1

Naslov izvornika
A Lady Never Surrenders

Sabrina Jeffries

S engleskog prevela
Tereza Milić

2
 Mojoj dragoj sestri, Jamie McCalebb, koja je
djelomično nadahnula lik Celije - ti si najbolja sestra
koju neka žena može imati!
Mojoj mami, Gladys Martin, koja je pobjegla od
uragana i na kraju mi je unosila izmjene u knjigu!
Hvala, mama, najbolja si.
I Becky Timblin, za sve što činiš.
Hvala na svemu!

ZAHVALA
Puno hvala Wagneru Diasu da Silvi na
neprocjenjivom doprinosu u vezi s talijanskim i
portugalskim rečenicama u knjizi!

3
 Dragi čitatelju,
hvala nebesima, Celia je ozbiljno shvatila moj nalog da se mora udati.
Pozvala je nekolicinu gospode ovamo na kućnu zabavu kako bi mogla izabrati
jednog od njih.
Brine me samo jedno - Jackson Pinter. Taj istražitelj pokazuje vrlo
neprikladno zanimanje za nju. To mi se ne sviđa. On je navodno nezakoniti sin
nekog plemića koji ga nikad nije priznao i mora se dobro oženiti kako bi ostvario
svoju ambiciju i postao vrhovni sudac. Što znači da ju možda smatra vrlo dobrim
izborom za ženu.
To me ne bi toliko mučilo da ne sumnjam kako i ona potajno gaji zanimanje
za njega. Uhvatila sam ih nasamo više od jedanput, i katkada ga promatra sa
zabrinjavajuće očitim naznakama početka zaljubljivanja...
Moja ostala unučad smatra da se ne bih smjela miješati. Čak i moj dragi Isaac
(da, prilično sam se zbližila s tim odvažnim konjičkim generalom) kaže da se
petljam u stvari u koje se ne razumijem. Ali ona je tako mlada i naivna!
Ne mogu se držati postrance i ne poduzimati ništa ako njega zanimaju samo
njezin društveni status i bogatstvo. Već sam to jednom učinila s njenom majkom;
neću to više ponoviti.
Isaac, ta stara budala, tvrdi da opčinjenost gospodina Pintera mojom unukom
definitivno nije koristoljubiva. On kaže da je taj čovjek prati pogledom kad god
su blizu jedno drugoga. No iako moram priznati da gospodin Pinter uistinu
djeluje... očaran Celijom, to ne mora nužno značiti da je zaljubljen u nju. On
može željeti njezin novac i njezino tijelo, a da mu pritom nije nimalo stalo do nje.
Dotle se njoj udvaraju jedan vojvoda, jedan grof i jedan vikont, i nijednom od
njih ne treba njezin novac. Moja bi Celia mogla biti vojvotkinja! Zašto bi se
zadovoljila običnim policajcem, bez obzira na to što se on uistinu trudi riješiti
slučaj ubojstva njenih roditelja? Možete li mi zamjeriti što želim nešto više za nju?
S poštovanjem,
Hetty Plumtree

4
 Prolog

Halstead Hall, 1806.

Celiju je probudio zvuk šaptanja odraslih u dječjoj sobi. Škakljanje u grlu

tjeralo ju je na kašalj. Ali kad bi se nakašljala, odrasli bi rekli dadilji da joj stavi
još one gadarije na prsa, a Celia je to mrzila. Dadilja je to zvala oblog od gorušice.
Bio je mastan i žut i smrdio je.
Šaptanje je postajalo glasnije, a onda su bili točno iza nje. Ležala je
nepomično. Jesu li to bile mama i dadilja? I jedna i druga bi joj stavile oblog od
gorušice na prsa. Držala je oči zatvorene da je puste na miru.
„Možemo se naći u lovačkoj kući”, prošaptao je jedan glas.
„Psst, mogla bi te čuti”, prošaptao je drugi.
„Ne budi smiješna. Ona spava. A i ima samo četiri godine. Ne bi razumjela.”
Celia se namrštila. Imala je skoro pet godina. I itekako je razumjela. Jako
puno. Na primjer, to da je imala dvije bake - baku Luciju na nebu i baku u
Londonu - i to da je morala imati gadarije na prsima kad god bi je mučio kašalj, i
to da je bila najmanja od svih Sharpeovih. Tata ju je zvao Vilenjačicom. Rekao je
da ima šiljaste uši, ali ona nije imala šiljaste uši. To mu je uvijek govorila, a on se
samo smijao.
„Svi će biti na pikniku”, nastavio je drugi glas. „Kažeš li da te boli glava i ne
odeš, a ja pobjegnem u toj gunguli, mogli bismo provesti nasamo sat ili dva prije
večere.”
„Ne znam...”
„Hajde, znaš da to želiš, mia dolce bellezza.”
Mia dolce bellezza? Tata je tako zvao mamu. Rekao je da to znači moja slatka
ljepotica.
Srce joj je poskočilo. Tata je bio ovdje! Kad god bi došao u dječju sobu, pričao
bi im o baki Luciji, svojoj mami, i govorio je smiješne riječi na „taljanskom”. Nije
bila sigurna što znači taljanski, ali tata je govorio tako kad joj je pričao priče o
baki Luciji.

5
 Znači, druga osoba je sigurno bila mama. Što je značilo da je Celia morala
nastaviti nepomično ležati da joj ne stave oblog od gorušice.
„Ne zovi me tako. Mrzim to.”
Zašto je mama to rekla? Zar ju je tata opet naljutio? Tata ju je često ljutio.
Baka je rekla da je to zbog njegovih „kurvi”. Jednom je Celia pitala dadilju što je
kurva, i ona joj je isprašila stražnjicu i rekla da je to prosta riječ. Zašto ih je onda
tata imao?
Celia je zaškiljila kroz jedno oko da provjeri je li mama namrštena, ali mama
i tata su bili iza nje, i trebala bi se okrenuti da ih vidi. A onda bi znali da je budna.
„Oprosti, draga”, prošaptao je tata. „Nisam te htio uzrujati. Obećaj mi da ćeš
se naći sa mnom.”
Uslijedio je dugi uzdah. „Ne mogu. Ne želim da nas uhvate.”
Da ih uhvate u čemu? Zar su mama i tata radili nešto zločesto?
„Ni ja”, prošaptao je tata. „Ali sada nije trenutak da pokušamo bilo što...”
„Znam. Ali prezirem način na koji me ona gleda. Mislim da zna.”
„Čini ti se. Ne zna ona ništa. Ona ne želi ništa znati.”
„Netko dolazi. Brzo - izađimo kroz druga vrata.”
Zašto bi mamu i tatu brinulo što netko dolazi?
Celia je podigla glavu da virne prema njima, no vidjela je samo glavna vrata.
Zatim su se služinska vrata otvorila, i ona je brzo spustila glavu i pretvarala se da
spava.
No to nije bilo lako. Grlo ju je stvarno jako škakljalo. Pokušavala se
oduprijeti, ali se na kraju ipak morala nakašljati.
Dadilja je prišla krevetu. „Još te muči taj grozan kašalj, ha, dušice?”
Celia je snažno stisnula oči, ali to ju je očito odalo, jer ju je dadilja okrenula
na leđa i počela joj otkopčavati spavaćicu.
„Bolje mi je”, pobunila se Celia.
„I bit će ti još bolje kad ti stavim oblog od gorušice”, rekla je dadilja.
„Ne sviđa mi se oblog od gorušice”, pobunila se Celia.
„Znam, dušice. Ali želiš da ti prođe kašalj, zar ne?”
Celia se namrštila. „Valjda.”
Dadilja se nasmijala, i zatim je uzela čašu i natočila u nju nešto iz boce. „Popij
ovo, pomoći će ti.”
Dala je čašu Celiji. Tekućina je imala čudan okus, ali Celia je bila tako žedna
da je sve popila dok je dadilja pripremala oblog od gorušice.
Kad ga je dadilja počela stavljati na nju, Celia je već bila jako pospana. Kapci
su joj bili tako teški da je zaboravila na smrdljivu gadariju na svojim prsima.

6
 Dugo je spavala. Kad se probudila, dadilja joj je dala kašu, ali je rekla da
oblog mora ostati do navečer. Zatim je dala Celiji još onog čudnog napitka, i Celiji
se opet počelo spavati. Kad se sljedeći put probudila, bio je mrak.
Zbunjeno ležeći ondje, slušala je kako se njena starija sestra Minerva i njezin
stariji brat Gabe svađaju oko toga tko će dobiti zadnji komad pite od krušaka. I
ona bi rado pojela pitu od krušaka; bila je gladna.
Dadilja je ponovno ušla u sobu, s dvojicom muškaraca: Gabeovim učiteljem,
gospodinom Virgilom, i Tomom, Celijinim omiljenim lakajem. „Minerva”, rekla
je dadilja, „ti i Gabe odite s Tomom dolje u radnu sobu. Vaša baka želi razgovarati
s vama.”
Kad su otišli, Celi da je nastavila ležati ondje, ne znajući što joj je činiti. Ako
će baka dati Minervi i Gabeu slatkiše, i ona ih je željela dobiti, ali ako joj dadilja
opet stavi oblog od gorušice...
Bolje joj je šutjeti.
„Nećete probuditi djevojčicu?” gospodin Virgil je upitao dadilju.
„Bolje je da spava. Kad-tad će čuti, i sirota dušica neće razumjeti. Kako da
joj kažem da njenih roditelja više nema? To je prestrašno.”
Nema ih? Kao onda kad su otišli u London i ostavili nju, Minervu i Gabea u
Halstead Hallu?
„Navodno je milostiva upucala gospodina lorda”, nastavila je dadilja. „To nije
u redu.”
Tata je ponekad odlazio s gostima pucati u ptice. Njezin stariji brat Jarret im
je rekao sve o tome. Ptice bi pale na tlo i psi bi ih pokupili. I nikad više nisu letjele.
Ali mama ne bi upucala tatu. Sigurno je to učinila neka druga „milostiva”. Bilo ih
je puno na ovoj kućnoj zabavi.
„To je uznemirujuće”, rekao je gospodin Virgil.
„A oboje znamo da ga milostiva nije zamijenila za uljeza. Vjerojatno ga je
upucala zato što je bila bijesna na njega zbog njegovih posrnulih žena.”
„Gospođa Plumtree kaže da se radilo o nesretnom slučaju.” Gospodin Virgil
je zvučao strogo. „Bolje bi vam bilo da joj ne proturječite u vezi s time.”
„Znam svoju dužnost. Ali ono što je milostiva učinila nakon što ga je
upucala... Kako je mogla ostaviti tu sirotu djecu bez oca i bez majke? To je
gnusno.”
‘Nusno je zvučalo loše. I Celia se počela bojati da jesu govorili o njenoj mami.
„Kao što je dr. Sewel napisao u ‘Samoubojstvu’”, rekao je gospodin Virgil
svojim najoholijim glasom, „‘Kukavice bježe u smrt, hrabri ljudi nastavljaju
živjeti.’ To je čisti kukavičluk, eto što je to. I razočaran sam jer se milostiva
ponijela kao kukavica.”

7
 Celia je počela plakati. To nije mogla biti mama. Njena mama nije bila
kukavica. Kukavica je nešto loše. Tata joj je to objasnio. To je značilo da netko
nije hrabar. A mama je uvijek bila hrabra.
„Pogledajte što ste učinili”, rekla je dadilja. „Probudili ste malenu.”
„Mama nije kukavica!” Celia se uspravila u krevetu. „Ona je hrabra! Ž-želim
je vidjeti. Želim v-vidjeti mamu!”
Dadilja ju je podigla u naručje i zagladila joj kosu unatrag. „Pssst, dušice,
smiri se. Sve je u redu. Želiš li štogod pojesti?”
„Ne! Želim mamu!” zajecala je.
„Mogu te odvesti dolje k tvojoj baki. Ona će ti sve objasniti.”
Panika joj je stisnula grudi. Zašto joj nisu dali da vidi mamu? Kad god bi
Celiju spopao kašalj, mama bi uvijek došla ako bi je pozvala. „Ne želim baku!
Želim mamu!” Gorko je plakala. „Želim-mamu-želim-mamu-želim-mamu...”
„Opet će joj pozliti od plača”, rekla je dadilja. „Dodajte mi paregorik,
gospodine Virgile.”
Gospodin Virgil je imao čudan izraz lica, kao da ga je netko udario.
„Djevojčica će prije ili kasnije morati saznati istinu.”
„Trenutno je nije u stanju čuti.” Dadilja je prislonila čašu uz Celijine usne i
ulila joj u usta napitak od kojeg joj se spavalo. Umalo se zagrcnula prije nego što
ga je popila. To nije zaustavilo njezin plač.
Dadilja joj je dala još napitka. Celia se nije bunila. Bila je žedna. Popila ga je
i prošaptala: „Želim mamu.”
„Da, dušice”, rekla je dadilja umirujućim glasom. „Ali prvo će ti tvoja stara
dadilja otpjevati jednu pjesmu, može?”
Kapci su joj ponovno otežali. „Ne želim nikakve pjesme”, usprotivila se
naslonivši glavu na dadiljino rame. Mršteći se, pogledala je u gospodina Virgila.
„Moja mama nije kukavica”, ljutito je rekla.
„Naravno da nije”, umirivala ju je dadilja. Uzela je nešto i položila u Celijino
naručje. „Evo lijepe, nove lutke koju ti je darovala tvoja mama.”
„Lady Bell!” Celia ju je privila uz grudi.
Dadilja ju je odnijela do stolice na ljuljanje i sjela na nju, pa se počela zibati
naprijed-natrag, naprijed-natrag. „Želiš li da pjevam neku pjesmu tebi i Lady Bell,
dušice draga?”
„Pjevaj mi o Williamu Tayloru.” Žena u toj pjesmi nije bila kukavica, a ona
jest upucala nekoga.
Dadilja je zadrhtala. „Čujete li što djevojčica želi, gospodine Virgile? To je
stvarno jezivo.”
„Očito razumije više nego što mislite.”
„Odakle znaš tu pjesmu, dušice?” upitala ju je dadilja. „Minerva je pjeva.”

8
 „Neću ti to pjevati”, rekla je dadilja. „Pjevat ću ti neku drugu pjesmu. ‘Zlatni
snovi ljube vaše oči/Osmijesi vas jutrom bude/Spavajte, slatki vragolani, nemojte
plakati...’”
Celia je nemirno gurala dadiljina prsa. Inače je voljela slušati o zlatnim
snovima, ali ne i večeras. Željela je čuti pjesmu o ženi koja je nabavila pištolj i
„upucala Williama, svoju jedinu pravu ljubav, dok je pod desnom rukom držao
nevjestu.” Kapetan iz pjesme proglasio je tu ženu zapovjednicom zato što je
upucala Williama. To je značilo da je ta žena bila hrabra, zar ne? A budući da je
mama upucala nekoga, onda je i mama bila hrabra.
Ali ona je upucala tatu.
To nije moglo biti točno. Mama ne bi nikad upucala tatu. Kapci su joj otežali.
Nije htjela spavati. Morala je objasniti kako njena mama nije mogla biti ta
„milostiva”. Mama je bila hrabra. Celia će im to reći.
Jer je i Celia bila hrabra. Ne kukavica... nikad kukavica...

9
 Poglavlje 1

Ealing, studeni 1825.

Kad je policijski istražitelj Jackson Pinter ušao u knjižnicu Halstead Halla,

nije bio iznenađen što je ondje zatekao samo jednu osobu. Uranio je, a nitko u
obitelji Sharpe nije bio ranoranilac.
„Dobro jutro, Masterse”, rekao je Jackson i kimnuo tom odvjetniku koji je
sjedio proučavajući neke papire. Giles Masters bio je muž starije sestre Sharpe,
lady Minerve. Ili gospođe Masters, kako je izabrala da je zovu.
Masters je podigao pogled. „Pinteru! Drago mi je što te vidim, stari. Kako je
u policiji?”
„Dovoljno dobro da mogu održati ovaj sastanak.”
„Rekao bih da te Sharpeovi iscrpljuju istražujući smrt svojih roditelja.”
„Ubojstva”, ispravi ga Jackson. „Sad smo već sigurni da se radilo o tome.”
„Točno. Zaboravio sam da je Minerva rekla kako iz pištolja pronađenog na
mjestu zločina nije uopće ispaljen metak. Šteta što to nitko nije opazio prije
devetnaest godina i pokrenuo istragu, jer bi ih to poštedjelo velike tuge i boli.”
„Gospođa Plumtree je potplatila svakoga tko je htio podrobnije istražiti što se
dogodilo.”
Masters uzdahne. „Ne možeš joj to zamjeriti. Mislila je da će tako spriječiti
skandal.”
Jackson se namrštio. Umjesto toga je spriječila otkrivanje istine. I završila s
petero unučadi koji su zaglavili u prošlosti i nisu u stanju okrenuti novu stranicu
u životu. Zato im je postavila ultimatum - svi se moraju vjenčati do kraja godine,
ili nitko neće naslijediti njeno bogatstvo. Dosad su je svi poslušali. Svi osim jedne.
U mislima mu se pojavi lik lady Celije, i on ga brzo otjera.
„Gdje su svi?”
„Još doručkuju. No siguran sam da će ubrzo dohrliti preko dvorišta. Sjedni.”
„Stajat ću.” Prišao je prozoru koji je gledao na Grimizno dvorište, nazvano
tako po njegovim crvenim pločicama.

10
 Jackson se uvijek osjećao neugodno u Halstead Hallu. Ta golema vlastelinska
palača vrištala je „aristokracija”. Budući da je rano djetinjstvo proveo u jednoj
liverpulskoj sirotinjskoj četvrti, i s deset se godina preselio u kuću u nizu u
Cheapsideu, Halstead Hall mu je bio prevelik i preraskošan - i prepun članova
obitelji Sharpe.
Iako su već gotovo godinu dana bili njegovi klijenti, i dalje nije bio siguran
što osjeća u vezi s njima. Čak i sada, dok ih je promatrao kako koračaju preko
dvorišta ispod mračnog, oblačnog neba u studenome, osjećao je napetost.
Nisu izgledali kao da planiraju neko neugodno iznenađenje za njega. Izgledali
su sretno i zadovoljno.
Prvi je bio veliki lord osobno - Oliver Sharpe, deveti markiz od Stonvillea,
koji je navodno bio gotovo identična kopija svojeg oca maslinasta tena, crne kose
i crnih očiju. Jackson je isprva prezirao tog čovjeka, jer je pogrešno vjerovao u
glasine o njemu. I dalje je smatrao da je Stoneville izabrao pogrešan put nakon
smrti svojih roditelja, no budući da se činilo kako se markiz sada iskupljuje zbog
toga, možda je u njemu ipak bilo dobrote.
Pokraj njega je hodao lord Jarret, za kojeg se zbog njegovih plavozelenih očiju
i crne kose govorilo da je više mješavina svojeg oca, koji je bio napola Talijan, i
svoje plavokose majke. Jacksonu je on bio najdraži od braće Sharpe. S Jarretom
je bilo najlakše razgovarati jer je bio izravan i staložen. A nakon što mu je
njegova spletkarenju sklona baka s majčine strane dopustila da preuzme obiteljski
posao, taj je čovjek procvao. Jarret je naporno radio u Pivovari Plumtree; Jackson
mu se divio zbog toga.
Za njime je išao lord Gabriel, držeći pod rukom svoju novu ženu, lady
Gabriel. Žene druge dvojice nedvojbeno nisu izlazile zbog svojeg stanja - lady
Stoneville je trebala roditi za mjesec dana, a lady Jarret nije puno zaostajala. No
Jacksona ne bi iznenadilo kad bi uskoro čuo vijest o predstojećem rođenju
djeteta najmlađeg brata Sharpe. On i njegova žena djelovali su vrlo zaljubljeno,
što je bilo prilično začuđujuće, uzevši u obzir da je njihov brak isprva bio
sklopljen samo kako bi ispunili apsurdni ultimatum gospođe Plumtree.
Ta veličanstvena žena držala se za Gabeovu drugu ruku. Jackson se divio
njenoj odlučnosti i srčanosti - to ga je podsjećalo na njegovu voljenu tetu Adu,
koja ga je odgojila i sad je živjela s njime. No ono što je ta starica zahtijevala od
svoje unučadi smrdjelo je na egoizam. Nitko ne bi trebao imati takvu moć nad
svojim potomcima, pa čak ni legenda poput Hetty Plumtree, koja je nakon smrti
svoga muža od obiteljske pivovare samostalno napravila veliko poduzeće.
Iza nje su izašle dvije sestre Sharpe i krenule preko dvorišta. Jackson je teško
udahnuo kad mu je mlađa zapela za oko.
Masters je također prišao prozoru i pogledao van. „A evo i nje, najljepše žene
na svijetu.”
„I najizluđujuće”, promrmljao je Jackson.

11
 „Čuvaj se, Pinteru”, rekao je Masters glasom punim humora. „Govoriš o
mojoj ženi.”
Jackson se trznuo. On nije zurio u gospođu Masters. „Ispričavam se”,
prošaptao je, zaključivši da je bolje ne pojašnjavati.
Masters se ne bi nikada složio da je lady Celia u usporedbi sa svojom sestrom
isto što i gazela naspram rasplodne kobile. Nedavno oženjeni odvjetnik bio je
zaslijepljen ljubavlju.
Jackson nije. Svakoj budali bilo je jasno da je lady Celia privlačnija od svoje
sestre. Dok je gospođa Masters posjedovala bujne obline lučke prostitutke, lady
Celia je podsjećala na grčku božicu - vitka i visoka, malih grudi i dugih udova,
elegantnih, damskih obrva, toplih, baršunastih očiju poput srne...
I goropadne naravi. Ta vražja ženska mogla je svojim oštrim jezikom oderati
muškarcu meso s kostiju.
Mogla mu je također zagrijati krv jednim neopreznim osmijehom.
Hvala Bogu, taj njezin osmijeh nije nikada bio upućen njemu. Inače bi možda
proveo u djelo maštariju koja ga je proganjala od trenutka kad ju je upoznao - da
je gurne u neki prazni ormar gdje bi nekažnjeno mogao nasrnuti na njena usta.
Gdje bi ona mogla oviti te vitke ruke oko njegova vrata i dopustiti mu da radi s
njom što god želi.
Prokleta bila, prije nego što je ušla u njegov život, Jackson si nikada nije
dopuštao željeti neku ženu koju nije mogao imati. Rijetko si je dopuštao željeti
bilo koju ženu, tek povremeno neku kurvu kad mu je očajnički trebalo žensko
društvo. Sad očito nije mogao prestati željeti.
Bilo je to zato što ju je u zadnje vrijeme premalo viđao. Trebao bi toliko često
viđati lady Celiju da mu dojadi. Onda bi se možda pročistio od te beskrajne žudnje
za nemogućim.
Mršteći se, okrenuo je leđa prozoru, no bilo je prekasno. Pogled na lady Celiju
dok je prelazila preko dvorišta već mu je uzburkao krv. Nikad nije nosila tako
privlačnu odjeću; obično je njeno vitko tijelo bilo prekriveno radnim ogrtačima
kako bi svoje dnevne oprave zaštitila od mrlja baruta dok je vježbala gađanje.
No jutros, u toj opravi boje limuna, elegantno namještene kose i s draguljima
ukrašenom narukvicom na delikatnom zapešću, bila je poput ljeta u sumoran
zimski dan, poput sunčeve svjetlosti usred turobne noći, poput glazbe u pustoj
tišini prazne koncertne dvorane.
A on je bio budala.
„Jasno mi je zašto te izluđuje”, tiho je rekao Masters.
Jackson se ukipio. „Tvoja žena?” rekao je, praveći se namjerno glup.
„Lady Celia.”
Dovraga i bestraga. Očito nije dovoljno dobro prikrio svoje osjećaje. Cijelo
ih je djetinjstvo učio prikrivati tako da druga djeca ne vide koliko ga bole njihove

12
uvrede, a zatim je kao istražitelj koji je znao vrijednost bezosjećajnog ponašanja
usavršio taj talent.
Posegnuo je za tim talentom dok se okretao prema odvjetniku. „Ona svakoga
izluđuje. Nepromišljena je i razmažena i vjerojatno će neprestano zadavati muke
svojem mužu.” Kad ga ne bude tjerala u ludilo.
Masters podigne obrvu. „Ali je svejedno često promatraš. Jesi li možda
zainteresiran za nju?”
Jackson se prisili slegnuti ramenima. „Naravno da nisam. Morat ćeš pronaći
neki drugi način kako naslijediti bogatstvo tvoje nove supruge.”
Nadao se da će povrijediti Mastersov ponos i tako promijeniti temu, ali
Masters se nasmijao. „Ti da se oženiš mojom šogoricom? To bih volio vidjeti.
Ako i izuzmemo činjenicu da njezina baka nikad ne bi to odobrila, lady Celia te
mrzi.”
To je bila istina. Ta djevojka ga je smjesta zamrzila kad se umiješao u
improvizirano natjecanje u gađanju u kojem je sudjelovala sa svojim bratom i
njegovim prijateljima u javnom parku. To je već tada trebalo pobuditi njegov
oprez.
Šteta što nije. Jer čak i da ga nije prezirala i da nije bila miljama iznad njega
u društvenoj hijerarhiji, nikad mu ne bi bila dobra žena. Bila je mlada i povlaštena,
nije bila vrsta žene koja bi se zadovoljila policijskom plaćom.
Ali će naslijediti bogatstvo kad se uda.
Zaškrgutao je zubima. To je samo pogoršavalo situaciju. Ona bi pretpostavila
da se Jackson želi oženiti njome samo zbog njezina nasljedstva. To bi mislili i svi
ostali. A njegov ponos to ne bi mogao podnijeti.
Prljavo kopile. Nečasno dijete grijeha. Kurvin sin. Vanbračno derište. Sve su
mu te nazive upućivali kao dječaku. Poslije, kad je počeo napredovati u policiji,
oni koji su mu zamjerali zbog brzog promaknuća zvali su ga priprostim
skorojevićem. Nije namjeravao dodati pohlepni lovac na miraze tom popisu
pogrdnih nadimaka.
„Osim toga”, nastavio je Masters, „ti možda to ne znaš jer te nije baš bilo
proteklih nekoliko tjedana, ali Minerva tvrdi da je Celia bacila oko na nekolicinu
vrlo prihvatljivih potencijalnih udvarača.”
Jacksonov zatečeni pogled poleti prema njemu. Udvarači? Riječ tko bila mu
je na vrhu jezika kad su se vrata otvorila i Stoneville je ušao u sobu. Slijedili su
ga ostali članovi obitelji, i Jackson je bio prisiljen namjestiti osmijeh na lice i
izmjenjivati uljudne rečenice dok su zauzimali svoja mjesta za stolom, no u glavi
su mu se vrtjele Mastersove riječi.
Lady Celia je imala udvarače. Prihvatljive udvarače. Dobro - to je bilo dobro.
Više se nije trebao brinuti zbog svojih reakcija na nju. Sad mu je bila nedostižna,
hvala Bogu. Doduše, ona mu nikad nije bila dostižna, ali...
„Imate li novosti?” upitao ga je Stoneville.
13
 Jackson se trznuo. „Da.” Duboko je udahnuo da se sabere, i prisilio se
usredotočiti na temu današnjeg sastanka. „Kao što znate, osobni sluga vašeg oca
tvrdi da vaš otac nije imao aferu s gospođom Rowdon prije devetnaest godina.”
„Ja i dalje ne vjerujem u to”, ubacio se Stoneville. „Ona me svakako uvjerila
u suprotno kad je... ovaj... pronađena u mojoj sobi.”
Točnije, u njegovu krevetu. Iako je sada cijela obitelj znala da je gospođa
Rowdon zavela šesnaestogodišnjeg nasljednika na dan smrti njegovih roditelja,
nitko od njih se toga nije volio prisjećati, a ponajmanje Stoneville.
„Svjestan sam toga”, rekao je Jackson. „Zato sam pokušao to potvrditi iz
drugog izvora.”
„Kojeg izvora?” upitala je gospođa Masters.
„Od bivše osobne služavke gospođe Rawdon, Elsie. Osobni sluga vašeg oca
zasigurno nije bio jedini sluga s povjerljivim informacijama. Ako su vaš otac i
gospođa Rowdon bili u vezi, onda je vjerojatno i njena osobna služavka znala za
to.” Usisao je zrak. „Nažalost, još nisam uspio pronaći Elsie.”
„Zašto smo onda ovdje?” upitao je uvijek izravni Jarret.
„Jer sam, dok sam je tražio, otkrio jednu zanimljivu okolnost. Čini se da je
njeno zadnje radno mjesto bilo kod jednog bogataša u Manchesteru.”
Iako je ostalima trebalo par trenutaka da shvate zašto je to važno, Jarret i Gabe
su smjesta povezali. Bili su s Jacksonom na obdukciji Bennyja Maya, bivšeg
glavnog konjušara u Halstead Hallu, čije je tijelo pronađeno nakon što je posjetio
„prijatelja” u Manchesteru.
„Ne mislite valjda da je Elsie bila umiješana u Bennyjevu smrt?” uzviknula
je gospođa Plumtree, užasnuta izraza na svom ostarjelom licu.
„Nemam pojma”, rekao je Jackson. „No čini se da je neobična podudarnost
to što je Benny otputovao onamo gdje je Elsie bila i umro ubrzo nakon što je
napustio taj grad.”
„Bila?” upitao je Gabe. „Elsie je napustila Manchester?”
„Jest. To mi je sumnjivo. Prema riječima njene obitelji, poslala im je kratku
poruku da daje otkaz i odlazi u London kako bi pronašla novi posao. Navodno im
nikad nije htjela reći ime svojeg poslodavca. Sumnjali su da je možda u
romantičnom odnosu s njime. Kako god bilo, ne mogu je nikako pronaći. Čini se
da u Manchesteru nitko ne zna ništa. No rekla je svojoj obitelji da će im se javiti
čim se skrasi u Londonu.”
„Je li moguće da slijedimo krivi trag s Elsie i Bennyjem?” upita Stoneville.
„Policija nije bila sigurna da je ubijen. Možda je bio žrtva nezgode u lovu. Elsie
se možda odselila jer joj se nije sviđao poslodavac. To što su oboje istodobno bili
u Manchesteru možda je samo slučajnost.”
„Istina.” Ali u Jacksonovu poslu, prave slučajnosti bile su rijetke. „Otkrio sam
da je bila mlađa od vaše majke.”

14
 „I prilično zgodna, koliko se sjećam”, rekao je Stoneville.
„Baš je čudno što je gospođa Rawdon imala privlačnu osobnu služavku”,
rekla je gospođa Plumtree. „To je izazivanje nevolja, znajući kakvi su muškarci.”
„Ne svi muškarci, bako”, energično je rekla gospođa Masters.
Gospođa Plumtree pogleda preko stola, a onda se nasmiješi. „Ne, ne svi
muškarci.”
Jacksonu nije bilo lako sakriti svoje misli. Masters se uistinu doimao dobrim
mužem, ali on se već bio popravio prije nego što se počeo udvarati svojoj ženi. I
svi muškarci u obitelji Sharpe činili su se odani svojim ženama, no hoće li to
potrajati?
Njegovu majku je zaveo plemić, mladi, razmetni lord iz Liverpoola sa
sklonošću prema slatkim djevicama. Umjesto da se oženi njome, taj se nitkov
oženio bogatašicom, a Jacksonovu majku je učinio svojom ljubavnicom, i
napustio je kad je Jackson imao dvije godine. Stoga Jackson nije gajio iluzije o
tome što je aristokratima značio brak.
Ne krivi svoga oca, rekla mu je njegova majka dok je umirala u kući njegove
tete i tetka. Da nije bilo njega, ne bih imala tebe. I zbog toga se sve isplatilo.
Njemu nije bilo jasno kako. Sjećanje na njeno ispijeno tijelo dok je ležala na
onom krevetu...
Uz veliki napor uspio je prigušiti bijes i prisilio se usredotočiti na aktualnu
temu. „Čekam da mi Elsieina obitelj javi njenu londonsku adresu. Od pukovnije
bojnika Rawdona u Indiji čuo sam da je preuzeo dužnost zapovjednika u
Gibraltaru na tri godine, pa sam mu poslao onamo pismo s pitanjima u vezi s
kućnom zabavom vaših roditelja. Dok ne dobijem odgovore, trebao bih
ostati blizu Londona, umjesto da se vratim u Manchester i nastavim s vjerojatno
uzaludnom potragom.” Pogledao je u markiza. „Ako se gospodin lord slaže.”
„Što god mislite da je najbolje”, prošaptao je Stoneville. „Samo nas redovno
izvješćujte.”
„Naravno.”
Shvativši to kao da je razgovor završen, Jackson se uputio prema vratima.
Poslijepodne je imao još jedan sastanak, a morao je prvo otići doma po izvještaj
koji je njegova teta prepisivala. Ona je jedina mogla prepisati njegov neuredan
rukopis u čitak, razumljiv tekst. Krene li sada, možda će stići nešto pojesti prije
nego što...
„Gospodine Pinter!”
Okrenuo se i ugledao lady Celiju kako mu se približava. „Da, milostiva?”
Na njegovo iznenađenje, ona je nervozno pogledala prema otvorenim vratima
knjižnice i spustila glas. „Moram porazgovarati s vama nasamo. Imate li malo
vremena?”

15
 Bezobzirno je zauzdao naglo ubrzanje svoga pulsa. Lady Celia ga nikad nije
zamolila da razgovaraju nasamo. Zbog te bizarnosti kratko je kimnuo glavom i
pokazao rukom prema najbližoj dnevnoj sobi.
Ušla je prije njega, i stajala ondje osvrćući se oko sebe s netipičnom nervozom
kad je ušao i ostavio vrata otvorena, ne želeći da ga itko optuži zbog nedoličnog
ponašanja.
„Što je?” upitao je nastojeći ne zvučati nestrpljivo. Ili zaintrigirano. Nikad
nije vidio lady Celiju nesigurnu u sebe. Osjetio je suosjećanje prema njoj, i to ga
je iritiralo.
„Sinoć sam sanjala jedan san. Odnosno, nisam sigurna je li to uistinu bio san.
Mislim, naravno da je bio san, ali...”
„Možete li prijeći na stvar, milostiva?”
Ona podigne bradu, i u pogled joj uđe ono poznato ratoborno svjetlo. „Nema
potrebe za nepristojnošću, gospodine Pinter.”
To je bilo jače od njega; njezina neposredna blizina nelagodno ga je
nadraživala. Osjećao je miris njezina parfema, tu izazovnu mješavinu... nečeg
cvjetnog, ili što su već plemkinje nosile kako bi naglasile svoje čari.
Njezine čari nije trebalo naglašavati.
„Ispričavam se”, procijedio je. „Žuri mi se natrag u London.”
Kimnula je, prihvativši njegovu ispriku. „Sinoć sam sanjala nešto što sam
često sanjala kao dijete. Ne znam je li to zato što sam radila u dječjoj sobi, ili su
Annabel i Maria razgovarale...” Kad je podigao obrvu, uspravila je ramena.
„Uglavnom, kad sam prije to sanjala, činilo mi se nestvarnim, pa sam
pretpostavila da je to samo san, ali sada...” Progutala je slinu. „Mislim da bi to
moglo biti i sjećanje na dan kad su moji roditelji poginuli.”
To mu je privuklo pozornost. „Ali imali ste samo četiri godine.”
„Zapravo, to je bilo nekoliko tjedana prije mojeg petog rođendana.”
Točno. Sad je imala dvadeset i četiri godine, a ubojstva su se dogodila prije
devetnaest godina u travnju. „Zašto mislite da je to sjećanje?”
„Jer sam čula tatu kako s nekom ženom dogovara sastanak u lovačkoj kući.”
Ledeni trnci mu prostruje niz kralježnicu.
„U tom snu mislim da je to mama, ali čak se ni ondje ne ponaša kako treba.”
„U kom smislu?”
„Tata je zvao mamu ‘mia dolce bellezza’, i ona bi se uvijek zacrvenjela i rekla
mu da je slijep. A u tom snu, muškarac je zvao ženu ‘mia dolce bellezza’, i ona se
naljutila. Rekla mu je da ne voli kad je tako zove. Zar ne shvaćate? Vjerojatno mu
je zamjerala što joj se obraća jednako kao i mojoj majci.”
„Pretpostavljam da ne znate tko je ona samo prema glasu.” Uzdahnula je.
„Nažalost, oboje su šaptali. Znam samo da je to bio tata jer ju je nazvao ‘mia dolce
bellezza’.”
16
 „Shvaćam.”
„Ako se to doista dogodilo, to znači da je mama nekako saznala za taj tatin
sastanak. Zato je zamolila Bennyja da ne kaže tati kamo ide. Jer ga je htjela
uhvatiti na djelu s njegovom ljubavnicom. No ta žena s kojom se tata trebao naći
stigla je prva i upucala mamu.”
„Zatim je stigao vaš otac, pa je i njega ubila?” skeptično je rekao. „Sad kad je
njezin ljubavnik bio slobodan i mogao se oženiti njome?”
Izraz lica lady Celije postane kolebljiv. „Možda je tata bio bijesan zato što je
ubila mamu. Možda je pištolj slučajno opalio dok ga je pokušavao istrgnuti iz
njene ruke.”
„Znači, ta žena je ponovno napunila pištolj nakon što je ubila vašu majku. I
strpljivo je čekala vašeg oca - svojeg ljubavnika - s napunjenim pištoljem.”
„N-ne znam. Znam samo ono što sam čula.”
„Što je možda bio samo san.”
Uzdahnula je. „Možda. Zato sam vam to odlučila reći nasamo, umjesto da
kažem pred svima na obiteljskom sastanku. Nisam htjela da se ponadaju prije
nego što oboje budemo sigurni.”
„Oboje?”
„Da. Želim da to istražite i otkrijete je li možda bilo stvarno.” Preklinjanje u
njenim lijepim očima boje lješnjaka dirnulo ga je u srce, ali tražila je nemoguće.
„Ne vidim kako mogu...”
„Još se nešto dogodilo u tom snu”, rekla je žurno. „Poslije je u sobu došao
Gabeov učitelj, gospodin Virgil, a moja dadilja mi je pjevala. Čula sam što su
govorili.” Izvadila je presavijeni list papira iz svojeg džepa i pružila ga Jacksonu.
On ga je nevoljko uzeo.
„Zapisala sam sve čega sam se uspjela sjetiti”, nastavila je. „Mislila sam da
biste mogli porazgovarati s gospodinom Virgilom i mojom dadiljom, i otkriti jesu
li moja sjećanja na taj dio točna. Ako nisu, onda ostalo nije bitno. Ali ako jesu...”
„Razumijem.” Možda je pohranila nešto važno u svoje sjećanje. Ali koji dio?
Kako će odvojiti žito od kukolja?
Preletio je pogledom preko uredno napisanih riječi, i nešto mu je upalo u oči.
„Vaša dadilja vam je dala lijek?”
Lady Celia je kimnula. „Zvala ga je paregorik. Pretpostavljam da je moj san
bio potaknut jučerašnjim razgovorom između Annabel i Marije.”
„Znate da paregorik sadrži opijum?”
„Doista?” Čelo joj se zabrinuto namrštilo. „Moje šogorice su rekle da to
nikada neće davati svojoj djeci.”
„Čuo sam da se liječnici ne slažu u vezi s njegovom učinkovitošću.” Oprezno
je vagao svoje riječi. „Možda to ne znate, ali opijum katkada izaziva...”

17
 „Znam”, kratko je rekla. „Snove i utvare i stvari koje nisu stvarne.” Susrela je
njegov pogled. „Ali imam snažan osjećaj da to jest bilo stvarno. Ne mogu to
objasniti, i znam da možda griješim, ali mislim da to barem zaslužuje pozornost.
Zar se ne slažete? Otkrijemo li da je to doista pravo sjećanje, mogli bismo povezati
tko je nestao rano tog jutra i utvrditi identitet tatine ljubavnice postupkom
eliminacije.” Podigla je bradu. „Osim toga, dadilja mi je dala paregorik nakon što
sam prisluškivala njihov razgovor.”
„Možda vam ga je dala i prethodne večeri kako biste zaspali”, rekao je
obzirno.
Lice joj se snuždilo, i on je osjetio njeno razočaranje kao udarac šakom u
trbuh.
Pročistio je grlo. „Slažem si da bi vrijedilo to istražiti. Vaša dadilja je ionako
na mojem popisu ljudi koje namjeravam potražiti, a gospodin Virgil je svakako
zanimljiv. Porazgovarat ću s oboje pa ćemo nastaviti odatle.” Gurnuo je papir u
džep svoga sakoa. „Bila je dobra zamisao obratiti se meni u vezi s tim sumnjama.”
Tada mu se nasmiješila, udijelila mu prvi osmijeh otkako su se upoznali. To
je unijelo živost u njeno lice, i mekoću koja je probila put ravno do njegove duše.
„Hvala vam”, rekla je.
Bože, pomozi mu, morao je zadržati prisebnost. „Nema na čemu.” Okrenuo
se prema vratima. Morao je izaći odavde. Kad bi otkrila kako djeluje na njega,
nemilosrdno bi ga zadirkivala jer se usudio podići svoj pogled tako visoko. „Ako
je to sve...”
„Zapravo”, rekla je, „trebam još jednu uslugu od vas.”
Dovraga, zamalo je pobjegao. Polako se ponovno okrenuo prema njoj. „Da?”
Udahnula je, i zatim je podigla bradu. „Želim da istražite moje udvarače.”

18
 Poglavlje 2

Celia je shvatila da je šokirala gospodina Pintera kad su se njegove guste,

crne obrve skupile u namršteni izraz. Njegovo vitko tijelo doimalo se još
ukočenijim nego inače, a njegove četvrtaste crte lica - ravan nos i oštra čeljust -
još kraćim. Odjeven u svoje jutarnje odijelo od bijelog lana i crnog serža , zračio
je muškim neodobravanjem.
Ali zašto? Znao je da je ona od „goropadnika” posljednja koja još nije završila
u braku. Zar je mislio da će ostaviti svoju braću i sestre bez nasljedstva iz nekakve
buntovne želje za osujećivanjem bakina ultimatuma?
Naravno da je to mislio. Bio je toliko drag i obziran dok mu je prepričavala
svoj san da je umalo zaboravila da je mrzi. Zašto bi inače njegove oči, sive kao
škriljevac nakon oluje, sada bile tako rezervirane i hladne? Taj vražji tip je uvijek
bio tako ohol i samouvjeren, tako... tako...
Muškarac.
„Ispričavam se, milostiva”, rekao je svojim neobično hrapavim glasom, „ali
nisam znao da imate udvarače.”
Proklet bio zato što je imao pravo. „Pa, i nemam... zapravo. Nekoliko
muškaraca možda je zainteresirano za mene, ali nisu otišli toliko daleko da me
zaprose.” Ili uopće pokazali naklonost prema njoj.
„I nadate se da ću ih ja prisiliti da to učine?” upita je nadmeno.
Zacrvenjela se pod njegovim prodornim pogledom. „Ne budite smiješni.”
Ovo je bio gospodin Pinter kakvog je poznavala, koji ju je zvao „nepromišljenom
gospođicom iz visoka društva” i „izgrednicom”.
Nju, naravno, nije bilo briga što je mislio o njoj. Bio je poput prijatelja njene
braće, koji su je doživljavali muškobanjastom jer je mogla demonstrirati kvalitete
dobre puške. I poput rođaka Neda. Žgoljava gaduro bez sisa - nemaš ni grama
ženstvenosti u sebi.
Ned može slobodno otići k vragu. Sigurno se malo popunila u tih deset godina
od njihovog... privatnog susreta. Sigurno su se njene oštre crte malo smekšale i
postale ženstvenije.
Ali Celia je i dalje imala tatin nepopularni maslinasti ten i nezgrapnu visinu,
i bila je dječački građena kao njezina mama. I dalje je, nažalost, imala ravnu
19
smeđu kosu, a njene krajnje dosadne zelenkasto-smeđe oči nisu bile ni vrijedne
spomena.
Celia bi dala sve da izgleda kao njena sestra. Da popunjava oprave na pravim
mjestima. Da ima valovitu kosu prošaranu zlatnim pramenovima, oči boje
blistavog žada i klasične, savršene crte lica kao porculanska lutka. Celiju su
ponekad opisivali kao zgodnu, ali pokraj Minerve...
Progutala je zavist. Ona možda nije bila lijepa kao njena sestra, ali je imala
druge privlačne osobine. Na primjer, muškarci su se osjećali ugodno u njenom
društvu zato što su je zanimali pištolji i gađanje.
„Možda je vama teško povjerovati u to, gospodine Pinter”, nastavila je
defenzivno, „ali neki muškarci uživaju u mojem društvu. Kažu da je sa mnom lako
razgovarati.”
Njegovo lijepo lice nakratko posjeti jedva zamjetni osmijeh. „Imate pravo.
Teško mi je povjerovati u to.”
Arogantni nitkov. „Kako bilo, trojica možda razmatraju mogućnost ženidbe
mnome, i dobro bi mi došla vaša pomoć da ih potaknem na to.”
Bilo joj je grozno tražiti to od njega, ali on je bio nužan za njezin plan. Trebala
joj je samo jedna dobra bračna ponuda, jedna impresivna ponuda koja bi pokazala
baki da je Celia u stanju pronaći prikladnog muža.
Baka nije vjerovala da ona to može, jer inače ne bi postavila taj vražji
ultimatum. Uspije li joj dokazati da griješi, možda joj baka dopusti izabrati muža
kad Celia bude spremna za brak.
A ako joj taj plan ne upali, Celia će barem imati muškarca za kojeg se može
udati kako bi ispunila bakine uvjete.
„Dakle, napokon ste pristali ispuniti zahtjeve gospođe Plumtree”, rekao je,
nepronicljiva izraza lica.
Nije mu namjeravala otkriti svoj tajni plan. Iako ga je Oliver angažirao, bila
je sigurna da je gospodin Pinter istodobno špijunirao i za baku. Odjurio bi ravno
k njoj i sve joj rekao. „Kao da imam izbora.” Gorčina se uvukla u ton njezina
glasa. „Za manje od dva mjeseca, budem li i dalje neudana, moja braća i sestra
ostat će bez nasljedstva. Ne mogu im to učiniti, koliko god zamjerala baki zbog
njezina uplitanja u naše živote.”
U pogledu mu je ugledala nešto što je neobično sličilo na suosjećanje. „Zar se
ne želite udati?”
„Naravno da se želim udati. Zar to ne želi svaka žena?”
„Dosad niste baš pokazali zanimanje za to”, skeptično je rekao.
Zato što su muškarci pokazivali malo zanimanja za nju. Da, Gabeovi prijatelji
su voljeli stajati pokraj nje na balovima i raspravljati o najnovijim patronama, ali
su je rijetko molili za ples, a i kad jesu, činili bi to samo kako bi razgovarali s
njom o puškama. Pokušala je očijukati, no išlo joj je jako loše. To joj se

20
činilo tako... lažno. Baš kao i komplimenti muškaraca, ono malo što ih je dobila.
Bilo je lakše smijati im se kao šali, umjesto da pokušava dokučiti koji su iskreni,
lakše je glumiti da je jedna od dečki.
Potajno je čeznula da može pronaći čovjeka kojeg će voljeti, koji će ignorirati
skandale vezane uz njenu obitelj i dopustiti joj da se bavi svojim hobijem,
gađanjem. Nekoga tko bi znao pucati jednako dobro kao ona, jer nikad ne bi
mogla cijeniti muškarca koji ne može pogoditi metu.
Kladim se da gospodin Pinter zna baratati puškom.
Namrštila se. U svakom slučaju, vjerojatno je mislio da je dobar strijelac. Za
čovjeka navodno sumnjivog podrijetla, gospodin Pinter bio je toliko arogantan da
ga je u sebi zvala Ponosni Pinter ili Neporočni Pinter. Prošli je tjedan rekao Gabeu
kako je većina lordova dobra samo za prebacivanje sredstava iz svojih posjeda
u londonske kockarnice i bordele, i zanemarivanje svoje dužnosti prema Bogu i
domovini.
Znala je da je radio za Olivera samo zato što je želio novac i prestiž. Potajno
ih je sve prezirao. Vjerojatno je zato bio tako podrugljiv u vezi s njezinim
planovima za udaju.
„Kako god bilo”, rekla je, „sada sam zainteresirana za brak.” Prišla je kaminu
da zagrije ruke. „Zato želim da istražite moje potencijalne udvarače.”
„Zašto ja?”
Dobacila mu je pogled iskosa. „Zar ste zaboravili da vas je Oliver prvotno
angažirao upravo radi toga?”
Njegovo kruto držanje otkrilo joj je da je doista zaboravio. Namrštio se i
izvadio notes i olovku koje je očito uvijek držao u džepu. „U redu. Što točno želite
da saznam?”
Lakše dišući, odmakla se od vatre. „Isto što ste saznali za moju braću i sestru
- istinu o financijama mojih potencijalnih udvarača, njihovu podobnost za brak i...
pa...”
Zastao je usred žvrljanja svojih bilješki kako bi podigao obrvu prema njoj.
„Da?”
Petljala je nervozno igrajući se sa zlatnom narukvicom koju je nosila. Ovom
bi se dijelu mogao usprotiviti. „I njihove tajne. Nešto što bih mogla iskoristiti u
svojoj... hm... kampanji. Što im se sviđa, koje su im slabosti, sve što skrivaju pred
javnošću.”
Sledila se od izraza njegova lica, iako joj je iza leđa bio upaljeni kamin.
„Mislim da ne razumijem.”
„Recimo da saznate kako jedan od njih voli žene u crvenome. To bi mi moglo
biti od koristi. Nosila bih crveno kad god mogu.” U očima mu zabljesne smiješak.
„A što ćete učiniti ako svi oni vole različite boje?”

21
 „To je bio samo jedan primjer”, rekla je razdražljivo. „Zapravo se nadam da
ćete mi priskrbiti korisnije informacije. Možda otkrijete da jedan od mojih
udvarača uzdržava izvanbračno dijete. To bih mogla iskoristiti da...”
„Vaš brat me plaća da provjerim jesu li vaši udvarači prihvatljivi i prikladni”,
procijedio je, „ne da vam pomognem ucjenjivati nekog muškarca kako bi se
oženio vama.”
Prekasno se sjetila da je on bio izvanbračno dijete. „Nisam to tako mislila!
Kad bih znala da moj udvarač ima nezakonito dijete do kojeg mu je stalo dovoljno
da bi ga financijski uzdržavao, onda bih znala da voli djecu. I mogla bih blebetati
o tome kolikoga volim djecu. To je sve.”
To ga je očito primirilo, ali tek neznatno. „Drugim riječima, glumili biste da
ste netko drugi kako biste upecali muža.”
„O, za Boga miloga”, rekla je defenzivno, „to nije nimalo drukčije od onoga
što polovica žena u visokom društvu rade da ulove muškarca. Ne želim trošiti
vrijeme na besmisleno očijukanje kad mi bi mi sitna povjerljiva informacija mogla
pomoći da poboljšam nišanjenje prema svojim metama.”
On joj uputi nadmeni osmijeh.
„Što je?” prasnula je.
„Samo ste vi u stanju pristupiti udvaranju kao što strijelac pristupa nadmetanju
u gađanju.” Liznuo je vrh svoje olovke. „Dakle, tko su te nesretne mete?”
„Grof od Devonmonta, vojvoda od Lyonsa i Fernandez Valdez, visconde de
Basto.”
Vilica mu se objesila od šoka. „Zar ste poludjeli?”
„Znam da su mi prilično nedostižni, ali čini se da im je ugodno u mojem
društvu...”
„Naravno da jest!” Prišao joj je krupnim koracima, neobjašnjivo bijesan.
„Grof je notorni razvratnik koji se svakoj ženi koju upozna pokušava uvući pod
skute. Vojvodin otac je bio lud, i navodno je ludilo nasljedno u njihovoj obitelji,
zbog čega ga se većina žena kloni. A Basto je glupi Portugalac koji je prestar za
vas i očito traži slatku, mladu ženu koja bi ga njegovala pod stare dane.”
„Kako možete takvo što reći? Jedini od njih kojeg osobno poznajete jest lord
Devonmont, a i njega jedva poznajete.”
„Ne moram ih poznavati. Njihov ugled mi govori da su posve neprihvatljivi.”
Neprihvatljivi?
Njih trojica su bili među najpoželjnijim neženjama u Londonu. Gospodin
Pinter je poludio, ne ona. „Lord Devonmont je rođak Gabeove žene. Vojvoda je
Gabeov najbolji prijatelj, kojeg poznajem od djetinjstva, a vikont... pa...”
„Vikont je ljigavac, prema onome što čujem”, prasnuo je.

22
 „Ne, nije. Vrlo je ugodan sugovornik.” Ovo je stvarno bio najapsurdniji
razgovor koji je ikada vodila. „Za koga onda, dovraga, vi mislite da bih se trebala
udati?”
To ga je očito zateklo nespremnog. Odvratio je pogled. „Ne znam”,
promrmljao je. „Samo ne... Hoću reći, ne biste smjeli...”
Nervozno je povlačio svoju kravatu. „Oni su pogrešan izbor za vas, to je sve.”
Uspjela je uznemiriti gospodina Pintera. Nevjerojatno! On nikad nije bio
uznemiren. Izgledao je ranjivo i ne toliko... ukočeno. To joj se prilično sviđalo.
No još bi joj se više sviđalo kad bi znala što je izazvalo njegovu uznemirenost.
„Zašto vas je briga koga ću izabrati, kad ćete u svakom slučaju biti plaćeni?
Voljna sam platiti vam i više pristanete li otkriti sve što me zanima.”
Ponovno se pretvorio u Ponosnog Pintera. „Nije problem u plaćanju,
gospođice. Ja biram svoje poslove, a ovaj mi nije po ukusu. Ugodan dan.”
Okrenuo se na peti i krenuo prema vratima.
O, joj, nije ga baš namjeravala otjerati. „Znači, zanemarit ćete svoj dogovor s
Oliverom?” izazvala ga je.
On zastane.
Žurno je nastavila sa svojim argumentom. „U najmanju ruku mi dugujete
istraživanje prošlosti mojih udvarača. Ne pristanete li na to, reći ću svojem bratu
da ste odbili raditi ono za što vas plaća.”
Kad je stisnuo šake, lagano se štrecnula od krivnje. Maloprije je bio tako drag
kad mu je govorila o svojem snu, i zato je osjećala grizodušje zbog toga što ga
tjera na ovo. Ali, dovraga - to je bio njegov posao. Gospodin Pinter je to učinio
za Minervu i za Gabea; bila je vraški sigurna da može to učiniti i za nju.
Ponovno se okrenuo prema njoj. Izraz njegova lica sada je bio oprezno
neutralan. „Mislim da će se složiti sa mnom kad mu kažem koga razmatrate. Nije
mu bilo drago kad je vaša sestra izabrala Mastersa.”
„Ali to je na kraju ispalo dobro, na što ću ga podsjetiti ako se pobuni. Što neće
učiniti - Oliver zna koliko je važno da se udam.”
Gospodin Pinter je tako koncentrirano promatrao njeno lice da je osjetila
nelagodu. „A što je s ljubavlju?” upitao ju je hrapavim glasom. „Volite li ijednog
od tih muškaraca?”
Imao je drskosti govoriti joj o tome iako je znao njenu situaciju? „Baka mi ne
da je priliku da se zaljubim.”
„Recite joj onda da vam treba više vremena. Dovoljno je da zna da ste spremni
prihvatiti njene uvjete, i siguran sam da će vam...”
„Dati odgodu? Znate da se to neće dogoditi. Reći će da sam već imala gotovo
godinu dana vremena, ali sam ga protratila.”

23
 I imala bi pravo. Ali Celia se bila nadala da će lukavi planovi njene braće i
sestre upaliti i okončati bakin vražji ultimatum. Umjesto toga, svi su se redom
predali i vjenčali.
Točnije, zaljubili su se. To nije bilo fer. Njenoj lijepoj sestri nije bilo teško
pronaći muža - jednostavno je izabrala onog kojeg je oduvijek željela. Gabe se
oženio sestrom svojeg najboljeg prijatelja, Jarret je pronašao ženu koja je dijelila
njegovu ljubav prema pivarstvu, a Oliver je praktički naletio na savršenu ženu.
Celia, međutim, nije imala starih simpatija koje su čekale u prikrajku, ni
najboljih prijateljica s neoženjenom braćom, niti kolega strijelaca kojima se
sviđala. Imala je tri muškarca koji bi možda mogli uzeti u obzir mogućnost da se
ožene njome. Morala se zadovoljiti time.
„Prekasno je za ljubav, gospodine Pinteru”, umorno je rekla. „Baka mi puše
za vratom, a ovo nije baš sezona za sklapanje brakova. Preostalo je tek nekoliko
seoskih balova i gotovo ništa drugo do kraja godine. Izgledi za pronalaženje
drugog potencijalnog udvarača ovako kasno prilično su mali.”
„Sigurno možete pronaći nekog drugog, nekog tko je više...”
„Ne poznajem nikoga takvog, nikoga u čijem se društvu osjećam ugodno. Ta
gospoda su mi barem draga. Mogu se zamisliti u braku s nekime od njih.” Možda.
U najgorem slučaju. „A budući da su sva trojica bogati plemići, baka neće imati
nikakvih primjedba.” Što je i bila bit svega, no njemu to nije mogla reći.
Lice mu je poprimilo ciničan izraz. „Znači, takvog muža tražite”, rekao je
hladno. „Bogatog plemića.”
„Ne!” Naravno da je pretpostavio da je koristoljubiva, tako tipično za njega.
„Baka to traži. Ja samo želim muškarca kojeg mogu tolerirati. Ali ako su moji
udvarači bogati, barem se neće oženiti mnome samo radi mojeg bogatog
nasljedstva.” Kao moj tata, koji se zato oženio mojom mamom. „Radije se ne bih
udala za lovca na miraze.”
„Shvaćam.” Zatitrao mu je mišić u vilici. „No bogati lordovi i lovci na miraze
nisu vaš jedini izbor. Zacijelo ima i druge čestite gospode.”
„Zašto ste tako tvrdoglavi u vezi s ovime?” Odjednom joj je sinulo. „Čekajte,
je li to zato što su moji udvarači plemići? Znam da prezirete plemstvo, ali...”
„To nije istina”, progunđao je. „Lorda Kirkwooda i njegovog brata smatram
svojim prijateljima, pa čak i, ako smijem biti toliko pretenciozan, vašu braću. Ne
prezirem sve plemiće - samo one koji iskorištavaju žene. Kao Devonmont. A
vjerojatno i ostala dvojica.”
„Koliko znam, nijedan od njih nikada nije iskoristio neku čestitu ženu. Čak
su se i moja braća... zabavljala dok su bili neženje.”
„Vaš otac također.”
Zar je baš morao to naglasiti? „To je drugo. Tata je prekršio svoje bračne
zavjete. To ne znači da će i moji udvarači učiniti isto.” Progutala je slinu. „Osim

24
ako mislite da žena poput mene nije u stanju zadovoljiti i usrećiti muškarce poput
njih?”
Iznenađeno se trznuo. „Ne! Nisam htio reći... To jest...”
„U redu je, gospodine Pinteru”, rekla je, nastojeći prikriti povrijeđenost u
svome glasu. „Znam što mislite o meni.”
Njegov pogled se ukrstio s njenim, zbunivši je svojim intenzitetom. „Nemate
vi pojma što mislim o vama.”
Nervozno je vrtjela svoju narukvicu, i zbog tog pokreta njegove oči su se
usredotočile na njene ruke. Ali kad je ponovno podizao pogled, na trenutak ga je
usporio i zadržao na njenim grudima.
Zar bi gospodin Pinter... Je li moguće da je...
Naravno da nije! Neporočnog Pintera nikad ne bi zanimala nepromišljena
ženska poput Celije. Ona mu se nije čak ni sviđala.
Danas se pažljivo odjenula, nadajući se da će ga privoljeti da radi za nju
pokazavši mu kako može izgledati i ponašati se kao dama, nadajući se da će steći
barem malo njegova poštovanja.
No taj intimni pogled koji je putovao od njenih grudi do njezina vrata, da bi
opet zastao na njenim ustima, više je podsjećao na poglede koje su njena braća
upućivala svojim ženama. Nije bio nepristojan, nego... zainteresiran.
Ne, zasigurno joj se učinilo. On je samo želio da Celiji bude neugodno;
pogrešno je protumačila tu tobožnju strast u njegovu pogledu. Odbijala je nasjesti
zamišljajući nešto što nije bilo stvarno. Ne nakon onih ružnih Nedovih izjava kad
je imala četrnaest godina.
Znaš, poljubio sam te samo kako bih dobio okladu.
Tada je naučila svoju lekciju. Muškarci su imali iritantan običaj glumiti da su
zainteresirani za neku ženu samo kako bi dobili ono što žele. Najbolji primjer je
bila njena mama, koja je maštala o bajkama, dok je tata maštao samo o novcu.
E, pa, ona će se udati za muškarca koji niti treba niti želi njezin novac.
Gospodin Pinter nije spadao u tu kategoriju.
A budući da je njegovo lice postalo bezizražajno čim su im se susreli pogledi,
s pravom je bila skeptična. On nikada ne bi bio zainteresiran za nju na takav način.
Potvrdio je to rekavši svojim uobičajenim, službenim tonom: „Sumnjam da
bi vas ijedan muškarac smatrao neprihvatljivom suprugom, milostiva.”
Uf, kad se ponašao ovako nadmeno, jednostavno ga je željela ubiti. „Onda se
slažemo da bi me i dotična gospoda smatrala prihvatljivom”, rekla je oponašajući
njegov ton. „Stoga ne shvaćam zašto mislite da bi mi bili nevjerni.”
„Neki su muškarci nevjerni bez obzira na to što imaju lijepe žene”, progunđao
je gospodin Pinter.
Mislio je da je Celia lijepa?

25
 Opet je pridavala previše važnosti njegovim riječima. Samo je pokušavao
nešto dokazati. „Ali vi nemate razloga vjerovati da bi ta gospoda bila nevjerna.
Osim ako možda već znate neku tajnu o njima, a ja ne znam?”
Odvratio je pogled i tiho opsovao sebi u bradu. „Ne.”
„Onda ćete imati priliku otkriti istinu o njihovim karakterima. Jer su meni
draže činjenice od mišljenja. A stekla sam dojam da su i vama.”
Jesam vas, gospodine Pinter! Upali ste u vlastitu zamku. Taj čovjek se uvijek
strogo držao činjenica.
I bio je potpuno svjestan da ga je uhvatila na prepad, jer se namrštio i prekrižio
ruke na prsima. Na njegovim prilično impresivnim prsima, koliko je mogla vidjeti
ispod crnog sakoa i jednostavnog prsluka smećkasto-žute boje.
„Ne mogu vjerovati da sam ja jedini koji ne odobrava tu gospodu”, rekao je.
„Što kaže vaša baka? Jeste li razgovarali s njom o njima?”
Podigla je pogled prema nebesima. Bio je iznenađujuće pun prigovora na
njene planove. „Ne moram razgovarati s njom. Kad god me jedan od njih zamoli
za ples, moja baka se sva ozari. Neprestano me potiče da im se smiješim ili da
pokušam koketirati. A ako mi samo stisnu ruku ili me odvedu u šetnju,
oduševljeno me ispituje što smo radili i o čemu smo razgovarali.”
„Dopušta vam da nasamo šećete s tim bitangama?” reče gospodin Pinter,
vidno zgranut.
„Oni nisu bitange.”
„Tako mi Boga, vi ste janje među vukovima”, promrmljao je.
Nasmijala ju je ta predodžba koju je imao o njoj, toliko različita od njezine
predodžbe o sebi. „Pola sam života provela u društvu svoje braće. Kad god je
Gabe išao na gađanje, i ja sam išla s njime. Na svakoj kućnoj zabavi u kojoj su
sudjelovali njegovi prijatelji, nagovarali bi me da im pokažem svoje vještine
baratanja puškom. Mislim da znam kako izaći na kraj s muškarcima, gospodine
Pinteru.”
Njegove blistave oči prodorno su je gledale. „Postoji golema razlika između
nedužnog zabavljanja u društvu vašeg brata i njegovih prijatelja i dopuštanja
razvratniku poput Devonmonta ili gnusnom strancu poput Basta da šetaju s vama
nasamo po nekom mračnom vrtnom puteljku.”
Obrazi su joj se zažarili. „Nisam mislila na takvu vrstu šetnje, gospodine.
Mislila sam na dnevne šetnje, po našim vrtovima ili na sličnim mjestima, sa
slugama na vidiku. Sve savršeno nevino.” Posprdno je frknuo. „Sumnjam da će i
ostati tako.”
„O, za Boga miloga, zašto ste tako tvrdoglavi? Znate da se moram udati. Zašto
vas je uopće briga koga ću izabrati?”
„Nije me briga”, pobunio se. „Samo mislim na to koliko ću vremena potrošiti
istražujući udvarače za koje već znam da nisu prihvatljivi.”

26
 Ogorčeno je izdahnula. Naravno. On je uvijek mislio samo na novac. Bože
sačuvaj da bi tratio svoje vrijeme na pomaganje Celiji.
„Vaša obitelj me angažirala i da istražujem smrt vaših roditelja”, nastavio je.
„Biste li radije da mi ovo vaše spletkarenje odvuče pozornost od toga?”
Samo joj je on mogao pokušati nabiti krivnju zbog toga. „Naravno da ne bih,
ali rekli ste da čekate novosti od bojnika Rawdona i Elsieine obitelji. Osim
ispitivanja moje dadilje i gospodina Virgila, trenutačno niste pretjerano zauzeti,
zar ne?”
Ha! Ta mu se primjedba zasigurno nije svidjela. Oči hladne kao led prodorno
su se zagledale u nju. „Moram prvo pronaći vašu dadilju i gospodina Virgila. A
imam i druge klijente. No ako izaberete neke druge, prihvatljive kandidate,
siguran sam da bih pronašao vremena za istraživanje njihove prošlosti i podnio
vam temeljit izvještaj.”
„Da imam drugih kandidata, već bih vam navela njihova imena”, prasnula je.
„No ako znate nekog čestitog, neoženjenog gospodina kojeg možete natjerati da
mi se udvara, slobodno mi to recite. Svaki prijedlog je dobrodošao.”
Trepnuo je. „Sigurno postoji neki muškarac...”
„Dosta.” Podigla je svoje skute i krenula prema vratima. „Zahvaljujem vam
na vašem vremenu, gospodine Pinteru. Vidim da ću se ovime morati sama
pozabaviti.”
„Što bi to trebalo značiti?”
Pogledala ga je mrkim pogledom. „To bi trebalo biti očito. Budući da vi
odbijate provesti istragu o gospodi koju sam izabrala, morat ću to učiniti sama.”

27
 Poglavlje 3

Jackson je blenuo u nju, pitajući se kako je ovo sve ispalo tako stravično loše.
No znao je kako. Ova žena je očito luda. Zrela za ludnicu.
I pokušala je i njega otjerati onamo. „Ne mislite to valjda ozbiljno? Otkad vi
znate bilo što o tome kako se istražuju ljudi?”
Stavila je ruke na bokove. „Vi ne želite to učiniti, dakle, moram ja.”
Bože, pomozi mu, lady Celia je bila najiritantnija, najizluđujuća... „Kako
predlažete to izvesti?”
Slegnula je ramenima. „Postavljajući im pitanja, valjda. Kućna zabava
povodom Oliverova rođendana je sljedeći tjedan. Lord Devonmont je već pozvan,
no neće biti teško nagovoriti baku da pozove i ostalu dvojicu. A kad budu tu,
mogu im se ušuljati u sobe i prisluškivati njihove razgovore, ili možda potplatiti
njihove sluge...”
„Skrenuli ste s vražjeg uma”, prosiktao je.
Tek kad je podigla obrvu, shvatio je da je ružno opsovao pred njom. No ta
žena je bila u stanju pretvoriti razboritog muškarca u potpunog idiota! Krv mu se
sledila kad ju je zamislio kako se šulja po spavaćim sobama raznih muškaraca,
dovodeći u opasnost svoju čestitost i ugled.
„Očito ne razumijete”, rekla je odsječnim tonom, kao da se obraća djetetu.
„Moram nekako upecati muža. Treba mi pomoć, a nemam se kome drugome
obratiti. Minerva je rijetko ovdje, a bakini pokušaji bračnog posredovanja suptilni
su poput čekića. A čak i kad bi mi moja braća i njihove žene mogli pomoći u
tome, oni su zauzeti svojim poslovima. Preostajete mi samo vi, koji očito imate
dojam da mi udvarači padaju s neba kad god to poželim. Ako čak ni vas ne mogu
nagovoriti da mi pomognete za novac, onda ću se morati sama snaći.”
Okrenula se na peti i uputila se prema vratima.
Dovraga i bestraga. Što je najgore, ona je uistinu sposobna odvažiti se na
takvu glupost. Iz nekog suludog razloga, misli je da je nepobjediva. Zato je
provodila vrijeme pucajući u mete s prijateljima svoga brata, bezbrižno
neopterećena mogućnošću da puška eksplodira ili činjenicom da bi je mogao
pogoditi zalutali metak.

28
 Ta ženska je radila što god ju je bilo volja, a muškarci u njenoj obitelji su joj
to dopuštali. Netko je morao obuzdati njenu ludost, a činilo se da će to morati biti
on.
„U redu!” povikao je. „Učinit ću to.”
Zastala je, ali se nije okrenula. „Saznat ćete sve što mi treba da upecam jednog
od svojih kandidata za muža?”
„Da.”
„Čak i ako budete morali biti mrvicu nečasni?”
Zaškrgutao je zubima. Ovo će biti pravo mučenje. Nečasnost ga nije mučila;
bit će nečastan koliko god bude nužno, samo da se riješi tih prokletih udvarača.
Ali morat će često biti blizu ove pretjerano izazovne žene, makar i samo kako bi
pazio da je ti gadovi ne obeščaste.
Pa, jednostavno će morati otkriti nešto što će je otjerati od njih. Željela je
činjenice? Tako mu svega, dat će joj toliko vražjih činjenica da će joj se potpuno
zgaditi njeni udvarači.
A onda što?
Ako znate nekog čestitog, neoženjenog gospodina kojeg možete natjerati da
mi se udvara, slobodno mi to recite. Svaki prijedlog je dobrodošao.
No dobro, Jackson nije imao prijedloga. Ali joj nije mogao dopustiti da se uda
ni za jednog od njenih apsurdnih kandidata. Oni bi joj zagorčali život - bio je
siguran u to. Mora joj pokazati da srlja u katastrofu.
A onda će pronaći nekog boljeg za nju. Nekako.
Okrenula se prema njemu. „Dakle?”
„Da”, rekao je prigušivši psovku. „Učinit ću što god želite.”
Pobjegao joj je smijeh od nevjerice. „To bih voljela vidjeti.” Kad se namrštio,
žurno je dodala: „Ali hvala vam. Uistinu. I, kao što sam rekla, sa zadovoljstvom
ću vam platiti više za vaš trud.”
Jackson se ukruti. „Nema potrebe.”
„Glupost”, čvrsto je rekla. „Pouzdati se u vašu diskreciju vrijedno je dodatnog
troška.”
On se još jače namršti. „Moji klijenti se uvijek mogu pouzdati u moju
diskreciju.”
„Ali jedini klijent u mojoj obitelji koji vas trenutačno plaća jest Oliver. Želim
biti vaša klijentica pod svojim uvjetima, pogotovo zato što morate tajiti moje
planove od njega i bake.”
To pobudi njegove sumnje. „A zašto?”
Lice joj poprimi oprezan izraz. „Za slučaj da ovo ne završi kako želim.”
Zacrvenjela se pod njegovim znakovitim pogledom. Kvragu, to ju je samo
učinilo još ljepšom.

29
 Spustila je pogled na narukvicu ukrašenu dijamantima koju je neprestano
okretala na svom tankom zapešću. „Oni misle da nisam u stanju pronaći muža, a
ja im namjeravam dokazati da su u zabludi. Ali ne želim da znaju kako sam morala
posegnuti za tako podmuklom taktikom da bih to postigla. To je ponižavajuće.”
Podigla je pogled prema njemu. „Razumijete li?”
Kimnuo je. Ponos je snažan poticaj. Poriv za dokazivanjem ljudima da griješe
katkada je jedini motiv koji čovjek - ili žena - ima da nastavi dalje.
„Ovaj će razgovor ostati među nama”, rekao je odlučno. „Možete se pouzdati
u to.”
Njeno je lijepo lice zablistalo od olakšanja. „Svejedno vam želim platiti za
sav posao koji nije pokriven vašim dogovorom s Oliverom.”
Jackson joj nije kanio ovo naplatiti. „Može ovako? Prođe li sve dobro i vi
upecate jednog od te gospode za svog muža, možete mi isplatiti honorar novcem
koji naslijedite od svoje bake.”
„Ali što ako ne prođe dobro? Svejedno zaslužujete nadoknadu za svoj trud.
Baka mi daje džeparac. Samo mi recite što želite.”
Želio je nju, golu u svojoj postelji, da gleda u njega odozdo smiješeći se dok
širi ruke i privlači ga k sebi kako bi ljubio ta apsolutno čarobna usta.
No to je bilo nemoguće iz više razloga nego što je mogao nabrojati.
„Moji klijenti mi plaćaju samo ako dobro obavim svoj posao”, lagao je. „Dok
ne dobijete ono za što ste me angažirali, nema nikakve naknade.”
Skeptično ga je odmjerila. „Zasigurno vam treba barem nekakav zalog.”
Otkopčala je svoju narukvicu i pružila mu je. „Uzmite ovo. Jamčim da vrijedi
nekoliko funta.”
Prije nekoliko stotina funta. Samo se otmjena dama poput nje može ponašati
kao da je to komad bižuterije.
Jackson je samo zurio u narukvicu, pa je tiho dodala: „Inzistiram. Ne želim
osjećati obvezu prema vama u slučaju da ovo ne završi dobro. Možete je uvijek
prodati ili je darovati svojoj djevojci. Ili možda svojoj majci.”
Ukipio se. „Nemam djevojku, a moja majka je mrtva.”
Lice joj se snuždi. „Moja sućut, zaboravila sam da je vaša majka... Hoću
reći...” Povukla je narukvicu. „Baš sam grozna što vas podsjećam na to.”
Utroba mu se stisne od blagog žaljenja u njezinu glasu. Nikad nije vidio tu
stranu lady Celije. „U redu je. Davno je umrla.”
Njene oči su pretraživale njegovo lice. „Neke rane ni vrijeme ne izliječi, što
god ljudi govorili o tome.”
Razmijenili su poglede dijeleći sličan gubitak, jer je i njenoj i njegovoj majci
bila nanesena nepravda u životu, i obje su ocrnjene nakon smrti.
„Živite sa svojom tetom”, rekla je kolebljivo.

30
 „Točno?” Pročistio je grlo. „Zapravo, ona živi sa mnom. Moj tetak mi je
ostavio njihovu kuću u Cheapsideu kad je umro prošle godine, uz uvjet da joj
dopustim živjeti ondje do njene smrti. Planirao sam ostati u svojem stanu, ali moja
teta je u zadnje vrijeme tako usamljena...” Shvativši da joj je otkrio više nego što
je htio, rekao je: „Uglavnom, prošli tjedan sam se doselio k njoj.”
Opet mu je ponudila narukvicu. „Onda zadržite ovo kao jamstvo i dajte joj je
ako naš dogovor ne urodi plodom.”
„Moja teta nikad ne bi mogla to nositi”, uzvratio je. Takav je nakit čak i za
dobrostojeću udovicu hvaljenog suca bio previše skupocjen za odlaske u crkvu ili
u kupovinu.
Obrazi su joj se zajapurili. „Ah, da, naravno. Razumijem.”
Nije očekivao da će shvatiti što je htio reći, ali njena posramljenost mu je
otkrila da jest. Nikad ne bi rekao da je lady Celia tako pronicljiva. I tankoćutna.
„Moja teta nema tako tanka zapešća kao vi”, žurno je dodao. „Bila bi joj
preuska.” Kad je ugledao olakšanje u njenim očima, bilo mu je drago što je lagao.
„No prihvatit ću je kao znak dobre volje s vaše strane, iako sam potpuno uvjeren
da ću vam je za nekoliko tjedana vratiti.” Uzeo je narukvicu od nje.
„Naravno.” Njezin ga blistavi osmijeh preplavi toplinom. „Onda, što kažete
na moju zamisao da pozovemo tu gospodu na kućnu zabavu? Tako ću imati više
prilika da ih upoznam, a Halstead Hall je svakako dovoljno velik za smještaj još
nekoliko gostiju.”
Blago rečeno. Vlastelinsko sjedište markiza od Stonevillea zvali su
„kalendarska kuća” jer je imalo tristo šezdeset pet soba, sedam dvorišta, pedeset
dva stubišta i dvanaest kula. Henrik VIII ga je darovao prvom markizu.
„A budete li i vi ondje”, nastavila je, „moći ćete lakše provoditi istragu o toj
gospodi.”
Kvragu. Bude li na toj zabavi, morat će davati napojnice slugama i kupiti
otmjenu odjeću za sebe, što će definitivno opteretiti njegove novčane resurse.
Pogotovo sad kad je nastojao obnoviti kuću koju je naslijedio.
Ali ako će njeni glupi udvarači boraviti u Halstead Hallu s njom, onda će, tako
mu svega, i on biti ondje. Dok on bude pazio na nju, neće je moći iskoristiti.
„Dogovorili smo se da nećete raditi one gluposti koje ste spomenuli, poput
uhođenja te gospode, točno?”
„Naravno da neću. Za to imam vas.”
Svojeg osobnog lakaja koji će skakati na svaku njenu zapovijed. Već je
požalio što je pristao na ovo.
„Sigurna sam da će ta gospoda prihvatiti poziv”, nastavila je, bezbrižno
ignorirajući njegovo nezadovoljstvo. „Sezona je lova, a naš posjed je bogat
pernatom divljači.”
„Ne bih znao.”

31
 Uputila mu je ležeran osmijeh. „Jer uglavnom lovite ljude, a ne tetrijebe. I
očito vam to jako dobro ide.”
Kompliment? Od nje? „Ne trebate mi laskati, milostiva”, rekao je cinično.
„Već sam pristao na vaš plan.”
Ona se prestane smiješiti. „Doista, gospodine Pinter, katkada znate biti
tako...”
„Iskren?” dovršio je.
„Iritantan.” Podigla je bradu. „Bit će nam lakše surađivati ne budete li uvijek
tako zajedljivi.”
Osjećao se više nego zajedljivo, i to iz najglupljih razloga koje je mogao
zamisliti. Zato što mu se nije sviđalo to što je morala loviti udvarače. Ni to što je
koristila njega u tu svrhu. I zato što je mrzio njenu ulogu „gospodarice kurije”. To
ga je previše podsjećalo na njihovu razliku u staležima.
„Ja sam tko jesam, milostiva”, odbrusio je podsjećajući na to ne samo nju,
nego i sebe. „Znali šte što kupujete kad ste se odlučili na ovo.”
Namrštila se. „Mora li to zvučati tako prljavo?”
Približio joj se koliko se usuđivao. „Želite da prikupim informacije koje
možete iskoristili za glumljenje lažne uloge kako biste upecali muža. Ja nisam
onaj koji to čini prljavim.”
„Recite mi, gospodine, hoću li morati neprestano trpjeti vaša moraliziranja?”
rekla je sladunjavim glasom. „Jer ću vam sa zadovoljstvom platiti više samo da
zadržite svoja mišljenja za sebe.”
„Nema dovoljno novca na svijetu za to.”
Njene oči ga ljutito ošinu. Odlično. Bilo mu je draže kad je bila bijesna. Tada
je barem bila svoja, umjesto da glumi nešto što nije.
Očito je uhvatila samu sebe u tome, jer je namjestila krajnje umjetni osmijeh
na lice. „Shvaćam. Dobro onda, možete li barem biti pristojni na toj kućnoj
zabavi? Nećete mi nimalo pomoći ako budete stalno vrebali iz prikrajka i moje
udvarače ispunjavali nelagodom.”
Potisnuo je poriv da je nastavi provocirati. Kad bi to učinio, lady Celia bi
preuzela stvar u svoje ruke, a to bi bilo katastrofalno. „Nastojat ću svesti svoje
‘vrebanje’ na minimum.”
„Hvala.” Pružila mu je ruku. „Hoćemo li to zapečatiti rukovanjem?”
Čim su se njegovi prsti ovili oko njenih, požalio je što je pristao na to. Jer dok
je držao njezinu meku ruku u svojoj, osjetio je kako se u njemu budi sve što je
nastojao potisnuti tijekom ovog razgovora za posao. I čini se da je nije mogao
pustiti. Za ženu tako sitnih kostiju, imala je iznenađujuće čvrst stisak. Njezina
šaka je bila poput nje - krhkost i snaga umotane u ljepotu. Osjetio je ludi poriv da
je podigne do svojih usana i utisne poljubac u njenu blijedu, baršunastu kožu.

32
 Ali on nije bio Lancelot i ona nije bila Guinevere. Samo se u legendama obični
vitezovi usuđuju udvarati kraljicama.
Ispustio je njenu ruku prije nego što učini kakvu glupost i naklonio joj se.
„Doviđenja, milostiva. Započet ću smjesta sa svojom istragom i izvijestiti vas čim
štogod saznam.”
Ostavio ju je da stoji ondje u sobi, kao neka božica okružena drevnim
znamenitostima aristokratske palače. Neka mu Bog pomogne - ovo je vjerojatno
bio najgori posao koji je prihvatio u životu, i zbog kojeg će zasigurno uskoro
zažaliti.
Radije se ne bih udala za lovca na miraze.
Mršteći se, gurnuo je njenu narukvicu u džep svoga sakoa. Ne, ona bi se radije
udala za budalu ili razvratnika ili sina luđaka. Bilo joj je dovoljno da su bogati i
da imaju plemićku titulu, jer je tako barem znala da je ne žele radi njezina novca.
No nije je mogao prezirati čak ni zbog toga. Krećući se između dva svijeta,
postao je još svjesniji koliko bi mu bilo teško živjeti u onom u kojem nije rođen.
A opet...
Znam što mislite o meni.
Ne bude li oprezan, jednog će joj dana pokazati što točno misli o njoj. No ako
taj dan ikada dođe, bolje mu je da bude spreman na posljedice.

33
 Poglavlje 4

Hetty je privodila kraju razgovor s Gabeovom ženom Virginijom kad je

ugledala gospodina Pintera kako izlazi iz plavog salona, djelujući uzrujano.
Zar je sve ovo vrijeme bio unutra sa Celijom? Nasamo?
To nije moglo biti dobro. Svi ostali su mislili da se Celia i on mrze, no Hetty
nije bila toliko sigurna, barem što se njega tiče. Taj čovjek je promatrao njenu
unuku kad je mislio da ga nitko ne gleda.
Hetty je, međutim, zanimalo zašto. Zar ga je Celia uistinu zanimala? Ili se taj
policijski istražitelj nadao ostvariti svoje ambicije uz pomoć bogate žene? Ne bi
bilo prvi put da se netko iz nižeg staleža uspeo na društvenoj ljestvici tako da je
od zaposlenika neke ugledne obitelji postao njihov neosporan član.
U svakom slučaju, ne bi smio razgovarati nasamo s Celijom.
Kad je Virginia otišla, Hetty je prepriječila put gospodinu Pinteru dok je
hodao u njenom smjeru. „Pretpostavljam da vam je moja unuka opet pokazala
oštru stranu svoga jezika.”
On je zastao, nedokučiva izraza lica. „Naprotiv”, rekao je ležerno. „Vodili
smo vrlo srdačan razgovor.”
„Smijem li pitati o čemu ste razgovarali?”
„Ne, ne smijete.”
Namrštila se. „Kako neuljudno od vas, gospodine Pinter. Zar ste zaboravili da
radite za moga unuka?”
„Imam obvezu i prema drugim članovima vaše obitelji, što znači da im
dugujem svoju diskreciju. Ako je to sve...”
„Kakve biste obveze mogli imati prema mojoj unuci?” upitala je Hetty
ugledavši Celiju, koja je upravo izašla iz salona i opazila ih.
Celia je pohitala prema njima. „Bako, pusti ga na miru. On samo radi ono za
što ga je Oliver angažirao - istražuje moje udvarače. O tome smo razgovarali.”
„Oh.” Hetty pogleda u gospodina Pintera. Tog čovjeka je ponekad bilo tako
teško pročitati. „Zašto mi to niste rekli, gospodine Pinter?”
„Jer mi se dosta žuri, gospođo. Pa, ako me obje ispričate, želim vam ugodan
dan.”

34
 Letimično im se naklonio i otišao grabeći dugim koracima. Hetty je opazila
da ga je Celia promatrala dok je odlazio s istim prikrivenim zanimanjem s kojim
je on katkada promatrao nju.
Stisnula je oči. Sigurno joj nešto prešućuju u vezi s ovime. Bili su u onom
salonu užasno dugo. A odgovori gospodina Pintera graničili su s nepristojnošću.
Taj čovjek je bio izravan i otvoren, ali nikad nepristojan.
Njezina unuka, međutim... „Djelovao je kao da mu se jako žuri pobjeći
odavde. Što si mu rekla dok ste bili unutra?”
Na Celijinim obrazima pojavile su se dvije crvene mrlje, još jedan dokaz da
se nešto kuhalo. „Samo sam mu rekla sve što treba znati kako bi što temeljitije
istražio prošlost mojih udvarača.”
„A koji su to udvarači? Kad sam te zadnji put pitala, nisi imala nijednog.”
„Situacija dobro napreduje s lordom Devonmontom, vojvodom od Lyonsa i
viscondeom de Bastom. Zato mi treba još informacija.”
Aha. Pa, to nije bilo tako loše. Devonmont i Lyons bili su iznimno poželjni
kandidati. Devonmont je bio malo razuzdan, ali to je nikad nije brinulo. Njezin
pokojni muž je bio razuzdan prije nego što se oženio. Njezini unuci također. U
braku su se smjesta primirili.
Tvoj zet se nije primirio u braku.
Hetty je napravila grimasu. No dobro, to je bio njezin jedini neuspjeh. Nije
smjela ohrabrivati Lewisa Sharpea da se oženi njenom kćeri - doduše, onda ne bi
imala petero prekrasne unučadi, a uskoro i dvoje praunučadi.
Uz malo sreće, Celia će joj podariti još praunučadi. „Basto”, naglas je
promrmljala. „Njega se ne sjećam.”
„Upoznale smo ga prije nekoliko mjeseci, na onom balu gdje su Gabe i
Virginia prvi put plesali zajedno. Otad smo se relativno često viđali, ali rijetko na
događanjima koja ti pohađaš. On mrzi ostavljati svoju bolesnu sestru samu
navečer. Ali je vrlo drag i kad god se vidimo ponaša se kao da me obožava. Mislim
da je Portugalac.”
„Stranac, ha?” Hetty se namrštila. „Onda mi je drago što gospodin Pinter
istražuje njegovu prošlost. Moraš biti oprezna sa strancima.”
„Točno. Ne bih smjela bezglavo uletjeti u brak sa strancem”, oporo je rekla
Celia. „Joj, čekaj, moram to učiniti jer mi je moja baka tako naredila.”
Hetty priguši osmijeh. „Sarkazam ti ne pristaje, djevojko draga.”
„Drakonski ultimatumi ne pristaju tebi, bako.”
„Žali se ti koliko god želiš, ali ja te svejedno želim vidjeti u braku do kraja
godine.”
Njenu je unučad jedino čvrsta ruka mogla dovesti u red. A Celiji su najviše
popuštali; bilo je vrijeme da i nju lagano izgura iz gnijezda.
Celia je pogleda mršteći se. „U redu. Onda će mi trebati tvoja pomoć.”
35
 To smjesta alarmira Hetty. Celia nikad nije od nikoga tražila pomoć. Imala je
neku ludu predodžbu da je nezavisna žena. „Što želiš od mene?”
„Želim da dodaš vojvodu i vikonta na popis gostiju za nadolazeću kućnu
zabavu. Budu li ovdje u gostima, bit će mi lakše procijeniti njihove namjere.”
„I potaknuti ih da te zaprose?” bocne je Hetty.
Njena se unuka nakostriješi. „Ne sumnjam da će sva trojica to učiniti bude li
im se pružila prilika”, rekla je oštro. „Već su napola zaljubljeni u mene.”
„A ti? Jesi li i ti napola zaljubljena u njih?”
Celijine oči zasvjetlucaju. „Nisam znala da je ljubav dio ove jednadžbe,
bako.”
„Naravno da jest. Ne sumnjaj u to. Ja želim da se udaš iz ljubavi.”
Celia uhvati Hetty za ruku i iskreno je pogleda. „Onda mi nemoj davati
ultimatum. Dopusti mi da to učinim na svoj način.”
„Misliš, kao što si to dosad radila, držeći sve muškarce na distanci i tjerajući
ih od sebe svojim streljaštvom?” Baka je odmahnula glavom. „Ne možeš se
zaljubiti ne dopustiš li muškarcu da ti se približi. A ti ćeš dopustiti muškarcu da ti
se približi samo ako imaš razlog za to. Poznajem te. Povučem li taj ultimatum,
zabarikadirat ćeš se na ovom imanju i nikad nećeš izaći odavde.”
Celijine usne nakratko se izviju u tužni osmijeh. „Rekla sam mu da ćeš to
reći.”
„Kome?”
„Nije bitno.” Celia snažno udahne. „Hoćeš li ih onda dodati na popis? Dva
gosta više ne bi trebala predstavljati problem.”
Hetty je zurila u nju. „Mada je htjela da to bude intimna proslava, samo
Oliverovi najbliži prijatelji i obitelj, budući da je u tako poodmakloj trudnoći i ne
može se brinuti o gostima kako bi voljela.”
„Mislila sam da ti, Minerva i Virginia obavljate većinu posla”, odvrati Celia.
„Pa, da, ali...”
„A vojvoda jest prijatelj obitelji. Doduše, više Gabeov nego Oliverov, no
sumnjam da će Oliver ili Maria imati išta protiv.”
„Mogli bi imati nešto protiv toga da im taj stranac Basto tumara po kući.”
„Želiš li da se udam ili ne?”
Hetty stisne svoj štap. „Može ovako? Dodat ću ih na popis ako mi ti otkriješ
o čemu si razgovarala s gospodinom Pinterom u dnevnoj sobi...”
„Već sam ti rekla...”
„Glupost. Rekao je nešto o tome kako ima obvezu prema tebi.”
„Da. Ima obvezu istražiti moje udvarače.”
„Ništa više?”

36
 Obrazi njene unuke zarumene se od krivnje. „Zašto misliš da između mene i
gospodina Pintera ima nešto više?”
Jer se zacrveniš kad se spomene njegovo ime. Jer on tebe prati pogledom. Jer
ne znam što bih mislila o njemu, i to me brine.
Uvijek je bilo bolje praviti se blesav dok ne saznaš sve podatke. „Je li i on
pozvan na kućnu zabavu?”
„Naravno”, rekla je Celia s ležernošću u glasu koja je zvučala lažno. „To je
najbolji način da otkrije informacije o mojim udvaračima.”
„Onda se nadam da ima odgovarajuću odjeću za takvu prigodu. Sumnjam da
policijski istražitelji nose večernju odjeću koja je pogodna za blagovanje s
vojvodama i markizima.”
Celijino čelo se nabere u namršteni izraz. „To mi nije palo na pamet.”
Odlično. Bilo je vrijeme da počne razmišljati o takvim stvarima ako je taj
muškarac iole zanima u romantičnom smislu. „Ma, nema veze.” Odmahnula je
rukom. „Uzevši u obzir koliko naplaćuje svoje usluge, sigurna sam da si može
priuštiti sve što mu treba.”
„N-ne želim da ovo na bilo koji način optereti njegove financije.” Celijino
lice pokazivalo je zabrinjavajuću količinu brige za opterećenje lisnice gospodina
Pintera.
Hetty joj dobaci upitni pogled. „Da pozovem i njegovu tetu?” Celia je
djelovala istinski zbunjeno. „Ne vidim razloga za to. Ovo nije prijateljski posjet.
On će tu biti poslovno.”
„Naravno.” Hetty glasno izdahne. Možda je sve doista bilo baš onako kako je
izgledalo. Iako se činilo da njena unuka ima neke sumnjive planove, nije djelovala
kao da gaji dublje osjećaje prema gospodinu Pinteru.
Kad bi barem mogla biti jednako sigurna i u vezi s njegovim osjećajima prema
Celiji...

Jackson je žurno ušao u kuću svoga tetka u Cheapsideu, i dalje mrzovoljan

zbog svojeg uznemirujućeg dogovora s lady Celijom, te produžio prema svojoj
radnoj sobi. Imao je manje od sat vremena do sastanka s klijentom u svojem uredu,
a morao je pokupiti izvještaj koji je obećao tom čovjeku.
„Jacksone!” zazvala ga je teta Ada iz dnevnog boravka.
„Ne sada, teto”, dreknuo je. „Kasnim.”
Ada Pinter Norris, maleno, vižljasto oličenje snage volje, izašla je u hodnik.
Katkada nije mogao vjerovati da su ona i njegova majka bile sestre. Njegova je

37
majka bila visoka i tamnokosa poput njega, dok je vrh prosijedo-plavokose glave
tete Ade jedva dosezao do njegova ramena. „Jesi li jeo? Ne, nemoj mi odgovoriti
- znam da nisi.”
Ušao je u svoju radnu sobu i pretražio pogledom svoj radni stol, no nije
ugledao papire koje je tražio. „Moram biti u uredu do...”
„Ovo tražiš?” upitala je.
Okrenuo se i ugledao svoju tetu kako maše snopom papira. „Da, hvala ti.”
No kad je posegnuo za njime, ona ga je sakrila iza svojih leđa. „Ne dok nešto
ne pojedeš.”
„O, za Boga miloga, teto Ado...”
„Ne bogohuli. Ako želiš biti izabran za vrhovnog suca, ne smiješ se izražavati
kao lučki radnik.”
Jackson je podignuo obrvu i ispružio ruku. „Neću biti izabran ni za što ako ne
zadovoljim one kojima treba moja pomoć.”
„Pff. Mogu pričekati nekoliko minuta.” Oči joj prijeteći zabljesnu. „Ozbiljno
ti kažem. Nemoj me tjerati da bacim ovo u vatru.”
Dobacio joj je jedan od svojih najmračnijih pogleda. „Ne bi se usudila.”
Ona je uspravila ramena. „Iskušaj me. A ti tvoji smrknuti pogledi možda
zastrašuju zločince, ali na mene ne djeluju. Nisu djelovali kad si imao deset
godina, i svakako neće djelovati sada.”
„Onda ću morati pribjeći sili.” Jedva je obuzdavao smijeh dok je prijeteći
koračao prema njoj. „Teži sam od tebe dobrih trideset kilograma. Mogao bih ti
istrgnuti te papire iz ruke prije nego što bi stigla i blizu vatre.”
„A ja bih tebe mogla opaliti tavom po glavi.”
Nasmijao se na samu pomisao da bi ga njegova dobrodušna teta mogla udariti
bilo čime po glavi. Podigao je ruke u zrak. „U redu, jest ću. Ali moram se
požuriti.”
Zacoktala je jezikom prema njemu i krenula prema kuhinji. Jackson ju je
slijedio odmahujući glavom. Prošlo je puno vremena otkako je živio s njom u istoj
kući i ponekad bi zaboravio koliko je znala biti tvrdoglava.
„Ne znam što ću s tobom”, gunđala je dok je sjedao za kuhinjski stol.
Napunila mu je tanjur gulašom i stavila ga ispred njega. „Uvijek u žurbi. Nikad
ne stižeš normalno jesti. Tome će doći kraj sad kad živiš ovdje. Neću ti dopustiti
da tako puno radiš i umreš mlad kao Will...”
Tiho je zajecala, ne dovršivši rečenicu, i Jacksonu je napuklo srce.
„Oprosti, teto”, rekao je. „Nisam te htio uzrujati.”
„Ne obaziri se na mene”, prošaptala je brišući suze iz očiju. „Jednostavno
mi... tako silno nedostaje. To me pogodi u najčudnijim trenucima.”
„Znam”, tiho je rekao. „I meni nedostaje.”

38
 Tetak William bio je sudac i sve ga je naučio. Samo Bog zna što bi se dogodilo
da su Jackson i njegova majka nastavili životariti u Liverpoolu. Onaj dan kada je
njegov tetak odgovorio na mamino pismo i došao ih izbaviti iz ralja siromaštva
bilo je dan kad je Jackson opet počeo disati.
„Jedi.” Teta mu je gurnula vilicu u ruku. „Ne želim da zakasniš.”
Posprdno je frknuo, ali je smjesta navalio na gulaš. Nije bio ni svjestan koliko
je bio gladan.
Ona je sjela pokraj njega, s neskrivenom znatiželjom na licu. „Onda, kako je
prošao tvoj sastanak s Sharpeovima?”
„Prilično dobro”, rekao je između zalogaja. „Pozvan sam na njihovu kućnu
zabavu.”
Njeno lice se ozarilo. „To je divno. Znala sam da će ti suradnja s njima biti od
koristi. Radi li se o vrlo ekskluzivnoj zabavi? Hoće li ondje biti utjecajnih ljudi?”
„Najmanje jedan vojvoda i jedan grof.” Otpio je gutljaj piva. „Imam li
dovoljno otmjenu večernju odjeću za takvu prigodu?”
„Zaboga, ne.”
„Bojao sam se toga.” Uzdahnuo je. „A ne stignem ni naručiti nešto od krojača.
Kućna zabava je sljedeći Ijedan.”
„Sljedeći tjedan!” Napućila je usne. „Odjeća tvoga tetka bi trebala biti
dovoljno otmjena. On je povremeno večerao s lordovima iz parlamenta. Tvoje je
visine - bio je tvoje visine - i vjerojatno bih je mogla suziti u struku...”
„Ne želim tražiti od tebe da radiš sve to.”
„Glupost. Ne smiješ propustiti priliku za sklapanje važnih poznanstava samo
zato što nemaš pošteni sako.”
„Ne radi se o onome što misliš. Idem onamo poslom.”
Lice joj se objesilo. „Poslom?”
„Istražujem potencijalne udvarače lady Celije.”
„Oh”, rekla je tužnim glasom.
Pogledao je u nju i iznenadio se kad je opazio da djeluje pogođeno tom
viješću. „Što te muči?”
„Nisam znala da lady Celia ima udvarače.”
„Naravno da ima udvarače.” Nijednog od njih Jackson ne bi odobrio, ali to
nije kanio reći svojoj teti. „Sigurno si čitala o ultimatumu njene bake u onim
izvještajima koje si prepisivala. Lady Celia se mora udati, i to uskoro.”
„Znam. Ali nadala sam se... mislim, budući da si ondje tako često, a ona je
nekonvencionalan tip žene...” Kad ju je upitno pogledao, nastavila je energičnije:
„Ne vidim razlog zašto je ti ne bi mogao zaprositi.”
Umalo se zagrcnuo kruhom. „Zar si poludjela?”
„Njoj treba muž. Tebi treba žena. Zašto to ne bi bila ona?”

39
 „Zato što se kćeri markiza ne udaju za kopilad, na primjer.” Teta se lecnula
na tu vulgarnu riječ. „Ti si iz ugledne obitelji, bez obzira na nesretne okolnosti
tvojeg rođenja.” Pogledala ga je s iznenadnim sjajem u očima. „I primjećujem da
nisi rekao da nisi zainteresiran.”
Dovraga. Upio je malo umaka kruhom. „Nisam zainteresiran.”
„Ne kažem da moraš biti zaljubljen u nju. To bi u ovom trenutku bilo
pretjerano očekivati, ali kad bi joj se udvarao, s vremenom...”
„Bih se zaljubio? U lady Celiju? To je nemoguće.”
„Zašto?”
Zato što je prema Celiji Sharpe osjećao požudu, prosto i jednostavno. Nije
čak ni znao želi li se uopće zaljubiti. Sve je to bilo divno i krasno za Sbarpeove,
koji su mogli voljeti koga god su htjeli, ali za ljude poput njega i njegove majke,
ljubav je bila nemogući luksuz... ili tragedija u nastanku.
Zato nije mogao dopustiti da strast koju je osjećao prema lady Celiji nadvlada
razum. Njegova žudnja za njom možda je bila snažnija nego što je želio priznati,
ali dosad ju je kontrolirao, a s vremenom će je i pobijediti. Morao je. Ona je čvrsto
odlučila udati se za nekog drugog.
Njegova teta ga je promatrala kroz poluspuštene kapke. „Čula sam da je
prilično zgodna.”
Dovraga i bestraga, nije namjeravala odustati od ovoga. „Čula si? Od koga?”
„Od tvojeg tajnika. Vidio ju je jedan dan kad je cijela obitelj došla u tvoj ured.
Rekao mi je sve o Sharpeovima, kako se uzdaju u tebe i poštuju te.”
Jackson je posprdno frknuo. „Vidim, moj tajnik savršeno obavlja svoj posao.”
„Znači, nije zgodna?”
„Ona je najljepša žena koju sam ikad...” Namrštio se kad je podigla obrvu.
„Prelijepa za tipove poput mene. I previsokog ranga.”
„Baka joj je pivarica. Obitelj joj je godinama obavijena skandalima. I zahvalni
su ti na svemu što si dosad učinio za njih. Možda su dovoljno zahvalni da odobre
tvoju prosidbu.”
„Ti ne poznaješ Sharpeove.”
„Zar su tako arogantni? Odnose se prema tebi kao prema sluzi?”
„Ne”, odrezao je. „Ali...”
„Prema mojoj računici, preostala su joj dva mjeseca prije nego što se mora
udati. Ako je nitko ne zaprosi, možda će biti dovoljno očajna da...”
„Pristane na brak s kopiletom?”
„Ignorira vašu razliku u staležima.” Uhvatila ga je za ruku. „Zar ne vidiš,
dječače moj? Ovo je tvoja prilika. Uskoro ćeš postati vrhovni sudac. To bi
pomoglo da je osvojiš.”

40
 Odložio je vilicu i zavalio se u stolicu. „Kao prvo, neću ja uskoro postati ništa.
To što sir Richard Birnie odlazi u mirovinu ne znači da će izabrati mene za novog
vrhovnog suca.”
Naravno, nadao se da hoće, i činio je sve što je mogao da ostvari taj cilj, kao
što je njegova teta dobro znala. Proteklih nekoliko godina obavljao je dužnost
pomoćnog suca, nakon što je bio ključna osoba u rješavanju ubojstva prve lady
Kirkwood. Ali čak i s trideset i dvije godine, bio je premlad da bi postao vrhovni
sudac.
„I drugo”, nastavio je, „vrhovni sudac je toliko daleko ispod kćeri markiza
koliko je stablo ispod mjeseca.”
Na licu njegove tete pojavi se buntovni izraz. „Sir Richard je počeo kao
sedlarov šegrt. Titulu viteza dobio je djelomično i zato što se oženio ženom s
dobrim vezama.”
„Kći bogatog pekara daleko je od dame iz plemićke obitelji.”
„To ne znači da je vaš brak nemoguć. Ti si dobar čovjek, i naočit, ako smijem
primijetiti. Mlad si i snažan, imaš dobro obrazovanje i gospodske manire - bolje
od sir Richardovih, u svakom slučaju. A sad kad si naslijedio ovu kuću...”
„Ona živi u palači!” Istrgnuvši ruku iz njezina stiska, ustao je od stola. „Zar
doista misliš da bi bila sretna ovdje u Cheapsideu, među mesarima, trgovcima i
obrtnicima?”
Njegova teta je djelovala povrijeđeno. „Mislila sam da ti se sviđa ova četvrt.”
Dovraga. „Sviđa mi se, ali...” Nije bilo druge, morao joj je reći istinu. „Ona
me ne podnosi, u redu? Ja sam posljednja osoba na svijetu za koju bi se željela
udati.” Istrgnuvši izvještaj iz tetine ruke, krenuo je prema vratima. „Moram ići.”
„Jacksone?”
„Što je”, dreknuo je.
„Ako je to istina, onda je glupa.”
Lady Celia nije bila glupa. Jednostavno je znala da ne bi bilo pametno spetljati
se s čovjekom koji nije znao tko mu je otac. Nekako je uspio kratko kimnuti.
„Vidimo se večeras, teto.”
Kad je izašao iz kuće, pritisnula ga je težina nekog prastarog bijesa. Ni za što
na svijetu ne bi povrijedio svoju tetu Adu, ali ona nije razumjela. Otkako je počeo
raditi za Sharpeove, nadala se da će mu njegova suradnja s njima pomoći da
napreduje u društvu, i ništa što joj je Jackson rekao nije umanjilo tu nadu.
Nedvojbeno je vjerovala da je zbog plave krvi svojeg navodnog oca plemića
bio bolji od sve ostale kopiladi. Ali jednog dana će naučiti. Nepriznato kopile bilo
je nepriznato kopile, tko god bio njegov otac.

41
 Poglavlje 5

Tjedan dana poslije, prve noći kućne zabave, gosti su se veselo družili kružeći
po glavnoj dvorani, neki od njih su čak i plesali, no Celia je bila prilično potištena.
Ako biste je ubacili u skupinu muškaraca koji se razmeću svojim podvizima
i nastoje nadmašiti jedan drugoga, osjećala bi se kao riba u vodi. No na svečanijim
događanjima je nailazila na poteškoće. Suočeni s elegantno odjevenim damama,
muškarci su se pretvarali u blesava stvorenja. Izvaljivali su apsurdne komplimente
ili govorili samo o vremenu, kao da su žene preglupe za bilo što drugo. Ili bi se
kolektivno povukli u sobu za kartanje.
Celia nije bila vješta u koketiranju kao Minerva i nije bila načitana kao snaha
Maria. Mogla je razgovarati samo o streljaštvu, a to je rijetko poticalo muškarca
da doživi ženu u romantičnom smislu.
No to nije bio jedini razlog zašto je bila potištena. Njeni se udvarači nisu
ponašali u skladu s njezinim planom.
Iako je lord Devonmont bio ovdje, visconde de Basto je rekao da može doći
u Halstead Hall samo tijekom dana. Nije se usuđivao ostaviti noću svoju sestru
samu sa slugama. A vojvoda još nije stigao. Prihvatio je poziv na kućnu zabavu,
ali očito nije smatrao nužnim pravodobno se pojaviti ovdje. Nije ni javio zašto
kasni. Kao tipični vojvoda, radio je bez žurbe, pretpostavljajući da će svi ostali to
prihvatiti bez pogovora. To nije slutilo na dobro glede njegove prilagodljivosti u
braku.
Najgore je, međutim, bilo to što je gospodin Pinter došao prekasno da bi
mogla s njime porazgovarati nasamo i pitati ga što je otkrio o njenim udvaračima.
Kako će nastaviti bez ikakvih povjerljivih informacija? Znao je da ju je trebao
opskrbiti time. Umjesto toga, kružio je među gostima kao pantera koja vreba svoj
plijen.
Kad se približio mjestu gdje je Celia stajala, opazila je da su barem bakini
strahovi u vezi s njegovom odjećom bili neosnovani. Premda zastarjeli, njegov
frak od najkvalitetnije kobaltno plave vune s pozlaćenim gumbima te prsluk od
nebesko plave svile bili su sasvim prikladni. Te su boje njegovim sivim očima
davale hipnotično azurnu nijansu, a njegova prsa i ramena prilično su impresivno
popunjavala i sako i prsluk.

42
 No ona nije marila za to. Nije marila ni za to što su mu bijele hlače savršeno
prianjale uz listove koji su bili začuđujuće mišićavi, ni za njegova bedra koja su
napinjala tkaninu hlača. Pa što ako je izgledao tako dobro u večernjoj odjeći?
Njegovo mrgodno ponašanje kvarilo je cijeli dojam.
Doduše, trenutačno je njegovo ponašanje bilo sve samo ne mrgodno. Srdačno
je razgovarao s lady Kirkwood, koja je rekla nešto što ga je nasmijalo.
Nevjerojatno! Taj čovjek se znao smijati! To mu je potpuno izmijenilo lice,
smekšalo njegove oštre crte i ublažilo njegov izraz. U Celijinu grlu se napravio
knedl. Zašto ga ona nikad nije vidjela kako se smije?
I zašto se uopće zabavljao s Kirkwoodovima? Ne bi li trebao ispitivati sluge
njenih udvarača i ušuljati se u njihove sobe? Skupljati informacije? Lord
Kirkwood nije bio dobar prijatelj ni sa jednim od njenih izabranika.
Gospodin Pinter uhvati njezin pogled i smjesta se prestane smijati. Zatim je
pozdravi najhladnijim kimanjem koje je vidjela u životu.
To ju je razjarilo. Uzvratila mu je jednako hladnim kimanjem i namjerno mu
okrenula leđa, te opazila da joj prilazi lord Devonmont.
„Smijem li vas zamoliti za ples, gospođice?” upitao je uz iskreni osmijeh.
Ako joj se lord Devonmont mogao smiješiti, zašto nije mogao i taj vražji
policijski istražitelj?
„Bila bi mi velika čast”, rekla je pretjerano srdačno, nadajući se da će je
gospodin Pinter čuti. „Kako ljubazno od vas što me pitate.”
Oči su mu svjetlucale dok joj je nudio svoju ruku. „Kako ljubazno od vas što
ste pristali.”
Dok ju je vodio prema plesnom podiju, krišom se osvrnula prema mjestu
odakle je gospodin Pinter promatrao nju i lorda Devonmonta svojim uobičajenim
nedokučivim pogledom od kojeg joj je prostrujao drhtaj niz kralježnicu.
Zatim je počeo valcer. Lord Devonmont je bio izvrstan plesač, hvala
nebesima. Celia je voljela plesati gotovo jednako kao što je voljela pucati u mete
iz vatrenog oružja. To je bila tjelesna, energična aktivnost, i bila je prilično dobra
u tome.
Napravili su nekoliko krugova u ugodnoj tišini. Zatim nije mogla odoljeti i
virnula je u smjeru Kirkwoodovih kako bi vidjela je li gospodin Pinter opazio
njenu umješnost u plesanju valcera. No on više nije bio s njima. Zar je napokon
otišao raditi svoj posao? Uvlači li se možda upravo u sobu lorda Devonmonta?
„Tražite nekoga?” upita je lord Devonmont.
O, joj, bila je preočita. „Naravno da ne”, rekla je nehajno.
On podigne obrvu. „Znači, niste tražili Lyonsa?”
To ju je iznenadilo. „Odakle vam takva pomisao?”
„Vi ste u potrazi za mužem, a Lyons je neoženjen.” Glas mu se produbi. „Baš
kao i ja.”
43
 Dovraga, nije mu smjela dopustiti da tako brzo otkrije njene planove. Mogao
bi pobjeći. „Doista, lorde Devonmont, to nije ono što...”
„Zovite me Pierce. Praktički smo obitelj.” Rekao je to onim hrapavim,
razvratničkim glasom koji su njena braća koristila sa ženama s kojima su željela
spavati. Njena braća nisu uvijek bila diskretna u očijukanju.
No potpuno ju je iznenadilo kad je lord Devonmont to učinio s njom. Nije je
valjda pokušavao... zavesti. „Vi ste rođak moje snahe, i to u drugom koljenu - to
nije baš obiteljska veza.”
„Onda me zovite Pierce jer smo prijatelji.” Sagnuo se prema njoj dok su se
okretali, i oči su mu zablistale kad su se spustile na njene usne. Intimni prijatelji,
ako se moja želja ostvari.”
Ovaj put nije pogrešno protumačila njegove namjere. Ali bio je toliko
uvježban i stručan u zavođenju da nije mogla odoljeti - nasmijala se. Kad se
namrštio, pokušala je suspregnuti smijeh, ali se samo još jače nasmijala.
„Što je tako smiješno?” promrmljao je.
„Ispričavam se”, rekla je nastojeći se uozbiljiti. „Ali godinama sam slušala
svoju braću kako tim tonom glasa upućuju takve aluzije ženama, no nikad ih nitko
nije uputio meni.”
Pierceov senzualni osmijeh mogao bi konkurirati Casanovinom. „Ne znam
zašto”, rekao je lijeno otežući. Njegov pogled je s odobravanjem prešao preko nje
dok su se vrtjeli po dvorani. „Večeras, u ovoj ljubičastoj opravi, izgledate osobito
privlačno. Ta boja vam sjajno pristaje.”
„Hvala.” Minerva ju je godinama pokušala nagovoriti da prestane nositi samo
smeđu i narančastu odjeću, ali Celia je uvijek odbacivala prijedloge svoje sestre.
Tek nakon što joj je prošli mjesec Virginia rekla to isto, počela je misliti da bi ih
trebala poslušati. I u skladu s time naručiti nove oprave.
„Vi ste lijepa žena, građena poput Venere i usana koje mogu natjerati
muškarca...”
„Možete sada prestati.” Nije joj to više bilo zabavno. Bila bi polaskana da je
doista mislio barem nešto od toga što joj je rekao, ali ovo je za njega očito bila
samo igra. „U redu je, ne morate me podvrgnuti kompletnom razvratničkom
tretmanu.”
Oči su mu zabljesnule sa zanimanjem. „Nije vam palo na pamet da sam možda
bio iskren?”
„Samo ako me iskreno pokušavate zavesti.”
Uputio joj je napadno požudan pogled i čvršće je stisnuo. „Pa, naravno da vas
pokušavam zavesti. Što bih drugo činio?”
Povisila je glas kako bi nadglasala glazbu. „Ja sam, znate, čestita žena.”
„Kakve to veze ima s bilo čime?”
Podigla je obrvu gledajući ga dok su se usklađeno kretali.

44
 „Čak se i čestitu ženu može dovesti u iskušenje da se, recimo, iskrade s nekim
gospodinom u šetnju po mjesečinom obasjanom dvorištu. A ako bi navedeni
gospodin pokušao ukrasti poljubac ili dva...”
„Lorde Devonmonte!”
„U redu.” Skrušeno se nasmiješio. „No ne možete mi zamjeriti što sam
pokušao. Večeras uistinu izgledate očaravajuće.”
„Opet počinjete”, rekla je iznervirano. „Zar ne možete razgovarati sa ženom
kao da je normalna osoba?”
„To bi bilo strašno dosadno.” Kad se namrštila, odmahnuo je glavom. „No
dobro. Koje ste uzbudljive teme imali na umu?”
To je bilo lako. Celiju je nešto zanimalo još otkako se njegova rođakinja udala
za njenog brata. „Kad ste prije nekoliko mjeseci ponudili brak Virginiji, jeste li to
učinili samo kako bi je zaštitili od moga brata ili ste se uistinu nadali da će se
pristati udati za vas?” Drugim riječima, je li tražio ženu ili ne?
Iznenadni bljesak u njegovim očima otkrio joj je da je vjerojatno pogodio
njezinu nakanu. „To je preozbiljan razgovor za zabavu. Zar ne možemo
jednostavno nastaviti očijukati?”
Premda mu je sada glas sadržavao određenu tvrdoću, nije mu htjela dopustiti
da promijeni temu. „Samo sam se pitala je li vas Virginia ostavila slomljena srca.
Gajite li još nježne osjećaje prema njoj?”
Licem mu je preletio smrknuti izraz. „Mene nitko ne ostavlja slomljena srca,
draga moja damo. Pa čak ni moja rođakinja.”
Među njima je zavladala neugodna tišina, i Celia je požalila što je bila
preizravna. No što je drugo trebala učiniti? Nije imala vremena za krotkost.
Morala je saznati je li lord Devonmont bio spreman za brak. Jer ako nije bio, nije
namjeravala tratiti vrijeme i trud na njega.
Nažalost, valcer je završavao. A budući da je već stajao pokraj nje tijekom
prošlog niza plesova, nisu mogli ponovno plesati zajedno jer bi ostali gosti počeli
nagađati ima li među njima nečeg ozbiljnijeg.
Hoće li je svejedno zamoliti za ples? To bi svakako objelodanilo njegove
namjere.
No on to nije učinio. Nakon što ju je otpratio s plesnog podija, naklonio se
vrlo pristojno i krenuo prema sobi za kartanje. Uzdahnula je. Ovo je loše prošlo.
Kako će uhvatiti muža ako ne zna koketirati?
Pošla je po svoju torbicu, no nečija ju je ruka uhvatila za nadlakticu. „Dođi sa
mnom u sobu za odmor”, prošaptala je Virginia i odvukla je za sobom.
Koji vrag?
Čim su ušle u mali dnevni boravak koji je bio namijenjen damama, Celia se
oslobodila stiska svoje šogorice. „Zašto si me dovela ovamo?”
Virginia je stavila ruke na bokove. „Nadam se da se ne kaniš udati za Piercea.”

45
 Celia zatrepće. „Zar sam bila toliko očita?”
„Ne ti. On. Ta se bitanga voli zabavljati očijukajući besramno s čestitim
mladim ženama. Ali nikad ne misli ništa ozbiljno. Često sam ga upozoravala...”
„Molim te, nemoj ga upozoravati”, rekla je Celia pomalo ukočeno. „Nikad ne
znaš, možda je spreman skrasiti se. Tebe je bio zaprosio, zar ne?”
„Jer je iskušavao Gabrielovu odlučnost, to je sve. Vjeruj mi, nije se
namjeravao oženiti mnome.” Virginijin pogled putovao je po Celijinu licu. „Nisi
valjda zaljubljena u Piercea?”
Celia je pomislila lagati, ali to nije baš imalo smisla. „Ne. Malo previše sliči
na moju braću za moj ukus. Doduše, oni su svi na kraju završili u sretnim
brakovima, pa možda tvoj rođak...”
„Je li ti predložio šetnju po mjesečini?”
„Kako si znala?”
Virginia uzdahne. „Uvijek to radi. Mislim da je za njega to neka vrsta izazova
- da vidi može li ukrasti poljubac nekoj mladoj ženi. Ako mu to uspije...”
Namrštila se, ne dovršivši rečenicu.
„Što se dogodi ako mu to uspije?” upita Celia.
„Iskreno, nisam sigurna. Djevojke koje su se žalile na njega nikad mi nisu
rekle više od toga. Prvo bi ih, kažu, poljubio, i to je bilo poput komuniciranja na
nekoj ‘eteričnoj razini’.” Posprdno je frknula. „Zatim bi izjavile kako su bile
sigurne da ih voli. A onda bi se rasplakale. Nakon toga bi sve krenulo nizbrdo.”
„Ne misliš valjda da bi on doista...”
„Ne!” Grizla je svoju usnu. „Odnosno, mislim da ne bi. Teško je znati s
Pierceom. On je tako nepredvidljiv.” Njezin pogled susretne Celijin. „Ali ne bih
voljela da te odvuče nekamo nasamo i pokuša...”
„Ne moraš se brinuti zbog toga”, rekla je Celia. „Za to imam Betty.”
„Betty?”
Celia posegne u torbicu i izvuče svoj džepni pištolj za dame. Virginia odskoči
unatrag. „O, moj Bože! Zna li tvoja obitelj da ovo nosiš sa sobom?”
„Sumnjam. Ne vjerujem da bi to odobrili.”
„Naravno da ne bi!” Virginia oprezno promotri pištolj. „Je li napunjen?”
„Samo barutom. Nema metka.”
„Hvala nebesima na tome. Svejedno, zar se ne bojiš da bi mogao slučajno
okinuti?”
„Ne. Ima dva sigurnosna mehanizma koji sprečavaju da opali sam od sebe.
Provjerila sam to kad sam ga kupila.” Podigla je pištolj. „Čula sam da noćne dame
koriste ovakve pištolje kako bi preplašile mušterije koje im pokušaju nauditi.”
„Od koga si to čula?”
„Od svojeg oružara, naravno.”

46
 „Kako si, zaboga, pronašla oružara?”
Celia slegne ramenima. „Gabe me upoznao sa svojim.” Virginia zakoluta
očima. „Ti i moj muž ste ludi, časna riječ.”
„Vjerojatno jesmo.” Smiješeći se blago, pomilovala je bisernu dršku. „On me
naučio pucati.”
Nakon što je onog groznog dana u vrtnoj kućici Celia bila prisiljena opaliti
Neda ciglom kako bi ga zbacila sa sebe, otišla je ravno ka Gabeu i zamolila ga da
je poduči. Srećom, on ju je ozbiljno shvatio. Jer se otada osjećala sigurno znajući
da je nijedan muškarac više nikad neće zateći nespremnu.
Virginia je nepovjerljivo gledala u pištolj. „Samo barut je unutra, ha?”
„Dovoljno da proizvede jako glasni tresak. No mislim da bi prilično uplašio
svakog tipa kad bi opalio.”
„I ja mislim.” Virginia se počela ceriti.
„Što je?” upita Celia.
„Možda ne bi bila tako loša zamisao da se prošećeš po mjesečini s Pierceom.
Dobro bi mu došao takav šok.”
Celia se nasmijala. Zatim su obje prasnule u smijeh.
Kad su konačno izašle iz sobe za odmor, gotovo se nadala da će je lord
Devonmont uistinu odvesti nekamo i pokušati je obeščastiti. Iako je već pucala iz
svog pištolja u kontroliranim uvjetima, htjela ga je testirati u nekoj uobičajenijoj
situaciji.
No muškarac na kojeg je praktički naletjela kad su se Virginia i ona vratile u
plesnu dvoranu nije bio lord Devonmont. Bio je to vojvoda od Lyonsa.
„Dakle, nije li to lady Celia”, rekao je na svoj uobičajeni, vojvodski suzdržani
način. „I lady Gabriel. Kakvo zadovoljstvo.”
Obje su se spustile u kniks.
„Zaboga, nemojmo biti tako formalni. Obje vas poznajem još od malih nogu.”
„Istina”, prokomentira Celia. Gabe i Virginijin pokojni brat bili su bliski
vojvodini prijatelji dok je još bio markiz. „A, osim toga, vi i ja smo zajedno
sudjelovali u jednom ili dva natjecanja u gađanju.”
Njegovo držanje je postalo mrvicu hladnije. „Tako je, jesmo.”
O, joj, budući da ga je uvijek pobjeđivala, možda nije smjela to spomenuti.
Nijedan muškarac nije volio da ga se podsjeća na takve neuspjehe.
Prešao je pogledom preko velike dvorane, u kojoj u tom trenutku nije svirala
glazba. „Zar sam zakasnio na ples?”
„Mislim da su dame koje se izmjenjuju za klavirom uzele predah ne bi li
štogod popile i prezalogajile”, reče Celia. „Sigurna sam da će ubrzo nastaviti
svirati.”

47
 „Trebao bih se ispričati zbog kašnjenja”, rekao je ležerno. „Imao sam manju
nezgodu sa svojom dvokolicom. Otpao joj je kotač.”
„Kako strašno!” uzvikne Virginia. „A to je tako krasna kočija.”
„Uistinu jest.”
Zatim su zašutjeli. Celia se baš pitala kako da nastavi razgovor kad je Virginia
rekla: „Budući da se trenutačno ne pleše, vaša milosti, trebali biste otići razgledati
oranžeriju. Uredili smo je za sutrašnji rođendan gospodina lorda. Sigurna sam da
bi vam je lady Celia rado pokazala.”
Preko lica mu je prešao čudan izraz prije nego što se nasmiješio i ponudio
Celiji ruku. „Bilo bi mi zadovoljstvo vidjeti je.”
Zvučao je kao da to doista misli. Dok je Celia stavljala svoju ruku na njegovu,
uhvatila je trenutak kad joj je uputio prilično proračunat pogled. Što li je to trebalo
značiti? Nije ga zapravo baš dobro poznavala. Kad je debitirala, on je često
boravio u inozemstvu.
Dok su hodali uz rub dvorane, rekao je: „Večeras izgledate drukčije, lady
Celia.”
Kako odgovoriti na to? Nekim koketnim komentarom? Odlučila se za
izravnost. „U kom smislu?”
„Više kao dama nego inače. Većinu vremena kad vas vidim odjeveni ste u
ogrtače za gađanje.”
„Oh. To je vjerojatno istina.”
Na trenutak su hodali u tišini. A onda je rekao: „Možda bismo trebali staviti
karte na stol.” Svjetlucavi pogled njegovih zelenih očiju susretne njezin. „Vama
treba muž da dobijete svoje nasljedstvo. Meni treba žena da mi rodi nasljednika.
Ne vidim razloga zašto se ne bismo mogli dogovoriti.”
Blenula je u njega. Vojvoda joj je olakšavao situaciju, i to praktički bez imalo
truda s njene strane.
Zašto onda nije osjetila ushićenje koje je očekivala? Gdje je bio taj trijumfalni
osjećaj zato što je pobijedila baku u njenoj igri?
„Vrlo ste izravni, vaša milosti”, rekla je nastojeći pronaći uporište u ovom
čudnom razgovoru.
„Pretpostavljam da vaša situacija zahtijeva žurbu.”
„Da, ali... pa... ovo je čak i za mene žurno. Što ste učinili? Probudili se jutros
i odlučili pronaći ženu?”
Tanahni osmijeh napravio je pukotinu u njegovoj uzdržanosti. „Ne baš.
Proteklih nekoliko mjeseci dosta sam razmišljao o tome, nakon što mi je Gabe to
predložio.”
„Moj brat je predložio da se oženite mnome?” rekla je razdražljivo. Gabe je
istinski sumnjao da Celia može sama pronaći muža, zar ne?

48
 „On je posadio sjeme.” Izašli su iz plesne dvorane i uputili se preko dvorišta
prema oranžeriji. „Smijem li biti posve otvoren?”
„Očito već idete u tom smjeru”, promrmljala je. „Sumnjam da vam treba moje
dopuštenje da nastavite.”
Vojvoda se zasmijuljio. Bio je to iznenađujuće topao zvuk za čovjeka koji je
uvijek bio prilično hladan. „Kao što sigurno znate, moj otac je imao jedan...
problem.”
„Mislite na njegovo ludilo?” Kad su već bili posve otvoreni... „Da”, rekao je
nakon kratkog oklijevanja. „Svaka žena koja se odluči udati za mene riskira
gledati me kako gubim razum, a možda postoji i opasnost da ću to prenijeti na
svoju djecu. Dakle, brak sa mnom možda i ne bi bio pogodnost. Ja to već dugo
znam. Zato dosad nisam zaprosio nijednu ženu. Ja sam spreman riskirati i oženiti
se, iz očitih razloga, ali mnoge žene možda nisu spremne podnijeti takav rizik.
Mislio sam da možda u vašem slučaju...”
„Zato što nemam baš puno izbora, a ni vremena, s obzirom na žurnost moje
situacije”, rekla je cinično, „možda bih ja također bila spremna riskirati.”
„Upravo tako.”
Trudila se ne pokazati da su joj osjećaji povrijeđeni. Nije bila sigurna što je
bilo gore, to što ju je jedan muškarac želio samo zato što je bila „neka vrsta
izazova” ili to što ju je drugi želio samo iz praktičnih razloga. Zar je stvarno bila
toliko neprikladna za udaju?
Oči su je pekle od suza kad su ušli u oranžeriju. Nedavno instalirana Buzaglo
peć održavala ju je iznenađujuće toplom za zimu, a plinske svjetiljke bacale su
blago svjetlo na popločeni prolaz.
Deset stabala naranče bilo je posloženo u nizu uz prozore. Kraj suprotnog zida
nalazio se red klupa da ljudi mogu sjediti i uživati u mirisu i promatranju stabala
naranče u cvatu ili punih plodova. No čak ni vesele vrpce živih boja, kojima su
bile okićene tegle, nisu je mogle oraspoložiti.
Jer je shvatila još nešto. Nije mogla dopustiti Lyonsu da je zaprosi ako ga je
namjeravala odbiti. Mislio bi da ga odbija zbog ludila u njegovoj obitelji. A ako
se pročuje da ju je zaprosio i da ga je ona odbila, to bi pogoršalo njegovu situaciju.
Nije mu mogla to učiniti.
No jedina druga opcija bila je da se uda za njega. Nije bila sigurna ni kako se
osjeća u vezi s tim. Bilo je teško zamisliti suživot s tako uzvišenom osobom.
„Znači, to bi bio isključivo brak iz koristi.”
„Ne baš. Nadam se da ćemo imati normalan, srdačan brak.”
Srdačan. Kao prijatelji.
Zastao je kako bi joj promotrio lice. „Dat ću vam vremena da razmislite, draga
moja. Znam da sam vas prilično neočekivano zaskočio ovime. No smijem li
pretpostaviti da ste barem zainteresirani za moj prijedlog?”

49
 Možda. Ako... „Recite mi, vaša milosti. Nalazite li me uopće... privlačnom
kao ženu?”
Djelovao je iznenađeno. „Ispričavam se. Moja prosidba zacijelo zvuči vrlo
hladnokrvno.”
„Pomalo, da.”
Od toga mu zabljesnu oči. „Onda će vas onda ovo možda umiriti.” Posegnuo
je rukom prema njoj i obujmio joj bradu, pa spustio svoja usta na njena.
Zadržala je dah. Poljubac bi svakako otklonio njene bojazni.
No kad su njegove usne dodirnule njene, mameći blago... i hladno, osjetila je
razočaranje. Nije to zapravo bio loš poljubac. Jednostavno je bio... Oprezan.
Rezerviran. Kao da ispituje teren. Nije htjela da muškarac s njom ispituje teren.
Htjela je da je zgrabi u strastveni zagrljaj i pokaže joj bez imalo dvojbe da mu je
privlačna. Da želi...
„Savjetujem vam da smjesta pustite ovu damu, gospodine”, zarežao je poznati
glas, i Celia se trznula od iznenađenja. „Inače vam se neće svidjeti posljedice.”

Ugledavši vojvodu kako se ponaša neprimjereno s lady Celijom, Jackson je

osjetio kako u njemu ključa nešto što nije mogao suspregnuti. Netipično za njega,
reagirao je instinktivno, i već je požalio zbog toga.
Jer se vojvoda upravo odmicao od nje opuštenim pokretom svih muškaraca
njegova ranga, da bi mu zatim uputio prezrivi pogled. „Mislim da se ne
poznajemo, gospodine.”
Jackson se trudio zauzdati emocije koje su divljale u njemu. Lady Celia ga je
smrknuto gledala, a vojvoda je bio vidno razdražen. No kad se već upetljao u ovo,
onda će izgurati do kraja.
„Ja sam Jackson Pinter iz londonske policije. Brat ove dame me angažirao
da... da...” Ako kaže da je plaćen za istraživanje udvarača, lady Celia će ga
vjerojatno ubiti na licu mjesta.
„Gospodin Pinter istražuje smrt naših roditelja”, pojasnila je ljubaznim
glasom koji nije zavarao Jacksona. Bila je bijesna. „I očito misli da mu taj položaj
da je za pravo miješati se u pitanja osobnije prirode.”
Kad je Jackson susreo njezin ljutiti pogled, nije mogao odoljeti, morao ju je
malo razdraživati. „Vaš brat me također angažirao da vas štitim od lovaca na
miraze. Ja samo radim svoj posao.”
Vojvoda ga zgranuto pogleda. „Znate li vi tko sam ja?”

50
 Iznimno prihvatljivi udvarač za milostivu, proklet bio. „Muškarac koji ljubi
mladu, čednu damu bez znanja ili odobrenja njene obitelji.”
Lady Celia je izgledala kao da kipti od bijesa. „Gospodine Pinter, ovo je
njegova milost, vojvoda od Lyonsa. On nije lovac na miraze. A ovo nije vaš
problem. Molit ću vas da svoja mišljenja zadržite za sebe.”
Jackson je pogleda svisoka. „Kao što sam rekao neki dan, gospođice, na
svijetu nema dovoljno novca za to.”
Vojvoda mu uputi oprezan pogled. „Što onda planirate poduzeti u vezi s
ovime što ste vidjeli, gospodine?”
Jackson odlijepi pogled od lady Celije. „To ovisi o vama, vaša milosti. Vratite
li se oboje odmah u plesnu dvoranu, ne planiram ništa poduzeti.”
Je li to što je vidio na vojvodinu licu bilo olakšanje ili razočaranje? Bilo je
teško razlučiti pod ovako slabim osvjetljenjem.
„Ako se ubuduće budete pristojno ponašali prema lady Celiji”, nastavio je
Jackson, „ne vidim razloga zašto bi se za ovo čulo izvan ove prostorije.”
„To je ljubazno od vas.” Vojvoda je ponudio ruku lady Celiji. „Idemo,
milostiva?”
„Idite vi”, rekla je hladno. „Ja moram porazgovarati nasamo s gospodinom
Pinterom.”
Dobacivši pogled Jacksonu, vojvoda kinine. „Poslije očekujem ples s vama,
draga moja”, rekao je uz osmijeh koji je iritirao Jacksona.
„Naravno.” Ukrstila je pogled s Jacksonovim. „Bit će mi zadovoljstvo.”
No čim je vojvoda otišao, sve „zadovoljstvo” koje je osjećala očito je isparilo.
„Kako se usuđujete miješati se! Trebali biste biti gore i pretraživati sobe mojih
udvarača ili razgovarati s njihovim slugama ili činiti nešto korisno umjesto...”
„Jeste li svjesni što se moglo dogoditi da nisam naišao?” prasnuo je. „Ovo je
privatna, odijeljena prostorija, i ima finu, vruću peć koja ju održava ugodno
toplom. Trebao bi vas samo položiti na jednu od tih vražjih klupa koje su posvuda
i...”
Zaustavio se. Ali nedovoljno brzo.
„I što?” upitala je. „Dopustila bih mu da me obeščasti jer sam takva
bludnica?”
Kvragu sve. „Nisam to htio reći.”
„Tako je zvučalo. Očito mislite da se ne znam obuzdati, da se ne znam
oduprijeti muškarcu kojeg poznajem od djetinjstva.”
„Vi nemate pojma što muškarac može učiniti ženi!” poviče Jackson.
Ona problijedi. „Samo me poljubio.”

51
 Napravio je nekoliko dugih koraka prema njoj, gonjen ludilom koje nije
mogao kontrolirati. „Tako to počinje. Muškarac poput njega namami vas
poljupcem, zatim vas počne milovati, zatim...”
„Nikad ne bih otišla dalje od poljupca”, sablažnjeno je rekla. „Kakvom me to
ženom smatrate?”
Gurnuo ju je prema zidu. „Ženom koja je previše naivna da bi shvatila što
neki muškarci doista žele. Ne možete kontrolirati svaku situaciju, milostiva. Neki
muškarci uzimaju ono što žele, i ne možete ništa učiniti da ih zaustavite.”
„Znam ja puno više o pravoj naravi muškaraca nego što mislite.” Naglo se
zaustavila kad je leđima dotakla zid. „Mogu se sama čuvati.”
„Možete li doista?” Naslonio je ruke na zid s obje strane njezina tijela,
zarobivši je.
Sjetio se svoje majke i boli koju je pretrpjela samo zato što je neki plemić
bacio oko na nju. Preplavila ga je mučnina od pomisli da bi lady Celia ikad tako
patila zato što je bila previše nesmotrena i naivna da shvati kako nije nepobjediva.
Sagnuo se prema njoj i prošaptao: „Zar doista mislite da možete zaustaviti
bilo kojeg muškarca koji vam želi nauditi, koliko god bio snažan i čvrst u svojoj
namjeri?”
Oči joj prkosno zabljesnu. „Apsolutno.”
Bilo je vrijeme da joj netko pokaže koliko je zapravo bespomoćna. „Dokažite
mi to”, zarežao je. A onda je spustio svoja usta na njena.

52
 Poglavlje 6

Celia se ukipila. Nije mogla vjerovati. Neporočni Pinter ju je ljubio. Žestoko,

besramno, s više strasti od vojvode.
Nebesa.
Povrijeđena izazovom koji je postavio, posegnula je nespretno prema
pištoljem u svojoj torbici, ali baš kad ga je uspjela napipati, on je promuklo
prošaptao na njenim usnama: „Mili Bože, Celia...”
Nikad je nije oslovio samo njenim krsnim imenom. Svakako ga nije izgovorio
tako... očajnički. To je natjera da zastane s pištoljem u ruci.
Ponovno je prekrio njena usta svojima, i Celijin se svijet preokrenuo naglavce
kad je njegov poljubac postao neobuzdan, još strastveniji. Više se tu nije radilo o
izazovu - pogotovo dok ju je ljubio kao da njena usta skrivaju tajnu vječnosti. Krv
joj je uzburkano kolala žilama od tih divnih, opojnih poljubaca.
Nagnuo je usne u stranu i prešao jezikom preko ruba njenih usana tako
nestrpljivo da je osjetila bolno stiskanje u grlu. Sjetivši se kako ju je Ned ljubio,
razmaknula je usne za njega.
Zastao je na djelić sekunde. Zatim je zastenjao i gurnuo jezik u njena usta.
Ohhh, to je bilo predivno. Kad je Ned to bio učinio, njegov poljubac je bio
nespretan i gadio joj se, no poljubac gospodina Pintera razlikovao se od Nedovog
kao sunce od kiše.
Uranjao je unutra usporeno i senzualno, vrućim pokretima jezika koji su je
činili nestrpljivom i željnom još takvih poljubaca. Kako je moguće da joj se ovo
događalo? S njim? Tko bi rekao da se hladni gospodin Pinter može ovako
strastveno ljubiti?
Jedva svjesna svojeg ponašanja, podigla je slobodnu ruku i ovila je oko
njegova vrata. On se utisnuo u nju, priljubivši je uza zid dok je zavodio njena usta
bez imalo kajanja. Njegovi zalisci grebli su kožu njezine brade, usta su mu imala
okus po šampanjcu, a miris stabala naranče zaslađivala su zrak oko njih.
To je bilo bajno... opojno. Božanstveno.
Zaboravila je na pištolj u drugoj ruci, zaboravila da ih je kroz prozore
oranžerije svatko mogao vidjeti, zaboravila da joj je maloprije držao prodiku kao

53
da je glupača. Jer ju je upravo ljubio kao da je anđeo. Njegov anđeo. I, Bože,
pomozi joj, jer je željela da je zauvijek ovako ljubi.
Ali se on trznuo na zvuk iz obližnje peći - pucketanje cjepanice pri izgaranju
- i kao da je došao k sebi. Odlijepio je svoje usne od njenih i zagledao se na
trenutak u nju, mahnita pogleda, teško dišući.
Izraz lica mu se naglo promijenio i postao hladan kao kamen. „Vidite, lady
Celia?” rekao je grubim, promuklim glasom. „Muškarac može učiniti sve što želi
kad je nasamo sa ženom.”
Celijin užitak smjesta splasne. Zar ju je samo želio naučiti pameti?
U njoj se rasplamsao bijes. Kako se usudio? Sjetivši se pištolja, gurnula ga je
ispod njegove brade i zategla okidač. „A ako to učini, žena se ima pravo braniti.
Slažete li se?”
Iznenađenje na njegovu licu ispunilo ju je neizmjernim zadovoljstvom, ali
nije dugo potrajalo. Stisnuo je oči, sagnuo glavu prema njoj i prosiktao: „Hajde
onda. Pucajte.”
Celia nervozno gutne. Premda unutra nije bilo metka, i sam barut bi ga mogao
prilično ozlijediti. Ne bi nikad mogla...
Dok je oklijevala, on joj istrgnuo pištolj iz obamrlih prstiju. Njegove blistave
oči prodorno su gledale u njene. „Nemojte nikada uperiti pištolj u nekoga ako ga
ne kanite upotrijebiti.”
Prekrižila je ruke na prsima, iznenada se osjećajući ogoljeno. „Većina
muškaraca bi ustuknula čim bi ugledala pištolj”, promrmljala je.
„Ja nisam.”
„Vi niste većina muškaraca”, rekla je ukočeno.
Složio se s time kimnuvši kratko glavom. Zatim je otišao do jedne od tegli,
usmjerio pištolj dolje u zemlju i okinuo. Kad se raščistio dim iz cijevi, opazio je
da u zemlji nema rupe i okrenuo se prema Celiji.
„Barut.” Namrštio se na nju. „Nije vam palo na pamet da ćete, osim ako
pucate izbliza, vjerojatno samo razbjesniti muškarca u kojeg nišanite?”
„Pištolj mi treba samo za muškarce koji mi se približe”, odbrusila je.
„Svejedno, sljedeći put kad se budete morali braniti, zaboravite na pištolj i
udarite koljenom muškarca između nogu što snažnije možete. Tako ćete mu
jednako učinkovito dati do znanja što mislite o njegovu ponašanju i imat ćete
dovoljno vremena za bijeg.”
Obraze joj oblije crvenilo. Budući da je imala braću, znala je na što je mislio,
ali ona se nikad ne bi toga dosjetila. Šteta, jer bi joj dobro došlo s Nedom. „Zašto
mi to govorite?”
„Želim da znate kako se obraniti ako se netko bude ponašao preslobodno.”
„Čak i ako ste taj netko vi?”

54
 Oči mu zaiskre neobičnim svjetlom dok je spremao pištolj u džep. „Pogotovo
ako sam taj netko ja.”
Što je time htio reći? „Gospodine Pinter, glede našeg poljupca...”
„Samo sam htio nešto dokazati”, rekao je osorno. „I ništa više. Ako želite,
potužite se svojoj braći pa neka mi daju otkaz, no nemojte se brinuti - što god
učinite, to se neće ponoviti.”
Zastao joj je dah. Kako je mogao biti tako nonšalantan? Ljubio ju je tako
uvjerljivo, tako nježno...
Tako je počelo i s Nedom, a ni njemu nije ništa značilo. Učinio je to samo da
zadivi svoje prijatelje.
Gospodin Pinter krene prema vratima.
Progutavši povrijeđenost, povikala je: „Kamo idete?”
Zastao je kako bi joj uputio ledeni pogled. „Moram pretražiti sobe vaših
udvarača i razgovarati sa slugama, sjećate se?”
„Vratite mi moj pištolj”, prasnula je.
„Dobit ćete ga sutra. Uzevši u obzir vaše bezumno vjerovanje da će vas taj
pištolj zaštititi u svakoj situaciji, bolje je da ga nemate jer se onda nećete moći
skrivati iza toga. Možda onda nećete doći u napast da se nalazite nasamo s
pohotnom gospodom.”
Obrazi joj se zažare od vrućeg crvenila. „Jedini pohotni gospodin od kojeg mi
treba zaštita ste vi. Kad vas sljedeći put ugledam, stvarno ću pucati u vas.”
„Onda bi vam bilo bolje da ne promašite”, razvukao je. „Jer ako ikada opet
uperite pištolj u mene, uhitit ću vas zbog napada na predstavnika zakona.”
Dok je još šokirano blejala u njega, krupnim je koracima napustio oranžeriju.
Uzela je torbicu i pogodila njome vrata baš kad su se zatvorila. On je životinja!
Čudovište! I zbog toga ga je, između ostalog, zaboravila pitati je li otkrio išta o
njenim udvaračima.
Oči su joj se napunile suzama. Bilo je tako... tako tipično za njega uzdrmati
je tako groznom izjavom. Kladila se da je to namjerno učinio. Uvijek se tako
bezobzirno ponašao prema njoj. Jedan čas ju je strastveno ljubio, drugi čas joj je
prijetio da će je uhititi - taj izopačeni vrag!
Klonulo je sjela na klupu, jedva obuzdavajući suze. Neće plakati zbog njega.
Neće! Muškarci su stravična stvorenja. A baka je htjela da se uda za nekog od
njih?
O, Bože, što joj je bilo činiti? Lord Devonmont očito nije bio zainteresiran za
brak. Vikont možda stigne sutra ujutro, a ako je zaprosi, baka će možda odustati
od svojeg ultimatuma samo da im u obitelj ne uđe stranac.
A tu je bio i vojvoda. Njegov poljubac ju možda nije ushitio, ali barem joj je
ponudio častan odnos, i baka bi bila silno impresionirana njegovom prosidbom.
Celia samo nije bila sigurna može li ga tako iskoristiti.

55
 No nekako će ovo riješiti. A onda će gospodinu Pinteru biti krivo što je bio
tako grozan prema njoj.

Jackson je prošao kroz vrata koja su vodila u hodnik kako bi izbjegao sluge
koje su trčale preko dvorišta prema oranžeriji, nedvojbeno privučeni pucnjem iz
pištolja. Neka se Celia snalazi s njima. Jackson trenutačno nije bio u stanju
razgovarati ni sa kime.
Kakva je bio budala! Zar je doista mislio da može poljubiti kćer markiza i
proći nekažnjeno?
I to ne bilo koju kćer markiza. Celia je izgledala tako primamljivo u svojoj
raskošnoj ljubičastoj večernjoj opravi. Lijepa, srdita Celia.
Lady Celia, podsjetio je samog sebe. No više nikad neće moći misliti o njoj
na takav način, jer su njezin okus i miris još ispunjavali njegova čula.
Čuo je glasove iza sebe i uvukao se u praznu sobu kako bi barem donekle
ovladao svojim osjećajima. No sve je bilo uzalud. Još je osjećao kako se njeno
tijelo podaje njegovom, još je čuo njeno ubrzano disanje dok je on maksimalno
iskorištavao situaciju.
Prokleta bila ona i njena meka usta i njeni tihi uzdasi i njeni prsti koji su se
ovili oko njegova potiljka tako da ju je samo želio poleći na klupu i pritisnuti je
svojim tijelom...
„Dovraga i bestraga!” Provukao je prste kroz kosu. Što je, zaboga, trebao
učiniti s njom?
Zašto mu je uopće dopustila da je ljubi? Zašto je čekala da napravi potpunu
budalu od sebe i tek je onda izvadila taj vražji pištolj?
Aha. Točno. Upravo zato. Da ona napravi budalu od njega. Da ga uljulja u
lažni osjećaj sigurnosti i dokaže mu da može kontrolirati svaku situaciju.
Pa, on ju je omeo u tome, ali to mu je bila slaba utjeha. Ponašao se kao budala,
proždirući njezina usta kao da je vuk, a ona njegova večera. Da joj je dopustio
govoriti o njihovu poljupcu, vjerojatno bi istakla koliko je bio drzak. I upozorila
ga da više nikad ne učini nešto tako besramno.
Nije mu morala to reći. Naučio je lekciju.
Da. Jest.
Sjetio se kako su se njena usta otvorila pod njegovima i stisnuo šake.
Ne. Nije. Samo je otkrio da je sada želi još jače nego prije. Želio ju je ponovno
poljubiti, ne samo njezina usta nego i njezin elegantni vrat i vitko rame i meke,
nježne obline njenih grudi...

56
 Otela mu se bijesna psovka. Ovo je ludost! Morao je prestati izluđivati samog
sebe razmišljajući o njoj kao da...
„Ah, tu ste, gospodine”, rekao je neki glas iza njega. „Znači, dobro sam vidio
kad ste ušli ovamo.”
„Što, dovraga, želite?” zarežao je okrećući se prema osobi koja je bila
dovoljno luda da stjera Jacksona u kut.
Bio je to John, Stonevilleov lakaj s najduljim stažem, kojem je markiz najviše
vjerovao. John problijedi. „I... ispričavam se, ali mislio sam da će vas zanimati
što sam otkrio o staroj dadilji i gospodinu Virgilu. Zamolili ste me da se raspitam
o njima.”
„Da, sjećam se. Hvala vam.” Jackson se obratio Johnu za pomoć jer, iako nije
radio za Sharpeove u vrijeme njihove smrti, poznavao je gotovo svakoga tko jest.
Jackson se prisilio nasmiješiti, opustiti se, ponašati se kao da ne stoji ovdje
razmišljajući o tome koliko želi silno obeščastiti najmlađu gospodaricu ove
kuće. „Ispričavam se, trenutačno imam dosta briga i zato sam reagirao tako
razdražljivo.”
Celijine riječi - riječi lady Celije - nepozvano su se uvukle u njegove misli:
Bit će nam lakše surađivati ne budete li uvijek tako zajedljivi.
Prigušeno je frknuo. S njom nikad neće biti lako surađivati.
John mu je oprezno prišao i predao mu komad papira. „Nažalost, nisam još
uspio locirati sve sluge za koje ste me pitali. Ali ovo je popis onih koje jesam.
Gotovo sam siguran da stara dadilja - gospođa Duffett - živi u High Wycombeu.
Zapisao sam njenu zadnju adresu koju su svi imali, no ako mi date još jedan dan
da porazgovaram s jednim umirovljenim slugom u Ealingu, moći ću je potvrditi,
kao i neke od ostalih na popisu.”
Jackson je uzeo papir. „Bio bih vam zahvalan kad biste to učinili.”
Inače bi otišao u High Wycombe i sam potvrdio adresu, no dotle bi trebao
putovati gotovo dva sata i izgubio bi barem pola dana. Nije se usuđivao biti
udaljen od Halstead Halla toliko dugo dok su ti prokleti udvarači pokušali odvući
lady Celiju negdje nasamo. Tako da će to trebati pričekati do kraja ove kućne
zabave.
Kad se John okrenuo kako bi otišao, Jackson se sjetio nečega. „Usput, jeste li
možda saznali je li stara dadilja ikad davala djeci paregorik?”
„Joj, da! Zaboravio sam. Upravitelj je rekao kako se možda sjeća da se to
povremeno pojavljivalo u računima posjeda. Ali bi trebao provjeriti da bude
siguran. Zanimalo ga je želite li da to učini.” John se namrštio. „I pitao je zašto
vas to zanima.”
Znatiželja nije bila dobra - pogotovo ako je Jackson želio ovu istragu
provoditi potajno radi lady Celije. „Zanimalo me jer je netko od Sharpeovih to
spomenuo. Ali recite mu da ne treba provjeravati.”

57
 Jednostavno će pitati dadilju kad bude razgovarao s njom, premda nije bio
siguran je li se uopće isplatilo to spominjati.
Imam snažan osjećaj da to jest bilo stvarno.
Uzdahnuo je, sjetivši se koliko je gorljivo lady Celia izgovorila te riječi.
Koliko god mu je zadavala muka, i koliko god se želio držati podalje od nje, nije
mogao jednostavno odbaciti njezin san prije nego što provjeri je li istinit. Ona
možda jest bila najiritantnija ženska osoba koja mu je ikad ušla u život, ali
zaslužila je bolje od toga.

58
 Poglavlje 7

Celia nije bila iznenađena što sjedi sama za doručkom. Još je bilo prerano da
bi se ostali probudili, uzevši u obzir da je plesanje i kartanje potrajalo do iza jedan
u noći. Inače bi i sama bila još u krevetu, ali nije mogla spavati.
A razlog za to nisu bili njeni udvarači. Lord Devonmont je poslije nastavio
očijukati s njom, pokazavši da ga nije uplašilo spominjanje braka. A vojvoda je
dvaput plesao s njom. Drugi put je bio prilično ugodan, što ju je prisililo da
ozbiljno razmotri mogućnost prihvaćanja njegove prosidbe.
Postojala je samo jedna prepreka: njegov hladni poljubac. Pogotovo u
usporedbi s vrućim poljupcima gospodina Pintera.
Taj prokletnik. Koliko god je govorila samoj sebi da njegovi poljupci nisu
ništa značili, njezin povrijeđeni ponos želio je vjerovati nešto drugo. Njezin
povrijeđeni ponos tvrdio je da su bili previše strastveni da bi bili samo lekcija.
Njezin povrijeđeni ponos bio je vraški dosadan.
„Visconde de Basto, milostiva”, reče jedan glas iz smjera vrata.
Prenuvši se, okrenula se prema lakaju koji je uvodio vikonta u sobu za
doručak. „Dobro jutro, gospodine”, ustala je i veselo ga pozdravila, zahvalna što
joj je odvratio pozornost od njezinih misli. „Vidim, rano ste stigli.”
Smiješeći se široko, prišao joj je i uhvatio je za ruku te je prinio svojim
usnama kako bi je lagano poljubio, kao što je običaj na kontinentu. „Nisam htio
više propustiti niti jedan trenutak s ovako divnom damom.”
Zbog njegova jakog naglaska, katkada se trebala naprezati da razabere što je
rekao, ali ovo je savršeno dobro čula. „Drago mi je što ste došli.” Pokazala je
prema bifeu. „Izvolite, poslužite se doručkom.”
„Hvala, mislim da hoću. Nisam ništa jeo prije odlaska iz Londona.”
Namignuo joj je. „Jako mi se žurilo vidjeti vas.”
Suspregnula je smijeh. Ponekad se ponašao kao portugalska verzija lorda
Devonmonta.
Dok je hodao prema bifeu, Celia je sjela za stol nastojeći ignorirati ono što je
imao na sebi, ali njegov užasan stil odijevanja bio je jedna od njegovih rijetkih
mana. Shvaćala je da je moda u Portugalu bila drukčija, ali doista, nikad nije
vidjela takvog pauna!
59
 Međutim, bilo je očito da njegov prsluk od crvenog baršuna i kratke hlače od
zelenog satena prekrivaju dobro građeno tijelo. Srećom, nosio je smeđi sako, što
je donekle ublažavalo drečavost ostalih boja, iako je kravatu svezao u složeni i
prilično zastarjeli čvor.
U glavu joj se uvuče usputni komentar gospodina Pintera o vikontu: Zašto je
glupi Portugalac koji je prestar za vas i očito traži slatku, mladu ženu koja bi ga
njegovala pod stare dane.
Namrštila se. Zašto je, zaboga, gospodin Pinter mislio da je taj čovjek toliko
star? Kosa lorda Basta bila je crna kao noć, a čak je i Oliver već imao pokoji sijedi
pramen. Pretpostavljala je da je Oliverovih godina - u kasnim tridesetima, najviše.
To je značilo da je bio samo petnaest godina stariji od nje, što svakako nije
nepojmljivo za muža.
No bilo bi joj draže da nije toliko dlakav. Njegova gusta brada i brkovi bili su
uredno podšišani, i Celia je znala da je to bilo prilično uobičajeno u inozemstvu,
ali u Engleskoj nitko nije nosio punu bradu. Kad bi se udala za njega, prvo bi ga
nagovorila da se obrije.
Sjeo je pokraj nje za stol, s tanjurom punim jaja i kobasica, i uputio joj
ozbiljan pogled. „Moram vam se ispričati, milostiva. Žao mi je što ne mogu biti
ovdje i navečer, ali to je vrlo teško... kako se ono kaže... družbi... moje bolesne
sestre.”
„Družbi? Aha, družbenici, mislite?”
Zahvalno se nasmiješio. „Da, tu riječ sam tražio. Njezina družbenica mora
govoriti portugalski, a takvih ovdje nema mnogo. Uspio sam pronaći samo jednu
damu, a ona može dolaziti samo tijekom dana.”
„Da, pretpostavljam da ima vrlo malo Engleskinja koje govore portugalski.
Imali ste sreće što ste uopće pronašli tu jednu.”
„To je vjerojatno istina.” Uputio joj je pogled iskosa. „Ne usuđujem se nadati
se da ga vi govorite.”
„Nažalost, ne.” Djelovao je razočarano, pa je dodala: „Ali vaš engleski je vrlo
dobar, tako da nema potrebe za time.”
Oči mu zabljesnu. „Preljubazni ste, milostiva. Štoviše, mislim da ste
najsrdačnija Engleskinja koju sam upoznao u životu.”
Nasmijala se. Vikont se ubrzano uspinjao na njezinoj ljestvici. „Neki me ljudi
ne smatraju srdačnom.” Na primjer, jedan bezosjećajni policijski istražitelj.
Udario se šakom po prsima. „Ne mogu to vjerovati! Vi ste takva alma
brilhante... blistava duša. Kako je moguće da to ne vide svi?” Nacerila mu se.
„Očito su svi slijepi.”
„I gluhi.” Kucnuo se po sljepoočnici. „I nisu baš čisti u glavi.”
„Izvrsno, gospodine lorde”, rekla je. „Ispravno ste upotrijebili tu frazu.”

60
 Djelovao je iznenađeno njenim komentarom, a onda se nasmiješio. „Moram
naučiti ako želim zadiviti senhoru.”
Uputila mu je sramežljivi pogled. „A zašto me želite zadiviti, gospodine?”
Podigao je njenu ruku i ponovno u nju utisnuo poljubac, no ovaj put je nije
pustio. „A zašto ne?” Čeznutljivi izraz njegova lica osvojio je Celijinu naklonost.
„Pojedite jaja prije nego što se ohlade”, rekla je i nježno izvukla svoju ruku
iz njegove.
Uzdahnuo je i poslušao njezin savjet. Nakon par trenutaka je rekao: „Navodno
obitelj vašeg oca nije iz Engleske, baš kao ni ja. Je li to istina?”
„Da. Tatina mama je bila iz Toskane.”
„Znači, on je bio napola Talijan. Je li se zato vaša majka udala za njega? Jer
su joj se sviđali stranci?”
Izgovorio je to tako optimistično da se Celia nasmijala kroz nos. „Mislim da
joj se sviđalo to što je bio markiz, ali nije bila svjesna što to znači.”
Namrštio se. „Ne razumijem.”
„Moj otac je bio naviknut živjeti kako mu se sviđalo, i da mu se svi
dodvoravaju kao markizu. Ni u braku nije promijenio svoje ponašanje.”
„Kako to mislite?”
„Bio je nevjeran mojoj majci. Ali ona se udala za njega jer je mislila da su
zaljubljeni. Tako da joj je njegova nevjera slomila srce.”
„Shvaćam. I sigurni ste da joj je bio nevjeran?”
Možemo se naći u lovačkoj kući.
Ne, to je bilo preosobno, nije mogla govoriti o tome. „Ja za to znam samo
zato što su moja braća i sestra govorili o tome. Ne sjećam se ničega iz tih godina.
Bila sam premlada.”
„To je dobro”, rekao je.
Pogledala je u njega, podignute obrve.
Upitno ju je pogledao. „Nijedno dijete ne bi trebalo nazočiti - kako ste ono
rekli? - nevjeri svojih roditelja.”
„Slažem se.” Uputila mu je tužan osmijeh. „Iako me čudi da vi tako mislite.
Pretpostavljala sam da, s obzirom na to da dolazite s kontinenta i pripadnik ste
povlaštenog staleža...”
„Da odobravam takvo ponašanje?” Zvučao je uvrijeđeno.
Ali Celia je nastavila. „Možda. Mnogi se plemići žene radi novca, kako bi
njihovi posjedi mogli biti održavani. Mama je umišljala da je zaljubljena u tatu,
dok je on samo želio njezin miraz.”
„I vi se bojite da će se neki muškarac htjeti oženiti vama radi vašeg miraza”,
rekao je, iznenadivši je svojom pronicljivošću.

61
 „Možete li me kriviti zbog toga? Želim se sviđati muškarcu radi sebe, ne radi
onoga što mu mogu priskrbiti.”
„To je vrlo mudro od vas. I imate pravo to očekivati.” Zamislio se. „Ali
katkada ljudi žele puno toga, ne samo jedno. Novac, ljupku ženu... mir.”
Mir? Kakav čudan izbor. „A što vi želite, gospodine?”
Kao da je shvatio da je otkrio previše o sebi, uputio joj je prazan osmijeh. „Ja
želim sve, naravno. Ne želimo li to svi?” Potapšao ju je po ruci. „No zadovoljit
ću se ljupkom ženom.” To je bilo dosad najbliže otkrivanju njegovih namjera
prema Celiji.
I naravno da je gospodin Pinter izabrao baš taj neprikladan trenutak za svoj
ulazak u blagovaonicu. „A čijom ćete se to ljupkom ženom zadovoljiti,
gospodine?” rekao je podrugljivim tonom.
Spustio je pogled na vikontovu šaku koja je prekrivala njezinu, i smrknuo se.
Celia se oduprla porivu da smjesta oslobodi svoju ruku.
Vikont se nakostriješio i stisnuo joj šaku, gotovo posesivno. „Poznajemo li
se, gospodine?”
„Ne još. Moje ime je Jackson Pinter.” Stao je nasuprot njima s druge strane
stola i sagnuo se kako bi pružio ruku lordu Bastu, prisiljavajući vikonta da pusti
Celijinu ruku i prihvati njegovu.
„Neki me vole zvati ‘potrčkom’ gospođe Plumtree”, dodao je i pogledao
poprijeko u Celiju. „Iako radim za lorda Stonevillea.”
Celia se zacrvenjela, sjetivši se razgovora koji je vodila s njime prije nekoliko
mjeseci, kad ga je tako nazvala. Očito je tražio svađu. Nedvojbeno ga je još mučilo
to što je sinoć uperila pištolj u njega. „Gospodin Pinter vodi svakojake istrage”,
pojasnila je. „Za novac.”
Čelično sive oči gospodina Pintera prodorno su gledale u nju. „Neki od nas
ne mogu živjeti od obiteljskog nasljedstva, milostiva.”
„Neki od nas, međutim, jako vole gristi ruku koja ih hrani.” Ako ju je
gospodin Pinter mogao napasti njenim riječima, onda mu je Celia mogla uzvratiti
nečime što je on njoj rekao prije nekoliko mjeseci.
Iznenadila se kad su mu se usne preko volje trznule u osmijeh. „Izravan
pogodak, milostiva. Možda bih se trebao maknuti s vatrene linije dok još nosim
glavu na vratu.”
„Možda se ne biste uopće trebali nalaziti na vatrenoj liniji”, rekla je zajedljivo.
„Predstavnik zakona bi trebao to znati.”
„Što bi trebao znati?” upita Oliver ulazeći s vojvodom u blagovaonicu.
Inače je Celia voljela biti u prostoriji punoj muškaraca. Ali kad su ondje bili
njezin brat, dva udvarača i jedini muškarac čiji su joj poljupci pomutili razum,
bilo je malo previše muškosti u zraku za njezin ukus.

62
 „Vaša sestra i ja smo vodili jednu od naših uobičajenih rasprava”, rekao je
gospodin Pinter.
„Hoćete reći, opet vas je pošteno izribala”, rekao je Oliver.
„Mislim da je ribanje ovoga puta bilo obostrano”, ležerno je rekla.
Oliver je posprdno frknuo. Osjećala je vikontov pogled na sebi, a vojvoda je,
izgleda, promatrao i nju i gospodina Pintera. Sve ju je to jako uznemiravalo.
„Znači, vi istražujete smrt Sharpeovih roditelja?” vojvoda upita gospodina
Pintera neobaveznim tonom.
Celia zastenje, a Oliver naglo pogleda u nju. „Rekla si mu za to?”
Sinoć se toliko brinula da će gospodin Pinter slučajno otkriti vojvodi svoju
ulogu u istraživanju njenih udvarača da joj je izletjelo nešto što je njena obitelj
tajila pred drugima. Sve do sada.
„Nažalost, ja sam mu to rekao, gospodine lorde”, rekao je gospodin Pinter.
„Pretpostavljao sam da je znao, s obzirom na njegovo prijateljstvo s vašim
bratom.”
Bila je šokirana jer je gospodin Pinter lagao Oliveru kako bi je poštedio
nelagode. Pogotovo zato što je financijski djelomično ovisio o njemu.
Oči gospodina Pintera susretnu njene, i usne mu se izviju u jedva primjetan
osmijeh.
„Oprosti, stari”, rekao je vojvoda, znatiželjno promatrajući Celiju i gospodina
Pintera. „Nitko nije rekao da je to tajna.” Uputio je prikriveni pogled vikontu.
„Nisam smio to spomenuti.”
Djelujući zbunjeno, lord Basto se nagnuo prema njoj i prošaptao: „Čuo sam
da je vaša majka slučajno ubila vašeg oca, a zatim i sebe. Zar to nije istina?”
„Situacija je... složena”, prošaptala je, svjesna da ih Oliver mrko gleda.
„Vidim, pročulo se za to”, progunđao je Oliver. „Samo da znate, gospodin
Pinter je ovdje kako bi istražio mogućnost da su naši roditelji bili ubijeni. Ako
nemate ništa protiv, gospodo, bilo bi nam draže kad se ta informacija ne bi previše
proširila.”
„Koja informacija?” rekao je novi glas s vrata.
Lord Devonmont. I s njime je bio Gabe.
„Dragi Bože”, reče Celia, „zašto ste vi muškarci tako rano ustali?”
Gabe se nasmije. „Idemo u lov, naravno. Svi osim Jarreta. On mora biti u
pivovari.” Pogledao je u vikonta. „Idete i vi s nama, Basto, zar ne?”
„Sa zadovoljstvom.”
„Kad već spominjemo pucanje, milostiva”, reče gospodin Pinter zaobilazeći
stol, „pregledao sam vaš pištolj, kao što ste me zamolili. Čini se da je sve u redu.”
Izvukao ga je iz džepa i pružio joj ga, s naznakom humora u pogledu. Celia
se zacrvenjela kad se nekoliko pari muških očiju zapiljilo u nju. Kako bi prikrila

63
svoju nelagodu, pretvarala se da detaljno pregledava svoj pištolj. Gospodin Pinter
ga je temeljito očistio, što je bilo prilično lijepo od njega, nevoljko je morala
priznati.
„Kakvo domišljato malo oružje”, rekao je vikont i posegnuo prema njemu.
„Smijem li?”
Celia mu je pružila pištolj.
„Baš je sićušan”, uzviknuo je.
„To je džepni pištolj za dame”, rekla mu je dok ga je proučavao.
Oliver je pogleda namršteno. „Celia, kad si nabavila džepni pištolj?”
„Nedavno”, veselo je odgovorila.
Gabe se nacerio. „Možda to ne znate, Basto, ali moja sestra je izvrstan
strijelac. Rekao bih da ima veću zbirku oružja od Olivera.”
„Ne veću”, rekla je. „Možda bolju, ali ja sam izbirljiva kad se radi o oružju.”
„Sve nas je barem jednom pobijedila u gađanju”, reče vojvoda sarkastičnim
tonom. „Ova dama je vjerojatno u stanju pogoditi muhu s četrdeset metara.”
„Ne budite smiješni”, rekla je uz široki osmijeh. „Možda nekog kornjaša, ali
ne i muhu.” Čim je to izgovorila, došlo joj je da samu sebe opali nogom. Žene se
nisu razmetale svojim streljačkim vještinama - pogotovo ako su željele uloviti
muža.
„Trebala bi doći s nama u lov”, rekao je Oliver. „Zašto ne?”
Pobijediti svoje udvarače u gađanju bilo je zadnje što joj je trebalo. Vikont bi
to pogotovo loše podnio. Pretpostavljala je da Portugalci od svojih žena očekuju
da budu krhki cvjetići.
„Ne, hvala”, rekla je. „Pucanje u metu je jedno, ali ne volim loviti ptice.”
„Kako hoćeš”, reče Gabe, koji se očito veselio muškom izletu, jer je vrlo
dobro znao da Celia nema ništa protiv lova na ptice.
„Pobogu, lady Celia”, rekao je lord Devonmont. „Sinoć ste jeli jarebice za
večeru. Kako se možete izgovarati da ne želite ubijati ptice?”
„Ako ne želi ići, pusti je neka ostane doma”, umiješao se Gabe.
„Nije istina da milostiva ne voli loviti ptice”, rekao je gospodin Pinter
zajedljivim glasom. „Ona jednostavno nije u stanju pogoditi pokretnu metu.”
Suzdržala se od ljutite replike. Nemoj otjerati svoje udvarače.
„To je apsurdno, Pinteru”, reče Gabe. „Vidio sam Celiju... jao! Koji vrag,
Olivere? Stao si mi na nogu!”
„Oprosti, stari, bio si mi na putu”, reče Oliver dok je prilazio stolu. „Ali
mislim da Pinter ima pravo. Celia ne može pogoditi pokretnu metu.”
„O, za Boga miloga”, pobunila se. „Ja definitivno mogu pogoditi pokretnu
metu! To što ne želim pucati na sirote, bespomoćne ptice...”

64
 „Prikladno, zar ne, kako odjednom mrzi pucati na ‘sirote, bespomoćne
ptice’?” rekao je gospodin Pinter i uputio samozadovoljan pogled lordu
Devonmontu.
„Vrlo prikladno”, složio se lord Devonmont. „Ali me ne čudi. Žene nisu
sposobne pratiti pticu u letu kao muškarci...”
„To je glupost, i vi to dobro znate!” Celia skoči na noge. „Ja mogu pogoditi
goluba ili tetrijeba u letu jednako dobro kao i svaki muškarac u ovoj sobi.”
„Meni ovo zvuči kao izazov”, reče Oliver. „Što ti misliš, Pinteru?”
„To je definitivno izazov, gospodine.” Gospodin Pinter je zurio u nju s nekim
izrazom koji je podsjećao na zadovoljstvo.
Dovraga, zar mu je to bio cilj - isprovocirati je da pristane? Oh, zar je to uopće
bilo bitno? Nije mogla dopustiti da njegova tvrdnja ili ona lorda Devonmonta
prođe nekažnjena. „No dobro. Otići ću s vama u lov, gospodo.”
„Onda predlažem da tko god pogodi najviše ptica za nagradu smije poljubiti
damu”, reče lord Devonmont sa sjajem u oku.
„Za mene to nije baš neka nagrada”, progunđa Gabe.
Stavila je ruke na bokove. „A što ako ja pogodim najviše ptica?”
„Vi ćete onda smjeti pucati u koga god želite”, razvuče gospodin Pinter.
Dok su se ostali smijali, Celia ga je namršteno gledala. Taj prokletnik se
definitivno dobro zabavljao. „Bila bih oprezna na vašem mjestu, gospodine Pinter.
Ta osoba biste najvjerojatnije bili vi.”
„Oho, stari, ovaj put si je stvarno rasrdio”, uzvikne Gabe. „Što si, zaboga,
učinio?”
Pogled gospodina Pintera susretne njezin, pun nemoralnog zadovoljstva.
„Zaplijenio sam joj pištolj.”
Gabe šokirano dahne, a Oliver odmahne glavom. „Ubrzo ćeš naučiti - ako ti
je život mio, nikad nemoj oduzeti Celiji oružje.”
„Nisam tako grozna”, progunđa Celia dok su je vojvoda i vikont promatrali s
naznakom panike u očima, iako se lord Devonmont još šire nasmiješio. „Nikad u
životu nisam nikoga upucala.”
„Za sve postoji prvi put”, zadirkivao ju je Gabe.
„Joj, za Boga miloga.” Sve ih je odlučno promotrila. „Obećavam da neću
upucati nikoga od vas. Može ovako? Pobijedim li, dugujete mi pušku, gospodo.
Sigurna sam da si vas petorica zajedno možete priuštiti neku pristojnu.”
„Petorica?” rekao je gospodin Pinter. „Zar ja ne smijem sudjelovati u ovoj
igrici?”
Pogledala ga je svisoka. „Mislila sam da imate izvjesne obveze.” Trebao bi
istraživati njene udvarače.

65
 „Što god treba obaviti za mene može pričekati”, rekao je Oliver. „Dođi s
nama, Pinteru. Želim vidjeti koliko dobro barataš lovačkom puškom.”
Gospodin Pinter joj se nasmiješio. „Bila bi mi čast, gospodine lorde. Ako
milostivi ne smeta.”
Naravno da joj je smetalo. Ali kad bi ga pokušala isključiti, rekli bi kako se
boji da će je pobijediti.
„Nimalo mi ne smeta”, rekla je. „Samo budite spremni participirati u nabavci
moje puške.”
No kad je krenula prema vratima, nije je brinula puška, nego taj prokleti
poljubac. Jer ako on pobijedi...
Pa, morat će se jednostavno pobrinuti da ne pobijedi.

66
 Poglavlje 8

Nišaneći puškom kad su ptice poletjele, Jackson je opalio i oborio još jednu.
Psi su otrčali pokupiti ptice, a on je krenuo naprijed s ostalima. Njih šestorica i
Celia bili su raspoređeni u liniji preko polja, tako da svačiji ulov bude jasno
razgraničen, ali je zato bilo teško pratiti koliko su ostali pogodili.
Psi su dokaskali natrag i spustili ptice ispred Stonevilleovih nogu. Budući da
Jackson nije imao svoje pse, gospodin lord mu je sportski prepustio korištenje
njegovih. Stoneville se očito odlučio zabavljati isključivo gledajući Jacksona
kako izaziva Celiju.
Jackson nije bio posve siguran zašto, ali nije ga bilo ni briga. Jedino mu je
bilo važno uloviti dovoljno ptica da porazi tri Celijina udvarača i spriječi ih da za
nagradu osvoje poljubac.
Tako da ga možeš ti osvojiti.
Namrštio se kad su zastali na novom mjestu i ponovno napunili puške.
Glupost. Ali ako slučajno pobijedi, odnosit će se prema njoj kao prema dami, što
je ona i bila. Devonmont je bio šaljivčina i ne bi se ustručavao ponašati se
besramno prema njoj pred svima. Lyons je već okusio njene usne i sigurno ih je
želio ponovno kušati, ali bi ovaj put to mogao učiniti na intimniji način. A
Basto ju je već volio držati za ruku, taj prokleti drznik...
Jackson tiho opsuje. Ponašao se kao ljubomorna budala. U redu, da, bio je
ljubomoran, ali ovdje se nije radilo o tome. Samo je htio spriječiti Celiju da učini
golemu pogrešku.
Kad se pokušala izvući od odlaska u lov, Jackson je shvatio da je ozbiljno
odlučila izabrati jednog od ovih idiota za muža. Očito je mislila da će imati više
izgleda ako bude glumila krotku gospođicu.
I zato se pobrinuo da ne učini takvo što. Ako su je bili dostojni, trebali bi biti
dostojni prave Celije, ne ove koju je glumila. On ih je osobno sve smatrao
budalama jer nisu opazili da glumi.
I zar ona nije shvaćala da će brak koji je izgrađen na takvim obmanama
propasti?
Ne, bila je previše zaslijepljena odlukom da dokaže kako je njena baka u
zabludi kad se radi o njoj. Ali Jackson nije mogao dopustiti da se nepromišljeno

67
zaruči s muškarcem koji je ne zaslužuje. Pogotovo nakon onoga što je otkrio o
ovoj gospodi.
„Vidim, ovo vam nije prvi lov na pernatu divljač, gospodine Pinter”,
doviknuo mu je Lyons dok je i sam punio pušku.
„Tetak me poveo nekoliko puta”, odgovorio je Jackson.
Pogoniči su istjerali ptice. Kad su poletjele, Jackson i ostali su zapucali.
Pogodio je još jednog tetrijeba.
Ulov se gomilao. Stoneville je za njihovo natjecanje odredio vremensko
ograničenje od dva sata. Jackson nije bio siguran koliko je vremena prošlo, ali je
prema položaju sunca pretpostavio da se bliži kraj prvog sata.
Nastavi li ovako dobro gađati, teta će biti oduševljena količinom pernate
divljači za njihovu trpezu. „Vaš tetak je bio sudac William Norris, zar ne?”
Stoneville je upitao Jacksona kad su se svi nastavili probijati naprijed.
„Da. Njegovi prijatelji su voljeli ići u lov. Ponekad sam išao s njima.”
„A ja sam mislila da pucate samo u ljude”, doviknula mu je Celia s druge
strane.
„Rijetko sam prisiljen pucati tijekom obavljanja policijskih dužnosti. Ali, da,
ponekad moram koristiti pištolj.” Dobacio joj je pogled iskosa. „Za razliku od vas,
milostiva, ja ga ne nosim samo za ukras.”
Obrazi su joj se zarumenjeli, ali je samo šmrcnula i zastala kako bi ponovno
napunila pušku. On je učinio isto to.
Vjerojatno bi je trebao prestati zadirkivati zbog tog vražjeg džepnog pištolja,
ali još je bio potresen. Bez obzira na to što je bilo napunjeno samo barutom, takvo
bi oružje moglo vrlo lako isprovocirati nekog muškarca da je napadne.
Ipak, Jackson je morao priznati da na ove muškarce ne bi tako djelovalo. Nisu
se činili kao tipovi koji napastuju žene, nego samo kao tipovi koji pokušavaju
namamiti žene u svoj krevet. Što se njihovih streljačkih vještina tiče, Lyons je bio
dobar strijelac, no činilo se da Devonmont ne doživljava ozbiljno ovaj sport. Basto
je bio veliko iznenađenje. Očito je imao određenog iskustva s puškama. Vješto je
punio i solidno pucao. Ali nije bio osobito brz. Neprestano je krišom dobacivao
Celiji čeznutljive, a možda i požudne poglede.
Jacksonu se taj tip nije nimalo sviđao. Kad joj bude predao svoj izvještaj,
naglasit će koliko je vikont nepodoban udvarač. Devonmont također.
Lyonsova nepodobnost nije bila toliko jasna. Ali Jackson je svejedno mogao
iznijeti argumente protiv tog čovjeka, i namjeravao je to učiniti čim se uspije naći
nasamo s Celijom. Po mogućnosti na nekom javnom mjestu, gdje se ne može
ponoviti ono što se sinoć dogodilo među njima.
Lažljivče. Toliko je silno želiš poljubiti da možeš okusiti tu svoju želju.
Bilo je pravo čudo što je mogao dobro ciljati dok je stajala toliko blizu njega.
Danas se opet primamljivo odjenula, ovaj put u debeli redengot boje šume, a

68
njezine oči boje lješnjaka postale su dovoljno zelene da ga podsjete kako je Celia
jedna od Sharpeovih, jednakih očiju kao gotovo svi oni. Njena skupocjena,
savršeno krojena odjevna kombinacija, nešto između oprave i kaputa, podsjetila
ga je da je Celia dama i da je bogata nasljednica, pogotovo zato što danas nije
odjenula svoj uobičajeni zaštitni ogrtač.
Nikad je nije vidio kako puca i mislio je da su ljudi uveličavali njeno umijeće.
Nisu. Nije mogao pratiti koliko je ptica oborila jer je morao biti usredotočen na
svoje, ali je bio prilično siguran da je iznos bio blizu njegovog. Opazio je njenu
koncentraciju, koliko je pažljivo ciljala, kompenzirajući zbog vjetra i ostalih
varijabli. Nikad nije upoznao ženu poput nje. Bila je veličanstvena.
„Slušajte, dečki”, doviknuo im je Devonmont. „Ja se ovdje smrzavam.
Možemo li nakratko predahnuti i popiti nešto da si zagrijemo krv?”
„Samo izvolite”, nestašno odvrati Celia. „Ja ću nastaviti loviti.”
„Ne možeš se tako ponašati prema našim gostima, sestrice”, ukorio ju je
Stoneville. „Trebali bismo se ionako premjestiti na istočno polje, ovo smo gotovo
posve ispraznili. Gospodo - i damo - spustite svoje puške i dođite na okrjepu.
Imamo vina i piva, a kuharica je poslala ukusnu zakusku za slučaj da i
ogladnimo.”
Muškarci su djelovali sretno što će se malo odmoriti, ali Celia je izgledala
nezadovoljno. Jackson je prikrio osmijeh. Čovjek bi očekivao da će jedva
dočekati priliku za očijukanje sa svojim udvaračima, no ona je samo željela
pobijediti. To mu se sviđalo kod nje.
Lakaji su brzo postavili stol s tanjurima punim kruha, maslaca, sira i kolača.
Ali Jackson se najviše veselio kositrenim vrčevima piva jer mu je trebalo nešto da
mu zagrije krv. Vrijeme je bilo svježe, i opazio je da Celia drhti čak i u svojem
vunenom redengotu, premda se činilo da ona sama nije toga bila svjesna. Bila je
zabrinuta zbog sluga koji su brojali ptice u vrećama kako bi ih izvijestili tko vodi
u njihovom nadmetanju. Jackson joj je natočio vrč piva i prišao joj. „Popijte ovo,
milostiva. Zagrijat će vas.”
„Hvala”, prošaptala je prihvaćajući vrč.
Njegovi prsti okrznuli su njene, i naglo je podigla pogled prema njegovim
očima. Jedan dugi trenutak zurili su jedno u drugo, i on se prisjetio koliko su njene
usne sinoć bile meke, kako je sladak bio njezin miris kad ju je pritisnuo uza zid
i...
„Lady Celia, želite li komad torte od limuna?” upita je Basto oštrim glasom
koji je zvučao previše posesivno.
Ona se trznula kao da je uhvaćena usred nekog grešnog čina. Namjestivši
osmijeh na lice, odšetala je do vikonta. „Vrlo rado, hvala vam”, rekla je ne
osvrćući se prema Jacksonu.

69
 On, međutim, nije mogao odvojiti pogled od nje. Kako je mogla uopće trpjeti
tog seronju, a kamoli uživati u njegovoj pažnji? Svaka riječ koju je taj tip
izgovorio bila je potaknuta njegovom željom da se dočepa njezina nasljedstva.
No ona to još nije znala.
„Dakle, Gabe”, rekao je vojvoda dok je točio sebi malo vina, „kad završimo
s ovime, trebao bi isprobati moju novu Mantonovu pušku s udarnom kapsulom.”
„Hvala, stari, ali Celia je već prije nekoliko mjeseci nabavila jednu. Redovno
je isprobavamo - mislim da je i danas koristi. Odlična puška, zar ne, sestrice?”
Vojvoda se namršti. „Manton je rekao da sam je ja prvi kupio.”
„Jedan od prvih”, istaknuo je Jackson. „Čini se da je lady Celia bila prva.”
Dobacila mu je pogled upozorenja. On ga je ignorirao.
„Gospodin Pinter je samo htio reći”, smireno je rekla, „da gospodin Manton
to vjerojatno govori svim svojim mušterijama.”
„To nije ono što sam htio reći, milostiva”, odvrati joj Jackson, neobjašnjivo
iznerviran. „Rekao sam ono što sam htio reći, i molio bih vas da mi ne stavljate
riječi u usta.”
„A ja bih vas zamolila da me ne provod...” Naglo je zašutjela i krišom
pogledala prema svojim udvaračima. „Ispričavam se, gospodine. Nisam vam
pokušavala ‘staviti riječi u usta’.”
„Naravno da jeste.” Bio je više nego voljan raspaliti njenu vatru ako bi je to
natjeralo da pokaže svoju pravu narav. „Zato ste govorili kao da mi možete čitati
misli. A oboje znamo da ne možete.” Da je mogla, onda bi znala da je Jackson
trenutačno samo želi odvesti što dalje od ove proklete gospode i ljubiti svaki
centimetar njezina tijela.
„Bogami, Pinteru”, ubacio se Gabe, „danas si prilično svadljiv.”
„Riječ koju tražiš je ‘prgav’”, reče Celia s ratobornim sjajem u oku.
„Gospodin Pinter ne voli kad obična žena govori u njegovo ime.”
To ga je ražestilo. „Ne volim kad bilo tko, muškarac ili žena, govori u moje
ime. Usuđujem se reći da ni vi to ne volite.”
Zacrvenjela se, ali nije odvratila pogled. Njene su oči sijevale prema njemu.
„Ja, međutim”, ubaci se Devonmont, „nikad nisam čuo za udarnu kapsulu.
Želi li me tko prosvijetliti?”
Celia odlijepi pogled od Jacksona. „Kako je moguće da niste čuli za to? U
zadnje vrijeme svi govore o tome!”
„Doista?” Devonmont je djelovao kao da se dobro zabavlja. „Trebao bih više
izlaziti u društvo.”
„Trebali biste, da”, odlučno reče Celia. „Baš mi je prošli tjedan kod
Knightonovih lord Templemore rekao da Manton više uopće ne želi izrađivati
kremenjače, osim prema specijalnoj narudžbi. Nevjerojatno!”

70
 „Uistinu je nevjerojatno”, rekao je Devonmont. Oči su mu svjetlucale od
dobrog raspoloženja. „Dakle, da ponovim svoje pitanje, što je udarna kapsula?”
„Oh, stvarno ste beznadni.” Iznervirano je izdahnula. „Ne mogu vjerovati da
tako malo znate o vatrenom oružju.”
„Ja ne mogu vjerovati da vi znate tako puno”, uzvrati joj Devonmont. „Nikad
nisam vidio ženu koja toliko voli puške kao vi. To je prilično zastrašujuće.”
„Nije li?” umiješa se Jackson. „Pazite se, Devonmonte. Milostiva je sklona
prvo pucati, a onda postavljati pitanja učinite li nešto s čime se ne slaže.”
„Mislim da ću prihvatiti vaše upozorenje, Pinteru.” Devonmont namigne
Celiji. „A opet, radi nekih stvari se isplati dovoditi u opasnost život i udove.”
Celia je djelovala zatečeno, a onda se samozadovoljno nasmiješila Jacksonu.
On je frknuo nosom i otpio još malo piva. Devonmont ga je uistinu počinjao
iritirati. Baš kao i ostali.
„Dakle, lorde Devonmonte”, reče Celia okrećući leđa Jacksonu, „želite li da
vam pokažem razliku između kremenjače i puške s udarnom kapsulom?”
„Svakako”, odvrati Devonmont. „Iako ne mogu obećati da ću se poslije ičega
sjećati, slobodno mi objasnite.”
Nije joj trebao dvaput reći. Celia mu je donijela svoju novu pušku i upustila
se u strastveno opisivanje kojim bi se svaki oružar ponosio.
Gdje je, dovraga, naučila toliko puno o tome? I zašto bi žena koja je odrasla
vjerujući da je njena majka upucala i ubila njenog oca ne samo naučila, nego i
voljela pucati? Je li ikad nazočila ubojstvu iz vatrenog oružja? Ili je proces ciljanja
i pucanja za nju bio tek mehanički problem?
Nije uopće razumio tu Celijinu stranu. I nekako je imao osjećaj da bi, kad bi
uspio to odgonetnuti, pronašao ključ njezine biti.
A onda je slučajno pogledao u vikonta, i krv mu se sledila. Vikontov pogled
pratio je svaki Celijin pokret, a prstom je milovao svoju čašu kao da je želio
milovati neki dio nje.
Jackson je zaškrgutao zubima. Nema proklete šanse da će dopustiti tom
vražjem strancu - ili Devonmontu, ili čak vojvodi - da miluje bilo što njezino.
„Hoćemo li stajati tu cijeli dan raspravljajući koje su puške bolje za lov”, prasnuo
je, „ili ćemo doista nešto ubiti?”
Gabe razmijeni pogled sa svojom sestrom. „Imaš pravo. ‘Prgav’ je riječ koju
sam tražio.”
„Gospodinu Pinteru se vjerojatno žuri osvojiti poljubac”, ubaci se Stoneville.
„A s obzirom na trenutačno brojčano stanje, vrlo je izvjesno da će ga osvojiti.”
Svi su se naglo okrenuli prema gospodinu lordu.
Stoneville se zacerekao. „Devonmont je ubio kukavnih šesnaest ptica, Gabe
solidnih trideset, Basto impresivnih trideset pet, Lyons još impresivnijih trideset

71
osam i Pinter nevjerojatnih četrdeset. Moja sestra je izjednačena s njim s četrdeset
ubijenih ptica.”
„Svaka čast, Pinteru!” srdačno reče Gabe. „Moraš je pobijediti da nitko od
nas ne mora dati novac za vražju pušku.”
„Samo malo, Gabe”, razdražljivo se umiješa vojvoda. „Ja imam jednake
izglede poraziti je kao i Pinter. Zaostajem samo za dvije ptice.”
„Nije me briga tko će je poraziti”, reče Gabe. „Samo se pobrinite da jedan od
vas pobijedi, u slučaju da ja ne uspijem nadoknaditi zaostatak. Celia će izabrati
najskuplju pušku u Mantonovoj trgovini.”
„Stvarno si prava škrtica, Gabe”, zadirkivala ga je Celia dok su se vraćali
preko polja i uputili se prema istočnom dijelu posjeda.
„To je zato što mi treba svaki novčić koji imam, za slučaj da se ti ne udaš.”
Lord Gabriel je možda to rekao u šali, ali Celia očito to nije tako doživjela.
Kad je problijedila kao krpa, Jackson se na trenutak sažali nad njom. Shvaćao je
zašto je željela pokazati svojoj obitelji da je u stanju pronaći poštenog muža. Ali
pošten je bila ključna riječ.
„O, ja mislim da će se lady Celia udati prije nego što misliš”, prokomentirao
je vojvoda. Kad je uputio znakoviti pogled Celiji, a ona se blago nasmiješila,
Jacksona nešto probode u srcu.
Vojvoda je uistinu bacio oko na nju. I ona je to očito znala.
Kvragu sve.
Kad su se zaustavili, Jackson je počeo puniti svoju pušku brzim, učinkovitim
pokretima. Neka je taj prokleti vojvoda slobodno gleda koliko god želi, ali neće
se oženiti Celijom.
Ako se Jacksona pita, neće ni imati priliku ponovno je poljubiti.

Celia je pogodila još jednu pticu. Nije uživala u lovu, no privlačio ju je izazov
pokretne mete. Nažalost, trebala bi odoljeti tom izazovu. Trebala bi dopustiti
jednom od gospode da pobijedi u ovom prijateljskom nadmetanju i ukrade joj
poljubac. To bi joj više išlo u koristi nego da ih porazi.
Ali što ako pobijedi gospodin Pinter? Što ako je poljubi onako kao što ju je
poljubio sinoć? To bi bilo tipično za njega, da odbije njene udvarače pokazavši
im kako Celiju zanima netko drugi. A možda i da ona zanima njega.
Možda ga doista zanima.

72
 Posprdno je frknula. Njega jedino zanima upropaštavanje njezina života. Još
joj nije podnio izvještaj o njenim udvaračima. Puno bi radije bio ovdje i
pokušavao pokvariti sve njezine planove nego obavljao svoj posao.
Ali dobro je gađao. To mu je morala priznati. Taj čovjek je stvarno dobro
baratao vatrenim oružjem.
„Pa, draga moja”, rekao je vojvoda sa svojeg položaja pokraj nje, koji je
zauzeo nakon što su se vratili s predaha, „čini se da ste prilično dobro ovladali
puškom s udarnom kapsulom.”
Razmišljala je kako mu odgovoriti dok su gazili preko polja. Paziti da ne
povrijediš muškarčev ponos bilo je znatno teže nego što je očekivala. „Ne toliko
dobro koliko bih voljela. Kašnjenje paljbe je kraće pa morate drukčije nišaniti, a
katkada to zaboravim. A vi?”
„Isto, no da sam je danas koristio ne bih se toliko dobro snašao. Neprestano
bih je zamjenjivao kremenjačom. Treba mi više vremena za vježbanje prije nego
što počnem koristiti isključivo pušku s udarnom kapsulom.”
„I meni treba više vježbanja”, rekla je.
„Možda bismo mogli ponekad vježbati zajedno na mojem posjedu”, rekao je.
„Voljela bih to.” Ignorirala je unutarnji prigovor koji joj je govorio da nije u
redu ohrabrivati vojvodino udvaranje kad nije bila sigurna želi li se udati za njega.
„Da, lady Celia voli pokazivati muškarcima kako trebaju koristiti svoju
pušku”, umiješao se gospodin Pinter. „Niste mogli izabrati bolju instruktoricu,
vaša milosti.”
Vojvoda se na to razumljivo ukrutio, pa se namrštila na gospodina Pintera.
„Njegovoj milosti ne trebaju instrukcije. On vrlo dobro puca. I pritom uspijeva
ostati uljuđen, što ne bih mogla reći za vas, gospodine.”
Zašto je gospodin Pinter tako naporan? Već je bilo dovoljno loše to što ju je
namamio u ovo nadmetanje - zar mora i okrenuti njene udvarače protiv nje? Dosad
su bez problema prihvaćali njezino sudjelovanje u ovom nadmetanju, no ako ih
on nastavi izazivati...
Gospodin Pinter se namrštio kad su svi zastali kako bi ponovno napunili
puške. „Uljuđenost je za vas aristokrate.” Glas mu je bio natmuren. „Mi obični
smrtnici nemamo smisla za to.”
„Onda je pravo čudo da vas itko angažira za obavljanje bilo kakvih poslova”,
odvratila je. „Uljuđenost je temelj civiliziranog društva, kakav god bio nečiji
status.”
„Mislio sam da je novac temelj društva”, uzvratio je. „Zašto biste se inače svi
vi požurili pronaći bračne partnere nakon ultimatuma vaše bake?”
To je bio ružan komentar i on je to znao, jer joj je uputio ratoboran pogled
čim je to izgovorio.

73
 „Ne shvaćam zašto se žalite zbog toga”, rekla je zajedljivo. „Ta naša neprilika
pružila vam je prilično dobru priliku za punjenje vlastitih džepova.”
„Celia”, tiho je rekao Oliver, „uvuci kandže.”
„Zašto? Nepristojan je.”
Pogoniči su natjerali ptice u let. Gospodin Pinter je oborio još jednu. Titrao
mu je mišić u vilici dok su svi pucali. „Ispričavam se, milostiva. Katkada mi je
jezik brži od razuma.”
„Primijetila sam.” Odjednom je opazila da ih gospoda promatraju sa
zanimanjem i prisilila se namjestiti osmijeh na lice. „Ali budući da ste bili toliko
dobri i ispričali se, zaboravimo na to, može?”
Napeto kimnuvši glavom, prihvatio je njezin zahtjev za primirjem.
Nakon toga su se oboje usredotočili na gađanje. Celia je čvrsto odlučila
poraziti gospodina Pintera, a on se činio jednako čvrstim u svojoj odluci da porazi
ostalu gospodu. Nastojala je ne pitati se zašto, ali mogućnost još jednog njegovog
poljupca činila ju je nervoznom i uzbuđenom.
Bližio se kraj drugog sata njihovog natjecanja u gađanju i ruke su joj postajale
sve znojnije. Dok su ona i ostali nastavili pucati, Oliver je zamolio lovočuvara da
prebroji njihove ulove. Celia i gospodin Pinter bili su i dalje izjednačeni, a
vojvoda je sada zaostajao za njima za četiri ptice.
Čula je kad je gospodin Pinter opsovao i okrenula se u njegovom smjeru. „Što
se dogodilo?”
„Samo zatajenje puške, milostiva”, kratko je odgovorio. „Mislim da mi treba
nova.”
Bi li trebala nastaviti pucati? Ostali jesu, pa je morala i ona, no nije joj se
činilo pošteno iskorištavati prednost zbog nečega što nije imalo veze s njegovim
streljačkim sposobnostima. Sluge su mu žurno donijele novu kremenjaču, ali već
je uspio zaostati.
Kad je nekoliko trenutaka poslije Oliver proglasio kraj nadmetanja, Celia ih
je sve pobijedila. Ali gospodina Pintera je pobijedila samo za jednu pticu.
„Čini se, lady Celia, da ste osvojili novu pušku”, dobrostivo reče vojvoda.
„Ne”, odgovori ona i svi se zabulje u nju. „Ne čini se sportski pobijediti samo
zato što je jedan od mojih protivnika imao neispravnu pušku. Koju smo mu, usput,
mi pribavili.”
„Ne brinite se”, razvlačeći odvrati gospodin Pinter. „Neću vama i vašoj braći
zamjeriti što ste mi dali neispravnu pušku.”
„Nije u tome poanta. Ovo bi trebalo biti pošteno, a nije.”
„Onda ćemo nastaviti”, rekao je Oliver. „Neka sluge još jednom potjeraju
ptice u let. Pinter smije još jednom pucati. Ono zatajenje mu je vjerojatno oduzelo
samo toliko vremena. Promaši li, zasluženo si pobijedila. Pogodi li pticu, onda
ćete biti izjednačeni i morat ćemo proglasiti neriješeni rezultat.”

74
 „To se čini pošteno.” Pogledala je u gospodina Pintera. „Što kažete,
gospodine?”
„Što god milostiva želi.” Njegove se oči ukrste s njenima u vrućem pogledu.
Imala je uznemirujući osjećaj da nije mislio samo na gađanje. „U redu, onda”,
rekla je vedrim tonom. „Nastavimo.”
Pogoniči su krenuli naprijed kako bi istjerali ptice, međutim, ili zbog mjesta
gdje je jato zadnji put sletjelo, ili zbog položaja pogoniča, ptice su poletjele znatno
dalje nego što je bilo praktično. „Kvragu sve”, promrmlja Gabe. „Neće ništa
pogoditi odavde.”
„Možete zanemariti ovo, istjerat ćemo ih opet”, reče Celia.
Ali gospodin Pinter je već podigao svoju pušku kako bi pratio ptice u letu.
Puška je opalila uz bljesak i jetki miris zapaljenog baruta, i zrak se ispunio bijelim
dimom. Celia je ugledala pticu kako pada.
Ne, ne jednu pticu. Gospodin Pinter je pogodio dvije ptice jednim nemogućim
pucnjem.
Dah joj je zapeo u grlu. Celia je nekoliko puta pogodila dvije ptice jednim
pucnjem, vjerojatno zato što je jato bilo gusto zbijeno i sačma se dobro raspršila,
ali s ovolike udaljenosti... Zapanjeno je pogledala u njega. Nitko je nikada nije
porazio - pogotovo ovako fantastičnim pogotkom.
Gospodin Pinter je netremice gledao u nju dok je predavao pušku slugi. „Čini
se da sam pobijedio, milostiva.”
Usta su joj presušila. „Čini se da jeste.”
Gabe je klicao, sretan što joj ne mora kupiti pušku. Vojvoda i vikont su se
mrštili, a Devonmont je, kao i obično, samo djelovao kao da se dobro zabavlja.
Sve je to nestalo kad se pogled gospodina Pintera spustio na njena usta.
„Odlično, Pinteru”, reče Oliver pljesnuvši ga po ramenu. „Očito si više nego
zaslužio poljubac.”
Na trenutak su mu se oči ispunile čistom požudom. A onda kao da mu je lice
prekrila koprena, jer je odjednom postalo bezizražajno. Prišao joj je, sagnuo
glavu...
I poljubio je u čelo.
Obraze joj je preplavilo vruće crvenilo. Kako se usudio ljubiti je sinoć kao
ženu, a pred njenim udvaračima se ponašao prema njoj kao prema djetetu! Ili, još
gore, kao prema ženi koja nije dostojna njegove pažnje!
„Hvala nebesima, to je gotovo”, rekla je oholo, nastojeći zadržati malo
dostojanstva.
Dok su se ostala gospoda sjatila oko gospodina Pintera kako bi mu čestitala,
ona je smišljala odmazdu. Platit će joj svaku primjedbu, svaku današnju
neugodnost, čim ga uspije uhvatiti nasamo.
Jer nijedan muškarac nije radio budalu od nje i prošao nekažnjen.
75
 Poglavlje 9

Jacksonu se ostatak poslijepodneva činio beskonačnim, iako je vjerojatno

prošlo tek nekih sat vremena. Opet su jeli, opet su pili, a gospoda su opet zbijala
šale. Celia je bila šutljiva, što je njene udvarače potaklo na besramno očijukanje
s njom. Zar nisu shvaćali da je bijesna? Ne trebaš biti genijalni istražitelj da
opaziš znakove.
Problem je bio u tome što Jackson nije znao razlog njezine srdžbe, koja je
očito bila usmjerena na njega. Vjerojatno zato što ju je pobijedio. Ona je
definitivno tip osobe koja loše podnosi poraz.
Kad bi nešto prokomentirao, hladno bi mu odgovorila, dok je ostaloj gospodi
odgovarala uz osmijeh. Mislio je da će se nakon onoga sinoć odnositi prema
njemu s malo više topline, ali nije bio te sreće. To ga je počelo izjedati. Uostalom,
ona je inzistirala da Jackson ponovno puca - ona je bila kriva što je pobijedio.
Zar ju je ražestio njegov poljubac? Ne, to je bilo nemoguće. Poljubio ju je
krajnje uljudno.
Kad su konačno krenuli preko posjeda prema kući, bio je loše raspoložen.
Nije ga bilo briga što je pobijedio, ni što ga je Gabe neprestano pljeskao po ramenu
i hvalio njegovo gađanje, ni što je Stoneville zatražio od njega poslovni savjet u
vezi s posjedom. Sva njegova pozornost bila je usmjerena na te proklete
Celijine udvarače, koji su je pratili kao gladni vukovi.
I na tu prokletu žensku koja ga je mučila svakim osmijehom koji je upućivala
drugima. Oni nisu zaslužili njene osmijehe, i Jackson će se pobrinuti da ona to
sazna.
Prilika za to pružila mu se znatno brže nego što je očekivao. Upravo su bili
ušli u istočno krilo iz vrta. Vojvoda i vikont su bili na čelu, raspravljajući o
portugalskoj politici, dok su Gabe i Devonmont hodali malo iza njih i razgovarali
o konjskim utrkama. Celia se vukla polako, prisiljavajući Jacksona i Stonevillea
da hodaju jednako sporo. Kad su ostali već bili podosta ispred njih, zastala je s
prestravljenim izrazom lica.
„O, joj, mislim da nisam ispraznila pušku. Bila sam toliko dekoncentrirana
pobjedom gospodina Pintera da sam zaboravila. Moram smjesta reći slugama.”

76
 Stoneville je pogleda, sumnjičavo stisnutih očiju. „Jesi li sigurna? Ne mogu
zamisliti da bi ti učinila takvu pogrešku.”
„Radi se o onoj novoj puški s udarnom kapsulom. Zaboravila sam na patrone;
uistinu sam zabrljala. Sluge neće znati kako je isprazniti.” Skrenula je pogled na
Jacksona. „Hoćete li mi, molim vas, pomoći u tome, gospodine Pinteru? Vi
vjerojatno najbolje znate prazniti to novo oružje.”
Malo ga je zabrinula njena prikrivena aluzija na njegovo sinoćnje ponašanje,
baš kao i njezin pogled pun izazova. „Svakako, milostiva. Sa zadovoljstvom ću
vam pomoći kako god želite.”
Stoneville prebaci pogled s nje na Jacksona. „Jesi li sigurna da ti treba
pomoć?”
„Naravno. A gospodin Pinter ima posla s takvim nezgodama svaki dan, s
obzirom na to da obučava neiskusne novake u ulici Bow. Pusti ga da radi ono u
čemu je najbolji.”
Jackson nije nikoga obučavao u ulici Bow jer to nije bio dio njegova posla -
to su radili njegovi pomoćnici - no budući da je postajalo sve jasnije kako je
milostivina „nezgoda” bila tek izlika za razgovor nasamo s njime, odlučio je
surađivati. „Da, to se vrlo često događa.” Ponudio joj je svoju ruku. „Mogu to
prilično lako riješiti.”
„Hvala, gospodine Pintere”, rekla je provlačeći ruku ispod njegova lakta.
Osjećao je na sebi pogled gospodina lorda, koji ih je promatrao dok su hodali
niz drugi hodnik koji je vodio prema prostorijama za služinčad u drugom krilu
kuće, no barem se prestao buniti protiv namjera svoje sestre.
Čim su izašli iz markizova vidokruga, Celia je povukla Jacksona u
neosvijetljeni prolaz. „Ovuda. Tu je jedna soba u kojoj možemo neometano
razgovarati. Nitko nikada ne dolazi ovamo.”
Ubrzo se našao u zabačenom dijelu kuće. Miris vlage i zatvorena vrata otkrili
su mu da ove odaje nisu dugo bile otvarane. Zatim je Celia otključala jedna vrata
ključem koji je nosila na lančiću oko vrata i povela ga unutra.
Očito se radilo o jednoj nekorištenoj dnevnoj sobi, budući da je sav namještaj,
osim jedne sofe i pisaćeg stola prekrivenog knjigama, bio zaštićen bijelim
platnenim prekrivačima. No sofa i stol bili su odvučeni do kamina, a prema pepelu
u kaminu bilo je očito da je ne tako davno ovdje netko palio vatru. Metla s
kratkom drškom i vunena deka zaokružili su sliku nečijeg privatnog utočišta.
Njezinog.
„Zar vam nisu dali dovoljno veliku dnevnu sobu, milostiva?” upitao je kad se
sagnula kako bi ubacila malo ugljena u kamin i, koristeći kremen i triješće,
potpalila vatru.
Pogledala ga je ispod poluspuštenih trepavica. „Nemate pojma kako je biti
okružen obitelji poput moje. Imamo dovoljno prostora za stotinu gostiju, no očito

77
svi uvijek žele boraviti u istih deset soba. Moja obitelj ne poznaje značenje riječi
privatnost.”
Uspravivši se, okrenula se prema njemu. „Ponekad samo želim pobjeći od
svih njih. Pogotovo u zadnje vrijeme, otkad mi je baka počela disati za vratom u
vezi s mojom udajom. Katkada odem pucati, a katkada...” Slegnula je ramenima.
„Dolazite se sakriti ovamo.”
Oči joj zabljesnu prema njemu. „Pobjeći. To nije isto.”
Prišao je stolu i podigao jednu knjigu, pa se nasmiješio naslovu: Oružje:
detaljna rasprava. Pregledao je i ostale - Upute za mlade sportaše o svemu što
ima veze s vatrenim oružjem i streljaštvom, Strijelčev pratitelj... i, začudo, knjigu
naslova Emma.
Kad ju je zbog te zadnje upitno pogledao, Celia se zacrvenjela. „Nemojte reći
Minervi za to. Ne bi joj bilo drago čuti da čitam roman koji je napisala žena koju
smatra svojom konkurencijom, iako je autorica mrtva.”
„Nije mi na kraj pameti da joj to spominjem. Premda me čudi da čitate
romane.”
„Imam ja, znate, i drugih hobija osim streljaštva.”
„Nisam ni rekao da nemate.”
„Ali mislite da sam totalno muškobanjasta. Priznajte.” Oprezno je vagao svoje
riječi. „Mislim da ste žena koja ima nekoliko neobičnih hobija koji su slučajno
slični hobijima nekih muškaraca. No ti vas hobiji ne čine muškobanjastom.”
Nijedna mu muškaraca ne bi ovako zapalila krv kao ona sada u svojem
elegantnom redengotu, usprkos crnim mrljama baruta na rukavima i blatom
zaprljanom rubu. I ni zbog koje muškarače ne bi probdio prošlu noć maštajući
kako joj podiže skute i miluje blijedu kožu njenih bedara iznad podvezica.
„Ali ste me usprkos tome poljubili”, rekla je hrapavim glasom, „kao da sam
neka muškasta ženska koja nije vrijedna vaše pažnje. Sačuvaj Bože da se pred
mojim udvaračima ponašate prema meni kao prema poželjnoj ženi. Moglo bi im
svašta pasti na pamet.”
Zapanjeno je zurio u nju. Bila je bijesna zato što se ponašao prema njoj s
poštovanjem kakvo zaslužuje? „Ispričavam se, milostiva”, rekao je mrzovoljno.
„Nisam znao da želite da vas bacim na travu i obeščastim. Sad shvaćam da sam
bio u zabludi.”
Na obrazima su joj se pojavile dvije crvene mrlje. „Puno je prostora između
obeščašćivanja i ponašanja prema meni kao da sam dijete. Gospoda su očekivala
da ćete me poljubiti u usta, kao što bi i oni učinili. Uostalom, osvojili ste takav
poljubac. Kad niste uzeli svoju nagradu, sigurno su pomislili da sam vam iz nekog
razloga... neprivlačna. A to samo škodi mojem planu.”
Njenom planu, odnosno zaručivanju za jednog od tih seronja. Bijes je ključao
u Jacksonu. „Da vidimo jesam li vas ispravno razumio. Htjeli ste da vas poljubim

78
s izvjesnom dozom strasti kako bih uvjerio vaše udvarače da ste dovoljno poželjni
kao žena. Je li tako?”
Uputila mu je ozlojeđeni pogled, a onda je kimnula.
Prišao joj je bliže. Nije više mogao obuzdavati svoj bijes. „Nije li vam
dovoljno to što već klipšu za vama kao napaljeni psi, drže vas za ruku tijekom
doručka i zovu na svoj posjed kako biste nasamo vježbali gađanje?”
„To mi nimalo ne pomaže ako neprestano pokušavate odvratiti njihovu
naklonost od mene. Izazvali ste me da prihvatim taj streljački izazov jer ste htjeli
da ih preplašim svojom strašću prema vatrenom oružju. Priznajte.”
No dobro, to je bila istina. Ali Jackson je imao dobre razloge za to. „Htio sam
da vas vide onakvu kakva vi uistinu jeste, ne kao ženu koju uporno glumite.”
„Glumim?” rekla je stisnutim glasom. „A kakvu ja to ženu glumim? Damu
kojom bi se netko želio oženiti? Htjeli ste me razotkriti kao kakvu... pustolovku
ili muškarca u ženskoj odjeći ili... oh, ne znam ni sama što.”
„Ne!” pobunio se, odjednom potpuno zbunjen, ne shvaćajući zašto se svađaju.
„Znate što, gospodine Pinter? Otkako smo sklopili onaj dogovor, vi samo
pogoršavate moju situaciju, iz nekog svojeg pokvarenog razloga.” Stavila je ruke
na bokove i uputila mu pogled pun prkosa. „I zato vam dajem otkaz. Ne trebaju
mi više vaše usluge.” Visoko podignute glave, krenula je dugim koracima prema
vratima.
Dovraga i bestraga, nije joj mogao to dopustiti! Pogotovo sad kad je znao što
je bilo na kocki.
„Ne želite čuti moj izvještaj?” povikao je za njom.
Zastala je blizu vrata. „Ne vjerujem da uopće imate izvještaj.”
„Naravno da imam izvještaj, i to vrlo temeljit. Samo čekam da moja teta
prepiše moje žvrljotine u nešto čitljivo. Dajte mi jedan dan, i dobit ćete imena i
adrese i datume, što god trebate.”
„Jedan dan? Samo još jedna izlika kako biste me odvratili od moga plana i
napravili pometnju.” Zakoračila je na prag vrata, i on je potrčao prema njoj kako
bi je uhvatio za ruku i okrenuo prema sebi.
Nije se obazirao na ubojiti pogled koji mu je uputila. „Vikont je dvadeset i
dvije godine stariji od vas”, rekao je bez okolišanja.
Celia je raširila oči. „Izmislili ste to.”
„Dobro je ostario, to mu se mora priznati, ali je svejedno gotovo dvostruko
stariji od vas. Kao mnoga sujetna gospoda na kontinentu, Basto boji kosu i bradu
- zato izgleda mlađe nego što mislite.”
To ju je na trenutak pokolebalo. A onda se ukrutila. „U redu, znači stariji je.
To ne znači da ne bi bio dobar muž.”

79
 „On je ostarjeli razvratnik, s invalidnom sestrom. Udate li se za njega, jedino
će on imati koristi od tog braka. Vi ćete zasigurno završiti brinući se o oboma.
Vjerojatno se zato i želi oženiti vama.”
„Ne možete biti sigurni u to.”
„Ne? Već je odlučio ne ostajati navečer na ovoj kućnoj zabavi zbog svoje
sestre. To mi govori da mu njegove sluge ne mogu pomoći koliko je potrebno.”
Njegove oči susretnu njegove, bukteći od kivnje. „Zato što je teško pronaći
sluge koji govore portugalski.”
Jackson posprdno frkne. „To sam saznao od njegovih portugalskih slugu, koji
su mi također rekli da je njegova rastrošnost samo fasada. Ponestaje mu novca.
Što mislite, zašto ga njegove sluge ogovaraju? Već neko vrijeme ne dobivaju
plaću. Basto je definitivno bacio oko na vaše nasljedstvo.”
„Možda on jest”, mrzovoljno je priznala. „Ali ostali nisu. Ne možete to
tvrditi.”
„Ni neću. Obojica dobro stoje financijski. Ali Devonmont ne razgovara sa
svojom majkom, i nitko ne zna zašto. Treba mi više vremena da to saznam, iako
bi vam vaša šogorica vjerojatno mogla reći, kad biste se samo potrudili pitati je.”
„Mnogi ljudi nisu u dobrim odnosima sa svojom obitelji”, energično je rekla.
„On ima dugogodišnju uzdržavanu ljubavnicu.”
Licem joj preleti zabrinuti izraz. „Neženje često imaju ljubavnice. To ne znači
da će je zadržati i nakon što se oženi.”
Prostrijelio ju je pogledom. „Hoćete reći da vam ne smeta ako muškarac koji
vam se udvara ima uzdržavanu ljubavnicu?”
Uzdah koji joj je pobjegao bio je dovoljan odgovor. „Mislim da njega ionako
ne zanima brak.” Podigla je bradu. „Preostaje nam još vojvoda.”
„Sa svojom ludom obitelji.”
„Već mi je rekao za svoga oca, što sam ionako već znala.”
„Aha, a jeste li znali za njegova prastrica? Umro je u jednoj umobolnici u
Belgiji, kamo je otišao kako bi dobivao posebnu terapiju zbog delirija.”
Donja usna joj je zadrhtala. „Ne, vojvoda mi to nije spomenuo. Ali naš
razgovor je bio kratak. Sigurna sam da će mi reći ako ga upitam. Vrlo je otvoreno
govorio o ludilu u svojoj obitelji kad mi je ponudio...”
Kad nije dovršila rečenicu, Jacksonu se srce spustilo u želudac. „Što vam je
ponudio?”
Oklijevala je, a onda je uspravila ramena. „Brak, ako baš morate znati.”
Kvragu sve. Jackson nije imao pravo biti ogorčen zbog toga, ali od same
pomisli na Celiju u Lyonsovu naručju želio je nešto razbiti. „I vi ste, naravno,
prihvatili njegovu ponudu”, ogorčeno je rekao. „Niste mogli odoljeti zovu moći
koju biste imali kao vojvotkinja.”

80
 Njene oči zabljesnu prema njemu. „Vi ste jedina osoba koja ne vidi prednost
takvog braka.”
„To je zato što ne vjerujem u brak iz koristi. S obzirom na vašu obiteljsku
prošlost, očekivao bih da ni vi ne vjerujete.”
Zacrvenjela se. „A zašto pretpostavljate da bi to bio takav brak? Zar je toliko
teško povjerovati da bih nekom muškarcu mogla biti istinski draga? Da bi se
doista poželio oženiti mnome radi mene same?”
Šokirala ga je bol u njenim riječima.
„Zašto bi se itko želio oženiti nepromišljenom lady Celijom?” nastavila je
stisnutim glasom, „osim radi njezina miraza ih kako bi učvrstio svoj ugled?”
„Nisam to htio reći”, oštro je rekao.
Ali ona je već bila poprilično bijesna. „Naravno da jeste. Sinoć ste me
poljubili samo da mi nešto dokažete, a danas vam se gadilo poljubiti me opet kako
treba...”
„Čekajte malo”, rekao je i uhvatio je za ramena. „Danas vas nisam poljubio
‘kako treba’ jer sam se bojao da se ne bih mogao zaustaviti ako bih to učinio.”
To ju je očito iznenadilo. „M... molim?”
Bože mili, nije smio to reći, ali nije mogao dopustiti da Celia nastavi misliti
kako je muškarci doživljavaju kao nekakvog gubavca. „Znao sam da ću, budem
li ovako blizu vas i dotaknem vaša usta svojim ustima...”
Ali sada jesi bio ovako blizu. I ona je zurila u njega s tom mješavinom
zbunjenosti i povrijeđena ponosa, i on se nije mogao obuzdati. Ne više.
Poljubio ju je, da joj pokaže ono što očito nije shvaćala. Da joj pokaže da je
želi. Da joj pokaže da je želi imati, iako je znao da je to pogrešno i da njih dvoje
nemaju budućnost.
Otrgnula je usne od njegovih. „Gospodine Pinter...” počela je šaptom.
„Jackson”, zarežao je. „Želim čuti kako izgovarate moje ime.”
Odmaknula se od njega i uputila mu povrijeđeni pogled. „Ne morate
glumiti...”
„Ništa ne glumim, dovraga!”
Uhvatio ju je za rukave, privukao k sebi i ponovno je poljubio, još strastvenije.
Kako nije shvaćala da ju je žudio uzeti? Kako nije znala koliko je izazovna? Njene
su ga usne toliko opijale da je osjećao laganu vrtoglavicu. Zbog njih je postao
nepromišljen i ljubio je s drskošću koja bi uvrijedila svaku drugu ženu njezina
ranga.
Kad se drugi put odmakla od njega, očekivao je pljusku. Ali ona se samo
slabašno pobunila. „Molim vas, gospodine Pinter...”
„Jackson”, naredio joj je tihim, drhtavim glasom, ohrabren rastapajućim
izrazom u njenim očima. „Izgovorite moje krsno ime.”

81
 Njene guste, tamne obrve spustile su se dok joj se obrazima razlijevalo
rumenilo. „Jacksone...”
Dah mu je zastao u grlu od tog intimnog trenutka, u mozgu mu je eksplodirala
vatra. Nije ga odgurnula. Kvragu sve, neće više nastojati biti kavalir. Ovaj put je
divljački uzeo njena usta, posjedujući svaki djelić njihove svilenkaste, tople
unutrašnjosti dok mu je krv ubrzano pulsirala u venama. Imala je okus po vinu i
kolaču od limuna, opor i sladak u isto vrijeme. Htio ju je pojesti. Htio ju je uzeti,
baš ovdje u ovoj sobi.
I zato, kad se počela izvlačiti iz njegova naručja kako bi se odmakla od njega,
Jackson ju je pratio.
Celia se nije prestala odmicati, ali se nije ni okrenula i pobjegla. „Sinoć si
tvrdio da se to neće ponoviti.”
„Znam. Ali ipak jest.” Kao ovisnik o opijumu, žudio je za njenim usnama. A
sad kad je iznenada okusio ono za čime je žudio, morao je uzeti više.
Kad je pisaći stol zaustavio njeno uzmicanje, uhvatio ju je za struk. Okrenula
je glavu u stranu prije nego što ju je uspio ponovno poljubiti, pa je umjesto toga
zagnjurio glavu u pregib njezina vrata i milovao nosom njezin meki vrat za kojim
je toliko žudio.
Zadrhtala je, klizeći dlanovima uz njegova prsa. „Zašto ovo radite?”
„Jer vas želim”, priznao je, proklinjući samog sebe. „Jer sam vas oduvijek
želio.”
Zatim je ponovno prekrio njena usta svojima.

82
 Poglavlje 10

Celiji se vrtjelo u glavi. Želio ju je? Gospodin Pinter ju je želio?

Ne gospodin Pinter. Jackson. Jackson.
Drhtavo je izdahnula dok ju je ljubio od usta prema uhu, teško dišući dok mu
je srce ubrzano lupalo ispod ruku koje je priljubila uz njegova prsa.
Doista ju je želio. Proždirao ju je utiskujući poljupce otvorenim ustima u
njezin vrat kao čovjek koji skapava od gladi. Još je mirisao na salitru i dim -
jednako muževno i zemljano kao i trljanje njegove jednodnevne brade o njenu
kožu. Kad joj je liznuo udubinu ispod vrata, u njoj je buknula želja.
Nikad prije nije iskusila ovakve poljupce i milovanja, nježne i žestoke u isti
mah. Utapala se u svakom od njih.
„Jacksone...” prošaptala je.
„Obožavam čuti svoje ime na vašim usnama”, hrapavo je rekao uz njeno uho.
„Izgovorite ga opet.”
„Jacksone... ovo nije još jedna lekcija... zar ne?” Morala je znati. Morala je
biti sigurna.
„Trebala bi biti”, zarežao je. „Sam Bog zna da prvu niste baš dobro naučili,
inače ne bismo bili ovdje zajedno, sami.”
Šokirano je dahnula kad ju je podigao na stol, gurnuvši na pod nekoliko
knjiga. „Nikad nisam bila dobra u učenju lekcija.”
Okrznuo joj je usne poljupcem. „Možda niste imali pravog učitelja. Ili pravu
lekciju, milostiva.”
„Celia”, uzvratila je, zagnjurivši ruke u njegovu gustu, vranu kosu. Imao je
predivnu kosu, meku na dodir, s lijepim uvojcima koji su se raskošno prelijevali
preko njenih prstiju. „Ako te smijem zvati Jackson, onda ti mene moraš zvati
Celia.”
Njegove sive oči bile su poput taljenog metala kad su ukrstili poglede.
„Celia”, dahnuo je. Zatim je podigao ruke kako bi otkopčao gumbe njezina
redengota i izvukao njezin čipkasti lažni ovratnik te ga bacio u stranu.
Zastao joj je dah. „Št... što to radiš?”

83
 „Nastavljam s tvojom lekcijom.” Rastvorio je njenu haljinu i razotkrio donje
rublje. „Želim te kušati. Hoćeš li mi to dopustiti, milena?”
Milena? Već je samo to pokolebalo njenu odlučnost, jer joj nijedan muškarac
nije nadjenuo tako slatki nadimak od milja. No to što ju je pitao smije li učiniti
ono što je Ned pokušao uzeti na silu još je više rastopilo njezin otpor.
„Voljna sam ponoviti lekciju koliko god bude trebalo da je naučim”, rekla je,
šokirana vlastitom smionošću.
On joj je odgovorio tako da je razvezao gornji dio njezina korzeta i povukao
ga dolje kako bi razotkrio njenu podhaljinu. Duboko je udahnula kad su joj se
zbog hladnoće u sobi ukrutile bradavice ispod platnene tkanine. Vatra koja je
buknula na njegovu licu bila je toliko vruća da je zapalila plamen u dnu njezina
trbuha.
„Koja je ovo lekcija?” protisnula je.
Njegov pogled susretne njezin. „Da i kopile najnižeg roda može pasti u
iskušenje posegnuti iznad svojeg staleža kad je dama ovako lijepa kao ti.”
„Dama? Ne muškaraca?”
„Da si barem muškaraca, milena”, ogorčeno je rekao. „Onda se ne bi vikonti
i grofovi i vojvode nadmetali za tvoju naklonost.”
Zar je bio ljubomoran? Oh, bilo bi tako divno da jest! „A policijski
istražitelji?” bockala ga je.
On joj je uputio mračan pogled koji je očito trebao poslužiti kao odgovor jer
se zatim sagnuo i uvukao u usta njenu tkaninom prekrivenu dojku.
Dragi. Bože. Kakav li je ovo bio užitak? Ne bi smjela to dopustiti. Ali čovjek
kojim je mjesecima bila opčinjena ponašao se prema njoj kao da mu je uistinu
poželjna, i ona nije željela da to prestane.
Čvrsto ga je uhvatila za glavu kako bi ga zadržala ondje, uživajući u njegovom
gladnom sisanju njene dojke preko podhaljine. Koljena su joj se pretvarala u
želatinu, a krv u paru.
Jednu je dojku zadovoljavao zubima i jezikom, dok je njegova ruka pronašla
drugu i trljala bradavicu dok se nije ukrutila. Celiji je toliko skočio puls da se
bojala da će se onesvijestiti. „Jacksone... ohhh, Jacksone... mislila sam da me...
prezireš.”
„Djeluje li ti ovo kao da te prezirem?” prošaptao je na njenoj dojci, a onda ju
je za svaki slučaj nježno pomilovao jezikom.
Protresao ju je puteni drhtaj. „Ne.” A opet, i prije je bila naivna s muškarcima.
Nije ih baš dobro razumjela kad se radilo o ovome. „Ako si me cijelo vrijeme
želio, zašto mi nisi... prije nešto rekao?”
„Kao što, na primjer? ‘Milostiva, ne mogu vas prestati zamišljati golu u svojoj
postelji?’” Kliznuo je jednom rukom prema njenom boku. „Nisam toliko lud da
riskiram biti upucan zbog drskosti.”

84
 Bi li trebala biti ushićena ili razočarana saznanjem da ju je zamišljao u svojoj
postelji? To je bilo više nego što je očekivala, a ipak nije bilo dovoljno.
Zarila je prste u njegova ramena. „Kako znaš da te neću i sada pokušati
upucati?”
Pomazio joj je nosom dojku. „Ostavila si pištolj na stolu za doručak.”
Celijom prostruji neko čudno uzbuđenje. To nije imalo smisla, uzevši u obzir
ono što se dogodilo zadnji put kad je bila nasamo i bespomoćna s ovim čovjekom.
„Možda imam drugi skriven u ovoj sobi.”
Podigao je glavu i nepokolebljivo je pogledao u oči. „Onda te moram toliko
zaokupiti da ga ne stigneš upotrijebiti.”
Odjednom ju je ponovno ljubio, žestokim, gladnim poljupcima... i svaki je
bio još opojniji od prethodnog. Prekrio joj je grudi dlanovima i besramno ih
milovao, odvlačeći joj pozornost od svega osim njegova okusa i njegovih dodira.
Pobjegao joj je sladostrasni jecaj, i Jackson je otrgnuo svoje usne od njenih.
„Ne bi mi smjela dopuštati da te ovako diram.”
„A ipak to činim”, dahnula je uz njegov obraz. „A ni ti ne prestaješ.”
„Samo reci, i prestat ću.” Međutim, umjesto toga joj je zadignuo skute i
ugurao se između njenih nogu. „Ovo je ludost. Oboje smo ludi.”
„Jesmo li?” upitala je, jedva svjesna što govori.
Jer se činilo krajnje ispravno biti u njegovu naručju, kao da je cijelu vječnost
čekala da bude ondje. Njeno srce nikad nije toliko vapilo ni za kim drugim.
„Obično ne iskorištavam sestre svojih klijenata”, protisnuo je dok su se
njegove ruke putovale prema njenim bedrima i čvrsto ih stisnule. „To nije
razborito.”
„I ja sam tvoja klijentica. Izgledam li kao da se žalim?” prošaptala je i povukla
njegovu glavu prema svojoj.
Zastenjao je i ponovno prekrio njena usta svojima. Dugo su se ljubili,
prepletenih dahova, dok su im srca lupala u tandemu. Njegovi palčevi milovali su
unutarnji dio njenih bedara, točno iznad podvezica, i ona se naslonila na njega u
neodoljivom iščekivanju. Htjela je daju dotakne, daju miluje...
„Celia! Gdje si, djevojko?”
Zvuk nije dopirao iz daljine, već ispred sobe. Oboje su se ukipili. To je bila
njena baka!
Panično je odlijepila usta od njegovih. „Moraš otići!” Gurnula mu je ramena.
„Ne smije te pronaći ovdje. Ne smije!” Baka bi mu dala otkaz prije nego što bi
Celia uspjela otkriti što on osjeća prema njoj. Što ona osjeća prema njemu.
Jackson je oklijevao, s požudom u očima, razmaknutih usana. A onda mu se
na licu pojavilo neko čudno razočaranje, nakon čega se odmaknuo od nje, i to
pakleno razdvajanje ponovno je ukrutilo crte njegova lica. „Da, ne smije. Tvoja
baka te ne smije pronaći ovdje, u razbludnom zagrljaju nekoga poput mene.”
85
 „Jacksone...” počela je.
„Idem”, rekao je oštro i uputio se dugim koracima prema prozoru.
Prije nego što je stigla pozvati natrag ili se pobuniti protiv njegovih riječi,
otvorio je prozor i izašao kroz njega u dvorište, pa ga zatvorio za sobom.
„Celia, znam da si tu negdje!” povikala je baka, sada znatno bliže.
Celia je mahnito skočila sa stola i zakopčala svoju opravu. U zadnji čas je
opazila svoj lažni ovratnik na podu i stala na njega baš kad je baka ušepesala u
sobu.
Baka je zastala, i zatim je pretražila sobu svojim očima koje su bile oštre i
pronicljive kao i uvijek. „Zašto mi nisi odgovorila?”
Celia se prisilila namjestiti osmijeh na lice. „Jesam”, slagala je. „Očito me
nisi čula.” Što je, zaboga, baka uopće radila ovdje?
„Oliver mi je rekao da si otišla s gospodinom Pinterom u odaje za služinčad,
ali su mi ondje rekli da nisu vidjeli ni tebe ni njega. I da su sve puške već bile
ispražnjene i spremljene na stalke.”
Celia se dramatično pljesnula dlanom po prsima. „O, hvala nebesima! Krenuli
smo onamo, ali sam se zatim sjetila da imam knjigu koja objašnjava kako se
prazne te nove puške s udarnom kapsulom, pa sam poslala gospodina Pintera
natrag u kuću, a ja sam došla ovamo, računajući da mogu sama isprazniti pušku
ako pronađem taj dio u knjizi kojeg sam se sjetila.”
Njeno objašnjenje je zvučalo suludo, ali to je bila jedina donekle uvjerljiva
izlika koju je uspjela smisliti.
Baka nije djelovala uvjereno. Spustila je pogled. „Imaš li i inače običaj listati
knjige na podu?”
„Naravno da nemam. Prepala si me, to je sve. Slučajno sam ih srušila na pod.”
Prekrižila je ruke na prsima i krenula u napad. „Kako si uopće znala gdje ćeš me
pronaći?”
„Jedna sluškinja mi je predložila da provjerim ovaj dio sjevernog krila - rekla
je da je otkrila kako netko loži ugljen u jednom od kamina.” Baka sumnjičavo
stisne oči. „Ja uvijek na kraju otkrijem sve što se događa u ovoj kući, djevojko.
Nemoj misliti da možeš išta sakriti od mene.”
Celia se jedva suzdržala da ne proguta nervozno slinu i tako se oda. Baka je
bila poput morskog psa kad bi nanjušila krv u vodi. „A što bih ja to skrivala od
tebe?”
„Da ti i gospodin Pinter nešto smjerate.”
„On istražuje moje udvarače - ništa više.”
Baka ponovno prijeđe pogledom preko sobe. „Nadam se da je to istina. On si
ne može priuštiti čak ni sumnjičenje za nedolično ponašanje.”
„Nedolično ponašanje? Ne znam na što misliš.”

86
 Njena baka podigne obrvu. „Ne pravi se glupa preda mnom. Ovo ti nije prvi
put da si bila negdje nasamo s njime. Moraš uzeti u obzir kako to izgleda.”
„Kome?”
„Svima. Gospodin Pinter si ne može priuštiti da ljudi počnu širiti glasine o
tebi i njemu...”
„Ne, naravno da ne”, rekla je ogorčeno. „Jer bi mu ti onda dala otkaz, čak i
nakon svega što je učinio za našu obitelj.”
Bakin pogled postane hladan kao čelik. „Zapravo, ne može si to priuštiti jer
bi vrlo skoro mogao biti imenovan za vrhovnog suca, i već bi i sumnjičenje za
nedolično ponašanje prema klijentovoj sestri moglo naškoditi njegovim izgledima
da bude postavljen na tu dužnost.” Bakin pogled putovao je po Celijinu licu.
„Osim, naravno, ako se ne oženi dotičnom ženom. Bogata žena visokog
ranga mogla bi povećati njegove izglede.”
Celia je morala uložiti veliki napor da djeluje ravnodušno, iako joj je srce
divljalo u grudima. Jackson je bio izgledni kandidat za važnu funkciju? Zašto joj
to nikad nije spomenuo?
Jer je znao što bi mislila o njegovom udvaranju. Jer je znao da bi bila na
oprezu dok je glumio da te silno želi.
Ne, nije mogla vjerovati da su njegovi nježni poljupci i milovanja bili
proračunati. Bili su previše nesmotreni, previše strastveni. Može li se takvo što
uopće glumiti? Jackson je uvijek bio iskren prema njoj - lažno predstavljanje nije
bilo u njegovom stilu.
Zar ne?
Prisilila se podići usne u osmijeh, odlučivši ne dopustiti da je bakine riječi
pogode dok ne otkrije istinu. Baka je bila poznata po svojim podmuklim
strategijama. Ovo je možda samo bila još jedna od takvih.
Ali u koju svrhu?
„Ne znam zašto misliš da bi gospodin Pinter uopće mogao biti uhvaćen u
nedoličnom ponašanju ni manje ni više nego sa mnom. On ne podnosi biti u istoj
prostoriji sa mnom.”
„A opet, danas je porazio tvoje udvarače kako bi mogao osvojiti poljubac od
tebe.”
Celia se resko nasmijala. „Vjerojatno zato da bi izbjegao platiti svoj dio za
pušku koju bi mi dugovali da sam pobijedila. Gospodin Pinter je iznimno oprezan
sa svojim novcem. Zar nisi čula cijelu priču? Dao mi je pusu u čelo. To nije baš
ponašanje muškarca koji želi osvojiti moju naklonost.”
Nastojeći glumiti nehajnost, sagnula se kako bi podigla knjigu s poda. „U
svakom slučaju, čak i ako mi se uistinu pokušava udvarati, ja ne bih nasjela na
njegove smicalice. Imam trojicu savršeno poželjnih udvarača koji su ovaj tjedan
ovdje - zašto bih marila ako neki policijski istražitelj trči za mnom?”

87
 Baka ju je pažljivo promatrala. „Znači, ne osjećaš ništa prema tom čovjeku?”
„Imam jednog vojvodu praktički u džepu”, uspjela je odgovoriti. „Što će mi
gospodin Pinter?”
Koji joj je uzburkao krv i ispunio joj srce toplinom. Uz kojeg se prvi put
ponadala da možda još može pronaći muškarca koji bi je volio. I kojeg bi ona
mogla voljeti.
Voljeti? Jackson nije spominjao ljubav, pa čak ni naklonost. Govorio je samo
o putenoj želji. Brak zapravo uopće nije spominjao.
A opet, ako mu je trebala bogata i utjecajna žena, bio bi blesav da joj to tako
rano otkrije.
Kvragu sve! Baka joj je pomućivala razum, poigravala se njenim srcem. A
zašto? Da bude sigurna kako se Celia neće udati za muškarca nižeg ranga? To nije
baš bilo pošteno, s obzirom na okolnosti.
„Čudi me”, nastavila je, „da te zanima što gospodin Pinter osjeća prema meni.
Mislila sam da samo želiš da se neki muškarac oženi mnome. On bi bio jednako
dobar kao i svaki drugi.”
Baka se lecnula. „Ne ako ga zanima samo tvoj miraz. To se dogodilo tvojoj
majci, i do dana današnjeg žalim što nisam vidjela da se iza neodoljivih osmijeha
i plemićkog naslova tvoga oca skrivala koristoljubiva pobuda.”
Celia proguta knedl koji joj se napravio u grlu. „Pa, budući da gospodin Pinter
nema plemićki naslov i jedva se zna smijati, ne trebaš se brinuti. Ako ima
koristoljubive pobude, dobro ih skriva.”
Krišom je gurnula svoj lažni ovratnik ispod stola kad je zakoračila naprijed.
“A sada, idemo popiti malo čaja, može?”
Nakon još jednog temeljitog osvrtanja po sobi, baka je prihvatila ruku koju
joj je Celia ponudila i dopustila svojoj unuci da je otprati kroz vrata. No dok su
hodale niz hodnik, Celia nije mogla prestati razmišljati o onome što joj je baka
otkrila.
Bogata žena visokog ranga mogla bi povećati njegove izglede.
Ne bi bilo prvi put da se neki muškarac pretvara da mu je privlačna iz sebičnih
razloga. Ali ako se bakine sumnje u vezi s Jacksonovim pobudama pokažu
istinitima, definitivno bi bilo zadnji put. Jer će Celia radije stupiti u brak bez
ljubavi s vojvodom od Lyonsa nego dopustiti da je Jackson Pinter iskoristi.

88
 Poglavlje 11

Te noći Jackson je stajao u kutu prostrane plesne dvorane Hallstead Halla,

ispijajući jednu čašu punča za drugom, žaleći što ne može biti bilo gdje drugdje.
Ali od svih događanja na ovoj kućnoj zabavi, markizov rođendanski bal nije
mogao propustiti. Čak je i lord Basto odlučio večeras ostati, umjesto da se vrati
doma svojoj sestri, premda je rekao da će se poslije vratiti u London.
Jackson je prelazio pogledom preko dvorane, nastojeći ne piljiti u jedinu
osobu koja ga je zanimala. Celia je veselo plesala s onim vražjim Lyonsom,
dopuštajući vojvodi da je posvuda dira dok je Jackson mogao samo stajati i
gledati.
Danas je sve zabrljao. Pokazao je svoje osjećaje, i sada je ispaštao zbog toga.
Celia ga je cijelu večer ili posve ignorirala, ili mu upućivala prikrivene poglede
koje nije znao protumačiti.
On, međutim, nije mogao odlijepiti pogled od nje. Plesala je kao biće iz nekog
drugog svijeta - blistava šumska vila. Jackson je vjerojatno bio začaran kad je
mislio da takvo čarobno stvorenje može biti samo njegovo, no iluzija je bila
snažna, koliko god joj se opirao. Nakon što je okusio Celiju danas poslijepodne,
žudio je položiti pravo na nju pred svima.
Čisto ludilo. Njeno mjesto je bilo među ljudima iz njenog staleža, ne u
Cheapsideu s kopiletom poput njega. Možda, jednog dana, ako postane vrhovni
sudac...
Ali Celia nipošto ne bi dopustila da njena braća i sestra ostanu bez svojeg
nasljedstva. Izabrat će udvarača puno prije toga.
Taj udvarač bi mogao biti ti.
Prigušio je gorki smijeh. Kakva apsurdna maštarija. Dosad ničim nije
pokazala da joj je njihov susret danas poslijepodne značio išta više od
kratkotrajnog užitka. Da je htjela biti uhvaćena s njime i prisiliti ga da se oženi
njome, učinila bi to. To bi svakako riješilo njezin problem pronalaženja muža, jer
bi je Jackson smjesta zaprosio.
Ali ona se uspaničila na pomisao da bi ih njena baka mogla zateći zajedno.
Njihov romantični trenutak nedvojbeno je bio tek jedan od onih slučaja u kojem
dobro odgojena žena plemićke krvi zadovoljava svoju znatiželju o muškarcima.

89
 Ne bi bilo prvi put da se neka dama zabavlja s muškarcem ispod svoga ranga
samo zato što joj pruža užitak. Vidio je puno mladih dama opčinjenih svojim
lakajima, od čega se ništa ne bi izrodilo, puno dobro odgojenih žena koje su
ludovale za učiteljima za koje se nisu namjeravale udati. Nije bilo razloga
vjerovati da je Celia osjećala prema njemu išta više od obične nepromišljene želje.
Pa čak i ako jest imala nekakvu neodređenu predodžbu o potencijalnoj udaji
za Jacksona, čak i kad bi je mogao uvjeriti da ga ne zanima njezin miraz, to ne bi
ništa promijenilo. Ona jednostavno ne bi bila mogla sretna u braku s njime, s
obzirom na razliku u njihovim staležima. Kako bi mogla biti sretna?
Na ulazu u plesnu dvoranu pojavio se batler i najavio glasom koji se jedva
čuo od glazbe: „Gospodin i gospođa Desmond Plumtree i gospodin Edward
Plumtree.”
Jackson je zinuo u čudu. „Koga vraga oni rade ovdje?” promrmljao je kad je
Desmond ušetao u dvoranu sa svojom ženom i svojim sinom.
„Desmond je i dalje moj nećak”, rekao je glas iz njegove neposredne blizine.
Bila je to ni manje ni više nego gospođa Plumtree. To ga je smjesta stavilo na
oprez. Jackson još nije znao zašto se danas poslijepodne pojavila u sjevernom
krilu, nije li znala da je bio ondje s njenom unukom.
„Ispričavam se, gospođo”, rekao je ukočeno i otpio ostatak svoga punča
pripremajući se za okršaj s makijavelistički nastrojenom gospođom Plumtree.
„Nisam htio nikoga uvrijediti.”
„Vjerujte, razumijem vašu zatečenost.” Zagledala se prema svojem nećaku i
pranećaku, koji su razgovarali sa Stonevilleom i djelovali kao da im je neugodno.
„Minerva je predložila da ih pozovemo.”
„Čak i nakon što su joj zaprijetili ubojstvom.”
„Minerva to ne doživljava na takav način. Ona smatra da se radilo o
nesporazumu koji je nastao zbog Desmondove glupave ogorčenosti na našu
obitelj. Ali Jarret surađuje s Desmondom i Nedom kako bi njihova tvornica
postala uspješnija, i on i Minerva su mislili kako bi bila dobra ideja izgladiti
odnose. Priznajem da sam i sama jedva čekala taj trenutak. Na koncu, oni su i
dalje moja obitelj.”
Ples je završio, i vojvoda je odveo Celiju do stolice kraj zida nasuprot
Plumtreejevima. Činilo se da nije opazila njihov ulazak - nedvojbeno je bila
prezauzeta plesanjem da bi čula njihovu najavu. Vojvoda joj je nešto rekao, a onda
se uputio prema prostoriji u kojoj je bio smješten stol s punčem.
Čim je Lyons otišao, Ned se odvojio od svojih roditelja i odšetao do mjesta
gdje je Celia sjedila. Uhvatila je njegov pogled i problijedila kao krpa.
Jackson zaškilji gledajući onamo.
„Nisam siguran da se sva vaša unučad slaže s vašim mišljenjem”, reče
kimnuvši glavom prema Celiji, koja je ukočeno ustala kako bi pozdravila Neda.

90
 Gospođa Plumtree otprati njegov pogled. „Celiji nikad nije bilo drago što
Desmond zapošljava djecu u svojim tvornicama. Iako je Jarred stao tome na kraj,
i dalje joj je njezin rođak odbojan zbog toga.”
„Sada ne reagira na Desmonda.”
Ned je zakoračio prema njoj i ona je brzo napravila korak natrag, a Jackson
se nakostriješio gledajući ih. Krenuo je naprijed, ali je gospođa Plumtree položila
dlan na njegovu ruku. „To nije vaš problem, gospodine Pinter.”
„Čak i ako ona vjeruje tom tipu, gospođo, ja mu ne vjerujem”, prasnuo je.
„Pogledajte držanje tijela vaše unuke, djeluje kao da se sprema za borbu.
Pogledajte joj lice. Ne muči je odbojnost prema njegovu ocu. Izgleda gotovo
uplašeno. Točnije, izgleda kao da se pretvara da nije uplašena. A dosad nikad
nisam vidio takav izraz na njezinu licu.”
„Ako je to istina, vojvoda će srediti situaciju”, glatko odvrati gospođa
Plumtree. „Upravo joj prilazi.”
Jackson je zadržao dah kad je Lyons stao pokraj Celije i ona se vidno opustila.
Rekla je nešto vojvodi, koji ju je uzeo za ruku i odveo je odatle. Tek tada je
Jackson ispustio dah. Ali Ned ju je nastavio promatrati s opipljivom napetošću, i
to ga je brinulo.
A onda je Celia pogledala prema Jacksonu, opazila da stoji pokraj njene bake,
i mješavina emocija na njenom licu izazvala je u njemu novi nalet zabrinutosti.
Što je točno gospođa Plumtree rekla Celiji danas popodne, nakon što je Jackson
izašao iz one sobe? O čemu se god radilo, očito je zbog toga postala oprezna
prema njemu. Bože, pomozi mu, između toga i njene čudne reakcije na Neda, nije
znao što misliti.
„Vidite?” prokomentira gospođa Plumtree. „Vojvoda ima potpunu kontrolu
nad situacijom.”
„Čini se da je tako”, odreže Jackson. To je bilo sve što je uspio izgovoriti.
Nije mogao podnijeti činjenicu da ju je vojvoda zaštitio, a ne on.
„Taktičari odgovor”, reče ona gledajući prema parovima na plesnom podiju.
„Mislim da ćete biti jako dobar vrhovni sudac.” Preplavio ga je šok koji je
pokušao svom silom prikriti. Znači, znala je za to? „Ja sam samo jedan od
nekolicine kandidata, gospođo. Ukazujete mi veliku čast pretpostavljajući da ću
biti izabran.”
„Masters mi je rekao da je to praktički gotova stvar.”
„Onda Masters zna više od mene o tome.”
„I više od moje unuke”, rekla je.
Trbuh mu se zgrčio. Vražja gospođa Plumtree i njezine spletke. „No siguran
sam da ste se vi potrudili informirati je o tome.” Starica je oklijevala, a onda je
objema rukama stisnula dršku svoga štapa. „Mislila sam da bi trebala znati sve
činjenice prije nego što uleti u brak s nekime tko nije prikladan za nju.”

91
 Dovraga i bestraga. Gospođa Plumtree je vjerojatno natuknula i da bi mu
bogata žena pomogla napredovati u karijeri. Mogao je vrlo lako zamisliti kako je
Celia reagirala kad je to čula, pogotovo nakon što se danas bacio na nju sa
suptilnošću bika spremnog za parenje.
U Jacksonu je počeo tinjati bijes. Iako je slutio da ga gospođa Plumtree ne bi
odobrila kao muža za svoju unuku, ipak se pomalo nadao da zbog svega što je
Jackson učinio za njenu obitelj - i zbog njenog skromnog podrijetla - možda ipak
neće reagirati predvidljivo. Trebao je znati da je to nemoguće.
„Nedvojbeno vam je bila zahvalna na toj informaciji.” Uostalom, to je Celiji
dalo savršenu izliku da nastavi sa svojim pohodom prema udaji za moćnog lorda.
„Ona tvrdi da između vas i nje nema ničega.”
„To je istina.” Nikad nije ni bilo ničega. Jackson je bio budala jer je mislio da
bi moglo biti.
„Drago mi je to čuti.” Njezin pogled iskosa bio je pun špekulacije. „Jer ako
budete dobro odigrali svoje karte, smiješi vam se još bolja funkcija od one
vrhovnog suca.”
Jackson se ukipio. „Kako to mislite?”
„Možda to niste znali, ali jedan od mojih prijatelja je i ministar unutarnjih
poslova Robert Peel. Vaš pretpostavljeni.”
„Dobro znam tko je moj pretpostavljeni.”
„Čini se da želi osnovati profesionalne policijske snage”, nastavila je.
„Prilično je siguran da će se to naposljetku ostvariti. A kad se to dogodi, imenovat
će povjerenika koji bi nadgledao kompletnu londonsku policiju.” Uputila mu je
prodoran pogled. „Vi biste mogli biti taj čovjek.”
Jackson se trudio prikriti iznenađenje. Čuo je, naravno, glasine o Peelovim
planovima, ali nije znao da su već toliko uznapredovali. Ni da je gospođa Plumtree
bila upućena u njih.
Zatim mu je sinulo zašto mu je to govorila. „Hoćete reći, mogao bih biti taj
čovjek ako pustim vašu unuku na miru.”
Na usnama joj se pojavio jedva primjetan osmijeh. „Vidim da vas s razlogom
smatram vrlo pronicljivom osobom, gospodine Pinter.”
Morao je upotrijebiti svu snagu volje da obuzda bijes. Jackson nije volio da
mu itko zapovijeda što treba raditi, pogotovo ne žena koja je zbog dugogodišnjeg
druženja s aristokracijom bila uvjerena da ima pravo tiranizirati koga god želi.
„A ako odlučim ignorirati vaše ‘podmićivanje’, gospođo?” prasnuo je.
Ona se ukrutila, a onda je skrenula pogled na Celiju, koja je opet plesala s
vražjim vojvodom. „Mogla bih odlučiti razbaštiniti svoju unuku.”
Zgranuto je blenuo u nju. „Lišili biste je nasljedstva iako je ispunila vaš
ultimatum?”

92
 „Možda. Ako krivo izabere.” Obrazi joj se zarumene. „Nikad nisam rekla da
ću im dati svoj novac ako se ožene i udaju. Samo sam rekla da im ga neću dati
ako to ne učine.”
„A mislio sam da ste čestita žena. Očito ipak nisam vrlo pronicljiv.”
Gospođa Plumtree se žacnula. „Ostatak moje unučadi će dobiti svoj novac.
Samo ne Celia.” Pretraživala mu je lice pogledom. „Ako procijenim da je tako
najbolje.”
Grlo mu se stisnulo od uzaludnog bijesa koji je jedva shvaćao; znao je od
samog početka da neće biti ništa od te bezumne privlačnosti koju je osjećao prema
Celiji.
No kad bi dobila svoje nasljedstvo, možda bi se ipak udala za njega. On je
barem ne bi prisiljavao da se odrekne svojih hobija zajedno sa svojim mjestom u
društvu. Onda joj možda ne bi smetalo što je najuštogljeniji članovi visokog
društva neće prihvatiti. Ali bez novca?
Jackson si je bez problema mogao priuštiti ženidbu, ali ne ženom koja je
navikla živjeti ovako. Osvrnuo se oko sebe prema lakajima u livreji i blistavoj
plesnoj dvorani s kristalnim lusterima punim svijeća od pčelinjeg voska, i
progutao je žuč koja mu se podigla u grlo. Sjetio se kako mu je ležerno ponudila
skupu narukvicu umjesto honorara, vjerojatno zato što je znala da ima još gomilu
takvih.
Kako je mogao i na trenutak pomisliti da bi se mogla odreći svega ovoga radi
njega? Da joj bogatstvo i status nisu ništa značili, onda ne bi upravo tražila muža
među eminentnim lordovima.
Prisilio se susresti upitni pogled gospođe Plumtree. „Kao što sam već rekao,
između mene i vaše unuke nema ničega. Nju ne zanima brak s kopiletom
nepoznata oca.” I svakako ne onog čija skromna primanja nisu ništa za tako
imućnu damu. „Siguran sam da će na vrijeme pronaći udvarača koji je više po
vašem ukusu.”
„Pogrešno ste me razumjeli, gospodine”, rekla je razdražljivo. „J da je samo
pokušavam zaštititi.”
„Tjerajući je u naručje prvog plemića koji joj ponudi brak? Bez obzira na to
voli li ga i voli li on nju? Zar je toliko malo cijenite?” Gospođa Plumtree mu se
namrštila. „Bezobrazni ste, gospodine.”
„Bit ću još bezobrazniji ako to može pomoći lady Celiji da ne učini pogrešku
zbog koje će ispaštati do kraja života.” Pogledao je prema njoj dok je plesala
valcer s Bastom, koji ju je definitivno držao preblizu. „Vikont nije mlad kao što
djeluje, niti su njegove financije u dobrom stanju kao što se čini. A grof ima
dugogodišnju ljubavnicu. Jeste li to znali?”
„Kako vam mogu vjerovati da mi govorite istinu o tim ljudima?”

93
 „Zar doista mislite da možete vjerovati njima? Budućnost lady Celije
neraskidivo je povezana s njezinim mirazom. To komplicira situaciju sa svakim
muškarcem.”
„Čak i s vojvodom? Ne vjerujem da se on mora oženiti radi novca ili bilo čega
drugog.”
Jackson se napne. „To je istina. Ako izuzmemo glasine o ludilu u njegovoj
obitelji, on je iznimno poželjna partija.” I to je iritiralo Jacksona više nego što je
mogao podnijeti. „Ali ona ga ne voli.”
Gospođa Plumtree mu uputi znatiželjan pogled. „Kako to znate?”
Jer je provela poslijepodne u mojem naručju, dopuštajući mi da je ljubim i
milujem, gorljivo odgovarajući na moju želju za njom. Čak je natuknula da možda
osjeća isto. Sve dok me nije izbacila iz sobe u panici kad je shvatila ono što sam
ja oduvijek znao - da obični smrtnici poput nas ne mogu premostiti staleški jaz.
No to nije značilo da je morao gledati prekriženih ruku kako pati u braku s
pogrešnim čovjekom. „Jer mi je lady Celia to rekla.”
Prokleo je samog sebe već dok je izgovarao te riječi. Iznevjerio ju je - obećao
je da će zadržati njihov razgovor za sebe - ali je odbijao dopustiti da se uda za
muškarca kojeg očito nije voljela. To bi bilo jednako loše kao da se uda za
muškarca poput njega i izgubi nasljedstvo.
„Ona nastoji žurno pronaći muža samo zato što je vi prisiljavate na to”,
nastavio je. „Kad biste joj samo pružili priliku...”
„Imala je već puno prilika.”
„Dajte joj još jednu.” Sjetivši se Celijine nesigurnosti zato što je mislila da je
muškobanjasta, dodao je: „Ovaj mali eksperiment zasigurno će popraviti njeno
samopouzdanje pred muškarcima. Dajte joj još malo vremena i siguran sam da će
pronaći gospodina kojeg može voljeti i koji će voljeti nju.”
„Gospodina poput vas?” upitala je gospođa Plumtree.
Cinično se nasmijao. „Vaša unuka nije toliko naivna da se zaljubi u muškarca
mojeg ranga. Dakle, uludo trošite svoje podmićivanje i prijetnje na mene,
gospođo.”
„A vi? Što vi osjećate prema njoj?”
Sad mu je već stvarno bilo dosta ovoga. „Pretpostavljam da ćete ionako
vjerovati ono što vi želite, kakav god bio moj odgovor.” Nije bio blesav da joj
otkrije što osjeća prema Celiji, pogotovo kad ni sam nije bio siguran. „A sada vas
molim da me ispričate, vidim jednog slugu s kojim moram porazgovarati o istrazi
o ubojstvima vaše kćeri i zeta.”
„Zar ste nešto čuli?” upitala ga je glasom koji je odjednom zvučao napuklo
od boli.
„Samo pratim neke nove tragove.”

94
 „Hoćete li zbog toga morati napustiti ovu kućnu zabavu?” Premda mu njezin
glas nije otkrio ništa osim znatiželje, zacijelo je jedva čekala da joj se makne s
puta. Mrzio je što će joj morati ispuniti tu želju, ali...
Pogledao je prema Celiji, koja je stajala u društvu vojvode i svoje braće,
govoreći nešto na što se Lyons grohotom nasmijao, i bol u Jacksonovim prsima
postala je gotovo nepodnošljiva.
„Da”, čuo je sebe kako govori. „Ako John ima informaciju koju čekam, volio
bih otići sutra ujutro. Vratio bih se do navečer.” Gospođa Plumtree je pogledala u
njega pa u Celiju, i licem joj je preletio zamišljeni izraz. „Pobrinut ću se da Oliver
bude obaviješten o razlogu vaše odsutnosti.”
„Hvala.” Kratko joj se naklonio i krenuo prema Johnu.
Učinio je sve što je mogao da odgovori Celiju od udaje za pogrešnog čovjeka.
Možda će njegove riječi uroditi plodom ako on ne bude ovdje da je izaziva. Ili će
se možda gospođa Plumtree urazumiti.
U svakom slučaju, nije više mogao gledati kako se stvari odvijaju. Bolje da
se makne nekamo gdje može razmišljati. Gdje može disati. Gdje neće raditi
budalu od sebe zbog žene koju nema pravo željeti.
Prije nego što ona napravi budalu od njega.

Hetty je promatrala gospodina Pintera dok se udaljavao, pitajući se je li

možda pretjerala. Način na koji je gledao u Celiju...
„Evo te”, rekao je glas nedaleko od nje.
Okrenula se i ugledala generala Isaaca Waverlyja kako joj se približava.
Osjetila je lagano treperenje u grudima od pogleda na njega, tako naočitog u
večernjem odijelu, i sjetno se nasmiješila. Tko bi rekao da će nakon toliko godina
u njezin život ući muškarac zbog kojeg će joj srce brže zakucati, a krv uzavreti?
Mislila je da je prestara za to.
Očito je bila u zabludi.
Prilazeći joj, Isaac joj uputi široki, samosvjesni osmijeh. „Zadužili su me da
ti kažem da će uskoro iznijeti tortu.” Ponudio joj je ruku. „Maria želi da cijela
obitelj bude na okupu za taj trenutak.”
Prebacivši štap u drugu ruku, prihvatila je njegovu ruku uz osmijeh. „Povedite
me, ljubazni gospodine.”
Dok su hodali uz rub dvorane, Isaac je kimnuo prema gospodinu Pinteru, koji
je bio udubljen u razgovor s Johnom. „Što se ondje događa?”

95
 „Nisam sigurna”, rekla je, „ali mislim da će gospodin Pinter sutra nakratko
otići nekamo. Rekao mi je da to ima veze s novim tragom u istrazi koju vodi o
ubojstvima Lewisa i Pru, ali mi nije rekao o čemu se točno radi.”
Okrenula je glavu začuvši nešto u blizini. Ali pokraj njih nije bilo nikoga,
nitko nije stajao na vratima koja su vodila u sobu za kartanje pokraj koje su
prolazili. Zašto se onda osjećala kao da ih netko promatra?
Otresla je tu pomisao. Svi ti razgovori o ubojstvima činili su je napetom.
„Pinter sutra neće biti ovdje?” prokomentirao je Isaac. „Šteta.”
„Zašto?”
„Zar nisi opazila kako katkada promatra Celiju? Mislim da mu se sviđa.”
„I ja sam to mislila. Do maloprije.”
„Do maloprije?”
„Nije baš reagirao kako sam očekivala kad sam...” O, joj, možda ne bi smjela
to spominjati. Isaacu se to možda neće svidjeti.
„Hetty?” upita Isaac. „Kakvu si nepodopštinu sada smislila? Nisi ga valjda
pokušala otjerati od nje?”
Nakostriješila se na njegov neodobravajući ton. „Pa što ako jesam? Taj čovjek
je nezakoniti sin neke bludnice i tko zna koga.”
Isaac je stisnuo vilicu. „Nisam znao da si takav snob.”
„I nisam”, pobunila se. „Ali s obzirom na okolnosti, želim biti sigurna da ga
Celia ne zanima samo zbog njezina miraza. Gledala sam kako se moja kći udaje
za muškarca za kojeg je mislila da je voli, da bi zatim otkrila kako je on samo bio
bolji lovac na miraze od većine drugih. Ne želim ponoviti tu pogrešku.”
Isaac je uzdahnuo. „U redu. Recimo da razumijem tvoj oprez. Ali Pinter?
Nikad nisam vidio manje izglednog lovca na miraze. On o ljudima visokog ranga
govori isključivo s prezirom.”
„I to te ne zabrinjava? Celia je, naime, jedna od tih ljudi.”
„To mi samo govori da nije baš zainteresiran za ženidbu radi položaja ili
novca.”
Stisnula mu je ruku. „Pretpostavljam da nije. I moram priznati, kad sam
natuknula da bih mogla razbaštiniti Celiju ako se uda za nekoga tko je previše
ispod nje...”
„Hetty!”
„Naravno da ne bih to učinila. Ali on to ne zna. To je dobar način za otkrivanje
što uistinu osjeća prema njoj.”
„Igraš se vatrom”, procijedio je kroz stisnute zube. „I što je on rekao na to?”
„Rekao je da se Celia nikad ne bi udala za nekoga tko je toliko ispod nje, a
onda me pokušao nagovoriti da povučem svoj ultimatum kako bi se mogla udati
za čovjeka kojeg voli. I to nakon što sam mu jasno dala do znanja da to ne može

96
biti on. Vrlo mi je rječito iznio što sve Celia zaslužuje. Taj bezobraznik me
optužio da ne znam koliko moja unuka vrijedi.”
„Dobar čovjek, naš Pinter”, promrmlja Isaac.
„Kako, molim?” ljutito reče Hetty.
„Zaljubljeni muškarac će se boriti da žena do koje mu je stalo dobije ono što
zaslužuje, čak i ako je ne može imati.” Isaac je pogleda poprijeko. „Čak i ako mu
je jedna spletkarica rekla da će joj zauvijek upropastiti budućnost ako se oženi
njome.”
Niz Hettynu kralježnicu prostruje ledeni trnci. Ona nije baš tako gledala na
svoju taktiku.
„Budi oprezna, draga moja”, tiho je rekao Isaac. „Dosad si se toliko uspješno
miješala u živote svoje unučadi da si zaboravila kako je srce izvan tvoje
nadležnosti.”
Je li imao pravo?
Ne. Ignorirao je nešto vrlo bitno. „Recimo da je doista zaljubljen. A ona?
Celia nije nikad rekla ništa dobro o njemu.”
„Ali se zacrveni kad god Pinter uđe u sobu. I prilično često zuri u njega. Ili
nisi ni to opazila?”
„Zapravo, jesam.” Podigla je pogled prema njemu i rekla nešto mekšim
tonom: „Ali ne želim da Celia bude povrijeđena, Isaac. Moram biti sigurna da je
želi radi nje, ne radi njezina miraza. Njezina braća i sestra mogli su ostati bez
svojeg nasljedstva ako se ostali ne vjenčaju, tako da sam uvijek znala da ih njihovi
partneri vole, ali ona...” Odmahnula je glavom. „Morala sam nekako ukloniti
njezin miraz iz igre.”
„I dalje tvrdim da je to velik rizik.” Pogledao je iza nje, gdje je Celia
razgovarala s vojvodom. „Zar doista misliš da bi bila sretnija s Lyonsom?”
Ali ona ga ne voli... Kad biste joj samo pružili priliku...
„Ne znam”, reče Hetty kroz uzdah. „Ne znam više ništa.”
„Onda se ne bi trebala miješati. Jer postoji još jedan ishod koji nisi uzela u
obzir. Pokušaš li manipulirati drugima da učine ono što želiš, Celia će možda u
potpunosti odustati od udaje. I onda ćeš se naći u nezgodnoj situaciji jer ćeš morati
odlučiti hoćeš li ih sve razbaštiniti, ili ćeš povući svoj ultimatum. Ja osobno
mislim da si odavno trebala odustati od te besmislice, ali i predobro znam koliko
znaš biti tvrdoglava kad u nešto zagrizeš.”
„A, da?” rekla je nestašno. „Zar sam se s tobom tvrdoglavila?” Spustio je
pogled na nju. „Još se nisi pristala udati za mene.” Srce joj je poskočilo u grudima.
Ovo nije bilo prvi put da je spominjao brak, no Hetty ga nije željela ozbiljno
shvatiti.
Sve do sada. Bilo je jasno da se više neće dati obeshrabriti. Djelovao je vrlo
ozbiljno. „Isaac...”

97
 „Zar se bojiš da sam ja lovac na miraze?”
„Ne budi smiješan.”
„Jer već sam ti rekao da ću potpisati bilo kakav bračni sporazum koji tvoj
odvjetnik sastavi. Ne želim ni tvoju pivovaru ni tvoje golemo bogatstvo. Znam da
će to sve naslijediti tvoja unučad. Ja samo želim tebe.”
Uzdahnula je zbog njegovih nježnih riječi kao naivna djevojčica. „Svjesna
sam toga. Ali zašto ne bismo jednostavno nastavili kao dosad?”
Isaac spusti glas. „Jer želim da budeš moja u svakom smislu.”
Osjetila je slatki drhtaj uzduž kralježnice. „Radi toga se ne moramo vjenčati.”
„Znači, ti sa mnom želiš samo avanturu?”
„Ne! Ali...”
„Ja želim više od toga. Želim zaspati s tobom u svojem naručju i buditi se s
tobom u svojoj postelji. Tražim pravo biti s tobom gdje god želim, danju i noću.”
Glas mu se produbio. „Volim te, Hetty. A kad muškarac voli ženu, on želi provesti
svoj život s njom.”
„Ali u našim godinama, ljudi će reći...”
„Naše su godine upravo argument za brak. Možda nam nije ostalo puno
vremena. Zašto ga ne bismo proveli živeći punim plućima, zajedno, dok smo još
dobrog zdravlja. Koga je briga što ljudi govore? Život je prekratak da bismo
dopuštali drugim ljudima utjecati na naše odluke.”
Oslonila se svom težinom na njegovu ruku kad su stigli do stuba koje su
vodile prema podiju u prednjem dijelu plesne dvorane. Isaac je imao pravo. Nije
se htjela udati za njega jer je bila sigurna da će je ljudi smatrati starom luđakinjom.
A opet, Hetty se nikad nije ponašala kao svi ostali. Zašto bi ovo bilo drukčije?
„Razmislit ću o tome”, prošaptala je dok su hodali prema središtu podija, gdje se
okupljala njena obitelj.
„Očito ću se morati time zadovoljiti. Zasad.” Uputio joj je zažareni pogled.
„Ali kasnije večeras, kad uspijemo biti nasamo, pokušat ću te nagovoriti malo
učinkovitijim metodama. Jer ne kanim odustati od ovoga. Ja mogu biti jednako
tvrdoglav kao ti, draga moja.”
Suspregnula je osmijeh. Hvala Bogu na tome.

98
 Poglavlje 12

Blizu ponoći, Celia je izašla iz sobe za odmor, i naglo zastala. Imala je vrlo
čudan osjećaj da je netko promatra. Ali nakon što se kratko osvrnula oko sebe,
zaključila je da nema nikoga. Kako neobično. Vjerojatno je prošao neki sluga i
pogledao u njenom smjeru.
Premda je bilo rano, bal je završavao i posluga je već jurcala uokolo,
pospremajući sve dok su glazbenici pakirali svoja glazbala. Maria i Annabel su se
u jedanaest povukle na počinak. Virginia i baka su izgleda upravo krenule na
spavanje, dok su se Gabe i general pridružili ostalim muškarcima koji su se očito
uputili prema sobi za kartanje, uključujući i njezine udvarače.
Plumtreejevi su bili tu negdje, ali Jarret je rekao da su planirali odsjesti u
pansionu u Ealingu. Hvala nebesima. Barem se nije morala brinuti da će noćas
naletjeti na Neda u hodniku.
Nije ga vidjela godinama, do ovog ljeta kad je bio uhvaćen dok je pokušavao
nauditi Gilesu i Minervi. Čak ni tada nije bila nasamo s njime, i zato ju je prilično
preplašio kad joj je prišao na balu.
Srećom, jedva ju je stigao zamoliti za ples. Odbila ga je. Zatim je stigao
vojvoda i Celia je rekla svojem udvaraču da mora razgovarati s Marijom o torti.
Tako se izvukla iz Nedova društva. Ostatak večeri ga je također uspješno
izbjegavala.
Njega i Jacksona.
Uzdahnula je. Nije pokušavala izbjeći Jacksona, ali je on očito izbjegavao nju,
proklet bio. Štoviše, napustio je bal nakon razgovora s Johnom, koji je uslijedio
nakon onog zabrinjavajućeg razgovora s njenom bakom.
„Djeluješ prilično zabrinuto”, rekao je glas pokraj nje.
Pogledala je onamo i ugledala svoju sestru. Preplavilo ju je olakšanje. Prošlo
je puno vremena otkako se zadnji put dobro napričala s Minervom, a sada joj je
definitivno trebalo takvo što. „Hoćeš prespavati ovdje?”
Minerva se nasmijala pogledavši prema svojem mužu, koji je upravo s
Jarretom hodao prema sobi za kartanje. „Tako se čini. Zašto?”
U trenutku donijevši odluku da to učini, Celia uhvati sestru za ruku.. „Zato
što trebam sestrinski savjet.”
99
 Minerva se široko nasmiješila. „To ti mogu dati. Doći ću u tvoju sobu za pola
sata. Samo da svučem ovu opravu i odjenem nešto udobnije.”
Malo poslije, ugodno ušuškane u Celijinoj sobi dok je u kaminu buktala vatra,
uz toplu čokoladu i dovoljno deka kojima se mogu omotati, sjedile su na Celijinu
krevetu pod svjetlom svijeća.
„Dakle, najdraža, reci mi”, reče Minerva podižući šalicu čokolade prema
svojim usnama. „U vezi s čime trebaš savjet?”
Celia je uzdahnula. „Mojim udvaračima.”
„Aha.” Minerva je srknula malo čokolade. „Večeras si djelovala opkoljeno
muškarcima. Vojvoda je triput plesao s tobom. To je praktički prosidba.”
Celia se zagledala u svoju šalicu. Bi li trebala reći Minervi? Možda bi. Njena
sestra je imala sposobnost razlučivanja bitnog od nebitnog i pogađala je ravno u
srž problema. „Zapravo, već me zaprosio.”
Minerva je djelovala iznenađeno. „Pa to je divno!” Pomnije je promotrila
Celiju. „Je li?”
„Nisam sigurna.”
Pogled njene sestre postao je prodorniji. „Voliš li ga?”
„Voljela bih da me ljudi prestanu to pitati”, Celia je promrmljala sebi u bradu.
„Koji ljudi?”
„Baka.” Progutala je slinu. „Gospodin Pinter.”
„Gospodin Pinter?” ponovi Minerva s očitim zanimanjem.
„Nije ono što misliš”, pobuni se Celia. „Angažirala sam ga da otkrije istinu o
mojim udvaračima, pa ga je zato zanimalo jesam li zaljubljena u ikoga od njih.”
Minerva podigne obrvu. „A zašto bi ga bilo briga za to?”
„To sam i ja rekla. I otad me stalno izaziva pred njima i govori mi grozne
stvari o njima kako bi ih ocrnio u mojim očima.”
„Čak i Lyonsa?” reče Minerva.
„Pa, ne. Hoću reći, sigurno si čula za ludilo u vojvodinoj obitelji, ali osim
toga, Jackson nije uspio pronaći ništa...”
„Jackson?”
Celia se zacrvenjela. „Gospodin Pinter.” Kad je Minerva nastavila zuriti,
mrzovoljno je dodala: „U zadnje vrijeme smo stalno zajedno zbog njegove istrage.
To je sve.”
„Aha.” Minerva je otpila još malo čokolade. „Vrati se na onaj dio gdje te
vojvoda zaprosio.”
„To ne bi bio brak iz ljubavi. Njegova milost misli da bismo se, budući da
meni treba muž, a on ima problema s pronalaženjem žene zbog ludila u svojoj
obitelji, jednostavno mogli... vjenčati radi obostrane koristi.”
„Shvaćam. I ti se slažeš s time?”

100
 Celia je prazno zurila u uzorak na baldahinu, izblijedjele plave i žute cvjetove
na svijetlozelenoj podlozi. „Ne znam. Mislim, relativno mi je drag, valjda.
Njegovu obitelj poznajemo oduvijek. Ne čini se kao da mari za skandal u našoj, i
odličan je strijelac...”
„To bi svakako bilo na vrhu mojeg popisa pri traženju muža”, prekine je
Minerva sa sjajem u očima. „Mora biti u stanju pogoditi točno u sredinu mete sa
četrdeset metara.”
„Četrdeset! Zar si poludjela? Trebalo bi biti najmanje osamdeset.”
Njena sestra je prasnula u smijeh. „Ispričavam se što ne znam koliko dobar
strijelac mora biti tvoj potencijalni bračni partner.” Pogled joj je postao lukav.
„Čujem da je Jackson jako dobar strijelac. Gabe je rekao da je danas sve pobijedio,
čak i tebe.”
„Ne podsjećaj me”, progunđa Celia.
„Gabe je rekao i da je za nagradu osvojio poljubac od tebe.”
„Da, dao mi je pusu u čelo”, reče Celia. Još je bila uzrujana zbog toga. „Kao
da sam neka... neka mala djevojčica.”
„Možda je samo htio biti pristojan.”
Celia je uzdahnula. „Vjerojatno.”
Danas vas nisam poljubio ‘kako treba’ jer sam se bojao da se ne bih mogao
zaustaviti ako bih to učinio...
„Međutim...” Celia se ugrizla za donju usnu, pitajući se koliko bi smjela
otkriti svojoj sestri. Ali morala je s nekime porazgovarati o tome, a znala je da
Minervi može vjerovati. Njena sestra nikad nije izdala ničije povjerenje. „To nije
bilo prvi put da me Jackson poljubio. Ni zadnji.”
Minerva se umalo zagrcnula čokoladom. „Dragi Bože, Celia, nemoj govoriti
takve stvari dok pijem nešto vruće!” Oprezno je odložila šalicu na noćni stolić.
„Poljubio te?” Uhvatila je Celiju za slobodnu ruku. „Više odjedanput?”
Celia je kimnula.
Njena sestra je podigla pogled prema stropu. „A ti se pitaš trebaš li ući u brak
iz koristi s Lyonsom.” Zatim ju je zabrinuto pogledala. „Ti si željela da te taj
čovjek poljubi, zar ne?”
„Naravno da sam željela...” Zastala je. „Nije me prisilio, ako me to pitaš. Ali
mi Jackson... hoću reći, gospodin Pinter... nije ponudio ništa značajno.”
„Nije spominjao brak?”
„Ne.”
Zabrinutost prijeđe preko Minervina lica. „A ljubav? Je li o tome govorio?”
„Ni o tome.” Odložila je svoju šalicu na stol i povukla deku sve do brade.
„Samo me ljubio. Puno.”

101
 Minerva je ustala iz kreveta i počela koračati ispred kamina. „Tako to katkada
počne s muškarcima. Prvo osjećaju putenu želju prema ženi. Ljubav dođe
poslije.”
Osim ako izmisle da žele neku ženu iz nekog drugog razloga, kao što je to
Ned učinio. „Katkada je putena želja jedino što osjećaju prema ženi”, istaknula je
Celia. „Katkada ljubav nikad ne dođe na red. Kao tata s njegovim ženskama.”
„Gospodin Pinter mi ne djeluje kao takav tip muškarca.”
„Pa, meni je djelovao kao da u njemu nema ni trunke strasti dok me nije počeo
ljubiti.”
Minerva joj je uputila vragolasti pogled. „Kako se ljubi?” Obrazi su joj se
zažarili. „Vrlo... poticajno.” Puno bolje od Neda, u svakom slučaju.
„To je prilično bitno za muža”, ozbiljno je rekla Minerva. „A vojvoda? Je li
te on poljubio?”
„Jednom. To nije bilo... toliko poticajno.” Nagnula se naprijed. „Ali on mi je
ponudio brak, a Jackson ga nije ni spomenuo.”
„Ne bi se trebala pomiriti s brakom iz koristi. Pogotovo ako ti je draži
Jackson.”
Ja ne vjerujem u brak iz koristi. S obzirom na vašu obiteljsku prošlost,
očekivao bih da ni vi ne vjerujete.
Celia je gužvala rukama deku. Jackson je to lako mogao reći - on nije imao
baku spletkaricu koja mu je disala za vratom. A ni Minerva nije imala tih
problema.
„Baka neće popustiti”, reče Celia. „Nadala sam se da će možda, ako... Oh,
nije bitno. To vjerojatno ionako ne bi upalilo.”
„Što ne bi upalilo?”
Celia joj je objasnila da je planirala dobiti vrlo impresivnu bračnu ponudu
kako bi mogla nabiti to baki na nos. Zatim je rekla Minervi da bi imala grižnju
savjesti kad bi izložila Lyonsa javnom poniženju.
„Jasna mi je tvoja dilema”, reče Minerva. „Zašto ne kažeš baki da te vojvoda
zaprosio, ali da ga ne voliš? Možda bi onda popustila.”
„Ili bi možda pozvala vojvodu da joj pomogne, dočekala ga kao budućeg
muža svoje unuke i počela planirati vjenčanje. Sjećaš se kako je objavila
Oliverovo vjenčanje na onoj zabavi prije nego što je stigao to zaustaviti? Učini li
takvo što i meni, osramotit ću sebe i vojvodu ako razvrgnem naše zaruke. Ne
želim toliko riskirati. On je drag čovjek, kako god se ljubio.”
Minerva je uzdahnula. „Imaš pravo. Baka je tako nepredvidljiva. I vjerojatno
bi bila presretna kad bi se ti udala za vojvodu.”
„Znam.”
„Možda bi trebala uhvatiti bika za rogove. Zamoliti Jacksona da se oženi
tobom.”
102
 Celia se namrštila na svoju sestru. „A što ako pristane iz pogrešnog razloga?”
„Kako to misliš?”
„Baka kaže da će vjerojatno biti postavljen na neku važnu funkciju. Što ako
samo želi bogatu ženu jer bi mu to pomoglo postati vrhovni sudac? Što ako me
samo radi toga ljubio?” I žalio se na njene udvarače. I pokušavao ih ocrniti pred
njom.
Minerva je podigla obrvu. „Ako je to slučaj, ne misliš li da bi te zaprosio čim
si spomenula druge udvarače?”
„Da osjeća nešto dublje prema meni”, uzvrati Celia, „ne misliš li da bi me
zaprosio i prije toga? Ali nije.”
Kao, na primjer, danas poslijepodne - da se želio oženiti njome, mogao je
jednostavno ostati i čekati da ih baka uhvati zajedno. Sigurno je znao da bi ih baka
prisilila da se vjenčaju, ali on je otišao čim ga je Celia zamolila da ode.
A opet, možda se bojao da će mu baka jednostavno dati otkaz. Za čovjeka
Jacksonovih ambicija, to bi bilo dovoljno da ga natjera na bijeg.
„O, k vrapcu, to je sve tako zbunjujuće!” žalila se. „Kako žena uopće može
otkriti što muškarac uistinu želi?”
„Saznaš li odgovor na to pitanje, molim te, budi tako dobra pa reci i nama
ostalima”, reče Minerva u šali. „Mada, koliko ja znam, muškarci su jednostavna
bića, uza sve njihovo prenemaganje. Žele hranu, piće i žensku s kojom mogu
spavati, ne nužno tim redom.”
„A ljubav?” upita Celia.
Minerva se nasmiješi. „I to. Barem neki muškarci. Jednostavno moraš
provesti više vremena s gospodinom Pinterom i otkriti je li to ono što želi od tebe.”
„A kako da provodim više vremena s njime kad me izbjegava otkad smo se
zadnji put ljubili?”
„Možda ga brine razlika u vašim staležima.”
„To ga nije spriječilo da me ljubi.” Namrštila se. „Osim toga, čula si što je
rekao o našoj klasi. On možda čak misli da je iznad nas, ne ispod. Večeras me nije
ni zamolio za ples! Mogao je. Nitko ne bi imao ništa protiv toga. Umjesto toga je
proveo cijeli bal stojeći sa strane, optužujućeg pogleda, i razgovarajući sa
slugama.”
„Možda zato što si ti provela cijeli bal u društvu svojih udvarača.”
Celia je ogorčeno izdahnula. „Što sam drugo trebala raditi? Ne smijem
zamoliti muškarca za ples. I barem znam što moji udvarači žele. Lord Devonmont
me želi zavesti, vikont želi mir pod stare dane, a vojvoda se želi oženiti mnome.
Nemam pojma što Jackson želi, osim izluđivati me.”
I natjerati je da ga želi. Provela je pola večeri prisjećajući se njegovih slatkih
poljubaca toga poslijepodneva i njegovih strastvenih riječi kad joj je otkrio da je
želi.

103
 Je li išta od toga bila gluma? Bilo je teško znati. A opet, čak ga je i večeras
uhvatila kako gleda u nju s takvom požudom...
Osjetila je nalet vrućine i suspregnula psovku.
„Ostalo je još nekoliko dana do kraja kućne zabave”, istaknula je Minerva.
„Zašto ne pričekaš dok ne vidiš kako se odvija situacija? Reci vojvodi da ti treba
vremena za razmatranje njegove ponude i iskoristi to vrijeme da otkriješ što se
događa s gospodinom Pinterom.”
„Drugim riječima, ‘neka njegovo ponašanje upravlja tvojim osjećajima’.”
Minerva se namrštila. „Zar si čitala Jane Austen?”
Ups. Zaboravila je da je to pročitala u Emmi.
„Nemoj me pogrešno shvatiti - ona je dobar izbor”, kiselo je rekla Minerva.
„I to vjerojatno jest dobar savjet. Premda bih ti također savjetovala da odlučiš što
ti želiš od njega. Brak?”
„Ne znam. U tome i jest problem.”
No sat vremena poslije, nakon što je Minerva otišla i Celia je ležala sama u
svojoj postelji, shvatila je da zna jedno što želi od njega. Više vremena nasamo s
njime. Više prilika da otkrije što točno osjeća, i jesu li ti osjećaji stvarni ili samo
plod trenutačnog ludila.
Tek joj je sada postalo jasno koliko je štitila samu sebe od bilo kakvih osjećaja
prema nekom muškarcu. Ali kad god je bila s Jacksonom, nije se htjela zaštititi.
Uz njega je željela osjećati.
Zaspala je sanjajući o Jacksonovim ustima na njenima, o njegovim rukama na
njenom tijelu. I probudila se samo nekoliko sati poslije, dirajući samu sebe.
Čak i kad se posve razbudila, nastavila je sa svojim sramotnim ponašanjem.
Položila je dlan na svoju dojku, sjećajući se kako ju je Jackson sisao i milovao.
Njeni prsti kao da su se pomicali sami od sebe, trljajući bradavicu preko
spavaćice. Krv joj je uzavrela u žilama... ali svejedno nije bilo tako dobro kao kad
je on to radio.
Od same pomisli na onaj trenutak kad se ugurao između njenih nogu i klizio
palčevima uz njena gola bedra...
O, Bože, kakav bi bio osjećaj kad bi je dirao ondje, između nogu? Ned je bio
pokušao učiniti upravo to kad ga je udarila ciglom. Tada je bila zgrožena što se
uopće usudio pokušati.
Ali sada, nakon što ju je Jackson zamalo milovao ondje, nije joj se to činilo
toliko grozno. Štoviše...
Zažarenih obraza, pritisnula je dlanom dio svoga tijela koji kao da je bolno
žudio za njegovim dodirom. Nastojeći ne razmišljati koliko je grešno njezino
ponašanje, protrljala se ondje. Nebesa, to je bio tako divan osjećaj! Zatvorila je
oči i zamislila da je to Jacksonova ruka trlja, i činije sve vlažnijom i željnom...

104
 Škripanje u zidu bilo je jedino upozorenje koje je dobila prije nego što su se
vrata za služinčad otvorila i u sobu je tiho ušla njena sobarica Gillie.
Ukipila se, zahvalna što je bila prekrivena poplunima. Dok je Gillie palila
vatru u kaminu, Celia je nepomično ležala pretvarajući se da spava, krajnje
posramljena. Evo što joj je taj prokleti čovjek učinio! Dirala se kao neka bludnica.
Nakon što je Gillie otišla, Celia je pokušala ponovno zaspati, ali nije mogla.
Njezin um i njeno tijelo bili su previše uznemireni. Kad joj ni nakon sat vremena
san nije došao na oči, iskočila je iz kreveta i počela nervozno koračati. Ovo je bila
ludost. Nije mogla vjerovati da je dopustila nekom muškarcu da joj ovo učini!
Morala je izaći iz kuće. Bude li nastavila ovdje zdvajati zbog Jacksona, samo će
poludjeti.
Pozvonila je Gillie. Zora se tek pomaljala - svi ostali gosti su zacijelo spavali.
Tako da je mogla otići raditi ono što joj je uvijek pomagalo da se smiri.
Pucati u metu.

105
 Poglavlje 13

Nedugo nakon svitanja, oko pola osam, Jackson se uputio na konju u High
Wycombe kako bi razgovarao s gospođom Duffett, dok su mu u ušima još
odzvanjale riječi gospođe Plumtree. Da barem nije morao toliko dugo jahati. Nije
bio raspoložen za druženje nasamo sa svojim mislima.
Kako bi uštedio vrijeme, presjekao je preko posjeda umjesto da jaše kolnim
prilazom prema glavnoj cesti. Hvala Bogu, još je bilo prerano za snijeg - već je
bilo dovoljno loše to što je vjetar danas bio oštriji nego inače.
Nije dospio daleko kad je začuo pucanj iz puške negdje u neposrednoj blizini.
Na odlasku je vidio lovočuvara Halstead Halla kako doručkuje u kuhinji, tako da
to nije mogao biti on. Gosti kućne zabave sinoć su dugo ostali budni plešući i
kartajući se, pa je sumnjao da bi otišli u lov ovako rano. Osim toga, nije čuo pse.
To je ostavljalo samo jednu mogućnost - lovokradice.
Mogao bi jednostavno to reći lovočuvaru kad se vrati... ali pomisao da netko
nasumce puca u bilo što na ovom posjedu ispunila ga je nemirom. Nakon drugog
pucnja je donio odluku. Potjeravši konja u galop, pojurio je u smjeru zvuka.
No kad je stigao na vrh brežuljka, prizor koji je ugledao ispred sebe natjerao
ga je da zastane. U podnožju brežuljka stajala je Celia u jahaćem kostimu, puške
uperene u njega. Zastao je točno kad ga je spazila.
Nakon što je ispraznila pušku opalivši u suprotnom smjeru, odložila ju je na
tlo tako da je cijev bila okrenuta od njih, zadigla skute i počela se penjati uzbrdo
s vatrom u očima. „Zar baš želiš poginuti?” povikala je.
Tek tada je opazio da je meta bila postavljena u brijegu ispod njega. Znači,
ovdje je vježbala gađanje. Trebao je znati da je imala tajno mjesto za to.
„Ispričavam se što te ometam”, sarkastično je rekao dok mu je prilazila. „Kad
sam čuo hice, mislio sam da su to lovokradice.”
„I namjeravao si se sam suočiti s njima?” Stavila je ruke na bokove. „Što da
ih je bilo puno i da su bili naoružani i spremni pucati?”
Zakolutao je očima od same pomisli na to. „Iz mojeg iskustva, lovokradice
bježe čim opaze da im se netko približava. Ne prijete vatrenim oružjem.” Nije
mogao odoljeti, morao ju je malo zadirkivati. „Vi ste jedina osoba koja to radi,
milostiva.”
106
 Ukrutila se kad joj se obratio službenim tonom. „Svejedno si mogao
nastradati. Stvarno se ne bi smio ovako prikradati ljudima. I zašto si uopće ustao
tako rano?” Zaškiljila je. „Očito se nisi uputio u London - ideš u pogrešnom
smjeru.”
„Idem u High Wycombe. Tvoja stara dadilja navodno živi ondje, pa je idem
ispitati o događajima onog jutra kad su vaši roditelji poginuli. Tako ću potvrditi
je li tvoj san bio samo san ili nešto više od toga.”
Lice joj se ozarilo. „Dopusti mi da idem s tobom.”
Dovraga i bestraga. Tako mu i treba kad zabada nos gdje mu nije mjesto.
„Ne”, oštro je rekao. „To definitivno ne bi bilo pametno.”
Brzo je okrenuo svojeg konja, potjerao ga u galop i odjahao natrag odakle je
došao. Zadnje što mu je trebalo bilo je da mu se ona pridruži.
Nažalost, to nije bilo dovoljno da je odgovori. Celia je u hipu otrčala nizbrdo,
uzela svoju pušku i konja i dala se u galop za njime. Nakon samo par minuta jahala
je pokraj njega. Jackson je opsovao i usporio konja u kas.
„Zašto to ne bi bilo pametno?” upitala je.
Jer od samog pogleda na tebe, dok tako elegantno sjediš u svojem damskom
sedlu, krv mi uzavre, a dlanovi me svrbe da te dotaknem.
„Svi će se zabrinuti ako nestaneš.”
Frknula je nosom. „Kao prvo, sunce je izašlo prije jedva sat vremena. ‘Svi’
će spavati još nekoliko sati. Drugo, moja sobarica Gillie zna reći da sam ostala u
krevetu jer me boli glava, što kaže kad god vježbam gađanje.” Uputila mu je
sramežljivi osmijeh. „Moja baka, naime, ne odobrava moje bavljenje
streljaštvom. Tako da me jako često boli glava.”
Zaškrgutao je zubima. Naravno da je Celia radila ono što je morala kako bi
bilo sve po njezinom.
„Nitko nikad nije ništa posumnjao”, nastavila je. „Tako da možemo otići u
High Wycombe i vratiti se prije nego što itko opazi da me nema.”
„Ima i drugih razloga zašto mi se ne bi smjela pridružiti. Kao prvo, čim te
predstavim gospođi Duffett, tvoja stara dadilja će početi paziti što govori. Ispitivat
ću je, između ostalog, i o nevjeri tvoga oca. Neće mi htjeti reći istinu ako ti budeš
ondje.”
„Onda me predstavi kao svoju sestru, koja je došla s tobom zapisivati bilješke.
Sumnjam da će me prepoznati. Zadnji put me vidjela kad sam imala devet godina,
kad sam bila niska i žgoljava i kosa mi je bila puno svjetlija.”
„Nije u tome stvar”, odrezao je. „Zašto, dovraga, uopće želiš biti ondje?”
Zatreptala je na njegov oštri ton, a onda se zagledala u polja ispred njih.
„Moram znati, zar ne shvaćaš? Moram čuti vlastitim ušima je li ono bio san ili
nešto što se doista dogodilo.” Uputila mu je preklinjući pogled. „Nikad ne znaš

107
što može izaći na površinu tijekom ispitivanja. Dadilja bi mogla reći nešto što će
potaknuti još neku uspomenu u meni.”
Kvragu, imala je pravo. Da se radilo o bilo kojem drugom članu obitelji
Sharpe, ne bi se uopće premišljao. Ali pomisao da će provesti nekoliko sati u
Celijinu društvu bila je istodobno opojna i zastrašujuća.
„Ne dopustiš li mi da idem s tobom, jednostavno ću te slijediti.”
Namrštio joj se. Vjerojatno i bi; ta žena je bila jednako tvrdoglava koliko je
bila lijepa.
„I nemoj misliti da mi možeš pobjeći”, dodala je. „Halstead Hall ima jako
dobru konjušnicu, a Lady Bell je jedan od naših najbržih konja.”
„Lady Bell?” rekao je sarkastično. „Ne Strijelac ili Pištolj?”
Pogledala ga je namršteno. „Lady Bell je bila moja omiljena lutka kad sam
bila mala, posljednja koji mi je mama dala prije nego što je umrla. Igrala sam se
s njom kad god bih je se htjela sjetiti. Ta lutka se toliko otrčala da sam je bacila
kad sam je prerasla.” Spustila je glas. „Poslije mi je bilo žao zbog toga, ali tada
je već bilo prekasno.”
Jacksonu se stisnulo grlo, a srce mu se slomilo kad ju je zamislio kako se igra
s lutkom kako bi se sjetila svoje pokojne majke. „No dobro”, rekao je. „Smiješ ići
sa mnom u High Wycombe.”
Obrazi su joj se lagano zarumenjeli od iznenađenja. „O, hvala ti, Jacksone!
Nećeš požaliti, obećajem ti!”
„Već sam požalio”, progunđao je. „I moraš me slušati. Da nisi slučajno
reagirala na svoj brzopleti način, jesi me čula?”
„Ja nikad ne reagiram brzopleto!”
„Ne, samo hodaš uokolo s pištoljem napunjenim barutom, misleći da možeš
njime zastrašiti muškarce.”
Zabacila je glavu. „Koliko me još dugo kaniš podsjećati na to?”
„Do kraja naših života.”
Čim je to izgovorio, došlo mu je da se udari nogom. To je previše zvučalo kao
zavjet, onaj za koji bi Jackson dao sve da ga smije izgovoriti.
Srećom, čini se da ona to nije opazila. Umjesto toga, vrpoljila se i uvijala u
svojem sedlu.
„Jesi dobro?” upitao je.
„Čičak mi se uvukao u čarapu i grebe mi nogu. Samo ga pokušavam izvaditi.
Ne obaziri se na mene.”
Usta su mu presušila čim je spomenula svoje čarape. To mu je živo dozvalo
u sjećanje njihov jučerašnji susret, i kako joj je zadigao suknju i otkrio njene
glatke, svilom prekrivene listove. Kako je klizio dlanovima uz njena bedra, a
ustima okusio... Bože, spasi ga. Nije smio misliti na to dok je jahao. Neugodno se
promeškoljio u sedlu dok su skretali na glavnu cestu i nastavili ležernim tempom.
108
 Cesta je bila prometna u ovo rano doba dana. Lokalni poljoprivrednici vozili
su svoja kola na tržnicu ili u grad, a težaci su išli na polja. Na Jacksonovo
olakšanje, zbog toga je lakše bilo šutjeti. Razgovarati s Celijom sigurno bi bilo
teško, pogotovo ako bi se počela savjetovati s njime o svojim udvaračima.
Nakon što su putovali nekoliko kilometara, upitala je razgovornim tonom:
„Smeta li tvojoj teti što te nema doma ovaj tjedan?” Barem je izabrala bezopasnu
temu. „Ne. Ona shvaća da radim.”
„Vjerojatno se jako ponosi tobom.”
„Zar te to čudi?” upita je s visoka.
„Ne!” Zamišljeno je pogledala u njega. „Zašto se ne bi ponosila? Koliko
čujem, ti si vrlo sposoban istražitelj.”
„Ali nedovoljno sposoban za vas, milostiva”, rekao je, osjetivši nastrani poriv
da je izaziva.
„Nisam to rekla. Prema onome što sam vidjela, vrlo si temeljit.” Vratila je
pogled na cestu ispred njih. „Nije čudo da te razmatraju za mjesto vrhovnog suca.”
Želudac mu se zgrčio. Trebao je znati da je svaki razgovor s Celijom tresetište
puno živog blata. „Pretpostavljam da ti je to rekla tvoja baka.”
Licem joj je preletio zabrinuti izraz. „Rekla je da moraš paziti da ne budeš
optužen za bilo kakvo nedolično ponašanje. Da bi ti to pokvarilo izglede za
promaknuće. Kaže da ne bih smjela dopustiti da budeš uhvaćen u tom položaju.”
„To ti je rekla, ha?” Gospođa Plumtree bila je još veća makijavelistkinja nego
što je mislio. „I ti je, vidim, jako dobro slušaš. Jer, evo nas ovdje, opet smo sami.
Na tvoju inicijativu.”
Obrazima joj se razlilo rumenilo koje je toliko naglasilo njenu ljepotu da je
morao odvratiti pogled. „Ne brini se”, rekla je, „nitko neće saznati za ovo. Ja ću
se pobrinuti za to.”
„Kao što nitko nije saznao da smo jučer bili sami?”
„Nitko ni nije saznao!” pobunila se.
„Baš. Ni tvoja baka nije pretpostavila da smo bili zajedno. Zadnji put kad nas
je netko vidio, hodali smo rukom pod ruku, sjećaš se?”
„Ali ja sam joj rekla neku besmislicu o tome kako smo se razišli prije nego
što sam otišla u sjeverno krilo.”
„I ona ti je povjerovala?” skeptično je upitao.
„Da.” Celia je grickala svoju donju usnu. „Barem mislim da jest.”
„Meni ne zvuči tako.”
Čelo joj se namreškalo od brige kad je pogledala prema njemu. „Što ti je rekla
sinoć na balu?”
Da će te razbaštiniti ako budem toliko lud da te zaprosim.

109
 Ne, nije joj mogao to otkriti. Celia je jednako mrzila da joj zapovijedaju kao
i Jackson. Mogla bi izabrati njega samo iz prkosa prema svojoj baki. Nije je želio
na takav način. Osobito zato što ona nije imala pojma što znači živjeti bez novca.
„Pitala me kakve su moje namjere prema tebi.” Skupio je hrabrost da izgovori
riječi koje bi je mogle povrijediti. „Rekao sam joj da među nama nema ničega.”
„Doista?” Izraz njezina lica bio je nedokučiv kad je prebacila pogled na cestu.
„Srećom, ja sam joj rekla isto.”
Stisnuo je uzde. Toliko o njegovom strahu da će je povrijediti.
„Ali znaš kakva je moja baka”, nastavi Celia ležernim tonom. „Ona će misliti
ono što želi, što god joj mi rekli.”
„Pa”, uspio je izgovoriti, „sigurno će se prestati brinuti zbog nas kad objaviš
da se namjeravaš udati za vojvodu.”
„Kad objavim?” ponovila je, a onda umuknula na jedan dugi trenutak.
„Moram ti nešto reći... što sam već prije trebala spomenuti.”
Zaškrgutao je zubima. Kvragu, kvragu, kvragu. Očito je već to objavila, sinoć
nakon što je Jackson napustio bal. Sad je to bila gotova stvar. Planirala je pustiti
tog prokletog vojvodu u svoj krevet i u svoj život, iako ga nije...
„Uopće se nisam planirala udati za vojvodu.”
Okrenuo se i šokirano blenuo u nju, i osjetio kako ga preplavljuje olakšanje,
sve do duše. Zatim se sabrao. Možda je pogrešno protumačio njene riječi. „A, da?
Zar si se odlučila za nekog drugog od njih?”
Duboko je udahnula. „Zapravo sam planirala posve drukčiji ishod.”
Krv mu se uskomešala u grudima. „Kako to misliš?”
„Nadala sam se, ako me zaprosi čovjek takvog ranga, da ću dokazati baki
kako sam jednako prikladna za udaju kao i svaka druga žena. Onda bi shvatila
koliko je besmislen njezin ultimatum, i povukla bi ga.”
Mili Bože. To uistinu nije očekivao. „Shvaćam”, promrmljao je, ostavši
praktički bez teksta nakon njezina priznanja. Sve ovo vrijeme je mislio da se Celia
želi udati za nekog od tih seronja. Ako zapravo nije...
Ne, nije se smio ponadati. Ništa se zapravo nije promijenilo.
„Znam, znam”, nastavila je, „ne moraš mi ništa reći - bio je to glupi plan.
Nisam ga dobro promislila.”
Vagao je svoje riječi. „Ako je to bio glupi plan - a ne kažem da jest - to je
samo zato što si pogrešno protumačila mišljenje tvoje bake o tvojoj ženidbenoj
prikladnosti.
Posprdno je frknula. „Ona misli da se nitko ne bi oženio ‘nepromišljenom
gospođicom iz visoka društva’ i ‘izgrednicom’.”
Lecnuo se začuvši vlastite riječi na koje ga je upravo podsjetila.

110
 Celia je bila sve to... ali i puno više od toga. Jackson se, naravno, nije usuđivao
reći joj to. Bilo je već dovoljno loše to što je jučer previše razotkrio što osjeća
prema njoj. Zasad je mogla to isključivo pripisati putenoj želji. Počne li joj
upućivati komplimente, mogla bi naslutiti koliko su duboki njegovi osjećaji, a to
nije smio dopustiti.
I zato je ublažio svoje opaske. „Tvoja baka se samo boji da ćeš protratiti život
na čovjeka koji te ne zaslužuje.” Izvanbračno rođenog policijskog istražitelja, na
primjer. „Pretpostavljam da neće biti nimalo iznenađena ako joj kažeš da ćeš se
udati za vojvodu. I svakako neće povući svoj ultimatum sad kad je napokon
ostvarila svoje ciljeve.”
„Da, i sama sam došla do tog zaključka. A osim toga... pa... ne bi bilo pošteno
uvući ga u takvu zavjeru bez njegova znanja kad je on istinski dobar čovjek koji
mi nudi brak. Ako bi se pročulo da sam prvo prihvatila, a onda odbila njegovu
prosidbu, ljudi bi pretpostavili da sam to učinila zbog ludila u njegovoj obitelji.
To bi jednostavno bilo okrutno.”
Sad kad je znao da se nije uistinu namjeravala udati za vojvodu, Jackson je
mogao biti nepristran. „To svakako ne bi bilo obzirno”, složio se. „Ja bih se,
međutim, više brinuo da bi tebe, ako bi se pročulo za to, proglasili namigušom
najgore vrste.”
Nju to nije brinulo. „Ne bih marila, ako bi me to oslobodilo bakina
ultimatuma.”
Trebao mu je trenutak da to probavi. „Znači, lagala si kad si tijekom našeg
prvog razgovora o tvojim udvaračima rekla da si zainteresirana za brak.”
„Naravno da nisam lagala.” Obrazi su joj se opet blago zarumenjeli. „Ali
želim se udati iz ljubavi, ne zato što je baka zaključila da previše odugovlačim.
Želim muža kojem je uistinu stalo do mene.” Glas joj je lagano zadrhtao. „Ne
samo do mojeg miraza.” Pogledala ga je poprijeko. „Ili do mojih veza.”
Uspravio se u sedlu. „Shvaćam.” O, da, itekako je shvaćao. Svaka njegova
ponuda bila bi protumačena kao koristoljublje. Njena se baka pobrinula za to kad
joj je otkrila njegove ambicije.
No to ionako nije bilo bitno. Kad bi se oženio njome, Celia bi možda ostala
bez svega. Vrhovni sudac prilično je dobro zarađivao za nekoga Jacksonova
statusa, ali za osobu njezina statusa?
To je sitnica. Manje od sitnice.
„Što onda planiraš učiniti”, upitao je. „Mislim, u vezi s ultimatumom tvoje
bake.”
Odmahnula je glavom. „Ako baka ne bi popustila ni nakon što joj dokažem
da mogu naći dobrog muža i preklinjem je za strpljenje, moj prvotni plan je
jednostavno bio udati se za bilo kojeg od te trojice koji bi me prvi zaprosio.”
„Asada?”
„Sad se ne mogu prisiliti na to.”
111
 Zastao je stišćući uzda. „Pa, i to je nešto.”
„Dakle, opet sam se našla na početku. Pretpostavljam da ću morati pronaći
nove udvarače.” Uputila mu je pogled iskosa. „Imaš li koga na umu?”

112
 Poglavlje 14

Celia nije mogla biti otvorenija. Ako se Jackson htio oženiti njome, sad je
bio trenutak da progovori. Jasno mu je dala do znanja što je mislila o braku radi
njenog miraza i njenih veza. Trebao je samo uskočiti i izjaviti da ne mari ni za što
od toga, da je ludo zaljubljen u nju, i sve bi bilo u redu.
Umjesto toga, on je ukočeno rekao: „Ne znam kako bih vam mogao pomoći
u vezi s tim, milostiva.”
Ovo „milostiva” ju je osobito zaboljelo. Mislila je da su prevladali Ponosnog
Pintera, i iz povrijeđenosti je postala osorna. „Pa, kad sam te angažirala, uporno
si tvrdio da zacijelo postoji neki gospodin koji bi se oženio mnome. I zato,
dovraga, idi i pronađi nekoga. Dosad si samo kritizirao one koje sam sama
pronašla za sebe.”
Uputio joj je slabašan smiješak. „Odlično rečeno.”
„Znam”, odbrusila mu je.
No odjednom joj se njegovo žestoko protivljenje njenom izboru udvarača
učinilo čudnim. Nakon njegovog jučerašnjeg strastvenog milovanja, Jacksonovo
ponašanje je mirisalo na ljubomoru. Ali, ako mu je toliko stalo do nje da je
ljubomoran na druge muškarce, zašto mu nije dovoljno stalo da joj se i sam
udvara?
Rekao sam joj da među nama nema ničega.
Je li time samo želio odagnati bakine strahove i zaštititi svoj ponos? Ili je
njihov jučerašnji susret uistinu bio tek flert?
„Za čovjeka čiji je zadatak rješavanje problema”, progunđala je, „ti ih više
stvaraš nego što ih rješavaš.”
„U moju obranu, nisam naviknut na provodadžijski posao”, naglasio je.
„Očito.”
Nekoliko su minuta jahali u tišini. Polako joj je postajalo jasno da nije posve
sigurna što sve obuhvaća njegov posao, osim onoga što je radio za Olivera.
Zapravo, Celia nije uopće znala puno toga o njemu. Možda bi, kad bi saznala više,
mogla otkriti zašto ju je jedan čas volio strastveno ljubiti, da bi je već u sljedećem
trenutku ignorirao.

113
 „Onda”, rekla je, „imaš li dobre izglede postati vrhovni sudac?” Iz nekog se
razloga ukočio na to pitanje. „Relativno dobre, pretpostavljam.”
„Što točno radi vrhovni sudac?”
Pogledao ju je poprijeko. „Zašto te to zanima?”
„Znatiželjna sam, to je sve. I pred nama je još sat i pol jahanja. Udovolji mi.”
„U redu.” Povukao je svoj cilindar od dabrove dlake malo čvršće na čelo.
„Znaš li išta o magistratima?”
„To su suci, zar ne?”
„U ulici Bow to obuhvaća znatno više od toga. Jedan dio posla je vođenje
uprave, drugi nadziranje mlađih policajaca, i manji dio su sudski poslovi.”
„Ako obavljaš sudske poslove, zar ne moraš biti pravnik?”
„Tako funkcionira sustav. Suce se bira. Aktualni vrhovni sudac počeo je kao
sedlarev šegrt. Magistrati prolaze kratku obuku iz prava, ali njihova funkcija je
više nadzorna nego išta drugo. U Londonu, biti vrhovni sudac znači da nadzireš
svih sedam uprava.”
O, joj. „To zvuči kao nešto vrlo značajno.”
„Stravično značajno”, zajedljivo je ponovio.
Vjetar se pojačao pa je povukla ogrtač čvršće oko sebe. „Što tvoja teta misli
o tome da bi te mogli imenovati za vrhovnog suca?” Posramljeno se nasmiješio.
„Jedva čeka vidjeti me na tako visokom položaju. Šepurila se kao paun kad sam
postao pomoćni sudac.”
„Oh! Nisam znala da si već sudac.”
„Pomoćni”, naglasio je. „Obavljam tu dužnost uz svoj posao policijskog
istražitelja. Imenovali su me prije dvije godine.”
„Nakon što si riješio ubojstvo prve lady Kirkwood?” Iznenađeno ju je
pogledao. „Čula si za to?”
„Naravno. Zato te Oliver angažirao - jer je njegov prijatelj lord Kirkwood
hvalio tvoje sposobnosti do neba.”
Na usnama mu je zatitrao tajanstveni osmijeh.
„Što je tako smiješno?” upitala je.
„Pomislio sam kako te zacijelo stravično iritiralo kad je tvoj brat angažirao
baš mene, nakon što sam izbacio tebe i prijatelje tvojeg drugog brata iz Green
Parka.”
Zacerekala se. „Vjerojatno me tada iritiralo. Ali...”
„Ali...”
Stisnula je šake oko uzda. „Smijem li još nešto priznati?”
„Molim te”, razvukao je. „Bilježim svako tvoje priznanje za slučaj da te nekad
moram ucjenjivati.”

114
 „Jako smiješno. Ali, iskreno... ono streljačko nadmetanje u Green Parku je
uistinu bilo nesmotreno. Znala sam to i tada, ali sam dopustila da me ponese
trenutak - i nagovaranje nekolicine mladih muškaraca. Imao si pravo kad si nas
zaustavio.”
„Naravno da jesam.”
„Jacksone!”
Nasmijao se. „Pa, jesam, i ti to znaš.” Zatim se uozbiljio i odmjerio je
staloženim pogledom. „Ti si razborita kad odlučiš to biti. Opazio sam da si
uglavila svoju metu za vježbanje gađanja u brijeg kako ne bi slučajno ozlijedila
nekoga tko bi zalutao onamo. Kad sam dojahao do vrha, mogla si me pogoditi
isključivo da si odlučila to učiniti. Općenito govoreći, ti definitivno nisi budalasta
kad se radi o oružju. Niti nesmotrena.”
Šmrcnula je. „Nisi mi to rekao onu večer kad si mi držao predavanje o mom
pištolju.”
„Samo zato što nisi bila spremna pucati.” Pogledao ju je ispod oka. „Nemoj
nikada uperiti pištolj u čovjeka ako ga ne namjeravaš upotrijebiti.”
„Već si mi održao tu prodiku, sjećaš se?”
Nasmiješio se. „Oprosti. Moj tetak je govorio da sam rođen pokušavajući
govoriti ljudima što bi trebali činiti.” Postao je zamišljen. „I da je on rođen
pokušavajući im govoriti kamo bi trebali ići.”
Srce joj se stegnulo kad mu je lice iznenada preplavila bol. „I on je bio sudac,
zar ne?”
„Jedan od najboljih.”
Pažljivije ga je promotrila. „Pretpostavljam da ti silno nedostaje.”
Nakon par trenutaka, Jackson je kimnuo. „Bio mi je poput oca.”
„On je bio brat tvoje majke?”
„Ne. Moja teta je sestra moje majke.”
To ju je iznenadilo. „Onda je bilo vrlo plemenito od njega što je primio vas
dvoje nakon... hoću reći...” O, Bože, vjerojatno nije smjela to spomenuti.
Krišom ju je pogledao. „Nakon što si je moja majka tako spektakularno
upropastila život?”
„Pa... da. Sigurno nije bilo lako jednom sucu primiti u svoj dom... neudanu
šogoricu i njeno...”
„Kopile”, odrezao je Jackson.
„Htjela sam reći ‘dijete’”, prošaptala je Celia.
Zbog njegovog rigidnog držanja se zapitala koliko su ga puta tako nazivali u
djetinjstvu. Djeca su znala biti tako okrutna. Celia je to znala bolje od ikoga,
zahvaljujući upornim glasinama o skandaloznoj smrti njenih roditelja.

115
 „Zaboravljaš”, nastavila je, „da ja sada imam nećaka koji je rođen izvan braka.
George je drag dječak. Nije njegova krivnja što ga je majka rodila iako nije bila
udana. Zapravo, gotovo da ni ona nije bila kriva, s obzirom na okolnosti. Annabel
je uistinu očekivala da će se udati za svojeg zaručnika nakon što se vrati iz rata.
Da nije poginuo...”
„Pa, ako je moja majka patila od takve samoobmane, nije patila dugo.” Pogled
mu je bio usredotočen na cestu ispred njih. „Moj otac je navodno bio vrlo naočit
mladić, ali bio je razmaženi lord, i nakon što ju je nagovorio da pobjegne s njim i
uzeo joj nasljedstvo, odbio se oženiti njome. Rekao je da mu treba bogata žena.
Volio ju je, ali nedovoljno da smanji nade koje je polagao u budućnost.”
„O, Jacksone”, prošaptala je sa srcem u grlu.
Ali on kao da je nije čuo. „Umjesto toga je pronašao bogatu ženu negdje blizu
Liverpoola i smjestio moju majku ondje kao svoju ljubavnicu, da bi je zatim
napustio nakon što sam joj ja počeo previše odvlačiti pozornost. Navodno mu se
nije sviđalo to što se morao nadmetati s djetetom za njezinu naklonost.”
„Stalno govoriš ‘navodno’. Zar ga uopće nisi poznavao?”
Niječno je odmahnuo glavom. „Imao sam dvije godine kad nas je ostavio da
se sami snalazimo. A moja majka mi nikad nije otkrila njegovo ime, pa čak ni
njegovu titulu.”
Nije čudo da je mrzio plemstvo. Celia nije mogla zamisliti kako bi bilo ne
znati tko joj je otac, pitati se svaki danje li to možda neki čovjek za kojeg radi ili
netko koga je upoznala u društvu. Jacksonu je zasigurno bilo jako teško. „Kako
ste živjeli nakon što vas je napustio?”
„Isprva ne loše. Majka je radila za jednu krojačicu, ali kad su se pojavili
strojevi, bilo je puno manje posla. Preselili smo se u siromašniji dio grada, gdje
se zaposlila u tvornici. A onda se razboljela.” Glas mu je postao nabijen
emocijama. „Imao sam deset godina. Već je bila počela spominjati da namjerava
kontaktirati svoju obitelj kad se dogodilo nešto što je ubrzalo njenu odluku.”
Nije nastavio dalje, pa je Celia rekla: „A, da?”
„Dane sam provodio u lokalnoj školi za siromašnu djecu, i posvađao sam se
s dječakom koji ju je nazvao kurvom. Ja sam... hm... njega također nazvao nekim
živopisnim imenima, pa me uhvatio za vrat i počeo me gušiti. Zdrobio mi je
grkljan. Bio bi me ubio da ga ravnateljica nije odvojila od mene.” Dobacio joj
je pogled iskosa. „Zato mi je glas tako hrapav. I tada je moja majka zatražila
pomoć od svoje sestre.”
„Zašto nije to i prije učinila?”
Uputio joj je oštar pogled. „Iz istog razloga koji si i ti spomenula - bojala se
da će njena nazočnost u njihovoj kući pokvariti njenom šogoru izglede za
perspektivnu karijeru. Poslije sam saznao da nisu imali pojma da je tako teško
živjela. Nakon smrti svojih roditelja je živjela s njima, no kad je pobjegla sa
svojim ljubavnikom, nije ostala s njima u kontaktu, iz srama ili iz kivnje.

116
Moja teta je uvijek govorila kako bi je smjesta primili k sebi da su znali da me
podizala sama.”
U Celijinu grlu se napravio knedl. „Tvoja teta je sigurno jako dobra osoba. I
tvoj tetak, naravno.”
Izraz lica mu se smekšao. „Oni su najbolji ljudi koje sam upoznao u životu.
Pokušali su spasiti moju majku, no dotad je njena bolest već bila previše
uznapredovala i nije joj bilo spasa. Nakon što je umrla...” Zastao je usred rečenice,
vlažnih očiju. Kad je uspio nastaviti, rekao je: „Nakon toga, tetak William me
uzeo pod svoje okrilje kao pripravnika. Svaki dan sam išao s njime u ulicu Bow.”
Usne su mu se podigle u odsutni osmijeh. „Naučio sam posao od dna prema vrhu.
Uvijek ću mu biti zahvalan na tome.”
Celia je šutjela jedan dugi trenutak, probavljajući sve što joj je rekao. Jackson
je bio nevjerojatan čovjek. Iako se silno napatio, svejedno je dogurao vrlo daleko.
„Sigurno ti je bilo teško početi tako mlad u mjestu kao što je ulica Bow. Sigurno
si vrlo marljivo radio kad si ovoliko napredovao u tako kratkom razdoblju.”
„U mojem svijetu, svatko tko želi jesti mora marljivo raditi, milostiva.”
Njegov napeti ton u kombinaciji s formalnim govorom i neskrivenom
nadmenošću učinili su je razdražljivom. „Zaboravljaš, Jacksone, da je moja obitelj
uvijek bila jednom nogom u tvojem svijetu. Ja predobro znam da mi sve što jedem
i pijem i nosim dolazi od znoja i napornog rada mojeg djeda i moje bake i
njihove pivovare. Svakako ne dolazi od očeve obitelji, koja je potrošila sav svoj
novac na razuzdani život i dopustila da im posjed praktički bankrotira.”
Uvijala je uzda u svojoj ruci i glas joj je postao jedak. „Zato baka smatra da
ima pravo postavljati pravila za našu budućnost. Jer je dugo plaćala zbog naše
prošlosti.” Uputila mu je uvrijeđeni pogled i dodala: „I zato i ti misliš da ima pravo
na to. Priznaj.”
Držanje mu se smekšalo kad je pogledao u nju s iznenadnim bljeskom sućuti
u očima. „Ne više. Priznajem da sam se u početku slagao s njenim ciljevima, ali...”
Odmahnuo je glavom. „Ne opravdavam njene metode, milena.”
Milena?
Njene oči susretnu njegove, i on se zacrveni, a zatim odvrati pogled. „Začas
ćemo stići u High Wycombe”, rekao je znatno glasnije, „pa bismo vjerojatno
trebali porazgovarati o pitanjima koja ću postaviti gospođi Duffett.”
Uzdahnula je. Kad god bi pomislila da je nadomak dokučivanja Jacksona, on
bi rekao nešto što bi je zbunilo.
No jedno je znala - bio je još bolji čovjek nego što je mislila. Vrsta muškarca
za kakvog bi se rado udala. Ali samo ako bi se on istinski želio oženiti njome.
Bila je možda spremna prihvatiti brak iz koristi s vojvodom, jer joj je do
njegove milosti stalo isključivo kao do prijatelja. S Jacksonom joj je, međutim,
trebalo više, jer joj je do njega stalo puno više. Ne bi podnijela živjeti s njime iz

117
dana u dan, venući za njime, uživajući u njegovim poljupcima, ako je njegova
želja za njom bila samo dio njegove ambicije.
I zato, prije nego što se njeno srce u potpunosti preda, morala je biti sigurna
da je Jackson želi zbog nje same. Nije mogla pristati ni na što manje od toga.

High Wycombe je bilo dražesni sajmišni gradić sjeverozapadno od Londona.

Bez problema su pronašli konjušnicu u kojoj će njihovi konji biti nahranjeni i
napojeni dok njih dvoje budu u gradu, no s pronalaženjem gospođe Duffett imali
su malo više poteškoća. Upute koje im je dao John nije bilo lako pratiti, tako da
su tek iza deset sati pronašli seosku cestu na rubu mjesta.
Dok su hodali prema seoskoj kući, odvažio se pogledati u Celiju. Bio je
zabrinut za nju. Što su se više približavali svojem cilju, postajala je sve šutljivija.
Bit će vrlo razočarana otkrije li da je njezin san uistinu bio samo san. A njemu će
biti jako krivo ako Celia posumnja u sebe i svoja sjećanja.
Još nije mogao vjerovati što mu je sve rekla dok su jahali ovamo. A nije
mogao vjerovati ni da je on njoj priznao toliko toga o svojoj majci i o svojem
djetinjstvu. Mislio je da će biti zgrožena ružnim detaljima. Sama činjenica da nije
bila...
Kvragu, evo ga opet, nada se još nečemu. Ali kako i ne bi? Kad god pogleda
u nju, poželi...
„Dakle? Hoćemo li pokucati?” upitala je.
Jackson je trepnuo. Nije ni opazio da su stigli do vrata. „Naravno.” Dvaput je
pokucao na vrata. Kad im nitko nije odgovorio, ponovno je pokucao.
„Dolazim, dolazim!” povikao je prigušeni glas iznutra.
Žena koja im je otvorila vrata bila je premlada da bi bila bivša Celijina dadilja.
Bila je bucmasta i djelovala je užurbano. Ugurala je pramen masne plave kose
ispod svoje platnene kapice. „Da?”
„Moje ime je Jackson Pinter, a ovo je moja sestra, gospođica Cordelia Pinter.”
Cordelia je bilo ime njegove majke. „Radim za lorda Stonevillea. Smijemo li
porazgovarati s gospođom Duffett u njegovo ime? Sluge koji su radili s njom u
Halstead Hallu rekli su nam da sada živi ovdje.”
Žena je zatreptala. „Oh. Da. Uđite.” Odmaknula se u stranu pogledavajući
krišom prema njegovom dobro očetkanom cilindru od dabrove dlake i Celijinom
lijepom ogrtaču. „Ja sam Anne Wyler, njena unuka. Živim s mamom i tatom gore
uz cestu, ali jednom ili dvaput na dan dolazim obići bakicu da vidim treba li joj
štogod. Znate, ona ne vidi baš dobro.”

118
 Spustila je glas osvrnuvši se prema kraju hodnika. „Ona i moj tata se ne slažu
baš najbolje, tako da više voli živjeti ovdje sama. No sigurna sam da će sa
zadovoljstvom porazgovarati s vama. Moja baka se rado prisjeća vremena kad je
radila u Halstead Hallu i u kući gospođe Plumtree u Londonu. Stalno nam
pripovijeda priče o obitelji Sharpe. Smjesta ću je pozvati.”
Uvela ih je u malenu dnevnu sobu, rekla im da sjednu i odjurila niz hodnik.
„Bakice!” vikala je trčeći. „Imaš goste! Došli su skroz iz Halstead Halla!”
„Jacksone”, prošaptala je Celia dok su sjedali jedno do drugoga na sofu.
„Pogledaj ovo!”
Pratio je njezin pogled koji je bio usmjeren prema okviru kamina, na kojem
je bila posložena šarolika zbirka dječjih cipelica, cedulja s dječjim crtežima,
majušnih haljina i čipkastih kapica - sve je to bilo ponosno izloženo ispod
uokvirene kopije slike Halstead Halla.
Celijine oči ispunile su se suzama. „Sjećam se ove kapice, one slatke s
nazubljenim rubom. To je bila moja omiljena kapica kad sam imala osam godina.
Baka ju je vjerojatno dala dadilji kad sam je prerasla.”
Željela je ustati sa sofe, no Jackson je položio dlan na njenu podlakticu. „Zar
si zaboravila da sada nisi Celia? Ne poznaješ ovu ženu.”
Pobjegao joj je drhtavi uzdah. „Naravno.”
Spustila je pogled na njegovu ruku, i on ju je naglo povukao.
„Možda bi mi trebao dati svoju bilježnicu i olovku”, nastavila je. „Budući da
bih trebala zapisivati bilješke.”
„Točno.”
Upravo joj je dodao bilježnicu kad se na vratima pojavila Anne i uvela u sobu
punašnu ženu od otprilike sedamdeset godina, odjevenu potpuno u sivo, osim
snježno bijele platnene kapice, lažnog ovratnika i bijelih čipkastih manšeta.
Jackson je suspregnuo osmijeh. Njegova teta, iako je bila dosta mlađa od ove
žene, imala je također nekoliko ovakvih otmjenih manšeta koje je umetala
u rukave za „društvo”.
Dok su on i Celia ustajali, a Anne ih je predstavljala, gospođa Duffett ih je
gledala s osmijehom. „Tako mi je drago što sam vas upoznala, gospodine! I vas,
gospođice Pinter, naravno. Kako je gospodin lord? Čula sam da se napokon
oženio, baš kao i njegova dva brata ijedna od sestara. Bilo mi je tako drago kad
sam to čula. Uvijek je bio dobar dječak.”
„I postao je dobar čovjek”, rekao je Jackson, svjestan Celijina pogleda na sebi.
Kad su svi sjeli, krišom je pogledao prema Celiji, pitajući se je li u stanju
obuzdati svoje reakcije na ženu koja joj je zacijelo bila poput majke. Iako joj je
lice bilo oprezno bezizražajno i ništa nije odavalo, primijetio je da joj ruke drhte
u krilu.

119
 Bolje da se smjesta bace na posao, prije nego što se Celia oda. „Gospođo
Duffett”, rekao je Jackson, „gospodin lord me zamolio da skupim informacije za
obitelj o danu pogibije njihovih roditelje. Pojavili su se novi tragovi koji upućuju
da ono što smo vjerovali da se dogodilo taj dan možda nije potpuno točno.”
„Joj, joj”, rekla je dodirujući si vrat rukom u sivoj rukavici. „Zar mislite da se
uopće nije radilo o samoubojstvu?”
Jackson je sumnjičavo stisnuo oči. „Zašto to pitate?”
„To mi je jednostavno bilo prečudno. Milostiva nije bila tip žene koja bi
upucala samu sebe. Možda bi se utopila, ali nikad ne bi pucala.” Zagladila si je
skute. „Uvijek je bila tako elegantna, vrlo svjesna svojeg izgleda. Pucanje je
tako... neuredno, zar ne?”
„Prilično”, rekao je suho. „Počnimo s događajima onog dana u dječjoj sobi.
Volio bih pobliže znati gdje su gospodin lord i milostiva - i djeca - bili u svakom
trenutku dana.”
„Djeca?”
„Da. Naime, to bi mi pomoglo rekonstruirati mjesto zločina.”
„Oh.” Činilo se da ju je to na trenutak zbunilo, ali onda je rekla: „Pa, mogu
vam reći gdje su bila djeca, ali nisam sigurna gdje su gospodin lord i milostiva
bili u svakom trenutku.”
„Sve čega se prisjetite bilo bi od pomoći.”
Napućila je usne i pogledala u svoju unuku. „Annie, dušice, možeš li, molim
te pristaviti vodu za čaj? Ja već gotovo umirem od žeđi, a sigurno i naši gosti.”
Dok je Anne ustajala, dodala je: „A kad bude gotova, donesi malo i one fine pite
od dunja.”
„Da, bakice.” Anne je izašla iz sobe.
Gospođa Duffett se nasmiješila Jacksonu. „Mladić poput vas mora održavati
svoju snagu. Moja Annie radi izvrsnu pitu od dunja.” Nagnula se naprijed. „I
neudana je, znate.”
„Ma nemojte mi reći”, promrmljao je dobacivši pogled Celiji, koja je očito
jedva susprezala smijeh. „No vratimo se onome što ste vidjeli toga dana u
Halstead Hallu...”
„Naravno. Da vidimo...” Odsutna pogleda, zavalila se natrag u naslonjač.
„Gospođica Minerva i mladi gospodar Gabriel, ti mali nevaljalci, ustali su rano
kao i obično, no gospođica Celia je spavala prilično dugo. Naime, mučio ju je
kašalj, a kad god bi se tako patila, dala bih joj nešto da može spavati.”
„Paregorik, mislite.”
„Tako je.” Zatim je zastala i ukrutila se. „U moja vremena nije bilo ovih
besmislica da je to štetno za djecu. San je važan kad je dijete bolesno.”
„Naravno.”

120
 Tanku kožu njenih obraza oblije rumenilo. „Prespavala je doručak. I još je
čvrsto spavala kad je milostiva došla provjeriti kako joj je...”
„Milostiva?” prekinuo ju je, osjetivši odjednom ledene trnce niz kralježnicu.
„Mislite, lady Stoneville?”
„Naravno. Uvijek je dolazila obići djecu kad su bila bolesna.”
Kad je pokraj njega Celiji zastao dah, Jackson ju je prekorio pogledom. „A
gospodin lord? Je li i on to činio?”
Gospođa Duffet se zvonko nasmijala. „Ne budite smiješni. On nikad nije
ustajao tako rano. Katkada bi došao navečer, prije večere, i malo se poigrao s
njima, no gotovo sam sigurna da je tog jutra još bio u krevetu.”
Možda je to ipak bio samo san. „Znači, vi i milostiva ste bili sami s djecom.”
„Pa, naravno. Pretpostavljam da je možda netko mogao doći nakon što sam
otišla s mladim gospodarom Gabrielom i gospođicom Minervom...”
„Napustili ste dječju sobu?” upitala je Celia pokraj njega.
Gospođa Duffett je djelovala iznenađeno kad je Celia progovorila. „Milostiva
je inzistirala da odvedem djecu u šetnju. Rekla je da će ona paziti na gospođicu
Celiju.”
Odjednom je shvatio što bi to zapravo moglo značiti. Celia je tvrdila da je tog
jutra njezin otac bio u dječjoj sobi. Ali što ako nije? Što ako je ondje bila njezina
majka?”
Što ako je njena majka dogovorila sastanak u lovačkoj kući? To bi objasnilo
zašto je odjahala onamo prije gospodina lorda.
„Je li milostiva bila sama kad ste se vratili u dječju sobu?” nastavio ju je
ispitivati.
„Da, ali je ostala još samo kratko. Promrmljala je nešto o tome da se mora
pobrinuti za svoje goste i žurno otišla.”
Jackson se prisjetio onoga što mu je Celia opisala. Moguće je da Celia, pazeći
da se ne zakašlje pred dadiljom, nije opazila da je njezina majka još bila ondje.
Sjećanja male djece nisu uvijek točna.
Ili je sve to uistinu bio tek san.
Kvragu sve. Morao je saznati više, no bude li vodio gospođu Duffett kroz
sjećanja na cijeli taj dan, to će trajati cijelu vječnost, a preostalo im je relativno
malo vremena prije nego što ljudi u Halstead Hallu opaze Celijinu odsutnost.
Možda je došlo vrijeme za drugi pristup. „Da vas nešto upitam. Učinilo mi se
da ste bili skeptični prema zamisli da si je lady Stoneville oduzela život. Kad biste
se usudili pretpostaviti što se točno dogodilo u lovačkoj kući, što biste rekli?”
Podigla je ruku prema svojem vratu. „Ja se nikad ne bih usudila...”
„Udovoljite mi. Možda će to povesti istragu u novom smjeru. A ako su nekim
slučajem Sharpeovi bili ubijeni, ne biste li htjeli da njihov ubojica bude priveden
pravdi?”
121
 „Ubijeni!” uzviknula je.
Jackson je slegnuo ramenima. „Ako milostiva nije počinila samoubojstvo...”
„Oh! Shvaćam na što ciljate, gospodine.” Zagledala se u sliku iznad kamina.
„Majko mila. Ubijeni?”
„To je vrlo moguće. I zato, recite mi što se u to vrijeme govorkalo. Što ste
čuli o Sharpeovima i njihovim avanturama koje su mogle dovesti do ubojstva?”
Gospođa Duffett je djelovala kao da joj je neugodno, pa ju je malo potaknuo da
progovori. „Čuo sam da je gospodin lord bio... neselektivan u dijeljenju svoje
naklonosti?”
Zacrvenjela se. „Pa, ne volim govoriti loše o mrtvima, ali...” Nagnula se
naprijed. „Imao je prijateljicu ili dvije.”
Prisilio se ne pogledati u Celiju kako bi provjerio njenu reakciju. Uostalom,
ona je znala za očevu nevjeru. „To je zacijelo vrlo uznemiravalo milostivu
markizu.”
„Jest.” Znakovito je spustila glas. „Iako su kružile glasine da nije on jedini
prakticirao takvu zabavu. Neki kažu da mu je milostiva odlučila uzvratiti
jednakom mjerom, ako me razumijete.”
Krv mu je hučala u ušima dok mu je kroz misli prolazilo sve što mu je Celia
rekla. „Mia dolce bellezza” mogao je izgovoriti i ljubavnik lady Stoneville ne bi
li je zadirkivao riječima koji je možda koristio njezin muž. To je mogao biti razlog
zašto se naljutila na njega zbog toga. A to bi i objasnilo zašto je milostiva bila u
dječjoj sobi kad je gospođa Duffet ušla u nju. Da je gospodin lord bio ondje, ne
bi morao otići. Jednostavno bi istjerao svoju ljubavnicu odatle.
Kao što je milostiva markiza očito otjerala svojeg ljubavnika. To bi također
objasnilo zašto je osobni sluga gospodina lorda uporno tvrdio kako njegov
gospodar nije imao aferu s gospođom Rawdon. Jer nije.
Celia je očito došla do istog zaključka, jer je skočila na noge i hrapavim
glasom povikala: „Ne, mama nipošto ne bi... ona nije nikad... to je laž! Ne
vjerujem u to!” Uputila mu je mahniti pogled. „Jacksone, reci joj da je to
nemoguće!”
Kvragu, kvragu, kvragu.
„‘Mama’?” procviljela je gospođa Duffett. „Čekajte, mislila sam da ste vi
sestra gospodina Pintera... O Joj, nisi valjda... nisam znala...”
„Ispričavam se zbog naše varke”, žurno je rekao. „Ali kao što ste vjerojatno
pretpostavili, ovo nije moja sestra. Bojim se da je ovo lady Celia Sharpe.”
Koja je upravo poslala cijelo ovo ispitivanje k vragu.

122
 Poglavlje 15

Celiji je po Jacksonovom kamenom izrazu lica bilo jasno da je upropastila

njegove planove za ovo ispitivanje, ali je nije bilo briga. Nije mogla prijeći preko
takve pomisli! Mama ne bi nikad imala ljubavnika. Nikad! Pogotovo zato što je
toliko silno mrzila tatinu nevjeru.
„Gospođice Celia?” Dadilja je zaškiljila ustajući sa svojeg naslonjača. „Mala
vilenjačice?”
„Tata me zvao Vilenjačica”, odsutno reče Celia, prebirući po svojim
sjećanjima, pokušavajući ih shvatiti u svjetlu ovoga što je dadilja tvrdila o mami.
„Da. Zato smo te i mi počeli tako zvati. Tada ti je odgovarao taj nadimak -
bila si tako sićušna.”
Ali je odavno prestala biti sićušna. Čak je ni njena braća i sestra više nisu
zvali Vilenjačica, pa joj je bilo čudno kad ju je njena bivša dadilja tako oslovila.
Dadilja ju je iznenadila kad ju je privukla u snažan zagrljaj. „O, moja draga
djevojčice, ne mogu vjerovati da si to ti!” Pogledala je u nju zacakljenih očiju.
„Pogledaj se, potpuno si odrasla. I tako si visoka! I otmjena. Izrasla si u prekrasnu
damu.”
„Ja... ja... Hvala vam.” Celia je bila rastrgana između poriva da zagrli svoju
staru dadilju i želje da je protrese zbog onoga što je rekla. Stajala je ondje
nelagodno, ne znajući što učiniti.
„Bože! Moram ti nešto pokazati. Dođi!” Uhvatila je Celiju za ruku i odvukla
je do jednog sanduka, otvorila ga i otkrila pravu riznicu dječjih haljinica, cipelica
i sličnog. „Tvoja baka je uvijek bila jako velikodušna i dopuštala mi je da zadržim
stvarčicu ili dvije nakon što biste ih vi djeca prerasli.”
Počela je kopati po sanduku. „Gdje li je...” Izvukla je pohabanu početnicu.
„Oh, pogledaj, ovo je pripadalo tvojem bratu. Mladi gospodar Gabe ju je nosio
posvuda sa sobom nakon što su tvoji roditelji... Pa, uglavnom, sviđale su mu se
sličice.”
Gurnula ju je u Celijinu ruku i nastavila kopati. „A ovdje je crveni rubac
gospođice Minerve.” Uputila je znakoviti pogled Celiji. „Tvoja sestra je uvijek
voljela šarene rupce. Ti si voljela delikatne - s puno čipke. Tražila si da budu lijepi
i ženstveni.”

123
 „Doista?” Jackson je zvučao iznenađeno kad je stao pokraj njih.
Osjećala je na sebi njegov postojani pogled, no nije ga mogla uzvratiti jer su
joj misli još bile uzburkane.
„O, da”, rekla je dadilja. „To je zapravo bilo neobično. Voljela je ženstvenu
odjeću, ali nije bila gadljiva kao većina djevojčica. Sve ju je zanimalo, čak i kukci
i pauci. Minerva bi vriskala čim bi ugledala zmiju, no gospođica Celia ju je željela
uzeti u ruke i proučiti. Zanimalo ju je kako sve funkcionira.” Uputila je nestašni
osmijeh Celiji. „No to je prestalo kad je napunila devet godina. Tada joj je
pozornost privukao mladi gospodar Ned, i počela se ponašati neprirodno i
blesavo.”
Jackson se ukrutio. „Ned Plumtree?”
Nebesa, Celia je zaboravila da je njena zaluđenost Nedom počela tako rano. I
da se često povjeravala svojoj dadilji u vezi s time.
„Da, on.” Gospođa Duffett je potapšala Celijinu ruku. „Kako je tvoj rođak?
Sve su djevojke tada bile opčinjene njime, a ti si, koliko se sjećam, bila najgora.”
„Ned je dobro”, rekla je napetim glasom, izbjegavajući Jacksonov pogled.
Brzo je promijenila temu. „Što ste ono tražili u sanduku?”
„Ah, da!” Dadilja je još par trenutaka kopala, a onda je izvukla ofucanu lutku
kojoj je nedostajalo jedno oko i pola kose. „Sjećaš li je se, dušice?”
„Lady Bell!” Celiju su zapekle oči od suza. „Ali bacila sam je u smeće!”
„Znam. Ja sam je izvukla i čuvala je za slučaj da ti nedostaje. Jako si voljela
tu lutku.”
Celia ju je privila uza se. Srce joj je bilo ispunjeno dok je zurila u dronjave
kožne ruke i voštane obraze čije se rumenilo već izlizalo. „Sjećam se dana kad mi
ju je mama darovala. Vratila se iz kupovine u Londonu s darovima za sve nas.”
Ali to je bila mama iz njenih najljepših uspomena. Ne ona frustrirana žena
koja je možda stajala u dječjoj sobi i dogovarala susret s muškarcem koji nije bio
Celijin tata. Treptanjem je odagnala suze.
Je li to mogla biti istina? Mama i drugi muškarac, zajedno?
Dadilja joj je dotakla ruku. „Oprosti mi, dušice, što sam ogovarala tvoju
mamu. Jako mi je žao.”
„Ne”, rekla je žurno, uhvativši dadilju za ruku. „Ne treba vam biti žao. Važno
je da to čujem, pa makar to značilo...”
Došlo je vrijeme da odraste, vrijeme da objektivno gleda na svoje roditelje.
Možda je to bilo nužno da pronađu njihovog ubojicu.
Celia je teško gutnula. „Više nisam mala djevojčica. Trebam...” Pogledala je
u Jacksona. „Trebamo čuti istinu. Molim vas, kažite nam sve čega se sjećate.
Svaka bi informacija mogla biti ključna.”
Dadilja je gledala u njeno lice s brigom u očima, a zatim je kimnula. „U redu,
dođite sjesti. Vidjet ću čega se mogu sjetiti.”
124
 Kad su sjeli, Celia je upitala: „Je li bilo kakvih dokaza da je mama imala...
ljubavnika? Ili su to bile samo glasine?”
Starica je uzdahnula. „Kuharica je tvrdila da je vidjela milostivu kako se ljubi
s nekim muškarcem u smočnici kasno navečer, ali nije vidjela tko je on bio. Znala
je da nije tvoj tata jer je on već bio otišao na počinak.”
A, nažalost, njihova stara kuharica je umrla prije par godina.
„Kad je to vidjela?” upitao je Jackson. „Tijekom kućne zabave? Ili nekom
drugom prilikom?”
„Nije mi rekla. Ili, ako jest, ne sjećam se.”
„Je li barem pretpostavljala o kome se radilo?” Jackson još nije odustajao.
Dadilja je niječno odmahnula glavom. „Šalile smo se da je to bio gospodin
Virgil. Uvijek je govorio sve najljepše o milostivi.”
„Ne uvijek”, umiješala se Celia, prisjetivši se svojeg sna.
Svojeg sjećanja?
„Dadiljo, onog dana kad su moji roditelji poginuli, jeste li razgovarali o tome
s gospodinom Virgilom dok ste me uspavljivali?”
„Sjećaš se toga?” reče dadilja, djelujući zapanjeno.
Hladni trnci prostruje niz Celijina leđa. „Mislim da se sjećam. Gospodin
Virgil je nazvao mamu kukavicom, i to me rasplakalo. A onda sam vas zamolila
da mi pjevate ‘Williama Taylora’.”
Dadilja se jako uznemirila. „O, dušice, sva sam se naježila od toga.”
„Zašto?” upita Jackson.
I dadilja i Celia su ga pogledale poprijeko.
„Nije mi poznata ta pjesma”, reče Jackson u svoju obranu. „Pitao sam i svoju
tetu nakon što ste mi to spomenuli, lady Celia, ali je ni ona nije znala.”
„To je stara engleska balada, bila je jedna od naših omiljenih”, pojasnila je
Celia. „Williama Taylora na putu prema njegovom vjenčanju silom unovače u
mornaricu. Njegova zaručnica se maskira u muškarca i pođe za njime. Služi na
brodu, i u jednoj se bici otkrije da je žena.”
Dadilja preuzme pripovijedanje. „Kapetan je upita zašto je ondje, i ona mu
odgovori da traži ljubav svoga života. On joj kaže da se ljubav njezina života
oženio drugom, i da se upravo šeta po obližnjoj plaži. Ona odluči dočekati
Williama u zasjedi, pronađe ga s njegovom novopečenom ženom i ubije ga.”
Uputila je dugi pogled Celiji. „Bilo je jezovito kad si zatražila da ti pjevam tu
pjesmu, dušice, s obzirom na ono što se bilo upravo dogodilo.”
„Nije uopće”, reče Celia. „Vi i gospodin Virgil razgovarali ste o nekim
ljudima koji su bili upucani. To je bila jedina pjesma koju sam znala u kojoj se
radilo o takvom nečemu. Osim toga, uvijek mi se sviđala zbog onoga što se
dogodilo ženi koja je upucala Williama.” Celia se skrušeno nasmjehne Jacksonu.
„Kapetan ju je postavio za zapovjednicu broda.”
125
 Jackson podigne obrvu. „Ne čudi me da se vama to svidjelo.”
„Najvažnije je”, rekla je, „što to znači da moj san vjerojatno nije samo san.”
„Vjerojatno”, složi se Jackson.
„San?” upita dadilja.
Celia joj brzo sve opiše, počevši od onoga što se dogodilo tog jutra.
Dadilja je djelovala zabrinuto. „Koliko se sjećam, to je vrlo dobar opis onoga
što se dogodilo toga dana. Nisam znala da je tog jutra netko bio u dječjoj sobi s
milostivom, ali pretpostavljam da je to moguće.”
„Čak i ako jest”, reče Celia, „i dalje ne znamo tko je to bio. I ne možemo biti
sigurni da je imao ikakve veze s tim ubojstvima. Zašto bi pucao u mamu ako je
bio zaljubljen u nju?”
„Ja imam neke teorije o tome”, zagonetno reče Jackson. „Ali mi treba više
informacija.” Ustao je. „A ionako bismo se trebali vratiti u Halstead Hall.”
Anne je baš u tom trenutku ušla u sobu noseći krcati pladanj. „Zar odlazite?”
rekla je s razočaranjem na licu.
„Ne idu još!” uzviknula je dadilja. „Samo ti spusti taj pladanj tu na stol”, rekla
je svojoj unuci, tvrdoglavo isturivši bradu. „Prvo ćemo popiti čaj.”
„Gospođo Duffett, ispričavam se, ali...” počeo je Jackson.
„Ne smijete još otići. Jedva sam stigla porazgovarati sa svojom dragom
djevojčicom.” Uhvatila je Celiju za ruku prijekorno gledajući u Jacksona. „Želim
čuti sve o tvojoj obitelji - što rade, kako su svi... kakvi su ljudi s kojima su u
braku...” Razvedrila se. „Jesu li došli s vama u grad, gospodine Pinter? Hoću reći,
s obzirom na to da gospođica Celia nije udana, znam da niste došli sami.”
Celia upozori pogledom Jacksona. „Cijela obitelj je u Halstead Hallu, ali
poveli smo moju sluškinju. Nažalost, bila je jako gladna pa smo je ostavili u
svratištu malo dolje niz cestu, jer nismo bili sigurni koliko ćemo dugo ostati kod
vas.”
Hvala nebesima, dadilja je očito progutala tu cijelu priču. „No dobro, ali nema
potrebe za žurbom, zar ne? A dosad ste zasigurno i vi prilično ogladnjeli. Ostanite
barem na čaju.”
Celia se preklinjući obrati Jacksonu: „Smijemo li? Možda će se moja dadilja
sjetiti još nekih detalja dok budemo razgovarali. A ja imam još toliko pitanja na
koja nemam odgovore, toliko mogućnosti da...”
„Već je prošlo podne”, upozorio ju je.
„Ostanemo li sat vremena, još ćemo se stići vratiti oko tri. Ljudi će tada tek
početi ustajati.”
Pogledao je od njenog lica prema licima punim nade dvije ostale žene i
uzdahnuo. „U redu. Sat vremena. Ali samo sat vremena, jasno?”
Celia je kimnula. To nije bilo dovoljno vremena za otkrivanje tajni cijelog
jednog života, ali će morati biti dovoljno.
126
 Dva sata poslije, Jackson nije bio siguran želi li zadaviti Celiju ili je želi
tješiti dok se u suzama opraštala od gospođe Duffett. Shvaćao je zašto je Celia
dangubila. Očito se još oporavljala od vijesti da je njena majka možda imala
ljubavnika, i pokušavala je pronaći bilo kakvu pukotinu u toj priči.
Ali ako se ne vrate u Halstead Hall prije nego što netko otkrije njihovu
odsutnost, bit će upropaštena. Mlada neudana žena ne može se jednostavno
otputiti nekamo, pa čak ni nakratko, s neoženjenim gospodinom. Morali bi se
vjenčati.
Da - morali bi, zar ne?
Dok ju je gledao kako grli gospođu Duffett, preplavio ga je snažan val čežnje.
Na jedan kratkotrajni trenutak dopustio si je maštati da je Celijin muž.
Svaki bi se dan nakon posla u ulici Bow vraćao u Cheapside, gdje bi ga ona,
njegova žena, dočekala u njegovu domu i pozdravila ga poljupcem. Ugodno bi
večerali, a onda bi se spustili do mosta Blackfriars i šetali se uz Temzu
promatrajući zalazak sunca ljeti ili izlazak mjeseca u hladnu zimsku noć.
Kad bi se vratili kući, on bi pisao svoje izvještaje, a ona bi krpala njegove
čarape...
U grlu mu zapne promukli smijeh. Dama poput nje nikad ne bi krpala čarape.
Niti bi se zadovoljila običnom šetnjom preko mosta po mjesečini umjesto večeri
u kazalištu.
Mogao bi si povremeno priuštiti večer u kazalištu, i nove čarape kad ti se
stare poderu.
Ali samo ako postane vrhovni sudac. A kada dođu djeca...
Djeca? To je bio veliki skok unaprijed, uzevši u obzir da je brak između njih
bio nemoguć. Vrag odnio gospođu Plumtree.
„Lady Celia”, rekao je oštrije nego što je namjeravao, „moramo poći.”
Ona se odvojila od gospođe Duffett uz osmijeh na rastanku. „Da, naravno,
gospodine Pinter.”
Napokon su se uputili prema konjušnici u kojoj su ostavili svoje konje. Čekao
je da Celia progovori, ali ona je šutjela dok su preuzimali konje i izlazili iz grada.
Nakon gotovo pola kilometra, nije više mogao čekati, morao je zapodjenuti
razgovor. Za razliku od jutros, kada je cesta bila puna prometa, sada, usred
poslijepodneva, bila je praktički pusta. „Razmišljao sam o onome što je gospođa
Duffett rekla u vezi s tvojim sjećanjem na to jutro.”
Uzdahnula je. „I ja.”
„I do kakvog si zaključka došla?”

127
 „Jednostavno ne mogu vjerovati da je mama bila nevjerna tati nakon što ga je
toliko napadala zbog njegove nevjere. To nema nikakvog smisla.”
„Celia...” počeo je tiho.
„Znam.” Celiji napukne glas. „Nema nikakvog smisla - ali je najvjerojatnije
istina. Ne znam kako drukčije objasniti ono što se dogodilo. Mama ne bi došla
provjeriti kako sam, da bi me zatim ostavila samu, a onda se vratila nakon deset
minuta kako bi ponovno provjerila kako sam... I dadilja ima pravo - tata je
rijetko dolazio u dječju sobu. Sigurno ne bi bio ondje tako rano.”
Teško je udahnula. „Stalno razmišljam o svemu čega se sjećam. Njihovi
glasovi su bili tek šapat - jedini razlog zašto sam mislila da je tata bio ondje bile
su riječi ‘mia dolce bellezza’, a to je mogao izgovoriti i mamin ljubavnik, rugajući
se tati. Mogu lako razumjeti zašto bi to naljutilo mamu.”
„I ja sam došao do istog zaključka.” Volio bi da je mogao ukloniti njenu bol,
da se mogao vratiti u prošlost i izbrisati sve što je čula. Pored toga što se zacijelo
osjećala iznevjereno, sigurno je bilo i ponižavajuće znati da je njena majka bila
toliko indiskretna da su čak i sluge opazili. „Znači, nitko od vas nije nikada
sumnjao da je vaša majka...”
„Ne. Rekla bih da čak ni baka nije imala pojma.” Tupo je zurila u cestu ispred
njih. „Ali možda ako upitaš Olivera ili Jarreta, oni bi se mogli sjetiti nečeg bitnog.
Bili su dovoljno stari da registriraju takve znakove. Ja sam bila premlada.” Lice
joj se snuždilo. „O, Bože, morat ćeš im reći, zar ne? To će uništiti Olivera. Uvijek
je krivio tatu za sve što je pošlo po zlu u njihovu braku.”
Jackson nikada nije jače žalio što nema pravo priviti je u zagrljaj i ublažiti
njenu bol. Nastojao je pronaći riječi koje bi joj olakšale patnju. „Koliko znamo,
to je bila njezina jedina indiskrecija. Nitko joj to ne može zamjeriti, s obzirom na
ponašanje tvojeg oca.”
„Ne vjeruješ da je to bio gospodin Virgil, zar ne?” upitala je Celia.
„Ne. To je morao biti Rawdon. Sjeti se što je tvoja majka rekla tog jutra pokraj
tvojeg kreveta: ‘Prezirem način na koji me ona gleda. Mislim da zna.’ Gospodin
Virgil nije imao ženu kojoj je bila konkurencija, barem koliko znamo.”
„Osim ako je taj dio uistinu bio san. Ne mogu biti sigurna.”
„To mi se ne čini kao nešto što bi dijete izmislilo, a tebi?”
„Ni meni.” Uzdahnula je. „Jednostavno ne razumijem zašto je napala Olivera
zbog njegova ponašanja s gospođom Rawdon. Rekao nam je prije nekoliko
mjeseci da ga je usporedila s tatom, optuživši ga da se počinje pretvarati u ‘isto
nemoralno, sebično stvorenje kao i njegov otac, koje žrtvuje svakoga radi
vlastitog užitka’.”
„Otkrio sam da ljudi često upućuju najgrublje riječi onima čije su grijehe i
sami počinili. Osjećala se krivom zbog svojeg ponašanja pa se iskalila na Oliveru
kako bi prikrila vlastitu krivnju.”

128
 „To ima smisla”, rekla je žalosnim glasom. „I dokazuje koliko znaš biti
pronicljiv kad se radi o razumijevanju ljudi. Ja ih uopće ne razumijem. Mislila
sam da razumijem mamin i tatin brak, ali sada...” Dugo je izdahnula. „Misliš li da
je mama bila zaljubljena u... u satnika Rawdona?”
„Ne znam. Riječi koje je taj dan uputila Oliveru implicirale su da možda jest
bila. Gospođi Rawdon je rekla da ga ‘već ima’. To govoriš ženi kojoj zavidiš.”
„Dakle, ti misliš da je gospođa Rawdon ubila moju mamu?”
„Ni u to nisam siguran”, priznao je Jackson. „Kako je znala za njihov
sastanak? Već smo utvrdili da je tvoj otac opazio tvoju majku kako jaše prema
lovačkoj kući dok je išao na piknik, i da ju je navodno pratio.”
Vjetar je pojačao, i Celia je stisnula svoj ogrtač čvršće oko sebe. „Gospođa
Rawdon ju je također mogla pratiti.”
„Možda, ali tvoja majka se zasigurno pobrinula da se to ne dogodi. I, u
svakom slučaju, tvoj otac bi je vidio. Osim toga, već smo utvrdili da su se uputili
prema lovačkoj kući sredinom poslijepodneva. Ali Desmond je čuo pucnjeve u
sumrak, satima poslije. Da ih je gospođa Rawdon pratila, valjda bi ih odmah
ubila.”
„A satnik Rawdon je vjerojatno bio taj muškarac koji se pojavio ondje kad su
već bili mrtvi, tako da njegova žena nije mogla pratiti njega onamo”, reče Celia.
„To me zbunjuje. Ja bih pretpostavio da se doista radilo o ubojstvu i
samoubojstvu, da su se tvoji roditelji posvađali i da je tvoja majka upucala tvojeg
oca, ali pištolj nije bio onaj kojim su počinjena ubojstva.”
„Možda je satnik Rawdon počistio mjesto zločina”, rekla je.
„Zašto bi to učinio, osim ako je čistio za svojom ženom?”
„Pretpostavimo li da je gospođa Rawdon nekako saznala za njihov sastanak i
ubila ih, zašto je Desmond nije vidio kad je odlazila?” istakla je Celia. „Gdje je
bila? Desmond nikad nije rekao što je točno vidio taj dan.”
„Moramo ga ponovno ispitati”, rekao je Jackson. „Treba mi još detalja o
svemu što je vidio kad je ušao u lovačku kuću.”
Celia je šutjela nekoliko kratkih koraka. „Postoji još jedna mogućnost”, tiho
je rekla. „Desmond je možda pobrkao neke detalje. Ili je možda satnik uistinu
jahao odatle, a Desmond ga štiti.”
„Možda Desmond laže iz drugih razloga”, smrknuto reče Jackson. „Još ne
možemo biti sigurni da on nije sudjelovao u tome. I ne zaboravimo Bennyjevu
smrt - Rawdoni su u Gibraltaru. Tko je onda ubio Bennyja? I zašto?”
„Je li možda osobna sluškinja gospođe Rawdon, Elsie, nekako bila umiješana,
a Benny je to posumnjao? Je li možda ona ubila Bennyja?”
„Zašto onda ne bi sa mnom podijelio svoje sumnje kad sam razgovarao s
njime?” istakne Jackson.
Nijedno od njih nije imalo odgovor.

129
 Nekoliko minuta su šutke jahali. Bukova šuma bila je gusta i sjenovita na
ovom dijelu ceste, doprinoseći tišini krajolika koji ih je okruživao. Bilo je vrijeme
za načinjanje teme o Nedu. Nakon onoga što je gospođa Duffett rekla o Celiji i
njenom mladom rođaku, Jackson se morao zapitati zašto se sada boji nekoga tko
joj se nekad sviđao. „Celia...”
Začuo se prasak negdje nedaleko od njih. Jackson nije odmah povezao o
kakvom se zvuku radi, ali onda se Celijin konj propeo i odjeknuo je još jedan
prasak. Kad je opazio da iz ramena njezina konja curi krv i začuo njezin povik:
„Koji vrag?” shvatio je što se zbiva.
Netko je pucao na njih.

130
 Poglavlje 16

Nakon toga se sve brzo odvijalo. Celia je jedva registrirala dva pucnja iz
pištolja i upravo je osjetila da je Lady Bell zateturala ispod nje kad je Jackson
dojahao do nje i povukao je s njezina konja na svojega.
Obujmio ju je oko struka i potjerao svojeg konja u galop. Osvrnula se prema
Lady Bell i vidjela svoju kobilu kako posrče, ali barem se još micala. Celia se
napinjala da vidi tko puca u njih, no dim. joj je zaklanjao pogled, a strijelac je
pucao iz šume.
Uslijedilo je još hitaca, i Celia je čula tutnjanje kopita iza njih. O, Bože. Netko
ih je doista pokušavao ubiti! A u ovom izrazito šumovitom, pustom dijelu ceste,
toj osobi bi to moglo i poći za rukom.
„Moramo sići s ceste”, doviknuo joj je Jackson. „Ovdje smo lake mete, a ne
možemo biti brži ni od koga jer smo dvoje na jednome konju.”
To je bilo jedino upozorenje koje joj je uputio prije nego što je naglo skrenuo
u šumu. Grane bukava su ih šibale i prisiljavale konja da uspori.
Jackson je iskočio iz sedla i povukao Celiju za sobom. „Dođi! Sigurnije nam
je nastaviti pješice.” Zastao je dovoljno dugo da povuče bisage s konja, prebacio
ih preko ramena, i pljesnuo konja po zadnjici ne bi li ga potjerao natrag prema
cesti. „Ovo bi ih trebalo zavarati na par minuta.”
Zatim ju je uhvatio za ruku i vukao je za sobom trčeći dublje u šumu. Šikara
joj je trgala skute dok su jurili pokraj ogoljenih grana i gazili kroz hrpe palog lišća.
Jackson je naglo zastao, podigao kažiprst prema usnama i počeo kopati po
bisagama dok nije pronašao pištolj i pribor za punjenje.
Brzo je napunio pištolj, budno motreći na šumu između njih i ceste. Negdje
iz tog smjera začuli su psovanje kad je njihov napadač shvatio da na konju koji je
izjahao iz šume nema jahača.
Jackson je jednom rukom držao pištolj, a drugom pokušao povući Celiju za
sobom.
Ona se čvrsto ukopala u mjestu. „Zašto ne možemo jednostavno ostati ovdje
i boriti se?” prošaptala je.
Namrštivši se, priljubio je usne uz njeno uho. „Oni hici su bili ispaljeni
prebrzo jedan iza drugoga da bi bili iz istog pištolja, što znači da sam nadjačan
131
količinom oružja, a vjerojatno i ljudi. Neću te izlagati opasnosti u borbi koju
možda neću dobiti.”
Smrknuta pogleda, povukao ju je za sobom. „A sada dođi sa mnom. Moramo
pronaći neko skrovište, ili barem neko manje izloženo mjesto.”
Ponovno su se počeli kretati, ovaj put malo sporije dok ju je upozoravao da
bude što nečujnija. Njihov progonitelj, srećom, nije bio toliko oprezan, pa im je
bilo lakše pobjeći od njega. Celia i Jackson su preskakivali panjeve, trčali pokraj
dugih redova bukvi i uz rub ribnjaka. Nije imala pojma kamo idu - vidjela je
nebo kroz ogoljeno granje iznad njih, ali sunce je već bilo prenisko da bi mogla
odrediti njegov položaj. Je li Jackson imao plan, ili ju je jednostavno vodio
naslijepo kroz šumu?
Činilo joj se da su trčali cijelu vječnost kad su naišli na uspon i počeli se
penjati. Celia se odjednom spotakla i pala preko nečega što je virilo iz tla. Dok joj
je Jackson pomagao ustati, zaškiljila je prema predmetu zbog kojeg je pala.
Jackson je odmaknuo nogama neke krhotine i otkrio nešto što je izgledalo
kao...
„Dimnjak?” zbunjeno je upitala.
Ponovno je prekrio dimnjak krhotinama, a onda je rekao: „Ovuda.” Ovio je
ruku oko njezina struka i povukao je prema rubu brijega, koji je naglo završavao
točno ispred njih. Pogledao je preko ruba, a zatim se počeo spuštati s bočne strane
i povukao je prema podnožju litice na čijem su vrhu maloprije stajali.
Razmaknuo je neke osušene puzavice. „Ovo je koliba za lovokradice”,
prošaptao je. „Katkada ih sagrade u padini brijega, da ih snage reda teže pronađu.”
Kad su im se počeli približavati zvuci nečijeg probijanja kroz žbunje iznad
njih, odgurnuo je puzavice u stranu i pronašao istrunula vrata. Otvorio ih je,
povukao Celiju unutra, i ponovno prekrio otvor puzavicama prije nego što je
zatvorio vrata.
Dotaknuvši kažiprstom usne, uvukao ju je još dublje u tu davno napuštenu
kolibu. U samom dnu nalazilo se ognjište puno smeća, otvorene police s nekoliko
jeftinih lonaca i različitim komadima posuđa, oronulo limeno vjedro i ležaj s
tankim madracem, napola prekrivenim plahtom izgrizenom moljcima. Komadi
slame stršali su iz pohabane navlake madraca.
„Ostani tu”, prošaptao je, i otišao do jedinog prozora na prednjem zidu kolibe.
Bio je prekriven s toliko puno raslinja da je sumnjala kako može vidjeti puno,
premda je pokušao obrisati stakla laktom u uzaludnom pokušaju da ga očisti od
čađe.
Iznad njih se začulo tutnjanje kopita, ili možda čak teški koraci nekolicine
ljudi. Nije mogla biti sigurna o čemu se od toga radilo. Uspaničila se shvativši da
se od tog nabijanja tresao krov kolibe i krhotine su padale niz dimnjak u kamin.
O, Bože, ne daj im da vide dimnjak.

132
 Poskočila je i prekrila usta dlanom jer je iznenada odjeknuo pucanj iz pištolja.
Zar ih je njihov progonitelj pokušavao natjerati da odaju svoje skrovište? Ili je
samo pucao u sjene?
Uputivši joj pogled upozorenja, Jackson je nastavio gledati kroz prozor.
Držao je pištolj u pripravnosti, i prema smrknutom izrazu njegova lica znala je da
je bio spreman boriti se za njezin život.
Zvukovi nečijeg traganja nastavili su se naoko cijelu vječnost. Celia i Jackson
stajali su ukipljeni u svojim položajima, sve dok je nije zabolio vrat od toliko duge
ukočenosti. Tiho je otklizala do madraca i oprezno sjela na njega. Jackson je jedva
pogledao prema njoj dok je stražario ispred prozora.
Smračilo se. U ovo doba godine sunce je zalazilo već u četiri, a budući da su
oko dva napustili High Wycombe i već su putovali oko sat vremena kad su bili
napadnuti, vjerojatno će uskoro pasti potpuni mrak.
Nakon nekog vremena, zvukovi potrage su se udaljili, i na kraju su čuli samo
zvukove šume - ptičji pjev, šuškanje sitnih životinja i zavijanje vjetra kroz stabla.
Ustala je i prišla Jacksonu. „Misliš li da su otišli?” prošaptala je.
„Vjerojatno. No trebali bismo za svaki slučaj još neko vrijeme ostati gdje
jesmo.”
„A onda?”
Bilo je već toliko mračno da mu je jedva vidjela lice, no mogla je čuti njegovo
disanje. „Prenoćit ćemo ovdje. Bojim se da nemamo izbora. Do trenutka kad bude
sigurno izaći bit će već sumrak, a vani nema mjesečine. Ne bismo se uspjeli vratiti
do ceste kroz šumu po mraku, a čak i da uspijemo, ne želim riskirati jer nas
tvoj napadač možda čeka negdje u zasjedi. Imamo već dovoljno sreće što nas nije
pronašao - ili pronašla, ili pronašli.”
Celia je probavljala njegove riječi. „Jesi li siguran da to nije bio samo pokušaj
pljačke?”
„Usred bijelog dana? Teško. Osim toga, na ovoj cesti već godinama nije bilo
drumskih razbojnika. I zašto bi nas progonili kroz šumu? Kradljivac se ne bi
upustio u to ako ga nitko nije vidio.”
„Znači... znači, stvarno nas netko želi ubiti.”
„Tebe”, hrapavo je rekao, očiju tamnih od bijesa. „Netko želi ubiti tebe. Na
tebe su pucali, tvoj konj je pogođen.”
„Lady Bell”, rekla je, preplavljena iznenadnom boli. „Pogodili su Lady Bell.”
„Samo u rame. Možda će preživjeti. Uz malo sreće, netko će je pronaći na
cesti i pobrinuti se za nju.”
„Nadam se. Jer joj dugujem golemu zahvalnost. Da se nije propela nakon
prvog pucnja, onog koji me promašio, možda bih umjesto nje ležala na cesti.”
Snažno je zadrhtala. „I da me ti nisi povukao s konja...”

133
 „Izgubio sam pola života kad sam shvatio...” Zatomio je što god je još
namjeravao reći. „Bolje da ne razmišljamo o tome.” Stisnuo joj je rame.
„Preživjela si, i samo je to bitno.”
„Spasio si mi život.”
Blago se nasmiješio. „Ako ne možeš vjerovati policajcu da će te zaštititi,
kome onda možeš vjerovati?” Glas mu poprimi gorljivi ton. „Kunem ti se, neću
dopustiti da ti se bilo što dogodi.”
„Znam.” Podigla je pogled prema njemu, srca punog emocija. Jackson se
zacrvenio, a onda je naglo odvratio pogled od nje i nastavio gledati kroz prozor.
„Vidiš li išta?”
„Ne više.” Provirila je kroz prozor, ali nije vidjela ništa osim povijuša. „Nije
mi jasno kako su nas pronašli. Kako je itko mogao znati da ću danas putovati
ovamo, kad čak ni ja nisam znala?”
„Netko te je očito pratio kad si jutros izašla iz kuće.”
„Zašto me onda nisu upucali tada?”
„Nosila si pušku, sjećaš se? Možda nisu htjeli riskirati.”
„Ili su možda pratili tebe.”
„Nekim sam ljudima rekao da idem istražiti neki trag, no namjerno im nisam
rekao kamo idem. I ne znam kako bi me itko mogao pratiti, a da ja to ne opazim.”
„Nisu te morali pratiti izbliza”, rekla je. „S brijega se vidi cijeli posjed i cesta.
Ako su te promatrali odatle, vidjeli bi nas kako odlazimo zajedno prema High
Wycombeu.”
Kimnuo je. „I možda su odlučili da je to dobar trenutak da te pokušaju
eliminirati.”
„Zašto?”
„Ne znam. Jer si čula nešto važno onog jutra kad su tvoji roditelji ubijeni? Jer
znaš tko je ubojica, iako nisi toga svjesna?”
„Zašto me onda nisu napali na cesti prema High Wycombeu? Nije li ih brinulo
da ću saznati nešto od svoje dadilje?”
„Sjećaš se koliko je cesta tada bila prometna?” Čekali su dok se nije
ispraznila, jer je tada bilo više izgleda da prođu nekažnjeni za ubojstvo.”
„Kao s Bennyjem.”
„Upravo tako.”
Krv joj se sledila u žilama. Netko je ubio Bennyja da ga ušutka, i bio je
spreman na isti način ušutkati nju, vjerojatno ista osoba koja je bila onaj dan u
dječjoj sobi. To je morao biti mamin ljubavnik, satnik Rawdon, jer njegova žena
nije mogla znati da je Celia čula taj razgovor.
Ali uzevši u obzir činjenice, nije imalo smisla da je on ubojica. Osim toga,
Rawdoni su bili u Gibraltaru, barem koliko su svi znali.

134
 „A postoji i druga mogućnost”, nastavio je Jackson grubim tonom.
Celia je gutnula, još ne shvaćajući zašto bi je netko želio ubiti. „Koja?”
„Možda je Desmond odlučio eliminirati konkurenciju u nasljeđivanju
bogatstva tvoje bake. Ako se udaš, on gubi sve izglede da ga naslijedi, pa možda
misli da bi imao izgleda ako te ubije, budući da u tom slučaju ne bi bio ispunjen
zahtjev tvoje bake.”
„Nije valjda toliko glup da pomisli kako bi baka ostala pri svojem ultimatumu
kad bi se nešto dogodilo nekomu od nas.”
Jacksonu je pobjegao smijeh. „Desmond mi ne djeluje kao pretjerano bistra
osoba.”
„Istina.” Dok je gledala kroz prozor u svjetlo koje je zamiralo, tijelo joj je
pretresao drhtaj.
„Hladno ti je”, prošaptao je.
„Nije”, rekla je, a onda shvatila da joj je doista hladno, ne samo od okrutnih
istina koje su je pogodile, nego i od jednostavne činjenice da je bila zima i da je
padao mrak.
Jackson je svukao svoj kaput i položio ga preko njezina ogrtača. „Trebao bih
zapaliti vatru prije nego što postane previše mračno da nešto vidim.”
„Zar ti ne treba za to pribor?”
Nasmiješio se. „Imam baruta i rezervni kremen za pištolj. To, i malo slame iz
ovog madraca, trebalo bi biti sve što mi treba.” Pogledao je prema ognjištu. „Još
ima cjepanica pokraj kamina.”
„Ne bojiš se da će naši progonitelji vidjeti kako izlazi dim iz dimnjaka?”
„Morat ćemo se moliti da su dovoljno daleko da ga ne opaze. Što me
podsjetilo...” Svukao je sako i dodao joj ga. „Kad zapalim vatru, prebaci ovo
preko prozora. Ne želim da se izvana vidi svjetlo.”
Dok je hodao prema kaminu, Celia je shvatila da ga nikad nije vidjela samo u
košulji. Bio je uvijek previše formalan za to.
No kad je kleknuo kako bi potpalio vatru, nije djelovao nimalo formalno.
Izgledao je sirovo i neuredno i kao da je potpuno sposoban pobjeći ubojicama i
brinuti se o njoj dok se skrivaju duboko u šumi.
Celijom je prostrujao drhtaj uzbuđenja. Biti prisiljena na preživljavanje u
ovako primitivnim uvjetima bilo je daleko izvan njezina iskustva, no slutila je da
Jackson nije imao nikakvih problema s time. Ako je već morala biti u opasnosti,
nije mogla zamisliti muškarca kojem bi više vjerovala da će paziti na nju.
Promatrala ga je dok nije zapalio vatru. Zatim je prekrila prozor i pridružila
mu se ispred ognjišta, gdje je raspirivao plamen ubacujući cjepanice u vatru. „Nije
li ti drago što smo nešto pojeli kod gospođe Duffett?” rekla je, nastojeći popraviti
raspoloženje.
Jackson ju je pogledao, podignuvši obrvu. „Da smo krenuli ranije...”
135
 „Znam. Mogli smo izbjeći ovo.” Podigla je bradu. „Ili možda nismo.”
Spontano se zacerekao i oslobodio je napetosti. „Neka ti bude.” Ustao je i
otišao do bisaga iz kojih je izvadio neki zamotuljak. „No još mi je draže to što se
sviđam tvojoj kuharici.” Dobacio joj je paketić i izvukao još jedan. „Nije mi
dopustila otići dok me nije natovarila hranom za cijeli dan.”
Rastrgala je papir i pronašla unutra sendvič sa šunkom i sirom. „O, kako volim
našu kuharicu”, dahnula je i s užitkom navalila na njega. Čaj i kolač nisu je dugo
držali sitom. „Barem nećemo umrijeti od gladi”, rekla je između zalogaja.
Pogledao ju je poprijeko dok je proždirao svoj sendvič. „Ne misliš li da smo
u stanju preživjeti jednu noć bez raskošne večere u Halstead Hallu?”
Primjećujući njegov sarkazam, upitala ga je: „Zar ti smeta što jedemo tako
dobro?”
Zatreptao je, a onda se namrštio. „Naravno da mi ne smeta”, odrezao je.
„Zašto ne biste jeli dobro, ako si to možete priuštiti?” Pojeo je sendvič do kraja i
uzeo vjedro. „Provjerit ću je li dimnjak čist i potražiti štogod vode dok vani još
ima malo svjetla. Bivši stanari su sigurno imali neki izvor.”
„Ostavit ćeš me samu?” proskvičala je.
„Neće ti se ništa dogoditi.” Dodao joj je pištolj. „Pucaj ako moraš.” Njegove
oči zabljesnu prema njoj. „Znam da znaš pucati.”
Krenuo je prema vratima, i Celia je povikala: „Čekaj!”
Kad je zastao i upitno je pogledao, žurno mu je vratila njegov kaput. „Trebat
će ti ovo. Vani je užasno hladno.” Dok mu je pomagala odjenuti kaput, prošaptala
je: „Čuvaj se.”
Nakosio je šešir. „Uvijek, milostiva”, rekao je tim hrapavim tonom od kojeg
bi joj svaki put poskočilo srce. Zatim je izašao.
Nakon što je otišao, skinula je šeširić i rukavice i osvrnula se oko sebe. Vatra
neće dugo gorjeti s tako malo drva. Bit će teško grijati se cijelu noć kad je vjetar
ulazio kroz pukotine u zidovima kao kroz otvoreni prozor.
No možda je mogla nešto poduzeti u vezi s time. Pretražila je sobu i pronašla
slomljenu stolicu u jednom kutu. Dovukla ju je do kamina, a zatim je promotrila
police razmišljajući da i njih rastrga i iskoristi za potpalu. Bile su napravljene od
tanke jelovine - ne bi dugo gorjele, ali i to je bilo nešto.
Kad bi još samo pronašla neko kamenje ili cigle da ih mogu ugrijati u vatri i
iskoristiti za grijanje stopala... Nakon kraćeg traganja, ispod kreveta je pronašla
cigle koje su očito bile korištene upravo u tu svrhu, i gurnula ih u vatru da
se ugriju. Kopajući po bisagama, napipala je čuturicu nekog žestokog pića. Otpila
je gutljaj i umalo se zagrcnula, toliko je bilo jako. Tko bi to rekao? Jackson je
uistinu bio pun iznenađenja.
Nakon još jednog gutljaja koji joj je pržio jednjak dok je klizio niz njega,
počela se osjećati malko toplije. Svukla je sa sebe vuneni ogrtač, objesila ga na

136
kuku pokraj vatre kako bi se ugrijao, da ga mogu koristiti kao prekrivač. Strgnula
je s madraca plahtu izgrizenu moljcima i udarila nekoliko puta po njemu kako bi
bila sigurna da unutra nema odvratne gamadi. Zatim ga je ponovno prekrila
plahtom. Ali ne bi mogla spavati dok joj to dodiruje kožu.
Njene podsuknje! Svukla je jednu, razderala je napola i raširila preko moljcem
izgrizene plahte. To je bilo bolje. Doduše, na slamnatom madracu ionako nitko ne
bi mogao dobro spavati, ali...
Tada joj je sinulo da je ondje bio samo jedan krevet. Zastao joj je dah.
Dijeljenje kreveta bilo je jedino logično rješenje. Bilo je također logično da
dijeljenje kreveta vodi do nečeg drugog...
Obrazi su joj se zajapurili. Ako bi se to dogodilo, ne bi više bilo povratka.
Celia bi bila nepovratno upropaštena.
Ma, joj, što je uopće mislila? Bit će ionako upropaštena, čak i ako provedu
ovdje cijelu noć kreposno kao časne sestre.
Naravno, postojala je mogućnost da Jackson neće htjeti dijeliti s njom krevet,
niti išta drugo. Proveli su cijeli dan zajedno, i nije je nijednom pokušao poljubiti.
A čak i ako ju je doista želio, možda je neće htjeti zavesti, budući da je tako čestit
i sve to.
S druge pak strane, ako ga je zanimalo njeno nasljedstvo, mogao bi iskoristiti
ovu priliku da osigura njenu udaju za njega.
No Celia nije vjerovala u to. Nije joj djelovao kao takav tip. A čak i da je bio
takav, to više ionako nije bilo važno. Čim se vrate doma nakon što su zajedno
proveli noć u šumi, baka će gotovo sigurno inzistirati da se vjenčaju. A ako baka
ne bude inzistirala, Oliver hoće.
Dakle, kad se već ionako morala udati za Jacksona, onda bi mogli i...
Ponovno se zacrvenjela. Joj, stvarno je bila bestidna. Ali zašto ne? Ako se iz
nekog razloga Jackson sutra odbije oženiti njome, svejedno će biti upropaštena,
pa zašto onda ne bi iskoristila ovu priliku da otkrije kakav je osjećaj voditi ljubav
s muškarcem do kojeg joj je stalo? Dovraga, mama je imala ljubavnika - zašto
ne bi i ona?
Počela je osjećati lagano treperenje u trbuhu, koje se nije smirilo čak ni nakon
što je otpila još jedan gutljaj Jacksonova pića.
U tom su se trenutku otvorila vrata, i Celia se prepala. Osvrtala se oko sebe
tražeći pogledom pištolj, koji je očito nekamo odložila, ali to je bio samo Jackson.
„Vidim, bila si vrijedna”, rekao je spuštajući vjedro kako bi promotrio sobu.
„Pronašao si vodu!”
„Blizu je jedan potok.” Pogled mu se usredotočio na ono što je držala u ruci.
„A ti si pronašla moj konjak.”

137
 Odbijala se osjetiti posramljeno zbog toga. Prišla mu je i dodala mu čuturicu.
„Da, jesam.” Uputila mu je vragolasti osmijeh kad je i on malo popio. „Tko bi
rekao da uvaženi gospodin Pinter, koji je tako ponosan i ohol, pije žestoka pića?”
Namršteno ju je pogledao. „Malo konjaka u hladne dane nije nikomu
naškodilo. I nisam ponosan i ohol.”
„A, da? Nisi li još prošli tjedan rekao Gabeu kako je većina lordova dobra
samo za prebacivanje sredstava iz svojih posjeda u londonske kockarnice i
bordele, i zanemarivanje svoje dužnosti prema Bogu i domovini?”
Kad se zajapurio, osjetila je grižnju savjesti, ali samo na trenutak. Izgledao je
tako šarmantno kad je bio zajapuren.
„Nisam time htio reći da tvoja obitelj...”
„U redu je”, reče Celia, sažalivši se nad njime. Na koncu, Jackson joj je spasio
život. „Imaš dobar razlog biti ponosan i ohol. I, uostalom, nisi bio toliko daleko
od istine - mnogi su lordovi pošast za društvo.”
Jedan dugi trenutak je šutio. „Nadam se da znaš da ne mislim to o tvojoj braći.
Ni o tvojem šogoru. Oni su dobri ljudi.”
„Hvala.”
Skinuo je svoj kaput i objesio ga preko njenog ogrtača, i zatim je ostao ondje
kako bi zagrijao ruke blizu ognjišta. „Volio bih da mogu reći isto to i za tvoje
rođake.”
O, joj. To je bilo posljednje o čemu je htjela razgovarati, osobito nakon onoga
što mu je njena dadilja danas rekla.
Primila se kopanja po njegovim bisagama ne bi li pronašla još hrane.
„Desmond i Ned su uvijek bili... problematični.”
„No svejedno si kao djevojčica bila zaljubljena u Neda.” Nastavio je pijuckati
konjak, netremice gledajući u nju.
Izvadila je krušku i odgrizla nekoliko zalogaja pitajući se kako da mu
odgovori. „Nije dugo trajalo.”
„To sam i pretpostavio.” Kad mu je uputila zapanjeni pogled, dodao je: „Vidio
sam kako si reagirala na njega sinoć na balu.” Zar je bila toliko očita?
„Što ti je učinio?” upitao je Jackson vraćajući čep na čuturicu, nakon čega ju
je spremio u džep svoga kaputa.
Celia je pojela ostatak kruške. Koliko bi mu trebala reći? Što će Neporočni
Pinter misliti o njoj ako mu otkrije sve?
Ah, mogla je vrlo lako pretpostaviti, i nije to mogla podnijeti. „Je li te
ozlijedio?” upita Jackson oštrijim glasom. „Tako mi svega, ako je podigao ruku
na tebe...”
„Nije bilo tako”, prošaptala je.
Jackson joj je prišao, smrknuta izraza lica. „Onda mi reci kako je bilo.”

138
 „To je bilo davno, stvarno. I nije bitno.”
„Vidio sam ti sinoć lice”, rekao je nježno. „Na trenutak si ga se prepala, i ja
želim znati zašto.”
„Nisam ga se prepala...”
„Kvragu, Celia, reci mi što je učinio!”
S mukom je progutala slinu, a onda mu je okrenula leđa. „M... mislim da me
pokušao razdjevičiti.”

139
 Poglavlje 17

Jacksona je spopao stravičan bijes. „Razdjevičiti!” jedva je procijedio kroz

stisnuto grlo. „Hoćeš reći, pokušao te silovati?”
„Ne!” Naglo se okrenula prema njemu, paničnog izraza lica. „R... rekla sam
ti, nije bilo tako! Hoću reći, nisam...” Spustila je pogled na svoje ruke. „Joj, nisam
smjela ništa reći.”
Jedva je obuzdavao srdžbu. Jackson je bio istražitelj, za Boga miloga - dosad
je već trebao naučiti da ne možeš izvući istinu iz nekoga ako preburno reagiraš.
Nježno ju je uhvatio za ruku i odveo je do kreveta.
„Kreni otpočetka.” Ponukao ju je da sjedne, a onda je sjeo pokraj nje, ali ne
preblizu. Trenutačno joj je trebao mali odmak. „Reci mi što se dogodilo.
Obećavam, samo ću tu sjediti i slušati.” Pa makar ga to ubilo, a vjerojatno hoće.
Kimnula je i zagledala se u drugi kraj prostorije. „Zapravo sam ja bila kriva
za sve.”
„Nisi ti bila kriva”, prasnuo je.
Pogledala ga je poprijeko. „Mislila sam da ćeš samo sjediti i slušati.”
Usisao je zrak da se primiri. „Točno. Nastavi.”
„Znaš, Ned mi se godinama sviđao. Tog ljeta nakon što sam napunila
četrnaest godina, on je imao sedamnaest i bio je na školskim praznicima, pa nas
je njegova obitelj posjetila u bakinoj kući. Ostali su nekoliko tjedana.” Nervozno
je gužvala svoje skute. „Tada je bio vrlo privlačan momak. Dobro je jahao - on i
Gabe stalno su se utrkivali u Rotten Rowu - i jako je dobro plesao. I zato, kad me
primijetio...”
Glas joj je postao prigušen.
„Moraš shvatiti - dečki me nikad nisu primjećivali, pogotovo pokraj Minerve.
Ona je tek bila debitirala, i muškarci su se svugdje otimali za njom. Ona je rekla
da su to sve lovci na miraze, no meni se nije činilo tako. Naravno, ja još nisam
bila debitirala, tako da nisam iz prve ruke svjedočila njenom uspjehu. No na onih
nekoliko događanja kojima sam nazočila, ona je uvijek bila zvijezda večeri, a ja
sam samo bila njezina žgoljava sestra.”
Nije mu bilo lako zadržati jezik za zubima na tu njezinu izjavu, ali je nekako
uspio.
140
 „A onda je Ned počeo očijukati sa mnom”, nastavila je, „i ja sam bila strašno
počašćena. Svi mi djeca odlazili smo u Hyde Park, i on me pratio kao da sam već
bila odrasla. Upućivao mi je komplimente, brao mi je cvijeće...” Glas joj je
ogrubio. „Njegova pažnja je bila lažna, ali to sam tek poslije saznala.”
Lažna? Je li pod time mislila da joj se taj šupak želio uvući ispod skuta?
„Uglavnom, baka je jednog ljetnog dana priredila veliku zabavu, i nakon što
su svi ušli u kuću na večeru, Ned me nagovorio da odem s njime u vrtnu kućicu.”
Opazivši uznemireni izraz koji joj je preletio preko lica, Jackson je poželio
potražiti Neda Plumtreeja i prebiti ga na mrtvo ime. Stisnuo je šake toliko snažno
da su mu se nokti zabili u dlanove.
„Isprva je to bilo sve što sam željela”, rekla je. „On... on me poljubio. Nije
bilo grozno, ali nije bilo ni lijepo kao što sam očekivala. Bio je tako, hm,
nezgrapan u tome.” Uzdahnula je. „Nije mi se baš svidjelo. Ali mislila sam da je
to tako kad mladić poljubi djevojku, razumiješ?”
Ne, nije razumio, iako je s lakoćom mogao zamisliti milu, mladu Celiju kako
žudi za svojim prvim poljupcem. Kao što je vjerojatno i njegova majka žudjela za
time.
Adi njegova majka je bila dovoljno stara da bi znala što radi. Celia je imala
samo četrnaest godina.
Progutao je svoj bijes. „Nisi imala s čime to usporediti.”
„Upravo tako.” Glas joj se stišao. „Ali kad je... stavio ruke na moje grudi...
znala sam da to nije u redu.”
Ponovno ga je proparao poriv za ubijanjem.
„Rekla sam mu da ne bi smio to raditi”, nastavila je, „a on ih je samo
nastavio... stiskati, tako jako da me zaboljelo.” Riječi su sada kuljale iz nje, jedna
za drugom, velikom brzinom. „A onda mi je počeo zadizati skute drugom rukom,
i gurnuo me na pod i popeo se na mene i njegove ruke su bile posvuda po meni,
pa sam...” Namrštila se. „Pa sam ga udarila ciglom.”
Jackson je trepnuo na iznenadni završetak njezine priče. „Ti si... što?”
Uputila mu je oprezan pogled ispod spuštenih trepavica. „Udarila sam ga
ciglom u glavu. Prilično sam ga jako udarila. Počeo je psovati i otkotrljao se s
mene, i ja sam skočila na noge i pobjegla iz vrtne kućice.”
„Mili Bože”, promrmljao je dok mu je srce lupalo u grlu od pomisli koliko je
bila blizu silovanja.
„Sustigao me u vrtu i izgovorio neke odvratne riječi, ali još sam držala ciglu
u ruci pa sam je bacila na njega i odjurila u kuću.” Jackson je zinuo u nju. „Gdje
je bila tvoja obitelj dok se to odvijalo?” upitao je hrapavim glasom. „Tvoja braća,
tvoja sestra?”
„Bili su na večeri. Ja sam bila najmlađa, i trebala sam sjediti sa svojim mlađim
rođacima za dječjim stolom, tako da nitko nije obraćao puno pozornosti na nas.

141
Osim toga, sve se dogodilo tako brzo... Uspjela sam krišom ući i sjesti za stol prije
nego što je itko opazio da me nema.”
Na usnama joj se pojavilo nešto što je podsjećalo na osmijeh. „Poslije su,
međutim, opazili da nema Neda. Kad su me upitali jesam li ga vidjela, rekla sam
im da se žalio na glavobolju otkako je ranije tog dana pao s konja i udario se u
glavu.”
Djelovala je samozadovoljno. „Mrzio je to. Tako se silno ponosio svojim
jahačkim vještinama, a nakon toga su ga neko vrijeme svi zvali Nespretni
Plumtree. A nije se usudio ispraviti ih iz straha da im ne kažem što se uistinu
dogodilo.”
„Zašto nisi, dovraga?” procijedio je Jackson.
Pogledala ga je poprijeko. „Oliver bi ga upucao na licu mjesta.”
„Odlično. Dođe mi da i ja to učinim kad ga sljedeći put ugledam.”
„Neću ti dopustiti da upucaš Neda”, neustrašivo je rekla. „To ne bi pomoglo
tvojim izgledima da te izaberu za vrhovnog suca.” Spremao se prigovoriti kako
ga nije prokleto briga hoće li biti izabran za vrhovnog suca, kad je Celia dodala:
„A nisam mogla dopustiti ni da Oliver to učini, s obzirom na sve one glasine da
je ubio mamu. Već smo imali dovoljno skandala u obitelji.”
Prekrižila je ruke na grudima. „Osim toga, ako itko ikada upuca Neda, to ću
biti ja.”
I samo tako, sve je sjelo na svoje mjesto. „Ah, znači, zato si nagovorila Gabea
da te nauči pucati. Zato nosiš damski pištolj u torbici.”
Kratko je kimnula glavom. „Nisam mogla dopustiti da mi se opet dogodi
takvo što.”
Iznenada su ga prošli ledeni trnci. Kako je mogla misliti da je tako sama?
„Ostavimo li nastranu mogućnost skandala, trebala si reći svojoj obitelji. Mogli
su se privatno obračunati s Nedom.”
„I onda bi otkrili koliko sam bila nepromišljena”, prošaptala je. „Koliko sam
bila jadna i glupa, preglupa da... shvatim kako Nedu nije stalo do mene... da
shvatim kako se samo zafrkavao...”
Ustala je s kreveta uz tihi jecaj, ali on ju je uhvatio za ruku i povukao je natrag
kako bi joj pogledao u lice. „Za Boga miloga, nisi ti bila kriva što je Ned iskoristio
tvoju mladost i privlačnost koju si osjećala prema njemu kako bi te pokušao
zavesti.”
„Ne shvaćaš - ja jesam bila kriva za to.” Pognula je glavu, odbijajući pogledati
u njega. „Trebala sam z-znati što je posrijedi. Dečki me nikad nisu gledali na takav
način... ali mislila sam da se nj-njemu doista s-sviđam. Dok je on cijelo vrijeme
samo...”
Oči su joj se napunile suzama koje su mu slamale srce. „Kad mu nisam d-
dopustila... znaš što... rekao mi je da zapravo to uopće n-nije htio”, promucala je,

142
stišćući Jacksonovu šaku do boli, „jer sam... žgoljava g-gadura bez sisa koja nema
ni grama ž-ženstvenosti u sebi.”
„O, milena”, prošaptao je povlačeći je na svoje krilo kako bi je mogao čvrsto
zagrliti. Slamala mu je srce.
Sjetio se svih njihovih razgovora koji su mu se obili o glavu. Osim ako mislite
da žena poput mene nije u stanju zadovoljiti i usrećiti muškarce poput njih?
Htjeli ste me razotkriti kao kakvu... pustolovku ili muškarca u ženskoj odjeći
ili... oh, ne znam ni sama što.
Sinoć ste me poljubili samo da mi nešto dokažete, a danas vam se gadilo
poljubiti me opet kako treba...
Dovraga i bestraga. Znakovi su cijelo vrijeme bili ondje, a on ih je ignorirao.
To je bio razlog zašto je donosila tako ishitrene zaključke o svojoj privlačnosti
dok se Jackson neprekidno morao odupirati porivu da je odvede u postelju. I zato
je tako čvrsto odlučila dokazati svojoj baki da je u zabludi kad misli da je
Celia nesposobna pronaći muža.
Držao ju je u zagrljaju dok je gutala zrak, očito nastojeći suspregnuti jecaje.
„Rekao mi je da je to učinio s-samo kako bi d-dobio okladu. Nj-njegovi prijatelji
su tvrdili da nikad neće nagovoriti m-markizovu kći da ga poljubi, i zato se
okladio s njima da hoće.”
„To je gomila vražjih besmislica”, prosiktao je, a onda požalio zbog oštrine
svoga tona kad joj se lice smračilo od zbunjenosti. „Kladio bih se u gomilu novca
da ti je to rekao samo zato što ga je povrijedilo tvoje odbijanje. Razmaženom
derištu poput Plumtreeja definitivno bi bio povrijeđen ponos. Kad je shvatio da te
ne može privoljeti da mu dopustiš raditi sve što je želio, pokušao te spustiti na
svoju razinu govoreći odvratne neistine.”
Dok je ljubio Celijine vlažne obraze, bilo mu je žao što taj gad nije sada bio
ispred njega. Želio ga je prebiti na mrtvo ime zato što je zbog njega sumnjala u
sebe. „To rade šupci poput njega kad nije sve po njihovom. I zato nemoj vjerovati
ni riječ onoga što ti je rekao. Nijedan dečko pri zdravoj pameti ne bi te smatrao
neprivlačnom.”
Pogledala mu je u lice, i dalje djelujući nesigurno. „Tada sam stvarno bila
prilično mršava, i nikad nisam imala... osobito ženstvene grudi.”
„Tvojim grudima ništa ne nedostaje”, prošaptao je, sjetivši se kako su
raskošan okus imale njene grudi, kako su izgledale čvrsto i prekrasno ispod vlažne
tkanine njene podhaljine kad se odvažio raskopčati joj opravu i zaviriti ispod nje.
„A čak i da je Plumtree uistinu mislio to što je rekao, to samo dokazuje kakva je
budala. Držati takvu božicu u svojem naručju i ne cijeniti to...”
Poljubio ju je, ne mogavši odoljeti tim punim, sočnim ustima, toliko blizu
njegovima. Unio je sve što je osjećao u taj poljubac, ne bi li izbrisao sve povrede
koje su joj nanijeli razni Nedovi ovoga svijeta.

143
 Kad je shvatio da korača po opasnom terenu, odmaknuo se od nje, i ona je
hrapavo rekla: „Nisi ni ti uvijek to... cijenio. Kad sam rekla da muškarci uživaju
u mojem društvu, rekao si da ti je teško povjerovati u to.”
„Molim?” namršteno je odvratio. „Nikad nisam rekao takvo što.”
„Da, jesi, onaj dan kad sam te zamolila da istražiš moje udvarače. Jasno se
toga sjećam.”
„Nema proklete šanse da bih ikada...” Odjednom se sjetio tog razgovora i
odmahnuo glavom. „Sjećaš se samo jednog dijela, milena. Rekla si da muškarci
uživaju u tvojem društvu i da kažu kako je s tobom lako razgovarati. U taj zadnji
dio mi je bilo teško povjerovati.”
„Oh.” Pogledala ga je poprijeko. „Zašto? Tebi nikad nije teško razgovarati sa
mnom. Točnije, držati mi prodike.”
„Ili ću ti držati prodike, ili ću ti začepiti usta poljupcima”, rekao je
sarkastično. „Nije mi lako razgovarati s tobom, jer kad god sam blizu tebe izgaram
od želje da te odvedem na neko osamljeno mjesto i upustim se s tobom u razne
bludne radnje.”
Celia je zatreptala, a onda ga je pogledala tako nježno da su ga zaboljela prsa.
„Zašto onda to ne učiniš?”
„Jer si ti markizova kći i sestra mojeg poslodavca.”
„Kakve to veze ima? Ti si pomoćni sudac i slavni policijski istražitelj iz ulice
Bow...”
„I tko zna čije kopile.”
„Što te samo čini prikladnim partnerom za goropadnicu sklonu
nepromišljenom ponašanju.”
Riječ partner odzvanjala je u Jacksonovu mozgu. Što li je mislila pod time?
Zatim je utisnula poljubac u njegovu bradu i uništila njegov otpor i njegov
razum, i znao je točno što je mislila.
Pokušao ju je odmaknuti od sebe prije nego što posve poludi, ali ona je ovila
ruke oko njegova vrata i nije ga htjela pustiti. „Pokaži mi.”
„Što da ti pokažem?”
„Sve najbludnije radnje u koje se želiš upustiti sa mnom.” Požuda mu je
potekla kroz vene poput groznice. „Moj Bože, Celia...”
„Neću ti vjerovati ni riječ ovoga što si mi rekao ako to ne učiniš.” Pogled joj
je postao zabrinut. „Mislim da ti ne znaš što želiš. Jučer si me tako predivno ljubio
i milovao, a onda si se na balu ponašao kao da me uopće ne poznaješ.”
„Bila si ondje sa svojim udvaračima”, rekao je promuklim glasom.
„Trebao si plesati sa mnom. Nisi me nijednom zamolio za ples.” Postajao je
bolno ukrućen dok mu je sjedila u krilu. „Jer sam znao da ću, ako to učinim,
željeti... da ću žudjeti...”

144
 Spuštala se poljupcima niz njegov vrat i uzburkavala mu krv. „Pokaži mi”,
prošaptala je. „Pokaži mi sada što želiš. Za čime žudiš.”
„Odbijam te upropastiti”, rekao je, napola upozoravajući samog sebe.
„Već si me upropastio.” Odvezala mu je kravatu uz stidljivi osmijeh i povukla
je s njegova vrata. „Kad se sutra vratimo, svi će znati da smo proveli noć zajedno,
i neće biti bitno jesmo li obavljali ikakve bludne radnje ili nismo. Zašto onda ne
bismo uživali?”
Nije mu promakla nepobitna logika njezina argumenta. Niti činjenica da je
već grčevito stiskao šake na njenom struku kako ih ne bi podigao i obujmio
dlanovima nježne, mekane obline njenih lijepih, malenih grudi...
„Neću biti kao Ned i iskoristiti tvoju nevinost.”
„Ti nisi nimalo nalik Nedu”, pobunila se tihim glasom. „Ti si čestit i snažan i
jedini muškarac od kojeg sam ikad željela da mi pokaže kako biti žena.” Obujmila
mu je glavu dlanovima. „I ako me ne poljubiš istog časa, Jacksone Pinteru, kunem
ti se, počet ću svlačiti svu svoju odjeću sa sebe, komad po komad, sve dok...”
Grubo je prekrio njena usta svojima, dok su mu se misli već punile slikama
Celijinog golog tijela ispod njegovog, ondje gdje je oduvijek želio da bude. U
njegovoj postelji. U njegovom životu. Kako joj je mogao odoljeti? Ona je bila sve
što je ikada želio, i njegova sposobnost da joj se odupre postajala je slabija sa
svakim dodirom njenih mekih ruku, njenih mekih usana.
„Jacksone”, prošaptala je na njegovim ustima. „Pokaži mi kako da budem
žena. Tvoja žena.”
„Moja supruga?” prošaptao je. „Jer ako večeras ovo učinimo...”
Odmaknula se kako bi pogledala u njega. „Je li to ono što želiš? Želiš li da
budem tvoja supruga?”
Zagledao se u njene oči, zasjenjene nesigurnošću, i shvatio je što ga pita. Želi
li osigurati brak s bogatom lady Celijom, čije bi izvrsne veze mogle pomoći
njegovim ambicijama?
Ili je želio voditi ljubav s hrabrom ženom koja je naučila pucati kako se nikad
više ne bi bojala, koja je zatajila ponašanje svojeg rođaka kako bi zaštitila obitelj
od novih skandala, i koja je upravo gledala u Jacksona kao da je on uistinu
Lancelot, a ona Guinevere?
Sutra će morati ozbiljno porazgovarati o braku i što bi to značilo, ali zasad
nije mario za prijetnje njezine bake i svoj strah od budućnosti. Jer je znao da su
Nedove okrutne riječi još odjekivale u Celijinim ušima.
Večeras je trebala čuti nešto posve drukčije.
„Ja želim”, rekao je nježno, „tebe. Samo tebe.”

145
 Poglavlje 18

Celiju su pekle oči od suza. Jackson ju je razumio. Želio je nju. Ne njeno

bogatstvo ni njene veze, već nju.
Zatim joj je to jasno dao do znanja uzevši njena usta tako halapljivo da je
jedva stigla povratiti dah. Obujmio joj je grudi preko haljine, i ona se oduševila.
Sad će biti njezin. Njezin muž. Zauvijek.
„Na neki način čak i razumijem zašto se Ned ponio onako”, prošaptao je uz
njezin vrat.
To ju je iznenadilo. „Kako to misliš?”
„Sigurno ga je potpuno izbezumilo to što te zamalo imao, da bi mu odmah
zatim bila uskraćena.” Trljao joj je palčevima grudi, polako, nježno, toliko
drukčije od Neda da joj je uspoređivanje njih dvojice djelovalo kao lakrdija. „To,
dakako, ne opravdava ono što je učinio - ako mi se ikada pruži prilika, prebit ću
ga na mrtvo ime. Ali da sam seja toliko približio raju...”
„Raju?” Izazovno se nasmijala i otkopčala mu prsluk. „Vrlo si pjesnički
nastrojen za jednog policajca.”
„Moj tetak je govorio da čovjek koji ne zna cijeniti poeziju nema duše. Mislio
sam da je lud. Sve dosad.” Putujući očima po njoj, posegnuo je iza njenih leđa da
joj otkopča opravu, i glas mu je bio hrapav i nabijen emocijama. „‘Hoda ogrnuta
ljepotom poput noći/Podnebljima bez oblaka i zvjezdanim nebesima’ - to su jedini
stihovi kojih se sjećam. I savršeno ti odgovaraju.”
Uzbuđenje je poteklo svim njenim žilama. „Byron? Citiraš lorda Byrona?”
Odgurnula je njegov prsluk. „To nije samo poezija, to je nemoralna poezija.”
Rekao joj je da ustane, pa je i sam ustao, i okrenuo je tako da joj može
otkopčati opravu do kraja. „Više nisam tako ponosan i ohol, ha?”
Ne, nije.
„Da sam barem znala kako si sve ovo vrijeme imao tako skandalozne misli o
meni.” Zadrhtala je kad je njena oprava pala na pod, djelomično zbog hladnoće u
trošnoj kolibi, a djelomično od uzbuđenja koje je osjećala znajući da će joj
Jackson uskoro oduzeti nevinost. „Lakše bih podnijela tvoje prodike.” Njegove
ruke stručno su odvezale njezin korzet. „I možda bi bila bolja ljubaznija prema
meni.”
146
 „Možda.” Kad je nakon njene oprave i korzet završio na podu, okrenula se
prema Jacksonu s vragolastim osmijehom na licu. „Ili bih te možda mučila na
drukčiji način.”
„A, da?” uspio je izgovoriti, iako ju je proždirao pogledom na takav način da
je svaki Celijin živac pjevao. Nije ostavljao ni traga sumnji da obožava njezino
tijelo.
Njegova reakcija bila je toliko izrazito različita od Nedove da se osjećala
slobodnom ponašati se zavodljivo, dražiti ga. Odvezala je drugu podsuknju i
pustila je da padne na pod, pa se odmakla kako bi iskoračila iz nje. „Na primjer,
možda bih rjeđe nosila zaštitne ogrtače, a češće duboko dekoltirane oprave.”
Sve je teže disao dok joj je prilazio prijetećim korakom i pritom si otkopčavao
košulju. „To bi doista bilo mučenje.”
„Jer bi me tada želio?”
„Želio sam te i u zaštitnim ogrtačima. Ali bi to privuklo i ostale muškarce,
kao pčele na med, i morao bih obuzdavati poriv da ih ubijem samo zato što bi te
gledali ovako kako te ja sada gledam.”
„Gospodine Pinter, zar ste bili ljubomorni?” zadirkivala ga je, oduševljena jer
je potvrdio njene sumnje.
Njegove oči susrele su njene, odjednom ozbiljne. „Što misliš, zašto sam danas
odlučio otići u High Wycombe? Jer nisam mogao više trpjeti niti jedan dan
gledajući te kako koketiraš sa svojim udvaračima.”
O, joj. Tko bi rekao da Jackson može reći nešto tako neodoljivo?
Zatim je svukao svoju košulju. Milostivi Bože na nebesima, tko bi rekao da
Jackson može izgledati tako neodoljivo ispod svoje odjeće? Premda je vidjela
naznake dobre tjelesne građe kad je nosio večernje odijelo, nije očekivala ovo.
Njegova lijepo isklesana prsa sužavala su se prema vitkom struku koji nije
pokazivao nikakve znakove debljanja. Crne malje uvijale su se oko njegovih
bradavica, zatim se spuštale se prema dolje, okruživale mu pupak i nestajale u
njegovim hlačama. Bio je više građen kao mačevalac nego kao hrvač, ali su mu
ruke bile vrlo mišićave, i odjednom joj je bilo jasno kako ju je danas popodne
s onakvom lakoćom prebacio s njenog konja na svojega.
Zatim je otkopčao hlače i gurnuo ih dolje, otkrivajući duge vunene gaće koje
su tijesno prianjale uz svaki dio njegovih lijepo oblikovanih bedara i potkoljenica,
da ne spominjemo upečatljivu izbočinu...
O, joj, zurila je. Zacrvenjela se i odvratila pogled odatle.
„Ti si na redu, milena”, promrmljao je. „Hoćeš li svući podhaljinu? Ili da ja
to učinim?”
Posegnula je za vrpcama, a onda je na trenutak oklijevala jer joj se u glavu
uvukao Nedov glas: Žgoljava gaduro bez sisa - nemaš ni grama ženstvenosti u
sebi.

147
 Kao da je točno znao zašto je zastala, Jackson je zakoračio prema njoj i
podigao joj palcem bradu, prisiljavajući je da mu pogleda u oči. „Dao bih sve da
ti mogu izbrisati Nedove riječi iz sjećanja, ali budući da ne mogu, mogu barem
dodati istine koje će se suprotstaviti lažima koje je izgovorio. Znate li što vidim
kad vas gledam, milostiva?”
Ponekad bi joj se obratio s „vi” i nazvao je „milostiva”, i imala je osjećaj da
to čini kako bi stvorio distancu među njima. Ali sada je ta riječ sadržala
poštovanje od kojeg joj je zastao dah u grlu.
„Vidim ženu nevjerojatne elegancije i snage.” Ne odvajajući pogled od njenih
očiju, povlačio je podhaljinu s njenih ramena. „Vidim vilinsku kraljicu koja može
uništiti muškarca riječju ili ga opčiniti osmijehom.”
Gurnuo je prste u njenu kosu i oslobodio je ukosnica kako bi se rasula preko
njenih ramena. Dok su mu oči užareno svjetlucale od vatre iz kamina, podigao je
jedan uvojak i poljubio ga, pa protrljao njime obraz.
„Vidim djevojku kose boje tamne čokolade, očiju u kojima se miješaju nijanse
zelene i smeđe u nedokučivom vrtlogu boja, i toliko lijepog lica i tijela da se
osjećam nedostojnim dodirivati je, a kamoli voditi ljubav s njom.”
Vukao joj je podhaljinu niz tijelo, sve do poda, prateći njezino usporeno
spuštanje vrućim pogledom punim neizrecive strasti i požude, pogledom koji je
razarao svaki zaostali strah i nelagodu.
Glas mu je postao hrapav. „A što se tvojih grudi tiče...” Sagnuo je glavu pa
usisao prvo jednu, pa drugu dojku. Njegova topla usta poigravala su se njima tako
predivno da je dahnula. Zatim se odmaknuo i prošaptao: „Ned je ili bio slijep ili
glup ili oboje. Ili, što je vjerojatnije, besramni lažljivac. Jer nijedan muškarac pri
zdravoj pameti ne bi pomislio ništa drugo nego da su prelijepe.”
Oči su joj se napunile suzama kad ju je podigao u naručje i odnio je do kreveta.
Kako je mogla misliti da je Jackson hladan i bez strasti? Dobro je skrivao svoje
osjećaje, ali u trenucima velikog intenziteta jasno su blistali na njegovu licu. I
Celia ih je sve bolje čitala.
Trenutačno je bez problema pročitala želju u njegovim očima dok ju je
spuštao na krevet i posezao prema gumbima na svojim gaćama. Zatim je
neodlučno zastao. „Jesi li sigurna u ovo?”
Pridigla se na laktove i počela mu sama otkopčavati gaće. „Vrlo sigurna.”
Jackson je očito bio vrlo siguran, jer je, čim je otkopčao gaće, njegova erekcija
iskočila iz njih i iznenadila Celiju svojom impresivnom krutošću.
Ubrzo nakon svog vjenčanja, Minerva joj je objasnila što se točno događa u
spavaćoj sobi između muškarca i žene, upozorivši je da muški privjesak zna biti
prilično zastrašujući, i znatno drukčiji od onih koje je Celia vidjela na konjima i
lovačkim psima.
Da, bio je drukčiji, ali ne bi ga baš opisala kao zastrašujućeg. Više kao
začudno lijepog. Ali i fascinantnog, jer se lagano klatio kao da je izložen vjetru.
148
 „Spremna za ostatak?” razvučeno je upitao, s primjesom smijeha u glasu.
„Ima još?” Kad je spustio gaće i otkrio svoja muda koja su visjela ispod, rekla
je: „Ah, da. Naravno. Ali nisam očekivala da će biti tako dlakava.”
Jackson se zacerekao i legao na krevet pokraj nje. „Ništa dlakavija nego što
si ti na istom mjestu.” I stavio je ruku točno na njeno intimno mjesto između nogu.
„Ahaaaa”, rekla je shvativši da su njihovi dijelovi zrcalili i nadopunjavali
jedni druge.
Zatim ju je počeo trljati kao što je ona trljala sebe u postelji, samo puno bolje,
i sve joj se zacrnilo. „Jacksone... nebesa... Jacksone... Je li to jedna od tih bludnih
radnji... u koje si se htio upustiti sa mnom?”
„Zašto?” Zaustavio je ruku. „Smeta li te što sam maštao da te ovako
dodirujem?”
„Naravno da me ne smeta. Znaš, i ja sam maštala da se s tobom upuštam u
bludne radnje. Zamišljala sam da me ljubiš.” Glas joj se spustio do šapta. „I da
me miluješ točno ovako, između nogu...”
Na licu mu se rasplamsala želja kad ju je nastavio milovati. „Doista?”
Protrljao ju je čvršće. „Ovako?”
Izvila je leđa propinjući se prema njegovoj ruci. „O, da. Definitivno... ovako.”
Vragolan se nasmiješilo. „Gdje si još zamišljala da te dodirujem?”
„Oh, svugdje”, dahnula je.
„Možda ovdje.” Sagnuo je glavu i usisao joj bradavicu, draškajući je jezikom
dok nije dahnula i uvukla prste u njegovu kosu kako bi ga zadržala ondje.
„Definitivno ovdje”, složila se dok je obasipao pažnjom prvo jednu, a onda i
drugu dojku.
Zatim je gurnuo prst u nju. „Ili možda ovdje”, prošaptao je svojim grešno
hrapavim glasom.
„Majko mila!” proskvičala je. „To nikad nisam zamišljala!”
„Ja jesam”, rekao je. „Puno puta.”
Uronio je duboko prstom u nju dok se njegov palac tako čudesno kretao na
onom dijelu koji je bolno i gorljivo žudio za njegovim dodirom. Drhtavo je disala,
a tijelo joj se propinjalo prema njegovoj neodoljivo razbludnoj ruci.
„Gospode, pomozi mi, nisam... imala... pojma.” Vrpoljila se, tražeći još tog
predivnog osjećaja i osjećajući krivnju zato što ju je Jackson milovao, a ona nije
činila ništa da udovolji njemu. „Kad si zamišljao te... bludne radnje... u koje bismo
se mogli upustiti, je li bilo ičega... što bih ja mogla raditi tebi?”
„Dovraga i bestraga, da.” Uputio joj je zažareni pogled, zatim ju je uhvatio za
šaku i ovio je oko svojeg uzbuđenog dijela. „Miluj me, milena.” Kad je to učinila,
Jacksonovo disanje postalo je glasno i teško.

149
 Nakon samo nekoliko minuta, zavapio je: „O, Bože, prestani... prestani!
Možda bi bilo bolje da diraš... druge dijelove moga tijela.”
„Zar nisam to dobro radila?” prošaptala je.
Hrapavo se nasmijao. „Predobro, nažalost. Neke muškarce treba malo
napumpati prije akcije, ali moja je crpka odavno spremna za tebe.” Ovlaš ju je
poljubio u dojku. „Radije me nemoj više dirati ondje, ali smiješ svugdje drugdje.”
Nakon toga, više nije bilo riječi. Jackson ju je istraživao, ona je istraživala
njega - njegova snažna ramena, njegova divna prsa, bradu koju je toliko voljela
ljubiti. Uživala je u teksturi njegove kože ispod njenih prstiju, u trzanju tetiva i
mišića kad bi reagirao na njezin dodir. Obožavala je to što nije mogao sakriti
koliko su njezina milovanja djelovala na njega. Obično je bio tako uzdržljiv i
nedokučiv. Ali ovdje u postelji ga je mogla dokučiti, i od toga joj se nadimalo
srce.
Baš kao i od njegova milovanja, od sigurnih, iskusnih dodira njegovih ruku
koje su pronalazile sve dijelove njezina tijela koji su čeznuli za njime. Zatvorila
je oči kako bi mogla uživati u svakom čulnom doživljaju, i ubrzo je disala sve teže
i teže, vrpoljeći se tako mahnito ispod njegove ruke da je jedva opazila kad je
kleknuo između njenih nogu, sve dok joj nije podigao koljena i nešto veće od
njegova prsta počelo je ulaziti u nju.
Naglo je otvorila oči. Ali baš kad se počela osjećati neugodno i pitati se
izgleda li tako nespretno kao što se osjeća, Jackson je prošaptao: „Ti si najljepše
stvorenje koje sam vidio u životu.”
Smjesta se opustila. Kako je uvijek točno znao što treba reći? Prešla je rukama
preko njegovih mišićavih ramena. „I vi ste vrlo... privlačni, gospodine”, rekla je
kako bi si odvratila misli od tog masivnog organa koji je gurao u nju.
„Nemoj me zadirkivati”, odbrusio joj je.
„Ne zadirkujem te!” Zar je moguće da ni on nije bio toliko siguran u sebe kao
što se uvijek činilo? „Sigurno znaš da si naočit. Meni si uvijek bio.”
Kad mu je lice zasjalo od zadovoljstva, bilo joj je drago što je to rekla.
Prodirao je dublje, očiju blistavih od gorljive žudnje. „A ti si meni uvijek
izgledala kao božica.”
Pogledala ga je skeptično. „Čak i kad sam iskušavala tvoje strpljenje?”
„Iskušavala si moje strpljenje?” našalio se.
„Znaš da jesam.”
Zastavši usred guranja naprijed, Jackson se uozbiljio. „Bojim se da ću sada ja
staviti na kušnju tvoje strpljenje, vrlo bolno.” Podigla je pogled prema njemu,
neizmjerno ganuta Jacksonovim nježnim ponašanjem prema njoj. Povukla je
njegovu glavu prema svojoj, utisnula poljubac u njegove usne i prošaptala: „Učini
me svojom. Mogu podnijeti sve, pod uvjetom da budem tvoja.” Celijine riječi su

150
ga očito iznenadile, a zatim je još jače otvrdnuo u njoj, ako je to uopće bilo
moguće. „Vidjet ćemo”, prošaptao je.
Nije stigla registrirati njegov čudni odgovor jer joj je smjesta zarobio usta.
Dok ju je ljubio, duboko i temeljito, snažno je potisnuo i jednako se duboko zario
u nju.
Dahnula je na njegovim usnama od iznenadne boli, ali on ju je samo nastavio
ljubiti i nije se micao, dopuštajući joj da se privikne na napetost i nelagodu i to
neobično iskustvo tijesne povezanosti s muškarcem kojeg je jedva poznavala.
Nakon nekoliko trenutaka se počeo micati, isprva polako, kao da ispipava
situaciju. Zagledao se dolje u nju plamtećim pogledom od kojeg joj je zatreperio
želudac. „Jesi li... dobro?”
„Odlično”, slagala je, jer joj je i dalje bilo čudno i neugodno osjećati ga u sebi.
Srećom, taj osjećaj je svakim trenutkom postajao sve manje čudan i neugodan.
„Zamišljao sam te ovako... puno puta... golu, u mojoj postelji”, hrapavo je
procijedio, zagrijavajući je svojim vatrenim riječima. Opuštajući je. „Pojma
nemaš koliko.”
„Imam nekog pojma”, uspjela je izgovoriti. „I ja sam tebe zamišljala.”
Djelovao je skeptično. „Ovako?”
„Pa, ne baš točno ovako... Nisam znala... što očekivati.” Ni da će taj osjećaj
biti tako šokantno intiman.
Pramen njegove tamne kose pao mu je preko oka, zbog čega je izgledao više
kao neki opasni lik, a manje kao službeni Jackson kojeg je poznavala.
„A sad kad znaš?” upitao je.
„Sviđa mi se.” Njegovo kretanje ju je počelo ispunjavati toplinom ondje dolje,
proizvoditi iste one trnce koje je osjetila kad ju je trljao. „Ovo je kao neki razvratni
valcer.”
Prigušeno se nasmijao. „Da. Ja vodim. Ti me pratiš.”
Krećeš se među mojim nogama.
Aha, zato ljudi smatraju valcer tako skandaloznim! „Više nikada neću biti u
stanju plesati valcer... a da se ne sjetim ovoga”, dahnula je.
Sagnuo se i prošaptao: „Onda moram položiti pravo na tebe za sljedeći
valcer.”
Sviđao joj se taj izraz, položiti pravo.
„I sljedeći... i sljedeći...” Sve brže je potiskivao u nju, i oni njeni trnci su se
pojačavali, pretvarajući se u nešto vruće i napeto i daleko uzbudljivije od bilo
kojeg valcera.
„Jacksone... ohhh, Jacksone...”
„Svaki valcer... odsad... do vječnosti.”

151
 „Da...” Osjećala se kao da spiralno struji prema gore, poput iskrica vatre koje
lepršaju kroz dimnjak i izlijeću izvan njega, i sad je već letjela visoko, uzdižući
se s Jacksonom u podneblja bez oblaka i zvjezdana neba, gdje je sve ogrnuto
ljepotom...
„Da!” vrisnula je dosežući taj vrhunac. „O, da, Jacksone, da... tvoja sam...
tvoja sam... tvoja.”
Ispustivši divlji krik, Jackson se zabio duboko unutra i ispustio svoje sjeme u
nju. „I ja sam...” prošaptao je pokraj njezina uha, tresući se i drhteći iznad nje.
„Tvoj. Zauvijek.”

152
 Poglavlje 19

Hetty i Oliver su pijuckali konjak u njegovoj radnoj sobi prije nego što se
gosti počnu spuštati na večeru, kad je onamo ušla Minerva vodeći sa sobom
Celijinu osobnu sluškinju, koja je djelovala vrlo zabrinuto.
„Morate čuti što mi je upravo rekla Gillie”, reče Minerva gurnuvši preplašenu
sluškinju naprijed. „Rekla sam joj da vam to mora osobno reći.”
To je pobudilo Hettyno zanimanje, jer je Celia bila upadljivo odsutna cijeli
dan. „Što je, djevojko?”
Gillie se kolebala, pa Minerva reče: „Celia nema glavobolju. Nije spavala
cijeli dan u svojoj sobi s tamnom krpom preko očiju.” Hetty je prasnula u smijeh.
„To nije iznenađenje.”
Gilliein pogled poleti prema Hettynom. „Kako, molim, gospojo?”
„Zaboga, djevojko, nisam glupa. Znam da se tvoja gazdarica žali na
‘glavobolju’ kad god želi vježbati gađanje. Već sam je dosad mogla prisiliti da
prizna svoju prijevaru, ali...” Glasno je izdahnula. „Umorila sam se od
neprestanog svađanja s Celijom. Mislila sam, ako je ostavim u uvjerenju da me
prevarila, možda neće biti tako tvrdoglava u vezi sa svime ostalim.”
„E, pa, ja nisam znao”, namršteno reče Oliver. „Mogla si mi reći.”
„Bi li poduzeo nešto u vezi s tim?” upita Hetty.
„Ne, ali...”
„Ali ona se nije vratila doma”, odjednom reče Gillie.
Hetty zaškilji prema njoj. „Kako to misliš? Obično se uvijek vrati prije
mraka.”
„Da, zato sam se i zabrinula, gospođo Plumtree.” Gillie je kršila ruke u očaju.
„Otišla je odmah nakon zore, a ni to nije tipično za nju. Ona voli dugo spavati. A
to što je nije bilo cijeli dan i večer...”
„Da ne spominjemo”, umiješala se Minerva, „da je gospodin Pinter cijeli dan
bio odsutan.”
„Nije bio odsutan”, rekao je Oliver. „Otišao je ispitati neke nove tragove
odmah nakon...”
„Zore?” Minerva je podigla obrvu. „Je li možda rekao kamo ide?”

153
 Hetty je počela osjećati komešanje u želucu. „Ne. Samo da to ima nekakve
veze s Lewisovim i Pruinim ubojstvima.”
„Slutim da ima više veze s Celijom”, odvratila je Minerva.
Hetty je počela imati jednake slutnje.
„Zašto?” upita Oliver.
„Celia mi je sinoć priznala”, rekla je Minerva, „da ona i gospodin Pinter - ili,
kako ga ona zove, Jackson - provode puno više vremena zajedno nego što je itko
od nas mislio. Navodno su se ljubili nekoliko puta.”
Hetty se namrštila. Zar su već postali toliko prisni? Točno pred njenim
nosom?
„Svaka čast, Pinteru”, prošaptao je Oliver.
„Olivere!” Hetty ga je ukorila.
„Što? Jasno je kao dan da se njih dvoje sviđaju jedno drugomu. Hvala Bogu
da napokon nešto poduzimaju u vezi s time. Pinter je vjerojatno uzeo stvar u svoje
ruke i odveo je na piknik ili u vožnju, budući da proteklih nekoliko dana nisu baš
imali puno prilika biti nasamo zbog ostalih Celijinih udvarača.”
„Zar želiš reći da ti ne smeta što tvoja sestra provodi cijeli dan nasamo s
muškarcem, radeći tko zna što?” prasnula je Hetty.
„To se zove udvaranje.” Oliver je pogleda poprijeko. „Nemoj mi reći da to ne
odobravaš. Godinama je pokušavaš natjerati da se uda. Napokon ima udvarača
koji joj se očito uistinu sviđa, i ja joj čestitam na tome.”
„Što ako se on ne namjerava oženiti njome?” drekne Hetty, iznervirana
činjenicom da njenog unuka ne brine to što Celia možda upravo negdje obavlja
bludne radnje s tim policajcem.
„Ne budi smiješna. Pinter je častan čovjek. On je ne bi upropastio.”
„Mislim da ni ne pokušava to učiniti”, lukavo reče Minerva. „Ja mislim da su
pobjegli kako bi se potajno vjenčali.”
„Što!” uzviknula je Hetty. „Zašto to misliš?”
Gillie se umiješala sa svojim prigovorom: „Gospođica Celia bi mi rekla da
planira pobjeći s nekim gospodinom. Ne vjerujem...”
„Je li ti rekla da se ljubila s gospodinom Pinterom?” upita je Minerva.
Gillie je djelovala zabrinuto. „Pa, nije, ali...”
„Tako sam i mislila”, reče Minerva.
„Rekla sam da se potajna vjenčanja ne računaju”, prasnula je Hetty.
„Za Gabea si bila spremna odreći se tog uvjeta”, istaknuo je Oliver. „Ne vidim
razloga zašto ne bi učinila isto za Celiju.”
Smrknuto ga je pogledala. „Zar si slijep, Olivere? Nije li ti palo na pamet da
se taj gospodin Pinter možda želi oženiti tvojom sestrom radi njezina miraza?”
„O, za Boga miloga, ne Pinter.”

154
 Zateklo ju je to što je Oliver gorljivo branio tog čovjeka. Znala je da ga
simpatizira, ali nije imala pojma da mu je baš toliko drag.
Je li Oliver možda imao pravo u vezi s karakterom gospodina Pintera? Isaac
se očito slagao s njime. Osim toga, Hetty je upozorila tog policajca da će
razbaštiniti Celiju ako je zaprosi. Dakle, tajno vjenčanje bi značilo da nije mario
za Celijino nasljedstvo.
S druge pak strane, to je moglo značiti i da nije vjerovao da će Hetty doista
ostvariti svoju prijetnju. Ili...
Pala joj je na um još jedna stravična mogućnost. „O, Bože. Kako sam
blesava.”
„Pa, s time se svi slažemo”, sarkastično reče Oliver.
Ignorirala je svojeg bezobraznog unuka, zaokupljena novom brigom.
Zaprijetivši gospodinu Pinteru, htjela ga je prisiliti da joj otkrije svoje prave
osjećaje. Ali što ako ju je taj policajac jednostavno odlučio nadmudriti? Provede
li noć s Celiom i ne oženi se njome odmah, to bi prisililo Hetty da blagoslovi
njihov brak prema njegovim uvjetima. To bi značilo da bi mu morala dati Celijino
nasljedstvo ako želi spasiti ugled svoje unuke.
Naravno, uvijek je postojala mogućnost da je uistinu zaljubljen u Celiju i da
su pobjegli zajedno zbog Hettyna pokušaja da ih razdvoji.
Odbacila je tu uznemirujuću pomisao. Odvesti djevojku od njezine obitelji na
tako potajan način nije bilo ponašanje zaljubljenog muškarca. Barem ne čestitog
zaljubljenog muškarca. „Gospodin Pinter možda ima podmukliji razlog zašto je
odveo Celiju, razlog koji nitko od nas nije uzeo u obzir. Kad biste samo znali...”
„Kad bismo samo znali što?” upitao je Oliver nepovjerljivo škiljeći u nju.
O, joj. Nije mogla otkriti Oliveru i Minervi čime je zaprijetila gospodinu
Pinteru. Jedno od njih bi moglo reći Celiji, a ta djevojka bi se žestoko pobunila
protiv toga, ne shvaćajući da bi Hettyn plan mogao izvući istinu na vidjelo.
„Gospodin Pinter mi je lagao u lice o svojem odnosu s Celijom”, rekla je
energično. „Porekao je da su na bilo kakav način zainteresirani jedno za drugo,
dok joj se istodobno udvarao iza mojih leđa. Što je još gore, i Celiju je potaknuo
na laganje, jer mi je ona rekla isto što i on. To nije ponašanje čestita čovjeka.”
Minerva se namrštila. „Nikad me nećeš uvjeriti da bi se staloženi i uštogljeni
gospodin Pinter mogao tako skaredno ponašati.”
„Ni mene”, reče Oliver. „Osim toga, previše brzamo s tim neutemeljenim
zaključcima. Možda uopće nisu zajedno. Celia je možda zaboravila koliko je sati
i upravo se vraća doma po mraku, a Pinter je na svojem zadatku.”
Hettyn puls se malo smirio. „Možda”, složila se. „Ako je tako, sve naše
pretpostavke su uzaludne.”
„Netko bi se trebao uputiti prema mjestu gdje Celia vježba gađanje.” Oliver
pogleda u Gillie. „Znaš li gdje bi to moglo biti?”

155
 „Nažalost, ne znam, gospodine. Nikad ne idem s njom kad ide pucati.”
„Kvragu. U redu, naš prvi zadatak jest pronaći Celiju. Zatim, ako nije ondje,
trebali bismo pretražiti cijeli posjed. Gillie, pregledaj njenu sobu, možda je
ostavila poruku kamo ide ili možda čak o tajnom vjenčanju. Povedi Minervu sa
sobom.”
Kad su njih dvije krenule prema vratima, Hetty je povikala: „Čekajte! Prije
nego što uzbunimo naše goste zbog Celijina nestanka, možda bismo trebali to
diskretnije riješiti.”
Oliver je prekrižio ruke na prsima. „Kako to misliš?”
„Ako nije pobjegla s gospodinom Pinterom i nema pravog razloga za paniku,
ne želim da Celijini potencijalni udavači izgube zanimanje za nju. Celia je osobno
zatražila od mene da ih pozovem na ovu zabavu. Pretpostavljam da je imala razlog
za to.”
Ona nastoji žurno pronaći muža samo zato što je vi prisiljavate na to.
Žustro je odagnala izjavu gospodina Pintera iz svojih misli - još nije imala
pojma koji su njegovi motivi, a dok to ne sazna, nije mogla vjerovati njegovim
riječima. „Koliko znam, vojvoda samo što je nije zaprosio”, nastavila je, „i ne
želim joj to upropastiti zbog nekih ispraznih nagađanja.”
Iako ju na to pogledala trepćući, Minerva se složila i kimnula glavom. „Možda
baka ima pravo - doista bismo trebali nastaviti s oprezom. Ne želim da se Celia
uda za gospodina Pintera zbog nekakvog nesporazuma, kao što sam ja bila
prisiljena udati se za Gilesa.”
Oliver je pogleda poprijeko. „Nije bilo nikakvog ‘nesporazuma’ u vezi s
tvojim vjenčanjem, draga moja. Bila si uhvaćena polugola u Mastersovom
zagrljaju. Imaš sreće što nisam upucao tog nitkova na licu mjesta. I, koliko se
sjećam, nisi se baš nevoljko udala za njega.”
Minerva je frknula. „Nije stvar u tome. Samo mislim da bismo trebali biti
oprezni, da ne uzbunimo Celijine udvarače dok ne budemo sigurni što se događa.
Možda se stvarno želi udati za nekoga od njih.”
Oliveru je pobjegao uzdah. „Možda imaš pravo.” Na trenutak se zamislio, a
onda je rekao: „U redu, ovako ćemo napraviti. Baka će svima reći da je moja žena
dobila prijevremene trudove. Budući da se Maria cijelo popodne odmarala i nitko
je nije vidio, to bi trebalo biti uvjerljivo. Baka će reći kako mislim da je bolje da
svi odu u grad na kasnu večeru i izlazak u kazalište. To će ih držati podalje od
nas. Isaac i baka mogu biti zaduženi za zabavljanje naših gostiju dok su u gradu.”
„Ali ja želim biti ovdje!” pobuni se baka.
„Nemaš što ovdje raditi osim brinuti se. Štoviše, Minerva bi trebala poći s
tobom.” Nadglasavši Minervine prigovore, Oliver odlučno nastavi: „Držite naše
goste zauzetima dok mi pretražujemo posjed, i vratite ih kasno doma. Spavat će
do podneva, a ako ni do tada ništa ne čujemo ili pronađemo, poslat ćemo ih sve
njihovim kućama.”
156
 „Zašto ih jednostavno ne pošaljemo odmah doma?” upita Minerva.
„Jer će im trebati vremena da se spakiraju, i nećemo moći neopazice tražiti
Celiju.”
Baka uzdahne. „Istina.”
Oliver je počeo nestrpljivo koračati. Uvijek je bio u svojem elementu tijekom
izvanrednih situacija. „Da barem znam kamo je otišao Pinter.”
„John bi mogao znati”, reče baka. „Sinoć je dugo razgovarao s gospodinom
Pinterom.”
Nakon što je pozvonio Johnu, Oliver je usmjerio pozornost na Gillie. „Idi
pretražiti Celijinu sobu, za slučaj da je ostavila poruku. Možeš odmah početi -
nitko neće opaziti.” Kad je Gillie krenula prema vratima, dodao je: „No prvo
objasni Mariji zašto ne smije napuštati svoju sobu. A onda, molim te, pošalji
Jarreta i Gabea ovamo.” Prišao je prozoru da pogleda van i namrštio se. „Gabe i
Jarret mogu pretražiti posjed, no trebat će im puno vremena sa svjetiljkama jer
nema mjesečine. Držimo palčeve da Gabe možda zna kamo Celia ide pucati.
Sluge ćemo umiješati samo ako budemo morali. Ne želim da otkriju slugama
naših gostiju što se događa.” Tada je ušao John. „Htjeli ste razgovarati sa mnom,
gospodine lorde?”
„Znaš li kamo je danas otišao gospodin Pinter?”
„Ne, gospodine. Prije nekoliko dana je zatražio popis bivših slugu i njihovih
adresa, i sinoć sam mu dao sve potvrđene informacije. No nije mi rekao kojeg
slugu planira posjetiti.”
„Ali rekao je da će danas posjetiti nekoga od njih?” upitala je baka.
„Zapravo nije. Samo je uzeo popis i zahvalio mi.” John se razvedrio. „Ali
možda će neki od konjušara znati.”
„Čak i ako im je rekao kamo ide, možda je lagao”, istakne baka. „Pogotovo
ako je planirao...” Krišom je pogledala prema Johnu. „Pogotovo ako je htio
prikriti svoje prave namjere.”
Oliver je zakolutao očima i rekao Johnu da smije otići, a onda se okrenuo
prema Hetty. „Za razliku od tebe, ja nisam sklon pripisati Pinteru takvu
podmuklost. Pretpostavimo na trenutak da je rekao istinu. Ako ne saznamo od
slugu kamo je otišao, Giles i ja ćemo otići u London i razgovarati s Pinterovim
tajnikom i njegovom tetom. Jedno od njih će možda nešto znati. A možda se
dosad već i vratio doma.”
„Ne bi li prvo došao ovamo?” istaknula je baka.
„Ne bi ako je slijedio neki trag u svojoj istrazi”, reče Oliver. „Ali sad si
potaknula moju znatiželju - što točno imaš protiv Pintera i zašto si toliko protiv
braka između njega i Celije?”
Iznenadna promjena teme zatekla ju je nespremnu. „Ništa, kunem se!” Budući
da je Oliver nastavio nepovjerljivo zuriti u nju, rekla je: „Slučajno znam nešto o

157
tom čovjeku, to je sve. I tijekom godina sam vidjela mnoge ljude poput njega koji
su pokušali unaprijediti svoj društveni položaj...”
„Sklopivši brak s osobom iz višeg staleža?” grubo reče Oliver. „Poput moje
majke?”
Hetty se zacrvenjela. „Tvoja majka je voljela tvojeg oca, što god ti mislio o
njoj. I premda je pripadala nižem staležu od njegovog, pobrinula sam se da bude
dobro odgojena i obrazovana i da uživa sve povlastice koje bi je učinile
prikladnom ženom za jednog markiza. Dočim je gospodin Pinter sve do svoje
desete godine...”
„Upoznat sam s njegovom prošlošću jednako kao i ti, bako”, prekine je
Oliver. „Zar doista misliš da bih ga angažirao prije nego što saznam sve o njemu?”
Trepnula je. Da, mislila je to.
„Bez obzira na njegovo djetinjstvo”, nastavio je Oliver, „Pinter je proveo više
od dvadeset godina radeći na sebi kako bi postigao nešto u životu, dok je nas
petero dangubilo oplakujući svoje roditelje. On je imao više razloga za žalovanje
od svih nas, no svejedno je naporno radio kako bi postao ovo što je danas.”
Smrknuto se zagledao u nju. „Ja se tome divim. I mislim da bi Celia trebala
biti zadovoljna ako se uda za Jacksona Pintera.”
Baka je frknula. „Dobro onda, nadajmo se da nisi pogrešno procijenio njegov
karakter.”
Oliver joj se sažalno nasmiješio. „A ja se nadam da ćeš ga jednog dana vidjeti
jasno kao ja.” Prišao joj je i potapšao je po ramenu. „Iskreno, više sam trenutačno
zabrinut za Pintera nego za Celiju. Ako su uistinu odlučili pobjeći i potajno se
vjenčati, to je vjerojatno bila njezina ideja. Poznavajući moju sestru, vjerojatno su
već na pola puta prema Gretna Greenu, i taj nesretnik počinje žaliti što ju je uopće
upoznao.”
Premda je to izrekao u šali, baka je čula zabrinutost koja se skrivala u
njegovom nehajnom tonu.
Pa, barem ju je ozbiljno shvatio. A ako je itko mogao pronaći par odbjeglih
ljubavnika i zaustaviti ih prije nego što učine nešto drastično, to je bio njezin
unuk.

Jackson je ležao pokraj Celije, savršeno zadovoljan. Tijela ovijena oko

njenog, jedva je primjećivao hladnoću u sobi. Jedva je primjećivao išta osim
činjenice da je ona u njegovom naručju, gola, i da ju je napokon učinio svojom.
Trenutačno je drijemala, ali nije mu to smetalo. Dok je počivala, djelovala je
ranjivije i doista se pretvarala u šumsku vilu - kako ju je ponekad zamišljao -
158
usana podignutih u poluosmijeh i kose koja se prelijevala preko njenih ramena
kao tamni potoci od najfinije svile.
Tiho je uzdahnula i privila se uz njega, i Jacksonu je poskočilo srce u grudima.
Zabrinula ga je ta spontana reakcija. Iako se Celia pristala udati za njega,
njihova situacija nipošto nije bila riješena. Ljudi štošta čine i govore u zanosu
strasti, da bi se sutradan pokajali zbog toga, pogotovo ljudi čiji su životi vezani
uz velika bogatstva i prastare obiteljske veze.
Njoj nije stalo do svega toga.
Možda joj stvarno nije stalo. I možda bi, kad bi Jackson i Celia mogli ostati
ovdje zauvijek, samo njih dvoje, sami u ovoj kolibi, vodeći ljubav i ležeći jedno
drugomu u naručju, ostatak svijeta nekim čudom nestao. Ali nisu mogli ostati
ovdje. Uz to što su vani vrebale ubojice, trebali su misliti i na Celijinu obitelj.
Sigurno su bili izbezumljeni od brige, pitajući se što joj se dogodilo, ne znajući
da je s njime.
A kad to saznaju, hoće li mu biti zahvalni zato što se namjerava oženiti njome?
Ili mu neće dopustiti da to učini? Nije imao pojma što očekivati. Ako je išta naučio
od tragičnog života svoje majke, to je da aristokracija ima vlastita pravila.
Želio je misliti da su Sharpeovi drukčiji, da će podržati brak između njega i
Celije, ali nije mogao biti siguran u to. Nije očekivao da će se gospođa Plumtree
suprotstaviti tome, ali jest.
Uzdahnuo je. Bi li trebao reći Celiji da će možda ostati bez svojeg nasljedstva
ako se uda za njega?
Svejedno se morao pobrinuti da shvati što bi značilo udati se toliko ispod
svoga ranga, s nasljedstvom ili bez njega. Njeni prijatelji bi je mogli napustiti.
Njena obitelj bi to također mogla učiniti.
Celia možda neće htjeti to podnositi samo zato što Jackson nije mogao
zadržati kitu u gaćama na jednu noć.
Spustio je pogled na nju. Nadao se da hoće. Brak s Celijom bio bi...
Ali ne smije se previše tomu nadati. Ne još. Proveo je djetinjstvo nadajući se
da će se njegov otac vratiti kako bi spasio njegovu majku i njega i priznati ga kao
svoga sina, a sve što je dobio bilo je djetinjstvo puno skrivene boli.
Nikad se više neće izložiti takvoj patnji. Bolje je zaštititi vlastito srce. Bit će
dovoljno vremena za otkrivanje osjećaja pred Celijom kad - ako - se vjenčaju i
spoje za cijeli život.
No što god se sutra dogodilo, nikad mu neće biti žao što je ovu noć proveo s
njom.
Zadrhtala je u snu, i on je odjednom postao svjestan da je i njemu hladno.
Ustao je i otišao po njezin ogrtač i svoj kaput. Kad se vratio, Celia je bila budna i
promatrala ga je snenim pogledom.
„Zar sam zadrijemala?” upitala je dok je ulazio u krevet.

159
 „Da.” Prekrio ih je toplom odjećom. „Pretpostavljam da si prošlu noć malo
spavala, baš kao i ja.”
„Vjerojatno i manje. Ti si rano napustio bal. Ja sam ostala budna do kasno jer
sam razgovarala s Minervom.”
Kad se okrenula prema njemu, kaput je malo skliznuo s nje. Povukao ga je
natrag na mjesto i udario rukom o čuturicu konjaka u njegovu džepu. Nakon što
ju je izvadio, ponudio joj je malo.
Celia je gucnula malo pića, a onda mu se nasmiješila i dodala mu čuturicu.
„Znaš li da dosad nikad nisam kušala konjak?”
„Duboko se nadam da je tako.” Otpio je dugi gutljaj. „Otmjene dame ne piju
konjak.” Niti spavaju s bezobzirnom kopiladi.
„To je šteta, ako se mene pita”, rekla je veselo, otela mu čuturicu i popila još
malo. „Vrlo dobro zagrijava.” Popila je još jedan gutljaj. „Štoviše, okrepljuje.”
Oči su joj postale blistavije, a obrazi zajapureni. O, ne. Već je bilo dovoljno
loše što ju je upropastio. Nije je namjeravao i napiti.
Oduzeo joj je čuturicu. „To je dovoljno konjaka za tebe.”
„Zašto?” Priljubila se uz njega i dražesno napućila usne. „Nitko neće znati.”
„Ja ću znati. I, vjeruj mi, ako večeras previše popiješ, sutradan ujutro će ti biti
krivo.”
Napravila je grimasu. „Vidim, vratio se Neporočni Pinter.”
„Kako, molim?”
Oči su joj nestašno blistale. „Tako sam te zvala u sebi kad god bi mi držao
prodiku. Neporočni Pinter, samodopadan i ohol.”
Podigao je obrvu. „Kako me možeš tako zvati nakon ovoga što smo upravo
učinili?”
„Zašto ne?” Ispružila je i raširila ruke iznad svoje glave. „Osjećam se tako
divno, a ti mi to pokušavaš pokvariti.”
Dok su joj grudi virile ispod njihovog improviziranog pokrivača, izgledala je
poput božice koja potiče svoje podanike na raskalašenost i razuzdani razvrat.
Skrušeno je odmahnuo glavom. „Imaš pravo, oprosti.”
I zato će odgoditi njihov ozbiljni razgovor o braku za sutra.
Osim toga, nije mu se sviđao nadimak „Neporočni Pinter”. Naslonio je glavu
na ruku i zagledao se u njeno lijepo lice. „Jesi li me uvijek zvala ‘Neporočni
Pinter’? Ili tek odnedavna?”
„Od našeg prvog susreta. Doduše, u zadnje vrijeme puno manje.” Uputila mu
je koketni osmijeh. „Nakon što si me poljubio, shvatila sam da znaš biti i prilično
poročan.”
„Znam biti i krajnje skandalozan kada to želim”, prošaptao je saginjući glavu
kako bi je dugo i duboko poljubio.

160
 Kad se odmaknuo, Celia je djelovala zamišljeno. „Pretpostavljam da ovo nije
bio tvoj prvi... hm... intimni susret.”
„Ne. Ali ih nisam ni imao na stotine, kao tvoja braća.”
„Stotine!” Djelovala je sablažnjeno. „Tako puno?”
Nije smio to reći. „Vjerojatno sam pretjerao.”
Ona se na trenutak zamislila, a onda je uzdahnula. „Vjerojatno nisi. Bili su
stravični razvratnici dok se nisu oženili.” Podignula je pogled prema njemu uz
iskreni izraz lica. „Možda ‘neporočan’ i nije tako loše.”
„Ima i gorih nadimaka”, rekao je, prisjećajući se raznih pogrdnih riječi koje
su mu dobacivali u mladosti.
„Barem te nitko nije zvao Vilenjačicom.”
Izgledala je tako dražesno uzrujano da se morao zacerekati. „Kako si uopće
dobila taj nadimak?”
„Iskreno, ne znam.” Naslonila je glavu na dlan. „Tata je rekao da su me tako
zvali jer sam imala šiljaste uši, što je, naravno, glupost. A dadilja je rekla, zato što
sam bila malena. Ali sva su djeca malena.”
Pogledao je u njezin vilenjački nosić i zamišljeni izraz njenog srcolikog lica.
„Imam jednu teoriju.”
„Doista?”
„Katkada, kad se duboko zamisliš, poprimiš neki nestvarni izraz lica koji
podsjeća na ta bića iz drugih svjetova - vile ili Drijade ili nimfe. Pretpostavljam
da si zbog toga izgledala pomalo kao vilenjačica kad si bila mala.”
Skeptično ga je pogledala. „Ali sada ne izgledam kao vilenjačica, zar ne? I
moram te upozoriti da me nitko od članova moje obitelji već godinama nije smio
zvati Vilenjačice, pod prijetnjom smrti. I ne namjeravam to opozvati radi tebe.”
„Onda ću te zvati Vilinska kraljica. Jer meni tako izgledaš.” Uputila mu je
blistavi osmijeh. „Stvarno daješ odlične komplimente, Jacksone. Time se
iskupljuješ za svoje ostale grijehe.”
„A koji su to grijesi?” lijeno je razvukao.
„Superiorno ponašanje. Skrivanje pravih osjećaja.” Sjajnih očiju, povukla je
njegovu glavu dolje prema svojoj. „To što ti je trebalo toliko mjeseci da me
konačno poljubiš.”
„Mora da sam bio lud”, prošaptao je prije nego što ju je ponovno poljubio.
To je dovelo do još poljubaca, a zatim i do milovanja... vrućih, slatkih
milovanja koja uzburkavaju krv. Jackson je tvrdio da Celiju zacijelo previše boli
između nogu za vođenje ljubavi, no ona ga je ignorirala i dala je sve od sebe da
pobudi njegovu želju do granica mahnitosti.
Stoga se pobrinuo da bude zanesena od naslade prije nego što je ponovno ušao
u nju, uronivši toliko duboko u njenu toplinu da je pomislio da će umrijeti od tog
užitka.
161
 Tek je znatno poslije, dok je spavala u njegovu naručju, shvatio da je već
prestao štititi svoje srce.
A to nije smio dopustiti. Jer ne bude li oprezan, mogle bi ga vrlo lako pregaziti
čizme bogatstva obitelji Sharpe.

162
 Poglavlje 20

Celia se smrzavala. Povukla je neobično debelu deku preko svojih golih

ramena, a onda je čula da netko potpaljuje vatru nedaleko od nje.
„Gillie”, promrmljala je. „Dodaj još jednu cjepanicu, molim te.”
„Nije Gilllie”, rekao je muški glas, zvučeći blago razdražljivo. „Ovdje nema
slugu, nažalost. Morat ćeš se zadovoljiti mnome.”
Naglo se uspravila u sjedeći položaj i povukla deku preko grudi, postavši
odjednom svjesna nekoliko stvari. Nije bila u svojoj postelji. Bila je gola. I
Jackson je stajao oko pola metra dalje od nje, noseći samo duge gaće, otkopčanu
košulju i namršteni izraz lica.
Sjetila se svega od sinoć - jurnjave kroz šumu, nailaska na ovu kolibu...
vođenja ljubavi.
Obrazi su joj se zajapurili na ovo zadnje sjećanje.
On je to očito opazio, jer mu se izraz lica smekšao prije nego što je uzeo pištolj
i počeo ga čistiti. Kad ga je zadnji put vidjela, bio je napunjen. Kad ga je
ispraznio? I koliko je već dugo bio budan?
„Nastavi spavati”, prošaptao je. „Imamo još sat vremena do svitanja. Probudit
ću te kad se približi vrijeme za odlazak.”
Zar je bio lud? Zar je doista mislio da Celia može spavati dok on hoda po
kolibi pripremajući sve za njihov bijeg od nepoznatih napadača?
Očito jest. No budući da mu nije mogla udovoljiti, okrenula se na bok i
promatrala ga dok je radio.
Bio je brz i učinkovit, pomalo poput vojnika. Pištolj je u njegovim rukama
začas bio čist i blistav, a onda ga je napunio svježim, suhim barutom i olovnom
kuglicom omotanom u komadić tkanine. Zatim je spakirao svoj pribor za punjenje
pištolja i spremio ga u jednu od bisaga, nakon čega je izvukao tvrdu četku.
Pritom mu je nešto ispalo iz torbe, maleni predmet koji je podigao, otvorio i
zagledao se u njega. Iz Celijina položaja, izgledao je poput džepnog sata, ali malo
je predugo zurio u njega pa se vjerojatno nije radilo o tome.
Znatiželja je bila jača od nje. „Što je to?”
Jackson se prenuo, a onda je donio taj predmet do nje.

163
 Celia se uspravila u sjedeći položaj, držeći čvrsto njegov kaput tako da su joj
grudi bile prekrivene dok joj ga je dodavao. Bio je to prilično veliki medaljon-
privjesak. Kad ga je otvorila, unutra je pronašla tri minijaturna portreta. Svaki je
bio pričvršćen za metalni listić u sredini, tako da je prvi portret bio sam, a drugi
je bio smješten nasuprot trećega.
„Tetak ih je naručio od svojeg prijatelja slikara nakon što smo moja majka i
ja došli živjeti s njime i tetom Adom u London prije dvadeset i dvije godine.”
Jackson je pokazao na prvu sliku, portret blijede i krhke mlade žene tamne kose i
slabašnog osmijeha. „Ovo je moja majka.”
Celia se zagledala u nju sa srcem u grlu. „Bila je prelijepa.”
„Da, jest.” Glas mu je promukao. „Doduše, ne toliko na ovom portretu. Već
je bila bolesna kad je ovo naslikano.”
Nadajući se da će ga oraspoložiti, Celia je pogledala u drugi portret. Za razliku
od njegove tamnokose majke, ova je žena imala plavu kosu i vesele oči. „A ovo
je, pretpostavljam, tvoja teta?”
Usne su mu se podigle u blagi smiješak. „Da. I moj tetak nasuprot nje.”
Celia se zagledala u njegovog tetka, koji je bio naočit muškarac u svojoj
mladosti. „Nalikuješ mu.”
„To je nemoguće”, bezizražajno je rekao. „Zaboravljaš da mi on nije krvni
rod. On se oženio se sestrom moje majke.”
„Joj, da. Zaboravila sam.” Pomnije je proučila portret. Muškarac na njemu
bio je slabije tjelesne građe, ali... „Svejedno tvrdim da mu nalikuješ.”
Jackson je zaškiljio prema portretu. Zatim joj je uputio hladan pogled. „Ne
budi smiješna. Među nama nema nikakve sličnosti.”
„Da, njegova kosa je drukčije počešljana, ali pogledaj, nos mu je ovdje uzak
kao i tvoj, a oči su mu duboko usađene. I ima tvoju čeljust.”
Licem mu je preletio čudan izraz, a onda joj je oduzeo medaljon i naglo ga
zatvorio. „Ne izgleda uopće kao ja. To je apsurdno - nitko nikada nije primijetio
takvo što.”
Dok je Jackson hodao natrag prema bisagama s medaljonom u ruci, ukrućenih
leđa, shvatila je što je vjerojatno pomislio kad je to rekla. O, joj. Nije htjela
insinuirati... Celia ne bi nikada aludirala...
Ah, dobro. Bolje je prestati govoriti o tome. Bilo kakva njezina isprika samo
bi pogoršala situaciju.
A ona svakako nije htjela pogoršati situaciju - Jackson je sada bio prilično
razdražen. Uzeo je četku i počeo čistiti svoje blatnjave čizme kao da mu život
ovisi o njihovoj ulaštenosti.
„Hoćeš da ja to učinim?” upitala je.
„Jesi li ikada čistila čizme?”
„Pa, ne, ali koliko to može biti teško? Nije mi problem pomoći.”
164
 Licem mu je prešao smrknuti izraz, a njegovo četkanje je postalo praktički
manično. „Nema potrebe. Ja sam to radio svaki dan svoga života proteklih
dvadeset i pet godina, i vjerojatno ću raditi i sljedećih trideset ili više, ako Bog
da.”
O, joj, jutros se pojavio Ponosni Pinter, i to kako. Bila je iznenađena što je još
nije oslovio s „milostiva”.
„Zar ti uopće nemaš sluge?” upitala je.
„Ne da mi pomažu u odijevanju”, rekao je grubim tonom dok je mahnito
četkao svoje čizme. „Muškarci poput mene nemaju osobnog slugu. To se
vjerojatno neće promijeniti ako... kad se vjenčamo.”
Zar je doista rekao „ako”? Je li to bio samo lapsus koji mu je pobjegao zato
što se još nije navikao na tu pomisao? Ili štogod drugo?
To ju je ispunilo nervozom. I odlučila je otjerati Ponosnog Pintera. „A zašto
bi imao osobnog slugu kad već tako dobro znaš čistiti svoje čizme?” našalila se.
„Nadam se da si jednako dobar i sa ženskim čizmama. Ja više volim da se moje
četkaju konjskom dlakom, ali ako inzistiraš na ovome što upravo koristiš, mislim
da mogu to podnijeti.”
Uputio joj je strogi pogled, ali je nastavio četkati. „Pretpostavljam da je tebi
ovo smiješno.”
„Ne, nimalo”, rekla je ležerno. „Smiješno mi je zamisliti policijskog
istražitelja koji vodi sa sobom osobnog slugu na svoja putovanja. Svaki osobni
sluga koji drži do sebe pao bi u očaj zbog stanja tvojeg šešira kad god bi netko
pucao u tebe. To bi moglo postati iritantno.”
Usne su mu se trznule u kratki osmijeh. „Možda mrvicu, da.”
„A zamisli koliko bi tek očajavao zbog utjecaja vjetra na tvoju kravatu. Da ne
spominjemo mrlje od baruta na manšetama tvoje košulje.”
Jackson se zacerekao, a onda se očito ukorio zbog toga i ponovno se zamislio.
Spustio je čizme na pod i uputio joj prodorni, iskreni pogled. „Šalu na stranu,
trebao bih ti reći da se moj svakodnevni život ne razlikuje mnogo od onog na
putovanjima.”
„A, da?” rekla je, odlučivši zadržati ležeran ton ovog razgovora. „Cheapside
je očito vrlo siromašna četvrt. Spavate na madracima punim stjenica i jedete
oskudne obroke svaki dan, zar ne?”
Pogledao ju je poprijeko. „Želim reći da se većinu vremena sam brinem o
sebi, ne samo dok putujem, nego i kod kuće. Nitko mi ne potpaljuje vatru prije
nego što ustanem, niti podrezuje moja pera, niti izrađuje maštovite kreacije od
šećerne paste za moje rođendanske torte. Mojih nekoliko slugu...”
„Aha, znači ipak imaš sluge. Počela sam se pitati kako stižeš biti policijski
istražitelj kad stalno moraš prati odjeću, kuhati obroke i vjerojatno izrađivati
ormare i tkati tepihe.”

165
 Namršteno ju je pogledao. „Tebi je sve ovo smiješno.”
„O, ne”, rekla je, uozbiljivši se poput njega. „Nimalo. Onda, reci mi, imaš li
sluge?”
„Da”, odrezao je. „Jednu ‘Katicu za sve’, kuharicu i jednog mladog lakaja.”
„A kočijaša?”
„Unajmljujem ga kad putujem. Zašto?”
„Sjećam se da si prošlog proljeća povezao Gabea i Minervu u Burton svojom
kočijom.”
Mišić mu je titrao u vilici. „Imam malu kočiju koju držim u konjušnici. Ali u
Londonu jašem konja ili se vozim gradskim kočijama. Ili pješačim.”
„I ja vrlo često pješačim”, prkosno je rekla.
Posprdno je frknuo. „Zato si jahala Lady Bell kilometar i pol kako bi vježbala
gađanje?” Prišao joj je dugim koracima da spakira do kraja bisage.
Celia se namrštila. „Nosila sam sa sobom užinu i zaštitni ogrtač i pribor za
punjenje oružja i par pištolja za dvoboje u bisagama, uz pušku u futroli na sedlu.
I zato, ne, nisam pokušala to sve nositi pješice kilometar i pol.”
„Želim samo reći...”
„Znam što želiš reći. Da ne živiš dobro kao moja obitelj. Da ću se kao tvoja
žena morati odreći nečega.” Zamišljeno ga je pogledala. „Nije me briga.” Eto.
Neka se izvuče iz toga.
„To govoriš sada, ali ti nikad nisi morala živjeti bez stotinu slugu, obroka koje
priprema francuski kuhar, posluženih na srebrnim ili porculanskim tanjurima, i
sve to u vrlo prostranoj londonskoj kući ili u ladanjskoj palači s tristo šezdeset pet
soba.”
„Naravno da to ne mogu poreći”, rekla je dok je u njoj rastao bijes. „Ali to ne
znači da nisam sposobna živjeti bez svega toga.” Skinuo je podhaljinu s kuke
pokraj kamina, na koju ju je očito sinoć objesio, zatim je prišao krevetu i dodao
je Celiji. „Nikad se nisi morala snalaziti sa samo dvije podhaljine i nekoliko
oprava. Navikla si na skupi nakit, na svilu i saten, na čipku koja krasi
svaki profinjeni odjevni predmet koji posjeduješ.”
„Tvoja teta je nosila čipku na onom portretu”, istakla je. „I rekla bih da njezin
šeširić nije bio puno jeftiniji od mojeg.”
„Možda, ali to je njezina najbolja odjeća koju je nosila samo za posebne
prigode.” Trzajem ruke pokazao je prema Celijinom šeširiću. „Ti ovo nosiš dok
vježbaš gađanje. Usudio bih se reći da to ne bi nosila ni za vožnju u grad.”
Činjenica da je imao pravo nije nimalo umanjila njezin bijes. „Koja je poanta
ove prodike, Jacksone? Zar si se predomislio? Više se ne želiš oženiti mnome?”
„Ne!” Žestina kojom je izgovorio tu jednu riječ lagano je ublažila njenu
povrijeđenost. Provukao je prste kroz kosu, a onda je smekšao svoj ton. „Naravno
da se želim oženiti tobom. Samo želim da znaš što te čeka.”
166
 Ustala je iz kreveta, navukla podhaljinu i počela se odijevati. „Čini se da si
zaboravio kako ću nakon udaje naslijediti puno novca. Ne, doduše, toliko da
možemo kupiti palaču s tristo šezdeset i pet soba, no trebali bismo sasvim udobno
živjeti. A kad postaneš vrhovni sudac...”
„To nije nipošto sigurno.” Oči su mu se smračile dok je Celia navlačila gaće.
„A što se tvojeg nasljedstva tiče, ja... ovaj... ima nešto...”
Glas mu je utihnuo kad je sjela na krevet i navukla jednu čarapu, pa je
pričvrstila podvezicom. Opazila da je Jackson fiksirao pogledom dio njezina
bedra iznad podvezice. U naletu prkosa, drugu je čarapu navlačila nepodnošljivo
sporo. Neka se podsjeti kako su uopće došli u ovu situaciju.
Naslađivala se njegovim ubrzanim disanjem i kako je stiskao šake na
bokovima kao da odolijeva porivu da je zgrabi i ljubi do besvijesti.
„Da? Nešto si počeo govoriti?” podsmjehivala mu se. „Nešto o mojem
nasljedstvu.”
Njegov pogled naglo je poletio prema njenom licu, a onda se smračio. „Ni to
nipošto nije sigurno.”
„Zašto?”
Navukao je svoju odjeću trzavim pokretima koji su odavali njegovu
uznemirenost gotovo jednako kao i izbočina u njegovim gaćama. „Tvoja baka
možda neće odobriti naš brak. Možda će ti uskratiti tvoj dio nasljedstva.”
„Ne budi smiješan. Baka ne bi nikad učinila takvo što.” Ustala je kako bi
odjenula korzet. „Njeno je pravilo glasilo da se moramo svi vjenčati, i jasno je
istaknula kako je nije briga s kime, samo da to moramo učiniti u roku od godinu
dana.”
Stao je iza njenih leđa i počeo je vezivati. „Recimo, čisto teoretski, da se
predomislila.” Glas mu je bio hrapav i teško je govorio. „Pretpostavimo da se
protivi tvojoj udaji za mene. Pretpostavimo da ti neće dati tvoje nasljedstvo ako
joj budeš prkosila. Što onda?” Želudac joj se zgrčio. Zar mu je novac bio toliko
važan? „Onda nećemo dobiti njezino bogatstvo. Rekla sam ti. Nije mi to bitno.”
„Da, to si već rekla.” Glas mu je bio monoton, napet.
Osjećajući kako joj se želudac ispunjava hladnoćom, navukla je svoju opravu
da Jackson i nju zakopča. „Ne vjeruješ mi.”
Toliko je dugo šutio dok je zakopčavao gumbe da ju je počelo boljeti u
grudima. „Ne vjerujem da znaš što bi značilo živjeti bez svega toga.”
Naglo se okrenula prema njemu. Dosadio joj je njegov pokroviteljski ton i
ponašanje kao da će zaglaviti s razmaženom suprugom koja ne može preživjeti u
njegovom svijetu - sasvim uljudnom svijetu, koliko je uspjela shvatiti. „Ako se ne
želiš oženiti mnome, Jacksone...”
„Nisam to rekao.”

167
 „Svakako je tako zvučalo.” Gurnula je stopala u svoje polučizmice i nataknula
šeširić na glavu, ne obazirući se na činjenicu da joj je kosa bila raspuštena i
ukosnice vjerojatno razbacane posvuda po sobi. „Zora je. Trebali bismo krenuti.”
Jackson je pogledao prema vratima, ugledao sivo svjetlo koje se probijalo
kroz okvire, i tiho opsovao. „Da, trebali bismo.”
Dok je navlačila rukavice, on je ugasio vatru preostalom vodom iz vjedra,
zatim je skinuo sako s prozora i podigao svoj kaput s kreveta te odjenuo oboje.
Kad joj je prišao s njenim ogrtačem i ona mu ga je pokušala istrgnuti iz ruke,
nije joj to dopustio. Umjesto toga joj ga je sam položio na ramena i počeo ga
vezati baš kao što je ona sinoć pomogla njemu s kaputom.
Dok je u njoj tinjao bijes zbog njegovog superiornog ponašanja i komentara
o njenom razmaženom životu, odbijala je gledati u njega.
Jackson je promrmljao neku psovku, podigao joj bradu i prisilio je da ga
pogleda u oči. „Samo želim biti siguran da ovo shvaćaš ozbiljno. Da znaš što
možeš očekivati ako se udaš za mene.”
Opet je to rekao. Ako se udaš za mene. „O, vjeruj mi”, prasnula je, „počinjem
shvaćati što točno mogu očekivati.”
Ponosnog i Neporočnog Pintera svaki dan. Nametanje osjećaja krivnje zato
što dolazi iz povlaštene i bogate obitelji, povremeno prekinuto noću
veličanstvenim vođenjem ljubavi.
Oči su je zapekle od suza pa se odmakla od njega jer nije htjela da ih opazi.
Kad se uputila prema vratima, uhvatio ju je za ramena. „Čekaj, ja ću izaći
prvi. Vani vjerojatno ima neki put do glavne ceste, koji su koristili lovokradice,
ali ne možemo biti sigurni da nas nitko ne čeka u zasjedi, pa se moramo kretati
brzo i tiho. Bez govorenja. Hodaj što bliže iza mene, drži se za moj kaput i budi
spremna trčati ako ti to kažem. Jasno?”
„Da.” Nije bila toliko ljuta na njega da bi ignorirala opasnost u kojoj su se
možda nalazili.
Otvorio je vrata, ali prije nego što je izašao, okrenuo se i zarobio joj usta
dugim, vrućim poljupcem. Kad se odmaknuo, izraz njegova lica bio je mješavina
požude i frustracije. „Neću nikada nikomu dopustiti da te povrijedi. Znaš to, zar
ne?”
Misliš, nikomu osim samom sebi, umalo je rekla. Umjesto toga je samo
kimnula.
„Vjeruješ mi?”
„Naravno.” Vjerovala mu je da će je štititi od zlikovaca.
Jackson je kimnuo glavom i izašao iz kolibe, a Celia ga je pratila u stopu.
Potvrdivši koliko je dobar u svojem poslu policijskog istražitelja, začas je
pronašao put koji ona nikad ne bi primijetila, i poveo ih u tom smjeru.

168
 Dok ga je pratila u potpunoj tišini, u sebi je ponovno prolazila kroz njihov
razgovor. Zar je bez razloga bila toliko uzrujana? Uostalom, Jackson je bio
praktičan čovjek. Trebala bi i to dodati popisu: Praktični, Neporočni i Ponosni
Pinter. Sve što ona nije bila.
No dobro, možda jest imala malo njegova ponosa. Svakako ga je osjetila kad
ju je opisao kao neku vjetrenjastu damu koja ne može živjeti bez „maštovitih
kreacija od šećerne paste” na svojoj rođendanskoj torti.
Možda joj to ne bi toliko zasmetalo da joj je rekao da je voli, ali ljubav još
nije ušla u njihov razgovor.
Ni ti njemu nisi rekla da ga voliš.
Ne. Iako ga jest voljela. Stravično.
Zastenjala je. Kad se to dogodilo? Kad joj je spasio život? Ili kad je na njena
sramotna priznanja o Nedu reagirao prijetnjom da će ga upucati, ili kad ju je
nazvao vilinskom kraljicom? Ili se to dogodilo kad je vodio ljubav s njom toliko
nježno da nikad neće zaboraviti veličanstvenost tog čina?
Oh, nije ni važno kad se to dogodilo. Voljela ga je. Usprkos njegovom ponosu
i prodikama i tome što ju je tjerao da se osjeća kao bezvrijedna aristokratkinja,
zaljubila se u tog prokletnika.
No nakon svega što je rekao, prije bi umrla nego mu to rekla. Ako je želio
njenu ljubav, trebat će joj to jasno reći. Zasad se činilo kao da samo želi njezino
tijelo. I možda se želio oženiti njome, premda trenutačno nije bila sigurna ni u to.
A opet, noćas je rekao da je zauvijek njezin. Ako je to doista mislio - a Celia
nije imala razloga misliti da nije - onda su svakako mogli pronaći zajedno izlaz iz
ove zbrke. Ono je bilo vrlo slično izjavljivanju ljubavi, nije li?
Ionako nisu imali izbora. Baka će ih natjerati da se vjenčaju.
Ta pomisao ju je odobrovoljila. Da, morat će se vjenčati. I zato će se Jackson
jednostavno morati naučiti nositi s njenim bogatstvom i njenim rangom i njenom
nemogućnošću življenja bez „svile i satena” i čipke na njezinim opravama.
I možda će nekako, usred svega toga, i on nju zavoljeti.

Na Jacksonovo olakšanje, stigli su do ceste bez incidenta. Celijini napadači

su nedvojbeno produžili dalje nakon što su ih izgubili. No to nije značilo da su
bili izvan opasnosti - samo da su u ovom trenutku izvan opasnosti.
„Budući da se čini kako je sve u redu”, prošaptala je Celia kad su počeli hodati
niz cestu, „misliš li da bismo se mogli vratiti da provjerimo kako je Lady Bell?”

169
 „To nije pametno”, rekao je Jackson. „Tko god te pokušao ubiti mogao bi
pretpostaviti da ćeš to učiniti, i možda te već čeka ondje u zasjedi.”
„Oh. Nije mi to palo na pamet. A tvoj konj?”
Uzdahnuo je. „Ako ga nitko ne ukrade odavde do Londona, znat će se sam
vratiti u Cheapside.”
„Nadam se da je Lady Bell preživjela”, sjetno je rekla.
„Čim se vratimo na posjed, poslat ćemo nekoga natrag po nju, obećavam.”
Osobno je sumnjao da je Lady Bell preživjela, ali nije htio izraziti svoje sumnje.
Celia je u ovom trenutku već imala dovoljno briga.
Kao, na primjer, njegove otrežnjujuće izjave u kolibi. No dobro, možda je
malo pretjerao, ali želio je da Celia uđe u brak otvorenih očiju. Htio je izbjeći
optužbe kad ne bude mogao ispuniti njena očekivanja.
No njene riječi su mu se urezale u sjećanje: Znam što želiš reći. Da ne živiš
dobro kao moja obitelj. Da ću se kao tvoja žena morati odreći nečega. Nije me
briga.
To govori sada, ali poslije možda neće misliti tako.
Zar si se predomislio? Više se ne želiš oženiti mnome?
Lecnuo se sjetivši se toga. Nije je htio ostaviti s tim strahom. „Celia”,
prošaptao je, „što se tiče našeg maloprijašnjeg razgovora...”
„Bio si vrlo jasan. Mislim da nemamo više što reći.”
„Ali imamo.” Uzeo ju je za ruku prekrivenu rukavicom. „Ja se stvarno
namjeravam oženiti tobom. Nipošto te ne bih napustio nakon što... ovaj...”
„Nakon što si me upropastio?” rekla je cinično. „Kako lijepo od tebe.”
„Nisam to htio reći, dovraga.”
„Naravno da jesi. Ti si čestit čovjek, a čestiti ljudi se ponašaju čestito kad
upropaste neku ženu. Htjeli to oni ili ne.”
To ga je razjarilo. „Samo malo, nijednom nisam rekao da se ne želim oženiti
tobom. I svakako nikad nisam...” Nije dovršio rečenicu jer su se s ceste začuli
zvuci konja, pa ju je brzo povukao u šumu.
„Koji vr...”
„Pssst”, promrmljao je prekrivši joj usta svojim prstima. „Netko dolazi.”
Celia je razrogačila oči i pogledala prema cesti. Oboje su zadržali dah dok im
u vidokrug nisu ušla glomazna teretna kola. Vukla su ih dva zaprežna konja, a
vozio ih je mršavi seljak s lulom među zubima i mlohavim šeširom od dabrova
krzna na prosijedoj glavi.
Jackson ju je smjesta povukao natrag do ruba ceste, a onda ju je ostavio ondje
i stao ispred dolazećih kola, mašući rukama.
„Hej!” povikao je seljak povlačeći uzda. Čim su se konji zaustavili, uspravio
se na kolima. „Jeste ludi? Mog’o sam vas pregazit’!” Zatim je ugledao Celiju i

170
trepnuo. „Ispričavam se, gospojo.” Uhvatio se za rub šešira i malo ga povukao.
„Nisam vas vidio tamo.” Jackson se prisilio nasmiješiti, nadajući se da tako
izgleda manje opasno tom strancu. „Moju ženu i mene sinoć su opljačkali drumski
razbojnici, gospodine, i dobro bi nam došla vaša pomoć.” Seljak ga je sumnjičavo
odmjerio. „Drumski razbojnici? Na ovoj cesti?”
Celia je prišla Jacksonu i ovila prste oko njegove ruke. „Pogodili su mojeg
konja pa smo pobjegli u šumu da ne pogode i nas. Jeste li možda vidjeli mrtvog
konja dolazeći ovamo?”
„Ne, ali sam čuo za konja pogođenog u rame kad je pokraj mene prošla
ranojutarnja poštanska kočija. Mislim da su poslali nekoga iz grada da se pobrine
za njega.”
Celia se klonulo objesila o Jacksona od olakšanja. „Hvala Bogu.”
„Jako nam se žuri stići na naše odredište”, reče Jackson. „Ako biste bili toliko
ljubazni da nas povezete sa sobom koliko god možete...”
„Ja idem na tržnicu u Ealingu”, reče seljak. „Ali imam kola puna jabuka, a
otraga nema mjesta za ljude, tako da...”
„Dat ću vam deset funta.” Jackson je izvukao svoj novčanik i protresao ga
tako da novčići zazveckaju. „Pobjegli smo prije nego što su nas razbojnici stigli
opljačkati.”
To je posve promijenilo seljakov izraz lica. „Za deset funta se možete vozit’
tu sa mnom na prečki”, rekao je veselo. „Ma, za deset funta ćete dobit’ i pitu od
jabuka koju mi je spakirala moja gospoja.” Podigao je lulu. „A i dim ovoga ako
želite.”
Jackson je jedva suspregnuo grimasu. „Hvala, ali mjesta na vašoj prečki će
biti sasvim dovoljna.”
Tek nakon što su se smjestili pored seljaka, Jackson je shvatio da ne može
nastaviti razgovor s Celijom pred čovjekom koji je mislio da su već u braku. To
će morati pričekati dok ne budu sami.
Ali nije im se pružila prilika da budu nasamo. Kad je seljak saznao da idu u
Halstead Hall, inzistirao je da ih doveze ravno do palače preko Ealinga.
I tako su se na kraju dovezli kolnim prilazom do Haldstead Halla na
zaprežnim kolima punim jabuka i sa seljakom koji je jedva čekao vidjeti, kako je
rekao, „to mjesto koje je vel’ko k’o grad”.
Sluge su istrčale i prije nego što su stigli do kuće. Na Jacksonovo iznenađenje,
nije bilo ni traga braći Sharpe. On je očekivao da će jahati po posjedu tražeći
Celiju.
Umjesto njih, pred ulazom u palaču dočekala ih je gospođa Plumtree osobno,
u društvu gospođe Masters.
„Jeste li se vjenčali?” upitala ih je gospođa Plumtree oštrim glasom nakon što
je Jackson platio zadivljenom seljaku i otpravio ga zadovoljnog odatle.

171
 „Ne još”, reče Celia, djelujući jednako zbunjeno kao i on.
„Znači, pobjegli ste kako biste se vjenčali, a onda ste se predomislili?” upitala
je gospođa Masters.
„Nismo pobjegli kako bismo se vjenčali”, rekao je Jackson. „Netko je pucao
na Celiju. Skrivali smo se cijelu noć u šumi da im pobjegnemo.”
Gospođa Masters je uzviknula: „Dragi Bože!”, a gospođa Plumtree je smjesta
preuzela nadzor nad situacijom, uvodeći ih žurno u kuću kroz lučno nadsvođeni
prolaz i naređujući slugama da dovedu lorda Jarreta i lorda Gabriela s polja.
„Gdje su Oliver i gospodin Masters?” upitala je Celia svoju sestru dok su
hodali preko Grimiznog dvorišta.
„U Londonu, pokušavaju otkriti što se dogodilo gospodinu Pinteru”, objasnila
je gospođa Masters. „Nakon onog našeg preksinoćnjeg razgovora, pomislila sam
da ste možda...” Krišom je pogledala prema Jacksonu. „Mislili smo da ste pobjegli
kako biste se potajno vjenčali.”
To mora da je bio zanimljiv razgovor. Dao bi sve da je mogao čuti što su te
dvije žene rekle.
Uto je u dvorište ušetao Devonmont. „Ah, baš sam se pitao gdje su svi. Otišao
si rano vježbati gađanje, ha, Pinteru?”
„Da”, brzo je odgovorila gospođa Plumtree, „gospodin Pinter je vježbao
gađanje, a Minerva i Celia su ga otišle pozvati na doručak.”
„Znači, više vas ne muči glavobolja. Danas se osjećate bolje?” Devonmont je
upitao Celiju bez tračka sumnje.
Koji vrag? Zar nijedan od njenih udvarača nije opazio da je nema?
„Znatno bolje, hvala”, promrmljala je Celia.
„Ako ste se uputili na doručak, ići ću s vama”, reče Devonmont i ponudi Celiji
svoju ruku.
„Samo vi odite”, žurno reče gospođa Plumtree. „Gospodin Pinter i djevojke
vidjeli su nešto sumnjivo na posjedu dok su bili vani, pa moram nakratko
porazgovarati s njime o tome. Brzo će vam se pridružiti.”
Devonmont je sumnjičavo stisnuo oči, ali očito je znao da nije mudro
proturječiti gospođi Plumtree. Slegnuo je ramenima i krenuo u smjeru
blagovaonice.
Ostali su se uputili prema Stonevilleovoj radnoj sobi.
„Što se događa, bako?” upitala je Celia. „Zašto nitko nije primijetio da nas
nije bilo?”
„Zar vam nije jasno, milostiva?” cinično reče Jackson čim je shvatio istinu.
„Vaša baka je uspjela prikriti našu odsutnost. Očito vas je uspjela spasiti od
upropaštenja.”
Celia je u nevjerici prebacila pogled s Jacksona na svoju baku. „Uspjela si to
u potpunosti zatajiti?”
172
 Gospođa Plumtree ga je ošinula mrkim pogledom. „Razgovarat ćemo o tome
čim stignemo do nekog privatnijeg mjesta, draga.”
Jackson je frknuo. I tako je počelo rasplinjavanje njegovih naivnih snova o
životu s Celijom. Gospođa Plumtree je čvrsto odlučila pobrinuti se da se ne
vjenčaju. Što je značilo da bi vjerojatno ostvarila svoju prijetnju i razbaštinila
Celiju kad bi to učinili.
Prokleta bila.
I što sada? Bi li trebao otkriti da je oduzeo Celiji nevinost?
Onda bi uistinu djelovao kao vuk u janjećoj koži koji se pod svaku cijenu
pokušava oženiti Celijom. Osim toga, nije je mogao tako osramotiti. Celia nipošto
ne bi htjela da njena obitelj sazna što su njih dvoje radili; u to je bio siguran,
budući da im je prešutjela činjenicu da ju je Ned umalo razdjevičio.
No Jackson je nije namjeravao napustiti. Neće se ponijeti kao njegov otac i
odbiti preuzeti odgovornost za vlastite postupke.
Ako je priča o njegovom ocu u koju je oduvijek vjerovao uopće bila istinita.
Jackson se lecnuo sjetivši se Celijinih riječi...
Ne, varala se. On uopće nije nalikovao na svojeg tetka. Nitko to nikada nije
rekao. Njegov otac je bio neki vražji plemić koji je upropastio njegovu majku. I
Jackson nije namjeravao poći njegovim stopama odbivši se oženiti Celijom.
Ali što ako Celia želi upravo to - slobodu da se uda za koga god želi?
Grlo mu se stisnulo. Sad kad je bila spašena od sramote upropaštenog ugleda,
to je možda bilo točno ono što je željela.
Čak i ako nije tako mislila, to je možda bilo najbolje rješenje. Vojvoda bi se
oženio njome u svakom slučaju - njemu je samo trebala žena koja ne bi marila za
ludilo u njegovoj obitelji. I premda je rekla da je nije briga za novac, kako je uopće
mogla shvatiti što bi za nju značilo izgubiti nasljedstvo? Nije to imala s čime
usporediti. Je li imao pravo očekivati od nje da se odrekne svega radi njega?
Ušli su u lijepo uređenu radnu sobu gospodina lorda, s Rembrandtovim
slikama i kristalnim bocama za konjak i pokućstvom od mahagonija i mjedi, i
Jacksona je preplavilo beznađe. Celia je pripadala ovamo, ne u maleni dom u
Cheapsideu, koliko god njemu bio ugodan i topao.
„A sada, gospodine Pinter”, rekla je gospođa Plumtree, „molim vas, počnite
ispočetka i recite nam sve. Jer ako niste planirali pobjeći s mojom unukom, kako
ste se, dovraga, vas dvoje našli u situaciji da netko puca na vas?”

173
 Poglavlje 21

Dok je Jackson opisivao sve što se dogodilo u protekla dva dana, Celia se
cijelo vrijeme divila njegovoj staloženosti. Nju su razdirali zbunjujući osjećaji
dok je govorio svojim uobičajenim tonom policijskog istražitelja, kao da nisu
proveli noć u divljem, strastvenom zagrljaju, kao da među njima nije bilo ničega.
Kako mu je to polazilo za rukom? Hoće li ikada upoznati pravog Jacksona?
Hladno i bez emocija, opisao je Celijin san i kako ga je zamolila da istraži je
li istinit, što je rezultiralo njihovim zajedničkim odlaskom u High Wycombe. Ali
kad je stigao do dijela o maminoj ljubavnoj aferi, i Minerva i baka su šokirano
dahnule.
„Ne”, pobunila se Minerva. „To nije istina. Ne vjerujem u to.”
„Isprva nisam ni ja”, priznala je Celia. „No bojim se da je to istina. Na previše
se načina uklapa u cijelu priču.”
„Gospođo Plumtree”, rekao je Jackson, „znate li možda tko je mogao biti
ljubavnik vaše kćeri?”
„Časna riječ, ovo je prvi put da čujem takvo što.” Baka je izgledala vidno
potreseno. Koračala je prema kaminu, isprekidano vukući svoj štap po tepihu, a
onda se vratila do mjesta gdje je stajao Jackson. „Ali nakon što je Josiah umro,
jedva sam izlazila na kraj s pivovarom. Rijetko sam boravila ovdje. Nisam bila
svjesna da su Lewis i Pru toliko dobro poznavali Rawdone. A glede vašeg pitanja
tko je još mogao biti Pruin ljubavnik...” Uzdahnula je, ne dovršivši misao.
„Ne sumnjate ni na koga”, doda Jackson.
„Ne. Žao mi je.”
„Možda se Celia vara”, umiješa se Minerva. „Možda je to doista bio samo
san.”
„Možda”, reče Jackson. „Ali nakon onoga što nam je rekla vaša stara dadilja,
sumnjam.”
„Čim se Oliver vrati, razgovarat ćemo opširnije o tome”, rekla je baka. „On
možda zna više nego što je svjestan. Poslat ću nekoga po njega - zadnje što znam,
on i Masters su bili u Londonu, nadajući se da će saznati gdje ste.” Glas joj je
postao oštriji. „Ali prvo, želim čuti zašto ste proveli noć u šumi, skrivajući se od
ubojica.”
174
 Celia je drhtavo izdahnula. Ovo neće biti nimalo ugodno.
Jackson je kratko kimnuo glavom i ispričao im skraćenu verziju događaja.
Celia nije očekivala ništa manje od njega - na koncu, on jest bio pravi gospodin -
no svejedno ju je zaboljelo što je mogao to učiniti s toliko lakoće. Bila je sigurna
da bi ona pocrvenjela do vrhova ušiju da je morala ispričati tu priču.
Jackson je ukrstio pogled s bakinim. „Jasno vam je da nismo imali drugog
izbora, zar ne? Nismo mogli riskirati sigurnost lady Celije prolazeći naslijepo
kroz šumu po noći, pogotovo bez mjesečine.”
„Naravno”, rekla je baka. „Donijeli ste takvu odluku kako biste je zaštitili, na
čemu smo vam neizmjerno zahvalni. Štoviše, sigurna sam da će vas Oliver bogato
nagraditi...”
„Ne želim biti nagrađen zato što sam spasio Celijin život”, prasnuo je Jackson,
otkrivajući napokon svoje prave osjećaje. Zatim je očito shvatio što je učinio i
njegov glas je poprimio službeniji ton. „Ponio sam se kao što bi se ponio svaki
gospodin.”
„Svakako jeste”, umiješa se Minerva. „Sigurna sam da vas baka nije
namjeravala uvrijediti.”
„U svakom slučaju”, ukočeno reče Jackson, „bez obzira na okolnosti, budući
da smo milostiva i ja proveli noć sami, bez ikakve pratnje, jedino primjereno
rješenje jest da joj ponudim brak.”
Primjereno? Za njega je brak s Celijom bio jedino primjereno rješenje?
Neporočni se Pinter vratio u punom sjaju, i Celia je bila spremna zadaviti ga.
Kako je mogao zatražiti njezinu ruku od bake kao da je to rješenje nekog dosadnog
problema? Nije htio ni pogledati u nju, za Boga miloga.
„To je vrlo lijepo od vas”, reče baka. „Vrlo gospodski, doista. Ali ne vidim
razloga zašto bi ijedno od vas trebalo sada donijeti tako ishitrenu odluku.” Glas
joj je postao oštriji. „Osim, naravno, ako se dogodilo nešto... skandaloznije
tijekom vašeg boravka u toj kolibi?”
U sobi je nakratko zavladala napeta tišina, a onda je Jackson rekao: „Naravno
da nije.” Glas mu se lagano smekšao. „Milostiva nije sposobna ponašati se
skandalozno.”
Bilo je lijepo od njega što je branio njezinu čast pred njenom obitelji, ali zašto
joj nije mogao pogledati u lice? I zašto je njegova prosidba bila tako hladna?
Sinoć je mislila da ga poznaje. Činilo se da je potpuno opčinjen njome, možda
čak i zaljubljen u nju. Ali onda se jutros pretvorio u neko sasvim drukčije
stvorenje, ponosnije i arogantnije od svakog lorda kojeg je dosad upoznala, i koje
je očito odlučilo uvjeriti je da je brak između njih dvoje osuđen na propast. Zar je
doista mislio da se Celia nikad ne bi uklopila u njegov svijet?
Sudeći prema njegovoj mlakoj prosidbi, očito jest. A u tom slučaju, Celia nije
bila sigurna da se željela udati za njega. Definitivno nije željela provesti ostatak

175
života slušajući prodike o svojoj razmaženosti i svojim karakternim manama,
koliko god taj čovjek bio veličanstven u krevetu.
„A vi, gospodine Pinter?” upitala ga je baka. „Koliko ste vi sposobni ponašati
se skandalozno?”
„Nimalo”, protisnula je Celia. „Gospodin Pinter je iznimno neporočan
gospodin, vjeruj mi.”
Premda se ukočio, ničim drugim nije odao da je osjetio njezin žalac.
„U tom slučaju”, reče baka, „mislim da možemo zataškati cijeli incident. Ne
morate se uopće oženiti Celijom. Slažete li se, gospodine Pinter?”
Jackson i njezina baka kao da su razmijenili neku čudnu poruku, jer kad je
skrenuo pogled prema Celiji, krv joj se sledila u žilama od beznađa koje je
ugledala u njegovim očima. „Ako milostiva tako želi.”
Milostiva je željela nekakvu potvrdu da su sve njegove prošlonoćne slatke
riječi i milovanja bili nešto više od trenutačne pobude. Milostiva je željela da
Jackson izjavi kako se svim srcem želi oženiti njome, umjesto da dopusti da ga
njezina baka natjera na povlačenje, ili što god se upravo odvijalo među njima.
Ali milostiva očito neće dobiti ono što želi. I to je probudilo u njoj želju da ga
napadne. Nije samo on znao biti „neporočan”, proklet bio.
Prisilila se namjestiti hladan osmijeh. „Milostiva želi vruću kupku, dobro se i
dugo naspavati i štogod pojesti.” Progutala je bol koja joj je nadirala u grlo. „Kao
što ste me tako brižljivo jutros podsjetili, gospodine Pinter - mi otmjene dame ne
podnosimo dobro tešku neimaštinu.”
Oči su mu na trenutak bijesno zabljesnule, otkrivši joj da je pogodila posred
srijede. Ali onda mu je ona prokleta koprena ponovno prekrila lice, koje više nije
pokazivalo apsolutno nikakve emocije.
Jacksonove noćašnje riječi vratile su se nepozvane: Ja želim tebe. Samo tebe.
Naivno mu je povjerovala. Mislila je da napokon vidi pravog Jacksona
Pintera, za kojeg su strast i požuda bile važnije od svih ostalih praktičnih i
društvenih briga. No možda je noćašnji Jackson tek nakratko odstupio od pravila
ponašanja, a pravi je Jackson ponosan, neporočan i praktičan.
„Ako je tako, trebao bih otići”, odrezao je. „Dok je trag još svjež, moram
okupiti dovoljno policajaca da pretražimo ceste u blizini High Wycombea i
ispitamo potencijalne svjedoke.”
I samo tako, ponovno je postao policijski istražitelj iz ulice Bow, posve
usredotočen na važnija pitanja od naivnog maštanja jedne dame o budućnosti s
njime.
Okrenuo se prema baki. „U međuvremenu, mislim da ne biste smjeli pustiti
lady Celiju izvan ovih zidova dok ne pronađemo osobu koja joj je odlučila nauditi.
Trebali biste postaviti čuvara pored vrata njezine sobe...

176
 „Čuvara!” uzviknula je baka. „Ne mislite valjda da je na vas pucao netko iz
Halstead Halla? Jučer popodne su svi bili ovdje dok vas nije bilo.”
„Svi?” upitao je, podignute obrve. „Svi njeni udvarači? Plumtreejevi? Sluge?”
„Da”, prasnula je baka. „Svi. Minerva može to potvrditi.”
„Zapravo, gospodine Pinteru”, reče Minerva, „ja mogu svjedočiti za sve
goste. Morali smo ih sve nekako zabaviti kad su zapitkivali kako je Celija. A što
se slugu tiče, ne mislite valjda da bi joj netko od njih naudio?”
„Osim toga”, reče gospođa Plumtree, „zašto bi itko odjahao odavde i pucao
na nju u šumi kad se mogao uvući u njenu sobu i učiniti to kad god želi?”
„Svejedno...” počeo je Jackson.
„Neće mi se ništa dogoditi, gospodine Pinter”, ubacila se Celia. Ako nije bio
dovoljno zabrinut za nju da ostane ovdje kako bi je osobno zaštitio, svakako nije
namjeravala neprestano trpjeti pokraj sebe svoju obitelj i polovicu slugu.
Pogotovo sad kad je jedino željela zatvoriti se sama u svoju sobu i plakati. „Molim
vas, nemojte se opterećivati mojom sigurnošću.”
To je izazvalo određenu reakciju, ali ju je prilično brzo prikrio. „U redu.
Budući da svi mislite kako joj ovdje ne prijeti nikakva opasnost, onda ću napadača
lady Celije tražiti negdje drugdje. Ako se gospodin lord raspitivao o meni u
Londonu, onda je moja teta obaviještena o mojem nestanku, pa bih vam bio
zahvalan kad bi joj netko od vas poslao poruku da sam dobro. Recite Stonevilleu
da ću se vratiti večeras ako budem mogao, i izvijestiti ga o svemu što sam otkrio.”
Glas mu je postao oštar. „I pobrinuti se da lady Celia bude dobro, naravno.”
Zatim je krenuo prema vratima. Celiju su odjednom zapekle oči od suza. Zar
se Jackson doista namjeravao ponašati kao da se među njima ništa nije dogodilo?
Kako je mogao?
Ali baš dok je prolazio pokraj nje, zastao je i okrenuo se prema njoj kako bi
joj uputio dugi, rječiti pogled. „Prije toga, milostiva, ako vam išta zatreba, doista,
bilo što...”
I na trenutak joj se učinilo da je vidjela onog Jacksona od prošle noći.
Zatim se samoprijekorno nasmiješio. „Ah, zaboravljam da imate uza sebe
svoju obitelj i vojvodu koji se jedva čeka oženiti vama. Zašto biste trebali išta od
mene?”
Celiji se slamalo srce dok ga je gledala kako odlazi. Kako joj je mogao nabiti
vojvodu na nos kad je znao da se nikad neće udati za njega? To je stvarno prevršilo
svaku mjeru! Jackson je naslijedio puno više krvi svojeg oca plemića nego što je
bio spreman priznati.
Moj otac je navodno bio vrlo naočit mladić, ali bio je razmaženi lord...
Počelo ju je peckati u grlu. Njegov otac, njena obitelj, ona... Svi su oni za
njega bili jednaki. Nije joj htio ni pružiti priliku!

177
 Kad bi barem mogla prokleti dan kad ga je upoznala, ali nije mogla. Voljela
ga je. I nije to nikako mogla promijeniti.
Suze su joj potekle niz obraze i Minerva ih je vidjela. „O, najdraža”, rekla je
i žurno prišla Celiji. „Želiš li da ga pozovem natrag?”
„Da se nisi usudila”, prasnula je baka. „Ne želiš valjda da tvoja sestra bude
prisiljena udati se zbog jednog slučajnog incidenta?” Celia uputi svojoj baki
povrijeđeni pogled. „Ne, više bih voljela biti prisiljena udati se zbog jednog
blesavog ultimatuma.”
Baka se namrštila. „Već sam ti rekla, ja samo želim...”
„Da se udam iz ljubavi. Da se udam za muškarca kojeg sama izaberem.”
Pokazala je prstom prema vratima. „E, pa, muškarac kojeg sam sama izabrala
upravo je izašao kroz ona vrata jer misli da se ne bih snašla u njegovom svijetu.
Ti, s druge strane, misliš da se ne snalazim ni u svojem. Što mi onda preostaje?”
„Molim?” reče baka. „Nikad nisam rekla da se ne snalaziš...”
„Nisi li? Od dame se jedino očekuje da se dobro uda. A budući da si očito
smatrala kako nisam u stanju to postići bez malo poticaja - da nitko od nas nije u
stanju - smislila si taj svoj glupi ultimatum..”
Dok je baka samo zgroženo gledala u nju, Celia je dodala: „E, pa, imam
iznenađenje za tebe. Neću više igrati tvoje igrice. Neću se udati ni za koga. I ako
nas želiš sve razbaštiniti, samo izvoli. Radije bih živjela u siromaštvu nego se
udala za čovjeka kojeg ne volim samo da ispunim tvoje zahtjeve.”
Otrčala je prema vratima. Bilo joj je dosta bakinih spletki i Jacksonova
nedostatka povjerenja u nju. Bilo joj je dosta pristajanja njene braće i sestre na
bakin suludi plan. Došlo je vrijeme da se netko suprotstavi baki.
A ona je bila jedina koja je još mogla to učiniti.

Hetty se namrštila. Učinila je ono što je morala, i odbijala je osjećati se

krivom zbog toga, što god Celia rekla.
„Čestitam, bako”, hladno reče Minerva. „Upravo si uništila njenu priliku za
sreću. Svaka ti čast.”
„Ne budi naivna. Gospodin Pinter nije njena prilika za sreću. Zar nisi čula
njegovu mlaku prosidbu?”
„Onda se nadaj da neće završiti u drugom stanju. Jer im uopće ne vjerujem da
su proveli prošlu noć onako kako su nam rekli.” Hetty je problijedila. „Ne misliš
valjda da bi gospodin Pinter...”

178
 „Mislim da su gospodin Pinter i Celia jednako zaljubljeni jedno u drugo, a
zaljubljeni parovi ne mogu uvijek obuzdati svoje porive. Čak i ako su oboje
preblesavi da ti to priznaju.”
„Ne, varaš se”, odlučno reče Hetty. „Da je zaljubljen u nju, inzistirao bi da se
oženi njome. Ali njegova prosidba bila je tek neuvjerljivi pokušaj, jer je znao da
ću, ako se oženi njome...”
Prekasno je shvatila da se zaletjela.
„Da ćeš, što?” Sumnjičavo stisnutih očiju, Minerva je koračala prema njoj.
„Čime si mu zaprijetila, bako?”
Hetty se ukočeno uspravila. „Učinila sam ono što sam trebala učiniti s Pru.
Rekla sam mu to kako bih bila sigurna da gospodina Pintera ne zanima samo
njezin miraz. I nije mi žao...”
„Što si mu rekla?” upita Minerva.
Hetty je mogla narediti svojoj unuci da ne bude bezobrazna i da se ne petlja u
to. Ali nije htjela da Minerva odjuri k Celiji i da počnu koješta nagađati. Bolje je
da Minerva zna istinu. Onda će razumjeti.
„Rekla sam mu da ću razbaštiniti Celiju ako se oženi za čovjeka nižeg ranga
od nje.”
„O, bako...” reče Minerva glasom punim gnušanja.
„I imala sam pravo. Zar nisi vidjela kako se povukao čim sam rekla da se ne
mora oženiti njome? Očito je procijenio da nema smisla inzistirati na tome ako
neće dobiti njezino nasljedstvo!”
Minerva joj se namrštila. „Ja bih rekla da nije mogao podnijeti da ga žena
koju voli zamrzi jer je bio uzrok njezinog gubljenja nasljedstva!”
Isaac je rekao nešto slično, no Hetty nije vidjela nikakve znakove da gospodin
Pinter toliko duboko voli Celiju. „Pripisuješ vrlo plemenite pobude našem
gospodinu Pinteru. Kako možeš uopće biti sigurna da je on voli? Danas je bio vrlo
hladan.”
„Celia ga je opisala kao vrlo hladnog većinu vremena... osim kad je ljubi
divlje i strastveno.”
Ah, da. Zaboravila je da je Minerva jučer spomenula da su se više puta ljubili.
Međutim... „Možda je želi, ali...”
„Dok si ti manipulirala situacijom kako tebi odgovara, ja sam ga promatrala.
Nakon što si rekla da se ne moraju vjenčati, pogledao je u Celiju s takvim
očajem... O, bako, nemaš pojma što si učinila. Ona ga voli. I ja uistinu mislim da
i on nju voli. No oboje su uvjereni da onom drugom nije dovoljno stalo, a ti nimalo
ne pomažeš. I zato sada...”
„Sad se mora boriti za nju.” Hetty se zamislila nad njihovim razgovorom u
kontekstu svega ovoga što joj je Minerva upravo govorila. „Čula si što je Celia

179
rekla - ‘muškarac kojeg sam sama izabrala upravo je izašao kroz ona vrata jer
misli da se ne bih snašla u njegovom svijetu’?”
„On to misli samo zato što si mu rekla da će Celia izgubiti sve ako se uda za
njega!”
„I to ga brine?” Hetty je prekrižila ruke na prsima. „Brak je težak, draga moja,
čak i kad partneri dolaze iz istih svjetova - to svi znaju, uključujući i tebe. Ali kad
dolaze iz različitih svjetova...”
Glas joj je postajao snažniji od njezina uvjerenja. „Ako gospodin Pinter već
sada nema vjere da je ona sposobna uklopiti se u njegov svijet, zamisli kako će
tek biti nakon što se vjenčaju. On mora vjerovati u nju. A ako ne može...”
„Možda”, priznala je Minerva. „Ali, bako, nije na tebi da odlučuješ može li
on to ili ne, i je li ona dorasla tom izazovu ili nije. Njih dvoje to moraju sami
odlučiti. Umiješala si se u nešto u što se nisi trebala miješati, i mislim da ćeš
naposljetku zažaliti zbog toga. Jer ako se Celia nastavi protiviti tvojem
ultimatumu...”
„Neće”, odvratila je Hetty s nelagodom, sjetivši se da joj je Isaac uputio
jednako upozorenje. „Opametit će se.”
„I udati se za čovjeka kojeg si joj ti izabrala? Jesi li sigurna da je to najbolje
rješenje? Jer ako se ne uda za gospodina Pintera, preostaje joj samo vojvoda, a
Celia ne voli vojvodu.”
Hetty je teško uzdahnula, sjetivši se tvrdnje gospodina Pintera, iako joj Celia
nikad nije rekla takvo što. „Ne možeš biti sigurna u to.”
„Sigurna sam. I, što je najbolje, mislim da i ti to znaš. Čini se da vjeruješ kako
ćeš držeći se čvrsto svojeg ultimatuma uspjeti ispraviti pogrešku koju si učinila
sparivši svoju kći s čovjekom poput našeg tate. Da ćeš se, ako svi završimo u
sretnim brakovima, iskupiti za ono što se dogodilo njima.”
Minerva ju je gledala sa sažalnim izrazom lica. „Ali tako samo ponavljaš istu
pogrešku. Jer, iako se Celia neće udati za lovca na miraze ako pristane na brak s
vojvodom od Lyonsa, to će i dalje značiti da se udaje za muškarca koji je želi iz
razloga koji nemaju veze s njenom predivnom osobnošću. I zato, za tvoje dobro -
i njeno - nadam se da neće popustiti.”
Kad je Minerva krenula prema vratima, Hetty je povikala za njom: „Hoćeš li
joj otkriti što sam rekla gospodinu Pinteru?” Minerva je zastala. „Nisam još
odlučila. Sjedne strane možda imaš pravo - gospodin Pinter se doista treba boriti
za nju. S druge strane, Celia pati...” Umorno je pogledala u Hetty. „Za razliku od
tebe, bako, ja se ne pretvaram da znam što je najbolje za svakoga. Morat ću vidjeti
što Celia treba od mene.”
Kad je otišla, Hetty je nastavila ukipljeno stajati. Što je Celia doista trebala?
Što su svi njeni unuci i unuke trebali? Hetty je mislila da im trebaju bračni
partneri, i svakako se činilo da su ovi koji su završili u braku sada znatno sretniji.

180
 No što ako se varala u vezi s Celijom? Što ako je Celiji trebalo nešto više od
onoga što joj je Hetty mogla pružiti?
Ta ju je uznemirujuća misao proganjala ostatak jutra.

181
 Poglavlje 22

Usprkos višesatnom traganju, Jackson i njegovi ljudi nisu pronašli ništa što
bi im otkrilo tko je pokušao ubiti Celiju. Niti jedan vražji trag.
I tako je, nekoliko sati nakon što je napustio Halstead Hall, odjahao prema
Cheapsideu, kipteći od frustracije. Pročešljali su par kilometara šume s obje strane
ceste. Pronašli su tragove kopita u mekom blatu, ali to im je samo otkrilo da ih je
najmanje jedan napadač čekao u zasjedi, što je Jackson već bio pretpostavio.
Tko god ih je napao, potrudio se ostaviti što manje tragova.
Ni u okolnim selima nitko nije ništa vidio. Napadači su dobro izabrali vrijeme
za napad. Njegov konj je pronađen u obližnjem polju, no nije bilo nikakvih
znakova da su zlikovci bili ondje. To je značilo da je Celia još bila u opasnosti,
da je bila bogzna čija meta, iz razloga u koje je Jackson samo djelomično mogao
biti siguran.
A on se odrekao prava da je osobno štiti.
Zastenjao je. Mogao je poslati kvragu njenu baku, reći joj da će se oženiti
Celijom bez obzira na sve. Ali nije. I premda je duboko u sebi znao da je s pravom
bio oprezan, u srcu je osjećao kao da je pogriješio.
Posprdno je frknuo. Srca su uvijek lagala. Njegovo mu je srce lagalo kad mu
je reklo da društveni položaj i bogatstvo nisu važni. Bilo bi mu pametnije da ga
ne sluša.
Kao što ste me tako brižljivo jutros podsjetili, gospodine Pinter - mi otmjene
dame ne podnosimo dobro tešku neimaštinu.
U redu, to je rekla sa sarkazmom i neskrivenim bijesom, ali to je bila istina,
čak i ako to ona nije htjela priznati.
Stigao je do svoje kuće. Već je bio mrak, tako da je planirao ostati samo toliko
da uvjeri tetu kako je dobro i možda nešto pojede prije nego što krene natrag
prema Ealingu.
Prepustio je svoga konja Jimmyju, mladom lakaju koji ga je čekao, i poslao
tog dečka u konjušnicu po Jacksonovu kočiju i konjsku zapregu, a onda se uputio
stubama gore. Prije nego što je uopće stigao do glavnog ulaza, vrata su se naglo
otvorila i njegova teta je izletjela van i snažno ga zagrlila.

182
 Kad se odmaknula, njene zacrvenjene oči i nos otkrili su mu da je plakala.
„Hvala nebesima, dobro si!” rekla je glasom punim emocija. „Je li istina da je
netko pucao u tebe?”
Kvragu sve. „Gdje si to čula?”
Teta Ada ga je uvela unutra. „Poslala sam jutros Jimmyja u tvoj ured u ulici
Bow, gdje su mu rekli da si u potrazi za zločincem koji je pucao na tebe i lady
Celiju.” Zatvorila je vrata, a onda ga je opet privukla u zagrljaj. „Kad mi je sinoć
gospodin lord rekao da ste ti i lady Celia nestali, mislila sam da će mi srce otkazati.
On je tvrdio da ste zasigurno pobjegli kako biste se vjenčali - ali ja sam znala da
ti ne bi nikad učinio takvo što. To nije u tvojoj naravi.”
Odmakla se i zagledala se u njegovo lice. „O, dragi moj dječače. Ne bih
podnijela da sam i tebe izgubila. Ti si jedino što mi je ostalo od...”
Kad je zastala usred rečenice, i problijedjela kao krpa, Jackson je znao.
Kvragu sve, znao je sa sigurnošću. Nije mogao vjerovati da nikad prije nije
posumnjao u to. Možda nije želio znati.
„Od koga, teta? I nemoj mi reći ‘tvoje majke’. Ne bi tako naglo zašutjela da
si mislila na nju.” Zapiljio se u svoju tetu, stisnuta grla, daha zaglavljenog negdje
u prsnom košu. „Ja sam jedino što ti je ostalo od njega, točno? Mojeg tetka. Ne,
ne mojeg tetka.” Histerično se nasmijao. „Mojeg oca.”
Teta Ada je tiho zajecala, okrenula se i krenula niz hodnik.
Činjenica da nije to uopće porekla rekla mu je sve. Pratio ju je u kuhinju dok
ga je preplavljivao nemoćan bijes, usmjeren prema čovjeku za kojega je oduvijek
želio da mu bude otac. Ali ne ovako, ne ako je to značilo da je taj čovjek...
„To je istina, zar ne?”
Ruke su joj drhtale dok je vadila tanjur hrane iz pećnice i stavljala ga na stol.
Ne obazirući se na hranu, okrenuo je tetu prema sebi. „Priznaj, dovraga!”
„Kako si saznao?” prošaptala je. „Kad si saznao?”
„Lady Celia je vidjela minijature i opazila sličnost. Rekao sam joj da je luda.
Zatim sam i sam dobro pogledao njegovu i prvi put to vidio. Nisam htio vjerovati
u to, ali sličnost doista postoji.”
„Kad si bio dječak i kosa ti je bila svjetlija”, uspjela je izgovoriti, „manje si
mu nalikovao, ali što si postajao stariji, a tvoja kosa tamnija, počeo si izgledati
kao on kad je bio mlad. Srećom, i on se promijenio s godinama, udebljao se i
oćelavio. No svejedno je živio u paničnom strahu da ćeš možda jednog dana
opaziti sličnost u toj minijaturi.”
Jackson se hladno nasmijao. „Očito sam slijep kad se radi o onom najhitnijem.
Nikad to nisam primijetio, sve dok Celia... O, Bože, zašto mi nisi rekla?”
„Htjela sam, ali tvoja majka nas je natjerala da se oboje zakunemo da ti
nećemo nikad reći. Nije htjela da ga kriviš za njenu smrt i za to što nije bio uz
tebe u tvojim najranijim godinama.”

183
 „Da!” rekao je bijesno. „Što je s time? Svih ovih godina sam mislio da moj
otac nekakav plemićki šupak...” Grlo mu se stisnulo i peklo ga je. „Pa, to da je
bio šupak je točno, nije li? Napustio je moju mamu i mene.”
„Ne, nije”, rekla je čvrsto. „Nije imao pojma da je nosila njegovo dijete kad
je s dvadeset godina napustila našu kuću. Zapravo, i ona je tek kasnije to otkrila.
A ja nisam ni znala da su spavali zajedno.”
„Ali otišla je zato što ju je iskoristio”, zarežao je.
„Nije bilo tako”, teta Ada je protisnula kroz suze dok je odlazila po pivo za
Jacksona. „Nakon što ste se vratili ovamo, otkrila mi je da su samo jednom bili
skupa. Ja sam provela jednu noć u gostima kod prijateljice, a njih dvoje su popili
malo previše vina i...” Ruke su joj drhtale dok mu je točila pivo. „Rekao mi je -
ona mi je rekla kad sam je prisilila da mi prizna istinu - da su se oboje strašno
kajali zbog toga. Zato je otišla odmah nakon što se to dogodilo.”
Njegova teta mu je donijela vrč piva, očiju punih žaljenja dok mu ga je
stavljala u ruku. „Imala je nešto ušteđevine i prijateljicu koja je bila krojačica.
Mislila je da će moći živjeti sama, ali nakon što se snašla kao neudata dama,
otkrila je da je trudna i...”
„Ostala u Liverpoolu.” Odložio je pivo na stol. „I tko bi joj zamjerio što se
nije htjela vratiti nekamo gdje bi bila izložena opasnosti da je tetak - moj otac -
opet pipka?”
„Jacksone...” rekla je preklinjućim tonom.
„Dakle, nije pobjegla ni s kakvim pokvarenim plemićem, nego ju je moj
tetak... Kvragu!” Provukao je prste kroz kosu. „Ne znam više ni kako da ga
nazivam!”
„Znaš, nakon što je otišla, pokušali smo je pronaći. Ali ona nije htjela biti
pronađena, nije htjela da ikada saznam za to. Nije me htjela povrijediti i
upropastiti mi brak. Razumijem to.” Uhvatila ga je za ruku. „Jedino žalim što vam
je bilo tako teško u Liverpoolu. Da njena prijateljica krojačica nije izgubila posao,
ja doista mislim da...”
Uzdahnula je. „Ali dotad je tvoja majka već toliko dugo bila daleko od nas i
zamišljala je razne grozne situacije koje bi se dogodile kad bi se vratila. Mislim
da nije bila ni svjesna koliko si patio u onoj školi za siromašnu djecu, sve dok te
onaj glupi dječak nije zamalo ubio. Tek je tada progutala ponos i vratila se
doma. Bila sam dugo povrijeđena nakon što mi je rekla istinu, ali sam joj oprostila
prije nego što je umrla. Njemu također.”
„Za nju razumijem zašto si joj oprostila, ali kako si mogla oprostiti njemu?”
procijedio je. „Kako ga nisi mrzila zbog onoga što je učinio?”
„Jesam, neko vrijeme sam ga mrzila. Nakon što se tvoja majka vratila,
zahtijevala sam da mi kaže tko ti je otac, no ona je uporno odbijala reći. Zatim je
tvoj tet... Zatim je William počeo govoriti da bih je trebala pustiti na miru, a ja
sam počela primjećivati krivnju na njegovu licu kad god bi pogledao u nju.”

184
 Nervozno je koračala po kuhinji, čvrsto stisnutih ruku ispred struka. „Isprva
sam mislila da krivi samog sebe zato što je nije pomnije tražio nakon što je otišla.
No ubrzo nisam mogla ne primjećivati koliko je bio nježan prema tebi i kako te
smjesta primio u svoje srce.” Glas joj je napukao. „I naslutila sam istinu.”
Mili Bože, mora da je silno patila kad je shvatila što se zapravo dogodilo.
Kako je to podnijela? „A onda si morala živjeti sa mnom”, ogorčeno je rekao,
„živućim podsjetnikom na izdaju tvoje sestre i tvoga muža. Zacijelo ti je bilo
mučno gledati u mene svaki dan...”
„Da nisi ni pomislio takvo što!” povikala je okrenuvši se naglo prema njemu.
„Ti si bio moj spas, moj dragi dječak. William i ja nismo mogli imati djece. I zato,
kad te tvoja majka dovela ovamo...”
Suze su joj se skotrljale niz obraze, i Jackson je izvukao rupčić iz džepa i
gurnuo ga u njenu ruku.
Trebalo joj je par trenutaka da se pribere, a onda je nastavila glasom punim
boli: „Ti si bio vrijedan svih privremenih poteškoća koje su iskrsnule između
Williama i mene. Nisam mogla poželjeti boljeg sina. Ti si svjetlost u mojem
životu.” Zagladila je pramen njegove kose. „Zašto bih se inače toliko brinula
nakon što sam čula da si nestao? Da samo znaš kakvu sam stravičnu noć
provela...”
Kad je počela plakati, Jackson ju je privukao u naručje i čvrsto je zagrlio,
razdiran krivnjom zbog njene brige i zadivljen činjenicom da ga je toliko voljela.
Kako je to bilo moguće, s obzirom na okolnosti? Tetak William je bio njegov
otac. Taj prokletnik je spavao s njenom rođenom sestrom!
Ali nije bilo sumnje u iskrenost njenih osjećaja.
Trenutak poslije, teta Ada se odmakla od njega i obrisala suze njegovim
rupčićem. „Znaš zašto je lady Celia opazila sličnost između tebe i Williama, zar
ne?”
Smjesta se ukočio. Celia je bila zadnje o čemu je sada želio razgovarati. „Ima
dobro oko”, progunđao je sjedajući za stol.
„I zapamtila je svaku crtu tvoga lica. Jer te voli.”
Bože, kako bi volio da je to istina.
„I nisam to samo ja primijetila. I gospodin lord je rekao isto.”
Jackson je zabio vilicu u komad ovčetine. „I sigurno je bio spreman živog me
oderati zbog same te mogućnosti.”
„Ne, uopće.” Isturila je bradu. „Bio je oduševljen kad je mislio da ste pobjegli
kako biste se vjenčali. Rekao je da je bilo krajnje vrijeme.”
„Što?” Jackson je zinuo u nju.
„Ja sam se složila s njim. Ali sam mu također rekla da se ti nikada ne bi ponio
tako nečasno. A onda su se on i gospodin Masters zabrinuli za vas dvoje. Obećala
sam poslati poruku u gradsku kuću njegove bake čim bilo što saznam. Jutros sam

185
otišla osobno onamo kako bih mu prenijela vijesti iz Halstead Halla, i premda ih
je već i sam primio, bio je vrlo zahvalan što me vidi. I jedva je čekao vidjeti te
opet.”
Teta je zacijelo pogrešno protumačila reakcije gospodina lorda. „Sigurno
jedva čeka čuti moj izvještaj”, promrmljao je žurno ubacujući u sebe večeru.
„Sigurno želi čuti koje su tvoje namjere prema njegovoj sestri. Činjenica jest
da si proveo noć s njom. To nosi za sobom određene posljedice.”
„Nije ono što misliš”, defenzivno je rekao, iako je vjerojatno mislila točno
ono što se dogodilo. „Nismo imali izbora.”
„Naravno da niste. Nitko ne provodi noć u napuštenoj kolibi lovokradica ako
ima drugog izbora.”
„Upravo tako.” Trepnuo je. „Čekaj, kako znaš gdje smo proveli noć?”
„Iz poruke lady Minerve, koja ima spisateljski dar za opisivanje situacija.”
Pogledala ga je suženih očiju. „Bilo je jasno da si odgovoran za upropašteni ugled
mlade dame, usprkos okolnostima. I zato se nadam da si joj ponudio brak.”
„Naravno.” Otpio je veliki gutljaj piva.
„I ona te odbila?”
Okretao je vrč u svojoj ruci. „Njena baka je sve sredila tako da nitko osim
obitelji ne zna za to. Što znači da se lady Celia ne mora udati za mene.”
„Je li ti ona to rekla?”
„Nije morala.” Progutao je još piva, a onda je grubo spustio vrč na stol. „Njena
baka mi je to brutalno jasno dala do znanja.”
„Pa si iskoristio priliku da se izvučeš iz braka koji ne želiš?”
„Ne!” Namrštio se na njenu podignutu obrvu. „Čekaj malo. Obavio sam svoju
dužnost.”
„Nadam se da to nisi sročio ovako: ‘Milostiva, ja znam svoju dužnost. Hoćete
li se, molim vas, udati za mene?’”
„Naravno da nisam. Rekao sam...”
Što je točno rekao?
Budući da smo milostiva i ja proveli noć sami, bez ikakve pratnje, jedino
primjereno rješenje jest da joj ponudim brak.
Dovraga. Čak je i on znao da je to bila najneromantičnija prosidba koju je
neki muškarac ikada uputio nekoj ženi.
„Nije bitno što sam rekao”, progunđao je. Poigravao se kuhanim krumpirima,
gubeći polako tek. „Ništa od toga nije bitno. Ona se nikad ne bi uklopila ovamo,
nikad ne bi bila sretna u tako siromašnom okružju...”
„A ti to znaš zato što...?”

186
 „O, za Boga miloga, vidjela si njihovu gradsku kuću”, prasnuo je. „Vidjela si
kako žive - to je raskošnije od svega što bih joj ja ikada mogao ponuditi.” Čak i
ako joj njena baka dopusti da dobije svoje nasljedstvo, u što je sumnjao.
„Shvaćam. Toliki je snob, ha?”
„Nije imala priliku ponašati se snobovski - nikad nije bila nigdje osim usred
luksuza.”
„Osim prošle noći u toj kolibi. Pretpostavljam da te izludila svojim zahtjevima
da je učiniš udobnijom za boravak.”
„Naravno da nije. Celia ne bi nikada...” Zastao je, sjetivši se kako je počela
pospremati njihovo gnijezdo dok je on tražio vodu. Vidjevši podignutu obrvu
svoje tete, rekao je: „Znala je što treba učiniti.”
„Je li? Kako neobično za jednu razmaženu damu. No sigurna sam da se cijelo
vrijeme žalila zbog manjka topline, hrane i pokućstva.”
Dovraga i bestraga, vidio je kamo je to vodilo. „Nije. Ali bili smo ondje samo
jednu noć, i skrivali smo se od ubojica.”
„Vjeruj mi, Jacksone, ubojice ili ne, da si mene odveo u šumu i lišio me svih
komoditeta, ja bih se žalila. Glasno. I neprekidno.”
Odgurnuo se od stola i pogledao je s krajnjim nepovjerenjem. „Ne, ne bi. Ti
bi se prilagodila situaciji.”
„A ona nije?”
Uputio joj je oštar, smrknuti pogled i prekrižio ruke na prsima. „Jedna noć u
kolibi nije dovoljno dobar test za to kako bi Celia podnijela cijeli život u
Cheepsideu.”
„Znači, prošla noć je bila test, ha? I svejedno ga je položila. A kao odgovor
na to, ti si govorio o dužnosti i časti i sličnome. Natjerao je da se osjeća kao da bi
oženivši se njome odstupio od pravila uljudnog ponašanja. Jesam li ispravno
procijenila situaciju?”
Bilo je sve teže pretvarati se kao da se jutros nije ponio kao prava budala.
„Jedan vražji vojvoda želi se oženiti njome, i ti misliš da bi mogla biti sretna sa
mnom? Ovdje?”
Teta Ada je stavila ruke na bokove. „Znaš, počinjem se osjećati uvrijeđeno.
Mislila sam da sam od ovog mjesta napravila prilično ugodan dom, a sad vidim
da ga izjednačuješ s trošnom kolibom u šumi.”
„Nisam to...”
„Ako si se i prema lady Celiji ponio tako bezosjećajno kao sada prema meni,
pravo je čudo što ti nije opalila pljusku.” Odmahnula je glavom. „Odlučivao si o
njezinoj budućnosti ne uzimajući uopće u obzir njene osjećaje. Ne misliš li da je
to malo prepotentno?” Pobjegao mu je frustrirani uzdah. „Nije problem samo u
novcu, nego i u razlikama između naših društvenih staleža. Čak i sada kada znam

187
tko mi je otac, nisam ništa manje kopile, kao što ni ona nije ništa manje dama. Ja
i dalje zarađujem za život.”
„I to joj smeta? Odnosi li se prezrivo prema tvojem staležu?” Sigurno ti je
bilo teško početi tako mlad u mjestu kao što je ulica Bow. Sigurno si vrlo marljivo
radio kad si ovoliko napredovao u tako kratkom razdoblju.
Celia je to izgovorila s očitim divljenjem. I bila je voljna udati se za njega čak
i znajući da možda nikada neće postati vrhovni sudac. Štoviše, provela je pola
jutra opirući se njegovim pokušajima objašnjavanja koliko bi joj bilo teško kad bi
se udala za njega.
Teta Ada je njegovo oklijevanje protumačila kao niječan odgovor. „To je tvoj
glavni problem, dječače moj. Toliko si spreman pretpostaviti da će se drugi
odnositi prezrivo prema tebi da ignoriraš njihovo stvarno ponašanje. Ti si iznimno
cijenjen u svojoj zajednici. Postigao si tako puno, a opet si stalno na oprezu
čekajući da te netko nazove kopiletom, čak i kad nitko to ne čini.”
Mrzio je kad je njegova teta imala pravo, pogotovo kad je to proturječilo
onome za što je bio siguran da je točno. No svakim je trenutkom postajao sve
manje siguran u to.
Tetin glas se stišao do tihog šapta. „Je li ti palo na pamet da se možda lady
Celia nije noćas žalila zato što je bila s tobom? Da joj je tvoja blizina učinila sve
ostalo podnošljivim? I da bi joj bez tebe sav njezin otmjeni život postao
nepodnošljiv?”
„Ne”, rekao je kiselo, ustajući od stola, i krenuo prema vratima, „nije mi to
palo na pamet.”
Teta Ada je položila dlan na njegovu ruku kako bi ga zaustavila. „Zašto ne?
Zar je toliko teško povjerovati da te netko uistinu voli takvog kakav jesi?”
Preplavio ga je bijes. „Da, jest!” prasnuo je. „Dok bih ja bio dao svoju dušu
da me zove svojim sinom, moj rođeni otac me nije htio ni priznati! Nije me volio
takvog kakav jesam; kako da onda vjerujem da bi itko drugi mogao?”
Licem joj je preletjela duboka tuga pomiješana s kajanjem. „O, dragi moj
dječače, tvoja majka je pogriješila kad ti je rekla onu glupu izmišljenu priču o
tvojem rođenju. A ja sam pogriješila - i William - jer smo je podržali u tome.”
Uhvatila ga je za ruku. „Znam da smo sve troje griješili. Ali moraš shvatiti da smo
te uvijek voljeli. Ja, tvoja majka, i da, tvoj otac.”
Suze su joj se slijevale niz obraze, ali ih je grubo obrisala. „Bio je tako
ponosan na tebe, i s pravom. Da se nije bojao skandala koji je mogao mene
osramotiti, a njega stajati položaja, svima bi razglasio da si njegov sin. Nikada, ni
na trenutak, nemoj pomisliti da te se stidio. Volio te do trenutka svoje smrti.”
Strastvenost njenih riječi uvukla se u tvrdo sjeme njegove mržnje prema
njegovom navodno plemićkom biološkom ocu, i počelo ga nagrizati.
Toliko je godina živio s tim pritiskom na prsima, tim vjerovanjem da ga
njegov otac nije dovoljno želio da bi ga priznao kao sina. A tetino otkriće da je
188
njegov tetak zapravo bio njegov otac samo je malo umanjilo tu bol, jer je on to
skrivao od njega.
No, da bude pošten, morao je priznati da bi na njihovu mjestu i sam bio
oprezan. Jackson je znao kako je to kad moraš trpjeti odvratne klevete. A njegov
tetak nipošto nije želio da teta Ada iskusi takvo što. I mogao je puno više učiniti
za Jacksona kao hvaljeni sudac nego što bi mogao da je ostao bez svojeg položaja.
Od sudaca se očekuje da vode uzorne živote; ne smiju se upuštati sa
svojim šogoricama u ono što zakon smatra incestom.
Iako je tetak William pogriješio ne rekavši mu istinu, Jackson je počeo
shvaćati zašto je to zatajio od njega. Taj čovjek je imao mane. Griješio je.
Baš kao i on, kad je bio toliko oprezan s Celijom. Svakako nije bio pošten
prema njoj jer joj nije ni pružio priliku da prihvati ili odbije njegovu prosidbu. U
najmanju ruku, Celia je zaslužila sama donijeti takvu odluku.
„Moram ići, teto”, prošaptao je. „Rekao sam gospodinu lordu da ću se večeras
vratiti i dati mu potpuni izvještaj, a već je prilično kasno.”
„Da, naravno.” Zatim se trznula. „Joj, zamalo sam usred svega što se događalo
zaboravila na ovo!” Posegnula je u džep svoje pregače, izvukla pismo i pružila
mu ga. „Dobio si pismo od nekih ljudi sa sjevera.”
Poslala mu ga je obitelj bivše osobne služavke gospođe Rawdon, Elsie.
Napokon su mu dali njenu adresu u Chelseaju. Ali ako sada ode onamo,
definitivno neće stići u Halstead Hall prije nego što se obitelj povuče na počinak.
Kvragu sve, trebao bi večeras ispitati Elsie. Što ako je bila umiješana u onu
pucnjavu?
Nekako je sumnjao u to. Jednostavno nije mogao zamisliti osobnu služavku
jedne dame kako čuči u zasjedi pokraj ceste i puca na njih, i nakon toga ih traži
po šumi. Osim toga, morao je vidjeti Celiju. Nije mogao podnijeti pomisao da će
cijelu noć ležati u krevetu i mrziti ga.
Tutnuo je pismo u džep i krenuo prema vratima.
„Prije nego što odeš”, rekla je njegova teta, „odgovori mi na jedno pitanje. Da
lady Celia nije kći markiza - da je obična djevojka koju si upoznao na nekoj
zabavi, pekareva ili krojačeva kći - bi li oklijevao prije nego što bi je zaprosio?”
„Ne”, rekao je, ne morajući ni razmisliti o odgovoru. „Kad bih je mogao imati,
ništa mi drugo ne bi trebalo.”
Uhvatila ga je za ruku i stisnula je. „Onda poduzmi što god moraš da je učiniš
svojom ženom. Jer ako ni ne pokušaš, žalit ćeš zbog toga do kraja života.”
Njene su ga riječi pratile tijekom cijele vožnje od sat i pol vremena do
Halstead Halla. Mučile su ga dok se njegova kočija približavala konjušnici, i
opazio je da su ostale kočije ondje, što je značilo da je, usprkos svemu, kućna
zabava i dalje trajala.

189
 Riječi njegove tete bile su jedino o čemu je razmišljao kad su ga uveli u
Stonevilleovu radnu sobu. Nije ih se uspio riješiti ni dok je čekao markiza, za
kojeg su mu rekli da je još budan i da će mu se uskoro pridružiti.
Teta Ada je imala pravo. Ne pokuša li učiniti Celiju svojom, nikad neće
podnijeti njezin gubitak.
Stoneville je ušao u svoju radnu sobu, opreznog izraza lica. „Vidi, vidi”, rekao
je kad je Jackson ustao, „naš nestali istražitelj se napokon pojavio. Jeste li ti i tvoji
ljudi uspjeli išta pronaći na cesti prema High Wycombeu?”
„Nažalost, nismo, gospodine lorde.”
Kad je Stoneville sjeo za svoj pisaći stol i rekao Jacksonu da i on sjedne,
Jackson mu je prepričao sve što su Celia i on otkrili, premda je bilo očito da ga je
njegova obitelj već upoznala s podatkom o ljubavnoj aferi njihove majke.
Nakon što je tome dodao svoja opažanja, Jackson ga je temeljito izvijestio o
svemu što se dogodilo tijekom napada na cesti i iznio mu svoje sumnje glede
razloga zašto bi netko pucao na njih. Markiz mu je postavio nekoliko pitanja, na
koja je odgovorio najbolje što je mogao.
„Znači, sutra planiraš razgovarati s Elsie?”
„Odmah ujutro. Bio bih otišao već večeras, ali sam mislio da biste prvo voljeli
sve čuti.”
„Hvala ti na tome.”
„Osim toga, htio sam i čuti... ovaj...” Jackson se pripremio na sve moguće
reakcije. „Kako je lady Celia?”
Stoneville mu je uputio zagonetni pogled. „Dobro je, uzevši u obzir sve što se
dogodilo. Zatvorila se u svoju sobu i rekla nam da ne želi vidjeti nikoga.” Pogled
mu je pogrubio. „Pogotovo tebe. Rekla je da od sada pa nadalje ne želi imati ništa
s tobom. Natjerala me da joj obećam kako ću te držati podalje od nje. Pa sam
se zapitao što se to točno dogodilo noćas.”
Dovraga i bestraga.
Vrijeme je da iznese svoje namjere. Okolišanje mu nije baš puno pomoglo
ranije. „Nije bitno što se dogodilo. Ovdje sam kako bih ispravio situaciju. Želim
se oženiti vašom sestrom.”
Stoneville ga je pomno promotrio. „Čini se da Minerva ne misli tako.”
Jackson je uzdahnuo. „To me ne čudi. A mislim da ni lady Celija više nije
sigurna u moje namjere. Ja... ovaj... prilično sam zabrljao stvar sa svojom prvom
prosidbom.”
Markiz se zacerekao. „Bogami, jesi.”
Jackson ga je zapanjeno pogledao.
„Da, čuo sam sve o tvojoj prosidbi. Oprosti što se smijem. Ako se sjećaš, i ja
sam prilično zabrljao svoju prosidbu.” Uozbiljio se. „Također sam čuo da je moja
baka imala neke veze s tvojim ustručavanjem od prosidbe.”
190
 „Nisam se ustručavao”, gorljivo je rekao Jackson. „Nikad se nisam ustručavao
u vezi s time. Želio sam se oženiti vašom sestrom gotovo od trenutka kad sam je
upoznao. I što god vaša baka mislila, to nema nikakve veze s njenim mirazom ni
s njenim društvenim položajem ni...”
„Znam.” Jackson je na to zbunjeno zatreptao, i markiz se nasmiješio.
„Zaboravljaš da sam gotovo godinu dana promatrao kako radiš. Slušao sam tvoja
mišljenja i čuo sam za tvoj dobar ugled. Znam prepoznati čovjeka dobrog
karaktera kad ga vidim.”
„Čak i ako je kopile?” odrezao je Jackson.
„Vojvoda od Clarencea ima desetero vanbračne djece i nitko se ne obazire na
to, pa ne vidim zašto ne bismo i mi mogli imati barem jedno u našoj obitelji. Ili
dvoje, ako računamo Jarretova posinka.” Stoneville se nasmiješio. „Uostalom, mi
Sharpeovi smo goropadnici. Ne želimo postati dosadni. O čemu bi onda ljudi
tračali?”
Iznenada se sjetio riječi svoje tete: To je tvoj glavni problem, dječače moj.
Toliko si spreman pretpostaviti da će se drugi odnositi prezrivo prema tebi da
ignoriraš njihovo stvarno ponašanje.
„Vaša baka to ne prihvaća tako olako”, naglasio je Jackson.
„Istina. I možda će čak ispuniti svoju prijetnju i razbaštiniti Celiju.”
„Znate za to?”
„Baki se omaklo pred Minervom.”
„Aha. Znači, i lady Celija sada zna”, rekao je, ne znajući je li to dobro ili loše.
„Zapravo, mislim da ne zna.” Oštro se zagledao u Jacksona. „Je li ti važno
hoće li Celia izgubiti nasljedstvo ili ne?”
„Ne, iako mi je grozna pomisao da ću je osuditi na život pun odricanja.”
„No svejedno je namjeravaš zaprositi?”
„Da, i ovaj put ću se pobrinuti da sazna što njena baka planira učiniti. No
nadam se da joj to neće biti važno.” Priznao je ono što je shvatio nakon manje od
cijelog dana razdvojenosti od nje. „Jer sam očito sebičniji nego što sam mislio.
Jednostavno ne mogu podnijeti biti bez nje.”
Stonevilleov izraz lica se smekša. „Evo, to bi trebao reći kad je sljedeći put
vidiš.”
„A kad bi to moglo biti?” upita Jackson.
„Ne znam. Rekao sam ti - natjerala me da joj obećam da ću te držati podalje
od nje. I cijela se obitelj već povukla na počinak.” Nakon što je Jackson tiho
opsovao, markizov glas se smekšao. „Daj joj vremena. Ionako moraš ujutro
razgovarati s Elsie. Dođi poslije ovamo i možda će te htjeti vidjeti.”
Jackson nije namjeravao čekati do sutra, pogotovo dok se sa svakim
trenutkom njihove razdvojenosti Celijino srce sve više zatvaralo prema njemu.

191
 Ustao je. „Kako god želite. Ali ostavio sam ovdje neke osobne predmete dok
sam bio gost na vašoj kućnoj zabavi, pa bih, ako nemate ništa protiv, otišao po
njih prije nego što odem.” To će mu biti izlika da pronađe Celijinu sobu i natjera
je da ga sasluša.
„U redu.” Kad je Jackson krenuo prema vratima, Stoneville je doviknuo za
njime: „Tvoja soba je u zapadnom krilu, zar ne?”
Jackson je zastao i oprezno ga pogledao. „Da. Zašto?”
„Možda ne znaš, ali ima jedan prečac kroz južno krilo.” Markiz je netremice
zurio u njega. Njegova obitelj je boravila u južnom krilu. „Zapravo, rado bih čuo
tvoje mišljenje o jednom umjetničkom djelu. Razmišljam ga prodati, a ti bi mi
mogao pronaći kupca. Riječ je o lijepoj Goyinoj vojničkoj slici koja visi na zidu
tik do Celijinih vrata, pa bih te zamolio da je pogledaš kad budeš prolazio onuda.”
Nije mogao vjerovati - Stoneville mu je upravo govorio kako da pronađe
Celijinu sobu.
„Samo nemoj zaboraviti”, dodao je Stoneville, „ako slučajno naletiš na
nekoga, objasni da sam te poslao onamo jer me zanima tvoje mišljenje o tom
umjetničkom djelu.”
„Hvala vam što imate povjerenja u moju prosudbu, gospodine lorde”, rekao
je. „Svakako ću pogledati tu sliku.”
Stonevilleov pogled se zaoštrio kad je ustao. „Nadam se da ćeš se ponašati
kao gospodin dok budeš prolazio onuda.”
Jackson se suzdržao od posprdnog komentara - rugala se sova sjenici,
gospodine lorde. No činjenica da mu je pomagao pomiriti se s Celijom bila je
ravna čudu, i Jackson nije kanio odbaciti njegovu pomoć. „Da. Savršeni
gospodin.”
„Odlično. Držat ću te za riječ.”
Jackson je kimnuo glavom i žurno izašao u hodnik. Čak i uz Stonevilleovo
prikriveno poticanje na ovaj pothvat, nije mu bilo ugodno šuljati se po kući nakon
što su se dame povukle u svoje sobe. No pijani muški glasovi koji su dopirali kroz
hodnik otkrili su mu da su neki od gospode još bili budni, pa je ubrzao
korake. Zadnje što je u ovom trenutku želio bilo je naletjeti na nekog od Celijinih
udvarača.
Jackson je već jednom bio u južnom krilu, kad ga je Stoneville primio u
kućnom ogrtaču, tako da mu je bio poznat njegov raspored. Srećom, trebalo mu
je samo par minuta da pronađe Celijinu sobu. Pokucao je na Celijina vrata, ali nije
bilo odgovora. Bi li trebao lupati po njima da je probudi?
Ali bude li pitala tko je, i on joj odgovori, mogla bi odbiti pustiti ga unutra.
Spustio je pogled na prastaru bravu i zaškiljio. Možda bi bilo bolje imati na svojoj
strani faktor iznenađenja.
Hvala Bogu, Jackson je uvijek nosio sa sobom komplet za obijanje brava.

192
 Poglavlje 23

Celiju je neki zvuk probudio iz dubokog sna. Kucanje? Nije bila sigurna. No
tko god je to bio, pokucat će ponovno. Doduše, to neće puno pomoći jer Celia nije
kanila nikome dopustiti da je vidi u trenutačnom stanju, očiju natečenih od
plakanja i kose razbarušene od prevrtanja po krevetu. Bilo je pravo čudo što
je uopće uspjela zaspati nakon što je satima bdjela razmišljajući o Jacksonu.
Namrštila se. Neće opet misliti na njega.
Odjednom je do njenih ušiju dopro neki drukčiji zvuk - ravnomjerno
škljocanje na vratima. Zahvaljujući svjetlu iz kamina, vidjela je kako se kvaka
pomiče.
Pretrnula je od straha. Dragi Bože, netko se pokušavao ušuljati u njenu sobu!
I to ne netko tko je imao ključ jer bi dosad već otključao vrata. Je li to bila ista
osoba koja ju je pokušala ubiti?
Ako jest, čekalo ju je iznenađenje. Bešumno se uspravila u sjedeći položaj i
podigla napunjeni pištolj koji je od jučer držala na noćnom stoliću. Uzlupana srca,
čekala je dok se vrata nisu odškrinula, a onda je zapela kokot i rekla: „Da sam na
vašem mjestu, ne bih napravila ni korak dalje. Uperila sam pištolj u vas i pucat
ću bez oklijevanja.”
Čula je oštri udah, praćen dubokim muškim glasom koji je rekao: „To sam ja,
Celia. Nemoj pucati.”
„Jacksone?” rekla je u nevjerici. „Koji...”
„Morao sam te vidjeti.” Otvorio je vrata i ušao u sobu.
Srce joj je i dalje snažno lupalo kad je oprezno spustila kokot i ruku kojom je
držala pištolj. „Gubi se.”
„Neću, dok ne porazgovaramo”, odlučno je rekao.
„Mogla sam te ubiti!”
„Mogla si”, složio se uz natruhu svoje uobičajene superiornosti kao i uvijek
kad se radilo o njoj i pištoljima. „Sljedeći put ću paziti da te ne iznenadim.”
Oči su mu bile mračne, duboko nesretne. Zatim joj je prišao bliže i očito
opazio da na sebi ima samo podhaljinu. Kad mu se na licu pojavila požuda, Celia

193
je ponovno podigla pištolj. „A, ne, nećeš ušetati ovamo kao da se ništa nije
dogodilo, očekujući da ću te bez riječi primiti u svoju postelju.”
Podigao je ruke. „Nisam to ni očekivao.”
Pištolj je zadrhtao u njenoj ruci kad joj je neka emocija stisnula grlo. „Zvučao
si kao da bi ti ženidba mnome bila najgora p-prinuda...”
Lice mu se zgrčilo od boli. „Nije mi to bila namjera”, rekao je približavajući
joj se pedalj po pedalj. „Idiot sam, uistinu jesam.”
„Nakon prošle noći, m-mislila sam da ti je istinski stalo do mene, a onda j-
jutros...”
„Zbog mojeg ponašanja i mojih izjava osjećala si se kao razmažena naivka
koja ne može ništa učiniti ispravno”, rekao je, sada dovoljno blizu da joj oduzme
pištolj. Ali nije to učinio. I, što je bilo još divnije, činilo se da razumije njezin
bijes.
„Nije me briga kakva je tvoja kuća u Cheapsideu”, prošaptala je, „i nije mi
briga koliko imaš slugu, i nije me briga...”
„Znam”, rekao je promuklo. „Ili pucaj u mene ili spusti pištolj, milena, jer te
očajnički želim zagrliti.”
I ona je očajnički željela da je zagrli. Međutim, ne bi mogla podnijeti da bude
nježan prema njoj, a ujutro opet postane hladan. „Ne još. Želim znati zašto si
postao tako služben čim smo stigli ovamo, zašto si se povukao od mene. Zar si se
predomislio čim si shvatio da je baka sve sredila kako se ne bismo morali
vjenčati?”
„Zaboga, ne.” Provukao je ruku kroz kosu. „Moram ti nešto reći. A budući da
ćeš me nakon toga htjeti upucati - ili nekog drugog - osjećao bih se znatno bolje
kad bih ti to rekao bez pištolja uperenog u moje lice.”
Oklijevala je na trenutak, a onda je kimnula. „Ali moraš mi obećati da me
nećeš dirati dok ti to ne dopustim.”
Usne su mu se lagano podigle u osmijeh. „U redu.”
„Ozbiljno ti kažem!”
Uozbiljio se i odmaknuo se nekoliko koraka. „Stajat ću ovdje, a ti odloži
pištolj na noćni stolić, gdje će ti biti nadohvat ruke ako budem neposlušan, u
redu?”
„U redu.” Odložila je pištolj, a onda je, osjećajući se vrlo razgolićeno samo u
podhaljini, omotala plahtu oko sebe. „Prije nego što počneš, trebao bi znati da sam
rekla baki kako se neću udati ni za koga, bez obzira na njezin ultimatum. Tako da
znaš da mi doista nije stalo do mojeg nasljedstva. Ako ne mogu imati tebe...”
„Ali imaš me, milena. Ovdje sam zato što ne mogu podnijeti biti bez tebe.”
Riječi na koje bi se još jučer rastopila, sad su je frustrirale. „Uvijek govoriš
tako divne stvari kad smo sami, ali sutra ćeš se opet ponašati kao Neporočni

194
Pinter, i sve će biti zaboravljeno!” Djelovao je pogođeno njenom izjavom. „Ne i
ovaj put, kunem se.”
„Zašto bi ovaj put bilo drukčije od zadnja tri puta kad si me ljubio i pretvarao
se da ti to nije ništa značilo?”
„Kao prvo, upravo sam izvijestio tvoga brata da ću se oženiti tobom.” Kad je
Celia zinula u njega, dodao je: „Što si mislila, kako sam otkrio gdje je tvoja soba?”
Već mu je gotovo bila povjerovala, sve dok nije to rekao. „Oliver te nikad ne
bi pustio ovamo ovako kasno.”
„A opet, evo me ovdje.”
„Ti si policijski istražitelj. Vjerojatno si to otkrio svojim uobičajenim
metodama.”
„Kunem ti se, ovdje sam zbog tvojeg brata.” Uzdahnuo je. „Iako sam mu
morao obećati da ću se ponašati kao gospodin.”
„To doista zvuči kao nešto što bi Oliver tražio.” I nije bila sigurna bi li mu
trebala biti zahvalna na tome. „Znači, nisi me došao ovamo zavesti?”
„Došao sam te nagovoriti da se udaš za mene.”
„A, da? Kao što si me jutros pokušao nagovoriti?” rekla je zajedljivo.
Jackson se zacrvenio. „Sada shvaćam da sam vjerojatno zvučao malo... hm...”
„Bezvoljno?”
„Dovraga, nisam bio bezvoljan ni rezerviran niti išta takvo!” Celia je podigla
obrvu.
„Bio sam zatečen kad je tvoja baka rekla da sve može biti zataškano. Pomislio
sam da možda ne želiš biti prisiljena na brak samo zato što... zato što smo...”
„Bili intimni?”
Kratko je kimnuo glavom.
„Mislio si da bih radije zaboravila da smo spavali skupa, kako bih mogla
primiti nekog drugog muškarca u svoju postelju - bogatog vojvodu, na primjer?”
„Ne!” Gurnuo je ruke u džepove. „Nije bilo tako. Nisam htio... Ja...”
Bio je sav smušen. Uvijek joj se više sviđao kad je bio takav. Da nije još bila
toliko ljuta na njega, to bi joj bilo prilično dražesno.
Licem mu je preletio izrazito nelagodan izraz lica. „Nisam ti htio otežati
situaciju, u redu?”
„Ne, nisi htio sebi otežati situaciju. Nisi htio trpjeti razmaženu suprugu koja
bi možda zahtijevala da trošiš njezino nasljedstvo na besmislice poput čipke ili
šećernih ukrasa za tortu.”
„Nisam htio da moja supruga izgubi svoje nasljedstvo samo zato što se udala
za mene.” Mišić mu je titrao u vilici. „Nisam govorio hipotetski kad sam rekao da
bi te tvoja baka mogla razbaštiniti. Moram ti reći istinu...” Oklijevao je, a onda je
ispravio ramena. „Rekla mi je da će te potpuno razbaštiniti ako se udaš za nekoga

195
poput mene, tko je toliko ispod tebe na društvenoj ljestvici. Tvoja braća i sestra
bi dobili svoj dio nasljedstva, ali ti ne bi dobila ništa.”
To je potpuno zateklo Celiju. „Lažeš.”
„Nažalost, ne lažem.”
Celia se prisjetila proteklih nekoliko dana, Jacksonovog čudnog ponašanja i
njegovih izjava, i odjednom je više toga imalo smisla. „Kad ti je to rekla?”
„One večeri na balu.”
Zato je opet postao tako hladan prema njoj, zato nije htio plesati s njom. Zato
ju je izbjegavao, i nastavio bi je izbjegavati da nije tvrdoglavo odlučila otići s
njime u High Wycombe.
A zato joj je održao i sve one prodike o tome kako će izgledati život s njime
u siromašnom, malenom Cheepsideu. Jer je bio siguran da će je baka razbaštiniti
nakon što se vjenčaju.
No svejedno je prošle noći vodio ljubav s njom tek nakon što se pristala udati
za njega. I učinio je to znajući da će biti siromašna. Da mu njihov brak neće
donijeti ništa osim žene plemenita roda koja će mu možda biti teret.
Zapeo joj je knedl u grlu. Jutros, dok joj je upućivao sva ona upozorenja,
zapravo ju je kao Praktični Pinter pripremao na gubitak svega.
Ja želim tebe. Samo tebe.
Možda je to stvarno mislio. Ali, ako je tako, onda je došlo vrijeme da se tako
i ponaša. Mora prestati pokušavati raditi ono što misli da je dobro za Celiju bez
savjetovanja s njom.
„Znam što misliš...” počeo je.
„Doista?” U tome je i bio problem. On je stvarno vjerovao da zna što Celia
misli. „Prosvijetli me.”
„Misliš da sam odustao od ženidbe tobom zato što nećeš ništa naslijediti.”
„l je li to istina?”
„Ne!” rekao je, vidno uvrijeđen.
„Hoćeš, dakle, reći da ti imaš predobar karakter da bi se oženio iz financijskih
razloga, ali misliš da ja imam toliko loš karakter da bih mogla pretpostaviti da bi
to učinio.”
To ga je izgleda zateklo nespremnog. „Nisam to htio reći.”
„Nisi?” Privukla je koljena na grudi i obgrlila ih. „Kad bilo tko implicira da
si nemoralan zbog okolnosti tvojeg rođenja, pretvoriš se u Ponosnog Pintera,
oholog poput lorda. Ali ti trpaš sve aristokrate u isti koš zbog njihova rođenja.
Čini li ti se to poštenim?” Mrzovoljno je gledao u nju. „Zaboravljaš da si, kad si
me zamolila da istražim tvoje udvarače, rekla kako se ne želiš udati za nekoga
nižeg ranga i manje imućnog, jer bi se mogao pokazati kao lovac na miraze.”

196
 Celia se lecnula. „I ja sam u početku bila neobjektivna. No razlika je tu tome
da sam ja otkrila koliko si dobar čovjek i prilagodila svoje stavove.” Preplavio ju
je bijes kad se sjetila njegovih zadnjih jutrošnjih riječi o vojvodi. „No čak i nakon
što smo toliko značili jedno drugomu, zvučao si kao da vjeruješ da ću odjuriti
i udati se za prvog vojvodu koji me zaprosi.”
„Zato što ti zaslužuješ vojvodu, dovraga!” Čelo mu se nabralo u zabrinuti
izraz lica. „Zaslužuješ muškarca koji ti može skinuti zvijezde s neba. Ja to ne
mogu. Ja ti mogu ponuditi pristojan dom u pristojnom dijelu grada, u kojem žive
pošteni ljudi, ali ti...”
Glas mu je postao prigušen. „Ti si najdivnija žena koju sam ikada upoznao.
Užasno mi je to čega se sve moraš odreći da bi bila sa mnom.”
„Rekla sam ti već - nije mi to bitno!” rekla je strastveno. „Zašto mi ne
vjeruješ?”
Na trenutak je oklijevao. „Želiš čuti istinu?”
„Uvijek.”
„Jer ne mogu zamisliti zašto bi željela mene kad možeš biti s bilo kojim
bogatim plemićem.”
Celia se neveselo nasmijala. „Ekstremno preuveličavaš moje čari, ali neću se
žaliti. To je jedna od mnogih tvojih odlika koje obožavam - to što me vidiš u
boljem svjetlu nego što bih ja ikada mogla.” Sjetivši se onih divnih riječi koje je
izgovorio prošle noći kad je bila tako nesigurna u sebe, ustala je iz kreveta i
krenula prema njemu. „Znaš li što ja vidim kad gledam u tebe?”
Njegov nepovjerljivi pogled ukrstio se s njenim pogledom. „Neporočnog
Pintera. Ponosnog Pintera.”
„Da, ali to je samo ono što pokazuješ drugima kako bi se zaštitio.” Podigla je
ruku kako bi pomilovala njegov obraz, naslađujući se isprekidanim dahom koji
mu se pritom oteo. „No kada spustiš gard, vidim Jacksona - koji zna iščeprkati
istinu, koliko god to bilo teško. Koji riskira vlastiti život kako bi zaštitio slabije.
Koji bi žrtvovao sve kako ja ne bih morala žrtvovati sve.”
Uhvatio je za ruku i zaustavio njezino kretanje. „Ti vidiš sveca”, rekao je
promuklo. „Ja nisam svetac; ja sam muškarac koji ima potrebe i želje i jako puno
mana.”
„Ja volim tvoje mane”, rekla je uz blagi osmijeh. „Da sam doista htjela
bogatog plemića, vjerojatno bih se odavno udala. Uvijek sam uvjeravala samu
sebe da se ne mogu udati zato što me nitko ne želi, no prava je istina da ja nisam
željela nikoga od njih.” Uvijala je pramen Jacksonove kose oko svoga prsta.
„Očito sam čekala tebe, sa svim tvojim manama.”
Oči su mu se zažarile od požude. Prinesao je njenu ruku svojim usnama i
poljubio je u dlan tako nježno da joj je srce skočilo u grlo. Kad je podigao glavu,
rekao je: „Onda se udaj za mene, sa svim mojim manama.”
Progutala je slinu. „To kažeš sada, kad smo sami i ponio te ovaj trenut...”
197
 Prekrio joj je usta poljupcem i ljubio je toliko strastveno da se potpuno
rastopila. Vrag ga odnio - to joj je također uvijek radio kad su bili sami; no kad su
bili u društvu drugih, odjednom više nije želio biti s njom do kraja života. I još joj
nije ni rekao da je voli.
„Prekini s time”, upozorila ga je odmičući se od njega. „Dok me ne zaprosiš
kako treba, pred mojom obitelji, nećeš dijeliti sa mnom postelju.”
„Milena...”
„Nemoj ti meni ‘milena’, Jacksone Pinteru.” Odvojila se od njega. „Sada
želim da se vrati Neporočni Pinter.”
Preko usana mu je prešao podrugljivi osmijeh. „Žao mi je, ljubavi. Izbacio
sam ga kad sam shvatio da mi upropaštava intimni život.”
Ljubavi?
Ne, neće dopustiti da je to smekša. Barem dok ne bude sigurna da poslije neće
opet postati hladan. „Rekao si Oliveru da ćeš se ponašati kao gospodin.”
„Tvoj brat može slobodno ići k vragu.” Koračao je prema njoj s jasnom
namjerom.
Iako je zaobišla stolicu kako bi mu pobjegla, tijelom joj je prostrujalo
uzbuđenje. „Zar se više ne bojiš da bi me baka mogla razbaštiniti i da ćeš si
natovariti na grbaču razmaženu ženu bez dovoljno novca da joj udovoljiš?”
„I tvoja baka može slobodno otići k vragu. Skupa sa svojim novcem.” Bacio
je stolicu u stranu kao da je napravljena od drva za potpalu; bučno je tresnula na
pod. „Ja želim tebe.”
„Jacksone!” povikala je dok joj je prilazio. „Netko bi te mogao čuti!”
„Odlično.” Uhvatio ju je za struk i gurnuo prema krevetu. „Onda ćeš biti u
potpunosti kompromitirana pa ćemo se definitivno morati vjenčati.”
Dok je još sva treperila od njegovog dominantnog ponašanja kad je odlučio
preuzeti kontrolu, Jackson ju je bacio na krevet i prekrio joj tijelo svojem tijelom.
Zinula je u njega, šokirana jer se taj obzirni čovjek kojeg je voljela ponašao
tako neodoljivo bezobzirno, a on je prošaptao: „Ili, još bolje, mogu nas ujutro
pronaći ovdje zajedno i odvući nas ravno u crkvu.”
Zatim je zarobio njezina usta svojima.

198
 Poglavlje 24

Jackson je poželio pobjedonosno klicati kad je Celia otvorila usta i uzvratila

mu poljubac. Razumio je njezinu srdžbu - imala je pravo na nju. I da je bio
pristojan, poslušao bi njezin zahtjev i vratio se sutra ujutro, te je zaprosio „kako
treba” pred njenom obitelji.
Ali nije htio riskirati da se sutra ujutro ona predomisli. Ovaj put će se
pobrinuti da Celia žudi za njime kao što on žudi za njom, pa makar to morao činiti
cijelu noć.
Klizio je ustima niz njenu bradu pa prema njenom vratu, i požudno ljubio
mekanu kožu ondje. Okrenula je glavu kako bi gricnula njegovu usnu školjku, a
onda je prošaptala: „Nisam smjela odložiti pištolj, vraže jedan.”
„Rekao sam ti”, hrapavo je protisnuo, „nemoj uperiti pištolj u nekoga ako ne
kaniš pucati.”
„Trebala sam te upucati kad sam imala prilike za to”, rekla je bolnim glasom,
„samo zato što si jutros bio onako hladan prema meni.”
Kvragu, duboko ju je povrijedio. „Iskupit ću ti se za to.” Milovao joj je dojku
i trljao bradavicu dok nije dahnula. „Nakon ove noći, više nikada nećeš sumnjati
u mene.”
„Već si vodio ljubav sa mnom”, pobunila se kad je zatvorio usta oko njene
dojke i usisao je kroz njenu spavaćicu. „To nije značilo ništa.”
„To je značilo sve.” Odgurnuo se od nje i osvrtao se oko sebe dok nije ugledao
ono što je tražio. „Ali znaš što?” Posegnuo je prema užetu za zvonjenje posluzi i
gurnuo ga u njenu šaku. „Pokazat ću ti točno koliko mi značiš. Ako u bilo kojem
trenutku posumnjaš u moju iskrenost, jednostavno povuci uže. Netko će čuti
zvonce i doći ovamo. Bit ćemo prisiljeni vjenčati se i to će biti to.”
Podigla je obrvu. „Nemamo toliko slugu da bi u svakom trenutku netko
mogao brzo doći ovamo u ovoj golemoj kući. Imao bi dovoljno vremena da
pobjegneš i sakriješ se.”
Skliznuo je s kreveta i strgnuo sa sebe sako, a zatim je otkopčao prsluk. „Ne
ako smo goli i ja sam u tvojoj postelji, duboko u tebi.” Kad je zatreptala na njegov
besramni opis, spustio je glas. „Skini spavaćicu, milena.”

199
 Tvrdoglava kao i uvijek, Celia je samo zurila u njega, pa je svukao ostatak
odjeće sa sebe i ostao samo u gaćama, stojeći ondje pred njom. „Vidim, odlučila
si me mučiti zbog moje jutrošnje okrutnosti.”
„Pa što ako jesam?” rekla je, premda joj je glas sada lagano drhtao, a njene
oči su ga gladno upijale.
To je odaslalo strelicu požude ravno u njegovu kitu, koja je već nabrekla do
nepodnošljivih proporcija. Izmigoljio se iz svojih gaća. Nije bio siguran hoće li se
moći obuzdavati dovoljno dugo da je zadovolji toliko temeljito kao što je
namjeravao, ali će definitivno pokušati, dovraga.
„Priznajem da me imaš pravo mučiti.” Kleknuo je pred njenim stopalima na
krevetu. „Ali nadam se da ćeš mi dopustiti da te pokušam odgovoriti od toga.”
Prije nego što je shvatila što je planirao, zadigao joj je spavaćicu i ogolio
tamni trokut njenih kovrčavih dlačica, pa se sagnuo i utisnuo poljubac ravno
onamo.
„Jacksone!” zacičala je. „Što to radiš?”
Razmaknuo je njene dlačice i nasmiješio nabreklim usnama koje su već bile
vlažne za njega. „Odgovaram te”, rekao je, i zatim je prekrio ondje ustima.
„O... moj... Bože”, prošaptala je kad ju je počeo lizati, uživajući u svakom
jecaju i uzdahu dok se vrpoljila ispod njega.
Trijumfalno se nasmiješio i nastavio je zadovoljavati odlučno i gorljivo,
koristeći zube i jezik i usne kako bi je uzbudio.
„Jacksone... nebesa... Jacksone, nitkove jedan!”
Nitko ga nikad nije nazvao nitkovom, ali s obzirom na okolnosti, to je zvučalo
poput komplimenta. Njezin mošusni miris raspaljivao mu je krv, ukrućivao mu
kitu i grčio mu muda, sve dok nije pomislio da će umrijeti ako je smjesta ne uzme.
No svejedno je nastavio laptati i gurati jezik duboko, da ne misli koliko očajnički
želi gurati nešto drugo u nju.
Srećom, Celia se ubrzo izvijala ispod njega, propinjala se prema njegovim
ustima i konačno eksplodirala u snažnom vrhuncu, vrišteći i privijajući njegovu
glavu na svoj trbuh.
Dok je ležala ondje drhteći, poljubio ju je u trbuh i u bedra i u mjesto gdje su
joj završavale prepone i počinjala stražnjica. Da nije i sam bio tako neopisivo
uzbuđen, okrenuo bi je i ljubio od ramena do tabana, želeći obilježiti svaki dio
njezina tijela kao da je njegova.
Njegova. Prvi put je počeo vjerovati da je to moguće.
Dok je lizao i milovao njezin pupak, Celia je dahnula: „Vaša me...
razbludnost... nikada ne prestaje... zapanjivati, gospodine.”
„Rekao sam ti”, reče Jackson, ne mogavši sakriti zadovoljstvo u svojem glasu,
„kad god sam blizu tebe, želim se upuštati u bludne radnje s tobom.”

200
 Popeo se uz njeno tijelo, povlačeći sa sobom spavaćicu kako bi mogao dirati
njene lijepe grudi koje su mu redovito opsjedale misli. „Bludne, skandalozne
radnje.” Povukao joj je bradavicu zubima i protrljao je dolje, držeći je u stanju
uzbuđenja dok se namještao između njenih nogu.
Njezine oči su susrele njegove, sada potpuno zacakljene od želje.
„Već tjednima ne mislim ni na što drugo”, rekao je promuklo dok joj je
podizao koljena, zatim je ušao u nju jednim snažnim potiskom. „Noću samo o
tome sanjam.”
Spojila je ruke iza njegova vrata i izvila se ispod njega.
„Nisam mogao ni zamisliti... da bi mi se taj san mogao ispuniti.” Uranjao je
iznova i iznova u njenu raskošnu toplinu. „Nisam mogao zamisliti... da bi ta dama
mogla biti moja.”
„Asada?”
Obrazi su joj bili neodoljivo zajapureni, a srce joj je blistalo u očima.
„Sada znam da nemam izbora.” Posesivno se zario u nju. „Ta dama mora biti
moja... pod svaku cijenu.” Osjećao je kako mu se vrhunac približava, ovladava
njime, razdire ga. No Jackson mu se nemilosrdno odupirao, želeći da zajedno
dosegnu vrhunac. „Jer bez nje... nema snova. Samo noćne more.”
Pogled joj se smekšao. A onda je dahnula i rasprsnula se, njena slatka
unutrašnjost grčila se oko njegove kite i pokrenula njegov klimaks, koji ga je
toliko preplavio osjećajima da više nije mogao poricati istinu.
Izgubio je bitku, nije više mogao štititi svoje srce.
„Volim te”, prošaptao je dok se gubio u njoj. „Volim te, moja najdraža Celia.”
Kad se na njenom licu pojavila nada, rekao je: „Uvijek ću te voljeti.”
A onda je malaksalo pao na nju.
Zatim su nekoliko trenutaka samo tako ležali, spojenih tijela. Kad se
otkotrljao s nje, ona se privila uz njega i nesigurno se zagledala u njegovo lice.
„Jesi li to ozbiljno mislio?”
„Naravno.” Okrznuo joj je usne poljupcem. „Volim te, milena.”
Na licu joj se pojavila radost, no kako je on i dalje netremice gledao u nju,
promijenila se u nešto što je neobično podsjećalo na kalkuliranje. „Pretpostavljam
da očekuješ od mene da kažem nešto slično.”
Iako mu je dah zastao u grlu, podigao je obrvu. „Još me mučiš zbog onoga
jutros?”
Njene lijepe oči zaiskrile su od čistog nestašluka. „Možda.”
„Onda ću te morati natjerati da mi vjeruješ”, razvučeno je rekao i pružio ruku
prema užetu za pozivanje slugu.
„Da se nisi usudio!” povikala je, napola se mršteći, napola se smijući, dok je
zatvarao šaku oko užeta.

201
 „Voliš li me?” upitao je držeći uže iznad njene glave.
„Možda”, zadirkivala ga je. „Malo. Smatraš li me i dalje razmaženom
damom?”
Pokušala je uhvatiti uže, ali ga je on podigao još više. „Vjerojatno ništa manje
razmaženom od bilo koje druge lijepe žene koja je navikla da joj muškarci koji je
obožavaju ispunjavaju sve želje.”
„Sada barem miješaš komplimente s uvredama.” Pogledala ga je ispod
oborenih trepavica. „Znači, obožavaš me, ha?”
„Ludo. Strastveno.” Pustio je uže. „I, ne, ne mislim da si razmažena. Ako sam
ikada sumnjao u to, moja teta je odagnala sve moje nedoumice.”
„Tvoja teta?”
„Rekao sam joj sve... pa, ne baš sve, ali najvažnije dijelove. I nakon što mi je
ukazala na činjenicu da sam vjerojatno najgori udvarač kad se radi o prosidbama,
jutros je s velikim entuzijazmom branila tvoje ponašanje.”
Preko usana joj je prešao vragolasti osmijeh. „Mislim da će mi se svidjeti
tvoja teta.”
„Ne sumnjam u to. Vas dvije ste jednake.” Pitao se bi li joj trebao reći i ostalo,
i zaključio da bi trebala znati. „Ispalo je da si imala pravo u vezi sa sličnošću
između mene i moga tetka. Obavio sam... hm... dugi razgovor s tetom Adom, i
čini se da tetak William nije bio... ono što sam oduvijek mislio.”
Činjenica da je odmah shvatila na što je ciljao otkrila mu je da je i sama već
bila došla do tog zaključka. „Žao mi je, Jacksone.”
„Ne treba ti biti žao. Da sam mogao birati bilo kojeg čovjeka za svoga oca,
izabrao bih njega.” Prepričao joj je cijelu priču, a onda je dodao: „I tako, kao što
vidiš, ne mogu se pohvaliti nikakvom tajanstvenom plemićkom krvi.”
„U tom slučaju”, zadirkivala ga je, „ništa od vjenčanja.”
Prekrio joj je dojku dlanom. „Očito ću te morati još nagovarati.”
„Daj sve od sebe”, rekla je veselo, „no upozoravam te, dama se nikada ne
predaje.”
„Vidjet ćemo to još”, prošaptao je i zarobio joj usta poljupcem. Nakon nekog
vremena, dok su ponovno ležali isprepletenih udova, posve iscrpljeni, Celia mu
je pomazila nosom rame i rekla: „Znaš da te volim.”
„Pretpostavljao sam.”
Uputila mu je tobože zgroženi pogled. „Vraže jedan samouvjereni! Ponekad
si jednako arogantan kao moja braća.”
„I više. Jer ću zahtijevati da se vjenčamo što je moguće prije.” Prešao je
dlanom preko njezina trbuha. „Nakon svih naših aktivnosti, možda već nosiš
moga sina. A moj se sin neće roditi kao kopile.”
Oči su joj svjetlucale kad je pogledala u njega. „Mogla bi biti i kći.”

202
 „Ni moja kći se neće roditi kao kopile”, rekao je.
„A hoćeš li mi dopustiti da je učim pucati?”
„Nema potrebe. Dobijemo li kćer, nijedan muškarac joj neće smjeti prići dok
ne napuni trideset.”
Veselo se nasmijala. „Onda se nadam, radi dobrobiti našeg djeteta, da nećemo
dobiti kćer.” Privila se uz njega. „Ali ako se to ipak dogodi, želim je svejedno
naučiti pucati. Za ženu nikada nije loše da je pripremljena.”
U grlu mu se napravio knedl od pomisli na sve što ju je učinilo tako
predostrožnom - smrt njenih roditelja, Nedov idiotizam... jučerašnji napad na nju.
„To me podsjetilo, moram ići.”
„Naravno da moraš”, složila se. „Koliko god se ti šalio na tu temu, ne bi bilo
dobro da nas pronađu ovdje zajedno. Moja braća su nepredvidiva, a baka bi te
mogla natjeravati po kući prijeteći ti svojim štapom.”
„Ja mogu izaći na kraj s tvojom braćom i s tvojom bakom. Nažalost, osoba
koja te želi ubiti još je slobodna, i moram otkriti tko je to.”
„Jesi li danas štogod saznao?”
Dok se odijevao, rekao joj je sve što je otkrio. Kad je stigao do pisma u kojem
se spominjala Elsie, Celia je naglo ustala. „Ideš k njoj odmah ujutro, zar ne?”
„Planirao sam doći prvo ovamo i zaprositi te na način koji priliči tvojem
društvenom položaju.”
„Ne brini se zbog toga”, rekla je odmahnuvši rukom. „Budeš li me prvo
zaprosio pred mojom obitelji, cijeli ćemo se dan svađati i uzajamno se optuživati
i na koncu, nadam se, slaviti. Prije toga želim čuti Elsieino mišljenje. Možda zna
istinu o mojoj mami!”
„Možda. Ali nemoj se previše nadati.”
„Posjetiš li je dovoljno rano”, istaknula je, „možeš biti ovdje prije nego što
svi ustanu.” Nasmiješila mu se. „I dovedi svoju tetu. Silno je želim upoznati.”
„Već vidim da ćete postati bliske prijateljice.”
„Nadam se.”
Srce mu je zapelo u grlu dok je gledao u sanjivi izraz Celijina lica. O, Bože,
što bi dao da može zauvijek zadržati taj izraz na njezinu licu. Ali što ako neće
moći? Što ako...
„A., ne, nećeš”, rekla je Celia. „Već vidim Ponosnog Pintera kako se polako
prikrada.”
Nasmijao se. Predobro ga je poznavala.
„Dodaj mi svoju kravatu”, rekla je pucnuvši prstima.
„Što?”
„Zadržat ću je, i ako me pokušaš opet odbiti, ostavit ću je u svojoj posteljini i
pobrinuti se da je Minerva pronađe.”

203
 Jackson se zacerekao. „Nema potrebe za time.” Vratio se do kreveta i poljubio
njena napućena usta. „Kunem ti se, vratit ću se sutra najranije što mogu, spreman
boriti se za tebe, ljubavi moja.”
„I bolje ti je”, promrmljala je. Kad je krenuo prema vratima, čuo je kako
dodaje: „Još stignem pozvoniti slugama, znaš.”
Nacerio joj se. „Samo izvolite, milostiva. Stajat ću ovdje dok uzbunjuješ
cijelu kuću.”
To ju je očito primirilo, jer je napravila grimasu, a onda je rekla: „Hajde, gubi
se.”
Napustio je njenu sobu nasmiješen. Ali osmijeh mu nije dugo ostao na licu.
Bio je toliko obuzet Celijom da nije bio oprezan dok je odlazio od nje, i tek nakon
što je napravio nekoliko koraka niz hodnik, opazio je da netko stoji na njegovom
drugom kraju i zuri u njega.
I to ni manje ni više nego Ned. Taj nitkov je kočoperno hodao prema njemu i
samozadovoljno se smiješio. Očito je vidio kad je Jackson izašao iz Celijine sobe.
„Što radite ovdje?” upitao ga je Jackson.
„Nije da vas se to tiče, ali kartao sam sa svojim rođacima, koji su mi ponudili
da prenoćim ovdje.” Uputio mu je znakoviti pogled. „Čini se da uzorni gospodin
Pinter i nije baš toliko uzoran. Doduše, ne čudi me da ste iskoristili sklonost moje
lijepe rođakinje prema ignoriranju doličnog ponašanja, ali...”
Tek što je to izgovorio, Jackson ga je zgrabio za vrat i prikucao ga za zid. Dok
se Ned grčevito pokušavao osloboditi Jacksonovih prstiju, očiju razrogačenih od
panike, Jackson je prosiktao: „Budeš li opet govorio o mojoj budućoj ženi ikako
drukčije osim s dubokim poštovanjem, izazvat ću te na dvoboj pištoljima.”
Sagnuo se i prislonio usta uz Nedovo uho.
„Znam što si joj učinio kad je imala četrnaest godina. Prošao si nekažnjeno
jer je bila uplašena i naivna i mislila je da će svi kriviti nju. No obojica znamo da
bi ti njezina braća, da su saznala za to, odrezala muda i zabila ti ih u grlo. Da se
ne bojim da bi je to još više osramotilo, osobno bih to učinio.”
Odmaknuo se da se može zagledati tom gadu u lice, i pobrinuo se da Ned
ozbiljno shvati njegovu prijetnju prije nego što ga pusti. „Ali ako te uhvatim već
i da samo šapućeš nešto dvosmisleno u njeno uho, probudit ćeš se duboko u utrobi
neke tamnice u kojoj te nitko nikada neće pronaći. Jesam li bio dovoljno jasan?”
Ned je trepnuo. „Savršeno, gospodine.”
„Odlično.”
Gledao je kako Ned prolazi pokraj Celijinih vrata i produžuje prema svojoj
sobi i ulazi u nju. Zatim je Jackson krenuo prema stubama.
Čim se Celia i on vjenčaju, pobrinut će se da njezin rođak dobije doživotnu
zabranu pristupa Halstead Hallu.

204
 Poglavlje 25

Celia se probudila osjećajući se odmoreno, sretno i zaljubljeno. Jackson ju

voli! I danas će je doći zaprositi i sve će biti dobro.
Jedino joj je bilo krivo što je to značilo da je baka pobijedila, no nije bila
toliko luda da se inati na vlastitu štetu. A i ne bi joj bilo drago kad bi njezina braća
i sestra zbog nje ostala bez nasljedstva.
Ustala je iz kreveta i pozvonila Gillie. Kad je njena služavka ušla u sobu, rekla
je: „Nije li danas prekrasan dan, Gillie?”
Budući da ju je Gillie sinoć ostavila u gorkim suzama, djelovala je pomalo
zbunjeno. „Uistinu jest, milostiva.”
Dok joj je Gillie pomagala da se odjene, Celia se pitala hoće li smjeti povesti
tu djevojku sa sobom u Cheapside. Hoće li Jackson moći plaćati njenu osobnu
služavku ako ju baka uistinu razbaštini?
Ali baka neće to učiniti. Oliver joj to nipošto ne bi dopustio, zar ne? No to
ionako nije bilo važno. Dok god je imala Jacksona, nije je bilo briga kakva će je
sudbina čekati u Cheapsideu.
„Koliko je sati?” upitala je Gillie dok joj je namještala frizuru.
„Gotovo jedanaest.”
„Pretpostavljam da se gospodin Pinter još nije vratio jutros.” Celia je jedva
suspregnula osmijeh kad joj je njena služavka uputila zapanjeni pogled.
„Ne, milostiva. Barem koliko ja znam.”
Ako je otišao porazgovarati s Elsie, vjerojatno je još bilo prerano za njegov
povratak, pomislila je uz uzdah.
Dok je Gillie tražila omiljenu platnenu kapicu svoje gospodarice, Celia je
otišla do prozora. Bio je lijep dan, savršen za njene zaruke s Jacksonom. Sunce je
sjalo, tjerajući uobičajenu zimsku sumornost. Bilo je toliko vedro da je vidjela
cestu i kočiju koja je dolazila...
Jackson! Ipak je stigao! I došao je svojom kočijom, kao otmjeni gospodin.
Vjerojatno zato što je s njime putovala njegova teta, ali je svejedno time dokazao
da je ozbiljan u vezi s ovom prosidbom.

205
 Vjerojatno bi trebala čekati tu gore kao prava dama dok netko ne dođe po nju,
ali danas se nije osjećala kao prava dama. Uzela je kapicu od Gillie, stavila je na
glavu, potrčala niz hodnik i dalje niz stube. Samo par minuta poslije, stigla je do
kolnog prilaza, gdje se prisilila ne trčati, već je umjesto toga je napola staloženo
hodala prema kočiji koju je sada vidjela na drugom kraju prilaza.
No kad joj se još više približila, shvatila je da to nije Jacksonova kočija. K
vrapcu, k vrapcu i još jednom k vrapcu. To je bio onaj prokleti Visconde de Basto.
Celia je posve zaboravila na kućnu zabavu, koja završava tek sutra. Ovo je bilo
otprilike vrijeme kad je vikont obično dolazio.
Zadnja osoba koju se sada željela vidjeti bio je jedan od njenih udvarača.
Nažalost, sad se više nije mogla izvući. Kočija je već usporavala. Vidio ju je.
Kočija se zaustavila nasuprot Celije, i vikont je iskočio iz nje. „Milostiva!
Tako sam sretan što sam ovako naišao na vas. Čuo sam da vam nije bilo dobro.”
Prisilila se namjestiti osmijeh na lice. „Sad se osjećam puno bolje.”
Ponudio joj je svoju ruku, i ona ju je prihvatila. Dao je znak svojem kočijašu
da nastavi voziti pokraj njih, poveo ju je prema palači.
„Danas izgledate jako lijepo.”
„Hvala.” Drugi Celijin osmijeh bio je iskreniji. Vikont nije bio kriv što je nije
zanimao u romantičnom smislu; nije bilo potrebe da bude nepristojna prema
njemu.
„Nekako mistično sjajite. Poput šumske nimfe. Ili vile.”
Stvarno, zašto muškarci uvijek misle da Celia izgleda kao neko nezemaljsko
biće? I gdje su svi oni bili kad je htjela pronaći muškarca za sebe?
Doduše, ono što je sinoć rekla Jacksonu je bilo točno - zapravo je nikad nisu
zanimali muškarci koje je sretala u društvu. U društvu muškaraca poput vikonta
željela je samo što prije pobjeći od njih. Možda je oduvijek više naginjala
neuglađenim muškarcima, ali je to tek sada shvatila.
„Ne čudi me da vas vaša obitelj zove vilenjačicom”, rekao je srdačno. „To
vam u određenoj mjeri odgovara.”
„Mrzim taj nadimak, moram priznati”, rekla je. „Zato me nitko tako ne zove
još od djetinj...”
Zastala je. Kako je znao da su je tako zvali? Zaprijetila je svojoj obitelji da će
pucati u njih ako je ne prestanu tako zvati, i oni su ozbiljno shvatili njenu prijetnju.
Iako su je podilazili žmarci, upitala je najugodnijim mogućim tonom: „Kad
ste ih čuli da me zovu Vilenjačica? Očito mi je promaklo jer bi ih ukorila.”
Riskirala je pogledati krišom u njegovo lice. Činilo se smrznuto u osmijehu
koji je djelovao krajnje lažno.
„Ah, nekom prilikom”, rekao je neodređeno. „Možda niste bili prisutni.”
„Vjerojatno.”
Međutim, nitko se u njenoj obitelji ne bi usudio.
206
 Počela je razmatrati neke čudne mogućnosti. Ako je vikont doista bio star kao
što je Jackson tvrdio, bio je samo malo mlađi nego što bi sada bio Celijin tata.
Sjetila se svojeg nedavnog razgovora s vikontom - o njenim roditeljima i njihovoj
smrti, i njegove znatiželje u vezi s maminom privlačnošću prema tati...
Čudna pitanja, ili savršeno normalna?
Ah, kakve su joj to besmislice padale na pamet? Ako je vikont bio mamin
ljubavnik, zašto bi se vratio ovamo i riskirao da ga uhvate? Osim toga, mamin
ljubavnik nije bio Portugalac. To bi zapamtila.
Osim ako...
„Zanimljiva stvar ti nadimci”, rekla je odvažno. „Neki dan ste me nazvali
nekako na portugalskom, zvučalo je vrlo melodiozno. Mislim da ste rekli da to
znači ‘blistava ljepota’. Nešto brilhante?”
„Nazvao sam vas blistavom dušom - alma brilhante”, rekao je fiksirajući je
pogledom koji je odjednom ogrubio. „Blistava ljepota bi bilo beleza brilhante.”
Dah joj je zastao u grlu, i morala je odvratiti pogled od njegovog da sakrije
svoje zaprepaštenje. Mia dolce bellezza.
Što ako onomad nije bila čula talijanski jezik, nego portugalski?
Četverogodišnjakinja bi čula ono što je već poznavala - talijansku rečenicu -
no te riječi možda zvuče gotovo jednako i na portugalskom. Dolce znači „slatko”
na talijanskom. Ako i beleza i bellezza znače „ljepota”, onda možda i dolce ima
sličnu riječ u portugalskom jeziku.
„Ili možda misliš na ‘minha doce beleza’”, prošaptao je kao da joj je pročitao
misli. „To znači ‘moja slatka ljepotica’.”
Celijin pogled je poletio prema njegovom, i srce joj je potonulo. Vikont je
gledao u nju s potpunim razumijevanjem.
„Sjećaš se onog dana u dječjoj sobi, zar ne?” upitao ju je prigušenim glasom.
„Ne mogu vjerovati. Nadao sam se da si spavala i da se ne možeš sjetiti nakon
toliko godina, ali...”
„N-ne znam o čemu govorite.”
Njegova ruka ju je čvrsto uhvatila, a zatim je doviknuo svojem kočijašu nešto
na portugalskom.
„Pustite me!” Pokušala se osloboditi.
Prije nego što ga je stigla udariti koljenom kao što joj je Jackson rekao, vikont
je izvadio pištolj iz džepa svojeg sakoa i tiho rekao: „Žao mi je, milostiva, ali
morat ćete poći sa mnom.”
Kočija se zaustavila. Iz nje su iskočila dvojica slugu, zgrabila je i ubacila kroz
vrata koja im je vikont otvorio. Zatim je i on uskočio u kočiju, zajedno s jednim
od slugu.

207
 Kad se kočija okrenula i krenula kolnim prilazom prema cesti, Celia je
gurnula glavu kroz prozor i vrisnula, ali vikont joj je prekrio usta dlanom. „Pssst,
neću ti nauditi, kunem se.”
Ugrizla ga je za ruku i on je ružno opsovao. Ako ju je namjeravao ubiti,
natjerat će ga da to učini ovdje, pred njenom obitelji, dovraga! Neće je pronaći
mrtvu u nekoj lovačkoj kući, gdje nitko neće znati što se dogodilo i zašto.
„Ako se ne umiriš”, zarežao je, „upucat ću onog slugu koji upravo trči po
kolnom prilazu iz smjera kuće.”
Za kočijom je trčao jedan od konjušara iz Halstead Halla. Celia nije htjela da
pogine zbog nje. Nije bila sigurna je li vidio što se dogodilo, ali ako jest, znat će
čija je ovo kočija. Znat će tko ju je oteo.
Reći će Jacksonu, i Jackson će krenuti u potragu za njom. Ah, da, Jackson bi
se svakog trenutka trebao pojaviti na ovoj cesti! Možda će se čak mimoići s njime
- Celia će gledati kroz prozor ne bi li ga spazila. U međuvremenu će morati
preživjeti dok Jackson ne bude mogao doći po nju.
Zgrožena činjenicom da je uspjela završiti u vikontovim pandžama, ljutito se
zavalila u sjedalu. Kako je mogla biti tako nepromišljena i pitati ga za „ljepotu”?
Mislila je da je bila suptilna, i htjela je... morala je saznati istinu o mami, ali s
obzirom na okolnosti, to je bilo nerazborito.
„Gdje ti je pištolj?” upitao je kad se prestala odupirati. „Daj mi ga, ili ću
narediti svojim ljudima da te pretraže.”
Prvo je pomislila lagati, no nije htjela da je njegove sluge pipkaju. „Nemam
ga. Ostavila sam ga u svojoj sobi, kunem se.”
Prešao je pogledom preko nje, no njezin ga je odgovor očito zadovoljio. A
zašto i ne bi? Nije imala torbicu sa sobom, ni pregaču, ni džepova. Nije čak ni
navukla ogrtač.
Oh, gdje joj je bio mozak kad je tako istrčala iz kuće bez ičega, pogotovo bez
svojeg pištolja? Tako joj i treba kad je toliko nepromišljena. Jackson je imao
pravo - katkada je stvarno bila preimpulzivna, i ovaj put bi je to moglo stajati
glave.
„Moja obitelj zna tko ste”, slagala je. „Znaju što se radili s mamom.”
Vikont je posprdno frknuo. „Da je to istina, ne biste pošli sa mnom. Otrčali
biste u kuću čim ste me ugledali.” Pomno ju je promotrio. „Odalo me ono s
Vilenjačicom, zar ne? Neoprezna pogreška s moje strane. Nisam znao da vas vaša
obitelj više ne zove tako.”
„Onaj konjušar je vidio vašu kočiju, znate to? Možda je čak i vidio kad ste me
oteli. Reći će mojoj obitelji, i oni će se dati u potjeru za vama.”
„Zato ovako brzo jurimo po cesti. I zato sam rekao kočijašu da skrene na
drugu cestu čim mu se pruži prilika za to.”

208
 To je značilo da neće sresti Jacksona na putu prema Halstead Hallu. Preplavio
ju je očaj. „Nema veze”, istaknula je. „Znaju gdje živite.”
„Ne idemo k mojoj kući”, rekao je grubim glasom. „Nikada se više neću
vratiti onamo.”
Ne, ne, ne... ako ide nekamo gdje Jackson ne očekuje, onda je neće uspjeti
pronaći! No to ionako nije bilo bitno, Celia će vjerojatno biti mrtva prije nego se
udalje jako daleko.
Prokletstvo, neće umrijeti i dopustiti da se ovaj nitkov izvuče nekažnjeno!
„Stanete li ovdje i pustite me van, imat ćete dovoljno vremena da pobjegnete.
Obećavam da neću nikome reći tko ste.”
„Sigurno me smatraš potpunim naivcem”, rekao je zajedljivo.
„Molim vas”, rekla je, spremna preklinjati da joj poštedi život. „Ako ste imalo
voljeli moju mamu, nećete ubiti njenu kćer.” Vikont je zgranuto pogledao u nju.
„Ne želim te ubiti, srce. Ova dva dana bez tebe bila su pravo mučenje.”
Frknula je. „Zato ste imali napunjeni pištolj u džepu?”
„Nosim ga samo zbog onoga što sam jučer čuo u Ealingu, da su ovdje negdje
na cesti drumski razbojnici pucali na jedan par.”
„Tko je sada naivan? Oboje znamo da to nisu bili drumski razbojnici. Vi ste
pucali na nas.”
„Nisam ja ni na koga pucao! Rekla si nas? Tko je bio s tobom?” Izgledao je
istinski iznenađeno. „Kako možeš i pomisliti da bih pucao u tebe? Meni si ti
zamamna... prekrasna. Ozbiljno sam ti se udvarao!”
„Doista mislite da bih se udala za majčinog ljubavnika? Zar ste poludjeli?”
„To nije tako neobična pomisao”, rekao je, premda se činilo kao da mu je to
tek sada sinulo. „Dok nisi znala da sam bio njezin ljubavnik, sa zadovoljstvom si
prihvaćala moje udvaranje.”
Prokletstvo. Celijin blesavi plan iskorištavanja udvarača za prisiljavanje bake
na odustajanje od ultimatuma obijao joj se o glavu. „Ali sada znam”, rekla je
ljutito. „I to mijenja sve.”
„Ah, kakva vatra, kakva strast. Ti si sve što želim od žene.” Oči su mu blistale
gotovo grozničavim sjajem. „Jako joj sličiš, tako lijepa i nestvarna.”
„Ja uopće ne sličim svojoj mami”, odrezala je, šokirana njegovim
inzistiranjem da se oženi njome. „Svi to govore. Viša sam i mršavija, i kosa mi je
tamnija...”
„Ne sličiš joj fizički, nego držanjem, osmijehom. Toplinom u tvojim očima. I
ona je imala tople oči, tvoja majka.” Glas mu je postao ogorčen. „A onaj gad od
tvojeg oca to nikada nije cijenio.”
„I zato ste ga ubili”, prošaptala je.
„Što? Ne!” Namrštio joj se. „Shvaćam na što ciljaš, ali to nije istina. Ja nisam
ubio tvoje roditelje.”
209
 Poglavlje 26

Jackson je nestrpljivo koračao po sićušnoj dnevnoj sobi pansiona u kojem je

Elsie živjela. Njezina mu je stanodavka rekla da Elsie traži posao otkako je došla
u London i da bi se svakog časa trebala vratiti s jednog od razgovora.
„Sjedni, Jacksone”, rekla mu je njegova teta, koja je došla s njime ovamo jer
je namjeravao poslije otići izravno u Ealing. „Ta žena će stići kada stigne. A lady
Celia će razumjeti. Rekao si da zna kamo ideš.”
„Da, no čini me nervoznim pomisao da sam je ostavio samu dok je ubojica na
slobodi.”
„Utvrdio si da nisu Plumtreeji pucali na vas dvoje, a teško da bi joj itko drugi
u kući pokušao nauditi, zar ne?”
Zastao je ispred nje. „I dalje ne vjerujem Desmondu i Nedu. Taj čovjek...”
Vrata su se otvorila i u sobu je ušla jedna nasmiješena žena. „Dobar vam dan
želim, gospodine. Moja stanodavka mi je rekla da me želite vidjeti. Možda u vezi
s radnim mjestom?”
Nije mogla imati više od četrdeset godina. Imala je lijepe crte lica i vitko
tijelo. Ne bi ga iznenadilo da je čuo kako je Lewis Sharpe bacio oko na nju, no
sada nije vjerovao u to.
„Vi ste Elsie Watkins?” upitao je.
Žena je kimnula.
„Nekoć ste radili kao osobna služavka supruge Augustusa Rawdona?”
Prijateljski izraz njezina lica zamijenio je strah. „Oprostite, gospodine, ali
mislim da ste me zamijenili s nekim drugim.”
Krenula je prema vratima.
Pokušao je pretpostaviti izvor njezina straha i rekao: „Nisam povezan s
Rawdonima. Došao sam ovamo u ime obitelji Sharpe. A oni imaju pravo otkriti
istinu o onome što se dogodilo njihovim roditeljima.”
Kad je zastala, ukočenih leđa, prišao joj je odostraga. „Ja sam Jackson Pinter,
zaručnik lady Celije. Možda je se sjećate - ona je najmlađa od Sharpeove djece.
Istražujem smrt njihovih roditelja, i nadam se da mi možete pojasniti neke podatke
u vezi s vašim bivšim poslodavcima. To bi mi pomoglo u mojoj istrazi.”

210
 Polako se okrenula prema njemu. „Vi ste taj čovjek koji je razgovarao s
Bennyjem, zar ne?”
„I vi ste razgovarali s njime.”
Gutnula je. „On zna isto što i ja, pa ako već znate da je došao k meni, onda to
znači da ste ponovno razgovarali s njime i ja vam nemam više što reći...”
„Benny je mrtav. Netko ga je ubio na cesti iz Manchestera.”
Ako je ikada sumnjao da je Elsie umiješana u to, ta sumnja je nestala čim je
problijedila i izgledala kao da će se srušiti na pod. Uhvatio ju je za ruku i poveo
je do sofe.
Njegova teta je izvadila bočicu s mirisnim solima iz svoje torbice i žurno joj
prišla. „Izvoli, dušo. Ovo će ti pomoći.”
Elsie je nakratko dopustila teti Adi da se brine o njoj, a onda je podigla pogled
prema Jacksonu. „Nisam imala pojma da je Benny mrtav. Prestala sam raditi za
Rawdone onaj dan kad me posjetio.”
„Radili ste za Rawdone?” rekao je Jackson. „Oni su u Manchesteru? Ali
mislio sam da satnik Rawdon obavlja dužnost zapovjednika u Gibraltaru.”
„I jest, do prije pola godine. Gospođa Rawdon je čeznula za svojom
domovinom pa je podnio ostavku i vratio se u Englesku. Barem su mi tako rekli.
Zamolili su me da to zadržim za sebe. Htjeli su voditi miran život ovdje, daleko
od svojih nekadašnjih prijatelja. Gospođa Rawdon je naslijedila posjed u
Manchesteru, zato su otišli onamo.”
Ponovno je ponjušila mirisne soli. „Nisam dovodila to u pitanje - uvijek su
bili čudan par. A ona je rekla da me pamti kao jako dobru osobnu sluškinju i zato
me ponovno zaposlila.” Glas joj je ogrubio. „I ja sam joj vjerovala, dok me Benny
nije uvjerio u suprotno.”
Jackson je sjeo pokraj nje. „Što vam je Benny rekao?”
„Morate shvatiti, Rawdoni su tih godina često posjećivali Sharpeove, pa smo
Benny i ja postali... par. Razgovarali smo o raznim stvarima. Nakon što ste ga
posjetili i pitali ga kamo je milostiva markiza otišla onaj dan kad je poginula,
uznemirio se.”
„Zato što je znao da su lady Stoneville i satnik Rawdon bili ljubavnici”,
nagađao je Jackson.
Elsie je pocrvenjela. „Slutio je. I slutio je da ja znam još više od njega.”
„Jeste li?”
„Ništa pouzdano. Moja gospodarica je stalno tvrdila da su njih dvoje
ljubavnici, ali ona je bila jako ljubomorna žena. Uvijek je zamišljala da žene
proganjaju njezina muža, čak i kad to nije bila istina.”
Oči su joj se napunile brigom. „Ali Benny i ja smo oduvijek iskreno vjerovali
da je lady Stoneville ubila svoga muža. Policijski službenik je tako rekao, pa smo

211
pretpostavili da sigurno imaju jasne dokaze za to. Nismo htjeli otkriti nešto tako
ružno o milostivi. Samo najljepše o mrtvima, i tako to.”
„A onda sam se ja pojavio i rekao da postoje neke sumnje u vezi s njihovom
pogibijom.”
Kimnula je. „Bennyja je uznemirila činjenica da su se ti događaji možda
odvijali drukčije nego što smo mislili. Odlučio me potražiti kako bismo se
dogovorili koliko ćemo vam toga otkriti. Ali kad me pronašao na mojem novom
radnom mjestu, uspaničio se kad je otkrio da opet radim za Rawdone. Bojao se da
su bili umiješani u smrt Sharpeovih. Činilo mu se sumnjivim da su Rawdoni htjeli
držati u tajnosti svoj povratak u Englesku, a svejedno su me kontaktirali kako bi
me zaposlili.”
„Vjerojatno je sumnjao, baš kao i ja, da su vas htjeli držati - i sve što ste znali
- pod kontrolom.”
„Benny me preklinjao da odem s njime taj isti dan.” Krišom je pogledala
prema Jacksonovoj teti. „Rekla sam mu da ja nisam tip žene koja bi pobjegla sama
s muškarcem, bio on moj dragi ili ne. Osim toga, nisam htjela ostaviti tako dobro
plaćeni posao na temelju tako slabih dokaza. I zato je otišao bez mene.”
Licem joj je preletio zabrinuti izraz. „Ali moj gospodar ga je vidio dok je
odlazio, i poslije mi je postavljao kojekakva pitanja - zašto je Benny došao, o
čemu se radilo. To me preplašilo. Izvukla sam se najbolje što sam mogla,
pretvarajući se da se radilo o običnom prijateljskom posjetu, ali nakon svega što
mi je Benny rekao, to me prilično uznemirilo. Te noći, nakon što su svi
zaspali, spakirala sam se i otišla.”
„I nikad više niste vidjeli Bennyja?”
„Ne. Mislila sam da ću ga možda sustići putem, ali nisam.” Zapiljila se u
Jacksonovo lice, zabrinuta pogleda. „Ne mislite valjda da ga je satnik ubio?”
„Netko ga je ubio, a sve više izgleda kao da je to bio ili satnik Rawdon, ili
njegova žena. Budite sretni što ste pobjegli.”
„Rekla sam roditeljima da nikomu ne daju moju adresu, pa možete shvatiti
koliko sam bila šokirana kad ste se pojavili ovdje.”
„Objasnio sam im da ste možda svjedok ubojstva, pa su zaključili da je
najbolje surađivati. Pogotovo kad sam im rekao da ste možda u opasnosti. No
zamolio sam ih da vam ništa ne kažu.” Uputio joj je slabašni osmijeh. „Ispričavam
se, ali nisam mogao riskirati. Mogli ste biti umiješani u to.”
„Razumijem.”
„Znači, vi i dalje ne znate sa sigurnošću jesu li satnik Rawdon i lady Stoneville
bili ljubavnici?”
„Ne, ali Benny mi je rekao da je na dan piknika vidio satnika kad se vratio
kasno poslijepodne, negdje oko sumraka, i da je izgledao vrlo uznemireno.”
„Je li slučajno spomenuo kakvog je konja jahao?”

212
 To ju je očito zbunilo. „Žao mi je, ali ne.”
Nebitno. Jackson je bio gotovo uvjeren da je tajanstveni jahač bio satnik
Rawdon. Ali ako je bilo tako i ako ih je Rawdon ubio, zašto je Desmond vidio tog
muškarca kako jaše prema lovačkoj kući?
Osim ako je gospođa Rawdon pucala u Sharpeove.
Zavalio se na naslon i naglas se zamislio. „Ono što ne razumijem jest zašto su
se Rawdoni uopće vratili u Englesku. Ako su se bojali da će ih netko osumnjičiti
za ubojstvo, zašto bi se uopće vraćali?”
„Jednom sam ih čula kako se svađaju oko toga. Mislim da on nije baš htio
ostati. Htio se vratiti u Portugal i živjeti ondje, ali njoj su dojadila strana podneblja
i...”
„U Portugal?” upitao je Jackson, i niz kralježnicu su mu prostrujali ledeni
žmarci. „Zar su prije živjeli u Portugalu?”
„O, da. Satnikova baka je bila Portugalka. On ima obitelj ondje. Čula sam da
je tijekom rata u Portugalu i Španjolskoj pomogao obučiti jako puno portugalskih
postrojbi, budući da govori tečno portugalski. Mislim da je njegova obitelj čak
imala neku ne baš visoku plemićku titulu...”
„Mili Bože”, promuklo je rekao Jackson. „Portugalski vikont. Satnik Rawdon
je Visconde de Basto.”

Celia je zurila u vikonta, šokirana njegovom tvrdnjom. „Čula sam mamu kad
je pristala naći se s vama u lovačkoj kući. Ako niste vi ubili nju i tatu, tko je onda
to učinio?”
Licem mu je preletio neki prikriveni izraz. „Ne znam. Stigao sam onamo
nakon što se to dogodilo i pronašao ih mrtve.”
Bi li mu trebala vjerovati? Njegov kasniji dolazak se je uklapao u informaciju
koju im je dao Desmond, ali je također značilo da su njihova nagađanja u vezi sa
satnikom Rawdonom bila potpuno pogrešna, jer on nije bio mamin ljubavnik. Nije
se on trebao naći s njom u lovačkoj kući, nego vikont Basto.
No nešto tu nije bilo u redu.
Ako je mama bila toliko bliska s portugalskim vikontom da bi mu dopustila
ući u dječju sobu, kako nitko nije znao za to? Očito je bio gost na kućnoj zabavi
njenih roditelja, i netko ga se morao sjećati. Baka možda ne bi, jer je ona stigla
tek poslije, ali Oliver i Jarret bi ga vidjeli. Ne bi li im bilo neobično da su se dva
Portugalca kretala u njihovim obiteljskim krugovima?

213
 Osim toga, Celia bi se zaklela da mamin ljubavnik nije imao strani naglasak.
A onda se opet sjetila te proklete rečenice. „Nešto me zbunjuje u vezi s tim danom
u dječjoj sobi”, odvažila se riskirati. Trebala bi saznati što god može dok je
zatočena s njime. „Zašto ste zvali moju mamu na portugalskom jednako kao što
ju je moj tata zvao na talijanskom?”
Vikont se ukočio. „To je bila naša interna šala. Znao sam govoriti kako je on
moj zli blizanac koji ju je volio zbog njezina novca, dok sam je ja volio zbog nje
same.”
„Očito nije bila baš dobra šala: mama nije zvučala kao da joj se svidjelo kad
ste je tako nazvali.”
Čelo mu se namršteno naboralo. „Tvoja majka je mrzila svako podsjećanje na
činjenicu da je njezin muž nije volio i poštovao kao što bi trebao. Nisam joj smio
to reći. Nisam je htio povrijediti.”
Celia se sjetila što joj je Jackson rekao: Osjećala se krivom zbog svojeg
ponašanja pa se iskalila na Oliveru kako bi prikrila vlastitu krivnju. Oliver možda
nije bio jedina osoba na kojoj se iskalila.
Ali to joj je dozvalo u sjećanje nešto drugo: što je gospođa Rawdon učinila
toga dana, što je rekla mami, mamine reakcije. Zašto bi mama bila ljubomorna na
gospođu Rawdon ako njezin muž nije bio mamin ljubavnik?
Osim ako...
Celia je prigušeno zastenjala. Što ako Oliver i Jarret nisu prepoznali njenog
portugalskog ljubavnika jer je to bila krinka? Gusta brada, strani naglasak...
obojena kosa kako bi djelovao mlađe.
Prošli su je žmarci. Što ako je vikont bio satnik Rawdon?
Ali zašto je i dalje glumio portugalskog vikonta sad kad se sjetila da je on bio
u dječjoj sobi? Zašto je nastavio s ovom čudnom maškaradom?
Zato što se stvarno želi oženiti tobom. I ne zna da sumnjamo na Rawdone.
Odjednom je shvatila što je to značilo. On nije mogao to znati. Nisu
spominjali nikakve detalje pred njime. Možda nije znao ni da je gospođa Rawdon
zavela Olivera kako bi se osvetila mami. Ta žena zasigurno to ne bi rekla svojem
mužu. A ako je satnik vjerovao da njena obitelj ne zna ništa što bi intimno
povezalo Rawdone s mamom i tatom, onda je mislio da može glumiti unedogled.
Ali što je s njegovom ženom? Gdje je ona? Je li možda mrtva?
A onda joj je sinulo. Bolesna sestra, naravno, koju im nikada nije predstavio.
Možda mu je žena stvarno bila invalid. Ili je možda jednostavno mislio da ne bi
znala glumiti tako dobro kao on.
Zato je i provodio večeri u gradu. Njegova žena mu je možda dopustila da se
„udvara” Celiji kako bi otkrio što zna o njima, ali ga nije htjela predugo pustiti
izvan svoga nadzora. Pogotovo ako je znala da joj je već bio nevjeran.

214
 Ako se uistinu želio oženiti Celijom kao vikont, iako je već imao ženu,
njegovo nastavljanje s tom maškaradom je imalo smisla. I vjerojatno mu Celia ne
bi smjela dati do znanja da zna tko je on zapravo. Dok god misli kako ima izgleda
za ženidbu njome, nema je zašto ubiti.
To joj nije ostavljalo izbora - morala mu je dopustiti da nastavi glumiti dok
ga ne uhvati nespremnog i dočepa se pištolja. Ili dok je Jackson ne pronađe. Jer je
morala vjerovati da će je Jackson nekako uspjeti pronaći.
Samo se nadala da će je pronaći na vrijeme.

215
 Poglavlje 27

Jackson je zadužio svoju tetu da pošalje redarstvenike iz ulice Bow na trg

Bedford, gdje se nalazila kuća navodnog vikonta.
Elsie je također spomenula da Rawdoni imaju obiteljsku kuću u Paddingtonu,
ali je već godinama zatvorena. Jackson bi bio rado poslao i onamo svoje ljude, ali
Paddington je bio izvan nadležnosti ulice Bow. Osim toga, Rawdon sigurno ne bi
otišao onamo ako je želio držati svoj identitet u tajnosti.
Uz malo sreće, redarstvenici iz ulice Bow će pronaći Rawdona kod kuće s
njegovom ženom. Ako nije ondje, Jackson se nadao da će ga zateći u Halstead
Hallu, možda čak i prije nego što ga Celia vidi. Bilo je još rano - tijekom kućnih
zabava gosti uvijek kasno ustaju.
„Vikont” je katkada dolazio rano, ali ako nitko još nije ustao, bit će prisiljen
čekati. A navodno je jučer taj čovjek proveo cijeli dan ondje i navodno joj
nijednom nije prišao. Dok god ne sumnja da je netko otkrio njegov pravi identitet,
Celia ne bi trebala biti u opasnosti.
Barem se tako Jackson tješio. Jer je druga opcija - da se taj gad nekako
dočepao Celije - bila prejeziva da bi uopće razmišljao o tome.
Prvi znak da nešto nije u redu Jackson je opazio dok je njegova kočija jurila
kolnim prilazom prema Halstead Hallu. Previše je ljudi istrčalo vani dočekati
kočiju, i previše njih je pripadalo Celijinoj obitelji - gospođa Masters i žene braće
Sharpe, zajedno s gospođom Plumtree i njenim udvaračem generalom
Waverlyjem. Budući da nitko od njih nije bio Celia, Jacksonu je počeo
bubnjati puls u ušima.
Čim je kočija usporila, iskočio je iz nje. Naredio je konjušarima da mu
promijene konje, a onda se okrenuo prema gospođi Masters. „Gdje je Celia?”
upitao je. „Zašto ste me svi izašli dočekati?”
Zabrinuta izraza lica koji ga je pogodio u srce, rekla je: „Jedan od konjušara
misli da je vidio kako je Visconde de Basto prisiljava da uđe u njegovu kočiju
prije sat vremena.”
Srce mu se strmoglavilo u želudac. Nije mogao vjerovati. „Zakasnio sam.”
Ošamućeno je zurio u njih dok mu se cijeli svijet raspadao. „O, moj Bože,
zakasnio sam.”

216
 „Ne brinite se, Pinteru”, rekao je general Waverly. „Čim nam je konjušar to
rekao, poslali smo goste i Plumtreeje doma kako bi braća Sharpe i gospodin
Masters mogli odjahati za Bastom i Celijom. Gospodin Masters je krenuo
najbržim putem prema Gretna Greenu, a braća su se uputila na vikontovu adresu
u Londonu, za slučaj da je otišao onamo.”
„Nije otišao onamo”, promuklo je rekao Jackson. „Taj čovjek nije glup. Znao
je da ćemo prvo otići u njegovu kuću u Londonu. Ili barem u kuću za koju mislimo
da je njegova.”
Gospođa Plumtreeje na to zbunjeno trepnula. „Kako to mislite?”
Jackson ju je pogledao, mršteći se pritom. Ovo je bila njezina vražja krivnja,
jer je prisilila Celiju da traži udvarače. „Imam razloga vjerovati da je Basto
zapravo satnik Rawdon”, rekao je, odbijajući birati riječi radi nje., „A budući da
su ili Rawdon ili njegova žena vjerojatno ubili vašu kćer i vašeg zeta...”
Gospođa Plumtree je potpuno problijedila i zateturala unatrag uz tihi jecaj.
Waverly ju je uhvatio i podržao ovivši ruku oko njezina struka. „Jeste li sigurni
da je Basto Rawdon?” upitao je.
„Prilično sam siguran”, odrezao je Jackson. Bože, kako bi volio da nije.
„Upravo sam proveo sat vremena ispitujući bivšu osobnu služavku njegove žene,
čija me priča uvjerila da se on sve ovo vrijeme udvarao Celiji kako bi utvrdio sjeća
li se da ga je vidjela s njenom majkom. Dakle, ova otmica nema veze s
vjenčanjem, nego s eliminiranjem posljednjeg živog svjedoka zločina koje su ili
on ili njegova žena nedvojbeno počinili.”
Gospođa Plumtree je zgranuto dahnula, ali Jackson nije imao vremena, a još
manje želje tješiti je. Ošinuo ju je pogledom i rekao: „Moram ići.”
Ona je povikala: „Čekajte, kamo idete?”
Konjušari nisu još promijenili konje pa je mogao odvojiti trenutak za nju.
„Elsie je spomenula da obitelj gospođe Rawdon ima gradsku kuću u Paddingtonu.
Idem onamo, iako su izgledi da je otišao onamo vrlo slabi.”
„Dopustite mi da idem s vama.” Gospođa Plumtree se odgurnula od
Waverlyja. „Molim vas, gospodine Pinter, izludjet ću ako ostanem ovdje bez
ikakvih informacija.”
„Sjajno!” U grlo su mu se podizale riječi pune gorčine, prijeteći da će ga
ugušiti ako ih ne izgovori. „Zaslužili ste to. Celia vjerojatno nije preživjela ni
deset minuta u njegovoj blizini. Zašto bi je ostavio na životu ako je ubio njene
roditelje i Bennyja? Nakon što je pucao na nas na cesti?” Pomisao da je Celia
mrtva probola mu je srce poput bodeža, pobuđujući još bijesnih riječi. „A za to ste
sve vi krivi. Vi ste je prisilili tražiti udvarače koje nije željela, dakle, vi ste je
gurnuli u njegove pandže. Da nije bilo vas, Celia bi vodila normalan, bezopasan
život.”
„Ne misliš li da su to malo preteške riječi, Pinteru?” osorno reče Waverly.

217
 „Nisu dovoljno teške.” Jackson je prišao Hetty u nekoliko koraka. Nije više
mogao obuzdavati svoj bijes. „Znate li zašto je Celia ohrabrivala vikonta i grofa i
onog vražjeg vojvodu? Zato što je bila sigurna kako vi mislite da se ona ne može
udati?”
Sjetio se njezine nesigurnosti i toga koliko je silno željela dokazati svojoj
obitelji da je žena kojom se mogu ponositi. Zbog tih sjećanja poželio je još žešće
napasti ovu tvrdoglavu matronu ispred sebe.
„Nadala se da ćete, bude li dobila tako impresivne bračne ponude, konačno
prihvatiti da je prikladna za udaju i povući svoj ultimatum. To je bio njezin plan.
Sve dok se nije zaljubila u mene. Očito je i tu pogrešno izabrala, budući da sam
je iznevjerio. I sada je jedina žena koju sam ikada volio...”
Zastao je usred rečenice, uz prigušeni jecaj. „Moram ići. Moram je pokušati
spasiti, pa makar za to postojala vrlo mala nada.” Da jučer nije bio onakva budala,
da ju je tada zaprosio „kako treba”, poslali bi prokletog vikonta doma i ne bi sada
proživljavao ovakve muke. Ali on se umjesto toga držao svojeg glupog
ponosa. Nikad si neće oprostiti zbog toga, nikad si neće oprostiti što je doveo
Celiju u opasnost.
Kako će živjeti ako ona umre?
Kad je krenuo prema kočiji, lady Gabriel je doviknula za njime: „Celia nosi
pištolj, znači da ipak ima nade.”
Kimnuo je i uskočio u kočiju, ali njene riječi su bile slaba utjeha. Rawdon je
znao da Celia nosi pištolj, pa joj ga je vjerojatno oduzeo čim ju je strpao u svoju
kočiju.
Ipak, možda ga je imala i možda će joj se pružiti prilika da ga upotrijebi.
Jackson nije imao drugog izbora nego se nadati da hoće. Ne bude li se nadao
nečemu takvom, potpuno će izgubiti razum. Jer život bez Celije se ne isplati
živjeti.
Pogodila ga je ironija te spoznaje dok se kočija udaljavala od Halstead Halla.
Kako je bio glup kad se brinuo hoće li je moći opskrbiti skupim opravama i
slugama i svim tim glupostima. Kako je mogao i na trenutak pomisliti da bi je
trebao odbiti iz tako nebitnih razloga?
Trenutačno je samo jedno bilo važno - da Celia preživi. Jer ako mu se ikada
opet bude pružila prilika da je zagrli, neće ga biti briga ni za što drugo na ovome
svijetu.

Celia se morala nekako dočepati pištolja satnika Rawdona. To joj je bila

jedina prilika za spas. Uspije li ga nagovoriti da zaustavi kočiju, po mogućnosti

218
negdje gdje ima ljudi, možda joj to pođe za rukom, no iako ga je već nekoliko
puta zamolila da stane pod izlikom da mora obaviti nuždu, zasad je svaki put
odbio.
Vražji nitkov. Koliko je daleko namjeravao putovati? Činilo se da zaobilaze
London, jer su se vozili drugom cestom od one kojom su Sharpeovi uvijek išli u
grad. Zar ju je vozio ravno u Gretna Green?
To je bilo jedino mjesto gdje su se mogli vjenčati - Celia jest bila punoljetna,
ali sklapanje braka u Engleskoj, čak i uz posebnu dozvolu, ne bi bilo moguće bez
njezina pristanka, a Rawdon je morao znati da ona nikad ne bi pristala na to. Bilo
bi puno jednostavnije pronaći nekoga tko bi ih vjenčao i bez toga.
„Još malo pa smo stigli, ljubavi moja”, prošaptao je. Djelovao je rastreseno,
udubljen u neki svoj intimni svijet u koji nije bila upućena.
„Kamo?”
Nije odgovorio. O, Bože, zar ju je planirao upucati negdje izvan grada i
zakopati je?
Čim bude izašla iz ove kočije, borit će se. Ako ju je namjeravao ubiti, morat
će pucati u pokretnu metu. Naravno, njegov sluga je vjerojatno također bio
naoružan, a imao je i druge ljude...
Spopao ju je očaj. Kako će se izvući iz ovoga?
Naglo su se zaustavili. Njegov sluga je izašao iz kočije, osvrnuo se oko sebe,
a onda pokazao rukom Rawdonu da izađe. Dvojica slugu su je zgrabili i odnijeli
je, dok se bacakala i vrištala, prema stražnjem ulazu nečega što je izgledalo kao
pristojna kuća u predgrađu Londona.
Nije bilo drugih kuća u izravnoj blizini. Kvragu sve, kamo ju je to doveo? I
zašto? Gdje god bili, ovdje dugo nitko nije živio. Unutrašnjost kuće je djelovala
napušteno. Sav namještaj bio je prekriven platnenim pokrivačima, i činilo se da
nije bilo slugu.
Rawdonovi ljudi su je oslobodili u prostoriji koja je izgledala kao radna soba
sa samo jednim vratima. Nakon što je dreknuo neke zapovijedi njenim otmičarima
na portugalskom, Rawdon je zatvorio vrata i stao ispred njih kako bi ih blokirao.
Celia je potrčala prema jednom od prozora, ali je bio zaključan, a vani je
vidjela samo vrt. Vrištanje joj ne bi puno pomoglo. Nitko nije bio dovoljno blizu
da je može čuti.
Okrenula se naglo prema njemu i povikala: „Zašto smo ovdje? Gdje smo
uopće, dovraga?”
Rawdon joj je uputio razdražljivi pogled dok je koračao pred vratima. „Pusti
me na miru. Moram razmišljati.”
„O čemu?” Stavila je ruke na bokove. „Zar me namjeravate držati ovdje? I na
koliko dugo?”
„Šuti!” zaurlao je. „Pusti me da razmišljam!”

219
 Preplašeno je ustuknula. Trebala bi paziti da ga ne isprovocira. I o čemu je
uopće trebao razmišljati?
Dok je on i dalje nervozno koračao, vidno uznemiren i mrmljajući si u bradu,
Celiji je nešto sinulo. Rawdon očito nije planirao ovu otmicu. Kad joj je predložio
da se vjenčaju, djelovao je jednako iznenađen tom pomisli kao i ona.
Da ju je planirao, sada bi zasigurno već bili na putu prema Gretna Greenu.
Ponio bi sa sobom potrepštine i pobrinuo se da imaju gdje stati putem.
Dragi Bože. Došao joj se udvarati - ili, vjerojatnije, otkriti koliko zna o smrti
svojih roditelja - ali kad ga je prepoznala, naprečac ju je odlučio oteti. Što je
značilo da nije imao pojma kako nastaviti dalje.
To bi joj moglo ići u korist. Mogla bi ga usmjeriti u pravcu koji joj više
odgovara. Ili barem u nekom koji bi ga bi ga više usporio dok Celia ne pronađe
način da pobjegne ili dohvati njegov pištolj, što god joj prvo uspije.
Namjerno je smekšala ton svoga glasa. „Dragi moj lorde Basto, znam da
trenutačno imate puno briga, ali ja imam određene potrebe. Ako ovdje postoji
toaletna soba...”
Njegov pogled je poletio prema njoj, zabrinut, odustan. „Žao mi je, ali kao što
si rekla, imam puno briga. Ovo neće dugo trajati. Ako se možeš samo još malo
strpjeti, uskoro ću biti u stanju pružiti ti sav komfor, ljubavi moja.”
Zaškrgutala je zubima. Nadala se da će joj nekoliko trenutaka dalje od njega
pružiti priliku za bijeg. Srećom, nije stvarno trebala koristiti toaletnu sobu, jer bi
mogla doći u iskušenje da mu baci noćnu posudu u glavu samo zato što ju je
nazvao „svojom ljubavi”.
„Bilo bi lijepo i kad bih mogla štogod popiti”, rekla je. „Žedna sam.”
„Sve u svoje vrijeme, draga moja, sve u svoje vrijeme.” Mahnuo je
neodređeno prema nečemu što je izgledalo kao stolica iza pisaćeg stola,
prekrivena platnom. „Možeš sjediti ondje dok ne odemo.”
„Kad će to biti?”
Ponovno je počeo nervozno koračati. „Ubrzo, nadam se. Moram se pobrinuti
za... izvjesne pojedinosti vezane za naše putovanje.”
„Prema sjeveru?” upitala je.
„Ne baš. Mislim da bi bilo bolje kad bismo...” Zastao je usred rečenice, kao
da je shvatio da je rekao više nego što je trebao.
O, joj, ne idu prema sjeveru? Trebala bi nastaviti razgovarati s njime, natjerati
ga da se zamisli nad poteškoćama njegovog improviziranog plana. Možda će je
pustiti ako shvati da ništa od ovoga nije ostvarivo.
„Zar ovdje nema nikakvih namirnica?” upitala je.
„Ova kuća dugo nije korištena. Pripada... mojem prijatelju.”
Prijatelju? Njegovom ili njegove žene?

220
 Nadala se da se radi o potonjem. Jackson još nije znao da je vikont zapravo
satnik Rawdon, ali lakše će to otkriti, nego tko je taj vikontov prijatelj.
Postavila mu je još nekoliko pitanja, ali je Rawdon postao razdražljiv i naredio
joj da šuti. Razdražljivost je bila loša. Ljudi počnu pucati kad su razdražljivi. I
zato je umuknula i prebacila pozornost na pronalaženje načina za bijeg.
Prošlo je puno vremena dok je razmatrala i odbacila nekoliko mogućnosti.
Činilo se neizvedivim ukrasti mu pištolj - stalno ga je držao blizu sebe, i kad god
bi mu se i malo približila, usmjerio bi ga u nju. Bi li se mogla pretvarati da joj je
pozlilo? Pojurio bi prema njoj, i onda bi mogla zgrabiti pištolj?
Ali ako bi umjesto toga pozvao nekog od svojih ljudi, izgubila bi prednost
koja će joj možda dobro doći ako zagusti. Zasad nije djelovao kao da je namjerava
ubiti. To ju je donekle tješilo.
Možda bi, kad bi bacila nešto na njega, zapucao, pa bi mogla pobjeći dok bi
pokušavao ponovno napuniti pištolj. Tu je zamisao brzo odbacila jer su njegovi
ljudi neprestano ulazili i izlazili, izvršavajući njegove razne zapovijedi. Čak i kad
bi uspjela pobjeći Rawdonu, trebala bi pobjeći i njima, a njih je bilo najmanje
trojica.
Trenutačno bi sve dala da razumije portugalski. Pogotovo nakon što je
Rawdon djelovao kao da se još jače uzrujao nakon što je čuo izvještaj jednog od
svojih ljudi.
Čim je taj čovjek izašao, Rawdon se okrenuo prema njoj. „Rekao mi je da su
pred mojom kućom na trgu Bedford predstavnici zakona.”
Jackson! Ako uspiju otkriti istinu...
„Što si točno mislila kad si rekla da je jučer netko pucao na tebe?” upitao ju
je „vikont”.
Celia je trepnula. „Točno ono što sam rekla. Otišla sam s... jednim prijateljem
porazgovarati sa svojom bivšom dadiljom koja živi u High Wycombeu o onome
što se dogodilo na dan ubojstva mojih roditelja, i dok smo se vraćali doma, netko
je pucao na nas. Bili smo prisiljeni skrivati se dok nije prošla opasnost.”
„Prokleta bila”, promrmljao je sebi u bradu.
Bila? Njegova žena? I odjednom više nije govorio s portugalskim naglaskom.
Bi li trebala to prokomentirati? Ili da se pretvara kao da nije opazila?
„Koju ste to ženu upravo prokleli?” upitala je.
Provukao je prste kroz kosu. „Moju... ovaj... sestru. Njoj nije drago što ti se
udvaram.”
Celia se praktički ugrizla za jezik nastojeći šutjeti o tome. „Znači, vjerujete
da je ona pucala u mene?”
„Ne znam. Ali bila bi u stanju učiniti takvo što.”
„I svejedno očekujete da se udam za vas, iako bi me to moglo stajati života?”

221
 Iako mu je lice posivjelo, prišao joj je zabrinutog pogleda. „To se neće
dogoditi. Neću to dopustiti. Ti i ja ćemo otputovati brodom u Portugal i ostaviti
nju i ovu prokletu zemlju iza nas.”
O, joj, mislio ju je ukrcati na brod? Onda nije ni čudo da je mislio kako se
može oženiti njome bez ikakvih posljedica.
„Što se mene tiče, moja sestra se može brinuti sama o sebi”, nastavio je. Oči
su mu se smekšale dok ju je gledao. „Dok god imam tebe...”
„Gade!” začuo se glas iza njega. „Trebala sam znati da si me planirao ostaviti.
Kad ti je uopće bilo stalo do tvoje žene?”
Naglo se okrenuo prema vratima, baš kad je u sobu ušla starija žena u skupom
ogrtaču.
Gospođa Rawdon se napokon odlučila pojaviti.
Plavokosa i plavooka, nekada je zacijelo bila vrlo lijepa, ali gorčina i
putovanja u tropske krajeve očito su istrošili njezin izgled. A možda je na to
utjecala i mrzovoljna narav, vidljiva u ružno namrštenom izrazu njezina lica.
„Prokleta bila!” povikao je Rawdon. „Kako si znala da smo tu?”
„Ne vrijeđaj moju inteligenciju”, rekla je prezrivo. „Zar si stvarno mislio da
ću te pustiti da joj se svaki dan udvaraš u Halstead Hallu, a da ne potplatim barem
jednog od tvojih slugu? Čim ste stigli ovamo, dojurio je k meni i rekao mi to.
Izašla sam kroz sporedna vrata dok su policajci zahtijevali da ih puste u kuću kako
bi razgovarali sa mnom. I onda dođem ovamo i otkrijem da si planirao pobjeći i
oženiti se - zamisli, oženiti se - ovom... ovom... djevojčicom.” Prezrivo je
pogledala u Celiju. „To me, doduše, ne čudi - nakon toliko godina, navikla sam
na tvoje smicalice.”
„Moje smicalice?” prosiktao je. „Prevario sam te samo s jednom ženom, no
nikad mi to nisi oprostila.”
„A zašto bih ti trebala oprostiti?” zarežala je. „Davno prije toga, kupila sam
tvoje tijelo i tvoju dušu. Usprkos svim tvojim pričama o uglednoj rodbini u
Portugalu - koju uopće nije briga za tebe - sve što posjeduješ kupljeno je mojim
obiteljskim novcem. No ti si bio spreman sve to odbaciti samo zato što je neka
glupa markizova žena bila nesretna u svojem braku.”
Celia je vrebala Rawdonov pištolj, ali on je držao svoje oružje pod čvrstim
nadzorom. Osim toga, njegova žena je bila okrenuta prema Celiji, tako da bi
sigurno opazila kad bi krenula prema Rawdonu i upozorila ga.
„Nisam ti tada to dopustila”, nastavila je gospođa Rawdon, „i neću ni sada.
Svakako ne radi nekog plašljivog djevojčurka, dvostruko mlađeg od mene.”
Plašljiva? Očito joj nije rekao puno toga o Celiji, ha?
No to bi joj moglo ići u korist. „Molim vas, gospođo Rawdon”, rekla je svojim
najboljim glasom djevojčice, dok se polako odmicala prema vratima, „ja ne želim
pobjeći s vašim mužem, pa ako biste me jednostavno pustili...”

222
 „Zar misliš da sam glupa, curice?” frknula je gospođa Rawdon. „Moj sluga
mi je sve rekao; kako moj muž plazi za tobom i kako ti spremno reagiraš na to.
Naravno, Augustus je rekao da to čini samo kako bi te nagovorio da mu se povjeriš
i otkriješ mu koliko znaš o smrti svojih roditelja, no vrlo sam brzo otkrila da mi
je lagao. Prepoznala sam sve znakove opčinjenosti. Iste one koje sam vidjela kad
se počeo zaljubljivati u tvoju prokletu majku.”
Gospođa Rawdon je izvukla par pištolja za dvoboj ispod svojeg ogrtača. „Pa,
djevojko, moj sluga i ja smo te promašili na cesti za High Wycombe, ali ovaj put
ću bolje ciljati.”
Celiji je zastalo srce u grlu baš kad je satnik Rawdon stao ispred nje i uperio
pištolj u svoju ženu. „Nećeš opet to učiniti, Lilith. Prošli put te nisam uspio
zaustaviti, ali ovaj put ću radije umrijeti nego ti dopustiti da ubiješ još jednu
nedužnu ženu. Proveo sam pola života prikrivajući tvoj zločin, no ne namjeravam
to više činiti. Prije ću te ubiti.”
Gospođa Rawdon se nasmijala. „Nemaš ti muda za to.”
Celia se bojala da njegova žena ima pravo, jer se satnikov pištolj zanjihao.
O, Bože, ovo se dogodilo mami i tati. Gospođa Rawdon je vjerojatno ciljala
u mamu, ali je tata stao ispred nje kako bi je zaštitio, pa je pucala u njega, a onda
u mamu.
„Kunem se, učinit ću to”, zarežao je primirivši pištolj uperen u nju.
Gospođa Rawdon je zapucala, i satnik Rawdon je pao, udarivši glavom o kut
stola. Znajući da će ona biti sljedeća, Celia se bacila na njega glumeći da plače, i
izvadila pištolj iz njegovih mlitavih ruku.
Ali kad ga je podigla ciljajući, Jackson je ušao u sobu iza gospođe Rawdon.
„Spustite pištolj, gospođo. Sada.”
Gospođa Rawdon je zaškiljila i počela se okretati prema Jacksonu. Celia je
zapucala i izbila joj pištolj iz desne ruke. Ali to je očito bio onaj koji je već
ispraznila, jer je gospođa Rawdon već podizala drugi prema Jacksonu kad je on
zapucao u nju.
Gospođa Rawdon se presavila. Njezin pištolj je opalio, no metak se zabio u
okvir vrata s Jacksonove desne strane. Zatim se srušila na pod, držeći i dalje pištolj
u ruci.
Jackson ju je prostrijelio ravno kroz srce.

223
 Poglavlje 28

Jackson je kleknuo i provjerio je li gospođa Rawdon uistinu mrtva kao što je

izgledalo, a onda je ustao i pogledao u Celiju.
Njezin pogled je bio prikovan za gospođu Rawdon. Dok je pištolj klizio iz
njenih obamrlih prstiju, napravila je nekoliko koraka prema njemu i zapiljila se
dolje u gospođu Rawdon i rupu u njenim prsima.
Privukao je Celiju u zagrljaj i prislonio joj glavu na svoje rame. „Nemoj
gledati, ljubavi moja. Pokušaj ne gledati.”
Sada je drhtala, naknadno reagirajući. „Toliko krvi”, prošaptala je. „Ne mogu
vjerovati.” Podigla je glavu prema njemu. „Toliko godina pucam iz vatrenog
oružja, ali nikad nisam vidjela ustrijeljenu osobu.”
„Bolje ona nego ti”, rekao je hrapavim glasom. „Nakon svega što je učinila...”
Glas mu je postao razjaren. „Ovo je bilo ispravno. Ne bih podnio da si ti poginula
umjesto nje.”
Oči su joj se punile suzama dok ga je čvrsto grlila. „Tako mi je žao, dragi. Da
sam znala da je vikont zapravo satnik Rawdon, nikad mu ne bih prišla.”
„Znam. Ja sam to povezao tek nakon razgovora s Elsie.”
„Je li on...”
Pogledao je iza nje prema satniku, koji je ležao tako nepomično da je Jackson
slutio da je i on mrtav. „Sumnjam da je preživio.” Suzio je oči gledajući u pištolj
na podu pokraj satnika, onaj iz kojeg je Celia pucala. „To nije tvoj pištolj.”
„Nisam imala svoj.” Pogledala ga je plačnim očima. „Mislila sam da je kočija
koja je jutros dolazila kolnim prilazom bila tvoja pa sam bez razmišljala istrčala
iz kuće. Uf, zašto uopće nosim pištolj kad ga nemam baš onda kad mi treba?”
Kratko je pogledala prema satniku i mrlji krvi koja se polako širila na njegovom
lijevom boku. „Ionako nisam sigurna da ću ikada više pucati.”
Obujmio joj je dlanovima glavu da ne gleda u krv. „Nadam se da to neće biti
nužno. Ali ako se s vremenom odlučiš vratiti streljaštvu, nemam ništa protiv toga.
Dok god da te ja smijem štititi.” Odjednom ga je sustigao sav strah koji ga je
mučio proteklih nekoliko sati, pa ju je snažno poljubio, želeći se uvjeriti da je sve
u redu, da su oni u redu. Kad se odmaknuo, Celia je djelovala smirenije.
Zatim se iznenada uspaničila. „Satnikovi ljudi. Gdje...”
224
 „Pobrinuo sam se za tipa ispred vrata, ali nisam vidio ostale. Sigurno su
pobjegli čim se pojavila gospođa Rawdon, naoružana pištoljima. Vjerojatno su
znali za što je sposobna. U svakom slučaju, moji bi ljudi trebali svakog časa stići
ovamo. Kad sam došao i ugledao ‘Bastovu’ kočiju iza kuće, poslao sam svojeg
kočijaša na trg Bedford, da dovede policajce koje je moja teta poslala
onamo nakon što smo jutros razgovarali s Elsie.”
Celia mu je uputila drhtavi osmijeh. „Znala sam da ćeš naposljetku pogoditi
istinu. Neprekidno sam uvjeravala samu sebe da ga samo trebam zadržavati dok
ne dođeš po mene.”
Jacksonu se stvorio knedl u grlu zbog povjerenja koje je imala u njega.
Poljubio ju je u kosu, u njeno hladno čelo, u vlažne obraze. „Jako si se dobro
snašla bez mene, ljubavi moja. Ali mi je žao što si morala nazočiti njenoj
pogibiji.”
„Nakon svega što je učinila, trebala bih je mrziti. Ubila je moje roditelje.
Pucala je na nas. A vjerojatno je ubila i Bennyja.” Kratko je pogledala iskosa
prema njenom mrtvom tijelu. „No sada uopće ne izgleda opasno. Izgleda samo
kao jadna, nesretna žena, razočarana u ljubav.”
Netko je zastenjao u neposrednoj blizini. Šokirano su se okrenuli i vidjeli kad
da se satnik miče.
„Živ je”, reče Celia. „Ne mogu vjerovati!”
Pohitali su prema njemu, i Jackson je kleknuo kako bi mu pregledao ranu.
„Čini se da je metak promašio srce”, rekao joj je. „Udario je glavom o stol
dovoljno jako da izgubi svijest, ali ako ga odvedemo k liječniku, možda uspije
preživjeti.”
Satnik trepćući otvori oči. „Je li moja žena...”
„Mrtva je”, nježno reče Celia. „Žao mi je.”
Rawdon je zastenjao, no prije nego što je stigao išta više reći, u sobu je ušla
gomila policajaca.
„Dovedite smjesta liječnika”, Jackson je naredio jednom policajcu, koji je
istog časa otišao izvršiti njegovu zapovijed.
„Znate, ona je ubila... Sharpeove”, rekao je Rawdon dok je Jackson svlačio i
presavijao svoj kaput da ga stavi ispod satnikove glave i ramena, nastojeći mu
olakšati patnju. „Prije nego što sam stigao...”
„Lezite mirno”, prošaptao je Jackson. „Uskoro će stići liječnik.”
„Ne”, rekao Rawdon, „Moram vam sve reći dok još mogu, za slučaj da...”
Uputio je dugi pogled Celiji. „Oprosti mi, draga moja. Nisam smio... staviti tvoj
život na kocku.” Prigušeno se nasmijao. „Trebao sam znati da će ona saznati. Ona
uvijek sve otkrije.”
„Kako je onaj dan saznala za vaš sastanak s mojom majkom?” upitala ga je
Celia.

225
 „Čula je... kad smo Pru i razgovarali u dječjoj sobi. Lilith me slijedila onamo.
To sam tek poslije saznao, nakon što je pucala u...” Teško je gutnuo. „Ja sam
otkrio tijela tvojih roditelja u lovačkoj kući. Lilith se... skrivala u ormaru - ne
znam zašto.”
„Da izbjegne Desmonda, najvjerojatnije”, Jackson je došapnuo Celiji.
„Kad me čula, izašla je iz ormara”, nastavio je Rawdon. „Znala je da ću...
prepoznati njene pištolje. Ja sam je naučio pucati kad se pojavila mogućnost da...
putuje sa mnom izvan zemlje. Nisam mogao ni zamisliti da će...”
Drhtavo je udahnuo. „Uglavnom, bila je... histerična. Tek sam nakon nekog
vremena izvukao cijelu priču iz nje. Rekla je... da je ranije tog dana zaprijetila Pru
i naredila joj da se drži podalje od mene.”
Zaprijetila? Ah, da, Jackson se sjetio - kad je gospođa Rawdon zavela mladog
Stonevillea. To je bila prijetnja. Ako se dobro sjećao, Stoneville je napustio sobu
dok su njih dvije još bile unutra. Možda je nakon toga gospođa Rawdon još
konkretnije zaprijetila lady Stoneville.
Satnik je nastavio. „Ali Pru je svejedno otišla u lovačku kuću, ne znajući da
je Lilith znala za naš... sastanak. Lilith je čekala Pru u zasjedi. Rekla je... da ju je
samo htjela zastrašiti pištoljima. Ali dok su sve svađale, tvoj otac je došao... i stao
između njih. Pištolj je slučajno opalio i ubio ga. Pa je Lilith upucala tvoju majku...
u panici.”
Rawdonove oči su postale hladne. „Znao sam da je to bila laž. Budući da je
Lewisovo ubojstvo... bilo nesretan slučaj, ne bi bila... optužena. Ali nakon
markizove smrti... tvoja majka bi bila slobodna i mogla bi biti sa mnom. Lilith
nije mogla podnijeti... pomisao da bih je mogao ostaviti. I zato je ubila Pru.”
Satnik je uputio Celiji pogled pun kajanja. „Htio sam je prijaviti vlastima...
ali mi je zaprijetila da će me optužiti... za Lewisovo ubojstvo. I tko bi joj to
osporio? Bila bi njezina riječ protiv moje.”
Desmond je mogao otkriti istinu, no satnik nije znao za to.
„Osim toga”, dodao je glasom punom samoprezira, „Lilith je imala sav novac.
A ja nisam mogao živjeti... bez novca.”
„Pa ste lagali kako biste prikrili njezin zločin.” Celia je progutala slinu. „I
Bennyja je ona ubila, zar ne?”
„Bennyja?” Namrštio se. „Onog konjušara koji je posjetio Elsie?”
„Pronađen je mrtav na cesti iz Manchestera”, ubacio se Jackson.
Satnik je zatvorio oči i zastenjao. „Spomenuo sam joj ga. Rekla je... kako će
se pobrinuti da ništa ne otkrije. Mislio sam da će mu... ponuditi novac. Lilith je
uvijek podmićivala ljude... da drže jezik za zubima.” Ponovno je otvorio oči. „Taj
sirotan nije znao gotovo ništa... zbog čega bismo se trebali brinuti. Rekao sam joj
to.”

226
 Pogled mu je postao odsutan. „Nismo se trebali vratiti u Englesku, ali ona je
rekla... kakva korist od novca ako se ne može kretati u visokom društvu... ne može
izlaziti u londonska kazališta, ne može...”
Odmahnuo je glavom. „Ne bih se bio vratio da sam znao da itko sumnja...
Nakon devetnaest godina ničega u novinama... No svejedno sam inzistirao da
prvo odemo u Manchester... da budemo oprezni dok... pokušavam saznati sumnja
li itko išta. Nakon što je Benny došao... Lilith je inzistirala da odemo u London i
vidimo što možemo ondje saznati.”
„Kako je znala da smo Celia i ja otišli posjetiti gospođu Duffett?” upitao je
Jackson.
Kad ga je Rawdon blijedo pogledao, Celia je objasnila Jacksonu: „Jedan od
njenih slugu nas je uhodio. I učinilo mi se da nas je netko promatrao na balu. Taj
sluga joj je očito rekao da sutradan ideš istražiti neke tragove, pa su te njih dvoje
slijedili tog jutra, no kad su vidjeli da idem s tobom, odlučili su iskoristiti priliku
da me ubiju. Oni su nas progonili u šumi. Priznala mi je to. Pretpostavljam da je
shvatila da se njezin muž zaljubljuje u mene.”
Jacksona je ponovno preplavio bijes.
„Uvijek je bila ljubomorna”, rekao je satnik. „Uvijek... tako... prokleto...
ljubomorna.” Glas mu se pretvorio u šapat, i Celia se sagnula bliže da ga može
čuti, a Jackson je doviknuo svojim ljudima: „Gdje je taj liječnik, dovraga?”
Jackson mu je opipao zapešće. Imao je puls, ali mu je trebala pomoć. Srećom,
ubrzo je stigao liječnik, i Jackson je njemu prepustio brigu o Rawdonu.
Zatim su u sobu banuli Stoneville i njegova braća, zajedno s tetom Adom.
„Dobro si!” uzviknula je i potrčala prema Jacksonu kako bi ga zagrlila. „Hvala
dragome Bogu!”
Istodobno su Celiju njezina braća naizmjence stiskala toliko snažno da nije
mogla disati.
Kad su se Sharpeovi uvjerili da je Celia dobro, Stoneville se okrenuo prema
Jacksonu. „Slušaj, Pinteru, ako nemaš ništa protiv, odveli bismo Celiju natrag u
Halstead Hall, da umirimo baku dok si ti ovdje zauzet.”
Celia je uhvatila Jacksona za lakat. „Ne idem bez Jacksona.”
Prekrio joj je šaku svojom šakom i zadržao je ondje. „Doći ćemo uskoro. Vas
trojica odite i recite gospođi Plumtree da smo dobro. Nakon što ovdje obavim sve
što trebam, Celia, moja teta i ja doći ćemo za vama. I onda ću vam sve reći.”
Celijina braća su razmijenila sumnjičave poglede, ali nisu dovela u pitanje
Jacksonovo pravo da se brine o njoj.
Hvala Bogu. Jer sad kad je napokon opet bila pokraj njega, neće je jako dugo
ispuštati iz vida.

227
 Dva sata poslije, dok su se približavali Halstead Hallu, Celiji se steglo grlo
od emocija. Mislila je da ga više nikad neće vidjeti. Jackson ju je uhvatio za ruku.
„Jesi li dobro?”
„Jednostavno mi je drago što sam ovdje.” Podigla je pogled prema njemu. „S
tobom.”
Njegova teta se pretvarala da gleda kroz prozor, ali Celia je svejedno vidjela
kako se smiješi sebi u bradu.
Ada Norris joj se sviđala. Ona je bila jedina osoba, osim Celije, koja je mogla
nekažnjeno zadirkivati Jacksona.
Njegovi ljudi to svakako ne bi ni pokušali. Celia je danas, nakon što su njezina
braća otišla, promatrala s rastućim divljenjem kako Jackson stručno preuzima
nadzor nad mjestom zločina. Ostali policajci su bez prigovora izvršavali njegove
zapovijedi. Okupili su Rawdonove portugalske sluge i pomoćnika gospođe
Rawdon. Prikupili su dokaze koje će iskoristiti protiv satnika, pod uvjetom da
preživi do suđenja zbog Celijine otmice i uloge u prikrivanju ubojstva njenih
roditelja.
A dok su saslušavali Jacksona o pucnjavi, bili su vrlo obzirni, dopuštajući mu
da izostavi njezino ime kad god je to bilo moguće, nedvojbeno zbog njezina
statusa. Čak i nakon dolaska suca, Jacksonova riječ da će je za nekoliko dana
dovesti u ured u ulici Bow kako bi odgovorila na njihova pitanja bila je dovoljna
da mu napokon dopuste otići odatle s Celijom i svojom tetom.
Sad se njegova kočija zaustavljala ispred Halstead Halla. Svi članovi njene
obitelji čekali su ih ispred kuće, i čim je Celia izašla iz kočije uslijedio je kaos.
Svi su se istodobno smijali i plakali i govorili i grlili je. Jackson je stajao malo
podalje sa svojom tetom, kao da je shvaćao da se svaki član njene obitelji morao
osobno uvjeriti da je Celia dobro.
Zatim ih je baka sve ušutkala. „Moram ti nešto reći, Celia”, rekla je glasom
hrapavim od emocija. „Odsad nadalje, tvoj život je tvoj život. Ako se želiš udati,
u redu. Ako se ne želiš udati, i to je u redu. U svakom slučaju, ti i tvoja braća i
sestra ćete svi dobiti svoja nasljedstva.” Uputila je Jacksonu pogled pun isprike.
„Gospodin Pinter mi je jutros jasno dao do znanja da se današnja katastrofa ne bi
dogodila da nije bilo mojeg arogantnog ultimatuma.”
Jackson se nelagodno lecnuo. „Što se tiče toga, gospođo Plumtree...”
„Imali ste pravo, gospodine Pinter.” Pogledala je u svoju obitelj, a general
Waverly je stao pokraj nje. „I niste jedini istaknuli koliko sam bila bezumna. Isaac
i Minerva su mi također pokušali ukazati na moje pogreške, kao što ste svi učinili
u jednom trenutku. Ali jutros sam bila pretvrdoglava da bih ikoga poslušala.”

228
 Blijedo se nasmiješila i uhvatila generala za ruku. „Rekla sam samoj sebi da
ne znam kako vas drukčije progurati, djeco, kroz ovo teško razdoblje u vašim
životima. Ali sada shvaćam da vas nisam uopće trebala gurati.”
„Možda nisi, ali mi je drago što jesi”, ubacio se Oliver. „Da nisi to učinila, ne
bismo otkrili istinu o smrti naših roditelja.” Prebacio je ruku preko Marijina
ramena. „Ne bismo pronašli naše divne žene i muževe.”
„Svejedno”, rekla je, „iako je prekasno da povučem svoj ultimatum za vas
ostale, mogu se iskupiti tako da to učinim za Celiju.” Prišla je Celiji i poljubila je
u obraz, a zatim je nježno pogledala u njeno lice. „I još nešto, draga moja. Nikada,
ni na jedan trenutak, nisam pomislila da ti nisi u stanju pronaći muža. Jer svaki
muškarac koji se ne bi htio oženiti tobom je budala.”
Te riječi su zacijelile i posljednji djelić boli koju je Celia osjećala otkako je
baka postavila svoj ultimatum. „Hvala ti, bako”, prošaptala je grleći je.
Zatim je Jackson stao ispred Celije. „Tvoja baka ima pravo.” Kleknuo je
ispred nje i uhvatio je za ruku. „Moja draga, prekrasna ljubavi”, rekao je gledajući
u njeno lice, „svjestan sam da ti ne dopuštam uživati u tvojoj novostečenoj
slobodi, ali to je jače od mene. Ja sam sebičan čovjek, i ne mogu riskirati da te
ponovno izgubim.”
Ona je ozareno gledala u njega, sa srcem u grlu.
Poljubio ju je u ruku. „Nije me briga što voliš pucati, ne marim za tvoje
nasljedstvo, i ne bi mi smetalo ni da zauvijek živimo u straćari. Dok god smo
zajedno, ja ću biti zadovoljan. Jer te volim i ne mogu živjeti bez tebe. I bit ću
neopisivo počašćen pristaneš li se udati za mene.”
Nakon svega što je proživjela proteklih nekoliko dana, Celia je briznula u
plač. Kad se na Jacksonovu licu pojavila panika, stisnula je njegove ruke nastojeći
se pribrati dovoljno dugo da protisne kroz suze: „Da, Jacksone, da. Svim svojim
srcem, da!”
Lice mu je zablistalo od ljubavi, pa je ustao i poljubio je usred mješavine
razuzdanog klicanja i smijeha.
Kad se odmaknuo, Gabe je povikao: „Ovo je puno bolji poljubac od onog koji
si joj dao nakon što je pobijedila u streljačkom nadmetanju!”
„I puno bolja prosidba od one jučer ujutro!” dodala je Minerva.
„Pustite ga na miru!” ukorila ih je Celia dok su se Jacksonu crvenjele uši.
„Dvaput mi je spasio život, otkrio je tko je ubio mamu i tatu, a baku je naučio
poniznosti. Ne možemo svi biti dobri u svemu, znate.”
Jackson ju je ponovno poljubio usred smijeha, ali njena obitelj nije dopustila
da to predugo traje, jer je vani bilo hladno. Baka ih je sve uvela u glavnu dvoranu,
gdje su sluge servirale zakusku. Ondje su se svi izmjenjivali čestitajući im i tražeći
da im ispričaju uobičajene detalje; kako je sve počelo i kad je to postala
prava ljubav.

229
 Nakon što su svi zadovoljili svoju znatiželju i upoznali Jacksonovu tetu, on i
Celia su im prepričali što se zapravo dogodilo mami i tati.
Kad su završili, Oliver je progovorio usred tišine: „Znači, naš otac je pokušao
spasiti našu majku?”
Celia je kimnula. „Stao je između gospođe Rawdon i mame. Dao je svoj život
za nju.”
„Onda su se možda ipak malo voljeli, čak i na kraju”, nagađala je Minerva.
„Želim misliti da su se voljeli i više nego malo”, rekla je Celia. „To jutro kad
sam ih čula u dječjoj sobi, mama je zvučala vrlo napeto dok je razgovarala sa
satnikom. Tako da bih više voljela misliti da je pristala otići u lovačku kuću kako
bi prekinula sa satnikom u četiri oka. I više bih voljela misliti da je tata otišao
onamo kako bi je ponovno osvojio.”
Gledala je u obitelj koju je tako silno voljela. „Nikada nećemo moći saznati
što je uistinu bilo u njihovim srcima. I stoga, zašto ne bismo vjerovali u san koji
bi mogao biti jednako istinit kao i noćna mora u koju smo vjerovali svih ovih
godina?”
Uslijedila je duga tišina. A onda je Jarret rekao: „Slažem se, seko. I nazdravit
ću u to ime.” Obgrlio je Annabel oko struka i podigao čašu. „Našoj majci i našem
ocu i ljubavi koja je možda postojala među njima.”
Svi su mu se pridružili u zdravici.
Puno poslije, kad se obitelj razišla u manje skupine i Jacksonova teta je vodila
dugi, angažirani razgovor s bakom, Jackson je odvukao Celiju u stranu.
„Nešto me zanima”, rekao je. „Danas poslijepodne, neposredno prije nego što
je došao liječnik, Rawdon ti je nešto šapnuo. Što ti je rekao?”
Celia je provukla ruku ispod njegova lakta. „Rekao je da mu je gospođa
Rawdon namjerno promašila srce kad je pucala u njega, da ga nije mogla ubiti
zato što ga je previše voljela.”
„Vjeruješ li u to?” upitao je, djelujući skeptično.
„Ne. Vjerujem da ga je možda namjerno promašila, ali ono što je osjećala nije
bila ljubav, nego opsesija i ljubomora.”
Kimnula je prema njegovoj teti. „Ljubav je kad trpiš bol radi svoje voljene
sestre i voljenog muža i brižljivo odgajaš dijete koje su začeli u svojem
nezakonitom odnosu.”
Zatim je pogledala u baku. „Ljubav je kad ponekad donosiš pogrešne odluke
jer si na rubu snaga i više stvarno ne znaš kako pomoći svojoj obitelji.”
Privukao ju je u svoje naručje. „Ljubav je riskirati čak i kada svaki racionalni
dio tebe vrišti: Nemoj riskirati. Jer tek kad ti je srce rasporeno dobiješ priliku
pronaći jedinu osobu koja ga može zacijeliti.”
Celijino srce je divlje lupalo kad mu se nasmiješila. „A tvrdiš da nisi pjesnički
nastrojen.”

230
 „Pa”, reče on, i oči mu zabljesnu, „možda neki od nas mogu biti dobri u
svemu.”
A kad ju je odvukao u mračni kutak i poljubio tako neopisivo nježno, morala
je priznati da je u nekim stvarima bio uistinu dobar.

231
 Epilog

Jednog hladnog, ali vedrog Valentinova, Jackson, njegova žena i njegova teta
nazočili su vjenčanju gospođe Plumtree i generala Waverlyja u kapelici Halstead
Halla. Jacksonu je bilo istinski drago radi njih dvoje. Nedugo nakon njegovih
zaruka s Celijom, priznala mu je da je zaprijetila razbaštiniti je samo kako bi
stavila njegovu ljubav na kušnju. Štoviše, toliko su se uspješno pomirili da je
inzistirala da je zove bakom kao i ostali bračni drugovi njezine unučadi.
Trenutačno su, dok su hodali prema glavnoj dvorani, njegova žena i njegova
teta raspravljale o svečanim haljinama i cvijeću i drugim stvarima u koje se nije
razumio, ali mu to nije smetalo. Njih dvije su uvijek bile tako živahne. Nikada ne
bi zamislio da će uživati živeći u kući s dvije brbljavice, ali jest, pogotovo zato
što su ga jako razmazile.
Na koncu su se svi njegovi strahovi u vezi s Celijinim uklapanjem u život u
Cheapsideu pokazali uzaludnima. Iako, doduše, jesu angažirali još nekoliko slugu
i adaptirali su kuću, no to bi vjerojatno Jackson ionako učinio.
Najbolje od svega bilo je to što je Celia, budući da dolazi iz velike obitelji,
obožavala živjeti s njegovom tetom. A teta Ada je pazila da ih često ostavlja
nasamo, odlazeći u posjete svojim prijateljicama, katkada i po više dana.
„Nije li moja baka krasna nevjesta, Jacksone?” upitala je Celia.
„Hmm? Da. Prekrasna.” Prekrio je dlanom njenu šaku u rukavici. „Ali ni
približno toliko krasna nevjesta kao što si ti bila.”
Nasmiješila se. „Laskavče.”
„Nimalo. To je apsolutna istina.”
„Stvarno si bila predivna nevjesta”, složila se teta Ada. „Onaj veo s
rozetama...”
Opet su počele čavrljati o gazi i vrpcama i o nečemu što se zove karner. Ovo
zadnje je zvučalo prosto, ali je zaključio da vjerojatno nije, budući da su
raspravljale o tome s tako velikim entuzijazmom.
Njih troje su ušli u glavnu dvoranu, gdje se održavao svadbeni doručak.
Jackson je spustio pogled na živahne crte lica svoje žene i osjetio uobičajeno
stiskanje srca. Hoće li ikada prestati to osjećati? To zadovoljstvo kad god se sjeti
da je Celia njegova. I da će zauvijek biti njegova.
232
 Rekli su mu da će taj osjećaj s vremenom izblijedjeti, ali on je sumnjao u to.
I dva mjeseca nakon svojeg vjenčanja, još je bilo dana kad bi pogledao u nju i
osjećao se kao da je sve to san iz kojeg će se svakog časa probuditi i ponovno biti
bez nje.
„Gospodine Pinter!” povikao je neki glas. Jackson se okrenuo i ugledao
Freddyja Dunsea, američkog rođaka lady Stoneville, koji je hodao prema njemu.
On i Freddy su prije godinu dana, gotovo na današnji dan, odigrali manju ulogu u
spajanju Stonevillea i njegove žene.
Kad je Freddy stigao do njih, Celia je provukla ruku ispod Jacksonove i
ponosno rekla: „Sad ga moraš zvati Sir Jackson, Freddy. Proglašen je vitezom
zbog rješavanja maminog i tatinog ubojstva. I zato što me spasio od zločinaca koji
su bili odgovorni za taj zločin.”
„A to je bio i razlog zašto je imenovan vrhovnim sucem”, istaknula je teta
Ada, koja je još pucala od ponosa zbog oba unapređenja. „Bilo je i vrijeme, ako
se mene pita.”
Jackson je uzdahnuo. Njegove dvije brbljavice hvalile su se njegovim
uspjesima pred svakime koga bi srele. „Ne obaziri se na njih, Freddy. Zovi me
kako god želiš.” Budući da je većinu života proveo prezirući osobe s titulama, još
nije bio siguran kako se osjeća sad kad je postao jedan od njih.
„Oh, zato i želim razgovarati s tobom, stari moj!” rekao je Freddy. „Želim
čuti iz prve ruke cijelu priču kako si spasio lady Celiju... lady Pinter... ili kako već
vi Englezi zovete dame s titulom viteza.”
„Lady Pinter”, odlučno je rekla Celia.
Mogla je birati hoće li zadržati svoju višu titulu ili uzeti Jacksonovo prezime
nakon vjenčanja. Još mu je bilo milo što se odlučila za ovo potonje.
„I dame ne mogu dobiti titulu viteza” blago je dodala Celia, „samo muškarci.”
„Iako je u ovom slučaju ova dama zaslužila dobiti titulu viteza jer je odigrala
važnu ulogu u hvatanju zločinaca”, rekao je Jackson.
„Doista?” Freddy se zagledao u Celiju s novim divljenjem. „Recite mi sve.
Želim čuti sve što nije pisalo u novinama. Je li bilo mačeva? Znam da je netko bio
ustrijeljen. Je li bilo puno krvi?”
„Freddy!” povikala je Celia kad je teta Ada zgroženo zinula u Freddyja.
„Nećemo govoriti o tome na bakinoj svadbi!”
„Ne shvaćam zašto ne. Ona se udala za generala. Rekao bih da on zna ponešto
o pištoljima i krvi.”
„Onda idi razgovarati s njime”, reče Celia. „Časna riječ, gori si od svoje
rođakinje.”
To je bila istina. Lady Stoneville je prilično uživala u vjerno dočaranim
pričama o ubojstvima i pokoljima.

233
 No Freddy je imao još jednu sklonost kojoj nije mogao odoljeti. Jackson se
nagnuo prema njemu i prošaptao: „Tu ima pita, dragi moj prijatelju. Evo, ondje.
Tri vrste.”
„Od bifteka i bubrega?” upitao je Freddy, ozarena pogleda. „Morat ćeš ići
pogledati. Nisam ih još kušao.”
To je bilo dovoljno da Freddy odskakuće do svoje žene Jane i odvuče je do
stola kako bi mu pomogla odgonetnuti o kojim se vrstama pita radi.
„Dragi Bože”, uzviknula je teta Ada. „Što je tom mladiću?”
„Dobar je on. Samo je malo... drukčiji. A kad već spominjemo drukčije...”
Jackson je prošaptao ugledavši Neda kako polako hoda prema njima.
Celia je pratila Jacksonov pogled i ukrutila se od napetosti.
A onda ih je Ned opazio, i problijedio kao krpa. Vrlo se upadljivo okrenuo i
otišao u drugom smjeru.
„Što je to bilo?” upitala je Celia.
„Tko zna?” rekao je Jackson, iako si je dopustio potajni smiješak.
„Oh, pogledajte”, rekla je teta Ada, „mladenci su ušli u dvoranu. Moram im
čestitati. Ideš sa mnom, Jacksone?”
„Odi ti”, rekao je. „Mi ćemo ubrzo doći.”
Još im je netko prilazio, zbog čega Jacksonu nije bilo nimalo drago.
Devonmonta nije vidio od kućne zabave i ne bi mu bilo krivo kad ga nikad više
ne bi vidio, ali budući da je Devonmont bio rođak njegove novopečene šogorice,
to nije baš bilo izgledno.
Dok im se Devonmont približavao, Celia je pogledala Jacksona ispod oka.
„Znaš da mi on nikad nije ništa značio.”
„To samo neznatno smanjuje moj poriv da ga opalim šakom u glavu.”
„Jacksone!” rekla je smijući se. „Ti to nikad ne bi učinio.”
„Nikad ne reci nikad.” Pogledao je u nju. „Neka te ova moja staložena
vanjština ne zavara, milena. Kad se radi o tebi, ljubomoran sam kao i svaki drugi
muškarac.”
„Pa, nemaš razloga za to.” Nagnula se kako bi ga poljubila u obraz i
prošaptala: „Ti si jedini muškarac kojeg ću ikada voljeti.”
Još je bio pod dojmom te Celijine izjave kad je Devonmont stigao do njih.
„Pretpostavljam da ovo nije dobar trenutak da poljubim mladenku?” rekao je
razvlačeći riječi.
Jackson ga je smrknuto pogledao.
„Tako sam i mislio”, rekao je Devonmont, smijući se. „Ali, ozbiljno, Pinteru,
pravi si sretnik.”
„Ja to vrlo dobro znam”, rekao je Jackson.
„A ja vrlo iskreno kažem da je i tvoja žena prava sretnica.”

234
 Jackson je bio zatečen Devonmontovim komentarom. „Hvala, gospodine”,
uspio je izgovoriti.
Nakon što je Devonmont otišao, Celia je rekla: „Nakon ovoga ćeš se
nedvojbeno malo smekšati prema njemu.”
„Možda”, priznao je Jackson. „Sva sreća da Lyons nije ovdje. Nisam siguran
da bih mogao biti pristojan prema obojici u istom danu.”
Celia se još smijala kad je njena baka protresla zvonce ne bi li privukla
njihovu pozornost.
„Hvala vam svima što ste došli proslaviti sa mnom moje vjenčanje.” Baka je
provukla ruku ispod lakta svojeg novopečenog muža. „Ja možda ponekad jesam
luda starica, ali sam sretna luda starica.”
Prešla je pogledom preko svih uzvanika, koje su sačinjavali isključivo članovi
njene obitelji i bliski rođaci poput Devonmonta. „Kao što znate, prije malo više
od godinu dana, sramila sam se života koje su vodili moji unuci, i ponižavajućeg
nadimka ‘goropadnici’, kako su ih zvali svi u visokom društvu. I zato sam
poduzela određene mjere, za koje sam poslije shvatila da su bile malo pregrube.
No moji unuci i unuke ne samo da su prihvatili moj izazov, nego su i premašili
moja očekivanja. Štoviše, shvatila sam da njihovo goropadno ponašanje nije
uopće loše - da nisu toliko svojeglavi, sumnjam da bi pronašli tako krasne žene i
muževe, niti bi postigli tako zavidne uspjehe u svojim raznim poduhvatima.
I stoga vam danas želim reći dvije stvari. Prvo, užasno sam ponosna na svoje
goropadnike.”
To je izazvalo provalu pljeska, zbog čega se baka zacrvenjela.
Kad je nastavila, glas joj je bio stisnut od emocija. „I drugo, hvala što ste mi
podarili tako prekrasnu praunučad - napokon.” Dok se dvoranom razlijevao
smijeh, oči su joj zabljesnule. „Obećavam da ću ih tetošiti i popuštati im...”
„I da se nećeš petljati u njihove živote?” doviknuo je Jarret.
„To neću obećati”, rekla je vragolasto, što je izazvalo još jednu salvu smijeha.
„Samo da ću pokušati ograničiti svoje petljanje na pitanja koja su u mojoj
nadležnosti.”
„Rekao bih da tvojoj braći to nije baš osobito utješno”, rekao je Jackson Celiji.
Celia je imala čudan izraz lica, baš kao i njegova teta. Nije se stigao zapitati
o čemu se radi jer su u tom trenutku krenule zdravice i dvoranom su odjekivale
čestitke i svečani govori.
Nakon što je to završilo i ljudi su počeli kružiti uokolo i posluživati se hranom
koja je bila servirana na prostranim stolovima, gospođa Masters je žurno prišla
svojoj sestri i rekla: „Idem vidjeti bebe. Želite li ti i gospođa Norris poći sa
mnom?”
„Idemo svi”, rekla je Celia i čvrsto uhvatila Jacksona za ruku.

235
 „U redu”, rekao je, pomalo zbunjen njenom odlučnošću da ga povede sa
sobom. Vidio je bebe prošli mjesec. No teta Ada ih još nije vidjela, pa je zaključio
da može podnijeti još jedan posjet dječjoj sobi.
Kad su ušli onamo, dadilja im je smjesta rekla da budu tihi jer su oba djeteta
spavala.
Kad su zadnji put on i Celia bili u dječjoj sobi, nakratko se zabrinuo zbog
njezine reakcije pri ulasku u tu prostoriju, budući da su tek nedavno bili otkrili
istinu o smrti njenih roditelja, no Celijina očaranost novorođenčadi očito je
odagnala sve loše uspomene.
Danas se, međutim, zapitao jesu li se možda te uspomene vratile. Bila je
neobično zamišljena. Nije govorila ništa dok su promatrali lady Prudence Sharpe,
Stonevilleovu bucmastu i zlatokosu kćer, koja je izgledala kao kerubin sa slike.
Čak se i Jackson morao složiti sa svojom tetom kad je rekla da je to „preslatko”
dijete.
Celia je nastavila šutjeti i kad su otišli zuriti u mladog gospodara Hugha
Sharpea, Jarretovog sina i nasljednika, crnokoso i nemirno dijete koje je sisalo
palac u snu.
„Ovo je budući mali goropadnik”, predvidjela je njegova teta. Gospođa
Masters se složila s njom.
Zatim je teta Ada kratko pogledala prema gospođi Masters. „Možda bismo se
trebali vratiti na doručak.”
„Apsolutno”, rekla je gospođa Masters i dobacila zagonetni pogled Celiji.
„Mi ćemo ubrzo doći”, rekla je Celia, iznenadivši Jacksona.
Još ga je više iznenadilo kad su teta Ada i gospođa Masters inzistirale da
dadilja pođe s njima. „Napokon sami”, prošaptao je, misleći da je Celia željela
ostati nasamo s njime. Premda je dječja soba bila neobično mjesto za intimne
trenutke.
„Da. Moram ti nešto reći, Jacksone.” Uzela je njegovu ruku i položila je na
svoj trbuh. „Prilično sam sigurna da ćemo i nas dvoje uskoro imati dijete.”
Jackson se zapiljio u nju, zanijemivši od šoka.
Budući da je predugo šutio, na Celijinu se licu pojavio zabrinuti izraz. „Znam
da je to možda ranije nego što smo očekivali, ali...”
„To je predivno”, prigušeno je rekao. „Apsolutno predivno.” Raširio je šaku
na njenom trbuhu. „Ne mogu zamisliti ništa bolje nego imati dijete s tobom,
ljubavi moja. No jesi li sigurna?”
Celia se opustila. „Koliko mogu biti u ovom trenutku. Tvoja teta i ja mislimo
da sam već u trećem mjesecu, dakle...”
Kad nije dovršila rečenicu i zacrvenjela se, Jackson je napravio u sebi
računicu, a onda se nasmijao. „To se vjerojatno dogodilo one noći u kolibi.”
„Ili one noći u mojoj sobi.”

236
 „Sva sreća onda da sam se opametio i zaprosio te ‘kako treba’, kao što si
zahtijevala. Jer bih inače sada gledao u cijev tvoje puške s udarnom kapsulom.”
„Sumnjam. Jednostavno bih se udala za vojvodu”, zadirkivala ga je.
Namrštio se. „Samo preko mene mrtvog.”
Celia se nasmijala. „Dobro znaš da bi me zaprosio puno prije nego što sam
saznala da sam u drugom stanju.”
„Da, no bi li ti prihvatila moju prosidbu? Nisi li mi jednom rekla da se dama
nikad ne predaje?”
,„To je istina.” Blistavih očiju, zarila je prste u njegovu kosu i povukla
njegovu glavu prema svojoj. „Osim kad se radi o ljubavi. Kad je u pitanju ljubav,
shvatila sam da se pametna dama uvijek predaje.”

KRAJ

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

237