.

Koja je priroda prostora i vremena?

Kako se mi uklapamo u svemir?
Kako se svemir uklapa u nas?
Na ta će vam dubokoumna pitanja najbolji odgovor dati poznati
astrofizičar i autor brojnih uspješnica Neil de Grasse Tyson. Malo je danas
onih koji imaju dovoljno vremena za razmišljanje o svemiru. Zato Tyson
sažeto i jasno te s mnogo humora svemir približava Zemlji u lako savladivim
poglavljima koja se mogu čitati na bilo kojem mjestu i u bilo koje vrijeme
dana prenatrpanog obvezama. Dok čekate na jutarnju kavu, autobus, vlak ili
avion, Astrofizika za ljude u žurbi ponudit će vam sve potrebno da se
sprijateljite s osnovnim astrofizičkim pojmovima: od Velikog praska do crnih
rupa, od kvarkova do kvantne mehanike, te od potrage za ekstrasolarnim
planetima do potrage za životom u svemiru.
 Astrofizika za ljude u žurbi

Neil deGrasse Tyson

.
Naslov izvornika:
Neil de Grasse Tyson: Astrophysics for People in a Hurry
 .

Za sve koji nemaju vremena za debele knjige, a ipak žele znati više o
svemiru
Sadržaj
Astrofizika za ljude u žurbi
PREDGOVOR
1. Najveća ikad ispričana priča
2. Kako na Zemlji, tako i na nebu
3. Neka bude svjetlost
4. Između galaktika
5. Tamna tvar
6. Tamna energija
7. Svemir na pladnju
8. Biti okrugao
9. Nevidljiva svjetlost
10. Između planeta
11. Egzoplanet Zemlja
12. Razmišljanjao kozmičkoj perspektivi
ZAHVALE
KAZALO
 PREDGOVOR

Posljednjih godina ne prođe gotovo ni tjedan bez vijesti o nekom

svemirskom otkriću koje zaslužuje pojaviti se na naslovnicama. Premda su se
mediji počeli zanimati za svemir, to što se o njemu češće govori vjerojatno je
ipak posljedica sve veće iskrene gladi javnosti za vijestima iz znanosti.
Mnogo je dokaza za to, od vrlo gledanih televizijskih popularnoznanstvenih
emisija do uspjeha znanstvenofantastičnih filmova s velikim glumačkim
zvijezdama koje na filmskom platnu predstavljaju proslavljeni producenti i
redatelji. A u posljednje su vrijeme biografski filmovi o glasovitim
znanstvenicima gotovo postali žanr za sebe. Diljem svijeta sve je veći interes
i za festivale znanosti, okupljanja ljubitelja znanstvene fantastike i
televizijske znanstvene dokumentarne.
Film koji je donio najveću zaradu u povijesti snimio je poznati redatelj
koji je svoju priču smjestio na planet koji kruži oko daleke zvijezde. A u
njemu glasovita glumica glumi astrobiologinju. Premda su u današnje
vrijeme popularnost stekle gotovo sve znanstvene discipline, astrofizika se
neprestano pojavljuje na vrhu ljestvica. Mislim da znam zašto je tako. Svatko
je od nas u nekome trenutku pogledao u noćno nebo posuto zvijezdama i
pomislio: Sto sve to znači? Kako to funkcionira? I koje je moje mjesto u
svemiru?
Ako ste previše zaposleni i ne stignete odlaziti na predavanja o svemiru,
čitati o njemu knjige ili gledati dokumentarne a želite sažet ali znanstveno
čvrsto utemeljen uvod u to područje, nudim vam ovu Astrofiziku za ljude u
žurbi. U ovoj knjižici nudim vam osnovne spoznaje o svim glavnim idejama i
otkrićima vezanim za suvremeno razumijevanje svemira. Ako mi je to pošlo
za rukom, moći ćete razgovarati o području kojim se bavim, a možda ćete
zaželjeti i više.
 .

Svemir nije dužan biti smislen

.— NDT
 1.

Najveća ikad ispričana priča

Svijet postoji mnogo godina, a jednom ga
je nešto pokrenulo. Iz toga slijedi sve ostalo.
LUKRECIJE, OKO 50. G. PR. KR.
U početku, prije gotovo četrnaest milijardi godina, sav prostor i energija u
poznatome svemiru bili su sažeti u volumenu manjem od bilijuntinke točke
kojom završava ova rečenica.
Bilo je tako vruće da su sve temeljne prirodne sile koje zajedno tvore
svemir bile sjedinjene. Premda još ne znamo kako je nastao, taj se sićušni
svemir mogao samo širiti. Brzo. U događaju koji danas nazivamo Veliki
prasak.
Einsteinova opća teorija relativnosti, postavljena 1916., ponudila je
suvremeno razumijevanje gravitacije (sile teže), prema kojoj prisutnost tvari
(materije) i energije zakrivljuje tkanje prostora i vremena koji ga okružuju.
Dvadesetih godina 20. stoljeća bit će otkrivena kvantna mehanika, zaslužna
za današnje viđenje svega što je vrlo sitno: molekula, atoma i subatomskih
čestica. Međutim, te dvije spoznaje o prirodi formalno nisu uskladive, pa je
fizičare to potaknulo na utrku da teoriju sitnoga i teoriju velikoga povezu u
jedinstvenu skladnu teoriju kvantne gravitacije. Nismo u tom nastojanju još
stigli do cilja, ali točno znamo gdje se nalaze najveće prepreke. Jedna od njih
nalazi se u »Planckovoj eri« ranoga svemira. Riječ je o intervalu vremena
između trenutka t — 0 do t — 1043 sekunde (deset milijunti bilijunti bilijunti
bilijunti djelić sekunde) poslije početka svemira, prije nego što mu se promjer
povećao na 1035 metara (stotinu milijardi kvadrilijuna puta manje od metra).
Njemački fizičar Max Planck, po kojem se te nezamislivo male jedinice
vremena i duljine nazivaju, uveo je ideju o kvantiziranoj energiji 1900.
godine i općenito ga smatramo ocem kvantne mehanike.
 Sukob između gravitacije i kvantne mehanike ne predstavlja praktičan
problem za razumijevanje današnjega svemira. Načela i alate opće
relativnosti i kvantne mehanike astrofizičari primjenjuju na vrlo različite
vrste problema. Ali u početku, tijekom Planckove ere, veliko je bilo malo, a
mi slutimo da je među njima morao postojati svojevrstan prisilni brak.
Nažalost, zavjeti razmijenjeni pri obredu nisu nam poznati, pa zato ni jedan
(poznati) zakon fizike ne opisuje pouzdano kako se svemir u tom razdoblju
ponašao.
Ipak, smatramo da se do završetka Planckove ere gravitacija uspjela
iskobeljati iz zagrljaja drugih, još sjedinjenih prirodnih sila, i postigla
neovisnost koju tako lijepo opisuju danas prihvaćene teorije. Kad je svemir
ostario više od 1035 sekundi nastavio se širiti i pritom smanjivao gustoću sve
energije, a ono što je preostalo od sjedinjenih sila raspalo se na
»elektroslabu« i »jaku nuklearnu« silu. Još kasnije elektroslaba sila razdvojila
se na elektromagnetsku i »slabu nuklearnu« silu otkrivajući nam tako dobro
poznate četiri sile: slaba sila nadzire radioaktivni raspad, jaka sila povezuje
atomsku jezgru, elektromagnetska sila spaja molekule, a gravitacija spaja
materiju općenito.

Od početka svemira prošla je bilijuntinka sekunde.

Sve to vrijeme nije prestajalo međudjelovanje tvari u obliku subatomskih

čestica i energije u obliku fotona (prenositelja svjetlosne energije bez mase
koji su istodobno i čestice i valovi). Svemir je bio dovoljno vruć da fotoni
svoju energiju spontano pretvaraju u parove čestica tvari i antitvari koji su se
odmah međusobno poništili, vraćajući svoju energiju natrag fotonima. Da,
antitvar je stvarna. I otkrili smo je mi znanstvenici, a ne pisci znanstvene
fantastike. Te preobrazbe posve opisuje Einsteinova glasovita jednadžba E —
mc2, recept koji nam istodobno pokazuje koliko energije ima u tvari i koliko
se tvari može dobiti od energije. Vrijednost c2 je brzina svjetlosti na kvadrat
— golem broj koji nas, kad se pomnoži s masom, podsjeća na to koliko se
energije dobiva takvom pretvorbom.
 Neposredno prije, tijekom i nakon što su se jaka i elektroslaba sila
razdvojile, svemir je bio kipuća juha kvarkova, leptona i njihovih
antimaterijskih blizanaca, a tu su bili i bozoni, čestice koje im omogućavaju
interakcije. Za sve spomenute obitelji čestica smatra se da se ne mogu dijeliti
u manje ili temelj nije, iako svaka ima nekoliko inačica. Običan foton je član
obitelji bozona. Za laike najpoznatiji lepton je svakako elektron i, možda,
neutrino, a najpoznatiji kvarkovi su... pa, najpoznatijih kvarkova zapravo i
nema. Svaka od šest podvrsta dobila je apstraktno ime koje ne služi nikakvoj
stvarnoj filološkoj, filozofskoj ih pedagoškoj svrsi,! osim da ih međusobno
razlikujemo: gornji i donji, strani i čarobni, ljepota/pridneni i istina/vršni.
Kad smo već kod toga, kažimo da su bozoni nazvani po indijskom
znanstveniku Satyendri Nathu Boseu. Riječ »lepton« ima korijen u grčkoj
riječi leptos, koja znači »lak« ili »malen«. »Kvark«, s druge strane, ima
mnogo zanimljivije književno podrijetlo. Fizičar Murray Gell-Mann, koji je
1964. predložio postojanje kvarkova kao osnovnih sastojaka neutrona i
protona i koji je u to doba smatrao da obitelj kvarkova ima samo tri člana,
ime je pronašao u karakteristično nerazumljivoj rečenici iz Finneganova
bdijenja Jamesa Joycea: »Tri kvarka za gospara Marka!« Jedna činjenica
govori u prilog kvarkova: sva su im imena jednostavna — nešto za što
kemičari, biolozi, a osobito geolozi nisu sposobni kad smišljaju nazive u
svojim područjima.
Kvarkovi su vrlo čudne zvjerčice. Za razliku od protona, koji imaju
električni naboj od +1, i elektrona, s nabojem -1, kvarkovi imaju trećinske
naboje. Usto, kvarka nikad nećete uhvatiti sama, uvijek se čvrsto drži za
susjede. Zapravo, što ih više pokušavate razdvojiti, sila koja drži na okupu
dva ili više kvarkova postaje sve jača — kao da su povezani svojevrsnom
subatomskom gumenom vrpcom. Razdvojite li ih dovoljno, vrpca će puknuti,
pohranjena energija pozvat će se na jednadžbu E — mc2 i na svakome će
kraju stvoriti novi kvark, pa ćete se naći točno ondje odakle ste krenuli.
Tijekom kvarkovsko-leptonske ere svemir je bio dovoljno gust da
prosječna udaljenost između nevezanih kvarkova bude jednaka udaljenosti
sparenih. Vezu susjednih kvarkova nije se u takvim uvjetima moglo
jednoznačno odrediti, pa su se slobodno kretali usprkos činjenici da su svi bili
međusobno povezani. Takvo stanje materije, svojevrstan kvarkovski kotao,
prvi je put 2002. spomenula skupina fizičara iz Nacionalnog laboratorija
Brookhaven na Long Islandu u američkoj saveznoj državi New York.
Čvrsti teorijski dokazi nameću zaključak da je u epizodi iz vrlo ranoga
svemira, možda tijekom nekog razdvajanja sila, svemir postao neznatno
asimetričan i čestice tvari malo su nadmašile broj čestica antitvari: na
milijardu čestica antitvari postojala je milijarda i jedna čestica tvari. Tu malu
razliku u populaciji materije i antimaterije nitko ne bi mogao zamijetiti zbog
stalnog nastajanja, uništavanja i ponovnog nastajanja kvarkova i
antikvarkova, elektrona i antielektrona (poznatijih pod nazivom pozitroni) te
neutrina i antineutrina. Cestice viška imale su mnogo prilika pronalaziti
čestice s kojima se mogu poništiti (anihilirati), baš kao i preostala većina.
Ali takvo stanje nije dugo potrajalo. Kako se sve-mir nastavio širiti i
hladiti pa je u jednome trenutku postao veći od našega današnjeg Sunčeva
sustava, temperatura se naglo spustila ispod bilijun kelvina.

Od početka svemira prošla je milijuntinka sekunde.

Taj mlaki svemir više nije bio dovoljno vruć ni gust da bi skuhao
kvarkove, pa su svi požurili pronaći plesne partnere i tako stvorili trajnu novu
obitelj teških čestica nazvanih hadroni (od grčke riječi hadros, »debeo«).
Posljedica tog prelaska s kvarkova na hadrone uskoro je bila pojava protona i
neutrona, baš kao i drugih, manje poznatih teških čestica, svih građenih od
različitih kombinacija inačica kvarkova. U Švicarskoj (opet smo na Zemlji)
europski čestični fizičari zajedno rade u institutu1 opremljenom velikim
ubrzivačem (akceleratorom) u kojem sudaranjem snopova hadrona nastoje
oponašati uvjeti u ranome svemiru. Najveći takav stroj na svijetu vrlo
opravdano nazivamo Veliki hadronski sudarač.
Malu asimetriju između tvari i antitvari u juhi leptona i kvarkova
naslijedili su i hadroni, a to je imalo nevjerojatne posljedice.
Kako se svemir nastavio hladiti, smanjila se količina energije raspoložive
za spontano stvaranje temeljnih čestica. Tijekom hadronske ere fotoni se više
nisu mogli pozivati na formulu E—mc2 kalio bi stvarali parove kvarkova i
antikvarkova. I ne samo to, fotoni nastali iz preostalih anihilacija u svemiru
koji se stalno širio izgubili su energiju, koja je pala ispod praga potrebnoga za
stvaranje parova hadrona i antihadrona. Na svaku milijardu anihilacija —
nakon kojih je ostalo milijardu fotona — preživio je samo jedan hadron. Ali
na kraju će se smijati upravo ti samotnjaci. Oni će poslužiti kao izvor sve
tvari od koje će nastati galaktike, zvijezde, planeti i... petunije.
Bez te neravnoteže između tvari i antitvari sva masa u svemiru sama bi se
poništila, pa bi u njemu postojali samo fotoni i ništa više — bio bi to
ultimativni »neka bude svjetlost« scenarij.

Do tog je trenutka prošla jedna sekunda.

Svemir se proširio do promjera od nekoliko svjetlosnih godina,2 otprilike

onoliko koliko je Sunce udaljeno od najbližih zvijezda. Temperatura mu je
milijardu stupnjeva, pa se u njemu još mogu skuhati elektroni koji se, zajedno
sa svojim antimaterijskim blizancima pozitronima, pojavljuju i ponovno
nestaju. Ali u sve širem i sve hladnijem svemiru dani — odnosno sekunde —
su im odbrojeni. Ono što je vrijedilo za kvarkove, a poslije za hadrone,
ostvarilo se i za elektrone: na kraju preživljava samo jedan od milijarde.
Ostali se u moru ispunjenom fotonima anihiliraju s pozitronima, svojim
antimaterijskim pratiteljima.
U tom trenutku u postojanje je »zamrznut« po jedan elektron za svaki
proton. Kako se svemir nastavio hladiti — temperatura mu je pala ispod sto
milijuna stupnjeva — protoni se počinju stapati s protonima, ali i s
neutronima, pa naposljetku nastaju atomske jezgre koje su početak svemira u
kojem devedeset posto tih jezgri čini vodik a deset posto helij, s tragovima
deuterija (»teškoga« vodika), trici ja (još težega vodika) i litija.

Od početka su protekle dvije minute.

Idućih 380 000 godina u našoj se čestičnoj juhi neće događati bogzna što.
Tijekom tih tisućljeća temperatura svemira bila je dovoljno visoka da
elektroni slobodno lutaju među fotonima, sudarajući se s njima i razbacujući
ih amo-tamo u njihovim interakcijama.
Ali ta sloboda naglo dolazi kraju kad se temperatura spustila ispod 3000
kelvina (otprilike polovica temperature na Sunčevoj površini), pa su se svi
slobodni elektroni povezali s atomskim jezgrama. Taj brak ostavlja za sobom
sveprisutnu kupku vidljive svjetlosti, zauvijek na nebu utiskujući trag o tome
gdje se u tom trenutku nalazila sva tvar. Bio je to kraj stvaranja čestica i
atoma u primordijalnom svemiru.

Prvih milijardu godina svemir se nastavio širiti i hladiti, a za to se vrijeme

tvar skupljala u masivne nakupine koje nazivamo galaktike. Nastalo ih je više
od stotinu milijarda, a u svakoj je bilo stotine milijardi zvijezda u čijim je
središtima počela termonuklearna fuzija. Zvijezde s masom otprilike deset
puta većom od Sunčeve u svojim središtima postignu dovoljan tlak i
temperaturu da proizvedu desetke elemenata težih od vodika, među njima i
one od kojih se sastoje planeti i život koji se možda pojavi na njima.
Ti bi elementi bili posve beskorisni da su ostali ondje gdje su nastali. Ali
vrlo masivne zvijezde nasreću eksplodiraju i po cijeloj galaktici rasipaju
sadržaj svoje kemijski obogaćene utrobe. Poslije devet milijardi godina takva
obogaćivanja, u posve neuglednom dijelu svemira (na rubovima superjata u
Djevici), u neuglednoj galaktici (Mliječnoj stazi), u neuglednom području
(Orionovu kraku) rodila se neugledna zvijezda (Sunce).
Oblak plina i prašine iz kojeg je nastalo Sunce sadržavao je dovoljno
teških elemenata koji su se spajali i začeli složen inventar kružećih objekata,
među njima i nekoliko kamenitih i plinovitih planeta, stotine tisuća asteroida
(planetoida) i milijarde kometa. Prvih nekoliko stotina milijuna godina velike
količine preostaloga smeća u svojim su se ćudljivim orbitama okrupnjavale i
spajale u veća tijela. Obično se to zbivalo u obliku brzih, žestokih sudara koji
bi rastalili površinu kamenitih planeta, sprječavajući tako nastanak složenih
molekula.
Kako je u Sunčevu sustavu bilo sve manje slobodnog materijala od kojeg
bi se stvarale nove nakupine, površine planeta počele su se hladiti. Onaj koji
nazivamo Zemlja nastao je u tzv. Zlatokosinoj zoni oko Sunca, području u
kojem oceani većinom mogu ostati tekući. Da je Zemlja bila mnogo bliže
Suncu, oceani bi isparili. Da je bila mnogo dalje, zamrznuli bi se. U oba
slučaja ne bi se na njoj razvio život kakav poznajemo.
U tekućim oceanima prepunim raznih elemenata organske su se molekule
putem procesa koji tek valja otkriti pretvorile u samoobnavljajući život.
U toj zemaljskoj primordijalnoj juhi prevladavale su jednostavne
anaerobne bakterije — život koji buja u okolišu bez kisika, ali kao jednu od
otpadnih tvari izbacuje kemijski vrlo reaktivan kisik. Ti prvi jednostanični
organizmi nehotice su zemaljsku atmosferu prepunu ugljikova dioksida
pretvorili u atmosferu s dovoljno kisika da se u oceanima i na kopnu pojave
aerobni organizmi i zavladaju planetom. Ti isti kisikovi atomi, koje obično
nalazimo u parovima (O2), također se spajaju u trojke i u gornjim slojevima
atmosfere tvore ozon (O3) koji služi kao štit i čuva površinu Zemlje od
većine Sunčevih ultraljubičastih fotona koji razaraju molekule.
Nevjerojatnu raznolikost života na Zemlji, a pretpostavljamo i u drugim
dijelovima svemira, dugujemo velikoj količini ugljika i nebrojenim
jednostavnim i složenim molekulama koje ga sadržavaju. O tome nema
nikakve sumnje: molekula na bazi ugljika ima mnogo više nego svih drugih
vrsta molekula zajedno.
Ali život je vrlo krhak. Zemljini susreti s velikim zalutalim kometima i
asteroidima u davnoj prošlosti bili su vrlo česti i znali su razoriti naš
ekosustav. Prije samo šezdeset pet milijuna godina (manje od dva posto
zemaljske prošlosti) asteroid mase deset bilijuna tona pogodio je današnji
poluotok Yucatán u Meksiku i uništio više od sedamdeset posto zemaljske
flore i faune — među njima i svima nam poznate velike dinosaure. Veliko
izumiranje. Ta je ekološka katastrofa omogućila našim precima sisavcima da,
umjesto da i dalje T. rexu služe kao predjelo, popune upravo ispražnjene niše.
Jedan ogranak sisavaca obdaren velikim mozgom, nazivamo ih primatima,
evoluirao je u rod i vrstu Homo sapiens s dovoljno inteligencije da izumi
znanstvene postupke i alate — te da shvati kako je svemir nastao i razvijao
se.

A što je bilo prije toga? Sto se zbivalo prije početka svemira?

Astrofizičari nemaju pojma. Bolje rečeno, naše najkreativnije predodžbe
o tome imaju slabo ili nikakvo uporište u eksperimentalnoj znanosti.
Zauzvrat, neki vjernici, uz zrnce pravednosti, tvrde da je nešto moralo sve to
pokrenuti, neka sila veća od svih drugih, izvor iz kojega je sve poteklo. Prvi
pokretač. U umu takve osobe to nešto je, naravno, Bog.
Ali što ako je svemir oduvijek tu, u stanju ili pod uvjetima koje tek
moramo spoznati — multisvemir, primjerice, koji stalno rađa nove svemire? I
što ako se svemir tek tako pojavi iz ničega? Ili što ako je sve što znamo i
volimo samo računalna simulacija koju su neka superinteligentna bića
načinila da se malo poigraju?
Takve filozofske zabavne ideje obično nikoga ne zadovoljavaju. Ipak,
podsjećaju nas da je neznanje prirodno stanje uma znanstvenih istraživača.
Ljudi koji misle da sve znaju nisu ni tražili ni naletjeli na granicu između
onoga što o svemiru znamo i onoga što ne znamo.
Ono što znamo i što možemo bez ikakve dvojbe ustvrditi jest da je svemir
imao početak. Svemir se nastavlja razvijati. I da, svaki atom u našem tijelu
možemo pratiti do Velikoga praska i termonuklearnih peći u vrlo masivnim
zvijezdama koje su eksplodirale prije više od pet milijardi godina.
Mi smo oživljena zvjezdana prašina koju je svemir osposobio da
razmišlja o sebi a tek smo počeli.
 2.

Kako na Zemlji, tako i na nebu

Sve dok Isaac Newton nije postavio opći zakon gravitacije, nitko nije
imao razloga pretpostaviti da su fizikalni zakoni kod kuće jednaki onima bilo
gdje drugdje u svemiru. Na Zemlji su se zbivale zemaljske stvari, na nebu
nebeske. Prema onodobnome kršćanskom nauku Bog je vladao nebom, pa ga
čovjek svojim nejakim smrtnim umom nije mogao shvatiti. Kad je Newton tu
filozofsku prepreku srušio zakonima koji su opisali gibanje i učinili ga
predvidljivim, neki su ga teolozi korili da je posve poništio ulogu Stvoritelja.
Newton je shvatio da gravitacijska sila koja sa stabla privlači zrele jabuke
također navodi bačene predmete po zakrivljenim putanjama i tjera Mjesec da
kruži oko Zemlje. Newtonov zakon gravitacije također tjera planete, asteroide
i komete da obilaze Sunce, a stotine milijardi zvijezda da obilaze središte
Mliječne staze.
Više od ičega drugoga, ta univerzalnost fizikalnih zakona potiče
znanstvena otkrića. A gravitacija je bila tek početak. Zamislite uzbuđenje
koje je zavladalo među astronomima u devetnaestome stoljeću kad su svoje
laboratorijske prizme, koje zrake svjetlosti razlazu u spektar, prvi put
usmjerili prema Suncu. Spektri nisu samo prekrasni nego i sadržavaju
mnoštvo informacija o objektu koji emitira svjetlost, među ostalim one o
njegovoj temperaturi i sastavu. Kemijske elemente u spektru prepoznajemo
po uzorku tamnih i svijetlih vrpci u razloženoj svjetlosti. Na sveopće
oduševljenje i čuđenje, kemijski potpisi elemenata na Suncu bili su identični
onima iz laboratorija. Prizma, koja sada više nije bila samo pomagalo
kemičara, pokazala je da Sunce i Zemlja, koliko se god razlikuju veličinom,
masom, temperaturom, položajem i izgledom, sadržavaju iste tvari: vodik,
ugljik, kisik, dušik, kalcij, željezo itd. Ah važnija od našeg popisa zajedničkih
tvari bila je spoznaja da su fizikalni zakoni koji upravljaju nastankom
spektralnih potpisa na Suncu jednaki onima koji djeluju na Zemlji udaljenoj
stotinu pedeset milijuna kilometara.
To je načelo univerzalnosti bilo tako plodonosno da ga se moglo uspješno
primijeniti i u suprotnome smjeru. Podrobnijom analizom Sunčeva spektra
pronađen je potpis elementa kojega nije bilo na Zemlji. Kako je pronađena na
Suncu, nova tvar dobila je ime prema grčkoj riječi helios (»Sunce«) i tek je
poslije otkrivena u zemaljskom laboratoriju. Tako je helij postao prvi i jedini
element u kemijskom periodnom sustavu otkriven negdje drugdje, a ne na
Zemlji.
U redu, fizikalni zakoni vrijede u Sunčevu sustavu, ali djeluju li na isti
način diljem galaktike? Diljem svemira? U svakome trenutku? Jedan za
drugim, zakoni su iskušani. Na obližnjim zvijezdama također su otkriveni
poznati elementi. Udaljenim dvojnim zvijezdama, sustavima koji su
gravitacijom natjerani na međusobno kruženje, kao da je također bio poznat
Newtonov zakon gravitacije. Isto vrijedi i za dvojne galaktičke sustave.
I baš kao što slojevi tla geologu pokazuju vremenski slijed zbivanja na
Zemlji, što dalje gledamo u svemir, vidimo dalje u prošlost. Spektri
najudaljenijih objekata u svemiru pokazuju iste kemijske potpise koje vidimo
u bliskome svemiru i vremenu. Istina, teških elemenata u to davno doba nije
bilo toliko kao danas — nastaju uglavnom u eksplozijama uzastopnih
naraštaja zvijezda — ali zakoni koji opisuju atomske i molekularne procese
zaslužne za stvaranje kemijskih potpisa nisu se promijenili. Dapače, veličina
nazvana konstanta fine strukture, koja nadzire osnovni otisak prsta svakog
elementa, nije se promijenila već milijarde godina.
Naravno, nemaju sve stvari i pojave u svemiru odgovarajućega parnjaka
na Zemlji. Vjerojatno nikada niste prošli kroz oblak sjajne plazme zagrijane
na milijun stupnjeva, a i kladim se da na ulici niste naišli na crnu rupu. Ono
što je važno jest univerzalnost fizikalnih zakona koji opisuju te pojave. Kad
je spektralna analiza prvi put primijenjena na svjetlost međuzvjezdanih
maglica, otkriven je potpis koji se, ponovno, nije mogao pronaći na Zemlji. U
to doba nije u periodnom sustavu bilo mjesta na koje bi se mogao postaviti
novi element. Zato su astrofizičari izmislili ime »nebulij« da mu čuva mjesto
sve dok ne shvate o čemu je zapravo riječ. Pokazalo se da su u svemiru
plinovite maglice tako rijetke da atomi mogu daleko putovati a da se ne
sudare s nekim drugim atomom. U takvim uvjetima elektroni u atomima
mogu djelovati na načine koje nismo dotada vidjeli u zemaljskim
laboratorijima. Nebulij je jednostavno bio potpis običnoga kisika koji je
izvodio neobične stvari.
Ta univerzalnost fizikalnih zakona govori nam da ako se spustimo na
udaljen planet s naprednom nepoznatom civilizacijom, ona će počivati na
istim zakonima koje smo otkrili i iskušali ovdje na
Zemlji — premda će se voditi drukčijim društvenim i političkim
uvjerenjima. Također, kad biste htjeli razgovarati s tim izvanzemaljcima,
kladim se da ne bi govorili engleski ili francuski, pa čak ni mandarinski
kineski. Niti biste mogli znati bi li rukovanje — ako im je ispruženi ud doista
ruka — smatrali znakom mira ili rata. Najbolje bi vam bilo pokušati se
sporazumjeti jezikom znanosti.
Takav pokušaj učinjen je sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća sa
svemirskim sondama Pioneer 10 i 11, odnosno Voyager 1 i 2. Sve četiri
svemirske letjelice dobile su prolaskom kroz gravitacijsko polje divovskih
plinovitih planeta Sunčeva sustava dovoljno energije da posve napuste naš
zvjezdani sustav.
Pioneer na sebi nosi zlatnu graviranu ploču na kojoj su znanstvenim
piktogramima prikazani raspored Sunčeva sustava, njegov položaj u
Mliječnoj stazi i građa vodikova atoma. Voyager je otišao korak dalje pa sa
sobom nosi zlatnu gramofonsku ploču s različitim zvukovima majke Zemlje,
među njima i kucanje ljudskoga srca, »pjesmu« kitova i melodije sa svih
strana svijeta, primjerice skladbe Beethovena i Chucka Berryja. Premda je to
svakako humaniziralo poruku, nije jasno bi li uši izvanzemaljaca imale pojma
što slušaju — uz pretpostavku da imaju uši. Moja omiljena parodija na tu
temu bio je skeč u NBC-jevoj emisiji Saturday Night Live emitiranoj ubrzo
poslije lansiranja Voyagera s prikazom pisanog odgovora izvanzemaljaca
koji su pronašli svemirsku sondu. U njemu je pisalo jednostavno: »Pošaljite
nam još Chucka Berryja.«
Znanost ne cvjeta samo na temelju univerzalnih fizikalnih zakona nego i
na postojanju i postojanosti fizikalnih konstanti. Konstanta gravitacije, među
znanstvenicima često nazivana »veliki G«, nudi Newtonovoj jednadžbi
gravitacije mjeru jačine sile gravitacije. Eonima smo neizravno testirali iznos
te veličine. Krenete li računati, utvrdit ćete da je sjaj zvijezde nerazdvojno
povezan s velikim G. Drugim riječima, da je veliki G u prošlosti bio imalo
različit od današnje vrijednosti, promjene u isijavan ju energije Sunca bile bi
mnogo veće nego što nam pokazuju biološki, klimatološki i geološki dokazi.
Takva je uniformnost našega svemira.

Među konstantama nedvojbeno je najpoznatija brzina svjetlosti. Bez

obzira na to koliko se brzo gibali, zraku svjetlosti ne možete preteći. Zašto
ne? Nijedan ikad izveden pokus nije otkrio objekt u bilo kakvu obliku koji bi
postigao brzinu svjetlosti. Prokušani fizikalni zakoni to predviđaju i
objašnjavaju. Znam da takve izjave izgledaju pomalo uskogrudno. Neke od
najtvrdoglavijih izjava znanstvenika u prošlosti podcijenile su domišljatost
izumitelja i inženjera: »Nikad nećemo poletjeti.« »Letovi neće nikad biti
komercijalno isplativi.« »Nikad nećemo razbiti atom.« »Nikad nećemo
probiti zvučni zid.« »Nikad se nećemo spustiti na Mjesec.« Svim tim
izjavama zajedničko je to da im na putu nije stajao nikakav fizikalni zakon.
Tvrdnja da »nikad nećemo prestići zraku svjetlosti« posve je drukčijeg
karaktera. Naime, proistječe iz temeljnih, provjerenih fizikalnih načela.
Cestovni znakovi međuzvjezdanih putnika u budućnosti sasvim će opravdano
navoditi:

Brzina svjetlosti:
nije samo dobra ideja,
ona je zakon.
Za razliku od kršenja ograničenja brzine na Zemlji, kod fizikalnih zakona
dobro je to da im za njihovo provođenje nisu potrebne institucije javnoga
reda premda moram priznati da sam nekoć imao majicu s natpisom »POŠTUJ
GRAVITACIJU«.
Sva mjerenja nameću zaključak da poznate fundamentalne konstante, baš
kao i fizikalni zakoni koji se na njih pozivaju, ne ovise o vremenu ni
položaju. Doista su konstante i vrijede posvuda.

Brojne prirodne pojave temelje se na nekoliko fizikalnih zakona koji

djeluju istodobno. Ta činjenica često otežava analizu i, u većini slučajeva,
zahtijeva moćna računala za izračunavanje onoga što se zbiva i praćenje
važnih parametara. Kad se u srpnju 1994. komet Shoemaker-Levy 9 zabio u
plinovitu Jupiterovu atmosferu i nakon toga eksplodirao, najtočniji računalni
model povezao je zakone mehanike fluida, termodinamike, kinetike i
gravitacije. Klima i meteorološke prilike još su jedan poznat primjer složenih
prirodnih pojava (koje je zato teško točno predviđati). Ali temeljni zakoni
koji njima upravljaju ne mijenjaju se. Jupiterova Velika crvena pjega
pobješnjela je anticiklona koja traje već najmanje 350 godina, a pokreću je
isti fizikalni procesi koji stvaraju oluje na Zemlji i drugim tijelima Sunčeva
sustava.
Još jednu vrstu univerzalnih istina čine zakoni očuvanja, u kojima se
količina neke mjerene veličine bez obzira na sve nikad ne mijenja. Tri su
najpoznatija takva zakona očuvanje mase i energije, očuvanje pravocrtne i
kutne količine gibanja i očuvanje električnoga naboja. Te zakone možemo
provjeriti na Zemlji, ali i posvuda gdje smo uspjeli pogledati — od domene
fizike subatomskih čestica do velike strukture svemira.
Koliko god se hvalili, u raju nije baš sve tako savršeno. Naime, kako se
čini, mi ne možemo vidjeti, dodirnuti ili okusiti izvor osamdeset pet posto
gravitacije koju možemo izmjeriti u svemiru. Ta zagonetna tamna tvar, koju
možemo detektirati samo po njezinu gravitacijskom djelovanju na tvar koju
vidimo, možda je građena od egzotičnih čestica koje tek moramo otkriti ih
prepoznati. Međutim, mala manjina astrofizičara ne vjeruje u tamnu tvar i
smatra da uopće ne postoji — za njih je rješenje modifikacija Newtonova
zakona gravitacije. Samo dodaj nekoliko članova jednadžbi i sve će ponovno
biti u redu.
Možda ćemo jednoga dana spoznati da Newtonov zakon gravitacije doista
treba popraviti. I to će biti posve u redu. To se već jednom i dogodilo.
Einsteinova opća teorija relativnosti iz 1916. proširila je načela Newtonove
gravitacije tako što je uzela u obzir i objekte iznimno velike mase. Newtonov
zakon gravitacije ne vrijedi u tom proširenom području koje njemu nije bilo
poznato. Lekcija koju bismo iz toga trebali naučiti jest da naše povjerenje
prolazi kroz spektar uvjeta po kojima se zakon testira i provjerava. Sto je taj
spektar širi, to zakon postaje moćniji i sveobuhvatniji u opisivanju svemira.
Za običnu gravitaciju koju doživljavamo svakoga dana Newtonov je zakon
sasvim dovoljan. S pomoću njega smo 1969. došli na Mjesec i sigurno se s
njega vratili. Za crne rupe i velike svemirske strukture potrebna nam je opća
teorija relativnosti. A ako u Einsteinove jednadžbe uvrstite objekte malih
masa i malih brzina, one doslovce (bolje rečeno matematički) postaju
Newtonove jednadžbe — što je dobar razlog da steknemo povjerenje u
razumijevanje svega što tvrdimo da razumijemo.

Zbog univerzalnosti fizikalnih zakona svemir je znanstvenicima čudesno

jednostavno mjesto. Za usporedbu, ljudska narav — područje psihologa —
neizmjerno je složenija. U Sjedinjenim Američkim Državama o predmetima
koji će se učiti odlučuju školski odbori. U nekim se slučajevima bira u skladu
s kulturološkim, političkim ih vjerskim hirovima. Različiti religijski sustavi
diljem svijeta uzrok su političkim razlikama koje se ne mogu uvijek razriješiti
miroljubivo. Snaga i ljepota fizikalnih zakona leže u tome što vrijede
posvuda, bez obzira na to vjerujete li u njih ili ne vjerujete.
Drugim riječima, osim fizikalnih zakona, sve su ostalo samo mišljenja.
To ne znači da znanstvenici ne vode rasprave. Mi to činimo. Cesto. Ali
obično tada iznosimo mišljenje o tumačenju ili o nedostatnim, odnosno
sumnjivim podacima na samim granicama našega znanja. Kad god se u
diskusiju može uvesti fizikalni zakon, jamčim da će rasprava biti vrlo kratka:
Ne, vaša zamisao o perpetuum mobile nikad se neće moći ostvariti jer
narušava prokušane zakone termodinamike. Ne, nikada nećete moći načiniti
vremenski stroj koji će vam omogućiti da se vratite u prošlost i ubijete svoju
majku prije nego što ste se rodili — to bi narušilo zakon kauzalnosti.
Također, bez narušavanja zakona o količini gibanja ne možete spontano
levitirati i lebdjeti u zraku, bez obzira na to sjedite li u lotosovu položaju ili
ne.3
Poznavanje fizikalnih zakona u nekim vam slučajevima daje
samopouzdanje da se sučelite s osornim osobama. Prije nekoliko godina u
slastičarnici u Pasadeni pio sam svoju večernju šalicu kakaa. Naravno,
naručio sam kakao sa šlagom. Kad mi je bio poslužen, od šlaga nije bilo ni
traga. Kad sam konobaru rekao da nema šlaga, rekao mi je da ga ne vidim jer
je potonuo na dno. Međutim, šlag ima malu gustoću i pliva na svim
tekućinama koje ljudi konzumiraju. I tako sam mu ponudio dva objašnjenja:
ili je netko zaboravio dodati šlag ili u toj slastičarnici ne vrijede univerzalni
fizikalni zakoni. Ne vjerujući mi na riječ, konobar je prkosno donio žlicu
šlaga da dokaže svoju tvrdnju. Nakon što ga je malo uronio, šlag je isplivao
na površinu. Koji vam je bolji dokaz potreban za univerzalnost fizikalnih
zakona?
 3.

Neka bude svjetlost

Poslije Velikoga praska svemiru je glavna stvar na dnevnom redu bila
njegovo širenje koje stalno smanjuje gustoću energije koja ispunjava prostor.
Svakim je trenutkom svemir bio malo veći, malo hladniji i malo tamniji. U
međuvremenu su tvar i energija postojale u obliku svojevrsne neprozirne juhe
u kojoj su slobodni elektroni stalno u svim smjerovima raspršivali fotone.
Stvari su se tako odvijale 380 000 godina.
U toj ranoj epohi fotoni nisu putovali dugo prije nego što bi naletjeli na
elektron. U to doba, ne biste mogli vidjeti što se događa s druge strane
svemira, čak i da ste htjeli. Svaki foton koji biste uočili prije koju nano ili
pikosekundu4 odbio bi se o elektron pred vašim nosom. Kako je to najveća
udaljenost koju informacija može prijeći prije nego što vam stigne u oko,
cijeli je svemir, kamo god pogledali, bio poput sjajne neprozirne magle. Tako
se ponašaju i fotoni u Suncu i svim drugim zvijezdama.
Snižavanjem temperature čestice se gibaju sve sporije. I baš tada, kad se
temperatura svemira prvi put spustila ispod užarenih 5000 kelvina, elektroni
su usporili dovoljno da ih mogu uhvatiti prolazeći protoni, pa su tako nastali
prvi pravi atomi. Fotoni, koji su do tada neprestano bili pod napadom, sada su
mogli svemirom putovati posve neometano. lb »kozmičko pozadinsko
zračenje« utjelovljenje je preostale svjetlosti sjajnoga, vreloga svemira, a na
temelju spektra prevladavajućih fotona može mu se izmjeriti temperatura.
Kako se svemir nastavio hladiti, fotoni nastali u vidljivom dijelu spektra
izgubili su zbog širenja svemira energiju i naposljetku se spustili daleko u
spektru te pretvorili u infracrvene fotone. Premda su fotoni vidljive svjetlosti
postajali sve slabiji, nikada nisu prestali biti fotoni. v
Sto je dalje u spektru? Danas se svemir proširio tisuću puta od trenutka
oslobađanja fotona, pa se pozadinsko zračenje također toliko ohladilo. Svi
fotoni vidljivi u to doba imaju samo tisućinku nekadašnje energije. Postali su
mikrovalovi, odakle i potječe današnji naziv »kozmičko mikrovalno
zračenje«. Nastavi li se sve kao do sada, astrofizičari će za pedeset milijardi
godina pisati o kozmičkom radiovalnom zračenju.
Kad nešto sjaji zato što je zagrijano, emitira svjetlost u svim dijelovima
spektra, ali uvijek postoji neki vrh, neko područje u kojem zrači najviše.
Kućanske žarulje sa žarnim nitima najviše zrače u infracrvenom dijelu
spektra, što je glavni uzrok njihove neučinkovitosti kao izvora vidljive
svjetlosti. Naša osjetila infracrvenu svjetlost osjećaju samo kao toplinu na
koži. LED revolucija u naprednim tehnologijama rasvjete stvara samo
vidljivu svjetlost, ne trošeći energiju na druge dijelove spektra. Ih je razlog
zbog kojega na pakiranju možete vidjeti lude tvrdnje poput: »LED od 7 vata
zamjenjuje žarulju od 60 vata.«
Kako je riječ o ostatku nečega što je u davnini bila jarka svjetlost,
kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje ima profil koji očekujemo od
sjajnoga tijela koje se hladi: s vrhom zračenja u jednome dijelu spektra, ali i
na drugim valnim duljinama. U ovome slučaju, tu je osim mikrovalova i
nešto radiovalova te gotovo beskrajno malen broj fotona viših energija.
Sredinom dvadesetoga stoljeća poddisciplina kozmologija — nemojte je
pobrkati s kozmetologijom — nije na raspolaganju imala mnogo podataka. A
kad je njih malo, pojavljuju se domišljate i optimistične ideje. Postojanje
kozmičkoga mikrovalnog zračenja tijekom četrdesetih godina dvadesetoga
stoljeća predvidio je američki fizičar ruskoga podrijetla George Gamow s
kolegama. Temelj za tu ideju potječe iz rada belgijskoga fizičara i svećenika
Georgesa Lemaitrea, općenito smatranoga »ocem« kozmologije Velikoga
praska, objavljenog 1927. Ali tek su američki fizičari Ralph Alpher i Robert
Herman 1948. prvi procijenili temperaturu koju bi trebalo imati kozmičko
pozadinsko zračenje. Svoje su proračune temeljili na tri stupa:
1) Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti iz 1916.,
2) otkriću Edvvina Hubblea iz 1929. da se svemir širi i
3) atomskoj fizici razvijenoj u laboratorijima Projekta Manhattan kojom
su načinjene atomske bombe iz Drugoga svjetskog rata.
Herman i Alpher za svemir su izračunali i predložili temperaturu od 5
kelvina. No, to nije bilo dobro. Točno izmjerena temperatura tih mikrovalova
iznosi 2,725 kelvina, da bude jednostavnije obično se piše 2,7 kelvina, ali ako
vam se ne da pamtiti slobodno zaokružite na 3 kelvina (-270,15° C).
Zastanimo trenutak na ovome mjestu. Herman i Alpher upotrijebili su
atomsku fiziku tek rođenu u laboratoriju i primijenili je na hipotetske uvjete u
ranome svemiru. Iz toga su ekstrapolirali milijarde godina unaprijed i
izračunali kakvu bi temperaturu svemir trebao imati danas. Da se njihovo
predviđanje čak i vrlo grubo približava točnoj vrijednosti nevjerojatan je
trijumf ljudske pronicljivosti. Mogli su pogriješiti za faktor deset ili stotinu, a
mogli su i predvidjeti nešto posve nepostojeće. Komentirajući njihov pothvat,
američki astrofizičar J. Richard Gott rekao je: »Predvidjeti da pozadinsko
zračenje postoji i zatim mu izračunati temperaturu pogriješivši za faktor 2
isto je kao predvidjeti da će se na travnjak Bijele kuće spustiti leteći tanjur
promjera 15 metara, a ondje se zapravo pojavi leteći tanjur promjera 8
metara.«

Prvi su kozmičko mikrovalno zračenje nehotice 1964. opazili američki

fizičari Arno Penzias i Robert Wilson, tada zaposleni u tvrtki Bell Telephone
Laboratories, istraživačkom ogranku telefonske kompanije AT&T.
Šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća svi su znali za mikrovalove, ali
gotovo nitko nije imao tehnologiju da ih otkrije. U tvrtki Bell Labs, pioniru
komunikacijske industrije, konstruirali su veliku antenu nalik na rog koja je
trebala poslužiti baš u tu svrhu.
Ali ponajprije, želite li slati ili primati signale, ne želite da ih onečišćava
previše izvora. Penzias i Wilson svojim su prijamnikom htjeli izmjeriti
pozadinsku mikrovalnu interferenciju kako bi u tom dijelu spektra mogli
komunicirati bez šumova. Oni nisu bili kozmolozi. Bili su tehnički čarobnjaci
koji su usavršavali mikrovalni prijamnik i nisu imali pojma o predviđanjima
Gamowa, Her mana i Alphera.
Penzias i Wilson uopće nisu tražili kozmičko pozadinsko zračenje, oni su
jednostavno za AT&T htjeli otvoriti još jedan komunikacijski kanal.
Penzias i Wilson izveli su svoj pokus i od svojih podataka oduzeli sve
poznate zemaljske i svemirske izvore smetnji, ali dio signala nisu mogli
ukloniti i jednostavno nisu znali kako ga se riješiti. Naposljetku su pogledali
u antenu i vidjeli da su se u njoj ugnijezdili golubovi. I tako su se zabrinuli da
bi bijela dielektrična tvar (golubija kakica) mogla biti odgovorna za signal jer
su utvrdili da stiže bez obzira na to kako je antena usmjerena. Kad su
dielektričnu tvar očistili interferencija se malo smanjila, ali signal je i dalje
postojao. Članak koji su objavili 1965. bavio se tom neobjašnjivom
»previsokom temperaturom antene«.5
U međuvremenu tim fizičara u Princetonu predvođen Robertom Dickeom
konstruirao je detektor namijenjen otkrivanju kozmičkoga mikrovalnog
zračenja. Ali kako nisu na raspolaganju imali financijsku moć Bell Labsa,
posao im nije išao tako brzo. U trenutku kad su Dicke i njegovi kolege čuli za
rad Penziasa i Wilsona, tim iz Princetona odmah je znao što je bila previsoka
temperatura antene. Sve se slagalo, a posebice temperatura i činjenica da je
signal dolazio sa svih dijelova neba.
Godine 1978. Penzias i Wilson za svoje su otkriće osvojili Nobelovu
nagradu, a 2006. američki astrofizičari John C. Mather i George F. Smoot
podijelili su Nobelovu nagradu za promatranja pozadinskoga mikrovalnog
zračenja u širem dijelu spektra, i tako poveli kozmologiju iz dječjega vrtića
domišljatih, ali neiskušanih ideja u područje precizne eksperimentalne
znanosti.

Kako svjetlosti treba vremena da do nas dođe iz dalekih dijelova svemira,

pogledamo li u duboki svemir zapravo gledamo u daleku prošlost. I tako, kad
bi inteligentni stanovnici galaktike daleko, daleko od nas izmjerili
temperaturu kozmičkoga pozadinskog zračenja baš u trenutku kad smo
pogledali u njihovu smjeru, rezultat bi morao biti viši od 2,7 kelvina jer oni
žive u mlađemu, manjem i toplijem svemiru.
Pokazuje se da tu hipotezu možemo testirati. Izlaganje mikrovalnome
zračenju pobuđuje molekulu dicijana (CN)2 (dicijan se nekoć koristio kao
aktivna komponenta plina za smaknuće osuđenih na smrt). Ako su
mikrovalovi topliji od onih u našemu pozadinskom mikrovalnom zračenju,
malo će više pobuditi molekulu. U modelu Velikoga praska dicijan u
dalekim, mlađim galaktikama ozračuje toplije pozadinsko mikrovalno
zračenje od dicijana u Mliječnoj stazi. I to je točno ono što opažamo.
To ne možete izmisliti.
 Ali zašto bi sve to uopće trebalo biti zanimljivo? Svemir je bio neproziran
sve do 580 000 godina poslije Velikoga praska, pa nastanku tvari ne biste
mogli svjedočiti niti da ste u sredini prvoga reda u gledalištu. Ne biste mogli
vidjeti gdje počinju nastajati galaktička jata i praznine među njima. Da bi itko
mogao vidjeti išta vrijedno gledanja, fotoni su najprije morali početi
neometano putovati svemirom da bi poslužili kao nositelji informacija.
Točka u kojoj je svaki foton počeo svoje putovanje svemirom mjesto je
gdje se sudario s posljednjim elektronom koji mu je stajao na putu — u tzv.
točki posljednjega raspršenja. Kako je sve više fotona izbjeglo nove sudare,
stvorili su sve širu »površinu« posljednjega raspršenja, duboku oko 120 000
godina. U toj su površini rođeni svi atomi našega svemira: elektron se
pridruži atomskoj jezgri, a mali energijski impuls u obliku fotona odjuri u
slobodno crveno prostranstvo.
Do tog su se trenutka neki dijelovi svemira zbog gravitacijskoga
privlačenja svojih sastojaka već počeli zgušnjavati. Fotoni koji su se
posljednji raspršili od elektrona u tim područjima imali su različit, malo
hladniji profil nego fotoni raspršeni s manje društvenih elektrona koji su se
kretali usred ničega. Na mjestima zgušnjavanja materije povećavala se i
gravitacijska sila, pa se nakupljanje materije ubrzalo. Ta su područja postali
zameci galaktičkih superjata, a ostali su dijelovi prostora ostali razmjerno
prazni.
Kad vrlo detaljno iscrtate kartu kozmičkoga mikrovalnog zračenja, vidjet
ćete da nije jednolika. Na njoj ćete zapaziti područja toplija od prosjeka, baš
kao i hladnija od njega. Proučavanjem tih temperaturnih razlika kozmičkoga
mikrovalnog zračenja — drugim riječima, proučavanjem uzoraka na površini
posljednjega raspršenja — možemo doći do spoznaje o građi i sadržaju
ranoga svemira. Kako bismo shvatili kako su nastale galaktike, galaktička
jata i galaktička superjata, služimo se najboljom mogućom sondom,
kozmičkim mikrovalnim zračenjem — moćnom vremenskom kapsulom koja
astrofizičarima omogućava da rekonstruiraju povijest svemira. Proučavanjem
uzoraka kozmičkoga pozadinskog zračenja izvodimo svojevrsnu kozmičku
frenologiju, kao da analiziramo kvrge i nepravilnosti na lubanji mladoga
svemira.
U nedostatku drugih promatranja suvremenog i dalekog svemira
kozmičko pozadinsko mikrovalno zračenje omogućava otkrivanje brojnih
temeljnih svemirskih značajki. Usporedimo li raspored temperatura i veličina
toplih i hladnih dijelova doznajemo koliko je bila jaka gravitacija u to doba i
kako se brzo nakupljala tvar, što nam omogućava da zatim zaključimo koliko
u svemiru ima obične tvari, tamne tvari i tamne energije. Kad to znamo, nije
teško izračunati hoće li se svemir širiti vječno.

Svi smo građeni od obične tvari. Obilježavaju je gravitacija i interakcija

sa svjetlošću. Tamna tvar je zagonetna tvar koja ima gravitaciju, ali ni na koji
poznat način ne stupa u interakciju sa svjetlošću. Tamna energija je tajnovit
tlak svemirskoga vakuuma koji se opire djelovanju gravitacije i tjera svemir
da se širi brže nego da ga nema.
Naše nam frenološko proučavanje pokazuje da razumijemo kako se
svemir ponašao, ali i da se većina svemira sastoji od tvari o kojoj ništa ne
znamo. Unatoč područjima našega potpunog neznanja, danas, kao nikada
prije, kozmologija stoji na čvrstim nogama jer kozmičko pozadinsko zračenje
otkriva vrata kroz koja smo svi prošli. To je točka u kojoj su se dogodili
zanimljivi fizikalni događaji i u kojoj smo doznali kako je svemir izgledao
prije i poslije oslobađanja svjetlosti u njemu.
Jednostavno otkriće kozmičkoga mikrovalnog zračenja izbavilo je
kozmologiju iz carstva mitologije. Ali bila je potrebna njegova točna i
detaljna karta da se kozmologija pretvori u modernu znanost. Kozmolozi su
vrlo umišljene osobe. Kako i ne bi bili kad im je posao shvatiti kako je nastao
svemir? Bez eksperimentalnih podataka, njihova objašnjenja bila bi samo
hipoteze. Ah svako novo opažanje, svaki mali djelić informacija postaje
dvosjekli mač: omogućava kozmologiji da uspijeva na temeljima kakvima
raspolažu druge znanosti, ali također sputava teorije koje su ljudi smislili kad
nije bilo dovoljno podataka da se utvrdi jesu li točne ili ne. Bez toga ni jedna
znanost ne dostiže zrelost.
 4.

Između galaktika
U velikoj inventuri sastavnih dijelova svemira, najčešće se broje
galaktike. Posljednje procjene pokazuju da ih u vidljivom svemiru ima na
stotine milijardi. Sjajne i lijepe, ispunjene zvijezdama, galaktike tamnu
prazninu prostora ukrašavaju poput osvijetljenih gradova koje noću
promatramo iz svemira. Ali koliko je prazan taj prazni prostor među njima?
(Koliko su prazna područja među gradovima?) Samo zato što nam odmah
upadaju u oči i zato što bi htjele da pomislimo kako ništa osim njih nije
važno, prostor između galaktika ipak može sadržavati objekte koje je teško
opaziti. Možda je riječ o objektima koji su za evoluciju svemira zanimljiviji,
a možda i važniji od samih galaktika.
Naša spiralna galaktika Mliječna staza nazvana je tako jer noću kad je
gledamo bez pomagala izgleda poput prolivena mlijeka. (Katkad je
jednostavno nazivamo Galaktikom, s velikim »G«.)
Doista, i sama riječ »galaktika« potječe od grčke riječi galaxias,
»mliječno«. Dvije nama najbliže galaktike, udaljene 600 000 svjetlosnih
godina, male su i nepravilna oblika. U brodskom dnevniku Ferdinanda
Magellana ti su svemirski objekti zabilježeni tijekom njegova glasovitog
putovanja oko svijeta 1519. Njemu u čast danas ih nazivamo Velikim i
Malim Magellanovim oblakom, a vidljive su ponajprije s južne polutke kao
zamagljene mrlje iza zvijezda. Najbliža galaktika veća od naše udaljena je
dva milijuna svjetlosnih godina, a nalazi se iza zvijezda Mliječne staze u
zviježđu Andromede. Ta spiralna galaktika, koju obično nazivamo Velikom
galaktikom u Andromedi ili Andromedinom galaktikom, nešto je masivni ja i
sjajnija od Mliječne staze. Obratite pozornost na to da se u imenu tih sustava
uopće ne spominju zvijezde: Mliječna staza, Magellanovi oblaci, Velika
maglica u Andromedi. Sve su svoja imena dobile prije otkrića teleskopa, pa
zvijezde u njima tada nisu mogle biti opažene.
 Kako je podrobno opisano u devetome poglavlju, bez teleskopa koji rade
na različitim valnim duljinama svjetlosti, prostor među galaktikama možda
bismo i dalje smatrali praznim. Suvremeni teleskopi i suvremene teorije
omogućili su nam da zađemo i u područje izvan velikih osvijetljenih gradova
i otkrijemo različite stvari koje je teško otkriti: patuljaste galaktike, pobjegle
zvijezde, odbjegle zvijezde koje eksplodiraju, oblake plina s temperaturom od
milijun stupnjeva koji emitiraju rendgensko zračenje, tamnu tvar, modre
galaktike slaba sjaja i zagonetnu kvantnu energiju vakuuma. Uz takav bi se
popis moglo čak reći da se sve zabavno u svemiru zbiva između galaktika, a
ne u njima.
U svakom dobro istraženom dijelu svemira broj patuljastih galaktika više
je od deset puta veći od broja velikih. Prvi esej koji sam ikad napisao o
svemiru, a bilo je to na početku osamdesetih godina, nazvao sam »Galaktika i
sedam patuljaka«, što se odnosilo na Mliječnu stazu i njezinu obitelj malih
pratitelja. Otada se broj naših malih susjeda povećao na nekoliko desetaka.
Dok velike galaktike u sebi sadržavaju stotine milijardi zvijezda, patuljaste ih
mogu imati samo milijun, pa ih je stotinu tisuća puta teže otkriti. Stoga ne
čudi što ih još uvijek pronalazimo doslovce pred nosom.
Fotografije patuljastih galaktika u kojima više ne nastaju zvijezde
izgledaju kao sitne, dosadne mrlje. Patuljaste galaktike u kojima se zvijezde
još rađaju sve su nepravilna oblika i, budimo iskreni, izgledaju vrlo bijedno.
Tri su uzroka zbog kojih je patuljaste galaktike teško otkriti: vrlo su male, pa
ih je lako previdjeti kad vam pozornost privlače zavodljive spiralne galaktike;
slaba su sjaja, pa ih nema u brojnim galaktičkim katalozima koji popisuju
objekte iznad neke granične vrijednosti; naposljetku, u njima je malo
zvijezda, pa ih je teško zamijetiti na pozadini svjetlosti zemaljske atmosfere
noću i drugih izvora. Sve je to točno. Ali kako patuljaste galaktike uvelike
premašuju broj »normalnih« galaktika, možda bismo trebali razmotriti
mogućnost da promijenimo definiciju onoga što smatramo normalnim.
Većinu (poznatih) patuljastih galaktika nalazimo nedaleko od većih, oko
kojih kruže poput satelita. Dva Magellanova oblaka dio su galaktičke obitelji
Mliječne staze. Međutim, životi satelitskih galaktika mogu biti vrlo riskantni.
Većina računalnih modela njihovih staza pokazuje postupno približavanje
matičnoj galaktici, što naposljetku uzrokuje uništenje nesretnog patuljka
kojeg velika galaktika često jednostavno proguta. Tako je Mliječna staza
proteklih milijardu godina barem jednom bila kanibal kad je konzumirala
patuljastu galaktiku čije razderane ostatke vidimo kao potok zvijezda što
kruži oko galaktičkoga središta, iza zvijezda u zviježđu Strijelca. Sustav je
nazvan Patuljak u Strijelcu, ali vjerojatno bismo ga trebali nazivati Ručak.
U gusto napučenom okružju jata dvije ili nekoliko galaktika često se
sudare i ostave za sobom gadan nered: spiralnu građu izobličenu do
neprepoznatljivosti, novonastala rodilišta zvijezda u područjima silovitih
sudara oblaka plina te stotine milijuna posvuda razbacanih zvijezda što su se
otrgnule gravitacijskom utjecaju obiju galaktika. Neke se zvijezde ponovno
okupe i tvore nakupine koje bismo mogli nazvati patuljastim galaktikama.
Druge nastavljaju lutati svemirom. Otprilike deset posto velikih galaktika
pokazuju posljedice velikoga gravitacijskog susreta s drugom velikom
galaktikom — a njihov je broj možda i pet puta veći u galaktikama u jatima.
Uz tako burna zbivanja, koliko galaktičkoga smeća prožima
međugalaktički prostor, posebice u jatima? Nitko to ne zna pouzdano.
Mjerenja je teško obaviti jer su samostalne zvijezde premala sjaja da ih
možemo opaziti. Moramo se pouzdati u opažanja slaboga sjaja nastaloga
svjetlošću svih zvijezda. Zapravo, opažanjima jata detektiramo baš takav slab
sjaj među galaktikama, što nameće zaključak da usamljenih odbjeglih
zvijezda -bez doma možda ima koliko i zvijezda u galaktikama.
Dodajući još streljiva toj diskusiji, pronašli smo (a da ih nismo ni tražili)
više od deset supernova koje su eksplodirale daleko od onoga što smatramo
njihovim »matičnim« galaktikama. U običnim galaktikama, na svaku
zvijezdu koja tako eksplodira, stotinu tisuća do milijun zvijezda ne doživi
takav kraj života, pa izolirane supernove možda upućuju na velike populacije
neopaženih zvijezda. Supernove su zvijezde koje su se raznijele na komade i
pri tome neko vrijeme (nekoliko tjedana) milijardu puta povećale sjaj, što ih
čini vidljivima diljem svemira. Premda je desetak supernova beskućnika
razmjerno malen broj, vjerojatno ćemo ih otkriti još i mnogo više jer se
većina potraga za njima usredotočuje na poznate galaktike, a ne na prazan
prostor među njima.

Kad je o galaktičkim jatima riječ, ona se ne sastoje samo od galaktika i

njihovih lutajućih zvijezda. Mjerenja obavljena teleskopima osjetljivima na
rendgensko zračenje u njima otkrivaju plin koji ih ispunjava, a temperatura
mu doseže desetke milijuna stupnjeva. Plin je tako vruć da zrači u
rendgenskome dijelu spektra. Samo kretanje galaktika bogatih plinom kroz
taj medij naposljetku im oduzima vlastiti plin i tako onemogući stvaranje
novih zvijezda. To bi moglo biti objašnjenje. Ali kad izračunate ukupnu masu
toga užarenoga plina, za većinu jata ona deset puta premašuje masu svih
galaktika u njima. Još gore, jata su prepuna tamne tvari koja je ponovno deset
puta veća od svega ostalog u njima. Drugim riječima, kad bi teleskopi opažali
masu a ne svjetlost, naše voljene galaktike u jatima bile bi nevažni signali
među golemim sfernim nakupinama gravitacijskih sila.
U ostatku prostora, izvan jata, nalazimo populaciju galaktika koje su svoj
vrhunac imale u dalekoj prošlosti. Kao što sam već spomenuo, gledanje u
svemir je kao kad geolog gleda kroz slojeve stijena koji pokazuju svu
povijest njihova nastanka. Kozmičke udaljenosti tako su goleme da svjetlosti
trebaju milijuni, pa i milijarde godina da stigne do nas. Kad je svemir bio
upola mlađi nego danas, bilo je u njemu mnogo vrlo modrih galaktika srednje
veličine i vrlo slaba sjaja. Mi ih vidimo. Nastale su u davnoj prošlosti, a od
nas su jako, jako udaljene. Njihova modra boja posljedica je sjaja tek rođenih,
kratkovjekih sjajnih zvijezda velike mase i vrlo visoke temperature. Galaktike
su slaba sjaja ne samo zato što su vrlo udaljene, nego i zato što je u njima bilo
malo zvijezda. Poput dinosaura koji su doživjeli svoj procvat i zatim nestali,
ostavljajući ptice kao svoje jedine suvremene potomke, modre galaktike slaba
sjaja više ne postoje, ali u današnjem svemiru postoje njihovi ostaci. Jesu li
sve njihove zvijezde izgorjele? Jesu li postale nevidljivi leševi raspršeni
diljem svemira? Jesu li se razvile u današnje poznate patuljaste galaktike? Ili
su ih sve pojele veće galaktike? Odgovore na ta pitanja ne znamo, ali
neporeciva je njihova uloga u vremenskoj lenti povijesti svemira.
Očekujemo da sva ta tvar među velikim galaktikama spriječi pogled na
ono što se nalazi iza nje. To bi mogao biti problem za najudaljenije objekte u
svemiru, primjerice za kvazare. Kvazari su iznimno sjajne galaktičke jezgre
čija je svjetlost do naših teleskopa putovala vjerojatno milijardama godina.
Kao ekstremno udaljeni izvori svjetlosti, idealni su zamorci za otkrivanje
smeća koje se nalazi između njih i nas.
Doista, kad svjetlost kvazara razložite u boje, odnosno spektar, vidite da
je prepun apsorpcijskih linija koje nam govore da je prošao kroz oblake plina.
Svaki poznati kvazar, bez obzira na svoj položaj na nebu, ima obilježja
desetaka izoliranih oblaka vodika raštrkanih po prostoru i vremenu. Taj
jedinstveni razred međugalaktičkih objekata prvi je put prepoznat
osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, a i danas je predmetom aktivnih
astrofizikalnih istraživanja. Odakle su stigli? Kolika im je ukupna masa?
Svaki poznati kvazar pokazuje vodikova obilježja, pa zaključujemo da
vodikovih oblaka ima posvuda po svemiru. I, baš kao što bismo očekivali, što
je kvazar dalje od nas, u spektru mu zapažamo više vodikovih oblaka. Neki
od njih (manje od jedan posto) jednostavno su posljedica činjenice da naša
doglednica6 prolazi kroz plin u običnoj spiralnoj ili nepravilnoj galaktici. U
svakome biste slučaju očekivali da se barem neki kvazari nalaze iza običnih
galaktika čiji je sjaj zbog udaljenosti preslab da bismo ih mogli opaziti. Ali
ostatak oblaka svakako je poseban razred nebeskih objekata.
U međuvremenu svjetlost kvazara često prolazi kroz područja svemira s
čudovišnim izvorima gravitacije koji mu izobličuju sliku. Njih je teško otkriti
jer ih možda čini obična tvar, jednostavno su previše daleka i slaba sjaja, ali
to mogu biti zone tamne tvari kakve, primjerice, nalazimo u središtima i
okolnim područjima galaktičkih jata. U svakom slučaju, gdje ima mase, ima i
gravitacije. A gdje ima gravitacije, Einsteinova opća teorija relativnosti
govori da ima i zakrivljena prostora. Zakrivljeni prostor može oponašati
zakrivljenost obične staklene leće i promijeniti smjer zraka svjetlosti što
prolaze kroz njega. Doista, opaženi su daleki kvazari i cijele galaktike
»fokusirani« objektima koji su se slučajno našli uzduž doglednice do
zemaljskih teleskopa. Ovisno o masi »leće« i geometriji rasporeda uzduž
doglednice, takvim se fokusiranjem izvor svjetlosti u pozadini može povećati,
izobličiti, čak i rascijepiti na višestruke slike, kao u nekom labirintu s
iskrivljenim zrcalima u zabavnome parku.
Jedan od najudaljenijih (poznatih) objekata u svemiru nije kvazar nego
obična galaktika čija je slaba svjetlost uvelike pojačana djelovanjem
gravitacijske leće između nje i Zemlje. Možda ćemo se ubuduće zato morati
osloniti na takve »međugalaktičke« teleskope kako bismo zavirili tamo (i u
vrijeme) kamo obični teleskopi ne mogu dosegnuti i tako otkriti buduće
rekordere svemirskih udaljenosti.
 Nitko ne voli međugalaktički prostor, ali odaberete li da pođete tamo,
moglo bi to biti opasno po vaše zdravlje. Zanemarimo činjenicu da biste
umrli zamrznuvši se u prostoru temperature 3 kelvina. Zanemarimo i to da bi
vam krvne stanice popucale zbog nedostatka atmosferskoga tlaka na koji smo
navikli. To su uobičajene opasnosti. Međutim, kad je riječ o odjelu egzotičnih
događaja, međugalaktički prostor redovito pohode brze subatomske nabijene
čestice prepune energije. Nazivamo ih kozmičke zrake. Cestice s najviše
energije mogu imati stotinu milijuna veću energiju od onih koje možemo
stvoriti u najvećim ubrzivačima na svijetu. Njihovo podrijetlo i danas je
zagonetno, ali većinu tih nabijenih čestica čine protoni, jezgre vodikovih
atoma, koje se gibaju brzinom od 99,9999999999999999999 posto brzine
svjetlosti. Zanimljivo, jedna takva subatomska čestica nosi dovoljno energije
da lopticu za golf s bilo kojeg dijela terena ubaci točno u rupu.
Možda najegzotičnija pojava između (i unutar) galaktika u vakuumu
prostora i vremena jest uzavreli ocean virtualnih čestica — nezamjetljivih
parova čestica materije i antimaterije koji se pojavljuju i odmah nestaju. To
čudno predviđanje kvantne fizike, koje zapažamo kao tlak koji djeluje u
smjeru suprotnom od gravitacije, pojavljuje se samo u potpunoj odsutnosti
materije. Svemir koji se širi sve brže, utjelovljenje tamne energije, možda
pokreće djelovanje te energije vakuuma.
Da, međugalaktički prostor jest, i zauvijek će biti, mjesto na kojem valja
potražiti akciju.
 5.

Tamna tvar
Gravitacija, najpoznatija sila u prirodi, istodobno nudi najpoznatije i
najmanje poznate prirodne pojave. Bio je potreban um naj briljantni je i
najutjecajnije osobe tisućljeća, Isaaca Newtona, da shvati kako zagonetno
gravitacijsko »djelovanje na daljinu« potječe od prirodnog utjecaja svakoga
djelića materije i da se privlačna sila između bilo koja dva tijela može opisati
jednostavnom algebarskom jednadžbom. Bio je uz to potreban um naj
briljantni je i najutjecajnije osobe dvadesetoga stoljeća, Alberta Einsteina, da
pokaže kako gravitacijsko djelovanje na daljinu možemo točnije opisati
izobličenjem u tkanju prostor-vremena, nastalim bilo kakvom kombinacijom
materije i energije. Einstein je pokazao da je Newtonovoj teoriji potrebna
preinaka kako bi bolje opisala gravitaciju — i, primjerice, predvidjela koliko
se zrake svjetlosti svijaju prolaskom kraj masivnog objekta. Iako su
Einsteinove jednadžbe elegantnije od Newtonovih, u njih se lijepo uklapa
tvar koju smo upoznali i zavoljeli. Tvar koju možemo vidjeti, dodirnuti,
osjetiti, onjušiti i, katkad, okusiti.
Ne znamo koji je sljedeći genij u nizu, ali sad već gotovo cijelo stoljeće
čekamo nekoga tko će nam reći zašto je većina gravitacijske energije koju
možemo izmjeriti u svemiru — oko osamdeset pet posto — posljedica tvari
koja na drugi način uopće ne djeluje na »našu« tvar ili energiju. A možda taj
višak gravitacije uopće ne potječe od tvari i energije nego je posljedica
nekoga drugog koncepcijskog uzroka. U svakome slučaju, o tome, zapravo,
nemamo pojma. Danas nismo ništa bliže odgovoru nego u vrijeme kad je
1937. švicarsko-američki astrofizičar Fritz Zwicky prvi podrobno proučio
problem te »nedostajuće mase«. On je više od četrdeset godina predavao na
Kalifornijskom tehnološkom institutu (Caltechu), povezujući svoje
dalekosežne uvide o svemiru sa zanimljivim načinima izražavanja i
dojmljivom sposobnošću iritiranja kolega.
 Zwicky je proučavao gibanja pojedinih galaktika unutar jednoga golemog
jata smještenog daleko iza lokalnih zvijezda Mliječne staze koje su se
rasporedile unutar obrisa zviježđa Berenikine kose (Berenika je bila drevna
egipatska kraljica). Jato u Kosi, kako ga nazivamo, izdvojena je i vrlo
napučena nakupina galaktika smještenih oko 300 milijuna svjetlosnih godina
od Zemlje. Njezinih tisuću galaktika kruže oko središta jata, gibajući se u
svim smjerovima poput pčela u roju. Rabeći gibanje nekoliko desetaka
galaktika kao pokazatelje gravitacijskoga polja koje povezuje cijelo jato,
Zwicky je otkrio da su njihove prosječne brzine šokantno velike. Budući da
jače gravitacijske sile uzrokuju veće brzine objekata koje privlače, Zwicky je
izračunao da je masa Jata u Kosi golema. Kako biste provjerili njegovu
procjenu, možete zbrojiti mase svih članova jata koja vidite. A premda je Jato
u Kosi jedno od najvećih i najmasivnijih u svemiru, ne sadržava dovoljno
galaktika koje bi objasnile brzine koje je Zwicky izmjerio.
Koliko je situacija loša? Jesu li nas poznati zakoni gravitacije iznevjerili?
Oni u svakome slučaju dobro djeluju u Sunčevu sustavu. Newton je pokazao
da se može izračunati jedinstvena brzina koju planet mora imati u stabilnoj
stazi na bilo kojoj udaljenosti od Sunca, jer svaka razlika uzrokovala bi
povećanje ili smanjenje promjera staze. Tako se pokazuje da bi naš planet,
kad bismo Zemljinu orbitalnu brzinu povećali za više od kvadratnoga
korijena broja 2 (1,4142...), premašio »brzinu bijega« i napustio Sunčev
sustav. Isto vrijedi i za mnogo veće sustave, primjerice našu galaktiku
Mliječnu stazu, u kojoj se zvijezde gibaju po stazama u skladu s privlačenjem
svih drugih zvijezda u njoj, ili jata galaktika u kojima svaka galaktika osjeća
gravitaciju svih drugih galaktika. S time na umu, među stranicama ispisanim
formulama u svojoj bilježnici, Einstein je napisao pjesmicu (zvučniju na
njemačkome nego u prijevodu) u počast Isaacu Newtonu:
Gle kako zvijezde znanje nam daju
I učiteljeve misli nam predaju
Pokazujući matematičko Newtonovo znanje
Slijedeći u tišini svoje putanje.7
Kad proučimo Jato u Kosi, kao što je Zwicky učinio tridesetih godina
dvadesetoga stoljeća, vidjet ćemo da se galaktike u njemu gibaju brže od
brzine bijega za to jato. Jato bi se brzo trebalo raspasti, za samo nekoliko
stotina milijuna godina, jedva ostavljajući trag o svome postojanju. Ali jato je
staro više od deset milijardi godina, što je gotovo starost cijeloga svemira. I
tako je rođena najstarija zagonetka koju astrofizičari ni do danas nisu uspjeli
riješiti.

U desetljećima poslije Zwickyjeva otkrića i druga su jata galaktika

pokazala isto ponašanje, pa se ono u Kosi nije moglo optužiti da je neobično.
Sto bismo ili koga trebali zbog toga optužiti? Newtona? Ja ne bih. Barem ne
još. Njegove su teorije preživjele dva i pol stoljeća kušnje i prošle su sve
testove. Einsteina? Ne. Velika gravitacija jata galaktika još uvijek nije
dovoljno velika da na nju primijenimo opću teoriju relativnosti, staru samo
dva desetljeća kad je Zwicky obavljao svoja istraživanja. Možda
»nedostajuća masa« potrebna za držanje na okupu Jata u Kosi postoji, ali u
nekom nepoznatom, nama nevidljivom obliku. Danas smo prihvatili naziv
»tamna tvar«, što ne ukazuje na to da išta nedostaje, ali ipak znači da mora
postojati nova vrsta tvari koju tek treba otkriti.
Baš kad su astrofizičari naposljetku prihvatili tamnu tvar u jatima
galaktika kao nešto zagonetno, problem je ponovno izbio na vidjelo. Godine
1976. pokojna Vera Rubin, astrofizičarka u Carnegiejevu institutu u
Washingtonu, otkrila je sličnu masenu anomaliju unutar spiralnih galaktika.
Proučavajući brzine kojima zvijezde kruže oko središta svojih galaktika,
Rubin je najprije pronašla ono što je i očekivala: unutar vidljiva diska
galaktike, zvijezde dalje od središta gibaju se većim brzinama od onih bliže
središtu. Udaljenije zvijezde između sebe i središta imaju više tvari (zvijezda
i plina) što im omogućava brže kruženje. Međutim, izvan sjajnoga diska
galaktike također nalazimo izolirane oblake plina i pokoju sjajnu zvijezdu.
Upotrebljavajući te objekte kao indikatore gravitacijskoga polja izvan
najsjajnijih dijelova galaktike, gdje nema vidljive mase da se pribroji ukupnoj
količini, otkrila je da su im orbitalne brzine, koje bi se trebale smanjivati s
povećanjem udaljenosti u toj galaktičkoj zabiti, i dalje velike.
Ti uglavnom prazni dijelovi prostora — najudaljeniji ruralni dijelovi
galaktike — sadržavaju premalo vidljive materije da objasne nenormalno
velike brzine indikatorskih objekata. Rubin je ispravno zaključila da u tim
dalekim područjima, izvan vidljivih rubova svake spiralne galaktike, mora
postojati neki oblik tamne tvari. Zahvaljujući istraživanjima Vere Rubin, ta
zagonetna područja danas nazivamo »haloi tamne tvari«.
Problem s haloom postoji i nama pred nosom, u samoj Mliječnoj stazi.
Od galaktike do galaktike i od jata do jata, razlika između mase vidljivih
objekata i ukupne mase objekata u rasponu je od nekoliko do (u nekim
slučajevima) nekoliko stotina puta. U cijelomu svemiru ta je razlika
prosječno šest puta: kozmička tamna tvar ima gravitaciju šest puta veću od
gravitacije sve vidljive tvari.
Dalja su istraživanja pokazala da se tamna tvar ne može sastojati od
obične tvari slaba sjaja ili bez ikakva sjaja. Takav zaključak počiva na dvama
smjerovima razmišljanja. Prvo, s gotovo posvemašnjom sigurnošću možemo
eliminirati sve moguće poznate kandidate kao osumnjičenike na policijskome
prepoznavanju. Bi li tamna tvar mogla biti unutar crnih rupa? Ne, smatramo
da bismo toliko crnih rupa opazili prema njihovu gravitacijskom utjecaju na
obližnje zvijezde. Da nisu možda tamni oblaci? Ne, oni bi apsorbirali ih na
drugi način utjecali na svjetlost zvijezda iza njih, što prava tamna tvar ne čini.
Mogu li to biti međuzvjezdani (ili međugalaktički) odbjegli planeti, asteroidi
i kometi, nebeska tijela koja ne zrače svjetlost? Teško je povjerovati da je u
svemiru nastalo šest puta više mase planeta nego zvijezda. To bi značilo šest
tisuća Jupitera za svaku zvijezdu u galaktici ili, još gore, dva milijuna Zemlji.
U našemu Sunčevu sustavu, primjerice, sve što nije Sunce čini manje od
petine jednoga postotka njegove mase.
Izravniji dokaz neobične naravi tamne tvari potječe od relativne količine
vodika i helija u svemiru. Ti brojevi zajedno nude otisak prsta koji je ostavio
rani svemir. Možemo grubo izračunati da je nuklearnom fuzijom tijekom
prvih nekoliko minuta poslije Velikoga praska na svakih deset vodikovih
jezgri (koje su, zapravo, samo protoni) nastala jedna helijeva. Proračuni
pokazuju da bi, kad bi u proces bila uključena tamna tvar, u svemiru nastalo
mnogo više helija u odnosu na vodik. Iz toga zaključujemo da većina tamne
tvari — pa zato i većina mase u svemiru — nije sudjelovala u nuklearnoj
fuziji, što je diskvalificira kao »običnu« tvar, čije je ključno obilježje reakcija
na atomske i nuklearne sile koje oblikuju tvar koju poznamo. Detaljna
istraživanja kozmičkoga pozadinskog mikrovalnog zračenja, koja nude
neovisan test toga zaključka, potvrđuju rezultat: tamna tvar i nuklearna fuzija
ne idu ruku pod ruku.
 Zato se, koliko znamo, tamna tvar ne sastoji od obične tvari koja je
jednostavno tamna. Umjesto toga, riječ je o nečemu posve drukčijem. Tamna
tvar djeluje gravitacijom po istim zakonima kao i obična, ali malo je drugoga
što bi nam pomoglo da je otkrijemo. Naravno, u toj smo analizi sputani
činjenicom da ne znamo što je tamna tvar. Ako sva masa ima gravitaciju,
znači li to i da sva gravitacija ima masu? Ne znamo. Možda je s tvari sve u
redu, a gravitacija je ono što ne razumijemo.

Razlika između tamne i obične tvari uvelike se razlikuje od jednoga do

drugoga fizikalnog okružja, ali najizraženija je za velike objekte poput
galaktika i jata galaktika. Za najmanje objekte poput mjeseca i planeta uopće
ne postoji. Primjerice, Zemljinu površinsku gravitaciju možemo objasniti
samo onime što nam je pod nogama. Ako ste preteški na Zemlji, nemojte za
to okrivljavati tamnu tvar. Tamna tvar također nema utjecaja na kruženje
Mjeseca oko Zemlje, niti na gibanje planeta oko Sunca — ali, kako smo već
spomenuli, potrebna nam je da objasnimo gibanje zvijezda oko središta
galaktike.
Djeluje li u galaktičkim razmjerima neka druga vrsta gravitacijske fizike?
Vjerojatno ne. Vjerojatnije je da se tamna tvar sastoji od tvari čiju narav tek
trebamo otkriti i koja se okuplja raspršenije od obične. U suprotnome bismo
gravitaciju otkrivali u koncentriranim nakupinama tamne tvari diljem svemira
— kometima, planetima i galaktikama građenima od tamne tvari. Koliko
znamo, nije tako.
Ono što znamo jest da je tvar koju smo naučili voljeti u svemiru — tvar
od koje su načinjene zvijezde, planeti i život — samo glazura na kozmičkoj
torti, skromna plutača u golemu kozmičkom oceanu nečega što uopće ne
možemo vidjeti.

U prvih pola milijuna godina poslije Velikoga praska, treptaju oka u

četrnaest milijardi godina kozmičke povijesti, tvar u svemiru počela se
gomilati u nakupine koje će postati jata i superjata galaktika. Ali svemir će u
idućih pola milijuna godina udvostručiti veličinu i poslije toga nastaviti rasti.
U svemiru su u to doba djelovale dvije suparničke sile: gravitacija koja
nastoji nagomilati materiju i širenje koje ju nastoji raspršiti. Pozabavite li se
matematikom, ubrzo zaključujete da gravitacija obične tvari ne bi sama za
sebe mogla dobiti tu bitku. Trebala joj je pomoć tamne tvari, bez koje bismo
živjeli — zapravo ne bismo živjeli — u svemiru bez ikakvih ustroja: bez jata
galaktika, bez galaktika, bez zvijezda, bez planeta i bez ljudi. Koliko je bilo
potrebno gravitacije tamne tvari? v
Šest puta više nego što je mogla ponuditi obična tvar. Upravo količina
koju mjerimo da postoji u svemiru. Ta nam analiza ne govori što je tamna
tvar, samo da je njezin utjecaj u svemiru stvaran i da ga ne možemo pripisati
običnoj materiji ma koliko se trudili.

Dakle, tamna tvar je suparnik bez kojega ne možemo. Nemamo pojma što
jest. Na neki je način vrlo iritantna. Ali ne možemo bez nje u izračunima s
pomoću kojih dolazimo do točnog opisa svemira. Znanstvenici obično ne
vole svoje kalkulacije temeljiti na konceptima koje ne razumiju, ali ako su
prisiljeni, učinit će to. A tamna tvar nije nam prvi takav izazov. Primjerice, u
devetnaestome stoljeću znanstvenici su mjerili Sunčevo isijavanje energije i
dokazali njegov utjecaj na godišnja doba i klimu, dugo prije nego što je itko
znao da je za tu energiju zaslužna termonuklearna fuzija. U to su doba
najbolje ideje uključivale danas smiješnu hipotezu da u Suncu izgara hrga
ugljena. U devetnaestome stoljeću također smo opažali zvijezde, njihovu
svjetlost razložili u spektre i klasificirali ih mnogo prije nego što je u
dvadesetome stoljeću uvedena kvantna fizika koja nam omogućava razumjeti
kako i zašto spektri izgledaju onako kako izgledaju.
Tvrdokorni skeptici mogli bi današnju tamnu tvar usporediti s
hipotetskim, danas gotovo zaboravljenim »eterom« koji su u devetnaestome
stoljeću smatrali prozirnim sredstvom bez mase kroz koji se giba svjetlost.
Sve do glasovita pokusa iz 1887. u Clevelandu u kojem je dokazano
suprotno, a izveli su ga Albert Michelson i Edward Morley sa Sveučilišta
Case Western Reserve, znanstvenici su tvrdili da eter mora postojati, premda
nije bilo ama baš nikakva dokaza da potkrijepi tu tvrdnju. Kako je svjetlost
val, smatralo se da joj treba sredstvo kojim bi širila energiju, baš kao što
zvuku treba zrak ili neka druga tvar da širi svoje valove. Ali svjetlost sasvim
bezbrižno putuje kroz svemirski vakuum u kome nema nikakva sredstva da je
prenosi. Za razliku od valova zvuka, pronašlo se da su valovi svjetlosti
samošireći energijski paketi kojima pri gibanju ne treba nikakva pomoć.
Naše nepoznavanje tamne tvari posve se razlikuje od zablude o eteru.
Eter je bio nadomjestak potreban zbog našega nepotpunog znanja, a
postojanje tamne materije ne izvodimo iz neke neutemeljene pretpostavke
nego iz opažanja njezina gravitacijskog djelovanja na vidljivu tvar. Tamnu
tvar nismo izmislili tek tako, njezino postojanje izveli smo iz podataka
dobivenih opažanjem. Tamna tvar je stvarna poput brojnih egzoplaneta
otkrivenih u stazama oko drugih zvijezda, pronađenih samo zahvaljujući
njihovu gravitacijskom utjecaju na matične zvijezde, a ne izravnim
mjerenjima njihove svjetlosti.
Najgore što se može dogoditi jest da otkrijemo kako se tamna tvar uopće
ne sastoji od tvari nego od nečega drugog. Opažamo li to utjecaj sila iz druge
dimenzije? Opažamo li običnu gravitaciju obične tvari koja prelazi granicu
nama susjednoga fantomskog svemira? Ako je tako, to bi bio tek jedan iz
beskonačne zbirke svemira koji zajedno čine multisvemir. Zvuči egzotično i
vrlo neuvjerljivo. Ali je li luđe od prvih pretpostavki da Zemlja kruži oko
Sunca? Da je Sunce samo jedna od stotinu milijardi zvijezda u Mliječnoj
stazi? Ili da je Mliječna staza samo jedna od stotinu milijardi galaktika u
svemiru?
Čak i ako se bilo koja od takvih fantastičnih pretpostavki pokaže
ispravnom, nijedna ne bi zamijenila potrebu da se u jednadžbama potrebnim
za razumijevanje nastanka i evolucije svemira pozovemo na gravitaciju
tamne tvari.
Naši tvrdokorni skeptici mogli bi reći da »vidjeti znači vjerovati« —
takav pristup životu savršeno funkcionira u raznim slučajevima kao što su
strojarstvo, pecanje i, možda, odlazak na spoj. Čini se da je također dobar,
među ostalim, za stanovnike Missourija8. Ali ne i za pravu znanost. Znanost
se ne odnosi samo na ono što vidimo golim okom, ona se bavi mjerenjima, po
mogućnosti nečime što nisu naše oči, jer je naš vid nerazmrsivo povezan s
teretom naših umotvorina. Te umotvorine vrlo su često unaprijed stvorena
mišljenja, naknadni neutemeljeni zaključci i najobičnije predrasude.

Tamna se tvar već tri četvrt stoljeća odupire svim naporima da je izravno
opazimo na Zemlji, ali još je uvijek u igri. Fizičari subatomskih čestica
uvjereni su da se tamna tvar sastoji od razreda sablasnih neotkrivenih čestica
koje na običnu tvar djeluju gravitacijski, ali s tvari i svjetlošću slabo ili
nikako ne ulaze u interakcije. Volite li se kladiti na fiziku, ova je mogućnost
dobra oklada. Najveći ubrzivači čestica na svijetu pokušavaju u ostacima
sudara čestica pronaći čestice tamne tvari. A posebno konstruirani laboratoriji
ukopani duboko pod zemljom nastoje čestice tamne tvari pronaći pasivnim
opažanjima, za slučaj da do njih zalutaju iz svemira. Podzemni laboratoriji
zaštićeni su od kozmičkoga zračenja koje bi moglo zavarati detektore tamne
tvari.
Premda je moguće da je posrijedi mnogo vike ni za što, ideja o
neuhvatljivim česticama tamne tvari ima dobre presedane. Tako su,
primjerice, neutrini predviđeni i naposljetku opaženi, premda na običnu tvar
gotovo uopće ne djeluju. Iz Sunca nesmetano izlazi obilna količina neutrina
— dva neutrina za svaku jezgru helija nastalu fuzijom vodika u
termonuklearnoj peći smještenoj u središtu Sunca — putuje kroz svemir
gotovo brzinom svjetlosti i zatim prolazi kroz Zemlju gotovo kao da je nema.
Rezultat: danju i noću kroz svaki četvorni centimetar vašega tijela svake
sekunde prolazi devedeset milijardi neutrina bez ikakva djelovanja na atome
u tijelu. Koliko god bili neuhvatljivi, u određenim ih se okolnostima može
zaustaviti. A ako česticu možete zaustaviti, otkrili ste ju.
Cestice tamne tvari mogu se pokazati u slično rijetkim interakcijama ili,
još čudesnije, mogu se pokazati preko sila koje nisu jaka nuklearna sila, slaba
nuklearna sila ili elektromagnetizam. Te tri sile uz gravitaciju zaokružuju
četiri čudesne svemirske sile koje posreduju u svim interakcijama i između
svih poznatih čestica. I zato je odabir jasan. Ili čestice tamne tvari moraju
pričekati da ih otkrijemo i shvatimo novu vrstu ili razred sila preko kojih
njezine čestice stupaju u interakcije ili, u suprotnome, čestice tamne tvari
međusobno stupaju u interakcije preko poznatih sila, samo iznimno slabo.
Dakle, utjecaj tamne tvari je stvaran. ledino ne znamo o čemu je riječ.
Izgleda da tamna tvar ne djeluje preko jake nuklearne sile, pa zato ne može
stvarati jezgre. Nije opaženo ni da djeluje posredstvom slabe nuklearne sile
onako kako to, primjerice, čine neutrini. A čini se da ne ulazi u interakciju
niti s elektromagnetskom silom pa ne stvara molekule i ne nakuplja se u
kugle tamne tvari velike gustoće. Usto ne apsorbira niti zrcali i raspršuje
svjetlost. Kao što znamo od početka, tamna tvar djeluje gravitacijskom silom
na koju reagira obična tvar. Ali to je sve. Nakon svih tih godina nismo o njoj
otkrili ništa više.
Zasad se moramo zadovoljiti da nas tamna tvar prati poput neobična,
nevidljivog prijatelja i da je prizivamo kada i gdje svemir od nas zatraži.
 6.

Tamna energija
Kao da nemamo dovoljno briga, u posljednjim smo desetljećima otkrili da
svemir djeluje zagonetnim tlakom koji potječe iz vakuuma i suprotstavlja se
gravitaciji. Ne samo to, ta »negativna gravitacija« naposljetku će pobijediti u
ratu sila i natjerati svemir da se u budućnosti počne eksponencijalno širiti.
Za sve najčudnije ideje fizike u dvadesetome stoljeću najbolje je okriviti
Einsteina.
Albert Einstein gotovo nikad nije radio u laboratoriju, nije testirao pojave
ili upotrebljavao složenu istraživačku opremu. Bio je teoretičar koji je
usavršio »misaone pokuse« u kojima se s prirodom suočavate svojom
maštom, izmišljajući situaciju ili model i zatim utvrđujući posljedice nekoga
fizikalnog načela. U Njemačkoj prije Drugoga svjetskog rata u glavama
većine znanstvenika arijevaca eksperimentalna fizika cijenila se neusporedivo
više od teorijske fizike. Židovski znanstvenici završili su u pješčaniku
niskorangiranih teoretičara, prepušteni samima sebi. Ali kakav će to
pješčanik postati!
Kao što je bio slučaj i s Einsteinom, ako fizičar modelom nastoji
predstaviti cijeli svemir, manipuliranje modelom mora biti jednakovrijedno
manipuliranju svemirom. Promatrači i eksperimentatori mogu nakon toga
početi potragu za pojavama koje takav model predviđa. Ako model nije
dobar, ili ako teoretičari pogriješe u svojim računima, promatrači će zamijetiti
da se predviđanja koja nudi model i stvarnost koju vidimo u svemiru ne
podudaraju. To za teoretičara predstavlja prvi znali da se mora vratiti svojim
izračunima i preinačiti stari model ili stvoriti posve nov.
Jedan od najmoćnijih i najdalekosežnijih teorijskih modela u povijesti
znanosti već smo spominjali u knjizi, a riječ je o Einsteinovoj općoj teoriji
relativnosti. Objavljena 1916., opća teorija relativnosti u glavnim crtama
iznosi važne matematičke pojedinosti o tome kako se objekti u svemiru
gibaju pod djelovanjem gravitacije. Svakih nekoliko godina eksperimentalni
fizičari osmišljavaju sve preciznije pokuse za testiranje teorije, samo da još
bolje utvrde njezinu točnost. Suvremeni primjer toga nevjerojatnog
poznavanja prirode koje nam je podario Einstein potječe iz 2016., kad su u
posebno konstruiranom opservatoriju9 otkriveni gravitacijski valovi. Ti
valovi, koje je predvidio Einstein, šire se brzinom svjetlosti prostor-
vremenom, a nastaju kao posljedica velikih gravitacijskih poremećaja poput
sudara dviju crnih rupa.
I opaženo je baš to. Prvi otkriveni gravitacijski valovi nastali su sudarom
dviju crnih rupa u galaktici udaljenoj 1,5 milijardi svjetlosnih godina, u doba
kad su na Zemlji živjeli samo jednostavni jednostanični organizmi. Dok se
val u svim smjerovima širio svemirom, na Zemlji će poslije još 800 milijuna
godina nastati složena živa bića, među njima cvijeće, dinosauri i leteće
životinje, ah i grana kralježnjaka koju nazivamo sisavcima. Među sisavcima
jedan će ogranak razviti moždane čeone režnjeve, a s njima i složeno
razmišljanje. Taj ogranak nazivamo primati. Jedan ogranak tih primata
okoristit će se genetskom mutacijom koja mu je omogućila govor, a taj će
ogranak — Homo sapiens — razviti poljodjelstvo, civilizaciju, filozofiju,
umjetnost i znanost. Sve se to dogodilo u posljednjih deset tisuća godina.
Naposljetku će jedan od fizičara iz dvadesetoga stoljeća izumiti relativnost i
predvidjeti postojanje gravitacijskih valova. Stoljeće poslije toga tehnologija
koja može opaziti te valove uhvatit će korak s predviđanjem, samo nekoliko
dana prije nego što će gravitacijski val koji je svemirom putovao 1,3 milijardi
godina zapljusnuti Zemlju i biti opažen.
Da, Einstein. je bio prava faca.

U svojem začetku većina je znanstvenih modela samo napola dovršena i u

njima ima još dovoljno mjesta za prilagodbu parametara kako bi bolje
odgovarali poznatome svemiru. U sustavu utemeljenome na Suncu kao
središtu našega sustava, tzv. heliocentričnome svemiru, koji je u šesnaestom
stoljeću osmislio matematičar Nikola Kopernik, planeti su oko Sunca
putovali po savršenim kružnicama. Dio sa Suncem u središtu sustava bio je
ispravan, prava promjena paradigme svemira sa Zemljom u središtu, ali dio
sa savršenim kružnicama nije bio posve točan — svi planeti oko Sunca kruže
u malo spljoštenim kružnicama koje nazivamo elipse, a čak je i taj oblik tek
aproksimacija složenije staze. Kopernikova teza bila je ispravna i to je bilo
najvažnije. Trebalo ju je samo malo doraditi kako bi bila točnija.
Međutim, kad je o Einsteinovoj teoriji relativnosti riječ, temeljna načela
teorije zahtijevaju da se sve odvija točno prema predviđanjima. Einstein je,
zapravo, izgradio nešto nalik na kuću od karata, sa samo dvije ili tri
jednostavne postavke koje podržavaju cijelo zdanje. Doista, kada je 1931.
doznao za knjigu Stotinu autora protiv Einsteina10, odgovorio je da bi, kad
ne bi imao pravo, i jedan bio dovoljan.
U njoj je bilo posađeno sjeme jedne od najčudesnijih pogrešaka u
povijesti znanosti. Einsteinove nove jednadžbe gravitacije uključivale su član
koji je nazvao »kozmološka konstanta«, a označio ga je velikim grčkim
slovom lambda, A. Matematički dopušten, ali opcijski član, kozmološka
konstanta dopuštala mu je da opiše statičan svemir.
Naime, u to doba nitko nije mislio da bi svemir mogao činiti išta osim
jednostavno postojati. I tako je jedina zadaća lambde bila da se opire
gravitaciji u Einsteinovu modelu, zadržavajući svemir u ravnoteži, opirući se
prirodnoj težnji gravitacije da cijeli svemir povuče u jednu golemu masu.
lako je Einstein izmislio svemir koji se ne širi niti steže, u skladu s tada
općeprihvaćenom predodžbom.
Ruski fizičar Aleksandr Aleksandrovič Fridman poslije je matematički
dokazao da je Einsteinov svemir, premda uravnotežen, u nestabilnu stanju.
Poput lopte postavljene na vrh brda koja čeka najmanji poticaj da se otkotrlja
u jednom ili drugom smjeru ili olovke koja balansira na svojem našiljenom
vršku, Einsteinov svemir bio je u opasnu položaju između širenja i totalnog
urušavanja. Usto, Einsteinova teorija bila je nova, a ako nečemu daš ime, ne
znači automatski i da postoji — Einstein je znao da lambda, prirodna
negativna sila gravitacije, nema poznatoga parnjaka u fizikalnome svemiru.

Einsteinova opća teorija relativnosti bila je radikalan odmak od svih

prethodnih razmišljanja o gravitacijskome privlačenju. Umjesto da se
zadovolji predodžbom Isaaca Newtona koji ju je smatrao sablasnim
djelovanjem na udaljenost (a s tim zaključkom ni sam Newton nije bio
zadovoljan), opća teorija relativnosti gravitaciju smatra reakcijom mase na
lokalnu zakrivljenost prostora i vremena uzrokovanu nekom drugom masom
ili energijskim poljem. Drugim riječima, koncentracije mase uzrokuju
izobličenja — zapravo manje ili veće jame — u tkanju prostora i vremena. Ta
izobličenja vode mase u pokretu po pravocrtnim geodetskim linijama11,
premda ih mi doživljavamo kao zakrivljene staze koje nazivamo orbitama.
Američki teorijski fizičar iz dvadesetoga stoljeća John Archibald Wheeler to
je najbolje rekao, sažimajući Einsteinov koncept ovako: »Tvar kaže prostoru
kako da se iskrivi, a prostor kaže materiji kako da se kreće.«12
Sve u svemu, opća teorija relativnosti opisuje dvije vrste gravitacije.
Jedna nam je poznata, privlačenje između Zemlje i lopte bačene u zrak ili
između Sunca i planeta. Predvidjela je još jednu vrstu — zagonetni
antigravitacijski tlak povezan sa samim vakuumom prostor-vremena. Lambda
je čuvala ono što su Einstein i svi drugi fizičari toga doba smatrali
neporecivom istinom: status quo statičnoga svemira — nestabilan statični
svemir. Pozvati se na nestabilan uvjet u prirodnome stanju fizikalnoga
sustava narušava temeljno fizikalno načelo. Ne možete tvrditi da je cijeli
svemir poseban slučaj koji se sve vrijeme zadržava u nestabilnu stanju. Tako
se ne ponaša ništa što smo u povijesti znanosti ikad vidjeli, izmjerili ili
zamislili, pa bi to bio golem presedan.
Trinaest godina poslije, 1929., američki astrofizičar Edwin P. Hubble
otkrio je da svemir nije statičan. Otkrio je i skupio uvjerljive dokaze da se
galaktika, što je dalje od Mliječne staze, brže od nje udaljuje. Drugim
riječima, svemir se širi. Tada je Einstein, srameći se kozmološke konstante,
koja nije odgovarala nijednoj poznatoj prirodnoj sili te zbog toga što je
izgubio priliku da sam predvidi svemir koji se širi, posve izbacio lambdu i
nazvao je »najvećom pogreškom svoga života«. Izbacivanjem lambde iz
jednadžbe pretpostavio je da joj je vrijednost jednaka ništici kao, primjerice,
u ovome primjeru: pretpostavimo da je A = B + C. Ako poslije doznate da je
A = 10 i B — 10, i dalje vrijedi da je A jednako B plus C, samo što je u tom
slučaju C jednako 0 i u jednadžbi taj član nije potreban.
Ali to nije bio kraj priče. Idućih desetljeća teoretičari bi katkad izvukli
lambdu iz podruma, zamišljajući što bi ona značila u svemiru koji bi imao
kozmološku konstantu. Šezdeset devet godina poslije, 1998., znanost je
lambdu ekshumirala posljednji put. Ranije te godine dva su tima fizičara na
istome zadatku (jedan je predvodio Saul Perlmutter s Berkeleyjskoga
laboratorija u Kaliforniji, a drugi pod suvodstvom Briana Schmidta s
Opservatorija Mount Stromlo i Siding Spring u Australiji i Adama Riessa sa
Sveučilišta Johns Hopkins u Marylandu) objavila iznimno zanimljivo otkriće.
Deseci najudaljenijih supernova ikad opaženih u povijesti bili su znatno
slabijeg sjaja nego što se očekivalo za tako dobro dokumentirano ponašanje
tih vrsta eksplodirajućih zvijezda. Kako bi se činjenice dovele u red, bio je
potreban zaključak da se te supernove ponašaju drukčije od svoje bliže braće
ili da su bile petnaest posto dalje nego što su predviđali postojeći kozmološki
modeli. Jedina stvar koja »prirodno« objašnjava to ubrzanje jest Einsteinova
lambda, kozmološka konstanta. Kad su astrofizičari skinuli prašinu s nje i
vratili je u izvorne Einsteinove jednadžbe opće teorije relativnosti, poznato
stanje svemira slagalo se s predviđanjima Einsteinovih jednadžbi.

Supernove koje su Perlmutter i Schmidt upotrijebili u svojim

istraživanjima svoju vrijednost imaju u jezgrama koje se u njima stapaju.
Unutar određenih granica svaka od tih zvijezda eksplodira na isti način,
paleći jednaku količinu goriva, otpuštajući jednaku titansku količinu energije
u jednakom razdoblju, pa zato dostižu jednak vršni sjaj. Zato nam služe kao
mjerila, svojevrsne »standardne svijeće«, za mjerenje kozmičkih udaljenosti
do galaktika u kojima eksplodiraju, sve do najudaljenijih dijelova svemira.
Standardne svijeće neizmjerno pojednostavljuju izračune: kako sve
supernove imaju istu vatažu, one slabijega sjaja dalje su od nas nego one
sjajnije. Poslije mjerenja njihova sjaja (što je jednostavna zadaća) točno znate
koliko su daleko od vas i jedna od druge. Kad bi sjaj supernova bio različit,
ne biste mogli upotrijebiti samo njihov sjaj za određivanje njihove udaljenosti
od nas. U tom bi slučaju supernova slaba sjaja mogla biti vrlo sjajna žarulja
na vrlo velikoj udaljenosti ili slaba žarulja blizu nas.
Zasad sve štima. Ali postoji i drugi način mjerenja udaljenosti galaktika:
brzina njihova udaljavanja od Mliječne staze — udaljavanja za koje je
odgovorno širenje svemira. Kao što je Hubble prvi pokazao, širenje svemira
razlog je zbog kojeg se daleki objekti od nas udaljavaju brže od bližih. I tako,
mjereći brzinu udaljavanja galaktike (još jedna jednostavna zadaća), možemo
izračunati njezinu udaljenost.
Ako ta dva prokušana načina nude dvije različite udaljenosti za isti
objekt, nešto nije u redu. Ili su supernove loše standardne svijeće ili je loš naš
model određivanja brzine kozmičkoga širenja.
Pa, nešto u svakome slučaju nije valjalo. Preživjevši vrlo pomne provjere
brojnih skeptičnih istraživača, pokazalo se kako su supernove izvrsne
standardne svijeće, i tako su astrofizičari ostali sa svemirom koji se širio brže
nego što se mislilo, u kojem su galaktike bile udaljenije nego što bi se moglo
zaključiti na temelju brzine njihova udaljavanja. A to dodatno širenje bilo je
teško objasniti bez prizivanja lambde, Einstein ove kozmološke konstante.
Sad smo imali prvi izravan dokaz da svemir prožima odbojna sila koja se
suprotstavlja gravitaciji, sila zbog koje je kozmološka konstanta uskrsnula iz
mrtvih. Lambda je iznenada postala fizikalna stvarnost kojoj je bilo potrebno
ime, pa je tako u kozmičkoj drami središnje mjesto zauzela »tamna energija«,
na vrlo prikladan način nudeći svojem slučaju zagonetnost i s njom povezano
naše neznanje o njoj. Perlmutter, Schmidt i Reiss za svoje su otkriće 2011.
zasluženo dobili Nobelovu nagradu.
Najtočnija današnja mjerenja pokazuju da je tamna energija glavna faca u
gradu, u ovome trenutku zaslužna za 68 posto sve mase-energije u svemiru.
Tamna tvar obuhvaća 27 posto, a obična tvar samo 5 posto.

Oblik našega četverodimenzionalnog prostora posljedica je omjera tvari i

energije u svemiru te brzine kojom se svemir širi. Prikladna matematička
mjera za to je omega: Q, još jedno veliko grčko slovo koje je čvrsto ščepalo
svemir.
Ako uzmete gustoću mase-energije svemira i podijelite je s gustoćom
mase-energije potrebnom da zaustavi širenje svemira (to nazivamo
»kritičnom gustoćom«), dobit ćete omegu.
Kako i masa i energija uzrokuju izobličavanje, odnosno zaobljavanje
svemira, omega nam nudi odgovor na pitanje kakav mu je oblik. Ako je
omega manja od jedan, stvarna masa-energija pada ispod kritične vrijednosti i
svemir se zauvijek širi u svim smjerovima, zadobivajući obi ili sedla u kojem
se isprva usporedne linije počinju razilaziti. Ako je omega jednaka jedan,
svemir se širi vječno, ali jedva. U tom mu je slučaju oblik ravan i u njemu su
očuvana sva geometrijska pravila o usporednim linijama koja smo naučili u
školi. A ako je omega veća od jedan, usporedne će se linije susresti i svemir
će se savinuti u sebe, urušavajući se naposljetku u vatrenu loptu iz kakve je i
nastao.
Od trenutka kad je Hubble otkrio da se svemir širi nijedan tim
znanstvenika nikada nije pouzdano utvrdio da omega može biti i blizu
jedinice. Zbrajajući svu masu i energiju koju mogu vidjeti svojim
teleskopima, pa čak i ekstrapolirajući preko te granice, uključujući i tamnu
tvar, najveće vrijednosti za najbolja opažanja kreću se oko Q = 0,3. Sto se
promatrača tiče, svemir je bio »otvoren« i na sedlu je jahao u budućnost.
U međuvremenu, od 1979., američki fizičar Alan H. Guth s
Massachussettskog tehnološkog instituta (MIT) s drugim je kolegama
doradio teoriju Velikoga praska, i riješio neke dosadne probleme koje smo
imali kod shvaćanja mehanizma kojim se svemir jednoliko ispunio tvari i
energijom i postao onakav kakvim ga znamo. Najvažnija nuspojava te dorade
teorije bila je da omegu gura prema jedan. Ne prema pola, ne prema dva, ne
prema milijun, nego baš prema jedan.
S takvim rezultatom nijedan teoretičar na svijetu nije imao problem jer je
pomogao da Veliki prasak dobro opiše opće značajke poznatoga svemira.
Postojao je, međutim, još jedan problemčić: dodatak teoriji predvidio je triput
više mase-energije od onoga što su promatrači mogli pronaći. Ne dajući se
smesti, teoretičari su promatračima jednostavno rekli neka bolje gledaju.
Kad se sve na kraju zbrojilo, samo se pet posto kritične gustoće moglo
objasniti vidljivom tvari.
A što je sa zagonetnom tamnom tvari? Naravno, i nju su dodali. Nitko
nije znao što je, a ni danas ne znamo, ali sasvim sigurno pridonosi
konačnome zbroju. Iz toga dobivamo pet do šest puta više tamne tvari od
vidljive. Ali to je još mnogo premalo. Eksperimentalci nisu znali više što bi, a
teoretičari su im ponovili: »Nastavite gledati.«
Oba tabora bila su sigurna da onaj drugi griješi sve do otkrića tamne
energije. Taj jedan sastojak, kad se doda običnoj tvari i običnoj energiji te
tamnoj tvari, podignuo je gustoću mase-energije svemira do kritične granice.
Usto je istodobno zadovoljio eksperimentalne i teorijske fizičare.
Prvi su se put teorijski i eksperimentalni fizičari poljubili i pomirili. I
jedni i drugi su na svoj način imali pravo. Omega je jednaka jedan, baš kao
što su teoretičari zahtijevali od svemira, iako do te vrijednosti ne možeš doći
samo zbrajajući svu tvar tamnu ili bilo kakvu drugu — kako su naivno
pretpostavljali. U svemiru danas nema više tvari nego što su je promatrači
ikad uspjeli procijeniti.
Nitko nije predvidio prevladavajuću prisutnost kozmičke tamne energije,
niti ju je itko mogao zamisliti kao velikoga pomiritelja razlika.

Pa o čemu je tu, onda, riječ? Nitko ne zna. Najviše što se netko uspio
domisliti jest da tamna energija predstavlja kvantni efekt — po kojemu
svemirski vakuum nije prazan, kako smo smatrali, nego vrvi parovima čestica
i antičestica. Pojavljuju se u parovima i ne traju dovoljno dugo da bismo ih
mogli izmjeriti. Njihova nestalnost zrcali se i u tome kako smo ih nazvali:
virtualne čestice. Izvanredno naslijeđe kvantne fizike — znanosti maloga —
traži da se tom idejom pozabavimo ozbiljno. Svaki par virtualnih čestica u
svome izvanredno kratkom pojavljivanju u svemiru stvara malen tlak prema
van.
Na nesreću, kad procijenite količinu odbojnog »tlaka vakuuma« poteklog
od kratkotrajnoga života virtualnih čestica, rezultat je 10120 puta veći od
eksperimentalno određene vrijednosti kozmološke konstante. To je idiotski
velik faktor, uzrok najvećega nesklada između teorije i opažanja u povijesti
znanosti.
Da, nemamo pojma. Ali nije to posljedica naše bijedne bezidejnosti.
Tamna energija nije nešto što lebdi u prostoru bez ijedne teorije koja bi ju
mogla uhvatiti. Tamna energija boravi u jednoj od najsigurnijih luka koje
možemo zamisliti: Einsteinovim jednadžbama opće teorije relativnosti. Ona
je kozmološka konstanta. Ona je lambda. Sto god da se pokaže kao tamna
energija, mi je već znamo izmjeriti i znamo kako izračunati njezin utjecaj na
prošlost, sadašnjost i budućnost svemira.
Bez ikakve sumnje, Einsteinova najveća pogreška bila je kad je izjavio da
je lambda njegova najveća pogreška.

Lov se nastavlja. Sad kad znamo da je tamna energija stvarna, timovi

astrofizičara počeli su s ambicioznim programima mjerenja udaljenosti i rasta
svemirskih ustroja zemaljskim i svemirskim teleskopima. Ta će opažanja
provjeriti točan utjecaj tamne energije na povijest širenja svemira i sasvim će
sigurno jako zaposliti teorijske fizičare. Očajnički se moraju iskupiti za
sramotnu pogrešku u izračunu tamne energije.
Treba li nam, možda, alternativa općoj teoriji relativnosti? Treba li braku
opće teorije relativnosti i kvantne mehanike generalka? Ili postoji neka teorija
tamne energije koja čeka da je otkrije neka još nerođena pametna glava?
Jedinstveno obilježje lambde i svemira koji se ubrzano širi jest da
odbojna sila potječe iz vakuuma, a ne ičega materijalnoga. Sirenjem vakuuma
smanjuje se gustoća tvari i (obične) energije u svemiru, pa lambda ima sve
veći razmjerni utjecaj na kozmičko stanje stvari. S većim odbojnim tlakom
stiže i više vakuuma, a više vakuuma znači veći odbojni tlak, potičući tako
beskonačno i eksponencijalno ubrzanje širenja svemira.
Posljedica je toga da će se sve što nije gravitacijski povezano s
Mliječnom stazom sve brže udaljavati, kao dio ubrzanoga širenja tkanja
prostor-vremena. Udaljene galaktike koje sad vidimo na noćnome nebu
naposljetku će nestati iza nedostižnoga obzora, bježeći od nas brzinama
većim od brzine svjetlosti. Ta je brzina u ovom slučaju dopuštena jer one se
ne gibaju kroz prostor tom brzinom, nego ih tkanje svemira takvim brzinama
nosi sa sobom. To ne sprječava nijedan fizikalni zakon.
Za kojih bilijun godina, bilo tko živ u našoj galaktici možda neće znati
ništa o drugim galaktikama. Naš vidljivi svemir sastojat će se samo od
sustava obližnjih dugoživućih zvijezda unutar Mliječne staze. A izvan te
zvjezdane noći nalazit će se beskrajna praznina — tama ništavila.
Tamna energija, temeljno obilježje svemira, naposljetku će potkopati
sposobnost budućih naraštaja da shvate svemir u kojem žive. Ako današnji
astrofizičari diljem galaktike ne budu pomno čuvali podatke i ako ne
zakopaju vremensku kapsulu koja će izdržati bilijun godina, znanstvenici
poslije apokalipse neće znati ništa o galaktikama — glavnome
organizacijskom obliku tvari u našemu svemiru — pa će im tako biti
uskraćen pristup najvažnijim stranicama u kozmičkoj drami našega svemira.
v
Cesto mi se ponavlja sljedeća noćna mora: Ne nedostaju li i nama neki
temeljni elementi svemira koji su nekad postojali? Koji je dio knjige
kozmičke povijesti za nas označen s »pristup zabranjen«? Sto to možda
nedostaje našim teorijama i jednadžbama a trebalo bi biti u njima, ostavljajući
nas da tragamo za odgovorima koje nikada nećemo naći?
 7.

Svemir na pladnju
Za odgovore na katkad trivijalna pitanja nerijetko valja imati dubinsko i
sveobuhvatno znanje o svemiru. Sjećam se kako sam na satu kemije u
srednjoj školi pitao nastavnika odakle potječu elementi periodnoga sustava.
Odgovorio je: »Iz Zemljine kore.« Prihvatit ću taj odgovor jer odatle su
elementi u kemijskom praktikumu. Ali kako su stigli u Zemljinu koru?
Odgovor mora biti astronomski. Ali trebate li u ovom slučaju doista znati
podrijetlo i evoluciju svemira kako biste odgovorili na pitanje?
Da, trebate.
U Velikome prasku nastala su samo tri elementa na koja nailazimo u
prirodi. Ostali su iskovani u vrućim srcima zvijezda i eksplozijama umirućih
zvijezda, omogućavajući idućim naraštajima zvjezdanih sustava da to
obogaćenje iskoriste za stvaranje planeta, a u našem slučaju i ljudi.
Za mnoge je periodni sustav kemijskih elemenata zaboravljena
neobičnost — tablica ispunjena zagonetnim, tajanstvenim oznakama koju su
posljednji put vidjeli na zidu u kemijskome praktikumu. Kao organizacijsko
načelo kemijskoga ponašanja svih poznatih i još neotkrivenih elemenata u
svemiru, periodni sustav trebao bi biti kulturološka ikona, dokaz znanstvenih
pothvata kao međunarodne ljudske pustolovine koja se vodi u laboratorijima,
čestičnim ubrzivačima i na granici samoga svemira.
Međutim, katkad i znanstvenik ne može a da ne pomisli kako je periodni
sustav zoološki vrt jedinstvenih životinja koje je izmislio profesor Baltazar.
Kako bismo inače mogli vjerovati da je natrij otrovan, reaktivan metal koji
možete prerezati poput maslaca, da je čisti klor smrdljiv, smrtonosan plin, ali
da kad se spoje u natrijev klorid nastaje bezopasna, biološki iznimno važna
tvar poznatija kao kuhinjska sol? A što je s vodikom i kisikom? Prvi je
eksplozivan plin, drugi potiče žestoko izgaranje, ali zajedno tvore tekuću
vodu koja gasi vatru.
 Među tim kemijskim tvorevinama nalazimo elemente važne za svemir, pa
mi dopustite da periodni sustav razmotrim očima astrofizičara.

Sa samo jednim protonom u jezgri vodik je najlakši i najjednostavniji

element koji je sav nastao u Velikome prasku. Od devedeset četiri elementa
koja nalazimo u prirodi, vodik polaže pravo na više od dvije trećine atoma u
ljudskome tijelu i više od devedeset posto atoma u svim svemirskim
razmjerima, sve do zvjezdanih sustava. Vodik u jezgri masivnoga planeta
Jupitera pod tako je velikim tlakom da se više ponaša kao metal koji provodi
struju nego kao plin i stvara najjače magnetsko polje među planetima
Sunčeva sustava. Engleski kemičar Henry Cavendish otkrio je vodik 1766.
tijekom pokusa s H2O (i nazvali smo ga vodik jer od njega nastaje voda), ali
među astrofizičarima je Cavendish najpoznatiji po tome što je točno
izračunao Zemljinu masu pošto je izmjerio točnu vrijednost gravitacijske
konstante u Newtonovoj poznatoj jednadžbi gravitacije.
U jezgri Sunca zagrijanoj na petnaest milijuna stupnjeva svake sekunde
svakoga dana 4,5 milijardi tona brzogibajućih jezgri vodika stapa se u helij i
pritom izračuje energiju.

Helij se općenito smatra lako dostupnim plinom male gustoće koji

udisanjem privremeno povećava titrajnu frekvenciju dušnika i ždrijela, pa
govorite poput Mickeyja Mousea. Helij je drugi najjednostavniji i drugi
najčešći element u svemiru. Premda to drugo mjesto daleko zaostaje u
usporedbi s količinom vodika, četiri je puta češći od svih ostalih elemenata
zajedno. Jedan od temelja kozmologije Velikoga praska jest predviđanje da u
svakome području svemira ima ne manje od oko deset posto helijevih atoma
koji su u tom postotku nastali u dobro izmiješanoj primordijalnoj vatrenoj
lopti u kojoj je rođen svemir. Budući da termonuklearnom fuzijom vodika
nastaje helij, u nekim područjima svemira lako se moglo nakupiti više od
desetpostotnog udjela helija ah, kako je i predviđeno, nitko nikad nije
pronašao područje galaktike u kojemu ga ima manje.
Otprilike trideset godina prije nego što je otkriven i izdvojen na Zemlji,
astronomi su helij tijekom potpune pomrčine 1868. otkrili u spektru Sunčeve
korone. Kako smo već spomenuh, helij je ime dobio po grčkome bogu Sunca
Heliju. A kako mu uzgon u zraku iznosi 92 posto vodikova, ah bez
eksplozivnih obilježja ovoga posljednjega, helij je plin kojim punimo goleme
balone za posebne prigode. Robna kuća Macy’s takve balone izlaže na
njujorškoj paradi za Dan zahvalnosti, pa je ta robna kuća druga po uporabi
toga plina u SAD-u; najveći je korisnik američka vojska.

S tri protona u jezgri litij je treći najjednostavniji element u svemiru.

Poput vodika i helija, litij je također nastao u Velikome prasku, ali za razliku
od helija koji nastaje u središtima zvijezda, sve poznate nuklearne reakcije
razaraju litij. Još nam jedno predviđanje kozmologije Velikoga praska govori
da u bilo kojem području svemira ne može postojati više od jedan posto
litijevih atoma. Nitko još nije pronašao galaktiku s više od te gornje granice
koju je nametnuo Veliki prasak. Kombinacija helijeve gornje granice i litijeve
donje granice predstavlja važno dvostruko ograničenje za sve testove
kozmologije Velikoga praska.

Element ugljik nalazimo u više vrsta molekula nego što ima svih drugih
molekula zajedno. S obzirom na rasprostranjenost ugljika u svemiru —
nastaje u jezgrama zvijezda, izvire na njihovu površinu i u obilnim se
količinama otpušta u galaktike — ne postoji bolji element na kojem bi se
temeljila kemija i raznolikost života. U svemiru je samo kisik tek nešto
rašireniji od ugljika, a i on se stvara i otpušta u ostacima zvijezda koje su
eksplodirale. I kisik i ugljik glavni su sastojci života kakav poznajemo.
Ali što je sa životom koji ne poznajemo? Sto je sa životom na bazi
elementa silicija? Silicij se u periodnom sustavu nalazi odmah ispod ugljika,
što u načelu znači da može stvoriti jednako mnoštvo molekula kao i ugljik.
Ipak, očekujemo da naposljetku pobjedu odnosi ugljik jer ga u svemiru ima
deset puta više od silicija. Ali to, naravno, ne sprječava pisce znanstvene
fantastike da stalno drže egzobiologe u napetosti, pitajući se kako bi izgledala
prva doista strana živa bića građena od silicijevih spojeva.
Osim što je djelatni sastojak u kuhinjskoj soli, u ovome je trenutku natrij
najčešći svjetleći plin u svjetiljkama gradske rasvjete diljem svijeta. One
»gore« svjetlije i duže od običnih žarulja sa žarnom niti, ali i njih se postupno
zamjenjuje svjetiljkama s LED-ovima koji troše manje i nude još jarki ju
svjetlost. Najčešće se upotrebljavaju dvije vrste natrijevih svjetiljki:
visokotlačne, žućkastobijele svjetlosti, i nešto rjeđe niskotlačne, koje sjaje
narančasto. Premda je svako svjetlosno onečišćenje loše za astrofiziku,
niskotlačne natrijeve svjetiljke najmanje su zlo jer se njihova svjetlost može
lako izdvojiti iz teleskopskih podataka. U suradnji koju svakako valja
spomenuti, cijeli je grad Tucson u američkoj saveznoj državi Arizoni, veliko
naselje najbliže Državnom opservatoriju Kitt Peak, u dogovoru s lokalnim
astrofizičarima svu uličnu rasvjetu prebacio na niskotlačne natrijeve
svjetiljke.

Aluminij čini gotovo deset posto Zemljine kore, pa ipak je bio posve
nepoznat drevnim narodima, čak i našim prapradjedovima. Element je
izoliran i prepoznat tek 1827., a u kućnu uporabu nije ušao do kraja
šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća kad su kositrene konzerve i folije
ustupile mjesto aluminijskim konzervama i, naravno, foliji. Uglačani aluminij
gotovo savršeno zrcali vidljivu svjetlost, pa se njime danas prekrivaju gotovo
sva zrcala suvremenih teleskopa.
Titanij ima 1,7 puta veću gustoću od aluminija, ali je dvostruko čvršći.
Tako je titanij, deveti po zastupljenosti u Zemljinoj kori, postao omiljen
građevni element za različite primjene, od dijelova vojnih zrakoplova,
automobila i tjelesnih proteza koji za obavljanje svoje zadaće zahtijevaju lak i
čvrst metal.
Na većini mjesta u svemiru broj atoma kisika premašuje broj atoma
ugljika. Kad se svaki atom ugljika uhvati za raspoloživ atom kisika (pri čemu
nastaje ugljikov monoksid ili ugljikov dioksid), preostali kisik veže se s
drugim elementima, primjerice s titanijem. Spektri crvenih zvijezda prepuni
su obilježja koja možemo pripisati titanijevu oksidu, koji nije stran ni
zvijezdama na Zemlji: safiri i rubini svoje blještavilo duguju titanijevu oksidu
uklopljenom u svoju kristalnu rešetku. Također, bijela boja kojom se
prekrivaju teleskopske kupole sadržava titanijev oksid koji odlično zrcali
infracrvenu svjetlost i tako jako smanjuje nakupljanje Sunčeve topline oko
kupole. Kad se navečer kupola otvori, temperatura zraka oko teleskopa brzo
se izjednači s temperaturom zraka u okolini, pa su slike zvijezda i drugih
nebeskih objekata oštre koliko mogu biti na Zemljinoj površini. Metal nije
nazvan po nekome nebeskom objektu nego po Titanima iz grčke mitologije, a
najveći Saturnov mjesec također se naziva Titan.

Po mnogim mjerilima željezo je najvažniji element u svemiru. Masivne

zvijezde proizvode elemente u svojim jezgrama, u nizu od helija i ugljika do
dušika i zatim dalje po periodnom sustavu sve do željeza. S dvadeset šest
protona i barem toliko neutrona u jezgri, željezo ima tu čast da mu je ukupna
energija po nuklearnoj čestici najmanja od svih elemenata. To ima vrlo
jednostavnu posljedicu: rascijepite li fisijom atom željeza, on će apsorbirati
energiju. Stapate li atome željeza fuzijom, također će upijati energiju. S druge
strane, zvijezde žive da bi stvarale energiju. Kad vrlo masivne zvijezde u
svojim jezgrama proizvode i skupljaju željezo, blizu su umiranja. Bez dobra
izvora energije zvijezda se uruši pod vlastitom težinom i odmah zatim
eksplodira kao supernova koja tjedan dana nadjačava sjaj milijardi zvijezda.

Meki metal galij ima toliko nisko talište da će se poput kokosova maslaca
u dodiru s dlanom pretvoriti u tekućinu. Osim tog zabavnog trika, galij
astrofizičarima baš i nije zanimljiv, osim kao jedan od sastojaka pokusa s
galijevim kloridom kojima su opaženi teško uhvatljivi neutrini sa Sunca.
Golemi podzemni spremnik od stotinu tona pun je tekućega galijeva klorida u
kojem se traže sudari neutrina s jezgrama galija, procesa kojim se pretvaraju
u germanij. Pri sudaru se izračuje zraka rendgenske svjetlosti koju se opaža
svaki put kad do njega dođe. Dugotrajni problem s neutrinima kojih je
opaženo manje nego što je predviđala teorija o procesima u Suncu razriješen
je »teleskopima« poput ovoga.

Svaki oblik elementa tehnecija je radioaktivan. Ne iznenađuje zato da ga

na Zemlji ima samo u ubrzivačima čestica gdje se proizvodi po potrebi. Svoju
posebnost tehnecij nosi u imenu koje potječe od grčke riječi technetos,
»umjetan«. Zbog razloga koje još posve ne razumijemo, tehnecij nalazimo u
atmosferama određene vrste crvenih zvijezda. To samo za sebe ne bi bilo
ništa alarmantno, osim što je poluživot tehnecija samo dva milijuna godina,
što je mnogo, mnogo kraće od očekivane životne dobi zvijezda u kojima je
pronađen. Drugim riječima, zvijezda nije mogla biti rođena s tim elementom
u sebi jer da je tako, u njima ga više ne bi bilo. Također ne znamo za proces
kojim bi se tehnecij stvarao u zvijezdinoj jezgri i zatim izišao na njezinu
površinu gdje smo ga opazili, što je dovelo do smišljan ja egzotičnih teorija
koje zajednica astrofizičara do danas nije prihvatila.

Uz osmi) i platinu, iridij je jedan od triju najtežih (najgušćih) elemenata u

periodnom sustavu — kocka obujma 50 litara teška je poput velikoga
automobila, što iridij čini jednim od najboljih utega za papir koji će odoljeti
svim poznatim uredskim ventilatorima. Iridij je također najpoznatiji
nepobitan dokaz nečega što se dogodilo u Zemljinoj prošlosti. Diljem svijeta
možemo ga naći u tankome sloju na glasovitoj K-Pg (kređa-paleogen)
granici13 među geološkim slojevima, nastalom prije šezdeset pet milijuna
godina. Ne slučajno, to je doba u kojem su izumrle sve kopnene vrste veće od
avionske ručne prtljage, među njima i legendarni dinosauri. Iridij je rijedak
na Zemljinoj površini, ali razmjerno čest u metalnim asteroidima promjera
desetak kilometara koji pri sudaru sa Zemljinom površinom ispare i svoje
atome rasprše po cijeloj Zemlji. Zbog toga, koju god teoriju o izumiranju
dinosaura voljeli, asteroid ubojica veličine Mount Everesta trebao bi vam biti
na vrhu popisa.

Ne znam što bi o tome mislio Albert, ali u ostacima poslije eksplozije

prve vodikove bombe na atolu Eniwetoku u južnome Pacifiku 1. studenoga
1952. pronađen je element koji je njemu u čast nazvan ajnštajnij. Ja bih ga
nazvao armagedij.
Deset elemenata periodnog sustava nazvano je po tijelima Sunčeva
sustava.
Fosfor ima korijen u grčkoj riječi koja znači »svjetlonoša«, a bila je
drevno ime planeta Venere kad se kao »zvijezda« Danica na nebu pojavljuje
prije izlaska Sunca.
 Selenij je dobio ime prema grčkoj riječi selene, Mjesec, zato što je u
rudačama uvijek povezan s elementom telurijem koji je već bio nazvan po
Zemlji, na latinskome tellus.
Talijanski astronom Giuseppe Piazzi otkrio je 1. siječnja 1801. nov planet
koji je oko Sunca kružio u sumnjivo širokome jazu između Marsa i Jupitera.
Držeći se tradicije imenovanja planeta po rimskim bogovima, nazvan je
Cerera (Ceres) po božici žetve Cereri. To je ime korijen riječi »cerealije«,
odnosno žitarice. Znanstvena zajednica toga doba bila je toliko uzbuđena da
je prvi element otkriven poslije toga u njegovu čast prozvan cerij. Dvije
godine poslije, kružeći oko Sunca u istome jazu kao i Ceres, pronađen je još
jedan planet. Taj je po rimskoj božici Paladi nazvan Palada (Pallas) i baš kao
i cerij prije njega, prvi element pronađen poslije toga također je u njegovu
čast prozvan paladij. Zabava s imenima završit će za nekoliko desetljeća.
Pošto je u istoj zoni otkriveno nekoliko desetaka planeta, pomnijom se
analizom utvrdilo da su ti objekti mnogo, mnogo manji od najmanjih
poznatih planeta. U Sunčevu sustavu otkriven je nov teren popunjen malim,
nepravilnim gromadama građenim od stijena i metala. Cerera i Palada nisu
bih planeti — riječ je o asteroidima (planetoidima) koji ispunjavaju asteroidni
pojas za koji se danas zna da sadržava stotine tisuća objekata — malo više
nego što u periodnom sustavu ima elemenata.
Metal živa (na latinskome mercurius) ih živo srebro, tekući i vrlo
pokretljiv na sobnoj temperaturi, i planet Merkur, najbrži među planetima
Sunčeva sustava, nazvani su po istoimenom hitronogom glasniku rimskih
bogova.
Torij je dobio ime po Toru, mišićavom skandinavskom bogu koji baca
munje, pa po tom obilježju odgovara Jupiteru, rimskome bogu koji također
baca munje. I tako mi Jupitera, snimke Hubbleova svemirskoga teleskopa
otkrivaju velika električna pražnjenja duboko u njegovoj turbulentnoj
atmosferi.
Nažalost, Saturn, meni najdraži planet,14 nema elementa nazvanog po
njemu, ali Uran, Neptun i Pluton predstavljeni su vrlo dostojno. Element
uranij otkriven je 1789. i nazvan u čast planeta koji je William Herschel
otkrio samo osam godina prije. Svi izotopi uranij a su nestabilni i spontano se
raspadaju u lakše elemente, a u tom se procesu oslobađa energija. Aktivni
sastojak prve atomske bombe upotrijebljene u ratu bio je uranij, a Sjedinjene
Američke Države su je 6. kolovoza 1945. bacile na japanski grad Hiroshimu i
posve ga uništile. S devedeset dva protona u jezgri uranij se često navodi kao
»najveći« element koji nalazimo u prirodi, premda se na područjima gdje se
uranijeva rudača vadi nađu i tragovi težih prirodnih elemenata.
Ako je Uran zaslužio da se jedan element nazove njemu u čast, zaslužuje
to i Neptun. Za razliku od uranija, otkrivenom ubrzo poslije planeta, neptunij
je pronađen 1940. u berkeleyjskom ciklotronu, punih devedeset sedam godina
nakon što je njemački astronom Johann Gottfried Galle Neptun pronašao na
mjestu koje je predvidio francuski matematičar Urbain Le Verrier
proučavajući nepravilnosti u kretanju Urana. Baš kao što u Sunčevu sustavu
za Uranom slijedi Neptun, tako se u periodnom sustavu neptunij nalazi
odmah iza uranija.
Berkeleyjski ciklotron otkrio je (ili proizveo?) mnogo elemenata kojih
nema u prirodi, među njima i plutomj, neposredno iza neptunija u
periodnome sustavu i nazvanome po planetu Plutonu, koji je 1930. na
Lowellovu opservatoriju u Arizoni otkrio Clyde Tombaugh. Baš kao i pri
otkriću Cerere prije 129 godina, zavladalo je veliko uzbuđenje. Pluton je bio
prvi planet koji je otkrio Amerikanac i, u nedostatku boljih podataka,
smatralo ga se objektom veličinom i masom sličnim Zemlji, a možda i Uranu
i Neptunu. Kako su naše mogućnosti mjerenja njegove veličine postajale sve
bolje, Pluton se sve više smanjivao. Naše poznavanje Plutonovih dimenzija
nije se ustalilo sve do kraja osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Danas
znamo da je hladan, zaleđeni Pluton daleko najmanji od devet planeta, a
manji je i od šest najvećih mjeseca u Sunčevu sustavu. I poput asteroida, u
vanjskim dijelovima Sunčeva sustava poslije je otkriveno stotine tijela sa
stazama sličnim Plutonovoj, što je označavalo kraj Plutonove karijere kao
planeta i otvorilo eru dotada nepoznatoga spremnika malih ledenih tijela u
tzv. Kuiperovu kometnom pojasu kojemu pripada i Pluton. Po tome bismo
kriteriju mogli reći da su se Cerera, Palada i Pluton u periodni sustav ušuljali
na prijevaru.
Nestabilni obogaćeni plutonij bio je aktivan sastojak atomske bombe koju
su Sjedinjene Američke Države samo tri dana poslije Hiroshime bacile na
japanski grad Nagasaki, čime je gotovo trenutačno završen Drugi svjetski rat.
Male količine neobogaćena plutonija upotrebljavaju se u radioizotopskim
termoelektričnim generatorima, izvorima energije za svemirske sonde
upućene u udaljene dijelove Sunčeva sustava gdje je jačina Sunčeve svjetlosti
preslaba za solarne fotoelektrične ploče. Kilogram plutonija stvorit će
dvadeset milijuna kilovatsati toplinske energije, što je dovoljno da običnu
žarulju napaja jedanaest tisuća godina ili ljudsko biće otprilike jednako dugo
kad bismo išli na nuklearno gorivo umjesto na hranu iz trgovine.

Tako završava naše svemirsko putovanje po periodnom sustavu

elemenata, sve do ruba Sunčeva sustava i dalje od njega. Zbog razloga koje
još nisam uspio shvatiti mnogi ne vole kemijske spojeve, što možda
objašnjava stalne napore da se izbace iz hrane. Možda njihova kilometarska
kemijska imena zvuče opasno. Ali u tom bismo slučaju trebali okriviti
kemičare, a ne kemijske spojeve. Osobno, nemam ništa protiv njih, ni ovdje
niti bilo gdje u svemiru. Moje omiljene zvijezde, baš kao i moji najbolji
prijatelji, svi su građeni od njih.
 8.

Biti okrugao
Osim kristala i razlomljenih stijena, malošto u svemiru prirodno ima oštre
kutove. Premda su mnogi objekti neobična oblika, popisu okruglih stvari
praktično nema kraja i u rasponu je od običnih mjehura sapunice do cijeloga
vidljivog svemira. Jednostavnim fizikalnim zakonima, čini se, nekako je
najdraži oblik kugle. To je tako očito da u mentalnim pokusima obično
pretpostavljamo da su objekti sferni kako bismo odredili njihove najvažnije
značajke, premda znamo da u stvarnosti uopće nisu takvi. Ukratko, ako ne
razumijemo pitanje sfera, ne možemo tvrditi da razumijemo temeljnu fiziku
objekta.
Kugle u prirodi oblikuju sile, primjerice površinska napetost, koje nastoje
što više smanjiti tijelo u svim smjerovima. Površinska napetost tekućine koja
nam omogućava da načinimo mjehure od sapunice sa svih strana steže zrak.
U samo nekoliko trenutaka poslije nastanka obuhvatit će obujam zraka s
najmanjom mogućom površinom. Tako je mjehur najčvršći jer se sapunski
film ne treba stanjivati više nego što je potrebno. Rabeći matematiku s prve
godine fakulteta lako ćete pokazati da je kugla jedan jedini oblik s najmanjom
površinom za zadani obujam. Zapravo, milijarde bi se dolara mogle uštedjeti
svake godine na materijalu za pakiranje kad bi sve kutije i ambalaža za
namirnice bile savršene kugle. Primjerice, sadržaj najveće kutije žitarica lako
bi se mogao smjestiti u kuglastu ambalažu promjera deset centimetara. Ipak,
to možda nije najpraktičnije — nikome se ne da trčati za paketima hrane kad
se s police otkotrljaju na tlo.
Na Zemlji, jedan je način izrade kuglica za kuglične ležajeve da je
istokarite ili da dobro odmjerenu količinu rastaljenoga metala ubacite na vrh
uspravljene duge cijevi. Kad je ispustite, ona će neko vrijeme mijenjati oblik
dok naposljetku ne postane savršena kugla, ali cijev mora biti dovoljno duga
da se kugla stigne stvrdnuti prije nego što udari o dno. Na svemirskim
postajama, gdje je sve bez težine, možete istisnuti točnu količinu rastaljenoga
metala i čekati koliko je potrebno da kuglice lebde dok se ne stvrdnu u
savršene kugle, a sav posao umjesto vas obavlja površinska napetost.

Kad je riječ o velikim svemirskim objektima, energija i gravitacija u

dosluhu pretvaraju objekte u kugle. Gravitacija je sila koja materiju nastoji
sažeti sa svih strana, ali ona ne izlazi uvijek kao pobjednik — kemijske veze
krutih tijela vrlo su jake. Himalaja se zbog čvrstoće kristalnih stijena
uzdignula prkoseći zemaljskoj sili teži. Ali prije nego što vas uzbude
Zemljine visoke planine, trebali biste znati da je raspon u visini najdublje
podmorske brazde i najviše planine dvadesetak kilometara, ali promjer
Zemlje je gotovo trinaest tisuća kilometara. Zato, suprotno dojmu koji imaju
sitna ljudska bića koja plaze po njezinoj površini, Zemlja kao svemirski
objekt iznimno je glatka. Kad biste imali dovoljno velik prst da njime prođete
po Zemljinoj površini (po oceanima i kopnu), imah biste dojam da je naš
planet gladak poput bilijarske kugle. Skupi globusi koji prikazuju uzdignute
dijelove zemaljskoga kopna kako bi dočarali visine planinskih lanaca uvelike
izobličuju stvarnost. Baš zato, usprkos njezinim planinama i dolinama, pa i
usprkos tome što je malo spljoštena na polovima, gledamo li je iz svemira,
Zemlju je nemoguće razlikovati od savršene kugle.
Zemaljske planine također su patuljci kad ih usporedimo s nekim drugim
planinama u Sunčevu sustavu. Ugasli vulkan Olympus Mons, najveća
marsovska planina, viši je od 21 kilometra i u osnovici širok gotovo 500
kilometara. Mont Blanc je pored njega običan krtičnjak. Recept za izgradnju
planina u svemiru vrlo je jednostavan: što je gravitacija na površini objekta
slabija, više su planine na njemu. Mount Everest je otprilike visok koliko
planina na Zemlji uopće može biti visoka jer bi se slojevi stijena na dnu pod
većom težinom stisnuli.
Ako kruti objekt ima dovoljno malu površinsku gravitaciju, kemijske
veze u stijenama mogu se oduprijeti vlastitoj težini. Kad se takvo što dogodi,
moguć je gotovo svaki oblik. Dvije poznate svemirske ne-kugle su Fobos i
Deimos, Marsovi mjeseci krumpirasta oblika. Na Fobosu, većemu od njih i u
najdužoj osi dugom 27 kilometara, osoba od 70 kilograma na Zemlji težila bi
jedva nešto više od 10 dekagrama.
 U svemiru površinska napetost uvijek nastoji tekućine oblikovati u kuglu.
Kad god vidite sumnjivo malen kuglast predmet, morate pretpostaviti da je
oblikovan u rastaljenu stanju. Ako rastaljena tvar ima vrlo veliku masu, može
biti građena od gotovo bilo čega, a gravitacija će zajamčiti da dobije kuglasti
oblik.
Velike i masivne nakupine plina u galaktici mogu se sažeti i oblikovati
gotovo savršene plinovite kugle koje nazivamo zvijezdama. Ali ako zvijezda
kruži preblizu drugog objekta dovoljno velike gravitacije, kuglasti joj se oblik
može izobličiti i materija može s nje pobjeći. Kad kažem »preblizu«, mislim
preblizu objektove Rocheove šupljine — nazvane po francuskome
matematičaru i astronomu Edouardu Rocheu koji je podrobno proučavao
gravitacijska polja u blizini dvojnih zvijezda. Rocheova šupljina je teorijska
dvostruka ovojnica u obliku dviju kapi spojenih vrhovima koje okružuju dva
gravitacijski povezana objekta u stazama oko zajedničkoga središta masa.
Ako plinovita tvar s jednog objekta izlazi iz vlastite ovojnice, padat će prema
drugom objektu. To se često zbiva u dvojnih zvijezda kad se jedna od njih
napuhne u crvenoga diva i prepuni svoju Rocheovu šupljinu. Crveni se div
vidljivo izobliči, odnosno rastegne se prema drugoj zvijezdi. Katkad je jedna
zvijezda zapravo crna rupa koju otkriva tvar koja na nju pada s pratitelja. Plin
izlazi iz Rocheove šupljine i u spiralnoj putanji pada u crnu rupu, pritom se
jako zagrijava i počinje svijetliti prije nego što nestane u tami crne rupe.

Zvijezde u Mliječnoj stazi oblikuju velik, plosnat disk. S omjerom

promjera i debljine od tisuću prema jedan, naša je galaktika zapravo iznimno
plosnata palačinka. Ne, Mliječna staza nije kugla, ali vjerojatno je rođena kao
velika sporookrećuća kugla urušavajućega plina. Njezinu današnju plosnatost
objašnjavamo tako da se urušavanjem ta kugla počela sve brže okretati, baš
kao što se klizači na ledu pri izvođenju piruete okreću sve brže privlačenjem
ruku prema tijelu. Galaktika se tako prirodno spljoštila od pola do pola, a sve
veća centrifugalna sila u središnjem dijelu spriječila je urušavanje u središnjoj
ravnini. Kad bi kugla tijesta bila umjetnički klizač, brze piruete za nju bi bile
vrlo opasni pokreti.
Sve zvijezde rođene u Mliječnoj stazi prije njezina sažimanja zadržale su
široke orbite pod različitim kutovima na ravninu njezina diska. Preostali plin,
koji se lako drži na okupu, poput dvije vruće ljepljive kugle koje se sudare u
zraku, ostao je u središnjem disku i zaslužan je za nastanak svih idućih
naraštaja zvijezda, među njima i Sunca. Današnja Mliječna staza, koja se ne
urušava niti se širi, gravitacijski je zreo sustav u kojem zvijezde iznad i ispod
diska možemo smatrati ostacima izvornoga kuglastog oblaka plina.
To općenito spljošćivanje vrtećih objekata razlog je zbog kojeg je
Zemljin promjer na polovima manji od promjera na ekvatoru. Nije to mnogo,
0,5 posto, odnosno oko četrdeset kilometara. Ali Zemlja je mala i uglavnom
kruta i ne okreće se naročito brzo. S dvadeset četiri sata na dan Zemlja
predmete na ekvatoru nosi brzinom od samo oko 1600 kilometara na sat. Ali
pogledajmo golem, brzorotirajući plinoviti planet Saturn. Njegov dan traje
samo deset i pol sati, pa mu se ekvator okreće brzinom većom od 35 000
kilometara na sat, a promjer među polovima punih mu je deset posto manji
od ekvatorijalnoga što je razlika koju možemo zamijetiti čak i malim
teleskopom. Spljoštene kugle zapravo nazivamo spljoštenim sferoidima, a
one izduljene od pola do pola izduljenim sferoidima. U svakidašnjem su
životu pljeskavice i hrenovke izvrsni (premda pomalo ekstremni) primjeri
takvih oblika. Ne znam kako je s vama, ali uvijek kad zagrizem hamburger
pomislim na Saturn.

Utjecaj centrifugalne sile na tvari iskorištavamo pri proučavanju

rotacijskih brzina ekstremnih svemirskih objekata. Uzmimo za primjer
pulsare (neutronske zvijezde). Neki se od njih vrte više od tisuću puta u
sekundi, pa znamo da ne mogu biti građeni od tvari koju nalazimo po kući,
jer bi ih takva vrtnja jednostavno rastrgala. Zapravo, kad bi se pulsar vrtio
brže, primjerice 4500 puta u sekundi, ekvator bi mu se gibao brzinom
svjetlosti, pa to dobro pokazuje da mora biti građen od vrlo posebne tvari.
Kalio biste zamislili pulsar, zamislite masu Sunca sažetu u kuglu promjera
desetak kilometara. Ako vam je to teško predočiti, možda će vam biti lakše
zamisliti da sto milijuna slonova nagurate u jedan Labello. Kako biste
postigli takvu gustoću, morate ispuniti sav prazan prostor između jezgre
atoma i njegovih elektrona. Usput ćete takvim stezanjem gotovo sve
elektrone (s negativnim električnim nabojem) nabiti u (pozitivno nabijene)
protone i tako stvoriti kuglu (neutralno nabijenih) neutrona s luđački
snažnom površinskom gravitacijom. U takvim uvjetima planinski lanac
neutronske zvijezde ne mora biti viši od lista papira da za penjanje na njega
morate potrošiti više energije nego što bi alpinist na Zemlji morao utrošiti da
se popne na stijenu visoku pet tisuća kilometara. Ukratko, ondje gdje je
gravitacija visoka, visoka mjesta se ruše i ispunjavaju niska mjesta — taj
fenomen zvuči gotovo poput biblijske najave Gospodinova dolaska: »Nek’ se
povisi svaka dolina, nek’ se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno,
nek’ se poravna, strmine nek’ postanu ravni« (Izaija 40,4). Mogli bismo reći
da je to savršen recept za oblikovanje kugle. Zbog svega toga smatramo da su
pulsari najsavršenije oblikovane kugle u svemiru.

Kad je riječ o jatima galaktika bogatih zvijezdama, njihov nam oblik

može ponuditi vrlo važne astrofizikalne uvide. Neka su rastrgana, druga
razvučena u tanke niti, a ima i onih rastegnutih u goleme »plahte«. Ni jedno
se nije smirilo u stabilnome — sfernom — gravitacijskom obliku. Neka su
toliko velika da četrnaest milijardi godina starosti svemira nije bilo dovoljno
da galaktike u njima jednom prijeđu širinu jata. Zaključujemo da su jata
rođena u tom obliku jer međusobno gravitacijsko djelovanje nije imalo
dovoljno vremena utjecati na oblik jata.
Ali drugi galaktički sustavi, primjerice prekrasno Jato u Kosi, s kojim
smo se susreli kad smo govorili o tamnoj tvari, odmah pokazuju da ih je
gravitacija oblikovala u kugle. Zbog toga ćete u njemu pronaći galaktike koje
se gibaju na sve strane. Kad utvrdite takvo što, znate da se jato ne vrti brzo,
jer bi se u suprotnome spljoštilo poput naše Mliječne staze.
Jato u Kosi, ponovno kao i Mliječna staza, gravitacijski je zreo objekt. U
astrofizičkom žargonu takve sustave nazivamo »opuštenima«, što znači
štošta, među ostalim i sretnu okolnost da prosječna brzina galaktika u jatu
može biti odličan pokazatelj ukupne mase bez obzira na to pridonose li joj ili
ne pridonose mase objekata koji su nam pomogli izračunati prosječnu brzinu.
Baš zato su gravitacijski opušteni sustavi izvanredne sonde za »tamnu« tvar
koja ne svijetli. Dopustite mi da to još više istaknem: kad ne bi bilo opuštenih
sustava, sveprisutnost tamne tvari možda ni danas ne bi bila otkrivena.
 Kugla nad kuglama — najveća i najsavršenija od svih — cijeli je vidljivi
svemir. U kojemu god smjeru pogledah, galaktike se od nas udaljavaju
brzinama proporcionalnim njihovim udaljenostima od nas. Kako smo
spominjali u nekoliko prvih poglavlja, to je glasoviti potpis širećega svemira
koji je 1929. otkrio Edwin Hubble. Kad povežete Einsteinovu teoriju
relativnosti, brzinu svjetlosti, šireći svemir i smanjivanje gustoće mase i
energije prostora uzrokovano tim širenjem, u svim smjerovima postoji
udaljenost na kojoj je brzina udaljavanja galaktika jednaka brzini svjetlosti.
Na toj udaljenosti i iza nje svjetlost iz svih izvora gubi energiju prije nego što
stigne do nas. Zbog loga je svemir iza toga sfernoga »ruba« nevidljiv i,
koliko znamo, o njemu ne možemo ništa doznati.
Postoji inačica uvijek popularne ideje o višestrukom svemiru u kojoj
razdvojeni svemiri od kojih se sastoji nisu zapravo razdvojeni, nego izolirani
dijelovi svemira koji međusobno ne mogu komunicirati, a dio su
neprekinutoga tkanja prostor-vremena — poput brojnih brodova na pučini
toliko udaljenih da su im kružni obzori jedan drugome izvan vidokruga.
Stoga će jedan brod, ako nema pristupa drugim podacima, smatrati da je on
jedini brod na oceanu, unatoč tome što svi plove na istoj pučini.

Kugle su doista plodna teorijska pomagala koja nam pomažu steći uvid u
naj razlici ti je astrofizikalne probleme. Ali pritom ne smijemo postati previše
vezani za njih. Prisjećam se poluozbiljnoga vica o tome kako povećati
proizvodnju mlijeka na farmi: Veterinar bi mogao reći: »Razmotrimo
prehranu krave...« Inženjer strojarstva mogao bi reći:
»Razmotrimo konstrukciju muzilica. ..«A astrofizičar će reći:
»Razmotrimo kravu u obliku kugle...«
 9.

Nevidljiva svjetlost
Stog primite sad to k 'o dragog stranca.
Moj Horacije, ima više stvari
Na zemlji i na nebesima no što se
I sanja u vašoj filozofiji
HAMLET, 1. ČIN, 5. PRIZOR
(prijevod: Milan Bogđanović)
Prije 1800. riječ »svjetlost« odnosila se samo na vidljivu svjetlost. Ali na
početku te godine engleski astronom William Herschel opazio je zagrijavanje
koje je mogao uzrokovati samo neki oblik svjetlosti nevidljiv ljudskome oku.
Tada već vrlo iskusan istraživač, Herschel je 1781. otkrio planet Urari, a sada
se bavio istraživanjem Sunčeve svjetlosti, boja i topline. Na put zrakama
Sunčeve svjetlosti stavio je prizmu. Nije to bilo ništa novo. To je još u 17.
stoljeću učinio Isaac Newton što ga je navelo da imenuje sedam boja vidljiva
spektra: crvenu, narančastu, žutu, zelenu, plavu, plavo ljubičastu (indigo) i
crvenu. Ali Herschel je bio dovoljno znatiželjan da se zapita kolika je
temperatura svake boje. I tako je u različite dugine boje stavio termometre i,
kao što je sumnjao, različite boje imale su različite temperature.15
Dobro provedeni pokusi zahtijevaju »kontrolu« — mjerenje od kojega ne
očekujete ništa, svojevrsnu idiotsku provjeru onoga što doista mjerite.
Primjerice, pitate li se kako pivo djeluje na tulipane, tada uzmite i drugi
tulipan, identičan prvome, ali ga umjesto pivom zalijte vodom. Ako obje
biljke uvenu -— ako ste ih obje ubili — to ne možete pripisati alkoholu. To je
vrijednost kontrolnog uzorka. Herschel je to znao i postavio je termometar
izvan dosega razloženoga vidljivog spektra uz crvenu boju, a očekivao je da
će na tom mjestu izmjeriti sobnu temperaturu. Ali nije bilo tako. Temperatura
u kontrolnom termometru bila je i viša nego u crvenome dijelu spektra.
 Herschel je zapisao:
Zaključujem da puna crvena boja ne dosiže u područje najviše
temperature koja se, vjerojatno, nalazi izvan vidljivoga dijela spektra.
U ovom se slučaju izračena toplina barem djelomice, ako ne i uglavnom,
sastoji, ako smijem upotrijebiti taj izraz, od nevidljive svjetlosti, drugim
riječima od zraka koje stižu sa Sunca, a imaju takvu količinu gibanja koja ne
dopušta da ih vidimo.16
Čovječe!
Herschel je nehotice otkrio »infracrvenu« svjetlost, posve nov dio spektra
neposredno »ispod« crvenoga, o čemu je izvijestio u prvome od četiriju
članaka na tu temu.
Herschelovo otkriće bio je astronomski ekvivalent otkrića Antonieja van
Leeuwenhoeka »brojnih vrlo sitnih animalkula koje se živo kreću«17 u
najmanjoj kapi jezerske vode. Leeuwenhoek je otkrio jednostanične
organizme — biološki svemir. Herschel je otkrio nov pojas svjetlosti. Oba su
se skrivala nama pred nosom.
Drugi su znanstvenici odmah nastavili istraživati ondje gdje je Herschel
stao. Godine 1801. njemački fizičar i ljekarnik Johann Wilhelm Ritter
pronašao je još jedan pojas nevidljive svjetlosti. Ali umjesto termometra,
Ritter je u svaku boju spektra postavio hrpicu srebrova klorida osjetljivoga na
svjetlost, ali i u tamno područje uz ljubičastu boju. I doista, hrpica na
neosvijetljenome dijelu potamnjela je više od hrpice u ljubičastome dijelu
spektra. Sto se nalazi iza ljubičaste boje? »Ultraljubičasta«, danas možda
poznatija po kratici UV (od ultraviolet).
Ispunjavajući cijeli elektromagnetski spektar, u redoslijedu od niskih
energija i niske frekvencije do visokih energija i visoke frekvencije, imamo
radiovalove, mikrovalove, infracrvenu svjetlost, vidljivu svjetlost,
ultraljubičastu svjetlost, rendgenske zrake i gama-zrake. Suvremena
civilizacija brzo je svaki od tih pojaseva iskoristila za bezbroj kućanskih i
industrijskih primjena, pa su nam svi dobro poznati.

Poslije otkrića ultraljubičaste i infracrvene svjetlosti opažanja neba nisu

se promijenila preko noći. Prvi teleskop za opažanja u nevidljivome dijelu
elektromagnetskoga spektra neće biti konstruiran još 130 godina. To je
znatno poslije otkrića radiovalova, rendgenskih i gama-zraka, i mnogo nakon
što je njemački fizičar Heinrich Hertz pokazao da je jedina stvarna razlika
među različitim vrstama svjetlosti samo u frekvenciji, odnosno valnoj duljini
svakoga pojasa. Zapravo, zahvalite Hertzu što je shvatio da postoji
elektromagnetski spektar. U njegovu čast jedinicu frekvencije — u valovima
po sekundi — za sve što titra, uključujući zvuk, prikladno nazivamo hercom.
Nije jasno zašto, ali astrofizičarima nije odmah na pamet pala ideja da
novopronađene nevidljive pojaseve svjetlosti povezu s mogućnošću
konstrukcije teleskopa koji bi te pojaseve opažao iz svemirskih izvora. Tome
su svakako pridonijeli i zastoji u tehnologiji izrade detektora. Ali ulogu u
tome imala je i oholost: kako bi nam svemir mogao slati svjetlost koju naše
čudesne oči ne mogu vidjeti? Više od tri stoljeća — od Galileija do Edwina
Hubblea — izgradnja teleskopa značila je samo jedno: izradu instrumenta za
opažanje vidljive svjetlosti i time poboljšanje vidnih sposobnosti koje nam je
podarila priroda.
Teleskop je samo oruđe za pomoć našim slabim osjetilima, on nam
omogućuje da se bolje upoznamo s udaljenim područjima. Sto je teleskop
veći, opaža objekte slabija sjaja; što su mu zrcala savršenije ulaštena, oštrije
su slike koje stvara; što su mu detektori osjetljiviji, opažanja su učinkovitija.
Ali u svim slučajevima svaki djelić informacije koji nam teleskop donosi do
Zemlje dolazi na zraci svjetlosti.
Međutim, nebeska zbivanja ne ograničavaju se samo na ono što odgovara
ljudskim mrežnicama. Umjesto toga, obično istodobno emitiraju različite
količine svjetlosti iz različitih dijelova spektra. I tako bi bez teleskopa i
njihovih detektora ugođenih na cijeli elektromagnetski spektar astrofizičari
ostali u posvemašnjemu neznanju o nekim spektakularnim nebeskim
pojavama.
Uzmimo za primjer eksplodirajuću zvijezdu — supernovu. Riječ je o
uobičajenom i iznimno visokoenergijskom svemirskom događaju u kojem se,
među ostalim, oslobađaju goleme količine rendgenskoga zračenja. Katkad
eksplozije prate izljevi gama-zraka i bljeskovi ultraljubičaste svjetlosti, a ne
manjka ni vidljive svjetlosti. Dugo nakon što se plinovi izbačeni eksplozijom
ohlade, udarni val se rasprši a vidljiva svjetlost oslabi, »ostatak« supernove
nastavlja sjajiti u infracrvenome dijelu spektra i slati radioimpulse. Tako su
nastali pulsari, najtočnije ure u svemiru.
Većina takvih zvjezdanih eksplozija događa se u udaljenim galaktikama,
ah kad bi supernova eksplodirala u Mliječnoj stazi njezine bismo samrtne
muke mogli vidjeti i danju, čak i bez teleskopa. Nitko na Zemlji nije vidio
nevidljivo rendgensko i gama-zračenje posljednje dvije supernove u našoj
galaktici — jedne 1572., druge 1604. — ali njihov je čudesni sjaj u
vidljivome dijelu spektra zabilježen posvuda.
Raspon valnih duljina (ili frekvencija) koji čini jedan pojas
elektromagnetskoga spektra uvelike utječe na konstrukciju uređaja za
njegovo opažanje. Baš zato nijedna pojedina kombinacija teleskopa i
detektora ne može istodobno vidjeti svako obilježje takvih eksplozija. Ali taj
je problem jednostavno riješiti: skupite sva opažanja objekta, možda i od
drugih kolega, u različitim spektralnim pojasevima. Zatim željene dijelove
spektra obojite vidljivim bojama i tako ćete dobiti jednu metasliku u nekoliko
spektralnih pojaseva. Tako vidi Geordi iz televizijske serije Zvjezdane staze:
Nova generacija. S takvim vidom ništa vam ne može promaknuti.
Tek kad utvrdite dio elektromagnetskoga pojasa koji vas zanima, možete
početi razmišljati o veličini zrcala, materijalima potrebnim da ga načinite,
obliku i površini koju mora imati, a naposljetku i kakav će vam detektor
trebati. Primjerice, valne duljine rendgenskoga zračenja iznimno su kratke.
Želite li ih skupiti, zrcalo mora biti superglatko kako ga površinske
nesavršenosti ne bi izobličile. Ali želite li opažati duge radiovalove, zrcalo
možete načiniti od žičane mreže kojoj ćete oblik dati rukom jer će
nepravilnosti u žici biti mnogo manje od valnih duljina kojima se želite
baviti. Naravno, poželjet ćete i što više detalja — visoku razlučivost — pa
vaše zrcalo mora biti veliko koliko to možete financijski pokriti. Na kraju,
vaš teleskop mora biti mnogo, mnogo širi od valne duljine svjetlosti koju
želite opažati. To je posebice očito pri izgradnji radioteleskopa.

Radioteleskopi, prvi teleskopi konstruirani za nevidljivu svjetlost,

posebna su podvrsta opservatorija. Prvi djelatni radioteleskop konstruirao je
1929. i 1930. američki inženjer Karl G. Jansky. Pomalo je nalikovao na
pokretnu prskalicu na automatiziranoj farmi. Bio je načinjen od niza visokih,
pravokutnih metalnih okvira međusobno učvršćenih drvenim križnim
prečkama i podom, a na mjestu se poput vrtuljka okretao na kotačićima
načinjenima od dijelova za Fordov Model T. Napravu dugu trideset metara
Jansky je ugodio na valnu duljinu od oko petnaest metara koja je odgovarala
frekvenciji od 20,5 megaherca.18 Janskyjeva namjera, po nalogu Bell
Telephone
Laboratories, tvrtke za koju je radio, bila je proučavanje šumova
zemaljskih radioizvora koji bi mogli onečišćivati zemaljske
radiokomunikacije. To je vrlo slično zadatku koji je Bell Labs trideset pet
godina poslije zadao Penziasu i Wilsonu kako bi pronašli uzroke mikrovalnih
šumova u njihovu prijamniku, što smo spomenuli u trećem poglavlju, a
dovelo je do otkrića kozmičkoga pozadinskog mikrovalnog zračenja.
Dvije godine mukotrpno prateći i mjereći statički šum koji je hvatala
njegova sklepana antena, Jansky je otkrio da radiovalovi ne potječu samo od
oluja u okolici i drugih poznatih zemaljskih izvora, nego i iz središta naše
galaktike Mliječne staze. To je područje neba u dogled njegova teleskopa
dolazilo svakih dvadeset tri sata i pedeset šest minuta: točno u vremenu
Zemljine vrtnje, odnosno vremenu potrebnom da se galaktičko središte pojavi
na nebu pod istim kutom i visinom. Karl Jansky rezultate svojega istraživanja
objavio je pod naslovom »Električne smetnje naizgled izvanzemaljskog
podrijetla«.19
Tim je opažanjima rođena radioastronomija — ali bez Janskoga. Bell
Labs ga je prebacio na drugi projekt i tako mu uskratio mogućnost da se
okoristi svojim plodonosnim otkrićem. Međutim, nekoliko godina poslije
samouki i nezaposleni Amerikanac Grote Reber iz Wheatona u Illinoisu
konstruirao je u vlastitu dvorištu tanjurast radioteleskop promjera deset
metara. Godine 1938. potvrdio je Janskyjevo otkriće, a idućih pet godina
proveo je izrađujući niskorazlučive karte radioneba.
Reberov teleskop, premda posve originalan, po današnjim je standardima
bio malen i nedotjeran. Suvremeni radioteleskopi posve su drukčija priča.
Nesputani veličinom dvorišta, katkad su doista golemi. MK 1, koji je radom
počeo 1957., bio je prvi doista velik radioteleskop — pokretljiv čelični tanjur
promjera sedamdeset pet metara smješten u Opservatoriju Jodrell Bank blizu
engleskoga Manchestera. Dva mjeseca nakon njegova puštanja u pogon
Sovjetski Savez lansirao je Sputnjik i, a Jodrell Bank je iznenada postao
najbolji uređaj za praćenje maloga zemaljskog satelita — pa je po tome
preteča današnje Dubokosvemirske mreže (Deep Space Network) za praćenje
planetarnih sondi.
Najveći radioteleskop na svijetu, završen 2016., kineski je Sferni
radioteleskop s otvorom od petsto metara (na engleskome Five-hundred-
meter Aperture Spherical radio Telescope, skraćeno FAST). Izgrađen je u
pokrajini Guizhou i površinom je veći od trideset nogometnih terena. Ako
nas izvanzemaljci nazovu, Kinezi će to prvi znati.

Druga vrsta radioteleskopa je interferometar, uređaj koji se sastoji od niza

jednakih tanjurastih antena postavljenih na velikim površinama u zabačenim
krajevima i elektronički povezanih tako da rade zajedno. Rezultat je
jedinstvena slika svemirskih radioizvora u supervisokoj razlučivosti. Premda
je »jumbo« bio moto teleskopa mnogo prije nego što je avioindustrija skovala
taj pojam, radiointerferometri su poseban jumbo razred za sebe. Jedan od
njih, vrlo velika mreža radioteleskopa blizu Socorra u američkoj saveznoj
državi Novi Meksiko, službeno se naziva Vrlo velika mreža (Very Large
Array, VLA), a čine ju dvadeset sedam tanjura promjera dvadeset pet metara
postavljenih na tračnice u dužini nešto većoj od trideset pet kilometara
pustinjske ravnice. Taj je opservatorij tako kozmogeničan da se pojavio u
filmovima 2010: Druga odiseja (1984.), Kontakt (1997.) i Transformeri
(2007.). Tu je i Mreža s vrlo dugom bazom (Very Long Baseline Array,
VLBA) s deset 25-metarskih tanjura postavljenih od Havaja do Djevičanskih
otoka na udaljenosti od 8000 kilometara, što im omogućava najveću
razlučivost među radioteleskopima na svijetu.
Kad je riječ o mikrovalnome pojasu, razmjerno novome području
djelovanja interferometara, imamo šezdeset šest antena Velike atacamske
milimetarske mreže (Atacama Large Millimeter Array, ALMA), u
zabačenome dijelu Anda na sjeveru Čilea. Ugođena na valne duljine od
djelića milimetra do nekoliko centimetara, mreža A LM A omogućava
astrofizičarima visokorazlučiv pristup kategorijama svemirskih zbivanja
nevidljivih u drugim pojasevima elektromagnetskoga zračenja, primjerice
ustroj urušavajućih oblaka plina koji tako postaju rađaonice zvijezda. Mjesto
na kojem se nalazi ALMA namjerno je odabrano jer je riječ o najsušoj
pustinji na svijetu — na nadmorskoj visini većoj od 4800 metara i mnogo
iznad najvlažnijih oblaka. Voda je prikladna za zagrijavanje u mikrovalnoj
pećnici, ali je loša za astrofizičare jer vodena para u Zemljinoj atmosferi jako
oslabljuje mikrovalne signale koji nam stižu iz galaktike i izvan nje. Naravno,
te su dvije pojave povezane: voda je najčešći sastojak hrane, a mikrovalne
pećnice uglavnom zagrijavaju vodu. Kad to znate, nije teško zaključiti da
voda apsorbira mikrovalne frekvencije. Ako, dakle, želite dobra opažanja
svemirskih objekata, morate na najmanju mjeru smanjiti količinu vodene pare
između teleskopa i svemira, baš kako je učinila ALMA.

U pojasu ultrakratki h valnih duljina elektromagnetskoga spektra

nalazimo visokofrekvencijske i visokoenergijske gama-zrake s valnim
duljinama mjerenima pikometrima.20 Otkrivene 1900., u svemiru ih nismo
opazili sve dok 1961. godine NASA nije lansirala satelit Explorer XI u kojem
je bila i nova vrsta teleskopa.
Svatko tko se nagledao znanstvenofantastičnih filmova zna da su gama-
zrake lose. Mogli biste se pretvoriti u zeleno mišićavo biće ili iz ručnih
zglobova početi izbacivati paučinu. A i vrlo ih je teško uhvatiti. Kroz obične
leće i zrcala prolaze kao da ih nema. Kako ih onda promatrati? U
unutrašnjosti teleskopa u Explorern XI nalazio se uređaj nazvan scintilator,
koji na upadne gama-zrake reagira izbacivanjem električki nabijenih čestica.
Mjerite li energije čestica, možete doznati koja ih je vrsta visokoenergijske
svjetlosti stvorila.
Dvije godine poslije Sovjetski Savez, Velika Britanija i Sjedinjene
Američke Države potpisali su Sporazum o zabrani nuklearnih pokusa pod
vodom, u atmosferi i u svemiru — na mjestima gdje bi se radioaktivne
padaline mogle raširiti i izvan granica vaše zemlje. Ali bilo je to doba
Hladnoga rata u kojem nitko nikom nije vjerovao. Pozivajući se na vojni
slogan »vjeruj, ali provjeri«, SAD je lansirao novu seriju satelita, Vele, u
potrazi za izljevima gama-zraka nastalim tijekom sovjetskih nuklearnih
pokusa. Sateliti su doista pronalazili izljeve gama-zraka, i to gotovo
svakodnevno. Ali za njih se nije moglo optužiti Sovjetski Savez. Stizali su iz
dalekoga svemira — a poslije se pokazalo da je riječ o posjetnicama
povremenih udaljenih titanskih zvjezdanih eksplozija diljem svemira. Tako je
rođena astrofizika gama-zraka, nova grana istraživanja u mome području
rada.
NASA-in Comptonov opservatorij gama-zraka otkrio je 1994. nešto
neočekivano, baš kao što su to prije učinile Vele-, česte bljeskove gama-zraka
odmah blizu Zemljine površine. Ti su bljeskovi vrlo dobro nazvani
»zemaljskim bljeskovima gama-zraka«. Nuklearni holokaust? Ne, što
dokazuje i činjenica da čitate ovu rečenicu. Nisu svi bljeskovi gama-zraka
jednako smrtonosni, niti su svi svemirskoga podrijetla. U ovome slučaju
najmanje pedeset takvih bljeskova nastaje svakoga dana pri vrhovima olujnih
oblaka, djelić sekunde prije nego što se pojavi obična munja. Uzrok je
pomalo zagonetan, ali najbolje je objašnjenje da se u električnoj oluji
slobodni elektroni ubrzavaju gotovo do brzine svjetlosti i zatim sudaraju s
jezgrama atoma u atmosferi te tako stvaraju gama-zrake.

Danas teleskopi rade u svim nevidljivim dijelovima elektromagnetskoga

spektra, neki sa Zemljine površine, ali većina se nalazi u svemiru kako im
pogled ne bi bio ograničen zemaljskom upijajućom atmosferom. Danas
možemo opažati pojave od radiovalova vrlo niske frekvencije od jednoga do
drugoga vrha vala dugih desetke metara, do visokofrekvencijskih gama-zraka
ne duljih od trilijuntinke metra. Ta bogata paleta svjetlosti nudi beskrajan niz
astrofizikalnih otkrića. Pitate se koliko plina ima između zvijezda u
galaktikama? Najbolji odgovor dat će vam radioteleskopi. Bez mikrovalnih
teleskopa ne bi bilo znanja o kozmičkome pozadinskom zračenju niti bismo
doista mogli razumjeti Veliki prasak. Želite zaviriti u rađaonice zvijezda
duboko u gustim galaktičkim oblacima plina? To će vam omogućiti
infracrveni teleskopi. A što je s emisijama iz blizine običnih crnih rupa i
supermasivnih crnih rupa u središtu galaktika? Za to su najbolji teleskopi koji
opažaju u ultraljubičastome i rendgenskome dijelu spektra. Želite gledati
visokoenergijsku eksploziju divovske zvijezde s masom četrdeset puta većom
od Sunčeve? Tu dramu najbolje je promatrati teleskopima za gama-zrake.
Stigli smo vrlo daleko od Herschelovih pokusa sa zrakama »nepogodnima
za viđenje«, što nam je omogućilo da svemir istražimo onakav kakav on
doista jest. Herschel bi bio ponosan. Pravi uvid u svemir stekli smo tek nakon
što smo vidjeli nevidljivo: čudesno bogatu zbirku objekata i pojava u prostoru
i vremenu o kojima sad možemo snatriti u našoj filozofiji.
 10.

Između planeta
Promatran izdaleka, Sunčev sustav izgleda prazan. Zatvorite li ga u kuglu
— dovoljno veliku da obuhvati stazu Neptuna, najudaljenijega planeta21 —
obujam koji zauzimaju Sunce i svi planeti sa svojim mjesecima ne bi bio veći
od bilijuntinke raspoloživa prostora. Ali prostor između planeta nije prazan i
sadržava svakovrsne krhotine, stijene, ledene grude, prašinu, potoke
električki nabijenih čestica i sonde upućene u njegove udaljene dijelove.
Svemir također prožimaju čudovišna gravitacijska i magnetska polja.
Međuplanetarni prostor toliko je neprazan da Zemlja u svojoj stazi
gibajući se brzinom od 30 kilometara u sekundi svakoga dana nailazi na
stotine tona meteora — većina nije veća od zrnca pijeska. Gotovo svi izgore
u gornjim slojevima atmosfere jer o zrak udare s toliko energije da im ostaci
odmah ispare. Naša je krhka vrsta evoluirala pod tim zaštitnim omotačem.
Veći meteori, oni veličine loptica za golf, zagrijavaju se brzo ali nejednoliko,
pa se često prije nego što ispare raspadnu u komadiće. Još većim meteorima
oprlji se površina, ah do tla stignu više-manje neoštećeni. Mogli biste
pomisliti da je poslije 4,6 milijardi godina kruženja oko Sunca Zemlja već
»usisala« sve krhotine preostale u njezinoj stazi. Ali situacija je nekoć bila
mnogo gora. Pola milijarde godina poslije nastanka Sunca i planeta na
Zemlju je padalo toliko mnogo smeća da je toplina stalnih udara ekstremno
zagrijala atmosferu i rastalila joj koru.
Jedan poveći komad tog smeća doveo je do nastanka Mjeseca.
Neočekivani manjak željeza i drugih elemenata većih masa pronađen u
uzorcima koje su s našega susjeda donijeli astronauti programa Apollo uputio
je na to da se Mjesec vjerojatno od Zemljine kore i plašta, siromašnih
željezom, otkinuo nakon što ju je okrznuo lutajući protoplanet veličine
Marsa. Krhotine koje su preostale od sudara okupile su se u naš lijep satelit
male mase. Taj događaj svakako zaslužuje naslovnicu, ali razdoblje jakoga
bombardiranja koje je Zemlja pretrpjela u svome djetinjstvu nije bilo
jedinstveno, već su ga doživjeli i drugi planeti te veća tijela Sunčeva sustava.
Svako je pretrpjelo sličnu štetu, a površine Mjeseca i Merkura, nebeskih tijela
bez zraka, sačuvale su sjećanje na to razdoblje u obliku brojnih kratera.
Ne samo da je Sunčev sustav pun ožiljaka preostalih iz doba stvaranja,
nego i međuplanetarni prostor oko nas sadržava stijene svih veličina izbačene
s Marsa, Mjeseca i Zemlje tijekom jakih sudara. Računalne simulacije
meteoritskih udara nedvojbeno pokazuju da površinske stijene iz okolice
zone udara mogu poletjeti uvis dovoljno brzo da se oslobode gravitacijskoga
privlačenja tijela. Učestalost kojom na Zemlji otkrivamo meteorite
podrijetlom s Marsa omogućava nam da zaključimo kako na naš planet svake
godine padne oko tisuću tona marsovskih stijena. Možda jednaka količina
potječe s Mjeseca. Kad razmislimo o tome, nismo ni trebali putovati na
Mjesec kako bismo s njega donijeli stijene. Do nas ih stiže mnogo, premda ne
po našem izboru, a tijekom programa Apollo nismo za njih još ni znali.

Većina asteroida u Sunčevu sustavu živi i radi u glavnome asteroidnom

pojasu, prilično ravnome pojasu između Marsove i Jupiterove staze.
Tradicionalno, otkrivači svojim asteroidima daju imena kakva požele.
Umjetnici to područje prikazuju pretrpano lutaj učim stijenama u ravnini
Sunčeva sustava, ali ukupna masa tog pojasa manja je od pet posto
Mjesečeve mase, koji i sam ima jedva nešto više od jedan posto Zemljine
mase. Zvuči beznačajno. No njihovo je gibanje nestabilno i puno poremećaja,
te se tako neprekidno stvara smrtonosni podskup od nekoliko tisuća asteroida
čije ekscentrične staze presijecaju Zemljinu. Jednostavan račun pokazuje da
će ih u idućih stotinu milijuna godina većina pogoditi naš planet. Oni s
promjerom većim od otprilike kilometra sudarit će se s dovoljno energije da
naruše zemaljski ekosustav i većinu kopnenih vrsta dovedu na rub
izumiranja.
To bi bilo loše.
Asteroidi nisu jedina svemirska tijela koja mogu ugroziti život na Zemlji.
Kuiperov pojas je kružno područje posuto kometima koje počinje neposredno
iza Neptunove staze i od njega se proteže još možda toliko koliko je Neptun
udaljen od Sunca. Gerard Kuiper, američki astronom rođen u Nizozemskoj,
postavio je teoriju da se u hladnim dubinama svemira iza Neptunove staze
nalaze zamrznuti ostaci nastanka Sunčeva sustava. Bez masivna planeta na
koji bi pali, većina će tih kometa kružiti oko Sunca još milijarde godina. Baš
kao što vrijedi za asteroidni pojas, neka tijela Kuiperova pojasa imaju vrlo
ekscentrične staze koje presijecaju staze drugih planeta. Pluton i ekipa
njegovih srodnika nazvanih Plutini presijecaju Neptunovu stazu oko Sunca.
Neka tijela iz Kuiperova pojasa upadaju sve do unutarnjega dijela Sunčeva
sustava i pritom prelaze preko staza drugih planeta. U taj skup ubrajamo i
onaj najpoznatiji, Halleyjev komet.
Daleko iza Kuiperova pojasa, protežući se do polovice puta prema
najbližim zvijezdama, nalazi mo kuglast spremnik kometa Oortov oblak,
nazvan po nizozemskome astrofizičaru koji je prvi ukazao na njegovo
postojanje. To je područje odgovorno za dugoperiodične komete čija su
vremena obilaska Sunca mnogo duža od ljudskoga života. Suprotno
kometima iz Kuiperova pojasa, kometi iz Oortova oblaka mogu u unutarnji
dio Sunčeva sustava stići pod bilo kojim kutom i iz bilo kojega smjera. Dva
najsjajnija kometa u posljednjemu desetljeću dvadesetoga stoljeća, Hale-
Bopp i Hyakutake, stigli su iz Oortova oblaka i neće se baš brzo vratiti.

Kad bismo imali oči koje vide magnetska polja, Jupiter bi na nebu bio
deset puta veći od punoga Mjeseca. Svemirske letjelice koje posjećuju Jupiter
moraju biti konstruirane tako da na njih ne djeluje ta jaka sila. Kao što je
engleski fizičar Michael Faraday pokazao u 19. stoljeću, provučete li žicu
kroz magnetsko polje, po njezinoj će se duljini stvoriti razlika u naponu.
Zbog toga se u brzim metalnim svemirskim sondama induciraju električne
struje. One, pak, stvaraju vlastito magnetsko polje koje ulazi u interakciju s
okolnim magnetskim poljem i usporava gibanje sonde.
Posljednji put kad sam provjerio, planeti Sunčeva sustava imali su
pedeset šest mjeseca. Onda sam se jednoga jutra probudio i doznao da ih je
oko Saturna otkriveno još desetak. Poslije toga odlučio sam o njima više ne
voditi računa. Zanima me samo bi li koji od njih bio zabavno mjesto za posjet
ili proučavanje. Po nekim mjerilima mjeseci Sunčeva sustava zanimljiviji su
od planeta oko kojih kruže.
 Zemljin Mjesec ima promjer od 1/400 Sunčeva, ali nam je 400 puta bliže,
pa su Sunce i Mjesec na nebu prividno jednake veličine — koincidencija koju
ne dijeli ni jedan drugi sustav planeta i mjeseca u Sunčevu sustavu, što je
razlogom iznimno fotogeničnih potpunih pomrčina Sunca. Zemlja je također
zarobila Mjesec u gravitacijski zagrljaj tako da se oko nje okreće sinkrono,
odnosno periodi rotacije oko vlastite osi i kruženja oko Zemlje su mu isti.
Kad se god u svemiru dogodi takvo što, sinkroni mjesec uvijek svome
planetu pokazuje samo jednu stranu.
Jupiterov sustav mjeseca prepun je čudaka. Ija, najbliža Jupiteru, također
se sinkrono okreće, ali je pod golemim gravitacijskim utjecajem s matičnim
planetom i ostalim mjesecima koji u tu malu kuglu unose dovoljno energije
da joj rastale stijene u unutrašnjosti. Zbog toga je ona vulkanski najaktivnije
tijelo Sunčeva sustava. Jupiterov mjesec Europa ima dovoljno vode da je
njezin mehanizam zagrijavanja — isti koji djeluje i na Iju — otopio led ispod
površine i pod njim stvorio ocean zagrijane vode. (Jednom me moj suradnik
umjetnik pitao bismo li izvanzemaljska bića s Europe nazvali Europljanima.
U nedostatku bilo kakva drugoga logičnog odgovora, bio sam prisiljen reći
da.)
Plutonov najveći mjesec Haron tako je velik i toliko blizu Plutona da su
se Plulon i Haron međusobno gravitacijski zarobili i oba se sinkrono vrte
jedan oko drugoga — periodi rotacije i revolucije su im jednaki, pa jedan
drugome uvijek pokazuju istu stranu. To nazivamo »dvostrukom sinkronom
rotacijom«.
Po konvenciji mjeseci dobivaju imena po grčkim parnjacima osoba iz
života rimskoga boga po kojem je nazvan matični planet. Antički bogovi
imali su vrlo složen društveni život, pa likova ne manjka. Jedina iznimka od
pravila su mjeseci Urana nazvani po različitim likovima iz britanske
književnosti. Engleski astronom William Herschel bio je prvi koji je otkrio
planet koji se ne vidi golim okom, pa ga je htio nazvati po kralju kojem je
predano služio. Da je bilo po njegovu, planeti bi se zvali ovako: Merkur,
Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn i Đuro. Nasreću, prevladao je razum,
pa je nekoliko godina poslije prihvaćeno klasično ime Uran. Ali njegova
izvorna zamisao da se Uranove mjesece nazove po likovima iz drama
Williama Shakespearea i pjesama Alexandera Popea do današnjih je dana
ostala tradicijom. Među njegovih dvadeset sedam poznatih mjeseci pronaći
ćete Ariela, Kordeliju, Dezdemonu, Juliju, Ofeliju, Porciju, Pucka, Umbriela i
Mirandu.
Sunce sa svoje površine izbacuje tvar brzinom većom od milijun tona u
sekundi. To nazivamo »Sunčevim vjetrom«, a u obliku je visokoenergijskih
električki nabijenih čestica. Uzdižući se brzinama do tisuću kilometara u
sekundi, te čestice struje kroz prostor, a otklanjaju ih planetarna magnetska
polja. Cestice se zatim spiralno spuštaju prema zemaljskome sjevernom i
južnom magnetskom polu i pritom sudaraju s molekulama zraka koje,
pobuđene, sjaje i na nebu ih vidimo kao prekrasnu polarnu svjetlost.
Hubbleov svemirski teleskop snimio je polarnu svjetlost blizu Jupiterovih i
Saturnovih magnetskih polova. Na Zemlji nas ta pojava povremeno podsjeti
na to kako je lijepo imati zaštitnu atmosferu.
Za Zemljinu atmosferu obično kažemo da se prostire desetke kilometara
iznad površine planeta. Sateliti u »niskim« zemaljskim stazama obično kruže
na visinama između stotinu pedeset i osamsto kilometara, a za jedan obilazak
Zemlje potrebno im je oko devedeset minuta. Premda na tim visinama ne
možete disati, ima ondje molekula atmosfere — dovoljno da postupno uspore
satelite. Kako bi se tom trenju oduprli, sateliti u niskim stazama moraju
katkad upaliti pogonski motor kako ne bi pali na Zemlju, odnosno izgorjeli u
njezinoj atmosferi. Alternativni je način određivanja ruba zemaljske
atmosfere pitati gdje se gustoća molekula atmosferskih plinova izjednačava s
gustoćom plinova u međuplanetarnom prostoru. Po toj se definiciji Zemljina
atmosfera širi tisuće kilometara od planeta.
Iznad te granice, na visini od oko trideset šest tisuća kilometara (otprilike
desetina udaljenosti do Mjeseca), kruže komunikacijski sateliti. Na toj
posebnoj visini Zemljina atmosfera uopće nije važna, a brzina satelita
dovoljno je mala da im za obilazak oko planeta treba cijeli dan. Kako im se
brzina kruženja točno poklapa s vrtnjom planeta, ti se sateliti ne miču u
odnosu na površinu, pa su idealni za prenošenje signala s jednog mjesta na
Zemljinoj površini do drugog.

Newtonovi zakoni izričito kažu da premda gravitacijsko privlačenje

planeta slabi udaljavanjem od njega, ne postoji udaljenost na kojoj je ono
jednako nuli. Planet Jupiter svojim snažnim gravitacijskim poljem čisti
brojne kornete koji bi inače ozbiljno ugrozili unutarnje dijelove Sunčeva
sustava. Tako Jupiter služi kao Zemljin gravitacijski štit, veliki brat koji
omogućava duga (stotinu milijuna godina) razdoblja razmjernoga mira i
spokoja na našemu planetu. Bez Jupiterove zaštite složeni bi oblici života
teško postali zanimljiviji jer bi stalno bili u opasnosti od katastrofalnog udara.
Gravitacijska polja planeta iskoristili smo za gotovo sve sonde koje smo
lansirali u svemir. Pri mjerice, letjelici Cassini, koja je posjetila Saturn, u
dolasku do tog planeta dvaput je gravitacijski pomogla Venera, jednom
Zemlja (pri povratnom preletu) i jednom Jupiter. Poput bilijarske loptice koja
se nekoliko puta odbija od rubova stola, putanje koje »okrznu« nekoliko
planeta vrlo su česte. Naše sitne sonde u suprotnome ne bi imale dovoljno
brzine ni energije dobivene od lansirne rakete da stignu do svojih ciljeva.
I ja sam odgovoran za nešto otpada u međuplanetarnom dijelu Sunčeva
sustava. U studenome 2000. David Levy i Carolyn Shoemaker u glavnom su
dijelu asteroidnoga pojasa otkrili asteroid 1994KA i u moju ga čast nazvali
13123-Tyson. Premda mi godi, nije nešto zbog čega bi se trebalo posebno
hvaliti — mnogo asteroida ima česta imena poput Jody, Harriet i Thomas.
Neki se čak nazivaju Merlin, James Bond i Djed Božićnjak. Kako ih ima na
stotine tisuća, uskoro bi im moglo postati teško pronaći ime. Bez obzira na to
dođe li taj dan ili ne, tješi me činjenica da moj komad svemirskog otpada nije
sam dok onečišćuje prostor između planeta, da je u društvu mnogo drugih
komada otpada nazvanih po stvarnim i izmišljenim likovima.
Također mi je drago da, barem u ovome trenutku, moj asteroid ne juri
prema Zemlji.
 11.

Egzoplanet Zemlja
Kad trčite, plivate, hodate ili puzite s jednoga na drugo mjesto na Zemlji,
možete uživati u jedinstvenim pogledima na sve ono što nam naš planet nudi
iz svojeg neiscrpnog izvora stvari koje bismo mogli zamijetiti. Na zidu
kanjona mogli biste vidjeti žilu ružičastoga vapnenca, bubamaru kako na
stapki ruže jede lisnu uš ili školjku koja izviruje iz pijeska. Sve što trebate
učiniti jest gledati.
Gledajući kroz prozor mlažnjaka koji se brzo uspinje, površinski detalji
brzo nestaju. Nema zalogajčića od slasnih lisnih ušiju, nema znatiželjnih
školjki. Kad avion dostigne visinu krstarenja, oko jedanaest kilometara iznad
površine Zemlje, izazov postaje čak i prepoznavanje glavnih cesta. v
Sto se više uspinjete u svemir, detalja će biti sve manje i manje. Kroz
prozor Međunarodne svemirske postaje, koja oko Zemlje kruži na visini od
oko 400 kilometara, možda ćete za dana pronaći
Pariz, London, New York i Los Angeles, ali samo zato što ste na satu
zemljopisa naučili gdje se nalaze. Noću ih je jarko osvijetljene lako pronaći.
Po danu, suprotno onome što se obično misli i govori, vjerojatno nećete
pronaći Veliku piramidu u Gizi, a posve sigurno nećete vidjeti Kineski zid.
Njihova je nevidljivost djelomice posljedica činjenice da su izgrađeni od
zemlje i kamena iz okolice pa su prilično dobro kamuflirani. I premda je
Kineski zid dug tisuće kilometara, širok je samo oko šest metara — mnogo
uži od autocesta koje iz mlažnjaka jedva nazirete.
Iz Zemljine orbite golim biste okom vidjeli oblake dima iz zapaljenih
naftnih izvora na kraju prvoga Zaljevskoga rata 1991., baš kao i dim gorućih
nebodera Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku 11. rujna 2001.
Također biste zamijetili zelenosmeđe granice između natapanih i suhih
površina tla. Osim toga vrlo kratkog popisa, nema mnogo toga stvorenog
ljudskom rukom što se može raspoznati kad ste od Zemlje udaljeni nekoliko
stotina kilometara. Prirodnih obilježja, međutim, ima na pretek, od
vremenskih sustava u Meksičkome zaljevu, plutajućega leda na sjeveru
Atlantskog oceana i vulkanskih erupcija, ma gdje se dogodile.
S Mjeseca, udaljenoga 384 000 kilometara, sjaj New Yorka, Pariza i
drugih urbanih konglomeracija uopće se ne vidi. Ali s tog mjesta i dalje
možete vidjeti premještanje velikih vremenskih sustava oko planeta. Kad
nam je Mars najbliži, udaljen otprilike pedeset šest milijuna kilometara, s
njega bismo malo većim dvorišnim teleskopom mogli vidjeti velike
zemaljske planinske lance prekrivene snijegom i rubove kontinenata.
Otputujte do Neptuna, udaljenoga pet milijardi kilometara — samo ulicu
dalje u svemirskim razmjerima — čak je i Sunce tisuću puta manjega sjaja i
na nebu zauzima tisućinku površine kako ga vidimo sa Zemlje. A što je sa
Zemljom? Ona je samo točkica, ne mnogo sjajnija od zvijezde slaba sjaja,
gotovo izgubljena u Sunčevu blještavilu.
Poznata fotografija koju je 1990. snimila sonda Voyager 1 neposredno iza
Neptunove staze dobro pokazuje koliko je nezamjetna Zemlja kada se
promatra iz dalekog svemira: »svijetlomodra točkica«, kako ju je nazvao
američki astrofizičar Carl Sagan. A to je vrlo blagonaklono. Da fotografija
nema potpis s objašnjenjem, ne biste ni znah da je na njoj.
Sto bi se dogodilo kad bi neki jako pametni izvanzemaljci s golemih
galaktičkih udaljenosti gledah nebo svojim prirodno izvanrednim organima
vida, potpomognutima najboljim optičkim uređajima? Koja bi oni vidljiva
obilježja planeta Zemlje mogli zamijetiti?
Prvo i najvažnije, bilo bi to njegovo plavetnilo. Voda prekriva dvije
trećine Zemljine površine; samo Tihi ocean širi se na gotovo cijeloj njegovoj
polovici. Svako biće s odgovarajućom opremom i znanjem da otkrije boju
našega planeta sasvim bi sigurno zaključilo da na njemu postoji voda, po
zastupljenosti treća molekula u svemiru.
Kad bi im razlučivost uređaja bila dovoljno velika, izvanzemaljci ne bi
vidjeli samo svijetloplavu točku. Opazili bi i razvedene obale, što bi im
govorilo da je voda na planetu u tekućemu stanju. A pametni bi izvanzemaljci
po tome što na planetu postoji tekuća voda točno znali da se njegova
temperatura i atmosferski tlak nalaze unutar dobro određenoga raspona.
Zemljine prepoznatljive polarne kape, koje se povećavaju i smanjuju u
skladu sa sezonskim promjenama temperature, također se mogu razabrati u
vidljivoj svjetlosti. Baš tako je moguće izmjeriti i vrtnju Zemlje jer se
prepoznatljive površine kopna u vidiku pojavljuju u predvidljivim
vremenskim intervalima. Izvanzemaljci bi također vidjeli promjenu
vremenskih sustava; pomnim proučavanjem mogli bi razlučiti obilježja
oblaka od obilježja na površini planeta.
Vrijeme je da se vratimo u stvarnost. Najbliži egzoplanet — najbliži
planet koji kruži oko zvijezde koja nije Sunce — pronaći ćemo u nama
najbližemu sustavu zvijezde Alfa Kentaura udaljene malo više od četiri
svjetlosne godine i vidljive s većega dijela južne zemaljske hemisfere. Većina
opaženih egzoplaneta nalazi se na udaljenostima od desetak do nekoliko
stotina svjetlosnih godina. Zemljin sjaj je slabiji od milijardinke sjaja Sunca,
a blizina našega planeta Suncu jako bi otežala njegovo promatranje
teleskopom za promatranja u vidljivoj svjetlosti. To je kao da pokušavate
otkriti sjaj krijesnice pokraj blještava svjetionika. Zato, ako su nas
izvanzemaljci pronašli, vjerojatno nas ne promatraju na valnim duljinama
vidljive svjetlosti nego nekim drugima, primjerice infracrvenima, na kojoj je
naš sjaj nešto vidljiviji — ili su njihovi inženjeri smislili neku posve drugu
strategiju.
Možda rade ono što obično čine i naši tragači za egzoplanetima:
promatraju položaje zvijezda kako bi utvrdili pomiču li se malo u pravilnim
razmacima. Takvo periodično pomicanje otkriva postojanje planeta koji može
biti preslaba sjaja da bismo ga mogli izravno promatrati. Suprotno onome što
većina misli, planet ne kruži oko matične zvijezde. Umjesto toga, i planet i
njegova zvijezda kruže oko zajedničkoga centra mase. Sto je masa planeta
veća, više utječe na gibanje zvijezde, pa je lakše izmjeriti promjene
promatranjem njezine svjetlosti. Na nesreću za izvanzemaljske tragače za
planetima, Zemlja je sitna pa jedva utječe na pomicanje Sunca, što
predstavlja dodatan izazov za izvanzemaljske inženjere.

NASA-in teleskop Kepler, konstruiran i ugođen za pronalaženje planeta

sličnih Zemlji u stazama oko zvijezda sličnih Suncu, omogućio je još jedan
način otkrivanja, što je uvelike pomoglo proširivanju postojećega popisa
egzoplaneta. Tijekom devetogodišnjega života Kepler je tražio zvijezde čiji
se ukupni sjaj u pravilnim razmacima malo smanjio. O tim je slučajevima
Keplerova doglednica u dobru položaju da zamijeti sićušnu promjenu sjaja
uzrokovanu prolaskom egzoplaneta ispred svoje zvijezde. Ah tako ne možete
vidjeti sam planet. Ne možete čak vidjeti ni obilježja na površini zvijezde.
Kepler je jednostavno pratio promjene u zvijezdinu sjaju, ah je uspio
katalogu dodati tisuće egzoplaneta, baš kao i stotine sustava s nekoliko
planeta. Na temelju tih podataka također možete izračunati veličinu
egzoplaneta, vrijeme obilaska oko zvijezde i udaljenost od matične zvijezde.
Također mu možete procijeniti masu.
Pitate li se što se točno zbiva, kad Zemlja prođe ispred Sunca — što se
uvijek događa za neke doglednice u galaktici — blokira jednu desettisućinku
Sunčeve površine, pa zakratko smanji Sunčev sjaj za desettisućinku njegove
uobičajene vrijednosti. Sve je to lijepo i dobro. Izvanzemaljci će otkriti da
Zemlja postoji, ali o zbivanjima na Zemljinoj površini neće doznati baš ništa.
S radiovalovima i mikrovalovima mogli bi uspjeti. Možda izvanzemaljci
koji nas slušaju imaju nešto poput 500-metarskoga radioteleskopa u kineskoj
pokrajini Guizhou. Ako ga imaju pa ga ugode na odgovarajuće frekvencije,
svakako će zamijetiti Zemlju — ili, bolje rečeno, našu će suvremenu
civilizaciju zapaziti kao jedan od najsjajnijih radioizvora na nebu. Razmislite
o tome što sve imamo a stvara radiovalove i mikrovalove: ne samo
tradicionalne radiouređaje nego i televizore, mobitele, mikrovalne pećnice,
daljinske otvarače garažnih vrata, komercijalne radare, vojne radare i
komunikacijske satelite. Bliještimo valovima velikih duljina, što je čudesan
dokaz da se ovdje nešto zbiva jer u svome prirodnome stanju mali stjenoviti
planeti gotovo i ne odašilju radiovalove.
Zato, usmjere li izvanzemaljci svoje radioteleskope u našemu smjeru,
mogu zaključiti da na Zemlji postoji tehnologija. Međutim, valja spomenuti
mali problem: mogući su i drugi zaključci.
Možda ne bi mogli razlučiti zemaljske signale od onih izraženih s većih
planeta u našemu Sunčevu sustavu, a svi su prilično jaki izvori radiozračenja,
osobito Jupiter. Možda pomisle da smo neka nova, čudna vrsta planeta koja
jako zrači u radiospektru. A možda zemaljske radioemisije ne bi mogli
razlučiti od onih sa Sunca, što bi ih natjeralo da zaključe kako je Sunce nova,
čudna vrsta radio - zvijezde.
Astrofizičari ovdje na Zemlji, na engleskome Sveučilištu u Cambridgeu,
na sličan su način bih zbunjeni 1967. Dok je radioteleskopom pretraživao
nebo u potrazi za bilo kakvim jakim izvorom radiozračenja, Antony Hewish
otkrio je sa svojim timom nešto iznimno čudno: objekt koji je pulsirao u
preciznim, ponavljajućim intervalima nešto dužima od sekunde. Jocelyn Bell,
u to doba Hewisheva poslijediplomantica, prva je zamijetila tu pojavu.
Uskoro su njezini kolege utvrdili da impulsi stižu s vrlo velike
udaljenosti. Pomisao da je signal tehnološki — izvanzemaljska kultura u
svemir šalje dokaze o svojim aktivnostima — bila je neodoljiva. Jocelyn Bell
se prisjeća: »Nismo imali nikakva dokaza da je riječ o posve prirodnim
radiosignalima... Eto mene kako pokušavam dobiti doktorat služeći se novom
tehnikom, a neka luda ekipica malih zelenih bića odabere moju antenu i moju
frekvenciju da komunicira s nama.«22 Međutim, u roku od nekoliko dana
otkrila je da takvi ponavljajući radiosignali dolaze i s drugih mjesta u
Mliječnoj stazi. Bell i kolege shvatili su da su otkrili novu vrstu svemirskih
objekata — zvijezdu građenu samo od neutrona koja nam tijekom svakoga
svojeg okreta pošalje radiovalove. Hewish i Bell takve su zvijezde vrlo
logično nazvali »pulsarima«.
Pokazuje se da presretanje radiovalova nije jedini način prisluškivanja
izvanzemaljaca. Postoji i grana znanosti nazvana kozmokemija. Kemijska
analiza planetarnih atmosfera vrlo je živo područje suvremene astrofizike.
Kako možda nagađate, kozmokemija počiva na spektroskopiji — analizi
svjetlosti s pomoću spektrometra. Iskorištavajući oruđa i taktike
spektroskopičara, kozmokemičari mogu utvrditi postojanje života na
egzoplanetu bez obzira na to je li taj život svjestan, inteligentan ili raspolaže
tehnologijom.
Metoda je djelotvorna jer svaki element, svaka molekula — bez obzira na
to gdje se nalazila u svemiru — na jedinstven način apsorbira, emitira,
reflektira i raspršuje svjetlost. A kao što sam već spominjao, propustite li tu
svjetlost kroz spektrometar, pronaći ćete obilježja koja svakako možemo
nazvati otiscima prstiju. Najvidljivije otiske ostavljaju kemikalije najviše
pobuđene tlakom i temperaturom u njihovu okružju. Planetarne atmosfere
bogate su takvim obilježjima. A ako na planetu ima bogate flore i faune,
atmosfera će mu biti prepuna biomarkera — spektralnih dokaza postojanja
života. Bez obzira na to bili biogenični (stvaraju ih neki ili svi oblici života),
antropogenični (stvara ih raširena vrsta Homo sapiens) ili tehnogenični
(stvara ih samo tehnologija), takve vidljive dokaze vrlo je teško sakriti.
 Osim ako se nisu rodili s ugrađenim spektroskopskim senzorima, naši
znatiželjni izvanzemaljci moraju načiniti spektrometar kako bi njime mogli
očitati naše otiske prstiju. Ali ponajprije, Zemlja mora proći ispred Sunca (ili
nekoga drugog izvora), omogućavaj ući tako da njegova svjetlost prođe kroz
našu atmosferu i nastavi do izvanzemaljaca. Na taj način kemikalije u
Zemljinoj atmosferi mogu doći u interakciju sa svjetlošću i u njoj ostaviti
znakove koje svi mogu vidjeti.
Nekih molekula — amonijaka, ugljikova dioksida, vode — u svemiru ima
u velikim količinama, bez obzira na to je li život prisutan ili ne. Ali neke
molekule množe se u njegovoj prisutnosti. Još jedan lako opaziv biomarker je
postojana količina metana u Zemljinoj atmosferi, od čega je dvije trećine
posljedica ljudskih djelatnosti, primjerice proizvodnja naftnih goriva, uzgoja
riže, otpadnih voda te podrigivanja i vjetrova domaćih životinja. Prirodni
izvori, zaslužni za preostalu trećinu, obuhvaćaju i truljenje vegetacije u
močvarama i termitske izlučine. Međutim, metan može nastati i na mjestima
gdje nema života, a slobodnoga je kisika malo. Astrobiolozi upravo
raspravljaju o tome odakle potječu tragovi metana na Marsu i goleme
količine metana na Saturnovu mjesecu Titanu, gdje pretpostavljamo da nema
krava i termita.
Prate li izvanzemaljci izgled naše noćne strane dok se Zemlja okreće oko
Sunca, mogli bi zapaziti povećanu količinu natrija od raširene uporabe
rasvjetnih tijela s natrijevim parama koje se u suton pale u gradovima i
predgrađima. Najviše bi, međutim, govorio naš slobodni kisik, kojega u
zemaljskoj atmosferi ima čak petina.
Kisik, po zastupljenosti treći element u svemiru poslije vodika i helija,
kemijski je vrlo aktivan te se rado veže s atomima vodika, ugljika, dušika, v
silicija, sumpora, željeza itd. Cak se veže i sam sa sobom. I zato da bi u
atmosferi mogao postojati u stalnoj količini, nešto ga mora oslobađati istom
brzinom kojom se troši. Ovdje na Zemlji to oslobađanje možemo pripisati
životu. Fotosintezom, procesom u biljkama i brojnim bakterijama, u
atmosferi i morima stvara se slobodni kisik. Slobodni kisik sa svoje strane
omogućava postojanje života koji počiva na kisikovu metabolizmu,
uključujući nas i gotovo sva druga bića u životinjskome carstvu.
Mi Zemljani već znamo važnost karakterističnih otisaka prstiju našega
planeta. Ali izvanzemaljci iz dalekoga svemira koji će naići na nas morat će
protumačiti svoja otkrića i testirati svoje pretpostavke. Mora li redovito
pojavljivanje natrija biti tehnološke naravi? Slobodni kisik mora biti
organskoga podrijetla. A kako stoje stvari s metanom? I on je kemijski
nestabilan i, da, nešto od njega je antropogeno, ali kako smo vidjeli, metan
može biti rezultat neživih čimbenika.
Zaključe li izvanzemaljci da kemijska obilježja Zemlje nedvojbeno
upućuju na postojanje života, možda će se zapitati je li taj život inteligentan.
Pretpostavljamo da izvanzemaljci međusobno komuniciraju, pa će također
pretpostaviti da komuniciraju i drugi inteligentni oblici života. Možda će se u
tom trenutku odlučiti prisluškivati nas svojim radioteleskopima kako bi
ustanovili kojim smo dijelovima elektromagnetskoga spektra ovladali. Dakle,
bez obzira na to istražuju li nas izvanzemaljci kemijski ili s pomoću
radiovalova, mogli bi doći do istoga zaključka: planet na kojem postoji
napredna tehnologija mora biti nastanjen inteligentnim živim bićima, koja se
možda bave otkrivanjem načina funkcioniranja svemira i smišljanjem kako
njegove zakone iskoristiti za osobni ili javni probitak.
Kad se zemaljski atmosferski otisci prstiju prouče podrobnije, ljudski
biomarkeri također će obuhvaćati sumpornu, ugljičnu i dušičnu kiselinu te
druge sastojke smoga nastalog izgaranjem fosilnih goriva. Ako su znatiželjni
izvanzemaljci društveno, kulturološki i tehnološki napredniji od nas, te će
biomarkere svakako protumačiti kao uvjerljiv dokaz nepostojanja
inteligentnoga života na Zemlji.,

Prvi egzoplanet u sustavu zvijezde slične Suncu otkriven je 1995., a do 1.

ožujka 2019. u Enciklopediji egzoplaneta popisano ih je više od tri tisuće.
Većina se nalazi u malome zakutku Mliječne staze oko Sunčeva sustava.
Dakle, u našoj galaktici ima ih na pretek. Naposljetku, u njoj je više od
stotinu milijardi zvijezda, a u poznatome svemiru ima nekoliko stotina
milijardi galaktika.
Naša potraga za životom u svemiru pokreće i potragu za egzoplanetima,
među njima i onima sličnima Zemlji — naravno ne u pojedinostima, nego po
općim obilježjima. Posljednje procjene, načinjene na temelju postojećih
podataka, govore da samo u Mliječnoj stazi može biti čak četrdeset milijardi
planeta sličnih Zemlji. To su planeti koje će naši potomci možda poželjeti
posjetiti iz znatiželje, ako ne i nužde.
 12.

Razmišljanja o kozmičkoj perspektivi

Od svih znanosti kojima se bavi čovječanstvo astronomiju se smatra, a
bez ikakve sumnje ona to i jest, naj uzvišen i j om, najzanimljivijom i
najkorisnijom. Znanjem stečenim tom znanošću ne samo što otkrivamo
Zemlju... nego se i naše sposobnosti poboljšavaju veličanstvenošću ideja koje
prenosi, pa nam se umovi mogu uzdići iznad uobičajenih predrasuda.
JAMES FERGUSON, 1757.23
Mnogo prije nego što je itko znao da svemir ima početak, prije nego što
smo znali da je najbliža velika galaktika od Zemlje udaljena dva milijuna
svjetlosnih godina, prije nego što smo znali kako rade zvijezde i da postoje
atomi, zanesena oda Jamesa Fergusona njegovoj omiljenoj znanosti zvučala
je istinito. Ako zanemarimo kićeni stil osamnaestoga stoljeća, njegove su
riječi mogle biti napisane jučer.
Ali tko razmišlja na taj način? Tko stigne veličati takav kozmički pogled
na život? To sigurno ne čine najamni poljoprivredni radnici. Ni radnici u
tvorničkim pogonima. A sigurno ni beskućnici koji u potrazi za hranom
prekapaju kontejnere za smeće. Potreban vam je luksuz vremena koji ne
ulažete samo u preživljavanje. Morate živjeti u državi čija vlast cijeni potragu
za razumijevanjem čovjekova položaja u svemiru. Potrebno vam je društvo u
kojem vas intelektualni napori mogu odvesti na granice otkrića i u kojem se
vijesti o vašim otkrićima neometano šire. Po takvim je mjerilima većina
građana industrijaliziranih država u dobrome položaju.
Međutim, kozmički pogled ima skrivenu cijenu. Kad putujem tisuće
kilometara kako bih proveo nekoliko trenutaka u brzogibajućoj sjeni Mjeseca
tijekom potpune pomrčine Sunca, katkad izgubim iz vida Zemlju.
Kad zastanem i razmislim o našemu širećem svemiru u kojem se
galaktike velikom brzinom udaljuju jedna od druge, utkane u rastezljivo
četverodimenzionalno tkanje prostora i vremena, katkad zaboravim da
nebrojeno mnogo ljudi na Zemlji živi bez hrane i krova nad glavom te da je
među njima neproporcionalno mnogo djece.
Kad proučavam podatke koji potvrđuju zagonetno postojanje tamne tvari
i tamne energije diljem svemira, katkad zaboravim da svaki dan — u svakih
dvadeset četiri sata koliko je potrebno da se Zemlja okrene oko svoje osi —
ljudi ubijaju i bivaju ubijeni u ime nečije predodžbe o Bogu, odnosno da neki
koji ne ubijaju u ime Boga, ubijaju u ime potreba ili političkih dogmi.
Kad pratim staze asteroida, kometa i planeta, a svaki je od njih plesač koji
izvodi piruete kozmičkoga baleta koreografiranoga silama gravitacije, katkad
zaboravim da previše ljudi djeluje bez ikakve odgovornosti prema krhkoj
ravnoteži između zemaljske atmosfere, oceana i kopna, čijim će posljedicama
svjedočiti naša djeca i djeca naše djece te platiti za njih svojim zdravljem i
dobrobiti.
A katkad zaboravim da svjetski moćnici rijetko čine sve što mogu da
pomognu onima koji sami sebi ne mogu pomoći.
Dogodi se da zaboravim na te stvari zato što je, koliko god naš svijet bio
velik — u našim srcima, u našim umovima i u našim predimenzioniranim
digitalnim kartama — svemir još mnogo veći. Za neke vrlo depresivna misao,
ah za mene oslobađajuća.
Zamislite odraslu osobu koja se brine o dječjim nezgodama: prolivenome
mlijeku, razbijenoj igrački ili ogrebenome koljenu. Mi odrasli znamo da djeca
nemaju pojma o tome što su pravi problemi jer je njihovo dječje viđenje
stvari uvelike ograničeno neiskustvom. Djeca još ne znaju da se svijet ne
okreće oko njih.
Možemo li kao odrasli priznati sebi da i mi patimo od kolektivne
nezrelosti? Usudimo li se priznati da naše misli i ponašanje potječu od
vjerovanja da se cijeli svijet okreće oko nas? Očito je da se ne usuđujemo. Ali
dokaza za to vrlo je mnogo. Razgrnite zavjese rasnih, etničkih, vjerskih,
nacionalnih i kulturoloških sukoba i vidjet ćete da iza svega stoji i kotačićima
upravlja ljudski ego.
Sad zamislite svijet u kojem svatko, ali posebice oni na kormilu moći i
utjecaja, imaju širi pogled na naše mjesto u svemiru. Iz te perspektive naši bi
se problemi smanjili — ili se ne bi ni pojavili — i tada bismo mogli slaviti
naše zemaljske razlike i odbaciti ponašanje naših predaka koji su se zbog njih
međusobno ubijali.

U siječnju 2000., u tada obnovljenu Haydenovu planetariju u New Yorku,

prikazivao se svemirski program nazvan Putovnica za svemir24 koji je
posjetitelje vodio na virtualno putovanje od planetarija do ruba svemira.
Usput su gledatelji vidjeli Zemlju, zatim Sunčev sustav i promatrali kako se
stotinu milijardi zvijezda Mliječne staze smanjuje u jedva vidljive točkice na
kupoli planetarija.
Manje od mjesec dana poslije otvaranja programa dobio sam pismo
profesora psihologije s uglednoga novoengleskoga fakulteta specijaliziranoga
za teme koje kod ljudi bude osjećaj beznačajnosti. Uopće nisam znao da se
takvo što može specijalizirati. Posjetiteljima planetarija htio je prije i poslije
programa ponuditi upitnike kako bi procijenio koliko su duboko potišteni
nakon što ga pogledaju. Putovnica za svemir izaziva najdramatičniji osjećaj
malešnosti i beznačajnosti koji je on ikad doživio.
Kako je to moguće? Svaki put kad vidim taj prikaz svemira (i druge koje
smo načinili), osjećam se živo, produhovljeno i povezano. Također se
osjećam velik, znajući da su nam procesi u ljudskome mozgu teškome
kilogram i pol omogućili da shvatimo svoje mjesto u svemiru.
Dopustite mi da ustvrdim da je taj profesor, a ne ja, pogrešno protumačio
ljudsku narav. Njegov je ego od samoga početka bio neopravdano velik,
napuhan zabludom o značaju i pothranjen kulturološkom pretpostavkom da
su ljudska bića važnija od svega drugog u svemiru.
Ali da budemo pošteni prema profesoru, na djelu su moćne društvene sile
koje nas čine povodljivima. Takav sam i ja bio dok na satu biologije nisam
doznao da u jednome centimetru moga debelog crijeva živi i radi više
bakterija nego što je na našemu planetu ikada bilo ljudi. Takva vas
informacija natjera da dvaput razmislite tko — ili što — zapravo upravlja.
Od toga dana ljude sam prestao smatrati gospodarima prostora i vremena
i za mene su postali dijelovi velikoga kozmičkog lanca postojanja, s
izravnom genetskom vezom živućih i izumrlih vrsta, koji se gotovo četiri
milijarde godina u prošlost proteže do prvih jednostaničnih organizama na
Zemlji.
Znam što mislite: mi smo pametniji od bakterija.
Nema nikakve sumnje, jer mi smo pametniji od svakoga drugog živog
bića koje je ikad trčalo, puzalo ili gmizalo po Zemlji. Ali kolika je ta pamet?
Kuhamo svoju hranu. Skladamo pjesme i glazbu. Bavimo se umjetnošću i
znanošću. Dobri smo matematičari. Čak i ako ste loši u matematici,
vjerojatno ste u njoj bolji od najpametnije čimpanze čiji se genski identitet od
nas razlikuje vrlo malo. Koliko se god trudili, primatolozi nikad neće
čimpanzu naučiti dijeljenju ili trigonometriji.
Ako male genetske razlike između nas i naših rođaka velikih čovjekolikih
majmuna uzrokuju tako golemu razliku u inteligenciji, možda ta razlika u
inteligenciji naposljetku i nije tako golema.
Zamislite biće čija je inteligencija toliko različita od naše koliko je naša
različita od čimpanzine. Za takvu bi vrstu naša najveća duhovna postignuća
bila trivijalna. Njihova bi mala djeca umjesto učenja abecede na Ulici Sesame
učila višu matematiku na Booleovoj aveniji.25 Naši najsloženiji teoremi, naša
najdublja filozofija, najcjenjenija djela naših najkreativnijih umjetnika bila bi
školski projekti njihovih školaraca koje nose kući mami i tati da ih
magnetima učvrste na vrata hladnjaka. Ta bi bića proučavala Stephena
Hawkinga (on je na Sveučilištu u Cambridgeu držao katedru koju je prije
njega držao i Isaac Newton) jer je bio nešto pametniji od drugih ljudi. Zašto?
Mogao je u glavi rješavati probleme teorijske fizike i druge rudimentarne
izračune baš kao mali Timmy koji je upravo došao iz izvanzemaljskoga
vrtića.
Kad bi nas od najbližega rođaka u životinjskome carstvu dijelila golema
genetska razlika, opravdano bismo mogli slaviti našu genijalnost. Imali bismo
se pravo šepuriti naokolo i misliti da smo mnogo bolji i mnogo različitiji od
naših životinjskih rođaka. Ali takva razlika ne postoji. Umjesto toga, mi i
priroda smo jedno, ni viši ni niži od drugih zemaljskih bića, nego njihov dio.
Treba li vam još neko sredstvo za smanjivanje ega? U tome odlično
pomažu jednostavne usporedbe količine, veličine i mjerila.
Uzmimo vodu. Ima je mnogo i od životne je važnosti. U čaši vode ima
više molekula te tvari nego što u svim oceanima svijeta ima čaša vode. Svaka
čaša vode koja prođe kroz naše tijelo i koja se naposljetku vrati u svjetske
zalihe sadržava dovoljno molekula da njih 1500 pomiješamo sa svakom
čašom vode na svijetu. Ne možete izbjeći a da u vodi koju popijete ne bude
molekula koje su prošle kroz bubrege Sokrata, Džingis-kana i Ivane
Orleanske.
Kako stoje stvari sa zrakom? I on je od ključne važnosti. U jednom udahu
ima više molekula zraka nego što ima udaha u cijeloj zemaljskoj atmosferi.
To znači da je nešto zraka koji ste upravo udahnuli prošlo kroz pluća
Napoleona, Beethovena, Lincolna i kakvog razbojnika.
Prijeđimo na kozmičke stvari. U svemiru ima više zvijezda nego zrnaca
pijeska na bilo kojoj plaži, od trenutka kad je Zemlja nastala više se zvijezda
ugasilo nego što je u tom razdoblju bilo sekundi i više je zvijezda nego što su
svi ljudi koji su ikad živjeli izgovorili riječi i zvukova.
Želite li sveobuhvatno viđenje prošlosti? Tamo će vas odvesti naša sve
šira kozmička perspektiva. Da do nas stigne iz dalekoga svemira svjetlosti je
potrebno vrijeme, pa ono što vidite nije ono što jest nego što je bilo, sve do
gotovo početka samoga vremena. Unutar vidljiva obzora stalno nam se pred
očima odvija kozmička evolucija.
Želite li znati od čega smo načinjeni? Kozmička perspektiva nudi nam širi
odgovor nego što biste mogli očekivati. Kemijski elementi u svemiru skovani
su u vatrama masivnih zvijezda koje umiru titanskim eksplozijama,
obogaćujući matične galaktike kemijskim arsenalom života kakav
poznajemo. Rezultat? Četiri najčešća, kemijski vrlo aktivna elementa u
svemiru — vodik, kisik, ugljik i dušik — četiri su najčešća sastojka života na
Zemlji, a ugljik je temelj biokemije.
Mi ne živimo u svemiru. Svemir živi u nama.
Kad smo već došli do toga, možda mi i ne potječemo sa Zemlje. Nekoliko
je različitih istraživanja natjeralo znanstvenike da ponovno razmisle o tome
tko smo i odakle mislimo da potječemo. Kao što sam spomenuo, kad veliki
asteroid udari o planet, okolni teren od siline udara završi u svemiru. Odatle
te stijene mogu otputovati — i pasti — na površine drugih planeta. Drugo,
mikroorganizmi mogu biti vrlo otporni. Ekstremohli na Zemlji mogli bi
tijekom svemirskoga putovanja preživjeti goleme razlike u temperaturama,
tlakovima i zračenju. Ako stijene izbačene udarom meteorita potječu s
planeta na kojemu ima života, mikroskopska se fauna na njima mogla
prošvercati u pukotinama i udubinama. Treće, nedavno otkriveni dokazi
upućuju na to da je neposredno poslije nastanka našega Sunčeva sustava na
Marsu bilo tekuće vode, pa je možda bio plodan i prije nego što je to postala
Zemlja.
Sva zajedno, ta nam otkrića govore da se može zamisliti da je život
nastao na Marsu i poslije se preselio na Zemlju u procesu nazvanome
panspermija. I tako je moguće da su sva zemaljska bića možda — kažem
možda — potomci Marsovaca.

Mnogo su puta tijekom stoljeća kozmička otkrića umanjivala našu

predodžbu o sebi Zemlja se nekoć smatrala astronomski jedinstvenom, sve
dok astronomi nisu shvatili da je samo jedan od planeta koji kruže oko Sunca.
Zatim smo pretpostavljali da je Sunce jedinstveno, sve dok nismo doznali da
su nebrojene zvijezde na nebu zapravo i same sunca. Pretpostavili smo i da je
naša galaktika, Mliječna staza, cijeli poznati svemir, koji tada smo ustanovili
da su bezbrojni magličasti nebeski objekti također galaktike rasute po
cijelome vidljivom svemiru.
Danas je tako lako pretpostaviti da postoji samo jedan svemir. Ali nove
teorije moderne kozmologije, baš kao i uvijek potvrđena vjerojatnost da ništa
ne može biti jedinstveno, nalažu nam da ostanemo otvoreni za posljednji
napad na našu molbu za jedinstvenošću: multisvemir.

Kozmička perspektiva proistječe iz fundamentalnih spoznaja. A ona

govori više od onoga što znamo. Ona nam govori da imamo mudrosti i uvida
da to znanje primijenimo na procjenu našega mjesta u svemiru. A njezini su
atributi vrlo jasni.
Kozmička perspektiva potječe s granica znanosti, ali nije samo područje
rada znanstvenika. Ona pripada svima.
Kozmička perspektiva je ponizna.
Kozmička perspektiva je duhovna — čak iskupljujuća — ali nije vjerska.
Kozmička perspektiva omogućava nam da u istoj misli obuhvatimo i
veliko i malo.
Kozmička perspektiva nam otvara um za izvanredne ideje, no zbog nje
nećemo izgubiti glavu i početi vjerovati u sve što nam se kaže.
Kozmička perspektiva otvara nam pogled u svemir, ali ne kao dobrohotnu
kolijevku osmišljenu da podržava život, nego kao hladno, usamljeno i opasno
mjesto, i tako svakoga od nas tjera da iznova procijeni vrijednost drugoga
čovjeka.
Kozmička perspektiva pokazuje da je Zemlja tek zrnce pijeska. Ali to je
dragocjeno zrnce koje nam je u ovome trenutku jedini dom koji imamo.
Kozmička perspektiva pronalazi ljepotu na fotografijama planeta,
mjeseca, zvijezda i maglica, ali i slavi zakone fizike koji ih oblikuju.
Kozmička perspektiva omogućava nam da vidimo i izvan granica osobnih
životnih okolnosti i tako prevladamo primarnu potrebu za traganjem hrane,
skloništa i partnera.
Kozmička perspektiva podsjeća nas da u svemiru, u kojemu nema zraka,
zastava ne vijori — i tako nameće zaključak da mahanje zastavama i
istraživanje svemira nisu nužno kompatibilni. Kozmička perspektiva ne
stavlja nas samo u gensko srodstvo sa svim životom na Zemlji, nego također
cijeni naše kemijsko srodstvo sa svakim još neotkrivenim oblikom života u
svemiru, baš kao i atomsko srodstvo sa samim svemirom.
//
Najmanje jedanput na tjedan, a možda i jedanput na dan, svatko bi od nas
mogao razmisliti koje su još neotkrivene kozmičke istine pred nama, a koje
možda čekaju dolazak pametnoga čovjeka, domišljatoga pokusa ili
inovativnu svemirsku misiju da ih otkrije. Mogli bismo također razmisliti
kako će ta otkrića jednoga dana promijeniti život na Zemlji.
Ako u nama nema takve znatiželje, tada smo poput provincijalca koji
nema nikakve potrebe maknuti se iz svojega mjesta jer u njemu može
zadovoljiti sve svoje potrebe. Međutim, da su se tako ponašali svi naši preci,
taj bi provincijalac još živio u špilji i svoj ručak lovio štapom i kamenom.
Tijekom našega kratkog boravka na planetu Zemlji, dužni smo sebi i
svojim potomcima ponuditi priliku za istraživanje — djelomice i zato što je
vrlo zabavno. Ali postoji i mnogo plemenitiji razlog. Onoga dana kad se naše
znanje o svemiru prestane povećavati, javlja se opasnost da ćemo ponovno
početi razmišljati kao djeca koja smatraju da se svemir simbolično i doslovce
okreće oko nas. U takvu sumornome svijetu naoružani ljudi i države u
nedostatku resursa bili bi potaknuti djelovati prema svojim »najnižim
predrasudama«. A to bi bio posljednji izdisaj ljudskoga prosvjećenja — do
uspona vizionarske nove kulture koja bi ponovno prihvatila kozmičku
perspektivu umjesto da je se boji.
 ZAHVALE

Moji neumorni urednici tijekom godina u kojima su ovi eseji napisani

uključuju Ellen Goldensohn i Avis Lang iz časopisa Natural History — koje
su osigurale da napišem ono što mislim i mislim ono što napišem. Moj
znanstveni urednik bio je prijatelj i kolega s Princetona Robert Lupton, koji je
na svim najvažnijim mjestima znao više od mene. Također zahvaljujem Betsy
Lerner na savjetima koji su uvelike pridonijeli sadržaju knjige.
 KAZALO

11. rujna 2001., teroristički napadi, 144

13123-Tyson (asteroid), 141 2010:
Druga odiseja (film),125
aerobni organizmi, 12
ajnštajnij, 98
Alfa Kentaura, 147
Alpher, Ralph, 32, 34
aluminij, 93 amonijak, 152
anaerobne bakterije, 12
Ande, 126
Andromedina galaktika, 42
antielektroni, 6
antikvarkovi, 6, 8
antimaterija, 4, 6, 9, 51
antineutrini, 6
antropogenični markeri, 152
Apollo, program, 132, 133
asteroidi (planetoidi), 11, 13, 17, 59, 97, 99, 101, 133, 134, 141, 159, 166
asteroidni (planetoidni) pojas, 99, 133, 134, 141
astronomija, 157
Astrophysical Journal, 116
AT&T, 33, 34
Atlantski ocean, 144
atomi, 9, 10
nastanak, 9
atomska fizika, 32
atomske bombe, 32, 97, 100, 101 atomske jezgre, 3, 9, 10, 37, 51, 60, 67, 89,
91, 95,
100, 110, 129
.
bakterije, 12, 153, 162, 163
Beethoven, Ludwig von, 21, 165
Bell Telephone Laboratories, 33, 122
Bell, Jocelyn, 150
Berenikina kosa, 54
Berkeleyjski laboratorij (Lawrence Berkeley National Laboratory), 76, 100
berkeleyjski ciklotron, 100
Berry, Chuck, 21, 22
beskućnici, 158
biogenični markeri, 152
biokemija, 166
biomarkeri, 152, 155 Bog, 14, 17
Boole, George, 163
Booleova algebra, 163
Bose, Satyendra Nath, 5
bozoni, 4, 5
brzina bijega, 55, 56
.
California Institute of Technology (Caltech, Kaliforriijski tehnološki institut),
54
Cambridge, sveučilište, 150, 164
Carnegiejev institut, 57
Case Western Reserve, sveučilište, 64
Cassini, sonda, 140
Cavendish, Henry, 89
centrifugalna sila, 108, 109
Cerera, 98, 99, 101 cerij, 98
Comptonov opservatorij gamazraka (Compton Gamma Ray Observatory),
128
crne rupe, 20, 26, 59, 71, 107, 129
crvene zvijezde:
spektri, 94
tehnecij u, 96
crveni divovi, 107
.
Čile, 126
čimpanze, 163
.
Deep Space Network (Dubokosvemirska mreža), 124
Deimos, 106
deuterij, 9
dicijan, 36
Dicke, Robert, 35
dinosauri, 13, 47, 71, 97
djeca, 35, 159, 160, 163, 170
Drugi svjetski rat, 32, 69, 102
Druyan, Ann, 161
Dubokosvemirska mreža (Deep Space Network), 124
dušična kiselina, 155
dušik, 18, 95, 153, 166
dvojne zvijezde, 19, 107 Rocheova šupljina, 107
.
E=mc2, 5, 8
egzoplaneti, 64, 146, 147, 148, 151, 155 prvi otkriveni, 155
Einstein, Albert, 1, 4, 26, 53, 56, 57, 69, 70, 72, 73, 74, 75, 76, 77, 79
misaoni pokusi, 69
opća teorija relativnosti, 1, 25, 32, 49, 50, 70, 73, 74, 83, 84, 112
 prilagodba zakona gravitacije, 71, 72
ekstreniofili, 166
Električne smetnje naizgled izvanzemaljskoga podrijetla« (»Electrical
Disturbances Apparently of Extraterrestrial
Origin«, Jansky), 123
električni naboj, očuvanje, 25
elektromagnetizam, 67
elektromagnetski spektar, 118— 121, 126, 127, 129, 154
elektroni, 4, 5, 6, 9, 10, 20, 29, 30, 36, 37, 110, 129
elektroslaba sila, 3, 4
elementi, 11, 18, 86, 87—102, 151, 165, 166
otkriveni u spektrima, 18, 19, 20
teški, 11, 19
vidi također pojedine elemente
energija, 1, 2—8, 22, 29
kvantizirana, 2
očuvanje, 25 v
akuuma, 43, 51
vidi također tamna energija
Eniwetok, atol, 98
eter, 63, 64
Europa (Jupiterov mjesec), 137
Europski centar za nuklearna istraživanja (Conseil européen pour la
recherche nucléaire, CERN), 7
Everest, Mount, 97, 106
Explorer XI, satelit, 127
.
Faraday, Michael, 136
Ferguson, James, 157, 158 f
ina struktura, konstanta, 19
Finneganovo bdijenje (Joyce), 5
fizika, eksperimentalna nasuprot teorijske, 69, 70, 82
Fobos, 106
fosfor, 98
fotoni, 4, 7, 8, 9, 10, 29, 30, 31, 36, 37
infracrveni, 30
ultraljubičasti, 12
vidljive svjetlosti, 30
fotosinteza, 153
frekvencija (učestalost), 90, 118, 119, 121, 122, 126, 127, 129, 149, 151
Fridman, Aleksandr Aleksandrovič, 73
.
galaktička jata, 36, 37, 45—47, 54, 56, 57
gravitacija, 57
nastanak, 62
oblik, 111
»opuštena«, 112
plin u njima, 45, 46
galaktičko jato u Berenikinoj kosi, 54, 55
Galaktika i sedam patuljaka« (»The Galaxy and the Seven Dwarfs«) (Tyson),
43
galaktike, 8, 10, 11, 19, 37, 41-50
bogate plinom, 46, 47 broj, 41, 155 broj zvijezda u, 43
brzina udaljavanja, 76, 78, 79, 112, 113, 159
drevne, 47
fokusiranje, 50
haloi tamne tvari i, 58
modre galaktike slaba sjaja, 43, 47, 48
nastanak, 10
orbitalne brzine u, 54, 55, 56
podrijetlo imena, 42
sudari, 45
 tamna materija i, 57, 58, 61, 62
galij, 95
galijev klorid, pokusi, 95
Galle, Johann Gottfried, 100
gama-zrake, 118, 120, 127-130
zemaljski bljeskovi, 128
Garnow, George, 32, 34
Gell-Mann, Murray, 5 germanij, 95
Gott, J. Richard, 33
gravitacija, 1—3, 17, 19, 22, 25, 26, 37, 38, 45, 49, 53, 60, 62, 67, 69, 71, 73,
74, 75, 79, 89, 105, 140
»djelovanje na daljinu«, 53
galaktičkih jata, 57
i kugle, 105
Newtonov zakon, 17, 19, 25, 26
površinska, 61, 106, 110
tamna energija i, 38
tamna tvar i, 25, 38, 58, 60, 65, 68
»višak«, 54
gravitacijska konstanta, 89
gravitacijska leća, 50
gravitacijska polja, 21, 55, 58, 107, 131, 140
gravitacijski valovi, 71, 72
Guth, Alan H., 81
.
hadroni, 7, 8, 9
Hale-Bopp (komet), 135
Halleyjev komet, 135 haloi tamne tvari, 58
Haron (mjesec), 137
Hawking, Stephen, 164 Haydenov planetarij, 161 helij, 9, 19, 59, 60, 67, 89-
91, 94, 153
Helije (bog), 90
herc, 119
Herman, Robert, 32, 34
Herschel, William, 100, 115, 116, 117, 130, 138
Hertz, Heinrich, 118, 119
Hewish, Antony, 150, 151
Himalaja, 105
Hiroshima, 100, 101
hladni rat, 128
Homo sapiens, 13, 71, 152
Hubble, Edwin E, 32, 76, 78, 80, 112, 119
Hubbleov svemirski teleskop, 99, 139
Hyakutake (komet), 135
.
I ja (mjesec), 137
infracrvena svjetlost, 30, 31, 94, 117, 118, 120, 147
teleskopi, 129
inteligencija, 13, 163
interferometar, 71, 125, 126
iridij, 97
izduljeni sferoidi, 109
izumiranja, 13, 97, 134
.
jaka nuklearna sila, 3, 67
Jansky, Karl G., 122, 123, 124
jednostanični organizmi, 12,71, 117, 162
Jodrell Bank, opservatorij, 124
Johns Hopkins, sveučilište, 77
Joyce, James, 5
Jupiter (bog), 99
Jupiter (planet), 24, 59, 89,98, 133, 135, 137, 138,139, 140, 141, 150
 gravitacijsko polje, 140
kao izvor radiovalova, 150
magnetsko polje, 135, 139
mjeseci, 137
.
kalcij, 18
Kalifornijski tehnološki institut (California Institute of Technology, Caltech,),
54
kauzalnost, zakon, 27
Keplerov teleskop, 148
Kineski zid, 144
kisik, 12, 18, 20, 88, 92, 94, 153, 154, 166
u maglicama, 20
Kitt Peak, opservatorij, 93
klima, 22, 24
klor, 88
kometi, 11, 13, 17, 24, 59, 61, 101, 134, 135, 140, 159
dugoperiodični, 135
konstante, fizikalne, 19, 22, 24, 73, 76, 77, 79, 83, 89
vidi također zasebne konstante
Kontakt (film), 125
kontrole, mjerne, 116, 117
Kopernik, Nikola, 72 kozmičke zrake, 51
kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje (CMB), 30-35
cijan i, 36
prvo izravno opažanje, 33
temperatura, 32
temperaturne varijacije, 35, 36
vršne vrijednosti, 31
kozmičko pozadinsko zračenje, 30
kozmokemija, 151
kozmologija, 31, 32, 35, 39,90, 91, 167 kozmološka konstanta, 73, 76, 77, 79,
83
Kozmos: Odiseja u prostorvremenu, 161
kreda-paleogen (K-Pg)
granica, 97
kritična gustoća, 80, 81
kršćanstvo, 17
kuglični ležajevi, 104
Kuiper, Gerard, 134
Kuiperov pojas, 101, 134135
kutna količina gibanja,
očuvanje, 25
kvantizirana energija, 2
kvantna fizika, 51, 63, 83
kvantna gravitacija, 2
kvantna mehanika, 2, 84
kvark-antikvark, parovi, 6, 8
kvarkovi, 4—9
naboj, 5
podrijetlo imena, 5
podvrste, 4
privlačne sile između, 5
kvazari, 48, 49, 50
fokusiranje, 50
.
lambda, 73, 74, 75, 77, 79, 83, 84, 85
Lasersld interferometrijski opservatorij za gravitacijske valove (Laser
Interfero-meter Gravitational-Wave Observatory, LIGO), 71
Le Verrier, Joseph, 100
LED svjetiljke, 31, 92
led, plutajući, 144
Leeuwenhoek, Antonie van, 117
Lemaître, Georges, 32
leptoni, 4, 5, 6, 8
Levy, David, 141
litij, 9, 91
Lowellov opservatorij, 101
Lukrecije, 1
.
ljudska narav, 26, 160, 162
.
Macyjeva parada na Dan zahvalnosti, 90
Magellan, Ferdinand, 42
Magellanovi oblaci, 42, 44
maglice, spektralna analiza, 20 magnetska polja, 131, 135,138
Mars, 98, 106, 133, 138, 145, 153, 166
metan na, 153
masa, očuvanje, 25
Massachusettski tehnološki institut (Massachusetts Institute of Technology,
MIT), 81
materija (tvar), 4, 6, 8, 10, 29, 48, 49, 54, 66, 68, 75, 79, 82
izvor sve, 8
nakupljanje, 10, 37, 62
vidi također tamna tvar
Mather, John C., 35
međugalaktički prostor, 45, 50, 51, 52
Međunarodna svemirska postaja, 143
međuplanetarni prostor, 131, 133, 139, 141
Meksički zaljev, 144
Merkur (planet), 99, 138
metan, 153, 154
meteori, 131, 132
Michelson, Albert, 63
mikrovalne pećnice, 126, 149
mikrovalovi, 30—39, 60, 118, 123, 126, 129, 149
misaoni pokusi, 69
mjehuri od sapunice, 103, 104
Mjesec, 17, 23, 26, 61, 98, 132, 133, 134, 136, 137, 144, 158
nastanak, 132
pogled na Zemlju s, 144
mjeseci, 61, 94, 101, 106, 131, 136, 137, 138, 153
MK 1 (radioteleskop), 124
Mliječna staza, 11, 17, 21, 36, 41, 42, 43, 44, 54, 55, 58, 65, 76, 78, 85, 108,
111, 112, 120, 123, 151, 155, 156, 161, 167
egzoplaneti u, 155, 156
emisija radiovalova, 36, 123, 151
progutana patuljasta galaktika, 44
spljoštenost, 108, 111
supernove u, 120 modeli, znanstveni, 24, 36, 44, 69, 70, 72, 73, 77, 79
modre galaktike slaba sjaja, 43, 47, 48
Mont Blanc, 106
Morley, Edward, 63
Mreža s vrlo dugom bazom (Very Long Baseline Array, VLB A), 125
multisvemir, 14, 65, 167
munje, 129
.
Nagasaki, 102
nanosekunda, 29 NASA, 127, 128, 148
natrij, 88, 92, 93, 153, 154
natrijev klorid, 88
nebulij, 20
nedostajuća masa«, 54, 57 Neptun, 99—101, 131, 134,
135, 145
neptunij, 100, 101
neutrino, 4, 6, 66, 67, 68, 95, 96
neutron, 5, 7, 9, 95, 109, 110, 151
Newton, Isaac, 17, 19, 22, 25, 26, 53, 54, 55, 56, 57, 74, 89, 114, 140, 157,
164
nuklearni pokusi, 128
Njemačka, 69
.
odbjegli planeti, 59
Olympus Mons, 106
omega, 80-82
Oort, Jan,
Oortov oblak, 155
organske molekule, 12
Orionov krak, 11
osmij, 97 ozon, 12
.
Palada, 98, 99, 101
paladij, 99 panspermija, 167
parovi materija-antimaterija, 51
Pasadena, 27
patuljasta galaktika u Strijelcu, 45
patuljaste galaktike, 43, 44, 45, 48
Penzias, Arno, 33—35, 123
periodni sustav elemenata, 19, 20, 87, 88, 92, 95, 97, 98, 99, 100, 101, 192
Perlmutter, Saul, 76, 77, 79
perpetuum mobile, 27
Piazzi, Giuseppe, 98
pikosekunda, 29
Pioneer, 21
Planck, Max,
Planckova era, 2
planeti, 8, 11, 12, 17, 20, 21, 55, 59, 61, 64, 72, 87, 89, 98, 99, 100, 101, 109,
115, 131, 132, 124, 135— 141, 143, 14-6—156, 159, 166, 167
odbjegli, 59
planetoidi vidi asteroidi
planetoidni pojas vidi asteroidni pojas
planine, 105—106
platina, 97
plazma, 20
Plutini, 135
Pluton, 100, 101, 131, 135, 137
plutonij, 101, 102
polarna svjetlost, 139
Pope, Alexander, 138
površina posljednjega raspršivanja, 37
površinska napetost, 103, 104
pozitroni, 6, 9
primati, 13, 71, 163
Princeton, sveučilište, 35
prizme, 18, 115
Projekt Manhattan, 32
prostor-vrijeme, 1, 48, 51, 53, 71, 74, 75, 85, 113, 130, 159, 161, 162
protoni, 5, 7, 9, 30, 51, 60, 89, 91, 95, 100, 110
prvi pokretač, 14
pulsari, 109, 110, 111, 120, 151
Putovnica za svemir (Passport to the Universe), 161
.
radioastronomija, 123
radioizotopni termoelektrični generatori, 102
radioteleskopi, 122, 124, 125, 126, 129, 149, 150, 154
radiovalovi, 31, 118, 121, 123, 129, 149, 151, 154
razlučivost, 122, 124, 125, 126, 146

Reber, Grote, 124

relativnost, opća teorija, 1, 2, 25, 32, 49, 57, 70, 74, 75, 77, 83, 84
rendgenske zrake (zračenje), 43, 46, 95, 118, 120, 121, 130
Riess, Adam, 77
Roche, Edouard, 107
Roeheova šupljina, 107
rotacijske brzine, 109
Rubin, Vera, 57, 58
rubini, 94
safir, 94
.
Sagan, Carl, 145, 161
sateliti, 44, 124, 126, 128, 132, 139, 140, 149
Saturday Night Live, TV emisija, 22

Saturn, 94, 99, 109, 136, 138, 139, 140, 155

Schmidt, Brian, 77, 79
scintilator, 127
selenij, 98
sfere, 47, 103, 111
Sferni radioteleskop s otvorom od petsto metara (Fivehundred-meter
Aperture Spherical radio Telescope, FAST), 124
Shakespeare, William, 137
Shoemaker, Carolyn, 141
Shoemaker-Levy 9 (komet), 24
silicij, 92, 153
sisavci, 13, 71
Sjedinjene Američke Države, 26, 71, 91, 100, 101, 127, 128
slaba nuklearna sila, 3, 67, 68
Smoot, George F., 35
Socorro, 125
sol, kuhinjska, 88, 91
Soter, Stephen, 161
Sovjetski Savez, 124, 127, 128
spektri, 18—20, 30—31, 34, 46, 49, 63, 90, 94, 115-118, 120, 121, 127, 129,
130, 150, 151, 152, 154
spektrometri, 116, 151, 152
spiralne galaktike, orbitalne brzine u, 57
spljoštene kugle, 109
spljošteni sferoid, 109
Sporazum o zabrani nuklearnog testiranja, 128
Sputnjik 1, 124
srebrov klorid, 118
standardne svijeće, 78, 79
Stotinu autora protiv Einsteina (Hundert Autoren gegen Einstein), 73
subatomske čestice, 3, 25, 51, 66
sumpor, 153
sumporna kiselina, 155
Sunce, 9, 11, 12, 17-19, 22, 30, 59, 63, 66, 67, 72, 75, 89, 90, 95, 96, 108,
117, 131, 132, 134, 136, 138, 150, 167
gubitak mase u sekundi, 89, 138
helij nastao u, 19
isijavanje energije, 22, 63, 89
kemijski potpis, 18
neutrini iz, 66—67, 95—96
Sunčev sustav, 7, 12, 21, 24, 55, 59, 72, 89-102, 106, 131-137, 140, 141, 150,
155, 161, 166
Sunčev vjetar, 138
superjato u Djevici, 11
supernove, 46, 77—79, 95, 120
svemir, 1—10, 14, 17, 19, 26, 29, 30, 32, 36-39, 41, 47-51, 54, 56, 58-65, 69-
86, 87-88, 90-92, 94, 112-113, 128, 131, 155, 159, 165-167
asimetrija, 6
gustoća mase-energije, 82
kao vremenski stroj, 19, 35, 47
kvark-hadronski prijelaz, 7
kvark-leptonska era, 4, 6
međugalaktički prazan prostor,
neprozirnost, 10, 29, 30, 36
oblik, 80, 112-113
Planckova era, 2
rano širenje i hlađenje, 1, 7-9
skupljanje tvari u, 10
širenje, 1, 32, 38, 51, 76, 78-81, 84, 159
svjetiljke, 92, 93
svjetlosna godina, 9
svjetlosno onečišćenje, 92
svjetlost, brzina, 4, 22—25
svjetlost, vidljiva, 30, 31, 115, 118, 119, 120, 146, 147
temperatura, 31, 116
vidi također elektromagnetski spektar
Svjetski trgovinski centar, 144
.
tamna energija, 38, 51, 69—86, 159
mjerenje,
tamna tvar, 25, 38, 43, 47, 49, 53-68, 79, 81, 82, 111, 112, 159
djelovanje, 60, 61
haloi tamne tvari, 58
i relativna količina vodika i helija, 60
kao »eter«, 63, 64
nuklearna fuzija i, 60
 opažanje, 61, 64, 66
razlika između obične i, 60
ukupna gravitacija, 58
tamni oblaci, 59
tehnecij, 96
tehnogenični markeri, 152
teleskopi, 42, 43, 46—48, 50, 84, 93, 94, 96, 99, 109, 118-122, 127, 129, 130,
139, 145, 147-150
radioteleskopi, 122—126, 129, 149, 150, 154 razlučivost, 119, 126
telurij, 98
termodinamika, zakoni, 24, 27
termonuklearna fuzija, 11, 14, 63, 67, 90
teroristički napadi 11. rujna 2001., 144
Tihi ocean, 146
Titan (mjesec), 94, 153
Titani (bogovi), 94
titanij, 93, 94
titanijev oksid, 94
točka posljednjega raspršenja, 36
Tombaugh, Clyde, 101
Tor (bog), 99
torij, 99
Transformeri (film), 125
tricij, 9
Tucson, 93
tvar vidi materija
.
udaljavanje, brzina, 78, 79, 113
ugljična kiselina, 155
ugljik, 12, 13, 18, 91, 92, 94, 152, 153, 155, 166
ugljikov dioksid, 12, 94
ulična rasvjeta, 93
ultraljubičasta (UV) svjetlost, 12, 118, 120, 130
univerzalnost fizikalnih zakona, 18, 20, 22, 26, 28
Uran, 99, 100, 101, 115, 138
uranij, 100
.
vakuum, energija, 38, 43, 51
valna duljina, 119, 121, 122, 126
Vela (sateliti), 128
Velika atakamska milimetarska mreža (Atacama Large Millimeter Array,
ALMA), 126
Velika Britanija, 127, 138
Velika crvena pjega, 24
Velika maglica u Andromedi, galaktika, 42
Velika piramida u Gizi, 144
veliki G, 22
Veliki hadronski sudarač, 8
Veliki prasak, 1, 14, 29, 32, 36, 59, 62, 81, 87, 89, 90, 91, 129
Venera, 98, 138, 141
virtualne čestice, 52, 83
visokoenergijske nabijene čestice, 138
voda, 88, 89, 117, 126, 137, 146, 152, 153, 164, 166
vodena para, 126, 127
vodik, 9, 11, 18, 21, 48, 49, 51, 59, 60, 67, 88, 89, 90, 91, 97, 153, 166
vodikova bomba, pokusi, 97
vodikovi oblaci, 48, 49
vojska, američka, 91 Voyager, 21, 22, 145
vremenski strojevi, 27, 38
vremenski sustavi, 144, 145, 146
Vrlo velika mreža (Very Large Array, VLA), 125
vulkanske erupcije, 144
.
Wheeler, John Archibald, 75
Wilson, Robert, 33, 34, 35, 123
.
Yucatán, poluotok, 13
.
zakoni očuvanja, 24, 25
Zaljevski rat (1991.), 144
Zemlja, 12, 17, 143—156
asteroidni udari, 13, 132
atmosfera, 126, 139, 140, 152
kao kugla, 105
meteoritski udari, 13, 133
nastanak, 12
oblik, 108, 109
orbitalna brzina, 55
pogled iz svemira, 143, 144
polarna svjetlost, 139
polarne kape, 146
površinska gravitacija, 61
sinkrona rotacija s Mjesecom, 137
stvaranje radijskog i mikrovalnog zračenja, 149
Zlatokosina zona, 12
znanstveni modeli, 24, 36, 44, 69, 70, 72, 73, 77, 79
zrak, 64, 94, 131, 139, 165
zvijezde, 8, 9, 11, 14, 17, 19, 22, 30, 42-48, 55, 57, 58, 59, 61-65, 77, 87, 91,
92, 94-96, 107, 108-111, 120, 129, 130, 135, 146-148, 150, 151, 155, 158,
165, 167
broj, 11, 43, 44
izvangalaktičke, 45—46
nastanak elemenata, 14
 odbjegle, 43, 45
pravilne perturbacije putanje, 148
Rocheove šupljine, 107
sjaj, 22, 148
spektri, 63 s
pektri crvenih, 94
željezo nastalo u, 95
Zvjezdane staze: Nova generacija, 121
zvučni valovi, 64, 122
Zwicky, Fritz, 54, 55, 56, 57
.
željezo, 18, 94—95, 132, 153
živa, 99
 Notes

[←1]
Europski centar za nuklearna istraživanja, poznat po akronimu CERN (Conseil européen pour la
recherche nucléaire).

[←2]
Svjetlosna godina je udaljenost koju svjetlost prevali tijekom jedne zemaljske godine — gotovo
deset bilijuna kilometara.

[←3]
U načelu, mogli biste to izvesti kad bi vam uspjelo pustiti dovoljno snažan i dug vjetar.

[←4]
Nanosekunda je milijardinka sekunde. Pikosekunda je bilijuntinka sekunde.

[←5]
A. A. Penzias i R. W. Wilson, »Mjerenje previsoke temperature antene na 4080 MHz« (A
Measurement of Excess Antenna Temperature at 4080 Mc/s), Astrophysical Journal
142 (1965): 419-421.

[←6]
Zamišljena crta koja oko spaja s objektom koji se promatra.

[←7]
Bilješka u rukopisu koju je Karoly Simonyi citirao u knjizi Kulturološka povijest fizike (A
Cultural History of Physics, CRC Press, 2012.)

[←8]
U toj američkoj saveznoj državi na snazi su protuevolucijski zakoni koji omogućavaju da se u
školama podučava kreacionizam.

[←9]
Opservatorij za lasersku interferometriju gravitacijskih valova (Laser Interferometer
Gravitational-Wave Observatory, LIGO) na dvije lokacije u SAD-u, Hanfordu u saveznoj
državi Washington i Livingstonu u Louisiani
[←10]
R. Israel, E. Ruckhaber, R. Weininaiin, et al., Hundert. Autoren gegen Einstein (Leipzig: R.
Voigtlanders Verlag, 1931.)

[←11]
»Geodetska linija« je pomalo pomodan pojam za najkraću udaljenost između dviju točaka
smještenih na zakrivljenoj površini — u ovome slučaju prošireno na najkraću udaljenost
između dviju točaka u zakrivljenom četverodimenzijskom tkanju prostor-vremena.

[←12]
Na poslijediplomskom studiju bio sam na kolegiju Johna VVheelera o općoj teoriji relativnosti
(na kojem sam upoznao svoju suprugu) i on je tu rečenicu često ponavljao.

[←13]
»Za malo starije, taj se sloj nekad nazivao K-T (kreda-tercijar) granicom.

[←14]
Zapravo mi je Zemlja najdraži planet.. Zatim Saturn.

[←15]
Tek sredinom 19. stoljeća, kad se spektrornetar fizičara primijenio na astronomske probleme,
astronomi su postali astrofizičari. Godine 1895. utemeljen je ugledni Astrophysical Journal, s
podnaslovom »Međunarodni pregled spektroskopije i astronomske fizike«.

[←16]
William Herschel, »Pokusi sa Sunčevim i zemaljskim zrakama koje uzrokuju toplinu«
(»Experiments on Solar and on the Terrestrial Rays that ( Iccasion Heat«), Philosophical
Transactions of the Royal Astronomical Society, 1800., 17.

[←17]
Antonio van Leeuwenhoek u pismu Kraljevskome društvu u Londonu od 1:0. listopada 1676.

[←18]
Svi. valovi slijede jednostavnu jednadžbu: brzina = frekvencija X valna duljina. Ako pri
konstantnoj brzini povećate valnu duljinu, val će imati manju frekvenciju, i obratno, tako da
kad pomnožite dvije veličine svaki put dobijete istu brzinu vala. To vrijedi za svjetlost, zvuk,
čak i za navijače koji na stadionima izvode »val« — drugim riječima za svaki putujući val.

[←19]
Karl Jansky, »Električne smetnje naizgled izvanzemaljskoga podrijetla« (»Electrical
Disturbances Apparently of Extraterrestrial Origin«), Proceedings of the Institute for Radio
Engineers 21, br. 10 (1955.): 1587.
[←20]
»Piko« je metrički predmetak za jednu bilijuntinku.

[←21]
Ne, to nije Pluton, pomirite se s tim.

[←22]
Jocelyn Bell, Anali Newyorske akademije znanosti (Annals of the New York Academy of
Sciences) 302 (1977.): 685.

[←23]
James Ferguson, Astronomija objašnjena po načelima Isaaca Newtona i pojednostavnjena za one
koji nisu studirali matematiku (Astronomy Explained Upon Sir Isaac Newton's Principles,
And Made Easy To Those Who Have Not Studied Mathematics), London, 1757.

[←24]
Putovnicu za svemir (Passport to the Universe) napisali su Ann Druyan i Steven Soter, također
suautori Foxove TV miniserije Kozmos: Odiseja u prostor-vremenu (Cosmos: A SpaceTime
Odyssey), a voditelj sam bio ja. Također su s Carlom Saganom bili autori izvorne PBS-ove
miniserije Kozmos: Osobno putovanje (Cosmos: A Personal Voyage).

[←25]
Booleova algebra je grana matematike koja se bavi istinitim i lažnim tvrdnjama varijabli, obično
predstavljenih brojkama 0 i 1, na kojima se temelji svijet računalstva. Nazvana je po
engleskome matematičaru iz osamnaestoga stoljeća Georgeu Booleu.