.

1
 .
Naslov izvornika
After the Spy Seduces

Anna Harrington

špijun
S engleskoga prevela
VIDA MILEK

2
 .
PRVO POGLAVLJE

Svibanj 1824.
Surrey, Engleska

ođi ovamo, ljepotice! - Christopher Carlisle zgrabio je konobaricu oko struka

D dok je prolazila izazovno hodajući i povukao je sebi u krilo. Šapnuo joj je
prostu šalu na uho o kočijašima i duljini njihovih bičeva, zbog čega se tako glasno
nasmijala da je privukla pozornost muškaraca koji su sjedili oko njega u krcatoj
gostionici.
Smijala se i obavila mu ruke oko vrata pritisnuvši dojke o njegova prsa. Nije
mu smetalo. Bila je živahna i zgodna i očito se nadala da će ga odvući na noćnu
zabavu u jednu od soba na katu. - Gospon, pričate tu priču ko da je znate iz prve
ruke.
- Znam. - Iskoristio je priliku i osvrnuo se po točionici gostionice promotrivši
ljude koji su se nagurali unutra u proteklih dva sata, koliko je tu sjedio. - Ja sam
također žestok kočijaš.
Nasmijala se njegovoj raskalašenoj primjedbi, baš kao što se nadao, pa ju je
nagradio protresavši je malo na koljenima.
Noćas je htio baš takvu pozornost kakvu je izazvao njezin glasni smijeh.
Smiješeći se zadovoljno, dignuo je čašu k ustima i još jednom se osvrnuo po
prostoriji. Pozornost mu je uglavnom bila usmjerena prema ulaznim vratima.
Gostionica je bila puna ljudi koji su se htjeli skloniti od maglovita i vlažna
vremena koje je najavljivalo još više kiše pred zoru.
Prostoriju su zauzeli većinom mještani, okupivši se kako bi nekoliko sati pili,
kartali i pobjegli od svojih žena. Šačica prostitutki nadala se nešto zaraditi, a
nekoliko putnika, koji u ovom dijelu Surreyja nisu imali gdje drugdje provesti
noć, družilo se s njima.
Kitova pozornost sve je vrijeme bila usmjerena na muškarce. Mogao je
zaboraviti na žene kao i na mještane te šačicu konjušara koji su ušli nakon što su
se pobrinuli i za zadnju kočiju što ostaje preko noći. Te dvije skupine muškaraca
bilo je lako uočiti po tome kako su ležerno, bez oklijevanja, ulazili kroz vrata i
toplo pozdravljali gostioničara te kako su naručivali jelo i piće, mahanjem i
namigivanjem curama koje su posluživale.

3
 .
Ne, muškarci koje je večeras očekivao bit će stranci. Ne poznaju ovo mjesto,
pa će zastati na vratima, po čemu će odmah pokazati da nisu odavde. To će se
vidjeti i po vremenu koje će proći dok ih konobarica posluži, zato što će se žene
prije pozabaviti ljudima koji se vraćaju svake večeri, koji su im i prije plaćali da
legnu s njima, a vjerojatno će to učiniti opet. Neće trošiti vrijeme na ljude koji
nemaju utjecaj na njihovu mogućnost da redovito kupuju kruh i plaćaju stanarinu.
Žena koja je njega posluživala, kojoj je posljednjih sat vremena davao
kovanice i s kojom je očijukao ne bi li prošao kao domaći čovjek, igrala se
dugmadima njegova prsluka. - Niste odavde.
- Ne, doista nisam. - Namrštio se iza krigle piva. Dobro je znati da deset
godina obuke za agenta Ministarstva unutarnjih poslova nije upalilo kod jedne
konobarice.
Deset godina. Sveti Bože.
Kako je mogao znati, kad je Ministarstvo unutarnjih poslova među vojnim
časnicima tražilo nove agente, da će deset godina poslije još uvijek raditi za njih?
S druge strane, prilično su ga iznenadili što su ga uopće htjeli. Uostalom, bio je
najgori mogući časnik vojske Njegova Veličanstva. Čovjek koji se uvijek
bunio protiv pravila i koji je uvijek za dlaku izbjegao kaznu. Isti čovjek kojega su
generali preporučili Ministarstvu unutarnjih poslova, najvjerojatnije zato da ga se
riješe.
Međutim, svi su se iznenadili, a najviše on, jer je kao operativac bio vrlo
uspješan, a sve je vrijeme uspio tajiti čime se bavi. Za ostatak svijeta, bio je
nesposoban drugi sin, koji je svoj džeparac trošio na karte, piće i žene, bez želje
za uspjehom i napredovanjem. Samo su njegov brat, Ross, njegova nova
šurjakinja, ministar unutarnjih poslova i njegov zamjenik, koji mu je
izravno davao zapovijedi, znali da je iza te obješenjačke vanjštine u potpunosti
predan Engleskoj.
Svima koji su ga htjeli slušati tvrdio je da se sprema za život predan Crkvi
kako bi ondje pronašao svoju budućnost. No, istina je bila da je morao tako živjeti,
bez žene, bez obitelji, bez ikakvih obveza. Bez budućnosti. Nije mogao drukčije,
jer je u svakom trenutku morao biti slobodan otići na zadatak. Ne, jer nije
znao kome može vjerovati, a od Peterlooa1 u tu skupinu pripadali su i kralj i
njegovi činovnici. Dovraga, nije mogao ni slijediti primjer druge gospode i imati
ljubavnicu jer nije htio riskirati da ona dozna istinu o njemu. Postojala je prevelika
mogućnost da ga počne ucjenjivati ili da ga jednostavno izruči njegovim
neprijateljima. Sam Bog zna da ih je dovoljno stvorio s obiju strana La Manchea.
Sve to značilo je da je vodio život koji su drugi pogrešno smatrali razuzdanim
i neprimjerenim ljenčarenjem zato što su površne veze i prekršena obećanja bila

1
Masakr kod Peterlooa - 16. 8. 1819. u blizini Manchestera održanje prosvjed za reformu
Parlamenta, koji je ugušen u krvi. (op. prev.)
4
 .
sve što je mogao pružiti tako dugo dok je predano radio za Ministarstvo unutarnjih
poslova. Ili je ono čak posjedovalo njegovu dušu?
Nakon deset godina, sve te dvojbe, lažni identiteti, tajne i laži zatrovali su
njegovu dušu i u njemu stvorili uskovitlanu pustoš koja je onemogućila da vjeruje
bilo kome osim svom bratu. Nikako ne ljudima s kojima je dolazio u doticaj na
društvenim događanjima i u klubovima. Kao ni ženama s kojima je odlazio u
krevet. Svakako ne ostalim ljudima u Ministarstvu unutarnjih poslova. Nije
mogao vjerovati ni svojim rođacima s Trentove strane obitelji ni reći im čime se
doista bavi iz straha da bi slučajno mogli odati na koji način provodi vrijeme.
Uostalom, već je na teži način naučio kako životi uistinu ovise o ravnoteži svih
izrečenih laži. Njegov život sastojao se od sumnji, nepovjerenja, suzdržanosti i
ravnodušnosti.
Međutim, od one noći prije šest mjeseci taj nemilosrdni pakao postao je
nepodnošljiv. Sad je bio usredotočen samo na osvetu.
No, ako ne bude oprezan, ako ne uspije osloboditi se mreže u koju se zapleo,
mrak će potpuno preuzeti njegovu dušu.
- Kako se zoveš? - upitala je konobarica uz prijateljski osmijeh, uhvativši ga
za suvratke kaputa.
- Christopher. - Nasmiješio joj se. - Ali prijatelji me zovu Kit.
- Zašto si večeras ovdje?
Dugo je gledao po cijeloj krčmi, hladno procjenjujući mnoštvo. - Moram se
sastati s nekim.
- Izgleda da si nekoga već našao. - Znalački se i tako zdušno promeškoljila
na njegovu krilu da nije mogao suspregnuti iskren i veseo smijeh.
Da se radilo o nekoj drugoj noći, vjerojatno bi je odveo na kat i prihvatio
njezinu ponudu seksualnog užitka. Bila je živahna i puna duha. Puna života.
Točno onakva žena kakvoj bi se lako mogao prepustiti nekoliko dragocjenih sati.
Ali, ne večeras. - Čekam jednog čovjeka.
- Prijatelja? - Neprijatelja.
Garretta Morgana. Kit nikada ne bi pomislio da će se on naći s francuskim
agentima. Koliko ga je uspio upoznati, na Kita je uvijek ostavljao dojam da je, pa,
dosadan. Uvijek je bio spreman druge kriviti za svoje pogreške. Nikada nije bio
zadovoljan svojim stanjem i uvijek se žalio da život prema njemu nikada nije
bio pošten. Za sve je uglavnom krivio svog oca, pa se jadao prijateljima po tajnim
igračnicama da general Thaddeus Morgan od njega očekuje nemoguće i da on to
nikada neće moći postići.
Dok je, možda, u ovom posljednjem i bilo nešto istine - uostalom, Kit je služio
pod generalom i znao je koliko zahtjevan može biti - Garrett Morgan uglavnom
je sam bio kriv za svoje pogreške. Prvo je doživio neuspjeh u vojsci jer nije
podnosio disciplinu, a potom i na sveučilištu jer nije imao takve umne sposobnosti
da bi se istaknuo. Danas, u dobi kad je već trebao ostvariti nekakvu karijeru i imati
5
 .
vlastiti dom, još uvijek je živio s ocem i dvjema sestrama, na račun svoje obitelji
izbjegavajući bilo kakvu odgovornost.
Kit osjeti tračak negodovanja. To bi se isto moglo reći i za njega.
Razlika je, međutim, bila u tome što je Kit bio odlikovani agent Krune koji je
morao tajiti svoj rad u Ministarstvu unutarnjih poslova, dok je Garrett Morgan
hladnokrvno ubio Jamesa Fitch-Battena.
Fitch... Stegnulo ga je u prsima i smučilo mu se zbog osjećaja krivnje, što je
bilo prirodno, ali na što se nikada neće naviknuti. Zato što je njegov dugogodišnji
partner i najbolji prijatelj jedne noći prije šest mjeseci tako pretučen da ga se jedva
moglo prepoznati, a onda mu je prerezan grkljan od uha do uha. Zato što je Kit
bio kriv za to.
Zato što je on trebao biti na njegovu mjestu.
No, večeras će napokon uhvatiti čovjeka koji je odgovoran. Gad će platiti.
Vrata gostionice otvorila su se. Čovjek je zastao na ulazu, a pod svjetiljkom
koja je visjela ispred vrata ocrtavao se obris njegovoga krupna tijela.
Spoznaja se proširi Kitovom kralježnicom. To je jedan od Francuza koji je
došao na sastanak, bio je siguran u to. Uranio je, baš kao što je pretpostavio. Kit
bi učinio isto da se sastaje s novom osobom za vezu. Najvjerojatnije, negdje u
mnoštvu oko njega sjedi još Francuza, čekajući i promatrajući. Svi oni, baš kao i
Kit, pretvaraju se da su obični ljudi koji su izašli potražiti malo večernje
zabave. Dok je pogledom slijedio čovjeka kako odlazi do praznog stola u kutu
gostionice, u njemu se probudi onaj stari poznati osjećaj da stvari nisu onakve
kakvim se čine. Odjednom, svi su mu ljudi u prostoriji postali sumnjivi, osobito
oni za koje se činilo da pripadaju ovamo. Poput njega.
No, večeras nije mogao pobjeći od sumnje i nepovjerenja. Nakon šest mjeseci
proganjanja, igra se konačno primaknula kraju, pa mu je srce snažno tuklo znajući
da će pravda konačno biti zadovoljena. Ako sve bude išlo prema planu, Kit neće
doći samo do čovjeka koji je ubio njegova partnera, nego i do dokaza zbog kojih
će ga objesiti.
Sad samo mora čekati da Morgan stigne.
Konobarica ga zavodnički potapša po ramenu. - Kad završite razgovor sa
svojim prijateljem - predloži mu - možda budete htjeli doći gore opustiti se. -
Prstima je masirala njegove čvrste mišiće. - Dobro znam opustiti muškarca, a
vama baš treba opuštanje.
Izvinuo je usnice primijetivši ironiju. Nema pojma koliko mu točno to treba.
Svaki mišić u tijelu bio mu je toliko napet da je bio klupko čvorova, svakog
centimetra zategnuta i na granici pucanja. Ipak, večeras si nije mogao priuštiti taj
luksuz da se prepusti uživanju u njezinu zagrljaju, barem nekoliko sati prije nego
što stigne prodorno jutarnje svjetlo i podsjeti ga na to tko je i što je.
- Zvuči primamljivo - odgovorio je - ali što je s mojim konjem?
Zatreptala je, zbunjena. - Vašim... konjem?
6
 .
- Sigurno si znatiželjna vidjeti ga. - Prešao je prstom po njezinim nabreklim
grudima. Izrez haljine bio joj je tako dubok da su gotovo ispale. - Uostalom, znaš
što se kaže za veličinu muškarčeva konja.
- Ne znam. - Igrala se njegovom plavom kosom uz ovratnik kaputa gdje se
kovrčala, a bila je tako znatiželjna da nije mogla odoljeti upitati: - Što se kaže?
Približio se njezinu uhu i ispričao joj tako lascivnu priču o konjima i nagim
ženama da se odmaknula u njegovu krilu zagledavši se u njega očima
razrogačenima od šoka.
Praveći se nevin, upitao je: - Znači li to da nećeš staviti mamuze?
Pljusnula ga je. Snažno.
Salve smijeha začule su se iz grla muškaraca oko njih koji su svjedočili ovom
okršaju, a ona je iskočila iz njegova krila s ono malo dostojanstva koliko joj je još
ostalo. Na trenutak je pomislio da će ga ponovo pljusnuti, za potvrdu, ali samo je
glasno puhnula, dignula nos u zrak i otišla.
Kit je veselo gledao kako odlazi. Večeras više neće dobiti ponude, ni od nje
ni od ostalih konobarica. Dobro. Sad mu zabava uopće nije potrebna.
Nekoliko minuta poslije vrata su se ponovo otvorila, točno u trenutku kad je
veliki stojeći sat u zajedničkoj prostoriji otkucao puni sat. Kit je mirno otpio
gutljaj piva promatrajući kako i ovaj čovjek zastaje na vratima. Još jedan stranac
od kojeg mu se naježila koža na vratu, da bi se potom posve naježio kad se
mladić polako osvrnuo po prostoriji, proučavajući mnoštvo... a onda se zaustavio
na Francuzu u kutu.
Nizak i sitne građe, slabih ramena i mršavih bokova ispod prevelikog smeđeg
kaputa i hlača, mladić je gurnuo ruku između nogu da ga namjesti prije nego što
je krenuo prema Francuzu.
Imao je dignut ovratnik da se zaštiti od kiše koja je vani padala i trorogi šešir
nabijen do ušiju. Lice mu je bilo skriveno, a nazirali su se tek tanki brkovi.
To nije bio Garrett Morgan.
Je li moguće da je njegov doušnik pogriješio i Morgan se večeras u gostionici
ne sastaje s francuskim agentom? Ne. Kita nikada nije obmanuo čovjek koji ga je
upozorio da će on večeras biti ovdje. Događalo se nešto drugo, nešto što ga je
uznemirilo kad je mladić ušao u prostoriju gdje je bio šank. Sudeći po građi i
glatkim obrazima, nije imao više od petnaest ili šesnaest godina. Momak je sjeo
za mali stol nasuprot Francuzu. Pogrbio se, uvukao ramena, a onda obrisao nos
rukavom.
Kit stisne oči. Tko je to? Gdje je dovraga Morgan?
Francuski agent i momak razmijenili su nekoliko riječi. Tada se mladić
osvrnuo po gostionici, promotrivši prostoriju, ponovo tražeći... Ali, s obzirom na
to kako je ljutito stisnuo usta, nije našao što je tražio.

7
 .
Momak se ponovo okrenuo Francuzu i nagnuo prema njemu, lupkajući
prstom po stolu kao kakva ljutita guvernanta.
Francuz je odgovorio kratko i, vidjelo se, oštro.
Očito, Francuzove riječi nisu bile ono što je mladić htio čuti. Odmahujući
glavom, posegnuo je u unutarnji džep i izvadio hrpu papira, uredno složenih i
povezanih vrpcom.
Kit se uspravio pogleda prikovana za papire.
Možda njegov doušnik uopće nije pogriješio. Možda je mladić poslan
pregovarati u Morganovo ime ili je nekako dobio te papire od Morgana pa je na
sebe preuzeo obvezu predati ih. Bez obzira na razloge, momak je bio ovdje zbog
Garretta Morgana i na ispitivanju će moći povezati te papire s njim. Ili na
mučenju. Kitu je bilo potpuno svejedno na koji će način dobiti potrebne podatke.
Samo da ih dobije pa da može uhititi Morgana. Srce mu je poskočilo na tu
pomisao, ne zbog želje za osvetom, nego za pravdom.
Za stolom, rasprava je postajala sve oštrija, a tapkanje prstima pretvorilo se u
lupanje šakom s obiju strana. Odjednom je momak tako naglo skočio na noge da
je prevrnuo stolicu. Zgrabio je svežanj papira i bacio ga na Francuza tražeći od
čovjeka da ga uzme, a onda se gotovo molećivo osvrnuo po krcatoj gostionici.
Francuz je psujući odgurnuo papire pa je i on ustao.
Nato je ustao i Kit.
Što god da se dogodi, neće biti dobro. Nije ga bilo briga hoće li Morganov
zamjenik doživjeti najveći šok u svojem mladom životu, ali trebao mu je živ kako
bi pod prisegom dao izjavu, a trebali su mu i ti papiri kako bi ga prisilio na to.
Polako je krenuo naprijed dok su oni postajali sve glasniji, a onda je potrčao
ugledavši kako je Francuz zgrabio momka za vrat i bacio ga preko pola prostorije.
Posrćući, momak je pao na obližnji stol prevrnuvši ga, a piće, karte i kovanice
pali su na pod.
Izbila je tučnjava kad se puna prostorija pijanaca i očajnih prostitutki počela
otimati za novac. Letjele su pesnice, čule su se glasne psovke, uz snažno
naguravanje i udaranje, nakon čega je uslijedilo bacanje krigli i tanjura, razbijanje
čaša i stolica, sijevanje noževa...
Francuz je iz gostionice istrčao u noć.
Momak je pojurio za njim.
Psujući, Kit se dao u potjeru za momkom. Isuse. Postaje prestar za ovo!
Izjurio je u dvorište gostionice i u nekoliko koraka našao se iza znatno
sporijeg momka koji je trčao snažno zamahujući rukama. Svakim novim korakom
približavao se momku, dok mu nije došao tako blizu da ga je gotovo mogao
uhvatiti.
No, momak je i dalje trčao, glupo progoneći Francuza koji je bio nekoliko
metara ispred njega i svakim korakom povećavao razmak trčeći prema jednom od

8
 .
konja koji je stajao na mjestu gdje su se konji privezivali uz rub dvorišta. Jednom
je rukom zgrabio uzde i okrenuo konja prema cesti. Gurnuo je ruku pod kaput,
a na slabom svjetlu bljesnuo je metal.
- Sagni se! - viknuo je Kit momku bacivši se prema njemu.
Srušio je momka na tlo kad se u noći prolomio pucanj pištolja, a odmah potom
zrno je udarilo u kaldrmu svega nekoliko centimetara od njegove glave.
Francuz je petama podbo konja i potjerao ga ravno na njih.
Kit je zgrabio momka koji je ležao ispružen zbog siline udarca i otkotrljao ga
po blatnom tlu. Kopita u trku za dlaku su prohujala pokraj njih i uz mukao topot
odjurila u noć.
- Prokleta budala! - Kit je zgrabio momka za suvratke i ljutito gunđajući
okrenuo ga na leđa s ništa više napora nego da baca vreću krumpira. Momak je
čak bio mlađi i lakši nego što je mislio. Kukavica Morgan poslao je tek dijete da
ga zamijeni.
- Hoćeš da te ubiju?
No, momak je nepomično ležao na tlu. Obuzme ga strah. Je li ranjen, ili nešto
još gore?
Opkoračivši ga ne bi li ga prikovao za tlo u slučaju da povrati dah i počne
lamatati rukama i nogama, Kit rukama prođe momkovom glavom tražeći ranu, a
onda mu se polako spusti niz vrat. Ništa. Povukao je ruke po njegovim mršavim
ramenima pa duž ruku tražeći slomljene kosti.
Zabrinut da je momku možda slomio rebra kad ga je kotrljao po kaldrmi,
gurnuo je ruke pod njegov kaput da mu opipa prsnu kost prelazeći po svakom
rebru, pomičući se polako nagore.
Ukipio se. Na trenje dlanom obuhvatio podatnu oblinu, dok njegov mozak
nije konačno pojmio što je napipao. Dojku?
Brzo je maknuo ruku. Koji je to vrag?
Posegnuo je za momkovim šeširom, skinuo ga i oslobodio slap zlatnih
uvojaka. Opsovavši, posegnuo je prema lažnim brkovima koji su se sad nakrivili
nad bujnim ženskim usnama, strgnuo ih i otkrio lice pod njima. Jako lijepo lice.
Lice koje je prepoznao čak i u mraku.
- Diana Morgan - promrmljao je u nevjerici.
Njezine plave oči otvorile su se, sijevajući dok ga je gledala.
Od svih žena... sveti Bože. - Kog to vraga... - Udarila ga je svojom malom
šakom.

9
 .
DRUGO POGLAVLJE

ičite svoje ruke s mene! - procijedila je Diana i pripremila se da ga udari još

M jednom. Međutim, on joj je uhvatio zglavak prije nego što ga je uspjela
pogoditi. - Onda me više nemojte pokušavati mlatnuti!
Drugu je ruku stisnula u šaku i zamahnula, ali vrag je izbjegao udarac
vještinom rođenog sportaša.
Kad mu je zadala snažan udarac laktom u trbuh, trgnuo se od bola i gnjevno
zaurlao. Držeći je nepomičnu pod svojim krupnim tijelom, obje joj je ruke
prikovao pokraj glave.
- Huljo! - Poznavala ga je, tog čovjeka koji ju je oborio na tlo i dodirivao je
gdje nije smio. Ali, time je sve postalo još gore! - Vi... vi Carlisleovi!
Ovo posljednje bilo je izrečeno s toliko žuči da je iznenađeno odmaknuo
glavu. - Dajte, dajte - prekorio ju je. - Nema potrebe uvlačiti moje pretke u ovo.
- Itekako ima - izustila je kroz stisnute zube. Usprkos jakom bolu na boku
gdje je tako jako udarila u tlo da je ostala bez zraka, žestoko mu se opirala, ali
jedva se uspijevala pomaknuti. - Pustite me!
- Hoću vraga - oštro je rekao prebacivši svoju dugačku nogu preko obiju
njezinih dok se koprcala pokušavajući se osloboditi. - Ne dok me ne prestanete
tući.
Uzalud se vrpoljila panično vičući. - Pobjeći će!
- Već je pobjegao. - Gledao ju je oštra izraza lica, nezadovoljan.
Zbog njega, ona pogotovo nije bila zadovoljna! - Trebala sam odjahati za
njim. Moram mu predati te papire, moram ga natjerati da...
- On ih ne želi.
- Želi. - Mora! Taj čovjek bio je jedina veza s njezinim bratom, jedini način
da ga oslobodi od njegovih otmičara. Oči su je pekle zbog vrelih suza izazvanih
vlastitom nemoći, svjesna da je sa svakom izgubljenom sekundom život njezina
brata u sve većoj opasnosti. - Pustite me da se dignem!
- Kako biste mogli odjuriti za njim pa da vas ubije? Kako da to objasnim
generalu?
- Zato me morate ovako držati, ležeći na meni? - Nekako je uspjela prkosno
isturiti bradu usprkos tome što je ležala na tlu. - Kako to objašnjavate?
- Tražio sam ozljede na momku kojem sam spasio život. - Stisnuo je oči
spustivši glavu tako nisko da mu je lice bilo toliko blizu njezinom da je osjetila

10
 .
vrelinu njegovih usana nad njezinima i bijes koji je kiptio u njemu. - Usto,
neovlašteno ste se sastali sa stranim agentima na engleskom tlu kako biste im
predali vojne dokumente. - Kad je razdvojila usne, zanijemjevši od zaprepaštenja,
nastavio je tihim, ali krajnje sigurnim glasom. - Kako vi to objašnjavate?
Srce joj je palo u pete i zavrtjelo joj se u glavi. Isuse, pozlit će joj!
Promuklim glasom, jedva čujnim zbog šoka, upitala je: - Kako znate za to?
- Tražim vašeg brata i čuo sam da će večeras biti ovdje. Možete zamisliti moje
iznenađenje kad sam umjesto njega naišao na vas. - Koža joj je počela bridjeti od
njegova pogleda. - Ovako odjevenu.
- Svakako nisam mogla doći ovamo u svojoj odjeći. - Pa je odjenula
Garrettovu staru odjeću iz etonskih dana i uz pomoć lažnih brkova iznad usnice
te svih pojedinosti u ponašanju i kretnjama kojih se uspjela sjetiti iz njegovih
mladih dana, glumila brata. Uspjela je, jako dobro, tako da čak ni Christopher
Carlisle nije shvatio da se radi o ženi. Sve dok joj slučajno nije dotaknuo grudi.
Lice joj je gorjelo zbog poniženja i još nečega što je bilo podjednako vrelo.
Nečega što nije smjela osjećati, pogotovo ne prema ovome muškarcu, i to u ovoj
noći kad je sva njezina pozornost trebala biti usmjerena na njezina brata.
- Pustite me - preklinjala je. - Još ga mogu uhvatiti i...
- Otišao je. Razmjena je propala. - Odlučnost u njegovu glasu ranila ju je
poput noža. - Samo ćete stradati pokušate li krenuti za njim.
Ili nešto gore. Riječi su ostale visjeti između njih, jasne, kao da ih je
izgovorio.
Nije marila za sebe. Ali za brata... Sveti Bože, Garretta nije bilo. Ono što je
moglo biti njezina jedina prilika da ga spasi nestalo je u noći zajedno s Francuzom,
a zbog ogromnog osjećaja krivnje koji ju je obuzeo počela je drhtati, bespomoćna.
Život mu je bio u njezinim rukama, a ona ga je iznevjerila.
Okrenula je lice na drugu stranu da Carlisle ne vidi suze koje su joj počele
navirati, prije nego što jedna kapne zbog tuge i predbacivanja samoj sebi. Da se
slomi pred njim, ni manje ni više nego pred jednim Carlisleom, ne bi to mogla
podnijeti.
- Gospođice Morgan.
Njegovo službeno obraćanje bilo joj je smiješno, s obzirom na to da je ležao
na njoj, pritišćući je cijelim tijelom.
Međutim, on je također kipio, i to ne samo zato što je slučajno započela sukob,
iz kojeg je mislio da je mora izvući. No, to je ipak bilo znatno dublje. Znala je da
taj bijes ima veze s Garrettom.
- Gdje su sada ti papiri?
- Niste ih osjetili kad ste rukama prelazili po meni? - zajedljivo je upitala,
dopustivši da joj vlastiti bijes nadjača sve veću brigu.

11
 .
Umjesto odgovora, uhvatio ju je za bradu i okrenuo joj glavu tako da ga je
morala pogledati. Uputio joj je upozoravajući pogled, tako neumoljiv da je znala
da više ne smije iskušavati njegovo strpljenje.
- U lijevom džepu kaputa - odbrusila mu je.
Ne vjerujući joj, jednom velikom rukom uhvatio ju je za oba zglavka, a
drugom posegnuo u džep. Izvadio je papire i gurnuo ih u svoj kaput.
- Što radite? - upitala je. Trebala je te papire da oslobodi Garretta.
- Uzimam ih - promrmljao je. - Uostalom, možda ćete ih sada htjeti dati
Amerikancima.
Bijesno ga je gledala, ponovno stežući dlanove u šake. - Ja nisam...
- Gdje vam je brat?
Nenamjerna ironija u njegovu pitanju pogodila ju je poput ledenog bodeža. -
Kad bih barem znala.
Sijevnuo je pogledom. To očito nije bilo ono što je htio čuti.
- Rečeno mi je da se Francuz večeras ovdje nalazi s Morganom. - Prema boji
njegova glasa, bio je ljutit što je našao nju umjesto njezina brata.
- I jest - potvrdila je. - Sa mnom, ali ne zbog onoga što vi mislite.
- Recite - naložio joj je, popustivši stisak na zglavcima, ali ne toliko da bi je
oslobodio.
Ugrizla se za usnicu. Može li vjerovati Carlisleu? Osobito ovom Carlisleu? -
Prije nekoliko dana dobila sam poruku.
- Od čovjeka s kojim ste se večeras sastali?
Oprezno je kimnula. - Ucjenjivačku poruku u kojoj piše da je Garrett otet. -
Duboko je udahnula ne bi li se pribrala. - Čovjek je rekao da ima Garretta i da će
ga pustiti u zamjenu za papire koje je htio da mu ih večeras predam. Sama. Kažem
li nekome, on... - Zagrcnula se, a onda ponovo smogla snage i uspjela šapnuti:
- Zaprijetio je da će ubiti Garretta.
- Zato ste ovdje? - polako je govorio kao da se nadao da će mu proturječiti. -
Zato što vjerujete da je vaš brat otet zbog papira?
- Znam to.
- Samo to ste dobili? Poruku?
Trepnula je. - Nije li to dovoljno?
- Ne. Ucjenjivačka pisma obično stižu s nekim dokazom da je žrtva oteta,
nešto napisano, pramen kose, uho ili prst.
Problijedjela je. Sveti Bože, pozlit će joj!
- Ne. - Progutala je razmišljajući o njegovim riječima. Teškom mukom. -
Ništa slično.
- No, postupili ste prema uputama.
- Jesam. Donijela sam papire, baš kao što mi je rečeno. No, čovjek ih nije htio.
12
 .
- Vidio sam. Zašto ne?
- Ne znam. - Želudac joj se zgrčio od muke. - Pogledao ih je i rekao da nisu
pravi.
Namrštio se. - Što je pod tim mislio?
- Ne znam, no to su papiri koji su zatraženi u poruci. Sigurna sam u to.
- Papiri o čemu?
- Nisu vojni dokumenti. - Nije joj se svidjela njegova prijašnja optužba da
odaje tajne. Njezin otac bio je cijenjen general vojske Njegova Veličanstva, za
Boga miloga! Nikada ne bi učinila ništa što bi i najmanje pomoglo Francuzima.
Zato može odmah zaboraviti da bi mogao dobiti nagradu ako je zbog ovoga preda
vlastima. - Izvadak su iz generalovih memoara. Samo natuknice koje je
pokušavao povezati u knjigu.
Lice mu se smrknulo u nevjerici. - Zašto bi to Francuzi htjeli?
- Ne znam. I baš me briga. - Oči su joj plamtjele koliko si je predbacivala što
nije uspjela predati papire. - Jedino mi je važno spasiti Garrettov život.
Carlisle nije pokazao nikakvo razumijevanje za to. Štoviše, još je jače stegnuo
vilicu kad je spomenula opasnost u kojoj se našao njezin brat. - Mislite da će taj
Francuz koji vam je poslao poruku i s kojim ste se večeras sastali ubiti vašega
brata zato što nije uzeo te papire?
- Da - izgovori tu riječ kao očajan vapaj i kapne joj jedna suza.
- Onda možete zaustaviti suze - ne pokazujući previše suosjećanja, obrisao joj
je suzu palcem - zato što vaš brat najvjerojatnije uopće nije otet.
Nije otet? Proučavala mu je lice očajnički tražeći odgovor. Očito je vjerovao
u to, ali njegove riječi nisu budile nadu u njoj. - Imaju ga, znam to.
- Zato što ste dobili poruku?
- Zato što je nestao. Prije dva tjedna otišao je na sjever u posjet prijatelju, ali
kad sam primila poruku, nisam znala u što da vjerujem. Je li to istina ili se
jednostavno radi o nekakvoj djetinjoj šali njegovih prijatelja kojom nas malo
zadirkuju? Zato sam unajmila kurira pokušavajući doći do njega. Međutim,
njegovi prijatelji odgovorili su da Garrett nije s njima, da nije ni došao. - Glas joj
je zadrhtao od silna straha. - Mislim da je otet čim je otišao od kuće.
Šutio je trenutak, razmišljajući. Tada je promrmljao, više za sebe: - Zašto vam
ne vjerujem?
- Zašto bih lagala? - ljutito je uzvratila.
- Zato što ljudi često nisu kakvima se čine i rijetko govore istinu. - Kako bi
naglasio svoje riječi, ponovno je stavio lažne brkove iznad njezine gornje usnice
i pričvrstio ih tapkajući prstom. Međutim, na njegovu smrknutu licu nije bilo ni
tračka zadirkivanja. - Čak i lijepe dame.
Osjetila je treperenje u trbuhu od toga ispraznog komplimenta, koji je ujedno
bio i prijekor. Baš je bila guska! Zato je izbjegavala muškarce poput Christophera
13
 .
Carlislea. Bilo je suviše lako zaplesti se u njihovu mrežu i podleći njihovu šarmu,
čak i ovako ležeći, natučene stražnjice, u dvorištu gostionice u nečemu za što se
nadala da je obično blato.
Iz gostionice se začula glasna buka. Pogledao je na drugi kraj dvorišta gdje se
vodila tučnjava. Lice mu se uozbilji i on tiho opsuje.
- Što je? - Okrenula se slijedeći njegov pogled točno u trenutku kad su dva
krupna muškarca posrćući izašla. Zastali su osvrćući se u mraku kao da traže
nekoga koga bi okrivili za tučnjavu.
- Moramo se maknuti odavde. Odmah. - Ponovo je spustio pogled na njezino
lice, ne, na njezine usnice, i ona bi se zaklela da mu se na licu nakratko pojavilo
razočaranje što su ih prekinuli.
No, prije nego što se uspjela uvjeriti u to, on joj je pustio ruke i otkotrljao se.
Uhvatio ju je za ruku i povukao je na noge, a onda je hitro poveo dvorištem prema
konjima. Trudila se slijediti njegove dugačke korake. Što je još gore, stenjala je
trpeći oštar bol i masnice koje je zadobila na svim mogućim i nemogućim
mjestima kad ju je srušio na tlo.
Došavši do velikoga sivog uškopljenog konja koji je mirno stajao usred sve
te gungule, pustio joj je ruku da ga odveže i skočio na njegova leđa. Konj se
odmah uzbunio, bistrih i jasnih očiju, raširenih nosnica.
Nagnuo se u sedlu i pružio joj ruku.
Oklijevala je.
Od svih muškaraca koji su joj večeras mogli priteći u pomoć, poput parodije
o dobronamjernom vitezu u sjajnom oklopu, morao je to biti baš on. Christopher
Carlisle. Jedan od muškaraca koji su nekoć bili pod zapovjedništvom njezina oca,
koji je sada bio član istih klubova i prisustvovao istim sportskim događajima kao i
njezin brat.
Poznati zavodnik i nitkov koji je, izgleda, odlučio odvesti u krevet svaku ženu
društva, i to iz puke zabave.
A sad joj je jedini saveznik.
Sudbina joj se zasigurno izruguje.
- Tamo! - začuo se uzbuđen povik jednog od muškaraca. - To su oni.
Opsovavši, Carlisle ju je zgrabio za ruku i prebacio je iza sebe na konja.
- Držite se - zapovjedio joj je dok je konj poskakivao pod njima. - Bit će ovo
divlja utrka.
Obavila mu je ruke oko struka, a on je zabio pete u konjske slabine pa su
odjurili u noć.

14
 .
TREĆE POGLAVLJE

K ad je Kit zaustavio konja iza maglom obavljenih starih kamenih staja, bijes
koji ga je proždirao u gostionici pretvorio se u umjerenu ljutnju. Bijes na
Morgana što nije došao kao što je očekivao. Na Dianu što je došla umjesto njega,
a posebno na sebe jer je dopustio da živi u nadi da će večeras konačno osvetiti
Fitcha.
Ništa od toga. Mjeseci istraživanja i upornog praćenja tragova, riskiranja
vlastite karijere... a nikakve koristi od toga. Nikakve činjenice koje je večeras
doznao nisu se poklapale. Osobito Dianin dio zagonetke. Morgan je bio otet i za
njega je tražena otkupnina u vidu nekoliko stranica memoara? Nije mogao
vjerovati u tu priču.
Isto tako, nije htio vjerovati da mu je jedini trag gospođica iz otmjenog
društva koju su zamalo ubili.
Prokletstvo. Bio je jednako daleko od odgovora kao prije šest mjeseci.
Odagnavši ljutnju, promotrio je malu ladanjsku kuću njezina oca. Sve je bilo
u mraku, osim jednog prozora na prvome katu kroz koji se vidjelo svjetlo.
- Noć je i sve je zatvoreno - promrmljao je. Jedina prilika da pretraži kuću
njezina oca rasplinula se poput sjena kad se mjesec pojavio iza sve gušćih oblaka.
Maknula je ruke s njegova struka i odmahnula glavom pogrešno shvativši. -
Mogu ući a da me nitko ne vidi.
Naravno da može. Uostalom, izašla je obaviti špijunski posao. Usto, žena koja
je bila dovoljno hrabra ne samo da se odjene kao muškarac nego i da nauči kretnje
i držanje muškarca kako bi zavarala sve u gostionici, uključujući njega, sigurno
bi razmišljala unaprijed i ostavila otključana vrata ili otvoren prozor.
Pogledao ju je preko ramena. Garrett Morgan izdajnik je i ubojica. No, kako
se njegova sestra uklapa u sve to? Vidio je tugu i očaj na njezinu licu dok ju je
ispitivao u dvorištu gostionice. Nije tako dobra glumica da bi to mogla odglumiti.
Međutim, njezino uvjerenje da joj je brat doista otet otvorilo je nova pitanja u
njegovom umu. Zato što, bez obzira na Dianinu ulogu, Morgan nije bio otet. Kit
je to znao isto kao što prekaljeni mornari znaju da dolazi oluja.
U kostima.
Gdje je onda, dovraga?
Nastojeći potisnuti ljutnju, Kit skoči na tlo pa ispruži ruku kako bi je uhvatio
oko struka i pomogao joj sići s konja. Progutao je psovku. Sve je u ovom
njegovom poduhvatu postalo deset puta zamršenije.
15
 .
Diana je izgubila ravnotežu, pala naprijed i našla se u njegovim rukama.
Uhvatio ju je za bokove, ali ne dovoljno brzo da zaustavi njezino tijelo, koje se
sad sudarilo s njegovim. Grudi su joj se pritisnule uz njegov prsni koš dok mu je
istodobno obavila ruke oko vrata ne bi li se zadržala na nogama.
Na dodir njezina tijela, Kit je duboko udahnuo i sav se ukočio od bolnog
užitka.
- Ispričavam se - promrmljala je.
- Ne trebate se ispričavati. - Međutim, stezalo ga je u preponama dok ju je
gledao kako hvata ravnotežu.
Plava kosa padala joj je na ramena doimajući se poput srebrne zavjese na
mjesečini, pune su joj usnice bile izazovno rastvorene dok se zbunjeno pitala kako
se to ponovo našla u njegovim rukama.
Nježna i topla, stisnuta uza nj, obavljena blagim mirisom lavande... Što bi
učinila kad bi se odvažio poljubiti je?
Suspregnuo je gunđanje i odmaknuo se od nje. Deset puta? Gotovo se
nasmijao. Njegov poduhvat upravo je postao znatno zamršeniji.
Promrmljavši pozdrav, provukla se pokraj njega i krenula prema kud.
- Ne tako brzo. - Zgrabio ju je za ruku i zaustavio.
Neće otići dok ne odgovori na nekoliko pitanja ili barem dok ne dozna u
kojem smjeru ići dalje. Otkriti gdje je Morgan, jednostavno nije dovoljno. Kit je
također morao naći nepobitan dokaz da je počinio zločin protiv Engleske i da je
ubio Fitcha. To se večeras trebalo dogoditi: Morgan je trebao biti uhvaćen s
papirima u ruci, pritom konačno zatvarajući vrata zamke.
Umjesto toga, Kit se našao u novoj kaši, s Dianom kao jedinim izlazom.
- Kad ste posljednji put vidjeli brata? - upitao je.
- Prije dva tjedna.
- Ovdje?
- Da. - Oči su joj potamnjele jer se mjesec sakrio iza gustog oblaka. - Kad smo
se oprostili.
- Svi u kući znali su da namjerava posjetiti prijatelje?
- Da. - Namrgodila se. Bila je dovoljno bistra da shvati kako se iza tog pitanja
krije određena sumnja. - Mislite da je netko od osoblja umiješan u ovo?
- Vrlo vjerojatno.
Spustila je leden pogled na njegov dlan na svojoj ruci. - Naše osoblje
godinama radi za nas. Mnogi od njih služili su s mojim ocem u vojsci. Odani su i
nikad ne bi učinili to što dajete naslutiti.
Prema njegovu iskustvu, ljudi su činili svakojake nevjerojatne stvari, osobito
kad su očajni. Nije imao pojma jesu li sluge imali kakve veze s Morganovim

16
 .
nestankom. Međutim, netko iz kuće stupio je u vezu s Francuzima, bio je siguran
u to. - Te stranice koje su tražili, one su iz memoara vašega oca?
Skupila je obrve, oprezna jer nije znala kamo to vođi. - Da.
- Prema vašoj procjeni, koliko je stranica vaš otac dovršio?
Na njoj se vidjelo koliko je zbunjena. - Nekoliko stotina, ali nije mi jasno...
- Onda mi recite ovo - nagnuo se prema njoj dok im se lica nisu našla u istoj
ravnini - kako su otmičari znali koje će stranice tražiti od tih nekoliko stotina, ako
im to nije rekao netko iz kuće?
Da joj lice nije bilo zastrto sjenom, bio je uvjeren da bi je vidio kako blijedi.
- Mislite... - riječi su joj zapele u grlu. Nakašljala se i pokušala ponovo. - Mislite
da je netko iz kuće oteo mog brata?
Palo mu je na pamet da bi moglo biti nešto puno gore od toga. Kad bi se trebao
okladiti kod Bijelog konja, stavio bi sve na to da je Garrett Morgan možda već
mrtav. Zato su Francuzi morali prisiliti Dianu da im umjesto Morgana preda te
papire, za kojeg su Kitovi doušnici ionako tvrdili da već radi za Francuze.
Najvjerojatnije je to razlog zašto Morgan večeras nije bio u gostionici
na razmjeni, čekajući da ga oslobode.
Međutim, neće imati nikakve koristi od toga da je uzruja. Umjesto toga, upitao
je: - Što general zna o ovome večeras?
- Ništa. Sve je to bilo moje djelo.
To mu nije bilo teško povjerovati. - Dobro - kazao je pustivši joj ruku. Potom
je upozori: - Neka tako i ostane. Nemojte nikome govoriti da vam je brat nestao
ni što ste večeras učinili. Nikome ne možete vjerovati.
- Čak ni vama?
Usnice su mu se nakrivile kad se nagnuo i promrmljao: - Osobito ne meni.
Iza njegovih riječi naslućivala se prijetnja koju nije ni pokušavao prikriti.
No, umjesto da se drži dalje od njega, naporna žena prišla je bliže. Trnci su
mu prolazili svakim centimetrom tijela svjesna njezine prisutnosti, koje kao da je
praskalo zrakom mirišljavom od kiše.
Proučavala ga je u sjeni. - Zašto tražite Garretta?
- Ne mogu vam reći.
- Zato što mi ne vjerujete?
- Ja nikome ne vjerujem. - Iza tihog komentara skrivalo se više istine nego što
je želio priznati.
- Čak ni meni?
Odgovarajući na njezin izazov, uputio joj je lijen, trom pogled, zadržavajući
ga na mjestima koja su pokazivala da je žena ispod te muške odjeće. Sveti Bože,
kako ju je mogao zamijeniti za momka? Vitke noge isticale su se ispod hlača i
prelazile u zaobljene bokove i uzak struk. Pune, zrele usne sad su bile stisnute u

17
 .
ljutitu usku crtu u namjeri da ga kazni, bio je uvjeren u to, ali samo su ga
mamile da ih poljubi, pa da omekšaju pod njegovima.
- Posebno ne lijepim ženama - promrmljao je. Očito je noć bila puna
priznanja.
Usprkos tami, vidio je da su joj se obrazi zarumenjeli. Neka sve ide kvragu
ako je zbog toga nije još više htio poljubiti.
Godinama je poznavao Dianu, površno. Kao dvoje ljudi koji su živjeli u istom
društvenom krugu, otkako se general s obitelji prije tri godine vratio iz Indije,
nekoliko puta prisustvovali su istim događanjima. Kitov rođak, Richard, udvarao
se Diani, prije nego što su se sporazumno razišli. Kit je pak tijekom
posljednjih čarki s Amerikancima, na početku službe, bio pod zapovjedništvom
njezina oca.
Kit je uvijek izbjegavao Dianu. Kao kugu.
Ma, bila je ona lijepa, svakako. Sa svim nježnim i uzvišenim odlikama koje
su ga podsjećale na anđela, sve do te zlatne kose i dubokih plavih očiju koje bi
čovjeka mogle upropastiti ne bude li oprezan. Pametna i obrazovana, i to u znatno
više područja od pukih satova glazbe, izrade akvarela i učenja salonskoga
francuskoga, od čega se prema društvenom poimanju sastojalo djevojačko
obrazovanje. Uostalom, bila je generalova kći, ustrajna i staložena, i uz oca je
proputovala više svijeta nego što većina žena proputuje za života.
No, kakva bi korist bila od toga da je Kit trčao za njom? Zato nikada nije ni
pokušao. Nije zavodio neudana nevinašca, a bilo što ozbiljnije jednostavno nije
bilo moguće. Kvragu, čak je nije mogao zamoliti da otplešu valcer ili prošeću
parkom jer se nije mogao izložiti opasnosti da prozre kroz njegovu krinku ako
joj dopusti da mu se suviše približi. Smiješno, s obzirom na to da je polovini
neoženjene engleske gospode bio cilj približiti se Diani Morgan.
Večeras se pokazalo da je imao pravo što se držao po strani. Ima li ona kakvu
ulogu u bratovoj izdaji? Ili je Francuzima bila samo pijun?
Za Boga miloga, zašto je toliko žudio za tim da je poljubi? Nju. Posljednju
ženu koju bi trebao htjeti okusiti.
Poput sirene, osjetivši kakav je učinak izazvala kod njega, primaknula se
bliže, i to dovoljno blizu da ga poput oblaka obavije miris lavande. Položila mu
je dlan na prsa. Točno iznad ustreptala srca.
- Imate li ikakva pojma o tome gdje je moj brat? - Prošaptano pitanje izazvalo
je neugodne žmarce u njegovoj kralježnici zato što bi je pogodio jedini odgovor
koji je mogao dati. - Naslućujete li je li na sigurnom i neozlijeđen?
- Ne.
Kao da je prepoznala da se radi o laži, počela mu je proučavati lice, ali na
njemu nije našla odgovor. Bio je predobar da bi se tako lako odao. Čak ni
prelijepom anđelu obavljenom maglom obasjanom mjesečinom. - Biste li mi rekli
da znate?
18
 .
- Ne. - To je bila prava istina.
Njezin oprez u trenutku je popustio i ona plane. - Ali morate mi reći. - Prstima
se molećivo uhvatila za njegov prsluk. - Zar ne shvaćate? Jedino mu ja mogu
pomoći.
Stisnuo je zube. Živciralo ga je njezino preklinjanje da se smiluje njezinu
bratu. Kao i spoznaja da ga dodiruje samo zbog tog ubojice i gada. - Možda ne
zaslužuje da mu se pomogne?
Ukipila se. - Moj je brat nevina žrtva.
- Vaš je brat sve samo ne nevin.
Spustila je ruku, a on, lišen njezina dodira, osjeti hladnoću. - Znači, mislite da
lažem?
Prekrižio je ruke na prsima kako je ne bi zgrabio i prodrmao da je dovede
pameti. Ili je poljubi. U ovom trenutku, s obzirom na bijes i čežnju koji su u njemu
ključali, ishod bi bio neizvjestan. - Mislim da ste se uvalili preko glave.
Pogled joj se sledio. - Zapravo, gospodine Carlisle, stvarno mi je svejedno što
mislite o meni.
- Trebalo bi vam biti. - Bio je smrtno ozbiljan. Zar doista nema pojma kakva
joj je opasnost večeras prijetila? Iskrasti se prerušena i nikome ništa ne reći, sastati
se sa stranim operativcima i dati im dokumente... Imala je vrašku sreću što se
našao ondje da je spasi. - Trenutačno jedino ja stojim između vas i vješala
zbog optužbe za izdaju.
Lice joj je problijedjelo u mraku. Dobro.
Nazvati izdajom ono što je učinila obično je pretjerivanje. Međutim, ako je
takva prijetnja potrebna kako bi je uvjerio da se više ne uvaljuje u nevolje, onda
dobro. Sam Bog zna što bi se sve moglo dogoditi ako ponovno krene spašavati
Morgana. Ne bi mogao podnijeti da mu ruke okrvavi još jedna smrt.
- Ja nisam izdajica. Nikada ne bih... - Glas joj je odjednom nestao kao i magla
koja ih je obavijala i sve je završilo teškim gutanjem. Toliko je tiho šapnula da se
morao nagnuti da je čuje. - Samo što jesam, je li tako? - Ruka joj je poletjela na
prsa kao da joj treba fizički podsjetnik da nastavi disati. - Sveti Bože...
- Dakle, gospođice Morgan, ja mislim... - kazao je spustivši glavu dok im oči
nisu bili na istoj razini, a usta tako blizu da je osjetio toplinu njezina uzrujana daha
na usnicama - ... da vi volite svog brata i učinili biste sve za njegovu sigurnost.
Čak ste večeras sebe doveli u opasnost kako biste ga spasili. - Skinuvši desnu
rukavicu i pustivši je da padne na tlo, promrmljao je: - Jako ste hrabri.
I vraški blesava. No, bio je dovoljno pametan da to ne kaže naglas. Uostalom,
ako će ga pljusnuti, neka to onda bude za nešto značajnije. Zato ju je golom rukom
hrabro pomilovao po glatkom obrazu ne bi li je umirio.
Međutim, iskreno govoreći, jednostavno ju je morao dotaknuti.

19
 .
- Samo što nisam uspjela. - Zadrhtala je kad se usudio palcem pomilovati
njezinu donju usnu. Ipak, nije mu odgurnula ruku. Uzbuđenje zbog te pobjede
ugrije mu cijelo tijelo jer se jedva primjetno okrenula i prislonila lice na njegov
dlan. - Oni i dalje imaju Garretta.
Da je bio iole pametan, jednostavno bi se okrenuo i vratio svojim dužnostima
u Ministarstvu unutarnjih poslova, dužnostima koje je u posljednje vrijeme
prilično zapostavio. Proširit će glas o ulozi njezina brata u ovoj igri i pustit će je
da sama otkrije što joj je brat doista radio. Pamet mu je govorila da je to ispravno.
Šesto čulo govorilo mu je da je to ispravno.
No, suprotno zdravu razumu, čuo je sebe kako joj predlaže baš ono što nije
smio: - Ja vam mogu pomoći da otkrijete što mu se dogodilo.
Isti izraz krajnje nevjerice ocrtao se na njezinu lijepom licu kakav se, bio je
uvjeren u to, pojavio i na njegovu u trenutku kad je izgubio razum. Trenutak koji
je u opasnost doveo deset godina prikrivanja, i to samo zato jer je odlučio pustiti
je bliže k sebi. Znatno bliže.
- Rekli ste da je to opasno. - Drhtavo je uzdahnula kad joj je nježno okrenuo
lice prema sebi u očekivanju poljupca koji joj je tako silno želio dati. - Zašto biste
mi pomogli?
Usne su mu bile za dlaku udaljene od njezinih. - Zato što mislim da ste u
opasnosti. - Uslijedila je neugodna istina. - I zato što ne bih podnio da vam se
nešto dogodi.
Spustio je usne na njezine...
- A ja mislim da uopće niste takvi kakvim se činite.
Odmaknuo je glavu. Zurio je u nju zaprepašten.
Nemoguće. Ne zna da radi u Ministarstvu unutarnjih poslova.
Nije moguće da zna. Ipak, iznenađenje ga je usplahirilo.
Naslonivši podlakticu na zid štaglja odmah do nje, zavodnički joj se
primaknuo i na silu se nasmiješio, vrativši se u sigurnost krinki. - Ja sam samo
čovjek koji želi postati vikar.
Digla je obrvu pročitavši ga istoga trena. - Vi ste lažljivac.
- Vikar, lažljivac... - Pucnuo je jezikom i počeo petljati oko muške marame
svezane oko njezina nježnoga vrata, kao da razmišlja o tome da je skine... a koje
li sramote, nije mogao. - Kakve uvrede, gospođice Morgan! Upućene čovjeku koji
vam je spasio život.
- Čovjeku čije su se ruke našle na mjestima na kojima se nisu smjele naći -
promrmljala je.
Njezin oštar prijekor kod njega je izazvao vragolast osmijeh. - Čovjeku koji
će vam pomoći pronaći brata, ako budete iskreni. - Ili ono što je od njega ostalo.
Uspravio se i odmaknuo korak kako bi pokazao da je ozbiljan.
- Ipak još uvijek mislite da je izdajica - tiho je rekla.
20
 .
Ne. Ubojica. Zagledao joj se u oči. - Mislim da njegov nestanak možda nema
nikakve veze s Francuzom s kojim ste se večeras sastali.
Iskra nade zablistala je u njezinim očima, nakon čega je zbog grižnje savjesti
odmah osjetio stezanje u prsima. Zavarava je, namjerno, da je spasi od pogibelji.
Međutim, ako je Garrett još uvijek živ, Diana je jedini put do njega, a ako je
Morgan mrtav, onda Kit itekako želi dokaz da je tako.
- Ništa nećemo sigurno znati dok ne nađemo vašeg brata. Jedini način da to
učinimo jest da radimo zajedno.
Ugrizla se za donju usnicu jer ju je privlačio njegov prijedlog, ali oprezno ga
je gledala kao da je sam vrag, koji joj je došao oteti dušu.
Možda i jest. No, bez njezine pomoći nikada se neće osloboditi krivice zbog
Fitcheva ubojstva. Što se toga tiče, možda je ona doista anđeo koji će mu,
napokon, donijeti spasenje.
- Ako pristanem pomoći vam, reći ćete mi sve što ste otkrili o tome gdje bi
mogao biti? - upitala je.
Shvatio je da to nije pitanje, nego uvjet za pregovaranje.
No, na kraju krajeva, svi pregovori uključuju uvjete predaje, barem za jednu
stranu, a njemu je srce poskočilo što je tako brzo popustila. - Odmah.
Smanjila se napetost u njezinim ramenima. - Dobro. Onda smo u ovome
zajedno.
- Zajedno - ponovio je znatno hrapavijim glasom nego što je htio, još jednom
stupio naprijed, smanjio razmak između njih, obujmio joj lice i podigao njezine
usne prema svojima.
Podigla je obrve jer bilo je očito što namjerava. - Zapečatit ćemo dogovor
poljupcem, je li?
- Tako mi je najdraže.
- Što bi gospoda u Bijelom konju rekla na to?
Zastao je na trenutak, usnica tako blizu njezinima da ga je draškala njihova
vrelina. Tada se nasmijao njezinoj drskosti. - Iznenadili biste se.
Pogled joj se čeznutljivo spustio na njegove usne. - Zapravo, čula sam...
Svojim je usnama obujmio njezine, zarobivši ih, i napokon došao do poljupca
za kojim je žudio još otkako ju je razotkrio u dvorištu gostionice.
Isuse. Gotovo je zastenjao. Imala je okus vanilije i trešanja, toplih ljetnih
popodneva i vrtova ruža, ispod čega je osjećao nešto pikantnije, nije mogao točno
odrediti što, ali jako ga je privlačilo. Gurnuvši prste u svilene valove njezine kose,
vrhom jezika prošao je rubom njezinih usana mameći je da mu dopusti da je još
obilnije okusi.
Oklijevala je djelić sekunde i već je pomislio da će ga zaustaviti, ali uzdahnula
je, opustila se i rastvorila usne. Ruka joj je krenula nagore, obujmila ga oko vrata
pa mu se primaknula bliže u nijemom dopuštenju.
21
 .
Gorljivo je to prihvatio i svilastom kretnjom gurnuo jezik između njezinih
usana, upijajući slatkoću koja se ondje krila. Bože dragi, kakav divan okus! Bio
je gladan njezinih poljubaca, rastvorenih usana, silno uzbuđen. Zapravo, skapavao
je od gladi za njom. Pojeo bi je kad bi mu to dopustila.
- Tko je tamo? - Glasan povik razbio je maglovitu tišinu koja ih je okruživala.
- Pokažite se! Upozoravam vas, imam pušku.

22
 .
ČETVRTO POGLAVLJE

restrašena, Diana je otvorila oči i ugledala Carlisleova od bijesa izobličena

P usta iznad svojih u prekinutom poljupcu. Puna, putena usta... dovoljno blizu
da osjeti njihovu toplinu, njihov predivan muški okus, koji se zadržao na njezinu
jeziku.
Odjednom kao da ju je pogodila munja. Christopher Carlisle ju je poljubio.
Još gore, ona je htjela da to učini.
Bože dragi. Poludjela je!
Udarila ga je u rame s namjerom da ga odgurne, zgrožena sobom. - Što to
radite?
Ne puštajući je iz zagrljaja, pogledao je prema kući u trenutku kad se prolomio
drugi povik upozorenja. - Očito čekate da vas ustrijelim.
- To je Higgins, upravitelj posjeda. - Zarila mu je prste u rame i ostala bez
daha kad se čvrsti mišić zamamno stegnuo pod njima. Bože, ali nije se mogla
suzdržati da mu ponovo ne stisne rame. - Ne može pogoditi ni zid štaglja.
- Zgodno - promrmljao je. - I ne mora, jer stojim pred njim. Kad ju je pokušao
povući natrag u sjenu, na sigurno izvan Higginsova vidokruga, obuzme je panika.
Jer je sama s njim u mraku, jer se izlaže opasnosti da je ponovo poljubi, jer čezne
za još jednim zagrljajem, kao što je besramno čeznula za prvim...
Neka joj Bog pomogne! - Morate ići. - Skrivajući očaj što je bila tako slaba da
ga je poljubila, uhvatila ga je za ramena i okrenula prema njegovu konju. -
Odmah.
Higgins je ponovno viknuo, ovoga puta znatno bliže.
Gurnula ga je najjače što je mogla, ali bio je brdo čvrstih mišića i jedva se
pomaknuo koji centimetar. Uh, kako je taj vrag uzrujava.
Lijeno joj se nasmiješio preko ramena. - Što je, anđele, zabrinuti ste za mene?
Namrštila se, više zato što je zbog njegovih riječi osjetila leptiriće u trbuhu, a
ne zbog njegove drskosti. Tada ga je ponovo svom snagom gurnula prisilivši ga
da se pomakne za korak. - Hoćete li već jednom otići?
Osmijeh mu je iščeznuo. - U redu. Okrenuo se prema njoj i natraške se
povukao u sjenu, ne skidajući pogled s nje. - No, nismo gotovi s ovim.
O, da. Itekako jesu.

23
 .
U tren oka uspeo se na konja i napravio krug dok se nije dobro smjestio u
sedlu. Nagnuo se naprijed, a konj je poskočio i odgalopirao, nestajući u magli
poput duha.
Diana je zadržala dah osluškujući kako se topot kopita gubi u noći i nastupa
tišina.
Tada je ispustila dugačak, drhtav uzdah. Je li današnja večer bila stvarna?
Gostionica, Francuz, Christopher Carlisle... poljupci. Vrtjelo joj se u glavi od
svega toga, od nestvarne snovite zbrke kakva je bila i ova u bijelo obavljena noć.
Higgins se približavao i iza sebe je čula škripu šljunka pod njegovim
koracima.
Poslije će imati vremena razmisliti o svemu. Sada se mora pozabaviti puno
važnijim stvarima.
Uspravivši se, okrenula se i namjestila vedar osmijeh na lice. - Gospodine
Higginse!
- Curo? - U glasu starca čulo se veliko iznenađenje, a onda je prebacio pušku
preko ruke. - Učinilo mi se da čujem konje. Što pobogu radiš vani u ovo doba?
Ljubim se s najvećom londonskom protuhom. - Došla sam vidjeti kako je novo
ždrijebe. - Zato što me je spasio nakon što sam pokušala počiniti veleizdaju. -
Htjela sam se uvjeriti da je dobro nahranjen. - Zato što je moj brat otet, a ja sam
jedina koja ga može osloboditi. - I da u staji ima dovoljno sijena da mu bude toplo.
- Zato što Carlisle ima pravo, uvalila sam se preko glave u nevolje, a uopće ne
znam kako početi plivati natrag prema obali...
- Sve je u redu?
Odlučno je kimnula. - Bit će.
- Ti i tvoji konji - smijuljio se starac krenuvši prema njoj. - Još uvijek si
opčinjena njima, nakon toliko godina.
- Izgleda da jesam. - Malo ju je zapekla savjest što laže najbliskijem članu
osoblja. No, što je ova mala laž u usporedbi s onim velikima koje će još reći? -
Znaš koliko volim jahati.
- Da. - Oči su mu zaiskrile čak i u mraku. - Razmišljaš o tome da sama počneš
uvježbavati jednogodišnje ždrijebe, je li tako?
- Pobijedit ćemo na utrci u Epsomu. - Namignula mu je. - Vidjet ćeš.
Nasmijao se i s puno ljubavi kvrcnuo je po bradi.
Radio je to od prvoga dana kad su se sreli kad je imala samo osam godina i
kad su general i mama tek kupili Idlewild. Uzeli su Angusa Higginsa da im vodi
imanje, a boljeg upravitelja nisu mogli naći. Higgins je razumio kako je teško biti
dijete vojnika, osobito generala, tako da je činio sve što je bilo u njegovoj moći
da imanje bude sretan dom i njoj i Garrettu kad god su boravili ovdje.
Nažalost, s obzirom na ratove na kontinentu i trzavice u najudaljenijim
dijelovima carstva, u Idlewild su malo i rijetko odlazili sve dok se prije tri godine

24
 .
nisu vratili zastalno. Kad su došli na imanje, Higgins ih je dočekao i zaželio im
dobrodošlicu - njima i maloj Meredith koja je rođena na putu iz Indije i koju je
mama predstavila prijateljima i slugama pucajući od ponosa.
Higgins je u tih proteklih nekoliko godina bio posebno obazriv prema Garrettu
jer je shvaćao koliki teret nosi na leđima kao jedini sin generala Thaddeusa
„Nepokolebljivog“ Morgana.
Ah, kako bi rado Higginsu povjerila što se zbiva s Garrettom! No, ne može.
Osobito sada kad joj je Carlisle stavio bubu u uho u vezi s nestankom njezina brata
i o tome da je Francuzima netko morao prenositi podatke. Naravno da to nije bio
Higgins. Znala je to u svojoj duši. Međutim, on je razgovarao sa slugama i
osobljem i jednostavno nije mogla dodatno dovoditi u opasnost Garrettov život, a
osobito ne nakon što je večerašnja razmjena prošla tako neuspješno. Ni ako je
Carlisleov predosjećaj ispravan, pa Garrettov nestanak nema nikakve veze s
Francuzima. Ako je tako, onda je njezin brat vjerojatno još uvijek živ i čeka da ga
izbavi.
- Curo, moraš biti oprezna - upozori je. - Nikada ne znaš na koga možeš
naletjeti ovdje u mraku i magli.
Uzdahnula je. Nije li to točno? - Odmah idem unutra.
- Hoćeš li da te otpratim do vrata?
Bilo joj je toplo oko srca što je tako pažljiv. - Ne treba.
- Onda laku noć.
- Hvala, Higginse. - Ne razmišljajući, zagrlila ga je. - Na svemu.
Potom je požurila kroz maglu i mrak prema kući. Kad je stigla do
neotključanih kuhinjskih vrata, u želucu su joj se nakupili osjećaj krivnje, strah i
briga, pa se prestrašila da bi ovdje mogla položiti svoje račune i ispovraćati se na
kameni pod.
Stisnula je oči, naslonila se na zid pa nekoliko puta duboko i polagano
udahnula ne bi li se smirila, ali znala je će joj jedino biti bolje ako generalu ispriča
sve o Garrettu i njezinu neuspjelu pokušaju da ga spasi. Bilo je to upravo ono što
ju je Carlisle upozorio da ne čini.
No, za Boga miloga, što je Christopher Carlisle znao o njezinoj obitelji? Je li
Carlisleu stalo do nekoga ili nečega osim do njega samoga? On je običan nitkov,
zadovoljan što svoj novac može bezbrižno trošiti na karte, žene i piće ne
razmišljajući o svrsishodnu životu. A za njezina brata brine se samo zato da
naplati kartaške dugove koje Garrett ima. Sigurno je tako. U posljednje
vrijeme, otkako je majka umrla, Garrett je i sam postao prilična ništarija,
provodeći brojne noći u kockarnicama i sumnjivim lokalima svakojake vrste.
Ipak, sve će se to promijeniti kad Garrett preuzme položaj u Gospodarskoj
komori koji je čekao. Generalu se slomilo srce kad je shvatio da njegov sin ne
može napredovati u vojsci i da nije u stanju iskoristiti nijednu priliku koja mu se
pružila. Međutim, Garrett je volio pravo, bio je uspješan u raspravama i bila je
25
 .
sigurna da bi u Londonu uspio u tom poslu. Možda će jednoga dana postati i
kraljev savjetnik. Tada će general morati priznati da je ponosan na sina. Morat će.
Ali ništa od toga neće se dogoditi ako se ne vrati živ i zdrav. Preplavljena
silnom odlučnošću, odmaknula se od zida i brzo se odšuljala kroz mračnu kuću.
Požurila je stubama do radne sobe na prvome katu gdje je njezin otac volio
provoditi večeri, okružen svojim papirima i knjigama, grijući se podjednako
čašicom vinjaka i naloženom vatrom.
Ondje ga je našla, zavaljena u omiljenom naslonjaču, otvorene knjige na krilu
i brade naslonjene na prsa. Zastala je na vratima. Čak i u snu, general je imao
dostojanstvo i postojanost čovjeka važna položaja i velikih postignuća. Vojniku,
koji je cijeli život posvetio vojsci, bio je uskraćen čin feldmaršala samo zato što
njegova obitelj nije imala veze s plemstvom, pa kad je princ od Walesa dodijelio
činove nekim bezvrijednim pripadnicima kraljevske obitelji i plemstva, više nije
ostalo činova za prave junake poput njezina oca. On je bio istinski junak i spasio
je mnoštvo ljudi kod Toulousea i Vittorije, a odigrao je i ključnu ulogu u Bitki
kod Waterlooa. Kad su ratovi s Napoleonom i Amerikancima napokon završili,
otišao je spašavati živote u Indiji.
- Više ne stvaraju takve ljude kakav si ti, je li tako, generale? - šapnula je.
Ljude tako odane Kruni i domovini koji su spremni žrtvovati sve za više ciljeve,
a da za sebe ne traže ništa. Ljude koji su spremni otići gdje god ih Njegovo
Veličanstvo treba. Ljude koji znaju da rat nije veličanstven i da je čast na bojnom
polju obična laž.
Grlo joj se stegnulo od siline osjećaja. Čovjek koji je spreman štititi svoju
obitelj po svaku cijenu, čak i po cijenu vlastite karijere.
Zato ga je voljela i zato joj se slamalo srce što se on i Garrett nisu slagali.
Strah se uvukao u nju, da joj je sve bilo muka. Kako mu kazati da mu je sin
jedinac u opasnosti i da ga nije uspjela dovesti kući? Kako je večeras ne
razmišljajući gotovo počinila izdaju u neuspjelom pokušaju da ga spasi?
Tata je toliko toga žrtvovao za nju. Kako će joj ikada moći oprostiti ovo?
General se promeškoljio u snu i probudio samog sebe glasno zahrkavši.
Osvrnuo se kao da je osjetio da nije sam. Ugledao ju je kako stoji na vratima,
snažno trepnuo da razbistri pogled od sna i nasmiješio se.
- Diana. - Osmijeh izblijedi i na licu mu se pojavi zbunjen izraz. - Zašto si
tako odjevena? - Škiljeći pogleda sat na okviru kamina. - U ovo doba?
- Išla sam do staje pogledati kako je novo ždrijebe. - Istu laž rekla je Higginsu,
nakon čega ju je isto tako zapekla savjest. - Nisam htjela zaprljati haljinu pa sam
odjenula staru Garrettovu odjeću.
- Jedino se ti možeš toliko brinuti za te konje. - Zatvorio je knjigu i odložio je
na mali okrugli stol pokraj sebe. - Volio bih kad bih te mogao nagovoriti da se
zainteresiraš za druženja i izlaske.

26
 .
Prišla mu je kiselo se smiješeći. - Ali s konjima mogu voditi daleko
intelektualnije razgovore nego sa svim onim fićfirićima u društvu, puno bolje
plešu i nikada mi ne proliju punč po haljini.
Nasmijao se. - Hoćeš reći, nikada ti se ne udvaraju.
- To također. Nađi mi muža kojega mogu odvesti na pašu kad mi dosadi pa
ću možda razmisliti o tome. - Na očev zaprepašten pogled, čučnula je pokraj
stolice oslonivši se na pete svojih čizama, nastojeći promijeniti tijek razgovora. -
Zašto si još uvijek budan? Već si odavna trebao otići u krevet.
- Večer sam proveo pregledavajući posljednje pripreme za zabavu sljedećeg
tjedna. - Živčano je mahnuo prema hrpi papira na svom pisaćem stolu i snažno
izdahnuo. - Takve je stvari uvijek pripremala tvoja majka. Ja sam samo morao
stajati na ulaznim vratima i pozdravljati goste.
- Prije nego što bi se iskrao i pridružio ostalim muškarcima s kojima si ostatak
večeri pio porto i pušio cigare - podsjetila ga je, prijekorno napućivši usta.
- Točno.
- Dakle, ako ti je ta zabava prevelik napor, uvijek je možemo otkazati. - Silno
je željela da učini upravo to!
- Narednice, mi smo u napadu - naglašeno je izgovorio stari nadimak koji joj
je nadjenuo, mahnuvši pritom prstom. - To je savršena prilika da sve podsjetimo
kako si još uvijek vrlo prihvatljiva mlada dama - podigao je gustu obrvu - i kako
si spremna da ti se netko ponovno udvara.
Potisnula je nestrpljiv uzdah. Otkako je mama umrla, njemu je najvažnija
zadaća bila uspješno je dovesti do braka. Diana je znala da je to zato što je bio
zabrinut za nju i htio je da pronađe nekoga tko će se skrbiti o njoj. Svejedno, to
joj je išlo na živce.
- Samo, ako nađem muža, tko će biti ovdje i brinuti se za tebe? - Ublažila je
svoje zadirkivanje potapšavši ga po ruci. - Ostali biste samo ti i bojnik Paxton,
zadubljeni u stranice tvojih memoara i odvojeni od društva.
- Ne ako se udaš za bojnika.
Jao, ne. Diana se suzdržala da ne zakoluta očima. Ne opet o tome.
Bojnik Reginald Paxton bio je generalov pobočnik od kraja rata s
Napoleonom i generalovog umirovljenja, čovjek koji je provodio sate pomažući
mu pisati memoare. Ipak, više je puta uhvatila dvojicu muškaraca kako trate
vrijeme prepričavajući razne dogodovštine uz čašicu vinjaka i cigaru umjesto da
sređuju očeve bilješke.
Usprkos bojnikovim pokušajima, uopće nije bila zainteresirana za to da joj se
udvara i u svakoj ga je prilici odbijala, a bilo ih je jako puno. Bojnik je prilično
otvoreno pokazivao svoje zanimanje za nju. U posljednje vrijeme to zanimanje
postalo je nevjerojatno naporno, nije prihvaćao ni pristojno odbijanje ni izravne
prijekore, pa se počela jako neugodno osjećati u njegovoj blizini. Hvala Bogu,

27
 .
Garrett je u svakoj prilici prekidao sva njegova salijetanja, spašavajući je od toga
da prema bojniku bude bezobrazna i gruba i tako uzruja tatu.
Bojnik je naizgled bio dobar čovjek, odan njezinu ocu i Engleskoj, uspješne
vojne karijere i ozbiljna držanja koje mu je služilo na čast. Međutim, Diana se nije
namjeravala udati za njega.
- Ne zanima me bojnik Paxton - odlučno se usprotivila. - Kao ni itko drugi
tko nosi odoru.
Njezin otac razljutio se. - Što ne valja s ljudima koji nose odoru?
Ona se pak pitala što je dobro? Čovjek u službi Njegova Veličanstva ne može
puno utjecati na svoj život ni na to gdje će biti raspoređen, osobito ambiciozan
časnik koji obećava. Nije mogla podnijeti pomisao da mora otići na drugi kraj
carstva gdje bi možda godinama bila odvojena od svoje obitelji, gdje ne bi
mogla pomoći Garrettu da nađe svoj put, da promatra Meri kako raste i pomaže
generalu kad ostari. Ili još gore, ako njezin suprug vojnik pogine...
Duboko je udahnula znajući iz prve ruke kako težak može biti život povezan
s vojskom. No, sad joj se činilo da su se iskušenja koja su proživjeli u Indiji
dogodila davno i otkako su se vratili u Englesku, više ih nisu spominjali. Nije
zamjerala ocu što je zaboravio, ali njezino je srce još uvijek krvarilo.
Ne želeći ga povrijediti odgovorom, dala mu je poljubac u čelo. - Sve
pripreme za zabavu ostavi meni. - Prikrila je izbjegavanje odgovora i uzdahnula
zbog gorke činjenice da vojni časnici ne znaju dobro planirati zabavu. - Ja ću se
pobrinuti za sve.
- Kao i uvijek.
Shrvala ju je ta kratka primjedba. Zato što joj to večeras nije uspjelo. Nije
uspjela spasiti Garretta od otmičara. Ako je uopće otet. Što je više razmišljala o
onome što joj je rekao Carlisle, to su je više počele moriti sumnje.
- Robert Carlisle i njegova supruga vjerojatno će prisustvovati zabavi - tiho je
rekao otac.
- Znam.
S obzirom na to kakav je utjecaj vojvoda od Trenta imao u vojnom odsjeku i
Kraljevom kabinetu, naravno da su pozivnice poslane cijeloj obitelji Carlisle.
Uključujući njegova brata Roberta i Robertovu mladu ženu. Međutim, general se
ne bi trebao brinuti da bi između njih dvoje moglo biti kakvih neugodnosti.
Donijeli su ispravnu odluku kad su se dogovorili da će prekinuti udvaranje.
Osim toga, Robert nije bio Carlisle koji ju je sada mučio.
Pitala je što je moguće ravnodušnije: - Njegov rođak, Christopher... Što misliš
o njemu?
Namrštio se, zbunjen. - Pa poznaješ ga.

28
 .
- Samo iz viđenja. - Toliko da ga je izbjegavala. Do večeras, kad je izgubila
razum i podlegla njegovu šarmu i izgledu na koje se oslanjao prolazeći kroz život.
- Što misliš o njemu? Ipak je on Carlisle.
General se malo opustio i tiho se nasmiješio. - Mislim da je možda najbolji
od svih njih.
Trepnula je. - Christopher Carlisle?
Oči su mu sjajile dok je kimao. - Najneobičniji časnik koji je ikada služio u
britanskoj vojsci, to ti tvrdim. Na kraju je uvijek postupio prema zapovijedi, ali
na najneobičniji način koji možeš zamisliti. Da je ostao u odori, sigurno bi
dogurao do generala.
Snuždila se. To nije htjela čuti. Htjela se bez ikakve sumnje uvjeriti da je
beskoristan gad kakvim ga opisuju tračevi, kako bi imala dobar razlog da više
nikada ne dođe u napast poljubiti ga.
- Ili bi ga vlastiti vojnici predali neprijatelju - nastavio je general. - Dok je bio
pod mojim zapovjedništvom, još nije bilo sigurno što će na kraju ispasti.
Stisnula je usta, ljuteći se u tišini. General je zadirkuje. No, njezino početno
uvjerenje da je Carlisle običan nitkov jednostavno mora biti točno, bez obzira na
to što je večeras u njemu vidjela tračak dobrote, od koje je izgubila pamet. - Zašto
je napustio vojsku? Sigurno bi drugi sin ondje dobro uspio, osim ako... - Osim
ako nije učinio nešto krajnje sramotno. Ah, molila je Boga da jest!
General je utihnuo kao da razmišlja što joj kazati. Međutim, onda je samo
slegnuo ramenima. - Ratovi su završavali, otac mu se razbolio, brat je prihvatio
posao u diplomaciji... Bilo je puno razloga. No, na kraju, bila je to dobra odluka.
- Ironično se nasmiješio. - Engleska je od toga imala koristi.
Očekivao je da će je nasmijati ta duhovita primjedba. No, njoj se tako stegnuo
želudac zbog silnog razočaranja da je duboko udahnula kako bi se opustila prije
nego što je to potpuno ne shrva.
- Njemu nikada ništa nije promaknulo, nije bilo prilike koju nije iskoristio.
To je vjerovala. Nagnula se naprijed uhvativši se vršcima prstiju za posljednji
tračak nade. - Znači, bio je stvarno loš kako svi tvrde? - Zavodnik udovica i
supruga, nepopravljivi kartaš i kockar, lijen i neambiciozan...
- Ni govora. - Prokletstvo. - Kladio bih se da je bolji od većine drugih sinova.
Samo nemoj povjerovati pričama da želi postati vikar.
Ne. Znala je to iz prve ruke. Svećenik? Koješta! Za Boga miloga, od samo
jednog poljupca prošli su je žmarci. Sam Bog zna što joj je sve mogao učiniti da
ih Higgins nije prekinuo. Sigurno je ne bi podučavao kako tumačiti Bibliju.
- Nevjerojatno je bistar - promrmljao je general i nasmiješio se, više za sebe.
- Kako mu samo uspijeva zadržati reputaciju razvratnika.

29
 .
Oslonila se na pete čizama mršteći se. Što je pod tim mislio? Nešto u načinu
na koji je to rekao probudilo je u njoj crva sumnje. General je o Christopheru
Carlisleu znao više nego što je govorio.
Izdahnula je. - Znači, nema razloga da ga izbjegavam?
Pogled mu skrene na nju. - To nisam rekao. - Počeo je prstom lupkati po
naslonu za ruke kako bi naglasio što je rekao. - Samo se drži dalje od njega. Kao
što si rekla, ipak je on Carlisle.
Dakle, sad se svakako osjećala bolje. Donekle. Imala je osjećaj da je, iako je
dobila ovu bitku, izgubila rat.
- Zašto te odjednom zanima Carlisle?
Tiho ju je pitanje uzrujalo. U glavi je brzo počela smišljati odgovor kojim ni
na koji način neće pokazati da je on zanima. - Nema nekog posebnog razloga. -
Osim što sam mu večeras dopustila da me poljubi. - Sjetila sam se da voli dobre
konje, pa sam pomislila da bi ga možda zanimala kupnja ždrebeta. Ništa drugo. -
Nije točno. Ni blizu.
Brzo kimnuvši, otpio je gutljaj porta i ispružio dugačke noge.
- Garrett želi zadržati ždrijebe kako bi ga sam uvježbavao.
Neće to raditi ako ne pronađe način da ga dovede kući. Potiskujući osjećaj
krivnje, nasmiješila se. - Bit će dobar u tome.
- Ti bi bila bolja - promrmljao je. Tada je uzrujano izdahnuo.
- No, momak će barem raditi nešto korisno. - Namrštio se, a na licu mu se
jasno vidjelo razočaranje.
- Generale, on nije momak - obzirno ga podsjeti. - On je odrastao čovjek.
- Onda bi mu bilo pametno da se tako počne ponašati. - S treskom je odložio
čašu. - Kakav je to čovjek koji u tim godinama ne zna što mu je činiti? Koji mu
je smisao života? Ne zanima ga pristojan život...
Misli joj odlete Carlisleu. Doista, kakav je to čovjek?
- Kad sam bio u njegovim godinama, već sam bio bojnik, imao sam ženu,
jedno dijete i drugo na putu. Imao sam obveze, redovit prihod, načine da dokažem
koliko vrijedim...
Diana se naježila baš kao i svaki put kad se general uspoređivao s Garrettom.
Zašto njezin otac ne može shvatiti ono što je ženski dio obitelji Morgan već
odavno shvatio: dvojica muškaraca nisu si ni najmanje slični?
- Mogao je ostvariti dobru karijeru u vojsci i brzo napredovati u činovima.
Osobito sada kad se vojska proširila po svim dijelovima carstva.
- Znači, on je još jedan čovjek poput Christophera Carlislea? - Nije mogla
odoljeti da ga ne podbode, a sve u pokušaju da promijeni tijek razgovora.
Nasmiješila se pokušavajući sakriti tugu što su dvojica muškaraca koje je voljela
najviše uvijek tako nezadovoljni jedan drugim. - Netko tko zavređuje postati
general ili da ga vlastiti ljudi predaju neprijatelju?
30
 .
- Ne - progunđao je u svoju čašu porta, uz dozu humora - Garrettovi ljudi
namazali bi ga katranom i posuli perjem u vlastitom centru za obuku prije nego
što bi uopće ugledali neprijatelja.
Osmijeh joj je nestao jer ju je gorka istina o tome zapekla više nego što je
htjela priznati. Jako je voljela svoga brata, ali doista nije živio u skladu s
očekivanjima njihovih roditelja, osobito generala, koji je u njega polagao velike
nade. Ništa od toga. - Neki muškarci nisu stvoreni da budu vojnici, znaš to. Oni
će naći neki drugi put. - Položila je dlan na njegovu ruku. - Garret će pronaći svoj.
Kao što će ona uskoro pronaći Garretta. Nažalost, uz Carlisleovu pomoć.
- Uvijek si na bratovoj strani, nisi li? Do krajnosti.
- Nije loše biti nekome odan, generale. - Potpuno se uspravila, a onda
posegnula za njegovom čašom. - Pitaj bilo koga tko je služio pod tvojim
zapovjedništvom.
- Možda nije. - Slijedio ju je pogledom dok je išla prema njegovu pisaćem
stolu i srebrnom poslužavniku na kojem su stajali njegovo omiljeno piće, boce i
dekanteri, svi posloženi u savršenom vojničkom redu. - Ipak, bez obzira na sve
njegove neuspjehe, ti ga uvijek braniš.
Nasmiješila se dok mu je ponovo punila čašu. - Zato što znam kakav se
potencijal krije u njemu. - Začepila je i spustila bocu, a onda se vratila do njega i
pružila mu čašu. - Kao što znam da si ti zaslužio postati feldmaršal.
- Ma! - Odmahnuo je prije nego što je uzeo čašu od nje, ali nije mogao sakriti
ponos na licu koji je izazvala njezina primjedba. - Wellesley je postao feldmaršal,
a gledaj što mu se dogodilo. Taj siroti gad bio je prisiljen otići u politiku. - Otpio
je velik gutljaj.
- Radije bih brzo poginuo od metka kod Waterlooa nego polako umirao zbog
političkih rasprava u Westminsteru.
Kiselo se nasmijala, svjesna da bi odgovor na to samo doveo do nove rasprave
kako nikada ne bi trebalo miješati politiku s vojskom, pa ga je, kako bi završila
razgovor, poljubila u čelo. Tada je natočila još jednu čašu porta za sebe i sjela u
naslonjač nasuprot ocu. Nikada nije bježala od takozvane muške čašice, zbog čega
ju je otac još više cijenio.
Ipak, proganjalo ju je da ga je u puno drugih stvari razočarala.
- Trebala bi poći u krevet.
Pogledala ga je preko ruba čaše. - Ti također. - Pogled joj se prebacio na
stranice njegovih memoara na kojima je radio. Nadajući se da će steći neki uvid
zašto bi ih Francuzi htjeli, nehajno je upitala: - Kako napreduje pisanje?
- Polagano. - Duboko je uzdahnuo. - Dulje mi treba opisati prvu ofenzivu nego
što mi je trebalo odraditi cijelu Bitku kod Waterlooa.
U njoj se zapalila iskra nade grijući je kao što ju je grijao porto koji joj je
klizio niz grlo. Možda bi od generala mogla doznati podatke koje bi iskoristila da

31
 .
pronađe Garretta... ili barem uvjeri Carlislea da je ne prokaže kao izdajnicu. - Na
tome sad radiš? Na Waterloou?
- Ni na čemu tako uzbudljivom, bojim se. Samo na sastancima koji su
prethodili bitki. - Zakimao je. - Paxton misli da će svi htjeti čitati o tome pa traži
da opišem svaku pojedinost. Puno pojedinosti. - Lice je iskrivio u grimasu. -
Osobno mislim da griješi što smatra da čitateljsku publiku zanimaju takve sitnice,
ali do sada mi je uvijek davao dobre savjete. Već mi gotovo deset godina pomaže,
je li ti to jasno? Kad sam ga upoznao, bio je neiskusan kapetan. A ti, narednice, ti
si bila dječačić u hlačama. - Lice mu je blistalo od očinskog ponosa. - Sad si
otmjena mlada dama, a on je bojnik i ima sve preduvjete da postane general.
I... ponovno su bili na početku, njezin otac nadao se da će prihvatiti bojnikovo
udvaranje. Namrštila se iza čaše. U Portugalu nema dovoljno porta za to.
- Evo što namjeravam napraviti sutra. - Razgibao je svoje dugačke noge pa se
ponovno protegnuo s čašom na trbuhu koja samo što nije pala. Pokazao je rukom
prema papirima na svom pisaćem stolu. - Pregledat ću zabilješke iz dnevnika i
napraviti neke bilješke.
- O Napoleonovih sto dana? - polako ga je pritiskala. Radilo se o stranicama
koje su tražili Francuzi, opis događaja koji su prije skoro deset godina doveli do
Bitke kod Waterlooa. Sam Bog zna zašto. - To mora da je bilo vrlo važno
razdoblje.
- Wellingtonovi memoari iz tog doba puno su zanimljiviji od mojih,
uvjeravam te. Dok je on razvijao ratnu strategiju, ja sam bio na sastancima. Jedan
za drugim... s Prusima, s Francuzima, s ostalim saveznicima... nakon čega su
slijedile beskrajne rasprave pa još sastanaka. - Namrštio se. - Ne radi se o
uzbudljivim stvarima koje bi prodavale memoare.
Ne. Zašto su to onda Francuzi tražili? I, pobogu, zašto ih nisu htjeli primiti
kad su ih već dobili?
Snuždila se. Nije imala novih zamisli kako da oslobodi svojega brata. Ako je
uopće otet. Noć je završavala u velikom košmaru baš kao što je i počela.
Suzdržala se da ne zastenje. Kako se to dogodilo? Ostalo joj je samo
Carlisleovo obećanje da će joj spasiti brata.
Svijet je poludio. Sve se okrenulo naglavce, a ona nije imala pojma kako to
ispraviti.
Nakon još nekoliko minuta tiha razgovora, Diana je ocu poželjela laku noć i
otišla u svoju sobu, ali zastala je u hodniku ispred vrata. Napokon sama, skrivena
u mraku utihnule kuće, naslonila se na zid i dotaknula usne.
Sveti Bože, još su bile tople od Carlisleova poljupca, još je drhtala od sjećanja
na njegove usne. I kako je to bio dobar osjećaj... Taj divan, božanstven dojam
ženstvenosti i tjelesnog buđenja koji je bujao u njoj, zbog kojeg se osjećala
lijepom i živom. Koliko je vremena prošlo da je neki muškarac u njoj izazvao
takve emocije, tako snažne i duboke da su bile gotovo zabrinjavajuće? Nije stvar

32
 .
samo u smušenosti što joj je ponovo netko privlačan, čak ni u tjelesnoj požudi...
nego u želji da se nekome potpuno prepusti.
To je večeras osjetila. Čežnju da se stopi s njim i da se zajedno upute prema
blaženstvu. Već se dugo nije tako osjećala. Čak ni s Robertom, koji je bio jedini
muškarac što joj se ozbiljno udvarao otkako se vratila iz Indije. To je bio jedan od
razloga zašto se nije mogla udati za njega, iako mu to nikada nije rekla, ne
želeći ga povrijediti. Znala je kakvu strast i radost nosi veza s muškarcem, ali
usprkos tome što je bio zgodan, on u njoj nije probudio te osjećaje.
No, neka joj Bog pomogne, Christopher Carlisle jest. Još uvijek ju je to
plašilo. Zato što u trenutku očaja, dok je bila u njegovu zagrljaju, nije htjela da je
samo ljubi, nego je željela puno više.
Kakva je ona guska kad pored tolikih muškaraca sanjari o Carlisleu! Možda
svijet nije poludio, ali ona sigurno jest.
Odmaknuvši se od zida, požurila je stubama na drugi kat gdje je tiho otvorila
vrata svoje nekadašnje dječje sobe.
Ušavši u veliku prostoriju u kojoj su Meredith i njezina dadilja provodile veći
dio dana, Diana je zastala. Sama je prošle zime oslikala dječju sobu kako bi
proslavila Merin izlazak iz kolijevke i prelazak u pravi krevet, stvorivši svijet
bajki sastavljen od šume, cvijeća, plavoga neba i bijelih pahuljastih oblaka koji
plove iznad glave. Čak je na strop zalijepila komadiće obojenog stakla, pa kad su
noću ugašene svjetiljke, vatra iz kamina svjetluca po njima i taj mozaik pretvara
u more zvijezda. Soba je bila puna igračaka, od velikog konjića za ljuljanje do
maloga stola gdje je Meri za igru pila čaj i do desetaka lutaka i polica punih
slikovnica. Na kraju zida na kojem je Diana naslikala dvorac kako bi se Meri
osjećala poput princeze dok je boravila u sobi, stajao je mali ružičasti krevet s
bijelim baldahinom.
Nasmiješila se. Hrpica ispod pokrivača, ugniježđena među brojnim jastucima,
dizala se i spuštala sa svakim polaganim i ravnomjernim udahom, duboko u snu.
Diana je oprezno sjela na rub kreveta da ne probudi Meri. Gledala je okruglo
lice i dugačke trepavice navrh obraza te puna ružičasta ustašca, malo rastvorena
u snu. Anđelak. Polako je pružila ruku i pomilovala kestenjaste kovrče rasute po
malom jastuku.
Na vratima prema susjednoj sobi pojavila se sjena i Diana se prestrašeno
ukipila. Potom je snažno izdahnula kad je iz svoje sobe ušla Merina dadilja vežući
pojas oko kućne haljine dok je prilazila.
- Žao mi je što sam vas probudila, gospođo Davenport - šapnula je. - Samo
sam htjela pogledati Meri prije odlaska u krevet.
- Ne morate se ispričavati, gospođice. - Žena je došla do kreveta i nasmiješila
se pogledavši malu djevojčicu. - Kako je slatka, stvarno. Nikada ne stvara nikakve
teškoće.

33
 .
- Nikada - tiho se složila, ne mogavši odoljeti a da je prstom ne pomiluje po
obrazu.
Kad su se vratili u Englesku i smjestili u Idlewildu, njezina majka savršeno je
postupila zaposlivši dadilju. Ta se žena divno brinula za Meri u ono strašno
vrijeme kad se majka razboljela i umrla. Meri je bila dovoljno stara da shvati kako
mama više nije s njima, a dani dok su slušali Merin neutješan plač i vrisku za
mamom gotovo su uništili Dianu.
Odagnavši ružna sjećanja, usredotočila se na malu djevojčicu pred sobom. -
Je li večerala?
- Jest, gospođice, i puno se igrala dok nije došlo vrijeme za spavanje.
Zapeče je savjest. - Zao mi je što nisam bila tu da je spremim u krevet.
- General ju je spremio u krevet uz bezbroj luckastih priča o borbi sa
zmajevima. - Raznježila se. - Malena jako voli oca.
Svojega oca? Ne. Nije točno.
Diana trepne. S godinama se navikla na iznenadne provale tuge poput ove sve
dok joj treptaj nije postao dovoljan da se pribere. Samo snažan treptaj. No,
večeras, zahvaljujući njezinu strahu za Garretta i Carlisleovu upadu u njezin život,
to nije bilo dovoljno, pa se morala okrenuti na drugu stranu kako gospođa
Davenport u njemu ne bi vidjela zalutale osjećaje.
- Je li se igrala novom lutkom koju sam joj dala? - Diana se na silu nasmiješila,
iako zabrinuta da će se nazreti tuga koja se krila iza tog osmijeha.
- Još nije, gospođice, ali znate kakva su djeca. Radije se igra s onim čupavim
starim konjićem koji ste joj dali prošle godine nego s lijepim novim stvarima. -
Uvjeravajući je, gospođa Davenport položi ruku na Dianino rame, ali Diana je
znala da ta naklonost nije bila ništa veća od one prema odbačenoj lutki. - Sretna
je, baš sretna, što ste joj vi sestra. - Spustila je ruku i dodala drhtavim glasom: -
Sirota malena... baš šteta što mora odrastati bez majke.
- Da - Diana je uspjela procijediti unatoč stegnutom grlu. - Baš šteta.

34
 .
PETO POGLAVLJE

Sljedeća noć
Seven Dials, London

a gornjem katu javne kuće otvorila su se vrata i začuli su se prodoran smijeh

N prostitutke te razbludno gunđanje muškarca koji je bio sa njom. Uhvatio ju
je oko struka i istodobno je povukao kroz vrata uronivši lice između njezinih
dojki.
Smješten na stolici točno nasuprot vratima sobe, Kit se nakašlja. - Dobra
večer.
Krupni čovjek ukipio se, a žena je iznenađeno vrisnula. Dignuvši glavu sa
ženinih grudi, stisnutih očiju pogledao je Kita zavaljenog na stolici, nogu dignutih
na stalak za umivaonik, dok je u rukama držao pištolj uperen ravno u prsa
ogromnog Rusa. Na licu Nikolaja Ivanova pojavio se leden osmijeh. Jedini
pokret bio mu je posjedničko polaganje ruke na ženinu stražnjicu pokazujući time
da je platio usluge crvenokose namiguše za ovu noć.
- Nisam platio da imam publiku - procijedio je Ivanov aristokratskim ruskim
naglaskom. - Niti trebam pomoć za ono što ću raditi s ovom ovdje.
Tako ju je snažno pljesnuo po stražnjici da je poskočila. Okrenula se prema
njemu i mrko ga pogledala. Kad je počela odlaziti, zgrabio ju je za ruku i povukao
k sebi, a drugom joj je rukom pokrio grudi. Žena se umirila svjesna da joj se ne
isplati opirati. Ivanov je platio za nju, a u ovoj javnoj kući to je značilo da može s
njom činiti što god želi, osim osakatiti je ili ubiti. Kuća gospođe Smith pružala je
posebne usluge posebnim mušterijama. Zato je Kit ovdje iznenadio Ivanova dok
mu je tjelesni čuvar bio dolje.
Kit je hladno prebacio pogled na ženu i glavom pokazao prema vratima. -
Jenny, hoćeš li, molim te, sići i uzeti si šalicu čaja?
Prema zapanjenu izrazu njezina lijepog, mladog lica, to očito nije očekivala.
- Ako nemaš ništa protiv, volio bih s gospodinom ostati nekoliko minuta
nasamo.
Bacio joj je zlatnik i ona ga je uhvatila, potpuno zabezeknuta. Poznavala ga
je. Proveo je puno vremena ovdje u potrazi za doušnicima i tragovima tako da su
ga sve djevojke poznavale. Ali, nikada prije nije nijednoj išta platio.

35
 .
- Ona ostaje - zarežao je Rus poput bijesna psa i pognuo ramena. - Ti ćeš otići.
Odmah.
Kit je mirno otkočio kokot kremenjače. - Ubit ću te tu na mjestu - posprdno
je oponašao način muškarčeva govora. - Odmah.
Škrgućući zubima, Ivanov je gunđajući pustio ženinu ruku.
Naglo ju je povukla i krenula prema vratima gurnuvši zlatnik u dekolte
između čvrsto stegnutog korzeta i bujnih grudi. Kad je došla do vrata, na sigurno,
zastala je i zbog znatiželje ostala napola u sobi, a napola u hodniku punom dima
iza nje.
Zgrada oko njih bila je puna života, iz salona u prizemlju čuli su se glazba,
smijeh i povici, a iz punih soba na gornjim katovima stenjanje. Cijela je zgrada
treperila u ludoj mješavini očaja i razvrata, a nad sve se nadvila sjena izopačenosti
koja je u Kitovim ustima ostavljala gorak okus.
No, imao je koristi od takvih mjesta, zato što je na njima mogao doći do ljudi
kakav je Ivanov.
- Hoćete li biti ovdje kad se vratim? - upitala je Kita, glupo, jer nije shvaćala
kakav će nalet ljubomore kod Rusa izazvati takvo pitanje. Ni što će sve poslije
morati napraviti da se iskupi.
- Ne. - Oštrina toga grubog i bezobraznog odgovora bila je za njezino dobro.
Bude li on ljubazan, Ivanov će biti okrutan. - Odlazi.
Zabacivši glavu, ljutito je krenula, izašla u hodnik i zatvorila vrata za sobom.
Odjednom se izgubila buka javne kuće, ali ostao je težak miris seksa i lagano
podrhtavanje izazvano gibanjem koje se prenosilo preko greda zgrade.
Ivanov se nije obazirao na pištolj uperen u njega, nego je otišao do stolića
pokraj kreveta na kojem ga je čekala boca jeftinog porta i čaša upitne čistoće. -
Imate i vi uopće pojma tko sam ja? - Mahnuo je bocom prema Kitu. - Ili što ću
vam učiniti jer ste mi pokvarili večer?
- Nikolaj Mihajlovič Ivanov.
Čovjek je zastao s čašom porta na pola puta do usta.
- Glavni tajnik Njegove Ekscelencije Kristofora Andrejeviča von Lievena,
ruskog veleposlanika u Londonu - Kit podigne obrvu - i čovjek koji trenutačno
spava s veleposlanikovom ženom Dorotejom.
Čaša se spustila kad je s Ivanovljeva lica nestala sva zabavljenost.
- Nećete mi učiniti baš ništa.
Ubojiti bijes na trenutak je bljesnuo u muškarčevu pogledu. Potom je, uz
smijeh, nestao ili se barem sakrio pod kavalirskim osmijehom. Otpio je velik
gutljaj porta i preko ruba čaše počeo proučavati Kita.
- Tko ste vi?
- Običan čovjek koji se okoristio javnom kućom! - Kit je sjeo na rub
naslonjača, napokon spustivši noge na pod i oslonivši ruke na koljena, ali pištolj
36
 .
se nije micao sa svoje mete - širokih muškarčevih prsa. - Dakle, hajdemo malo
porazgovarati, može?
Ivanov nije ništa rekao.
- Vi i vaši ljudi pratite francusku prepisku između Londona i kontinenta.
- Griješite. Ja sam diplomat, nisam...
Kit je podigao ruku kako bi ga prekinuo pa ponovio: - Vi i vaši ljudi pratite
francusku prepisku. Nemojte me vrijeđati svojim pokušajem da to opovrgnete. -
Spustio je ruku iako mu je svaki mišić ostao napet i spreman djelovati. Rus nije
ništa rekao. - Želim znati sve o kretanju jednog njihova operativca. Engleza
po imenu Garrett Morgan.
- Ne poznajem ga. - Međutim, bljesak iznenađenja u njegovu pogledu govorio
je drugo.
- Bolje razmislite.
Kad čovjek nije ništa rekao, nego je nastavio polako ispijati porto, Kit je
gurnuo ruku pod kaput u unutarnji džep i izvadio svežanj pisama svezan
ružičastom vrpcom.
- Možda trebate nešto što će vam osvježiti pamćenje. - Pokazao je pisma. -
Prepiska između vas i ljupke Doroteje von Lieven. Moram reći - zamišljeno ih je
okretao amo-tamo - sumnjam da bi Njegova Ekscelencija ruski veleposlanik bila
oduševljena da se dvorom St. James proširi sadržaj ovih pisama, slažete li se,
tajnice Ivanove?
Čovjek je iskrivio usta kao da mu je porto odjednom postao odvratan.
- Muškarac koji ih je napisao mogao bi biti protjeran iz Londona, na vrijeme
da stigne na dugačku, hladnu rusku zimu. - Pogled mu je šetao od pisama do
Ivanova. - Onda, hoćemo li ponovno pokušati? - Primaknuo je pisma svijeći na
stalku za umivaonik pokraj sebe i pustio da plamen lizne po rubu najgornjeg,
navodeći Rusa na suradnju obećavši da će ih sve spaliti. - Garrett
Morgan. Protekla dva tjedna. Recite. - Ivanov nije ništa kazao.
Kit je maknuo pisma od plamena pretvarajući se da će ih spremiti natrag u
džep.
- Dobro! - Izgovorio je niz ruskih psovki jer je bio poražen, a onda prasnuo u
smijeh zbog Kitove drskosti. - Što želite znati?
- Garrett Morgan radi za Francuze. - Dokazali su mu to mjeseci praćenja i
dojave, a sad mu je Ivanovljev nijem odgovor to potvrdio. - Nestao je prije dva
tjedna, očito je otet radi otkupnine.
Ivanov se nasmijao.
Kit se namrštio. - Morgan nije nestao?
- Da, nestao je, svakako, ali nije otet.
- Kako znate?

37
 .
- Da je otet, trebao bi biti čarobnjak da istodobno bude na dva mjesta. -
Ponovno je napunio čašu. - Prije tri dana bio je u Londonu i predano surađivao s
francuskim agentima.
- U vezi s čim?
Ivanov nije htio odgovoriti. Umjesto toga, otkopčao je prvo dugme svoga
nabreklog prsluka i dodao: - Potom mu se izgubio svaki trag. Tada je nestao, a ne
prije dva tjedna. - Nasmijao se i u šali dignuo čašu. - Čak ni Francuzi nisu tako
spretni da im čovjek istodobno može biti na dva mjesta jer bi inače budoari diljem
Pariza bili iznimno vesela mjesta.
- Gdje je sada?
- Kad su poruke prestale stizati, nekoliko mojih zabrinutih, recimo to tako,
poznanika, odlučili su posjetiti ga u krčmi Kod bijelog konja. Ali već je otišao.
- Kamo?
- Više nije u vezi s Francuzima. - Slegnuo je ramenima. - Više nije moja briga.
Kit je znao da od Rusa neće doznati više ništa o tome gdje je Morgan. Zato je
iznad plamena stavio krajeve pisama, pustio da se zapale i promatrao kako se
papir uvija i postaje crn.
- Samo još nešto. - Ugasio je plamen ne obazirući se na ubojit izraz u
Ivanovljevim očima. - Je li moguće da je Morgan pobjegao jer je prevario
Francuze? - To bi objasnilo zašto Francuzi nisu htjeli uzeti stranice kad ih je Diana
donijela, zato što nisu bile toliko važne koliko ih je Morgan pokušavao uvjeriti da
jesu. Zapravo, bile su bezvrijedne, kako je Diana rekla.
Neka taj čovjek ide kvragu jer je doveo sestru u opasnost.
- Moguće. - Sumnjičavo je promatrao Kita preko ruba čaše. - Tko god da jest,
siguran sam da vam je jasno što znači ako je to učinio.
Da. Ako Morgan već nije mrtav, uskoro će biti.
Ivanov se pokvareno smješkao polagano vrteći čašu porta. - Da sam na vašem
mjestu, provjerio bih nizvodno kad vodostaj bude nizak pa ćete vjerojatno doznati
gdje je završio kad je otišao iz Bijeloga konja.
Znači... Rus vjeruje da je Morgan mrtav. Kit ga je malo pomnije proučio
tražeći dokaze da laže. No, nije ih našao.
Polako je ustao i krenuo prema vratima. Zastao je na ulazu kako bi spremio
pištolj u futrolu ispod kaputa i bacio osmuđena pisma na krevet. - Hvala vam na
vašem vremenu.
Rus je zgrabio smotuljak vezan ružičastom vrpcom i stavio ga iznad svijeće
kako bi ga pretvorio u pepeo, ne shvativši da se ne radi o ljubavnim pismima koja
je veleposlanikova žena pisala svojem ljubavniku, nego o pismima koja je
gospođa Bellingham pisala svojemu. - Pošaljite mi Jenny kad ste na odlasku.
Hoću vraga.

38
 .
Kit je nehajno krenuo prema vratima javne kuće kao da pripada tu. Kao da je
upravo proveo sat u društvu prostitutke. Da ga je netko od ljudi naguranih među
ovim tankim zidovima prepoznao, pretpostavio bi da je došao ovamo zbog istih
stvari kao i ostala gospoda koja su ušla na ova vrata. Izvrsno. Takva uvjerenja
samo su doprinosila lažnoj osobnosti koju je gradio, onoj nitkova i drugog sina
koji živi na račun svoga brata grofa. Što ga više ljudi smatra nesposobnim, to mu
je bilo lakše progoniti Fitcheva ubojicu.
Do večeras, kad je sve završilo.
Smiješno da je došlo do toga. Da je na kraju proganjao mrtva čovjeka.
Dok je prolazio kroz glavni salon prema predvorju, netko ga je uhvatio za
ruku zaustavivši ga blago dobro uvježbanom kretnjom.
- Odlazite tako brzo? - Dubok ženstven glas preo mu je na uho, a potom je
osjetio toplinu njezina tijela kad mu se priljubila uz leđa.
- Gospođo Smith. - Iskazujući poštovanje, okrenuo se prema njoj, naklonio se
i zavodnički se nasmiješio. Nije mu se svidjela ta žena, ali morao je zadržati
njezinu naklonost. - Bojim se da mi je već prošlo vrijeme za spavanje.
- Ostanite. - Napućila je rumene usne. Uz šminku i periku, bilo je teško točno
odrediti njezine godine, ali Kit je pretpostavljao da prodaje sebe i ostale žene
najmanje dvadeset godina. Ruka koja je počivala na njegovoj sigurno je pripadala
ženi koja je imala težak život, a ništa lakši nije bio na vidiku. - Mogu vam naći
neku koja će odgovarati vašem ukusu. - Stisnula mu je ruku iako Kit nije mogao
reći je li to bilo zato da zadrži njegovu pozornost ili zato da mu bez pitanja opipa
mišiće. - Zapravo, upravo sam uzela malu plavušu koja će vam se sigurno svidjeti.
- Bojim se da večeras moram odbiti. - Kao i svake druge večeri.
- Nikada se ne koristite uslugama mojih djevojaka. Plaćate puno novca da
razgovarate s njima, ali nikada u njima ne uživate.
Hvala Bogu, govorila je dovoljno tiho da je nitko drugi ne čuje u maloj skupini
koja se okupila u predvorju. - Nisu vam dovoljno dobre?
- Ma, u tome i jest teškoća. - Silom je izmamio očajan izraz na lice. - Ja nisam
dovoljno dobar za njih.
Prepoznala je blebetanje izdaleka, pa joj bljesak u očima nije odražavao
oduševljenje. - Ako želite neku iskusniju ženu, mogu vam pomoći u vezi s tim. -
Dlanom je prošla uz njegovu ruku, a potom niz prsa. - Obično ne primam ovdašnje
muškarce jer ne volim miješati posao i užitak. - Pogled kojim ga je
odmjerila govorio je vrlo jasno koliki je užitak očekivala od njega. - No, u vašem
slučaju, gospodine Carlisle, voljna sam učiniti iznimku.
Da. Bio je uvjeren da jest. Za određenu cijenu. Kao poslovna žena, nije bila
ništa doli plaćenica.
Kad joj se ruka spustila još niže obuhvativši preko hlača njegovu muškost,
Kit je kroz stisnute zube uvukao zrak i zaustavio je zgrabivši joj zglavak.

39
 .
- Bojim se da neće ići - kazao je blago, maknuvši joj ruku i poljubivši zrak tik
iznad njezinih prstiju. - Ne bih se htio izložiti opasnosti da vas ne zadovoljim u
krevetu. Kako bih mogao živjeti s tim?
Na trenutak se ukipila, ljutito stisnuvši oči zato što ju je odbio. Potom se
nasmijala, glasno i grleno, što je izbrisalo svu napetost između njih. - Je li onda
istina to što sam čula o vama, da želite postati vikar?
Uz tajanstven izraz lica, odgovorio je: - Moje srce pripada Bogu.
Još jednom ga je pomnjivo pogledala, čeznutljivo i razočarano, pa lijeno
rekla: - Šteta.
- Međutim, ipak bih volio večeras s vama sklopiti jedan posao, gospođo
Smith.
- Da? - Pogled joj se razvedrio.
Gurnuo je ruku u džep i izvadio dva zlatnika. - Želim kupiti Jenny za ovu noć.
- Ne. Već je s Rusom.
- Želim je otkupiti od Rusa - ispravio se tutnuvši kovanice u njezinu ruku.
Sigurno puno više nego što je Ivanov dao za jednu večer. - Dajte joj slobodnu
večer, pustite je nekom drugom muškarcu, bilo što samo da se ne vrati u sobu
onome Rusu, je li to jasno? - Kad je sklopila prste oko zlatnika, približio je usne
njezinu uhu i zaprijetio: - Prevarite li me i večeras date Jenny tom muškarcu,
osobno ću se pobrinuti za to da ova javna kuća izgori do temelja, a vi se nađete
na prvom brodu za Australiju. Razumijete li me?
Nakratko je problijedjela, a onda se usiljeno nasmiješila i medenim glasom
rekla: - Kakvom Rusu?
I dalje nenarušena uzajamno korisna prijateljstva, Kit joj se u znak zahvalnosti
nakloni, ispriča se, izađe iz javne kuće i ode u noć.
Dignuo je ovratnik kaputa da zaštiti vrat od hladnoće i jake kiše požurivši
mračnim ulicama Seven Dialsa. Jedini zvuk koji se čuo bio je lupkanje peta
njegovih čizama po kaldrmi i njihov odjek koji je odzvanjao među ciglenim
kućama što su omeđivale puste ulice. Ipak, gurnuo je ruku pod lijevi rukav kaputa
i uzeo mali nož koji je iz predostrožnosti uvijek nosio uza se.
Snažno je izdahnuo. Zgodna plava cura. Gospođa Smith mamila ga je njome,
ali time je u njegov um samo dozvala Dianinu sliku. Isuse.
Diana je doista bila divna, zapravo, anđeoska pojava, sa svojom zlatnom
kosom i očima boje safira, ružičastim usnama koje su imale okus jagoda sa
šlagom, koje su bile tople, meke... i koja je bila u nevolji sve do svojega lijepoga
grla. Koliko joj može vjerovati? Je li mu rekla ono što je vjerovala da je istina ili
je jednostavno izmišljala priče ne bi li spasila svoju dražesnu kožu?
Želio je vjerovati da je bila iskrena, da Ivanov ima pravo i da je Morgan mrtav,
da su očajni Francuzi stupili s njom u vezu kako bi se dočepali dokumenata koje

40
 .
im je Morgan obećao, ali koje im nije uspio isporučiti. Ako je to točno, završit će
potjera na koju je bio usredotočen posljednjih šest mjeseci.
Kakvo bi olakšanje bilo da to završi. Napokon bi mogao misliti na nešto drugo
osim na Fitchevo ubojstvo, spavao bi lišen noćnih mora u kojima ga je proganjalo
Fitchevo izubijano lice. Ponovno bi se mogao usredotočiti na svoj posao, umjesto
da čini ovo što je sada činio, zanemarivao dužnosti u Ministarstvu unutarnjih
poslova, iskorištavajući postojeće doušnike i upropaštavajući vrbovanje novih.
Recimo Ivanova. Pravdu neće zadovoljiti, to bi se dogodilo samo kad bi Morgan
bio obješen. No, Morganova smrt u rukama Francuza ipak je bila dobra stvar.
Međutim, puno sitnih dijelova nije se uklapalo u slagalicu.
- Carlisle.
Kit je stao, čvrsto stegnuvši dršku noža kad je iz sjene ravno pred njega stupio
muškarac. Zbog magle i mraka trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati o kome
se radi...
General-pukovnik Nathaniel Grey. Junak ratova s Napoleonom, nekadašnji
službenik Ministarstva rata, a danas jedan od najboljih špijuna Ministarstva
vanjskih poslova. Kit ga je dobro poznavao i poštovao, a usto, zahvaljujući
ženidbenim vezama, bili su dalji rođaci. Naime, bio je oženjen Kitovom
rođakinjom Josephine.
No, što pobogu radi ovdje?
- Čudno mjesto i vrijeme za obiteljski susret, ne čini ti se? - Kit je pustio nož
i pružio ruku kad mu je Grey prišao, manje da ga pozdravi, a više da mu pokaže
da nije namjeravao povući oružje na njega.
Grey se rukuje s njim. - Ovako je manje troškova i manje strke.
- I nema svađe.
- Možda malo. - Grey se nasmiješio, ali u pogledu mu se nije vidjelo veselje.
Kit osjeti kako mu kralježnicom prolaze žmarci upozorenja. - Znači, ne radi
se o prijateljskom posjetu.
Greyevo lice u sjeni bilo je ozbiljno. - Znam zašto si večeras bio kod gospođe
Smith. - Povukao je svoje kožnate rukavice, ali pozornost mu je i dalje bila
usredotočena na Kita i mokru ulicu oko njih. Kit je bio uvjeren da bi Grey čuo da
dvije ulice dalje padne pribadača. I odmah bi reagirao. - Ne zato da se zabaviš sa
ženama.
Kit bi uvrijedio inteligenciju i jednoga i drugoga da to porekne, pa je šutio.
Još bolje, možda dozna što Grey točno želi od njega.
- Moji ljudi nadziru Ivanova još otkako je prošle godine došao u London. Kao
strani diplomat, potpada pod nadležnost Ministarstva vanjskih poslova. - Greyev
duboki glas bio je miran i staložen, ali i protkan hladnim upozorenjem. -
Ministarstvo unutarnjih poslova nije ovlašteno baviti se njime.

41
 .
- Na engleskom smo tlu - Kit se uspio oduprijeti porivu da stisne zube, pa mu
je lice i dalje ostalo potpuno bezizražajno - tako da je u nadležnosti Ministarstva
unutarnjih poslova.
- Nije kad to zadire u aktivnosti Ministarstva vanjskih poslova - zastao je i
strogo se zagledao u njega - pogotovo kad to nema nikakve veze sa službenim
istragama Ministarstva unutarnjih poslova.
Imao je osjećaj da ga je stresla struja. Grey zna zašto je ispitivao Ivanova. Što
znači da zna sve o Fitchevoj smrti i da ga je baš briga za to.
- Večeras te je ovamo dovela tvoja osobna osveta. Od koje moraš odustati.
Hoću vraga. - Ubijen je dobar agent. - Zastao je pustivši Greya da to upije,
poput uporne kiše koja je rosila na usnuli grad. - Zar doista misliš da ću
povjerovati kako ne bi tražio pravdu da je ubijen jedan od tvojih agenata ili
prijatelja?
- Naravno da bih. Što bi bilo jednako besmisleno kao i ovo što ti pokušavaš.
- Greyeve oči suzile su se dok je promatrao tminu što ih je okruživala kako bi se
uvjerio da su još uvijek sami i da nitko ne sluša njihov razgovor. - Kao osoba koja
je jednako odana Engleskoj kao i ti, ovdje sam da te upozorim, prestani
istraživati Fitch-Battenovo ubojstvo. Ako to ne učiniš, Vlada će shvatiti što radiš,
a razgovor koji će s tobom obaviti neće biti tako miran i tih kao ovaj. Tvoja će
karijera završiti, a sve što si tako mukotrpno gradio bit će uništeno.
Kit je to znao od početka i bio je voljan sve staviti na kocku. Još uvijek jest. -
Nije samo ubijen. - Usudio se ispraviti ga. - Hladnokrvno ga je ubio čovjek za
kojega je mislio da mu može vjerovati.
- Fitch-Batten je uhvaćen nespreman i to je platio. - Grayevo lice bilo je
smrknuto, a magla i mrak samo su doprinosili njegovu neumoljivu izgledu. - To
se agentima događa, čak i najboljima. Uvijek smo u opasnosti i svi to prihvaćamo.
No, ti sad tom svojom istragom svima nama radiš teškoće. - Zagledao se u sve
gušću maglu, a ledena rosulja pretvorila se u slabu kišu. - Sam Bog zna koliko ćeš
još štete učiniti nastaviš li progoniti mrtva čovjeka kao što sad činiš.
Srce mu je zatitralo. - Garrett Morgan je mrtav, sigurno to znaš?
Grey je kratko i odlučno kimnuo okrenuvši se natrag prema Kitu i ošinuvši ga
hladnim, ubojitim pogledom. - Znao si i ti, čak i prije nego što si večeras otišao u
javnu kuću. Osjećao si da je tako, ali svejedno si prišao Ivanovu i uništio
višemjesečni napor mojih ljudi koji su ga pratili. Budem li imao sreće, uspjet ću
sačuvati većinu uhoda u ruskom veleposlanstvu, a budeš li ti imao sreće -
naglasio je to značajno dignuvši obrvu - Vlada neće otkriti što si učinio.
Kit nikada nije imao takvu sreću. No, bilo mu je svejedno.
- Razgovarao si s Ivanovom - nastavio je Grey - i on ti je potvrdio tvoje sumnje
o Morganu.
- Rekao mi je da je Morgan mrtav, ali nije rekao zašto je ubio Fitcha.
- Pusti to.
42
 .
Naježio se zbog tihe prijetnje koja je bila zamaskirana prijateljskim
upozorenjem.
- Inače?
- Ne mogu dopustiti da se miješaš u poslove Ministarstva vanjskih poslova. -
Grey se uspravio, leđa su mu bila ravna, a držanje samouvjereno, baš onakvo
kakvo pristaje osobi njegova položaja, general-pukovniku. - Sam ću otići ministru
koji neće imati izbora, nego će te razriješiti dužnosti.
Između dvojice muškaraca zavladala je dugotrajna neugodna tišina. Obojica
su bila krajnje ozbiljni dok su se u mraku netremice gledali. Ne kao prijatelji i
dalji rođaci, ne kao domoljubi koji služe Engleskoj, nego kao suparnici.
Ondje, na hladnoći u mraku, dok je po njemu padala ledena kiša, Kit je donio
odluku...
- Onda neka me smijeni.
Potom je prošao pokraj Greya i uputio se niz blatnu ulicu.
- Vlada će reći da si se odmetnuo! - Grey je viknuo za njim. - Znaš što to
znači, što će ti učiniti.
Kit se zaustavio u pola koraka, srce mu je preskakalo od silnog lupanja. Da.
Smrtnu presudu.
- Neka bude tako. - Nastavio je dalje. Nije se osvrtao. Nije ni trebao. Znao je
da Grey i dalje stoji na mokroj kaldrmi i gleda za njim dok nestaje u mraku i
magli.
Kad je došao do glavne ulice, mahnuo je jednoj od starih kočija koja je kasno
noću obilazila ulice pa je kočijašu viknuo odredište i uskočio. Kočija je poskočila
i oštro krenula, a onda se počela tresti i drmati kotrljajući se kaldrmom. Opruge
su joj bile već toliko istrošene da mu je svaki udarac prodrmao kosti. Pogledao je
kroz prozor. Što bi dao da je na putu kući u unajmljeni stan u Albanyju ili čak da
iskoristi bratovu gostoljubivost i navrati u Spalding House te ondje provede noć,
nepozvan.
Međutim, krenuo je na istok, prošao Temple i Blackfairs. U gostionicu Kod
bijelog konja.
Grey je imao pravo, razmišljao je promatrajući grad, iako je vidio samo maglu
i tamu. Večeras jest dobio potvrdu, zato što je postojao samo jedan razlog zašto
bi ga Nathaniel Grey potražio, zašto bi Kita upozorio da prekine istragu.
Garrett Morgan još uvijek je živ.

43
 .
ŠESTO POGLAVLJE

Tri noći poslije

aklonjena čašom kad ju je prinijela ustima, Diana se osvrnula po krcatoj

Z plesnoj dvorani u Idlewildu... i šampanjcem poprskala nos.
Trljajući nos kako bi rastjerala mjehuriće, zakolutala je očima, ljutita na sebe.
Kakva sam ja budala!
No, zaključi da je to i zaslužila jer nije bolje pazila što će večeras raditi. Kako
je i mogla, s obzirom na to da je morala biti usredotočena na više stvari? Kao
prvo, morala se usredotočiti na osujećivanje pokušaja udvaranja bojnika Paxtona,
a drugo, morala je paziti na svakoga gosta koji je na dolasku najavljen pa na
brzinu zaključiti bi li mogao znati nešto o događanjima posljednjih nekoliko
tjedana prije Garrettova nestanka.
Prvo je bilo jednostavnije od drugog. Više nije imala obvezu zabavljati
bojnika kao domaćica, sada kad je s njim otplesala neizostavan valcer kako bi
udovoljila generalu tako da ga je ostatak večeri mogla potpuno zanemariti.
Pomoglo je i to što se veći dio večeri okružila skupinom prijateljica koje su
poslužile kao obrambena linija da joj se neprijatelj ne može neprimijećeno
približiti.
Međutim, pokazalo se da je znatno teže zaobilaznim putem otkrivati nešto o
Garrettu.
Ako je Carlisle imao pravo i Garrett nije bio otet, onda je jednostavno nestao.
Zato je cijelu večer prisluškivala razne razgovore koje su vodili svi oni za koje joj
se činilo da bi mogli spomenuti njezina brata. Povremeno je hrabro pitala jesu li
ga vidjeli u posljednje vrijeme koristeći se njegovom odsutnošću kao
izgovorom da pokrene razgovor a da to ne bude sumnjivo. Da dozna bilo
što. Međutim, za sada... ništa. O njegovu nestanku danas nije znala ništa više nego
što je znala prije dva tjedna. Sav njezin trud donio joj je samo više uzrujavanja i
smušenosti.
S obzirom na to, odložila je čašu šampanjca da se slučajno ne bi napila.
- Tu si! - Prišla joj je prijateljica Julia Warner. - Divna zabava, Diana. -
Vragolast osmijeh obasja joj lice. - Kakva slučajnost da su ovdje svi najpoželjniji
engleski džentlmeni.
Naravno da jesu, pomislila je kiselo. General se pobrinuo za to.

44
 .
Prešla je pogledom po krcatoj dvorani. Zabava se trebala održati u čast vojnih
postrojbi koje su nedavno sudjelovale u borbama u Burmi štiteći britanske interese
na sjeveru Indije, kako bi im se pokazalo da cijelo carstvo ima potpuno povjerenje
u njih. To je značilo da je Idlewild bio pun mladih naočitih časnika u odorama,
nekoliko gospode koji su radili u Ministarstvu rata ili na dvoru St James, kao i
nekoliko članova parlamenta i plemića. Svi su došli iskazati svoje domoljublje i
bezrezervnu podršku engleskim vojnicima.
Ali i da ih se podsjeti kako neudana generalova kći i dalje treba muža.
Iako joj je ovo bila tek treća sezona u Londonu, s dvadeset tri godine više nije
bila tako mlada. Sigurno se, skriveno mahanjem lepeza, ove večeri govorkalo o
tome da je već otpisana.
Duboko je udahnula sjetivši se rečenice koju je njezina majka, kad je bila
uzrujana, ponavljala kako bi ostala pribrana. - Svaka nevolja u svoje vrijeme -
mrmljala je, još jednom promotrivši mnoštvo, pitajući se tko bi joj još mogao dati
neke podatke o Garrettu.
- Oprostite?
Prisilila se na osmijeh pretvarajući se da ponavlja, ovaj put malo glasnije: -
Izgleda da se svi dobro zabavljaju.
- Itekako. Končano ima dovoljno plesača. Kad već govorimo o plesačima...
- Nisam znala da o njima govorimo.
- Upravo sam obišla prostoriju. - Julia je lepezom opisala krug pa podmuklo
dodala: - Bojnika Paxtona nema nigdje na vidiku.
Hvala Bogu. Večeras jedna briga manje. Sad bi se mogla usredotočiti na...
Christopher Carlisle. Srce joj je poskočilo kad ga je uočila na drugom kraju
prostorije.
Kad bolje razmisli... Uzela je čašu pjenušca i otpila velik gutljaj.
Zagledala se u njega preko ruba čaše kad ju je prinijela usnama. Koga vraga
on radi ovdje?
Ipak, stajao je ondje, nepozvan i nenajavljen, očito se neopaženo uvukavši na
zabavu iako je izgledao kao da pripada ovamo, od sjajne srebrne dugmadi do
tamnoplavog satenskog prsluka. Naravno da je tako. Baš neobično, nije je se
dojmio kao gospodin u dobrom večernjem odijelu sigurno sašivenom kod
najboljeg krojača u Ulici Bond ni kao brat jednoga grofa, nego kao kameleon koji
se uklopio u okoliš.
Je li to razlog zašto ga nije primijetila u gostionici, sve dok se nije našao na
njoj? Je li se zato večeras uspio tako savršeno uklopiti u društvo? Zato što se
namjerno stopio s mnoštvom? Čak i sada plava mu je kosa bilo toliko raskuštrana
da postigne onaj isti razvratnički i pomalo opasan izgled kakav su imali časnici
oko njega. Nitkov, čak je imao obraza staviti iglu od rubina na kravatu, taj mali

45
 .
crveni detalj na vratu koji je imao istu snagu kao crvene odore vojnika raštrkanih
po prostoriji.
Ipak, usprkos toj nevjerojatnoj sposobnosti da se uklopi u mnoštvo, bio je
očito najotmjeniji muškarac u prostoriji. To nije mogao sakriti. Čak i sada, pola
prisutnih žena bilo je zagledano u njega. Sveti Bože, milostiva Sussex samo što
nije počela sliniti.
Julia je istegnula vrat da vidi što je privuklo Dianinu pozornost. Lepeza joj se
zaustavila u pola pokreta. - Nije li to...
- Jest.
- Rođak muškarca koji...
- Da.
Pogled joj je besramno klizio po njemu.
- O, Bože.
O, da.
Usiljeno je frknula nosom. - Mislim... ako ti je takva uobraženost privlačna.
- Jest. - Sad je divljački mahala lepezom. - Itekako. - Znalački je podigla
obrve. - Kao i tebi.
Diana se zagrcnula šampanjcem. - Nije točno! On uopće nije tip koji bi
pobudio moje zanimanje.
- Zgodan, šarmantan...
- Nesposoban.
To sigurno jest. Možda ju je spasio one noći u gostionici, možda čak ima neke
dobre osobine i sposobnosti, koje je general, kako je rekao, vidio u njemu. Ma,
kvragu, ipak mu mora priznati - što joj je silno otežavalo donošenje nekakva
mišljenja o njemu - da nije tako loš kakvim se pred svima prikazivao. Možda.
Međutim, ostajala je nepobitna činjenica da nije poduzimao ništa kako bi u
životu iskoristio svoje sposobnosti. Bio je i više nego zadovoljan životom na
bratov račun i na sve moguće načine izbjegavao je život vrijedan poštovanja, imao
on dobru narav ili ne. Samo zbog toga, nije uopće htjela razmišljati o njemu.
Uostalom, mora pomno paziti kakve će muškarce pustiti u svoj život.
Svejedno, jako se grizla i bila je razočarana što nije odgovorniji, odlučniji
nešto postići, a ne prolaziti kroz život na račun svog šarma. Što nije više nalik na
muškarca kakav bi njoj trebao.
Stajao je odvojen od ostalih najednom kraju sobe, lijeno vrteći čašu madeire
u ruci. Pogled mu je besciljno lutao mnoštvom, ne žureći u svojem promatranju,
kao da mu je zabava dosadna... dok nije pao na nju.
Svi su joj se mišići u trbuhu zgrčili, čak i oni najsitniji, kad su im se pogledi
sreli. U njegovim prodornim plavim očima ugledala je bljesak prepoznavanja,
zanosne su mu usne zatitrale kad joj se nasmiješio i ona je znala...

46
 .
Lupež, pretraživao je prostoriju tražeći nju.
Pogledom je pohotno prelazio po njoj grijući svaki centimetar njezine kože
koji nije bio pokriven satenom ili čipkom plave haljine i dugačkih bijelih rukavica.
Vrag ju je razodijevao pogledom i očito je zamišljao kako izgleda ispod odjeće,
naga, obasjana svjetiljkom, što je u njoj probudilo uznemiravajući osjećaj ženskog
užitka.
- Svejedno, kladila bih se da je izvrstan partner u plesu - mudrovala je Julia,
nesvjesna nijeme komunikacije koja se između njih odvijala. - Kako ne bi bio?
Mislim, pogledaj ga.
Diana je radila upravo to, uzvraćajući mu besramnim pogledom, od
tamnozlaćane kose koja mu se kovrčala uz vrat sve do mišićavih bedara koja su
se isticala ispod uskih bijelih vunenih hlača. Tako otmjen i zgodan... Da je to
netko drugi, bilo tko samo ne Christopher Carlisle, našla bi način da od njega
iskamči ples, da se povuče s njim u kut sobe ili na vanjsku terasu gdje bi
mogli razgovarati u četiri oka i možda bi mu dopustila da je ponovo poljubi kako
je to učinio pokraj staja.
Međutim, sudbina nikada nije poslušala njezino srce. Zato što je on bio
nepopravljivi obješenjak i drugi sin. Za nju najgori čovjek na svijetu.
- Onda svakako moraš zaplesati s njim - promrmljala je Diana s neobjašnjivim
osjećajem gubitka u srcu.
- Možda...
Njegov se pogled vrati njezinu. Gledajući je ravno u oči, prinio je čašu
madeire usnama i polako otpio velik gutljaj, u čemu je prepoznala tajnu zdravicu
sebi. Preplavila ju je toplina od koje je nesvjesno ostala bez daha, a osjećaj je bio
tako stvaran da je osjetila kako dlanovima prelazi cijelom duljinom njezina gola
tijela.
Spustio je čašu i kroz mnoštvo krenuo prema njoj.
- Možda dolazi po tebe.
Toplina koju je prije samo nekoliko trenutaka probudio u njoj odjednom se
pretvorila u ledenu strepnju. - Ne, ne dolazi. On je...
- Krenuo je ravno prema tebi - završila je rečenicu njezina prijateljica dok je
Christopher i dalje prilazio ne skidajući pogled s nje. Kao čovjek na zadatku... ili
vuk koji progoni plijen. Julia je mahnula lepezom i počela se odmicati. - To je
znak da odem.
Posegnula je za Julijinom rukom da je zaustavi. - Večeras ti je dužnost štititi
me od neprijatelja, zaboravila si?
- Ako je on tvoj neprijatelj, onda znaš što se kaže... Drži svoje prijatelje blizu
- pogledala je Christophera pa s divljenjem promrmljala - a neprijatelje još bliže.
Ma, već joj je bio dovoljno blizu one noći u dvorištu gostionice, hvala na
pitanju. Jednostavno nije mogao doći bliže. Nije htjela pustiti Julijinu ruku

47
 .
usprkos tome što ju je prijateljica potezala nastojeći osloboditi se, čak ni onda kad
se zaustavio ispred nje i naklonio objema ženama.
- Gospođice Warner... gospođice Morgan. - Oči su mu zaiskrile kad mu se
pogled zaustavio na njoj. - Krasna zabava, nije li?
Julia je još jednom snažno povukla i uspjela osloboditi ruku, a Diana je nije
mogla ponovo zgrabiti da se ne osramoti. Nije htjela pred njim ispasti guska koja
se skriva iza prijateljice kao iza oklopa, iako je baš to htjela učiniti.
Julia je preletjela pogledom s jednog na drugo i promrmljala. - Doista
zanimljivo, u svakom pogledu.
Njegov dubok glas veselo je draškao Dianinu kralježnicu. - Došao sam odati
počast domaćici.
Naravno. Možeš misliti.
Usiljeno se nasmiješila. - Nije potrebno, gospodine Carlisle. Dovoljno sam
počašćena vašim neočekivanim dolaskom.
Sjaj u njegovim plavim očima otkrivao je da ga njezino podbadanje zabavlja.
Dobro. Neka joj to bude podsjetnik kakav je on neotesanac, osobito kad se
nepozvan ušulja na zabavu.
- Potrebno je. Majka me učila da uvijek moram biti gospodin, pa ne bih htio
povrijediti uspomenu na nju. - Objema ženama uputio je šarmantan osmijeh. -
Ako je itko u stanju iz groba sina povući za uši, onda je to ona. - Julia lepezom
priguši smijeh.
- Naravno, niste joj dali nikakav povod da vas izgrdi zbog vašeg ponašanja. -
Ne obazirući se na Juliju, Diana mu se sladunjavo nasmiješi. - Zato se večeras ne
morate brinuti.
- Ipak se brinem.
Bezobrazni vrag. - Onda biste generalu trebali odati počast. Ova je zabava
njegova zamisao.
- Ali s generalom mi nije tako lijepo plesati kao s njegovom kćeri.
- Jako je živahan za svoje godine. Iznenadit će vas.
- Njegova kći me neprestano sve više iznenađuje.
Julijin pogled letio je od jednog do drugog, kao da gleda teniski meč. Diana
bi je najradije prodrmala.
Bilo je vrijeme da završi tu ludoriju i uz osmijeh ga odbije. - Bojim se da sam
večeras završila s plesanjem.
- Onda vas moram zamoliti da mi na drugi način iskažete pažnju. - Ispružio
je ruku. - Hoćete li me, molim vas, provesti po prostoriji, gospođice Morgan?
Čuvši taj poziv, Julia je spustila lepezu, ne skrivajući više da je zanima
njihovo prepucavanje i zagledala se u Christophera kao da je kakav princ.

48
 .
- Oprostite - odbije Diana, nimalo zbunjena - ali nikako ne mogu ostaviti
prijateljicu.
Zinuvši, Julia je pogleda kao da je slaboumna. - Naravno da možeš!
Diana sijevne pogledom. Uz takve saveznike, kome trebaju neprijatelji? -
Uopće ne bi bilo pristojno da...
- Gdje je večeras vaš brat, gospođice Morgan? - prekinuo ju je uz prijateljski
osmijeh.
Uzrujalo ju je njegovo pitanje jer iza toga nije stajao nimalo prijateljski razlog.
Itekako svjesna gostiju uokolo koji su ih mogli čuti, oprezno je odgovorila. -
U posjetu prijateljima na sjeveru.
- Je li? Ja sam čuo drukčije.
Srce joj je palo u pete. Zato je ovdje. Ima vijesti o Garrettu.
Ponovo je ispružio ruku. - Jedan krug po prostoriji, ako ste raspoloženi?
- Naravno. - Položila je dlan na njegovu ruku i pustila da je povede.

49
 .
SEDMO POGLAVLJE

oznali ste nešto o mom bratu. - Dianini prsti ukočili su se na rukavu gdje su
D počivali na njegovoj ruci. - Što ste doznali? Svjesni da ih svi gosti gledaju i
da ne bi trebali izazivati dodatnu pozornost, Kit se nasmiješio, ali odmahnuo je
glavom kao da vode uobičajeni razgovor. Međutim, baš kao i sve ostalo u njegovu
životu, bilo je to obično pretvaranje i obmana, čime je skrivao dublje tajne.
Nagnuo se bliže kako bi joj, zbog velike galame na zabavi, šapnuo na uho: -
Ne ovdje.
Kao odgovor na to jače je zarila prste u njegovu nadlakticu. Pogledao ju je
postrance. Polako je hodala pokraj njega, namjestivši osmijeh dobre domaćice
kraljevski visoko uzdignute glave. Izgledala je kao da jednostavno zabavlja
jednog od očevih gostiju. No, ispod smirene površine kipjelo je iščekivanje koje
se preko njezinih prstiju prelijevalo na njega.
Trebao je biti zadovoljan što je tako brzo pristala otići s njim obaviti razgovor
u četiri oka. Umjesto toga, osjećao je da mu se diže kosa na zatiljku zbog toga što
je u stanju izvana biti tako smirena da nitko od sudionika zabave ne bi posumnjao
kako se između njih događa nešto osim toga što joj se on pokušava udvarati, a ona
se ponaša kao svaka ljubazna domaćica. Gdje je to naučila?
U svom životu, bio je naučio na obmanjivanje. Zapravo, svaki je dan živio s
tim. Ali kad je Diana bila uključena u to, smetalo mu je pretvaranje.
- Večeras jako lijepo izgledate - promrmljao je, želeći prodrijeti kroz tu fasadu
i ispod nje otkriti pravu osobu. - Doista anđeoski u toj haljini.
- Smiješno, jer se ponašate kao vrag koji je došao zarobiti moju dušu.
Nasmijao se. Evo je opet, borbeno stvorenje koje mu je tako žestoko prkosilo
iza gostionice. Svidjela mu se ta njezina goropadna crta. Iako, pomislio je
pogledavši je postrance, sviđa mu se i ova njezina otmjena strana. Više nego što
bi trebala.
Nije lagao. Doista je izgledala poput anđela s tom zlatnom kosom koja joj je
poput slapa padala preko ramena u moru neobuzdanih kovrča i u toj plavoj haljini
od satena i čipke koja joj je sputavala grudi i pokrivala ramena. Pogledima je bilo
izloženo tek toliko kože da je čovjeka dovodilo u napast. Veliku napast. Iako je u
ovom trenutku žudio za tim da se nagne i usnama joj dodirne vrat pa sam otkrije
ima li okus slatke šećerne glazure koja se topi u ustima ili egzotičnih začina koji
peku za usne.

50
 .
Došli su do kraja prostorije. Umjesto da se okrenu i počnu se vraćati drugom
stranom, odveo ju je u hodnik povukavši je za ruku. Nije si mogao pomoći, ali
osjetio je zadovoljstvo što je puna povjerenja pošla za njim. - Nisam ja vrag,
Diana. Ja sam gospodin.
- Postoji razlika?
- Nisam je otkrio. - Poveo ju je niz hodnik što dalje od zabave. - No, čak i nas
vragove tu i tamo privuče neki anđeo.
Očekivao je da će se tiho nasmijati, da će ga malo lupiti po ruci kako bi ga
podsjetila da bude pristojan. Umjesto toga, iznenadila ga je šapnuvši: - Molim
vas, nemojte me tako zvati.
- Mislite, anđelom? - Začuđen njezinom reakcijom, zaustavio se pa se
namrštio baš kao i ona. Svaki djelić njegova tijela bio je svjestan da su sami u
hodniku. - To je kompliment.
- To je doseg koji nikada neću moći...
Spretnim pokretom otvorio je vrata pokraj njih i povukao je za sobom.
Mračna i sjenovita, soba je bila osvijetljena samo slabom svjetlosti zvjezdane
noći što je ulazila kroz visoke francuske prozore i velika polukružna stakla nad
njima koji su zauzimali veći dio suprotnog zida. Iza stakla protezao se park čije
su staze bile rasvijetljene bakljama i papirnatim lampionima poput odraza
zvjezdana neba.
No, u tom trenutku, nije vidio ništa od toga. Njegova pozornost bila je
usredotočena samo na jedno dok se istodobno trudio da ne zaboravi disati.
Na Dianu.
Mjesečina joj je lagano obasjavala kosu i ramena, kupajući je srebrnkastim
svjetlom, zbog čega je izgledala poput duha koji se kao čarolijom stvorio ovdje u
ponoćnoj tami. Sitni biseri na uškama blistali su poput kapljica rose, a saten
njezine haljine doslovce je sjajio. Činilo se kao da lebdi na noćnome zraku, nježna
i neopipljiva. Baš poput anđela. U jednom čudesnom trenutku, prepao se da bi
mogla nestati poput večernje magle ako se odvaži dodirnuti je.
Potpuno nesvjesna učinka koji je kod njega izazvala, prišla mu je korak bliže.
- Moj brat. - Njezin tihi glas obavio ga je poput svilene vrpce i zapleo u čaroliju.
- Što ste doznali? - Molećivo je položila dlan na njegovu nadlakticu, nesvjesna
kakvu je vatru tim malim dodirom zapalila u njemu. Kako ga je potpuno očarala.
- Molim vas, recite mi.
Zagledao se u nju želeći opaziti svaku emociju koja se pojavi na njezinu lijepu
licu. - Živ je.
- Ah, hvala Bogu! - Oteo joj se dubok, drhtav uzdah kao da je zadržavala dah
otkako ju je posljednji put vidio. Njezina ruka na njegovu rukavu sad ga je čvrsto
stezala, ali uspio se oduprijeti porivu da je obujmi oko struka i njezino podatno
tijelo privuče k sebi. - Gdje je?

51
 .
Odmahnuo je glavom. - Trag me je odveo do gostionice Kod bijelog konja.
Vlasnici ga se sjećaju, kao i toga da se ukrcao u poštansku kočiju za Dover. - Kit
je na konju slijedio taj trag, kilometrima naporno jašući, pa je sljedećeg dana
stigao na obalu i otkrio da je Morgan još jednom nestao. Posljednje čega su se
ljudi mogli sjetiti o njemu bilo je da je pet dana prije kupio kartu za parobrod za
Calais, ukrcao se i otišao. - U Francuskoj je.
Zagledala mu se u lice proučavajući ga, ali na njemu nije našla nikakav
odgovor. Znao je samo da joj ne bi otkrio nikakve pojedinosti sve i da ih zna. Kad
bi to učinio samo bi je doveo u još veću opasnost od ove u koju je sama uletjela.
- Ne razumijem... Calais? - Ružičaste usnice malo su joj se razdvojile,
privukavši njegovu pozornost. - Zašto bi išao onamo? Osim ako Francuzi...
Ne uspjevši naći neku povezanost, zbunjeno je zašutjela. Prstima ga je još
čvršće stisnula nijemo ga moleći da joj pomogne shvatiti.
Uhvatio ju je za lakat nastojeći ublažiti novost. - Nemam pojma zašto je otišao
u Francusku ni zašto vam je lagao o tome kamo ide, ali vaš brat uopće nije bio
otet. Francuzi su se potrudili uvjeriti vas kako bi se dočepali generalovih
memoara. Mislim da on uopće ne zna da su stupili u vezu s vama.
- Ali te stranice... čovjek u gostionici nije ih htio. - Odmahnula je glavom,
zbunjena. - Odbio ih je. Bili ste ondje, vidjeli ste. Čemu toliki trud, a onda ih ne
žele?
Vraški dobro pitanje. Na koje nije imao odgovor. - Jeste li sigurni da su htjeli
baš te stranice?
Umjesto odgovora, gurnula je ruku u izrez svoje haljine. Promatrao je i
zanijemio od iznenađenja kad je izvukla malu presavijenu poruku koju je onamo
ugurala.
- Ovo je poruka o otkupnini. - Pružila mu ju je. - Navedeni su točni nadnevci
stranica koje trebam donijeti.
Uzevši poruku, izvio je obrvu besramno proučavajući njezine grudi. - Izvrsno
mjesto za spremanje prepiske - zadovoljno je promrmljao. - Odjednom još više
cijenim Kraljevsku poštu.
- Carlisle, idite kvragu! - Bio je uvjeren da bi vidio blago rumenilo na njezinim
obrazima, da joj lice nije bilo obasjano srebrnkastim svjetlom mjesečine. - Nije
tako i vi to znate.
Ne obazirući se na njezin prijekor, polako ju je odmjerio od glave do pete i
nije mogao odoljeti da je još jednom ne bočne, dodavši: - Sad se pitam gdje držite
pribor za pisanje.
Ljutita, prekrižila je ruke na prsima sakrivši grudi od njegovog pogleda. -
Nakon onoga što ste rekli onu večer, o tome da netko iz kuće možda pomaže
Francuzima, nisam se htjela kockati, pa sam je stalno držala uz sebe. Znala sam
da ćete je naposljetku htjeti vidjeti.
Točno. Pročitao je poruku. Crna tinta dobro se vidjela na mjesečini.
52
 .
Dignuo je glavu i pogledi su im se sreli. - Htjeli su one stranice koje su
prethodile Bitki kod Waterlooa.
- To sam im donijela. - Ali onda je zastala uzrujano dodavši.
- Osim...
- Osim?
Odmahnuvši glavom, uzela je od njega poruku i sama je pročitala, iako je Kit
pretpostavljao daju je već toliko puta pročitala da ju je znala napamet. -
Pretpostavila sam da žele stranice generalovih memoara zato što to piše u
posljednje vrijeme. No, što ako...
- Ugrizla se za donju usnu. - Što ako žele neke druge stranice?
- Koje druge stranice?
- Stranice dnevnika. - Digla je pogled s poruke, a pod srebrnom mjesečinom
plave su joj oči blistale nadnaravnim sjajem. Kao da može vidjeti kroz njega.
Proze ga neugodna jeza da možda može vidjeti kakav doista jest, a on jednostavno
nije bio spreman za to. - One kojima se koristio pri pisanju memoara. U njima su
sve izvorne bilješke iz tog vremena.
- Samo, kako Francuzi znaju za dnevnik?
Nada je naočigled nestala s njezina lica, a ruka s porukom klonula je niz tijelo.
- Ne znam.
Kit još nije bio spreman predati se. Morganov nestanak bio je na neki način
povezan s tim stranicama, znao je to. Samo kako?
- Gdje je sada taj dnevnik? - ispitivao je.
- General svoje memoare drži u zaključanom ormaru u radnoj sobi.
Pretpostavljam da je dnevnik zajedno s njima u radnoj sobi.
- Potišteno se nasmiješila. - Uvijek ga zadirkujem da se boji da će mu
Wellington provaliti i ukrasti ih jer je ljubomoran što su njegovi memoari
zanimljiviji od vojvodinih.
Kit se usiljeno nasmiješio. Bio je uvjeren da baš tako zadirkuje oca.
U stanci razgovora, primijetio je da je vedrina nestala s njezina lica, a daju je
zamijenilo nepovjerenje koje nije volio vidjeti kod nje. Ipak, bio je siguran da je
to odraz njegova nepovjerenja.
- Znači, sve je gotovo, je li tako? Ti papiri više ništa ne znače ako je Garret
živ i na sigurnom.
- Nisam rekao da je na sigurnom - smrknuto je ispravi. - Više ću vam reći čim
nešto otkrijem.
Međutim, da bi se to dogodilo, mora istjerati Morgana iz skrovišta.
- Što čete učiniti? - Vratila je dlan na njegovu ruku, kao da joj je za sigurnost
potrebna njegova čvrstina. Pomisao na to ugrijala ga je.

53
 .
- Pecat ću. - To je značilo da treba pravi mamac. Kad se namrštila, zbunjena,
postavi joj novo pitanje: - Kako ste prije stupali u vezu s Francuzima da biste im
rekli da ćete donijeti papire koje traže?
- U uputi o otkupnini pisalo je da u gostionici ostavim poruku za gospodina
Overtona.
Onda dobro. Gospodin Overton dobit će još jednu poruku, a preko njega i
Garrett Morgan, koji je sigurno u doticaju sa svojim francuskim vezama, gdje god
bio. - Mislim da mogu navesti vašeg brata da vam se javi, ali treba mi dnevnik.
- Zašto?
- Zato što ga namjeravam ponuditi Francuzima.
Lice joj se smrknulo od zbunjenosti. - Ali rekli ste da Garrett nije otet. Zašto
ga ponuditi Francuzima ako su nam lagali?
Nama. To joj je pobjeglo, ali svidjelo mu se. Sad su bili zajedno u tome, oboje
s istim ciljem, izvući Morgana iz njegova gnijezda. Nakon toga... dobro, nakon
toga, ona će ga mrziti zbog toga što je učinio. - Zato što vaš brat, kad čuje da
nudite prave stranice, neće imati drugog izbora nego stupiti u vezu s vama
da dozna što se zbiva.
Kad to učini, Kit će ga uhititi. Potom će gledati kako visi.
- Garret će to doznati samo ako radi s Francuzima - rekla je tako tiho da se
morao nagnuti kako bi je čuo. - To vi mislite, je li tako? Da prodaje generalove
dokumente kako bi pribavio novac za podmirenje svojih kockarskih dugova. No,
griješite. - Ipak, njezin glas nije zvučao sigurno, kao da samu sebe pokušava
uvjeriti u Morganovu nevinost, jednako kao i njega. - Možda je moj brat
probisvijet, kao i vi...
Kit je na ovu nesmotrenu uvredu uzvratio dizanjem obrve.
- ... ali nije izdajnik. - Mahnula je prema dvorani. - Pitajte bilo koga tko je
večeras ovdje. Neki od njih čak su ga vidjeli u danima prije njegova nestanka i svi
kažu isto, da je kartao, pio i...
Kurvao se. Suzdržala se, ali prema crvenilu na njezinim obrazima, znao je što
je namjeravala reći.
- Ponašao se kao i obično - time je završila. - Čovjek koji neprijatelju prodaje
tajne ne bi se tako ponašao.
- Poznajete puno špijuna i izdajica, je li? - otegnuto je rekao izazivajući je.
- A vi? - planula je.
Na desetke... - Kad su pod pritiskom, ljudi se ponašaju na bezbroj načina. -
Napravio je korak prema njoj i primijetio da joj je, kako je prišao, zastao dah. Isto
kao što se dogodilo kad ju je izbavio iz gostionice, kad je htjela da je poljubi. Želi
li to i sada? - Neki su živčani. Drugi se ponašaju uobičajeno. Neki se potpuno
slome. - Odjednom mu na pamet padne jedna nezgodna pomisao i on se namršti.

54
 .
- Kako znate što je vaš brat namjeravao? Rekli ste da ga niste vidjeli više od dva
tjedna.
- Nisam, ali raspitivala sam se o njemu kod nekih ljudi.
- Što ste? - obuzme ga bijes.
- Pitala sam goste za njega, njegove prijatelje i ljude koji su ga mogli vidjeti
u klubovima.
Prokletstvo. Opasnost u koju se dovodila... - Dakle, prestanite s tim. Pustite
mene da se pobrinem za to da ga nađemo, dobro?
Stavila je ruke na bokove. - Zato da ga možete predati vlastima i tražiti
nagradu za to?
- Zato da vi ne nastradate.
Ukočila se čuvši to iskreno priznanje koje ju je zateklo potpuno nespremnu.
Ipak, mala je vražica bila previše ponosna da bi se povukla, pa je tiho uzvratila: -
Ja nisam vaša briga.
- Stalo mi je do generala, a njemu je stalo do vas. - Ne mogavši odoljeti, pružio
je ruku i maknuo joj zalutali uvojak s obraza. Kao odgovor na to polako je spustila
ruke uz tijelo, a njezino borbeno držanje isparilo je pod njegovim dodirom. -
Znači, da, moja ste briga.
Zadrhtala je od topline koja joj se proširila tijelom od tog nježnog dodira, što
je osjetio vrhovima prstiju.
- Znate, general vas je branio. - Pogled joj se raznježio i ona ga je pogledala
kao da ga sada prvi put vidi. - Kazao je da ste jako dobar čovjek, ali ja sam čula
kojekakve priče o vama, o kockanju, tučnjavi, spavanju sa ženama... svašta.
Isuse. - Ja jesam dobar čovjek - prekinuo ju je. - Barem onoliko dobar koliko
mogu biti. - Kvragu, bilo mu je stvarno dosta tog pretvaranja. - Samo bih volio da
mi date priliku da to dokažem.
Izraz lica potpuno joj se smekšao, bila je zbunjena i grizla je donju usnicu
gledajući ga. Kao da ga jednostavno ne može dokučiti.
Međutim, boljela ga je ta vječito prisutna sumnja. Trebao je biti sretan što je
bilo tako lako povjerovati u sliku o njemu, koju je tako pomnjivo gradio kako bi
sakrio čime se bavi, da je raskalašen. No, kad je to dolazilo od nje, jako mu je
smetalo. Nije znao reći zašto mu je bilo važno što Diana Morgan misli o njemu,
ali bilo je. Jako.
- Dakle, makar samo jer bi vašega oca shrvalo da vam se nešto dogodi, pustite
mi da vam pomognem, Diana. Prije nego što nastradate.
Oči su joj plamtjele od gnjeva. I još nečega jednako vatrenog. Umjesto da je
bila tako pametna da ode, ona ga prstom ubode u prsa. - Mislite da sam tako
bespomoćna i slaba?
- Ni govora.

55
 .
Nagnula se prema njemu, a prst koji je upirala u njega odjednom je omekšao
i na prsima mu se našao njezin dlan. Odmah iznad srca koje je snažno lupalo.
- Ja sam generalova kći, sjećate se? Nisam nekakva pekmezasta glupača koja
se onesvijesti iz čistoga mira i koja počne histerizirati čim se pojavi najmanja
opasnost.
Ne. Ona je očito žena koja se ne može suzdržati od toga da mu zabada prste
u prsluk kako bi doprla do muškarca koji se nalazi ispod njega. Sram ga bilo, ali
nije ju pokušavao spriječiti u tome.
Ista privlačnost koja je planula one noći iza gostionice i sada je pržila zrak
oko njih. Sad mu je bila tako blizu da je mogao osjetiti kako na njega prelazi
toplina njezina tijela, mogao se izgubiti u mirisu lavande kojim je bila obavljena.
- Ja ne sjedim i ne čekam da me neki muškarac spasi. - Međutim, taj blagi
prijekor zazvučao je kao glasan i neugodan prosvjed. - Niti hodam uokolo kao
muha bez glave, strpljivo čineći ono što mi se kaže.
- Ma, to sam shvatio - promrmljao je. U ovom trenutku nijedan djelić njezina
tijela nije bio strpljiv dok joj je ruka s njegovih prsa polako klizila nagore sve dok
joj se prsti nisu zapleli u kosu na njegovu vratu. - Točno znam kakvi ste, Diana.
Pogled joj je pao na njegova usta, a onda je razdvojila usnice mameći ga da
je poljubi. - No, kakva?
- Ona koja stvara nevolje.
Obavio joj je ruku oko struka i privukao k sebi kad su mu se usne spustile na
njezine.

Zavrtjelo joj se u glavi od siline njegova poljupca. Ne, sva se zavrtjela kad ju je
hitro okrenuo, gurnuo unatrag i leđima je prislonio uza zid. Kao da se bojao da bi
još uvijek mogla pobjeći. No, u ovom trenutku, otići iz njegova zagrljaja bilo je
zadnje što je htjela učiniti.
Uživao je u njezinim usnama, bio je poput izgladnjela čovjeka kojemu treba
ovaj poljubac da bi preživio. Toliko da su mu, kad joj je obujmio bradu i nježno
podigao glavu kako bi mu se njezine usne još više otvorile, drhtali prsti na njezinu
obrazu.
Prepustivši se trenutku, obavila mu je ruke oko vrata uzdignuvši se malo ne
bi li produbila poljubac. Željela je to jednako koliko i on, možda i više, zato što
je želja koju je osjećala prema njemu bila Božja brana i sve do ovoga trenutka nije
bila svjesna da tako očajnički žudi za njom.
Njegovo čvrsto tijelo bilo je priljubljeno uz nju cijelom svojom duljinom, prsa
uz prsa, bedra uz bedra i zbog tog dodira osjetila se ženstveno i živo. Usijano. I
upravo onoliko lijepo koliko je rekao da jest.
- Christophere - šapnula mu je pokraj usana. Morala je to reći kako bi se
uvjerila da se sve ovo doista događa.

56
 .
Nasmiješio se uz njezine usne, a onda se odmaknuo tek toliko da prekine
poljubac. Kad joj je vrškom prsta obrubio usnice, zaklopila je oči i uzdahnula, a
onda zastenjala kad joj je palcem pritisnuo donju usnu i nježno je povukao
rastvorivši joj usnice kako bi ih još jednom zarobio. No, ovaj put gurnuo je jezik
unutra, uranjajući i istražujući sve dubine i sve kutke koje mu je drage
volje prepustila. Kad je žestina poljupca postala takva da je ostala bez daha,
otrgnula je usne loveći zrak. Njegove su je ruke još uvijek čvrsto stezale uz sebe,
tako čvrsto da su mu se pod njezinim prstima napeli mišići kad ih je raširila
njegovim leđima pokušavajući osjetiti svu njegovu snagu.
Usne su mu se spustile na njezin vrat gdje joj je utisnuo vrele poljupce dok
joj je rukama prelazio po tijelu. Znala je da osjeća njezino ubrzano bilo, što je kod
nje izazvalo bludno pulsiranje između nogu.
U hodniku, točno ispred vrata, začuo se ženski smijeh.
Diana se trgnula u njegovu zagrljaju, prestrašena. Taj upad iznenada joj je
pomogao shvatiti što radi. I s kim.
- Trebali bismo... prestati - kazala je teško dišući, očajnički pokušavajući
poljupcima omamljeni um vratiti u suvislo stanje.
Međutim, glas joj uopće nije bio uvjerljiv, čak ni njezinim vlastitim ušima,
osobito kad je prostenjala. - Vjerojatno.
Nasmiješio se uz njezin vrat. - Zašto?
Zašto? Trepnula je potpuno nespremna za tako logično pitanje. - Zato... zato...
- Bože sveti, nije se mogla sjetiti razloga. Osim jednoga koji nije mogla glasno
reći. - Zato što nije pristojno.
- O, da, jest. - Vratio je usne na njezine, dražeći joj vrškom jezika kutove
usana dok su mu prsti izazovno gladili njezino tijelo. Koža joj se ježila gdje god
ju je dodirnuo. - Ovo je jako pristojan mali poljubac.
U tome i jest stvar. Mali poljupci imaju naviku prerasti u nešto veće, osobito
u prave poljupce. Kako bi onda pronašla način da mu odoli? - Netko bi nas mogao
vidjeti.
- Ne iza zatvorenih vrata. - Gricnuo joj je bradu. Neobično, ali taj čin bio je
više posesivan nego strastven i zbog toga ju je još više zbunjivao. - I ne u mraku.
Neka idu kvragu on i njegova razložnost! Ona neka dvaput ide kvragu zato
što uživa u njegovu zagrljaju, u tome da je u središtu muškarčeva zanimanja, da i
dalje sva treperi u iščekivanju njegove ruke koja će joj se popeti do grudi
draškajući bradavicu što se već sad ukrutila ispod korzeta. Vapila je za njegovim
dodirom kao što čovjek u pustinji vapi za kišom.
Potisnuvši stenjanje boreći se protiv snažne želje da mu se preda, uspjela je
procijediti: - Ja ću znati, čak i u mraku.
Stao je, odmaknuo se i spustio pogled na nju. - Ne sviđaju ti se moji poljupci?

57
 .
Ah, puno više od toga da mi se sviđaju! - Tvoji poljupci su... - Zaiskrilo je u
kutovima njezinih očiju. - Vatromet.
Tako se drsko nasmijao da joj je srce poskočilo. - Pa, ne bih baš rekao...
- Ne to. Zabava. - Lupnuvši ga cijelim dlanom lagano po ramenu kako bi mu
odvratila pozornost sa sebe, pokazala je na zid pun francuskih prozora s kojih se
pružao savršen vidik na travnjak i vatromet koji je ondje započeo označavajući
ponoć. Nije znala bi li joj laknulo ili bi bila razočarana. - Sluge ispaljuju vatromet.
Oči su mu zasjale kao u grabežljivca. - Baš me briga za zabavu.
- Gledao ju je tako prodorno i strastveno da je zadrhtala. - Samo te želim i
dalje ljubiti.
Trbuh joj je zatitrao zbog tog iskrenog i razuzdanog priznanja. Da je to bio
neki drugi trenutak, da mu je na tom naočitom licu bio neki drugi izraz, optužila
bi ga za isprazno laskanje. Ali ovo... Jao, ovo je velika pogreška!
- Bolje ti je da budeš oprezan. - Izmigoljila je iz njegova zagrljaja koji joj je
odmah nedostajao. - Zato što će svi iz plesne dvorane pohrliti ovamo gledati
vatromet kroz ove prozore i bit ćemo uhvaćeni. Moraš otići prije nego što nas
nađu zajedno. - Prije nego što ti se opet bacim u zagrljaja ovaj put neću imati
snage prekinuti...
- Idi. Molim te.
Progutao je psovku i rukom prošao kroz kosu.
- Ne ovuda! - Zaustavila ga je uhvativši ga prestrašeno za ruku.
- Ni kroz francuski prozor. Netko na terasi mogao bi te vidjeti.
- Pokazala je prema prozoru koji je gledao na bočni dio parka do kojeg nije
dopirala svjetlost baklji i lampiona. - Onuda.
Uputio joj je zaprepašten pogled koji je pokazivao da gubi strpljenje. Ipak,
otpuhnuo je, pokorio se njezinoj želji i okrenuo prema otvorenu prozoru.
- Obično se kroz prozor šuljam unutra kako bih strastveno grlio žene, ako baš
hoćeš znati - promrmljao je sebi u bradu gurnuvši nogu kroz prozor. - Ovo je prvi
put da sam prisiljen odlaziti na taj način.
- Namjeravaš postati vikar. - Nije htjela na sebe svaliti krivnju za ovako
sramotan izlazak iako joj je koža još uvijek bila naježena od njegova strastvena
zagrljaja. - Tako da to neće biti posljednji put da odlaziš kroz prozor nakon
grljenja žene. Morat ćeš se priviknuti na to. Ovo neka bude početak.
Ljutito je u pola glasa promrmljao nešto o ruskim javnim kućama i gospodinu
Robertu Peelu što nije shvatila i ukočeno se spustio kroz prozor.
- Čekaj! - naglo je potrčala do prozora i nagnula se u mrak. - Taj poljubac... -
Drhtavo je uzdahnula. U njoj su se uskomešale sumnja i čežnja, i to tako žestoko
da nije mogla naći riječi objašnjenja. Osim... - Oprosti.

58
 .
Obavio joj je ruku oko vrata i napola je povukao kroz prozor prema sebi.
Njegove su se usne spustile na njezine u tako strastvenom poljupcu, ispunjenom
iskonskom čežnjom da je zastenjala.
Otegnuto je izlanuo pokraj njezinih usana. - Ne namjeravam. - Potom je otišao
i nestao u tami.
Gledala je za njim kroz otvoren prozor, dignuvši ruku do usana još vrelih od
poljubaca, uzalud nastojeći obuzdati osjećaje koji su u njoj plamtjeli. Kako je
moguće da je ovaj muškarac koji je bez premišljanja spavao sa svim uvaženim
udovicama i koji je svoj novac gubio na kocki onaj isti koji ju je spasio u dvorištu
gostionice i onaj o kojemu general ima tako visoko mišljenje? Isti čovjek koji ju
je ljubio s toliko nježnosti i s toliko žudnje da joj se od toga počelo vrtjeti u glavi?
Christopher Carlisle... Tko je on, pobogu?
Vrata iza nje otvorila su se. Isuse, tek što je otišao! Duboko udahnuvši kako
bi se pribrala, polako je zatvorila prozorsko krilo i okrenula se dočekati goste.
Nečija joj je ruka pokrila usta. Zbog buke izazvane vatrometom, nitko nije
čuo njezin vrisak.

59
 .
OSMO POGLAVLJE

it je opušteno hodao mračnim parkom kako bi se pridružio društvu, krenuvši

K duljim putem kako bi proveo dovoljno vremena na svježem zraku i pribrao
se. Znatno duljim putem. Iznad njega nebom su praskale plave i crvene rakete.
Opsovao je vatromet i ljude koji su odabrali potpuno pogrešno vrijeme da
ga zapale, a ponajviše Kinu što ga je izumila.
No, bljeskovi i buka podsjetili su ga na topovsku paljbu u vojnim danima, što
je potpuno zatomilo njegovu požudu. Kao i ljutnju što je poljubio Dianu.
Ponovo.
Baš kao što je upozorila, hrpa gostiju nahrupila je gledati vatromet, zajedno s
malom vojskom sluga koji su gostima nosili poslužavnike s pjenušcem ne bi li po
završetku vatrometa nazdravili nedavnoj britanskoj pobjedi. Svi su se smiješili i
pokazivali prema nebu, osim nekolicine parova koji su iskoristili uzbuđenje i
neprimjetno se izgubili u udaljena skrovita mjesta u parku kako bi proveli
nekoliko trenutaka nasamo.
Najvjerojatnije većina njih nije ni pomislila da bi iz salona mogla promatrati
vatromet. Najvjerojatnije je to Diani bio izgovor da ga otpremi.
Nije ju krivio. Kad god se našao u njezinoj blizini, ponašao se kao običan
nitkov, kakvim se predstavljao cijelom svijetu. Nije znao zašto ga još nije
pljusnula. Međutim, ako će mu i dalje dopuštati da je ovako ljubi, užitak će biti
vrijedan svake boli.
Ljutit na sebe zato što je izgubio nadzor, ušao je u kuću kroz jedna od
otvorenih vrata koja su okruživala plesnu dvoranu i krenuo prema hodniku koji je
vodio do glavnog stubišta od prekrasno izrezbarena mahagonija prema katu gdje
se nalazila generalova radna soba. Dobro je poznavao kuću, večeras ju je satima
proučavao kroz prozore prije nego što se uvukao i pridružio zabavi, sve dok nije
zapamtio gdje se nalaze glavne prostorije, hodnici, svaki izlaz i svaki gost.
Razradio je plan za sve nepredviđene okolnosti.
No, ona sasvim sigurno nije bila dio plana.
Nošen gnjevom, grabio je po tri stube do odmorišta na prvome katu, a onda
hodnikom pohitao prema radnoj sobi. Kat je bio prazan. Dobro. Budući da su mu
Dianini poljupci potpuno pomutili pamet, u ovom trenutku nije mu trebalo još
nešto što bi ga dodatno omelo.
Naravno, nije mu koristilo to što ju je, prije nego što je ušao na zabavu, iz vrta
promatrao kako pleše s jednim časnikom, kako mu upućuje prijateljske osmijehe

60
 .
dok joj se udvara i skladno se kreće u njegovim rukama. Možda je ovo bila njezina
treća londonska sezona, možda su se već širile glasine da će brzo postati
usidjelica, ali i dalje je bila nenadmašna i salijetala su je gospoda iz svih krajeva
Engleske.
Nije mogao dokučiti što je osjećao dok ju je gledao kako pleše, ali sad je
shvatio o čemu se radi. O ljubomori. Zbog nje se osjećao kao budala.
Dovraga, priberi se! Mora doći do radne sobe, uzeti dnevnik, a onda se
izgubiti. I mora prestati misliti na Dianu.
Neprestano ponavljajući to u glavi, bacio je pogled preko ramena kako bi se
uvjerio da ga nitko nije slijedio i otvorio je vrata radne sobe.
Sobu je osvjetljavalo svjetlo jedne svjetiljke i žeravica ugljena u kaminu.
Dvije napola pune čaše porta stajale su na pisaćem stolu, a u zraku se osjećao dim
cigare, što mu je govorilo da je netko nedavno bio u prostoriji, najvjerojatnije
general koji je u četiri oka razgovarao s nekim od svojih časnika. To mu je također
govorilo da mora požuriti ako ne želi biti uhvaćen u sobi koja nije bila
namijenjena gostima. Uz činjenicu da nema pozivnicu, to bi dovelo do žestokog
ispitivanja od generala, čemu se nikako nije htio izložiti.
Kit je proučio prostoriju u potrazi za ormarićem u kojem je general držao
svoje papire, gdje bi najvjerojatnije našao i dnevnik.
Suzdržao se od psovanja. Prekasno je došao.
Otišao je do visoke vitrine iza čijih su staklenih vrata na gornjim policama
stajale brojne knjige, a ispod, kao postolje za police, nalazili su se redovi ladica s
mjedenim bravicama. Bolje rečeno, s onim što su nekad bile mjedene bravice, ali
sad su bile obijene i iščupane iz ležišta, a otvarač za pisma koji je upotrijebljen za
njihovo obijanje ležao je na sagu. Sve ladice bile su otvorene, a pola ih je visjelo,
svinulo se i raspalo zbog nasilnog otvaranja. Knjige su bačene na pod zajedno s
papirima razbacanim oko njih. Stranice generalova rukopisa. Uz glazbu i buku
zabave u prizemlju, nitko nije čuo razbijanje.
- Prokletstvo! - Počeo je otvarati svaku ladicu i kutiju tražeći dnevnik.
- Ruke uvis!
Ukipio se čuvši glas obojen snažnim naglaskom. Francuz.
Odmah mu se napeo svaki centimetar tijela, bio je spreman za tučnjavu.
Probuđenih osjetila, kože koja je bridjela, polako je podigao ruke i okrenuo se
prema čovjeku. - Nema potrebe... - Sledio se.
Ispred Francuza stajala je Diana, noža pritisnuta uz vrat.

Diana je zabacila glavu kako bi odmaknula vrat od oštrice i šapnula, dršćući od

straha. - Christophere...
Na drugoj strani sobe njegovo se lice ukipilo, a cijelo mu se tijelo naočigled
napelo poput opruge koja samo što nije iskočila iz ležišta, zajedno s rukama koje

61
 .
su se stisnule u šake. Ipak, nije obraćao pozornost na nju, leden pogled
usredotočio je iznad njezina ramena na Francuza iza nje. Lice mu nije odavalo
nikakve emocije, ali oči su mu plamtjele.
- Hoću dnevnik. - Francuz ju je privukao bliže sebi, a ona je prestrašeno
jauknula kad joj je prebacio ruku preko prsa da se ne može micati. - Daj mi ga ili
ću joj prerezati grkljan.
Christopher je bacio pogled na razvaljen ormarić, a onda ga vratio na nju.
Gdje je?
Pročitala je očajničko pitanje u njegovim očima, ali nije mu mogla odgovoriti,
nije znala!
- Ti si provalio u ormarić - Christopher se obratio Francuzu kad nije
odgovorila, hladnokrvno kao da razgovaraju o potpuno nevažnim stvarima poput
vremena. No, svaki pedalj tijela bio mu je napet, spreman nasrnuti. U zraku se
osjećala napetost. - Trebao si ga sam naći.
- Nije bio ondje. - Diana je na obrazu osjetila Francuzov topao dah pa se
trznula, osjetivši kako joj se okreće želudac. - Znaš gdje je. Daj mi ga. Odmah!
Christopher je stavio ruke pred prsa okrenuvši prazne dlanove prema njemu.
- Ako nije u ormariću, onda je negdje drugdje u sobi. Najvjerojatnije ondje. -
Pokazao je glavom prema drugom kraju sobe. - Jesi li sve pretražio?
Kad je Francuz okrenuo glavu prema mjestu koje je pokazao, Christopher je
gurnuo ruku u džep i izvadio mali džepni pištolj. Uperio ga je u Francuza i
povukao otponac koji je glasno škljocnuo.
- Ozlijediš li je - zaprijetio je tihim, prijetećim glasom - bit ćeš mrtav prije
nego što stigneš do vrata.
Zarežavši, Francuz je zgrabio Dianu za kosu i snažno povukao, zabacivši joj
glavu, svinuvši joj vrat i prislonivši oštricu na grlo. Zaustavila je dah tiho
kriknuvši od straha.
- Možda umrem, Englezu, ali povest ću nju u pakao. - Zorno je to pokazao
zamahnuvši nožem iznad njezina vrata. - A točno znam koliko ti je stalo do nje.
Ubojit pogled zasja u Christopherovim očima, ali ne pogleda je, ni na tren.
- Daj mi dnevnik - ponovio je Francuz.
Christopher stegne vilicu. - Pusti je.
Još ju je jednom povukao za kosu, a prsti su mu tako snažno stezali uvojke da
su joj bolne suze zamutile vid. - Nisi u položaju postavljati uvjete.
- Ozlijediš li je, nikada nećeš dobiti dnevnik.
- Ako mi daš dnevnik - hladno je uzvratio Francuz - nema potrebe da je
ozlijedim. Imaš moju riječ.
Bezvrijednu! Bezvrijednu kao što je i čovjek koji ju je dao. Samo ga je strah
spriječio da se ne nasmije.

62
 .
Ipak, Christopher je dugo, do bola, šutke i mirno gledao Francuza, a onda
ponovo zakočio mali pištolj i spustio ga. - U redu - tiho je rekao - u pisaćem je
stolu.
- Ne! - viknula je. Ne može... neće mu valjda predati dnevnik! Ne kad nisu
sigurni gdje je Garrett, ne kad je dnevnik možda jedino sredstvo pomoću kojega
ga mogu naći i sigurno dovesti kući. - Ne možeš!
Dvojica muškaraca nisu se obazirali na njezine povike. Christopher nije
micao pogled s Francuza, dok je Francuz još čvršće stegnuo Dianu kako se ne bi
micala, uporno pritišćući oštricu na njezino grlo. Peckalo ju je u očima i nosu dok
je promatrala kako Christopher uzima otvarač za pisma sa saga i polako odlazi
na drugi kraj sobe do očeva velikoga pisaćeg stola.
Čovjek ju je polukružno okrenuo držeći je ispred sebe, ne skidajući pogled s
Christophera. - Polako, bez naglih pokreta.
- Naravno - otegnuto je rekao. - Ni u snu ne bih učinio išta zbog čega bih
završio ustrijeljen.
Spustivši pištolj na stol, iako nadohvat ruke, maknuo je stolicu s puta kako bi
imao pristup središnjoj ladici i njezinoj mjedenoj bravici. Gurnuo je vrh otvarača
u bravicu i naglim je pokretom slomio uz glasan prasak.
Otvorio je ladicu i rukom pretraživao njezin sadržaj. Potom je polako izvukao
knjižicu.
- Ovo želiš? - Prelistao je stranice, pregledao ih i potvrdno kimnuo. -
Generalov dnevnik.
- Donesi mi ga.
- Ne! - očajnički je viknula Diana, uzaludno se otimajući u muškarčevom
stisku. - Nemoj, molim te! Nikada nećemo uspjeti spasiti Garretta ako...
Christopher joj uputi umirujući pogled, dok je obilazio stol i krenuo prema
njima. Nije micao pogled s Francuza, samo ga je načas spustio na nož koji je i
dalje bio pritisnut uz njezin vrat, pa stao na korak od njih i pružio dnevnik. Na
uhu je osjetila kako Francuzov dah podrhtava. Držeći jednom rukom nož u blizini
njezina vrata, drugom je zgrabio dnevnik iz Christopherove ruke.
Christopher se bacio. No, umjesto da udari Francuza, postrance je odgurnuo
Dianu izbacivši je iz Francuzova stiska i gurnuo je na sigurnu udaljenost od noža.
Toliko zatečena da nije mogla vrisnuti, okrenula se ispod njega, a onda su zajedno
udarili o pod.
Skočio je na noge i stao između nje i Francuza. Obasjana svjetiljkom, tanka
oštrica bljesnula je u njegovoj ruci. Otvarač za pisma, upotrijebljen kao nož i
dovoljno oštar da ga zabije čovjeku u trbuh...
U sobi se začuo tup udarac. Čovjek se naprasno zgrčio, a potom pao na
koljeno.
Iza njega stajao je general, sa žaračem u ruci.

63
 .
Francuz bijesno opsuje i zgrabi žarač. Drugom rukom njezinu je ocu zadao
snažan udarac u trbuh.
- Tata! - kriknula je.
General se presavio od bola, ali uspio je smoći dovoljno snage da Francuzu
izvuče žarač iz ruke i digne ga uvis kako bi ponovo zamahnuo.
- Bâtards anglais! - Čovjek je rukom odvratio udarac, potom je zgrabio
dnevnik i nesigurnim korakom istrčao iz sobe, dok mu je iz posjekotine na
tjemenu niz lice tekla krv.
Ispustivši otvarač za pisma, Christopher je pružio ruku prema Diani. - Jesi li...
- Generale!
Odgurnula mu je ruku i ustala, projurila pokraj njega i došla do oca koji se
zgrbio uza zid, teškim udisajima pokušavajući povratiti dah presavijući se od
bolova. Sjela je kraj njega kad je kliznuo na pod jer se nije mogao držati na
nogama. Bože dragi, njegovo srce!
- Diana, bit će dobro - pokušavao ju je uvjeriti Christopher, nježno joj
spustivši ruku na rame.
Odgurnula ga je.
- Ti si kriv za sve! - ispalila je preko ramena, a onda se okrenula od njega i
obujmila očevo lice. Oči su mu bile sklopljene dok je pokušavao povratiti dah.
Razderala mu je ovratnik da ga ne steže, da mu bude što ugodnije. - Francuz,
Garrettov nestanak, taj prokleti dnevnik... sve si nam to natovario na glavu!
Otvorivši oči, njezin otac odmahnuo je glavom i ozbiljno je pogledao. -
Djevojko moja, on nije neprijatelj - kazao je promuklim glasom. - Daleko od toga.
- Onda je pogledao mimo nje uputivši Christopheru nepokolebljiv pogled. -
Carlisle je junak.

64
 .
DEVETO POGLAVLJE

ože dragi - promumljao je general Morgan dva sata poslije kad mu je Kit
B ispričao sve što je znao o nestanku njegova sina. Doista, Bože dragi,
pomislio je Kit naslonivši se na pisaći stol u radnoj sobi.
Generalu je kazao sve što je znao o Garrettu Morganu, ali dobro je pazio da
ne spominje Ministarstvo unutarnjih poslova i škakljive pojedinosti o Diani. Ako
general ikada dozna što si je dopustio činiti s njegovom kćeri, više neće biti
pokvareni agent. Bit će pokojni agent.
Oko njih sve se u kući napokon smirilo. Našao se izgovor zašto su domaćin i
domaćica iznenada napustili zabavu, s tim da je vojvoda od Hamptona umjesto
generala po završetku vatrometa održao zdravicu. Zabava je završila nedugo
nakon toga, a svi su gosti napustili posjed, koji su sluge potom pomnjivo pretražile
po generalovoj zapovijedi. Osoblju je rečeno da su u potrazi za gostima koji su se
s ljubavnicima možda zadržali u mračnim zakutcima ili koji su negdje zaspali.
Zapravo, trebalo je potvrditi da su Francuzi otišli i da posjed više nije u opasnosti.
Iako se Kit bojao da to neće tako i ostati.
General se smjestio pokraj Diane na dvosjed. Pružila je ruku i položila mu
dlan na ruku na njegovu koljenu. Samo su njegovi prsti, čvrsto stisnuti u šaku,
otkrivali koliko je iznenađen i ljutit.
- Je li to sve? - upitao je general Morgan.
U svakom slučaju, sve što mu je Kit namjeravao reći. Zato je kratko kimnuo,
odmaknuo se od stola i otišao do kartaškog stolića ispred prozora i plitice na kojoj
je stajalo nekoliko čaša i boca punih likera za zabavu.
- Vi doista niste znali da vam je sin nestao? - Kit je izvadio čep iz boce s
viskijem i ulio zlatnu tekućinu u dvije čaše. - Ni da Francuzi žele vaš dnevnik?
Žele ga tako jako da su Diani zaprijetili životom.
Ta ružna misao navela ga je da je pogleda. Još uvijek u plavoj haljini za ples,
uspravno je sjedila pokraj svog oca, držeći se vojnički disciplinirano kao i on.
Uredila je frizuru i vratila na mjesto zlaćane uvojke koji su se u borbi raspustili, a
njezine nježne usnice i obrazi ponovo su dobili boju.
Kad bi je netko pogledao ne bi ni naslutio što je sve večeras prošla. Međutim,
nije mogla sakriti zabrinutost koja se zadržala na njezinu lijepom licu ni napetost
koja joj je stezala ramena, još uvijek kao skamenjena.
General kimne. - Došao sam potražiti Dianu jer je bilo vrijeme za zdravicu, a
nje nije bilo u plesnoj dvorani. Znao sam da to ne bi voljela propustiti. Tako sam
65
 .
vas sve našao u radnoj sobi. - Njegov smrknut pogled sretne se s Kitovim kad je
generalu pružio jednu od čaša. - Hvala Bogu da ste mu uspjeli odvratiti pozornost
na pisaći stol dok sam uzimao žarač.
Diana baci pogled na Kita. - Namjerno si to učinio?
- Da. - Dok je tako zurila u njega, imao je osjećaj kao da ga sad prvi put vidi.
To ga je jako uznemirilo s obzirom na to da ju je nedavno grlio.
No, nije ju krivio. Uostalom, ona nema pojma kakav je on zapravo čovjek.
Moguće je da nikada neće ni doznati. Već je bila u opasnosti. Da joj otkrije
išta više, ta bi se opasnost samo povećala.
- Nisam imala pojma što radiš - mrmljala je. Njezino iznenađenje zbog te
varke pretvorilo se u očiglednu zlovolju. - Ponovo si mi spasio život.
- Ponovo? - General je tako oštro pogledao Kita da se sav sledio.
Diana stisne očevu ruku kako bi njegovu pozornost opet usmjerila na sebe. -
Ja sam kriva, generale - skrušeno je priznala. - Zatajila sam ti neke stvari.
Tiho, ispričala je ocu o ucjenjivačkom pismu, sastanku u gostionici, a onda je
ublažila neke pojedinosti dok je opisivala tučnjavu i kako je Kit trčao za njom da
ne strada.
Opisala ga je kao junaka, što je u njemu samo pojačalo osjećaj krivnje, pa se
vratio i ponovo naslonio na stol. Istina je bila da bi rado uhitio njezina brata i
optužio ga za ubojstvo i izdaju da je u gostionici umjesto nje bio Garrett.
- Potom me je gospodin Carlisle sigurno doveo kući - završila je, hvala Bogu
izbjegavajući pojedinosti zbog kojih bi u zoru bio strijeljan. Međutim, činilo se
da je zbog njega bila potpuno zbunjena jer je dodala: - Bio je savršen gospodin.
Kad su im se pogledi sreli iznad glave njezina oca, Kit je podigao obrvu i
usnama oblikovao pitanje: Savršen gospodin?
Prestani! Uzvratila je, ali obrazi su joj se tajanstveno zarumenjeli.
Kit se nacerio, a potom nakašljao kako bi prikrio osmijeh jer ga je general
pogledao. Brzo je ustima prinio viski.
- Nisi imala dovoljno povjerenja u mene da mi to kažeš - general je blago
prekori, ali Kit je pretpostavio da je to pitanje, zapravo, upućeno njemu.
- Naravno, imam povjerenja u tebe. - Stišala se gotovo do tajnovitog šapata
pa pogledala Kita da vidi sluša li ih. - Znaš koliko.
- Zašto mi onda nisi rekla?
Briga je smekšala njezino lijepo lice. - Nisam te htjela uzrujavati zbog tvoga
srca. Namjeravala sam ti sve reći kad Garrett stigne kući živ i zdrav, ali sve se
otelo nadzoru.
General poprijeko pogleda Kita i promrmlja. - Očito.

66
 .
- Nisam imala pravo kad sam okrivila gospodina Carlislea - ispravi se Diana,
smireno, pokajnički. - Slučajno se našao u svemu ovome, baš kao i mi. Samo želi
od Garretta namiriti kockarski dug.
Generalov pogled nije se micao s Kita. - Nije došao ovamo po novac.
Kita je optužba jako pogodila.
- Ma, jest - odgovorila je Diana umjesto njega mršteći se. - Zato je bio u
gostionici kada...
Otac ju je prekinuo odmahnuvši i pomaknuo se na rub dvosjeda, pogleda uprta
u Kita. - Jesi li, Carlisle?
Nije imalo smisla lagati. - Nisam, gospodine.
- Zbog čega bi onda htio doći do Garretta? - Diana se zbunjeno okretala na
dvosjedu gledajući jednog pa drugog muškarca. - Ne razumijem...
- Reci joj - zapovjedi general.
- Pokušavao sam. Ne vjeruje mi. - Kit je otpio velik gutljaj viskija za hrabrost.
- Mora to čuti od vas.
- Čuti što? - Zbunjenost se pretvorila u uzrujanost. Kad su se dvojica
muškaraca šutke pogledala, ona upita: - O čemu vas dvojica govorite?
- Garrett radi za Francuze - generalovo lice bilo je shrvano - i Carlisle to zna.
Zato je bio ondje u gostionici i najvjerojatnije je zato večeras ovdje.
- Prestani to govoriti! - Diana je skočila na noge, stisnula šake i okrenula se
Kitu. - To nije točno.
- Nažalost - Kit je tmurno ispravi - točno je.
Njezine blistave oči pretvore se u proreze pune optužbi. - Rekla sam ti da moj
brat nije izdajica. Ipak, ti...
- Francuzi su mogli doznati za moj dnevnik samo tako da im je Garrett rekao
- prekine je otac smrknuto zureći u svoj viski. Kao da je ta objava sve učinila
stvarnim, jednako tako stvarnim kao da njegov sin već visi zbog izdaje. - Nijedan
drugi ormarić u drugim prostorijama nije obijen, ni drugi ormar u ovoj
sobi. Točno je znao da mora ući u ovaj, zato što mu je Garrett rekao da u njemu
držim svoje papire, ne znajući da dnevnik držim skriven u tajnom pretincu.
- Ne, griješiš - šapnula je, ne mogavši govoriti zbog strašne istine o bratu. -
Francuz nije znao gdje je dnevnik. Zato je napao mene.
- Tek kad je pretražio ormarić - tiho je kazao Kit dignuvši glavu i susrevši
njezin tjeskoban pogled - i nije našao dnevnik gdje mu je bilo rečeno da će biti.
Boja koja se uspjela vratiti na njezino lice ponovo je nestala, a lice joj je
obuzeo očaj. Takav očaj da mu se paralo srce. Isuse, prezirao je što je uvučena u
ovu gadariju!
- Ali... ali Francuz je uzeo dnevnik. - Uperila je prst u stol pa u njega,
usmjerivši sav svoj bijes na Carlislea jer ga još nije mogla usmjeriti na brata. - Ti
si mu ga dao. Vidjela sam.
67
 .
- To nije bio moj dnevnik. - General Morgan ustao je s dvosjeda i otišao do
uništenog ormarića. - To je bila knjiga kućanskih troškova.
Otvorio je jednu od obijenih ladica, posegnuo u nju i pritisnuo skriveno
dugme. Otvorila se mala ploha na vrhu ormarića ukrašena jakobovom kapicom i
otkrila tajna vratašca. Izvadio je ključ iz džepa i otključao ih, potom je izvukao
malenu ladicu, ne veću od dvanaest sa sedam centimetara. Pretinac je bio izvrsno
sakriven među ukrasima i onaj tko nije znao gdje je ne bi ga nikada našao.
Posegnuo je unutra i izvadio malenu džepnu knjižicu kožnatih korica. Njezin
jednostavni smeđi omot bio je sav izgreban i pun mrlja od nošenja u bitke, hrbat
joj je bio jednako tako jednostavan iako otrcan od korištenja.
- Ovo je moj dnevnik. - Lice mu se ukočilo kad je dlanom prešao po njemu. -
Nitko ne zna da ga držim ovdje. Čak ni tvoj brat.
Diana je zinula okrenuvši se Kitu, nastojeći sve to pojmiti.
- Iskoristio sam priliku da je u stolu bila druga knjižica. - Slegnuo je
ramenima. - Ona koju sam mogao podmetnuti pod dnevnik. Morao sam natjerati
Francuza da koristi obje ruke tako da nije imao drugi izbor nego pustiti te.
- Kad je to učinio, gurnuo si me na pod - šapnula je, gledajući ga čudno baš
kao i maloprije, kao da ga vidi prvi put.
Ne, kao da vidi kroz njega, ravno u dušu. Tada je shvatio da je imao pravo što
se držao podalje od nje, sve do prošloga tjedna kad nije imao izbora nego približiti
joj se, znatno bliže nego što je trebao.
- Što uopće Francuzi žele iz tog dnevnika? - umiješa se general. - U njemu
nema ničega drugoga osim priča staroga vojnika.
- U poruci koju su poslali Diani tražili su određene stranice - tiho odgovori
Kit. - One koje opisuju početak pohoda na Waterloo. Vjerojatno žele doznati neke
logističke podatke, gdje je i kada tko bio.
- Ali to je bilo prije deset godina. - Glas joj je bio obojen nezadovoljstvom. -
Zašto je danas važno tko su bili britanski časnici i gdje su nagomilali svoje
postrojbe?
- Ne naše - prekine je otac, vrativši dnevnik na mjesto i zaključavši ga. -
Njihove.
Kitu se zgrčila utroba. Budući da je bio izvrstan taktičar, general je već bio
dva koraka naprijed. No, ako su Francuzi namjeravali ući u trag nekog od svojih,
onda je to prelazilo ovlasti Ministarstva unutarnjih poslova. Upozorenje
Nathaniela Greya da se drži podalje od Garretta Morgana odjednom je dobilo
novo značenje, koje nije imalo nikakve veze s ruskim diplomatima.
General Morgan pogrešno je protumačio to što se Kit iznenada ukipio pa je
počeo kimati misleći da se i on uznemirio zbog dnevnika. - Toliko je ljudi tada, u
tih sto dana, išlo na sastanke i dolazilo s njih, na objema stranama. Kako možemo
znati koji ih ljudi zanimaju?

68
 .
- Ne možemo znati - ispali Kit, stežući vilicu. Ali Ministarstvo vanjskih
poslova zna, neka ih vrag nosi. Baš kao što znaju da Francuzi surađuju s
Morganom. Isuse, oni to znaju! Što znači da su otpočetka znali sve o Fitchevu
ubojstvu i nisu ništa poduzeli.
Sad je pitanje... zašto su dopustili da se sve ovo odigra?
- Dakle, pretpostavljamo da im je sve to važno - zaključi Diana. - Što ćemo
učiniti?
- Čekat ćemo da učine sljedeći korak. - Kit se vratio do stola s pićem ponovo
napuniti čašu. Nažalost, u cijeloj Škotskoj nije bilo dovoljno viskija da zaboravi
na izdaju i bijes koji je sada kipio u njemu. - Znaju da imamo dnevnik. Poslat će...
Otvorila su se vrata i Kit se okrenuo, gurnuvši ruku pod kaput da izvadi
pištolj.
Međutim, umjesto da se širom otvore, vrata su se odškrinula tek pedalj.
Dovoljno da se kroz njih provuče djevojčica u noćnoj košulji. Širom otvorenih
očiju, koje su ga podsjećale na Dianine, kovrčave kestenjaste kose i lica rumena
od sna, djevojčica glasno uzvikne: - Tata! - I baci se na generala koji je zagrli i
sjedne s njom na dvosjed.
Ne mareći za to hoće li uprljati haljinu, Diana se spusti na koljena pokraj
generalovih čizama. Pružila je ruku i položila je na leđa male djevojčice. No,
uplašena djevojčica nije to ni primijetila, zakopala je lice u generalovo rame,
zagrlivši ga čvrsto oko vrata.
Diana je preko djevojčičine glave Kitu uputila pogled, onaj što ga nije znao
protumačiti, ali koji ga je podsjećao na golubicu koju su prestrašili lovci. Ne
prestrašili, uhvatili. Kao da očekuje osudu i optuživanje.
Samo za što? Mala djevojčica otišla je s dadiljom na spavanje u dječju sobu
nakon što se Kit zajedno s generalom još prije dva sata uvjerio da je cijela kuća
sigurna. Zbog čega Diana osjeća krivicu?
- Što je, Meri? - Nagnula se prema djetetu kružeći dlanom po njezinim leđima
ne bi li je umirila. - Što te je prestrašilo?
- Buka - promrmljala je djevojčica stisnuta uz generalov kaput.
- Svi ti ljudi koji su hodali gore-dolje po stubama... Ne volim to.
Diani se oteo tih uzdah olakšanja, ali iako se smiješila, Kit je osjetio da je
mori briga. I tuga. - Sve je u redu, dušo - uvjeravala ju je. - Zabava je gotova. To
su samo sluge pospremale.
No, riječi i nježno milovanje nisu umirili dijete koje se grčevito držalo za
generala kao da joj život ovisi o tome.
- Sve je u redu, Meri - kazao joj je, poljubivši djevojčicu u čelo.
- Svi su gosti otišli, a svi sluge odlaze u krevet, gdje bi i ti trebala biti. Spava
li gospođa Davenport u svojoj sobi?
Djevojčica kimne. - Hrče.

69
 .
- Trebala bi i ti. - Odmaknuo ju je dovoljno daleko da je uštipne za nos,
izazvavši njezin slabašan osmijeh. - Zato se vrati u krevet, a ujutro ćemo na vožnju
u psećim kolicima. Što misliš o tome?
Djevojčica kimne, zadovoljna tom vrstom mita. - Tata, hoćeš li mi ispričati
priču?
- Večeras ne. Imam gosta. - Kimnuo je prema Kitu, svrnuvši njezinu
pozornost na njega.
Sramežljivo se privila uz generalova prsa gledajući ga podozrivo. Njegov
pokušaj da je pridobije svojim najsrdačnijim osmijehom samo mu je priskrbio
tjeskobno mrštenje.
Njegov šarm večeras očito nije djelovao na ženski dio obitelji Morgan.
- Idi s Dianom. - General joj je dao Meri, ali dijete je ocu jasno upućivalo
molećiv pogled da joj dopusti ostati. - Idi u krevet. Vidjet ćemo se ujutro. - Ustao
je i poljubio je u tjeme. Kad je spustio drugi poljubac na Dianin obraz, Kit je na
trenutak primijetio isti tužan pogled kakav je prije nekoliko trenutaka vidio kod
njegove kćeri. Čudno. - Obje.
- Da, generale. - Zaštitnički držeći dijete na rukama, krenula je prema
hodniku. Zastala je na vratima i osvrnula se.
- Što je s kućom?
Bilo je jasno što znači to tiho pitanje.
- Sluge su postavljeni na određena mjesta, konjušari također, a jedan je čovjek
na odmorištu ispred dječje sobe - umirio ju je otac. - Ujutro ću od mjesnih stražara
zatražiti nekoliko ljudi koji će nadzirati imanje dok se sve ne sredi.
- Hvala ti. - Stisnuvši pospano dijete čvršće na grudi, naslonila je lice na
Merinu kosu. Duboko je udahnula prije nego što je pitala: - Dušo, hoćeš li večeras
spavati sa mnom u mojoj sobi?
- Želim spavati u svom krevetu sa svim svojim lutkama i životinjama. -
Trenutak je razmislila pa dodala: - No, ima mjesta i za tebe.
Skrivajući smijeh iza Merinih uvojaka, zibala je djevojčicu u naručju. Prema
sjaju u njezinim očima, ta mala zamjena razveselila je Dianu više nego što je Kit
mogao zamisliti. - Onda, u dječju sobu.
- Diana - Kit je koraknuo prema njoj, posumnjavši da mu nešto taji. Zelini
odgovore. - Dopusti da vas otpratim na kat.
- Ne treba. - Kad su im se pogledi sreli iznad djevojčičine glave, pospano
naslonjene na Dianino rame, osjetio je da je između njih već podignut zid. -
Doviđenja, gospodine Carlisle. - Molim te, ostavi me na miru... Međutim, nije
imao pojma što je učinio da je postao njezin neprijatelj. - Sretno se vratite u
London.
Tada je otišla izašavši u hodnik i zatvorivši vrata za sobom.

70
 .
Kit je zurio za njom oduprijevši se porivu da se suprotstavi njezinoj želji i da
ipak krene za njom tražeći odgovore. Te da je ponovo poljubi. Nakon večerašnjeg
otkrića vezanog za Ministarstvo vanjskih poslova, htio je samo prepustiti se
njezinu nježnu zagrljaju i na nekoliko blaženih sati zaboraviti na sve.
Postrance je pogledao generala koji ga je pomnjivo promatrao. To se nikada
neće dogoditi.
- Znači - General Morgan uzeo je svoju čašu i došao do Kita koji je bio pokraj
stolića s pićem. Uzeo je bocu da napuni obje čaše. - Ona ne zna.
Kimanjem zahvalivši na viskiju, prinio je čašu ustima. Bilo je puno toga o
Dianinom bratu i njegovoj vezi s Francuzima što joj nije rekao. - Što ne zna?
- Da radiš za Ministarstvo unutarnjih poslova.
Kit se sledio s čašom na pola puta do usta. Svaki mišić njegova tijela bio je
napet. Ubrzano lupanje srca odbrojavalo je dugačke sekunde prije nego što je
uzvratio generalov pogled upućen preko ruba kristalne čaše i dovršio njezino
prinošenje ustima.
- Ne. - Otpio je velik gutljaj. - No, vi očito znate.
- Naravno da znam. - General je posegnuo u središnju ladicu i iz posebno
izrađene kutije od neobrađenoga španjolskog cedra izvadio dvije cigare i jednu
ponudio Kitu. - Ja sam te njima preporučio.
Kit je sakrio svoje iznenađenje dok je general išao do kamina. - Zato što ste
mislili da sam dobar vojnik?
- Ma vraga. - Iz posude na okviru kamina izvadio je drveni štapić pa se sagnuo
da ga upali na ugljenu. Dignuvši se, uputio mu je ozbiljan pogled. - Bio si jedan
od najgorih vojnika koji su služili pod mojim zapovjedništvom. Preporučio sam
te zato da te maknem iz svojih redova i što dalje od sebe.
To ga je zapeklo.
- Imao si pamet generala, ali nije u tvojoj naravi biti vojnik. - Zubima je
uhvatio cigaru i zapalio je na malom plamenu koji je plesao na kraju štapića. -
Nisi bio dovoljno discipliniran i nisi poštovao zapovjedni lanac.
Istina.
- No, nikada nisam upoznao čovjeka koji je izazvao toliko nevolja kao ti, a
koji je nekim čudom izbjegao sve kazne, koji je čovjeka mogao nagovoriti na sve
i uvjeriti ga da su njegovi postupci njegova zamisao.
I to je istina.
- Tvoja nadarenost nije dolazila do izražaja dok si nosio odoru. - Bacio je
štapić u vatru i puhao u cigaru sve dok se prema stropu nije uzdigao tanak tračak
dima. - Osobito kad ju je Ministarstvo unutarnjih poslova moglo znatno bolje
iskoristiti. Što im je i uspjelo, koliko čujem.
Zadrhtala su mu koljena. - Pazili ste na mene?

71
 .
- Netko je morao, s obzirom na to da ti je otac umro, a brat otišao preko
oceana.
To mu je trebalo zasmetati, ali začudo, nije.
- Uostalom, ja sam te preporučio. Moj ugled bio je na kocki baš kao i tvoj. -
Strogi starac nije ga zavarao svojom primjedbom, osobito jer ga nije gledao dok
je to govorio, držeći istinu skrivenu iza smrknuta pogleda na cigaru koju je vrtio
među prstima. Pazio je na njega zato što je bio zabrinut.
- U vezi s tim ne morate se ništa brinuti - jamčio mu je Kit.
- Ipak, držiš ljude u uvjerenju da si običan probisvijet koji želi lagodno živjeti
kao vikar.
Kad je to ovako prikazao jedan od ljudi koje je najviše cijenio u životu...
Prokletstvo. Nevoljko je priznao. - Tako je lakše.
- Ti si jedan od najodlikovanijih ljudi Njegova Veličanstva.
Svakako lakše nego javno priznati tako nešto. - Moram djelovati u tajnosti.
Ako netko izvan Ministarstva unutarnjih poslova otkrije čime se bavim, moja je
karijera gotova.
A najvjerojatnije i njegov život. Što je potragu za Fitchevim ubojicom činilo
još opasnijom. Međutim, dugovao je to svom partneru, za sva ona vremena kad
ga je Fitch izvlačio iz nevolje i zato što su njemu te noći u sporednoj ulici trebali
prerezati vrat.
Istjeravši ružne misli iz glave, zapalio je cigaru, a onda se, slijedeći generalov
primjer, zavalio u kožnati naslonjač postavljen ispred kamina. Obojica muškaraca
ispružila su dugačke noge i naslonila čizme na ogradicu ispred kamina
promatrajući u tišini kako se dim iz njihovih cigara diže uvis. Pod slabim
svjetlom vatre u kaminu i svjetiljki, kad je kuća napokon utihnula, Kit si je gotovo
mogao zamisliti da njih dvojica često ovako provode vrijeme.
Dok je general proučavao zažareni vrh svoje cigare, upitao je: - Carlisle, je li
moj sin doista izdajica?
Gorka stvarnost naglo se vratila. - Surađuje s Francuzima - oprezno je
odgovorio, ne želeći uzrujati čovjeka više nego što treba. - Sigurno ima dobar
razlog.
- Osvećuje mi se. - Gledajući u vatru, general iskrivi lice. - Na neki način
naplaćuje to što sam mu tijekom godina stalno prigovarao, predbacivao mu da ne
živi u skladu s očekivanjima. Mojim očekivanjima vezanima za njega.
- Ne vjerujem u to. - Živjeti kao sin generala Morgana sigurno nije bilo lako.
Međutim, sinovi koje očevi stalno prozivaju bježe i pridružuju se mornarici,
počnu se baviti utrkama ili boksanjem, provode dane u pijančevanju i kockanju,
a noći u javnim kućama.
Ne počine izdaju.
- Kad ga uhvatiš, uhitit ćeš ga. - To nije bilo pitanje.

72
 .
- Da - tiho potvrdi Kit.
Nije imalo svrbe lagati, a ništa što bi Kit rekao ne bi ublažilo generalovu bol
zbog spoznaje da je njegov sin izdao domovinu i sve ono što je svim srcem branio.
Niti je htio čovjeka uvrijediti razbacujući se kojekakvim glupim frazama.
Zato mu je ponudio jedini lijek koji mu je bio pri ruci: dignuo se iz naslonjača
i otišao po bocu viskija.
- Generale, imate dvije lijepe i drage kćeri. - Napunio je čašu i ponovo začepio
bocu, pri čemu se začulo tiho zveckanje kristala. - Oslonite se na njih i uz njih
ćete prebroditi dane koji dolaze.
- Moje kćeri - ponovio je general govoreći u čašu. Glas mu je imao čudnu
boju koju Kit nikako nije mogao protumačiti. - Mogao si u gostionici uhititi Dianu
zbog izdaje. Trebao si. To ti je kao agentu Ministarstva unutarnjih poslova bila
dužnost, ali nisi.
Utonuo je u naslonjač i zagledao se u vatru. - Nikakva korist od toga.
- Hvala ti na tome.
Mučila ga je čovjekova zahvalnost. Njegove namjere nisu bile tako plemenite.
Kit je nije uhitio zato što ju je htio iskoristiti da pronađe njezina brata. No, sada...
Prokletstvo.
- Hvala ti što si joj spasio život. - General je neželjenu cigaru bacio u vatru.
Potom je promrmljao u plamen: - Za Dianinu sigurnost žrtvovao bih sve što imam,
a ona bi učinila isto za Meri. - Zavrtio je zlaćanu tekućinu u čaši. - Mi muškarci
činimo sve što možemo za žene koje volimo.
- Da, gospodine.
- Bože pomozi, ako to one ikada shvate.
Kitove usne razvuku se u osmijeh. - Da, gospodine.
General Morgan digne pogled s pića i prikuje čelični pogled za Kita. Isti onaj
pogled kojim je gledao Napoleona i ostale neprijatelje diljem carstva. - Budi
pažljiv prema Diani - upozori ga. - Puno je krhkija nego što ti se čini.
- Štitit ću je svojim životom - obećao je. Tako je i mislio.

73
 .
DESETO POGLAVLJE

Tri dana poslije

London

it je bacio još jednu kovanicu na sredinu stola. - Dijeli.

K Kad su karte podijeljene, naslonio se natrag na stolicu i ispitivački se
osvrnuo po tajnoj igračnici u Ulici King. Bilo je to mjesto na koje su dolazili
plemići željni zabave koju im njihovi privatni klubovi nisu mogli pružiti, na koje
su na glavna vrata bez imalo srama ulazile prostitutke i gdje su se muškarci iz
srednje klase nalazili rame uz rame s plemićima koji te skorojeviće ne bi pustili u
svoje klubove u Ulici St. James’s.
Večeras je drage volje bio jedan od njih. Već je proveo sate kartajući, s previše
pića u čaši, bančeći s budalama uvijek raspoloženima za zabavu i očijukajući sa
ženama. Čak i dok je bacao kovanicu za kovanicom i gubio, nije se prestajao
smijati i glasno obraćati muškarcima oko sebe i za drugim stolovima, hvaleći se
da ih namjerava opelješiti i ukrasti im žene.
Drugim riječima, ponašao se uobičajeno.
Bolje rečeno, onako kako je društvo od njega očekivalo. Baš dobro što se
mogao skrivati iza tako jednostavne krinke.
Večeras, međutim, samo se djelomično radilo o krinci, zato što je veći dio
njegova bića žudio za tim da izbaci Dianu iz glave.
To što od svih žena ne može prestati misliti baš na Dianu Morgan tjeralo ga
je da se počne glasno smijati. Kći Thaddeusa „Nepokolebljivog“ Morgana i sestru
svog neprijatelja... djevicu. Trčati za njom? Za Boga miloga, stvarno bi mogao
postati vikar.
Na drugom kraju igračnice, mlađi sin lorda Stanwycka, Henry Blythe,
pobjednički je uskliknuo jer su mu se konačno posložile karte. Ustao je i napravio
predstavu ljubeći karte prije nego što je objema rukama počeo skupljati dobitak.
Muškarci koji su s njim sjedili za stolom strijeljali su ga ubojitim pogledima,
dok su se drugi u blizini mrštili jer im je išao na živce. Ljudi su ga podnosili samo
zato što je bio markizov sin, jer je bio široke ruke kad se radilo o čašćenju pićem,
jer je imao dovoljno novaca za velike uloge, a bio je dovoljno loš igrač da
omogući prelijevanje svojega novca u njihove džepove kad je gubio. Što se
događalo gotovo svake noći.

74
 .
U ovom posljednjem dijeljenju posrećilo mu se. No, Kit je veselo dočekao
priliku koja mu se pružila.
- Blythe! - viknuo je toliko glasno da su se zatresli prašni lusteri iznad njihovih
glava. Nagnuo se na stolici kako bi bolje vidio čovjeka kroz mnoštvo i položio
ruku na naslon prazne stolice pokraj sebe. - Dobio si? Nemoguće!
- Brini se za svoje gubitke, Carlisle! - odbrusi mu Blythe, na što su se za svim
stolovima počeli smijati. - Sam Bog zna da ih ima toliko da ih ne možeš prebrojati.
- Gubitaka, kažeš? Što je to uopće. Ne bih znao.
Oko njega su započeli smijuljenje, povici i kolutanje očima. Dobro. Svi u
prostoriji bili su navikli na takvo Kitovo ponašanje. Zapravo, očekivali su ga. Ne
može ih večeras razočarati.
- Međutim, čujem da si ti navikao gubiti. Čuo sam da ti je konj izgubio na
utrci u Ealingu prošlog tjedna. Kobila također. - Kit pljesne po leđima muškarca
koji mu je sjedio zdesna, uvukavši ga u svađu, ni kriva ni dužna. - Kao i svaka
žena u Blytheovu životu, stara raga je odustala prije nego što je svršila!
Cijelom prostorijom proširile su se salve smijeha.
Naviknut na Kitove zajedljive opaske, Blythe mu uzvrati: - Idi kvragu! -
Zastao je i rukom pokazao oko sebe. - Ma, čekajte... već smo ondje.
Začuo se još jači smijeh, ovaj put popraćen pozivima jednom i drugom da
ušute i puste ljude da nastave kartati, piti i zabavljati se sa ženama. Blythe je stavio
cigaru među zube, kimnuo, ispričao se ostalim igračima za stolom pa krenuo
prema kaminu ispružiti noge i pušiti.
- Šalu na stranu, Blythe - viknuo mu je Kit, ovoga puta znatno suzdržanije -
znam što možeš učiniti kako bi poboljšao svoje izglede da dobiješ utrku. -
Posegnuo je za bocom porta za koju je potrošio pravo malo bogatstvo i natočio si
čašu. - Ma, ni za Boga, nemoj me slušati. Uostalom, ja sam samo netko tko
pobjeđuje na svakoj utrci u koju se uključi.
Nesposoban odoljeti izazovu, Blythe mu domahne. - Dovući onda svoju
umišljenu guzicu ovamo - predloži mu - a da mi se isplati, donesi i tu bocu vina.
Smiješeći se, Kit je uzeo bocu i praznu čašu i usred dijeljenja otišao od stola
zaradivši psovke i uvrede muškaraca koji su s njim kartali. Odšetao je do kamina
gdje je stajao Blythe i stavio dvije čaše na okvir. U blizini nije stajao nitko drugi
tko bi mogao čuti njihov razgovor.
Blythe je zapalio cigaru i štapić za paljenje bacio u vatru. - Dakle, misliš da
mi možeš reći kako pobijediti u Ealingu, je li? Sumnjam da si ikada...
- Baš me briga za utrke. - Kitov osmijeh prikrio je njegovu hladnu iskrenost.
Pretvarao se i dalje da su dva stara znanca koji vode ležeran razgovor natočivši
čovjeku čašu porta. - Ti radiš za Ministarstvo vanjskih poslova.

75
 .
Blythe se ukipio. Samo na trenutak, ali dovoljno da dokaže da su glasine o
Blytheovoj povezanosti s britanskom vladom točne. Došavši k sebi, nasmijao se.
- Ti si lud!
- Ti radiš za Ministarstvo vanjskih poslova - ponovio je Kit odlučnim glasom,
onim koji je govorio da neće trpjeti pretvaranje. Dignuo je čašu kao da nazdravlja
prijatelju, kao da se prisjećaju školskih pustolovina, ali u optužbama koje je
izrekao nije bilo ničeg prijateljskog. - Govoriš o stvarima koje ne bi smio
spominjati, o stvarima koje može znati samo agent Ministarstva. - Pružio mu je
čašu. - Uzmi je i pretvaraj se da piješ sa mnom.
Blythe je preko čaše porta zurio u njega, a dok je smišljao što odgovoriti,
vilica mu se tako žestoko grčila da su mu iskočile žile na vratu.
Zato Blythe nikada neće postići nešto više, ostat će običan promatrač koji će
dojavljivati o neobičnim događanjima među plemstvom. Plaćeni cinkaroš. Nikada
neće doći na viši položaj, nikada mu neće biti povjereni značajniji zadaci ni
obavijesti jer mu lice uvijek otkrije što misli. Ili jezik.
No, večeras se Kitu živo fućkalo za špijunsku karijeru nekadašnjeg školskog
kolege, odnosno za njezino nepostojanje. Blythe je dovoljno dugo bio u
Ministarstvu vanjskih poslova da bi mu mogao dati neke odgovore, koliko god
bili šturi, koji će Kita usmjeriti kako dalje. Samo je to bilo važno.
- Uzmi čašu - ponovo naloži Kit, i dalje se smiješeći. - Pomoglo bi da se
nasmiješ.
Blythe to nije učinio. Zapravo, lice mu je i dalje bilo ozbiljno kad je prihvatio
porto. - Kakvu to igru igraš, Carlisle?
Smrtonosnu. - Što si čuo o francuskoj namjeri da dozna nešto o vojnim
sastancima u prvim danima Bitke kod Waterlooa?
Nije imalo smisla izravno pitati za Morgana. Morgan je tu bio samo
posrednik. Da bi Kit doznao gdje se čovjek skriva, i zašto, prvo mora otkriti zašto
Francuzi žele dnevnik. Tada ih sve može istjerati iz skrovišta.
- Waterlooa? - Blythe je zatreptao. - Isuse, čovječe! To je bilo prije sedam
godina.
- Kao i smrt jednoga engleskog kralja i smrt francuskog cara. Ipak, mi smo
ovdje. - Vrijeme nije pravilo razlike među kraljevima i generalima. - Što znaš?
- Ništa. - Značajno je dignuo obrvu s namjerom da ga zastraši, ali to je ispalo
djetinjasto. - Čak i da znam, ne bih ti rekao.
Kit se nasmijao portu u čaši zavrtjevši ga. - Ti si niži operativac...
- Ne moraš biti bezobrazan - hladno je uzvratio Blythe namjerno otresavši
pepeo cigare na Kitove čizme.
-... bez ikakve nade da dođeš do Vlade. - Osobito ako Blythe nastavi, sa
svojim neobičnim smislom za šalu, prijateljima davati naslutiti čime se bavi.
Ministarstvo vanjskih poslova ne voli ljude u koje ne može imati povjerenje.

76
 .
Osobito u vlastitim redovima. - Nema načina da dokažeš da nešto vrijediš ako ti
ne dodijele kakav ozbiljan zadatak, a neće ti dodijeliti takav zadatak zato što
im nisi važan. Neka me vrag odnese ako...
Blythe je tako snažno stezao vilicu da Kitu nije bilo jasno kako je uspio
progutati porto kad je u tišini prinio čašu ustima. Nevjerojatna vještina, stvarno.
- Pretpostavljam da od svoje karijere očekuješ više od pukog izvještavanja o
tome što je barunica Habersham radila na svom nedavnom putovanju po Italiji ili
koji pruski princ spava s gospođom Godfrey... ili gospodinom Godfreyjem. -
Čašom je kvrcnuo Blythea po prsima kako bi naglasio što je htio reći. - Međutim,
ako im dođeš s nekom važnom obavijesti, recimo s imenom izvjesne udovice koja
Habsburgovcima šalje tajne poruke, onda vlast neće imati izbora, morat će obratiti
pozornost na tebe i odati ti dužno poštovanje.
Blythove oči zasjale su kad je čuo tu ponudu. Ime izdajničke udovice u
zamjenu za obavijesti o tome što Ministarstvo vanjskih poslova sprema u vezi s
Francuzima. - Što se toga tiče, zašto tebe uopće zanimaju Ministarstvo vanjskih
poslova i Francuzi?
- Osobni razlozi. - Bilo je to jedino objašnjenje koje mu je namjeravao dati.
Blythe je dugo u tišini razmišljao o njegovoj ponudi. Potom je, odlučivši,
iskapio porto pa uzeo bocu i ponovo napunio čašu. - Ne znam pojedinosti, kao što
si rekao, ja sam na dnu dna.
- No, ne zadugo.
Razvukao je usnice od pomisli na korist koju će od toga imati.
- U Vladi se šuška o nekim stvarima vezanim za Francuze.
To nije bilo ono što je htio čuti. - U Vladi se stalno šuška vezano za Francuze,
razdraženo je promrmljao uz rub čaše dok je pio još jedan gutljaj. - Točno, ali ovaj
ih put tajnici pokušavaju ugušiti. Obično se ne obaziru na njih. Znači da u ovim
glasinama ima nečeg posebnog. - Pušio je cigaru proučavajući Kita kroz
oblak dima. - Glasine se odnose na nekoga s francuskog dvora tko je na visokom
položaju a radi za nas. Nekoga tko Vladi već jako, jako dugo šalje obavijesti.
- Koga to?
- Nemam pojma. Koliko ja znam, mogao bi biti i sam kralj Luj.
- Blythe se igrao cigarom u ruci, okrećući je i promatrajući kako se iz njezina
vrha diže dim. - Tko god on bio, vlastima je važan, a najvažniji im je zadatak
zaštititi ga. Dovoljno da krenu glasine i šuškanja jer to nikada prije nisu radili. -
Slegnuo je ramenima. - Iako nemam pojma kakve veze sve to ima s Waterloom.
No, Kit je shvatio, a zbog te spoznaje imao je osjećaj kao da ga je netko polio
hladnom vodom.
Svi koji su radili za Krunu ili su 1815. bili dio vojske čuli su priče o
francuskim generalima koji nisu bili nimalo sretni što se Bonaparte vratio i što ih
je na brzinu vratio u bitku tijekom tih sto dana. Pogreškom su se zavjetovali na

77
 .
odanost luđaku i diktatoru i tražili su izlaz iz svega toga koji će nanijeti najmanje
štete onome što je ostalo od Francuske i njima samima. Neke priče išle su
tako daleko da se tvrdilo kako se nekolicina francuskih generala prije Bitke kod
Waterlooa potajno sastala sa savezničkim feldmaršalima kako bi im otkrili
Napoleonove planove za bitku i slabosti u njihovim redovima.
Ako je neki od tih generala, koji se sastao s Thaddeusom Morganom, nakon
završetka rata postao visokopozicionirani dužnosnik na francuskom dvoru,
Ministarstvo vanjskih poslova učinit će sve što može da ga zaštiti. Osobito ako
Britancima još uvijek, sada kad sjedi uz bok kralju, šalje podatke.
Ako su pak francuski agenti čuli iste glasine i šaputanja, učinit će sve što
mogu da ga razotkriju, kao i da se dočepaju dnevnika generala Morgana. Na bilo
koji način.
Kad je Blythe ponovo stavio cigaru u usta, čvrsto ju je zagrizao. Nije bilo
ničeg prijateljskog u načinu na koji je postupao s cigarom. - Reci mi sad tko je ta
udovica da se mogu vratiti igri i izgubiti još jedan značajan dio svog džeparca.
- Gospođa Bellingham - odgovorio je Kit bez imalo grižnje savjesti. - Nada
se da će sklopiti drugi brak s jednim austrijskim nadvojvodom i Habsburgovcima
prenosi sve pojedinosti koje čuje od svojih prijateljica na dvoru sv. Jakova i od
vojnih dužnosnika. Uglavnom bezazlene podatke, ali svejedno. Vlada zna da čak
i ćorava kokoš tu i tamo nađe koje zrno i htjet će to prekinuti. Ili je iskoristiti da
Beču pošalje pogrešne podatke. Bez obzira na sve, bit će oduševljeni što si je
razotkrio.
Dok je razmišljao o informacijama koje je dobio od Kita, Blythe je povremeno
otresao pepeo s cigare. - Moram priznati, Carlisle, da mi je ovaj razgovor s tobom
jako čudan. - Otegnuto je dodao: - S takvim rasipnikom i propalicom.
Kao odgovor, Kit se nasmijao. - Baš kao i ti. Znaš da se mlađi sinovi moraju
snalaziti kako bi preživjeli.
- Znam. Kartajući i birajući bogate ljubavnice kako bi podebljali prihode. -
Blythe optuženički uperi cigaru u Kita. - Ne kopajući po poslovima vlade.
- Na sve načine - ispravi ga on, dignuvši čašu u podrugljivoj zdravici.
Blytheu to nije bilo zabavno, nego je tiho upitao: - Kako znaš za groficu od
Bellinghama?
Osmijeh mu je iščeznuo. - Previše priča.
Vidjelo se da je upozorenje koje se iza toga krilo pogodilo Blythea jednako
kao da ga je Kit udario. Stisnuo je zube i zaškiljio te promrmljao: - No, ako ti znaš
za nju, onda sigurno zna i Ministarstvo vanjskih poslova.
- Ima puno stvari koje su se dogodile na engleskom tlu za koje Ministarstvo
vanjskih poslova ne zna. - Nikada nije izrekao veću istinu. - Čak i da znaju, bit će
zadivljeni što si im to dao do znanja i nagradit će te.
To neće biti dovoljno da Blythe dobije važnije tajne zadatke, ali bit će
dovoljno da mu daju neko mjesto u vlasti. To će uvelike doprinijeti ugledu
78
 .
njegove obitelji, uz to će, također, ići i dobra plaća. Kit je vjerovao u nagrađivanje
povjerenja i odanosti, baš kao što je vjerovao u kažnjavanje onih koji su ga izdali.
- Međutim, tako dugo dok radiš za Vladu - iskreno ga je upozorio - budi
oprezan.
Blythe se nasmijao. Kao i ostatak Engleske, čuo je za Kitova brata Rossa,
grofa od Spaldinga, i to da je bio lažno optužen za izdaju. Najvjerojatnije je
vjerovao da je to razlog što ga je Kit večeras potražio, a Kit ga je ostavio u tom
uvjerenju. Laži su često jednostavnije od istine.
- Ne moraš se brinuti - Blythe se nasmijao. - Čak ni uz ime gospođe
Bellingham, neće mi dati nikakav uzbudljiv zadatak.
- Neće - tiho je odgovorio Kit. - Htio sam reći da će ti uzeti dušu.
Blythe se zagledao u njega, zbunjeno se mršteći. Međutim, težina tih riječi
pogodila je pravo mjesto. Dobro. Zato što je Kit mislio sve što je rekao. Uostalom,
nije li Ministarstvo unutarnjih poslova tražilo njegovu dušu?
Prolazeći kraj njega, Kit je Blythea lupio po leđima i otišao. Progutao je
posljednji gutljaj porta, dao čašu livriranom slugi koji je stajao na ulazu u
igračnicu i izašao u predvorje.
Nekadašnji general postao je visokorangirani dužnosnik, postavljen na
francuski dvor koji šalje obavijesti starom neprijatelju s druge strane La Manchea,
a tajna čovjekova identiteta leži na stranicama tog dnevnika. Sada je znao zašto
ga Francuzi tako silno žele da su nekog od osoblja iz Morganova kućanstva
okrenuli protiv njih kako bi Diana povjerovala da joj je brat otet i da ga drže zbog
otkupnine.
Ipak, još uvijek nije imao pojma kako se Garrett Morgan uklapa u sve to ni
zašto ga je Nathaniel Grey pokušao uvjeriti da prestane proganjati Fitcheva
ubojicu.
Samo što će on to svakako otkriti.
- Carlisle! - viknuo mu je jedan od muškaraca iz sve ispunjenije igračnice kad
je uzeo kaput, šešir i rukavice od sluge koji je posluživao na ulazu. - Tako brzo
odlaziš?
- Tek je ponoć! - Pridružio mu se drugi muškarac, koreći ga.
- Već si izgubio sav novac?
- Bilo bi ti pametnije da zatražiš Spaldinga da ti poveća džeparac!
Ta posljednja zajedljiva primjedba posebno ga je uzrujala jer je plaća koju je
dobivao od države bila i više nego dovoljna za pristojan život u središtu Londona.
Međutim, jedino je mogao na lice navući izraz kao da se dosađuje i
ravnodušno se osvrnuti oko sebe. - Još je puno sati do jutra. Zašto ih trošiti ovdje
s takvima kao što ste vi?
Kao odgovor, iz prostorije su se začuli povici i zvižduci.

79
 .
Kit je obukao kaput i izašao na vlažan zrak. Od dana kad se pridružio
Ministarstvu unutarnjih poslova, pustio je da ljudi misle o njemu što god žele.
Zapravo, poticao je takvu sliku o sebi. S druge strane, nalazio je utjehu u tome što
je znao kakav je. To mu je uvijek bilo dovoljno.
Sve do sada.
Sada se grizao zbog pretvaranja i nije imao pojma koliko će dugo moći
izdržati tu glumu.
Bacio je kovanicu slugi koji je stajao na pločniku. - Dovedi mi konja.
Došlo je vrijeme da još jednom posjeti Morgana.

80
 .
JEDANAESTO POGLAVLJE

Z dravo svima.
Dubok glas spustio se niz Dianinu kralježnicu poput znatiželjnih prstiju.
Nije trebala dignuti pogled s knjige da bi znala tko je. - Christopher.
Nije se usudila dignuti pogled s deke prostrte na livadi pokraj staroga
golubinjaka odakle je mogla pratiti Meri kako se igra. Osjetila je da joj se
približava i zaustavlja odmah iza nje. Bio joj je toliko blizu da je bila sigurna da
bi dodirnula njegove čizme samo da se malo nagne unatrag.
Ravnodušno uzdahnuvši, potpuno suprotno od načina na koji joj je tijelo
zadrhtalo zbog njegove prisutnosti, okrenula je stranicu knjige ne želeći ga
pogledati.
- Budeš li se i dalje zadržavao ovdje u Idlewildu - upozori ga - morat ćemo ti
naplatiti stanarinu.
- Čula je šuštanje tkanine, a potom i slabu škripu njegovih kožnatih čizama
kad je čučnuo pokraj nje. - Samo da znaš, bio bih jako dobar poljoprivrednik i
zakupnik.
- Ja se kladim da ne znaš ništa o obrađivanju zemlje.
Gotovo da je mogla osjetiti njegov smijeh na vratu kad joj se nagnuo bliže i
preko ramena pogledao knjigu.
- Ali znam puno o kćerima zemljoradnika.
Zakolutala je očima i okrenula se. - Ja mislim da...
- Samo ne znam puno o kćerima generala.
Srce joj je zaigralo, a onda joj je počelo preskakati kad je sjeo iza nje na rub
prostirke.
- Onda imaš sreću - hladno je rekla - zato što nemaš bogzna što doznati.
Međutim, njezina opaska kod njega je izazvala smijeh.
Namrštila se. Čovjek je u posljednje vrijeme bio doista naporan. Kad nakon
zabave nije nenajavljeno navraćao na razgovor s generalom, neprestano je mislila
na njega i prisjećala se poljubaca koje su uspjeli ugrabiti, a usudila se maštati i o
nekim drugim stvarima osim ljubljenja s njim. Čak i dok je bila budna, taj
razvratnik nije joj davao mira šaljući joj sitne poklone bez ikakva povoda...
cvijeće za nju, igračke za Meri. Nije bila sigurna znače li oni ispriku ili su pokušaj
da je pridobije kako bi lakše doznao sve nove vijesti o njezinu bratu do kojih je
možda došla.

81
 .
Međutim, poklon za njezina oca ostavio ju je bez riječi. Christopher je kupio
ormarić kako bi nadomjestio onaj koji je Francuz uništio, dao ga dostaviti
generalu, a imao je i tajni pretinac.
Kad mu je zahvalila poslavši mu pisamce u njegov stan u Albaniju u Londonu,
odgovorio je na sebi svojstven način poslavši još jedan komad namještaja, drvenu
klupčicu. U priloženoj poruci objasnio je da bi je mogla upotrijebiti sljedeći put
kad na zabavi bude priređen vatromet pa će se morati koristiti prozori
umjesto savršeno dobrih vrata. Zamalo ju je bacila među drva za loženje odmah
u predsoblju.
Vidjela ga je tek krajičkom oka, ne usuđujući se pogledati tog vraga, što je on
sigurno htio. Noga mu je bila svinuta, a podlaktica naslonjena na koljeno. Sigurno
je došao ravno iz staje jer je još uvijek nosio jahaće rukavice, divno je mirisao po
koži i konju, a koljeno tamnih hlača bilo je prašno od jahanja. Mučila ju je
znatiželja ima li šešir ili mu je tamnoplava kosa raskuštrana od vjetra, a obrazi
rumeni od svježega zraka i sunca. Međutim, nije mu htjela pružiti to zadovoljstvo
da se okrene pogledati.
Lupež se nagnuo bliže približivši usnice njezinu uhu. - Nešto mi govori da si
puno složenija nego što daješ naslutiti.
Zastao joj je dah, ali pogled joj je i dalje bio prikovan za knjigu, iako ne bi
znala ponoviti ni riječ onoga što je čitala. Bio joj je preblizu da bi bila opuštena, i
to ne samo svojim tijelom.
Spasio joj je život, dvaput, a usto sad je znala da nije sebičan gad kako se o
njemu govorkalo, da priče o ženama, kartama i divljem ponašanju nisu točne. Čak
je i general imao dobro mišljenje o njemu. Sve to, uz njegov neodoljiv osmijeh,
duhovitu domišljatost i britak um, silno ju je privuklo, što već godinama nije
osjetila.
Ipak, nije si mogla dopustiti da podlegne njegovim čarima. Čak i da je dobar
u duši, ipak je nesposoban drugi sin, bez dobrih izgleda za budućnost i jasna puta,
i zato ga mora držati dalje od sebe.
- Rekla sam ti sve što znam o Francuzu i kretanju svog brata.
- Prikrivši drhtanje prstiju, okrenula je stranicu i podigla knjigu njemu pred
lice. - Zato te molim da me ostaviš čitati u miru.
No, lupež je nije poslušao, nego se nagnuo još bliže i preko njezina ramena
pogledao knjigu. - Što čitaš?
- Ništa što bi tebe zanimalo.
Takvo iskazivanje ljutnje kod njega je izazvalo samo još smijeha.
- Ma, mene zanima puno toga. - Potom je okrenuo glavu i zagledao se u nju,
prisno položivši obraz na njezino rame. Ako ju je htio uznemiriti, itekako mu je
polazilo za rukom. - Ti, na primjer.
- Ah, dakle voliš bajke.

82
 .
Iz njega provali glasan smijeh i uvuče se u nju, izazvavši lagano drhtanje u
njezinim grudima. Kad je sjedio tako blizu, morala se sjetiti kakav je to osjećaj
bio dok su mu usne počivale na njezinima, a njegove joj ruke milovale tijelo.
Najvjerojatnije je nitkov to znao.
- Što čitaš? Reci mi. Nešto tako sablažnjivo da mi ne možeš reći? Jedan od
onih gotičkih romana koje žene potajno razmjenjuju? Redovnik? Princ tame? -
Prije nego što ga je uspjela zaustaviti, uzeo joj je knjigu iz ruke i zatvorio je da
vidi što piše na koricama. Zastao je. Glas mu je bio krajnje iznenađen. - Vođenje
domaćinstva i gospodarenje u južnim zemljama?
Oduzela mu je knjigu. Mršteći se ljutito, napokon se okrenula prema njemu i
našla se samo nekoliko centimetara od njegovih usana. Nije se mogla suzdržati da
ne spusti pogled na te putene usne. Ili je čeznula da je poljubi? Prisilila se
pogledati ga u oči. - Zar je loše ako žena želi nešto naučiti?
- Opet stara priča - promrmljao je i zaradio lagani udarac knjigom po leđima.
- Nema ništa loše u tome, ali moraš priznati da je malo neobično kad to radi jedna
mlada dama.
- Ja nisam tipična mlada dama.
Pogled mu je lagano prelazio po njoj, odmjeravajući je dok je sjedila na
prostirci u svijetloplavoj dnevnoj haljini, sa šalom od kašmira omotanim oko
ramena. - Da, to sam već shvatio - promrmljao je. - Ti si generalova kći, u svakom
pogledu.
Ugrije ju ponos koji je probudio u njoj, iako vjerojatno to nije mislio kao
kompliment. - Kad već spominješ generala, on je u svojoj radnoj sobi. - Ponovo
je otvorila knjigu i postavila je između njih, sakrivši lice iza nje. - Ondje ga možeš
naći.
- Ne tražim generala. - Stavio je prst na knjigu i polako je gurnuo dolje. -
Tražio sam tebe.
- Prestani s tim. - Odbila ga je ponovo dignuvši knjigu. Ako Bog da, ovaj će
put poštovati njezinu želju pa će otići.
Međutim, uzeo joj je knjigu i bacio je na rub prostirke izvan njezina dosega.
Prije nego što ga je uspjela izgrditi, zasluženo, skinuo je rukavicu i golim je
prstima pomilovao po obrazu.
Zaklopila je oči zbog silnog uzbuđenja koje je u njoj izazvao njegov dodir i
procijedila, ne tako odlučno kao prije: - Prestani.
Polako je spustio ruku.
Otvorivši oči, zagledala se u njega i snažno trepnula pokušavajući shvatiti tog
čovjeka i svoju neobjašnjivu očaranost njime. Trebala je biti sretna što ju je
prestao milovati, ali cijelim bićem osjećala je da joj nešto nedostaje, baš kao što
joj je nedostajao šal koji joj je skliznuo s ramena i omotao se oko nje na pokrivaču.

83
 .
Stegnulo ju je u trbuhu. Nije se igrala s udvaranjem i očijukanjem kao neke
mlade dame, nego je to shvaćala ozbiljno kao način pronalaženja muža. Uostalom,
mora biti oprezna s time koga će dovesti u svoj život. Vrlo oprezna. Nije bilo
prostora za pogreške. Svakako ne kad je bila riječ o čovjeku za kojeg bi se možda
udala. Tko god on bio, mora biti pouzdan, iskren i plemenit.
To ne bi mogao biti čovjek koji odbija svaku odgovornost u zamjenu za
lagodan život.
To ne bi mogao biti Christopher Carlisle.
Međutim, ljutilo ju je to što je usprkos svemu i dalje bila očarana njime.
- Zašto si došao? upitala je, ljutita na samu sebe što je to rekla previše
uzbuđenim glasom.
- Vidjeti te. - Christopher je uzeo njezin šal i poput pravog kavalira ponovo
ga stavio na njezina ramena. Nježno je, i proračunato, vratio odlutali pramen iza
uha pa tek onda ponovo sjeo.
Nato su joj se obrazi zarumenjeli i odvratila je pogled. - Vidio si me. Sad
možeš otići.
Ne želeći ga pogledati, zagledala se u livadu uz rub nasada kestenja gdje se
Meri igrala s hrpom lutaka i plišanih životinja što ih je u košari donijela iz dječje
sobe. Gospođa Davenport otišla je na cijeli dan u mjesto, ostavljajući Meri Diani
na brizi do večeri.
No, Meri nije dizala glavu i uopće nije primijetila Christopherov dolazak.
Ionako bi joj vjerojatno bilo svejedno. Muškarci su stalno dolazili u Idlewild,
vojnici da vide generala, prijatelji njezina brata koji su došli nagovoriti ga na neku
zajedničku nepodopštinu, a neprestano su dolazili i odlazili njihovi nebrojeni
zakupci. Što je značio jedan posjetitelj više? Diana je zahvaljivala Bogu barem na
tome. Budući da Meri ništa nije primjećivala sve do one noći kad se održavala
zabava, general je posvuda oko imanja dao postaviti stražare.
- Ne želim otići - promrmljao je Christopher, prema njezinu mišljenju,
zavodnički zavlačeći svoje riječi. - Želim ostati ovdje i bolje te upoznati.
Koža ruku izdajnički joj se naježila. - Bojim se da ćeš se prilično razočarati.
- Malo vjerojatno s obzirom na to što sam do sada uočio. - Zašutio je u
savršeni trenutak. - Što, nažalost, nije ni izdaleka dovoljno. - Prije nego što je
uspjela zajedljivo odgovoriti, dodao je: - Tajiš mi nešto.
Kao da je doživjela strujni udar. Vrlo kratak, ali snažan poput munje.
Zadržala je miran izraz lica, zagledana u Meri. Mala djevojčica igrala se
loptom bacajući je visoko u zrak. Nemoguće. Ne može znati. Nitko ne zna osim
generala i Garretta.
- Razotkrio si me - hladno je rekla, skrivajući istinu iza druge istine. - Doista
tajim neke stvari. Rekla sam Susanni Gresham da ima zgodan šeširić, a bio je
najružniji koji sam ove sezone vidjela... i jutros za doručkom, kazala sam bojniku

84
 .
Prestonu da mu želim ugodan dan, iako mi je bilo potpuno svejedno, a onda sam,
dok je sluga bio okrenut na drugu stranu, ukrala jedno slatko pecivo.
- Nisam mislio na takve tajne.
Gledala je kako Meri na drugoj strani livade baca loptu i onda trči kako bi je
uhvatila. - Dakle, očito je da sam i ja počinila izdaju pokušavajući Francuzima
dostaviti neke podatke.
- To je tajna za koju znam. - Umjesto da se obeshrabrio, činilo se da je još
odlučniji i da još više navaljuje. - Htio sam znati tajiš li još nešto. - Nagnuo se
naprijed i stavio usta kraj njezina uha, toliko blizu da je osjećala kako joj toplina
njegova daha draška ušku.
- Ono zbog čega na licu imaš izraz krivnje kad misliš da te nitko ne gleda.
Onu zbog koje si očito tužna iako se smiješiš.
- Griješiš - uzvratila je, uznemirena što je primijetio toliko stvari u vezi s
njom. S druge strane, nije li ona uočila gotovo sve vezano za njega? Sve do malog
ožiljka na desnoj obrvi koji mu je davao pomalo opasan izgled.
- Žao mi je, ali mislim da ne griješim.
Odvratila je pogled od Meri, iznenađena s kakvom je ozbiljnošću to rekao.
Zagledala se u njega i sva razmišljanja koja je imala o njemu u svojoj glavi
ispreplela su se ujedan čvor koji nije mogla raspetljati, a srce joj nije činilo baš
ništa što bi joj pomoglo. Ta budala htjela je da ima potpuno povjerenje u njega i
tjerala ju je da potraži utjehu za koju je znala da će je naći u njegovu zagrljaju.
Tek kad je lopta preko livade skočila prema njoj i zaustavila se na rubu
prostirke, uspjela je odvratiti pogled od njega.
- Koje tajne ti imaš? - Uzela je loptu i bacila je natrag Meri. - Uostalom, ne
možeš očekivati da ja otkrijem svoje dok ti skrivaš vlastite.
Tako. To bi ga trebalo ušutkati na neko vrijeme. Sam Bog zna o čemu su on i
general razgovarali nakon zabave.
- Ne želim postati vikar.
Njegovo priznanje natjeralo ju je na smijeh i ona mu uzvrati:
- Tu tajnu znam.
Meri je ponovo bacila loptu prema njima.
- Recimo, onda, da ne mogu objasniti zašto me tako privlačiš?
Okrenula se i zinula. Lopta je poskakujući prošla pokraj njih, otkotrljala se na
livadu i nestala iza starog golubinjaka na rubu imanja.
Kad je napokon bila u stanju progovoriti, ponovila je njegove riječi, ovaj put
malo hrapavijim glasom. - Ne mislim na takve tajne.
Uspjela se dići na noge. Morala se maknuti. Odmah. Što dalje od njega.
- Ja ću pronaći loptu! - viknula je Meri koja je već zaboravila na nju i imala
pune ruke lutaka kako bi ih odnijela među drveće i ondje se igrala svoje omiljene

85
 .
priče. Diana je, međutim, trebala zraka i prostora. Odjednom joj uopće nije bilo
dovoljno što je vani na prostirci kad je Christopher to neprestano kvario.
Podigavši suknju, ostavila ga je sjediti na prostirci i brzo se udaljila. Povjeriti
mu svoje tajne? Jednostavno nije mogla. Osobito takve. Pogotovo ne njemu.
Mala crvena lopta zaustavila se u korovu pokraj napuštene gospodarske
zgrade koju njezina obitelj nikada nije upotrebljavala osim za odlaganje stvari, a
nije se mogla sjetiti ni kad su je posljednji put rabili u tu svrhu. Međutim, nisu
imali srca srušiti lijepu, malu, ciglenu zgradu uz istu takvu konjušnicu i staru staju
za muzne krave. Diani je sada bilo drago zbog toga jer se ondje mogla sakriti i
povratiti dah prije nego što se ponovo suoči s Christopherom. Meri se igrala i
snaći će se bez nje tih nekoliko minuta. Za to će vrijeme on otići do kuće,
razgovarati s generalom i ostavit će je na miru.
Morala je priznati da je jako privlačan, i to ne samo tjelesno. Bio je zamaman,
u potpunosti, što već dugo nije primijetila ni kod jednog muškarca. Zbog njega joj
je srce brže kucalo, a tijelo je žudjelo naći se u njegovu zagrljaju, da je mazi i ljubi
na sve moguće divne načine.
No, bude li je i dalje nagovarao da otkrije sve svoje tajne, pokazat će se da je
i opasan.
Kleknula je kako bi dohvatila loptu. Velika ruka otela ju je iz njezinih prstiju.
Christopher.
Uh, taj čovjek! Okrenula se prema njemu, a psovka koja se začula s njezinih
usana bila je samo dio jezikove juhe koju je taj vrag zaslužio. - Zašto me ne...
Potom su se njegove usne našle na njezinima, pohlepno je ljubeći, a njezino
razmišljanje o tajnama, o tome da se neće obazirati na pozornost koju joj je
iskazivao, potpuno je isparilo. Zastenjala je pod njegovim poljupcima, prepustivši
se.
Lijevom ju je rukom obujmio oko struka i privukao k sebi, dok je desnom
polako otvorio drvena vrata golubinjaka. Ne opirući se, dopustila mu je da je
natraške uvede u prašnjavu nastambu, ne mičući svoje usne s njezinih. Nogom je
zatvorio vrata za sobom.
- Christophere. - Dok se dugo zatomljavana ženska strast polako budila u njoj,
obavila je ruke oko njegova vrata, uzvrativši mu poljubac, koji je bio jednako
strastven kao i njegov.
Poljubac je postao još vatreniji i neobuzdaniji, sve dok joj nije rukama
obujmio lice da nije mogla micati glavom pa joj gurnuo jezik između usana
neumoljivo je mazeći. Imao je okus po muškarcu i viskiju, s primjesom nečega
divljega od čega joj se zavrtjelo u glavi i bez imalo srama potpuno mu se
prepustila.
Dlanovi su mu polako klizili postrance niz njezino tijelo, a ona se nagonski
izvijala pod njegovim rukama, poput mačke koju miluju. Prikladno, jer kad ju je
pomilovao po stražnjici, bila je sigurna da je počela presti.

86
 .
Kad se prestao naslađivati njezinim usnama i vrelim je poljupcima obasuo
njezin vrat, prepustila se njegovu zagrljaju, utopila se u njemu pritisnuta uz
njegova snažna prsa. Igrala se kovrčavom kosom na njegovu vratu, dok su mu
prsti prelazili po njezinu tijelu kao da žele opipati svaki djelić.
- Zašto mi to - započela je jedva dišući, a onda zastenjala kad joj je dlanovima
očešao grudi - ... stalno... radiš?
Nasmijao se uz njezinu kosu, a u njoj odjekne njegov dubok glas. - Ljubim
te?
- Da. - Ta jednostavna riječ pojavila se ne kao odgovor, nego kao dopuštenje.
Dopuštenje koje je on prihvatio poljubivši joj grudi koje su virile iz dekoltea.
- Zato što želim. - Još joj je jednom poljubio grudi, ovaj put dovoljno dugo da
vrhom jezika klizne u udolinu između njih. - Zašto mi to dopuštaš?
- Ne dopuštam ti.
Pravio se da je zbunjen uspravivši se i pogledavajući postrance njezine ruke
koje su ga i dalje grlile oko vrata. Kako bi naglasio svoje misli, zgrabio joj je
stražnjicu, a potom se pobjednički nasmiješio kad se iz njezinih usta začulo
stenjanje.
Pljesnula ga je po ramenu, glumeći da se ljuti, iako je zapravo željela da to
ponovi. - Hoću reći, zašto me i dalje pokušavaš zavesti?
- Lijepa i nježna žena na toplom popodnevnom suncu, kakva bih budala bio
kad ne bih pokušao?
- Samo što to nije točno, je li tako? Ti uopće nisi budala...
- Pst. Tiho. - Kliznuo je rukama i obujmio joj grudi odozdo. - Uostalom,
moram opravdati svoj glas.
- Christophere. - Međutim, prijekor u njezinu glasu pretvorio se u tiho
stenjanje kad joj je dlanovima počeo milovati grudi.
Priljubila se uz njega. Taj divni osjećaj grijao ju je sve do nožnih prstiju,
uključujući onu bolnu točku posred njezina tijela. Prstima joj je preko odjeće
draškao bradavice, na što se ona izvila tražeći tijelom da poveća užitak koji joj je
pružao.
Prihvativši njezin neizrečen poziv, gurnuo joj je ruku pod haljinu oslobodivši
jednu dojku iz korzeta i potkošulje. Preplavio ju je hladan zrak golubinjaka i
bradavica joj se pretvorila u tvrdu grudicu, koja je vapila za njegovim vrelim
usnama.
- Ljubim te, Diana - odsutno je promrmljao, pažnje usredotočene na bradavicu
dok je vrškom prsta kružio oko nje - zato što to silno želim. Nema drugog razloga.
- Pogledao ju je u oči ponovivši: - Zašto mi to dopuštaš?
- Zato što i ja to silno želim - odgovorila je iskreno u jednom dahu.
Uz nestašan osmijeh, spustio je glavu do njezinih grudi i vrhom jezika počeo
izazovno kružiti oko bradavice kao što je to maloprije radio prstom.

87
 .
Zadrhtala je zbog tog slatkog mučenja, koje joj je gotovo pružalo užitak za
kojim je žudjela, a koji je ipak bio još jako daleko. Gurnula je prste u njegovu
kosu kako bi mu glavu čvršće pritisnula na svoju dojku.
Zastenjavši, sklopio je usnice oko nje oblizujući je i počeo nježno sisati. Jao,
osjećaj je bio božanstven! Njegove usnice na njezinoj dojci napele su joj sve
najsitnije mišiće u donjem dijelu trbuha i pretvorile ih u bolan grč.
S obožavanjem ju je sisao, polako, ali silovito, uvlačeći njezinu dojku duboko
u usta dok joj je dlanovima milovao bokove. Nije mogla suspregnuti stenjanje od
tolikog užitka. Toliko je vremena prošlo otkako ju je muškarac tako ljubio i u njoj
budio sve te predivne i razbludne osjećaje. Toliko vremena...
- Zavođenje - izustio je promuklim glasom, opisavši riječima ono što joj je
činio ustima. - Što ti znaš o tome, ovako drag, mali anđeo poput tebe?
Vise nego što misliš. No, ne može mu to reći. Svakako ne sada dok su je
njegove ruke na bokovima vodile natraške prema grubom radnom stolu koji je
stajao uza zid, ne ispuštajući pritom njezinu dojku iz usta. Ne kad joj je u cijelome
tijelu budio takav užitak da nije bila u stanju učiniti išta drugo nego čvrsto se
držati za njega, prihvaćajući s užitkom svaki njegov dodir i poljubac.
- Nemoj me tako zvati - dašćući je rekla.
Nagnuvši se nad nju, dignuo ju je na stol, stražnjice položene na njegov rub.
Bok joj je stajao pod takvim kutom da joj se jedna noga besramno digla s poda.
- Ali ti jesi anđeo - promrmljao je, ljubeći joj bradu. - Savršeno lijepa i draga...
božanska.
To ju je izbacilo iz ravnoteže, i tjelesno i duševno. Uhvatila mu se za ramena
kako se ne bi slomila dok mu je ruka klizila listom prema gležnju, razgolićenima
pod zadignutim rubom haljine. Kao da je nije mogao prestati dodirivati. S druge
strane, shvaćala ga je jer ni sama nije mogla odoljeti užitku koji su izazivali
njegovi dodiri.
Dlanom je prešao po njezinoj nozi dignuvši rub haljine do koljena. - Nemaš
pojma, je li tako, kako djeluješ na muškarce? Koliko svaki muškarac koji te vidi
čezne za tim da privuče tvoju pozornost, da ga uočiš, počastiš svojim britkim
umom i da se posvetiš samo njemu?
Kao pero nježnim dodirom milovao ju je iza koljena ne usuđujući se krenuti
naviše. Ipak, prstima se zaigrano igrao uz rub njezine čarape, kao da razmišlja o
tome da je skine i potpuno joj razgoliti nogu. Kad bi to učinio, bi li ondje položio
svoje usnice kao što je učinio s njezinom razgolićenom dojkom i dao joj još jedan
predivan poljubac? Zadrhtala je zbog zamamnosti takve misli.
Strastveno je promrmljao uz njezine usne: - Ti si anđeo kojeg svaki vrag želi
posjedovati.
- Nisam.

88
 .
Sledio se od te jedne jedine riječi, a ruka na njezinoj nozi odmah je zastala.
No, ona je osjećala napetost u njemu, čežnju da je nastavi milovati, i više od toga,
čak i kad je malo dignuo glavu i začuđeno se zagledao u nju.
- Hoću reći... - Vrućina joj je zažarila obraze. - To nije...
Uznemirena, čvršće ga je stisnula za ramena kako se ne bi maknuo od nje, a
potom progutala stenjanje kad je osjetila da mu se mišići tako primamljivo napinju
pod njezinim dodirom. Da ima imalo pameti, odgurnula bi ga i otrčala na svoju
prostirku, svojoj knjizi gdje joj je bilo mjesto.
Međutim, nije se mogla natjerati da se makne iz njegova zagrljaja. Doista je
bio na dobrom putu da je zavede, a da toga uopće nije bio svjestan.
Sine joj razbludna i nesmotrena misao... Što ako mu to dopustim?
Kako bi bilo divno prepustiti se tim snažnim rukama da samo na trenutak
zaboravi sve brige, bol i strah, svu užasnu tugu i patnju koju je nosila u sebi i koja
se znala tako razbuktati da je mislila da će je progutati. Mogao ju je navesti da
barem nekoliko dragocjenih trenutaka sve to zaboravi. Mogla se izgubiti u njemu,
a on nikada ne bi tražio više. On ne. Muškarac poput njega nikada joj se ne bi
udvarao, nikada se ne bi htio njome vjenčati... nikada ne bi tražio budućnost koju
mu ne bi mogla dati.
Nikada ga neće moći u potpunosti imati, ali može tražiti ovih nekoliko
trenutaka bezopasnog ljubljenja i milovanja, koji nikada neće dovesti do nečega
ozbiljnijega.
- Nisam anđeo. - Zaklopivši oči zbog tog gorko-slatkog trenutka, uhvatila je
njegovu ruku i stavila je između svojih bedara.
Zastao mu je dah. - Diana - promrmljao je kraj njezine sljepoočnice, ugodno
iznenađen.
- Miluj me - šapnula je, a onda začula kako je tiho zastenjao kad mu je ruka
krenula nagore nježno je milujući.
Zaklopila je oči shrvana silinom osjećaja koje je probudio u njezinu tijelu
izazvavši valove užitka.
Lagano ju je trljao kao da se bojao da bi ga mogla zaustaviti. No, to bi je
jednostavno dokrajčilo. Lagano pojačavši pritisak, njegovo milovanje postajalo je
žešće i prodornije, zbog čega se izvijala pod njim i od užitka i od želje da nastavi.
Nije bilo svrbe nijekati da ga želi, ne kad je on to itekako osjećao. Pod njegovim
prstima, dok ju je milovao, spolovilo joj je postalo glatko i vlažno. Ne, on ju je
istraživao, upotrijebivši sva sitna, nježna milovanja kako bi otkrio gdje su joj
najosjetljivija mjesta, kako bi doznao gdje je mora taknuti da izazove najveći
užitak.
Suze ganuća zbog njegove obzirnosti navlažile su joj trepavice i ona mu
usnama dodirne obraz, ne mogavši u riječi pretočiti svoju zahvalnost što je uspio
postići da se osjeća ženstveno i lijepo. Tako željeno. Nikada neće saznati koliko

89
 .
joj je značio ovaj susret niti će mu to ikada moći reći. Međutim, sad mu može
pokazati, pa uz drhtav uzdah raširi bedra koliko joj je to suknja dopuštala.
Mrmljajući njezino ime promuklim glasom, nježno je umočio prst u njezinu
usku vrelinu. Ostala je bez daha zbog tog novog predivnog osjećaja, dok ju je
ljubio upijajući s njezinih usana mješavinu zvukova iznenađenja i užitka.
Polako ju je milovao iznutra, i dalje je ljubeći. Osjećaj je bio jednostavno
predivan, istodobno uzbudljiv i utješan. Svako novo uranjanje bilo je gladak i
klizav pokret, svako izvlačenje uskovitlano izazivanje. Sa svakim se trenutkom
povećavao pulsirajući bol u vršcima njegovih prstiju.
Nesposobna zaustaviti drhtanje koje ju je obuzelo, zakopala je lice u njegov
vrat. Drugi se prst pridružio prvome, šire razdvojivši njezine nabore, što je kod
nje izazvalo glasno stenjanje jer ju je tako divno ispunio.
Čvršće ga je zagrlila oko ramena i jače se privila uz njegov dlan, besramno
tražeći još.
Prošlo je toliko vremena otkada se osjećala ovako ženstveno, ovako željeno...
previše, a sad kad se to ponovo događalo, nije htjela da prestane. Prisilila se
izbaciti iz glave sva ogovaranja koja je čula o Christopheru, strah zbog bratova
nestanka, čak i vlastitu patnju i bol, i jednostavno se prepustila.
Zakopao je palac u njezine nabore i prešao preko kvržice u samome središtu,
podignuvši joj bedra s ruba stola. - Christophere!
Umirujući je šapatom, što njezin strašću pomućen um nije mogao razabrati,
vratio se draškati kvržicu. Svi su joj se mišići čvrsto stegnuli oko njegovih prstiju,
izmamivši iz njega zadovoljno režanje. Ponovo je pomilovao isto mjesto i njoj se
oteo drhtav usklik, nakon čega je odmah uslijedio val vreline i bljeska. Tijelo joj
se čvrsto stisnulo uz njega, a samo trenutak poslije pustila ga je, obuzeta valovima
užitka koji su se proširili sve do nožnih prstiju. Bespomoćno se objesila na njega
svladana silinom užitka koji joj je pružio.
Tišinu koja je između njih nastupila remetio je samo zvuk njezina daha dok
je pokušavala smiriti i disanje i sebe. Lice joj je i dalje bilo zakopano u njegov
vrat. Bila je previše uzbuđena i, neobjašnjivo, bilo ju je previše sram da bi ga
pogledala.
Kao da je razumio tu pomutnju u njoj, držao ju je zagrljenu poljubivši je u
sljepoočnicu. - Jesi li dobro?
Kimnula je na njegovu ramenu, a onda se ugrizla za usnicu kako ne bi počela
plakati buneći se protiv toga što je polako maknuo ruku s nje.
- Nisam namjeravao... - Zašutio je, zastao kao da traži prave riječi, prije nego
što je priznao - ... ali nije mi žao.
- Ni meni - šapnula je, nesposobna glasnije govoriti od straha da joj glas ne
pukne i ne otkrije kakva se borba u njoj odvija između zbunjenosti i užitka.
Nasmiješio se pokraj njezine sljepoočnice. - Hvala Bogu.

90
 .
Da sakrije koliko je sve ovo ozbiljno doživjela, usiljeno se našalila. - Zato što
se ne želiš suočiti s generalom na drugoj strani nišana?
Kad je popustio stisak oko nje i odmaknuo se dovoljno da je može pogledati
u oči, izraz želje i odlučnosti na njegovu naočitu licu oduzeo joj je dah. - Zato što
to silno želim ponoviti.
Srce joj je snažno zalupalo i stalo.
Svašta je mogao reći... Nema pojma kako joj je ovim zabio nož u srce.
Nemoguće je to što traži. Čekao je njezin odgovor, ali nije mu mogla to obećati.
Bez obzira na to što je i ona htjela još, još jako puno! I to s njim, s čovjekom koji
joj je počeo značiti znatno više nego što je htjela priznati.
No, previše toga bilo je na kocki. Previše toga moglo je biti zauvijek
upropašteno.
Uhvatio ju je za bradu držeći je mirno i zagledao joj se u oči. - Kad ovo s
tvojim bratom završi, onda ćemo ti i ja...
- Onda će biti gotovo - šapnula je, prekinuvši ga prije nego što je uspio reći
nešto što bi joj slomilo srce. Zato što za njih nema budućnosti. Nikakve.
Nekako je uspjela smoći snage da se ne slomi pod iznenađenim bljeskom u
njegovim dubokim plavim očima, bljeskom koji se ubrzo pretvorio u ljutnju. Još
jedan udarac u srce, ali nije bilo pomoći. Morala ga je držati dalje od sebe.
Nije mu lagala. Nije žalila zbog ovog što se upravo dogodilo. Kako bi žalila
kad je jednostavno bilo predivno, i to samo zbog njega? No, isto tako, ne smije
dopustiti da se to ponovo dogodi.
Nesposobna dati mu objašnjenje koje zaslužuje, izvukla se iz njegova
zagrljaja i otišla na suprotan kraj golubinjaka. Ruke su joj drhtale dok je na mjesto
vraćala donji dio haljine i popravljala gornji, sve vrijeme svjesna njegova pogleda
na sebi.
- Diana, moramo razgovarati.
Prešla je preko toga i pohitala prema vratima. - Moram se vratiti Meri.
- Meri neće biti ništa ostanemo li još nekoliko minuta.
Da, ali njoj hoće. Ne može ostati u tom skučenom prostoru, ne kad na sebi još
nosi njegov miris i kad još uvijek drhti zbog užitka koji joj je priuštio. Ne kad ju
je želja za njim mamila da mu se potpuno preda, u svakom pogledu, tom čistom
blaženstvu za koje je znala da će joj pružiti.
Ne kad on i dalje želi doznati sve njezine tajne.
- Nemaš pojma u kakve nevolje upada. - Otvorila je vrata prije nego što ju je
uspio spriječiti i izašla na žarko sunce, brzo trepćući očima, ali samo djelomično
zbog svijetla. Christopher nije odmah krenuo za njom, s obzirom na vidljivo
nabreknuće u njegovim hlačama, nije to ni očekivala.
Brzo se vratila do prostirke i bacila pogled na livadu, a onda se osvrnula svuda
oko sebe. Meri nije bilo nigdje na vidiku. Po običaju.

91
 .
Ljutita izraza lica pohitala je prema drveću, dozivajući malu djevojčicu. Baš
je sad morala pobjeći...
- Meri! Gdje si?
Voljela se igrati među drvećem uzimajući lutke i plišane životinje kako bi
ondje uprizorila neku od priča koje joj je general nedavno pročitao iz velike knjige
bajki što je stajala pokraj njezina kreveta. No, danas nije bio dan za skrivanje u
gustišu.
- Meredith! - njezino dozivanje postajalo je sve ljuće, iako je nastojala sakriti
koliko je uzrujana, osobito ako Christopher izađe iz golubinjaka i vidi je. Ma, sad
joj uopće nije trebalo da vidi kakav je učinak doista imao na nju! - Meri, javi se!
Međutim, jedini zvuk koji se čuo bio je šum povjetarca u krošnjama i cvrkut
ptica.
Došla je do ruba imanja nastojeći zaviriti među drveće, ali nije daleko vidjela.
Drveće na imanju nije rušeno ni prije nego što ga je njezina obitelj kupila, pa se
nisko raslinje širilo bez nadzora.
Mirno je stala osluškujući, ali nije čula nikakav zvuk.
- Meri, javi se odmah! - Duboko udahnuvši krenula je niz usku prašnjavu
stazu koju je djevojčica utabala među drvećem tijekom tog silnog igranja. - Ako
mi se odmah ne javiš, nećeš za večeru dobiti puding.
Ni glasa ni pokreta. Niz kralježnicu joj se počela spuštati hladna jeza.
Probijajući se kroz nisko raslinje, zašla je dublje u gustiš, a onda se sledila.
Na tlu među korovom ležala je Merina najmilija lutka.
Srce joj se stezalo od straha dok je trčala prema njoj, podigla ju je i okrenula
se oko sebe, sad već mahnito dozivajući Meri.
Nikada ne bi ostavila tu lutku!
- Meredith! - vikala je tresući se od straha.
Christopher je kroz drveće hitao prema njoj i uhvatio je za ruku da je zaustavi
od mahnitog probijanja kroz bodljikavo grmlje koje joj je već poderalo haljinu, a
na rukama i nogama imala je male krvave ogrebotine.
- Što je? Što se dogodilo?
- Ne mogu naći Meri! - Očajnički ga je uhvatila za suvratke kako ne bi
pokleknula. - Nestala je. - Strahovi iz njezinih najgorih noćnih mora izmamili su
iz nje promukao krik: - Oteli su je!

92
 .
DVANAESTO POGLAVLJE

it je polako pretraživao cijeli prostor zaraslog nasada kestenja promatrajući

K tlo i nisko raslinje, tražeći znak koji bi mu ukazao na to što se dogodilo maloj
djevojčici.
Nakon Merina nestanka, svi članovi domaćinstva podijelili su se u parove i
krenuli u potragu na različite strane imanja, a popodnevno Sunce polako se počelo
spuštati prema obzoru. Sad je zalazilo za njega i nastupao je mrak. Uskoro će
morati prekinuti potragu i Kit se užasavao Dianina zabrinuta lica koje će
ugledati kad joj bude morao reći da se potraga prekida tijekom noći.
Okoliš stare ladanjske kuće činio se živim dok su se sluge polako kretale
imanjem tražeći neki trag Meri. Kit ih je brzo organizirao, nakon što je rastrojenu
Dianu odveo u kuću i ostavio je domaćici na brigu. U takvu stanju, posljednje što
je htio bilo je da ona mahnito juri imanjem dovodeći se u opasnost. Svi sluge
dobili su strogu zapovijed što moraju učiniti ako nađu bilo što: odmah stati ondje
gdje jesu, uzbuniti ostale i ništa ne dirati. Htio je sam sve pregledati, otkriti sve
moguće tragove koji bi mogli ukazati na to tko je odveo Dianinu sestru.
Samo što su general i bojnik Paxton ustrajali na tome da na konjima obiđu
udaljene rubove imanja. Kit je znao da je neće naći ondje. Ili je još uvijek negdje
blizu kuće ili je do sada već odvedena s imanja. Međutim, nije spriječio dvojicu
muškaraca u njihovu naumu jer je htio da mu se maknu s vrata dok pretražuje
sva mjesta na kojima bi mogla biti. Pozornost je usredotočio na tlo, a oči mu nisu
prestale istraživati ne mičući pogled s niskog raslinja do dva pedlja iznad zemlje
gdje bi djevojčica Merine visine mogla ostaviti kakav trag.
Ništa.
A sada, s obzirom na to da zbog mraka koji je padao više nije dobro vidio,
nije imao drugog izbora nego obustaviti potragu. Ljutito je opsovao i krenuo
natrag prema kući.
Sa svakim korakom, bio je sve sigurniji da je osoba koja je odvela Meri ona
ista koja je obmanula Dianu uvjerivši je da joj je brat otet. Ta osoba djelovala je
unutar generalova kućanstva. Zbog toga je Kit tražio da sluge po dvoje idu u
potragu.
Istina, netko se pješice mogao došuljati na posjed, a da ga nitko ne vidi.
Mogao je doći blizu kuće i, skriven u šumi, čekati pravi trenutak da otme malu
djevojčicu. Međutim, nigdje nije bilo znakova borbe, a s tri godine, Meri je bila

93
 .
dovoljno velika da se počne otimati ako je dohvati kakav neznanac, znala bi zvati
u pomoć.
To znači da onaj tko ju je odveo nije bio neznanac i jednostavno je čekao
pravu priliku.
Izjedao ga je osjećaj krivnje. On je razlog zašto Diana nije pazila na sestru
kao što je trebala. Ljutito provuče ruku kroz kosu. Kao da nije bilo dovoljno što
je njegova potraga za Morganom utjecala na njegove dužnosti u Ministarstvu
unutarnjih poslova, nego je također dopustio da zbog Diane potpuno izgubi
kompas, u svemu. Sad je život male djevojčice visio o koncu. Ako joj se nešto
dogodi, Diana mu nikada neće oprostiti.
Ni sam si neće moći oprostiti.
Dovraga, zašto nije razmišljao? Ona je bila najgora žena za njega, zbog
bezbroj, bezbroj razloga, a on se spetljao s njom. Ne samo da je njezin brat bio
izdajica i ubojica, bio je i čovjek kojega je odlučio uhvatiti i gledati ga kako visi.
Usto, otac joj je bio general Thaddeus Morgan, izvrstan strijelac s kojim se Kit
uopće nije htio naći u dvoboju. Potom, nekoć joj se udvarao njegov rođak
Robert... Zašto ju je Robert, pobogu, pustio iz ruku? Njegova je supruga, Mariah,
divna žena, Kit je to morao priznati, ali Diana...
Imala je pravo. Nije bila anđeo.
- Ta je prokleta žena božica - promrmljao je.
Zašto nije razmišljao? Zato što nije. Privremeno je izgubio pamet. Dok je bila
u njegovim rukama, potpuno je zaboravio zašto je uopće došao u Idlewild. Nije
bilo ni osvete, ni izdaje, ni dužnosti koju treba ispuniti. Postojala je samo ona,
njezino nježno tijelo pod njegovim rukama, njezin miris po lavandi koji ga je
opijao, njezina duhovitost koja ga je tjerala na smijeh čak i onda kad bi je najradije
zgromio.
U jednom divnom trenutku, nije ga brinula pravda za Fitcha. Samo je želio s
njom voditi ljubav.
- Carlisle!
Kad je došao do glavnog ulaza, general Morgan od staja je preko travnjaka
pohitao prema njemu, skidajući rukavice u dolasku. Izgledao je jadno, zbog brige
imao je naborano čelo, a bore oko očiju i usta činile su se dubljima.
- Ima li čega?
Kit smrknuto odmahne glavom. Nakon višesatne potrage, njegovu kćer još
uvijek nisu našli, a nije bilo naznake ni da će je uskoro naći, ali nije imao snage
reći mu ono što je znao u duši, da će čuti za nju tek kad im se javi otmičar.
- Oteli su je zbog dnevnika, je li tako? - Iako je ostao pribran tijekom nekih
od najkrvavijih bitaka u engleskoj povijesti, general sada nije mogao spriječiti
drhtanje u glasu.

94
 .
- Mislim da je tako. Što znači da joj neće učiniti ništa nažao. - Kako bi ga
uvjerio u to, Kit je objasnio, stišavši glas da ga ne čuje netko od sluga. -
Najvjerojatnije se još uvijek nalazi u krugu od pet kilometara od imanja, a vratit
će je kad im damo dnevnik.
General se okrenuo na drugu stranu kako Kit ne bi vidio osjećaje na njegovu
licu. - Dat ću im sve što žele kako bih sačuvao svoju obitelj i ti gadovi to znaju. -
Zagledao se u pod, a onda izrekao ono što ga je očito cijelo popodne mučilo: -
Garrett je rekao Francuzima gdje će u mojoj radnoj sobi naći dnevnik. Je li im
rekao i da otmu Meri?
- Nije. - Kit je bio siguran u to. Tiho je priznao sumnju koja ga je proganjala
još od one noći u gostionici. - Ne vjerujem da je vaš sin imao išta s dnevnikom.
- Ali rekao si da radi za Francuze.
- Radi. - Ništa vezano za pokušaj Francuza da se dočepaju dnevnika nije
mogao povezati s Garrettom Morganom. Osobito otmicu djeteta. - Samo, da je
htio da se Francuzi dokopaju dnevnika, jednostavno im ga je mogao dati. Nije
morao odglumiti vlastitu otmicu kako bi natjerao Dianu da ga preda ni
nagovoriti Francuze da zbog toga otmu Meri.
No, taj podatak generala nije pretjerano utješio. - Ako se nešto dogodi...
S mračne ledine južno od kuće začuo se povik. Kroz mrak je vratolomnom
brzinom prema kući galopirao konj. Kad se približio, jahač je ponovo viknuo.
Paxton.
Začuvši komešanje, Diana je izjurila van. Potrčala je niz stube i zaustavila se
pokraj njih obasjana svjetlom uljane svjetiljke iznad ulaznih vrata.
- Što se dogodilo? - Zgrabila je generala za ruku. - Nešto s Meri?
Prije nego što je njezin otac uspio odgovoriti, pokraj njih se zaustavi Paxtonov
konj. Skočio je na tlo i pustio konja da otkasa prema staji. Dok je hodao prema
njima, dahtao je jednako kao i konj, držeći u ispruženoj ruci komad papira.
Diana je mahnito pohitala k njemu. - Jeste li pronašli Meri?
Bojnik je oštro odmahnuo glavom. - Našao sam ovo. - Bez daha je prošao
pokraj nje i generalu dao poruku. - Bila je pričvršćena za vrata jedne od napuštenih
koliba dolje blizu starog kamenog mosta.
Kit se namrštio muškarcu kad je suviše prisno zagrlio Dianu ne bi li je utješio.
No, njezina pozornost bila je usredotočena na poruku i činilo se da joj je potpuno
svejedno što Paxton radi. S druge strane, Kit bi mu najradije slomio ruku.
General Morgan stao je na trijem i stavio poruku pod svjetiljku kako bi je
pročitao. - To smo i mislili. - Pazio je da mu izraz lica ostane smiren,
najvjerojatnije zato da ne uznemiri dodatno Dianu. - Oteli su Meri. Traže dnevnik
u zamjenu za nju.
Čak i u mraku vidjelo se da je Diana problijedjela. - Onda ćemo im ga dati.
Odmah.

95
 .
- Ne tako brzo - smireno upozori Kit. - Moramo razgovarati o tome.
Okrenula se prema njemu s izrazom lica koji je govorio da ju je strašno
iznevjerio, tako da je ostao bez zraka. - Želim da se vrati, ovamo, k meni. Nije me
briga što moram učiniti da se to dogodi.
- Diana - uvjeravao ju je Paxton, a namjerna uporaba njezina imena zasmetala
je Kitu - vratit ćemo je živu i zdravu što je prije moguće.
Prkosno je gledala Kita čekajući da i on da isto obećanje. Međutim, i dalje je
šutio. Nema nikakve koristi od lažnih nada.
- Carlisle ima pravo - tiho joj je rekao otac koji je, vidjevši sluge kako se
vraćaju u kuću, postao svjestan toga da mrak onemogućuje daljnju potragu. -
Hajdemo unutra, idemo se okupiti i smisliti što ćemo dalje poduzeti. Ne smijemo
se zalijetati.
- Zalijetati u što? - Ogorčena, Diana ga je napala. - Oni imaju Meri i žele
dnevnik pa ćemo im ga dati i vratiti Meri. Jedino se oko toga moramo brinuti.
- Ne baš. - Kit i general razmijene zabrinute poglede. - Zašto su odveli Meri i
ostavili tu poruku? Nitko nije došao ili otišao s imanja...
- Misliš da je to učinio netko s Idlewilda? - ispali Paxton u nevjerici.
Znao je da je tako, a sudeći po kakvoći papira na kojem je poruka bila
napisana, od pravoga lana, radilo se o članu posluge na važnijem mjestu. Poruku
koju je Diana ranije primila mogao je sastaviti bilo tko, čak i konjušar, ali ne i
ovu.
Prema načinu na koji se odmaknula od Paxtona i zaštitnički, poput oklopa,
prekrižila ruke na prsima, očito je to shvatila i ona.
- Mislim - odgovorio je Kit - da moramo uzeti u obzir sve mogućnosti.
Paxton je prezrivo frknuo nosom.
General je dignuo ruku kako bi ušutkao svog pobočnika. - Carlisle i ja ćemo
to raspraviti, a s vama ćemo se posavjetovati, bojniče, kad odlučimo što ćemo.
Shvativši da njezin otac otvoreno brani Kita, Diana ga je pogledala začuđenim
pogledom koji nije mogao objasniti. Je li konačno počela shvaćati njegov pravi
identitet?
- Vratit će se živa i zdrava - uvjeravao ju je Kit trudeći se svim silama da
prijeđe preko toga što je Paxton ostao pokraj nje i još jednom joj posjednički
obavio ruku oko ramena. - Neće joj ništa učiniti.
- To ne znate - šapatom je rekla, a oči su joj blistale pod svjetlom svjetiljke.
- Znam. Time neće dobiti ništa, a mogu sve izgubiti - tiho joj je kazao, želeći
je zagrliti i utješiti. - Neka vam to bude utjeha.
Usprkos tome što je kimnula, znao je da je njegovo uvjeravanje nije umirilo.
- Predat ćemo im dnevnik u skladu s uputama - general Morgan rekao je to
Kitu, ne obazirući se više na bojnika - u nadi da će osoba koja ju je otela imati
toliko časti da izvrši obećanje i vrati je živu i zdravu.
96
 .
Kit smrknuto kimne. - Moramo ući i raspraviti koje mogućnosti imamo.
- Mogućnosti? - ponovi Paxton, očito uzrujan što je isključen iz razgovora i
što general očito ima više povjerenja u Kita nego u njega. - Što ti znaš o takvim
situacijama? Bez uvrede, Carlisle, ali ja sam odlikovani časnik vojske Njezina
Veličanstva. - Značajno je nakrivio usnice. - Ti se pripremaš za vikara.
Kit se hladno nasmiješio. Najradije bi ga opalio po licu.
Generalov smrknut pogled nije se micao s Kita. - Paxtone, idi kući.
Ljutit što ga tako otpravlja, bojnik pokaže na Kita. - Prihvatit ćete njegovu
pomoć, a ne moju? Poznajem svaki pedalj Idlewilda...
- Idite kući, bojniče! - odjeknula je generalova ledena zapovijed.
Paxton je stisnuo zube. - Da, generale.
Kit je uhvatio Dianu za ruku i poveo je unutra, cijelim putem svjestan
bojnikova bijesna pogleda na svojim leđima.

97
 .
TRINAESTO POGLAVLJE

iana je ukočeno sjedila na dvosjedu u salonu zagledana u netaknutu šalicu

D čaja na koju ju je otac nagovarao da je popije iako je čaj bio posljednja stvar
koju je sada željela. Željela je samo da joj se Meri živa i zdrava vrati u zagrljaj,
gdje i pripada. Prelazeći iz stanja potpune tuposti do neizmjernog straha,
prisiljavala se mirno sjediti, zatomljujući krik koji joj se skupljao negdje u dnu
grla.
- Upute u poruci kažu da dnevnik treba za dva dana odnijeti u Bradwell-on-
Sea - tiho je kazao general stojeći pokraj kamina dok je Christopher hodao po
sobi.
Međutim, očev zabrinut pogled nije se micao s nje, zbog čega je silna bol koja
je rasla u njoj bila nepodnošljivija. Kao i neprestano Christopherovo hodanje.
- To ima smisla - kazao je između koraka. - Francuzi će htjeti napustiti
englesko tlo čim dobiju dnevnik. Neće se izložiti opasnosti da ga ponovo izgube.
- Zastao je i pogledao generala. - Vratit ćemo Meri živu i zdravu. Predat će je čim
do otmičara dođe obavijest da njihovi operativci imaju dnevnik. - Diana ga
pogleda. - Hoćeš reći da je neće pustiti čim im predamo dnevnik?
Pogled mu se suosjećajno smekšao. Namjeravao ju je smiriti, ali ozbiljan izraz
njegova lica samo je pojačao strah koji joj je stezao grudi. - Najvjerojatnije je još
uvijek u krugu od pet kilometara od Idlewilda. Baš tu je namjeravaju držati dok
ne dobiju dnevnik.
Sumnja je izazvala trnce iza njezinih koljena. - Kako to znaš?
- Ona je mala djevojčica snažna glasa. Neće se izložiti opasnosti vodajući je
uokolo jer bi mogla vrištati i skrenuti pozornost na njih. Bolje je da u blizini nađu
skrovište i ondje je sakriju. A sigurno se neće izložiti opasnosti da je vode na drugi
kraj Engleske radi zamjene.
- Kako to znaš? - ponovila je. U njoj je počela rasti ljutnja zamjenjujući strah.
Uputila mu je oštar pogled. - Što ti znaš o tim stvarima? Otmicama, ucjenjivačkim
porukama, Francuzima, zašto baš ti?
Nije se ni pomaknuo, čak mu se nije trznuo nijedan mišić. Nije rekao ni riječ
da joj objasni ili se opravda.
Polako je ustala jer više nije bila u stanju sjediti ni sekundu. - Bojnik je kazao
da se pripremaš za vikara. No to nije istina. Koliko već nisi u vojsci, deset godina?
Tata je rekao da si bio pod njegovim zapovjedništvom, što znači da si bio u
pješaštvu. Nisi imao veze sa špijunskim poslovima.

98
 .
Zagledala mu se u oči, ali u tim tamnoplavim dubinama nije mogla ništa
pročitati. Ponovo nije mogla prodrijeti kroz tu neprobojnu masku.
- Kako onda znaš sve te stvari?
- Diana - prekori je otac dok je Christopher i dalje šutio ne izjašnjavajući se.
- Moraš mu vjerovati.
- Njemu vjerovati? - Potresali su je strah i briga. Za Boga miloga, kako
očekuje da će svoje povjerenje i Merin život predati u njegove ruke? - Čovjeku
koji u svom životu više vremena provodi kockajući nego radeći nešto korisno,
koji nije postigao nikakav uspjeh...
- Carlisle je satnik u vojsci Njegova Veličanstva i obavještajac koji radi za
Krunu - prekine je tata, prema dubokim borama na licu vidljivo ljutit i uzrujan
zbog nastale situacije. Nakrivio je lice, uozbiljio se i mimo nje pogledao
Christophera. - On je jedan od ljudi koje Vlada najviše cijeni.
- Satnik? - Ostala je zaprepaštena. - Ali... ali rekao si da je bio grozan vojnik.
- Bio sam - kad se okrenula prema Christopheru, on je slegnuo ramenima - ali
svejedno dobivam unapređenja.
- Zato što ih zaslužuješ - dometnuo je general, očito nezadovoljan što je morao
otkriti te tajne. Kimnuo je Christopheru i rekao joj: - On je tajni agent Ministarstva
unutarnjih poslova. Bio je to sve ove godine, još odonda otkako više nije pod
mojim zapovjedništvom.
Smiješeći se nelagodno, Christopher je dodao, iako to nije nimalo umanjilo
njezinu zbunjenost: - Samo, bio bih ti zahvalan da to nikome ne govoriš.
- Ali onda si... onda nisi... - Počela je gubiti tlo pod nogama pa se spustila na
dvosjed prije nego što padne na pod. Njezin brat Garrett, sad Christopher Carlisle,
je li išta u njezinu životu onakvo kakvim se čini?
- Nisam onakav nitkov kakav si mislila da jesam? - dovršio je ozbiljna izraza
lica. Usprkos njezinim teškim optužbama koje je nedavno izrekla, nije se ljutio.
Jednostavno je prihvatio to. - Želim da ljudi to vjeruju. Moj je posao znatno lakši
ako svi misle da sam nitko i ništa.
Pritisnula je ruku na čelo jer se cijela prostorija počela vrtjeti oko nje. Bože
dragi, pozlit će joj!
Dok je duboko udisala kako bi se smirila, pokušavala je posložiti sve što je
mislila da zna o njemu. Pokušavala je usporediti što su joj njih dvojica govorili s
pričama o njegovu ponašanju koje je čula od njegova rođaka Roberta, s glasinama
koje je slušala o njemu ispod raširenih lepeza na društvenim večernjim
okupljanjima i s onim što je tijekom godina vidjela vlastitim očima, uključujući
ono kad joj je spasio život. Kao i sada kad je pomagao spasiti Merin.
Počeo je oprezno. - Znam da si zatečena...
S njezinih se usana otme prigušen osmijeh. Ma, nije imao pojma koliko!

99
 .
- ... no, moraš mi vjerovati da vam mogu pomoći oko tvoje sestre. - Polako
joj je prišao, a onda kleknuo pokraj dvosjeda, zagledavši se u nju svojim
zabrinutim očima. - Jako sam dobro obučen kad je riječ o ovakvim situacijama. -
Položio joj je ruku na koljeno nastojeći je umiriti, a glas mu je postao hrapaviji
kad je obećao: - Vratit ću je.
Zadržavajući dah dok joj se njegovo lice mutilo zbog nakupljenih suza,
kimnula je, nesposobna izreći i jednu jedinu riječ.
- Ja ću odnijeti dnevnik - tiho ih je prekinuo general. Međutim, ramena su mu
se objesila i u tom trenutku izgledao je stariji nego ikada. - Uzet ću osedlana konja
i ujutro krenuti prema obali.
- Ne možete - smrknuto uzvrati Christopher, stavivši poruku na stol ispred
Diane. - Žele da ga Diana donese.
Srce joj je zadrhtalo. Tako snažno da se trgnula. Ohrabrivši se, uzela je poruku
drhtavom rukom i pročitala je. Sa svakom riječi, strah i strepnja koji su u njoj
tinjali samo su se pojačavali.
- Naravno. - Odložila je poruku. - Međutim, iako se šapatom složila, osjetila
je da joj je lice ostalo bez krvi. - Što god žele.
- Ne. - Otac je došao do nje. - Nikako ne.
- Žele da gaja donesem pa ću ga i donijeti, a Meri će se vratiti živa i zdrava k
tebi još prije nego što seja vratim. - Drhtavim je rukama odložila čaj da ga ne
prolije. Bože, sad joj je trebao viski! Cijela boca, pa da se opije do besvijesti.
- Nećeš se maknuti s ovog imanja - naložio je general. - Neću dopustiti da se
izložiš opasnosti.
Obuzeo ju je bijes. - Generale, nemamo izbora! Oni drže Meredith - glas joj
je zadrhtao, iako nije znala reći je li zbog straha ili bijesa - i ja ću učiniti sve što
traže od mene kako bih je dovela natrag živu i zdravu. Neću dovesti u opasnost
njezin život oglušivši se na njihove zahtjeve.
Budući da to nije mogao pobiti, njezin otac okrenuo se Christopheru. - Samo,
zašto traže Dianu? Zašto ne mene ili nekog od sluga?
- Nikoga od sluga zato što bi se tako razotkrilo tko radi s Francuzima. -
Uspravivši se do svoje pune visine, Christopher je uzeo poruku i ponovo je
pročitao, mršteći se dok je prolazio kroz nju, kao da se nada pronaći odgovore
koji su mu promakli. - Ne vi zato što ste bivši vojnik koji se zna boriti i braniti. -
Smrknuto ju je pogledao. - Međutim, Diana je sitna, mlada žena koju mogu lako
zastrašiti i nadjačati, te koja će učiniti sve da spasi svoju sestru.
- Ne poznaju me dobro - podsjeti ga, a na usnama joj se pojavi ukočen
osmijeh. - Puno sam žešća nego što misle. - Ne obazirući se na divljenje koje je
bljesnulo u Christopherovim očima, okrenula se k ocu. - Generale, hoćeš li, molim
te, donijeti dnevnik? Ujutro krećem u Bradwell.

100
 .
Njezin otac dugo je stajao nepomičan. Potom je konačno pristao. - U redu. -
Njegovo se lice smekšalo, puno ljubavi. I suosjećanja. - No, moraš Carlisleu reći
istinu. Vrijeme je.
To ju je pogodilo poput strujnog udara i ona se trgnula.
- Ne mogu - šapnula je molećivo, ustavši kao da više ne može mirno sjediti.
Počela je treptati ne bi li odagnala suze koje su joj odmah ugrijale oči. - Znaš to.
- On se dovodi u opasnost kako bi nam pomogao. Zaslužuje znati. - Pristupio
joj je i položio joj ruke na ramena, a onda ju je za ohrabrenje poljubio u čelo i
ponovio zapovijed: - Reci mu, narednice.
Međutim, stari nadimak samo je izazvao novo stezanje u grudima sve dok
više nije mogla disati.
- Možeš mu povjeriti svoj život. - Uhvatio ju je za bradu i dignuo joj glavu.
Više nije mogla zanemariti što je tražio od nje. No, Bože dragi, kakav se strah
zbog toga uvukao u nju! Rukom se uhvatila za trbuh jer joj je postalo mučno. -
Merin također.
Potom je otišao iz sobe i za sobom zatvorio vrata, ostavljajući je s
Christopherom.
Između njih nastala je tišina, a ona je čvrsto prikovala pogled za sag ispred
sebe. Međutim, osjećala je na sebi njegov vreo pogled, strpljivo čekajući
objašnjenje koje mu nije željela dati.
- Ne moraš to učiniti, Diana. Naći ćemo neki drugi način. - Njegov dubok glas
prostrujao je kroz nju kad joj je polako prišao sleđa i položio ruke na njezine
nadlaktice. - Znam koliko ti je to teško. Ja bih učinio sve da zaštitim svojega brata,
ali ti ne moraš dovoditi u opasnost svoj život zbog sestre.
- Da, moram - izustila je. - Zato što mi ona nije sestra. - Jedna suza konačno
se oslobodila i kliznula niz njezin obraz. - Meri je moja kći.

101
 .
ČETRNAESTO POGLAVLJE

ledio se. Sigurno nije dobro čuo. Njezino... dijete?

S No, kada je isprekidano udahnula i okrenula se prema njemu, njezin patnički
pogled rekao mu je istinu.
Bože dragi. Nije imao pojma...
- To je general imao na umu. - Spustila je pogled prema njegovim prsima i
ondje ga zadržala kao da se boji pogledati ga u oči od straha da u njima ne bi
vidjela osudu. - Htio je da ti to kažem. - Glas joj je tako tiho sišao s usana da se
morao nagnuti bliže kako bi je čuo. - Meri je moja kći.
Prije nego što je uspio shvatiti značaj toga, ona se odmaknula. Pustio ju je, a
kad je počela hodati, na njoj se vidjelo koliko je preplavljena osjećajima.
- Imala sam devetnaest godina. - Pri svakom koraku kršila je ruke, i dalje
odbijajući pogledati ga. - U to vrijeme živjeli smo u Indiji, nadomak Calcutti.
General je ondje postavljen kao veza s privatnom vojskom Istočnoindijske
kompanije iako je, izgleda, ondje bio samo zato da podsjeti Kompaniju kako
Kruna vlada carstvom i da Kompanija postoji samo zahvaljujući dobroj
volji Kralja i Parlamenta.
Kit je vjerovao u to jer je znao kako radi Ministarstvo rata. - Jedan od časnika
Kompanijine vojske u početku nije htio prihvatiti očev dolazak. Ocu su trebali
mjeseci rada da ga pridobije. - Zastala je. - Meni je trebalo znatno kraće da
osvojim njegovo srce.
Zaustavila se ispred kamina. Kao da se morala nečim zabaviti, pružila je
drhtave prste prema glazbenoj kutiji na okviru.
- Bio je naočit i predan, ambiciozan, čvrsta karaktera... Naravno da sam se
zaljubila u njega. Nitko to nije očekivao. Osobito ne nas dvoje. - Dobro je mogao
vidjeti tužan osmijeh na njezinim usnama. - Međutim, dogodilo se, a moji roditelji
podržali su tu vezu. Uostalom, on je bio vojnik, svijetle budućnosti u
svojoj postrojbi. Pravi čovjek za generalovu kćer. Zaručili smo se i namjeravali
smo se vjenčati idućeg proljeća. - Tada je njezin osmijeh izblijedio, pretvorio se
u bol i ona je snažno trepnula. Jednom. - Međutim, poginuo je te zime u nesreći.
Kit je šutio, iako ga je stegnulo u prsima suosjećajući s njom. Osjetio je još
nešto, trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati o čemu se radi zato što nikada
prije nije bio ljubomoran na mrtva čovjeka.
Šaptala je: - Šest tjedana poslije, shvatila sam da sam trudna.

102
 .
Otvorila je poklopac glazbene kutije i zagledala se u fini mehanizam, ali Kit
je znao da ga ne vidi. Bila je izgubljena u vremenu prije četiri godine, na drugom
kraju svijeta.
- Nisam znala koga bih žalila: Johna, sebe, dijete koje će rasti bez oca? Dijete
za koje nikada neću moći reći da je moje.
Isuse. U kakav je pakao upala... Proći sve to i preživjeti... Ona je bila
najsnažnija žena koju je u životu upoznao.
- Nikada ne bih mogla dopustiti da moje dijete odgajaju rođaci ili neznanci.
Druge su žene to činile i ja ne osuđujem njihov odabir jer su mislile da je to
najbolje za njihovu djecu. No, ja to nisam mogla. Jednostavno, nisam mogla. Da
izgubim i Johna i svoje dijete... - Glas joj je zamro i ona duboko udahne tražeći
snagu da može nastaviti. - To bi me ubilo.
Žudio je za tim da je zagrli, da je zagrli i odagna njezinu tugu i bol. Međutim,
znao je da to ne smije učiniti. Mora sama proći kroz to. Kad završi, bit će uz nju,
raširenih ruku.
- Možeš li to shvatiti? - Napokon ga je pogledala preko ramena. Pogledi su
im se na trenutak sreli prije nego što je okrenula glavu, ali strah koji je vidio u
njemu pogodio ga je poput uboda nožem.
- Svaki dan svojega života provela bih pitajući se kako je, koje se igre voli
igrati, sliči li na mene ih Johna... No, kad bih je odgajala kao svoje dijete, uništila
bih očev ugled i karijeru, uništila bih sve što se cijeli život trudio postići. Nisam
mu to mogla učiniti.
Ne, nije. Ako je nešto o njoj pouzdano znao, onda je to bila strast kojom je
štitila svoju obitelj.
Tiho je rekao: - Zato si se pretvarala da ti je Meri sestra.
Kimnula je i pružila ruku prema glazbenoj kutiji pa prstima lagano prešla po
maloj mjedenoj ploči.
- Svi smo se složili... general, mama, čak i Garrett. Zatajit ćemo što se
dogodilo i odgojiti Meri unutar naše obitelji. Svi su me štitili. - Brzo je treptala, ne
usuđujući se pogledati ga. - Koliko žrtvovanja! Uključujući generalovu karijeru.
Prije četiri godine... - Zato je general tako naglo otišao u mirovinu. - Nitko to
nije očekivao. Bio je čovjek na vrhuncu karijere, koji je mogao Engleskoj služiti
još desetljeće.
- Znaš, morali smo brzo djelovati, prije nego što postane očito da sam se
počela debljati. Budući da sam još uvijek žalovala za Johnom, mama i tata nisu
me htjeli nekamo poslati, a i kamo bih išla? Bili smo u Indiji. Svaki kutak nadzirali
su Kompanijini ljudi i svi su tražili priliku da osramote generala, a onda i
vojsku. Mama i ja nismo mogle samo tako otputovati na obalu i vratiti se s
djetetom u rukama. Svi bi znali da sam... - Okrenula je lice prema njemu,
pogledom tražeći razumijevanje i suosjećanje.

103
 .
- No, tata se odrekao položaja, a onda nam se posrećilo zato što je povratak
kući iz Indije znao trajati i do šest mjeseci, ako se išlo morem, zato što brodovi
moraju ići sve do najjužnije točke Afrike, do Rta dobre nade. - Na trenutak je
pronašla snage neveselo se nasmiješiti, prije nego što se osmijeh izgubio i vratila
se bol. - Put je bio pun svega i svačega.
Drhtavim prstima uzela je mali mjedeni ključ na stražnjem dijelu glazbene
kutije i polako ga okrenula kako bi je navila. Mogla mu je isto tako zgrabiti utrobu
i zavrnuti je, toliko je sve to duboko proživljavao.
- Zato smo plovili. Moj trbuh koji se širio skrivala sam ispod širokih haljina,
a mučnine izazvane trudnoćom pripisivala sam morskoj bolesti. - Spustila je glavu
i položila ruke na trbuh, kao da osjeća dijete koje je nekoć ondje nosila. - Kad
više nisam mogla skrivati trudnoću, zaustavili smo se u posljednjoj luci u Maroku,
gdje smo napustili brod i unajmili malu kuću. Ondje sam rodila.
Metalne note tiho i polako odzvanjale su iz glazbene kutije, jedna za drugom
ispod ploče koja se vrtjela.
- Kad smo dijete i ja bili dovoljno snažni za nastavak putovanja, ukrcali smo
se na brod za London. Moja majka nosila je dijete na rukama od kuće u kojoj smo
stanovali sve do pristaništa pa po brodskom mostiću i tako je moje dijete postalo
njezino.
Boljela ga je tuga u njezinu glasu, ali odupro se sve jačem porivu da je zagrli.
- Svi su vjerovali da je dijete njezino. Zašto ne bi? Moji roditelji imali su
skladan brak, onaj u kojem je trudnoća bila vjerojatna, a moja majka bila je
generalova druga žena, znatno mlađa od njega. S trideset sedam bila je još
dovoljno mlada da rodi dijete. Budući da je prošlo šest mjeseci otkako smo
napustili Delhi, bilo je dovoljno vremena da ljudi povjeruju kako je na putu otkrila
da je trudna, da je dijete iznenađenje i da je rodila prije povratka u Englesku. Nitko
nikada ne bi doznao istinu. - Glas joj je puknuo. - Čak ni Meri.
- Diana - šapnuo je promuklo i prekinuo tišinu.
- Tražila sam da joj ja dam ime. Htjela sam svojem djetetu dati ime, iako
mama i tata to nisu željeli. - Ruke je stisnula u male šake trznuvši njima prema
podu, jadna i ljutita, nenamjerno istaknuvši muku kroz koju je prošla. - Ustrajala
sam na tome, da dobije ime po svojemu ocu... satniku Johnu Meredithu.
Sad je uz tijelo stezala i opuštala šake, a Kit se odupro porivu da joj uhvati
ruke i čvrsto ih stisne između svojih dlanova.
- Nikada neće doznati tko joj je bio pravi otac, ali barem sam oboma mogla
dati taj dar, bez obzira na to koliko malen bio. Ljudi nikada neće znati, ah... -
Zagrcnula se i stavila drhtavu ruku na oči. - No, anđeli na nebu će znati - nastavila
je, a drhtav glas nije bio čujniji od šapta - što znači da John zna. Zna i koliko je
volim, iako je nikada neću moći predstaviti kao svoju.
S tim bolnim šapatom gubitka, izgubio je bitku sa samim sobom da se drži po
strani pa joj je prišao i zagrlio je.

104
 .
Promrmljao je njezino ime i privukao je sebi, čvrsto je stisnuvši. Svaki njezin
drhtaj, dok se sama sa sobom borila da se ne rasplače, pogađao ga je kao plimni
val. Zatvorio je oči, čvrsto ih stisnuo, šapćući joj tiho riječi utjehe, iako nije točno
znao što joj je mrmljao, samo je znao da je želi utješiti. Srce mu se stezalo i
osjećao je bol u prsima zbog nje i svega što je izgubila.
- Od trenutka kad se Meri rodila - nastavila je tihim šapatom uz njegovo rame
želeći time što će mu sve ispričati otjerati gorčinu koja se nakupila u njoj - odnosili
smo se prema njoj kao prema mojoj sestri, a moji majka i otac bili su joj mama i
tata, Garrett brat. Nikada nikome nismo rekli istinu.
- Do sada - promrmljao je milujući licem njezinu kosu. Zadrhtao je zbog
povjerenja koje su mu ona i general iskazali. - Čuvat ću vašu tajnu.
- I ja tvoju. - Obavila mu je ruke oko struka, digla se na prste i usnama dotakla
njegove. Tim je poljupcem tiho zatražila oprost i razumijevanje. - Kad se
odmaknula od njega, na licu je imala izraz silne ranjivosti i neizmjerna povjerenja.
- Ujutro ćemo general i ja otići u Bradwell, ali ne mogu ti reći koliko sam ti
zahvalna što nam pomažeš. - Ni izbliza.
Mučio ga je osjećaj krivnje. Mogao je učiniti više. Mogao je sam odnijeti
dnevnik u Bradwell. Na kraju, Francuzima je potpuno svejedno kako će doći do
dnevnika, glavno da ga dobiju, Meri će biti puštena, a Diana na sigurnom.
Ipak, ako to učini, ako Francuzima preda tajne, njegov će život biti gotov.
Vlada neće mariti za to što je to učinio zato da spasi život male djevojčice. Na to
će gledati kao na izdaju i proglasit će ga odmetnutim agentom. Bit će mrtav prije
nego što se Diana ponovo sretne sa svojom kćeri.
No, ako ne ode s njom, ako dopusti da se Diana i njezin otac izlože opasnosti
dok Merin život visi o koncu... Za Boga miloga! Mlada gospođica i stari čovjek
suočavaju se s Francuzima...
- Ja ću ga odnijeti - kazao je hrapavim glasom.
Iznenađenje je sijevnulo u njezinu pogledu, uz olakšanje. Taj ga je prizor
dirnuo. Zato što mu je vjerovala, zato što je htjela da bude ondje s njom.
Zato što je u tom trenutku shvatio da bi dao život da zaštiti nju i njezinu kćer.
- Francuzi će uzeti dnevnik od mene. Žele ga toliko da su sve stavili na kocku
otevši malo dijete iz njezina doma. Bit će im svejedno kako će doći do njega,
važno je da ga dobiju. - Zastao je, govoreći tako tiho da je sumnjao čuje li ga. -
Čak i ako to znači da ću im gaja dati.
- Dovoljno je ljudi koje volim u opasnosti. Neću izlagati i tebe. - Naglasila je
to tiho priznanje svojih osjećaja nježno mu dodirnuvši obraz.
Dobro je pazio da ništa ne pokaže na svojemu licu, sada kad ga je mrak koji
ga je mjesecima proganjao konačno progutao.
Odlučio je i bio je spreman. Položio joj je usne na čelo, zatvorio oči i slagao.
- Ništa mi se neće dogoditi.

105
 .
PETNAESTO POGLAVLJE

oštanska kočija naglo se zaustavila ispred svratišta. - Bradwell-on-Sea!

P Diana je teško uzdahnula. Hvala Bogu. Nakon puna dva dana puta,
uključujući putovanje noću da se izbjegnu moguće nevolje zbog zaustavljanja u
nekoj usputnoj gostionici, napokon je stigla baš kad je Sunce zalazilo za obzor.
Stigla je u pravi trenutak. Da je još samo minutu ostala sama sa svojim mislima i
strahovima, poludjela bi.
Otkako je otišla iz Idlewilda, nije imala što raditi nego buljiti kroz prozor i
opustiti se gledajući krajobraz kojim su prolazili. Kad je pao mrak, nije mogla ni
to. Mogla je samo brojiti kilometre zabrinuta za Meri.
Nije pomoglo ni kad je razmišljala o Christopheru. Taj čovjek znao ju je
opustiti, svakako, ali razmišljanje o tome tko je on zapravo samo ju je još više
uznemirilo.
Kako se mogla tako prevariti u njemu? Kako je mogao pred svima skrivati
svoj pravi život u kojem uopće nije bio raskalašeni drugi sin, nego čovjek odan
Kruni i domovini, Vladin čovjek koji je zaslužio poštovanje ljudi kakav je njezin
otac? Satnik, za Boga miloga! Nije to uopće mogla zamisliti. Tek sada, nakon
što je to gotovo dva dana neprestano pretresala u svojoj glavi, uspjela je nekako
spojiti ta dva čovjeka.
Međutim, ishod je bio puno gori nego prije dok je bio obična propalica. Zato
što je sad znala da je pouzdan, uspješan, čak i vrijedan divljenja. Zato što je on
sad znao istinu o Meri, a nije ju osuđivao ni sažalijevao, štoviše, ponudio je pomoć
da joj kćer vrati kući živu i zdravu. Zato što sada nije imala razlog držati
ga podalje od sebe.
Međutim, budućnost s njim nije bila moguća.
Jedan od kočijaša otvorio je vrata i pohitao pomoći istovariti kovčege i torbe.
Kad je Diana izašla iz kočije, osjetila je trnce u nozi koja joj je utrnula zbog
neudobne vožnje posljednjih sat vremena pa je zaklecala. Izgubila je ravnotežu i
posrnula naprijed.
Uhvatile su je snažne ruke. Digle su je u zrak i okrenule prije nego što su je
lagano spustile na tlo. Prednjim dijelom tijela očešala se o čvrsta muška prsa, a od
slučajnog dodira sva se naježila. Nije morala ni pogledati lice skriveno iza oboda
šešira od dabrova krzna, znala je tko je. - Christophere - šapnula je.
U sumraku koji se spuštao, nasmiješio joj se. - Već mi se bacaš u zagrljaj? -
Prijekorno je coknuo jezikom. - Draga, molim te, obuzdaj se.

106
 .
Zinula je, zaprepaštena. Onda je naglo zatvorila usta. Ma, taj umišljeni...
- Naravno, stvoren sam za to da te držim u naručju. - Iako ju je zadirkivao, i
to vjerojatno zato da prestane misliti samo na Meri, glas mu poprimi ozbiljniji
prizvuk. - Samo, čuvaj se, može? Već se moram brinuti za jednu gospođicu
Morgan. Ne treba mi i druga.
Prije nego što ga je uspjela prekoriti, što je zaslužio, uzeo je njezinu torbu,
uhvatio je za ruku i odveo iz dvorišta za kočije pa niz daskama obloženu stazu uz
kolnik. Noć se brzo spuštala i u malome priobalnom selu upaljene su svjetiljke.
Ipak, još je dosta ljudi hodalo ulicama, a oni su se glavnom ulicom uputili
prema dokovima.
- Dugo si ovdje? - tiho je upitala pazeći da je nitko ne čuje.
- Od jutros. - Dojahao je na konju pa je stigao prije nje.
Srce joj se stegnulo od straha, ali prisilila se pitati, bojeći se odgovora: - Jesi
li čuo što o Meri?
- Još je prerano da se Francuzi jave, ali siguran sam da je dobro.
- Stisnuo joj je ruku da je umiri, a onda je brzo promijenio temu.
- Osigurao sam nam sobu u hotelu. Budući da ne znamo koliko ćemo ovdje
ostati, činilo mi se bolje iskoristiti udobnost hotela nego dijeliti sobu s još pet
osoba u svratištu za poštanske kočije.
Osjetila je toplinu u grudima zbog njegove obzirnosti. - Drago mi je da si
ovdje - priznala je.
Nasmiješio joj se. - Također.
Dakle, to je u svakom slučaju bila laž. Da je po njegovu, ostala bi zaključana
u Idlewildu, a on bi ovdje bio sam kako bi predao dnevnik.
Nije mu bilo drago što je ustrajala na tome da dođe ovamo, a nije mu se
svidjela ni izmišljena priča za sluge i zakupce o tome zašto je iznenada morala
otići. Da je Christopher donio Garrettovu poruku koja kaže da je njezin brat otišao
na obalu posjetiti prijatelje i kako je poziva da mu se pridruži. Da zna koliko joj
je bilo zahtjevno pripremiti zabavu i na njoj biti domaćica, kako je sigurno
iscrpljena i da će joj dobro doći odmor uz more. Međutim, onda je nestala Meri i
on je ostao pomoći tražiti je. Rekli su članovima kućanstva da je Meri nađena
poslije ponoći, nakon što je odlutala i izgubila se. Da je Diana otišla po djevojčicu
i odvela je obiteljskom liječniku u Londonu, da će potom Meri poslati natrag u
Idlewild, a ona će nastaviti dalje i sastati se s Garrettom na moru. Budući da se
sve dogodilo iznenada, neće voditi svoju služavku.
Ona je smatrala da je ta priča dobra. Ta će joj izmišljotina pomoći i ovdje.
Bila je sigurna da u Bradwellu neće sresti nikoga tko je poznaje. No, ako je netko
ipak vidi s Christopherom u vrijeme kad se očekivalo da je s Garrettom,
zahvaljujući toj priči moći će reći da se ta osoba zabunila, da je zapravo bila s
bratom, iako su njezine misli o Christopheru bile daleko od sestrinskih.

107
 .
- Kako je bilo na putu? - upitao je.
- Dugo je trajao. - Duboko je udahnula kako bi se smirila. - A dnevnik?
- Sigurno je spremljen u džepu na prsima.
Kad je spustila pogled na njegova prsa, nasmijao se.
Zakolutala je očima. - Namjerno si to učinio.
- Što, natjerao lijepu ženu da se zagleda u moja prsa? Naravno da jesam.
Vrag jedan. Usprkos umoru i strahu za Meri, usne joj se razvuku u lagan
osmijeh. Makar na trenutak, htio ju je odvratiti od brige za Meri. Namjera mu nije
uspjela, neće se smiriti dok Meri ne bude na sigurnom, ali cijenila je njegov
pokušaj.
Odjednom joj nešto padne na pamet. - Kako Francuzi znaju da ja nemam
dnevnik? Zašto me nisu pokušali zaustaviti na putu ovamo kako bi ga uzeli?
- Zato što znaju da nikada ne bih dopustio da se dovedeš u opasnost noseći
ga. - Sad se uopće nije šalio.
Svi mišići u njezinoj utrobi bili su u grču otkako je Meri oteta, a njegova
izjava samo je pojačala taj grč. Promrmljala je: - A ja sam se samo nadala da ne
znaju gdje sam.
- Vjeruj mi, točno znaju gdje si bila svake minute u posljednja dva dana i
nadzirali su svaki tvoj korak otkako si otišla iz Idlewilda. - Smrknuto se
nasmiješio i ležerno se osvrnuo po mračnoj ulici. Sjene su bile sve dulje dok su
na zapadu blijedjele posljednje zrake Sunca. - I sad nas promatraju.
Kralježnicom joj prođu ledeni srsi. - Promatraju nas?
- Želiš li važne dokumente za koje si spreman ubiti, onda ćeš nadzirati ljude
koje si zadužio da ti ih donesu. - Još joj je jednom stisnuo ruku, ali sada je baš nije
utješio. - Ne brini se, Diana. Dovest ćemo Meri kući živu i zdravu, obećavam ti.
Snažno trepnuvši, oštro je kimnula i odvratila pogled.
- Plan nam je čekati ovdje dok ne odluče stupiti u vezu s nama. Tada ćemo
slijediti njihove upute i predati im dnevnik. Kad se vratiš, ona će te čekati u
Idlewildu. Neće joj ništa učiniti.
Međutim, njegovo uvjeravanje nije ju umirilo. Njezina je djevojčica oteta i
sam Bog zna gdje je drže, najvjerojatnije je prestravljena i sama, neutješna plače
za njom... Drhtaj straha prođe njezinim tijelom i samo je snagom volje uspjela
obuzdati bol i nove suze.
- Zašto bi održali riječ? - Najradije bi ih rastrgala golim rukama! - To su
otmičari, za Boga miloga! Oni nemaju čast.
- Zato što znaju tko sam.
Prigušila je smijeh. - Jako si siguran u sebe.

108
 .
- Jesam. - Ukočeno se nasmiješio, ali primijetila je nešto mračno, nešto
zastrašujuće, pa je zadrhtala. - No, još sam sigurniji da znaju kakve bi bile
posljedice da me prevare.
Prije nego što mu je mogla odgovoriti, poveo ju je dobro utabanom cestom
između vagona natovarenih sanducima i bačvama koji su prolazili. Bili su samo
stotinjak metara udaljeni od dokova. Miris slane vode draškao joj je nosnice, a
između skladišta i ureda brodskih tvrtki duž obale uspjela je vidjeti brodove svih
veličina, neke na pristaništu, a neke usidrene dalje u zaljevu.
- Ako Francuzi ne održe riječ, nitko tko ima ikakve veze s Vladom neće više
vjerovati njihovim agentima. - Glas mu je postao oštar. - Nakon toga više neće
moći pregovarati o bilo kakvim podacima ili ustupcima.
- Čast među lopovima?
- Nečasno postupanje među agentima - ispravi je. - No, na kraju, sve se to
svodi na isto. Ne možeš vjerovati dobivenim podacima ako ne vjeruješ osobi od
koje si ih dobio, a nema nikakva razloga da unište svako povjerenje koje su stekli
kod Engleza tako što će nas prevariti. Dvor kralja Luja neće to dopustiti. - Stisnuo
je usta.
- Ukratko, Meri neće učiniti ništa jer bi ih u protivnom vlastita vlada ubila. -
Voljela bi da može u to povjerovati.
- Evo našeg hotela. - Otvorio je ulazna vrata i uveo je unutra.
- Dobro došla u Sirenu.
Obuzeta brigom i strahovima vezanima za Meri, nije se osvrtala na hotel, a ni
na hrpu gostiju koja je ispunjavala predvorje. U prolazu se odsutno zagledala u
susjednu blagovaonicu, gdje su ljudi bili okupljeni oko malih stolova, a još
nekoliko ih je čekalo mjesto gdje će sjesti. Hotel je bio dupkom pun i za
recepcijom je stajalo desetak ljudi dok je upravitelj hotela na svaki upit strpljivo
odmahivao glavom i upućivao ih niz ulicu u svratište da ondje potraže sobu.
Christopher ju je stubama odveo do sobe na drugom katu, iz džepa s unutarnje
strane kaputa izvadio ključ i otključao vrata. Potom je u hodniku na zidnom
svijećnjaku upalio svijeću i uveo je unutra.
Duboko je udahnula ne bi li odagnala sve veći strah i pokušala se usredotočiti
na sobu, slabo osvijetljenu svjetlom svijeće. Komoda, stalak za umivaonik i vrč,
ručnici i sapun i još nekoliko stvari u sobi te, naravno, krevet. Prema svim
mjerilima, posve dobar krevet, čist i udoban, prekriven čipkanom prostirkom, s
četiri stupa i puno debele pernate posteljine za hladne noći pokraj mora. Ipak, kad
ga je vidjela, bilo joj se ubrzalo.
Christopher je zatvorio vrata za njima i stavio joj torbu na stolicu u kutu. Kad
je upalio malu svjetiljku na stoliću, primijetio je da ona oklijeva pa je prstima
stisnuo fitilj i ugasio je. - Nešto nije u redu sa sobom?
- Samo je jedan krevet.
- Točno.
109
 .
- Ne može se razdvojiti.
- Ne može.
Pogledala ga je krajičkom oka. - Nema ni saga na podu na kojem bi mogao
spavati kad seja zavučem u krevet.
Uputio joj je drzak osmijeh i otegnutim glasom rekao: - Nema ni toga.
Namršteno ga je pogledala, ljutita. Zar joj i dalje pokušava skrenuti misli na
druge stvari? Zar ne shvaća da je sad još više uzrujana i da jedino može misliti na
Meri i je li ona dobro?
Da joj baš na ovaj način pokušava skrenuti misli, kad ima toliko drugih
načina... - Christophere Carlisle, ako si na trenutak pomislio da ćeš...
- Da ću uzeti jedan pokrivač s kreveta i da ću spavati ispred kamina? -
prekinuo ju je. - Da, baš to mislim. - Zastao je, komično zaprepaštena izraza lica.
- Osim ako ti nisi mislila na nešto potpuno drugo, da ćemo ti i ja... Sramite se,
gospođice Morgan! - Vrag jedan, imao je petlje praviti se zgrožen zbog te
mogućnosti.
- Što misliš, kakav sam to ja stvor?
Ni na trenutak nije nasjela na to, nego je prekrižila ruke na prsima. - Svakako
ne vikar.
Nasmijao se i utisnuo joj čedan poljubac u čelo prije nego što se odmaknuo
od nje.
- Žao mi je što moramo tako spavati, mojim leđima također - promrmljao je -
odnosno, tek će im biti žao nakon noći provedene na podu. Međutim, ovo je bila
jedina slobodna soba u mjestu.
- Obišao je prostor, provjerio je li za nju sve pripremljeno, uključujući i vrč s
vodom. - Sutra je u mjestu proslava sv. Brendana, sveca zaštitnika mornara i
pomoraca i očito su svi iz jugoistočne Engleske došli u Bradwell na proslavu. Svi.
- Mršteći se, zavirio je u sanduk pokraj kamina da vidi ima li u njemu dovoljno
drva za ogrijev da im cijelu noć bude toplo. - Vjerojatno su zato Francuzi odabrali
ovo mjesto. Uz toliko ljudi koji dolaze u gradić na proslavu, nitko u mnoštvu neće
primijetiti nas ili njih, a mogu otploviti najednom od brodova u luci čim razmjena
bude gotova. Što me podsjetilo - gurnuo je ruku pod kaput, izvadio dnevnik
i pružio joj ga - od sada nadalje ti ga moraš imati uza se.
Odlučno odmahnuvši glavom, odgurnula ga je. - Neka ostane kod tebe.
- Francuzi ti ga neće na silu uzeti. Ne znamo kad će ga zatražiti, samo da si ti
ta koja im ga mora predati. Kad se jave, moraš im ga dati bez pogovora,
razumiješ?
Zabrinuto je gledala. - Da ga dam samo tako a da ne vidim Meri i uvjerim se
da je dobro... kad im ga damo, više nemamo čime pregovarati.
- Tako mora biti. U ovom trenutku, oni su u prednosti i to znaju. Moramo
učiniti što traže i vjerovati da će održati riječ.

110
 .
Budući da nije imala drugog izbora, prihvatila je dnevnik. Zagledala se u
njega u svojim rukama kao da je zmija koja se sprema ugristi.
- Neće uspjeti - tiho je obznanila svoj strah.
- Hoće. Moraš vjerovati u to.
Spremno je kimnula, ali to nije bilo uvjerljivo.
Prije nego što je vidio dodatnu sumnju od koje joj se lice smrknulo, otišla je
do prozora. Gledala je zaljev i obrise silnih brodova na tamnome moru, mjesec
koji se dizao, šatore za zabavu i štandove podignute uzduž pristaništa, sve
osvijetljeno svjetiljkama i bakljama. Koliko ljudi... Počela je kršiti ruke. Kako će
u ovoj gužvi pronaći Francuze da im preda dnevnik?
- Opusti se, Diana - tiho je rekao prišavši joj sleđa, položivši ruke na njezina
ramena. - Bit ćete dobro, i ona i ti.
Pustio ju je i odmaknuo se. Odmah joj je uzmanjkala njegova blizina i
olakšanje koje je uz njega osjećala.
- Za nekoliko dana imat ćeš sve što želiš. Bit ćeš opet kod kuće, s Meri, i
nastavit ćete svoj život kao da se ništa nije dogodilo.
Samo bez njega. Zato što više neće imati razloga sastajati se s njom kad Meri
napokon bude na sigurnom, kad se dokaže da njezin brat nije bio kriv, u što je
uvjerena. Gubitak njega osjećala je tako opipljivo, kao što bi osjetila gubitak ruke
ili noge.
Okrenula se prema njemu nagnuvši glavu dok ga je gledala. Sad kad je znala
istinu, naučila je kako prodrijeti kroz masku koju je nosio, pročitati ga do te mjere
da je gotovo vidjela misli koje su mu se rojile u glavi.
Gotovo. Zato što je još uvijek od nje skrivao dio sebe.
- A ti, Christophere? - blago ga je pritiskala. - Što ti želiš?

Srce mu je preskočilo. To nije bila ponuda da postanu prisni, ne dok je bila tako
uzrujana zbog svog djeteta da je sva drhtala, čak i sada. Ipak, utroba mu se
nagonski zgrčila zbog iskušenja u koje ga je dovodila, zbog odgovora koji je htjela
ponuditi mračna strana njegova srca. Zato što je silno želio, više nego što je
zaslužio, pravdu, budućnost... Dianu.
Sad to ne može dobiti.
- Znam da želiš uhititi Garretta - tiho je rekla, pogrešno protumačivši njegovo
oklijevanje.
- Tu griješiš. Ne želim ga uhititi. Sam Bog zna da bih radije da to ne moram
učiniti, da nije učinio stvari koje je učinio. - Koliko je to želio! Nema pojma.
- Onda se nemoj zamarati time i nemoj ga uhititi.
Razvukao je usnice u strpljiv osmijeh. - Ne mogu to učiniti. - Čak ni za tebe.

111
 .
Prišla mu je bliže, zbog čega je mala prostorija odjednom postala sitna poput
one u kući za lutke. - Zato što si privržen Engleskoj.
- Da. - I Fitchu. Po cijenu svega ostaloga. Uključujući vlastiti život.
Podignula je bradu izazivajući ga malo. - Hoćeš li prihvatiti to kad se dokaže
da je Garrett nevin?
- Hoćeš li ti prihvatiti kad se dokaže da je kriv?
- Ne, zato što se to neće dogoditi.
Potisnuo je razdražen smijeh. - Jako si sigurna u bratovu nevinost.
- Sigurna sam u karakter svih muškaraca do kojih mi je stalo.
U utrobi je osjetio ogromnu prazninu zato što je znao da njega nije uključila
u tu skupinu. Bože pomozi, a htio je to.
Kad se htjela odmaknuti, zaustavio ju je uhvativši je nježno za lakat.
- Sada dok smo ovdje u Bradwellu - upozori je - morat ćeš stalno činiti točno
ono što kažem. Razumiješ?
Mala dama bila je toliko drska da se na to tobože uvrijedila. - Kad nisam?
Shvatio je kako je pametnije da iskreno ne odgovori, pa je kazao: - Možeš mi
povjeriti svoj život. - Molio je Boga da to učini. Sada kad se više nisu svađali, bilo
mu je stalo do toga što Diana misli o njemu. Jako. Uzeo joj je ruku i prinio je
svojim usnama kako bi joj poljubio dlan. - Zaboravi sve što si čula o meni. Vjeruj
samo onome što si vidjela vlastitim očima i što ti srce govori da je istina.
Kimnula je. Samo malen, jedva primjetan pokret. Međutim, osjetio je
olakšanje. Ne mogavši odoljeti da oboma pruži malo utjehe, nagnuo se poljubiti
je.
- Onda, ništa od vikara?
Zaustavio se, usana trunku udaljenih od njezinih.
- Bože, ne.
- Šteta. Baš bih uživala kad bih slušala propovijed o tome što znači biti čestit.
- Usprkos velikoj brizi koja je izbijala iz nje, u glasu joj se čulo zadirkivanje.
Očajnički se trudila biti što prirodnija, iako joj se svijet okrenuo naopačke i srce
ga je boljelo zbog nje. - To bi bilo jako zabavno.
- I kratko.
Kad su joj se usprkos brizi usne razvukle u lagan osmijeh, znao je da će sve
biti dobro. Da ona ima snagu i odlučnost izbaviti svoju kćer te da će napredovati
i kad njega ne bude.
Sad mu je stajala tako blizu da je osjećao njezinu toplinu i miris lavande koji
ju je poput oblaka obavijao. - Znaš, nitko stvarno ne vjeruje da želiš postati vikar.
Zašto to onda svima govoriš?
- Da živciram brata. - Slatki Lucifere. Prizivao je svu svoju snagu kako bi se
suzdržao da je ne digne u naručje i odnese u krevet, da s njom vodi ljubav onako

112
 .
kako želi još od one noći u gostionici. Da joj ublaži bol makar samo na nekoliko
sati.
- Uspijevaš li?
- Zapravo, predivno. - Osmijeh mu je izblijedio, a on zadrži pogled na njoj,
znatno dulje nego što je trebao. - Predivno. - Zaustavila je dah, a taj tihi zvuk
odjeknuo je u njemu.
Htio joj je odvratiti pozornost, a ovo je stvarno upalilo. Kod oboje.
Nakašljao se, a onda se dugačkim korakom odmaknuo od nje. Sad su bili na
sigurnoj udaljenosti, bez obzira na to koliko ga je to uzrujavalo. Ima i drugih
načina za odvraćanje pozornosti. Načina koji su znatno primjereniji, ali ne tako
ugodni.
- Posljednja dva dana bila si stisnuta u kočiji - kazao joj je tražeći bilo kakav
izgovor da se maknu iz sobe. Što dalje od kreveta. - Zašto ne bi iskoristila nekoliko
minuta da se do kraja smjestiš pa se vidimo dolje? Obići ćemo mjesto, razgledati
sajam, a ti ćeš protegnuti noge i udahnuti malo svježeg zraka.
- A poslije?
Pitala je za Francuze, ali on nije htio vratiti razgovor na to prije nego što treba.
Zato se napravio blesav. - Poslije, kad se vratimo ovamo, platit ćemo veliku svotu
novca da nam gore donesu večeru i za tebe vruću kupku, a onda ćemo se dobro
naspavati. - Nakreveljio se. - Ja ću biti na podu. Dobro?
Odmahnula je glavom. - Želim ostati ovdje u sobi dok god ne moram dostaviti
dnevnik. - Kršeći ruke pred sobom, počela je hodati po prostoriji. - Ne bih mogla,
ne dok drže Meri. Ne mogu misliti ni na što drugo osim na to kako je sigurno silno
uplašena, paze li na nju ili...
Zapela joj je riječ u grlu kao da se ne može prisiliti to reći. Uostalom, ne treba
zazivati vraga...
- Razumijem. - Stvarno, razumio je. S druge strane, nije li proveo cijelo
desetljeće primoran nositi se s nevoljama na jednak način? Uostalom, tako je
uspio preživjeti. Jedna laž za drugom. Sve dok nije naišao na Dianu. Sad je najviše
od svega želio da nestanu sve laži. - Baš zato moramo izaći. Moramo se pokazati
Francuzima, dati im do znanja da nam se mogu sigurno približiti. Što nas prije
nađu, prije će ti vratiti Meri.
Usto, možda će joj na jedan sat dati priliku razmišljati o nečemu drugome, a
ne o svom djetetu. Ako uspije. U svakom slučaju, dat će sve od sebe. Zato što ni
Meri ni itko drugi neće od nje imati nikakve koristi bude li smušena od siline
uzburkanih osjećaja.
Uhvatio ju je za ruku kako bi prestala koračati. - Razumiješ?
- Da. - No, uzrujano izgovorena riječ bila je tek nešto glasnija od udaha.
- Stalno ću biti uz tebe. - Nježno joj je zataknuo pramen kose za uho. -
Francuzi se najvjerojatnije neće javiti do sutra ujutro. - Uzrujano je kimnula.

113
 .
Srce mu se stezalo zbog njezine patnje. Usprkos glasu koji je u njegovoj glavi
vrištao da je budala, privukao ju je u zagrljaj i čvrsto stisnuo. Samo ju je htio
zaštititi, smiriti njezine strahove i utješiti je, barem malo.
Kad mu je obavila ruke oko struka kako bi pojačala zagrljaj i ondje našla
utjehu, tijelo mu je obuzela toplina kao nikada u životu. Ako je imao neke dvojbe
zašto to čini za nju, one su nestale poput jutarnje magle.
Spustio je usnice do njezina uha i kao da joj otkriva tajnu promrmljao: - Diana,
ti si jedna od najsposobnijih žena koje sam u životu upoznao. Snažna si i lijepa...
tako postojana. Ti ćeš ovo preživjeti i izaći iz svega još snažnija.
Nevoljko, pustio ju je iz zagrljaja i odmaknuo se. Potom se okrenuo izaći iz
sobe, maknuti se od nje dovoljno daleko, da mu se razbistri glava i da se
usredotoči na ono što ih čeka.
- Nisi odgovorio na moje pitanje - viknula je za njim. - O tome što želiš za
sebe?
Zastao je na vratima. Tražila je nemoguće. Htjela je da razmisli o svojoj
budućnosti drukčijoj od one koja dolazi, zato što on nije imao budućnost. Jednom
kad preda dnevnik ne bi li spasio Meri, Vlada će ga dokrajčiti.
- Znam - tiho je odgovorio. Potom je izašao u hodnik i zatvorio vrata.

114
 .
ŠESNAESTO POGLAVLJE

idi ovo! - Christopher pokaže na drugu stranu prolaza prema jednom od

V sajamskih štandova. - Nadao sam se da će netko to prodavati.
U žiži proslave, Diana se okrenula i promatrala kako Christopher ženi koja je
stajala pokraj rešetke postavljene iznad zapaljena ugljena na rubu sajmišta baca
novčić. Zagrabila je punu žlicu onoga što je pekla, stavila to u papirnati tuljac i
dala mu.
Pokraj njega, Diana se digla na prste da vidi što je to kupio. Večeras se silno
trudio oraspoložiti je tako što ju je odveo na sajam, a ona se silno trudila pokazati
mu da se zabavlja. Bio je to simpatičan pokušaj. Ma, vrag ga odnio, baš se trudio
da se osjeća posebno dok je s njim. Međutim, i dalje su je u podsvijesti
proganjale crne misli o Meri.
No, znatiželja je učinila svoje pa se nije mogla suzdržati da ne zaviri u tuljac.
Sitni prženi komadići otprilike veličine sitnog grožđa, mirisali su na sol i ribu... -
Komadići bakalara?
Dok ju je vodio dalje od vatre natrag u srce noćne zabave, stavio je jedan u
usta. - Obalni puževi. - Oko njih, proslava svetog Brendana bila je u punom jeku,
a malo mjesto oživjelo je jer su se svi zabavljali pripremajući se za sutrašnji,
znatno ozbiljniji sveti dan, blagdan toga sveca. Tog popodneva, mjestom je prošla
povorka ribara, mornara, žena i djece, stupajući od župne crkve do obale gdje je
mjesni župnik obavio godišnji blagoslov brodova i neslužbeno započeo bučno
slavlje uz jelo, piče, zabavu i ples koji će trajati dugo u noć.
Redovi prodajnih štandova i šatora ispunili su kosu padinu koja se dizala
iznad pristaništa, a prostor između njih napučila je gomila ljudi koji su kupovali
hranu, kojekakve sitnice i pili više nego što su trebali iz unajmljenih čaša i krigli.
Noć su obasjavale baklje i krjesovi.
Glazba nekih sastava razmještenih po sajmu širila se uokolo, prekidana
povicima glazbenika koji su ljude poticali na ples. Čulo se klicanje pobjednika
raznoraznih igara, a za njima podrugljive primjedbe gubitnika. Mnoštvo je bilo
prošarano maskiranim ljudima, a mnogi su bili odjeveni u gusare i sirene. Svi su
se jako dobro zabavljali.
Svi osim Diane.
Pokušavala je. Doista je pokušavala, zbog Christophera, ako ne zbog sebe,
zato što je njemu bilo jako važno da večeras misli na nešto drugo, a ne na Meri.

115
 .
Da barem nekoliko sati zaboravi na Francuze i njihove prijetnje i da jednostavno
uživaju u sajmu kao svaki drugi par koji je došao na proslavu.
Zato se prisilila na osmijeh i prihvatila je sudjelovanje u zabavi.
- Kakvi su to obalni puževi?
- Nikada nisi kušala obalne puževe? - Smjestivši se pokraj nje kako slučajno
na nju ne bi naletio netko u metežu koji je oko njih vladao, ponudi joj puža. - To
su mekušci koji žive duž obale. - Stavio je još jednoga u usta i tiho mljacnuo,
pokazujući kako ima dobar okus, očito pretjerujući ne bi li pobudio njezino
zanimanje.
- Mještani ih skidaju sa stijena, vade iz kućica pa kuhaju s češnjakom, paprom
i puno maslaca. - Budući da je bez riječi zurila u njega, zastao je usred žvakanja.
- Izvrsni su.
Zafrknula je nosom. - Odvratno!
Mahnuo joj je tuljcem pred nosom, mameći je. - Nisu kao francuski.
- Ne, hvala.
- Gdje je tvoja odanost Engleskoj?
Odgurnula je tuljac. - Puževi su puževi, bez obzira na narodnost.
- Kušaj. - Oči su mu blistale dok ju je nagovarao da uzme jednoga. - Svidjet
će ti se, uvjeravam te.
Pokazala je prema štandu preko puta. - Radije bih pečene kestene koje ondje
prodaju.
Ostao je zaprepašten. - Gdje ti je pustolovni duh? - Ipak, uhvatio ju je za ruku
i odveo kroz mnoštvo u smjeru koji je pokazala.
Uputila mu je prijekoran pogled. - Trenutačno mi ne nedostaje pustolovina,
hvala lijepa.
Ta izjava kod njega je izmamila zabrinuti pogled. Pokušavajući njezine misli
usmjeriti na nešto drugo, ubacio je još dva puža u usta i pitao je žvačući: - Kako
to da si odrasla na raznim egzotičnim mjestima, a nisi razvila sklonost prema
egzotičnim jelima?
- Ili barem spremnost da kušam neobična jela. To si htio reći? - Držala se blizu
njega dok su obilazili sajam. Morala mu se nagnuti bliže da je čuje od glasne
glazbe.
- To također. - Ponovo joj je pružio tuljac, ali ona ga je odgurnula mršteći se
zbog njegove upornosti.
- Da, na puno mjesta, ali uvijek blizu britanskih vojnih postaja, a one nisu
poznate po maštovitoj kuhinji. - Naglašeno se nasmijala i od njega izmamila
osmijeh. - Bio si u vojsci. Znaš kako je to. U jednu ruku daju ti odoru, a u drugu
posudu kuhane govedine i poriluka.
Trgnuo se. - Nemoj me podsjećati.

116
 .
Nije si mogla pomoći, pa joj se usne razvuku u osmijeh usprkos bremenu koje
ju je i dalje pritiskalo, za što ju je nagradio pomilovavši je po križima. Bilo je to
prisno milovanje prepuno osjećaja. Nisu imali budućnost, ali Diana mu je bila
zahvalna i na tim sitnicama koje joj je priuštio, ma kako male bile. Ovih nekoliko
dragocjenih sati mogla se osloniti na njegovu snagu.
Pojeo je posljednjeg puža, zgnječio tuljac u ruci i bacio ga.
- No, više nisi vojnik - podsjeti ga.
Ne, sad je na drugi način služio Kruni, ali život mu je bio potpuno drukčiji od
života njezina oca i bojnika Paxtona. Možda je njegova odora bila nevidljiva, ali
i dalje je morao slušati zapovijedi, i dalje je morao raditi sve što vlasti od njega
traže i ići onamo kamo ga pošalju.
- Što ćeš učiniti? - Osjetivši da se već pomalo udaljavaju, obavila je ruku oko
njegove da ostane blizu njega. - Ne možeš se vječno pretvarati da čekaš na život
u crkvi.
- Ne, ne mogu - smrknuto se složio. Prema načinu na koji je to rekao,
pretpostavila je da ga još nešto muči.
Dovraga, u duši se ludo ponadala da možda želi život izvan službe, zbog čega
je gotovo bez daha upitala: - Što ćeš onda raditi?
Nije odgovorio na pitanje, samo je ukočeno slegnuo ramenima. Potom joj je
uzvratio na isti način. - Što ti želiš učiniti sa svojim životom, Diana?
Ukipila se, iznenađena pitanjem. Nijedan muškarac nije ju do sada to pitao.
Pretpostavljali su da želi isto što i ostale gospođice iz otmjenog društva, haljine,
zabave, lijepu malu kuću u gradu gdje između popodnevnih gostiju i čaja može
trošiti vrijeme uređujući je. No, Christopher je iskreno želio znati i napokon je
shvatila da to nije zato što je želi navesti da se opusti.
Duboko je udahnula i s punim povjerenjem priznala: - Želim osnovati
dobrotvorno društvo u kojem će dječaci učiti kako se radi s konjima, tako da mogu
naći dobar posao trenera, kočijaša ili konjušara. Možda čak siguran položaj u
konjici.
- To je jako odvažno.
- Mislim da jest. - Prije je uvijek, u razgovoru s generalom i bojnikom, u tom
trenutku odustajala od te teme. No, s Christopherom se osjećala ohrabrenom i
zgrabila je priliku da mu objasni. - No, staje i ograđeni pašnjaci u Idlewildu već
su najveći u zemlji, a ima puno prostora za proširenje. Sad imamo dobre konjušare
i kočijaše, ljude koji su služili u vojsci pod generalovim zapovjedništvom, koji
mogu pomoćnike i stajske momke od početka naučiti kako se pravilno radi s
konjima, a momci mogu poboljšati svoj život. Ne samo svoj život nego i stanje u
svojoj obitelji. Puno dobrotvornih organizacija pomaže djeci, ali ne čine ništa za
obitelji. Moja će dobrotvorna organizacija biti takva. Mi ćemo pomoći svima.
- Pa i konjima.

117
 .
- Misliš da sam luckasta. - Nije se usudila pogledati ga. Nije htjela vidjeti isti
podcjenjivački i podsmješljiv izraz lica kakav je viđala kod oca i bojnika kad im
je pričala o svojim snovima.
- Diana, kad razmišljam o tebi - promrmljao je vodeći je dalje vijugavom
stazom prema pečenim kestenima - luckasta nije riječ koja mi pada na pamet.
Njegove promukle riječi prostrujale su kroz nju, grijući je na putu.
Ipak, uputio joj je sumnjičav pogled. - Ja sam mislio da želiš muža, obitelj i
vlastitu kuću. Nekoga tko će ti pomoći odgojiti Meri.
- Želim i to. Samo što... - Do sada je imala povjerenja u njega. Nema smisla
da se sad povuče, zato je priznala: - Nije tako lako naći muža.
Došli su do čovjeka koji je na maloj vatri miješao vruće kestene i Christopher
mu baci novčić u zamjenu za jedan tuljac. - Zašto nije? Ti si posebna žena, Diana.
- Kimnuo je u znak zahvale, a onda joj dao kestene umotane u papirnati tuljac i
poveo je dalje. - Možeš sama odabrati prihvatljiva gospodina.
- Nije to tako jednostavno. - Namrštila se gledajući kestene, izgubivši tek za
njima. - Prije vjenčanja moram biti sigurna da će me čovjek s kojim ću se vjenčati
dovoljno voljeti da mu povjerim Meri. Čovjeka koji će je voljeti kao i ostalu djecu
koju ćemo možda zajedno imati. - Nije bila u stanju pogledati ga, pa je
petljajući oko kestena dodala: - Čovjeka koji može osigurati uravnotežen život
kakav treba mala djevojčica kakva je Meri.
- I njezina majka.
Ukočila se, shvativši tu primjedbu kao blagu optužbu. No, nije griješio. -
Nakon što sam se cijeli život svakih nekoliko godina selila po cijelome svijetu u
neko novo mjesto, zar griješim što to želim?
- Ni govora. Međutim, moj rođak Robert osigurao bi ti sve to. - Uzeo je jedan
kesten i stavio ga u usta. Nije bila sigurna jer je žvakao, ali učinilo joj se da je u
njegovom glasu čula ljubomoru. - Zašto se nisi udala za njega?
- Robert je dobar čovjek, ali nisam bila potpuno sigurna da bi prihvatio Meri
kao moje dijete. - Laknulo joj je što mu je mogla priznati svoje sumnje. Jer nikada
prije ni s kim nije mogla razgovarati o tome. Cak ni s Garrettom. - Ne posve. Ne
s obzirom na to da je ugled najvažnija stvar u njegovu poslu. To bismo Meri i ja
ugrozile.
- Što je s bojnikom Paxtonom? - uhvatio ju je za ruku vodeći je kroz mnoštvo
koje se guralo. - Čini se da se jako zanima za tebe.
- To zanimanje nije obostrano. - Pružila mu je vrećicu jer joj više nije bilo do
kestenja. U posljednja dva dana otkako je Meri oteta, nije pojela više od nekoliko
zalogaja, a čak i sada krulilo joj je u želucu pri pomisli na hranu. - Uvjeravam te
u to, bez obzira na to čemu se general nada.
Ukipio se, ali lice mu je i dalje ostalo nečitljiva maska. - Znači, odabrao ti je
Paxtona?

118
 .
- On želi da budem sretno udana i misli da bi mi bojnik to omogućio.
- Samo ti ne želiš Paxtona. - Primijetila je da to nije bilo pitanje. - Nije imala
vremena razmisliti o tome, a on je već upitao: - Zašto ne? Čini se kao dobar čovjek
pred kojim je sigurna budućnost.
- U vojsci - dodala je, pošavši za njim u još veću gužvu. - U tome jest teškoća.
Ne mogu biti žena vojnika. Taj je život pretežak. - Suviše nesiguran, suviše
opasan... nije htjela Meri izložiti svemu tome.
- Silno se trudim da to ne shvatim kao uvredu. - Bacio je neželjene kestene. -
Realno gledano, i ja sam još uvijek vojnik, znaš.
Znala je i zbog toga joj se paralo srce. Ipak, pokušavala je ostati što mirnija
kad je odgovorila: - Onda je dobro što nisi zainteresiran vjenčati se sa mnom.
Nasmijao se ukočeno i samosvjesno. Usiljeno.
Više nije htjela razgovarati o tome. Ne s njim. - Kakav život ti želiš za sebe,
Christophere? Meni možeš reći. - Cinično je nakrivila usne. - Ja dobro znam
čuvati tajne.
Nasmijao se i osjetila je da njegova obrana popušta. Ipak, maska koju je nosio
i pod kojom se skrivao od svijeta i dalje je čvrsto stajala na svome mjestu. Hoće
li ikada biti u stanju potpuno vidjeti kroz nju?
- Ne mogu odgovoriti na to - kazao je, ali nije ju pogledao, nego se zagledao
u mnoštvo oko njih. Znala je da pogledom traži Francuze.
- Zašto ne?
- Moja budućnost ne pripada meni. - Kad se namrštila na taj zagonetni
odgovor, pretpostavljajući da još uvijek skriva istinu od nje, dodao je: - Ništa nije
sigurno, osim onoga što se događa u ovom trenutku i to da činim sve što mogu da
zaštitim tebe i tvoju obitelj.
Zbog siline osjećaja, zapeckale su je oči i nosnice. Kad je govorio takve
stvari... Za Boga miloga, kako je uopće mogla pomisliti da je bezobziran nitkov?
Sada kad ga je gledala, jasno je prozrela njegovu glumu, kao da na sebi ima
kostim. Baš kao što je jasno vidjela nedostatke u pričama koje je o njemu čula,
sve one detalje koji su sada bili jasni kao dan. Sada kad ga je gledala točno je
vidjela koliko je zapravo pun žara, snažan i odvažan. Također je vidjela da je
itekako stručan, sposoban i uspješan.
To joj je bilo grozno.
Bez obzira na to što je dokazao da je junak i što ga je general cijenio. Bez
obzira na to što mu je otvorena srca povjerila svoj život i spašavanje Meri. Ne
upravlja svojim životom. Ne, tako dugo dok je u službi Krune. Mogu ga poslati
bilo kamo i kad god ga Vlada zatreba. Kako bi mogla živjeti u stalnoj
neizvjesnosti ne znajući kad će se vratiti kući... ili hoće li se vratiti? Kakav bi
preokret njegov posao izazvao u njezinu i Merinu životu?

119
 .
Za nju i Christophera nema budućnosti. Sudbina je uništila posljednju nadu u
njihov zajednički život i prije nego što je počeo.
No, ta spoznaja nije ju spriječila da ga i dalje želi. Niti je spriječila njezino
ludo srce da ga voli.
Stala je i okrenula se prema njemu, uhvativši se za njegov prsluk kako bi
naglasila koliko joj znači, koliko vjere ima u njega. - Mogao bi imati sve što
poželiš kad bi to dopustio.
Prije nego što je izgubila hrabrost, uspravila se na prste i poljubila ga.

Kit se nije pomaknuo, potpuno ga je iznenadila. Dopustio je da ga poljubi, a usne

su joj bile meke i nježne dok su molećivo prelazile po njegovima. Gotovo
preklinjući. Kao da ga tim poljupcem želi uvjeriti koliko mu vjeruje.
Najviše od svega želio je vjerovati joj. Ipak, znao je istinu. Za njega nema
budućnosti.
- Diana, prestani. - Njezino ime bilo je molba za milost, dok su mu istodobno
ramena klonula, kao da ga je pogodilo to kako djeluje na njega, želja i čežnja da
bude njegova, i to ne samo tjelesno, da ne bude s njom samo večeras, nego do
kraja života. Nešto se duboko u njemu prelomilo i dok su se dijelovi njegova
srca rasipali poput krhotina stakla, prvi je put shvatio što sve nikada neće moći
imati.
Bilo mu je muka što će izgubiti nju.
Zgrabivši je za ramena, hrapavim je glasom rekao: - Ne mogu biti čovjek
kakvoga trebaš.
- Želim da budeš ono što jesi.
Pekla ga je ova tragikomična situacija. Deset godina živio je u laži, pretvarao
se da je drukčiji nego što jest... sve dok se nije pojavila Diana. Dok nije postalo
kasno.
Ruke su mu klonule niz tijelo. - Ne mogu biti ni to.
Oči su joj blistale pod svjetlom svjetiljke. Međutim, nije pronalazila riječi
koje bi ih oboje utješile u ovoj pokvarenoj igri koju im je sudbina priredila.
- Trebali bismo se vratiti u hotel. - Okrenuo se prije nego što je uspjela vidjeti
patnju u njegovu pogledu. - Oboje bismo se mogli odmoriti.
Oklijevala je pa je na trenutak zadržao dah prestrašen da bi mogla tražiti neke
odgovore, a ako to učini, što bi joj, dovraga, trebao reći? Da je voli, da je toliko
voli da bi žrtvovao sve da zaštiti nju i njezinu kćer?
No, hvala Bogu, osjetila je da ne želi razgovarati o tome, pa je tiho pristala. -
U redu.
Uhvatio ju je za ruku i poveo sa sajma. Mnoštvo ljudi pritiskalo ih je sa svih
strana. Hodala je uz njega toliko blizu da mu je suknjom doticala noge, a tu i tamo
se i sudarila s njim kad ih je netko u gužvi gurnuo.
120
 .
Međutim, imala je osjećaj da je kilometrima daleko, potpuno izvan njegova
dosega, a ponor između njih sa svakim se bolnim otkucajem srca sve više širio.
Ipak, čvršće ju je uhvatio za lakat. Neće je ostaviti sve dok ne bude prisiljen na
to.
Odjednom je stala, razrogačila oči i zinula zureći pred sebe u mnoštvo.
- Garrett? - Otresla je njegovu ruku i nesigurno koraknula naprijed kao da ne
može vjerovati vlastitim očima. Tada joj je lice preplavilo olakšanje i ona je,
krenuvši naprijed, promuklim glasom viknula: - Garrette!
- Diana, čekaj! - Međutim, kad ju je pokušao uhvatiti za ruku, ona mu je
kliznula iz prstiju i pojurila u gužvu prije nego što ju je uspio zaustaviti izgubivši
se u moru tijela.

121
 .
SEDAMNAESTO POGLAVLJE

rce joj je skočilo u grlo. Garrett! On je tu!

S Diana se probijala kroz gomilu ljudi koja se okupljala oko niza štandova i
šatora. No, nakon svakog prijeđenog koraka, gomila se sjatila oko nje i nije vidjela
dalje od nekoliko koraka ispred sebe. More ljudi dodatno je otežavalo
pretraživanje brojnih lica. Ipak, njezin brat bio je ovdje. Znala je to!
Oči je ne varaju, to nije bilo priviđenje, Garretta bi prepoznala bilo gdje. Čak
i ovdje.
Požurila je preko sajmišnog prostora, osvrtala se u svim smjerovima ne bi li
ga ugledala krajičkom oka. Srce joj je tako snažno tuklo da je između glasnih
udara koji su joj odzvanjali u prsima jedva uspijevala udahnuti. Bože dragi, gdje
je? No, živ je i zdrav i toliko joj je laknulo, da ga je samo htjela zagrliti. Potom ga
zadaviti što im je svima zadao toliko briga.
Samo što ga nije mogla naći. Nigdje. Ni traga od njega. Obuzme je sumnja pa
stane, bespomoćno spustivši ruke niz tijelo dok su je ljudi gurali sa svib strana.
Je li ga doista vidjela? Grlo joj se stegnulo. Možda je vidjela nekog drugog
muškarca, a kako toliko silno želi naći brata, povjerovala je...
Naprijed u mnoštvu, čovjek se okrenuo i pogledao prema njoj. Pogledi im se
sretnu... Garrett.
Tada se zavukao između dva drvena štanda i nestao u mraku.
Potrčala je za njim, tjerajući ljude s puta dok je posrćući srljala naprijed. Došla
je do uskog prolaza između štandova gdje ga je posljednji put vidjela i kliznula u
tamu.
Netko ju je zgrabio za ruku i povukao u štand. Uska daščana vrata zatvore se
za njom, a usta joj pokrije ruka prije nego što je uspjela vrisnuti.
- Na sigurnom si.
Srce joj je zapelo u grlu i ona promrmlja u čovjekov dlan. - Garrette?
- Uvijek si bila odgovornija od mene. - Maknuo je ruku. - Ti bi trebala mene
izvlačiti iz nevolje, a ne obratno.
U mraku zatvorenog štanda, jedino svjetlo dopiralo je kroz proreze između
dasaka, jedva je uspijevala razabrati...
- Garrette! - Ovila mu je ruke oko vrata i zagrlila ga. - Znala sam da si to ti!
- Ja sam - promrmljao je grleći je jednako čvrsto.

122
 .
Odmaknula se od njega, dlanovima mu obujmila lice okrećući ga amo-tamo,
tražeći trag ozljede. - Jesi li dobro? Jesi li ozlijeđen? - Pitanja su navirala iz nje,
kao i val olakšanja. - Gdje si bio? Rekli su mi da si otet, da si odavao podatke...
- Nemamo puno vremena. Imamo samo nekoliko minuta prije nego što
Francuzi shvate da su te izgubili iz vida i počnu te tražiti.
Kralježnicom joj prođe jeza. - Nekoliko trenutaka za što?
- Daj mi generalov dnevnik - naloži joj. - Budući da je oklijevala, navalio je.
- Znam da ga imaš uza se.
Zaboravila je na strah kad je shvatila mučnu istinu, bila je to izdaja.
Ono što joj je Christopher rekao, bilo je točno. Postoji samo jedan razlog zbog
kojeg bi njezin brat želio dnevnik, jedan način na koji je mogao doznati da je u
Bradwellu i da ga ima uza se.
- Radiš za Francuze - šapnula je, toliko tužna i ljutita da nije mogla govoriti.
Stisnula je dlanove u šake. - Zašto? Zašto to radiš?
- Ništa nije onakvo kakvim se čini. - Oči su mu blistale u mraku kad je ispružio
ruku. - Daj mi ga, Diana.
Bijes je ključao u njoj jer nije znala što bi mislila o njemu. Samo... - Ti si oteo
Meri da bi došao do dnevnika. - Bjesnjela je zaguravši šake u nabore suknje kako
ga ne bi napala. Najradije bi mu iskopala oči! - To si ti...
- Nikada. - Pogodila ju je snaga kojom je to izgovorio. - Radim na tome da
svi ostanu živi i zdravi, uključujući tebe i Meri.
- Živi i zdravi? - Riječi su joj zapinjale u grlu zbog bijesa i nevjerice. - Ona je
oteta!
- Ona je dobro - mirno je rekao. - Na jednom je imanju u blizini Idlewilda, za
nju se dobro brine par koji će je najvjerojatnije razmaziti.
Nije mogla vjerovati u to. - Lažeš.
- Ne lažem. Osoba koja ju je odvela ostavila ju je na tom imanju kako bi ondje
bila skrivena dok ne dobije dnevnik. Moji ljudi okružili su imanje i nadziru je
kako bi u svakom trenutku bili sigurni da je dobro.
- Ljudi? - ponovila je, zbunjena. - Ti imaš svoje ljude? - Pobogu, zar je njezin
brat bio u stanju nekome zapovijedati? Njezin svijet ne samo da se okrenuo
naglavačke, sav se pretumbao.
- Puno njih, spremnih djelovati čim dobiju zapovijed. - U tami se cinično
nasmiješio. - Najgore što joj se može dogoditi jest da je ogrebu mačke iz štaglja.
- Nemoj se šaliti.
- Ne šalim se.
Brzo je treptala kako se ne bi rasplakala od jada. - Da znaš gdje je, oslobodio
bije. Obavijestio bi generala pa bi on...

123
 .
- Još se ne može vratiti kući, ali moraš mi vjerovati da je na sigurnom. Znaš
da joj nikada ne bih učinio išta nažao i da ti ne bih lagao o njoj.
Hrapavim je glasom rekla, silno želeći vjerovati mu. - Na sigurnom je?
- Na sigurnom, vjeruj mi.
Hvala Bogu... Jao, hvala ti, Bože! Pluća su je pekla od isprekidanog daha dok
je hvatala zrak i ona se uhvati za njega kako joj od silnog olakšanja ne bi otkazale
noge.
- Moji ljudi neće dopustiti da joj se išta dogodi, obećavam ti. Međutim, ne
može se vratiti kući tako dugo dok Francuzi ne dobiju dnevnik. Moramo ovo
odigrati do samoga kraja. - Nježno ju je uhvatio za nadlaktice preklinjući je za
suradnju. - Vjeruj mi, Diana. Nikada te ne bih prevario.
Nije se opirala kad joj je gurnuo ruku u džep da uzme dnevnik.
Kad joj je u mraku okrenuo leđa i stavio ga na svjetlo koje je prodiralo između
dasaka, prelistao ga je tražeći određeni tekst. Kad ga je našao, pregledao je
stranicu, a onda ga ponovo spustio u mrak pa nije vidjela što radi s njim. Nije bilo
ni važno. Meri je na sigurnom i za nekoliko sati Francuzi će dobiti taj prokleti
dnevnik i više nikada neće morati razmišljati o njemu.
Okrenuo se prema njoj i pružio joj ga. - Uzmi.
- Vraćaš mi ga? - Potpuno se zbunila. Ako je Christopher imao pravo i njezin
brat radi za Francuze, onda ga ne bi trebao vratiti. Trebao bi ga sam predati
Francuzima. To bi trebala biti razmjena na koju čekaju. - Zašto bi ti...
- Ti ćeš ga predati Francuzima - rekao je ne obazirući se na to što je htjela
pitati. - Večeras će ti pristupiti, najvjerojatnije prije nego što odeš sa sajma. Kad
ga zatraže, daj im ga. Neće ti ništa učiniti ako se ne budeš opirala. Kad se vratiš u
Idlewild, Meri će te čekati ondje.
- Ti nećeš prisustvovati primopredaji?
- Ne. Ne smiju znati da sam ovdje. Ne smiješ im reći, jasno? - Ponovo joj je
pružio dnevnik pa pričekao da ga uzme i spremi u džep. - Kad ga zatraže, daj im
ga i prije zore bit ćeš na putu kući. Kao i Meri.
Stezalo ju je u grlu. - A gdje ćeš biti ti?
Bljesak nesigurnosti u njegovu pogledu rekao joj je istinu. Barem je nije
povrijedio lažući joj. - Možeš reći generalu da sam dobro i da ću se vratiti čim
mognem.
Uhvatila se za ono malo nade koja joj je ostala. - Mogu li mu isto tako reći da
ne radiš za Francuze?
Uputio joj je ukočen, prijekoran pogled, a onda iznenada promijenio temu,
srušivši tako sve njezine nade u to da nije izdajnik. - Dakle, čujem da si odsjela u
Sireni. S Christopherom Carlisleom.

124
 .
Bijesno ga je pogledala, uvrijeđena zbog miješanja u njezine stvari, pa mu
nije htjela odgovoriti. Zašto bi ona odgovarala na njegova pitanja kad on ne želi
odgovoriti na njezina?
- Čuvaj se Carlislea, Diana. Nije onakav kakvim se čini.
Nije se ni trudila sakriti koliko je povrijeđena. - Nisi ni ti.
Osmijeh mu je izblijedio.
- Ja točno znam tko je Carlisle. - Garrett je očito znao.
- Rekao mi je da radi za Ministarstvo unutarnjih poslova.
- Ima on još tajni.
Srce joj je zadrhtalo. Ne, sve joj je kazao... Međutim, sumnja ju je natjerala
da šapne. - Kakvih tajni?
- Ti ga pitaj. - Krenuo je prema vratima. - Nikome nemoj reći da si me vidjela.
- Zašto ne smijem...
Klisnuo je kroz vrata i zatvorio ih za sobom prije nego što je uspjela jurnuti
za njim, zabravivši ih tako da ih nije mogla otvoriti.
- Garrette! - Lupala je šakama po daskama. - Vrati se! Moram doznati... vrati
se!
Daske su štropotale pod njezinim udarcima, ali zvuk se izgubio zbog buke
sajma. Žestoko opsovavši, objema je rukama zgrabila vrata, povukla ih svom
snagom i otvorila.
Istrčala je iz štanda u prostor sajma okrećući se u svim smjerovima, ali
Garretta nije bilo. Nestao je u razigranom mnoštvu.
Bijesan i ljutit krik navirao joj je na usne. Pogledom je obuhvatila prostor oko
sebe... ništa. Nije ga bilo nigdje na vidiku.
Nestao je. Kao da nije bio tu.
More tijela, dim baklji i svjetiljki, svi ti mirisi, buka, sve ju je pritiskalo dok
nije imala osjećaj da će se ugušiti. Mora otići s ovoga mjesta. Odmah.
Probijala se kroz mnoštvo žudeći za zrakom i prostorom. Nije imala pojma
kamo ide, nije imala pojma kojim će putem doći do hotela, gdje će je Christopher
naći. Prolazila je uz red štandova uz koje je ranije prošla u nadi da će je to odvesti
iz ovog pomičnog labirinta u koji se pretvorio sajam.
Stala je. Osjetila je jezu pri dnu kralježnice.
Netko ju je promatrao.
Polako se okrenula i pogledom pretražila mnoštvo. Svi su se muvali,
razgovarali i smijali se, jeli i pili. Nekoliko parova nasumično je plesalo u
prolazima. Sad je bilo više maskiranih i kostimiranih osoba nego onih u običnoj
odjeći, a mnoštvo se uskomešalo, gibajući se poput morskih valova...

125
 .
Osim dvojice mladih muškaraca u mornarskoj odjeći, koji su se kroz gomilu
provlačili ravno prema njoj. Nisu skidali pogled s nje i nisu se obazirali na zabavu
oko sebe.
Francuzi. Dolaze po dnevnik? Garrett joj je rekao da će joj prići prije nego
što ode sa sajma. Međutim, strah joj je kolao žilama.
Ne može to učiniti, ne kad Christopher nije kraj nje, pa se polako počela
povlačiti kroz vrevu.
Oni su pretegnuli korake.
Diana se okrenula i potrčala. Srce joj je snažno tuklo dok se probijala kroz
mnoštvo ne mareći za to koga je odgurnula, kao ni za ljutite povike i psovke
upućene njoj. Trči! Garretta nije bilo na vidiku, od Christophera ni traga... Trci!
Nije se usudila usporiti i osvrnuti se, ali sa svakim korakom osjećala je da su joj
mladi mornari sve bliže.
Slezenu joj je probadao jak bol. Posrćući naprijed, pritisnula je dlan na struk
pokušavajući na taj način odagnati bol i nastaviti dalje.
Pod prstima je osjetila tvrdi rub dnevnika u džepu suknje. Svjesna da im ne
može pobjeći, zaustavila se. Ljutito kriknuvši zbog predaje, okrenula se prema
njima, izvukla dnevnik iz džepa i kao oružjem počela mahati njime.
Zaustavili su se udaljeni manje od deset koraka i zagledali u nju, poput pasa
koji su zeca stjerali u kut.
- Ovo želite? - Mahala je dnevnikom po zraku, privukavši pozornost mnoštva
oko njih glasno postavivši pitanje, ovoga puta na francuskome.
Više je nije bilo briga tko će je vidjeti, tko će čuti što se zbiva. Njezina je
obitelj u opasnosti i prokleti bili svi koji su je natjerali da se boji za one koje voli!
Jedan od muškaraca pokazao je na dnevnik i kimnuo. Potom je ispružio ruku
i pozvao je da mu priđe.
Hoću vraga. - Ako ga želite, dođite po njega - viknula je tresući se od bijesa
i straha - i pustite moju obitelj na miru!
Potom je, što je jače mogla, bacila dnevnik na dvojicu muškaraca.
Okrenula se i još jednom dala u trk. Krajičkom oka vidjela je kako su dvojica
muškaraca zaronila u more tijela u potrazi za knjižicom. Osjeti slast pobjede, ali
nedovoljno da bi odagnala strah.
Ne stajući kako bi se osvrnula, nastavila je trčati.
Promijenila je smjer i krenula prema rubu sajma blizu pristaništa dokle nije
dopiralo svjetlo slavljeničkih baklji i krjesova. Sigurnost je ležala u tami, a ona je
očajnički željela pobjeći. Bespomoćna i ranjiva, posrtala je dalje prema
mračnome zaljevu.
Bez upozorenja, pred njom se stvorio muškarac. Udarila je snažno u njegova
prsa i zateturala korak natrag. Njegove su je ruke uhvatile i umirile.

126
 .
Uzdahnuvši, digla je glavu i pogledala u njegovo lice. Olakšanje ju je gotovo
shrvalo. - Christophere!
- Ovuda! - Zgrabivši je za ruku, povukao ju je trčeći prema doku.
Posrtala je uz njega nastojeći pratiti njegove dugačke korake. No, nije
usporavao.
- Francuzi imaju dnevnik - rekla je zadihano. - Vidjela sam Garretta... Meri je
na sigurnom. On zna gdje je. Ona je na sigurnom!
- Dobro - pogledao je unatrag prema sajmu - ali mi nismo.
Gotovo trčeći odveo ju je do drvenog mola uz koji su bili privezani čamci i
dalje u mrak. Slijedila ga je s punim povjerenjem još jednom predavši svoj život
u njegove ruke.
Kad su stigli do kraja mola, skočio je u mali čamac privezan za mol i povukao
je za sobom na malu krmenu palubu. Jednim zamahom noža prerezao je konopac,
odgurnuo čamac od mola i pustio ga da otplovi u mračni zaljev. Tada je otvorio
vrata male kabine u potpalublju i gurnuo je unutra.
Pala je na leđa lagano udarivši o tanki madrac koji je prekrivao svaki
centimetar uskoga poda kabine pa ostala bez daha kad je došao za njom i poklopio
je visokim, krupnim tijelom. Usne su mu se spustile na njezine. Taj poljubac imao
je jednu jedinu svrhu, da joj njime pokaže svoje olakšanje što je opet s njim i što
se živa i zdrava vratila u njegov zagrljaj. No, djelovao je i tako da se pod njim
bespomoćno rastopila.
Kad je konačno dignuo glavu prekinuvši poljubac kako bi oboje došli do daha,
u mraku se zagledala u njega. Srce joj je zadrhtalo zbog silne brige i ljubavi koje
je vidjela na njegovu licu.
- Christophere! - Prsti su joj drhtali dok je njima slijedila njegov sve širi
osmijeh, na što je odgovorila jednakim osmijehom. Dušu joj ispuni sreća kakvu
nikada nije iskusila. Prvi put otkako je Garrett nestao povjerovala je da će sve biti
dobro. - Gotovo je, možemo...
- Pssst. - Svojim je usnama dotaknuo njezine kako bi je ušutkao, a onda joj je
stavio usta na uho i šapnuo: - Ne želimo da nas netko čuje. Samo želimo otploviti
s plimom, poput čamca koji se otrgnuo s veza.
Međutim, to da bi ih netko mogao čuti bilo je posljednje što joj je bilo na
pameti kad su mu se usne vratile na njezine. U polaganom i strastvenom poljupcu
osjećala je ugodu, utjehu, toplinu i čežnju.
Obavila mu je ruke oko vrata i izazovno se izvila prema njemu, preplavljena
srećom što je Meri na sigurnom i užitkom što se nalazi u njegovu slatku zagrljaju,
što je pritišće njegovo tijelo i što sa svakim otkucajem srca njegova snaga prelazi
na nju.
Prste je nježno uplitala u meke kovrče na njegovu vratu, potičući ga nijemo
da pojača poljubac, što je on i učinio dražeći vrškom jezika njezine vrele usne sve
dok ih nije rastvorila.
127
 .
Tiho je zastenjao, gurnuo jezik u njezina usta i ondje počeo istraživati,
kušajući i prisvajajući jednakom mjerom. Zadrhtala je kad joj je jezikom
zavodnički prešao duž cijele usnice potičući je da mu uzvrati istom mjerom. Kad
je to učinila ovlaš kružeći svojim jezikom oko njegova, iz grla mu se oteo jauk.
Gurnuo joj je ruku u kosu držeći joj glavu na miru pa počeo drsko i u
nemilosrdnom ritmu navaljivati na njezine usnice, zbog čega je zadrhtala.
No, to je bio samo poljubac, a ona je žudjela za puno više od toga. Htjela je
mir i sigurnost za koje je znala da će ih naći u njegovim rukama, nekoliko sati
sebičnog užitka u kojim bi mogla zaboraviti sve svoje nevolje i jednostavno
osjetiti toplinu, ženstvenost... osjetiti se željenom.
Otrgnula je svoje usne od njegovih i položila ih na njegovo uho te ga čvršće
zagrlila. Stisnuvši se obraz uz obraz, dok je njegovo teško tijelo ležalo na njoj,
osjećala je kako brže diše i kako mu lupa srce. Ne zato što ga netko lovi.
- Molim te - dašćući mu je šapnula na uho. Ta jedna jedina riječ prostrujila je
njegovim tijelom izazvavši muževno drhtanje, napetost mišića i udova dok su
ležali tako isprepleteni. - Meri je na sigurnom, mi također. I trenutačno smo
zajedno. - Utisnula mu je molećiv poljubac u uho. Kao odgovor na to, on
duboko udahne. - Uzmi me.
Čvrsto je stisnuo oči, a lice mu se stegne zbog žaljenja. - Zaslužuješ više od
jedne noći, a to je jedino što ti mogu dati, jednu noć tjelesnog užitka, ništa više.
U svakom slučaju, nikakvu budućnost, a ujutro ćeš me mrziti.
- Neću - rekla je teško dišući. A njezin se šapat gotovo izgubio zbog
zapljuskivanja vode o trup čamca. - Nikada ne bih...
- Mrzit ćeš me - odlučno je ponovio. - Zato što ću rado uzeti sve što nudiš, a
ništa ti ne mogu dati zauzvrat. - Naslonio je glavu na njezino čelo, a usne su joj
bile tako blizu da ih je draškao njegov topao dah. - Sveti Bože, Diana... zar ne
razumiješ? Ne mogu ti pružiti mir i sigurnost koje tražiš. Nakon svanuća, ne
mogu ti ponuditi nikakvu budućnost.
- Znam da imamo samo ovu noć, da će se ujutro sve promijeniti. - Kad se
počeo buniti, pridigla se da mu poljupcem pokrije usta i odagna sve njegove
sumnje, kao da će sve nestati u njoj. Iz nje provali gorka istina... - No, draža mi je
samo jedna noć s tobom nego nijedna.
Lice mu preplavi bolan izraz, a glava klone uz lagan drhtaj. - Ne želim da još
jednom proživiš što si proživjela s Johnom Meredithom.
Napokon pri spominjanju Johnova imena nije osjetila bol. Još uvijek je
osjećala tugu i to se neće promijeniti, ali više ne žaluje. Prošlost više nije utjecala
na nju. Sad je važan ovaj trenutak i radost koju će joj donijeti ova noć s
Christopherom.
Dirnuta njegovom brigom, provukla mu je drhtave prste kroz kosu na
sljepoočnici. - Noćas neću ostati trudna.

128
 .
Oklijevao je, kao da je mislio na nešto drugo, ali ni po cijenu života nije joj
padalo na pamet što bi to moglo biti. Tada je tiho rekao. - Zaslužuješ puno bolje.
Bolje od muškarca koji ju je večeras spasio i pobrinuo se da u noći bude na
sigurnom? Muškarca koji je bio ovdje u Bradwellu samo zato da bi joj pomogao
spasiti kćer, a nije morao, koji je mogao uzeti dnevnik i upotrijebiti ga za vlastiti
probitak, napustivši njezinu obitelj kad im je bilo najpotrebnije?
Bolje od vođenja ljubavi s čovjekom koji je pravi junak?
- Ne, ne zaslužujem - šapnula je uhvativši mu lice dlanovima i okrenuvši ga
prema sebi da ga poljubi. Promrmljala je uz njegove usne: - Vodi ljubav sa mnom,
Christophere.
Ovaj put više se nije mogao obuzdati. Zagrlio ju je i okrenuo se na leđa,
našavši se ispod nje prije nego što je uspjela doći do daha.

129
 .
OSAMNAESTO POGLAVLJE

it ju je prebacio na sebe. Njezine pune usne od iznenađenja su oblikovale

K veliko O.
Drhtavim prstima pomilovao ju je po obrazu. Bože sveti, kako je lijepa.
Ležala je na njemu pritisnutih grudi, a suknje i nogu obavijenih oko njega.
Uhvatila mu se za ramena kako bi zadržala ravnotežu. Mišići su mu se napeli pod
njezinim prstima otkrivajući koliko je silno želi. Isto je bilo i s tvrdom izbočinom
na njegovim hlačama koja joj je pritiskala donji dio trbuha.
- Reci mi da prestanem - kazao je promuklim glasom - i učinit ću to.
- Ne - odgovorila je teško dišući. Tiho kao i noć oko njih. Prsti su joj drhtali
kad su ga uhvatili za sako da joj ostane blizu. - Neću to reći.
Hvala ti, Bože. Zato što ga ni divlji konji ne bi mogli odvući iz njezina
zagrljaja.
Ispružio je ruku, izvadio joj ukosnice i bacio ih. Tiho su udarile u stražnji zid
male kabine. Gledao ju je ravno u oči dok joj je rukom prolazio kroz kosu i pustio
je da joj padne preko ramena. Neki pramenovi pali su naprijed škakljajući ga po
prsima.
- Ako se predomisliš, mogu spavati vani na palubi - zavodnički je zadirkivao.
- Ne, nećeš.
Počela je kratko i ubrzano disati kad su mu ruke kliznule na njezina leđa do
niza sitnih dugmadi. Otkopčao ih je, jedan po jedan, sve dok joj gornji dio haljine
nije spao s prsa. - Uzet ću jedan pokrivač, sklupčaj se ispod njega i bit će mi dobro.
Imat ćeš cijeli krevet za sebe.
- Ne, nećeš. - Duboko je udahnula kad je prstima uhvatio čipku koja je bila
ukriž našivena na njezin kratki korzet, povukao je i razvezao.
Nije mogao a da se ne nasmije. Niti je mogao spriječiti trnce koji su ga bockali
iza koljena i polako se penjali, žareći ga svuda gdje je njezino tijelo dodirivalo
njegovo. - Onda ću jednostavno sjesti van u svom kaputu.
- Nećeš ni to.
Trnci su se popeli do prepona pretvorivši se u pulsirajući pritisak.
Nikad se prije žene nisu opirale njegovu naručju.
S druge strane, nijedna nije bila Diana Morgan.

130
 .
- Što ćemo onda raditi ako ostanem ovdje, hmmm? Kakvo ti zadovoljstvo
mogu priuštiti? - Kad joj je spao korzet, gurnuo je ruku u njezin steznik, ispod
košarice i dlanom joj obujmio dojku. - Što bih mogao učiniti da počneš vrištati?
Nagnula se naprijed, čvršće se pritisnula o njegov dlan i dašćući rekla: - Što
god... želiš.
Kad se počeo igrati njezinom bradavicom, zastenjala je, a puteni zvuk u njemu
je izazvao vatru. - Jako si sigurna u to.
Otvorila je oči i zagledala se u njega. Nije mogao spriječiti stezanje u prsima
kad je ugledao taj izraz lica, tako poseban i ranjiv. Pun osjećaja. Za njega. Osmijeh
mu se izgubio zbog tolike žestine.
- Sigurna sam kad si ti u pitanju - šapnula je. Nato mu je dlanovima obujmila
lice, privukla ga k sebi i poljubila.
Preplavila ga je žestoka čežnja kakvu nikada nije osjetio i neugodna tjeskoba
jer je znao da im preostaje samo tih nekoliko dragocjenih sati. No, trebao ju je.
Ma ne, puno više od toga. Duša mu je vapila za njom, kao što pustinje vape za
kišom.
Pružio je ruku da joj skine haljinu.
- Christophere, čekaj.
Zaustavio se, u strahu da se ipak predomislila.
U očima joj je zablistala nježna molba. - Sada točno znam kakav si, dobar i
hrabar, i takvom se muškarcu noćas želim predati. - Usnama je dodirnula njegove
i tako čeznutljivo šapnula da mu je od toga miloga zvuka zadrhtalo srce. - Nikada
u životu nisam bila sigurnija ni u što.
Ono što je željela pogodilo ga je kao strujni udar. Više od deset godina igrao
je ulogu nitkova i propalice ne dopuštajući da ijedna žena otkrije kakav je zapravo,
čak ni onda kad je bio duboko u njoj. Srce je ostavljao na sigurnoj udaljenosti.
Uvijek.
Međutim, Diana je željela puno više od njegova tijela. Željela je s njega
odstraniti svako pretvaranje baš kao i sve slojeve odjeće, dok ga potpuno ne ogoli.
Plašio ga je značaj svega toga.
Kad je gurnula ruku pod steznik kako bi svojom pokrila njegovu i ohrabrujuće
je stisnula, nestale su sve njegove sumnje, a ostalo je samo uvjerenje da je to što
noćas rade dobro i ispravno. Potom je ostala samo ona.
- Želim te, Christophere. - Palcem mu je milovala donju usnicu. - Želim voditi
ljubav s tobom.
Oči su ga zapekle i nije mogao zaustaviti drhtanje koje ga je obuzelo.
- Dopusti mi - šapnula je tako tiho da su njezine riječi bile tek nešto glasnije
od daha.
Iako je bio mrak, gledala ga je ravno u oči, a potom pružila ruku, uhvatila rub
haljine i polako je skinula s tijela.

131
 .
*
Diana je dignula ruke dok je preko glave skidala haljinu, a onda ju je, nepotrebnu,
spustila pokraj madraca. Za njom je pao steznik pa je ostala samo u tankoj
pamučnoj potkošulji i čarapama.
Mirno ga je zajašila, bez imalo srama, iako ju je s unutarnje strane bedara
pritiskao njegov uzdignut ud. Kad je zadrhtala, to nije bilo zbog zebnje, nego zbog
žudnje. Nije imao pojma koliko ga želi. Namjeravala mu je to pokazati. Polako
mu je razvezala maramu oko vrata pustivši je da padne na ležaj. Potom je
uzela kaput, povukla ga preko ramena pa niz ruke. U tom trenutku, dok su mu
ruke bile iza leđa, sputane rukavima kaputa, počela se od srca smijati. Zašto ga ne
bi malo izazivala kao što bi i on nju?
Nagnula se naprijed, sporo mu poljubila goli vrat, podbadajući: - Mislim da
mi se sviđaš ovakav.
Uz grimasu ju je upitao: - Bespomoćan?
Vragolasto se nasmiješila i polako mu liznula kožu. Bože, kako je imao divan
okus. - Kao moj zatočenik.
Nasmijao se, a taj duboki zvuk slasno je odjeknuo u njoj. Bio je to mali
podsjetnik na to koliko su povezani i koliko će povezaniji biti za samo nekoliko
trenutaka. Sve veći pritisak koji je osjećala između nogu razbuktao se od same
pomisli na to.
- Predlažem ti da s palube uzmeš komad užeta i zavežeš me kako treba -
promrmljao je - ali...
- Ali bojiš se da ću pomisliti da si razvratnik?
Dignuo je obrvu. - Bojim se da ćeš doista to učiniti.
- Nikada. - Skinula mu je kaput do kraja i milim glasom rekla: - Želim da su
ti ruke slobodne.
Shvativši što želi, gurnuo je ruku pod njezinu potkošulju i polako joj počeo
milovati vanjsku stranu bedara.
Otegnuto je i polako udahnula pa zaklopila oči, prepustivši se užitku koji su
joj pružali njegovi topli dlanovi na njezinim golim nogama. Opijena njegovim
okusom i dodirima, nije ni bila svjesna da je, nakon što mu je skinula prsluk i
naramenice, prebacio košulju preko glave i svukao je.
Međutim, postala je itekako svjesna kad je pod rukama osjetila njegova gola
prsa i počela ih milovati. Mišići su mu se napinjali i drhtali pod tim znatiželjnim
prstima, a disanje mu je postalo plitko i ubrzano kao i njezino. Kad je noktom
zagrebla po njegovoj bradavici, snažno je udahnuo.
- Oprosti - šapnula je.
- Ne, nije... - Glas mu se pretvorio u duboko stenjanje kad je na to mjesto
položila usne da ga pokajnički poljubi. - Diana.

132
 .
Ohrabrena njegovom reakcijom, uhvatila ga je za ramena i nježno gurnula na
leđa da ga može ljubiti po prsima te se prstima i jezikom igrati njegovim
bradavicama, onako kako je prije on radio njoj. Koža mu je bila topla i meka,
obrasla dlakom sve do pupka i još niže. Vrhom jezika slijedila je taj put sve do
dna trbuha. Kao odgovor na to čvršće joj je stegnuo nadlaktice, ali nije ju
zaustavio, čak ni onda kad mu se tijelo ukočilo pod njom.
Kad je došla do ruba hlača, zastala je. Do ove večeri bila je samo s jednim
muškarcem, a to je bilo davno. To što su imali bilo je slatko i nježno, a ona se
nikada nije usudila ovako ga ljubiti. No sada, s Kitom, ljepota osjećaja koje je
gajila za njega pratila je tjelesna žudnja da joj pruži užitak i da mu ona uzvrati na
isti način jer je osjećala da i njega hvata sve veća strast.
Pomilovao ju je po obrazu. - Ne moraš...
Ušutkala ga je liznuvši mu pupak, zbog čega je sav zadrhtao. Prije nego što je
uspio povratiti dah, drhtavim prstima otkopčala mu je rasporak i posegnula da ga
izvadi iz hlača.
Opčinjena prizorom, prstom je prošla cijelom duljinom njegova ukrućena uda
oslonjenog o njezino bedro. Zgrčio se pod njezinim dodirom, što ju je samo
potaknulo da ga još smionije ispipa milujući ga polagano prstima.
- Ali ja to želim - šapnula je, čvrsto ga uzevši u ruku da ga umiri, a onda je
spustila usne. Usnicama je okrznula glavić nakon svake riječi: - Okus je previše
dobar da bih to propustila.
Kad se odmaknula i oblizala usnice uživajući u okusu koji se ondje zadržao,
nije očekivala takvo stenjanje koje je izazvala kod njega. Naglo ga je pogledala u
oči i shvatila da bulji u njezine usne intenzivnije nego što je ikada iskusila.
U njoj plane razuzdana slast. Pustila ga je da se nagleda, a onda hrabro spustila
glavu i utisnula vlažan poljubac ravno na njegov vršak. Nije ju bilo sram tako ga
ljubiti, nije imala razloga i jednom i drugom uskratiti užitak tog novog iskustva.
To je muškarac kojem se željela predati, a taj dio njega bio je središte njegove
muževnosti. Kako da mu ne pokaže koliko joj znači? Sebično gledano, kako da si
to uskrati?
Zato je rastvorila usnice i polako ga uzela u usta.
- Sveti Bože - zastenjao je i gurnuo joj prste u kosu.
Zaklopila je oči i prepustila se uživanju u nježnoj koži povrh čelične čvrstine
u ustima, slatko-slanom okusu na jeziku, snazi njegovih prstiju skvrčenih na
njezinu tjemenu. U njoj se potpuno razbudila dugo uspavana ženska žudnja i
potreba, a tijelo joj je oživjelo u tisuću titravih žmaraca.
Kad je jezikom okružila okrugli glavić i kušala kapljicu tekućine koja se
pojavila na uskom otvoru, tiho je zastenjala. Suze su joj došle na oči i zadrhtala
je, potpuno svladana njime.
- Diana - progovorio je hrapavim glasom dok mu je ruka klizala niz njezino
tijelo milujući joj dojke preko potkošulje. Ukrućene bradavice već su stršale, a
133
 .
zbog njegovih prstiju počele su je boljeti i pulsirati usporedo sa sve većim
nestrpljenjem između bedara.
Kad joj je gurnuo ruku između nogu i pomilovao razgolićene nabore, umalo
joj je srce iskočilo iz grudi. Bila je uvjerena da je i on to osjetio. Međutim, nije
oklijevao sa svojim milovanjem, njegovi pokreti postajali su žešći kad god mu je
nanovo oblizala ud, sve dok nije gurnuo dva prsta u nju.
Zaprepaštena, izgubila je nadzor i zubima zagrebla po osjetljivom vršku.
Presavio se tik do njezina jezika.
- Isuse. - Od užitka je tiho kriknuo, iako se u promuklom glasu osjetila
nevjerica da se to doista dogodilo. Milujući je iznutra, izazovno uvijajući prste pri
svakom uvlačenju i izvlačenju da se počela tresti, upozori je: - Nastaviš li tako...
- Kako? - uzvratila je i ne samo zagrebla zubima nego se odvažila i počela ga
grickati duž cijeloga uda. U njoj su se svi najsitniji mišići stegnuli oko njegovih
prstiju pokušavajući ih namamiti još dublje u sebe i ona tiho zastenje osjećajući
kako se javljaju prvi znaci nadolazećeg vrhunca.
Dašćući je upitala: - Što ćeš učiniti?
Progutavši psovku, obujmio ju je rukama i okrenuo na leđa. Dignuo joj je
potkošulju do struka i jako joj raširio noge ispod sebe, ugnijezdivši se između
njezinih bedara. Nije ju prestajao gledati u oči kad je uzeo ud i usmjerio ga prema
njezinu središtu, potom joj je uzdignuo bokove i jednim spretnim pokretom
uronio u nju, vrelu i usku.
- Vodit ću ljubav s tobom - odgovorio je, a onda se počeo pomicati u njoj,
polaganim, moćnim, samosvjesnim pokretima od kojih je ostajala bez daha.
- Christophere! - tiho je sretno poviknula, obavila ruke i noge oko njega i
čvrsto ga primila.
Jao, bilo je divno! On je bio divan. Uživala je u slasti što ju je napokon
ispunio, što na sebi osjeća njegovu težinu, što su tako blisko povezani da više nije
znala gdje završava on, a počinje ona. Svako uranjanje u nju pratilo je tiho
stenjanje iz dubine njegova grla kao da je potpuno izgubio nadzor nad sobom. Pri
svakom povlačenju zavrtio bi bokovima, zbog čega su joj se otimali uzdasi jer je
očajnički željela da ponovo prodre u nju cijelom duljinom.
- To je... to je tako... - Stenjala je i izvijala se prema njemu, nogu uprtih o
madrac kako bi se odgurivala i bolje prihvatila svaki nalet njegova tijela na svoje.
- Lijepo? - upitao je promuklim glasom, jedva dišući u napornim pokušajima
da se potpuno uvuče u nju.
- Jako - odgovorila je dašćući, uhvativši se čvrsto za njegove bicepse.
- A ovo? - naslonio joj je lijevu nogu na svoje rame, otvorivši je pod sobom u
novom predivnom kutu.
Kad je uronio u nju, ušao je tako duboko da je ispustila prigušeni krik užitka.
- Da! O, da...

134
 .
Zadrhtala je kad joj se između nogu počela nakupljati žitka toplina, točno
ondje gdje su im bila spojena tijela, prijeteći da će je uništiti. Nožne su joj prste,
još uvijek u čarapama, golicali trnci. Čak je i sada osjećala kako je po unutarnjoj
strani bedara grebu njegove hlače i grubi rubovi njegovih čizama kad je ispružila
nogu uz stražnju stranu njegova lista, pokušavajući promijeniti položaj i suzdržati
se da ne svrši što je moguće dulje.
No, to neće potrajati, pogotovo bude li se i dalje zdjelicom ovako trljao o
njezin klitoris. Svaki dodir osjećala je u vršcima prstiju i nije mogla zaustaviti val
koji je bujao u njoj, nije mogla spriječiti da se vrela žitka tekućina usred njezina
tijela razlije...
Kriknula je kad ju je potresao snažan drhtaj i preplavio užitak. Tijelo joj se
zgrčilo oko njega, stežući se i opuštajući u valovima. Čvrsto se držala za njega,
poletjevši preko ruba slatkog rasterećenja.
Usporio je pokrete, usprkos tome što je još uvijek bio uspravan i tvrd u njoj,
i pustio da ga zapljusne njezino uživanje kao što su valovi lagano zapljuskivali
mali čamac na kojem su bili.
Kad je došla do daha, opet se počeo gibati. Ovoga puta ne bezumno i
strastveno kao prije, nego polako i odmjereno uranjajući u tu toplinu koja ga je
čvrsto obujmila. Zagrlio ju je i ona shvati da ne opći s njom... nego vodi ljubav.
Suze su joj se pojavile na trepavicama i ona čvrsto stisne oči. Svim svojim
bićem htjela je u pamćenje urezati ovaj trenutak, njegovo tijelo na svojemu, da to
nikada ne zaboravi.
- Diana - promrmljao je, obraza stisnuta uz njezin, usana na njezinu uhu, ne
prekidajući polagano ljuljanje na njezinu tijelu. Šaptao je tako tiho da ga nije čula,
ali srcem je razumjela svaku riječ... prelijepa Diana... boginjo... anđele.
- Christophere - šapatom je uzvratila utisnuvši mu poljubac u obraz, čvršće ga
stegnuvši i rukama i nogama. - Moj Christophere.
Jedna je suza kliznula, neprimijećena u mraku. Nije ju obuzela tuga, nego
neizmjerna radost. Još nikada u životu nije bila tako sretna, tako sigurna... i
voljena.
Stisnuo je zube kako bi zadržao nadzor nad sobom čak i u trenutku kad ju je
drugi put doveo do vrhunca, ne uz krik s usana kao prije, nego nježnim šaptanjem
njegova imena. Ovoga je puta užitak koji je osjetila bio čisto blaženstvo i ona
zadrži dah čekajući da je slijedi i da se izlije u nju...
Odjednom, pružio je ruku i izvukao se iz njezine uske vreline. Kao čeličnim
obručem obgrlio ju je rukama i čvrsto stisnuo uza se, tijelom uz tijelo. Trznuvši
usnama, zastenjao je, silovito zadrhtao i ispustio snažan uzdah. Na trbuhu je
osjetila vlažnu toplinu.
Nekoliko trenutaka ostao je miran. Potom se prevrnuo na bok i povukao je za
sobom nastojeći doći do zraka, usta uronjenih u njezinu kosu. Toplina se širila

135
 .
njezinom utrobom, a osjećala ju je sve do nožnih prstiju. Obavila mu je ruke oko
struka i poželjela da zauvijek ostanu tako, isprepletenih nogu.
Naslonila mu je obraz na rame i osjetila kako mu srce ubrzano lupa. Ispustila
je dugačak uzdah zadovoljstva kad joj je prstima prošao kroz kosu, pustivši da mu
se prospe po prsima.
Poljubi je u sljepoočnicu. - Jesi li dobro?
Bila je razočarana, nije to mogla poreći, jer se povukao i uskratio joj taj
posebni trenutak njihova izvanrednog čina. Međutim, isto tako znala je da je štiti,
zbog čega je u srcu osjetila veliku naklonost prema njemu. Da, i ljubav. Više nije
imalo smisla nijekati to. - Predivno.
Razigrano je zarežao, povukao izrez njezine potkošulje i utisnuo poljubac u
njezine bujne grudi. - Da, vjerujem.
Sreća prostruji kroz nju i ona se nasmije. Potom ispreplete prste s njegovima
i položi mu obje ruke na prsa. Točno iznad srca.
Ne znajući što bi rekla, ne znajući kako se postaviti s obzirom na ovu novu
prisnost između njih, počela je s prostodušnim zadirkivanjem. Za sada. - Čini se
da si me ipak natjerao da vrisnem.
Povukao ju je na sebe i nestašno se nasmijao. - Želiš vidjeti hoće li mi to još
jednom uspjeti?
- Ne.
Kad je namrštio čelo, iznenađen i razočaran, nagnula se i tako ga pohotno
poljubila da je zastenjao pod njezinim usnama.
- Ja želim natjerati tebe.

136
 .
DEVETNAESTO POGLAVLJE

it se u mraku zagledao u niski strop male kabine i nije čuo ništa osim tihog
K Dianina disanja i zapljuskivanja vode o trup čamca. Bilo koje druge noći,
topao ženski zagrljaj i lagano ljuljanje čamca bilo bi dovoljno da utone u duboki
san. No, noćas neće biti spavanja. Uskoro će svitanje. Sam Bog zna što će
se nakon toga dogoditi, a on nije htio potratiti ove dragocjene trenutke s njom.
Povukao je njezino golo tijelo bliže sebi i poljubio je u čelo. Napokon su se
smirili nakon što su još jednom vodili ljubav i skinuli preostale dijelove odjeće sa
sebe pa su sad ležali nagi pod toplim dekama. Napustio ju je samo kad je trebalo
usidriti čamac, zbog čega se grohotom smijala kad je gledala kako se goli
muškarac penje na palubu i mumlja o tome kako kćeri generala nimalo ne cijene
pomorce mornarice Njegovog Kraljevskog Veličanstva.
Ugniježđena u udubinu ispod njegova ramena dok je ležala pokraj njega,
ispustila je zvuk zadovoljstva i prešla rukom po njegovim prsima. Potom je
povukla rub zavjese koja je pokrivala mali prozor i pogledala u noć. Nije imala
što vidjeti. Oko njih bio je samo mračni zaljev, miran i tih, i za sada je on mogao
sebično utvarati da ostatak svijeta ne postoji i da nikada neće svanuti.
- Gdje smo? - upitala je.
- Izgubljeni. - Nikada u životu nije izrekao veću istinu. Prijekorno je napućila
usne.
- Na sigurnom - ispravio se, mazeći se licem uz njezin vrat, udišući taj slatki
miris opojnog parfema od lavande sada pomiješanog s mošusnim mirisom seksa.
- Sigurna si.
- Hoćeš reći, mi smo sigurni.
Nakrivio je lice. Što može kada je tako oštroumna pa je primijetila da sebe
nije uvrstio u tu izjavu. Sada kad Francuzi imaju dnevnik, Kruna će ga, zato što
ga je predao, smatrati odmetnutim agentom, a on će ih nastojati uvjeriti da je to
otpočetka njegova zamisao, da Diana i njezin otac nemaju ništa s tim. Zaštitit će
ih. No, on više nikada neće biti siguran. - Nitko ti ništa neće učiniti, ljubavi. - Ta
nježnost prelagano je sišla s njegovih usana. - Nitko te više neće proganjati, kao
ni one koji su ti dragi. Obećavam.
Prstom je iscrtala križ na njegovim prsima. - Časna riječ?
Neka umrem ako lažem. No, nije htio zazivati vraga... pa je promijenio temu.
- Sutra ujutro ćeš otići prvom kočijom koja kreće u London.

137
 .
Lice joj se smrknulo na srebrnoj mjesečini koja je kroz otvor palube, koji je
bio ostavio otvoren da čuje vesla li tko prema njima u mraku, koso ulazila u malu
kabinu. - A ti ćeš nastaviti proganjati Garretta.
- Da. - Dok god mu Vlada dopusti disati. Što najvjerojatnije neće biti dugo.
No, Morgan je u Bradwellu i Kit neće dopustiti da mu kroz prste promakne ta
posljednja prilika da pravda bude zadovoljena.
Ljutito uzdahnuvši, otkotrljala se i legla na leđa pokraj njega uspjevši nekako
da ga na tom uskom krevetu i ne dotakne. Taj odlazak doživio je kao ledenu jezu
koja mu je prošla kroz kosti pa se borio sam sa sobom da je ponovo ne povuče u
zagrljaj.
- Zašto ne želiš shvatiti da Garrett nije izdajica? - kazala je u mraku. - Štitio
je Meri i brinuo se da joj se ništa ne dogodi. Čuvao me je večeras na sajmu kad je
bila primopredaja. - Sve se više ljutila, stežući plahtu sa strane. - Za Boga miloga!
Večeras je imao dnevnik u rukama. Da radi za Francuze, zašto bi mi ga
vratio? Zašto mi ga jednostavno nije uzeo?
Jeza se pretvorila u strujni udar. Prevrnuo se na nju prikliještivši je svojim
tijelom.
- Imao je dnevnik? - Promatrao joj je lice tražeći u mraku neki trag. - Ti si mu
ga dala?
- Ne baš. - Kad se pokušala izmigoljiti, čvrsto ju je stisnuo, na što ga je
prostrijelila pogledom, ljutita. - Vidjela sam ga prije predaje. Rekao mi je da će
mi Francuzi uskoro pristupiti, da je Meri na sigurnom i da je njegovi ljudi čuvaju.
Uzeo je dnevnik od mene, prelistao ga i vratio.
Srce mu je preskočilo od užasa. - Je li istrgnuo koju stranicu?
- Nije. Samo ga je vratio i rekao da ga dam Francuzima kad to zatraže. - Još
se jače namrštila. - Kakve to veze ima? Sad je kod Francuza.
Nije točno. Naježio se zbog te spoznaje. Što je njezin brat učinio...
Zagledao se u njezino zbunjeno lice dok su svi djelići zagonetke napokon
sjedali na svoje mjesto, sve se savršeno uklapalo, kao ruske babuške jedna u
drugu... zašto je njezin brat izmislio priču o posjetu prijateljima prije nego što je
nestao, zašto je Ministarstvo vanjskih poslova znalo za Morganovu vezu s Fitch-
Battenovim ubojstvom i nije ništa poduzelo, zašto je Nathaniel Grey naložio Kitu
da prestane proganjati Morgana.
Njezin brat radio je za Francuze, ali uz blagoslov Engleza.
Ipak, Morgan je sve vrijeme znao gdje je dnevnik skriven i mogao ga je u
svakom trenutku predati Ministarstvu vanjskih poslova. Zašto je onda radio u
tajnosti? Zašto je Fitch ubijen? A ako Morgan nema nikakve veze sa svojom
lažnom otmicom ili s Merinom stvarnom, tko onda ima?
To je sad bilo glavno pitanje... tko?
Novije igrač ušao na teren.

138
 .
- Garrett ga nije uzeo kad je imao priliku za to - blago je prosvjedovala ne
znajući kakav je podatak upravo otkrila. - To je siguran dokaz da nije izdajica.
U glavi mu je nastao vrtlog. Sav smušen, promrmljao je. - Tvoj brat nije
onakav kakvim se čini.
- On je istu stvar rekao za tebe.
Naravno da jest. Ako Morgan radi za Ministarstvo vanjskih poslova, onda su
mu rekli za Kitov izmišljeni identitet. Ukočeno se nasmiješio. - No, ti si to već
znala.
- Nije mislio na Ministarstvo unutarnjih poslova. Misli da skrivaš neke druge
tajne.
Ukočila se pod njim kad mu je osmijeh izblijedio. - Kakve tajne?
Ponovo se pomaknula pokušavajući se osloboditi, a ovoga puta pustio ju je da
se izvuče ispod njega.
Držeći deku ispred sebe, sjela je. - Mislim da sada zaslužujem čuti istinu, ti
ne? - Položila je ruku na njegovu. - Cijelu istinu. Od početka.
- Toga ima puno - upozori je, nastojeći u sve ubaciti malo šale kako bi ublažio
iznenadnu napetost između njih.
Nije uspio jer je smrknuto odgovorila: - Dovoljno sam jaka da se suočim s
njom.
Bila je najsnažnija žena koju je poznavao. Ali ovo... Oštro je izdahnuo,
popustivši. - Sve je počelo prije šest mjeseci.
Okrenuo se na leđa i ponovo zagledao u strop žaleći što nema bocu viskija
koja bi mu pomogla da ovo prebrodi. Htjela je istinu i dobit će je. Samo se nadao
da će joj, kad završi, sve biti jasno.
- Imao sam suradnika s kojim sam obavljao zadatke za Ministarstvo
unutarnjih poslova. Čak smo bili zajedno kod Peterlooa, ali tri ulice dalje kad se
dogodio pokolj. Ministarstvo unutarnjih poslova htjelo je da budemo ondje kako
bismo pomogli očuvati mir, ali mi smo zaključili da nam je pametnije otići u
gostionicu nego da na polju slušamo ljude kako govore o tome da nemaju pravo
glasa.
- Kod Peterlooa? - šapnula je. Kratko je kimnuo. Još uvijek ga je proganjala
krivnja što nije bio na licu mjesta. Konjica je počinila pokolj, a odobrilo ga je
Ministarstvo unutarnjih poslova i to je bio događaj koji je u njemu potaknuo
dvojbe u bezuvjetnu odanost Kruni i domovini.
- Fitch i ja često smo obavljali zadaće na svoj način, i u odnosu na ono što je
Ministarstvo unutarnjih poslova htjelo od nas, i u odnosu na nas dvojicu. Taj put
to je bilo pogrešno. - No, nije bilo i posljednji. - Možda smo mogli spasiti neke
prosvjednike da smo bili ondje.
Čvršće ga je stisnula za ruku. - Fitch?

139
 .
- James Fitch-Batten. Sin graditelja kanala iz Lincolnshirea koji je gledao oca
kako se ubija od posla dok su se drugi bogatili, pa je htio bolji život za sebe.
Nikada ne bismo bili prijatelji da nas u Ministarstvu unutarnjih poslova nisu bacili
u isti koš. - Sjetno se nasmiješio. - Bože dragi, koliko je taj čovjek mogao popiti.
Nikada nisam vidio ikoga tko je mogao tako zaviriti u čašicu i ostati trijezan da s
udaljenosti od dvadeset koraka pištoljem može pogoditi sredinu mete.
- Čini se da je bio poseban čovjek.
- Bio je. - Bio. Ta riječ ostavila mu je gorak okus u ustima. - Jedan od najboljih
operativaca koje je Ministarstvo unutarnjih poslova ikada stvorilo.
- Uz tebe, naravno.
Na taj nježni kompliment, dignuo joj je ruku do svojih usana i utisnuo joj
poljubac u dlan. Umjesto da ga pusti, pritisnuo ga je na prsa.
- Znaci, tvoj prijatelj više nije operativac?
Zastao je. Tražila je istinu... - On više nije ništa.
Kad se ukipila i pokušala izvući ruku, pojačao je stisak oko njezinih prstiju i
zadržao je na istom mjestu, točno na srcu.
- Prošle zime, Finch i ja istraživali smo razmjenu podataka između Francuza
i njihovih operativaca ovdje u Engleskoj. Uobičajen zadatak. Takav smo posao
obavljali već sto puta. Zato smo dogovorili sastanak s jednim od naših doušnika,
čovjekom s kojim smo već radili i kojem smo vjerovali.
Kao da je osjetila da se u njemu steže čvor krivnje i bijesa, naslonila se na
udubinu između njegove ruke i prsa i ondje se stisnula pružajući mu utjehu svojom
prisutnošću.
- Bio je to uobičajen posao i nisam si zbog njega htio upropastiti večer. Mogao
sam birati između odlaska u krevet s jednom ženom ili u ponoć hodati hladnim,
kišnim Londonom samo da potvrdim ono što smo već znali. Bio bih lud da sam
to odabrao.
Ukipila se uz njega, ali nije ništa rekla, no znao je da se uzrujala zbog onoga
što je čula. Tražila je istinu, cijelu istinu, i upravo je to dobivala.
- Nisam otišao na sastanak. - Nije htio ići. Nije želio raditi za Ministarstvo
unutarnjih poslova kad mu je bilo sve teže vjerovati u ispravnost tog posla, bio je
umoran i bilo mu je muka što je Vlada upravljala njegovim životom. Htio je barem
jednom biti slobodan. - Pustio sam da Fitch ode bez mene. - Zašutio je. - Oko tri
ujutro, kad me još nije potražio da me izvijesti kako je prošao sastanak, počeo sam
se brinuti pa sam otišao potražiti ga. Pronašao sam njegovo tijelo u jednoj uličici.
Tako tiho da joj je zvuk jedva prešao preko usana, izustila je: - Ubijen je?
- Da - zastao je da mu glas ne bi puknuo zbog siline osjećaja - a ja nisam bio
ondje da to spriječim.
Dignuo je ruku kojom ju je grlio i sjeo spustivši noge na mali prostor uz rub
ležaja. Maknuo je zavjesu koja je pokrivala majušni prozor kabine, ali u mraku

140
 .
nije vidio ništa osim mjesečine koja je titrala na tamnoj vodi. Nije bilo zvijezda
ni drugih plovila, nije vidio čak ni kopno kojim je bio omeđen zaljev. Bio je to
privid da su potpuno sami na svijetu, ali ne i zalutali.
Pogodila ga je ironija u svemu tome. Kad zalutaš postoji mogućnost da te na
kraju more ipak izbaci na obalu, na novom mjestu, s novom prilikom. Ali ovo,
sjediti ovdje i čekati kraj u svom osobnom čistilištu... Prokletstvo.
Prokleta sudbina koja mu je na kraju dovela Dianu Morgan! Baš sada.
Otvorila mu je mogućnost sretne, sigurne budućnosti sa ženom koja mu u svakom
pogledu odgovara, da bi mu je onda okrutno oduzela.
Sjela je iza njega dotaknuvši mu rukom gola leđa. - Što si učinio?
- Krenuo sam u lov. - Pogledom je i dalje pretraživao mračni zaljev, ali vidio
je samo slike Fitcheva mrtvoga tijela, tako pretučenog da mu je lice bilo gotovo
neprepoznatljivo, imao je iščašenu lijevu ruku, a desna mu je bila slomljena,
koljena smrskana. Rez na vratu bio je dubok, strašan i protezao se od jednog do
drugog kraja. Nije umro ni lako ni brzo, u činu nezabilježene okrutnosti i zloće
kakvu Kit nije vidio još od Peterlooa kad su nemoćni muškarci, žene i djeca bili
sasječeni sabljama i zgaženi pod konjskim kopitima. - Slijedio sam svaki dokaz,
svaki trag. Otada sam samo to radio. Lovio čovjeka koji je to učinio.
Za sobom je ostavljao krš i spaljenu zemlju, upropaštavao odnose i veze koje
je godinama stvarao, potpuno okrenuvši leđa Kruni i njezinim službama. Dok ga
sve to nije dovelo ovamo.
- Neću stati dok ne istjeram pravdu za njega. - Ili dok posljednji put ne
izdahne.
- Zato progoniš Garretta - šapnula je. To nije bilo pitanje, nego tvrdnja. -
Misliš da je on ubio tvog prijatelja.
Pogledao ju je preko ramena, a zbog njegova smrknuta lica zastao joj je dab.
- Znam da jest.
Divljački pogled u njegovim očima pogodi je ravno u srce i ona zadrhti. - Ne
- jedva je izustila, zatečena. - To... to nije moguće. Garrett nikada ne bi... ne bi
mogao.
No, njegov pogled nije postao ništa blaži. - Moj brat nikada u životu nije ni u
čemu bio uspješan. Ni u vojsci, ni na sveučilištu, ni u poslovnim pothvatima. Ni
u čemu. - Uzrujana, povisila je glas. Garrett je blizu Bradwella. Ako je Kit odlučio
naći ga kako bi visio zbog izdaje i ubojstva, a ona ne uspije pronaći način da
ga uvjeri... - Za Boga miloga! Nikada nije ni u čemu pobijedio. Izgubio je svaku
tučnjavu, svako mačevanje, svaku utrku. Znaš mog brata. Zar doista misliš da je
sposoban tjelesno nadjačati uvježbanog agenta i ubiti ga?
- Morgan je te noći bio ondje. Svjedok ga je vidio kako ulazi u uličicu i
krvavih ruku izlazi iz nje. Otisci cipela u blatu odgovaraju onima tvog brata. Kao
i otisak na kamenu. Otisak utisnut Fitchevom krvlju.

141
 .
- To ništa ne znači. - Ipak, sumnja joj je počela izjedati utrobu. - Mnoštvo
ljudi ima taj broj noge.
- No, svatko drukčije gazi pa im se čizme drukčije habaju. To se vidjelo na
otisku. To se poklapalo s otiscima tvog brata.
- Ti... ti si imao Garrettove čizme? - Zinula je dok joj je mozak ubrzano radio
jer je pokušavala shvatiti što joj to govori. - Kako?
- Potkupio sam jednog od vaših sluga da mi ih donese. Dao sam zamijeniti
potplate, izvorne sam zadržao i za dva sata sluga ih je ostavio gdje ih je našao.
Tvoj brat nije doznao da ih neko vrijeme nije bilo. - Kad je problijedjela, namrštio
se. - Rekla si da želiš istinu. Evo je, Diana, bez ikakva uljepšavanja.
- Jesam. Samo... - Bože dragi.
- Dakle, imao sam njegove potplate, otisak u krvi koji sam prenio na komad
papira i crteže ostalih otisaka u uličici, točno koliko je duboko koji bio utisnut u
blato. Usporedio sam otisak potplata Morganovih čizama s otiscima na papiru.
Savršeno su se podudarali. To i svjedokov opis čovjeka kojega je vidio kako ulazi
u uličicu doveli su do zaključka da se radi o njemu.
- No, to ne znači da je Garrett ubio Fitcha. - Sad se hvatala za slamku. Bilo
što samo da ga uvjeri! - ljude stalno noću ubijaju u Londonu kad se nađu negdje
gdje ne bi trebali. Samo zato što je Garrett te noći bio u istoj uličici ne znači da je
on odgovoran za to.
- Istraživao sam tvog brata i doznao da je bio u vezi s Francuzima, preko istih
kanala za vezu koje smo Fitch i ja trebali potvrditi. Najvjerojatnije je čekao da
Fitch dobije tu potvrdu, a onda ga je slijedio i čekao da se ukaže prilika. Bilo je
pametnije ušutkati Fitcha nego da do Ministarstva unutarnjih poslova dođe vijest
da je Morgan izdajica.
Ne, ne, to nije točno! Od straha i ljutnje, lupila je rukom po ležaju. - Moj brat
nije tako prepreden!
- Tvoj brat dao je načiniti prijepis očeva dnevnika i večeras ga je zamijenio
kad si mu ga dala. Ono što si večeras predala Francuzima nije izvornik. - Tada mu
se pogled smekšao, ne zbog razumijevanja, nego zbog sažaljenja. - Sad vidiš
koliko je prepreden.
Pritisnula je šaku na shrvane grudi pokušavajući se prisjetiti što se sve večeras
dogodilo. Kako je Garrett zatražio dnevnik, prelistao ga da se uvjeri da se radi o
izvorniku i da su u njemu podaci koje Francuzi žele. Kako ju je namjerno razljutio,
a onda joj okrenuo leđa kako bi je smotao dok joj dnevnik privremeno nije bio na
oku, potom ga zamijenio i vratio joj kopiju. O, Bože dragi.
- Zašto? - izustila je s mukom. - Zašto bi to učinio?
- Ne znam i da budem iskren, baš me briga. - Tmurna izraza lica, ispružio je
ruku i pomilovao je po obrazu, ali njegov ju je dodir sada slabo utješio. - Ti i Meri
ste na sigurnom. To je sad jedino važno, a ne tko ima, a tko nema dnevnik.

142
 .
- Ma, važno je. - Uhvatila ga je za ruku i čvrsto stisnula. - Ako je Garrett
spriječio da se Francuzi dočepaju pravog dnevnika, onda on nije izdajnik. Upravo
obrnuto.
Gorljivo je proučavala njegovo lice tražeći potvrdu da je došao do istog
zaključka kao i ona, bilo kakav znak da može prestati progoniti njezina brata. No,
njegovo je lice i dalje bilo smrknuto pa je znala...
- Tebe baš briga. - Cijelo joj je tijelo obuzeo leden strah od kojeg se sva
ukočila. - Tebe baš briga što on nije izdajica. Ti i dalje misliš da je ubojica. Zato
i dalje smišljaš kako ćeš ga uhvatiti, je li tako?
- Jest.
Ta jedna riječ pogodila ju je poput topovske kugle. - Moj brat nije ubio tvoga
prijatelja, ali tko god da je to učinio...
- Diana...
Gorljivo je ponovila. - Tko god je to učinio, u stanju je tebi učiniti istu stvar.
Znaš to, ali svejedno stavljaš život na kocku.
Odgovorio joj je tišinom.
- Zašto, Christophere?
- Zato što Fitch zaslužuje pravdu.
- Ne po cijenu tvog života.
- Ako treba, i to - priznao je. Ipak, nešto joj je govorilo da njegov odgovor
uključuje još puno toga, a ne samo njezina brata. Samo što?
Dignuo se s ležaja. No, nije bilo mjesta za hodanje jer je između provizornog
kreveta i kratkih ljestava koje su vodile na palubu bilo svega pola metra. Skutrio
se pokraj ljestava jer se u maloj kabini nije mogao uspraviti do svoje pune visine
i kroz otvoreni prolaz nijemo se zagledao u mračnu noć.
- Christophere, griješiš. - Strah za njegovu sigurnost bujao je u njoj. Ne bi
podnijela da ga sada izgubi. - Strašno je to što se dogodilo Fitchu, ali ništa što
učiniš neće ga vratiti. Ništa.
Ukipio se, ali nije se okrenuo prema njoj niti se zavukao natrag u krevet gdje
mu je bilo mjesto.
- Znam kako je to kad zbog jednog bezumnog čina izgubiš nekoga koga voliš.
- Oči su je pekle kad se u njoj probudila nova bol. - Znam kako je to mučno, kako
bi čovjek učinio sve da tu osobu vrati, kako bi dao sve, uključujući sebe. - Duboko
je i isprekidano udahnula. - Kad je John poginuo, danima sam se molila, pogađala
se s Bogom govoreći mu neka umjesto njega uzme mene i sve prikaže kao jednu
veliku pogrešku, da pusti... - Zapela joj je riječ u grlu. - Da i mene pusti umrijeti.
Sve bih tada žrtvovala samo da ga vratim.
- To nije isto.
- Bolje bol - nježno ga ispravi. - Ona je uvijek pakao.
Jeziv smijeh zapne mu u grlu. - Onda sam ja u jednom posebnom paklu.
143
 .
- Jesi. - Drhtavim prstima posegnula je za njegovom rukom koja mu je visjela
uz tijelo. Usprkos stezanju u grlu, šapnula je: - Ali nisi sam.
Čvršće mu je stisnula ruku i on zadrhti. Ipak, nije povukao ruku i u tome osjeti
nadu.
- Nisi znao što će se te noći dogoditi. Ni na koji način nisi mogao spriječiti...
Krv joj se sledila kad je shvatila zašto je odlučio žrtvovati vlastiti život. Srce
joj je stalo. Kad je trenutak poslije ponovo počelo kucati, svaki je otkucaj
doživjela kao snažan udarac u svoje tijelo.
- O tome se radije li tako? - Povukla ga je za ruku i tako prisilila da se okrene
prema njoj. - Zato sve ove mjesece proganjaš Garretta, zato ne prezaš ni pred čim,
zato si spreman staviti vlastiti život na kocku. - Digla se na koljena na rubu ležaja.
- Zato što kriviš sebe. Zato što misliš da si to mogao spriječiti.
- Ne mislim - izustio je. - Ja to znam.
- Nisi ti kriv što je...
- Trebao sam biti ondje! - Zgrabio ju je za ramena. - To nije bio nesretan
slučaj. On je ubijen, a ja sam trebao biti ondje da to spriječim. Za Boga miloga! -
Zarinuo je prste u njezine ruke. Tjeskoba nagomilana u njemu bila je gotovo
opipljiva, a bol mu se ocrtavala na licu. - On je bio moj partner, a ja nisam bio
ondje kad me je trebao.
- Christophere...
- Umjesto da s Fitchem odem u Covent Garden, otišao sam u Mayfair i proveo
noć jebući lady Bellingham.
Spustio je ruke. Kao da mu je bilo nepodnošljivo dodirivati je priznavši to.
Kao da on to ne zaslužuje.
- Zato te noći nisam bio uz svog partnera kao što sam trebao. Zato što mi je
bilo milije biti između milostivinih bedara nego na svojoj dužnosti i zbog toga je
Fitch ubijen.
Samooptuživanje koje se ogledalo na njegovu licu pogodilo ju je kao da joj je
netko zabio nož u trbuh.
- Zato mi nemoj govoriti da svi patimo zbog gubitka onih koje volimo i da
shvaćaš kroz kakav sam pakao prošao... pakao kroz koji još uvijek prolazim. Da
se svi želimo nagoditi i žrtvovati se ne bismo li ih vratili natrag. - Iz usta mu se
začuo gorak smijeh. - Žrtvovati svoj život da osvetim Fitcha? Uopće ne bih smio
živjeti! Ja sam trebao biti u onoj uličici, moj je grkljan trebao biti prerezan.
Spustio je glavu dok im se pogledi nisu našli na istoj razini, a usta su mu bila
tako blizu njezinima da je osjećala njihovu toplinu. Ostala je bez daha od straha
da ga već gubi.
- Zato mi reci, Diana. Kakvu žrtvu podnosim kad bih već trebao biti mrtav?

144
 .
DVADESETO POGLAVLJE

K it je sjedio na krmi male jedrilice naslonjen na kratki zid kabine, podlaktice

položene na svinuto koljeno. Na sebi je imao samo hlače, ali iako mu je
ostatak tijela bio gol, uopće nije osjećao hladnoću. Potpuno je otupio kad je izlazio
iz kabine i vidio kako ga Diana gleda nakon što je završio svoju priču. Kao da je
za nju ponovo bio stranac.
Na istočnom obzorju, nebo je postajalo svjetlije. Napokon. Nije imao pojma
koliko je dugo bio vani čekajući da svane kako bi mogao povesti brodić u
pristanište. No, dovoljno dugo da se dignu valovi koji su sad polako i ravnomjerno
ljuljali brod sjedne na drugu stranu u iščekivanju svitanja.
Vrijeme je isteklo.
Odvest će je natrag na obalu, ukrcati u prvu kočiju koja kreće na zapad i onda
otići. Baš kao što je zamislio. Uskoro će ga zaboraviti. Uostalom, ona je lijepa,
pametna kći jednog od najcjenjenijih engleskih generala i naći će muža koji će
voljeti nju i prigrliti Meri kao da je njegova. Muža kakvog zaslužuje.
Na kraju će i Kit zaboraviti nju, iako tek na dan svoje smrti. Tiho škljocnuvši,
kraj njega su se otvorila vratašca. Zamotana u deku prebačenu preko ramena,
Diana se oprezno uspela na malu palubu. Potom je bez riječi kleknula kraj njega.
Njezine plave oči bile su tamne kao i istočno nebo iza nje, imale su isti sjaj
kao nadolazeća zora. Stegnula mu se utroba kad su se te oči zagledale u njega,
kad je ispružila ruku i dodirnula mu obraz.
Ostavi me na miru... nikada neću moći biti čovjek kakvoga trebaš. Međutim,
nije smogao snage izgovoriti riječi kojima bi je otpravio.
Kad mu je palcem prešla preko usana, a onda se nagnula i poljubila ga, ta
nježnost gotovo ga je uništila. Na njezinim usnama nije osjetio strast, nego
razumijevanje i oprost. U tišini se prebacila preko njegovih nogu i zajašila ga, sve
vrijeme produbljujući poljubac dok ga nije uspjela natjerati da otvori usta kako bi
došla do onoga što leži unutra. Vrbom jezika kliznula je unutarnjom stranom
njegovih usana kušajući njihovu slatkoću, a onda je počela polako kružiti oko
njegova jezika mameći ga van sve dok oko njega nije sklopila svoja usta. Tijelom
mu je prostrujalo njezino nježno sisanje i spustilo se ravno do vrha njegova uda.
Odmaknula se od njega. Ne skidajući pogled s njegovih očiju, zbacila je deku
s ramena. Kliznula joj je niz leđa i potpuno je razgolitila, pred njegovim očima i
zorom.
Majko sveta.

145
 .
Blijeda joj je koža imala safirnu boju ponoćnog plavetnila. Samo su
tamnoružičaste bradavice odudarale od hladne, kobaltne boje koja je padala na
nju dok su posljednji tragovi noći ustupali mjesto jutru. Ne mogavši se oduprijeti
tom zovu sirene, vrhom prsta lagano je prešao preko svakog zrelog pupoljka,
promatrajući kako pod njegovim dodirom postaju još napetiji.
Nagnuo se naprijed i uzeo jedan u usta.
Ostala je bez daha, a onda se opustila kad je počeo sisati. Dublje ju je uvukao
u usta, a kad je pod njim izvila leđa, nagradio ju je nježnim grickanjem i vrelim
lizanjem. Potom se preselio na drugu dojku da i nju podvrgne istom slatkom
mučenju.
Tako slatka i zamamna... boginja.
Nago joj je tijelo bilo toplo i glatko pod njegovim dlanovima dok je njima
klizio niz njezina leđa pod svilenkastom zavjesom kose, a potom joj dlanovima
obujmio stražnjicu. Kad ju je stegnuo, s usana joj se otelo gotovo nečujno
zadovoljno stenjanje.
Ispustio joj je dojku iz usta nježno poljubivši bradavicu, a onda ju je počeo
zavodnički grickati po vratu. Stenjući zbog sve veće žudnje, zabacila je glavu i
pritisnula svoj dugački vrat na njegove usne. Prihvatio je poziv utiskujući joj
rastvorenim usnama dugačke poljupce po vratu i golim ramenima.
Osim tihih požudnih uzdaha, od nje nije dopirao nikakav zvuk dok ju je gladio
rukama. Morao ju je dodirnuti, ne samo zato što je žudio za utjehom koju je nudila
nego da se uvjeri da je stvarna, da ne sanja.
Tada ga je uhvatila za ruku i polako je dovela između nogu. Stenjanjem ga je
zamolila da je zadovolji, a rukama mu obujmila lice i prislonila usne na njegove.
Oko glave i po ramenima rasula mu se njezina zlaćana kosa dok je sjedila na
njemu. Rado je udovoljio njezinoj želji, a pod zavodljivim prstima njezini su se
nabori navlažili kao živ dokaz njezine žudnje.
Sa svakim drhtavim udahom povećavala se napetost u njegovim preponama.
Sa svakim ugrizom, lizanjem i poljupcem koji je utisnula na njegove usne bivao
mu je sve tvrđi, a zadrhtao je pod svakim trzajem njezinih bedara. Kad joj se iz
grla oteo grlen jauk pokazujući kakvu je želju probudio u njoj, nije se mogao
suzdržati da sam ne zastenje.
Gurnula je ruku između njih i otkopčala mu hlače, oslobodivši ga na hladnom
jutarnjem zraku. Tada ga je, dugačkog i tvrdog, primila u ruku i iznad njega se
digla na koljena.
- Kakvu žrtvu? - pokraj usnica ponovila je njegove riječi i spustila se. Kad je
polako potonula na njega, a on uklizao u usku vrelinu, zadrhtala je zbog prisnog
spajanja njihovih tijela i odgovorila: - Dužnost ti je ostati živ, odgovoran si da on
ostane u tvom sjećanju do kraja života i da živi u tvom srcu što je moguće dulje.

146
 .
Pomaknula je bokove i smjestila se tako da je duboko ušao u nju. Disanje joj
je postalo ubrzano i isprekidano, a svaki i najmanji uzdah kroz nju se prenio na
njega jureći cijelom duljinom njegova uda kao gromobranom sve do srca.
- To je žrtva koju moraš podnijeti. - Obavila mu je ruke oko ramena, čvrsto
pritisnula dojke na prsa i poljubila ga u sljepoočicu. - Žrtvu življenja.
Tada se počela micati, njišući bokovima u skladnom ljubavnom ritmu.
Izgubile su se sve misli o Fitchu i Ministarstvu unutarnjih poslova, ostala je samo
Diana. Bio je svjestan samo divnog osjećaja nevjerojatne topline koja ga je
obavijala, snage zagrljaja kojom ju je obgrlio.
Sjeo je i pritisnuo ruke na njezina gola leđa kako bi mu ostala blizu, a kao
odgovor na to, zakvačila je noge na njegovim križima. Sa svakim zibanjem čamca
pod njima, u ravnomjernom je ritmu on ljuljao nju, tako prirodno kao što su bili
zrak i more oko njih. Nebo je oživjelo kad se na obzoru pojavilo Sunce i
obasjalo joj leđa svojim zlatnim sjajem.
Šapnuo je njezino ime i prepustio se užitku njihovih spojenih tijela, sebe
uronjenog u nju, nje grčevito stisnute uz njega. Bili su isprepleteni i nije se znalo
gdje on počinje, a ona završava, dok su im srca snažno lupala u jednakom ritmu.
Besramno su bili izloženi zori, ali nisu marili za to, nego su se zajednički kretali
prema blaženstvu.
To nije bio seks. To čak nije bilo ni vođenje ljubavi. Bilo je to odrješenje, a u
njezinim rukama, on je konačno ozdravio.
- Ovoga puta nećeš me ostaviti - šapnula mu je na uho čvršće stegnuvši noge
oko njegova struka. - Želim te, Christophere. Želim cijeloga tebe u svakom
smislu.
Nije mogao zaustaviti strastveno drhtanje koje ga je obuzelo, sve veći pritisak
u utrobi da je mislio da će puknuti. Rukama ju je uhvatio za bokove i počeo
usmjeravati njezine pokrete na sebi, i dalje duboko uronjen u nju.
Svršila je tiho kriknuvši dok ju je nježno ljuljao prema oslobađanju. Tijelo joj
se zgrčilo oko njega, potom je klonula u njegovu zagrljaju, a on ju je brzo slijedio.
Zadrhtavši izlio se u nju, a njezino se spolovilo stegnulo oko njega kao da joj tijelo
želi upiti svaku njegovu kap. Uzeti od njega sve što može.
Nijedno od njih nije popustilo stisak dok su se trudili doći do daha i usporiti
otkucaje srca još uvijek isprepletenih tijela. Svanula je zora. Obasjao ih je novi
dan, ali Kitova jedina želja bila je da mu zauvijek ostane u zagrljaju.

147
 .
DVADESET PRVO POGLAVLJE

iana je bez stida promatrala Kitove mišiće dok je uranjao vesla u more i
D vodio ih prema dokovima. Bože dragi, bio je božanstven. Njezin vlastiti bog,
poput mramornih kipova koje je lord Elgin dopremio iz Grčke... isklesan, čvrst,
veći od života. Čak se i njegova plava kosa na jutarnjem suncu sjajila poput
zlata. No, ispod tih čvrstih mišića nalazila se ranjivost koju je cijenila. Na usnama
joj zatitra osmijeh.
- Izgledaš kao mačka koja je upala u vrhnje - primijetio je ne prekidajući
ravnomjerni ritam veslanja. Kad se bilo toliko razdanilo da se više nisu mogli
sakriti na brodu, otplovio je natrag do obale i usidrio ga pokraj čamca na vesla
vezanog za bovu. Nije se htio izložiti opasnosti da ih netko, tko je sinoć vidio da
odlaze na jedrilici, čeka kad će se vratiti, tako da je u ukradenom čamcu doveslao
natrag, a sa svakim zamahom vesala dokovi su bili sve bliže.
- Osjećam se kao Kleopatra na egipatskoj lađi. - Ispružila se najviše što je
mogla na klupi i lijeno mahala rukom poput prave kraljice. - Veslaj dalje! Nemoj
stati dok ne stignemo do Kaira! Nasmijao joj se. - Uživaš, je li?
Kao nikad u životu. Ozarena, nagnula se i na trenutak napustila sigurnost svog
sjedala kako bi ga poljubila u usta prije nego što je ponovo sjela, a čamac se pod
njom zaljuljao.
Ah, baš je sretna! Meri je na sigurnom i čekat će je kod kuće kad se vrati,
njezin brat nije izdajica, Francuzi imaju dnevnik pa više nemaju razloga
proganjati njezinu obitelj, a ona voli Christophera.
Tome se gotovo nasmijala. Da joj je netko prije mjesec dana rekao da će
izgubiti glavu za jednim Carlisleom, i to ni manje ni više nego najgorim od cijele
obitelji, rekla bi da je lud! Ali dogodilo joj se upravo to.
- Ponudila bih ti pomoć u veslanju, ali... - Mlitavo je mahnula rukom prema
veslima. - Znaš kakve smo mi faraonke.
Upitno ju je pogledao. - Faraonke?
Na to je odgovorila još jednim kraljevskim odmahivanjem, a onda se sama
sebi nasmijala. - Iskreno, hvala ti što si pronašao čamac na vesla. Baš ne ljubim
plivanje.
- Ovdje sam da udovoljavam zahtjevima svoje faraonke - našalio se. Tada je
njegovo šaljivo raspoloženje izblijedjelo i pretvorilo se u ljubav pa je nježno
dodao pogledavši je ravno u oči: - I svog anđela.

148
 .
Obuzme je toplina i ona odvrati pogled prije nego što je na njoj uspio vidjeti
navalu sreće od koje su joj se zarumenjeli obrazi. - Bila je sreća što si sinoć tako
brzo uspio unajmiti jedrilicu.
Kad nije odgovorio, vratila je pogled na njega u pravom trenutku da na
njegovu licu primijeti pokajnički izraz.
- Nisi je unajmio, je li tako? - Pokajnički izraz produbio se i ona zine. - Ukrao
sije!
- Posudio - ispravi je veslajući i dalje. Kad to nije ublažilo njezin prijekorni
pogled, dodao je: - Bilo je ili taj čamac, ili hotel, a ti si upravo Francuzima izručila
vojne tajne. Zar bi radije provela noć u našoj sobi gdje nas je svatko mogao naći?
Povila je ramena. - Ne.
Niti bi se odrekla trenutaka koje je sinoć provela u njegovu zagrljaju.
Međutim, sad kad je svanula zora, na oštrom danjem svjetlu ponovo se pojavilo
sve ono čega se plašila.
- Stvarno misliš da bi nas ondje potražili? - upitala je. - Nakon što su dobili
dnevnik?
- Možda nas ne bi posjetili Francuzi.
Zinula je. - Britanci?
- Moguće. Nisam htio ništa stavljati na kocku.
- Hvala ti onda za prošlu noć - dodala je hrapavim glasom. - Puno ti hvala.
No, prema tome kako joj se nasmijao, shvatila je da zna da mu ne zahvaljuje
samo na tome što je prisvojio jedrilicu. To joj je govorila i sada poznata napetost
između bedara.
- Francuzi će sad tvoju obitelj ostaviti na miru - uvjeravao ju je gledajući
preko njezina ramena prema dokovima. Do mola je sad bilo manje od sto metara.
- Oni misle da imaju pravi dnevnik pa više nema razloga da se ponovo okome na
Meri, tebe ili generala.
Olakšanje pomiješano sa srećom obuzelo joj je grudi.
- Kada dođemo do obale, idemo ravno do poštanske postaje. Morat ćeš
ostaviti sve što imaš u hotelu. Nije sigurno vraćati se onamo.
Prestao je veslati i gurnuo ruku u rukav kaputića. Prstima je kratko petljao
ispod tkanine. Tada je izvadio male korice koje je imao pričvršćene oko
podlaktice. Izvadio je nož iz korica i pokazao joj ga.
Oštrica je bljesnula na suncu.
Dao joj ga je. - To ti je za zaštitu.
Oklijevala je, a onda ga drhtavom rukom uzela, nespretno ga držeći. - Što bih
trebala učiniti s tim?
- Probosti nekoga. - Kad ga je zaprepašteno pogledala, pokazao je na njezine
noge. - Do tada ga drži skrivenog pod suknjom.

149
 .
- Pod suknjom?
- Ondje se neće vidjeti. - Nagnuo se prema njoj, smrtno ozbiljan u licu. - Ako
se netko usudi zaviriti ti pod suknju, gad ne zaslužuje drugo nego da ga probodeš.
Osjetila je uzbuđenje što mu je toliko stalo do nje. - Osim tebe?
Odgovorio joj je zavodničkim pogledom od kojeg su je prošli žmarci.
Poželjela je ponovo ga osjetiti u sebi, da još jednom vode ljubav.
Dohvativši vesla, ponovo je počeo veslati. Sad su bili samo nekoliko zaveslaja
od kraja mola.
Približivši se obali, primijetio je: - Ne mogu jamčiti što će se dogoditi s tvojim
bratom.
Njezino ludo srce poskočilo je. Sreća koja ju je grijala još prije samo nekoliko
trenutaka iscurila je poput vode koja je kapala s vesala svaki put kad ih je dignuo
iznad površine mora.
- Ne znam kad će se vratiti kući - nastavio je. - Ni hoće li se vratiti. - Pogledao
je preko ramena kao da želi procijeniti koliko je još daleko od dokova. - Ako
Francuzi otkriju da ih je prevario, ubit će ga zbog toga.
Snažno je zatreptala očima i okrenula glavu na drugu stranu. Molim te, Boze,
ne daj da otkriju što je učinio.
- Sad je u igri previše igrača da bi čovjek bio siguran u bilo što, previše
agencija i operativaca i svi oni imaju neki ulog u tome. - Zašutio je, oklijevajući,
prije nego što je ponovo uronio vesla u vodu. - Je li ti išta govorio o nekima od
njih?
- Nije.
Prikovao ju je pogledom. - Rekla bi mi da jest?
Ispustila je dug uzdah i pustila da joj ruka okrzne vodu uz rub čamca. - Rekao
je da je Meri na sigurnom i da ćemo se uskoro vidjeti kod kuće. To je sve. Nije
rekao kada je i s kim radio.
- Hvala ti - tiho je kazao, zahvalan na povjerenju koje mu je ukazala.
- Više nemam tajni pred tobom. - Nakon prošle noći, nijedne. No, plašila se
da on ima. - Onda, i dalje ustraješ na tome da ćeš uhititi Garretta, je li tako?
Odvratio je pogled prema ulazu u zaljev i moru iza njega. Lice mu je postalo
zagonetno. - Ne - tiho je odgovorio. - Odustajem od progona tvog brata. Vlada i
Francuzi mogu to riješiti između sebe.
Zastao joj je dah. Ako više neće proganjati Garretta, onda... - Zašto mi onda
treba ovaj nož? - Njezino pitanje ostalo je visjeti u slanom zraku iznad njih
govoreći više o budućnosti od običnog odlaska kući kočijom. - Nećeš biti ondje
sa mnom da me štitiš?
- Ne. - Pognuo je ramena kad je uronio vesla duboko u vodu, a onda se gotovo
spustio u vodoravni položaj kad ih je snažno povukao. - Ja ostajem u Bradwellu.
Zgrabila ga je za koljeno i zaustavila usred zaveslaja. - Zašto?
150
 .
- Ima stvari koje ovdje treba riješiti.
Zebnja joj prođe niz kralježnicu. - Koje stvari?
Šutnja kojom je odgovorio izazvala je ledeni užas u njezinim grudima i njezini
mu prsti jače stisnu nogu. Očajnički tražeći odgovor, zagledala mu se u lice, ali
njezin je pogled samo naišao na ukočen izraz lica.
- Nove tajne - sama je odgovorila, pustila mu koljeno i ponovo sjela. Ponovo
je na jeziku osjetila gorčinu izdaje, i to baš kad je pomislila da si mogu potpuno
vjerovati.
Ispustio je težak uzdah i pustio vesla, naslonio podlaktice na koljena i nagnuo
se prema njoj. More je odmah odnijelo čamac, koji se počeo lagano ljuljati. -
Vlada će me proglasiti odmetnutim agentom.
- Što to znači? - Jeza koju je osjetila u tijelu navela ju je da se počne bojati
njegova odgovora.
- Da više nisam pod nadzorom Ministarstva unutarnjih poslova. Da
upotrebljavam Krunu za vlastiti probitak, da uništavam komunikacijsku mrežu i
ugrožavam zadaće. - Zašutio je. - Da me treba zaustaviti. Po svaku cijenu.
Zaustaviti. To se u jednom surovom trenutku dogodilo njezinu srcu, zato što
je točno znala što to znači. - Zašto? Nisi učinio ništa loše.
- Više nego što misliš. - Pogled mu je postao blaži i on je prstima pomiluje po
obrazu. - Samo u posljednja dva tjedna umiješao sam se u više poslova
Ministarstva i upotrijebio više kanala za vezu nego što sam smio. Sad sam izigrao
i Ministarstvo vanjskih poslova time što sam Francuzima dao dnevnik.
- Ali taj nije pravi. - Zgrabila ga je za ruku i obavila je svojim dlanovima. -
Garrett ima taj, a to si učinio da spasiš Meri. - Glas joj je zapeo u grlu. - I mene.
- To nije važno. Oni će to protumačiti kao čin izdaje. Već sam jednom
upozoren, ali to sam zanemario. Više me neće upozoravati. Krenut će za mnom,
a kad se to dogodi, želim da si što je moguće dalje.
- Ne - Šapnula je, očajnički mu stežući ruku. - To što govoriš... Ne! Neću te
ostaviti.
- Slušaj me. - Stavio joj je drugu ruku na vrat i privukao je sebi tako da ju je
mogao poljubiti u sljepoočnicu, a potom je svoje čelo naslonio na njezino. - Vladi
će trebati nekoliko dana da dozna kako je dnevnik kod Francuza i da sam ja
odigrao određenu ulogu u njegovoj predaji. Doznat će da sam u Bradwellu. Ne
želim da budeš ovdje kad se to dogodi.
- Ne - šapnula je. Bože dragi, došlo joj je da vrišti!
Obavila mu je ruke oko ramena i privila mu se na prsa tako da nije imao izbora
nego povući je na krilo.
- Prestani govoriti takve stvari - rekla mu je trljajući obrazom o njegovo rame.
Kako je snažan, čvrst, topao... živ. S njom je, siguran u njezinu zagrljaju, tu gdje
mu je mjesto. - Objasnit ćemo im da su Francuzi oteli Meri, da nismo imali izbora

151
 .
nego dati im dnevnik, da je sve to moja zamisao... razumjet će. - Rukama se
uhvatila za njegov prsluk, a riječi su joj zapinjale u grlu i jedva ih je izgovarala. -
Za Boga miloga, general će prisegnuti da je tako! Vjerovat će mu... i tvojem bratu.
- Povisila je glas, pojačala stisak i sve teže disala. - Obojica su junaci. Vlada će ih
poslušati. Poslat ćemo glasnike pa će doći i...
- Diana...
- Ne! - Ako nastavi govoriti i planirati, neće je otpremiti, a ako je neće
otpremiti, ostat će ovdje s njim i spasit će ga. Baš kao što je on spasio nju i Meri.
Odmaknula se toliko da se mogla zagledati u njegovo ozbiljno lice, a zbog
onoga što je vidjela zaboljela ju je duša. Malodušni pogled zatvorenika koji ide
na gubilište. Već je jednom kod njega vidjela taj pogled, one noć u Idlewildu kad
je pročitao poruku otmičara i kad je pristao ovamo donijeti dnevnik da ga
preda Francuzima...
Već tada je znao. Boze sveti. Odavno je znao što će značiti dolazak ovamo, da
će preuzeti odgovornost za sve, da će Vlada to protumačiti kao čin izdaje. Znao
je! Ipak je pristao doći ovamo. Trgovina...
Život za život. Njegov život za Merin.
Uhvatila ga je za suvratke i prodrmala najjače što je mogla, ispoljivši u tom
bijesu sav strah i patnju koji su se zbog njega nakupili u njoj. - Znao si, za Boga
miloga! Znao si.
Šakama ga je udarala po ramenima. Sve je vrijeme znao. Zato je odbijao
razmišljati o bilo kakvoj budućnosti s njom, zato se bojao da bi mogla ostati
trudna, jer je znao da će ga izgubiti, da će tugovati za njim jednako kao što je
tugovala za Johnom.
Zgrabio ju je, čvrsto je stisnuo k sebi da je jedva disala dok se gušila u bolnim
jecajima. Oštro je rekao: - Bio je to jedini način da spasim Meri.
- Nisi imao pravo donijeti takvu odluku!
- Itekako sam imao pravo. Zato što bih učinio sve da te zaštitim, Diana. Sve.
- Čvrsto je stisnuo oči, ali nije mogao spriječiti da mu lice obuzme bol. - Što znači
da bih učinio sve da zaštitim tvoju kćer.
- Ne ovako! Ne svojim životom. - Privila se uz njega žestoko drhteći. Bolje
bila nepodnošljiva. - Neću dopustiti da ti se to dogodi. Nećeš odustati, je li ti
jasno? Neću ti to dopustiti.
- Ne odustajem. - Poljubio ju je u sljepoočnicu, ali nije ju uvjerio. - Ja sam
najbolji agent kojega Ministarstvo unutarnjih poslova ima, zar si zaboravila?
Sama si to rekla. Upotrijebit ću to u svoju korist.
U njoj su kipjeli ljutnja i strah i tako se čvrsto držala za njega da su joj prsti
postali bijeli gotovo kao marama oko njegova vrata. - Tako se oni odnose prema
svojim najboljim agentima, ubiju ih kad spase nevine živote?

152
 .
Smrknuto se nasmiješio naslonjen na njezino čelo. - To je moj anđeo, uvijek
u strahu. - Zagrlio ju je i prislonio svoj obraz uz njezin tako da mu nije mogla
vidjeti lice. - Znao sam da je opasno biti operativac, da to znači kako moram
donositi teške odluke. - Usta su mu bila pokraj njezina uha dok je mrmljao: -
Nikada neću požaliti što sam pomogao tebi i Meri. Važno mi je da to shvatiš.
- Ali... ali došli smo tako daleko. - Svaka riječ bila je malo više od bolna udaha
na njezinim obamrlim usnama. Srce joj se slomilo poput stakla i ona nije
pronalazila način da ublaži oluju sumorne boli i straha koji su je izjedali. Vrele
suze pekle su je u očima, ali ona ih je potisnula jer se nije htjela slomiti u njegovim
rukama. - Kako da nastavim živjeti bez tebe?
- Hoćeš i bit ćeš sretna. - Glas mu se stišao i pretvorio u promukao šapat. -
Želim ti to, Diana, svojim cijelim bićem.
- Nikada neću biti sretna znajući da si... - Riječi su joj zapele u grlu. U glavi
joj sine očajničko rješenje. - Nemoj ostati ovdje.
Nemoj čekati da dođu po tebe. Otiđi! Idi na Kontinent, idi u Ameriku... samo
otiđi.
- Neću to učiniti. - Uhvatio ju je za bradu i podigao joj glavu kako bi položio
usne na njezine. U tom poljupcu osjetila je njegovu odlučnost da to privede kraju.
- Ostat ću i objasnit ću. Neću pobjeći.
- Čak ni da spasiš život? - Suza joj klizne niz obraz. - Čak ni zbog mene.
- Nikada ne bi trpjela kukavicu, a ja neću podviti rep i pobjeći. - Pogled mu
se smekšao pun suosjećanja kad joj je obrisao suzu s obraza. - Ne bih si mogao
pogledati u oči.
- Ali bio bi živ!
- Kakav bi to život bio, više se nikada ne bih mogao vratiti u Englesku, nikada
ne bih mogao vidjeti one do kojih mi je stalo? Više nikada ne bih s tobom vodio
ljubav? - Duboko je i drhtavo udahnuo. - Ne. Moram ostati ovdje.
- Obećaj mi... obećaj mi da ćeš, ako ne prihvate tvoje objašnjenje, prvim
brodom napustiti ovaj zaljev. - Još je jedna suza krenula za prvom. Nije ih mogla
zaustaviti. Bolju je svladala. - Barem mi to daj. - On je stao, a onda smrknuto
kimnuo.
Zakopala je lice u njegova prsa, držeći se čvrsto što je dulje mogla. No, u srcu
je znala da joj je upravo slagao.

153
 .
DVADESET DRUGO POGLAVLJE

nažno napevši leđne mišiće, Kit je vesla uronio duboko u vodu kako bi čamac
S doveo do mola. Nije se usudio pogledati Dianu bojeći se da još uvijek plače.
Zbog njega.
Nije želio njezine suze jer ih sasvim sigurno nije zaslužio. Isto tako, nije joj
mogao reći kakve su mu sada sumnje u vezi s njezinim bratom. Da bi on mogao
biti onaj koga će Ministarstvo zadužiti da ga ubije. Jednako onako kako je ubio
Fitcha.
Mali čamac tiho je klizio mirnim morem još tih nekoliko metara, a kad je
pramac lagano udario u stup mola, odložio je vesla na mjesto, zbog čega je pelikan
koji je stajao na vrhu stupa kriješteći i mašući krilima poletio jer ga je omeo u
jutarnjem drijemežu. Nije se mogao sjetiti jesu li pelikani pomorcima predznak
loše sreće ili albatrosi? Ionako je svejedno. Posljednjih šest mjeseci živio je
na posuđenom vremenu. Sad je konačno došao kraj.
Samo, neka sve ide kvragu kad je morao povrijediti Dianu! Voljela ga je. Nije
mu ništa rekla, ali vidio je to u njezinim očima, osjetio u njezinim dodirima. Samo
žena koja voli može prići muškarcu onako kako je prošle noći ona prišla njemu i
izliječila ga svojim tijelom i dušom. Nikad mu se nijedna žena nije predala ovako
kao ona, nježna i osjetljiva, ali puna povjerenja. Nikada. U duši je znao da nijedna
druga žena to neće učiniti.
Uhvativši jednom rukom kraj konopca, a drugom metalno uže za vezanje,
skočio je na mol. Privezao je čamac, ali i dalje ju nije mogao pogledati. Kukavički,
ali neće biti u stanju sljedećih nekoliko dana učiniti što mora bude li pred sobom
stalno imao njezino shrvano lice, izraz neutješive boli koji joj, znao je to, i
sad nagrđuje lijepo lice.
Ne, htio je sjećati je se onakve kakva je bila prošle noći, plave kose rasute po
golim ramenima, topla i privlačna tijela, a srca koje je... pripadalo njemu.
Pristaništa su bila živa, s obzirom na to da je bilo rano, skupine ljudi s obale
slijevale su se na dugački mol. Deseci posjetitelja sajma sad su bili posve budni
nakon noćnog veselja, a dobar dio njih još se uvijek pijano klatio. Mornari su se
raštrkali po molu i brodovima pripremajući čamce koje su sinoć ciljano doveli do
dokova zbog blagoslova, a sad su žurili isploviti prije nego što se Sunce
znatno više digne kako bi mogli nastaviti s ribolovom i svojim trgovačkim
putovima. U mnoštvu je bilo puno drugih ljudi, nosača koji su prenosili sanduke
i bačve, trgovaca koji su provjeravali svoj teret, putnika koji su provjeravali red

154
 .
plovidbe, lakih žena što su se nadale da će naći muškarce što će platiti užitak prije
nego što sinoćnji sajam postane samo blijedo sjećanje.
Hvala Bogu da je ovdje vladala takva gužva. To je značilo da Kit ne mora
razgovarati s Dianom, barem još neko vrijeme, a dotle može smisliti kako joj
objasniti da sve ovo čini zato da je zaštiti. Da ne žali zbog odluke koju je donio.
Da bi za nju dao život, bez premišljanja. - Christophere.
Zastao je klečeći na molu vezujući čamac, potom se ohrabrio prisilivši se
pogledati je u oči. Ona je još uvijek sjedila u čamcu čekajući da joj pomogne
popeti se na mol.
Plave su joj oči bile blistave od suza. - Doista mislim da bismo trebali...
Ranojutarnji zrak propara krik negdje iza njih.
Kit se okrenuo, ruka mu je poletjela prema podlaktici, a onda se sjetio da nož
nije ondje.
Na rubu mola stajala je žena i vrištala iz svega glasa, očajnički tražeći pomoć,
upirući u vodu ispod sebe. Muškarci su trčali prema njoj da joj pomognu.
Međutim, Kit je stigao prvi.
- Moje dijete! - vrištala je. - Tamo... u vodi! Spasite ga!
Odmah ispod površine, Kit je ugledao bijeli smotuljak koji je tonuo prema
mutnom dnu zaljeva. Bez premišljanja, zaronio je u vodu i snažno zamahnuo za
djetetom koje je tonulo.
Zgrabio ga je, privio uz sebe i snažno se odgurnuo da čim prije ispliva na
površinu. Kad je isplivao, jednom je rukom dignuo dijete u zrak, a drugom se
uhvatio za drvene ljestve koje su slučajno stajale pričvršćene za stup mola. Glatki
potplati njegovih čizama sklizali su se po mokrim prečkama, ali polako i oprezno
uspio se popeti na mol, držeći dijete sigurno u svojim rukama.
Došao je do posljednje prečke i pružio dijete majci koja je, klečeći, očajnički
pružila ruke preko ruba mola i zgrabila svojega malog sina. Kada ga je uzela u
ruke, nagli pokret uzdrmao je dijete koje je ispljunulo puno vode i počelo plakati.
- Hvala Bogu - zajecala je zibajući na prsima uplakano djetešce.
Kit je prebacio mokro tijelo preko ruba mola i posljednjom, snažnom
kretnjom prevalio se na daske. Kad se okrenuo na leđa, teško dišući i hvatajući
zrak, s njega se cijedila morska voda. Nije se obazirao na znatiželjno mnoštvo
koje se okupilo i tiskalo oko njega.
Majka je pružila drhtav dlan i stisnula Kita za ruku, jedva uspijevajući nešto
izustiti osim zahvalnog jecanja. - Hvala vam. Utopio bi se da niste onako zaronili.
- Što se dogodilo? - upitao je kad je sjeo.
- Jedan ga je čovjek zgrabio iz mojih ruku. - Od olakšanja je sada tako vikala
da je bila gotovo jednako glasna kao i djetetovo prodorno vrištanje. Kit ih je jedva
čuo jer je skočio na noge, promrzao do kosti, dok je s njega kapala voda.
- Istrgnuo mi ga je iz ruku i bacio u vodu.
155
 .
Krv mu se sledila. - Kakav čovjek?
Pokazala je iza njega prema obali. No, kad se Kit okrenuo, srce mu je stalo.
Čovjeka nije bilo. Kao ni Diane.

Snažni prsti povukli su povez koji joj je bio tako čvrsto zavezan oko zglavaka da
joj se urezao u kožu. Strgnuli su povez s njezinih ruku prebacivši ih uz puno bola
preko palčeva i prstiju. Snažan udarac posred leđa...
Diana je posrnula naprijed i pala na ruke i koljena tako da je na grubim
daskama ispod sebe ogrebla kožu.
Slobodnim rukama povukla je jutenu vreću prebačenu preko njezine glave i
ramena kako ne bi vidjela kamo je vode. Ili tko. Tako su je brzo izvukli iz čamca
da nije uspjela ni vrisnuti prije nego što joj je stavljen povez na usta i vreća bačena
na glavu, sve sleđa.
Međutim, sad je imala priliku.
Strgnuvši povez s usta vrisnula je tako glasno da je vrisak odjeknuo od
drvenih zidova prostorije u kojoj je bila. Ne, to nisu bili zidovi niti je to bila
prostorija. Radilo se o uredno složenim daskama koje su tvorile zidove brodske
kabine. Jedva ih je vidjela dok su joj se oči navikavale na jarko svjetlo koje je
ulazilo kroz niz malih prozora smještenih duž zida.
- Umuknite!
Pogled joj poleti prema čovjeku na vratima i ona uvuče zrak da ponovo vrisne.
- Samo nek kučka vrišti - ustvrdio je drugi muškarac koji se pojavio iza
prvoga i gledao je preko njegova ramena. - Nitko je tu na otvorenom moru neće
čuti. Kao prvo, ‘ko bi uopće išao provjeravati zašto neka žena vrišti dok su
mornari na brodu.
Kad su joj se oči naviknule i kad je konačno uspjela razaznati njihova lica,
poput udarca pogodilo ju je sjećanje na njih. Dvojica muškaraca koji su je izvukli
iz čamca i doveli je ovamo bili su isti mornari koji su je prošle noći proganjali po
sajmu, isti oni kojima je dala kopiju dnevnika.
Srce joj je sišlo u pete. Jesu li otkrili da je Garrett zamijenio pravi dnevnik za
lažni? Jao, Bože... Meri!
Prvi čovjek pljunuo je na pod pokraj njezinih nogu. - Nek me vrag nosi ako
kučki opet ne stavim krpu u usta.
Stegnuvši ruke uz tijelo u šake, ošinula ga je pakosnim pogledom kad je stupio
u prostoriju. Ruka joj je krenula prema suknji i nožu pričvršćenom uz list. Ako se
čovjek usudi nasrnuti na nju, požalit će.
Drugi ga je čovjek uhvatio za ruku i zaustavio. - Crveni Mundir rekao je da je
ne diramo. - Crveni mundir?
- Neću zbog nje stavit na kocku svoju kožu. - Drugi je muškarac povukao
prvoga iz kabine u prolaz. - Nećeš ni ti, ako imaš imalo mozga.

156
 .
Suspregnuvši bolno stenjanje, ustala je. Ruke su joj bile izgrebene od poveza
i hrapavih podnih dasaka. - Zahtijevam da me odmah pustite.
Nato su se oba muškarca glasno nasmijala, ali sad je znala. Tko god bio
Crveni Mundir, on ih je unajmio da je otmu. Uz taj nadimak, čovjek nije bio
Francuz. Je li Kit pogriješio? Je li Ministarstvo vanjskih poslova ranije stiglo u
Bradwell i uhvatilo je zbog odavanja tajni neprijatelju?
- Tko ste vi? - Ostala je pri svome ne želeći da njih dvojica pomisle da se
prestrašila, iako je zapravo bila prestravljena. - Tko vas je unajmio da me otmete?
Učinila je korak naprijed samo da vidi što će oni učiniti. Kao što je
predvidjela, dvojica muškaraca povukla su se dalje u prolaz izvan kabine. Nije im
se svidjela, ali Crveni Mundir sviđao im se još manje.
Dakle, dobili su upute da joj ne smiju učiniti ništa nažao. Ali, tko im ih je dao?
- Je li to bilo Ministarstvo vanjskih poslova? - bila je uporna. - Ili ljudi koji su
oteli Meri?
Kao i prije, njezina pitanja samo su izazvala neprijateljske poglede. Nisu imali
pojma što ih pita.
- Pretpostavljam da će Crveni Mundir uskoro razgovarati s vama.
- Tko je on?
Nije odgovorio na njezino pitanje, samo se nacerio otkrivajući da nema zuba.
- Unajmio vas je da me dovedete ovamo. - Trudila se zadržati mirnoću u glasu
potiskujući strah. - Međutim, ja ću vam platiti znatno više ako me pustite,
dvostruko više nego što vam plaća on. Moj je otac imućni general. Možete uzeti
novac i nestati.
- Samo nam to treba, ha? - Drugi je muškarac lupio prvoga po leđima. - Da
nas naganja još jedan Crveni Mundir!
- Ovaj je, ni manje ni više, nego general. Očito se penjemo s činovima, ha?
Niti su znali niti ih je bilo briga tko je ona. Ipak, obojica su se bojali tog
čovjeka kojega su zvali Crveni Mundir, a koji ih je unajmio, posebno da ne
prekrše zapovijed da joj ne smiju učiniti ništa nažao.
Za sada će to pokušati iskoristiti. - Želim razgovarati s Crvenim Mundirom.
Odmah.
- On će vam reći što morate znati kad za to dođe vrijeme. - S poda je uzeo
krpu kojom su joj bila začepljena usta. - Do tada šutite ili ću vas ja ušutkati.
- Stavite li prst na mene, reći ću mu što ste učinili - zaprijetila je. - Reći ću mu
da ste mi baš vi na silu ugurali krpu u usta, da zbog vas imam modricu na licu i
razrezanu usnicu. Očito, ja sam njegova nagrada i mislim da mu ne bi bilo drago
ako otkrije da mi je lice ispunjeno masnicama i natečeno samo zato što vi
niste mogli smisliti kako izaći nakraj s jednom ženom a da je ne ozlijedite, je li
tako? - Glas joj je postao oštar i razjaren, zbog čega su se obojica napeli. - Zato
vas uvjeravam da ćete mi samo silom to ponovo ugurati u usta.

157
 .
Čovjek je stisnuo zube stežući krpu u ruci, ali nije joj se približio ni korak.
- Pustite me - ponovo je pokušala. - Pobrinut ću se da za sve teškoće kroz koje
ste prošli budete dobro plaćeni, a ja neću imati priliku reći Crvenom Mundiru da
se niste lijepo ponašali prema meni, tako da neće doći u prigodu kazniti vas zbog
toga. - Očajnički se hvatala za posljednju slamku govoreći tihim smirenim glasom
usprkos snažnu lupanju srca. Kao da su u tome zajedno protiv Crvenog Mundira.
- Možemo se vratiti na obalu. Vi ćete odavno nestati prije nego što on shvati što
se dogodilo i nikada vas neće naći.
Drugi muškarac se nasmijao. - Ako to mislite, onda ga ne poznajete!
- Bolje bit blesav nego pokojan - dodao je prvi muškarac. - Zato, što se mene
tiče, derite se kol’ko hoćete. - Bacio je krpu na pod i ponovo pljunuo. Ovoga puta
malo je sline završilo na njezinoj cipeli. Ona ju je s gađenjem otresla, što je samo
izazvalo dodatni smijeh. - Kladim se da će vas Crveni Mundir brzo ušutkati. -
Zalupio je vratima.
Potrčala je naprijed i bacila se na vrata pokušavajući ih otvoriti na silu, ali
čvrste daske nisu se ni pomaknule. Lagano zveckanje metala o metal čulo se kroz
drvo jer su vrata bila zabravljena s vanjske strane. Iz usta joj se oteo ljutit krik.
Počela je lupati šakama po vratima, vrišteći i udarajući sve dok joj se grlo nije
osušilo, a ruke je zaboljele sve do laktova. Kad je postala toliko iscrpljena i ljutita
da više nije mogla dignuti ruke kako bi lupala po vratima, okrenula se i klonula
uz vrata, a onda polako skliznula na pod. Okrvavljenim rukama uhvatila se za
glavu i potisnula samosažalne jecaje koji joj ionako ne bi ništa koristili.
Dignuvši glavu treptala je očima dok joj se vid nije razbistrio pa se osvrnula
po kabini.
Bila je mala i skučena, ne veća od dva s dva i pol metra u koja su jedva stala
dva ugrađena kreveta na kat i stolić uz krevet... očito časnička, ali nedovoljno
dobra za kapetana. Pripadala je prvom časniku. Ili je to bila kabina koju su
unajmljivali bogati putnici. Ona i njezina obitelj boravili su u gotovo isto takvoj
kad su se vraćali iz Indije, a bila je smještena točno ispod krmene palube
broda, uvučena pod stražnji dio krme. Najvjerojatnije je i ova bila takva, što je
značilo da nema izlaza kroz niz malih prozora na suprotnoj strani. Čak i da se
uspije izvući kroz jedan od njih, ispod ju je čekao šest metara dubok ponor koji je
vodio ravno u hladnu vodu.
Jedini izlaz bio je kroz ova vrata.
Strpljenje. Morat će čekati pravi trenutak da nešto poduzme. No, nije bila
dugo vezana i nije dugo imala povez na očima, što znači da je brod još uvijek bio
usidren u Bradwellu, iako joj je njegovo dizanje i spuštanje na valovima govorilo
da su usidreni dalje u zaljevu u uzburkanijoj vodi kanala. To znači da je još uvijek
bila blizu Christophera i Garretta, njihova pomoć još uvijek je bila blizu... samo
kad bi našla način da dođe do obale. Zato što nijedan od njih nije znao gdje je.
Gorka je istina da nitko ne dolazi spasiti je. Sama mora naći način da se spasi.

158
 .
DVADESET TREĆE POGLAVLJE

it je trčao hodnikom Sirene prema sobi koju su jučer unajmili, moleći Boga
K da Diana bude ondje.
Mora biti ovdje! U trenutku kad je shvatio da je nema, mahnito je počeo
pretraživati pristanište, dozivajući je i vičući mnoštvu je li tko vidio mladu plavu
ženu u plavoj haljini. Isuse dragi, čak je otpuzao ispod mola u slučaju da je ispala
iz čamca dok je pokušavala izaći.
Ništa. Nestala je.
Očajnički se pokušavao uvjeriti da se samo jako uzrujala zbog njihova ranijeg
razgovora, toliko da pobjegne s mola čim joj se za to ukaže prilika.
Da se vratila ovamo po stvari iako joj je rekao da to ne čini. Da je sad u
unajmljenoj poštanskoj kočiji i vozi se kući drndajući u njoj, proklinjući ga sa
svakim prijeđenim kilometrom.
Uznemireno srce nije mu davalo puno nade. Ipak, prvo mora pretražiti sva
mjesta na kojima bi mogla biti.
A onda...
Ne. Nema onda.
Mora je naći. Otvorio je vrata i uletio u sobu. - Diana! Zaustavio se odmah na
pragu, razočaran. Nije se vratila. Njezine stvari još su bile tu. Haljina još uvijek
obješena na zidnoj vješalici, mala torba još uvijek gurnuta ispod stolice gdje ju je
stavila. Soba je bila ista kakvu su je sinoć ostavili kad su samo otišli prošetati po
sajmu.
- Carlisle! - Za njim je u sobu ušao nepoznat muškarac.
Kit je skočio. Spretnim pokretom jednom ga je rukom uhvatio za vrat, a
drugom za desnu ruku. Bacio ga je u zid tako snažno da je leđima glasno udario
o drvenu oplatu koja je pukla, a iz pluća mu je izbijen zrak.
Kit mu je stavio podlakticu pod bradu na dušnik i prikovao ga uza zid. Čovjek
je krkljao, razrogačenih očiju.
- Prokletstvo, gdje je ona? - Kit je ruku jače pritisnuo uz muškarčev vrat.
Nagonski je lovio zrak, gotovo dignuvši nožne prste s poda.
- Što ste joj učinili?
- Morgan - jedva je izustio čovjek hvatajući Kitovu podlakticu kako bi je
maknuo. - Morgan... je poslao... po vas.

159
 .
Kit se punom težinom naslonio na čovjeka, oprezno držeći donji dio tijela u
takvom položaju da se odjednom ne tržne i udari ga u međunožje. - Zašto?
- Želi se sastati s vama. - Glas drugog čovjeka popratio je metalni zvuk
napinjanja pištolja.
Kit se nije pomaknuo, samo je postrance bacio pogled prema čovjeku koji je
stajao na vratima držeći pištolj uperen ravno u njega. - Hoću vraga.
Pod njegovom podlakticom, čovjek se i dalje mlitavo opirao, udišući tek
toliko zraka da se održi na nogama i ne onesvijesti se. Kit se nije obazirao na
njega. Sad mu je veća prijetnja bio uljez na vratima.
- Morgan nas je upozorio da možda nećete biti spremni za suradnju - otegnuto
je kazao s one strane pištolja. - Rekao je da bismo možda trebali biti uvjerljiviji.
Da možda trebamo otkriti kako sastanak ima veze s njegovom sestrom Dianom.
Polako, Kit se odmaknuo i spustio ruku. Čovjek je uza zid skliznuo na pod.
Rukom je posegnuo prema hroptavu grlu dok je pokušavao povratiti dah. Kit je
čovjeka udario u nogu i prekorio ga. - To ste trebali prije reći.
Svaki mu je mišić bio napet i spreman za skok kad se okrenuo drugom
čovjeku, a onda kimnuo prema pištolju. - Trebali biste spustiti taj pištolj prije nego
što opali i nekoga ozlijedi.
Oči su mu zaiskrile, ali spustio je pištolj. Držeći cijev sigurno okrenutu u
stranu, ponovo ga je zakočio, a onda ga spremio u futrolu ispod kaputa.
- Dovraga, tko ste vi i za koga radite? - upitao je Kit.
Jedan od igrača u ovoj igri oteo je Dianu. Sad je samo trebalo otkriti tko i
onda, kad ga uhvati, ubiti gada.
- Odgovori slijede poslije. - Pokazavši prema hodniku, maknuo se s vrata. -
Sad moramo ići.
- Ne dok mi ne kažete za Dianu.
- Zasad je dobro. - Skinuo je kožnate rukavice. - No, neće biti budete li
odugovlačili. Morgan će sve objasniti.
Teška srca, Kit je izašao iz sobe i krenuo za njim. Iza njega, drugi čovjek tiho
je stenjao, još uvijek sklupčan na podu.
Kad je za muškarcem stupio na hodnik, Kit je stao i odmjerio ga. Opasno.
Nagnuo se bliže dajući mu do znanja da će ga ubiti ako treba.
- Da bude jasno - polako je kazao Kit. - Bude li Diani nedostajala ijedna vlas
s glave, progonit ću vas i sve vaše pomagače. - Stišao je glas i hladno zaprijetio.
- Rasporit ću vas od grla do jaja.
Čovjek je kimnuo pokazavši mu da zna. - Upozoreni smo i na to.
Odmaknuo se od Kita, poveo ga iz hotela pa kroz mjesto.
Hodali su jedan uz drugoga u tišini, nijedan muškarac nije gledao drugoga, ali
obojica su bili spremni napasti na svaki izazov. Nisu krenuli prema dokovima

160
 .
kako je Kit pretpostavio, nego zavojitom ulicom koja je vodila dalje od obale gdje
su se uz cestu nalazile kamene i ciglene kuće u nizu.
- Posljednja. - Muškarac je pokazao prema napuštenoj predionici, a onda se
oprezno osvrnuo po ulici kako bi bio siguran da ih nitko nije slijedio.
Kad su došli do kuće, lupio je po plavo obojenim vratima. Iznutra je netko
kucnuo. U tišini je pogledao Kita, a onda tri puta pokucao, zastao pa pokucao još
jednom.
Vrata su se otvorila uz tiho cviljenje stare metalne kvake i škripanje hrđavih
šarki. Kit ništa nije vidio u mračnoj kući dok je s pločnika virio u nju, ali ušao je
za čovjekom usprkos jezi koju je osjećao na vratu. Nije imao izbora nego slijediti
ga.
- Ovuda. - Čovjek je stražaru na vratima pokazao da zaključa za njima, a onda
je uskim stubama Kita poveo u tavansku prostoriju.
Prostor u kojem je nekadašnji korisnik sigurno radio na tkalačkom stanu sada
je bio prazan, pokraj prozora nalazio se samo stol sklepan od dasaka položenih na
dvije bačve. Šačica ljudi okupila se oko njega prepirući se i pokazujući na kartu
raširenu po daskama.
No, čovjek u sredini držao je ruke prekrižene na prsima i pomnjivo slušao, ne
rekavši ni riječ. Dok nije pogledao Kita.
Garrett Morgan nije pomaknuo nijedan mišić niti je trunku promijenio izraz
lica, ali Kit je u njemu osjetio promjenu. Napetost. Kao što bi se lav napeo kad bi
ugledao plijen.
Kao što bi se plijen napeo kad bi ugledao lava.
- Carlisle.
- Morgane - odgovorio je Kit, na čijem se licu nije moglo ništa pročitati kad
se zaustavio u pola koraka, iako bi najradije skočio preko stola i zgrabio gada za
grlo.
Muškarci koji su se prepirali zašutjeli su pogledavajući jednog pa drugog.
Jedan je polako gurnuo ruku pod kaput prema oružju, ali bio je dovoljno pametan
da ga ne povuče.
- Stigao si. - Morgan pogledom odmjeri Kita od glave do pete. - Dobro.
Ovaj je otegnuto odgovorio: - Kako bih mogao odbiti tako ljubazan poziv?
Morgan je stisnuo usta, ali nije micao pogled s Kita. Čak ni kad je malo
okrenuo glavu kako bi se obratio ostalima. - Ostavite nas nasamo.
Ljudi su poslušali znatiželjno pogledavajući Kita dok su se spuštali stubama.
Znali su tko je on.
Nije bilo sumnje kako su se on i Morgan postavili jedan prema drugome svaki
na svojem kraju prostorije.
- Znači - Kit je odmah prešao na stvar - ti si dvostruki agent.

161
 .
- A ti pokvareni. - Još je jednom odmjerio Kita, ovoga puta pomnjivije. - Bit
ćeš mrtav za tri dana.
- Ti ćeš biti mrtav i prije ako si učinio nešto nažao Diani ili Meri.
Hladna prijetnja dugo je ostala visjeti u zraku prije nego što je Morgan
odgovorio: - Nikada im ne bi učinio išta nažao. - U glasu mu se osjećala odlučnost.
- Ovdje sam da ih spasim.
Kit je koraknuo naprijed oštro gledajući Dianina brata. Je li moguće da je to
Garrett Morgan? Poznavao je Morgana još prije Fitcheve smrti. Bio je svjedok
njegovih jadnih pokušaja kockanja, pijančevanja, ganjanja žena po Londonu,
slušao je njegove izgovore za sve stvari koje su mu u životu pošle po zlu. Kao i
krivnju koju je svaljivao na svog oca, generala, da je neumoljiv otac koji previše
očekuje od svoga jedinoga sina.
Ovo nije bio Garrett Morgan kojega je poznavao.
Sada je stajao visok, uspravan, čvrst, širokih ramena samo u košulji, ruku
prekriženih na prsima u opuštenoj pozi koja je odudarala od napetosti prisutnoj
između njih. Na njemu se nije primjećivala ni trunka slabosti, a nije je bilo ni u
čeličnom pogledu njegovih očiju. Ovo nije bio neuspješan čovjek.
Očito ništa nije bilo onakvo kakvim se činilo.
- Objasni - naloži mu Kit zaustavivši se ispred sklepanog stola.
- Sve je počelo prije puno godina. - Morgan je posegnuo u prsluk i izvadio
knjižicu. Generalov dnevnik. Bacio ga je pred Kita na stol. - Ti si samo najnoviji
igrač u toj igri.
Spustio je ruke na stol ne obazirući se na dnevnik, samo ga je zagradio rukama
pa se nagnuo prema Morganu. Ponovio je tiho režeći. - Objasni.
- Imao sam dvadeset dvije godine, izašao sam iz vojske i mrzio sveučilište.
Moja se obitelj upravo vratila iz Indije i smjestila u Idlewildu kad su mi se obratili
iz Ministarstva vanjskih poslova. Koliko mi se čini, priča slična tvojoj. - Kitovo
bezizražajno lice nije se promijenilo, ali Morgan je odgovorio na nepostavljeno
pitanje. - Naravno da sam istražio sve o tebi. Istoga trena kad sam čuo da si bio u
gostionici one noći kad je propala razmjena, shvatio sam da nisi običan razmetni
brat jednoga grofa.
Ne obazirući se na to, Kit upita: - Zašto su te izabrali? Ministarstvo vanjskih
poslova nema običaj novačiti ljude bez iskustva. I propale vojnike.
- Napustio sam vojsku, ali razlog nije to što misliš. Htio sam ostaviti vlastiti
trag, ali među nadređenima bio sam samo sin generala Thaddeusa
„Nepokolebljivog“ Morgana. Ondje se ni slučajno nisam mogao dokazati.
Međutim, to sam mogao u Vladi, čak i pod uvjetom da moj posao ostane tajna sve
dok zadaća ne bude izvršena.
- Koja zadaća?

162
 .
- Vlada je doznala da jedan časnik britanske vojske prodaje podatke o vojsci
i vojne tajne Ministarstva obrane. S obzirom na položaj i ugled mojega oca,
dolazio sam u doticaj s vojnim časnicima na svim položajima i na svim zadacima.
Tako sam dvije godine istraživao odakle cure podaci. - Namrštio se. - Zamisli
moje iznenađenje kad sam otkrio da se čovjek nalazi u mojoj kući.
Kit je znao... - Paxton.
- Da.
Odmaknuo se od stola i ispravio u svoj svojoj visini. - No, on je i dalje na
svom položaju, i dalje radi za generala.
- Zašto?
- Kad je Ministarstvo vanjskih poslova konačno doznalo što Paxton radi,
odlučeno je da mu se dostavljaju lažni podaci koje će onda proslijediti
Francuzima. Od toga smo imali više koristi nego da ga objesimo.
Kit je i dalje bio sumnjičav. - Ne daješ samo podatke Paxtonu, radiš puno
više. Aktivno surađuješ s Francuzima. Oni misle da radiš za njih. - Ili da je radio.
Do prije nekoliko tjedana, kad je nestao.
- Ne tako dugo... - objasni Morgan. - Otkad je postalo jasno da Paxtonov izvor
podataka presušuje. Od generalova umirovljenja, bojnik Ministarstvu vanjskih
poslova više nije bio tako koristan pa im je trebao drugi način slanja lažnih
podataka na Kontinent. Zato sam pristao raditi za Francuze. Potrudio sam se
uvjeriti ih da sam tako ljutit na oca da sam voljan, zbog osobne osvete, prodati
svoju zemlju. Povjerovali su.
Kao i svi drugi. Cijelo društvo vjerovalo je da Garrett Morgan već godinama
nije u dobrim odnosima s generalom. Uključujući samoga generala.
Morgan kimne prema dnevniku. - Onda se pojavilo ovo.
Ne čekajući poziv, Kit je uzeo knjižicu i prelistao je. Radilo se o izvorniku.
Bile su tu i ogrebotine od iverja nastale na kožnatom uvezu kad ga je general
izvlačio iz uništenog ormarića. To nitko ne bi mogao krivotvoriti.
- Francuzi sumnjaju da jedan od ljudi na dvoru kralja Luja radi za Britance,
ali nemaju dokaze za to. Zato su se obratili svojim britanskim operativcima
nadajući se da će ih netko od njih uspjeti pribaviti. Paxton je učinio upravo to. -
Koraknuo je unatrag i naslonio se na zid, ali čak je i ta opuštena poza ukazivala
na to da se radi o čovjeku koji nikada nije potpuno miran. Još jedna osobina koju
je imao i on. - Prije tri tjedna nestao sam kako bih otputovao u Francusku i ondje
otkrio što Francuzi točno žele s tim dnevnikom. Ljude sam ostavio u uvjerenju da
sam otišao na sjever posjetiti starog prijatelja.
- Zato što nisi mogao poslati lažne podatke dok nisi znao koja je prava tajna,
tajna koja je morala ostati skrivena. - To nije nagađao. Tako vlasti rade.
Kimnuo je. - Paxton je bio očajan i počeo je djelovati prije nego što smo bili
spremni. Znao je što se nalazi u dnevniku pa je uvjerio Francuze da su u njemu

163
 .
podaci koje traže. No, Paxton nikada nije imao pristup samom dnevniku i nije
imao pojma gdje ga general čuva, osim da je pod ključem u njegovoj radnoj sobi.
- Međutim, mislio je da Diana zna - promrmlja Kit. - Zato ju je uvjerio da si
otet zbog otkupnine.
Zbog toga Francuz u gostionici nije htio uzeti stranice memoara kad mu ih je
ona tako odlučno ponudila i zato ju je čovjek drugi put napao na zabavi. Paxton
nije imao pojma da ona ne zna ništa o dnevniku.
- Bojnik je dogovorio Dianin sastanak s Francuzima, a onda im nesumnjivo
pomogao da se uvuku u kuću. - Zaškiljio je. - No, bio si ondje da ih spriječiš. Oba
puta.
- Tri puta - smrknuto ga ispravi. - Bio sam ondje i kad je Meri oteta. - No,
tada je zakasnio.
- Znam gdje je Meri i dobro je. Nažalost, još je ne možemo dovesti kući jer bi
Paxton mogao čuti za to i shvatiti da smo ga nadzirali. Za sada je sigurnija ondje
gdje jest.
Morgan ima pravo, proklet bio. - Što je s dnevnikom? Što je to točno u njemu
da ga Francuzi tako žarko žele? - Nije odgovorio.
- Doveo si me ovamo - podsjeti ga Kit, gledajući kartu na stolu oko kojeg su
se muškarci prepirali. Crtež zaljeva i luke, sela, cesta koje su vodile na razne
strane, prema Londonu i Doveru... Što su Morgan i njegovi ljudi smjerali? -
Trebaš me, inače se jednostavno ne bi obazirao na mene. Zato, odgovori na moje
pitanje.
- Doveo sam te ovamo zato što si trenutačno jedina osoba kojoj Diana vjeruje.
To ga je pogodilo kao da ga je netko lupio čekićem.
- Rekla ti je za mene i naš sinoćnji susret.
To nije bilo pitanje. Ipak, Kit je odgovorio. - Jest.
- I rekla ti je istinu o Meri i kapetanu Meredithu.
Kit je šutio. Neće izigrati Dianino povjerenje odgovarajući na to.
Morgan je polako kimnuo, vidljivo zadovoljan jer mu je Kitova šutnja
dokazala da ima pravo. - Trebat će nam to povjerenje ako nešto pođe po zlu dok
je budemo spašavali.
Uzrujan, Kit je počeo lupkati po koricama dnevnika. - Što Francuzi hoće s
tim? Reci mi ili ću otići i sam naći način da spasim Dianu.
Morgan je stisnuo zube, ali onda je sjeo na prozorsku dasku i nevoljko
objasnio.
- General je prisustvovao sastanku Wellingtona s Prusima kod vjetrenjače u
Bryeju, dva dana prije Bitke kod Waterlooa. Prisutan je bio i francuski general
Pierre LeFavre, koji nije htio da Napoleon ponovo dođe na vlast i bio je ondje
kako bi predao njegov plan bitke. LeFavre je danas na visokom položaju u vladi
kralja Luja koji i dalje izvještava Britance o francuskim potezima. Ako se to
164
 .
otkrije, ubit će ga, a Engleska će izgubiti svog najboljeg obavještajca na
francuskom dvoru. - Maknuo se od prozora i stupio naprijed. - Bez ovog dnevnika,
ništa pouzdano ne znaju. Kad sam otkrio da namjeravaju iskoristiti Dianu kako bi
ga se dokopali, odmah sam napustio Francusku i stigao u Englesku nakon Merine
otmice.
- Francuzi nisu takvi da bi napali dijete.
- Zato što to nisu učinili Francuzi, nego sam Paxton.
Zato je Paxton našao pismo otmičara, zato je Meri nestala a da se nije opirala
niti je vikala... zato što ju je on odveo.
- Zato sam došao ovamo, postaviti se između dnevnika i Paxtona - objasni
Morgan. - Morao je povjerovati da je dobio izvorni dnevnik, inače Francuzi
nikada ne bi prestali tražiti dokaze protiv LeFavrea niti bi ostavili moju obitelj na
miru.
Morganovo uplitanje bilo je višestruko korisno. - Isto tako, doznali bi da u
svojim redovima imaju dvostrukog agenta.
- To također. Zato je razmjena morala proći prema planu. Jako sam dobar u
oponašanju očeva rukopisa, pa sam krivotvorio dnevnik i zamijenio ga sinoć
tijekom proslave. Nadao sam se da će do trenutka kad Paxton shvati što ima,
Diana već biti kod kuće na sigurnom, a on uhićen. No, njegovi ljudi bili su brži.
- Sad imaju Dianu - promrmlja Kit. - Htjet će je zamijeniti za originalni
dnevnik.
- Mi ćemo im ga dati, baš kako traže. Već sam poslao poruku Ministarstvu
vanjskih poslova u Londonu da ih obavijestim što se zbiva.
- Znači, nisi izdajnik - otegnuto će Kit stisnuvši oči. - Samo ubojica.
Morgan se ukočio. - Nemam ništa s Fitch-Battenovom smrću.
- Bio si ondje, prokletniče - promrmlja Kit stegnuvši ruke u šake.
- Bio sam u uličici, ali već je bio mrtav kad sam naišao na njega. Tvoj partner
istraživao je uobičajene komunikacijske kanale ne znajući da se i Paxton koristio
istim sredstvima za povezivanje s Francuzima ni da su Fitch-Battenovi kontakti
ukazivali izravno na Paxtona. Bojnik je to doznao i htio je spriječiti svaku
mogućnost da bude otkriven, a to je značilo ubiti Fitch-Battena.
Ili Kita, da je bio ondje kao što je trebao biti. Bez ikakva upozorenja da se išta
od toga događa, da je Ministarstvo vanjskih poslova Paxtonu za vratom, zbog čega
je postao toliko očajan da se odvažio ubiti jednog operativca koji je vrlo lako
mogao biti on.
- Nisam imao izbora, morao sam se maknuti odande. Da sam učinio bilo što
drugo, otkrio bih svoj položaj i upropastio sve što smo do tada poduzeli. Poginulo
bi još dobrih ljudi, drugi bi bili prisiljeni otići sa svojih mjesta, zato sam odlučio
šutjeti i ne žalim jer znam što bi se inače dogodilo. Ti bi učinio istu stvar. To

165
 .
bi učinio svaki dobar agent. - Morgan se zagledao u Kita. - Usmjeri svoj bijes na
Paxtona jer on je kriv za sve. Pravda će biti zadovoljena kad ga uhitimo.
- Što je s Dianom? - upitao je.
- Paxton je drži na brodu usidrenom u luci. - Morgan prstom pokaže na kartu.
- Točno znamo gdje je, ali ne možemo doći do nje. Ako je pokušamo oteti, vidjet
će nas da dolazimo, dignuti sidro i otploviti.
- Ili će je ubiti - tiho doda Kit.
- I to. Zato moramo navesti Paxtona da je dovede k nama - promrmljao je
Morgan prelazeći pogledom po karti. - Za to ćemo iskoristiti dnevnik.
- Ne. - Nikako ne. - Ne želim to upotrijebiti kao zamku za Paxtona. Baš me
briga ako Francuzi odnesu dnevnik. Bit će to poštena zamjena za Dianu, ništa
drugo. Ne želim je izložiti opasnosti.
- Ni ja.
- Onda se tu slažemo. - Stavio je ruke natrag na stol i nagnuo se prema
Morganu. - Razjasnimo još nešto. Nisam ti drag, a bogme nisi ni ti meni.
Morgan je malo stisnuo oči, ali bio je dovoljno mudar da ostane šutjeti.
- No, učinit ću sve što treba da se Diani ništa ne dogodi, jasno? Ako treba, i
tebe ću predati Francuzima.
- Dobro. Zato što bih i ja napravio istu stvar s tobom.
Stisnuvši zube, Kit se uspravi. - Onda pozovi natrag svoje ljude. Moramo
smisliti plan spašavanja.

166
 .
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

K it je stajao sam na kraju praznoga mola kroz mali dalekozor zagledan u

plavo-zelenu vodu zaljeva. Nad njegovom glavom, galebovi su se dizali i
spuštali na popodnevnom zraku, dozivajući jedni druge, mahnito pokušavajući
uhvatiti male ribe i školjke koje je nadolazeća plima nosila u luku dok su se
cijelim zaljevom ljuljali usidreni čamci. Usprkos suncu, vjetar je s mora donosio
hladan zrak. Mrsio je njegovu plavu kosu dok je stajao ondje bez šešira tako da
mu se dobro vidjelo lice i obavijao mu crni kaput oko nogu. Sve ostalo oko njega
mirovalo je.
Nije skidao pogled s malog čamca koji je momak veslajući vodio prema brodu
usidrenom blizu ulaza u zaljev. Brodu na kojem su Francuzi držali Dianu.
Mladićeva crvena kosa isticala se ispod plave mornarske kape, zbog čega ga je
bilo lakše pratiti dok je nosio Kitovu poruku za čiju je isporuku bio jako dobro
plaćen. Znam da držite Dianu Morgan.
Čamac je udario o trup broda kad je momak napokon stigao nakon pola sata
veslanja, a Kit je sve vrijeme stajao na doku, nepomičan.
Momak je zazvao mornare na palubi i pokazao im da mu spuste ljestve od
užeta da se može popeti. Nadvikivali su se, ali momak nije odustajao, negoje
ponovo pritisnuo mornare. Naravno da jest jer mu je Kit rekao da neće dobiti
novac ako ne isporuči poruku ljudima na brodu i ne donese odgovor.
Nudim razmjenu... dnevnik za gospođicu Morgan.
Kroz mali dalekozor, Kit je promatrao kako mornari s broda napokon preko
ograde bacaju ljestve. Momak je požurio uz ljuljajuće prečke kao netko tko je
rođen na moru. Kad je stigao do vrha, jedan od mornara zgrabio ga je za stražnji
dio hlača i prebacio preko ograde, a potom ga bez premišljanja bacio na palubu
uz urlanje i ruganje.
Momak je ustao i otresao. Potom je uvukao ruku u crni mornarski kaputić i
izvadio presavijenu poruku. Jedan od mornara brzo mu je prišao i uzeo cedulju.
Kad je momka zgrabio za ovratnik, upozorivši ga da se ne igra s njim, ovaj je
prstom pokazao prema kopnu.
Ravno prema Kitu, koji nije spustio dalekozor niti je odvratio pogled.
Ja imam pravi dnevnik. Sve je vrijeme kod mene jer nisam vjerovao da ćete
održati riječ. Sumnjao sam da igrate dvostruku igru, pa sam pripremio lažni
dnevnik, a tako ste se i ponijeli sinoć kad ste pristupili ženi, a da me niste upozorili
na to niti me i o čemu obavijestili. Sada očekujem pravu razmjenu.

167
 .
Na brodu, mornar je pustio momka i uzeo dalekozor koji mu je visio o boku
na kožnatoj omči. Otvorio ga je i pogledao luku na drugoj strani, zaustavivši
pogled na Kitu.
Kit je spustio dalekozor i dignuo upaljenu svjetiljku koja mu je gorjela kraj
nogu. Da pokaže kako je njegova prijetnja ozbiljna, otvorio je staklena vratašca,
potom rukom posegnuo u džep i izvadio dnevnik. Dignuo ga je iznad glave kako
bi bio siguran da ga je mornar prepoznao. Tada ga je stavio u vatru, pustivši
da nekoliko stranica posmeđi po rubu, a potom ga izvadio i ugasio plamen
udarajući dnevnikom po hlačama.
Ako ne pristanete, zapalit ću dnevnik i nikada nećete dobiti što želite. Nikada
nećete otkriti tko s francuskog dvora Englezima šalje podatke.
Kit je maknuo dnevnik iz vidokruga, spustio svjetiljku i još jednom uzeo
dalekozor. Opet je počeo promatrati, nepomičan. Na brodu, mornar je spustio svoj
dalekozor i pohitao prema krmi pa niz stube i pod palubu.
Malo poslije, vratio se. U ruci je držao poruku i gurnuo je momku, a onda
pokazao na mol u Kitovu smjeru. Momak je kimnuo, spremio poruku pod kapu,
uputio se niz ljestve na mali čamac i započeo dugačku veslačku dionicu na drugu
stranu luke do dokova.
Kit je spustio dalekozor, sklopio ga i spremio u unutarnji džep kaputa, ne
zamarajući se ponovno pogledati kroz njega dok je strpljivo čekao. Srce mu je
otkucavalo sekunde, prestrašeno, iako se trudio na licu ne pokazati nikakav
osjećaj.
Dovedite gospođicu Morgan na razmjenu u staro spremište za čamce u ponoć.
Neću pregovarati o drugim uvjetima. Dnevnik za ženu. To je sve.
Nakon beskonačna čekanja, momak je stigao na mol, točno onamo gdje je Kit
čekao raširenih nogu ispod kaputa s pelerinom, lijeve ruke položene na križima.
Nije se micao, nije čak ni pružio ruku da momku pomogne popeti se na mol kad
je zavezao čamac za željezni prsten između Kitovih nogu.
Znate tko sam i što sam u stanju učiniti. Također znate da sam mrtav čovjek
koji nema što izgubiti. Nemojte me prevariti.
Momak je teško disao, iscrpljen i bez daha od naporna veslanja, kad se popeo
na mol. Skinuo je kapu i Kitu predao poruku. Nije se potrudio povući ruku
čekajući da mu Kit na dlan stavi zlatnik.
Momak je sklopio ruku oko zlatnika, vratio kapu na glavu, dotaknuvši njezin
rub u znak zahvale, i otišao razgibavajući ukočena ramena dok je hodao.
Kit je slomio voštani pečat na poruci, otvorio je i pročitao. Pristali su na
njegove uvjete. Rukom je zgužvao poruku i bacio je u more. Okrenuo se na peti i
otišao niz dugački mol prema naselju. Nije se osvrtao.
Ako joj nešto učinite, zaklat ću vas, sve do jednoga.

168
 .
DVADESET PETO POGLAVLJE

P od slabim svjetlom svjetiljke koja se ljuljala u ritmu ljuljanja broda, Diana je

gurnula vrh noža u uski procjep između vrata i okvira.
Nesumnjivo, Kit nije očekivao da će na taj način iskoristiti nož. Ne da ga
ugura u bravu, nego da ga nekome zabije u utrobu. Ipak...
- Žena mora učiniti ono što mora učiniti - šapnula je i gurnula nož uz rub vrata
tražeći zasun s druge strane.
U ovom slučaju, žena je radila na tome da se oslobodi.
Kad joj je jedan od muškaraca koji ju je gurnuo u kabinu nekoliko sati poslije
donio večeru, na koju je bacila pogled i odmah izgubila volju za jelo, pomnjivo je
slušala zatvaranje vrata. Nije bilo škljocaja lokota koji bi je unutra zaključao,
samo zveket zasuna koji se spustio. To je značilo da su vrata zatvorena samo
kračunom, onakvim kakvog se sjećala da je bio na vratima broda iz Indije. Kračun
s ušicom koji se mogao otvoriti tako da se digne i izvadi iz ušice ako uspije nešto
gurnuti između vrata i okvira te osloboditi se.
Zato je strpljivo čekala pravi trenutak.
Baš kao što je slušala zvuk zatvaranja vrata, tako je slušala i ostale zvukove
na brodu. Sunce je zašlo prije otprilike šest sati, vrijeme je pratila prema zvonjavi
zvona župne crkve, koje se na vodi slabo čulo, a u tom razdoblju brod je utihnuo
i sve se smirilo. Noćni mir samo je povremeno remetila škripa dasaka,
lamatanje jedara i udaranje valova o trup broda. Čak su se i mornari preko noći
povukli u potpalublje odmoriti se na svojim krevetima ili u mrežama. Nitko nije
stajao u prolazu i čuvao je. Zašto bi? Kamo bi uopće mogla otići?
No, imala je cijeli dan za smisliti plan i pretresti kojekakve zamisli, a sad je
došlo vrijeme za djelovanje.
Brod je bio sličan onome kojim su putovali iz Indije, a tijekom tih dugih
tjedana kad nije imala što raditi nego oplakivati Johnovu smrt, sažalijevati samu
sebe i hodati s jednog kraja broda na drugi dok joj je ispod haljine rastao trbuh,
dobro je upoznala brod. Još se sjećala gdje je posada držala pomične ljestve koje
su upotrebljavali za silazak i penjanje na brod te za pristup malim čamcima koji su
bili pričvršćeni sa strane broda ili koje su vukli iza krme. Isto tako, znala je gdje
se posada nalazi dok je na straži te kako se provući pokraj tih mjesta a da je nitko
ne vidi jer nije htjela privući pozornost na sebe što je moguće dulje.

169
 .
Kad se oslobodi iz kabine, spustit će jedne od tih ljestava, sići će, nožem
prerezati uže privezanog čamca i jednostavno pustiti da je struja odnese u mrak.
Kad otkriju da je nema, već će biti na kopnu.
- S Christopherom - šapnula je. Zato što se više nije radilo samo o tome da se
spasi. Radilo se i o tome da spasi ljude koje voli. Među koje je sada pripadao i on.
Cin! Oštrica je udarila u donji dio zasuna.
Zadržavši dah, objema je rukama primila dršku noža i dignula ga ravno gore
osjetivši kako je s druge strane željezni kračun izašao iz ušice. Jednom rukom
držeći nož na mjestu tako da je kračun ostao stajati slobodan u zraku, polako je
odškrinula vrata. U tišini, malo po malo otvarala je vrata gurajući ih i
istovremeno pazeći da se nož ne zaglavi u okviru vrata.
Kad je izvukla nož, zasun je uz tihi zveket pao uz vrata.
Ukipila se. Napeto je slušala hoće li se netko pojaviti u prolazu. No, nije čula
ništa osim bubnjanja vlastite krvi u ušima pri svakom mahnitom otkucaju srca.
Zaključivši da je sigurno krenuti dalje, zastala je, spremila nož na staro mjesto
ispod suknje, zatvorila vrata za sobom i tiho spustila kračun kako nitko ne bi
shvatio da je nema. Potom se osvrnula po prolazu. Bio je mrkli mrak, samo je kroz
jedan otvor na vrhu kratkih stuba što su vodile na palubu ulazio trak mjesečine.
Jedini izlaz.
Duboko je udahnula i krenula naprijed opipavajući ispruženom rukom po
zidu, a očima je pratila trag mjesečine. Svaki korak bio je jako spor, ali morala je
ići oprezno i u tišini, moleći Boga da se svaki pogrešan korak protumači kao
škripanje broda zbog promjena temperature i vlage.
Kad je došla do stuba, objema se rukama uhvatila za strane otvora kako bi
zadržala ravnotežu i izašla na palubu. Priljubila se uz bočnu stranu krmene kabine
pogledavajući preko ramena dok je polako išla prema ogradi...
Udarila je u čvrsto muško tijelo. Odskočila je, prestrašena. Prije nego što je
uspjela kriknuti, na blijedoj mjesečini ugledala je muškarčevo lice i krik joj je
zapeo u grlu.
Zinula je. - Bojniče Paxtone? - Preplavilo ju je olakšanje, tako silovito da je
počela drhtati. - Hvala Bogu...
Krenula je prema njemu i sva sretna bacila mu ruke oko vrata izustivši: -
Hvala Bogu da ste ovdje!
Nikada u životu nije bila tako sretna što ga vidi. Zahvaljujući Bogu, odmah je
požalila sve ružne stvari koje je ikada pomislila o tom čovjeku. Jao, najradije bi
ga poljubila!
- Jesmo li ovdje sigurni? - šapnula je, još uvijek dovoljno oprezna da ne govori
punim glasom. Oko njih na brodu su i dalje vladali tišina i mrak baš kao što je
bilo kad je izašla iz kabine. - Znači, vaši su ljudi zauzeli brod?
- Recimo da je tako.

170
 .
Iz usana joj se oteo isprekidan dah popraćen tihim smijehom koji je bio negdje
na granici između olakšanja i histerije. Jao, hvala Bogu! Sad je sigurna. - A
Christopher? Gdje je on?
- Na obali. - Na tankim usnama pojavio mu se hladan osmijeh. - Čeka vas.
Ledena sumnja prođe joj kroz kralježnicu. Nešto nije kako treba. Na brodu je
previše mirno, previše tiho za spašavanje koje je trebalo poduzeti s mora, kako bi
se svladalo mornare na straži.
Dok je čvrsto držala suvratke njegova kaputa, crvenoga kaputa, shvatila je
istinu.
- To ste bili vi - šapnula je jedva nešto glasnije od valova koji su udarali o bok
broda, zaprepaštena. - Sve vrijeme bili ste vi.
Pustila ga je i odmaknula se od njega zureći u čudovište, što je zapravo bio,
pred svojim očima.
- Vi ste poslali poruku da je Garrett otet i vi ste rekli Francuzima gdje general
drži dnevnik. - Bijes je zamijenio strah i ona nasrne na njega udarajući ga po
ramenima. - Vi ste oteli Meri! Gade jedan!
Zgrabio ju je za zapešća i povukao k sebi, prisilivši je da prestane.
- Vi ste me natjerali na to. - Stisnuo je zube i Diana se zaprepastila vidjevši u
njegovu pogledu toliki bijes. - Ne bih je morao odvesti da ste predali dnevnik kao
što sam tražio.
Mržnja ju je pekla kao kiselina na jeziku.
- Pružao sam vam priliku za prilikom. Vi ste, Diana, svoju kćer doveli u
opasnost.
Svoju kćer. Postalo joj je mučno u želucu. - Vi... znate?
Oči su mu bljesnule zbog njezine naivnosti. - Nema toga što se događa u
Idlewildu za što ja ne znam. Osobito ako ima veze s vama. - Prešao joj je prstima
po obrazu, a ona se lecnula od njegova dodira. - Učinili biste sve da zaštitite svoju
obitelj, zato sam vas uvjerio da je Garrett otet. One noći u gostionici trebali
ste Francuzima predati dnevnik. Ja bih primio nagradu i napustio bih Englesku.
No, vi ste umjesto dnevnika donijeli stranice memoara, pa su Francuzi pomislili
da sam ih izigrao. Gotovo su me ubili zbog toga.
- Baš šteta - polako je rekla. Povukla je ruku i odmaknula se od njega kipteći
od bijesa.
- Zato su vas napali one večeri kad se održavala zabava. Nisu htjeli čekati da
im ja dostavim dnevnik, nego su odlučili da će ga sami ukrasti. Kad ga Francuz
nije našao u ormariću, mislio je da će vas moći prisiliti da mu ga date.
Učinila bi to, rado, da je znala gdje je, da je znala tko će se sve nakon te večeri
naći u opasnosti zbog generalovih bilježaka. - Zašto niste sami uzeli dnevnik i dali
im ga? - Ruke su joj se stegnule u šake. - Prokleti bili! Zašto ste napali nevinu
malu djevojčicu?

171
 .
- Zato što nisam znao gdje ga vaš otac drži. Nikada ga nije vadio preda mnom.
Nije imao dovoljno povjerenja u mene da bi to učinio. Zato sam na drugi način
morao doći do njega.
Krenuo je prema njoj, ali ona se nije ni pomaknula. Nikada mu neće dopustiti
da je zastraši.
- Što se Meri tiče, da, iskoristio sam je da vas dovedem ovamo. No, da je ja
nisam odveo, to bi učinili Francuzi. Zato sam djelovao prvi, znajući da ćete učiniti
sve da je zaštitite. Trebali biste mi zahvaliti.
- Zahvaliti vama? - Smijeh joj je zapeo u grlu. Taj čovjek je lud!
- No, kad sam ja u pitanju, uvijek ste bili nezahvalni. Štoviše, vrijeđali ste me.
Zastao joj je dah zbog zlobe u njegovu glasu. Kad je koraknuo prema njoj,
ona je nagonski ustuknula, ali je leđima udarila u zid kabine. Od straha je teško
disala.
- To je jedina stvar zbog koje žalim, Diana. Što ste mi tako otežali moju
namjeru da vas oženim.
Približio joj se još jedan korak, a ona se privinula uza zid kako je ne bi
dodirnuo.
- To bi nam oboma koristilo. Meni što bih oženio kćer Thaddeusa Morgana,
jer bi vaš otac povukao sve veze da dobijem unapređenje i toliko željeni posao,
kako bi njegova kći lagodnije živjela. A vi, vi biste trebali biti sretni što vas uopće
netko želi oženiti, s obzirom na vašu prošlost. Osobito čovjek na mojem položaju.
Kad se nagnuo prema njoj, polako je pružila ruku niz suknju prema nožu.
- No, bili ste tako suzdržani, tako hladni, ponašali ste se kao da za vas nisam
dovoljno dobar, iako ste već od početka bili upropašteni. Mogao sam vas spasiti
od svake sablazni i sramote. - Posegnuo je za njezinom kosom i uhvatio jedan
zalutali pramen između palca i kažiprsta. Njegov dodir izazvao je gađenje u njoj. -
Tko će vas sad spasiti, Diana?
Dok se desnom rukom spremala zgrabiti nož, lijevom je stezala suknju.
Duboko je udahnula odlučivši izvući...
- Crveni Mundiru! - Povik je narušio brodski mir. Jedan od mornara koji su
je tog jutra bacili u kabinu išao je u mraku prema njima.
Paxton je odmah ustuknuo.
Diana je od olakšanja počela isprekidano disati pa se leđima naslonila na zid
dok joj je suknja kliznula kroz prste i pala na svoje mjesto. Uz tijelo, otvarala je i
zatvarala šake zbog šoka što se spremala učiniti. Ubiti čovjeka, i to ne bilo kojeg
čovjeka, već onoga kojega je poznavala skoro cijelo desetljeće, koji je gotovo
živio u njezinu domu i kojeg je njezin otac smatrao članom obitelji...
Međutim, učinila bi upravo to da je stavio ruku na nju.
- Vrijeme je! - viknuo je mornar. - Čamac je spreman. - Pogledao ju je i
Paxtonu dao kožnati remen i komad tkanine.

172
 .
- To će vam s njom biti kao Bogom dano.
- Tebe bih trebao svezati i staviti ti povez na usta, budalo blesava! - Paxton ih
je istrgnuo čovjeku iz ruke i bacio. Uhvatio je Dianu za ruku, a ona, iako se trudila
da je ne istrgne, nije uspjela sakriti da se stresla zbog gađenja. - Reci kapetanu da
brod bude spreman. Hoću da digne sidro i zaplovi čim se vratim, jasno?
Poveo ju je do ograde gdje su bile prebačene brodske ljestve.
- Spuštajte se - rekao je, pomogavši joj da se prebaci preko ograde i stane na
prvu prečku ljestava. - Bit ću odmah iza vas.
Oklijevala je spustivši pogled niz ljestve do maloga čamca na vesla koji je
dolje čekao, osvijetljen malenom svjetiljkom na njegovu sjedištu.
Kao da čita odvažne misli koje su joj se motale po glavi, on gurne ruku pod
kaput, izvadi pištolj i da ga mornaru. - Ako učinite bilo što da pokušate pobjeći,
on će pucati u vas.
Čovjek se veselo nasmije pokazujući zube. - Da, gospodine.
Diana je zadrhtala, čvrsto se uhvatila za uže i oprezno stala na sljedeću prečku.
Pa na sljedeću i sljedeću... jednu za drugom, spuštajući se u mraku prema malom
čamcu.
Kad se spustila dovoljno daleko da ga više ne može čuti, Paxton je tihim
glasom promrmljao mornaru. - Zovi Kearnsa. Uzmite oružje i krenite za nama u
drugom čamcu. Želim biti siguran da ćemo umaknuti i s dnevnikom i s
gospođicom Morgan. - Prije nego što se počeo spuštati za Dianom, dodao je: - I
da ćete ubiti Christophera Carlislea.

173
 .
DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

it je stajao u glavnoj prostoriji starog spremišta za čamce. Svaki centimetar

K njegova tijela bio je na oprezu.
Zgrada u kojoj je bio, koja je nekada služila kao carinarnica, bila je u mraku,
osim što je kroz red prozora ulazila mjesečina i obasjavala izgrebane daske na
podu. Vladala je tišina. Narušavalo ju je samo tiho zapljuskivanje valova u široki
kameni greben za koji su časnici s brodova nekoć vezali čamce kojima su
doveslali do obale kako bi predali popise robe i platili pristojbe prije nego što bi
iskrcali teret.
Bio je ovdje otkako je pala noć i dovoljno dugo da mu se odjeća osuši.
Koristeći se prvim mrakom za zaštitu, iz luke je tiho doplivao do spremišta za
čamce. Šum valova prikrio je svaki drugi zvuk dok se penjao na greben, uzeo dva
pištolja i nož za koje je nekom momku platio da mu ih tu ostavi pa se širokim
stubama popeo na glavni kat. Ondje se smjestio i čekao mjereći vrijeme prema
zvonjavi crkvenih zvona.
I razmišljajući o Diani.
Dopustio si je to malo opuštanje jer je morao čekati još nekoliko sati. Kako
ne bi? Od one noći kad ju je našao u onoj gostionici gotovo da nije razmišljao ni
o čemu drugome.
Ma, znao je on oduvijek kako je lijepa, kako je pametna i po prirodi ljupka, s
izvjesnom dozom vladarskog ponašanja koje je stekla jer je cijeli život provela
kao kći generala. No, nije ni slutio da njezina vanjska ljepota nije ni sluga njezinoj
unutarnjoj ljepoti i ljubaznosti koja je dopirala sve do njezine duše. Ni koliko je
žilava. Vrlo snažna i strastvena.
Ono što mu je dodatno zavrtjelo glavom bilo je to što joj je bilo stalo do njega.
Do njega. Ne do drugog sina i propalice kakvim se pravio ni do operativca
Ministarstva unutarnjih poslova, što je zapravo bio. Ispod svega toga ona je u
njemu vidjela čovjeka sa svim njegovim manama i voljela ga je usprkos svemu.
Odrješenje koje mu je donijela bilo je najveći dar koji je ikada dobio.
Ne, ne odrješenje. Spasenje. U njezinu naručju doživio je otkupljenje i
zahvaljujući njoj otići će u grob kao bolji čovjek.
Međutim, prije nego što se to dogodi, mora obaviti još jednu stvar. Mora
spasiti Dianu i Meri.

174
 .
Zvuk vode promijenio se i kralježnicom mu prođu trnci. Napetih mišića,
gurnuo je ruku pod kaput i izvadio pištolj. Držeći ga uz tijelo uperena u pod,
usmjerio je pogled na stube.
Uši su mu uhvatile tiho udaranje drva o drvo kad je netko odložio vesla, a
potom se začuo zvuk koraka po kamenu i škripa starih stuba. Iz mraka su izronila
dva tamna lika.
- Paxtone! - viknuo je Kit, želeći da čovjek zna da je u mraku on i da ga čeka.
Htio je da i Diana zna.
- Christophere! - viknula je i nagonski pošla prema njemu, ali Paxton ju je
povukao natrag.
Jedne ruke obavijene oko njezina struka, stavio ju je pred sebe kao štit. Iz
korica za pojasom izvukao je nož i uperio njegov vrh u Dianina prsa. Oštrica je
zasjala na mjesečini. - Jedan pogrešan potez, Carlisle, i ubit ću je.
A Kit će njega ustrijeliti na licu mjesta. Ne skidajući pogled s Paxtona, viknuo
je: - Diana, jesi li dobro?
- Jesam. - Međutim, glas joj je bio tek nešto glasniji od šapata. Bila je
prestravljena, a gad neka je proklet što ju je prestrašio!
- Dobro. Samo radi što ti kažem - uvjeravao ju je - i sve će biti brzo gotovo.
Kimnulaje, a Paxton ju je potom čvršće stisnuo uz sebe, zbog čega je ostala
bez zraka.
- Nisi iznenađen što me vidiš - zaključi Paxton. - Shvatio si.
Kit stisne zube. - Baš kao što sam otkrio da si ti taj koji je ubio Jamesa Fitch-
Battena.
- Morao sam. Doznao je da održavam vezu s Francuzima i morao sam ga
ušutkati ili bi propalo sve na čemu sam naporno radio i što sam postigao.
Kit je ludio, ali uspio je potisnuti bijes koji je bujao u njemu. - Pa si ga ubio
prije nego što je uspio vlastima otkriti da prodaješ dnevnik generala Morgana.
- Ma, ja sam s Francuzima radio puno prije toga - ispravio ga je, jezivo se
smijući. - Što misliš, kako sam znao koji im ulomak iz dnevnika trebam ponuditi?
Počeo sam raditi s njihovim operativama i doušnicima odmah nakon Waterlooa,
kao i s ostalim zemljama diljem kontinenta.
- Hoćeš reći da si prodavao tajne onima koji su najviše ponudili.
- Ako sam u ratu nešto naučio, onda je to da su ciljani savezi bezvrijedni. -
Usiljeno se nasmiješio. - Uključujući one s Engleskom, čak i ako su sklopljeni s
vojskom Njegova Veličanstva.
- Zašto si to učinio? U ratovima si bio junak.
- Još uvijek sam junak. Samo ne naš. - Pojačao je stisak oko Diane, a letimičan
pogled koji joj je uputio kad je od straha tiho kriknula točno je pokazao koliko taj
čovjek prezire nju i njezinu obitelj. - Učinio sam to zbog istog razloga zbog kojeg
je Benedict Arnold promijenio stranu u Američkom građanskom ratu.
175
 .
- Zbog osobnih interesa? - ispalio je Kit.
Stisnuo je čeljust. - Nisam dobio nikakvo priznanje za svoj trud kao ni položaj
koji sam zaslužio. Predložen sam za promaknuće nakon Bitke kod Toulousea, ali
preskočili su me zato što sam sin običnog pivara. No, čak i tada bio sam blesav i
mislio sam da ću jednoga dana ipak dobiti priznanje za hrabrost, počasti koje
sam zaslužio. Tada je došao Waterloo, a ja nisam dobio ništa. Ništa!
- Ne ide to tako s promaknućima, znate to - tiho se umiješa Diana. - Ima toliko
muškaraca koji mogu...
Zgrabio ju je za kosu i povukao glavu unatrag stavivši joj nož pod vrat. Mrko
ju je pogledao, lica blizu njezinu. Kit je vidio kako je stisnula oči, dok je Paxton
kipio od bijesa. - Ratovi su završili. Jedini način da sada dođem do promaknuća
je da ga kupim. Međutim, kako da to čovjek učini ako preživljava o časničkoj
plaći i nije plemić? Od početka je osuđen na propast. Tada sam odlučio uzeti stvar
u svoje ruke.
- Prodajući obavijesti neprijatelju? - promucala je.
Užas u njezinu glasu natjerao je Kita da čvršće stegne pištolj. Međutim, u
mraku, dok se Diana nalazila ispred Paxtona, nije mogao pucati, a da ne dovede
u opasnost Dianin život, što nikada ne bi učinio.
- Sve vrste predivnih podataka na dohvat ruke prikupljenih od generala i
njegovih veza u Ministarstvu rata. Zato sam otišao s generalom Morganom u ovu
prokletu zabit, u samoizgnanstvo u Idlewild. Iako u mirovini, imao je pristup
koječemu, što je značilo da sam i ja neizravno dolazio do toga. Kad je počeo pisati
o svojim doživljajima u Bitki kod Waterlooa, znao sam da zlata vrijede.
- Iskoristivši jednu malu djevojčicu ijednu ženu da dođeš do toga - umiješa se
Kit želeći odvratiti Paxtonovu pozornost od Diane.
- U ratovima je poginulo puno nevinih žena i djevojčica - uzvratio je uhvativši
Dianu za vrat kako bi je stisnuo uza se. Spustio je nož na njezin trbuh. - Koja je
razlika ako stradaju još dvije?
- Nas poznajete - optuži ga Diana. - Za Boga miloga! Meri vas je voljela i
vjerovala vam je.
- Vi niste.
Njegov odgovor izazvao je uzbunu u Kitovoj utrobi. Osveta - čuo ju je u
njegovu glasu. Odjednom je ova razmjena postala znatno opasnija.
- Dnevnik! - viknuo je Kit, ponovo usmjerivši Paxtonovu pozornost na sebe.
Gurnuo je lijevu ruku u unutarnji džep kaputa i izvadio dnevnik. Dignuo ga je. -
Pusti je pa ćeš ga dobiti.
- Baci ga ovamo na pod.
- Prvo je pusti.
Paxton se nasmijao. - Misliš da sam tako glup? Ona je jedina stvar koja te
sprječava da me odmah ne ubiješ.

176
 .
Na licu mu se više nije vidjelo da ga sve ovo zabavlja i on pritisne vrh noža
na Dianin trbuh. Diana tiho krikne.
- Da, jest. - Kit je mirno podigao pištolj, kao da mu venama kola ledena voda.
- Zato pazi na svaki korak.
- Baci mi dnevnik - naloži mu Paxton. - Kad ga dobijem, sići ću stubama do
odmorišta, a onda ću je pustiti i odveslati.
Paxton je privukao njezina leđa uz svoje tijelo, tako blizu da joj je bradu
naslonio na rame, a obraz uz njezin obraz. Stresla se od gađenja. Oči su mu
svjetlucale dok je u mraku gledao Kita.
- Baci ga, Carlisle. Dosta je igranja.
Kit nije imao druge mogućnosti. Stisnuvši zube, bacio je dnevnik. Pao je na
pod, odsklizao se i zaustavio kraj njihovih nogu. Oprezno držeći Dianu pred
sobom, Paxton je pružio ruku da ga digne.
- Hvala. - Tada je Paxton naložio: - Ubijte ga!
Dvojica muškaraca potrčala su stubama držeći pištolje u ruci i krenula ravno
prema njemu.
Diana je vrisnula: - Christophere, pazi!
No, vidio ih je kako stižu. Uz bljesak, njegov je pištolj opalio, a snažan prasak
odjeknuo je kamenim zidovima. Kugla je pogodila jednog od muškaraca u bedro.
Srušio se na pod urlajući od bola.
Drugi je mornar krenuo naprijed. Kit je bacio upotrijebljeni pištolj čovjeku u
lice, a kad je ovaj dignuo ruke da se zaštiti, Kit se izmaknuo u stranu, otkotrljao i
dočekao se na stopala, zguren s nožem u desnoj ruci i pištoljem u lijevoj. Oštrica
je sijevnula kad ju je zabio mornaru u nogu, a onda je uz zveket pala na pod dok je
pokušavao čovjeku oteti pištolj iz ruke.
Paxton ju je zgrabio za ruku i povukao prema stubama. - Ovuda, prokleta bila!
Obuzeo ju je strah. Ako je uspije odvući niz stube, ništa ga neće spriječiti da
odvesla s njom. Ništa ga neće spriječiti da je ubije. Ili nešto još gore.
Klonula je na tlo svom svojom težinom ne bi li ga prisilila da stane.
Jedva usporivši korak, zgrabio ju je za ruku i povukao na noge, ali suknja joj
se zaplela u vrh cipele. Poderala se u visini koljena. Jednom rukom maknuo je
suknju s puta i nju povukao naprijed, gotovo je vukući po podu.
- Radije ću umrijeti nego poći s vama! - izustila je, pruživši ruku prema nozi.
Dok se dizala, izvadila je nož iz korica i porezala ga po ruci. Metalna oštrica
probila je kaput i rukav košulje, zabivši se duboko u meso.
Urlajući od bola, pustio ju je uz snažan trzaj i drugom rukom pokrio krvavu
ranu. - Kučko jedna!
Udario ju je nogom. Vrbom čizme pogodio ju je u trbuh, izbivši joj zrak iz
pluća. Nož joj je ispao iz ruke i uz zveket pao na pod izvan njezina dosega.

177
 .
Na mjesečini, lice mu se izobličilo, poprimilo je luđački izgled kad je
ponovno posegnuo za njom stisnutih i iskeženih zuba. Još uvijek očajnički loveći
zrak, ovaj put nije imala snage spriječiti ga da je digne na noge i povuče prema
stubama. Bespomoćno je posrtala pokraj njega. Svaki udah izazivao je u njoj
nepodnošljiv bol od rebara do kralježnice.
- Paxtone! - viknuo je Kit.
Kad se okrenuo prema Kitu, bojnik ju je povukao pred sebe smjestivši je još
jednom između sebe i Kitova pištolja. Ponovo joj je stavio podlakticu pod vrat
kako bi bila mirna, a druguje ruku gurnuo pod kaput da izvadi pištolj. Umjesto da
ga uperi u Kita, prislonio je kraj cijevi na njezinu sljepoočnicu i ona, ostavši
bez daha, prestrašeno krikne.
Dvojica muškaraca zurila su jedan u drugoga, ukopani na mjestu. Dvojica
mornara sada su nepomično ležala na podu.
- Pomakni se i ubit ću je - upozori ga Paxton.
Sa svakim otkucajem srca, krv joj je tako bubnjala u ušima da je jedva čula
njegovu prijetnju. Međutim, vidjela je da se Kit ukipio i da su mu se mišići napeli,
spremni skočiti.
- Onda ću te ubiti prije nego što stigneš do stuba.
Okrenuo je pištolj prema Kitu. - Ne ako ja prije ubijem tebe.
Lice mu se razvuče u tmuran osmijeh i tiho reče: - Ja sam već mrtav.
- Ne - šapnula je Diana, pronašavši duboko u srcu novu odlučnost. Izgubila je
jednog muškarca kojeg je voljela. Neće izgubiti i drugoga.
Spustila je glavu i zarinula zube u Paxtonovu ranjenu ruku.
Zaurlao je trgnuvši ruku zbog novog bola.
Diana se istrgnula iz njegova stiska. Potrčala je naprijed, očajnički želeći doći
do Kita u njegov siguran zagrljaj. Osvrnula se i vidjela da Paxton životinjski
urličući diže pištolj, lica izobličena od bijesa i mržnje.
Oko nje su se obavile ruke i brzo je okrenule na drugu stranu... Christopher.
Zaštitio ju je svojim tijelom, okrenuo se u struku, dignuo pištolj i opet ga uperio
u Paxtona.
Dva pucnja začula su se jedan za drugim.
Prije nego što je Diana uspjela vrisnuti, u spremištu za čamce nastao je lom.
Prozori su se razbili, svuda je letjelo staklo i iverje kad je desetak muškaraca
uletjelo kroz njih. Vrata su se treskom otvorila udarivši takvom snagom u kameni
zid iza njih da su se svinule šarke. Upalile su se svjetiljke, a sa svih strana čuo se
metalni zvuk napinjanja pištolja.
Paxton je bio kao ukopan na mjestu, njegovo blijedo lice bilo je u potpunoj,
suprotnosti s crvenom krvi koja je kapala pokraj njegovih nogu. Klonuo je na
koljena, a onda pao na lice. Mrtav.
Iza njega, na vrhu stuba stajao je Garrett.
178
 .
Dim se dizao iz cijevi upotrijebljenog pištolja.
- Ali, bila su dva pucnja. - Zbunjena, Diana se okrenula Kitu položivši mu
ruku na nadlakticu, istu onu ruku u kojoj je držao pištolj, još uvijek napunjen i
neupotrijebljen. - Ako ti nisi pucao, tko jest?
Tada je osjetila... ljepljivu, vlažnu toplinu koja se širila pod njezinim prstima
dok mu je držala ruku. Zagledala se u njega, otvorenih usta, odjednom u panici.
Izraz lica bio mu je nesmiljen, iako je počelo gubiti boju.
Na čelu su mu izbile graške znoja.
- Diana - šapnuo je, ispustivši pištolj koji je uz zveket pao na pod.
- Christophere!
Obujmila ga je jer se počeo njihati, pridržavši ga kad su mu zaklecala koljena.
Krv iz njegove ruke širila se ispod rukava kaputa poput crvena cvijeta.
- Pogođen je! - viknula je Garrettu koji je trčao prema njima.
- Pošalji po liječnika... odmah!
Garrett je vičući izdao zapovijedi svojim ljudima, a dvojica su istrčala iz
spremišta za čamce u mračnu noć.
- Bit ću dobro - uvjeravao ju je Kit, pruživši ruku da je položi na njezinu i
nesvjesno joj po prstima razmazao krv. - Jao, možda sam uništio kaput.
- To nije smiješno - prekorila ga je, a iščekujući liječnika, svake sekunde
postajala je sve zabrinutija. Sada je našao šaliti se... Koliko krvi! Otparala je rub
suknje pa mu omotala tkaninu oko ruke zibajući ga u naručju. - Ja sam kriva za
sve... jako mi je žao.
- Pssst - šapnuo je, ispruživši ruku da joj dotakne lice. Čak i sada, bio je
usredotočen na to da je smiri, a ne na to da je ranjen.
- Ništa od ovoga nisi mogla spriječiti. - Duboko je i isprekidano udahnuo. -
Tako mi je drago...
Drago? Za Boga miloga, što mu može biti drago u svemu ovome? Došlo joj
je da vrišti.
- Što si me našla. Ti si me spasila, Diana... uopće nisi svjesna toga.
Bože dragi! Zašto to govori? - Nikamo ne idem - uvjeravala ga je. - Kao ni ti.
Iskrivio je usnice u tmuran osmijeh. - Ti si to učinila. - Glas mu je postao tiši,
gubio je dah. - Ti si... zaustavila Paxtona... prije nego što je uspio pobjeći... s
dnevnikom.
- Mi smo ga zaustavili - ispravi ga ona, bolno svjesna da liječniku treba dugo
da stigne, kao i da Garrett stoji u blizini, ali ne prilazi. Kao da im da je vremena
da se oproste.
Ne. Ovo nije oproštaj... nije!
- Upotrijebila si nož. - Osmijeh mu se malo raširio od ponosa. - Dobra
djevojka!

179
 .
- Rekao si da ga moram upotrijebiti ako mi se neki muškarac pokuša zavući
pod haljinu. - Usprkos zadirkivanju, oči su joj se odjednom napunile neprolivenim
suzama i njegovo lice postalo je mutno. Nije ih uspjela dovoljno brzo potisnuti.
- Jesam - promrmljao je, a osmijeh mu je izblijedio dok je pokušavao ostati
pri svijesti. - Ali to... nije ono... što sam imao na umu.
- Drugi put moraš biti jasniji.
- Hoću...
Bože, molim te... ne daj da ovo bude posljednji put! - Christophere...
- Reci joj - tiho joj je naložio, a riječi su mu već bile pomalo nerazgovijetne.
- Reci Meri... tko si doista...
- Christophere! - Panika je rasla u njoj jer je osjetila da gubi svijest. Čvrsto ga
je stisnula uza se, prestravljena da će ga izgubiti. Ne može je sada napustiti. Ne
smije umrijeti! Ne sada kad ga je konačno pronašla i pustila ga u svoje srce.
Poljubila ga je, ali toplina i život koje je osjetila na njegovim usnama samo
su pojačali strah da ga gubi. Toliko je toga ostalo neizrečeno, na svijetu nema
dovoljno riječi, a sve stižu prekasno. Osim...
- Volim te - šapnula je, iako su njezine drhtave usne jedva bile u stanju
oblikovati te riječi dok su joj suze curile niz obraze.
Uzvratio je šapatom, koji je bio jedva nešto glasniji od smrtnoga daha: - I
bolje ti je...
Tada je zaklopio oči i klonuo na njezinim rukama.

180
 .
DVADESET SEDMO POGLAVLJE

it je trepćući otvorio oči, a onda ih naglo zatvorio jer ga je oštar bol ošinuo
K po čelu. Bože dragi, kako je sunce jako! Tko je razvukao te vražje zavjese?
U glavi mu je tutnjalo, ali nije se sjećao da se sinoć napio.
Maglica sna polako se razišla i on se napokon sjetio... Bože dragi. Bilo bi mu
draže da je sanjao.
Ponovo je polako otvorio oči, a ovoga puta uz puno treptanja polako se
priviknuo na svjetlo. Međutim, kad se osvrnuo uokolo, nije imao pojma gdje je ni
koliko je sati... sve dok nije prepoznao sobu koju su on i Diana unajmili u hotelu.
Bio je u Sireni i probudilo ga je jutarnje sunce kao da se u proteklih nekoliko dana
ništa nije dogodilo.
No, dogodilo se. To su dokazivali muka i bolovi u cijelome tijelu.
Pogled mu je pao na Garretta Morgana koji je stajao pokraj prozora. On nije
bio osoba koju je želio vidjeti dan nakon što je zamalo poginuo. Kao ni drugog
muškarca koji je stajao s njim i s kojim je tiho razgovarao.
Nathaniel Grey.
Dobro. Možda ipak ne preživi do kraja dana.
Pomaknuo se da sjedne. Rukom mu sijevne snažan bol i preseli se u prsa pa
on kroz stisnute zube uvuče zrak ukipivši se na mjestu kako se bol ne bi proširio.
Kad mu je prestalo bubnjati u glavi i bljeskati pred očima, a bol se smirila, rukom
je prešao po ramenu i bicepsu preko kojega je bio zamotan široki bijeli
zavoj. Pored ovog oštrog bola, neprestano je osjećao podmukao bol koji će trajati
tjednima, ako ne mjesecima, dok se potpuno ne oporavi.
Dvojica muškaraca okrenula su se prema njemu, ali ostali su na mjestu na
drugom kraju sobe.
- Ni u kojem slučaju - procijedio je Kit naslonivši se na jastuk, odustavši od
namjere da ustane iz kreveta - nemojte žuriti pomoći mi.
Umjesto odgovora, Garrett se naslonio na zid, a Grey je prekrižio ruke na
prsima.
- Znači, ipak nisi umro - zaključi Morgan dok mu je osmijeh na licu pokazivao
koliko uživa što Kita vidi tako nemoćnog.
Grey doda: - Izgleda da sam izgubio okladu iz Bijeloga konja.

181
 .
- Ne zadugo. - Kitov glas bio je hrapav od sna. I bolova. Sve bi dao da može
zaroniti u veliku čašu sredstva za smirenje ili do dna boce viskija. Ili oboje. -
Siguran sam da će se vaši ljudi pobrinuti za to.
- Moji ljudi nemaju ništa s agentima Ministarstva unutarnjih poslova koji su
se odmetnuli. - Značajno je dignuo obrvu. - Ili kojega spašavaju žene.
Dakle, to je pogodilo njegov muški ponos. Ali kad već spominje žene... - Gdje
je Diana? Je li ona dobro? - Stegnulo ga je u prsima od brige, a pogled mu skrene
prema vratima. - Što je s Meri? - Dvojica muškaraca razmijene poglede. Morgan
odgovori: - Obje su dobro. Meri je sinoć dovedena kući.
- Sinoć? - Sinoć je još imao dnevnik, a Paxton je još imao Dianu. - Isuse
Kriste... koliko je sati?
- Deset ujutro.
- Dva dana poslije - ozbiljno je dodao Grey. - Dvije noći bio si bez svijesti.
Morgan kimne. - Baš šteta što nisi dulje spavao.
Kit stisne zube. Jednog od njih bilo je teško podnijeti. Njih dvojica zajedno
bili su pravo pravcato mučenje. - Ne biste li vas dvojica trebali biti negdje drugdje,
spašavati mačke s drveća ili što već radi Ministarstvo vanjskih poslova ovih dana?
Coknuo je jezikom kao da je tobože uvrijeđen. - Zašto kad možemo biti ovdje
i pružati ti podršku.
- Hajde - dometne Grey pogledavajući Morgana - nemojmo se zanositi.
Škrgućući zubima, Kit je prebacio noge preko kreveta. Duboko je udahnuo da
ublaži bol i osovio se na noge. Progunđao je: - Mislim da bih radije umro nego
otrpio vašu podršku.
Dvojicu muškaraca zabavljalo je njegovo gunđanje koje je kod njih izazvalo
smijeh na njegov račun. Ipak, usprkos njihovu zadirkivanju, Kit je primijetio kako
im pogledi postaju sve zabrinutiji dok su ga gledali kako se njiše na nogama. No,
isto tako znali su da ne smiju otrčati do njega da ga ne uvrijede jer bi mu time
pokazali koliko je slab. Koliko je bio blizu smrti.
Nijedan muškarac nije to rekao, ali i to im se vidjelo u očima.
- Meri je na sigurnom - uvjeravao ga je Morgan. Zabava i zadirkivanje koji
su mu se ranije čuli u glasu potpuno su nestali. - Još dok je liječnik vadio zrno iz
tvoje ruke, poslao sam poruku ljudima koji su pazili na nju da odvedu generala do
nje i da ih oboje otprate kući. Sinoć je već trebala spavati u svom krevetu, živa i
zdrava.
Hvala Bogu. Laknulo mu je. Ta vijest bila je bolja za ublažavanje bolova od
pune žlice bilo kojeg sredstva za smirenje. - A Diana?
- Spava u sobi s druge strane hodnika. - Morgan je izgledao umornije i starije
nego što ga je Kit ikada vidio. Nije bio siguran što bi mislio o Morganovoj ulozi
u Ministarstvu vanjskih poslova, ali čovjek voli svoju sestru i nećakinju. - Bila je

182
 .
budna protekle dvije noći. Nije se micala od tvojega kreveta. Napokon sam je
pred zoru uvjerio da se mora malo odmoriti.
- Hvala ti.
Morgan slegne ramenima. - Uostalom, ne bi bilo nikakve koristi od nje pri
planiranju tvog sprovoda kad bi bila potpuno iscrpljena.
Kit se nakrevelji. - Hvala ti.
- Tome služe prijatelji.
- Hajde - Grey je ponovio svoje riječi pogledavši Morgana još jednom -
nemojmo se zanositi.
Ogorčen, Kit je zakolutao očima. - A dnevnik?
Morgan ga izvadi iz prsluka i baci na podnožje kreveta. - Neoštećen je i, za
razliku od tebe, nema rupu od metka.
No, na koricama je imao tamnosmeđe mrlje. Paxtonovu krv.
- Što ćeš učiniti s njim? - upitao je Greya.
- Više te ne smatraju odmetnutim agentom - rekao je izbjegavajući odgovor.
- Jučer ujutro poslao sam poruku Sir Robertu Peelu u Ministarstvo unutarnjih
poslova u Londonu i objasnio mu da si radio najednom proširenom zadatku
vezanom za Ministarstvo obrane na posebno traženje ministra obrane. Također
sam poslao poruku ministru vanjskih poslova u kojoj ga obavještavam da te ne
namjeravam proglasiti izdajicom.
- Baš ljubazno od tebe - ironično je promrmljao, protrljavši rame - nakon što
sam ustrijeljen služeći Engleskoj.
Umjesto da se tome nasmije, kao što je Kit očekivao, izraz Greyeva lica ostao
je ozbiljan. - Peel je odgovorio na poruku. Ne smatraju te odmetnutim agentom,
ali ipak si prekršio pravila. Zato si izbačen iz Ministarstva unutarnjih poslova.
Otpustio te je i zatražio od ministra obrane da te za kaznu oslobodi svib vojnih
dužnosti.
Kad je čuo tu vijest, imao je osjećaj kao da ga je netko udario u trbuh i trebalo
mu je dosta vremena da se oporavi. Kad se to dogodilo, obuzme ga gorčina. - Želiš
reći da im više nisam od koristi. Zato što sam se razotkrio. - Nakon što im je bio
odan deset godina, zapostavio vlastiti život i stavio ga na kocku, za ovo. Nizašto.
Odbačen bez premišljanja jer im više nije bio od koristi.
- Zato što nisi slušao zapovijedi i što si porušio previše mostova - ispravi ga
Grey. Tada je gunđajući priznao: - I zato što danas u Ministarstvu unutarnjih
poslova ne znaju za odanost.
To što je imao pravo nije umanjilo njegovu ogorčenost.
- Trebat će ti drukčija budućnost. - Grey mu se približi. - Zato bi, ako ipak ne
želiš postati vikar, trebao razmisliti o ponudi koju ću ti dati.
Kit pogleda Greya. Dvojica muškaraca bila su iste visine i građe, jednako
stasiti i plećati, a sada jednako umorni od svega i svjesni da vlast bespoštedno
183
 .
izigrava ljude koji su im posvetili svoj život. Cijenili su jedan drugoga, iako
između njih nije vladalo povjerenje.
Grey je iz unutarnjeg džepa kaputa izvadio poruku i dignuo je. - Poruka od
ministra vanjskih poslova. Obavijestio sam Georgea Canninga da te je istraživanje
ubojstva Fitch-Battena dovela do Paxtona i kako si zaštitio generala Morgana i
njegovu obitelj. Nudi ti mjesto u Ministarstvu vanjskih poslova.
Kitu je preskočilo srce. Nije znao bi li skakao od sreće ili pobjegao. Nije li
upravo napustio život pun tajni i laži? Ne, nije li upravo izbačen iz takva života?
Sad je pitanje želi li se opet vratiti takvom ispraznom životu, živjeti pod paskom
vlasti bez obzira na vlastite želje i potrebe.
- Ne - ispalio je.
- Ne bi bio operativac. To nikada ne bi dopustili. U budućnosti će te iz oba
ministarstva držati na oku. - Pružio mu je poruku. - No, nudi ti posao u Londonu
u tvom rangu. - Grey je bio uporan. - Razmisli o tome.
- Kvragu, ne.
No, znalački smiješak zatitrao je u kutovima Greyevih usana. Spustio je
neželjenu poruku na krevet i uzeo dnevnik.
- Onda idem. - Dok je išao prema vratima, pogledom je pozdravio oba
muškarca. - Javite se kad stignete u London. Siguran sam da će u Ministarstvu
vanjskih poslova htjeti obojicu ispitati.
A, ne. Grey neće samo tako otići. Kit je zbog tog prokletog dnevnika
proputovao pola Engleske, na kocku je stavio svoj život, život žene koju je volio,
kao i njezine kćeri. Grey neće ni slučajno samo tako odšetati s njim odavde. Ne
dok ne odgovori na posljednja pitanja koja će mu pomoći završiti slagalicu i da
sve sjedne na svoje mjesto.
- A dnevnik? - Kit je bio uporan.
- Pobrinut ćemo se za njega, budi siguran u to.
- Oprosti mi ako sumnjam u to - otegnuto će Kit izazivajući ga. - Kad smo
već kod toga, reci mi ovo: zašto ti? Od svih ljudi u Vladi, zašto su poslali osobu
tvog ranga zbog deset godina starih bilježaka umirovljenog generala?
To je Greya zaustavilo baš kad je stigao do vrata. Okrenuo se prema Kitu, ali
lice mu nije odavalo nikakav odgovor.
- Čak i da se u njemu nalaze imena pola francuskih savjetnika u Parizu, osobu
na takvu položaju u Ministarstvu vanjskih poslova ne bi trebalo poslati na teren
da ga se dokopa. - Stisnuo je oči. - Zašto su poslali tebe?
Grey ga je neko vrijeme gledao u oči kao da razmišlja što mu sve smije otkriti.
- Sam sam se poslao. Moglo bi se reći zbog vlastitog interesa.
Važući dnevnik u ruci, okrenuo se prema kaminu i bacio ga u vatru.

184
 .
Nijedan od trojice muškaraca nije se ni pomaknuo. Svi su mirno stajali i
gledali kako knjižica gori, kako je guta plamen blistavo plamteći kao da je
zahvalan što su ga nahranili.
Grey se zagledao u vatru i tiho rekao. - Paxton je godinama odavao tajne
Ministarstva obrane i prodavao ih za vlastitu korist. Nekad Francuskoj, nekad
Španjolskoj. - Smrknuo se i jako namrštio čelo pa dodao: - A ponekad drugim
ponuditeljima ovdje u Britaniji.
Kad su ostale samo izgorjele stranice, uzeo je željezni žarač naslonjen na
okvir kamina i njime udario po dnevniku uništavajući pougljenjenu grudu sve dok
od nje nije ostao samo užareni pepeo. Dok nije ostalo ništa što bi Francuzi ponovo
mogli tražiti.
- Sjećaš li se što se dogodilo grofu Roystonu? - upitao je Grey. - Trebao bi se
sjećati. Bili su umiješani i Carlisleovi.
- Da. - Tako je njegov rođak Richard Carlisle neočekivano postao vojvoda od
Trenta. Zato što je njegov susjed, grof Royston, proglašen krivim za špijunažu i
obješen.
- Royston je dobio popis tajnih agenata Ministarstva obrane, ljudi čija je
imena prodavao neprijatelju, jedno za drugim. Isti popis koji je Thomas Matteson
otkrio tijekom zabave u Blackwood Hallu. Popis na kojem je bilo i njegovo ime.
Thomas Matteson, markiz od Chesneyja, čovjek koji je oženio Kitovu
rođakinju Josephine. Kit je čuo priče da je čovjek nekoć radio za Ministarstvo
obrane, ali on ih je uvijek opovrgavao tvrdeći da su to izmišljotine. Da su one plod
naklapanja društva koje nije imalo drugog posla. Sada je znao da su bile stvarne.
- Nitko ne zna kako se Royston dokopao tih imena i završio je na vješalima
štiteći čovjeka koji mu ih je prodao. - Vratio je žarač na mjesto. - Trebalo mi je
pet godina, ali naposljetku me je taj popis doveo do Paxtona. Prije dva mjeseca,
postavio sam mu zamku.
- Kakvu zamku?
Smrknut, dignuo je pogled s vatre i zagledao se Kitu u oči. - Ne postoji
francuski dužnosnik na dvoru kralja Luja koji Britancima šalje podatke. Sve to
bilo je izmišljeno kako bi se Paxton izvukao iz skrovišta.
Soba se počela okretati oko Kita kad je shvatio što Grey govori. Boze dragi.
- Zato nisi htio da lovim Morgana.
Grey to potvrdi kimanjem. - Nisam mogao dopustiti da se umiješaš, ali isto
tako, nisam ti mogao reći zašto.
Kitov pogled prebacio se na Dianina brata, na čijem licu nije primijetio
nikakvo iznenađenje. Morgan je sve vrijeme znao, ali nije ništa odao. Štoviše,
lagao mu je u lice. Kit je morao priznati da je čovjek jako dobar agent. Iako u
ovom trenutku ništa nije želio više nego Morgana tresnuti šakom u lice.
- Samo, zašto ste onda napravih kopiju dnevnika? - upitao je Kit. - Zašto onda
jednostavno niste Paxtonu dali izvornik pa ga zbog toga uhitili?
185
 .
- Iako ljudi poput Pierrea LeFavrea Britancima više ne daju nikakve podatke
- odgovorio je Grey umjesto Morgana - nekoć jesu. Moramo ih zaštititi, dugujemo
im to. Nismo mogli dopustiti da izvornik završi u rukama Francuza pa da se sada
otkriju stvari za koje je najbolje da ostanu povijest.
Nakon svih tih mjeseci, posljednji dijelovi zagonetke konačno su sjeli na
svoje mjesto. Zapekle su ga oči, stegnulo mu se grlo jer je napokon osjetio
odrješenje koje ga je preplavilo poput vala pa je duboko udahnuo da se primiri.
- Na kraju, počeo sam proganjati Paxtona zbog istog razloga zbog kojeg si ti
istraživao Fitch-Battenovo ubojstvo - polako je rekao Grey krenuvši prema
vratima. - Zbog pravde. Prodao je neprijatelju ime Thomasa Mattesona, mojeg
najboljeg prijatelja i čovjeka koji mi je bio kao brat. - Oči su mu odlučno blistale
kad se ponovo osvrnuo. - Nitko ne prijeti mojoj obitelji i ostane nekažnjen.
Grey je izašao iz sobe i za sobom zatvorio vrata.
- Znao si - Kit se obratio Morganu, iako mu je pogled i dalje počivao na
zatvorenim vratima - sve vrijeme...
- Da - ravnodušno je odgovorio Morgan.
- Lagao si mi onoga dana u kućici.
- Djelomično. - Zastao je. - Ali lagao si i ti.
Kit skrene pogled u stranu, stisne oči i ubojito pogleda čovjeka. Život mu je
bio na prekretnici, budućnost nesigurna, u ramenu mu je bolno kuckalo. Nije bio
raspoložen za ovo.
Morgan je opušteno sjeo na prozorsku dasku i prekrižio noge u gležnjevima,
uputivši mu optužujući pogled. - Nisi mi rekao da si prisan s mojom sestrom.
Isuse. Ni za ovo nije raspoložen.
- Kvragu, to se tebe ne tiče - zarežao je Kit i odšepao do stalka s umivaonikom.
Zdravom rukom nalio je vodu u umivaonik.
- Zaljubljena je u tebe, znaš.
Kit ga pogleda preko ramena, a onda jednom rukom pljusne vodu u lice.
- To je dobro. Zato što si ti sigurno zaljubljen u nju.
Promašio je i voda mu se razlila po prsima. Opsovao je i uzeo ručnik.
- Hoćeš li mi reći da me se ni to ne tiče?
Brišući prsa, u zrcalu je Morgana ljutito ošinuo pogledom. - Kad bih mislio
da će od toga biti neke koristi.
- Neće - odgovorio je slegnuvši ramenima. Tada je njegovo zadirkivanje
izblijedjelo, a zamijenila ga je mračna ozbiljnost. - Moja sestra prošla je pakao
kad je poginuo John Meredith i zaslužuje muža koji je voli i koji će učiniti sve da
je usreći. Zato uopće ne mogu vjerovati da se zaljubila u tebe.

186
 .
Kit je i sam jedva vjerovao. Ipak, onog jutra dok su na palubi jedrilice vodili
ljubav u njezinim je očima vidio što osjeća prema njemu, čuo je da mu je izjavila
ljubav prije nego što ga je obuzela tama.
Međutim, isto tako, dok je govorila kako mora naći pouzdana i dobra čovjek
da bude Merin otac, vidio je koliko je zabrinuta i prestrašena. Znala je da nije
mislila na njega.
- Oženit ćeš je - naloži mu Morgan.
Neraspoloženo se nasmijao, požalivši čim mu je rukom sijevnuo bol. Kao da
već nije razmišljao o tome! Zapravo, sto puta otkako ju je prvi put poljubio, ali na
kraju je uvijek došao do istog zaključka. - Tvoja sestra ne želi se udati za čovjeka
kakav sam ja.
- O, da, želi. Ona se samo ne želi udati za vojnika. - Kratko je kimnuo. -
Čestitam što si bio na vojnom sudu.
Kitu je zaigralo srce. Krv mu se počela grijati, počevši od lagana žarenja u
bosim nožnim prstima koje se penjalo njegovim polugolim tijelom sve dok mu se
na koncu nije nakostriješila kosa na glavi. Polako je došao do spoznaje da se
njegov svijet upravo nepovratno promijenio. Da je nestalo sve od čega se sastojao
njegov život. Obuzeo ga je potpuno nepoznat osjećaj, činilo mu se kao da lebdi,
da nije vezan ničim što bi ga držalo na mjestu... ničim što bi ga držalo na zemlji.
Prvi put otkako se pridružio vojsci, prije više od deset godina, njegov život bio je
samo njegov, širom otvoren da bude ono što želi.
Njime se širio potpuno nepoznat osjećaj... slobode.
Slobode koja se prije samo nekoliko mjeseci, zapravo, prije samo nekoliko
dana, činila nemogućom.
Vrata su se otvorila. Tihi metalni škljocaj brave vrati ga u stvarnost, kao i bol
koji ga je presjekao u ramenu kad se prebrzo okrenuo prema njima.
- Christophere - šapnula je Diana bez daha, zastavši na vratima, držeći se za
njih kao za oslonac. Kao da nije mogla vjerovati u to što vidi. Olakšanje koje joj
se odražavalo na licu pogodilo ga je poput topovske kugle. Kao i suze koje su
blistale u njezinim plavim očima usprkos brzom treptanju da ih otjera.
Upijao ju je pogledom koji je svjesno prelazio preko nje. Nikada, nikada u
životu nije vidio ljepši prizor nego što je bila Diana u ovom trenutku. Pogodio ga
je pogled na nju. Ravno u dušu.
- Dobro - procijedio je Morgan odmaknuvši se od prozora. - Znam kad nisam
poželjan.
Ne obazirući se na Kita, na putu prema vratima stao je pred Dianom. Uhvatio
ju je za ruke prisilivši je da ga pogleda, iako je ona istezala vrat da vidi iza njega,
da joj pogled ostane na Kitu.
- Carlisle će te pitati nešto jako važno - kazao joj je Morgan. Potom je ponovo
usmjerio pozornost na Kita poljubivši je pritom u čelo. - Koliko god to loše izveo,
reci da. - Kit je zakolutao očima. Bože sveti.
187
 .
Morgan je izašao zatvorivši vrata za sobom.
Diana je ostala gdje je bila, na drugom kraju sobe. Tako blizu da je gotovo
osjećao njezinu mekoću, a ipak jako daleko. Jedini pokret koji je učinila bio je taj
što se ugrizla za donju usnu.
Kit joj nije zamjerao što je oprezna. Između njih se sve promijenilo, a kad joj
kaže što namjerava učiniti sa svojom novostečenom slobodom i ponudom koju je
dobio od Ministarstva vanjskih poslova, sve će se još više promijeniti.
Pogledao je povez na svom ramenu i tiho rekao. - Nastrijeljen sam.
- Znam - kiselo je odgovorila, stojeći i dalje na istome mjestu. - Bila sam
ondje.
Njezin tih odgovor u njemu probudi krivnju zbog pakla koji je sigurno prošla
te noći.
Polako je koraknuo prema njoj. - Preživjet ću. - Zastao je. - Mislim.
Dršćući je udahnula i kratko kimnula. Nije mogla pronaći riječi kojima bi ga
prekorila zbog tako neozbiljne primjedbe.
- Više me ne smatraju odmetnutim agentom.
Zadržala je dah. - To znači...
- Da me vlasti neće proganjati i dovršiti ono što je Paxton započeo.
Zadrhtala je od silnog olakšanja tako da se zanjihala cijelim tijelom i pritom
silovito izdahnula. S njime su nestali sav strah i sva briga za njega.
- Isto tako, otpušten sam iz vojske i izbačen iz Ministarstva unutarnjih
poslova.
Problijedjela je, ali on nije imao pojma je li to dobar ili loš znak. Zagrcnula
se, kao da ne vjeruje je b to što joj govori istina ili ne. - Jesi?
- Jesam.
Dugo se nisu ni pomaknuli niti su išta rekli. Međutim, prema onome kako je
primila te vijesti, vidio je kako joj se na licu pojavio tračak nade.
- Htio si... - uzrujano je gutnula. - Htio si me... nešto pitati?
- Da, jesam.
Pomaknuo se i stao ispred nje, ali još nije pružio ruke. Ovo je bilo suviše
važno, a ako je sada zagrli, neće je prestati ljubiti, pa neće završiti razgovor.
- Ministarstvo vanjskih poslova ponudilo mi je posao u Londonu. Očito,
umjesto da me odmah ubiju, radije će me polako mučiti tako što će me prisiliti da
za njih radim uredske poslove.
Sav tračak nade nestao je s njezina lica. To sigurno nije bio dobar znak.
Naočigled se ukipila. - Tvoje je pitanje?
- Trebam li prihvatiti taj posao?
Osjetio je kako joj zastaje dah, toliko je bio usklađen s ovom ženom. Koža
mu se ježila i duša ga je boljela zbog svega što je bilo u vezi s njom.

188
 .
- Ne znam - oklijevala je i spustila pogled prvi put otkako je ušla u sobu i
ugledala ga. - Je li to dobar posao?
- Recimo. - Trudio se da mu lice ostane bezizražajno. Ovo mora biti njezina
odluka. Morao je sigurno znati želi li budućnost s njim kad postane slobodan
čovjek, onakav kakvoga treba i zaslužuje. - Uredski posao. Više nema terena.
Nema više pretvaranja da sam beskoristan mlađi sin. - Usiljeno se nasmiješio. -
Mogu reći da sam se umorio čekajući život vikara i da sam odlučio suočiti se s
grešnicima u vladi.
Uozbiljila se. Njoj to očito nije bilo smiješno. - Čini mi se da je to dobra
prilika. - Međutim, boja njezina glasa, puna boli i tuge, pričala je potpuno drugu
priču. Kao i njezina ramena koja su potpuno klonula kad je dodala, tako tiho da je
morao koraknuti naprijed da je čuje: - No, i dalje ćeš biti u službi Krune. I dalje
te mogu poslati kamo god žele, nije li tako?
- Jest.
- Možeš li odbiti?
- Ne.
Ta istina bila je okrutna i imao je osjećaj da ta jedna jedina riječ u njoj ubija
svaku nadu.
Lagano je i polako kimnula, ubrzano trepćući, ne želeći ga i dalje pogledati
iako je sad stajao ravno ispred nje. Tako blizu da ga je mogla pomilovati po obrazu
samo da je dignula ruku.
- Želiš li to? - Glas joj je bio hrapav od siline osjećaja. - Raditi za njih?
- Možda se dam nagovoriti da odbijem - promrmljao je. - Što ti želiš?
- Želim da ti... budeš sretan. - Ali riječi koje je izgovorila bile su tek jedva
čujan šapat.
Uhvatio ju je za bradu i okrenuo glavu tako da je gledala u njega. Tiho je
ponovio. - Što ti želiš, Diana?
Molećiv pogled njezinih očiju govorio mu je da se ne može natjerati da
riječima izrazi svoj odgovor. Toliko je dugo živjela prepuštena nemilosrdnoj
sudbini da se sada uopće nije usudila razmišljati o vlastitoj sreći. Nije se usudila
gajiti ikakve nade, pa da ih on sruši ako na kraju ipak odluči prihvatiti život u
službi. Život u kojem nikada ne bi bilo mjesta za stabilnost i dosljednost koje
je ona trebala u životu.
Željela je zajedničku budućnost, jednako kao i on, bio je siguran u to. No, isto
tako, morala je zaštititi svoju kćer.
Zbog toga ju je još više volio.
Lice joj se smrknulo od bola. - Kad si rekao da me želiš nešto pitati, mislila
sam... - Glas joj je utihnuo.
- Nisam još pitao.
Digla je pogled prema njemu tražeći odgovor na njegovu licu.
189
 .
Skupio je svu svoju snagu da je ne povuče u zagrljaj i poljupcima otjera sve
njezine sumnje. - Dakle, tu djevojčicu, Meri... voliš je, nije li tako?
Zatreptala je raširivši oči, iznenađena pitanjem. - Molim?
- Hoću reći, toliko je voliš da je želiš zadržati uz sebe. - Trudio se zadržati
ozbiljan izraz lica dok ju je zadirkivao. - Hraniti je, odijevati... zalijevati je da
naraste?
- Christophere - tiho ga je prekorila objesivši ramena, ljutita. - Budi ozbiljan,
može?
- Ne mogu biti ozbiljniji. Nastrijeljen sam. Takva stvar čovjeka potrese i
natjera ga da shvati što je važno. - Protrljao je bolno rame. Što bi sve dao da se
može zavući u krevet i zaspati dok ne ozdravi, s Dianom u naručju. - Želiš da Meri
odrasta u domu punom ljubavi, je li tako? Možda da dobije brata ili sestru s kojim
će se igrati? - promrmljao je. - Možda šestero njih.
- Brata ili... - Ostala je bez daha, razrogačenih očiju jer je konačno shvatila
što je pita. - Da - napokon je uspjela promucati.
- Mislim da bi ona to voljela. Jako. - Drhtala je i šaptala, brzo trepćući. - Ja
također. - Kit je znao što želi, sada i do kraja života.
Raširio je ruke.
Pohitala je u njegov zagrljaj, zakopala lice u njegova prsa i obgrlila ga oko
struka. Stisnuo ju je uza se usprkos bolovima u ramenu i umoru od kojeg mu se i
sad vrtjelo u glavi i nije bio siguran na nogama. Iako je uzrok tome mogla biti i
Diana te željno iščekivanje njihova zajedničkog života.
- Volim te, Diana. - Više nego što je sanjao da je moguće. Duboko je udahnuo
i napokon postavio pitanje koje je gorjelo u njemu. - Hoćeš li se udati za mene?
- Da - rekla je, odmaknuvši se toliko da mu dlanovima obujmi lice. - Da, udat
ću se za tebe.
Osmijeh joj je blistao kroz suze kad se podigla na prste da ga poljubi. Tada se
spustila i digla obrvu, dajući mu do znanja da ne želi dalje raspravljati.
- No, neću imati šestero djece.
Nasmijao se dok je sreća bujala u njemu i povukao je natrag u zagrljaj ne
namjeravajući je ikada pustiti.

190
 .
EPILOG

Kingscote Park, Hampshire

Dva mjeseca poslije

iana je sjedila zavaljena u malome čamcu na vesla lica okrenuta prema

D toplome popodnevnome suncu, uživajući u tih nekoliko trenutaka mira od
bučne zabave koja se održavala u vlastelinskoj kući, a s koje su otišli. - Kamo
idemo?
- Rekao sam ti. To je tajna - odgovorio je Kit ne prestajući s veslanjem
jezerom na bratovu seoskom imanju. - Nekoć si voljela tajne.
S usta joj se začuo smijeh i ona ga ispravi. - Voljela sam tajne agente. -
Zavodnički mu se nasmiješila. - Zapravo, jednog tajnog agenta.
- I bolje ti je da me voliš - upozorenje je ublažio osmijehom, ne mičući ruke
s vesala koja su rezala kao zrcalo glatku površinu vode odvodeći ih dalje od
njihove svadbene svečanosti. - Sad je prekasno da se predomisliš.
Promatrala je kako se Sunčeva svjetlost presijava na njezinu vjenčanom
prstenu kad je lijeno spustila ruku u vodu. - Neću se predomisliti. - Smijući se
sretno, poprskala ga je vodom. - Zato mi reci gdje me vodiš.
- Čak ni faraonka ne mora sve znati.
- A tvoja žena?
Nasmiješio joj se i ona osjeti leptiriće u trbuhu. Bože, molim te, nemoj
dopustiti da se ikada naviknem na ovaj osjećaj kad mi se Christopher smiješi.
- Moja žena smije znati sve - ustvrdio je.
Njegova žena. Od toga joj je cijela utroba zaigrala.
Trebat će joj vremena da se navikne na novi naziv, osobito jer je bio star tek
dva sata. Čak i sada Kingscote Park bio je ispunjen mnoštvom gostiju svih
društvenih položaja, činova i veza, od vojvode od Wellingtona pa sve do Angusa
Higginsa, upravitelja Idlewilda koji je jednom Kita naganjao puškom... iako tada
Diana nije imala pojma da mu to nije ništa neuobičajeno. I molila je Boga da se
više nikada ne dogodi.
Sobe velike vlastelinske kuće bile su prepune ljudi koji su s njima došli
proslaviti vjenčanje, mali obred održan tog jutra u mjesnoj crkvi kojem su
prisustvovali samo članovi najuže obitelji i najbliskiji prijatelji. Međutim, čak i
tada klupe su bile pune Carlisleovih kao i članova njihove sve veće obitelji,

191
 .
Winslowa, Mattesona, Westoversa, lijepe male kćeri vojvode i vojvotkinje od
Strathmorea same su zauzele cijeli red, bili su tu i Whitbyji, čak i Nathaniel Grey
sa svojom ženom, gospođom Emily, i njihovim sinom. Kitov brat Ross stajao uz
njega u svojstvu kuma, Miranda Carlisle bila je njezina kuma, Meri je bila
djeveruša, a general ju je pratio do oltara, tako da je to doista bila obiteljska
svečanost.
Diana ne bi pristala ni na što drugo.
Dok je gledala Kita kako vesla u košulji, bez jakne, a mišići ramena i leđa se
napinju, evala je. Voli je najljepši muškarac na svijetu, muškarac koji voli i Meri
i koji je tražio da se Meri odgaja kao njihovo dijete... koji je već unajmio
odvjetnika kako bi započeo postupak posvajanja. Zapravo, kako bi postala i
njegova kći. U svakom pogledu.
Diana nije htjela u Merin mladi život unositi još veće promjene, nego joj
olakšati sve što je čeka. Kit se složio. Zato, kad su se vratili u Idlewild nakon
događaja u Bradwellu, obitelj i sluge polako su počeli provoditi njihov domišljati
plan. Sad su se Diani obraćali kao Merinoj mami, Dianinoj majci kao baki, - a
Garrettu kao ujaku. Meri se tome dobro prilagodila, samo joj je bilo malo čudno
kad su se svi počeli obraćati generalu kao njezinu djedu. Obzirno su je, ali uporno,
ispravljali kad god im se obratila prema njihovim nekadašnjim ulogama, iako
nikada nisu ulazili u sukob s njom. Do vjenčanja, Meri je bez premišljanja
prihvatila njihove nove uloge, uključujući to da je Kita zvala tatom.
Meri nisu ništa objašnjavali, samo su rekli da će se Kit vjenčati s njima. Istina
će doći poslije, kad bude starija i mogne shvatiti. Tada će joj ispričati priču o
Johnu Meredithu, o tome kako je bio dobar i hrabar čovjek i da bi bio ponosan
kad bi znao da je ona njegova kći.
No, za sada će zasnovati svoju novu obitelj i jednostavno uživati u tome da
su zajedno.
Čamac pod njima iznenada se zaljuljao i ona se uhvati za njegove stranice.
- Budem li morala plivati do obale - šalila se promijenivši taktiku kako bi
doznala zašto ju je doveo na jezero - voljela bih znati na koju stranu krenuti.
Kimnuo je u smjeru malog otoka nasred jezera.
- Onamo.
Snuždila se, razočarana. - Onamo?
- Šumovito je i skriveno, a ima i prostor gdje se čovjek može osamiti. Ono što
mi odgovara jest to da ondje trenutačno nema nikoga.
- Odgovara ti? - upitala je malo sumnjičavo.
- Jako. Tim više što sam zamolio sluge da taj prostor pripreme za nas.
Uspravila se. - Pripreme?
Svjestan toga da je pobudio njezinu znatiželju i da će sad pozorno slušati,
polako je počeo opisivati. - Cvijeće, drva za vatru, meku posteljinu... puno meke

192
 .
posteljine. - Oči su mu zasjale razuzdanim sjajem, a taj grabežljivi pogled ostavio
je traga i između njezinih nogu, gdje joj je polako počelo kuckati u ritmu s
njegovim zaveslajima. - Izletnička košara napunjena je s dovoljno hrane i pića da
nam traje danima.
- Danima?
Riječ je izgovorila kao mačka koja prede, ali stvarnost je raspršila trnce
uzbuđenja. - Ma, netko će primijetiti da nas nema pa će nas potražiti. Naći će nas
prije mraka.
- Neće moći.
Samodopadnost s kojom je to rekao nagnala ju je da upita: - Zašto ne?
- Zato što je ovo jedini čamac u plovnom stanju. - Namignuo joj je. - Sve
ostale sinoć sam onesposobio.
- Nisi valjda?!
- Danima, gospođo Carlisle. - Naslonio se laktovima na koljena i prestao
veslati pa se nagnuo prema njoj, naglasivši što je rekao.
- Danima neću ništa drugo raditi nego uživati u tebi, temeljito i opetovano. -
Preko ramena sa žaljenjem je pogledao prema kućici za čamce na udaljenoj obali.
- No, mislim da se možemo vratiti...
- Nastavi veslati. - Zapovjednički je mahnula rukom prema otočiću i ponovo
se zavalila na sjedište. - Faraonka to traži od tebe.
Kad je ponovo dohvatio vesla, na licu mu se vidjelo da uživa.
- Da, moja kraljice.
Nije mogla ne nasmiješiti mu se. Toliko ju je usrećio da joj se činilo da se
nikada neće prestati smijati. To joj je bilo u redu.
Za sada je jedina tamna mrlja u njihovu životu bila njegov posao.
Kao što se nadala, odbio je Canningovu ponudu da dođe u Ministarstvo
vanjskih poslova, ali sudbina ga je ponovo dovela u Ministarstvo unutarnjih
poslova.
Ovoga puta, hvala Bogu, ne u svojstvu operativca, nego osobe zadužene za
razvoj, a nadzirao je posljednji ministrov prijedlog da se osnuju gradske
redarstvene snage. One koje će biti uređene, koje će imati dobru novčanu potporu
i koje, za razliku od onih sadašnjih, neće biti korumpirane. Za njihovo osnivanje
i provođenje tog nauma trebao im je upravo takav čovjek kakav je bio Kit. Čovjek
koji je poznavao englesko kriminalno podzemlje, ali koji je ujedno imao dobre
veze s utjecajnim članovima parlamenta koji će osigurati prihvaćanje potrebnih
zakona kako bi se to provelo u život. Zato je Sir Robert Peel skrušeno došao moliti
Christophera da vodi taj posao.
On i Diana dugo su razgovarali o tome što želi od svog posla, o tome što ona
treba od njega. Bio je čovjek koji je u svom životu želio akciju. Ona je pak htjela
da bude sretan. Nove policijske snage donijet će i jedno i drugo. Štoviše, trebat će

193
 .
nekoliko godina da se ta inicijativa provede u djelo, a radno mjesto bit će
isključivo u Londonu.
Napokon je postao cijenjen, staložen i pouzdan muškarac kojega je Diana
željela za muža i kojega je Meri trebala za oca.
Ipak, društvo je ostalo zatečeno promjenama koje su se kod njega dogodile.
Kao i neočekivanom objavom njihovih zaruka. To je slomilo brojna srca diljem
Engleske, udovice su ostale zgranute, a knjiga klađenja kod Bijeloga konja
temeljito je pregledana da se vidi koji su stari dugovi došli na naplatu, s obzirom
na to da se sad Christopher oženio.
Međutim, kad god ga je netko u klubu pitao što je s njegovom nekadašnjom
namjerom da postane vikar, on se nasmijao i odgovorio: - Zašto bih život posvetio
Bogu kad ga mogu dati božici?
Diani nije bilo teško prihvatiti novi život s njim, osobito sada kad je znala da
joj je obitelj sigurna. Ministarstvo vanjskih poslova obavijestilo je Francuze da je
dnevnik pronađen i uništen, čime su prestali daljnji pokušaji da ga se netko
dokopa. Ipak, gubitak dnevnika nije spriječio generala da završi memoare i objavi
ih uz veliko odobravanje i nevoljko hvaljenje Wellingtona.
Između generala i njezina brata još uvijek je vladala napetost, iako je
razotkrivena njegova uloga u svemu ovome. Međutim, njihov odnos se popravljao
i njih dvojica napokon su nalazili vremena da se upoznaju, što prije nikada nisu
radili. Garrett je prihvatio položaj u Ministarstvu vanjskih poslova koji je Kit
odbio. To ni u kojem slučaju nije bio opasan posao operativca na terenu, ali radilo
se o važnom poslu, o položaju u Vladi, pa se general napokon mogao hvaliti
položajem svog sina a koji je Garrettu donio društveni ugled.
Čamac je udario u otočić.
- Stigli smo. - Iskočio je i izvukao ga na obalu, potom pružio ruku i pomogao
joj izaći iz čamca. - Dobro došli na medeni mjesec, gospođo Carlisle.
Kad je stavila ruku u njegovu i osjetila kako se njegovi prsti sklapaju oko
njezinih, obuzela ju je toplina, a onda je iznenađeno zinula jer ju je uzeo u naručje,
dignuo iz čamca i zavrtio smijući se. Obavila mu je ruke oko vrata i privila se uz
njega dok ju je odnosio s jezera šumovitom stazom prema maloj kamenoj
kući smještenoj među drvećem.
- Hoće li vam ovo odgovarati, kraljice moja? - Glavom je pokazao prema
maloj zgradi.
Savršeno. Ostala je bez riječi, samo je prstima prošla kroz tamnu plavu kosu
koja mu se kovrčala uz ovratnik i otkrivala sve proturječnosti vezane za njega. Na
primjer, meku kosu između njezinih prstiju i snažne ruke oko nje.
Otkako su prije dva mjeseca otišli iz Bradwella, nisu imali priliku voditi
ljubav, jedva su uspjeli ukrasti nekoliko poljubaca i dodira. Sad joj je srce luđački
tuklo u iščekivanju da se ponovo nađe pod njim, da obavije noge i ruke oko njega
i prepusti se slatkoj predaji. Više nije mogla ne obazirati se na pulsirajuću napetost

194
 .
između svojih nogu ni na to da su joj se ispod vjenčane haljine bradavice već
ukrutile. Sve više ga je željela i više nije mogla ostati mirna, nego se pomaknula
u njegovu naručju i protrljala grudi uz njegova prsa.
Čvršće ju je stisnuo i ubrzao korak.
Razuzdano se nasmijala, odvezala mu kravatu, skinula je s vrata i pustila da
joj visi u ruci sve dok nije pala na stazu. Tada je položila usne na njegov goli vrat
i poljubila ga, otvorenih usta, smišljajući kako će ga sve ljubiti kad se jednom
nađu skriveni u kućici.
No, nije se mogla suzdržati da ga sada ne dira. Otkopčala mu je prsluk dokle
je mogla dosegnuti, a onda mu zavukla ruku u košulju i počela milovati gola prsa.
Dok ju je nosio preko praga u kuću, iz grla mu se otelo duboko muško stenjanje.
Za njima je zatvorio vrata, udarivši ih nestrpljivo nogom.
- Spavaća soba - naložila je bez daha, igrajući se vrškom prsta njegovom
bradavicom. - Više ne mogu čekati ni trenutak.
Ruke su mu drhtale dok ju je nosio uz stube i ona je znala da to nije od napora
što je nosi sve od čamca.
Mala tavanska soba bila je uređena, čipkani baldahin lagano je visio iznad
velikog kreveta s četiri stupa. Na njemu su bile satenske plahte i mek poplun
punjen perjem na kojima su bile razbacane ružičaste ružine latice.
Ma, koliko se potrudio... Oči su je zapekle. - Vodi ljubav sa mnom,
Christophere.
Njezinu tihom zahtjevu udovoljio je vlažnim, dugačkim poljupcem u usta.
Poljubac je imao okus njezine ljubavi i silne sreće što joj pripada. Njezin je. Sada
i zauvijek.
- Da, moja kraljice. - Položio ju je na krevet i spustio se na nju. - Anđele moj.

195
 .
POVIJESNA BILJEŠKA

M inistarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo

obrane... o, Bože!
Jedna od najvećih teškoća koje sam imala pri pisanju ovog romana bila je
istraživanje raznih vladinih službi koje bi imale veze sa sprječavanjem špijunskih
zavjera 1824., dokle je sezala njihova nadležnost ili gdje se preklapala, osobito
kad se njihov ustroj neprestano mijenjao. Budući da je lik u ovoj knjizi vojni
časnik koji na engleskom tlu Francuzima odaje tajne... ma, baš zbunjujuće! Evo
malog primjera koji će vam pomoći da se lakše snađete.
Kao prvo, postoji Ministarstvo obrane. Pod vodstvom ministra obrane, to
ministarstvo odgovorno je za izvršenje svih administrativnih poslova vezanih za
vojsku u zemlji i inozemstvu, ali u njegovoj nadležnosti nisu bile kolonije ni vojna
policija, o njima se brinulo Ministarstvo obrane za kolonije, poznato i kao
Vojni odsjek (začas ćemo doći do toga). Drugim riječima, bilo je odgovorno za
svakodnevne sitnice neophodne za funkcioniranje vojske, a ne za vojnu strategiju.
Da sve bude još zamršenije, ministar obrane i Ministarstvo obrane bili su
podređeni jednom drugom dužnosniku, ministru obrane za kolonije, u
razgovornom jeziku poznatijem kao ratnom ministru na čelu Ministarstva rata. To
ministarstvo bilo je odgovorno za opremanje vojnih postrojbi, provođenje vojnih
aktivnosti i upravljanje kolonijama. Zbunjeni ste? Ja jesam... ali čekajte! Postaje
gore, zato što su 1855. dva ministarska položaja objedinjena pod nazivom državni
tajnik za rat, a nazivi Ministarstvo rata i Ministarstvo obrane uglavnom su se
upotrebljavali naizmjenično.
Godine 1824., u vrijeme kada se događa priča o Kitu i Diani, Ministarstvo
rata još uvijek je vodio ministar obrane. Dakle, nadzor nad časnicima kao što su
bili Garrett Morgan i bojnik Paxton, što se tiče njihovih uloga u vojsci, potpadao
bi pod Ministarstvo rata, a sukladno tome Ministarstvu obrane.
Tu su još Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo vanjskih poslova.
Prije 1782. sve unutarnje i vanjske poslove obavljali su Sjeverni i Južni
odsjek. Kao što govore njihovi nazivi, Sjeverni odsjek bio je odgovoran za sve
odnose vlade sa snagama sjeverne Europe, dok je južni odsjek bio odgovoran za
odnose vlade sa snagama južne Europe. Međutim, to nije bilo sve, Južni odsjek
nadzirao je domaću, irsku i kolonijalnu politiku. Zato su 1782., kad se pojavila
potreba za novom organizacijskom strukturom, odgovornosti odjela izmijenjene.

196
 .
Bilo je prirodno da Sjeverni odsjek postane novo Ministarstvo vanjskih
poslova odgovorno za odnose sa stranim zemljama, dok je Južni odsjek postao
Ministarstvo unutarnjih poslova, preuzevši odgovornost za domaće, vojne i
kolonijalne poslove. (Kolonijalni i vojni poslovi, s iznimkom milicije koja je
ostala pod Ministarstvom unutarnjih poslova, do 1801. prebačeni su na nove
urede.)
Dakle, Ministarstvo unutarnjih poslova postalo je odgovorno za unutarnju
politiku. Osobito, i najvažnije za našu priču, postalo je odgovorno za rukovođenje
tajnim službama unutar Ujedinjenog Kraljevstva. S druge strane, Ministarstvo
vanjskih poslova bilo je odgovorno za sve vanjske poslove, osim za one s Indijom.
(Zanimljivo, danas je jedna od njegovih dužnosti i vođenje vladina vinskog
podruma. E, to je vladin ured koji bih mogla voljeti!)
Dok sam istraživala za ovaj roman najviše me je zbunjivalo gdje prestaju
ovlasti jednog ureda, a počinju ovlasti drugog. Nadzire li ruske diplomate
Ministarstvo unutarnjih ili vanjskih poslova? Je li dužnost Ministarstva unutarnjih
poslova spriječiti rad francuskih operativaca na britanskom tlu ili je to dužnost
Ministarstva vanjskih poslova?
Ako se agent Ministarstva unutarnjih poslova, poput Kita Carlislea, spetljao s
francuskim agentima u Engleskoj, čija je dužnost zaustaviti ga? Povijesno
gledano, brojni ministri, zamjenici ministara i ostali državni službenici, služeći
Kruni, često su se selili iz jednog ministarstva u drugo. Isto tako, često se državni
dužnosnici zajednički nazivaju Whitehall jer su im uredi smješteni u blizini
nekadašnje palače Whitehall. Danas se u razgovornom jeziku još uvijek koristi taj
izraz za britansku vladu.
Dala sam sve od sebe da ih dobro opišem, i u romanu i u ovoj bilješci. Nadam
se da ste uživali u spletkama.
Ah... kako da nađem put do tog vinskog podruma Ministarstva vanjskih
poslova?

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

197