Knjige.

Club Books
 Knjige.Club Books

Catherine Cookson

Nasljednica
Mallenovih
Naziv izvornika - The Mallen Girl

prevela Matea Fadiga

Zagrebačka naklada
Zagreb, studeni 2019.

2
 Knjige.Club Books

DIO PRVI
Mlada Barbara

3
 Knjige.Club Books

JEDAN

Dvokolica jedva da je stala nasuprot ulaza u malu seosku kuću, a vitka figura
mlade djevojke iskočila je iz nje, otrčala stražnjim putem, kroz malo dvorište, naglo
otvorila vrata kuhinje i bacila svoju torbicu s perlama i knjigu koju je nosila na stol,
što je nagnalo Mary Peel, koja je stajala pri samom kraju stola, da široko
rastvori usne i oblikuje riječi visokim glasom, uzvikujući: “Dakle, gospođice
Barbara! Me počinjite iste sekunde kad ste ušli; ostavite svoje ispade za one koji su
ih uzrokovali.”
Ruka mlade djevojke ponovo je krenula prema knjizi, i za vrijeme u kojem ju je
zgrabila i bacila, vrata koja su vodila prema hodniku su se otvorila i gospođica Anna
Brigmore je ušla. Knjiga je promašila svoju metu, okrznula lice Mary Peel, no udarila
rame gospođice Brigmore, odbila se od ormara i srušila vrč na kameni pod.
Nakon glasnog treska razbijenog vrča u kuhinji je na trenutak zavladala tišina.
Gospođica Brigmore, zureći kroz bolnu tišinu u mladu djevojku koja je bila znana
kao njezina štićenica, ali koju je smatrala svojom kćeri, viknula je iz srca: “Oh,
Barbara! Barbara, draga moja”. Ali je Mary Peel, gledajući u djevojku,
pomislila: “Bome! Da je po meni, isprašila bih vas po turu, bome bih. Pretjerujete,
to je vaša nevolja, gospođice.”
I činilo se da je njezino razmišljanje podupirao Jim Waite koji je držao vrata
otvorenima dok je gospođica Brigmore hvatala Barbarinu ruku i odvodila ju iz sobe,
jer čim ih je zatvorio, rekao je: “Ta želi dobiti po ušima”.
“Ah, nemoj tako, Jime”, rekla je sada Mary Peel. “Ja znam da zaslužuje batine,
ali zbog njezinih uši i toga što ne može dobro čuti je takva kakva je. Sjedni, voda u
čajniku samo što nije zakipjela. Kako je?”
Jim Waite se spustio svom težinom na drveni kuhinjski stolac i istegnuo ruke
prema vatri prije no što je rekao: “Oh, sve po starom. Pretpostavljam da govorim ono
što ne bi’ smio, ali kažem ti, svi ispuste izdah olakšanja kada se taj majmunčić popne
u kola. Tako je, tako je.” Kimnuo joj je glavom. “Ona čini život paklom za mladog
gazdu. Nikad ga ne ispušta iz vida; ne može ni na zahod od nje, i to su činjenice. I ne
govorim to tek tako, jer baš je ovog jutra on bio unutra i ona je tamo stajala usred
dvorišta i gledala u vrata, čekajući da on izađe. To nije u redu. Mislio bi’ da bi
gospođica Brigmore mogla nešto učiniti oko toga, zar ne? Ako bi itko mogao, mislio
bi’ da bi ona mogla. A opet, s druge strane, kao što je moj stari govorio baš neku

4
 Knjige.Club Books

večer, ona je ta koja je djelomično zaslužna za to kakva je Barbara sada. Oh, nisu to
njene uši, ne, nego način na koji se ponaša, jer joj je udovoljavala cijelo vrijeme.”
“Evo, popij ovo.” Mary mu je dala šalicu čaja i pitala: “Hoćeš li malo svježe
pogače, tek je izašla iz peći?”
“Može, hvala, dobro će doć.”
“Da, dobro će ti doć.” Mary ga je gurnula u rame dlanom. “Čovjek bi mislio da
ćeš prestati rasti već prije koliko godina... Kako su tvoji mama i tata?”
“Oh, dobro, dobro.”
“A Lily?”
“Oh, Lily. Nikad nećeš vjerovati, ali mislim da je napokon dovela Billa Twigga
u red.”
Mary je sada naglo sjela i sklopljenih ruku, koje je spustila u krilo dok se
naginjala prema njemu, rekla: “Ne! Kako je došlo do toga?”
“Pa, žena Harryja Browna je umrla tamo kod Allendalea. On ima manju farmu,
ništa oko čega bi se hvalio, ali dovoljno da glad ne pokuca na vrata. Pa, on je bio u
posjeti tri puta u zadnja tri mjeseca i svakog puta je brbljao i smijao se s našom Lily.
Natjeralo je Billa da promisli.” Trznuo je glavom pri završetku. “A i trebao bi, udvara
joj se sedam godina. Ali njegovu majku tu treba kriviti, barem do prije tri godine
kada je umrla, jer mu je uvijek znala govoriti kako je nesreća oženiti ženu stariju od
njega. Dvije godine, pitam ja tebe! Eeh! Stvari koje ljudi govore i u koje vjeruju...
Ovo je dobar komad pogače, Mary.” Uzeo je još jedan ogroman zalogaj kruha s
maslacem pa završio: “Ljudi su uglavnom neuki, znaš, neuki...”
U dnevnoj sobi gospođica Brigmore je koristila iste riječi. “To je neukost, draga
moja,” govorila je, “samo neukost”. Gospođica Brigmore nije govorila jednako
glasno kao Mary Peel, ali njezin glas je bio za ton viši nego obično i micala je usnama
na malo pretjeran način.
“Ona je grozna i ja ju mrzim.”
“Ne smiješ to govoriti, Barbara. Sarah je samo mala djevojčica, tek joj je deset
godina.”
Gospođica Brigmore nije razmišljala da je djevojčici koja ovog trena stoji pred
njom tek dvanaest, smatrala je kako je Barbara starija od svojih godina. Znanje ju je,
mislila je, učinilo takvom, znanje koje joj je ona sama prenijela. Dijete je, iako sa
strašnom manom zbog toga što je gotovo gluha, svejedno imalo pouzdanu prednost
što je bila dobro informirana o velikom broju stvari poput neke mlade dame od
dvadeset.
Gledala je u dijete, koje je bilo premršavo i previsoko za svoju dob... i prelijepo
također. Njezina se ravna crna kosa presijavala sjajem mokrog tuljana. Koža koja je

5
 Knjige.Club Books

prekrivala njezino dugo liceje bila kremaste i guste teksture i bez boje. Oči su joj bile
tamnosmeđe, a trenutan pogled u njima, kao i u drugim trenucima, uznemirivao je
gospođicu Brigmore jer ju je podsjećao na pogled u očima Donalda Radleta, Donalda
Radleta koji je bio muž Barbarine tete Constance, ali koji joj je bio puno bliži od
tetka, bome je ona znala o tome. Ta činjenica je često noćima držala gospođicu
Brigmore budnom dok je tražila način na koji bi priopćila voljenom djetetu istinu o
njezinim počecima. Bila je potpuno svjesna da bi joj, da nije djevojčine gluhoće,
njezino podrijetlo razjasnili već odavno, ako nitko drugi, onda netko iz obitelji Waite
s farme Wolfbur, jer je pobudila antipatiju ne samo u Harryju i Daisy Waite nego i u
Jimu i Lily, njihovu sinu i kćeri, i to sve zbog toga što joj se nije sviđala nećakinja
Harryja Waitea, Sarah.
Harry Waite je doveo Saru na farmu kada je imala dvije godine, kada joj je oboje
roditelja umrlo od groznice. Sarah je odrasla u lijepu i živahnu djevojčicu i bila je
omiljena ne samo obitelji Waite već i gazdarici, Constance Radlet, i njezinoj svekrvi
Jane Radlet.
Sve bi to bilo sasvim u redu i Barbara bi to prihvatila da je pažnja prema Sari
stala ondje, ali njezin bratić Michael veličao je djevojčicu od dana kada je stigla na
farmu zato što je Sarah, iako puno mlađa od njega, bila netko s kim se mogao igrati
i istovremeno je štititi. Prije no što je Sarah stigla jedino vrijeme kada bi Michael
imao nekoga svojih godina s kim bi se igrao bilo je kada bi Barbara posjetila farmu.
Ljeti bi posjeti znali biti česti, ali tijekom zimskih mjeseci djeca su imala sreće ako
bi se vidjela i dva puta.
Prvi put kada je neslaganje među djecom izašlo na vidjelo bilo je jednog iznimno
blagog Božića. Gospođica Brigmore je sama odvela Mary i dijete očekujući da će se
moći vratiti kući tijekom tjedna, ali njihov boravak se produžio na gotovo tri tjedna
i iako se Michael, koji je tada imao osam godina, igrao s Barbarom i tolerirao njezinu
dominaciju, nastavio je obraćati pažnju na malu Saru.
To se dogodilo tijekom večeri koja se odvijala jednom godišnje, kada je
Constance ugostila obitelj Waite na objedu i, kako je to Jane Radlet nazivala, malo
proveseljivanja. Mala Sarah, nakon što je zabavila društvo irskim stepom kojem ju
je naučio njezin bratić Jim, dobivala je glasan pljesak od svih prisutnih kada se
odjednom našla kako sjedi na stražnjici na podu kuhinje farme. Iako je pod bio
prekriven grubim tepihom, bio je napravljen od kamenih ploča, i udarac je nagnao
djevojčicu na glasan jauk. Jedina koja se usudila izreći svoje neodobravanje je bila
Constance, koja je rekla: “Ti si zločesta djevojčica, Barbara”, prateći svoje riječi
udarcem po Barbarinim rukama.
Gospođica Brigmore je bila jako uzrujana i izrazila je svoju uzrujanost
Constance. Zar ona nije razumjela situaciju? pitala je. Nije li bilo prirodno što je
Barbara bila ljubomorna kada je vidjela da Michael pravi strku oko Waiteovog

6
 Knjige.Club Books

djeteta? Nije li razumjela da je u svom malom umu zamislila kako Michael pripada
njoj, kao brat? To je bila samo djetinja reakcija i ona će to prerasti.
Gospođica Brigmore je dugo nakon toga pamtila kako Constance nije ništa
odgovorila, samo je stajala ondje i gledala u nju prije nego što se okrenula i izišla iz
sobe.
Njezino predviđanje da će Barbara s godinama promijeniti svoje ponašanje
prema Michaelu se međutim nije obistinilo; ako išta, Barbarina posesivnost se
pojačala. Sada se gospođica Brigmore uhvatila kako čezne za zimom kako bi njihovi
posjeti bili podređeni vremenskim prilikama. Ljeti je Barbara inzistirala i
povlačila ju preko brda barem jednom tjedno. U posljednje vrijeme načela je temu
posjedovanja konja: ako bi imala konja, nikomu ne bi smetala, bio je njezin
argument.
Pored drugih strahova na gospođicu Brigmore se također okomila činjenica da
djetinja zaljubljenost koju je Barbara osjećala prema svom bratiću Michaelu možda
neće zamrijeti tijekom njezine adolescencije, nego će možda sazreti u ljubav, a takav
rasplet definitivno nije imala u planu za svoje dijete. Premda je farma Wolfbur bila
uspješna, nije mogla vidjeti kćer Thomasa Mallena kako glumi farmerovu ženu. Ne,
put koji je ona isplanirala za nju se nalazio u suprotnom smjeru, samo oko jedan
kilometar niže cestom, gdje se smjestio Hall, High Banks Hall u kojem je Barbarina
majka provela svoje mlade dane, i kojim će, gospođica Brigmore je odlučila, njezina
duhovna kći upravljati u budućnosti. I sve će se savršeno razriješiti, osjećala je, jer
već je sada, sa šesnaest, John Bensham pokazivao naglašeno zanimanje za Barbaru.
Kad bi samo to dijete prošla njezina opsesija Michaelom i njezina jednako snažna
mržnja prema mladoj Sari Waite, jer to dvoje bilo je povezano.
Voljela bi ovog trenutka moći uvjeriti Barbaru da se nema čega bojati od
djevojčice poput Sare Waite, jer što je ona, na kraju krajeva, doli sluškinja, i
nećakinja radnika na farmi. Istina, nije se s njom postupalo kao sa sluškinjom, i zbog
toga se nije tako ni ponašala, jer Constance je učinila pogrešku kada je
naučila djevojčicu da čita i piše. Bila bi sretna kada bi ju mogla uvjeriti da se njezinoj
teti Constance nije više sviđala mala sluškinja iz radničke klase nego ona. Ali znala
je da to nije istina. Constance nije gajila nikakve osjećaje za Barbaru, i to je bilo
čudno zato što je voljela Barbarinu majku. Sestre su bile nerazdvojne. No Constance
bi, sumnjala je, radije da njezin sin izađe iz okvira svoje klase i uzme nekoga poput
Waiteova djeteta za ženu nego njezinu vlastitu nećakinju.
Bilo je to izrazito čudno stanje stvari, mislila je gospođica Brigmore, ipak godilo
joj je: da je bilo drugačije, druga faza njezina životna djela bila bi ni za što.
Sada je sjela na stolac i privlačeći Barbaru k sebi, držala ruke djeteta među
svojima i gledajući u nju, rekla polako, ali glasno: “Zar ne razumiješ, draga moja,
kada se svađaš sa Sarom, spuštaš se na njezinu razinu?”
7
 Knjige.Club Books

“Ne deri se na mene, čujem te.”

Gospođica Brigmore je gledala u Barbarine oči, koje su sada postale crne kao
njezina kosa, i polako je povukla donju usnu između zubi prije nego što je rekla
normalnim glasom: “Što sam rekla?”
“Rekla si da kada se svađam sa Sarom, spuštam se na njezinu razinu.”
Odgovor je bio točan i riječi su bile onoliko precizne koliko bi gospođica
Brigmore poželjela; ponekad je zaboravljala da ovo dijete može čitati većinu toga
što je govorila gledajući u micanje njezinih usana i tako je rekla: “Pa onda razumiješ
što hoću reći, samo se oni inferiorni otvoreno prepiru. Ne smiješ zaboraviti da si ti
mlada dama...”
“I ne smijem zaboraviti da sam gluha. Uskoro ću biti posve gluha, neću li?”
“Ne, ne, draga moja.” Glava gospođice Brigmore se polako micala i njezine su
riječi bile samo šapat i pune sažaljenja. “Ne, ne”, ponovila je. “Ne, ne, nešto će se
učiniti. Gospodin Bensham je obećao posjetiti određenog gospodina u Manchesteru;
čuo je za čovjeka koji je vrlo pametan za uši...”
“Da, dat će mi velik rog da gurnem u uho, kao u karikaturama u...”
“Ne! Ne! Ne!” Glas gospođice Brigmore je ponovo bio glasan i sa svakom riječju
je tresla Barbarine ruke gore-dolje. Kada je prestala, gledale su jedna u drugu, obje s
velikom tugom. Onda je djevojka, djelujući kao da se njezino mršavo tijelo prelama,
pala na koljena i ukopala lice u krilo gospođice Brigmore te glasom visokim i sada
isprekidanim suzama uzdahnula: “Zašto sam gluha? Zašto? Zašto?” Podigla je lice i
zazvala: “Brigie, zašto? Zašto ja moram biti gluha? Zato što me Michael prevrnuo iz
kolica?”
Gospođica Brigmore nije odmah odgovorila zato što je to pitanje uvijek postojalo
u njezinu umu. Činilo se da nije bilo nikakvog oštećenja sluha sve dok djetetu nije
bilo pet godina. Ipak, odnedavno se sjećala kako ju je i prije korila zbog neposluha,
kad god naoko ne bi obraćala pozornost na neko pitanje ili kad bi ju se zvalo.
U to vrijeme nezgoda je djelovala neznatno. Michael ju je bio vozio u kolicima
s farme kada su se preokrenula i pala je naglavce i zadobila manji potres mozga. Je
li otada njezina gluhoća postala primjetna? Ili je to stvarno bilo od onoga vremena
njezine prve noćne more?
Kao da sluša njezine misli, djevojka je rekla: “Danas sam rekla Michaelu da je
on kriv za moju gluhoću.”
“Nisi to trebala učiniti, draga moja, to... to nije istina.”
“Možda je.”
“Tvoj sluh je bio malo oštećen i prije toga.”
“Baciti me na glavu nije pomoglo.”

8
 Knjige.Club Books

“To je bila nezgoda.”

“Doktor je rekao da nije pomoglo, nije li?”
“Tko ti je to rekao?”
“Vidjela sam te kako razgovaraš s gospođom Bensham jedan dan.”
“Oh, draga moja.” Gospođica Brigmore je zatvorila oči i onda polako rekla:
“Možda nije pomoglo, ali... ali oglušila bi u bilo kojem slučaju, koliko sam shvatila.
Ali, kao što sam rekla, postoji pomoć; odbijam vjerovati da ne postoji. I želim da i ti
u to vjeruješ, razumiješ? Sada obriši oči.” Obrisala ih je za nju. Zatim, uzimajući lice
djeteta nježno između dlanova, pogledala je u nju i polako rekla: “Tvoj nedostatak
nije toliko bitan, samo zapamti da si vrlo lijepa i vrlo inteligentna.”
Tužan osmijeh razvio se na Barbarinu licu, ali sada je u njemu bio odsjaj
nestašluka kada je rekla: “Ali nemam poprsje, niti naznaku, a ne možeš biti lijep bez
poprsja!”
“Oh, Barbara! Barbara!” Gospođica Brigmore je pokušavala suzbiti smijeh. “Ne
možeš govoriti takve stvari, ne smije se, nije...”
“Damski?”
“Da, ako hoćeš tako reći.”
“To ne mijenja činjenicu da ga nemam. A pogledaj svoje; ti si stara i imaš
ogromno poprsje!”
“Zbilja! Barbara.” Gospođica Brigmore je ustala i njezin glas je izgubio malo
uobičajene mirnoće kada je uzvratila: “Nisam, i nemam.”
Sada skačući, Barbara je stavila ruku preko usta da zaustavi smijeh; zatim je pala
na gospođicu Brigmore dok je hihotala: “Pa imaš, i to divno poprsje, divno poprsje.”
Kada je krenula staviti ruku na čvrsto stegnute grudi, gospođica Brigmore ju je
jako pljesnula i, podižući ju uspravno, rekla:
“Barbara... Barbara, lijepo se ponašaj.” Usne su joj se sada široko micale. “Takve
se stvari ne spominju. Rekla sam ti prije, postoje određeni dijelovi anatomije o
kojima se ne govori. Niti se govori o nečijim godinama. Dovoljno si stara da znaš
ove stvari, to su osnove.”
“Oh, Brigie!” Barbara je odskakutala, samo da ju se oštro povuče nazad, ponovo
pred lice gospođice Brigmore.
“Zaboravi na takvo ponašanje. Dođi, sjedni, želim razgovarati s tobom.”
Ponovo posjednute, pogledale su jedna drugu, a um gospođice Brigmore bio je
smeten dok su njezine protestirajuće misli govorile: Stara, bome! Sada se osjećala
mlađe nego kada je Thomas bio živ. Tijelo joj je bilo uspravno i čvrsto; još nije imala
sijedih, i osim par linija ispod očiju koža joj je bila glatka, a što se tiče njezina uma,
nikada nije bio aktivniji nego ovih zadnjih nekoliko godina. Stara, bome! Glasno je

9
 Knjige.Club Books

progutala; zatim sklapajući ruke u krilu, pomičući glavu na stranu, rekla: “Reci mi
što je točno uzrokovalo graj...” Umalo je rekla “graju” - Maryn se govor znao
infiltrirati. “Što je uzrokovalo spor na farmi?”
“Moraš li pitati? Bila je to Sarah, kao i obično.”
Gospođica Brigmore nije rekla: “Sarah nije uvijek kriva”, umjesto toga je
upitala: “Što je učinila?”
“Rekla je da sam gluha.”
“Je li to rekla zlonamjerno?”
Barbara je duboko uzdahnula, zatvorila oči, i potonula u svoj stolac prije no što
je rekla: “Zlonamjerno ili ne, to je rekla.”
“Sjedni uspravno, po mak ni stražnjicu dovoljno unazad... ravnije. Ne mora ti se
stalno govoriti.”
“Hoće li mi ravno sjedenje pomoći da bolje čujem?”
“Ne pitaj smiješna pitanja, Barbara. Čut ćeš, rekla sam ti, čut ćeš, radi se na tome.
Ono što moraš razumjeti je da nisi jedina koja ima tu teškoću.” Sada je lupnula po
svom uhu; zatim je spustila ruku kao da je bila opečena, prekasno se prisjetila kako
dijete ništa nije ljutilo više od znakovnog jezika. Ipak, kad bi barem mogla prihvatiti
svoju gluhoću, znakovni jezik bi joj bio od neizmjerne pomoći. Ona je sama opširno
čitala u posljednje vrijeme o različitim metodama znakovnog jezika; nevjerojatno je
koliko toga se može naučiti kroz teškoće. Nikada nije ni zamišljala da su metode za
pomoć gluhima i nijemima postojale još od sedamnaestog stoljeća. Također je
naučila da gluhoću može izazvati šok. Ovo novo saznanje, otkriveno tek tijekom
prošlog tjedna, ponovo je dovelo u pitanje noćne more i stvorilo mogućnost za još
jedan razlog djetetove gluhoće. Budući da je doživjela šok, kao i ona sama prve noći
kada su je Barbarini krikovi probudili. Kada je došla do djetetova kreveta, vidjela ju
je kako ukočeno sjedi uspravno, ispruženih ruku, njezin prst uperen u kut sobe, i
histerično se dere: “Čovjek! Čovjek! Veliki čovjek! Otjeraj ga!”
Čak i nakon što je odvela Barbaru u svoj krevet i umirila ju govoreći joj kako je
samo sanjala, dijete je još uvijek inzistiralo kako je velik čovjek bio u njezinoj sobi,
velik čovjek s debelim trbuhom i bijelom kosom na glavi i licu, i s krvi koja je izlazila
kroz njegov kaput. Opis je bio kao slika Thomasa prije no što je umro, i sljedeće noći
je jedva spavala i razgovarala je s nevidljivim likom, moleći ga da ode i počiva u
miru i ne straši dijete.
Nikada prije povezala nije taj i daljnje incidente slične prirode s Barbarinom
gluhoćom, misleći da je gluhoća urođena i može biti uspavana u djetetu godinama,
osim u slučajevima loše prehrane koja je dovodila lošu krv u mozak i rezultirala
lošim vidom, gluhoćom i rahitisom. Niti je povezivala gluhoću kakvu je
Barbara imala s onom gluhonijemih. Potonje je smatrala sasvim odvojenom bolešću,

10
 Knjige.Club Books

i povezivala ju s mentalnim defektima; barem je to činila dok nije dobila razlog da

malo bolje prouči stvari.
Sada je rekla: “Tvoja gluhoća je drugačija, to je gluhoća koja može nestati
ovako.” Pucnula je prstima.
“Ili se pogoršati ovako!” Barbara ju je imitirala.
“Barbara!” Glas gospođice Brigmore je ponovo bio strog.
“Moraš vjerovati u ono što ti govorim, i također si moraš pomoći.”
“Govoreći rukama?” Sada je počela pretjerano i divlje gestikulirati pa rekla:
“Neću, neću. Izgledam kao luđakinja; ljudi misle da sam luda, glupa. Tako je Mary
rekla kada sam to radila. ‘Ne ponašaj se priglupo’, rekla je.”
Oh! Mary. Gospođica Brigmore je oštro rekla: “Mary nije mislila da si...” Ovdje
je zastala, sada je zatvorila oči od uzrujanosti i mahnula rukom kao da zanemaruje
Mary prije no što je rekla: “Čitala sam o gospodinu Pestalozziju i gospodinu
Froebelu. Gospodin Pestalozzi je bio iz Švicarske; tamo je imao školu. Bio
je izvrstan pedagog i savjetuje...”
“Da se uzima čuvarkuća kao lijek. Oh, ti! Ti! Smiješna si sa svojim gospodinom
Froebelom i gospodinom Pestalozzijem, i svim svojim idejama. Pestalozzi! Psst!
Psst!”
Kada se ruka gospođice Brigmore pojavila i udarila Barbarine s dva zvučna
udarca, djevojka je bila iznenađena jer se uopće nije mogla sjetiti da ju je Brigie ikada
udarila, ni za drskost niti za išta drugo. Zatim je njezino blijedo lice postalo za
nijansu bljeđe kada je pročitala s usana gospođice Brigmore kako govori:
“Dobro, dobro, ja sam smiješna, kao što je i gospodin Pestalozzi, pa će biti onako
kako ti hoćeš. Neću ti više dosađivati sa svojim teorijama, i neću nastaviti tražiti
načine i metode kako ti pomoći. Ali učinit ću jedno, pobrinut ću se za to da ti se
pomogne, poslat ću te u školu za gluhe. Da, da, to ću učiniti.”
Gospođica Brigmore je ustala. Njezino tijelo je bilo uspravno kao svijeća, njezin
vrat napet i glava zategnuta unazad na njezinim ramenima.
Prvi put u svom životu Barbara je osjećala pravi strah. Brigie je bila divlja; ona...
moguće je da misli ono što je rekla. Ona je toliko odlučna u tome da će moći čuti da
je stvarno moguće da misli ono što je rekla i da će je poslati odavde. Oh, ne! Umrla
bih...
Kao mladunče, skočila je na gospođicu Brigmore, čvrsto držeći, plačući, moleći:
“Brigie! Brigie! Ne. Molim te, ne budi, ne budi ljuta, žao mi je, žao mi je. Učinit ću
što kažeš, učinit ću sve što kažeš, samo nemoj, nemoj me poslati u školu. Umrla bih.
Da, umrla bih, ili učinila nešto. Znaš da bih, zato što postanem tako ljuta iznutra, i
ne mogu si pomoći, ako me pošalješ odavde, postat ću gora. Molim te, molim te,
Brigie, molim te... Gledaj, otići ću tamo sutra, ravnih leđa, na farmu, i reći Sari da
11
 Knjige.Club Books

mi je žao, zato što znam da nije tako mislila, znam da nije. Bio je to Bili
Twigg, zapravo. Nisam mogla razumjeti što je govorio, jer mumlja, i tada mu je
Sarah rekla: ‘Ona je gluha. Zar ne znaš da je gluha? Više miči usta.’ Bilo je to... kada
je rekla više miči usta. Bilo je grozno. Bilo je to kao da govore jednoj od životinja
na farmi; osjećala sam se kao životinja jesam, jesam. Brigie, osjećala sam se kao
životinja i podivljala sam, nisam ga mogla udariti pa sam udarila nju. Ispričat ću se,
hoću, sljedeći put, ili sutra. Kažem ti, ići ću sutra.” Glas joj se prelomio na visokom
jecaju.
“Hajde, hajde.” Gospođica Brigmore je duboko disala. Tijelo joj se polako
opuštalo, savila je ruke oko djevojke i privukla ju bliže i milovala joj kosu, sada
šapćući: “Hajde, hajde; nemoj plakati, nemoj plakati.”
Nakon trenutka Barbara je podigla svoje suzama obliveno lice i rekla: “Nikada
više to nećeš reći, zar ne, Brigie? Nikada nemoj reći da ćeš me poslati odavde u jednu
od onih škola.”
“Onda moraš surađivati.”
“Ja ću... surađivat ću.”
Kada je gospođica Brigmore gledala u voljeno lice i još uvijek u njemu vidjela
strah, shvatila je, možda i prvi put, potpunu agoniju djetetova uma koju je uzrokovao
njezin nedostatak, ali je isto shvatila da je upravo strah od toga da ju se pošalje
odavde njoj dao prednost, prednost koju je namjeravala iskoristiti.

12
 Knjige.Club Books

DVA

Sljedećeg dana, budući da je bio ponedjeljak, stigle su u High Banks Hall točno
u devet i trideset. S iznimkom praznika, to je bila dnevna procedura otkako je
gospođica Brigmore preuzela obrazovanje kćeri gospodina Benshama, Katie, prije
devet godina, 1866. Osim ako su se vraćale kasno navečer ili ako je bilo
nevrijeme, gospođica Brigmore je inzistirala da hodaju. Udaljenost između male
kuće i Halla je bila preko jednog kilometra glavnom cestom prije no što bi ušle kroz
dvorišni ulaz, no ukoliko se nije borila protiv vjetra, uvijek se uspela stepenicama do
glavnih vrata Halla bez ikakve naznake napora.
Brooks, batler, uvijek joj je otvarao vrata. Nisu ga više zvali ‘Arry jer je
gospođica Brigmore istaknula, vrlo obazrivo, gospodarici kuće činjenicu da dva
‘Arryja u kućanstvu mogu izazvati pomutnju - jedan od njih je bio njezin muž - stoga
je ‘Arry postao Brooks za sve osim gospodara kuće. Gospođica Brigmore je
vidjela da preostaje jako malo onoga što može učiniti oko određenih stvari kada
razgovara s gospodarom kuće. Oko nekih stvari je bio dosta prilagodljiv, oko drugih
posve tvrdoglav.
“Dobro jutro, gospođice.”
“Dobro jutro, Brookse.”
Gospođica Brigmore je vodila putem kroz hodnik, po stepenicama, okrenula se
nadesno kod širokog odmorišta, i krenula prema galeriji. Kada je gurnula jedno krilo
vrata kako bi ih otvorila, gotovo je srušila vjedro s vodom iz kojeg je Alice Dunn,
treća kućna pomoćnica, cijedila krpu.
“Ispričavam se. Jesam li te ozlijedila?”
“Ne, gospođice. Ne, gospođice.” Alice Dunn se nasmiješila dok je energično
odmahivala glavom, zatim je sjela na pete i gledala dvojac kako ide dugom galerijom
prije no što je obrisala sapun s mozaik pločica na podu. Bilo je tako kako su govorili,
stavila je ljude na njihovo mjesto. No neki su joj zamjerali, govoreći kako ne znaju
tko je gospodarica Halla, ona ili gospođa Bensham. Svejedno, kao što su svi znali,
gospođa Bensham nije mogla voditi imanje poput ovoga, ne zapravo, nije stvorena
za to. A Brigadirka je, treba joj se priznati, napravila dobar posao s djecom, tu nije
bilo sumnje; lijepo su se ponašali, barem dok je ona bila prisutna. Znali su biti vražji,
oh, da, ali nisu bili vražji skorojevići kao neki koje je vidjela u drugim kućama;
pljunuli bi na tebe neki od mlađih, i to su činili. Govoreći o pljuvanju, u kuhinji su
govorili da je sljedeća bitka za Brigadirku nagovoriti gospodara da izbaci
13
 Knjige.Club Books

pljuvačnicu iz spavaće sobe. Stvarno! Da, to će biti dan. Nadala se da će poživjeti i

to vidjeti.
Gospođica Brigmore nastavila je kroz galeriju, kroz još jedan par dvokrilnih
vrata, preko još jednog odmorišta na kraju kojega su se nalazila dva para stuba, jedne
su vodile na drugi kat, a druge su se spuštale u hodnik koji je vodio do kuhinjskog
dijela.
Dječji se kat, kao što su ga zvali, malo promijenio kroz godine, osim što je soba
koja je nekad bila spavaća soba gospođice Brigmore sada bila dnevni boravak. Kada
je na početku preuzela svoje dužnosti, svoj i Barbarin objed primala je serviran u
dnevnom boravku, ali to nije dugo trajalo. Na ponovljene zahtjeve i gospodara i
gospodarice ona im se pridružila za njihovim stolom, dok je Barbara bila s djecom.
Treba reći da se zbog tog rasporeda samo obrazovanje gospođice Brigmore
unaprijedilo, ako ne poboljšalo, jer je u ranim danima naučila kakav se razgovor
odvija između dvoje običnih ljudi, koji je smatrala sve samo ne poučnim.
Skinula je gornji sloj odjeće u svojoj sobi i poravnala kosu od razdjeljka na
sredini preko sljepoočnica i ušiju gdje je bila učvršćena u punđu na zatiljku. Tada je
pregledala Barbaru, namjestila volane na ramenima njezine haljine bez rukava, i
nasmiješila joj se prije nego što je rekla: “Dođi”.
Kada su ušle u učionicu, Katie Bensham, koja je ležala, a ne sjedila u starom
kožnom stolcu kraj vatre, skočila je na noge, poravnala svoju haljinu, vedro se
nasmiješila i rekla: “Dobro jutro, gospođice Brigmore.”
“Dobro jutro, Katie.”
Dvije djevojke su sada izmijenile zavjerenički pogled prije no što su se
pozdravile.
“Dobro jutro, Barbara.”
“Dobro jutro, Katie.”
Nakon čega su obje smireno hodale duž duge sobe do ormara s knjigama na
najudaljenijem zidu, gdje su svaka sa svoje određene police uzele knjigu, vratile se
za stol, i stale iza svojih stolaca.
Gospođica Brigmore je već stajala iza svoga. Pognula je glavu, spojila ruke, i
počela recitirati Očenaš.
“Amen.”
“Amen - Amen.”
Sjele su. Djevojke su, s leđima zategnutim uz naslon stolaca, gledale u gospođicu
Brigmore, čekajući njezine upute, jer su obje znale da nema koristi vratiti se na
njihov zadnji sat koji je bio iz engleske književnosti, zato što je ona skakala naokolo
kao žaba iz jednog perioda u drugi. Nije bilo čudno da te zaskoči kada si bio usred

14
 Knjige.Club Books

Georgea III. i pita te kada je Boccaccio djelovao u renesansi - ako ga nisi povezao s
Danteom i Petrarcom, izgubio si; ili bi te odjednom pitala o Erazmu, i to je obično
bio samo početak svega. Kada je bila u jednom od svojih raspoloženja za
ponavljanje, prošla bi cijeli period renesanse, završavajući s Marloweom
i Shakespeareom.
Katie Bensham se odavno prestala pitati otkuda gospođici Brigmore sve to
znanje. Nije vjerovala onomu što je John rekao prošlih praznika, kako je ona kao
učitelji u njegovu internatu, pročita sve noć prije. Nitko, mislila je, nije mogao
pročitati znanje gospođice
Brigmore, činilo se toliko dijelom nje kao da je bila rođena s njim i nikada nije
morala učiti. Divila se gospođici Brigmore, ali joj se mogla smijati, i jest, zato što je
se nije bojala. Smiješna stvar; činilo se da su je se svi ostali bojali do neke mjere,
osim možda njezin otac. Ponosila se time što je kao njezin otac, nije se bojala nikoga
i ničega. No Brigie je govorila.
“Ovog jutra ćemo se ostaviti predavanja o pjesnicima i dotaknuti se pedagoga.
Naravno, kao što ti već znaš, Katie,” bacila je pogled na Katie držeći pritom lice u
potpunosti okrenuto prema Barbari, “u tvojem rodnom gradu Manchesteru 1515.
osnovana je gimnazija koja je postala vrlo velika škola. Ali tko ju je osnovao? I zašto
je osnovana? To je puno bitnije pitanje... zašto? Koledž Eton osnovao je Henrik VI.”
Činilo se kako sada govori isključivo Barbari, usne su joj se šire micale. “Zašto je
bio osnovan?” Iako je zastala, nisu odgovorile, jer su znale iz iskustva da je daleko
od kraja. Sada je gledala od jedne djevojke do druge dok je nastavljala:
“Pokret nedjeljnih škola je započeo Robert Raikes; zašto? I prije samo pet godina
osnovan je obavezni sustav za obrazovanje sve djece; zašto? To je pitanje: Zašto?
Odgovor je: zbog potrebe... Danas ujutro ćemo se baviti tim pitanjem potrebe, i
započet ćemo u Francuskoj. Da,” kimnula je jednoj pa drugoj, “u Francuskoj, i sa
svećenikom, čije ime je bilo Abbé de l’Épée, i koji je živio u osamnaestom stoljeću.
On je započeo poseban tip škole; ponovo: zašto?” Podijelila je svoj pogled još
jednom na njih dvije, i one su joj uzvratile pogled, pobuđenog zanimanja, njihova su
lica zainteresirano gledala sve dok nije polako rekla, sada gledajući ravno u Barbaru:
“Zato što je osjećao sažaljenje za brojnu gluhu djecu, gluhonijemu djecu... stvarno
gluhu i nijemu djecu, djecu bez nade, djecu koja su bila vezana kao životinje,
skrivena u mračne sobe, stavljena u azile zato što nisu mogla ni čuti niti govoriti.”
Barbara je gledala u oči gospođice Brigmore. Činila se u tom trenutku sasvim
ravnodušna. Ali ne i Katie; njezino je lice pocrvenjelo od ozlojeđenosti. Brigie se
stvarno igrala Brigadirke, bila je okrutna.
Tog trena na vratima se začulo oštro kucanje i ušao je Armstrong, prvi sluga, i
gledajući u smjeru gospođice Brigmore rekao: “Gospodar vas želi vidjeti, gospođice,
ako imate vremena.”

15
 Knjige.Club Books

Gospođica Brigmore je duboko udahnula, što je suzbilo njezinu nestrpljivost,

zatim stala na trenutak prije no što je rekla: “Doći ću dolje”, onda ponavljajući si:
Ako imam vremena! Gospodin Harry Bensham nikada ne bi dodao te zadnje riječi,
ne ako ga ona imalo poznaje.
Dok je ustajala od stola, Katiein je pogled uhvatio njezin. Dijete je izgledalo
ljutito, i razumjela je zašto. Katie je imala veliko srce i smatrala je da je ona bila
okrutna prema Barbari. U svom neznanju, koje je prevladavalo u njezinoj obitelji,
ona je, kao i znatna većina populacije, zapravo bila mišljenja da oštećenja poput
gluhoće, nijemosti, čak i sljepoće, treba ignorirati iz ljubaznosti; i kao mnoge
deformacije tijela ili oštećenja uma, treba čvrsto zaključati iza zakračunatih vrata.
Tada je podigla knjigu koja joj je bila pri ruci na stolu i rekla, “Ova knjiga je na
francuskom; govori o borbi koju je Abbe vodio da osnuje sustav obrazovanja za
gluhe, obrazovanja koje se, ako mogu dodati, napada i kritizira do današnjeg dana.
Usprkos tome on je bio dobar čovjek, s dobrim namjerama; kao što je to i na
neki način bio njegov nasljednik Sicard. Vidjet ćete”, sada je ponovo očito govorila
Barbari, “da Abbe zagovara znakovni jezik. Približite stolce i pozorno čitajte ovu
knjigu dok se ne vratim. Očekujem čuti što znate o tim muškarcima, i ostalima na
koje naiđete, svima koji su bili uporni u ostvarenju jednog cilja, toga da pomognu
gluhima čuti i nijemima govoriti vlastitim jezikom.”
Kada su se vrata zatvorila iza gospođice Brigmore, Katie je sjela nazad na stolac
i sporo, dugo ispuštajući dah rekla: “Vidi! Vidi!” Zatim je, stavljajući svoju ruku na
Barbarinu, dodala: “Ona je okrutna, baš je. Ne mogu je razumjeti; trebala bi te voljeti,
a opet ona...”
“Ja ju razumijem.”
“Da?”
“Da, i ima pravo. Trebala bih znati o sebi, o svojoj bolesti.”
“To nije bolest.” Katie je pomaknula glavu naprijed. “I nemoj se početi utapati
u samosažaljenju.”
“Ne radim to.” Barbarino poricanje je bilo grubo. “I to je bolest. Znaš li -” stala
je i njezine usne su lagano zadrhtale prije no što je nastavila: “Ja... Ja jedva mogu
čuti vlastiti glas, čak i kada vičem.”
“Rekla si da si čula zvono zvona prošli tjedan.”
“Da, ali bila sam im blizu.”
“I kada sam nožem ogrebla staklo, to si čula.”
“To su neuobičajeni zvukovi. Baš nedavno sam mogla čuti plač ptice kada se
preplašila. Sada ne mogu.”

16
 Knjige.Club Books

Pogledale su se. Tada je Katie, tužnog lica, nježno prošaptala: “Oh, Barbara. Ne
misliš li da je to možda samo tvoja mašta?”
“Gledaj, gledaj.” Barbara se nagnula unatrag na stolcu i visokim i prodornim
glasom rekla: “Tko govori o sažaljenju? Nemoj to raditi, jer znaš da to ne podnosim,
od toga se osjećam kao invalid. I nemoj predlagati, također, da je to moja mašta.”
Neko vrijeme su gledale jedna u drugu u tišini dok Barbara nije ravnodušno
upitala: “Što se dogodilo ovog vikenda, jesu li došli dečki? Tražila sam ih dolje, ali
nisam vidjela nikoga.”
Katie je kimnula. “Da, došli su, ali su otišli sinoć. Nedostajala si im. Rekli su mi
da ti kažem da si im nedostajala.”
“Jesu li?” Barbara se polako nasmiješila.
“Dan je rekao da je bilo grozno nemati nikoga s kim bi se svađao.”
Obje su se nasmijale, zatim je, nagnuvši se naprijed, Katie rekla: “Znaš li tko je
ovdje?”
“Ne.”
“Willy.”
Barbara je izobličila lice i njezine su usne polako formirale riječ: “Woolly”.
“Willy, Willy Brooks, znaš ga. Naravno da znaš.”
“Oh, misliš Brooksov sin?”
“Da,” Katie se povukla, “Brooksov sin, Willy.”
Na trenutak je izraz na Barbarinu licu bio jednak onomu kakav bi se očekivao na
licu gospođice Brigmore ako bi joj se reklo da je kći Halla uzbuđena jer je stigao
batlerov sin. Brzo primjećujući to, Katie je nimalo nježno gurnula Barbaru dlanom,
govoreći: “Nemoj biti tako umišljena; Willy je drag, i tata ima dobro mišljenje
o njemu. Promaknuo ga je, i kasnije ga misli učiniti upraviteljem... I zar ne misliš da
dobro izgleda, da je zgodan?”
“Ne baš.”
“Ne baš! Mora da si...” Skoro je rekla slijepa, ali to bi bilo grozno; na neki si
način trebao biti jako pažljiv oko onoga što govoriš Barbari, tako da se vratila frazi
svoje majke i rekla: “Mora da si luda, on je najzgodniji dečko kojeg sa ikada vidjela,
izgleda bolje i od našeg Johna i Dana.”
“Nije, John je vrlo zgodan.”
“Misliš to?”
“Da, naravno.”
“Ali nije zgodan kao Michael Radlet.” Sada je Katiein jezik visio dobrano preko
njezine donje usne, zadirkujući odsjaj duboko u njenim očima, i sada je bio Barbarin

17
 Knjige.Club Books

red da ju gurne; tada su na trenutak obje sjele s glavama skupa i smijale se, prije
nego što su se usklađenim pokretom okrenule prema knjizi na stolu.

Gospođica Brigmore je čula gospodara imanja prije no što je bila na pola puta silaska
glavnim stepenicama. Njegova glasna rika je dolazila iz knjižnice, sobe koju je
također koristio kao svoj ured, ne zato što je htio biti u blizini knjiga, jer ga nikada
nije vidjela da čita ijednu, nego zbog toga, kako joj je objasnio, što mu se
sviđala svjetlost koja je dolazila od visokih prozora. No njezino osobno mišljenje
zašto je radije radio tamo kada je bio kod kuće je bilo da je to stoga što je to bila
jedina prostorija u kući koja nije bila kičasta, prekomjerno ukrašena namještajem i
dekoracijama koje je izabrala njegova žena. Ako je soba imala imalo
dostojanstva, gospođa Bensham je imala nesretnu vještinu da ju učini
domaćom dodajući pompone i kukičane nadstolnjake, zaštitne presvlake te brojne
“lijepe” slike i užasne ornamente.
Dok se približavala vratima knjižnice, Harry Bensham se derao: “Kvragu, zašto
to nisi prije spomenuo, momče? Na odlasku, i onda mi ovo kažeš. To nije moja stvar,
to je do gospođe... Uđite. Uđite.” To je bio odgovor na kucanje gospođice Brigmore.
Kada je ušla u sobu, vidjela je da je momak koji je u pitanju Willy Brooks,
batlerov sin, visok i mlad momak, i pitala se što li on radi tu u ovo vrijeme u
ponedjeljak ujutro. Pozornost joj je bila skrenuta s njega, koji je stajao sa strane
dugačkog stola koji je služio kao radni stol, na Harryja Benshama, koji je sjedio u
kožnom stolcu za stolom. Njegova mala glava izbačena naprijed, svaka od njegovih
kratkih neposlušnih sijedih dlaka koje nikada nisu pokazivale razdjeljak izgledala je
kao da strši u znak protesta na njegovoj glavi; njegovo lice je bilo flekavo i sivkasto,
siguran znak da je njegov temperament dosezao svoj vrhunac, jer temperament
nije, u slučaju Harryja Benshama, naglasio njegovu boju lica, nego je obično ispio
prirodno crvenilo iz njega. U ruci je imao pismo, i dok se zaustavljao ispred stola,
bacio ga je pred nju, govoreći: “Baci pogled na ovo; hajde, baci pogled. Reci mi što
misliš o tome.”
Uzela je pismo iz njegove ruke i pročitala:

Za Mabel Docherty: U vezi Vaše prijave za posao kuhinjske pomoćnice u High

Banks Hallu, gospodarica Vas je odlučila primiti. Predstavit ćete u dvanaest sati u
subotu, petnaestog dana svibnja, noseći sa sobom dvije haljine s uzorkom za posao
tijekom tjedna, i jednu dodatnu superiorne kvalitete za nedjelju, kada ćete ići na
misu; jedan par laganih čizama, jedan par podstavljenih čizama; četiri para crnih
čarapa, tri promjene rublja i dva para dodatnog donjeg rublja, najbolje vunenog. Vaše
dužnosti će započinjati u šest sati ujutro i završavati u sedam navečer, osim utorkom
kada ćete imati pola dana slobodno počevši u jedan sat sa završetkom u osam sati.
18
 Knjige.Club Books

Imat ćete slobodnu jednu nedjelju od tri i primat ćete tri funte i osamnaest šilinga
godišnje uz dodatak čaja ili piva.
Potpisuje
Hannah Fairweather (gospođa), glavna domaćica
Usta gospođice Brigmore su bila blago otvorena kada je ponovo pogledala
Harryja Benshama.
“Dakle?”
“Što očekujete da kažem?”
“Što očekujem da kažete!” Sada je bio na nogama, njegove dvije ruke spuštene
na stolu, naginjući se prema njoj. “Očekujem da kažete: ta žena je prokleta budala.
Očekujem da kažete: kako je mogla to napisati? Očekujem da kažete: tko joj je dao
pravo?”
Usta gospođice Brigmore bila su čvrsto zatvorena. Nije podnosila slušati kako
taj muškarac psuje. Ne da nije navikla na psovanje muškaraca. Kada je Thomas
Mallen bio gospodar ovdje, odradio je svoj dio toga, ali opet, Thomas je psovao na
potpuno drugačiji način od gospodina Harryja Benshama. Kada je otvorila usta, rekla
je kruto: “Ne biste li trebali postavljati ta pitanja gospođi Bensham?”
“Ne, ne bih trebao. Ionako,” trznuo je glavom na stranu, “blijeda je, nije joj dobro
jutros. Ali ti si bila ta koja je izabrala ovu.” Sada joj je istrgnuo pismo iz ruke.
“Domaćica? Ha! Prokleta skorojevićka. Piše takvo pismo Dochertyjevima, a niti
jedan od njih ne zna čitati. Donijeli su ga Willyju ovdje.” Prstom je pokazao
na mladića. Zatim je vratio svoj bijesan pogled na pismo i pročitao: “Dva para
vunenog donjeg rublja. Bože! Ne vjerujem da je cura imala par donjeg rublja na sebi
u cijelom svom životu. A što se tiče dva para čizama, svi oni trče bosonogi otkad su
se rodili.” Bacio je pismo na stol, završavajući: “Slomit ću vrat toj vražjoj ženi,
hoću. I ti si prokleto odgovorna.”
“Bila bih vam zahvalna, gospodine Bensham, da me ne psujete, i također da
provjerite svoje podatke.”
Harry Bensham je sada pognuo glavu, jako zagrizao svoju donju usnu, jedanput
lupio šakom o stol prije nego što je dignuo pogled i rekao smirenijim tonom: “Ah,
ženo, oprostite mi. Ali ja sam... ja sam strašno ljutit, to jesam.” Zatim je ispružio
ruku kao da traži od nje razumijevanje. “Dochertyjevi. Dobro, Irci su i neodgovorni
su, kao i sva njihova rodbina u Manchesteru, ali Shane Docherty je radio za mene
godinama, i Pat, njegov otac, je radio za mog. Dobro,” sada je mahnuo rukom prema
njoj kao da provjerava hoće li protestirati, “propijali su skoro sve što su zarađivali i
živjeli na krumpirima i zobenoj kaši ostatak tjedna, ali to što su radili sa svojim
novcem je njihova stvar, ono što su radili za mene je drugo. Bili su dobri radnici, i
još uvijek su, ali Shane je zabrinut za mladu Mabel, ima kašalj. Želi ju maknuti

19
 Knjige.Club Books

iz tvornice i iz cijelog tog mjesta, i ostavio sam poruku Tildi prošli tjedan da kaže toj
Fairweatherovoj da napiše poruku svećeniku objašnjavajući na kakvo mjesto dijete
dolazi. Svećenici!” Ponovo je zagrizao usnu i lupio šakom o stol. “Nevjerojatno je;
oni vladaju cijelom prokletom gomilom. Kao što sam rekao na sastanku trgovaca
prošli tjedan, da imamo samo pola moći svećenika mogli bismo...” Naglo je zastao i
pogledao prema mladiću. “Oprosti, momče, zaboravio sam.”
“Oh, u redu je, gospodine Bensham, ja sam u redu s tim; ne možete reć ništa što
ja i sam nisam reko o njima.”
“Ma da, momče?” Harryjevo lice se polako opustilo, njegove oči su se stisnule i
duboko zasjale; tada je nježno rekao: “Pa, ja nikad! Nikada nismo došli na temu
religije, jesmo li? Trebat ćemo razmisliti o tome, ha? Jer uvijek me ljutila, ta moć
koju imaju. Neki jadničci se boje disati ako im to ne kaže svećenik.”
“Je, gospodine Bensham, tu ste u pravu. Da! Jeste, u pravu ste.”
Gospođica Brigmore je glasno udahnula čime je naglo ponovo privukla njihovu
pozornost na sebe i strogo rekla: “Jeste li gotovi sa mnom, gospodine Bensham?”
Harry Bensham ju je pogledao, i zatim polako sjeo prije no što je rekao: “Ne,
nisam.”
“Mogu li onda zamoliti da se naš daljnji razgovor obavi privatno?”
Harry Bensham je sada zurio u nju iza spuštenih obrva. Tada je rekao, gledajući
prema Willyju Brooksu: “Javit ću ti se kada sam gotov, Willy.”
“Dobro, gospodine Bensham.”
Dok je mladić hodao od stola, okrenuo je glavu i pogledao ravno u lice gospođice
Brigmore; bio je to odvažan pogled, pogled nekoga tko nikada nije znao za
pokornost.
Sve dok se vrata nisu zatvorila, gospođica Brigmore nije govorila, a onda je
hladno rekla: “Ako me želite prekoravati u budućnosti, gospodine Bensham, bilo bi
mi drago da se suzdržite pred podređenima.”
“Podređenima! Willy nije nikakav podređeni, nikome. A i dobar je momak pri
tome, Willy.”
“Onda pretpostavljam da ga smatrate meni ravnopravnim?”
Harry Bensham je zažmirio i mahnuo rukom prema njoj, govoreći: “Ah, sjedni,
ženo, i opusti malo taj oklop; pobogu, daj da barem jednom malo pukne.”
Prošlo je par sekundi prije no što si je gospođica Brigmore dopustila da sjedne,
a kada je sjela, njezina leđa nisu pokazivala nikakav znak puknuća oklopa.
“Sada slušaj -” Njegov je glas sada bio tih, čak i pomirben dok je s podlakticama
na stolu podigao glavu prema njoj i rekao: “Trebamo je se riješiti, Fairweatherice.”

20
 Knjige.Club Books

“Htjeli ste domaćicu. Nakon što je Foster umro, inzistirali ste na tome da želite
domaćicu. Rekla sam vam kako bi još jedan upravitelj bio bolji izbor.”
“Je, znam da si rekla. Uvijek si u pravu, uvijek si” izostavio je “prokleto” i
završio neuvjerljivo, “u pravu. Bilo je to za gospođu, vidiš; mislila je da bi domaćica
bila bolja, da se više osjeća kao kod kuće. Malo se bojala Fostera, nikada mu nije
mogla izdati naredbu. Znaš kakva je. Bilo je drugačije s tobom, uvijek si mogla njime
upravljati. Čak i ja; nekada sam se osjećao neugodno tražeći nešto od njega. Bilo je
to kao da tražim velikog kneza da mi skine čizme.”
“Bio je vrlo sposoban; stvari su tekle vrlo glatko pod njegovom upravom.”
“Je, možda i jesu, ali postoji razlika između toga kada stvari teku glatko i kada
su ljudi sretni.”
“Mislite bezbrižni?”
Sada se naslonio u svom stolcu i nasmijao se. “Je, to je to, bezbrižnost. Ne možeš
nas promijeniti, znaš. Znaš to, zar ne? Ne možeš nas promijeniti.”
“Ne mislim da sam pokušala.”
Okrenuo je glavu na stranu dok je oči još držao na njoj. “Dala si nam dosta
primjera.”
“Moj posao je bio da poučavam djecu.”
“Ah, dobro,” sada je kimao glavom, polako, “priznat ću ti da si obavila dobar
posao s time; čak i ono malo što si radila s momcima prije nego što su otišli u školu
se vidi. Dok slušam kako pričaju, nemam osjećaj da su moji. Ali”, sada je namreškao
nos, “ponosan sam na njih. I Katie. Ah, Katie.” Njegov izraz lica se
promijenio. Ponovo se nagnuo naprijed, ali sa spuštenom glavom i, s glasom duboko
u grlu, rekao je: “Volim ju slušati kako priča francuski. Ne razumijem ni riječ koju
govori, ali volim čuti taj zvuk kako izlazi iz njezinih usta. Oh, i usput,” podigao je
glavu, “kada već govorimo o pričanju, koje vodi do slušanja, raspitao sam se kao što
sam i rekao da budem. Znaš,” sada s širom otvorenim očima, “nevjerojatno je što se
može naučiti o raznim stvarima. Tamo sam ja bio u Manchesteru, muškarac i dječak,
cijeli svoj život, a nisam znao ništa o školi za gluhe. A osnovao ju je trgovac kao što
sam i ja, tako sam shvatio. Zvao se Phillips. Sastavio je odbor od bankara i
proizvođača i ostalih, na čelu sa sir Oswaldom Mosleyjem, i osnovali su tu školu kraj
Old Trafforda. Čudesno je kad promislim o tome. Vidio sam to mjesto dosta često,
prolazio pored njega godinama, ali nikad me nije interesiralo. Pa, kad su tvoji zdravi,
ne brineš se, zar ne? Trebao bi, ali to ne radiš. Nego, rekli su mi da tamo
puno pomažu gluhoj djeci. Sad sam samo razmišljao - kako želiš da ju lamo
pošaljemo? Mogu ju primiti i ja bih se pobrinuo za to da.
“Ne, gospodine Bensham, ne...”

21
 Knjige.Club Books

“Molim! Želiš više za nju, zar ne? Mislim, hoćeš svu pomoć koju možeš dobiti
za nju?”
“Da, d, želim, ali... ali jučer kada smo imale mali spor i ja sam bila uzrujana,
rekla sam joj da ću napraviti upravo to što ste predložili, poslati ju odavde u školu, i
Sada se činilo da je oklop pucao, jer su se njezina leđa opustila i pogledala je dolje u
svoje ruke sklopljene u krilu i glava joj se pognula prije no što je rekla nježno:
“Patnja i bol na njezinom licu na spomen tog prijedloga su bili nepodnošljivi meni,
kao što je sama ideja bila njoj. I, ne ocrnjujem školu u Manchesteru, gospodine
Bensham, ali uvjeti u kojima neka od te djece žive u takvim školama su žalosni.
Razumijem da neke od tih ustanova traže duge sate vjerske obuke. Tjerati ih da sjede
u crkvi u intervalima po tri sata nedjeljom nije neuobičajeno za djecu, također i
tijekom zime.”
“Da, znači”, uzdahnuo je. “To je to, zar ne? Svejedno,” podignuo je bradu,
“nikad ne reci nikad, to je moj moto, znaš. A probati neke stare lijekove? Života mi,
neki od njih su prokleto puno bolji od ovih medicinskih novotarija. Spomenuo sam
Tedu Spenceru; znaš Spencera, ima tvornicu tamo s druge strane, i prije sam ti rekao,
i on kaže da je čuo za nijemo dijete čiji se jezik opustio pomoću velikih doza ulja iz
jetara bakalara. Mogli bi probati. Ako može pomoći jeziku, može pomoći i
bubnjićima.”
Gospođica Brigmore je pogledala u njega i njezin pogled nije mogao sakriti
određenu količinu žaljenja zbog njegova neznanja. Bilo je to davnih godina, tijekom
prošlog stoljeća, kada su koristili ulje iz jetara bakalara za gluhoću, napadajući
nedaću kao da je povezana s crijevima, točeći odbojno nerafinirano ulje u grla
jadne djece, zanemarujući njihovo povraćanje, sve s najboljim namjerama na svijetu,
kao što su oni prije njih koristili vruće željezo na vratu kako bi upalili tkivo jer su
vjerovali da se gnoj može izvaditi iz ušiju, misleći da je uzrok gluhoći začepljenje.
Agonija kroz koju su neka djeca prošla i do današnjeg dana prolaze, od ruku onih
koji im nisu htjeli ništa no dobro, za nju je bila bolna pomisao sama po sebi, kao i
nesuglasice koje su buktale između zagovornika jedne ili druge metode.
Da mu je rekla istinu, ocrnila bi školu u Manchesteru jer se grozila načina njezina
rada, započeta davnih dana, stavljanjem djece na izložbu kako bi skupili novac.
Istina, bilo je od velike važnosti da škola koja je počela nastavi s radom, ali po
njezinu mišljenju stavljala je djecu na istu razinu sa zatočenim životinjama u
putujućem zoološkom vrtu.
Iscrpno je čitala o teškoćama gluhih, i ono čemu se nadala od zanimanja
gospodina Benshama je da će njegov utjecaj u mjestu kao što je Manchester dovesti
nekoga, nekog stručnjaka čije su metode nove, i da bi, ako bi liječenje bilo skupo, on
sam djelovao kao pokrovitelj. No što je on predložio? Običnu školu koja se bavila
djecom iz svih društvenih slojeva, i iako je željela da sva gluha djeca primaju

22
 Knjige.Club Books

najbolju moguću njegu, željela je da njezina draga Barbara dobije posebnu njegu, i
to sada, sada, prije no što njezino stanje postane gore. Ali može li postati puno gore
od toga kakvo je sada, jer ona je skoro potpuno gluha, sposobna čuti samo visoke i
neuobičajene zvukove?
“Previše se brineš.” Riječi su bile oštre i uhvatile ju nespremnu. “Miljama si
daleko. Uvijek razmišljaš o tom djetetu; trebaš razmišljati malo više o sebi, jer reći
ću ti ja nešto: Snaći će se ona. Znam ljude; dobit će ono što želi od života ili će
umrijeti pokušavajući to ostvariti; gluha ili ne, bit će po njezinom. Bila je majmunčić
kada je bila mala, još uvijek je. Svejedno, njezin izgled će ju dovesti tamo gdje želi
ići, to jest, ako se malo popuni. Njezina gluhoća neće biti toliko velik nedostatak.
Kako bilo, možemo pričati o tome kasnije; sada je bit, što ćemo s Fairweathericom?
Ne možeš prijeći preko činjenice da je preuzela na sebe da kaže djetetu da kupi svoju
uniformu. Kada je itko od mojih kupio sam sebi uniformu?”
“Vjerojatno je namjeravala započeti novo pravilo kako bi uštedjeli. Ne skrivate
činjenicu da mislite kako se previše novaca troši na kućanstvo.”
“Ah, pa, to je samo da im dam do znanja kako znam kako stvari stoje. Nema me
pola vremena, i ne želim da iskorištavaju Tildu... onda, što ćemo napraviti?”
“Što želite napraviti?”
“Dati joj otkaz.”
“Onda joj morate dati otkaz.”
“Ti si ju izabrala.”
“Pomogla sam pri njezinu odabiru s obzirom na njezine preporuke. Preporučila
sam ju zato što je bila najbolja od deset kandidatkinja, i još uvijek smatram da je
dobra domaćica. Ali možda...”
“Da, možda?”
“Bit ću izravna kao i vi, gospodine Bensham. Možda ne za ovo kućanstvo.”
“A što hoćeš time reći?”
“Upravo to što sam rekla, ne za ovo kućanstvo. Ona je navikla na vođenje
drugačijeg tipa kućanstva i osoblja.”
“Što ne valja s mojim osobljem?”
“Što se tiče posla, ništa; što se tiče manira, neki od njih i nisu najboljeg
ponašanja.”
“Misliš, oni koje sam doveo iz Manchestera?”
“Da, to je ono što mislim.”
“A, pa, ovo je moje kućanstvo i ja ga želim voditi na svoj način. Svi imaju malo
previše krutosti u svojim životima.”

23
 Knjige.Club Books

Kada je među njima nastala tišina, on je napućio usne i zurio u nju, a onda je
rekao: ‘“Ajde, reci nešto. Zašto ne kažeš da stvari nisu onakve kakve su bile u starim
danima? Tako izgledaš godinama, barem možeš to i reći, kao svi ostali. Oni govore
‘Ti priprosti Benshamovi. Ne idu ni u lov ni na strijeljanje. Nikad ga ne prate lovački
psi’, to govore. To govore, zar ne?”
“Ne znam što govore, gospodine Bensham, svoje vrijeme provodim najviše u
dječjoj sobi.”
Ponovo je među njima nastala tišina, prije nego što je on rekao mrko: “Da,
isprekidano posjetima preko brda do žene farmerice i posjetima gospodina i gospođe
Ferrier. Oni žive pod staklenim zvonom, Ferrieri, velikim staklenim zvonima? I
kreću se među velikim facama, zar ne? Dobri su si s Percyjima i sličnima, tako mi
kažu. Vidiš, imam ja svoje indijske patke trkačice i sve; malo toga se ovdje događa,
a da ja za to ne znam. Nije da me zanima, ali mogu slušati i smijati se.”
“I radite li to?”
“Kako misliš, radim li to?”
“Slušate i smijete se?”
Nije joj odgovorio, samo je sjedio i zurio u nju, a tada je rekao: “Znaš, postoje
trenuci kada me tako prokleto iznerviraš da bi mogao zamahnuti rukom i dati ti jednu
po ustima.”
Bila je na nogama, njezino tijelo ukočeno. On je isto bio na nogama. Kapljice
znoja su se pojavile na njegovu čelu i on ih je obrisao stranom kažiprsta prije no što
je polako krenuo oko stola i stao na metar od nje. Tada je nerazgovijetnim glasom
rekao: “Žao mi je, stvarno; to je bilo nepotrebno. Nisi napravila ništa osim pomogla
meni i Tildi, i onda da ja kažem nešto takvo, ne znam što me spopalo. Je, znam, znam
što. Budimo realni,” ponovo je stavio ruku na obrvu i prošao prstima kroz kosu,
“nikada se ne opustiš, uvijek si kruta, uštogljena, kao što sam rekao. Priznajem,
naučila si Tildu puno stvari, pomogla si joj kroz teška razdoblja, i ne govorim da i ja
nisam podučio nešto tu i tamo, ali nikada se nisi opustila. Trebala si do sada biti dio
obitelji, kao prijateljica, ali si još uvijek gospođica Brigmore. Djeca te zovu Brigie,
ali znaš kako te osoblje zove? Brigadirka... Ah.” Počešao se po glavi na nekoliko
mjesta i onda odlučno krenuo od nje duž sobe prema kaminu, i stojeći s ispruženom
rukom na polici iznad kamina, rekao: “Ja ovdje govorim o sitnicama i kućanskim
tričarijama, a trebao bi biti nazad na putu do tvornice. Što misliš, zašto je Willy sada
ovdje?” Sada se okrenuo i pogledao ju, ali ona je još uvijek gledala prema prozoru i
on je oslovio njezina leđa kada je rekao: “Štrajkovi. Saznao je da Pearsonovi prokleti
provokatori planiraju štrajk. Štrajk, zamisli, i to u mojoj tvornici! Nakon svega što
sam napravio za njih; skratio radno vrijeme pola sata u zadnje dvije godine, i sat
vremena za one ispod dvanaest godina. Ne postoji dijete u mojoj tvornici koje radi
nakon šest navečer. Jedan šiling više za božićnicu; onda kruh i ugljen za one koji su
24
 Knjige.Club Books

bolesni. I onda oni pomisle na to da mi štrajkaju. Ali kao što je Willy rekao, to su
Pearsonovi; baš ima pravu rulju taj Ted Pearson. Pa, ja odlazim nazad onamo da ih
podsjetim što se dogodilo zadnji put kada su se tkalački stanovi prestali vrtjeti, i tako
mi Boga, neću okolišati.” Glas mu se odjednom promijenio, i nježno je upitao:
“Slušaš li me?”
Okrenula se i polako krenula prema njemu, i kada je stala, on je rekao: “Nema
ljutnje?”
Nije odgovorila isti trenutak, ali kada je, još uvijek je bila gospođica Brigmore.
“Ja sam to što jesam, gospodine Bensham. Ako vas uzrujavam, predlažem vam da
otkažete moje usluge.” Čak i kada je to govorila, znala je da bi za nju bila velika
katastrofa ako bi ju uzeo za riječ, ali ne bi, i nije.
“Ha, otkazati vaše usluge? Ne budi blesava, ženo!” Napola se okrenuo od nje.
“Kako misliš da ćemo nastaviti ovdje bez tebe? Pa, da i samo pomislim na to, Tilda
bi me živog oderala. Ona te jako cijeni... Tilda. I to je još jedna stvar koju sam htio
pitati. Hoćeš li ići pogledati kako je malo češće sljedećih par dana, dok se ne vratim?
Boli ju...”
“Boli?”
“Da, ovdje.” Stavio je ruku na svoj ravan trbuh. “Rekao sam joj da treba ići
doktoru, ali, znaš, iako je bezbrižna oko nekih stvari, zna biti teška i zadrta kao
magarac oko drugih, ne da se nagovoriti niti namoliti. Ne voli doktore, boji ih se,
tako da ako bi mogla razgovarati s njom, pitaj ju kakav je, taj bol, mislim. To je sve
što mi kaže kad ju pitam, da ju boli. A znaš mene, ja nemam strpljenja,
kao pomahnitali bik. O da! O da!” Njegov glas je sada imao prizvuk smijeha. “Ja
sam kao ti, to sam što sam, i znam kakav sam, nitko ne zna Harryja Benshama kao
Harry Bensham, osim možda”, glas mu se spustio za oktavu, “Tilda. Rekao sam ti,
nisam li, odrasli smo vrata do vrata nas dvoje? Da.” Sada je tresao glavom. “To je
bilo ranijih dana, kada smo bili mali, ali kada mi se tata zaposlio, preselili smo se i
izgubili smo kontakt godinama. Dok je nisam vidio za tkalačkim stanom, ali tada
sam bio oženjen. Da”, okrenuo se prema vatri i ponovio: “Tada sam bio oženjen,
oženio sam se tvornicom.” Glava mu se naglo okrenula i pogledao je u nju.
“Znao sam što želim pa sam oženio tvornicu. Ti bi bila zainteresirana za takvo
kućanstvo.” Kimnuo joj je. “Je, bila bi. Skorojevići! Bože svemogući! Ništa mi se
toliko ne gadi kao skorojevići, i usto izaziva sram. Sada ne bi mislila da se čovjek
kao ja srami, ali skorojevića se sramim, razljute me kada se prave kao da su nešto što
nisu... Svejedno, taj period je završio i oženio sam Tildu. Smiješno je, ali ona me
čekala sve te godine; je, rekla je da je. Žene su čudna sorta, čudna sorta... Ali evo
mene opet, blebećem kao Bessie Bullock u dućanu.” Glas mu je ponovo postao viši,
i okrenuo se od vatre, brzo zakopčao kaput dok je gledao u nju, i rekao: “To je nešto
što ne mogu razumjeti. Svaki put kada sam s tobom počinjem blebetati, ja nisam
25
 Knjige.Club Books

čovjek koji blebeće, a najsmješnije je to što ti ne daješ čovjeku nikakvo ohrabrenje.

Nije li tako?” Osmijeh se lagano protegnuo njegovim licem i promijenio ga tako da
je sada gospođica Brigmore, kao i svega par puta prije, vidjela nekog drugog, a ne
uskogrudnog, neukog vlasnika tvornice koji se ponosio time što je isti kao i uvijek;
vidjela je čovjeka kojeg mora da je Tilda vidjela prije svih tih godina, čovjeka koji
je, usprkos svim svojim nedostacima, duboko u sebi pošten i ljubazan.
Završio je govoreći: “Iz tebe ne mogu izvući niti osmijeh, a opet, kada si s
djecom, često čujem kako se smiješ. Što te nasmijava? Ha?” Zanemario je vlastito
pitanje. “Trebam ići. Ali napravit ćeš ono što sam ti rekao, zar ne? Pogledat ćeš kako
je?”
“Da, pogledat ću kako je.”
“Hvala. Zbogom, zbogom, ja idem.”
“Doviđenja, gospodine Bensham.”
Nakon što je otišao iz sobe, gospođica Brigmore je brzo sjela na najbliži stolac.
Taj čovjek! Zatvorila je oči i ponovila samoj sebi: Taj čovjek! Bio je nemoguć,
stvarno nemoguć. Nikada nije upoznala nikog poput njega. Usudio joj se reći da bi
ju odalamio po ustima! Ne bi trebala sjediti ovdje, trebala bi biti gore i
narediti Barbari da uzme svoje knjige i svoje stvari jer će napustiti ovu kuću i nikada
se više neće vratiti u nju. Odalamiti ju po ustima! Zaista!
Ispustila je dug izdah, zatim sjela savršeno mimo neko vrijeme, sve dok si nije
rekla da mora biti pravedna: Je li ga njezino ponašanje uzrujalo? Mora da je, jer je
razgovarao s njom na sličan način na koji je razgovarao sa svojom ženom. Tijekom
ranih dana ovdje način na koji je oslovljavao svoju ženu ju je šokirao; znao ju je
napadati kao da je kakva niža sluškinja, rijetko joj se obraćajući bez korištenja kakve
psovke. Zaista! Zaista! Bio je naj ne vjerojatniji čovjek! Ne, to nije bio odgovarajući
naziv za njega... Ali onda što je?
Ustala je iz stolca i provjerila jesu li joj svi gumbi na korzetu na mjestu, izravnala
prednji dio haljine i tada polako izašla iz sobe, kroz hodnik i uza stube, i pokucala na
vrata spavaće sobe gospođe Bensham.
Kada je ušla u sobu, vidjela je Matildu Bensham kako sjedi u krevetu poduprta
jastukom. Bila je odjevena u jarko mžičastu spavaćicu od flanela koja je imala veliki
ovratnik obrubljen bijelom čipkom; rukavi su također imali velike volane i bili
obrubljeni bijelom čipkom, i bjelina je stajala u oštrom kontrastu sa sivilom njezina
lica i crvenim venama prošaranom kožom ruku. “Bok, draga”, rekla je.
“Dobro jutro, gospođo Bensham. Čujem da se ne osjećate baš najbolje.”
“Moj trbuh.” Te riječi su bile prošaptane i Matilda je potapšala rukom prekrivao
koji je stajao preko njezina struka.
“Je li uzrujan?”
26
 Knjige.Club Books

“Pa, ne na uobičajen način, draga,; ali imam to nekakvo konstanto probadanje

već neko vrijeme... Ali pazi, nemoj mu reći. Sada obećaj da mu nećeš reći, jer već
ima dovoljno briga. Da! Ima bome. Nikada ne bih to pomislila. Willy je stigao jučer,
znaš. Krenuo je u subotu navečer; imao je za prijeći vraški put i sve to. Ti
vlakovi nisu onakvi kakvi svi govore da jesu. Kao onaj upravitelj kojeg je ‘Arry
doveo, kreću kada ih se pogurne. Štrajk se sprema, a on nije trebao znati! Nešto ne
valja tamo, zato što kod nas nema štrajkova, ne kod nas. ‘Arry im daje zemlju, čak
razmišlja o tome da dopusti ženama da radi do tri subotom kako ne bi trebale sve
raditi u nedjelju, znaš, pranje rublja i čišćenje i kuhanje, jer nedjelja je jedini dan u
tjednu koji imaju za to. I onda štrajk. Tako da razumiješ, draga, ne želim da se brine.
Sve što ti kažem, zadržat ćeš za sebe, zar ne?”
“Da, naravno, gospođo Bensham.”
“Dakle, draga, ovako stoje stvari... približi stolac i sjedni.” Pokazala je na stolac
pomakom ruke. “Imam tu bol s vremena na vrijeme više od godinu dana, oh, čak i
više od toga. Vjetar, prije sam mislila, zbog toga što jedem. Znaš da jedem dva puta
više od našeg ‘Arryja. Ne znam kako može odoljeti nekim stvarima koje se stave
pred njega, ali može. Ponosi se time što je njegov trbuh sami mišići i što izgleda
dobro za svoje godine. Tašt je, znaš.” Sada se široko nasmijala dok je kimala glavom
prema gospođici Brigmore. “I naravno, ima svako pravo i biti, jer nikada ne bi
pomislila da mu je pedeset šest, zar ne? Dao bi mu oko četrdeset godina, bilo koji
dan u tjednu, i on to zna. Oh, da, on to zna. Tako da vidiš, mislila sam da je zbog
toga što jedem. Ali sam to jako smanjila i još uvijek me boli, čak nekada i gore.
Postaje tako da to više ne mogu skrivati.”
“Morate otići doktoru, gospođo Bensham.”
“Misliš li tako, djevojko?”
“Oh, da, definitivno, ako ste osjećali taj bol toliko dugo. Bilo je vrlo
neodgovorno od vas što se niste pobrinuli za to ranije. Moguće je da je neka
bezazlena stvar.”
“Kao što, djevojko?”
Pitanje je bilo tiho, čak je odavalo i tračak mirnog prihvaćanja. “Pa -” Gospođica
Brigmore je trljala vrhove prstiju i zastala kao da razmišlja, a tada je rekla: “Mogao
bi biti grč, nastao zbog zapletanja crijeva.”
“Crijeva se mogu zapetljati?”
“Oh, da, da. Ako je na primjer došlo do pretjeranog napora radi... konstipacije.”
“Oh. Oh, razumijem.” Tilda je pogledala preko ruba kreveta i kimnula, tada je
rekla: “Pa, možda si u pravu djevojko, možda je to... zapleteno crijevo.” Ponovo je
okrenula oči prema gospođici Brigmore. “To mogu izliječiti?”
“Oh, da, da. Sigurna sam da bi to mogli izliječiti.”
27
 Knjige.Club Books

“Bi li to uzrokovalo krvarenje?”

“Krvarenje?”
“Da, iznutra kao.”
Gospođica Brigmore je navlažila usnice i rekla: “Pa, da; zbog... zbog unutarnjih
hemeroida.”
“Šuljevi, misliš?”
“Da.”
“Iznutra?”
“Da.”
“Pa, to stavlja stvari u drugo svjetlo, zar ne, kao što to kažu u višim krugovima?”
Sada se široko smijala, pokazujući usta puna snažnih, kratkih zubi, s dva koja su se
preklapala na svakoj strani usta. “Razveselila si me, djevojko; istina je što naš ‘Arry
uvijek govori, ti si jedina razumna... jedina razumna u kući. Uvijek znaš pravi
odgovor, pravu stvar koju treba napraviti, uvijek si znala. Da, često sam razmišljala
o tome koliko bi bila hendikepirana od samog početka u ovom mjestu da tebe nije
bilo. Bila si dar s neba, pravi dar s neba. Znaš nešto?” Sada se nagnula k gospođici
Brigmore, njezin glas tih. “‘Arry ima planove za tebe.” Jednom je kimnula glavom.
“Sada pazi, nemoj pokazati da znaš o tome, inače ću biti plava od glave do pete, ali
on će se pobrinuti da si zbrinuta kad završiš ovdje, moći ćeš živjeti bolje nego prije,
osim kada si bila s nama.”
Gospođica Brigmore je osjetila kako ju boja oblijeva do vrha glave. Što je mogla
reći? Osjećala se tako nelagodno, ali nije mogla propustiti ovu priliku; ovi ljudi su
bili ljubazni, i to pretjerano. Nerado, morala je priznati da su bili puno ljubazniji od
prijašnjih vlasnika ovog kućanstva, puno ljubazniji.
Isprekidani glas kojim je izrekla svoju zahvalnost bio je iznenađujuć. “Vrlo ste
ljubazni, gospođo Bensham, vrlo ljubazni.”
“Ah, draga, nisam ja, on je. Uvijek je bio ljubazan čovjek, uvijek, ne samo sada.
Bože! Ne. Oh, stvari koje je on napravio za druge ljude; čak i za proklete Irce. Eh!
Pazi oni su prljava gomila, ti Irci. On i ja smo odrasli jedno kraj drugog. To znaš, ali
jesam li ti rekla da je nas bilo jedanaest u dvije sobe, dok je u ‘Arryjevoj kući bilo
samo njih petero? Imali su sreće. Ali obje kuće su bile čiste kao da su nove. Moja
mama se budila u pet ujutro da sve nas i sebe odvede do tvornice. U početku smo bili
tamo do devet navečer, ali ako je bilo i dvanaest sati, spremila bi kamin i istresla
tepihe. Kamin je bio olovno crn jednom tjedno sve dok nije umrla... Ali Irci! Kada
su ‘Arry i njegovi otišli iz susjedne kuće, došla je nova obitelj. Eh! nikad nisi vidjela
ništa takvo. Sa sobom su donijeli svinju, da, jesu.” Duboko se naklonila glavom i
počela se smijati. “To je banka Ircima u Manchesteru, svinja; onih dana čim su
zaradili nešto novaca, ako ga nisu propili, naravno, kupili su svinju. Dvije obitelji su
28
 Knjige.Club Books

stanovale u te dvije sobe, bilo ih je sedamnaest; ne da su spavali kao sardine, trebali

su se zbiti do zidova.” Sada se previjala od smijeha i gospođica Brigmore se našla
kako se smije s njom, dok je istovremeno bila zgranuta opisanim uvjetima.
“Eeh!” Matilda je obrisala oči. “Moja majka je zbilja naporno radila. Njezin
jedini užitak je bila njezina lula. Dvanaest sati u noći, ona bi ju izvadila i povukla.
Znaš, djevojko,” naslonila se na jastuke, “u krevetu sam od petka. Odmah nakon što
si ti otišla, ja sam se popela u krevet, i činilo se kao da je vikend bio dugačak jer
nisam radila ništa osim razmišljala. Prisjetila sam se svih onih ranih dana, i znaš,
jednostavno ne mogu vjerovati da sjedim ovdje u ovoj kući s bezbroj slugu koji me
služe. Ja... jednostavno... ne mogu... vjerovati... u to. I koliko sam sada godina ovdje?
Skoro devet. Da, pa, kažu, vuk dlaku mijenja, ćud ne mijenja, i možda su u pravu jer
još uvijek nisam opuštena. Znaš to, djevojko, zar ne? Još uvijek nisam opuštena.”
“Oh, gospođo Bensham, morate se opustiti; ovo je vaša kuća i... i svatko iz vašeg
osoblja vas poštuje, i vaša obitelj vas voli.”
“Je, je, valjda je to istina, mislim, to da me obitelj voli, jer se još nisu pretvorili
u skorojeviće. Ali opet, ima vremena, mladi su. Što će misliti kada se počnu udvarati
i dovoditi svoje djevojke kući, a Katie svog momka... ili bih trebala reći zaručnika?
Hoće li me voljeti tada, što misliš? Ah,” sada je zabacila glavu, “zašto se brinem, do
sutra svi možemo biti mrtvi, zar ne?” Gledala je u gospođicu Brigmore i gospođica
Brigmore je uzvrativši pogled rekla: “To je vrlo nevjerojatno; poživjet ćete i vidjeti
svoje unuke, i vrlo vjerojatno njihovu djecu također, kako trčkaraju po kući.”
Došlo je do kratke tišine prije no što je Matilda blago rekla: “Ne, djevojko, ne,
neću.”
Kada su nastavile gledati jedna u drugu, gospođica Brigmore je teško progutala
i onda prošaptala: “Oh, gospođo Bensham.”
“Ne misliš da bi me mogla nazvati Tilda bar jednom?”
“To... to bi bilo vrlo teško.” Glas gospođice Brigmore još je uvijek bio blag. “I...
i bi bilo u redu. Ali... ali želim da znate da imam visoko mišljenje o vama i... i mislit
ću o vama kao o Matildi iako si ne dopuštam da vas zovem krsnim imenom.”
“Smiješna si ti djevojka.”
“Da, shvaćam da jesam, onako kako vi to gledate. Moje ponašanje vam je sigurno
iritantno s vremena na vrijeme, kao što je to gospodinu Benshamu.”
“MOLIM! Oh, ne iritiraš ga ti. I ne iritiraš mene. Sada, nemoj si to utuviti u glavu
samo zato što sam rekla da si smiješna djevojka. Ono što sam trebala reći je da si
sjajna djevojka.”
Gospođica Brigmore je tog trenutka osjetila kako ne može podnijeti više
emocionalnog stresa koji joj je bio nametnut ovog jutra. Bila je ovdje sa svoje
pedeset četiri godine, bližeći se pedeset petoj, i nazivana djevojkom, ali na najljepši
29
 Knjige.Club Books

mogući način, i to od ove žene, ove drage žene, i ona može misliti o njoj kao dragoj
bez obzira na njezinu neukost i neuglađeno ponašanje, jer se hrabro suočila s
činjenicom da u sebi nosi bolest koja će joj vjerojatno završiti život u skoro vrijeme.
Kada je krenula ustati, Matilda je rekla: “Postoji nešto što možeš učiniti za mene,
djevojko.”
“Bilo što.”
“Billy je bio ovdje i rekao mi je za gospođu Fairweather i njezino pismo
Docherteyjevima. Znaš za to?”
“Da.”
“To je onda u redu. Pa, rekla sam mu da ga pokaže gazdi i da on to riješi, ali da
ne otkrije kako ja znam za to, jer sam znala čim ‘Arry vidi to pismo, željet će je se
riješiti, i ja to želim i sve, ali nemam joj hrabrosti reći. Možeš... možeš li to srediti za
mene, djevojko?”
Gospođica Brigmore nije zastala ni na trenutak da razmotri neugodnost tog
zadatka prije nego što je odgovorila: “Da, ja ću to riješiti. Nemojte se brinuti, ja ću
to riješiti.”
“Ah, hvala. Jesi li vidjela pismo? Jesi li ikada vidjela išta slično u svom životu?
Dochertyjevi žive u pretrpanom naselju. Muški su dobri radnici, ali majci nema
pomoći. Zadnji put kada sam ih vidjela, uši su ih nosile naokolo, a Mabel, ona koju
‘Arry želi zaposliti, je bila tek dijete koje je puzalo po prljavštini jarka, i kada
kažem prljavština, mislim prljavština. Sve je bilo bačeno kroz vrata; stvari nabacane
na hrpe svuda uokolo. Tamo su umirali kao muhe. Kažu mi da su zatvorili Cods’
Row, ne prijevremeno, kažem ja, ne prijevremeno. Nego, reći ćeš joj, djevojko, eh?
Reci joj.”
“Da, reći ću joj. Sada se odmorite, nemojte pokušavati ustati, poslat ću po
doktora.”
“Ah...”
“Bez ah.” Gospođica Brigmore je sada mahnula glavom, u čemu je bilo
prijekora; bilo je to kao da govori djevojčicama. “Doktor će vas posjetiti i to što je
prije moguće!”
“‘Arry će se brinuti ako će doktor doći.”
Ar... gospodin Bensham... će se brinuti ako doktor ne dođe.” Sobu je ispunio
glasan smijeh kada je Matilda, držeći se za glavu, legla nazad među jastuke,
govoreći: “Eeh! Eh! Skoro si rekla ‘Arry. Jesi, bome jesi, skoro si rekla ‘Arry.”
Gospođica Brigmore je htjela suspregnuti osmijeh, ali nije uspjela. Brzo se
okrenula i izašla iz sobe, ali kada je bila na odmorištu, stala je i stavila ruku preko
usana, jer je sada bila na rubu suza. Stvarno, stvarno, koja hrabrost. Ali ne smije
ovako popustiti. Postoje dvije stvari kojima se odmah mora posvetiti: prvo,
30
 Knjige.Club Books

mora poslati vozača do grada po doktora, i zatim mora otići u knjižnicu i poslati po
domaćicu i obavijestiti je kako ima dozvolu da ju otpusti. Kakvo jutro!

31
 Knjige.Club Books

TRI

“Kakvi su ti Benshamovi, majko?”

“Znaš o njima isto koliko i ja.” Constance Radlet je okrenula veliki kalup s
hladetinom na tanjur prije no što je nastavila: “Znam samo ono što mi tvoja teta Ana
kaže. Johnu je šesnaest, Danu petnaest, a djevojka, Katie, ima četrnaest.”
“I nikada nisi vidjela nikoga od njih?”
“Ne, naravno da nisam.” Constance se okrenula i pogledala u svog sina koji je
sjedio na kraju dugog bijelog očišćenog kuhinjskog stola, i kao i uvijek kada ga je
pogledala, osmijeh joj se pojavio na usnama, jer kao što je njegova baka, Jane Radlet,
imala običaj govoriti na svoj biblijski način, bilo ga je lijepo gledati. Njegova je kosa
bila boje žita, oči bistro sive, kapci malo duži, što mu je davalo orijentalni izgled;
nos mu je bio velik i usta puna, ali bila je to čvrsta punoća. Čvrstina je bila izražena
na njegovoj četvrtastoj bradi, no njegov cjelokupan izgled je odavao dojam
opuštenog, nehajnog dječaka; njegovi su pokreti bili lagani, njegov smijeh je dolazio
polako i duboko, ali kada bi dosegnuo svoj puni zvon, bio je to zarazan grohot.
Bližilo mu se trinaest godina i bio je visok za svoju dob, ali imao je i masu; bit će
krupan muškarac. Da, bilo ga je lijepo gledati.
“Zašto žele doći ovamo, nikada prije nisu bili?”
“To je vjerojatno i razlog, zato što nikada prije nisu bili.” Constancein osmijeh
se proširio.
“Idu u internat, kažeš?”
“Da, kao i ti.”
“Da, ali njihov je vjerojatno otmjeno mjesto. Otac im je bogat, nije li?”
“Da, i priprost i neuk, kako sam shvatila.”
“Kažu da je dobar prema svom osoblju.”
Constance se okrenula prema mjestu gdje je njezina svekrva, Jane Radlet, sjedila
i gulila krumpire kraj ognjišta. Noge je držala na maloj drvenoj klupici i na koljenima
je imala veliku metalnu posudu iz koje je bacala oguljene krumpire u crni lonac na
podu kraj sebe. Kimnula je prema Constance kada se nasmiješila, i Constance joj je
uzvratila osmijeh, sada s nakrivljenom glavom, govoreći: “Pa, nije on jedini, i mi
smo.”
Obje su se nasmijale stvarajući harmonično, prijateljsko suzvučje.

32
 Knjige.Club Books

Okrećući se nazad prema stolu i odmičući tanjur s hladetinom od sebe, Constance

je pozvala bucmastu djevojčicu s drugog kraja sobe koja je stajala nad sudoperom,
perući lonce. “Donesi mi čisti tanjur, Sarah, molim te.”
Djevojčica je žurno stigla do stola, brišući tanjur putem, i stavila ga je pred
Constance; onda je pogledala u nju, i rekla: “Oni ne idu u lov; kažu da ne idu u lov,
niti na zečeve ili jarebice, ne kao plemstvo.”
“Tko je rekao da ne idu u lov, Sarah?”
“Moj... moj tata.” Sarah je uvijek zvala svog ujaka tata.
“Pa, to ih ne čini ništa boljima, ili lošijima, od drugih. Donesi mi šunku iz
smočnice.”
Djevojčica je odmah krenula poslušati Constanceinu naredbu. Ali nije, kao što
bi bilo za očekivati, rekla: “Da, gospođo”. Strancu bi se takva situacija činila vrlo
čudnom, da se siročetu dopušta govoriti, a da joj se nije prvo obratilo osim ako nije
imala za reći nešto apsolutno neophodno, ali u ovom trenu ona se spontano uključila
u razgovor sa svojom gospodaricom, mladim gospodarom i mladićevom bakom.
I položaj Sare Waite je bio neobičan s obzirom da joj je gospodarica kuće, osim
što ju je učila čitati i pisati, pokazala sve velike gradove Engleske na karti, i natjerala
ju da nauči što proizvode, i cijelu godinu joj je dozvoljavala da sjedi pored mladog
gospodara kada ga je poučavala, sve dok nije sa sedam godina otišao u školu
u Hexhamu, vraćajući se samo vikendom, i tijekom njegova odsustva nastavila je
podučavati nećakinju svog glavnog radnika.
Ako se itko usudio reći Constance kako je njezina filantropija motivirana
sebičnošću, nijekala bi, a istovremeno bi sebi priznala istinu, jer iako je većinu
vremena bila zauzeta poslovima oko farme, postojali su dugi večernji sati, osobito
tijekom zime, kada je njezin um tražio neki drugi odušak osim šivanja odjeće,
krpanja i vezenja. Nije lako priznavala kako je usvojila nešto karaktera gospođice
Brigmore dok ju je poučavala, jer ona je također imala poriv prenositi znanje. Kada
je nevoljko odlučila poslati sina u internat gdje će doći pod utjecaj drugih osim
radnika s farme, u njoj je nastala praznina koju je moglo popuniti samo
oblikovanje još jednog karaktera. Zatim je, naravno, znala da je usvojila i više od
općeg znanja od gospođice Brigmore.
I u tom određenom razdoblju postojala je potreba da prikrije svoje razočaranje -
odbijala je to priznati kao uništenje svojih nada. Iako je rekla više nego jedanput da
se više nikada neće udavati, nije odbijala udvaranje Boba Armstronga, mlađeg od
dvojice braće farmera koji su živjeli pet kilometara daleko. Od noći one prve žetvene
večere koju je organizirala šezdeset šeste otvoreno je pokazivao svoje divljenje
prema njoj. Javio bi se kada je bio u prolazu, a kada nije bio u prolazu, posjetio bi je,

33
 Knjige.Club Books

davao joj savjete, šalio se s njom, dopuštao svojim očima da govore ono što mu je
na umu. I to tiho udvaranje je trajalo tri godine.
Baš kada mu je napokon odlučila dati dovoljno ohrabrenja da progovori, njegovi
su posjeti naglo prestali. Čak ju je i izbjegavao na dan tržnice. Peter, njegov iskren,
ali trapav brat, bio je taj od kojeg je saznala da će oženiti gospođicu Fanny Winters,
farmerovu kćer. Farmer je umro, a njegova je žena bila stara, i gospođica se Fanny
Winters, malo postarija, kao što je to izravni Peter rekao, ponudila. Bila je to velika
farma, a Bob je uvijek čeznuo za velikom farmom. Nedostajat će mu, rekao je Peter,
zato što je bio dobro društvo, Bob. Ali četrdeset kilometara je četrdeset kilometara i
ne možeš ići lijevo-desno cijeli taj put, zar ne?
Constance nije plakala na te vijesti, bila je previše ljuta, previše posramljena;
iako nije sumnjala da ju je on želio, njegova želja za velikom farmom bila je veća.
Wolfbur očigledno nije bio dovoljno atraktivan.
Tako da je to bio još jedan razlog zašto je za nju bilo poželjno imati razbibrigu,
i Sarah Waite ispunila je tu potrebu. To je također produbilo zahvalnost cijele obitelji
Waite prema njoj.
Ponekad kada je Constance gledala u svoje ogledalo, odraz joj je pokazivao
unutarnju paniku koja ju je ispunjavala, paniku koja je nastala zbog gomilanja
godina; zar joj nisu bile trideset dvije? I pitanje dobi bi u njoj izazvalo poseban strah
da će jednog dana kada Michael uzme ženu, biti odbačena. To da mu je sada
bila cijeli svijet shvaćala je u potpunosti, ali znala je da to emotivno stanje ne može
trajati: još četiri, pet godina i moći će se oženiti.
Kada je njezin um stigao do ideje o njegovoj ženidbi, njezini su se živci gotovo
isprepleli od histerije. Što kada bi izabrao Barbaru? Kako su stvari stajale, Barbarin
otac i Michaelov djed bili su jedan te isti čovjek, barem u očima svijeta, i ona bi
drage volje ostavila situaciju kakva je kako bi spriječila da Michael dovede njezinu
nećakinju u kuću kao svoju ženu; no postojale su druge dvije osobe koje su znale
kako stvari zapravo stoje, Anna i Jane, i Anna bi, znala je, prevrnula i nebo i zemlju
kako bi ta djevojčica bila sretna, a Jane bi učinila isto za svog unuka. Mogla je, u
trenucima panike, vidjeti kako ju zajedničkim snagama prisiljavaju da otkrije svom
sinu pravu istinu njegovih početaka.
I Michael, što je on mislio o svemu tome? Činjenica da je Barbara gluha ne bi
bila prepreka tome da ju uzme; naprotiv, bio bi joj privučen iz suosjećanja. Bilo joj
je dobro poznato kako je on, još otkako je bio malo dijete, osjećao privrženost prema
njoj. Iako ju je zadirkivao i zvao ju damom, i gunđao što ga svugdje prati, svejedno
je osjećala da je duboko u njemu postojala jaka emocionalna naklonost prema
njegovoj sestrični. Ono čemu se stalno nadala i molila je da kroz godine preraste taj
osjećaj, jer u Barbari je bilo zle krvi, bila je dijelom Mallenova.
“Kako će se vratiti ako nema mjeseca?” pitao je Michael.
34
 Knjige.Club Books

“Što kažeš?”
“Kažem, kako će se svi vratiti ako nema mjeseca?”
“Oh, bit će mjeseca.” Constance nije bila ta koja je odgovorila već Sarah.
Okrenula se od sudopera, njezino lice vedro i nasmiješeno, kimnula je prema njima
i ponovila: “Bit će mjeseca večeras, naravno da će biti mjeseca.”
“Ah! Prorok se oglasio.” Michael je podignuo ruku i njegov je glas bio svečan
kada je nastavio: “Čujte... čujte svi okupljeni, i počujte riječ mudraca... i lukavica.”
Dok su se on i njegova baka smijali, Constance je upitala: “Kako možeš biti
sigurna, Sarah? Jučer je bilo maglovito.”
“Nebo jutros, način na koji je sunce izlazilo dok se mjesec još vidio.”
“Je li to znak?” pitala je Constance.
Jane Radlet je bila ta koja je sada odgovorila bacajući s treskom krumpir u tavu.
“Oh, je, to je znak; ima pravo.” Izmijenila je osmijeh sa Sarom. “Naravno, ima veze
s time kako je mjesec ležao na početku mjeseca, trebao je biti okrenut leđima ako će
doći do pune tri vedre noći na kraju.”
Constance nije preispitivala istinitost prognoze jer se pokazalo da je bila u krivu
oko sličnih pitanja mnogo puta u prošlosti.
Michael se ustao od stola, govoreći: “Pa, idem ja.”
“Kuda?”
“Idem s Jimom do gornjih polja.”
“Oh, ne, ne ideš!” Constance ga je upozorila podignutom rukom. “Bit će ovdje
u sljedećih pola sata.”
“Pa, vidjet ću ih kako dolaze čak i prije nego ti, i pohitat ću nazad.”
“Ali trebaš se odjenuti... presvući.”
“Zašto? Idemo gledati utrke, zar ne? Svi ćemo biti u blatu do očiju nakon kiše
ovih zadnjih par dana, ako išta znam.”
“To nema veze; trebao bi biti odjeven da ih dočekaš, posebice zato što ih nisi
prije upoznao.”
“Hoćeš li se ti presvući?”
“Naravno.”
“A ti, bakice?” Podignuo je glavu u smjeru Jane Radlet, i Jane je, glasno se
smijući, rekla: “Ne ja, momče, ne ja, upoznat će me takvu kakvu me nađu.”
“A što sa Sarom, mora li se i ona presvući?” Pogledao je u smjeru djevojčice, a
ona je okrenula glavu preko ramena i nasmijala mu se, dok je Constance odgovorila
u njeno ime: “Sarah ide s Jimom na igre”.

35
 Knjige.Club Books

Michael je ispustio pretjeran uzdah i krenuo ponovo sjesti na svoje mjesto kada
je Constance rekla: “Nemoj sada opet sjesti, nema vremena za zabušavanje. Dođi, i
ja idem gore.” Ispružila je ruku i uhvatila ga za uho, i on se pretvarao da se povlači i
uzviknuo: “Oh! ... Oh! ... Oh!” i svi su se smijali.
Kada su Constance i Michael napustili sobu, Jane je pozvala Saru k sebi i
povjerljivim šaptom rekla: “Otiđi... kući, zlato, i lijepo se uredi. Stavi svoje najljepše
vrpce u kosu, i čistu haljinicu, i pokaži gospodi kakva si divna djevojka.”
Vedar osmijeh je nestao sa Sarina lica i tiho je rekla: “Tata kaže da se moram
maknuti s puta kada oni dođu, i ujak Jimmy me vodi ravno na igre.”
Starica i dijete su se pogledale, razmijenivši pogledima znanje o situaciji. “Ah,
dobro onda,” rekla je Jane, “kreni onda i zabavi se.”
“Da, budem.” Sarah se okrenula, lica još uvijek bez osmijeha, i krenula nazad
prema sudoperu, ali je Jane rekla: “Pusti ih, ja ću završiti; idi sada”, i dijete je izašlo.
S kuhinjom samo za sebe, Jane je prekinula guliti krumpire i kroz prozor gledala
djevojčicu kako hitro ide preko dvorišta, i kada je nestala iz njezina vidokruga,
promrmljala je: “Sve samo zato što ona tamo dolazi.” I kao da je čitala Constanceine
misli, njezine su rekle: Sve što je stari Mallen začeo je bilo pokvareno. Nije li ona
sama imala dokaz? Posljedica Mallenovog silovanja nje kao djevojke je bio njezin
sin Donald, i što je on postao? Vrag, da, vrag ako ga je ikada vidjela, i to je dokazao
kada je oženio djevojku koja je upravo otišla tamo gore, jer on joj je priuštio vraški
život prije nego što je... njezin um je zazirao od riječi ubijen i odabrao uništen, koja
joj se činila manje groznom.
I što s Mallenovim zadnjim silovanjem? Ta Barbara je također imala vraga u
sebi, i temperament kao đavo, i mrzila je malu Saru zato što joj je Michael poklanjao
pažnju. Bila je velika šteta što nije bila i nijema i gluha.
Bio je to trenutak kada je njezino razmišljanje dokazalo da je Constance u krivu,
jer je naglas promrmljala: “Prije ću ga vidjeti samog do kraja njegovih dana nego da
išta započne sa onom preko brda.”

Kola koja je vozila gospođica Brigmore prva su prošla kroz dvorišnu rupu bez vrata
u kamenom zidu. Nasuprot njoj sjedila je Mary Peel; imale su cijelo vozilo za sebe.
Slijedila ih je mala kočija; vozio ju je Yates, vozač, a iza njega su sjedili John i Daniel
Bensham, Katie Bensham i Barbara.
Kada su izlazili, svakoga su pozdravili Constance i Michael, koji su stajali ispred
ulaznih vrata seoske kuće.
“Kako je lijepo vidjeti te. Kako si, draga?” Constance i gospođica Brigmore su
razmijenile poljupce, one lagane dodire po obrazima. I tada su započeli s
upoznavanjem.
36
 Knjige.Club Books

“Gospođica Katie Bensham... Gospođa Radlet.”

“Kako ste, gospođo?”
“Kako ste?”
“Gospodin John Bensham... Gospođa Radlet.”
“Kako ste, gospođo?”
“Kako ste?”
Gospodin Dan Bensham... Gospođa Radlet.
“Kako ste, gospođo?”
“Kako ste?”
Isti proces je bio ponovljen, ali sada s Michaelom; zatim je Constance povela put
u kuću, kroz hodnik, sada ne toliko mračan zbog još jednog prozora koji mu je bio
nadodan, i u primaću sobu.
“Molim vas, sjednite.” Constance je širom raširila ruke i kada su zauzeli mjesta,
neugodna tišina pala je na njih, sve dok nije bila prekinuta glasnim Barbarinim
smijehom, koji je i prepao i razljutio gospođicu Brigmore, ali koji je naišao na
odgovarajuće osmijehe mladih kada je rekla: “Smiješno je, izgledamo blesavo, svi
sjedimo kao voštane figure.”
Katie se počela smijati i momci široko osmjehivati; onda se Michael, koji je
sjedio blizu Barbare, nagnuo prema njoj i oblikujući usnama riječi, rekao: “Možemo
se osloniti na tebe, damo, da razbiješ led čekićem”, i kako ga je njezina ruka krenula
udariti, gospođica Brigmore je oštro rekla: “Barbara!” Ali Barbara nije gledala u
gospođicu Brigmore, pa nije vidjela kako govori, i tako je udarila Michaela i
nastavila: “Divno smo se zabavili na putu dovde, smijali smo se cijelim putem, zar
ne, Dane?”
Daniel Bensham je s petnaest godina bio niskog stasa, ali izgledalo je kako
naginje krupnoći. Kosa mu je bila boje pijeska; njegove oči, duboko plave, u sebi su
imale neku oštroumnost; nos mu je bio širok, a usta velika. Nije se uopće moglo reći
da je lijep, ali opet, nešto u njegovu licu bilo je razoružavajuće. Nije odgovorio
Barbari ni na koji način osim pokretom glave jer je njegovu pažnju zaokupilo
društvo, gazdarica kuće posebice, gazdarica koja je nekoć živjela u Hallu i koja je,
mislio je, očekivala da će nastaviti živjeti tamo zauvijek. Kako se osjećala kada su je
protjerali? Barbara je rekla da joj je tada bilo sedam godina, sigurno se još uvijek toga
sjeća. I još je ondje bio sin. To je bio taj o kojem je Barbara uvijek pričala, i mogao
je vidjeti razlog tome, ovdje je mitološki bog, sin Olimpa. Ipak, nije izgledao kao da
ima puno hrabrosti, podsjećao je na Ripona. Ripon je bio u višem razredu; izgledao je
kao ošamućen većinu vremena i stalno je recitirao poeziju; ovo polugodište je bio
pred ravnateljem jer nosi šminkerske ovratnike; kopirao je Byronovu odjeću sa slike
koja mu visi u sobi. I opet, uza sve svoje sanjarenje govorili su da zna šibati i
37
 Knjige.Club Books

zbog njega su se neki dječaci bojali ići u više razrede. On sam se nije bojao; kad bi
samo probao početi sa svojim šibanjem na njemu, udario bi ga u zube. Tako mi Boga!
Da, i onda bi otišao. I tata bi ga podržao. Već je osjećao duboku antipatiju prema
Riponu i mogao ju je osjetiti prema ovom naočitom momku.
“Dane, u što to zuriš, sav si se pretvorio u oči i zube?”
Dan je skrenuo pogled s Michaela na Barbaru i nasmijao se s njom govoreći: “Pa
ja jesam sav oči i zubi”. Tada se, okrenuvši se, nasmiješio prema domaćici i ona je
uzvratila osmijeh dok je mislila: Koji drag dječak! I ima tako divan glas. Činili su
se kao dobra djeca, i svi se lijepo izražavaju. Kao i obično, Anna je odradila dobar
posao s djevojčicom, a privatna škola je svakako ostavila svoj trag na dječacima i
izbrisala dijalekt koji su naslijedili od svojih roditelja, a koji je, prema onome što je
saznala od Anne, još uvijek krajnje žalostan.
Pogledala je od dječaka s kosom boje pijeska do onog višeg, riđokosog, i rekla:
“Vidim da ste došli primjereno obučeni za šetnju. Ima dobrih pet kilometara preko
pustopoljine i djelomično vrlo teško prohodnog tla. Jeste li ikada prije bili na
utrkama?”
“Ne, gospođo.” John je odmahnuo glavom. “Možda će se činiti čudnim, no
nikada prije nismo bili na ovoj strani gorja. Bilo je prelijepo na putu dovde, krasan
krajolik. I vi ste u lijepoj dolini ovdje. Kraj izgleda puno blaže s ove strane. Tamo
kod kuće je surov...” završio je nespretno, malo se crveneći kada se sjetio da je ova
žena jednom živjela “tamo kod kuće”. Sve je bilo prilično neugodno. Bilo mu je žao
što je dopustio Barbari da ih uvjeri da dođu, ali jednom kad se Barbara odlučila na
nešto, mogao si se pomiriti da će biti po njezinu. Pogledao je sada od te predivne
žene do Barbare. Nije bilo ni tračka sličnosti među njima, no postojala je jaka krvna
veza. Ponovo se koncentrirao na Constance. Zadržala je svoju eleganciju i stil iako
je vodila farmu godinama. To je ono, pretpostavljao je, što misle pod odgojem.
Katie je isto gledala u Constance i mislila: Stalno se smiješi, ali izgleda tužno.
“Ispričajte me na trenutak.” Constance je pogledala u goste dodajući: “Morate se
malo okrijepiti prije no što krenete na svoj... težak put, a također bih voljela da
upoznate moju svekrvu, gospođu Radlet.”
Kada se okrenula prema vratima, ona su se otvorila i ušla je Jane. Brzo je bacila
pogleda na okupljenu grupu; zatim približavajući lice blizu Constance, šapnula je:
“Zove te jedan gospodin. Želi te vidjeti; u vrtu je na konju.”
Constance je skoro ponovila naglas: “Gospodin na konju?” Kola, dvokolice,
kočije, njezini posjetitelji su uglavnom koristili jedno od tih prijevoznih sredstava, a
ako je netko došao na konju, taj je vjerojatno bio farmer. Dovoljno je dobro
poznavala Jane da zna kako ne bi na taj način predstavila nekoga odavde, najavila bi

38
 Knjige.Club Books

ga s “Armstrong je”, ili “onaj preko iz Alstona”, ili “Bradley iz Nentheada”, ali rekla
je “gospodin”.
Kada je stigla do vrata kuhinje, stala je i zagledala se u čovjeka koji je stajao
pokraj konja, i prije no što je to mogla zaustaviti, usta su joj se otvorila i širom
razjapila. Pat Ferrier - srce joj je poskočilo - Pat Ferrier koji je nekoć bio stalni
posjetitelj u seoskoj kući skupa s Willom Headleyjem, Willom koji joj se udvarao, a
zatim ju odbacio praktički preko noći zbog jedne imućne mlade dame. Dan nakon
što je saznala kako ju je Will napustio, Donald Radlet ju je zaprosio. Kako li je
sudbina iskoristila emocije.
I mladi Pat, on joj je također bio privržen, ali ona mu se smijala i tretirala ga kao
dječaka. No sada je bio ovdje, i ne više kao mladi Pat, nego muškarac, zgodan
muškarac.
“Pate! Pate!”
Pat Ferrier se naglo okrenuo prema njoj, zatim joj prišao ispruženih ruku i
uhvatio njezine. “Constance! Ah! Constance. Kako je dobro vidjeti te!”
“Dođi, uđi.” Držala se za njegovu ruku. “Što radiš ovdje? Mislila sam da si otišao
živjeti u inozemstvo zauvijek; zadnji put kada sam čula za tebe, bio si u Austriji.”
“Oh, to je bilo prije tri godine. U Londonu sam zadnjih godinu dana.”
“Da? Oh! Slobodno naprijed.” Vodila je putem kroz kuhinju, onda stala u
hodniku. Sada s rukom na obrazu, smijala se dok je rekla: “Ovo je dan iznenađenja;
imam tri posjetitelja iz Halla.”
“Halla... misliš?”
Brzo je potvrdila glavom: “Da, High Banks; djeca sadašnjeg vlasnika. Barbara
ih je dovela.”
“Barbara? Mislio sam...”
“Njezina kći.”
“Oh, njezina kći, razumijem.”
“Nisi u žurbi, zar ne? Hoćeš li doći i upoznati ih? Uskoro odlaze, idu pogledati
igre, i onda možemo razgovarati... Oh! Pate.” Ponovo mu je primila ruke. “Divno je
vidjeti te; usrećuje me samo gledati te.”
“Ja sam to trebao reći.”
“Da, da, naravno.” Spustila je pogled hineći pristojnost. “Zaboravila sam se,
gospodine.”
Nato su se oboje nasmijali i dok su hodali prema vratima sobe za prijem, on je
rekao: “Ali to mogu podržati tisuću puta.” Onda je dodao nakon stanke: “Promijenila
si se, Connie.”
“Da, vrijeme ne stoji.”
39
 Knjige.Club Books

“Ljepša si.”
“Ako se dobro sjećam, Pate, uvijek si znao reći pravu stvar.”
Otvorila je vrata i uvela ga unutra, i cijelo društvo se okrenulo i pogledalo u
njega.
Gospođica Brigmore ga je odmah prepoznala, iako je bio samo dječak kada ga
je zadnji put vidjela. Sjećala se da se oženio podosta mlad, no to je ispalo kao tragična
afera, njegova mlada je umrla kroz tri mjeseca od svečanosti. To ga je nagnalo na
preseljenje u inozemstvo i ondje je ostao godinama. Čuli su za njega tu i tamo
od gospodina Patricka Ferriera starijeg kada je u rijetkim slučajevima došao u posjet.
I sada je bio ovdje. Je li se ponovo oženio? Ili je još uvijek bio udovac? Zašto je
došao tražiti Constance? Ali zašto ne? Stari su prijatelji. Bože, Bože, u glavi joj je
bio košmar. No ne bi bilo prekrasno ako...
Rukovala se s njime govoreći: “Odmah sam te prepoznala.”
“I ja vas. Isti ste kao i Constance, niste se promijenili niti malo.”
“Rekla sam mu”, sada se ubacila Constance, “daje uvijek znao reći pravu stvar.
Sjećaš li se, Anna, znala si reći: ‘Taj mladić je u pravu oko svega.’ No nije li divno?
I koji iznenađujuć dan! Sada mi dopusti da te predstavim.”
Dok je gospođica Brigmore gledala Constance, njezino sjajno lice, kada je
obavljala predstavljanje, mislila je: Doista! Doista, koji iznenađujuć dan!

Svi su se složili: bio je to uzbudljiv, sretan, prekrasan dan. Ako je itko više uživao,
bila je to Barbara, jer je većinu vremena imala Michaela samo za sebe, barem dok su
bili vani. Uzeo ju je za ruku i vodio ju po klancima, uhvatio ju je kada je skakala s
visokih humaka, i osjećala je takav ponos na njega kada se ostalima hvalio svojim
znanjem o pokrajini: pokazujući jazavčevu jazbinu, vodeći ih da vide gdje se kližu
vidre, ukazujući na tragove lasice. Primijetila je kako se John dobro slagao s
Michaelom, ali Dan je jedva razgovarao s njim. Ali Dan je imao svoje promjene
raspoloženja, a kada je razgovarao, bio je sklon svadljivosti.
Ona sama je bila ljupka prema svima; bilo je tako lako kada nije bilo nikoga tko
bi ju iritirao. Nije ugledala Saru Waite otkako je stigla u dvorište farme. Nije znala
gdje je ni što joj se dogodilo i nije ju bilo briga; znala je samo to da je život na farmi
bio prekrasan kada ta djevojčica nije bila tamo.
Ali dan još nije bio gotov; znala je da će za nju završiti kada se popne u kola ili
kočiju; vjerojatno će to biti kola, ali to nije bitno, nije imala veliku želju voziti se s
dječacima. No imala je želju, koja je prerasla u žudnju, plesati s Michaelom još
jednom, i to nasamo, plesati s njim kada nikoga drugog nema, osjetiti kako ju
okreće dok plešu polku. Svi su plesali ples Roger de Coverley u primaćoj sobi. Kati
je svirala klavir i njezina teta Constance je plesala s gospodinom Ferrierom i
40
 Knjige.Club Books

izgledala je prilično veselo, ponašajući se skoro kao da je ponovo djevojka - hirovit

je bio termin koji je Brigie koristila kako bi opisala nekog starog koji se ponaša
kao netko mlad. Ipak, Brigie je također plesala. Prvo je mislila kako će umrijeti od
smijeha kada vidi Brigie kako pleše, no vodila je Dana kroz sve korake i bila laka na
prstima.
Ali, oh, željela je plesati s Michaelom nasamo. Oh! Da, željela je.
Soba je bila prepuna čavrljanja, buke i smijeha. Gospođa Radlet je dijelila
okrugle tanjure vruće juhe za put jer je već bilo prohladno, i pun Mjesec večeras će
vjerojatno obasjati rani mraz. Njezine oči su na trenutak zalutale od Michaela prema
Katie koja se smijala s gospodinom Ferrierom. Micao je ruke dok joj je nešto
objašnjavao; izgledalo je kao da je pokazivao kako se prevrnuo s konja. Mislila je
kako čuje visoki odjek Katiena smijeha kada je okrenula glavu nazad prema
Michaelu, ili na mjesto gdje je Michael bio, ali sada je odlazio u hodnik.
Njezine misli su letjele dok je tražila ispriku kako bi ga slijedila... Njezin rupčić,
na njemu je bilo blata kada je obrisala par mrlja s lica koje su je poprskale od kopita
konja. Flitro je krenula u smjeru gdje je Constance razgovarala s Johnom i rekla:
“Misliš li da bi mi mogla posuditi čisti rupčić, teta Constance? Gledaj”, izvukla je
prljavi rupčić iz džepa i kroz smijeh objasnila kako je došao u to nečisto stanje.
“Naravno, naravno, donijet ću ti.”
“Ne, ne, ja ću.”
Constance je krenula potvrditi kako će ona ići po rupčić, kada je Pat Ferrier došao
do nje, vodeći sa sobom Katie, i rekao: “Ova mlada dama mi kaže da ne jaše, da
nema konja; možeš li to shvatiti?”
Constance ga je pogledala i nasmijala se, i ponovo se okrećući potpuno prema
Barbari, rekla je polako: “Naći ćeš ih u gornjoj desnoj ladici komode u mojoj sobi,
mala ladica.”
“Hvala, teta Constance.” Prije no što je završila rečenicu, okrenula se i
namjeravala jurnuti kada ju je ruka gospođice Brigmore zaustavila. “Kamo ideš?”
“Po rupčić; teta Constance je rekla da smijem otići gore u njezinu sobu i uzeti
rupčić.”
“Oh, u redu. Ali nemoj dugo zato što smo uskoro spremni za odlazak. I kada
siđeš, uzmi svoj kaput i šešir iz druge sobe.”
“Da, Brigie. Da.”
Jednom u hodniku, pogledala je prema stubama, zatim otrčala do prednjih vrata
i niz stepenice kraj kuće u dvorište. U samom kutu dvorišta vidjela je Michaela kako
razgovara s gospodinom Waiteom; onda je gledala kako se gospodin Waite okreće i
odlazi u staju, i kada se Michael spremao ići za njim, glasno je šapnula “Michael!
Michael!”
41
 Knjige.Club Books

Kada je pogledao prema njoj, činilo se kao da uopće nema kose, blijedeća zraka
svjetlosti uhvatila mu je glavu u jednu cjelinu. Gledala je tako očarano da nije
primijetila kako joj se približio.
“Što je bilo?”
Pogledala ga je u lice koje je bilo tik iznad visine njezina i rekla polako:
“Izgledalo je kao da uopće nemaš kose, glava ti se pretvorila u zlato.”
“Nemoj biti smiješna. Samo si mi to htjela reći?”
“Ne.” Odmahnula je glavom. “Michael,” nagnula se naprijed prema njemu i glas
joj se sada spustio na razinu šapta, “pleši sa mnom.”
“Molim!”
“Pleši sa mnom.”
“Ovdje? Jesi li luda? Zatvorit će nas.”
Sada se mahnito smijala. “Nitko nije ovdje da nas vidi; on je otišao, Waite je
otišao.” Pokazala je prema staji.
“Ne budi glupa.” Odmahnuo je glavom dok se odmicao od nje. Lice joj je se
uozbiljilo, njezina usta su mrzovoljno klonula i prosiktala je: “Plesao si s Katie.”
“Da, zato što” - zaustavio se u posljednji čas da suspregne “zato što ona može
čuti glazbu”. Ono što je rekao je bilo: “Plesala si de Coverley.”
“To nije isto.”
“Ali... ali nema glazbe.” Širom je raširio ruke.
“Ne trebam čuti glazbu, osjetit ću pokrete kroz tebe.”
“Šašava si.” Popratio je riječi blagim osmijehom. Onda je rekao: “Nisam neki
plesač; majka kaže da mi nema spasa. Rekla je da klizim glatko kao Sandy, i da imam
šest nogu naspram njegove četiri.”
“Vidjela sam te kako plešeš valcer s njom.”
“Vukla me uokolo; kažem ti da imam dvije lijeve noge što se tiče plesanja. Hajde,
hajde dođi.” Ispružio je ruku i ona ju je uzela; zatim ga je povukla da stane, brzo
govoreći: “Ja ću voditi, znam valcer. Katie i ja često plešemo valcer zajedno. Dođi
ovamo.” Sada ga je odvukla iz dvorišta i putem pored kuhinje do ruba kuće i
onda, zaustavljajući se, ispružila ruke prema njemu. Nespretno je stavio jednu ruku
oko njezina struka i uzeo njezinu desnu ruku; i sada je zapovjedila: “Pjevaj! Hajde,
pjevaj! Mogu te pratiti ako pjevaš.”
Na to je zabacio glavu nazad pa naprijed kao iz očaja; zatim je, duboko uzdišući,
počeo pjevušiti jednu bečku melodiju.
Isprva su plesali na maloj površini, odvojenih tijela; onda su se, a da toga nisu
bili svjesni, pomakli iza ugla do prednjeg dijela kuće.

42
 Knjige.Club Books

“Zar ti nije dosta?” Teško je disao od naprezanja da pjeva i pleše u isto vrijeme.
“Ne! Ne!” Smanjila je prostor među njima i zbog toga se njegova ruka pomakla
više oko njezina struka. “Mogla bih ovako cijelu noć; divno je, divno. Misliš li da
sam lijepa?”
“Molim!” Kada je htio stati, povukla ga je nazad u korak govoreći: “Ne deri se
na mene, mogu ti čitati s usana. Brigie kaže da jesam.”
“Pa, ako Brigie kaže da jesi, onda jesi; tko se usudi proturječiti Brigie?” Sada joj
se smijao u lice.
Spremala ga se potresti, i njihova tijela su se pritisnula blizu, i kada su tako
stajali, zahtijevala je: “No jesam li? Misliš li da jesam?” Rekao je oklijevajući: “Ah,
Barbara... Pa, u redu si.”
“Oh, Michael! Michael! Reci to, reci mi.”
“Michael! Michael!”
Dječak je odskočio toliko brzo da je umalo bacio Barbaru od sebe, ali je još
uvijek držao njezinu ruku kada je pogledao prema svojoj majci i gospodinu Ferrieru
koji su stajali pred prednjim vratima.
“Michael!” Constance je došla do njega. “Što je ovo?”
Nije govorio, samo ju je gledao, njegovo lice grimizne boje. “Mislila sam da si
otišao do gospodina Yatesa pitati o svjetlima za kola.”
“Ja... ja... s-sam”, zamuckivao je u svojoj zbunjenosti, “ali... ali Waite, on... on
je pričao s... s gospodinom Yatesom.”
“Trebao bi ići vidjeti jesu li kola spremna.”
Dječak nije bio svjestan da je još uvijek držao Barbarinu ruku i sada ju ispustio
kao da je vrući ugljen i otrčao od njih.
Constance je gledala u svoju nećakinju, i Barbara je uzvraćala pogled svojoj teti,
sve dok se čovjek na vratima nije nasmijao i počeo govoriti. Jasno je govorio i
Barbara mu je čitala s usana. “Ne nosi Mallenov znamen, ali bome je Mallenova;
odmah sam to primijetio, gluha ili ne. Ne smiješ kriviti dječaka, Constance.
Svejedno, što je jedan valcer? No bilo bi bolje da su čekali da izađe Mjesec.”
Tiho se nasmijao.
Gledajući u njega na trenutak, Constance je ponovila te riječi: Što je jedan
valcer? Ništa, ništa ako je običan. Ali oni su se držali blizu, isprepleteni. Zaista! Ta
djevojčica.
“Rekla si da uopće ne može čuti, jesi li sigurna?” Pat Ferrier je promumljao
okrećući se prema Constance, sada malo zabrinut. “Izgleda kao da je razumjela.”
“Može ti čitati s usana.”

43
 Knjige.Club Books

“Oh, Bože! Žao mi je. Ipak, ona zna da je Mallenova, i pretpostavljam da zna
sve o znamenu do sada.” Glas mu se spustio još niže: “Uvijek mi je bilo drago što ti
nisi jedna od njih, Constance.”
Htjela je reći: “Je li, Pate?” Htjela ga je pogledati, zadržati se s njim, jer imala je
osjećaj da bi ovo mogao biti novi smisao života za nju. On je jednom bio zaljubljen
u nju; istina bila je to dječačka ljubav, ali unatoč tomu, bila je žarka. Ali, ali to mora
čekati; ovdje je ova djevojčica, ova uznemirujuća djevojčica. Okrenula se
prema Barbari koja je još uvijek stajala i gledala u njih i rekla: “Mislila sam da si
otišla po rupčić?”
“Da, jesam.” U njezinu glasu nije bilo ničega poniznog, nimalo srama što je bila
uhvaćena kako pokazuje potpun nedostatak pristojnosti, plešući valcer s dječakom u
dvorištu kao što bi radila kakva priprosta sluškinja na vjenčanju ili žetvenoj večeri.
Prošla je između njih dok su stajali na stepenicama, gledajući brzo u jednog pa
u drugog, prkos joj se vidio na leđima dok je hodala kroz hodnik i uza stube do
Constanceine sobe.
Otvorila je vrata prije no što je shvatila da jedva vidi, jer sada se sumrak
produbio, a soba je imala samo jedan maleni prozor, stoga se vratila na vrh odmorišta
i uhvatila svijećnjak s dvije svijeće koji je Jane upravo upalila i uzela ga sa sobom u
sobu. Stavila ga je na komodu i otvorila ladicu desno od sebe; zatim je pogledala
dolje u nju, razmišljajući dok je gledala u komplete ovratnika i manšeta od čipke i
bluza, s volanima. Rekla je, ladica zdesna. Pa, ovo je bila ladica zdesna. Još ju je
malo izvukla i zarila ruku u stražnji dio. Nije mogla osjetiti nikakvu hrpu uredno
složenih rupčića niti kakvu torbicu za rupčiće, ali ono što je osjetila bilo je nešto
tvrdo pod naborom bluze.
Otvarajući ladicu još više, nestrpljivo je odmaknula nabor na jednu stranu i
vidjela da je tvrda stvar koju je pokrivao bila mala uokvirena slika. U njezinu
ponašanju nije bilo izravne znatiželje, nije ni pomislila: Zašto je teta Constance
sakrila ovu fotografiju ispod nabora bluze? No kada ju je izvukla i stavila pod svjetlo
i vidjela da gleda u lice slično Michaelovu, u njoj je poraslo uzbuđenje.
Lice u okruglom okviru je bilo točna replika Michaelova osim što je izgledalo
starije. Oči, nos, sve, posebice kosa, bili su isti. Postojala je samo jedna razlika: lice
nije pokazivalo Michaelovu snagu, bilo je to blijedo, bolesno lice. Znala je tko je to;
to je bio Matthew Radlet. Vidjela je još jednu njegovu sliku kada je bio dječak. Bio
je na slici sa svojim starijim bratom, Michaelovim ocem. Obojica su nosila odijelca
s pumpericama i kape. Slika je sada visjela u sobi bake Radlet, kao i još jedna slika
braće, slikana kada su odrasli. No potonja je bila nejasna; slikana je na stočnom
sajmu, i samo je prikazivala jednog tamnog muškarca i jednog svijetlog, svaki s
jedne strani krave.

44
 Knjige.Club Books

Zvuk smijeha odozdo ju je nagnao da brzo vrati sliku u ladicu i zatvori ju. Onda
je stajala na trenutak grizući mali prst prije no što je odmahnula glavom i
promumljala: “Da, teta Constance.”
Kao da je upravo doživjela otkriće, okrenula se i pogledala prema vratima, i
njezin pogled ju je nosio izvan njih, niz stepenice sve do prilaza kuće, i vidjela je
svoju tetu Constance kako tamo stoji, kao i maloprije, gledajući ju kao da je počinila
neki zločin.
Ponovo se okrenula prema komodi i njezin strelovit pogled je sada zastao na setu
malih ladica koje su obrubljivale ogledalo. Kada je povukla kako bi otvorila gornju
ladicu, bila je prepuna rupčića, i uzela je jedan i stavila ga pod nos. Snažno je mirisao
na lavandu.
Sada je stajala gurajući rupčić u rukav haljine, njezine oči su blistale, lice joj je
svijetlilo kao da će puknuti od smijeha. Pogledala je oko sebe. Ovo je bila soba
njezine tete Constance. Zapravo ju nikada prije nije vidjela iako je bila u njoj mnogo
puta; bila je udobna, šarena. Bila je gotovo jednako elegantna kao spavaće sobe u
Hallu. Svojoj teti Constance se nije sviđala, nikada joj se nije sviđala, ali sada je
saznala nešto o teti Constance. Nije potpuno razumjela svoje otkriće, ali jedna stvar
je bila sigurna, nikada se više neće bojati tete Constance.
Uvijek je zauzimala stav kako bi izgledalo da se nikoga ne boji, ali u tajnosti se
divila svojoj teti Constance; možda zato što je imala toliku moć nad Michaelom, i
naum je bio da ona sama ostane u dobrim odnosima s tetom. Ali sada... Sada.
Čvrsto je stisnula usnice kao da pokušava zaustaviti uzbuđenje koje je prijetilo
da će se izliti iz nje... Znala je o stvarima, zabranjenim stvarima koje se događaju
između muškaraca i žena. Kada su bile same, Katie i ona su razgovarale, i njihovi
razgovori su upućivali na te tajne stvari. I sada njezina teta Constance. Bome! Jedva
je mogla vjerovati, ali to je bila istina. Oh, da, fotografija je bila dovoljan dokaz za
nju. Sjećala se kako je teta Constance govorila: ‘Michael je na stranu obitelji bake
Radlet.’ I naravno da je, ali njegov otac nije bio gospodin Donald Radlet. Bome!
Bome!
Kada je izašla iz sobe, u njezinu je koraku bilo malo šepirenja.
Petnaest minuta kasnije svi su bili spremni za polazak. Barbara je znala da joj
neće biti dozvoljeno voziti se u kočiji, ne sada kada je padao mrak, čak i da se mjesec
jako jarko sjaji. Ali nije bilo bitno, bio je to predivan dan i nasamo je plesala s
Michaelom. Njezina teta Constance joj to nikada neće moći oduzeti. Još uvijek
je mogla osjećati kako ju drži kraj sebe. Još uvijek je mogla osjećati kucanje njegova
srca kroz svoju haljinu. Da njezina teta Constance nije došla toga trena, možda bi ju
poljubio; možda i bi, možda čak i bi. Pogledao je dolje u nju i njegove oči su bile
velike i nježne, i njegove ruke su bile vruće od znoja. Njezina teta Constance ih
je prisilila da nešto izgube, ali doći će ponovo, taj trenutak će doći ponovo. U tajnim
45
 Knjige.Club Books

dubinama gdje su se njezine želje divlje kretale, osjećala se starije i puna znanja,
čudnog znanja.
Iz svoga sjedala u dvokolici pogledala je prema gospodinu Ferrieru koji se
opraštao od Katie; i ajme meni! ljubio je njezinu ruku i Katie mu se duboko
naklonila; svi su se smijali... Sada je dolazio prema njima.
“Doviđenja, gospođice Brigmore.” Brigie i on su se rukovali.
Onda je razgovarao s Mary. “Zdravo, Mary”, rekao je. “Nadam se da ste dobro.
Sjećate li me se?”
“Naravno, gospodine. Niste se puno promijenili.” Ovo je bilo prvi put da ga je
Mary ovom prilikom vidjela, jer je provela dan sa svojom prijateljicom, Nancy
Waite.
“To je vrlo ljubazno od vas, Mary. Ako se dobro sjećam, uvijek ste bili obazrivi;
utjecaj gospođice Brigmore, bez sumnje.” Pogledao je gospođicu Brigmore.
“Doviđenja.”
“Doviđenja, gospodine. Doviđenja.”
Sada je primio njezinu ruku i, nagnuvši se naprijed, stavio svoje usne na nju, ali
njegove uči su bile podignute i gledale u njezine, i dijelili su nestašan pogled kao da
dijele neku tajnu. “Doviđenja, gospođice Mallen.” Naglasio je gospođice. “Vjerujem
da ste imali ugodan dan.”
Pročitala je samo završetak njegovih riječi, zato što je pognuo glavu, i rekla je:
“Doviđenja, gospodine, i hvala.” Bio je to prikladan odgovor i pokrivao je sve
prigode.
Kada se odmaknuo, Yates je uzviknuo: “Hajde!” i kočija je prva krenula iz
dvorišta; tada je gospođica Brigmore zamahnula uzdama dvokolice i poni je krenuo
naprijed; i sada su oni slobodnih ruku počeli mahati. Mahala je Michaelu koji je
stajao između svoje majke i bake, s gospodinom Ferrierom iza njega. Nije trčao uz
dvokolicu (kao inače) i uzviknuo zadnji pozdrav s ceste, ali iz nekog razloga to nije
bilo važno jer je znala da je on birao, učinio bi to. Osjećala se jako, snažno, bitno;
njezina gluhoća nije bila važna.
Zar joj je bilo samo dvanaest, skoro trinaest? Ali osjećala se puno starije, i tako
puna znanja. Oko jedne stvari je bila odlučna: neće prestati gnjaviti Brigie sve dok
joj ne nabavi ponija, i onda će moći ići preko brda kada god poželi, i nitko ju neće
moći zaustaviti... nitko.
Prešli su oko pola kilometra cestom kada su dvije figure, jedna vrlo visoka i jedva
vrlo niska, preskočile jarak i popele se na povišeni dio zemlje koji je bio na rubu
ceste kako bi im dozvolili da prođu; zatim su im dvije figure mahnule i oni su
odmahnuli. Čak i kada je vidjela da su to bili Jim Waite i Sarah, mahnula je, jer kada
je ugledala malenu figuru Sare Waite odjevenu u njezin običan kaput i teške čizme i
46
 Knjige.Club Books

slamnati šešir, osjećala se budalasto što je prije bila ljubomorna na nju, jer čega se
ima bojati od takve male curice. Znala je kako je Jim Waite odveo Saru na igre, bez
sumnje na prijedlog tete Constance i Brigie, zato što su Benshamovi dolazili. Da nije
bilo tako, Sari Waite bi bilo dozvoljeno da im se pridruži, a kao što je Brigie rekla
drugom prilikom, nije bilo u redu dopustiti djevojčici takvu slobodu. Ali to više nije
bilo važno, ništa više nije bilo važno; plesala je sama s Michaelom i on ju je
gotovo poljubio.

Sljedećeg jutra za vrijeme doručka Barbara je uzrokovala da se gospođica Brigmore

skoro uguši hranom i da joj vilica padne na tanjur kada ju je upitala: “Što je Mallenov
znamen? Trebam li ga imati? Oh, nemoj se ugušiti.” Barbara je brzo ustala sa svog
stolca i krenula oko stola potapšati gospođicu Brigmore po leđima govoreći: “Je li
zbog slanine ili onoga što sam rekla?”
“Nemoj, nemoj!” Gospođica Brigmore se izmakla od Barbarine ruke; zatim je,
brišući usta salvetom, promumljala: “Bilo je do slanine; Mary pretjera s prženjem.
Rekla sam joj. Što... što si rekla o Mallenovom znamenu?” Podigla je vilicu i
nastavila sa svojim doručkom, i kada je Barbara ponovo zauzela svoje mjesto, rekla
je: “Pitala sam te što je, i trebam li gaja imati.”
“Zašto pitaš takvo pitanje? Gdje si to čula?”
“Gospodin Ferrier je razgovarao s tetom Constance sinoć. Rekao je da ga
nemam, no da sam bez obzira nato Mallenova, ili neke riječi sličnog značenja.”
Dragi, dragi Bože! Bio je to nečujan usklik, ali je gospođica Brigmore zatvorila
oči i poprimio je oblik molitve. Nije mogla podnijeti još jednu prepirku s djetetom,
a istina bi bila katastrofalna u ovo vrijeme kada joj je tako dobro išlo sa znakovnim
jezikom. Pogledala je preko stola i rekla, sada polako: “Većina muškaraca Mallen
koji su se rodili s crnom kosom imaju svjetliji pramen koji se proteže od tjemena,”
demonstrirala je, “obično na lijevoj strani.”
“Je li ga majčin ujak Thomas imao? Njegova kosa je bijela na slici u primaćoj
sobi.”
Gospođica Brigmore je spustila pogled prije no što je rekla: “U svojim mlađim
danima, da, bio je jako istaknut.”
“Je li ga moj otac imao?”
Još je jednom gospođica Brigmore tiho rekla: “Dragi Bože! Oh, dragi Bože!”
Sada mora ponoviti priču o izmišljenom mlađem bratu Thomasa Mallena koji se
utopio u moru prije Barbarina rođenja. Izmislila je tu priču kada je dijete prvi puta
upitalo za svog oca i otada je žalila zbog toga jer je još više zakompliciralo
već dovoljno kompliciranu situaciju.
Kada je govorila, gutala je riječi i Barbara je glasno upitala: “Što si rekla?”
47
 Knjige.Club Books

Gospođica Brigmore je hitro podigla glavu i njezin glas je također bio glasan
kada je odgovorila: “Rekla sam da ga je imao malo.”
“Zašto ga onda ja nemam?” Barbara je stavila ruku na svoju kosu.
“Žene u obitelji ne nose taj znamen.”
“Nose znamen?” Polako je ponovila riječi. “Zašto ga zoveš znamenom?”
“Oh, dijete!” Gospođica Brigmore je trznula glavom na stranu. “Bez razloga. To,
to je samo kako bih opisala pigmentaciju kose.”
“Moj ujak, Constancein muž, on je bio sin ujaka Thomasa, zar ne, debelog
čovjeka?”
“Nemoj govoriti, debelog čovjeka; ujak Thomas... ujak tvoje majke je bio
krupan, krupan, to je sve.”
“Bio je debeo, na slici je debeo.”
“Barbara! Naporna si i ponašaš se kao malo dijete.”
“Žao mi je. Ali, Brigie, slušaj me, zato što želim znati. Ako je muž tete Constance
Donald bio sin ujaka Thomasa, zašto je živio na farmi? Zašto nije živio u Hallu prije
nego što se prodao, ili ovdje s tobom? Zašto? I zašto se zvao Radlet, a ne Mallen?
“Zato... zato što se njegova, njegova majka se ponovo udala.”
“Što!” Barbara je zaškiljila. “Ali nije se mogla ponovo udati ako je ujak Thomas
bio živ, i on je tek umro kada sam se ja rodila, tako si sama rekla, kada je doživio
srčani udar. I majka ujaka Donalda je gospođa Radlet, nije li, i ona je još uvijek na...”
Gospođica Brigmore je naglo ustala sa svog mjesta i učinila neuobičajenu stvar
za gospođicu Brigmore, skupila je ruke u šake i lupila o stol, na sličan način na koji
bi to učinio gospodin Bensham, i vikala je na Barbaru iako je pojedinačno izgovarala
svaku riječ: “Neću ulaziti u cijelu povijest obitelji ovoga trena da zadovoljim tebe ili
bilo koga drugoga, čuješ li me? Kada budem mislila da je pravo vrijeme, ispričat ću
ti cijelu priču, čak ću ti ju i napisati, ali sada nije vrijeme za to, i bila bih ti zahvalna
kada bi prestala otvarati ovu temu sve dok ti ne dam dopuštenje za to. Jesi li
razumjela?” Barbara je gledala u gospođicu Brigmore, ali joj nije odgovorila; mogla
je vidjeti da je Brigie bijesna, sve samo zato što joj je pokušavala nešto sakriti, i
mislila je da se radi o teti Constance i čovjeku zvanom Donald Radlet koji je bio
njezin muž, a koji je sin ujaka Thomasa Mallena.
Imala je jak poriv reći Brigie istoga trena: “Teta Constance je loša žena; ima
sliku muževa brata skrivenu u ladici s ovratnicima, i njegovo lice izgleda isto kao i
Michaelovo.” Ali ne, to je bila njezina tajna. Za razliku od ove druge stvari, neće
čekati dopuštenje da govori o tome. Kada ona sama odluči da je vrijeme za to
došlo, zaprepastit će brojne ljude pitanjima, ali više od svega zaprepastit će tetu
Constance, naravno, ako će ju teta Constance pokušati spriječiti.

48
 Knjige.Club Books

“Ako si završila s doručkom, pođi se spremiti za Hall.”

Kada je Barbara stigla do svoje sobe, odmah je krenula prema toaletnom stoliću
i, sjedeći ispred njega, pogledala je u ogledalo; i dok je gledala u svoj odraz, mislila
je: Znam puno stvari koje drugi ljudi ne znaju; možda zbog gluhoće više
primjećujem. Kada ću imati šesnaest, imat ću znanje o svemu, znat ću koliko i...
htjela je reći Brigie, ali zamijenila ju je za tetu Constance, imala je osjećaj da teta
Constance zna puno više o svijetu od Brigie.
Odjednom joj se raspoloženje promijenilo. Nagnula se još više prema ogledalu i
lice joj je poprimilo tužan izraz. Rekla je svom odrazu: “Dijelovi mene nisu dobri i
želim da svaki dio mene bude dobar kako bi me Michael cijelu volio. Želim biti
ljubazna kao Katie, i nježna kao Zapravo je počela od ogledala dok je gledala kako
joj um oblikuje ime ‘Sarah’; tada, pognuta tijela, upitala se: “Je li to razlog zašto ju
mrzim? Ne samo zato što joj Michael poklanja pažnju nego zato što je toliko
drugačija od mene, jer je nježne prirode? Ali... ali ja volim. Oh, da”, odmahivala je
glavom kao da poriče glasu koju ju nepravedno optužuje. “Ja volim.
Volim Michaela, uvijek sam voljela Michaela, ne znam za vrijeme kada nisam
voljela Michaela; i Brigie, da, volim Brigie, ali na drugačiji način; i volim Katie, zato
što bi bilo teško ne voljeti nekoga tako velikodušnog poput Katie; i volim dječake,
posebice Johna. Ja... ja stvarno volim sve, sve osim te obitelji Waite i... i tete
Constance.”
Pa - leđa su joj se izravnala - ako se nadala da će ikada imati Michaela, morat će
naučiti voljeti tetu Constance, zar ne, jer nakon što se ona i Michael vjenčaju, svi će
morati živjeti u istoj kući, zar ne? Ne nužno. U mislima je vidjela sliku tete
Constance kako stoji i gleda u gospodina Ferriera.
Mogla je prepoznati ljubav kada ju je vidjela.
Vidiš, dakle, kimnula je samoj sebi, stvarno je znala puno toga, puno više od bilo
koga njezinih godina. Možda nije bilo samo zato što je gluha, možda zato što je bila
Mallen. Mallenovi su izgleda bili drugačiji, posebni zbog tog znamena.
Ali gospodin Ferrier ju je prepoznao kao Mallenovu i bez znamena.
Ne bi li bilo čudno da se gospodin Ferrier pokaže kao rješenje njezina glavnog
problema.

49
 Knjige.Club Books

DIO DRUGI

Matilda Bensham

50
 Knjige.Club Books

JEDAN

“Sada gledaj ovamo, momče, pitat ću te par jasnih pitanja i želim jasne odgovore;
dovoljno si me gnjavio zadnjih godinu dana ili koliko već. Zašto, za ime Božje, ne
možeš biti kao John ovdje?”
“Ne mogu biti kao on zato što nisam on, ja sam ja.” Dan Bensham se nagnuo nad
stol prema svom ocu i zastao prije nego što je nastavio: “A ti kao da očekuješ da su
ljudi istog kroja.”
“Sada gledaj ovamo, momče, neću to trpjeti.” Harry je ustao iz svog stolca i
obišao stol, ispružene ruke, prstom upirući u svog mlađeg sina. “Možeš se praviti
muškarcem i velikim frajerom koliko god hoćeš među svojim otmjenim prijateljima,
ali sjeti se da je ovo moja kuća i za mene si ti još uvijek samo klinac, ništa više, samo
klinac.”
“Oh, drago mi je to čuti. Jučer si rekao da sam dovoljno star da znam što hoću.”
“Pa, i jesi. I to je ono o čemu se ovdje radi. Mučio sam se godinama, i moj otac
prije mene, da izgradimo jednu od najboljih tvornica u Manchesteru, i imam dva sina
kojima bi trebalo biti prokleto drago što imaju šansu nastaviti nakon mene. Ali evo
te ovdje s devetnaest, i nemaš pojma kuda bi sa sobom. Da si ostao na ideji da ideš
na jedno od onih sveučilišta, bio bih te podržao, da, bih, ali sada dođeš kući i kažeš
mi da ne znaš što želiš raditi, osim što želiš putovati okolo dok to ne saznaš. Pa, nešto
ću ti reći, momče: bome nećeš putovati s mojim novcem.”
“Mogu putovati bez novca.”
“Ha! Ha! Slušaj ga. Volio bih to vidjeti.” Harry je sada ljutito hodao sobom,
široko raširenih ruku, Zatim se okrenuo i vratio i suočio se sa svojim sinom prije no
što je nastavio: “Reci mi samo ovo. Što fali tome da ideš u tvornicu na godinu dana?
Bit će napola tvoja jednog dana, tako da bi trebao znati otkuda dolazi tvoj novac i
kako se zarađuje.”
Dan na trenutak nije odgovorio, nego je stajao upirući šaku jedne ruke o dlan
druge, i zatvorio je oči i brada mu se zarila u prsa kada je ispalio: “U tom upravo i je
stvar, rekao sam ti; ako sam ti rekao jedanput, rekao sam ti već sto puta da ne mogu
podnijeti gledati ih od ponedjeljka ujutro do subote navečer kako rade i rade bez
prestanka...”
“Pazi malo, momče, sad ćemo ovo raščistiti; moji... moji ljudi su bolje zbrinuti
od svih drugih u gradu. Sam Shaftesbury ne bi mogao učiniti više.”

51
 Knjige.Club Books

“Ne?”
“Ne! I da nisi predlagao drugačije tim tonom glasa. Bože dragi! Ne bi me mogao
gore tretirati niti da sam John Bright i da se protivim gotovo svakoj prokletoj reformi
koja se predlaže. Gledaj sve što sam napravio zadnjih par godina, da, i još davno
prije toga, davno prije sedamdeset četvrte bio sam ispred svog vremena jer nikada
nisam uzeo pripravnika mlađeg od deset godina, dječaka ili djevojčicu, i onda sam
podignuo granicu na dvanaest.”
“Zato što je to postao zakon.”
“Nezahvalni mali balavče. Mogao sam i ostaviti deset godina i drugi vlasnici bi
imali bolje mišljenje o meni. Na crnoj sam listi nekima od njih, znaš to? Na crnoj
listi, ja! Sada ti govorim, momče, bolje ti je da se paziš inače ćeš se naći na leđima,
drzak kakav jesi.”
Dok su se otac i sin, slični stasom i izgledom, jedino različitih godina i nimalo
različitih temperamenata, gledali, Johnov glas je tiho dopro do njih, obraćajući se
Danu i govoreći: “Ako te toliko muče uvjeti, zašto ne učiniš ono što otac predlaže i
otiđeš na probni rok, nađeš gdje su potrebna poboljšanja i uvedeš ih?”
Harry je sada svratio svoj ljutit pogled na starijeg sina dok je vikao: “Evo to ima
smisla, to ima smisla; vidi svojim očima što se događa prije nego što počneš sve
osuđivati bez kontrole.” Ponovo je pogledao Dana, zatim je, ispuštajući dugačak
izdah koji je umanjio njegovo cijelo tijelo, rekao malo mirnijim tonom: “I ako
odeš sada, što misliš, kakav će to efekt imati na tvoju majku, u lošem stanju u kojem
je? A znaš da joj je loše, zar ne?” Glas mu se još više snizio kada je završio: “Jako
loše.”
Danova glava je sada bila mirna i kratko je upitao: “Što hoćeš reći, jako loše?”
“Baš to što sam rekao.”
“Ali operacija, bila je uspješna.”
“Za sada, za sada, ali bolje je da znate, obojica,” pogledao je prema Johnu prije
nego što je spustio glavu, “dani su joj odbrojeni, brzo istječu.”
John je naglo ustao sa svog mjesta kraj zadnjeg prozora knjižnice i došao do
Dana, i obojica su zurila u svog oca i on u njih, i onda je polako kimnuo.
Trenutak kasnije dvojica braće su se kratko pogledala, zatim je Dan otišao do
kamina i, stavljajući nadlakticu na ploču kamina, oslonio glavu na nju, i nije ju
podizao dok nije čuo kako mu otac govori: “Zato sam u zadnje vrijeme i ostajao
ovdje duže nego inače, i zato sam vas obojicu htio u tvornici; ne samo jednog,
potrebno je više od jedne osobe da vodi takvo mjesto. Htio sam da se obojica uhodate
u to prije nego što Rington ode u mirovinu, a vjerujte mi, to se neće dogoditi dovoljno
brzo da ja budem sretan. Nikada se nisam mogao osloniti na njega, ne potpuno,
otkada je skoro dopustio da nas onaj štrajk zadesi. Da nije bilo mladog Willyja, koji
52
 Knjige.Club Books

je imao zdravog razuma, bilo bi nam. Willy bi mogao preuzeti sutra jer bi mogao
kupiti i prodati Ringtona na puno načina, ali ipak, ne možemo zaboraviti da je on bio
jedan od njih, a čak će i oni najbolji iskorištavati ako nema više klase na vrhu; da,
klase,” kimnuo je polako pa nastavio, “koju bi vi pridonijeli.” Prikovao ih je
pogledom, a onda rekao slabašno: “Bilo je to drugačije u mom slučaju i slučaju mog
oca. Odrasli smo uz to, bili smo dio mašinerije, moglo bi se reći, ali nešto smo
napravili. Možda nije najveća tvornica, ali je moja ambicija uvijek bila da bude
najbolja u gradu, i ne samo u okretanju tkanine već i u uvjetima u kojima se
okreće, tako da me boli, momče, kada me se optužuje da zanemarujem svoje ljude.”
Harry je sada žustro kimnuo prema Danu, i u tom emocionalnom i strateškom
trenutku napustio sobu.
Nakon nekoliko trenutaka dvojica braće su se okrenula i pogledala ravno u oči,
a onda je John tiho rekao: “Nije tako strašno, uopće nije tako strašno, navikneš se.”
“Nikada se neću naviknuti. Samo to mjesto, grad, prljavština. Oh, Bože,
prljavština!”
“Pa, ne moraš ići tamo gdje je prljavština, to je na tebi. Živimo gotovo tri
kilometra od prljavštine, kako ju ti zoveš.”
“Žive kao... hoću reći stoka, ali stoka je čista. Jesi li vidio kako žive?”
“Da, naravno da jesam.”
“I nije te uznemirilo?”
“Užasno je, ali što možeš? Mislim, ne možeš reformirati cijeli grad, ne
odjednom. Srušili su dosta toga i sada ponovo grade.”
“Da, i? Vidio sam nešto od te nove gradnje, ulice i ulice kuća ništa većih od
koliba.”
“Čiste su, nove, i neke od njih imaju vodu u stražnjim vrtovima.”
Preziran pogled na Danovu licu je nagnao Johna da navlaži usne i malo se
zacrveni, i kada je Dan ponovio: “Neke od njih imaju vodu u stražnjim vrtovima,” i
onda dodao, “a neke nemaju, a neki od njih još uvijek bacaju svoje smeće na ulicu”,
povikao je ljutito: “Nisu svi takvi, samo si pola toga vidio. Postoji puno naših ljudi
čiji su domovi čisti onoliko koliko je to moguće.”
“Rekao si sam,” Danov se glas također povisio, “onoliko koliko je to moguće. I
gledaj, kriviš me jednako kao i on, ali ja te pitam ovo: zašto nas je prvenstveno
preselio ovamo, kilometrima daleko od bilo kakve prljavštine, u samo središte sela,
ovog divljeg sela, svjež zrak, brežuljci i rijeke svuda oko nas, i onda očekuje da se
vratimo u Manchester? U redu, u redu, naša je kuća na periferiji - kao i one svih
mudrih trgovaca - ali čak i tamo ne možeš pobjeći od smeća - njihove velebne zgrade,
njihove crkve, njihove sobe za sastanke, sve, meni još uvijek zaudaraju na smeće,
zato što su izgrađene od smeća.”
53
 Knjige.Club Books

John je gledao u svog brata do kojeg mu je bilo jako stalo. Dan je bio gotovo za
glavu niži od njega, ali širi stasom, i imao je iskru, vitalnost koja je njemu samom
nedostajala. On je također imao moć izraziti svoje mišljenje o svakoj temi, bila ona
tabu ili ne. No ipak je na neki način bio indolentan i, naravno, preveliki idealist. Ta
zadnja osobina je stvorila konflikt o Manchesteru. Tiho je rekao: “Zbog Blakeovih
‘mračnih sotonskih mlinova’ smo mogli uživati u svježem zraku, i brežuljcima i
rijekama; to ne smiješ zaboraviti.”
Osmijeh se polako protegnuo Danovim licem jer se, kao i obično, brzo vratio
svom uobičajenom ponašanju, i rekao je kroz smijeh: “Može se računati na tebe da
sve vratiš na zemlju i u činjenično stanje.”
“Pa, zar nije tako i bolje?”
Prošao je trenutak prije nego što je Dan izravno upitao: “Što da radim?”
“Pa, ako ćeš poslušati moj savjet, učinit ćeš onako kako je rekao i probati, i... i
također, ako je majci tako loše kako govori, onda sigurno ne možeš otići, makar i
dobio novac.”
Dan se okrenuo i ponovo pogledao u vatru, i onda je promumljao: “Što ćemo ako
majka ode?”
“Ne znam, moramo čekati i vidjeti.”
Jedno vrijeme su obojica šutjela, onda je John pogledao na svoj sat i rekao:
“Morao bih krenuti.”
“Kamo?” Dan je gledao kako John polako hoda prema vratima.
“Obećao sam da ću ići do farme s Barbarom.”
“Otkada ti to pratiš mladu damu kada ide u posjet lordu preko polja?”
“Izgleda da joj Brigie ne dopušta da ide sama otkako se onaj put izgubila u
magli...”
“I stoga si joj ti od koristi?”
“I stoga sam joj ja od koristi.”
“Kako se osjećaš kad si u drugom planu iza farmera?”
“Nisam niti znao da sam u drugom planu.”
Dan je sada krenuo prema Johnu i nije postavio pitanje sve dok nije bio ispred
njega. “Ozbiljan si oko Barbare?” tiho je upitao.
“Ne.”
Odgovor je bio odlučan i definitivan, i uzrokovao je da Dan rastegne lice kada je
ponovio: “Ne? Onda će se Brigie iznenaditi, neće li?”
“Brigie nije takva budala.”

54
 Knjige.Club Books

“Brigie je budala kada se radi o mladoj dami. Brigie je uvjerena da ćeš se oženiti
njezinim divnim djetetom i da ćete svi živjeti sretno do kraja života.” Mahnuo je
rukom iznad glave.
“Ne pričaj gluposti. Brigie nije bila s Barbarom sve ove godine da ne zna kako
postoji samo jedna jedina osoba u njezinim očima, i to je farmer.”
“Oh, Brigie to zna, i Barbara to zna, i ja to znam, i ti to znaš; postoji samo jedna
osoba koja za to ne zna, a to je sam plavokosi farmer.”
“Što hoćeš reći? On... on joj je predan.”
“Da, na bratski način, kao što smo i mi svi, ali dao bih se sada kladiti sto prema
jedan da je neće oženiti on, a ti hoćeš. Stavio bi svoj zadnji peni na Brigie.”
Na to je John zabacio glavu i tiho se nasmijao govoreći: “Neka bude dvjesto.”
“Dogovoreno! Koji je vremenski rok?”
“Godina dana od danas.”
“Onda godina dana od danas.”
Smiješili su se dok su hodali iz hodnika; zatim su obojica izgledali malo
posramljeno kada su im oči pale na predmet njihove diskusije. Barbara je upravo ušla
s trijema i Armstrong je već pomagao gospođici Brigmore s njezinim kaputom.
Nakon što su razmijenili pozdrave, gospođica Brigmore je pogledala u Johna i
rekla: “Dan je lijep, sigurna sam da ćete uživati u jahanju, ali pazi, vrati ju ranije,
znatno prije no što se smrači.”
“Bez straha; previše sam oprezan zbog vlastite kože, a da se nađem u tim brdima
po mraku.”
“Što si rekao?” Barbara je sada gledala u Johna, ali Dan je bio taj koji je
odgovorio u njegovo ime. Brzo je rukama ponovio što je John rekao i Barbara je
odgovorila svojim rukama. Onda je, govoreći Johnu grlenim prigušenim glasom,
rekla: “Ne brini, ja ću paziti na tebe.”
John se smijao dok se okretao, govoreći gospođici Brigmore: “Ispričajte me na
trenutak, samo ću se pozdraviti s majkom.” Gledajući sada Barbaru ravno u lice,
gospođica Brigmore je rekla: “Pošalji teti Constance moje tople pozdrave, hoćeš li?”
“Da, Brigie.”
“I reci joj da ću probati doći preko sljedeći tjedan, ako vrijeme dozvoli, naravno.”
Okrenula se prema Danu, govoreći sa smiješkom: “Uvijek je ‘ako vrijeme dozvoli’
ovdje. Nije li čudno kako nam vrijeme upravlja životima? Kako je tvoja majka
jutros?”
“Činila se malo bolje, poprilično živahna.” I mislio je da je bila. No sada se
osjećao skoro slabo pod teretom novog znanja.

55
 Knjige.Club Books

“Oh, drago mi je.” Gospođica Brigmore je kimnula i nasmiješila se. Nije

sumnjala da će tik do trenutka smrti Matilda Bensham izgledati poprilično živahno.
Zadnjih godina se počela diviti Matildi Bensham sve više i više, i u njoj se razvila
duboka privrženost prema ženi koja je, naposljetku, bila njezina gazdarica.
Ponovo se obratila Barbari govoreći: “Pazi se, hoćeš li?” zatim se okrenula i
krenula prema stepenicama.
Dan, ostavši sam s Barbarom, na trenutak ju je upitno gledao prije nego što je
rekao rukama: “Dođi i pričekaj u primaćoj sobi.”
“Doći će za minutu”, odgovorila je verbalno.
“Nikad ne znaš kad se radi o Johnu. Svejedno, možeš doći i sjesti.”
Kada su ušli u sobu, Barbara je sjela na stolac ne predaleko od vrata, što je
nagnalo Dana da, još uvijek se služeći znakovnim jezikom, kaže: “Tako je, nemoj
previše ući, morat ćeš duže trčati.” Prije nego što mu je odgovorila, zabacila je glavu
na stranu, a onda je rekla: “Ne budi smiješan”, i krenula ustati, ali ju je on zaustavio
prenaglašenim pokretom, govoreći: “Oh, nemoj ustati; manje me sram kada sjediš;
tada smo iste visine.” Proučio ju je zadirkujući, s glavom nagnutom na jednu stranu;
zatim je ispružio ruku, razmaknuo palac i prst i rekao: “Pretpostavljam da si sada viša
od mene oko pet centimetara, i ako nastaviš rasti do dvadeset jedne, samo zamisli
kolika ćeš biti onda, stablo!”
“A ako ti nećeš više rasti, samo zamisli kakav ćeš biti onda.” Ovaj oštri dvoboj
je uvijek bio način razgovora između njih dvoje, bilo znakovima ili ustima, i
povremeno se činilo da graniči s otvorenom agresijom.
“Ideš u posjet farmeru?”
“Kome drugome?”
“Iskorištavaš Johna.”
“Nikoga ne iskorištavam. John se ponudio da ide sa mnom.”
“Ne bi ti bilo dopušteno ići da nije.”
Čvrsto je stisnula usnice dok je gledala u njega, i onda je glasom rekla: “Tvoje
napredno obrazovanje je bilo namijenjeno da od tebe napravi gospodina...”
Kada je zabacio glavu i puknuo od smijeha, ona je skočila na noge, i sada ju je
gledao ravno u lice i odgovorio joj, također glasom: “Zvučiš baš kao Brigie; i znaš,
ti i jesi kao Brigie; ispod kože si baš kao ona.”
“Ja sam kao nitko osim mene same.”
Svjetlo u očima mu se promijenilo, lice mu je na trenutak poprimilo krut izgled
dok ju je gledao: to je upravo ono što je on maloprije rekao svom ocu. Nestašan se
sjaj vratio, i sada joj je kimnuo dok je govorio: “Imaš pravo, nisi kao nitko osim
tebe, vrlo si dugonoga.” Odmjerio ju je cijelom visinom, preko naslućenog poprsja i

56
 Knjige.Club Books

uskog struka, do njezine duge suknje za jahanje, i rekao: “Uskoro ćeš morati jahati
većeg konja od ponija, inače će ti se noge vući po podu, kao na slici u dječjoj sobi na
kojoj Isus jaše magarca...”
Sada je bila šokirana, stvarno ju je izazvao. “Bogohulan si i nije zabavno. Nikada
ne uspijevaš biti zabavan, samo iritantan, i sada si spao na bogohuljenje.”
Potpuno mijenjajući držanje, rekao je skrušeno: “Žao mi je, stvarno mi je žao.”
Ali kada je ispružio ruku da dotakne njenu, pljesnula ju je od sebe, govoreći: “Jednog
od ovih dana bit će ti još više žao”, i na to je ustala i žustro izašla iz sobe.
Stajao je gledajući u zatvorena vrata. Jednog od ovih dana bit će mu još više žao.
Nije mu moglo biti više žao od toga koliko mu je bilo ovog trenutka, i to zbog brojnih
stvari: Manchestera, tvornice, njegove majke, frustrirajuće želje za putovanjem, i
onda još te druge stvari, te druge beznadne stvari, te stvari kojom je već godinama
krivo upravljao, te stvari bez nade. Te stvari koja je možda bila i glavni razlog zašto
želi otići.
Još jednom je došao do kamina i stavio ruku na ploču i na nju oslonio glavu.

Gospođica Brigmore je automatski zagladila svaku stranu svoje kose i izravnala

suknju svoje sive pamučne haljine prije nego što je pokucala na vrata spavaće sobe i
ušla. Sada ima već dosta godina otkako ne čeka poziv da uđe.
“Ah, zdravo”, Matildin glas ju je pozdravio kraj prozora. “Vidiš da sam ustala;
natjerala me da ustanem i prije nego što je odjeća stigla na mene.” Glavom je trznula
prema njegovateljici koja je spremala krevet: zatim je dodala: “Dođi i sjedni. Dođi i
sjedni.”
Dok je gospođica Brigmore zauzimala mjesto nasuprot nje upitala je: “I kako se
osjećate jutros?”
“Oh, dobro, dobro, zar ne vidiš? Baš sam pričala ‘Arryju tamo, ako se nastavi
ovakvo vrijeme, odvest će me u Newcastle i kupit ću kompletnu opravu, možda
dvije, i odsjesti u jednom od onih velikih hotela. Nisam li? Nisam li, ‘Arry?”
“Je, jesi, djevojko, i samo reci riječ, i bit ćemo na putu iste sekunde.”
“Evo, što sam ti rekla? A kako si ti?”
“Oh, ja sam vrlo dobro, hvala.”
“Pa, ni ne možeš biti drugačije, zar ne, na dan kao što je ovaj. Samo pogledaj
van, nije li predivno? Pogledaj ta brda. Eeh! Znaš, koliko sam si puta obećala da ću
se popeti na ta brda. Barem jedno od njih, rekla sam si, hajde, popni se samo na
jedno, samo kako bi mogla reći da si to učinila, ali najviše penjanja koje sam radila
je bilo u kočiju. Lijenost je to; to je to, ništa osim lijenosti. Zar ne, ‘Arry?”

57
 Knjige.Club Books

“Je, tu si u pravu, Tilda. Lijena si koliko si dugačka, jesi. Nikada nisi rukom
mrdnula u svom životu, koliko se sjećam.” Dok im se smijeh spajao, gospođica
Brigmore je gledala od jednog do drugog. Mogli su se tome smijati. Nikada nije
rukom mrdnula, ova žena koja je počela raditi kada joj je bilo šest godina, hodajući
mračnim blatnim ulicama, oči zalijepljene od sna, jedini vodič suknja njezine majke.
Od šest ujutro do sedam ili osam navečer. Lijena koliko je dugačka! Ova žena joj je
ispričala priče od kojih su joj suze navrle na oči, o tome kako joj je sestra izgubila
ruku kada joj je bilo devet godina. Trčeći između strojeva, bila je toliko obuzeta
snenosti da je pala naprijed i ispružila ruku kako bi se spasila, i, kao što je Tilda rekla,
bio je Božji blagoslov što nije ispružila obje. Nije odmah ostala bez nje, rekla je,
najprije je bila samo osakaćena, ali kada su je doveli do ambulante, odrezali su ju.
Tijekom godina gospođica Brigmore je došla do zaključka da se njezino znanje
dobiveno čitanjem knjiga nije ni upola povećalo kao znanje o ljudskoj prirodi koje
je stekla slušajući Matildu Bensham.
“John je baš bio ovdje kako bi mi rekao da ide jahati preko do farme s Barbarom.
Ako držimo oči otvorenima, vidjet ćemo ih kako prolaze kraj prilaza tamo. Ajme!
Ona izgleda kao slika na tom konju, Barbara. Ne kao naša Katie; prava šeprtlja, naša
Katie na konju. Je li ti rekao o posjetitelju koji nam je došao jučer?” Ponovo je
kimnula prema Harryju i on je odgovorio: “Ne, nisam. Kada sam imao vremena za
to; tek je ušla, zar nije? I svejedno, proveo sam jutro razgovarajući s ona tvoja dva
klipana, pokušavao im utuviti malo pameti u glavu, barem što se tiče Dana.”
“Oh, Dan je u redu, snaći će se on.” Topao osmijeh se raširio Matildinim blijedim
napuhanim licem. “Ali o Katie i našem posjetitelju”, kimnula je gospođici Brigmore.
“Onaj gospodin Ferrier je jučer došao.”
“Zaista? Nisam znala da je kod kuće.”
“Oh, bome je kod kuće. Odveo ju je na kratku skitnju, kao što je on to nazvao,
na konjima, i opet će ju posjetiti danas. Ovoga puta će dovesti kočiju i odvesti ju u
Hexham. Nego, što misliš o tome? Pitam te, što misliš o tome? Nisam mislila ništa o
tome prošle godine kada je otišao u školu u Hexham i pokupio ju, ali sada dolazi, i
ovo je druga godina za redom, znaš. Oh, o čemu pričam? Više od toga; dolazio je
svake godine otkada se vratio iz inozemstva, od prvog dana kada ju je upoznao na
farmi. Što misliš o tome?”
Što je mislila o tome? I što bi Constance mislila o tome kada su njezina tajna
nadanja - koja nisu bila toliko tajna - još jednom uništena?
Kada se Pat Ferrier prvo vratio u Englesku iz inozemstva, ostao je svega nekoliko
tjedana, no tijekom tog vremena bio je vrlo brižljiv prema Constance, i ona se
pomladila, nada je na nju djelovala kao eliksir, no kada joj je pismom rekao da odlazi,
kao što je to jednom učinio Will Headly, eliksir je izgubio svoju moć i ona se vratila
u svoju ulogu farmerove žene i predane majke i vrlo, vrlo iritantne tete. Kada se
58
 Knjige.Club Books

sljedeće godine ponovo pojavio na sceni, ponovo joj je poklanjao pažnju, ako se nije
udvarao, i tako se to nastavilo skoro pet godina. Do sada je mislila kako je ta
venuća nada u Constance samo blijeda iskra, no ipak je čekala da bude rasplamsana.
Ali ako bi čula da je on posjećivao Hall izričito tražeći Katieno društvo, tada bi se
iskra napokon suzbila, i što bi taj ugasli žar učinio njezinu karakteru? Brak kakav je
ona sklopila, i onda još odbačena od dva moguća prosca, jer odbačena je bila točna
riječ. Nije željela ni pomisliti.
“On je stariji od nje punih petnaest godina, ali bio bi to dobar izbor, odličan. Ne
misliš li da bi to bio dobar izbor? Zamisli našu Katie s kućom u Londonu, i jednom
u Parizu, u Francuskoj, i imanje u Westmorelandu. Ajme meni!”
“To ne znači ništa.”
Obje su se okrenule i pogledale prema Harryju. “Mi imamo kuću ovdje u
Northumberlandu, imamo jednu u Manchesteru. Mogao bih sutra kupiti jednu u
Londonu i još jednu u Parizu i to ne bi ostavilo niti traga s obzirom koliko imamo.
Imovina nije ono što osoba uzima u obzir, to je čovjek.”
“Ali sviđa ti se?”
“U redu je, da, sviđa mi se; nije se ponašao kao ostali, prevelik za svoje čizme.
Ali opet, tko bi znao bismo li vidjeli išta od njega da nešto ne želi, i to nešto je Katie?
Da, priznajmo si, ne bi došao kucati na naša prednja vrata da nije naše Katie.”
“Pa, tako stvari stoje s bilo kojim momkom, zar ne? Bilo kako bilo, izgleda da
se odlučio za nju.”
“Nemoj si sada umišljati, Tilda. Dva posjeta i kažeš da se odlučio za nju. Pa,
znam neke ljude koji su se udvarali deset godina i onda je sve propalo. Odlučio za
nju!” Zvuk koji je učinio je definitivno bilo roktanje.
“Gledaj, evo idu, Barbara i John. I gledaj, stali su; naša Katie trči prema njima,
vjerojatno govoreći Barbari novosti. Oh, one su par, njih dvije; bile su kao sestre, zar
ne?” Okrenula se prema gospođici Brigmore, i gospođica Brigmore je kimnula i
rekla: “Da, doista, kao sestre.”
“I one su vrlo bliske; različite kao nebo i zemlja, ali vrlo su bliske, to se može
vidjeti.”
“Da, one su vrlo bliske.”
“Da! Kao što sam i rekla, izgleda dobro na konju, Barbara. Isto tako i naš John;
lijepo je građen naš John. Ne misliš li da je lijepo građen, Brigie?”
“Da, zaista, on je vrlo bistar mladić.”
“Baš izgledaju kao lijep par.”
“Da, izgledaju.” Oh, da, svakako, izgledaju kao lijep par, i odgovaraju si.
Gospođica Brigmore je to čvrsto zagovarala u sebi. John je bio ljubazan, nježan, i

59
 Knjige.Club Books

obazriv, i znao je kako izaći na kraj s Barbarom. Imao je dar razgovarati s njom
tijekom njezinih ispada, ali takve scene su se u zadnje vrijeme promijenile u
raspoloženja. Na početku ih je zvala zamišljenim trenucima, raspoloženjima, ali sada
je o njima razmišljala kao o crnim grčevima, jer kada je Barbara prolazila kroz njih,
nije pričala niti glasom niti rukama, nego bi izašla i hodala brdima, vrlo slično kako
je njezina majka radila dok je bila trudna. Nekada ju je gospođica Brigmore uhvatila
kako zuri u nju, s pitanjima duboko u očima, no do sada ih nije upitala svojim usnama
niti svojim rukama, ali gospođica Brigmore je sve više osjećala da nije daleko dan
kada će biti suočena s mladom djevojkom koja želi znati cijelu istinu.
Malo se trgnula kada je Matilda viknula s drugog kraja sobe: “Hoćete li nam ići
donijeti dvije čaše vine, njegovateljice?” To je jedna stvar koji nikada nije uspjela
učiniti, usaditi u Matildu kako raditi stvari, način na koji se obratiti poslugi.
Njegovateljica je bila novi dodatak kućanstvu i izgledala je malo uvrijeđeno kada
je Harry rekao: “Pusti ju, pozvat ću Brooksa.”
“Ne, ‘Arry, ići će i donijeti, zar ne, draga?”
Njegovateljica je gledala od Matilde do gospođice Brigmore i kada je gospođica
Brigmore napravila gotovo neprimjetan pokret glavom, okrenula se i izašla iz sobe.
“Tako je. Samo sam je se htjela riješiti na minutu, ne možemo razgovarati ispred
nje. Nije pravilno da svi znaju tvoja posla, zar ne? Sjedni, ‘Arry, prestani galopirati
naokolo, ponašaš se kao konj koji vuče kočiju i pušten je u staju. Reci joj o čemu
smo govorili jučer navečer, hajde.” Gledala je u svog muža, ali je pokazivala na
gospođicu Brigmore, i Harry, koji je sjeo neuobičajeno poslušno, je rekao: “Oh, ima
vremena za to, Tilda.”
“Nema boljeg vremena od ovog, to uvijek govoriš; to si mi davno rekao, sjećaš
se? Nema boljeg vremena od ovoga, rekao si; uzmi šešir i kaput i idemo se vjenčati.”
Zabacila je glavu i njezini obješeni obrazi su se ljuljali od smijeha i Harry se
nasmiješio kad je pogledao dolje i kimnuo glavom, a zatim je rekao: “Da, da, sjećam
se, nema boljeg vremena od ovog. Iako, pazi,” kimnuo je i pogledao u gospođicu
Brigmore, “nije bilo gotovo tako brzo, trebalo nam je skoro tjedan dana.”
Tildin je smijeh ponovo ispunio sobu, i onda je odjednom nestao. Ispružila je
ruku prema gospođici Brigmore i, držeći je za zapešće, rekla: “Želimo nešto napraviti
za tebe, djevojko, pričali smo o tome prije više godina. Nešto trajno, nešto što će ti
pomoći za vrijeme dok sljedeći nisu spremni da započneš s njima.”
Izgledajući zbunjeno, gospođica Brigmore je okrenula lice prema Harryju i dok
su njezine oči ispitivački gledala u njega, on je rekao sa širokim osmijehom: “Misli
reći kada se oni vjenčaju i počnu imati djecu, ti ćeš ih poučavati.”
“Oh! Oh!” Slogovi su izašli uz drhtav smijeh. “Oh, sumnjam da ću ikada više
primati djecu, ne u svom životnom vijeku.”

60
 Knjige.Club Books

“Zašto ne? Zašto ne? Mogla bi imati još kojih trideset godina ispred sebe,
dvadeset od njih radnih.” Harry je sada govorio direktno njoj. “Ne izgledaš niti blizu
svojim godinama, niti najmanje, zar ne, Tilda?”
“Ne, ni najmanje, i uvijek sam to govorila, nisam li? Jesam, jesam.”
“Nego, prijeđimo na stvar.” Harryjevo ponašanje je sada bilo žustro. “Ovako
stoje stvari; mi ćemo prvo izložiti svoju stranu. Želimo da dolaziš ovamo svaki dan,
kao i obično, ali bez određenog rasporeda, kako želiš, ali samo svrati i pomogni Tildi
tu i tamo s vođenjem, kao što si uvijek i radila. Ali ako bude dana kada se ne osjećaš
za to i ne da ti se, pa, nećemo imati problema s tim. I tako da se možeš osjećati
neovisno, razmislili smo o iznosu za tebe.”
“Oh, ne! Ne!” Pokret koji je gospođica Brigmore napravila je pomaknuo nogu
stolca preko ruba tepiha i zaškripila je po ulaštenom parketu. “Dobro sam plaćena,
vrlo dobro plaćena, previše ste velikodušni. Pogledajte što ste učinili za Barbaru, i
konj i dvokolica; i briga za konja također. Nikada vam se neću moći odužiti
na velikodušnosti. Oh, ne! Ne! Ne bih mogla prihvatiti ništa više.”
“Ne radi se o tome što bi mogla prihvatiti ili što ne bi mogla prihvatiti.” Harry
Bensham je ponovo bio na nogama, njegovo uobičajeno ponašanje u prvom planu.
“Imaš sto pedeset funti godišnje za život, oh, znam, znam; vas tri ste škrtarile s manje
od toga prije nego što si došla ovamo.” Široko je zamahnuo rukom kao da
tjera njezino poricanje i nastavio. “I ako se Barbara uda, tko zna hoće li htjeti tih
svojih sto; sve ovisi o tome koga će uzeti. Da,” kimnuo je, “sve ovisi o tome koga će
uzeti.” Nije bio tako okrutan da doda “ili tko uzeti nju”, već je umjesto toga rekao:
“Svašta se može dogoditi, i gdje ćeš onda ti biti? Imat ćeš krov nad glavom i funtu
tjedno od koje biste vas dvije trebale živjeti.”
Dok ga je gledala, mislila je, kako neprimjereno; sažalijevao ju je što živi od
prihoda jedne funte tjedno, međutim, to je bilo skoro tri puta više od onoga što je
plaćao neke od svoje posluge. Bio je čudan čovjek, neukrotiv čovjek, ali velikodušan,
i znala je u svom srcu da koliko god bude protestirala, kao što manire nalažu, bit će
joj drago prihvatiti njegovu ponudu, jer su već i sada financije bile njezina konstantna
briga zato što je Barbara imala ukus koji je nadilazio njihova primanja.
No kada ga je čula da govori: “Tri tisuće, tako smo mislili, Tilda i ja, tri tisuće, i
ja ću ih uložiti za tebe. To će ti donijeti skoro isto koliko dobivaš sada, ako ne i više”,
protestirala je. Ali ušutkao ju je s: “Nemoj sada počinjati”, upirući prstom u nju dok
je hitro ustajala na noge, i nastavio: “Ne želim čuti niti jednu riječ od tebe,
poznavajući tebe, ako otvoriš usta, reći ćeš nešto što će me ostaviti bez teksta. Tako
da je riješeno. Bit ću dolje. A ti sjedi mirno.” Kimnuo je prema svojoj ženi i ona je
kimnula njemu, miran osmijeh na njezinu licu dok je govorila: “Da, ‘Arry, da, sjedit
ću mirno.”

61
 Knjige.Club Books

“A što se tiče tebe,” ponovo je gledao u gospođicu Brigmore, ali sada kao da je
krivac, “ako ćeš uskoro imati malo vremena, htio bih razgovarati s tobom oko
nečega.”
“Da, u redu.” Njezin glas je bio tih.
“Dobro onda,” kimnuo je jednoj pa drugoj, “to je sve.”
“Nećete li... nećete li ostati na čaši vina?”
Okrenuo se od vrata i pogledao prema gospođici Brigmore. “Ah, ima vremena
za to; vino me nikada ne zamara. Nitko me neće okriviti da imam trbuh.” Potapšao
je prednji dio hlača, trznuo glavom, i izašao.
Neotesanost, dobrota, ljubav: ova kuća je bila mješavina toga. Ponovo sjedeći,
ispružila je ruke i nježno primila Matildine i blago šapnula: “Što da kažem?”
“Ništa, djevojko, ništa, barem ne o tome. O ostalim stvarima, radi kao što inače
radiš, reci onako kako je, i to svojim književnim engleskim, i bez straha i pristranosti.
Tako ‘Arry govori o tebi, pričaš bez straha i pristranosti. Misli da si dama, ‘Arry, i u
pravu je. Bome je! U pravu je, i drago mi je što te poznajem. Kad već pričamo o
onome kako je, reci mi, djevojko... što misliš koliko još imam vremena?”
“Oh, Matilda.”
“Ne, ne, nemoj sada popustiti. Vidiš, znam da mi je vrijeme kratko, ali ne znam
je li tjedan ili mjesec dana, a postoje stvari koje želim napraviti, ispraviti.”
Gospođica Brigmore je duboko zagrizla svoju donju usnu i po prvi put riječi su
je izdale.
“Misliš li da zna?”
“Ne, ne”, odlučno je lagala.
“U zadnje je vrijeme tih i nježan, znaš. Mislila sam da naslućuje.”
“Ne, ne, ljubazan je zato što' se brine za vas. Veoma, veoma vas voli.”
“Da, da, voli. Ali stranac to ne bi pomislio zbog načina na koji je nekoć sa mnom
pričao. Ali bilo je to kao pričati zidu, jer to je njegov način. I ljutila sam ga jer sam
uvijek bila malo blesava kada se radilo o učenju. Htio je da učim jer je njegova prva
žena bila učena, ali sam mu jednom prilikom rekla,” ponovo se blago osmjehivala,
“‘Nije ti puno pomogla sa svojim prokletim učenjem, je li?’ Eeh! Evo mene opet; ne
bih smjela psovati pred tobom, ali to sam mu rekla; i on se smijao i lupio me po
stražnjici, i rekao: ‘Ne, dobra si ti’, i to je bio zadnji put kada me pokušao učiti. I
znaš, djevojko, mislila sam si ovih nekoliko godina, ako me ti nisi mogla
naučiti, onda me ne može nitko, odlična si u učenju ljudi... ja... ja ne želim umrijeti,
Brigie.”
Gospođice Brigmore je bespomoćno gledala u ženu koja ju je motrila, sada sa
suzama u očima i bilo joj je nemoguće odgovoriti. Grlo joj je bilo puno, srce joj je

62
 Knjige.Club Books

bilo puno. Ljudi koji ne prate nikakva pravila o tijeku razgovora, čak i vrlo privatnog,
kao što bi trebali, uznemire te; zabezeknu, rekla bi Mary. Čujno je progutala dok je
Matilda nastavljala, glas joj je sada bio pun emocija: “Ne zato što ne želim napustiti
sve ovo, jer mi ovo nije značilo niti sitnicu; bila bih jednako sretna u maloj
dvokatnici, i falio mi je Manchester, je, je, ali mu nisam htjela reći. Ne, ne. Ali ne
želim ići zbog njega. Vidiš, ne znam što će učiniti, djevojko; samo se molim Bogu
da Florrie Talbot ne zarije svoje kandže u njega. Mrzila bih ju vidjeti na svom mjestu
ovdje. Bože! Ne znam bih li to mogla podnijeti, sama pomisao...”
Gospođica Brigmore je ponovo progutala, zatim upitala kroz kašalj: “Flor-
Florrie Talbot? Nisam čula za nju.”
“Ne, ne pričamo puno o njoj, to je njegova rođakinja. Kada mu je prva žena
umrla, bila je apsolutno odlučna da će biti njen, i bila je mlađa od mene više od šest
godina. Sada je tek u kasnim četrdesetima, ali je zapuštena kuja. I nije ništa bolja
nego što je bila; kada je bila mlada, njezin otac ju je morao odnijeti iz polja više
od jedanput.”
Oči gospođice Brigmore su se upitno suzile i Matilda je rekla: “Znaš, pričala sam
ti o njima, tamo gdje su se kurve nalazile; dan, noć, ponoć, njima je bilo svejedno.
Eeh! Bile su bez stida, i ona je bila jedna od njih. Njezin otac ju je tukao da je bila
sva plava od glave do pete i držao ju u sobi tri dana bez ičega kako bi ju izliječio. Ali
sumnjam da se ikada izliječila. Svejedno, pošteno se udala, za nadzornika u
pristaništu u Liverpoolu. Kada je umro, vratila se u Manchester. Tamo je još uvijek
i čim odem, bit će na mom ‘Arryju kao krvoločna pijavica.”
“Oh, ne! Ne! Ne brinite, Matilda. Gospodin Bensham nikada ne bi pomislio da
stavi nekoga drugoga na vaše mjesto.”
“Ne, na neko vrijeme ne bi. I uvijek ću imati djelić njegova srca, sigurna sam u
to, ali ljudska priroda je ljudska priroda svugdje na svijetu kao što ti i ja znamo,
djevojko, i kada se potrebe jave, vrag upravlja volanom. O tome sam te htjela pitati.
Ako dođe ovamo - i ne bih se čudila da dođe, jedva ću se ohladiti u grobu, a ona će
već hodati prilazom, kladim se u što hoćeš. Pa, ako tako bude, pričat ćeš s njim,
može, i reci mu da pričeka; da pričeka godinu dana, može, ha? Tebe će poslušati.
Jako te poštuje, nemaš pojma.”
“Napravit ću što mogu, nemojte se brinuti ni o čemu. Oh,” okrenula se prema
vratima s olakšanjem, “evo vina. Čaša vina će vam goditi.”
“Da, djevojko, da; ne postoji ništa kao čaša vina da se ponovo oživi.” Matilda je
sada ispuhala nos i uspjela obrisati suze u isto vrijeme, i nasmiješila se njegovateljici
oštra lica koja je stavljala pladanj na noćni ormarić.

63
 Knjige.Club Books

DVA

“Znao si da dolazim.”
“Nisam.”
“Dobio si moje pismo?”
“Da, ali tek jučer, i bilo je prekasno, sve je već bilo organizirano.” Michael je
pričao tiho i sporo.
“Organizirano!” Barbara je prijezirno zabacila glavu. “Za odlazak u grad s
Waiteovima! Organizirano! Ionako, tko su Waiteovi? Mislio bi da su iz kraljevske
obitelji. Oni su sluge.”
“Dosta je sada, Barbara.” Naglašeno je izgovorio riječi.
“Što hoćeš reći time, dosta? Rekla sam da su sluge i oni jesu sluge, znaš da su
sluge.”
“Svi smo mi sluge.”
“Nemoj počinjati sa svojim filozofijama, znaš što mislim.”
“Znam što misliš i tu nema pomoći; Jim i ja imamo posla.”
“I Sarah skupa s vama.”
“Da, i Sarah skupa s nama, kako kažeš.”
Dok je tako stajala gledajući u njega, njezine oči razrogačene i suhe od
neisplakanih suza, njegov ton se kao i obično odmah ublažio i uzeo joj je ruku i
polako rekao: “Oh, Barbara, Barbara, nemoj biti budalasta, bit će još prilika. I gledaj;
povela si Johna sa sobom.”
“Samo zato što mi Brigie ne bi dala da dođem sama.”
“U redu onda, ja ću doći sljedeću subotu i pokupiti te.”
“Hoćeš?” Lice joj se ozarilo.
“Da, to je obećanje.”
Mogućnost da će provesti sate s njim nasamo ozarila je njezino lice nesputanim
zadovoljstvom i ljubavlju, sve dok nije pomislila daje to za tjedan dana i ako će
Brigie naći načina da ju spriječi da bude sama s Michaelom, to će i učiniti, čak bi išla
tako daleko da ih ona sama otprati. Vratila se na današnji problem.
“Michael.”
“Da, što je?”

64
 Knjige.Club Books

“Učini nešto za mene.”

“Bilo što, bilo što, mlada damo.” Bilo je čudno što koristi isti naziv za nju kao i
Dan Bensham. Nije znao je li on kopirao Dan ili Dan njega.
“Nemoj, nemoj povesti Saru sa sobom.”
“No, no.” Napola se okrenuo od nje, zatim polako natrag prema njoj. “Ponašaš
se smiješno, Sarah ide s nama u grad svaki tjedan. Zašto bi prestala danas?”
“Svaki tjedan! Uvijek?”
“Da, svaki tjedan, uvijek.”
“Ja... ja nisam znala.”
“Pa, sada znaš. Gledaj, Barbara, ovo je sve glupost. Trebaš prijeći preko toga.”
“Prijeći preko čega?”
Pitanje ga je zbunilo. Nije rekao: “Svoje ljubomore na Saru”, ali nije rekao ni:
“Nema razloga da se ovako osjećaš.” Možda bi prošle godine ili godine prije toga to
mogao reći, ali kako je odrastao, njegovi osjećaji su se promijenili; ne potpuno, oh,
ne, još uvijek je osjećao duboku naklonost prema njoj i ponekad je mislio da je
to nešto više od naklonosti, jer ga je fascinirala, i bila je lijepa. Njezin hendikep ju
nije kvario ni na koji način. Bila je puna života, vitalnosti, i bila je tako privlačna i
ugodna kada je bila dobro raspoložena. Ali imala je tu opsesiju Sarom koja ju je
kvarila, i u zadnje vrijeme je tako ojačala da je u njemu probudila
svojevrsnu tjeskobu; ne bi to nazvao strahom.
“Mrzim tu djevojku.”
“Ne smiješ to govoriti, Barbara; nikada nije učinila ništa da to zasluži.”
“Uvukla se u kućanstvo iskorištavajući dobro srce tete Constance.”
“Nije učinila ništa takvo; naporno je radila i učinila se ugodnom, ona je prirodno
ugodna osoba.”
“Oh, je li? Drago mi je da ju smatraš takvom. I namjeravaš ju povesti sa sobom?”
“Da, namjeravam ju povesti sa sobom... Oh, ne, ne, hoću reći tla ju ja ne
namjeravam povesti sa sobom, ona će se pridružiti meni i Jimu kao što to uvijek radi.
I gledaj,” lice mu se ukočilo, “kada se ovako ponašaš, mogao bih ja krenuti
pametovati o njemu.” Pokazao je prema vratima blagovaonice i u smjeru primaće
sobe gdje je John razgovarao s Constance.
“Zašto ne počneš onda?”
“Zato što...” Je li mogao reći: “Ne smeta mi s kim jašeš”, jer ga je iz nekog
čudnog razloga i smetalo? Brinuo se za nju, brinuo se o njoj; nije moglo biti drugačije
s obzirom na povezanost koju su dijelili otkako su bili djeca. I nije bilo samo to,
njegovi su osjećaji bili dublji. Ali znao je što o tome misli njegova majka; Barbara joj

65
 Knjige.Club Books

se nije sviđala - bi li se njegovi osjećaje promijenili da joj se sviđala? Završio je

kratko: “Zato što ne volim svađe. Mi se ne svađamo, osim kada...”
“Osim kada ja dođem u posjet. Pretpostavljam da teta Constance tako kaže, i
pretpostavljam da nema nikakvih primjedbi oko loga što se družiš sa sluškinjom?”
Njegov ton je sada bio jednak njezinu, odgovorio je: “Ne, nije iznijela nikakve
primjedbe zato što sam siguran da ih nema. Nema nikakvih osjećaja o društvenim
klasama. Kako bilo, tko smo mi da se pravimo važni, mi smo obični farmeri. Ti si
jedina koja ima ideje o klasama.”
“I s pravom,” uspravila se dok je djetinjasto završavala, “jer sam s obje strane iz
visoke klase.”
Ovo je bilo previše; trebao je otići od nje prije nego što kaže nešto što će je
nagnati na razmišljanje. Bio je svjestan porijekla svoga oca - majka mu je rekla
prošle godine da mu je otac bio rođeni sin Thomasa Mallena. Nije mu to rekla prije
no što mu je baka umrla kako ne bi loše mislio o svojoj baki. Mislio je kako su se u
to vrijeme njegovi osjećaji prema Barbari promijenili; morao ih je promijeniti kada
je shvatio kako je samo jedno koljeno udaljen da joj bude polubrat. Također je znao
da ona ne zna istinu o svojem porijeklu nego joj je Brigie ispričala neku bajkovitu
verziju.
“Gdje si? Michael! Michael!” S olakšanjem je začuo glas svoje majke i hodajući
prema vratima viknuo: “Ovdje smo.”
Constance je stigla i stojeći na pragu gledala u mjesto na kojem je stajala
Barbara, njezino lice kruto i blijedo i kao i uvijek dopadljivo lijepo, i kao i uvijek
pomislila je: Oh, ta djevojka! Zatim je, okrenuvši se prema Michaelu, rekla:
“Čekaju.”
“Oh! Pa, spreman sam.” Pogledao je nazad u Barbaru. “Doći ću sljedeće subote”,
rekao je i zatim hitro otišao.
Constance je sada krenula prema Johnu govoreći: “Idu na sajam, uobičajena
rutina.” Zajedno su hodali hodnikom i kroz kuhinju, i nakon što su par minuta bili u
dvorištu, Barbara im se pridružila.
Stojeći sa strane, gledala je prema mjestu gdje je Michael sjedio na prednjem
sjedalu kola s uzdama u ruci, a Jim Waite je s tla jednim zamahom dizao Saru na
sjedalo kraj njega. Onda se sam popeo u kola.
Kada je Constance mahnula, Sara je uzvratila pozdrav. Tada je John podignuo
ruku dok je tiho govorio: “Jedva sam ju prepoznao; toliko je narasla od prošle godine,
i lijepa je. Činila se još uvijek djetetom prošle godine na žetvenoj večeri. Pleše li i
dalje?”
“Kao ptica; brza je na nogama.”

66
 Knjige.Club Books

Constance se okrenula u Barbarinu smjeru tako da je uhvatila njezine zadnje

riječi: brza na nogama, kao ptica!
Constance je još uvijek bila okrenuta prema njoj, ali je, obrativši se Johnu, rekla:
“Ne znam što bih učinila ovih godina bez nje. Ja sam za nju bila Brigie; znaš što hoću
reći?”
“Da, da, naravno.” Kimao je glavom smijući se.
“Jesi li znala da je gospodin Ferrier ovdje?” Barbarin glas je bio nizak, njezin
govor nejasan.
Pitanje je vidljivo iznenadilo Constance i uhvatilo ju nespremnu; pogledala je
ravno u Barbaru i prošlo je nekoliko sekundi prije no što je napravila blagu kretnju
glavom i rekla: “Ne.”
“Oh, mislila sam da će se javiti; ovdje je već nekoliko dana. Jučer je išao jahati
s Katie, a danas dovodi kola kako bi ju mogao odvesti u Hexham... idu u Hexham,
zar ne?” Obratila se Johnu, ali on nije odgovorio; samo je ukočeno zurio u nju.
“Hoćeš li da ga pozdravim u tvoje ime ako ga vidim?”
Još jednom je prošao trenutak stanke prije nego što je Constance rekla: “Da, učini
to. Molim te, učini to.”
“Pa, morali bismo krenuti.” Pošla je korak naprijed, zatim stala. “Oh, jesam li ti
rekla da Brigie šalje svoje tople pozdrave i kaže da će doći jedan dan sljedeći tjedan?”
“Da, rekla si mi.” Constanceino liceje bilo bezizražajno. “Michael dolazi po
mene sljedeću subotu; idemo jahati.” Constance nije odgovorila.
“Pa, stvarno bismo morali krenuti.” Krenula je prema mjestu gdje su konji bili
privezani za stup, pozivajući Johna preko ramena: “Pomogni mi gore, Johne.”
Ozbiljna lica, John je obavio zadatak i podignuo ju u sedlo; tada se popeo na
svog konja, i bili su spremni krenuti kada je Barbara ponovo oštro zauzdala svog
konja, i sada gledajući u Constance, rekla: “Oh, znala sam da sam ti nešto htjela reći.
Bilo je čudno, ali u Hexhamu sam vidjela jednog čovjeka kada sam zadnji put
bila tamo. Imao je tamnu kosu, ali sa svijetlim pramenom sa strane.” Demonstrirala
je pomičući prst po svojoj kacigi za jahanje. “Brigie kaže da se to zove Mallenov
znamen; Michaelov otac ga je imao, zar ne? Mary mi je rekla da je njegova kosa bila
crna kao moja osim tog bijelog pramena; kaže da ga uvijek naslijede muška
djeca; zar nije čudno da je Michael tako svijetle kose?”
Mlado lice je pogledalo u ono starije; iz očiju je navirala odbojnost jedne prema
drugoj. Godine pristojnog ponašanja su nestale i ono što se otkrilo bila je mržnja.
John je bio taj koji je nagnao njihove konje naprijed, govoreći žurno: “Doviđenja.
Doviđenja, gospođo Radlet.” Znao je da je upravo svjedočio kako guja koristi svoje
otrovne zube. Kakav je otrov iskoristila, mogao je samo pogađati, ali po izrazu lica

67
 Knjige.Club Books

gospođe Radlet mogao je značiti smrt. Ona je bila mladi vrag, Barbara, bila je
zlobna... I oni su mislili da će ju on oženiti. Ne on! ...
Constance se, ponovo u kući i sama, osjećala toliko preplavljenom emocijama
da je na trenutak pomislila kako će se srušiti. Odlazeći u blagovaonicu, otišla je do
kuhinjskog ormarića i uzela bocu konjaka iz kojeg je natočila dobru porciju i pila ga
dok je napuštala sobu i žurila uz stepenice i u svoju spavaću sobu. Padajući u
naslonjač, uzela je veći gutljaj iz čaše, zatim se naslonila i zatvorila oči.
Ta djevojka! Ta lisica, jer i bila je lisica. Nešto je u njoj bilo zlobno, jednako
zlobno kao što je to bilo u Donaldu. Oboje nastali od istog oca, možda nisu od njega
naslijedili svoju pokvarenost jer, koliko se sjećala, on nije bio loš čovjek, ali negdje
u njegovu porijeklu je bilo zla. Kako je znala za Michaelu? Kako je saznala? Ne
od Anne. Ne. Ne. Anna joj nikada ne bi rekla. Oh, Bože! Ako Michael ikada sazna,
kako će se ponašati prema njoj? Volio ju je. Moglo bi se reći da ju je obožavao; i
više, smatrao ju je idealnom ženom. Spustila je čašu, zatim se okrenula i zarila lice
u krilo naslonjača.
Poslije nekog vremena, nakon što je umila lice hladnom vodom, stala je pred
ogledalo i njezine misli su se dotakle druge sramote. Pat u Engleskoj; blizu, a da se
nije javio, ali je posjetio Hall dva dana za redom i to kako bi vidio onu mladu
djevojku. Ali opet, ona nije nikakva mlada djevojka, ona je žena; starija je nego što
je ona sama bila kada se udala. Katie Bensham je bilo devetnaest, ili blizu, dovoljno
stara za udaju i da smatra čovjeka petnaest godina starijeg od nje sasvim prikladnim...
Will Headly, i Bob Armstrong, i sada Pat. Zašto, zašto su ju tako tretirali? Činilo se
da joj je bilo suđeno da ju izigraju muškarci koji su je privlačili, a žele oni koje
Ili je mogla smisliti. Ali ne smije zaboraviti Matthewa Radleta. Voljela je
Matthewa i on nju. Ali potreba u njoj, samoća u njoj nije bila ništa naspram nove
prijetnje koja joj je visjela nad glavom. Ta djevojka! Ta djevojka! Kako li je došla
do znanja o Michaelovu stvarnom podrijetlu? Nitko prije nije nikada postavljao
pitanja, natuknuo ili krivo pogledao: Michael je na bakinu stranu obitelji, i sirana
obitelji njegove bake je bila svjetlokosa. To je bilo sve što se o tome trebalo znati sve
do sada. Osjećala se gotovo fizički slabo kada je shvatila da je djevojčino znanje
srušilo i zadnju obranu koju je imala protiv spajanja nje i Michaela. U najgorem
slučaju, da je Michael izjavio svoju ljubav prema njoj, bila bi primorana moliti Annu
da objasni blisku vezu između njih dvoje, iako znajući da ju nagovara da podrži laž.
Ali kako su sada stvari stajale, Barbara je bila svjesna da krvna veza između nje i
Michaela ne postoji. Ta scena u vrtu je na neki način bila objava rata.
Prošao ju je osjećaj koji je stalno bio u njoj kada je Donald bio živ, osjećaj da ju
ima u klopci i da mu nikada ne može pobjeći. No pobjegla mu je. Ali u sadašnjoj
situaciji ne postoji nitko toliko voljan da ju oslobodi Barbare da počini ubojstvo. To
neće iznova biti slučaj Donalda i Matthewa.

68
 Knjige.Club Books

TRI

“Vratila si se kasno.”
“Jesam li?”
“Barbara, molim te, ne odgovaraj mi na taj način.”
Usta gospođice Brigmore su se pretvorila u ravnu liniju; i kada je Barbara
nastavila šutjeti, pitala ju je: “Jesi li imala ugodnu vožnju?”
“Ne.”
“Onda pretpostavljam da je krivica bila tvoja?”
“Da, to bi ti pretpostavila, zar ne? Postrojavaš se na drugoj strani.”
“Barbara, ne razgovaraj tako sa mnom, rekla sam ti. Dođi, reci mi, što je bilo?”
“Ništa nije bilo, što bi bilo?”
“Ne podiži glas, Barbara.” Gospođica Brigmore je sada brzo govorila rukama
gledajući gdje se Brooks penjao glavnim stubištem. Zatim se okrenula i brzo hodala
prema galeriji, kroz nju i uz stepenice koje su vodile do kata s dječjom sobom, i nije
se okrenula sve dok nije ušla u svoju dnevnu sobu. Tamo je ukočeno stajala u sredini
sobe i čekala da joj se Barbara pridruži.
Barbara je polako ušla u sobu, i kada se nije okrenula i zatvorila vrata, gospođica
Brigmore je, formirajući riječi iznimno precizno, što je bio siguran znak njezine
uznemirenosti, rekla: “Budi tako dobra i zatvori vrata iza sebe... Dakle.” Gledala je
u visoku, vitku figuru odjevenu u zeleno jahaće odijelo, njezina crna kosa podignuta
visoko od blijedog lica, smeđa baršunasta kapa smještena na vrhu glave, i čak kroz
uznemirenost i iritaciju nije mogla ne primijetiti ljepotu djevojke. Malo nježnijeg
tona, pitala je: “O čemu se ovo radi? Što te dovelo do ovog raspoloženja? Jesi li se
svađala s Johnom?”
“Svađala s Johnom?” Barbarine oči su se raširile hineći iznenađenje. “Tko se još
svađa s Johnom? Ostavila sam ga kod male kuće i odgalopirala kroz brda; dobro sam
mu pokazala, kao što bi Mary rekla; i kada me sustigao, sve što je mogao reći kroz
dahtanje je bilo: ‘Barbara! Barbara! Ti! Ti!’”
“Svaka mu čast što nije loše reagirao. Sjećaš li se što se dogodilo zadnji put kada
si odlučila jahati kroz brda?”
“Znala sam da će me slijediti. Svejedno, sunce je sjalo.” Skinula je kapu i bacila
ju sa strane.

69
 Knjige.Club Books

Da je itko drugi osim njezina voljena djeteta pričao i ponašao se na takav način,
gospođica Brigmore je znala da joj se nikako ne bi sviđao, ali zato što je to bila
njezina voljena Barbara, svalila je krivnju za njezino ponašanje na gluhoću; da je
netko tako predivno obdaren, a tako uklet, ne može stvoriti ništa osim unutarnjeg
konflikta. Sada je napravila korak prema njoj, govoreći nježno: “Johnu je jako stalo
do tebe, i ti to znaš.”
“Ne želim da Johnu bude jako stalo do mene, i ti to znaš.”
“Barbara! Dođi.” Gospođica Brigmore ju je sada uhvatila za ruku i povukla ju
prema kauču, i kada su obje sjedile, na trenutak ju je pogledala ravno u lice prije no
što je rekla: “Nisi više dijete, a niti mlada djevojka, na pragu si postajanja ženom...”
“Oh, Brigie, Brigie, molim te!” Te riječi su bile razvučene, i sada je Barbara
prekrila lice rukama i ostavila ih tamo na trenutak prije nego što ih je polako povukla
prema dolje do vrata i uhvatila ga dok su joj oči ostale zatvorene. Kada je otvorila
oči i pogledala u iznenađeno lice gospođice Brigmore, rekla je glatko: “Neću se udati
za Johna, tako da izbaci taj plan iz svoje glave. Ionako me on ne želi.”
Čvrsto stegnuta prsa gospođice Brigmore su se raširila. Dva puta je progutala, pa
je rekla: “Naravno da te želi.”
“Zašto to misliš? Zato što je ljubazan prema meni? John je ljubazan prema svima,
pristojan i ljubazan... i nepovjerljiv. Nitko zapravo ne zna što John misli. Alija znam
o čemu ne misli; ne misli me pitati da se udam za njega. Trenutno mu se čak i ne
sviđam. I on je kao i svi ostali, uvijek je i bio, sažalijeva me. Svejedno, možeš li me
zamisliti u Manchesteru kako pažljivo izgovaram riječi među njegovim prijateljima?
Kako... ste... gospođo... Vreća novaca...? Kako-je-tvornica?”
“Prestani! Prestani ovog trena.” Gospođica Brigmore je, vrativši se u dane
djetinjstva, pljesnula Barbarine ruke; i kao da je bila pogođena udarcem u lice,
Barbara je skočila na noge i sada prigušenim glasom rekla: “Nemoj to raditi, Brigie!
Rekla si da nisam više dijete, onda se nemoj tako odnositi prema meni. I idemo
raščistiti ovu stvar jednom zauvijek. Postoji samo jedna osoba za koju se želim udati
i ti znaš tko je to. Uvijek si znala, kao i ja; i ako ne mogu imati njega, neću nikoga.”
Usne gospođice Brigmore su drhtale, i njezini prsti nisu mogli ništa učiniti kako
bi zaustavili drhtanje. Nastavila ih je dodirivati kao da se želi zaustaviti od pričanja,
ali su riječi izašle sporo i tužno kada je rekla: “Ne možeš se udati za Michaela.”
“Zašto ne?”
“Zato što... pa, postoji mnogo stvari protiv toga.”
“Misliš na tetu Constance?”
“Možda.”
“Ona me mrzi. Znaš li to? Teta Constance me mrzi. Hoćeš znati još nešto? Ja
mrzim nju.”
70
 Knjige.Club Books

“Barbara! Barbara!” Gospođica Brigmore je sada pognula glavu i držala obrve

rukom; zatim joj se glava trznula gore kao da ju je netko udario ispod brade i zurila
je u Barbaru dok je djevojka brzo govorila: “Ali bolje joj je da bude oprezna i ne
izaziva me inače ću razoriti njezin mali lijepi ugodni svijet. Znam nešto o njoj,
znam to godinama, ali sam držala za sebe. Ali ako me zaustavi da imam Michaela,
pobrinut ću se da ga niti ona nema.”
Gospođica Brigmore se osjećala vrlo loše. Kada je govorila, usne su joj divlje
artikulirale, ali je njezin glas bio tek šapat. “Što hoćeš reći? Što bi mogla napraviti
da razdvojiš Constance i Michaela?” Ali čim je postavila pitanja, znala je koji će joj
odgovor Barbara dati.
“Mogla bih mu reći da je njegova majka koju tako idealizira i drži kraljicom
među ženama ništa više nego drolja, a on ništa više nego kopile.”
Gospođica Brigmore je mislila da će pasti u nesvijest. Ispružila je ruku i primila
se za naslon kauča, dok je cijelo vrijeme gledala u Barbarino strašću poneseno lice;
i kada je Barbara, nagnuvši se prema njoj, glasom niskim i teškim od uzbuđenja,
rekla: “U pravu sam? Znači, u pravu sam?” Gospođica Brigmore je zatvorila oči
i odmahnula glavom dok je Barbara nastavila: “Znala sam da jesam, znala sam da
jesam, jer sam našla dokaz. Zbog kojeg drugog razloga bi imala njegovu sliku
skrivenu u ladici s ovratnicima? Našla sam je prije nekoliko godina kada me poslala
u svoju sobu po rupčić. Zašto bi držala sliku svojeg djevera skrivenu u ladici, a ne
onu svog muža, to ja pitam? A nisu niti bili prava braća, samo polubraća, jer je njezin
muž bio sin ujaka Thomasa. On je također bio kopile zato što gospođa Radlet nikada
nije bila udana za ujaka Thomasa. Ti si bila njegova domaćica, trebala si znati da je
ona...”
Gospođica Brigmore je sada bila na nogama i uzviknula: “Da se nisi usudila
ponovo reći tu riječ u mojoj blizini! Što je ušlo u tebe, djevojko? Ponašaš se kao
nitkov. Sve te godine poduke i ovo je rezultat; govoriš kao kakva niža kuhinjska
drolja.”
“Ja samo govorim istinu.”
“Istinu!” Gospođica Brigmore je uzviknula tu riječ. Zatim joj se glava polako
pomaknula s jedne strane na drugu prije no što je rekla: “Djevojko, ti ne znaš ništa o
istini”, a glas u njoj je dodao: “I nadam se do Boga da nikada ni nećeš”, dok je u isto
vrijeme znala da je ovo prigodan trenutak u kojem bi joj mogla reći cijelu
istinu, kompliciranu, gorku istinu o njezinim počecima. Ali je odvratila samu sebe
od poduzimanja takve mjere jer je moguće da bi rezultat bio katastrofalan, povrh ove
uznemirujuće scene.
Dok je Barbara gledala u lice gospođice Brigmore koje ovaj put nije pokazivalo
ni razumijevanje, ni ljubav, ni suosjećanje, u njoj je bila želja da sazna nešto što je
osjećala da joj se prikriva. Ali to je postojalo i u njoj, strah koji ju je tjerao da se
71
 Knjige.Club Books

povuče od saznanja; strah je bio kao magla koja ju je pratila i jednog dana će ju
sustići i progutati, i ona će se izgubiti u njoj.
Zurile su jedna u drugu na gotovo neprijateljski način na koji nikad nisu kada je
Katiein glas stigao s praga, zvala je: “Jesi li tamo, Barbara? Barbara!” Čuo se zvuk
otvaranja i zatvaranja vrata, zatim drugih, i kucanje se oglasilo na vratima gospođice
Brigmore. Prije nego što je mogla išta reći, otvorila su se i Katie je uskočila. Njezino
okruglo lice je bilo ozareno, oči sjajne; široko je zamahivala držeći ga za vezice, ali
kad je pogledala od jedne prema drugoj, zaustavila je ljuljanje šešira i, promatrajući
napetu situaciju, rekla: “Ispričavam se; nisam znala da ste...” Zaustavila se da
zamijeni riječ svađate, zato što je znala iz iskustva da kada Barbara
počne pametovati, diskusija se brzo može pretvoriti u svađu, i svađa u otvorenu
borbu, i tako je, neuvjerljivo, rekla: “zauzete.”
“Ne, ne, nismo zauzete, Katie. Slobodno uđi.” Katie je izgledalo kao da
gospođica Brigmore otvoreno pozdravlja smetnju, i kada je poprimila svoje
uobičajeno pristojno ponašanje, upitala je: “Jesi li imala ugodan dan?” Katie je
odgovorila kroz smijeh: “Oh, predivan! Bilo je zabavno. On je vrlo zabavan,
gospodin Ferrier, baš vrlo zabavan. Ne bi to odobrila niti malo, Brigie, zato što
me natjerao na gromoglasan smijeh u javnosti za vrijeme čaja.”
“Išli ste na čaj?”
“Da. U neku vrstu kluba, kluba za gospodu. Sjedala su bila od pliša i bilo je
konobara. Sve je bilo vrlo elegantno!” Završila je rečenicu lažnom formalnošću,
zatim prasnula u smijeh. Sada se potpuno okrenula prema Barbari, upitala je: “Jesi li
ti imala dobar dan?”
“Vrlo dobar.”
“Znači svi smo imali dobar dan.”
Nastupila je kratka stanka u razgovoru dok su ona i Barbara razmijenile poglede;
zatim još jednom, njišući šešir, Katie se obratila gospođici Brigmore podrugljivim
tonom, ali na način da joj Barbara može čitati s usana. “Trebam te obavijestiti, Brigie,
da idem na večeru na imanje Bumdale. Pravu večeru, ne kakav popodnevni objed, sa
zabavom poslije. Nabavit ću večernju haljinu rezanu tako duboko, skroz do -”
pokazala je na sredinu svojih prsa kada je gospođica Brigmore oštro rekla: “I
prihvatila si poziv, a da nisi pitala svoje roditelje?”
“Oh, Brigie!” Katie je zamahnula šeširom u smjeru gospođice Brigmore. “Majka
je oduševljena; baš sam joj rekla, i ona je rekla -” Sada je poprimila držanje vrlo
slično onom svoje majke. Ispružila je ruke i mahala glavom, njezin glas je poprimio
nepogrešiv mančesterski naglasak: “Pa djevojko, ‘ko bi rekao! Napreduješ u svijetu,
ha?”

72
 Knjige.Club Books

“Ne ismijavaj svoju majku, Katie.” Glas gospođice Brigmore je bio strog i Katie
je, sada stojeći mimo, sa šeširom u rukama, pogledala ravno u gospođicu Brigmore.
“Ja ne ismijavam svoju majku, ne na način na koji ti misliš; i ako ju smijem oponašati
kada sam s njom i ne protivi se, ne vidim zašto...”
Gospođica Brigmore ju je sada zaustavila, još uvijek strogim glasom: “Ako ne
možeš vidjeti da postoji razlika između onoga što radiš u privatnosti svoje obitelji i
njezinih članova, i što radiš izvan nje, bojim se da su sve godine moje poduke bile ni
za što.”
Katie je nastavila gledati u lice gospođice Brigmore prije nego što je rekla i
polako i uz izgovor koji bi gospođica Brigmore odobravala: “Ja sam se onda trudila
pod pogrešnim dojmom; naime, mislim da bih bila u pravu kada ih rekla da se naša
cijela obitelj trudila pod pogrešnim dojmom; i taj dojam si ti stvorila, zato što smo te
mi, sa svoje strane, smatrali dijelom obitelji. Ali sada znam da smo krivo
pretpostavili, da si još uvijek gospođica Brigmore i mi smo još uvijek Benshamovi i
da je jaz između nas vrlo dubok.” Gospođica Brigmore je ponovo imala prste preko
usta i počela je govoriti kada se Katie okrenula i počela hodati prema vratima. No
kada ih je otvorila s trzajem, zaustavila se; ispred nje je stajala viša kućna pomoćnica,
Jenny Dring. Rukom podignutom kao da se spremala kucati, problebetala je: “Oh!
Gospođice, gospođice; gospodar želi da dođete u spavaću sobu. Radi se o
gospodarici; ona je, ona je...”
“Ali... ali ja sam bila... maloprije sam bila kod nje.”
“Brzo se dogodilo.”
Dok je Katie trčala od djevojke, gospođica Brigmore je žurila prema vratima.
“Što se dogodilo?” blago je upitala.
“Ne znam, gospođice, samo znam da su odjednom svi dolje u panici.
Gospodarica je tražila da dođu, i gospodin Brooks je poslao Armstronga da požuri
do staje po gospodina Johna i da nađe gospodina Dana.”
S Barbarom iza sebe, gospođica Brigmore je sada jurila niz stepenice kroz
galeriju i kada su došli do glavnog odmorišta, okrenula se prema Barbari i rekla: “Idi
dolje i čekaj.” Kada je Barbara oklijevala, čvrsto je dodala: “Molim te.” Onda je
krenula prema vratima, nježno pokucala, i ušla u sobu.
Matilda je ležala duboko uronjena u svoje jastuke; lice joj je bilo umorno i sivo,
čak su joj i usne izgledale bezbojno. Sporo su se kretale kao da je izgovarala riječi
bez zvuka, i glas Harryja Benshama, nježan i tona nimalo slična ijednom koji je
gospođica Brigmore čula, govorio je: “Da, djevojko; sve je u redu, sve će biti
onako kako želiš.” Tada je gotovo promumljao: “Evo Katie.” Pomaknuo se malo u
stranu, ali je još uvijek držao debeljuškastu ruku.

73
 Knjige.Club Books

Vrata iza gospođice Brigmore su se otvorila i John i Dan su ušli, i kada su žurno
krenuli prema krevetu, više nije mogla vidjeti Matildino lice, ne samo zato što je bila
okružena obitelji nego zato što si je dozvolila da glasno plače u javnosti po prvi put
u svom životu. Znala je da u ovom trenutku gubi prijateljicu, prijateljicu koja ju
je smatrala članom obitelji. Ipak, Katiena optužba je bila istinita, jer s njezine strane
ona je bila u obitelji, ali ne i dijelom nje. Osjećaj superiornosti koji je bio prirodan
dio njezine naravi i koji se još više pojačao njezinom vezom s Thomasom Mallenom
je stvorio predubok jaz da ga prekorači i prigrli Benshamove, ali bila je spremna da
ga oni prekorače i okoriste se standardima koje je ona postavila. Nije, međutim,
snosila punu krivicu za tu situaciju zato što su ju od početka oni sami izdvojili kada
su joj dolazili po savjete o problemima vezanim za ispravne postupke, ne samo oko
vođenja kućanstva nego i osobnih problema.
Pogledala je prema umivaoniku kraj kojeg je stajala njegovateljica, njezine ruke
dokono sklopljene jedna preko druge u visini struka; i činjenica da se nije pomicala
prema krevetu je naizgled dodala primjesu apsolutnog kraja životu Matilde
Bensham. Gospođica Brigmore se slijepo okrenula i tiho izašla iz sobe.
Tri sluškinje su zbijene stajale na vrhu stepenica. Pogledale su u lice gospođice
Brigmore i pognule glave i počele plakati.
Nastavila je niz stepenice i na dnu ju je dočekao Brooks. Brooks nikada nije bio
ravnodušan batler; štoviše ostao je radnik; nije nikada stekao pokornost nužnu za
dobrog slugu. U njemu je postojala agresivnost, ne samo u načinu na koji bi se
nekome obraćao nego čak i u njegovu držanju, što bi učinilo nemogućim da se
zaposli kao batler u bilo kojem drugom kućanstvu.
Sada ga je pogledala kroz oči pune suza i vidjela kako njegova brada poprima
ravan krut oblik dok su mu usne bile čvrsto stisnute jedna uz drugu, i kada je rekao:
“Neće biti isto, ništa neće biti isto”, jednom je pomakla glavu i odgovorila: “Kao što
kažeš, Brookse, ništa neće biti isto.” Prošla je pored njega i Armstronga, prvog
sluge, i Alice Conway, sluškinje zadužene za zimnicu, koji su stajali s malčice
pognutim glavama, i otišla u primaću sobu.
Barbara, sjedeći na kauču, nije bila svjesna njezina prisustva, i kada je pogledala
u njezino lice, zamucala je, govoreći: “On-ona nije, ona nije?”
“Uskoro će biti.”
“Oh. Oh.” Barbarino lice se snuždilo i onda je prošaptala: “Žao mi je , žao mi je;
znaš to, zar ne?”
“Da, znam to, zato što ti, kao i ja, gubiš vrlo dobru prijateljicu.” Sada se polagano
spustila na kauč. Pognute glave, naglas, ali za sebe, rekla je: “Stvari više nikada neće
biti kao prije. U pravu je, potpuno je u pravu.”

74
 Knjige.Club Books

Bilo je čudno, mislila je, da je jednostavna žena kao Matilda Bensham uspjela
održati ljubav svoje obitelji kroz godine prijelaza od razine na kojoj je sama bila, do
sadašnje, gdje se mogu predstaviti kao ravnopravni, barem u ponašanju i govoru, bilo
kojoj obitelji u zemlji.
Gledajući unatrag sjetila se kako je vidjela sebe kao zaštitu između Katie, mlade
dame koja će se oblikovati iz njezine poduke i primjera, i njezinih roditelja, jer je
mislila kako će novonastala mlada dama bez sumnje na njih gledati s visoka. Kako
li je bila u krivu; Matilda Bensham je u svojoj obitelji budila takvu ljubav koju
obrazovanje i pompa staleža nisu mogli pokvariti.
Kada bi barem Barbara pokazala upola ljubavi za nju koju je Katie pokazivala
za svoju majku, onda ne bi imala potrebu zauzdati usporedbe između njih dvije koje
je često činila u zadnje vrijeme, zato što su te usporedbe stvarale duboku prazninu u
njoj samoj, prazninu u kojoj je osjećala da će morati provesti ostatak svog života.

75
 Knjige.Club Books

ČETIRI

Matilda bi bila ponosna na svoj sprovod jer je bilo dvanaest kočija koje su pratile
njezin lijes, i svi konji su nosili poskakujuće crne perjanice. Vozači kočija bili su
oklopljeni crninom, sa sjajnim cilindrima i mašnama od crne vrpce na dugim
bičevima.
U prvoj su kočiji sjedili Harry, John, Dan i Katie; sljedeće tri kočije zauzela je
Matildina najbliža rodbina. Peta, šesta, sedma i osma kočija su sadržavale one u
najbližoj vezi s Harryjem, a u devetoj kočiji su sjedili gospođica Brigmore, Barbara,
i gospodin Pat Ferrier.
Tri susjedne obitelji su također bile prisutne. Eldenovi su došli, otac i sin, obojica
su uzela slobodan dan od svoga lanca radnji krojačkog pribora u Newcastleu i
okolici; Fairbairnovi, isto tako. On je bio mnogo poznatiji od Eldenovih zbog toga
što je bio vlasnik rudnika, u suradnji s Jonathanom Pearceom, a gospodina
Pearcea su predstavljali njegov sin i šogor. To što su tih šest gospodina bili česti gosti
na imanju Burndale dugi niz godina, i prijatelji gospodina Patricka Ferriera starijeg
sve do njegove smrti, koji su kasnije nastavili posjete kada god je mladi Pat bio
prisutan, možda je imalo nešto utjecaja na njihovo odavanje posljednje počasti ženi
kojoj su se rugali i kojoj su njihove supruge, nakon samo jednog upoznavanja,
odlučno odbile proslijediti daljnje pozive u goste.
Prateći zadnju kočiju, dolazila je muška posluga, zatim vrtlari, naposljetku
upravitelj farme i njegovi ljudi. Na sprovodu nije bilo sluškinja, naime, pitanje o
kojem se raspravljalo bilo je bi li itko od ženske rodbine trebao doći, jer to zapravo
nije bilo po pravilima ponašanja, ali kao što je Harryjeva rođakinja Florrie Talbot
istaknula: tko je bio ovdje da primijeti ili priča o tome u ovom kraju gdje nema
ničega. Sada, da se radi o Manchesteru, onda bi stvari bile drugačije; tamo si trebao
održavati određen imidž ako nisi htio da se o tebi priča.
I po prvi put se ženski dio obitelji složio s gospođom Talbot.
Sunce je jarko sjalo, ptice su pjevale. Činilo se kao da su se okupile iz cijelog
kraja u stablu koje je stajalo na granici s malim grobljem, doimalo se kako njihova
pjesma prikriva zvuk prve pune lopate zemlje bačene na lijes, tako da se činilo kao
da nema ničega u bogato ukrašenom kovčegu visokog sjaja. Ali nešto je bilo
u njemu, i Katie, koja je stajala između svog oca i Dana, je zajecala: “Oh! Mama.
Mama.” Njezina majka je voljela da ju se zove mama, i ona je često koristila taj izraz
kada Brigie nije bila prisutna. Pitala se zašto ne plače. Dan je tiho plakao, mogla je
76
 Knjige.Club Books

osjetiti drhtaje koji su prolazili kroz njegovo tijelo. Bilo je čudno, mislila je, da je
Dan taj koji plače. Dan je, naravno, osjećao posebnu ljubav za njihovu majku; nije
to pokazivao, ali je bila duboka; no ona je također osjećala posebnu ljubav za nju. Pa
zašto onda nije plakala? Jedva je pustila suzu otkada joj je majka umrla; zadnjih par
dana je osjećala da se zbog toga što ne može plakati nikada više neće smijati,
nikada više voljeti. Sveobuhvatna radost koja je bila dio njezine prirode je, činilo se,
potražila drugi pravac i tekla u drugom smjeru, smjeru koji će joj promijeniti život.
Prije samo pet dana bila je u Hexhamu s Patom. Rekao joj je da ga mora zvati
Pat, i prije nego što su stigli u Hall, uzeo joj je ruku i rekao joj da bi ju volio vidjeti
u svom domu, i hoće li doći na večeru? Sve do tog trenutka gledala je to kao igru;
kao što bi njezina majka rekla, bila je oduševljena što se čovjek poput gospodina
Ferriera zanima za nju, a u isto vrijeme bila je slijepa na posljedice njegove pažnje.
Ali gledajući u njegovo lice te noći, nije više mogla zatvarati oči i uši na pitanje koje
će joj postaviti prije ili kasnije; i također je u tom trenutku bila samo čovjek i
pomislila: pa on je sljedeći u nizu za titulu... Sir Patrick i lady Ferrier! Gotovo je
zahihotala na tu sliku u svojoj glavi. Hihotala je i koji tren kasnije kada se nagnula
nad svoju majku i upitala ju kroz šapat: “Kako bi ti se sviđalo da tvoja kćer nosi
titulu?”
Njezina majka se nasmijala i dotaknula joj obraz i rekla polako, i sada se sjećala
kako su samo njezine riječi bile spore: “Sve što bi mi se sviđalo za tebe, djevojko, je
da znam kako ćeš se udati za nekoga tko će te zauvijek usrećiti... zauvijek.”
Zašto nije tada ostala s njom nego je otplesala van sobe? Zašto nije znala da joj
nestaje pred očima? I sada je bila tamo dolje i sunce je sjalo i ptice su pjevale i
Danovo tijelo je drhtalo od njegovih jecaja, i njezin otac je plakao; cijela obitelj je
sada plakala, svi osim nje.
Kada se okrenula od groba, primila je Danovu ruku; izgledalo je kao da on
podupire nju, a ne ona njega.

Ogroman obrok je bio postavljen u blagovaonici, ali je samo rodbina sjedila za

stolom. Sedmorica gospode, uključujući gospodina Ferriera, pili su vino u sobi za
doručak; tada su, nakon što su izrazili sućut Harryju, otišli u svojim kočijama.
Katie nije zauzela mjesto za stolom, nego je tiho kliznula gore u dječju sobu.
Nadala se da će tamo naći Dana jer nije ga vidjela otkako su se vratili. Umjesto njega,
našla je Barbaru.
Barbara je stajala i gledala kroz prozor i morala je dotaknuti njezinu ruku kako
bi joj privukla pažnju, i kada su se pogledale, Katie je vidjela da i Barbara plače.
Barbara je sada ispružila ruke i uhvatila njezine i rekla: “Žao... žao mi je, Katie,
tako žao. Bila... bila mi je veoma draga.”

77
 Knjige.Club Books

Na trenutak je Katie gledala u lijepo lice, lice kojemu je nekada zavidjela, lice
koje je u njoj često budilo snažnu ljubomoru, koju je zamijenila suosjećanjem zbog
njezina stanja, i iznenadila se kada je rekla: “Bila je?” jer to nije bila izjava već
pitanje, pitanje upitano izravno, čak optužujući.
“Da, da.” Barbara je protumačila ton riječi iz izraza Katiena lica i dodala je:
“Znaš da je.”
“Mislila si da je priprosta.”
“Oh! Katie. Kako... kako možeš reći takvo što i to na dan kao ovaj.”
“Zato što je istina. Jesi, nije li tako? Mislila si da je priprosta, tako priprosta,
nimalo slična Brigie. Ponekad si joj se smijala.”
“Nisam nikada.”
“Ne, ne preda mnom, ali jesi s Brigie godinama prije kada si prvi puta došla, čula
sam te.”
Takva sjećanja ne umiru i boja je juurnla u Barbarino blijedo lice. Sada je tiho
rekla u svoju obranu: “Ti... ti moraš priznati da nije prošlo ni tjedan dana otkad si ju
sama ismijavala.”
“Ja sam sve to objasnila. To je obiteljsko pravo; dopušteno je ismijavati one koje
voliš.”
“Ja... ja sam ju voljela. Ti... ti ne možeš shvatiti; ne mogu to ni sama objasniti,
ali duboko unutra... ja... ja sam stvarno voljela tvoju majku zato što... ne samo zato
što je bila dobra prema meni, i više nego dobra, nagovorila je tvog oca da mi da konja
i odjeću i toliko toga, ali oh,” stavila je ruku na glavu i stisnula oči, “kako to
objasniti? Ja... ja nisam dobra osoba, znam da nisam, govorim grozne stvari, i radim
grozne stvari, i to pripisujem svojoj gluhoći, ali to proizlazi iz nečeg dubljeg. Ali
želim da vjeruješ da mi je bilo i više nego stalo do tvoje majke, zato što sam ja... ja
sam ti zavidjela što ju imaš. Kada je znala staviti ruke oko tebe i zvati te ‘ljubavi’ ili
‘djevojko’, nešto sam izgubila; svaki puta kada bi to napravila, nešto sam izgubila.
Oh, ne mogu ti objasniti, mogu ti samo reći da sam puno, puno puta poželjela da je
ona moja majka.”
“A što s Brigie?” Katien glas je sada bio nježan, ukočenost je nestala s njezina
lica. Sjela je na drveni dječji stolac kraj stola i njezino se tijelo opustilo, ali je još
uvijek gledala u Barbaru i čekala njezin odgovor.
Sve dok Barbara nije sjedila nasuprot nje, skupljenih ruku, nadlaktica na stolu,
nije progovorila: “Drugačije je, Brigie nije moja majka, ona... ona nije čak niti rod.
Volim ju, ali na drugačiji način; to je... to je zahvalnost, mislim, da, iz zahvalnosti.”
Gledale su jedna u drugu. Tada je Katie tiho rekla: “Izgleda da je ovo trenutak
istine, zar ne?”

78
 Knjige.Club Books

“Da, da, moglo bi se reći.”

“Život nikada više neće biti isti.”
“Znam to.”
“Što ćeš učiniti?”
“Udati se za Michaela.”
“Što ako ne možeš?”
“Hoću. Ako ne mogu imati Michaela, ništa nema smisla, ni život.”
“Brigie je protiv toga.”
“Znam.”
“Ona želi da uzmeš Johna.”
“John me ne želi.”
“Ne bih bila tako sigurna. Prije sam mislila da te želi. Ali u isto vrijeme, nikada
ne znaš što John misli, ne zapravo.”
“Svejedno, ne bih Johna; ne želim nikoga osim Michaela. A ti? Što ćeš ti
učiniti?”
“Ne znam, ne mogu razmišljati. Vrlo je čudno; baš je kao da sam postala netko
drugi tijekom ovih par dana.”
“Misliš li da će te možda gospodin Ferrier zaprositi?”
“Možda, možda i ne. Možda se samo zabavlja, kao što sam se ja.”
“Sviđa li ti se?”
“Da, sviđa mi se, ali sviđati ne znači voljeti. Zadnji puta kada sam razgovarala s
majkom, rekla sam joj: ‘Kako bi ti se sviđalo da se udam za nekoga s titulom?’ i ona
mi je rekla: ‘Sve što bi mi se sviđalo za tebe, djevojko, je da znam kako ćeš se udati
za nekoga tko će te zauvijek usrećiti... zauvijek.’ I mislim da je to ono što se treba
saznati. Ali kako možeš znati hoće li muškarcu biti stalo do tebe zauvijek? Mislim
da je najbolja stvar upitati se možeš li ga podnijeti kada nije uobičajeno šarmantan,
kada se ne smije i ne šali i ne poklanja ti pažnju. Tata se znao derati na mamu”, Katie
se sada cinično nasmiješila. “Vidiš kako se to brzo prebaci, ne otac i majka kako bi
Brigie htjela, nego tata i mama. Nekada su se znali svađati kao pas i mačka; znao ju
je zvati groznim imenima. Kada sam bila mlađa, mislila sam da joj je drugo ime
budala.” Ponovo se nasmiješila, ali je sada osmijeh bio nježan. “Ali kroz sve to
ona ga je voljela, i znala je da on voli nju. Možda je i bila budala - bila je u
mnogočemu, nije bila inteligentna - ali bila je mudra na svoj način i puna srca, i ne
bih ju bila mijenjala ni za koga. Čuješ li to, Barbara? Ne bi ju mijenjala ni za koga,
ne za sve tvoje Brigie, ili tvoje tete Constance, ili bilo koje velike face za koje si
toliko ponosna što ih znaš, zato što joj na kraju nisu ni do koljena! Čuješ li me?”

79
 Knjige.Club Books

Vikala je. Blokirani spremnik u njoj počeo se prelijevati. Suze su joj dolazile
kroz grudi i blokirale grlo; uz zvuk poput eksplozije preplavile su joj oči, niz nos i
kroz usta, i skočila je od stola i istrčala iz sobe.
Barbara ju se nije potrudila pratiti, ali ustala je iz stolca i pokušala zaustaviti
drhtanje svog tijela tako što je otišla do prozora i primila se za visoku prozorsku
dasku. Gledala je van preko vrta i u daljinu gdje se pustopoljina spajala s brdima, i
mislila je kako su stvarno iskusile trenutak istine, trenutak istine u kojem se
morala suočiti s onim što je uvijek znala duboko u sebi, da možeš voljeti samo jednu
osobu, stvarno voljeti, i može ti se stvarno sviđati samo nekolicina ljudi. Katie joj se
sviđala, ali mislila je kako se ona Katie više nikada neće sviđati, i ne samo zato što
je zamišljala kako gleda svisoka na njezinu majku, bilo je to nešto dublje,
neka promjena koja se dogodila Katie.
I onda je tu bio John. John joj se sviđao, zato što je John uvijek bio dobar prema
njoj.
A Dan? Ne, Dan joj se baš i nije sviđao, Dan joj je išao na živce, Dan ju nikada
nije tretirao sa suosjećanjem, nego se ponašao prema njoj kao da uopće nije bitna...
A Brigie?
Rekla je kako je ponekad željela da je gospođa Bensham bila njezina majka, no
nije li joj Brigie bila majka otkada je rođena, i trebala bi biti zahvalna samo zbog
toga. Bila je, bila je; kada ju je onda prestala voljeti? Postupno, mislila je, kad je
shvatila da ona ne želi da bude s Michaelom; i također kada je shvatila da nešto
krije od nje, nešto što bi trebala znati, nešto što ima pravo znati; nešto što čak i Mary
zna, jer kad god je pokušala navesti Mary da priča o obitelji Mallen, postala bi
prezaposlena, ili bi iznenada imala zubobolju, ili bi ju noga boljela, uvijek nešto kako
bi se izvukla.
Zbog svoje gluhoće razvila je suptilno osjetilo kojim može saznati kakav stav
ljudi imaju prema njoj čak i kada nije mogla čitati s njihovih usana, ali to nije
prebrodilo nedostatak što ne može čuti djeliće razgovora koji bi joj možda pomogli
da spoji komade u cjelinu.
Nije postojao način da sazna ono što bi trebala znati osim kroz još jedan trenutak
istine, i bila je svjesna da će taj trenutak doći jedino kada ga ona sama iznudi; i znala
je da se toga boji, jer istina je bila okrutna, mijenjala je živote. Ali nije li ona željela
da joj se život promijeni? Nije li željela poletjeti iz kućice do farme preko brda i
provesti život kraj Michaela? U njegovim rukama? U njegovu krevetu? Pognula je
glavu i čvrsto se ugrizla za usnicu. Da, u njegovu krevetu. Noći su postajale slične
morama zato što sada nije mogla misliti ni o čemu osim bivanja kraj Michaela u
njegovu krevetu. Njezine misli o toj temi, pomislila je, potresle bi Brigie do srži
njezina bića, jer na toj ničijoj zemlji prije no što ju san odnese vidjela je sebe kako
stoji gola pred Michaelom; i ne samo to, kako Michael stoji gol pred njom.
80
 Knjige.Club Books

Pod danjim svjetlom shvatila je da je pokvarena, ne toliko zbog toga što je

zamišljala o sebi i Michaelu, nego zbog misli koje su uvijek pratile tu sliku, čije samo
ostvarenje bi moglo pretvoriti njezine noćne žudnje u stvarnost; i kada su se, kao
danas, te misli usudile ušuljati na svjetlo dana dok je gledala kako je lijes nošen do
mrtvačkih kola, osjetila je fizičku slabost od jačine želje da je ona koju nose u grob
teta Constance, a ne gospođa Bensham.
Harry Bensham je rijetko zvao gospođicu Brigmore k sebi; ako je želio
razgovarati s njom, otišao bi gore na dječji kat gdje bi ju obično mogao naći, ali ovog
je jutra poslao po nju.
Brooks je obavijestio Armstronga da gospodar želi vidjeti gospođicu Brigmore.
Armstrong je rekao Emersonu, drugom lakeju, koji je nosio poruku do prvog kata
gdje je sreo Jenny Dring, višu kućnu pomoćnicu, i prenio njoj.
Gospođica Brigmore je bila u svojoj dnevnoj sobi. Upravo je skinula kaput i šešir
i sjela da razmotri situaciju, smireno ako je to moguće.
Prošlo je tjedan dana od sprovoda, i kroz sve godine koje je provela u ovoj kući
nije nikada doživjela ovakvu iritaciju. Matildino proročanstvo se svakako obistinilo.
Gospođa Talbot se zaista lijepila za gospodina Benshama kao kakva krvoločna
pijavica. Ta žena je bila nemoguće biće, priprosta - na takav način da je
gospođica Brigmore žalila što je ikada primijenila taj termin za Matildu - dok je u
isto vrijeme navukla masku uglađenosti. Njezin naglasak, i njezine ideje o pravilnom
ponašanju i razgovoru bi bile smiješne da nisu u njoj pobudile prijezir prema toj ženi.
Da se posluži Matildinim riječima, gospođa Talbot je bila lešinarka, i što je bilo
još gore, on, gospodin Bensham, nije izgledao kao da ona na njega loše utječe,
naprotiv, ponekad se činio zahvalnim za njezinu brigu.
Jedna stvar je bila sigurna, ona sama nije mogla ostati u ovoj kući u bilo kakvoj
službi ako će ta žena postati njezina gospodarica. Iako je obećala Matildi da će
pokušati djelovati na njezina supruga protiv bliske veze s njom, znala je da bi to bilo
nemoguće; Harry Bensham je bio tvrdoglav, samovoljan čovjek, i iako smekšan,
kao što je bio sada zbog svog žalovanja, nije mogla vidjeti kako prihvaća njene
savjete o svom osobnom ponašanju.
Kada je dobila poruku, izvršila ju je. Izraz na njezinu licu se podudarao s
ukočenosti njezinih leđa kada je krenula niz glavno stubište, kroz hodnik, i u
knjižnicu. Otvorila je vrata i kreštav glas Florrie Talbot ju je pozdravio: “Oh, ovdje
si! Mislila sam da nikada nećeš doći, draga. Baš sam govorila ‘Arryju ovdje,
trebao bi zatvoriti preko zime kao, kao što se radi, zato što ima svoju kuću u gradu.
Zar ne, ‘Arry?” Okrenula je svoje veliko, svježe obojeno lice prema Harryju, koji je
stajao ispred vatre, s jednim laktom na polici kamina. Nije odgovorio i ona je
nastavila: “Baš sam mu rekla, dobra kao što jesi, bilo bi to previše za tebe samu; nije

81
 Knjige.Club Books

pošteno, nije pošteno, draga, zar ne? Nije kao da si još uvijek mlada i
poletna. Usto...”
“Florrie!” Harryjev glas je bio tih, ali iako je ton zapovijedao da bude tiho, nije
bio bez strpljenja; mogao se obraćati Matildi u jednom od svojih dobrih raspoloženja.
“Pa, samo sam govorila. Razmišljala sam, ‘Arry. Imaš previše posla s tvornicom
i svima njima, a da se brineš o kućama, velikim, malim, srednjim.”
Harry je ponovo rekao: “Florrie!” ovoga puta dodajući: “Idi vidjeti je li Katie
skoro gotova.”
Kada, međutim, gospođa Talbot nije pokazivala nikakav znak pomicanja iz
svoga stolca i kada je mastan osmijeh skliznuo s njezina napuhana lica, a njezine
okrugle plave oči poprimile nepokolebljiv sjaj, Harryjev ton se promijenio. Sada je
u njemu je bilo mrvice stare oštrine kada je izravno rekao: “Želio bih nasamo
razgovarati s Brigie. Sada kreni svojim putem, Florrie; dosta toga.”
Gospođa Talbot je dignula svoje teško tijelo iz stolca; napravila je to polako kako
bi dodatno pokazala ozlojeđenost, i zaustavila se kako bi popravila mašne od crnih
vrpci na petnaest centimetara širokom pojasu koji je obavijao njezin već obilan struk,
i njezin izlazak iz sobe se slagao s njezinom haljinom, jer je odskakutala van.
Kada su se vrata zatvorila iza nje, ne previše tiho, Flarry je pogledao u gospođicu
Brigmore i, odmahujući glavom, rekao:
“Misli dobro; i znaš, ja sam razmišljao zadnjih par dana da je možda u pravu.
Zašto mi sada trebaju dvije kuće? Ali kada sam se upitao, da se moram odreći jedne,
s kojom bi mi se bilo lakše pozdraviti? I moram priznati, s onom u Manchesteru.”
Usne su mu se razdvojile pokazujući zube, ali ne zbog osmijeha, to je bila više
samopodrugljiva gesta.
Sada je stajao leđima okrenut prema praznom kaminu i trljao ruke o hlače iz
navike, kao što je to često radio kada je vatra gorjela. Na trenutak je pognuo glavu
prije nego što je okrenuo pogled prema sobi i rekao: “Smiješno je kako ti mjesto kao
ovo priraste srcu. Ne pripadaš, uljez si, autsajder, no ipak imaš prednost, zato što
imaš novac, i misliš da možeš kupiti svoje mjesto... ali ne možeš, jer novac nije ono
što traži, ne kuća kao ova.” Sada je vratio pogled na gospođicu Brigmore i rekao:
“Samo sam ja želio ostati ovdje. Matilda bi se vratila u grad godinama ranije, samo
da sam rekao. Ali ono što sam rekao bilo je, ovo je najbolje mjesto za odgojiti djecu.
I bio sam u pravu, barem mislim da sam bio. Što ti kažeš?”
“Da, ja mislim da ste bili u pravu.”
“Je, naravno da bi ti to rekla, naravno da bi, i ja mislim da jesam. Ali opet, možda
bi se dokazalo da smo oboje u krivu, jer kao prvo, ovdje je naš Danny. Ne može
podnijeti pogled na prljavštinu ili siromaštvo, uznemiruje ga; u sebi ima osobine
reformatora ili, još gore, agitatora; možda je bilo vraški dobro što nije bio u tvornici

82
 Knjige.Club Books

otkada je bio dječak. Ipak, obećao je probati na godinu dana; i bit će uz Johna, a John
je pouzdan. Je, imam barem jedan kamen oslonac.”
Maknuo se od kamina i, pokazujući prema stolcu, rekao: “Mogla bi i odmoriti
noge.”
Kada je sjela, hodao je od nje prema stolu na kraju sobe, i stao kraj njega, dokono
mičući papire tu i tamo dok nije rekla: “Kade, ona ide s vama u Manchester?”
“Da.” Okrenuo je glavu u njezinu smjeru. “Odlučila se u zadnji čas; zbog toga
sam te zapravo i htio vidjeti.” Ponovo je sporo krenuo prema njoj i, stajući na
udaljenosti od dužine ruke, upitao je: “Je li ti spomenula nešto sa strane o tom
momku Ferrieru?”
Prošao je prije trenutak nego što je odgovorila: “Ne, nije mi se povjerila.”
“Znači, ne znaš je li se nešto dogodilo između njih?”
“Ne.”
“Došao je kasno jučer i nije ga htjela vidjeti, rekla je da ima glavobolju; to je
jedna stvar koju je naučila, izgovor dama, glavobolja; bez uvrede tebi.” Oštro joj je
kimnuo. “Pa, došao je ovamo, i prema onomu što je rekao, ne baš izravno, ali kao što
bi rekli, namjere su mu bile dobre, i to sam joj i rekao kada sam otišao gore. Nakon
toga je odlučila ići danas sa mnom. Smrt njezine majku ju je jako pogodila; nije to
podnijela kao drugi, nisam vidio nikakvo plakanje. Ali što se tiče tog Ferriera, ne
mogu to razumjeti. Izgledala je kao da je sva za njega sve do prije tjedan dana ili tako
nešto, i ne smeta mi reći ti da sam mislio kako bi to bila prokleto dobra partija.
Štoviše, momak mi se i sviđa. Skoro je dva puta stariji od nje, to stoji, ali to nije loša
stvar. Što ti kažeš?”
“Ne, to nije loša stvar.”
“Ne pitam o godinama, nego o samom čovjeku i partiji.”
“Bila bi vrlo dobra s obje strane; bila bi mu izvrsna supruga.”
“Je, ali ti na to gledaš u smislu da bi ona mogla proći za njega, i sve zasluge idu
tebi što si ju pripremila za takav život. Ah, pa”, iz džepa prsluka je izvukao težak
zlatni sat i, škljocnuvši kako bi otvorio kućište, pogledao u krupna slova na
brojčaniku i rekao: “Vrijeme istječe, htjeli bismo doći do grada prije mraka, bolje bi
bilo da krenem. Još sam htio reći samo jednu stvar: hoćeš li pripaziti na kuću dok
me nema? Bit će možda dva tjedna ili više dok se ne vratim; već sam rekao Brooksu
da se obrati tebi ako će štogod trebati i mislim da bi mogla baciti oko na račune
kućanstva ako imaš vremena, opako su porasli. Koliko čaja koriste u kuhinji, čovjek
bi mislio da se kupaju u njemu. Imam osjećaj da puno toga odlazi na stranu. Imaju
svoje povlastice i još sam velikodušan oko toga, ali neću dopustiti da me se vara; ne
podnosim da me se radi budalom; stoga, hoćeš li to provjeriti?” Ustala je iz stolca i
rekla tiho: “Pogledat ću račune, ali morate razumjeti da ne mogu ići preko Brooksa i
83
 Knjige.Club Books

istraživati ako nemam vaše dopuštenje. Ako se sjećate, upozorila sam vas kako je
moguće da će doći do ove situacije kada ste odlučili da ne želite zaposliti još
jednu domaćicu ili nadzornika kada je gospođa Fairweather otišla.”
“Je, jesi, znam da jesi.” Sada je hodao od nje. “I ne moraš me podsjećati. Da,
imaš moje dopuštenje da istražuješ koliko te volja, i to ću mu reći prije nego što idem.
I ako misliš da će pomoći,” sada se napola okrenuo prema njoj, “možeš pogledati
oko toga da zaposlimo domaćicu, jer ne mogu stavljati sav teret na tebe. Ali koliko
će biti ovdje, to samo Bog zna, s obzirom u kakvom mi je stanju glava.”
Sada se potpuno okrenuo prema njoj i tiho završio: “Ono što sam odmah htio
reći je, hvala za sve što si napravila u zadnjih tjedan dana, pobrinula se za cijelu hrpu
njih i sve ostalo. Impresionirala si ih, jesi, iako mislim da su te se malo bojali.”
Ponovo su se njegove usne maknule od njegovih zubi. “Znaš nešto?” Glas mu se
spustio duboko u grlo kada je završio: “Oni su moji ljudi, ali mi je bilo drago
vidjeti ih da odlaze. Smiješno kako se razmišljanja mijenjaju. Ali malo druženja s
njima je sada dovoljno. A opet, sramim se misleći na taj način. Novac je prokletstvo,
znaš. Znaš to? Je,” tiho je kimao glavom prema njoj, “prokletstvo je, to što napravi
od tebe, nisi niti ovdje niti ondje... Zbogom za sada, vidjet ćemo se.”
Niti ovdje, niti ondje. Okrenula se i polako krenula duž sobe prema stolu, sjela u
kožni stolac, i primakla račune prema sebi.
Ostavio joj je nezavidan posao suzbijanja rasipnosti i zaustavljanja potkradanja,
i biranja prikladne domaćice, one koja je sposobna izaći na kraj s Brooksom. A zašto
bi to radila? Samo da dovede kuću u red za novu gospodaricu nakon prikladnog
vremenskog odmaka. I najvjerojatnije će to biti ono nepodnošljivo biće koje će ga,
zbog njihova zajedničkog porijekla i njezina prošlog iskustva s muškarcima, kako je
Matilda predvidjela, uhvatiti za vrijeme oporavka.
Pa, jedna stvar je bila sigurna, dan kada će ta žena doći u Hall za stalno će biti
zadnji dan kada će ona sama stupiti nogom u njega.

84
 Knjige.Club Books

DIO TREĆI

Daniel

85
 Knjige.Club Books

JEDAN

Sada je prošlo više od tri mjeseca otkako je Matilda umrla i tijekom tog vremena
Harry je proveo samo četiri vikenda u Hallu, od kojih su dva bila s gospođom Talbot.
Johnovi posjeti su također bili rjeđi, samo je Dan dolazio svaki drugi vikend.
Što se tiče Katie, ona je ostala u Manchesteru pet tjedana prije nego što je
posjetila Hall, i nakon samo tjedan dana vratila se u Manchester zato što je, kako je
objasnila gospođici Brigmore, tamo našla različita zanimanja; bila je sigurna da će
jedno od njih odobriti jer je bilo povezano s obrazovanjem. Učila je, rekla
je, djevojke i žene kako pisati vlastita imena i adrese, jer je smatrala ponižavajućim
da se ijedno ljudsko biće identificira neprepoznatljivim križićem.
Od svih ljudi i stvari na koje je Matildina smrt utjecala, Katie i njezina reakcija
su za gospođicu Brigmore bili najmisteriozniji. A još misterioznija je bila sama
činjenica da osoba tako skromnog rođenja, i gotovo potpuno lišena bilo kakvog
obrazovanja i kulture kao što je to bila Matilda, sada utječe na tolik broj ljudi i na
način koji im mijenja živote.
Da je i ona sama pala pod taj utjecaj bilo je više no što je željela priznati, no
dopunilo je neobjašnjivu situaciju kada si je postavila pitanje: Je li obrazovanje na
kraju toliko nužno za čovjekovu sreću?
Jedna stvar na kojoj je gospođica Brigmore bila izuzetno zahvalna tijekom tih
zamornih tjedana kada je sama bila odgovorna za Hall je to što se činilo kako se
Barbara trudi surađivati, njezina raspoloženja su bila umjerenija i u par navrata su
razgovarale kao dvije dobre prijateljice.
Jednom posebnom prilikom kada je Barbara ponovo započela osjetljivu temu
oko Michaelova rođenja, mislila je da bi bilo mudro reći joj istinu kako bi mogla
vidjeti tetu Constance u više prijateljskom, razumnijem svjetlu. Istina je, rekla je, kao
što je Barbara otkrila, da Michael nije sin Donalda Radleta nego njegova
brata Matthewa. Constance i Matthew su otkrili da vole jedno drugoga kada su bili
prisiljeni zakloniti se od oluje u staroj ruševnoj kući na brdu. Barbara je ushićeno
sjedila kroz priču, prekidajući svojim rukama samo kada bi tražila da se neke stvari
bolje objasne. Jedna takva stvar koju joj je trebala razjasniti je da se Michael
nije rodio u ruševnoj kući na brdu; Barbara ju je krivo shvatila oko toga. Nije dalje
objašnjavala da je on tamo samo bio začet. Završila je govoreći: “Ne smiješ nikada,
nikada ovo ponoviti. Obećaj mi, sada mi obećaj, Barbara, da ni pod kojim

86
 Knjige.Club Books

okolnostima nećeš o ovome ponovo pričati. Slučajno si saznala istinu, i to je tajna

koju moraš zadržati za sebe.”
Barbara nije odmah obećala, ali je rekla: “Michael na kraju nije uopće u rodu s
Mallenovima? Ako suprug tete Constance nije bio Michaelov otac, onda Thomas
Mallen nije bio njegov djed, onda mi nismo ni u dalekom srodstvu s obzirom da je
moj otac bio Thomasov brat - samo smo bratići s majčine strane?”
Gospođica Brigmore je uzela malo vremena da odgovori, saginjući se prvo da se
posveti vezici na cipeli prije nego što je sporo rekla: “Ne, on nije u nikakvom
srodstvu.” Predala je svoju zadnju obranu, barem u ovom dijelu svojeg privatnog
rata, i duboko je uzdahnula prije nego što je ponovo rekla: “Ali sada te još
jednom molim da mi obećaš, Barbara.”
Barbara je obećala, i život je tekao vrlo glatko u maloj kući od te noći.
No Michaelovo ponašanje prema Barbari je katkada zbunjivalo gospođicu
Brigmore jer iako je izgledao sretan što ju vidi svaki puta kada bi se sreli, bilo to na
farmi ili u maloj kući, činilo se da joj on samo ugađa i da joj iskazuje privrženost
zbog njezine poteškoće. No u drugim trenucima kada ih je gledala kako
hodaju zajedno, a nije mogla čuti što govore, mislila je da može detektirati sklonost
između njih po samoj blizini na kojoj su stajali jedno od drugoga. No ono što joj je
davalo nadu da njegova naklonost nije ništa više od bratske bilo je to što je on imao
dvadeset godina i ako bi ju zaprosio, sigurno bi to učinio do sada.
A John? Razočarala se u Johna; polagala je svoje nade u Johna jer je njegovo
ponašanje prema Barbari oduvijek bilo vrlo privrženo. No on je jedva bio kod kuće
otkako mu je majka umrla. Ipak, možda ga je pritisak posla držao podalje od kuće
ovoga trena, umjesto njegova nedavnog gubitka. U svakom slučaju, u ovim
okolnostima ne bi bilo pravedno praviti strku oko Barbare, a on je uvijek pravio strku
oko nje kada su se nalazili. No trebala bi si postaviti izravno pitanje: Je li joj
poklanjao više pažnje nego drugima? Nije mogla odgovoriti na to pitanje jer su svi
bili obzirni prema njoj; činilo se da njezin izgled zajedno s njezinom poteškoćom
privlači muškarce, sve osim Dana.
Ali ona sama nije nikada razumjela Dana; on je bio po strani još kao dijete. Dan
je bio tvrdoglav, buntovan dječak i izrastao je u tvrdoglava, buntovna mladića, kao
što je njegov otac i predobro znao. Osjećala je kako joj je njegova prisutnost, kada
bi posjećivao kuću, sve više i više uznemirujuća, jer je razvio naviku uvlačiti ju u
rasprave oko klasa i društvenih uvjeta... Zašto postoje tri klase za putovanje
željeznicom, htio je znati. Neki odjeljci nisu bili prikladni ni za prijevoz svinja, a
znao je zato što je putovao svim trima. Osam sati od Manchestera na drvenim
sjedalima u ledenoj kutiji, bi li se njoj to sviđalo? I zašto bi jedan čovjek trebao
podignuti svoj šešir i osloviti drugoga s “gospodine” samo zato što se

87
 Knjige.Club Books

“gospodin” vozio u kočiji, a čovjek mu je izvlačio stepenice kako bi sišao ili držao
glavu njegova konja? Stvari nisu bile u redu, bogatstvo je bilo loše raspodijeljeno.
Smatrala je da, ako gospodar Dan ne skreše jezik, neće proći mnogo godina dok
se ne nađe u nevolji. Ipak, gledajući unazad, sjećala se vremena kada joj je bio
zanimljiv zbog svoga živahna uma. No umovi su se trebali držati pod kontrolom,
pogotovo kada su bili skloni utjecaju radikalnih ideja.
Bilo je trenutaka od Matildine smrti kada je gospođica Brigmore mislila kako bi
drage volje prekinula veze s obitelji i povukla se u svoju malu kuću kako bi živjela
svoj život u miru. Međutim, ta misao bi uvijek bila napadnuta od strane druge: učiniti
to bi bila grozna nezahvalnost. Ionako to ne bi bilo moguće s obzirom na sadašnji
dogovor, jer Harry Bensham je, u svojoj velikodušnosti prema njoj, na neki način
izmamio nepisan sporazum kojim će ona pomagati oko administracije kuće koliko
god dugo ju budu trebali.

Nije bilo neuobičajeno da se neki član obitelji iznenada pojavi, stoga ove nedjelje
ujutro kasnog rujna kada je gospođica Brigmore ušla u Hall, nije bila posve
iznenađena što vidi Katie kako se spušta niz stepenice, i toplo ju je pozdravila, čak
zaboravljajući zahvaliti Armstrongu kada joj je odnio kaput. Žureći naprijed, rekla
je: “Kada si stigla, sigurno si došla vrlo kasno? Nisam otišla do kojih sedam sati jučer
navečer.”
“Oh, stigli smo oko devet. Kako si?” Sada su hodale prema sobi za doručak.
“Ja sam u redu. A ti?”
“Oh, dobro sam.”
Gospođica Brigmore je pogledala Katie i potvrdila u sebi da je zaista izgledala
dobro. Njezini obrazi su bili crveni, lice čisto, oči bistre, njezina gusta kosa sjajna.
Izgledala je kao što je nekada izgledala; samo joj se ponašanje promijenilo. U njemu
je bilo skrivenog prkosa, kao da su u svađi, ali su pristojne oko toga. No to nije bilo
tako, jer joj je Katie bila vrlo draga.
“Je li tvoj otac s tobom?”
“Ne.”
Ušle su u sobu za doručak gdje je Brooks stavljao veliki pokriveni pladanj na
stol. Okrenuo se prema njima i rekao: “Dobro jutro, gospođice Katie... Dobro jutro,
gospođice.” Zadnje se odnosilo na gospođicu Brigmore i ona je pristojno odgovorila:
“Dobro jutro, Brookse.”
Katie nije odgovorila na batlerov pozdrav, što je gospođica Brigmore smatrala
vrlo nemarnim od nje, ali u skladu s njezinim novim ponašanjem.
“Biste li željeli doručkovati, gospođice?”

88
 Knjige.Club Books

“Ne, hvala, Brookse.” Gospođica Brigmore je sjela u veliki stolac na čelu stola,
a Katie je sjela desno od nje.
“Jesu li momci s vama?”
“Ne, ne nisu sa mnom; znaš, subota je radni dan.” Katie je rekla zadnju rečenicu
kao da naglašava činjenicu kako većina ljudi mora raditi subotom i gospođica
Brigmore već ima dovoljno godina da bi to trebala znati.
“Nisi putovala sama?” Gospođica Brigmore je ostavila usne razdvojenima dok
je čekala odgovor. No nije odmah došao jer je sada Brooks stavljao pred Katie tanjur
na kojem su bila dva komada hrskave slanine, jaje, jetrica, i kada je rekao: “Je li to u
redu, gospođice Katie?” odgovorila je: “Da, hvala, Brooks; baš ono što želim.”
Dok se muškarac vraćao prema ormaru i dizao prekriveno jelo, gospođica
Brigmore je ponovo upitala: “Ali nisi, nisi putovala sama?”
“Ne, nisam putovala sama, Brigie; došla sam s Willyjem.”
Batler je sada izlazio iz sobe i gospođica Brigmore je, pogledavajući prema
njegovim leđima, pričekala dok su se vrata zatvorila za njim, pa rekla jednu riječ:
“Stvarno!”
“Da, stvarno, Brigie, stvarno sam putovala ovamo s Willyjem.” Katie je
progutala velik zalogaj slanine, zatim poprijeko pogledala u gospođicu Brigmore.
“Grozno, zar ne? Provela sam osam sati s batlerovim sinom; ne, bliže deset sati dok
smo stigli ovamo.”
Gospođica Brigmore je progutala, onda progutala ponovo prije no što je ukočeno
rekla: “Ne znam što želiš dokazati, Katie, ali samo ti mogu reći da ako ne sramotiš
sebe, sramotiš druge, ne i najmanje Brooksa.”
“Brooksa?” Katie je to izrekla kroz glasan smijeh. “Ja sramotim Brooksa zato
što sam putovala s njegovim sinom? Ne znaš Brooksa, Brigie, nikada i nisi.”
Gospođica Brigmore se ponovo naslonila u stolcu i sjela ukočeno i uspravno, i
dopustila je da prođe nešto vremena prije nego što je rekla: “I ja počinjem misliti
kako ne poznajem tebe i nikada nisam.”
“To je moguće.” Te riječi su bile bez emocija, zvučale su uobičajeno. Onda se
ton promijenio kao da je jak nalet vjetra naglo otvorio vrata, Katien glas je sada bio
oštar, gospođica Brigmore bi rekla priprosto kreštav, kada je brzo rekla: “Živjela si
pod staklenim zvonom cijeli svoj život, Brigie, i kao svi ljudi koji su živjeli u ovoj
kući prije nas ti si napola mrtva, ti ne znaš što se događa u svijetu. Ja sam bila
spašena, svi smo mi bili spašeni, cijela naša obitelj, zato što smo rođeni u
Manchesteru, i naši konci - i to je velika igra riječima - konci pamuka su nas ponovo
spojili ovdje. Čini se nemogućim vjerovati da si u šoku jer sam putovala vlakom s
čovjekom koji je batlerov sin; ne bi ti nimalo smetalo da je to bio gospodin Pat
Ferrier, zar ne? Prije nego što je majka umrla provela sam cijeli dan s njim i to nije
89
 Knjige.Club Books

nikome smetalo, ali zato što je to Willy, kojeg znam cijeli život, spada pod
nedostatak manira...”
Naglo kao što je njezina tirada počela tako je i završila, i njezino cijelo držanje
se promijenilo, ispružila je ruku i uhvatila ruku gospođice Brigmore i, sada nježnim
glasom, rekla: “Oh, oprosti, oprosti, Brigie. Nemoj gledati tako, molim te. Ja... ja ti
dugujem toliko toga, znam to, svi mi ti dugujemo. Samo, pa,” odmahnula je glavom
sjedne strane na drugu, “to su dva različita svijeta, ovo i... i kuća u Manchesteru.
Tamo su sve zajedno samo četiri sluge i više je kao dom. Ne mogu to objasniti.”
Soba je postala tiha. Gospođica Brigmore je gledala ispred sebe dok je Katie
oslonila glavu na njezinu ruku.
Nakon nekog vremena Katie je počela pričati. Niskim glasom, rekla je
oklijevajuće: “Prije no što je majka umrla, znala sam imati trenutke kada sam mislila
da nisam sretna i... i onda bih si rekla da jesam, zato što sam imala sve što bi me
moglo usrećiti, i smijala bih se svemu i pokušala se veseliti oko odjeće i konja; i
napokon kada mi je gospodin Pat Ferrier počeo poklanjati pažnju, i ne samo
ove godine već i prošle, rekla sam si da je to ono što sam htjela. Onda se majčinom
smrću sve promijenilo; bilo je baš kao da su se zastori predstave spustili i ja sam se
morala odmaknuti od pozornice i u pravi život. Ja... ja znam da sam bila grozna
prema tebi u zadnje vrijeme. Vidiš... kako da objasnim?”
“Ne bi trebala pokušavati, Katie.” Duboka bol se čula u glasu gospođice
Brigmore dok je ustajala od stola, i Katie je, uhvativši ju za ruku, rekla: “Ali moram.
Moram. Vidiš, ti predstavljaš moju drugu stranu, profinjenu stranu, i postoji
profinjena strana, i ukus za lagodan život i dobre knjige i umjetnost i sve stvari koje
mlada dama treba željeti, sve stvari koje mlada dama treba. Ali, Brigie, ti si imala
posla sa sirovinama. Mi smo već bili formirani prije nego što si nas dobila, a i kada
si nas imala, još uvijek su tu bili mama i tata sa strane, pokazujući nam otkuda smo
došli. Zar ne razumiješ, Brigie? Znaš, Danny je rekao neku večer, John je jedini s
kojim si uspjela. John se ponaša kao gospodin, i osjeća se kao gospodin, isti je bez
obzira u kakvom se društvu nalazio. Ja nisam, nije niti Danny. Ali... ne krivimo tebe,
volimo te bez obzira; samo što ti ne poznaješ vanjski svijet, grub i težak život.
Ignoriraš ga kao nešto što nije baš lijepo, to radiš, Brigie, da.”
Gospođica Brigmore je polako odmakla svoje ruke od Katienih, očistila
imaginarne mrlje s obje strane steznika ispod grudi prije nego što je skupila ruke na
struku i tiho rekla: “Ti si pod krivim dojmom, kao i mnogi drugi, da samo siromašni
pate, da moraš biti smrznut, gladan ili u lošem smještaju prije no što ti se srce
slomi. Pa, dopusti da ti objasnim kako siromašni imaju veliku prednost nad onima
koji su im superiorni, jer oni mogu plakati naglas kada su u boli, mogu si priuštiti
olakšanje koje daju suze, mogu zajedno naricati kada su ožalošćeni, i kada ih se
omalovažava mogu, kao što to često čine, isplaziti jezike. Neki muški pripadnici više

90
 Knjige.Club Books

klase si dozvoljavaju određeno olakšanje od svojih emocija, ali ženski pripadnici

rijetko, a -” ovdje je dugo zastala prije nego što je završila, “guvernante nikada”, i na
to je izašla iz sobe.
Okrećući se prema stolu, Katie je odgurnula svoj doručak na stranu i,
prekrivajući lice rukama, ponovila: “Oh, Brigie, prokleta bila! Prokleta bila!”
Gospođica Brigmore je bila izuzetno uznemirena, ali to nije nikako pokazivala
dok je pregledavala jutarnji izvještaj nove domaćice.
Gospođa Kenley je bila efikasna, razumna žena, koja je polako pobjeđivala u
ratu s Brooksom. Gospođa Kenley je bila u dobrim kućanstvima i, kao što bi Mary
rekla, znala je da su dva i dva četiri. Osobno, gospođa Kenley je smatrala gospođicu
Brigmore jedinom osobom u kući iznad sebe, a to je uključivalo članove obitelji, i
stoga joj je davala poštovanje koje je zaslužila. Drugi članovi posluge su njezinu
odanost Brigadirki nazvali ulizivanjem, iako je većini bilo drago što je brzo stala na
kraj staroj Brooksovoj gramzivosti, privilegijama koje je imao kroz godine, i tvrdio
da su njegove, i samo njegove.
Na ovom određenom sastanku gospođica Brigmore je obavijestila gospođu
Kenley kako neće ostati na ručku ni večeri niti će biti prisutna sutra, ali ju se može
očekivati u ponedjeljak ujutro. Vjerovala je kako će se gospođa Kenley pobrinuti za
udobnost gospođice Bensham.
Gospođa Kenley je rekla da naravno hoće, i uvjerila ju kako će naći sve po svojoj
volji kada se vrati u ponedjeljak i da se nada kako će uživati u svome odmoru.
Gospođica Brigmore je zahvalila gospođi Kenley, i gospođa Kenley je zahvalila
gospođici Brigmore, zatim je otišla, praćena šuštanjem svoje crne vunene suknje.
S knjižnicom samo za sebe, gospođica Brigmore je na trenutak uspravno sjela na
svoj stolac; zatim, ustavši, otišla gore u dječju sobu, gdje je ostala sat vremena dok
nije ponovo sišla, pokupila svoj šešir i kaput i otišla iz Halla.
Njezin odlazak je izgledao opušteno, kao što je i namjeravala da izgleda. Znala
je da će Katie, kada sazna kako je otišla u malu kuću bez ostavljanja ikakve usmene
obavijesti, otići u dječju sobu očekujući kako će naći pismo; i neće biti razočarana.
Pismo je bilo samo poruka u kojoj je stajalo da je u ovim okolnostima osjećala kako
je Katie dovoljno sposobna brinuti se za sebe i ni na koji način ne treba pratnju preko
vikenda.
Gospođica Brigmore je branila svoje ponašanje dok je žustro hodala cestom do
kuće jer je kratak, jednostran razgovor u sobi za doručak razriješio gotovo petnaest
godina rada. Istina, bila je dobro plaćena - kada je pribrojala njihovu ljubaznost i
ugađanje Barbari, priznala bi, i više nego dobro plaćena - ali novac nije plaćao
sve, postojale su stvari kao što su odanost i poštovanje, i obje su joj stvari bile
uskraćene.

91
 Knjige.Club Books

Zašto je, upitala se, njezin život bio satkan od frustrirajućih pothvata? Stavljajući
na stranu privatne želje, dobila je malo ili ništa zadovoljstva od onih na koje je
potrošila svoje životno djelo.
Kada je ušla u malu kuću, prve riječi koje joj je Mary uputila su bile: “Bože!
Izgledaš blijedo.” Zatim je dodala: “Rano si se vratila.”
“Boli me glava”, rekla je gospođica Brigmore. “Ispričala sam se. Misliš li da bih
mogla dobiti šalicu jakog čaja?”
“Da, naravno, evo, ove minute. Ali ako mene pitaš, treba ti nešto više od šalice
jakog čaja. I govorim to tjednima, treba ti pauza, odmor, i to dugačak.”
Ignorirajući taj komentar, gospođica Brigmore je rekla: “Jesu li otišli u redu?”
“Oh, da, ali ne bez svađe.”
“Svađe, oko čega?”
“Oh, Michael je rekao da ne može ostati dugo, obećao je da će se vratiti do dva
ili nešto tako. A znaš da je ona očekivala kako će ju odvesti u Allendale! Ipak, nemoj
se brinuti zbog nje, idi i sjedni i ja ću ti donijeti taj čaj.”
Gospođica Brigmore je otišla na kat i skinula svoju odjeću za van, zatim je sjela
na stolac za ljuljanje ispred toaletnog stolića i tiho i zamišljeno pogledala u ogledalo.
Istina je što je Mary rekla, trebala je promjenu, trebala je odmor; nije bila mlada kao
nekad, skoro u šezdesetoj godini. Naravno, nitko to ne bi pomislio gledajući u nju.
Par sijedih pramenova koji su se pojavili je uspješno tretirala hladnim čajem, i sada
su se jedva razlikovali od prirodne smeđe. Njezina koža je još uvijek bila čista i iako
su joj obrazi izgubili nešto svoje zaobljenosti, imala je samo nekoliko bora na licu
osim onih u kutovima očiju, i dvije vertikalne kod gornje usne. Štoviše, figura joj je
još uvijek bila vrlo mršava i čvrsta. Ne, nitko ne bi ikada pogodio da joj je skoro
šezdeset. Mogla je proći za pedeset ili manje... To je bilo izvana, ali iznutra je ovoga
trenutka osjećala svaki dan svojih godina - i, osim toga, osjećala se tako sama, tako
veoma sama... Nije doživjela taj osjećaj tako izrazito od dana kada je pucanj
odzvonio iz Thomasove radne sobe i kada je požurila unutra i našla ga presavijenog
preko stola. Tada je spoznala što znači biti sam jer nitko ju nije razumio kao Thomas,
nitko osim njega nije poznavao Annu Brigmore. Samo je noću u njegovim rukama
postajala Anna Brigmore, tijekom dana je i dalje ostala gospođica Brigmore čak i za
njega, i bila je to šala između njih. Ali sada je bila gospođica Brigmore za sve;
gospođica Brigmore, Brigie, Brigadirka - i osoba koja je živjela pod staklenim
zvonom. Takve ishitrene izjave su oprostive jer su ponikle od mladosti, ali su ju bez
obzira probole i odgurnule još dublje u izolaciju.
Uzela je svoju šalicu čaja, ali nije poslušala Maryn savjet da podigne noge;
umjesto toga, godine discipline su pomogle, odlučila je čitati, ali nešto lagano,
zabavno. Ipak, kada je otišla do police s knjigama prsti su joj oklijevali od uzimanja

92
 Knjige.Club Books

Sajma taštine, koji je pročitala barem šest puta prije, i oklijevala je oko Mary Barton
gospođe Gaskell; zatim se vratila Sajmu taštine i gotovo ga zgrabila s police. Zadnja
stvar koju je željela čitati ovog jutra bili su problemi s kojima se suočavaju tvornice
Manchestera i radničke ruke.
Ipak, upravo tog trena u kojem je njezin um odbio dublje proučiti taj društveni
problem je “radnička ruka” pokucala na vrata male kuće.
Mary je ušla u sobu gotovo na prstima i izjavila prigušenim glasom kao da je
posjetitelj osoba izrazite važnosti. “To je mladi Brooks, Willy, Brooksov sin; kaže
da te želi vidjeti.”
Gospođica Brigmore je pomakla glavu u stranu kao da razmišlja prije nego što
je rekla: “Uvedi ga, Mary.”
Mladi Brooks je imao dvadeset četiri godine, ali naziv mlad mu nije pristajao,
izgledao je kao muškarac, oštra lica, arogantan muškarac. Bio je nadprosječno dobro
građen za radnika u tvornici, jer pothranjenost i prekomjerno dugi sati rada kada su
kosti još meke nisu uobičajeno doprinosili prirodnom rastu. Bio je viši od
metar osamdeset i k tomu širokih ramena. Imao je duboko uvučene oči koje nisu
pokazivale boju na prvi pogled, izgledale su crno umjesto plavo. Usta su mu bila
punih usana i široka, ali mu je lice bilo mršavo i kasnije će težiti četvrtastom,
izbočenom obliku vilice. Njegova kosa bila je smeđa s dubokom brazdom poput vala
koja se prostirala na vrhu njegove glave. Držao je svoj kruti šešir u jednoj ruci koja
je visjela sa strane njegova tijela ne, kao što je bilo uobičajeno za muškarca njegova
položaja, u obje ruke i ispred prsa. Ali koji je bio njegov položaj? Uskoro će saznati.
“Dobro jutro, gospođice Brigmore”, rekao je.
“Dobro jutro, Willy.” Ton je bio onaj pristojan koji je koristila za obiteljsku
poslugu, ne oštar, ali bez ikakve naznake bliskosti. Nije ga uputila da sjedne, već je
dodala: “Što mogu učiniti za tebe?”
“Dajte mi ključ sefa.”
Njegov zahtjev i način na koji ga je izrekao ju je na trenutak zatekao; zatim su
joj se leđa ukrutila, definitivno je postala gospođica Brigmore. “Po čijoj ovlasti tražiš
ključeve?”
“Gospodina Benshama.”
Gledali su jedno u drugo prije nego što je rekla: “Nisam primila nikakvo pismo
od gospodina Benshama koje nalaže da ti moram predati ključeve sefa.”
“Gledajte”, grizao je usnicu trenutak, onda pogledao u tepih kao da mu je nešto
zaokupilo pažnju pa je vratio pogled na nju i nastavio: “Gospodin Bensham želi
određeni papir iz sefa i pošto sam ja odlazio vidjeti oca, rekao je da ću ga poštedjeti
puta, rekao je da ćete mi dati ključ.”

93
 Knjige.Club Books

“Gospodin Bensham me inače obavijesti pismom ako treba obaviti nešto

neuobičajeno.”
“Pa, izgleda da ovoga puta nije; on je zaposlen čovjek. I svejedno, vjerojatno nije
vidio potrebu za to pošto sam ja dolazio.”
“Što je tako bitno oko papira da ne može čekati dok on sam ne dođe?”
Gledala je kako se kruti tvid njegova prsluka nadima, zatim ponovo spušta, prije
nego što je rekao: “To je dokument o vlasništvu.”
“Gospodin Bensham ima banku; koliko ja znam, tamo drži svoje dokumente o
vlasništvu.”
Zurio je u nju zasigurno punu minutu, tijekom koje je vrh njegova jezika izašao
između zuba i dodirnuo donju usnu nekoliko puta. Onda je rekao: “Pa, očigledno ne
znate sve, gospođice Brigmore. Gazda - gospodin Bensham - mi je rekao da je
dokument o vlasništvu, s imenima Pollard i Bensham na omotnici, u lijevom kutu
sefa. Mora da vam je to zaboravio spomenuti.”
“Ne zanima me tvoj sarkazam, gospodine Brooks.”
“Pošteno, gospođice Brigmore. A ja ne želim vašu sumnjičavost ni
omalovažavanje.”
Doista! Doista! Kamo je to svijet išao! Bila je, blago rečeno, preneražena.
“Ja nisam jedan od posluge u Hallu, gospođice Brigmore, molim vas da to imate
na umu. Ja sam niži upravitelj u kompaniji Bensham i sinovi; imam status, htjeli vi
njega priznati ili ne; i k tomu sam radio za taj status od svoje šeste godine. Uskoro
ću postati upravitelj tvornice pod gospodinom Johnom. Ja se nikome ne klanjam,
gospođice, nikome.”
Grozan čovjek, užasna osoba, a opet je imala osjećaj kao da čuje njegova
gospodara, Harryja Benshama, kada je bio istih godina, jer to bi bez sumnje bio i
njegov stav. Zatim se na njegove sljedeći riječi našla kako se pridržava za prednji
dio steznika.
“Kada sam već tu, ulovit ću priliku kako bi’ vam rekao da iako putujem u vlaku
s Katie, ne znači da ću ju oboriti, ili da zato što sjedi kraj mene može dobiti batina.
Mogao bi’ vam usput i razjasniti, jako mi je stalo do Katie, oduvijek mi je bilo, zato
što ću ju jednog dana oženiti.”
Nije osjećala nesvjesticu kao što se moglo očekivati nakon što je čula sudbinu
mlade djevojke koju je obučavala kako bi zauzela mjesto gospodarice imanja barem
više srednje klase, ali je osjećala kako u njoj raste bijes na pomisao da je sav njezin
trud, sav rad bio potraćen na muškarca kao što je on.
Njezine riječi su bile hladne i oštre kao sige kada je rekla: “Zna li gospođica
Bensham za tvoje namjere?”

94
 Knjige.Club Books

“Ne znam za to tim riječima, ali zna kako vjetar puše, nije budala; što je nedavno
dokazala kada je odbila onog lovaša kojeg ste joj namjestili.”
“Bezobrazni ste, gospodine Brooks.”
“Možda i jesam, ali to je jedini način da se dođe do vas i vama sličnih; živite
svoje živote kao po strani, ugodno odvojeni od ostalih, i nikada ne govorite
otvoreno.” Njegov ton se ublažio, i ponovo je pogledao dolje u tepih prije no što je
rekao: “Pretpostavljam da vi niste krivi, vi ste takvi kakvi jeste, kao što nije moja
krivica što sam se rodio bez ičega; stvar je u tome, kao što sam rekao, nije to naša
krivica, ali na nama je da promijenimo stvari ako nam se ne sviđaju. Očigledno
nemate ništa protiv načina na koji živite, tako da ostajete takvi kakvi jeste; ja, ja ne
mijenjam sebe toliko, ali sam odlučan, i uvijek sam bio, da promijenim mjesto i
uvjete u kojima moram živjeti, ako me razumijete.”
Razumjela ga je, naravno, i upitala se: Jesu li svi muškarci u Manchesteru takvi,
neotesani, surovi, drski pojedinci? Je li on zapravo razlog Katiene promjene? Ne;
iako je to bilo teško prihvatiti, prepoznala je da je Katie satkana od istog materijala
kao i ovaj čovjek, on je predstavljao njezinu drugu stranu o kojoj je pričala.
Još uvijek ledenim glasom, upitala je: “Je li gospodin Bensham svjestan tvojih
namjera?”
“Ne još; nisam htio ništa reći tako brzo nakon smrti gospođe Bensham, ali mu
namjeravam reći odmah kada se vratim. Poštedjet ću vas toga da mu vi kažete
vijesti.”
“I već si siguran u to da će on to odobriti.”
“Pa, skoro bi se moglo reći, zato što me on cijeni, ne samo zato što zna da mogu
voditi tvornicu i zatvorenih očiju nego zato što mu se sviđam onakav kakav jesam!
Uporan sam baš kao što je i on bio.”
Što se moglo reći čovjeku koji otvoreno govori o svojim manje pohvalnim
osobinama na takav način, gotovo kao da je ponosan na njih, kao što je bez sumnje i
bio? Oh, bila je umorna od toga svega, izmorena uzaludnim pokušavanjem
mijenjanja ljudi koji su već oblikovani u čvrstim kalupima.
Ponovo su gledali jedno u drugo; potom se ona ukočeno okrenula od njega i rekla
je: “Ako bi mogao biti ljubazan i pričekati, idem po svoj kaput.”
“Nema potrebe za to, samo mi dajte ključ i ja ću vam ga vratiti, ili ostaviti na
stolu.”
Potpuno se okrenuvši prema njemu, polako je rekla: “Gospodin Bensham je
ostavio ključeve pod mojim nadzorom; ja ću otvoriti sef i dati ti da uzmeš papire koji
mu trebaju.”
Otišla je od njega, uspravnog držanja, i kada je prolazila kroz dnevnu sobu u
hodnik, jedva se suzdržala da se ne okrene i pokaže svoje ogorčenje kada su njegove
95
 Knjige.Club Books

riječi, koje je izgovorio kroz dubok smijeh, došle za njezinim leđima: “Kako su to
izdržali sve te godine!”

Vikend je završio. Katie i taj pojedinac, kako je sada govorila za Brooksova sina,
zajedno su napustili kuću to jutro kako bi se vratili u Manchester.
Tijekom rastanka Katie se na trenutak vratila svojoj staroj sebi, nježno govoreći:
“Ah, Brigie, pokušaj shvatiti. Ne bih ti naudila ni za cijeli svijet, stvarno ne bih.
Nikada te neću osramotiti, zato što dio mene ne može zaboraviti da sam ja gospođica
Bensham.”
Rastanak nije puno pomogao da ublaži osjećaje gospođice Brigmore. Ostatak
jutra je provela obavljajući svoje dužnosti, većinu kojih si je sama zadala. Sve se
činilo kao i obično osim što ju je taj izraz na Brooksovu licu uzrujavao. Nije zapravo
imao poluosmijeh na licu, niti su mu se oči smijale, ali kada joj se obraćao,
zamišljala je da ga može čuti kako misli na Marynu dijalektu: Dobili ste svoje ovaj
vikend, gospođice, niste li?
Brooks ju je, u najmanju ruku, uzrujavao i tako je uvijek bilo. Ipak, u ovom
slučaju jedno olakšanje je bilo na vidiku; prešao je šezdeset šestu i nije više bio
presiguran na nogama, postojala je mogućnost da će uskoro otići u mirovinu. No
opet, to nije bila njezina briga. Ako ona grozna žena postane gazdarica kuće, što se
činilo i više nego moguće, tada bi dvoje jednakih kontrolirali stvari, i to više ne bi
bila njezina briga, tako da se ne mora time zamarati; no do tada je namjeravala držati
Brooksa na njegovu mjestu i učiniti ga toga svjesnim.
Nakon ručka je došla do te prilike kada je pozvala gospođu Kenley i obavijestila
ju kako pirjani šaran nije bio dovoljno kuhan, niti je bio dovoljno posoljen; štoviše,
zadnji puta kad ga je naručila, izričito je zatražila da šaran bude serviran s umakom
od dunja, ne s peršinom. Hoće li obavijestiti kuhara o tome i sama se pobrinuti da se
ta pogreška ne ponovi?
Pod uobičajenim okolnostima ne bi pokazivala takvu sitničavost, ali je željela
sukob s Brooksom, i da započne s njegove strane; bez sumnje će se uzrujati kada
sazna kako je ignorirala njegov viši položaj i požalila se domaćici oko stvari koje se
tiču obroka, jer je smatrao blagovaonicu i sve u njoj svojom posebnom domenom.
Čekala je cijelo popodne da joj se obrati, i kada napokon je, bilo je to da objavi
svojim najpristojnijim tonom: “Gospodin Patrick Ferrier, gospođice.”
Blago se iznenadila tom objavom i trebala se sabrati i svratiti misli sa sitnih
svakodnevnih stvari kako bi dočekala pitanja za koja je znala da je Pat Ferrier došao
postaviti.
“Kako je lijepo vidjeti te!” Ispružila je ruku prema njemu, on ju je uzeo i nagnuo
se nad nju govoreći: “I vas također. Nadam se da ste dobro?”

96
 Knjige.Club Books

“Da, ja sam vrlo dobro, hvala; teško je ne biti, vrijeme je bilo tako dobro.”
“Da, zaista; veoma neobično za Englesku, i pogotovo ovaj dio.”
“Slobodno sjedni.”
Kada su obje sjedili, nagnula je glavu prema njemu i osmjehnula se rekavši:
“Mislila sam da si se vratio u Francusku.” Nije to uopće mislila, i pitala se zašto je
to rekla.
“Oh, netko se požurio u predviđanju mojih budućih planova... Jesu li svi u
obitelji dobro?”
“Da, koliko ja znam, svi su dobro.”
Gospodin Ferrier je sada blago zagladio obje strane svojih malih brkova, koji su
bili besprijekorno obrijani ostavljajući otprilike tri milimetra gole usne ispod ravne
linije, i svaka je dlaka izgledala kao da je pojedinačno stavljena na svoje mjesto.
Njegova odjeća je također bila besprijekorno krojena, krajevi njegova dugačka
kaputa za jahanje od samta su se pružali s obje strane stolca kao bisage, njihova boja
je savršeno odgovarala blagom sjaju njegovih smeđih kožnih visokih čizama.
U njegovu mršavu licu je bilo određenog asketizma, ipak, njegove su oči veselo
sjajile kada je pogledao u nju i rekao: “Sretan sam što čujem da se Katie vratila kući.”
“Oh, bojim se da je njezin posjet bio vrlo kratak; otišla je za Manchester jutros.”
Brada mu se pomaknula u stranu; njegov pogled, sada u sjeni njegovih kapaka,
bio je okrenut prema visokim prozorima kao da je upravo uočio kako netko prolazi,
i kada ju je ponovo pogledao, veselog sjaja više nije bilo. Kao što je to učinio i Willy
Brooks, tako je i on sada gledao u nju čitavu minutu bez riječi, ali za razliku
od reakcije koju je imala na onaj drugi trenutak tišine, sada je duboko suosjećala s
ovim muškarcem. Nije znala kakav je život vodio kada je bio u inozemstvu, samo je
znala da je volio svoju prvu ženu i izgubio ju veoma rano u braku, i sigurno je u Katie
vidio šansu za oživljavanje tog kratkog perioda sreće. Nije tog trena razmišljala
o Constance i njezinoj povezanosti s njim.
“Brigie - smijem vas zvati tako, zar ne?”
“Da, Pate, naravno da možeš.”
“Smijem li vam također postaviti jedno vrlo izravno pitanje?”
Bez oklijevanja pogledala je u njega prije no što je odgovorila: “Da, da,
naravno.”
“I mogu očekivati izravan odgovor?” Glas mu je sada bio vrlo tih.
Ponovo je zastala prije no što je rekla: “Da, ako... ako to smatram korisnim.”
“Samo tada?”
“Molim te, postavi mi pitanje.”

97
 Knjige.Club Books

Koža koja je podupirala unutarnji dio noge njegovih jahaćih hlača je malo
zaškripala kada se pomakla po svilenoj presvlaci stolca, pa je rekao: “Izbjegava li me
Katie namjerno?”
Korisnost. Postojali su mnogi načini na koje bi se ta riječ mogla interpretirati;
mogla je upotrijebiti korisnost i okolišati, mogla je obazrivo lagati, a mogla je i
otvoreno lagati i reći da ne zna ništa o Katienim namjerama. Ono što je rekla je bilo:
“Mislim da da.”
Dva puta je pomaknuo glavu kratko kimajući prije no što je rekao: “Možete li mi
reći razlog tome?”
“Ne, zapravo i ne; osim toga što izgleda kao da se nakon majčine smrti njen
pristup životu promijenio; smatra sve ovo“, raširila je ruke kako bi pokazali sobu za
prijem, “i ono što kuća predstavlja previše suprotnim životima koje su neki ljudi
primorani živjeti. Ja... ja mislim da se zbog smrti majke možda suviše jasno prisjetila
njezinih ranih početaka.”
“Nije se vratila živjeti u tim uvjetima?” Lice mu je sada bilo upitno rastegnuto, i
ona je odmahnula glavom i rekla: “Oh, ne, ne; ali se zaokuplja onime što se obično”,
sada je lagano slegnula ramenima, “naziva dobrim djelima.”
“Pa, ne bi ju trebalo kritizirati zbog toga. Ali ne vidim njezinu promjenu
razmišljanja u tom smjeru kao pravi razlog zašto me izbjegava. Znate li za štogod
drugo, možda novi interes?
Shvatila je implikaciju u njegovu glasu i odgovorila: “Da, možda novi interes.”
“Oh.” Ponovo je njegov prst krenuo prema brku, ali sada ga je promišljeno gladio
od sredine usne do kraja, prvo jednu stranu pa onda drugu, prije nego što je rekao:
“Ne mislite li da bi mi rekla? Vidite, postali smo veoma dobri prijatelji.”
“Koliko ja znam, novi interes je stekla tek nedavno. Prvi razlog koji sam ti dala
je mislim onaj glavni. Vrlo je mlada i sada gleda na sve kao da je crno ili bijelo;
postoji samo dobro i loše.
“Pa zagladio je prednji dio svog kaputa, prsti su mu stali kada bi došao do svakog
gumba, i kada je došao do zadnjeg, ustao je na noge govoreći: “Ne bih vas trebao
zadržavati, imam dosta toga za obaviti prije nego što odem.”
“Da, da, vaša pretpostavka je bila točna.”
Dok ga je gledala, znala je da je njezina pretpostavka bila upravo to, samo
pretpostavka, i da je njegova namjera za iznenadnim odlaskom držana u mirovanju,
rezervna obrana protiv onoga što bi moglo biti razočaranje. Kada su zajedno ušli u
hodnik, upitala je: “Jesi li vidio Constance u zadnje vrijeme?”
“Da, sreli smo se prije neka dva tjedna u Hexhamu; ona je bila u kupovini,
zajedno smo popili čaj.”

98
 Knjige.Club Books

Na trenutak su stajali na terasi pod kasnoposlijepodnevnim suncem gledajući na

vrt, i kad je podigao ruku prema konjušaru dolje na putu, što je bila naredba da se
dovede njegov konj, gospođica Brigmore je rekla nježno: “Constance si vrlo drag,
Pat; vjerujem da to znaš.”
Nije ga gledala dok je govorila, ali je čula kako uzdiše prije odgovora:
“Constance i ja se razumijemo, Brigie; uvijek je tako bilo. Prema njoj sam jednom
osjećao vrlo mladenačku strast; kada se udala je umrla. Umrla bi u bilo kojem
slučaju, ja mislim, jer su prve ljubavi zasnovane na idealizmu, a idealizam nije
nikada dovoljno snažan da izdrži život, bračni život. Da, Constance i ja
se razumijemo.”
Sada je gledala u njega i tužno, veoma tužno, pomislila kako su neki muškarci
slijepi, posebice ako su moralni ljudi. Thomas nikada nije bio slijep za potrebe žene;
no opet, Thomas nikada nije bio moralan čovjek.
Ponovo se naklonio nad njezinom rukom i rekao: “Kada sljedeći put vidite
Constance, prenesite joj moje najtoplije pozdrave, hoćete li? Doviđenja, Brigie. I... i
hvala na iskrenosti, puno ste mi pomogli.”
Ona nije ništa rekla. Gledala ga je kako trči niz stepenice do ceste; još uvijek je
bio mlad muškarac, korak mu je bio lak, njegovo držanje i sve o njemu je bilo ono
čemu bi se bilo koja razumna djevojka divila. No jesu li djevojke ikada razumne?
Nekoliko minuta kasnije, kada se popeo na konja, podignuo je ruku na pozdrav,
zatim poveo konja naprijed u kas, i dok ga je gledala kako nestaje niz aveniju,
pomislila je, Constance i ja se razumijemo. Sirota Constance. Nije pomislila, siroti
Pat, uskraćen ljubavi po drugi put, zato što je muškarac kao on mogao naći utjehu
ako je to želio; niti je pomislila, sirota Katie, jer iako je bilo oprečno priznati, Katie
kakva je sada postala bila bi puno sretnija s Brooksovim sinom nego što bi ikad bila
kao gospođa Ferrier, možda jednog dana lady Ferrier. Preostala je Constance, i
ponovo je pomislila, sirota Constance.

99
 Knjige.Club Books

DVA

Dan je nenadano stigao u Hall sredinom tjedna, ali nije bilo neuobičajeno za
njega da dođe u čudno doba jer njegovo odsustvo iz tvornice očigledno nije ni na
koji način utjecalo na rad te ustanove. S obzirom da osoblje nije bilo obaviješteno o
njegovu dolasku, kočija nije bila na postaji kako bi ga dočekala, tako da je stigao
u kolima za prtljagu, kako je informirao Brooksa, a zatim upitao: “Je li gospođica
Brigmore ovdje?”
“Ne, danas neće doći, gospodine Dan; gospođica Barbara je došla maloprije reći
kako je uhvatila prehladu i da će ostati kod kuće.”
“Oh.” Hodao je kroz hodnik do podnožja stuba, tamo se okrenuo i rekao: “Idem
se oprati. Molim te, pošalji mi piće gore, hoćeš li? Viski.”
Pošto nije bio nepokolebljiv batler, Brooks je pokazao iznenađenje na svom licu.
Nije znao da gospodin Dan pije viski, čašu vina uz večeru možda da, a i tada se nije
činio velikim ljubiteljem.
Kada je nekoliko minuta kasnije predao pladanj Armstrongu, rekao mu je
povjerljivo: “Stavio sam dupli, izgleda da mu treba. Omršavio je; čini se kako
naporan rad nije za njega.”
Kada je Dan ponovo došao dolje, naručio je obrok. “Nešto lagano”, rekao je.
“Jest ću s pladnja kraj vatre, i to sada.”
Ponašanje mladog gospodara je razljutilo Brooksa. Smatrao je kako šest mjeseci
koje je gospodin Dan proveo u tvornici nisu samo skinuli nešto mesa s njegovih
kostiju i boju iz obraza, već su mu također promijenili držanje; u njemu je bilo neke
smjelosti koja prije nije postojala. Rekao bi da se pretvorio iz dječaka u muškarca,
čak i više nego gospodin John, a gospodin John je bio više od godinu dana stariji od
njega. Nije podržavao promjenu; nekada je ponašanje gospodina Dana bilo gotovo
prijateljsko; sada, ime koji bi mu dao je šefovsko.
Brooks bi bio zaista veoma iznenađen da je mogao pročitati Danove misli dok je
spuštao pladanj na stolić ispred njega.
Dan je jedva mogao povjerovati u to da su nekoć sve njegove simpatije bile na
strani posluge, kada ih je gledao kao potlačene, ali nakon što je proveo šest mjeseci
u Manchesteru, postao je ne samo zgrožen uvjetima u tvornici svoga oca, koji su bili
smatrani dobrima s obzirom na tadašnji standard, nego još i više bijesan zbog uvjeta
u tvornicama koje su znane kao one iza svoga vremena. Cijela stvar ga je užasavala

100
 Knjige.Club Books

i budila u njemu bijes za koji je znao da je uzaludan, jer nije mogao učiniti ništa kako
bi poboljšao uvjete koje je vidio ili, štoviše, nije kanio učiniti ništa da
poboljša uvjete, jer jednom kada njegov probni rok od godine dana bude gotov, otići
će, i to što je dalje moguće od prljavštine i siromaštva, i jada koji ga je bolio. Ponovo
i ponovo se kroz protekle mjesece pitao zašto nije učinio ništa, no bio je siguran da
bi njegov trud bio beskoristan, jer nije bio tip za križarske ratove. U njemu je, znao je
to, meka sredina; kako se tamo stvorila, nije znao, budući da je bio dijete Harryja i
Matilde. Znao je samo da mu je pogled na bose žene, njihova tijela bez ičega osim
odjeće koja je izgleda kao krpe, koje rade kao pčele radilice u pregrijanoj košnici
nanosio bol kojoj nije bilo lijeka doli ljepote.
Ipak, kada je razgovarao s tim pčelama radilicama većina bi se smijala i šalila s
njime, posebice prelje čije su ambicije ili snovi, koliko ih je razumio, bili samo
postati tkaljama.
No postojali su oni koji se nisu smijali i šalili na svoj račun jer su bili prestari,
preumorni i previše slomljeni od bola, ali su morali nastaviti raditi kako bi mogli
polako umrijeti.
Kao Engels prije njega, on se također vozio ulicama siromašnih na putu od svoje
kuće na periferiji grada do tvornice u iskrenom pokušaju da sazna o stvarnom
položaju radnika. Idealistički, isprva je prezirao kočiju, ali tjedan dana klipsanja kroz
uske ulice, probijanja kroz smrad koji je obavijao sve kao zastor plina,
nalaženja svojih čizama prekrivenih izmetom, i više nego jednom izbjegavanja za
dlaku nepoznate tekućine bačene iz kante s gornjeg prozora, zauvijek je iz njega
izbacilo nejaki zanos u tom smjeru.
Kada se obratio ocu oko uvjeta, ukazujući da mnogo njegovih radnika pati zbog
njih, Harryjev britak odgovor na sinovu tiradu bio je kratak i znakovit: “Stavi Irca u
dvorac i on će ići po svinju.” Kako je vrijeme prolazilo, morao je priznati da je njegov
otac bio u pravu. Bili su nesposobna družina, ti Irci; ipak, začudo, to su bili oni koji
su, osim smrada, odavali aromu veselja. Oni također, uskoro je saznao, nisu imali
poštovanja za stalež, jer nisu poznavali granice. Nakon nekoliko dana njegova
boravka u tvornici obraćali su mu se kao da ga znaju cijeli život. “Bože! Izgledaš
dobro ovog jutra, gospodine Dan. To je baš fini materijal na tebi, jednako dobar kao
kakav rađen u bilo kojoj kolibi u staroj zemlji. To je tvid, nije li? I svaka nit utkana
s ljubavlju. I ti si pravi čovjek za nositi tako nešto, gospodine Dan. Isuse Kriste!
Zgodan si ti mladić, to jesi.”
Što bi rekao? Što napravio?
Ono što je mogao napraviti i to sada, je reći Brooksu da im je lako, da je svima
njima lako. Ali ipak, Brooksu nije uvijek bilo lako; nije li ovo život koji bi on također
volio dati svima njima, svakom od onih u tvornici? Sedmero od posluge ovdje je iz
Manchestera, njegov otac je napravio barem toliko.
101
 Knjige.Club Books

Oh... naslonio se na stolac, ostavivši obrok netaknut. Sada je srijeda; ima sve do
sljedećeg ponedjeljka da napuni tijelo svježim zrakom i napase oči beskonačnim
brežuljcima - i vidi Barbaru.

“Pa zdravo, gospodine Dan,” rekla je Mary, “vi ste pali s neba?”
“Da, Mary, evo, baš ove sekunde.” Dan se nasmijao u njezino okruglo, rumeno
lice. “Ja sam drugi pali anđeo; bio sam na putu pridružiti se Luciferu, ali sam mislio
svratiti.”
“Ah, vi! Gospodine Dan.” Mary ga je pogurnula u leđa kao što je radila otkako
je bio maleni dječak, onda je dodala: “Gospođica je u krevetu. Prehlađena je i nisam
joj dala da ode. Otiđite u dnevnu sobu, a ja ću reći gospođici Barbari da ste ovdje.”
Dok je prolazio hodnikom, pogledao je prema stepenicama kojima se Mary sada
teško penjala jer je imala problema s nogom. Onda ju je vidio kako se zaustavlja, i
on je također zaustavio i pogledao gore prema mjestu gdje je Barbara stajala na vrhu
stepenica, minutu gledajući dolje u njega, sljedeću trčeći prema njemu. Njezino se
lice sjajilo kao da je sretna što ga vidi. Gledao je u nju kada je prišla, s rukom
ispruženom naprijed, i kada ju je uhvatio, nije govorio, već je samo nastavio gledati
u nju.
“Zašto si došao? Nešto nije u redu? Tek je srijeda.” Glas joj je bio visok, njezine
riječi nepotpune.
“Je li? Ne bih znao, nikada ne brojim dane.” Automatski je jasnije izgovorio
riječi.
“Oh.” Odmahnula mu je glavom nastavljajući se smiješiti. “Pa, kako si došao
ovamo? Jesu li znali da dolaziš? Brigie nije rekla.”
“Došao sam kolima za prtljagu; nitko nije znao da dolazim, čak ni Brigie.”
Sada su bili u dnevnoj sobi i dok su sjedali na suprotne krajeve malog kauča,
brzo je rekao rukama: “Je li ti jako dosadno?”
“Dosadno?” Rekla je riječ naglas.
“Da, dosadno.” On je također sada rekao naglas.
“Ne. Zašto? Zašto to pitaš?”
“Oh,” slegnuo je ramenima, “mislio sam kako ti je sigurno zato tako drago što
me vidiš. Žene iz tvornice imaju izreku: Bolje vrag za društvo nego biti sam sa
svojim mislima.”
Osmijeh joj je nestao s lica, brada se podigla, i njezine su usne bile čvrsto
skupljene na trenutak prije no što je rekla: “Isti stari Dan.”
“Da,” sad se on smiješio, “isti stari Dan, iritantan, naporan, uvijek kaže krivu
stvar. Nego, kako je Brigie, nije ozbiljno bolesna, nadam se?”

102
 Knjige.Club Books

“Ne.” Odmahnula je glavom. “Samo je prehlađena i... i umorna. Zabrinuta sam

u zadnje vrijeme... čini se bezvoljna, nije svoja hitra ja, znaš?” Protresla je tijelo,
istegla vrat, i pomakla glavu na stranu u dobroj imitaciji Brigie, i on se nasmijao i
rekao: “Da, znam.”
“Ali što te dovelo ovamo, mislim, sredinom tjedna? Kako se tvornica snalazi bez
tebe?”
“Oh, tvornica.” Skupio je usta. “Zatvorena je dok se ne vratim; svi su bez posla,
ali”, još više je skupio usta, “što to mene briga? Neka gladuju.” Mahnuo je rukom
kroz zrak i ona je, pridruživši se njegovu raspoloženju, također odmahnula svojom i
ponovila: “Da, neka gladuju.” Tada su se oboje nasmijali.
“Jesi li se priviknuo?”
“Ne.”
“Zašto?”
“Odgovoriti na to bi trajalo dugo. Dođi i vidi tvornicu, pa ćeš znati. Da, to je ono
što trebaš učiniti,” naglašeno je kimao glavom prema njoj dok je govorio rukama,
“trebala bi doći i vidjeti tvornicu, bilo bi to dobro za tebe.”
“Ne izgleda kao da je napravilo puno dobroga za tebe, izgledaš mršavije, puno
mršavije.”
“Da.” Lice mu je poprimilo lažno tužan izraz. “Znam, još sam se više smanjio;
rekao bih da sam sada sedam centimetara niži od tebe.”
“Da.” Sada je i ona krenula s ismijavanjem i njezino je držanje postalo ono starije
žene dok je govorila: “Rekla bih da jesi. Ipak, kada sam te vidjela kako stojiš na dnu
stepenica, pomislila sam da si narastao. To je bila pogreška.”
“Bez sumnje.”
Nadmudrivali su se, ali nadmudrivali se prijateljski, što je bila promjena.
“Ali reci mi,” inzistirala je, “što te dovelo tu sredinom tjedna?”
“Oh,” napravio je dramatičnu gestu, “otac je mislio da je poželjno riješiti me se
na neko vrijeme. Vidiš,” nagnuo se prema njoj, “zaljubio sam se u jednu od djevojaka
iz tvornice, lijepu,” raširio je obje ruke i obujmio ih u krivulju, “crne kose,”
mahnuo je rukom oko glave, “blistavih crnih očiju.” Sada je uzeo obrve između
srednjeg prsta i palca i pomaknuo ih gore pa dolje. “Doista, doista privlačna. Imao je
ideju da ću pobjeći s njom, stoga nas je razdvojio.”
Uvrijeđeno ga je pogledala prije no što je zatvorila oči i okrenula glavu na stranu,
i kada ga je opet pogledala, rekao je ozbiljno: “To je istina.”
I na neki je način i bila istina; njegov otac ga je razdvojio od mlade Mary
McBride jer mu je dva puta u jednom danu zbog nje bilo zlo. Prvi put kada je utjecala
na njegov želudac bilo je kada je prelazila dvorište od tvornice prema uredu. Bilo je

103
 Knjige.Club Books

vrijeme užine. Gledao ju je kako trči do klupe kako bi bila prva koja će sjesti, kada
se poskliznula na gustu lokvu kraj ormara. Uspjela se spasiti od pada, ali joj je užina
ispala iz rupčića, šnite kruha su pljusnule u blato. Stao je na trenutak, misleći kako
bi joj otišao pomoći da je pala, i još uvijek je stajao dok ju je gledao kako podiže
kruh i briše ga o svoju suknju, zatim zagriza u njega dok sjeda.
Doručak mu je bio dobro probavljen kada je tome svjedočio, stoga mučnina nije
imala rezultat, ali sljedećeg dana je bio kraj oca kada ju je vidio kako trči između
tkalačkih stanova, zatim staje na trenutak kako bi se snažno počešala po glavi, uzela
nešto iz nje, ispitala to na trenutak držeći između prsta i palca, zatim zdrobila pod
noktom uz stranu stroja, stavio je ruku preko usta. Samo petnaest minuta ranije se
vratio iz kluba gdje je pojeo veoma težak obrok i pogled na djevojku koja se oslobađa
ušiju je na njegov želudac utjecao kao što bi oluja utjecala na more.
Gledajući u njega pomalo uznemireno, Harry je viknuo: “Što, za Božje ime!
Momče, nećeš valjda povraćati? Moj Bože! Zato što si vidio kako ubija uš? Zar ne
znaš da su sve njihove glave pune?”
Ne, nije znao da sve njihove glave pune. Znao je da je miris tijela nekih od njih
odvratan, znao je da su im životi primitivni i njihov jezik još primitivniji, ali ono
čega se sjetio u tom trenutku bilo je što je ta djevojka jela dan ranije, i kombinacija
te dvije stvari mu je bila previše.
Kada mu se otac nešto kasnije pridružio u uredu, pogledao ga je donekle tužno i
rekao: “Gledaj, momče, primijetio sam, izmoren si već danima. Mislio sam pisati
Brigie i reći joj za vikend, ali umjesto toga ti možeš prenijeti poruku. Idi odmah sutra
ujutro.”
Nije nimalo protestirao, bilo je to kao pošteda; kao što je i sam rekao, jedini lijek
protiv toga bila je ljepota.
Sada je imao praznik za oči. Bila je sve ljepša svaki puta kada bi ju vidio. Jednog
dana kada joj neki muškarac kaže da je lijepa, neće to moći cijeniti, jer riječi bez
zvuka i prsti, koliko god ekspresivni, nažalost nisu bili u sprezi.
Kada je vidio da neće još dugo pratiti njegove pošalice, rekao je: “Zašto sam
stvarno došao je kako bih rekao Brigie da će cijela obitelj skupno doći u petak
poslijepodne, zajedno s još jednim gostom.”
“I Katie?”
“Da, i Katie.”
“A tko je gost?”
“Ah! Ah! To je tajna, ne smijem zucnuti.” Prebacio se na dijalekt.
“Nemoj biti smiješan.”

104
 Knjige.Club Books

“Nisam smiješan. Rečeno mi je kako ne smijem reći ništa o dodatnom gostu koji
dolazi sve dok ne dođu.”
Sada je bila zaintrigirana. “Je li to netko tko je već bio ovdje?”
“Ah! Pokušavaš me uhvatiti. Ne smijem ti reći.”
Ponovo je zauzela stav gospođice Brigmore, ali sada potpuno nesvjesno, dok je
govorila: “Ponovo se vraćaš svom iritantnom sebi. Zašto si spomenuo još jednog
gosta ako mi nisi namjeravao reći tko je?”
“Zato što su moje naredbe bile zamoliti Brigie da kaže gospođi Kenley kako bi
pripremila dodatnu sobu.”
“Mušku ili žensku?”
“Nije bitno, sve dok je soba prikladna za stanovanje, krov ne curi, krevet ima
plahte, i vatra je u kaminu.”
Na trenutak ga je pogledala iritirano; tada joj se držanje promijenilo i upitala je:
“Je li... je li taj gost netko bitan, hoću reći je li nešto povezano s njim ili s njom, neki
događaj?”
“Da; da, moglo bi se tako reći, s njim ili s njom je povezano nešto, neki događaj.”
“Oh, Danny!” Pomakla je glavu u dva široka zamaha prije nego što je nastavila:
“Nitko na ovom svijetu me ne može tako iznervirati kao što možeš ti. Meni... meni
je drago što sam te vidjela, nisam nikoga vidjela skoro dva tjedna, i...”
“Što se dogodilo s plavim farmerom?”
“Plavi farmer, kako ga ti zoveš, bio je vrlo zaposlen, kraj je žetve; pripremaju se
za zimu.”
“Jesu li imali žetvenu večeru ove godine?”
“Ne, ne, nisu je imali.” Lice joj je bilo prazno; njezin izraz lica mu nije ništa
pokazivao.
“Ali uvijek imaju žetvenu večeru.”
“Ne uvijek. Navodno teta Constance nije bila za to.”
“Oh.”
“Zadovoljan?”
“Ne. Još uvijek puno ideš tamo?”
“Da, često.”
“Koliko često?”
“Kakvo smiješno pitanje! Kada god mogu.”
Gledao ju je u lice dok si je govorio da ne postavlja to pitanje, ali je pitao. “Kada
ćeš se udati?” rekao je.
“Udati? Tko je rekao da ću se udati?”
105
 Knjige.Club Books

“Pa... pa, nećeš li? Vrijeme ti prolazi, znaš. Ovaj mjesec će ti biti devetnaest i
kao što bi Mary rekla,” kimnuo je prema vratima, “udvaraš se godinama.”
Sada je bila na nogama, gotovo divljeg izraza lica, vičući visokim i kreštavim
glas: “Ti si... ti si nemoguć, Danny Bensham! Uvijek si bio. Ti si neobazriv,
neotesan...”
“Gledaj, gledaj.” Polako je ustao na noge, ali su mu se ruke brzo dignule i zgrabio
ju je za ramena kada se okrenula, i držao ju je čvrsto, tako da ju je boljelo, dok je
izgovarao: “Nije uvreda pitati hoćeš li se udati kada si posve luda za čovjekom već
godinama. Nije li te pitao?”
Pokušala se istrgnuti od njega, ali ju je još uvijek držao dok je ponavljao: “Nije
li?”
Kada su joj usne počele lagano drhtati, njegov se glas spustio i izgovarao je riječi
manje pretjerano dok je govorio: “Pa, ako nije, već mu je vrijeme da pita, ne misliš
li?”
Gledao je kako joj se grlo nadima, gledao je kako guta zrak prije nego što je
uspjela reći: “Zašto se ne brineš za svoja posla!”
“Da, zašto... Reci mi, Brigie ti još uvijek ne dopušta da ideš preko sama?”
Kapci su joj se spustili i napravila je mali pokret glavom. Povlačeći svoje ruke s
njezinih ramena i spajajući ih, počeo je govoriti, stavljajući ih tako da ih ona može
vidjeti uza svoj spušteni pogled: “Volio bih ići na vožnju; hoćemo li otići sutra?”
Prigušila je ushićenje iz glasa, ali nije mogla ništa učiniti sa sjajem u očima kad
je rekla, sada glumeći pristojnost: “Hvala vam, gospodine Bensham, prihvatit ću
vaše društvo, ali ne mogu još reći hoću li u njemu uživati. Želiš li sada otići gore i
vidjeti Brigie na trenutak?”
Nije ju odmah slijedio, nego je ostao dok nije čuo kako trči stepenicama.
Kada je ušao u spavaću sobu, vođen njezinim glasom jer je to bilo prvi put da je
bio na katu male kuće, govorila je gospođici Brigmore: “I dovode gosta i veoma je
tajanstven, ne želi mi reći tko je to.”
“Dobar dan, Brigie.”
“Dobar dan, Dane.”
“Žao mi je što niste dobro.”
“Oh, nije da nisam dobro, ne zapravo; ovo je sve Maryno djelo, tetoši me.
Slobodno sjedni. Barbara mi govori da će obitelj doći za vikend i... i da dolazi gost,
gost iznenađenja.”
“Da, moglo bi se to tako reći, gost iznenađenja.”
“Zvuči veoma tajanstveno. Zašto nam ne možeš reći koga možemo očekivati?”

106
 Knjige.Club Books

“Zato što vam želi reći sam... dovraga, sada sam vam ukazao kako je gost o
kojem se radi žensko.”
Gospođica Brigmore je zadržala tanak osmijeh na licu dok je gledala u Dana;
nije joj bilo teško identificirati tajanstvenog gosta kao ženu. Sada je upitala: “Je li
riječ o nekoj prigodi?”
“Da; kao što sam rekao Barbari, radi se o prigodi, ali ne pretjeranoj s obzirom na
okolnosti.”
Zašto joj to nije mogao reći sam? Sigurno je znao što mu je na umu prije dva
tjedna kada je bio ovdje, ali moguće je da ga je bilo sram činjenice što je odabrao
nekoga tko će zauzeti Matildino mjesto tako brzo. Obećala je Matildi da će probati
učiniti nešto kako bi zaustavila upravo ovo, ali što je mogla učiniti? Gospođa Talbot
je bila žena koja bi probila i kameni zid. Iz onoga što je Johnu izletjelo tijekom
njegova posljednjeg posjeta saznala je kako je ta žena gotovo preuzela vođenje
kućanstva u kući u Manchesteru. Nikada van praga je bio izraz koji je upotrijebio, i
dodao je, kao što je to učinio i njegov otac: “Ima najbolje namjere, teta Florrie.” I
sada je tajanstveni gost bila gospođa Talbot, a prigoda, objava njihova nadolazećeg
vjenčanja. Zaista! Kada je razmislila o tome, bilo je to sramotno, bez poštovanja; to
se nikada ne bi dogodilo u uređenom društvu. Matilda je rekla da će se jedva ohladiti
u grobu kada će mu ta žena početi dolaziti, i njezine riječi su se obistinile, jer sada je
bilo tek nešto više od šest mjeseci otkako je umrla. Pa, dvije su stvari bile sigurne:
prvo, objava bi stavila pečat na njezine buduće planove; drugo, koliko god je
dugovala gospodinu Harryju Benshamu, nikakva količina zahvalnosti s njezine
strane i nikakva uvjeravanja s njegove ne bi ju prisilili da pokuša vidjeti nešto dobro
u toj velikoj blesavoj praznoglavki.
Djelić uma ju je korio što je spala na Marynu verbalnu razinu kako bi opisala tu
ženu; pretenciozna neznalica bi bilo prikladnije.
“Trebam li proslijediti naredbu Brooksu o tome što želite da se napravi, poštedjet
će vas muke?”
“Nikako, nikako.” Oštro je odmahnula glavom. “Doći ću sutra, i ja ću obaviti
pripreme, kao i obično, s gospođom Kenley. Večeras ću napraviti jelovnike.”
“Ne bi trebala ustajati barem dan ili dva.”
Gospođica Brigmore je pogledala Barbaru i odvratila: “Sasvim sam u redu;
besmislica je što sam uopće u krevetu.” Sada se okrenula prema Danu. “Hoćeš li biti
kod kuće sutra za večeru?”
“Pa, mislio sam izaći jahati, i pitao sam Barbaru želi li mi se pridružiti, naravno,
ako možete bez nje.”
“Oh, da, naravno”, gospođica Brigmore je sada gledala u Barbaru dok je
odgovarala Danu. “To bi bilo lijepo. Možete otići u Hexham i kupiti par stvari; treba

107
 Knjige.Club Books

mi vuna i konci za tapiseriju.” Barbarin izraz lica se nije promijenio, ali joj je glas
bio jednoličan kada je rekla: “Danny je rekao da bi volio otići do farme.”
“Oh.” Gospođica Brigmore je sada trepnula; zatim je ponovila: “Oh”, i blago
okrenula glavu prema Danu držeći lice u punom pogledu na Barbaru dok je rekla:
“Bojim se da bi to bilo nezgodno zbog vjenčanja.”
“Molim! Što si rekla!”
“Vjenčanja, draga.” Sada je govorila direktno Barbari. “Lily Waite se udaje za
Billa Twigga.”
Barbara nije mogla spriječiti svoje tijelo od vidljivog opuštanja, i njezine ruke
koje su čvrsto držale ogradu kreveta su se opustile. Slabašno se nasmiješila dok je
govorila: “Oh, Lily Waite, nisam znala.”
“Nisam ni ja dok mi Mary nedavno nije rekla.” Navodno je
Jim Waite došao i spomenuo da su svi vrlo zaposleni. Constance organizira
svadbeni doručak za par u staji.
Barbara je gledala u gospođicu Brigmore, ponavljajući u svojoj glavi, svadbeni
doručak u štali. Vidjela je Michaela prošlu nedjelju. Sigurno je tada znao za
vjenčanje, no ipak ga nije spomenuo. Svadbeni doručak u štali... bit će plesa. Sarah
Waite će plesati; plesat će step i potom valcer, plesat će valcer s Michaelom. Osjetila
je kako se u njoj budi stari bijes, zatim ga je zaustavila. Mora prestati razmišljati na
taj način. Michael je bio divan prema njoj zadnji put kada su se vidjeli. Nisu jahali u
grad već su se utrkivali preko pustopoljine; sjedili su na kamenom mostu nad malim
potokom, zatim ju je vodio preko kamenja i uhvatio ju kada se poskliznula, držeći je
blizu na trenutak, i smijali su se jedno drugom u lice. Bio je to predivan dan. Već
dugo nije bila tako sretna, i osjećala je sreću sve do sada. Ali trenutak ranije
je doživjela šok kada je čula Brigie kako spominje riječ vjenčanje na farmi. To je,
dolazeći nakon Dana koji ju je pitao kada će se udati, ponovo probudilo pitanje koje
si je stalno postavljala: Kada će se udati? Bilo mu je vrijeme da pita; ako ne pita
uskoro, ona će, jer nije mogla puno dulje podnositi neizvjesnost. Želio ju je isto
toliko koliko je ona željela njega, znala je to, bila je sigurna u to. Duboko unutra je
znala da ju on želi, i postojala je samo jedna stvar, jedna osoba koja ga je zaustavljala
da joj izjavi ljubav, i to je bila njegova majka.
Nije mogao ignorirati to da ju njegova majka ne voli, i tako je bio rastrgan
između dva osjećaja odanosti, ali on je bio mlad i imao potrebe, potrebe koje majka
nije mogla ispuniti. Ipak, njezina teta Constance je učinila sve u svojoj moći da mu
da sve, s izuzetkom onog najhitnijeg. I ovdje je ona sama imala pobjedničku kartu,
jer će ta potreba prije ili kasnije dovesti Michaela k njoj, i tisuće majki, tisuće teta
Constance to neće moći spriječiti.

108
 Knjige.Club Books

Nije bila svjesna da je Mary ušla u sobu sve dok nije prošla pored nje i stavila
pladanj na noćni ormarić do ruke gospođice
Brigmore i, okrenuvši se prema njoj, rekla: “Tvoj sam stavila dolje, nemoj da se
ohladi.”
“Trebala si me pitati, ja bih ga donijela gore.” Barbarino ponašanje je sada bilo
pomirljivo dok je gledala u Marynu natečenu nogu, i Mary je rekla: “Prestani lupetati
i kreni po svoj čaj. I vi isto, gospodine Dan.” I sada ih je oboje potjerala iz sobe kao
da su djeca, a onda se vratila do kreveta, natočila šalicu čaja za gospođicu Brigmore,
i dok joj ga je dodavala, upitala: “Što je onda njega dovelo?”
“Samo kako bi rekao da obitelj dolazi kući za vikend i da dovode gosta.”
“Gosta? Tko bi to mogao biti?”
“Ne znam, Mary.” Gospođica Brigmore i Mary su razmijenile poglede. “Ali
nagađam da je to buduća gospođa Bensham.”
“Dakle, dakle.” Mary je odmahivala glavom. “Da je galopirao od groba, ne bi to
mogao napraviti puno brže, zar ne? Bez poštovanja, ja bih rekla, ne misliš i ti? Je li
to ona žena, ona gospođa Talbot koja ti ide na živce?”
“Da, Mary, gospođa Talbot; barem pretpostavljam da je ona.”
“Pa jedna stvar je sigurna, i mislim da bi ti trebalo biti drago zbog toga, s tim
koliko ima godina, nećeš imati još djece za poučavati. Ionako nije da bi htjela, jer
već si imala dosta. Kako bilo, u tvojim godinama si to prošla, i bilo je i vrijeme, ja
bih rekla... Eto sada, pij svoj čaj; ja ću sići i pobrinuti se za njih.”
Činilo se da gospođice Brigmore nije ponovo udahnula sve dok se vrata nisu
zatvorila iza Mary. Prošla! Nije ništa prošla, baš ništa, ništa od čega se sastoji život.
Unutra, osjećaji su joj još uvijek cvjetali, svaki od njih, i to bolno. Zbog toga je bila
tako bijesna zbog te žene, te Talbotice. Thomas bi se sigurno okrenuo u svom grobu
na pomisao da bi takva žena bila gospodarica Halla... Ipak nije mislila kako bi se
okretao u grobu kada je Matilda postala gospodaricom. Oh, Matilda je bila
drugačija... Ali što uostalom Thomas ima s time; to je stvar Harryja Benshama,
njegov izbor. Taj čovjek nije imao ukusa. Naravno, to njoj nije bila novost.
Uzimajući Talboticu samo je ostajao unutar svojih standarda. I je li ga mogla kriviti?
Da.

109
 Knjige.Club Books

TRI

Velika crna vrata s željeznim klinovima su bila širom otvorena. Gospođica

Brigmore je stajala u pozadini predvorja dok su Brooks i Armstrong silazili niz
stepenice do mjesta gdje je kočija stajala dolje na prilazu.
Kada su se vrata kočije otvorila i kada su se izvukle stepenice, Harry Bensham
je bio prvi koji je sišao. Nije se okrenuo pomoći nikome da izađe iz kočije, nego je
raširio ruke, duboko udahnuo zrak, pa se popeo na terasu i u kuću.
“Pa! Evo nas opet. Bože! Odlično je pomirisati zrak. Mislim da ću spremiti malo
u bocu i ponijeti nazad s nama. Kako si? Daj da te vidim.” Na njezinu nelagodu stavio
joj je jednu ruku na rame i okrenuo ju prema svjetlu tako da je na trenutak izgubila
kočiju iz vida.
“Izgledaš blijedo; ne jedeš? S zrakom poput ovoga i dobrom hranom trebala bi
biti okrugla i udobna kao kada.”
Kada je došla do riječi, rekla je: “Moje je zdravlje vrlo dobro, hvala. A vaše?”
“Oh, ja?” Dopustio je Emersonu da ga oslobodi kaputa. “Nema potrebe da pitaš
o meni; nikada neću umrijeti od bolesti, trebat će me upucati. Znaš najbolji lijek
protiv bolesti?” Izbacio je glavu prema njoj. “Idi među nju, to ja kažem, živi s njom...
Pa, lijepo je biti ponovo ovdje.” Brzo je pogledao po hodniku, zatim se
okrenuo prema vratima gdje je Katie ulazila s nepoznatom ženom do sebe.
Gdje je bila gospođa Talbot, ona sigurno ne bi dolazila straga? Gospođa Talbot
je uvijek bila naprijed. I tko je bila ova osoba?
Kada je Katie došla i poljubila ju u obraz govoreći: “Zdravo,
Brigie”, i ona joj je krenula uzvratiti pozdrav, Harry Bensham je viknuo Johnu,
koji je ulazio u hodnik: “Hajde, onda, momče, hajde, ti imaš tu čast, to je tvoj posao.”
“Zdravo, Brigie.” John joj se naklonio. Također joj je poljubio obraz; zatim,
pružajući ruku prema neznanki, doveo ju je bliže, govoreći: “Predstavljam gospođicu
Jenny Pearson. Gospođice Brigmore, Jenny.”
Mlada dama je ispružila ruku i gospođica Brigmore ju je uzela. Ovo je onda bilo
iznenađenje, ne da će gospodin Bensham oženiti Talboticu, nego John predstavlja
svoju buduću ženu. Nadanja koja su odnedavno postala oskudna, no na kojima je
tvrdoglavo inzistirala ustrajati, pukla su i potonula u bunar s njezinim ostalim
neispunjenim željama, uzimajući sa sobom sliku Barbare kako postaje gospodaricom
ove kuće.

110
 Knjige.Club Books

Bilo je nepošteno. On je tijekom godina pokazao otvorenu naklonost prema

Barbari, u isto vrijeme je dokazivao kako nije zainteresiran ni za koju drugu ženu...
no kakav je dokaz za to imala kada je zadnjih šest mjeseci gotovo cijelo vrijeme
proveo u Manchesteru? Ime Pearson joj zvučalo poznato. Da, da, naravno; to je
vjerojatno bila kći vlasnika protivničke tvornice. Sjećala se kako je prvi puta čula to
ime godinama ranije kada se pričalo o štrajku. Mogla se čak i sjetiti točnog vremena;
podsjetila se time što je to bio prvi put kada je vidjela Willyja Brooksa u knjižnici.
Ali ova djevojka; bila je obična, istina, ukusno i lijepo odjevena, ali veoma
obična; i on je izabrao nju umjesto Barbare. Ipak, razlog tomu, osjećala je, nije bio
skriven. Kao i njegov otac prije njega, ženio je tvornicu, u ovom slučaju drugu
tvornicu; vrlo moguće veću i bogatiju tvornicu... žene su uvijek imale cijene na sebi.
“Kako ste?”
“Kako ste? Čula sam mnogo toga o vama, gospođice Brigmore; jako mi je drago
što vas napokon mogu upoznati.”
Pa, bila je obrazovana, to je bilo nešto; i njezin je glas bio ugodan, mogla bi reći
melodičan; i sada kada se smiješila, nije izgledala toliko obično. Mislila je kako je
moguće da je dobre naravi.
“Hajde, hajde, zašto stojimo ovdje?” Harry je sada vikao s druge strane hodnika.
“Odvedi Jenny do njezine sobe, Katie. Usput,” okrenuo se i pogledao prema
gospođici Brigmore, “gdje je naš Dan? I kad smo kod toga, gdje je Barbara?”
“Oni su... oni su oboje gore u dječjoj sobi...”
“Molim! U njihovim godinama?” Zabacio je glavu i grohotom se nasmijao.
Zatim, primijetivši izraz na licu gospođice Brigmore, zamahnuo je rukom prema njoj
i rekao: “Dobro, dobro, loša šala, ali što rade tamo gore?”
Gospođica Brigmore je oklijevala prije nego što mu je odgovorila. “Dan radi
skicu kako bi probao naslikati Barbarin portret.”
“Naslikati portret! Vidiš! Vidiš! I, dobro si rekla, probao je prava riječ, jer ako
je u tome neuspješan kao što je u učenju posla... Ah! Čemu i dalje pokušavati. Dođi
ovamo na minutu,” trznuo je glavom u njezinu smjeru, “htio bih razgovarati s tobom
prije nego što odem gore. A što se tebe tiče, Katie,” sada je govorio u smjeru svoje
kćeri koja se uspinjala stepenicama s gospođicom Pearson, “kada ste spremne, bolje
odvedi Jenny do dječje sobe i upoznaj je s Barbarom; bolje je to završiti.”
Nakon toga se okrenuo i krenuo prema knjižnici, i trenutak kasnije gospođica
Brigmore ga je slijedila. Morajući putem proći pored Johna, zastala je i, gledajući
ravno u njega, rekla: “Na osnovi kratkog upoznavanja, odobravam tvoj odabir,
Johne.”
Lice mu se zacrvenjelo, i ona nije mogla reći je li tome razlog bila nelagoda ili
ponos, ali je toplo odgovorio: “Hvala, Brigie, hvala.”
111
 Knjige.Club Books

Ušla je u knjižnicu, i nakon što je tiho zatvorila vrata, krenula je sobom do mjesta
na kojem je Harry stajao u svojem uobičajenom položaju, leđima okrenut vatri, s
rukama na stražnjici. Dok je hodala prema njemu, osjećala je kao da je to radila u
intervalima cijeli svoj život, hodala sobom prema ovom čovjeku dok joj se tijelo
kočilo i dok se iznutra ježila u pripremi za napad koji će bez sumnje učiniti na njezina
osjetila. I danas, kao i u drugim prilikama, priprema se nije pokazala uzaludnom, jer
je prva stvar koju joj je rekao bila: “Baš sam rekao Katie da priopći vijest Barbari. Ali
ona će to dobro primiti, hoće, zato što ona ima nekog drugog u vidu; tebi se trebalo
priopćiti, zar ne, zato što si mislila da John ima nju u planu? Zapravo, na neki način,
ja bih rekao da si i radila na tome.”
“Zaista, gospodine Bensham!” Njezina uvrijeđenost je bila očita u njezinu glasu,
licu, leđima. “Vi ste uvredljivi. Vi...”
“Ah, daj, Brigie, znaš mene, kažem onako kako je. I budi iskrena. Hajde, ženo,
budi iskrena, nadala si se da ćeš ih spojiti. I znaš, ja ću ti reći nešto, i ja sam. Malo
sam zazirao od njezine gluhoće na početku, ali onda sam pomislio, ona mu se sviđa,
on ju razumije, suosjeća s njom; i njezina mana je i više nego zanemariva zbog toga
kako izgleda, zato što izgleda kao grom, kao prva klasa. Ali tijekom zadnje godine
sam shvatio da je to samo suosjećanje, to je sve, zato što to osjeća i prema tebi, znaš;
prema svima.”
Sada je gledao u nju u tišini i kada nije pokazala nikakvu naznaku da će govoriti,
udario se po stražnjici i zvuk je bio sličan onomu konjskih slabina. Tada je, napola
se ispričavajući, rekao: “Ne govorim, pazi, da nisam bio zadovoljan što je uzeo
Jenny, iz više od jednog razloga, zato što sam čovjek. Ona je jedino dijete, naslijedit
će tvornicu. Ipak je s njim bilo kao sa mnom ispočetka, kao što sam ti jednom rekao,
ali na drugi način, zato što je on uzeo Jenny jer ju voli, i to je pravi razlog. I, znaš,
kada mi je prvi put rekao o tome, sjetio sam se tebe. Je, ti si mi bila prva misao. Ona
će biti razočarana, pomislio sam.”
Zatvorila je oči, onda ih naglo otvorila kako bi vidjela da stoji ispred nje, njegova
ruka na putu k njezinoj.
“Hajde, hajde, sjedni. Makni se s nogu.”
Zaista! Zaista! Zašto li je to trpjela?
Trpjela je biti vođena do kauča i posjednuta kao da je neposlušno dijete; i tamo
je on stajao ispred nje smiješeći se; zatim se naglo okrenuo od nje i rekao: “Daj nam
piće, Brookse. Donesi bokal.”
“Ja ne bih žestoki alkohol, hvala.” Njezin glas je bio samo ukočen šapat i on je
rekao: “Oh, dobro”. Zatim se ponovo okrenuo Brooksu i dodao: “Stavi vino na
pladanj, porto.”
“Dobro, gospodine.”

112
 Knjige.Club Books

“Kako se sada slažeš s njim?” Harry je trznuo glavom prema vratima i gospođica
Brigmore je podigla bradu i pitala: “Slažem se s kim?”
“Brooksom, naravno; znaš na koga mislim, ne pravi se glupa, Brooksom. Nikada
se niste slagali, jeste li? Ne. Svejedno, mislio sam o njemu u posljednje vrijeme.
Prošlo mu je vrijeme; uskoro ću ga poslati u mirovinu. I kad već govorim o njemu,
bolje mi je da ti kažem još nešto. To neće biti takav šok za tebe kao što je mogao biti,
jer kako sam shvatio, namamio te u tvom brlogu.”
“Namamio me u mom... što hoćete reći?”
“Mislim na Willyja. Znaš da mislim, zar ne? Nego, gledaj...” Sada je došao sjesti
na kauč, ne kraj nje već u kut najudaljeniji od nje, i naslonio je glavu na njega prije
no što je rekao: “Ne mogu reći da sam bio presretan zbog njegove prosidbe, nije da
imam nešto protiv njega, dobar je on momak, Willy, ali u isto vrijeme imao sam
visoka očekivanja za našu Katie. Mislio sam da ima šansu, i siguran sam da bi
probala s Ferrierom da Matilda nije otišla tada kada je. Ali nešto u njezinom odlasku
je promijenilo našu Katie. Pokušala mi je objasniti, ali ja nisam tip za istraživanje
labirinata uma. Sada govori da želi živjeti život za majku, raditi stvari koje zna da je
njezina majka duboko u sebi željela raditi, učiniti stvari boljima za ljude koji su
kakva je njezina majka bila u svojoj mladosti. Pa, to je sve vrlo dobro, i čestito, ali
ja sam joj rekao moju stranu stvari i rekao joj što se događa u gradu. Istaknuo sam
kako je u zadnjih par godina proveden Zakon o obrazovanju, i puno mojih mlađih
djevojaka znaju čitati. Ne mogu reći da daju prednost Sunday Reviewu, ali sam ih
uhvatio kako skrivaju Odbačenu Ellu u svoja poprsja, i Gospodina Jacka i tako.
Nasmijao sam se tome i više od jedanput.” Zabacio je glavu i sada se nasmijao dok
je ona nastavila gledati u njega, tada je nastavio: “Pa, kao što sam joj rekao,
Manchester nije tek sad izgrađen, postoje deseci knjižara svugdje po gradu ako ljudi
žele čitati, ali kao i svi reformatori ima ideju kako su oni sjedili u blatu i samo čekali
na nju da dođe i očisti ih, kao misaono - ne mogu reći da se neki od njih ne žele
očistiti drugačije - ali to će doći s vremenom. Ali Katie kakva je ne voli čekati, ništa
se ne radi na način na koji ona misli da se treba raditi... Znaš, ona i naš Danny su par,
ali s tom razlikom da ona ide ravno glavom i nešto napravi, dok se naš Danny okreće
i bježi. Smiješno je to, zar ne, oboje slično razmišljaju, imaju iste stvari u srcu, a
ipak je žena ta koja gura naprijed. Takvo što ja teško prihvaćam, znaš... Oh,” nagnuo
se sada prema njoj i zamahnuo prstom, “ti nisi jedina s brigama, imao sam ja svoj
dio ovih zadnjih mjeseci. Kako bilo, Willyjeve namjere smatram poštenijima od
nekih onih gospodina koje mogu imenovati, jer je rekao da joj ništa neće reći dok
nije prošla godina dana od Matildine smrti. Do tada se, također, nada kako će se
uzdići na višu poziciju.”
Sada se nasmijao, dubok gromak smijeh koji je dolazio iz njegova trbuha dok je
govorio: “Tako mi je on rekao. Da, znaš, jako mi je sličan kada sam bio u tim

113
 Knjige.Club Books

godinama; stvari koje govori i stvari koje radi su baš ja u tim godinama. I stoga si ne
mogu pomoći nego da mi se momak sviđa. Razumiješ to?”
Pitanje joj je bilo upućeno na nježan način i ona je odgovorila: “Da, da, mogu to
razumjeti.”
Gledao je u vatru govoreći: “Njihove brige su mi skrenule pažnju s mene samoga
ovih zadnjih mjeseci. Znaš, smiješno je, ali nekada nisam viđao Matildu dva do tri
tjedna u komadu, ali sam znao da je ovdje i čeka, i da će onu minutu kada dođem na
vrata reći: ‘Oh, tu si, momče. Pa, kako je?’ i onda sam znao da sam doma, jer žena je
ta koja čini mjesto domom, ne namještaj, ne gluposti.” Dopustio je svom pogledu da
šeta od jedne strane kamina do druge, zatim je rekao: “Rekao sam ti, mislim, da mi
se više sviđa ovo mjesto nego moja kuća u Manchesteru, je, puno više; ipak, ona je
postala više kao dom u zadnje vrijeme jer su svi tamo, vidiš, Katie, John, Dan.
I onda je tu i Florrie. Hu!” Trznuo je bradom. “Florrie... Florrie je uvijek tamo,
tako je velika i skakutava, ona je tamo i kad nije tamo, ako znaš što hoću reći.”
Okrenuo je glavu i pogledao ju, i ona njega, i ukočeno je odgovorila: “Da, znam
što hoćete reći.”
Sada se ponovo nagnuo prema njoj, njegov glas komično žuborenje. “Ona je još
jedna koja ti se nije baš dopala, zar ne?”
“Pretpostavljam da bi se to moglo reći; njezino društvo mi nije kompatibilno.”
“Eeh!” Odmahivao je glavom prema njoj i ponovo se glasno smijao. “To je blago
rečeno! Bože! Izražavaš se na lijep način. No opet, uvijek je tako bilo. To je tvoj
posao, zar ne, lijepo se izražavati? Ah,” okrenuo se, “evo pića.”
Nakon što je Brooks stavio pladanj na stolić i Harry je natočio čašu porta, a za
sebe dobru količinu viskija, i dodao joj vino, držeći čašu prema njoj, rekao je: “Za
bolje razumijevanje, eh, svih?”
Nije odgovorila na zdravicu, ali je nagnula glavu malo prema njemu; zatim kada
je on ponovo sjedio, gotovo ju je lansirao s kauča sljedećim komentarom.
“Znaš, Brigie, teško je povjerovati, zapravo skoro je nemoguće povjerovati da si
na neki način bila u braku - biti ljubavnica muškarcu više od deset godina je isto kao
i... oh, Bože! Nemoj se ugušiti.” Uzeo je čašu iz njezine ruke. “Ja... ja nisam rekao
ništa neprimjereno. Ono što hoću reći je, nisam te mislio uvrijediti, samo sam dolazio
do nečega što sam ti htio reći... Oh, kvragu!” Usklik je bio promrmljan dok su se
vrata otvarala i John ulazio.
Gospođica Brigmore je ustala s kauča. Nije pogledala u Harryja nego je hodala
iza njega, njezina ruka preko usta dok je pokušavala obuzdati kašalj.
Kada je prošla pored Johna, pogledao je u svog oca, i Harry je rekao: “Vino,
otišlo je u krivi kanal. Ah, idem se presvući.” Ipak, nije se maknuo već je izazvao
izraz čuđenja na Johnovu licu i nagnao gospođicu Brigmore da trzne bradom,
114
 Knjige.Club Books

pojačavši njezino kašljanje, komentarom: “Svašta bi se moglo reći o Florriema

Talbot ovoga svijeta. Uzmi me za riječ, momče.”
Kada je gospođica Brigmore stigla do kata gdje se nalazila dječja soba, nije stala
na putu do svoje sobe niti pogledala prema učionici iz koje su dolazili veoma ne-
damski grohoti smijeha, među kojima je prepoznala Barbarin, ali je zvuk potvrdio
opažanje gospodina Harryja Benshama kako Barbaru neće dotaknuti vijesti o Johnu.
Dolazeći do svoje sobe, stajala je naslonjena leđima na vrata, ruku čvrsto
spojenih na zatiljku. Drznuo se reći joj to. Nije mogla vjerovati... U braku na neki
način, ljubavnica! Nikada nije bila Thomasova ljubavnica, bila mu je žena u svemu
osim svadbenoj ceremoniji, bila mu je žena, prava žena. Zakoni! Što su zakoni znali
o vezama! S hitrim pokretom se okrenula i sklonila lice u pregib ruke naslonjene na
vrata i plakala kao što nije godinama.
Kada su se vrata naglo otvorila, posrnula je unazad uzdišući; zatim su njezine
oči pune suza pogledale u Barbarino preplašeno lice.
“Što... što je bilo, Brigie? Oh! Brigie.” Barbarine ruke su bile oko nje, vodeći je
do stolca, posjela ju je; tada je bila na koljenima, s rukama još uvijek oko njezina
struka, govoreći: “Oh! Brigie, Brigie, što je?” I odjednom je sjedila na petama i, ruke
su joj se hitro micale govoreći: “Oh! Brigie, nemoj tako; John mi nije bio suđen, niti
ja Johnu. Sigurno si to znala dulje vrijeme. Brigie, Brigie draga.” Ustala je i uzela
mokro lice gospođice Brigmore između svojih dlanova i, očiju sada blagih i
molećivih, gledala je u lice žene koja joj je bila majka cijeli njen život i rekla: “Ne
valja, Brigie, trebaš se suočiti s tim; postoji samo jedan za mene, ikada, i to je
Michael. Ako ne mogu imati Michaela, ne želim nikoga. Završit ću kao ti, kao stara
dje-„ Njezini prsti su prestali lupkati, glava joj je brzo pala, i rekla je naglas:
“Oprosti, nisam to mislila; ti... ti nikada ne bi mogla biti stara djevojka. I ako završim
kao ti, to... to će biti čast. Ali ja nikada zapravo ne bih mogla biti kao ti, znam to, ja
sam previše sebična, previše tvrdoglava. Ali isto tako znam da ću biti potpuno
drugačija osoba jednom kada... kada se udam za Michaela. Promijenit će me, učinit
će me dobrom. Ne očekujem da razumiješ moju... moju potrebu za njim, ali... ali
toliko ga trebam. Ti... ti ne možeš znati kako se ja osjećam, nisi iskusila..
“Budi tiho! Budi tiho!”
“Ali, Brigie.”
“Budi tiho, djevojko! Ni riječ više.”
Bilo je to previše, bilo je to previše. U zadnjih nekoliko dana joj je rečeno da je
prestara da osjeća, podsjetili su je prije samo nekoliko minuta da je glumila
ljubavnicu čovjeku velik broj godina, što ju je naravno označilo kao kurvu, i sada joj
je ovdje Barbara pokušavala objasniti da zato što nikada nije bila udana, ne može
shvatiti tjelesne potrebe.

115
 Knjige.Club Books

Ali nakon svega, ona je još uvijek bila gospođica Brigmore. Sušeći si lice, sada
se okrenula prema Barbari i rekla: “Ostavi me nakratko, idem se oprati i presvući.
Ubrzo se vidimo dolje.”
“Nemoj se ljutiti na mene, Brigie.”
“Nisam ljuta, draga.”
“Ali si vrlo razočarana.”
“Razočarana, da, ali ne vrlo.” Nije dodala kako to nije razlog njezinoj
uznemirenosti, ali bilo je jednako dobro da joj dopusti misliti kako je.
“Ona... ona je vrlo draga djevojka i mislim da odgovara Johnu.”
“Da... da, sigurna sam kako je to vrlo istinito.”
“Znaš da te ne bih svjesno povrijedila, zar ne, Brigie?”
“Da, da, draga, znam.”
U tom trenutku Barbara je mislila što je rekla jer su sve stare emocije privrženosti
pohrlile nazad u nju kada je vidjela kako Brigie tako strasno plače. Nikada nije
mislila da će vidjeti staru Brigie kako se prepušta na ovaj način, i to sve zato što ju
John nije izabrao. S njezine strane, laknulo joj je što je prepreka koja je bio John
maknuta s njezina puta. Naravno da nikada i nije bio neka prepreka jer je ona uvijek
znala da joj je obraćao pažnju zato što je dobra srca, i nije mu bilo teško biti dobar
prema njoj zato što je bila lijepa, zgodna.
Bilo joj je drago što je bila svjesna svoje ljepote; bila je to mala naknada za tihu
planinu koju je nosila u sebi, planinu na koju je vikala, vrištala, mrzila, a koja joj je
odgovarala šumom u ušima, i kucanjem čekića po unutrašnjosti njezine lubanje.

Bio je to veseo vikend, barem za neke članove kućanstva. Kao što je John objasnio
gospođici Brigmore, nisu mogli imati službenu zabavu za zaruke dok njegova majka
nije bila mrtva godinu dana i Jenny je to razumjela, ali kada će ju imati, njezin otac
je inzistirao da to bude velika svečanost. John je također rekao kako misli da se mogu
vjenčati za godinu dana; onda bi preostalo osamnaest mjeseci za poštovanje, kako je
to njegov otac rekao. Što je mislila o tome?
Mislila je kako odgovara normama pristojnosti.
Imala je kratke do nikakve privatne razgovore s Katie tijekom njihova posjeta,
činilo se kako Katie izbjegava biti ostavljena s njom nasamo.
Niti je gospodin Bensham pokazivao ikakve znakove da želi nastavi razgovor
koji je John tako milostivo prekinuo, ali je osjećala kao da govori njoj kada se, tik
prije njihova odlaska u nedjelju, žalio na dugo i zamorno putovanje ispred njih i, na
sebi svojstven način, rekao: “Trebali bi nam pregledati glave, prelazimo sav ovaj put

116
 Knjige.Club Books

kako bismo imali jedva više od jednog dana. Riješit ću se ovog mjesta, to ću
napraviti, riješit ću ga se.”
Samo su Dan i ona bili u dometu njegova glasa kada je to prokomentirao, i mogla
ga je čuti jednog dana u budućnosti: “Pa, upozorio sam te, nisam li? Kako bilo,
Florrie nikada ne bi bilo ugodno ovdje, više joj odgovara kuća na četrdeset sedmici.”
Razni članovi obitelji su tijekom vikenda pričali o četrdeset sedmici, govoreći o
njoj kao domu; bilo je kao da su bili odgojeni tamo, a ne u ovoj kući.
Ne, ne bi bila iznenađena kada bi joj rekao da će se riješiti ovog mjesta, i govorila
si je kako joj ne bi smetalo da dođe do završne odluke sutra, zato što je bila umorna
od svega, umorna od svih. Ovako ili onako, iscrpili su je do kraja; ono što je ostalo
odnijet će u malu kuću i tiho se naborati do starosti. Mary je cijelo vrijeme bila u
pravu.

117
 Knjige.Club Books

ČETIRI

Sarah Waite je prekrila okrugli kalup svježe napravljenog maslaca na drvenom

pladnju krpom od muslina, koji je onda odnijela iz mljekare, preko dvorišta u kuhinju
farme.
Kada je ulazila kroz vrata, Constance se okrenula od uskog stalka s posuđem
ispred zida nasuprot kaminu i rekla: “Jednostavno se moramo riješiti nekolicine ovih
stvari inače će se pokvariti. Daisy je upravo uzela onoliko koliko može nositi do
kuće, i ja sam rekla da znam tko ne bi odbio svinjsku koljenicu ili ostatak pite s
teletinom.”
“Lily i Bili.”
“Pogodila si.” Constance se nasmiješila preko ramena. “Lily i Bili; kuhanje nikad
nije bilo Lilyna jača strana, zar ne?”
“Ne, nije, iako joj je mama pokazala dovoljno puta. Ali kao što joj je rekla na
samo jutro vjenčanja: ‘Sada si sama, i mogu ti reći jednu stvar koju muškarci ne vole,
a to je zagorena voda.’”
Dok su se zajedno smijale, Constance je iz smočnice donijela koljenicu, s još
uvijek velikom količinom mesa, i polovicu ogromne pite, zadnju od desetaka koje su
ukrašavale svadbeni stol Lily Waite prošle subote, i rekla: “Dodat ću još jednu od
štruca od riže; možeš reći Lily da mu kaže kako ju je ona ispekla.”
Ponovo su se zajedno nasmijale.
Sarah je sad sjela na drveni stolac i stavila laktove na rub stola i, držeći bradu
između dlanova, rekla sanjarski: “To je zbilja bilo divno vjenčanje, nije li? Znaš, ma,
ja još uvijek plešem.”
Ni ona ni Constance ne bi mogle reći je li njezin “ma” trebao značiti titulu
madam ili si je dopustila, s obzirom na bliskost, koristiti tu riječ u roditeljskom
smislu; istina je da je oslovljavala s ta i ma Harryja i Daisy Waite, koji su joj zapravo
bili ujak i ujna, tako da bi Constance, ako bi ju upitali, možda istaknula kako
je naposljetku taj termin onaj koji sluškinja prirodno koristi s gospodaricom. Ipak,
odnos između njih dvije nije bio onaj gospodarice i sluškinje već majke i kćeri, i
Constance je bila veoma svjesna toga. Sada se osmjehnula djevojci i rekla: “Pitala
sam se kako još uvijek imaš noge, nisi se micala s podija niti minutu.”
“Ne, nisam, zar ne?” Sarino okruglo lice je svijetlilo na to sjećanje, oči su joj
blistale i usne su joj se razdvojile i njezin glas je još uvijek zvučao kao da dolazi

118
 Knjige.Club Books

izdaleka kad je rekla: “I mogla sam nastaviti još, i još. Zamisli, plesati do pet ujutro
i onda ne otići u krevet sve dok se ne razdani. Oh, bilo je to predivno vjenčanje.
Kao što je moj ta rekao, čekala je dovoljno dugo da dovede Billa u red, ali čak je i
on morao misliti da je vrijedilo kakvu si im feštu dala. Ta je rekao da su govorili o
tome na sajmu u Hexhamu; gospodin Randall ga je sreo i rekao: ‘Čuo sam da ste
imali feštu u Wolfburu, plesali preko polja s mladom i mladoženjom sve do sitnih
sati.’ Nije li smiješno kako ljudi svašta nadodaju, zato što smo ih poslali u kočiji iz
dvorišta prije dvanaest, nismo li?”
“Oh, da, puno prije dvanaest, ali takvi su ljudi, pogotovo na sajmu.”
“Jesi li ti voljela plesati kada si bila mlada, ma?”
Je li voljela plesati kada je bila mlada? Sari sa sedamnaest sigurno izgleda staro.
I je li voljela plesati? Nikada nije imala puno prilika za ples. Prvi put kada je zapravo
plesala je bilo upravo na ovoj farmi u štali na žetvenoj večeri kada ju je Bob
Armstrong okretao naokolo po grubom tlu i smijao joj se u lice i govorio joj očima
da je poželjna. Tada je bila mlada udovica i opijena slobodom; da nije bila takva,
udala bi se za njega istog trena. Da, da, udala bi se za njega istog trena. I još jedan
čovjek s kojim je plesala je gledao u njezino lice i govorio joj da je još uvijek
poželjna. Njegov stisak nije bio tako blizak kao onaj Boba Armstronga, držao ju je
više onako kako to gospodin treba, i više joj se sviđalo, zato što je tada bila umorna
od svog udovištva i svoje slobode i čeznula ponovo pripadati nekomu prije nego što
bude prekasno, no već je bilo prekasno. Trebala je znati da se muškarci koji dosežu
srednju dob grčevito drže mladih kako bi revitalizirali svoju muškost, a žene koje
dosegnu njezinu dob se već smatraju starima i trebaju očekivati da će ih se odbaciti.
Ipak, u ovom slučaju je postupak prema kavaliru bio pravedan, jer on je također bio
odbačen. Zašto bi inače još jednom napustio državu?
Constance je znala da više nikada neće vidjeti Pata Ferriera, i isto tako je znala
da će ogorčenost prema njemu nositi u srcu sve dok ne umre.
Prošlu subotu je ponovo plesala, ali većinom s Michaelom, kada on nije plesao
sa Sarom. Ali čak ni plesanje s Michaelom joj nije pružilo nikakvo zadovoljstvo jer
je njezino srce boljelo kada se smiješila, i kako je noć odmicala, a ona je gledala
schottischee, polke, de Coverleyje i stepove, razmišljala je hoće li sljedeća zabava
koja će se održati u staji biti za Michaelovo vjenčanje, i kada se upitala tko će tada
biti njegova mlada, nije joj mogla dati lice ili ju imenovati.
Strah koji je osjećala da bi Barbara mogla postati njezina snaha se nešto umanjio
tijekom ove zadnje godine dana jer Michael ju je viđao rjeđe; iako ju je još uvijek
toplo primao kada god bi došla ovamo, njegovi posjeti maloj kući su postali kraći i s
većim razmacima između njih. Nekada je mislila da ga Sarah privlači i više nego
malo, ali opet, oni su bili odgojeni gotovo kao brat i sestra i njegovo ponašanje prema
njoj je bilo skoro isto kao ono prema Barbari.
119
 Knjige.Club Books

Nije joj promakla ideja da je možda stekao ženske simpatije u Hexhamu, jer je
već dva puta posjetio kuću McCullenovih. Gospodin McCullen je bio njegov učitelj
engleskog u školi i prvi put je bio u njegovoj kući kada je, kao učenik, bio pozvan na
večeru. Gospodin McCullen je imao tri kćeri i sina. James je bio Michaelovih godina,
ali nije mislila da Michael ide u posjetu Jamesu, jer je nedavno primio pismo iz
Hexhama, i kada ga je predala, nasmiješila se i počela komentirati miris parfema koji
se osjetio iz omotnice, ali prazan pogled na njegovu licu ju je zaustavio od
ikakvih pošalica.
Onda je tu bila i gospođica Ann Hunnetson; ipak, nije vidjela kako postaje
privržen gospođici Hunnetson, zato što je gospođica Hunnetson bila veoma učena.
Čak i u svakodnevnim razgovorima bi te impresionirala svojim znanjem, kao što je,
pretpostavila je, bilo nužno kako bi se vodila knjižara. Ona je sama posjećivala
knjižaru gospođice Hunnetson kada god bi bila u Hexhamu, i u tim prilikama
Michael bi pokazao želju da ide s njom. No isključila je gospođicu Hunnetson, jer
iako u ranim dvadesetima, kao što je sigurno bila, već je previše sličila Brigie.
I nije postojao nikoji način da sazna što je u Michaelovoj glavi jer je u zadnjih
godinu dana postao, koju bi riječ mogla iskoristiti? Šutljiv? Pa, u svakom slučaju ne
tako otvoren kada se radilo o njegovim mislima. Nije više bio spontan dijeleći svoja
mišljenja o ovome ili onome i više nije s njom razgovarao o Barbari. Nekoć bi nakon
Barbarina posjeta rekao: “Mlada dama je danas u visinama” ili možda: “Mlada dama
se danas lijepo ponašala”, ali ne više. Primijetila je kako sada vrlo često odlazi na
duge šetnje nakon povratka iz posjeta Brigie i Barbari, ili ide u polja, ili
pregledati ovce, bilo što što bi ga odvelo iz kuće - i od nje.
Između njih se podizao zid i nije ga mogla srušiti jer nije zapravo znala što ga
stvara, osim što je njezin sin ostavio mladost iza sebe i sada je s dvadeset godina
postao muškarac.
Sarah je rekla: “Kada već idem tamo, da uzmem bocu čaja Michaelu i ujaku
Jimu, tamo gore je sigurno hladno?
“Ne, nemoj se mučiti, brzo će se vratiti. Ne radi se o bolesti papaka, tako da ih
neće nositi nazad sa sobom.”
“Što je onda?”
“Oh, jednoj od njih se zapetljala žica oko papka, a druga je imala gnojni taban;
ništa ne razumiju, ovce. Ipak, ne bih to trebala govoriti, dovoljno su pametne da se
održavaju toplima u uvjetima koje bi nas smrznuli do smrti.”
“Da, tata kaže da se spase tako što sve idu skupa spavati.” Veselo se smijala.
“Sjećam se onih šest koje su prošle godine bile zakopane pod snijegom ležeći glava
do glave kao da ih se poleglo u krevet, i tada smo odnijeli janjad u staju. Oh, sirotice.”
Nagnula je glavu na stranu. “Nisu znale što ih čeka kada su bile gurnute na ledinu.

120
 Knjige.Club Books

Mislila sam na njih danima poslije, pogotovo noću kada je mraz bio gust, jer kao i
uvijek, ovce rade probleme. Nikada ne mogu razumjeti taj dio toga, istiskuju svoje
van, smiješno je, nije li?”
“Ne smiješ biti previše sentimentalna oko ovaca ili bilo koje druge životinje na
farmi, osim pasa i konja; svi ostali su samo dio posla.”
Constance više nije čudilo što priča na taj način. Na početku je bilo teško
potisnuti sentimentalnost, ali je uspjela, isto kao što je uspjela nadjačati druge slabe
dijelove svojeg karaktera.
“Pa, evo ovdje su te sitnice; stavi ih u košaru. Ali prvo potrči po kaput, jer kao
što si i rekla, tamo gore je hladno.”
Nekoliko minuta kasnije Sarah je napustila dvorište farme noseći sa sobom
košaru s hranom. Nosila je zeleni kaput s kapuljačom koji je sašila tijekom prošle
zime, materijal je bio božićni poklon od Constance. Zamahivala je košarom dok je
hodala i svako malo je poskakivala korak ili dva kao što bi radilo kakvo malo dijete.
Nakon što se držala tragova kočije određen dio puta od farme, popela se na
humak, prošla kroz šumarak, i kada je izašla na čistinu, držala se puteljka koji je
vodio uz greben. Tlo s njezine desne strane se strmo spuštalo kojih šest metara do
dugačkog pojasa koji nije zavrijedio naziv doline, jer bio je više nalik uskom prolazu
koji je graničio s podnožjima brda gdje su se postupno nizali u svoje više prijatelje.
Obronak i taj kopneni pojas su zajedno bili znani kao Trulo dno, ime koje su
zadobili zato što su većinom bili prekriven kršem, i tu i tamo velikim stijenama koje
su izvirivale iz zemlje. Mjesto je u jednom trenutku postalo smetlištem za stare i
neupotrebljive poljoprivredne strojeve. Kao i mnogo farmi, Wolfbur je jednom imao,
rasute naokolo, stare plugove, zahrđale kose, slomljene sjekire, kotače kola i često
sama stara kola, i to smeće i nered začudo nisu ni na koji način oduzeli tomu da se
farmu smatra uspješnom.
O niti jednom farmeru se nije mislilo kao o lošem upravitelju zato što se nije
rješavao neupotrebljivih alata. Tko je mogao znati hoće li upravo tu stvar koju možda
bace danas, htjeti sutra. Tako je Wolfbur godinama imao svoj asortiman
neupotrebljive opreme, sve dok Constance nije preuzela i vidjela kako smeće u
dvorištu i okolnim zgradama ne pruža lijep pogled, i tako je dala da se sve skupi i
baci u Trulo dno.
Puteljak je bio prečica do kućice u kojoj su sada živjeli Lily i Bill Twigg, i naglo
je završavao kod grubo napravljenih vrata ograde koja su visjela s dva kamena utora
između suhozida koji je graničio s poljem.
Sarah se popela preko vrata - nitko se nije mučio dizati ih iz utora, čak niti
muškarci - i sada je prelazila polje koje je išlo oštro uzbrdo. Kada je stigla do vrha,
zastala je na trenutak i pogledala prvo udesno u smjeru Alstona i zatim krajnje lijevo

121
 Knjige.Club Books

gdje je ležao Allenheads. Nebo je bilo visoko, svjetlost je bila bijela i bistra. Osjećala
se kao da gleda na oba kraja svijeta. Zatim joj je pozornost privuklo kretanje i spustila
je pogled na puteljak koji je ranije napustila i tamo, usmjerenu nazad prema farmi,
vidjela malu figuru svoga tate koji je vodio Chestera i Nellie, dva konja, i čak je
iz daljine mogla vidjeti da hodaju u skladu. Mogla je vidjeti i kako im dlaka oko
kopita poskakuje uz svaki korak koji su napravili; iako nije mogla vidjeti njihovu
boju, znala je koji je koji zato što joj je tata uvijek hodao kraj Chestera, koji je bio
cm, dok je Nellie bila riđa. Njezin tata ih je vodio od kovača gdje su bili
potkovani. Bilo je to smiješno, ali Nellie nije voljela biti potkivana; Chester bi stajao
bez zvuka, ali Nellie bi prošla dovoljno kopitanja prije nego što bi ju uvjerili da
podigne svoju nogu. Nellie je bila sva ženska, njezin tata bi govorio.
Oh, bio je predivan dan, hladan, oštar; htjela je potrčati, letjeti. Često se pitala
kako se ptice osjećaju. Ovdje je u blizini bio stari mišar; uvijek je stajala i gledala ga
kad god bi se pojavio.
Odjednom je krenula s vrha brda niz strmu padinu trkom koji je dobivao na brzini
kako se približavala dnu. Kada je stigla do ravnog tla, nastavila je trčati kao opruga
koja se odmotava sve dok nije došla do zida, i naslonila se na njega dašćući, a zatim
je pogledala dolje u košaru. Krpa je pala s koljenice, korica je pala s pite. Eeh! Što
je to bilo s njom? Moglo joj je sve ispasti jer je trčala na taj način. Stavila je košaru
na pod i stavljajući podlaktice na vrh zida, na njima je odmorila bradu i gledala u
daljinu u dim koji je spiralno izlazio iz Lilyna dimnjaka. Osjećala se tako sretno,
tako lagano iznutra; osjećala se kao da još uvijek pleše, da nije prestala plesati od
subote ujutro. Zašto se tako osjećala? Odgovor koji si je dala je izazvao da pogne
glavu; i sada je obrvama bila naslonjena na podlaktice. I tako je ostala još nekoliko
minuta; zatim, uspravljajući se, podigla je košaru, hodala uz zid dok nije našla otvor,
i prošla kroz njega i preko uskog puteljka koji je vodio do kućice.

Na udaljenoj padini Jim Waite se okrenuo prema Michaelu i rekao: “Jesi li vidio to?
To je bila naša Sarah koja se spuštala niz brdo. Što li je radila, pokušavala letjeti?
Mogla si je slomiti vrat!”
“Ne ona,” Michael je trznuo glavom prema gore, “ona je sigurna na nogama kao
brdska koza.”
“Pa, vjerujem u to nakon što sam ju vidio kako radi tu majstoriju. To je bio
Head’s Hill s kojeg je sišla, hoću reći. S njega se silazi oprezno u bilo koje doba, i s
time da je okrenut prema sjeveru kao što i je, mraz na njemu je još debeo.”
“Pa, stigla je dolje u redu. I evo je, ide prema Lily.”
Stali su i gledali u udaljenu figuru na trenutak dok Jim nije rekao: “Da... pa,
mislim da je to sve. Hoćemo li krenuti nazad?”

122
 Knjige.Club Books

“Da, Jime, ali mislim da ću otići do gornje staze provjeriti da nije niti jedna ostala
tamo. Ako prijeđu potok, mogle bi krenuti do ljevaonice olova; događalo se i prije.”
“Je, ali mislim da nećeš naći nikoju od njih tamo. Ipak, nikad ne znaš; bolje je
biti siguran. Ja ću ići donjom stazom. Vidimo se.”
Michael se nije odmah pomaknuo s padine. Mislio je da još uvijek može vidjeti
Saru kako hoda oko jedne strane kućice i njegove misli su ostale na njoj. Baš jučer
navečer se upitao koji su njegovi pravi osjećaji prema njoj. Uvijek je volio biti s
njom; nedostajala mu je kada nije bila tamo, čak se i kuhinja činila praznom kad
je nije bilo. Osjećao se mirno kada je bio s njom; njezino lice je uvijek bilo vedro,
njezin smijeh veseo. Je li ono što je osjećao za nju bila samo bratska ljubav? Je li
samo bratska ljubav ono što je osjećao za Barbaru? Bože! Nije znao... Pa, trebao bi
znati, došao je u godine kada bi trebao znati. Barbara je na njega imala potpuno
suprotan efekt od Sare: Barbara ga je uznemiravala, Sarah umirivala. Činilo se kao
da se nije brinuo kada je bio sa Sarom; nije bilo životnih problema kada je bio sa
Sarom; možda zato što Sarine misli nikada nisu išle izvan farme, i kuhanja, ali život
je postao jedan veliki problem kada je bio s Barbarom.
Pokušao se vezati s drugima. Tu je bila Beatrice McCullen. Beatrice je bila lijepa
i zabavna, ali nije utjecala na njegova osjetila ni na koji način. Treba ju prestati viđati
jer to zaista nije pošteno prema njoj. I onda gospođica Hunnetson. Oh, gospođica
Hunnetson; da, gospođica Hunnetson je utjecala na njega, ali uglavnom na njegov
um. Volio je razgovarati s gospođicom Hunnetson. Proširila mu je pogled na svijet,
gospođica Hunnetson, predlažući da treba čitati više knjiga. Imena autora koja mu je
davala nije nikada prije čuo, a niti, bio je siguran, njegova majka. Gospođica
Hunnetson je bila, kako bi se to reklo, jedna od novih žena. Novine su ih ismijavale
i radile od njih smiješne crteže, odijevale im hlače i, tjerajući podrugivanje do
krajnjih granica, napravile muškarce upola manjima od njih. Gospođica Hunnetson
je također vjerovala u sindikate za žene kao i za muškarce, i u glasovanje također.
Tome se morao smijati. Pa, prošlo je tek trinaest godina otkako su dali muškarcima
koji rade pravo glasa. Ona je bila veoma čudna osoba, gospođica Hunnetson, ali
informativna. Oh, da. S njezinom pomoći uspio je razjasniti svoja razmišljanja koja
su ga natjerala da preispita svoje vrijednosti. Rekao joj je jednog dana dok je gledao
u knjigu kako zavidi svakom muškarcu koji može pisati tako opširno, čak i bez
uzimanja kvalitete materijala u obzir; bilo je to postignuće, mislio je, napisati riječi
koje će popuniti šesto sedamdeset stranica. Kada ga je upitala je li pročitao koji esej
koje je napisao čovjek imenom Addison, zacrvenio se i priznao kako nikada nije čuo
za Addisona.
Sljedeći put kada je ušao u knjižaru rekla je da će mu posuditi staru knjigu; zvala
se Izabrano iz The Spectatora i u njoj je označila olovkom esej tog čovjeka. Toliko

123
 Knjige.Club Books

ga je impresionirao da je prepisao jedan njegov dio, i pročitao ga toliko puta otada

da je znao dijelove napamet. U njegovu umu je tekao kao poezija:

Kada gledam na grobove velikana

Svaki osjećaj zavisti u meni umire;
Kada čitam epitafe predivnih,
Svaka prekomjerna žudnja se ugasi;
Kada susretnem žalost roditelja pred grobom,
Moje srce se otapa od sućuti;
Kada vidim grob samih roditelja,
Ja razmatram taštinu žalovanja
Za onima koje moramo hitro pratiti,
Kada vidim kraljeve kako leže kraj onih koji su ih svrgnuli,
Kada razmatram suparničke razume smještene jedan do drugoga,
Ili svece koji su podijelili svijet svojim osvajanjima i sporovima,
Ja razmišljam s tugom i čuđenjem o malenim nadmetanjima, frakcijama i
debatama čovječanstva.
Kada čitam nekoliko datuma na grobovima onih koji su umrli jučer,
I nekih šesto godina ranije,
Razmatram taj veliki dan kada ćemo mi svi biti suvremenici,
I pojaviti se zajedno.

Što je više sebi recitirao te riječi bio je svjesniji da je ovdje osnovna istina, ovdje je
razjašnjenje svih zamršenih misli i pitanja njegovih kasnijih školskih dana, i
posljednjih nekoliko godina, posebice godine koja je upravo prošla, jer su tijekom
tog vremena njegov um i emocije bile toliko zaokupljene da je znao kako
je imperativ uskoro pronaći rješenje za stvari koje su ga mučile.
On je farmer i oduvijek je bio farmer, ali nije imao nikakvu namjeru biti blesav
farmer. Kao što je sijao usjeve, tako je namjeravao sijati znanje. Ponekad je mislio
kako je bila greška njegove majke poslati ga u školu zato što je tamo glavni dio
njegova obrazovanja bio naučiti ga razmišljati, a kada je taj proces jednom započeo,
nije ga se moglo zaustaviti. Bilo bi bolje da je zajedno s Jimom i dječacima s okolnih
farmi pohađao dnevnu školu, jer tamo se dubine njegova uma ne bi pobudile, i
njegova preokupacija u životu bi bila briga oko farme i ljudi na njoj.
Ipak, nije li to tako i dalje bilo? Nisu li farma i ljudi na njoj njegova preokupacija?
Sada se naglo okrenuo i krenuo u smjeru grebena, misleći, zašto opterećivati um, jer
124
 Knjige.Club Books

kao što je Addison rekao, jednog dana ćemo svi biti suvremenici, ali njegov je um
odgovorio tvrdnjom: To je sve krasno, ah do toga dana treba nastaviti živjeti, i vratio
se nazad na početak, Barbara, Sarah... i njegova majka.
Dok je žustro hodao pored ruba planine njegove noge su se neprekidno spoticale
i svaki put se umalo spasio od pada. Kada je dosegnuo vrh, išao je uza zid sve dok
nije došao do dvorišnih vrata koja je Sarah ranije prošla i kada je gledao preko njih i
gore, vidio ju je kako odlazi iz kućice, i stao je i čekao.
Bila je na putu dolje strmim brdom prije nego što ga je vidjela. No čim ga je
ugledala, počela je trčati, i on se smijao dok se približavala i vikao i pravio se kao da
će podignuti vrata iz utora kako bi ju pustio kroz njih.
Kada se bacila preko vrata, bila je gotovo bez daha, njezino podignuto srcoliko
lice je bilo rumeno, zelena kapuljača je pala dolje s kaputa, i smeđa kosa joj je
izgledala zamršeno kao da je vjetar prolazio kroz nju, ili su je čije ruke razbarušile.
Smijao joj se u lice prije nego što je rekao: “Potrgat ćeš si vrat jednog od ovih
dana; zar ne možeš hodati?”
“Ne.”
“Pretpostavljam da vam nije palo na pamet, gospođice Waite,” sada je zauzeo
lažni očinski stav, “da mlade dame na pragu sedamnaest godina ne trče, dosegle su
dob pristojnog vladanja, ili su barem trebale.”
“Da, gospodine.”
“Ne želiš li biti mlada dama?”
“Ne, gospodine.” Odgovarajući na njegovo ponašanje, sada je ona zauzela
ponašanje djeteta.
“Zašto?”
“Zato... zato što nisam stvorena za to.”
“Majmunče! Hajde, dođi k sebi.”
Kada se popela na šipku, stavio joj je ruke ispod ramena, i tik prije no što ju je
trebao prebaciti preko vrha, stao je i spustio ju na šipku, sada govoreći dok joj je
gledao u lice: “Ja sam ozbiljan, zbilja jesam. Da si izgubila ravnotežu na Head’s
Hillu, mogla si slomiti vrat; nije smiješno.”
“Ne, gos...podine Mi...chael.”
Tresao ju je i ona se smijala, njezino lice je visjelo iznad njegova.
Sada ju je polako spustio dolje, ali ju je još uvijek držao; tada, kao da provjerava
koliko je teška, malo ju je dignuo u zrak govoreći: “Bože! Bit ćeš debela stara žena
u tren oka. Sigurno već sada imaš sedamdeset kila.”
“Osamdeset.”

125
 Knjige.Club Books

Njegovo lice je bilo blizu njezinu, i u tišini koja ih je obavila pomaklo se još
bliže, sve dok tišina nije bila razbijena i trenutak oduzet glasom Jima Waitea koji se
derao: “Gospodine Michael! Gospodine Michael! Dođite ovamo.”
Kada se Michael okrenuo, Jim je, u polju iza njih, pokazivao prstom prema
zemlji,
“Što je?”
“Dođi i pogledaj, ova je loše.”
“Oh, Bože!” Pogledao je Saru i, pružajući ruku, nježno ju je pogurnuo u smjer
puteljka kojim je došla govoreći: “Ti idi kući. Ne znam što je našao, ali ne želim da
ti bude slabo po meni. Znaš kakva si.”
“Neće, ja ću...”
“Hajde idi.” Pravio se da ju lovi, i još jednom je trčala i smijala se dok je trčala;
i nastavila se smijati sve dok nije došla do početka Trulog dna i vidjela kako iz
šumarka izranja figura i hitro joj se približava...

Gospođica Brigmore i Barbara su stigle dvadeset minuta ranije. Barbara je bila

strpljiva dovoljno dugo da ispije šalicu čaja u dnevnom boravku prije nego što je
upitala gdje je Michael i, kada joj je Constance rekla da pomaže bolesnim ovcama
gore u brdima, tiho je rekla: “Oh, prošetat ću se u tom smjeru jer ne možemo
dugo ostati; Brigie se želi vratiti prije mraka.”
Činjenica da će posjet biti kratak je zaustavila Constanceino protestiranje, koje
bi u protivnom započela.
Kao i Sarah, Barbara je krenula prečicom kroz šumarak, i kada je izašla, vidjela
je figure kraj dvorišnih vrata. Vidjela je djevojku koja sjedi na gornjoj sipki i
Michaela s podignutim rukama oko nje. Vidjela je kako razgovaraju, licima blizu.
Vidjela je kako ju spušta dolje, i zatim poskakuje. Vidjela je kako se umiruju dok su
se gledali, i iako nije mogla čuti poziv niti vidjeti tko je zvao, znala je da je
ljubavnički zanos prekinuo glas.
Osjećaj koji je ta slika pobudila u njezinu umu je bio nepodnošljiv; izjedao ju je
plamen ljubomorne mržnje koji je tinjao godinama i sada ju je obuzimao do usijanja
koje je blokiralo razum. U njoj je bila želja razderati, rastrgati, zgaziti petom lice
djevojke koja joj se približavala. Tako su jake bile emocije koje su je kontrolirale da
su Sarine crte lica na trenutak bile zamagljene u njezinim očima dok su dolazile jedna
pred drugu.
Tada su riječi buknule iz njezina grla. Znala je da se dere, ali nije znala koliko
glasno, ili kako je grozan bio njezin glas. “Ti! Ti! Ti ga pokušavaš ukrasti, ti grozno,
priprosto, prljavo stvorenje!”

126
 Knjige.Club Books

“Ne pokušavam. Ne pokušavam.”

Pročitala je prošaptane uplašene riječi koje su dolazile sa Sarinih drhtavih usana.
“Pokušavaš! Pokušavaš!” Kako joj se približavala, Sarah se povlačila. “Ti
priprosto stvorenje!” S tim zadnjim riječima njezine ruke su iznikle kao kandže i
zgrabila bi Sarino grlo da Sarah nije u tom zadnjem trenutku ustuknula. Ali kako su
ruke zgrabile prednji dio njezina kaputa i bacale ju s jedne strane na drugu,
prestravljena djevojka je vrisnula: “Michael! Michael!” Tada je vrisak završio
s produženim “O-O-O- Oh!” kada su ju ruke bacile i osjetila je kako pada unazad.
Kao životinja lišena plijena, Barbara je stajala na rubu padine i gledala zelenim
obavijenu figuru kako se kotrlja dolje prema dnu, i nije čula dugi jezivi krik koji je
Sarah ispustila kada joj je tijelo palo među zahrđale strojeve. Niti je vidjela dvojicu
muškaraca kako trče prema njoj. Sve dok nisu stali na vrh obronka do nje i
pogledali dolje, nije bila svjesna njihove prisutnosti. Tada su pogledi koje su obojica
uputila prema njoj otjerali krvničku maglu iz njezinih očiju i ona se povukla nazad
dok su oni skočili dolje i nestali iz njezina vida.
Znoj je curio niz njezino lice i odjeća joj je bila natopljena njime. Vratila se u
šumarak, naslonila na stablo i čekala; čekala je cijelu vječnost koja je bila pet minuta,
i tada su joj se oni vratili u vidno polje, naprežući se prema gore do vrha obronka,
mlitavo tijelo među njima.
Nisu pogledali prema njoj, nisu znali da je ondje. Nije se pomakla od stabla, ali
je okrenula glavu i pratila ih očima. Isprepletenih ruku, hodali su u čučnju kao rakovi,
Sarina glava je visjela između njihovih ramena i njezine noge su se njihale preko
njihovih spojenih ruku. Jedan dio njezina zelenog kaputa se vukao po podu, ali više
nije bio zelen jer je bio zaprljan tamnosmeđim mrljama, kao i njezina bijela pregača,
no tamo je boja bila grimizna, žarko grimizna.
Počela je jadikovati u sebi kao dijete koje zove svoju majku. Ponavljala je opet i
opet: “Brigie. Oh! Brigie.” Što li je napravila? Je li ju ubila? Pa... pa, ako je, nije joj
bilo žao... Da, bilo joj je žao; oh, da, je. Ali on ju je krenuo poljubiti, i ona ga je
primamila, podigla je lice prema njemu. Nadala se da će umrijeti. Ne! Ne! Nije. Oh,
dragi Boži! Dragi Bože! Što nije bilo u redu s njom? Brigie. Oh! Brigie.
Maknula se od stabla i počela hodati oko šumarka, kružiti malim prostorom
ponovo i ponovo kao da je u mračnoj šumi i pokušava naći izlaz.
Zašto Brigie nije dolazila? Zašto? Željela je osjetiti njezine ruke oko sebe, čuti
kako govori da ju razumije; željela je da netko razumije. Posrnula je prema rubu
šumarka koji je bio okrenut prema cesti, i ondje je na utabanoj stazi od farme vidjela
Jima Waitea kako tjera naprijed svog konja.
Umalo je prošao pored nje kada je neka kretnja koju je napravila okrenula
njegovu glavu prema njoj, i naglo je zaustavio konja, i gledao u nju na trenutak prije

127
 Knjige.Club Books

nego što se spustio iz sedla i krenuo uzbrdo, ne skidajući pogled s nje čak ni dok se
penjao.
Kada je polako došao do nje, na njegovu je licu vidjela osjećaj koji je na neki
čudan način i sama iskusila tek maloprije. Izgledao je divlje, ljutito, ni na koji način
sličan Jimu Waiteu kojeg je znala iz djetinjstva i koji joj se nikada zapravo nije
sviđao.
“Ti... ubilačka... kujo... ti!” Njegova velika usta su izgledala špiljoliko dok je
rastezao usne polako izgovarajući riječi. “Ja... bih... te... mogao... i... sam... ubiti.”
Njegova velika ruka je zamahnula ispred njezinih očiju i kada je dlan njegove ruke
susreo stranu njezine glave, svijet je eksplodirao. Kada je pala uz stablo, svi zvukovi
svijeta su odjeknuli kroz nju. Čula je glas, nešto što nije čula godinama, ali to je bio
grozan glas koji je vrištao, kao glas Boga, strašnog Boga. Čula je kako ptice kriješte,
kako granje uzdiše; čula je zrak kako udiše sebe samoga. Tiha planina u njoj
se ispunjavala zvukovima, neopisivim pakleno-eksplodirajućim zvukovima. Željela
je pobjeći od toga, pohrliti nazad u tišinu, podalje od tog osjetila za kojim je čeznula,
no koje ju je sada pritiskalo fizičkom silom.
Čvrsto se stisnula uz stablo, glava pognute na vrat, dok je gledala u usta Jima
Waitea. Čuti i vidjeti njegove riječi u isto vrijeme je na nju imalo dvostruki utjecaj.
“Ti si opaka prokletnica, uvijek si bila; ti si ista kao cijeli svoj rod, imaš Mallenov
znamen u sebi. Bože! Imaš ga. Bijele boje i širok u muškaraca i vidljiv za sve, ali u
tebi crn i skriven. Jabuka ne pada daleko od stabla, to je. Jedna od kopiladi Toma
Mallena, baš da, i to najgora od svih ako se mene pita. Ti si rođena iz silovanja. Čuješ
li me? Ti si rođena iz silovanja!” Usta su mu se toliko otvorila da se činilo kako su
obujmila cijelo njegovo lice. “Kažu da ne znaš za to; pa, ja ti govorim. Čuješ li? Ti
si rođena iz silovanja. On je silovao tvoju majku koju je odgojio kao kćer. Bio je
pokvaren, debeli, prljavi stari gad. A ona koja je tebe odgojila nije ništa bolja od
kurve, bila je njegova ljubavnica godinama, i ukrala je iz kuće kako bi ga zadržala,
da, je, srebro, nakit, sve to. Trebali su ju zatvoriti. Oh, ti dolaziš iz dobre loze i moja
obitelj to zna. Tvoj stric... Ne. Ne, on nije bio tvoj stric, on je bio tvoj brat, onaj koji
je pobjegao nakon što je skoro ubio jednog od ovrhovoditelja koje su doveli u High
Banks kada je stari Mallen propao. I htio je uništiti mog oca i sve. I sada si ti, vjerna
svojoj lozi, uništila našu Saru.”
Njegova ruka se ponovo podigla i ponovo ju je udario. Njezina glava se glasno
odbila od debla i na trenutak nije mogla ništa vidjeti. Struja zvukova od drveća, zraka
i ptica još je uvijek prolazila kroz nju. Izgovorio je riječi prema njoj: “Jesi li sve
razumjela, ti prljavo kopile? Jesi li razumjela? A sada slušaj i zapamti si. Ako se ne
izvuče, doći ću po tebe i uništiti te, da. To je obećanje. S ovim ovdje rukama ću doći
i uništiti te.”

128
 Knjige.Club Books

Grabeći je sada za ramena, tresao ju je kao štakora, i kada ju je pustio, polako je

kliznula na pod. Oči su joj bile razrogačene, usta širom otvorena, lice joj je sprijeda
bilo boje smrti, ali sa svake strane je bilo crveno. Vidjela je kako ide prema brdu,
zatim je nestao iz vida da bi se ponovo pojavio kraj konja. Tada, kada se spremao
uzjahati, čula je glas kako viče: “Hej! Jime. Stani! Stani malo.” Bio je to muški glas,
koji nije prije čula, ali znala je da je Michaelov.
Bez treptaja gledala je ispred sebe dok njegova glava i ramena nisu došla u
njezino vidno polje. Vidjela je kako hitro razgovara s Jimom Waiteom, ali nije mogla
čuti što govori niti što je Jim Waite odgovorio, no trenutak kasnije obojica su
pogledala u njezinu smjeru. Tada se Jim Waite popeo na konja i krenuo u
galopirati. Znala je da galopira jer je mogla čuti tupe udarce kopita.
Kada je Michael također nestao iz njezina vida, mislila je da se vratio na cestu;
ali upravo kada se pijano podigla na noge kako bi ga pozvala, došao je s vrha brda.
Rukama se držeći za deblo radi potpore, disala je u velikim dahtajima što je
uzrokovalo kimanje njezine glave, gledala ga je kako prelazi udaljenost između njih.
Stao je na otprilike dva metra od nje i odmah je vidjela da se promijenio kao i Jim
Waite. Činilo se kako na licu ispred nje nije bilo prepoznatljivih značajki jer je bilo
ispunjeno takvom ljutnjom koja je njegovoj svijetloj puti dala ljubičastu boju i
starački izgled naspram njegovoj razbarušenoj kosi boje slame.
Gledala je kako škripi zubima prije nego što su se i njegove usne počele micati
širokim kretnjama izgovaranja riječi. “Napokon si to učinila, nisi li? Uvijek si to
namjeravala; uvijek si ju namjeravala povrijediti. Ti” Razvukao je tu riječ i polako
odmahivao glavom dok jeka nije zamrla.
Michael je razgovarao s njom, čula je njegov glas, ali joj se nije sviđao jer nije
odgovarao muškarcu ispred nje; nije to bio glas koji je dala Michaelu, svom
voljenom Michaelu; nije to bio glas koji joj je šaputao u noći govoreći joj kako je
prelijepa, voljena, obožavana, željena.
“Ti si okrutna. Majka mi je uvijek govorila kako imaš okrutnu crtu u sebi, i u
pravu je; bila je u pravu oko svega. Bio sam lud misleći kako mi može biti stalo do
tebe. Pa sada me slušaj i slušaj me dobro. Čitaj mi s usana jer ono što ću ti sada reći
bih ti vjerojatno rekao u svakom slučaju. Oženit ću Saru, čuješ li? Oženit ću Saru; to
je ako... ako preživi. Ako ne, mrzit ću te, proklinjat ću te do dana kada umrem.
Proklinjat ću te svejedno jer su šanse deset naprama jedan da si ju obogaljila. To bi
te učinilo sretnom, zar ne, znati da je bogalj? Mrzila si gledati ju kako pleše. Ti! Ja...
ja se pitam kako smo iz iste obitelji?”
“M-M-Michael.”
“Ništa Michael.”
“Molim te, molim te, Michael, poslušaj me.”

129
 Knjige.Club Books

“Nikada te više ne želim vidjeti, razgovarati s tobom, čuješ me, nikada!”

Njegovo tijelo je bilo napola pognuto prema njoj.
Kada se okrenuo od nje, bol u njezinoj glavi, zvukovi koji su udarali na njezin
mozak su na trenutak bili utihnuti oživljavanjem njezine ljutnje. Prasnula je kroz nju
kao munja i sada mu je viknula: “Tko si ti da se osjećaš tako ponosnim svojim
počecima! I ne moraš više razmišljati o tome kako smo iz iste obitelji jer nismo. On
nije bio tvoj otac; Mallenov sin nije bio tvoj otac.”
Stao je na početku strmine, njegovo lice napola okrenuto preko ramena gledajući
u nju. Još uvijek se pridržavala za deblo, ali je gornji dio njezina tijela bio nagnut
naprijed, i sada je vrištala na njega: “Ti si kao i ja, nas dvoje smo par za koji nisi ni
znao. Oboje smo kopilad. A tvoja majka nije nimalo bolje od kakve kurve, jer nitko
osim kurve ne bi lijegao sa suprugovim bratom u prljavoj zapuštenoj kući na brdu, i
tamo si bio začet. Eto, eto, kako ti se sviđa istina, gospodine Michael Radlet?”
Nije se micao nekoliko sekundi i njihove su oči bile spojene kao baklje u daljini.
Tada se polako okrenuo od nje i krenuo niz padinu.
Ponovo je kliznula na tlo, pod težinom obnovljenog bijesa koji je još plamsao u
njoj. Miješao je naokolo sve čudnovate zvukove u njezinoj glavi. Poželjela je da
prestanu, željela je tišinu, tišinu. Odjednom joj se tijelo prepolovilo, zarila je lice u
ruke, i njihala se s jedne strane na drugu. Velika kakofonija zvukova je bila
zastrašujuća i nije ju mogla nikako promijeniti.
Njezin nečujan svijet se raspao kada ju je Jim Waite udario preko ušiju. Brigie
je rekla da bi se to moglo dogoditi, da će jednog dana ponovo moći čuti, ali je došlo
prekasno. Njezin život je bio gotov, nije više imala razloga živjeti...
Zvuk kotača dvokolice koja je dolazila preko grubog tla je razderao njezine
bubnjiće.
Kada je vidjela gospođicu Brigmore kako uspravno sjedi na prednjem sjedalu,
nije ustala i krenula prema njoj, nego ju je gledala kako podiže ruku i zapovjednički
ju poziva da dođe.
Prošla je puna minuta prije nego što se dovukla na noge; tada polako, kao da je
pod utjecajem alkohola, hodala je prema vrhu brda, spoticala se dolje do ceste i okolo
do stražnjeg dijela dvokolice. Kada se podigla u sjedalo, nije pogledala u gospođicu
Brigmore niti je gospođica Brigmore pogledala nju; i tako su započele putovanje.
Niti riječ nije bila razmijenjena tijekom putovanja zato što gospođica Brigmore
nije nijedanput okrenula glavu prema njoj, ali kada je na bolan način promumljala
samoj sebi: “Oh, djevojko, nisi samo gotovo uništila nogu tom djetetu, nisi, i bome
si to i znala, danas si uništila i brojne živote. Što je to u tebi? Što je to u tebi? Gdje
sam pogriješila? Mora da je stvar u meni jer u Thomasu nije bilo pravog zla, a kamoli

130
 Knjige.Club Books

u tvojoj majci”, riječi su odzvanjale kao zvono koje označava propast u njezinim
ušima.
Thomas, velik, trbušast muškarac čija je slika dominirala kaminom u maloj kući,
taj čovjek joj je bio otac. Istina je zaista bila rečena danas. Taj grozan debeo muškarac
je silovao njezinu majku, i to nakon što ju je odgojio kao vlastito dijete. No ipak,
Brigie sada govori kako u njemu nije bilo pravog zla. A ona je bila
njegova ljubavnica, ova ukočena, čak i licemjerna žena je bila ljubavnica njezina
oca, ne njegova domaćica kao što je mislila, već je spavala u njegovu krevetu, u
krevetu čovjeka s velikim debelim trbuhom i mesnatim podbratkom... I on joj je bio
otac! Nije ni čudo što se Brigie bojala da će saznati. Bilo joj je slabo. Bilo joj je
slabo, povraćat će.
Je li bilo začuđujuće što u njoj ima pokvarenosti? Je li bilo začuđujuće što u njoj
ima nasilja? Je li ju se moglo kriviti za ono što je napravila? I Jim Waite je rekao da
je njezin brat - znači imala je brata, ili polubrata, i on je skoro ubio dvojicu
muškaraca. Mallenov znamen... To je ono što su mislili pod Mallenovim
znamenom. Iskvarenost. Svakakva moguća iskvarenost. I ona je bila Mallenova! Ali
je li ju se moglo kriviti za to?
Pitanje je sada bilo jednako glasno u njezinoj glavi kao i buka i cviljenje
dvokolice, klopotanje konjskih kopita, zvuk vjetra, oštrog vjetra od kojeg se
smrzavala. Vjetar se sastajao od glasova; dolazili su preko doline, derali se na nju
glasom Jima Waitea, Michaelovim glasom: “Ti si kopile, to je ono što si ti, ubilačko
kopile! Ja ću ju oženiti. Nikada te više ne želim vidjeti. Mrzit ću te cijeli život.”
Prolazile su pored kuće u kojoj je bio začet, prljave kuće s rupama u krovu.
Michael ju je sam vodio tamo. Jahali su svoje konje gore do praznine bez vrata i on
je bio taj koji je istaknuo kako je to mjesto gdje spavaju skitnice. Ha-ha-ha! Ha-ha!
glasno se smijala u sebi. Bilo je smiješno, smiješno. Nastao je na tom prljavom podu;
njegova majka i otac nisu bili ništa bolji od skitnica. Njezina teta Constance je bila
skitnica, prostitutka, a on, tko je bio on da ju prezire? Ostavio ju je s teretom svijeta
na njoj, uništio joj je srce tako da više ne može osjećati, ali on će nastaviti
osjećati, dalje i dalje, i svaki puta kada će pogledati majku, mrzit će ju. Oh, nadala
se da će ju mrziti; nadala se da će njezina teta Constance živjeti u muci do kraja
života.
Glas vjetra je postao glasniji kada su išli dolje prema dolini, i vrištao joj je u
ušima kada je Brigie zaustavila dvokolicu ispred dvorišnog ulaza u malu kuću. Ali
čak i prije no što je konj spustio zadnju nogu, skočila je iz svog sjedala i počela trčati.
Čula je glas koji zove: “Barbara! Barbara! Vrati se. Nemoj biti budalasta, vrati se.
Molim te! Molim te! Barbara. Čuješ li?” Brigie je zasigurno zaboravila da ne može
čuti. Njezin um je još uvijek bio dovoljno bistar da razumije nesklad te reakcije.

131
 Knjige.Club Books

Sumrak se spuštao i ona je potrčala u njega, dalje i dalje prema vremenu kada
više neće osjećati.

132
 Knjige.Club Books

PET

“Gledaj sada ovdje, momče, ono što moraš shvatiti jest da tvornica ima
šestodnevni radni tjedan i da ne možeš otputovati svaki vikend. Bio sam vrlo
popustljiv; ne možeš reći da nisam. Ja bih sam volio otići dolje svaki vikend...”
“Zašto ne odeš onda? Ništa te zapravo ne zaustavlja.”
“Ništa me ne zaustavlja!” Harryjeve obrve su se spojile iznad njegova nosa i
mahnuo je rukom prema van, ukazujući na to da s one strane ureda stoji tvornica koja
ne može bez njega.
“Pa, zašto je Rington ovdje? ... I Willy? Willy samo čeka šansu kako bi sam
vodio cijeli posao.”
“Oh, je li to ono što misliš o Willyju?”
“Da, je. Nije zadovoljan s deset sati dnevno, ide u ekstreme i radi dvanaest, i svi
bi tako morali da je po njegovom. Oh, pročitao sam ja Willyja; postoje dvije različite
strane Willya, i to ćeš saznati.”
“Pa, to je zanimljivo čuti; to je jednako kao da si mi rekao kako sam bio slijep
sve ove godine i kako ne poznajem svoje radnike.”
“Ne poznaješ Willyja. Uostalom, evo našeg Johna. Što misliš da on radi, ako ne
pazi na tvornicu... i sav posao u njoj?”
“John mora provoditi većinu svog vremena u uredu, kao i ja. Svejedno, to nije
poanta; poanta je to da si ti ovdje da naučiš kako stvari funkcioniraju, i ako dozvoliš
radnicima da vide kako odlaziš u petak navečer, tjedan nakon tjedna, počet će
zabušavati.”
“Oh, tata, tko će zabušavati s tobom ovdje? Uostalom, nitko ne obraća puno
pažnje na mene. Kao što je McClurk rekao baš jučer: ‘Ti, gospodine Dan, si ovdje
samo kako bi nas bilo dovoljno.’”
“McClurk traži da mu netko začepi gubicu. Ako ne bude oprezan, zaustavit ću
mu plaću i sve; to će ga ušutkati na neko vrijeme. Napravio bi to još odavno da nije
njih trinaest koje ima u družini. Ah, idi.” Sada je zamahnuo rukom prema Danu. “Idi
odavde.”
“Ne, neću pokušavati.”
“Idi odavde, govorim ti. Svemogući Bože! Ne želim provesti tri noći i cijeli dan
u nedjelju gledajući tvoje lice.”

133
 Knjige.Club Books

“Dolazi li teta Florrie u nedjelju?”

“Da, pretpostavljam. Zašto pitaš?”
“Pa, nećeš morati gledati u moje lice.”
“Gledaj sada ovdje, momče, tvoja teta Florrie misli...”
“Da, znam; čuo sam sve, moja teta Florrie misli samo najbolje. Ali me nervira. I
zašto ju ohrabruješ?”
“Ohrabrujem! Kako misliš ohrabrujem?”
“Baš tako. Reci mi nešto. Jesi... jesi li imao ikakvih ideja u njezinom smjeru?”
“Dovraga! Što ti misliš tko si ti, momče, da me ispituješ o takvim stvarima?
Gledaj, nije bitno kakve ideje imam u tom smjeru; to nema nikakve veze s tobom.”
“Ne bi, zar ne?” Danov glas je sada bio tih i ozbiljan.
“Ne bi što? O čemu dovraga pričaš?”
“Znaš.”
“Dobro znam, i mislim da sam dovoljno star da mogu odlučiti, to jest kada bude
vrijeme za to, kada će biti prikladno razgovarati o tim stvarima. Sada mi se makni s
očiju, i ako ćeš ići prijeko, bolje ti je da se požuriš jer kako stvari stoje, nećeš stići
do kasno u noć. I usput,” Harry je pogledao Dana kada je krenuo prema vratima, “ti
i Brigadirka možete razgovarati i međusobno se tješiti oko iste teme, tvoje tete
Florrie, jer ona frkće nosom svaki put kada ju vidi. Da, tako je, pričaj s njom i reci
joj kako si zabrinut što imam ideje u tom smjeru, eh. I pozdravi ju kad si kod toga. I
poslušaj na minutu.” Ponovo je pogledao Dana. “Ponesi nešto maslaca i sira nazad
sa sobom s farme; ovo što sam jeo zadnjih par dana nije nikad vidjelo kravu. I to je
plan. Reci Brigie, ako nitko od nas ne bude tamo za vikend, da pošalje neke stvari s
farme. Ne vidim zašto bi oni iskorištavali proizvode moje zemlje, a mi ovdje živjeli
na bombonima iz dućana. Bio sam baš budala svih ovih godina. I joj! Momče,” sada
je oštro kimao glavom, “siguran sam da sam još uvijek budala, zašto bi onda još
uvijek održavao to prokleto mjesto? To mi reci.”
“Kako bih ga ja mogao posjećivati vikendom.”
Harry nije odgovorio na to, nego se naslonio u svom stolcu i tiho rekao: “Znaš,
mislim da bi uštedio novac ako ti dopustim da sada odeš svojim putem, ali sam rekao
godinu dana, i ti si rekao godinu dana, i držat ćemo se toga. Hajde, idi prije nego što
se predomislim.” Glas mu se izgubio; zatim je zgrabio neke papire i pogledao na
mjesto gdje je Dan još uvijek stajao kraj vrata i sada je viknuo: “Hajde, idi! Ako
nećeš, ja ću, pazi.”
“Zašto ti ne odeš dolje? Pričekat ću do sutra ujutro ako ćeš i ti ići. Nema potrebe
da ostaješ...”

134
 Knjige.Club Books

“Gledaj, momče, ne vidim ništa zabavnog u trčanju na vlak, provođenju osam

punih sati putujući, samo da dođem do daška svježeg zraka, pojedem, odem u krevet,
i onda to sve ponovim prema nazad.”
“Prošli vikend si uživao.”
“Misliš? Pa, za tvoju informaciju reći ću ti ovo, nisam. Imao sam prokleto očajan
vikend. Jednom u tri tjedna ili u mjesec dana mi je dovoljno. I o ničemu se dolje ne
treba brinuti. Sve dok je Brigadirka nadležna, stvari će biti onako kako trebaju.”
Stisnuo je usnice i trznuo glavom i završio: “Dobro sam ju izabrao. Često sam mislio,
da je ona ovdje, ne bi bilo potrebe za pola osoblja. Usput, momče - pretpostavljam
da sam te trebao ranije pitati - što tebe privlači tamo dolje? Što te tjera da prođeš
takvo putovanje za tako malo?”
“Recimo da je to zrak, tata.” Dan je kimnuo ocu, nasmijao se, zatim izašao, i
Harry je, lupkajući po stolu, rekao: “Zrak? Da vidimo tko je to tamo dolje tko bi se
mogao kvalificirati kao zrak?”
Mnogo ranije no što je stigao do svog odredišta, Dan je razmišljao kako mu je
otac u pravu. Zašto proći ovu dugu zamornu vožnju vlakom, i dodatnu mučnu vožnju
kočijom od postaje, dva puta u četrdeset osam sati, zašto? Da, zašto?
Njegova jedina vodilja u mrklom mraku dok je išao niz cestu od male postaje
prema skupini koliba je bila udaljena zagušena svjetlost prozora.
Trebao je tri puta kucati na vrata Bena Taggerta, i treći put je lupio na njih tako
da ga se čuje kroz žamor glasova koji su dolazili iznutra. Vrata je otvorio dječak od
otprilike deset godina koji je pogledao gore u njega i rekao: “Da, što je?”
“Je li ti otac kod kuće?”
“Ne.” Dječak je sada okrenuo glavu preko ramena i viknuo: “Ma! Čovjek treba
tatu.”
Žena koja je došla na vrata bila je okružena grupom djece, što niže što više, i po
zaobljenosti njezine sredine, uskoro će dodati još jedno tom broju.
“Ben nije ovdje, gospodine”, rekla je.
“Kada bi se trebao vratiti?”
“Ne znam; ne bih mogla reći koju noć.”
“Ali vraća li se večeras?”
“Ne bih znala, gospodine, ne s kočijom za prtljagu. Završio je svoje putovanje
oko pet, zatim je ponovo otišao pomoći u potrazi.”
Okrenula se prema jednom od djece, sada vičući: “Donesi lampu!” i kada je
dijete donijelo lampu visoko ju je dignula i uskliknula uz smijeh: “Ha! Pa to ste vi,
gospodine, onaj iz High Banksa. Ah, pa, krenuo je u vašem smjeru i u tom dijelu radi
baš ove minute.”

135
 Knjige.Club Books

Stao je na trenutak prije nego što ju je pitao: “Je li poveo neke posjetioce?”
“Ne, ne, ne posjetioce; traži djevojku, izgubljenu jučer u brdima. Cijeli Hall i
farma su vani, i puno drugih čitavu noć. Možda ju znaš, Mallenova djevojka. Ben ju
zna otkada je bila mala, i njezinu majku prije nje, vozio ih je preko brda puno puta...”
Neuvjerljivo je ponovio ime, zatim dodao: “Izgubljena, izgubljena sinoć?
Kako?”
“Ne zna se; samo znam da je otišla u brda i ljudi s vašeg imanja su ju krenuli
tražiti, i kada je Ben otišao tamo jutros, cijelo mjesto je bilo u uzbuni. Pitali su ga da
drži oči otvorenima i je, ali rekao je da njoj nije bilo traga, i čim se vratio večeras,
ponovo je otišao. Znao ju je, zbilja, i njezinu majku prije nje, kao što sam rekla. Ali
ima do toga i više nego što se čini, rekao je. Uhvatio je neke glasine s farme Wolfbur,
da. Bila je tamo, Mallenova djevojka. U rasulu kada je bila. Nisam saznala cijelu
priču. Samo je popio čaj i otišao svojim putem. Obično mi kaže cijelu priču, ali sada
je samo rekao: ‘Više do toga nego što se čini.’ Velika nevolja tamo na farmi Wolfbur.
Možete ući i pričekati ako hoćete.”
Ne, ne. Odmahnuo je glavom i pokušao kontrolirati svoje misli. Barbara je
nestala i nevolja na farmi. Kakva nevolja? Je li iz očaja nešto napravila Michaelu? I
dokle je došla od jučer navečer?
“Znate li gdje bih mogao naći konja?”
“Konja?” Žena je to izgovorila kao da nikada prije nije čula za konje, zatim je
ponovila: “Konja, u ovo doba noći?”
“Veliki Ned ima jednog u kovačnici, neće ga pokupiti do dana nakon sutra.”
Dječak koji je otvorio vrata je govorio: “Možda će vam ga posuditi, gospodine. Nije
njegov, ali ipak će vam ga možda posuditi.”
“Gdje je kovačnica?”
Djeca su se počela cerekati na neznanje ovog čovjeka i nekolicina ih je
odgovorila u zboru: “Pa! Tamo na kraju, iza ugla.”
“Zapali fenjer i odvedi gospodina do Velikog Neda.” Majka je sada zapovijedala
najvišem dječaku i dječak je otišao nazad u sobu i vratio se za minutu noseći sa
sobom fenjer sa svijećom.
Dan je zahvalio ženi, a djeca su u zboru vikala za njim: “Zbogom, gospodine!
Zbogom, gospodine!” I on je pogledao unazad prema njima gdje su stajali skupljeni
oko žene kao grupa malih demona u prigušenom svjetlu i odgovorio je na isti način:
“Zbogom, zbogom.”
Kovač je bio pred polaskom na počinak. “Konj u ovo doba noći!” rekao je. “Ne
znam, ne znam; nije moj.”
“Čiji... čiji je?”

136
 Knjige.Club Books

“Od Jima Shallbranka.”

“Oh, farmer s ceste Allendale. Poznajem ga malo, siguran sam da mu neće
smetati. Dat ću mu dobru naknadu za njega. Svejedno, imat ćete ga nazad već sutra.”
“Vi ste iz Halla, zar ne?”
“Da.”
“Oni ne dovode konje na potkivanje ovamo, je li?”
“Ne, ne, pretpostavljam da ne.”
“Ne, ne dovode.”
“Pretpostavljam zato što postoji jedan kovač puno bliže.”
“Ne baš tako blizu.”
Dan je uzeo zlatnik od pola funte iz svoje torbe. Sjajio je kao mali mladi Mjesec
dok ga je držao između kažiprsta i palca i muškarac je, gledajući u njega, rekao: “Ah,
dobro, dobro. Trebat ćete pričekati dok uzmem svoje stvari, kaput i ostalo; noć je
žestoka i... i bit će još gora do jutra. Ovo je crni mraz.”
Petnaest minuta kasnije konj je bio osedlan i Dan na njemu, a dječak je hodao
kraj njega od kovačeva dvorišta do grube ceste i ondje je Dan, ponovo stavljajući
ruku u džep, izvukao van novčić koji je predao dječaku, i dječak ga je otvorenih usta
uzeo, zatim začuđeno gledao u njega dok je govorio: “Ali...ali ovo je puna funta, a...
a nisam ništa napravio.”
“Nabavio si mi konja. A sada mi možeš učiniti još jednu uslugu; možeš mi
posuditi taj fenjer, vratit ću ga sutra.”
“Da, da, gospodine, sa zadovoljstvom.” Dječak mu je dodao fenjer i Dan ga je,
skupljajući uzde u jednoj ruci, uzeo od njega i držao ga uz prednji uzdignuti dio
sedla. Zatim je, kimajući dolje prema dječaku i govoreći konju: “Hajde idemo”,
krenuo, dok je dječakov glas dopirao kroz tamu, vičući: “Ja sam vaš čovjek,
gospodine. Bilo kad, bilo kakav posao, ja sam vaš čovjek.”
“Može!” uzviknuo je dječaku, zatim podignuo fenjer iznad glave konja sve dok
nisu prošli stazu punu rupa i stigli do ceste za kočije.
Znao je da je to što je prošao put bez nezgoda više stvar sreće nego sposobnosti,
jer se fenjer pokazao upitne koristi i za konja i za njega samoga. Pošto nije bila
stabilizirana, svijeća se nekoliko puta prijetila ugasiti, i samo je instinktom i zdravim
razumom konja bio spašen toga da mu prijeđe preko glave i više od jedanput...
Kada se spustio iz sedla na prazan prilaz kući, nije bilo nikoga, čak niti u staji,
ništa što bi upućivalo na prisutnost ikakve uznemirenosti. Zavezao je uzde za stup,
zatim otrčao uz stepenice, no kada je stisnuo kvaku prednjih vrata i našao ju
otvorenu, znao je kako je to neobično, jer njegovi roditelji, odrasli u gradu,

137
 Knjige.Club Books

nikada nisu odlazili u krevet ako nisu zakračunali vrata i inzistirali su na tome da
nastave tu naviku otkako su došli u Hall.
Nikoga nije bilo kada je ušao u kuću, ali pogađajući gdje bi Brooks mogao biti u
ovo doba ako je još budan, krenuo je prema sobi za osoblje, i kada je naglo otvorio
vrata, tri zapanjena lica su se okrenula od stola prema njemu, ona gospođe Kenley,
Brooksa i Armstronga.
Bez uvertire je upitao: “Što se dogodilo, što je to što se priča? Ima li u tome
istine?”
“Dakle! Gospodine Dan, nismo vas očekivali.” Gospođa Kenley je bila prva koja
je ustala; i Brooks je, slijedeći nju, rekao: “Ne, gospodine Dan, nismo vas očekivali,
nismo mislili da ćete primiti pismo do sutra ujutro.”
“Pismo! Nismo dobili nikakvo pismo. Ali... ali recite mi, što se dogodilo?”
Sad su gledali jedno u drugo. Zatim je Brooks, zauzimajući dvojbenu ulogu glave
kuće u odsutnosti njegova gospodara i
Brigadirke, rekao: “Ako pođete ovim putem, gospodine Dan, reći ću vam detalje
koliko ih znam.”
Kada su došli do vrata, gospođa Kenley je rekla: “Hoćete li nešto pojesti,
gospodine?”
“Da, molim vas, gospođo Kenley, ali samo zakusku. Najviše mi treba toplo
piće.”
Nakon što je stao sa strane da dopusti Danu ući u primaću sobu, Brooks je
zatvorio vrata, zatim stajao unutar sobe jer je Dan također stao.
Pokazujući nestrpljenje i glasom ga potvrđujući, Dan je inzistirao: “Što je ovo?
O čemu se tu radi, Brookse? Kažu da je gospođica Barbara nestala.”
“Da, gospodine, nestala je. Nema je od jučer poslijepodne. Počelo se mračiti kada
je otrčala iz dvokolice u brda. Tako... tako kaže gospođica Brigmore.”
Nakon trenutka u kojem je Dan puhao u svoje ruke, koje su bile ukočene od
hladnoće, a odjednom su postale vlažne, promrmljao je: “I otada joj nema traga?”
“Ni traga ni glasa. Osoblje je u smjenama pretraživalo brda i seosku okolicu čitav
dan, jedni u Hexhamu, drugi u Haltwhistleu. Ali, kao što sam rekao, ne vidim kako
bi došla tako daleko; bila bi mrtva umorna prije nego što bi stigla onamo, to je
udaljenost između dvanaest i šesnaest kilometara...”
“Jesu... jesu li pregledali rijeku?” Upitao je tiho.
“Nije išla u tom smjeru, tako je rekla gospođica Brigmore. Uvjerena je da je išla
u brda. A što se mene tiče, ja sam uvjeren ako je i išla tamo, i nije našla sklonište,
nema velike koristi od traženja. Jedna noć tamo vani i ona bez mesa na kostima ne
bi mogla...”

138
 Knjige.Club Books

“Dobro, dobro.” Polako je hodao prema vatri, zatim se okrenuo prema Brooksu
koji je još uvijek stajao na istom mjestu i upitao: “Gdje je gospođica Brigmore sada?”
“Zadnji sam ju put vidio oko pet sati. Gospođa Kenley ju je pokušala natjerati da
legne jer je padala s nogu, ali nije željela ostati; otišla je kući; ona je kao luda žena.
Bilo je jedno vrijeme, mogu ti reći...”
Vrata su se otvorila i Armstrong je ušao s pladnjem i kada ga je spustio na stol
sa strane kamina i počeo slagati stvari na njega, Dan je oštro rekao: “Nemoj se
zamarati time. Reci mi, je li netko u staji?”
“Da, gospodine Dan, Howard je tamo, ali ostali su još vani u potrazi, ali bi se
uskoro trebali vratiti zato što nema neke svrhe...”
“Reci Howardu da mi pripremi dvokolicu”, presjekao ga je Dan. “Ne, kada bolje
razmislim, samo konja. I reci mu da mi pripremi fenjer. Oh, i usput, ostavio sam
konja na prilazu kući, zaboravio sam.” Zatresao je glavom. “Reci mu da se pobrine
za životinju; sutra ju treba vratiti na Shallbrankovu farmu. Poslat ću i poruku. Reci
mu da me podsjeti.”
Kada su dvojica muškaraca otišla iz sobe, on je stajao pognute glave, držeći se
za policu kamina dok su mu zubi snažno grizli donju usnu.
Nakon jednog trenutka okrenuo se i natočio šalicu crne kave, koju je popio
gotovo naiskap, zatim je uzeo komad hladne pite i žvakao dok je hitro izlazio van,
zatim potrčao kroz hodnik i uz stepenice u svoju sobu..
.ssss
Mary je bila ta koja mu je otvorila vrata. Gledala je u njega lica umorna od
nedostatka sna i umrljana suzama, zatim rekla: “Oh! Gospodine Dan, gospodine
Dan. Oh, drago mi je što vas vidim! Oh, zbilja je! Je! Uđite, uđite. Ona je u dnevnoj
sobi. Napravite nešto s njom, hoćete li? Natjerajte ju da se odmori. Oh!
Gospodine Dan, da joj se takva stvar dogodi. Hoće li ikada doći kraj?”
Nastavila je razgovarati s njim dok je prolazio kroz hodnik i otvarao vrata dnevne
sobe, i kada je vidio Brigie kako sjedi pred vatrom, tijela izgubljena u velikom stolcu
kožnog naslona, zastenjao je u sebi jer je cijeli njezin izgled odavao očaj.
“Dane.” Umorno se ispravila. “Dane. Čuo si?”
“Da, da, nešto malo.”
“Moja Barbara je mrtva, Dane.”
Protisnuo je slinu niz svoje suho grlo prije nego što je pitao: “Oni... oni su ju
našli?”
“Ne, ne, ali da je živa, vratila bi se.”
“Možda se spotaknula i pala, i... i leži u nekom jarku, ili dubokom klancu.”

139
 Knjige.Club Books

Sada ga je gledala u oči i ponovila: “Ili dubokom klancu, Dane; i cijelu noć na
ovoj ledenoj hladnoći. Ono što je učinila je bilo grozno, ali... ali nije to zaslužila.
Sirota, sirota Barbara, ona nije to zaslužila.”
“Što je učinila?” tiho je upitao.
“Ona... ona je gurnula Saru niz brdo, na mjestu gdje bacaju stare strojeve. Nije
mogla znati što će se dogoditi. Sarina noga je jako ozlijeđena.” Glava joj se ponovo
micala u malim pokretima, i kao da da je priznanje, rekla je: “Više od jako ozlijeđena,
slomljena, i koža rastrgana i razderana do kosti.” Zatvorila je oči kao da odbacuje tu
sliku iz misli, zatim završila: “I... i onda ju je Jim napao.”
“Napao? Barbaru?” Namrštio je lice prema njoj.
“Njegovim riječima, udario ju je i... i ako je razumjela četvrtinu onoga što joj je
rekao, dio nje je umro tada, a ostatak je ubio Michael, jer njegov je bijes bio jednako
velik kao što je njezin morao biti dok me gledao u lice i ponavljao što joj je Jim
Waite rekao, i tada dodao: ‘Nikada više ne dolazi ovamo, čuješ li?’ To su bile
Michaelove riječi meni, Dane, ‘Nikada više ne dolazi ovamo. Štoviše’, nastavio je,
‘rekao sam joj da je više nikada ne želim vidjeti dok je god živa, i ako se nešto dogodi
Sari, mrzit ću ju do dana kada umrem. Rekao sam joj da ću oženiti Saru. I to vrijedi
i za tebe, čuješ li? Oženit ću Saru. Gotovo je, zavjere, spletke, gotovo je.’ I bilo je
gotovo, Dane. Kada se popela u dvokolicu na cesti, znala sam da je gotovo. Već je
bila mrtva iznutra, jedina stvar koja joj je tada preostala bila je ubiti vlastito tijelo
i...”
“Prestani, Brigie.” Glas mu je bio istog tona kao i kada je zaustavio Brooksovo
brbljanje. “Ako nije nađena, nada još uvijek postoji. Gledaj, reci mi, reci mi kojim je
točno putem otišla.” “Popela se na uzvisinu odmah kraj ceste koja bi ju dovela
do brda, odande je mogla ići ravno naprijed prema Allendaleu, ili lijevo prema
Cattonu ili prema Allenbeadsu.”
“Nikada ne bi dospjela tako daleko. I svejedno, trebala bi prijeći rijeku.”
“Postoji kamenje i mostovi.”
“Nikada ih ne bi našla; kažu mi da je skoro bio mrak.”
“Onda je u rijeci.”
“Da je u rijeci s ove strane, već bi ju našli. U sjevernom dijelu rijeke Tyne možda
bi bilo drugačije, tamo postoje ribnjaci u kojima bi se mogla izgubiti, ali ne u ovom
dijelu.”
“Da, u ovom dijelu također, Dane, ima ih...”
“Prestani! Zaboga, prestani, Brigie! Začuđuje me što si se ovako predala.” Na
trenutak je zadržao ruku na glavi. “Jesu li pogledali u rovove... mislim u rudnike
olova?”

140
 Knjige.Club Books

“Ne znam. Sigurno jesu. Ali ona ne bi išla tim putem, nikada više ne bi išla tim
putem, ne u tom smjeru, ne, nikada ne bi išla u tom smjeru. Rekao je daju ne želi više
nikada vidjeti sve dok...”
“Brigie.” Glas mu je sada bio nježan. “Moraš se odmoriti, moraš ići u krevet
barem na dva sata. Gledaj, ja... ja idem van. Ne mogu učiniti puno prije zore, ali
svejedno idem van, no samo ako mi obećaš da ćeš ići u krevet.”
Ponovo se naslonila u stolcu i gledajući u njega tiho rekla: “Čudno je kako su
Waiteovi nositelji nesreće za Mallenove. Jimov otac, Harry Waite, bio je sredstvo
Thomasova pada. Da ga se nije načulo kako govori protiv mladog gospodara,
Thomas ne bi bankrotirao, ne bi morao provesti svoje zadnje dane u ovoj kući i...
i Barbara se nikada ne bi rodila. Sada je Jim Waite ubio Barbaru.”
“Ne govori tako, Brigie.” Okrenuo se i viknuo: “Mary! Mary!” i kada je Mary
hitro došla u sobu, rekao je: “Brigie ide u krevet na par sati.”
Gospođica Brigmore je odmahivala glavom. “Ja... ja ću se odmoriti ovdje, spavat
ću ovdje.”
“Ako budeš, ja ću isto ostati ovdje, ne idem van.”
Gledali su jedno u drugo. “U redu,” rekla je, “ići ću uskoro.”
“Ići ćeš sada. Idi s njom gore, Mary.”
“Da, da, budem, budem. Još ćemo jednu imati na brigu ako ne ode.”
“A ja ću ostati ovdje dok se ne vratiš i kažeš mi da je u krevetu.”
Gospođica Brigmore je polako ustala. Gledala je u Dana, no nije više ništa
govorila niti se njihala dok je hodala sobom, ali joj je korak bio onaj kakve
mehaničke figure.
Bilo je gotovo deset minuta kasnije kada je Mary ponovo ušla u dnevnu sobu i
rekla: “Pa, u krevetu je, ali ne mogu obećati da će spavati.”
“Spavat će kada bude legla.”
“Ah, gospodine Dan, nije li to grozno? Jeste li ikada čula išta slično? Znate, ima
nešto u bapskim pričama, tako mi svega! Ima, i opet se tako dokazalo. Uvijek su
govorili kako je Mallenovima suđeno da donose smrt i katastrofu i ova zadnja
epizoda to dokazuje, jer ono što gospođica ne zna je da je sirota djevojka,
Sarah, postala bogalj za cijeli život.”
“Što hoćeš reći?”
“Ben Taggert mi je rekao noćas na putu nazad; došao je na minutu vidjeti jesu li
je pronašli, i kao što je rekao, bit će to dar Božji ako je mrtva kada ju nađu, jer ako
ne, trebat će odgovarati za svoj zadnji čin. Rekao je da su mladoj Sari maknuli nogu;
kada su je doveli do bolnice, nisu mogli ništa napraviti, kako je bila sva rastrgana i
polomljena, i koža otkinuta od kosti kao da ju je ugrabila divlja životinja. ‘Crni je

141
 Knjige.Club Books

dan za njih tamo preko’, rekao je, ‘jer bila je ona predivna djevojka.’ I bome je bila,
bila je zvijezda koja je sjala u domu Waiteovih, je. Bila je nećakinja Harryja Waitea,
ali gledali su na nju kao na kćer, i Jim Waite ju je obožavao, je. Bio je više kao njezin
otac nego rođak. Ben je rekao da bi pomislio kako je na farmu došla kuga i razumljivo
je, zar ne, djevojka kao ona, predivna, da ostane s jednom nogom... Ah! Gospođica
Barbara. Ali nisam nimalo iznenađena, gospodine Dan, nimalo iznenađena; bila je
tvrdoglavo dijete i tvrdoglava mlada žena. Sve je to radi gospodina Michaela, znate.
Neprirodni su njezini osjećaji prema njemu jer između nas,” sagnula se prema njemu,
“nikada ne bi došlo ni do čega, samo su jedno koljeno razdvojeni od polubrata i
sestre, nije bilo prirodno, zar ne? Njezin cijeli život je bio zamršen. Da, stvari koje
sam vidjela u svoje vrijeme, i to u samoj ovoj kući. Ja sam bila ta koja je našla njezinu
majku kada je gospodar završio s njom, i ja sam ga iznijela kada se upucao. Da, da,
kažem vam. I onda neki ljudi kažu da je ovo Bogu iza nogu i da se nikada ništa ne
događa... Kamo idete, gospodine Dan?”
“Idem vidjeti mogu li je naći, Mary.”
“Ali možete se i vi izgubiti, gospodine Dan; i noć je opako hladna, mraz se stvara,
nije sigurno za konja. Ne želimo još više briga.”
“Mislim da se ne moraš brinuti o meni ili konju, Mary.”
Pratila ga je do vrata i kada ih je otvorio, rekla je tiho: “Bilo bi bolje, gospodine
Dan, da odlučite, kao ona, da je nema. Večeras je loše, ali sinoć je bilo gore.
Dokrajčilo bi i medvjeda da mora ležati vani.”
“Ne možemo ništa nego vidjeti, Mary.”
Ništa više nije bilo rečeno i on je otišao oko kuće, preko dvorišta do stare staje
gdje je ostavio konja u skloništu i, popevši se na njega, odjahao je u mrak.
Ipak, prošao je tek nekoliko metara od male kuće prije nego što se zaustavio i
upitao kojim putem krenuti. Ispred njega je bila cesta koja ide u brda, ali nalijevo je
bio uzak jahački puteljak koji je naposljetku vodio do starog prolaza za naplatu
cestarine. Iza svratišta su bile dvije staze i obje su vodile u pobrđe. Tamo gore su
bile pećine i izolirani rudnik koji se sjećao da je istraživao godinama ranije; također
se prisjetio neke vrste stare kuće.
Okrenuo je konja na obrasli jahački puteljak i kako je napredovao, povremeno je
morao pomaknuti noge naprijed kako bi spriječio ispadanje iz sedla zbog
isprepletenih grana. Dva puta je životinja stala i odbila nastaviti dalje, dok nije
iskoristio svoje pete na njezinim bedrima. Kada je stala po treći put, vidio je pod
blijedim svjetlom fenjera da su stigli do ulaza na obilaznicu.
Ukočeno silazeći, jer već mu je bilo hladno, mislio je o Marynim riječima:
“Dokrajčilo bi i medvjeda da mora ležati vani.” I znao je da bi jer su postojale male
šanse da bi preživjela noć na otvorenim brdima u hladnoći kao što je ova.

142
 Knjige.Club Books

Gurajući uništena vrata ograde na stranu, poveo je konja kroz njih; zatim je,
ponovo se penjući, pošao desnim putem. Nakon pola kilometra stigao je do ostataka
kuće, sada manje nego što je se sjećao. Još jednom silazeći, poveo je konja do
upitnog skloništa uništene staje, i nakon što ga je zavezao za prečku i pokrio
dekom od stražnjeg dijela sedla, uzeo je fenjer i spremao se krenuti, ali je životinja
glasno zarzala kao od straha. Vratio se i potapšao konja i rekao: “U redu je, u redu
je, neću dugo.”
Nije mogao vidjeti ništa izvan radijusa svjetla fenjera, ali je znao da se u ovom
dijelu nalazi nekoliko zbijenih brežuljaka.
Kada se pokušao popeti po strani prve padine do koje je došao, poskliznuo se i
pao na koljena i jedva spasio fenjer da se ne ugasi.
Kada je ustao na noge, stao je mrmljati naglas. Ovo je glupo, prokleto glupo! Što
je očekivao naći ovdje? Ali unutar minute ponovo se penjao i, još uvijek skližući i
otklizavajući se, stigao je do vrha padine. I sada je učinio ono što je kasnije smatrao
čudnim jer, stavljajući fenjer na tlo, spojio je ruke preko usta i povikao u noć:
“Barbara! Barbara!”
S njegove desne strane se čula jurnjava kao da se životinja uplašila; zatim malen,
tanak vrisak od negdje niže dolje koji je označavao da je nedovoljno uplašena
životinja došla do svog kraja.
Sada je pogledao u fenjer; svijeća je nestajala, mora se spustiti ili će on također
biti izgubljen u vrlo kratkom vremenu. Bez svjetla nikada ne bi našao put nazad.
Konj je ponovo zarzao kada je krenuo prema njemu, ali sada je to bio zvuk
dobrodošlice, i čim je odvezao uzde s prečke, potrudio se krenuti prije nego što se
popeo.
Kada je izašao na cestu blizu male kuće, vidio je da je i ona u mraku, i zaključio
je da Brigie spava, stoga je odjahao prema Hallu.
U kući nije bilo znakova života osim blijedog sjaja koji je dolazio kroz krajnje
prozore. Ušao je u staju, i tu je sve bilo tiho. Imao je poriv povikati i sve ih probuditi,
ali umjesto toga rasedlao je konja, kratko ga iščetkao, smjestio ga u njegov boks i
pobrinuo se da ima hrane, zatim se vratio u kuću.
Prednja vrata su bila otključana i predvorje je bilo osvijetljeno samo jednom
kandelabrom, kao i hodnik; sva ostala svjetla su bila ugašena. Ponovo je imao poriv
povikati dok mu njegov razum nije rekao da su oni ti razboriti, otišli su u krevet tako
da mogu dočekati dan, i on mora učiniti isto.
Nije se svukao, osim da skine svoja dva kaputa i čizme; tada, legavši na krevet
samo s laganim prekrivačem preko sebe, ležao je gledajući u strop.

143
 Knjige.Club Books

Vjetar je počeo puhati i udarao je po zabatu, ali zidovi su bili tako čvrsti i građa
koja je podupirala prozore tako jaka da je plamen jedine svijeće gorio ravno i
neprekidno, njegovi rubovi neuzburkani.
Možda nije bila tamo, možda je negdje našla sklonište, možda je stigla do grada...
Molim! U mraku, i u tom stanju uma? Uzimajući sve stvari u obzir, bilo je više
moguće da je onako kako je Brigie rekla. Ne. Ne. Okrenuo se u krevetu i zario lice u
jastuke. Ako je bilo tako, njegov život bi bio besmislen. Da ona bude mrtva i da joj
nikada nije rekao da ju voli. Riskirajući da mu se smije u lice, trebao joj je reći.
Postojala bi neka svrha, neko značenje svih godina pretvaranja da im je dao
kulminaciju i izašao načisto i rekao: “Barbara, zaljubljen sam u tebe cijeli svoj život,
pa, barem od prvog puta kada sam te vidio kako stojiš u dječjoj sobi s Brigie, tako
drska, tako sigurna u sebe, mala dama. Pričala si i govorila kao nitko koga sam prije
upoznao, i zato što sam bio malen, tada jedva išta veći od tebe, odnosila si se prema
meni kao da sam prljavština na tvojim cipelama, i tada si za mene postala cilj života,
nešto što trebam pokoriti, a sve što sam pokorio su moji osjećaji i snaga da ih
sakrijem pošalicama i sarkazmom i izazivanjem.”
Sada se namrštio u jastuk i isprekidano promrmljao: “Oh, Barbara, Barbara,
nemoj umrijeti, nemoj biti mrtva. Da si se udala za Michaela, otišao bih. U bilo kojem
slučaju bih otišao, ali bih te još uvijek imao tamo u svojim mislima, prelijepu, ali
oštećenu zbog svojeg nedostatka, mučenu zbog njega. Ali da si bila i slijepa, ne bi mi
bilo bitno. Oh, koliko sam ti puta to želio reći, uzeti tvoje ruke, pogledati te u oči i
reći ti: ‘Slijepu i gluhu još uvijek bih te volio.’ Ali ne nijemu. Trebao bih čuti tvoj
glas, kako se lomi i puca na riječima, dovodeći ih do neprirodnih visina. Da, uvijek
bih ti trebao čuti glas. Nemoj biti mrtva, Barbara, nemoj biti mrtva. Zaboga! Nemoj
biti mrtva.”
“Oh, žao mi je, gospodine, ja... ja nisam znala da ste se vratili. Rekli su da ste
vani pa sam donijela posudu za zagrijati krevet.” Djevojka je stajala pri dnu kreveta
držeći posudu pred njim, on je ustao i progunđao: “Koliko je sati?”
“Oko pola šest, gospodine.”
“Šest, šest sati?” Bacio je prekrivač nazad i spustio noge na pod govoreći u isto
vrijeme djevojci: “Donesi mi nešto tople vode, hoćeš li, i lonac kave? Prvo donesi
vodu, ostavi kavu dolje.”
“Da, gospodine. Da, gospodine. Hoću... hoću li staviti posudu na krevet?”
“Ne, ne, odnesi je. Oh, usput.” Zaustavio ju je dok je izlazila kroz vrata: “Pošalji
poruku do staje da odmah osedlaju Pukovnika za mene...”
Sat iznad staje je otkucao sedam kada je prelazio dvorište. Knowles, konjušar,
još sa snom u očima, dočekao ga je gotovo na vratima staje vodeći konja. “Jutro,
gospodine”, rekao je. “Zima, nije li. Stavio sam deku straga onako kako volite.”

144
 Knjige.Club Books

“Hvala, Knowlese. Usput, jesi... jesi li čuo išta više?”

“Ne, gospodine. Ja sam sam bio vani s gospodinom Steeleom do zbilja kasno;
Morganovi ljudi su se pridružili onima tamo iz Cattona; imali su pse i sve, ali nisu
mogli puno napredovati po mraku, iako smo svi imali svjetiljke. Policajci iz
Hexhama će uskoro ponovo početi čim svane dan; kažu da će probati još jedan dan,
ali da ne izgleda dobro.”
Začepi, dječače! Začepi, dječače! njegov je um vikao na dječaka dok je govorio:
“Idem u smjeru Studdona i preko Sinderhopea; krenut ću prema Blanchland Mooru.
Ako će itko od ljudi doći, reci im da sam krenuo u tom smjeru. Nema smisla da svi
pokrivamo isto područje. I dovedi mi Bess.”
“Da, gospodine! Da, gospodine, reći ću im... Ali Bess, gospodine, nema neki
nos, nije ga nikad imala, i stara je.”
“Možda si u pravu, Knowlese, ali povest ću je.”
“Kako kažete, gospodine.”
Jutarnje svjetlo se brzo dizalo i na prvi pogled se činilo da je palo malo snijega,
tako je bijelo bilo tlo od mraza. U poljima je trava bila povezana u krutim izvijenim
hrpama i ondje gdje stoka nije gazila, svaka je travka uspravno stajala obložena
bijelim injem.
Vjetar mu se probio kroz grlo i opekao ždrijelo sve dok ga nije ponovo iskašljao
kroz paru. Nagnao je konja u kas, i prije no što je došao do kolibe popeo se na brdo
i prešao preko potoka i preko strmog polja da bi naposljetku došao do prolaza za
obilaznicu ovim kraćim putem.
Nije odmah sišao s konja, nego je sjedio gledajući oko sebe i upitao se zašto je
ponovo došao ovamo. Ako je namjeravala pobjeći, pobjegla bi puno dalje od ovoga.
Tratio je vrijeme. I što je očekivao da Bess radi ovdje sa zemljom krutom kao
željezo? Pogledao je u nju. Bila je istina ono što je Knowles rekao, nije imala dobar
nos i ostarjela je. Pogledala je gore u njega i zamahnula repom i kimnula kao da
izmjenjuju riječi; tada je krenuo kroz uništena vrata ograde i pošao putem koji je
vodio do ruševne seoske kuće.
Privezao je konja i napustio čistinu i smjesta krenuo uzbrdo, u isto vrijeme se
pitajući kako je izbjegao strgati vrat jučer u onom mraku. Stajući u jednom trenutku,
pozvao je psa k sebi, i zatim pogledao oko sebe. Svjetlo se poigravalo s dnom doline;
zelenilo i smeđilo tla se slijevalo u ogromne valove koji su dosezali
podnožje udaljenih brda, čije su vrhove sada mamili i valjali niski oblaci - niti metar
ove zemlje nije izgledao jednako više od jedan sat. Maglovito se sjećao kako je prije
stajao na ovom mjestu; bila je to prirodna visoravan. Maknuo je pogled s doline i
pogledao gore u sljedeće brdo. Negdje tamo je bio stari rudnik; trebao si

145
 Knjige.Club Books

zaobići strmo brdo kako bi došao do njega. Sjećao se kako ga je jednom usporedio s
velikom krastom na nježnoj koži. No tko bi nazvao ikoji dio ove zemlje nježnim?
Prošle su godine otkako je bio ovdje; i tada nije bio sam. Bio je mlad, svi su oni
bili mladi, i trčali su ovim brdima nadvikujući se, John, Katie, Constance, Barbara i
on. Njegove noge su bile kratke i stoga je bio zadnji, i smijali su mu se jer je kliznuo
niz padinu i oštar krš mu je razderao stražnji dio nogu tako da su počele krvariti;
djevojke su bile pune kajanja.
Prije koliko je to bilo godina? Nije se mogao sjetiti. Ali bi li se ona sjećala i došla
ovamo i ušla u tamnu pukotinu? Sada ih je mogao vidjeti, sve njih, kako stoje unutar
ciglenog luka rudnika, gurajući se međusobno, tjerajući jedno drugo da krenu
naprijed; tada je John doveo njihovu igru naglom kraju, govoreći: “Moramo krenuti
nazad, Brigie će se brinuti”, i mislio je, Johna je strah, to je rekao samo zato što ga
je bilo strah ući unutra.
“Dođi, Bess. Dođi.” Sada je žurio naprijed, tjerajući psa sa sobom preko još
jednog brda i još jednog, kližući i otklizavajući se, sve dok nije stajao pred strmim
brdom. Stajalo je samo, odvojeno od svojih kamenih prijatelja, kao izolirano zbog
svoje ružnoće.
Noge su ga izdavale sa svakim korakom pa je išao čučeći niz brdo; zatim se,
teško dišući, popeo do pola puta strmom stranom brda sve dok nije dosegao uzak
neravan puteljak ništa širi od kozje staze. Prateći ga, došao je okolo do druge strane,
i odmah nasuprot njemu stajao je ulaz u rudnik.
Obronak je, isto kao i strmo brdo, imao velik nagib, ali je tu i tamo bio blaži, s
ponekim grmom i zelenilom i paprati sada umrljanim zimskim smeđilom.
Ne više od par minuta kasnije stajao je ispred ulaza, ali je izgledao puno manji
nego što se sjećao, zapravo se pitao je li to pravi ulaz jer je pretpostavio da postoje
drugi slični rudnici i trebao je samo pretražiti brda kako bi ih našao. Ali sada kada
je stajao ispred ovoga, iskusio je čudan osjećaj, bilo je to kao da je jučer bio ovdje s
ostalima; s obzirom da je ovdje bio samo jednom, zašto je odlučio ponovo doći
ovamo, a ne na neko drugo mjesto?
Prošlu noć njegov ga je um vodio naokolo ovim brdima; ipak, kada je ovog jutra
ustao mislio je krenuti drugim smjerom, to je bilo tako sve dok nije bio na putu; tada
se činilo kao da je njegov konj, a ne on, preuzeo inicijativu.
Sada, kao i svih tih godina ranije, kao i John tada, bojao se ući, bojao se ući u
tamu. Bess je njuškala tlo. Vidio je kako se njezin nos spušta do lokvice vode malo
podalje unutra, i kada je njezina šapa dotakla površinu, iznenadio se što nije bila
smrznuta; mali valovi su odsijevali mutne pruge boja kao na ulju.
Kada je Bess nestala iz vida, oštro ju je pozvao nazad, govoreći: “Ovdje! Ovdje,
Bess! Bess!” Mogao je vidjeti malo ispred sebe, udaljenost od možda tri ili četiri

146
 Knjige.Club Books

metra, ali Bess je otišla dalje od svjetla. Čuo ju je kako njuška i ponovo pozvao:
“Bess! Bess!” Nije znao koliko duboko rudnik ide u brdo, a moglo je biti i prolaza
ili padova. Ponovo je viknuo: “Ovdje! Bess! Ovdje!” i ona se vratila nazad u njegov
vidokrug.
Zatim je, dolazeći do njegovih nogu, sjela, pogledala u njega i zalajala dva puta,
i on se sagnuo do nje i upitao: “Što je?” i ona se okrenula od njega i ponovo otrčala
u tamu i još jednom ju je čuo kako njuška.
Polako se kretao naprijed; zatim je naglo stao, jer je tamo na podu kraj kamenog
zida nešto ležalo. Jedva je uspio razabrati oblik zbog nedovoljno svjetla. Bess ga je
njuškala, i kada je krenuo naprijed, noga mu je zapela za kamen koji je stršao i skoro
je pao kraj figure na tlu.
Bio je na koljenima, njegove ruke su se kretale po ispruženoj figuri. Duboko je
udahnuo prije nego što je viknuo: “Barbara! Barbara!”
Ležala je s licem okrenutim prema kamenom zidu, rukama prekriženim na
prsima i dlanovima ispod brade; koljena su joj bila skvrčena i gotovo doticala njezine
laktove. Okrenuo ju je, cijelo vrijeme govoreći: “Barbara! Oh, Barbara! Hvala
Bogu!” Tada, dok je pokušao ispraviti njezino tijelo, pitao se zašto je
zahvaljivao Bogu, jer tijelo joj je bilo kruto i nepomično. Sada je hitro ustao na noge
i pokušao ju dignuti, ali bilo je nemoguće, stoga je stavio ruke pod njezina pazuha i
polako ju vukao preko grubog tla prema izlazu.
Pogledao ju je pod danjim svjetlom. Oni dijelovi njezina lica koji nisu bili
prekriveni blatom bili su voštane boje smrti. Njezina odjeća na gornjem dijelu tijela
je bila suha, ali su joj suknje i donji dijelovi bili teški od vode, i rub kaputa i haljine
i njezine čizme su bile zatrpane mokrim blatom, što je ukazivalo nato da je
prošla jednim dijelom rijeke, jer su staze bile suhe i krute.
Sada je žurno razdvojio njezine ruke, otkopčao prednji dio kaputa i haljine, zatim
stavio ruku unutar njezina steznika. Nije mogao osjetiti micanje, nije bilo otkucaja.
Mahnito je otkopčao par gumbi koji su bili pred njim, zatim zario ruku između
pamučne tkanine i njezine gole kože. Još uvijek nije mogao ništa osjetiti. Sada je
njegovo uho bilo prislonjeno na njezinu prsnu kost; možda je to bila mašta, ali mislio
je kako može čuti slabi otkucaj. Gurajući ruku u džep svog kaputa, izvadio je bocu.
Otvorio je srebrni gornji dio koji se mogao koristiti kao šalica i dupkom je natočio;
zatim, uzimajući ju za ramena i držeći gornji dio njezina tijela naslonjen na svoja
koljena, dignuo joj je glavu gore i nježno izlio tekućinu između njezinih blago
otvorenih usana.
Kada je šalica bila napola prazna, konjak je tekao sa strana njezinih usta. I sada
je mahnito počeo milovati njezin vrat svojim prstima, cijelo vrijeme govoreći,
moleći: “Barbara, hajde, hajde, popij. Barbara, zaboga, hajde!” Nije moglo biti

147
 Knjige.Club Books

prekasno, nije. Zašto je morao doći ovamo ako je bilo prekasno? Ne, ne.
“Hajde.” Oh, Bože! Isuse! Daj da proguta.
Kao da je njegova molba bila smjesta uslišena, popila je gutljaj i on se gotovo
nasmijao naglas.
Ponovo je popila gutljaj, a nakon trećeg gutljaja počela je kašljati. Bio je to
malen, slab zvuk, oklijevajući; prateći ga, duboko je udahnula i njezino je tijelo
zadrhtalo; koljena su joj se počela tresti, zatim njezin trup, njezine ruke, sve dok joj
se cijelo tijelo nije silovito treslo.
Držeći ju čvrsto uz sebe na trenutak ju je ljuljao; zatim ju je polegnuo natrag na
tlo i strgnuo kaput sa sebe i ogrnuo je njime, tada ju je opet držao, sada joj govoreći
tiho, znajući da ne može čuti. “U redu je, ljubavi, u redu je, sve je gotovo, uskoro ćeš
biti kod kuće i na toplom. Oh, draga moja, draga moja; da si bila nagnana na ovo.
Nije me briga što si učinila, ili kome si što učinila, meni to nije važno. Oh, Barbara,
Barbara.”
Kada su joj se oči polako otvorile, pogledao je u njih i rekao: “Dobro si, ne moraš
se brinuti ni o čemu, uskoro ćeš biti kod kuće. Misliš... misliš li da možeš stati na
noge?”
Nije pokazala nikakav znak razumijevanja; lice joj je bilo bezizražajno i još
uvijek mrtvačke boje.
Sada je stavio jednu ruku oko njezinih ramena i pokušao ju uspraviti, ali njezina
težina je još uvijek bila ona mrtve osobe; ukočenost joj je napustila tijelo samo da
bude zamijenjena drhtavom mlitavošću koja je bila jednako teška. Sada ju je
nagovarao, polako izgovarajući riječi: “Pokušaj, Barbara, pokušaj ustati.
Hajde, hajde.” Ali njezino tijelo se nije micalo, njezine oči nisu imale sjaja.
Polegnuo ju je natrag i ustao i pogledao preko brda na dolinu; zatim je vratio
pogled prema Bess i odmahnuo glavom. Trebao je poslušati Knowlesa; sve što je
Bess znala je mahati repom ili lizati ti lice. Da je poveo Roryja, mogao mu je dati
svoju kapu i otišao bi tamo dolje u tren oka i doveo nekoga nazad. Ovo se događa
kada si sentimentalan i nepraktičan zbog dječačkih sjećanja.
Ali nije imalo smisla kuditi psa, moraju dovesti dolje. Ali kako? Nije ju mogao
nositi. U trenutku ogorčenosti je pomislio kako bi to mogao napraviti da je bio građen
kao plavi farmer, a vući ju dolje do čistine nije dolazilo u obzir. Ili će sam otići po
pomoć ili će ju privući.
Pogledao je dolje prema njoj i zadržao pogled na trenutak prije nego što se
okrenuo i brzo otrčao do strmog brda. Nakon što se popeo do njegove najviše točke
stajao je i, stavljajući ruke oko usta, zavikao preko brda: “U...po...moć!
U...po...moć!” zatim je dodao: “Ima...li...nekoga? U...po...moć!”

148
 Knjige.Club Books

Pričekao je nekoliko sekundi prije nego što je ponovo počeo zazivati. I ponovo
je čekao. Onda, upravo kada je odlučio sići do čistine i odjahati do kolibe vidio je
dvije figure daleko dolje u dolini. Došli su mu u vidokrug iza kamenog zida i
pogledali gore. I sada je ponovo vikao i mahao prema njima.
Nakon nekoliko minuta dok ih je gledao kako se miču uz dolinu, glas je došao
do njega govoreći: “Pozdrav! Što je?”
Ponovo je mahnuo i viknuo: “Upomoć!” i zatim pokazao sebi desno.
Na trenutak je pomislio da se vraćaju istim putem kojim su došli, i jesu određeno
vrijeme jer su nestali iz vida, ali su se ponovo pojavili puno bliže, penjući se po brdu.
Nisu došli do njega onim putem kojim je on došao već su znalački skratili put
podnožjem brijega sve dok nisu došli gotovo podno strmog brda, na puteljak koji je
bio skriven paprati. Jednog je čovjeka prepoznao kao radnika s njihove farme,
drugog, velikog mladića širokih ramena i zamršene kose, nije poznavao.
Radnik s farme je viknuo: “Našli ste ju, gospodine?”
“Da, ovdje; brzo!”
Prije nego što su stigli, već je krenuo naprijed i kada su ga sustigli, klečao je kraj
Barbare i još jednom joj podignuo glavu sa zemlje.
Gledajući dolje u nju, radnik s farme je rekao: “Da, Bože! Ali nije joj dobro. Je
li živa, gospodaru?”
“Da, da, ali... ali je bolesna, i jako hladna; moramo ju dovesti dolje što je prije
moguće. Ja... ja ću nositi njezina ramena ako ćete joj vi podržavati noge.”
“Nezgodno je tako.”
Dan se okrenuo i pogledao u veliko lice koje je stajalo nad njim, i mladić je
rekao: “Bilo bi u redu da leži na vratima, ali ovako će se drmati. Bolje da ju ja sam
nosim.”
“To bi bilo najbolje, gospodaru”, radnik s farme je sada govorio. “Barney je jako
snažan, on je prvak u hrvanju u okolici, neće mu biti problem nositi ju.”
Dan je ustao govoreći: “Naravno. Nije bitno kako ćemo ju spustiti, glavno da ju
spustimo i to što prije.”
Ne bez zavisti, gledao je mladića kako se saginje, stavlja jednu ruku ispod nogu
nepokretne figure, drugu ispod njezinih ramena, i podiže ju kao da je dijete; zatim
je, koraka sigurnog poput koze, krenuo ispred njih, no opet ne putem kojim je
on došao. Sada je pratio put oko strmog brda i dolje do čistine, dok je Bess trčala
amo-tamo ispred njega glasajući se i lajući kao da je sve to igra.
Kada su stigli do čistine, mladić je stao, podižući teret više uz svoja prsa, i upitao:
“Kamo da idem?”
“Mala kuća, kuća gospođice Brigmore. Znate ju?”

149
 Knjige.Club Books

“Da, znam ju.”

“Ja... ja idem po svog konja.”
Niti mladić niti radnik s farme ga nisu čekali i tako je morao, jednom na konju,
krenuti u kas kako bi ih sustigao.
Kada su se približili maloj kući, galopirao je ispred njih; zatim je, skočivši s
konja, otrčao preko dvorišta i naglo upao u kuhinju, preplašivši Mary tako da je
uzviknula: “Zaboga! Što je sada?”
“Ja... ja sam ju našao.” Dahtao je kao da je trčao cijelim putem nazad.
“Oh! Ne, ne. Oh! Dane, nisi, zar ne, nisi?”
“Da, da. Gdje je Brigie?”
“Spava; nije zaspala skoro do zore, niti ja. Ja... ja sam se sama tek ustala. Ali,
oh, hvala Bogu! Hvala Bogu! Reći ću joj, reći ću joj.” Otrčala je iz kuhinje, i vikala:
“Gospođice! Gospođice! Dođite! Ona je ovdje! Ona je ovdje!”
Ponovo je otrčao u dvorište gdje su dvojica muškaraca ulazila, i pozvao ih prema
sebi, i mladi riđi momak je ušao postrance u kuhinju dok je Dan iza njega govorio:
“Kroz ova vrata, kroz ova”, otvorio je vrata prema malom hodniku, zatim vrata
dnevne sobe; potom je pokazao na kauč i mladić je došao do njega i spustio
sada potpuno opušteno tijelo dolje na njega.
Kada se uspravio, stajao je na trenutak, gledajući u djevojku; tada se okrenuo i
rekao: “Pa, to je obavljeno”, i otišao iz sobe, upravo kada je gospođica Brigmore
dotrčala niz stepenice. Razrogačenih očiju na trenutak je gledala u čudnog muškarca
prije no što je krenula prema dnevnoj sobi i onda do kauča gdje je, njišući svoje dijete
u rukama, jecala dok je Mary stajala kraj nje kršeći prste.
Dan je stajao tik do vrata gledajući u njih. Nije mogao ništa učiniti ovog trenutka
i, prisjetivši se muškaraca, barem neznanca kojeg će trebati nagraditi, požurio je
natrag u kuhinju. Kada je ulazio kroz jedna vrata, oni su izlazili kroz druga i riđokosi
mladić se smijao dok je govorio: “Aggie, ona će svisnuti od smijeha kada sazna da
sam ja nosio Mallenovu djevojku s brda. ‘Bamey Moorhead,’ reći će, ‘naravno da si
to bio ti.’ Oh, Aggie će se baš nasmijati zbog ovoga, sigurno hoće.”
“Trenutak, trenutak, molim.” Stao je ispred riđokosog mladića, morao je gledati
gore u njega. “Hvala vam, puno vam hvala na tome što se učinili ovog jutra. Ako...
ako dođete do Halla kasnije, ja... ja ću vas primiti.”
“Oh, nema potrebe za tim, gospodine, bilo mi je zadovoljstvo, i neću da me se
plaća za zadovoljstvo. Nemam svako jutro šansu nositi mladu damu preko planina,
ili brda, ili preko brežuljka, kad smo kod toga. Ja bih trebao platiti naknadu za prolaz.
Ugodno vam jutro, gospodine.” Nato se okrenuo i polako krenuo dalje.

150
 Knjige.Club Books

Radnik s farme, nervozno gledajući od njegovih leđa do mladog gospodara,

rekao je kao da obrazlaže mladićev stav: “On je jako snažan, Barney, gospodine, ali
drži da nije ničiji čovjek; tako je to s hrvanjem, gospodaru. Nije to mislio kao
uvredu.”
“I nisam je tako primio. Kako se ti ono zoveš?”
“Cousins, gospodine; ja... ja sam na vašoj farmi.”
“Da, da, vidio sam te. Da, da, poznajem te. Hvala, Cousinse, hvala. Možda...
možda ćeš ti moći proslijediti nešto njemu... njemu... kako si rekao da se zove?”
“Moorhead, gospodine, Barney Moorhead. I ne, gospodine,” sada se kratko
nasmijao dok je govorio, “ne ja, gospodine; ja ne bih bio taj koji bi prenio išta
Barneyju. Ne, kao što je rekao, gospodine, on ne želi ništa, ne Barney. Drago mi je
što je pronađena, gospodine. Otići ću nazad u Hall i reći im, povući će ljude, jer
neki od njih su bili vani od ranih sati. Ja sam sam bio vani u potrazi kada sam naišao
na Barneyja. Imao sam sreće, da.”
“Da, to sigurno. Hvala, Cousinse.”
“Nema na čemu, gospodine. Ugodno vam jutro.”
“Ugodno jutro.” Vratio se u kuhinju, na trenutak stajao kraj stola, duboko
udahnuo, zatim otišao polako, hodajući kao da je i sam bolestan, prema dnevnoj sobi.
Nije ni ušao kroz vrata, kada je gospođica Brigmore hitro došla do njega
govoreći: “Oh! Dane, Dane, hvala Bogu. Ali je bolesna, jako bolesna. Moramo brzo
po doktora.”
“Znam, odmah ću se pobrinuti za to.”
“Kako da ti zahvalim?” Stiskala mu je ruke.
“Tako da joj bude bolje.”
“Oh, da, da; ako nam Bog bude pomogao, učinit ćemo tako da joj bude bolje. Ali
ona... ona je tako hladna, tijelo joj je kao santa leda. Gdje si ju našao?”
“Ne tako daleko, gore u staroj radionici olova, samo... samo unutra. Ali nisam ju
sam mogao spustiti dolje. Onaj... onaj mladić ju je nosio. Njemu se zapravo trebamo
zahvaliti. Da je ostala tamo malo duže, možda bi bila mrtva.”
“Tko... tko je on? Nikada ga prije nisam vidjela.”
“Rekao je da se zove Moorhead. Barney Moorhead.”
“Moorhead... Moorhead.” Ponovila si je te riječi. Samo je jedan Moorhead bio u
okolici i ona je živjela preko blizu Studdona. Bila je to ona grozna, grozna žena,
Aggie Moorhead, žena koja je pomogla očistiti Hall prije nego što ga je Bensham
preuzeo, žena s kojom se Thomas znao sastajati na cesti, žena koju je izabrao
da zadovolji svoju potrebu i kada je mislio da to radi, u pomutnji od oluje i mraka

151
 Knjige.Club Books

staje silovao je Barbarinu majku s rezultatom da je izgubila volju za životom, i nakon

rođenja svoje kćeri dobrovoljno prestala živjeti.
Na neki čudan način ona je također izgubila svoj život, jer od trenutka kada je
primila malu Barbaru u svoje ruke svaka kretnja, svaka misao i radnja su se vrtjeli
oko djeteta, zatim mlade djevojke, i još više, ako je to moguće, oko mlade žene.
Život je bio čudan, veoma čudan, pa je došlo do toga da jedno od izvanbračne
djece Aggie Moorhead nosi Barbaru u sigurnost. Imala je čudan dojam da se netko
negdje smije oko riječi izvanbračno. Možda je to bila ona sama i poludjela je, i ne bi
se nimalo iznenadila zbog toga. Ali sada dosta o njoj, njezino dijete se vratilo! Oh!
Njezino dijete se vratilo.
Umalo je gurnula Dana prema vratima govoreći: “Odjaši i dovedi doktora, hoćeš
li, hoćeš li, molim te?”
“Da, da, budem, Brigie, odmah.” Kada je stigao do vrata, čak je dotrčala do njega
i ponovo zgrabila njegove ruke i rekla: “Oh! Dane, nikada ti neću moći dovoljno
zahvaliti što si ju pronašao; i to je zato što nisi izgubio nadu, vjerovao si. Ali izgledaš
tako umorno, jesi li dobro, jesi li sposoban jahati?”
“Jesam, jesam, dobro sam, Brigie.”
Ostavio ju je bez da je išta dodao i ona ga je gledala na trenutak misleći: A on
mi se zapravo nikada nije sviđao.

152
 Knjige.Club Books

ŠEST

“Onda, namjeravaš otići?” John je pogledao u Dana s tugom na licu.

“Da.”
“Što ako te ne bude htjela?”
“Pa,” Dan je zastao, “ja... ja ću svejedno otići, morat ću. Ali pretpostavljam da
ću se vratiti ranije nego što bih se vratio.”
“Zna li ona što osjećaš?”
“Ne. Ne, ne bih rekao. Gleda na mene samo kao nekog ljubaznog i obazrivog; ja
sam jedini osim Brigie i Mary kojeg je vidjela već tjednima; kada sam pitao želi li
vidjeti Katie, uzrujala se.”
“Kako si to otkrio kada ne govori?”
“Oh, po nečemu na njezinom licu.”
“Ne pokušava govoriti rukama?”
“Ne, samo leži.”
“Ali zna što se događa?”
“Stvarno ne znam, ali u pogledu joj je neka zainteresiranost kao da govori
očima.”
“Zna li tata što osjećaš prema njoj?”
“Ne od mene, ali... po njegovim reakcijama, to što me pustio da ostanem tamo
dolje ta prva dva tjedna, i puštajući me ranije petkom, možda je pogodio. S druge
strane, možda me samo želi maknuti s puta, moja odsutnost je manji hendikep od
moje prisutnosti, bar mislim.”
“Svašta! Ide ti odlično; i vrlo dobro rukuješ trgovinom broj dva. Sviđaš im se,
svima, a ima više od par teških slučajeva u toj skupini.”
Dan se sada blago nasmijao govoreći: “Možda bi promijenio pjesmu ako
ostanem, zato što bi se onda vjerojatno pridružio Katie, i imao bi dva huškača s
kojima bi trebao izaći na kraj. Bit će smiješno, znaš, ako se ikada uda za Willyja,
zato što se on odmiče od radnika i prema upravi, oponaša stajalište šefa - možeš to
čuti u novom tonu glasa koji je usvojio i vidjeti u držanju njegove glave - dok ona
odlazi u drugom smjeru, brani potlačene: više plaće, kraće satnice, voda u kućama, i
ormari; redovito školovanje za svu djecu. Bome! Već vidim kako lete iskre ako se
njih dvoje ikada odluče za ženidbu.”

153
 Knjige.Club Books

“Oh, ne znam.” John je odmahnuo glavom. “Mislim da će si dobro odgovarati

na taj način. Ali mogu ti usput reći, koliko god mi se Willy sviđa, volio bih da je
našla nekog drugog, bit će to neugodno. Jenny bi prihvatila tu situaciju, ali stari
Pearson se naježi čim čuje o tome, i doći će do velikog obiteljskog sastanka,
bez sumnje.”
Dan se nasmijao i ponovio: “Bez sumnje.” Zatim, kada je krenuo prema vratima
kroz dnevnu sobu pretrpanu pokućstvom, John je rekao: “Ako se ne vidimo ujutro,
pozdravi Brigie, i... i prenesi Barbari da mislim na nju.”
Dan je stao ispred otvorenih vrata i pogledao preko ramena govoreći: “Da, da,
budem, Johne.” Tada je njegova glava trznula na glas njegova oca koji je dolazio s
kraja hodnika govoreći: “Dođi ovdje na minutu, momče.”
Harry ga je zvao iz sobe koja je bila znana kao ured, i kada je došao do njega,
rekao je: “Baš sam mislio, sutra bih mogao ići s tobom.”
“Oh! Dobro, dobro.”
“Je, je. Dođi na minutu.” Ušao je u sobu.
Dan ga je pratio i stao pored ruba dugog, pretrpanog, ukrašenog ružnog stola dok
se Harry teško srušio na kožni stolac iza njega, i kada njegov otac nije odmah počeo
govoriti, Dan je upitao: “Nešto nije u redu?”
“Ne, ne.” Harry je počeo slagati neke papire ispred sebe; zatim je, naslonivši se
nazad, rekao: “Pa, ništa što se ne može ispraviti. Radi se o kući, Hallu; dvoumim se
trebam li ju zadržati. Čini se da Brooks i gospođa Kenley ondje dolje vode svoj
privatni rat, i ne postoji nikakav arbitar da drži stvari pod kontrolom otkako je Brigie
tako zauzeta, i kako se stvari odvijaju, izgleda kao da će biti zauzeta zauvijek. Htio
sam te pitati”, sada je polako kimnuo glavom “i želim tvoje iskreno mišljenje, misliš
li da će se Barbari ikada vratiti njezina osjetila?”
“Nije izgubila osjetila, tata.”
“Pa, nešto je izgubila, momče; ako neće otvoriti usta ili pričati rukama kao što je
znala, mogu vidjeti Brigie kako se brine za nju do kraja života.”
“Ne, ne.”
“Kažeš ne, ne, kao da znaš nešto više. Razgovara li s tobom?”
“Ne.”
Sada su gledali ravno jedan u drugoga kada je Harry tiho rekao: “Iznenadilo me,
znaš, kada sam otkrio da imaš ideje u tom smjeru. Potreslo me, blago rečeno. Mislio
sam da voliš dolaziti dolje zbog zraka i promjene jer tvoj nos nije mogao podnijeti
truli smrad ovih krajeva, i onda, pa da budem sasvim iskren, mislio sam da si
malo poludio, čak i pomisliti o njoj, jer koliko sam ja vidio, ona je čvrsto odlučila ići
u jednom drugom smjeru. I još jedna stvar, ako se dobro sjećam, vas dvoje se nikada

154
 Knjige.Club Books

niste slagali, prepirke su bile vaša okupacija kada ste se vidjeli. Sada, pa, razmišljam
drugačije. Jesam li u pravu?”
“Da, da, u pravu si, tata.”
“Pa, što ćeš napraviti oko toga?”
“Pokušati ju nagovoriti da se uda za mene.”
“Ah, momče! Momče!” Harry se pomaknuo do ruba svog stolca, naslonio
podlaktice na stol i pognuo glavu nad njih prije nego što je nastavio: “Bičuješ mrtvog
konja, zar ne, tako izgleda sa svih strana s mog gledišta. Kao prvo, ako je bila tako
luda za mladim farmerom da je skoro ubila djevojku zato što ju je pogledao, onda ga
neće lako zaboraviti. Jesi li razmišljao o tome?”
“Razmišljao sam o tome.”
Harry je podigao glavu nazad na svoja pogrbljena ramena i gledao u svog sina, i
njegov glas je u sebi imao blagu notu kada je nastavio: “I onda, osim toga što je u
tom stanju transa, i po onome što sam saznao od doktora Carra, da,” sada je oštro
kimnuo, “razgovarao sam s njim o tome. Objasnio je to kao, njegovim riječima, to je
nešto kao sigurnosna kočnica na tkalačkom stanu, kako ja to vidim, tamo je kako se
ne bi probolo predaleko, i kao što je on rekao, to može trajati godinama. Onda je tu i
druga stvar s kojom mora živjeti, njezina gluhoća. Momče, jesi li dobro promislio
o tome, jer ćeš preuzeti neki problem na sebe kako god okreneš?”
“Bit će mi drago preuzeti to na sebe, naravno, ako dobijem priliku.”
“Oh, pa, ti najbolje znaš svoje planove. Znači li to da ćeš se skrasiti i biti ovdje?”
“Ne.” Odgovor je bio oštar i odlučan, i Harry je pokazao iznenađenje na svojem
rastegnutom licu i ponovio je: “Ne? Što onda namjeravaš napraviti, jer u bilo kojem
slučaju nju će trebati zadržati u stilu, kako oni kažu u tom staležu, na koji se navikla?
Brigie joj je dala manire i obrazovanje, a ja sam ju opskrbio sa svim dodacima, kako
se kaže. Nije da mi je smetalo to raditi, zato što sam uvijek bio jako zahvalan Brigie
na onome što je napravila za sve vas, pogotovo Katie. Ali sada”, kratko se nasmijao,
“izgleda da je Brigien trud u tom području bio uzaludan i sve to zato što će se nešto
morati napraviti oko naše Katie. Pričaj mi o pobunjeniku u logoru, moj Bože! Nisam
mislio da ću doživjeti taj dan. Ali to je druga priča i trebat će se pobrinuti o njoj
kasnije. Sada razgovaramo o tebi i... i Barbari. Kažeš da nećeš ostati ovdje, onda,
hoćeš li mi reći što planiraš napraviti?”
Dan se maknuo za korak od kraja stola. Okrenuo je glavu i pogledao u staklom
obloženu policu s knjigama na kojoj je bilo malo knjiga no hrpa fascikla i papira;
onda je jako trljao rukom po donjem dijelu svog lica prije nego što je ponovo
pogledao u oca i rekao: “Mi... ja, to je nešto što sam ti htio spomenuti, ali...
ali kasnije. Htio sam te pitati hoćeš li biti tako ljubazan i dati mi dio novca koji mi
pripada...” Zatvorio je oči i brzo trznuo glavom na stranu, zatim hitro dodao: “Nisam

155
 Knjige.Club Books

to mislio, ništa meni ne pripada, do sada si mi dao sve i to velikodušno... ali bi na

kraju, pretpostavljam, podijelio sve između nas troje, i... i mislio sam ako bi mi
dao ono što smatraš, pa, svotu koju... koju bih možda dobio kasnije, ili barem nešto
od nje, dovoljno da mi omogući putovati neko vrijeme s...” Stao je.
Harry je sada zurio u njega, ali mu je glas bio tih kada je rekao: “Da, nastavi.”
“Pa, s Barbarom; ako će me htjeti.”
“I... i što misliš koliki će biti tvoj dio?”
“Ja... ja ne znam.”
“Ali imaš svotu na umu?”
“Pa, mislio sam tri ili četiri tisuće.”
“Tri ili četiri tisuće.” Harry je čvrsto stisnuo usne i uvukao ih prema unutra na
trenutak, zatim je rekao, još uvijek tiho: “Tri ili četiri tisuće, samo tako; tri ili četiri
tisuće. I ako ih dobiješ, koliko misliš da će ti trajati dok putuješ svijetom?”
“Dosta vremena onako kako mislim trošiti; ja... ja ne tražim životna visokoj nozi.
Ja... ja samo želim vidjeti mjesta, učiti, misliti. Oh”, ponovo je odmahnuo glavom,
zatvorio oči, zatim trznuo bradom prema gore. “Ja... ja ne mogu to dobro objasniti,
ne prezentiram to onako kako bih trebao. Ja... ja samo znam kako u sebi imam taj
poriv da krenem. I išla ona sa mnom ili ne, ja moram otići.” Harry je sada nagnuo
bradu naprijed i, sada vrlo tihim glasom, rekao: “To me rastužuje, momče, čuti da
moraš otići; to je kao da imamo šugu.”
“Ah! Ne, ne, tata. Krivo si me shvatio, zaista krivo. Ja... pa, kako da to objasnim?
Meni... meni je jako stalo do tebe i Johna i Katie. Mi smo obitelj, uvijek smo bili
sretni zajedno. Kako da ti pojasnim svoju potrebu?”
“Nemoj pokušavati, momče, nemoj pokušavati; ali ako ti je odlazak tako bitan,
ništa se više ne može reći. Znaš me, ja nikoga ne držim protiv njegove volje. Ali daj
da te ovo pitam: jesi li razmislio o tome ako se želi udati za tebe, a ne želi otići? I
onda je tu žena koja joj je bila i majka i otac, uz koju se držala sve ove godine, hoće
li ju Barbara htjeti napustiti? I postoji još jedna strana toga. Ti uzmeš Barbaru sa
sobom iz te kuće, i što Brigie preostaje? Ništa, koliko ja mogu vidjeti. Izgradila je
svoj svijet oko te djevojke, ona ju je jela, udisala i spavala. Sjećam se kada je bila
malo dijete, Barbara, i Brigie ju je držala u rukama s majčinskim izrazom na licu. Jesi
li razmislio o toj strani priče?”
“Ne, ali sada kada to spominješ ja... ja bih bio jako zabrinut za Brigiene osjećaje,
ali to me ne bi zaustavilo da uzmem Barbaru sa sobom ako želi ići.”
“Pa, onda je to riješeno.” Harry je pljesnuo rukama o stol. “Kako ja to vidim, sve
što trebaš napraviti je uvjeriti djevojku da se vrati u život, zatim ju osvojiti, kako se
to kaže, oženiti ju, i krenuti... koliko misliš da će ti trebati?”

156
 Knjige.Club Books

“Ne znam.”
“A ako te ne bude htjela, kažeš da ćeš još uvijek otići?”
“Da, još uvijek ću otići.”
“Da, pa,” Harry je ustao, “sada znamo na čemu smo, barem ti znaš, a meni još
uvijek ostaje ova prokleta kuća i svi njezini prokleti problemi.” Glas mu je sada
postajao glasniji. “I ne mogu ići nikome po savjet osim samome sebi, pa ću te pitati,
vidiš li ijedan razlog zašto bih ju zadržao? John ne vidi. Čim se skrasi, otići će
u Pearsonovu poluvilu jer Jenny ne želi ostaviti starog Waltera. Smiješno je to, John
odlazi, ti odlaziš; pitam se hoće li Katie inzistirati na tome da dovodi Willyja ovamo
jer će misliti da ću biti usamljen.
Pa, ako bude, ovo ću joj reći, ne boj se. Willy mi se sviđa, nemam ništa protiv
njega, ali kada napustim tvornicu, ne vodim ju doma sa sobom u krevet. Tvornica
postaje opsesija za Willyja... rekao si tako nešto nedavno, ako se dobro sjećam, ne
da je to loša stvar, naravno, ali sve ima svoje mjesto. Pa, ono što hoću reći je,
jednostavno nisam mogao podnijeti njih dvoje u kući: sindikati, politika, uvjeti u
slamovima, i siromašni za doručak, ručak i večeru. Ne, ne, radije bih završio utrku
sam. Ali ne mogu se vidjeti kako ju završavam sjedeći u Hallu sam, a niti ovdje.”
Na Danovu licu je bio lagan osmijeh kada je rekao: “Teta Florrie da je sve od
sebe.”
Harry je blago okrenuo glavu na stranu držeći oči na Danu, i rekao je: “Je, je.
Nemoj misliti da nisam primijetio. Ali mislio sam da ti se ne sviđa kao maćeha.”
“Ne.”
“Oh, pa, sviđa li ti se ili ne, ne znači puno, tvoja budućnost je tvoja, iako od njih
dvije, moja se čini puno mirnija. Kako bilo, momče, krenimo u krevet ako želimo
ustati ujutro s prvim pijetlovima.”
Dan se na trenutak nije micao, nego je stajao gledajući u Harryja prije nego što
je tiho rekao: “Hvala, tata, hvala na svemu. I... i želim da znaš kako sam uvijek
cijenio što si učinio za mene.”
Harry, sada kimajući glavom gore-dolje i sa smiješkom na licu, je rekao: “Pa, to
je dobro znati; ne zahvaljuje svaki sin svom ocu što ga je odgojio. Ali ako ćemo
iskreno, ja sam samo priskrbljivao, stajao sam na strani, kako bi se reklo, i davao
drugima da se time bave, dok je tvoja majka i, naravno, ne zaboravljajući Brigie,
obavljala posao... Ah, Brigie stavio je ruku na Danovo rame i vodio ga do vrata i van
u hodnik, sada govoreći: “Smiješno kako je ta žena bila osovina oko koje smo se
okretali svih ovih godina, zar ne? Brigie ovo, Brigie ono; da li bi se to sviđalo Brigie?
Bi li Brigie odobrila? I ako je ikad postojala prokleta uštogljena kuja, to je bila ona;
nikada nije popuštala ni milimetar, zar ne? I još uvijek ne popušta.”

157
 Knjige.Club Books

Dok su se gledali i smijali, Harry je rekao: “Znaš, vidio sam je kako je spustila
gard samo jednom, i to je bilo zato što je mislila da sam je vrijeđao, ali... ali ja sam
samo dolazio do nečega, nečega što sam joj htio reći sve dok naš John nije ušao, i to
je bilo to. Kasnije sam si priznao kako je moguće da sam bio malo netaktičan
oko načina na koji sam to rekao, govoreći joj da nitko ne bi mislio kako je ona bila
ljubavnica čovjeku deset godina, ali ja sam to mislio kao kompliment i...”
Dan je stao u podnožju stepenica i njegova usta su ostala otvorena na trenutak
prije nego što je prošaptao: “Ti... nisi, tata! Nisi joj to valjda rekao?”
“Da. Pa,” Harry je pogledao u stranu, “pretpostavljam kad se kaže tako hladno,
zvuči kao malo previše, ali, kao što sam rekao, dolazio sam do nečega drugog i mislio
sam kako to ionako svi znaju, i ona je to znala. I je, i je. Bila je ljubavnica onom
starom, nije li? O tom se priča u cijeloj okolici. Sve sam to čuo i prije nego što sam
ju vidio, i kada sam ju upoznao, nisam mogao vjerovati. Bila je takva prokleta dama,
nisam ju nikada mogao zamisliti kako završava smjenu i odlazi u krevet.”
“Oh! Tata.” Dan se sada smijao duboko u trbuhu i kada se smijeh dignuo, ponovo
je rekao: “Oh! Tata.” I Harryjev smijeh se sada pridružio njegovu i uzdahnuo je:
“Bome! Smiješno je, zar ne, kada razmisliš o tome? Ja sam na kraju još uvijek
prokleto neotesani tupan. Istina je što govore kako se od seljaka ne može
napraviti gospodina.”
Zajedno su otišli gore, u korak, glava nagnutih unazad, rastvorenih usta, i kada
su se razdvojili na odmorištu i otišli svaki u svoju sobu, još uvijek su se smijali.

158
 Knjige.Club Books

SEDAM

Dan je sjedio kraj kreveta i gledao u Barbaru kako leži poduprta svojim
jastucima. Njezini obrazi su bili upali, lice bezbojno, mogla je imati trideset godina
kako je izgledala. Njezine ruke su ležale povrh prekrivača, razdvojene, ispruženih
prstiju.
“Bi li htjela vidjeti tatu, dolje je s Brigie?”
Kapci su joj se zatvorili, što je značilo ne, i kada su joj se usta otvorila i njezine
usne malo zadrhtale, brzo je rekao: “U redu, u redu.” Zatim je, nakon stanke koja je
slijedila rekao: “Bio je to grozan put dovde, leden, ali meni je bilo bolje nego tati,
bio sam zdrobljen između dvije debele žene.” Rukama je pokazao veličinu žena.
“Bilo je tako očajnički hladno da sam se gotovo stisnuo uz jednu, onu s grijalicom
za noge.”
Na Barbarinu licu nije bilo ni tračka zabave, ali njezin se pogled zadržao na
njemu i on je nastavio: “Ali išao bih i kroz Island da izađem iz Manchestera i dalje
od tvornice i”, sada se ironično nasmiješio, “četrdeset sedmice. Sjećam se kada su
obroci tamo bili vesela događanja, ali ne otkako je Katie preuzela. Jao meni! Naša
Katie!” Odmahnuo je glavom. “Ne bi povjerovala kako se promijenila, ne bi,
Barbara.” Kimnuo joj je. “Jedina stvar koju mogu reći u njezinu obranu je to da sam
naučio puno o društvenoj povijesti samo slušajući nju kako govori. Koliko je samo
morala čitati ove prošle godine! I znaš, natjerala je i mene da čitam, samo kako bih
mogao raspravljati s njom. Malo sam se umorio slušati veličanje sindikata. I ima ih
tako puno: Ujedinjeni savez inženjera, Ujedinjeni savez drvodjelaca i stolara, udruge
zidara, željezara, tkalaca, sindikati prelaca, i zaboravio sam spomenuti udruge
krvavica, kaše od graška i pudinga od riže.”
Smijao joj se u lice dok je ona gledala u njega, zatim mu je osmijeh polako
blijedio i upitao je nježno: “Osjećaš li se išta bolje, Barbara?”
Je li vidio mali pomak glavom ili je to samo umislio? Došlo je do još jedne stanke
dok joj je gledao u oči, potom se naslonio i ponovo nastavio svoj šaljiv tonom:
“Slušajući kako naša Katie govori o sindikatima, čovjek bi pomislio da su njihovi
članovi bili odgajani u samostanima, svi ljudi su tako dobri, pošteni, čestiti pojedinci,
i svi se bore protiv svojih zlih gospodara. Pazi, ne govorim da neki od tih gospodara
ne zaslužuju tu titulu i treba im se suprotstaviti, ali slušati Katie obrok za obrokom
postalo je malo previše, tako da”, sada je kimnuo glavom prema njoj, “možeš
razumjeti da sam, kada sam naišao na određeni podatak o nekoj maloj uroti baruta, i
159
 Knjige.Club Books

ništa o Guyu Fawkesu nego o sindikatima i njihovim članovima, uživao, i tako sam
joj sljedeći put kada je počela, rekao na svoj najiritantniji i najsuperiorniji način, znaš
o čemu pričam,” napravio je grimasu, “rekao sam joj: ‘Jesi li ikada čula o posudi s
barutom koja je bila podmetnuta u kuću šefildskog nesindikalista u namjeri da ga se
raznese?’ Oh, trebala si ju čuti. Da, čula je za to. Ali to je bilo šezdeset šeste i ti ljudi
su bili isprovocirani do krajnje granice, rekla je. I onda sam ju upitao je li čula za
šefildske sindikaliste i one članove mančesterskih udruga ciglara koji su ubijali u
ime sindikata - ustvari su ubili jednog poslodavca kojeg su smatrali nepoštenim.
Naravno, zaposlili su nekoga da obavi njihov prljav posao i platili mu dvadeset funti
za to.” Ponovo se smijao privodeći priču kraju: “Vjeruj mi, Barbara, gotovo sam se
prijavio za atentat, postala je tako ljuta. Bila je crvena u licu i vikala je. To je bio
izolirani slučaj, rekla je; sindikalisti su se borili za svoje živote, što je značilo za
živote svojih žena i djece... Znaš li, dobra je stvar što ne dozvoljavaju ženama u
Parlament inače bi tamo bila već sutra. Da muškarci nisu dobili pravo glasa šezdeset
sedme, vjeruj mi ona bi ga osigurala za njih sada. Govori o vojnoj hunti, Comteovim
teorijama, znaš, pozitivizmu. Ili možda ne znaš. Ja nisam znao. Svejedno, on je bio
neki francuski filozof koji je umro prije više od dvadeset godina. Započeo je religiju
čovječanstva, kako joj ju je nazvao, i to je ono što naša Katie cijelo vrijeme spominje,
uz ostale stvari naravno. Ne bi ju prepoznala, Barbara. Kažem ti, ne bi. Citira nekog
čovjeka Hameyja koji je vodio novine, The Red Republican. Svaki proleter koji ne
vidi i ne osjeća pripadnost potlačenoj i degradiranoj klasi je budala, to je on rekao, i
ona u to vjeruje. Govori o smrti čartističkog pokreta kao da se radi o obiteljskom
problemu. Istaknuti član pokreta je bio O’Connor i jednom nam je tijekom cijele
večere pričala o njegovom životu. Ja sam ju htio zaustaviti, ali se tata samo smijao.
Pedeset tisuća ljudi je pratilo njegova pogrebna kola, rekla je. Jadnik je umro u
mentalnoj bolnici, mislim, i ja sam joj rekao da će i ona tamo završiti ako ne prestane
sa svojim blebetanjem.”
Naglo je stao i sada je ponovo vrlo nježnim glasom i široko oblikujući riječi
usnama, rekao: “Umorna si, ne želiš slušati ove gluposti.” I kada su joj oči brzo
zatreptale, rekao je: “Oh, pa, onda naša Katie ipak radi nešto dobro od svog života.”
Ali vidio je kako ne može nastaviti brbljati o Katienim socijalističkim idejama
jer je u tom trenutku imao bolnu, groznu, izjedajuću želju nagnuti glavu naprijed i
nasloniti ju na njezino rame, na njezina prsa, staviti ruke oko nje, staviti svoje usne
na ta nepomična usta, isprva nježno, zatim jako, snažno, i dovesti ih nazad u život.
Uzeo joj je ruku i držao između svojih, milujući mršave, koščate prste, i ponovo ju
je pogledao u lice govoreći: “Snijeg je opet počeo padati. Sjećaš li se kada smo
uzimali sanjke preko do brda? Sjećaš li se onog puta kada sam završio naglavce u
nakupini snijega i samo su mi noge virile van i nitko se nije potrudio odmah me
izvući zato što ste svi umirali od smijeha? Mogao sam umrijeti.” Polako je odmahnuo
glavom. “Mogao sam stvarno, a vi biste se i dalje nastavili smijati. Sjećaš li se?”
160
 Knjige.Club Books

Njezini se kapci nisu micali i on se nagnuo naprijed i nježno rekao, još uvijek
oblikujući riječi ustima: “Oh! Barbara.”
Uspravio se kada je čuo kako se vrata otvaraju i Mary donosi pladanj s čajem.
Kada se okrenuo prema njoj, viknula je na njega: “Opet sjedite na krevetu, gospodine
Dan! Rekla sam vam da se tako uništava madrac.”
“Kupit ću vam novi, Mary.”
“Vjerojatno ćete i morati kada budete gotovi.”
“Mislio sam da ste vani.”
“Pa, nisam, jesam li? Vratila sam se prije petnaestak minuta. Bome! Hladno je.
Smrznulo bi nos kome god, i sjedeći na onoj kočiji rekla sam mu, rekla sam Benu,
jesam. Trebao bi prekriti ovo, rekla sam, i dijeliti deke. Kada je došlo vrijeme da
siđem, nisam znala da li mi noge završavaju kod koljena ili ne. I onda se u gradu nisi
mogao mrdnuti.”
Nastavila je brbljati dok je točila čaj; zatim, noseći šalicu do kreveta gdje ju je
stavila uz Barbarine usne, rekla je: “Evo, draga, evo; baš kako voliš”, i kako je
Barbara srkala čaj, dodala je: “To je dobra cura. To je dobra cura”, kao da govori
malom djetetu. Potom se okrenula Danu i rekla: “Ako želite otići dolje, gospodine
Danja mogu ostati ovdje neko vrijeme.”
“Ne, hvala, Mary, ja isto mogu ostati. Vidim da si donijela dodatnu šalicu.”
“Oh, da. Znajući da nikada ne odbijate čaj, došla sam spremna.” Nakon što je
natočila još dvije šalice čaja uzela je svoj i sjela u pleteni stolac pri vrhu kreveta,
gotovo na istoj razini kao sama Barbara, i Dan je ponovo zauzeo svoje mjesto na
rubu kreveta i pričao Barbari, govoreći šaljivo: “Radi dobru šalicu čaja, to ću
priznati, kad već ne zna ništa drugo.” Mary je, govoreći između gutljaja koje je
uzimala iz svoje šalice, rekla: “Zbilja dobra šalica čaja! I ponavljam što sam i prije
rekla, nije dolično sjediti tako na krevetu, gospodine Dan, nije u redu, nije u redu niti
pristojno. Ipak,” uzela je još jedan gutljaj čaja, “zašto je to važno. Kao što sam si
rekla ranije, zašto je to važno, zašto je bilo što važno. Da, osjećala sam se grozno
danas u gradu, gospodine Dan. Nisam rekla gospođici o tome, ali eeh! Osjećala sam
se grozno.”
Dan je bacio pogled u Marynu smjeru, i znao je po tonu njezina glasa da ono što
želi reći nije za Barbarine uši, i kao da ipak može doći do Barbarinih ušiju, njezin
glas je bio tih kada je nastavila: “Vidjela sam mladu Saru, jesam, nabasala sam ravno
na nju. I tamo je bila, sa štakama i svim. Eeh! Bio je to šok vidjeti ju takvu. Znala sam
da je izgubila nogu, ali bilo je drugačije, drugačije je vidjeti ju samo s jednom nogom
i štakom, i on je bio s njom, Michael, i izgledali su dosta sretno. Ali... ali ja sam
ostala duboko povrijeđena, zato što znate što, gospodine Dan? Prošli su pored mene
kao da me ne poznaju. Mogla sam ih dotaknuti da sam samo ispružila ruku, ali su

161
 Knjige.Club Books

oboje prošli kao da me nikada prije nisu vidjeli. Eeh! Bila sam jako povrijeđena.
Malo sam zaplakala kada sam se popela u kočiju. Ben Taggert je rekao da su se
oženili prošle subote i..
Bilo je to gotovo kao da ga je eksplozija bacila s ruba kreveta. Šalica se počela
vrtjeti u njegovoj ruci i Barbarin čaj je završio na njegovu licu i vratu; tada je vrisak
koji je ispustila skoro pomaknuo njegove ruke s opečene kože do ušiju kako bi
blokirao taj zvuk. Sljedeću minutu se borio s njom, pokušavajući je obuzdati, dok
su njezini vriskovi, pomiješani s Marynim uzvicima, naizgled lomili zidove sobe.
Činilo se kako je samo sekunda prošla prije no što su ruke gospođice Brigmore
bile isprepletene s njegovima, i isto tako one njegova oca.
Jednako brzo kao što je Barbarino vrištanje počelo, tako je i završilo i dovelo ih
sve na hrpu usred kreveta, i iz svojih raznih iskrivljenih položaja zabrinuto su gledali
u mlitavu figuru, misleći kako je sada zaista umrla.
Harry je bio taj koji je sada preuzeo kontrolu nad situacijom govoreći: “Hajde
sada, hajde sada, podignimo ju na njezine jastuke.
U redu je, samo se onesvijestila, srca joj još uvijek kuca. Što se dogodilo?”
Optužujući se okrenuo prema Danu, koji je s druge strane kreveta još uvijek uzdisao
i rekao: “Ti... ti znaš koliko i ja.” Namjestivši Barbaru ugodnije na jastucima, i
diskretno ju pokrivši još jedanput presvlakom, gospođica Brigmore je pogledala od
Dana prema Mary i upitala: “Što... što ju je uzrujalo?” Dan je ponovo odgovorio:
“Ne znam. Nitko, nitko.”
“Ti... ti njoj nisi pričao o nečemu... nečemu određenom?”
“Ne, samo sam sjedio na krevetu ovako,” pokazao je, “okrenut prema njoj i...
Mary, Mary je sjedila tamo. Ona... ona mi je govorila...” Stao je, i sada su se on i
Mary međusobno gledali. Zatim je pomaknuo glavu, govoreći: “Ali, nije mogla! Nije
mogla čuti odande.”
“Čuti što?” Glas gospođice Brigmore je imao stari prizvuk kada se suočila s
Mary, i Mary je prkosnim pokretom glave rekla: “Nije mogla čuti; bila sam u istoj
ravnini kao i ona, ili čak iza, ovako.” Sada je pokazala kako je sjedila dok je pričala.
Gospođica Brigmore, još uvijek s pogledom koncentriranim na Mary, polako je
upitala: “O čemu si pričala?”
Mary je okrenula glavu u stranu. Sada joj je na licu bio izraz prkosa i nije
odgovorila dok gospođica Brigmore nije ponovila: “Pa, ja čekam.”
“Ja... ja sam samo rekla kako sam ih vidjela, Saru i njega, u gradu i... i ona je
koristila svoje štake i”, glas joj se spustio, “rekla sam da mi je Ben Taggert rekao da
su se oženili prošli tjedan.” Ponovo se okrenula prema gospođici Brigmore. “Nije mi
mogla čitati s usana jer me nije mogla vidjeti, i pričala sam tiho, baš tiho. Ja... ja sam
morala reći nekome; nisam mogla reći tebi, pa sam rekla gospodinu Danu ovdje zato
162
 Knjige.Club Books

što sam bila uzrujana, jer su prošli pored mene kao da me nikada prije nisu vidjeli.
Bilo je normalno da sam se uzrujala.”
Gospođica Brigmore je stajala savršeno mirno dok je gledala u Mary. Nakon
trenutka se polako okrenula i pogledala u lice bijelo poput maske koje je ležalo među
jastucima; zatim je pomakla pogled prema Danu i upitala tiho: “Misliš li da je mogla
pročitati Maryne usne?”
“Ne, definitivno ne, ne onako kako je ležala. I... i gledala je u mene. Jedini način
na koji je mogla razumjeti što govori je ako ju je mogla čuti...”
Sada je gospođica Brigmore pogledala u Harryja, koji se trenutak prije okrenuo
od kreveta, i upitala je: “Što vi mislite?”
“Pa,” protrljao je rukom preko svojih usta prije no što je rekao, “koliko sam ja
shvatio, napravila je scenu zato što je čula što je Mary govorila, i mogla je čuti što je
Mary govorila samo ako joj se vratio sluh. Čini se da kada je izgubila jedno osjetilo,
dobila je drugo. Zvuči nevjerojatno, ali tako ja na to gledam ovog trenutka. Gledaj,
miče se...”
Barbara se micala. Borila se kroz slojeve crnila. Crnilo nije imalo svojstvo. Kada
je grabila prema njemu, rastopilo se između njezinih prstiju kao magla, i kada ga je
udisala, blokiralo joj je grlo kao da pokušava gutati vunu, i pritiskalo ju je kao da se
na nju gomila deka na deku. Kada je osjećala kao da se više ne može boriti, vidjela
je tračak svjetlosti. Postalo je jače, kao zora koja prodire kroz zastore, i što je bila
bliže, to je ono postajalo svjetlije, i što mu je bila bliže, više se bojala, jer sada je
imala očajnički nagon da padne nazad u crnilo iz kojeg je izranjala, jer sada je glas
kroz njezinu glavu vrištao: “Morat ćemo vidjeti što će reći kada dođe k sebi. Morat
ćemo vidjeti što će reći kada dođe k sebi. Morat ćemo vidjeti što će reći kada dođe k
sebi. ”
Čula je svaku riječ koja je bila izgovorena u sobi otkada je došla k svijesti prije
dugo, dugo vremena. Kada im je isprva pokušala reći da može čuti i više nema
potrebe da joj oblikuju riječi ustima, ili izvijaju ruke u govor, shvatila je da to nije
mogla učiniti. Ali zašto je to uopće bilo važno. Bila je mrtva.
Kada je iskočila iz dvokolice, mahnito je trčala kroz sumrak ususret smrti. Kada
je došla do rijeke, odlučila je leći u nju i privesti svoje umiranje brzom kraju. Ali
kada je pala naprijed, bilo je to na kamen, i voda je tek nježno tekla preko nje. Sve
dok nije ustala i krenula prema sredini i vidjela kako ju blato vuče prema
dolje, usprkos tomu što joj je um govorio, njezino tijelo se počelo automatski boriti
dok se nije oslobodila.
Nakon toga nije više trčala, samo je hodala, spoticala se i padala, i ponovo
ustajala, i to ponavljala dok se penjala brdima. Sumrak je gotovo nestao kada je stigla

163
 Knjige.Club Books

do rudnika i, padajući u njegovo sklonište, legla je i počela proces umiranja. Ali dugo
nije dolazio, kao ni san, i ležala je drhteći dobar dio noći.
Kada se probudila, danje svjetlo je dopiralo kroz ulaz i njezino tijelo je bilo vruće
i htjela je piti, iznad svega je htjela piti. Spavala je na mahove cijeli dan i zadnji put
kada su joj se oči otvorile bilo je to u zastrašujućoj tami i uz nečiji glas koji ju je
dozivao. Glas je dolazio iz velike udaljenosti: “Bar... bara! Bar... bara!” rekao je i ona
je odgovorila: “Dolazim”, i kada je zatvorila oči znala je da je to bio zadnji put.
Sjećanja nakon toga su bila mutna i zbunjujuća. Muškarac ju je držao u rukama
kao što bi ju držao ljubavnik, ali to nije bio Michael. Zatim se činilo da je spavala
cijelu vječnost, i kada se napokon probudila, znala je da joj je na neki način želja
ispunjena i da je umrla, jer u njoj nije bilo nikakve želje ni za kretanjem ni za
govorom. Stoga se nije kretala niti govorila nego je ležala kroz eone slušajući, i dok
je slušala, znala je da su svi drugačiji. Nitko od njih nije bio onakav kakvi su bili
prije, ne Brigie ili Mary ili Dan, posebice Dan, Dan je bio dosta drugačiji; Dan se
pretvorio u ljubavnika. Da nije umrla, smijala bi se apsurdnosti toga, ali u njoj nije
bilo radosti jer se mrtvi ne mogu smijati.
Ipak, kako su vječnosti prolazile, spoznala je da može slušati Dana bez iritacije.
Njegov glas nije bio krut kao Brigien, ili brbljav kao Maryn, i to nije bio glas iritantna
mladića, bio je to glas muškarca, dubok, topao, ljubazan. Bio je to velik glas, puno
veći od njegova tijela, no lijegao je nježno na njezine bubnjiće. Slušala je o
Katienim djelima u društvenom području... I onda... onda je došlo Maryno
brbljanje govoreći kako Sarah ima samo jednu nogu i hoda na štakama. Već je
vrištala u svojoj glavi kada je čula riječi: “Ben Taggert je rekao da su se oženili prošle
subote.” U tom trenutku činjenica da je Michael oženio Saru i nije bila toliko bitna,
zato što je znala da će, na neki način, biti primoran to učiniti kako bi nadoknadio
njezin vlastiti čin, njezin opak čin trganja Sarine noge. I kroz vrištanje u svojoj glavi
mogla je čuti glas Jima Waitea kako se ponovo dere na nju: “Ti si vrag! Ti si kopile!
Mrzila si ju cijeli svoj život.”
Znala je da je vrag i kopile, i da je mrzila Saru cijeli svoj život. Ipak, u ovom
trenutku u njoj više nije bilo mržnje, čak niti za tetu Constance. Praznina koju je
gluhoća stvorila izgubila se u većoj praznini, jer sada nije mogla osjetiti nikakvu
emociju. Nije mrzila, nije voljela, to su osjećaji koji su pripadali drugom životu, a
u sadašnjem životu, ovom nepomičnom životu u krevetu, osjećala je kao da se
ponovo rađa, izranja iz tamnog svijeta. I njezine misli su bile nove, drugačije, ali joj
nisu pomogle u želji za životom jer su stalno naglašavale činjenicu da je loša; zato
što je Mallen, ona je loša i napravit će manje štete ako zauvijek ostane u ovom
polovnom svijetu.

164
 Knjige.Club Books

Lica su sada ulazila i izlazila iz njezina vidokruga, ruke su ju doticale i ona ih je

odgurivala. Nije joj se sviđalo kada su je doticale ruke. Njezino tijelo je gorjelo,
skapavala je od žeđi, opet je bila u rupi na brdu. Uzdahnula je: “Vode. Vode.”
“Da, draga. Oh, da, draga, evo.”
Gospođica Brigmore joj je poduprla glava dok je pila vodu.
“Jesi li sada bolje?”
“Da.”
Gospođica Brigmore je okrenula glavu kada je upitala: “Hoćeš li još piti?”
“Ne.”
“Barbara, Barbara, draga moja, ti čuješ?”
Barbara je gledala u umorno lice gospođice Brigmore, ali joj nije odgovorila.
“Čula si, čula si me kako govorim. Reci mi da možeš čuti. Barbara, Barbara, reci
mi da možeš čuti.”
“Mogu čuti.” Riječi su bile izravne, bez emocija.
Gospođica Brigmore se brzo okrenula, gledajući gdje bi sjela, i Dan je gurnuo
stolac naprijed, i činilo se kako je to bilo pravovremeno jer je gospođica Brigmore
očito bila savladana emocijama. Njezin usko zakopčan steznik se naduo i gumbi su
bili napeti na svojim mjestima. Njezino cijelo lice je bilo puno ljubavi i čuda dok je
gledala u svoje voljeno dijete. Kada je skrenula pogled na Harryja, on joj se
ohrabrujuće nasmiješio; tada je, okrenuvši se prema Danu, rekao: “Hajdemo,
momče.”
Dan je zastao na trenutak gledajući prema krevetu, zatim se okrenuo i pratio svog
oca; Mary je, sa suzama koje su joj kapale iz očiju, pregačom na licu, krenula s njima;
i gospođica Brigmore je bila ostavljena nasamo sa svojim djetetom, svojom
kćerkom, svojom voljenom Barbarom.
Nagnula se naprijed i vršcima prstiju je nježno milovala ruke koje su sada bile
čvrsto spojene nad prekrivačem, ali kada se trznula na njezin dodir, i ona se sama
trznula kao da je bila ubodena, i sreća je nestala s njezina lica kada je pogledala u oči
koje su gledale u njezine, i promumljala: “Oh! Barbara. Barbara, draga moja, što
je? Što je sada?”
Što je sada? Time je htjela zaustaviti riječi koje su joj se vrtjele po glavi,
preskakale mostove vremena i vikale: “Ti si kriva, ti si kriva za sve što se dogodilo.
Ti si živjela u grijehu s tim čovjekom sve te godine, tim debelim čovjekom čije sam
ja dijete. I... i otkad pamtim natjerala si me da mislim kako sam drugačija,
nešto posebno, rijetko; kada je ono što si trebala učiniti bilo reći mi istinu i dopustiti
mi da započnem život s nogama na zemlji umjesto s glavom u oblacima. Sada vidim
da je jedini razlog zašto si otišla podučavati u Hall bio kako bi mene tamo postavila;

165
 Knjige.Club Books

koristila si me kao melem za svoj frustrirajući život, pretvorila si me u skupocjenu

lutku, nesposobnu nositi se s običnim životom. Da mi je ostalo imalo mržnje, mrzila
bih te, Brigie. Ono što ti sada želim reći je: ne diraj me. Ne približavaj mi se, jer ako
ću živjeti, trebam naučiti živjeti.
Nakon dugog udaha zaustavila je vrtlog riječi i rekla polako: “Ustat ću.”
“Da, da, draga, hajde.” Gospođica Brigmore je hitro ustala iz stolca i krenula
maknuti prekrivač, ali Barbara ga je nastavila držati i, još uvijek polako, rekla: “Ne,
više ne želim pomoć; ja... ja ću ustati sa...”
“Ne možeš ustati sama, draga.” Glas gospođice Brigmore je sada podrhtavao.
“Preslaba si, u krevetu si mjesecima, past ćeš.”
“Ustat ću sama, Brigie. Ja... ja ću sjesti na stolac nakratko. Bi li... bi li me ostavila
malo nasamo?”
Niti hrđavi srp koji je razderao Sarinu nogu nije mogao prouzročiti upola boli
gospođici Brigmore kao što su to učinile Barbarine riječi. Kao otrovna koplja probile
su ukočenu korektnu fasadu i zabole se duboko u usamljeno biće koje je živjelo
skriveno unutar nje. Ništa što joj se prije dogodilo u životu nije imalo moć ozlijediti
je kao Barbarino ponašanje sada. Ne razaranje njezina udobnog obiteljskog doma
izazvano očevim bankrotom i zatvaranjem, što je također uzrokovalo smrt njezine
majke; ne ponižavajući izazovi u tim prvim iskustvima kao guvernanta; ne činjenica
da joj Thomas nikada ne bi dao svoje ime iako je ona njemu dala sve što je imala u
životu; ne šok njegova silovanja Barbarine majke ili šok njegove smrti od vlastite
ruke; ne zadnji udarac da će biti zauvijek odvojena od Constance; niti zbog jedne od
tih stvari se nije osjećala onako kako se osjećala ovog trenutka.
Devetnaest godina je posvetila svoj život ovoj djevojci, ona je bila dijete koje
nikada nije imala. Bila joj je majka, njegovateljica i guvernanta. U ranim danima
izmorila se pokušavajući naći lijek za njezinu gluhoću. Preuzela je službu
obrazovanja djece u Hallu samo zato da bi Barbara imala prednosti koje joj ne bi
mogla priuštiti u maloj kući. Dozvolila joj je sve, osim jedne stvari, Michaelove
ljubavi, i to joj je pokušala uskratiti kad je god bilo moguće, kao što je i Constance
činila. Ali je sada ona sama snosila krivicu za to.
Slijepo, okrenula se i izašla iz sobe; u vlastitoj sobi je pala na koljena kraj kreveta
i upitala Boga: Zašto? Zašto?

166
 Knjige.Club Books

OSAM

Božić je došao i prošao. Benshamovi su ga proveli u Hallu, uz dvije gošće,

gospođicu Pearson i gospođu Florrie Talbot. Harry se nadao da će im se pridružiti
gospođica Brigmore i Barbara. Kada je njegov poziv bio pristojno odbijen, otišao je
u malu kuću i probao ih nagovoriti, ali bez uspjeha. Gubeći strpljenje, izjurio je van
govoreći kako život u prokletoj izolaciji neće nikome pomoći, i kako je to zadnji put
da će ga vidjeti.
Kada je cijela obitelj grupno došla dostaviti svoje darove i svima zaželjeti sretan
Božić, Barbara je bila odsutna; jedini od njih s kim je Barbara još uvijek nastavila
razgovarati je bio Dan...
Siječanj je bio gorak mjesec. Ceste su postale neprohodne i nakupine snijega su
bile duboke četiri metra. Ovce su umirale od hladnoće, a kada je došlo do naglog
otapanja snijega krajem mjeseca, konj i kočija Bena Taggerta su zapeli u jarku.
Trebala su desetorica muškaraca da ih oslobode pomoću poluge i nakon tog iskustva
konj više nije bio dobar i Ben ga je oklijevajući poslao u živodernicu; niti on sam
nije bio isti nakon toga.
Kada se ponovo zamrznulo, ceste su postale opasnije nego kada su bile
prekrivene gustim snijegom, i nijedan čovjek niti životinja nisu bili sigurnog koraka
na njima. Građevinci su održavali željezničke pruge čistima, i vlakovi su još uvijek
vozili, iako ne na vrijeme, ali kočija ih nije mogla odvesti od Halla do postaje, i
nitko osim luđaka ne bi pokušao prehodati tu udaljenost.
Stoga kada je luđak, toliko prekriven mrazom da je sličio na duha, naglo otvorio
željezom okovana vrata i krenuo kroz predsoblje u svjetlima obasjan hodnik, dvije
sluškinje koje su polako silazile niz stepenice su se prestale smijati i zborno ispustile
visok vrisak prije nego što su obje otrčale nazad gore.
Nije bilo znaka muškoj posluzi, i Dan je polako koračao kroz hodnik prema
primaćoj sobi. Nije pokušao otkopčati svoj kaput jer nije mogao osjetiti prste unutar
svojih rukavica. Kada je otvorio vrata primaće sobe, bio je dočekan sličnim
reakcijama, ali bez cike, dok su Brooks, Armstrong i Emerson povlačili svoje
ispružene, u čarape obučene noge oštro prema gore i naglo se maknuli od mjesta gdje
su se opuštali na kauču ispred vatre.
“Pa... pa, gospodine Dan! Otkud ste se vi pojavili?”

167
 Knjige.Club Books

“Iz Manchestera.” Danov glas je bio hladan kao i njegovo tijelo. Zurio je od
jednog do drugog muškarca, zatim namjerno spustio pogled na stol kraj kauča na
kojem su stajala dva bokala i tri čaše, ne čaše za vino, već čaše za pivo koje su bile i
više nego dopola pune viskija, i sada je mrko dodao: “Očigledno je da kada
mačke nema, osoblje kolo vodi. I kako li vode kolo! Vi ne radite ništa napola, zar
ne?” Ponovo je pogledao u čaše. “Koliko shvaćam, imate vlastitu dnevnu sobu.”
“Je, gospodine.” Armstrong je sada klizio oko uzglavlja kauča. “Mi... mi smo
upravo sjeli odmoriti na minutu.” Emerson ga je tiho pratio, njegove oči trepćući,
njegovo lice crveno od vrućine i viskija, i poskočio je kada je Dan dreknuo: “Ne laži
mi!”
Dan je sad povlačio gumbe svog kaputa i kada mu je Armstrong pokušao priteći
u pomoć, odmaknuo ga je u stranu rukom govoreći: “Makni mi se s puta!” zatim je
završio: “Nije ni čudo da mi otac razmišlja o zatvaranju ovog odmarališta. I ne
prijevremeno. Gdje je gospođa Kenley u svemu ovome?” Sada se obraćao Brooksu,
no on je, ne pokazujući nimalo straha kao druga dva muškarca, prezirno odgovorio:
“U krevetu, gdje je zadnjih tjedan dana; kaže da ima gripu.”
“Pa, ako kaže da ima gripu, sklon sam joj vjerovati. Krenite.” Brooks je sada
krenuo otići, zatim se okrenuo i pogledao u Dana i progunđao: “Tvoj tata ne bi
napravio strku oko...”
“Tu griješiš; već dugo vremena radi strku oko brojnih stvari, naposljetku i o
računu za vino.” Pokazao je prema bokalu. “I reći ću ti da ne krivi gospođu Kenley.
Učinio ti je lijepu uslugu kada te doveo ovamo, i tvom sinu je učinio i više od lijepe
usluge, i kako si mu vratio? Iskorištavao si ga godinama. Ti si najgori od svoga soja,
Brookse. Hajde, van! I kao prvu stvar ujutro pobrini se da su vanjske stepenice
očišćene od snijega, i prilaz također.”
Vrata su se jedva zatvorila iza batlera kada je uzviknuo: “Brookse!”
Prošlo je nekoliko sekundi dok su se vrata ponovo otvorila, i kada se Brooks
pojavio, rekao mu je: “Donesi mi čistu čašu.”
Dok je čekao čašu, nagnuo se naprijed i čučnuo pred vatru, i para je izašla iz
njegove kose i lica i život je bolno potekao nazad u njegove udove.
Sjedio je na kauču skidajući čizme kada je Armstrong stavio čašu pokraj bokala,
zatim je polako podignuo tri čaše koje su još uvijek sadržavale dobru količinu viskija,
stavio ih na pladanj, i otišao van.
Dan je uzeo dug gutljaj i kada je poput tanke vatrene bujice jurnuo u njegovo
tijelo, naslonio se i držao svoja gola stopala ispred plamena.
Druga čaša viskije nije samo otopila hladnoću iz njega već mu je i omekšala
razmišljanje. Možda je ipak bio malo pregrub prema njima; no ipak, nisu imali pravo
biti ovdje, imaju vlastitu ugodnu sobu. A onda opet, nije bila stvar u tome da nisu

168
 Knjige.Club Books

imali pravo, bila je stvar u disciplini i odanosti s Brooksove strane. Nije krivio
Armstronga ili Emersona što su iskorištavali, jer oni nisu primili nikakvu sličnu
ljubaznost od njegova oca kao Brooks i Willy. Brooks mu se nikada nije sviđao.
Možda je bio dobar radnik u tvornici u svoje vrijeme, ali samo zato što se, sumnjao
je, htio dodvoriti njegovu ocu. Ali sada je godinama također sumnjao kako se želi
obogatiti. On je bio tip radnika koji je svojoj klasi davao loše ime, onaj ti-imaš-zašto-
ne-bih-i-ja-imao? tip. Bilo ih je nekolicina u tvornici i, nažalost, bili su među onima
koji su vodili sindikate zato što je većina njih imala dara za brbljanje i, kao Brooks,
ponosili su se time što se nisu bojali gospodara.
Nakon treće čaše poželio je biti miljama daleko. Uskoro će i biti, rekao si je; da,
uskoro će i biti, i ne samo od Manchestera nego odavde, ovog potpuno ludog dijela
zemlje koji te zatvori među svojim brdima i planinama, utopi u svojim nabujalim
rijekama, smrzne svojim vječnim snijegom i ledom, koji te tišti, koji te natjera da
čezneš za toplinom i suncem sa žestinom jednakom čežnji za ženom.
Bila je to čežnja za ženom koja ga je nagnala da riskira život prelazeći te
kilometre od postaje dovde. Nije susreo niti jednu dušu na putu, nije vidio niti jednu
živu zvijer niti pticu. Mogao se poskliznuti i pasti i ostati ležati tamo, i sutradan bi
ga našli ukočenog. Bio je lud; ali zašto? Svi ovi tjedni, svi ovi mjeseci pričanja ih
nisu, znao je, doveli milimetar bliže; jedina razlika u njezinu ponašanju prema njemu
je to da se više nije prepirala s njim i nije tražila svađu zbog svega što je rekao.
Naprotiv, sada je pozorno slušala sve što je imao za reći, ali bilo je to kao da sluša
bestjelesni glas. I sada taj glas nije imao hrabrosti reći: “Barbara, hoćeš li se udati za
mene?” jer je znao kakav bi odgovor dobio. Istina je bila takva, govorio si je, da se
Barbara nikada neće udati jer još uvijek nije oživjela.
Pa, odlučio je. Ili nije? Nije li njegov otac odlučio za njega? “Otiđi odavde,
momče,” rekao je, “umaraš se. Novac te čeka kada ga budeš htio. Dat ću ti pet tisuća,
ne sve odjednom, i to nije sav tvoj dio. Bit će još nešto više kada će se sve
raspodijeliti, ali mogu ti reći, momče, to neće biti još neko vrijeme, nisam još
spreman za svoju kutiju. Pobrinut ću se da su u banci dvije tisuće za tebe; kada ćeš
htjeti više, možeš mi pisati, dat će mi neku ideju o tome gdje si.”
Sada gledajući unazad, shvatio je da je to bio vrlo osjećajan trenutak. Imao je
gotovo ženski nagon nasloniti glavu na očevo rame, staviti ruke oko njega, i tim
činom izraziti osjećaje koji su mu bili u srcu, ali sve što je bio u stanju reći je bilo:
“To je i više nego velikodušno od tebe; možeš biti siguran da ga neću potratiti.”
I sve što je sada ostalo je bilo otići tamo sutra i reći im, reći joj, i onda će se
spakirati. Ali imat će malo za spakirati, jer će putovati s malo prtljage. U ovo vrijeme
sljedećeg tjedna bit će u Francuskoj ili dalje. Samo pomisli na to, Francuska ili dalje.
Pomislio je na to, i nije mu donijelo nimalo sreće.

169
 Knjige.Club Books

Nakon što je skinuo snijeg s čizama udarajući o zid i morajući visoko dignuti nogu
kako bi to učinio, jer otirač je bio skriven ispod snijega, pokucao je na vrata i ušao u
kuhinju, kao što se navikao raditi. Mary se okrenula od vatre i gospođica Brigmore
od stalka za posuđe i obje su uskliknule, onako kao što su i sluškinje učinile: “Oh!
Nikada niste došli uz ovakvo vrijeme, gospodine Dan!” uzviknula je Mary, a
gospođica Brigmore je slično ponovila: “Pa! Dane, Dane, nismo te očekivale. Kako
li si samo uspio doputovati?”
Dan se nasmijao jednoj i drugoj skidajući rukavice, zatim je svukao kaput, i kada
je Mary sve uzela od njega, i gledajući u njegovo lice rekla: “Eeh! Gospodine Dan”,
on se nagnuo naprijed prema njoj i šapnuo joj uz šaljivost koju nije osjećao: “Ne
postoje ti vremenski uvjeti koji bi me spriječili da dođem vidjeti vas.”
“Ah! Vi, gospodine Dan.” Zamahnula je njegovom kapom prema njemu, zatim
je požurila iz kuhinje govoreći: “Sigurno ste namirisali juhu, bit će da je to.”
“Nešto... nešto nije u redu, Dane?” Gospođica Brigmore je sada došla do njega,
do mjesta gdje je stajao držeći ruke nad otvorenom vatrom koja je jarko gorjela
između crnih olovnih peći, i okrenuo je glavu i pogledao u nju na trenutak prije nego
što je odgovorio: “Ne, sve je uredu. Ja... ja sam samo mislio doći posjetiti vas
prije, pa, prije nego što odem. Nisam mogao otići da vas ne pozdravim.”
“Prije nego što odeš, otkuda?”
“Od kuće... odavde... Manchestera, tvornice... Engleske...”
“Napuštaš Englesku, Dane?”
Upravo kada je trebao odgovoriti, okrenuo se i pogledao prema vratima; Mary
ih je ostavila pritvorena i mislio je kako netko ulazi, ali nitko nije, pa je nastavio:
“Pa, znaš, ja... ja sam uvijek namjeravao otići; u tvornici sam bio samo na godinu
dana probnog roka u nadi da ću se skrasiti. Ali znao sam da neću moći. Ja... ja sam
to napravio kako bih ugodio tati. On je... on je bio vrlo, vrlo dobar, velikodušan.”
“Oh, Dane.” Gospođice Brigmore se okrenula prema stolu i, s leđima okrenutim
prema njemu, rekla je: “Ti... ti ćeš nam nedostajati. Barbari, Barbari ćeš nedostajati;
ti si... ti si jedini koga viđa, štoviše, čini se da si ti jedini koga želi vidjeti.”
Ispustio je mali neugodan zvuk iz svoga grla. “To je zato što je prikovana za
kuću”, rekao je. “Jednom kada dođe lijepo vrijeme, izlazit će van.”
Gospođica Brigmore je ponovo bila okrenuta prema njemu i sada je polako rekla:
“Sumnjam u to, Dane. Barbara se promijenila. Znaš, u mom je srcu želja da ju
njezina... njezina gluhoća nikada nije napustila zato što sada doživljava sluh kao
novu tegobu.”
“Ne, ne; to sigurno zamišljaš. Divno je što ponovo može čuti. Hajde, razvedri
se.” Krenuo je prema njoj: “I ti sama izgledaš vrlo umorno, jesi li dobro?”

170
 Knjige.Club Books

“Da, da, dobro sam, Dane.” Micala je glavu u malim trzajima i treptala očima, i
u glasu joj se čuo blagi drhtaj kada je dodala: “Upravo sam namjeravala sipati juhu,
obično je imamo sredinom jutra, zagrije bolje nego čaj. Kreni u dnevni boravak.”
Kada se Dan odmicao od nje, zaustavila ga je govoreći: “Kad bolje razmislim,
neću ju unijeti još neko vrijeme, bolje je da joj prvo kažeš.”
“U redu. Da, da, budem.”
Izašao je i prošao hodnikom i stao na trenutak prije nego što je kucnuo na vrata
dnevne sobe i ušao.
Barbara je stajala kraj prozora. Odmah se okrenula prema njemu, i kao i uvijek
bio je svjestan njezine visine. Od njezine bolesti se činilo kako je narasla; možda zato
što je smršavjela. Polako je hodao do sredine sobe i kada nije dolazila prema
njemu, rekao je: “Zar nisi iznenađena što me vidiš, svi ostali se čine iznenađeni?
Dvije sluškinje su sinoć skoro pale niz stepenice kada sam ušao, ili bolje rečeno,
upao. Rekao sam im da me ne probavaju pognuti jer ću se prepoloviti kao siga. I sada
je Mary umalo pala u vatru i Brigie prolila juhu, ali ti, ti izgledaš kao da si me
očekivala.”
“Jesam. Ja... ja sam te čula u kuhinji.”
“Oh! Oh!” Duboko se naklonio glavom. “To je to, zar ne? Svejedno, nisam
očekivao da ću te iznenaditi; ti me znaš tako dobro da te ne bi iznenadilo gotovo ništa
što bih ikada napravio ili..
“Nemoj se šaliti, Dane.” Sada mu je polako prilazila i ponovila: “Nemoj se
šaliti.”
“Zašto? Zašto se ne smijem šaliti? Šaljenje je moja struka.”
“Zato... zato što si došao... došao si mi reći da odlaziš. Čula sam te kako
razgovaraš s Brigie.”
“Oh, pa to je onda riješeno, zar ne?”
“Dane.” Došla mu je blizu.
“Što je?”
“Dane.” Sada mu zgrabila ruku, i on je rekao: “Hajde, hajde; nemoj se tako
uzrujavati. Sjedni. Što je?” Kada ju je nježno posjeo na kauč, sklopila je ruke i
pritisnula ih između svoje pognute glave i prsne kosti kao da ih pokušava gurnuti
unutar sebe, i onda je nešto prošaptala.
Nagnuo je glavu prema njoj: “Što si rekla?”
Ponovila je riječi i odjednom joj je povukao bradu iz ruku i primaknuo njezino
lice svojemu, i sada je šapnuo: “Znaš li što si upravo rekla?”
Jednom je pomakla glavu.

171
 Knjige.Club Books

“‘Povedi me sa sobom’, rekla si. Želiš ići sa mnom? Barbara. Barbara!” Njegov
glas se povisio od šapta i postajao je glasniji, i pogledao je unazad prema vratima,
zatim ponovo spustio glas i rekao: “Ti... ti to ne misliš?”
“Mislim, mislim, Dane. Molim te, molim te, povedi me sa sobom, daleko
odavde. Ja... ja mislim otići u bilo kojem slučaju, mislim otići, ali... ali se bojim ići
sama.”
Svjetlost je sada izblijedjela s njegova lica dok je rekao: “Postoji samo jedan
način kako možeš ići sa mnom, Barbara, znaš to?” Njezine oči su bile mirne kad je
pogledala u njegove i rekla: “Znam.”
“Udat ćeš se za mene?”
Njezin pogled je još uvijek ostao miran. “Da, Dane.”
“Oh! Barbara.” Povukao je njezine ruke prema svojim prsima, zatim, naginjući
glavu preko njih poljubio je bijele zglobove dva puta, tri puta prije nego što ju je
ponovo pogledao i rekao grleno: “Znaš da te volim?”
Jednom je kimnula prije nego što je odgovorila tihim šaptom: “Da, da, znam.”
“Koliko dugo znaš?”
“Otkada... otkada si me počeo posjećivati.”
Sada se nasmiješio, tužnim osmijehom, govoreći: “Prije nisi znala?”
“Kako... kako sam mogla? Uvijek smo se prepirali.”
“Ja te volim cijeli svoj život; možeš li vjerovati? Od onog prvog trena kada sam
te vidio u dječjoj sobi. Sjećam se toga jasno kao što tebe sada gledam. Katie je trčala
iz dječje sobe i vikala: ‘Mallenova me udarila!’ zatim sam te vidio kako stojiš
uspravno kao mlada vrba... Što je? Ne saginji glavu.”
“Ja... ja mrzim to ime, moje ime je Farrington.”
“U redu, u redu, draga,” rekao je umirujuće, “ali neće biti Farrington još dugo.
Ja... ja ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati da se želiš udati za mene. Ali”, sada je
tužno odmahnuo glavom, “ne želiš zapravo, zar ne, to je samo način izlaza? Ali... ali
ne brini,” sada je gotovo blebetao, “nije bitno zašto želiš sve dok želiš. Ne voliš
me, to znam, ne očekujem to, ne još barem...”
Kada je podigla glavu i pogledala u njegove oči, dodao je šaljivo: “Ja sam tip
koji nikad ne gubi nadu.” Tada mu se glas promijenio i upitao je ozbiljno: “Ali malo
ti se sviđam, zar ne?” “Počeo... počeo si mi se veoma sviđati, Dane.”
“Hvala ti, hvala ti, Barbara. To je dovoljno za sada.”
“Kada... kada možemo krenuti?”
Izgledao je nemalo iznenađen njezinom žurbom, zatim je rekao: “Kada god ti
budeš spremna. Ali... ali jesi li mislila na Brigie, kako će to ona podnijeti, kako će se
osjećati zbog toga?”
172
 Knjige.Club Books

“Da, da, jesam; puno sam razmišljala o tome, ali moram ovo reći, i to mogu reći
samo tebi: Brigie je ta od koje se moram maknuti.” “Brigie?”
“Da, Brigie. Ne mogu to objasniti. Znam da nije u redu. Znam da nije u redu što
ju u svom umu krivim za sve što se dogodilo, a ipak je tako. Ne mogu si pomoći, ali
nju krivim.”
“Oh! Barbara, ne smiješ tako razmišljati, ne o Brigie, ona... ona ti je dala svoj
život.”
“O tom se radi, o tom se upravo radi, Dane.” Sada se okrenula od njega. “Dala
mi je svoj život, i njegov teret leži na meni, i... i vidim kako postaje teži kroz godine
dok me štiti i pretvara u repliku sebe, gospođica Mallen; dama usidjelica, gospođica
Mallen.”
“Oh, Barbara, dušo, draga.” Impulzivno je stavio ruke oko nje, ali kada ju je
povukao prema sebi, njezino tijelo nije dalo nikakav odgovor, i njegovo je postalo
mimo. Gledala je ravno u njegove oči dok je nježno govorila: “Daj mi vremena,
Dane, daj mi vremena”, i on je nježno odgovorio: “Sve vrijeme svijeta, draga.”
Nije mogao znati da je drugi muškarac, njezin polubrat, rekao točno te riječi
njezinoj teti Constance u ovoj istoj sobi prije više od dvadeset godina.
“Hoćeš... hoćeš li joj ti reći prvi?”
“Želiš to?”
“Molim te.”
“U redu.” Ruke su mu pale s nje; naglo se okrenuo i izašao.
Na trenutak je stajala gledajući prema vratima; zatim je hitro otišla do prozora i,
s jednom šakom čvrsto zatvorenom, jako je zagrizla u zglobove prstiju dok je gledala
u beskrajnu bjelinu koja je prekrivala vrt, ledinu i brda iza nje, a turobna hladnoća
zemlje bila je odražena duboko u njoj. Ipak ju je nastojala otopiti, vičući na nju: “Ja
ću ga voljeti! Naučit ću ga voljeti! To može biti učinjeno.”
Okrenula se kada su se vrata otvorila i kada je gospođica Brigmore ušla, ali niti
jedna od njih nije krenula prema drugoj, i kada je gospođica Brigmore progovorila,
njezin glas je bio tih, tako udaljen da je Barbara pomislila kako je ponovo izgubila
sluh. “Ne možeš, ne možeš ovo učiniti”, rekla je.
“Mogu, mogu, Brigie, i budem.”
“Hoćeš reći da bi svojevoljno otišla u... u stranu državu?”
“Da, to hoću reći.”
Glasovi obje su sada bili prigušeni kao da ih je bilo strah čuti ne samo ono što
druga želi reći već i ono što su same govorile.
“Hoćeš reći da bi me ostavila, ostavila ovdje samu?”
“Ja... ja bih te ostavila u bilo kojem slučaju da sam se dosad udala.”
173
 Knjige.Club Books

“To bi bilo drugačije; bila bi u susjedstvu.”

“Da.”
Gospođica Brigmore se lecnula dok je jednosložna riječ odzvanjala kao vapaj i
potom bila ponovljena: “Da, u Hallu, ili preko brda. To tebi ne bi ni smetalo, zar ne,
naposljetku, da sam otišla preko brda, dok god bi me imala pri ruci? I onda bi imala
još djece koju bi oblikovala po svom damskom uzorku, uzorku koji nema nikakve
veze sa životom. Dokazano je, dokazano je od svih koje si podučavala: teta
Constance; koliko god sam ju mrzila, shvatila sam da joj je život prije svega krenuo
u krivom smjeru zbog neznanja; i zatim moja majka, druga Barbara, što se njoj
dogodilo? Što se njoj dogodilo, ha? I to od ruke čovjeka kojem si glumila
ljubavnicu.” Sada je naglo pomakla ruku i uperila je u sliku koja je stajala
iznad kamina. “Želim razbiti to, njega kojemu si ugađala na sve načine. Da nisi
dopustila toj ženi da dođe u staju, moja majka ne bi bila silovana i ja ne bih bila
ovdje. Odgojila si svoje učenike u kući grijeha, i bila si iznenađena i šokirana kada
su stvari otišle ukrivo. Još uvijek imaš snage biti iznenađena i šokirana nakon svega
što se dogodilo. Katie, čak se i Katie pobunila. Njezin glas je sada bio gotovo jednak
vrisku.
Dok se gospođica Brigmore naslanjala na vrata, ona su se nenadano otvorila i
ušao je Dan. Na trenutak je pozorno gledao u Barbaru; zatim je brzo skrenuo
pozornost na Brigie koju su otvorena vrata odbacila do zida, i upravo kada je padala
niz njega, on ju je uhvatio i, podupirući ju, odveo do kauča. Zatim je naredio,
okrećući se prema Mary, koja je sada bila u sobi: “Donesi malo brendija.”
Dok je Mary žurno odlazila, Dan je pogledao u Barbaru. Njegovo lice je bilo
kruto, pogled čvrst, čak optužujuć; i sada je isprekidanim glasom rekla: “Meni...
meni je žao, ja... ja nisam mislila sve što sam rekla, samo...”
“Onda to nisi trebala reći.”
“Znam... znam to.” Dugo joj se tijelo opustilo i iznenadno je sjela na stolac.
Gospođica Brigmore je sada stavila ruku na čelo i promumljala: “U redu je, u
redu je.” Ali kada je pokušala sjesti uspravno, Dan ju je blago gurnuo nazad
govoreći: “Sjedi mirno.”
“Ja... ja bih radije išla u svoju sobu.” Njezin glas je bio slab i Dan je rekao:
“Budeš za trenutak; Mary ti donosi piće. Ah, evo je.” Uzeo je čašu iz Maryne ruke,
ali kada ju je krenuo prisloniti uz usne gospođice Brigmore, odmahnula je na njegovu
pomoć i, uzimajući čašu od njega, pomalo ispijala brendi.
“Žao mi je, Brigie.” Barbara se nije maknula iz svog stolca, a gospođica
Brigmore je pogledala prema njoj i jednostavno odgovorila: “U redu je, draga.”
U iznenadnom naletu Barbara je klečala kraj kauča, njezina glava bila je zarivena
u krilo gospođice Brigmore, ruke oko njezina struka. Jecaji su sada potresali njezino

174
 Knjige.Club Books

tijelo i zaplakala je: “Nije u redu. Nije u redu. Pokvarena sam, loša, a ti si bila tako
dobra prema meni cijeli moj život. Nisam mislila ništa od onoga, nisam, ali... ali ne
mogu ostati, Brigie, ne mogu, umrla bih. I to nije zbog tebe, to je zato što sada je
podigla glavu i molećivo pogledala u bijelo lice gospođice Brigmore i dodala
polagano, tihim glasom: “To su svi uokolo; ja... ja nikada ne bih mogla otići u neki
grad, Allendale, Hexham, bilo kamo, niti u šetnju seoskim putevima da ne upiru
prstom u mene, Mallenovu djevojku zbog koje je Sarah Waite izgubila nogu. I... i
znam, ako bi bilo onako kako Jim Waite želi, bila bih javno progonjena, odvedena
pred sud. Ja... ja ne to bih mogla podnijeti, Brigie.”
Niti Brigie niti Dan, čak niti Mary, nisu ju osporavali ni na kakav način jer su svi
znali da je ono što govori istina, iako to nije bilo nešto s čim su se otvoreno suočili.
Kada je gospođica Brigmore stavila ruku na sjajnu crnu kosu i nježno ju
pomilovala, okrenula je oči prema mjestu gdje je Dan sjedio pored nje i rekla: “Kada
ćete krenuti?”
“Sada nema... nema neke žurbe.”
“Nemoj mijenjati svoje planove; što prije se to učini to bolje.”
“Ne, kao što sam rekao, nema neke žurbe. Kakvu razliku čine tjedan ili dva? I...
i ovdje ćemo se oženiti, Brigie.” Sada je pomaknuo pogled prema dolje i pogledao u
Barbarine oči. Još uvijek je klečala i držala Brigie, ali glava joj je sada bila zabačena
unazad, a njezina otvorena usta spremna protestirati, no nije. Nešto u njegovu licu je
zaustavilo bilo kakav protestiranje za koji se spremala, i neki odijeljen dio njezina
uma joj je ukazivao na to da ovaj muškarac koji je bio toliko niži od nje, i toliko
zaljubljen u nju, i koji je oduvijek bio, koristeći njegove riječi, neće biti onako
popustljiv kako je zamislila, i dok je gledala u njega na trenutak je gledala u
lice njegova oca.
Kada joj se glava pokunjila, rekao je: “Pa, to je riješeno. Sada, Brigie, pokušaj
se više ne brinuti; sve će se srediti.”
“Da, da, Dane, sve će se srediti. Bi li me sada ispričao? ... Bi li ti smetalo, draga?”
Nježno se oslobodila iz Barbarinih ruku i, gotovo nimalo oštećenog dostojanstva,
ustala je s kauča i polako izašla iz sobe i uz stepenice u svoju sobu. Ponovo je stajala
leđima naslonjena na vrata, ali sada je prekrila lice rukama i promumljala kroz prste:
“Oh! Bože. Oh! Bože! Bože, pomozi mi da ovo izdržim.”
Nakon jednog trenutka krenula je prema svom krevetu i sjela na stolac pred njim,
i stišćući ruke u krilu sjedila je gledajući ravno pred sebe, kao da gleda u nadolazeće
godine kada će ona i Mary biti same u ovoj kući, odvojene od kuće preko brda, i
odvojene od Halla, jer znala je, po onome što je Harry Bensham govorio zadnjih
tjedana, da ozbiljno razmišlja o prodaji, i ako je to istina, više nikada neće nogom
stupiti unutra. I tako će biti ovdje s Mary, koja je, iako draga duša, bila intelektualno

175
 Knjige.Club Books

društvo jednako suhoj pustinji. Ali na Mary će se trebati osloniti za društvo dok jedna
od njih ne umru. Ta pomisao ju je natjerala da čvrsto zatvori oči.
I sada je pitala Boga što li je napravila da joj je dodijeljena takva pravda; je li to
bila naplata za užitak koji je crpila iz pružanja utjehe Thomasu? Ako je, bila je to
visoka cijena. Život je, mislila je, bio kao neka luda kuća. U njemu nema razuma ili
logike. Donesen si u njega i oblikovan na određen način; oblikovanje je zvano
okolina, i rane godine su formirale tvoja razmišljanja, i tvoja razmišljanja su utjecala
na tvoje postupke i odredila tvoja načela, i živio si u skladu s njima osim kada si, kao
što je ona učinila, narušio zakone društva i podao se muškarcu izvan svetosti braka.
Ali gledajući na svoj život kroz ideal pravde, smatrala je da je platila za slobode
koje si je priuštila zato što je izgubila svoj ugled i javno postala znana kao Mallenova
ljubavnica. Jedanput je na sajmu bila kroz smijeh nazvana jednom od Mallenovih
noćnih radnica; to je stvarno čula vlastitim ušima. I tako, govoreći o pravdi, zar nije
dovoljno platila za svoje jedino nedjelo, a priznala je da je to bilo nedjelo?
Ono što nije priznala je bila optužba koju joj je Barbara upravo iznijela, da je
kroz svoju poduku bila odgovorna za ono što se dogodilo Constance i drugoj Barbari,
čak i Katie s njezinim radikalnim razmišljanjima. Ali najviše od svega odbijala je
odgovornost za ono što se dogodilo samoj Barbari, jer od prvog dana kada se
rodila, nije mislila ni na što drugo nego voditi je u pravom smjeru.
Sjećala se agonije dana kada se vozila preko brda kako bi molila Donalda Radleta
da joj ne uzme dijete, dijete koje je bilo njegova polusestra. Praznina koja je bila u
njoj tog dana kada ga je gledala kako se priprema sam otići i pokupiti dijete je i sada
bila u njoj. Njegova smrt na brdu - njegovo ubojstvo na brdu - spasilo je Barbaru od
njegove đavolje vladavine, i nju samu od kobne usamljenosti. Sada, skoro dvadeset
godina kasnije, Barbara joj je priuštila budućnost usamljenosti, i nije znala hoće li ju
moći podnijeti. Ipak mora izgledati kao da će to moći podnijeti, ako ništa, samo dok
ne ode - dok se ne uda.
Dan je bio dobar muškarac, i iako se činio sitne građe, na neki način nije bio
različit od svog oca stoga što je u njemu bilo odlučnosti, možda ne toliko jake kao u
njegova oca, međutim postojala je. No pitala se shvaća li što uzima na sebe ženeći se
Barbarom, ženeći se djevojkom kojoj nije preostalo ni trunke ljubavi. Nitko tko je
bio opsjednut ljubavlju kakva je bila njezina za Michaela, i tko je prošao kroz takve
patnje proteklih mjeseci, nije mogao ostrugati s ostataka osjećaja išta što je
nalikovalo na ljubav za drugoga.
Preplavio ju je nadmoćan osjećaj tuge, i ne samo za sebe, obuhvatio je Dana i
Barbaru, i Constance, i Michaela, i Saru; oh, da, Saru. Što li je to bilo s Mallenovima
da u jednom trenutku svog života učine nešto zlo? Postojale su čudne priče, koje su
još uvijek bile aktualne, o zlim djelima Mallenovih kroz posljednjih stotinjak godina.

176
 Knjige.Club Books

Tijekom vlastitog boravka u Hallu Thomasov zakoniti sin, Dick, gotovo je ubio
ovrhovoditelja u kuhinji i sigurno bi ubio Waitea da ga taj isti ovrhovoditelj nije
zaustavio. I ona je sama bila ta koja je priskrbila novac za jamčevinu tako što je
odnijela dragocjenosti iz kuće uz suradnju Mary Peel i djece. I što je napravio kada
je bio oslobođen? Pobjegao je u Francusku, i nije više čula za njega sve do njegove
smrti, začudo, ubrzo nakon Thomasove; i odvjetnik je došao u kuću reći kako je
ostavio dvije tisuće funti, ali ne njoj, ne, zato što nije bila Thomasova supruga. Novac
je otišao Thomasovoj kćeri Bessie koja se udala za talijanskog grofa. Zapitala se
usput treba li reći Barbari za Bessie prije nego što ode; možda će se bolje osjećati
znajući da ima rodbinu među inozemnom aristokracijom.
Kažu da je Mallenova zloba prikazana bijelim znamenom u crnoj kosi. Dick
Mallen je imao znamen, kao i Thomasov sin, Donald Radlet, i okrutnost u Donaldu
je bila velika i duboka. No Thomas nije imao znamen, i Thomas nije bio zao, osim
ako ne bi svrstali njegove žudnje u tu rubriku, koje nisu bile ništa gore od onih
mnogih drugih muškaraca njegova vremena i položaja.
Barbara nije imala nikakav vidljivi znamen koji bi ju identificirao kao
Mallenovu, ali znamenje postojao, duboko unutra. Oduvijek je to znala, i bojala se
onoga što ju može nagnati da učini. I njezini strahovi nisu bili neosnovani.
Ali postojala su dva tipa okrutnosti, fizička i mentalna, a Barbara je bila sposobna
koristiti obje. Negdje je pročitala kako uvijek povrijediš one koje najviše voliš. Nije
vjerovala u tu izreku; nitko se, osim ako nije na neki način poremećena uma, ne
izbode do smrti, a to je ono što radiš ako povrijediš one koje voliš, izbodeš se do
smrti.
Pogledala je preko sobe do mjesta gdje je mogla vidjeti svoj odraz u velikom
ogledalu, i ono što je vidjela bila je žena srednjih godina - ne, morala je biti iskrena
- stara, staložena, uredno odjevena guvernanta. Ovo posljednje je bilo izraženo u
svakom detalju nje same.
Imala je goruću želju, najjaču želju u svom životu, umrijeti ovoga trena, umrijeti
prije nego što njezino dijete išeta iz njezina života, umrijeti prije nego što ju
usamljenost kuće i vlastitog uma dovedu do ludila.

177
 Knjige.Club Books

DEVET

“Dragi gosti, okupili smo se ovdje pred Bogom i pred ovom kongregacijom... ”
Kongregacije nije bilo osim četvero ljudi koji su stajali ispod stepenica oltara.
Crkva je bila hladna i mračna, bila je kao uvid u grob koji slijedi.
Barbarino mršavo tijelo, dršćući ispod prelijepog krznenog plašta koji je bio dio
Harryjeva vjenčanog poklona, nije stajalo ošamućeno kao u snu već je budno pazilo
na sve što se događalo oko nje. Glas starog svećenika, tanak i prodoran, slao je svaku
riječ kao čeličnom žicom kroz njezin mozak.
“... i stoga ga nitko ne smije svesti na puki poslovni odnos, ili ga tretirati
nepromišljeno, olako ili bezobzirno, radi zadovoljavanja čovjekovih tjelesnih žudnji
i pohota, poput surovih zvijeri koje ne razumiju; već pobožno, diskretno, i trezveno,
u strahu Božjem... ”
U strahu Božjem. Je li se bojala Boga? Trebala bi se bojati Boga, Brigie ju je
odgojila da se boji Boga, ali se bojala same sebe više.
“Zapovjeđen je kao lijek protiv grijeha, i da bi se izbjeglo bludničenje... ”
Je li sada griješila više nego što bi griješila da je natjerala Michaela da ju voli,
da ju voli, ali ne i oženi? A to je i mogla napraviti, mogla je, mogla je. Glas u njezinoj
glavi je nadjačao onaj svećenikov.
“Tražim od vas, i potičem vas, s obzirom na to da ćete odgovarati na Dan suda,
kada će sve tajne svih srca biti otkrivene, da ispovjedite svaki razlog zbog kojeg ne
biste smjeli biti zakonski združeni u braku... ”
Da, da, ona je znala jedan razlog. U njoj nije bilo ljubavi za čovjeka koji je stajao
kraj nje. I on je to znao, ali će se složiti s onim što mu svećenik sada govori.
“Hoćeš li ju voljeti, tješiti, poštivati i štititi, u bolesti i u zdravlju, zaboravljajući
sve druge žene, i biti samo uz nju, do kraja života? ”
“Da.”
“Uzimaš li ovog čovjeka koji stoji pored tebe da bude tvoj suprug, da živite
zajedno po Božjim zapovijedima, u svetom braku? Hoćeš li mu se podložiti i služiti
mu, voljeti ga, poštivati i biti uz njega, u bolesti i u zdravlju; zaboravljajući sve druge
muškarce i biti samo uz njega do kraja života?”
“... da.”
“Tko predaje ovu ženu da bude vjenčana za ovog čovjeka?”

178
 Knjige.Club Books

Harry je kratko zakoračio prema Barbari, dotaknuo joj ruku, i nešto promumljao.
Dan ju je primio za ruku. Ponavljao je riječi za svećenikom; njihove su se riječi
miješale u njezinoj glavi. Voljeti i cijeniti dok nas smrt ne rastavi.
“Ja, Barbara, uzimam tebe, Daniela za svog supruga, od ovog trenutka nadalje
voljet ću te i predati se tebi...”
Stavljao je prsten na njezin prst.
“Ovim te prstenom, vjenčavam, ovim tijelom te štujem, i sa svim svojim
zemaljskim dobrima ja ti se dodjeljujem...”
Bilo je gotovo. Klečali su jedan uz drugoga, ali ona je ponovo bila u crnoj rupi,
tijelo joj je drhtalo dok je čekala smrt.
Hodali su preko grubih kamenih ploča prema sakristiji. Dan ju je čvrsto držao za
ruku; gledao je u nju.
Svratila je pogled prema njemu. Njegovo lice nije bilo nasmiješeno, ali pogled u
njegovim očima je bio onaj koji bi jedino mogla opisati kao čuđenje, i u tom trenutku
molila je: “Bože, dopusti mi da ga volim, jer zaslužuje biti voljen...”
Bilo je gotovo. Ponovo su bili u kočiji i Harry je, nastojeći prekinuti formalnost
onoga što je u sebi nazvao vjenčanjem koje je bilo tužnije od bilo kojeg pogreba
kojem je prisustvovao, glasno pljesnuo rukama govoreći: “Ta crkva; tako mi nije bilo
hladno nikada u životu. Kako ti siroti prosjaci tamo sjede cijelu misu? I on; on je
izgledao kao da se već godinama nije odmrznuo.”
“Trebat ćeš donirati novac za peć i ugljen, tata.” Dan se sada iskrivljeno
nasmiješio dok je gledao u svog oca s druge strane kočije gdje je sjedio kraj Barbare,
još uvijek je držeći za ruku.
“Što! Da doniram peć i ugljen kažeš? Ne u ovom životu, momče. Ono što znam
o tim ljudima je da će se pobrinuti za ovo; dobru vatru kako bi ugrijali svoje nožne
prste i kašu s malo dodane žestice prije spavanja. Znam gdje bi ugljen završio.”
“Ne mogu zamisliti da je on vidio dobru vatru u svom životu.”
“Pa, je ili nije, nećeš me nagovoriti da doniram nikakvu peć. Sada, da si to
spomenuo ranije i da nisi jurio glavom bez obzira, i da si mi dao neku ideju u što se
upuštam ovo jutro, onda bih tamo postavio dvije peći. Svejedno, riješeno je; zar ne,
djevojko?” Nagnuo se naprijed i stavio ruku na Barbarino koljeno, i tihim je glasom
odgovorila: “Da, da, gospodine...”
“Gledaj sada, prestani s tim, i to brzo. Nema više gospodine Bensham; ili ćeš me
zvati Harry, ili tata, kao svi drugi; možeš birati. A ova ovdje,” okrenuo je glavu preko
ramena i pogledao u gospođicu Brigmore, “ona bi prije išla na vješala nego me
nazvala Harry, zar ne?”

179
 Knjige.Club Books

Gospođica Brigmore je pogledala Harryja Benshama u oči. Znala je što

pokušava, ali nije mu mogla pomoći čak niti osmijehom i bila je zahvalna kada je
vratio svoju pozornost na Dana i Barbaru i rekao: “Što sam ti rekao? ... Svašta! Mogli
bi se malo požuriti!” Pogledao je kroz prozor kočije, zatim dodao: “Ali bolje je da
ga ne požurujem jer bismo inače mogli završiti u dubokom snijegu. Eeh! Imate
sreće, znate.” Kimnuo je prema njima. “Odlazite prema suncu. Da bar idem s vama.
Nikada nisam mislio da ću reći da mi je dosta sjevera, ali eto! Momče, ove zime me
stvarno pritišće. Znate,” pomaknuo je glavu u jednu stranu, “kada se negdje skrasite,
pošaljite mi poruku. Samo napišite u nju ‘Sunce sija, slobodan krevet’, i bit ću tamo
u tren oka.” “Budemo.” Dan je kimnuo svom ocu. On je također znao što pokušava,
i zahvalnost prema njemu se nakupljala poput pritiska ispod njegova elegantnog
prsluka s bisernim gumbima, pritiska koji nije mogao naći oduška.
Odjednom se Harry naslonio na kožne presvlake kočije i duboko uzdahnuo.
Osjećao se umorno, gotovo iscrpljeno. Ovaj posao govorenja prave stvari,
predstavljanja cijelog događaja kao normalnog, želje da nešto učini oko Brigiena
lica, zamarao je više nego naporan rad. Je, ali nikada u životu nije vidio niti jednu
ženu koja je izgledala tako povrijeđeno kao što je ona izgledala ovih zadnjih nekoliko
dana. Usrdno se nadao da će njegova nova snaha pokazati više pažnje svom suprugu,
ako će je ikada trebati, nego što je to pokazala ženi koja ju je odgojila i dala joj svoj
život.
U toj djevojci je bilo neki neobičan znamen. Govorili su o Mallenovom
znamenu; počinjao je misliti kako u tome ima nešto više od tračeva sa sajma i bapskih
priča. Bila je lijepa, tu nije bilo sumnje, ali je mislio kako bi muškarac želio više od
ljepote. Je, muškarac je želio više od ljepote, želio je toplinu, a ako u njoj ima išta
topline, Dan će biti sretan ako si može njome zagrijati ruke.
Preuzeo je nešto na sebe, Dan, ali eto, to je bio njegov život. Odgajaš sinove i
kćeri, ali što znaš o njima? Pomislio je kako je Dan volio tu djevojku cijeli svoj život,
a on nije imao pojma sve donedavno. Onda je tu bila Katie koja je u sebi imala
jednaku toplinu kao što je imala njezina majka, ali ju je hladila, prigušivala,
gomilajući na nju brojne ciljeve; i sada je govorila kako se želi udati za
Willyja. Smiješno je to, što je više razmišljao o toj partiji, to je više bio protiv nje.
Bilo je nekako čudno, ali je mislio kako bi imala manje šanse za opstanak nego ova
koja sjedi ispred njega. Ah, dovraga! Morao je misliti o sebi, i mislit će, dosta je
mislio o svima drugima. Matilda mu je rekla: “Nemoj se brinuti za mene, momče,”
rekla je; “ne nosi crno za doručak, ručak i večeru. I nađi si kakvu utjehu, ali s pravom,
znaš što hoću reći?”
Je, znao je što hoće reći. U Matildi su bile dubine do kojih nikada nije stigao.
Bio je slijepac na neki način, neuk i slijep. Ipak, stat će tome na kraj, i uskoro.

180
 Knjige.Club Books

Svadbeni doručak je održan u maloj kući. Gospođica Brigmore je ustrajala

unatoč Harryjevom protestiranju. Obrok je bio jednostavan, gotovo običan, iako je
Mary dala sve od sebe, kao što su to sada činili Harry i Dan pokušavajući održati
razgovor. Čak je i Barbara bila primorana pomoći im u obrani od nijemosti gospođice
Brigmore.
Kada je obrok završio i kada se popilo svima u zdravlje, ustali su i krenuli u
dnevnu sobu, i tamo je Harry, vadeći težak zlatni sat iz džepa svoga prsluka, rekao:
“Pa sada, ne bih htio nikoga požurivati, ali ako želite uhvatiti taj vlak - a s obzirom
u kakvom su stanju ceste, trebali biste si dati barem jedan sat viška - mislim da biste
trebali krenuti.”
“Sve... sve je spremno, samo trebam odjenuti odjeću za van; hoćete... hoćete li
me ispričati?” Barbara je zapravo istrčala iz sobe, i Dan i Harry su ostali gledati u
gospođicu Brigmore koja je stajala držeći se s dvije ruke za naslon kauča.
Dolazeći do nje, Dan je nježno stavio svoje ruke na njezina ramena i rekao:
“Pokušaj se ne brinuti, Brigie, ja... ja ću paziti na nju. I obećavam ti ako... hoću reći,
kada se skrasimo na nekom mjestu, pisat ću ti i organizirati sve da dođeš.”
Nije mogla govoriti, samo je zurila u njega i molila se u sebi da se ne osvijesti,
barem ne još.
Kada ju je Dan nježno okrenuo i spremao se gurnuti ju prema vratima govoreći:
“Idi gore i porazgovaraj s njom”, odmahnula je glavom, jer sve su riječi koje su se
trebale reći bile izgovorene, nije mogla podnijeti ništa više.
Dan je sada tiho upitao: “Nećeš ići s nama do postaje?”
Ponovo je odmahnula glavom.
“Pusti ju. Pusti ju, momče.”
Dan se okrenuo i pogledao u svog oca, i Harry je napravio oštar pokret glavom.
Kada je Maryno glasno plakanje došlo do njih iz hodnika, izašli su. Dan je držao
vrata otvorena za gospođicu Brigmore, i gledali su u Mary i Barbaru međusobno
obavijene u zagrljaju. Obje su plakale, ali Barbara nije ispuštala nikakav zvuk.
I sada je Dan, hodajući naprijed, uzeo Marynu ruku i odveo je prema kuhinji, i
Harry ih je pratio, i tako su na trenutak gospođica Brigmore i njezino voljeno dijete
bile same. Njezino voljeno dijete koje je sada bilo udana žena i koje je odlazilo iz
njezina života i više se nikada neće vratiti.
“Brigie. Oh! Brigie, draga. Ja... žao mi je za sve što sam učinila.”
Čvrsto su se držale. “Nikada... nikada si neću oprostiti za svu nevolju koju sam
ti zadala. Hoćeš... hoćeš li mi oprostiti? Molim te, molim te, reci da ćeš mi oprostiti.
I... i kao što je Dan rekao, moraš nam doći. Brigie, Brigie, razgovaraj sa mnom, reci
nešto.”

181
 Knjige.Club Books

Stajale su, još uvijek zajedno, no sada su se samo držale za ruke, ali gospođica
Brigmore nije govorila, nije mogla. Puštajući njezine ruke, primila je voljeno lice
među dlanove posljednji put, zatim se nagnula naprijed i poljubila Barbaru, nježno
ju okrenula i pogurnula prema vratima prije nego što se hitro okrenula nazad prema
dnevnoj sobi.
Kada su se muškarci vratili u hodnik, našli su Barbaru kako stoji s glavom
duboko sagnutom na prsa, jecaji su joj tresli tijelo.
Nekoliko minuta kasnije bili su u kočiji. Kočijaš je stavio dvije putne torbe na
policu; to je bila jedina prtljaga koju su nosili sa sobom. Barbara nije podigla glavu
da zadnji put pogleda prema maloj kući niti je Harry pogledao kroz prozor; Dan je
bio taj koji je mahnuo zbogom usamljenoj figuri Mary koja je stajala kraj dvorišnih
vrata.
Mary je stajala i gledala kako kočija tutnji preko zaleđene staze, gledala ju je dok
nije nestala iza zavoja, zatim se drhteći okrenula i krenula uz puteljak prema ulaznim
vratima, gorko plačući dok je mrmljala: “Eeh! Otišla je. Ne mogu vjerovati.
Svemogući Bože! Što će biti s gospođicom?”
Kada je zatvorila vrata, čudan zvuk dopro je do nje. Skidajući kaput koji je
odjenula protiv hladnoće, požurila je prema dnevnoj sobi i kada je naglo otvorila
vrata, stala je na trenutak i pogledala dolje u figuru koja je sjedila na podu ispred
kauča, lica zarivena u jedan od jastuka, dok je objema rukama primala i puštala
presvlake, kao da mijesi tijesto.
“Oh! Gospođice, gospođice.” Mary se bacila na pod kraj gospođice Brigmore i
stavljajući ruke oko nje, uzviknula: “Nemojte tako. Nemojte tako. Hajde, ustanite.
Donijet ću vam piće; hajde, hajde, djevojko.” Toliko se zaboravila da se nije ispričala
za taj propust.
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je uspjela uvjeriti gospođicu Brigmore da
se digne s poda, i kada ju je smjestila na kauč i prebacila šal preko njezinih ramena,
rekla je: “Hajde, hajde, budite mirni na minutu, donijet ću nešto toplo. I ubacit ću
malo alkohola. To vam sada treba, nešto žestoko.”
Suze su i dalje tekla i, ne pokušavajući ih obrisati, gospođica Brigmore je sjedila
i gledala u vatru. Nakon nekog vremena podigla je pogled i zastala na Thomasovoj
slici. Dobroćudan kao i uvijek, smiješio joj se; lanac od sata koji je ležao preko
njegove krupne figure se sjajio i činilo se kao da hvata svjetlost u njegovim očima.
Bilo je to kao da govori: “Hajde, hajde, nije svemu kraj. Nije ti lošije nego kada si
počela, štoviše, bolje ti je, puno bolje nego kada si se morala brinuti o meni, jer
nemaš li kuću koja je tvoja, i tri tisuće funti u banci, i prijatelja kao što je Harry
Bensham?”

182
 Knjige.Club Books

Prijatelja kao što je Harry Bensham? Harry Bensham će uskoro slijediti svog sina
i Barbaru. Kao i oni, nestat će iz njezina života, možda se ponovo pojaviti u
intervalima da joj poželi sve najbolje. Pogledala je u oči koje su se činile živima i u
jednom svjetlosnom trenutku pomislila: Da barem nisam nikada kročila u High
Banks Hall, jer tada nikada ne bih ugledala tebe, i moj život bi možda bio moj, ne dan
ovome ili onome, samo da mi se vrati nazad prazan, bez ičega zbog čega vrijedi
živjeti. Ali mekoća očiju koje su gledale u njezine je rastopila tu misao, i činilo se
kao da je izraz lica sada postao tužan, i čula je Thomasov glas kako prolazi kroz
godine govoreći: “Volio sam te kao što nikoga nisam volio; budi zadovoljna time.”
Ali je li netko mogao biti zadovoljan živeći na pustim sjećanjima? Pa, morat će
biti, zar ne? Morat će skupiti svu svoju snagu i suočiti se s onim što život pruža
takvima kao što je ona; gospođica Brigmore, zauvijek gospođica Brigmore.

183
 Knjige.Club Books

DESET

Otišla je u krevet i san ju je sustigao kroz mješavinu iscrpljenosti i viskija, jer je

Mary, kao posljednju stvar te večeri, dodala viskija u šalicu vrućeg mlijeka tako da
je ono postalo hladno.
Bilo je devet sati sljedećeg jutra kada je Mary ušla u spavaću sobu noseći pladanj
s doručkom. Nakon što ga je stavila na stolić, rastvorila je zavjese; zatim je, naginjući
se nad krevet, nježno prodrmala gospođicu Brigmore za rame, govoreći: “Ustanite,
gospođice, i pojedite ovo.”
“Molim!” Gospođica Brigmore se okrenula na leđa, otvorila oči i trepnula. Zatim
je pogledala prema prozoru i promumljala: “Ja... ja sam prespavala; koliko je sati?”
“Sada će pola deset.”
“Pola deset!” Gospođica Brigmore se oslonila na jastuke, zakopčala gornji gumb
svoje spavaćice, izravnala prekrivač, zatim rekla: “Još... još je uvijek veoma hladno.”
“Je, i vjerojatno će biti i hladnije; palo je još sedam centimetara preko noći i još
uvijek pada. Evo, stavite ovo oko sebe.” Uzela je vuneni šal sa stolca i stavila ga
preko ramena gospođice Brigmore; potom je, stavljajući pladanj s doručkom na
njezina koljena, rekla: “Sada to pojedite, i bez priče o tome kako ne želite. Puno sam
razmišljala od jučer i ono što sam smislila je, moramo nastaviti živjeti.”
Gospođica Brigmore je pogledala u Mary i nakon trenutka je rekla: “Da, Mary,
u pravu si, moramo nastaviti živjeti. Ali... ali ne smiješ od ovoga napraviti naviku;
neće biti promjena u našem dnevnom rasporedu, doručkovat ću u blagovaonici u pola
devet svako jutro kao i obično. Ali... ali hvala ti.”
Maryno se lice nabralo. Brzo se okrenula od kreveta govoreći: “Oh! Gospođice”,
i dok je izlazila kroz vrata, ponovila je: “Oh! Gospođice.” Gospođica Brigmore nije
se mogla suočiti s doručkom od slanine, pečenog kruha i bijele krvavice, i tako je,
nakon što je popila dvije šalice čaja, pažljivo sastrugala doručak u ubrus i spremila
ga u ladicu kako bi ga kasnije bacila. Ali se prvo pobrinula da vilica i nož pokazuju
znakove korištenja.
Pola sata kasnije, odjevena i uredna kao uvijek, nosila je pladanj dolje i Mary se,
gledajući u njega, nasmiješila i rekla: “Pa! Tako je, to je dobar početak. Možete se
suočiti s bilo kakvim danom kada imate nešto u želucu. Tako ja kažem. Sada vatra
plamti i ako ćete se baviti računima, pošto je petak, nemojte sjediti u onom uredu već
donesite knjige u dnevnu sobu i raskomotite se.”

184
 Knjige.Club Books

“Hvala, Mary.”
Kada se okrenula kako bi otišla, Mary je rekla: “Niste rekli što želite za večeru;
mogu napraviti krvavice, što bi više grijalo, ili hladna pita i razni ostaci od jučer.”
“Mislim da možemo imati ostatke, Mary.”
“Pa, u redu, kako želite, ali krvavica bi vas više ugrijala. Ipak, kao što sam rekla,
kako želite.”
Gospođica Brigmore je prošla kroz hodnik do dnevne sobe. Dan je počeo
normalno, osim što je imala doručak u krevetu, i odsada mora ga nastaviti normalno,
ali će, kao što je Mary razumno predložila, donijeti knjige iz ureda u dnevnu sobu.
Kada je to učinila i postavila stol na određenu udaljenost od vatre, podigla je
svoju olovku; zatim joj se ruka spustila na otvorenu stranicu glavne knjige
domaćinstva i glava joj je pala naprijed. To je bila usamljenost, i nema te rutine koja
će ju moći ublažiti, jer rutina je utjecala samo na površinu. Unutra je bila pustoš,
jednako široka i smrznuta kao i brda vani, i kao snijeg koji je gusto padao s druge
strane prozora, vidjela je kako godine padaju u nju, no nisu ju punile već potkopavale
sve dok nije ostalo ništa osim njezine ljuske.
Dok su joj suze navirale na oči, oštro je podigla glavu i stavila ruku u položaj za
pisanje, govoreći si dok je to radila da mora prakticirati ono što je propovijedala sve
ove godine, samokontrola, u svim okolnostima samokontrola. Ali njezino
propovijedanje nije baš urodilo plodom, zar ne? Nešto više od tjedan dana ranije
njezina voljena Barbara je bacila samokontrolu u vjetar i rekla joj što misli. Stajala
je upravo tamo. Pogledala je prema prozoru, zatim zatvorila oči, govoreći si oštro:
“Dosta, dosta.” Zatim se nagnula nad knjigu s računima.

1 kg šećera ls.6d.
10 dag najboljeg indijskog čaja 2s.6d.
10 dag običnog čaja ls.8d.
10 dag kineskog čaja 2s.9d.

Stala je. Kineski čaj neće biti potreban u budućnosti, Barbara je bila ta koja je voljela
kineski čaj, i ona je sama nekada nudila tu opciju gostima, ali to bi sada bilo
nepotrebno. Prekrižila je zadnju stavku.

20 dag sira 8d.

Nastavila je dodajući namirnice kao što su zobena kaša, brašno, kvasac i naposljetku
je završila s petrolejom, šest svijeća od loja i šest svijeća od voska.
185
 Knjige.Club Books

Radeći obračun s jednom osobom manje u kućanstvu, računi bi trebali biti manji
za jednu trećinu, ali to nije tako ispalo, jer je bila potrebna ista količina ugljena, drva,
svijeća i petroleja. Ipak, mogla je uštedjeti na petroleju; Barbara je držala svoju
lampu upaljenu dugo u noć.
Nakon što je završila s računima, napravila spisak za kupnju i pripremila ga za
kočijaša, kada će moći doći, okrenula se i pogledala prema vatri i upitala se što da
radi sada. Pa, što je radila drugih jutara? Zadnjih nekoliko mjeseci se brinula za
Barbarine osobne želje; prije tog razdoblja bi u ovo vrijeme preko tjedna sigurno bila
u Hallu; vikende je rezervirala za malo razonode, za čitanje u miru i slično, i nije
imala niti najmanju želju podići knjigu.
U jedanaest sati Mary je upala unutra s tanjurom juhe govoreći: “Ah, evo; drago
mi je što vas vidim kako malo sjedite u miru.”
“Nisi... nisi stavila ništa dodatno u juhu, Mary?”
“Ne, ne.” Mary je odmahivala glavom s jedne strane na drugu. “Ne bih pomislila
dodavati alkohol u juhu, je li tako?” Nasmiješila se, zatim otišla do posude s
ugljenom, i kada ju je dignula da doda još ugljena u vatru, gospođica Brigmore je
rekla: “Posve je u redu, dovoljno je velika za sada. Pobrinut ću se za to kada će
trebati.”
Čudno, pomislila je, da su sada kada je imala više novaca za potrošiti na sebe i
kuću nego ikada prije, štedljive navike i dalje ostale.
“Pa, nemojte da bude premala.”
Na tu opomenu Mary je izašla i ponovo je ostala sama. Pogledala je u juhu. Nije
imala apetita za nju, ali nije bilo načina na koji bi je se mogla riješiti osim otvaranjem
prozora. A to je bilo nemoguće. Polako je srkala i popila je otprilike tek četvrtinu
kada je čula tupo kucanje po vanjskom zidu, zatim lupanje na ulaznim vratima.
Spustila je tanjur kada je čula kako Mary ide do vrata; zatim je glas Harryja
Benshama došao do nje iz hodnika govoreći: “Ne, ne ostajem, tako da ću ostaviti
kaput na sebi.”
Kada su se vrata dnevne sobe otvorila, polako je ustala s kauča, i on je došao
ravno prema njoj, govoreći: “Koji dan! Nije ni za psa da bude vani. Hajde, uzmi
stvari.”
“Zašto?”
“Zato što se vraćaš sa mnom, nećeš ostati ovdje i žalovati.”
“Ja... ja ne žalujem, i savršeno sam u redu, i..
“Gledaj sada, smrznut sam do kostiju, počinio sam neku vrstu zločina nagnavši
one zvijeri van staje, ne želim ih držati da stoje tamo vani dok se ne smrznu do smrti.
I još jedna stvar,” sada joj je došao blizu i pogledao ju u lice, “usamljen sam. Postoje
trenuci kada mrzim vlastito društvo, a izgleda da neću doći do postaje još nekoliko
186
 Knjige.Club Books

dana; jedva su uspjeli stići jučer, i to za dlaku. Bome! To je bila vožnja i pol. Ne
znam kako smo se vratili nazad, bilo je skoro deset sati kada smo došli. Zato hajde,
učini mi uslugu, i dođi pojedi štogod sa mnom. I povedi Mary. Reći ću joj.”
Prije nego što je mogla išta odgovoriti, okrenuo se od nje, otvorio vrata, i povikao
u hodnik: “Mary! Ti, Mary!”
Kada se Mary pojavila iz kuhinje, rekao je: “Odjeni svoje stvari, ideš nazad s
nama.”
“Oh! Oh! Zbilja? Oh, to je dobro, to je dobro, gospodine Bensham. Evo me
odmah.”
Okrenuo se nazad u sobu govoreći: “Bez problema u tom predjelu.” Ponovo joj
je stajao blizu. “Hajde,” rekao je nježno, “učini to za mene.”
Gledao je kako joj se glava naginje na stranu, gledao je kako zagriza usnicu,
zatim ju je gledao kako polako prolazi pored njega sa spuštenim pogledom i izlazi iz
sobe. Okrećući se prema vatri, razdvojio je stražnje dijelove kaputa kako bi dopustio
da vatra zagrije njegovu stražnjicu dok si je govorio: “Da! Da! Pa sada, idemo!”

Bilo je gotovo sat vremena kasnije kada je kočija stala stotinjak metara od vanjskih
vrata Halla i Harry je, otvarajući prozor i puštajući unutra opaki ledeni vjetar,
uzviknuo: “Što je sada?”
“Uzbrdica, gospodine, oni ne mogu više, kotači se cijelo vrijeme kližu.”
“Dovraga! Trebaš li pomoć pri guranju?”
“Ja... ja sumnjam da bi bilo od puno koristi, gospodine, samo nas tri, trebalo bi
nas biti duplo i više. Izgleda da je stražnji kotač zaglavio u rupi.”
“Pa,” Harry se okrenuo prema gospođici Brigmore, “jesi za da pješačimo?
Jednom kada se maknemo s ceste, put nije tako strašan, očistili su ga jučer.”
“Da, da, naravno, hodat ćemo.”
Gospođica Brigmore je rekla da će hodati, ali čak se i hodanje u dubokim utorima
od kočija, koji su bili gotovo ponovo puni snijega koji je napadao preko noći,
pokazalo gotovo nemogućim bez podrške Harryjeve ruke, a i on je, hodajući dubljim
snijegom između utora, posrtao i klizao se i nekoliko puta pao na nju, umalo ih
prevrnuvši oboje. Mary je iza njih pomagao drugi kočijaš.
Kada su napokon stigli do prilaza kući gdje je bilo samo osam ili devet
centimetara snijega, Harry nije ispustio gospođicu Brigmore, već je spojio svoju i
njezinu ruku sve dok nisu ušli u predvorje, i ondje je, gurajući ju naprijed prema
hodniku, i Mary također, uzviknuo: “Sada dolje s tim mokrim čizmama i čarapama,
vas dvije, i stavite noge u vruću vodu. Pobrinut ću se da je gore prije nego vi.
Brookse, pobrini se za to, hoćeš li? I brzo sada!”

187
 Knjige.Club Books

Zatim je kao odgovor na pitanje koje mu je Brooks postavio, viknuo nazad u

hodnik: “Ne, ne! Ne za mene, nije napravljen takav snijeg koji može prodrijeti kroz
ove čizme.”
Popeo se uz stepenice iza gospođice Brigmore i Mary i kada su krenule prema
galeriji, pozvao je: “Čim ste spremne, dolje će biti nešto toplo. Nemojte predugo.”
Kada je gospođica Brigmore došla do dnevne sobe na dječjem katu, teško je
disala. Mislila je kako ju je šetnja kroz snijeg umorila; sigurno je iscrpljena jer inače
ne bi imala nikakav utjecaj na nju, uživala bi. Odbila je Marynu pomoć pri svlačenju
kaputa govoreći: “Skini vlastite stvari, noge su ti natopljene.”
Mary je bila dvije godine mlađa od nje, ali se uvijek odnosila prema njoj kao da
je puno starija.
Kada su prva i druga sluškinja ušle u sobu, obje noseći velike mjedene posude s
vrućom vodom, zahvalila im je, i na komentar Jenny Dring: “Kakav dan za vaš
posjet, gospođice!” odgovorila je: “Da, doista je divlje.”
“Neki su se kladili da kočija neće doći do male kuće kada je gospodar otišao, da
ne govorimo o tome kako će vas dovesti nazad.” Jenny je natočila vodu u posudu od
porculana. “Ali su izgubili oklade kao što sam i znala da budu; kada gospodar odluči
da će nešto napraviti, to i napravi, rekla sam. Kao i gospodin Dan, oni su isti...”
“Hvala, Jenny, možemo dalje.”
Kladili su se da kočija neće doći do male kuće i da je gospodar neće dovesti
nazad ovamo. Nije postojalo ono što posluga nije znala, primijetili su i najmanju
promjenu raspoloženja u kući. Znali su bez sumnje puno više o tome što je na umu
Harryja Benshama nego ona kada se radilo o tome što je namjeravao učiniti s
Hallom, ipak, bila je sigurna u svoje mišljenje da ga je već odlučio napustiti, i njegov
postupak danas, njihovo dovođenje iz male kuće, koliko god se činio obazriv,
dokazao joj je da nije mogao podnijeti da živi ovdje sam. Muškarac kao on, koji je
navikao na buku i strku cijeli život, smatrao bi samački život nepodnošljivim; i tako
će se, kao što je to ona vidjela, povući u kuću u Manchesteru uz društvo gospođe
Talbot, koja će bez sumnje odgovarati njegovim uvjetima na puno načina. Obećala
je Matildi da će napraviti sve što može u savjetodavnom smislu kako bi spriječila tu
vezu, ali što je mogla učiniti? I s muškarcem kao što je Harry Bensham! Jer slagala se
s Jenny, ako je odlučio da će nešto učiniti, vrag bi... Zaista! Zaista!
Maryne izreke su se infiltrirale u um, pogotovo kad si utučen i nepažljiv.
“Hvala, Mary, mogu se sama pobrinuti za svoje noge, ti se pobrini za svoje. Ali
ako bi mogla, dodaj mi moje kućne cipele iz ormara i par sivih čarapa s druge police,
bit ću ti zahvalna. Dobro je što ih prije nisam uzela sa sobom.”
Deset minuta kasnije gospođica Brigmore je, izgledajući u potpunosti kao ona
sama osim što joj u obrazima nije bilo boje, zagladila svoju kosu od razdjeljka na

188
 Knjige.Club Books

sredini i s obje ruke gurnula tvrdoglav pramen koji joj je uvijek bježao s mjesta kraj
sljepoočnice na njegovo mjesto iza uha; zatim je, okrećući se prema Mary, rekla:
“Kada ćeš biti spremna, pođi dolje do sobe gospođe Kenley, vidjet ću je i organizirati
da provedeš dan s njom. Nećeš ostati ovdje sama.”
“Nemojte se brinuti za mene, mogu se sama pobrinuti za sebe. Doći ću dolje
kasnije kada ću biti spremna, vi se ugrijte, i stavite nešto hrane u sebe i opustite se.”
“Da, da, budem, Mary.”
Izašla je van i niz stepenice, i zatim je oklijevala prije nego što je prešla
odmorište, razmišljajući bi li krenula glavnim stepenicama i u ured i pozvala
gospođu Kenley da dođe k njoj, ili bi krenula kroz galeriju niz stražnje stepenice i u
sobu za poslugu. Odlučila se za potonje zato što je znala da bi gospođa Kenley to
cijenila; gospođa Kenley je bila veoma dobra domaćica i znala je svoje mjesto, ali
bilo je dobro prepoznati njezin položaj povremenom malom gestom takve
prirode. Bit će joj žao rastati se od gospođe Kenley, jer je od dana kada ju je odabrala
od brojnih kandidata između njih postojalo uzajamno poštovanje, i ona je sama imala
dovoljno taštine da se nada kako će je se gospođa Kenley, kamo god otiđe nakon ove
pozicije, sjećati rado i kao nekog tko je znao pravilnu proceduru pri održavanju
velikog imanja.
Išla je kroz galeriju i njezini su koraci postali sporiji prije nego što je došla do
njezina kraja. Voljela je galeriju. Godinama ranije je mislila kako je to veoma
romantično mjesto, sada bi ju nazvala dostojanstvenom. Veliki prozori su bili
raspoređeni u malim intervalima uz jedan zid i svaki je imao svoje podstavljeno
sjedište. Kada joj je bilo dvadeset četiri, usporedila ih je sa sjedalima za ljubavnike,
ali tada, kada je imala dvadeset četiri, bila je vrlo mlada i blesava. Ne, nikada blesava.
Nikada nije bila blesava osoba, mrzila je blesave žene.
Otvorila je najudaljenija vrata galerije, prešla odmorište, ušla kroz zelena vrata
prekrivena čohom koja su odvajala odaje gospodara i posluge te u prolaz iz kojeg je
stubište na desnoj strani vodilo dolje u široki hodnik iz kojeg su vrata vodila do
dnevne sobe za domaćicu i upravitelja, blagovaonice za više osoblje, sobe za
poslugu, batlerove ostave, kuhinjskih vrata i, pri dnu, do oružarnice.
Stubište koje je vodilo do prolaza bilo je napola spiralno i prije nego što je prošla
zavoj koji bi ju doveo do prolaza i u vidno polje svima koji su bili tamo, čula je glas
Harryja Benshama povišen od ljutnje.
Zaustavila se s jednom nogom napola prema sljedećoj stepenici, povukla ju, i na
trenutak stajala neodlučno ne znajući hoće li nastaviti dolje ili se vratiti otkud je
došla. No ostala je stajati na svome mjestu kada je čula kako Harry govori: “Gledaj
ovamo, Brookse! Dosta sam to trpio. Već duže vrijeme te ovo čekalo, ali sada je
gotovo. Neću ti smanjiti mirovinu zato što nisam čovjek koji povlači svoju riječ, ali
čim se ovaj snijeg raščisti, možeš se vratiti u Manchester. Iskorištavao si me
189
 Knjige.Club Books

ovih godina, i još više odnedavno jer si si utuvio u glavu kako će tvoj Willy postati
dio obitelji. Pa, to još nije utvrđeno, niti najmanje. A i da je već dio obitelji, još uvijek
bih ti ovo rekao: brini se o svom prokletom poslu. Ja sam gospodar u ovoj kući i kada
dam naredbu, očekujem da se izvrši isto kao što bih to očekivao u tvornici, i da sam
ti rekao da vruća voda mora biti odnesena u sobu Lily Rossiter, očekujem da će se to
napraviti, i to bez pametovanja i prokletih insinuacija.”
Sa svoga mjesta u zavoju stubišta gospođica Brigmore nije bila začuđena što čuje
gospodina Benshama kako koristi riječ proklet, ali je definitivno bila iznenađena što
je rekao insinuacija. Bilo je to kao što je i mislila dugo vremena, u njegovoj glavi
ima više nego što on to pokazuje. Volio je glumiti grubog, neukog čovjeka. Također
je nazvao batlera njegovim prezimenom. Njegove sljedeće riječi su je zapanjile.
“Ti i ona se nikada niste slagali zato što ti, kao ni cijelo tvoje pleme, ne
prepoznaješ klasu kada ti je pod nosom, osim ako smrdi po novcu. Pa, sada ću ti
nešto reći, i privilegiran si na neki način jer si prvi kojem to govorim, a to je ovo.
Ako će biti po mome, ona je ovdje za život. Eto, kako ti se sviđaju te vijesti, možeš
reći svima ostalima. I mislim da neće biti niti jednog tko to neće dobro primiti, osim
tebe, jer kao što sam znao otprve, bila je greška dovesti te ovamo, nikada nisi bio za
ovaj posao. I štoviše, reći ću ti i ovo dok si ovdje, nisi me nasamario sve ove
godine. Možda si isprva i bio na putu da dobiješ sušicu, ali ima onih kojima je puno
lošije od tebe i koji su nastavili raditi. Zato što smo zajedno trčali ulicama kada smo
bili klinci, prešao si me, barem si mislio da jesi, ali znam takve kao ti, i ono što sam
načuo da govoriš o meni prije par minuta je dokazalo da sam bio u pravu o tvom
karakteru čitavo vrijeme. No, no, nemoj ništa odgovarati, Brookse, jer neću to slušati.
Kao što sam rekao, čim se raščisti, odi nazad svojim počecima. Neće ti biti
loše, pobrinut ću se za to, ili će Willy, to ako nije postao prevelik za svoje cipele i
ako će te prepoznati. I pazi, govorim ti, to je nešto oko čega trebaš pripaziti.”
Nečujno, ali hitro, gospođica Brigmore je ponovila svoje kretnje i vratila se do
odmorišta; zatim je tiho došla natrag na galeriju, i nakon kratkog hoda stala kraj
jednog od visokih prozora i spustila se na baršunasto sjedište. Bila je ovdje za život;
napravit će ju nadležnom, ipak će zadržati kuću i dati joj da ona upravlja njome. Niti
jednom nije spomenuo gospođu Talbot. Nije zvučalo kao da će se ženiti. Nešto od
tereta joj se maknulo sa srca. Oh, to je bilo ljubazno od njega, zaista je. Oh, da, zaista.
Nesumnjivo je bio ponukan sažaljenjem zbog njezine samoće, znajući kako je bila
slomljena zbog gubitka Barbare. Bio je ljubazan čovjek, uvijek je imala dokaz toga,
ali sada je također znala da je suosjećajan čovjek.
Pogledala je van preko zaleđenog krajolika, i sada joj se nije činio toliko tmurnim
i opustošenim. Što je Brooks rekao o njoj da je gospodar stao u njezinu obranu? Bez
sumnje nešto iz njezina prošlog života, jer ništa od toga nije bilo nego općepoznato.

190
 Knjige.Club Books

Kada je čula kretnju ispred vrata, brzo je ustala, poravnala prednju stranu svoje
haljine, i mirno krenula niz galeriju. Dok se približavala vratima, Armstrong ih je
otvorio, i hitro je stao u stranu i držao ih otvorenima kako bi ona mogla proći, a ona
je nagnula glavu prema njemu i rekla: “Hvala, Armstrong.”
Emerson, koji je prelazio hodnikom, promatrao je kako se spušta glavnim
stubištem i oštro se okrenuo i krenuo prema vratima salona, i tamo je čekao dok se
nije približila, kada joj je otvorio vrata.
Sluge su uvijek bile uljudne u svom ophođenju prema njoj, ali u ova posljednja
dva susreta je postojala suptilna promjena koja je vodila do poštovanja. Ironično je
pomislila kako brzina munje nije ništa naspram razmjene informacija u odjelu
posluge.
“Ah! Tu si. Je li ti toplije?”
“Da, hvala.”
“Dođi i sjedni i popij malo ovog vrućeg toddyja; možda će ti vratiti malo boje u
obraze, blijeda si kao krpa.”
“Evo te.” Smjestila se u kut kauča kraj rasplamsale vatre, i prije no što joj je s
pladnja dodao šalicu iz koje se pušilo, prema njoj je gurnuo tabure, koristeći vlastitu
nogu u tom procesu. “Podigni noge; mogla bi se i raskomotiti jer izgleda da ćeš biti
ovdje par dana.”
Sada je sjeo na kauč, ne u kut udaljen od nje već u sredinu, na udaljenosti od
dužine ruke, i nakon što je popio kipući zašećereni viski i vodu, naslonio se i
uskliknuo uz uzdah: “Ah! To je već bolje. Tebi?”
“Veoma... veoma grije.”
“Pa, nemoj sada od toga raditi cijeli obrok, popij do kraja. Govoreći o obroku,
razgovarao sam s gospođom Kenley; mislila je kako bi možda voljela započeti s
juhom od kunića, kaže da ti se ona sviđa, i nakon toga jetrica. Što se mene tiče, ja
sam izabrao ovčje kotlete; po meni nema ničeg boljeg od ovčjih kotleta, s puno
mrkve. Zatim je predložila kolač od badema. Ja nisam tip za kolače, kao što znaš, daj
mi sira. No hoće li to biti u redu?”
“Da, da, naravno.”
“Mislio sam da jedemo rano, recimo oko dva sata. Znaš da inače jedem oko
podneva, valjda je to navika. Nikad nisam bio za to oko tri jer oko pet volim sjesti za
popodnevni čaj, i kada kažem popodnevni čaj, mislim popodnevni čaj, ne samo
šalicu znaš, kao što to imamo ovdje, nego dobar pladanj sa svime, s pecivima, oh,
da! tostirana peciva po zimi, nema ničeg sličnog, i kruh sa suhim voćem. Nisam neki
ljubitelj kolača, ali volim kruh, znaš, s grožđicama ili začinima, ili sa sjemenkama
kima, bilo kakav kruh. Ali ako imaš veliki obrok oko tri, nećeš imati mjesta ni za što
sve do večere, zar ne?”
191
 Knjige.Club Books

“Ne, to je točno.”
Sada se pomaknuo po kauču sve dok ju nije gledao u oči, i blago je ponovio: “To
je točno.”
Potom je, kada ga je pogledala i trepnula, pričekao trenutak prije nego što je
rekao: “Gospođice Brigmore, mislite li da možemo prestati biti točni samo na par
dana, za probu?”
“Rugate mi se, gospodine Bensham.”
Sada se malo nagnuo prema njoj i tihim glasom rekao: “Ne, djevojko, ne rugam
ti se, nešto te tražim. Znaš, znamo se već dugo, dugo vremena, moglo bi se reći cijeli
vijek, i nikada se nisi opustila, barem ne u mojoj prisutnosti. Znaš li to? Za mene
nikada nisi bila ni Brigie. Bila bi Brigie za djecu, i ponašala se kao Brigie,
pretpostavljam, ali prema meni si se uvijek ponašala kao gospođica Brigmore, i ništa
te nije moglo promijeniti. Peckao sam te tu i tamo, čak i malo zadirkivao, ali ništa
što sam radio te nije moglo opustiti. Matilda je znala reći da s njom nisi uštogljena,
pa zašto se prema meni ne možeš odnositi na isti način?”
Gospođica Brigmore je uzela kratak oštar udah i rekla: “Zbog naših doličnih
položaja.”
“Neka dolični položaji odu kvragu! Ah,” nagnuo je glavu u jednu stranu, “neću
se ispričati što psujem. Čut ćeš i više od toga prije nego završim s tobom. Svejedno,
trebala si se već naviknuti do sada, čula si me dovoljno puta. I ponavljam još jednom,
dolični položaji mogu otići kvragu! Nisam bio Thomas Mallen... I no-no-no,”
njegova ruka je odjednom zgrabila njezinu, “nemoj se sada ukočiti jer sam
spomenuo njegovo ime, zato što ga ne ocrnjujem, jer po onome što sam čuo čini se
da je bio čovjek protiv kojeg su više griješili, nego što je on griješio; malo
prevelikodušan u svakom pogledu je ono što sam trebao reći. Ako je imao svoju
aferu, platio je za nju. I žalim svakog čovjeka koji bankrotira, a vidio sam ih nekoliko.
I ja sam se toga bojao u svoje vrijeme. Tako da gledaj to na ovaj način, ako ja mogu
pričati o Matildi, ti sigurno možeš podnijeti da se govori o njemu zato što je bio, na
neki način, tvoj suprug. Sada podignuo je jedan prst i strogo zamahnuo njime
prema njoj, a lice mu je bilo jednako strogo kad je rekao: “Nešto ću ispraviti, htio
sam to ispraviti već dugo vremena. Mislila si da te vrijeđam onog puta, nisi li, zato
što sam rekao da ne razumijem kako si bila njegova ljubavnica? Pa, nisi mi dopustila
da završim što sam mislio reći tog puta.
Nisam te vrijeđao, jer kako sam te upoznao, ovo sam mislio, ti nisi tip žene da
se olako podaš bilo kome, i nije bila tvoja krivnja što nisi bila udana za njega. On je
bio udovac i ne znam zašto ti nije dao svoje ime. Ali u tom je stvar; to su tvoja posla
i ne ulazim u to, sada ili bilo kada. Ali ono što sam tada htio reći, i što si me zaustavila
da kažem, ali što sam odlučan reći sada je da te ne tražim da budeš moja ljubavnica,
tražim te da budeš moja žena.”
192
 Knjige.Club Books

Glas mu je pao nisko u grlo. Držao je njezinu ruku, gledali su jedno u drugo, i
kada nije progovorila, nastavio je: “Možda nisi to znala, ali već mi je dugo vremena
stalo do tebe, oh, da, davno prije no što sam izgubio Matildu. Matilda je to znala.
Barem, gledajući na ono što je govorila, mislim da je imala jako dobru ideju. Vidiš,
nisam nikada u svom životu upoznao nekog poput tebe. Oh, bio sam ja u visokim
društvima u Manchesteru, i mislim visokim društvima, od gradonačelnika
nadalje. Ali kakve su im bile žene? Ako su bile zgodne, nisu imale ništa u glavi, i
neke od njih nisu bile ništa bolje odjevene od lijepo odjevenih droca. Kupio sam ovo
mjesto samo da im pokažem što mogu; namjeravao sam ih dovesti ovamo u punim
kočijama kada sam prvi put došao. Doveo sam dvije grupe, ali nekako nije uspjelo.
Matilda, kao što znaš, nikada nije znala o tome, i gledali su je svisoka. Bome! To su
radili, snobovi!”
Nije se trznula i on je nastavio dalje: “Bilo je to u tom trenutku kada sam
pomislio: Pa, moja djeca će biti tako obrazovana da ih nitko neće gledati svisoka. I
tako si ti došla na scenu; i znaš, otada sam počeo gledati na život na drugačiji način,
barem ono što mislim je da sam vidio kako postoji drugi način življenja. Ali znao
sam da je za mene prekasno, više me se nije moglo oblikovati. Odrastao sam u gruboj
okolini. I onda ta gomila iz Manchestera, novac, novac, novac; to je bilo sve o
čemu su razmišljali ili pričali. I nije to loša stvar, ne prezirem ga, pazi, ali sam shvatio
da ima svoje mjesto, i ima vrijednost samo kada ga možeš koristiti da usrećiš sebe i
one oko sebe. Htio sam razgovarati o takvim stvarima. Htio sam da mi se stvari
objasne, zatim raspravljati o njima, i pošto sam ja ja, poricati ih dok u sebi vjerujem
da su točne. I sve sam to htio raditi s tobom. Ali ti nisi htjela imati posla s time, ili sa
mnom. Znaš, nekada si me gledala kao da nisam vrijedan niti tri bakrena penija. I
u tvojim očima nisam ni bio, i mrzio sam to. Vrlo je moguće da sam ti zato pokazao
svoju najgoru stranu. Otpusti malo svoj steznik, znao sam reći, sjećaš se? I grizao
bih se kada si izašla iz sobe.
Oh, gospođice Brigmore,” sada joj je kimnuo, smijeh mu se nazirao na licu, “dala
si mi o čemu razmišljati. Kako bilo, to je sve, rekao sam sve što sam htio, ili blizu.
Još jedna stvar. Možda ćeš misliti da nije prikladno pričati tako, a Matilde nema niti
godinu dana, ali Matilda bi bila prva koja bi razumjela, i da je došlo do te teme rekla
bi: ‘Odmah to napravi, momče; postoji samo jedna stvar koju ne želim da
napraviš,’ rekla bi, ‘a to je da dopustiš Florrie da zarije svoje kandže u tebe.’
Oh, mrzila je Florrie. I ti si isto, nisi li?” Nagnuo je lice bliže njezinu.
“Oh, gospodine Bensham.”
“Ah! Zaboga, djevojko, prestani s gospodine Bensham.” Zamahnuo je rukom
ispred sebe. “Zovem se Harry. Možeš li me zvati Harry? Sada gledaj; mogu vidjeti
da sam te zapanjio; ostavit ćemo to za drugi put, idemo jesti, ha? A onda partija
karata, volim partije karata! Još jednu stvar volim, i mogu se kladiti da će te ovo

193
 Knjige.Club Books

iznenaditi, volim da mi se čita. Znaš, kada bih sjedio u spavaćoj sobi, navodno
čitajući novine dok si ti čitala Matildi, stavio bih ih na koljena. Nikada nisam imao
vremena čitati, u životu nisam pročitao knjigu, i ne govorim time da ne želim ili ne
volim čuti dobru priču. Zvuči kao da ulazim u svoje drugo djetinjstvo, zar ne? Ali
ne, mislim da ima puno muškaraca kao ja; gledajući nazad u mojim godinama puni
su kajanja što nisu naučili malo o stvarima. Ali nije prekasno, zar ne? Zar ne?”
Čekao je, i kada joj je glava pala prema naprijed i kada je prekrila lice jednom
rukom, dok joj je glas pucao, prošaptala je: “Ne, ne, nije... nije prekasno”, prišao joj
je hitro i, stavljajući ruke oko nje, rekao: “Hajde, djevojko. Hajde. Nemoj plakati.
Oprosti. Sigurno te ovo šokiralo. Ali u bilo kojem slučaju, daj da ti ovo kažem.”
Usudio se dignuti ruku i staviti je na njezinu kosu i pomilovati ju. “Ako jasno ne
vidiš kako postaješ gospođa Bensham, još uvijek bih želio da upravljaš ovom kućom,
preuzmeš onako za stalno, živiš ovdje. Mogla bi dati malu kuću Mary. Učinila bi mi
uslugu, ako ništa, jer ne mogu podnijeti dolaziti ovamo i jesti sam; sjedeći sam u
ovoj zgradurini gotovo poludim. Mogao bih ju prodati. Rekao sam si ponovo i
ponovo, ako me odbiješ, to ću i učiniti, prodat ću je, ali duboko u sebi znam da to ne
bi imalo smisla, prodati ju, hoću reći.
Na neki način bih izgubio ugled; i znaš da se ljudi na mom položaju drže za ugled
kao priljepci; muškarci koji su sami uspjeli trebaju imati nešto kako bi pokazali svoj
trud, koja bi inače bila svrha svega toga? Ah, hajde. Žao mi je, žao mi je što sam te
doveo do šmrckanja. Nisi nikada prije čula tu riječ, zar ne?” Nježno ju je odgurnuo
od sebe, i stavljajući ruku ispod njezine brade, podignuo je njezino suzama
umrljano lice. “Moja baka je sa sjeveroistoka, blizu Shieldsa. Uvijek je koristila tu
riječ. ‘Prestani s tim šmrckanjem’, rekla bi, ‘inače ću istjerati glad iz tebe’... Ne mogu
te nasmijati, zar ne?”
Gospođica Brigmore je užurbano tražila rupčić u džepu svoje sive vunene
haljine; kada ga je našla, obrisala je oči i nježno ispuhala nos. Zatim je pogledala
muškarca koji je sjedio nasuprot nje. Lice mu je bilo grubo, kosa sijeda, oči bistro
plave; za razliku od Thomasova, njegovo je tijelo bilo ravno i, ako će suditi po koži
na njegovim rukama i licu, čvrsto. Bio je čovjek koji je izgledao mlađe, za razliku
od Thomasa, ali bio je Thomasova suprotnost. Thomas je bio gospodin, ovaj
muškarac je bio surov; ipak, nije bio primitivan, postojala je razlika; i priznao je želju
za nekom vrstom kulture. No znala je da ništa što ona ili bilo tko drugi napravi ne
može njega ispolirati, ne u ovom razdoblju njegova života. Ipak, možda je mogla
nahraniti njegovu unutarnju potrebu, kao što bi i on pomogao ispuniti veliku
prazninu u njoj.
Ali još uvijek nije mogla shvatiti pravu važnost ove ponude. On ju je pitao da se
uda za njega.. .uda za njega. Ne bi više bila gospođica Brigmore, bila bi gospođa
Bensham, i bila bi gospodarica ove kuće. Sve je imalo odliku sna. Ona koja je došla

194
 Knjige.Club Books

u ovu kuću kao guvernanta prije trideset šest godina, i radila s djecom šest godina
prije nego što je Thomas bankrotirao, ali niti jednom tijekom tih ranih godina nije
bila pozvana na obrok ili događaj na donji kat, nikada nije sjedila u blagovaonici
sve dok ju muškarac koji je sjedio preko puta nje nije pozvao za svoj stol. Tijekom
deset godina ili više koje je provela u maloj kući s Thomasom nikada nije primila
niti peni plaće i bezbroj puta je glumila gubitak apetita kako bi Thomas i djevojčice
imali bolje porcije. Trpjela je poniženje i nemalo bijede kada je služila Mallenove i
što joj je bila nagrada?
Sada je ovdje bio ovaj čovjek, nudeći joj da postane gospodarica Halla. Je li ju
to iznenadilo? Da, da. Oh, da, je. Nije bila nesvjesna svojih postignuća, ali imala je
malo osobne taštine i nije nikada, nikada zamišljala da je bila u mislima gospodina
Benshama sve ove godine. To je bilo nešto na što se mora naviknuti i naviknut će se,
i nadoknadit će mu za čast koju joj je dao. Oh, da, da, bude; i počela je govoriti ovo.
“Činite mi veliku čast..
Prekinuo ju je. “Hajde, hajde, Brigie, nemoj počinjati s tim pristojnim
naklapanjima, ne u ovom trenutku. Ako mi želiš reći sada, samo reci da ili ne, i to je
sve.”
Brzo je trepnula, ponovo blago ispuhala nos, zatim rekla: “Čast mi je prihvatiti
vašu ponudu, gospodine Bensham.”
Gledala je kako se mišići na njegovu licu miču, gledala je kako mu se usta šire u
veliki osmijeh, gledala je kako mu se ruke dižu i prekrivaju njegove obrve i onda
njegove oči. Gledala je kako mu se ramena tresu, i onda se počeo smijati.
“Ah! Djevojko, djevojko, odlična si. Gledaj,” sada joj je čvrsto držao ruke,
“ponovi za mnom: Harry, uzimam te.”
Brada joj se malčice spustila, oči zatvorile na sekundu, osmijeh joj se našao na
usnama i ponovila je, glasom malo višim od šapta: “Harry, uzimam te.”
“Eto! Eto!” Njegov glas više nije bio tih, bio je kao rika, i sljedećeg trenutka je
bila obavijena zagrljajem koji je iz nje izbio zrak. I potom su njegove usne bile na
njezinima, upravo na njezinim ustima, i njegov poljubac je bio jak i topao, tako topao
da se činilo kao da joj topi tijelo sve do praznine. I bila je iznenađena kao i on kada
se opustila uz njega i njezina je ruka dotakla stražnji dio njegova vrata.
Prošlo je nekoliko minuta prije nego što ju je pustio. Zatim je, držeći je na
udaljenosti od dužine ruke i s glavom na strani, rekao: “Ispred nas je nekoliko dobrih
godina, djevojko. I iznenadit ćeš se čuti da je jedna od stvari kojima se veselim ono
što mogu podučiti od tebe.”
Kada je pogledala nazad u njegovo lice, pogled joj je bio mek, njezin um nježan
prema njemu, i nije ga ispravila i rekla: “Ti ne možeš ništa podučiti od mene, samo
te ja mogu podučiti, ti si taj koji mora naučiti.” Ali ono što je rekla, s osmijehom u

195
 Knjige.Club Books

očima, i na usnama, je bilo: “Bit će mi užitak što ćeš podučiti od mene... gospodine
Bensham.”
I na to ju je ponovo povukao u svoje ruke i blizu sebi, i ono što je rekao je bilo:
Dat ću ja tebi gospodine Bensham, Anna Brigmore, zaboga! Hoću.”

196
 Knjige.Club Books

INSPIRACIJA:
Svijet Mallenovih
Piers Dudgeon

Mallenovi su bili prva velika obiteljska saga u tri knjige Catherine Cookson.
Znamen Mallenovih je bio prvi od njezinih romana koji je prodan u
milijun primjeraka, a njegovi nastavci, Nasljednica Mallenovih i Leglo Mallenovih,
su to također postigli. Nasljednica Mallenova (1974.) se ne mora pročitati nakon
Znamena Mallenovih (1973.), ali ako se cijeloj trilogiji pristupi redom kojim je
Catherine pisala knjige, bolje će se shvatiti sudbina Mallenovih koja je predodređena
od prve stranice.
Kao i sve najbolje sage, Mallenovi se bave uzajamnim utjecajem života koji
dodiruju jednu određenu obitelj kroz mnogo godina, u ovom slučaju nekih šezdeset
šest godina počevši od 1851. Kada Znamen Mallenovih počinje, Anna Brigmore -
Brigie, kao što je znana kroz cijelu trilogiju - predana starateljica, ljubavnica i
pokretačica toliko toga u priči - ima trideset. Pri završetku zadnjeg romana, Leglo
Mallenovih, ona “još uvijek utječe da se stvari dogode” s devedeset šest.
Catherine ima prostran kanvas i njezini potezi kistom su veličanstveni kao što i
doliči prekrasnim krajolicima sjevera, Durhamu i northumberlandskoj okolici gdje
je njezina priča smještena i koja leži daleko na sjeveru i zapadno od istočnog
Jarrowa, gdje je rođena. Tamo je došla kasno i to je bilo otkriće. Ljudi iz njezina
susjedstva na sjevernoj obali rijeke Tyne su si mogli priuštiti samo godišnji
“izletnički odmor” kolima s konjskom zapregom u obližnje selo. Tada, s dvadeset
tri, posve je napustila okolicu kako bi živjela na jugu. Tek su kasnih 1960-ih ona i
njezin suprug Tom počeli istraživati i cijeniti surov krajolik visoravni koji će obojiti
The Dwelling Place i Feathers In The Fire 1971., i Mallenove dvije godine kasnije.
Nevjerojatno lijepo područje postalo je njezina pozornica. Isprva se klanjala
njegovoj veličanstvenosti i gotovo ju je zasjenilo, ali uskoro je dozvolila njegovu
tamnom duhu u svoju dušu i svoje knjige, prepoznavši u njemu nešto od sebe: “Ovdje
gore”, jednom mi je rekla, “znam da sam u svojoj vlastitoj zemlji, nije meko kao u
niskim brdima niti ravno kao u močvarnim predjelima koje Tom tako voli. Ovaj
krajolik je surov, i ovdje je sa mnom i osjećam ga. Ne možeš promijeniti godišnja
doba, i ovdje gore godišnja doba su grublja od onih na jugu, i ja sam ih usvojila...”

197
 Knjige.Club Books

Godine 1976. ta ju je uzvišena ljepota privukla da živi u njoj, osim posljednjih par
godina svog života.
Svijet Mallenovih je krajnje drugačiji od “društveno-povijesnih” romana ranog
20. stoljeća, Kate Hannigan, The Fifteen Street, Colour Blind, Maggie Rowan,
Rooney, The Menagerie, Fanny McBride i The Blind Miller, smješten na obalama
rijeke Tyne i napisan dva desetljeća ranije. Catherinein svijet snova, onaj koji je
djevojčica u krpama prvo stvorila s pet godina ispod lukova kroz koje je kapao mulj
i koji su vodili do pristaništa Tyne, gdje je čvrsto zatvorila oči i zamislila drugačiji
život s velikim kućama i konjima i slugama, život koji su vodili Mallenovi.
Mallenova obiteljska kuća, High Banks Hall, sa svojim elegantnim interijerom,
kasnije je bila snimljena za televiziju s velikom kućom u Derbyshireu kao setom, ali
Catherine ju je zasnovala po onima koje je zamišljala kao dijete, kao što je činila sa
svim velikim kućama u svojim pričama. Zbog toga nisu bile ništa manje stvarne.
“Nevjerojatna stvar je “, rekla mi je Catherine, “što opisujem sve te velike kuće u
svojim romanima, a nisam niti bila u takvim kućama. Nisam imala model za te
interijere, ali znala sam točno što želim. Oh, i sjećam se: jednom sam primila
telefonski poziv od čovjeka iz Škotske koji je pročitao jednu od mojih knjiga i rekao,
‘Upravo ste opisali moju kuću, kada ste bili ovdje?’ I ja sam upitala koji dio
Škotske. U Škotskoj sam bila samo jedanput i to je bilo na jednodnevnom izletu
u Edinburgh kada su mi bile dvadeset dvije. Ali je rekao: ‘Pa dakle, opisali ste mi
kuću u sitne detalje, jeste li vidjeli slike?’ Kada sam rekla da nisam, on je pitao: ‘Jeste
li sigurni?’ Rekao je da sam opisala njegovu kuću upravo od kuhinje nagore i ja sam
upitala: ‘Mislite li da je opis dobar?’, a on je rekao: ‘Precizan je!”’
Mallenovi se bave vremenom Catherineine bake Rose i čovjek se mora zapitati
koliko je od rane industrijske revolucije spisateljica usvojila sjedeći u bakinom krilu
tijekom prvih sedam godina svoga života, kada je pretpostavljala da je Rose njezina
majka.
Thomas Wigmore Mallen je izgradio High Banks Hall 1767. godine. Wigmore
je zaradio novac od vune i “drugih aktivnosti” kada se tekstilna industrija
mehanizirala, a Britanija je postala svjetski predvodnik u njoj. Zbog njezina osobnog
iskustva siromaštva i izrabljivanja siromašnih tijekom zadnjih godina industrijske
revolucije na izdisaju, Catherine je rijetko propuštala priliku da se njezini likovi, u
ovom slučaju ponajprije Dan, Harry i Katie Bensham i Willy Brooks, bave
raspravama o društvenim reformama, radnim uvjetima u gradovima, obrazovanju
kao izlazu za siromašne i srodnim temama, ali one su ipak bile sporedne interakciji
ljudskih odnosa koji su pokretali radnju ovih knjiga.
I oni jesu radnja, jer tajna je mnoštvo. Vrlo često se pojavljuju likovi koji nisu
svjesni stvari koje mi već znamo iz onoga što smo pročitali i to stvara odličnu
napetost i dramu. Rada prvi put upoznajemo Thomasa Mallena u 1851., obitelj gubi

198
 Knjige.Club Books

svoje bogatstvo brže nego što ga je Wigmore zaradio. Jedina industrija u kojoj je
Thomas izvrstan je “proizvodnja kopiladi... kada bih posjećivao sve svoje znamenje,
ne bih imao vremena za imanje”, kaže on.
To “znamenje” su naravno njegovi nezakoniti potomci. Bijeli čupav Mallenov
znamen, koji počinje na tjemenu i “nasrće dalje”, dolje do lijeve sljepoočnice,
neobičan je vidljiv znak nezakonitosti u muškoj liniji, jednako kao i znak
Mallenovog porijekla. Duboko iznutra spisateljica je vođena osjećajima koje je imala
kada je otkrila vlastitu nezakonitost i naknadno, u 1945., kada ju je samoprogonstvo
doslovno dovelo do ludila.
Sve nezadovoljstvo u romanima proizlazi iz rođenja izvan braka, sve nadolazeće
opasnosti također. Jer ne znati tko ti je otac, otvara mogućnost incesta - ljubavi unutar
obitelji - a Mallenova djevojka ne zna. Postoje oni koji bi joj uskratili informacije o
ocu za njezino vlastito dobro. Mi znamo odakle je došla, ali djevojka će pratiti svoje
srce. Kao da će samo Catherineino iracionalno uvjerenje da je neprirodna zbog toga
što je nezakonita - osjećaj koji je također istražila i u drugim romanima i koji je
nemilosrdno vodio do njezina vlastitog sloma - imati fatalne posljedice u sudbini
Mallnove nasljednice štogod itko mislio ili napravio. I hoće u Leglu Mallenovih.

Scan i obrada: Knjige.Club Books

199