitao me: “Moraš li plaćati ovim prosjacima?”
“To su pjesnici.”
~ 60 ~
 Knjige.Club Books

Pogledao ih je prezrivim pogledom. “Ako će jednom htjeti vidjeti pravog

umjetnika, moraju pogledati Lucu.”

Moj brat je već od početka bio bolji sladoledar od mene. U petnaest

minuta mogao je odijeliti žumanjke od bjelanjaka u 360 jaja. Meni je za isti
postao trebalo otprilike četrdeset minuta. No Luca mi to nikad nije
zamjerao. Nije bilo napetosti ni suparništva. Zajedno smo pravili sladoled,
imali iste snove i istovremeno nas je obuzimala nostalgija za roditeljima.
Puno prije nego što bi došao posljednji dan našeg boravka u Rotterdamu.
Početkom rujna morali smo se vratiti u Venas. Sladoledarnica je bila
otvorena do kraja listopada. Još dva mjeseca morali smo živjeti kod bake,
mirisati njezin miris, osjećati njezine ruke u kosi, ugledati se na njezinu
snagu. No kada je konačno došla zima, bili smo kao prava skladna obitelj.
Sjedili smo svi četvero u kuhinji uz upaljeni štednjak, svatko na svom
mjestu, i vrtjeli vilicu po dubokom tanjuru.
Povratak sladoledara probudio je selo, kao što proljeće udahne život
prirodi. No za razliku od dolaska proljeća, sve ostalo dogodilo se u nekoliko
dana. Drijemež u kojem se Venas nalazio osam mjeseci iznenada se
prekinuo. Automobili su vozili, motori brujali, trube trubile. Ljudi su
otvarali prozore i znatiželjno gledali van. Kao da je stigao mesija.
Pizzeria je ponovno bila puna, kod pekara su ljudi stajali u redu gdje su
se ogovarali ostvareni prihodi i tko se vratio s novim Mercedesom, mesar je
ujutro bio preplavljen narudžbama. Na ulicama nisu više bili samo starci i
mala djeca. Navečer su muškarci dolazili u kafić na kartanje da bi nakon
nekoliko sati pod vedrim zvjezdanim nebom tumarali kućama. Mrtvi pijani i
ludo sretni - oslobođeni od dugih radnih dana u Utrechtu, Arnhemu ili
Maastrichtu. Nedjeljom su po istim puteljcima išle povorke obitelji u
najljepšoj odjeći; svi redovi u crkvi bili su popunjeni. Zatim bi se svi raspršili
svojim kućama. Pečeno meso servirano je na stolove. Male čaše crnog
vina, pogled na planine, razgovori o drugim obiteljima te, naposljetku, zvuk
aparata za kavu koji je širio svoj dobro poznati miris.
Vjetar se kovitlao kroz cijelu dolinu, od San Vita do Lorenzago di
Cadorea. Bilo je kao na Božić; ista sreća i oduševljenje, samo dva mjeseca
ranije. Svi su bili slobodni. Zbog toga su radili, zbog toga su žrtvovali ljeto.
Tijelo se umirilo, manje boljke su nestale. Tu i tamo bi se napravilo i pokoje
dijete. Najviše djece sladoledara rađalo se ljeti. Luca i ja rođeni smo za
najgorih vrućina.
Naravno, vodila se neprestana borba oko toga tko pravi najbolji
sladoled. Koji je sladoledar pripremao najukusnije sladoledne okuse? Tko je
mogao napraviti savršeni sladoled od jogurta? No to je više bila borba koja
se vodila u Nizozemskoj, makar su neki sladoledari i u planinama jedni
~ 61 ~
 Knjige.Club Books

druge uvjeravali da je njihov sladoled bolji, ljepši ili punijeg okusa. Ponekad
bi to izmaklo kontroli, poput poznate ulične svađe između vlasnika dviju
sladoledarnica u Zwolleu.
“Tvoj sladoled od jagoda ima okus po malinama”, vikao je jedan
sladoledar svome konkurentu na drugoj strani ulice.
“Tvoj sladoled od banana ima okus po kruškama”, odvratio mu je ovaj.
“Tvoj sladoled od vanilije je poput sline!”
“Tvoj sladoled od čokolade je kao kravlje govno!”
I tada je došao vrhunac koji nitko nije očekivao i koji nisu baš svi
razumjeli.
“Moj sladoled od marelica ima okus po tvojoj ženi!”
Sladoledari su se stisnutih šaka našli nasred ceste. Borili su se poput
tinejdžera u školskom dvorištu, sve dok ih nije razdvojio Guido Zardus, jak
kao i njegov djed koji je rukama savijao kovanice.
Sljedećeg dana su se brojni sladoledari u baru Posti šalili na račun tog
događaja.
“Moj sladoled od borovnica plav je kao Gregorijevo desno oko.”
“Moj sladoled od višanja taman je poput Belfijeve krvi!”
A bilo je još nešto oko čega se vodila borba. Ne toliko krvava, no jednako
žestoka. U većini sela u Cadoreu - Venasu, Vodou, Pieveu, Valleu, Calalzu,
Cibianu - uvijek je bio neki sladoledar koji bi tvrdio da je njegov djed ili
pradjed izumio sladoled. Neki sladoledari sudjelovali su u toj igri, jer im je
to bila razbibriga, no drugi to nisu shvaćali kao šalu. Luca i ja zajednički smo
pokušavali razjasniti taj misterij te odlazili u posjet naboranim muškarcima
čija su djeca sada radila u sladoledarnicama u Austriji, Mađarskoj,
Njemačkoj ili Nizozemskoj.
Ponekad bismo otišli već nakon prve minute, jer smo naletjeli na gluhog
sladoledara ili na starce koje smo jedva razumjeli. Riječ “gelato” smo
shvatili, no ostatak razgovora bio je nedokučiv.
Gospodin Zampieri pokušao nas je podmititi.
“Čuli smo da je vaš djed izumio sladoled”, rekli smo kad smo mu prvi
put došli na vrata. “Možete li nam to dokazati?”
“Uđite dečki”, rekao je gospodin Zampieri. “Imam jako ukusne
čokoladne kekse.”
Poveo nas je u dnevni boravak i stavio pred nas zdjelu s keksima. Mogli
smo uzeti koliko god smo htjeli.
“Moj djed započeo je na tržnici u Dresdenu”, pričao je gospodin
Zampieri. “Ručno je pravio sladoled, no nitko ga nije kupovao. To ljudima
nije bilo poznato, nikad nisu čuli za sladoled. Zato ga je, čim bi se sladoled u

~ 62 ~
 Knjige.Club Books

određenom trenutku počeo topiti, počeo dijeliti prolaznicima. “Besplatan

sladoled!” vikao je. Moja baka je mislila da je poludio. Razdijelio bi sav
sladoled. Međutim, kad su ga ljudi jednom probali, prodaja mu je naglo
porasla.”
“Kad je to bilo?” pitao je Luca.
“Čekaj da razmislim”, rekao je gospodin Zampieri. “Uzmite još koji keks,
dečki.”
Nakon nekoliko minuta ispričao nam je drugu priču. “O, to su bila teška
vremena. Jedne zime moj otac se vratio u Italiju biciklom, kako bi uštedio
novac. Skroz iz Nizozemske. Kada je stigao u Venas, majka je bila bijesna.
Poderao je troje hlače, koje su koštale isto koliko i karta za vlak!”
“Gospodine Zampieri”, rekao sam, “moj brat vas je pitao znate li možda
kad je vaš djed prodavao sladoled u Dresdenu.”
“Jako davno”, odgovorio je. “Prije nego što ste se vi rodili, prije nego što
sam se ja rodio.” Pokazao je na pogled s prozora, na Dolomite. “Nitko ne zna
ni kada su točno nastale planine.”
Pogledao sam brata. Uzeo je još jedan keks iz posude.
“Znate li vi da živimo na zlatu? Samo što ne možemo do njega.
Preduboko je u zemlji.”
“Možete li se držati teme?”
“O da, sladoled. Prije smo surađivali s talijanskim trgovcima”, ispričao je
gospodin Zampieri. “Financirao sam im put tamo i nazad, a kod nas su imali
osiguranu hranu i smještaj. Plaća im je bila šesto lira mjesečno uz deset
Turmac cigareta svaki dan.” Malo je zastao, možda je to sve računao. Tada je
rekao: “Da ste pametni, iskopali biste rupu. Možda uspijete iskopati zlato.”
Luca je izgledao zainteresirano, no zatim je upitao: “Zašto mislite da je
vaš djed izumio sladoled?”
“Probao ga je prodavati na tržnici u Dresdenu”, krenuo je opet. “No
nitko nije kupovao njegov sladoled, jer im do tada nije bio poznat. Nitko nije
ni čuo za sladoled! Dakle upravo tada ga je izumio.”
Brat je odmahnuo glavom.
“Gospodin Marinello iz Pievea rekao je da je njegov djed izumio
sladoled”, rekao sam.
“Marinello ima devedeset godina. Njegovo pamćenje je poput sira s
rupama.”
Prethodnog dana bili smo kod prastarog sladoledara iz Pievea. Zaspao je
čim je sjeo u fotelju. Nismo se usudili probuditi ga.
“Kad biste ga pitali je li njegova obitelj izumila hamburger, i to bi
potvrdio.” Gospodin Zampieri ustao je i uzeo fotoalbum iz ormara. “To sam

~ 63 ~
 Knjige.Club Books

ja”, rekao je, “kad sam bio mlad i zgodan.” Na fotografiji je bio muškarac sa
šeširom u ruci. “Vidite li postaju? Zuel, blizu Cortine. Postaja više ne postoji,
no preko puta nje danas su skijaške skakaonice.”
“Imate li sliku svog djeda?” pitao sam, no ignorirao je moje pitanje.
“Da pitate Marinella je li skakao sa skakaonice na Zimskim Olimpijskim
igrama 1956. godine, i to bi potvrdio.”
Tad se nečeg sjetio: “Sladoled je izumljen prije fotografije.”
“Dakle ne možete dokazati da je vaš djed izumio sladoled”, primijetio je
Luca.
“Nitko to ne može dokazati”, povikao je gospodin Zampieri pomalo
razdraženo. “Isto kao što nitko ne može dokazati da je njegova baka izumila
tjesteninu carbonaru.”
Pokazao nam je svoj palac, isti žuljeviti palac kakav je imao moj otac,
palac kakav će dobiti i moj brat, a ne ja. Na mom palcu nije nastao nikakav
žulj, iako čitam pjesme, iako okrećem stranice knjiga s pjesmama. Ostao je
gladak i sjajio se pod svjetlošću lampe.
“To je dokaz”, rekao je gospodin Zampieri. “Taj grubi, hrđavi palac i
priče, troje očeve hlače i besplatan sladoled na tržnici u Dresdenu. I moja
baka koja je mislila da je djed poludio.”
Više nije bilo keksa, no pričama gospodina Zampierija još nije bilo kraja.
“Hoćete li uskoro ponovno doći?” pitao je.
Oprostili smo se od njega i obećali mu da ćemo se ubrzo vratiti. Malo
poslije hodali smo dolinom sladoledara držeći se za ruke. Još uvijek smo to
radili čak i kad su naši roditelji bili u Venasu. Ponekad su ljudi buljili u nas,
jer smo im bili čudan prizor.
Bio je prekrasan zimski dan, zrak je bio čist i hladan, linije planina jasno
su se ocrtavale. Još nije pao snijeg. Tek za devet dana past će prve pahuljice,
tanke poput papira, kao da su nastale od samo jednog ledenog kristala.
Lepršat će kroz dolinu poput guščjeg perja i sporo padati na tlo. Kad
dotaknu tlo, neće se topiti, nestajat će. Čini se kao da ih ceste i livade gutaju.
Tako je ujutro. Do podneva će snijeg biti gust poput roja skakavaca. Planine
se neće vidjeti.
Snijeg je uvijek bio nekako čaroban, no u isto vrijeme, ljudima iz planina
bio je uobičajen. Znali su, predosjećali su ga, neki su ga čak mogli namirisati.
Osjetio se u zraku. Tri dana prije prvih pahuljica svi su pričali o snijegu.
Uskoro će doći, govorili su. Past će sutra ili prekosutra. Svi su se u tome
slagali.
Pao je.
Uzeli smo saonice s tavana i sanjkali se po bijelim padinama i livadama,
kroz svježe napadali snijeg. Ja naprijed, Luca iza mene. Ispružene noge,
~ 64 ~
 Knjige.Club Books

moja leđa uz njegov trbuh. Zamišljali smo se u bob-saonicama i pokušali

smo ne kočiti. Braća Enrico i Italo De Lorenzo iz Pievea bili su u šezdesetima
svjetski prvaci u vožnji boba. Sada su imali sladoledarnicu u Utrechtu.
Sanjali smo da nas čeka ista sudbina.
Pitali smo Beppija može li nam napraviti saonice s kraćim skijama kako
bismo mogli još brže juriti kroz snijeg. Nestao je u podrumu i nekoliko dana
poslije pojavio se sa saonicama u koje se moglo sjesti. Bila je to neka vrsta
čahure koju smo prvo trebali pogurati da bismo zatim uskočili u nju jedan
za drugim.
“Sad”, povikao je Luca, a ja sam utonuo u čahuru i djelić sekunde poslije
osjetio bih i njegovo tijelo. U početku nam to često nije uspijevalo i završili
bismo jedan na drugome prevrćući se. Snijeg bi nam ušao i u gaće, a Lucini
crveni obrazi bili su tek nekoliko centimetara udaljeni od mojih
nasmiješenih usta. Nakon nekog vremena razradili smo tehniku i spuštali se
niz padine poput pravih vozača boba. Prelazili smo preko grba, letjeli preko
nemogućih zavoja i jurili sve brže ususret budućnosti, no san se nije
ostvario.
Za vrijeme ručka ispitivali su nas o našoj potrazi za izumiteljem
sladoleda. “Morate razgovarati i sa Serafinom Dall’Astom”, rekao je otac.
“On zna tko je izumio kornet za sladoled. Možda zna i tko je izumio
sladoled.”
Nismo više vjerovali da ćemo saznati priču o postanku sladoleda. Za
vrijeme drugog posjeta gospodin Marinello bio je budan cijelo vrijeme, no
njegova priča nije nas približila istini.
“Nije li divan?” rekao je gledajući van.
“Tko?”
“Snijeg.”
Luca i ja smo šutjeli. Sniježilo je već danima. Moglo je već pomalo i
prestati.
“To je isti snijeg kroz koji je hodao moj djed”, rekao je gospodin
Marinello. “Zimi je u dolini rijeke Po svladao umijeće pečenja šećera, a u
Veneciji je naučio kako napraviti hladnu smjesu. Potrebna sol nabavljala se
u Siciliji.”
Nije zvučao kao netko zaboravan, tko bi odjednom rekao da je njegova
stara teta izumila hamburger.
“Kada je to otprilike bilo?” pitao je Luca. “Kada je vaš djed bio u
Veneciji?”
“Moguće da je to bio i djedov otac”, odgovorio je gospodin Marinello. “Ili
možda čak otac mog šukundjeda.”

~ 65 ~
 Knjige.Club Books

Luca je podigao lijevu obrvu, no ja sam htio čuti tu priču. “Rodio sam se
prije gotovo sto godina”, rekao je gospodin Marinello. “To onda znači da se
moj šukundjed rodio još sto godina prije.”
Vremenska udaljenost bila je prevelika da bi se obuhvatila. Gotovo da
ništa nije preostalo, nikakve fotografije, znakovi. Samo priča koju je svaka
sljedeča generacija ponešto iskrivljavala i uljepšavala.
“To je zbog snijega”, rekao je gospodin Marinello. “Sve je prekrio,
tragovi su zameteni.”
Međutim mnogi su vidjeli svoje djedove u planinama sa zavrnutim
rukavima i pijukom. Možda su to mogli vidjeti jer su i njihovi očevi krenuli
istim stopama, poslije i oni sami; neki od njih mogli su vidjeti još više
unatrag, kroz snijeg koji je sličio na snijeg u njihovo vrijeme. Tamo je
jednom stajao onaj prvi sladoledar, u velu magle, u zasljepljujućoj,
smrznutoj prirodi.
Snijeg. U poeziji nevjerojatno često sniježi, više nego što pada jesensko
lišće. Veseli snijeg Ralpha Walda Emersona, snijeg koji je nekad u muškom
rodu, a onda kod Teda Hughesa u ženskom rodu, pahuljice Henryja
Wadswortha Longfellowa koje padaju “tiho, i meko, i polako”, užurbane
pahuljice Aleksandra Puškina, i, naravno, les neiges d'antan Françoisa
Villona. No nakon čitanja engleske pjesnikinje Maure Dooley počeo sam
drugačije gledati snijeg. Bilo je to više od trideset godina nakon razgovora s
gospodinom Marinellom. Shvaćam da je to veliki razmak, no kada
sam pročitao pjesmu “Obrnuti svijet” o “zbrkanom padanju
snijega”, smjesta me vratila u prošlost.
“Sve je isteklo, istanjilo se
do praznine, do strukture koja je ostala
bez ikakve strukture, bljedila koje je Wilson Bentley
pokušavao odrediti cijeloga života.
Pahuljica snijega, ne postoje dva ista ledena kristala.”
Zaboravio sam ime Wilsona Bentleyja, no to ime nije nestalo. Kad sam
krenuo čitati, bilo je kao da sam upalio šibicu. Priča se odmah zapalila.
“Želim vam nešto pokazati”, rekao je gospodin Marinello. Ustao je iz
fotelje i otišao do biblioteke. Pomislio sam kako će, kao i gospodin Zampieri,
uzeti fotoalbum, no nije to učinio. Knjiga je imala fotografije, ali ne njegove
dok je bio zgodan mladić na nekoj postaji koja više nije postojala.
“U knjizi je 2500 fotografija snježnih pahuljica”, rekao je. “Fotografirao
ih je Wilson Anwyn Bentley.” Ispričao nam je da je Bentley bio iz Jericha,
malog mjesta u Vermontu. Još kao tinejdžera fascinirale su ga snježne
pahuljice. Pokušao je nacrtati njihov model uz pomoć mikroskopa, no ledeni
kristali bili su jako složeni i isparili bi prije nego što ih je mogao precrtati.

~ 66 ~
 Knjige.Club Books

Pomogao mu je fotoaparat na mijeh. Bentley je pričvrstio fotoaparat na

mikroskop i uhvatio pahuljice na baršunasti rupčić. To je bilo prilično
komplicirano, čak i na temperaturi ledišta pahuljice su isparavale a da se
nisu otopile. No Wilson Alwyn Bentley je 15. siječnja 1885. godine
fotografirao svoju prvu pahuljicu. Uslijedit će još mnoge. Za svog života
fotografirao je oko pet tisuća snježnih pahuljica.
“Kod svakog okidanja zadržao bi dah”, rekao je gospodin Marinello.
Unatoč tehničkim ograničenjima, njegove fotografije bile su tako dobre
da gotovo sto godina nitko drugi nije fotografirao snježne pahuljice. Poslije
se Bentley posvetio mjerenju kišnih kapi.
“Umro je od upale pluća koju je zaradio hodajući pješice šest milja kroz
snježnu oluju.”
Gledali smo fotoalbum, bezbrojne fotografije snježnih pahuljica,
vrtoglave ledene kristale. Po Bentleyju je svaki primjerak pahuljice bio
zasebno remek-djelo, no mi smo listali album kao da hodamo po bijelim
ulicama. Mladi i ravnodušni.
“On je gledao kroz snijeg”, rekao je gospodin Marinello. “I vidio prava
mala čudesa ljepote. Tako je nazvao svoje pahuljice.”
Potajno smo izgubili nadu. Možda je to imalo veze s novom djevojkom
koja se doselila u naše selo. Nije bilo izravno povezano, no nije bilo ni
slučajno da se kraj naše potrage za prvim sladoledarom Cadorea poklopio s
našom prvom ljubavi.
Vidjeli smo je na snijegu, glave nagnute unatrag i širom otvorenih usta.
Sigurno nas je vidjela kako buljimo, jer je u jednom trenutku rekla: “Kako je
smiješno što se vas dvojica držite za ruke.” Zatim je prošla pored nas i
nestala u vrtlogu snježnih pahuljica.
Luca je smjesta istrgnuo ruku iz moje.
Djevojku smo ponovno susreli tek nakon nekoliko dana i tada smo
primijetili da ima dugački jezik. Mogla je bez problema jezikom dotaknuti
vrh nosa.
“Zar vi to ne možete?” pitala je iznenađeno. Vidio sam da ima sivozelene
oči.
Luca je prvi pokušao, zatim ja. No nijednom od nas nije uspjelo.
“Još jednom”, rekla je i bez pitanja povukla Lucin nos. “Skoro si uspio”,
rekla je. “Nedostajao je samo milimetar.”
Nakon toga sam ja bio na redu. Osjetio sam njezine hladne prste na
svojim nosnicama. Isplazio sam jezik što sam dalje mogao, a ona mi je iz sve
snage povukla nos. Boljelo je. Lucu je sigurno isto boljelo, no nije ništa
rekao.
Otresla je glavom. “Ne ide ni tebi.”
~ 67 ~
 Knjige.Club Books

“Ja sam Sophia”, zatim je rekla.

Mi smo se predstavili i rekli gdje živimo. Bila je s juga, iz Modene.
Njezini roditelji nisu bili sladoledari. Njezin otac postao je novi direktor
tvornice naočala u regiji.
“Mogu uhvatiti dvije snježne pahuljice istovremeno.”
Gledali smo njezin dugi, uski, ružičasti jezik koji je lebdio po zraku, i
remek-djela koja su slijetala na nj. Zadržavali smo dah.
Iste večeri Luca me u krevetu pitao: “O čemu razmišljaš?”
Mislio sam o Sophijinom jeziku, no rekao sam: “O novom skoku sa
saonicama.”
“I ja isto.”
Imala je trinaest godina, bila je godinu mlađa od mene, a godinu starija
od Luce. Imali smo prešutan dogovor da se on druži s dječacima svojih
godina, a ja s dječacima moje dobi. Međutim Sophia je bila između i sad se
postavilo pitanje kome ona pripada.
Sljedećeg jutra pozvonili smo joj na vrata. Otvorila nam je njezina majka.
Imala je plavu kosu i široka usta poput svoje kćeri, no i duge, glatke,
osunčane noge koje su virile ispod žute kućne haljine. Za nju smo bili
premladi. I za njezinu stražnjicu koju je prekrila uskom suknjicom dok je
hodala ulicom. Muškarci iz sela bili su istog godišta kao i ona, no činilo se da
nisu vjerovali svojim očima kad su je vidjeli prvi put. Bila je poput Iluzije,
ljetna žena usred zime. Svi su se pitali što ona tu radi, takva ljepotica iz
velegrada. Isto je vrijedilo i za njezinu kćer. Okrenula nam je svijet
naglavačke.
Luca, koji je inače bio pričljiv, nije više znao što bi rekao. Ja sam morao
pričati.
“Imamo saonice”, rekao sam. “Želiš li ići s nama na sanjkanje?”
“Još bih malo ostala doma”, odgovorila je Sophia.
“Dobro.”
Ostali smo unutra, no nismo imali pojma čega bismo se mogli igrati.
“Skinite jakne”, rekla je Sophia nakon nekog vremena.
Njezina majka donijela nam je šalicu čaja i zatim se otišla presvući.
Poslije je došla u dnevni boravak u ljubičastoj haljini s cvijećem. Haljina je
bila za sedmi mjesec, kad je sunce sjalo visoko na nebu. Sophia se nasmijala
kad ju je vidjela.
U međuvremenu nismo ništa rekli, samo smo naizmjence otpijali po
gutljaj vrućeg čaja.
Sophia je naposljetku pitala: “Tko će me počešljati?”
Luca je odgovorio brzinom svjetlosti.
~ 68 ~
 Knjige.Club Books

Primio je četku i predao se Sophijinoj plavoj kosi. Kosa joj se sjajila

poput aureole na crkvenim slikama. Moja majka imala je čvrstu crnu kosu s
plavim odsjajem. Prije smo ju često češljali pa smo znali koje pokrete treba
napraviti i kako bezbolno raspetljati čvorove. Iako sam tu i tamo vidio
Sophijino lice u bolnom grču, moguće da je to i odglumila. Možda nije htjela
pokazati da uživa. Uvijek bih ja češljao jedan dio majčine kose, a Luca drugi.
No ovoga puta mi nije predao četku.
“Jesi li vježbao?” pitala me Sophia.
Nisam znao na što je mislila. Zatim je isplazila jezik i dotakla vrh nosa.
Odmahnuo sam glavom. “Bi li pomoglo vježbanje?”
“Mom ocu je pomoglo”, odgovorila je. “On to sada može.”
Još nismo vidjeli njezinog oca. Čuli smo u kuhinji za vrijeme jela da je
bio direktor jedne od najvećih tvornica naočala. “Postavili su ga da se
riješimo Kineza”, objasnio nam je otac. “Da ih razbijemo.”
“Au”, rekla je Sophia smiješeći se.
Kad je Luca odložio četku, Sophia je bila još ljepša nego prije.
“A što ćemo sad?”
Gledao sam u četku u kojoj je bilo klupko zlatne kose. Morao sam se
suzdržati da ga ne izvadim i spremim u džep.
S obzirom na to da je Luca šutio, rekao sam: “Idemo van.”
Nismo svi troje stali u saonice pa smo se zato naizmjence spuštali sa
Sophijom. Nisam znao je li Luca nešto pričao dok je bio sam s njom, ili ju je
stisnuo uza se i koliko su bile udaljene njegove usne od njezinih obraza kad
bi nakon pada ležali u snijegu. Znao sam samo što se događalo kada smo
zajedno prošli bijelu livadu i sanjkali se po grbavom terenu. Kada bi skretali,
njezina kosa mi je ulazila u usta. Izvadila bi je palcem i kažiprstom. Gledala
je u moja usta pa u oči, i zatim ponovno u usta. Nisam znao da jedan
trenutak može trajati tako dugo.
Tu večer ponovno smo budni ležali u krevetu.
“O čemu razmišljaš?” pitao me Luca.
Kao da je svaka druga misao odmah isparila i poprimila oblik djevojke.
“Na gospodina Zampierija”, slagao sam. “Na njegove kekse.”
“Ja mislim na Sophiju.”
Kratka tišina.
“Mislim na njezinu kosu, htio bih je ponovno češljati.”
Moj brat je odlučio biti iskren, kao i uvijek. Otvorio je dušu, dok je moja
ostala zatvorena.
“Zaljubljen si”, rekao sam.
“A ti nisi?” rekao je kao da mu je to bilo nezamislivo.
~ 69 ~
 Knjige.Club Books

“Ne”, odgovorio sam, slagavši. I dodao: “Tvoja je.”

Luca je šutio i nakon nekog vremena rekao: “Moraš mi pomoći. Ne znam
što napraviti.”
“Pomoći ću ti”, rekao sam. Obećao sam mu, bio sam njegov stariji brat,
uvijek bih mu pomagao.
To je značilo da sam svaki put morao ići s njim kod nje doma. Rekao sam
mu da bi bilo bolje da ostanem doma i da ide sam, no nije se usudio.
“Onda moraš pričati s njom”, rekao sam.
“Što da joj kažem?”
“Ne znam”, odgovorio sam. “Reci joj da si je sanjao.”
No Luca nije govorio jezik ljubavi. To nije bilo tako strašno kao kod
našeg pradjeda koji je pobjegao od ljubavi. Kad bi Luca ugledao Sophiju,
samo bi rekao: “Bok.” A kad bi odlazio: “Vidimo se.” Ili “Vidimo se ubrzo.” No
u međuvremenu bio bi zastrašujuće tih, a ja sam se morao pobrinuti da ne
ispadnemo kao dvojica asocijalnih idiota.
Sophia nam to nije olakšavala. Kad je jednog jutra ponovno hvatala
snježne pahuljice, pitala nas je: “Imate li vi isti okus?”
Držala je glavu nagnutu unatrag i čekala odgovor dok joj je tu i tamo
koja pahuljica dolepršala na jezik.
“No?” rekla je u jednom trenutku. Gledala nas je, prvo Lucu, zatim mene.
Prišla nam je korak bliže, zatim još jedan. Znao sam da sada trebam nešto
reći.
“Ja imam okus po brokuli”, rekao sam, “a Luca po kremi od jagoda.”
“Brokula mi je najdraže povrće”, rekla je Sophia odmah, “no desert od
jagoda mi je isto jako fin.”
Luca nije čuo drugi dio odgovora, ili ga je shvatio kao utješnu nagradu,
jer je te večeri dok smo ležali u krevetu bio bijesan.
“Trebao si joj reći da imaš okus po konjskoj pišalini.”
“Tko ima okus po konjskoj pišalini?”
“A tko ima okus po brokuli?”
O ljubavi sam znao podjednako malo kao i Luca, no nisam bio stidljiv ili
plašljiv. Tada je sve počelo. Možda je vidjela njegovu paralizirajuću
zaljubljenost, no možda je vidjela i nešto drugo; mene, koji sam pokušavao
progutati svu svoju ljubav, zakopati je u svojoj nutrini.
Svi zajedno igrali smo besmislenu verziju ljubavne igre “hard to get”.
Čekali smo da netko drugi napravi nešto umjesto nas, ali do toga nije došlo.
Nikad nije došao netko drugi.
U krevetu sam preuzeo ulogu Cyranoa de Bergeraca. Šaptao sam Luci
fraze koje je mogao upotrijebiti.
~ 70 ~
 Knjige.Club Books

“Reci joj da želiš znati kakav okus ima.”

“Reci joj da želiš jezikom dotaknuti vrh njenog nosa.”
“Reci da bi htio biti snježna pahuljica na njenom jeziku.”
No ništa nije rekao.
“Reci da je zauvijek želiš češljati.”
“Reci da više ne možeš zadržati svoj dah, da se gušiš i umireš bez njene
ljubavi.”
Nije rekao apsolutno ništa.
Ne znam što bi se dogodilo kada bi joj sve to rekao. Priča se da je ljubav
kemijska reakcija u mozgu, no po meni je ona jedan potpuno nelogičan
mehanizam. Ako se previše trudiš, odbijaš drugu osobu od sebe. Ne radiš li
ništa, tada te druga osoba želi, no može se dogoditi da te uopće ni ne
primijeti. Kako znati na koji način radi srce? Kako ubrzati otkucaje srca,
kako ga osvojiti i zauvijek zadržati za sebe?
Na dan kad je prestao padati snijeg, Sophia je odjednom rekla: “Moja
mama kaže da ste obojica zaljubljeni u mene.”
Bili smo kod nje doma i pijuckali svoj čaj, gutljajčić po gutljajčić, no Luca
se ipak zagrcnuo.
“Rekla mi je da moram odabrati.” Pogledala nas je jednog po jednog.
Nije mi bilo baš ugodno, no nisam odvraćao pogled. Luca je kihao i kašljao
sa suzama u očima.
Odlučio sam ga lupiti po leđima. Nakon nekoliko udaraca bilo mu je
bolje i ponovno smo mirno sjedili uz šalicu čaja, kao da se ništa nije
dogodilo.
Malo sam pričekao, svi smo popili po dva gutljaja čaja i tada sam rekao:
“Nisam zaljubljen u tebe.”
A što je moj brat rekao? Taj majmun, nesposobnjaković, mutavac, rekao
je: “Ni ja.”
Tada se ni Sophia više nije mogla suzdržati: “Ni ja nisam zaljubljena u
vas.”
Trebao sam iskapiti cijelu šalicu, obući jaknu i ostaviti ih tamo. Njih
dvoje same, u prostranom dnevnom boravku. No bojao sam se da će Sophia
krenuti za mnom, a ako ne to, onda da će Luca isto popiti svoju šalicu i
potrčati za mnom.
Stoga smo svi troje ostali sjediti i piti biljni čaj koji nam je pripremila
Sophijina majka. Naposljetku sam ja bio taj koji je pitao: “Idemo van?”
Vani je bilo blago oblačno, poput vela kroz koji se sunce pokušalo
probiti. No nisu padale pahuljice.

~ 71 ~
 Knjige.Club Books

Sophia se sagnula, s obje ruke zagrabila snijeg koji je napadao na tlo i

bacila ga uvis. Kao da je magla sišla na nas. Slijedili smo njezin primjer te
skupljali snijeg i bacali ga uvis.
Naravno da je Sophia otvorila usta i pokušala jezikom uhvatiti leteći
snijeg, ali snijeg joj je padao na kosu i ulazio u kragnu. Odjednom smo se
našli u snježnoj borbi. Pravili smo grude, no prebrzo. Grude su u letu
mijenjale oblik i postajale rastući oblak. Prvo smo se gađali samo Luca i ja
međusobno, a Sophia nas obojicu, no u jednom trenutku počeli smo joj
obojica uzvraćati. Bila je zatrpana snijegom. Ušao joj je u kragnu i za vrat,
osjetila ga je među ramenima, kod nadlaktica i grudi, koje su tek morale
narasti, i na trbuhu. Gotovo posvuda. Bacao sam snijeg, oblikovao ga i njime
obasipao Sophiju.
Preklinjala je za milost. “Stani!” povikala je. “Prestani!”
Ali ja nisam prestao. Htio sam povikati: “Odaberi. Moraš odabrati jednog
od nas? Onda biraj!”
Tada je pala i uz to dobila direktan udarac u glavu, od grude koju sam ja
bacio. Nije odustala samo tako; skupila je svojim malim rukama snijega
koliko je mogla, napravila grudu i bacila je na mene iz sve snage.
Postojao je veseli snijeg i užurbani snijeg, muški i ženski snijeg, a
postojao je i snijeg od nekad, isti snijeg kroz koji je hodao djed gospodina
Marinella i u kojem je stajao moj pradjed. Oblak koji se protezao od daleke
prošlosti do budućnosti, prema ovome trenutku. Sada vidim da ne postoje
dvije jednake pahuljice, kao što je Maura Dooley napisala u svojoj pjesmi.
Sada gledam kroz snijeg i konačno vidim čudo.
Luca je bacio grudu na mene, grudu koju je pravio neko vrijeme, tvrdu
kao kamen, neočekivanu, poput udarca u lice. Osjetio sam hladnoću kako se
rasprsnula po mom čelu i zatim otklizala za moj vrat. Snijeg je potonuo do
mojih prsa i tada sam osjetio izdaju. Luca se zauzeo za Sophiju, štitio ju je.
Bacio je još jednu grudu koja se pretvorila u oblak, koja mi je nakratko
oduzela vid. To je bilo čudo kojeg tada nisam bio svjestan, neusporediv
mehanizam koji je stupio na snagu. Luca nije napravio ni previše ni
premalo. Napravio je točno što je trebao.
Zateturao sam, pao i bio prekriven snijegom. S četiri ruke istovremeno.
Imao sam snijeg u očima, u ustima, u nosu. Tada mi ništa nije bilo jasno, a ni
dugo vremena nakon toga. No sad razumijem, znam da je to bila gruda koja
mi je došla posve neočekivano. Nije znao drugačije. To je bio jedini način na
koji je moj brat nešto mogao napraviti. Bez riječi, bez nježnosti, tako jakim
udarcem da me oborio.
Godinama poslije, kada sam ja već napustio sladoledarnicu, moj brat je
dobio Sophiju. Postala mu je žena. No to je još onda bila gotova stvar; tada, u

~ 72 ~
 Knjige.Club Books

snijegu, dok sam ležao na tlu i dok su posljednje pahuljice tiho, nježno i
polako padale na mene.

~ 73 ~
 Knjige.Club Books

U Amsterdamu

Nakon studija pokušao sam doktorirati, no radije sam boravio u

kafićima s piscima, novinarima i urednicima. Uz guste slojeve duhanskog
dima i razgovore potaknute pićem, dobio sam, između ostalog, poslovnu
ponudu za rad u izdavačkoj kući. Bio je to više poziv nego ponuda, no takve
razlike izblijedjele bi na kraju večeri. Osoba koja mi je to priopćila bila je
malen čovjek s okruglom čašom u ruci. Oči su mu se jedva vidjele, gotovo da
su bile sklopljene, kao da nije podnosio svjetlost.
Zapravo je taj škiljavi pogled bio dio kraljevskog osmijeha Roberta
Berendsena, čovjeka koji je osim književnosti obožavao i život. Pogotovo
kad bi popio nekoliko čaša svog najdražeg piva De Koninck.
“Svrati sutra”, rekao je. “Tražim urednika za poeziju.”
Razgovor se vodio, kao i svake druge večeri, o knjigama i piscima. Netko
je spomenuo prvu zbirku pjesama K. Michela, Da! Gol poput kamenja, koja je
objavljena prije nekoliko dana.
Neki pjesnici smatrali su je bučnom poezijom, razmetanjem. “Ima
previše uskličnika”, povikao je jedan čovjek pred svima. “Više ih ni ne
brojim.”
Drugi su je smatrali spektakularnom zbirkom s potpuno novim tonom.
“Još nikad nisam pročitao tako nešto”, rekao je muškarac koji je pisao za
novine. “Lakomisleno i svježe, a u isto vrijeme dubokoumno.”
“Za mene to nije poezija”, rekao je netko treći.
Bila je to primjedba koja se čula svakog tjedna. Na to bi rijetko tko
odgovorio. Neki ljudi su od poezije imali ista očekivanja kao i od vode iz
slavine; morala je prije svega biti bistra. Unatoč tome razgovori u kafiću bili
su gotovo uvijek zanimljivi, ako ni zbog čega drugoga zato što bi svatko o
određenom pjesniku ili zbirci imao različito mišljenje. I zato što bi se pilo.
Rasprave su znale biti prilično žestoke. Nekoliko puta bi se strasti toliko
rasplamsale da bi razgovor eskalirao u svađu. Tada bi barmen intervenirao.
“Izlazite!” rekao bi. “Van! Tamo se tucite.”
Na sveučilištu sam s drugim studentima proučavao pisce koji su bili dva
metra pod zemljom i kojima je bila upućena gomila književnih kritika.
Morali smo formirati vlastito mišljenje, no nismo se osjećali slobodnima.
Sada smo bili u samom središtu, u dimu i žamoru, dok je nekoliko kuća dalje
netko pisao poeziju. Mogli smo reći što još nitko prije nas nije rekao.
Jedna mlada žena umiješala se u razgovor.
“Sviđa mi se čuđenje K. Michela”, rekla je. “To je jedan potpuno drugačiji
način gledanja na uobičajene stvari.”

~ 74 ~
 Knjige.Club Books

Imao sam potrebu prikazati i drugu perspektivu. Zbirku sam smatrao

izvrsnom, no jezik i forma nisu bili ništa novo.
“Pogled izvana”, rekao sam, “ima i 'Martian poetry’, zar ne? A ta poezija
nastala je prije deset godina.” To je bio pokret koji je nastao krajem
sedamdesetih godina u Engleskoj. Začetnici su bili Craig Raine i Christopher
Reid. U svojoj poeziji promatrali su svijet kao što bi Marsovac gledao stvari
koje nas okružuju. “In homes, a haunted apparatus sleeps, / that snores
when you pick it up.”
“Bilo mi je pravo osvježenje pročitati pjesme koje nije napisao neki
melankolik.”
Robert Berendsen je kimnuo. “Dolje melankolija!”
Naručili smo još jednu rundu piva.
“Za pjesnike s Marsa”, rekao je netko digavši čašu.
K. Michel bit će godinu dana poslije nominiran za nagradu C. Buddingh,
no neće osvojiti nagradu za najbolji pjesnički debi.
Čast je pripala nekom drugom. Nije iskusio početak o kojem svi pjesnici
sanjaju. Potresao je književni svijet ili barem njegov najljepši dio - biser,
poeziju. Njegova zbirka pjesama za mnoge je bila ulaz u neki drugi svijet.
Mladi pjesnici pokušavali su s još većim čuđenjem promatrati stvari oko
sebe. Eksperimentirali su, vikali, halucinirali. U tim uzbudljivim vremenima
počeo sam karijeru urednika u izdavačkoj kući koja se mogla dičiti s više od
sto godina iskustva.
“Svrati sutra.” Puno puta bi dano obećanje prestalo vrijediti kad bismo
izišli iz kafića. No kad sam se idućeg dana popeo malim stepenicama ispred
pročelja veličanstvene zgrade na kanalu, izdavač me srdačno primio. Oči
Roberta Berendsena izgledale su još manje. Mogao sam početi raditi sljedeći
tjedan.
Ispričao sam novost roditeljima u sladoledarnici. Sjedili smo u
blagovaonici na prvom katu. Brat je bio dolje i pravio kavu za prve goste.
“Dobio sam posao”, rekao sam, “nakon vikenda počinjem raditi u jednoj
izdavačkoj kući kao urednik za poeziju.”
“A tvoj doktorat?” pitala me majka.
Očekivao sam to pitanje, no nisam imao spreman odgovor. Nisam znao
kako nastaviti dalje s disertacijom o anonimnim pjesnicima. “Želim raditi”,
rekao sam. “Ne želim tek tako propustiti ovu priliku.”
“Kaže da želi raditi”, povikao je otac. “Da ne može dočekati da počne. E
pa, znaš što? Kolovoz je, uzmi špatulu u ruke i na posao! A ja ću odspavati
koji sat.”
Ustao je od stola i otišao do vrata koja su vodila na krov kuhinje
sladoledarnice. Tamo je bila ležaljka na kojoj bi otac protegnuo svoje
~ 75 ~
 Knjige.Club Books

umorno tijelo. Čuli smo škripanje šipki ispod nategnutog materijala ležaljke.
Poslije, kad je otac bio u mirovini, žalio bi se na brojne bolove u tijelu. U
leđima, nogama, rukama. Boljelo ga je posvuda, u križima i u zubalu. Cijeli
život borio se s boli, nije joj popuštao i jednostavno je nastavio sa
saginjanjem, vađenjem koštica, nabijanjem, gnječenjem, tiskanjem,
penjanjem na terasu i silaženjem s nje. Nije imao vremena za bolovanje.
“Teško mu je”, rekla je majka nakon nekog vremena. “Još uvijek to ne
može prihvatiti.”
Spustio sam se u sladoledarnicu. Brat je bio naprijed i posluživao je
dječaka s kratkom jež-frizurom. Djeca s roditeljima stajala su u redu. Bilo je
toplo jutro.
Stavio sam pregaču i stao pored Luce. “Bok”, rekao sam, a kako nije
odgovorio dodao sam: “Došao sam pomoći.”
Luca je kimnuo, isto kao što je samo kimnuo i kad sam prije pola sata
ušao u sladoledarnicu.
“Dobio sam posao”, rekao sam dok sam punio posudicu sa sladoledom
od vanilije i jagode.
Nije mi rekao “čestitam”, nije rekao ništa. Gledao me kao da sam pao s
Marsa.
Sljedećih godina Luca se trudio iz petnih žila da što manje komunicira sa
mnom. Kao što ni Sophiji gotovo ništa nije govorio, tako je i komunikaciju sa
mnom sveo na nekoliko riječi. Samo ako sam inzistirao, rekao bi: “Čuo sam
te.” To je trebao biti odgovor na pitanje, no nije bio. Znalo mi je doći da ga
napadnem špatulom.
Otac je razgovarao sa mnom, no u svemu što bi govorio bujala je nada
da ću se jednog dana opametiti i vratiti sladoledu. Zastranio sam, a njegov
zadatak bio je ukazati mi kako sam donio pogrešnu odluku. Izabrao sam
egzistenciju bez sladoledarnice, bez obitelji. To ću prije ili poslije požaliti.
“Čuješ li ovu glazbu?” rekao je. “To je Rino Gaetano.”
Prošla je ponoć; stolci na terasi bili su složeni, vrata zatvorena. Otac je
pustio glazbu, to je činio samo kad je dan bio uspješan. Za sladoledara je
uspješan onaj dan kad je nepodnošljivo vruće i kad radi kao mazga.
Znao sam tu pjesmu, “Ma il cielo e sempre piu blu”.
“No nebo je uvijek plavije”. To je bio evergreen. Kad bi je čuo, odmah bi
je počeo pjevati. Dok smo bili mali, često smo se derali uz tu melodiju, a da
nismo znali o čemu je, zapravo, riječ.
Otac je počeo prvi: “Tko živi u daščari, tko se znoji za plaću / tko voli
ljubav i snove o slavi.” Luca mu se pridružio: “Tko otima mirovinu, tko loše
pamti / tko jede jednom dnevno, tko se bavi sportskim streljaštvom.”

~ 76 ~
 Knjige.Club Books

Na trenutak sam se osjećao kao autsajder. To je bila pjesma protesta.

Rino Gaetano napisao je ovu pjesmu za sve koji svakodnevno pate. Ne za
mene, ne za nekoga kojem je posao pao s neba, koji je mogao uživati u ljetu,
koji je vodio ljubav s anđeoskim djevojkama i spavao do podne. No dok je
Gaetanov glas postajao sve glasniji i kad se zaorio refren, nisam mogao ništa
drugo nego zapjevati: “Ma il cielo e sempre piu blu uh uh, uh uh / ma il cielo
e sempre piu blu uh uh, uh uh, uh uh...”
Majci su zasuzile oči. Čula nas je kako pjevamo i urlamo istom snagom
kao Rino Gaetano, koji je bio rođen u Crotoni, gradiću na obali Jonskog
mora. Kada se preselio u Rim, postigao je golem uspjeh; postao nacionalni
heroj i preminuo u automobilskoj nesreći u tridesetoj godini. Život je bio
nepravedan, ali nebo je uvijek plavo, sve plavije.
Možda je to ocu bio najdraži dio. U svakom slučaju, otpjevao ga je punim
plućima, s uskličnikom na kraju svakog stiha:
“Tko osjeća nostalgiju za domom, tko živi sam,
tko slabo zarađuje, tko se igra s vatrom,
tko živi u Kalabriji, tko živi od ljubavi,
tko se borio u ratu, tko ima uspjeha,
tko je došao do osamdesete, tko umire na poslu...”
Otac nije slabo zarađivao, nije živio u Kalabriji i nije se borio u ratu, no
umirao je na poslu. Ne doslovno, nego polako. Za njega je to bila bit pjesme,
a i njegovog života.
Kada je pjesma završila, sva trojica smo u isto vrijeme uzdahnuli, prsa
su nam se usporedno podigla i spustila, a otac je rekao: “To je prava
poezija.”
Nije propuštao prilike da me ubode.
I da me dokrajči: “Rino Gaetano je najveći pjesnik na svijetu.”
Nakon toga bi slijedilo: “Nikakav Shelley, Szymborska, Kaváfis, Atwood”,
no nije znao imena svih tih pjesnika “s njihovim teškim riječima i
nerazumljivim jezikom.”
Postojao je samo jedan pjesnik koji je prodro ravno kroz očevo srce i
pronašao njegovu nevidljivu dušu; bio je to Rino Gaetano. Mladić iz
Crotonea koji je i sam sebe smatrao više piscem nego pjevačem. Kada je
trebao snimiti svoj prvi album, rekao je producentima da moraju pronaći
nekoga tko će otpjevati njegove pjesme. Nije smatrao svoj glas dovoljno
dobrim. Činio mu se presirovim, pregrubim. Morali su ga ugurati u studio.
Mislim da se može biti oboje, i pjesnik i pjevač. Poput barda koji je
opjevao Ahilejevu srdžbu, kao što je i pjesma “Mr. Tambourine Man” našla
put do nas. U više navrata pozivao sam Boba Dylana na Festival svjetske
poezije, no nikad nisam dobio odgovor. Možda čeka da dobije Nobelovu
~ 77 ~
 Knjige.Club Books

nagradu za književnost. Prije je svijet bio podijeljen na zatvorenike i čuvare,

danas na ljude koji bi mu dodijelili Nobelovu nagradu i ljude kojima je sama
ta pomisao ispod časti.
Prenoćio sam tu večer u Rotterdamu, na tavanu, kod brata. Pravio se da
spava, no po njegovom disanju mogao sam čuti da je budan. Čekao sam
pitanje koje je često znao postavljati dok smo bili mali. Nadao sam se da će
me pitati o čemu razmišljam.
Mislio sam o njemu ili, ustvari, o nama. O tišini koja se uvukla između
nas.
“Misliš li na Sophiju?” pitao sam ga nakon nekog vremena.
Nije bilo odgovora.
“Pitao sam te misliš li na Sophiju.”
Prošle zime nisam bio u Venasu, zato što sam planirao raditi na
disertaciji. To je bilo prvi put da nisam otputovao u Italiju. Pretprošle sam
zime zajedno s bratom posjekao jelu u šumi, skupa smo proslavili Božić i do
kasno smo u baru Posti sa Sophijom pili pivo i vino. Sjedila je između nas na
kutnoj garnituri, kartali smo Uno. Prednost kartanja je ta što se ne mora
pričati. Luca se ponašao kao da igra za astronomsku cifru, deset milijuna
lira. Usredotočio se na svoje karte i šutio poput profesionalnog pokeraša.
Vidio sam da se njegova desna noga naslonila na Sophijinu lijevu. Malo
poslije njezina je desna noga dotaknula moju lijevu.
Puštao joj je da pobijedi, no to sam vidio samo ja. Kada bismo doma u
toploj kuhinji igrali Uno, otac i Luca bi se potpuno uživjeli. Ni jedan ni drugi
nisu se znali nositi s porazom i ponekad bi ljutito udarali po stolu ili vikali:
“Varate! Dogovarate se!”
“Vi” smo uvijek bili majka i ja. U našoj obitelji bila su dva tabora.
U određenom trenutku nisam se više mogao suzdržati od šutnje i
licemjerja.
“Puštaš joj da pobijedi”, rekao sam i položio karte na stol. “Više nije
zanimljivo.”
Moj brat, naravno, nije rekao ništa.
Sophia je okrenula karte koje sam stavio na stol. “S tim nikad ne bi
mogao pobijediti”, rekla je ne trepnuvši. “Jednostavno ne znaš podnijeti
poraz.”
Ponekad se činilo da i u baru Posti postoje dva tabora. Kao da sam im
bio zajednički neprijatelj. No u nekim partijama Sophia je uživala kad bi
Luca bio stjeran u kut ili bi me poticala da bratu namjerno bacim lošu kartu.
Gruda je bila bačena, bio sam pogođen, no još nisam odustao.
“Hoćemo li još igrati?”

~ 78 ~
 Knjige.Club Books

“Da”, odgovorio je Luca podlo.

Karte su ponovno promiješane i podijeljene. Ovaj put sam pobijedio.
Osjećao sam to kao osvetu.
Igrali smo dok nisu prestali točiti piče. Nakon toga mogli smo sjediti još
pola sata.
“Ispričaj još nešto o Amsterdamu”, rekla je Sophia. To je bilo uobičajeno
pitanje na kraju večeri. Već sam pričao o kafićima ispunjenim dimom,
piscima i zabavama nakon premijera i prezentacija knjiga, no svake večeri
htjela je čuti još nešto.
“Ne govoriš nam sve”, rekla je. “Zadržavaš informacije za sebe.”
“Kakve informacije?”
“O djevojkama, o ženama.”
Luca nije ništa rekao. Sophia nije mogla znati da ne priča sa mnom.
Uvijek je bio takav kad smo bili skupa.
“Da vam pričam o Rosi?”
Sophia je kimnula. “Da pogodim”, rekla je. “Visoka je i ima plavu kosu.”
“Ne.”
“Niska je i ima krive zube?”
“Ne.”
“Ima petnaest godina?”
“Ne.”
“Ima pedeset godina?”
“Skoro.”
Primijetio sam da se Luca nije zagrcnuo u gutljaju piva koji je popio.
“Ima četrdeset dvije godine.”
“Moja majka ima četrdeset i četiri.”
“Imaš mladu majku”, rekao sam.
Vidjeli smo je na ulici. Nije izgubila ništa od svog sjaja, od svoje blistave
kože. Žene iz sela ogovarale bi je kod pekara; navodno je prevarila muža s
krovopokrivačem. Ljeti se vratila s pašnjaka sa sijenom u kosi, a nekoliko
minuta poslije pojavio se snažan, pomalo sirov Salvatore Grigio.
Ta priča se proširila, cijelo selo se uzbudilo želeći saznati više.
Luca i ja bili smo u pravoj dobi za njezinu usku suknjicu. Okretali smo se
za njom i buljili. Htio sam reći: Sophia je tvoja, a njezina majka je moja. No
Luca se već udaljio.
“Želim znati sve”, rekla je Sophia. Ponovno nije trepnula.
Sve. To je značilo i zbirku pjesama o kojoj sam razgovarao s Rosom i
pitanje koje se stalno pojavljivalo u raspravama, to be or not to be poezije,
~ 79 ~
 Knjige.Club Books

odnosno, riječima Martinusa Nijhoffa: “Mora li pjesnik pisati o onome što mi

osjećamo ili mi moramo osjećati ono što pjesnik piše?” No Sophiju to nije
zanimalo. Mogao sam preskočiti dio o poeziji.
“Kako izgleda? Što je imala na sebi?”
“Nosila je haljinicu i imala je grudi kakve bi svaka žena poželjela.”
Sophijinim grudima nije ništa nedostajalo. Nisu bile prevelike, ni
premale. Kruškaste, sada znam da se to tako kaže; lijepe kruškice.
Rosine grudi bile su druge kategorije, dvostruka porcija. No to nisu bile
one goleme grudi koje bi bez grudnjaka postale poput želea. Ostale bi čvrste
i okrugle, sočne poput voća koje moraš ubrati s dvije ruke.
“Kako si to znao?”
“Tada to još nisam znao, ali moglo se vidjeti.”
Imala je tvrde bradavice, kao da joj je u svakoj dojci bio usađen badem.
Možda je to bilo zbog vjetra koji je stalno puhao kad bi se otvorila vrata.
Prilika se ukazala na nekoj prezentaciji knjige u otmjenoj dvorani izdavačke
kuće, s velikim mramornim pločama na podu; drvene stepenice vodile su do
ureda na gornjem katu. U početku nije bilo više od dvadeset ljudi, no poslije
se broj utrostručio.
Ponekad dok pričaš s nekim misliš da se ništa ne događa. Nije bilo
pokazatelja, ni znakova, no tada je jedna primjedba sve promijenila.
Razgovarali smo o točkastom uzorku. Jedna djevojka s dugim
pletenicama nosila je haljinicu s veselim točkicama; prošla je pokraj nas.
“Volim točkice”, rekao sam. “I na muškarcima, na njihovim košuljama i
čarapama.”
“Voliš li onda i madeže?” pitala je Rosa.
Pogled mi je automatski prešao po njezinom vratu, rukama, grudima;
brzinom svjetlosti i brzinom zjenica. Posvuda sam vidio madeže.
Od poezije do točkica, od madeža do plahti na krevetu koji nas je čekao
na gotovo praznom tavanu.
Nisam se smio skinuti.
“Čekaj”, rekla je. “Ja ću.” Otkopčala je gumbiće na mojoj košulji. Prsti su
joj bili hladni, no to smeta samo supružnicima. Spustio sam ruke do njezinih
prozirnih crnih gaćica i uhvatio ju za stražnjicu.
“Polako”, prošaptala je.
Razlika u godinama bila je velika; dvadeset godina. Nije se vidjela na
njezinom tijelu, koži koja je istovremeno bila i mekana i čvrsta. Htio sam je
dirati posvuda.
“Imaš prekrasne prste”, rekla je. Prvi put da mi je netko to rekao.
“A ti imaš prekrasne grudi.” Sigurno nisam bio prvi koji joj je to rekao.
~ 80 ~
 Knjige.Club Books

Povukao sam tanke naramenice njezine haljine preko njezinih ramena,

no nisam joj smio skinuti grudnjak.
“Čemu žurba?”
“Želim te.”
Nasmijala se i pogledala moju erekciju koja je probijala kroz hlače.
“Pa valjda znaš razliku između djevojke i žene?”
Nisam znao što trebam napraviti, što je trebalo biti sljedeće. Preda
mnom je stajala žena čije grudi sam htio razgolititi, no još je bilo prerano za
tu ceremoniju.
“Poljubi me”, prošaptala je.
Ljubio sam joj kožu, svaki madež koji sam vidio. Staza madeža vodila je
do njezinih pazuha i otamo se nastavljala prema dekolteu. Tiho je
uzdahnula.
“Želim ih vidjeti”, rekao sam.
Uhvatila me za ruku i povela u krevet. Napravila je to bez ikakve žurbe.
Bacio sam se na madrac i tek tada sam čuo glazbu u sobi. Očito ju je stavila
nakon što smo ušli. Čuo se dubok muški glas, praćen sporim basom, stari
soul. Na trenutak sam se osvrnuo oko sebe. Nisam znao gdje sam, na kojem
kanalu.
Rosa je izula svoje visoke potpetice i popela se na mene. Njezini prsti
kretali su se prema gumbima mojih hlača. Jednom rukom ih je otkopčala,
gumbić po gumbić. Moj penis je izletio. Pokušao sam se uspraviti, no ona me
gurnula nazad. Ustima je oblikovala slovo 'o' i njima okružila tkaninu mojih
bokserica.
“Isuse.”
Povukao sam je gore za zapešća, njezino lice do svojeg. Imala je rumene
obraze i bore smijalice.
“Što je?”
“Ništa.”
“Nešto jest, vidim.”
“Prekrasna si.”
Njezin grudnjak se spustio, sama ga je skinula. Kakva ljepota.
Prvo sam ih dodirnuo vrhovima prstiju; bilo je to poput svetogrđa.
Rekla je nešto vulgarno, rekla je to jako tiho. Nisam je dobro čuo, ili sam
pogrešno razumio? Čvrsto sam joj primio grudi i primaknuo usta njezinoj
bradavici.
Više se nije opirala, dopustila je da je posvuda diram. Skinuo sam joj
najlonke. Gaćice su joj bile posve mokre i mirisale su po njoj. Grozničavo me
ljubila. Prstima mi je obuhvatila penis.
~ 81 ~
 Knjige.Club Books

“Želiš mi u usta?”
Napravila je to jako oprezno, prvo samo glavić, no kada sam gotovo
potpuno ušao, smio sam joj staviti ruke na glavu i određivati pokrete.
Dao sam joj do znanja da ubrza.
To je bilo previše za mene. Zatvorio sam oči.
Primijetila je, jer je odjednom prestala. “Ne smiješ svršiti”, rekla je. “Ne
još.”
A potom je dodala: “Jebi me.”
Odmah sam ušao u nju, poput kanua koji klizi niz vodu. Ležala je na
trbuhu, no u jednom trenutku se pridigla. Naslonila se na dlanove i gledala
unatrag. Vidio sam blage bore oko njezinih očiju koje su postale dublje kada
bi se napregnula. Mrdala je guzovima, cijelom svojom božanstvenom
stražnjicom.
“Tako, još”, rekla je.
Ovo posljednje nisam ispričao, no nisam se ni sjećao kad sam točno stao
s pričom. Pitao sam se može li Sophia pretpostaviti kraj. Luca je ispraznio
svoju čašu. Gledao je prema barmenu koji je, kao i on, htio ići kući.
“Voljela bih da mogu otići”, uzdahnula je Sophia dok smo hodali pod
blistavim prosinačkim nebom.
Radila je administrativne poslove u očevoj tvornici naočala. Dani su bili
jednolični, svaki dan isti ljudi i isti posao. Nisu odgovarali uz njezinu radost,
uz djevojčicu koja još uvijek lovi snježne pahuljice, koja je mogla dotaknuti
nos vrhom jezika. Odrasla je, no bila je još uvijek jako mlada i ljepša nego
što je njezina majka ikad bila. Graciozna i nedužna, s neustrašivim očima.
“Zašto mi ne kažeš što te muči?” pitao sam brata koji se još uvijek pravio
da spava. Nije ništa odgovorio, ali mogao sam pogoditi. Sve više će početi
sličiti ocu. Počelo je s palcem, zatim će doći fizičke tegobe, bolovi u leđima,
bol u koljenima. Bit će sve više pogrbljen i sve ogorčenije će gledati na svijet
oko sebe, svijet koji ga je izdao, koji mu je uskratio priliku za besmrtnost. I,
naposljetku, zamrzit će ženu koju je nekoć silno volio.
Pitao sam se pita li Sophia katkad za mene, nedostajem li joj.
“Jesi li je poljubio?”
Još uvijek nije bilo odgovora.
“No?”
Brat se okrenuo u krevetu.
“Laku noć.” Brojio sam do dvadeset. “Rekao sam ‘laku noć’.”
“Čuo sam te.”

~ 82 ~
 Knjige.Club Books

U Amsterdamu sam pomagao pjesnicima u uređivanju njihovih

rukopisa. Primao sam ih u izdavačkoj kući i u svom uredu razgovarao s
njima o onome što pišu. Onim najtalentiranijima trebao sam samo ukazati
na slabiju pjesmu, sumnjivu gljivu u košari. Pričali smo o riječima, njihovom
značenju, o naglasku koji su dobile na određenom mjestu, njihovom zvuku.
To su bili razgovori koje nitko drugi nije vodio; kao da smo promatrali jezik
pod mikroskopom. Postojale su i pjesme koje sam satima proučavao, a ne
bih uspio dokučiti što je pjesnik htio reći. Kada sam o tome pričao s
pjesnikom, najčešće bih dobio mucavo objašnjenje koje bi
djelomično razgrnulo taj veo tajne. No ponekad bi se zagonetka samo
još povećala.
“Ni sama je ne razumijem”, rekla je jednom jedna pjesnikinja.
“Kako to misliš?”
“Tako, ni ja ne razumijem pjesmu. Ili bih možda mogla reći da je
djelomično razumijem.”
Gledao sam je. Bila je smrtno ozbiljna.
“To je poput sna”, rekla je nakon nekog vremena.
Sjetio sam se jednog razgovora s Heimanom o T. S. Eliotu koji je rekao:
“Ponekad bih napisao pjesmu koju ne razumijem.” Heiman je to smatrao
fantastičnom izjavom koja se približavala jezgri pjesništva. Za razliku od
proze, za poeziju je trebalo imati strpljenja. Nije se vodilo računa o
čitateljevom razumijevanju, nekad se činilo da pjesma ne mari za čitatelja.
“Roman se obraća tebi”, rekao je Heiman. “Pisac pripovijeda priču. A pjesnik
priča samo sebi.” Naravno, postojala je i poezija koja je bila izravna, poput
strelice kroz srce, no moglo je potrajati prije nego što bi je shvatio.
Nije bilo pravila, ni recepta. Poezija je mogla nadvladati, dirnuti, utješiti,
mogla je biti teška, ili lagana. I još mnogo više. Neshvatljiva poezija mogla je
biti odlična.
Ljeti je bio otvoren klizni prozor kroz koji je u radnu sobu strujao svježi
zrak i buka s kanala. Mogao se čuti ženski smijeh. Ako bi pogledao van, vidio
bi ih kako sjede na krmi nekog brodića. Imale su duge, plave kose i gola
ramena. Voda je odražavala njihovu ljepotu. Svijet je bio ogledalo, svi su im
govorili kako su lijepe. Prolazile su brodićem pune samopouzdanja. To je
bilo njihovo vrijeme. Bile su drukčije od žena iz zadimljenih kafića;
nedodirljive žene, žene koje su već bile zauzete ili predodređene za udaju za
bogatog odvjetnika ili rentijera s dvostrukim prezimenom. Godinama
poslije prepoznao bih ih, duboko u četrdesetima, još uvijek plave kose, no
ne više prirodne boje. Imale su duge vodoravne bore na čelima. Njihovi
muževi su ostarjeli, djeca su im otišla od kuće. Neke su imale psa,
foksterijera ili jazavčara, s kojim su svakodnevno trčale kroz Amsterdamsku
šumu, a neke su željele više. Osjećale su da su došle na red. Uzdigle su djecu,
~ 83 ~
 Knjige.Club Books

muževi su im izgradili karijere. Mogao si ih vidjeti na predavanjima. Išle su

u skupe škole, noge su im još uvijek bile dobre, kao da su bile balzamirane a
ne umotane u sjajni najlon. Neke su nosile korzete. Možda su prije rado
čitale ili su nekoć voljele knjige, romane koje su gutale u svojim djevojačkim
sobama. Književnost je, u svakom slučaju, bila nešto čime su se rado bavile.
Obično nisu studirale ili nikad nisu završile studij.
No mislile su da ljudi koji čitaju knjige mogu zračiti istom erudicijom
kao i ljudi s fakultetom. Barem su tako vjerovale.
Jedna od tih žena bila je Joan Foks. Nije bila udana i nije nosila korzet,
no pripadala je krugu dobrostojećih načitanih žena. Njezin muž, poznati
ortoped, iznenada je umro. Dok sam ja još učio hodati, ona je izgledala
božanstveno, a kad sam je upoznao, na licu joj se pojavila prva kapilara. Ne
u tom trenutku, dogodilo se to nekoliko mjeseci ranije. Starost je bila poput
noćnog lopova.
Robert Berendsen pozvao ju je na večeru kod sebe doma. Bilo je još pet
drugih gostiju. Njegova žena pripremala je večeru s četiri slijeda, počela je
već ujutro. U svakodnevnom životu bila je partnerica u istaknutom
pomorskom odvjetničkom društvu, no osobno je poznavala sve važnije
autore iz suprugove izdavačke kuće. Izdavačka kuća joj je prirasla srcu i
ponekad bi čitala rukopise kad bi je muž to zamolio. Za razliku od većine
žena u njezinom okruženju, bila je neovisna i ljudi su joj zavidjeli na
inteligenciji i stilu odijevanja.
Bio sam jedini u tom društvu koji još nikad nije bio ondje. Robert me
predstavio kao profesora poezije. “On zna gotovo koliko i ja.”
Joan Foks je upoznao na izvedbi Sna Ivanjske noći. Njegova žena se
razboljela, a ona je bila sama, zato što nikada nije zvala druge da idu s njom,
a rado je išla u kazalište. U stanci su zapodjenuli razgovor. Stajala je iza
njega u redu pred barom, no dobila je piće prije njega.
“C’est lavie”, odgovorila mu je kada joj je prigovorio.
“Bilo bi lijepo od tebe kad bi i meni donijela piće.”
“Nikad ne donosim piće muškarcima.”
Bila je to šala, no u svakoj šali pola istine. “Kakva prekrasna izvedba”,
rekla je Joan kako bi promijenila temu.
Robert Berendsen ispričao joj je, pun ponosa, da je prijevod i izvedbu
napravio jedan od njegovih pjesnika. Tako je došlo do toga da se idućeg
dana popela stubama do njegovog ureda. Njezine potpetice odjekivale su
cijelom zgradom.
Otišli su na ručak, Robert je slušao priče iz njezina života. Suprugu joj je
pozlilo u restoranu. Mislio je da je to od bisquea, no bila je riječ o srcu. Samo
se srušio i umro usred bijelih stolnjaka i ljudi u večernjim toaletama. Nikad

~ 84 ~
 Knjige.Club Books

neće zaboraviti ženu koja je jednostavno nastavila s jelom. “Nastavila je

prinositi vilicu ustima”, rekla je. “Ruku na srce, jelo je bilo fantastično.”
Nasmijao se. Imala je na sebi svilenu košulju, upravo nedovoljno
prozirnu da bi se vidjela koža. Nos joj je bio pravilan, poput Venerina u Villi
Borghese na mramornom kipu Pauline Bonaparte, Napoleonove sestre, koji
je napravio Canova.
Više je puta bila u Rimu i kip joj je bio poznat.
“Jesam li prvi koji vidi sličnost?”
Nije odgovorila, barem ne izravno. “Pitam se je li pozirala gola.”
“Što misliš?”
“Svima je pričala kako je u kiparskom ateljeu bilo jako toplo.”
“To ne zvuči nedužno.”
“Bila je promiskuitetna žena. Canova ju je htio ovjekovječiti kao božicu
Dijanu, no Pauline je ustrajala pri tome da je prikažu kao Veneru Victrix, sa
zlatnom jabukom u ruci.”
U drvenom postolju kipa bio je pokretni mehanizam kako bi je
posjetitelji mogli razgledati sa svih strana, a navečer osvijetljenu svijećama.
Canova je površinu mramora premazao voskom što joj je dalo sjaj.
“Priča kaže da je Pauline požalila”, rekla je, “i da je zamolila muža da
ukloni taj kip. On joj je ispunio molbu i dao pohraniti kip u drveni sanduk.”
“Kakva šteta!” bilo je jedino što je Robert rekao, no njegove misli bile su
na njezinoj koži obasjanoj svjetlosti svijeća.
Ona nikad nije prevarila muža. Znala je za najmanje četiri slučaja
preljuba u svom okruženju, za četiri žene koje su imale ljubavnika.
Nije to odobravala. Tko se vjenčao, dao je zavjet. Ako nisi mogao ispuniti
zavjet, ili ako nisi u to vjerovao, onda se nikad nisi ni trebao vjenčati. No
možda je to njoj bilo lako govoriti. Udala se u poznijim godinama, prije toga
bila je s mnogo muškaraca. No to nije značilo da nije bila zahtjevna. Imala je
određene norme, kriterije. Odijela njezinog muža još uvijek su bila u ormaru
spavaće sobe, sve njegove košulje, uredno popeglane i obješene po bojama.
Nešto najromantičnije što je napravio bilo je kad joj je poklonio klavir
na kojem je nekad svirao Erik Satie.
“Sviraš li ti neki instrument?”
Robert je odmahnuo glavom. U mladosti je igrao hokej, a nakon toga
došla je njegova ljubav prema književnosti.
Rekla je da je počela svirati klavir u mladosti. Učiteljica joj je dolazila
kući i govorila njezinoj majci da još nikad nije vidjela tako talentirano dijete.
To je čula i zapamtila. Bilo je to lijepo sjećanje iz mladosti.

~ 85 ~
 Knjige.Club Books

“Trebala sam pohađati konzervatorij, no nešto se ispriječilo. Otišla sam

u inozemstvo.”
Šutjela je, smatrala je da je prerano sve ispričati, cijeli svoj život.
Zakratko se pojavilo drugo sjećanje: vidjela se kao mladu djevojku, pognute
glave na molu francuskog kupališta - djevojka iz snova što cijedi vodu iz
kose. Srebrni mlazovi kapljica prštali su po toplom kamenju, gotovo da se
moglo čuti šištanje.
“U svakom slučaju”, rekla je, “taj klavir bio je nešto najljepše što sam u
životu dobila.”
Vrijeme je bilo toplo pri čemu ste lako mogli zaboraviti jaknu u
restoranu. Ne bi se dogodilo ništa osim što ste sljedećeg dana ponovno
morali otići na ručak. To im se događalo toliko često da je već postalo
upadljivo te ju je Robert Berendsen morao pozvati kod sebe. Večerali su
utroje, bilo je malo nelagodno, a njegova je supruga kasnije te večeri u
krevetu rekla: “Stvarno je jako lijepa.”
No sada je, kao dobra prijateljica, sjedila za velikim stolom u dnevnom
boravku. Izgledala je predivno, poput žene koja je deset godina mlađa od
svoje dobi. Razgovarali su o pjesničkom radu. Ne o uzvišenosti poziva, nego
o poslovima za preživljavanje.
“Joost van den Vondel bio je prodavač čarapa”, rekao je jedan od gostiju,
urednik iz neke druge izdavačke kuće. “Imao je dućan u ulici
Warmoesstraat.”
“Gottfried Benn radio je u mrtvačnici”, rekao je muškarac koji je napisao
nekoliko biografija.
“Kakvu poeziju pišeš kad radiš u mrtvačnici?”
“Prekrasnu, natrulu poeziju.”
“Rimbaud je trgovao oružjem”, rekla je mlada žena koja je došla s
urednikom.
“No to je bilo kada je već prestao pisati pjesme.”
“Nisam znala da je ikad prestao pisati.”
“S dvadeset godina”, rekao je Robert. “Ostatak života putovao je po
Europi, Indoneziji, Africi.”
“Možeš li prestati pisati pjesme?” pitao je biograf.
“Borges je pokušao”, rekao sam. “No nakon stanke od trideset godina
ponovno se vratio pisanju. Objavio je još deset zbirki.”
“Tada je već oslijepio.”
“Beethoven je bio gluh kada je skladao Devetu simfoniju.”
“Ne u potpunosti, zar ne?”

~ 86 ~
 Knjige.Club Books

“Je”, rekla je Joan. “Nakon premijere morali su ga okrenuti prema publici

kako bi mogao vidjeti da mu plješću.”
Nitko nije znao je li Borges na kraju još progledao.
“Otišao je živjeti u svoja sjećanja”, rekao je Robert. “Njegove pjesme
sastoje se od nabrajanja. Nikad ti ih ne bude dosta.”
Njegova žena se nečega sjetila. “François Villon bio je lopov”, rekla je.
“Nije li on nekoga ubio?”
“Da, svoga rivala u ljubavi”, odgovorio sam, “no bio je pomilovan. Bio je
osuđen zbog krađe.”
“Ako želiš biti bogat, ne smiješ postati pjesnik”, rekao je Robert.
“Byron je kupio deset tisuća primjeraka Gusara na dan izdavanja”, rekao
je biograf.
“To je bilo prije dva stoljeća.”
“Mogao bi osvojiti Nobelovu nagradu”, rekao je urednik. “Tada bi preko
noći postao milijunaš.”
“Koliko pjesnika ju je osvojilo?”
“Prvi dobitnik Nobelove nagrade bio je pjesnik, Sully Prudhomme.”
“Ima ih još mnogo: Pablo Neruda, Czeslaw Milosz, Josif Brodski.”
“Yeats”, rekla je mlada žena.
“T. S. Eliot.”
“Salvatore Quasimodo”, rekao sam.
“Tko?” pitao je netko.
“Jako poznat pjesnik.”
“To nam kaže jedan Talijan”, nasmijao se Robert.
“Smatrao je svoj rad boljim od Shakespeareovog.”
“Je li preveden?” pitao je biograf.
Robert je malo promislio: “Nemam pojma.”
“Njegova žena rekla je da je Nobelova nagrada bila početak kraja”, rekao
sam.
“Zašto?” pitala je Joan.
“Odjednom je dobio 22 milijuna lira”, rekao sam. “Konačno su imali
novca, a Quasimodo ga je gotovo doslovno bacio kroz prozor. Naravno,
trošeći ga na druge žene. Godina u kojoj je dobio Nobelovu nagradu bila je i
godina u kojoj su se razveli, 1959.”
“Jednom sam bila u vezi s jednim milijarderom”, rekla je Joan. “Uvjetno
rečeno. Bila sam jedna od mnogih. Bilo je to davno, bila sam jako mlada. Ne
sjećam se ni o kojoj je valuti bila riječ. Drahma? Dinar?”

~ 87 ~
 Knjige.Club Books

Imala je zarazan smijeh i dobre priče; koja još žena može reći da je
dijelila postelju s milijarderom, ali se ne sjeća u kojoj valuti?
“Imao je švicarski sat koji je bio skuplji od deset Lamborghinija. To je
stalno ponavljao. Naporno do bola, no kao djevojka bila
sam impresionirana.”
Svi smo je pogledali, a ona je rekla: “C’est la vie.”
Večera se bližila kraju. Tanjuri s desertom bili su na stolu, na njima
složen pribor za jelo. Došla je kava, Robert je lagano krenuo s bocom
armagnaca. Za stolom se više nije vodio zajednički razgovor, sada su ljudi
razgovarali u parovima. Mlada žena s Robertovom suprugom, Joan Foks sa
mnom.
Pričala je kako je često bila u Italiji, no nikad na sjeveru. “Ili možda
jesam, u Cortini d’Ampezzo.”
“Tamo se može lijepo skijati”, rekao sam.
“O, nisam vidjela planine. Spavali smo u hotelu iz onog filma o Jamesu
Bondu.”
“Samo za tvoje oči.”
“Da”, rekla je. “No taj film je snimljen puno kasnije. Imala sam
dvadesetak godina.”
“Vidio sam Rogera Moorea”, rekao sam. Istina je bila da sam vidio
muškarca u plavom skijaškom odijelu za kojeg se pričalo da je bio engleski
glumac. Po Luci je to bio kaskader. Otišli smo busom u Cortinu nadajući se
da ćemo sresti filmske zvijezde, no morali smo se zadovoljiti autogramom
skijaškog prvaka.
“Miramonti”, rekla je Joan. “Tako se zvao hotel.”
Imala je tri života: život prije braka, za vrijeme braka i nakon suprugove
smrti. U potonji je puštala jako malo ljudi. Znala je djelovati plašljivo, no nije
bila takva. Ako bi izgledala plašljivo, to je značilo da joj se ne sviđaš i da joj
se ne da pričati s tobom. Prije su se muškarci borili za njezinu pažnju, no
većina nije imala nikakve šanse.
Uvijek bi ih pitala jesu li oženjeni. Većinom je odgovor bio potvrdan.
Bilo je nemoguće ne zamisliti je kao mladu ženu, slobodnu, dostupnu.
Veneru. Bio je užitak gledati je, pričati s njom, dotaknuti je.
“Unajmila sam stan na kanalu Herengracht”, rekla je. To je mogao biti
poziv, primjedba koja bi usmjerila razgovor u drugom pravcu, no nastavila
je: “Kupila bih ga da klavir može proći kroz prozor.” Klavir je ostao u kući u
Haarlemu koju nije htjela prodati, u kojoj su u ormaru još bile košulje
njezinog muža i u kojoj je za njega uvijek bila upaljena svjetiljka. Kada bi
vozila po šljunčanoj stazi, vidjela bi je iz daljine kako svijetli.

~ 88 ~
 Knjige.Club Books

Pitao sam ima li djecu.

Odmahnula je glavom. “Ali htjela sam”, rekla je.
Razgovor je otišao u pogrešnom smjeru. Možda je pitanje bilo
neumjesno, ili joj je o tome bilo teško pričati. Zapravo sam očekivao da ima
djecu, sinove koji studiraju u inozemstvu ili možda putuju po južnoj Europi
ne razmišljajući o svojem životu u budućnosti.
“Želiš li djecu?” pitala je tada odjednom.
“Imam dvadeset četiri godine”, odgovorio sam.
“To su lijepe godine.”
“Za djecu?”
“Za sve.”
“Ne mislim da sam sposoban za obiteljski život.”
“I ja sam to uvijek mislila”, rekla je i pogledala me ravno u oči. “Dok nije
bilo prekasno.”
Skrenuo sam pogled na njezinu izbočenu venu. Bila je poput pukotine
na inače savršenom licu.
“No muškarci nemaju taj problem.”
Pomislio sam na Simona Vestdijka koji je napisao dvadeset četiri zbirke
pjesama i u starijoj dobi dobio sina i kćer. Njegova žena bila je četrdeset
godina mlađa.
Joan je dala do znanja da odlazi pomaknuvši stolac malo unazad. Morao
sam izaći s druge strane, no ponudio sam se otpratiti je do Herengrachta.
“Nije potrebno”, rekla je. “Zaista nije.”
Na trenutak je zavladala neugodna tišina, kao da sam zapravo predložio
nešto drugo. No nije bilo tako. Bila je jednostavno žena od koje se teško
rastati.
“Bye-bye”, rekla je.

Od većine zbirki pjesama koje smo izdali, prodali bismo oko pet tisuća
primjeraka; ponekad nešto manje, a samo nekoliko puta više od toga. Na
poslovno-ekonomskoj razini zbirke pjesama bile su potpuno beskorisne, no
nakladniku su donosile ugled. Određivale su ugled izdavačke kuće. Poezija
je zračila otmjenošću. Moj zadatak bio je pobrinuti se da što više naših
pjesnika bude nominirano za različite nagrade. Trebalo je održavati
kontakte s književnim kritičarima koji su bili u žiriju. Pomoglo bi i prateće
pismo uz zbirku ili poziv na ručak na kojem bih hladno predložio svog
pjesnika.
“Pokušavaš li me podmititi?” pitala je jednom jedna ženska članica
žirija.
~ 89 ~
 Knjige.Club Books

“Ne bih se usudio.”

“Meni se čini da bi.”
“Često ručam s kolegama u restoranu, to mi je u opisu posla.”
“Jesmo li mi kolege?”
“Igramo za istu momčad”, rekao sam. “Naravno, postoje različiti rangovi
i drugačiji interesi, no na kraju imamo zajednički cilj.”
“A to je?”
“Služiti književnosti.”
“I zato ti plaćaš račun?”
“Izdavačka kuća časti”, odgovorio sam. “Robert Berendsen.”
Potpisao sam račun i odložio kemijsku na bijeli stolnjak.
“Ručaš li i s drugim članovima žirija?”
Zadirkivala me, vidio sam to po njezinoj gornjoj usni.
“Na popisu mi je još predsjednik žirija”, rekao sam. “No tada ću ići u
skuplji restoran. Imaš li kakav prijedlog?”
“Excelsior. On ima Michelinovu zvjezdicu.”
“Čini mi se kao dobar izbor.”
“Treba mi još i haljina”, rekla je tada.
“Za dodjelu?”
“Da”, odgovorila je. “I visoke potpetice.”
Više nije mogla suspregnuti smijeh.
Lobiranje je bilo poput flerta, samo manje sebično. Nije bila riječ o tebi,
nego o pjesniku i njegovoj zbirci. Međutim uspjeh nije bio zajamčen.
Naposljetku bi nagradu dobio neki drugi pjesnik, neko poznato ime. Manje
odvažan izbor, kao što je bio čest slučaj kod dodjele velikih nagrada.
Nakon dodjele prišla mi je članica žirija s kojom sam ručao. Nosila je
crvenu svilenu haljinu s otvorenim leđima.
“I?” pitala je.
“Haljina je ljepša od pobjednika.”

Kako bismo privukli nove talente, osnovao sam časopis za poeziju s

nekoliko naših pjesnika. Izlazio je svaki mjesec i donosio i prijevode. Zbog
toga sam uspostavio kontakt s Festivalom svjetske poezije. Od smrti
Richarda Heimana nisam više bio u njihovu uredu, no posjećivao sam
festival svake godine.
Novi direktor bio je stariji muškarac, no ne i manje strastven. Zvao se
Victor Larssen i nosio je lijepe cipele, oksfordice u dvije boje, smeđoj i

~ 90 ~
 Knjige.Club Books

tamnozelenoj. U košari kod njegovog radnog stola ležao je mops. Gledao me

malim, sjajnim očima, poput kakve djevojčice.
Victor Larssen sjedio je za istim drvenim stolom za kojim je Heiman
pisao svoja pisma. Portreti pjesnika još su visjeli na zidu: Clara Janés,
Seamus Heaney, Herman de Coninck, Margaret Atwood, Hans Magnus
Enzensberger, Sarah Kirsch, Tomas Transtromer. Lica koja autsajderu nisu
ništa značila. Svi oni nastupili su na festivalu. I ne samo oni, još stotinu
pjesnika iz cijelog svijeta. U ormaru su bile uvezane knjige bez ovitka na
koricama, svako godište u drugoj boji. Bila su to izdanja za internu
upotrebu, tiskana u malim nakladama, ne više od deset primjeraka.
Gdjegdje se mogao naći pokoji antikvarni primjerak. Sadržavali su sve
pjesme koje su se čitale na Festivalu svjetske poezije, na izvornom jeziku i u
prijevodu. Papir je bio deblji nego u knjizi psalama, format veći, no kada bi
se počeli čitati iz njih je proizlazila ista snaga.
Postojali su i zvučni snimci. Od prvog festivala 1969. godine snimala su
se sva čitanja. Heiman mi je često stavljao slušalice. “Slušaj”, rekao bi. “Ovo
je iz 1973.” Čuo sam početak vrpce, buku, pucketanje i zatim pjesnikov glas
na jezicima koje nisam razumio: kineskom, španjolskom, norveškom, no bio
je užitak slušati ih. Slušati ritam, zvukove, stanke.
Portreti, knjige, zvučne snimke - bio je to bezgraničan, sjajan svijet.
Povijest u pjesmama. Sve je bilo u njima: ratovi, atentati, potopi, no i ljetna
buka, rađanja djece, propast Chevroleta Impale.
Bio je dobar osjećaj ponovno se vratiti. Svijet izdavaštva je užurban.
Knjige su morale slijediti jedna za drugom, trebalo je otkriti nove pisce. Tko
nije dobro pazio, riskirao bi da mu drugi pred očima preotmu obećavajućeg
debitanta. U poeziji se to manje događalo, no bio si okružen urednicima koji
su dovršavali ručak brzo obavljajući telefonski razgovor. I Robert
Berendsen je sudjelovao u tome. Kupio je neki strani naslov, a da ga uopće
nije pročitao. Postao je bestseler, no to je bila čista lutrija.
“Jesi li čitao Patricka Lanea?” pitao je Larssen nakon što smo
porazgovarali o prošlom festivalu. “Mislim da je on baš za vaš časopis.”
Ime mi je bilo poznato, možda sam nekad pročitao neku njegovu
pjesmu, no nisam se mogao sjetiti ni stiha.
“Kanadski pjesnik.”
Njegov pas se uspravio i zalajao.
“Hardy”, rekao je Larssen. “Miran!”
Životinja je ponovno legla i gledala je pred sebe svojim slatkim očima i
tužnim izrazom lica punim bora.

~ 91 ~
 Knjige.Club Books

“Pročitao sam veličanstvenu pjesmu Patricka Lanea”, rekao je Larssen.

“O šumaru koji si je otpilio ruku.” Na trenutak je, ne razmišljajući ni o čemu,
pomazio psa po glavi. “Nije ti poznata?” Odmahnuo sam glavom.
“Dogodila se nesreća i kolega ga je odvezao u bolnicu. Vozili su se pet
sati po planinskim cestama, s odsječenom rukom u kanti s ledom između
njih. Medicinska sestra htjela je znati njegovo ime i datum rođenja. Tražila
je neki dokument na kojem je bila navedena njegova adresa. Tada je kolega
podvrnuo šumareve rukave. Sestra je okrenula glavu kad je ugledala vene i
tetive. Doktori su pregledali ranu, no za ruku je bilo prekasno. Bila je mrtva
i više mu je nisu mogli prišiti. Kolega se odvezao natrag na sjever. Nakon
duljeg vremena stao je na mostu koji je išao preko rijeke i izvadio ruku
iz kante. Nije ju mogao sačuvati, a nije ju mogao ni dati šumarevoj ženi.
Pomislio je da ju zakopa, no bilo je hladno, bila je noć, a morao je raditi u
jutarnjoj smjeni. Bacio je ruku s mosta uvis, a ona je nakratko uhvatila
Mjesec svojim prstima.”
Victor Larssen dobacio mi je bunt papira. “Iskoristite to”, rekao je. I
zatim: “Tu sliku ruke što se okreće na noćnom zraku, kao da grabi Mjesec.
Meni je to fenomenalno.”
Smijao se. Larssen nije imao Heimanovu mlađahnost, no imao je čeličnu
vjeru u poeziju. Bez nje život bi bio manje lijep.
Pričali smo o pjesnicima s kojima sam surađivao i o Robertu
Berendsenu, kojeg je Larssen poznavao preko sveučilišnih novina za koje su
obojica pisali. Zatim mi je pružio ruku i otpratio me do vrata svog ureda.
Nije me pozvao na piće ili da odemo pojesti nešto u obližnji restoran, kao
što je to Heiman često činio. Možda će to tek uslijediti. Zabilježili smo novi
susret u rokovnicima i dogovorili se da ću mu poslati ogledni primjerak
časopisa. Na ulici, ispred ureda Festivala svjetske poezije, pogledao sam
sladoledarnicu. Bio je studeni. Nadstrešnica je bila sklopljena, unutra je bilo
mračnije nego vani. Na staklenim vratima bio je natpis “Doviđenja u
ožujku!”, majčinim rukopisom, uz nacrtano sunce. Nekoć je majka Luci i
meni dopuštala da nacrtamo svaki po jedno sunce, kako se ne bismo
posvađali.
Ostao sam stajati neko vrijeme i nisam se trudio potisnuti svoje misli.
Samo neka dođu, rekao je buntovnički glas u mojoj glavi. Hajde, dođite!
Potpuno sam spreman! Došle su, opkolile me. Misli i pitanja, sjećanja, slike.
Je li već zasniježilo u Venasu? Kako miriši kuhinja? Vidio sam svoje roditelje
i Lucu kako sjede za stolom, vidio sam i svoj stolac. Što je radila Sophia? Je li
hodala selom, je li gledala topla svjetla iza prozora? Još će proći puno
vremena do ožujka. No to nije vrijedilo za sladoledare. Ožujak nikad nije bio
predaleko, svakim danom bio je sve bliže.

~ 92 ~
 Knjige.Club Books

Navečer sam u krevetu prevodio pjesmu Patricka Lanea. Led što se topi
u kanti i voda koja se prolijeva. Odsječena ruka na dnu poput “tamnoplavog
uspavanog pauka”. I pitanje: “Što napraviti s izgubljenim dijelovima samoga
sebe?”

~ 93 ~
 Knjige.Club Books

Poput stražnjice Sophije Loren

Iduće proljeće Sophia je bila u sladoledarnici. Duge plave kose spletene

u debelu pletenicu preko njezinih leđa, sa špatulom u ruci posluživala je
goste zajedno s mojom majkom. Beppi je pravio kavu i posluživao na terasi.
Luca je bio u kuhinji, podgrijavao je mlijeko i pravio nevjerojatno gust
krem-sladoled. Ponovno ih je bilo četvero.
To se zbilo prošle zime ili one prethodne. Luca mi to nikad ne bi rekao,
još uvijek nije pričao sa mnom. To što je osvojio Sophiju i što je ona zauzela
moje mjesto u sladoledarnici, nije mu bilo važno. No kada sam krajem
veljače ušao u sladoledarnicu i kad su nam se pogledi susreli, ipak nije
mogao sakriti osmijeh. Odmah sam ugledao Sophiju, još prije nego što je
moja ruka dodirnula kvaku; kroz staklo koje je majka prala u svojoj plavoj
pregači, iza oca koji je krpom laštio aparat za espresso. Bila je tamo. To mi je
bilo nezamislivo, a istovremeno itekako razumljivo. Držala je krpu za pod i
pozdravila me poljupcem u obraz.
“Bok, šogore”, rekla je smiješeći se.
Vidio sam Lucu iza prozorčića kuhinjskih vrata. I on se smiješio, no taj
osmijeh je bio prezriv, kao kad boksač gleda svog poraženog suparnika na
podu ringa.
Pospremali su, radili zadnje pripreme prije otvorenja sladoledarnice,
možda već i sutra.
“Bit će lijepo vrijeme”, rekla je majka radosno. “Od danas poslijepodne
razvedravanje i na kraju tjedna porast temperature. Puhat će umjereni
jugozapadnjak.”
Znao sam to. Proljeće se osjetilo u zraku.
Otac mi je napravio espresso. “Možeš probati”, rekao je. “Danas sam
uključio aparat. Kava je upravo samljevena.”
Otpio sam gutljaj. Temperatura je bila niža, zbog toga je kava bila malo
kisela, no to se dogodilo zato što se aparat još nije potpuno ugrijao.
“Fina je”, rekao sam, “no dobio sam premalo. Mogu vidjeti dno šalice.”
Nisam dobio kantu vode, nego zagrljaj. Osjetio sam bockanje njegove
jednodnevne brade i on moje. Prvog dana sezone nije bilo neprijateljstva.
To će uslijediti nakon nekoliko tjedana, kad će strojevi za sladoled raditi
punom parom, aparat za espresso dahtati, a očevi zglobovi pucketati. Tada
će me proklinjati, zamišljajući me odjednom pred sobom na stolcu, s
knjigom pjesama u rukama - poput priviđenja na žarkom suncu, dokon stoti
put hoda amo-tamo između terase i sladoledarnice.

~ 94 ~
 Knjige.Club Books

Umetnuo je dvostruki držač filtera u aparat za espresso i pritisnuo

tipku. Dva karamelasta mlazića ulijevala su se u zagrijane šalice. To traje
točno dvadeset šest sekundi, ni trenutak manje ni više.
Za većinu sladoledara kava je bila sporedan posao. Prodavali su je
ujutro ili bi njome privlačili goste u kišnim danima. Naravno, bilo je dobro
što su i sami mogli piti pravi espresso. No svoj kruh zarađivali su
sladoledom. Većini je to bila strast, ili čak i više od toga; neki sladoledari
nisu mogli prestati pričati o svom poslu. U Italiji se cijelu zimu pričalo o
sladoledu. Bili su to beskrajni razgovori u baru Posti o vertikalnim i
horizontalnim strojevima, o idealnoj temperaturi, o omjerima, a rasprave su
se često nastavljale i za kuhinjskim stolom, što je neke supruge izluđivalo.
Otac bi se zimi obično zavukao u podrum, u svoju riznicu odvijača i
brusilica. Rijetko je pričao o sladoledu, no ako je bila riječ o kavi, rado bi
sudjelovao u razgovoru. Drugi sladoledari često su raspravljali o okusima.
Hvalili su posebnu aromu svoje kave: čokolada, cimet, muškatni oraščič,
cedrovina. Jedan sladoledar je čak tvrdio da njegov espresso miriši na
drvene bojice iz njegove mladosti.
Moj se otac kleo u vrijeme pripreme kave od dvadeset šest sekundi. Nije
mario za miris, smatrao je to glupostima.
“Dobar espresso miriši na espresso”, glasilo je njegovo mišljenje, “kao
što sladoled od jogurta ima okus po jogurtu.”
Pokušao je uvjeriti druge sladoledare u idealno vrijeme pripreme koje je
pronašao nakon godina i godina istraživanja.
“Zašto ne dvadeset osam sekundi?” pitao je sladoledar iz Vodoa
zadirkujući ga. “Ili dvadeset četiri?”
“Dvadeset osam sekundi je predugo”, odgovorio je otac smrtno ozbiljan.
“Tada espresso postane gorak, prevladaju preprženi tonovi. Za dvadeset
četiri sekunde espresso bude kiseo i vodenast. To nije dovoljno vremena da
se kava potpuno ekstrahira.”
“A dvadeset i tri sekunde, Beppi?”
“Za dvadeset tri sekunde može eksplodirati šalica.”
“A za dvadeset šest sekundi po šalici?” pitao je drugi sladoledar, kao da
je upravo završio s teškim izračunom. “Nemam toliko vremena.”
“Od žurbe nema koristi”, odgovorio je Beppi. “Sladoled se neće otopiti
na minus petnaest stupnjeva.”
“No gosti će otići ako moraju dugo čekati.”
“Na kraju svejedno odu.”
Drugi sladoledari u čudu su gledali mog oca.

~ 95 ~
 Knjige.Club Books

Možda je to bio bijeg, njegov način da se malo povuče iza Faeme E61, iza
njezinog sjajnog poklopca, parnih slavina i manometara. Dvadeset šest
sekundi po šalici, atomsko vrijeme.
Poput svakog ogorčenog starca koji je zaglavio u Venas di Cadoreu, otac
je priznao: “Prvo sam mrzio samo sladoled, a onda sam počeo mrziti i ljude
koji ga kupuju.”
Teško je reći kada je ta odbojnost nastala i kada je poprimila tako
rijedak oblik mizantropije. Moj otac nije htio postati sladoledar, nikad nije
bila riječ o pozivu. Činjenica je da se Beppi sve rjeđe pojavljivao u kuhinji
kada smo odrasli i počeli voditi brigu o sladoledu. Kad sam krenuo na studij,
a Luca preuzeo sladoledarnicu, otac mu je često morao pomagati, no brat je
bio odgovoran za sladoled.
Aparat je utihnuo, espresso je bio gotov.
“Za tebe i tvog brata”, rekao je otac.
Uzeo sam obje šalice i otišao u kuhinju.
“Tako znači”, bilo je prvo što sam rekao bratu. “Zaručio si se.”
Nije ništa odgovorio, niti me pogledao. Gledao je u popločeni pod i
slušao zvukove Cattabrige. Strugač se kretao gore-dolje i proizvodio zvuk
“šlj, šlj, šlj”. Pravi sladoledar nije trebao gledati u cilindar, mogao bi po
zvuku stroja čuti kad je sladoled gotov. “To je poput braka”, rekao je jednom
stari sladoledar iz Tai di Cadorea u baru Posti. Bio je pripit, no ne u
potpunosti pijan. “Poznajem sladoled i on poznaje mene”, rekao je. “Priča sa
mnom.” Drugi sladoledari, sa sve crvenijim očima, kimali su glavama.
Šutjeli smo i istovremeno ispili svaki svoj espresso.
Možda i nismo imali o čemu razgovarati. Slijed događaja nije mogao biti
drugačiji no što jest. Ja sam bio najstariji sin, ja sam bio taj koji je trebao
dobiti sladoledarnicu, no udaljio sam se od nje. Luca je preuzeo
sladoledarnicu i s njom je dobio i Sophiju. To je bilo samo po sebi
razumljivo. Trebala mu je, a meni nije. Tome ništa više nije trebalo dodati.
Nije bilo drugih tema za razgovor, moj brat je vjerojatno također bio
svjestan toga. Naši životi postali su previše različiti. Ja sam čitao, pisao,
ispravljao, sastajao se s ljudima, s pjesnicima jeo sendviče i išao na
predstavljanja knjiga. On je radio šesnaest sati dnevno, vrtio sladoled,
prodavao ga, čistio strojeve i navečer bi zaspao kao klada. Njegov svijet bio
je sladoledarnica, a moj je počinjao na kraju terase.
“Šlj, šlj, šlj.”
Luca je isključio strojeve i uzeo špatulu. Njegov palac obuhvatio je
metalnu dršku, nagnuo se nad otvor cilindra i zatim se uspravio. Lijevi rub
njegovih usta bio je viši od desnog. Nije se smiješio, dobio je ono što je
očekivao. Bio je zadovoljan.

~ 96 ~
 Knjige.Club Books

Napravio je sladoled od vanilije koji je kapao poput cementa s velike

žlice u metalnu posudu.
Luca je vidio da ga gledam, kao što su mlađi braća i sestre gledali krem-
sladoled mog pradjeda, kao što je svatko gledao sladoled. Što je
najukusnije? Poznaje li netko nekog tko ne voli sladoled? Tko se ne bi
razveselio od samog pogleda na sladoledarnicu? Na kornet koji nas vraća u
mladost, kartonsku posudicu u kojoj smo svi barem jednom miješali
sladoled plastičnom žličicom sve dok nismo dobili novu boju i okus. Je li itko
prerastao sladoled? Na terasi Venecije bio je ogroman kornet s tri kugle
sladoleda: jagoda, vanilija i čokolada. Bio je od poliestera i napunjen
stiroporom, no vidio sam puno mališana kako bi prolazeći pokraj njega
liznuli taj sladoled. Oni se toga više neće sjećati kad narastu, no čežnja za
sladoledom nikada neće nestati.
Luca mi je prišao s metalnom posudom, sladoled se nije pomicao dok je
hodao. Bio je čvrst, a mekan.
“Poput stražnjice Sophije Loren u filmu Jučer, danas, sutra”, rekao bi moj
otac nakon što bi ga kušao.
Brat mi je prinio žlicu ustima. Gledao sam u njegove oči koje su bile
poput kalamata maslina, on je odvratio pogled. Kada sam otvorio usta, dao
mi je da kušam njegov sladoled. Tekstura mu je bila nevjerojatno fina i
glatka, baršunasto meka. U gustoj kremi bilo je milijun sićušnih kristala
leda. Oni su davali temelj sladoledu, iako su činili samo djelić ukupne mase.
Mjehurići zraka koji su se u vrtnji zarobili u sladoledu olakšali su gustoću,
no nisu je učinili krhkom - gotovo da se krem-sladoled mogao žvakati. Kad
se otopio, oči su mi se same od sebe zatvorile. Kao da sam odlebdio, kao kad
poljubiš djevojku i sve ostalo nestane.
Luca je poboljšao recept, usavršio ga. Struktura je bila kremastija, okus
puniji, a vanilija je bila jednako raspoređena. Progutao sam ga i otvorio oči.
Promatrao me cijelo vrijeme. Prezriv osmijeh je nestao, rubovi usana bili su
mu podignuti, između njegovih usana bila je vodoravna linija. Znao je
što sam i ja znao. Pomogao sam mu ne učinivši ništa; time što sam otišao i
što se više nisam vratio. Tako je dobio najljepšu djevojku u selu. Nije to
mogao reći, sladoled je to morao napraviti umjesto njega.
Tog podneva ručali smo svi petero u blagovaonici na prvom katu. Majka
je napravila tjesteninu; špagete s rajčicom, češnjakom, kaparima i inčunima.
Na stolu je bila boca crnog vina. Bilo je to poput tipične subote u planinama.
Sophia se presvukla i sišla s tavana. Svi smo je pogledali i vidjeli livadu
punu narcisa. Počela je nositi haljinice svoje majke, kao što je i Luca počeo
oblačiti radnu odjeću našega oca. Gledao sam njezine gole osunčane noge i
pitao sam se je li ih moj brat tog jutra dodirnuo. Namotala je špagete na
vilicu i uzela zalogaj a da nije uprljala haljinu.
~ 97 ~
 Knjige.Club Books

Moja majka nije mogla protiv sebe i počela je pričati o vremenu. Na

radiju je čula da će sutra biti sedamnaest Celzijevih stupnjeva. “Još nikad
nije bilo tako toplo prvog dana sezone”, rekla je sjajnih očiju.
Beppi je rekao kako je, kad su jednom došli u Rotterdam, na deset
Celzijevih stupnjeva bio mraz. “Ledene sige visjele su na rasvjetnim
stupovima. Po kanalu Westersingel moglo se klizati.”
“Jesu li tada već bili rođeni Giovanni i Luca?” pitala je Sophia.
“Giovanni da”, odgovorila je majka. “Luca ne. Još je bio u trbuhu.”
“Obojica smo rođeni u ljeto”, rekao sam. “Sladoledari vode ljubav samo
zimi.” Potonje je trebala biti šala, no nitko se nije nasmijao. Nastala je tišina.
Čulo se samo kako brat okreće vilicu.
Nije govorio, nije rekao niti jednu riječ za vrijeme ručka. Pitao sam se je
li uopće razgovarao sa Sophijom, usudi li se to sada. Još nisam čuo da joj je
išta rekao.
Kada smo svi ispraznili tanjure i popili čašu vina, otac je počeo pričati o
bušilici koju je vidio u izlogu Spijkermanda, dućana koji se nalazio malo
dalje u ulici.
“Ljepotica”, rekao je.
“Samo probaj”, upozorila ga je majka.
“Već sam je kupio.”
Sophia i ja smo se smijali.
Moj brat je gledao oko sebe, u svojim mislima već je bio uz sladoled.
Prepoznao sam u njemu očevu nervozu. Ni on, dok je radio, nikad nije
mogao uživati u obroku, barem ne u Rotterdamu. Uvijek je trebalo nešto
napraviti; razdvojiti žumanjak i bjelanjak, gnječiti ananase, cijediti naranče.
Imali smo dva stroja za sladoled, no dvadeset dva okusa. Sladoledar je bio
glavni u cijeloj priči; jedna pogrešna procjena i sve bi stalo. Najgore što se
moglo dogoditi je da nekog okusa nestane. Prazna metalna posuda u vitrini i
dijete koje bi briznulo u plač i počelo vrištati. Nikad nisi bio slobodan,
uvijek si morao raditi. Vrti, vrti, vrti.
“Mogu li dobiti još jednu čašu vina?” pitala je Sophia.
“Naravno”, odgovorio je Beppi i istočio joj sadržaj boce u čašu. Bio je
jako zadovoljan svojom budućom snahom.
“Moja žena nikad ne pije više od jedne čaše”, rekao je.
“Netko od nas mora ostati trijezan.”
“Još nikad se nisam napio”, rekao je Beppi.
“Kad je čovjek pijan, misli da je trijezan.”
Otac se iznenada sjetio nečega. “Stefano Coletti je jednom pokušao
napraviti sladoled od svog urina.”
~ 98 ~
 Knjige.Club Books

“Beppi!” povikala je majka. “Pa jedemo.”

“Svi su gotovi s jelom.”
“Takve priče se ne pričaju pred jednom mladom damom.”
Čut će sve priče, za svakog sladoledara poimence. Mi smo ih već čuli.
Stefano Coletti bio je iz Pieve di Cadorea i po noći je ispraznio mjehur u
cilindar svog stroja za sladoled. Tako je mrtav-pijan upalio stroj. Nastao je
zrnat i tvrd sorbet koji je stavio u zamrzivač. Sljedeće jutro morao je
uobičajeno na posao i mamuran je u vitrinu donio metalne posude. Slučajno
je umjesto limuna stavio novi okus. No kad je njegova žena sat i pol kasnije
špatulom pokušala zagrabiti sladoled, nije uspjela. Sladoled je na minus
osamnaest stupnjeva postao tvrd kao kamen, jer nije bilo šećera.
“Stefano!” povikala je. “Dođi ovamo!”
Pogledao je sladoled, ali se nije mogao sjetiti ničega od prethodne noći.
“Što je ovo?” pitala ga je žena.
“Sladoled od limuna.”
“Tvrd je kao kamen.”
“Čudno”, bilo je jedino što je rekao.
U kuhinji je probao sladoled i tek tada se sjetio sinoćnjih dogodovština.
“Smatrao je da okus uopće nije bio loš”, rekao je otac. “Čak je uzeo još
jedan zalogaj!”
Postojale su brojne priče o sladoledarima i njihovim strojevima.
Najtragičnija priča bila je o Ettoreu Pravisaniju iz Valle di Cadorea. Bio je
pravi gospodin koji je uvijek nosio kravatu. Imao je sladoledarnicu u Den
Haagu. Jednog srpanjskog jutra pravio je sladoled od jagoda - najpopularniji
okus, kao i u većini sladoledarnica. Iz stroja se čulo “šlj, šlj, šlj”, ali gospodin
Pravisani nije znao čuti po zvuku kad je sladoled gotov. Zato se nagnuo nad
stroj i pogledao u cilindar. Propeler Cattabrige uhvatio mu je kravatu i
zadavio ga nad njegovim crvenim sladoledom.
Sophia je još neko vrijeme bila pošteđena te priče.
“Jednom sam probala svoju mokraću dok sam bila djevojčica”, rekla je.
“No nije mi bila nimalo ukusna.”
“Možda je ukusnija hladna nego topla”, rekao je otac.
I sam se na to morao nasmijati, mi smo se priključili. Jedino je moj brat
ustao i rekao: “Odoh raditi.”
Bila je subota, poslijepodne koje se širilo poput mrlje, ali nismo bili u
planinama.

Bit će to dobra sezona, s toplim proljećem i vrućim ljetom. Često mislim

na sladoledarnicu u danima kad se živa termometra podigne iznad trideset
~ 99 ~
 Knjige.Club Books

stupnjeva Celzijusa. Prozor moje radne sobe bio je otvoren, na stolu je bio
bunt papira i olovka. Zasukanih rukava čitao sam nove radove pjesnika naše
izdavačke kuće. Bilo je čarobno čitati pjesme koje još nitko drugi nije vidio.
Kao hodanje kroz netaknuti snijeg. To je imalo veze s tišinom, bio sam
potpuno sam s riječima koje sam tražio poput zlata. No ponekad bih se
izgubio između dva stiha i moje bi se misli usred dana našle u
sladoledarnici. Pitao sam se koju li je haljinu Sophia nosila i koliko je
muškaraca pokušalo zaviriti u njezin dekolte dok im je posluživala sladoled.
Na kraju ljeta Victor Larssen pozvao me u Rotterdam. Htio je sa mnom
razgovarati o nečemu što nije mogao telefonski. Dogovorili smo se da se
nađemo na terasi Venecije. Bilo je kasno popodne, sunčeve zrake obasjavale
su sve stolce. Brat je pomagao ocu na terasi, no Beppi je sam došao uzeti
našu narudžbu.
“Za mene jednu posudicu sladoleda od vanilije i malina.” Larssen je htio
kornet s lješnjacima, mokom i cimetom.
“Sa šlagom?” pitao je otac, no nije pričekao odgovor. Često je posluživao
Larssena, znao je da želi sladoled sa šlagom. I ja sam još uvijek znao kakav
sladoled su neki ljudi jeli. Jedan muškarac dolazio je u Veneciju više od
deset godina i svaki put je naručivao isto: posudicu s pet okusa koji zajedno
imaju okus po sladoledu od pistacija. Njegov pas, koji je napola ležao pod
stolom, dobio bi kod svakog posjeta kornet koji bi pojeo u nekoliko zalogaja.
Po očevu hodu mogao sam vidjeti da ga bole zglobovi. Koliko je puta
danas prehodao gore-dolje između terase i sladoledarnice? Koliko puta u
cijeloj sezoni? Bili su to udarni mjeseci. Morao je stalno hodati gore-dolje,
poput Sizifa u podzemnom svijetu. Znao sam da će mi se podsmjehivati, da
me proklinje u najtoplijim danima ljeta. A sada me ugledao kako za kipućeg
poslijepodneva sjedim u majici kratkih rukava i još, dovraga, imam obraza
od njega naručiti sladoled. Od čovjeka u kasnim pedesetima, koji ustaje u
pola šest ujutro da bi mlađem sinu pomagao guliti jabuke. Čovjeka koji
je radio od svoje petnaeste, koji više od četrdeset godina nije imao pravo
ljeto. Koji je počeo mrziti sladoled. Pustio sam ga da hoda, dok sam ja sjedio
na terasi.
Sophia je posluživala sladoled. Moja majka bila joj je slijeva i također je
posluživala gosta. Nastao je veliki red koji je vijugao između divovskog
sladolednog korneta i stupa ulične rasvjete. Pokušao sam uloviti Sophijin
pogled, no kad god bih je pogledao, bila je nagnuta nad vitrinom. Larssen mi
je rekao kako je uživao u zadnjim brojevima našeg časopisa i da su ga se
prijevodi jako dojmili.
Prekinuo nas je moj otac koji je držao poslužavnik. Pred mene je stavio
posudicu sa sladoledom od vanilije i malina, a Larssenu je pružio kornet.
Ostao je stajati, ali to nije dugo trajalo. To neki gost, autsajder, ne bi ni

~ 100 ~
 Knjige.Club Books

primijetio; vidio bi samo sredovječnog muškarca kako dangubi. Ni Larssen

to nije vidio, no ja sam znao da će sada nastupiti pakost i nakupljena
ogorčenost.
“Kakav dan”, rekao je otac. “No dobro je da imamo terasu da se može
lijepo sjediti na suncu.”
Kimnuo sam nadajući se da je to bilo to. No ostao je stajati kraj našeg
stola.
“Moraš brzo pojesti sladoled, već se počeo topiti”, sad se obraćao samo
meni.
Larssen je već uzeo zalogaj cimeta sa šlagom. Ja se još uvijek nisam
usudio taknuti sladoled.
“Giovanni, moram li te ja hraniti?”
Možda je već tada počeo mrziti ljude koji su kupovali sladoled. Možda je
u tom trenutku mrzio i mene.
Odlučio sam riskirati i zabio plastičnu žličicu u sladoled od vanilije.
“Fino?” pitao je otac.
Promatrao sam bratov sladoled, kao što možeš žudjeti za okusima i
mirisima svoje mladosti. U Amsterdamu sam probao sladoled kod Tofanija,
a poslije i u sladoledarnicama Gamba i Verona Gelati, no njihovi sladoledi od
vanilije nisu se mogli mjeriti s bratovim.
Osjetio sam kako su mi se oči same od sebe zatvorile, no odmah sam ih
otvorio. Bio je gotovo jednako čvrst i mekan kao onog ranoproljetnog dana
kada mi je brat u kuhinji sladoledarnice prinio žlicu sladoleda ustima. Bio je
nevjerojatno kremast. Kao da se vrijeme zaustavilo dok je sladoled prelazio
iz čvrstog u tekuće stanje.
“Poput stražnjice Sophije Loren u filmu Jučer, danas, sutra”, rekao je
otac. Sad se obraćao i Larssenu. “Luca je čisti genije.”
“Moj brat”, pojasnio sam.
“Moj drugi sin”, rekao je otac, “napravio je sladoled od vanilije koji je
jednako čvrst i neodoljiv kao stražnjica Sophije Loren.”
Larssen ga je pogledao. Na trenutak se činilo kao da je šokiran, no tada
je rekao: “Sada znam na koga je vaš sin naslijedio ljubav prema poeziji.”
Obojica smo prasnuli u smijeh, i otac i ja. Samo što je on pocrvenio i
gotovo se udavio. Nikad nije čuo tako nešto. Situacija je bila slična onoj kad
je jedan gost tvrdio da su Kinezi izumili sladoled. Dobio je kornet u glavu
dok je bježao iz sladoledarnice.
Victor Larssen je sjedio i u miru pojeo svoj kornet. Otac se okrenuo i
odgegao natrag u sladoledarnicu. Polako, izmoren i istrošen, kao da pred
sobom gura nevidljivu stijenu.

~ 101 ~
 Knjige.Club Books

“Gdje je Hardy?” Gledao sam u Larssenove ručno napravljene cipele,

zatim ispod njegovog stolca, no mops s tužnim licem nije bio tu.
“U uredu je”, odgovorio je Larssen. “Ima tu čast.”
“A što kad ideš na put?”
“Onda se moja žena brine o njemu.”
Nije mu bila žena, nisu bili oženjeni, no to ću tek poslije saznati. Victor
Larssen nije nosio vjenčani prsten, no imao je jedan koji je pune dvadeset
dvije godine svake večeri stavljao pored svoje četkice za zube. Imao je djecu,
čak i jedno unuče. Kad im je najmlađa kći počela studirati, razveli su se i
razišli; potpisali su papire prije nego što je kći uspjela raspakirati kutije.
Upoznao je jednu Francuskinju koja je radila u veleposlanstvu. Zvala se
Valerie, živjeli su skupa i međusobno se poštovali, no imali su jako različite
živote. Ne što se tiče interesnih sfera - kompozitori, vino, literatura - nego u
poslovnom smislu. Ona je radila po cijele dane, on je često
morao otputovati, no nikad se oko toga nisu sukobili. Jedino su ljeti
bili nerazdvojni, tada su mjesec dana zajedno plovili po Sredozemnom moru
i spavali u kabini stisnuti jedno uz drugo.
Njegova najmlađa kći bila je moje godište. Bila je činovnica u Utrechtu i
radila kao članica odbora za financije. “Ne zanima je poezija”, rekao je
Larssen.
“Ni mog oca”, rekao sam. “A mog brata još manje, ako je to moguće.
Pravo je čudo da imamo iste gene.”
“Prije nekog vremena pitao sam se je li ona stvarno moja kći.” Nasmijao
se. “Nažalost, ima nos na mene.”
Nos mu nije bio velik, nego markantan: jako zakrivljen, poput kuke.
“Nekoć sam znao maštati da sam posvojen i sanjao sam da će se moji
pravi roditelji jednom pojaviti na vratima. Brazilac s bijelim šeširom, otac
poput Carlosa Drummonda de Andradea.”
“A tvoja majka?”
“Antjie Krog2.”
“Zašto?”
“Zamisli je da sjedi na rubu kreveta i da ti čita”, odgovorio sam. “Na tom
prekrasnom jeziku, čarobnim, tihim glasom: želim te usrećiti / želim ti
pisati stihove / trezvene i gipke, poput tebe / i želim ti pjevati / noću, dok
spavaš.”
“Nije li to napisala svome mužu?” pitao je Larssen.

2Antjie Krog (1952,.; Kroonstad) - suvremena južnoafrička pjesnikinja, akademkinja i

spisateljica. Teme njezinih radova su snažna povezanost s domovinom, borba protiv
nejednakosti u Južnoj Africi, ženstvenost, majčinstvo i odrastanje, (op. prev.)
~ 102 ~
 Knjige.Club Books

“Nema veze”, rekao sam.

Kada sam konačno ugledao Sophijine oči, špatulom je stavljala sladoled
u posudicu koju je držala u drugoj ruci. Negdje na pola puta, na djelić
sekunde, susreli su nam se pogledi.
“Htio sam s tobom razgovarati”, rekao je Larssen, “zato što bih te htio
nešto pitati ili ti zapravo predložiti.” Udobnije se smjestio i izravnao leđa.
Nastavio je govoriti, ali mi je promaknuo jedan dio, onaj najvažniji.
Nasmijala mi se, i ja njoj, a Larssen je pitao: “Znači li taj osmijeh da
prihvaćaš posao?”
Kada nisam odmah odgovorio, rekao je. “To je odličan posao, kao
urednik putuješ po cijelom svijetu. Zagreb, Havana, Quebec.”
Bila mi je poznata čarobna lista gradova. Struga, Istanbul, Michoacán.
Upijao sam svaku riječ Richarda Heimana kad bi se vratio preplanuo s
nekog festivala na drugom kraju svijeta.
“Radim u izdavačkoj kući”, promucao sam. “Već imam posao.”
“Robert Berendsen će razumjeti tvoj izbor. Sigurno će te podržati.”
Ponovno sam pogledao prema Sophiji. Još uvijek je gledala u mom
smjeru, blago razmaknutih usana.
“Želiš li taj posao?”
“Naravno”, odgovorio sam. “Naravno da bih htio postati urednikom
najljepšeg festivala poezije na svijetu.”
Mislio sam na Heimana, na aleksandrijski svjetionik s kojim je
uspoređivao Festival svjetske poezije. On me doveo do te luke, sad je došlo
vrijeme za iskrcavanje.
“Onda imamo razlog za slavlje”, rekao je Larssen. “Ima li ovdje
šampanjca?”
Odmahnuo sam glavom. Najsvečanija stvar na meniju bio je Gondola-
kup s voćem, sladoledom i šlagom. No kad bih to naručio, brat bi me ubio.
Što mi pada na pamet? Sjedim na terasi na dvadeset osam stupnjeva i još uz
to naručujem veliki sladoledni kup! Zar se već nije dovoljno naradio?
Pokušao sam uhvatiti Lucin pogled, no on je to izbjegavao. Izgledao je
umorno, kao sladoledar usred ljeta. Još mjesec i pol dana, kraj rujna i
listopad, pa će opet otputovati u Venas. Tada će konačno moći sjesti u
fotelju, gledati televiziju, spavati nakon ručka i navečer, nakon posjeta baru
Posti, napraviti dijete. Un piccolo gelatiere, koji će jednog dana dobiti
žuljevit palac, poput svog oca, djeda, pradjeda i šukundjeda. Tako to ide. I
tada će novi potomci obiteljske loze Talamini preuzeti sladoledarnicu i
poslije opet napraviti dijete koje će vrtjeti sladoled.

~ 103 ~
 Knjige.Club Books

I ove ću zime ići u Italiju. U prosincu će se Luca i Sophija vjenčati u novoj

crkvi Svetog Marka. Još me nije pitao hoću li mu biti kum, no majka kaže da
ću to biti ja.
“Pođimo u Veerhaven nešto popiti”, rekao je Larssen. Sjedećke je platio
mom ocu. Dao mu je novčanicu, otac mu je uzvratio kovanice. Nisu
progovorili ni riječi. Tišina je bila ista kao i podsmijeh. Dok je Larssen išao u
ured po svog psa, čekao sam ga na pločniku gledajući u sladoledarnicu. Za
našim stolom već su sjedili drugi gosti. Brat je uzimao njihovu narudžbu
prijateljski se osmjehujući. Djeca su trčala u krug po terasi glasno se smijući.
Zapuhao je vjetar, rub tende je klepetao. Dolazi nevrijeme. Otac se skrio iza
aparata za espresso.
Vrata ureda su se otvorila, prvo je izašao Larssen, za njim se vukao
mops.
“I Hardy je raspoložen za piće”, rekao je.
Vidio sam kako mi majka maše slobodnom rukom, u kojoj nije bilo
špatule. Sophia mi je također mahala, iznad glava djece, očeva, majki,
turista, staraca, zaljubljenih, usamljenih, bogatih, siromašnih, svih onih koji
su poželjeli sladoled ovog sparnog dana.
Idućeg dana ću ih opet vidjeti. Po noći je padala kiša; ljetna oluja. Na
pločnicima su bile velike lokve, no asfalt se već osušio. Došao sam s Kitty,
ženom koju sam upoznao prošle večeri. Radila je u centru grada, u uredu za
komunikacije i probudila me u sedam sati ujutro, zato što svakog radnog
dana ustaje u to vrijeme.
“Evo naše stalne mušterije”, rekao je otac prilazeći našem stolu.
Naravno da je to značilo tražiti probleme, ali Kitty je ustrajala na tome
da odemo na cappuccino u Veneciju. Upoznao sam je u kafiću u koji sam s
Larssenom otišao na šampanjac. U jednom trenutku obojica smo započeli
razgovor s drugim osobama. On sa svojim poznanikom arhitektom, a ja s
nepoznatom ženom čija su gola leđa izgorjela na suncu. Kad bi joj netko
pritisnuo kožu na leđima, kratko bi ostao bijeli otisak.
Ispitivao sam je, a zatim ona mene, onako kao što to mogu činiti jedino
ljudi koji su se tek upoznali - izravno i znatiželjno. Heiman mi je jednom
rekao da je Isak Babelj htio znati sve o lijepim ženama. Čak bi ih pitao smije
li im zaviriti u torbice. “Je li Babelj pisao pjesme?” pitao sam začuđeno. “Ne”,
odgovorio je Heimann. “No volio je mnogo žena.”
Doznao sam da je Kitty gotovo godinu dana bila ljubavnica jednom
plastičnom kirurgu, a ona da potječem iz obitelji sladoledara.
“Je li to tvoj brat?” pitala je nakon što je popila gutljaj cappuccina.
Podigao sam pogled s espressa i vidio Lucu u sladoledarnici. U svakoj ruci
imao je posudu sa sladoledom. Majka ih je preuzela. Sophia je vjerojatno

~ 104 ~
 Knjige.Club Books

bila gore. Bilo je rano i ne baš tako toplo. Još nitko nije kupio prvi sladoled
tog dana.
“Strašno ti sliči”, rekla je Kitty. “Ima isti stas i isto držanje.”
“Ja sam tri centimetra viši.”
“Ima i isti nos.”
“U ostalom smo posve različiti.”
“Ti si ipak malo tamniji”, rekla je Kitty. “Više si bio na suncu.”
“Moj brat radi cijelo ljeto.”
“Zato je mišićaviji.”
Luca je izašao, nije gledao u mene, nego u Kittyne noge. Nosila je kratku
suknjicu i ispod nje svijetloplave čipkaste gaćice, no nadao sam se da se nisu
vidjele.
“Imate iste uši”, rekla je Kitty.
“Zafrkavaš me.”
“Jako slatke, male uši.”
Otpila je još jedan gutljaj cappuccina.
“Mislim da ima i istu stražnjicu, no da bih bila sigurna trebala bih ga
vidjeti i s druge strane.”
“Da ga zamolim da se okrene?”
Okrenula se prema meni i poljubila me u usta. Na usnama sam osjetio
mlijeko cappuccina. “Čini mi se da on nema tako lijepe duge trepavice kao
ti”, šapnula je.
Sophia je sišla. Stajala je za vitrinom i gledala, kao i brat, u Kittyne noge.
Iz njezinog pogleda mogao sam sa sigurnošću zaključiti da su joj se ipak
vidjele gaćice. Tada su nam se pogledi susreli, ali nije bilo osmijeha, ni
kimanja, ni mahanja.
“Tko je to?” pitala je Kitty.
“Bratova zaručnica. Ove zime će se vjenčati.”
“Prekrasna djevojka.”
Sophia se okrenula i ostala na mjestu, no leđima okrenutim prema
terasi.
“Je li i ona Talijanka?”
“Da, ona je iz Modene. Doselila se u naše selo kad je imala trinaest
godina.”
“Pričaj mi još.”
“Što da ti pričam?”
“Jesi li kad bio zaljubljen u nju?”

~ 105 ~
 Knjige.Club Books

“Ona je bratova buduća žena.”

“Pa nije to oduvijek?”
Luca je otišao unutra, u kuhinju. Odjednom sam osjetio nalet čežnje,
nostalgiju prema strojevima za sladoled. Nisam mogao protiv toga, samo me
spopalo. Javila mi se želja da budem zajedno s njim u kuhinji. Da zajedno
čistimo voće, meljemo orahe, punimo cilindar Cattabrige. Da zajedno
slušamo zvuk lopatica za miješanje.
“Je, oduvijek”, odgovorio sam.
Kitty je gledala u Sophiju, u plavu pletenicu što joj se spuštala niz leđa.
“Znaš li kako je kirurgova žena doznala?” pitala je.
“Ulovila vas je?”
“Ne, to bi bilo jako bolno.” Nakratko je popipala leđa koja su joj još
uvijek bila crvena. “Vidjela je to na njemu. Rekla mu je to jednog jutra dok
su doručkovali. Nije se ništa dogodilo. Jednostavno je to mogla vidjeti na
njemu.”
“Želite li još nešto naručiti?” pitao je otac koji je stajao iza nas. Još ga
danas nisu počele boljeti noge. Osjetila se pakost, no ne previše. “Možda još
jednu šalicu kave?”
“Ustvari, ja bih rado sladoled”, rekla je Kitty. “Hoćemo li zajedno naručiti
jedan?”
“Jedan sladoled za dvoje”, ponovio je otac. “Koliko okusa?”
“Ti odluči”, Kitty me gledala s osmijehom. Imala je mala usta, tanke,
elastične usne.
“Samo vi recite”, rekao je Beppi. I on me gledao s osmijehom. Uživao je u
svojoj ulozi. To mu nikad ne može dosaditi. Nisam trebao ništa glumiti. Bio
sam gost, sjedio sam na terasi.
“Tri okusa”, rekao sam.
“A koja tri biste željeli?”
Više nije bilo povratka. “Vanilija, mango i borovnice”, odvratio sam i
naručio prvi sladoled tog dana.

~ 106 ~
 Knjige.Club Books

Bratova svadba i očeva ptica pjevica

U Venasu je bio prekrasan dan za vjenčanje. Sunce je ujutro izašlo iznad

planina i zapalilo nebo. Livade su bile pokrivene debelim snježnim
pokrivačem po kojem su bile posute borove iglice, no ceste su bile očiščene.
Otac je došao po mene na kolodvor u Dobbiacu. Doputovao sam iz New
Delhija, bio sam na festivalu poezije s Victorom Larssenom. Većinu vremena
proveli smo u kombiju; poezija se čitala na raznim lokacijama po gradu, ali
nije bilo puno publike. Larssen mi je objasnio da je cilj festivala da se
pjesnici sastanu i zajedno prevode svoje radove. “Publika je sporedna”,
rekao je. U mojoj hotelskoj sobi, s pogledom na Connaught Place, jedan je
štakor cijele noći pokušavao izaći kroz klimatizacijski sustav. Nisam oka
sklopio.
Otac je dobro izgledao, odmoran i veseo, kao sladoledar zimi.
“Kako si putovao?” pitao je kada smo izašli iz Dobiacca. Došao je bijelim
Landroverom. Motor bi zabrujao prilikom dodavanja gasa, otac je obožavao
taj zvuk. Kupio je taj džip, s pogonom na četiri kotača, posebno za planine, a
za velike udaljenosti, godišnju vožnju u Rotterdam i natrag, imao je zeleni
Mercedes koji je vozio skoro nečujno.
“Dugo”, odgovorio sam. Letio sam od Delhija do Rima, tamo sam se
ukrcao na noćni vlak i putovao preko Bolzana i Fortezze do Verone. Činilo
mi se kao da dio mene još nije doputovao.
“Uzmi”, rekao je otac. “Majka ti je napravila piadinu3.”
Otvorio sam aluminijsku foliju i uzeo zalogaj. Osjetio sam pršut i
stracchino. Bila bi još ukusnija da je topla, no i sada je bila odlična. Nisam
znao da je mogu pojesti tako brzo.
“Luca je jako nervozan”, rekao je otac. “Ne sjećam se da sam se ja tako
bojao svog vjenčanja. Majka mu je morala pomoći s manžetama.” Smijao se
dok je jače nagazio papučicu gasa. “Možda se boji da će mu reći 'Ne’!”
Motor je zabrundao poput medvjeda i pojurili smo kroz bijeli zimski
krajolik. Čvrsto sam se držao za rukohvat kad smo na nizbrdici ušli u oštar
zavoj. Tu i tamo bi mi se oči zatvorile, no probudio bih se kad bi mi se glava
naslonila na vrata.
Otac je ponovno počeo pričati kad smo se vozili glavnom ulicom Cortine
d’Ampezzo. “Baš me zanima hoće li crkva biti puna”, rekao je. “Na
Valentinovom i Anninom vjenčanju neki su čak morali stajati.” Bilo je to na

3Piadina (tal.) - beskvasna talijanska pogača; stracchino (tal.) - vrsta talijanskog mekog,
kremastog sira od kojeg je nastao poznati sir gorgonzola (op. prev.)

~ 107 ~
 Knjige.Club Books

vjenčanju njegovog nećaka. “Došlo je gotovo cijelo selo.” I otac je potajno bio
nervozan.
“Mogao bih nešto popiti”, rekao je kad smo već gotovo došli u Venas, “ali
obećao sam da idemo ravno doma.” No ipak je usporio kad je uz cestu
osvanuo neki bar.
“Ne, tata”, rekao sam. “Moramo stići na vrijeme.”
“Ima još dovoljno vremena.”
“Ne.”
“Samo jedna pivica”, rekao je. “Una bella Bionda 4.”
“Beppi!”
“Ista mater”, promrmljao je otac i nagazio papučicu gasa. “Ode moja
Bionda, eno je, odlazi.”
Zimi bi ujutro rado popio pivo, to su radili gotovo svi sladoledari. No
većina nije imala mjeru. Nakon što odu u mirovinu, nos im postaje sve
crveniji. Bili su to prazni dani, nije bilo nikog na ulicama.
Provezli smo se pokraj velike kuće Sophijinih roditelja. U svim je
sobama gorjelo svjetlo. Otac je sjedio u dnevnom boravku. Nisam mogao
vidjeti njegovu ženu i kćer, možda su bile u kupaonici na drugoj strani kuće.
Mislio sam na Sophijinu dugu plavu kosu, kosu koju nikad nisam počešljao.
Iz dimnjaka naše kuće izlazio je dim, njegovo sivilo širilo se hladnim
jutarnjim plavetnilom. Otac je parkirao Landrover pokraj Mercedesa. Ispred
garaže bila je miješalica za cement. “Ova je nova”, rekao je ponosno.
“Zar nisi već imao miješalicu za cement?”
“Ne ovakvu. Ova ima veću zapremninu i narančasta je.”
Nikad u svom životu neće napraviti ni cement ni mješavinu za beton.
Barem ne u ovom životu.
Majka me zagrlila i rekla da je presretna što je tako lijepo vrijeme.
Blistala je.
“Dođi”, rekla je, “idi se brzo osvježiti i presvući. Pričat ćemo kad dođemo
u crkvu.”
Luca je upravo izašao iz kupaonice, nosio je novo novcato odijelo i
začešljao je kosu unatrag. Bila je sjajna poput crne ebanovine. Kako bismo
prošli jedan pokraj drugoga u malom hodniku, obojica smo se morali
okrenuti bočno i tako smo na trenutak stajali leđima uza zid, s malom
udaljenosti između naših trbuha i nosova. Vidio sam njegove podočnjake i
on vjerojatno moje.
“Velik dan”, rekao sam.

4 la Bionda - talijansko craft pivo (op. prev.)

~ 108 ~
 Knjige.Club Books

“Da.”
“Lijepo izgledaš.”
“Vidimo se.”
Zatim je otišao i ostavio me u hodniku; svog starijeg brata, svog
vjenčanog kuma. U cijeloj godini izmijenio je sa mnom tri riječi, tri riječi bez
ikakvog značenja. To su više bili zvukovi nego riječi, “aa-oh-oo”.
Kupaonica je mirisala po njemu, po mirisu njegova tijela, mirisu koji mi
je bio poznat iz njegove spavaće sobe, a pogotovo s tavana u Rotterdamu.
Taj topli zrak bi svako jutro izašao iz otkrivenih plahti i došao do mojih
nosnica, ponekad i u snu.
Umio sam se i obukao odijelo koje sam sa sobom nosio preko deset
tisuća kilometara. Sako je bio zgužvan, no na hlačama je još uvijek bila
ravna crta. Išli smo u crkvu svi četvero, pete naših cipela odzvanjale su po
popločenoj ulici. Majka je s osmijehom stalno gledala brata pa
mene. Izgledala je nevjerojatno sretno, a obred vjenčanja još nije ni počeo.
Već se dosta ljudi skupilo na ovalnom trgu ispred nove crkve Svetog
Marka. Svi su izgledali prekrasno: muškarci s kravatama, a neki i sa
šeširima. Njihove žene mirisale su na sapun, a haljine su im otkrivale noge
više nego obično. Izgledale su mlado, a njihove kćeri nekoliko godina starije
nego što su bile. Sladoledari su se rukovali. Na brzinu su izmijenili još
nekoliko riječi, svima je iz usta izlazila para. Tada je zazvonilo crkveno
zvono i svi smo ušli u crkvu.
Sjedio sam u prvom redu, pokraj svojih roditelja i Sophijine majke koja
je bila kuma. Nosila je krznenu stolu, ali njome je teško mogla sakriti
činjenicu da je jedina u crkvi imala gola ramena i ruke. Tamnoplava suknja
sezala joj je do koljena.
Orguljaš je počeo svirati i svi su se okrenuli gotovo u isti tren. Sophia se
pojavila držeći oca za ruku. Bila je u bijelom, u dugoj haljini s korzetom
sjajnim poput unutrašnje strane kamenice. Njezina plava kosa, upletena u
čvrstu pletenicu omotanu oko glave, izgledala je kao zlatna kruna. Koračala
je po glatkom kamenom podu crkve, veličanstvena i samouvjerena, cijelim
putem gledajući pred sebe. Dok mu je prilazila, Luca je blistao.
Iako je crkva bila krcata - svi su redovi bili zauzeti, ostali ljudi stajali su
iza - nitko nije ni pisnuo kad je došlo do privole. Svećenik je, u svojoj
svečanoj misnici s ušivenim zlatnim nitima, dugo promatrao mladenku i
mladoženju pa ih zamolio da ustanu i jedno drugome pruže ruku. Počeo je
izgovarati stoljetne riječi koje su Luca i Sophia morali ponavljati.
Bio sam kum, gledao sam, slušao i uvijek ću to pamtiti. No jedan dio
mene nije htio biti ovdje u crkvi, nego u Indiji, u Međunarodnoj zračnoj luci

~ 109 ~
 Knjige.Club Books

Indira Gandhi, čekajući svijetloplavi avion koji je jako kasnio dok je glas na
engleskom prozivao i propuštao novu turu putnika.
Kao da su svi dugo držali dah, a sada su odahnuli, opustili se. Iz klupa se
prolomio pljesak. Majka je plakala, Sophijina majka rupčićem je otirala suze.
Mladenci su se okrenuli prema okupljenima. Bratov pogled susreo se s
roditeljima, moj sa Sophijom. Zimska svjetlost obasjala joj je lice i njezinu
čarobnu haljinu. Tada sam tek primijetio kako se iz djevojčice koja je
jezikom lovila snježne pahuljice, pretvorila u ženu u punom cvatu.
Nasmijala mi se, ja sam joj uzvratio osmijeh. Kao da smo se dodirnuli.
Vani su djeca na mladence bacala pune šake riže. Sophia je sagnuta
glavu i zatvorila oči. Luca se okrenuo prema njoj, poljubili su se u bijeloj kiši.
I ja sam bacao rižu na njih. U sjećanju mi se pojavio dan kad su me porazili
dok smo se grudali.
Ušli su u stari Alfa Romeo, unajmljen u Bellunu, koji je u bračni život
odvezao brojne netom vjenčane parove. Vozač je nosio kapu i mirisao po
duhanu. Imao je žute nokte, ali na boji oldtajmera nije bilo ni ogrebotine.
Ostao sam ispred crkve i gledao u automobil koji se udaljavao, poput
brodolomca koji s otoka gleda brod u daljini.
“Za dodirnuti ne treba netko sjediti blizu tebe, / dodirnuti izdaleka
također je moguće.” Bio je to glas indijske pjesnikinje Mangalesh Dabral koji
je došao preko mora. Čuo sam je na Festivalu u Delhiju. “Dotakni, poput
dugih vlati trave koje se protežu da bi dotaknule mjesečev sjaj.”
Roditelji su išli prema automobilu, ostali su ih pratili. Napravila se
povorka kao nedjeljom; obitelji su u najljepšoj odjeći hodale uskim
pločnikom.
“Sljedeće vjenčanje je tvoje”, rekao mi je netko, a na svom ramenu
osjetio sam velik, jak dlan sa žuljevitim palcem.

Ponovno smo se vidjeli u proljeće. Očekivao sam da ću već moći vidjeti

trbuščić, no Sophia je bila vitka kao i inače. Stajala je za vitrinom pomalo se
dosađujući.
“Bok, šogore”, pozdravila me s osmjehom. “Poljubila bih te, ali nisam
dovoljno velika da se nagnem preko vitrine.”
“Možeš me obradovati i jednim espressom.”
Ušao sam i sjeo za stol, slušao sam zvuk aparata za espresso. Brojio sam
sekunde dok se kava ulijevala u šalicu. Dvadeset šest, ni tren dulje. Aparat
se isključio poput motora.
“Cijelo jutro pada kiša”, rekla je Sophia kad mi je prišla s poslužavnikom
u rukama. “Popodne će biti nešto toplije, no ostat će vlažno.”
“Dobrodošla u Nizozemsku.”
~ 110 ~
 Knjige.Club Books

“Ostatak tjedna bit će oblačno s pojačanim vjetrom.”

Nakratko sam pomislio da čujem svoju majku.
Bili su otvoreni već tjedan dana, rekla je Sophia, no nije im baš išlo. Više
su prodavali kavu nego sladoled.
Roditelji su bili u nabavci, Luca je bio u kuhinji. Vidio sam ga kroz
prozorčić, a vjerojatno i on mene.
Još jednom sam dobro pogledao u Sophijinu pregaču, ali ništa se nije
vidjelo. Ni u licu se nije promijenila.
Kišni dani u sladoledarnici. Ranije smo za kišnih dana pravili kornete,
no otkako smo ih počeli kupovati u velikim količinama bilo je puno
slobodnog vremena. U obitelji sam jedino ja čitao poeziju, zbirke pjesama
koje mi je posudio Richard Heiman ili koje bih sam kupio u obližnjoj
knjižari. Knjižara je imala velik izlog i narančastog mačka koji je zadovoljno
hodao po punim sanducima.
Vlasnica je bila plavokosa dama koja je i sama napisala nekoliko knjiga,
ali nijedna nije doživjela drugo izdanje. U njezinoj knjižari vrijedilo je
obrnuto pravilo: u hladnim i tamnim danima bila je gužva, u sparnim
danima nije bilo nikoga. No pronašla je smisao u tome; ljeti bi nosila tanke
košulje s dubokim dekolteom. Neki muškarci znali su neprestano buljiti u nj
dok im je umotavala knjigu u ukrasni papir. Jedanput je čak pitala
mušteriju: “Hoćete da i njih zapakiram?”
Kad bi sat otkucao pet otvorila bi se boca vina, ponekad i prije, dok se
mačak u izlogu grijao na suncu koje se probijalo kroz oblake.
Kad malo bolje razmislim, stvari se nisu mogle drugačije odviti; s
uredom Festivala svjetske poezije preko puta sladoledarnice i knjižarom
udaljenom manje od deset metara, ulica je djelovala kao magnetno polje.
Bilo je čudno što moji roditelji i brat ništa od toga nisu osjetili i što su za
kišnih dana odsutno gledali pred sebe. Čak i kad bih ostavio knjigu pjesama
na hladnjaku, nitko ne bi posegnuo za njom.
Činilo se da ni Sophia ništa ne osjeća. Katkad bi me pitala o mome poslu,
ali tada ju je najčešće samo zanimalo kakav je grad u kojem sam bio. Terase,
restorani, mjesta koja ljudi navečer posjećuju. U rijetkim trenucima, kad
sam naglas čitao pjesmu, brzo bi otišla raditi nešto drugo, kao da je to što
radim bilo zabranjeno. Bila je bratova žena, znala je da sladoled i poezija ne
idu zajedno. Može ili jedno ili drugo. Tko je slušao pjev sirena, bio je
izgubljen.
Kuhinjska vrata su se otvorila. Luca nam je prišao noseći dvije žlice.
Morali smo kušati.
“Rajčica”, rekla je Sophia.
“I bosiljak”, dodao sam.

~ 111 ~
 Knjige.Club Books

“Fantastično.”
“Jako zanimljivo. Zanima me što će Beppi reći na to.”
Luca se već okrenuo i nestao u kuhinji.
Tog su se kišnog proljeća dogodile tri stvari koje naizgled nisu bile
povezane. Otac je kupio dvije ptičice, brat se bacio na pravljenje novih
sladolednih okusa, a ja sam se preselio u Rotterdam.
Do tada sam živio u Amsterdamu, gdje sam još uvijek jednom tjedno
radio u izdavačkoj kući. Morao sam obećati Robertu Berendsenu dvije
stvari: da ću i dalje biti angažiran oko časopisa za poeziju i da ću uvrstiti što
veći broj naših pjesnika na Festival svjetske poezije. To su bila ona obećanja
iz kafića. Priopćio sam mu novost nakon što je popio gutljaj De Konincka. Te
večeri uslijedilo ih je još mnogo. Victor Larssen je imao pravo, Robert je
razumio moj izbor. Podržao me u tom. “Drago mi je zbog tebe”, rekao
je, “jako sam znatiželjan koje ćeš pjesnike još otkriti.”
Pričali smo o festivalima koje je posjetio. “Festival u Luiku je jako
intiman, to je najstariji festival koji postoji. Pjesnici samo što ti ne sjede u
krilu”, rekao je. “No Medellin nadmašuje sve. Bude pozvano više od sto
pjesnika, nastupi se odvijaju na brojnim lokacijama: u kafićima, u malim
dvoranama, na ulici, na sveučilištu. Poezija kao da preuzme čitav grad. Kad
to vidiš, ne možeš vjerovati svojim očima. U premijernoj večeri više od deset
tisuća ljudi sedam sati sluša pjesnike na otvorenom. Ako padne kiša, ostaju
sjediti. Sve to traje do kasno u noć.”
Oči su mu se sklapale, bili smo među zadnjim gostima u kafiću. “Drago
mi je zbog tebe”, rekao je još jednom dok smo oblačili jakne i s kraljevskim
osmijehom dodao: “Naravno, i za naše pjesnike koji će sada svi biti pozvani
u Rotterdam.”
Uz odobrenje Victora Larssena sklopio sam partnerstvo između
Festivala svjetske poezije i časopisa za poeziju. Svake godine izlazilo bi
posebno festivalsko izdanje časopisa s pjesmama pjesnika koji su nastupili,
uz intervjue i eseje. Prvi festival na kojem ću biti urednik tek će uslijediti, no
svaki dan sam se bavio čitanjem, prevođenjem, telefoniranjem i pisanjem
pisama. Pomagala mi je pripravnica koja je studirala ruski jezik. Provela je
mladost u Sankt Peterburgu i po njoj nije bilo veće pjesnikinje od Marine
Cvetaeve.
Nisam stigao ništa odgovoriti.
“U mislima o drugom, drukčijem i nenađenom kao blago, korak po
korak, mak po mak obezglavili cijeli vrt. Tako će jednom u suho ljeto, na
kraju polja, smrt rastresenom rukom skinuti glavu moju.” Zvala se Xenia.
Plavuša, s blijedim licem i žarkocrvenim usnama. Na kraju dana bi po nju
najčešće dolazio dečko. Ruke su mu bile crne, ponekad je imao mrlje po licu.
Radio je u garaži. Tamo ga je i upoznala kad je jednom dovezla svoj
~ 112 ~
 Knjige.Club Books

Volkswagen na popravak. Procvilio mu je zupčasti remen i trebalo ga je

zamijeniti. Odmah joj se svidio.
“Čita li i on poeziju?” pitao sam je kad mi je ispričala kako su se
upoznali.
“Ne, naravno da ne. On je automehaničar, on voli plavuše s dugim
nogama.”
“I ti njega?”
“Da”, odgovorila je. “Misliš da je to čudno?”
Nisam znao što bih rekao. Bila mi je to čudna kombinacija, no nisam htio
ispasti konzervativan.
Xenia mi je ispričala priču o svojoj profesorici, koja je, dok je i sama
studirala ruski, dugo godina bila u vezi sa svojim profesorom. No sada je
bila u braku s peračem prozora. Imaju dvoje djece i prekrasno uređenu
kuću. Ona svaki dan ide na sveučilište, a on se svaki dan vozi do kuća u
predgrađu i postavlja ljestve uz fasade.
“Misliš da su sretni?”
“Da, mislim da jesu.” Odmah se ispravila: “Znam to.”
Moj je otac oženio ženu koja je također bila iz sladoledarske obitelji. Kad
je bila mlada, majka se zaklela da u životu više neće raditi u sladoledarnici.
Htjela je postati medicinska sestra ili odgojiteljica, no stvari su se odvile
drugačije. To je bilo neizbježno. Luca se zaljubio u djevojku iz Modene, u
direktorovu kćer, a ona se uhvatila špatule kao da nikad nije radila ništa
drugo.
U Rotterdamu sam kupio stan. Strop je probijen prema tavanu, visina do
sljemena krova je preko šest metara. Stan ima jednu prostranu sobu, no nije
baš velik. Kuhinja čini dio dnevnog boravka, oko mog kreveta stoje
paravani. Nema prostora za širenje.
Stan je na pet minuta hoda od ureda Festivala svjetske poezije, dakle
isto toliko i od sladoledarnice. Kad bih išao na posao, vrata Venecije još su
bila zatvorena, no često bih kroz njih vidio nekoga unutra, u polumraku.
Katkad bi mi otac rukom pokazao da me poziva na espresso. Jedno od tih
jutara pokazao mi je kavez s dvije ptičice. Kupio ih je od nekog Surinamca
koji je redovito dolazio na sladoled s nekoliko prijatelja.
“To su ptice pjevice”, rekao je otac. “Barem bi to mužjak trebao biti.”
“A ženka?”
Slegnuo je ramenima. “ Mužjak bi trebao pjevati za nju.”
Promatrao sam ptičice u kavezu. Nisu radile ništa, djelovale su mi jako
uplašeno.

~ 113 ~
 Knjige.Club Books

“Čovjek koji mi ih je prodao je predsjednik surinamskog društva

ljubitelja ptica pjevica”, rekao je otac. “Organiziraju natjecanja u parku.”
“Kakva natjecanja?”
“U pjevanju. Nego kakva?”
“Pjevaju li lijepo?”
“To nije važno. Nemaš ništa od ptice pjevice koja zna odzviždati
Puccinijevu ariju. Bitno je da što češće i što više cvrkuću. Nema veze zvuči li
to pogrešno ili piskutavo.” Otac je uzeo drugi kavez i u njega stavio ženku.
“Treba ih što više razdvojiti”, rekao je. “Onda će mužjak dati sve od sebe.”
No mužjak nije počeo zviždati. Umjesto toga letao je u svom kavezu gore-
dolje i silovito kljucao po hranilici. Sjemenke su se prosule po podu.
Pitao sam se što majka misli o očevom novom hobiju.
“Hoćeš li i ti sudjelovati u tim natjecanjima?”
“Ne mogu”, rekao je otac odrješito. “Moram raditi, moram pomoći tvom
bratu.”
Došlo je vrijeme da odem preko puta. Vidio sam to po očevom licu, po
njegovom pogledu. Imao je sve alate na svijetu za pravljenje važnog izuma,
no morao je raditi u sladoledarnici. Imao je pticu pjevicu, no nije mogao
sudjelovati na natjecanjima.
“Hajde”, rekao je mužjaku. “Zviždi svojoj ženki. Daj, već jednom.”
Čuo sam ga nakon nekoliko dana kako govori iste riječi, samo glasnije i
neljubaznije. Majka je stajala iza njega.
“Ne žele”, rekla je.
“Zviždi svojoj ženki. Zviždi, k vragu! Hajde!”
“Ako tako vičeš, prestrašit ćeš ih.”
Premjestio je ženku. Udaljenost između ptičica sad je bila otprilike tri
metra, no mužjak još uvijek nije zviždao. Letao je po svom kavezu.
“Prestani s letanjem”, povikao je otac. “Ne smiješ letati, nego zviždati. Da
ti pokažem? Ha? ‘Fuć! Fuć!’ Je l' to tako teško? ‘Fuć! Fuć!’ ”
“Beppi, daj pusti te ptičice na miru.”
“Pusti ti mene na miru!” povikao je. “Izludit ćeš me. Ne smijem ovo, ne
smijem ono. Cijeli dan me nadzireš. Pusti me već jednom na miru. Želim biti
sam sa svojim ptičicama. Odlazi!”
Još nikad nisam čuo da se tako razbjesnio na majku. Često su, zbog
različitih stavova, imali razmirice i rasprave, no otac nikad nije vikao na nju.
Uvijek je znao okrenuti sve na šalu, ponekad manje uspješnu, no trudio se.
Činilo se kao da je to bila uvertira, početak brojnih svađa. Godina
ogorčenosti.
“Želim mir!” urlao je Beppi u sladoledarnici.
~ 114 ~
 Knjige.Club Books

Brat se nije pojavio na prozorčiću kuhinjskih vrata. Vagao je šećer,

odjeljivao bjelanjak od žumanjka i eksperimentirao s novim sastojcima.
Vrtio je, osluškivao, kušao, usavršavao. Radio je još više od oca, čak i po
osamnaest, devetnaest sati. Sve za novi okus; sladoled od gorgonzole,
ružmarina i čokolade, jogurta i amarena višanja u kojem su zajedno plesale
bijela i crvena boja.
Sophia je još ležala u krevetu. Ustajala je sve kasnije. Sladoledarnica se
otvarala u deset sati ujutro, a ona se nekad znala spustiti tek iza jedanaest.
Majka mi je to rekla. “Možda je to zbog vremena”, rekla je. “Čim zasja sunce,
bit će joj odmah bolje.”
Kosa joj je potamnila, kao zagasita boja zlatnog okvira neke slike. To je
bilo zbog ljeta koje je provela u sladoledarnici, zime u Italiji i proljeća u
kojem nije hodala po livadama s maslačcima. Sunčeve zrake nisu dopirale
do nje.
A onda je uginula ženka. Ležala je na dnu kaveza, s kljunom uronjenim u
mužjakovo ili vlastito govno. Tako ju je otac našao jednoga jutra. Prvo je bio
neutješan i ni s kim nije htio pričati.
“Mrtva”, mumljao je. “Mrtva.”
Napravio sam mu espresso, ali nije ga ni taknuo. Neprekidno je zurio u
beživotnu ženku u svojim rukama.
“Mrtva, mrtva, mrtva.”
Kao da je vidio vlastitu sudbinu.
“Beppi, kupit ćemo novu pticu.”
No nije odgovorio na majčin prijedlog, koliko god on bio neuobičajen;
napokon mu je dopustila da nešto kupi.
Pustili smo ga da sam odtuguje, no kad sam u podne izišao iz ureda na
ručak, vidio sam oca kako mi veselo maše. Morao sam brzo doći u
sladoledarnicu. Zar je ženka oživjela? Je li se samo onesvijestila?
“Mužjak pjeva!” rekao je otac, radostan poput djeteta. “Pjeva, zviždi,
cvrkuće. Poslušaj.”
Već sam čuo. Svi u sladoledarnici mogli su ga čuti. Mužjak se glasao kao
kavez pun ptica. Zviždao je fanatično i vatreno. Kao da je cijelo vrijeme imao
kočnicu u grlu od koje se sada oslobodio. “On je ushićen”, rekao je otac.
“Ženka mu je mrtva.”
Ptica je nastavila zviždati i cvrkutati, no moja majka i Sophia su šutjele.
Stajale su za vitrinom. Nije bilo gostiju koje je trebalo poslužiti. Imale su
puno vremena za buljenje u kišu.
“Pogledaj ga kako je sretan. Izgleda kao da slavi. Fantastično!” Gledao
sam u mužjaka koji ni po čemu nije sličio ptičici koja je dosad cijelo vrijeme
šutjela.
~ 115 ~
 Knjige.Club Books

“Što si napravio sa ženkom?”

“Sa ženkom?” pitao je otac. “Zaboravi ženku, bilo pa prošlo. Poslušaj ga
kako pjeva. Poput prvaka.”
“Jesi li je pokopao?”
“Cijelo vrijeme nije mogao pjevati zato što je bio tako nesretan, zato što
se osjećao sputano. Tko zna, možda i depresivno.”
Ispričao je to kao da je nešto otkrio, izum njegovog života; kao da je
svoju sudbinu opet povezao s pticom, ali ovog puta sa živućim primjerkom.
“Da, hajde. Više ne moraš biti žalostan.”
Majka je odjednom počela plakati. Nije ispustila ni glas, nisam joj mogao
vidjeti suze. Bila mi je okrenuta leđima, no vidio sam to po Sophiji koja joj je
položila ruku na rame.
Otac nije primijetio tišinu, čuo je samo ptičje cvrkutanje. Bila je to
strašna buka: gotovo neprestana, s kratkim pauzama. Jedina prednost bila
je ta što je nakon nekog vremena nisi više čuo, poput kazaljki sata. No gosti
koji su došli u sladoledarnicu na kavu su izludjeli.
“Sretan je”, pojašnjavao je otac svima, “umrla mu je ženka.” Neki gosti su
se nasmijali, drugi su vrtjeli glavom.
Netko je rekao: “Trebali biste staviti krpu preko kaveza.” Otac je
odgovorio: “Već je toliko propatio.”
Naposljetku je brat protjerao ptičicu u kuhinju na prvom katu.
Više nije smetala gostima, ali sad ju je majka svaki dan morala gledati i
slušati. Njihova spavaća soba bila je uz kuhinju.
Svaki put kad bih popričao s njom dok bih prolazio pokraj
sladoledarnice, žalila se na pticu. “Već od pet sati ujutro počne zviždati i
tada Beppi iskoči iz kreveta i bodri ga. Onda ode dolje i donese mu žličicu
nečeg slatkog za nagradu.” To nešto slatko su djeca rado htjela na kuglici
sladoleda, većina je to zvala “mrvice”. “Mama, smijem li dobiti mrvice?” -
bilo je pitanje koje se nekad postavilo tristotinjak puta u jednom danu.
“Ako nema posla, odmah ide gore slušati to cvrkutanje.”
Pitao sam se muči li je više ptičica ili kišno vrijeme. Vremenska
prognoza za sljedeće dane nije bila obećavajuća. Ovo je možda bio najgori
početak sezone ikad. Naravno, uvijek je bilo ljudi koji su željeli sladoled,
neovisno o vremenu. “Jednako je ukusan i pod kišobranom.” Ili: “Nećemo
dozvoliti da nas spriječi ovih par kapi kiše.”
Roterdamska razumnost, ali svi oni žude za suncem i dugim, lijenim
danima.
Sophia je nosila ružičastu haljinu. Imala je ruž i vrpcu u kosi u istom
tonu. Kao što je njezina majka bila nevjerojatna pojava u planinama, i ona je

~ 116 ~
 Knjige.Club Books

to bila u sivom gradu. Ponekad bi mi se osmjehnula, no to nije bilo poput

dodira.
Luca je bio u kuhinji i eksperimentirao sa sladoledom, otac se bavio
svojom pticom, a ja bih išao u svoj stan i sjeo s knjigom pjesama u rabljenu
fotelju chesterfield koju sam kupio. Sva trojica smo se povukli u osamu.
Nakon nekoliko godina, u pariškoj hotelskoj sobi, u kojoj sam bio zbog
festivala Marche de la Poesie, ležao sam gol u krevetu i gledao u ružičaste
tapete. Upravo sam se otuširao i buljio sam u ponavljajući uzorak makova i
volana, sve dok nisam shvatio da je u sobi sve ružičasto: tepih, zastori,
plahte, noćni ormarići, stolić, telefon, strop. Zaprepastio sam se kad sam
uočio da je i moj glavić iste boje. Tada, tog samotnog dana u Parizu, sjetio
sam se Sophijine ružičaste haljine i razmrsio sam niti koje su se onoga
kišnog proljeća upetljale poput klupka.
Uvidio sam zašto je moj brat pokušao napraviti sladoled od maslinovog
ulja, zašto je miješao dinju s metvicom, zašto je do kasno u noć radio na
receptu i zašto je Sophia ponekad ležala u krevetu do pola jedanaest i cijeli
dan buljila u velike lokve po kojima su skakala djeca u svojim čizmicama.
Napokon je došlo ljeto u punom sjaju i svime što mu je priličilo:
svijetloplavo nebo, vlažne plahte i kratke suknje, dugi dani i zavodljive,
primamljive zvijezde, pjegice, ose, tuča i izgorjeli nosovi. Kao da je ljeto
znalo da ima malo vremena pa je eksplodiralo u svoj brzini i silini.
Česta izreka sladoledara jest: “Bolje imati loše proljeće, nego loše ljeto.”
A u baru Posta mogla se kasno navečer čuti i ova mudrost: “Bolje biti žedan
zimi, nego ljeti.”
Kad su krenule vrućine, pojavili su se i novi okusi. Prvi put od otvaranja
sladoledarnice promijenio se raspored okusa u vitrini. Neki stalni gosti bili
su u šoku. Pored čokolade više nije bio sorbet od malina, nego sladoled od
smokava i badema. Idući tjedan bi sorbet od malina mogao opet biti na
svom mjestu, a umjesto čokolade bio je sladoled od kave i kardamoma.
“Otjerat ćeš sve goste”, rekao je otac Luci.
“Kad probaju samo jednu žličicu, odmah ću ih pridobiti.”
“No oni se ne usuđuju probati. Prodajem sladoled više od četrdeset
godina i poznajem svoje goste. Oni ne žele iznenađenja. Žele jagodu, vaniliju,
mango i čokoladu. Onda imaš još nekoliko čudaka koji žele cimet ili After
eight. No bez ludosti, bez kombinacija sastojaka čiji se nazivi moraju tražiti
u rječniku.”
“Kod mene smiju probati.”
“Ne smiješ to raditi”, odgovorio je otac. “Ne možeš samo tako dijeliti
sladoled.”
“Ne dijelim ga. Omogućujem ljudima da probaju okuse koje ne poznaju.”

~ 117 ~
 Knjige.Club Books

“Nemoj ni počinjati s tim. Znaš kakvi su Nizozemci, odmah bi probali

cijelu sladoledarnicu. Žličicu ovog, žličicu onog i još žličicu ovog tu i onog
tamo. Isto kao u samoposluživanju. Tamo isto smiju probati, no ništa ne
kupuju. Vidio sam to svojim očima. S kolicima odu ravno do štanda gdje
neka žena priprema istočnjački wok. “Želite li probati malo? I? Kakvo je?
Slasno? Da?” No na blagajnu dođu samo s kruhom, mlijekom i pola
kilograma zelenih mahuna.”
“Jesi li ti probao?” pitao ga je brat. Držao je ocu pred ustima žlicu sa
sladoledom od smokava i badema.
“Bankrotirat ćeš ako svakome budeš dao da proba, tu nisu uračunate
marže. Sve ove godine sam radio i trudio se da posao dobro ide, a ne da
kupcima idem na ruku pa da nakon nekoliko mjeseci propadnem.”
“Otvori usta.”
Brat mu je gurnuo žlicu u usta, kao malom djetetu koje ne želi jesti.
Na trenutak je zavladala tišina. Zatim se otac osmjehnuo. “Ovo je
fantastično”, rekao je. “Izvrsno je, nevjerojatno ukusno.”
Vijest o čudnovatim okusima proširila se gradom poput požara. Ljudi su
ih dolazili gledati i kušati, odmah bi se prodali. Novi kupci su stajali u redu,
novine su pisale o tome. Ljudi su dolazili u sladoledarnicu sa svih strana,
čak i iz inozemstva. Rijetko kad je bila takva gužva.
I ja sam morao stati u red. Na terasi nije bilo nijednog slobodnog mjesta.
Bili su školski praznici i prekrasno vrijeme. Majke su čvrsto držale za ruku
svoju nemirnu djecu. “Ja bih jagodu s mrvicama”, čuo sam negdje ispred
sebe, a iza mene su dva brata vikala gotovo u isti glas: “Mama, možemo li
dobiti čokoladu s mrvicama?”
Majka i Sophia su se naginjale nad vitrinom i servirale sladoled u
posudice i kornete. Neprimjetno sam ih mogao promatrati. Poput voajera,
no nisam si mogao pomoći. Majka je radila brže od Sophije, pokreti su joj
bili gipkiji. To je bilo zbog iskustva, iako joj je špatula znala zadrhtati iznad
posuda s novim okusima.
“Ja bih mrvice”, čuo sam kako je djevojčica rekla Sophiji.
“A koji okus želiš?”
“Mrvice.”
“Ne, koji okus”, rekla je njezina majka. “Moraš reći koji ćeš okus.”
Djevojčica je dugo razmišljala i nakon toga rekla: “Ne znam više.”
Vidio sam je samo s leđa. Imala je mašnice u pletenicama koje su joj
gotovo dodirivale ramena. Nisam vidio malena, sjajna usta, svijetloplave
obrve, prekrasne plave ili zelenosive oči.
“Vaniliju?” pitala je majka svoju kćer.

~ 118 ~
 Knjige.Club Books

“O, da. Vaniliju s mrvicama”, veselo je povikala.

No Sophijina lijeva ruka nije se pomaknula, nije posegnula za kornetom.
Njezina desna ruka, u kojoj je bila špatula, nije izvadila sladoled. Nitko u
redu nije primijetio ništa. Svi su razgovarali o sladoledu, koje će okuse
odabrati, no vidio sam da je majka položila ruku na Sophijino rame.
“A za mene, u posudicu, kuglicu sladoleda od ananasa i grejpfruta i
jednu od skute i šljiva”, rekla je majka. “Baš me zanima kakvog su okusa.”
Vijest je došla i do Venas di Cadorea. Serafino Dall’Asta je o tome
napisao članak u lokalnim novinama L’Amico del Popolo. Novinar je nazvao
Lucu i pitao ga je li sam izmislio sve okuse. Moj brat je odgovorio kako je
satima istraživao kombinacije okusa, ali da rado posluša i prijedloge svojih
gostiju. Kao što su našem pradjedu svojedobno donosili voće, tako su ljudi
sada njemu donosili prijedloge za nove okuse: višnja i čokolada, banana i
kokos, kupina i vanilija.
Luca je, poput pradjeda, stalno pravio nove okuse. Postojao je okus
tjedna, a na ploči su bile navedene posebne kombinacije. U tezgu je ugradio
i drugu vitrinu za još više posuda sa sladoledom. I tako je prošlo ljeto, s
dugim redovima i golim nogama na terasi, s veselom bukom i blistavim
licima oko ponoći.
Putovao sam zajedno s Victorom Larssenom na različite festivale
poezije diljem Europe, a krajem srpnja, dok su krupne kapi kiše cvrčale po
asfaltiranoj pisti, prvi put u Medellin. Otvorenje festivala bilo je u kazalištu
uklesanom u stijenu, na pola puta do planine Nutibara. Vozili smo se u
velikim busevima, ravno kroz centar, kroz jedan od najvećih gradova Južne
Amerike. Posvuda su vozili automobili, skuteri i kombiji. Larssen mi je
pričao kako je Medellin donedavno bio grad s najvećom stopom kriminala
na svijetu. Stanovnici se nisu usuđivali izići iz kuća. Novine su bile pune
natpisa o političkim ubojstvima, ulice su bile poprišta krvoprolića.
Svaki dan bilo je mrtvih, većinom su to bili mladi i nepoznati ljudi, no u
lokvama krvi znali su ležati i vođe bandi, članovi FARC-a5 i
visokopozicionirani vojni dužnosnici. “Festival je odgovor na to zlo”, rekao
je Larssen. “Osmislili su ga pjesnici i urednici latinoameričkog časopisa za
poeziju Prometeo. Željeli su se suprotstaviti korupciji, htjeli su stati na kraj
nasilju, brutalnim ubojstvima usred bijela dana i u tom su uspjeli. Ono što je
nekad bila južnoamerička metropola kriminala, sad je postao grad s
najvećim festivalom poezije na svijetu.”
Gledao sam u gorje pred nama. Medellin je bio smješten u kotlini, kao na
dnu kakvog korita. Grad je bio okružen planinama, a jedna od planina bila je
5FARC - Revolucionarne oružane snage Kolumbije (Fuerzas Armadas Revolucionarias de
Colombia) (op. prev.)

~ 119 ~
 Knjige.Club Books

i Nutibara. Cesta je bivala sve strmija, motor autobusa imao je na trenutke

poteškoće s ubrzanjem. Vozili smo se kroz prašumu, bili smo okruženi
drvećem s tamnozelenim listovima. Kroz otvoren prozor dopirala je zujava
buka kukaca i poneki glasni krik kakve ptice.
U busu su sjedili pjesnici iz Italije, Somalije, Meksika, Kanade, Norveške.
Na večeri otvorenja nastupit će ukupno sedamdeset pjesnika. Čuo sam priče
o tisućama posjetitelja, o sjedalima uklesanim u stijenu, pljesku koji se
uzdizao do nebesa. “Ne možeš vjerovati svojim očima”, rekao je Robert
Berendsen.
Autobus je stao na proširenju uz cestu, na mjestu na kojem su se možda
prije nekoliko godina još bacala trupla iz automobila. Čuo sam kako pjesnici
ispituju jesmo li na dobrom mjestu. Nemoguće da je to ovdje; Parnas, takvo
jezivo mjesto u šumi.
Izlazili smo jedan po jedan i morali smo se spustiti strmim kamenim
stepenicama. Najstariji pjesnici vukli su se polako, poput kornjača, njihovi
mlađi kolege odmah za njima. Ponekad bi pjesnici zastali, moglo se vidjeti
kako gledaju prema dolje, no od kazališta nije bilo ni traga. Na kraju
stepenica bila je kućica koju smo trebali zaobići. Tada smo ga ugledali:
ogromni amfiteatar s uzlaznim kamenim redovima, arena u prašumi. Tu i
tamo su ljudi već zauzeli neka mjesta, narod je ulazio kroz vrata sa strana.
“Do kazališta se može doći i s donje strane”, čuo sam kako Larssen
govori iznad mene. “U podnožju planine je parkiralište s kojeg vode strme
stepenice. No ovo je najljepši način kako doći do njega, ovako odjednom
iskrsne pred tobom.” Poput trga u Rimu, nakon što prehodaš brojne uličice.
Neočekivano i velebno.
Spuštao sam se dalje sve dok nisam došao do pozornice. Bila je
natkrivena i široka oko četrdeset metara. Na rampi su s lijeve i desne strane
bili postavljeni brojni redovi zvučnika. Reflektori su bili ugašeni, no već su
bili usmjereni u sedamdeset pripremljenih bijelih plastičnih stolaca. To su
bili isti stolci kakve smo imali na terasi Venecije. Otac ih je svakog jutra
postavljao uz stolove i svake večeri slagao jedne na druge. Na pozornici su
stajale dvije katedre s mikrofonom, jedna za pjesnika, druga za prevoditelja.
U prvom redu bila su sačuvana slobodna mjesta, no Larssen je htio
sjediti na povišenom, među publikom. I na drugim festivalima rijetko bi sjeo
na jedan od stolaca s bijelim natpisima “rezervirano”. Za vrijeme Festivala
svjetske poezije uvijek bi stajao na tribini sa strane, no to je bilo zato što je
bio previše nervozan da bi sjedio.
Kameni redovi kazališta su se popunjavali. Otvorenje će početi u sedam
sati, no već su pola sata prije početka sva mjesta bila zauzeta. Moglo se
vidjeti kako se muškarci i žene penju po drveću i sjede na granama; na
jednoj visokoj poljani, na šumskom proplanku, vidjeli su se ljudi.
~ 120 ~
 Knjige.Club Books

Bilo je kao na koncertu, brojnost, masa. Ljudi su većinom dolazili iz

grada, radnici, vozači autobusa, prodavači na tržnici, ali i cijele obitelji s
djecom. Ponijeli su hranu, pržene empanade s chorizo kobasicom i
kukuruzom s roštilja i boce s pićem: Coca-Cola, pivo Aguila, jeftini viski.
Nebo je bilo vedro. Neće pasti kiša kao onaj put kad je tu bio Robert
Berendsen i kad su ljudi samo ostali sjediti, pod pončom ili kišobranom,
slušajući poeziju.
U međuvremenu su svi pjesnici zauzeli svoja mjesta na bijelim stolcima
na pozornici. Vidio sam Larsa Gustafssona i Breytena Breytenbacha, no i
pjesnike koje prije još nisam sreo i za koje još nikad nisam čuo.
Kao na koncertu, publika je osjetila da počinje program. Ljudi su glasno
zviždali i pljeskali. Djeca su ustala i priključila se. “Još samo malo”, rekao je
Larssen. Poput snijega u Cadoreu koji se mogao osjetiti u zraku i koji su
ljudi mogli namirisati; svatko je znao da može početi svakog trenutka.
Svjetla se nisu upalila, uključit će ih tek za nekoliko sati, kad nebo
postane tamnoplavo. Direktor festivala je istupio i zaželio dobrodošlicu
publici i pjesnicima. Stisnuo je šake i zapalio publiku, kao da je skandirao
bojne poklike. “To još nije ništa”, rekao je Larssen. “Čekaj dok krene s
govorom.”
Svaki je pjesnik izrecitirao deset pjesama i nakon svake pjesme uslijedio
bi španjolski prijevod. Muškarci i žene stalno su ustajali i dolazili naprijed,
do mikrofona. Sedamsto pjesama u jednoj večeri. Bile su to maratonske
izvedbe, ali pjesnici su se trudili zadržati pažnju publike. Ponekad bi
započeli s iskazivanjem ljubavi Medellinu ili bi se duboko naklonili publici.
“Ovo je najljepši dan u mom životu”, rekao je pjesnik iz Konga. Pljesak je bio
poput plimnog vala koji se spuštao od najvišeg reda.
U jedan sat iza ponoći još uvijek smo slušali pjesme koje su se pravilno
izmjenjivale s revolucionarnim govorima direktora festivala. Urlao je u
mikrofon da poezija može osloboditi čovječanstvo od kapitalizma i
imperijalizma. Publika je vrištala pod vedrim nebom. Tada bi opet ustao
neki pjesnik i pročitao svoje djelo pred više od deset tisuća slušatelja.
Zaboravio sam na sva ona predavanja pjesnika u loše osvijetljenim
dvoranama knjižnica, zaboravio sam izvedbe koje je nadglasavao žamor u
klubovima i kafićima, zaboravio sam jadna književna poslijepodneva u
kojima su ljudi obavezno pljeskali nakon svake pjesme, ponekad čak i kad bi
pjesnik samo napravio stanku između dvije strofe. Nagnuo sam glavu i
pokušao raspoznati padajuću zvijezdu, dok mi je poezija ulazila u uši.
Sigurno bi tako bilo i stajati na Parnasu, očaran poezijom. Zacijelo bi bilo
tako.
Nakon otvorenja Medellin su preuzeli pjesnici koji su se svih osam dana
vozili tim milijunskim gradom. Publika je bila sve brojnija. U kazalištima, na

~ 121 ~
 Knjige.Club Books

otvorenom, na sveučilištu. Larssen i ja uronili smo u taj grad poezije i nakon

tjedan dana došli ponovno gore, u park Lleras, i tamo popili čašu ledeno
hladne Aguile.
Moj brat je u Rotterdamu pravio sve čudnije okuse: sladoled od haringe,
sladoled od ruža, sladoled od komorača s kruškom i bosiljkom. Rijetko mu
neki okus nije uspio ili ishod ne bi bio onakav kakav je očekivao. Neki
Talijan pitao je Lucu može li napraviti sladoled od pršuta. Počeo je s radom,
čarobirao sa sastojcima i slušao zvuk lopatica za miješanje. Odmah je vidio
da je sladoled uspio, ali kada je uzeo zalogaj, zgrozio se okusom. Bio je
strašno loš, šunka jednostavno nije išla sa sladoledom. Čak ni najokorjeliji
mesožder to ne bi poželio.
Ni sladoled od alkoholnih pića nije bilo jednostavno napraviti. Luca je
već jednom napravio sladoled od desertnog vina Moscato d’Asti i istraživao
je kombinaciju prošeka i crvenog ribiza. Nije bio zadovoljan rezultatom i
posuda sa sladoledom nije dospjela u vitrinu. Ali nije odustao, nastavio je
dorađivati recept i povlačiti se u kuhinju.
Potrajalo je to još dvije godine, dvije kratke zime, dva duga
sladoledarska ljeta. Dvije godine u kojima je Sophijina kosa neprestano
gubila svoj sjaj, a očeva ptica pjevica sve prodornije cvrkutala. Dvije godine
u kojima sam letio svijetom od festivala do festivala i u kojima sam se
osjećao strancem u vlastitom stanu. Dvije godine, prepune poezije i
sladoleda; tada je moj brat ponovno počeo pričati sa mnom, tada me u
kuhinji pozvao na stranu. Vidio sam da je imao novi sistem za suhe sastojke,
zamijenio je čak i hladnjake. Kupio je i treći stroj za sladoled, manji model,
vodoravan. Bijele pločice na zidovima bile su besprijekorne, radna ploča se
sjajila kao nikad prije. Je li i ona bila nova? Godinama nismo razgovarali,
tišina nam je postala dobro poznata, koliko god da je bila neugodna i bolna.
Dvije godine plus deset godina. Toliko dugo je šutio.
“Moraš mi pomoći”, rekao mi je tada i pogledao me tamnim očima,
kakve sam i ja imao. “Moraš Sophiji napraviti dijete.”

~ 122 ~
 Knjige.Club Books

Jacuzzi kade i daske za glačanje

Na recepciji hotela gotovo uvijek su žene, noćni čuvar muškarac je u

kasnim četrdesetima. Hodnici su dugi poput ulica, s obje strane su ista
vrata. Svjetlost je raspršena, zidovi su bez sjaja, a tepison upija svu buku: od
potpetica, klepetavih kovčega s kotačićima te glasova kasno u noći. Ponekad
na sredini hodnika osvane neočekivani uređaj za čišćenje cipela.
Svi hotelski lanci koriste kartice za otključavanje, ali u manjim hotelima
recepcionar da je gostu ključ s brojem sobe na privjesku. U Ljubljani, u
hotelu Center na privjesku za ključeve patuljak je fluorescentne boje, u
hotelu Royal u Tetovu ključ je pričvrščen za olovno tešku kuglu. “Do not
lose key”, bilo je jedino što je recepcionarka rekla prilikom prijave.
Vjerojatnost da nećete uspjeti otvoriti vrata sobe veća je s karticom
nego s ključevima. Kartice možete umetnuti u utor na četiri različita načina,
no čak i kada to napravite pravilno, mehanizam za otključavanje može
ostati zaključan pa vam ne preostaje ništa drugo nego vratiti se na
recepciju.
Bilo da je riječ o hotelu s dvije, tri, četiri ili pet zvjezdica, u sobi se nalaze
stolac, stol, svjetiljka i televizor, prozor sa zastorom na povlačenje i krevet
između dva noćna ormarića. U ladici lijevog noćnog ormarića je najčešće
primjerak Biblije. U hotelu Rica u Oslu našao sam i otvorenu kutiju
kondoma. U Medellinu su kondomi bili na stoliću, zajedno s kutijom cigareta
Lucky Strike i blisterom paracetamola. U Brisbaneu me na stolu čekala
sjajna, zelena jabuka, a u Edmontonu kutijica pepermint bombona.
Na stolu se nalazi mapa s informacijama o hotelu, jelovnik restorana,
turistički letak ili plan grada, dvije kuverte i dva lista papira. Na
poslužavniku je kuhalo zavodu. Poruka dobrodošlice na televizoru ponekad
je na dva jezika, a nekad čak i na tri. U hotelu Metropole u Bruxellesu na
televizoru je poruka dobrodošlice na devet jezika.
U garderobnom ormaru nalazi se sef, daska za glačanje je na izvlačenje
ili je naslonjena na zid. U većim ormarima su vješalice; u hotelu Van der
Valk u Maastrichtu samo je jedna plastična, a u Grand Hotel Karei V. u
Utrechtu su dvadeset i četiri drvene. Dodatni pokrivač nalazi se na najnižoj
polici.
Na umivaoniku u kupaonici dvije su čaše. Spužvica za čišćenje cipela i
kapa za tuširanje su u zasebnim vrećicama, sušilo za kosu je u ladici.
Dobijete još i mali sapun, šampon za kosu i gel za tuširanje, ili šampon i gel
za tuširanje - dva u jedan. Negdje u sobi najčešće se mogu naći i set za
šivanje, šibice i kemijska olovka s logom hotela.

~ 123 ~
 Knjige.Club Books

Boje su posvuda drugačije, no žuta, ružičasta i svijetloplava su najčešće.

Moderne hotelske sobe bijele su poput zidova zubarske ordinacije. Slike na
zidu nikad nisu nakošene. U devedeset posto slučajeva to su reprodukcije,
ponekad starih majstora, no češće neko Picassovo djelo ili Michelangelovi
anđelčići. Jim Morrison je također popularan, dvadesetak puta sam se
probudio s njim u sobi. Prikazan je polugol, u pop-art stilu ili crno-bijelo. U
sobi broj devet hotela The Albany u St. Andrewsu na zidu su tri jednake
reprodukcije koje prikazuju ilustraciju iz knjige o botanici, crno-bijeli
crtež sikavice. Trebalo mi je četiri dana prije nego što sam uvidio da su to
potpuno isti crteži u potpuno jednakom okviru.
U blagovaonici hotela Monasterium u Gentu, nekadašnjeg samostana, na
zidovima se nalaze aktovi s bujnim stidnim dlakama.
Neki hotelski lanci sve sobe uređuju jednako. Kreveti su međusobno
udaljeni dvije tisuće kilometara, ali oko njih su iste svjetiljke, stolovi i noćni
ormarići. Ne razlikuju se ni zidovi, strop ni tepison. Kada se gost probudi u
nekoj od tih soba, ne zna je li u Berlinu, Torontu ili Sao Paulu. Sobe se
razlikuju jedino po pogledu. U Berlinu se s visokih prozora pruža pogled na
Museuminsel, u Torontu na CN Tower, a u Sao Paulu na trgovinu bijele
tehnike koja prodaje i rabljene sofe. Hotel Panorama u Bologni nema
nikakav pogled.
U hotelu Sea View u Durbanu, gdje je čuvar u svakom hodniku, prozori
gledaju na Indijski ocean. Hotel du Lac u Cotonou ima pogled na Atlantski
ocean. S balkona se golim okom može vidjeti kako se uzdižu peraje kitova.
Soba na uglu hotela mora se rezervirati tri mjeseca unaprijed.
U Dublinu se u sobi 16 hotela Roxford Lodge nalazi sauna. Kada
ustanete iz kreveta, udarite koljenima u drveni zid. Vrata WC-a ne mogu se
zatvoriti u potpunosti. Sve sobe u hotelu Bristol u Odessi imaju jacuzzi. U
mapi s informacijama i jelovnikom restorana nalazi se i letak agencije za
bračno posredovanje. U sobi 402 pariškog First Hotela ogledalo je iznad
kreveta, a zastori su od sjajnog, crnog satena. Vratar u The Courtyard by
Marriottu u Tbilisiju nosi prekrasnu plavu uniformu, pomaže nositi kovčege
i nudi se, govoreći ispod glasa, da noću dovede mlade djevojke. Cinema
Hotel u Tel Avivu ima dva besplatna pornokanala.
Samo vrlo rijetko je na podu u sobama parket s uzorkom riblje kosti.
Klimatizacija u hotelu Tryp by Wyndham u Leipzigu ne može se ugasiti.
U sobi 126 Novotela u Beauneu glačalo izaziva kratki spoj. Stvari koje u sobi
mogu biti oštećene su rasvjeta, televizor, kuhalo za vodu, telefon, budilica,
sušilo za kosu. Držač za tuš je u brojnim sobama potrgan. U sobi broj 13
hotela Balkan u Beogradu bila je oštećena zahodska daska, kao da joj je
netko odgrizao jedan dio. U većini slučajeva bi se problem otklonio jednim
pozivom recepciji, no strategija ovog hotela bila je okriviti gosta. Rekli su mi

~ 124 ~
 Knjige.Club Books

da je daska ujutro bila čitava i da je oštećena nakon mog dolaska u sobu. To

je moglo značiti samo jednu stvar: ja sam sam odgrizao dio zahodske daske.
Krov Novotela u Ulan Batoru prokišnjava.
U sobi 404 Bayclub hotela u Haifi našao sam nečije nokte na prozorskoj
dasci.
Sobarice hotela Catalunya u Barceloni ulaze u sobu čak i ako na kvaki
bude znak “do not disturb”. Sobarice u tršćanskom hotelu Novo Hotel
Impero su prekrasne Slovenke - vidio sam da sobarici u mom hodniku iznad
hlača viri crvena čipka - ali najčešće su to krupne dame u sivim pregačama.
Gotovo nikad ne nose bijele kapice o kojima je Gabriel Day sanjao u Hotelu
Savoy.
Svježe ubrano cvijeće ili pjesma na jastuku također su rijetkost. Na zidu
sobe 612 Royal Marine Hotela u Dun Laoghaireu je veprova glava.
Pikolima prijeti izumiranje.
Neki hoteli su tako veliki da svi gosti koji posjećuju neku konferenciju
mogu ondje i odsjesti. Već je prije sedam sati ujutro tako bučno kao da se u
hodniku gradi tržnica. U londonskom hotelu Travelodge zidovi su kao od
kartona. Kad netko u krevetu susjedne sobe ispusti vjetar, jednako je kao da
si ga i sam ispustio.
U hotelu Spreebogen u Berlinu mi je netko usred noći lupao po vratima.
U sobi 109 Het Paleisa u Groningenu je krevet u ormaru.
Uvježbano osoblje pet minuta nakon prijave zove gosta u sobu i pita ga
je li sve u redu i želi li naručiti nešto za jelo ili piće.
U hotelu Bombay još su bile postavljene skele. Najviši katovi tek su se
morali izgraditi. Negdje visoko iznad mene bušilo se i lupalo, ponekad bi se
čuo jak udarac. Prozori moje sobe gledali su na odlagalište otpada
građevinskih radnika. Šugavi ulični psi istrčavali su pred buldožer, otpad se
palilo u brojnim vatrama. Kuhinjska napa još nije bila priključena na
dimnjak pa je cijeli hotel smrdio po luku. Po dugačkim, golim hodnicima
gmizali su štakori. Iz jedne cijevi u kutu sobe prskale su hrđavo smeđe
kapljice po neobrađenom betonu. Dno kade bilo je puno prašine i pijeska.
Svakih trideset minuta zvali su me s recepcije na telefon pokraj kreveta:
“Are you comfortable in your room, sir?”

~ 125 ~
 Knjige.Club Books

Bratovo sjeme

Pokušavali su već tri ili četiri godine. “Ne ide”, rekao mi je brat kada
nisam odgovorio na njegovo pitanje. Stajali smo sučelice u kuhinji. U
jednom od strojeva pravio se sladoled.
Nisam znao što trebam reći. U glavi su mi se gomilala pitanja, no nisam
uspio postaviti nijedno. Tako dugo nismo razgovarali.
“Ne ide”, rekao je Luca. “U meni je problem.”
Godinama sam pokušavao razgovarati s njim, probiti taj zid koji je
podigao. Ignorirao me, gledao kao da sam potpuni stranac, okretao mi leđa,
gledao u sladoled u Cattabrigi, pravio se da spava. A sad kad sam odustao,
sad kad smo obojica vodili potpuno drugačije živote, sad kad smo više bili
stranci nego braća - počeo je ponovno razgovarati sa mnom.
“Moji spermiji nisu dobri, ne kreću se.” Nije pokazao dolje, na svoje
prepone. Njegove oči su i dalje gledale u moje. “Išli smo u bolnicu, išli smo
već desetak puta u bolnicu. No prije toga su nam govorili da moramo imati
strpljenja i da moramo nastaviti pokušavati. Bili smo mladi, imali smo puno
vremena pred sobom, no to me zapravo plašilo - činjenica da smo bili mladi
i da nam nije uspijevalo.”
Nekoliko puta sam se prepao da sam djevojci s kojom sam spavao
napravio dijete. Nisam uvijek koristio kondome. Ponekad ih nisam imao ili
sam ih potrošio. Jednom je jedna žena uzela pilulu za dan poslije. Sigurno
sam se barem s četiri djevojke preznojio kada nisu dobile mjesečnicu.
Dvaput sam gledao u liniju koja se polako pojavljivala na testu za trudnoću.
Druga linija se, hvala Bogu, nije pojavila.
Dok sam studirao, jedna djevojka mi je pričala o svom pobačaju.
Zatrudnjela je s nekim mladićem u Portugalu. Znala mu je samo ime,
Eduardo. Trudnoća jedne druge djevojke završila je spontanim pobačajem.
To joj je bilo nevjerojatno olakšanje. Obje djevojke su se zaklele da više
nikad neće otići u krevet s nekim bez zaštite te su izvadile kondome iz
novčanika.
Nikad nije došlo dalje od toga. Oko sebe sam vidio svoje vršnjake -
prijatelje iz Rotterdama, pjesnike, stare kolege s fakulteta - kako su gurali
djecu u kolicima, a kad je zatoplilo, terasa Venecije bila je puna mladih
majki i fotogeničnih beba. No u meni se još nije probudila čežnja za
djetetom. Nisam mogao zamisliti da vodim obiteljski život.
Luca je nakratko poslušao stroj za sladoled, no nije se pomaknuo.
Lopatica za miješanje mu je poručila da ima još dovoljno vremena za
nastavak razgovora. “Osjećamo kako nas drugi stalno gledaju”, rekao je.

~ 126 ~
 Knjige.Club Books

“Zimi je grozno. Sophijina majka nas stalno pita: ‘I? Je li beba na putu?’ Ili:
‘Hoću li već postati baka?’ Kad se vjenčaš, odmah trebaš imati djecu. Devet
mjeseci, ne bi trebalo potrajati više. Čak i Beppi stalno ispituje, onako, za
stolom, da li se dovoljno mazimo. Što da kažeš na to? Preostaje li ti išta
drugo nego zuriti u svoj tanjur? Bilo nas je strašno sram. Nekad bismo cijeli
dan ostali u kući. Beppi je bio u podrumu, mama u kuhinji, a mi smo
sjedili na kauču i gledali televiziju. Zima bez djece jednako je mrtva kao i
ljeto u Venasu. U međuvremenu smo nastavili pokušavati. Sophia je pratila
kada su bili plodni dani i onda bi se oboje razodjenuli u mraku, kao da je
netko pljesnuo rukama. Nekad bi skinula samo hlače od pidžame. Čuo sam
kako krevet pucketa, kako madrac škripi, kako pod krcka. Čuo sam kako je
dvaput zazvonio crkveni sat, sve sam čuo, osim Sophije. Šutjela je kao
zalivena i kad je bilo gotovo, opet bi navukla svoje hlače.”
Ništa nije skrivao, otvorio mi je dušu kao što je to radio dok smo bili
mlađi. Kad se zaljubio u Sophiju i kad me tražio savjet, kad sam mu šaptao
što bi joj trebao reći i kad sam svaki put išao s njim kod nje. Sve mi je
ispričao, a ja sam ga slušao.
“A kad sam htio da vodimo ljubav, kad bih osjetio želju, rekla bi mi da
sad nije vrijeme. Ne bi mi okrenula leđa, nego koljena, svoja šiljasta koljena
okrenula bi prema mom trbuhu.”
Dugogodišnja tišina nije značila ništa. Tišina je poput vakuuma. Može se
lagano stlačiti, sve dok od nje ne ostane ništa. Dvanaest godina šutnje; svaka
godina bila je kao pahuljica koja je nestajala prije nego što bi dotaknula tlo.
“Na kraju su nas uputili na testiranje plodnosti. To je bilo strašno.
Poludio sam od svih tih čekaonica. Svih tih žena s debelim trbusima, koje su
isto čekale, a nas dvoje među njima.” Luca je na trenutak utihnuo, kao da
provjerava slušam li ga još. Kimnuo sam, mogao je nastaviti. “Sa Sophijom je
bilo sve u redu”, rekao je. “Njezini jajnici, ovulacija, sve je bilo u redu. Ja sam
bio taj. Problem je bio u meni. U mojoj spermi.”
Nikad nisam bio tako otvoren prema svom bratu. Uvijek sam sve držao
u sebi. Osim onog puta, u baru Posti, kad smo kartali. No to je bilo zato što je
Sophia bila tamo, tu priču sam ispričao njoj. Luca je tamo samo sjedio s
praznom čašom piva pred sobom.
“Moji spermiji nisu održivi, ne kreću se. Ne rade apsolutno ništa. Prema
ginekologu mogućnost za trudnoću ravna je nuli. Samo bi nam čudo moglo
pomoći.”
Nakratko sam, spontano, pogledao u njegove prepone. Luca je to
primijetio.
“Kao da sam kastriran”, rekao je. “Moje sjeme je bezvrijedno, nema
nikakvu funkciju.”

~ 127 ~
 Knjige.Club Books

Sjetio sam se priče koju sam čuo dok sam radio u Amsterdamu kod
Tofanija. Bila je to zgoda o sladoledaru, kao i brojne druge, no ova se nikad
nije ispričala kod nas za ručkom. Po nekima to se dogodilo u sladoledarnici
u Zwolleu, po drugima u Bredi. Bio je jedan mladi sladoledar koji nije bio
vlasnikov sin, nego njegov sluga iz Cadorea. Bio je jako ružan, lice mu je bilo
puno prišteva. Djevojke nisu obraćale pažnju na njega. Sve te prekrasne,
mlade djevojke koje su u ljetnim haljinicama sjedile na terasi i jele sladoled.
Zbog njih je terasa u nekim danima bila tako šarena, kao da je na nju
sletjelo jato leptira.
Ružni mladić im se osvećivao u kuhinji. Mislio bi na njihove gole noge i
sjajne usne dok bi masturbirao iznad metalne posude s mješavinom za
sladoled. One su ga vani, pod blistavim suncem, ignorirale, nisu mu se
udostojale uputiti nijedan pogled. No te najljepše dame u gradu lizale su
sladoled s njegovom spermom.
Moj brat je dobio najljepšu djevojku, uspio ju je osvojiti, no njegovo
sjeme nije činilo ništa njezinom tijelu.
“Sjećam se kako smo izašli iz ginekološke ordinacije i ušli u dizalo. Tamo
je bilo nekoliko muškaraca u bijelim kutama s dojavljivačima u džepovima i
još dvoje ili troje ljudi. Vidio sam kako niz Sophijine obraze teku suze. Htio
sam je zagrliti, no nisam se usudio. Bojao sam se da će me odgurnuti, da će
biti ljuta zato što sam ja kriv za to.
Kad smo izašli kroz klizna vrata, zaslijepilo nas je danje svjetlo. Nismo
prozborili ni riječ dok smo išli do sladoledarnice. To je možda bilo pet
minuta hoda, no činilo mi se kao pet dana. Sjećam se da sam prošao kroz
crveno svjetlo na semaforu, a da je Sophia stala i pričekala dok ne bude
zeleno. To je bila jedna od slika koju vidiš i zatvorenih očiju, koju nikad
nećeš zaboraviti. Stajali smo na suprotnim stranama ceste, automobili su
jurili, neki motor je zabrujao i ubrzao. Gledao sam Sophiju i vidio nesretnu
ženu.
U sladoledarnici je stavila svoju pregaču i uzela špatulu. Otišao sam iza,
u kuhinju, i bacio se na pripremanje sladoleda. Bio je sparan dan, topao i
strašno zagušljiv. Nebo je bilo ispunjeno golemim prijetećim oblacima, no
nije započelo nevrijeme. Popodne se napravio red sve do suprotne strane
ulice. Sophijina, ali i Beppijeva i majčina leđa, bila su potpuno mokra. Vukao
sam se s posudama za sladoled i brzo bih pobjegao natrag u kuhinju.
Strojevi su neprestano radili i vrtjeli se do kasno u noć. Idući dan bio je još
topliji. Bile su to najgore vrućine, dani u kojima smo spoznali da
nećemo moći imati djecu.
Kad sam se napokon popeo gore u sobu, Sophia je možda već satima
ležala u krevetu. No po njezinom disanju čuo sam da ne spava. Pomislio sam

~ 128 ~
 Knjige.Club Books

da želi razgovarati i primio sam je za ruku pod pokrivačem. ‘Pusti me’, rekla
mi je. To je bilo jedino što mi je rekla cijelog tog tjedna.”
Luca je stao i opet je kratko zavladala tišina. Trajala je tri, četiri
sekunde, no dovoljno dugo da se misao pojavi i razvije dok smo promatrali
jedan drugoga; nismo više bili stranci, nikad nećemo ni postati. Ja sam bio
stariji, jači, tamniji. On je bio manji, no bili smo braća.
“Nismo mogli ići na umjetnu oplodnju, nije imalo smisla. Niti na neke
druge tretmane. Mogli smo se samo nadati nekakvom čudu, kao što je rekao
ginekolog. Dobili smo letak s informacijama o posvajanju, no Sophia ga je
bacila. Željela je svoje dijete. Svaki put kad bi me pogledala, njezine oči su
mi to govorile. I da sam je iznevjerio, da sam ja kriv za to. U jednom
trenutku nisam se više usudio pogledati je. Razgovarali smo još jedino ležeći
u krevetu u potpunom mraku. Dok sam bio iscrpljen od pravljenja
sladoleda, ona je izronila sve suze koje je susprezala tijekom dana. Nije
mogla i nije htjela to prihvatiti. “Tebi je drugačije”, rekla je. “Ne, nije”, rekao
sam joj. “Je, drugačije je.” No nije rekla što je to bilo drugačije. Vjerojatno je
bila u pravu. Dio mene već se pomirio s tim. Možda je to bilo zbog toga što
sam ja bio krivac. Ja sam bio neplodan, ne ona, pa sam zbog toga to mogao
prihvatiti; kao neku vrstu obrambenog mehanizma. Ne znam kako da to
objasnim, nemoj me krivo shvatiti. I ja sanjam o djetetu. O dječaku kojeg bih
nosio na ramenima i s kojim bih šutirao loptu. Ili o djevojčici poput Sophije,
čarobnoj i plavokosoj.”
Osjetio sam miris pistacija i, u daljini, miris agruma. Mirisi sladoleda su
se oslobodili. To je bilo zbog mjehurića zraka koji su se miješali i tražili
svoje mjesto u kremi među kristalima leda. Sladoled je postao svjetliji,
obujam mu je polako rastao. To je bila naranča, gotovo sam bio siguran.
Sladoled od pistacija i naranče.
“Sophia bi se uznemirila od svega: od rečenice koju bi negdje pročitala,
pjesme na radiju, usputne primjedbe ili djeteta koje naručuje sladoled.
Dobro znaš kakvi su pred vitrinom. Jedva da vide sladoled i kao da im se
počne vrtjeti od svih tih okusa. Najčešće smiju odabrati samo dva, dva od
dvadeset dva moguća. To je nevjerojatan posao za jednog
četverogodišnjaka. Mozak pokušava zapamtiti sve mogućnosti i onda mu se
sve pomiješa. Sophia već krene špatulom prema sladoledu i pita dječaka ili
djevojčicu koji okus želi, no ne dobije odgovor. Vrijeme stane dok se oni
međusobno gledaju.
Počeo sam osjećati sve veću krivnju. Kao da je nešto među nama puklo.
Kao što je i među nama nešto puklo kada si ti otišao u Amsterdam. Kada si
odabrao poeziju i napustio sladoledarnicu. Kada si me napustio. Zar si
mislio da ja nemam snove? Da me zanima jedino sladoledarnica? Jesi li
svjestan posljedice svog odlaska? Ha? Toliko opcija ne postoji u tvom

~ 129 ~
 Knjige.Club Books

mozgu, postoji samo jedno rješenje, a to je da ja moram ostati tu. Ja moram

nastaviti raditi.”
Ovog trenutka ću se često sjetiti, tih rečenica, te optužbe. Sjetio bih ih se
kad nisam mogao zaspati u drugoj vremenskoj zoni, u maloj sobi sa stolcem,
stolom, svjetiljkom i televizorom. Vani je bio mrak, no ja sam bio potpuno
budan i nisam mogao prestati razmišljati o tome. “Ha?” Stalno sam čuo
brata kako mi postavlja to pitanje. U New Brunswicku, Sydneyju, Chicagu.
Zašto mu nisam ništa odgovorio? Zato što nikad nisam pomislio da Luca ne
želi preuzeti sladoledarnicu? Nije mi palo na pamet da bi se on možda htio
baviti nečim drugim, da je i on htio napustiti put koji nam je bio
zacrtan. Imao sam osamnaest godina, mislio sam samo na sebe.
“Ha?”
Nije bilo prostora za odgovor, nastavio je pričati. Mogao sam ga
prekinuti, no možda sam shvatio, kao i on, da nije bilo vremena za to, jer će
sladoled uskoro biti gotov. Bio je prozračan i pun, lopatica za miješanje
proizvodila je sve dulju buku. Nisam mogao čuti kada je sladoled točno bio
gotov, no mogao sam znati otprilike. Još malo.
“Kad si otišao, nisam više imao izbora”, rekao je Luca. “Tada sam morao
raditi. U potpunosti sam prionuo poslu. Preuzeo sam odgovornost, no
odlučio sam da više neću pričati s tobom, ništa, ni riječ. Koliko god ti sa
mnom pričao, koliko god ti pokušavao. Držao sam jezik za zubima. Goni se
sa svojom poezijom i putovanjima u Južnu Ameriku i Aziju, dok ja ovdje
radim kao konj. No sad moram razgovarati s tobom, jer ne može više tako.
Zato što svi šute. Sophia cijeli dan tuguje i sve više se povlači u sebe.
Beppija i mamu gotovo da ne mogu pogledati u oči. Prestali su nas pitati za
dijete, no to ne znači da ne razmišljaju o tome. Majka po cijele dane mrmlja
molitve; dok poslužuje sladoled, dok broji sitniš, dok promatra kišu.”
Primijetio sam da se majka moli češće nego prije, no mislio sam da se
molila za Beppija, za njegovo duševno zdravlje.
“Ponekad se pitam kako je to moguće, kako možeš tugovati za nečim što
nemaš? No tada pogledam Sophiju, vidim njezinu tamnu, zagasitu kosu i
crvene oči i vidim da nema ni trunke sreće u njoj. Tužan sam jer je i ona
tužna, ne funkcioniram zato što ni ona ne funkcionira. Jedino što nam
preostaje jest praviti i prodavati sladoled.”
Brojne slike su mi prolazile kroz glavu kad sam zatvorio oči:
Sophia, kako isplaženog jezika lovi snježne pahuljice. Sophia, kako mi
povlači nos svojim hladnim prstima i zatim naginje glavu. Sophia u ljetnim
haljinicama svoje majke. Klupko zlatnih vlasi u četki. Njezin osmijeh ispred
oltara dok je zimska svjetlost padala na njezinu sjajnu vjenčanicu.
“Moraš mi pomoći”, rekao je Luca.

~ 130 ~
 Knjige.Club Books

Ta riječ, “moraš”, kao da mu još uvijek nešto dugujem. Pomogao sam mu

kad sam s njim išao kod Sophije i pričao s njom dok je on šutio. Pomogao
sam mu što sam otišao i što se više nisam vratio. A sada mu opet moram
pomoći.
Morao sam pomoći svom mlađem, mišićavijem bratu.
“Jesi li razgovarao sa Sophijom o tome?”
“Da.”
“Je li to bila njezina ideja?”
“Ne.”
Kao da je ponovno počeo pričati u zvukovima umjesto u riječima. Aa-ee.
“Što ona misli o tome?”
Luca nije odgovorio. Mora da mu je to bilo strašno, no nije bilo vremena
za šutnju. Lopatica koja se pomicala gore-dolje strugala mu je po uhu.
Sladoled bi svakog trena mogao početi pričati s njim, kao što i inače radi sa
sladoledarima. Reći će mu kako je čvrst i mekan, uzdahnuti da je gust i pun
te da više ne može čekati.
“Ona želi bebu, želi dijete. Želi ga držati u naručju i dojiti.” Vidio sam
svjetlucanje u njegovom lijevom oku. Obrisao je suzu, bio je jak. Dok je bio
mali, u internatu je puno plakao, no ne sjećam se da sam ga nakon toga vidio
da plače. Sladoledari ne plaču, oni se znoje. Oni pate, nemaju ljeto, nemaju
život.
Pogledao me sa suzama u svojim crnim očima. Još uvijek sam mu
dugovao. On je preuzeo moje mjesto, sada ja moram preuzeti njegovo.
Možda sam pomaknuo glavu ili je to vidio po mom pogledu. Lucina prsa
su na tren zadrhtala i zatim je rekao: “Ne smiješ ništa reći mami i Beppiju o
tome. Nikad nikome to ne smiješ reći.” Sada sam jasnije kimnuo, ne
shvaćajući, barem ne u tom trenutku, da neću ništa smjeti reći ni djetetu
koje ću napraviti. Mojem i Sophijinom djetetu.
“Sad me moraš pustiti da radim, jer je sladoled gotov.”

~ 131 ~
 Knjige.Club Books

Što znači tih nekoliko sekundi?

Drveće se približavalo, to je nešto što sam posljednjih nekoliko godina

sve više primjećivao u Venas di Cadoreu. Za mog oca to je glupost. “Drveće
ne može hodati”, rekao je za volanom svog bijelog Landrovera. “Drveće ima
korijenje.” Možda sam previše čitao Shakespearea. Ipak, na mjestima na
kojima prije nije bilo drveća, sada sam vidio tanke i gipke ariše. “Tamo”,
rekao sam. “I tamo!” Beppi bi pogledao onamo kamo pokazujem, ali bi
odmahnuo glavom. Ne želi vidjeti nove stvari.
Otac je došao po mene. Kad sam izašao iz vlaka, vidio sam ga na peronu;
starac sa štapom za hodanje.
“Udebljao si se”, rekao mi je.
“Ti si ošepavio”, rekao sam mu.
Zagrlili smo se, naše jednodnevne brade na tren su se ostrugale jedna o
drugu. Kad je otac napokon pronašao ključ u pravom džepu i zakopčao
pojas, upalio je Landrover i s osmijehom nagazio papučicu gasa. Motor je
zabrundao poput medvjeda. To je bio drugi automobil, noviji model, no
proizvodio je isti zvuk kao i njegov prethodnik s pogonom na sva četiri
kotača.
“Vidiš li ovu kuću?” pitao me dok smo se vozili kroz Dobbiaco. “Prije je
tu živio muškarac koji je dobio na lutriji. Više od milijun! Tjedan dana
poslije pronašli su ga mrtvog u krevetu. Doživio je infarkt.”
Nešto kasnije prošli smo pokraj Grand Hotela Dobbiaco, prekrasnog
hotela u austrougarskom stilu, koji nikad nisam vidio iznutra. Hotel je imao
pedeset sedam soba, a u jednom krilu imao je vlastitu kapelicu. Otac je na
trenutak usporio i rekao: “Vlasnik hotela ubio se prošle zime.”
“Jesi li ga poznavao?”
“Svi su ga poznavali.”
“Mislim, jesi li ga osobno poznavao.”
“To nije važno.”
Činio se pomalo razdražen, no moguće je da mu je taj namrgođeni izraz
lica bio uobičajen. Te bore više nisu nestajale. Prečesto se ljutio.
“Znaš li zašto je to napravio?”
“Nije imao dugova ni problema”, odgovorio je otac. “Bio je deset godina
mlađi od mene. U garaži je imao bijeli sportski auto.” Mislio sam da će mi
reći nešto više, no medvjed ispod haube ponovno je zabrundao i pojurili
smo po samotnoj cesti prema Cortini d’Ampezzo.

~ 132 ~
 Knjige.Club Books

Bio je kraj rujna, bilo je svježe. Većina planinskih vrhova bila je pod
snijegom, no još je bilo prerano za ljubitelje zimskih sportova, a prekasno za
šetače. Na prste jedne ruke mogli smo nabrojiti vozila koja su nam išla
ususret: Mercedes, Toyota, Volkswagen. U zavojima sam se čvrsto držao za
rukohvat.
Na određenom mjestu na cesti, nakon otprilike pola sata vožnje, mogli
su se vidjeti Tre Cime di Lavaredo, tri divovske stijene, od kojih je srednja
visoka 2999 metara. To su bili spektakularni vrhovi koji su godišnje
privlačili tisuće alpinista. U Dolomitima nije bilo fotogeničnijih planina; tko
god bi stao pred njih, ne bi mogao skrenuti pogled. No sladoledarima iz
Cadorea Tre Cime bili su poznati samo izdaleka, kroz otvor između dvije
planine na cesti između Cortine i Dobbiaca, tih sekundu i pol koliko su se
mogli vidjeti iz automobila. Malčice dulje od munje. No znali su točno kada
je trebalo pogledati nalijevo (ako su dolazili iz Dobbiaca) ili nadesno (ako su
dolazili iz Venasa, Vodoa, Pievea, Vallea, Calalza ili Cibiane). Još se dobro
sjećam kad mi je otac prvi put ukazao na njih. “Brzo, Giovanni”, rekao je.
“Gledaj nadesno!” No bio sam prespor i nisam znao što mi je otac htio
pokazati. Luca je spavao u automobilu.
Najbolji trenutak za odlazak na divovske stijene bio je usred sezone
sladoleda. Moj otac, kao ni Luca, nikad nisu stajali pred njima, glave nagnute
unatrag, prelazeći očima s jednog vrha na drugi, zadržavajući pogled na
Cima Grande, s uspravnim sjevernim zidom visokim petsto metara.
Otac je u Vodou zaustavio automobil uz cestu. Mislio sam da će otići u
pekarnicu kupiti kruh, no ostao je sjediti za volanom.
“Nije ti dobro?” pitao sam.
Nije odgovorio, zurio je u asfaltirani pločnik.
“Ovdje se srušio Osvaldo Belfi”, tada je rekao. “Samo tako, na ulici. Imao
je sedamdeset osam godina.”
Gledao sam svog oca, obješenu kožu njegovog podbratka, njegove
zamučene oči. Nedavno je napunio osamdeset godina, no nije slavio svoj
rođendan. Nazvao sam ga iz Sibiua. Razgovor je trajao dvije minute, jer je
gledao televiziju, jedan od tisuću satelitskih programa. Možda je gledao
dokumentarac o Arktiku ili erupciji vulkana u Ekvadoru. Možda je tražio
Betty Heidler, u akciji na natjecanju Dijamantne lige, njezino kladivo koje je
letjelo berlinskim ili pariškim nebom.
“Tamo je prije živio Enrico Zangrando.” Prstom je pokazivao na kuću
koja je stajala poviše na uzbrdici.
Čekao sam da ispriča još nešto, ali nije bilo nikakvog dodatnog
objašnjenja. Belfi, Zangrando - to su bila prezimena sladoledara. Uz njih su
se vezale brojne priče, kolica s bakrenim posudama, potrgani korneti,

~ 133 ~
 Knjige.Club Books

ljubavi i bake koje su mislile da su im muževi poludjeli. No otac je dao gas i

odvezao Landrover iz sela.
Što smo bili bliže Venasu, to je vidio više prikaza. Izlazile su iz
napuštenih kuća uz cestu, kroz vlažna, iskrivljena drvena vrata. Rebrenice
su olabavile, prozorski okviri su istrunuli. U krovnim olucima gnijezdile su
se ptice.
“Tamo je živjela obitelj Tamburini.”
Opet bez daljnjeg pojašnjenja, bez biografije, kao da je to govorio u sebi,
kao da je testirao svoje pamćenje.
“A tamo su živjeli Gregoriji. Ili Battistuzziji?”
Nisam znao. Nisam se sjećao tih prezimena, ali sjećao sam se boja
rebrenica i cvijeća u teglama na balkonu. Crvenih geranija.
Obitelji su otišle i nisu se više vratile. Sladoledari, koji su imali
sladoledarnice u Nizozemskoj ili u Njemačkoj, znali su tamo ostati cijelu
godinu. Neki su radili i zimi, prodajući kavu, peciva i juhu.
“Tamo je stanovao Elio Toscani”, rekao je otac kada smo ušli u Venas. “A
tamo Pietro Soravia.” Gledao sam u te kuće. Rebrenice su bile otvorene, nije
bilo zastora. Netko je ovdje živio, usporeno, naizmjence. Sve su to bile
starije žene, udovice koje bi zaspale na sofi. Djeca su im bila u Deventeru,
Groningenu, Hamburgu, Mannheimu. Odjednom bi im usred dana zazvonio
telefon.
“Tito Dall’Asta je također umro.”
Visoki, veseli Tito. Naučio me skijati, sjedio sam s njegovom kćeri u
školskoj klupi.
“Imao je dobru sladoledarnicu”, rekao je otac, “no tešku ženu.”
Prošli smo pokraj njegove kuće, na balkonu se sušila odjeća. Velike
bijele gaće, dokoljenke, kuhinjske krpe. U Venasu, i u cijelom Cadoreu, žene
su dulje živjele. Muškarcima je posao uništio tijelo. S odlaskom u mirovinu
bili bi gotovi.
“Ni Fausto Olivo nije dočekao zimu. Umro je prošli tjedan. Cvijeće mu je
još na grobu.”
“Jesi li bio na sprovodu?”
“Da, idem na svaki sprovod. To se očekuje. Ljudi mojih godina nemaju
ispriku za nedolazak. Mi tako i tako ništa ne radimo.”
Landrover je krenuo strmom ulicom u kojoj je bila naša kuća. Pojurili
smo uzbrdo.
Beppi se kratko zacerekao. “To postaje poput hobija koji oduzima
previše vremena”, rekao je. “Sladoledari izumiru.”

~ 134 ~
 Knjige.Club Books

Vidjelo se to i na drveću koje se razraslo, koje više nitko nije sjekao radi
kuhanja ili grijanja. Prazne, hladne kuće, sa zidovima punim pukotina.
Majka je stajala u kuhinji. Zagrlila me. Osjetio sam kako me bodu njezine
kosti. Smršavjela je. “Sunce sja”, rekla je kad smo pustili jedno drugo, “ali
nije baš toplo.” I dok je pričala o vremenskoj prognozi za provinciju Belluno
i roterdamsku regiju, vidio sam kako se otac iskrao u hodnik, prema
podrumu, svojoj riznici alata.
“Radi li još uvijek ono srce?” pitao sam majku.
“Već ih je napravio tri.”
“Hoće li ih joj poslati?”
“Nemam pojma što će s njima. Samo se nadam da ih neće početi bacati
kao kladivo.”
Uzela je drvenu kuhaču i promiješala sadržaj u tavi na štednjaku. Umak
od rajčica, slanine, luka i tikvica, za paštu koju ćemo ubrzo jesti. Stol je već
bio postavljen.
Gledao sam fotografije koje su stajale na ormarićima. Crno-bijeli portret
Luce i mene, slikan u fotostudiju Alfreda Visse u Pieve di Cadoreu, nedaleko
od rodne kuće slikara Tiziana; proveo je dvanaest godina u Pieveu, zatim je
učio kod Giovannija Bellinija u Veneciji i slikao svece i duždeve. Bili smo
prikazani kao dječaci s debelim obrazima; braća od četrnaest i dvanaest
godina, s urednim razdjeljcima. Za to slikanje smo posebno išli frizeru.
Sjećam se bljeskalica i slatkiša koje nam je fotograf dao, no ne sjećam se
jesmo li se Luca i ja držali za ruke na putu u studio. To je jedina fotografija s
valovitim, bijelim rubom. Druge fotografije su novije, većina ih je u boji. Na
jednoj smo svi, kao obitelj, ispred sladoledarnice u Rotterdamu.
Fotografija je mutna i boje su izgubile jasnoću. Treba dvaput pogledati
kako bi se razaznala lica, kako bi se vidjelo tko je Luca, a tko sam ja.
Tu su i slike njegove obitelji. Sophija s tek rođenim sinom u naručju.
Beba je imala duboke bore po čelu. Zvao se Giuseppe, po svom djedu i
šukundjedu. Imao je, poput njih, tamne oči, ali plavu kosu poput majke. Svi
su mu prolazili prstima kroz kosu, kroz te prve, meke, tanke izdanke. Ubrzo
je bilo jasno da ima i dug jezik poput svoje majke. Postojala je i slika na kojoj
su Sophia i njezin sin oboje doticali vrh nosa jezikom, no ta slika nije bila
izložena. Moglo se primijetiti da mu je boja kose postajala sve tamnija. Na
najnovijem portretu imao je sedamnaest godina i poludugu, gotovo
crnu kosu. “Grozna frizura”, govorio je Luca. “Nemoguća za
jednog sladoledara. Opasna, a još k tome i nehigijenska.”
Majka je kušala umak i zatim dodala prstohvat soli. Leđa su joj
iskrivljena. Spatulu nije primila možda već nekoliko godina, no držanje joj je
kao da se još uvijek naginje nad vitrinom.

~ 135 ~
 Knjige.Club Books

“Možeš li pozvati Beppija?” pitala je. “Jelo će biti gotovo za deset

minuta.”
“Zar ga treba pozvati toliko ranije?”
“Vjerojatno mu treba još i dulje. Najradije bi ostao dolje cijeli dan.”
Prošao sam pokraj indijanske perjanice i spustio se stepenicama do
očeva bunkera.
Nije me čuo jer je brusio. Iz željeza su frcale bijelozlatne iskre, pod je bio
pokriven prašinom i svjetlucavim strugotinama. Nisam ga htio prestrašiti
pa sam sjeo na najnižu stepenicu. Tako sam ga neko vrijeme promatrao,
sladoledara koji je htio postati izumitelj. Otišao je u mirovinu prije osam
godina. Tada je napustio Rotterdam. “Inače bi bilo ozlijeđenih”, rekao je
majci. Pedeset sedam ljeta bilo mu je dovoljno.
Majci nije bilo na kraj pameti da prestane raditi, a bila je oko sedam
godina mlađa od mog oca. Nije mogla ostaviti Lucu, trebala mu je njezina
pomoć. Prvih godina u veljači i dalje je odlazila u Rotterdam, a Beppi bi
ostajao sam u Venasu osam mjeseci, cijelu sezonu sladoleda. Majka ga je
svake večeri zvala točno u sedam sati da čuje kako je. “Sve bolje”, odgovarao
je. No zapravo je sudoper bio pun prljavih tanjura i zagorjelih tava. Nije
prao odjeću, nego je svaki tjedan kupovao paket novih čarapa i gaća. Plahte
su smrdjele po nečem kiselom, jastuk mu je požutio. Vukao je strojeve do
garaže ijednom tjedno ih odvozio kod drugih muškaraca s crnim prstima
kako bi pričali o svrdlima s krunom, listovima za pilu i brusnim pločama.
Ostatak vremena provodio je u podrumu ili gledao tisuću programa na
televiziji.
Posjetio bih ga ljeti i šokirao se nečistoćom u kući.
“Što radiš?” otac me iznenađeno pitao kada sam otvorio sve prozore.
“Zar ne osjećaš smrad?”
“Ništa mi ne smeta.”
“Ne bi li možda koji put oprao suđe?”
“Nemam vremena za to.”
Morao je u podrumu brusiti, bušiti, piliti i strugati.
Skinuo sam posteljinu s njegovog kreveta, ubacio plahte i odjeću u
perilicu, oprao sve tanjure, tave, noževe, vilice i čaše, pomeo i oprao podove,
izribao ih i ispolirao te objesio čisto rublje da se suši vani, na toplom suncu.
“Sad bi mogao otvoriti prozor, što se mene tiče”, rekao je otac. “Kakav je
to miris?”
“Sredstvo za čišćenje od lavande.”
“Smrdi.”

~ 136 ~
 Knjige.Club Books

Znao sam da bi sigurno bio sretan da Luca pospremi kuću. Ja sam još
uvijek bio sin koji nije mogao napraviti ništa dobro. To ću i ostati. Nije
značilo ništa to što sam naslijedio Victora Larssena kao direktora Festivala
svjetske poezije i to što sam prošle godine bio član žirija na najvažnijem
festivalu poezije nizozemskog govornog područja.
Odveo sam ga u restoran Il Portico u Valleu, u kojem je uvijek jeo istu
pizzu, margaritu s bresaolom i rikulom. Uz nju, naravno, i “u na bella
Bionda”. U trenutku je popio čašu piva i tražio konobaricu još jednu.
Pospremajući pronašao sam bezbrojne prazne limenke piva. Sve su bile
savinute, kao da ih je dohvatio školarac koji se dosađivao. Jednom sam ga
ulovio kako je ravnom, ispruženom rukom zdrobio jednu limenku. “Hájá!
Tsjak!” rekao je pritom.
“Nedostaje li ti mama?” pitao sam.
“Upravo smo se čuli.”
Odrezao je komad pizze. Pitao sam se koliko sam mu sličan. Jesam li od
njega naslijedio to da mi nikad nije nedostajala žena, da se nikad nisam
probudio s leptirićima u trbuhu, kao što sam pročitao u nekoj pjesmi?
“Voliš li je još?”
“Isuse, Giovanni. Jedem.”
“Je li ti prije nedostajala? Dok ste još bili zaljubljeni? Kad je morala ići u
Ulm pomagati svojim roditeljima u sladoledarnici, a ti si morao raditi u
Rotterdamu. Kako ti je bilo toga ljeta?”
“Otkud znaš za to?”
“Mama mi je rekla.”
Uzeo je zalogaj pizze. Iz usta mu je virio komadić bresaole koji je rukom
ugurao u usta.
“Jesi li joj tada pisao pisma? Kako si se osjećao?”
Otac se gotovo ugušio komadićem sušene govedine.
“Je li ti ikad nedostajala?”
“Pusti me da uživam u pizzi. Koji ti je vrag?”
Ni sam nisam znao zašto sam bio tako izravan. Možda zato što nikad
nismo sjedili u restoranu, jedan nasuprot drugome, i imali priliku
razgovarati nasamo.
“Brak je jako kompliciran”, rekao je tada, “no ti to nikad nećeš moći
razumjeti.” Bio je to podao udarac, ubod nožem. Činilo mi se kao da mi je
zavidio i na tom dijelu mog života. Tom usamljenom dijelu. Kao da ne samo
što nije htio postati sladoledar, nego se morao i oženiti, zato što će ti
jednom u sladoledarnici biti potrebna žena.

~ 137 ~
 Knjige.Club Books

Ostatak večeri gledali smo u grozne freske koje je vlasnik restorana dao
naslikati. Beppi nije htio espresso. Naručio je još jedno pivo.
“Krećem sutra u podne”, rekao sam.
Nije ništa odgovorio, no nakon nekog vremena kratko se osmjehnuo.
Ništa više.
Kod automobila smo se gotovo posvađali, zato što je on htio voziti.
“Previše si popio.”
“Ovdje rijetko kontroliraju”, odgovorio je otac. “I nismo daleko.”
“Želim još otići u Pieve.”
“U Pieve? Zašto želiš ići tamo?”
“Htio bih sladoled.”
“Ti si potpuno poludio.”
“Jede mi se sladoled.”
“Meni se pije još jedno pivce.”
“Onda prvo idemo u sladoledarnicu, a zatim u bar Posta.”
Sjeo je na suvozačko mjesto poput ljutitog djeteta. Nije rekao ni riječ,
sve dok nismo došli u Pieve. “Čekam te vani”, rekao je.
Mislio sam da se šali, no kada smo parkirali i krenuli prema
sladoledarnici, ostao je čekati na uglu, udaljen od ulaza otprilike dvadeset
metara.
Gelateria al Centro bila je u Pieveu već petnaest godina. Vlasnici su
nekoć imali sladoledarnicu u Tilburgu, no više nisu htjeli napuštati kuću
osam mjeseci godišnje. Prvo su se ljudi morali na to naviknuti -
sladoledarnica u Cadoreu. “To je poput restorana u štali”, rekao je netko u
baru Posta. Vlasnici su mogli dobro zaraditi na sladoledu, iako je posljednjih
godina to bilo teško, jer je u selima bilo sve manje ljudi. Imali su izvrstan
sorbet, napravljen od planinskog voća, jagoda koje su rasle na 1736 metara
visine.
Imao sam u ruci posudicu s dvije kuglice sladoleda od malina i išao
prema ocu.
“Odlazi!” povikao je.
“Mogu li stati pokraj tebe?”
“Ne približavaj mi se.”
“Ja sam ti sin.”
“Ne želim da stojiš pokraj mene s tim sladoledom.”
“Neće eksplodirati.”
Nije se nasmijao.

~ 138 ~
 Knjige.Club Books

Svidjelo mi se zadirkivati ga pa sam krenuo prema njemu, no Beppi je

brzo napravio nekoliko koraka unatrag.
“Ne želiš ni probati?”
“Samo preko mene mrtvog!”
“Dobro”, rekao sam. “Onda ću ga ovdje pojesti.” Sjeo sam na zidić i
prinio plastičnu žličicu ustima. Večer je bila ugodna, prozori nekih kuća bili
su otvoreni, djeca su trčala uskim uličicama. Sladoled je bio svjež i sladak.
Pričalo se da su maline i jagode brale žene u donjem rublju. Nikad ih nisam
vidio u poljima, sagnute, pod užarenim podnevnim suncem. Vjerojatno je to
bila još jedna od sladoledarskih priča, kao i brojne druge. No onome tko je
vjerovao u to, sladoled je bio još ukusniji.
Pustio sam da mi se posljednji zalogaj sladoleda rastopi na jeziku i
pokušao što više produžiti užitak. Otac je okrenuo leđa meni i sladoledarnici
te zurio u asfalt. Kao da je gledao u bezdan.
U automobilu sam ga htio zagrliti. Ništa dramatično, samo kratko, kao
sitna nježnost. No otac je poskočio gotovo do stropa Landrovera.
“Što to radiš?” povikao je. “Nosi se sa svojini ljepljivim prstima!”

Brusilica se ugasila. Otac je žuljevitim palcem prešao po rubu željeznog

srca.
“Večera je skoro gotova”, rekao sam što sam tiše mogao.
“Onda imamo još nekoliko minuta”, odgovorio je otac. “Moraš vidjeti
kako je lijepo.”
Prišao sam mu i pogledao srce koje je nastalo iz tamnog željeza.
“Mora težiti točno četiri kilograma”, rekao je otac. “To je teško postići.
No dopušteno je odstupanje do petnaest grama. To je sitnica.”
Pokazao mi je i druga srca. Sva su bila različita. “Ovo je najveće”, rekao
je, kao da je kipar. “No u tom slučaju mora biti tanje.”
Uzeo sam drugo srce, manje i deblje.
“Sjajno, zar ne?” pitao je. “Htio bih napraviti čitavu seriju, možda čak
deset komada.”
Nije bilo sjete. Riješio se prikaza. Ovdje dolje, u svom podrumu, bio je
dječak koji je nekad pravio matice i vijke u radionici u Calalzu.
“Htio bih napraviti jedno s elegantnim repom. Zamisli da Betty Heidler s
njime postane svjetska prvakinja.”
Nisam to mogao zamisliti.
“Možda s njime poboljša vlastiti svjetski rekord.”
“Hoćemo li poći gore?”

~ 139 ~
 Knjige.Club Books

“I baci ga preko čarobne granice od osamdeset metara! Na nevjerojatnu

udaljenost!”
Promatrao sam stupne bušilice. Prije su mi djelovale divovske, sada
vidim da se protežu samo nekoliko centimetara iznad mene. Luca i ja nikad
ih nismo smjeli dotaknuti. No smjeli smo puniti i upaliti Cattabrigu.
“Jesi li vidio njezinu sliku?” pitao me Beppi.
Kimnuo sam, potražio sam njezinu sliku na internetu; crvenokosa žena s
golemim nadlakticama. Ništa mi nije bilo jasno. No kad je moj otac uzeo
najmanje srce, položio ga u svoje otvorene dlanove i počeo mu tepati,
pamćenje mi se vratilo gotovo dvadeset godina unatrag i dvije slike su se
polako preklopile.
Ptica pjevica postala je bacačica kladiva.
Sjedimo za stolom otac, majka i ja. Svi troje vrtimo vilice. Kad su se
tanjuri ispraznili i tragovi umaka od rajčice ostali na ubrusima, morali smo
pričati da ne bismo slušali tišinu. Još nije gotovo. Žvačemo, gutamo, pijemo
crno vino. Ponekad bih pogledao u majčine oči, u njezine sive šarenice ispod
dugih obrva, izbrazdanu kožu. Vidio sam da su se i njih dvoje jednom
pogledali.
Stolac je prazan, Giuseppeov stolac. Putuje već gotovo dva mjeseca, po
Meksiku, Gvatemali, Belizeu. Jedanput je nazvao, javio da je sretno stigao.
Luca je razgovarao s njim. No to je bilo u subotu popodne, kad je bio topao
dan i gužva, a terasa krcata. Gosti su se gurali ispred vitrine. Telefon je
odzvonio već sigurno deset puta i moj brat se javio tek tada.
“Sladoledarnica Venecija”, rekao je. “Luca na telefonu.” Po njegovom
glasu moglo se čuti da je mrzovoljan. No takav je uvijek kada ga netko
nazove ljeti.
Na liniji se čuo šum i u daljini tihi zvučni signal. Potrajalo je neko
vrijeme prije nego što je razabrao Giuseppeov glas: “Ja sam.”
U Ciudad de Mexicu bilo je jutro, svijetlo i svježe, no nebo je već bilo
puno smoga. Znao sam tu zračnu luku, Aeropuerto Internacional Benito
Juárez. Dvaput sam bio tamo. Prvi put povodom festivala u Michoacánu,
drugi put povodom novog festivala u Colimi. Kod stajališta taksija bile su
telefonske govornice. Sjećam se mlade žene u uskoj suknji koja je
telefonirala. Na očima je imala zagasito crne naočale, podigla je ruku iznad
glave i naslonila se na stup. No možda su telefoni bili i unutra, u beskrajnom
hodniku zračne luke, pa je Giuseppe u Rotterdam zvao s jednog od njih.
Moj brat to nije znao. Ne sjeća se je li čuo buku automobila i buseva
ili žamor dvorane za odlaske: stotine glasova, djeca, kolica, kovčezi s
kotačićima koje su putnici u žurbi vukli za sobom.

~ 140 ~
 Knjige.Club Books

“Stajao sam s posudom sladoleda u jednoj ruci i telefonom u drugoj”,

rekao mi je Luca. “Bila je sunčana subota. Pola grada je stajalo u redu.”
“Koji je sladoled bio u posudi?”
“Je li to važno?”
“Da.” Htio sam znati sve.
“Limun i kadulja.”
Još nikad nisam čuo za tu kombinaciju. Nakratko sam pokušao zamisliti
okus, svježe kiseli limun i snažna kadulja. Božanstveni okus u jednom
ljetnom danu.
“Jedva sam ga razumio”, rekao je brat. “Veza je bila loša.”
“Što si mu rekao?”
“Ništa naročito.”
“Što je on rekao?”
“Rekao sam ti već deset puta. Da je dobro putovao i da ide u grad tražiti
mjesto u hostelu.”
“I ti mu na to nisi ništa rekao?”
“Ne baš”, odgovorio je brat. “Nisam imao vremena telefonirati, on bi to
trebao znati. Znao je koliko je sati u Rotterdamu, kakva je gužva u
sladoledarnici.”
“Što znači tih nekoliko sekundi?”
“Ti to ne znaš! Ili si zaboravio. Giuseppe to dobro zna. Itekako dobro.
Sladoled se vrti. Sladoled se cijelo vrijeme vrti. Vrti se, vrti i vrti. No ako se
predugo vrti, postat će zrnat i propast će. Pokvarit će se.”
Luca mu je zamjerio što je ljeti otišao na put, što je imao potrebu ići
vidjeti svijet, dok njegov otac radi po sedamnaest sati dnevno.
“Tko je spustio slušalicu?”
“Ne znam.”
“Znaš, znaš.”
“Dobro onda, ja sam spustio slušalicu.”
Ispraznili smo tanjure. Otac je salvetom obrisao usta i ispio ostatak vina
iz čaše. Zanimalo me hoće li majka početi pričati o vremenu ili će Beppi već
prije toga odmagliti u podrum.
“Kupio je novu tuš-kadu”, rekla je majka. “Sa sjedalicom.”
“Stara tuš-kada više nije bila dobra.”
“To ti misliš.”
“Hoćeš vidjeti?” pitao je otac. “Može se podesiti masaža na osam
različitih načina.”
“Što?”
~ 141 ~
 Knjige.Club Books

“Plus još jedan ručni i jedan stropni tuš.”

“To je ogromno plastično čudovište”, rekla je majka.
“To je tuš-kabina napravljena od akrila i sigurnosnog stakla.”
“Nema slavina koje se mogu okretati.”
“Sve je elektronski”, rekao je otac ponosno.
“Ako pritisneš pogrešno dugme, kao da te netko polije kantom vode po
glavi.”
Nisam vjerovao svojim ušima.
“Tvoja majka se ne usudi sjesti.”
“Ja ne moram sjediti, još uvijek mogu stajati na nogama.”
“Giovanni, moraš je večeras isprobati. Čim sjedneš, aktiviraju se
mlaznice za masažu.”
“To je kao da te sa svih strana napadaju djeca s pištoljima na vodu”,
rekla je majka. “Znaš li koliko je ta igračka koštala?”
“Jeftinija je od stroja za zabijanje stupova.”
Majka se rukom primila za čelo. “Ne želim čuti ni riječ o tom stroju!”
“To je prekrasna stvar, Giovanni. Najljepši stroj koji si ikad vidio.
Samo je malo viši od tuš-kabine. Širok je devedeset centimetara i visok
dva metra.”
Zavladala je tišina, no nije trebalo dugo da se prekine.
“Ima osamdeset godina i hoće kupiti stroj za zabijanje stupova”, rekla je
majka. “Ako to nije Alzheimerova bolest, onda sam i ja otišla na kvasinu.”
“Gotovo da ni ne vibrira. Zato što se buši čeličnim cijevima.”
“U ovoj kući neće se bušiti.”
“I tako ništa neću bušiti s tim strojem. Samo ga želim gledati.”
“Ovo postaje sve gore.”
“Ja bih jedan espresso”, rekao sam.
“I ja”, rekao je Beppi.
Majka je ustala i otišla do kuhinjskog ormarića. Uzela je aparat za kavu i
natočila vodu. Kada je donijela šalice za kavu, sjela je i nakratko pogledala
van. Zatim je usmjerila pogled na mene i rekla: “U tuš-kabini je i ogledalo,
no stalno se magli.”
Opet smo na tome.
“Moraš uključiti ugrađenu ventilaciju.”
“Želim natrag svoju staru tuš-kabinu.”

~ 142 ~
 Knjige.Club Books

Kao da su oboje patili od demencije. Unuk im je otišao u Srednju

Ameriku i nije se javio gotovo dva mjeseca, a oni razgovaraju o tuš-kabini i
stroju za zabijanje stupova.
Pričekali smo da kava bude gotova, prazne šalice bile su pred nama. Kad
se oglasio aparat za kavu, primijetili smo da je zavladala tišina. Miris
espressa ispunio je kuhinju i došao do naših noseva. Iz očevih nosnica virile
su jake crne dlake koje je prije znao skraćivati škaricama za nokte. Moj
frizer moje nosne dlake danas bez pitanja skrati malim trimerom.
Kao što se po lopatici za miješanje može čuti kad se sladoled mora
izvaditi iz stroja, a po poeziji je li pjesnik stigao do vrha Parnasa, tako se,
kad poklopac aparata za kavu počne poskakivati, može čuti da je kava
gotova.
Nekad, kad sam jako daleko, odjednom mi se u nosu javi sjećanje na
finu, toplu aromu iz sjajnog lončića s crnom drškom, koja može postati
strašno vruća. Začudo, to me obuzme uvijek u velikim, modernim zračnim
lukama koje su klimatizirane i sterilne. Dok po terminalu hodam od jedne
do druge glatke tezge, u sjećanju mi se pojavi kuhinja u Venasu; strop i pod,
kuhinjski ormarići i stol, stolci i luster, stalak za začine i kalendar.
Majka je uzela aparat i ulila nam kavu. Ništa nije tako poznato kao taj
espresso, no, ipak, sve je drugačije.
“Dobro”, rekao je otac nakon što je ispraznio svoju šalicu. “Idem ja
natrag dolje.”
Nekoliko dana poslije Beppi me vozio u Dobbiaco, odakle ću vlakom ići
do Verone i zatim do Bergama. Navečer imam let za zračnu luku Rotterdam
Den Haag. Kod kuće ću biti malo prije ponoći.
Vozili smo se pokraj napuštenih kuća i drveća koje se približavalo. Samo
sam čekao očevu sjetu, prikaze kojima će dopustiti da dođu. No nije počeo
spominjati prezimena obitelji, niti sladoledare koji su se u njegovom
sjećanju još smijali, hodali. Umjesto toga povikao je nekom vozaču koji je
izletio na cestu: “Prasica!” Malo zatim je promrmljao: “Žene donose
nesreću.”
Na trenutak sam se pobojao da će ovo biti dugačka vožnja, puna zavisti i
ljutnje, no nakon što je Beppi probudio medvjeda pod haubom, i kad je ovaj
zabrundao, činilo se kao da je Beppi svakim prijeđenim kilometrom sve
mirniji. Kad smo izišli iz doline sladoledara, rekao je: “Živimo na zlatu, a ne
možemo do njega.”
“Da”, odgovorio sam. “Tako kažu.”
Gledao sam van, u strmu nizbrdicu po kojoj će se za mjesec dana
spuštati prvi skijaši. Čak i ako snijeg ne padne. U tom slučaju će
se ultramoderni strojevi za umjetni snijeg pobrinuti da piste budu bijele.

~ 143 ~
 Knjige.Club Books

“Zaista je tako”, rekao je otac. “Naziv Venas dolazi od riječi ‘vena’, žila.”
“Mislim da je to samo priča.”
“Zlato se nalazi duboko pod zemljom, preskupo bi bilo iskapati ga.”
U školi smo učili geologiju Dolomita i o stijenama ispod Venasa. O
različitim slojevima stijena s milijun godina starim fosilima školjki i
ježinaca, no nitko nam nikad ništa nije rekao o zlatnoj žili duboko ispod
našeg sela.
“Je li ga ikad itko pokušao iskopati?”
Otac nije odgovorio, no nakon nekog vremena je rekao: “Cijeli svoj život
živim na zlatu.” Počeo se cerekati. “Sjajno”, povikao je. “Kakve li šale!”
Njegov otac je cijelog svog života živio na zlatu, dodao je Beppi kad se
prestao smijati. Njegov djed također. Naporno su radili, rintali, uništili
kralješke i zglobove, a cijelo to vrijeme hodali su po komadiću zemlje ispod
kojeg je, duboko pod njihovim nogama, poput velike tajne, skrivena žila od
čistog zlata.
Zatim smo i mi po njoj hodali, Luca i ja. U našem djetinjstvu, u snijegu, sa
Sophijom.
Kad smo izišli iz Dobbiaca, iskrsnula je kuća muškarca koji je osvojio na
lutriji. Zastori su bili navučeni, u vrtu je bio hrđavi stalak za sušenje rublja.
Otac je usporio. “I dalje je nevjerojatno”, rekao je. “Osvojiš milijun i zatim
umreš. Možda nije ni vidio da mu je novac uplaćen na račun.”
Sjetio sam se njemačkog lirskog pjesnika Friedricha Hölderlina, ali ne
dok sam čekao s ocem na napuštenom peronu i dok smo šutke gledali u
prugu u daljini. Ni kad sam među brojnim drugim putnicima u Veroni čekao
vlak za Milano. Ni u zračnoj luci, gdje su neprekidno prozivali imena
putnika. Nego satima poslije, visoko na nebu zakrivenom oblacima, daleko
iznad komadića zemlje sa zlatom.
Postoje pjesnici koji se spuštaju u najmračnije predjele svoje duše i
nikad se više ne vrate. Postoje i pjesnici koji teže svjetlu, pravoj sreći.
Zrakoplov se probijao kroz noć, no zatim je zapao u turbulenciju.
Poskakivali smo gore-dolje u svojim sjedalima. Žena pokraj mene čvrsto je
držala svoju torbicu, stiskala je ručke kao da su bile konjske uzde. U daljini
se moglo vidjeti nevrijeme, s niskim oblacima koji bi nakratko zasvijetlili.
Friedrich Hölderlin je u pismu jednom nesretnom prijatelju napisao da
je tek nekima dano da mogu uhvatiti munju golim rukama.

~ 144 ~
 Knjige.Club Books

Noć u kojoj je moj brat pravio sladoled od

komovice i u kojoj sam napravio svog nećaka

Nakon što me Luca zamolio da Sophiji napravim dijete, morao sam

otputovati u Makedoniju na Struške večeri poezije, međunarodni festival.
Larssen nije išao sa mnom. Plovio je sa svojom ženom zaljevima
Sredozemnog mora, nedaleko od mjesta na kojem se Shelley utopio s
Keatsovim pjesmama u džepovima. Sa mnom je bila Xenia. To joj je bio prvi
put da je išla na festival u inozemstvo.
Direktor festivala Struške večeri poezije, debeli muškarac u preuskom
odijelu s otkopčanom jaknom, došao je po nas u zračnu luku Skoplje. Čekao
nas je na dnu stepenica gdje su putnici silazili i čvrsto mi je stisnuo ruku.
“Koliko je pjesnika umrlo na vašem festivalu?” bilo je prvo što me pitao.
Jednom se pjesnik iz Nigerije izgubio u gradu i pojavio nakon tri dana.
Jedan poljski pjesnik bio je prepijan da bi nastupio. Jedna pjesnikinja iz
Čilea nikad nije ni došla. No nijedan pjesnik nikad nije umro u Rotterdamu.
Direktor nam je u automobilu ispričao da je već dvaput morao ići u
Rusiju s mrtvačkim sandukom, zbog pjesnika koji bi prerano sišli s broda za
vrijeme vožnje po Ohridskom jezeru. “Ruski pjesnici jako vole piti”, rekao je,
“no nisu dobri plivači.” Xeniji to nije bilo smiješno. Program festivala bio je,
u najmanju ruku, neobičan. Direktor je svake godine pozivao dvadeset
ruskih pjesnika. Najčešće je to bila ista grupa pijanaca, no nekad bi im se
pridružio i neki novi pjesnik. Rusi su pozivani zato što je direktor za to
dobivao novac od svojih kolega. Neovisnosti kojom se dičio Festival svjetske
poezije u Strugi nije bilo ni traga, no to bi organizator festivala nadoknadio
pozivajući i uvrštavajući u program deset najboljih međunarodnih pjesnika.
Zvao se Clive Farrow, predavao je engleski jezik na sveučilištu i već je
godinama radio za festival; kao dinosaur okružen knjigama. Pričalo se da je
živio poput pustinjaka, no na otvorenju koračao je osvijetljenim podijem
Kulturnog centra držeći za ruku prelijepu ženu. U Strugu je doveo imena
poput W. H. Audena, Ginsberga, Enzensbergera, Nerudu, Hughesa.
Dvadesetorica Rusa nisu se miješala s drugim pozvanim pjesnicima.
Ponašali su se drugačije, kao da su bili samosvojan dio festivala. Poput
izgubljene karavane; iscrpljene, prljave i uvijek žedne.
Xenija je već prve večeri upala u nevolje. Otuširala se i sišla, noseći dugu
haljinu. Nije se vidjelo ništa osim gležnjeva i dijela listova, no noge su joj
bile gole. Rusi su se odmah zapalili. Okružili su je i borili se za njezinu
pažnju.

~ 145 ~
 Knjige.Club Books

Većina pjesnika došla je u Strugu tijekom poslijepodneva i našli su se u

baru hotela Drim. Pojedini pjesnici doputovat će sljedećeg jutra, na dan
otvorenja. Direktor je svima pružio ruku, zatim ga je okružila skupina
muškaraca koji su vjerojatno sponzorirali festival. Bili su snažne građe i
pušili cigaretu za cigaretom. Ispred hotela bio je red parkiranih automobila,
neki su imali zatamnjena stakla.
Razgovarao sam s izraelskim pjesnikom Yehudom Amichaijem,
počasnim gostom festivala koji će biti ovjenčan Zlatnim vijencem, nagradom
koja se prvi put dodijelila 1966. godine. Počasni gosti Struških večeri
poezije dobivali su i spomen-kamen u Parku poezije gdje su mogli posaditi
stablo. Yehuda Amichai doputovao je sa svojom ženom. To je bila još jedna
povlastica koju ostali pjesnici nisu imali: jedino partner počasnog gosta ima
plaćenu avionsku kartu.
Bila je brižna žena, za glavu viša od svog supruga. Nosila mu je piće i
katkad bi umjesto njega odgovarala na pitanje koje bih mu postavio.
Naviknuo sam na to na Festivalu svjetske poezije; žene velikih, stranih
pjesnika bile su im jako predane. Sve su radile za svoje muževe kako bi se
oni mogli usredotočiti samo na poeziju, na ono sveto. Žene su hodale ispred
njih: na recepciji hotela, u bifeu, dok su išli prema voditelju u dvorani u
kojoj se čitalo.
Tako je bilo i u Strugi. Supruga počasnog gosta u jednom trenutku je
otišla do dizala. Sutra je naporan dan, rekla je. Pjesnik je nestao bez glasa i
sljedećeg trenutka su ga progutala staklena klizna vrata.
“Rekla sam im da si mi ti zaručnik”, rekla je Xenia. Položila mi je ruku na
rame. Osjetio sam da se prislonila uz mene, no više od toga osjetio sam da
mi za vrat pusu dvadesetorica pijanih ruskih pjesnika. Gledali su me
staklastim očima. Primijetio sam da već neko vrijeme glasnije pričaju.
“Čini mi se da bi dali život za tebe.”
“Moraš me zaštititi.”
“Njih je dvadeset.”
“Moj dečko ih se ne bi bojao.”
Mladić s crnim rukama, automehaničar. Xenia mi je ispričala da ju je u
kafićima morao braniti od muškaraca. Jedanput je čak iz radnih hlača
izvukao engleski ključ i njime im zaprijetio. Ja sam u svojoj torbi imao samo
zbirku pjesama.
“Zar im nisi mogla reći da ćeš provesti noć s najjačim?”
“Rekla sam im da ću provesti noć s tobom.”
“Linčovat će me.”
“Ne rade to.”
“Rusi su”, rekao sam. “I pijani su.”
~ 146 ~
 Knjige.Club Books

“Rekla bih da ruski pjesnici uopće nisu nasilni. Trenutno mi pada na

pamet jedino Sukhovo-Kobylin, no on je bio dramski pisac.”
“Što je on napravio?”
“Ubio je svoju ljubavnicu.”
To me nije umirilo. Rusi su nas nastavili promatrati s bara, gladni kao
vukovi. Gledali su u Xenijinu stražnjicu, u haljinu koja joj je usko obavijala
kukove.
“Obrnuti slučaj je puno češći”, rekla je Xenia. “Popis ubijenih pisaca je
dug. Isto vrijedi za pjesnike koji su počinili samoubojstvo.” Prinijela je
ustima čašu s vinom koju je držala u ruci. “Jedino je kratak popis Rusa koji
su upali u jezero i vratili se kući u mrtvačkom sanduku”, rekla je. “Barem
zasad.”
Većina pjesnika išla je gore, u svoje sobe. Čak se i direktorova svita
prepolovila.
“Idemo li?” pitao sam.
“Ah, da, nas dvoje provodimo noć zajedno.”
Bili smo sami u dizalu, no nismo razgovarali. Zavladala je tišina koja se
javlja u većini dizala, kao što je tamo gotovo uvijek i telefon i ogledalo na
stražnjem zidu. U dizalu hotela Rinno u Vilniusu nalazila se vaza s
plastičnim ljiljanima. U dizalu hotela Jianguo u Pekingu iz nevidljivih
zvučnika dopirala je milozvučna glazba. Dizalo u Ramada Hotelu u Berlinu
mirisalo je po jabukama.
Xenia je na trenutak pogledala ustranu, malo prije negoli se u vratima
začulo “ping”. Hodali smo kroz hodnik koji je izgledao jednako kao i svi
drugi hodnici u hotelima. Debeli tepison upijao je svu buku. Xenijine visoke
potpetice bile su nečujne. Kretala se poput srne, elegantno i brzo. U ovom
krilu sve su sobe imale pogled na Ohridsko jezero. Ujutro je sunčeva bijela
svjetlost obasjavala balkone, jezero je bilo namreškano.
“Hoćemo li malo poslušati?” pitao sam.
“Što to?”
“Pjesnike u noći.”
To je bilo nešto što je Richard Heiman radio godinama, jednom prilikom
mi je to priznao. Kad bi svi pjesnici legli u krevet, lutao bi hodnicima hotela
Hilton u Rotterdamu, prislanjao uho na vrata i slušao. Čuo ih je kako kašlju i
hrču, kako se vrte i mumljaju u snu. Bilo je i pjesnika koji su pola noći bili
budni. Ili je njihove sobe ispunjavala televizijska buka ili su telefonirali
obitelji; ženi u Rumunjskoj koja se žalila na neplaćene račune i djecu koja ne
žele ustati iz kreveta.
Prislonio sam uho na vrata.

~ 147 ~
 Knjige.Club Books

“I?” pitala je Xenia.

“Ništa.”
Otišla je do drugih vrata i slušala. “Bik”, hihotala se. “Ili medvjed?”
Stao sam iza nje, no nisam trebao prisloniti uho navrata. “Isuse, kakva
buka!”
“Tko bi to mogao biti?”
“Možda Yehuda Amichai.”
“Ili njegova žena?”
Richard Heiman je vjerojatno znao tko spava u kojoj sobi, kakvi zvukovi
se mogu čuti kod različitih pjesnika. Tko noću prima posjete.
“Laku noć”, rekao sam kad smo oboje stali pred vrata svojih soba.
“Laku noć, zaručniče.”
Zločesto se nasmijala, poput žene koja drži sve konce u rukama. Nisam
se protivio, nisam htio da me odbije. No ni minutu nakon toga netko mi je
pokucao na vrata, i to ne na vrata u hodniku, nego na druga vrata, u bočnom
zidu sobe. Morao sam otključati bravu kako bih ih otvorio. Iza njih je bila
Xenia.
“Tajni prolaz”, rekla je i ušla u moju sobu.
Često sam spavao u sobama koje su se mogle povezati, no još nikad
nisam pokucao na druga vrata. Nisam mislio da postoji ikakva prilika da
mlada, plavokosa žena, koja je znala sve o poeziji, uđe u moju sobu.
“U minibaru je boca votke”, rekla je Xenia.
Otvorio sam mali, kvadratni hladnjak i vidio nekoliko boca s
osvježavajućim bezalkoholnim pićima i pola litre votke. Čaše su bile na stolu
kod kuhala za vodu.
Xenia je otvorila balkonska vrata i sjela na jedan od plastičnih vrtnih
stolaca. Izula je svoje cipele na petu i ispružila noge na balkonsku ogradu.
Duga haljina skliznula joj je do koljena.
Pijuckali smo votku i gledali u tamno jezero. Uz mol su se vidjeli obrisi
obale koji su se u daljini pretvarali u crnu mrlju. Bila je topla kolovoska noć,
negdje je svirala glazba.
“Baš je fino”, rekla je Xenia.
“Da.”
Nije se baš trudila zapodjenuti razgovor. Možda je smatrala da je to moj
zadatak ili joj je bilo dovoljno sjediti ovdje nakon dugog dana, vani, s bosim
stopalima na ogradi i čašom hladne votke u ruci.
“Što su ruski pjesnici htjeli saznati o tebi?” pitao sam nakon nekog
vremena.

~ 148 ~
 Knjige.Club Books

“Uobičajeno”, odgovorila je. “Što muškarci žele znati kada piju.”

“Zar su bili tako drski?”
“Prvo su me pitali odakle sam. Zatim me svaki pojedinačno pokušao
osvojiti citirajući ruske pjesnike. Velika imena: Puškin, Ljermontov, Tjutčev,
no pokušali su i s pjesnicima dvadesetog stoljeća. Mislili su da sam mlada,
glupa djevojka. Citirali su mi stihove, a ja sam im morala reći tko ih je
napisao. Bili su to klasični stihovi Bloka i Bunina koji se mogu naći u svakoj
antologiji. Uzvratila sam im pjesmom Sergeja Jesenjina, pjesnika koji je na
kraju svog života samo jedan sat dnevno bio priseban. No u tom bi satu još
uvijek pisao briljantnu poeziju. Posljednju pjesmu napisao je
vlastitom krvlju, zato što nije imao tinte.”
“Jesi li im izrecitirala tu pjesmu?”
“Znala sam da je sigurno ne bi znali. Nastavili su piti, no raskrinkala sam
ih.” Protrljala je noge jednu o drugu, list o cjevanicu.
“Tada me jedan od njih pitao s koliko sam muškaraca spavala. Njegovi
prijatelji prasnuli su u smijeh.”
“I što si im rekla?”
“Prvo su sami pokušali pogoditi broj. Većina ih je, naravno, tvrdila da
sam još djevica. Rekla sam im da je broj muškaraca jednak broju knjiga
pjesama koje je Boris Pasternak objavio za života.” Nisam imao blagog
pojma koliko je knjiga pjesama Pasternak napisao. Moguće je da ih nije bilo
puno. Nijedan pjesnik u to vrijeme nije objavio puno knjiga.
“Osam”, rekla je Xenia. “No to im nisam rekla. Neka malo time razbijaju
glavu.”
Ušutjeli smo. Gledao sam u njezine bijele gležnjeve, nokte na nogama
nalakirane ljubičastim lakom, u boji haljine. Ispraznila je čašu prije mene i
zatim natočila još.
“A što žele znati žene kada piju?”
“Sve.”
Nakon što je otpila veliki gutljaj, pitala me: “Dakle koliko?”
“Ne znam”, odgovorio sam.
“Zar si prestao brojiti?”
“Ne. Jednostavno nisam brojio. To mi nije važno.”
“Puškin je oženio svoju sto trinaestu ljubav. Barem je on to sam za sebe
tvrdio.”
“Nije ih bilo toliko, ni blizu. Tek mi je trideset.”
“Toliko je imao i Puškin kad se oženio.”
Pogledala je u moju čašu i utočila mi još votke.
“Činiš mi se kao tip koji se nikad neće oženiti i imati djecu”, tada je rekla.
~ 149 ~
 Knjige.Club Books

“To zvuči kao diskvalifikacija.”

“Ne mislim to”, odgovorila je. “No to mi se čini... dosadno.” Kao da je
razmatrala prikladne riječi - usamljeno, površno - pa je izgovorila onu
najmanje neugodnu.
To sam često primjećivao kod ljudi; ako nemate partnera, misle da
nemate ni život. Nikakvu priču.
“Ne mogu te takvog zamisliti”, rekla je Xenia. “Uvijek putuješ i kada ti se
ukaže bilo kakva prilika, sakriješ se iza zbirke pjesama.” Ni ja si to nisam
mogao zamisliti, ali ipak će se dogoditi. Ne brak, nego dijete. Barem ako ne
ispadnem neplodan, poput Luce. “Odakle ti to?”
“Na što misliš?”
“Sva ta putovanja, ljubav spram poezije?”
“Sigurno mi nije od obitelji. Iako se moj pradjed jednom davno ukrcao
na brod za Ameriku. Uključio se u gradnju nebodera i lovio je bizone. No
sumnjam da je čitao pjesme.”
“Puškinov pradjed bio je posvojeni sin cara Petra Velikog. Dobio ga je na
poklon - etiopskog dječaka koji još nije imao deset godina.”
“Nisam to znao.”
“Puškinovu strast pripisuju tom njegovom tamnom pretku.” Zvučalo je
nestvarno, čarobna priča iz davnina, iz vremena palača i kostima od
svilenog brokata, iz vremena kočija i snježnobijelih konja. Priča koju je
svaka generacija malo iskrivila, uvećala, obogatila. Priča o jednom Mauru, o
jednom caru i o pjesniku nad pjesnicima.
Priča koja se može sakriti iza imena.

Dva dana nakon što se odvila završna ceremonija na kojoj je više od

dvije tisuće ljudi slušalo nastupe pjesnika na drvenom mostu na Drimu,
morao sam Sophiji napraviti dijete. Yehuda Amichai tada je uz pomoć svoje
žene posadio stablo, “kao i ruski astronauti prije nego što odu u svemir”,
rekla je Xenia. Za vrijeme svečanog dijela programa u Parku poezije položili
su kamen i odvezli smo se brodom na otok nasuprot Strugi. Na otoku je bio
samostan i zdenac iz kojeg se vječno čula nekakva buka. Pjesnici su se jedan
za drugim naginjali preko ruba i slušali buku, kao da je to bio izvor
Kastalije odakle su pjesnici Parnasa crpili inspiraciju. Iako su se Rusi
napili, nitko nije izašao s palube prije reda. Svi su kući stigli zdravi i čitavi.
Xeniju je na Schipholu dočekao njezin dečko. Pitala me želim li se
povesti s njima, no odlučio sam ići vlakom. Mladić s crnim rukama
sumnjičavo me promatrao, kao što muškarci gledaju nekoga tko je proveo
nekoliko dana s njihovom ženom. (Xenia mi je na balkonu, jedne druge
večeri, dok smo pili drugu bocu, priznala da ga je jedanput prevarila. “Znači
~ 150 ~
 Knjige.Club Books

li to da je Pasternak izdao devet zbirki?” pitao sam. “Štoviše, neki kažu da ih

je bilo deset”, odgovorila je uz vragolast smiješak.)
U vlaku za Rotterdam čitao sam pjesme u prozi Charlesa Sirnica kojeg
sam, zahvaljujući Cliveu Farrowu, čuo u Strugi. Bio je srpsko-američki
pjesnik, dobitnik Pulitzerove nagrade, no književni kritičari nisu ga štedjeli.
Poezija u prozi nije se sviđala svima, iako su se u njoj okušali nimalo
beznačajni pjesnici, poput Baudelairea, Lautréamonta, Rimbauda.
U blizini Delfta okrenuo sam stranicu i pročitao: “Ukrali su me Cigani.
Moji su me roditelji zatim preoteli, da bi me Cigani opet uzeli pod svoje. I to
je tako išlo neko vrijeme.” Dijete je jedan dan sisalo tamnu sisu svoje nove
majke, a sljedećeg dana sjedilo je za velikim stolom i doručkovalo srebrnom
žlicom. “Bio je prvi dan proljeća. Jedan od mojih otaca pjevao je u kadi, a
drugi bojao živog vrapca bojama neke meni nepoznate tropske ptice.”
Pjesma je bila kraka, u dva odlomka, no oteo sam se dojmu stihova, u
praznom kupeu, tek kad je vlak već dulje vrijeme stajao na glavnom
kolodvoru u Rotterdamu.
Ušao sam u grad u masi ljudi, uz stotine parkiranih bicikala i tramvaja
koji su zvonili. Preko puta kolodvora tada je još bio pontonski most gdje je
zbor dječaka imao probe. Kad bih prolazio pokraj njega, mogli su se čuti
visoki glasovi dječaka u mornarskim odijelima. “O, Janje Božje milo, Ti naša
ljubavi, što za nas krv si lilo, nas sobom sjedini.”
Znao sam svaku ulicu i svaki kamen, no grad se neprestano razvijao.
Kad biste se vratili iz Južne Afrike, nedostajala bi cijela zgrada koju ste
neprestano gledali dok ste pokraj nje prolazili biciklom. Uzdizali su se novi
tornjevi, trgovi su doživljavali metamorfoze, željeznička pruga nestajala je
pod zemljom. Drugi put sam otišao u Strugu.
Između ta dva posjeta prošlo je šest godina, ali nisam vidio nikakve
velike promjene; nikakve blistave stanove koji su niknuli iz zemlje. Grad mi
je bio poznat. Jedino što mi je u Rotterdamu bilo poznato bilo je udaranje
strojeva za zabijanje stupova.
Na kuhinjskom stolu u mom stanu bilo je nekoliko omotnica. Bila je
spremačica; sudoper je blistao, radna ploča bila je prazna. U hotelu bih
uvijek legao na krevet u cipelama. Promatrao bih uzorak na tapetama,
mušičji izmet na lusteru. U svom stanu morao sam odoljeti iskušenju da ne
učinim isto.
Navečer sam otišao do sladoledarnice, no na uglu sam se okrenuo. Bio je
velik red. Možda bi bilo bolje doći neki drugi dan. U avionu sam čuo da će
zahladiti i da će početi padati kiša. Turisti koji se vraćaju kući jednako su
opsjednuti vremenom kao i sladoledari.
Činilo se da je ovo posljednji lijepi ljetni dan. Kada sam iduću večer išao
do sladoledarnice, na ulici su bile velike lokve. Prošlo je deset i bilo je
~ 151 ~
 Knjige.Club Books

mirno. Majka je bila sama za vitrinom, otac je čekao kod aparata za

espresso. Za jednim stolom sjedila su tri Somalca. Često su dolazili, pili kavu
i razgovarali na svom materinskom jeziku o tko zna kojim temama. Luca je
bio u kuhinji, pravio je sladoled.
Pozdravio sam roditelje, prošao pokraj vitrina i blagajne, kroz vrata koja
su vodila prema stepenicama kojima se već mjesecima nisam penjao. Nitko
me ništa nije pitao, ni Beppi, ni majka. Kao da su me očekivali, kao da su
znali zbog čega sam došao. Kada sam godinama nakon toga pitao Lucu o
tome, i optužio ga da im je sve ispričao, bijesno je odgovorio: “Da, rekao sam
im da ćeš doći!” vikao je. “I ne, naravno da im nisam rekao da ćeš doči
spavati sa Sophijom. Što si umišljaš? Nisam glup!” Rekao im je da ću joj doći
čitati poeziju, u nadi da će joj to činiti dobro. Da će je to malo
oraspoložiti. Majka nije ništa rekla, otac je vrtio glavom. “Neću se čuditi
ako nakon toga više nikad ne ustane iz kreveta.”
Očekivao sam da će na tavanu biti mračnije i da će zrak biti ustajao; da
će Sophia ležati pod plahtom, zatvorenih očiju i da neće reći ni riječi.
Očekivao sam da se neće oprati i da će biti umorna, iscrpljena. Očekivao sam
žalosno lice, usne suhe kao barut i tamne kolobare pod očima, pramenove
njezine duge kose poput krakova hobotnice na jastuku. No Sophia mi je
otvorila vrata prije nego što sam se uspeo na posljednju stepenicu i
pozdravila me kose upletene u pletenicu i rumenih obraza. Izgledala je
očaravajuće u haljini s božurima u ružičastoj, ljubičastoj i bijeloj boji.
Na trenutak smo šutke stajali jedno nasuprot drugome. “Bok, šogore”,
rekla je tada s osmijehom. Istim tonom kojim me pozdravila kad sam je prvi
put ugledao u sladoledarnici s krpom za pod u rukama. To mi je bilo
nezamislivo, a istovremeno itekako razumljivo. Tako je i sada moralo biti,
isto nezamislivo, ali i razumljivo.
Poljubio sam je u obraz i osjetio da me primila za ruku. Nije me odvela
do kreveta u kojima smo nekad Luca i ja spavali i koji su sad bili spojeni,
nego do sredine sobe, na mali sag ispod kvadratnog prozora. Da je nebo bilo
vedro, mogli bismo se ljubiti pod zvijezdama. Sada su se naše usne spojile
ispod golemog plavog oblaka. Zatvorila je oči, blago mi stisnula ruku,
pritisnula svoje tijelo o moje. Gledao sam u njezine raspršene obrve i
nepravilnosti po njezinoj koži, pigmentacijske mrlje, udubljenja na čelu.
Odvojila je svoje usne od mojih. “Giovanni”, šapnula je. “Zatvori oči.”
Zatvorio sam oči i osjetio njezin dlan na svom licu, meki dlan i okrugle
jagodice. Njima je klizila po mojim obrazima, mojim usnama. Nečujno me
poljubila u uho.
Stavila je moju desnu ruku na svoje slabine. “Diraj me”, rekla je tiho i
ponovno me poljubila u usta. Usne su joj se razdvojile. Mislio sam na snijeg,
na bezbrojne pahuljice, milijune ledenih kristala. Mislio sam i na svog brata
~ 152 ~
 Knjige.Club Books

Lucu, dok je bio dječak i kako smo bili očarani djevojčicom koja je plazila
svoj dugi, uski, ružičasti jezik na hladnom zraku.
Divno je mirisala. Otuširala se, no ne posebno za mene. Kosa joj je bila
suha. Osjetio sam miris njezinog tijela, tijela kojeg nikad nisam mogao
dotaknuti, ni vidjeti osim njezinih golih ruku i nogu; njihov sjaj, igru svjetla
na njezinoj koži. Njezin dekolte.
Sanjao sam njezine grudi. Stotinu puta sam maštao o njima. Bile su
savršene, taman su odgovarale mojim rukama. Imala je bradavice kao u
djevojčice, svijetle i malene, gotovo prozirne. No ništa od toga nikad nisam
vidio. Svjetlost nije prodrla tako daleko. Igra bi uvijek prestala, koliko god
ona bila sagnuta i nasmiješena.
Kad smo došli do kreveta, čuo sam krckanje dasaka. Mislio sam da to svi
čuju; Beppi i moja majka dva kata niže, Luca u kuhinji, Somalci za svojim
stolom. Svi su znali; sad su došli do kreveta, sad će se dogoditi.
Sophia se okrenula i podigla svoju pletenicu. Na njezinim ramenima
pojavile su se rupice. Ostala je tako stajati, poput modela nekog umjetnika.
Nisam znao što je htjela, što je htjela da napravim.
“Patentni zatvarač”, zahihotala se.
Bilo je kao prvi put, ista nesigurnost, ista nespretnost.
Primio sam hladni zatvarač i potegnuo ga do kraja. Njezine slabine bile
su bijele poput sira. Pustila je da joj haljina padne na pod i iskoračila iz
božura oko svojih stopala. Legla je na krevet, na bok, s rukom pod glavom.
“Dođi”, rekla je.
“Zar ti ovo nije ludo?”
“Malo.”
“Samo malo?”
Grudi su joj se dizale i spuštale. “Da, samo malo.”
Uspravila se i raskopčala mi košulju. Moja odjeća pala je na pod pokraj
njezine haljine. Osjetio sam kako joj ruke prelaze po mojim boksericama, a
onda su se njezini prsti zavukli pod elastičnu gumu. Poljubila mi je penis.
“Nemaš nimalo okus po brokuli”, rekla je. “Ni Luca po kremi od jagoda.”
Glasno se nasmijala.
Kako je mogla biti tako opuštena? Lijepa mlada žena koja je postala tako
žalosna i potištena, koja je znala šutjeti po cijele dane. Žena kojoj bi se
zasuzile oči kad bi neki dječak kod nje naručio sladoled. Je li u toj tmini
pronašla prolaz u prošlost, do čarobne djevojčice koja je jezikom mogla
dotaknuti vrh svog nosa?
Opet me počela milovati, moje ruke su se kretale po njezinoj koži; po
njezinim listovima mekima poput svile, njezinim divnim, toplim bedrima.

~ 153 ~
 Knjige.Club Books

Zašto je moralo biti toliko nježnosti? Zar nismo to mogli samo napraviti,
brzo i žestoko? Sophia potrbuške, a ja iza nje, navaljujući poput bika?
Umjesto toga ljubili smo se kao da vrijeme nije napravilo golemi skok,
kao da smo još mladi i nedužni. Otkopčao sam joj grudnjak. Grudi koje sam
zamišljao većima, bradavice tamnijima, još uvijek su bile malene i ružičaste.
Opuštenost je nestala. Voljeli smo se. Naša se tijela još nisu poznavala,
no htjela su znati sve. Svako mjesto, svaki milimetar kože.
Sama je skinula svoje gaćice. Ispod njih joj je koža bila svjetlija, stidne
dlake su joj se kovrčale. Prsti su mi sami od sebe skliznuli onamo. “Ni u
smilja, ni u školjki tako glatke kože nema,”, pisao je Federico Garcia Lorca,
“ni kristal na mjesečini tako blistav ne izgleda.”
“Daj mi svoj palac”, šaptala je. “Želim osjetiti tvoj palac.” Nisam znao na
što misli, ne isprve, ne u trenutku kad mi je to šapnula. No kada je ponovila,
neumoljivo, kao zapovijed, napravio sam što je htjela. Dirao sam je svojim
glatkim, netaknutim palcem. Ne žuljevitim sladoledarskim palcem, nego
palcem koji je okrenuo bezbrojne stranice s poezijom; palcem koji Luca nije
imao.
Uzdisala je i izvijala se, kao da joj tijelo trese struja. Tek tada sam
primijetio kako joj je koža blijeda, a kosa tamna. Vidio sam bratovu ženu.
Nesretnu, lišenu sunčeve svjetlosti. Obrazi su joj pocrvenjeli.
“Tako, još”, rekla je.
“Ne smijemo.”
“Njemu je to u redu.”
“Ali nije u redu.”
Stavila mi je prst u usta. “Neće doći, pravi sladoled.”
Na trenutak sam ga mogao zamisliti u popločenoj, bijeloj kuhinji.
Strojevi za sladoled su se vrtjeli, tepali su mu. Sljedećeg dana čuo sam koji je
okus pravio dok sam bio u krevetu s njegovom ženom. Svi su o tome
govorili. Bilo je to prvi put da je Luca u vitrini imao sladoled od alkoholnog
pića - od komovice, dozrele u bačvi od hrastovine, sa 43 posto alkohola.
Takav sladoled bilo je najteže napraviti.
Bez obzira na kišu, pred sladoledarnicom se napravio red. Bili su to
stalni gosti iz paba preko puta Venecije. Čuli su za novi okus i naručivali su,
jedan za drugim, kuglicu sladoleda od komovice. Struktura mu je bila
fantastična, što je bilo pravo čudo. Alkohol je snižavao ledište; što je bio veći
udio alkohola, to bi sladoled brže kristalizirao. Postao bi zrnat, kao slushy.
No Luca je uspio. Sladoled je bio savršen. Možda je cijele noći radio na
njemu, možda je preradio u sladoled čak deset boca. Kada sam ujutro gledao
kroz prozor svog ureda, vidio sam ga naslonjenog na vitrinu. Izgledao je kao
da ima gadan mamurluk.

~ 154 ~
 Knjige.Club Books

A Sophia je zračila i osmjehivala se te lepršala kroz sladoledarnicu

poput leptira. Govorilo se da neke žene tako dobro poznaju svoje tijelo da
mogu osjetiti oplodnju svoje jajne stanice. Sophia je to osjetila i osjećala se
blaženom.
Poljubila me. Svježi okus njezinih usana odvukao me od mojih misli.
Njezine ruke klizile su po mojim nogama, preponama, testisima. Počela mi
ga je drkati.
“Želiš li ulje?”
Nisam imao priliku odgovoriti. Sophia je već otišla do noćnog ormarića i
uzela bočicu. Nakapala je ulje na dlan i počela me masirati. Njezina desna
ruka polako je išla gore-dolje, šakom mi je obuhvatila glavić.
“Je li dobro?”
Da, jebeno dobro. Ovo zaista nije bilo u redu.
“Imaš li još kakve želje?”
Smijala se i nastavila me masirati. Upotrebljavala je obje ruke.
Ispreplela je prste, bila je to tehnika s valovitim pokretima. Osjećao sam
stalan pritisak na penisu. Bilo je božanstveno.
“Ne smiješ još svršiti”, rekla je i tada je čvrsto stisnula moju muškost.
Otvorio sam oči. Nevjerojatno je što sve oko može primijetiti. Vidio sam
oguljenu boju na šipkama. To je bio Lucin krevet, ležali smo na njegovom
krevetu. On je kao dječak ogulio tu boju kad se naljutio zato što se nismo
smjeli ići van igrati. Toga sam se dobro sjećao.
Zašto nisam iznajmio sobu u hotelu? Hotel Bilderberg Park imao je
prostrane i svijetle sobe. Tamo su već nekoliko godina odsjedali pjesnici
Festivala svjetske poezije. Imale su prekrasan pogled na centar grada.
Njezine ruke bile su posvuda. Njezino cijelo tijelo, noge, usta, kosa. Sve
mi se vrtjelo - plahte, jastuci, njezina gola stopala. Ili je to bilo zbog pomisli
na mog brata koji je pravio sladoled? Vrti, vrti, vrti.
Osjetio sam da mi je zabola nokte u leđa. Sjela je na mene. Gledajući me,
počela se polako micati. Pronašla je ritam, umjeren i beskrajno strpljiv.
“Giovanni”, čuo sam ju kada je rekla. “O čemu razmišljaš?”
“Ni o čemu.”
“Nije istina.”
U mislima sam bio u Venas di Cadoreu. Na danu njihovog vjenčanja.
Stala je.
“Nemoj stati”, rekao sam.
“Vi sve držite u sebi.”
“Što?”

~ 155 ~
 Knjige.Club Books

“Ti i tvoj brat. Vaša cijela obitelj.” Prestala je s vrhunskim trljanjem

svoje vagine o moj penis.
Vodio sam ljubav s njezinom majkom. Zaveo sam je nakon svadbe.
Njezin muž je već otišao kući. Puno je popila i otišli smo bez pozdrava.
Napravili smo to na ulici, na stojećki, na malom trgu iza pekarnice. Oko
ramena je imala krznenu stolu, tamnoplavu suknju zadigla je dopola.
Rukama se oslanjala na ožbukani zid. Njezina majka.
Jednim pokretom gurnuo sam je na madrac, potrbuške. Nakratko je
prestrašeno pogledala unatrag, no opustila se kada sam joj počeo prstima
prelaziti po leđima. Bila je besprijekorna, njezine bijele slabine, obli bokovi.
Ušao sam u nju i počeo gurati unutra-van, sve jače. Oslanjao sam se na ruke.
Grizla me za prste. Obrada Kñjige club.
Nisam smio razmišljati o bratu. Nisam smio razmišljati o sladoledu koji
se vrtio u strojevima. Nisam smio razmišljati o oguljenoj boji šipki kreveta
na kojem smo ležali. Nisam smio razmišljati o njezinoj majci. U mislima su
mi se prevrtali stihovi pjesama, sunovraćali su se u moju dušu, poput vode s
velike visine, i sve pročišćavali.
“Te sam noći”, isto kao i u Lorcinoj pjesmi, “projezdio najdivniju od svih
cesta na ždrebici sedefastoj, a bez uzde i stremena.”

~ 156 ~
 Knjige.Club Books

“Dašak paperja”

Jednog hladnog svibanjskog jutra rodio se moj sin. Padala je kiša dok su
Sophia i Luca išli u bolnicu, užurbani i nervozni, s kovčežićem dječje odjeće
na stražnjem sjedalu. Bila je noć, ulice su bile tihe, semafori su treptali.
Trajalo je satima. Luca je bio uz Sophiju i čvrsto je držao za ruke. Nikad prije
nije osjetio takvu povezanost sa svojom ženom; ni pred oltarom, ni u
krevetu. Milovao ju je po čelu i hrabrio je. Kada su trudovi bivali sve češći,
oblaci su se udaljili prema sjeveru. Iznad rijeke se pojavilo sunce, nebo je
bilo vedro i plavo; kontejnerski brodovi krenuli su prema pučini.
Giuseppe Talamini, zgužvan i mokar, isplovio je u babičine ruke. Imao
je skromnih dva i pol kilograma, škiljave oči, sjajne usne, bio je gotovo ćelav.
Ptice su zviždale na procvalim stablima.
Bio sam u Barceloni. Noć je bila vedra, jutro toplo i živo. Muškarci
odjeveni u odijela stojećke su pili kavu u barovima, automobili su vozili
zbijeno po širokim avenijama, u metrou je bilo zagušljivo. Poruka iz
Rotterdama došla je do mene tek navečer. Cijeli dan slušao sam pjesnike i
umjetnike zvuka. Okupili su se na Međunarodnom festivalu poezije u
Barceloni i zajedno eksperimentirali riječima i zvukovima. Nastup
francuskog pjesnika popratili su zvukovi raspjevanih pješčanih dina.
Sljedećeg pjesnika nije se moglo razumjeti, no činilo se da je tako trebalo
biti.
Recepcionarka hotela Catalunya uz ključ mi je predala i presavijenu
poruku na kojoj je bio telefonski broj sladoledarnice. Odmah sam znao da je
Sophia rodila dječačića, kao što mi se povjerila na otvorenju nove sezone
sladoledarnice.
“Dođi malo”, rekla mi je. “Želim ti nešto reći.”
Stajao sam pred vitrinom, ona iza nje sa špatulom u ruci.
Nagnuli smo se jedno prema drugome, preko prvog sladoleda ove
sezone. “Dečko je”, šapnula je.
Nisam znao kako bih trebao reagirati, što trebam reći.
“Dobit ćemo sina”, rekla je.
Mogao sam samo gledati. Njezini obrazi postali su puniji, obrve su joj
izgledale veće. Plava pregača nije joj skrivala trbuh, ni povećane grudi.
“Ne smiješ nikome reći”, rekla je. “Beppi i tvoja majka još ne znaju.”
Zatim se ponovno uspravila.
“Jesi li sretna?”
“Da, presretna sam.”

~ 157 ~
 Knjige.Club Books

Blistala je. Kao da je tek čula vijest i meni ju je prvome prenijela. U njoj
je rastao dječačić, malo zakrivljeno biće s rukama i nogama, noktima i
kosom. Bratov i moj sin.
“Mislim da sad spava”, rekla je Sophia još uvijek šapćući. “No kad je
budan, možeš ga osjetiti kako se miče.”
Nakon nekoliko dana dala mi je da to osjetim. Bio sam pred vratima
ureda Festivala svjetske poezije s ključem u rukama. Trčeći je prešla ulicu.
Bilo je jutro, sladoledarnica još nije bila otvorena. Sophia još nije stavila
pregaču, no izgledala je kao da je gola. Nabujalo tijelo izbijalo joj je kroz
odjeću. Vidio sam sve: bokove, stražnjicu, grudi. I njezin trbuh. Uzela mi je
ruku i položila je na jako zategnut materijal svoje bluze.
“Osjetiš li ga?”
Najprije nisam ništa osjetio. Trajalo je nekoliko sekundi, a onda sam pod
svojim dlanom jasno osjetio blagi pokret.
Sophia je položila svoju ruku pokraj moje. Osjetio sam njezine prste.
Tako, znači, postaneš roditelj. Stajali smo u tišini, a oko nas se sve vrtjelo.
Oblaci, lišće sa stabala, tramvaji na Westersingelu, automobili, školarci na
biciklima, mesarova rezalica koja je rezala šunku na ploške.
Luca je izašao iz sladoledarnice. Nesvjesno sam maknuo ruku, kao
refleks.
“Dobro jutro, striče”, rekao je.
Da, to je bila moja uloga, moja dužnost.
“Osjetio ga je kako se pomiče”, rekla je Sophia.
“Njegovu ručicu”, rekao je Luca s osmijehom. “Sanja da vrti sladoled.”
Gotovo da nismo razgovarali. Ujesen sam često putovao. Nakon toga
došla je zima. Tada je cijela obitelj u Venasu, a ja u Rotterdamu. Sophia se
vratila u sladoledarnicu. Otišla je raditi.
“Dečko je”, rekao sam bratu.
“Da, sjajno.”
“Je li sve u redu s njim? Je li potpuno zdrav?”
“Ginekolog je rekao da se dobro razvija.”
“Super.”
“Kako si ti?”
Nisam odmah odgovorio. Još nikad me nije pitao kako sam. “Gužva mi
je”, odgovorio sam.
Luca na to nije ništa odgovorio.
“Moram puno toga čitati”, rekao sam.
“Ostaješ li još neko vrijeme u Rotterdamu?”

~ 158 ~
 Knjige.Club Books

“Za dva tjedna putujem u Škotsku.”

Možda smo se samo izbjegavali. Spavao sam s njegovom ženom. “Koje
ime bi mu dao?” pitao me.
“Uopće nisam razmišljao o tome.”
“Koje ime ti je lijepo?”
“Uhvatio si me na prepad.”
“Reci prvo što ti padne na pamet.”
“Otelio.”
“Otelio? Otkud ti to? To je sigurno neki pjesnik.”
“Ne. Shakespeare je napisao djelo s tim naslovom, tragediju. No mislio
sam bez slova ‘h’.” Nisam htio opteretiti Sophijinog i Lucinog sina imenom
muškarca koji je ubio svoju ženu, a zatim je i sebi oduzeo život.
“Tako se zvao i izumitelj mehaničkog stroja za sladoled”, rekao sam.
“Otelio Cattabriga.”
Luca je kimnuo glavom. Provodio je više vremena sa strojevima nego s
ljudima. Otac je uvijek kupovao rabljene strojeve. Oni imaju dulji vijek
trajanja od sladoledara. Odlično mi je zvučalo to ime; ritam, kombinacija
kratkih i dugih samoglasnika. To ime imalo je u sebi nešto veličanstveno. S
tim imenom moraš jednog dana izumiti nešto važno. Kada je 1927. godine
Otelio Cattabriga patentirao svoj mehanizam, njegov stroj za sladoled
obišao je svijet. Otelio Talamini. Da je moj otac imao to ime, možda bi i on
izumio nešto značajno.
“Mislili smo mu dati ime Giuseppe”, rekao mi je brat. “Po djedu.”
“I šukundjedu.”
“Da.”
Tradicionalno ime, pravo ime za jednog sladoledara.

Majka je izgovorila to ime kad sam s bežičnog telefona iz hotelske sobe

nazvao sladoledarnicu. To je bilo prvo što mi je rekla. “Dečko je”, povikala
je. Nije znala da sam ja to već znao. Ništa nije znala.
Legao sam na krevet stisnuvši telefon uza se.
“Tako prekrasan dečkić”, rekla je. “Tako lijepa beba. Gotovo da je ćelav.”
Radost jedne novopečene bake.
Otac mi se javio. “Giovanni”, rekao je. “Gdje si? Moraš smjesta doći. Još
nikad nisi vidio tako lijepog mališana.”
“Preksutra se vraćam i odmah dolazim k vama.”
“Smije se u snu. To je nevjerojatno. Čudo!”

~ 159 ~
 Knjige.Club Books

Na liniji se čula buka. Ili su to bili zvuci iz sladoledarnice? Gledao sam u

kuhalo za vodu na stolu, u mapu s informacijama. Muzej suvremene
umjetnosti bio je u blizini hotela.
“Jesi li još tu?” pitao me otac.
“Da. Kako je Sophia?”
“S njom je sve u redu, bila je odlična. Sutra može ići kući.”
“Gdje je Luca?”
“U kuhinji, pravi sladoled.”
Odmah je počeo raditi, vjerojatno odmah nakon poroda.
Tada u sladoledarnici još nismo imali bežični telefon. “Nazvat ću ga
onda poslije”, rekao sam. “Sigurno ima pune ruke posla.”
“Da, strojevi za sladoled još se nikad u proljeće nisu zaustavili na tako
dugo.”
Idući dan nisam otišao na posao. Odjavio sam se organizacijskom
odboru Međunarodnog festivala poezije i na vrata svoje sobe stavio natpis
“do not disturb”. Sunčeva svjetlost prolazila je u sobu između zastora. U
jarkoj liniji svjetla vrtjele su se čestice prašine. Mislio sam na Sophijine
ruke. Nisam htio razmišljati o njima. Želio sam misliti na dječačića koji je
ležao miran u kolijevci, pokraj svoje majke, sanjajući o baršunastoj
maternici. Danas mogu ići kući. No misao na njezine ruke bila je jača, poput
filma koji se stalno odigravao. Ulje, njezini isprepleteni prsti, valoviti
pokreti. Je li to bio užitak koji je moj brat redovito dobivao? Svaki put sam
pokušao zaustaviti taj film da bih vidio koliko je bilo ulja u bočici koju
je dohvatila s noćnog ormarića. Bilo je božanstveno, tako divno da ja i sada,
nakon devet mjeseci, još uvijek mislim na to; želim njezine ruke. Samo
njezine ruke. Bila je to čista žudnja.
Na kraju jutra netko je gurnuo ključ u bravu moje sobe i vrata su se
otvorila. Bila je to sobarica, podignute kose i s bijelom pregačom.
“Mi disculpa”, čuo sam je kako govori. “Disculpa!” Vrata su se zatvorila
uz udarac.
Osjećaj gubitka javio se poslije, nakon što sam vidio malog Giuseppea. S
kolodvora sam otišao ravno do sladoledarnice. Bio je vedar svibanjski dan,
sunce je sjalo visoko na nebu. Došao sam do Venecije plivajući u znoju.
Majka je stajala za vitrinom, Sophia je bila na tavanu. Luca je radio u kuhinji,
otac se skrivao iza aparata za espresso.
“Ona je gore, odmara se”, rekla je majka. “Ubrzo će sići.”
Odmahnuo sam glavom. Htio sam ići gore, htio sam vidjeti bebu.

~ 160 ~
 Knjige.Club Books

“Pusti je da još malo odspava”, rekao je otac. No prošao sam pored

njega, ravno do stepenica. Nisu mi ništa rekli onda kad sam otišao gore
oploditi Sophiju, a sad su me gledali kao nekog zločinca.
U avionu je, u redu ispred mene, sjedila mlada majka s bebom,
djevojčicom od tri mjeseca. Imala je tamne oči i bila je gotovo ćelava. Majka
ju je nosila hodajući po prolazu ne bi li je uspavala, no djevojčica je gledala
sve putnike. I mene isto.
Posvuda sam vidio bebe: u Barceloni, u redu za prijavu, na Schipholu. Na
trenutak sam se ponadao da će me Sophia čekati u dvorani za dolaske, s
Giuseppeom u rukama, između ljudi s ružama i balonima. No u Nizozemskoj
me još nikad nitko nije dočekao.
Giuseppe je bio jako malen, a njegova odjeća prevelika. Spavao je na
boku, s rukama ispred sebe, okruglim šakicama. Evo ga. Htio sam ga podići i
stisnuti uza se.
Sophia je otvorila oči. “Nisam znala da dolaziš danas”, rekla je šapćući,
ne još sasvim budna. Ležala je na krevetu u gaćicama, zbacivši sa sebe
plahte. Na tavanu je bilo pakleno vruće. Nije se pokrila, nije se uplašila.
“Htio sam ga vidjeti.”
Pogledala je Giuseppea osmjehujući se. Zajedno smo ga gledali, njegove
male, plosnate uši, njegovu mekanu glavicu.
“Zar nije lijep?”
Osjetio sam suze u očima, nisam ih mogao suspregnuti. Potekle su mi
niz obraze.
“Mislim da će se uskoro probuditi”, rekla je Sophia. “Spava već dva sata.”
Kao da sam gledao čudo. To je bio dječačić koji je u proljeće zaustavio
strojeve za sladoled, svojim malim dlanovima i ružičastim ručicama.
Nadvio sam se nad njim i proučavao njegovo lice. Kao da mu je netko
obrve naslikao kistom. Nakratko je pomaknuo dlan, otvorio svoju malu
šaku, no i dalje je bio u dubokom snu. “Dašak paperja”, kao što je napisala
Ida Gerhardt. Jako tiho podižući i spuštajući prsa, gotovo neprimjetno.
I Sophia se okrenula na bok, tijelom prema svom djetetu. “Probat ću se
još malo odmoriti”, rekla je.
“Želiš li da odem?”
Odmahnula je glavom.
“Onda ću još malo ostati.”
Potvrdno je promrmljala.
Tek tada sam osjetio miris iz kratke pjesme Ide Gerhardt, “miris meda /
i svježeg mlijeka, / mladunčeta / koje spava”.

~ 161 ~
 Knjige.Club Books

Sophijine bradavice su se proširile i potamnile, grudi su joj bile

divovske. Izgledala je jače, prekrasno. Ne samo ona, zajedno su izgledali
divno; zajedništvo majke i djeteta. Njezina nagost bila je prirodna, štitila ih
je.
Luca je dolje radio, tek navečer će doći gore. Ni ja nisam pripadao
ovamo.
Sophia je zatvorila oči. Činilo se kao da spava, s jednom nogom preko
druge. Oprezno sam poljubio Giuseppea u glavicu i duboko udahnuo njegov
miris. “Miris onoga što se dogodilo: / rođenja, / tajne.” Izgleda da nije
primijetio poljubac. Naš prvi kontakt prošao je mimo njega. Ja sam ga vidio,
a on mene nije, no bilo je dobro.
Nedugo nakon Giuseppeovog rođenja otputovao sam prvi put u Tel Aviv
na Međunarodni festival poezije Sha’ar. Bio sam u Rotterdamu možda
tjedan dana, no držao sam Giuseppea, a on je promatrao moje lice
naboranog čela. Kao da pogledom nije mogao obuhvatiti sjajne zube koje je
prikazao moj osmijeh te brojne bodljikave dlačice moje trodnevne brade.
Pritisnuo sam svoj nos uz njegov.
Luca je radio u kuhinji i navečer i ujutro pripremajući trideset različitih
okusa, a popodne je pomagao majci s prodajom. Bio je nagao i nije
pozdravljao čak ni stalne posjetitelje sladoledarnice. U tih tjedan dana
nisam ga nijednom vidio s Giuseppeom u rukama. Sophia je neprekidno bila
uz dijete. Kad bih je vidio na terasi kroz prozor svog ureda, brzo bih se
spustio. Giuseppe je najčešće spavao, s jednim dlanom na majčinoj dojki.
Sophia m ije rekla da bebe ubrzo nakon rođenja izgube na težini, no
nakon toga svaki dan malo dobivaju. Patronažna sestra smatrala je kako
Giuseppe jako dobro napreduje.
U tjedan dana koliko sam bio u Rotterdamu nisam mogao vidjeti
nikakvu promjenu. Giuseppe je bio jednako malen, a njegova odjeća bila je
prevelika. Možda mu je kosa malo posvijetlila, no takve male razlike padnu
u zaborav.
Kod Luce se mogla vidjeti promjena. Oči su mu se smanjile, a činilo se da
su mu podočnjaci svakim danom sve veći.
“Tvoj sin mi ne da spavati”, rekao mi je jednog popodneva, šaljivo, no
nije se nasmijao.
Možda je to bilo ono što je Giuseppe vidio dok sam ga držao i kad mu se
čelo naboralo: dva lica jedno drugom slična, no jedno je bilo svježe obrijano,
a drugo se smiješilo. Jedno namrgođeno, drugo osunčano.

Zbog mene je u Tel Aviv poslan prevoditelj. Pjesnici su čitali pjesme na

svom jeziku, no prevodile su se i na hebrejski. Zamolio sam da prijevod

~ 162 ~
 Knjige.Club Books

bude i na engleskom te sam zato kao pratnju dobio niskog muškarca sa

šalom oko vrata. Radio je za Europski parlament i nije imao nikakve veze s
poezijom. Gdje god bih išao, sjeo bi pokraj mene i približio usta mom uhu.
Prevodio je poeziju doslovno, simultano, no i komentirao bi pjesme koje su
se recitirale. “Not again fucking rose. No not again! Fuck the rose, fuck the
rose.” Nije baš bio oduševljen metaforama.
U dijelu programa su izraelski i palestinski pjesnici međusobno
prevodili svoje radove, a sve pjesme bile su o njihovom sukobu. Kako bi
mogli prevoditi poeziju onog drugog, morali su prvo shvatiti kako taj drugi
gleda na sukob. Pjesnici su morali ući jedan drugome u glavu. To je
rezultiralo brojnim diskusijama; kao da me prevoditelj izvještavao s neke
utakmice. Pjesnici su se rijetko kad složili, no istovremeno su čuli i drugu
stranu priče.
Kad sam se vratio u Rotterdam, progutale su me obveze oko priprema
za Festival svjetske poezije koji će biti u lipnju. Morao sam obaviti
razgovore s novinarima koji će intervjuirati pjesnike, ispravljao sam
engleske prijevode i raspravljao s drugim urednicima o planu programa.
Ponekad bih bio u uredu do deset sati navečer. Dani su bili dugi, no nikad
tako dugi kao dani provedeni u sladoledarnici. Luca se vukao skupa s
metalnim posudama te donosio kornete i frapee mladićima i djevojkama na
terasi. Boljela su ga leđa, to se vidjelo po tome kako je hodao po ulici. Kao
otac.
Sophia je izgledala sve bolje. Dugo je šetala gurajući dječja kolica uz
rijeku Nieuwe Maas. Ponekad, dok bi dojila Giuseppea, sjedila bi na klupi i
promatrala brodove koji su plovili u unutrašnjost. Nasmijao se kad bi mu
kažiprstom pomilovala gornju usnu.
Ubrzo je vratila svoju vitku figuru i nosila ljetne haljine. Užitak je bio
gledati je. Zategnute linije njezinog tijela, njezine sjajne grudi. Slučajno sam
je sreo u ulici Parklaan, gdje sam imao dogovor s jednim sponzorom
festivala. Bili su to dani kad je paperje padalo s topola. Na nekim mjestima u
gradu izgledalo je kao da je blago zasniježilo, brojne sjemenke lebdjele su
zrakom.
“Giovanni!”
Okrenuo sam se i vidio je kako hoda kroz lipanjski snijeg. Prišla mi je s
dječjim kolicima. U kosi joj je bilo bijelo paperje.
Giuseppe je bio potpuno budan. Ležao je na leđima i gledao naša lica
svojim blistavim očima. Svemu se divio. Lamatao je ručicama i proizvodio
vesele zvukove.
Nešto ipak nije palo u zaborav. Uočio sam da su mu se obraščići
popunili, zaokružili. Prvi put sam uočio neku razliku, primijetio sam da je
malo narastao.
~ 163 ~
 Knjige.Club Books

“Jesi li se već zaljubio u njega?”

“Da.”
Zaljubio sam se kao što sam i u nju jednom bio zaljubljen.
Giuseppe je lupao svojim nožicama. Sophia ga je poškakljala po
trbuščiću pa je počeo glasno gugutati.
“Kako je po noći?” pitao sam.
“Luca se budi na svaku i najmanju buku.”
“Plače li Giuseppe često?”
“Uobičajeno, kad je gladan.”
Malo je razmislila.
“Luca kaže da ga Giuseppe cijele noći gura.”
“Zar je tako živahan?”
“Aktivan je dječačić i najčešće spava između nas. Ne želim da padne s
kreveta.”
Gledala je u kovitlajuće paperje. Podsjećalo je na snijeg od nekad, snijeg
u kojem smo je prvi put ugledali, nagnute glave i širom otvorenih usta. No
sve je bilo drugačije.
“I ovo se može uhvatiti jezikom”, rekla je Sophia, “ali nema nikakav okus
i kao da je od prašine.”
Zajedno smo išli do sladoledarnice, bez puno razgovora. Kad bismo
začuli zvukove iz kolica, oboje bismo pogledali Giuseppea. Kao što rade svi
mladi roditelji. Njegove male, tamne oči veselo su gledale amo-tamo.
Dva dana prije početka Festivala svjetske poezije susreo sam Sophiju na
terasi Venecije. Jutro je bilo svježe, no sjalo je sunce. Nosila je crvenu
haljinu, poput maka.
“Hoćeš li popiti jedan espresso sa mnom?”
“Morao bih na posao.”
“Samo jedan espresso.”
Pristao sam i sjeo nasuprot nje.
“Imaš li još puno posla?” pitala me.
“Danas stižu prvi pjesnici.”
Vidio sam da se naježila po rukama. Ignorirala je hladnoću poput svoje
majke u planinama.
“Ideš li po njih na Schiphol?”
“Da, u podne i još jednom navečer.”
Beppi je izašao i pružio ruke prema svom unuku. “Dobit ćete kavu samo
ako mi date ovog dragog dječačića”, rekao nam je.

~ 164 ~
 Knjige.Club Books

“Polako”, rekla je Sophia. “Upravo je sisao.”

Giuseppe je negodovao u rukama svog imenjaka.
“Hoćemo li se opet štipkati za nosove?” pitao ga je moj otac i ponosno
ušao s njim u sladoledarnicu. Bio je bolji djed nego sladoledar.
Nakratko smo gledali ljude koji su hodali ulicom. Prodavačice na putu
do dućana čije su potpetice stvarale ujednačenu buku.
“Grudi će me izluditi”, rekla je tada Sophia. “Već nekoliko dana tvrde su
kao kamen. Čini mi se kako bi svakog trenutka mogle eksplodirati.”
Nisam mogao ne pogledati ih i pitao sam se je li to slika koju ću i
zatvorenih očiju moći vidjeti, koja nikad neće nestati; slika njezinih grudi
punih mlijeka u crvenoj haljini. Nadao sam se da će ta slika pasti u zaborav,
no bilo me strah.
Otac se vratio noseći dvije šalice espressa, majka je držala Giuseppea.
Gledali su boje sladoleda: svijetlozelenu boju pistacija, žutu s mangom i
limunom, fantastičnu boju nara i cikle. Nedugo zatim Luca se pojavio kraj
njih. Poljubio je Giuseppea u njegovu malu glavu i zatim nam mahnuo.
Sophia mu je odmah mahnula. “Hoćeš li doći k nama?” viknula je.
“Nakratko”, rekao je Luca dok je sjedao. “Moram još toliko toga
napraviti.”
Giuseppe mu je sjedio u krilu nespretno sišući prstić. Iz usta mu je curila
slina.
“Bit će vruće”, rekao je Luca. “Zanima me hoćeš li privući toliko
posjetitelja koliko i sladoledarnica.”
To se odnosilo na festival. Dnevno smo imali otprilike petsto
posjetitelja, ali za najgorih vrućina bilo ih je manje. Ljetna vrućina bila je
slaba točka festivala. Pred sladoledarnicom bi tada stajale na desetine ljudi
u redu koji je vijugao po ulici. Nikad nisu brojili goste. Nije bilo vremena za
to.
Luca se nasmijao. Bilo je to natjecanje u kojem je pobijedio; kao što je
pobijedio i u svim dosadašnjim natjecanjima. S osamnaest godina sam donio
odluku, svjesnu odluku, no nisam mogao znati da će njezine posljedice biti
tako velike i da će se stalno povećavati.
Giuseppe se nemirno pomicao. Nije mogao pronaći svoj prst pa je počeo
plakati. Luca ga je pokušao utješiti milujući ga po glavi, ali to nije imalo
nikakvog učinka.
U bratovim očima vidio sam očaj; mladi, neiskusni otac s bebom u
rukama. Točno u tom trenutku podigao sam Giuseppea iz njegovog krila i
privinuo ga na prsa.
Luca je izgledao strašno ljutit.

~ 165 ~
 Knjige.Club Books

Ljuljao sam Giuseppea i blago ga lupkao po guzi i plakanje se nakratko

utišalo. Smirio se u mojim rukama. No zatim je počeo nemirno pomicati
glavu i ponovno, iz sve snage, zacvilio.
Sophia je uzela Giuseppea. “Čini mi se da je još uvijek gladan”, rekla je i
spustila naramenicu haljine s lijevog ramena. Otkrila je svoju bijelu dojku i
privinula Giuseppea na nju. Sisao je, gutao i počeo tonuti u san.
Njegovi očevi su ustali i otišli za poslom.
Te sam večeri i drugi put išao na Schiphol dočekati jednog pjesnika,
ovoga puta iz Zimbabvea. O njemu nas je obavijestio organizator jednog
afričkog festivala. Napisao je da pjesnik dolazi iz malog sela, bio je svećenik,
no radio je i u rudnicima kao stručnjak za dinamit. Navečer bi, uz vatru,
čitao pjesme koje je sam napisao. Bila je to čista poezija, poput njegova
asketskog života. Jedna od pjesama koju nam je poslao bila je o čovjeku koji
je u vrijeme najveće gužve čučao pokraj jednog raskrižja. Čekao bi dok
nekom automobilu ne bi otpala ratkapa, pa još jedna i još jedna... Sve dok ih
ne bi sakupio pet. Tada bi imao pet tanjura za hranu.
Pjesnik sa sobom nije nosio ništa osim jedne male ručne torbe i, dok
smo hodali dvoranom za dolaske, neprestano je gledao oko sebe. U
automobilu sam s njim pokušao zapodjenuti razgovor. Pričao je na
elementarnom engleskom o svom putovanju koje je započelo prije dva dana
iz sela na jugu Zimbabvea. Nikad dosad nije bio u inozemstvu.
I prije su na Festivalu svjetske poezije sudjelovali pjesnici iz zabačenih
područja; pjesnici koji su živjeli u blatnoj kolibi u Sahelu ili u čileanskom
selu s velikim stadom ovaca. Bilo je i pjesnika koji su se svojevoljno odlučili
na život u izolaciji, daleko od civilizacije. Pisali su svoju poeziju u divljini,
izloženi vremenskim nepogodama, poput kineskog pjesnika Hanshana koji
je živio na planini i pisao pjesme na grebenima, stijenama i stablima.
Nekad se činilo kao da smo pjesnika ugrabili iz njegovog prirodnog
okruženja. U Rotterdamu su se morali naviknuti na svijetle večeri i vjetar
koji puše između visokih zgrada.
Zimbabveanskom svećeniku i stručnjaku za dinamit morao sam
objasniti što su bonovi za konzumaciju. U njegovom selu ljudi su ponekad
morali cijeli dan raditi da bi došli dovode. Čim je shvatio za što ti bonovi
služe, otišao je do bara i razgledao boce. Još nikad nije pio alkohol, ali čuo je
o njemu.
Kao kad netko prvi put jede sladoled, no ne tako nedužno. Pjesnik je
zapio sve svoje bonove i bio prilično pijan kad su se otvorila vrata dvorane.
Zaspao je čim je počeo program i hrkao je za vrijeme nastupa gruzijskog
pjesnika. Izvršna producentica morala mu je pomoći da se popne na
pozornicu.

~ 166 ~
 Knjige.Club Books

Zamolili smo sve pjesnike da prvu večer pročitaju po jednu pjesmu. To

je nekim posjetiteljima bilo premalo, a gosti koji bi prisustvovali samo prvoj
večeri, mislili bi da smo pozvali pjesnika s drugog kraja svijeta da dođe
samo zbog jedne pjesme. No pijanom stručnjaku za dinamit bio je nemoguć
zadatak pred mikrofonom sastaviti dvije smislene riječi.
Kada je pjesnik trećeg dana festivala otkrio viski i postao neugodan,
odveo sam ga u njegov hotel i naložio mu kućni pritvor.
Ponekad morate biti strogi, ali prije svega izričiti. Radeći godinama za
Festival svjetske poezije susreo sam oko petsto međunarodnih pjesnika.
Svake godine bude nekoliko teških tipova; pjesnici koji žele bolju hotelsku
sobu od drugih, koji žele večerati jedino s direktorom, koji se ne žele
rukovati sa ženama iz produkcije.
U Strugi je počasni gost svaku večer jeo s direktorom festivala za
zasebnim stolom u restoranu hotela Drim, a nakon nekoliko godina čuo sam
u predvorju Akademije umjetnosti u Berlinu priču o dva pjesnika koji su
naknadno doznali da su obojica bila na istom festivalu u Dubaiju, no nisu se
vidjeli. Jedan pjesnik spavao je na najvišem katu hotela i dobio je honorar
od deset tisuća dolara, a drugi je spavao u hotelskoj sobi bez prozora i
nastupao u malim dvoranama pred malobrojnom publikom.
Na Festivalu svjetske poezije svakom se pjesniku plaća jednak iznos i
nitko nema poseban tretman. Richard Heiman radio je tako još od početka,
to je preuzeo i Victor Larssen, a tako ću i ja nastaviti jednog dana.
Nakon što je pjesnik iz Zimbabvea dovoljno odspavao i malo došao k
sebi, došao sam po njega u hotel. Zagrlio me na vratima svoje sobe i odbio
blok s bonovima za konzumaciju koja ga je čekala u predvorju za umjetnike.
Navečer je nastupio u programu s korejskim pjesnikom Ko Unom. Bila je to
jedna od rijetko dobrih večeri. Vani je bilo vruće, terase su bile pune, ljudi
su čekali u redu pred sladoledarnicom. Svi su razgovarali, naručivali i
prepričavali. Unutra, u maloj dvorani kazališta, u hladnoj tami slušala se
poezija. Gledalište je bilo napola puno; ispunila ga je velika grupa
stalnih posjetitelja, zaljubljenika. Ali i ljudi koji su kupili kartu u zadnji tren,
radoznalo se pitajući što se krije iza stihova koji su bili na plakatima po
cijelom gradu.
Pjesnik iz Zimbabvea stajao je za govornicom i čitao svoje pjesme
naglašavajući svaku riječ, kao da ih publika zapisuje. Ko Un je šaptao svoje
stihove, kao da mu je poezija satkana od daha. Ponekad bi se prolomio
pljesak, no nakon nekih pjesama zavladala bi tišina. Ista tišina koja nastupi
nekoliko sekundi nakon završnog akorda simfonije. Pjesnik je nepomično
stajao. Bilo je nezaboravno. Spomenik trajniji od mjedi, kako je Horacije
rekao za svoju poeziju.

~ 167 ~
 Knjige.Club Books

Bio je četvrti dan festivala koji je negdje tijekom noći prelazio u peti. U
maloj skupini, u kineskom restoranu u ulici Witte de Withstraat, jeli smo
lignje s paprom i soli. Vani se već danilo. Pokraj mene je sjedila
prevoditeljica kojoj se ružičasti lak za nokte počeo guliti. Ispričala je kako ju
je muž ostavio i otišao s pjesnikinjom s kojom ga je ona upoznala. Pjesnik iz
Ukrajine buljio je u štapiće i onda odlučio jesti rukama.
Festivalski dani su proletjeli. Jedva se moglo ići ukorak s njima. Bili smo
raspoređeni po različitim dvoranama, no ponekad ste morali propustiti neki
dio programa jer ste bili usred razgovora s pjesnikom ili organizatorom
nekog drugog festivala. Uvijek je bilo prijedloga, knjiga pjesama koje su se
morale pročitati, obećavajućih imena. Tri noći, po četiri sata spavanja. Na
povratku kući biciklom nebo je bilo svijetloplavo.
Kad je festival završio, kad su se rekviziti pospremili, kad se unio veliki
plakat koji je stajao na ulazu i kad su pjesnici sjedili u svojim avionima -
Giuseppe je bio deset dana stariji.
Opet sam ga prvo ugledao u sladoledarnici. Spavao je u kolicima pokraj
blagajne. Sophia je stajala za vitrinom, imala je pregaču i špatulu u ruci.
Malo me bilo strah da će Giuseppe narasti i da će na glavi imati
popriličan busen kose, no bio je jednako malen i ćelav kao i posljednjeg
puta.
“Spava li još?” čuo sam Sophiju.
Još je spavao otvorenih usta, a lijevu ruku raširio je na prsima poput
zvjezdače. Pokušao sam otkriti ima li razlika. Jesu li mu prstići deblji? Je li
mu nestalo paperje kod obrva? Jesu li se pojavile bubuljice na obraščiću?
Propustio sam deset dana njegovog života, trećinu njegovog postojanja.
“Što gledaš?” pitala me Sophia i došla do mene.
“Sve. Njegov nosić, uši, trepavice, njegove prstiće.”
“Ima prekrasne, duge trepavice.”
Odmah sam ih pogledao i istovremeno sam se pokušao sjetiti kako su
prije izgledale.
“Je li narastao?”
“Naravno.”
Giuseppe je pomaknuo svoje šakice, kao da ga je stresla struja; otvorio
je oči. Nakratko smo mogli vidjeti njegove tamne šarenice, zatim su opet
nestale. Možda je čuo naše glasove.
“Kad ga držiš u rukama, osjeti se da je narastao”, šapnula je Sophia
nakon nekog vremena.
Najradije bih ga odmah podigao. Htio sam osjetiti ono što se nije vidjelo,
no bojao sam se da ću ga time probuditi.

~ 168 ~
 Knjige.Club Books

Nagnuo sam se iznad njega da bih mu osjetio miris, miris koji se nije
promijenio, koji je još uvijek bio sladak kao med. Kakav je bio osjećaj
probuditi se pokraj njega? Gledati ga, mirisati ga dok još spava? Luca ujutro
za to nije imao vremena. Ustajao je u pola šest, ponekad i ranije.
“Kad si počela raditi?” pitao sam Sophiju.
“Prošlu srijedu, kad su počele vrućine.”
“I kako ide?”
“Spava gotovo tri sata u komadu.”
“Što radiš kad se probudi?”
“Uzmem ga u naručje i kažem mu da mama mora raditi.”
“I to prolazi?”
“Mora proći.”
“Ne plače?”
“Tako je i vaša majka postupala s vama.” Još uvijek je šaptala, no sva
blagost je nestala. “Sad je špica sezone. Ne mogu jedino ja ništa ne raditi.”
Zaboravio sam da je bila dio sladoledarnice, da pripada drugom taboru.
To je bilo zbog njezine kože obasjane suncem koja je potamnila, njezine
plave kose koja se ponovno sjajila. Zabunio sam se. Jedini koji tu nije
pripadao bio sam ja, a možda i Giuseppe. Još nekoliko godina. Bilo je ljeto i
mogli smo van. U očima svoje obitelji radio sam deset dana godišnje i nakon
toga sam bio slobodan. Još nikad nisu bili na Festivalu svjetske poezije; svih
tih godina nisu čuli nastup nijednog pjesnika. Nisu ni mogli, to je uvijek bilo
u lipnju. Grad je bio pun.
“Mogao bi ga odvesti u šetnju”, rekla je Sophia.
“Moram se vratiti u ured”, odgovorio sam. “Imam samo pauzu za ručak.”
To je bila istina. Na mom stolu ležale su hrpe papira; pisma na koja je
trebalo odgovoriti, pozivnice na festivale u Bretanji, Turskoj, Tasmaniji.
Sophia me pogledala bez osmijeha.
“Za vikend ću imati vremena”, rekao sam. “Onda ću rado otići s njime u
šetnju.”
To je zvučalo grozno. Napravio sam dijete i mogao sam samo vikendom
otići s njime prošetati. No to je bila samo analiza, činjenice izdvojene iz
konteksta, komplicirane i neraskidive veze.
Sophia se vratila do vitrine. Nisam znao je li se naljutila ili je
jednostavno otišla natrag na posao. Nije rekla ni riječ. No kada sam navečer
izašao iz ureda Festivala svjetske poezije, dozvala me. Morao sam brzo doći;
Giuseppe je bio budan.
Podigla ga je iz kolica i pružila mi ga.
“I?” pitala je. “Osjetiš li da je teži, da je narastao?”
~ 169 ~
 Knjige.Club Books

Giuseppe me iznenađeno gledao. Jezik mu je malo virio iz usta i zatim se

jako kratko i nečujno nasmijao. Bio je to ovalni, ružičasti osmijeh. Pitao sam
se je li me prepoznao ili je u meni vidio Lucino lice.
“U prvih mjesec dana dobivaju sto pedeset grama tjedno”, rekla je
Sophia. “Barem je tako rekla patronažna sestra.”
Giuseppe bi, prema tome, od prošlog puta kad sam ga držao morao biti
teži otprilike dvjesto grama. To je bilo neznatno, kao četiri kuglice
sladoleda. Pokušao sam to osjetiti, no bio je tako lagan da mi se činilo kao da
mi lebdi na rukama.
“Nisu rekli da je premali?”
Sophia je odmahnula glavom. “I Luca je bio mala beba”, rekla je. “Tvoja
majka je rekla da se i on rodio s dva i pol kilograma.”
A ja? Htio sam pitati. Koliko sam ja imao kilograma? Bilo mi je logično
da je majka Giuseppea uspoređivala s Lucom, no nije mi bilo jasno zašto to
radi i Sophia.
Privinuo sam Giuseppea k sebi, njegov mekani obraz uz svoj nos.
Nakratko sam zatvorio oči. Bili smo usred sladoledarnice, među stolovima i
gostima. Znao sam da me Beppi i majka sigurno promatraju, vjerojatno i
Luca iz kuhinje. Što će on misliti? Koga će vidjeti? Svoje dijete sa stricem? Ili
svog brata sa svojim sinom?
Osjetio sam nečiji dlan na svom ramenu. To nije bila Giuseppeova
ručica, niti Sophijina tanka ruka, nego sladoledarska pandža mog oca.
Palcem je stisnuo materijal moje košulje. Ništa nije rekao, no mogao sam
čuti njegove misli: “Giovanni, vidiš li sada da si krivo odlučio?” Sve je ovo
moglo biti moje: sladoledarnica, Sophija, sin nevin poput anđelka. “Vidiš li
sada?” Zabio mi je palac duboko u meso, u mišiće.
Gledao sam u malenog Giuseppea i on u mene. Opet se nasmijao; usne
su mu zadrhtale, kao da nije imao dovoljno velika usta za taj osmijeh.
Razdvojenost će doći sama od sebe, već je bila tu. Morao sam ga vratiti
njegovoj majci, okrenuti se, proći ispod crveno-bijele prugaste tende do trga
Eendrachtsplein i zatim preko luke Veerhaven do restorana gdje sam imao
dogovoren sastanak za drvenim stolom s platnenim salvetama.
Sophia ga je uzela, no nisam mogao otići. Morao sam ga još malo gledati,
još barem trenutak. Njegove bebaste nožice, debeljuškaste i okrugle, bez
ogrebotina i ožiljaka. Nedirnute.

Dva tjedna nakon Festivala svjetske poezije odletio sam u Argentinu.

Victor Larssen bio je pozvan na mali festival u Buenos Airesu, no razbolio se
tri dana prije polaska. Imao je visoku temperaturu i crvene mrlje po cijelom
tijelu. Ispostavilo se da su to vodene kozice; nije ih prebolio u djetinjstvu.

~ 170 ~
 Knjige.Club Books

Primili su ga u bolnicu i tamo je morao ostati cijelo ljeto. Spakirao sam

kovčeg i u avionu proučio program festivala. Nastupat će pjesnici iz gotovo
svih zemalja Latinske Amerike. Bit će nekoliko zvijezda poput Leda Ivoa, no
većina pjesnika nije poznata, barem ne izvan granica svojih zemalja.
U zračnoj luci dočekao me šutljivi volonter i odvezao do hotela Holiday
Inn. Soba 217, sa sivim zastorima, sivim ručnicima i sivim kuhalom za vodu.
Bez slika na zidovima, a poruka dobrodošlice na televizoru bila je na četiri
jezika: španjolskom, portugalskom, engleskom i francuskom. Legao sam na
krevet i pola sata buljio u žutu mrlju na stropu.
Otvorenje festivala sastojalo se od večere za sve pjesnike i uzvanike u
jednom starom kazalištu. Duž cijele pozornice bio je postavljen dugačak
stol. Moje mjesto bilo je između direktora festivala i gradonačelnikovog
bliskog suradnika, koji je u zadnji tren otkazao svoj dolazak. Nije se čitala
poezija, samo se jelo i pilo. Bit će dovoljno vremena za poeziju koju će
osamnaest gostujućih pjesnika čitati na različitim lokacijama po gradu.
Festival traje šest dana.
Nakon završetka večere razgovarao sam s nekolicinom mladih pjesnika
iz Buenos Airesa. Svi su nosili košulje kratkih rukava, a žene pamučne
haljine. Lica su im bila rumena poput jabuka. Pili su bijelo vino i palili
cigarete šibicama koje su nemarno bacali po podu. To je bilo njihovo
vrijeme. Često su nastupali, objavljivali pjesme u časopisima i vodili
uzbudljiv ljubavni život. Za njih poezija nije bila nešto prema čemu se moglo
odnositi lakonski, kao u Europi; poezija je ispunjavala važnu ulogu u
nacionalnoj kulturi. Njezina snaga bila je izvan svih utjecaja. Pričalo se o
Borgesu kao da je još uvijek živ, štovali su Macedonia Fernandeza. Njihovi
stihovi tekli su im u žilama, njihov ritam pokretao im je srca. “Okus
voća, okus vode / lice koje nam se vraća u snu, prvi jasmini u studenom, /
beskrajna žudnja busole.”
Skupina se oko ponoći premjestila u obližnji bar u kojem su posluživali
koktele. Na ulici su bila dva visoka stola bez barskih stolica. Priključili su se i
drugi; prijatelji, noćne ptice. Iznad bara su stanovali ljudi, no svjetla su bila
upaljena i prozori otvoreni. Kao da je cijeli grad budan.
Nasuprot meni, rukom naslonjena na stol, jedna mlada dama pušila je
cigaretu. Bila je vitka poput modela i pričala mi je o zabavi s koje je došla,
kao da smo se poznavali. Tek nakon nekog vremena rekla m ije svoje ime.
Elvira. Bila je fotografkinja i imala je talijanske pretke.
“Gdje u Italiji?”
“Sa sjevera”, rekla je. “U blizini Venecije.”
Nije znala više od toga. Nikad nije bila u Italiji, niti u Europi. Ispričao
sam da dolazim iz provincije Belluno, sjeverno od Venecije i da je prvi val
talijanskih iseljenika bio iz tog područja. “Išli su u Sjevernu i Južnu Ameriku
~ 171 ~
 Knjige.Club Books

nadajući se boljoj budućnosti”, rekao sam. “No među njima bilo je i nekih
avanturista koji su napustili sve, neki čak i žene i djecu.”
Elvira je bila sigurna da je njezin predak bio avanturist. “Možda smo u
rodu”, rekla je osmjehujući se.
“Moj pradjed je otišao u Ameriku, no nije tamo ostao.”
“On je bio poluavanturist.”
“Tako nekako. Vratio se s indijanskom perjanicom.”
“S čime?”
“Perjanicom. Nosio ju je na glavi poput Indijanca.”
Elvira nije ništa odgovorila. Mislila je da je pravim ludom. “Nitko ne
vjeruje u tu priču”, rekao sam, “no navodno je živio s Indijancima iz
plemena Crna Noga i preuzeo njihove običaje. Kod nas doma još uvijek visi
ta bijela perjanica.”
“Zvuči kao mit.”
“Znam.”
“Zna li se još nešto o njemu?”
“Malo. Navodno je imao problema s prilagodbom.”
Zapalila je novu cigaretu i ponudila me. Odmahnuo sam glavom.
“Poznaješ li pjesnike koji su tu?”
“Gotovo sve. Neke od njih sam fotografirala.”
“Jesi li ih čitala?”
Nasmijala se. “Oni su mi sami čitali.”
Na njezinom čelu bila je jedna udubina, malo ispod početka kose. Osim
toga, lice joj je bilo savršeno, s lijepim obrvama, tankim poput papira.
“Napisao mi je pjesmu.” Pokazala je na jednog od pjesnika s kojim sam
za večerom razgovarao. “I on isto, čak više njih.”
“Jesi li ti muza?”
Otpuhala je dim cigarete gotovo meni u lice. Dodatna opijenost nije bila
potrebna, to se već dogodilo samo od sebe.
Pomislio sam na Apollonie Sabatier, muzu Charlesa Baudelairea, a i
Théophilea Gautiera i Gustavea Flauberta. Slali su si erotična pisma, no
samo su Baudelaireova pisma bila duboka i puna patnje, vrhunac
romantike. Napisat će joj sedam pjesama, Gautier četiri, a Flaubertu je bila
inspiracija za lik u romanu. Baudelaire je bio jedini koji je s njom podijelio
postelju, samo jednu noć. Nakon toga joj je napisao: “Imate prekrasnu dušu,
no to je, naposljetku, duša jedne žene.”
Elvira se nasmijala. “Čini mi se potpuno bez veze biti muza”, rekla je.

~ 172 ~
 Knjige.Club Books

Otac joj je bio slikar. Njegova djela su izložena u raznim galerijama po

gradu i u velikim odajama kuća u Recoleti. No kod kuće su im slavine
propuštale i pod je uvijek bio prljav; otisci cipela, mrlje boje, stvrdnuti
kistovi. Majka joj je bila jednostavna žena. Sve bi napravila za svog muža;
pozirala mu je gola na hladnom popločenom podu. Nije imala svoje snove.
On je bio njezina prva ljubav. Upoznala ga je sa šesnaest godina u nekom
kafiću; imao je zamrljanu košulju i bio je dvadeset godina stariji. Bezbroj
puta ju je prevario, no nije ga mogla ostaviti. Za nju bi to bilo poput izdaje.
Elvira je htjela imati svoj život, neovisan, samostalan. Tako je i prolazila
kroz živote ne samo pjesnika, nego i svih mladića koji su joj udvarali. Nije
bila muza, no bilo ju je teško zaboraviti.
“Koliko imaš godina?”
Imala je dvadeset dvije. Tijelo joj je bilo poput božanskog nektara.
Nije me pitala koliko ja imam godina, kao što me nije pitala ni za posao.
Možda je to nije zanimalo, kao neke žene koje znaju sve o tebi samo ako te
pogledaju.
U baru s druge strane ulice svirala je glasna glazba. Tamnoputa žena
počela je plesati po ulici, zavodljivo vrteći kukovima.
Gledali smo u nju, kao da nas je prekinula. Zatim je Elvira odjednom
rekla: “Oženjen si.”
“Zašto to misliš?”
“Zar nije istina?”
“Ne, nije istina.”
“Ne vjerujem ti. Vjenčani prsten ti je u hotelu, na noćnom ormariću.”
“Neoženjen sam i slobodan.”
Nastavila me promatrati dok je uvlačila dim i ispuhivala ga nakon
nekoliko sekundi.
“Imam sina”, rekao sam. “Ima dva mjeseca.”
To je bilo prvi put da sam to nekome rekao. Osjećao sam se kao na
ispovijedi. Odmah mi je bilo bolje.
Elvira prvo nije rekla ništa. Možda je čekala da joj kažem još nešto.
“Kako se zove?” naposljetku je pitala.
“Giuseppe.”
“Nedostaje li ti?”
“Da.” Smio sam to reći, smio sam to priznati u mraku, u Buenos Airesu,
djevojci koju više nikad neću vidjeti, koju ću poznavati samo jednu noć.
Sve je više žena plesalo, neke su došle iz koktel-bara. Prešle su ulicu s
čašom u ruci i izvijale tijela ponesene ritmovima glazbe. Lokal se zvao Bar
Miami. Zvučalo je bolje nego sladoledarnica Venecija. Da je moj pradjed
~ 173 ~
 Knjige.Club Books

otišao u Argentinu, tada bismo možda mi imali bar pred kojim bi se plesalo.
No otišao je u Ameriku i nakon nekoliko godina vratio se kući.
I ja sam bio poluavanturist.
Kad sam se vratio u Rotterdam, donio sam Giuseppeu plišanu igračku
koju sam kupio u zračnoj luci Buenos Airesa. Bio je to sivi dupin, mekan
poput breskve. Veselo ga je uzeo i stisnuo svojim malim dlanovima. Dupin
mu je postao vjeran pratilac; posvuda ga je nosio sa sobom, slinio je po
njegovoj njuški i često bi zaspao držeći ga.
Uvijek bih Giuseppeu donio nešto iz zemalja u kojima sam bio. Kamene
slonove iz Indije, babuške iz Rusije, limeni automobil iz Senegala. Luca je
smatrao da ću ga razmaziti i da mu ne trebam nakon svakog putovanja
donositi neki poklon. Kasnije, kad je Giuseppe malo narastao, donosio sam
mu zbirke pjesama iz svih dijelova svijeta. Luci se to nije nimalo sviđalo, a i
otac bi stalno prigovarao kad bih ušao u sladoledarnicu s tankim,
pravokutnim paketićem. “To nisu pokloni za dječaka njegove dobi”, vikao je.
“On mora postati sladoledar, ne pjesnik!” No Giuseppe ih je počeo
znatiželjno čitati.
Narastao je. Vidio sam to čim sam došao pred njega s dupinom u
rukama. Nevjerojatno, kao da su svi nevidljivi djelići u kojima je narastao
oblikovali jednu opipljivu cjelinu.
“Narastao si”, rekao sam. “Potajno si narastao, no ja to vidim.”
Mahao je ručicama i smijao se.
“Drago mu je što te vidi”, rekla je Sophia.
“I meni je drago što ga vidim.”
Kad je malo poslije zaspao, proučio sam njegovo lice i prešao mu
prstima po koži. Otkrio sam ogrebotinu kod koljena. Njegova prva
ogrebotinica, nije bila veća od točkaste crte. Nakon nekoliko dana je nestala.
Kosa mu se pogustila i posvijetlila, nabori na rukama i nogama postali
su dublji. Svakim danom sve je više gledao oko sebe, ali mogao je i po
nekoliko minuta gledati u jedan predmet. Rukave njegovih majičica više nije
trebalo podvijati. Onda je došao i zadnji dan sezone. Malo prije ponoći
majka je stavila na vrata ceduljicu na kojoj je pisalo: “Doviđenja u ožujku!”
Sljedećeg jutra sladoledarnica će se uređivati. Zamrzivači će se
isprazniti, hladnjaci očistiti, ormari pospremiti. Otac će rastaviti strojeve za
sladoled i provjeriti ih. Vitrina će plivati u sapunici. Sve će se zatvoriti: plin,
voda i struja. Zatim će složiti tendu i gurnuti ključ u bravu. Nakon što se
ključ triput okrene, odvest će se u Italiju; preko Njemačke i Austrije,
Brennerovog prolaza, Dobbiaca i Cortine d’Ampezzo u dolinu Cadore. Otac
će, kao i drugi sladoledari, trubiti vozeći po glavnoj cesti. Ljudi će promoliti
glave kroz prozore i mahati automobilima koji ulaze u selo.

~ 174 ~
 Knjige.Club Books

Bit će to Giuseppeova prva zima, njegov prvi boravak u Venas di

Cadoreu.

~ 175 ~
 Knjige.Club Books

U kuhinji Venecije

Giuseppeova plava kosa, zubići, prvi koraci - to su bila blistava sjećanja

koja nisu pala u zaborav. Još uvijek se dobro sjećam Giuseppeove prve riječi
koju je izgovorio kad sam se vratio s Međunarodnog festivala poezije u
Istanbulu. “Mama.” Prije je povezivao predmete s određenim zvukovima, no
to nisu bile riječi. Sophia je bila iznimno ponosna na Giuseppea i poticala ga
da bezbroj puta ponavlja svoju prvu riječ.
Pokušao sam ga naučiti kako se na talijanskom kaže “stric”: “zio”. No
imao je poteškoća sa slovom “z” pa bi umjesto riječi “zio”, cijelo vrijeme
govorio “io” - što na talijanskom znači “ja”. Kad bi me Giuseppe vidio da
ulazim u sladoledarnicu, radosno bi uskliknuo: “Io!” Sophia bi se na to svaki
put nasmijala. Dotaknula bi svojim prstom njegova prsa i rekla “io”, a zatim
bi pokazala na mene i rekla: “Zio.” To mu je bilo prekomplicirano.
Luca se ne sjeća Giuseppeovih prvih riječi. Prošloga je ljeta navršio
godinu dana. Već je mogao hodati, no ne baš najbolje; sudarao se sa
stolcima ili padao na pločice nasred terase, spotičući se o vlastita stopala.
Svi smo išli za njim kako bismo ga uhvatili. Čak su i gosti redovito ustajali iz
obzira prema bebi koja uči hodati.
“Pokušava pobjeći”, govorio je muškarac koji je redovito sjedio na
terasi. “Gle, evo ga opet.”
Nasmijao sam se kad sam to čuo i dodao: “Već mu je dosta
sladoledarnice.”
“Ne, ne”, rekao je moj otac. “On vježba hodanje po terasi. Iduće godine
hodat će s poslužavnikom u rukama.”
Luca se toga nije sjećao. “Bio sam u kuhinji i pravio sladoled”, odgovarao
bi kad bi ga netko o tome pitao. Bio je to njegov odgovor na većinu pitanja o
Giuseppeu. Imao je vremena za svog sina jedino kad bi nekoliko dana
zaredom padala kiša pa bi se smanjila potražnja. No sladoledar u kišnim
danima nikad nije bio sretan.
“Tata” je bila šesta ili sedma riječ koju je Giuseppe izgovorio.
“Zar se ne sjećaš ni kad je prvi put kušao sladoled?”
“Kako ne, sam sam mu ga dao”, rekao je moj brat. “Plakao je, bio mu je
prehladan.”
Nisam prisustvovao tom trenutku, no tu priču sam poslije čuo od majke.
Luca je napravio sladoled od vanilije i nosio posudu iz kuhinje. Giuseppe je
bio u kolicima i tražio pažnju, a Sophia je imala posla. Imao je deset mjeseci
i ponekad mu je sat vremena sna bilo dovoljno. Moj brat je uzeo žlicu i
prinio je njegovim ustima.

~ 176 ~
 Knjige.Club Books

“Ovo je najfiniji sladoled od vanilije na svijetu koji je, usput, napravio

tvoj otac.”
Giuseppe je otvorio usta; pojavila su se dva donja zubića. Brat mu je
stavio žlicu u usta, a on ju je odmah obuhvatio. Led mu je umrtvio okusne
pupoljke, sve prigušio. To bi trajalo možda sekundu, a zatim bi, poput
rastućeg vala, došla slatkoća. Giuseppeu je to bilo predugo. Oči su mu se
zatvorile, kao i drugim članovima obitelji kada su prvi put kušali sladoled,
no napunile su se suzama. Zaplakao je iz sveg glasa, kao da ga je netko
povrijedio; njegov vlastiti otac. Sladoled od vanilije, koji je ukočio
Giuseppeov jezik, curio mu je iz usta na sve strane.
“Ni meni više nije fin sladoled”, rekao je Beppi ulazeći s poslužavnikom.
“Ali ljudi su još gori. Pogotovo oni koji ga kupuju. Nestrpljivi su, glasni i
strašno lijeni. Sjednu na stolac, češu svoje debele trbuhe, prde i očekuju da
im doneseš sladoled dok kažeš keks.”
“Beppi”, povikala je majka. “Nemoj opterećivati unuka svojim bolesnim
idejama.”
“Anita, a da ti svoga muža malo pustiš na miru?” Otac se nadvio nad
kolica i rekao: “Tvoja baka je jako teška osoba. Sjećaš se kako se samo ružno
ponijela kad sam ti kupio onaj mali odvijač?”
Giuseppe nije čuo što mu je djed govorio. Još uvijek je gorko plakao. Tek
iduće sezone pristao je ponovno kušati sladoled; kad mu se sladoled otopio
na jeziku, uživao je u okusu koji mu se razlijevao po okusnim pupoljcima, u
slasti koja ga je obuzela. “Još jedan liz”, viknuo je. “Još!” Znao je sve te riječi.
“Takav lijep komad alata”, mrmljao je Beppi. “A što je tvoja baka
napravila? Uzela nam ga je!”
Kad je jednog mirnog jutra otišao s Giuseppeom u šetnju, ušao je s
kolicima u trgovinu s alatom Spijkermaand. Giuseppe je, poput svog djeda,
gledao u čudu. Najduže su se zadržali kod pneumatskog čekića.
“Taj”, rekao je mali Giuseppe, “taj, taj.”
“Taj”, rekao je stariji Giuseppe, “lijep je, je l’ da?”
Na kraju mu je ipak kupio ručni odvijač, tako mali primjerak s kojim se
moglo doći do najnedostupnijih mjesta. Majka je naredila da se ta igračka iz
istih stopa vrati u trgovinu.
“Znaš li ti koliko je to opasno za bebu?” rekla je. “To nije zvečka.”
“Točno. To je ručni odvijač s križnim ubodom”, odgovorio je otac.
“Što će Giuseppe s tim?”
“Bio mu je lijep.”
“Njemu je sve lijepo! Hoćeš li mu onda kupiti i trkaći bicikl?”
“Ne, naravno da ne.”

~ 177 ~
 Knjige.Club Books

“Sada ćeš lijepo vratiti taj odvijač u trgovinu.”

“Neću.”
“E, hoćeš!”
“Neću!”
“U redu, onda ću ga ja vratiti.”
“Dobro, dobro. Sve mi je jasno. Ne smijemo uživati u životu. Ni u
mladosti, ni u starosti.”
Otac i Giuseppe otišli su u Spijkermaand vratiti odvijač, no otac je u inat
kupio pneumatski čekić. “Taj”, rekao je trgovcu. “Taj”, ponovio je njegov
unuk.
Beppi se vratio u sladoledarnicu s pneumatskim čekićem u kolicima, a
Giuseppe mu je sjedio za vratom. Široko se osmjehujući nije znao za oluju
koja se sprema u Veneciji.
Majka je htjela gađati Beppija špatulom, no bojala se da će pogoditi
unuka.
Sophiji su bile poznate ovakve situacije, koliko god one bile besmislene.
“U ulici Nieuwe Binnemveg jedna je trgovina s drvenim igračkama”, rekla je.
“Imaju i lijepoga alata. Jeste li za to da danas popodne odemo vidjeti čega
sve ima?”
Izrekla je to mirno, tiho, ne trepnuvši; što je neutralnije mogla.
Beppi je pogledao pneumatski čekić u kolicima i možda na trenutak
shvatio da je to bila besmislena kupovina. Na trenutak, no dovoljno dugo.
Toga poslijepodneva Giuseppe je dobio veliku kutiju s drvenom pilom i
bušilicom. Djed mu je pokazao kako se rukuje alatom.
Sophia se brinula za mir u kući, smirivala svađe i držala obitelj na
okupu.
“Jesi li siguran da je to bio pneumatski čekić?” pitao je moj brat.
Stajali smo u kuhinji Venecije. U jednom stroju pravio se sladoled; bilo je
jedanaest sati navečer. Sophia je ležala u krevetu. Beppi i majka bili su u
Italiji. Sara je posluživala sladoled. Dolazila je iz Vodo di Cadorea i već je
nekoliko godina radila u našoj sladoledarnici. Došla je kad moja majka više
nije htjela Beppija ostavljati samog u Venasu, ili zato što je postajala sve
starija. Sara je imala dvadesetak godina, nije bila naročito zgodna, no bila je
jako pouzdana. Ostajala je cijelu sezonu i spavala na tavanu. Luca i Sophia
spavali su kat niže, u sobi naših roditelja.
“Mama mi je to ispričala”, rekao sam.
“Ponekad mi se čini da izmišljaš stvari. Ili da malo okreneš ili izmijeniš
priču da popuniš praznine.”

~ 178 ~
 Knjige.Club Books

“To je bio čekić kojim si mogao razbiti zidove. Glomazni alat, ne nešto za
dijete od deset mjeseci. Tako mi je ispričala.”
“Nije riječ o čekiću”, rekao mi je brat.
Ušutjeli smo. Brujanje motora Cattabrige ispunilo je kuhinju. Lopatica za
miješanje tiho se okretala kroz tekuću smjesu. Sladoled još dugo neće biti
gotov.
Nekad smo znali sjediti na terasi, ali tada je Luca morao ustajati svaki
put kad bi netko došao pred vitrinu. Sara je dvije večeri u tjednu imala
slobodno i tada bi Luca sam posluživao sladoled. No većinu vremena sjedio
bi na terasi. Više nije bilo tako toplo. Bio je listopad, posljednji mjesec u
sezoni. Nakon deset sati navečer gotovo nitko ne bi došao.
Razgovarali smo i šutjeli, gledali se i odvraćali poglede. Giuseppea nije
bilo već tri mjeseca. Nakon njegovog prvog poziva više ništa nismo čuli o
njemu. Ponekad bi nam obojici laknulo kad bi netko došao na terasu pa bi
Luca morao otići po sladoled u posudici ili kornetu ili po frape za nekog
usamljenog muškarca.
U kuhinji nas nitko nije ometao, a Luca se mogao sakriti jedino iza
strojeva. Još uvijek me otpravljao kad bi sladoled bio gotov; onda je htio biti
sam. Ja bih otišao kući i ponovno bismo se vidjeli iduće večeri.
Razgovarali smo i prepričavali jedan drugome sve čega smo se sjećali.
Pokušali smo sastaviti priču od dva dijela, mojih i Lucinih sjećanja.
“Meni se ponekad čini kao da neke stvari potiskuješ”, rekao sam. “Da
kažeš kako se nečeg ne možeš sjetiti kako bismo promijenili temu.”
“Čega bih se mogao sjećati? Pogledaj oko sebe. Pogledaj ove pločice,
ormare, strojeve za sladoled, radne ploče.” Počeo je pričati sve glasnije. Bio
je ljut. Osjećao se izdano, poput Beppija. Svi su se okrenuli protiv njega. Čak
i njegov vlastiti brat. “Pogledaj ove neonke, metalne posude. To gledam
svakog dana. Toga se sjećam.”
Koliko je ljeta moj brat u međuvremenu propustio? Koliko ih je
žrtvovao?
“A ako nisam bio tu, onda sam bio na terasi, za aparatom za espresso ili
sam posluživao sladoled.”
Prvih godina nakon što je otac otišao u mirovinu, Luca je morao raditi za
dvojicu. Ujutro i navečer pravio je sladoled, a preostalo vrijeme hodao je
gore-dolje po terasi. Majka je zajedno sa Sophijom bila za vitrinom. Izdržala
je pet godina, a nakon toga ostajala je s Beppijem u planinama. Radila je u
sladoledarnici gotovo do svoje sedamdesete. Kosa joj je preuzela boju
sladoleda od smokava i badema. Iduće sezone umjesto nje došla je Sara, no i
dalje je nedostajao još jedan par ruku. Tako je bilo sve dok Giuseppe nije
napunio šesnaest i ljeti nije morao ići u školu.

~ 179 ~
 Knjige.Club Books

“Ti misliš da ga poznajem bolje od tebe, ali upravo je suprotno.”

Sjećam se prvog dana kad sam vidio Giuseppea da radi u sladoledarnici.
Bila je polovica lipnja, u Italiji je završila školska godina. Doputovao je
vlakom sam, s ruksakom na leđima i slušalicama na ušima; bio je mladić,
tinejdžer. Odjeća mu je mirisala po ustajalom kupeu u kojem je sjedio preko
tisuću kilometara, od Milana. Još je iste večeri morao i raditi.
Po izrazu njegova lica, po tužnoj bori između obrva, vidio sam da mu se
to ne da. Svi njegovi prijatelji u Italiji bili su slobodni i uživali su u toploj
večeri. Nebo je bilo plavo i vedro, kao i svih dugih dana koji su bili pred
njima, a on je morao hodati po popločenoj terasi i primati narudžbe. Bilo je
to prvo ljeto koje su mu uskratili.
Često je pomagao u sladoledarnici. Dok je bio mali, pravio je sladoled
zajedno s Lucom, odvajao bjelanjke od žumanjka, gnječio voče, mljeo orahe.
Giuseppe je izumio novi okus, svoj vlastiti sladoled od marelica, bresaka,
manga, šljiva i malo naranče. Zajedno s Lucom vadio ga je iz Cattabrige,
čvrsto držeći špatulu; Lucin palac bio je gotovo dvaput veći od
Giuseppeovog. Poslije je čistio stolove i nosio poslužavnik objema rukama,
kao da drži volan kamiona. A kad je konačno narastao preko vitrine,
posluživao je sladoled zajedno sa svojom bakom, povremeno jedući ukrasne
mrvice.
Kad mu se više ne bi dalo ili bi se htio igrati, uvijek je mogao otići.
Najčešće bi odjurio na mali trg u ulici Schiedamse Vest i tamo s dječacima iz
susjedstva igrao nogomet. Bio je strašno brz i izvikivao bi imena igrača kad
bi htio da mu dodaju loptu. Nekad bi došao u sladoledarnicu s deset dječaka,
rumenih obraza, i mokre, oznojene kose. Svi bi dobili po jedan kornet i lizali
bi sladoled dok je nad njima sjalo sunce. Pravo ljeto.
Bilo mi je žao Giuseppea kad je morao raditi u sladoledarnici i nije smio
otići. Gledao me teškim, izmučenim pogledom. No činilo se kao da Luca to
ne vidi. Potisnuo je to i potiskuje još uvijek.
Usred tjedna odjednom sam ga ugledao kako sjedi u velikoj dvorani
kazališta. Mislio sam da nisam dobro vidio, da sam vidio mladića koji mu
sliči kao jaje jajetu; s istim nedužnim licem, istom dugom, tamnom kosom.
No to je stvarno bio Giuseppe. On je bio prvi član obitelji koji je posjetio
Festival svjetske poezije. Pokušao sam uloviti njegov pogled, no nije me
vidio. Gledao je u pozornicu na kojoj je nastupao južnoafrički pjesnik Gert
Vlok Nel; velik momak s jakim rukama. Njegova poezija bila je sjetna i
osobna, kao i pjesme koje bi pjevao svirajući gitaru po kafićima; mornar
baršunasta glasa. Gledao je publiku kao ženu koju godinama nije vidio.
Nakon završetka programa izgubio sam Giuseppea iz vida. Nisam ga
vidio ni u predvorju ni u baru. Htio sam ga upoznati s Gertom Vlokom

~ 180 ~
 Knjige.Club Books

Nelom, pjesnikom koji je mirisao na svoju poeziju, uragane i stabla

eukaliptusa, na pocinčani kanu. Mogli smo skupa otići na pivo ili što drugo.
Posvađao se s ocem i otišao. To mi nije ispričao Giuseppe, nego Luca.
“Nije htio raditi”, rekao mi je brat, “zato što je radio već cijeli dan. Zamisli,
smatrao je da ima pravo na slobodnu večer.”
Luca to nije mogao vjerovati. Njegov otac proveo je pedeset sedam
godina u sladoledarnici, on sam već je tridesetak godina bio u njoj, a
Giuseppe se žalio već nakon četiri dana. “Radiš osam mjeseci, onda si četiri
mjeseca slobodan”, rekao je svome sinu. “Tako to ide, to je život
sladoledara.”
“Ja nisam sladoledar.”
“Jesi, nego što. Svi smo mi sladoledari.”
“Stric Giovanni nije.”
Moj brat je eksplodirao. “Tvoj stric Giovanni je izdajica!” povikao je.
“Nije.”
“Je. Ostavio nas je na cjedilu.”
“On samo radi ono što želi.”
“Ne možemo svi raditi samo ono što nam se prohtije. Netko mora i
zarađivati!”
Bili su u kuhinji, vrata su bila zatvorena, no svi su ih mogli čuti: Sophia i
Sara, gosti koji su sjedili unutra i uživali u sladolednom kupu s voćem i
šlagom.
“Stric Giovanni radi za Festival svjetske poezije.”
“To nije nikakav posao, barem ne nikakav pravi posao. Znaš li tko
financira taj festival? Ne posjetitelji, nego ljudi koji stvarno rade, ljudi koji
plaćaju porez. Time se subvencionira festival, ali i plaća tvog strica. Ja radim
za njega.”
“Ti si samo ljubomoran.”
“Nisam ljubomoran.”
“Jesi, jesi.”
“Ti imaš šesnaest godina i ne znaš puno toga”, rekao je Luca. “A sad
začepi gubicu i natrag na posao”, rekao je otac svom sinu.
Giuseppe se s dubokom borom na čelu vratio na posao. No točno u osam
sati navečer skinuo je pregaču i bez ijedne riječi otišao ispod crveno-bijele
prugaste tende.
“Sophia ga je dozivala, no nije se osvrtao.”
“Vidio sam ga”, rekao sam. “Bio je kod mene na festivalu. Vidio sam ga
da sjedi u dvorani.”

~ 181 ~
 Knjige.Club Books

“Molim?”
“Slušao je nastup jednog pjesnika.”
Još uvijek ga to muči i vrača se na tu temu; još uvijek pričamo o toj
večeri.
“Napravio je to da me iživcira.”
“Napravio je to jer je bio znatiželjan.”
“Ne. Napravio je to da me povrijedi. Znao je da mi je to užasno, inače bi
otišao u kino ili u park.”
Oko toga se nismo mogli složiti. Nije vidio kako je Giuseppe slušao
južnoafričkog pjesnika; usredotočeno, dirnuto. Nikako osvetoljubivo.
“Je li ve tada pio pivo?”
“Zašto me to pitaš?”
“Zato što želim znati.”
Luca ne zna kako je Giuseppe pratio nastup Gerta Vloka Nela, ja ne znam
je li već tada pio alkohol. Popunjavali smo rupe u većoj priči.
“Meni se čini da je. Već je imao šesnaest godina. Po zimi sam otišao s
njime u bar Posta i vratili smo se kući pripiti. Da, sada se sjećam. Giuseppe
se napio od dva piva, a ja od sreće što sam ga ponovno vidio, što sjedim
skupa s njim u baru. Bilo je to prvi put da je išao sa mnom.”
Pažljivo smo slušali dok je svaki od nas pričao ono što je samo on znao.
Tako je i Luca prije nekoliko dana u kuhinji slušao mene kad sam mu pričao
o onih nekoliko puta kad sam vidio Giuseppea kako igra nogomet na malom
trgu u Schiedamse Vestu.
“Bio je najbolji”, rekao sam ponosno. “Svi dječaci su htjeli biti u njegovoj
momčadi.”
“Jesi li ga vidio kako je zabio gol?”
“Vidio sam ga kako kliče. Ostali dječaci dotrčali su do njega i skočili na
njega. Grlili su ga kao da su pravi nogometaši.”
“A što si ti tamo radio?”
Odjednom je zvučao ljutito, kao što se i prije znao razljutiti usred
razgovora, no mora da je sam sebe čuo kako zvuči, jer je odmah postavio
drugo pitanje.
“Jesi li išao na taj mali trg samo zbog njega?”
Kimnuo sam. Taman sam se vratio iz Švedske gdje sam s nekoliko
nizozemskih pjesnika bio na Festivalu poezije na otoku Gotland. Thomas
Tranströmer slušao je pjesnike u svojim invalidskim kolicima. S kovčegom u
ruci otišao sam ravno u sladoledarnicu, no Giuseppea nije bilo. Igrao je
nogomet na malom trgu. Sophia je pokazala u pravcu ulice West-Blaak i
rekla: “Tamo je negdje.” Taj trg bio mi je otprije poznat, na njemu smo Luca
~ 182 ~
 Knjige.Club Books

i ja igrali nogomet kad smo bili mali. Sada je bio iscrtan bijelim linijama:
bočne linije, gol-linije, središnji krug. Golovi su bili ogromni.
“Jako kratko me pogledao, bio je sav u igri. No kada je zabio gol, dotrčao
je do mene i dao mi pet. ‘Striko, jesi li me vidio? ’ povikao je. ‘Zabio sam ga
petom! Jesi li vidio, striko?’ Zatim je ponovno otrčao na teren i svi su skočili
na njega. U Nizozemskoj je godišnje provodio dva i pol mjeseca, ali svejedno
je bio jedan od njih.”
“Nikad ih nisam vidio kako igraju nogomet”, rekao je Luca. “Vidio sam ih
kako sjede na terasi. Giuseppe bi utrčao u kuhinju. Rekao bi, hvatajući dah,
da vani sjede svi njegovi prijatelji i da bi ih počastio sladoledom, a mama je
rekla da me mora pitati. Zapravo sam bio protiv toga, no znao sam da će biti
presretan ako pristanem. Sve bih napravio za taj njegov osmijeh.”
Bio je to blistav dječački osmijeh koji sam vidio u Venas di Cadoreu. Kad
je Giuseppe imao šest godina, posjetio sam ga kod njegove bake, gdje je
živio. Prvih pet godina svake sezone putovao je s obitelji u Nizozemsku,
poput Luce i mene. No kad je krenuo u školu, ostajao je u Italiji. Sophia je to
jako teško podnosila, sin joj je nedostajao svakog dana. Na Luci se to nije
primjećivalo. Spravljao je sladoled, ustajao rano i lijegao u ponoć. Ni njega
njegovi roditelji nisu vodili sa sobom. Tako je to, takav je život sladoledara.
Sophia si ne bi mogla oprostiti da su Giuseppea upisali u internat u
Vellai di Feltreu. U internat u kojem su nas časne sestre tukle i u kojem bi mi
se Luca noću ušuljao u krevet. Njezina majka htjela je preuzeti brigu o
Giuseppeu. Pratila ga je u školu, kuhala mu i prala.
Prvi put posjetio sam ga u proljeće, u travnju. Nebo je bilo vedro,
planinski vrhovi prekriveni blještavim snijegom. U venecijanskoj zračnoj
luci unajmio sam automobil, SUV automatik, metalik boje. Giuseppe je
istrčao van čim sam izašao iz automobila. Sophijina majka stajala je na
vratima, za trenutak se pojavio i njezin muž. Giuseppe mi je skočio u
naručje, a od njegove težine zaboljele su me ruke i leđa.
“Zio! Zio!” vikao je.
Podigao sam ga u zrak poput trofeja. Ti si moj, pomislio sam. Ti si moj. U
idućim danima i bit će moj jer su Sophia i Luca radili u sladoledarnici.
Giuseppe se smijao, očima i obrvama, no najviše ustima. Zubi su mu
sporo ispadali; još uvijek je imao sve mliječne. Bili su bijeli poput
netaknutog snijega.
Kao da je taj smijeh nastavio blistati i godinama poslije; zajedno s bojom
automobila u pozadini te sunca koje je obasjavalo snijeg u daljini, ostavio je
najsvjetliju uspomenu.
“Zio!”

~ 183 ~
 Knjige.Club Books

Sjajna sjećanja. Živjeli smo na zlatu, ali nismo mogli do njega. “Naravno
da mi je nedostajao”, rekao je brat u kuhinji neke druge večeri. “Nije istina
da sladoledar ima ledeno srce. Sladoledar ima i ruke koje žele zagrliti, baciti
dječačića visoko u zrak i sekundu poslije ga uhvatiti. Da, imaš puno posla i
uvijek moraš nešto raditi, ali misli ti stalno prolaze kroz glavu; dok praviš
sladoled, dok prazniš cilindar, dok ponovno puniš stroj.”
Nakratko je ušutio gledajući u radnu plohu koja je bila puna ananasa.
Treba ih oguliti i zgnječiti. Zatim se pire od ananasa mora kuhati u
zašećerenoj vodi te se onda sve mora protisnuti i ohladiti. Ne znam koji će
sastojak brat dodati osnovi za sorbet. Možda samo malo limunovog soka ili
nekoliko istučenih bjelanjaka za kremasti dojam u ustima. Kao da je
sladoled napravljen od oblaka. No mogao je staviti i koji drugi sastojak,
vidim tu đumbir i malo listova metvice. Prava alkemija.
“Pod ovim neonskim svjetiljkama razmišljao sam i o vremenu kad smo
bili razdvojeni od roditelja”, rekao je Luca. “O časnim sestrama koje su čitale
naša pisma i ljutile se ako bismo napisali da nam nedostaju roditelji.”
“Onda smo morali iznova sastavljati pisma.”
“Morali smo pisati što smo naučili, da smo uredno pojeli sve što nam je
stavljeno na tanjur i da smo se svakog dana kupali. Dani u sladoledarnici su
dugi, ali ti dani u internatu bili su beskrajni.” Došli su dani u kojima je trava
postala zelena i u kojima su se pojavili maslačci. Sunce je donosilo toplinu i
uklanjalo zimsku bjelinu s naše kože.
Te dane proveo sam s Giuseppeom, dok je živio kod bake. Svi su bili u
Rotterdamu: Beppi, moja majka, Sophia, Luca. Šetao sam s Giuseppeom po
selu čvrsto ga držeći za ruku. Išli smo kod pekara i mesara, kupovali novine
ili časopis za Sophijinu majku. Na ulici nije bilo puno ljudi, nigdje nismo
morali čekati u redu. Navečer je u selu bilo tiho kao u grobu. Pizzeria je
radila samo vikendom. U baru Posti stari su, oronuli muškarci zurili u
prazno. Njihove žene usamljene su spavale u bračnom krevetu. Prazna užad
za sušenje rublja, zatvorene rebrenice, tu i tamo na balkonima nove teglice s
geranijima - proljeće u Venas di Cadoreu.
Dolazio sam po Giuseppea u školu i igrao se s njim u šumi. Tražili smo
češere i gradili kućice, borili se granama koje su zapravo bile smrtonosni
mačevi. Kotrljali smo se po livadama kada seljani nisu gledali.
Bili su to dani ispunjeni srećom i tisućama pitanja. “Mogu li ja voziti?”
“Hoćeš li mi napraviti luk i strijelu?”
“Hoćeš li sa mnom igrati nogomet?”
“Hoćeš li zamoliti baku da večeras ispeče palačinke?”
“Hoćeš li me uhvatiti ako skočim s ove grane?”
“Hoćeš li me vrtjeti ukrug?”

~ 184 ~
 Knjige.Club Books

“Može još jednom?” Vrti, vrti, vrti. I zatim smo u vrtoglavici skupa ležali
na travi i promatrali uskovitlano nebo. Kada je sve utihnulo, uslijedilo je još
pitanja.
“Koliko ćeš još biti u Venasu?”
“Još četiri dana. Nakon vikenda se vraćam u Rotterdam.”
“A onda?”
“Onda idem u Santiago.”
“Gdje je to?”
“U Čileu.”
“Mogu li ići s tobom?”
“Ne možeš.”
“Zašto ne mogu?”
“Moraš ići u školu.”
“Ne želim ići u školu, želim ići s tobom.”
Giuseppe se popeo na mene, lice mu je bilo nekoliko centimetara iznad
mojeg.
Gledao sam njegove tanke obrve i tamne oči, njegovo glatko čelo i mali
pramen plave kose koji je pao na moje lice. Još uvijek sam bio zaljubljen.
“Zašto ne mogu ići s tobom?”
“Kad narasteš, moći ćeš puno putovati”, govorio je stric svom nećaku.
Giuseppe je negodovao. To nije bio odgovor koji je želio čuti.
“Kad ću ići u Rotterdam?” pitao je.
“U lipnju, kad počne ljeto.”
Ništa nije odgovorio, no vidio sam da se njegovo glatko čelo namrštilo.
“Tko ti najviše nedostaje?” pitao sam ga.
“Mama.”
“A tata?”
“Isto.”
“A ja?”
“Ti si tu.”
“No kad nisam tu, kad si kod bake i djeda?”
Malo je razmislio pa rekao: “Nedostaješ mi zimi, kad sam u svojoj kući.”
U kući u kojoj sam spavao, u kojoj nije bilo nikoga, u kojoj je sve čekalo
ponovni povratak stanara; stolci uz stol, tanjuri u ormarima, alat u
podrumu. Godinama nisam ondje stanovao. Moje mjesto bilo je zauzeto; u
mojoj sobi spavao je Giuseppe.

~ 185 ~
 Knjige.Club Books

Jednom sam ga poveo njegovoj kući, jer je to stalno tražio. Htio je uzeti
autić koji je zaboravio ponijeti kod Sophijinih roditelja.
“Spavaš u mom krevetu”, rekao je kad smo ušli u njegovu sobu.
“Ti spavaš u mom krevetu”, odvratio sam mu, no izgleda da me
Giuseppe nije čuo. Tražio je autić među svim ostalim igračkama.
Nije primijetio da nisam promijenio posteljinu i da spavam pokrivajući
se njegovim plahtama. Nije primijetio ni tišinu predmeta i namještaja koji
čekaju povratak njegovih roditelja, bake i djeda. Veselo je vozio svoj trkaći
autić po hodniku.
“Zio, vidi! Kad ga povučem natrag, onda sam ide naprijed.”
Trkaći autić pojurio je na drugi kraj hodnika i zabio se u zid, ali
Giuseppe ga nije pokupio. Okrenuo se i ponovno ušao u sobu.
“Želim se presvući”, rekao je.
“Zašto se želiš presvući?”
“U ovom mi nije ugodno.”
Otvorio je ormar i izvadio duge hlače, vestu i majicu. Prvo mi nije bilo
jasno što radi, no kada se presvukao, vidio sam što je napravio; skinuo je
svu odjeću koju je dobio od Sophijine majke. To je bila svečana odjeća, hlače
s crtom, snježnobijela košulja. Nedjeljno ruho, odjeća za crkvu.
Već sam prvi dan primijetio kako Giuseppe izgleda dotjerano, no
pomislio sam da ga je Sophijina majka tako obukla posebno zbog mene, kao
što smo i Luca i ja dok smo bili mali morali oblačiti uske hlače i džempere
od kojih nas je svrbjela koža kad bi nam netko dolazio u posjet. No Sophijina
majka je svog unuka svaki dan oblačila u nedjeljno ruho, kao što je i sama
uvijek nosila sjajne cipele na petu.
“Za ove hlače se ne moram brinuti hoću li ih zaprljati”, rekao je
Giuseppe.
“A za ove druge?”
“Odjeću koju sam dobio od bake ne smijem zaprljati.”
“Tvoja baka te jako voli.”
“Svake večeri me češlja na razdjeljak.”
Mi odrasli želimo toliko toga prenijeti, predati sljedećoj generaciji:
sladoled, poeziju, alat. Način života. Ništa se ne smije izgubiti, jer si se u
protivnom odrekao samoga sebe.
Kada se Giuseppe vratio baki, pogledala ga je kao da je napušteni pas.
No s ništa više pažnje nije gledala ni svog supruga koji je po cijele dane
sjedio u kući. Sve tvornice naočala u ovom području gotovo su u potpunosti
nestale. Kinezi su preuzeli tržište. Zatvorila se i tvornica Sophijina oca;
mogao je birati između premještaja i prijevremene mirovine. Izabrao je

~ 186 ~
 Knjige.Club Books

potonje. On i njegova žena došli su do neugodnog razdoblja braka: razdoblja

u kojem se supružnici ne podnose. Sophijina majka još uvijek je dobro
izgledala, no više nije bila toliko nesputana kao prije nekoliko godina. Znala
je biti jako hladna, lice joj je otvrdnulo. U ruci je sve češće držala čašu vina.
Možda se nije htjela vratiti u Modenu zbog Giuseppea ili jednostavno nije
imala hrabrosti početi iznova.
Svi četvero ručali smo palentu s gorgonzolom. Sophijin otac ponekad bi
se nasmiješio svom unuku, no Giuseppe nije baš obraćao pažnju na to. Bio je
gladan, a i više je bio sklon svom drugom djedu. Zimi bi se obojica zavukli u
podrum te palili strojeve koji su brujali i bučali. Moja majka toga se
užasavala, ali nije prigovarala.
Kada je stol bio pospremljen i Giuseppe zaspao, Sophijina majka mi je
rekla: “U očima mu je tvoj pogled.”
Popili smo još jednu čašu vina. Njezin muž sjedio je na kauču i gledao
televiziju. Morao sam praviti društvo njegovoj ženi.
“Više sliči na tebe, nego na Lucu”, rekla je. Otpila je veći gutljaj vina, lice
joj je bilo tvrdo poput stijene.
Znala je za dvije stvari, ili zapravo tri; Sophia je nakon jako dugo
vremena ostala trudna. Luca i ja u djetinjstvu smo kružili oko njezine kćeri
poput muha; bili smo joj pred vratima gotovo svaki dan. Njezina majka nam
je često otvarala i u jednom određenom trenutku rekla je svojoj kćeri da
izabere jednog.
A znala je i da sam ja nestašan.
“To je zbog sunca”, odgovorio sam. “Giuseppe i ja često smo vani, a Luca
je stalno unutra. Nikad ne vidi sunce.”

Giuseppe je otputovao za suncem, užarenim suncem koje je sjalo nad

Srednjom Amerikom. Izdržao je u sladoledarnici manje od tri ljeta. Najgore
je bilo drugo ljeto, jer je tada morao pomagati u kuhinji. Luca je htio da
Giuseppe nauči praviti sve okuse, ali Giuseppe nikako nije htio praviti
sladoled.
“Dovoljno mije i to što moram tu raditi, a sad bi me još zatvorio u
kuhinju”, rekao je Luci.
“Sladoledar mora naučiti kako se pravi sladoled.”
“Ne želim praviti sladoled.”
“I ja sam to naučio.”
“Ne razumijem zašto moram raditi sve ono što si ti morao raditi.”

~ 187 ~
 Knjige.Club Books

“Zato što je to tradicija”, odgovorio je moj brat. “Zato što su to učili i tvoj
djed i tvoj pradjed. Zato što je ovo naša sladoledarnica i prenosi se s oca na
sina.”
Moj brat nikad mu nije rekao da mu on nije otac. Na desetine puta mu je
istina bila navrh jezika i htio ju je ispljunuti, no uspio se suzdržati. Poželio je
Giuseppeu pokazati vrata, odreći ga se, udariti ga špatulom po glavi, isto kao
što je i Beppi bio na rubu očaja kad sam ja počeo čitati zbirke pjesama.
Giuseppe bi ponekad tražio utjehu u majci, no ona je po cijele dane
stajala za vitrinom; u proljeće i ljeto nije bilo vremena za tješenje. Jednom
prilikom mi je pozvonio u ured Festivala svjetske poezije. Pustio sam ga
unutra i sjeo s njime za veliki stol u knjižnici. Nije rekao ništa, niti jednu
riječ, samo je šutke zurio u stol.
Dok sam ga gledao, vidio sam sebe. Možda je i moj brat u njemu vidio
mene - izdajicu, neprijatelja.
“Jedino pjesnik smije biti tužan”, rekao sam mu kao što je meni Heiman
rekao. “Mi, obični smrtnici, moramo biti sretni.”
Pogledao me, ali ništa nije rekao. Vidio sam da su mu oči ispunjene
suzama i da mu usne podrhtavaju. Glavom su mi prolazili bezbrojni stihovi,
stotine riječi kojima bih ga mogao utješiti, no umjesto toga napravio sam
ono što Heiman nikad nije. Primio sam Giuseppea i privinuo ga uza se.
Zagrlio sam ga.
“Jesi li mu ikad rekao?”
“Nikada.”
“Niti ikom drugom?”
“Nikome.” Osim onoj djevojci u Buenos Airesu, ali ona se ne računa. Ona
se izgubila u prošlosti, progutalo ju je vrijeme.
Nikad nisam imao problema s time. Ni u jednom trenutku nije mi to bilo
navrh jezika. Napravio sam Giuseppea, ali on je bio Lucin i Sophijin sin. Ja
sam mu bio stric, stric koji ga je volio i koji bi ga posjećivao u proljeće, stric
koji mu je donosio poklone iz svih dijelova svijeta. Stric kojem je jako
nedostajao.
“Zime su bile najteže”, rekao sam.
“Zime su bile najljepše”, rekao je Luca.
Zime koje su sladoledarima bile ljeta. Unatoč kratkim, mračnim danima,
unatoč hladnoći i dimu koji se uzdizao iz dimnjaka, zima je bila blago i dugo
godišnje doba u dolini Cadore. U planinama bi im palo breme s ramena.
“Skupa smo promatrali snježne pahuljice”, pričao mi je brat. “Hvatali
smo ih jezikom, natjecali se tko će prije uloviti dvije pahuljice istovremeno.
Giuseppe bi uvijek pobijedio, zato što ima dug jezik kao i njegova majka.”

~ 188 ~
 Knjige.Club Books

Vidio sam ih kako hodaju dok pada snijeg, moj brat i njegov sin. Čvrsto
su se držali za ruke, poput karika neraskidiva lanca.
“Kada je malo narastao, donio sam s tavana saonice koje nam je
napravio Beppi. Svi troje njima smo se spuštali s brežuljka, Sophia isto, no
pali smo već na prvom zavoju. Giuseppe je isprva plakao, ali kad je vidio da
se njegovi otac i majka smiju, i on se počeo glasno smijati. “Snijeg mi je ušao
za vrat!” povikao sam.
“Snijeg mi je ušao u grudnjak!” povikala je Sophia.
“Snijeg mije ušao u gaće!” povikao je Giuseppe.
Sjećam se zime u kojoj sam se probudio s Jimom Morrisonom u tri
različite hotelske sobe.
“Znao je po cijele dane biti vani s prijateljima i natjecati se u grudanju.
Moralo ga se zvati unutra za ručak i to pazeći da te u glavu ne pogodi gruda.
Jednom smo ga svi dočekali na vratima - Beppi, mama, Sophia i ja - i
izgrudali ga sve dok nije povikao ‘milost’.
Naravno da je bio ljut i rasplakao se, ali kad je mama rekla da je skuhala
ossobuco, opet je sve bilo u redu te smo poslije svi petero sjedili u toploj
kuhinji dok se jelo pušilo iz naših tanjura.”
U nekim večerima moj brat je šutio i radije slušao mene ili brujanje
motora Cattabrige. No večeras su sjećanja navirala jedno za drugim, kao što
je Fernando Pessoa, došavši do svog pisaćeg stola, uzevši list papira, 8.
ožujka 1914. napisao više od trideset pjesama jednu za drugom.
Nemoguće je ispričati sve, cijelu priču. Ne znamo je. Nismo prisustvovali
svemu. Jedan drugome pričamo ono što znamo i pokušavamo odgonetnuti
zagonetku.
Dok smo jedne večeri sjedili vani na terasi, odjednom je Luca rekao:
“Nekad pomislim da si mu ti rekao: ‘Samo ti idi u Meksiko. Ne trebaš se
vraćati. Možeš sam odabrati svoj život. Samo idi.’”
“Misliš li da sam ja kriv za to?”
Osvrnuo se oko sebe, nadajući se da će možda naići neki gost, no nitko
nije došao.
“Da, ponekad mislim”, odgovorio je moj brat, “no često krivim i sebe. Ne
mogu zaboraviti da sam u kuhinji skoro napao Giuseppea. Po ne znam koji
put smo se posvađali zbog njegove kose. Uvijek ju je nosio raspuštenu, čak i
kad bih ga sto puta zamolio da je zaveže u rep ili da ode frizeru. To je bilo
jako opasno dok si blizu vrteće Cattabrige. I sam znaš onu priču o
sladoledaru kojeg je ugušio vlastiti stroj za sladoled jer mu je zapela
kravata. Umro bih pri samoj pomisli da bi stroj mogao uhvatiti Giuseppeovu
kosu. Osim toga to nije bilo nimalo higijenski; njegova kosa upadala je u
sladoled. Jednom se netko žalio da je u kuglici sladoleda od banane

~ 189 ~
 Knjige.Club Books

pronašao dlaku. Bio sam siguran da je Giuseppeova; bila je duga i

tamna, gotovo crna. Vidio sam je vlastitim očima.
Sophia mi je uvijek govorila da ne smijem biti tako oštar prema njemu,
da mu trebam dati malo više prostora. Ali ona nije bila s njim u kuhinji.
Vjerovala je da mu samo treba dati vremena i da će se sve riješiti samo od
sebe. Jedini problem jest što u sladoledarnici nema vremena. Da, zimi ima
vremena, ali ljeti ne, u kuhinji veličine dva puta tri metra sa strojevima koji
prave sladoled i gajbama voća naslaganima do stropa. Zato sam mu
jednostavno dogovorio termin kod frizera, kod Lagermana, tu na uglu. Iz
njegovog salona svi su izlazili s lijepom vojničkom frizurom. Takvi bi odmah
mogli u mornaricu. I mi smo se prije htjeli šišati kod njega, ali mama je
smatrala da je to preskupo. Kada sam rekao Giuseppeu da ima
dogovoreno kod frizera, nije htio ići. Ne bih ga mogao otjerati ni
batinom. Rekao sam mu da ću ga onda ja sam ošišati. Već mi ga je bio
pun kufer. Njegova kosa bila je sve dulja i dulja i neprestano mu je
išla preko očiju. Potražio sam škare, ali u kuhinji nismo imali škare. Škare
nisu potrebne za pravljenje sladoleda. No ipak sam nastavio s potragom,
zato što nisam mogao doći sebi. Znaš li što mi je Giuseppe tada rekao? Pitao
me zašto si nisam napravio još jednog sina, kratke kose, koji bi htio postati
sladoledar. To me užasno zaboljelo i strašno sam se razbjesnio. Vidio sam
nož za rezanje dinja. Dohvatio sam ga i zgrabio za dršku. Pomislio sam
‘njime ću mu odrezati kosu’. Zatim sam pojurio prema njemu, no Giuseppe
je odjurio iz kuhinje prije nego što sam uopće podigao nož.”
“Kad se to dogodilo?”
“Tjedan dana prije nego što je rekao da je kupio kartu za Meksiko.”
Tada je netko konačno došao kupiti sladoled.

Da budem iskren, i sam sam se često krivio za njegov odlazak. Nisam li

mu možda previše pričao o svom poslu? Namamio ga na život koji mu nije
bio predodređen? Znao sam da će morati raditi u sladoledarnici i da će je
jednoga dana naslijediti. Nije postojao drugi sin, brat koji će preuzeti
njegovu sudbinu.
Pričao sam mu o Medellinu, Strugi, Tel Avivu. O festivalu poezije u
Mongoliji koji se nije održavao samo u glavnom gradu, nego i u selima, u
pustinji Gobi, u okruglim šatorima od filca i vune. O votki od devinog
mlijeka koju sam pio i pjesnicima koji su pjevali drhtavim glasom. “Nad
jurte, crne poput noći, / nadvila se večer. / Skupila je zajedno / sjene jedne
zime, / crnje od svih noći.”
Pričao sam mu o sastanku u Chicagu, u jednom od tornjeva u
Magnificent Mileu gdje je bilo sjedište “Poetry Foundation”, udruge koja je
upravljala donacijom Ruth Lilly.
~ 190 ~
 Knjige.Club Books

“Tko je ona?”
“Dama koja je cijeli svoj život slala pjesme malom književnom časopisu
Poetry, no nikad joj nisu objavili nijednu. Svaki put dobila bi pismo urednika
Josepha Parisija koji je svakom osobno pisao odbijenicu. Kada je Ruth Lilly
navršila osamdeset sedam godina, poklonila je časopisu Poetry dvjesto
milijuna dolara.”
“Što si radio u Chicagu?”
“Morao sam održati prezentaciju pred odborom 'Poetry Foundation'.
Pred dvadesetak važnih predstavnika čikaške kulturne scene koji su se
brinuli za tih dvjesto milijuna. Predsjednik nije bio nazočan. Bio je u avionu
na putu za New York i zvao nas je putem nekakve kutijice, malog
kvadratnog zvučnika na stolu usred sobe, baš kao u filmu. Plan su smatrali
zanimljivim, ali nisu odobrili sredstva.”
Pričao sam mu o festivalu u Huang Shanu u organizaciji četvorice
prijatelja, koji su svakog dana pili vino i pisali poeziju. No kad su malo
razmislili, shvatili su da od takvog života nema kruha. Stoga su smanjili broj
dana u tjednu za piće i pisanje na tri. Preostalo vrijeme iskoristili su za
osnivanje vlastitih tvrtki: taksi, hotel, restoran i opera. A novcem koji su
time zarađivali, organizirali bi vlastiti festival s pjesnicima iz cijelog svijeta.
S obzirom na financijsku neovisnost festivala, kineska vlada nije se uplitala
u njihov rad.
Vjerojatno nisu ni znali za festival. Organizacija je plaćala avionske
karte, zbornike s prijevodima, izlete u stare gradiće, čak i temeljitu masažu
stopala. Informacije o festivalu nisu se mogle pronaći na internetu. Nije bilo
publike. Pjesnici su čitali svoje pjesme u glasovitim vrtovima, stojeći ispred
usamljenog bora ili na rubu litice Žute planine. Četvorica prijatelja slušala ih
je s blaženim osmjehom na licu.
“U kojem hotelu si spavao?”
“U hotelu Xin An Country.” Na stolu je bio paketić maramica s mirisom
ruža, a fotelja je bila u obliku oslikane porculanske posude. Prozor je gledao
na klasični vrt s brižljivo održavanim niskim stablima i mostićem preko
jezerca. Svakog jutra u pola devet neka je žena mela travu metlom od šiblja.
Pričao sam mu o nastupu u Barrancabermeji, nekoliko dana nakon
festivala u Medellinu. Vozio sam se u blindiranom automobilu zajedno s
četvoricom pjesnika. Vozač je na krilu držao automatsku pušku. Iza nas su
išla još dva automobila u kojima su muškarci također imali automatsko
oružje. Vozili smo se u najveću naftnu rafineriju u zemlji. Bilo je pet sati
ujutro, svi nadničari okupili su se na livadi. Šesto ljudi, tisuću i dvjesto crnih
ruku. Sunce je izašlo i pjesnici su čitali pjesme s ceduljica koje su izvadili iz
svojih džepova.

~ 191 ~
 Knjige.Club Books

Giuseppeove oči su blistale; kao da je bio jedan od tih radnika i kao da

ga je obasjavalo to isto sunce dok su mu riječi pjesnika prolazile kroz uši i
razgaljivale dušu.
Oscar Wilde jedanput je nastupio u Leadvilleu, u Coloradu, pred
skupinom rudara. Za tu priliku nije odabrao ni svoju poeziju ni svoj jedini
roman Slika Doriana Graya. Čitao je, u baršunastom odijelu, dio iz biografije
Benvenuta Cellinija, talijanskog umjetnika iz šesnaestog stoljeća koji je
vrijeđao pape i vladare, posjećivao prostitutke i konkubine te, navodno,
počinio i neka ubojstva. Rudari su uživali u Wildeovom nastupu; dovikivali
su mu da se iduće godine mora vratiti i neka sa sobom povede i Cellinija.
I Giuseppe je tražio još.
Proteklih godina Luca i ja nismo puno razgovarali. Kad bih došao u
sladoledarnicu, povremeno bi sjeo za moj stol ili bi me pozvao da dođem u
kuhinju. Pitao sam ga kako je Giuseppe, kako je u školi, ima li djevojku. Luca
mi je odgovarao usput dok je radio ili na brzinu pio espresso. Ponekad je i
sam rekao da je upravo razgovarao s Giuseppeom i da me pozdravio.
Izbjegavali smo neka druga pitanja, pravi razgovor. Nije bilo onako grozno
kao kad je u dvanaest godina jedva sa mnom prozborio koju riječ, ali i dalje
nismo previše razgovarali. Nismo htjeli čuti što onaj drugi ima za reći jer
smo si zavidjeli; zbog zima koje je Giuseppe provodio u Venasu, zbog
proljeća kada sam s njim šetao livadama dok je Luca u Rotterdamu
bio pognut nad strojem za sladoled.
Sada povezujemo prešućene priče i slušamo svaku riječ. Gotovo svaku
riječ. Još uvijek postoje stvari koje moj brat ne želi čuti.
Naravno da sam Giuseppeu pročitao Shelleyjevu pjesmu, pjesmu koja je
okrenula moj svijet naglavačke kad sam imao petnaest godina. “Slabo je
srce u kom’ jedna ljubav blista, / I duh u kom’ misao ostaje ista, / Jadan je
život što jednom cilju teži, / Jer besmrtnost tako vazda mu bježi.” Giuseppe,
također petnaestogodišnjak, još uvijek s kratkom kosom, pogledao me
staklastim očima. Možda sam i ja imao isti pogled kada sam prvi put čuo tu
pjesmu. Na kraju je, u jednoj riječi, uspio izreći reakciju: “Lijepo.” No Luca o
tome nije htio ništa znati.
“Molim te ne dosađuj mi sa stihovima”, govorio je. Ili: “Može li bez
poezije?”
Šutio sam o pjesnicima koje je Giuseppe rado čitao, o stihovima koje je
znao napamet. Nisam mu ispričao ni o događaju kad je na terasi bio Jules
Deelder i Giuseppe ga je zamolio da mu se potpiše u jednu od njegovih
knjiga. “Za Giuseppea”, napisao je. “Kava je fina, a sladoled - milina.”
Frans Vogel ponekad bi prolazio pokraj sladoledarnice, no nikad nije
sjeo. Možda ga je moj otac nekoć otjerao s terase. Izgledao je poput skitnice.

~ 192 ~
 Knjige.Club Books

Moglo ga se prepoznati po plastičnoj vrećici koju je uvijek nosio sa sobom. U

njoj su bile zbirke pjesama koje je pokušavao prodati knjižarama u gradu.
Ispričao sam Giuseppeu i kad su, u sedamdesetima, na Festivalu
svjetske poezije prvi put gostovali pjesnici iz Kine. Do tada je
bilo nezamislivo da pisci iz komunističkih zemalja otputuju u inozemstvo.
Nije bilo prijevoda, no publika je, svjesna posebnosti tog događaja, puna
poštovanja, slušala tri pjesnika iz Narodne Republike. Sve dok Frans Vogel
nije ustao doviknuvši jednom od Kineza koji je mrmljao na pozornici:
“Glasnije! Ništa te ne razumijem!”
Giuseppe me zatražio posljednju Vogelovu knjigu, a naročito je bio pod
dojmom mota na početku knjige, koji je napisao Breyten Breytenbach:
“Zadaća pjesme je dobro i nemilosrdno pofukati riječi.”
Šutio sam i o Borisu Rižiju, o kojem je, nakon što sam mu dao zbirku
pjesama Oblaci nad E-om, Giuseppe htio znati sve. Rižij je bio ruski mladić
koji je htio pisati poput pijane kurve. Njegova poezija bila je natopljena
sjetom i očajem. Bio je pjesnik i huligan. Giuseppea se dojmio izravan i
svakodnevni jezik te motivi pijandura i narkomana koji su se pojavljivali u
njegovim pjesmama. Rižij je na licu imao golem ožiljak. Hvalio se da ga je
zadobio u tučnjavi, a zapravo je bio posljedica pada u djetinjstvu. Njegov
nastup na Festivalu svjetske poezije bio je skandalozna predstava. Gotovo
cijelog festivala bio je pijan, nitko ga nije mogao obuzdati.
A s obzirom na njegov loš engleski, s njime se jedva moglo komunicirati.
Publika je bila razočarana. Rižij je doteturao do govornice i pročitao svoje
pjesme pogrešnim redoslijedom zbog čega nisu odgovarale projiciranim
nizozemskim i engleskim prijevodima.
Nakon manje od godinu dana objesio se u roditeljskoj kući, u opustjelom
Ekaterinburgu. “Sve sam vas volio, bez zajebancije!
Vaš Boris”, napisao je na papiriću pronađenom na njegovom stolu. Imao
je, kao i Ljermontov, dvadeset i šest godina, ali Ljermontov je umro u
dvoboju koji nije shvatio ozbiljno. Neću pročitati svom bratu ni ganutljivu
pjesmu s kojom je Boris Rižij nastupio na završnoj večeri Festivala svjetske
poezije. Napisao ju je svom sinu, a započinje stihovima:

“Na povratku iz Nizozemske Lego ti nosim,

da zajedno prekrasan dvorac slažemo.
Moguće je vratiti i godine i ljude,
I ljubav - ma joj, još svega imademo.”

~ 193 ~
 Knjige.Club Books

Svaki put kad čitam tu pjesmu, pogled mi zastane na stihu “Živjet ćemo i
ljenčariti dok ne padne snijeg”, i zatim pomislim na sunce za kojim je
Giuseppe otputovao. Sunce koje sladoledar tako rijetko vidi.
Umjesto svega ovoga, ispričao sam Luci o Tre Cime di Lavaredo, tri
divovske stijene koje se mogu vidjeti sekundu i pol na putu između Cortine i
Dobbiaca.
“Išao si s njime do Tre Cime?”
Kimnuo sam. Jednog vedrog dana nas smo se dvojica odšetali dotamo; ja
s ruksakom na leđima, a on s bocom vode za pojasom.
“Kad je to bilo?” htio je znati Luca.
Morao sam malo razmisliti, vratiti se u prošlost. “Imao je sedam godina”,
odgovorio sam.
Moj brat je zašutio. I on se vraćao u prošlost; u proljeće kad je Giuseppe
imao sedam godina, u sladoledarnicu, dok su Beppi i majka još radili, u
okuse koje je te sezone spravljao.
“Kako mu je bilo?” pitao je zatim. Morao se potruditi da ne zvuči zavidno
kako bi nastavio s pitanjima, kako bi saznao više.
Sjećam se da je Giuseppe u blizini Tre Cime počeo hodati sve brže.
Postoje razne pješačke staze koje vode do vrhova; jedna od njih počinje kod
velikog asfaltiranog parkirališta udaljenog petnaestak minuta hoda od
stijena, ali mi smo ustali rano i hodali cijelo jutro. Giuseppe je u desnoj ruci
držao štap koji je usput pronašao, a ja sam držao njegovu drugu ruku.
Skinuli smo džempere.
Bio je topao svibanjski dan; na planinskim vrhovima koji su nas
okruživali gotovo da više nije bilo snijega. Stijene Tre Cime se ne pojave
odmah; vide se iz daljine. No sa svakim sljedećim korakom u njihovom
smjeru, postaju sve veće i veličanstvenije. Giuseppe, koji je cijelim putem
pričao kao navijen o svemu što će raditi ljeti, više nije rekao ni riječ kad smo
prolazili uskom stazom između krhotina odlomljenih stijena. Kao da ga
je hipnotizirala planina koja se nalazila pred nama. Planina koju njegov otac
i djed nikada nisu vidjeli. Barem ne iz te blizine.
Tako smo neko vrijeme stajali i gledali uvis, u goleme vrhove i oštre
linije stijena, u trozubac koji se prije dvjesto sedamdeset milijuna godina
izdigao iz tropskog praoceana. Okamenjeni koraljni greben. Giuseppe nije
mogao odvojiti pogled od njega. Bilo je sjajno stajati ondje s njim; gledati,
šutjeti, osluškivati njegovo disanje, držati ga za ruku, stisnuti je svom
svojom ljubavlju.
“Zio!” povikao je odjednom. “Gle! Tamo su ljudi!”

~ 194 ~
 Knjige.Club Books

Pogledao sam tamo gdje je pokazivao; na pola puta na prednjem,

sjevernom zidu Grande Cime. Trebalo mi je malo vremena, no tada sam
ugledao dvije točkice; alpiniste.
“Bi li se ti usudio popeti?” pitao me Giuseppe.
“Ne.”
“Ja bih.”
U idućem trenutku vukao me za ruku i htio se popeti sipinom do
podnožja stijena.
“Htio se popeti na Grande Cime”, rekao sam bratu.
Luca prvo nije ništa rekao, ali se zatim nasmijao. Kao da je pred sobom
vidio svog tvrdoglavog sina kako vuče strica za ruku.
Vidjeli smo ga kako čeka priliku, vuče i pokušava se osloboditi, sve dok
spona ne pukne.

Došla je jesen i mrak pada sve ranije. Posljednji su dani sladoledarske

sezone. Ljudi nose kapute, lišće na stablima je požutjelo. Još samo ponekad,
vikendom, nastane red pred sladoledarnicom. Jesen je lijepa, gotovo da ne
pada kiša.
“Pričamo o njemu kao da je umro”, rekao je brat.
“Nije.”
“Kako znaš?”
Ništa nisam odgovorio.
“Pitao sam te nešto”, rekao je Luca.
Prvo sam htio nastaviti šutjeti, kao što i on nikad prije ne bi odgovorio
na moja pitanja, ali Luca nije odustajao. Nastavio je ponavljati to pitanje.
Njegove riječi odbijale su se o kuhinjske pločice, iste bijele pločice koje su
pojačavale nebrojene svađe između Giuseppea i moga brata.
“Zato što sam mu ja otac.”
Nastao je tajac. Činilo se da su čak i strojevi za sladoled na tren utihnuli.
Polako su se vratili zvukovi, čula se lopatica za miješanje, sladoled je
ponovno počeo šaputati. Zatim je Luca otvorio usta. Pomislio sam da će
planuti, ali nije bio ljut.
“Bojao sam se da ćeš to reći”, rekao je, “ali nadam se da si u pravu.”
Gledao me suznih očiju. “Ni ja ni Sophia ne možemo bez njega.”
Možda sam ja mogao bez njega. Naviknuo sam se stalno biti na drugom
mjestu, još otpočetka, od njegovog rođenja. Za mene je on uvijek bio poput
točkice u daljini, ali ako bih se dovoljno usredotočio, mogao sam ga vidjeti.
Kao što vidim i brata u sladoledarnici dok telefoniram s majkom. Moje
sjećanje to spontano napravi.
~ 195 ~
 Knjige.Club Books

Luca će reći da izmišljam stvari ili da mijenjam priču kako bih popunio
prazninu, jednu jako veliku prazninu.
No, bez obzira na to, pred sobom vidim Giuseppea kako hoda meksičkim
ulicama, u Michoacanu, Colimi ili po bijelim plažama Chacahua, gdje se
pelikani sunovračuju u valove i uzlijeću s ribom u kljunu. Točkica koja se
sve više udaljava; sladoledar u potrazi za vječnim ljetom.
Jesam li mogao znati više o njemu zato što sam mu bio pravi otac? Ili ga
obojica nismo dobro poznavali, zato što je svaki od nas poznavao samo dio
njega?
“Ponekad mislim da sam ga izgubio još prije nego što je otišao”, rekao je
Luca.
Za sebe mogu reći isto. Ja ga nikad nisam ni imao.

Postoje trenuci u kojima mislim da je Giuseppe znao, da je to mogao

vidjeti. Kao što je to vidjela i Sophijina majka.
Luca i ja smo u kasnim četrdesetima. Mi smo muškarci s borama,
tankom kosom i krunama na zubima. Ali sad manje nalikujemo jedan
drugome nego prije dvadeset godina. Moj brat je teži i okrugliji, ima mišiće
koje ja nemam. Njegova ramena su čvrsta i široka. Ja sam sitan i mršav,
pogotovo u usporedbi s Lucom. Vrijeme je povećalo razlike među nama.
Više ne postoji samo razlika u boji kože; moj brat drugačije hoda, iskrivila
su mu se leđa.
U ulici West-Kruiskade, nedaleko od sladoledarnice, nalazi se mesnica
Benali. Stari marokanski mesar više ne radi tamo. Preuzeli su je njegovi
sinovi, mladići koji su oduvijek radili u očevoj mesnici. A njegov najstariji
sin - postao je pisac. Objavio je nekoliko romana, od kojih je jedan čak
postao bestseler, i preselio se u Amsterdam. Živio je život pun žurbe i
snova; predstavljanja knjiga, mladih žena koje su radile u izdavačkim
kućama, kasnog ustajanja. Pisac bi ponekad vlakom došao u Rotterdam.
Nekad bih ga znao vidjeti na terasi Venecije s jednim od braće. Mesar je
blijed, kao i neonska rasvjeta iznad njegove glave, proćelav i ima držanje
koje odaje golemu snagu, ali istovremeno pokazuje kako mu je posao težak.
Njegov brat ima tamnu kožu, nosi modernu beretku i u formi je poput
maratonca. Jedan je iscrpljen i otpisan, drugi je pun energije i planova; vol i
pastuh.
Giuseppe je jedanput poslužio braću Benali. Naručili su sladoled. Odmah
je uočio sličnosti.
“Vidiš li onu dvojicu?” pitao je majku dok im je servirala sladoled. “Baš
kao da tamo sjede tata i stric Giovanni, samo da su malo mlađi i Marokanci.”

~ 196 ~
 Knjige.Club Books

Sophia se počela smijati, a Giuseppe je nastavio. “Čini mi se da te onaj s

beretkom pokušava šarmirati”, rekao je. “Zar ne vidiš kako te gleda?”
“Zgodan je.”
“A njegov brat?”
Ništa nije odgovorila, barem ne izravno. Razmišljala je što će odgovoriti,
a zatim rekla: “Mislim da je onaj drugi muškarac stidljiv.”
“Na koga ti ja nalikujem?”
“Ne nalikuješ ni na jednog od njih.”
“Ne mislim na njih.”
Sophia je prestala sa serviranjem. “Na koga onda misliš?”
“Hoću reći: misliš li da više sličim stricu Giovanniju ili tati?”
Čvrsto je stisnula špatulu da joj ne ispadne iz ruke. “Sličiš meni”, rekla je
i pokušala se nasmijati.
“Svi misle da više sličim svom stricu.”
Giuseppe je gledao svoju majku, a ona je gledala dolje, u sladoled u
vitrini.
“Ne misliš li i ti tako?” pitao je.
Sophia mu se obratila gledajući ga: “Kad budeš radio od ranog jutra do
kasno navečer, cijelo ljeto se mučio, provodio silne godine u kuhinji - onda
ćeš nalikovati svom ocu.” Nastavila je servirati sladoled za mesara i pisca.
“Ne zamaraj se više time.”
Sophia. Princeza iz bajke moje mladosti. Djevojčica koja se pojavila iz
snježnog vrtloga i očarala me. Žena moga brata s kojom sam imao dijete.
Žena koja se pobrinula da se svi pomirimo, koja je držala cijelu obitelj na
okupu. Ta žena je sada ležala u krevetu i nije više ustajala.
Počelo je to sredinom kolovoza, tjedan dana nakon što je Giuseppe
otišao. U početku je Sophia iz kreveta ustajala sve kasnije; u jedanaest, pola
dvanaest, kasno popodne. Zatim više uopće nije ustajala. Brat je rekao da je
bila u istom takvom stanju i onda kad nisu uspijevali napraviti dijete.
Povijest se ponavljala, samo što sada nije bilo nikoga tko bi preuzeo njezin
dio posla. Nakon Giuseppeova odlaska Luca je već radio za dvoje, a Sara je
došla umjesto naše majke. Brat je bio prisiljen zaposliti jednog studenta za
ostatak ljeta i početak jeseni. Nekad vidim tog mladića kako stoji za
vitrinom ili hoda po terasi kao da se izgubio pa ga je prihvatila neka
čudna obitelj; obitelj koja to više i nije bila.
Moj otac je u Venasu i u podrumu brusi novo srce, dok moja majka u
kuhinji proučava vremensku prognozu. Giuseppe je negdje u Srednjoj
Americi, Luca u Rotterdamu vadi sladoled iz stroja, a ja sutra putujem u
Estoniju.

~ 197 ~
 Knjige.Club Books

Žena, koja je cijelu obitelj držala na okupu, leži u mraku. Vrata spavaće
sobe uvijek su zatvorena. Unutra je vrućina i ustajali zrak. Sophia leži
pokrivene glave. Čini se kao da je njezina duga kosa zauvijek izgubila sjaj.
Brat mi je ispričao da je ništa ne može izvući iz njezinog mrtvila. U sobi je
zagušljivo. Kad bi Luca razgrnuo zavjese i otvorio prozor, Sophia bi pod
plahtom počela vikati, no zvučala je kao da viče iz dubokog sna. Bili su to
slabo razumljivi vapaji koji bi prestali čim bi Luca napustio sobu. Nije
odgovarala na njegova pitanja, nije ju smio dotaknuti. Nikako ju nije
mogao utješiti.
Ušao sam u sladoledarnicu ispod crvenobijele prugaste tende, prošao
pokraj vitrina i blagajne kroz vrata koja su vodila do stepenica. Nitko me
nije pitao što radim. Sara je bila za vitrinom i dosađujući se gledala u
daljinu, a Luca u kuhinji. Odlazim gore s njegovim dopuštenjem. “Već si se i
prije pobrinuo za čudo”, rekao mi je. Zatim je nastavio s poslom.
Kad sam Sophiji išao napraviti dijete, preskakivao sam po jednu
stepenicu. A kad sam išao vidjeti svog novorođenog sina, preletio sam ih
sve. Ovoga puta nisam trebao ići na tavan, no dugo sam se penjao. Držao
sam se za ogradu i čuo kako stepenice pucketaju pod mojim cipelama. Pitao
sam se zašto to radim, koju to dužnost još moram ispuniti? Zašto se
jednostavno ne okrenem, prođem ispod tende i tek tako nestanem?
U glavi sam čuo stih Borisa Rižija: “Moguće je vratiti i godine i ljude”, ali
sumnjao sam da se opet može dogoditi čudo. Sophia mi neće otvoriti vrata u
haljini s božurima, neće imati rumene obraze, ni zlatnu pletenicu. Ovoga
puta ležat će u krevetu suhih usana, s podočnjacima. Odsutna, iscrpljena od
tuge. Čeka Giuseppea. Samo bi joj njegov povratak mogao odagnati tugu.
Prošao sam kroz blagovaonicu do Lucine i Sophijine spavaće sobe. Na
stolu su još bili tanjuri i čaše od večere. Muhe su slijetale na ostatke hrane.
Štednjak je bio krcat, u sudoperu su bile zagorjele tave. Kao da je nedostajao
jedan zubac u zupčaniku; moj brat nije mogao bez Sophije, a sladoledarnica
nije mogla bez Giuseppea. Možda će Luca uspjeti održati sladoledarnicu još
nekoliko sezona. Dodatno osoblje će mu u tome pomoći, ali naposljetku mu
je ipak potreban sin. Nasljednik.
Giuseppe je na dan svog rođenja zaustavio strojeve za sladoled. Sada će
se strojevi možda i zauvijek zaustaviti.
Položio sam ruku na kvaku, ali još nisam ušao. S druge strane vrata ne
čuje se ništa; ni pomicanje plahti, ni kašljanje, ni hrkanje. Sophia
nepokretno leži u krevetu. Ne znam hoće li me htjeti poslušati, ni mogu li je
moje riječi probuditi iz njezine obamrlosti. Kako znati na koji način radi
srce? Kako mu pomoći da zaboravi bol? Kako mu ponovno dati nadu?

~ 198 ~
 Knjige.Club Books

Pritisnuo sam kvaku i otvorio vrata. Šarke su zaškripale. Vrućina mi je

udarila u lice. Mračno je i tiho kao u grobu. Dok ulazim u sobu, vrti mi se u
glavi. Sve se vrti, vrti, vrti.

~ 199 ~
 Knjige.Club Books

Početak i kraj

Giuseppe se vratio nakon dvije ledene zime i ljeta u pjesmi cvrčaka.

Nebo je bilo azurno plave boje, cvjetao je kantarion, djetelina, stolisnik. U
dolini Cadore vrijeme je prolazilo ispunjeno i lijeno, a godišnja doba
smjenjivala su se jedno za drugim. Drvosječe su obarali stabla, krave su se
telile, mladići su postajali muškarci. Maria Grazia osjećala je kako se njihovi
pogledi lijepe po njezinom tijelu, ali brzo bi pobjegla kad bi joj se netko od
njih obratio. Skrivala bi se u svojoj sobi ili bi odlazila u šumu, posjećujući
mjesta na kojima je bila s Giuseppeom. Pronašla je sva ta mjesta; mjesto na
kojem su svjetlosne zrake prodirale između stabala i gdje su tražili
češere, livadu na kojoj su brali maslačke i mjesto u travi na kojem su
ležali poput uvećanog živog sata. Jedino se nije usudila sama popeti
na Antelao.
Prošlo je već godinu dana otkako je Giuseppe nestao. Nikome nije bilo
jasno zašto je otišao. Majka ga je danima čekala u njegovoj sobi, uz otvoreni
prozor kroz koji je izašao. Otputio se u zoru novoga dana. Nije ostavio
nikakvu poruku, niti je išta rekao svojoj braći i sestrama. Maria Grazia
mogla je razriješiti misterij njegovog odlaska, ali nije se usudila reći
Giuseppeovoj majci što se dogodilo noć prije njegovog odlaska. Te noći
izjavila mu je ljubav i preklinjala ga da joj napravi dijete. Tu je tajnu čuvala u
sebi. U nekim trenucima izjedala ju je krivnja, a bilo je dana u kojima nije
mogla vjerovati da bi Giuseppe otišao zbog nje. Što je napravila pogrešno?
Pokazala mu je svoje tijelo, bijele grudi s bradavicama boje jantara.
Nitko nije znao gdje je Giuseppe. U prvim danima tražili su ga svi
muškarci iz sela; kovač, bravar, Enrico Zangrando, njegov otac koji bi vani
uvijek zviždao, no koji je sada šutke lutao uokolo. Zajedno su dugo obilazili
planine tražeći ga. Popeli su se na ledenjak Antelaa, sumnjajući da je pao
pobirući snijeg.
Čak i najesen, dva mjeseca potom, očekivalo se da će se Giuseppe
pojaviti; kada je miris pečenih kestena ispunio bečke ulice, a pilar stajao na
uglu Volksgartena uz svoju peć. Bruno bi katkad pomislio da ga je vidio na
drugoj strani ulice. Ali kad bi ga zazvao, odmah bi vidio da je to neki drugi
mladić. S jednako snažnim ramenima i tamnom kosom, ali s drugim licem;
profinjenim i bezbrižnim.
Unatoč vremenu koje je neumoljivo prolazilo, Maria Grazia i dalje je bila
uvjerena da će se Giuseppe vratiti. Bila je sigurna da misli na nju, gdje god
da jest. Čekala ga je cijelo ljeto. Seljaci su već drugi put pokupili sijeno,
ukuhali plodove i konzervirali ih u teglicama. Kad je iznad sela grmjelo,
padala je tuča veličine oraha.

~ 200 ~
 Knjige.Club Books

“Koliko dugo ćeš ga još čekati?” pitala ju je majka.

Maria Grazia nije odgovarala. Gledala je van, u crne oblake.
“Želiš li ostati sama?”
I dalje nije odgovarala, samo joj se bora na čelu povećala. Majka je prije
dva dana vidjela svoju kćer kako se vraća iz šume, držeći rub haljine i
gledajući sakupljene češere.
“Pitala sam te nešto, Maria Grazia. Želiš li ostati sama?” pitala ju je
majka.
“Ne.”
“Onda se trebaš osvrnuti oko sebe, a ne cijelo vrijeme gledati u pod.”
Promatrala je svoju kćer, najljepšu od svih njezinih kćeri. Najljepšu djevojku
u selu. Nije više mogla gledati tugu oko njezinih usana, maglovit pogled
njezinih očiju. “On se neće vratiti”, rekla je. “Moraš ga zaboraviti. Moraš
pronaći drugoga. Onoga koji neće tek tako pobjeći. Koji će ujutro ustati i ići
na posao. Čuješ li me? On se neće vratiti!”
Nije ju slušala. Maria Grazia čula je da joj majka nešto govori, ali nije
dopuštala da majčine riječi dopru do nje. Znala je da će joj Giuseppe jednoga
dana pokucati na vrata, kao i prije, u ranoj mladosti. U svojim snovima,
jasnima poput viđenja, vidjela ga je kako prolazi selom u prljavoj odjeći i
iznošenim cipelama, napokon se vraćajući s dalekog puta.
“Slabo je srce u kom’ jedna ljubav blista.” Njezino srce nije bilo slabo,
kao u Shelleyjevoj pjesmi. Srce Marije Grazije bilo je snažno i
beskompromisno.
Nastavila ga je čekati i kad je ljeto završilo. Jesen koja je uslijedila bila je
blaga, ali i vlažna. Planine su zarobile oblake i pet dana zaredom padala je
kiša. Ulice su se isprale, rijeka Piava bila je smeđa poput hrđe. Zatim je
nastupila i druga zima, još hladnija od prethodne. Temperatura se spustila
na minus dvadeset stupnjeva, vjetar je bio oštar poput kose. Svi koji nisu
morali izlaziti, ostajali su u kućama uz vruću peć. Zbog toga su se sjekla i
pilila stabla, zbog toga su se usred ljeta pripremale goleme zalihe drva.
Snijeg je pao tek u siječnju. Većina ljudi ga je predosjetila. Osjetio se u
zraku, mogao se namirisati. Za jedan sat sve su se livade zabijelile, a
do večeri je krovove prekrio debeli snježni pokrivač.
Sljedećeg jutra djeca su izašla iz kuća i rumenih obraza trčala po snijegu.
Sunce je donosilo svjetlost i toplinu, nebo je bilo plavo poput različka. Ljudi
su čistili snijeg sa svojih prilaza. Ulice su se raščišćavale uz pomoć volova,
kojima je iz vlažnih nosnica izlazila para. Jedino je Maria Grazia ostala u
kući. Bila je u svojoj sobi i navukla deku preko glave kako ne bi morala
slušati radosni žamor koji je dolazio izvana.

~ 201 ~
 Knjige.Club Books

Djevojčica koja se u svojoj mladosti, poput suncokreta u travi, okretala

za suncem i koja je cijedila maslačkovo mlijeko po svojim rukama.
Djevojčica koja se za jedno ljeto pretvorila u ženu, koja je mladićima
oduzimala dah gledajući ih u oči, malko otvorivši usta. Ta djevojčica sada je
ležala u krevetu i više nije ustajala.
Muškarci u selu smatrali su to smrtnim grijehom, ali nijedan od njih nije
bio kadar probuditi je iz njezinog žalosnog stanja.
Siječanj se pretvorio u veljaču, veljača je postala ožujak. Snijeg je
kopnio, smanjivao se, topio i nestajao. Osim na ledenjacima, na bisernoj
ogrlici na vrhu Antelaa. Giuseppe je ugledao to svjetlucanje s velike
udaljenosti i znao je da je blizu kući. Odjeća mu je bila stvarno prljava, a
cipele iznošene. Nije ga bilo gotovo dvije godine. Nos i čelo potamnjeli su
mu od sunca.
Prva osoba koja ga je vidjela u dolini Cadore bila je toliko začuđena i
radosna, da je jedva čula što joj je Giuseppe govorio. Prema riječima zidara
Pietra Zaette, Giuseppe je vjerojatno rekao: “Bljedoliki, budi pozdravljen!”
No nije bio posve siguran u to.
Vijest je došla do sela prije Giuseppea. Proširila se svim ulicama i
kućama. Njegov otac, majka, braća i sestre izašli su iz kuće i zaputili se
glavnom cestom. Giuseppe se pojavio u daljini, poput crne točke koja se
povećavala. Nisu mogli dočekati da ga zagrle.
Maria Grazia zbacila je sa sebe deke i ustala iz kreveta. Čula je ljude
kako viču, povike nevjerice i radosti; djeca su uzvikivala njegovo ime. Noge
su joj se ponovno morale naviknuti na težinu koju su morale nositi, a oči na
dnevnu svjetlost. Kad ga je ugledala, činilo joj se da još uvijek sanja. Postao
je poput diva, snažniji i veći nego što je bio prije odlaska. Sagradio je
neboder i željezničku prugu.
Giuseppea je majka uvukla u kuću, ali je on još iste večeri pokucao na
susjedina vrata. Gledala ga je u oči, tamnoplave oči koje su vidjele Atlantski
ocean i golemu pustoš Velikog ravnjaka. Giuseppe nije odvraćao pogled.
Više se nije bojao. Nastavio ju je gledati i primijetio kako je još uvijek lijepa,
unatoč suhoj koži i kosi bez sjaja. Ljepota jača od bilo koje druge.
U njegovom kartonskom kovčegu bile su indijanska perjanica i traperice
s džepovima punim crvenog pijeska iz prerija Južne Dakote. Po užarenom
suncu postavljao je pragove za prugu. U Wyomingu je lovio bizone. U New
Yorku je promatrao ženu u svilenoj haljini čiji ga je parfem omamio. Ali
vratio se. Natrag su ga dovele niti koje nisu pukle, mreža koja je ostala
netaknuta.
Došlo je proljeće. Najviši planinski vrhovi bili su prekriveni snijegom.
Trava na livadama postala je zelena. Uz rijeku se osjetio miris ispiljenih
dasaka. Giuseppe i Maria Grazia penjali su se na Antelao i krali snijeg kralju
~ 202 ~
 Knjige.Club Books

ledenjaka. Zajedno su sve ponovno proživljavali. On je vidio sitne kapi znoja

na njezinom nosu, ona mokre mrlje na njegovoj odjeći. Zbog zasljepljujućeg
sunca kretali su se poluzatvorenih očiju. Iz njegovih golih ruku dizala se
para. U pletenoj košari topio se snijeg.
Kad su se spustili u dolinu, Giuseppe je u podrumu pokrenuo kotač
stroja za sladoled, kotač koji je tako dugo mirovao. Napravili su sorbet od
pekmeza od marelica i, žlicu po žlicu, sami ga pojeli. Idućih dana Giuseppe je
prodavao različite okuse sladoleda uz glavnu cestu, dolazilo je sve više ljudi.
Na palcu mu je izrastao žulj. Koža Marije Grazije poprimila je boju meda, a
njezina duga kosa blistala je na suncu.
Giuseppe se više nije bojao i progovorio je jezikom ljubavi. Napravio joj
je dijete, oca mog oca - moga djeda. A stroj za sladoled nastavio se vrtjeti.

~ 203 ~
 Knjige.Club Books

Zahvale

Dugujem veliku zahvalu obitelji Olivo iz sladoledarnice Venecija u

Rotterdamu. Odvojili su jako puno vremena kako bi mi ispričali svoju
obiteljsku povijest, uvijek uz kuglicu sladoleda, frape ili espresso. Pružili su
mi dobrodošlicu i u Venas di Cadoreu. Tamo su me upoznali sa svojom
širom obitelji i ostalim sladoledarima koji su mi dali prijeko potrebne
informacije.
Jako veliku zahvalu dugujem i Basu Kwakmanu, uredniku roterdamskog
festivala Poetry International Festival. On mi je u brojnim razgovorima
detaljno pričao o svom radu i putovanjima. Mogao sam pogledati i njegovu
zbirku crteža hotelskih soba. Zahvaljujem mu na otvorenosti.
Zahvaljujem i Dorini de Vos na takozvanoj “sobi za poslugu”, divnom i
mirnom mjestu u kojem sam mogao pisati ovu knjigu te na bezbrojnim
espressima koje mi je pravila.
Manon Smits prevela je na nizozemski pjesmu Rina Gaetana “Ma il cielo
e sempre piu blu”.

Ovdje sam naveo izvore koji su mi na ovaj ili onaj način koristili:

- Frank Boverkerk e. a., Italiaans ijs. De opmerkelijke historie van

de Italiaanse ijsbereiders in Nederland, 1984.
- Elizabeth David, Harvest od the Cold Months. The Social History of Ice
and Ices, 1994.
- Pim Reinders, Een Coupe Speciaal. De wereldgeschiedenis van het
consumptie-ijs, 1999.
- Harry Oltheten, Elio Talamini. Entrepeneur en visionair, 2005.

~ 204 ~
 Knjige.Club Books

Ernest van der Kwast rodio se 1981. u Mumbaiju, u Indiji. Debitirao je

2005. godine romanom Nekad su stvari ljepše ako ljudi o njima klepeću
(Soms zijn dingen mooier als er mensen klappen). Pod pseudonimom Sieger
Sloot objavio je roman Stand-in. Slavu je stekao 2010. godine romanom
Mama Tandoori koji je postao bestseler u Nizozemskoj i Italiji, s više od
100.000 prodanih primjeraka. Roman Sladoledari (De ijsmakers, 2015.)
ubrzo je preveden na više jezika, a Van der Kwast njime osvaja Dioraphte
Literatour Prijs, nagradu za najbolje književno djelo za mlade u
nizozemskom govornom području.

~ 205 ~
 Knjige.Club Books

Josipa Dvoraček rođena je 1990. u Zagrebu. Godine 2015. na

Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je studij filozofije i
nederlandistike. Tijekom studija pohađala je ljetne škole nizozemskog
jezika te se bavila različitim vrstama prijevoda s nizozemskog na hrvatski.
Godine 2013. boravila je u Prevoditeljskoj kući u Amsterdamu, kao
pobjednica natječaja Festivala europske kratke priče za najbolji prijevod
kratke priče Manon Uphoff Rana. Prevela je fragmente romana Nesveto
(Onheilig) spisateljice Roos van Rijswijk, a Sladoledari (De ijsmakers)
Ernesta van der Kwasta prvi joj je prevedeni roman. Trenutačno radi u
jednoj zagrebačkoj gimnaziji kao profesorica filozofije i logike.

Scan i obrada: Knjige.Club Books

~ 206 ~