LAURA KINSALE

ZA LJUBAV
MOJE GOSPE
Prevela s engleskoga
Mirjana Valent
 U svoje doba Bretonci su stari
Opjevat znali različite stvari
Na jeziku svom bretonskom i potom
Uz glazbala su pjevati znali o tom,
Il naizust kazivati te svoje
Pjesme; postoji jedna takva koje
Sjećam se pa bih kazat vam je htio.
Al, gospodo, ja nisam puno štio,
Učen ja nisam, oprostite stoga
Neuglađenost svu jezika moga;
Retoriku ne učih ja, stog dosta
Riječ mi je svaka obična i prosta.

Geoffrey Chaucer, Proslov Posjednikove priče

Iz Canterburyjskih priča 1

1
Prev. Luko Paljetak, Znanje, 1986.
 Prolog

Gdje rat i mnoštvo čuda

Slučilo se, i jada,
A sreća i kob huda
Smjenjuju sve se od tada.
Proslov
Sir Gawain i zeleni vitez 2

HODOČASNICI SU GLEDALI U nebo, u šumu i jedni druge. Bilo gdje samo ne ženu u jarku. U
ovim šumama vladale su Slobodne družine 3; njezino vrištanje moglo bi privući neželjenu
pažnju. Dok se valjala u kolotečini, utiskujući kosu u prašinu, izvikujući pobožna otkrivenja
uz vriskove i s mnogo suza, njezini su se suputnici naslonili na stabla, čučnuli u hlad i pili
toplo pivo iz čuturice koju su dijelili.
U daljini se čula potmula grmljavina dok su se oblaci skupljali iznad beskrajnih
mračnih šuma Francuske. Bila je sredina ljeta devete godine nakon velike pošasti. Nekoliko
metara dalje od uplakane žene, na travnatoj pruzi što se prostirala sredinom ceste sjedio je
klerik, izuvao sandale i tresao iz njih prašinu udarajući potplatima jednim o drugi.
Ljudi bi povremeno pogledavali prema mračnoj šumi. Djevojka im je prorekla da će
njihova skupina engleskih hodočasnika sigurno stići u Avignon – i premda ju je desetak puta
na dan obuzimala ovakva sveta ekstaza, kad bi na pomicanje lista ili treptaj sunčeve zrake
padala na koljena i zajaukala, istina je da nisu vidjeli ni traga odmetnicima otkad se ona u
Reimsu pridružila skupini.
»Johne Hardy!« stenjala je, a muškarac koji je upravo zgrabio čuturu nelagodno se
ogleda oko sebe.
Potegnuo je dobar gutljaj i rekao: »Ne drži mi prodiku, sestro draga.«

2
Prev. Luko Paljetak, Školska knjiga, 2012.
3
Srednjovjekovne skupine plaćenika koji su, dok ih netko ne bi unajmio, slobodno lutali i živjeli od pljačke.
(nap. prev.)
 Žena se uspravi i sjedne. »Neću ti držati prodiku, Johne Hardy!« Obrisala je
ljepuškasto mlado lice, dok su joj oči bijesno sjale na prljavu licu. »Neumjeren si u pivu. Bog
se ljuti na tebe.«
John Hardy ustane i ponovo otpije iz čuture. »A ti si glupa djevojka puna glupih
misli. Što...«
Grom i dugačak oštar vrisak zagluše mu riječi. Pobožna djeva opet se bacila na zemlju.
»Eto!« vikala je. »Čuješ li glas Božji? Ja sam proročica! Gospodin te upozorava – popiješ
li bilo što drugo osim čiste vode prijeti ti vječno prokletstvo, Johne Hardy!« Kišni su se
oblaci valjali iznad njih bacajući joj zelenkastu sjenu na lice. Trgnula se kad ju je dotaknula
prva kišna kap. »Njegova krv!« Poljubila je svoj dlan. »Njegova dragocjena krv!«
»Samo nas je sustigla oluja, glupačo jedna!« John Hardy se u žestini ljutnje okrene
prema ostalima. »Ja sam proročica!« podrugljivo je oponašao njezin piskavi glas. »Ispravite
me, ali ona je samo heretik među našim redovima! Idem naći neki zaklon prije nego što se
utopim. Tko će sa mnom?«
Cijela družina revno stane uz njega. Dok su se spremali krenuti dalje, djevojka je
urlajući nabrajala sve grijehe svakoga od njih, onako kako joj ih je razotkrio Bog:
neumjerenost Johna Hardyja, bezbožni smijeh i šale gospođe Parke, tjelesnu požudu
klerikovu i meso koje je petkom jeo Thomas O’Linc.
Optuženi su je ignorirali, uhvatili su duge visuljke svojih kapuljača što su im visjeli niz
leđa i čvrsto ih omotali oko glave jer je kiša počela ozbiljno padati. Skupina krene dalje po
iznenadnom pljusku. Žena ih je lako mogla sustići, ali ostala je u jarku vičući za njima.
U tami koja je zavladala s grmljavinom kiša je pljuštala svom snagom stvarajući na
cesti potočiće. Ona je ostala plačući, pružajući ruke prema praznom putu. Posljednji sivi
obrisi putnika zalazili su iza zavoja.
Jedna figura koja je dotad čekala u sjeni stabala odmaknula se od njih. Mladi vitez
priđe rubu ceste i ispruži ruku. Crna mu je kosa bila slijepljena od kiše, a hodočasnička
tunika od fustijana priljubila mu se za leđa i ramena, ističući žičanu košulju koju je ispod
nosio.
»Ne slušaju me«, jecala je. »Ne obaziru se na moje riječi!«
»Otjerala si ih, Isabelle«, reče on bezizražajno.
»To je njihova zloća! Nisu htjeli slušati! Imala sam viziju, kao sveta Gertruda.«
Njegova ruka u rukavici još je stajala ispružena, blistava od kišnih kapi. »Je li vizija
sada potpuno završila?«
»Naravno, završila je«, reče ona mrzovoljno, dopuštajući mu da je podigne na noge.
Iskoračila je iz jarka, ostavljajući u njemu cipelu. Vitez je kleknuo, a žičana košulja je
zazveckala. Izvukao je promočenu kožu iz lokve koja se već pretvarala u blato. Žena mu se
naslonila na rame i žustro okrećući stopalo gurnula ga u papučicu. On je zagladio vlažnu
kožu sve do njezina gležnja. Ruka mu je načas zastala na njezinu listu, ali brzo je odmaknula
nogu. »Ništa od toga, gospodine!«
Okrenuo je lice prema njoj i pogledao je. Kiša mu je klizila niz guste obrve i poput
rose skupljala se na crnim trepavicama. Bilo mu je sedamnaest godina, a već je imao ožiljke
iz borbi, doduše nijedan vidljiv na njegovu uvis podignutom licu. Voda ga je oblijevala,
isticala tvrdo stisnuta usta i natmurene zelene oči. Djevojka se naglo odgurnula od njega.
»Vjerovat ću da si sam Sotona, gospodine, ako i dalje nastaviš tako podlo zuriti u
mene.«
On ustane bez riječi, namjesti mač uz bok i pođe prema riđanu zavezanom ispod
krošanja stabala. Doveo je pastuha do nje. »Hoćeš li jahati?«
»Gospodin Isus zapovjedio mi je da hodam do Jeruzalema.«
»Jaši«, reče on »dok ne sustignemo skupinu hodočasnika.«
»Bilo bi zlo za mene kad bih jahala. Moram pješačiti.«
»Ova šuma skriva dovoljno zla«, reče on oštro. »Ne bih htio da se ovdje zadržavamo
sami.«
»Zla se ne bojim, pa da mi je i dolinom smrti proći«, reče ona pijevnim glasom i uhvati
ga za ruku. Pala je na mokru zemlju, a vlažna joj se odjeća prilijepila za ženstvene obline.
»Klekni sa mnom. Vidim Djevicu. Obasjava nas. Ah... slatko nebesko svjetlo!« Zatvorila je
oči i podignula lice. Suze su joj se počele miješati s kišnim kapima.
»Isabelle!« poviče on. »Ne možemo se ovdje zadržavati! Za ljubav Božju – pokreni
se!« Zgrabio ju je za ruku i povukao uvis. Snažno ju je podignuo i bacio preko sedla unatoč
njezinu opiranju. Počela je vrištati, a mokre su joj noge bile obnažene dok su klizile iz njegova
stiska. Konj se pomaknuo i pala je na drugu stranu. On povuče uzde, jedva zadržavajući
pastuha da je ne zgazi u pokušaju bijega.
Ostala je klonulo ležati u travi. Kad je kleknuo uz nju, s naporom se okrenula na leđa
i zastenjala.
»Gospo!« Nagnuo se nad nju. »Isabelle, ljubo – nisi valjda povrijeđena?«
Otvorila je oči i zagledala se nekud mimo njega. »Tako slatko. Tako čudesno slatko,
to svjetlo.«
Kiša joj je isprala blato s lica. Svijetloplave oči imale su sanjiv pogled, trepavice joj
vlažne, a usne se blago smiješe. Hodočasnička kapuljača spala joj je s glave pokazavši bijeli,
glatki vrat. On je nepomično zastao nad njom i gledao je.
Njezin pogled susretne se s njegovim. Odgurnula ga je i četveronoške se odmaknula
od njega. »Na umu ti je smrtni grijeh! Moja je ljubav samo za Gospodina Boga.«
 Mladi vitez vine se na noge. Jednom rukom uhvati konja, a drugom djevojku, i povuče
ih jedno prema drugome. »Penji se!« zapovijedi pokazavši zube na okrutan način zbog
kojeg je bez riječi zgrabila stremen.
»Neću«, reče ona i pokuša se okrenuti.
»Milom ili silom!« Uhvatio joj je stopalo, izbacivši je iz ravnoteže, i podignuo na
konja. Ciknula je i sjela na stražnji povišeni dio ratnog sedla, čvrsto se uhvativši dok je on
okretao konja divljih očiju. Pastuh pođe za njim ispružena vrata, a crna mu je griva ležala uz
kožu u neurednim debelim pramenovima. Vitez povede konja nekoliko metara niz rub ceste
kroz vlažnu travu i blato. Zastao je i leđima okrenut njoj ukočeno se zagledao u kišu.
»Nisam Sotona«, reče on. »Ja sam tvoj suprug, Isabelle!«
»Vjenčana sam za Krista«, reče ona kreposno. »I često sam ti, gospodine,
napomenula tu istinu. Možeš me obljubiti protiv moje i Božje volje.«
Nepomično je stajao i gledao ravno naprijed. »Šest mjeseci«, reče on tvrdo. »Toliko
mi nisi bila istinska supruga.«
Njezin glas kao da se malo smekšao. »Da me tako iskoristiš, bila bi to smrt za tebe,
mužu moj – to sam prorekla, u više navrata.«
On polako krene naprijed. Konj se poskliznuo, prošao kroz lokvu i zapljusnuo viteza
vodom zbog čega mu se tunika od fustijana priljubila uz metalne dijelove oklopa na nogama.
Kiša je pljuštala u velikim kapima. I tuča mu je počela udarati po ramenima, odskakujući s
crne kose poput šljunka veličine graška.
Proizveo je neartikulirani zvuk i odvukao pastuha do ruba šume te zastao ispod
golemog stabla. Isabelle i konj našli su se zaštićeni pod najdebljom granom, a njega ostavili
na tuči koja je prolazila kroz filtar promočenog lišća.
Ona je počela nabrajati tjelesne grijehe i opisivati viziju pakla koju je nedavno imala.
Zatim je prešla na viziju Isusa na križu, za koju joj je, uvjeravala ga je, Bog rekao da je u svojem
sjaju superiornija od sličnog prizora koji je opisala Brigit iz Švedske. Kad ga je u glavu
pogodila tuča veličine oraha, glasno je opsovao i strgnuo kacigu sa sedla.
Isabelle ga prekori zbog bezbožnog jezika. Navukao je stožastu kacigu na glavu. Vizir
mu se zatvorio. Naslonio se na stablo s tužnim zveketom: kao bezličan, nepomičan, šuteći
oklop, dok je njegova žena pripovijedala parabolu koju je sama izmislila, u kojoj je muškarac
sklon bezbožnim ružnim riječima bio osuđen na pakao gdje su mu vatreni štakori zauvijek
grizli jezik. Tuča je lupala po čeliku i proizvodila neujednačene metalne tonove.
Završila je s parabolom i počela predviđati kakvu sve gamad mogu očekivati među
nevjernicima, ali uto je oluja prestala, a šuma i travnati rubovi počeli su se isparavati u
zelenkastoj i sivoj izmaglici. Na izrovanoj cesti svjetlo je sjalo na vodi u kolotečinama što su
se protezale poput dviju isprepletenih vrpci srebra. Tuča je poput mraza ležala među lišćem
u krošnjama i već se počela topiti. Vitez skine kacigu i neuspješno je pokuša osušiti tunikom.
Zatim se bez riječi odmakne od stabla i počne hodati vukući konja kroz jezerca uz cestu, dok
su mu se mamuze zaplitale u blatni korov.
S ramena mu se dizala vodena para. Isabelle je čupkala promočenu odjeću i nadizala
je s kože dok je govorila. Opisivala je sadašnje stanje svoje duše, ulazeći u velike detalje, a
onda je on naglo stao i okrenuo se.
Jedna zraka sunca probila se kroz oblake i obasjala ga, otjeravši tmurne sjene. On
podigne pogled prema njoj, mlad i ozbiljan, i prekine njezinu priču. »Isabelle. Reci mi ovo.«
Zastao je i čvrsto se zagledao u nju. »Kad bi nas u ovom trenutku napali razbojnici i postavili
uvjet, moj život ih...« Mladost mu je nestala s lica i pretvorila se u namršteni izraz. »Ili to –
da me ponovo primiš u postelju kao svojega supruga, što bi učinila? Bi li me radije vidjela
mrtva?«
Stisnula je usne. »Kakva je to priča puna taštine?«
»Reci istinu iz srca«, ustrajao je on. »Moj život ili tvoja bajna čestitost. Što je bolje
učiniti?«
Bijesno ga je gledala. »Grešnik si, Ruck.«
»Istinu!« poviče on strastveno. »Nemaš li više nimalo ljubavi za mene?«
Riječi su mu odjekivale u šumi, dovoljno glasne da privuku razbojnike, ali on je
ukočeno stajao i čekao s rukom na oglavu.
Ona se počne lagano njihati. Podignula je oči prema sjajnim oblacima. »Ah«, reče
ona nježno »ali mužu moj, volim te postojano – no bolje bi bilo da mi pred očima umreš
nego da se opet prepustimo onoj nečisti u očima Božjim.«
Nije je prestao gledati. Netremice je zurio u nju, nepomičan kao kamen.
Nasmiješila mu se i ispružila ruku da dotakne njegovu. »I ti ćeš doživjeti otkrivenje.«
Primio ju je za prste i čvrsto ih držao u svojoj ruci s metalnom rukavicom oklopa.
»Isabelle«, reče on slomljenim glasom.
Ona se prekriži slobodnom rukom. »Zavjetujmo se zajedno na čednost. Iskreno te
volim kao što majka voli sina.«
On joj pusti ruku. Na tren se zbunjeno osvrnuo oko sebe kao da se ne može dosjetiti
što da učini. Zatim naglo počne opet hodati i vući konja u tišini.
Nakon oluje prohladan vjetar mrsio mu je tamnu kosu, sušio je i nosio iza ušiju.
Vjetrić je posustao na trenutak, kao da se igra i bira smjer.
Konj zabaci glavu i raširi nosnice.
 Vitez odjedanput postane oprezan. Zaustavio se i spustio ruku na držak mača.
Životinja kao da se ukopala kopitima uznemireno njušeći neugodan vjetar, zureći u zavoj
gdje je cesta nestajala duboko u šumi.
Oko njih samo tišina i povjetarac.
»Gospodin Bog je uz nas«, reče Isabelle glasno.
Nije bilo odgovora na to. Nije doletjela nijedna strijela, neprijatelj se nije obrušio na
njih iz zasjede.
»Premjesti se straga.« Vitez ponovo stavi kacigu na glavu i prebaci uzde konju preko
ušiju. Dok se Isabelle prebacivala preko stražnjeg povišenog dijela sedla, on je uzjahao.
Obuhvatila ga je rukama oko struka. S isukanim mačem zario je mamuze u nervoznog
pastuha natjeravši ga u trk uz bojni poklič koji je odjekivao od stabala. Konj je jurio cestom,
voda mu je prskala pod kopitima, a zašao je u zavoj upravo kad je vitez najglasnije zaurlao
svoj ratni zov.
Prizor koji ih je dočekao bio je isprva samo treptaj crvenog blata i pokolja kad je konj
u velikom luku preskočio prvo tijelo. Životinja je htjela odjuriti dalje, ali vitez ju je prisilio
da se poskakujući zaustavi usred sveopće nepomičnosti.
Ništa nije govorio dok je uznemireno okretao i okretao konja ukrug. Zaklana tijela
njihovih nedavnih suputnika vrtjela su mu se pred očima, sve iznova ukrug, bijela mrtva lica
i grimizna krv koja je tekla svježija od kiše.
Isabelle se privila uz njega. »Poštedi nas Bože«, reče ona šapatom. »Zakuni se sada,
pred Isusom našim Spasiteljem, da ćeš živjeti čestitim životom!«
On naglo povuče uzde i zaustavi konja usred tjelesa, naginjući se naprijed neće li
vidjeti znakove života, dok se životinja nelagodno premještala s noge na nogu, a kopita su joj
gacala po mokroj travi i krvi. Pljačkaši su dobro obavili posao. »Krvi mi Isusove, zaklali su
ih prije par trenutaka.« Glas mu je bio prigušen dok je pogledom pretraživao tamnu šumu.
»Odmetnici su maloprije pobjegli.« Potjerao je pastuha dalje, ali na rubu čistine ponovo se
okrenuo i dotjerao konja natrag do mučnog prizora, kao da ga nije dovoljno dobro pogledao
i ne može vjerovati u to što vidi.
»Umrli su neispovjeđeni«, šapne Isabelle i promrmlja kratku molitvu. Ni u trenutku
nije popustila stisak na njegovoj ruci, čak ni da se prekriži. »Zakuni se sada i zahvali na
Božjoj milosti i otkupljenju – zauvijek ćeš biti čedan.«
Teško je disao istiskujući zrak kroza zube dok je gledao što je ostalo od gospođe Parke.
»Kunem se«, reče on.
Snažno je okrenuo i podboo konja te u galopu odjurio niz cestu spašavajući im živote.
AVIGNON GA JE ZASTRAŠIO i zgadio mu se. Na mračnim, od sunca suhim ulicama ispod
papinske palače stoički je stajao i čekao dok se Isabelle molila pred komadićem Istinskoga
križa. Iza njezinih leđa jedna ga je kurva lošega tena pozivala rukom iz veže i namještala se u
razvratne poze, izrugujući se sklapala ruke u molitvi, oblizujući tamne usne dok je Isabelle
plakala i klečala u nepometenom smeću. Njegova se supruga jedva zagrijala u svojoj
pobožnosti, znao je to iz iskustva, kad je bezubi dvorski dobavljač svetih relikvija postao
nestrpljiv i na grubom i prostačkom engleskom joj rekao neka kupi relikviju ili se nosi
odande. Kurva se nasmijala Isabellinom šokiranu licu; Ruck ju je mrko pogledao i spustio
ruku supruzi na rame, nježnije nego što je mislio.
»Ne osvrći se na te hipokrite«, reče on. »Dođi.«
Nespretno je ustala i stala uz njega, netipično tiha dok su se probijali kroz mnoštvo
ljudi. Sjena palače pala je na njih, masivni zid dizao se iznad uske ulice popločene kaldrmom,
mjestimice s otvorima za strijele u obliku križa, a na vrhu bedem s obrambenim kruništem.
Isabellino tijelo bilo je tik uz njegovo. Obgrlio ju je rukom, odgurnuvši snažnog fratra koji
ju je htio odmaknuti laktom da bi mogao proći.
Pod njegovim je dodirom bila hladna i mekana. On je pak bio užaren u svojoj žičanoj
košulji i halji od fustijana, ali nije se usudio skinuti oklop i biti nezaštićen dok su išli od
svetišta do svetišta, ljubili kosti svetaca i klečali pred slikama Djevice, gdje su Isabelline suze
i povici odjekivali oko grobnica. Sada mu je bilo još teže zadržati pobožnost kad bi ona
ustuknula, privinula se uz njega, potpuno se predavši zagrljaju njegove ruke kao što je nekada
znala činiti.
Pokušao je potisnuti požudne misli. Molio se kad su se pridružili povorci pokornih
molitelja koji su se penjali padinom prema ulazu u palaču, ali nije bio tako dobar u tome kao
Isabelle. Uvijek je bila brbljavica, upravo mu je njezin glas privukao pažnju na tržnici u
Coventryju, lijep glas i lijepa kći jednog trgovca, s opojnim smijehom i smiješkom od kojeg
su mu klecala koljena – iznenadio se kad ju je osvojio, iako joj nije imao ništa drugo za
ponuditi osim planova i snova u kojima je živio kao da su mu kruh i meso.
Ali imali su tek nekoliko slatkih tjedana uživanja u postelji i poljupcima, za kojima je
Isabelle podjednako čeznula i prepuštala im se baš kao i on, prije nego što ga je kraljeva vojska
pozvala u Francusku. Zaradivši titulu viteza u bitci kod Poitiersa, vratio se pun nade u
budućnost, pobjedonosan, zgrožen, sa željom da zaboravi krvoproliće i baci se u zagrljaj
čistih nježnih ruku svoje supruge – no otkrio je da je Bog pretvorio njezino smućeno
ćeretanje u proricanje.
Sedam je dana uživao u njoj unatoč plaču, molitvama i preklinjanju, unatoč
prijekorima, ali kad je počela vrištati, shvatio je da ne može to više podnositi. Pomislio je da
bi je trebao istući; tako mu je savjetovao njezin otac i Ruck bi je drage bio volje istukao, a
možda i zadavio kad je bila u punom zamahu pobožnog nagovaranja – ali ona ga je usrdno
preklinjala da je odvede na hodočašće u Francusku, koja se od mnogih ratova pretvorila u
gomile ruševina. I evo ga sada ovdje, i nije siguran je li to zbog Božje ili djevojčine volje.
Siguran je jedino u to da mu je srce puno požude, a tijelo mu vrije od potrebe.
U palaču su ušli kroz luk ispod dva stožasta tornja i našli se u velikom dvorištu, većem
od ijednog dvorca koji je on ikada vidio, punom prosjaka, klerika i putnika s kapuljačama.
Svećenici i bogatije odjeveni ljudi kao da su znali kamo trebaju poći; obični hodočasnici
poput njih dvoje zbunjeno su hodali naokolo, a onda su se pridružili procesiji koja je dvaput
obišla dvorište i zaustavila se kod skupine svećenika i klerika.
Isabelle je počela drhtati pod njegovim dodirom. Osjetio je kako joj se kosti tresu;
ispala mu je iz ruku na pločnik dok je stotine nogu žurno prolazilo dalje. Kad se njezin jauk
uzdignuo iznad sveopće buke, ljudi su počeli zastajkivati.
Ruck je već očvrsnuo na to. Čak je počeo uviđati prednosti – nije prošlo ni četvrt sata,
a jedan crkveni dužnosnik već ih je vodio pokraj običnih posjetitelja i uveo u veliku
prostoriju sa stupovima i križnim svodom, punu ljudi.
Zaglušila ga je jeka gromoglasnih razgovora. Svod se izvijao visoko gore načičkan
blistavim zlatnim zvijezdama na plavoj podlozi i ukrašen likovima koji su držali papirne
svitke. Prepoznao je Svetog Ivana i dvadeset proroka. Pogled mu je stalno bježao uvis
privučen sjajem pozlate, živim bojama. Ali klerik ga je naglo gurnuo pa je zamalo se srušivši
sjeo na klupu. Isabelle ga je pogledala preko ramena, ispružene ruke i otvorenih usta dok ju
je i pratitelja okružila gomila.
»Isabelle!« Ruck je skočio na noge. Gurao se za njima kroz mnoštvo. Već su je više
puta zbog njezinih propovijedi proglasili heretikom. Morao je ostati uz nju i opreznima i
sumnjičavima objašnjavati o čemu se radi. Probio se na slobodan prostor i našao se okružen
svećenicima u raskošnom crkvenu ruhu. Jedan redovnik s tonzurom na glavi podignuo je
pogled s propovjedaonice i namrštio se, a molitelj koji je tražio pravdu okrenuo se, još uvijek
na koljenima ispred podija.
Ruck se povukao pred tim sudom pravde i brzo se naklonio. Okrenuo se i ispravio u
punoj visini. Bio je za glavu viši od većine i gledao je preko skupljenog mnoštva, ali Isabelle
je nestala. Stražar ga je zaustavio na sporednim vratima i pretvarajući se da ne razumije
Ruckov francuski drsko mu je rukom pokazivao na klupe. Ruck ga je bijesno gledao,
ponavljao već rečeno i povisio glas do vikanja. Stražar je napravio prostu gestu prstom i
pokretom brade ponovo pokazao prema klupama.
Ruck krajičkom oka ugleda treptaj nečega u boji. Zamišljeno je okrenuo glavu, kao da
se radilo o odbljesku ogledala. Oko njega stvorio se prazan prostor. Na njegovu rubu, na
udaljenosti dva koplja, zastala je jedna dama.
Pogledala je njega i stražara kao što bi pogledala dva psa što reže jedan na drugoga.
Princeza – možda i kraljica, sudeći po raskoši njezinih dragulja i haljine – okružena svojom
pratnjom, muškom i ženskom, izdvojena usred gomile poput bljeska nečujnog blještavog
svjetla među sjenama.
Hladna... ali u trenutku kad ga je okrznula pogledom, njegovo tijelo kao da su
zahvatili vatra i led.
Spustio se na koljeno i pognuo glavu. Kad ju je podignuo, otvoreni prostor se zatvorio
no ipak ju je mogao vidjeti među njezinim dvoranima. Činilo se da čekaju, baš kao i svi ostali,
i pritom međusobno razgovaraju. Jedan muškarac načas prezirno podigne obrvu prema
Rucku i okrene mu leđa, što je dosta govorilo.
Ruck se pribrao. Sjeo je na klupu pokraj stražara. Ali nije mogao odvojiti pogled od
nje. Isprva se trudio, proučavao je stupove, izrezbarene životinje, druge hodočasnike,
svećenika u prolazu, ali svako malo letimice bi je pogledao, no nitko iz njezine svite nije više
pogledao prema njemu. Skriven u gužvi, između ljudi koji su ulazili i izlazili u prostoriju,
dopustio si je da zuri u nju.
Nosila je bijelog sokola s kapicom na glavi, tako ravnodušno kao da je papinska
dvorana lovište. Bijeli vrat i ramena isticali su joj se nasuprot haljine boje žada, kakvu on
nikada u životu nije vidio – s dubokim izrezom, obavijala joj je struk i bokove, a bez gornje
lagane tunike koja bi joj skrivala obline. Haljina je sve do ruba bila ukrašena izvezenim
srebrnim vretencima, a svako je umjesto očiju imalo dva mala smaragda tako da su se nabori
haljine iskrili sa svakim pokretom. Na pojasu joj je visio bodež s drškom od slonovače,
ukrašen malahitom i rubinima. Raskošni srebrni visuljci, u obliku zeleno-srebrnog grba koji
on nije prepoznao, visjeli su joj od lakta do poda. Zelene vrpce s istim grbom ukrašavale su
joj pletenice, priljubljujući se uz kosu crnu poput crnih nebesa, glatko isprepletenu poput
kakve vražje krune.
Promatrao je njezine ruke jer nije mogao podnijeti da je duže gleda u lice, a nije se
usudio ni spustiti pogled niz tijelo jer je to izazivalo snažnu reakciju na njegovu tijelu. Čvrsta
rukavica i sokolova kapica, ukrašeni na isti način kao i ona, sjajili su rubinima na srebrnoj
podlozi. Ona je bijelim prstima milovala sokolova prsa i s udaljenosti od dvadesetak metara
to smireno nježno milovanje u njemu je izazivalo osjećaj kao da krvari iz smrtne rane na
grudima.
Okrenula se nekome, podignuvši prst da pridrži zeleni veo od gaze koji joj je padao s
krune od pletenica do ramena. Bio je to tako ženstven pokret, da je preplavio sladak osjećaj,
sudio mu i osudio ga na agoniju čežnje. Nije mogao odvojiti pogled od njezine ruke dok je
lebdjela blizu njezinih usana: vidio je lagan osmjeh koji je uputila svojim damama – tako
hladan, hladan... bio je blistavo hladan; u Rucku je sve kipjelo. Nije mogao shvatiti njezino
lice. Nije znao je li lijepa ili posve obična. U tom trenutku nije mogao ni opisati njezine crte
lica baš kao što nije mogao gledati izravno u sunce kako bi ga opisao.
 »Mužu moj!« Isabellin ga je glas šokirao. Stajala je uz njega, uhvatila ga je za ruku i
spustila na koljena pokraj klupe. »Biskup će sutra razgovarati sa mnom, poslušat će moju
ispovijed i razgovarat ćemo kao Božji sluge!« Plave su joj oči blistale dok je u ruci čvrsto
stiskala propusnicu s koje su visjeli voštani pečati. Radosno mu se smiješila. »Rekla sam i za
tebe, Ruck, da si moj dobar i vjeran zaštitnik i on te poziva da dođeš pred njega – da potvrdiš
svoj svečani zavjet na čednost u ime Isusovo i Djevice Marije!«

ISABELLE JE INZISTIRALA da skine oklop kad bude išao na razgovor s biskupom. Nestalo je
njezine plahosti, nije se više privijala uz Rucka tražeći zaštitu. Svu noć sjedila je i molila se,
zastajući samo kako bi s bezbrojnim detaljima opisala svoj trijumf jer su je primijetili
svećenici i redovnici. Već su čuli za nju – njezina slava doista je doprla sve dovde! – pa su i
sami željeli vidjeti i uvjeriti se da su njezine vizije doista od Boga. Pomno su je ispitivali no
znala je svaki ispravan odgovor pa čak i više od njih jer im je ukazala na pogrešku u njihovu
pravovjerju u vezi s Jakovljevom poslanicom.
Ruck je sve to slušao s velikom nelagodom. Nije mogao zamisliti da bi njegova žena
mogla pridobiti te arogantne visoke svećenike u raskošnu ruhu i s njihovim latinskim
napjevima. Isabelle je privukla izvjestan broj pristaša, ali oni su imali nazore slične njezinima,
bili su skloni ekstazi i duhovnom mučeništvu. Ruck ovdje nije vidio nijednog klerika po
kojem bi se moglo zaključiti da ga više zanima sveta ekstaza nego njegova večera.
Nemirno je spavao i sanjao sokole i ženska tijela, a onda se probudio potpuno
uzbuđen. Na tren je rukom potražio Isabelle, a onda je otvorio oči i ugledao je kako kleči uz
prozor pokraj usnulog krojača. Suze su joj nečujno tekle niz obraze. Izgledala je tako vedro i
zabrinuto, očiju podignutih prema jutarnjem nebu, ruku čvrsto stisnutih u molitvi, da se
osjetio bespomoćno. Poželio je da joj taj biskup da ono što je zapravo željela – pa čak i status
svetice, bude li to tražila.
Užasavao se razgovora sa svećenicima. Bojao se kao što se nikada nije prije bitke;
osjećao se kao da čeka pogubljenje. Tako dugo dok je onaj zavjet bio privatan, između njega
i Isabelle, nije mu se činio doista stvarnim. Uvijek je postojala budućnost; postojale su
olakšavajuće okolnosti; mogao je reći da nije jasno izgovorio na što se zapravo zakleo. Ona
se mogla i predomisliti. Nijedno od njih još nije bilo staro. Žene su bile nepredvidive, to je
svakako bilo općepoznato. Trebao ju je prije istući. Trebao je podnijeti vrištanje i napraviti
joj dijete. Trebao joj je reći da poštene žene ostaju kod kuće i ne vuku muževe po bijelome
svijetu u potrazi za kanonizacijom. Gledao ju je zaplakanu dok se molila, gledao je svoju
milu, svoju slatku Isabelle i skoro je i sam zaplakao.
U velikoj dvorani za audijenciju rečeno mu je da mora čekati, da jedino žele vidjeti
Isabelle. Jedan grbavac ispružio je ruku, oslanjajući se na štap, a Ruck mu stavi novčić u dlan.
Zauzvrat je dobio samo nijemo kimanje glavom.
 Cijelo je jutro sjedio tamo, osjećajući se gol samo u svojem kožnom zaštitnom odijelu
koje je inače nosio ispod oklopa, i s mukom gutao potiskujući neizvjesnost i očaj. Nije bilo
načina da se izvuče iz ovoga osim da poreče svoje riječi i javno se iskaže kao lažni svjedok i to
pred jednim crkvenim biskupom. Još gore, bojao se da bi ga oni mogli namamiti u stupicu,
smesti ga vjerskim pitanjima i zavrtjeti ga kao da vrte dječji zvrk, kao što je Isabelle mogla,
sve dok se on ne zakune u štogod će oni htjeti.
Tri klerika došla su po njega. Ustao je i pošao za njima niz hodnike i uza stube sve dok
nisu ušli u visoku, četvrtastu prostoriju. Krv mu je tukla u ušima. Prvi dojam bio je da je sve
tiho i puno boja, zbog zidova prekrivenih freskama i mnogo ljudi u živopisnoj odjeći, prije
nego što je dalje slijedio klerike pognute i gole glave. Pred biskupom se spustio na koljena ni
ne pogledavši ga u lice.
»Sir Ruadrik d’Angleterre.« Prigušeni glas progovorio je na francuskom. Mekane
cipele i zlatni porub bijele i crvene halje bili su sve što je Ruck mogao vidjeti. »Je li vaša želja
da vam se supruga zaredi i odsada živi čednim životom?«
Ruck je zurio u njegove cipele. Zaređenje. Podignuo je pogled čak do biskupovih
koljena. Isabelle nije spominjala ništa takvoga.
Zar će ga ostaviti? Otići u samostan?
»Zakleo se na to.« Isabellin gorljiv glas odjeknuo je od visokih zidova. Govorila je
engleski, a riječi prevoditelja na francuskom slijedile su poput prigušene jeke.
»Tiho, kćeri«, reče biskup. »Neka govori tvoj suprug.«
Ruck osjeti kako ga svi gledaju, gomila neznanaca iza njegovih leđa. Nije bio spreman
na ovo. Osjećao je kao da ga je neka velika ruka stisnula za vrat.
»Razumijete li me sir Ruadrik? Vaša žena želi položiti zavjet čednosti i povući se u
život kontemplacije. Možemo joj naći mjesto među franjevkama u Svetom Klaudiju, ako vas
to brine.«
»Svetom Klaudiju?« ponovi on glupavo. Podignuo je pogled i vidio kako ga biskup
upitno gleda.
»Razumijete li francuski?« upita prelat.
»Da, gospodaru«, reče Ruck.
Biskup kimne s odobravanjem. »Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž; isto tako i
muž nije gospodar svoga tijela, nego žena«, izgovori on pijevnim glasom. »Kao što Sveti
Pavao kaže Korinćanima. Ona za to mora imati vaš pristanak. Sine moj, je li vaša želja da
vam žena položi zavjet čednosti?«
Tražili su njegovo dopuštenje. Mogao bi reći ne. Okrenuo je glavu i vidio Isabelle kako
stoji i čvrsto isprepliće prste, plače kao što je plakala u zoru i šutke ga preklinje.
 Isabelle. Njegova draga.
Zamislio je da joj uskrati želji, da je zadrži silom – zamislio je i da kaže da i zauvijek je
izgubi.
Ona zastenje duboko iz grla kao da umire i molećivo ispruži ruke prema njemu.
On okrene lice od nje. Pogne glavu. »Da, gospodaru«, reče promuklo cipelama i
zlatnom porubu.
Biskup se nagne naprijed. Ruck sklopi ruke i ponudi ih svetom čovjeku da ih stisne
svojim hladnim dlanovima te da tako zapečati svoj pristanak. Sada više nije imao ženu. Ne
u pravom smislu riječi. Nije znao ni je li još oženjen ili nije.
»Možete ustati, sine moj«, reče biskup.
Ruck ustane. Počeo se klanjati i povlačiti, ali prelat podigne ruku.
»Sir Ruadrik – vjerujete li da su vizije ove žene potekle od Boga?« upita on blago.
»Da, gospodaru.« Ruck je dobro znao da je najbolje na to odgovoriti čvrstim glasom.
Osjećao je da bi svaki drugi odgovor mogao biti izokrenut i protumačen kao da potječe iz
pakla.
»Vi je iz tog razloga pratite na njezinim propovijedima?«
»Žena mi je«, reče Ruck, a onda osjeti kako mu se lice crveni od nelagode. »Bila je.
Gospodaru... ja... nisam je mogao pustiti da sama putuje tako daleko.«
»Niste zahtijevali od nje da bude čedna i ostane kod kuće?«
Stajao je posramljen, nesposoban priznati da nije mogao zapovijedati vlastitoj ženi.
»Njoj zapovijedaju njezine vizije« reče on očajnički. »Ona služi samo Bogu.«
Riječi su mu zamrle u potpunoj tišini. Osjećao je da mu se podsmjehuju, jer je to naveo
kao ispriku.
»I ozbiljno ste joj se zakleli na čednost prije nekih pet tjedana, na cesti dok ste
putovali iz Reimsa?«
Ruck je bespomoćno gledao biskupa.
»Iz poslušnosti prema vizijama ove žene«, uporno je ponavljao biskup »živjeli ste
čedno iako ste u braku?«
Ruck spusti glavu. »Da«, promrmlja on zagledan u pločice na podu u žarkim bojama.
»Moj gospodaru.«
»Mislim da nije tako«, reče jedan ženski glas. »Nije čedan. Dapače, preljubnik je.«
Ruck se ukoči na tu sablažnjivu optužbu. »Ne, nisam...« Odlučne riječi poricanja
zamrle su mu na jeziku kad se okrenuo i ugledao damu sa sokolom kako stoji tek par metara
iza njega.
 Polako je prišla naprijed i pogledala ga postrance preko ramena dok se lagano klanjala
biskupu. Imala je svijetle oči, ne baš savršeno plave, ali u njima kao da se odražavala ljubičasta
boja njezine haljine i bile su uokvirene crnim trepavicama. Teško joj je bilo odrediti dob,
bila je mlada kao Isabelle, ali i stara kao grijeh. Na sokolovoj kapici blistali su smaragdi.
Ruck je osjećao kako mu lice gori. »Nisam počinio preljub!« reče on promuklo.
»Oče, zar misao nije podjednako grešna kao i čin?« upita ona biskupa, ali gledajući
Rucka. Glas joj je bio jasan i riječi su odjekivale odbijajući se od zidova.
»To je istina, gospo. Ali ako nemate zemaljskih dokaza, to je predmet ispovijedi
između njega i njegova ispovjednika.«
»Naravno.« Osmjehnula se onim smirenim i ravnodušnim osmjehom, podignula
skute i povukla se. »Bojim se da sam preslobodno zaključila. Samo sam željela poštedjeti
Vašu svetost da ne morate slušati ovog čovjeka kako vam se zaklinje u svoju čednost. Jučer
je u velikoj dvorani za audijenciju vrlo smiono zurio u mene, prouzročivši mi nelagodu
uma.«
Rucku se iz grla otme prigušeni zvuk prosvjeda. Ali nije mogao zanijekati njezine
riječi. Zurio je. U srcu je počinio preljub. Želio ju je pretjerano žarko, smrtnom strašću –
njezin pogled susreo se s njegovim dok se graciozno povlačila u jednu stranu – i on je u njemu
pročitao da je apsolutno svjesna toga; ogoljela ga je i znala je da i on to zna.
»Žalosti me što čujem da ste u kući Božjoj doživjeli bilo kakvu neugodnost, gospo«,
reče prelat, ali riječi mu nisu zvučale osobito potreseno. »Skromnost u ponašanju i
odijevanju, kćeri, ublažit će smjelost nemoralnih muškaraca prema vama. Ali vaše su riječi
primljene na znanje u vezi s njegovom zakletvom. Sir Ruadrik, možete li se zakleti na svoju
čistoću kako u misli tako i u djelu?«
Ruck pomisli da ga sam Bog podvrgava ovom poniženju, uspoređuje ga sa standardom
istine koji je izvan dosega ljudskih mogućnosti. Zašto bi inače ovi veliki ljudi gubili vrijeme
s njime? Za njih je bio nitko i ništa.
Nije se mogao prisiliti da odgovori, ne ovdje, ne pred svima njima. Pred njom. Ona je
možda bila zagovornica Božje istine, ali pomislio je da nijedna žena nikada nije izgledala više
kao da ju je poslao sam Nečastivi s ciljem da zaludi muškarca.
Tišina je i dalje trajala, kao da ga osuđuje. Pogledao ju je, a onda i Isabelle, kojoj su se
suze slijevale niz lice. Supruga mu je uzvratila pogled.
Ruck sklopi oči. Niječno odmahne glavom.
»Sire Ruadrik«, reče nadbiskup teška glasa, »s ovim priznanjem nečistih misli, a
uzevši sve drugo u obzir, zavjet koji ste dali svojoj ženi mora se smatrati nevažećim.«
Kad je tumač preveo, Isabelle je glasno zajaukala.
 »Tišina!« zagrmi nadbiskup pa je čak i Isabelle zaustavila dah od neočekivana šoka.
Zatim je nastavio: »Morate se ispovjediti, sir Ruadrik. Vašem ću ispovjedniku ostaviti
pokoru za vas. Što se tiče ovog drugog...« Pogledao je Isabelle, koja je dopuzala naprijed i
ležala povlačeći ga za rub halje. »Uobičajeno je da jedan supružnik ne može preuzeti zavjet
čednosti, ako se drugi ne složi s tim i ne učini isto. Sam čin odobravanja nije dostatan, jer
bez utjehe ozbiljne predanosti životu u celibatu i Božje blizine, iskušenja tijela mogla bi se
pokazati preteškima.« Pogledao je Rucka. »Kako kod vas nema takve predanosti, sir
Ruadrik, uvidjet ćete mudrost tog uvjeta.«
Ruck je jedva izdržao pogled tog čovjeka. Lagano je kimnuo glavom, a u njemu je sve
gorjelo.
Nadbiskup je podignuo ruku. »No ipak, čini mi se da je s ovom ženom poseban slučaj.
Uz prave uvjete, voljan sam joj dopustiti da uđe u samostan i živi poslušno u skladu s
pravilima kuće, a da joj za to nije potrebno slaganje i dopuštenje muža. Nakon što sam je
podrobnije ispitao u stavovima vjere i zadovoljio se odgovorima te nakon što bude primljena
naknada za njezino izdržavanje, ona se može zarediti.«
Kad je Isabelle čula prijevod tih riječi, poljubila je nadbiskupov rub halje i počela
pokazivati jasne znakove da će opet pasti u ekstazu. Nadbiskup ih otpusti pokretom ruke.
Ruck osjeti da ga netko vodi prema vratima.
Istrgnuo je ruku iz klerikova stiska i okrenuo se, ali ljudi su se već nagurali iza njega.
Iz hodnika je jedino vidio damu sa sokolom, koja je podizala ruku do uha s izrazom patnje
na licu, jer Isabellin se glas sad već pretvorio u vriskove. Vrata su se zatvorila. Klerik ga je
oslovio rekavši mu da je za Isabelle obećano trideset sedam zlatnika te da se očekuje da
odmah budu plaćeni.
Trideset sedam zlatnika bio je sav novac koji je Ruck imao, ono što je preostalo od
otkupa dva francuska viteza koja je zarobio kod Poitiersa. Klerik uzme novac, pažljivo ga
prebroji, i zagrize svaki zlatnik prije nego što ga je spustio u svetu vrećicu.

KAO U SNU RUCK JE hodao prema prenoćištu. Koraci su ga prvo odveli do staja da se uvjeri
da mu je konj dobro i da je mač još tamo, kad je sve ostalo bilo kao u izmaglici.
»Nema ih više«, reče vlasnik prenoćišta.
Izmaglica se razišla. Ruck ga zgrabi za grlo, a muškarcu metla odleti iz ruke. »Platio
sam ti, tako mi Boga!« Pritisnuo je čovjeka uza zid. »Gdje su?«
»Svećenik!« vlasnik prenoćišta brzo se odmakne izvan dosega njegovih ruku.
»Došao je svećenik i uzeo konja i mač, gospodine! Vaša dobra žena...« Zateturao je i brzo
pognuo glavu da izbjegne udarac. »Zar je neće primiti u samostan? Svećenik je imao
biskupov pečat! Dar crkvi – u ime vaše supruge, tako je rekao – i dodao da je to vaša želja.
Biskupov pečat, gospodaru moj. Da nije bilo toga ne bih ih pustio unutra, ni za živu glavu!«
Ruck se osjećao kao da ga je netko udario maljem, još je bio na nogama, ali zateturao
je.
»Uzeli su mi konja?« upita on otupjelo.
»I oružje, također.« Na sigurnoj udaljenosti vlasnik prenoćišta suosjećajno je
zagunđao. »Još su mi naredili da se popnem na kat po vaš oklop i kacigu. Krvopije, eto što
su.«
Isabelle ga je nagovorila da ostavi oklop. Bila je uporna i ustrajala je na tome.
Trideset sedam zlatnika. Znala je da upravo toliko on ima u novčaniku. I njegov konj.
Mač. Oklop.
Spojio je ruke iznad glave i podignuo lice prema nebu. Iz grla mu se razlegne jauk,
dugačko zavijanje koje je zatreperilo i odbilo se od kamenih zidova poput rike kakve zvijeri.
Nemoćne suze i bijes zamaglili su mu vid. Naslonio se na zid, kliznuo na pod i ostao sjediti
u prljavštini zagnjurivši glavu u ruke.
»Možete sudskim putem tražiti konja natrag, ako je to bila pogreška, gospodine«,
vlasnik prenoćišta ljubazno mu ponudi savjet.
Ruck se jadno nasmije ispod ruku koje su mu skrivale glavu. »Koliko bi dugo to
potrajalo?«
»Ah, tko zna? Možda i dvije godine.«
»Da, a koštalo bi koliko desetak konja«, promrmlja on.
»Istina je«, tmurno se složi vlasnik prenoćišta.
Ruck je sjedio zgrčen, zurio u mrak svojih ruku, a leđima se naslonio na kameni zid.
Čuo je kako se vlasnik prenoćišta udaljava, čuo je ljude koji su razgovarali i prolazili.
Razdirali su ga tuga i bijes. Nije se mogao pomaknuti; nije imao kamo poći, bez žene, bez
novca. Ništa. Kao da nije mogao pojmiti svu težinu onoga što mu se dogodilo.
Netko ga je oštro podboo u rame i gotovo srušio. Podignuo je pogled, ne znajući
koliko je vremena prošlo, osim da su sada sjene na ulici bile duže.
Ponovo osjetivši ubod Ruck zgrabi štap i bijesno opsuje. Pred njim je stajao nijemi
grbavac, kojemu je ranije dao novčić – a prva mu je misao bila da bi rado opet imao taj novčić.
Prosjak ispruži ruku s vrećicom. Ruck se namršti. Grbavac zanjiše vrećicu i ponudi
mu je još bliže. Stajao je i gledao Rucka, čekajući da ovaj prihvati ponuđeno.
U vrećici se nalazio presavijeni papir i novčić. Prosjak je i dalje čekao. Ruck na tren
zadrži kovanicu u ruci, ali preplavio ga je beskoristan ponos i bez imalo gracioznosti baci
novčić prosjaku. Muškarac se naceri, salutira mu i udalji se vukući noge.
 Ruck je gledao kako mu niz ulicu nestaju večera i prenoćište. Rastvorio je papir – i
trznuo se, uhvativši nešto zeleno i sjajno što je ispalo iz preklopa.
Zapovijedam ti, otiđi odavle prije nego padne noć. Nemoj ne poslušati.
Zagledao se u engleske riječi i dva smaragda u ruci. Jedan je bio malen, ne veći od oka
vretenca. Drugi je bio dovoljno velik da može kupiti oklop i konja, i još godinu dana plaćati
paža. Bio je veličine koja bi lako krasila bahata prsa jednog sokola.
Držao je smaragde i gledao kako mu namiguju i svjetlucaju.
Znao je što mora učiniti. Neki dobar čovjek, krepostan muškarac odlučno bi ustao,
otišao u palaču i bacio joj ih u lice. Pobožan čovjek ne bi dopustio da bude obvezan prema
takvoj ženi kakva je ona.
Ali on je svoju suprugu dao Bogu.
I konja i oklop i svoj novac.
Ruck sklopi šaku s draguljima koje mu je poslala i izgovori zakletvu kćeri Nečastivoga.

Godina brzo proteče i nikad ne donosi isto,

Njen završetak rijetko s početkom njenim se slaže.
Tako je prošao Božić i godina sljedeća za njim.
I jedno se godišnje doba smjenjivalo za drugim;
*
I godina prolazi tako u mnoštvu jučerašnjih dana,
I opet stigne zima, kako to već na svijetu biva svud. 4

4
Sir Gawain i zeleni vitez, preveo Luko Paljetak, Školska knjiga, 2012.
 Prvo poglavlje

»NOVOGODIŠNJI DAROVI!«
Uzvik se prolomio uz cičanje i smijeh dok su se dame iz Bordeauxa gurkale i istezale
ruke ne bi li dosegnule nagrade koje su im iznad glava izazovno nudili njihovi veseli
mučitelji. Velovi su se naherili, pojasevi se raskopčali i bodeži poispadali u sveopćoj gužvi –
u naletu šarene svile i krzna svaki se gospodin spustio u dragovoljnom porazu, prepuštajući
novogodišnji dar po cijeni jednog poljupca.
Od prve Velike pošasti prošle su dvadeset dvije godine, a od Druge pokore deset
Božića – ali iako su Francuzi haračili na granicama Akvitanije i užasavajuća bolest crnih
oteklina ponovo se pojavila prošle godine i ubila čak bijelu vojvotkinju iz obitelji Lancaster,
takve su crne misli potisnute kad su se glasno oglasile trublje najavljujući kolače koje su sluge
donijeli u dvoranu, fantastične oblike brodova, dvoraca i jelena kojemu je iz rane, nakon što
je iščupana pozlaćena strijela, potekao klaret.
Jedna nestašna dama prva je bacila ljusku jajeta punu slatke vodice na svojega supruga
– a zatim su izrezbarene stropne grede odjekivale od veselja i začas je svaki muškarac brisao
namirisane kapljice s trepavica, široko se osmjehujući, zahtijevajući još jedan poljubac za
svoju muku. Neki gladni plemenitaš zarezao je koru goleme pite iz koje je iskočilo desetak
žaba. Počele su skakutati po stolu praćene ženskim vriskovima. Iz druge pite izletjela su
pernata stvorenja, ptice koje su poletjele prema svjetlu i ugasile svijeće dok su svi prisutni s
užitkom zažamorili u mraku.
Vojvoda od Lancastera sjedio je s apatičnom elegancijom za visokim stolom u
Ombrièreu, kritički promatrajući dok su bubnjevi i visoki tonovi frula najavljivali prvo jelo.
Vojvodi s desne strane sjedila je njegova visoka i najvažnija gošća, princeza Melanthe di
Monteverde i hladnom ravnodušnošću gledala mračnu i bučnu dvoranu. Njezin bijeli sokol,
podjednako nezainteresiran, svojim kandžama umočenima u srebrno čvrsto je zgrabio svoj
izrezbareni obojeni drveni stalak. Fanfare sa zastavicama ponovo su se oglasile. Sve svijeće i
baklje opet su zasjale, kao da su istodobno zapaljene nekom čarolijom i obasjale su dvoranu
i podij dok su sluge u livrejama visoko iznad glava držali svoje svijeće.
Lancaster se nasmiješio i nagnuo prema princezi Melanthe. »Gospo, zar vam se ne
dopadaju veselje i čudesa?«
Hladno ga je pogledala. »Čudesa?« promrmlja ona glasom u kojem se čula dosada.
»Ne očekujem ništa manje nego jednoroga prije nego što posluže slatkiše.«
 Lancaster se naceri i dopusti si da ramenom dotakne njezino kad je ispružio ruku da
mu ponovo vinom napune čašu koju su dijelili. »Previše obično. Ne, dajte nam teži zadatak,
princezo.«
Melanthe sakrije svoju razdraženost. Lancaster joj se udvarao. On se neće dati odbiti
ili osujetiti u namjerama. Njezina hladnoća za njega je bila izazov; njezina neodlučnost tek
poigravanje.
»Onda, gospodine – želim da bude zelen«, reče ona glatko, a on se glasno nasmije,
što ju je razljutilo.
»Onda neka bude zelen.« Dao je znak jednom poslužitelju i nagnuo se natrag da mu
nešto šapne u uho, a zatim se iskosa nasmiješio Melanthi. »Prije slatkiša, moja gospo, zeleni
jednorog.«
Teška crveno-plava tkanina njegova rukava dotaknula joj je ruku kad je podignuo čašu
prema njezinim usnama, ali biskup s njegove druge strane nešto ga je upitao. Dok se okretao,
Melanthe iskoristi priliku i uzme mu čašu iz ruke. Već je vidjela reakcije svih prisutnih zbog
njegova iskazivanja pažnje. Brzinom kojom začinjena medovina može brzo opiti čovjeka
tako se još jedna užasavajuća vijest počela širiti među stolovima.
Melanthe je znala da će to biti tek prigušeno mrmljanje, izgovoreno nad zajedničkim
komadom mesa ili s prstom umočenim u slatki žele, prošaptano kroz smijeh uz natruhu
straha. Lancaster je imao trideset godina, bio je lijep, zdrav, u punoj muževnoj snazi. Dok
mu je najstariji brat, Crni princ, ležao nadut i nepokretan od vodene bolesti, Lancaster je
držao dvor kao namjesnik Akvitanije, ali tko je mogao okriviti mlađeg sina engleskog kralja
– i to s takvom energijom i ponosom kakve je imao Lancaster – bude li ga ambicija tjerala
na veće stvari od toga da samo služi bratu? Svi su znali da će uzeti za suprugu neku
nasljednicu visokoga roda nakon što je izgubio dobru vojvotkinju Blanche i nitko nije
očekivao da će on s tim odugovlačiti. Ali, Marijo, majko Božja, čak i uza sve što bi mu to
donijelo, zar je zaista razmišljao o princezi Melanthe?
Gotovo da je mogla čuti šapat dok je sjedila uz njega na podiju i promatrala okupljene.
Tamo – ona žena u plavoj haljini s dugim rukavima, koja se nagnula natraške da razgovara
sa susjednim stolom – zacijelo govori svojoj susjedi da je takva lovačka ptica kakvu je nosila
princeza Melanthe prevelika za jednu ženu. Ništa se u vojvodinim stajama nije moglo mjeriti
s tom pticom; takvu nije imao čak ni Crni princ. Kakva drskost, donijeti je na vojvodinu
proslavu! Nepristojnost! Zla taština i bahatost!
Melanthe uputi ženi dug hladnokrvan pogled i osjeti zadovoljstvo jer je žrtva
problijedjela od nelagode zbog njezine pažnje.
Njezina ju je reputacija pretekla.
A i ono troje tamo, dva viteza koja se tako blizu naginju lijepoj plavokosoj djevojci što
sjedi između njih – Melanthe je čak vidjela da su im lica umrljana slatkim umakom.
Muškarci sigurno govore kako je ostala udovica poslije smrti svojeg talijanskog princa, da je
nasljednica očevih golemih imanja u Engleskoj... a djevojka će šapnuti da je princeza
Melanthe razlog zbog kojeg je sluškinja utopljena u njezinoj kadi, zato što je iz ruku ispustila
kastiljski sapun 5.
Drugi će netko šapnuti da od pokojnog muža ima prihod iz jednog talijanskog grada-
države; od oca Engleza, grofa od Bowlanda, posjede jednako velike kao što su Lancasterovi;
da je imala je petnaest ljubavnika i sve ih ubila; jer ako joj se muškarac osmjehne to je za njega
sigurna smrt – ovdje se vitezovi samo cerekaju i kese – što je sigurna, ali prekrasna i konačna
cijena za raj u kojem će on uživati tako dugo koliko se njoj bude dalo ljubovati s njim.
Melanthe je sve to već čula, znala je o čemu govore kao da i sama sjedi među njima.
Ali Lancaster joj se ipak udvara uglađeno i s vučjim pogledima, osmijesima i pohlepnim
zurenjem, ni ne trudeći se da zauzda požudu. Melanthe je znala što i o tome govore.
Namamila ga je u stupicu. Začarala ga je. Skinuo je crninu; svaki trag preostalog žalovanja
za njegovom voljenom Blanche je nestao. Gledao je princezu Melanthe kao što je gledao i
njezina sokola, pogledom muškarca koji je odlučio što želi posjedovati, k vragu i cijena.
Ona je poželjela da ga bar može začarati i pretvoriti u žabu.
Noćas mora djelovati – ne može dopustiti da se to njegovo javno iskazivanje pažnje
nastavi i dalje. Prije nego što svečana večera završi, mora ga odbiti tako da nitko u to ne
posumnja. Kada je bacila pogled na stolove, ugledala je onog unajmljenog ubojicu koji ju je
promatrao, pitom i sit u njezinoj zeleno-srebrnoj livreji, ali zapravo tek još jedan izdanak
obitelji Riata, jedan od tajnih čuvara koje su poslali za njom. Jedino joj je dugogodišnje
iskustvo pomoglo da zadrži hladnu ozbiljnost iako joj je srce snažno tuklo.
Hrana je stigla s puno pompe i sjaja, složena na tkaninama od najčišćeg lana, a
beskrajna povorka slugu vijugala je među stolovima. Lancaster joj je svojim rukama nudio
najsočnije zalogaje. Malo je nedostajalo da bude nepristojna prema njemu – zaboga, zar
mora biti tako otvoren u svojim postupcima, u tom odlučnom javnom opsjedanju unatoč
nezadovoljstvu koje joj se ocrtavalo na licu, umjesto da ima dovoljno razuma i noću još
pošalje glasnika koji će potajno procijeniti njezinu naklonost?
Ali vidjela je da on ovo smatra ugodnom zabavom, ljubavnom igrom
nezainteresiranosti i prenemaganja. Doista je očekivao da će ga ona prihvatiti. Već mu je više
puta rekla da ne želi nijednog muškarca, ali nitko mu od ovdje prisutnih ne bi zamjerio na
samopouzdanju. Bio bi to izvrstan brak. Njihovi posjedi na sjeveru Engleske nalazili su se
jedni do drugih: uzeti zajedno mogli bi se mjeriti s kraljevskim imanjima. U tom bi je savezu
vojvoda učinio najvećom groficom u Britaniji – a ona bi njega učinila još i većim.
Nije ga samo strast tjerala da se ovako osmjehuje i gleda je užarenim pogledom.

5
Sapun s više od 50% maslinovog ulja. (nap. prev.)
 Kada se preblizu nagnuo, lagano ga je dotaknula da ga podsjeti da ih gleda cijeli dvor.
Nacerio se, poslušno opet sjeo na svoje mjesto, ali već trenutak poslije ponovo se nagnuo i
posesivno je zgrabio za ruku, držeći je u svojoj na stolu u gesti koja je bila jasna kao da je
javno sve objavio. Onaj ubojica Riata ustao je sa sjedala i izgubio se među slugama koji su
prolazili gore-dolje prostorijom.
Melanthe se nije ni pomaknula da oslobodi ruku. Bila je to igra aluzija i slutnji između
nje i Riatinog čovjeka – jezik akcije i kontraakcije. Približio se, upozoravao ju je, podsjećao
na njezin dogovor s obitelji Riata i na pogibelj u kojoj bi se našla kad bi samo pomislila udati
se za nekoga, naročito nekog takvog kao što je Lancaster.
Zato je samo gledala vojvodine prste isprepletene sa svojima na bijelu stolnjaku i nije
htjela pokazati strah. Srce joj je tuklo previše jako, ali ustrajala je u svojem uzvišenom držanju
i zamolila Lancastera da joj sa zlatnog pladnja, koji su upravo donijeli pred njih, doda komad
najfinijeg bijelog kruha tako da joj je morao pustiti ruku da je propisno posluži.
Kada je podignula pogled, vidjela je da se Riatin čovjek zadržava još bliže nego prije
iako je vojvoda više nije držao. Doista, Lancasterove se nade moraju uništiti ili ona neće biti
te sreće da doživi još jedno svanuće.
Gryngolet se s nelagodom pomakne na stalku pokraj Melanthinog lakta. Sokolovi
srebrni zvončići zazvone kad se napola uspravio zbog lepršanja jednog vrapca koji je još
uspaničen letio među krovnim gredama. Glavni sluge plemenita roda u skupinama su se
kretali iza i ispred podija, posluživali vojvodu i njegove goste, rezali kruh, prepelice. Noževi,
otrov i boje – nije mogla sve sagledati jednim pogledom koliko god bila vična takvim
stvarima. Taj Riata mogao ju je ubiti pred cijelom dvoranom jednako lako kao i u nekom
mračnom hodniku. Bila je to preopasna i otvorena situacija; ona je nije odabrala; pokušala
je to izbjeći, ali Lancasterove ambicije prevladale su njezino suptilno ponašanje. Mora sjediti
za njegovim visokim stolom i izravno ga odbiti.
Pogrešno ga je procijenila. Ti bezobzirni Englezi – uvidjela je da se previše naviknula
na varke i smrtonosne sjene talijanskih dvorova i zaboravila moć jednostavne engleske
smionosti. Bit će sretna stigne li živa do svojih odaja u ovom dvorcu punom nepoznatih
kutaka i skrivenih mjesta.
Zla ju je sudbina dovela ovamo u Bordeaux na putu kući u Englesku. Bila je
predvidjela tu katastrofu s Lancasterom i namjerno je izbjegla dolazak ovamo, a kako se nije
htjela izložiti riziku susreta s Francuzima krenula je najsjevernijom cestom. Zaobišla je
Bordeaux i izabrala put preko Limogesa, ali tamo se srela s engleskom vojskom koja je grad
upravo spalila do temelja.
Lancaster je nudio svoju udvornost podjednako vješto kao što je mahao mačem. Ona
ne smije žuriti kući u Bowland, inzistirao je ljubazno – održat će se novogodišnji turnir –
ona mora doći u Bordeaux i iskazati mu čast svojom prisutnošću na proslavi. Njegov otac,
kralj, sluša njegove riječi, rekao joj je uz svoj elegantan gladan osmijeh. Napisat će joj
preporuku i reći da se princezi Melanthe smjesta i bez predrasuda vrate njezina naslijeđena
imanja u Engleskoj. Nije bilo potrebno reći da je jednako tako mogao, ako bi poželio,
ugroziti njezine izglede kod kralja Edwarda.
I zato je bila tu. A Lancaster je nastavljao sa svojom fatalnom odlukom, udvarao joj se
dok su posluživali perad i ribu, a potom i crveno meso. Ubojica joj je nestao iz vida, a onda
ga je ponovo ugledala, ovaj put još bliže.
Približavao se odlučan trenutak. Lancaster će je zamoliti za znak naklonosti 6 koji će
sutra nositi na turniru. Već joj je rekao da će sudjelovati na natjecanju. I on će je, dao Bog da
bude obješen, na ovom javnom mjestu zamoliti za neki znamen njezine pažnje i prisiliti je
da mu pred svima odgovori.
Nije to mogla izbjeći i nije se ni nadala da on to neće učiniti. Njegove namjere prema
njoj bile su vidljive u svakom njegovom komplimentu i pogledu upućenom iskosa. Pomislila
je da bi se mogla onesvijestiti i povući na počinak, ali to bi samo sve odgodilo za sutra – još
jedna noć na oprezu od ubojice – i potaknulo novi val brižnosti kod vojvode. Osim toga,
princeza Melanthe nije imala naviku padati u nesvijest. To bi bila slabost. Melanthe nije
htjela pokazati slabost.
Na kraju će joj Lancaster poštari moćan neprijatelj, njegovi će se posjedi graničiti s
njezinima u ogorčenju umjesto u prijateljstvu. Čovjek poput njega neće tako brzo zaboraviti
ženu koja ga je javno odbila. Među tim sjevernjacima viteštvo i čast značili su sve... ali morala
je ubojici pokazati da neće uzeti vojvodu, i to mu mora pokazati brzo i jasno.
Trpjela je Lancasterovo udvaranje koje je postajalo sve izravnije. Počela ga je
ohrabrivati, iako mu nije trebalo njezino poticanje da se dovede do poniženja. Bila je ljuta
na njega, ali smiješila se. Žalila ga je, ali ipak se smiješila, bešćutna, smijala se njegovim šalama,
hvalila njegov svečani banket. Lancastera sada nije vodila nikakva slatka zaljubljenost već
ambicija i muška požuda. Ona ga nije mogla spasiti ne spasi li se sam.
Stiglo je i drugo jelo. Dok su pred njima rezali pozlaćenog labuda, vojvoda je već bio
malo opijen vinom i uspjehom. Iz obilja dekoracija na pladnju čupnuo je delikatesu u obliku
ružina pupoljka i ponudio joj je s pogledom u kojem je bilo više ljubavi nego strasti.
Melanthe prihvati iz njegove ruke ušećereni badem. Gledala ga je kako joj se nježno smiješi
i osjetila tračak žaljenja zbog njegove vitke, pristale figure – o kojoj su žene maštale – zbog
stvari koje je čula o njemu, zbog ljubavi koju je još uvijek gajio prema svojoj prvoj ženi, zbog
svega što se ni sada ni nikada ne može dogoditi između nje i tog čovjeka.

6
Dame su na turniru iskazivale naklonost tako što su odabranim vitezovima davale vrpce ili rupčiće, koje su
oni nosili tijekom dvoboja i time izražavali svoju odanost. (nap. prev.)
 U zamjenu za njezin život – njegov ponos. Melanthi se činilo da je to poštena
pogodba.
Dok je Lancaster rukama stavljao jelo na njihov zajednički drveni pladanj, krajičkom
oka ugledala je u mnoštvu ispod podija vitku figuru u plavo-žutim uskim hlačama. Allegreto
Navona vrzmao se u dnu dvorane, pokraj velikog ognjišta, kosa mu je bila crna i sjajna,
gotovo se stapala s oblicima i likovima na golemoj tapiseriji na zidu iza njega. Mladić je
gledao prema podiju. Dok je Melanthe prihvaćala zalogaje koje joj je vojvoda nudio,
Allegreto joj se izravno nasmiješio.
Bio je to onaj njegov sladak samozadovoljan osmijeh; šarmantan i lukav. Načas se
zagledala u njega.
Nešto mu je pošlo za rukom. Brzo je opet pogledom potražila ubojicu odjevenog u
njezinu zeleno-srebrnu livreju – eno ga tamo, jedan od pasa čuvara obitelji Riata za kojeg je
bila sigurna što radi, još je bio pod nadzorom, još je samo promatrao iz daljine – Allegreto
ga nije ubio ni protjerao. Što nije značilo da mladić nije na neki drugi način okrvavio ruke.
Razdirali su je bijes i olakšanje. Imala je sporazum s obitelji Riata. Unatoč neprekidnoj
prijetnji nadziratelja koje su joj postavili, nije željela da se ugasi nijedan život pripadnika
Riate, ne sada. Ali to nije mogla reći sinu kuće Navona. Kad bi se dogodilo ubojstvo usred
ove svečane večere, među njezinom pratnjom... bila bi to uvreda; došlo bi do nereda; ovdje
se stvari nisu obavljale kao u Italiji, ali ona to nije mogla objasniti Allegretu.
Uputila mu je tek kratak pogled, ali zadovoljstvo što ga vidi zadržala je za sebe. On je
napravio grimasu lažnog razočaranja, a onda podignuo bradu u nečujnom veselju. Dvojica
slugu prošla su pokraj njega noseći goleme pladnjeve. Kad su prošli, njega više nije bilo.
Oglasile su se trube.
Melanthe se prene i podigne pogled. Nisu mogli već sada najavljivati posljednji slijed
obroka. Usred žamora glasova i jela začuli su se povici muškaraca izvan dvorane. Ruka joj se
instinktivno spustila do bodeža dok su od zidova odzvanjale metalne potkove kopita. Ljudi
su ostali bez daha; poslužitelji su pobjegli kroz velika ulazna vrata, a s pladnjeva su im
popadali slatkiši i kolači. Melanthe uhvati Gryngoletinu vodilicu.
U dvoranu naglo uđe prikaza. Vitez u zelenom oklopu na zelenom konju preskočio je
stube, galopirao je središnjim prolazom, a zvuk kopita naglo se prigušio na prostirkama od
rogoza pa se činilo da konj i jahač lete iznad zemlje dok su dame vrištale, a psi se sakrili ispod
stolova.
Ništa mu nije zapriječilo pristup povišenom podiju. Nijedan vitez nije ustao da obrani
svojega gospodara. Melanthe primijeti da je samo ona na nogama i čvrsto drži svoj mali
bodež dok se Gryngolet nakostriješila i uznemirena raširila krila.
 Konj je došao do podija, okrenuo se i napola propeo, pokazujući smaragdna kopita i
zelene noge, a zavojit srebrni rog na čelu stršao mu je u zrak. Spletena griva lebdjela mu je
poput obojene svile dok se svjetlo zeleno odražavalo s njegova ulaštenog oklopa. Srebrna
zvonca zveckala su i cilikala s ulara i ukrasnog konjskog plašta. Na vrhu vitezove zatvorene
kacige vijorila se kresta od zelenog perja. Pri dnu je bilo zavezano srebrnom uzicom i
ukrašeno smaragdom koji ju je zabljesnuo sjajem prije nego što se konj potpuno umirio.
Vitez je bio u istoj ravnini s njom, oči su mu u prorezu vizira bile crne, gotovo
zastrašujuće neljudske, što je predstavljalo duh i moć takvih kakav je on. Ratni konj teško je
disao, a činilo se i jahač. Držao je uzde rukama u zelenim rukavicama ukrašenim srebrom, a
na štitu je imao grb sokola s kapicom na glavi, srebrnog na zelenoj podlozi. Ogrtač mu je bio
obrubljen skupocjenim hermelinom, a konjski je plašt bio izvezen vretencima, cvijećem i
pticama, sve u srebru na zelenome.
Melanthe malo opusti ruku na bodežu kad je shvatila da to nije neposredni napad.
Odjedanput se osjetila izloženom jer je samo ona stajala, ali bilo je prekasno da sjedne i
sakrije reakciju. Svi su zurili i nakon prvog iznenađenja činilo se da nitko nije uznemiren.
Krajičkom oka vidjela je da se vojvoda ceri od uha do uha.
»Gospo«, reče Lancaster u potpunoj tišini dvorane. »Stigao je vaš jednorog.«
»Marijo, majko Božja«, reče Melanthe. »Tako je.«
»Gospodarice.« Ispod kacige vitezov je glas zvučao šuplje i oštro. Naklonio se u sedlu.
Konj je plesao. »Časni gospodaru.«
»Vjerni i dragi viteže.« Vojvoda mu je kimnuo lijenim pokretom glave. »Gospo,
zovemo ga zeleni vitez koji jaše vašeg jednoroga. Bojim se da nam neće udovoljiti i reći nam
svoje pravo ime.«
»Moj gospodaru«, reče vitez. »Zakleo sam se.«.
»Da, sjećam se. Sve dok se ne pokažeš dostojnim, zar ne? Podigni barem vizir, viteže.
Kaciga plaši dame, kao što možeš vidjeti.« Lagano je rukom pokazao na Melanthe.
Zeleni vitez je oklijevao. Zatim je zgrabio kacigu i skinuo je s glave. Perje je zalepršalo
dok ju je stavljao ispod ruke. Melanthe primijeti smaragd koji mu je ukrašavao perjanicu i
pogleda mu u lice.
Ali on je potpuno spustio pogled i zagledao se u neku točku ispod stola kod
Lancasterovih nogu, pokazujući uglavnom kratko podšišanu crnu raskuštranu kosu. Bio je
čisto obrijan, snažne čeljusti i oštrih crta lica, koje je ogrubjelo od sunca i bitaka na način
koji se razlikovao od muškaraca na koje je navikla – način koji je podrazumijevao vojne
pohode i chevauchée 7, život viteza na otvorenome za razliku od nekog mizernog duelluma s

7
Taktika srednjovjekovnog ratovanja kada bi se prije vojnih pothvata spalio i opljačkao teritorij da se tako
oslabi protivnik. (nap. prev.)
nadmudrivanjem i bodežima. Melanthe je imala trajno poštovanje za svaku vrst nasilja; ova
vrsta je čak predstavljala izvjesnu novost. Čovjek je mogao cijeniti teoriju plemenitog
viteštva... čovjek se mogao i nasmiješiti tome da muškarac ne želi odati svoje ime dok se ne
pokaže dostojnim.
Osjetila je potrebu da se osmjehne, ali slijedila je glavno pravilo svojeg postojanja i nije
to učinila. Da je maloprije slijedila taj princip i potisnula instinkt, ne bi sada stajala ovako
glupo pred svima, pokazujući da je jedino na nju djelovao senzacionalan ulazak viteza.
»Željeli ste jednoroga i dajem vam ga«, reče Lancaster dobro raspoložen. »Životinja
vam je na raspolaganju, princezo.«
Vitez malo digne glavu. Lice mu je bilo nepomično. Blagi osjećaj da je tu nešto važno
probudio se u Melanthe, prolazna misao koju nije mogla uhvatiti. On je doista bio pristao
muškarac, visok na konju, snažnih udova, s licem koje je bilo kombinacija ljepote i grubosti
i koje je tjeralo dame da uzdišu, a elegantnije dvorane na zajedljive primjedbe o vulgarnosti.
Raspon izraza na licima ljudi iza njega bio je silno zanimljiv za Melanthe – a ništa manje
intrigantno bilo je i napeto lice zelenog viteza. Nešto na njemu govorilo je o krajnostima,
neka emocija mnogo intenzivnija od puke glume pred jednom damom na svečanoj večeri.
»Što ćete poželjeti, moja gospo?« upita Lancaster. »Hoćete li ga poslati u lov na
zmajeve?«
Vitez na tren pogleda Melanthe, zatim u stranu kao da se prenuo kad su im se oči srele.
Konj mu se nestrpljivo pomicao, a obojena kopita lupkala su po prostirkama od ispletenog
rogoza. Zvončići su zvonili. Naglim pokretom on strgne rukavicu s ruke i baci je na pod pred
okupljenima. »Izazov!« poviče on. Okrenuo se u sedlu, preletio pogledom preko dvorane i
uzdignuo se u stremenima. »Za čast moje gospe sutra ću se boriti sa svima koji žele!«
Pokraj nje Lancaster se ukočio. Ustao je. »Ne, gospodine«, odrješito reče on. »Nije
na vama da branite Njezinu Visost!«
Vitez je ignorirao svojega gospodara. »Je li ovo dvor Crnoga princa i Lancastera?«
poviče on bijesno. »Tko će se boriti sa mnom za čast moje gospe?«
Glas mu je odjekivao u tišini zaprepaštenja koja je zavladala dvoranom. Zurili su u
njega kao da je izgubio razum. Ali Melanthe je iznenada shvatila. To je bio uzrok Allegretova
veselog zadovoljstva – on joj je stvorio ovu priliku.
»Prestani s glupostima!« zareži Lancaster tiho. »To ti ne ide u prilog, gospodine!«
Zeleni je vitez odustao od podložnog poštovanja. Naglo je pogledao Melanthe i opet
u stranu. Sjahao je i uz zveckanje pločica oklopa spustio se pred njom na koljeno. »Moja
gospo!« Preko ruba stola vidjela je kako je položio golu ruku na srce i dalje pod pazuhom
držeći kacigu s perjem. »Od srca vas molim, učinite mi to zadovoljstvo – dajte mi nešto kao
dar, što bih sutra mogao nositi kao dragocjen trofej i braniti od svih pridošlica.«
 »Nećeš tako!« izjavi vojvoda povišenim glasom. »Ja ću nositi znamen Njezine
Visosti, ti drski nitkove!«
Melanthe iskoristi trenutak. Hladno ga je pogledala. »Zaista to mislite, moj
gospodaru?« reče ona tiho.
Lancaster je pogleda, a lice mu je postajalo sve crvenije. »Ja...« Čeljust mu se
zategnula. »Stojim vam na raspolaganju, ako ćete mi iskazati čast«, reče on ukočeno.
Melanthe mu se osmjehne. Uhvatila je Gryngoletine kožnate nogavice od mekane
bijele teleće kože i skinula ih sokolici s nogu, a onda provukla bodež unutra da ih razdvoji
od kožne uzice sa zvončićem. Gryngoletini prsteni zanjihali su se s krajeva uzica – dva
srebrna prstena ukrašena smaragdima i dijamantima, s ugraviranim Melanthinim imenom.
Stavila je zvončiće iz Milana na kožne nogavice, zavezavši ih tako da su melodiozno zvonili
– jedan ton vrlo visok, a jedan nizak – u bogatom suglasju koje nije bilo nalik ničemu na
nebu ni na zemlji.
Lancaster ju je promatrao. I ona njemu uputi dug znakovit pogled, a onda se opet
okrene vitezu koji je još klečao pred njom.
»Zeleni viteže«, izjavi ona »najdragocjeniju stvar koju imam ovdje na zemlji, dajem
tebi na čuvanje, da sutra braniš mene i moju čast.«
Lagano je bacila kožne vezice s draguljima i zvončićima pred njega na rogožinu.
»Izazivam ga na borbu!« odmah poviče Lancaster.
»I ja, u ime svojeg gospodara!« Jedan muškarac ustane iza njega na podiju.
»I ja!« Pridružila su im se još dvojica, a onda četvorica. Vitezovi su stajali u dvorani i
izvikivali izazove sve dok stropne grede nisu počele odjekivati.
»Dosta!« Lancaster podigne ruku. »Dogovorit ćemo se tko će se boriti.« Bijesno je
pogledao dolje prema zelenom vitezu. »Ustani, ti drski momče.«
Vitez se uspravi, a pogled je opet uperio nadolje. Primijetila je da je dovoljno pribran
te je, dok je još klečao, s poda podignuo svoju rukavicu i vezice za sokola – nije bio baš
praznoglav. Samo Bog zna kako mu je Allegreto zaprijetio ili ga nagovorio da se upusti u
ovo. Vitez je stajao kamena pogleda usmjerenog na gospodareva stopala, dok mu je svjetlost
na svijetlozelenu oklopu oblikovala isklesane obrise ramena, stvarajući srebrne polumjesece
na pločicama oklopa na rukama. Lancaster je jedva obuzdavao da bijes na licu.
»Vrlo lijep jednorog«, reče ona zabavljajući se. »Moj je gospodar vrlo ljubazan kad
mi ga je prepustio u službu.«
Lancaster je donekle uspio kontrolirati emocije. Poklonio joj se i nasmiješio
osmijehom koji nije baš sakrio mrku stisnutu čeljust. »Dao bih i život da vam osobno
služim, moja gospo. Ali sada mi je čast što ću u sutrašnjem dvoboju moći osvojiti vaše
poštovanje, protiv ovog čovjeka za kojega sam mislio da mi se iskreno zakleo na vjernost.«
 Zeleni vitez podigne pogled, a na licu mu se vidjela fascinantna igra čežnje i ponosa,
ukroćene ćudi. »Moj dragi grofe, želio bih vam ugoditi iz dna srca, ali moja mi gospa
zapovijeda.«
»Huljo, pripisuješ si previše zasluga!«
Vitez brzo pogleda Melanthe; oči su mu bile zelene kao i oklop, sada ljudske jer ih nije
skrivao čelik ni mrak. U pogledu mu se vidjelo otvoreno nezadovoljstvo zbog prkošenja
svojem princu – pogledao je nju nadajući se da će ga razriješiti, tražeći da ga oslobodi onoga
što je učinio.
Ali ona mu je to uskratila. Njezin je odgovor bila nepopustljiva šutnja.
Vitez je pognuo glavu. Vidjela je kako su mu se zategnuli mišići na vratu. »Zapovijeda
li mi moj gospodar da udovoljim njemu prije nego gospi?« upita on tiho.
Bio je to uzaludan pokušaj, jedva nešto više od usiljenog šapata. Bez Melanthine
izravne molbe, Lancaster se nije želio povući – nije mogao, ne sada, kad se pristao boriti.
»Ne znam odakle ti ta zamisao da bi se Njezina Visost ponizila i bila gospodarica
takvome kao što si ti!« obrecne se Lancaster.
»Možda od mene«, promrmlja Melanthe.
Mrzovoljno, vojvoda joj se lagano pokloni. »Vaša želja je i moja«, reče on kruto.
»Naravno, i moja zapovijed. Ovaj će čovjek sutra jahati za vas, gospo, protiv mene i svih koji
su ga izazvali zbog vaše naklonosti.«
Zeleni vitez podigne prema Melanthe oči pune zlovolje. Držeći Gryngolet na zapešću,
ignorirajući Lancastera, ona uputi svojem novom šampionu kratak osmijeh i klecne
koljenima spustivši se u ironičan naklon. »Radujem se tom spektaklu. Idite sada i odmorite
se, zeleni viteže. Posjetite me u mojim odajama kada završi večera.«
»Nagradio vas Bog, gospo«, promrmlja on mehanički i ustane. Laganim pokretom
zbog kojeg se činilo da oklop i nije baš težak, on je opet uzjahao, okrenuo konja i natjerao ga
u galop. Stražari na vratima razmaknu se pred njim i on izađe iz dvorane uz jeku kopita i
zvončića.

NARAVNO DA GA SE NIJE SJEĆALA.

Ruck prelomi komad bijela kruha i prospe još više mrvica po golim grudima, zbog čega
je nijemi Pierre rukom pokazao na njega i brzo ga obrisao. Ali nije bilo vremena da se sjedne
za stol i jede kako je želio njegov paž slomljenih leđa. Njegova dama – njegova gospodarica,
najdraža kraljica njegova srca – pozvala ga je odmah poslije večere; kad je odveo Hawka u
staju, spremio svoj i njegov oklop, požurio Pierrea, i dovoljno gnjavio, a na kraju usred
svečanog banketa i potkupio četvrtog slugu da mu pripremi kupku, napokon je čuo visoke
tonove truba koje su najavljivale grofovo povlačenje iz dvorane.
 U grlu je stalno osjećao neku omamljujuću mučninu. Suhi kruh kao da ga je gušio.
Bilo je gotovo previše fantastično da bi se moglo povjerovati kako je to doista ona; da je bila
tu. On nikada nije takvo što očekivao. Jedva da je znao kako prihvatiti tu činjenicu ili ono
što je upravo učinio za nju.
Kriste, kakvo je bilo Lancasterovo lice, ali Ruck nije mogao ni misliti na to.
»Požuri!« Odgurnuo je Pierreovu ruku dok mu je ovaj pokušao s lica obrisati sapun
za brijanje. U to vrijeme bilo je nemoguće pozvati brijača. »Daj mi hlače.« Zgrabio je ručnik
i obrisao se, a onda brzo dokrajčio kruh prije nego što je Pierre imao za njega spremne zelene
hlače.
Mislio je da ga se ona ne sjeća. To mu se motalo po glavi. Ali prema riječima njezina
mladog sluge u žuto-plavom odijelu, poslala mu je zapovijed da izazove sve na dvoboj boreći
se u njezino ime. U dvorani ga je gledala onim hladnim autoritetom... kao da je znala da se
zakleo njoj služiti – kao da je to očekivala. Spopala ga je divlja misao da je znala sve o njemu
što se moglo znati još od onoga dana kada ju je prvi put vidio, da joj je bio poznat svaki
njegov pokret u posljednjih trinaest godina. A one njezine oči, za Boga miloga!
Bila je tu. I doista, činilo mu se to više kao udarac u želudac nego blagodat.
Dah mu se zamaglio od hladnoće kad je zagrizao u jabuku. Držeći voće zubima
navukao je zelene hlače preko donjeg rublja. Nekoliko muškaraca izašlo je iz velike dvorane
da se olakšaju i prošli su pokraj otvorenih vrata spremišta za pivo kamo su sluge nevoljko
dovukle kadu za Rucka.
»La la! Vidiš li, Christine« reče ženski glas. »Nije zelen po cijelome tijelu!«
Ruck podigne pogled s hlača koje je zakopčavao i primijeti dvije dame naslonjene na
vrata. Nijednu nije poznavao. Ispustio je jabuku iz usta i uhvatio je u ruku. Dok se saginjao,
zgrabio je ogrtač iz Pierreovih ruku i prebacio ga preko golih ramena. »Običan muškarac,
gospo.«
Crnokosa se zahihoće. Ona druga, koja je ranije progovorila, bila je plavokosa,
ljepuškasta i znala je to; prišla mu je dok se za njom vijorila sjajna šarena halja. »Tvoje tijelo
govori da lažeš, gospodine. Neobično si snažan i ugodan oku.« Smiješeći se prošla mu je
lagano prstom od dna vrata nadolje prema grudima. »I neuobičajeno hrabar kad si objavio
onaj izazov na borbu.«
Lagano ju je uhvatio za ruku i odmaknuo od sebe. »Zbog časti Njezine Visosti«, reče
on bezizražajno.
Osmijeh joj se raširi licem. »Kakva divlja hrabrost«, promrmlja ona i podigne usne
na poljubac. »Mnogo smo čuli o tvojoj okrutnosti na bojnom polju. Ostani malo i pričaj
nam o tome.«
 Pogledao je njezine ponuđene usne, blago zaobljene u smiješku. »Za milost Božju,
dovodiš me u napast da tratim vrijeme, ali ne mogu.« Podignuo je jabuku, pomilovao joj
ružičast gladak obraz i pritisnuo joj voće u dlan, odmaknuvši je od sebe. »Primi ovo i znat
ću da sam podijelio slatkiš s otmjenom damom.«
Licem joj preleti sjena razdraženosti. Ali odmaknula se korak i bijelim zubima zagrizla
hrskavu jabuku. »Princeza Melanthe«, reče ona prpošno. »Poznaješ li je?«
»Poznajem«, reče on.
»Ah. Onda znaš i to da od nje ne treba primati nikakve ljubavne jabuke. Otrovala je
vlastitoga muža.«
Ruck se ukoči. »Gospo, bilo bi bolje da ti jezik govori istinu.«
»Ah, ali govorim istinu.« Liznula je kapljicu soka iz jabuke. »Pitaj bilo koga. Čak su
joj i sudili zbog toga.«
Namrštio se na tren, a onda ispružio ruku prema Pierreu da mu doda tuniku. Njegov
je paž uhvatio ogrtač koji je Ruck zbacio sa sebe i prebacio mu zelenu vunenu tkaninu preko
glave. Vani se okupilo još nekoliko plemkinja.
»Ona je čarobnica«, reče njegova plavokosa izazivačica i pogleda ostale. »Zar nije?«
»Onaj sokol«, javi se druga. »Ta je ptica njezin demon pomoćnik. Nikad nije letjela
po dnevnom svjetlu.«
»Začarala je suca da je oslobodi...«
»Uzela je vlastitog brata za ljubavnika...«
»Da, i ubila ga onim bodežom koji nosi za pojasom; dok je bio gost u kući njezina
muža.«
»A sada se sprema uživati u njegovu pravu prvorodstva! Ali nijedan je kršćanski vitez
neće otpratiti tamo, zbog straha za svoju dušu.«
»Ne«, prigovori im Ruck. »Ona je princeza.«
»Vještica! Sir Jean će ti reći!« Ženske ruke pogurnule su viteza naprijed s mjesta gdje
je stajao na rubu skupine, pokušavajući se udvarati jednoj od plemkinja.
Pierre pomogne Rucku navući kaput i zagladi mu srebrnu tkaninu. Ruck je stao i
okrenuo se drugom muškarcu, čvrsto stisnute čeljusti. »Pripazi«, reče on. »Žensko
brbljanje ništa ne znači. Sir, u ime dame kojoj sam se zakleo, neću tvoje riječi olako uzeti.«
»Zakleo si joj se?« upita plavokosa i odmakne se korak unatrag.
»Da. Ja sam njezin čovjek.«
»Za turnir«, reče drugi vitez. »Moj gospodar, vojvoda, neće to više trpjeti.« Lukavo
se nacerio Rucku. »Bio je to odvažan potez. On je sada ljut, ali cijenit će te budeš li mu sutra
omogućio da se iskaže u najboljem svjetlu.«
 »Ja sam njezin čovjek«, ponovi Ruck.
Sir Jean ga pogleda. »Ne, ne misliš valjda biti ozbiljan u tome?«
Ruck se zagleda u njega, oči u oči, ne otkrivajući ništa u pogledu. »Dao sam joj riječ.
Iskazala mi je čast i dala svoj dar. Borim se za princezu Melanthe.«
Gledatelji su se počeli razilaziti, povlačiti bacajući poglede postrance i mrmljajući.
Ruck prebaci plašt preko ramena i pričvrsti ga srebrnim brošem. Kad je podignuo pogled,
on i Pierre bili su sami u spremištu za pivo.
Nijemi paž znakovito podigne obrve. Porinuo je ruke u pregaču tražeći nešto, a onda
je izvukao amajliju u kožnoj vrećici.
»Ona nije vještica«, odreže Ruck.
Pierre se prekriži, a onda poput svećenika blagoslovi amulet.
»Proklet bio! Ona je moja gospa!«
Pierre pogne glavu i klekne u naklon. Zakolutao je očima, odmahnuo glavom i
spremio zub sveca.
 Drugo poglavlje

»RECI MI«, REČE MELANTHE vedro na talijanskom. »Vidim da si pun svoje snalažljivosti.«
Allegreto Navona nasloni se na zaobljeni zid spiralnog stubišta, ruku prekriženih na
grudima, smijuljeći joj se stojeći dvije stube iznad nje. Između njih na zidu se nalazio otvor
za strijelce kroz koji je sada padalo posljednje dnevno sivo svjetlo. »Zeleni muškarac je
nepobjediv, moja gospo«, šapne on, naginjući se najbliže koliko se usudio dok je ona držala
Gryngolet na ruci. »On će sutra vašem lijepom vojvodi od Lancastera počupati perje iz
repa.«
»Hoće li? Nakon što su poslali pola svojih vitezova protiv mojeg jadnog...
šampiona?« Kratko se nasmijala. »Pretpostavljam da mu moram dati neku titulu.«
»Ne, gospo, krivo ste procijenili svojega viteza. Ovdje imaju drugo ime za njega. Zovu
ga prema nekoj barbarskoj priči sa sjevera – Berserka ili tako nekako.« Elegantno je
zadrhtao. »Rekli su mi da je to sjevernjačko ime za divljaka odjevenog u medvjeđe krzno.
Ratnika koji ubija jednako lako kao što diše.«
»Berserker« reče Melanthe zamišljeno gledajući Allegreta. »Uši su ti vrijedne kad si
toliko toga čuo o njemu. Gdje si našao tog velikog ratnika?«
»Pa, u staji, gospo, gdje je uplitao srebro u zelenu grivu svoga zelenka, pripremajući
se za sutrašnje natjecanje. Potpuno nepokvaren i uljudan vitez, omiljen kod većine ratnika.
Drži se za sebe ili je u društvu običnih vojnika ili u kapeli i nema nikakva dodira s damama.
Ali kad su mu zapovjedili da odigra vašeg jednoroga zbog svoje boje... pomislio sam da ga
odvedem u stranu, Vaša Visosti, i kažem kakve su vaše želje.«
»Moje želje.« Podignula je obrve.
»Željeli ste mu podariti svoj znamen za turnir, gospo.« Allegreto se anđeoski
osmjehne. »Zar niste? Ali bojim se da on nije htio ni čuti za to... sve dok ga nisam otpratio
do velike dvorane. Natjerao sam ga da vas pogleda, gospo... i slatka Marijo, jedino sam
poželio da mu možete vidjeti lice.«
»Što mu je bilo na licu?« upita ona oštro.
Allegreto nasloni glavu unatrag na zaobljeni zid. »Ravnodušnost. A onda...« Zašutio
je načas. »Ali zašto bi vaša milost marila za njegove misli? On je samo engleski barbar.«
Pogladila je Gryngolet po prsima. Sokolica je opustila stisak kandži i onda ih opet
stisnula oko rukavice. Allegreto nije promijenio svoj lijeni položaj, ali pomaknuo se jednu
stubu naviše.
 »Ravnodušnost, gospo moja«, reče on s više poštovanja »sve dok nije ugledao vas. A
onda je postao smušeni ljubavnik dok smo se trudili uvjeriti vašeg vojvodu, iako je on to
dobro prikrio.«
»Nisi mu dao nikakva obećanja«, reče ona hladno.
»Gospo, sam pogled na vas već je dovoljno obećanje za muškarca«, promrmlja
Allegreto. »Ja mu nisam ništa obećao, ali ne mogu jamčiti kakve on blažene nade ima u
svojem umu.«
Gledala ga je jedan dugačak trenutak. Bio je mlad i lijep, tamnoput kao demon i tako
privlačno oblikovan kao da je to sam vrag učinio. Gryngolet nakostriješi svoje potpuno
bijelo perje. On na tren pogleda sokolicu. Allegreto se ničega na svijetu nije bojao osim tri
stvari: sokola, kuge i svojega oca. Gryngolet je bila jedini pravi štit koji je Melanthe imala
protiv njega, jer kugom nije vladala, a svakako nije imala moć nad Gianom Navonom, to je
sigurno.
Princ Ligurio od Monteverdea bio je mrtav već tri mjeseca, ali već godinama prije
nego što je izdahnuo, Melanthe je obranila i sačuvala suprugov položaj i moć. Kako je sve
više slabio od bolesti, branila ga je onako kako ju je on sam podučio. Pokazao joj je kako će
mu čuvati leđa, bio joj je kao otac od dvanaeste godine kad je kao prestrašena djevojčica otišla
iz Engleske da se uda za čovjeka trideset godina starijeg od sebe; zapovjedio joj je da se suoči
s obitelji Riata, da izaziva Giana Navonu – jer trokut će se uvijek održati, uvijek će postojati
kuće Riata, Navona i Monteverde i poput vukova vrebati isti plijen.
Sada princa Ligurija više nije bilo. Trokut moći se urušio i ostavio Melanthe između
vukova i bogatstva Monteverdijevih.
Prepustila im ga je. Nije željela Monteverde, ali prepustiti svoje nasljedstvo bilo je
podjednako opasno kao i boriti se za njega. Poput lisice koja traži zaklon u jazbini, tako i
ona mora vrludati, zavarati i uvijek se osvrtati dok bježi.
Nagodila se s obitelji Riata – slobodan put do samostana u Engleskoj u zamjenu za to
da se odrekne imanja Monteverde. Nagodila se s Allegretovim ocem: smiješila se Gianu
Navoni i obećala da će mu drage volje postati suprugom – tako drage volje da će najprije
otputovati u Englesku, da tamo potvrdi svoje nasljedstvo, kako bi mu i to osim sebe mogla
donijeti kao nagradu u njihovu bračnu postelju.
Obećanje i obećanje i obećanje. Dala ih je samo da prevari protivnike, sloj za slojem
obmane.
Održala je samo jedno pa makar umrla zbog toga. Obećanje samoj sebi. Vraćala se kući
– u Englesku u Bowland. Lisica je pobjegla pod zemlju.
 »Drago mi je zbog toga što si poduzeo«, reče ona Allegretu. »Ti ne razumiješ
Engleze. Ako si mislio obeshrabriti vojvodu takvim izazovom – nisi postigao ništa više nego
ga doveo u položaj da mora dokazati svoju odanost i sutra ću ga morati ponovo odbiti.«
»Gospo, ne znam ništa o tim prostačkim engleskim običajima«, reče on malo
pakosno »ako muškarac mora nametnuti dami svoju pažnju, a da ga ona nije ohrabrila u
tome.«
»Sačuvaj svoju indignaciju za budalu koja se petlja u posao svoje gospodarice. Imala
sam svoj plan u vezi s Lancasterom.«
Allegreto se samo naceri na taj prijekor. »Nadam se da se ne radi o tome da ga uzmete
za muža, gospo.«
»Ako on ne dođe do točke u kojoj će me zaprositi, ne mogu ga ni uzeti, zar ne?«
»Učinit će on to«, reče Allegreto. Podrugljivo joj se naklonio. »Ali vaša milost neće
slomiti srce mojeg voljenog oca, koji se šutke nada i toliko dugo čeka.«
Melanthe mu na pozdrav uzvrati iskrenim smiješkom. »Neću uzeti Lancastera ni po
koju cijenu – ali Allegreto, dragi moj – kada sljedeći put pišeš ocu, reci Gianu da bih zapravo,
jer ti si tako nježan i drag mladić, u nekim trenucima radije tebe uzela za muža nego njega.«
Allegretovo se lice nije promijenilo. Zadržao je isti zadovoljan izraz oko usana, a
tamne su mu oči bile bez dna. »Ne bih bio tako glup, moja gospo. Ta je cijena već plaćena.«
Melanthe okrene lice u stranu. Posramila se što je izazivala Allegreta. Ono što je Gian
Navona uzeo svojem izvanbračnom sinu, kako bi bio siguran da će Allegreto čedno spavati
u Melanthinoj spavaonici, nadilazilo je svaku cijenu i sažaljenje.
»Pođimo.« Podignula je skute, zakoračila na gornju stubu, ali on je tiho zasiktao u
znak upozorenja i podignuo kažiprst. Umjesto da pričeka da ona prođe pokraj njega,
okrenuo se i lagano krenuo ispred nje, a žuto-plave papučice bile su nečujne na kamenim
stubama.
Melanthin puls se ubrzao. To je bila njezina slabost, baš kao što je sokol bio
Allegretova – ni kad joj je život ovisio o tome nije mogla smiriti srce kako je to zahtijevao
njezin um. Dok joj je u ušima tuklo, okrenula se i oslušnula iza sebe. »Dođi i poljubi me,
Allegreto«, reče ona praznom stubištu »i onda idemo.«
Nije čula ništa osim kolanja svoje krvi. Trenutak poslije tiho je zakoračila i krenula za
Allegretom, s rukom na bodežu, očiju uperenih preda se. Zavojito stubište izlazilo je gore na
krunište bedema, a u prizemlju u kapelicu, a jedna su vrata vodila u mali kameni prolaz koji
je vodio do njezinih unutrašnjih odaja. Čim je vidjela takav raspored prostorija nije joj se
svidio, a sada joj se sviđao još manje.
Vrata su bila otvorena, a iza njih prazna tama. Oklijevala je, zurila u mrak
procjenjujući ga. Gryngolet je bila mirna, ali sokolica nije bila pas da bi zalajala na opasnost.
Držala se izvan ljudskih problema kao i svi pripadnici njezine vrste. Melanthe izvuče šiljati
bodež iz korica i okrene oštricu prema van. Podignula je Gryngolet, spremna da zamahom
oslobodi sokola bude li morala.
»Dođite, gospo.«
Allegretov glas kao u duha plutao je kroz tišinu i pozivao je. Tiho je udahnula i
zakoračila kroz vrata.
On klekne nad nekom tamnijom sjenom. Melanthe ugleda bijeli obris, mlitavi dlan
napola otvoren – a onda sjena poprimi oblik: ubojica iz obitelji Riata ležao je mrtav u
polutami.
Nije bilo krvi osim na Allegretovu uskom bodežu; vidjela ga je kako vježba na
svinjama – kako ubosti, a da se odmah zaustavi tok krvi – a ono malo krvi što je bilo, oteklo
bi u pluća umjesto na površinu, kako joj je jednom objasnio s mnogo ponosa i zadovoljstva
zbog svoje vještine. Sada se nije smiješio. Bio je ozbiljan, spretan u svojem zadatku svlačeći
livreju s leša.
Čvrsto je stisnula usne. »U moju garderobu«, promrmlja ona. »Poslat ću Caru i
ostale van.«
Kimnuo je glavom. Melanthe brzo ponovo siđe stubama u kapelicu odakle je i došla,
provede kratko vrijeme pretvarajući se da se moli, a onda se popne u svoje sobe glavnim
stubištem. Povukla se u dnevnu sobu, zatražila da joj donesu malvaziju zaslađenu mirisnim
travama i cvijećem i da je ostave nasamo zbog glavobolje. Njezine su dame dobro znale da se
ne trebaju brzo vratiti nakon što bi im dala takvu zapovijed.
Kad je ostala potpuno sama, podignula je zasun na vratima što su vodila u prolaz.
Allegreto je čekao u mraku, a podno nogu njegov plijen potpuno nag. Podignuo je tijelo na
ramena, i u tome je bio vrlo spretan, iako je malo zateturao pod težinom. »Debela Riata
svinja«, promrmlja on i široko se naceri Melanthi preko golih nogu mrtvaca.
Odmaknula se unatrag strogo ga pogledavši – zbog čega se Allegreto nečujno
nasmijao. Možda je to bila lažna srčanost ili prava zabava: više nije bilo moguće razaznati
njegove prave osjećaje kao što ni sama nije mogla pokazati emocije koje su joj se kovitlale u
trbuhu. Ona će ga kazniti zbog tog ubojstva jer mu je dala zapovijed da se suzdrži – ali to
nije umanjilo strašan šok trijumfa, ushita zbog sigurnosti, koliko god kratkotrajna bila; od
spoznaje da je djelo počinjeno.
Prošao je pokraj nje noseći tijelo, čije su se gole ruke klimale. Bio je to prizor koji joj
se nije nimalo sviđao, ali još je gore bilo u garderobi, hladnoj maloj prostoriji s hladnom
kamenom klupom, gdje je Allegreto odvratnim činom namještao mlitavi torzo, gurnuvši mu
glavu u otvor zahoda tako da tijelo ne zapne u padu 8. Čvrsto ga je držao za bedra malo se
zadihavši od napora. Snažni bijeli udovi zastrugali su preko kamene površine bez krvarenja,
opirući mu se tek malo sve dok nije ugurao tijelo sve do struka.
Zatim ga je pustio. Stopala su nestala. Jedan dugi trenutak ništa se nije čulo. Zatim
zvuk kad je tijelo palo u rijeku – ali ne onakav kakav je očekivala, nije se čuo pljusak, nego
potmuli tresak kao da je kamen udario u čelik, zvuk koji je odjekivao u smrdljivom tunelu
zahoda.
On se prekriži i klekne pred nju. »Molim vas da se molite za mene, gospo«, reče on
ponizno. »Znam da sam vas ozlovoljio, ali učinio sam to da vam spasim život.«
Ništa nije rekla. Ustao je i uzeo zeleno-srebrnu livreju koja je ležala na gomili i pažljivo
je složio i presavio svaki komad. Sa žutog ramena svojega odijela maknuo je jednu vlas. Držao
ju je nad zahodom i pucnuo prstima bacivši je u tamu.
Melanthe ga je promatrala. Nije patila od noćnih mora. Nikada nije dovoljno dugo
spavala da bi sanjala.

* * *

PRINCEZA MELANTHE PRIMALA JE ljude u audijenciju usred svile iz Tarzije i egzotičnih

dvorana, ugrijana vatrom mirisnog granja. I naravno, nije ga se sjećala.
Ruck također nije odmah prepoznao nju u velikoj dvorani, iz daljine, razdražen kakav
je bio zbog vojvodine iznenadne zapovijedi da se pojavi u punom oklopu samo zbog
zadovoljstva neke plemkinje, i iznerviran tim čudnim strancem, mladićem, koji ga je poput
psa pratio u stopu. Nije imao visoko mišljenje o vojvodinim gostima i ljutilo ga je to što taj
štenac inzistira da se zaustave na vratima kako bi Ruck mogao pogledati unutra. Vidio je
samo obris crnokose žene koja se dosađuje na podiju – sve dok nije okrenula glavu i onim
ironičnim hladnim pogledom pogledala samog Lancastera, dok nije podignula ruku da
pogladi bijele grudi sokola – prepoznao ju je tek u tom kristalno jasnom trenutku kad je
ugledao njezino lice i srebrno-zelene boje, kakva je bila i njegova oprema.
Sada kad ju je ponovo vidio, nije mogao shvatiti da tada nije smjesta prepoznao gospu
svojega života. Bila je točno onakva kakvu je pamtio; sva kao iz njegovih snova, njegovih
nadanja, trinaest godina vjernosti i odanosti skupljenih u sjaju poput dragulja... osim što joj
kosu nije zamišljao tako crnom, a oči bljeđe plavima.
Zapravo, zamišljao ju više kao Isabelle, samo dražesniju.

8
Srednjovjekovni dvorci imali su zahode (»garderoba«) u sklopu spavaće sobe. Takva je prostorija bila dio
zidina i fekalije su padale u vodu opkopa ili na tlo. (nap. prev.)
 Bila je doista dražesna; bajkovito, veličanstveno lijepa, nitko to nije mogao poreći, ali
na neki odvažan način zbog čega su govorkanja ostalih dama bila mrvicu vjerodostojnija.
Njezin komornik glasno najavi: »Zeleni vitez, Vaša Visosti«. Nije čak ni podignula pogled
prema Rucku s kovčežića s draguljima koji je jedna dama držala pred njom, samo je rukom
pokazala prema jednoj strani svoga kreveta.
Uputio se u tom smjeru. Vitak mladić koji je Rucku prenio njezinu zapovijed, da se
na turniru bori u njezino ime, nije mu pokazao nikakvo poštovanje. Stajao je naslonjen na
komodu prekrivenu sagom, odjeven u odijelo s jednom žutom i jednom plavom nogavicom.
Krajičkom oka Ruck je vidio da taj štenac zuri u njega. Držeći pogled usmjeren ravno pred
sebe nije imao što gledati nego u svoju gospodaricu, a izgledala je poput vizije, kao ebanovina
ugravirana u zlato.
Presvukla se. Više nije nosila haljinu od debele zelene svile s dubokim izrezom kakvu
je imala u velikoj dvorani; sada je bila odjevena u tuniku od zlatnog brokata, s dugim
rukavima, priljubljenu uz tijelo, ukrašenu crnom tkaninom, s prorezima do poda s obje
strane u koje je bila umetnuta čipka. Dugo mu je trebalo da shvati da ispod nije nosila ništa.
Mogao je vidjeti njezinu bijelu, nagu kožu sve od torza do gležnjeva.
Trudio se da mu lice ostane bezizražajno. Nije se usudio ni trepnuti. U sobi je bilo
zagušljivo i postalo mu je vruće ispod ogrtača od hermelina. Dok je birala ogrlicu i pojas
ukrašen pozlatama i crnim emajlom, mladić pokraj Rucka se pomakne, naceri mu se i
ležerno se nagne preko kreveta da uzme. nakit iz njezinih ruku.
Sagnula je glavu dok joj je straga zakopčavao ogrlicu i zagladio je prstima niz vrat.
Imao je šesnaest godina, možda i manje, bio je gotovo upola mlađi od nje ili Rucka, s crnom
kosom i kožom mekanom poput njezine. Milovao ju je kao što bi to činio ljubavnik, sagnuo
se da joj pričvrsti pojas oko struka i pritom joj poljubio rame.
Nagnula je glavu u stranu i nije se htjela pogledati u ogledalu, koje joj je pridržavala
jedna dama. Mladić je ispod oka gledao Rucka.
»Gospo, dopustite mi da vam raspustim kosu«, reče on i uspravi se. Prsti su mu se
spretno pomicali usred krune od pletenica, vadeći ukosnice i raščešljavajući kosu. Prinio je
usnama jedan uvojak i kroz njega se tiho nasmijao Rucku. »Pogledaj, ljubavi moja«, reče
on govoreći jasno, ali pretvarajući se da joj šapće na uho. »Zeleni te muškarac želi.«
»Toliko gore po njega«, reče ona ravnodušno.
»Pogledajte ga samo, gospo!« Mladić se veselo cerekao Rucku. »On vas želi zagrliti
kao što to ja činim. Ovako...« Kliznuo joj je prstima oko struka ne skidajući pogled crnih
očiju s Rucka.
Lagano je odmaknula njegove ruke. »Daj, prestani s nestašlucima. Zar na njemu želiš
oštriti kandže, Allegreto? Igraj se onda... ali ne zaboravi da mi je koristan.« Okrenula se i na
tren pogledala mladića u oči. »Pazi da ga ne ubiješ ili ću nahuškati Gryngolet na tebe.«
 Ta je prijetnja imala djelotvoran učinak na njezina mladog dvoranina. Bacio je pogled
prema sokolici što je sjedila na visokom stalku u podnožju kreveta. »Gospo«, reče on
pokorno i odmakne se od nje.
»Počešljaj me«, reče mu ona. »Želim mrežicu za kosu.«
On bez riječi uzme češalj i iskričavu mrežicu iz ruku jedne dvorske dame te počne
češljati njezinu dugu kosu spretno je uplićući.
Dok je radio, princeza Melanthe podigne ruku i pozove k sebi Rucka. Primaknuo se
podnožju kreveta i spustio na jedno koljeno.
Nasmijala se. »Doista, ti si najudvorniji vitez! Ustani. Draže mi je gledati lica svojih
slugu nego njihova tjemena.«
On ustane.
»Sutra ću uvesti tvojeg konja u arenu za turnir«, obavijesti ga ona. »Pobrini se da
najavljivači to znaju. Ti ćeš pri ulasku nositi na koplju moj znamen – a zatim želim da mi ga
netko donese privremeno natrag.«
On se pokloni.
»Govoriš li engleski«, upita ona iznenada.
»Da, gospo.«
»Izvrsno. Povremeno ću s tobom govoriti engleski. Želim ga se prisjetiti iz doba
djetinjstva. To je i lekcija za tebe, Allegreto – uvijek se pobrini da razumiješ barem malo
jezik svojih slugu i onih koji o tebi ovise, tako da te ne iskoriste i prevare.«
Allegreto joj pričvrsti kosu ukosnicama i pažljivo namjesti mrežicu. Pokornim tonom
reče: »Vaša Visosti, vi ste izvor sveg svjetla i mudrosti.«
»Dragi dječače, nizašto ne bih dopustila Gryngoleti da te napadne.«
Sjena zamišljenosti nestala mu je s lica. Počeo joj je masirati ramena. Ruck spusti
pogled do podnožja kreveta. Zakoračio je korak unatrag.
»Zeleni viteže«, reče ona kraljevskim glasom, dok je nestrpljivim zamahom ruke
prekinula mladićevo iskazivanje pažnje. »Do ušiju mi je doprla riječ o tome da si
nemilosrdan u borbi i na turniru.«
Ruck je šutke stajao. Prvi put ga je sada izravno pogledala, odmjerila ga je od poda do
grudiju i ramena onako kako bi konjušar procijenio konja. Na usnama joj se pojavio blijedi
smiješak kad ga je pogledala u oči, kao da ga je zarobila njihovom plavoljubičastom bojom i
tajanstvenošću pogleda.
»Izvrsno«, promrmljala je. »Divljaštvo me zabavlja. A kakve slavne podvige mogu
očekivati sutra u svoje ime?«
 O tom je odgovoru on dugo i valjano razmišljao, znajući koliko će se protivnika javiti
za borbu s njim. »Deset trka s kopljem«, reče on smireno »pet sa sjekirom i pet trka s
mačem bit će moja ponuda svakom vitezu koji udari u moj štit. Svaku slavu, bude li Bog
milostiv, posvetit ću svojoj gospi.«
»To je dobro.« Osmjehnula se sa smiješkom u kojem je bilo humora. »Mojem
javnom ugledu uvijek dobro dođe kakvo sjajno djelo.«
U oku joj na tren zaiskri poruga samoj sebi, ali brzo nestane i izgubi se u gipkom
gracioznom pokretu dok se spuštala u ležeći položaj na jastuke, davši znak rukom jednoj
dami da joj donese čašu s vinom. Želio je skrenuti pogled, ali to je bilo nemoguće: ironija,
tajanstvenost i mračna energija koju je isijavala kao da su ga zarobili.
Lancaster je zapovijedao Rucku kao svojem princu i podaniku, ali ako je i ona
pomislila na takvo što, nije to pokazivala. Stavila je Rucka pred najbolniju dilemu s kojom
se čovjek mogao suočiti – vazal i sluga nasuprot svojih gospodara. Koliko je Ruck mogao
razabrati nije mu ni zbog rata ni bilo koje važne stvari zapovjedila da u njezino ime izazove
princa na dvoboj.
Ali on će joj služiti. Zakleo joj se kao svojoj dami. Bez imalo sumnje ili nekog motiva
on će joj biti poslušan. Nije bilo do njega da je pita za razloge pa makar ga se nije ni sjećala.
A nije. Kad ga je onako nemarno pogledala, bio je siguran – gotovo siguran – da se
nije sjećala.
Dva smaragda i trinaest godina. Ali smaragdi sigurno ništa ne znače osobi kakva je
ona, kao što joj ni on nije ništa značio davno prije, samo jedan smiješan dječak, nitko i ništa.
Na kacigi je nosio zeleni dragulj. Na štitu je nosio njezina sokola. Zašto ga je zamolila
za uslugu ako ga se nije sjećala?
Pognula je glavu da otpije gutljaj vina iz čaše od tucanog zlata – a onda je zastala prije
nego što je kušala. Zagledala se još trenutak u vino, a trepavice su joj bile još crnje na koži
boje paperja i ruža. Kad je podignula pogled, usmjerila ga je prema maloj skupini svojih
dvorskih dama pokraj kreveta. Bio je to bezosjećajan letimičan pogled koji je obuhvatio
svaku od njih – a Ruck primijeti da je svaka pojedinačna reagirala nijemim strahom poput
zeca stjeranog u kut.
Opet je spustila oči na čašu, ali nije pila. »Zeleni viteže, sutra ćeš biti hrabar u moje
ime«, promrmljala je i pogledala ga preko ruba čaše.
Lagano je kimnuo.
»Pobrini se da bude tako.« Otpustila ga je jednom gestom. Ruck se okrene dok joj je
Allegreto stavljao prsten na ruku.
Na vratima se zaustavio i osvrnuo. »Vaša Visosti«, reče on tiho.
Pogledala ga je i podignula obrve.
 Pokazao je glavom na Allegreta i progovorio engleski. »Jedan takav ne bi me mogao
ubiti.«
»Što je rekao?« upita odmah mladić. »Gledao je mene!«
Princeza Melanthe se okrene. »Rekao je da mi je toliko odan, Allegreto, da bi mogao
pobijediti svakog muškarca. Baš je spretan taj zeleni vitez. Ne misliš li i ti tako?«

KAD JE VITEZ OTIŠAO, Allegreto joj je nastavio okretati prsten od ametista na prstu. Nagnuo
se prema ramenu i spustio glavu do njezine. Melanthe podigne čašu vina do njegovih usta i
reče: »Podijeli sa mnom.«
On lagano udahne, a ona osjeti jedva primjetno odmicanje njegovih mišića. »Moja
gospo«, promrmlja on »draža mi je slatkoća vaših usana.«
Ona zabaci glavu i dopusti mu da joj usnama prijeđe niz vrat. Lijenim pokretom
odmaknula je čašu i potpuno se opustila na jastucima. Cara joj uzme čašu iz ruke uz duboki
naklon, s blagim osmijehom na licu, smirena poput slike Djevice Marije. Iako je Melanthe
zaklopila oči, čula je lagano šuštanje haljina i šapat svojih dama dok su se povlačile, dobro
istrenirane da prepoznaju njezine sklonosti.
Allegreto spusti usne na njezino uho prije nego što su dame potpuno izašle iz sobe.
»Donna Cara«, reče on. »Rekao sam vam da je se riješite. Otjerajte je još noćas.«
Melanthe je ležala sklopljenih očiju. Podnosila je njegove ruke na sebi, a osjeti su joj
bili izvježbani da otkrije i posljednji trenutak u kojem još mora trpjeti njegov dodir. Istog
trenutka kad je bila sigurna da su sami, odmaknula je njegovu ruku i sjela.
»Rekla sam ti da nikoga ne ubiješ. Sutra će to tvoja leđa osjetiti.«
Pridignuo se i drsko se naslonio na gomilu jastuka. »Ne, gospo, znate da me nijedan
od vaših ljudi neće ni taknuti. Previše vole mojega oca.«
»Kunem se da ću zamoliti vojvodu da mi posudi svoje stražare za taj zadatak.« Ustala
je iz kreveta, stala pokraj komode i zagledala se u čašu začinjena vina. Svijeća pokraj nje
zatreperi osvijetlivši oblik polumjeseca u tamnoj tekućini. »Ovo je upozorenje.«
»Moglo bi biti bilo što drugo, Vaša Visosti.« Okrenuo se postrance i ležao naslonjen
na lakat, zastrašen jedino toliko da ju je oslovio titulom iz poštovanja. »Gorki badem.«
Duboko je udahnuo. »Vidim ga odavde.«
Ona se osmjehne bez veselja. »Obično nisi tako sklon opažanju. Ni sama ga ne bih
zamijetila, osim unutar čaše.«
»To je sigurno bila donna Cara. Prodala se Riatama i izdala vas. Možda im namjera
nije bila da upozore nego su loše obavili posao. Glupa Monteverde kuja, ona bi sigurno
sprtljala takav zadatak. Kažem vam, maknite je od sebe i pošaljite kući.«
 »Cara!« Melanthe se prezirno nasmije na to. »Um ti je izvan svake mjere zaokupljen
tom djevojkom. Prema tvojim zapažanjima ona je jedan trenutak profinjeno podmukla
poput otrovnice, a idući je već tako glupa da me želi ubiti stavivši mi otrov u vino, kao da ga
ne mogu namirisan unutra!«
»Idiotkinja, eto što je. Predajte je meni i ja ću je natjerati da požali svoju izdaju i neće
zaboraviti tu lekciju. Nije čak vrijedna ni da ju se ubije.«
»Nije vrijedna ubijanja? Ah, Allegreto, zacijelo se ne osjećaš dobro.«
Nacerio se. »Ne, samo venem od dosade. Volio bih mučiti nekoga iz obitelji
Monteverde. Bila bi to dobra promjena za razliku od ovih zamornih Riata koji tako lako
umiru.«
»Zloba ti upravlja razumom. Prisjeti se da mi je ona rođakinja.«
Okrenuo se na leđa, prebacio nogu preko noge i zagledao se u baldahin. »Zlobu su u
meni poticali i gajili. Jedan Navona mora mrziti svakog Monteverdea.« Bacio je pogled
prema njoj i kiselo se osmjehnuo. »Osim vas, moja gospo, naravno.«
Melanthe se ponovo zagleda u otrovano vino. Mahnula mu je glavom da ustane.
»Odnesi to u garderobu. Šalica će potonuti. Ne želim je više koristiti.«
»Da, gospo.« Skočio je na noge s mladenačkim poletom i duboko joj se poklonio.
»Jedan Riata u pakao i nekoliko riba u raj – kažem da je to dobar posao u jednom danu za
jednu garderobu.«

DOK SU ODZVANJALE TRUBE najavljivača i odjekivale na čistom hladnom zraku, Crni princ
u nosiljci nalazio se na čelu procesije, previše bolestan da bi jahao – jedva je bio u stanju da
se uopće pojavi, kako je čula Melanthe. Ona je bila među damama, nosila je Gryngolet sa
smaragdnom kapicom i novim kompletom nogavica i zvončića, i promatrala kako se kaos u
dvorištu pretvara u red dok se oblikovala procesija.
Vojvoda je potisnuo svoju namrgođenost: suzdržavao se i pozdravio Melanthe sa svim
znacima dobrog raspoloženja kad je zauzdao konja pokraj njezina. »Dobar dan, gospo.«
Sav je sjao u bojama azura i grimiza, štit mu je bio ukrašen grbom s četvorinama u kojima su
se nalazili engleski lavovi i francuski ljiljani. Uz njega je hodao maurski vojnik s bijelim
turbanom i na uzici od svile vodio pravog lava. »Čini se da će dan biti lijep za našu zabavu.
Pripremljeno vam je udobno mjesto na escafaut 9, ako nam želite iskazati počast.«
»Neka Bog bude milostiv prema vama zbog vaše ljubaznosti«, reče ona. »Doći ću
tamo kad budem poželjela.«
»Nadam se da će to biti uskoro, da mogu uživati u vašem društvu.«

9
Drvene tribine (franc.) (nap. prev.)
 »Kada budem htjela«, ponovi ona blago.
Nasmiješio se i pokazao zube. »S ushićenjem očekujem taj trenutak, gospo. A
radujem se i natjecanju.«
Melanthe spriječi svojeg malog konja da se dodirne nosnicama s njegovim velikim
riđanom. »Naoružani ste da se borite u dvoboju, gospodaru.« Kimnula je s odobravanjem.
»Nikada još nisam vidjela princa plave krvi da ulazi u borilište. Pohvaljujem vašu
odvažnost.«
»Ako Bog da, slomit ću koje koplje. Vaša Milost sigurno se sjeća da se neki bore za
njezinu čast.«
Melanthe se ozbiljno osmjehne. »Sjećam se.«
»Vaš je šampion dobro poznat po svojoj vještini.« Nemarno je odmahnuo glavom.
»Pokušat ću mu se suprotstaviti, ali gajim malo nade da ću osvojiti bilo kakvu nagradu u
sukobu sa slavnim zelenim vitezom.«
Shvatila je da je njegov ležeran ton glasa trebao u njoj izazvati iznenađenje, jer ju je
pogledao pogledom koji nije bio u skladu s njegovom veselom ravnodušnošću.
»Ali vi ste njegov sizeren, 10 zar ne?« reče ona. »Čudim se da ste se uopće odlučili
sukobiti s njim.«
»Samo kratka borba. Plaisance, 11 za vašu zabavu. S tupim oružjem pa se ne mora
bojati borbe sa svojim gospodarom.« Okrenuo je konja i pozdravio je. »Otvorit ću
natjecanje i vratiti se k vama čim budem mogao, draga moja princezo!« U vrtlogu jarkih
boja on napravi krug i brzo odjaše naprijed, dok su za njim trčali njegovi ljudi i paževi, čak i
lav.
Pravilnim usporenim korakom, a vodio ga je mladi paž, Melanthin konj krene na čelu
svih dama, prođe kroz sjenu nadsvođenih vrata dvorca i kroz ulice grada. Građani i gledatelji
poredali su se cijelim putem, vičući i trčeći uz povorku. Melanthe ih je gledala, oprezna zbog
visokih prozora na kojima su se vijorile zastave, zbog gomile koja se kretala – oprezna prije
svega zbog Care i ostalih svojih dama iza sebe.
Nije mogla vjerovati Allegretovu zlobnom savjetu, a ni potpuno vjerovati Cari, koliko
god bila ljupka i povjerljiva ta plemkinja tamnih očiju i jednostavnih crta lica. Svaki
pripadnik njezine pratnje mogao je u bilo kojem trenutku podleći izdaji ili laskanju – Riate
su bili majstori za oboje.
Jutros su izvukli ubojičino tijelo iz rijeke i odvukli ga da bude pokopan u bezimenom
grobu na sirotinjskom groblju. Allegreto je proveo dan stojeći u kladama zbog svojeg djela,

10
U feudalizmu, vlastelin ili vladar koji je vazalu dao zemlju u feud ili mu nametnuo svoju vlast. (nap. prev.)
11
Franc, veselje, zadovoljstvo. (nap. prev.)
kamo su ga iz njezine spavaće sobe odvukli Lancasterovi ljudi. Bila je to mala poučna vježba
za njega koju mu je namjestila Melanthe.
Ubojstvo im je donijelo tek kratkotrajan predah – trenutak odgode, a onda se
dogodilo otrovano vino kao podsjetnik. Još uvijek ju je promatrao netko iz klana Riata, a
sada je ta prijetnja bila opasnija, jer nije znala o kome se radi.
Jedino je sa sigurnošću znala da bi je oni radije ubili nego joj dopustili da se ponovo
uda i tako svoja prava prenese na muškarca koji bi mogao polagati pravo na imanje
Monteverde. Da se uda za nekoga kao što je Lancaster, ambicioznog i moćnog – ili za Riate
još tisuću puta gore – za Giana Navonu.
Melanthe je iskoristila upravo tu neposrednu prijetnju koju je predstavljao Gian da se
s njima nagodi. Zaklela im se da se neće udati za njega; vratit će se kući u Englesku i povući
u samostan ako joj dopuste da mirno ode. Kada stigne, prepustit će sva prava na Monteverde
obitelji Riata – predat će im ono na što ima pravo kao udovica, a i više od toga, sve prava
koja su je dočekala kroz četiri generacije, a naslijedila ih je od svoje majke iz obitelji
Monteverde – previše moćna da bi ih se moglo poraziti nađu li se u rukama jednog muškarca
i preslaba da bi postala nadmoćna u rukama žene.
Osim Allegretova bodeža život joj je čuvao samo još nenapisani dokument u kojem se
svega odriče. Njime će Riate dobiti neupitno pravo posjedovanja i prednost nad obitelji
Navona. Riate su htjeli da ona najprije potpiše papir, ali Melanthe nije bila glupa. Znala je
da će je ubiti i odustati od nagodbe budu li posumnjali da ih želi prevariti.
Loza Monteverde već je izumrla Liguriovom smrću. Nije mu dala nasljednika, samo
crnokosu kćer, ali i ta je slabašna nada ugušena u dječjoj sobi. On je učinio sve što je mogao
da zaštiti Melanthe. Naučio ju je svemu što je znala: profinjenosti i pokvarenosti, grčkom,
latinskom i astrologiji, karizmi i lukavstvu, snazi – naučio ju je da bude lav i lisica, kameleon
svih boja.
Svih boja osim bijele. Ligurio ju je istrenirao da ne vjeruje nikome i ničemu, da o
svemu laže. Pa je tako na kraju lagala i njemu. Umro je uvjeren da će ona naći utočište u
samostanu, koji je on osnovao u brdima Toskane, da će tamo biti sigurna i živjeti lagodno
dok će posjedi i bogatstvo obitelji Monteverde predati majci crkvi te tako zazivati sve
nebeske moći i zemaljsku pohlepu Božjih ljudi. Znala je koliko je bio ogorčen što njegova
loza izumire, ali radije je imetak predao nebesima nego u ruke neprijatelja.
Njezin posljednji dar Liguriju bilo je obećanje da će mu ispuniti želju. Bio je to dar i
laž. Voljela ga je kao oca, ali nije ga više bilo. Izdala je i nebesa i svojega supruga. Crkva neće
dobiti imanje Monteverde, a ni Melanthe – a isto tako neće ih dobiti ni obitelji Navona ili
Riata.
 Nije mogla živjeti kao redovnica. Nije mogla provoditi dane moleći se za svoje
pokojnike. Bilo ih je previše – vjerojatno se ne bi mogla sjetiti ni svih imena i zbog toga bi se
upustila u veliku prepirku s Bogom te uvenula od crne melankolije.
Ne, ako mora živjeti unutar zidova da bi bila zaštićena, neka to onda budu zidovi koje
će ovoga puta sama izabrati.

PROCESIJA KOJA JE KRENULA na turnir polako se raštrkala na velikoj ravnoj livadi gdje su se
šarene boje nanizale kod ulaza na borilište: živopisni šatori, neki narančasti, drugi plavi i
grimizni, neki u obliku malih dvoraca sa zastavicama na svojim mnogobrojnim vršcima.
Svaki je na ulazu imao izvješen štit s grbom vlasnika. Dok su najavljivači svako malo trubili,
kolona se kretala pokraj oružja i oklopa, pokraj konja s ukrasnim plaštevima i paževa koji su
se duboko klanjali pred princem Edwardom i njegovim bratom.
Melanthe je također počašćena pozdravom, ali veseli su povici zamrli čim je prošla.
Kada se zaustavila pred zelenim šatorom ukrašenim srebrnim vezom, svi glasovi u blizini
potpuno su utihnuli stvorivši prazninu, prostor tišine unutar glazbe i žamora.
Njezin je zeleni vitez stajao pokraj svojeg konja, sav u oklopu, od čijeg su se zelenog
metala na suncu reflektirale srebrne iskrice. Kad je prišla, svinuo je jedno koljeno i poklonio
se, a glavu je pognuo toliko da mu je vidjela samo raščupanu crnu kosu, žičanu košulju i
zadebljani ovratnik donjeg zaštitnog odijela od kože. »Gospodarice«, reče on.
»Ustani, mili viteže«, promrmlja ona formalno.
Sa zvukom koji nije bio nimalo melodiozan nego metalan zveket njegova oklopa, on
se uspravi na noge. Ona ispruži slobodnu ruku. Ne podižući pogled prema njoj primaknuo
se bliže i opet kleknuo da joj ponudo koljeno kao klupicu za uzjahivanje. Melanthe se spusti
iz sedla na do, lagano na tren dotaknuvši njegovu golu ruku prije nego što joj je Cara
ponudila potporu.
Vitez ustane. Melanthe jednim prstom umiri Gryngolet dok je on od svojeg grbavog
sluge prihvaćao uzde konja. Cara se nečujno povuče kad im je vitez prišao i doveo golemog
konja sa svilenim plaštem boje smaragda i s izvezenim vretencima. Rubovi plašta lepršali su
dok se bojni konj micao.
Nakon što je izazvala tu malu predstavu, Melanthe s gorkim olakšanjem primijeti da
je na pastuhovu štitniku za njušku zavojiti rog jednoroga, dugačak devedeset centimetara,
zamijenjen s manje prijetećim stošcem. Čelični naočnjaci skrivali su mu oči. Blago je
otpuhivao i žvakao žvale dok mu je vitez pričvršćivao srebrni povodac na ular, a onda ga uz
još jedan naklon ponudio njoj da povede konja.
Nije očekivala da će zapravo ostati tako i sama držati tu golemu životinju, ali grbavi se
paž udaljio da pomogne gospodaru navući kacigu i žičani ovratnik te pritom brzo zagladiti
svaku žicu koja bi stršala iz metalnih karika ovratnika što mu je padao preko ramena.
Melanthe s iznenađenjem shvati da on izgleda nema drugih slugu. Šakom je podignuo vizir
i oprezno gledao konja dok je navlačio rukavice.
Taj nelagodni trenutak prošao je bez incidenta. Prihvatio je namotane uzde i prinio
ih ramenu konja stavši pokraj stremena. Metalne ploče njegovih rukavica bile su tako debele
da se činilo kako su mu prsti, napola zgrčeni u oklopu, istovremeno nespretni i vješti.
Sada je prvi put izravno pogledao Melanthe. Ništa nije rekao, ali u njemu je bilo neke
snage, nešto tiho i otvoreno, što nije bježalo. Činilo se da čeka bez velikog očekivanja, s
beskrajnom postojanom strpljivošću u svojim zelenim očima. Bile su nedokučive, ali su i
pozivale baš kao nečujne sjene u šumi, istodobno se iskreći nagovještajem tajnovite živosti:
sa svojim misterioznim životom i voljom.
Neočekivano, Melanthe shvati da nema spremne riječi, nema lažan osmijeh za
uzvratiti. Osjećala se kao da je dotad padala... a njegov ju je smireni pogled uhvatio iz tog
beskrajnog padanja i spustio na čvrsto tlo.
Konj zabaci glavu i zazvoni zvončićima. Ona skrene pogled, prva pogledavši u stranu,
i kimne vitezu.
On se okrene da uzjaše. Paž pridrži uzde i smiri konja. S klupice za uzjahivanje njezin
se šampion vine u posebno sedlo za turnire i namjesti se oslonivši se na stražnji povišeni dio.
Mali mu je paž donio koplje. Pokretom koji je sadržavao gracioznost bezbrojnih
ponavljanja, grbavac je u luku odbacio teško koplje u zrak. Palo je vitezu ravno u ispruženu
ruku, kliznuo nadolje u njegovu otvorenu dlanu i zaustavilo se. Na vršku koplja
Gryngoletina su zvonca zazvečala lovačkim tonovima.
On uzme štit ukrašen slikom sokola s kapicom i pogleda odozgo Melanthe. Sunčevo
svjetlo odražavalo se od velikog smaragda u podnožju njegove zelene perjanice.
»Reci mi svoje pravo ime«, reče ona tiho na engleskom.
Čula je samu sebe kako to izgovara, čula je napetost u svojem glasu dok je stajala među
promatračima, i nije znala zašto joj je stalo da to sazna.
Oklop ga je sada skrivao, vidjela je samo sjenu lica unutar vizira kacige. Pomislila je da
joj neće odgovoriti – zakleo se da će ostati bezimen, ali ipak na njemu se nije moglo
primijetiti nikakvo izvrdavanje. Bio je to nemogući kontrast, za nju nov i uznemirujući u
svojoj neobičnosti. Osjetila je bizarnu navalu sramežljivosti zato što ga je to pitala i pognula
je glavu.
»Ruck«, reče on.
Podignula je pogled jer nije bila sigurna da je dobro čula tu englesku riječ.
 »Poput glasanja crnog gavrana«, promrmlja on na svojem jeziku. Usne su mu se
razvukle u smiješak. »Ruck, moja gospo. Nije lijepo ime kao vaše nego starinski
tajanstveno.«
Nije bilo drskosti, nikakvih odvažnih izjava ljubavi ili velikog ushita. Samo taj
smiješak, rijedak i sladak, koji je u trenu nestao – ali Melanthe je u njemu vidjela ono što je
i Allegreto tvrdio da je primijetio: ispod rezerviranosti tog muškarca krila se glad.
Sjedio je na konju držeći štit i koplje, ratnik spreman za bitku. Možda je i imao grubo
starinsko ime, ali njegov lik u oklopu pobudio je u njoj misao koja ju je iznenadila svojom
novinom.
Više nije bila udana. Mogla si je naći prijatelja – ljubavnika – ako je htjela.
Čim je to pomislila, znala je da je to nemoguće. Ništa se nije promijenilo. Gian
Navona je tijekom godina čekanja na svoju nagradu postao okrutan. Nije tolerirao da joj se
itko udvara – svaki muškarac koji se nije dao obeshrabriti u svojem iskazivanju udvornosti
završio bi život na neki podmukao način, tako profinjen da su Melanthe pratili samo tračevi
i zlonamjerne priče. Tako profinjen da je naučila kako se ni s kim ne treba sprijateljiti,
naučila je da se ne osmjehuje nijednom muškarcu, da joj srcem zavlada zimska hladnoća.
Okrenula se prema vitezu s ledenom nenaklonošću tako da je to mogao vidjeti svatko
tko ih je gledao. »Nimalo ne marim za tvoje starinsko ime«, reče ona, kao da je on bio
previše glup da bi je razumio. »Kojem dvoru pripadaš, viteže?«
Nije pokazao nikakvu reakciju nego je samo okrenuo tešku rukavicu skupivši uzde.
»Moj dvor je i vaš, gospo«, odgovori on na francuskom. »I onoga koji vlada grofovijom
Lancaster.«
»Ako me voliš kao svoju gospodaricu«, reče ona »danas je tvoj dvor samo moj.«
Zagledala se u njega da bude sigurna da je shvatio što želi reći i u tom dugom trenutku uložila
je sav napor da obuzda ono što joj se moglo vidjeti u očima.
»Da, dobro«, reče on polako. »Samo vaš, gospo.«
 Treće poglavlje

S RAZLOGOM SU GA ZVALI njegovim sjevernjačkim nadimkom Bersaka. Melanthe je navikla

na borbene igre, bezbrojna viteška nadmetanja, turnire i svečanosti na kojima je bila, a koji
bi se održavali povodom raznih proslava od vjenčanja do dobrodošlice stranim
veleposlanicima. Plaisance – veselje i zadovoljstvo kako joj je Lancaster obećao. Ali i s tupim
oružjem tipičnim za turnire njezin se zeleni vitez borio kao da želi ubiti.
Melanthe ga je posljednjeg uvela na borilište čekajući da se natjecatelji sučelice
poredaju u dva reda, suparnici su stali jedan nasuprot drugom, na konjima, sa zastavicama
koje su nježno lepršale iznad fantastičnih ukrasa u obliku jelenjih rogova, grifona 12 i
nestvarnih zvijeri, kao da se svaki muškarac trudio na svojoj kacigi pokazati strašniju noćnu
moru. Ona povede svojeg zelenog viteza slobodnim prostorom između njih i zaustavi se u
sredini popraćena mlakim sporadičnim pljeskom. Čim je pustila njegova konja, žurno su joj
prišla dva paža u livrejama Lancastera, uhvatili je za ruku i otpratili do mjesta na escafaut,
malo niže od podija na kojemu je princ Edward sjedio na kauču presvučenom crvenom
tkaninom. Spustila se u duboki naklon princu i princezi, a onda zauzela svoje mjesto pokraj
prazne vojvodine stolice.
Nije planirano da se održi staromodna zajednička borba svih natjecatelja. Na velikom
ulazu u blago nagnuti teren stajao je spomenik od crvenog kamena s insignijama branitelja.
Dok je jahao pokraj, svaki je vitez udario štit po svojem izboru uputivši mu tako izazov – a
zeleni štit sa srebrnim sokolom dobio je toliko mnogo udaraca mačem i kopljem da se kroz
boju već počelo nazirati drvo. Ipak nije ga svaki vitez dotaknuo; mnogi su podigli oružje i
spustili ga kao da će udariti sokola, a onda bi se u posljednjem trenutku povukli, pažljivo se
poklonili Lancasteru i udarili nečiji drugi štit.
Ali čak i tako bilo je ništa manje nego dvadesetak protivnika osim vojvode, koji je
također objavio da se želi boriti za Melanthinu naklonost. Začule su se trube i s borilišta su
se povukli svi osim Lancasterove pratnje i njezina šampiona sa svojim jedinim pažem. Kad
je zeleni vitez doveo konja u početni položaj, počelo je klicanje. Nisu se htjeli otvoreno rugati
Melanthe, ali činilo se da je njezin šampion bio slobodna meta.
Svi okupljeni oduševljeno su počeli pozdravljati Lancastera dok je jahao do svojeg
mjesta, okružen paževima i konjušarima. Zeleni vitez ničim nije pokazao da je primijetio
bilo pljesak bilo podrugivanje; oslonio je koplje na do i skinuo Gryngoletine zvončiće s vrška.

12
Legendarna zvijer s tijelom lava i orlovom glavom i krilima. (nap. prev.)
Glavni meštar prihvatio je odgovornost za Melanthino znamenje i odjahao natrag prema
escafaut. Dok joj je predavao zvončiće, oba natjecatelja podignula su koplja na pozdrav.
Melanthe se pokloni svojem šampionu ignorirajući Lancastera.
Trube su zaječale. Koplja su se nagnula naprijed. Oba konja su se trgnula, onaj zelenog
viteza napola se propeo i čvrsto spustio na sve četiri dok je Lancasterov konj već lagano trčao
naprijed. Zeleni ratni konj poskoči i krene u galop. Lancasterov riđan ujednači korak, a zvuk
njegovih kopita odbijao se od tribina i mase ljudi.
Trenutak prije udarca zeleni vitez odbaci svoj štit. Gomila je zarikala prigušivši zvuk
sudara kopalja. Lancasterovo je odskočilo uvis i slobodno poletjelo zrakom s odlomljenim
komadima protivnikova oružja. Zeleni se vitez povukao na kraj borilišta noseći u ruci
razlomljeno turnirsko koplje.
Odbacivanje štita bilo je jedino što je učinio iz obazrivosti prema svoje princu. U još
pet trka slomio je na vojvodi pet kopalja, a u šestom skinuo i Lancasterovu kacigu, na što je
meštar borilišta odapeo bijelu strijelu i završio borbu. Na Melanthino nezadovoljstvo
Lancaster je to prihvatio bez oklijevanja, ne tražeći čak ni da se borba nastavi na tlu, bez
konja.
Praćen mrmljanjem kao blagim znakom nenaklonosti gledatelja, vojvoda salutira
Melanthi i svojem bratu te s pratnjom izađe iz borilišta.
Nije računala na takvu jadnu predstavu. Čak ni njegovi privrženi pobornici nisu je
mogli okriviti zato što mu je bez razloga odbila dati znamen svoje naklonosti. Ali kad joj se
pridružio na escafaut činilo se da mu nije neugodno. Bio je prilično veseo i zastavši na tren
prije nego što je sjeo do Melanthe, pohvalno je bratu Edwardu govorio o protivnikovoj
vještini. Glazbenici iza njega počeli su svirati vesele melodije.
»Poštena borba, gospo«, reče on »iako vaš šampion ne pravi razliku između bojnog
polja i turnira. Jedino se mogu nadati da neće ubiti nijednog od naših gostiju.«
Osjetila je nervozu i potrebu da se suprotstavi njegovim riječima. »Suočio se s vama
bez štita«, reče ona kratko.
»Da... tako su mi rekli, ali nisam to znao sve dok mi nije skinuo kacigu, jer bih i ja
učinio isto.« Podignuo je ruku da mu donesu osvježavajuće piće, a onda je uzeo čašu od
svojeg paža i žedno je ispio. »A možda i ne bih. Majko Marijo, nemam želju biti pregažen
na turniru i zakopan u neposvećenoj zemlji.«
Nasmijao se, ali u njemu se osjetio tračak dubljih osjećaja. Melanthe ga je gledala dok
je ispijao vino, bacio čašu na pod i sa zadovoljstvom okrenuo leđa borilištu. To je nekakva
isforsirana predstava – tako joj se činilo dok je gledala njegovo lice bez traga stida. Još nije
bilo gotovo. Lancaster nije imao namjeru završiti s tako slabim ishodom.
 Ona mu se okrene u malo boljem raspoloženju. »Ne vjerujem da ste u takvoj
opasnosti, sir. Recite, ponovo ćete se boriti, zar ne?«
Trenutak oklijevanja rekao joj je sve što je trebala znati. »Ali... ne, gospo. Opustit ću
se pokraj vas, ako mi ljubazno dopustite. Evo, vaš šampion se vraća na borilište.«
Dva su paža dovela na početno mjesto izazivača u crnoj i zlatnoj opremi, s grbom u
obliku leopardove pozlaćene glave, dok je Melanthin vitez napravio krug i onda konja
natraške namjestio u položaj. Opet je nosio svoj borbeni štit. Koplja su se spustila; crno-
zlatni paž je podviknuo i štapom podboo gospodareva konja u stražnjicu. Životinja je
poskočila naprijed, krenula u divlji galop, a onda napola ustuknula kad je pastuh njezina
šampiona jurnuo iz sve snage.
Zeleno je koplje pogodilo cilj i udarilo protivnika u prsa. S trzajem je odletio iz sedla,
a konj je pao. Odletjeli su u suprotnim smjerovima, ali konj se brzo uspravio u zbrci kopita
i plašta. Nemirno je kaskao po borilištu izbjegavajući pokušaje da ga se uhvati.
»Loše je sjedio u sedlu«, promrmlja Lancaster trpko.
Zlatno-crni izazivač se uspravi na noge, skine kacigu i zatraži sjekiru. Zeleni vitez je
sjašio, kacigu zamijenio basinet kacigom 13 te je uz zveket spustio vizir dok je grbavac odvodio
njegova konja. Izazivač navali na njega zamahnuvši sjekirom na dugom dršku. Prozujala mu
je pokraj ramena kad je zakoračio u stranu; podignuo je svoje oružje i jednim udarcem
usmjerio ga na stražnju stranu protivnikovih koljena. Muškarac je pao – još jedan ubojiti
udarac ploštimice po kacigi, zarežavši pritom kroz metal, bio je dovoljan da ovaj poviče
pax 14. Krvario je iz sljepoočice kad mu je paž skinuo kacigu.
Nisu nastavili borbu mačevima.
Dok su glazbenici svirali pjevne melodije, a Melanthe je mirno sjedila pokraj
Lancastera, njezin šampion je uništio pretenzije još trojice izazivača. Dva su koplja slomljena
na njemu, ali nijedan protivnik nije u nadmetanju došao do mačeva, a jedan je nakon borbe
sjekirama otišao slomljene ruke.
Izvan borilišta, gdje su se obični vojnici miješali s paževima i slugama, nalazila se mala
ali sve brojnija skupina promatrača koji su svaku pobjedu zelenog viteza dočekivali s grlenim
povicima bodrenja. Melanthe nije sama ništa pokazivala, ali dok ga je gledala kako se bori,
počeo ju je prožimati osjećaj ugodnog strahopoštovanja. Doista pravi Berserker. Preostalo je
još samo vidjeti kad će Lancaster odjuriti da se opet suoči s njezinim šampionom.
Melanthe je već nagađala vojvodinu namjeru. Pustit će većem broju izazivača da
izmore njegova suparnika i istodobno ga prikažu kao nepobjedivog... a onda će mu,
vjerojatno, u privatni posjet nakratko doći neki tajni »prijatelj«, upozoriti ga na prinčevo

13
Laganija kaciga šiljata vrha i izbočenog, stožastog vizira. (nap. prev.)
14
Mir; primirje (lat). (nap. prev.)
nezadovoljstvo i sve to bit će smišljeno da ga naoko uznemiri. Lancaster će tada, osvježen
nakon nekoliko sati odmora na tribini, naći razlog zbog kojeg se na kraju dana mora
suprotstaviti zelenom vitezu.
Mogla se diviti Lancasterovu planu. Zahtijevao je pomnu prosudbu – Melanthe se u
sebi nasmije kad je prstom dao znak meštru borilišta, koji je odmah dao da se najavi nova
skupina natjecatelja, dopustivši tako zelenom vitezu prvi odmor. Ne bi imalo smisla da mu
posao bude prelagan – a podjednako je bilo važno prilično ga iscrpiti prije coup degrace 15.
Melanthe se pripremala učiniti nešto kako bi vojvoda pogrešno procijenio svoj
trenutak.
Igrala se sa sokolovim zvoncima ukrašenima draguljima i nezainteresirano gledala
nove natjecatelje. »Recite mi nešto o mojem šampionu«, reče ona. »Je li doista bezimen?«
»Da, bezimen, gospo. Nitko i ništa. On nas poštuje i tvrdi da je u našoj službi, ali nije
doveo svoje ljude osim onog pogrbljenog paža.«
»Znači, nema zemlje? Ali otkud takva raskošna oprema i veliki ratni konj. Očekujem
da je dosad već mnogo puta odnio pobjede na turnirima.«
Vojvoda se nasmije. »Malo njih, jer više mi vrijedi u pravoj borbi, no istina je da je
nadmoćan kad uđe u borilište. Poslao sam ga u lov na zmaja, iz zabave, ali nije mi još donio
tu nagradu.«
»I svejedno se još nije pokazao vrijednim da bi stekao ime?«
Lancaster ležerno podigne dlan uvis. »Ratni plijen i zmajevi, gospo. Svi moraju čekati
svoju veliku priliku da bi dobili počasni naslov, ako je ikada dočekaju.« Slegnuo je
ramenima. »Dogodilo se da nema imena. Samo Bog zna gdje je ukrao svoju opremu. Mislim
da on nije drugo do slobodnjak.«
»Slobodnjak!« Melanthe se zaprepašteno okrene.
»Zašto bi inače tajio svoje podrijetlo? Onaj grb sokola nije zabilježen ni na jednom
svitku s prikazima grbova, tako bar kažu heraldičari. Ali zeleni vitez ima talent da predvodi
obične vojnike. Oni kojima zapovijeda ga zavole, a Francuzi se plaše njegova imena. Nema
u tome velikog viteštva, ali korisna je to vještina.« Naslonio se na naslon svoje stolice i
osmjehnuo. »Zato toleriramo njegove razlike, njegova nezakonita sredstva i zelenog konja,
princezo – a ako vas on zbog neke fantazije želi zvati svojom gospodaricom, uživat ćemo u
toj igri.«
Melanthe se lagano poigravala sokolovim zvoncima i prešla njima preko njegove
nadlanice. »Jadna je to igra, gospodaru! Znate li možda nekog drugog muškarca, dovoljno
snažnog da od tog čudnog viteza preotme moju naklonost?«

15
Milostivi smrtni udarac da se smanji patnja poraženoga. (nap. prev.)
 Lancaster uhvati zvonca i poljubi ih. Zvončići su veselo zazvonili. »Princezo, naći ću
jednog«, promrmlja on. »Ne bojte se za to.«
Bijesni povici zaglušili su glazbu kad je izbila tučnjava između jednog običnog vojnika
i mladića iz pratnje nekog poraženog viteza. Lancaster ih je gledao sve dok ih stražari nisu
razdvojili, a onda se opet okrenuo k Melanthi. »Želite li malo vina, gospo? Diže se prašina.«
Na te riječi Cara, koja je sjedila iza njih, ustane i spusti poslužavnik između njihovih
stolica te im ponudi vrč i čaše. Dok je vojvoda točio vino, Melanthe se naslonila na sjedalu i
nestrpljivo napućila usne.
»Ne, sir, neću.« Rukom je dala znak Cari da sjedne. »Ovaj sport je previše pitom.
Zaklinjem se svojim zaštitnikom svetim Ivanom da preko mojih usana neće prijeći ni hrana
ni piće sve dok novi šampion ne zadobije moje divljenje.«
On podigne obrve, a ruka s vrčem ostala mu je u zraku.«Tako ste nestrpljivi, gospo?
Dan je dugačak, a zemlja je suha.«
»Točno«, složi se ona. Poigravala se sa zvoncima ne dopuštajući im da zveckaju. »Ali
ne dam se smesti. Doista, izazivam vas da mi se pridružite i žrtvujete svoju udobnost tom
cilju. Zacijelo je previše smiono to očekivati« – pogledala ga je ispod trepavica – »jer nećete
se ponovo upuštati u natjecanje za moju nagradu.«
Lancaster je tek blago stisnuo usne. Vidjela je da se u sebi bori, ponos protiv
lukavštine, ali naposljetku se nasmiješio i kimnuo joj. »Kako vi želite, gospo.« Spustio je
vrč. »Tako mi svetog Ivana, svečano se obvezujem. Neću ni jesti ni piti sve dok ne budete
zadovoljni novim šampionom.«
Prošlo je podne i Melanthe je sjedila na escafaut i napadno se hladila lepezom od
zelenog perja. Vrijeme je bilo dovoljno toplo i zimska je odjeća odjednom postala teška;
vojvoda se u svojoj plavo-grimiznoj tunici zacrvenio oko vrata, a kosa oko krune mu se
nakovrčala od znoja i potamnjela oko sljepoočnica. Crni princ se zlovoljno i žaleći se na
otečene zglobove povukao sa suprugom. Odnijeli su ga u nosiljci s tribina u hlad
veličanstvenog šatora postavljenog podalje od buke i prljavštine.
Kako je svaki novi krug natjecanja dizao prašinu, Melanthe je usta prekrila šalom i
lagano kašljucala da pokaže nelagodu. S napadno mnogo čežnje gledala je pladnjeve s
pastilama i kremastim kolačima koje su prolazeći pokraj nje sluge nosili drugim gostima.
Vojvoda nije pokazivao nikakvo zanimanje, ali bilo joj je drago primijetiti da je i sam
jedanput žedno progutao kad su pokraj njih pronijeli vino.
Zeleni vitez spremno je svladavao sve pridošlice. Melanthe uzdahne gledajući viteza s
kacigom u obliku veprove glave koji je upravo ustajao nakon pada, a veprove kljove pukle su
i visjele sa strane. »Zamaraju me ovi dvoboji«, reče ona. »Ima li on neku magiju ili su vaši
ljudi svi slabi kao vrbine šibe?«
 »Nema tu magije, gospo, nego dobra snaga i vještina«, reče Lancaster. »I on je moj
čovjek«, podsjeti je on hladnim glasom.
Melanthe mu se podrugljivo nasmiješi i nemarno zatrese zvoncima. Žamor i buka
gledatelja sve više su jačali, pretvorili su se u zbrku klicanja i prezirnih povika, a strasti su
rasle kako je zeleni vitez dobivao sve veću potporu od pojedinaca raštrkanih u gomili. Oko
čvrste ograde borilišta mladići i poslužitelji okupljali su se oko vojnika i svi su se naguravali
što bliže kad bi se sljedeći protivnik i njegova pratnja pojavili na ulazu.
Zeleni vitez skinuo je veliku kacigu i nespretno se sagnuo da rubom tunike obriše oči
i čelo. Vojnici su dovikivali, provlačili se ispod ograde da mu dodaju čistu krpu. Kad je
prekoračio propisanu barijeru, ljudi su glasno zagalamili.
Na tribinama su plemkinje prodornim povicima izražavale negodovanje, a odozdo su
im prostačkim dovikivanjem odgovarali obični vojnici. Ponovo je izbila tučnjava i strka.
Melanthe osjeti da se vojvoda pokraj nje ukočio, ali njegova se straža brzo pokrenula i počela
izgrednike mlatiti toljagama i motkama te ih odvlačiti u stranu.
Lancaster ponovo da lagani signal glavnom meštru i zeleni vitez već nije sudjelovao u
sljedećoj najavljenoj borbi. Melanthe je gledala za svojim šampionom dok je izlazio s terena.
Njega i paža odmah su okružili vojnici i gledatelji, stvorivši ljudski zid oko njegova konja te
su ga kroz gužvu ispratili do šatora.
»Ali, gospodaru, ako mu omogućite da se još više odmori«, prigovori ona čangrizavo
»kakvu šansu imaju ovi golobradi mladići da ga pobijede?«
Lancaster joj dobaci razjaren pogled. Ona lagano zamahne lepezom od perja.
»Princezo, ima još dvoboja«, reče on. »Imamo stotinu vitezova koji se žele
nadmetati na turniru.«
»Pretpostavljam da moj šampion nema vremena boriti se sa svima«, promrmlja ona.
»Iako, zaklinjem se, da nisam zaista mislila kako je on najveći od svih. Vjerujem da bi ga moj
otac ili brat vrlo lako mogli oboriti.«
On se uspije osmjehnuti. »Možda je tako, gospo. Ali dan još nije završio.«
»Užasavam se iznenađenja u ovaj kasni sat.« Zatresla je glavom. »Slavni dani turnira
su prošlost. Sada su to samo igre dječaka. Vaš otac, kralj, blagoslovljen bio, smatrao bi ovo
blijedom slikom izvrsnih priredaba koje je priređivao.«
Lancaster je sada bio potpuno crven oko vrata, ali ipak je samo kimao glavom i bio
ukočeno pristojan. »Nema ništa što bi nadmašilo turnire našeg voljenog kralja.«
Melanthe se zagleda dolje u dvojicu koji su svom snagom jurišali jedan prema
drugome. Na njezino zadovoljstvo i uz porugu gomile promatrača potpuno su se promašili
– što je normalno na svakom uobičajenom pas d’armes16, ali danas se dogodilo prvi put. Ona
sa žaljenjem cmokne. »Pretpostavljam da je u takvim stvarima Talijanima više stalo do
njihove časti«, primijeti ona. »Odmaraju se na tepihu ispred ognjišta umjesto na borilištu,
a na turniru se natječu poput kavalira pred damama.«
Lancaster se naglo pomakne i uspravnije sjedne na stolici. Paž mu brzo priđe i na
trenutak su približili glave, a onda je vojvoda ustao. »Oprostit ćete mi neuljudnost, Vaša
Visosti.« Duboko se poklonio. »Pozvao me moj brat, princ – žao mi je, ali moram nakratko
napustiti vaše društvo.«
Melanthe ga pozdravi s puno ljupkosti. »Slobodno odmah pođite«, reče ona »u
zdravlju i s mojim prijateljstvom, a Bog neka čuva našeg cijenjenog gospodara princa
Edwarda.«
Okrenuo se s nešto manje uobičajene elegancije nego inače i požurio stubama slijedeći
paža. Glazbenici su nastavili svirati svoje vesele melodije. Melanthe je gledala za njim, lagano
se hladila lepezom i smješkala.

MNOŠTVO JE POSTALO OPASNO nemirno s manje važnim natjecateljima, a Lancaster se još

nije vratio na escafaut kad su se začule fanfare, ušutkavši glazbenike i galamu. Glavni meštar
podignuo je ruke, došao na središnji dio borilišta, a prorezi na rukavima bili su mu ukrašeni
plavom i grimiznom tkaninom, dok se plašt vijorio iza njega.
»A sada dolazi onaj koji će im uzeti mjeru!« poviče on. »Onaj koji će im uzeti mjeru
je stigao!«
Dok je izgovarao ritualne riječi, stare kao i legende o kralju Arturu i Lancelotu,
mnoštvo je zagalamilo u divljem zanosu. Ta provala glasova zaglušila je Melanthe poput
najbučnijih trublji.
Između šatora pojavio se vitez u bojama krvavog zalaska sunca, galopirajući s crnim
kopljem u jednoj ruci iznad glave, a oklop mu je sjao u crvenkasto-zlatno. Jahao je golemog
vranca zaštićenog istim sjajećim metalom. Štit mu je bio tamne boje, gotov crn kao i njegovo
koplje i konj, bez ikakva ukrasa ili drugih boja.
Doveo je konja i zastao kod kamenog spomenika. Gledatelji su utihnuli u slatkom
očekivanju; bilo je to gotovo tjelesno zadovoljstvo u ovoj drami. Crno se koplje podignuto
– i spustilo na srebrnog sokola zanjihavši ga snagom udarca. Štit koji je izabrao odjeknuo je
drvenom rezonancijom dok je klicanje dosegnulo novu razinu strasti.
A outrance. 17

16
Vrsta viteškog turnira, gdje se pojedini vitez bori redom s protivnicima u više utrka i raznim oružjem;
najekskluzivnije natjecanje u kojemu su mogli sudjelovali samo plemići. (nap. prev.)
17
Do krajnjih granica (franc.) (nap. prev.)
 Crno koplje nije imalo zaštitnu krunu nego oštar vršak. Štit u koji je udarilo nije bio
izudarani sokol s kapicom, nego onaj koji je visio iznad njega, sa srebrnom pticom bez
kapice, nudeći borbu à outrance – bez ikakvih ograničenja.
Viteški dvoboj u kojemu se pravim oružjem bori do smrti.
Iza njega išla je njegova pratnja, njih dvadesetero, maskirani, odjeveni poput dvorskih
luda u dugine boje, svirajući frule i lovačke rogove. Vrhovi cipela bili su im toliko dugački i
zavinuti da su ih morali pričvrstiti za koljena lancima sa zvončićima. Predstavljali su
grotesknu fantaziju iza krvavo-zlatnog viteza. Bio je to nestvaran kontrast njegovoj
neprijateljskoj šutnji.
Usred povika i vreve Melanthin zeleni vitez izjaše mu ususret naoružan oštrim
kopljem. Ona pritisne dlanove jedan o drugi i osjeti sol na vršcima prstiju, a zatim sklopi
ruke na krilu držeći nepomično Gryngoletine vezice sa zvončićima.
Jasan zvuk lovačkih rogova miješao se s onim truba, dižući se sve više u zrak. Utihnuli
su jedan po jedan puštajući pjesmu najavljivačeva roga da se uzdigne i odbije od tribina,
rijeke i gradskih zidina, zamirući u daljini poput glasa nekog anđela.
Vitezovi su pozdravili Melanthe, onaj zlatni posebno kićenim kretnjama.
Kad su konje okrenuli jedan prema drugome, zeleni vitez izvuče ruku iz kožnih vezica
i odbaci svoj štit.
On je to znao. Melanthe je znala. Gomila je nagađala... i eksplodirala u mahnitom
uzbuđenju kad je muškarac ispod crveno-zlatnog oklopa odgovorio odbacivanjem svojeg
štita bez grba.
Kad su se koplja spustila za napad, gledatelje je u jednom trenutku obavila tišina
iščekivanja. Vranac je zabacio glavu i pojurio. Zeleni vitez je podboo svojega konja. Tišinu
je narušio gromoglasan odjek kopita od kojeg je drvo ispod Melanthinih stopala zatitralo.
Koplja su se sudarila uz zvuk sličan zvuku polomljenih kostiju ili stotinu čekića koji
udaraju o čelik. Oba su viteza pala natraške i postrance, čvrsto se držeći za slomljena koplja
i napola viseći sa svojih konja zbog težine oklopa. Gledatelji su uglas zavikali.
Poslužitelji u odjeći duginih boja pritrčali su da pridignu svojega gospodara na konju
i donesu mu novo koplje. Već je krenuo u napad prije nego što se zeleni vitez uspravio i
zgrabio novo koplje od grbavca. Kad se zeleno koplje uspravilo s vrškom u zraku, Melanthe
shvati da ga on drži u pogrešnoj ruci želi li dočekati suparnika.
Gomila je zastenjala. Njegov konj koji je dotada poskakivao sada se sledio na mjestu.
Kad je izazivač shvatio da ima prednost, naciljao je najvitalniji cilj usmjerivši koplje u glavu
protivnika. Zeleni vitez nije čak ni pokušao pokrenuti konja u trk nego je ostao čekati koplje
i jahača kao začaran. Stenjanje gledatelja pretvorilo se u strastvenu agoniju.
 A onda zeleni vitez kao da je klonuo; netom prije nego što ga je crno koplje udarilo u
prednju ploču kacige koja mu je pokrivala lice, on se zajedno sa svojim kopljem nagnuo u
stranu, gotovo pod pravim kutom u odnosu na konja. Kad mu je vrh crnog koplja okrznuo
kacigu, zeleno se koplje spustilo poprijeko na protivnikov put.
Zahvatilo je zlatnog viteza poprečno preko trbuha. Uz zvuk udarca metala on kao da
je poletio, načas se presavio preko koplja, a zeleni je konj sjeo na stražnje noge opirući se sili
drška koplja uglavljenog između bedra zelenog viteza i jabučice sedla.
Melanthe je skočila na noge kao i svi drugi. Netremice je gledala srušenog viteza kako
na leđima leži na zemlji. Sjela je tek kada se pomaknuo, pijano ustajući a zlatan mu je oklop
potamnio od prašine. Zeleni konj se okrenuo i odgalopirao za slobodnim konjem. Paževi
drugog viteza razbježali su se pred njim kao šareno lišće.
Njezin se šampion sagnuo da prihvati uzde i prebaci ih vrancu preko glave. Pritom se
njegov konj u pravom trenutku odmaknuo da izbjegne opasan udarac. Konji su zajedno
otkasali do grbavog paža, koji je prihvatio vranca kao da se radi o malom konju za žene, a ne
o istreniranom ratnom konju – i životinja je sagnula glavu odmah se prepustivši, kao da je
prepoznala da muškarac bez oklopa nije neprijatelj. Paž je odveo uhvaćenog konja kroz izlaz
borilišta. Melanthe skrene pogled s prljavog zlatnog izazivača koji se njihao na nogama i
odbijao pomoć paževa.
Zeleni je vitez čvrsto sjedio na svojem konju i gledao prema njoj.
Bezimeni izazivač izvuče mač i poviče nešto unutar kacige. Njezin se vitez nije ni
pomaknuo, samo je gledao prema Melanthi. Velika kaciga pokazivala je samo prijetnju,
prorezi za oči bili su crni i prazni, ali ona je vidjela ispod svega, vidjela je muškarca na
koljenima u velikoj dvorani kako je gleda s tim istim intenzivnim molećivim pogledom. Nije
dopustila da joj se na licu vide emocije nego mu je postojano uzvraćala pogled.
Crveno-zlatni vitez ponovo poviče. Njezin se vitez okrene i skoči s konja, izvukavši
jednim potezom mač iz korica. Pritrčao mu je paž sa štitom i basinet kacigom, ali izazivač je
već trkom prilazio s isukanim mačem, čiji je vrh od ubojitog čelika zasjao na suncu.
Grbavac se povuče vukući konja za sobom. Njezin vitez dočeka udarac s podignutim
mačem; oružja su zazvečala, a masa je klicala. Nijedan muškarac nije popustio kad su udarci
pali ulubivši kacige i oklope. Borili su se kao barbari, bez milosti.
Zlatni vitez stalno je iznova zamahivao prema šampionovu vratu, bili su to udarci koji
ubijaju, vrtio se oko svoje osi i zamahivao. Uspio je jedanput udariti zelenog viteza, koji je
posrnuo postrance, ali njezin vitez kao da je bio bolji u nezgodama od protivnika pa je
spustio ruku s mačem i zarezao postrance, ispod protivnikove nadlaktice, prerezavši remen
koji drži vambras 18. Ti su se dijelovi oklopa razdvojili izloživši ranjivi dio iznad lakta
prekriven samo žičanom košuljom.
Činilo se da izazivač nije shvatio što se dogodilo nego je i dalje zamahivao mačem
prema protivnikovoj kacigi. Pogodio je i duboko zarezao u čelik. Od siline udarca činilo se
da će zelenom vitezu mač odletjeti iz ruke, ali onda se mač našao u njegovoj lijevoj ruci kao
da ga je zgrabio iz zraka. Podignuo ga je iznad glave, zamahnuo nadolje usmjerivši oštricu na
protivnikovu ispruženu ruku snagom koja bi mogla proći i kroz žičanu košulju i prerezati
kost.
Sunčevo svjetlo bljesnulo je sa široke plohe oštrice. Melanthe zatvori oči. Čula je
udarac – i kako je zlatni vitez zastenjao od bola trenutak prije nego što su svi okupljeni
gromoglasno reagirali.
Otvorila je oči i zatreptala. Izazivač se teško dizao s tla, ali činilo se da se ne može
osloniti o mač. Zeleni vitez stajao je nad njim i ponovo gledao Melanthe. Gotovo da je
očekivala vidjeti odsječenu ruku zlatnoga viteza i sve puno krvi. Ali još je bila sastavni dio
svojega vlasnika – jedino neupotrebljiva. Zlatni je vitez pipajući oko sebe tražio mač lijevom
rukom, jer mu je druga bespomoćno visjela uz tijelo.
Glavni meštar borilišta zakorači prema njima, zastane sa svojom bijelom strijelom, ali
pali izazivač bijesno poviče na njega. Službenik je oklijevao, ruka mu je neodlučno zastala, a
onda se poklonio i povukao.
Crveno-zlatni vitez se zakotura i odgurne se zdravom rukom da bi stao na noge.
Melanthin šampion napravi jedan korak prema njoj, a crni prorezi vizira i dalje su bili
okrenuti u njezinu smjeru. Po rubovima žičanog ovratnika vidjela je da teško diše.
Podignuo je ruku s dlanom prema gore u znak molbe.
Melanthe vidje da je crveno-zlatni protivnik napokon ustao. Povikao je nešto, ali riječi
su mu bile prigušene i odjeknule su unutar kacige. Podignuo je mač lijevom rukom.
Ignorirala je molbu šampiona i samo ga je hladno gledala.
Izazivač je potrčao naprijed. Zeleni vitez se okrenuo, dočekao udarac mača i odbacio
ga. Gurnuo je vrh svojega oružja prema kacigi zlatnoga viteza, zahvatio rub vizira i povukao
cijelu kacigu napola u zrak. Zaslijepljen, drugi muškarac se odmakne, zamahne bespomoćno
ranjenom rukom i mačem da namjesti kacigu, ali drugi mu je udarac potpuno zbaci s glave.
Zakotrljala se po tlu. Mnoštvo, grla je zaurlalo. Lancaster je stajao njišući se nasred
borilišta. Jedan od njegovih paževa zgrabi kacigu i potrči k njemu.
Zeleni se vitez opet okrene prema Melanthe. Podignuo je mač i objema rukama
skinuo s glave svoju kacigu, a onda je odbacio od sebe. Gurnuo je natrag kapuljaču od pletene

18
Dio oklopa koji prekriva nadlakticu odnosno podlakticu. (nap. prev.)
žice. Znoj mu se slijevao niz lice pomiješan s hrđom unutrašnje strane kacige, označavajući
rub njegove kovrčave, slijepljene crne kose. Nije gledao prema Lancasteru nego i dalje prema
njoj, velikim udasima hvatajući zrak.
Gledala je paževe kako gospodaru stavljaju kacigu na glavu, a onda je mirnom
ravnodušnošću izdržala nečujnu molbu svojega šampiona. Sklopio je oči i okrenuo lice uvis,
poput čovjeka kojega muče.
Vojvoda jurne na njega. Iako bez kacige zeleni vitez ga spremno dočeka. Sagnuo se i
izbjegao gospodarev zamah lijevom rukom i prišao potpuno blizu njegova dosega, te je tako
nedostatak kacige postao nevažan. Lancaster ga je pokušao zgrabiti objema rukama, ali onu
ranjenu nije mogao dignuti više od struka. Vojvodin mač nespretno je udario zelenog viteza
straga po glavi, obojivši mu crne uvojke i kapuljaču od pletene žice grimizno. Ukrstili su
oštrice pri balčaku, oba mača uperena u nebo, tresući se od siline snage obojice muškaraca.
Lancaster ga snažno gurne i okrene mač unutra između njih pokušavajući njime
zasjeći nezaštićeno lice zelenog viteza. Vršak je porezao obraz njezina šampiona, ali on je u
jednom opasnom naletu iskoristio nagli pokret i zamahnuo laktom natrag i uvis udarivši
Lancasterovu šaku, a ovaj je zbog toga popustio stisak na oružju. Vojvoda se očajnički
pokušao snaći i zadržati mač u ruci. Ali ispustio ga je, vršak se nakratko zabio u zemlju a
onda ga je Lancaster uhvatio. Kad je posrnuo, oštrica zelenog viteza spustila se ploštimice na
njegovu kacigu.
Pao je postrance preko zarinutog mača, a njegov uzvik bola čuo se iznad buke gomile
kad je ranjenom stranom tijela pao na zemlju. Okrenuo se na leđa.
Zeleni je vitez stajao iznad svojega gospodara s vrhom mača na njegovu vratu.
Lancaster je ležao razoružan, ranjen, poražen – ali ipak se nije predavao. Promatrači su
zadržali dah i bili tako tihi da je najglasniji zvuk bilo dahtanje dvaju vitezova.
Njezin ju je šampion opet pogledao, držeći mač spreman. Krv mu je na licu i kosi
potamnjela od zalijepljene prašine; izgledao je poput vraga koji se izdignuo iz neke provalije
i sada ju je preklinjao da ga spasi.
»Gospo!« Riječi su bile izgovorene u očajničkom dahu.
Melanthe podigne lepezu i počne se hladiti. Glasno se nasmijala u tišini i svi su je čuli.
»Da, možeš se sažaliti nad njim«, reče ona i podrugljivo pogne glavu.
Njezin vitez odmakne mač s vojvodina grla i odbaci ga na polovicu borilišta. Kad je
Lancaster sjeo, zeleni vitez padne na koljena pred svojim princem pognute glave. Prekrio je
oči rukama koje su još uvijek bile u rukavicama oklopa. Počeo se polako, poput posječenog
stabla, spuštati sve niže sve dok rukama i čelom nije dotaknuo tlo.
»Pax, časni gospodaru.« Prigušeni glas bio mu je pun agonije. »Mir s vama.«
 Lancaster se bolno uspravi na noge i ostane stajati naslonjen na jednog od svojih
paževa. Još uvijek s kacigom na glavi činilo se kao da ispitivački promatra muškarca na zemlji
podno svojih nogu. Potražio je i Melanthe na escafaut, a onda joj okrenuo leđa i nesigurnim
hodom izašao s borilišta. Paževi su se okupili oko njega.
Melanthe ustane i spusti se stubama. Dok je hodala prema ulazu borilišta, mladići,
vojnici i gledatelji razdvajali su se da je propust i buljili su u nju. Došla je do sredine prašnog
borilišta, gdje je zeleni vitez klečao s licem na zemlji, a krv mu je slijepila kosu i oblila vrat.
»Zeleni viteže«, reče ona blago.
On sjedne i zagleda se u rub njezine haljine. Zatim prijeđe rukavicom preko očiju
razmazavši krv s hrđom. Podigne lice prema njoj.
Iz pogleda mu je nestalo udvornosti i obožavanja. Još je teško disao, a zube je stisnuo
da potisne zadihanost.
Kleknula je i ispružila desnu ruku prema njemu zavezavši zvončiće za vambras i žičanu
košulju. Toplina njegova tijela isijavala je iz metalnog oklopa. Gryngoletini metalni prsteni
srebrnasto su zazveckali na nadlaktici njegova oklopa, a dragocjeno kamenje bacalo je
sićušne zrake svjetla što su se poigravale na čeliku stapajući zelenu i bijelu boju kad su se
prsteni smirili.
Dok je to radila, oči su im se našle u istoj razini pa ga je pogledala. Nije mogla reći što
je u njima vidjela – mržnju, jad ili zbunjenost – ali ono što se naziralo iza njegovih prašnih
crnih trepavica sigurno nije bila ljubav.
Uspomene su uporno kuckale i prisjećanje je naglo zablistalo i rascvjetalo se u
njezinim mislima.
Jednom davno, iz hira, izvukla je trn iz šape ovoga lava. Sjećala ga se, sjećala se kada i
gdje je to bilo, a uspomenu su potaknuli više njegova visina, držanje tijela i zbunjena agonija
na licu nego same crte lica. I tada se upravo tako predao, razoružan i bez obrane, dok su mu
odvodili suprugu i uzeli novac.
Danas joj je dakle otplatio taj smaragd na svojoj kacigi. Kakvo god neizvjesno mjesto
je nastojao zadobiti u Lancasterovu srcu, sa svojim ratnim vještinama, zapovjednim
sposobnostima i svečanim obećanjem da će steći slavu, sada je to nestalo. Klečao je pred njom
kao ošamućen.
Na usnama joj se već našla isprika, žaljenje zbog njegove uskraćene časti, zbog
izgubljenog princa. Lebdjela joj je na jeziku.
»Glup si«, promrmljala je umjesto toga »ako misliš da čovjek može služiti dva
gospodara.« Sa smiješkom na usnama podignula je jedan metalni prsten sokolove vezice i
pustila ga da padne na oklop. »Prava dvorska luda. Dođi u moju službu, ako ti je to želja.«
 Zurio je u nju. I protiv volje ispustio je zvuk sličan jecanju, možda samo dublji udah,
nešto oštriji kroz zube.
Melanthe ustane. Pružila je ruku i dotaknula mu rame da ipak napravi neku gestu za
masu gledatelja. »Ustani.«
Njegov paž dovede mu konja. Melanthe prihvati srebrnu vodilicu. Vitez i njegov konj
zaudarali su na znoj, prašinu i užareni čelik, miris začinjen krvlju i borbom. Kad je uzjahao,
pogledala ga je.
»Budeš li moj vazal«, reče ona »voljet ću te i cijeniti onako kako to Lancaster nikada
ne bi mogao.« I s tako postavljenom stupicom, okrenula se prije nego što je odgovorio,
ostavljajući da ga njegov grbavi paž odvede iz borilišta.

»BRŽE, BRŽE!« MELANTHE JE držala Gryngolet na zapešću i poticala zajapurene sokolare

Ombrierea da požure. »Želim krenuti!«
Okretala je svojeg konja na praznom dvorištu dvorca, a gledali su je samo članovi
njezine pratnje i nekoliko zbunjenih slugu. Izvan zidina zvuk turnira dopirao je do njih kao
udaljeno dizanje i padanje glasova dok je napetost između vojnika, paževa i građana sve više
rasla. Melanthe nije nimalo marila za to – bio je to vojvodin problem, ako nije mogao
kontrolirati svoje ljude – ona je samo htjela pobjeći od gužve, otpustiti napetost u divljem
galopu po okolici prateći Gryngolet u zraku.
Allegreto je natmureno stajao ispod nadsvođenog ulaza u veliku dvoranu, čekao je da
mu dovedu konja, a oko jednog mu se oka počela stvarati modrica nakon jutra provedenog
u kladama. Nije se mnogo napatio; zadirkivanje stranca nije se moglo mjeriti s uzbuđenjima
turnira, ali on je svejedno bijesno gledao Melanthe.
Njezin hrt napinjao je vodilicu dok je Melanthino srce čeznulo za otvorenim
krajolikom. Ranije je vidjela čaplje i patke pokraj rijeke; jučer joj je Lancaster dao dopuštenje
da uzme što želi – a ako je to sada požalio, nije je bilo briga. Sokolari, dvojica slugu koji su
ostali paziti na konjušnice, napokon su pričvrstili bubanj i zajedno uzjahali mršavog jadnog
konja, ponijevši u vreći i svezano pile za slučaj da lov ne bude uspješan.
Melanthe potjera konja prema izlazu iz dvorišta. Prešla je preko mosta i kroz ulaznu
kulu – i mogla se odmaknuti od turnira, dvorišta, gomile ljudi i pretvarati se da je sama s
beskrajnim nebom. Sama, dok je Gryngolet letjela, ako se zanemare lovci i sokolari koji su
pratili divlji let ptice.
I Melanthe ju se slijedila. Allegreto, Cara i jedan iz klana Riata jahali su iza nje;
Lancaster, Gian Navona i Liguriov duh su je progonili; a sada ju je progonio još jedan – slika
muškarca u zelenom oklopu, koji se polako saginje prema zemlji dok rukama prekriva oči.
 Svi su oni postali njezini stalni družbenici, uvijek za petama, nikada joj ne nestajući iz
vida. Mogla je podbadati konja koliko je htjela, bila je slobodna koliko je i sokolica slobodno
letjela – sve dok ne ubije ili bude pozvana natrag k svojim blještavim draguljima i perju
svojega mamca.
 Četvrto poglavlje

DOISTA JE BILA VJEŠTICA.

Ruck je stajao u sjeni jednog stupa u katedrali, zagledan, iako nije ništa vidio, u skele
ispod nedavno postavljenog vitraža.
Osjećao se pokradeno. Osjećao se potpuno opljačkano.
Gdje je bila njegova dama, njegova blistava neukaljana dama, najljupkija od svih, zbog
koje je vrijedilo podnositi krv, dosadu i dane osame? Nije ni tražio da bude s njim. Nikada
nije ni mislio da bi toga bio vrijedan, ali ponašao se prema njezinim mjerilima – i dok su mu
se smijali, kad je bolno i očajnički žudio za ženskim tijelom, ostao je vjeran njezinom
nemogućem standardu koji je postavila vlastitom savršenošću.
Sanjao je o njoj u svojoj postelji ili na hladnoj zemlji; vidio ju je pokraj Djevice u
crkvama. Čak ju je zamišljao s Isabelle u samostanu, kako se mole za njegovu dušu, obje
zajedno, obje istog lika, modrih očiju i plavih pletenica, lica prelijepog za ijednu ženu na
svijetu.
Okrenuo je glavu i oslonio zavojem povezanu sljepoočicu na stup. Pekla ga je rana na
tjemenu. Žario ga je i obraz i pulsirao unatoč Pierreovoj ljekovitoj masti.
Stvarnost princeze Melanthe pogodila ga je poput kabla ledeno hladne vode u lice.
Bio je ljut na sebe, ali najveći bijes i gnušanje sačuvao je za nju – vješticu – jer vjerojatno ga
jest začarala. Kako je inače mogao zaboraviti što je bila?
Sotonina bludnica, eto što je bila, koja se poput svilenog tigra izvija na postelji dok je
miluje Sotonin izrod. Više nije mogao predočiti ni sliku ljepote. Nestala je iz njegove duše,
protjerao ju je pogled na njezinu crnu kosu i oči boje sumraka koji nije s ovoga svijeta, neke
duboke neobične nijanse paklenog cvijeća. Sada ih je prepoznao – ali nije ih pamtio tako
živopisno tamne ni njezinu hladnoću od koje obamire.
Nasmijala se. Još ju je mogao čuti, poput jeke u praznom hladnom zraku katedrale,
jeke koja lebdi iznad beskrajnog žamora svećenika koji se mole. Taj ga je zvuk žigosao. Stajao
je držeći vrh mača na grlu svojega gospodara, koji se nastavljao boriti iako ranjen, nije se
predavao nije čak ni pomišljao da posustane – a ona se nasmijala.
Prozori su se žarili posljednjim blijedim svjetlom dana, bacajući obojene zrake preko
podova i stupova, poput blage topline u crnoj tami. Izvan zidova katedrale čuo je prigušene
zvukove proslave. Došlo je nekoliko vitezova, pošli su niz središnji prolaz crkve i kleknuli da
se očiste molitvom, dok je jedan mladić već satima stajao na usamljenom bdijenju u
Gospinoj kapelici. Ruck se držao izdvojeno, koristeći stup kao potporanj kad mu jastuk više
nije bio dovoljno ugodan za koljena.
Kad nije bio na dužnosti ili vježbao, veći dio dana provodio je u kapelicama,
katedralama ili crkvama. Isprva mu je to bio najveći napor njegova viteštva – toliko dosadno
zamoran da je mogao vrištati – ali nakon trinaest godina pomirio se s hladnim kamenim
prostorima i činjenicom da njegova koljena nisu mogla satima izdržati na jastuku. Sada je
češće stajao nego klečao, nastojeći tako poštedjeti tijelo za rat i borbu, a dušu bi poštedio
redovitim ispovijedanjem tog malog grijeha. Nikada ne bi dobio pravu pokoru, jer svećenici
su imali suosjećanja o tom pitanju.
Rijetko se molio tijekom sati provedenih u crkvi. Smatrao je da to Isabelle bolje radi
za njega nego što bi sam mogao. Često ju je zamišljao kako se moli, ozarena lica niz koje teku
suze, dok su se ostale svete žene poredale iza nje. U crkvama i kapelicama osjećao se bliže
njoj, jer tu je mogao odagnati blagi strah da ona možda nikada i ne misli na njega. Ponekad
ju je zamišljao u odjeći redovnice; češće u iskričavoj zeleno-srebrnoj haljini – a što je
usamljenija bila cesta, krvavija bitka, to je ona jače i ljepše sjajila, gotovo podjednako stvarna
kao da je stajala u sjeni i držala svojega sokola.
Sada je s ubodom razočaranja shvatio koliko bi ih često tako zamijenio jednu za drugu.
Svoju suprugu i svoju bezimenu feudalnu gospodaricu – tijekom godina, u strogoj izolaciji
njegova srca one su se nekako stopile u jedinstvenu žensku prikazu – i kao odrastao
muškarac on je život proveo u čvrstoj odanosti njoj, u celibatu, pobožan, držeći se viteških
načela, odbijajući pokleknuti pred nečasnošću i novčanom mitu kako bi zadobio naklonost
svojega princa.
Nikada nije bio pozvan u unutrašnje odaje svojega gospodara, a ipak je strpljivo čekao
da Bog pošalje neku priliku. Polako se uzdizao u Lancasterovoj službi zaradivši položaj
unatoč napola prikrivenoj zabavi. Vodio bi vojnike i strijelce protiv Francuza, glumio je i
jednoroga ako je morao; ako je gospodar zapovjedio, lovio je i zmajeve. Znao je da je drugim
vitezovima draže kad je on odsutan s dvora na nekom sličnom zadatku. U akciji je bio lud,
tako su oni tvrdili, opasan, nepouzdan. Time su mislili da nije želio nimalo popustiti ni
povući se, zahtijevao je predaju kada oni to nisu željeli – ali to je bio jedini način na koji se
znao boriti. No nikada nije prestao vjerovati da će pronaći način da se dokaže i ponovo
zadobije gospodarevu blagonaklonost.
Obojeno staklo vitraža iznad njega bilo je dio visokog uskog prozora sa šiljatim lukom,
plavo i ružičasto, i žarilo se prikazujući Djevicu s djetetom. Ruck je promatrao Gospino
zamišljeno lice dok je spustila glavu zagledavši se u maloga Isusa. Sve ga je boljelo od tuge i
bijesa.
Zgranuo se kad je shvatio što je učinio, kako su godine prohujale, kako je zavaravao
sebe i zamijenio nju sa svojom čistom slatkom suprugom. Ukaljao je svoje sjećanje, svoju
jedinu vezu s Isabellom, koja se zacijelo i sada sva predaje usamljenoj molitvi. Sama kao što
je bio i on. Bio je siguran da je u samostanu položila zavjet odvojenosti i šutnje, jer iako je
svake godine slao novac i nježne pozdrave u Svetog Klaudija, ona mu nikada nije odgovarala.
Samo bi od nadstojnice primio potvrdu primitka dara, bez riječi pozdrava od Isabelle.
Njezin gubitak sada mu se činio poput svježe rane, koja ga je podjednako oštro pekla
kao i rane na obrazu i glavi. Nedostajala mu je, a jedva da se mogao sjetiti njezina lica. Jedino
je jasno vidio ljubičaste oči i bijelu put; jedino što je osjećao bili su bijes, tjeskoba i
ponižavajuća vatra njegova tijela, koje je žudjelo unatoč svemu. Trudio se zapamtiti Isabelle,
predati se potpuno toj čišćoj prikazi, ali nije mogao. Ona je sada za njega bila izgubljena i to
njegovom glupošću, izgubljena kao i jarka iluzija koja ga je dotada hranila.
Vani je zazvonilo večernje zvono kao znak da se povuku u kuće i ugase vatre na
ognjištima. Ruck se sagne i uzme svoj jastuk namrštivši se zbog izlizanih bijelih niti veza koji
je prikazivao sokola. Pomislio je da ih iščupa i zamijeni vezom ažurnog štita sa slikom crnoga
vuka obitelji Wolfscar, ali preuzeti sada svoj pravi grb, i to zbog razočaranja prije nego časti,
činilo mu se konačnim kaljanjem svojih snova.
Ostavio je sokola. Ostavio je sve zelene i srebrne ukrase kakvi su bili, odlučan da to
nosi kao stalni podsjetnik na to kako žena – ta žena – može izokrenuti muškarcu mozak i
zapetljati ga u vražje čvorove.
KAD JE GURNUO VELIKA drvena vrata što su vodila na kameni trijem, glava ga je još boljela,
a jedna čvrsta ruka zgrabila ga je za rame. Do njega su stajala tri stražara u Lancasterovim
livrejama. Bez riječi su mu se škrto poklonili, a jedan pokaže glavom prema vanjskom ulazu.
Pierre je ostao stajati u kutu trijema i izgledao je prestrašeno. Ruck baci pogled prema
njemu, a onda pogleda stražare.
»Samo ste vi pozvani, gospodaru«, reče jedan od njih. Glas mu je bio odsječen, ali ne
i neprijateljski.
Ruck kimne glavom. Vrata su se otvorila u posljednjem svjetlu sumraka koji se spuštao
na gradske krovove. Ulice su već bile u dubokoj sjeni, ali iskrile su se bakljama i grupicama
bučnih veseljaka. Nisu pokazivali namjeru da ugase vatre i povuku se na počinak. Tako je
često bivalo u danima turnira i moglo se posvud vidjeti naoružane stražare, ali večeras je
svaki muškarac pokraj kojega su prošli bio naoružan. Obični vojnici pomiješali su se s
građanima. Živopisni sluge vitezova koji su sudjelovali na turniru lutali su pijani s mačevima
još pričvršćenim o bokove.
»Za ljubav Božju«, promrmlja Ruck »ovo samo što nije pošlo po zlu.«
Stražar pokraj njega složi se gunđanjem. Ali ništa nije učinio da potakne nekoga da se
vrati kući, samo je produžio korak i zgrabio Rucka za lakat kako bi ga usmjerio u jednu
uličicu. Kad su izašli na drugom kraju, promukli glas poviče: »Stanite!« Pijano posrćući
priđe im jedan engleski vojnik. »Naš gospodar!«
 Za njim su došli i njegovi drugovi, a nesigurni koraci živnuli su im zbog novoga cilja.
Ruck i njegov pratitelj odjednom su se našli okruženi razularenim vojnicima, čija su lica
Rucku bila poznata, ali sada su bili namrštena i neprijazna od pića.
»Makni ruke s našeg gospodara, ti psu!« Jedan vojnik pokuša odmaknuti
Lancasterova stražara od Rucka. »Nećeš ga nikamo voditi!«
Ruke stražara odmah su poletjele prema oružju, ali Ruck odgurne vojnika. »Nisam ti
ja nikakav gospodar!« odreže on. »Pazi što govoriš, budalo. Pivo ti je pomutilo mozak.«
»On vas neće odvesti, gospodaru«, poviče netko straga »niti vas zbog svojega ponosa
baciti u tamnicu!«
Ruck ih je bijesno gledao. »Odlazite u svoja prenoćišta! Večernje zvono oglasilo se
prije četvrt sata.«
»On vas neće uhititi!« Galama i povici privukli su sada i druge ljude, koji su stali
nedaleko od njih. »Prvo mora proći pokraj nas!«
»Jeste li poludjeli?« uzvikne Ruck. »Raziđite se! Zapovijedam vam!«
Neki od najbližih pokušali su se okrenuti, kao da će ga poslušati, ali sve veći zid ljudi
iza njih zapriječio im je put. Lancasterovi stražari stajali su s izvučenim mačevima, kao napeti
trojac oko njega.
»Raziđite se!« poviče Ruck. »Vojvoda me pozvao! Makni mi se s puta, kurvin sine!«
Grubo je gurnuo najbližeg vojnika. Čovjek se zanjihao unatrag i na tren stvorio otvor.
Zarikavši od nezadovoljstva i s namjerom da napadne, Ruck sruši i drugoga. Put se silom
počeo otvarati pred njima. Lancasterovi stražari pošli su za njim, a on je ostao naprijed da
pokaže kako nije lišen slobode.
Pred njim se raščistio put. Iako nije pogledao oko sebe, bio je svjestan da se muškarci
nisu raštrkali nego su samo ostali straga i pratili ih u stopu. U sebi ih je opsovao i namjerno
je krenuo kroz uske uličice ne bi li oni zaostali, prorijedili se i tako postali manje opasni.
Ali pred zastavicama ukrašenim konačištima najviših plemića večernje zvono nije se
ništa više poštivalo nego u sporednim ulicama, iako je sada već potpuno zavladao mrak.
Vitezovi i njihove sluge jurcali su unutra i van kroz osvijetljene ulaze, mladi paževi pjevali su
ratne pjesme i hrvali se. Ruck prođe odlučno pokraj njih gledajući ravno naprijed, ali sreća
mu nije dugo potrajala. Jedan mladić u plavo-bijeloj livreji ispružio je ruku i zgrabio ga za
ogrtač. Trzajem se oslobodio, ali već su ga prepoznali. Začuli su se povici, a kad su straga
nahrupili vojnici iz jednog uskog prolaza između kuća, počeli su trčati i natiskivati se oko
Rucka, odgurujući njegovu plemenitu pratnju. Još više muškaraca počelo je izlaziti iz kuća i
ulica je vrvjela sjenama što su galamile, bakljama i bljeskovima čelika.
Ruck zgrabi zapaljen svežanj pruća i skoči na jednu bačvu. Podignuo je baklju uvis,
mašući njome tako da su iskre letjele.
 »Kakva je ovo ludost?« zagrmi on. »Tišina!«
Na tren njegov je glas privukao pažnju gomile.
»Tko ste vi?« poviče on. »Vojvodini vojnici. Vojvodini vitezovi i njihovi paževi. Ja
sam vojvodin čovjek! Pozvao me k sebi. Hoćete li me zaustaviti? Tucite se među sobom ako
ste tako glupi, ali pokušate li me spriječiti u tome da poslušam njegovu zapovijed, pobrinut
ću se da svaki nitkov među vama završi s utrobom razvučenom na gradskim zidinama!«
Zavladala je tišina, mrzovoljno slaganje s njegovim riječima. Bez obzira na prijetnju,
nije postojalo ništa što bi oni više voljeli, pijani kakvi su bili, podjednako običan puk kao i
gospoda, nego neki razlog za tučnjavu. On nije ostao stajati da vidi kako će oni doći do tog
zaključka već je bacio baklju u pojilo za životinje podno svojih nogu. To mu je omogućilo
trenutak u kojem su svi načas ostali zaslijepljeni mrakom pa je skočio s bačve, kliznuo
između ljudi i zida kuće, držeći se sjena koje su ga skrivale pri bijegu.

VOJVODA OD LANCASTERA DRŽAO je ruku u povoju. U svojem svojstvu namjesnika

Akvitanije sjedio je opušteno na prijestolju, a zidovi i pod prostorije bili su prekriveni
tkaninama s izvezenim grbovima Engleske i Francuske. Mnoštvo šarenih četvorina sakrilo
je oblik odaje pa se Rucku činilo da on i muškarci koji su mu stajali nasuprot plutaju u
pozlaćenoj crveno-plavoj zdjeli. Vojvodi s jedne strane stajao je njegov brat grof od
Cambridgea. Ruck je prepoznao i njihove savjetnike. Bili su to sir Robert Knolleys, Thomas
Felton i grof od Bohuna, sve sposobni vojnici, veterani svih divljih vojnih pohoda u
Francuskoj i Španjolskoj.
»Ustani, viteže«, reče Fancaster i duboko uzdahne.
Ruck ustane i brzo ga pogleda ispod oka. Vojvoda je izgledao budan, ali oko očiju mu
se vidjela neka pospanost, koju je Ruck već prije vidio kod muškaraca koji su dobili udarac
u glavu. Njegovi savjetnici jedva da su i pogledali Rucka kada je ušao, samo su pozorno
motrili Lancastera. Sir Robert se mrštio i stajao pokraj stola s vinom i hranom.
Vojvoda se dugo zagledao u Rucka, s napola spuštenim očnim kapcima. »Bila je to«,
reče on polako »dobra borba.«
Rucka preplavi olakšanje. Želio je opet pasti na koljena i zamoliti oprost, ali ostao je
stajati i samo je rekao: »Princezi u čast, moj štovani gospodaru.«
Lancaster zabaci glavu i nasmije se. Sad je snažno fokusirao oči i oštro pogledao Rucka.
»Napravila je budalu od nas obojice, zar ne? Kučka iz pakla.«
»Vaša Milosti...« reče sir Robert upozoravajućim tonom.
»Ah, moji osjećaji neće otići dalje od ove odaje, ako ovaj zelembać želi izbjeći moju
srdžbu i opasnost u kojoj bi se u takvom slučaju našao.«
 »Moj život vam je na raspolaganju«, reče Ruck.
Lancaster sjedne uspravnije, nagne se naprijed oslanjajući se na zdravu ruku, a usta je
čvrsto stisnuo zbog bola koji su mu kretnje izazvale. »Pobrini se da to ne zaboraviš. Kako
procjenjuješ raspoloženje vani?«
Ruck je oklijevao. Zatim reče: »Nemirno, gospodaru.«
»Raščistite ulice, sir«, reče Felton.
Lancaster se posprdno naceri i pogleda zapovjednika dvorca. »Čime? Vašim
naoružanim ljudima? Oni su na ulicama i stvaraju nered u ime ovog zelenog bijednika.«
»Nisu dobili plaću, gospodaru«, reče Felton nimalo zbunjen.
»Jesam li ja za to kriv?« poviče Lancaster, a onda zaklopi oči i nasloni glavu na naslon.
»Ispraznit ću svoju riznicu braneći Gaskonju i vaše proklete barune.«
»Princ, vaš brat...«
»Moj brat princ je smrtno bolestan. On ne smije za ovo znati! Ne uznemirujte ga.«
Nakratko je zavladala tišina. Tada zapovjednik dvorca oprezno reče: »Vjerujem da
bi, pojavi li se Vaša Milost s ovim vitezom,« pritom je lagano pokazao na Rucka »oni
poslušali tog čovjeka, gospodaru, ako im on zapovjedi da se pridržavaju ograničenja
večernjeg zvona.«
»Zaboga«, poviče Lancaster »on me sruši s konja, drži mi mač pod grlom, a sada
trebam stajati s njim dok on daje zapovijedi naoružanim ljudima? Zašto ga ne bismo
imenovali namjesnikom i završili s tim?«
Ruck stisne usne od zaprepaštenja. Osjećao je da nad njim lebdi prijetnja, a sada se
kristalizirala u pravu opasnost. Nikada nije mislio da bi ga Lancaster poslao u tamnicu zbog
ponosa, ali sada mu se iznenada otvorila i ta užasavajuća slika.
Vojvoda kao da je uhvatio njegov nečujni odgovor jer je ponovo pogledao Rucka.
Dugo ga je i zamišljeno gledao, kao da ga procjenjuje, zbog čega je Rucku hladnoća prošla
kralježnicom.
»Što ti misliš, zeleni viteže«, reče on ozbiljno. »Možeš li ih kontrolirati?«
»Vaša Milost je u pravu«, reče Ruck. »Mislim da to nije primjereno ponašanje.«
»Ali ti to možeš učiniti?«
»Bilo bi to neprikladno, gospodaru«, ponovi Ruck nastojeći potisnuti u glasu svaki
prizvuk panike. »To ne bi bilo mudro.«
»Ali ako im ja ne mogu zapovijedati, a ni ovaj njihov zapovjednik, a ti jedini možeš
spasiti grad od tučnjave i pobune?«
Ruck odmahne glavom. »Molim vas, časni gospodaru, ne tražite to od mene.«
 »Tražim to od tebe. Zapovijedam ti da preuzmeš garnizon i vojnike i nadzor nad
njima.«
Još jučer bi takva zapovijed bila čudo za Rucka, prava pobjeda. Danas je to bio rub
provalije: ratni ponor između plemića i običnih vojnika, pobuna u čijem će se središtu on
zateći.
»Gospodaru«, provali iz njega »razmotrite još jedanput! Glavobolja vas tjera na
ludost.« Zadržao je dah kao da može povući drske riječi čim su mu prešle preko usana.
Lancaster zdravom rukom protrlja lice i pogleda sir Roberta. »Doista me boli glava«,
reče on s nečim što je sličilo osmijehu. »Što mislite o njemu?«
Knolleys slegne ramenima. »On će nam biti gubitak.«
»Gubitak«, ponovi Lancaster svilenim glasom gledajući Rucka ispod napola
spuštenih vjeđa. »Dobro za tebe da nisi spremno skočio na zapovijed. Neki su mi ovdje dali
savjet da si lukav pobunjenik, zeleni viteže. Da si tajio svoje ime zbog nečega manjeg nego
što je čast, da si se uvukao na ovaj položaj i zadobio ljubav mojih ljudi samo kako bi potpirio
nelojalno ponašanje i pobunu kakva se danas dogodila. Da si kovao urotu s princezom kako
bi nas oslabio prije francuskog napada noćas ili sutra.«
Ruck padne na koljena. »Ne, gospodaru! Za Boga svemogućega!«
»Tko stoji iza princeze Melanthe, izdajice?« odlučno upita Knolleys.
»Ne znam!« poviče Ruck. »Nisam vas izdao, gospodaru, kunem se očevom dušom.
Njezin mi je čovjek rekao da ona želi da se borim u njezino ime.«
»Protiv svojega feudalnog gospodara?« upita sir Robert. »I ti si pristao na njezinu
molbu?«
»Voljeni gospodaru, nisam vas želio uvrijediti. Trebao sam izazvati na dvoboj sve
pridošlice. Zaprisegnut sam njoj. Prije mnogo godina – i daleko odavde. Do jučer nisam
znao ni njezino ime. Nisam mislio da ću je ikada više vidjeti. Bila je...« Zašutio je načas.
»Zakleo sam se da ću joj služiti. Ne znam zašto. Bilo je to davno.« Bespomoćno je
odmahnuo glavom. »Gospodaru, ne mogu to objasniti.«
Lancaster podigne obrve. »Ne možeš objasniti?« Prasnuo je u bijesan smijeh i
uhvatio se za glavu. »Je li nas začarala ili nečime opila?«
»Pošalji inkvizitora«, reče njegov brat. »Ako je čarobnica, on će to otkriti.«
»A za to vrijeme? Ne možemo čekati inkvizitora.« Lancaster osloni glavu na naslon
prijestolja. »Iako bih je volio vidjeti kako gori na lomači.« Duboko je udahnuo i uzdahnuo.
»Ali... ne mogu utamničiti ni pogubiti svojeg zelenog protivnika po oružju, unatoč tome
što me boli glava i imam iščašeno rame. Drag mi je kao suborac, taj zaljubljeni magarac. Osim
toga, to bi izazvalo pobunu.«
 »A ne mogu mu dopustiti ni da slobodno odšeće«, reče Knolleys.
»A ni pustiti ga na slobodu, jer želio on to ili ne ljudi se okupljaju oko njega, a s ovim
nezadovoljstvom plemića imat ćemo nerede u kojima bi grad mogao izgorjeti do temelja. Ne
želim suparnika svojem zapovijedanju. Trebam ljude da se bore u Francuskoj, a ne jedan
protiv drugog.«
Ruck je šutke klečao, čekao svoju sudbinu i gledao kako mu se budućnost rastače pred
očima.
Lancaster se pomalo pospano i zamišljeno zagleda u, njega. »Reci mi, zeleni viteže,
čemu si se nadao od mene kad si se pridružio mojem dvoru?«
»Moj gospodaru...« Ruck pusti da mu glas zamre. Nije predviđao da će se susret s
Lancasterom ovako odvijati.
»Položaju? Zemlji? Dobrom braku? Čujem da ti se dame dive.«
»Ne.« Ruck spusti glavu. »Sada ništa ne tražim od vas, gospodaru.«
»A ja ništa ne nudim«, reče Lancaster »jer ne želim ništa više od tebe. Zadržao sam
princezu Melanthe na gradskim vratima tako da te svi mogu vidjeti živa i zdrava kako je
pratiš u grad. U zoru moraš otići, sa svojom princezom i svom njezinom pratnjom.« Kiselo
se osmjehnuo. »I moći ćeš me vidjeti na molu, doći ću vam oboma zaželjeti srdačan
odlazak.«

PORUKA JE GOVORILA DA je razlog njezina zaštita. Melanthe čvršće omota ogrtač oko sebe
zbog hladne tame koja ih je dočekala pred gradskim vratima. Njezina malobrojna lovačka
pratnja skupila se oko nje. Iza njih u daljini vidjele su se vatre i šatori sudionika turnira, koji
nisu uspjeli naći smještaj unutar gradskih zidina. Bilo je čudno da su vrata još bila otvorena
ovako kasno. Stražari su bili odjeveni u Lancasterove i prinčeve livreje – nisu to bili
uobičajeni vratari. S one strane zida vidjela je baklje i čule pijane povike.
Da je mogla birati, otišla bi što prije odatle. Poruka – i znakovi pobune unutra – bili
su zloslutni. Smatrala je da još nije došlo do ozbiljnih nereda, ali to se moglo dogoditi
svakoga trena. Mogla ih je izazvati već sama njezina prisutnost. Ozbiljno je sumnjala da je
Lancaster zbog brige za njezinu sigurnost poslao poruku neka pričeka pratnju na gradskim
vratima.
Gryngolet se nakostriješila kako bi se obranila od hladnoće i tiho je sjedila na luku
sedla. Hrt je sjedio i drhtao. Melanthe se nije odjenula za noć. Čak i u rukavicama bilo joj je
hladno za prste. Gledala je u tamu iza sebe, u kojoj su samo svjetlucale vatre, i nevoljko si je
priznala da je u tom trenutku ništa ne sprečava da ne nestane u noći, slobodna kao što je i
sanjala da će biti, osim misterija toga kako bi živjela na drugi način osim kao ono što je zaista
bila.
 »Gospo...« Jedan od stražara pojavi se iz crnog tornja gradskih vrata i prijeđe preko
mosta. »Vaš pratitelj.«
Dok je govorio luk svoda nad vratima obasjalo je svjetlo mnogih baklji. Na čelu
dvadesetak naoružanih ljudi jahao je njezin zeleni vitez i prošao kroz gradska vrata.
Baklje iza njega osvjetljavale su dah njegova konja, a i njegov, u prozirnim oblačićima.
Sada nije na sebi imao oklop, samo laganu kacigu preko zavoja koji mu se bijelio preko čela.
Most je muklo odjekivao od zvuka kopita i čizama.
Nijednom je nije izravno pogledao. Lagano joj se poklonio i dao znak svojim ljudima
da okruže njezina konja. Rasporedivši tako pola njih ispred, a ostale iza, dotjerao je svojega
konja do njezina, izvukao mač iz korica i izviknuo zapovijed za pokret.
Jašući uz njega prošli su ispod svoda gradskih vrata. Unutar gradskih zidina ulice su
bile pune ljudi. Buljili su, vikali i trčali uz njih. Melanthe je gledala ravno pred sebe. Njezin
konj činio se vrlo malenim pokraj ratnog konja, a dvadeset pratitelja slaba zaštita od nasilja.
U nekim pokrajnjim ulicama drugi su vitezovi sjedili na konjima, s mačevima u rukama, i
neprijateljski gledali dok je njezina skupina prolazila. Pred ulazima kuća ležala su mlitava
tijela – mrtva ili pijana, nije mogla razaznati. S radošću je pogledala visoku središnju utvrdu
dvorca pred njima, sve dok nije vidjela masu ljudi kako se gura u podnožju. Kad su ljudi
ugledali njezinu pratnju, zaorilo se klicanje praćeno bijesnim pijanim povicima.
Zeleni vitez izviknuo je zapovijed. Muškarci sprijeda su se zaustavili. Podignuo je mač
iznad glave, a vojnici su okrenuli svoja oštra koplja prisilivši najbliže ljude iz gomile da se
odmaknu. Koplja su se zaustavila s vršcima u razini prsa, prava bodljikava zaštita.
Vrata dvorca polako su se otvorila usred galame i sveopće gužve. Izviknuo je zapovijed,
vojnici su se pokrenuli ubadajući u gomilu pred sobom. Pri svjetlu baklji njezina se konjička
povorka probila kroz masu, okružena kopljanicima. Gomila na ulici kao da se nije mogla
odlučiti hoće li veselo klicati ili se opirati, nadirući naprijed i povlačeći se u zlovoljnoj zbrci.
Pojedinci su se tukli, posrtali uzmičući pred kopljima i mahali svojim oružjem u divljim
silovitim pokušajima da zaprijete onima oko sebe.
Njezin konjić nemirno je plesao pokraj velikog ratnog konja, preplašeno poskakujući,
i napola se propevši kad je muškarac pao između kopalja točno pred nju. Melanthe brzo
podbode konja. On poskoči i spusti se na do s kopitima na obje strane muškarca na tlu. Konj
se odmah počeo ritati, ali Melanthe se nije okrenula da vidi je li udario čovjeka. Iza nje gurao
se Allegretov konj; napokon su bili u nadsvođenom prolazu ulaza u dvorac – prošli su i ušli
u unutrašnje dvorište. Vrata su se za njima s treskom zatvorila, a s njima je utihnula i galama
s ulica.
Njezin vitez je sjahao, prišao joj i ponudio koljeno i ruku. Melanthe prihvati ruku da
se pridrži. Jer njezine su tako drhtale da ih nije mogla kontrolirati. Kad je stopalima
dotaknula do, rekla je: »Dugo ti je trebalo da dođeš. Samo što se nisam smrznula.«
 Nije željela da on pomisli kako drhti od straha. A nije mu ni zahvalila. Osjećala se
previše zahvalnom; osjećala je kao da bi htjela stan vrlo blizu njemu, jer izgledao je tako
siguran i čvrst, poput vanjskih zidina dvorca, kao svetište u općoj zbrci. Zbog toga ga je samo
letimično prezirno pogledala i napravila pokret kao da će se okrenuti.
»Gospo«, reče on »Njegova Visost vojvoda šalje vam pozdrav i poruku, a također
želi znati je li vaš lov dobro prošao.«
Melanthe ga pogleda: »Dosta dobro«, reče ona. »Dvije patke. Poslat ću ih u kuhinju.
Ima i poruka?«
»Da, gospo.« Pogledao ju je s nedokučivim izrazom lica sličnim sokolovom
postojanom hladnom zurenju. »Trebam vas bez zadržavanja otpratiti odavde. Polazimo u
zoru, s plimom.«
»Ah.« Nasmiješila mu se jer je očekivao da će biti šokirana. »Znači izbačeni smo?
Neotesano – ali što jedan Englez zna o profinjenosti? Dapače, to je odlična vijest. Ti ćeš sve
pripremiti za naš odlazak u Englesku i doći u moju odaju dva sata prije svitanja.«
Lice mu je bilo smrknuto. Pognuo je glavu u nijemom prihvaćanju.
»Vojvoda te, dakle, odbio?« upita ona vedro. Melanthe ispruži ruku usred treperenja
baklji. »Zeleni viteže, položi sada zavjet meni kao feudalnoj gospodarici i ja ću te više
voljeti.«
Još je čvršće stisnuo usta, kao da ga je uvrijedila. »Gospo, već sam davno zaprisegnuo
u vašu službu. Vaš sam čovjek, sada i zauvijek.« Odlučno ju je gledao u oči. »Što se tiče
ljubavi – ne treba mi takva ljubav kao ona koju ste mi, gospo, iskazali.«
Melanthe podigne bradu i pogleda mimo njega. Allegreto je stajao iza njega i
promatrao ih mrko se osmjehujući.
Svojem je dvoraninu uputila blistav osmijeh i spustila ruke. »Allegreto. Dođi,
dragi...« Opet je zadrhtala, okrenula se i povukla ogrtač sve do brade. »Želim da mi noćas
dobro zagriju plahte.«

BRODOVI SU UHVATILI PLIMNU struju koja ih je nosila niz rijeku, tako da su vesla još bila
podignuta i tiha. Dok su obale Garonne polako klizile pokraj njih, a rijeka postajala sve šira,
hladno sunce izašlo je iza Ruckove male flote i kao da je usisavalo vjetar uzvodno s riječnoga
ušća. Iako Rucku nije bilo po volji, smatrao je da mu je dužnost biti na istom brodu s
princezom Melanthe.
Radio je s njezinim upraviteljem posjeda cijelu noć da organiziraju odlazak. Kad je
vidio oslikanu kočiju u kojoj se princeza Melanthe trebala voziti na kopnu, shvatio je da će
morati iskoristiti vojvodino dopuštenje da zapovijeda još jednim brodom kojim će prevesti
kućicu na četiri kotača, prekrivenu kožom, i pet konja potrebnih da je vuku.
 Ruck je vjerovao da će morati provesti mnoge sate brinući se za udobnost svoje
gospodarice, jer mu se nije činila od onih koje bi se nepotrebno naprezale, ali sluge princeze
Melanthe nadmašili su čak i vojnike u djelotvornom pakiranju i ukrcavanju na brodove. Nije
bilo užurbanog trčanja natrag po zaboravljeni češalj ili još jedan jastuk. Nijedna se dama nije
iskrala da bi se otišla oprostiti s ljubavnikom slomljena srca. Ruck je zaključio da su se previše
bojale svoje gospodarice da bi bile uzrokom zastoja.
Vojvoda ih je došao ispratiti kao što je i obećao, napravivši veliku lažnu predstavu od
miroljubivog poljupca i srdačnih pozdrava. Ruck je primijetio da mu je gospodar iskazao
više uljudnosti tog hladnog jutra prilikom njihova odlaska nego što je doživio svih onih
godina dok je služio Lancasteru. Bilo je malo okupljenih ljudi, tek nekoliko prosjaka i
trgovaca te vojnik ili dva koji su spavali na dokovima pa su se probudili. Ali do podne priča
će se sigurno proširiti gradom kako do plemića tako i do običnih građana: zeleni vitez je
otišao iz Akvitanije u službi princeze Melanthe, živ i bez uporabe sile. Nije više bilo prijetnje
Lancasterovu zapovijedanju, nije bilo mučenika koji će mu narušiti ponos – nije bilo iskre
koja će potaknuti pobunu.
Zeleni vitez nije Lancasteru bio ništa, a sada ni nikome drugome.
Ruck polako udahne, a onda ispusti zrak iz pluća. Izgubio je princa i svojega
gospodara. Bio je volio damu koja nije postojala – ali činila se tako stvarnom i toliko je
mnogo vremena proveo odan samo njoj da mu se činilo kao da mu je smrt uzela dio srca.
Sjedio je palubi povrh jedne jedine visoke kabine na krmi, itekako svjestan da se
princeza nalazi ispod njega. Pitao se pati li od morske bolesti, ali nije imao dovoljno mašte
da zamisli takvu sliku.
Pierre se skutrio u jednom kutu krme i blago je hrkao. Vjetar je puhao Rucku u lice.
Njegovi ljudi poredali su se na palubi i sjedili zaštićeni ispod gornjeg ruba palubne ograde.
Ispružio je ruku i izvukao frulu iz Pierreove velike pregače. Paž otvori jedno oko, a onda se
opet udobno namjesti na svojem ogrtaču.
Pri svjetlu prve zore Ruck je počeo svirati slatku i tužnu pjesmu o križarskim
pohodima, o dragoj koja je ostala kod kuće sva tužna i zabrinuta. Pjesma mu se činila
prikladnom u sivilu početka dana, polaganom i čeznutljivom svitanju, uz zapljuskivanje
vode i mutni odsjaj kaciga i samostrela. Prikladnom za njegovo raspoloženje: nikamo nije
krenuo, nikamo ne odlazi.
Ispod njega naglo se pomaknula zavjesa na vratima kabine. Ruckove note zadrhtale su
samo na tren, a onda je spustio vjeđe i nastavio svirati. Bio je to samo njezin pas Allegreto.
Popeo se kratkim stubištem čvrsto se omotavši grimiznim ogrtačem. Ruck je prikrio
iznenađenje jer je mladić sjeo na palubu do njegovih nogu i licem se okrenuo od njega, a
prema vjetru.
»To je ljubavna pjesma, zar ne?« upita mladi dvoranin.
 Ruck ga je ignorirao i potpuno se predao melodiji.
Allegreto je tiho sjedio nekoliko trenutaka, a onda je uzdahnuo. Osvrnuo se prema
Rucku. »Jesi li ikada bio zaljubljen, Englezu?«
Upitao je to umornim glasom kao da mu je sto godina. Ruck nije odgovorio, samo je
dalje svirao.
Allegreto se osmjehne. Izraz lica mu je neupitno bio šarmantan unatoč modrici na
oku. Odmaknuo je s čela tamnu kosu koju mu je vjetar mrsio. »Naravno. Imaš godina
koliko i moja gospodarica, a ona zna više o ljubavi nego sama Venera.« Naslonio se na
ogradu broda. »Znaš da ona ima magiju koja joj pomaže da uvijek ostane ista. Možda je stara
i tisuću godina. Zaista, kad bi je vidio u ogledalu, od nje bi bila vidljiva samo lubanja, crne
rupe umjesto očiju i nosa.«
Ruck skeptično podigne obrve ne izgubivši ritam pjesme.
Allegreto se nasmije. »Ah, previše si lukav za mene. Ti u to ne vjeruješ.« Jednim
naglim pokretom nagnuo se prema njemu. »Nećeš mi je oteti?«
Ruck malo zapne u sviranju.
Allegreto čvrsto zaklopi oči. »«Ti imaš... ono što joj ja ne mogu dati«, reče on tiho.
»Nisam tako mlad kao što izgledam.«
Rucku je dugo trebalo da iz tih riječi izvuče neki smisao. Spustio je frulu.
Allegreto povuče crveni ogrtač do usta i okrene glavu u stranu. Ruck je netremice
gledao u gladak, od vjetra ružičast obraz.
»Kad sam imao petnaest«, reče Allegreto, glasa prigušena tkaninom, kao da odgovara
na pitanje. »Više me je tako voljela.« On privuče ogrtač još više, a onda bijesno pogleda
preko ramena. »Ali ja je ipak volim!« uzvikne on oštro. »Ipak mogu voljeti!«
Ruck ga je gledao. Nije se mogao dosjetiti ničega što bi učinio osim da kima glavom
suočen s takvom odanošću. Allegreto je dugo izdržao njegov pogled, a onda je spustio glavu
među ruke. Dok je on bio tako potresen, Ruck se posrami. Kakve god da je žrtve podnio u
ime svoje lažne gospe, one su bile časne i sam ih je odabrao. Bio je potpun muškarac. Oblizao
je usne i ponovo uzeo frulu, našavši izlaz u glazbi.
Odsvirao je svega nekoliko nota kad su se ispod njihovih nogu začula dva oštra udarca.
Allegreto podigne pogled.
»Ah.« Okrene se Rucku i slatko nasmiješi. »Zaboravio sam. Trebao sam ti
zapovjediti da prestaneš s tom tužaljkom i sviraš nešto veselije.«
 Peto poglavlje

STARI ENGLESKI KRALJ BIO JE tek izmoždena i pijana sjena visokog ratnika kakvog je
Melanthe pamtila. Edwardova kraljevska putovanja i turniri predstavljali su bisere njezina
djetinjstva, posvuda sjajan i uglačan čelik i blještava veličanstvenost: među svim bojama
isticale su se očeva crvena i zlatna, iskrice su mu letjele s kacige pri snažnom udarcu, a majčini
bi prsti nakratko čvrsto stisnuli Melanthinu ruku.
Kad je Melanthe ušla u njegovu spavaonicu, kralj Edward upravo je otpio velik gutljaj
vina i brzo predao čašu u stranu dajući znak slugi, koji je stajao iza njegove stolice, da mu je
opet napuni. Kraljeva siva kosa visjela je raspuštena preko širokih ramena koja su nekoć
nosila oklop, a brkovi su mu se spajali s dugačkom bradom. Nos i obrazi bili su mu crveni od
previše pića, ali zadržao je kraljevsko držanje sjedeći na stolici.
Melanthi je bio dovoljan jedan dan da otkrije kako je on potpuno očaran svojom
lijepom ljubavnicom, koja je spadala u onu vrstu žena koje je Melanthe vrlo dobro razumjela.
Nitko nije mogao prići kralju bez pristanka ledi Alice, koje su se bojali i koju su mrzili, a ni
Melanthe nije bila iznimka. Alice Perrers ušla je u odaju odmah za njom.
»Dovodim ti nekoga kome ćeš se razveseliti, dragi«, reče ledi Alice i uzme čašu iz
sluginih ruku. Nagnula se nad kralja i poljubila ga u čelo točeći mu vino. On se sanjivo
nasmiješio bogatom poprsju koje mu se našlo blizu lica. »Ovdje je ledi Melanthe, kći grofa
Richarda od Bowlanda, Bog mu dao pokoj duši. Donosi ti darove i pisma iz Bordeauxa. Od
vojvode.«
»Od Johna?« Kraljeve oči zablistaju. Ispružio je obje ruke. Prsti su mu drhtali.
Melanthe se duboko pokloni. Uspravila se i značajno pogledala ledi Alice prije nego
što je zakoračila naprijed da mu preda darove.
Ljubavnica je toliko ojačala svoju neslužbenu moć da se govorilo kako čak sjedi u
sudnici i prijeti sucima. Ali Melanthe je znala igrati tu igru. Zasipala je komplimentima i
darovima tu prezrelu i ocvalu ženu, a dala joj je naslutiti da im se interesi potpuno
preklapaju. Ledi Alice ne bi željela da ijedan moćan muškarac, a naročito netko kao John od
Lancastera, oženi Melanthe i spoji njihova velika imanja u veleposjed koji bi mogao ugroziti
kraljev.
Melanthe je uvjeravala ledi Alice da se ni sama ne želi udati za takvog čovjeka. Nije
imala nikakvih ambicija osim dobiti očevo nasljedstvo. Najveća joj je želja bila da kralju plati
njegove poreze tako da on bude još bogatiji te stoga velikodušniji u davanju prikladnih
darova svojim miljenicima. U naletu vlastite dobrohotnosti Melanthe će obilno darovati
kraljeve najbliže prijatelje istog trenutka kada se dogovori privatna audijencija.
Naravno, ako privatna audijencija ne bude moguća, ako ledi Alice ne bude vjerovala
svojoj novoj prijateljici, onda će se Melanthe razočarana i povrijeđena morati, nažalost,
vratiti osramoćena u Akvitaniju, gdje joj je Njegova Milost vojvoda iskazivao vrlo laskavu
pozornost.
Ledi Alice se škrto nasmiješi Melanthi dok se uspravljala iznad kralja. A onda se,
nakon mnogo milovanja i površnog tepanja, povukla. Zadržao ju je načas držeći je
zaljubljeno za ruku, ali kad je napokon otišla, ostavljajući samo komornika – a bio je njezin
čovjek – i jednog slugu, Edward kao da ju je zaboravio, jer se željno nagnuo naprijed da uzme
sinovo pismo.
Melanthe ponovo klecne u naklon i pruži mu Lancasterovu poruku. Mogla mu ju je
izreći naglas, jer si je uzela slobodu s pečatnim voskom i prije nego što su napustili Bordeaux.
Gledala je kralja kako se mršti zbog lošega zdravlja svojeg najstarijeg sina i kako je živnuo na
vijest da će se princ vratiti kući zbog oporavka. Vidjela je kako Edward pući usne zbog prazne
riznice Akvitanije i lošeg raspoloženja gaskonjskih plemića.
Turnir nije uopće spomenut u pismu, baš kao ni zeleni vitez, Lancasterovo rame i
vojvodino neuspjelo udvaranje Melanthi. Lancaster ju je samo preporučio u očevu milost
kao kćer odanog i voljenog podanika, sugerirajući da joj se što prije udovolji u zahtjevima za
nasljedstvom – što je obazrivost koja će svakome uštedjeti, uključujući i njemu samome,
veliku sramotu i nelagodu. Melanthe je trenutačno bila u velikoj milosti kod vojvode.
»Richarde od Bowlanda, neka ti Bog oprosti!« usklikne Edward zadovoljnim
glasom. Zapovjedio je Melanthi da ustane i zagrlio je u vinskom oblaku. »Dijete! A naš John
te je poslao k nama! Pričaj nam o njemu; uistinu, kako je on?« Pružio joj je papir s uzdahom.
»Ovdje ne kaže ni riječ o sebi.«
»Moj dragi i moćni gospodaru, vaš sin je bio u vrlo dobrom raspoloženju kad sam
odlazila od njega, čuvao ga Bog«, reče ona.
On zadovoljno kimne, a onda kao da se izgubio u mislima i zagledao se nekamo u kut.
Nakon nekog vremena nagnuo je glavu prema njoj kao da je dijete s nekom tajnom. »Taj
princ je sav naš ponos«, šapne on »ali John je naše srce.«
Melanthe promrmlja: »Vojvoda je vrlo sličan svojoj dragoj majci, kraljici, pokoj joj
duši.« Melanthe nije imala pojma je li to doista tako jer se tek maglovito sjećala kraljice
Phillipe kao bucmaste i nasmiješene žene, ali dodala je: »Ima njezine oči, gospodaru.
Muškarac je vrlo lijepa stasa. Vaša Visost ga s pravo voli punim srcem.«
Edwardove usne zadrhte. »Istina. Istina.« Glasno je šmrcnuo. »Ti si dobro i drago
dijete. Što možemo učiniti za tebe?«
 Melanthe se pokloni i stavi na njegov krevet raskošno ukoričenu knjigu. »Moj
gospodar će mi ukazati čast prihvati li ovaj mali poklon. To je knjiga o sokolarstvu, a napisao
ju je stručnjak sa sjevera zemlje.«
Edward napravi pokret nestrpljenja i sluga mu doda knjigu. Okretao je listove i kimao
od ushita. »Vrlo vrijedna tema za raspravu. Izvrsno. Izvrsno. Zadovoljni smo.«
Melanthe ga uvuče u kratku diskusiju o lovačkim pticama. Nakon četvrt sata bili su
veliki prijatelji. On je bio poznat po strasti prema sokolima i jastrebovima.
»A ovo ću, gospodaru«, reče ona osjetivši da je došao pravi trenutak »predati u vaše
ruke, ako dopustite.«
Pružila mu je zapečaćeni pergament. Kralj Edward primi povelju i nespretno je otvori.
»Što je to, draga?«
»To je moje pravo na suprugovo imanje, kojeg se odričem u vaše ime, moj voljeni
gospodaru. Slaba sam žena; nemam moć da imanje tražim za sebe, ali ono je vrlo vrijedno.
Muž mi je bio princ od Monteverdea. Iza sebe nije ostavio muških nasljednika, a ja imam
pravo na imanje i kroz majčinu lozu. Sve to prepuštam vama, svojem moćnom i cijenjenom
gospodaru, da učinite kako Vaša Milost smatra najbolje.«
Melanthe je primijetila kako se komornik malo uznemirio čuvši tu vijest. Stao je do
kralja i poklonio se. »Smijem li vam pročitati dokument, sir?«
Komornikova pohlepna ruka već je bila na dokumentu, ali Edwardovi prsti čvršće su
stisnuli povelju. »Monteverde?« Pogled njegovih starih mutnih očiju kao da se razbistrio.
»Dužni smo Monteverdeu izvjestan iznos.«
»Gospodaru, nisam znala za to«, slaže Melanthe i spusti se u duboki naklon. Edward
je banci Monteverde bio dužan nemoguće veliku svotu, baš kao što je oduvijek dugovao
talijanskim posuđivačima novca. »Onda se još više mogu nadati da će moj skroman dar biti
to dragocjeniji mojem kralju.«
Alicin čovjek napravi još jedan pokušaj, ne baš profinjen, da oslobodi Edwarda od tog
dokumenta, ali kralj ga je čvrsto držao; »Nisi tražila ispunjenje svojih prava?« Namrštio se.
»Ne, ali... izdaje nas um. Bowland... nemaš li brata koji bi djelovao u tvoje ime? Lionelov
prijatelj...« Zastao je a glas mu je starački zadrhtao.
Melanthe je vidjela da se pokušava sjetiti. Svojeg drugog sina Lionela poslao je obitelji
Visconti u Milano, kao otplatu engleskih dugova. Ali najraskošnije vjenčanje tog vremena,
s darovima kao što su oklopi, konji, lovački psi s ogrlicama ukrašenim draguljima, ogrtači od
hermelina i bisera, svečani banket s trideset jela ukrašenih zlatnim listićima i miraz tako velik
da se o njemu pregovaralo dvije godine, sve to nije donijelo Lionelu dug ni sretan život.
Umro je u Italiji šest mjeseci poslije, od neke nepoznate groznice.
 A s njim i Richard, jedan iz njegova najbližeg kruga, Richard njezin brat, kojemu je
bilo samo pet godina kad je Melanthe otišla iz Engleske, a imao je dvadeset jednu kad je
otišao u Italiju da umre. Glasine su govorile da je ubijen zabunom, tako što je pio otrovano
piće zajedno s Lionelom iz njegove čaše. Glasine su govorile da je Richard namjeravao ubiti
svojega princa, a slučajno je ubio sam sebe. Glasine su govorile da je Melanthe ubila brata
zbog nasljedstva, ne mareći što će princ umrijeti s njim. Glasine su svašta govorile. Gledala
je kralja dok joj je srce divlje tuklo.
»Bože smiluj se njihovim dušama.« Edwardova su široka ramena bila pognuta
naprijed, a donja mu je usna podrhtavala. Naslijepo je posegnuo za čašom vina i ispio je.
»Amen.« Ona se prekriži i duboko udahne. »Gospodaru, kao krhka žena nemam
hrabrosti ni želju da zatražim pravo nasljedstva na Monteverde. Želim se samo vratiti u
Bowland i živjeti tamo bez uznemiravanja kao udovica, ako se slažete. Ali neki muškarac s
više energije i mudrosti nego što ih ja imam – primjerice muškarac kakav je vojvoda od
Lancastera – grof takvih prirodnih sposobnosti kao što ih ima vaš sin, mogao bi dobro i
korisno iskoristiti pravo na to imanje.«
»Doista.« Kralj obriše oči. »Doista.«
»Vaša Visost zacijelo želi vojvodi puno toga dati, kao nagradu zbog njegove
predanosti bratovim interesima u Akvitaniji«, promrmlja Melanthe.
Kralj Edward počne plakati na spomen nepokolebljive odanosti sina. Sam Bog je znao
da je Lancaster zaista bio odan svojoj obitelji, da je ispraznio svoju riznicu pokušavajući
zadržati Akvitaniju u njihovo ime. Melanthe se na tren uplašila da je otišla predaleko, da će
ovaj razgovor o sinovima vratiti Edwarda u plačljivu tupost. Ali komornik je iskoristio
trenutak da svoje šape stavi na pergament o odricanju prava na imanje. Kralj se trgnuo,
otresao sluginu ruku kraljevskim prezirom, pokazujući tako tračak nekadašnjeg duha.
Zagledao se u dokument proučavajući ga ispod oka.
Oni ga neće dobiti, Ligurio. Melanthe se u sebi nasmiješi i stisne zube. Ni Alice Perrers
ni Riata ni Navona. Hvala Bogu i Fortuni, kralj Edward je imao dovoljno odlučnosti da
njezin dokument preda svojem najdražem sinu a ne Alicinom leglu, a oni talijanski vukovi
će na kraju u svojoj sredini naći Johna od Lancastera. Njemu će to biti, pomisli ona, poštena
nagrada za iščašeno rame i poniženje koje mu je priredila. Možda će joj jednoga dana čak i
zahvaliti.
Kralj podigne pogled prema njoj. Oči su mu bile crvene. »Dijete, što možemo učiniti
da ti iskažemo svoju naklonost?«
»Gospodaru«, reče ona i pogne glavu. »Moja jedina želja jest da živim sama u
Bowlandu. Moj brak je u daru Vaše Visosti.«
»Ne bi li ti bilo drago ponovo se udati?«
 »Ne, sir, s vašim dopuštenjem. Sretnim slučajem, u punini vremena, bude li Božja
volja, otići ću u samostan i prepustiti se molitvi.«
Kralj kimne glavom i dalje čvrsto držeći povelju. »Neka bude tako. Imaš naše
obećanje, dijete. Zbog naše ljubavi prema tebi nećemo od tebe zahtijevati da se ponovo udaš.
Također, želimo da zadržiš očeve časne dužnosti, kao grofica od Bowlanda, i sve druge titule
koje je on nosio.« Drhtavom je rukom mahnuo prema komorniku. »Pobrini se da se te
stvari potvrde našim pečatom.«
Klanjajući se sve do poda Melanthe prepusti kralja Alicinoj nježnoj pohlepi. Za nju je
sada bilo od živome važnosti da odmah ode iz Londona, prije nego što Allegreto ili obitelj
Riata otkriju što je učinila. Postupila je kako ju je Ligurio poučio: imala je jasan cilj, ali put
do njega mijenjao se u svakom trenutku.
Osjećala je da je sloboda blizu. Na visokim pustim brdima, koja je pamtila iz
djetinjstva provedenog na sjeveru, nastavit će živjeti i neće pripadati nikome osim sama sebi.
Od svih očevih raskošnih i udobnih palača za svoju je tvrđavu odabrala hladan dvorac
Bowland, kao što je i njezin otac učinio. Ako je mogla upravljati Monteverdeom tijekom
šest godina dok je Ligurio umirao, mogla je iz Bowlanda zadržati očeve posjede, koliko god
bili golemi, usred ovih priglupih Engleza.
Put koji će izabrati da ostvari taj cilj još je bio neizvjestan, ali živjela je od trenutka do
trenutka, kao što je i morala. Allegretu je dobro odvukla pozornost na druge stvari i nije je
budno pratio – pobrinula se za to prije audijencije kod kralja – ali koliko će ga dugo njegov
strah zaokupljati, nije znala. Uvijek je tražila dobru priliku, poslužila bi se nekom drukčijom
varkom, izvijala bi se i okretala kad bi uočila priliku ili osjetila opasnost. Ovim odricanjem
od prava na imanje u Italiji izdala je svaki dogovor i obećanje koje je dala. Sada je živjela
nepredvidljivo, od koraka do koraka sve dok se ne otarasi pasa koji je progone.

LONDONOM SU KRUŽILE GLASINE o kugi. Na zapovijed princeze Melanthe Ruck je pokušao

doći do izvora tih vijesti na blatnim ulicama. Kad ju je došao vidjeti u Westminsterskoj
palači, Allegreto ga je počeo salijetati u predvorju.
»Što se događa?« pitao je mladić prateći Rucka do njezina majordoma. Allegreto se
nenormalno bojao kuge: bez prestanka je govorio o njoj i kad god bi se Ruck našao u palači,
Allegreto je bio uz njega, kao da je Ruck talisman protiv bolesti.
»Ništa se ne događa, barem koliko ja vidim«, reče Ruck.
»Ništa?« Allegreto upita zabrinuto.
Ruck ispruži ruku prema vratima u trenutku kad ga je majordom najavio. »Trebam
li podnijeti izvještaj tvojoj gospodarici ili tebi, mali?«
 »Meni, svakako.« Princezin glas bio je elegantan i čvrst. Spustila je na krilo knjigu
poezije.
»Gospodarice.« Ruck se pokloni, a Allegreto ostane uz njegov lakat kao neko
nametljivo dijete.
»Zeleni viteže«, pozdravi ga ona svečano. Bila je mnogo smirenija u svojim
manirama ovdje među Englezima, odjevena u raskošne haljine u plavoj i bijeloj boji, s
nekoliko dijamanata koji su joj sjajili oko vrata i na pojasu. Kao nepostojano dijete poprimila
je osobine svoje okoline. On osjeti vlastitu slabost, jer je podlegao tom lažnom izgledu vrline,
a dobro je znao koliko je pokvarena.
»S kakvim vijestima dolaziš?« upita ona.
»Ne nalazim ovdje nikakve dokaze o epidemiji, Vaša Visosti.«
Ona kimne glavom. »Vrlo dobro. Vidiš, Allegreto, to su samo glasine, kao i obično.«
Odložila je knjigu i malo se protegnula. »Bojim se da me sada morate ostaviti da se
odmorim. Još sam umorna od plovidbe morem.«
Ruck se počne povlačiti, ali Allegreto ga uhvati za ruku. »Ne, reci istinu!« odlučno
reče Allegreto. »Što znaš?«
Ruck se namršti zbog njegovih riječi. »Rekao sam istinu. U gradu nema kuge.«
»Nemoj ništa skrivati!« Allegreto se baci na krevet. »Gospo... on mora
progovoriti.«
»Skrivaš li nešto?« upita ona oštro.
Ruck se suzdrži da je izravno ne pogleda. Kad nije bio u njezinoj blizini, mogao je
osjetiti gađenje, ali sam pogled na nju pomutio bi mu zdravo rasuđivanje. Njezina ga je vizija
progonila trinaest godina: realnost je srezala iluzije i probila si put do srca nečiste gladi.
Njezina nova čednost samo je pogoršala stvar. Znao je više o njoj, ali ne dovoljno. Bojao se
da ni sve ne bi bilo dovoljno.
»Nema kuge«, ponovi on. »To su samo tračevi.«
Princeza Melanthe nagne glavu u stranu. »Ali ti vjeruješ da će doći?«
»Kako bih mogao znati? Priča se da su se planeti poredali za nju.«
Čuvši to Allegreto problijedi. »Gospo!«
»U tome nema ništa«, reče Ruck. »Kažem vam da planeti jedanput mjesečno
predviđaju kugu. Astrolozi zarađuju za život od takvih sumornih stvari.«
»Ne!« Allegreto se okrene princezi Melanthe. »Gospodaričine astrološke karte
govore isto!«
»Moraš biti oprezan, ljubavi«, reče ona. »Vrlo oprezan. Ponovo sam izračunala
tvoju natalnu kartu. Zvijezde ti sada predviđaju lošu situaciju.«
 »U Bordeauxu su govorili da se kuga vratila na jug!« poviče Allegreto.
»Ne u Milano«, reče ona utješno. »Tamo se pričalo da bijesni među Dancima.«
»Možda su sve to samo priče«, reče Ruck.
»Trgovci će je donijeti sa sjevera! Na brodovima smrti!« Allegreto se baci na krevet.
»Gospo, bježimo odavde!«
»Kamo da pobjegnemo?« upita ona mirno.
»Daleko!« Glas mu je poprimio mahnite tonove. »Van iz grada!«
»Pretpostavimo da nas kuga slijedi iz grada?« Osmjehnula mu se. »Može se dogoditi
da ćeš biti te sreće i susresti nebeskog oca dok si još mlad i nedužan.«
Mladić proizvede tihi zvuk i padne pred njom na koljena. Zagnjurio je lice u njezine
suknje. Ruck je počeo donekle suosjećati s Allegretom. Ravnodušnost kojom se rugala
njegovim smrtnim strahovima možda se činila površnom, ali Ruck je primijetio kako je
okrutno suzila oči gledajući svojeg mlađahnog ljubavnika. U tom mu se trenutku činilo kao
da ga mrzi, ali onda su joj se usta smekšala i razbarušila mu je kosu.
»Bježi onda, ako ti je tako drago«, reče ona. »Vrati se kući u Monteverde.«
On brzo okrene lice prema njoj. »Vaša Visosti... idemo kući?«
»Ja ne. Ali tebe ću poslati na sigurno. Tvoj otac će te zaštititi na imanju izvan grada.«
Allegreto ju je netremice gledao, a prstima je čvrsto stisnuo nabore njezine haljine.
»Ne... gospo...«
Prstom mu je pratila obrise lica. »Idi kući. Ne bih mogla podnijeti pogled na tvoju
otečenu i pocrnjelu put«, promrmlja ona. »Ne bih mogla podnijeti tvoje jauke.«
Ubrzano je disao. Oblizao je suhe usne. »Gospo, zajedno ćemo se vratiti kući. Moj će
nam otac oboma pružiti utočište.«
»Bila sam u audijenciji kod kralja. Zar ćeš mi uskratiti posjede koje mi on nudi?«
»Ali kuga...«
Ona se lagano nasmije. »Starost ima neke prednosti, dragi moj dječače. Ne pogađa li
kuga upravo mlade i lijepe kao što si ti?«
On odmahne glavom i prinese usnama vezom ukrašen rub njezine haljine. »Ne mogu
vas ostaviti, Vaša Visosti.«
»Zvijezde ti pretkazuju zlo. Hoćeš li me primorati da slijedim tvoja mrtvačka
nosila?«
On zajeca bez suza. »Gospo, znate da vas ne mogu ostaviti. Ali molim vas, bježimo iz
ovoga grada.«
Ona sjedne i upitno pogleda Rucka.
 »Čim Vaša Visost bude željela krenuti«, reče on neuvijeno. »Ali vremenski uvjeti
nisu povoljni. Imali smo sreće s prethodnom plovidbom. Kažu da je zima već sve okovala na
sjeveru. A bilo bi mudro skupiti veliku pratnju za vašu zaštitu.«
Allegreto podigne glavu i bijesno obriše suze koje su mu se slijevale niz lice. »Molim
vas... gospo... ne odugovlačite!«
»Koliko treba da se vrijeme proljepša?« upita ona Rucka.
»Kažu tri mjeseca.«
»Tri mjeseca!« poviče Allegreto. Uhvatio je ruku princeze Melanthe i stisnuo je
između dlanova. »Za tri mjeseca ću biti mrtav! Osjećam to!«
Ona se odozgo zagleda u njega. Oči kao da su mu postale veće, pune straha, ali izdržao
je njezin pogled.
»Meni se nimalo ne žuri odavde«, reče ona ravnodušno. »Takvo bi me putovanje
inkomodiralo.«
On naglo povuče ruke i baci se što dalje od nje. »Vi mi se rugate!« poviče on.
»Nećemo ostati ovdje! Ili ću pisati ocu!«
»Kakve koristi ako ćeš umrijeti za tri mjeseca.« Princeza Melanthe uzme knjigu i
ležerno okrene stranicu. »Bude li imao sreće, možda stigne na vrijeme da se pomoli kod
tvojeg odra.«
Allegreto zgrabi knjigu. Razdere je napola, a stranice u se raspršile po sagovima kao da
taj dragocjeni papir nije ništa drugo osim pljeve. Kad princeza Melanthe nije reagirala, lice
kao da mu se preobrazilo i promijenilo iz glatke ljepote u demonsku masku bijesa. Nagnuo
se nad nju, uhvatio joj dlanovima obraze i poljubio je, prignječivši svoje usne o njene. Ruck
primijeti kako je čvrsto rukama zgrabila rukohvate naslonjača dok joj je mladić grubo
pritiskao glavu na izrezbareni naslon.
Ruck uhvati Allegreta za rame i povuče ga. Jednim pokretom odbaci mladića koji
leđima udari o zid prekriven tapiserijom.
»Obuzdaj se!« Držao je Allegreta za grlo i pritisnuo ga uza zid. »Da prije reda ne
završiš u grobu!«
Sav zadihan Allegreto proguta ispod njegove ruke. Gledao je Rucka crnim očima koje
su postale prazne kao da su strah i bijes poništili jedan drugoga.
Iza njih se začuje lagano pljeskanje rukama. »Predstava dostojna viteza, zeleni viteže!
Tom jadnom djetetu samo nedostaju manire. Možda bi mu u slobodno vrijeme mogao dati
koju lekciju.«
»Reci mojoj gospi...« reče Allegreto između dva udisaja »reci Njezinoj Milosti neka
razmisli kako će tugovati u slučaju da umrem.«
 Ruck ga pusti i odmakne se korak unatrag. »To je do tebe i tvoje gospodarice.« Oštro
ju je pogledao, a onda se poklonio. »Vani ću pričekati vašu odluku, gospo.«
Ona podigne ruku dajući mu znak da ostane. »Neće biti potrebno. Bit ćemo
civilizirani, zar ne, Allegreto? Odmah počni s pripremama za polazak u Bowland.«
»Sutra! Sporednim putovima«, reče Allegreto brzo i promuklim glasom. »Ako se
Vaša Milost slaže.«
Ona nestrpljivo odmahne rukom. »Kako god želiš! Uzet ćemo samo one vojnike koje
trenutačno imaš. Ostatak moje pratnje može poći kasnije, s mojom prtljagom. Bit će
sigurnije izbjegavamo li naseljena mjesta, za slučaj da nas je pošast preduhitrila.«
»Zar sve to samo zbog njegove mašte?« upita Ruck sav izvan sebe. »Vaša Visosti,
takva malobrojna pratnja... to neće biti dovoljna zaštita!«
»Allegreto želi izbjeći kugu.«
»Kuga nije jedina opasnost za Vašu Visost«, reče on oštro »a nije ni vjerojatno da će
se dogoditi, ako ćemo pravo!«
Ona podigne trepavice. »A što je vjerojatnije, sir? Zar se ne možeš suprotstaviti tim
banditima što lutaju zemljom?«
On se namršti. »Gospo... ne mislim samo na odmetnike.«
»Pa na što još?« upita ona.
»Vaša Visost ima u svojim rukama veliko bogatstvo i imanja«, reče on otresito.
»Ah. Bojiš se moje otmice. Dobra misao, zeleni viteže, ali ja se toga ne bojim. Naš će
odlazak biti brz i tih, a ako putujemo neutabanim putovima još ćemo bolje spriječiti takve
opasne planove.« Nasmiješila se. »I naravno, možeš proširiti vijest da će svaki muškarac,
koji me prisili da se udam za njega, požaliti svaki preostali dan svojega kratkog života jer
umirat će polako i u agoniji.«
Ruck ju je gledao. Bila je tako lijepa i tako zla, ismijavala ga je iza tog privlačnog
nedužnog osmijeha. Plan će djelovati, pomisli on ogorčeno se čudeći – sa svojom
reputacijom i ovim planom da se iskrade odavde, ona će biti podjednako sigurna od napada
i otmice kao da putuje s petsto ljudi.
Pognuo je glavu. »Gospo«, složi se on mrzovoljno »kako vi kažete.«
Allegreto duboko uzdahne i zaklopi oči. Stajao je uza zid, a suze su mu ponovo
potekle. Bilo mu je vidljivo tuklo na vratu.
I Ruck osjeti kako mu srce snažno udara. Dosad je tijekom putovanja rijetko viđao
princezu Melanthe i njezina dvoranina, i sada se nadao da ih neće puno više vidan ako će to
ovako izgledati. Nimalo nije volio scene ni bijesne ispade.
 Šesto poglavlje

»JEDAN... DVA... TRI... KRENI!« vikao je Ruck, tjerajući Jastreba naprijed, vukući konja za
ormu sve dok se vodilica nije zategnula preko jabučice sedla. Životinje su pognule glave, dah
im se mrznuo u velikim oblacima, dok su se mučile izvlačiti kopita iz blata i ledene vode u
koje su upadale do koljena.
Lako je bilo princezi Melanthe odlučiti da neće odsjesti u prenoćištu na putu prema
sjeveru. Ona je sa svojom pratnjom sjedila u kočiji, pravom čudovištu kad se radilo o
prijevozu, a nije podignula čak ni kožnu zavjesu da pogleda van. Ruck je olabavio vodilicu i
potjerao Jastreba unatrag, okrenuvši se u sedlu da pogleda iza sebe pet zapuhanih konja i
svoje ljude koji su se borili s granama što su podmetali pod kotače.
Svečano obojena i pozlaćena kočija sada je predstavljala tužan prizor sva prekrivena
blatom i do osovina kotača potonula u blato na cesti. Njegov narednik stajao je sa strane i
pogledavao ispod kočije, a onda je zatresao glavom i uspravio se. Podignutom rukom dao je
znak da još jedanput pokušaju. Ruck se ponovo okrene.
»Jedan...dva...« Kad se kočija triput zanjihala u ritmu, muškarci su se pridružili
Ruckovom uskliku odlučno nastojeći održati kakvo-takvo raspoloženje. »Kreni!«
Jastreb je povukao sijedu glavu i napeo mišiće. Konj se upeo iz sve snage, propeo se i
pljusnuo nogama u ledenu vodu koja se prelila Rucku preko noge. Iza njega začuju se povici.
Kočija se jako nagnula, ali nikamo nije krenula.
Okrenuo se u sedlu i ugledao dvojicu svojih ljudi kako sjede u ledenoj vodi. Opsovao
je u pol glasa i bacio uže s oblučja sedla. Okrenuo je konja i odjahao kroz blato prema
prednjem dijelu kočije. Ispružio je ruku i podignuo kožnu zavjesu.
Zamotan u krzna Allegreto je izgledao jadno sjedeći skutren skroz sprijeda. Njezina
jedina dvorska dama sjedila je iza njega, gotovo nevidljiva u svemu čime se omotala. Ruck se
nagne naprijed. Princeza Melanthe je ležala na ležaljci smještenoj u stražnjem dijelu vozila.
»Gospo«, reče Ruck »kad biste sišli, vašoj ugodi bolje bismo služili.«
»Meni je potpuno ugodno, ljubazni gospodine«, odvrati ona smireno na engleskom.
»Onda se nadam da vam se ovo mjesto dopada, Vaša Visosti«, odvrati on na istom
jeziku »jer drugoga nećemo vidjeti, ostane li moja gospa unutra sa svojom pratnjom teškom
dvjesto osamdeset libara.«
»Dvjesto osamdeset libara!« reče ona blago iznenađena. »Zar toliko težimo?«
»I više«, reče on.
 U polutami kočije nije mogao točno razabrati, ali učinilo mu se da joj na usnama lebdi
zlobno-nedužan osmijeh. »Allegreto će sići«, reče ona na francuskom. »On je žudio za
putovanjem.«
»Da, neka siđe«, reče Ruck. »Sumnjam da će ova kočija poći dalje, s teretom ili bez
njega.«
»Englezu, moraš se jače potruditi!« Allegreto je drhturio i još čvršće se ogrnuo
krznom.
»Jadni Allegreto«, reče princeza Melanthe. »Je li ti hladno, nježni moj južnjače?«
Nasmijala se i opet prešla na engleski. »Zeleni viteže, izdaj zapovijed: s mojom nosiljkom
naprijed.«
Allegreto podigne glavu. »Što je moja gospa rekla?« upita on brzo.
Ona mu se samo izazovno osmjehnula. Ruck okrene konja i izda zapovijed. Kad su
njegovi ljudi počeli raditi na uzetima, odjahao je do stražnjeg dijela kočije da procijeni kako
bi mogli nagnuti njezinu nosiljku tako da pri izlasku ne mora zakoračiti u blatnu vodu.
Allegreto gurne glavu van na stražnjem otvoru.
»Što je moja gospa rekla?« inzistirao je.
»Zar ti, mali, ne znaš jahati?« upita Ruck.
Allegreto zastenje.
»Ti si bio taj koji je želio da putujemo sporednim cestama«, podsjeti ga Ruck.
»Da izbjegnemo pošast!«
Ruck pogleda oko sebe pust i prazan krajolik. Cesta je prolazila pokraj ruba mračne
šume i nigdje na vidiku nije bilo nijednog naselja. Hladan vjetar puhao je s tmurnih planina
što su se protezale na zapad, i od njega mu je bridjelo lice. »Mislim da smo dobro udaljeni
od zaraze«, reče on bezizražajnim glasom.
Allegreto se podigne i stane balansirajući na vratima kočije, a dugi šiljci elegantnih
papučica, jedne žute i jedne plave, tužno su mu padali postrance.
»Imam za tebe dobrog jahaćeg konja.« Ruck pokaže palcem prema osedlanom i
blatnom konju. Narednik ga dovede bliže. Životinja se uz gnjecav zvuk blata zaustavi,
otpuhne s malo pjene na njušci i ispruži glavu nadajući se da će zubima uhvatiti Allegretovu
plavu papučicu.
Mladić brzo povuče nogu. Pogledao je nosiljku što se približavala, a onda preko
ramena u kočiju. »Moja gospo, moja profinjena gospo, obožavam vas. Živim za vas. Ljepši
ste nego sunce, ljupkiji od...«
»Ne, ne možeš putovati u nosiljci«, reče ona oštro. »Gryngolet te neće trpjeti u
takvoj blizini.«
 Allegreto se ponovo okrene. Ruck je držao Jastrebove uzde i gotovo da je očekivao
novi nalet strasti, ali činilo se da se mladić pomirio sa situacijom i odlučio za konja radije
nego ćudljivog sokola – ili svoju gospodaricu. Kad je njezina pratilja prebačena na mazgu, a
nosiljka namještena na pravo mjesto, Allegreto je već bio negdje na sredini povorke zatežući
uzde kako bi spriječio konja da se približi magarcu natovarenom sijenom.
Princeza Melanthe pojavi se na spuštenom izlazu iz kočije, umotana u kraljevsko plavi
ogrtač ukrašen hermelinom. Ruck je sjahao. Unatoč njihovim naporima i dalje je između
kočije i nosiljke zjapila praznina od nekoliko stopa ledene vode. Nije vidio drugog izlaza
nego da skine blatne rukavice, zagazi u vodu i pomogne joj.
»Molim te nemoj«, reče ona i nagne se ispruživši ruku da se uhvati za vrh nosiljke.
Zabljesnula ga je osmijehom i brzim pokretom zakoračila preko jaza.
Nosiljka se opasno nagnula, a ona je kratko zacviljela i dalje se držeći za krov. Ruck se
baci naprijed uz bućkanje vode i uhvati je. Iznenadilo ga je njezino tijelo: na tren je osjetio
težinu i u prostranom ogrtaču mekan i gipki oblik. Nije ni primjećivao da do koljena stoji u
ledenoj vodi. Čim ju je dotaknuo, napustila je njegov stisak, uvukla se u nosiljku i spustila
na jastuke.
Na neki način njezine su se ruke našle u njegovima. Bile su tako vruće da mu se činilo
da su ga opekle. Pomislio je: vještica, kad tako gori – a onda je načas primila njegove prste i
promrmljala na engleskom: »Ruke su ti tako hladne!«
»Stopala su mi još ledenija, gospo«, reče on. Izvukao se iz jarka i udaljio dok je s njega
kapalo.
Kad je nosiljka smještena na pravo mjesto i konji privezani za nju, jedan sprijeda i
jedan straga, ona ga je opet pozvala k sebi. Kako je bila umotana u krzna i s kapuljačom na
glavi, Ruck jedva da joj je mogao vidjeti lice. Dok je stajao uz nosiljku, pustio je da zavjesa
padne te je samo vidio jastuke od damasta i njezin ogrtač.
»Kakav je tvoj savjet?« upita ona tiho na engleskom.
Nije znao zašto ga pita za savjet, kad ga dosad nijedanput nije prihvatila, čak ni kad se
radilo o tako skromnoj stvari kao što je odabir ceste.
Izbjegli su Coventry, također i Stafford, a sada su u velikom luku zaobišli Chester. U
proteklih deset dana ona je poneki put zatražila da idu na sjever, a katkad na zapad,
nepredvidiva poput slijepog šišmiša. Toliko su se udaljili od puta prema njezinim posjedima
na sjeveru da je on počeo sumnjati ima li ona ikakvu ideju gdje su joj zapravo imanja. Ili to
ili joj se u glavi sve pomiješalo.
»Upozorio bih Vašu Milost, požurimo do najbližeg zamka i potražimo sklonište.«
Već je to ranije rekao. Trebali su to već odavno učiniti da ona nije ugađala Allegretovoj
prevelikoj strepnji. »Yewlow je istočno odavde i pohitimo bez oklijevanja.«
 »A što je naprijed?«
»Morski rukavac. Živi pijesak uz rijeku Dee i poluotok Wyrale«, reče on. »To je
divljina.«
»Dobro poznaješ zemlju?«
»Vrlo dobro, Vaša Visosti.«
»Lovio si zmajeve?« upita ona blago.
Nije joj iskazao čast da joj odgovori na to, iako je bila istina.
Po njezinu glasu iza zavjese činilo se kao da je to zabavlja. »Znači ne moramo se bojati
da će nas napasti plameni crv krenemo li naprijed.«
»Samo odmetnici, gospo«, reče on trpko.
Na tren je zašutjela. Onda ju je čuo kako uzdiše. »Allegreto će biti zamoran. Mogu li
odmetnici biti gori?«
Ruck baci pogled prema Allegretu koji je žestoko udarao u rebra svog jadnog
zaprežnog konja. »Rekao bih da nemate mnogo iskustva s odmetnicima, gospo.«
Tiho se i trpko nasmijala. »A ti pak malo iskustva s Allegretom. Ali prsti su ti modri
od hladnoće, sir Bit ću zadovoljna vidim li te noćas u postelji u Yewlowu«, promrmlja ona.
Pomilovala ga je po ruci kojom je držao zavjesu.
S trzajem se odmaknuo. Sjetio se koga to prati, da je ona vruća od nimalo svete vatre,
a on sam se i previše brzo dao zapaliti. »Ne osjećam hladnoću, gospo«, reče on ukočeno,
spuštena pogleda.
»Onda krenimo dalje bez odlaganja, zeleni viteže.«
Nije čuo žaljenje u njezinu glasu, samo zapovijed, kojom za sobom ostavlja Yewlow i
postelju kao zjapeći ponor pokvarenosti, obećanje neznanih mogućnosti – ili možda samo
slamaricu uz vatru, u oružani, sa svojim ljudima. Možda nije znala da ljudi kao što je on jedva
da mogu očekivati da im se ponudi zaseban krevet, osim onoga jedne promiskuitetne dame.
Možda nije ništa posebno mislila time što je rekla, a njezin je dodir bio slučajan.
Nije je ponovo pogledao. Ali osjetio je duboko podrhtavanje želje u tijelu, vatru ispod
kože. Dok se udaljavao, glavom su mu prolazile lude misli: da je produžila putovanje zbog
njega, da ga zavede ili da ga muči.
Poluotok Wyrale prostirao se pred njima, zaboravljena divljina puna šuma. Bilo bi
bolje izbjeći ga i vratiti se u Chester, ali ako to nije moguće, onda će ga prijeći u dva dana.
Imao je desetak ljudi, dobro naoružanih i na dobrim konjima; a bez kočije će se brže kretati.
Okrenuo se svojem naredniku i zapovjedio mu da sve istovari iz vozila dok će ostatak
putnika nastaviti put.
 Zatim je uzjahao Jastreba i pridružio se povorci. Uhvativši uzde Allegretova teretnog
konja Ruck okrene životinju izvikujući zapovijedi svojim ljudima da se poredaju u kolonu.
Allegreto se čvrsto držao i neprekidno prigovarajući poskakivao na snažnom konju, ali Ruck
je natjerao obje životinje u lagani trk kroz blato i preuzeo vodstvo.

ULOGORILI SU SE NA OBALI velikog riječnog ušća. U zoru sve je bilo obavijeno sablasnom
izmaglicom tako da je svoje ljude samo čuo, ali ne i vidio – čuo ih je kako tiho mrmljaju i
izražavaju strahove koje nikada ne bi izgovorili naglas znajući da je on blizu. Zahvaljujući
narednikovoj disciplini Ruck nije ni znao koliko su bili spremni bez žaljenja napustiti
princezu Melanthe. Zbog divlje zemlje koja ih je okruživala misli su im bile laki plijen
mračnim glasinama o toj dami i bojazni da su malobrojna skupina bude li je trebalo braniti.
Planine Walesa nisu bile vidljive, ali osjećali su kako se uzdižu nad njima, pune pobunjenika
čak i u tim danima uspostavljenog mira. Ruck nije sumnjao da bi njegovi ljudi mogli pobjeći,
ali on je imao jednostavno rješenje plativši im zasad tek manji dio obećane plaće.
Već je prije imao posla s takvima pa je sada, želeći ih osloboditi sumnji, odmah
zapovjedio da se za doručak posluži bijeli kruh umjesto raženoga. Nakon toga ih je okupio
podalje od šatora princeze Melanthe i tihim glasom prvo je pokušao udobrovoljiti njihovu
taštinu – njih desetorica vrijedili su koliko dvadeset bilo kojih drugih vojnika; a zatim i
njihovu pohlepu – nasljednica kao što je princeza Melanthe doista će biti velikodušna prema
svojoj pratnji i oni će moći podijeliti novac među sobom. Suzdržao se od ikakvog
konkretnog iznosa, samo je izrazio skromno mišljenje da će to biti više novca nego što je
ijedan od njih vidio u životu.
Nakon toga postali su malo srčaniji pa ih je poslao da očiste oružje od blata i uglačaju
ga prije nego što krenu dalje. Iako nije bilo naznaka da će se magla dignuti, Ruck je Pierrea
poslao u Holy Head. Nosio je krzno na dar tamošnjem pustinjaku, koji je bio vodič preko
pijeska za one presiromašne, ili lude, da bi se poslužili kraljevskom skelom nedaleko od
Chestera.
Magla je skrivala rijeku, ali blizina mora donosila je kišne kapi, hladnoću koja je
prodirala dublje od mraza, prodirala kroz Ruckov ogrtač i vlažila mu kožu. Već je bio otišao
dolje do obale i procijenio visinu plime. Moraju biti spremni na pokret čim se pustinjak
pojavi, ali još nije bilo znakova da se njegova gospodarica probudila. Kako je dotad već
otkrio, nije bila ranoranilica.
Vidio je jednu damu kako izlazi iz šatora princeze Melanthe, ali sluškinja je nestala u
magli prije nego što ga je ugledala. Ruck je oklijevao i stajao pred smaragdnom tkaninom
šatora. Sluškinja je ostavila zaslon malo podignut tako da se vidjela grimizna podstava, jedina
jarka boja u sivom okolišu.
 Nakašljao se da se najavi i zazveckao rukama u metalnim rukavicama, a također je
zaštropotao nogom zagazivši u gomilu školjaka, ali bez odgovora. Povukao se malo natrag,
napola okrenuo i praznovjerno bacio pogled unutra da vidi je li ona već budna.
Nije bila. Spavala je na jastucima od perja i pokrivena krznom, a onaj štenac čvrsto ju
je obgrlio rukama. Allegreto je obraz naslonio na njezinu kosu u mrežici, a čak i u snu usne
su mu se izvile u blagom smiješku.
Ruck se potpuno okrene da pođe. Stajao je zagledan u neprobojnu maglu nad morem.
Osjećao se nejasno ljut i usamljen. Nije to bio nov osjećaj; osjećao se tako pola života, još
otkad je otišao od kuće i nigdje u svijetu nije našao svoje mjesto, ali već dugo nije ćutio tako
oštru zavist.
Bio je zgađen. Prije bi se zatrčao na neprijateljsko koplje nego živio kao što je Allegreto
živio. Ali nije on čeznuo za toplinom ili mekoćom svilenog šatora pa čak ni za tim da je
fizički posjeduje. Ništa o istini princeze Melanthe. Ono što je želio bila je lažna i očaravajuća
slika: polagano blisko buđenje, zajedničko spavanje, imajući povjerenja jedno u drugo;
opušteni osmijesi i zajedništvo.
Želio je svoju suprugu.
Trinaest godina vjerovao je da je Bog uzeo Isabelle zbog dobrih i valjanih razloga.
Ponekad bi sam sebe uhvatio kako želi da ju je Bog doista uzeo k sebi, da je mrtva a ne u
samostanu tako da se on može ponovo oženiti i prestati lutati u tom limbu, gdje ga je vlastito
tijelo mučilo, a srce mu gladovalo čak za takvom ženom kao što je princeza Melanthe. Nije
mogao reći da ga je to činilo boljim; postajao je sve gori, osjećao je kako tone prema poljupcu
umjesto zajednički podijeljenoj jabuci, prema onoj suptilno ponuđenoj postelji u Yewlowu.
Nekoć ga je nadahnjivala neukaljana slika dame kojoj je služio, ali sada više nije bilo
tako. Sada ga je dama tjerala u sramotu. Sama vizija Isabelle nikada nije bila dovoljna da ga
sputa; trebala mu je gospodarica s pticom da joj služi i ponaša se u skladu s njezinom čašću.
Pokušao je na njezino mjesto staviti Isabelle, ali našao je pravi ponor bijesa koji mu se otvorio
pod nogama: bijesa na Isabelle, na nadbiskupa kojoj joj je dopustio da ga ostavi, na samoga
Boga. Bez gospodarice kojoj bi služio, njegova se obrana smrvila pred beskrajnim pitanjem:
zašto, zašto, zašto on mora živjeti bez supruge.
Podignuo je lice prema sivom nebu, ali tamo nije našao odgovor. Nadbiskup je
proglasio njegov zavjet Isabelli ništavnim, ali svejedno ju je odveo, ostavljajući Rucka u
beznadnom položaju koji je jedino mogao shvatiti kao Božju namjeru da ga čvrsto drži u
stanju spolne čistoće, s nadbiskupom ili bez njega.
Činilo se nemilosrdnim da mu je u životu dopušteno samo nekoliko tjedana ljubavi i
da je nikada više ne smije tražiti. Nije osjećao poziv prema svetim crkvenim redovima, u to
je bio siguran. Nije osjećao potrebu da propovijeda Ninivljanima – ne bi znao ni što da im
kaže. Nije čuo glas koji mu govori da navuče kostrijet na golu kožu ili da se zazida u nekom
samostanu kao pustinjak.
Bio je običan čovjek, a obični ljudi patili su tako što su se ženili umjesto da gore, tako
što su imali sinove i kćeri, imali su postelju, ognjište i ženu koji su ih čekali nakon putovanja.
Bez gospodarice kojoj služi i koja bi ga osnažila u odlukama, mogao je samo ostati
vjeran svojoj gorkoj savršenosti, mrzeći Isabelle i Boga... ili izgubiti čast i mrziti sebe. Nikada
prije nije doista razmišljao o popuštanju, ali sada jest. Osjećao je iza sebe šator s debelim
krznima i šapat vražje vreline na potiljku.

MELANTHE JE OSJEĆALA DA BI danas mogao biti pravi trenutak. Ili možda sutra. Čekala je
da se Allegreto probudi – ili je možda već bio budan: mislila je da on ne spava ništa više od
nje, uvijek na rubu svijesti, svjestan svakog njezinog pokreta kao što je ona bila svjesna
njegovog. Zajedno su došli do tog kompromisa, da spavaju tako blizu da se nijedno od njih
ne može pomaknuti bez znanja onog drugog. Mogla je osjetiti kako mu sumnja raste po
čvrstini kojom bi obavio ruke oko nje.
Melanthe je Cari rekla da će ovo putovanje završiti u jednom engleskom samostanu,
ali da je to tajna koju Allegreto ne treba saznati. Allegretu je izjavila da putuju u njezin
dvorac u Bowland i da to treba tajiti od Care. Sama Melanthe je pak čekala trenutak kad će
se moći otarasiti njih oboje. Nisu poznavali zemlju; nisu mogli razgovarati s engleskim
vojnicima, a ona ih je čvrsto držala podalje od svojeg viteza. Usmjeravala je zelenog viteza na
hirovit tijek puta, tražeći od lisice da zbuni progonitelje, da ne ostavlja miris na mjestima
kao što su sela i gradovi, da ide zavojitim putovima i skreće prema sigurnosti snažne i
zabačene zemlje.
Poticala je Allegretov strah od kuge. Kao i njegov strah od Gryngolet, koji je bio izvan
svakog razuma. Allegreto je ubio čovjeka prije svojeg desetog rođendana, a plakao je do
njezinih nogu tražeći da ga zaštiti od kuge.
Tako je bar mislila. Ponekad se plašila da je to tek još jedna iluzija, da su on i njegov
otac uvijek ispred nje u svojim intrigama. Gian Navona imao je svoje namjere, a kao i uvijek
poticali su ga strast i tajanstvenost.
Ali sigurna zemlja Bowlanda bila joj je gotovo nadohvat. Već je za sobom u Londonu
ostavila cijelu svoju pratnju – nisu to bili predvidjeli, jer je Melanthe uvijek putovala svečano
i dostojanstveno, koliko god se brzo kretala. Nije mogla potpuno raspustiti svoje talijanske
sluge a da ne izazove sumnju, pa je za organizaciju njihova odvojenog putovanja u Bowland
imenovala najlošijeg i potpuno nekompetentnog člana kućanstva kako bi bila sigurna da
neće stići prije nje – ako ikada i stignu, uzimajući u obzir Sodorinijev fantastičan nedostatak
sposobnosti za takav zadatak.
 Ostali su samo Allegreto i Cara. Cara sa svojim nevinim pogledom, koja je spavala u
Melanthinom šatoru i donosila joj hranu; koja nije htjela ostati u gradu i čija je odanost
gospodarici bila izvanredna. Taj nagli iskaz tvrdoglave odanosti potvrdio je sve sumnje u tu
djevojku. Allegreto je bio u pravu – obitelj Riata preotela ju je na svoju stranu.
Nije bilo važno. Melanthe se namjeravala osloboditi nje; osloboditi se Allegreta;
osloboditi se prijetnje obitelji Riata ili Navona ili Monteverde. Unutar zidina Bowlanda
nijedan stranac nije mogao proći neopaženo, nijedan talijanski ubojica nije se mogao
provući kroz ulaz u dvorac. Trebala je samo stići tamo prije ijednog neprijatelja i živjeti u
tvrđavi okružena Englezima odanima samo njoj.
Cara se vratila u šator. Melanthe se pretvarala da se upravo probudila, okrenula se i
protegnula. Sjela je, Allegreto se malo trgnuo uhvaćen u snu prije nego što je u sljedećem
trenutku bio potpuno budan, poput mačke. Otkotrljao se u stranu i nešto nezadovoljno
promrmljao vidjevši kako je vani loše vrijeme. Uzeo je pomander 19 i držeći ga pod nosom
izašao iz šatora.
»Želim vam dobro jutro, gospo«, reče Cara ljubazno klečeći pokraj škrinje iz koje je
izvadila Melanthinu odjeću. »Onaj grbavac, donio je svježe kunjke od ovdašnjeg
pustinjaka.« Pokazala je rukom na zdjelu s već opranim i otvorenim školjkama. »Hoćete li
ih za doručak dok su još slasne?«
»Donesi ih ovamo«, reče Melanthe. »U ovakvo jutro ne žuri mi se napustiti
postelju. Gdje mi je voda? Još nije zagrijana? Idi i odmah mi donesi vodu.«
Još uvijek na koljenima Cara se pokloni, a onda požuri iz šatora. Melanthe pogleda
školjke.
Iako je Melanthe bila sestrična Carine majke, ta je sluškinja nježna glasa za nju bila
mnogo opasnija od Allegreta. Cara je mogla mnogo toga sakriti iza svojega blagog načina da
joj ugodi, a oštro oko i oštroumnost bili su najbezazleniji od svega. Jučer je tiho pitala hoće
li joj biti dopušteno ostati i brinuti se za svoju gospodaricu u engleskom samostanu.
Melanthe joj je nešto nemarno odgovorila, ali zaista, nije li Cara trebala pokazati više
znatiželje u vezi s lokacijom i imenom te svete kuće? Tijekom cijelog putovanja nije je ništa
drugo pitala.
Melanthe se zagleda u školjke. Zatim uzme vrećicu s pijeskom za otpad koju je Cara
odložila u stranu i istrese unutra školjke. Podignula je svilene tkanine koje su predstavljale
pod šatora i gurnula vrećicu ispod uguravši je u pijesak. Čula je da se Allegreto vraća pa je
žurno poravnala tkaninu.

19
Mirisne loptice ili kutijice ispunjene mirisnim travama, parfemom, jabukom u koju su zabodeni klinčići;
nosile su se na lančiću oko vrata ili za pojasom da bi se prikrio neugodan miris tijela ili kao zaštita od zaraze i
kuge. (nap. prev.)
 Nije se ni potrudila reći mu za sumnjive školjke. Zamarale su je njegove pakosne
optužbe protiv Care – a nije se željela probuditi i naći Caru mrtvu, otrovanu ili zaklanu.
Barem je Allegreto bio čvrst u odluci da Melanthe mora živjeti kako bi se udala za njegova
oca, po cijenu bilo čijeg života osim njegova.
Doista, bilo je čudno da već dosad nije ubio Caru.

PREŠAVŠI RIJEKU RUCK JE držao Allegreta blizu sebe dok su prelazili preko pijeska, vukao je
strpljivog vučnog konja iza sebe, pomno prateći tragove kopita ispred sebe. Sprijeda, već
nestali u magli, konji koji su nosili nosiljku princeze Melanthe pratili su pustinjakova
magarca i oprezno hodali jedan iza drugoga da izbjegnu živi pijesak. Svatko je dobio stroge
upute da pazi na čovjeka ispred i iza sebe, da ih drži na oku ili odmah podigne uzbunu.
Ruck i Allegreto nalazili su se na začelju, ali ritam je bio tako uspavljujući da nije bilo
nikakve opasnosti da Jastreb zaostane, pa makar bio natovaren. Ratni je konj iskazivao
nezadovoljstvo zbog sporog koraka tako što je preskakao svaki potok koji je tekao pijeskom,
umjesto da ih pregazi, što je živciralo Allegreta i njegova vučnog konja. Mladić se već žalio
na žuljeve od sedla. Neprekidno je pod nosom držao pomander s mirisnim travama da
spriječi zarazu. Prigušenim glasom Allegreto je Rucku detaljno davao do znanja stanje svojih
osjećaja u vezi s njihovim položajem na začelju kolone i kako smatra glupošću to što su
neznancu dopustili kontakt s njihovom skupinom. Sav nesretan kolebao se između straha
zbog dolaska pustinjaka i želje da što prije prijeđu opasan pijesak prateći ga u stopu.
Kad je Ruck pod Jastrebovim kopitima ugledao velike slomljene školjke i začuo zvuk
blagog zapljuskivanja valova, što je značilo da su na čvrstoj obali Wyralea, pustio je uzde
vučnoga konja i dobacio ih Allegretu. Ali mladić je nezadovoljno uzviknuo kad je njegov
konj odmah počeo zaostajati. Potjerao ga je brže i slobodnom rukom pružao uzde Rucku.
»Ne ostavljaj me!« Zapovijed je bila bahata i puna straha, napola prigušena zbog
pomandera. »Isparina! Je li gušća iza nas? To su otrovne pare – zar ne osjećaš?«
Ruck nije imao nikakvo mišljenje o isparavanju, ali ponovo je preuzeo uzde. S
naporom su se svi uspeli na strmu pješčanu obalu i našli se sigurno na drugoj strani riječnog
ušća. Pred njima su se protezale močvare i mračne šume Wyralea. Ruck je brzo prebrojio
njihovu skupinu jašući naprijed do Pierrea i pustinjaka, ignorirajući glasne Allegretove
prosvjede.
Pierre je nešto ukrao – Ruck je to znao po blaženom osmijehu na paževim usnama.
Odmah je doveo u red svojeg pogrbljenog slugu strogo se namrštivši. Pierreov dobrodušan
cerek izblijedi i nestane. Bez sumnje je našao neku zametnutu sitnicu dok su napuštali logor
i sklapali šatore, ali Ruck je znao, jer učinio je to jedanput ili dvaput, da neće naći skriveno
blago pa makar podignuo Pierrea za noge i naglavce ga protresao.
 Pustinjak je pao na koljena i sklopio ruke u znak blagoslova. Ruck sjaše i klekne s
ostalima. Čak se i Allegreto spustio na tlo pokriveno školjkama i rukama čvrsto pritisnuo
mirisnu vrećicu na usta. Tijekom duge molitve zahvalnice za uspješan prelazak, Ruck je još
jedanput pognute glave prebrojio sve ljude, razmotrio svakog vojnika dok je ponavljao
Očenaše, odlučujući kojim će redoslijedom taj dan krenuti dalje. Jedanput mu je pogled
odlutao do nosiljke princeze Melanthe. Vidio je da se zavjesa malo odmaknula i njezine oči
kako ga gledaju, umjesto da budu sklopljene u molitvi.
Zavjesa se spustila i sakrila je. Ruck osjeti kako mu je tijelo oblila vrućina i ukočio se
zbog onoga što je ona možda mislila. Gledala ga je, zurila u njega. Izgubio je redoslijed
molitve i njegov je amen došao sa zakašnjenjem i preglasno nakon svih ostalih.
»Ti«, reče Allegreto kraljevski iza svoje mirisne vrećice. »Pustinjače! Jesi li čuo za
pošast u ovom kraju?«
Muškarac ničim nije pokazivao da ga razumije. Ruck je ponovio pitanje s više
poštovanja, na engleskom, i dobio negativno slijeganje ramenima.
Allegreto nije bio zadovoljan. »Zrak je ovdje pokvaren. Osjećam to.«
»Krećemo dalje«, reče Ruck da spriječi daljnju raspravu o toj uznemirujućoj temi.
Izdao je zapovijedi i sam ponovo stao na čelo povorke. Nosiljka je bila straga na sredini i
zaštićena s obje strane. Čvrsto držeći u jednoj ruci Allegretove i Jastrebove uzde, Ruck
podigne drugu i poviče: »Naprijed!«
Kad su ostavili za sobom pješčanu obalu i zašli među drveće, Allegreto se nagne
naprijed, držeći se za gustu konjsku grivu i prekrivši usta i nos vrećicom s mirisnim travama.
»Pustinjak je bio blijed, ne misliš li i ti tako?« pitao je kroz vrećicu. »Sigurno je bolestan.«
»Ništa takvoga nisam vidio«, reče Ruck namjerno ravnodušnim tonom.
»Bolestan je. Posivio u licu. Do večeri će umrijeti.«
Ruck ga brzo pogleda. »Što je to? Sad si i liječnik?«
»Mijazam 20 je zarazan!« uporno je nastavio Allegreto. Pustio je grivu i potražio nešto
u ogrtaču. Izvukao je drugu mirisnu vrećicu. Ponudio ju je Rucku. »Imam ih tri. Jednu sam
dao Njezinoj Milosti.«
Ruck s čuđenjem podigne obrve. »Zar nije tebi potrebna?«
»Uzmi je«, reče Allegreto. »Želim da je uzmeš, viteže.«
Ruck mu se osmjehne kutom usana. »Ne. Sačuvaj je za sebe. Kuga me nikad ni ne
dotakne.«
Allegreto se prekriži. »Ne govori tako! Prizvat ćeš na sebe Božji gnjev!«
»Samo govorim istinu«, reče Ruck blago.

20
Smrdljivo ili kužno isparavanje. (nap. prev.)
 Mladić promijeni ruke i sada je pomander držao u lijevoj.
»Grč u ruci?« upita Ruck trudeći se sakriti smiješak.
»Da«, reče Allegreto ozbiljno. »Vrlo ju je zamorno držati.«
Ruck podigne ruku dajući znak da se kolona zaustavi. Privukao je teretnog konja bliže
sebi. »Gdje ti je rubac?« Nagnuo se prema Allegretu, rukom posegnuo u mladićev krzneni
ogrtač i izvukao mu s ramena svileni rubac s cik-cak rubom. Svezao je nekoliko čvorova i
napravio u sredini čašicu. Ispružio je ruku za Allegretovim pomanderom. »Zadrži dah.«
Mladić mu nevoljko prepusti vrećicu kratko se i prigušeno protiveći kad je Ruck
izvadio unutrašnju vrećicu s mirisnim smolama i travama. Što je brže mogao Ruck ubaci
mirisnu vrećicu u rubac i priveže ga preko Allegretovih usta.
»Evo. Sada si, mali, siguran od kužnoga zraka.«
Allegreto pogleda preko svoje svijetlo plave maske i spremi rezervnu vrećicu s travama.
»Blagoslovio te Bog«, reče on ispod rupca. Bile su to najpristojnije riječi koje je dotad
uputio Rucku.
On odgovori samo kimanjem glave. Allegreto je izgledao budalasto s rupcem boje
safira; budalasto i mlado. Ruck se pitao je li moguće od kastrata napraviti rogonju. Poigravao
se tim riječima dok nije postao svjestan o čemu razmišlja. Snažno je udario Jastreba uzdama
i povikao zapovijed za pokretom.
»Znači, vidio si kugu?« upita Allegreto nerazumljivo.
»Jesam«, reče Ruck.
»Ja sam bio dijete kad se ponovo vratila. Otac me je odveo na selo, daleko od
zatrovanog zraka.«
»Budi zahvalan na tome.«
»Kako to da si siguran da tebe neće ni taknuti?«
Ruck je šuteći jahao i gledao drveće pred njima tražeći neki znak opasnosti.
»Imaš li amajliju?«
»Ne. Barem ne takvu kakvu bi čovjek mogao napraviti.«
»Što onda?« navaljivao je Allegreto. »Što te štiti?«
»Ništa.« Ruck se namršti gledajući niz pješčani put.
»Nešto mora biti. Reci mi.« Kad nije dobio odgovor, podignuo je glas. »Reci mi,
Englezu!«
»Znam samo da su svi oko mene umrli, a ja sam ostao živ«, reče Ruck naposljetku.
»Za vrijeme posljednje pošasti obolio je i moj sluga. Ostao sam s njim kad je svećenik odbio
doći, ali nisam se razbolio.«
 »Onaj grbavac? On se razbolio i preživio? I on je zaštićen?«
Ruck slegne ramenima.
Allegreto pritjera konja malo bliže. »Možda tvoja prisutnost donosi neki imunitet.«
»Možda.« Ruck ga pogleda kao da ga to zabavlja. »Ostani blizu, mali.«
Tjerao je cijelu skupinu na oštar kas, jer nije želio da dugo ostanu na putu, izvan
naselja nakon posljednjeg zvona. Ali u kasno jutro gusta je magla još sve obavijala, a princeza
Melanthe zahtijevala je česte odmore zbog neugodnog ljuljanja u nosiljci. Ruck je izvana
zadržao strogu smirenost, ali unutra je tinjao. Već je požalio svoju odluku da pokuša prijeći
Wyrale s tako malobrojnom stražom. Ta uporna magla mogla je svašta skrivati. Činilo se da
prianja uz njih, slana i nepomična, držeći se tako blizu kao što se Allegreto držao Rucka.
Ljudi su malo govorili, ali osjetio je da su nervozni, a i Allegreto je bio napet poput žica na
lutnji. Činilo se da jedino princeza Melanthe ne mari za zloćudni utjecaj atmosfere. Ruck se
pomalo pitao nije li ona sama prizvala tu maglu.
Izašli su iz šume i našli se pred močvarom mnogo kasnije poslijepodne nego što je
planirao. Močvarno se područje protezalo pred njima i nestajalo u bijelom beskraju. Iza njih
se magla zatvorila. Kad je sluškinja poslala naprijed poruku da je sokolica princeze Melanthe
nemirna i da se Njezina Visost opet želi odmoriti, Ruck je dobacio Allegretove uzde
naredniku i krenuo natrag niz kolonu prema nosiljci.
»Vaša Visosti, molim vas«, reče on spuštenoj zavjesi nosiljke »ako nemate ništa
protiv, savjetujem da što brže nastavimo put.«
»Doista, onda učinimo tako«, složi se ona na engleskom. On je samo čuo bestjelesni
glas iza zavjese. »Smirit ću Gryngolet.«
Nije očekivao tako laku predaju. Ostao je stajati s čudnim osjećajem nestrpljivosti,
nekog nemira koji je tražio da se još nešto kaže.
»Gospo, na umu mi je vaša sigurnost«, reče on kao da se ona prepirala s njim.
Pojavili su se njezini prsti, umotani u krzno, ali nije povukla zavjesu dok se nosiljka i
dalje ljuljala. »Prepuštam se vašoj volji, zeleni viteže«, odgovori ona skromno.
Zagledao se u njezine elegantne prste, a onda spustio pogled na svoju žičanu rukavicu
koju je spustio na jabučicu Jastrebova sedla. Taj kontrast, njezina nježna ruka nasuprot
njegove, skrivene u metalu i hladnoj koži, izazvao je val putenog uzbuđenja koji mu je
prostrujao tijelom.
Tihim glasom, jedva govoreći zbog tvrdog kamena u grlu, on promrmlja: »Vaša je
ljepota iznimna, gospo.« Zagledao se u uzde u svojoj ruci. »U meni gori strast.«
Čim je to izrekao poželio je povući riječi – istovremeno posramljen i uzbuđen zbog
vlastite odvažnosti.
 Njezini su prsti nestali. »Za ljubav Božju, sir«, reče ona drukčijim tonom »ne sviđaju
mi se takvi neotesani muškarci kao ti. Pogledaj malo mojeg nježnog Allegreta, a ljubavne
riječi sačuvaj za svojega konja.«
Jedan dugi trenutak Ruck je samo slušao jednolično udaranje Jastrebovih kopita po
pijesku. Njezine riječi kao da su prešle preko njega – hladno izgovorene, nestvarne.
Onda je kroz njega sijevnuo osjećaj poniženja, val ogorčenja i jada. Čvrsto je u šaci
stisnuo uzde: u svojoj velikoj, gruboj i neotesanoj šaci, u njezinim bojama, zelenoj i srebrnoj,
tamnoj od blata u njezinoj službi, ukočenoj od hladnoće, srama i strasti.
»Na raspolaganju sam vam, Vaša Visosti«, reče on ukočeno, podbode konja i pojuri
naprijed.

DOK JE CARA PRIPREMALA Melanthi postelju, rekla je: »Gospo, uživali ste jutros u
školjkama?«
Melanthe podigne pogled s onoga što je radila: bojila srebrnom bojom Gryngoletine
kandže. Lončić je svjetlucao na prigušenom svjetlu lanterne. »Ne... jutros me bolio želudac
pa ih nisam pojela. Dala sam ih našem vitezu.«
Cara je sve odala – ama baš sve – u trenutačnom užasu koji joj se pokazao na licu.
Nestao je za tren, ali prekasno. Obje su znale. Cara je sjedila nepomično kao kamen.
Melanthe se osmjehne. »Misliš li da će uživati u njima?«
»Gospo...« Sluškinja kao da je ostala bez glasa.
»Vrlo si glupa djevojka«, reče Melanthe tiho. »Vjerujem da ću morati Allegretu dati
slobodne ruke kad se radi o tebi.«
Cara ovlaži usne. »Moja sestra.« Prošaptala je riječi. »Imaju moju sestru. Riate.«
Melanthe prikrije trzaj iznenađenja zbog te vijesti. »Onda je tvoja sestra već mrtva«,
reče ona. »Sada se brini za svoj život.«
»Gospo... deset godina sam vam vjerno služila.«
Melanthe se tiho nasmije. »Ali nije potrebno više od trenutka da postaneš izdajnik.«
Pažljivo je povukla potez kistom. »Da, vjerujem da ću reći Allegretu da te ubije. Ne noćas.
Nisam sigurna kada. Ali uskoro. Vjerno si mi služila sve te godine i bit ću ljubazna. Nećeš
morati dugo čekati.«
Cara je sjedila napola klečeći, zurila u jastuk u svojim rukama i dahtala od straha.
Melanthe promiješa srebrnu boju i nastavi s poslom.
»Ti jako voliš svoju sestru«, reče Melanthe blagim glasom.
Cara je vidljivo drhtala. Kimnula je. Od straha jedna joj se suza skupila u oku i
skotrljala niz obraz.
 »Takva ljubav uništava. Dovela si sestru u opasnost pokazujući ljubav. Sada ste obje
osuđene na propast.«
Carine ruke ritmički su stezale jastuk. Onda se naglo licem okrenula prema Melanthi.
»Vi ste Sotonin izrod, vi i svi oni ostali«, prosiktala je. »Što takvi kao vi znaju o ljubavi?«
»Ah, ništa, naravno«, reče Melanthe pažljivo povukavši potez kistom. »Pomno
pazim da ništa ne znam o tome.«
 Sedmo poglavlje

ALLEGRETO SE TOLIKO UŽASAVAO KUGE da se odrekao spavanja s princezom Melanthe i

napravio si je postelju blizu svojeg živućeg talismana, toliko blizu da je poput djeteta rukom
držao Rucka za nadlakticu. Nije bilo poznato što je njegova gospodarica mislila o tome što
ju je napustio. Ruck je nije vidio. Kao i obično, izlazila je iz nosiljke tek kad je njezin šator
bio podignut i tada bi se premjestila iz jednog svilenog kaveza u drugi, ne pokazujući se
nikome.
Dok je Ruck ležao uz tinjajuću vatru i gledao uvis u noćnu tamu, pala mu je na pamet
gorka misao da je za njega mogla biti prednost to što je Allegreto napustio šator, samo da je
on, Ruck, bio toliko pametan i obeshrabrio taj nezgodan mladićev prijenos privrženosti na
sebe – i da je ona voljela neotesane muškarce kakav je on. Ali nije ih voljela, a Allegreto je
brzo usnuo s plavom maskom na licu, čvrsto držeći Ruckovu ruku, što je bilo podjednako
djelotvorna zaštita kao i guvernanta koja bi čuvala njegovu gospu.
Iako joj nije trebala zaštita, osim od prezirnog jezika i podrugljivog smijeha.
Ruck je pokušao osmisliti molitvu, tražiti oprost od Isabelle i Boga za svoju tjelesnu
požudu. Ali njegove molitve nikada nisu bile nadahnute; nije mogao smisliti što bi odlučno
izjavio osim da će se iskreno pokajati i bolje postupati.
Ali nikada nije bolje postupao, jer svaki put bi na dan ispovijedi dobio pokoru zbog
požude prema ženama. A ponekad i zbog smrtnog grijeha kad bi si sam olakšao, što bi i sada
učinio, po cijenu da mu se zabrani pričest, bez obzira na broj Zdravo Marija koje bi trebao
izgovoriti i sati klečanja pred oltarom, samo da ga Allegreto nije tako čvrsto držao za ruku.
Nije bio pobožan čovjek; misli su mu išle kamo su htjele, a tijelo imalo granice čestitosti, ali
on je danas osramotio i sebe i Isabelle.
Princezi Melanthe mogao je zahvaliti što ga je spasila od toga da doista učini preljub
– i to samo zato što nije voljela neotesane muškarce. Nije se spasio nijednom svojom vrlinom
ni zaslugom. Kad bi ona sada ustala i pozvala ga u svoj šator, pošao bi.
Bio je mrzovoljan i posramljen dok je razmišljao o tome. Trebao bi se maknuti što
dalje od nje. Trebao bi otići kući, jer u ovom trenutku nije morao nikamo ići.

LOŠE JE SPAVAO, SANJAO o kugi, stare snove u kojima je bio izgubljen i tragao je. Probudilo
ga je zavijanje vuka i raspršilo neugodno drijemanje. Podignuo je glavu. Vatra se ugasila, a
stražara nigdje nije bilo. Podigao se vjetar i rastjerao je izmaglicu. Prema visini mjeseca nad
pustopoljinom do zore su bila još tri sata. Pierre ga je već trebao probuditi da zajedno odrade
posljednju i najnaporniju stražu. Ruck nečujno opsuje i klizne iz svojeg toplog ležaja.
Allegretova ruka spadne s njegove.
Stajao je u ledenoj noći i gurnuo stopala u hladne čizme. Zapovjedio je dvostruku
stražu, ali na mjesečini je vidio kako se na vjetru povijaju srebrne trske, a svi ljudi čvrsto
spavaju. Pokraj mjesta na kojemu je Pierre spavao nježno je blistao pješčani sat. Bijeli pijesak
je sav iscurio. Jedna razvezana vezica lepršala je na šatoru princeze Melanthe.
On lagano nogom udari Pierrea pokrivenog krznima. Tijelo se nije pomaknulo. Ruck
se sagne i odbaci pokrivač.
Zapuhnuo ga je smrad bljuvotine. Pierre je ležao užasno izvinutih leđa, a mrtve su mu
se oči zakolutale i pokazivale bjeloočnice na svjetlu mjesečine. Lice mu je bilo u znoju, a usta
otvorena i puna crne pljuvačke. Ruck se suzdrži da i sam ne povrati i prebaci krzno ponovo
na njega.
Okrenuo se i ostao stajati cijelu minutu, gutajući svjež zrak čistog noćnog vjetra. Strah
od kuge držao ga je ukočenog na rubu mahnitosti: strah koji ga je pratio cijeloga života – da
će ostati sam, da će biti posljednji, da će umrijeti na taj način...
Mjesec je visio nad njim, hladan i zdravog razuma. Ruck je zurio u njega, boreći se sam
sa sobom.
Allegreto je sjedio, bio je nejasan obris na pozadini izmaglice koja se još držala uz
travu. Ruck osjeti kako ga mladić promatra.
Odjedanput je počeo drhtati i ispustio je dah iz pluća.
Nije kuga. Nije to bila kuga. Smrad je bio drukčiji.
Ruck se dugo susretao s mirisom pošasti sve dok mu se taj crni smrad nije urezao u
mozak, a ovo nije bilo to. U usporedbi s odvratnim zadahom kuge Pierreova bljuvotina
gotovo da se činila slatkom. Ruck pogleda dolje na bezobličnu masu i primijeti ono što
njegov um nije registrirao trenutak prije – na crnoj zemlji vidjeli su se bijeli obrisi dviju
otvorenih školjaka.
No i to je bilo dovoljno užasno, ako je Pierre ukrao pokvarene školjke, a onda se
ugušio vlastitom bljuvotinom, nesposoban pozvati u pomoć – ali to nije bila kuga. Nije kuga.
Ruck duboko udahne. Počeo je shvaćati kako je umro njegov sluga. Pierre, koji je bio s njim
trinaest godina, koji bi znao krasti sitnice, nikad ništa vrednije od penija, koji je od Rucka
naučio kako mu biti paž na turniru, koji je uvijek bio enigma, nijem, vjeran kao pas, ali bez
vanjskih znakova naklonosti.
Ruck brzo pogleda Allegreta. Više nije vidio obris mladića kako sjedi u izmaglici. Ruck
se nadao da je ponovo zaspao. Sagnuo se i privukao krzno bliže, čvršće umotavši malo
Pierreovo tijelo. Glavom su mu bljeskale mogućnosti, pokušao je smisliti kako da to prikrije
i spriječi paniku. Zbog Allegretova straha i maske i svi ostali bili su na rubu živaca – Ruck
sada shvati da nije trebao dopustiti nikakav razgovor o kugi.
»Je li mrtav?«
Prenuo se zbog mladićeva prigušena glasa, koji je došao iza njega, s male udaljenosti.
Još jedan muškarac se probudio.
»Od pokvarenih školjaka«, reče Ruck tiho. »Nije nas mogao pozvati. Ugušio se, dao
mu Bog pokoj duši.«
»Lažeš«, prosikće Allegreto. »Vidio sam ga kad si podignuo pokrivač! Sav je izvijen
u smrtnoj agoniji. Ima li otekline?«
»Ne. Dođi i sam se uvjeri.« Ruck ponovo otkrije tijelo. Sada kad je znao da se ne radi
o kugi, smrad je bio podnošljiv.
Allegreto zatetura natraške kratko kriknuvši. Probudio je još jednoga.
»Tiho!« procijedi Ruck kroz zube. »Slušaj me. Nije se pojavila crna pošast. Ovaj
smrad nije od kuge, nego od obične bljuvotine. Prije šest sati bio je zdrav i hodao kao i svi vi.
Ukrao je školjke od pustinjaka i pojeo ih. Školjke su tu na zemlji. Nitko drugi ih nije jeo, zar
ne?«
Nitko ne odgovori. Znao je da su sada svi budni. Ponovo je prebacio prekrivač preko
Pierreova mrtva lica.
»Ugušio se«, reče on tiho. »Prebrzo ga je ubilo da bi bila kuga.«
»Ne, vidio sam da je svećeniku trebalo pola sata«, začuje se neki drhtavi glas iz sjene.
»Nije bilo crnih čireva. Srušio se mrtav preko čovjeka kojega je došao ispovjediti.«
»Sada je zima«, reče netko. »Vrijeme kad su kunjke najbolje.«
»Smrad je pogrešan«, reče Ruck. Samo su buljili u njega.
»Henri«, obrecne se on tiho. »Otišao si sa straže prije nego što se idući stražar
probudio.« On odlučno priđe krivcu i uhvativši ga za ovratnik izvuče s njegova ležaja. Prije
nego što se Henri stigao sagnuti, Ruck ga udari šakom tako snažno da je pao. »Tom
Walter!« gledao je kroz tamu tražeći svojeg narednika. Muškarac brzo ustane s da. »Veži
ga, a i Johna koji je bio s njim na dužnosti. Deset udaraca bičem čim svane. Zapalite vatre. A
bude li itko govorio glasno i probudio Njezinu Visost, vežite i njega, a on će dobiti dvadeset
udaraca.« Zamahnuo je rukom i pokazao na Allegreta. »Pazi i na ovoga ovdje.«
Zastao je da vidi hoće li mu se usprotiviti, ali Walter je već kretao prema Johnu da ga
sveže. Allegreto je bio samo nepomična sjena u mraku. Ruck pogleda prema šatoru i ugleda
blijedo lice koje je provirilo između zavjesa na ulazu. Stišao je glas do tihog mrmljanja.
»Moja gospodarica... zar se je uznemirila?«
 »Dakako da jest.« Bio je to princezin veseo glas. »Kako da spavam uz tu galamu? Što
se događa? Gdje je Allegreto?«
Njezin dvoranin napravi lagani zvuk, gotovo neartikuliran.
»Vaša Visosti, nije to ništa«, reče Ruck. »Molim vas da se vratite na počinak.«
Umjesto toga ona izvuče ogrtač, obavije ga oko sebe i izađe iz šatora. Stajala je sama
bez svoje sluškinje. »Što se događa?« upita ona oštrije.
»Moj paž je umro tijekom noći.«
Naglo je uvukla zrak i zagledala se u njega.
»Gospo!« Allegreto je tužno zastenjao, kao da preklinje za milost, kao da ga ona
može spasiti. »Pošast.«
»Nije umro od pošasti, Vaša Visosti«, reče Ruck. »Smrad je drukčiji.«
»Smrad!« ponovi ona ne shvaćajući.
»Da, gospo. Jeste li ikad osjetili smrad kuge?«
Stajala je trenutak šuteći, a onda podignula ruku. »Razotkrijte ga«, reče ona.
»Ne, nema potrebe. Pozlilo mu je od kunjki«, reče on. »Ugušio se dok je povraćao.«
»Razotkrijte ga«, oštro reče ona.
Stisnuvši zube Ruck se sagne. Pa neka gleda, ako baš mora, neka se i njoj digne želudac.
Ali nije se ni trznula ugledavši tijelo. Umjesto toga, prišla je i dala znak rukom.
»Svjetlo.«
Nitko se od muškaraca nije pomaknuo. Ruck napokon čučne i zapali lanternu.
Osvijetlio je leš. Princeza Melanthe zagleda se u tijelo. Kleknula je i podignula Pierreovu
ukočenu ruku. »Jadnik. Bojim se da je patio.«
Na trenutak Ruck pomisli da je to stvarno, ta njezina sućut, da je odjek žaljenja u
njezinu glasu istinska emocija. Onda se uspravila i okrenula Allegretu.
»Dođi u postelju, ljubavi. Za njega se nema više što učiniti.« Prišla je svojem mladom
dvoraninu. Allegreto zagrglja i ustukne od nje. Pozvala ga je rukom.
»Dođi, ne budi glup. Čovjek je umro od pokvarenih školjki. Dođi i lezi sa mnom.«
»Gospo...« Izgovorio je to šapatom punim užasa.
Ruck ju je gledao kako mu polako prilazi i namjerno ga dovodi do mahnitosti. Iz čiste
okrutnosti – zacijelo je sigurna baš kao i on da se ne radi o pošasti, jer inače ne bi dotaknula
Pierrea.
»Zar me ne voliš, Allegreto?« promrmlja ona povrijeđenim glasom, primičući mu se
ispruženom rukom. »Ali ja tebe i dalje volim.«
 Allegreto zastenje kao da je već izgubio razum. Napravio je nekoliko koraka potrčavši
od nje. »Ne dirajte me!« poviče. »Odlazite!«
Zaustavila se. Gledali su se na udaljenosti obasjanoj mjesečinom.
»Neću doći«, reče on smrtnim glasom. »Ne idem.«
Princeza Melanthe lagano se zanjiše. Okrenula se Rucku. »Pomogni mi... pomogni
mi vratiti se u šator. Ne osjećam se dovoljno snažno.«
Prije nego što je Ruck stigao odgovoriti, pala je na koljena. On se instinktivno pokrene
i uhvati njezino mlitavo tijelo u naručje prije nego što se srušila. Uspravio se s njom, potpuno
u šoku, zureći dolje u blijedu put njezina ogoljenog vrata.
Strah ga je pogodio poput malja. Nosio ju je ne vidjevši ništa pred sobom osim njezine
ruke, koja je na mjesečini opušteno visjela preko njegove. Ništa nije čuo osim bubnjanja srca
u ušima i sav obnevidio okrenuo se prema šatoru. Kad ju je spustio na postelju od perja,
pozvao je njezinu sluškinju. Mislio je da je viknuo, ali od svog srca ništa nije čuo.
Nitko mu nije odgovorio. U potpunoj tami šatora ništa nije vidio; napipao je
svjetiljku i kresivom zapalio svjetlo. Kad se svjetlost rasplamsala, pogledao je prema njoj.
Smiješila mu se. Pridignula se na laktove i prinijela prst usnama da bude tiho.
Ruckova se čeljust opusti – a onda ukoči od ljutnje. Odgurnuo se od da i uspravio
tako da je glavom dodirivao svileni krov. Ona podigne ruku kao da će ga zadržati, ali Ruck
je bio previše bijesan. Uzeo je lanternu, odgurnuo zavjesu i sav namrgođen izašao iz šatora.
»Moja gospodarica je u dobrom zdravlju«, izgovori on kroza zube. Glavom pokaže
Pierreovo tijelo. »Trebam dvojicu koji će ga pokopati.«
Pri slabom svjetlu voštanice nitko se nije pomaknuo. Allegreto se povukao u sjenu, a
čak je i narednik zakoračio unatrag.
»Progonit će nas njegov duh«, promrmlja netko.
»Prokleti bili svi!« zareži Ruck. »Ne želim nikakvu pomoć od čopora kukavica. Sam
ću ga ostaviti kod redovnika.« Ponovo je podignuo Pierrrea i krenuo prema Jastrebu.
»Razveži mu spone«, zapovjedi on najbližem čovjeku, koji ga posluša, ali prije toga pokrije
usta i nos šalom kojim je omotao glavu.
Konju se nije svidio teret, širio je nosnice i sumnjičavo udisao zrak, ali kako je već bio
naviknut na zadah smrti, poslušno je nosio tijelo. Ruck ga povede i okrene prema traku
maglovite mjesečine što je padala na stazu. Uputio se prema nejasnoj crnoj crti stabala u
daljini, šutke u sebi moleći oprost od Boga i Pierreove duše zbog onoga što je namjeravao
učiniti.
Nije bilo redovnika, barem ne u blizini, i mada je znao da na tom području postoji
samostan, bio je još daleko jer nisu mu čuli ni zvona. Ali nije više želio slušati sve to cviljenje
i strahove o duhovima i pošasti. Obuzet ljutnjom želio je osamu u kojoj će Pierrea staviti na
vječni počinak. Želio je naći utjehu u tome što će lopatu zariti duboko u zemlju, sve dok se
ne umori tako da će ga više boljeti mišići nego duša.
Nije se bojao duhova – pokopao je cijelu svoju obitelj u neposvećenom tlu, a ako su
ga njihovi duhovi progonili to je bilo samo u obliku nježnih, izgubljenih glasova u njegovim
snovima o kugi. Jadni nijemi Pierre nije imao čak ni glas kojim će ga pohoditi u snovima,
osim ako mu duša ne nađe glas kod divljih vukova koji su slobodni trčali ovim krajem, onako
kako on nikada u životu nije mogao trčati.

MELANTHE JE SPAVALA, POKUŠAVALA se trgnuti iz sna, dizala se do umorne površine i

posustajala, ponovo se gubeći u slatkoj toplini bez snova. Onaj budni dio uma znao je da se
ne smije prepustiti snu, ali izgubila je volju za borbom i padala u luksuz odmora i sigurnosti.
Dnevno svjetlo preplavilo je šator, obojilo sve nekom ružičastom nijansom kad se
konačno potpuno razbudila. Svjetlo ju je iznenadilo; uložila je napor da se izvuče iz dubina.
Bilo je teško, kao nikada prije. Previše je čvrsto spavala i san ju je još obavijao.
Razlika je polako postajala uočljiva. Shvatila je da je sama. Da nema Allegretova
nemirnog stiska uza se, nema Care koja bi tiho šuškala nešto radeći.
Cijeli je logor bio neobično tih. Njezin zeleni vitez uvijek se trudio obuzdati svoje
ljude, znala je to, pokušavajući služiti svojoj nemarnoj gospi tako što bi ujutro uspostavio
mir i tišinu – iako nije odobravao njezine lijene navike – ali jutros mu je to pošlo za rukom
neuobičajeno dobro. Tek bi se tu i tamo čulo lagano zveckanje konjske orme, ali nije bilo
onih tihih razgovora, zvukova koji su govorili da se oprema vuče, pakira i natovaruje.
Zacijelo je sve to prespavala. Ili su svi još bili zbunjeni noćašnjim događajima i
smeteno sjedili. Uzdahnula je i protegnula se uživajući u slobodi unutar krznenog pokrivača.
Melanthe se nasmiješi na pomisao o svojem vitezu, kako će podignuti jednu tamnu
obrvu i tako izraziti potpuni prezir dok govori u najudvornijim frazama. Prezirao ju je taj
zeleni muškarac – prezirao, a ipak ju želio.
Bila je to nova kombinacija za Melanthe. Nije navikla na prezir, a pogotovo ne od
muškaraca koji su je željeli. Mogla je dotad već nešto učiniti u vezi s tim da nije bilo Allegreta.
Ili Giana.
Povukla je krzno oko ramena da se zaštiti od hladnog zraka i ustala. 1 dalje se vani nije
ništa čulo, nije se mogao osjetiti ni miris prepečenog kruha iznad vatre, čak ni miris same
vatre.
Pogodilo ju je koliko je to neobično. Srce joj je počelo ubrzano tući. Otrovane školjke
– je li ih još netko jeo osim grbavca? Obuzme je divlja misao. Allegreto, noćni svat, ubojica,
sposoban zaklati na sve načine, ali taj strah koji ga je obuzeo doveo ga je u stanje ludila. A
ovo je bila divljina, kako je vitez rekao, kraj koji nije bio pod kraljevim nadzorom nego
utočište odmetnika.
Brzo je pogledala oko sebe, ali tamo... tamo je bila Gryngolet s kapicom na glavi i
mirno sjedila na svojoj prečki. Melanthe izvuče bodež ispod jastuka i zbaci krzno drhteći od
hladnoće. Otvorila je škrinju i prekopala je tražeći što će odjenuti na golo tijelo. Modra
vimena tkanina debele tunike bockala ju je po koži i preko lanene košulje. Ruke su joj malo
drhtale jer je odjednom počela naslućivati noćnu moru koja bi je vani mogla dočekati.
Odjevena, kleknula je pri izlazu iz šatora i osluhnula. Konj je blago otpuhivao, žvakao
žvale, ali nije bilo drugog zvuka ni ljudi ni životinja. Držala je bodež spreman i lagano je
razmaknula zavjesu.
Nekoliko koraka dalje vidjela je mušku metalnu cipelu, dio oklopa, starinsku, s tupim
vrhom. Jednu nogu, uspravnu – kroz još veći razmak zavjese, a zatim obje noge u oklopu –
sjedio je nepomično na napola istrunulom deblu nekoliko metara od šatora. Zaklopila je oči
i nastojala se pripremiti za svakakav užas – mrtvaca svezanog tako da izgleda kao da je živ,
torzo bez glave. Podignula je pogled i ugledala rub srebrno-zelenog grba.
Jedno se stopalo pomaknulo lagano gurnuvši ljušturu školjke, prvo na jednu stranu, a
onda na drugu.
Tijelom joj prostruji olakšanje. Gotovo da je očekivala krvoproliće i tijela na pijesku
– nije čak vjerovala da dijelovi oklopa koji štite potkoljenice i koljena pripadaju živom
čovjeku, sve dok nije vidjela laganu, običnu kretnju.
Ali bio je to njezin vitez, ozlojeđen njome. Još uvijek nošena olakšanjem, Melanthe
osjeti neobičnu navalu dobrog raspoloženja. Zar je spavala tako dugo da je on poslao sve
ljude naprijed, a sam ostao da je ukori?
Ta joj se zamisao svidjela, ali odmah je shvatila koliko je apsurdna. On ne bi učinio
takvo što, nije mu bilo u naravi da otvoreno kori svoje gospodare, a ona mu je dala dovoljno
povoda. Našla je papučice i obula ih, zgrabila ogrtač, razmaknula zavjesu i izašla iz šatora.
Njegov ratni konj, s prekrivačem koji je davno izgubio zelenu boju i sada je bio lijepe
sive nijanse, naćulio je uši prema njoj dok je stajao pokraj srušenog debla. Na tren vitez je
ostao sjediti bez ikakva izražaja na licu, dah mu se ledio, a na krilu je držao kacigu. Pogledao
ju je.
Bio joj je to prvi put u životu da neki muškarac, osim njezina supruga ili oca, nije ustao
da je pozdravi. To ju je potreslo i učinilo da pusta, izgažena čistina izgleda još čudnije,
sablasno u svojoj tišini. Gledao ju je praznim pogledom.
»Pobjegli su«, reče on. Onda se učinilo kao da se pribrao i ustao s metalnim zvukom
oklopa. »Gospo... molim vas za oproštaj.«
»Pobjegli?« ponovi ona kao jeka. »Svi?«
 Zurila je uokolo po praznom logoru. Jedini konj koji je preostao bio je njegov.
Prekopali su zalihe i odveli životinje, ostavivši otvorene torbe i zavežljaje.
»Allegreto?« upita ona bez daha.
Obrve mu se skupe. »Otišao je, gospo.«
Ona čvršće stisne bodež i zadrži obje ruke na njemu. »Otišao.«
On se još više namršti. Kimnuo je glavom gledajući je.
»Otišao je?« Jedva je mogla govoriti. »Kako dugo?«
»Ne znam. Nije me bilo dva sata, pred zoru.« Blago je rukom pokazao prema zemlji.
»Tragovi... razišli su se. I vaša sluškinja. Taj razgovor o kugi... zapalio je u njima strah.«
Bila je sama. Slobodna. Učinila je to. Ali nije namjeravala to učiniti tako potpuno.
Susrela je pogled njegovih zelenih očiju i vidjela sve što misli o njoj. Pustila ga je da to
misli. Stajao je savršeno mirno u oklopu, crne kose i šuteći, vrlo moćna prilika na toj praznoj
pustopoljini.
Allegreto je stvarno otišao. Ostavio ju je.
»Kamo je otišao? Što će biti s njim?« Zagledala se u horizont.
»Ne znam koji su njegovi tragovi, Vaša Visosti. Ne možemo ostati ovdje. Možda se
preplaši i vrati.«
Melanthe je i dalje gledala horizont, prazan horizont.
»Potražio bih ga za vas, gospo«, reče on »ali ne mogu vas ostaviti samu.«
»Ne ostavljaj me!« reče ona.
On pogne tamnokosu glavu. »Neću, Vaša Visosti.«
Ona opet pogleda oko sebe. Bilo je tako neobično: nikada u životu nije bila sama –
nikada bez slugu, nikada s jednim muškarcem, čak ni u suprugovoj spavaćoj sobi, gdje su
njegovi paževi uvijek spavali na slamaricama pokraj kreveta. Nebo je odjedanput izgledalo
veće, omamljujuće golemo, a vriština beskrajna.
»Štiti me Bože«, šapne ona. Kako je to bilo lijepo, kako tiho, samo vjetar i divlje ptice
negdje u daljini, na onoj pruzi srebrnog svjetla gdje se nebo spuštalo prema zemlji.
»Možda će svi doći k pameti i vratiti nam se«, reče on.
Shvatila je da je pokušava umiriti. Okrenula se prema njemu. »Ne... neće, zbog straha
od kuge i straha od kazne.«
»Onda neka žive kao odmetnici«, reče on jednostavno.
Njegovo jednostavno gledanje na stvari činilo se neobično prikladno na tom mjestu,
ali rekla je: »Ne mogu zamisliti Allegreta kao odmetnika.«
 Nije joj uzvratio blagi osmijeh. Na licu mu je vidjela što doista misli o Allegretovim
izgledima u divljini.
»Kakve su opasnosti?« upita ona brzo.
Oklijevao je. »Močvare i živi pijesak«, reče on napokon. »Razbojnici. Otrovna
voda.« Malo se pomaknuo, a oklop mu je zazveckao. »Čuo sam noću i vukove.«
Razvukla je usnice i progovorila kroza zube. »Ne sviđa mi se ovdje zadržavati«, rekla
je, prešavši na engleski jer dopadalo joj se slušati ga kako govori svojim jezikom, što je bila
tanka zajednička nit koja ih je spajala.
»Ni meni se ne sviđa«, složi se on, promijenivši jezik u skladu s njezinim kao uvijek
»ali danas ćemo još ostati ovdje tako da nam se oni mogu vratiti ako žele.«
Melanthe zadrhti na vjetru i uvuče ruke pod ogrtač. »Previše si milostiv«, reče ona.
»Izdajice ne zaslužuju takvu obazrivost.«
Ruck ju je gledao kako se obgrlila rukama. Napola je zatvorio oči. »Obazrivost ih neće
dočekati, Vaša Visosti. Ali upravo je vaš Iju...« Zamalo je rekao »ljubavnik«, ali zaustavio
je riječ na jeziku. »...vaš dvoranin taj koji ih je učinio nervoznima.« Upravo je ona sama
svojim pakosnim poigravanjem zapečatila paniku cijele pratnje, ali ništa nije rekao. »Podalje
od Allegreta možda će ostali opet zdravo razmišljati.«
Gledala je u horizont. Rucku se činila nekako manjom nego što prije, umotana u taj
ogrtač, manje elegantna i manje kraljevskog ponašanja.
»Allegreto«, ponovi ona kao da joj je jezik ukočen. Napravila je zvuk kao da će se
mahnito nasmijati, a onda ga je potisnula i čvrsto zagrizla donju usnicu. Koljena kao da su
popustila pod njom. Sjela je na zemlju i gledajući u horizont počela se ljuljati. Onda je
skočila. »Vidim ga!«
Ruck se naglo okrene. Zaškiljio je i pogledom pretražio vrištinu. Ugledao je treptaj
žutog pokreta. »Ne, Vaša Visosti. To je samo ptica, zviždovka.« Pogledao ju je, ali ona je
opet klonula na tlo. Jedan pramen crne kose ispao je iz zlatne mrežice i ljuljajući se na
hladnom vjetru lebdio joj na obrazu. Uplašio se da je zbog ljubavnika oboljela u umu –
izgledala je izgubljeno i zbunjeno.
»Nećemo stajati ovdje«, reče ona. »Nećemo ih čekati.«
»Kako ćemo putovati bez pratnje? Gospo, nemate čak ni sluškinju.«
»Kažem da nećemo čekati!« poviče ona. Ali onda ga pogleda, bio je to zbunjen
pogled, bez zapovijedi u njemu. »Nisam mislila... nisam mislila da će svi otići!«
Ruck nije odgovorio. Nije bila ništa razumnija u svojim reakcijama nego što je bio
Allegreto prošle noći, kao zločesto razmaženo dijete koje izaziva drugu djecu s kojom se igra,
sve dok ne pobjegnu, a sada se ne može odlučiti hoće li biti ljuta ili plakati. Bjegunci su odveli
životinje, ali u brzini nisu natovarili ništa teško. On raspakira drvenu šalicu i napuni je
pivom iz bačvice. Dok je sjedila zgrčena na goloj zemlji, on čučne pokraj nje.
»Hoćete li nešto pojesti, gospo?«
Ona prihvati pivo, popije nekoliko gutljaja i vrati mu ga. Gledao ju je kako drhti u
krznenom ogrtaču. Bilo je hladno, ali ne toliko hladno da bi tako jako drhtala.
»Ne bi bilo teško pronaći nas«, reče ona zabrinuto, pogledavajući šator u neprirodno
jarkim bojama.
On ispije ostatak piva. »Dapače, lako nas je vidjeti. Na ovakvom mjestu najbolje je
sakriti takve boje, pritajiti se i promatrati.« Ustao je i otišao do šatora. Upravo je
namjeravao ući kad se ona naglo digla i provukla ispred njega.
Dok je pridržavao zastor, ona se pojavi sa sokolom na ruci. Usporila je kretnje; lagano
se kretala s pticom dok ju je prenosila. »Donesi njezin stalak. Gryngolet će biti na straži.«
Ruck je posluša, slažući se s tom idejom. Čvrsto je u pijesak zabio vrh stalka u obliku
stošca.
Princeza Melanthe prebaci sokola i počne nježno gugutati dok je ptici skidala kapicu.
»Budi na oprezu od tvojeg miljenika«, promrmlja ona. »Pazi hoćeš li ugledati Allegreta.«
Sokolica je široko raširila mliječno-bijela krila, a zvončići su blago zazvonili. Kratko je
pogledala Rucka bistrim crnim očima, a onda iza njega, zagledavši se u daljinu.
»Plemenita je to ptica«, reče on i protiv volje.
»Grant merci, sir.« Sada se činila smirenijom, nije više bila tako potresena kao
maloprije. »Dobila sam je na dar od jednog sjevernjaka.« Pogledala je Rucka. »Bio je visok
gotovo kao i ti, ali svijetle kose.«
Pogled kojim ga je pogledala ispod oka kao da je u sebi sadržavao neku poruku. Taj
visoki, svjetlokosi sjevernjak vjerojatno je bio još jedan od njezinih ljubavnika, pomisli on.
Osjećao se razdraženo i kao neotesanac. Njemu ne bi palo na pamet dati joj tako vrijedan
poklon.
»Umro je u krevetu od stiletto bodeža«, reče ona kao da mu prenosi neki trač.
»Vjerujem da je njegova duša ušla u Gryngolet.«
Ruck se automatski prekriži na to bogohuljenje, ali nije ju ukorio.
»Ako Allegreto dođe, Gryngolet će znati«, doda ona zagonetno.
»To je dobro.« Ne samo da je sokol bio njezin ljubimac, nego također i ljubomorni
ljubavnik. Zgrabio je ručku škrinje u njezinu šatoru i izvukao je van. »Onda se mogu dati
na posao i pripremiti sve da možemo krenuti kad hoćemo.«
Ruck je smrknuto počeo raditi sve što treba, a jednim je okom stalno pogledavao
horizont. Zamotao je njezina krzna i poslagao vani na škrinju, a zatim je udarcima nogom
olabavio klinove šatora. Kad se šareni paviljon urušio, on je zubima svukao rukavice, gurnuo
ih pod ruku i napravio grimasu zbog okusa metala i pijeska u ustima. Čučnuo je i počeo
odvezivati užad.
Podignuo je pogled i ugledao princezu Melanthe pogrbljenu s druge strane šatorskog
platna zabavljenu istim poslom.
»Ah, gospo«, reče on zaprepašteno. »Ja ću obaviti fizičke poslove.«
Nije joj baš polazilo za rukom razvezati čvrsti čvor. On ustane, uhvati uže i izvuče klin
iz njezinih ruku.
»Vaša Visosti, nije prikladno«, reče on zabrinuto. Uhvatio ju je za lakat i podigao. S
malo truda odnio ju je podalje od šatora i odmah je spustio.
»Ne sviđa mi se ovo čekanje«, reče ona čvrsto ispreplevši prste. »Kad ćemo moći
krenuti?«
»Ako se ne vrate do jutra, onda odlazimo.« Raširio joj je krzna na deblu, potražio
nešto u škrinji, našao knjigu i pružio joj je. »Dovoljno je da provedemo jednu noć sami u
Wyraleu.«
Nakratko je klecnuo u naklon pred njom, zatim se uspravio i vratio se poslu. Vadio je
klinove i preklapao krajeve šatora prema unutra, a onda ga zamatao u čvrst zavežljaj. Dok je
vezao uzice, krajičkom oka gledao ju je kako sjedi na krznima. Ponekad bi se stresla od
hladnoće, a otvorena bi joj se knjiga zatresla u ruci.
»Nećemo nikoga čekati«, reče ona iznenada. »Ako ih je i prošao strah od kuge, onda
se zaista jako boje kazne i ne vraćaju se.«
Uspravio se od vezivanja šatora. »Boje se, itekako. Ali na hladnom jutarnjem svjetlu
čovjek se sjeti da ima ženu i djecu i ne želi živjeti kao odmetnik od Boga i doma.« Podignuo
je kut usana stojeći tako i stavivši ruku na struk. »Zbog toga, gospo, on će smisliti neku priču
o tome kako su drugi pobjegli, ali on je jedini među njima bio hrabar i pošao za njima, ali
zato da ih dovede natrag. No putem se izgubio u mraku i tek nam je sada došao, najbrže što
je mogao, čim nas je pronašao.«
Licem joj preleti sjena neodlučnog osmijeha. »Vojvoda je rekao da si pravi gospodar
svojih ljudi.«
On slegne ramenima. »To bih ja učinio, da sam jedan od njih.«
»Ne«, reče ona. »Zeleni viteže, ti ne bi... jer, za početak, nisi pobjegao.« Odložila je
knjigu u stranu. »Ali imaš poseban dar da pročitaš srca ljudi manjega značaja.«
Nije vjerovao njezinim komplimentima. »Oni su vojnici«, reče on. »Više nalik meni
nego Vašoj Milosti.«
Okrenula se prema njemu, a oči su joj imale boju ljubičastog sumraka. Gledala ga je
kao da ga vidi prvi put. Već ga je jednom prije tako pogledala, kad se spremala povesti ga na
teren turnira, bio je to pogled koji je želio doprijeti do njegova srca. Tada ga je pitala kako se
zove, kao da joj je stalo do toga.
»Možda i jest tako.« Opet se onako čudno nasmijala. »Možda nije. Imam neke
talente zajedničke podlim lašcima i kukavicama, više nego što bih rekla da ih ti imaš.«
Nervozno je preplitala prste na kojima je blistalo prstenje. Pogledala je u stranu i
zagledala se mimo njega u drveće u daljini. Vjetar joj je izvukao još više tamnih uvojaka iz
krznene kapuljače. Vratila ih je natrag bez imalo elegancije.
Ruck shvati da se zagledao u nju, da nepomično stoji kao da ne zna što bi sa sobom.
»Uvijek lažem, zeleni čovječe«, reče ona ne skrećući pogled s onoga što je promatrala
u daljini. »Uvijek. Zapamti da sam ti rekla.«
On se okrene i prebaci vreću s pokrivačima preko Jastrebove stražnjice. Nastavio je s
pakiranjem, uzavrela srca i prepona, napola promrznut zbog hladnog vjetra koji mu je
ukočio njegove neotesane prste.

VITEZ VIŠE NIJE IMAO ŠTO za reći; samo je završio s poslom, sjeo na zemlju, naslonio se na
gomilu prtljage koju je spakirao i okrenuo se licem od nje i Gryngolet pa se zagledao u
sjeverni horizont. Njegov konj stajao je natovaren kao da će svakog trenutka krenuti, što je
bio najvidljiviji aspekt njegovih očekivanja.
Melanthe se pravila da ga ignorira, kao što je i on izgleda činio nakon prvih nekoliko
trenutaka njihova razgovora. Situacija je bila izuzetna; sumnjala je da ni on nikada nije bio
sam s nekom damom baš kao ni ona s nekim muškarcem.
U dugim satima čekanja obuzela ju je neobična radoznalost. Htjela je znati koliko mu
je godina, ima li djece, braće, što najviše voli jesti. Nije ga pitala. Nikada nije pitala takve
stvari, ali našla bi odgovore potajice, ako je smatrala da su joj važni. Bili su to moćni podaci,
ti mali detalji o životu i ljubavima čovjeka, stvari koje je mogla iskoristiti i s njima
manipulirati. Nije željela i njega tako iskoristiti; samo je htjela znati.
Ali pobrinula se da zatomi tu neobičnu želju i pustila ga da bude udvoran prema njoj
kao da se nalaze u kraljevskoj palači. Već je izgovorila više nego što je bilo potrebno; zašto ga
je upozorila na svoje laganje, nije mogla shvatiti. Jednostavno je to izgovorila i sama sebe s
čuđenjem slušala.
U podne je prišao, kleknuo i počeo nešto tražiti među torbama. Bez riječi joj je donio
naranču, mekani sir s mirisnim travama i vino, uz još pet badema i uvijeni štapić ljubičastog
šećera. Položio je sve na tkaninu na tlu, ponudio joj ubrus i zdjelicu ružine vodice koju je
izlio iz srebrne čuturice. Melanthe umoči prste u ledenu vodu i brzo ih osuši. On je na
koljenima narezao sve na manje komade i svaki probao prije nego što joj ih je ponudio.
 Ona prihvati taj svečani ritual. Trenutak je bio neobičan s tom kraljevskom
distancom između njih, a ipak znao je što ona obično jede u podne baš kao da je stotinu puta
s njom dijelio taj obrok. Kad je u ceremonijalnom kusanju hrane došao do šećerne penidie,
zastao je i pogledao taj delikatan i skupocjen slatkiš.
»Mislim da nije ispravno da potrošim dio toga na sebe, Vaša Visosti«, reče on.
»Potroši ga cijeloga na sebe, viteže« reče ona. »Tvoj je i uživaj u njemu. A
zadovoljstvo mi je dati ti i naranču.«
Pogledao ju je. Na tren je u njegovu pogledu vidjela plamen njegove želje, brzi dodir
njegovih zelenih očiju na svakom dijelu svojega lica, na usnama, obrazima i čelu – gotovo
opipljiv dodir, živahan kao i sokoličino snažno lupanje krilima, lagan kao dodir njezinih
krila.
On opet spusti pogled.
»Grant merci, gospo«, reče on kratko i povuče se poklonivši se. Opet je zauzeo svoje
mjesto kod prtljage.
Kao da je zbog udaljenosti bio oslobođen udvornog ponašanja on opuštenije sjedne i
nasloni se na torbe, noge je svinuo zbog kotačića u ostrugama, a ploče oklopa mutno su sjale
na suncu što se probijalo kroz oblake. Kacigu je odložio pokraj sebe na zemlju. Neravno
ošišani crni uvojci rasuli su mu se preko verižne kapuljače koja mu je visjela na ramenima.
Kad je zabacio glavu i ispio vrč piva, osjetila je želju da ispruži ruku i pomiluje mu vjetrom
zamršenu kosu.
Obuzela ju je neobična šutljivost zbog takvih misli, a nije ga mogla čak ni potajice
gledati. Um joj je bio nepovjerljiv; srce jedva da je moglo priznati misao da se Allegreto neće
vratiti, da je Cara otišla – napokon je bila slobodna od svih.
Naglo je rukama prekrila lice. Dugo je gledala u crnu unutrašnjost svojih hladnih
dlanova, osjećala kako joj zimski vjetar bocka kožu, disala je kratko vrućim dahom
uzbuđenja.
Nije se usudila planirati dalje od tog trenutka, nego je ostavila odluku u rukama
svojega viteza. Čula ga je kako ustaje, jer su mu oklop i ostruge zveckali, ali ipak nije spustila
ruke jer nije htjela pustiti da joj svjetlo prodre do očiju.
»Vaša Visosti«, reče on tiho. »Moram sada malo odspavati tako da mogu noćas
stražariti.«
Spustila je dlanove i pogledala ga. Stajao je nekoliko koraka udaljen od nje, držao
zdjelicu s vodom i promatrao joj lice. Melanthe ponovo osjeti želju da se nasmije zbog tog
načina na koji se njih dvoje vrebaju, susreću i bježe jedno od drugoga. Umjesto toga kimnula
je glavom i spustila pogled.
 On je bez riječi opet kleknuo pred njom i ponudio joj zdjelicu s vodom. Kad je
ceremonijalno umočila vrhove prstiju, očistio je tkaninu na kojoj je ostao njezin napola
dovršen ručak. Ona gurne hladne ruke u krzno. Gledala ga je kako je legao u punom oklopu
s mačem i kacigom pokraj sebe. Okrenuo joj je leđa, a pod glavu kao jastuk stavio teretno
sedlo.
Zavidjela mu je na tome kako je lako usnuo. Osjećala je kao da se sama nikada nije
dovoljno naspavala.

RUCK JE POJEO NJEZINU naranču na mjesečini, uz zavijanje vukova. Na udaljenosti od

nekoliko stotina metara mogao je vidjeti plamsanje triju vatri koje je održavao u njihovom
starom logoru. Povremeno se vraćao tamo i dodavao grane na vatru i ostao nakratko
stražariti. Osjećao je da će se njegovi ljudi noćas vratiti, barem oni koji to mogu. Vatre su
bile tu da ih ohrabre, a drugima daju dojam da se radi o logoru s mnogo ljudi.
Bio bi se više udaljio od vatri, jer bile su mamac i svjetlo u noći, ali vukovi su lovili u
blizini. Ovdje u mraku je i princezi Melanthe pripremio postelju. Možda hladnu, ali
vjerojatnije da tu ne bude otkrivena, ako njega svladaju ljudi a ne vukovi. Ovi drugi će je naći
bez obzira gdje se sakrila.
Jeo je voće puštajući da mu sočan gorkasti sok teče preko jezika. Nekoliko je puta
probao naranče u Akvitaniji, na svečanim gozbama i za Božić – ali jesti jednu svakoga dana
kao što je ona činila, bilo je nešto izvan njegova iskustva. Što se tiče penidije 21, samo jednom
u životu je kušao bijeli šećer, prije desetak Božića, kao dijete za stolom svojega oca i majke.
Prinio je krhki štapić nosu, osjetivši miris svojih prstiju, dima vatre i naranče, a na
šećeru vrlo nježan miris cvijeća. Zaklopio je oči i dodirnuo ga jezikom. Štapić je bio tisuću
puta slađi od voća, preplavio mu usta snažnim okusom, erotičnim poput grijeha i proljeća.
Spustio je slatkiš i skrenuo pogled s vatre u tamu. Ona je bila tamo, blizu njega, iako
nije mogao ništa vidjeti osim mraka.
Opet je podignuo ruke. Nije pojeo šećerni štapić, nego je sjedio držeći ga pred ustima,
promatrajući tamu i vatre, udišući miris svijeta izvan njegova dosega.

21
Rana vrsta slastice, u srednjovjekovlju štapić od rafiniranog šećera za koji se vjerovalo da štiti od prehlade.
(nap. prev.).
 Osmo poglavlje

ČINILO SE KAO TRENUTAK sna kad je Melanthe kod uha začula užurbani glas kako šapće iz
tame.
»Vaša Visosti, moramo krenuti.« Spustio je tešku ruku na njezino rame. »Gospo,
probudite se, brzo!«
Njegova hitnja probila se kroz valove sna. Okrenula se prema njemu dopuštajući da
je ledeni zrak udari u lice. Na svjetlu mjesečine naginjao se nad njom, vrlo blizu, a dah mu se
ledio oko njezina lica. Čula je glasove negdje u noći.
»Primijećeni smo«, promrmlja on oštro, uhvati je za nadlakticu usred krzna i povuče
u uspravni položaj. »Dođite!«
Sjedila je, ali nije joj dao vremena da ustane. Podvukao je ruke ispod krzna i podignuo
je kao zavežljaj. Melanthe tiho uzvikne od iznenađenja. Njegove ruke čvršće je stisnu dok je
zasiktao da je ušutka. Postelja od perja kliznula je na do, ali on nije zastao. Nosio ju je prema
konju i Melanthe je sada bila potpuno budna. Uhvatila se za sedlo, povukla krzno oko
ramena i namjestila se na kvrgavim torbama kad ju je podignuo gore. Uzjahao je i sjeo ispred
nje. Pružila je ruke da se uhvati za pojas mača ispod njegova ogrtača i uhvatila ga baš na
vrijeme da se pridrži jer on je već podboo konja i svojom rukom poklopio njezine kad je konj
poskočio naprijed.
Jahali su kroz mrak kao da su im za petama Jahači tame. Melanthe ništa nije vidjela,
lice je pritisnula u njegov plašt dok ju je ledeni vjetar udarao, a ona se čvrsto držala
spašavajući glavu u tom neobuzdanom trku. On je pastuha i bio natovario imajući to u vidu,
jer iako je ona poskakivala i njihala se, vreće su tvorile blagu udolinu koja joj je poslužila kao
sjedalo. Ali u tom najbržem trku nije bilo mjesta za čednost i sramežljivost – obje je ruke
uvukla u njegov pojas i osjetila njegovu rukavicu koja je zgrabila i držala njezine ruke. Tvrda
koža rukavice i ledeni metal pritiskali su joj podlaktice u tvrde ploče oklopa na njegovu
trbuhu.
Brada i lice poskakivali su joj iza njegova ramena u oklopu, a udarce je ublažavao samo
njegov plašt. Krzno joj je skliznulo pa je nakratko oslobodila jednu ruku tek toliko da zgrabi
ogrtač i tada je ovisila samo o njegovu čvrstom stisku. Konj je trčao i skretao u tami po nekoj
suludoj stazi koju je samo on znao, ali vitez je jahao kao da on i konj imaju iste misli, i držao
Melanthe uza se svom snagom kad su njezini vlastiti prsti popuštali stisak.
 Naglo usporavanje gurnulo ju je na njegova leđa. Pastuh je posrnuo i gotovo se
zaustavio, jer mu je močvara počela usisavati kopita. S užasom Melanthe osjeti kako pod
njom tonu konjske sapi – prije nego što je uspjela kriknuti, vitez ju je pustio i podignuo obje
ruke. Osjetila je kako mu se tijelo pomiče; glasno je viknuo, konj se propeo, skočio i doskočio
naprijed. Melanthe se nespretno držala, porezala je prste, jer ih je prikliještila u oštroj
metalnoj kopči njegova pojasa kad se sagnuo u struku i potjerao konja naprijed u još jedan
veliki skok.
Uz trzaj i naprezanje konj se uspio osloboditi. Melanthe tiho zajeca i dalje se držeći
kad je životinja opet krenula u galop. Vitezova ruka prekrije njezinu, čvrsto smjestivši
njezine prste u njegovu rukavicu, zgnječivši joj prste svojima. Sakrila je lice iza njegovih leđa,
koncentrirala se na bol, dočekala ju je s dobrodošlicom jer bila je to jedina stvar koja joj je
davala sigurnost da neće pasti.
Nakon cijele vječnosti te lude trke, osjetila je kako pastuh polako gubi izdržljivost.
Čula ga je kako teško diše i osjetila da usporava korak. Otvorila je oči i vidjela tek najblaže
sivilo koje je nagoviještalo zoru. Ubrzo je nestalo jer opet su ušli u mrak visokih stabala, ali
kad je okrenula glavu da se osvrne, vidjela je samo obrise drveća u sivoj magli.
Konj je ustuknuo i naglo skočio u stranu pa je skoro izletjela iz svojeg mjesta. Vitez ju
je uhvatio, držeći joj podlakticu tako čvrsto da je očajno zacviljela. Povukao ju je u uspravan
položaj, a konja natjerao u korak.
Naglo se zaustavio. Ruck tiho zazove Majku Mariju.
Melanthe je bila zadihana kao i konj. Nije mogla upravljati svojim prstima. Kao da su
se smrznuli na njegovu pojasu i oklopu; nije ih mogla rastvoriti, mogla je samo klonuti na
njegova leđa i tupo zuriti u jedva vidljivu zoru.
U golim krošnjama javi se jedna ptica, a njezini prsti odjedanput ožive. »Gryngolet!«
reče ona bez daha, nespretno se odmaknuvši od njega.
»Prerezao sam sokolu vezice i oslobodio ga«, reče on. »Budite mirni.«
Gledao je nekamo ispred njih. Melanthe shvati da je konj naćulio uši i brzo je ponovo
obavila ruke oko njegova struka. No on ih je odmaknuo i sjahao, spustivši uzde konju preko
glave, na stazu.
»Ne mičite se«, promrmlja on i izvuče mač. Gledala ga je kako nestaje s puteljka u
gustom grmlju, a svaki korak pratilo mu je blago zveckanje oklopa.
A onda, pri sve jačem svjetlu, ugledala je prizor. Između ogoljelih grana nazirala se
mrlja jarko žute i plave boje.
Allegreto.
Srce joj je počelo ludo tući kao da će eksplodirati. Držala je krvave ruke na trbuhu i
zgurila se u krznenom ogrtaču.
 Čula je vitezove tihe korake. Kretao se okolo da zaobiđe isprepletene grane. Allegreto
je bio potpuno nepomičan – skriven – nije ga mogla vidjeti, samo jarke boje usred grmlja u
magli. Užasno se bojala da njezin vitez ne naleti na zasjedu.
»Nemoj ga ubiti!« poviče ona na francuskom. »Ili ću dati da te nasmrt izbičuju.«
Koraci su zastali.
»Prekasno je, gospo«, reče vitez hladnim glasom. »Mrtav je.«
Melanthe se ukoči. Zurila je u komadić žute i plave boje.
Onda je kliznula s konja, razmaknula grane, provlačila se kroz njih iako su je šibale po
očima i obrazima. Ali vitez ju je dočekao, oštro zakoračivši pred nju i grubo je okrenuo
natrag.
»Ne želite to gledati«, reče on engleski.
Okrenula se pokušavajući proći pokraj njega. »Moram ga vidjeti!«
»Ne, gospo.« Čvrsto ju je držao. »Vukovi.«
Njezin se dah pretvarao u oblačić između njih dok ga je gledala u oči. On skrene
pogled i nagne glavu prema nečemu pokraj nje.
Slijedila je njegov pogled. Na niskoj grani, odmah do njezine suknje, visio je čuperak
crne kose umrljan krvlju i otpalim lišćem.
»Vaša sluškinja«, reče on tiho. »I njezina je haljina tamo.« Melanthe okrene glavu
u stranu. Obuzela ju je mučnina. Istrgla se iz vitezova stiska i potrčala kroz grmlje. Naslonila
se na vruće konjske sapi što su se isparavale, sagnula se i drhtala. Ali onaj čuperak joj je
zalijepio za suknju. Užasnuto ga je pokušala otresti dok je histerično hvatala zrak. I dalje se
držao. Hladan zrak kao da joj je sluzavim prstima prelazio preko zažarenih obraza, kao da su
joj krvave vlasi dodirivale lice. Vrisnula je tresući modru tkaninu sve jače i jače, ali onaj crni
trokut nije se dao skinuti. Okrenula se kao da želi pobjeći i sudarila se s vitezom.
»Makni to!« poviče ona, a glas joj je sad već bio vrištav. »Makni to s mene!«
Ruke su joj drhtale dok je ispružila skut suknje. Kad je oklijevao, viknula je na njega:
»Tu! Tu! Zar ne vidiš?«
On se sagne i makne crni čuperak sa suknje, zatim se odmakne korak i baci ga u stranu.
Melanthe nije gledala kamo je pao.
»Ima li još?« Divlje je podignula haljinu prema njemu. »Osjećam to!«
Vitez svuče rukavice i stavi joj ruku na rame. Malo se sagnuo i drugom rukom joj
zagladio suknju. Okrenuo ju je i žustro prelazio rukom preko svih vunenih nabora, od leđa,
preko bokova i sve do ruba. »Ne, gospo. Nema više ništa.«
Pala je na koljena i povratila, držeći se rukama za trbuh.
»O, Bože«, stenjala je, a onda se počela smijati. »Allegreto.«
 Suludo veselje odjekivalo je u praznoj šumi. Ruck je stajao nad njom, gledao izloženi
bijeli vrat ispod mrežice koja joj je jedva obuzdavala kosu. Podignuo je krzno koje je ispustila.
Kleknuo je i omotao je njime, a onda ju podignuo na Jastreba kao što je i prije učinio. Nije
se opirala nego je pružila ruke prema njemu još dok je uzjahivao. Obgrlila ga je oko struka,
čvrsto se stisnula uz njega i dalje se smijući i plačući jecajima bez suza.

DUHOVI ALLEGRETA I SLUŠKINJE IPAK će ga progoniti, s nelagodom pomisli Ruck. Odlučio

je da se neće zadržavati čak ni toliko dugo da pokopaju ostatke tijela, jer je želio što prije
povećati udaljenost između njih i logora. Njegovi su se ljudi doista vratili tijekom noći,
barem neki od njih – svezani i s nožem pod grlom, a zarobili su ih pljačkaši koji su vladali
tim divljim prostranstvom. Ruck nije ostao da vidi što je bilo s njima. Bilo bi dovoljno tek
malo mučenja da vojnicima razveže jezike o tome čiji je to logor i kakva ih nagrada čeka
uhvate li princezu Melanthe, samo ako je nađu. Nije mogao ništa učiniti za svoje zarobljene
ljude baš kao što nije mogao ni za Allegreta i sluškinju. Njegova je briga sada bila samo
princeza.
Čvrsto se držala njegova struka i privinula se uz njega dok je vodio Jastreba kroz šumu.
Uz meke zvukove konjskih kopita po vlažnom, lišćem prekrivenom tlu, čuo je i njezino
disanje i dalje isprekidano kratkim jecajima i drhtanjem. Bio je to ostatak njezina
zastrašujućeg napada tuge za mladim ljubavnikom.
Prolazili su pokraj jela, ogoljelih hrastova i bukvi, a zubato jutarnje sunce bacalo je
zrake svjetla i sjene na put kojim je prolazio Jastreb. Ruck je bio oprezan, skretao je sa staze
da provjeri visoko raslinje i grmlje, pazeći da ne upadnu u zasjedu. Jedanput je jelen iskočio
iz zaklona i pobjegao od njih, a Rucku je srce brzo zakucalo.
Dah mu se mrznuo oko lica i nestajao. Nadajući se da će zbuniti progonitelje, uputio
se prema samostanu na obali, na vrhu poluotoka, umjesto da krene na istok i izađe iz
Wyralea. Ali kako je jutro odmicalo u njemu se javio strah da je izgubio smjer, jer i dalje nije
čuo zvonjavu.
Oko podne naglo su izašli iz šume do ruba niske litice, gdje ih je vjetar s mora šibao
po licu. Dolje ispod njih šuma se prorijedila i prelazila u močvarno do i tresetište koji su
završavali u lancu pješčanih brežuljaka; iza njih je bilo zapadno more, nemirno s valovima
bijelih kresta. Prema jugu, daleko iza ušća rijeke Dee u sivoj izmaglici nazirali su se planinski
vrhunci Walesa.
Okrenuo je konja i krenuo na sjever duž ruba litice. Ruck se osjećao nelagodno zbog
tišine u tom divljem krajoliku. Padina brežuljka spuštala se prema zavoju još jedne velike
rijeke. Izdižući se iznad golih breza četvrtasti zvonik od ružičastog kamena pokazivao im je
da se samostan nalazi ni kilometar daleko. Ali još ništa nije čuo.
 Došli su do uske pješčane staze što se spuštala niz padinu. Natjerao je Jastreba u lagani
kas, izmičući se ispod grana kad ih je put ponovo odveo u šumu. Princeza Melanthe držala
se za njega i bila je tiha.
Naglo je zaustavio Jastreba na rubu šumarka. Uz mnogo gakanja jato divljih gusaka
poletjelo je iz napuštenog povrtnjaka.
Na udaljenom rubu puste zemlje stajao je samostan, njegovi oštri zidovi od
pješčenjaka dizali su se jasno na pustopoljini, kao da se Bog nametnuo toj divljini. Zvonik je
stajao čvrst i uzvišen, okrunjen na sve četiri strane tornjićima, a u njegovoj sjeni nagurale su
se zgrade za redovnike. Ruck nije bio u tom samostanu nekih šest godina, a i tada je samo
prenoćio jednu noć prije nego što su ga redovnici prevezli preko rijeke. U samostanu je tada
živjelo šesnaest redovnika i nekoliko laika, bila je to mala zajednica – ali uredno su održavali
povrtnjak i držali stoku.
Sada je na pustom polju ostala samo jedna guska podrezanih krila. Gegala se prema
mjestu gdje je Jastreb stajao i nestrpljivo gakala.
Ruck je pogledom prelazio preko praznog prostora i duž šumarka. »Čekajte ovdje uz
konja«, reče on tiho. Sjahao je i prebacio Jastrebove uzde preko grane kako bi konj ostao na
mjestu. Na pola polja guska se zaustavila i okrenula glavu, jasnim okom pogledavši Rucka.
Koristeći se grmljem močvarne mirte kao zaklonom, obišao je ukrug čistinu na kojoj
se nalazio samostan i krenuo prema rijeci. Pristanište za skelu bilo je pusto. Samo je na obali
ležala jedna čvrsta splav, koja je pripadala redovnicima, zavezana debelim, zmiji sličnom
užetu od konoplje.
Ruck pogleda prema samostanu. Bilo je moguće da su se iza zidova i teških vrata
redovnici molili kao inače, da je slučajnost – možda zbog straha od odmetnika – da su u
ovom zimskom danu svi unutra pa čak i braća laici.
Ali nisu se čula zvona.
Dugo je ležao u guštiku i promatrao. Bijela je guska rovala po tlu i hranila se u blizini
Jastreba. Kad je bio siguran da je prošlo podne i vrijeme za molitvu, a nijedno zvono nije
zazvonilo i nije bilo nikakvog znaka ljudi ni zvuka, Ruck naposljetku odluči prijeći do ulaza
gostinjske kuće. Guska je požurila za njim, odlučna i drska, štipajući ga za pete. Otjerao ju
je, ali ona ga je slijedila i glasno mu se umiljavala.
Pred vratima je zastao s podignutom rukom – a onda je povukao uže sa zvonom,
polako tri puta. Zvuk se činio glasan i čist, iako se radilo samo o zvonu na ulazu a ne onome
s tornja.
Nije bilo odgovora. Gurnuo je vrata, ali iznutra je bilo spušten zasun.
Guska je ponovo počela uzbuđeno gakati. Ruck se okrene, pođe duž zida i zaobiđe za
ugao uputivši se prema crkvenom trijemu, a guska ga je uporno pratila. Gurnuo je vanjska
vrata. Lako su popustila pod njegovom snagom i zaškripala otvarajući se. Unutra su vrata
crkve bila otvorena razotkrivajući visoku mračnu prazninu koja se uzdizala u nizovima
dvostrukih lukova. Tražili su da ih oko slijedi do velikog prozora kroz koji je prodiralo bijelo
svjetlo, ukrašeno malim likovima svetaca.
Ruck umorno pogledom preleti preko svetišta. Bilo je tiho nakon što je zamrla jeka
njegovih koraka.
Činilo mu se bogohulno ući naoružan u crkvu, ali kratko je klecnuo, prekrižio se i
zamolio za oprost. Pošao je prema bočnom brodu crkve. Zvuk njegovih koraka po kamenom
podu odjekivao je crkvom, svaki popraćen zveckanjem ostruga.
Otvorio je bočna vrata i ušao u atrij. Odjeljci s pisaćim stolovima i ormari s knjigama
bili su pusti, ali jedna je knjiga ležala otvorena na stalku, pokraj nje pergament i bočica s
tintom, još otvorena, kao da je redovnik u crnoj halji otišao baš trenutak prije. Pilići su
slobodno čeprkali po zemlji.
»O-je!« poviče Ruck. »Hej, redovnici!«
Nije bilo odgovora, a zapravo ga nije ni očekivao. Brzo se kretao, prešao atrij, pognuo
glavu prolazeći kroz nadsvođeni prolaz koji ga je doveo van u stajsko dvorište, iza gostinjske
kuće i refektorija.
Stoka je nestala, ali nije vidio znakova borbe. Još su se vidjeli tragovi kopita u blatu,
stari najviše nekoliko dana. Na klupi je stajao keramički vrč sa zelenom glazurom pun
ukiseljenog mlijeka.
Ruck se tiho zakune svetom Julijanu. Vratio se kroz galeriju i zastao, oštro
pogledavajući svaki prozor iznad lukova atrija. Krenuo je istraživati kriptu, ali vrata su bila
zaključana, a kroz uske pukotine između dasaka unutra se vidjela samo tama. Pergament na
stalku zašuštao je na tihom zraku.
Ruck pođe do podija. Položio je ruku na pergament. Nije bio učen niti je znao latinski;
znao je čitati na francuskom i engleskom, ali ništa više. Svejedno je prošao prstom u rukavici
niz ovo što je sigurno izgledalo kao pismo, i mrštio se pri svakoj riječi. Pogledao je pozdrav i
vidio da je pismo upućeno biskupu od Chestera. Iz liturgija je prepoznao riječi za »skromna
braća vas preklinju«, i »poslušajte nas« i referencu na »poslije Božića.« S teškoćom je čitao
odlomak koji opisuje jednog od braće – mislio je da se radi o podrumaru – njegov odlazak u
selo Lyerpool i nešto o svinjama i svijećama.
Sljedeća rečenica govorila je da su svi u Lyerpoolu mrtvi ili bolesni.
Ruck je pročita još jedanput, prstom prateći svaku riječ. Mortuum, u to je bio siguran.
Omnis i invalidus također je prepoznao. Nije to mogao nikako drukčije prevesti.
U njemu je počeo rasti užas dok je prstom pratio tekst niz stranicu. Miasma malignus.
Pestis.
 Odmaknuo se tako snažno da je prevrnuo stalak za pisanje. Pao je na kamen, a suha
tintarnica se razbila. Pilići su zapijukali i raspršili se na sve strane od straha. Ruck brzo prođe
kroz atrij. Groblje se nalazilo izvan istočnog krila. Našao je ulaz pokraj kapitularne dvorane,
još jedan mračan prolaz koji je izlazio van na zimom okovan travnjak.
Na otvorenom prostoru bilo je deset novih grobova. Na udaljenoj strani, podalje od
ulaza, preko zida, nabrojio je još dva groba na zemljištu namijenjenom laicima. Dvanaest –
a ostali su pobjegli. Stajao je pokraj zida i spustio glavu na stisnute šake.
Pokušao je zamisliti Isabellino blistavo lice, pokušao ju je zatražiti da zamoli Boga
neka poštedi svoju djecu. Ili ako se pošast opet mora vratiti da kazni čovječanstvo, neka ovaj
put uzme Rucka tako da ne mora još jedanput gledati kako cijeli svijet umire oko njega. Bio
je podjednako zao kao i svi ostali; zaslužio je kaznu kao i svaki drugi čovjek.
Ali ipak nije to ozbiljno mislio. Nije mogao u mislima vidjeti Isabellu, više ne, a snažna
želja za životom tvrdoglavo je gorjela u njemu, ne obazirući se na strahove, hranjena
potrebama tijela – i usred sveg očaja on shvati da je gladan. Morao se brinuti za princezu
Melanthe i to je bila još jedna poveznica s ljudskom glinom. Ona je predstavljala svjetovnu
strast, vruću želju – i vjerojatno bi i njoj bilo drago da može nešto pojesti.

UZEO JE JASTREBOVE UZDE i odvojio ih od granja. »Dođite, nema razloga čekati ovdje.«
Nije spominjao kugu. Ona ništa nije pitala samo ga je gledala odozgo s konja nekom
čudnom nedužnošću, kao da ne shvaća pravu situaciju u kojoj se nalaze. Nespretno je
pridržavala krzno oko ramena, prsti su joj bili blijedi i umrljani suhom krvi ispod blistavog
prstenja. Oči su joj bile čađavo crne umjesto bistre, a u kutovima je imala tanke bore koje
prije nije primijetio. Obrazi su joj bili rumeni od hladnoće i tako narušavali njihovu glatku
bjelinu. On s čuđenjem shvati da ona i nije tako jako lijepa kao što je bio mislio.
Više nije bila princeza – samo žena, čak ni ljepuškasta, nego hladna i sumnjičava. Ali
umjesto da ga odbije od sebe, njegova su se osjetila stostruko probudila u reakciji, obuzela ga
je vruća pohlepa da je zaštiti i posjeduje, glad za svim onim stvarima koje su daleko od časti
i svečanih zakletvi.
Naglim pokretom okrene lice od nje. Podignuo je Jastrebove uzde i poveo konja dalje
od drveća, dolje prema pristaništu za skele. S druge strane rijeke Mercy, udaljen kilometar i
pol, zamak Lyerpool bio je samo tiha siva sjena; ispod njega nije bilo usidrenih brodova; nije
bilo znakova života koji bi se vidjeli s ove strane rijeke.
»Moramo prijeći kad naiđe plima«, reče on, zadržavajući konja.
Podignuo je ruke prema njoj. Ona prebaci suknje, a načas zabljesnu bijele čarape i
zelene čizme dugih vrhova. Položila mu je ruke na ramena, ali on je to jedva osjetio kroz
oklop; misli su mu zapele na kratkotrajnoj slici njezinih gležnjeva i čizama. Bile su ukrašene
srebrom i profinjene poput papučica vilenjaka.
Odmah ju je pustio, ali nije se odmaknula, samo se uhvatila za njegov pojas i stala uz
njega. Krzno joj je palo na zemlju.
On podigne ruke i odveže vezice kojima su bile vezane vreće. Potražio je njezin plašt.
Smaragdna vuna lagano se rastvorila, poput lahora, kad ju je povukao dolje.
Ona se još držala njegova pojasa, kao da ga ne želi pustiti. Bio je to šok zbog smrti
njezina ljubavnika, nagla promjena okolnosti od raskošne udobnosti do hladne opasnosti –
Ruck ne bi krivio nijednu ženu koja bi podlegla takvoj nevolji. Ali kad je prebrodila napadaj
tuge, sada je izgledala potišteno, čak pospano, ravnodušna prema vremenu i cilju putovanja.
Kada se nije ni pomaknula dalje od njega, on zakorači unatrag, odvoji njezinu ruku s
pojasa najnježnije što je mogao, pazeći da joj previše ne stisne prste svojom metalnom
rukavicom.
»Ne plašite se, gospo«, reče on. »Zaogrnite se plaštem i ukrcajte se.«
Izgledala je kao da ga ne čuje. On joj prebaci plašt oko ramena, obavije ruke oko nje i
podigne je.
Skela samo što već nije plutala na nadolazećoj vodi plime. On zakorači preko pola
metra plićaka i skoči na daske. Spustio ju je i pridržao je onako zamotanu da čvrsto stane,
dok su se bačve i daske ispod njih ljuljale.
»Gospo...« Zadržao je ruke na njezinim ramenima. »Jeste li bolesni?«
»Ne«, reče ona odsutno. »Kamo idemo?«
»Preko rijeke, Vaša Visosti.«
»Redovnici...« Njezin pogled susretne njegov. Oči su joj bile širom otvorene i tamne.
»Jesu li mrtvi?«
Dugo je oklijevao. »Da, gospo. Mrtvi ili su otišli.«
Činilo se da ju je to zbunilo, kao da je dijete kojem su postavili neshvatljivo pitanje.
Okrenula se od njega i sjela na daske.
Ruck ju je trenutak gledao. »Ja ću vas čuvati, gospo. Kunem se.«
Skočio je na obalu da raspakira njihovu skromnu prtljagu i prebaci je na splav. Kako
je bio vičan prelasku preko rijeke, Jastreb se nije bunio kad ga je poveo u plićak i na nesigurnu
površinu: konj spusti veliko kopito na daske splavi, onda ga povuče, a zatim skoči u jednom
mahu i nagne splav tako da je jednim krajem udarila u zemlju obale. Stajao je raširenih nogu
i širom rastvorenih očiju sve dok Ruck nije prebacio preko njega chaufrain, s naočnjacima
koji su mu sužavali vidno polje.
 Jastreb se odmah smirio kao da ono što ne vidi i ne postoji. Ruck ga povede nekoliko
koraka i prebacivši težinu konja na drugi kraj splavi ponovo je ispravi na površini vode.
Princeza je sjedila uz prtljagu. Ruck odveže uže od konoplje, uzme motku i odgurne
ih iz plićaka. Splav se nježno zavrti. Otišao je na drugi kraj i tamo zabio motku u vodu.
Otplutali su na otvorenu rijeku. Odvezao je veliko veslo koje je usmjeravalo i
pokretalo nespretno plovilo i pustio ga da se slobodno njiše u viljušci. Kad je podignuo
pogled da provjeri kako je princeza, vidio je da se naslonila na torbe i plašt omotala oko sebe.
Zagledala se u vodu.
On rukama zgrabi debelo veslo i namjesti se za veslanje. Kad je idući put pogledao
prema njoj, vidio je da je zaspala.
Splav je polako klizila preko rijeke, ponekad bi je plima ponijela uzvodno, a ponekad
nizvodno na struji. Ruck nije mogao upravljati jednako vješto kao redovnici: čak i s velikim
veslom bačve ispod splavi plutale su na milost i nemilost vode pa im je zato trebalo dugo da
prijeđu rijeku. Plima i vjetar s mora nadjačali su vodenu struju, nosili ih prema riječnom
ušću, sve dalje od Lyerpoola i samostana. Rucku se učinilo da je u selu ugledao neki lik koji
se miče, ali nije bio siguran, a ubrzo je zamak izgubio iz vida.
Pristao je uz obalu gdje je mogao. Na dijelu gdje se nalazila trska i grmlje, splav je
dodirnula dno. Motkom ih je privukao do ruba koliko je više mogao, ali ipak je morao gacati
kroz plićak dubine koplja.
Princeza se nevoljko probudila i stisnula u krznu kad je kleknuo do nje i obratio joj
se. Svukao je rukavicu i opipao joj rukom čelo, ali bila je hladna, koža joj je pocrvenjela od
vjetra, ne od vrućice. »Zar ne smijem spavati?« promrmlja ona plačljivo kad ju je dotaknuo.
»Želim još malo spavati.«
Nije joj se suprotstavio nego ju je podignuo i ponovo odnio. Te su je kretnje malo
razbudile; sjedila je na pjeskovitoj čistini koju je odabrao da se na njoj ulogore. Obavila je
ruke oko koljena. Šuteći ga je gledala dok je hodao amo-tamo, donoseći torbe i vreće na
obalu.
A onda kad je kleknuo da sputa Jastreba, naglo se okrenula pogleda uperenog na obalu
Wyralea. »Slušaj!«
Ruck brzo skoči na noge i zgrabi mač. Dok je stajao začuo je zvončiće, nježne kao iz
sna, a onda u istom trenutku bijelu mrlju na pozadini tamnih stabala.
»Gryngolet«, šapne ona zagledana u daljinu.
Kao da je čuo čežnju u njezinu glasu, bijeli sokol vine se uvis, izgledajući crn dok je
kružio nebom, a onda se u velikom luku spusti prema njima. Dodirnuo je površinu rijeke
snažnim brzim udarima krila, ponovo uzletio, u spirali se izvijao iznad njih sve dok nije bio
samo točkica na zimskom plavom nebu.
 »Čeka nas!« Princeza skoči na noge. »Mamac – prije nego što se spusti!«
Ruck odloži mač. Oboje su skočili prema torbama i brzo ih otvarali tražeći sokolovu
opremu. Ruck nađe sokolarsku torbu, ponudi je princezi i u sebi se zahvali Bogu što ju je
ponio. Ona mu je otme iz ruku.
Bila je od bijele kože sa srebrnim vezom i ukrašena draguljima kao i sve njezine stvari.
Smaragdi su blistali na suncu i iskrili se na rukavici od debele kože kad je u nju gurnula ruku.
Čak je i mamac bio ukrašen sićušnim draguljima na prstenu i pričvršćen na rebra čapljinih
pera, s tijelom na kojemu je blistao savršeni dijamant.
Pogledala je uvis. Ruck ju je promatrao dok je pratila sokola kako se diže u visine. Prije
mu se nije činila lijepom na nemilosrdnom jutarnjem svjetlu, ali zaključio je da se prevario.
Bila je poput vještice, preobratila se i ponovo postala lijepa kao i sokol koji je promijenio
svoju ćud i od ptice vezane na zemlji jednim skokom postao slobodan u visinama.
Okrenuo se da vidi pticu, ali nije mogao, jer crna je točkica otišla toliko visoko da se
više nije vidjela. Ona zamahne rukom uvis. Sunce uhvati bljeskom mamac dok im je letio
iznad glava i prštao jarkim svjetlom. Jastreb je naćulio uši na blago šuštanje uzice mamca i
perja koje se vrtjelo u zraku. Princeza je sve vrijeme imala lice podignuto prema nebu, ruku
je ispružila u plavetnilo, rukavice su joj blistale, a iz zapešća joj je letjela zelena i srebrna vatra.
Pozivala je svoju sokolicu, vrtjela mamcem; bila je to pjesma ljubavi, napola smijeh –
i ptica je došla, naglo se spustivši iz neba.
Ruck ju je čuo kao se obrušava prije nego što ju je vidio. Zvončići su zacilikali jednim
dugačkim visokim tonom i sokol se strmoglavio, isprva samo kao plava točkica koja je
postala mrljica, pa britva, pa vrh strijele, srp, jer skupio je krila tijekom pada sa šesto metara
visine. Mamac mu se dizao ususret plamteći smaragdima.
U trenutku udara naglo se otvorila bijela lepeza, krila su se raširila pred vodenim
sjajem a dodir s vodom proizveo je zvuk koji je odjeknuo; mamac je sunuo nadolje, a sokol
se vinuo u zrak, dok su mu zvončići visjeli na nogama. Mamac je udario u zemlju, raspršivši
pijesak, a onda opet uzletio na uzici koju je držala princeza Melanthe.
Počeli su plesati, žena i sokol, lelujavi razmahani ples koji se suprotstavljao zemljinom
kompasu, obilježen bljeskom smaragda, zvončića i bjelinom sokolova izvijena leta dok se
poigravao, obrušavao i progonio plijen. Mamac se vrtio ukrug, pozivao, izmicao, neuhvatljiv,
lebdio gore pa dolje, padao, a sokol ga je žustro i spretno pratio – cijelu vječnost – a ipak,
prije nego što je Ruck mogao odvojiti pogled od njih, prije nego što je mogao utisnuti sliku
u svoj um, prije nego što je mogao potisnuti neodoljiv ushit srca gledajući taj sokolov ples,
sve je završilo.
Završila je let ptice na način koji on nikada nije vidio. Umjesto da dopusti da mamac
padne na zemlju, zamahnula je njime u zrak i uhvatila ga drugom rukom, podižući ga kako
kakva poganska svećenica što pozdravlja sunce. Ptica je proletjela pokraj nje, jedanput
okrznuvši kandžama perje mamca. Zatim se ona okrenula oko sebe, nagnula se natrag i
čvrsto zaustavila.
Raširenih krila sokol se spustio na rukavicu, a srebrne kandže širom je raširio da se
čvrsto uhvati. Ptica se kraljevski smjestila, sklopila krila i pohlepno se nagnula prema
mamcu.
»Jadna Gryngolet!« Princeza je bila zadihana, smijala se i plakala istovremeno.
»Jadna Gryngolet, ljepotice moja, ljubavi moja! Ovo je podli trik, znam. Nemamo
poslasticu da te nagradimo.«
Sokolica je ponovo raširila krila i ljutito zakriještala, udarala je mamac bez mesa zbog
te nepravde, ali njezina ju je gospodarica čvrsto držala za vezice koje je Ruck bio prerezao
kad je oslobađao pticu. Sokolica se prestala protiviti kad joj je princeza spretno navukla
kapicu na glavu.
Sada kad je taj trenutak prošao, Ruck shvati kako mu srce snažno udara nakon svega.
Nije mogao vjerovati u to što je vidio, ono izuzetno obrušavanje s onakve visine i ples poslije
toga. Sokolica je tiho sjedila, nije se opirala dok je princeza vezala i pričvršćivala kapicu
ukrašenu šarenim perjem. Jednom je rukom zavezala i skraćene vezice na metalni prsten i
uzicu, koristeći se zubima kako bi učvrstila čvorove.
Ruck podigne mamac s tla. Perje mu je bilo oštećeno, jedno i slomljeno. Veliki
dijamant je otpao, a smaragdi su labavo visjeli na metalnim nitima. Pogledao je oko sebe
tražeći dragulj na zemlji. Kad je u pijesku ugledao bijeli sjaj, svukao je rukavicu i sagnuo se
da ga uzme.
»Zadrži ga. Tvoj je«, reče ona kad se uspravio s dijamantom u ruci. »Za uspomenu.«
Smiješila se. Oči su joj sjale zbog suza ushićenja. »Tako da ne zaboraviš njezin let.«
Na dlanu mu je ležao dragi kamen, između njih dvoje ponor, udaljenost koja se ne
može shvatiti, jer bila je tako nemarna s draguljima, koristila ih je kao ukras za sokoličin
mamac i tako ih olako poklanjala drugima, bila je velikodušna kao najveći plemići koje je
Ruck mogao zamisliti. Nije znao ni da li sam kralj čini takve stvari.
»Gospo, ne trebam nikakvo znamenje da bih upamtio ono što sam vidio. Uz Božju
pomoć, nikada to neću zaboraviti.«
»Svejedno«, reče ona »zadrži ga.« Skrenula je pozornost na sokola, a Rucka ostavila
stajati s ispruženom rukom.
Osjećao se pomalo uvrijeđeno iako u njezinu ponašanju nije bilo ničega uvredljivog, a
ni u samom poklonu. Bio je to prvi put da je pokazala kako mu nešto duguje za njegovu
službu.
Iako joj nije služio zbog nagrade. Nije očekivao ni želio nikakvu plaću za tu čast. Ali
nije ga nagradila zbog vjernosti; samo mu je dala uspomenu kao što plemenita dama čini –
a zbog toga je bio još više zle volje jer ona očito nije ništa očekivala zauzvrat. Zašto i bi kad
je vidjela da on nema ništa što bi bilo dostojno jedne plemkinje?
Gledao ju je kako njeguje sokolicu i sjetio se onog visokog plavokosog sjevernjaka koji
joj je darovao tu pticu. Razuman čovjek bi se osjećao nelagodno, jer onaj zapanjujući let
mogao je biti čarolija, ali umjesto toga on se osjećao kao prostak. Pomislio je na stvari koje
posjeduje: ima konja, mač i vezice sa zvončićima ukrašene draguljima, koje mu je ona
poklonila. Lagani oklop koji je imao na sebi. Onaj drugi svečani za turnire, koji ga je platio
novcem skupljenim u prvih pet godina ubiranja otkupnina i sudjelovanja na turnirima i na
kojemu je bio onaj smaragd koji mu je dala... taj je ostavio onim pljačkašima.
Nije imao ništa čime bi je zadivio, a što nije dobio od nje i zato je bio ljut na nju.
Držeći se ukočeno pristojno on reče: »Bog mi je svjedok, ne žudim ni za kakvim
darovima od vas, gospo, a neću ih ni primati. Moj jedini zadatak i briga je da sretno putujete.
Sutra ćemo stići na sigurno mjesto.«
Okrenula se od sokola, ali nije podigla oči da ga pogleda. Na tren se zagledala u
dugačke valiće koji su se na rijeci mreškali pod vjetrom. Lice joj se promijenilo, toplina se
pretvorila u mirnoću boje slonovače. »Bio je jedan zamak«, reče ona. »I grad.«
Mislio je da ih nije uočila u onom obamrlom snu.
»Lyerpool«, reče on tiho.
»Hoćemo li poći tamo?«
Ispod riječne površine, ispod sunčeva sjaja, dubina je ležala crna i neistražena, poput
starih strahova.
»Ne, gospo. Mislim da tamo nema ništa.«
»Pomrli su od pošasti, zar ne?« Glas kao da joj se povisio i počeo pucati.
»Redovnici.«
»Da, gospo.«
Sjela je na pješčanu obalu i zagledala se u sokola. »Ja sam je donijela«, reče ona. »Ja
sam je ponovo donijela.«
Opet su ga obuzele sve njegove sumnje. Ona magla što se nije dizala, njezine tajne,
njezina tamna kosa i ljubičaste oči – sve sami znaci, pa onda to što ga je istodobno privlačila
i odbijala. Dijete koje su podmetnule vile. Vještica.
»Mučila sam i zadirkivala Allegreta njome.« Držala je sokola na ruci, grizla donju
usnu i blago se njihala. »On je mrtav, a pošast dolazi. To je Božja kazna za mene.«
Ruck opusti usta kad mu se nepovjerenje pretvorilo u razdraženost. »Vaša Visosti, ne
mislim da bi Bog poslao kugu na ljude samo zbog vaše glupe zlobe.«
 Ona se nastavila ljuljati, a svaki je zamah bio malo veći od prethodnoga, sve dok nije
duboko kimala glavom. Opet se počela smiješiti. »Zar su moji grijesi tako zanemarivi?
Možda me ne bi trebalo kriviti za kugu, nego samo za prekomjernu zarazu ušima ove zime.«
»Sigurno je samo da vas se može kriviti za naše sadašnje stanje«, promrmlja on.
»Gospodarice.«
Ona ustane i dalje držeći sokola. »Drzak si, viteže.«
»Ako se moja gospodarica šali s grijehom i pošasti, treba li njezin sluga biti manje
odvažan?«
»Ah, voljela bih da si samo bezobrazni lopov, prerušen u odjeću odanog sluge!«
On je već bio užasnut svojim kratkom pobunom. Sada ga je jako počelo zanimati samo
to da sputa noge Jastreba. »Gospo, u tome nema ničega šaljivog. Nemamo nikakvu pratnju,
gospo, nemamo dovoljno hrane niti sigurno mjesto na kojem bi se sklonili.«
»Dobro onda«, reče ona. »Zvat ću te imenom, Ruck, a ti ćeš mene zvati Mali Ned,
bit ću tvoj sluga i paž. Gryngolet će biti >Konj<, a konj neka se i dalje zove Jastreb tako da
imamo ugodnu ravnotežu. I svi ćemo zajedno loviti zmajeve.«
On čvrsto stisne usne. Po tonu njezina glasa nije mogao zaključiti ruga li mu se. Pružio
joj je dragi kamen. »Ni ovo ne prihvaćam. Gospodarice, vi to spremite na sigurno.«
Ignorirala je njegove riječi. »Da, Ruck i Mali Ned, Konj i Jastreb.« Odjedanput se
počela smiješiti, ponovo prekrasna, istodobno lijepa i obična sa svojim osmijehom. Pitao se
hoće li se ikada odlučiti koje je od toga.
»Um moje gospodarice je grozničav«, reče on.
»Ned, ako nemaš ništa protiv. Moraš u glas ubaciti malo više prezira. >Nede,
nevrijedni nitkove, grozničav ti je taj tvoj glupi um!<«
»Gospo...«
»Ned.«
»Ne mogu vas zvati Ned, gospo!«
»Molim te, a zašto ne?«
Podignuo je oči prema nebu jer nije mogao smisliti odgovor na to pitanje. Ponovo je
uzeo vreću s opremom za sokola i u nju ubacio dragulj i mamac.
»Onda Tom«, reče ona. »Odazivat ću se na Tom i krenut ćemo u lov na zmajeve.
Ti ćeš, Ruck, biti naš gospodar i vodič, zbog svojeg iskustva s vatrenim crvima i raznim
drugim čudovištima.«
»Gospo, nećemo loviti zmajeve«, reče on nestrpljivo.
»Nemamo kamo poći da bismo bili na sigurnom. Ništa oko nas osim divljine i
pustopoljine bez ljudi.« Zastala je sa sokolicom na zapešću, tijelo joj je opet drhtalo od onog
umora koji je bio predubok da bi se mogao nazvati hladnoćom. Ali smiješila se, oči su joj bile
suhe, jarosne kao i duša sokola. »Reci mi istinu, Ruck – imaš li boljeg posla sutra nego da
pođeš sa mnom ubijati zmajeve?«
 Deveto poglavlje

CARA NIJE MOGLA SPRIJEČITI drhtanje. Nije se radilo o hladnoći iako je zrak u napuštenoj
kovačnici bio prilično hladan. Razlog je bio taj što je na sebi imala odjeću mrtve žene, a
izvanbračni sin Giana Navone gledao ju je kao da očekuje od nje da se prestane tresti.
Užasavala se Allegreta; radije bi da ju je ostavio s banditima – ne, nije to željela – neka joj se
Bog smiluje, počela je gubiti razum. Lutat će divljinom, čupati si kosu i od tuge plakati na
mjesečini. To joj je bila pokora, pravedna kazna zato što je pokušala otrovati svoju
gospodaricu.
Plakala je zbog sebe i zbog Elene. Male Elene, naizmjenično nestašne i mirne, Elene s
velikim ušima i šiljatom bradom, ali ipak lijepe. Cara ju je voljela, ali bila je osuđena na
propast kao što je i princeza rekla, jer Cara nije uspjela u svojem zadatku. Ali Allegreto joj je
rekao da je princeza Melanthe ionako mrtva, da je umrla od kuge. Hoće li obitelj Riata to
prihvatiti?
Ne. To neće biti dovoljno. Nikada neće biti dovoljno. Sada je sve razumjela, uvidjela
je ono što joj je gospodarica govorila – zašto bi je Riate pustili na miru, kad mogu i dalje
zadržati Elenu, kad su znali za Carinu ljubav prema sestri i mogli je natjerati da učini sve što
joj zapovjede?
»Prestani plakati«, reče Allegreto napeto. Ponovo je pogleda i ustane sa željeznog
bloka na kojemu se odmarao. Čak i u banditskoj odjeći od sivog vunenog sukna imao je
očevo arogantno plemićko držanje i gracioznost palog anđela. Noge su mii bile blatne sve do
koljena od gacanja po močvari.
»Oprosti. Pokušavam.« Čvrsto je pritisnula šaku na usta, ali pobjegao joj je još jedan
jecaj.
»Glupa Monteverde kujo!« reče on.
»Žao mi je!« poviče ona. »Žao mi je što sam Monteverde! Žao mi je što ne mogu
prestati plakati! Ne znam ni zašto si se potrudio spasiti ikoga osim sebe od onih lopovskih
nemani!«
Smrknuto ju je gledao. Onda je spustio tamne trepavice i pogledao u stranu. »Jesi li
se odmorila? Želim krenuti dalje.«
Mučila ju je glad, noge su je boljele i imala je u njima grčeve. Bosa su joj stopala krvarila
u grubim cipelama mrtve žene. »Idi onda. Meni je svejedno.«
 On se nagne nad nju i podigne joj bradu. »Što je to – još jedna cmizdrava, uplakana
Monteverdica? Kriste, čudim se da je tvoj otac uopće imao snage da te začne s tvojom
majkom. Možda i nije imao, možda je pustio nekog Navonu da obavi posao.«
Cara se izvuče iz njegovih prstiju i s mukom ustane. »Ne diraj me. I ne bih se tako
hvalisala snagom Navone da sam na tvojem mjestu, škopče!«
U polumraku kovačnice njegovi se zubi pokažu u nekom suludom smijehu. »Pazi,
Monteverde, ili ću ti dokazati da sam netaknut? Kako bi ti se svidjelo imati dijete jednoga
Navone?«
»Isprazne prijetnje!« oštro reče ona.
»Da ti pokažem?« On napravi pokret kao da će razvezati hlače.
Cara se nije mogla suspregnuti a da ga je ne pogleda u šoku. »Lažeš! Prokleti Navona,
tvoj otac te nikada ne bi pustio ni blizu moje gospodarice da si potpun. Spavao si s njom!«
Usta su mu se stisnula. »Moj otac ima razloga da mi vjeruje.« Slegnuo je ramenima i
spustio ruku. »A princeza Melanthe je bila čvrsta kao ovaj nakovanj. Glupača, bila je stara!
Nismo radili ništa osim pretvarali se da se volimo, samo zato da je zaštitimo od Riata i glupih
Monteverde gusaka koje čine što im se zapovjedi.«
»Ne vjerujem u to.«
»Nikada je nisam želio.« Pogledao je Caru. Bio je samo malo viši od nje, lice mu je
bilo glatko i mladoliko, ali jabučice su bile prekrivne sjenom koja je obećavala zrelost. »Što
misliš koliko mi je godina?«
Slegnula je ramenima. »Ne znam i nije me briga. Dovoljno za svako zlo.«
»Imat ću šesnaest na dan svete Agate«, reče on.
»Ne«, reče ona. Mislila je da ima dvadeset i više godina, da je uhvaćen na rubu vječne
odraslosti, imao je glas mladog muškarca, ali tijelo mladića no s potpunom kontrolom
odrasle osobe, koja je prerasla nespretnost adolescencije.
Ali kad ga je pogledala, vidjela je da govori istinu. Poput nekog svjetlosnog trika,
njegov joj se lik mijenjao pred očima i vidjela je visokog dječaka, godinu dana mlađeg od
sebe, visokog za svoje godine, sa stasom koji se brzo popunjavao kao u pravog muškarca.
»Ne vjerujem ti«, reče ona, a glas joj je drhtao.
On se kratko nasmije. »Nije važno vjeruješ li ili ne. Budeš li još živa za godinu ili dvije,
ti Monteverde gusko, u što sumnjam, moći ćeš se i sama uvjeriti. Ova igra mora uskoro
završiti, jer nijednom eunuhu ne raste brada. Vidim sada da ću svoju morati pustiti do
koljena, samo da dokažem svoju seksualnost.«
»Brada ti neće dobro pristajati«, reče ona zajedljivo.
 On je čudno pogleda. Dodirnuo je čeljust, prešao prstima duž nje kao da već osjeća
grube dlake.
»Navona paun! Naravno da nećeš htjeti sakriti svoju ljepotu!«
Njegove tamne oči na trenutak potraže njezine. Onda se osmjehnuo osmijehom u
kojem su bili pomiješani simpatičnost i neka čudna melankolija. »Ne«, reče on polako
»možda neću. Dođi, slabašna Monteverde, vidim da si na nogama. Hodaj sa mnom, a ako
mi se prohtije, možda ti pronađem nešto za jelo.« Nacerio se poput bljeska u polumraku.
»Pa makar morao ubiti još jednog odmetnika za tebe, a i njegovu damu, da im to
oduzmem.«

RUCK JE OD HRANE PONIO SAMO delikatese, naranče, orahe i šećerne slastice, jer očekivao je
da će u samostanu naći utočište i hranu. Te luksuzne poslastice namijenio je kao darove
domaćinima, ali sada je to bilo sve što su imali za večeru. Sumrak je brzo padao i nije bilo
vremena za lov, a njegov je želudac bio prazan i bunio se.
Bio je nepopustljivo formalan prema princezi, trudio se ponovo uspostaviti ispravnu
distancu između njih, ali ona kao da je kapriciozno bila protiv ceremonijalnosti. Kad je
sunce pri zalasku pretvorilo boju rijeke u zlatnu, a šikaru duž obale u crnu čipku, ona nije
željela sjediti kao plemkinja i pustiti da je on poslužuje. Kad je vidjela da se sokol smjestio na
prečki od savijene zelene grane johe, čiji su krajevi zataknuti u zemlju, ustrajala je na tome
da skuplja drva za vatru i zimsku travu za konja.
»Gospo, uprljat ćete si rukavice«, reče on s neodobravanjem kad je bacila naramak
zelenja pred Jastreba. »Zapovijedam Vašoj Visosti da sjednete, ako nemate ništa protiv.«
Konj je željno dočekao njezin dar, podignuo glavu i gurnuo je u rame. Ona zatetura
jedan korak, a onda otrese ostatke trave s rukavica. »Konj mora jesti.«
»Sputan je. Može se malo udaljiti i naći istu travu koju ste mu donijeli, a i više.«
Jastreb je već spustio glavu i počeo njuškati i grickati nježne zimske izdanke oko
pješčanog brežuljka. Pogledala je konja i rekla: »Ah«, kao da joj takvo što nije palo na
pamet.
»I Vaša Visost mora jesti«, reče on. »Ako biste htjeli sjesti, mogao bih vas
podvoriti.«
Pokazao joj je rukom gdje joj je pripremio sjedalo od svojega sedla, obložio ga krznima
i pažljivo postavio uz vjetar zbog dima vatre. Već joj je treći put to predložio, ali uspio je, s
malo napora, zadržati blagost u glasu.
Smiješila se, a lice joj se ozarilo zlatnim svjetlom. »Ne želim da me dvoriš, vrijedni
viteže, ali zamolit ću te da mi učiniš zadovoljstvo i pridružiš mi se za stolom.«
 On se ukočeno poklonio. »Nije vam na čast da jedete sa svojim slugom. Ali sjednite,
molim vas.«
»Sjest ću ako ćeš i ti«, reče ona.
On se čvrsto držao forme. »Gospo, mislim da nije dolično.«
Ona tvrdoglavo stisne usne. Sagnula se, počela čupati travu i skupljati je u rukama.
Pijesak joj se zalijepio za vlažni rub ogrtača i suknje. Bijele rukavice bile su zelene od trave.
Odnijela je naramak Jastrebu, a onda podignula jedan štap iz hrpe granja za potpalu. Bacila
ga je na vatru i odabrala joj jedan, pokušala ga prelomiti ali nije joj uspjelo jer je bio predebeo.
»Doista – sjest ću!« Ruck prekriži noge i spusti se na zemlju. Ta njezina najnovija
mušica, to ponašanje kao da nije ništa bolja od njega, mučilo ga je i zbunjivalo. Umjesto
ženskih suza i straha, činilo se da je od opasnosti počela pričati gluposti.
Kad je bacila štap i sjela pokraj njega, požalio je svoju predaju, jer je ignorirala sedlo i
smjestila se previše blizu, tako blizu da su njezina skupljana koljena gotovo dodirivala
njegova. Njezin plašt jest. Mokar i blatan kraj krznenog ogrtača ležao je na dijelu oklopa koji
mu je štitio koljeno.
»Gospo, pripremio sam vam prikladnije mjesto«, pobunio se on.
»Pijesak je dovoljno mekan.« Uzela je nož. »Dođi, dogovorit ćemo se zajedno.
Molim te, što je najbolje da učinimo?«
»Loviti zmajeve, mislim«, promrmlja on. »Zašto i ne bismo, ako će Vaša Visost
skupljati krmivo i sjediti na zemlji kao žena kakvog kmeta?«
Ona mu pruži krišku naranče. »Da, lovit ćemo zajedno aždaje. Zašto ne?«
»Zato što nisam pobenavio u glavi, iako vi jeste.« Bez razmišljanja je zagrizao
naranču, a onda shvatio da ona još nije poslužena. Brzo ju je spustio zgrožen sam sa sobom i
ljut na nju zato što ga je namamila na to ne pridajući nimalo pažnje njegovu neprimjerenom
ponašanju. Ogulila je koru i ponudila mu cijelu naranču kao da očekuje od njega da je pojede
pred njom.
Odbio je to učiniti, ali sjedio je ukočeno s voćem u rukama i čekao.
»Reci mi, jesi li pod mojom komandom, viteže?« upita ona.
»Istina, vaš sam, gospo«, reče on brzo »i kad je dobro i kad je loše.«
Nasmiješila se. »Ovo je loše.«
»Kakve su vam želje?«
»Da se najedeš do sita, a ono što ostane prepustiš meni, jer ne želim da oslabiš od gladi
na ovom divljem mjestu. Mislim da bi se mogao onesvijestiti baš kad nas zmaj napadne, što
bi bilo vrlo nezgodno jer ja nisam vješta s mačem.«
 On okrene naranču u ruci. »Razumijem da moja gospa nije mačevalac« – spustio ju
je na tkaninu – »ali smatram da nije ništa manje nezgodno da i moja gospa padne u nesvijest,
a ja je moram nositi.«
»Za nekoga tko mi se zavjetovao da će me slušati« – zgrabila je voće – »tvrdoglav si
kao drveni vol!«
Zarila je bijele zube u naranču. Pojela ju je cijelu. Dok ju je gledao, završila je i s
drugom narančom, ogulila treću, pojela jednu krišku, a ostatak bacila preko ramena, gdje je
voće bućnulo u blatni riječni plićak. Zatim je grickala bademe sve dok ih nije pojela. Kušala
je šećer, napravila grimasu i ostatak je zgnječila na zemlji.
Ruck je gledao u praznu tkaninu. Pojela je ili uništila sve.
»Ako želiš imati previše tetošenu princezu, onda ćeš je i imati, viteže. Izvrsna sam u
tome.«
Ruck ništa nije rekao. Mrko je gledao u sve mračniju šumu koja se protezala uz obalu.
»Želiš li imati razumnog druga«, reče ona »onda sačuvaj to uobraženo ulagivanje za
dvor. Na tebi je da odlučiš.«
Gledao je preko ramena u sumrak, tamo gdje je ona bacila posljednju naranču.
»Gospo, govorim istinu kad kažem da kod vas još nisam vidio ništa slično zdravom
razumu.«
Ona zaustavi dah. Očekivao je provalu ljutnje, ali umjesto toga među njima zavlada
tišina. Spustila se tama i sada joj je vidio samo oblik lica, ali ne i pojedinosti.
Iznenadio ga je njezin tihi smijeh. »Da, i ja bih rekla«, promrmlja ona. »Jadni viteže,
zacijelo si vrlo razočaran što u ovoj pustoši imaš štićenicu kao što sam ja.«
Nije mogao smisliti odgovor koji bi objedinio istinu i pristojnost pa je rekao: »Dao
sam vam svoju zakletvu, gospo.«
»Ne mogu ni zamisliti kako je do toga došlo, ali zaista... mislim da je to bolja sudbina
nego što je zaslužujem.« Napravila je tihi zvuk nalik kajanju. »A kako ti iskazujem
naklonost? Ponašam se ćudljivo i tjeram te da gladuješ. Zaista mi je žao.«
Ruck se namrštio. Podignuo je štap koji je prije ispustila i prelomio ga na dva dijela.
»Ništa mi to ne znači, gospo.«
»Sutra će Gryngolet uloviti patku. Bit će tvoja.«
»Manje me brine moj trbuh, a više vaša sigurnost.« Držao je štapove u rukama i
mršteći ih gledao. »Daleko smo izvan puta prema vašim imanjima i daleko od bilo kojeg
naselja koje bi mi bilo poznato s mojih ranijih putovanja ovim krajevima. Uistinu, zemlja je
nakon Crne smrti sva zapuštena, jer nema dovoljno ljudi da je obrade i očiste korov.«
Oklijevao je, a onda je opet preko koljena slomio granu i bacio je u vatru. »Što se tiče utvrda,
nema nijedne osim Lyerpoola, ako je tamo preživjela ijedna duša. Da kažem istinu, Vaša
Visosti, bojim se pošasti više nego ijedne pustinje.«
»Allegreto mi je rekao da si imun na nju.«
»Da, jesam.« Pogledao ju je. »Može li moja gospa reći isto?«
Sada je potpuno pao mrak. Svjetlo vatre plesalo joj je na licu i bacalo sjene ispod
trepavica. »Ali ti ćeš me paziti«, reče ona tiho. »Polažem u tebe svu svoju vjeru.«
»Najbolje je, gospo, uzdati se u Boga,«, odvrati on grubim glasom.
Nasmiješila se, koža joj je bila ružičasta od vatre, a kosa samo crna sjena. Osim toga,
sveti čovječe, što si ti ako ne dio Božjeg plana?«
Sjedeći pokraj nje osjećao se svakako samo ne sveto dok se svaki trag respektabilne
suzdržanosti između njih raspao u prah. Činilo mu se da je Božji plan za njega da cijeli život
živi u iskušenju, a pola toga sažeto je u ovom trenutku, kad mu je trebao samo pokret ruke
da ju dotakne.
»Slučajno sam možda i ja dio Božjeg plana«, razmišljala je ona naglas »iako mislim
da nemam oko sebe ni sjenu svetosti.«
Okrenuo je lice od svjetla vatre, jer nije se mogao tome usprotiviti čak ni iz
pristojnosti.
»Pa, obdarila sam jednu opatiju i neka to bude naša tajna«, reče ona kao da se on
glasno s njom složio. »Opatice su rječito zabilježile moju vjeru i dobro djelo. Ne bismo htjeli
baciti sumnju na jedan takav povoljan dokument.«
Pokušao je misliti na svoj prazan želudac, što je bila njezina perverzna zasluga, ali kako
mu nije polazilo za rukom, razmišljao je o opasnosti koju ona predstavlja za njegovu dušu.
Pokušao se nadati da će se ona odmaknuti od njega, ali nije mogao prestati gledati u nju, u
bilo koji dio njezina tijela koji je mogao vidjeti dok je okretao glavu u stranu, pa makar to
bio rub krznenog ogrtača.
Krajičkom oka vidio ju je kako zijeva. Krzno je spalo s njegova koljena, jer ga je ona
povukla da se čvršće ogrne.
»Jako sam umorna«, promrmlja ona i nagne se unatrag u sjedištu podstavljenom
krznom, koje joj je pripremio.
»Složit ću vam postelju, Vaša Visosti.« Ali nije ustao jer se nije mogao otresti
začaranog osjećaja zbog njezine blizine. I sam je bio umoran i gladan. Kad je zaklopila oči i
bradu uvukla u nabore ogrtača, mogao ju je nesmetano gledati bez njezina znanja.
»I ti moraš biti neizmjerno pospan, viteže«, promrmlja ona. »Sada je na meni red da
ostanem na straži.«
»Ne«, reče on tiho. »Ja ću vas čuvati, gospo.«
 Blagi osmijeh zaoblio joj je usne. Lagano je i duboko uzdahnula.

MELANTHE JE UGODNO SPAVALA naslonjena na tvrdo sedlo, onako kako nikada nije spavala
u postelji od svile i perja. Nejasno se sjećala da se probudila u neko doba noći, da joj je vitez
namještao krzna i stavljao mekši jastuk za glavu. Prepoznala ga je po tihom zveckanju
njegova oklopa, po mirisu naranče, kože i metala dok joj je stavljao nešto meko pod obraz –
Ruck, pomislila je s maglovitom simpatijom i osjetila se ugodno i zaštićeno.
»Grant merci« reče ona, ali ako ju je čuo, nije odgovorio. Na par trenutaka vidjela ga
je ispod olovno teških kapaka, kako čuči pokraj nje, s jednim koljenom na pijesku i s
odsjajem vatre na zaobljenom lepezastom dijelu oklopa koji mu je prekrivao koljeno.
Ti ćeš me čuvati... Sanjala je kako se njegova tamna silueta nalazi pokraj nje cijelu noć.
Čvrsto je spavala u toj divljini.

PRI BUĐENJU NIJE BILO trzanja ni straha. Prvo što je vidjela bila je Gryngolet, a onda odmah
svojeg viteza kako čuči pokraj rijeke nag do pojasa i umiva se. Bio joj je okrenut leđima i
drhtao je na hladnoći kao mokar pas, otresajući kapljice s prstiju i oštro je disao kroz zube.
S njega se dizala para poput mrazem ukrašenog vrtloga iznad bistre rijeke, a onda je nestala.
Prinio je britvu licu i tiho opsovao. Melanthe vidje kako je potekla grimizna krv i
pomiješala se s kapljicama vode na njegovoj čeljusti.
Uspravila se i sjela. »Što radiš?«
Prenuo se, zgrabio tuniku i povukao je preko glave dok se okretao prema njoj. Vlažna
mu se tkanina prilijepila za grudi, a ispod nje vidjela se tamna grudica neke amajlije. Iz mjesta
gdje se porezao krv je lagano tekla prema crvenkasto-narančastom rubu tkanine oko njegova
vrata. Tu mu je od znoja zahrđala verižna košulja i umrljala mu lanenu tuniku i kožu.
»Gospo, ispričavam se, mislio sam da još spavate.«
Ona žmirne prema suncu iznad glave, iznenađena koliko je visoko na nebu. »Zar sam
tako dugo spavala!?«
On se okrene i pokupi svoj kaput i oklop. »Začas ću se udaljiti, gospo, jer idem
očetkati konja.«
Ona shvati da joj nudi diskretno razdoblje privatnosti. Okrenuo se da pođe i obrisao
ranicu na čeljusti, a zatim otro krvave prste o rub lanene košulje.
»Ono što ti je nužno potrebno, sir Ruck«, promrmlja Melanthe u svoje krzno »je
uredna i dobra žena koja će te voljeti.« Nasmiješila se i ponovo spustila u tople pokrivače.
»Dogovorit ću ti to.«
 S rijeke je čula udaljeno glasanje pataka i gusaka. Gurnula je nos izvan krzna i
obradovala se svježem jutarnjem zraku. Sad je taj trenutak bio stvaran, završetak duge noćne
more i buđenje u život, u ovo hladno jutro, uz ovu rijeku, šumu i ovaj blatni pijesak, malu
vatru koja se dimi usred sivog i crnog pepela, izvijena kora naranči na tkanini raširenoj na
zemlji. Nije bilo slugu kojima nije mogla vjerovati, nema Allegreta ni tankih bodeža ni
otrova, nema nijednog Navone, Riate ili Monteverdea. Samo njezin vitez u blizini, koji je
čuva od svakog zla.
U toj toploj sigurnosti ponovo je prebacila krzno preko hladnog nosa i zatvorila oči.
Tijelo joj se opustilo u mekanom skrovištu. Ležala je tonući u san, napola sanjajući, puštajući
tihu rijeku da je ponovo nosi.

RUCK JE NAVUKAO OKLOP, napojio Jastreba, provjerio mu kopita i očetkao ga. Nije se žurio,
zijevao je i odugovlačio sve dok nije bio siguran da neće dovesti u neugodnu situaciju nijedno
od njih dvoje time što bi se prerano vratio i zatekao je kako se uređuje.
Dok je vodio konja natrag, pobrinuo se da to učini bučno i štropotao je po trskama
pokraj kojih je prolazio. Tiho ju je pozvao, ali oprezno jer nije želio da svima naokolo objavi
da se oni tu nalaze, ni odmetnicima ni velikim jatima pataka koje su plivale i hranile se u
blizini obale. Radovao se što će uskoro moći nešto pojesti.
Na pješčanoj obali gdje su se ulogorili između vode i šumarka joha njoj nije bilo ni
traga. U njemu se probudi strah. Ispustio je Jastrebovu vodilicu i požurio naprijed.
Upravo kad je zinuo da je pozove, spustio je pogled. Ukočio se pola koraka udaljen od
mjesta gdje je ležala, još umotana u krzna i okružena jastucima.
U nevjerici se zagledao u nju. Ponovo je zaspala! Ovdje na ovom pustom mjestu, na
sedlu, kao da ih svakoga trenutka ne može zadesiti neka nevolja, od ljudi ili neka drukčija.
Naglo je sjeo na jedan humak. Nikada u životu nije vidio ni muškarca ni ženu koji bi
toliko spavali kao princeza Melanthe.
Oslonio je bradu na šake. Čekao je. Kad su sjene postale sve krače, patke su otplivale
dalje a onda i poletjele, isprva nekoliko parova, a onda manje grupice i na kraju djelo jato,
kao da ih netko nečujno doziva izdaleka. Lepet njihovih krila odbijao se od površine vode
poput grmljavine perja. Sokolica je uzbuđeno gledala, prvo je stajala na jednoj nozi, onda na
drugoj, ali gospodarica se nije budila.
Nakon dugo vremena Ruck podigne kamenčić i nacilja ga nekoliko koraka od njezine
glave.
Lagano je udario u pijesak. Ona se nije ni pomaknula.
Želudac mu je krulio. Pokušao je s malo većim kamenčićem i bacio ga malo bliže.
MELANTHE JE SANJALA DA je počelo kišiti. Čula je pojedine kapi i osjetila kako joj padaju
po krznu. Jedna oštra kap pala joj je na kosu i s trzajem se probudila.
Sjela je, požurila navući kapuljaču na glavu i pogledala je oko sebe tražeći zaklon.
Na travnatom brežuljku nedaleko od sebe ugledala je viteza koji je brzo pognuo glavu.
Bio je potpuno odjeven i u oklopu; ustao je, brzo ju je pogledao kao dječak koji krade kruške
sa stabla, prije nego što je pao na jedno koljeno i spustio glavu u formalnom iskazivanju
poštovanja.
Na hladnom nebu nije bilo nijednog oblaka. Tamni nabori krzna kojim se pokrivala
bili su puni kamenčića, kao da je kišilo kamenčićima.
»Nevaljalče!« reče ona bez daha, smijući se od bijesa. »Misliš da se možeš sakriti iza
tog poniznog poklona?« Odbacila je krzna, zgrabila šaku pijeska i bacila ga na njega.
On se trgnuo unatrag i podignuo ruku kao da će se obraniti od zrnaca. Ona sjedne na
koljena i zarije obje ruke u do. Njezin drugi zamah dosegnuo je do njega, pa je morao pognuti
glavu. Melanthe iskoristi prednost. Smijala se i nagnula naprijed, snažno odbacivši rukama
oblak pijeska. On je pokušao ustati i podignuo ruke da se obrani. Bio je nespretan u oklopu,
spotaknuo se preko ostruga i pao na stražnjicu iznenađeno zagunđavši.
Ona je pobjedonosno huknula i pokušala ustati spremna za još jedno bacanje iz obiju
šaka. Plašt joj je zapetljao pod nogama i posrnula je naprijed, no uspjela je ostati na nogama,
ali hvatala je ravnotežu, poskakujući po okrajku plašta i divlje teturajući. Pijesak joj je ispao
iz ruku i srušila se na Rucka uz veseli povik. Zrnca su joj škripala pod zubima i bila
zalijepljena na dlanove, a zaboljelo ju je i kad se pala na tvrdi metal. Od udarca Ruck se srušio
natraške i oboje su pali na travnati humak.
Ostala je bez daha. Zatreptala je i odgurnula se od njegovih ramena da se pridigne.
On je ležao s izrazom potpune panike jer mu je lice bilo tako blizu njezinom. Nije
imao veselja kojim bi odgovorio na njezino. Potpuno se ukočio ispod njezinih ruku.
Osjetila je kako on kratko i ubrzano diše ispod nje. Prljavi pijesak zalijepio mu se za
obraz i obrve. Njegove zelene oči, tako blizu njezinih, odbijale su je pogledati. Zagledao se
pokraj nje i stisnuo usta kao da je ona neprijatelj koji će ga ubiti.
A nju je spopala strašna raspojasanost. Mogla je učiniti bilo što ovdje u ovoj divljini;
nije morala lagati...
Sagnula se i poljubila ga u usta, energično poput Gryngolet, bezumno i nasilno kao
što je bila Allegretova ćud, nametala mu se. On je očajnički zastenjao, napola se okrenuo, ali
ona ga je slijedila, puštajući se svom težinom na čvrste ploče njegova oklopa ispod tunike.
Podignula je ruke uz njegovu glavu.
 Teško je disao, ravno u njezina usta, ljubio je i odmicao u isto vrijeme, opirao se
vlastitim pokretima. S lakoćom ju je mogao gurnuti sa sebe, jer Melanthe ga je držala samo
svojim prstima raširenim u njegovoj kosi.
Ublažila je dodir, sada je poput perja doticala njegove usne tamo gdje ih je maloprije
bešćutno pritiskala, istraživala je njegovu čeljust, osjetila okus pijeska, prljavštine i blagi,
metalni okus krvi. On je ležao nepomično, ukočen i napet.
Ona se malo odmakne. Usta su mu bila zategnuta i stisnuta. Oči su mu blistale od
vode, a crne se trepavice slijepile. On podigne ruku i makne joj kapuljaču s glave. Dotaknuo
joj je kosu, lagano, omotao je oko zapešća i ispustio.
»Preklinjem te«, izgovori on duboko iz grla. Zatvorio je oči. »Preklinjem te.
Gospo... predajem se.«
»Dogovorimo se«, reče ona. »Jedan tvoj poljubac i pustit ću te.«
»Ne.« Ovlažio je usne. »Ne mogu igrati igru dvorjana.« Nije je želio pogledati. »Ne
mogu, gospo, za ljubav Božju.«
»Zašto, ti sveti čovječe? Zato što si mi sluga? Jedan poljubac. Zapovijedam ti.«
»Jedan!« On se gorko nasmije i zabaci glavu. Čvrsto je stisnuo oči i pokazao zube
kao čovjek koji trpi bol. Jedna mu se kapljica s vrha trepavica skotrljala niz sljepoočnicu.
»Ubijte me odmah, gospo, i pustite da živim u paklu, to će biti milosrdnije.«
Ona se odgurne od njega i sjedne. On se odmah otkotrlja u stranu i ustane. Ne
gledajući je prišao je krznima i izvukao ispod njih svoje sedlo. Prebacio ga je na rame i ponio
prema konju.
Melanthe se zagleda u svoje dlanove. Pijesak se zalijepio za njih, isti pijesak koji je
osjećala na jeziku uz okus njegove kože, isti onaj koji mu se u nepravilnim lukovima širio na
poleđini tunike zato što je ležao pritisnut na zemlju. Zacrvenjela se.
Zaprepastila se što ga je gađala pijeskom, pritisnula usne na njegove kao da će time
postati dio njega, što mu se silom nudila.
Divljina je odjedanput izgledala kao neobičan okoliš, a ona sama još neobičnija.
Znala je da je on želi. Stotinu muškaraca ju je željelo. Graciozno se šalila s njima.
Slušala je kako rječito i galantno hvale njezinu ljepotu, obožavaju joj kosu i usne, oči
uspoređuju s draguljima i zvijezdama. Nudili su svakakve darove, odjeću i nakit,
ekstravagantno prijetili nauditi sebi uskrati li im ona svoju naklonost. Ona se poigravala,
smiješila, odbijala, držala ih na baršunastoj uzici.
Ali nije se usuđivala pogledati u ogledala; nikada nije bila sigurna je li doista sama po
sebi toliko izazovna ili je samo neodoljiv simbol svoje moći i položaja.
I nije znala želi li ona njega.
 Sve dosad, kad mu se zagledala u lice, u drugu vrstu ogledala i pomislila da je sve ono
prije bila tek sjena ove sadašnje želje.
Ustala je, potresena i prestrašena. Nije je gledao nego je nastavljao sa svojim poslom,
smrknuto usredotočen na njega kao da mu je potpuno predan.
Otresla je pijesak s ogrtača i pošla prema visokoj trski i dobrodošloj privatnosti.
Ruck se ukočio kad ju je čuo da odlazi. Čučao je iznad mekih krzna na kojima je
spavala. Pognuo je glavu.
Duša samo što se nije rasprsnula u njemu. Uz smijeh ona je razbila njegovu obranu u
komadiće. Ležala je na njemu, bezbrižna poput djeteta – nesputana poput bludnice.
Dodirnuo je čeljust tamo gdje ga je ona dodirnula, povukao je ruku po koži tamo gdje
su i njezine usne prešle, a onda se zagledao u vlastite prste.
Tako dugo dok se držala oholo i prezirala ga, bio je siguran. Njezine promjene
raspoloženja i arogancija su ga branile; njezin položaj je bio zid između njih čak i u ovoj
pustinji; kad bi osjetio da je počeo slabjeti, trebao se samo sjetiti da ona ne voli grube i
neotesane muškarce.
Ali ništa ga nije moglo spasiti poželi li ona baciti na njega čaroliju svojega smijeha. U
tome je bila njezina moć, mislio je, ne u magiji i izgovaranju čarobnih riječi – smijala se
Lancasteru i natjerala kraljeva sina da padne na koljena; smijala se i sada je i Ruck bio
izgubljen, bespomoćan kao jedna od Kirkinih 22 životinja.
A on je bio željan svoje propasti. Bol u želucu nije bila ništa prema napetosti čekanja,
vrućoj boli ljubavnog apetita. Ni da mu koplje probode tijelo, ne bi se moglo usporediti s
tim.
Zaklopio je oči. Dao je svoju riječ i zakletvu vražjoj kćeri. Trinaest godina – zloslutan
broj – a ona se opet vratila po njega.

22
U grčkoj mitologiji Kirka, kći boga sunca Helija i Perze. Kao čarobnica svoje je neprijatelje pretvarala u
životinje te bi ostali s njom na njezinu otoku. Odisejeve je mornare pretvorila u svinje. (nap. prev.)
 Deseto poglavlje

PTICU JE TREBALO NAHRANITI. To se podrazumijevalo bez riječi. Svi dragulji na princezinoj

kožnoj rukavici i mamcu, sve knjige koje su ostavili u njezinim škrinjama, sva njezina krzna
i haljine ukrašene biserima nisu bili vrijedni koliko ta bijela sokolica. Ruckov prazan želudac,
pitanje gdje će naći sigurnost i zaštitu, nelagoda zbog onoga što se zbivalo između njih dvoje
– sve to blijedjelo je pred onim što je bilo najvažnije, da se sokolica dobro njeguje i pazi.
Nije nahranjena dva dana i sada je bila itekako spremna za let, nemirna, pokazivala je
želju da poleti u lov što se vidjelo po nakostriješenu perju i nervoznim kandžama. Ruck se
nadao onome što bi moglo ostati nakon što se sokolica najede, iako je smatrao da je sada već
i princeza gladna. Šutke je čekao dok je ona sve pripremala, mijenjala ptici vezice na nogama,
provjeravala vodilicu i kapicu.
Velika jata, koja su u zoru plivala u blizini, nestala su osim nekoliko zaostalih ptica.
Unatoč njezinoj vještini sa sokolovim mamcem, nije bio siguran kakva će princeza biti kao
lovkinja u potrazi za pravom hranom – njezina jutarnja lijenost nije obećavala veliku
vještinu ni iskustvo koje bi nadilazilo damski samostrel i parkove s jelenima. A ni on nije bio
sokolar. Sa zlim slutnjama gledao je njihov položaj tu pokraj širokog riječnog ušća – činilo
mu se da voda nosi ptice dalje od obale i sam lov mora se odvijati iznad vode.
Jednom se zatekao u dvorištu kad su se Lancaster i njegov brat, princ, vratili iz
cjelodnevnog lova s dvadesetak plemenitih sokola kojima su lovili ždralove i čaplje. Među
velikom i šarolikom pratnjom nalazili su se mokri sluge s kojih se cijedila voda, vlažni
dvorani, mokri psi i svi su bili veseli, jer bio je topao dan, a dvorac i topla vatra bili su blizu.
Oni ovdje nisu imali ni pse ni sluge koji će im donijeti lovinu ako je sokolica ispusti
nad dubokom vodom. A kao jedini prisutan dvoranin, Ruck je osjećao da će biti sretan ne
bude li morao plivati.
Možda je ona imala čaroliju kojom će djelovati na plijen. Izgledala je prilično
samouvjereno dok je hodala i saginjala se ispred njega provlačeći se kroz trsku i šikaru, noseći
sokola s pokrivenom glavom. Sokolarska vreća visjela joj je preko ramena, dragulji su joj sjali
ispod ogrtača kad bi se raširio tako da je izgledala kao neka Valkira iz drevnih snova, nečujna
djeva ratnica koja kroči u bitku. Ruck se tiho kretao iza nje. Skinuo je ostruge, metalne
dijelove oklopa i verižnu košulju tako da se može prikradati. Na sebi je imao samo zaštitno
kožno odijelo koje je nosio ispod oklopa i mač.
 Ona zastane na obali obrasloj grmljem i zagleda se u daljinu kroz gusto i golo granje
johe. Ruck ugleda par divljih pataka kako plutaju petnaestak metara od njih. Ono što nije
vidio bio je način na koji bi ih potjerali u željenom smjeru.
»Ove će biti dobre«, promrmlja ona tako tiho da ju je jedva čuo. Pogledala ga je
postrance. »Ostani tamo među najudaljenijom trskom i čekaj moj znak. »Ovaj put nećemo
čekati da se uzdigne onako visoko.«
Proučavao je šipražje trske i procjenjivao gdje bi mogla biti skrivena staza koja vodi
dotamo. »Kakav znak?«
»Zvižduk kosa.«
»Gospo« – virio je kroz granje i šapnuo tiho kao da je udahnuo – »zar imate čaroliju
da ih privučete?«
Tako ga je pogledala postrance tako da se ozlovoljio i brzo dodao: »Budem li morao
plivati, mogao bih potonuti ili se razboljeti i ostaviti vas samu bez zaštitnika.«
Njezin ljubičasti pogled kao da ga je duboko zarezao. »Ili se možda smočio!«
narugala mu se.
Njemu to baš nije bilo smiješno. Samo je ukočeno promrmljao: »Odjeća koju nosim
sve je što imam, gospo.«
Ona izvije usnicu. »Neću gledati kako se svlačiš, ti pobožni čovječe, kad ti je to toliko
mrsko.«
Nije imala čednost kakvu su simbolizirala krzna hermelina. Stisnuo je zube jer ga je
zapekla uvreda, još gore, osjećao je kako mu tijelo odmah reagira na te riječi. Činilo se da je
i ona to osjetila; naglo je skrenula pogled u stranu.
Pokazala je glavom na sloj kamenja i šljunka na pješčanoj obali. »U našoj maloj
družini ti si najbolji u bacanju kamenja. Baci jedan tako da padne s onu stranu pataka.
Možda ih to potjera prema nama.«
Ruck pomisli da bi čak i najslabija čarolija bolje djelovala od toga. »Gospo... samo
prirodna čarolija. Jedna mala. Bog će nam oprostiti.«
Ona podigne tanke obrve. »Primjećujem da si pobožan samo kad ti odgovara.«
»Nisam redovnik«, promrmlja Ruck jer već mu je dojadilo da ga naziva pobožnim.
»A ja nisam vještica.« Zagledala se u njega ozbiljnih očiju. »Čekam da budeš
spreman.«
Ruck stisne zube i čučne uz vodu. Uzeo je dva kamena koja su mu dobro pristajala u
dlan, okrugla i teška, koja će snažno pljusnuti u vodu. Pognut je izašao iz šikare i spustio se
dolje među trsku, polako razmičući pojedine stabljike dok se provlačio kroz njih. Stopala su
mu propadala u pješčano blato; morao ih je oprezno izvlačiti da izbjegne glasan zvuk gacanja.
Hladna mu je voda brzo počela prodirati u čizme.

* * *

MELANTHE JE POTAJNO SUOSJEĆALA s njim zbog toga što se kolebao ući u hladnu rijeku,
iako bi prije navukla na sebe kostrijet nego što bi to naglas priznala. Ali nije mu mogla
ugoditi jer nije imala drugu magiju osim svoje pameti i Gryngolet. Sokolica je bila dovoljno
iskusna da pričeka dok se plijen ne nađe iznad da i tek onda ga napadne. Ali patke će
vjerojatnije poletjeti niz vjetar koji je dolazio sa široke rijeke, a budu li pametne i oprezne,
letjet će unutar granica rijeke ni na trenutak ne napuštajući sigurnost vode ispod sebe. Božica
Fortuna osigurala im je divlje patke, velike ptice sigurne u svoju veličinu i brzinu te tako
pružila jedinu nadu da bi plijen u pokušaju bijega mogao pokušati preletjeti iznad zemlje. A
onda su pripadale Gryngoleti, jer kad se radilo o letu na istoj visini bila je brža od bilo koje
ptice na Božjim nebesima.
U tom slučaju bilo je nemoguće predvidjeti na kojoj će se udaljenosti dogoditi ubojiti
napad. U normalnim okolnostima – s družinom sokolara na dobrim konjima, slugama koji
tjeraju divljač i lovačkim psima – slijediti sokolicu po ovom terenu predstavljalo bi veselje.
Ali to je bio sport; lovini se manje divilo nego samoj eleganciji leta i vrijednosti ptice. Sada
su zaista lovili. Gryngolet mora brzo ubiti ili neće biti večere, a možda ni sokola, kad se nađe
izvan vidokruga i zvuka mamca.
Melanthe je istodobno pozorno motrila patke, koje su se mirno hranile nedaleko od
obale i blagog njihanja trske koje je pokazivalo gdje se vitez kreće. Bio je to delikatan
trenutak: bude li predugo oklijevala, patke bi mogle poletjeti i nestati prije nego što sokolica
bude spremna, ali ako joj prerano skine kapicu i baci u zrak, nestrpljiva i gladna Gryngolet
mogla bi izgubiti strpljenje i krenuti u lov za sebe.
Trska se prestala ljuljati. Melanthe vidje da je patak počeo oprezno pogledavati prema
obali i polako plivati udaljavajući se od nje. Ona uhvati zubima Gryngoletine vezice i odveže
joj kapicu. Malo je podignula ruku, okrenula se licem prema vjetru i nježno skinula kapicu
uhvativši je za zeleno ukrasno perje.
Sokolica se polako razbudi i uspravi. Zatim se olakšala. Melanthe nije skidala pogled
s pataka, ali krajičkom oka vidjela je da Gryngolet pažljivo motri horizont. Perje joj se
skupilo i ponovo se uspravila. Melanthe rastvori prste u rukavici i ispusti iz stiska vezice na
nogama.
Gryngolet raširi krila i baci se uvis.
 Patke su počele brže plivati i za sobom su ostavljale široki trag u obliku slova V.
Uskoro će se naći izvan dosega kamena ili povika; već su bile gotovo predaleko od obale da
bi je se više bojale nego bijele sjene smrti iznad svojih glava. Melanthe pogleda gore i vidje
Gryngolet kako kruži u širokom luku i vraća se na visini od šezdesetak metara. Tiho je
zazviždala kao kos.
Vitez je trebao skočiti, povikati i mahati rukama, bacati kamenje ili već nešto poduzeti
što bi patke natjeralo da polete.
»Kreni!« šapne ona u pol glasa.
Umjesto toga među trskama je sve bilo tiho, ono lagano njihanje kao da se kretalo,
paralelno s obalom sve dok se nije našlo točno pred njom, a onda više nije vidjela neznatno
kretanje kroz isprepletene grane šikare.
»Za Boga miloga!« prosikće ona kroza zube. Ponovo je zazviždala.
Gryngolet je ležerno kružila; padala je niz vjetar dok je čekala i gubila poziciju. Patke
su još plivale, klizile sve dalje i dalje od mogućnosti da ih se istjera iz vode. Melanthe tiho
zajeca od razočaranja. Posegnula je za mamcem koji je imala za pojasom i pripremala se
pozvati sokolicu dolje prije nego što nekamo odleti.
Iz trstike iznenada iskoči masa perja. Poput velikog duha, siva čaplja – kraljica riječnog
plijena – skočila je u zrak, zakriještala, a vitez je vikao i mahao rukama dok se ptica nespretno
izvlačila iz trstike, trčala raširenih krila i pokušala se ponovo sakriti u sigurnosti guštika.
Vitez zamahne rukom i baci kamen, brzo i drugi svom snagom, zbog čega je čaplja poletjela
i vinula se u nebo u velikom krugu.
Gryngolet se trgnula i dala na posao; odmah je i ona počela spiralno kružiti. Za vrijeme
stotinu udaraca Melanthina srca dvije su ptice kružeći tražile prednost, letjele su iznad obale,
a onda opet iznad rijeke dok su se vrtjele u visinu. Gryngolet je uvijek bila više, prolazila je
pokraj očajne čaplje i sve više se penjala.
Odjedanput se učinilo da se sokolica prevrnula, okrenula, s tri snažna udara krilima
još je ubrzala pad prije nego što se počela obrušavati. Udarila je čaplju kao Vulkanov čekić
munje; poletjela je uvis, preokrenula se, udarila odvažnu patku koja je uzletjela prije nego
što je Melanthe to primijetila, a onda opet uvis i okrenula se tako da je glavom udarila ravno
u drugu patku koja se uputila prema horizontu. Susrele su se uz zvuk koji je podsjećao na
sudar čvrstog kamenja. Patka je eksplodirala u oblaku perja.
Dvije su patke mrtve pale daleko u rijeku, ali velika se čaplja skotrljala i gubeći perje
pala u trsku dok ju je Gryngolet pratila u padu. Sokolica i velika divlja ptica nestale su i čulo
se kako se bore, jer je Gryngolet prkosno kriještala unatoč nadmoćnoj veličini i snazi svojega
plijena. Melanthe je čula snažan pljusak i onda je izletjela iz grmlja i potrčala.
 Podignula je suknje, laktovima razmicala granje i trsku, i trčala da spasi Gryngoletin
život. Iz trske se čulo divlje pljuskanje i kriještanje. Vidjela je kako se stapke svijaju, padaju u
stranu kao pod kosom i očajavala je u strahu hoće li sokolica preživjeti u takvoj borbi.
»Tovi-tovi-tovi, hok!« Dozivala je Gryngolet kao da je tako može spasiti.
Spotaknula se na duge vrške svojih čizama i poskliznula u debelom blatu, a onda se
uspravila, pokušala potrčati, ignorirajući vodu koja joj se slijevala uz gležnjeve. Trska pred
njom se silovito njihala. Odjedanput je prestalo pljuskanje vode, nastupio je trenutak tišine
u kojemu joj je srce stalo. Tada je Gryngolet opet zavrištala u luđačkom mahnitanju.
Melanthe odmakne trsku u stranu i nađe se na bojnom polju.
Sokolica je raširila krila, izvila ih je u luku poput bijelog plašta dok je stajala i kriještala
na čapljinu tijelu. Vitez je ležao cijelom dužinom i s licem u desetak centimetara vode. Jednu
je ruku prebacio preko čaplje i prstima joj držao slomljeni vrat.
Gryngolet je jednom nogom stajala na njegovu laktu i držala ga. U divljem bijesu
jednu je kandžu zarinula u svoj plijen, a drugu, kao da ga želi otjerati, u Ruckovu ruku koju
je štitio samo rukav kožne tunike. Okrenuo je lice od nje, skrivao ga u udubini lakta druge
ruke dok je prigušeno kleo kao odgovor na sokoličine vriskove.
Melanthe pokrije rukom usta. Potisnula je navalu smijeha.
»Ustani«, reče ona nesigurnim glasom. »Makni se s njezine večere i pustit će te.«
Polako, štiteći lice, on se pridigne na koljena, dok je Gryngolet nastavila kriještati.
Voda se slijevala s njega i kapala na sokolicu, koja se na tren prenula i zašutjela. A onda je
divljački zalepetala krilima i napala ga s obje noge. On je ustao, a ona mu je naglavce visjela
s lakta, vrištala, mahala krilima kao suluda. Melanthe još snažnije pritisne ruku preko usta
kako bi se suzdržala i odlučno potisnula smijeh.
Vitez ju je tako zlobno pogledao kao što je bio i sokoličin bijes. Izgleda da mu je
postalo jasno da se ništa ne može učiniti sve dok ga Gryngolet ne odluči pustiti – što se i
dogodilo, neočekivano naglo kad se nježno spustila na svoj plijen. Ponovo je stala i raširila
krila na mrtvom tijelu čaplje i sumnjičavo se zagledala u viteza.
On se odmah povukao, odgurnuo trsku i prošao kroz nju bez riječi. Melanthe izvuče
nož iz pojasa i podigne rub suknje. Tiho se približi, klizne golom rukom u hladnu vodu da
podigne čapljinu glavu i odreže je. Gryngolet se prisjetila lijepog ponašanja, prihvatila je to
kao ono što joj s pravom pripada i zakoračila na ruku u rukavici poput kakve plemkinje.
Dok je sokolica bila zaokupljena čupanjem perja i kože, Melanthe je stajala. Onda je
počela vući čaplju za noge. Bila je najveća koju je ikada vidjela, a činila se puno težom od šest
kilograma dok ju je vukla na suhi dio obale.
 Tamo ju je očistila, a Gryngoleti dala koštanu moždinu i srce. Sokolica je gladno jela,
zatim zastala i ljubomorno raširila krila nad svojim plijenom i zagledala se nekamo iza
Melanthe.
Okrenula se. Vitez je bos prošao kroz trsku, sav mokar, a lanena odjeća na njemu
prilijepila mu se uz tijelo pa je izgledao kao da ništa nema na sebi. Svaki mu se mišić vidio
dok se kretao, svaki obris, rebra i prsni koš, struk, snažni listovi i bedra, čak i ud i mošnje.
Vlažna ramena su mu blistala, velika i široka ispod crnih uvojaka s kojih je kapala voda.
Bila je naviknuta na muškarce koji bi se za trećinu smanjili kad bi skinuli oklop, ali on
kao da je izgledao veći, stajao je nad njom u svoj svojoj visini dok je klečala pokraj Gryngolet.
U jednoj su mu ruci visjele patke, a u drugoj je nosio kožnu tuniku u koju je umotao mač.
Mala vrećica za amajlije njihala mu se sa zapešća, a koža je potamnjela od vode. Nije baš
izgledao veseo.
Bacio je patke pokraj nje i ostao stajati dok se s njega još sve cijedilo. Melanthe pogleda
njegova bosa i blatnjava stopala. Vidjela je da mu je drhtaj prošao cijelim tijelom. Oprezno
je podignula lice.
Čučnuo je pokraj nje i načas zadržao pogled na Gryngoleti, koja je s novom energijom
čupala svoju hranu i pogledavala viteza kao da je odlučila sve pojesti prije nego što joj on
ukrade lovinu.
Polako je razvukao usta u osmijeh. »Mali ratnik«, reče on kroz jedan od svojih
rijetkih osmijeha. »Tri u jednom letu!«
Melanthe ga je gledala, a u srcu osjećala nešto zbog čega se uplašila, emocije na koje su
je upozoravali svi instinkti i iskustvo.
Skrenula je pogled s njegova lica na tijelo i potisnula osjećaje kroz hladnokrvno
promatranje njegova blatnog i mokrog odijela – ali čak je ni to nije moglo spasiti od ludosti.
Za ženu je bilo zadovoljstvo gledati ga. Bio je elegantan i lijep u tijelu kao što je i plemenit
konj bio elegantan, bez suvišnog sala i napuhnutosti, iznenađujuće lijep u gracioznosti i
mišićima. S dvanaest godina udali su je za princa starijeg trideset godina, boravila je na
dvorovima gdje se nosila najotmjenija moda, ali do tog trenutka nije shvaćala jednostavnu,
snažnu privlačnost mokrog i blatnog muškarca.
On je izgledao opušteno, kao da je mislio da ga laneno donje odijelo skriva jednako
mokro kao i suho. Trebao se samo dolje pogledati i vidjeti da nema pravo, ali Melanthe se
smiješila u sebi i pomislila da ga možda ni to ne bi uvjerilo kad se pouzdaje u tako
nepostojane stvari kao što su čast, uljudnost i lanena tkanina, principi koji lako ishlape pred
silinom realnosti kao što tkanina postane prozirna kad se smoči.
Tijelom mu prođe joj jedan drhtaj. Ona ustane, otkopča ogrtač i baci ga na njega.
»Uzmi, omotaj se. I ne protivi mi se niti ne raspravljaj sa mnom!« dodala je. »Kosti ti
štropotaju od hladnoće.«
 On se uspravi i prebaci ogrtač preko ramena. »Neću, gospo«, reče on pokorno.
Oklijevala je, a onda je rekla: »Nije te ranila?«
On okrene palac prema odijelu koje je nosio ispod oklopa, a koje je sada ležalo kao
gomila skrutnute kože. »Prije nego što sam dobio ostruge, to sam koristio kao oklop. Dobra
cuir bouilli 23 odbit će tvrdi čelik.«
»Ali neće spriječiti prehladu«, reče ona. »Vrati se i osuši pokraj vatre prije nego što
počneš kašljati i promukneš.«

ZNALA JE RAZREZATI KRILNU kost čaplje zbog srži, ali nije znala da sirovo drvo neće gorjeti.
Izvadila je srca svim pticama, ali nije ih znala očistiti bez upute i završila je s patkom koja joj
je naglavce visjela s nosa pa je kihala i htjela je zbaciti sa sebe. Također joj nije palo na pamet
da će im trebati ražanj za pečenje sve dok nije očerupala obje patke.
Ruck je sjedio zamotan u svoj i njezin ogrtač, žmirkao zbog dima vatre koju je zapalila
i nudio savjete kad mu se obratila. Dok su se vraćali u svoj logor nije mogao suspregnuti
drhtanje i morao je skinuti vlažno laneno rublje. Trudio se držati oko sebe oba ogrtača, a
ona je za to vrijeme postala domaćica na svoj mušičav način, mada je vjerojatno malo koja
domaćica bila tako nesposobna za neke poslove kao što je bila ona.
Smatrao je da će se ubrzo umoriti od te naporne igre pa je zadržao prigovore za sebe.
Ali dok su se patke pekle usred dima koji se dizao, gorjele na jednoj strani, a s druge ostajale
sirove, ona kao da je bila dobro raspoložena. Zavezala je čaplju objesivši je za noge o granu
johe ne razmišljajući o tome da ne može dosegnuti vrlo visoko pa se prerezani vrat ptice
vukao po tlu. Uhvatila je drugu granu, savila je do zemlje i pokušavala preko nje prebaciti
koljena ptice.
Ruck ju je gledao nekoliko trenutaka kako se muči. »Gospo...« zaustio je.
Okrenula je glavu. Vrh grane koju je držala pukne joj u ruci, ostatak grane poskoči
uvis, a krila čaplje udare je u lice. Ptica je također poletjela uvis, odskočila s grane i pala na
pijesak.
Ruck je zadržao ozbiljno lice kao da ništa nije primijetio.
Ona uzdahne, sagne se da pokupi pticu uhvativši je za vrat. »Da bi bila mekša, mislila
sam je ostaviti da visi dan ili dva.«
»To je mudra zamisao«, prizna on »ali danas krećemo dalje. Zavezat ću je za
prtljagu.«
Ispustila je pticu na zemlju, kao da će je netko drugi pokupiti, prišla mu i sjela do
njega. Ruck se pomaknuo koliko god je mogao, a da nije morao zbog toga ustati. Bio je vrlo

23
Životinjska koža kuhana u vodi ili ulju i vosku. Koristila se kao materijal za oklop. (nap. prev.)
oprezan zbog nje, bojao se da bi mu opet mogla iskazati ljubav. Nije želio da ga zadirkuje i
dovodi u iskušenje. Ne bi to mogao izdržati. Ona je bila bogata i otmjena dama; možda je
uživala u zabavi i zadovoljstvu koje su muškarci i žene dijelili na dvoru, ali Ruck se nikada
nije zabavljao na taj način. Znao je svoje granice.
Kad se smjestila pokraj njega prekriživši noge kao momak, on shvati da je upravo ona
uvijek bila njegov oklop protiv zavođenja. Njegova prava gospa.
»Kamo idemo?« upita ona i podigne oči prema njemu, oči lijepe poput cvijeća,
vještičje oči.
»Na sigurno mjesto.«
»Kako možemo znati gdje je sigurno? Čak i moj dvorac u Bowlandu...« Namrštila
se. »Pošast je možda i tamo stigla ili u selima dotamo. Kako da znamo?«
Takva ženska nesigurnost izazvala je u njemu potrebu da je zaštiti, ali istodobno mu
je bilo sumnjivo. Nije vjerovao ni svojim odgovorima njoj; kako i bi jer kada ju je gledao,
vidio bi da je obična, a ipak je mislio da je neizrecivo lijepa.
Namrštio se zagledan u zemlju pred sobom. »Čuo sam svojim ušima, gospo, da
postoje neki koji se noću mogu dignuti u zrak... odletjeti na daleka mjesta, gdje mogu saznati
što žele i vratiti se prije jutra.«
Izraz lica joj se promijenio, postao ukočen i oštar. »Zašto mi to govoriš?«
»Često sam pomislio da ste vještica.« Rekao je to neuvijeno. Čvrsto je odlučio
saznati, ovako ili onako, pa makar ga ona ubila zbog toga. »Kako biste me inače držali tako
dugo... a i nadalje? Ako je to čarolija, molim Boga da me oslobodite.«
Ona stisne usne. Onda je podignula ruke i povikala: »Bijeli Očenaš, brate svetog
Petra, otvori nebeska vrata i pogodi vrata pakla. Pusti ovo zaplakano dijete da otpuže k svojoj
majci, bijeli Očenaš, amen!« Raširila je prste. Pljesnula je triput i spustila ruke. »Eto,
zamorni pobožni čovječe – oslobođen si od svih čarolija kojima vladam.«
Uz pregršt pijeska koji je bacila na njega ona ustane i udalji se. Ruck privije ogrtač oko
sebe, nasloni se na koljena i zagleda se za njom. Okrenula je ražanj – prvi put da je to učinila
– i ljutito pogledala pocrnjelu kožu pataka.
»Sveta Marijo i Josipe! Uništeno je!« Pustila je štap, a nespretno nabodene ptice pale
su sa zapečenom stranom nad vatru. Onda je otrovno pogledala Rucka i pružila prste prema
vatri, migoljeći njima i pjevušeći neke nerazgovijetne glasove.
Podignula je ražanj s klimavih nogara koje je napravila, a jedna je ptica pala u plamen.
»Ma, nije važno«, reče ona vedro, izvuče štapom patku iz žara i zakotrlja je po
pijesku. Gurnula ju je na tkaninu s koje su već jeli i podignula je. Postavila je napola zagorjelu
pečenku pred njega, vrlo pomno raširila tkaninu i ceremonijalno zakoračila unatrag.
»Prizvala sam tri zla duha, izgovorila jaku čaroliju i začarala patku da bude pečena do
savršenstva.«
On se zagleda dolje u nju. »Bolje bi bilo okrenuti ražanj«, reče on trpko.
»Trebao si to reći. Mogla sam zapovjediti Belzebubu da to učini.«
Podignuo je pogled. Gledala je izravno u njega bez ikakvih riječi zaštite zbog toga što
je izgovorila ime Nečastivoga. Usta je čvrsto stisnula, a oči su joj bile sjajne od njemu
upućenog izazova.
»Allegreto je rekao da je moja gospa vještica. A i Lancasterovi savjetnici. Svi su na
dvoru to govorili.«
Njezine su se usne opasno stisnule. »A što kažeš ti, viteže?«
Zagledao se u nju, svoju bahatu feudalnu gospodaricu, lijepu i običnu, s kožnom
rukavicom optočenom draguljima, raščupanom kosom i velikom crnom mrljom pepela na
obrazu. Držao je oko ramena njezin ogrtač, a patka koju je ona ulovila, ležala je pred njim.
Njezina je sokolica u sebi imala dušu mrtvog ljubavnika, njezine su oči gledale kroz njega
kao da ga probada kopljem, a kad bi se smijala naborale bi se u kutovima.
»Ne znam zašto vas volim!« usklikne on odbacivši ogrtače kad je ustao. »Ne znam
zašto sam vam se zakleo; zašto nikada nisam prihvatio izazov nijednog muškarca koji bi me
oslobodio te zakletve! Nikada nisam ni želio biti oslobođen. Niti sada ne želim, makar me
to stajalo života. A ne mogu reći zašto, osim da ste me opčinili nekom paklenom moći.«
»Laskavče!« promrmlja ona rugajući mu se, ali lice joj je bilo strašno i hladno.
Okrenuo se od nje. »Znam jedno sigurno mjesto«, reče on. »Sigurno od pošasti i
svih opasnosti.« Namrštio se gledajući rijeku. »Ali tamo neću povesti vješticu.«
»Dakako, onda se više nema što reći.« Glas joj je bio leden i uzvišen. »Ako žena
opčini muškarca, mora biti vještica.«
»Ako mi kažete da niste, gospo...« Zastao je. Na vodi su se mreškali valići, a lice mu
je bridjelo od hladnog vjetra. »Vjerovat ću vam.«
Čekao je, gledao vodu i tamnu crtu stabala koja su označavala drugu obalu i poluotok
Wyrale. Vjetar je promijenio smjer i sada je mreškao vodu ukoso na one prve valiće, a zrak
oko njega zamirisao je na dim.
Okrenuo se. Stajala je i obgrlila se rukama, a obrve je skupila u ledenom preziru. Bile
su crne i izvijene u luk, nježne na vrhovima poput paklenih krila nimfe.
»Možda sam vještica«, reče ona. »Reći ću ti istinu, zeleni viteže... prevarila sam
demone i još sam živa.«
Mogao je povjerovati u to što je rekla. Pomislio je da bi se i on, da je neki manje moćan
vrag, uplašio kad bi je pogledao. Iz nje je izbijala moć; mogao je zamisliti da vidi tu snagu
kako isijava iz nje, čak i ovdje, gdje nije nosila dragulje ni srebrne ukrase, samo kad bi mašti
pustio na volju.
»Nije grijeh nadmudriti demone«, progunđa on. »Grijeh je jedino ako im se služi.«
»Muž me je naučio mnogo toga. Citati s grčkog – astrologiju, alkemiju i slično,
pitanja o prirodnoj filozofiji, ali koliko znam nikada nismo zazivali nikakvu silu osim Božje
milosti. Provjeri moje znanje, ako želiš.«
»Ne vladam takvim stvarima. Znam se boriti u bitkama i znam s mačem. Ništa o
prirodnoj filozofiji.«
Ona podigne bradu. »Ne pripremam nikakve čarolije za zaštitu.«
Nije želio da se pokaže da je vještica. U srcu je čeznuo za tim da se dokaže nevinom.
Ali tvrdoglavo je rekao: »Po logici, to nije ništa više nego dokaz da ih ne želite stvarati.«
Napola je zatvorila oči. »Onda kakve dokaze želiš, kad si tako mudar? Hoćeš li me
svezati i baciti u rijeku ili me natjerati da u rukama držim užareno željezo?« Pokazala je na
njegov mač. »Zažari ga u vatri i iskušaj me! A onda ću ja možda i tebe provjeriti na isti način;
sir Ruck Bez Doma, jer ne znam zašto si mi zapeo za oko i zašto sam ti dala dragulje u
Avignonu kad si za mene bio tek otrcani stranac! Možda si ti začarao mene i svojom magijom
mi ukrao dragulje!«
»Nisam!« poviče on. »Nisam nikakav...« Zastao je i stegnuo šake od naglog
shvaćanja.
Sjećala se. Obuzeo ga je vrući sram, pomislio je kakav je sirov mladić bio, kako je
dopustio da Isabellu odvedu od njega, sjetio se bezimene gospe sa sokolom i kako ga je
okrivila za preljubničku požudu. »Moja gospa ima snažno pamćenje«, reče on smrknuto.
»Pamtim svako zlo djelo koje sam počinila u životu«, reče ona. »Nije teško
zapamtiti i ono dobro, zar ne?«
»Dobro djelo, gospo? Da ste me osramotili pred crkvom? Da ste me okrivili zbog
preljubničkih misli?«
Šutjela je načas. A onda su joj se usne nježno izvinule uvis kao da joj je to ugodno
sjećanje. »Da... sjećam se toga. Spasila sam te.«
»Spasili me!« Oštro se nasmijao i privukao ogrtače oko sebe. »Gospa me je lišila
supruge i obitelji, doista, i natjerala na samotnički život kojim živim.« Ukočeno joj se
poklonio. »Neka vam se Bog smiluje zbog takve usluge!«
»Vidi, kakav si ti to tužan pobožan redovnik.«
»Nisam redovnik!« poviče on nervozno i okrene joj leđa.
 »Zaista, drago mi je čuti da to znaš.« Glas joj je postao topliji. »Ako sam ti
prouzročila takvu nepravdu da sam te prisilila da živiš sam, sir Ruck, ispravit ću to i u svojem
kućanstvu pronaći prikladnu suprugu da te utješi.«
On se silovito okrene licem prema njoj. »Ne rugajte mi se, gospo, molim vas!«
Na njegovu žestinu ona podigne obrve. »Ne namjeravam se rugati. Upravo sam jutros
razmišljala da ću ti potražiti dobru suprugu da te razvedri.«
»Zaboravili ste«, reče on kratko. »Imam ženu, gospo.«
U jednom trenutku njezino je iznenađenje bilo gotovo opipljivo. Onda mu se
otmjeno nasmiješila, onako kako samo znaju dvorske dame. »Ali kako to? Mislila sam da si
samac.«
Činilo se nemoguće da se toga nije sjećala, ako je pamtila ostalo. Ali lice joj je bilo
zbunjeno i pozorno s blijedom sjenom pitanja kad je blago nagnula glavu.
»Žena mi se zaredila.« Ruck udahne hladan zrak. Kad ga je ispustio iz pluća zamaglio
se u oblačiću oko njegova lica. »Ona je... sestra u Svetom Klaudiju. Kad god bi govorio o
Isabelle, uvijek bi se u njega uvuklo neko čuđenje i agonija. Zamišljao je ozarenu osobu koja
zauvijek kleči i moli se.
»Zaista?« Glas joj je bio prigušen kad je kleknula pokraj napola izgorjele patke. »Je
li joj dobro tamo?«
»Da«, reče on. »Vrlo dobro.«
»Drago mi je da ti piše kako je dobra zdravlja«, reče ona ležerno dok je palcem i
kažiprstom čupnula krilo patke da provjeri zagorjeli dio.
»Nikada mi ne piše«, reče on ukočeno »jer um joj je usredotočen na Boga.«
»Doista, sigurna sam da je tvoja supruga vrlo pobožna osoba«, reče ona
pregledavajući patku s neobičnom koncentracijom. »Udala se za tebe, zar ne?« promrmlja
ona.
On stisne usne. »Svake godine šaljem novac za njezino uzdržavanje. Nadstojnica
samostana bi me obavijestila da nešto nije u redu.«
»Svakako. U to nema sumnje.« Pogledala ga je s blistavim osmijehom. »Sada mi reci
istinu, sir Ruck... smatraš li da se ova patka može spasiti?«
Velikim se koracima udaljio od nje, sagnuvši se usput i u prolazu podignuo čaplju s
pijeska. »Osušio sam se i mogu se odjenuti. Oprat ću ovu pticu kad budem gotov i ispeći je
tako da nešto pojedemo prije nego što umremo od gladi.«

U TANKOJ SELJAČKOJ ODJEĆI, bez krzna ili finih vunenih tkanina, Cara jedva da je mogla
micati prstima. Cijelu je noć ležala na goloj zemlji, a hladnoća je sipila kroz nju. Nije se mogla
dovoljno čvrsto sklupčati da se ugrije. Činilo joj se da je trebala umrijeti, jer bilo je gore ostati
živ u toj groznoj zemlji, s tim užasnim suputnikom, u toj odvratnoj odjeći i bez ikakvog
izbora da bilo što promijeni. Ako je Allegreto osjećao hladnoću jednako kao i ona, znao je
neki način kako to sakriti. Nijednom nije zadrhtao. Pitala se nije li možda kakav demon.
Golo drveće i šiljato grmlje pružali su kandže da je razderu. Još nisu vidjeli ni žive duše,
a ni mrtvu također, samo jedno selo napušteno i u ruševinama, ali zarasla je staza moralo
nekuda voditi, rekla je Cara samoj sebi. Što će učiniti kad stigne tamo, nije znala, ali
pokretala ju je nada da će zateći nešto hrane i ugrijati se.
Jučer je željela umrijeti, ali taj se proces činio beskrajnim i vrlo teškim pa je odustala.
S prvim svjetlom, jer bilo je previše hladno za spavanje, čula je Allegreta kako ustaje, a i sama
je brzo ustala i pošla za njim bez riječi, bez molitve, sve dok nije posumnjala da zaista slijedi
u ponor pravog demona pa je u sebi izgovorila nekoliko Zdravomarija.
Nije promijenio oblik ni nestao, iako je zastao i pričekao je kad bi zaostala. Došepala
bi do njega, a on bi napravio grimasu. S obnovljenom mržnjom prema njemu podignula bi
glavu i prošla pokraj njega.
Uhvatio ju je straga za ruku. Prije nego što je uspjela kriknuti, sigurna da je to kraj, da
će se pretvoriti u zloduha i rastrgati je na komade, prekrio joj je usta rukom.
Osjetila je kako diše iza njezinih leđa, ali nije proizveo ni zvuk. Tek kad joj je srce
prestalo luđački tući čula je metalno zveckanje orme neke životinje.
Čulo se žensko mrmljanje, a onda je žena oštro izgovorila zapovijed. Jasan zvuk oštrice
koja straže po tvrdoj zemlji odjeknuo je kroz hladan jutarnji zrak.
Cara s olakšanjem ispusti zrak iz pluća. Nisu banditi, nego obična seljakinja. Pričekala
je da to i Allegreto shvati i pusti je, ali njegovo je tijelo postalo još napetije. Čvršće ju je
stisnuo. Osjetila je kako mu tijelom prolazi drhtaj.
Stajali su tako ukočeni beskrajne trenutke.
Naposljetku je podignula ruku i odmaknula njegovu. Nije se protivio, odmah ju je
pustio i zagledao se između stabala.
Bio je omamljen od strave. Jasno je to vidjela. Kao zec koji dašće dok jastreb kruži
iznad njega tako je i on bio prikovan na mjestu, samo su bijeli oblačići njegova daha
pokazivali da je živ.
Cara se počela smijati.
Nije si mogla pomoći. Mahnita veselost odjekivala je oko nje, zvuk koji je napola bio
plač, kao nečija tuđa jeka.
Bojao se kuge. Gotovo se sažalila nad njim.
»Idem ja prva«, reče ona. »Nije mi važno kako ću umrijeti.«
 Krenula je naprijed hramajući, ali on ju je opet uhvatio. »Ne. Cara, čekaj.«
Bio je toliko napet da je zastala. Držao ju je za ruku, obavio joj prste svojim rukama i
pritisnuo joj vrećicu na dlan. »Ostani ovdje. Upotrijebi ovo.«
Ostavio ju je stajati samu s vrećicom mirisnih trava. Nečujnom lakoćom i u blatnim
pripijenim tajicama-hlačama, krenuo je naprijed. Grmlje ga je progutalo, jer ove mračne
engleske šume pojele bi sve nakon nekoliko metara udaljenosti.
Cara pogleda vrećicu. Bila je jedna od onih koje štite od pošasti, kakvu je on uvijek
imao uza se – zacijelo ju je uzeo nakon što je ubio onog bandita koji ih je čuvao i njegovu
ljubavnicu. Bacila ju je na do. Gadila joj se sama pomisao, jer ju je prisjećala kako je u mraku,
dok ju je Allegreto nagovarao da pođe s njim, posrnula preko mrtvog tijela žene. Sjetila se
posramljeno kako su je natjerali da skine sve sa sebe, sve do donje lanene košulje; užasavala
se još gore sudbine, ali Božjom milošću banditova djevojčura odlučno je to zaustavila,
pljusnula je muškarca i pokrila Caru svojim prljavim krpama.
Žena se ponašala prema njoj s grubom ljubaznošću, govorila tim ružnim engleskim
jezikom, iznova gladila svilu dok je u Carinoj haljini paradirala amo-tamo između
svjetiljkama obasjanog grmlja. Gotovo da je bila lijepa u svojem strahopoštovanju i
zadovoljstvu. Sigurno nije pogledala Allegretove crne oči, pomislila je Cara, jer vidjela bi
smrt kako je promatra.
Sa suludim smiješkom Cara ponovo podigne namirisanu vrećicu. Kako smiješno da
se smrt boji kuge. Kako galantno od njega da joj je ostavio tu čaroliju da je štiti. Kako hrabro,
približiti se nekoj siromašnoj seljakinji koja je samo pokušavala izorati ledenu zemlju!
Sačuvat će mu to, taj njegov mali štit. Pažljivo je obrisala komadiće lišća. Ponovo se
tiho nasmijala i pokazala zube. Za ime Božje, još malo takve nesmotrene udvornosti i
pomislit će da ju taj Navona voli.
»Monteverde!« Njegov glas naprijed negdje na stazi zvučao je pobjedonosno. Ona
brzo krene šepajući pazeći na najgore žuljeve na svakoj peti. Na čistini su stajali napušteni
seoski plug i vol. Allegreto se naceri i podigne vrećicu s hranom.
»Pobjegli su prije nego što sam se pokazao«, reče on. »Slučajno je tvoj smijeh
zazvučao kao neki zloduh iz šume. Svakako je bio sablastan.«
Ignorirala je njegovo podrugivanje. »Selo je sigurno blizu«, reče ona. »Možemo
platiti prenoćište, da si se samo sjetio uzeti još nešto od bandita osim mirisne vrećice. Da si
uzeo i moje srebro.«
»Srebra ima dovoljno«, reče on gledajući u vreću. »Ali nećemo riskirati sa selom.«
»Kako želiš, ti nesretni Navona, ali daj mi novac. Ne bojim se pošasti toliko da bih
još jednu noć spavala na zemlji ili krala hranu od prostaka. Idem u selo.«
Pogledao ju je. »Ne, nećeš.«
 »Hoću.«
»Kažem ti, neću ići među ljude!«
»Onda nemoj, za ime Božje. Ovdje ćemo se rastati i to drage volje. Čim mi daš moj
novac.«
On se ljutito okrene. »Monteverde gusko! Ne bi izdržala ni dan bez mene.«
»Zašto ti je to važno, Navona?« obrecne se ona. »Ne dugujem ti čak ni zahvalnost
što si me oslobodio – ti i tvoji učinili ste mi toliko zla, da mi to nikad ne možeš platiti!«
»Idi onda!« Ispustio je iz ruke vreću s hranom i udaljio se preko zamrznute zemlje.
»Nije me briga. Nimalo!«
»Moje srebro!«
Zastao je i pogledao je iskosa preko ramena. »Ne radim badava, carissima. Srebro je
sada moje.«
Držala je vrećicu s mirisnim travama iza leđa. »Poštena zamjena. Tvoja pomander
vrećica za moje srebro.«
»Kupit ću si drugu.«
»A da ne odeš među ljude?«
Polako se okrenuo prema njoj i pogledao je pogledom od kojeg joj se sledilo srce.
»Monteverde gusko«, reče on tiho »mogu ti je uzeti prije nego što još jedanput udahneš.«
»Onda mi prereži grlo ako moraš!« poviče ona prkosno. »I budi proklet zbog toga!
Kuga ili ubojstvo, meni je svejedno. Mrtva sam što god da učinim.« Glas joj je počeo drhtati
na posljednjim riječima. Zatvorila je usta i podignula glavu.
Allegreta je bilo nemoguće pročitati. Njegove su je crne oči gledale. »Radiš za Riate,
zar ne?« upita on polako. Cara pokuša izdržati njegov pogled. Na trenutak ju je samo
proučavao, a onda se nešto u njegovu izrazu promijenilo i postalo prodornije.
»Nisam te vidio kad smo našli grbavca mrtvog.« Rekao je to kao da je upravo sada to
otkrio. Ruka mu se nadvila nad bodež. »Već si bila otišla iz logora.«
Uspjela je smiriti disanje. Ako joj je život gotov, trebala bi Bogu preporučiti dušu, ali
u tom pogibeljnom trenutku mogla je samo misliti kako je on premlad i lijep da bi bio to što
jest.
»A uzela si i novac sa sobom, znala si da odlaziš. Već si trčala. O, Marijo, Majko
Božja...« Napravio je korak prema njoj. »Zašto?«
Nije mu odgovorila. Samo je zaklopila oči i čekala da je ubije.
»Zašto si to učinila? Je li bio otrov?« U pitanju se čula panika. »Zar si je pokušala
otrovati?«
 Njegova briga za zlu gospodaricu probudila je u njoj divlji bijes. »Da, ti bludniče –
pokušala sam je otrovati. I da se nije razboljela u strahu od kuge kao što si mi rekao, pokušala
bih ponovo, oprosti mi Bože, samo da spasim svoju sestru!«
U tri koraka bio je uz nju: »Jesu li školjke bile otrovane?«
Pokušala se oteti iz njegova stiska, ali nije mogla. Tresao ju je sve dok joj zubi nisu
zacvokotali, a u glavi joj zvonilo, a onda je naglo prestao s trzajem.
»Jesu li bile školjke?« upita on tako tiho i blago da su joj ruke i noge odjedanput
omlohavile.
Kimnula je drhteći. Zurio je u nju s užasom, s istim onim suludim strahom kojim se
bojao kuge.
»Spasi me Bože.« Pustio ju je i okrenuo se od nje. Disao je kao zapuhani jelen. »Nije
mrtva. O, Marijo, o, Bože i Isuse, ona je to smislila. Nije mrtva.« Pao je na koljena i šake
pritisnuo s obiju strana sljepoočnica. Dok ga je Cara gledala u šoku, prstima je zaderao
nadolje po licu, sve do krvi. »Pustio sam je da pobjegne, nije mrtva, nije mrtva, nije mrtva!
Moj otac!« Sa smrtnim hropcem podignuo je lice prema nebu. »Gospode Bože, smiluj mi
se!«
 Jedanaesto poglavlje

TANKI ZLATNI LANČIĆI BILI su pričvršćeni za podvezice i pridržavali duge blatne vrške
Melanthinih čizama. Nisu bile napravljene za dugotrajno hodanje; osjećala je svaki
kamenčić i grančicu ispod mekanih potplata, ali jedva da je to primjećivala. Bilo je previše
dobro biti slobodna.
Nije se bojala. To baš i nije bilo potpuno racionalno, znala je – njezin vitez očito je
bio mišljenja da bi se morali brinuti zbog mnogo stvari, ali to je bio stav svakog vrijednog psa
čuvara. Uživala je koračati pokraj njega, zaobilaziti travnate uzvisine, gurati granje u stranu,
zadizati suknju kako bi preskočila lokve i potočiće. Unatoč haljini nije bila ništa nespretnija
nego on u oklopu. Pretpostavljala je da sigurno teži dvadesetak kilograma i zacijelo mu
otežava kretanje, ograničava ga na brzinu koju je i ona mogla pratiti.
Nisu razgovarali osim kad je bilo nužno. Iako se Melanthi činilo da su u onom lovu
imali neke trenutke intimnosti, da su ublažili rubove nelagode između sebe, on ju je
povrijedio svojim sumnjama. Zaključila je da mu ipak neće pokušati naći suprugu.
Njegova verižna košulja zveckala je u ritmu koji joj se uvukao u mozak tijekom sati
tog tihog marša. Zvuk konjskih kopita promijenio se iz blagog u čvršći jer je močvarno tlo
polako prelazilo u tvrđu zemlju. Livade su nestajale pred rijetkim šumama, sivim i crnim, u
kojima su rasle ravne mlade breze poput tisuću stupova katedrale, koji su niknuli iz čudnog
valovitog poda od gloga i zelene zimske trave.
»Izorano polje«, reče on prekinuvši tišinu. Pokazao je rukom na brazde i rubove koji
su se širili poput velikih valova u tlu, masivni znaci seljačkog pluga, ali iz udubina i uzvisina
rasle su breze.
»Marijo«, reče Melanthe tiho. »Napušteno?«
»Da. Dvadeset godina, a možda i više, sudeći prema drveću.«
»Crna smrt.«
»Da, gospo. Mislim da ovo mjesto nikada nije bilo gusto naseljeno. A ono malo duša
što je ostalo...« Slegnuo je ramenima. »Zašto to održavati, kad mogu naći bolji život na
istoku, gdje su potrebni ljudi koji će obrađivati lakšu zemlju?«
Kimnula je. Znači pošast je bila svuda. Vodene biljke prepustile su mjesto pustoši, gdje
je bilo jedva dovoljno ljudi da obrađuju najplodnija polja. Onda kad je imala devet godina.
Majka joj je umrla i ostavila Melanthe i mlađeg brata, Richarda. Otac je plakao i nikada se
više nije oženio, a niti se više veselo smijao – samo je zaplakao još jedanput nekoliko godina
poslije kad je Melanthe odlazila u Italiju s otmjenom pratnjom koju je princ Ligurio poslao
po nju.
Više nikada nije vidjela oca. Ali nije je zaboravio. Nije ju krivio za Richardovu smrt.
U oporuci ju je priznao nasljednicom Bowlanda. Nije se mogla sjetiti njegova lica – ubacivao
joj se stalno Richardov dječački cerek, Richard koji je volio smijeh i pjevati damama. U onih
nekoliko mjeseci što je boravio kod Melanthe, uživala je u tim osmijesima. Bilo ga je lako
voljeti, dobro ga je poznavala kao da se nikada nisu rastali.
Drugi život. Druga mjesta.
Tada se bojala. Uvijek se jako bojala, svake minute, svakoga sata tih osamnaest godina
otkad je otišla od kuće.
Osjetila je snažnu želju da ih kuga sve ubije, i Navone i Riate, dok ona putuje ovdje
daleko od svih, u divljini. Možda se nikada neće vratiti, čak ni u Bowland. Ona i njezin vitez
lovit će zmajeve i borit se s divljim ljudima u šumi i nikada se neće vratiti u svijet ljudi.
Ovdje je posvuda vladao mir, to je jasno vidjela, a ako se i dogodi nešto opasno za to
je bio zadužen vitez, a ne ona. Željela je mir. Čak i više nego što je željela Bowland.
Zagledala se u utihnule engleske šume. Kad joj je tek objasnio što su te brazde, osjetila
je navalu praznovjernog straha od takvih sablasnih znakova davno mrtvih ljudi. Ali dok ih
je sada gledala, činilo joj se da simboliziraju slabost ljudske snage u ovom kraju, gdje su stabla
rasla bez problema, ravno iz srca ljudskog najvećeg truda.
»Ovo je tako udaljeno i pusto mjesto da bismo mogli naći kakvu djevu u nevolji i
spasiti je, zeleni viteže«, reče ona.
»Mogli bismo sebi naći sigurno utočište, gospo«, reče on zaustavljajući konja.
Melanthe podigne suknje i pođe ispred njega. Penjali su se uz izoranu padinu i sišli na
drugoj strani. »Ne... nego neku zadivljujuće lijepu djevu i k tome u nevolji.«
»Mislim da je moja gospa u dovoljno velikoj nevolji. Ne treba nam druge.«
Ona povuče suknju da se oslobodi trnovitog grma. »Ah, sir, zar si zadovoljan s
takvom malom pustolovinom? Gdje je naša zmija otrovnica? Naš crv što riga plamen?«
»Doista, gospo, ne želite susresti nikakvog zmaja.«
»Vrijeđaš moje osjećaje! Želim!«
On odmahne glavom. »Ne znate ništa o tome o čemu govorite.«
Ona ga pogleda zaintrigirana tonom sigurnosti u njegovu glasu. »Jesi li ti vidio
jednoga?«
»Jesam, gospo.«
 Rekao je to istim neutralnim glasom kojim bi rekao da misli kako će uskoro pasti kiša.
Melanthe napući usne. »Nećeš me zavarati, sir Ruck. Muž mi je govorio da su se sve takve
zvijeri utopile u velikom potopu.«
On blago frkne i pogleda je. »Mislio sam da sam vas čuo, gospo, kako kažete da se
želite boriti sa zmajem.«
»Ah, ja sam samo žena«, reče ona prpošno »puna ženskih fantazija.«
»Oho«, bilo je sve što je rekao.
Nastavili su šutke hodati. Melanthe se oslobodi još jednog grma.
Slušala je ravnomjerno zveckanje njegova oklopa. Popeli bi se jednim brežuljkom i
spustili s druge strane, gore-dolje i tako bez prestanka. Pogledavala ga je ispod oka.
»Dakle, viteže... gdje si vidio tog zmaja?«
Kimnuo je glavom u smjeru u kojem su hodali. »Na sjeveru. Nedaleko odavde.«
»Srami se! Odlučio si me uplašiti!«
»Ha! Moja se gospa ničega ne plaši, ni vukova ni odmetnika. Zbog čega bih želio da
vas aždaja natjera da ustuknete?«
»U Britaniji više ne živi nijedna aždaja«, tvrdila je ona. »Tako mi je rekao muž. Sada
su sve takve zvijeri u Etiopiji, Indiji i u vrućim krajevima.«
On je hodao bez zastajkivanja. »Možda sam ja ubio posljednjega«, reče on. »Možda
nije bio posljednji, iako otada nijednog više nisam vidio. Nisam znao da je vaš suprug znao
tako mnogo o tome, a nije proveo godine, kao što sam ja, loveći te nemani.«
»Puno je čitao. Moguće je da si se prevario u tome kakvu si životinju ubio. Govori se
da je velika raža vrlo slična zmaju.«
Zaustavio se i okrenuo prema njoj s izrazom gađenja. »To nije bila riba!«
Melanthe stane, pogleda ga izravno u oči, sva puna znatiželje. »Opiši mi je.«
»Neću«, reče on i okrene se da pođe.
Ona položi ruku na njegovu. »Sir Ruck, ako bi bio tako ljubazan«, reče ona
najslađim glasom nagovaranja »pričaj mi o tom zmaju kojega si ubio.«
Počeo je hodati. Ali pogledao ju je iskosa i nije se odmaknuo od njezina dodira. »Bila
je oštra zima«, reče on. »S visokih brda spustili su se jeleni, medvjedi i divlje svinje. Jedino
bi čovjek izvan zakona ostao živjeti na takvom pustom mjestu kao što je ovo. Ali ratovanje
me nije toliko ljutilo koliko zima. Oblaci su sijali snijeg, a ja sam, gospo, spavao na golim
stijenama, obgrlio sam se rukama da se ugrijem, a ledene sige visjele su mi iznad glave kao
zmajevi zubi. Bilo je tako strašno da vam ne mogu ispričati ni desetinu toga.« Pokazao je
glavom na travu koja je prekrivala valovito šumsko do. »A ne kao sada.«
 »Ali pričaj mi o zmaju.« Hodala je uz njega, balansirajući na vrhu brazde dok je on
hodao u jarku, a ona mu se rukom oslanjala na rame. »Kako je izgledao?«
»Gospo, ako želite otkriti kakva je to bila zvijer, zar onda ne biste htjeli znati gdje živi
i kakvo vrijeme voli. Pa pripovijedam vam o tome.«
»Ah. Zatražit ću oprost od tebe. Znači, zima je bila oštra i natjerala je divlje životinje
da se spuste s brda. Čitala sam u knjigama da zmajevi žive u vrlo vrućim krajevima.«
»One večeri, gospo, nije mi bilo vruće. Sklonište sam našao u udubini ispod stijene,
gdje se kamenje spuštalo u opasnom nagibu. Sputao sam Jastreba i pustio ga da pase, ako
uspije naći travu, ali ja nisam imao ništa, čak ni tvrdoga kruha da se okrijepim. Spustila se
noćna tama, ništa se nije vidjelo.« Zurio je preda se dok je hodao, oči je napola zatvorio kao
da i sada sve vidi. »Tako jadan i bolan pao sam na do kao mrtav, bez života, osim što sam
drhtao i tresao se od hladnoće.«
Melanthe se čvršće ogrne plaštem kad su došli do kraja zakrivljene brazde. Na njezinu
kraju razrušeni suhozid nestajao je pod glogom, a s druge strane nove su se brazde protezale
okomito na ove koje su oni prošli. On skrene i pođe duž zida, uhvati Melanthe za ruku i
ponuka da hoda ispred njega.
»I umorne ovce su me izbjegavale, kažem vam, gospo. Strašno su otpuhivale u onom
crnom mraku i proizvodile užasne zvukove da prestraše lovca.« Osvježavajući povjetarac
zanjihao je gole grane iznad njihovih glava. On podigne pogled i zagleda se. »Vjerujem da je
ovo bio dah te zvijeri.«
Melanthe pogleda uvis. Iznad šume plovili su sjenoviti oblaci i davali hladnoću vjetru.
Pod nogama je osjetila da na dnu brazde hoda uskom stazom, kao da njih dvoje nisu bili
jedini koji su prolazili ovuda.
»Je li bilo munji?« upita ona. »Možda je negdje daleko bjesnjela oluja neobična za
to doba godine.«
»Da, vidio sam munje, gospo«, reče on iza nje. »Munje i osvijetljeno nebo tijekom
dugih sati. Moj ležaj od kamenja počeo me peći. Uspravio sam se i sjeo, koža mi je bila u
plikovima, opečena na mjestima gdje mi je vrući čelik oklopa dodirivao tijelo. A onda sam
čuo siktanje, gospo, tako odvratno i glasno da mi je srce palo u pete.«
»Vjetar je mogao proizvesti takav zvuk.«
»Došao je iz klisure, iz duboke spilje, a s njim i vjetar, kao što kažete, gospo, ali s
užasnim smradom.«
»Zapaljenog sumpora?«
»Ne...« Zastao je, a onda zamišljeno rekao: »Više nalik mirisu opsade na ljetnoj
vrućini – kada se tijela mrtvaca napuhnu ili gore nakon što se opljačka grad.«
»Za ime Božje«, promrmlja Melanthe. »Kako lijepo.«
 »Gospo, vi ste čitali o nekim zvijerima s takvim zadahom?« upita on.
»Nekoliko je takvih«, reče ona. »Mantikora 24, vrsta grifona. Može ih se naći u
Etiopiji. Indijski bazilisk 25 može ubiti već samo svojim smradom.«
»Nije me ubio smrad te zmije. Izvukao sam mač iz korica, gospo. Oko mene padalo
je kamenje i sama je zemlja ječala. Zrak se užario, a iz otvora se pojavila, uvijajući se poput
užeta, golema zmija. Bila je lijepe plave boje i odletjela je u nebo.«
Ona stane i pridrži suknju dok se okretala da ga pogleda.
»Preko zida, gospo, ako nemate ništa protiv«, reče on normalnim glasom i lagano
spusti glavu kao da se klanja.
Melanthe pogleda dolje i spazi da zarasla staza skreće na mjestu gdje je kamenje
srušeno pa je u zidu nastao prolaz. On je čvrsto uhvati za nadlakticu da je pridrži dok se
penjala preko, a onda povuče konja za njima.
Kad je i posljednje kopito prešlo preko kamenja i ponovo muklo lupkalo po vlažno
lišću, ona reče: »Imalo je boju neba?«
»Da, ali blistavu boju, gospo. U noći je gotovo jarko sjalo.«
»Blistalo je!« Namrštila se. »Zmija po imenu sitalia 26 se sjaji i tako omami žrtvu
svojom ljepotom.«
»Očarala me dok sam je gledao, gospo.«
»A zrak oko nje je postao vruć?«
On se zdušno složio. »Gospo, vrućina kakva je moguća samo u paklu. Sve metalno na
meni me zapeklo kao da sam u plamenu. Ne znam odakle mi snaga da zamahnem mačem.
Još mjesecima poslije ostao mi je ožiljak na dlanu.«
Ona je grizla usnicu. »To bi mogao prouzročiti bazilisk. Za njih se zna da mogu opeći
ljude. Ali nisam čitala da mogu biti plave boje. Imaju bijele pruge. Ali imaju i krila i mogu
letjeti.« Uzvisina se pred njima dizala dok su hodali. Melanthe je slijedila stazu preko još
jedne brazde i jarka.
»Da, imao je krila«, reče on »ali dolebdio je kao da ga nosi zrak, poput jesenskog
lišća, jer mu je tijelo bilo preveliko da bi mogao letjeti na krilima. Kriještao je kao... zvučalo
je kao...« Zašutio je dosta dugo. »Ne znam. Ne mogu smisliti pravu riječ. Zvučalo je...«
Melanthe je i dalje hodala i prebirala po pamćenju što je u bestijarijima pročitala o tim
zvijerima. Jedva da ga je slušala kad je u pol glasa izgovorio frazu.

24
Mitološko biće slično egipatskoj sfingi. Ima tijelo lava, ljudsku glavu i tri reda oštrih zuba, a ponekad i krila
šišmiša te glas poput trube. (nap. prev.)
25
Mitološko biće, spoj zmije, pijetla i žabe. Pogled i dah su mu smrtonosni. (nap. prev.)
26
Anilius Scytale (lat.), koraljna zmija (nap. prev.)
 »Zvučalo je kao kad brusni kamen zastruže po metalnoj kosi!« usklikne on glasom
kao da je riješio zagonetku. »Kriještao je kao brus po kosi.«
Ona se spotakne preko korijena ali zadrži ravnotežu. Kad se uspravila shvati da brazde
i jarci tu završavaju. Pred njima se prostirala mračnija šuma, debla su bila starija, deblja i
kvrgava. Oklijevala je.
Ravnomjerno lupkanje konjskih kopita zaustavi se iza nje. »Hoće li gospa sada
jahati?« upita on.
Melanthe nije baš bila sigurna da želi biti na čelu puta i voditi ih pješice u ovu šumu.
Potvrdno je kimnula. On spusti ruke na njezin struk i podigne je da sjedne postrance na
sedlo, pokraj Gryngolet. Pogledao ju je na trenutak, a u očima mu se nazirao njegov inače
rijedak osmijeh.
Bilo je nemoguće oduprijeti se. Uzvratila mu je osmijehom, ali on je spustio oči i
odmaknuo se da povede konja dublje u šumu.
Ravnomjerno su putovali, slijedili blatnu stazu koja je zaobilazila močvare i korijenje,
vijugajući kao da je zmaj. Ritam je sada bio žustriji, a ona shvati da ga oklop ipak ne pritišće
toliko da ne bi mogao hodati brže od ritma kojim je ona hodala. Saginjala se da izbjegne
grane, duboko zamišljena dok ga je slušala i nije mogla shvatiti kakvu je to zvijer zapravo
ubio. Njegov opis bio je pun pojedinosti: golema zvijer plavih krljušti, odvratnog zadaha, a
zrak oko nje užaren; izgledala je kao velika zmija, ali imala glavu široku i plosnatu, više nalik
gušteru s bijelim vučjim zubima, a krilima premalim da bi je održala u zraku.
Dopustila je da je možda malo pretjerao – koji lovac ne opiše ulovljenog vepra većeg i
opasnijeg dok pripovijeda? – ali što ga je više silila da joj opiše detalje, to je više smatrala da
je ubio vrlo velikog baziliska. Sve dok joj nije pokazao ožiljak ispod Jastrebove dlake, tri
brazde u razmaku od pet centimetara, koje je čudovište zadalo kad je palo na konja iz svoje
vatrene visine. Onda se pokolebala.
»Grifon mrzi konje«, razmišljala je naglas. »Ali kažeš da je imao glavu kao gušter?
Ne kao orao?«
»Ne, gospo, ništa takvoga. Ali moj konj ima srce orla. Poskočio je vrisnuvši i pokušao
ubiti. Takvu je snagu imao da je raskinuo svoj lanac. A onda je zamahnuo njime kao da je
oružje. Zmaj je odskočio zarikavši i zaderao mu kožu kandžama.« Spustio je ruku preko
ožiljka na Jastrebovom ramenu i pogladio dlanom konja i dalje hodajući. »Ja sam skočio da
zarinem mač u trbuh koji mu je bio nezaštićen. Vjerujem da me je Majka Marija blagoslovila
i pomogla mi u tom trenutku, jer mač je udario u ljuske i kliznuo između njih. Navrla je
svijetla krv, ali stvorenje se obavilo oko mojega mača, gušilo me smradom, cijedilo mi život
iz udova i svjetlo iz očiju. Vidio sam kako mi se mač raspolavlja i izvlači iz ruke. Osjetio sam
kužni zadah kad mi je zario očnjake u stopala, onako kao što i zmija guta poljskog miša.«
 Prestao je govoriti. Melanthe shvati da se grčevito drži za sedlo, tako čvrsto kao da i
sama pokušava zbaciti sa sebe smrtonosni zagrljaj zvijeri.
»Što si učinio?« upita ona i popusti stisak.
»Predao sam dušu na milost Mariji.« Osvrnuo se i pogledao je. »Sljedeće što znam
jest da sam ležao napola mrtav. Zvijer je ležala presavijena pokraj mene, s mačem u prsima,
a oko mene sve puno njezine krvi. Usisala je moje metalne nazuvke za stopala i progutala mi
noge sve do koljena. Oslobodio sam se i odmaknuo, a onda kleknuo da se zahvalim
svemogućem Bogu. I tako se toga dana dogodila ta pustolovina«, reče on. »I ja, gospo,
trajno o tome svjedočim.«
»Za ime Božje! Što je bilo s tim stvorenjem?«
»Pokazat ću vam, gospo.«
»Vidi ti to! Pokazat ćeš mi?«
On kimne glavom. »Možete li vidjeti išta ispred nas, između drveća? Tamo je
kapelica. Možda kosti tog stvorenja još uvijek tu leže.«

KLIZNULA JE IZ SEDLA i prije nego što joj je pomogao sići. U popodnevnim sjenama kapelica
je bila samo tamna mrlja s močvarnom šumom iza sebe, stara i neukrašena četvrtasta
građevina od škriljevca, bez prozora. Drvo je zastrugalo po kamenu kad je vitez gurnuo vrata
i stao u stranu da je pusti proći.
Odmah je ugledala prizor. Lubanja je ležala u zraci svjetla koje je prodiralo kroz vrata,
smještena na širokoj klupi ispod grubog oltara. Bila je golema i nimalo slična orlovoj glavi
baziliska. Baš kao što je on rekao, imala je dugu i šiljatu gubicu s velikim šupljinama za oči i
nosnice, i strašne zube kakve ona nikada nije vidjela ni u kojeg živog stvorenja. Ostaci
kralježnice ležali su razbacani na klupi. Tanje su kosti, kao golema ruka ili krilo, ležale
pažljivo raširene i složene na obližnjem stolu.
»To je zmaj.« Melanthe uđe u crkvu i skine rukavice. Vitez je ostao stajati naslonjen
na vrata da ih zadrži otvorenima. Nagnula se nad lubanju.
U polutami je vidjela izblijedjelu kost, a udubljene očne šupljine bile su samo duboki
crni utori. Ali čim je dotaknula lubanju Melanthe oštro udahne.
Kamen. Nije se radilo o pravom kosturu nego je lubanja bila teška i tvrda, popunjena
iznutra gdje bi trebala biti praznina. Očne šupljine, kralježnica, zubi – sve to bilo je od
vapnenca, nije bilo zabune.
Naglo se okrenula prema njemu. Još je stajao naslonjen na vrata, ruke je prekrižio na
grudima, a u kutu usana mogla se vidjeti tek blijeda naznaka osmijeha.
»Lagao si mi.« Pogledala ga je kroz napola spuštene kapke. »To nije ništa drugo nego
kamen!«
 Usta su mu se trznula.
»Lagao si mi!«
»Gospa je htjela aždaju.« Njegov prikriven smiješak pretvori se u širok cerek.
»Znao si da ti vjerujem. Uživao si u tome. Lagao si mi!« Njezine oštre riječi počele
su se vraćati kao jarosni šapat koji je odjekivao od zidova i poda, lagao-lagao-lagao.
»Lagao?« Vrata su zaškripala jer se povukao kad mu se naglo približila. »Bila je to
priča, gospo, koju sam smislio za vaše zadovoljstvo. U stihovima...« Skromno je slegnuo
ramenima. »Donekle.«
»Stihovi! Ja...« Zastala je. Sjetila se kako je tražio riječi kojima bi opisao zmaja, kako
je tiho ponavljao frazu sve dok nije naglas izgovorio iste zvukove koji su odjekivali njegovim
rečenicama, rimovali se početnim riječima umjesto na kraju, kao neka starinska poezija.
Izražavao se na onaj svoj poseban način kako je i inače govorio engleski, ali ona jedva da je
to primijetila.
Još se smiješio i gledao u pod. Njemu je to bilo zabavno. Glasom hladnim kao i kamen
od kojega je napravljen zmaj rekla je: »Uhvatim li te opet da mi lažeš, viteže, požalit ćeš to
sve do svoje brze smrti.«
Ruck podigne pogled, a dobro raspoloženje ga je napustilo. Bila je blijeda i zurila je u
njega odlučno podignute brade, drhteći.
»Sve dok si živ«, reče ona kroz stisnute zube »nikad mi više nemoj lagati, ni u šali ni
za ozbiljno. Zakuni se sada.«
»Gospo...« Namjera mu je bila samo razveseliti je. Nije razumjela.
»Klekni!« zapovjedi mu.
Oklijevao je. Očekivao je da će se nasmiješiti. Mislio je da će mu reći da se šalila i da će
se nasmijati kao onda kad je na njega bacila pregršt pijeska.
»Na koljena, nitkove!« Pokazala je na pod. Ruka joj je drhtala. »Ponizi se!«
U njemu se iznenađenje miješalo s negodovanjem, borilo se s ponosom i iskazivanjem
odanosti prema njoj. Polako se odmaknuo od vrata i stao uspravno.
»U ime onoga što ti je najdraže«, poviče ona »pred Bogom!«
On u bijesu udari jednom šakom u rukavici u drugu. Oštar metalni zvuk odjeknuo je
u kapelici, nasilje i podčinjenost su se spojili kad je čvrsto stisnuo ruke i spustio se pred njom.
Bič njegova ponosa držao mu je glavu uspravno. Vidio joj je prste, čvrsto stisnute zbog straha
ili bijesa ili nekog osjećaja koji on nije mogao shvatiti.
»Nikada vam neću govoriti neistinu, gospo«, reče on kratko.
»Zakuni se!« Glas joj je zamalo postao vrisak. »Zakuni se u ono što voliš kao svoj
život!«
 On skoči na noge. »Dobro onda, kunem se srcem svoje gospe!« poviče on. »Pred
Bogom, nikada vam neću lagati, sve dok sam živ! Nikada ni nisam lagao! Bila je to samo
priča. Pjesma – za zabavu, ništa više od toga!«
Bijesno ga je gledala. Onda se okrenula, otišla do kamenog zmaja, a plašt joj se vukao
po podu. Duboko je udahnula. Polako, kao da se mora prisiliti na to, raširila je prste dok su
joj ruke bile spuštene uz tijelo.
Progovorila je smirenije. »Ovisim o tebi da mi govoriš istinu.« Okrenula se i
pogledala ga. Ljubičaste su joj oči bile napete, obrubljene podočnjacima. »Na ovome svijetu
vjerujem samo jednoj osobi, a to si ti.«
Da je izgovorila neku čaroliju, promrmljala nešto moćno i bogohulno, da je prosula
krv i skuhane žabe, da mu je ukrala pramen kose i oblikovala njegov lik u vosku, ne bi ga
mogla vezati jače i zauvijek. Osjetio je ljubav kao bol, ljubav prema njoj, a još uvijek nije znao
tko je ni što je ona.
Rekla je tiše: »Nisi mi rekao da je to pjesma.«
»Gospo...« Skrušeno se nasmijao. »Nije to bila prava pjesma, već nešto sklepano, što
sam izvukao iz glave. Neću biti neiskren prema vama, gospo... nikada, a neću ni smišljati
nikakve pjesme.«
Njezin krzneni ogrtač zašušti. Gledao ju je dok je prstom prelazila preko zmajeve
lubanje. »Priča je bila donekle zanimljiva«, reče ona. »Smiješ smišljati takve – ali reci mi.«
Pogledala ga je. »Ali svakako mi reci kada ne govoriš istinu.«
Pognuo je glavu, samo malo, u znak slaganja. Bio je ljut na nju, na sebe, ali još uvijek
postiđen. Umor nakon dvije neprospavane noći pomutio mu je rasuđivanje; nije znao zašto
se upustio u to da je zabavlja razgovorom. »Gospo, bila je to glupa šala.«
»Samo mi kaži.« Izgledala je gotovo kao da se kaje. »Samo me upozori.«
»Da, gospo.«
S neprirodno vedrim osmijehom ona pogladi zmajevu lubanju. »Ovo je
monstruozno djelo. Znaš li kako se našlo ovdje?«
»Našao sam ga. Na jednom mjestu na jugu, zacementirano u procijepu iznad
odronjene stijene. Neko vrijeme sam ga nosio sa sobom kao pokoru. Prilično je težak, gospo.
Ali onda je ovdje bio svećenik i dao mi je oprost i dopuštenje da ga posvetim slavi kapelice
svetog Jurja, kako je nazvao ovu crkvicu.«
»Pokora!« Poprimila je uglađeno lepršavo ponašanje dvorske dame. »Kada si ti i
kako zgriješio, pobožni redovniče?«
Stisnuo je usta. Najmanje mu se svidjelo njezino zadirkivanje kad se rugala vrlini, koju
je s toliko muke nastojao sačuvati uz nju. Jer bila je grijeh, sramota i utjelovljeno iskušenje,
sa svojim vilinskim čizmicama i crnom kosom koja joj je virila iz zlatne mrežice.
»Svakodnevno, gospo«, promrmlja on.
»Svakodnevno!« ponovi ona poput jeke, pogleda ga, a zatim spusti pogled na zmaja.
Pratio je pokret njezina prsta koji je polako milovao kamen. Bio je to puten pokret,
jednostavan i snažan. »Svaki sat, gospo«, reče on tiho »i svake minute.«
Ona žustro pokuca po lubanji. »Doista, vjerujem da ovo mora biti pravi zmaj. Utopio
se u velikom potopu. Ili je možda zabunom oteo vrlo ružnu djevu, siroto stvorenje, i
pretvorio se u kamen kad ju je pogledao. Neke od nas ne trebaju viteza da ih dođe spasiti.«
»Vjerojatnije se radilo o potopu, gospo.«
Zagledala se u svoju ruku kao da joj je jako zanimljiva. »Trijezan i čedan, pobožni
redovniče. To govore o tebi.« Na usnama joj se pojavio blagi osmijeh. »Zeleni viteže, u čije
gospe srce si se zakleo?«
»Moje supruge«, reče on. To nije bila laž. Bio je siguran da je to istina. Morala je biti
istina.
»Ah.« Podignula je obrvu. »Mogu samo tugovati što nije moje srce.«
»Govorim li vam istinu, gospo, onda vam ne mogu laskati«, reče on tvrdoglavo.
Porumenjela je. »Točno, dobila sam iskreni odgovor na svoje negraciozno pitanje.«
Ruck nije izrekao laž. Morao se zakleti u Isabelle, jer ona mu je bila supruga. Ali gledao
je lice princeze Melanthe i nije se mogao sjetiti Isabellinog. Već godinama ga se nije mogao
sjetiti.
»Što želite od mene, gospodarice?« upita on promuklo. »Ljubakanje i poljupce?«
»Da«, reče ona ne podižući pogled. »Da, mislim da to želim od tebe, inače se ne bih
tako odvažno ponašala. To mi nije slično. Ali nisam sigurna.«
Nikada nije upoznao ženu koja bi bila tako iskrena u vezi toga ili tako izluđujuća. Srce
mu je sporo tuklo, ali mu je krv užareno tekla žilama.
Čudno se nasmijala. »To je vrlo neobično... u srcu sam si rekla da sam sada slobodna,
sada nemam potrebu nikoga zavaravati. Sada uvijek mogu govoriti istinu, ali otkrivam da ne
mogu razlikovati što je istina, a što nije.« Okrenula mu se licem i pogledala ga. »Zaboravila
sam kako.«
Iza nje nalazio se obojeni križ, jednostavan i grubo izrađen. Da bi se ohladio, Ruck
reče: »Svećenici će vam reći da se molite i naći ćete Božju istinu.«
»To će reći. A onda će otići na večeru i k svojim ljubavnicama.« Podignula je bradu
i malo slegnuvši zabacila ramena. »Ali... ti si muškarac čija je žena redovnica«, reče on. »Ah,
ne znam kamo ide ovaj svijet s tim naopakim dogovorima!«
 »Gospo«, reče on »toliko je izokrenut da je jedna vrijedna dama kao vi naklonjena
siromahu kakav je vaš vitez.«
»Ah.« Naslonila se na stol, osvrnula se po polumračnoj prostoriji i rastvorila ruku.
»Ali od stotinu prosaca, ti si mi najdraži, sir Ruck.«
Nije znao kako će nastaviti dalje dok mu je ona tako blizu. Stajala je u toj kapelici i
samo što se nije nudila da mu postane ljubavnica. On nikada ne bi tražio tako visoko iznad
svojega položaja, čak i da je poželio tajnu ljubavnu vezu, ali ona je bila ta koja je birala.
Čvrsto je šakom stisnuo zapor na vratima. »To su glupe stvari«, reče on naglo. »Noć
će se brzo spustiti.«
»A što ako te učinim moćnijim čovjekom? Imam imanja koja su mi ostavljena, ali bez
gospodara. Poklonit ću ih tebi.«
Time mu je povrijedila ponos. »Gospodar sam na vlastitoj zemlji, gospo, tamo gdje je
i moj otac bio prije mene. Ne trebam naknadu za bludničenje.«
Njezin brzi pogled natjera ga da odmah požali što je toliko rekao. Blago ga je upitala:
»Koji su to posjedi?«
Široko je otvorio vrata. »Ako bi gospa htjela izaći?«
»Odakle dolaziš?« odlučno upita ona ne pomaknuvši se.
Ruck je šuteći stajao, ljut na samoga sebe. Osjećao je kako ga proučava.
»U svakoj ti se riječi čuje sjevernjački naglasak.«
»Da, grub sam i neotesan sjevernjak, gospo. Ah, hoćete li poći ili ću vas morati
prebaciti preko sedla i oteti nekamo u divljinu, gdje ću s vama postupiti kao divljak?«
Naglas se nasmijala. »Ne, ne dok je sve naopako.« Prišla mu je, poput daška ogrtača
i topline koji su izašli iz sjene, i uhvatila ga za obje ruke. »Ja ću zarobiti tebe i provesti svoju
volju ovdje i sada, jer ne mogu te baciti na konja ni oteti i odvesti daleko, a već smo u
divljini.«
Nagnula se i poljubila ga, sva meka i vesela, tako da je bio bespomoćan, kao pravi
zarobljenik. U trenutku više nije mogao misliti o čarolijama i magiji: što je ona željela, želio
je i on. Držao joj je ruku na leđima i podignuo je prema sebi, gladan njezina tijela uza svoje,
očajavajući što mu oklop onemogućava da sve osjeti.
»Gospo«, promrmlja on uz njezin obraz, kad ona naglo uvuče zrak i prekine
poljubac. »Ovo je crkva.«
»Onda me oslobodi, pobožni redovniče, i vani ću te odvesti na stranputicu.«
Opustio je ruku. Kliznula je na pod i dalje se smijući, a on je pošao za njom poput psa
koji slijedi ljubaznu seosku djevojčicu nadajući se komadiću kruha. Zatvorio je vrata crkve
za sobom.
 Okrenula se prema njemu i stala na vrh prstiju, ali nije je mogao osjetiti. Nije mogao
ni misliti o njezinu tijelu, njezinim grudima, a da mu se ud ne ukoči. Pritisnuo je dlanove u
rukavicama ispod njezinih ruku i podignuo je k sebi. Naslonio se na vrata kapelice i svu
njezinu težinu prenio na sebe tako da je kroz oklop donekle mogao osjetiti njezino tijelo.
Pružila mu je usne, tako slatke da je znao da je to magija koja bi ga mogla ubiti, ali
drage volje bi umro. Osjetio je kako mu klizi iz stiska i pokušao je zadržati. Ne odvajajući
usta od njezinih, leđima oslonjen na vrata spustio se i sjeo na stubu, a nju zadržao između
nogu.
Klečala je i obuhvatila mu lice rukama, smiješeći mu se. Malo se pribrao.
»Imam suprugu«, reče on u bijelu mekanu kožu ispod njezina uha. »Ne mogu to
učiniti.«
»Ti nisi nizašto kriv. Uhvaćen si i okrutno napadnut.« Dahom mu je milovala kut
usana. »Mislim da si ti zapravo prerušena princeza, zeleni viteže, s golemim posjedima u
nepoznatim krajevima. Možda ću te zbog tvojega bogatstva prisiliti da se oženiš sa mnom.«
On nasloni glavu na vrata, izbjegavajući je, teško dišući jer je s naporom potiskivao
želju. »Bojim se, gospo, da biste se duboko razočarali u toj razmjeni.«
Sjela je na pete, uhvatila ga prstima za bradu i ozbiljno mu proučavala lice. »Istina,
nisi lijepa djeva. Ali kaže se da je loš brak koji se temelji samo na lijepom licu. Uzet ću te zbog
tvojeg bogatstva.«
On odmahne glavom, napola joj se osmjehujući i protiv svoje volje. Odmaknuo je
njezine ruke s lica i zadržao ih u svojima nježno ih držeći u rukavicama oklopa. »Gospo, ne
znate kako ste tanko razvukli ovu nit.«
»Možda je i želim tanku«, promrmlja ona. Podignula je trepavice i pogledala ga u
oči. »Možda je želim prekinuti na dva dijela.«
Bila mu je tako blizu da je vidio svaku crnu dlačicu u njezinim obrvama i trepavicama.
U sve dužim popodnevnim sjenama koža joj je bila poput snijega na mjesečini, oči onako
čudne i duboke, boje cvijeća što cvate u zimskoj tami, rjeđe od bilo kojeg zmaja, baziliska ili
jednoroga.
Osjetio je da se mora odvojiti od nje, jer su postojana čestitost i nemogućih samotnih
trinaest godina nestali u trenu pod dodirom milovanja, raspršili se pred jasnim pozivom u
njezinim riječima i pogledu. »Molim vas, gospo, razmišljajte mudrije«, reče on grubo.
»Ovo je čudno mjesto i vrijeme. Daleko sam u društvenom položaju ispod vas. I sami ste
rekli da niste sigurni u svoju želju.« Obavio je prstima njezine. »Gospodarice, moja draga,
kada se vratimo na dvor, vaš ponos i čast bit će postiđeni kad pomislite da se bili tako bliski
s nekim kao što sam ja.«
 Šutjela je i pustila ruke da leže u njegovima. Tanki pramenovi kose davno su joj se već
izvukli iz pletenica ispod mrežice i lebdjeli joj oko obraza i sljepoočnice. Oslobodila je ruke
i raširila prste preko njegovih prljavih rukavica.
»Ne, bila bih ponosna«, šapne ona. »Bila bih ponosna, kad bih se sjetila onih gorih
s kojima sam se družila.« Zagrizla je usnicu i tiho uzdahnula. »Ah, tvoja dobra savjest
natjerat će me u plač.«
Spustio je glavu i zagledao se u njezine ruke. »Gospo, nikada u životu ne bih
povjerovao da bi se ovo moglo dogoditi, da bih vas mogao makar i dodirnuti.«
Polagano mu je vršcima prstiju prešla preko nadlanice i dalje po ruci, sve do ramena,
preko metala i verižne košulje, a pokret je pratila pogledom. Vidio joj je suze u očima i to ga
je začudilo. Zatresao je glavom. »Ne, gospo... nemojte; ne činite to.«
Nagnula se naprijed i poljubila ga. Slast poljupca prožela mu je tijelo, bila je
nepodnošljiva. Obavio je ruke oko nje i zagnjurio lice uz njezin vrat da izbjegne njezine usne.
»Preklinjem vas, gospo«, reče on. »To će nas uništiti. Bit će to propast za oboje.«
Snažno je pritisnula glavu uz njega. Osjetio je kako blago i neravnomjerno diše, a suze
su joj lagano kapale niz njegovo uho i dalje pod goržet. 27 Sjedio je, držao je i čekao, jer još
jedanput joj reći »ne« bilo bi više nego što je mogao podnijeti; sada je tijelom i dušom bio
prepušten njezinoj volji, nije mario za društveni položaj ni za magiju, za čast ni za svoju
suprugu.
Položila je dlanove na njegove grudi i odgurnula se. Pustio ju je raširivši ruke.
»Varaš se«, reče ona oštro. »Ne, ne bi uništilo nas oboje nego samo tebe, a to neću
dopustiti. Nećemo više govoriti o udvaranju, nego ćemo biti prijatelji i suputnici. Možda i
ne znaš, ali moje prijateljstvo nešto vrijedi u svijetu. Bit ću ti iskrena prijateljica, sir Ruck, u
svemu što će se dogoditi.«
Stavio joj je ruku na obraz i vrat, nježno je položio, zauvijek izoliran od mogućnosti
osjeta njezina tijela zbog slojeva metala i kože, zbog onoga što je on sada i što je bio prije, a
to je ništa. »Vaš sam istinski sluga. Ako zatražite, dat ću život za vas.«
Napravila je grimasu i zaplakala. »Ne tražim to! Molim te, sir Ruck, pazi na sebe i
ostani živ, ako me ne želiš silno naljutiti.« Oštrim je pokretom obrisala oči i stisnula usta.
Onda se odgurnula od njega i ustala, držeći prste uvučene ispod podlaktica, a glavu je
pognula. Drhtala je, ali nije oko sebe omotala plašt.
Ruck ustane. Raširio je dlanove. Želio ju je privući u zagrljaj i ugrijati. Cijelu bi je noć
grlio, ležao s njom i bio s njom, privinuo tako blizu sebi da bi bila jedno s njim. Ali onda je
sklopio ruke i stisnuo šake.

27
Goržet, dio oklopa koji je štitio vrat i spuštao se na prsa poput plastrona. (nap. prev.)
 »I sam bih mogao zaplakati, gospo«, reče on »zato što želim ono što biste mi htjeli
dati.«
Nasmijala se i dalje plačući. »Ah, nije samo pošten nego je i slatkorječiv! Vidi, kakvog
sam ljubavnika izgubila.«
»Gospo, ništa nije izgubljeno. Još sam s vama i uvijek ću biti, služiti vam i nikada neću
lagati. Kunem se onime što mi je dragocjenije od života...« Ispružio je ruku i dotaknuo je,
dotaknuo ju je iznad grudi, preko mekane tkanine i hermelina.
Podignula je oči. Čak i kroz tešku metalnu rukavicu, osjetio joj je puls.
»Za ljubav moje gospe«, reče on. »Moj život, moja istina i moja čast. Kunem se vašim
srcem i ničijim drugim.«
 Dvanaesto poglavlje

MELANTHE JE SJEDILA ČVRSTO se omotavši plaštem, naslonila se leđima na zid kapelice i

gledala kako pada hladna noć. Osjećala se mamurno, jer nije bila navikla na suze, oči su joj
bile teške, ali nije bila melankolična.
Njezin je vitez ležao pred vratima, glavu je položio na ruku ispod koje je presavio plašt.
Njegovo ravnomjerno disanje bilo je jedini zvuk, osim njegova konja koji je pasao travu vani
pred ulazom i povremenog zveckanja Gryngoletinih zvončića. Svaki blagi zvuk zvonca
izazvao je kod njega oštriji udah i napetost, kao da je čak i u snu osluškivao moguću opasnost.
Zatim se pomaknuo i ispustio zrak kao neki duboki uzdah.
Trebala ga je probuditi prije nego što se potpuno smrači tako da opet može cijelu noć
stražariti. Zaspao je leđima okrenut prema njoj, ali uskoro se u snu tako micao da mu je sada
pri posljednjem dnevnom svjetlu vidjela samo lice. Izgledao je kao ono što je i bio: umoran
ratnik, otrcan i privlačan, naviknut na to da spava u oklopu i na kamenu. Snažne crte lica
nisu u snu bile ništa mekše: jedino su usnice, lagano rastvorene, i opuštene bore oko očiju i
obrva pridonosile da sada izgleda mlađe, više nalik onom mladiću koji je prije mnogo ljeta
onako požudno zurio u nju u papinskoj palači.
Tada ju je to zabavljalo i laskalo joj – takav pogled i još od mladića koji time nije
mogao ništa dobiti. A kad je vidjela kakvu su mu podvalu pripremili biskupi i svećenici,
spasila ga je, iako se činilo da on toga nije bio svjestan i nije joj zahvalio.
Tada se osjećala stotinu godina starija od njega, iako je i sama imala tek sedamnaest.
Sada se osjećala kao da ima tisuću – a ipak na neki nov i neobičan način kao da je mlađa i
nesputanija nego što je ikada bila. Prvi put u životu osjećala je da je zaljubljena u muškarca.
Ligurija je poštovala, voljela umom i dušom; bio joj je učitelj, otac, drug i uže spasa. A
prije nego što je znala išta bolje, stekla je prijateljstvo i otkrila iskričavu privlačnost kod
nasmiješenog Danca, koji joj je poklonio Gryngolet. Ali to sjećanje nije bilo spokojno.
Zagledala se u sjenu dugih zuba kamenog zmaja i zagnjurila hladan nos u krzno
hermelina. Taj ju je sjevernjak naučio loviti, poučio je zahtjevnom zadatku treniranja divlje
mlade ptice uhvaćene netom nakon što je dobila letno perje, otkrio joj sate slobode dok je
slijedila sokola. Nije prevarila Ligurija s njim, niti je o tome razmišljala. Bila je to samo
djevojačka zanesenost. Nije bilo vremena da se razvije u nešto više, jer je Melanthe našla
sjevernjaka ubijenog u svojem krevetu. Dama koja je spavala s njim napravila je veliku
predstavu vrišteći nakon što je otkrila da je muškarac pokraj nje ubijen, kao da mu sama nije
zarinula nož u srce. Melanthe je imala petnaest godina i još bila djevica-nevjesta princa
Ligurija, kako u tijelu tako i mislima. Muž joj je morao sve objasniti.
Tada je prvi put zaista shvatila hladnu luđačku strast koju je Gian Navona gajio prema
svemu što je Monteverde posjedovao. Prema njoj. Prije toga poznavala ga je samo kao
pristojnog i pametnog muškarca koji je ponekad večerao s njezinim mužem, a jedanput joj
je pokazao trik u kojem se živi cvijet pojavio u staklenoj zdjeli.
U nekom smislu to je još uvijek bilo sve što je znala o Gianu. A ipak, on ju je učinio
takvom kakva je bila, u podjednakoj mjeri kao i Ligurijeve pouke. Princ Ligurio naučio ju je
plivati; Gian Navona bio je more – plima, morske struje i oluja, izdajnička dubina i
nasmiješena površina, i stvorenja što su živjela ispod tih snova punih duhova. Naučila je da
se nikada ne odmara, da nikada ne pluta, da se nikada ne priklanja onome što izgleda čvrsto.
Naučila je da on neće podnositi da se ona osmjehuje ijednom' muškarcu.
Zmaj je buljio u nju crnim očnim šupljinama. Dugi niz njegovih zubi mogao je biti i
mrtvački cerek. Pitala se je li se Gian zabavljao kad je poslao vlastitu ljubavnicu da okonča
Melanthinu nevinost zavođenjem i krvlju. Pitala se koliko je unaprijed planirao; je li čak
namjerno s tom ženom začeo izvanbračnog sina i izvježbao ga da postane još jedna lijepa
ubojita otrovnica, zatim ga kastrirao i postavio da stražari nad Melanthe, za njezinim stolom
i u postelji, da ubojstvima zagadi čak i zrak koji je disala. Pitala se je li njemu sve to bila samo
neka sablasna šala i nije li sjedio sam u svojem palazzu i smijao se.
Bijela sokolica Gryngolet, dar onoga sjevernjaka, mrzila je Allegreta od prvoga dana
kad je došao u Monteverde, tog dječaka s umom i izgledom palog arhanđela. Melanthe ga je
također mrzila. Sličio je svojoj majci – ubojici – Melanthe je čak i sada mogla zamisliti
njezino lijepo izbezumljeno lice, kako si je u glumljenom užasu čupala kosu.
Ali Ligurio je zapovjedio Melanthi da drži Allegreta u svojoj blizini cijeli život. Muž
joj je bio sve slabijeg zdravlja, a važna je bila ravnoteža, vječna ravnoteža između obitelji
Navona, Riata i Monteverde. Allegreto je bio ubojica koji će je čuvati od drugih, bila je to
nagodba koju je Ligurio sklopio s Gianom kako bi je zaštitio, kako bi iskoristio Navoninu
strast za tim da je štiti od drugih neprijatelja, kojima živa nije bila ni od kakve koristi. Njezin
je muž prihvatio mladića, čak je bio ljubazan prema njemu. Melanthe ga je podnosila i
sanjala o danu kada će biti slobodna.
Sanjala je o ovom danu kad će takva sjećanja biti prošlost.
Opet su se čuli Gryngoletini zvončići i vitez malo drukčije namjesti ruku. Tiho je
uzdahnuo. Sakrio je lice u pregibu ruke, usta su mu se malo izvila u jedva vidljiv trag njegova
neuobičajenog osmijeha. Melanthe nasloni obraz na mekano krzno kojim joj je bio
obrubljen plašt. Gledala ga je sretno, opijena njegovim izgledom. Najzgodniji muškarac na
zemlji, najčestitiji, skroman, graciozan, snažan, koji se izražava biranim riječima, izvrstan
ratnik – zabavljala se je nabrajajući ekstravagantne zasluge tog uspavanog muškarca.
 Frknuo je nosom kao da želi umanjiti tu egzaltiranu savršenost kroz san običnog
muškarca. Podignuo je ruku kao da će promijeniti ruku pod glavom. Ali pokret se napola
zaustavio. Rukavica mu je zatreperila, ostala nesigurno u zraku, a teški metal koji mu je štitio
prste kao da mu je ruku povukao nadolje pa je kliznula u stranu. S tihim zveckanjem
rukavica mu se blago nadlanicom spustila na kameni pod.
Voljela je njegove zvukove. Zvuk njegova oklopa, zvuk disanja, zvuk njegova glasa
kada govori engleski. Zaista, voljela ga je.
Spoznavši to, osjetila je da mora vrlo oprezno nastaviti dalje. Donekle ju je to
zbunjivalo; gotovo da nije mogla uskladiti takvu nedodirljivu silu sa svim planovima i
namjerama.
Morat će razmisliti. Neće cijeli svijet umrijeti od kuge; nije ni prvi put, ni drugi put
pa neće ni ovaj. Pošast je sada dolazila i odlazila nasumce, ubila bi pet ljudi ovdje, pedeset
tamo, jedno ili dvoje na nekom drugom mjestu. Melanthe nije mogla očekivati da će Bog
izbrisati imena Navona i Riata s lica zemlje samo da bi nju poštedio muka.
Dapače, sumnjala je ima li Bog ikakav plan s njom, unatoč njezinoj nadarbini
samostanima. Nije se pokajala. Sa zadovoljstvom je gledala usnulog muškarca, muževno
tijelo svojega viteza. Bolno je žudjela za njim na najgrešniji puten način i nimalo joj nije bilo
žao zbog toga.
Njezina najvažnija briga bila je sigurno i bez smetnje stići u dvorac Bowland, gdje će
okružena svojim Englezima lako uočiti, a onda se i riješiti agenata koje bi Gian ili Riate mogli
poslati. Ali sada je otkrila da je ta ambicija izblijedjela, da ju je zamijenila snažna želja,
začuđujuća u svojoj neobičnosti, a to je da ostane u ovoj pustoši sa sir Ruckom od Tko Zna
Odakle, gospodarom – kao što mu je i otac bio – zamišljenih imanja.
Kiselo se osmjehnula prisjetivši se kako je brzo i ponosno odbio njezinu ponudu da
mu daruje zemljišne posjede. Dobro se izražavao, poput plemića, ali sjetila se njegove
supruge – tipične kćeri jednog trgovca – i bila je sklona složiti se s Lancasterom, koji je
nagađao da je zeleni vitez, unatoč svojem sjajnom oklopu za turnire, zapravo bio niskoga
roda. Gotovo da joj je to i priznao, zar ne, kad ju je odbio?
Pretpostavljala je da je to znak njezine pokvarene prirode, to što je nimalo nije bilo
briga za njegov društveni položaj. Možda je bio nezakonito dijete nekog viteza, koji je bio
presiromašan da bi mu išta ostavio, ali Lancaster je bio preoštar kad ga je procijenio kao
slobodnjaka – profesionalni vojnici ne bi trpjeli da im je gospodar sin nekog kmeta, a još bi
ga manje na dvoru tolerirali vitezovi i otmjene dame.
Ne, imao je lijepe manire: neki nenametljiv dignitet, čak i sada ovako otrcano odjeven,
a prema dobrom konju ponašao se kao plemić. Donekle je bio i pjesnik. Odgojen je u
kućanstvu grofa, u to je bila sigurna, iako na kraju krajeva to nije bilo važno. Ona je kći grofa
od Bowlanda, žena jednoga princa, rođakinja baruna i kraljeva. Mogla se isto tako zaljubiti
u redovnika, trgovca ili kravara, baš kao i u ovog tajanstvenog i skromnog viteza.
Ligurio ju je naučio mnogim stvarima, ali među njima nisu bile neuobičajena nježnost
ili sposobnost odricanja. Nije bila navikla da si uskraćuje nijednu svjetovnu raskoš ili
privremeno zadovoljstvo, osim ako se to nije kosilo s njezinim vlastitim interesima. Ako nije
imala ljubavnike, to nije bilo zbog vrline ili samokontrole pa čak ni zbog brige za živu glavu
mnogih muškaraca koji su se nudili, nego zato što bi takva veza predstavljala strašnu slabost.
Njoj je trebala snaga, ne slabost. Prije je namjeravala iskoristiti tog viteza, galantnog i
bezimenog ratnika. Namjeravala ga je navesti da je zavoli, bude li ga mogla zaslijepiti i
omamiti, bez milosti ga vezati uza se da joj služi. Trebat će joj takvi kao što je on, da je štite
i djeluju u njezino ime.
I učinila je to. Nije joj vjerovao, optužio ju je za vraćanje, sačuvao je nešto za sebe
unatoč tome što joj se zakleo na podaničku vjernost – ali sada je bila sigurna u njega. Nije joj
bilo važno kad je govorio o toj svojoj supruzi, osim što je time dokazivao da je bezgranično
odan ako je nekome dao svoje srce. Ona će ga osloboditi od te isprazne veze kada dođe pravi
trenutak.
Zasada je bila darežljiva kao i uvijek, odricala se svojih želja samo da bi njemu bilo
dobro. Nije mu se htjela za njegovu službu odužiti dodatnim bremenom, a njegovu čast i
poštenje nagraditi nepoštenjem. Ona neće biti njegova propast već pokretačka snaga. Bude
li takva, ako mu pruži priliku da se uzdigne, što mu je Lancaster uskratio, ako se uz njezinu
pomoć oženi nekom damom iz visokog društva i stekne imanja i položaj, ako mu ona
obrazuje djecu i plati za njihov još veći napredak u društvu...
Zagledala se preko hladnog praznog prostora između njih, dva metra i cijela
beskonačnost. Kad bi sve to. učinila za njega, onda možda u godinama što dolaze njezin život
ne bi bio bezvrijedan ni tašt kao što sada izgleda.

RUCK SE PROBUDIO ČUVŠI melodiozne zvukove lovačkih rogova. Opsovao je i zakotrljao se

u stranu, a onda se uspravio. Tako je duboko spavao da je načas ostao samo treptati na
jutarnjem svjetlu, ogledavao se i nije se mogao sjetiti gdje se nalazi.
Onda je ugledao princezu sklupčanu u ogrtaču, kako spava klonulo naslonjena na zid.
Nije ga probudila.
»Za ljubav Božju!« Ustao je teturajući. Prospavao je cijelu noć kao mrtvac.
Ponovo se čuo rog, najavio je početak lova i puštanje pasa. Ruck shvati da mu je taj
zvuk odzvanjao u snovima i prije nego što se probudio. Slijedio je još jedan: uočili su plijen i
otpustili svježe pse. Rog se oglasi još dvaput s pozivom za goniča pasa, a iz daljine se začuje
odgovor jut jut jut.
 Gledao je kroz vrata ali ništa nije vidio. Osluškivao je u kojem smjeru su krenuli. Dugo
je vladala tišina – a onda se odjedanput, negdje u daljini, začuo lavež lovačkog psa, još dalje
nego prošli put. Pridružio mu se još jedan, a onda je počeo zavijati cijeli čopor. Dva roga dala
su znak za potjeru, a odgovorilo mu je još udaljenije hu hu hoooouuu – i u Ruckovoj se glavi
posložio cijeli prizor lova kao iscrtan na karti.
»Gospo!« Nije tratio vrijeme na formalnosti nego ju je prodrmao za rame i samo što
je nije povukao u stojeći položaj.
Divlje ga je pogledala kao da se ni ona ne može snaći u tom prostoru, a onda joj se lice
opustilo i fokusiralo na njega.
On je već skupljao njihove stvari. »Lovci«, reče on. »Smjestite se sa sokolom na
konja, što brže, i nadajmo se da ćemo ih sustići dok love.«
»Sustići?« Zbunjeno je stajala. »Ali pošast...«
»Bolesni ljudi ne love. Sokolica, gospo. Stavite joj kapicu tako da možemo što prije
krenuti.« Dobacio joj je sokolarsku torbu. »To je sigurno neki grof, možda čak i kraljevi
ljudi, koji ovdje love s lovačkim psima. Zamolit ćemo kod njih smještaj, u vaše ime. Brzo
sada, gospo, inače nećemo više čuti rog.«
Zvukovi su već zamirali u daljini, a lavež pasa potpuno je utihnuo. Ona je uhvatila
pticu, a on je zakopčao kopču pojasa za mač. Zgrabio je kacigu, ali nije se zaustavio da je stavi
na glavu. Zatim je brzo s Melanthe izašao iz kapelice.

MELANTHE JE JAHALA muški, sjedeći iza sir Rucka, jer ne bi mogla balansirati Gryngolet na
zapešću i držati se drugom rukom oko njegova struka ako bi sjedila na pomoćnom sedlu.
Prvo su sustigli jednog zaostalog lovca, namrgođenog goniča koji je mahao slobodnim
vodilicama svojih pasa i hodao kao da baš i ne želi sustići pse, iako su rogovi već objavili da
je lovina ubijena. Melanthe proviri preko Ruckova ramena kad je zauzdao konja i natjerao
ga da hoda.
Gonič se čak nije ni okrenuo da ih pogleda kad se konj probio iz guste šikare iza njega.
Samo se maknuo uz rub puteljka da mogu proći.
»Ave, dobri čovječe«, reče vitez na engleskom i priđe mu na konju.
Lovac se okrene kao da ga je pozdrav iznenadio. Brzo se poklonio i kleknuo pognute
glave.
»Ustani.« Sir Ruck mahne mu rukom. »Što lovite?«
»Gospodine, velikog jelena.« Ustao je, ali oči su još bile spuštene.
»Jelena!« usklikne Ruck. »Ali sezona lova je završila!«
 Gonič ga brzo pogleda, zainteresirano, a onda opet spusti pogled na zemlju. Slegnuo
je ramenima. »Moj gospodar želi jelena čak i kad je lov zabranjen, dobri gospodaru, i ne želi
da ga se od toga odgovori, iako smo bili na tragu jednom vepru.«
»A-joj«, reče Ruck s blagim prizvukom odbojnosti. Sada je bilo jasno zašto je
muškarac bio zamišljen. Nijedan pravi lovac ne bi bio ponosan na svojega gospodara zato što
je ubio jelena izvan sezone.
Ne dižući lice gonič ih iskosa pogleda. »Dobri gospodaru, oprostite što pitam«, reče
on ponizno. Mrko je i izravno pogledao Melanthe. »Mislim da jutros niste bili na
zajedničkom okupljanju, gospodine, ni dali mudar savjet u vezi s tim što bi trebalo odabrati
kao lovinu.«
Iza njegove naglašene poniznosti čuo se vrlo blagi ton optužbe. Melanthe shvati da on
zacijelo misli kako je sir Ruck jedan od gostiju njegova gospodara, koji je trebao biti prisutan
na ranom doručku, kad su se pregledavali primjerci izmeta doneseni iz šume i trebao je
izraziti svoje mišljenje o tome koju bi životinju trebalo loviti. Nema sumnje da je lovac
smatrao kako pred njim stoji čovjek koji bi se zalagao protiv lova na jelena pa je to što sir
Ruck nije bio prisutan, tumačio kao neku vrstu izdaje.
A što se tiče neprijateljskog pogleda njoj – zagrizla je usnicu da se ne nasmiješi i
prislonila glavu na njegova leđa. »Ah, jesmo li predugo ostali u postelji, dragi moj?«
promrmlja ona.
On brzo okrene glavu i jako se zacrveni od grla do očiju. Lovac lupne smotanim
vodilicama o nogu i samo što nije zakolutao očima.
»Ne znam ime tvojega gospodara«, reče Ruck odrješito. »Dolazimo s molbom da se
kod njega sklonimo, ako nam dopusti. Dobri čovječe, bi li otišao s tim zadatkom i zatražio
od njega da nam iskaže dobrodošlicu?«
Gonič podigne glavu i prvi put ih izravno pogleda. Melanthe primijeti da on
procjenjuje njihovu prtljagu i sir Ruckov oklop. Začuđen pogled zaustavio mu se na
Gryngoleti. »Da, tako mi svetoga Petra, hoću gospodaru«, promrmlja on i ponovo se
pokloni. Zatim se okrenuo i laganim trkom krenuo ispred njih.
Sir Ruck ga je slijedio, zadržavajući konja u smirenom hodu. Opet su se začule fanfare.
Suma je odjekivala zajedničkim dugim zvukom mnogih rogova, lavežom i cviljenjem
lovačkih pasa. Trajalo je to toliko dugo koliko je čovjek mogao zadržati zrak u plućima, a
onda su svi zajedno počeli klicati i prijateljski vikati. Melanthe i Ruck su vijugali kroz
šipražje stazom od polomljenog granja kojom su prije prošli lovci, a onda su sustigli glasnu
družinu što se okupila oko rasporenog jelena i na brzinu zapaljene vatre.
Psi su okružili svoj plijen, penjali se jedan preko drugoga u želji da dosegnu smjesu
kruha i krvi, koja im je ostavljena po strani kao nagrada. Konji i ljudi stajali su naokolo, lovci
u tamnoj odjeći bavili su se psima i jelenom, a nekolicina gostiju isticala se smijehom i
posebnom naklonošću prema nekoliko dama koje su bile s njima. Gonič pasa prišao je
urednom i snažnom mladiću, koji je stajao pokraj vatre i tijela životinje, i slatko jeo pečene
poslastice koje su mu ostavili na štapu s ražnja.
Smijeh se utišao, čuo se samo cvilež i režanje pasa kad im se konj približio i zaustavio.
Mladić dotakne bradu zagledavši se u sir Rucka i Melanthe dok je njegov gonič pasa
klečao pred njim. Govorio je previše tiho da bi se čulo, ali njegov gospodar bolje je prikrio
iznenađenje nego on. Plemić je dodao štap s mesom jednom slugi i pošao naprijed da ih
pozdravi.
»Henry od Torbeca, gospodine, stojim vam na usluzi.« Pristojno se poklonio.
»Utjecajan sam u ovim krajevima. Dobrodošli ste i preuzmite moju kuću i dom kako vam
se sviđa. Sve kao da pripada vama i vašoj gospi, blagoslovljena bila.«
»Platio vam uzvišeni Gospodin«, reče sir Ruck vrlo formalno. »Cijenjeni grofe, ne
bih vas htio razočarati, ali moram zadržati za sebe svoje ime i kuću kojoj pripadam, sve dok
to ne zaslužim. Neki me ljudi stoga zovu prema mojoj boji, zeleni.«
Okupljeni su živahno zažamorili. Grof od Torbeca nasmiješi se i pogleda svoje goste.
»Zeleni! Doista je čudesno što jedan takav izvrstan zeleni vitez dolazi k nama. U svojoj
potrazi, ovu lijepu damu čuvate od zla?«
Sir Ruck je na trenutak ostao šutjeti. Melanthe je očekivala da će je on blistavo
predstaviti, uvijek je tako pomno pazio na njezin visoki položaj. Umjesto toga samo je
slegnuo ramenima. »Ona je moja dragana«, reče on.
Cijela družina prasne u dobrohotan smijeh. Henry od Torbeca reče: »Tako mi Boga,
ovo je mudar čovjek, koji si ne uskraćuje komfor ni u svojim pothvatima!« Znalački je
odmjerio Melanthe kao da je konj ili lovački pas. »Raskošno ste je odjenuli, viteže.«
Zbog toga kako je Jastreb stajao, Gryngolet je bila skrivena iza Ruckova širokog
oklopa i ogrtača pa je on i ostali nisu vidjeli. Melanthe još više spusti sokola tako da je
oslonila ruku na svoje koljeno, a lakat polako uvukla ispod plašta čiji je jedan kraj prekrio
bijelo perje ptice. Sir Ruck načas okrene glavu i primijeti njezin nenametljiv pokret. Ovaj
nagli pad iz položaja princeze do obične djevojčure upozorio ju je da se on ne osjeća ugodno.
»Iz ratnih pohoda u Francuskoj donio sam joj lijepe stvari i darove«, reče on.
»Bili ste u Francuskoj?« upita Henry brzo.
»Kod Poitiersa.«
»Poitiers!« Henry se kratko nasmije. »Tako davno?«
»Da«, reče sir Ruck bez objašnjenja.
»Znači ne poznajete mojega brata Geoffreya.«
 »Francuska je velika zemlja«, reče sir Ruck. »Nisam imao čast susresti se sa svim
dobrim ljudima, koji su tamo služili kralju.«
»I kamo ste putovali poslije Poitiersa, zeleni viteže?«
»Posvuda«, reče on. »U posljednje sam vrijeme bio u blizini Lyerpoola, ali nisam
ušao unutra, jer sam se bojao bolesti koja tamo vlada. Samostan je napušten. Imate li kakve
vijesti o tome?«
Henry se namršti. »Napušten?« Pogledao je svoje sluge. »Zar se Downy još nije
vratio iz Lyerpoola?«
Sve glave niječno odmahnu. Henry opsuje kao da je već znao odgovor. Odmaknuo se
korak unatrag od konja.
»Vi niste ušli u grad, sir?« upita oštro.
»Kao vitez i kršćanin kažem vam da nisam. Mene pošast neće taknuti, ali bojim se za
svoju damu. Ona je bila voljna proći kroz gradska vrata, jer uživa pokazivati svoju raskošnu
odjeću običnim seljankama.« On opet slegne ramenima. »Žene nemaju pameti, zaboga. U
velikom smo luku zaobišli Lyerpool.«
Činilo se da je za Henryja to bila uvjerljiva priča. »Dobro ste postupili, sir.
Zahvaljujem vam što ste nam donijeli to upozorenje.« Više nije bio namršten nego se činio
prilično veseo. »Požurite, ljudi, uzmite meso i vratimo se kući. Zeleni viteže, iskazat ćete mi
čast pridružite li se mojim gostima.«
Lovci su se bacili na posao, a Melanthe osjeti kako je Ruck posegnuo ispod svoje ruke
i uhvatio rub njezina plašta. Povukao ga je naprijed i uvukao jedan kraj za svoj pojas tako da
je Gryngolet bila potpuno skrivena. Melanthe se još bliže privine uz njegova leđa i tiho ga
upita na francuskom: »Opasnost?«
Nije joj odgovorio, samo je ispružio ruku natrag i lagano joj dotaknuo obraz. »Curo,
imaj strpljenja«, reče on glasno na engleskom. »Uskoro ćeš se moći oprati i dobit ćeš
postelju.«
Melanthe je to otrpjela, ali omotala mu je straga na vratu pramen crne kose oko prsta
i lagano ga povukla.
Ignorirao ju je, samo je pognuo glavu i oslobodio se. Lovci su okupili pse, a gosti
uzjahali konje. Žene su jahale postrance, žustro su ih podizali na konje dok su se hihotale, a
one ljubile svoje udvarače. Henry uhvati punačku plavokosu djevojku, koja nikako nije bila
dama, i naceri se jašući pokraj njih. Ruck je pustio Jastreba da pođe za ostalim konjima.
Poredali su se u koloni između drveća.
Sve je bilo u skladu sa seoskim ponašanjem i ništa bludnije nego što je Melanthe
mnogo puta vidjela tijekom lova, kada bi lovci bili više zainteresirani za grudi svojih dragana
nego za lovinu i otvoreno se ljubili, a psi bi progonili plijen. Dok su jahali, Ruck okrene glavu
i posegne za njom. Melanthe se poslušno privije k njemu, a on približi usta njezinu uhu,
držeći rukavicu kao da je želi pridržati. Ona osjeti kako je grebe njegova jednodnevna brada.
»Sir Geoffrey od Torbeca je s Lancasterom«, reče on na francuskom, gotovo
neprimjetno mičući usnama.
Melanthe se primakne bliže i osloni bradu na njegovo rame. Poljubila ga je u obraz i
šapnula mu u uho: »Njegov brat?«
On je uhvati za ruku i prinese je usnama. »Geoffrey nema brata«, promrmlja joj on
u dlan.
»Srami se, sir!« Povukla je prste.
»Stoga se ponizno pomiri sa svojim mjestom, curo.« Daleko se čulo kako je kori na
engleskom. »Nismo sami u šumi da bi se ti sada držala kao plemkinja.«
Vidjela je kako Henry diže ruku. »Zeleni viteže, čvrsto je zauzdaj!« dovikne on
srdačno. »Zapravo, mudro je takve ponosne žene držati nisko u njihovoj uobraženosti.«
S čela i kraja kolone začuli su se muški zvižduci i povici slaganja. Melanthe klizne
prstima u Ruckovu kosu. »Sir, ako me još jednom nazoveš curom«, reče ona umilno i
glasno »dat ću te izbičevati.«
Pogledao ju je preko ramena i podignuo jednu obrvu. »Bog me štiti, curo.«
Svi su se nasmijali. Henry je uštipnuo svoju pratilju i pljusnuo konja po slabinama te
ga tako potjerao u lagani trk, jer već su izašli na utabanu stazu.

DVORAC TORBEC IMAO JE nove zemljane bedeme i toranj s ulazom, čija su vrata bila od
svježih dasaka, s okovima od tamnosivih željeznih klinova još sjajnih od čekića. Unutra su
se zgrade s fasadom od žbuke i crnih greda prostirale oko stare kamene jezgre dvorca i
nanizale se oko nepopločanog, zemljanog dvorišta.
Kada su prošli kroz kapiju, Henry zapovjedi da se ponovo oglase fanfare, svi rogovi
istodobno, iako je izgledalo da nijedna gospodarica kuće nije čekala lovce da ih pozdravi. Psi
su se raštrkali i pošli prema psetarnici, ograđenoj i smještenoj uza zid. Na kapiji jedan se
plemić, još na konju, igrao s velikim psom tragačem dugih ušiju. Ponudio mu je smotani
ženski šal, a onda ga sakrio u svojem kaputu – jadna igra, pomisli Melanthe, za lovačkog psa
koji se mora koncentrirati samo na miris svoje lovine.
Ruck kao da je posebno bio zainteresiran za tu psetarnicu ili skele u blizini na kojima
su zidari radili. Čini se da su nešto popravljali. Dvorac baš nije bio snažna utvrda. Ruck se
okrenuo.
Usred sveopće gužve zbog povratka lovaca, Henry im dodijeli jednog slugu. Kad im je
čovjek prišao, kleknuo je i oprezno pogledao Jastreba, a Ruck je otkopčao svoj plašt i pustio
da mu padne niz leđa.
 »Ovo treba popraviti, curo«, reče on Melanthi preko ramena. »Ne želim ga vidjeti
dok ne završiš s poslom.«
Melanthe skupi plašt i iskoristi ga da zamota Gryngolet, držeći sokolicu kao
zamotuljak na grudima. Sokolica je čvrsto obavila kandže oko njezine rukavice, a zvončići
su prigušeno kratko zacilikali no Gryngolet se nije bunila.
Ruck sjaše i pritom visoko prebaci nogu preko jabučice sedla. Spustio se na do pokraj
nje i podignuo ruku prije nego što je sluga stigao prići i ponuditi pomoć. »Dođi, curo.«
Melanthe je držala svoj naramak sa sokolom i vunenim plaštem priljubljen na
grudima dok ju je on spuštao s konja. »Brojim svaku, tek toliko da znaš«, reče ona s
osmijehom kad je stala na zemlju.
Nježno joj je dotaknuo obraz prstima u rukavici. »Što brojiš, curo?«
»Šest«, reče ona slatko i okrene se da pođe s ostalima prema glavnoj zgradi.
Spustio joj je ruku na rame. »Curo, ne udaljavaj se od mene.«
»O, misliš da se šalim?« Zastala je. »Sedam.«
U očima mu se pojavio onaj blagi smiješak koji je sada već prepoznavala. »Drži se uz
mene. Zaista, najzgodnija si cura u ovoj družini. Bit ću ljubomoran zbog tebe.«
»Ah«, reče ona blago »četiri slomljena uda, dva iskopana oka i tvoj odsječen nos. Ali
osam... vidiš, morat ću dobro promisliti o broju osam i pokazati malo inventivnosti.«
On se spusti na koljeno i pogne glavu. »Zaista, pravi sam zločinac«, reče on
pretjerano ponizno. »Molim svoju gospu za oprost. Prava ste plemkinja, a ne kakva obična
cura.«
Jedna žena sa strane je zapljeskala. »Sad ćemo i otmjeno razgovarati! Svakako je
sigurno, sir, da je vaša dama vrlo otmjena i da zaslužuje birane riječi.«
Usred odobravanja svih žena, muškarci su zastenjali. »Upozorio sam vas«, požali se
Henry na ulazu u zgradu dvora. »Sada će sve ove žene ponosno šetati naokolo i htjeti da
ostanemo u postelji i pišemo im poeziju!«
Sir Ruck ustane i lagano gurne Melanthe. »Ne, nikako poeziju«, reče on.
Henry se nasmije i slegne ramenima. »Možda ne. Slobodno uđite, gospo, i nadam se
da moj dvor neće biti previše običan za vašu ugodu!«

RUCK JE SMATRAO DA nemaju velike izglede još dugo skrivati sokola. Imao je spremnu priču
za trenutak kada budu otkriveni, ali nije vidio razloga da je ispriča ranije nego što mora. Njih
dvoje neće se dugo zadržati na ovom mjestu. Rucku se tu nije sviđalo. Henry se pripremao
za obranu – probijao je otvore za strijelce u zidinama, ojačavao je ulaznu kapiju i vanjske
bedeme. Možda je imao na umu samo odmetnike iz Wyralea, ali sir Geoffrey od Torbeca
nije imao brata za kojega bi Ruck čuo.
No izgledalo je da se sa slugama ne postupa loše. Jedini dokaz nezadovoljstva s
Henryjem, koji je Ruck vidio, bio je prezir onoga lovca zato što je gospodar ubio jelena izvan
sezone. Iako je čovjek bio gostoljubiv i srdačan, ipak je o njemu nešto govorila činjenica da
je odlučio loviti jelena tijekom lovostaja radije nego vepra u sezoni lova na veprove.
Njegovi gosti nisu bili ništa drugo nego skupina šareno odjevenih mladih nasilnika,
besposlenih sinova seoskih plemića i vitezova. Ako ih je blizina pošasti uznemiravala, njihov
je odgovor na to bio veselje i šala, kao što neki ljudi čine u takvim situacijama. Ipak, Ruck ih
je pažljivo promotrio da se uvjeri ne bi li možda dvojica-trojica mogla poći s njima kao
pratnja. Možda im je dosadno pa bi bili voljni poći, mislio je on, bude li ih za to nagradio.
Kad su ušli u dvor, Henry zapovjedi da Rucka kao počasnog gosta odvedu u privatnu
odaju. Princeza je hodala ispred njega, pokraj slugu koji su u velikoj dvorani postavljali
drvene stolove. Blatni krzneni ogrtač vukao joj se po ispletenoj trski koja je prekrivala
podove, a zlatna mrežica u kosi hvatala je blijede zrake svjetla što su padale kroz rupu za dim
na krovu. Nimalo nije bila uvjerljiva kao obična djevojka. Bilo ju je nemoguće lažno
predstaviti kao curetak niskoga roda; ona je očito bila toliko razborita pa nije to ni
pokušavala. Ali mogla je biti ohola koliko je htjela, jer Ruck se nije bojao da će je raskrinkati.
Sve je bilo previše nestvarno. Što bi ovi ljudi pomislili, kad bi čuli da je nasljednica grofa od
Bowlanda izašla iz šume jašući na istom konju s nekim lutajućim vitezom? Da im je rekao
njezino ime, sigurno mu ne bi povjerovali.
Ruck se iznenadio kad su ga s njegovom draganom odveli u jednu manju sobu, u koju
je zimsko sunce prodiralo kroz prozor s rešetkama i obasjavalo baldahin na krevetu i dvije
drvene stolice. Bio je tu čak i naslonjač. Sluga je klečao pokraj njega.
Ruck pođe naprijed i sjedne. Dok je princeza još stajala sa svojim teretom, on je
ispružio noge i pustio slugu da mu skine čelične nazuvke, a onda mu rukom dao znak da ode.
»Moja će mi žena pomoći s opremom.«
Sluga se pokloni. »Želite li toplu vodu za kupanje, gospodine?«
»Naravno da želi!« zapovjedi princeza oštro mahnuvši rukom. »Moraš li uopće
pitati tako nešto glupo? Ni vruću ni hladnu, nego ugodno toplu, s melemom kao što moj
gospodar voli. Zapali vatru ovdje na ognjištu, a kupku smjesti ispred. Donesi mu začine,
imate ih valjda, s dobrim vinom.«
»Da, gospo.« Sluga kao da se pogurio pred takvim oštrim nizom brzo izrečenih
zapovijedi.
Slijedila ga je dok se povlačio prema vratima. »I raskošnu odjeću, na čast ove kuće. I
jastuke da mu bude udobno. Uostalom, raspitaj se kod svojega gospodara, ti ludo, jer ako je
putovao i boravio u dvorcima velikaša, on će sigurno znati što se očekuje. Pazi da se ne vraćaš
prije nego što je sve spremno za gosta takvoga položaja kao što je moj gospodar!«
»Da, gospo. Odmah, gospo.« Brzo se poklonio i vrata se za njim zatvore. Princeza
Melanthe povuče zasun slobodnom rukom.
»To će ga zadržati neko vrijeme«, reče ona i zbaci plašt sa sokola. »Ako ti ovdje
uspiju naći neku krpu dostojnu da se u nju odjeneš, silno ću se iznenaditi.«
Ptica se razbudila i raširila krila. Ruck ustane. Princeza Melanthe prinese sokola
naslonjaču i spusti ga na naslon za ruku, a onda upitno pogleda Rucka.
»Ostat ćemo samo jednu noć, gospo«, reče on. Skinuo je rukavice i otkopčao
dugmad na svojem kaputu-oklopu, zbacivši ga s ramena. »Ako primijete pticu, reći ću da
sam je ugledao i uhvatio u šumi, a sada je vraćam gospodaru, čije ime sam pročitao na
vezicama sa zvoncima. Ne pokazujem je naokolo, jer je previše vrijedna.«
Ona uzme njegov plašt i složi ga da izgleda kao da je nemarno prebačen preko naslona
naslonjača tako da je poput šatora padao preko sokola. »Onaj lovac ju je vidio«, reče ona.
»Da.« Nespretno je ispružio ruku iza ramena pokušavajući otkopčati grudnu i leđnu
ploču oklopa, ali uspio je samo jednu kopču. »Ali mislim da on malo govori svojem
gospodaru, jer se previše srami i bijesan je zbog jelena. Ali čak i da kaže, što onda?« Odustao
je od kopči, naslonio se na zid i sagnuo da otkopča zaštitne ploče na potkoljenicama.
»Ne sviđa mi se to. Pobjegnimo što prije.«
Podignuo je pogled prema njoj. Stajala je na sredini prostorije i zabrinuto gledala
zidove i prozor. »Gospo«, reče on. Uspravio se i prišao joj. »Ne osjećate se ugodno?«
»Ne.« Pogledala ga je, a onda skrenula pogled. »Ne, zapravo ne osjećam se ugodno
u ovoj odaji.«
Zastao je. Neugodna tišina obavila je prostoriju. Ona skine sokolarsku rukavicu s ruke
i baci je na pod.
»Zar biste radije spavali s damama?« upita on.
»Ne!« reče ona brzo, a onda se kratko nasmije. »Baš su prave dame! A ti mene zoveš
curom.«
Primijetio je da se ispod njezine vedrine skriva napetost. Učinio je nešto što nije
trebao; podignuo je ruku do njezina obraza, pomilovao je prstom kroz kožnatu rukavicu.
»Gospo, samo da vas zaštitim.«
»Svejedno, brojim svaki put kad si me nazvao curom«, reče ona s odlučnom ironijom
u kutu usana. »Izdigao si se iznad svojega položaja.«
»Nisam«, šapne on. »Uvijek vama na raspolaganju, draga gospo.«
 »Ah, Bože.« U grlu joj se začuo neki tihi zvuk. »Ovdje se bojim. Moramo li oko sebe
imati ljude i intrige? U šumi je bilo bolje. Radije bih da spavamo na zemlji nego da me ubiju
u mekoj postelji.«
»Kakva je to fantazija?« Uhvatio joj je lice dlanovima. »Možda taj čovjek i nije dobar
kao suho zlato, ali što bi dobio time da nas ubije?«
Tijelom joj prođe jedva uočljiv drhtaj. Na tren se zagledala u njegove oči, a onda je
oštro uzdahnula. »Ništa«, rekla je. »Ništa. Glupa sam.«
»Spavat ću noćas pred vratima. Sigurni ste.« Gotovo ga je svladala želja da je privuče
u zagrljaj. Njegovo je tijelo iščitavalo istu čežnju kod nje: mirno je stajala, ali ipak kao da ju
je nešto nevidljivo vuklo k njemu, kao da ga je čekala.
Kao na finom rubu oštrice, taj ga je trenutak držao u opasnoj ravnoteži. Pogledao je
svoje prste na njezinoj koži, ne usuđujući se potražiti njezine oči. Prizor njegove ruke koja
nju dodiruje činio mu se poput iluzije, besramne odvažnosti, kao da je doista posjeduje.
Spustio je ruku.
»Hoćete li mi pomoći, gospo?« S mukom se osmjehnuo i okrenuo u stranu. »Ne
želim se izdizati iznad svojeg položaja ali moram zamoliti, curo – kopče.«
 Trinaesto poglavlje

NOSITI PLEMIĆKU ODJEĆU, bez obzira na to koliko tkanina i ukrasi bili prosti prema
procjeni princeze Melanthe, za Rucka uvijek je bio luksuz. Rijetko se odvajao od svojeg
oklopa u normalnom tijeku stvari; u proteklih četrnaest dana spavao je i živio u njemu kao
da je s vojskom na maršu. Ali zasad nije morao trpjeti šav u zaštitnom odijelu od kuhane
životinjske kože, gdje se jedan kraj odvojio i pri sušenju zavrnuo pa ga je pri svakom koraku
žuljao ispod lijevog pazuha. Nije više morao trpjeti ni stezanje vezica na bedrenom dijelu
oklopa ili podnositi teret verižne košulje koja mu je pritiskala svaki djelić tijela. Osjećao se
laganim kao da je napravljen od čičkove svile.
I glava mu je bila lagana kao i tijelo nakon što je ležerno proveo popodne za
Henryjevim stolom. Ruck se sam pridružio ostalima na večeri, ostavivši princezu Melanthe
u njihovoj sobi. Zagledao se u čašu vina i bilo mu je toplo dok je razmišljao o njoj. Gledala je
dok ga je sluga kupao i odijevao, sjedila je prekriženih nogu na krevetu – u toj pozi više
obična cura nego dama, pomislio je jetko – izdavala je zapovijedi slugi kako da ga uredi,
inzistirala na nametljivoj otmjenosti i pompi kao da je on kakav princ. Čak je odbila prvi
komplet odjeće i poslala ga natrag tražeći nešto bolje. Ruck je pretpostavljao da na sebi ima
Henryjevu najbolju božićnu tuniku od plave vune, ukrašenu krznom, a koju je ona s
prezirom odabrala između drugih skromnijih odjevnih predmeta.
Sluge kao da su bili nezadovoljni što ih ljubavnica neznanca tako tretira, dok su se
istodobno sa strahopoštovanjem divili njezinim manirama. Vijest o tome očito je stigla i do
Henryja. Mladi čovjek koji se predstavljao kao grof od Torbeca nagnuo se nad stolom i
promrmljao kako misli da je Ruckova dama neko vrijeme provela na dvoru. Ruck je samo
slegnuo ramenima. Henry se, sa zavidnim pogledom, upustio u to da kaže kako pretpostavlja
da je ona navikla na pažnju bogatih muškaraca. Ruck se nagne natrag s čašom vina u ruci i
osmjehne. »Da, a i vraški me je koštalo da joj pružim sve što želi«, reče on da zatre bilo
kakvu ljubomoru.
»Zaista, mogu vjerovati«, reče Henry izgubivši svaku želju pa se okrene svojoj
neuglednoj djevojci sa sela s malo više radosti.
U dvorani su bili sve sami neoženjeni muškarci, s lovačkim psima i oružjem, bez
ljubavnica koje bi tražile pristojnost ili da obuzdaju grube igre. Nakon obične i obilne večere
nitko se nije dignuo kad je zazvonilo za večernju molitvu, a niti otišao trenirati u dvorište.
Umjesto toga, proveli su cijeli dan i večer razgovarajući o lovu i bitkama, prepirući se o
prednostima bordoškog čelika u odnosu na njemački, hrvali su se međusobno ili, gotovo
podjednako grubo, sa svojim damama koje su to htjele.
Ruck nije izražavao mišljenje o pitanju čelika, iako su ga salijetali pitanjima. Slušao ih
je što govore. Bili su puni agresivne mladenačke energije i puni riječi o oružju i bitkama, ali
bez išta više discipline od čopora neuvježbanih pasa; napola vukovi napola mješanci, ne
znajući da samo zato što sjede za stolom, piju i besposleno pripovijedaju o ratničkim
brigama, nisu i sami veliki ratnici. Ruck bi mogao nešto od njih napraviti, samo da ima
vremena. Ali procijenio ih je kao beskorisne za ono što mu je odmah trebalo, previše su bili
puni sami sebe da bi im mogao vjerovati.
Bez obzira na otvore za strijelce u zidinama, sir Geoffrey od Torbeca brzo će završiti s
tom infantilnom družinom kad se vrati iz Gaskonje. Kako god to završilo, Ruck je sada bio
sam i odgovoran za princezu pa mu nije stalo do toga da upadne u osinje gnijezdo.
Sjedio je i nije mnogo govorio, ali potrudio se biti ugodan gost, nije se premalo
smiješio, premalo pio niti je prerano otišao od stola. Ustao je na zvuk večernjice, ostao
oprezno stajati da svlada vrtoglavicu od vina i sve ih posramio kad je zamolio da mu pokažu
put do kapelice.

NAPOKON SE VRATIO U PREDVEČERJE. Melanthe je bila bijesna, luda od čekanja. Ustala je i

prišla mu dok mu je sluga osvjetljavao put svijećama. Kao najnježnija ljubavnica, obavila mu
je ruke oko vrata, stala na vrh prstiju i šapnula mu francuskom u uho. »Postoje špijunske
rupice.«
On spusti pogled prema njoj. U večernjim sjenama njegovo lice bilo je lijepo, ali dah
mu je bazdio na vino. Ako je i mario za njezino upozorenje, je li ga uopće čuo, nije to ničim
pokazao. Uzdahnuo je i ostao stajati u njezinu zagrljaju, a i on je obavio ruke oko njezinih
bokova.
»Ostario sam«, reče on žalosno.
Melanthe mahne rukom slugi da može otići. Namjeravala je sir Rucku pokazati
izrezbarene maske na zidu, ispod kojih su bile skrivene špijunke, ali oklijevala je.
»Star sam«, reče on. »Trideset godina.«
Ona se odmakne. »Onda nisi ništa stariji od mene«, odvrati mu ona na francuskom
i odmakne se od njega. »Stoga me poštedi i ne govori više o tome. Dođi ovamo i sjedni.«
Svako malo cijeloga dana netko ih je promatrao kroz špijunke. Nije se mogla usuditi
i otvoreno s njim razgovarati, čak ni na francuskom. Nikada ga nije vidjela pripitog; nije
znala koliko može od njega očekivati da bude razuman. Možda je bolje skratiti svaki
razgovor i brzo ga spremiti u postelju.
 Labavo je isprepleo prste s njezinima i pustio joj da ga vodi. Nije sjeo nego je pogledao
krevet kao da je grob davno izgubljenog vjernog psa. Zatresao je glavom, izvukao ruku iz
njezine i posegnuo za mačem koji je ležao uz oklop. »Vrata«, reče on na engleskom. »Da
vas sigurno čuvam, gospo.«
»Čuvaš!« odgovori ona vedro kao da se šali. »Što je sigurnije od tvojeg zagrljaja?
Najdraži, dođi brzo u postelju.«
»U postelju?« Na tren otriježnjen on se zaustavi usred okreta. »Gospo?«
Smiješeći se nagnula je glavu prema maskama. On ju je samo netremice gledao, s
pozornošću čovjeka koji je svjestan svoje omamljenosti.
»Ljubavi moja, zlato moje...« Opet ga je zagrlila i naslonila se na njega, a on se
odmaknuo korak unatrag. »Dragi, nemojmo se zabavljati i razgovarati kako inače činimo.
Ne mogu više upravljati svojim žarom. Čeznem za tvojim poljupcem.« Strasno ga je zagrlila,
pritisnula se uz njega i malo ga izbacila iz ravnoteže u žaru poljubaca kojima ga je obasipala
po bradi i vratu, gurajući ga korak po korak natraške sve dok leđima nije dotaknuo zid ispod
maski.
Prije nego što mu je mogla prstom pokazati uvis, čvrsto ju je stisnuo uza se, učinivši
njezinu lukavštinu smiješno uzaludnom. Nagli ju je stisak izbacio iz ravnoteže. Raširio je
ruke preko njezinih slabina i pritisnuo je uza se. Tiho i promuklo zastenjavši zagnjurio je
lice u njezin vrat i napravio pokret čiste požude, privlačeći je k sebi.
Nije to bila nikakva glumljena strast ni redovničko ustezanje. Kroz slojeve odjeće
njegov se ud ispriječio između njih. Stisnuo ju je prstima, raširio joj guzove i dotaknuo kako
se nijedan muškarac prije nije usudio dotaknuti je. Gurnuo joj je koljeno između nogu i
prisilio da mu se otvori kao kakva neraspoložena bludnica.
Melanthe naglo udahne jer ju je zagrljaj izbacio s poznatog terena. Podignuo je glavu
i naslonio je natrag na zid, zaklopljenih očiju. Ali nije je pustio. Gurnuo je kukove naprijed
u njezine, bez srama, trljajući tvrdi ud o njezin trbuh, čak i o njezinu stidnicu.
Poljupce je znala i dvorske igre ljubakanja, ali muški ud za nju je samo značio grč i
nelagodu kad bi joj suprug tjelesno prišao, ali to je bilo tako davno i rijetko da se činilo kako
nema nimalo sličnosti s ovim. Ovakvi dodiri, iako ne nježni, izazvali su u njoj vrelo slatkih
osjećaja, ushit tjelesnih poroka. Pa neka je preplavi, neka zaista postane njegova priprosta
cura i dragana, lakoumna kao drske seljanke, čije ljubavi nisu ništa značile svijetu izvan
njihovih postelja.
On je bio pohotan pijanac; znala je to, ali nije ga upozoravala niti se bunila kad je
potražio njezine usne i poljubio je istražujući unutrašnjost jezikom, na kojem se osjećao okus
vina i nimalo ne mareći za to što krši sva pravila. Prihvatila je njegov jezik i sa zadovoljstvom
se pritisnula kukovima uz njegove, rado primajući tu glad u njemu.
 Kliznuo joj je rukama niz bokove, a onda gore do struka. Kosa joj je bila raspuštena.
Nakon što se okupala dala je tešku ažurnu haljinu da je iščetkaju i očiste. Odjenula je
posuđenu grimiznu haljinu, usko krojenu i s nepristojno velikim izrezom.
Prolazio je rukama gore-dolje niz njezino tijelo, od bokova do grudi. »Vidio sam
ovo«, reče on držeći usta iznad njezinih. »Vašu bijelu put.« U glasu mu se čulo obožavanje.
»Vaše tijelo, nago, ispod plašta.«
Nasmiješila se i zabacila glavu. »Suis-je belle?«
»Prelijepi ste«, reče on i prođe joj prstima kroz kosu. »Kriste, prelijepi ste.«
Iznad njihovih glava začulo se žensko hihotanje, prigušeno ali jasno. On naglo
odmakne ruke od nje; uspravi se s trzajem, prelazeći zaprepaštenim pogledom preko
polumračne prostorije.
Melanthe podmetne šaku ispod njegove čeljusti i natjera ga da pogleda uvis. Slabo
svjetlo iz skrivenih rupica stvaralo je čudne sjene padajući na razna mjesta u mračnoj sobi.
Nije znala hoće li on prepoznati to što vidi, ali baš kad se htjela nagnuti naprijed i
šapnuti mu, neobično svjetlo je nestalo jer se uhoda opet približio špijunki i ponovo počeo
gledati. Sir Ruck se ukočio, okrenuo se ramenom prema zidu i zagledao gore.
»Dao Bog da ih jednoga dana objese«, reče on tiho i izvije prezirno usne.
Prekrila mu je rukom usta i približila se njegovu uhu. »Ne mogu nas vidjeti ovdje
dolje. Samo čuti.«
Odmah je pogledao iznad njezine glave, prešao pogledom po sobi, jer nije bio toliko
opijen vinom da ne bi shvatio kako postoji još neka rupica koja pokriva taj slijepi kut.
Melanthe je znala gdje se nalazi, ali već je malo povukla zavjesu na krevetu, kao slučajno, te
tako blokirala pogled na mjesto gdje su stajali.
Njegove se trepavice spuste u vinskoj omami. Gledao ju je, zatim podignuo obrve i
zatreptao poput čovjek koji se trudi probuditi iz sna iako je na nogama.
Odmaknula mu je crni pramen kose što mu je pao preko uha. Bio je to pokret
besramne djevojčure. »Služit ću ti kao komornik, udvaraču moj, i spremiti te u postelju.
Dođi.«

DA MU VINO NIJE ZAMAGLILO um, mislio je Ruck, dosjetio bi se razumnog načina kako
srediti špijunke. Želio je to. Pomislio je da ih prekrije, ali ona ga je smela jer je gasila svijeće i
ostalo je samo svjetlo s ognjišta koje je skakalo u grimiznim jezicima preko nabora njezine
haljine. Bila je vrlo duboko rezana preko ramena i leđa; gledao je obris njezinih grudi dok se
saginjala da uzme ogrtač što se grijao uz dimnjak. Crna joj je kosa padala u slapovima preko
ramena – a onda se opet prisjetio da je razmišljao o načinu kako prevariti uhode koji ih
promatraju.
 Tama će učiniti svoje, ali bila je tu vatra. Mogao ju je ugasiti i zauzeti mjesto pokraj
vrata gdje će stražariti; Melanthe je bila poput živog grimiznog plamena.
Nije mogao smireno razmišljati, barem ne dok ga je pozivala rukom da priđe vatri.
Pošao je, tijelo i um bili su mu lagani, a mekana vuna mazila ga je po koži. Sjeo je na stolac
bez naslona i pustio da mu svuče tuniku preko glave. Donje mu je rublje već bilo pokraj
ognjišta gdje se sušilo nakon pranja, pa je ispod tunike bio gol osim čarapa i papuča na
nogama. Već ga je prije vidjela dok se kupao, vidjela mu je tijelo i ožiljke od ratovanja, ali
sada mu je ponovo bilo neugodno i bolno biti tako razotkriven, s ožiljcima i požudom,
nedostojan nje.
Prebacila mu je ugrijani ogrtač preko ramena. Privukao ga je da se pokrije, a ona je
kleknula, skinula mu čarape i masirala noge kao draga supruga. Ruke su joj pošle uz njegove
listove, a onda prema bedru. Osjećao se bespomoćan i pitao se što će ona učiniti sljedeće.
Svakako je popio previše vina. Nije mogao jasno misliti.
»Rijetko tako mnogo popijem«, promrmlja on.
»Ah, nadam se da nisi onesposobljen.« Dotaknula ga je ispod ogrtača odvažno ga
milujući po njegovu koplju. Obavio joj je prste oko zapešća, glasno udahnuo i zadržao dah.
»U savršenom redu, koliko vidim!« reče ona smijući se. Protrljala je dlanom preko
njegova ukrućenog uda unatoč njegovu otporu.
»Gospo...« reče on.
Klečala je na prostirci od trske, a slobodnom ga rukom zagrlila oko vrata. »Cijeli si
me dan zvao običnom curom pa sam to sada i postala.« Nagnula se do njegova uha i šapnula:
»Ove uhode moraju vidjeti ljubavnu igru. Da nisam ništa drugo osim tvoja dragana.«
Moraju to vidjeti? Pomislio je da se tu u rezoniranju uvukla neka greška, neka krajnja
pokvarenost, koja ga je zavodila tako da je ostao bez pameti. Nije bila nježna; zapravo nije
bila nimalo vješta, čak do te mjere da ga je boljelo, ali dodirivala ga je njezina ruka, naginjala
se k njemu i on nije mogao ništa drugo nego uvlačiti svaki udah u pluća s oštrim zvukom.
»Besramni ste«, reče on s naporom. »Ah... Isuse i Marijo.«
Sakrila je lice u njegovu ramenu, ali nije prekinula svoje nedolično ponašanje. Zatim
je oslobodila zapešće iz stiska, uhvatila njegovu ruku i pritisnula je uza se. Na neobično nevin
način spustila ju je na donji dio trbuha, tijelo joj je bilo nepomično, čekala je.
Izgubio je sav nadzor nad voljom. Ustao je i podignuo je u naručje. Ruke i noge
djelovali su bez njegove svijesti – odnio ju je u postelju. Ogrtač mu je spao s ramena i osjetio
je hladan zrak na koži dok je lijegao s njom.
Onda ju je pustio iz ruku i sjeo. Navukao je zavjese baldahina oko kreveta. Sakrio ih
je tako od očiju uhoda i debelom zimskom tkaninom prigušio zvukove.
 Ostao je sjediti u krevetu. Pričekat će dok vatra zgasne i nestane svjetlosti, pomislio je
očajnički, a onda će uzeti mač i leći pokraj vrata. Molit će se. Pokušao se i sada moliti, rukama
je čvrsto stisnuo koljena, spustio čelo na njih, ali misli su mu se kovitlale od pića i strasti.
Mislit će na druge stvari. Na važne stvari – kamo sada moraju poći, je li sokol već
otkriven, koliko se kuga već proširila dalje od Lyerpoola, ako se uopće proširila. Njezina noga
bila je oslonjena na njegov kuk. Osjećao je kako je sjela do njega, prošla prstom duž kožne
uzice koju je imao oko vrata, kako mu je usnama okrznula uho, a onda više nije mogao
misliti.
»Idem«, šapne on. »Gospo, pijan sam; nemojte me ljubiti.«
»Ne sviđam ti se?« promrmlja ona.
»Ubijate me, gospo.« Okrenuo je lice od nje. »Ubijate mi razum. Pijan sam.
Obeščastit ću vas.«
Oslonila je čelo na njegovo golo rame i prošla mu vrškom prstiju niz leđa. »Ja to
želim«, reče ona tako tiho da ju je jedva čuo.
»Ne«, reče on. »Neću.«
Obavila mu je prste oko ruke. Ljuljala ga je, s licem još pritisnutim u njegovu kožu,
poput tužnog djeteta.
»Ah, gospo. Previše vas volim.«
Raširila je prste i odmaknula ruku. Šutjela je, ali se i dalje čelom oslanjala na njega.
»Tko će saznati?« upita ona prigušeno. »Jedanput. Samo jedanput. Za ovu noć.«
Duboko je udahnuo i tiho progovorio. »Draga moja gospo, u vama je neki demon
koji ponekad upravlja vašim jezikom i dovodi me u preveliko iskušenje.«
»Nije to nikakav demon. To sam ja.« Polako je pomaknula ruku i ispreplela prste s
njegovima. »Toliko sam dugo bila sama. Ne znaš.« Stisnula mu je prste. »Nisam ni ja znala
dok nisam našla tebe.«
»Draga moja, najdraža moja gospo, imam suprugu.«
Dugo je ostala nepomična. Onda je rekla: »Je li to razlog zbog kojega me odbijaš?
Zbog svoje supruge?«
»Zbog moje supruge. I zbog sramote za vas.«
»Voliš li je još?«
Gorko se i tiho nasmijao. »Prošlo je trinaest godina. Više joj se ni lica ne sjećam. Ali
supruga mi je pred Bogom i ljudima, jer bili smo zaista vjenčani.«
»Mislila sam da je u samostanu.«
»Da«, reče on.
 Podignula je glavu. U mraku iza teških zavjesa ništa nije vidio, samo ju je mogao
osjetiti.
»Ali nikada nisam bio preljubnik ni pogazio svoje zavjete.« Zašutio je na tren i
stisnuo ruku u njezinoj. »Nisam tijelom.«
Pogladila ga je po kosi i leđima. »Ah, što su ti učinili ti svećenici?« šapne ona tužno.
»Zar si živio u tom uvjerenju da si oženjen i da moraš živjeti u čestitosti, od onoga dana kada
sam te posljednji put vidjela?«
»Istina«, reče on »živio sam misleći na vas.« Odmaknuo se od nje, ispružio se na
krevetu i zagledao u tamu. »Na javi i u snu mislio sam na vas. Inače bih već stotinu puta
umro od očaja da nisam vas imao u mislima da me držite u kreposti.« Zatresao je glavom.
»Nisam nimalo svet, a nisam ni redovnik, gospo, kažem vam.«
Zbunjeno se i tiho nasmijala. »Ne razumijem te. Ja sam te držala u čestitom životu.
Šališ se.«
»Zakleo sam vam se, gospo, u Avignonu. Kada ste mi poslali drago kamenje. Onda
sam pomislio – no bio sam u divljem zanosu; ne sjećam se puno, ali pamtim da sam se
životom zakleo vama. Prodao sam manji smaragd da kupim oklop, oružje i konja, a odveo
me i na druge turnire gdje sam osvajao nagrade, a onda i mojem gospodaru princu, kada sam
zaradio nešto novca pa sam se mogao pokazati pred njim. Vašeg sam sokola uzeo kao grb, a
boju od vaših dragulja. A kada me je tijelo dovodilo u iskušenje, mislio sam na vas i svoju
suprugu Isabelle, mislio sam na to kako ste obje čedne, dobre i nedužne, bolje od mene, i da
moram živjeti časno radi vas, zato što sam njezin suprug i vaš čovjek.«
»Zaboga«, promrmlja ona. »Tvoja supruga... i ja? Nedužne i čedne? Ti si slijep.«
»Nisam znao što bih drugo.« Pritisnuo je dlanovima oči. »Nemoguće je, nije isto,
sada kad...«
Prekinuo se i teško uzdahnuo otpuhnuvši zrak sa svojeg prsnog koša.
»Sada kad znaš kakva sam«, reče ona tonom koji nije mogao pročitati. Je li se
zabavljala, bila tužna, ogorčena ili sve troje.
»Volim vas, gospo«, reče on prigušeno. »To je jedino sigurno što znam. Srcem i
tijelom, iako nemam pravo razmišljati o tome, iako ste vi previsoko... doista, iako ću zbog
toga gorjeti u paklu.« Progutao je s mukom. »Bože, oprosti mi što govorim takve stvari.
Toliko sam opijen da ću se utopiti.«
Ležala je pokraj njega, napola na njemu, ruku je prebacila preko njegovih ramena.
»Voliš li me?« šapnula je s takvim intenzitetom da je u mraku okrenuo lice prema njoj.
Podignuo je ruku – dopustio si je to zbog žestine molećivosti u njezinu glasu – i ovlaš
joj nadlanicom i prstima prešao preko obraza. »Izvan svakog razuma.«
 »Ah«, reče ona i pritisne lice u njegovo rame i privine se bliže. »Jučer sam još za tebe
bila vještica.«
»Da, sada ste razuzdana cura, sljedećeg trena postat ćete uzvišena princeza i ne znam
što će me sljedeće mučiti i zbunjivati.«
»Tvoja ljubavnica.«
»Ne, gospo.« Počeo se dizati iz postelje.
Uhvatila ga je i čvrsto držala. »Ne. Ne idi.«
»Stražarit ću pokraj vrata.«
»Ne. Neću moći spavati. Nemoj ostati blizu tako da te mogu dotaknuti.«
»Gospo«, reče on »zbog svih onih sati koje ste prespavali, mislim da ova jedna noć
neće biti veliki gubitak.«
I dalje ga je držala. »Ne mogu spavati.« Glas joj je bio nježan, ali prsti su ga snažno
stiskali kao da je prilično snuždena.
»Za ime Božje, zar bih trebao ležati pokraj vas svu noć?« upita on. »Imajte milosti
prema meni.«
»Ne mogu.« Nije htjela popustiti; polako ga je povukla dolje. »Ne mogu imati
milosti. Molim te, ostani.«
»Dosta!« reče on oštro. Rame mu je potonulo u postelju od perja. Okrenuo je lice
prema jastuku. »Samo me, gospo, molim vas, nemojte dodirivati.«
Pustila ga je. Osjetio je kako se odmaknula od njega. Naljutila se, pomislio je,
djetinjasta u promjeni raspoloženja kao što mogu biti samo oni visoka roda. Ali tražila je
previše; da leži ovdje pokraj nje, u krevetu, razodjeven, kao da su vjenčani. Već je bio ogrezao
u smrtnoj požudi, ona sada želi i da spasom svoje duše plati blud. Neka mu se Bog smiluje
ako umre te noći jer čekala ga je vječna vatra u paklu.
Ali ona je mirno ležala u mraku, bez riječi i ikakvih zahtjeva. Polako je počeo shvaćati
da ona zapravo plače. Osluškivao je nastojeći potisnuti zvuk vlastitog disanja. Ništa nije čuo.
Rekla je da je bila sama sve dok njega nije srela. Zaklopio je oči. Činilo se da je i on
živio sam cijeloga života, sanjareći o stvarima koje će se jednoga dana dogoditi. Svi su ti snovi
sada razbijeni, izgubljeni zbog njezina hira – mrzio ju je zbog toga i prije, ali ljubav i mržnja
u njegovu srcu bili su toliko blizu da su ga sada zaslijepili kao jedinstvena strast. Više ih nije
mogao razlikovati kao što nije znao je li lijepa ili obična – nije bila nijedno, bila je više od
toga, bila je njegovo biće, koje je mogao voljeti ili mrziti po volji, ali nije se mogao odreći ni
po cijenu života.
 Ispružio je ruku. Zaustavila se na njezinoj raspuštenoj kosi raširenoj po jastuku.
Šutjela je. Nježno zastajkujući prelazio joj je prstima preko sljepoočnice, čela. Dotaknuo joj
je obraz i trepavice i osjetio tople suze.
»Nisam ti dopustila da me gnječiš kad ti padne na pamet, nitkove«, reče ona oštro.
Pomaknuo se i privukao je u zagrljaj. »Znao sam da ćete uskoro postati ohola
princeza«, reče on i bolno se nasmije. Još više joj se približio i lagano je njihao na svojim
grudima. »Gospo, kraljice moja, vaše su suze kao strijela što mi probada tijelo.«
»Mlakonja«, reče ona. »Pobožni redovniče.«
Snažno ju je stisnuo uza se i protrljao obraz o njezinu kosu. »Želite li moju čast?
Dajem vam je, jer ću leći s vama i učiniti preljub, gospo, a onda... neka me i Bog i vrag muče
koliko žele.«
Osjetio je kako se okrenula licem prema njemu, iako je u mraku nije mogao vidjeti.
Jedan dugi trenutak nepomično je ležala.
»Da sam ti supruga, to ne bi bio grijeh«, šapnula je.
Gorko se osmjehnuo. »Da – i da sam ja kralj cijele Engleske i Francuske i da sam
slobodan čovjek.«
Podignula je ruke i obuhvatila mu dlanovima lice. »Slušaj me.«
Nagla žestina privukla mu je pozornost. Čekao je, ali ona ništa nije govorila. Prsti su
joj se nemirno pomicali, svijali se u šaku pokraj njegova lica i ponovo se otvarali.
»Ah«, reče ona »ne znam kako... plašim se da ću te povrijediti. Moj najdraži, istinski
i odani prijatelju, zar se nikada nisi zapitao, svih ovih godina, zašto sam te odbila u
Avignonu? Zašto sam te žurno poslala da odeš odande?«
Negdje duboko u sebi osjetio je da mu je duša zarobljena. Lagano je odmahnuo
glavom.
»Tvoja supruga... zar misliš da su je poslali u taj samostan Svetog Klaudija? Ne, poslali
su je pred Kongregaciju Svetog ureda. Poslali su je pred inkviziciju, a i tebe bi tamo poslali
da si pokazao kako si povjerovao njezinom propovijedanju i suludim riječima. Nisu je mogli
podnositi, razumiješ? Žena koja propovijeda, koja tumači Sveto pismo tako što od tebe traži
posebnu zakletvu unutar vašega braka.«
»Ne«, reče on ispod glasa. »Ne... nadbiskup... rekao je da ju čeka mjesto u Svetom
Klaudiju. Platio sam mu to! Dao sam novac, konja i oružje za njezino uzdržavanje.«
Nije odgovorila. U tišini je razmišljao o pismima i novcu koje je slao svake godine, ali
nikada nije dobio odgovor.
»O, Marijo, Majko Božja... gdje je ona?« Sjeo je u krevetu i zgrabio je za ramena.
Dlanovima ga je gladila gore-dolje po licu.
 Ruck zastenje. Pustio ju je i otkotrljao se u stranu, pokušavajući doći do daha jer mu
se činilo da je odjednom ostao bez zraka. »U tamnici?«
Ali znao je da nije zatvorena. Znao je po šutnji, po načinu na koji se princeza nije
pomaknula niti ga dotaknula. Samo je čekala.
»Odbacio sam je.« Tijelo mu se počelo tresti, stiskao je i otvarao šake kao protiv svoje
volje. »Ah, napustio sam je.«
»Slušaj me.« Njezin hladan glas naglo presjekao ga je poput biča. »Ona je napustila
tebe. Čula sam je, ako si na to zaboravio. Nije bila nikakva svetica ni pobožna žena, čak ni
prikladna supruga za nekoga kao što si ti.«
»Imala je vizije...«
»Pah!« reče ona kao da je pljunula. »Nisu bile od Boga baš kao što nije ni paunovo
šepurenje. Kažem ti, kad sam se udala nisam voljela svojega supruga, ali uzvratila sam mu
istom čašću i poštovanjem koje je on pružio meni. Nisam plakala, vrištala ni tvrdila da mi je
Bog poslao neku prikladnu viziju kako bi me oslobodio bračnih zavjeta. A to ne rade ni žene
diljem svijeta, nego uglavnom žive ne buneći se i to u takvim okolnostima koje ne možeš ni
zamisliti. Možda je jedna od deset tisuća tek imala sreće koliko i tvoja žena!« Glas joj je bio
pulsirajuće siktanje. »Na kraju sam zavoljela muža, ali život kojim sam živjela uz njega...
prodala bih dušu samo da sam mogla biti na mjestu tvoje supruge, s dobrim i odlučnim
mužem koji bi branio mene i moju djecu. A onda te se odrekla, zbog svojeg taštog ponosa i
ničega više, samo da bi je mogli zvati svetom i čistom, neki glupi tikvani koji bi se zanosili
njezinom svetošću. Bože, sama bih je spalila da je povukla i tebe za sobom kao što je htjela!«
On drhtavo udahne zrak. »Spalili su je?«
»Da«, reče ona mirnijim glasom. »Žao mi je. Ništa se za nju nije moglo učiniti, jer
sama si je kriva za to. Proglasili su je beginom 28, sljedbenicom Slobodnog duha.«
»Isabelle«, reče on. Preplavio ga je užas. »Za ime Božje, spalili!« Počeo je brže disati,
zamišljao je taj prizor, čuo ga je.
»Nije patila«, reče princeza čvrstim glasom. »Dali su joj neki otrovni napitak pa je
klonula čak i prije nego što je čula izricanje presude i tako je ostala do kraja. Nimalo ne
sumnjam da je zaspala potpuno uvjerena da je smatraju sveticom.«
U mraku se okrenuo prema njoj. »Znate sigurno da je tako, gospo?«
»Da. Znam.«
Zurio je u nju, u izvor tog hladnog i sigurnog glasa. »Ne vjerujem vam.«
»Onda ću ti dati ime svećenika kojemu sam platila da je otruje. Zove se fra Marcus
Rovere, a sada je kardinal đakon u Avignonu.«

28
Begina, pripadnica ženskih laičkih kršćanskih zajednica u 13. st. u Nizozemskoj. (nap. prev.)
 »Vi...« Ostao je bez riječi. »Zašto?«
»Zašto! Ne znam zašto! Jer ju je njezin glupi muž volio, budala, a znala sam da ti ne
možeš ništa učiniti. Zato što mi je prozor gledao na dvorište i nisam htjela da mi uznemire
san. Zašto inače?«
Legao je na postelju i rukama pritisnuo čelo. Suze mu nisu dolazile. Mislio je o onim
trenucima kada je želio da Isabelle umre, da ga oslobodi i o pokori koju je pretrpio zbog toga.
O tome kako je bila kći trgovca i kako je nikada ne bi mogao dovesti na Lancasterov dvor,
čak i prije nego što je povjerovala da je izabrana od Boga; nikada ne bi tamo mogao steći
položaj viteza sa suprugom tako niskoga roda. Mislio je na prve dane njihova braka, kako je
uživao u njezinu tijelu i osmijehu, kako se činilo da je došao kraj njegovoj osamljenosti i kako
je u prvoj bitci osjetio najgori, ponižavajući neizgovoren strah, ne od bola, koji je dobro
poznavao, ne od smrti, nego zato što bi mogao umrijeti prije nego što još jednom provede
noć s njom i da je više neće vidjeti.
Bila je jedina žena s kojom je legao u životu, a već je bila mrtva trinaest godina, pepeo
i nagorjele kosti.
Čuo je zvuk u vlastitom grlu, besmisleni suhi jecaj čovjeka koji skuplja posljednju
snagu. Trebao bi plakati. Gušili su ga tuga i jad. Mogao je samo ležati i rukama pritiskati
glavu kao da će unutra zatočiti zbrkane misli, dok su mu se mišići napinjali sa svakim
udahom u pluća.
»Ne mogu se sjetiti njezina lica!« zajeca on. »O, slatka Marijo, spasi me. Vidim samo
vas.«
»Šššš.« Stavila mu je prst na usne. »Smiri se.« Čvrstim pokretima prstiju lagano mu
je trljala jednu stranu lica. »Znam, to baš nije lijepo. Ali tu sam s tobom, najdraži. Ništa više
od toga.«
Uhvatio ju je za ruke. »Ne udaljavajte se od moje zaštite, gospo«, reče on s puno žara.
Povukao ju je dolje k sebi. »Nemojte me ostaviti.«
»Nikada«, reče ona. »Dokle god to bude u mojoj moći, nikada.«
Osjetio je na licu njezin lagani dah. Napola je ležala na njemu, a vunena tkanina
njezine haljine raširila mu se preko bedra. Držao ju je uza se.
»Ni ja neću ostaviti vas.« Obuhvatio joj je oba zapešća rukama. »Nikada, gospo,
osim ako me ne otjerate od sebe.«
Dizanje i spuštanje njegova prsnog koša podizalo je i nju, tako mu je bila blizu. Iako
ju je jedva mogao vidjeti, bila je tek crna sjena u mraku, osjećao je njezinu težinu, njezino
nijemo prepuštanje njegovu stisku. Njezina raspuštena kosa padala je između njih kao da je
obična sluškinja. Kao da mu je supruga.
 »Gospo«, šapne on »neka me Bog spasi, ali u glavi su mi misli koje predstavljaju
pravo ludilo.«
»Koje ti je pravo ime i odakle potječeš?« upita ona tiho.
Neki daleki dio njega kao da je znao što mu se priprema, kakav nezamislivo vrijedan
dar, ali jezik mu je bio gotovo obamro da bi mogao izgovoriti i riječ. »Ruadrik«, reče on
suha grla. »Wolfscar.«
Ruke su mu, tamo gdje ju je još čvrsto držao, počele drhtati. Samo ga je njezina
čvrstina priječila da se pomakne.
»Sir Ruadrik od Wolfscara«, reče ona »uzimam te ovdje, ako to želiš, za svojega
muža, za cijeli život, u postelji i za stolom, u dobru i zlu, u bolesti i zdravlju, dok nas smrt ne
rastavi, u to se zaklinjem. Želiš li to?«
Tek se po kratkom drhtaju njezinih ruku u njegovima i kratkoj stanci prije
posljednjeg pitanja moglo zaključiti da ni ona nije smirena.
»Gospo, to je ludost.«
Tijelo joj se ukočilo u njegovom zagrljaju. »Želiš li to?«
Zurio je prema njoj u tamu, ostavši bez riječi.
»Zar misliš da za mene to nije dobra pogodba?« upita ona glasom tankim poput
krhkog stakla. »Rekla sam ti što bih sve dala da ti budem žena. Želiš li to?«
»Gospo... pazite na svoje riječi i ne igrajte se sa mnom, jer u srcu mi gori želja da vam
iskreno odgovorim.«
»Govorila sam iskreno. Ovdje i sada uzimam tebe, Ruadrika od Wolfscara, za
supruga ako me želiš.«
Pomaknuo je desnu ruku i isprepleo prste s njezinima. »Gospo Melanthe...
princezo...« Glas ga je izdao od snažnih emocija. Progutao je s mukom. »Princezo
Monteverde, grofice od Bowlanda... moja gospo... ponizno vas uzimam... uzimam te... ah,
oprosti mi Bože, ali uzimam te cijelim srcem iako toga nisam vrijedan, uzimam te za svoju
ženu za cijeli život, u dobru i zlu, u bolesti i zdravlju, dokle god budem živ. U to ti se
zaklinjem.« Čvrsto joj je obavio prste svojima. »Nemam prsten. Ali vjenčavam te desnom
rukom, desnom ti rukom iskazujem čast svim svojim zlatom i srebrom, desnom ti rukom
poklanjam sve što je moje.«
Neko se vrijeme nijedno od njih nije pomaknulo ni progovorilo. Iza teških zavjesa
čulo se kako ugljen izgara u vatri, kao da tiho uzdiše.
»Nemam ni cvijeća ni cvjetni vijenac kroz koji bih te poljubio«, promrmlja on i
dlanovima joj obuhvati lice. Pridignuo se i nježno pritisnuo usne na njezine. Isprva kao da
se ukočila, hladna kao mramor, a njemu iznenadna strepnja prostrijeli srce, jer se uplašio da
je sve to učinila samo iz šale. Ali onda je tiho zajecala i uzvratila mu poljubac, tvrdo i
nesmiljeno, kako se moglo očekivati od nje. Obavila mu je ruke oko ramena, čvrsto se
privinula i pritisnula lice uz njegov vrat.
Ležao je gledajući uvis, pun blaženstva i užasa. Činilo mu se da se svijet polako okreće
oko njega. Nije znao je li to od pića ili zaprepaštenja.
Onda ju je zagrlio, okrenuo na leđa i rukama se pokušao probiti kroz njezine
zapetljane suknje, jer mu je ukrućeno udo žurno tražilo njezino mjesto. Popeo se na nju i
potonuo u nju zastenjavši poput zvijeri. Zastrašujuća bol zadovoljstva prostrijelila ga je kroz
trbuh i noge. Zatomila mu je svaki drugi osjet; nejasno je osjećao kako ga ona steže, čuo je
njezino ubrzano disanje – ali sva snaga u njemu nije bila dovoljna da se zaustavi i zadovolji
je. Silovito je gurnuo i prosuo sjeme u njezinu utrobu.
Iskoristio ju je i uzeo da zapečati svoje pravo, pred Bogom, da je veže uza se kao svoju
ženu. A kad je bilo gotovo, spustio je lice između njezinih grudi i zaplakao za Isabellom, i od
radosti, ali i smrtnoga straha pred onim što su upravo učinili.
 Četrnaesto poglavlje

DRŽALA GA JE U NARUČJU dok je tugovao i ležala budna dugo nakon što je prestao drhtati i
jecati. Plakao je poput muškarca koji je izgubio dijete, svoje bližnje i budućnost. A onda je
zaspao dubokim snom, još uvijek na njoj tako da je od težine njegova tijela jedva mogla disati,
ali nije mu prestala milovati kosu.
Bila je ljubomorna na tu njegovu ludu i opasnu suprugu, za kojom je toliko tugovao.
Ali Melanthe je pomislila i da je žalio za svim izgubljenim godinama i iskrivljenoj slici koju
je gajio o čistoj i nježnoj redovnici, u što je pretvorio onu ženu. Melanthe je pamtila prostu
djevojku koja je stalno vrištala, puna same sebe i svojih proročanstava, i jedan dio nje želio
ga je podsjetiti na tu upečatljivu pojedinost. Ali pomislila je, pomalo se čudeći sama sebi, da
joj nije važno vlastito nezadovoljstvo, jer kad bi ga uvjerila u činjenice nanijela bi mu još više
boli.
Leći s njim činilo se dovoljno. To joj je bilo nešto potpuno novo, toliko je bio drukčiji
od Ligurija i od Allegretove gipke i neprekidne napetosti koja ju je progonila noćima.
Ligurio je bio nježniji, bez hitnje, uglađen dok je spavao s njom. Sada je pretpostavljala da je
već bio bolestan kad je konzumirao njihov brak, jer joj je prvi put došao u postelju na
šesnaesti rođendan i prilično rijetko tijekom sljedeće godine, a onda je prestao dolaziti.
Sada se osjećala kako je pretpostavljala da se i druge žene osjećaju dok njihov ljubavnik
leži topao i težak na njima, bezbrižno spavajući uz njih. Dok je Allegreto imao vitko tijelo
golobradog mladića, Ruadrikove ruke i ramena bili su čvrsti, s tvrdim mišićima, na golim
grudima bockali su je njegovi neobrijani obrazi, a nogu je prebacio preko njezina bedra.
Allegreto je čak i u postelju išao u tankim hlačama-čarapama u koje bi stavio umetke tako
da izgleda potpuno netaknut i obdaren. Sir Ruadrik je ležao otkrivenih leđa izloženih
noćnom zraku, potpuno neupitno cijel i muževan, nakon što se isplakao i usnuo još uvijek
u njoj, polako klizeći van sve dok nije osjetila neobičan dodir njegove muškosti, tople između
njihovih tijela, poput dodira pera tamo gdje je maloprije bio tvrd, sada samo nježan pritisak
umjesto prodiranja.
Prošla mu je prstima niz tijelo, a onda ga lagano zagrlila rukama. Nadala se da je
njegova sperma već začela dijete u njoj; a kralj će...
Neka ih Bog čuva, neka ne dopusti da kralj i dvor saznaju prije nego što ona stigne o
svemu dobro razmisliti. Nikada prije ovog neobičnog sata nije joj palo na pamet da se
potajno uda i to još za ovakvog muškaraca. Bilo je to nevjerojatno. Prezirala bi neoprez svake
žene koja bi bila toliko glupa i zaluđena ljubavnikom da svoju imovinu dovede u takvu
opasnost.
Ni kruna ni crkva neće joj osporavati pravo da se uda, ali udati se bez kraljeva
dopuštenja, prenijeti svoja vazalna imanja jednom muškarcu, a da za to nije tražila suglasnost
svojega feudalnog gospodara, bila je još jedna uvreda. Nijedan sud ni porota u zemlji ne bi
podržali njezinu stranu u takvoj situaciji. Zbog toga što se noćas dogodilo mogla bi završiti
kao obična siromašna žena.
A ipak nije marila za to. Ako ga je mogla imati tako da svaku noć do kraja života ovako
leži na njoj, ako mu može roditi djecu... znala je da će i drage volje sama čistiti ognjište, bude
li morala.
Omotala je pramen kose oko prstiju i razmišljala. Možda to što je učinila i nije tako
nemoguća stvar. Stari kralj je i sam zaslijepljen zaljubljenošću i možda bi ga se moglo
nagovoriti da joj se nasmiješi, njoj ženi slabe volje i zaljubljene do ušiju. Taj brak neće biti
prijetnja ni kraljevskoj moći ni nasljeđivanju prijestolja. Zapravo, postojale su prednosti.
Ona nikada prije nije razmišljala o udaji jer je smatrala da joj više neće ni biti stalo udati se.
Bila je sigurna da joj neće pasti na pamet udati se ispod svojeg položaja ni odreći se tako
svojeg zakonitog prava.
Ali sada kada je počela malo razmišljati o tom pitanju, vidjela je da ovakav skroman
brak zapravo nije loše rješenje. Imat će zaštitu muškarca, a kruna će biti sigurna da ona neće
pridružiti svoja imanja nekom drugom velikom posjedu, koji bi onda mogao ugroziti
prijestolje. Gdje god da se to njegovo mjesto Wolfscar nalazilo, ona nikada nije čula za njega.
Nema sumnje, bio je to neki drugi Torbec, neko udaljeno i zapušteno imanje, koje bi on
rado zaboravio.
Nije smjela zaboraviti ni Giana... no Allegreto je bio mrtav, a Gian je izgubio
mogućnost da je plaši, jer bio je vrlo daleko. Ostavila ga je sa smiješkom i obećanjem da će
mu se vratiti nakon što uspostavi kontrolu nad svojim engleskim posjedima i prihodom, a
sve za veći sjaj i moć Monteverdea. Trebat će mu dugo dok shvati kako se ona ne namjerava
vratiti, bude li to uopće shvatio. Ligurio ju je naučio da svaki muškarac ima neku sljepoću,
bez obzira na to koliko pametan bio. Gianova je bila Monteverde. Kad sazna gdje je završilo
njezino odricanje od nasljedstva, moći će svoju opsesiju usmjeriti na neki novi cilj, a nju
ostaviti na miru da se uda za koga želi.
Iako je sigurno neće ostaviti potpuno na miru, ali zbog daljine neće moći dosegnuti
do nje da je zaista uplaši. A nije bio ni čovjek koji će uzaludno trošiti snagu na neki zadatak,
pa makar to bila osveta, koji ga ne primiče njegovu cilju.
Da, obična žena, domaćica negdje u dalekoj Engleskoj, koja je odustala od polaganja
prava na Monteverde, neće puno zanimati Giana Navonu. A kralj je bio popustljiv, njegovi
miljenici bez principa i moglo ih se lako podmititi.
 Melanthe se nasmiješi i zagladi neposlušnu kosu svojega supruga. Igrala se s jednim
pramenom koji se nije htio izravnati, obavijala ga je oko prsta i odmotavala sve dok nije
zaspala.

* * *

ČIM JE SVANULA HLADNA ZORA Ruck je otišao u staje provjeriti kako je Jastreb. Dao je
stajskom momku dva penija, jer je očistio Jastrebovu ormu, na čemu mu je Ruck bio
zahvalan. Mučila ga je glavobolja, oči su ga pekle, osjećao je mučninu i jedva je mogao
pregledati opremu. Kada se sagnuo pogledati konjska kopita jedva se suzdržao da ne povrati.
Ono što se noćas dogodilo smatrao bi tek snom da se jutros nije ovako osjećao. Na
trenutke je još mislio da je sve zamislio u pijanoj smućenosti, ali nije bila nikakva fantazija
kad se jutros probudio, kosa princeze Melanthe padala mu je preko ruke, a njezino tijelo
pripijeno uz njega u zagrljaju.
Otišao je u dvorište, a hladne je prste gurnuo ispod prekriženih ruku, zastao i zagledao
se u prozor sobe gdje su proveli noć. Ona je još ostala spavati, opuštena i topla u postelji.
Kad se vjenčao s Isabelle, njezin je otac pripremio proslavu i živjeli su zajedno u
njegovoj kući. Trebali su se održati misa i obred vjenčanja u crkvi pa još jedna veća proslava,
ali kad je Ruck dobio priliku otići u Francusku, požurili su sa svime i umjesto toga vjenčali
se na ulici tako da u slučaju njegove pogibije, svi njezini prijatelji i rođaci znaju da je ona
udana žena i njegova prava supruga. Njezin otac je bio zabrinut i želio da sve bude javno.
Trgovac se nadao da će mu djeca biti plemenita roda i razbjesnio se čuvši da je Isabelle
ostavila Rucka i otišla u samostan. Odvukao je Rucka u istu ulicu i svim prolaznicima
objavio da pere ruke od svoje kćeri. Ruck ga je poslije još dvaput posjetio, ali posjeti nisu bili
ugodni. Kad je otišao i treći put, saznao je da je čovjek umro od groznice. Rucku nije bilo
previše žao što se oslobodio te dužnosti.
Sve je u vezi njegova prvog braka bilo otvoreno i javno. Ali znao je da ga drugi brak
podjednako veže. Čuo je za muškarce koji su se razveli od supruge kad bi se druga žena
zaklela da su njih dvoje već prije izrekli zavjete jedno drugome, sa svjedocima ili bez njih,
svejedno bilo to u krčmi, pod stablom ili u krevetu.
Bila je to istinska stvar i vezala ih je do smrti.
On je mislio ozbiljno.
Tog jutra, osjećajući se loše i mamurno, nije mogao vjerovati da je bio toliko odvažan.
Odgurnuo je promrzlim prstima kosu s čela i zapitao se hoće li mu se ona sada smijati i reći
da je ubacila u svoje riječi neku odredbu za koju on nikada nije čuo i da će se udati za njega
ako joj donese Sveti Gral ili nešto slično što seljaci govore jedni drugima kad se zabavljaju na
proslavi Dana proljeća. 29
Nije bilo važno, pomisli on mrzovoljno. Trinaest godina proveo je kao usamljeni
supružnik, pa što ako na isti način provede ostatak života?
Kimnuo je jednom od viteza skitnica koji je prelazio preko dvorišta zijevajući i noseći
čašu piva. Mladić se naceri Rucku i lagano ga u prolazu lupne po ramenu. »Duga noć u
borilištu?«
Ruck ga uhvati za ruku, uzme čašu i ispije je, ignorirajući slabe jauke protivljenja.
Stajao je mirno i pokušavao odlučiti hoće li baciti čašu ili neće, zaključio je da neće, otvorio
je oči i vratio čašu mladiću. »Grant merci.«
Ovaj je bio nešto mlađi od svojih prijatelja, imao je žućkastu kosu i rumeno lice, nosio
začuđujuće kratak kaput iznad hlača boje kože. Vedro je slegnuo ramenima. »Nema na
čemu.«
Ruck je stajao na mjestu. Pogledao je mladića ravno u oči. »Budi brz«, reče on tiho.
»Nemoj biti ovdje s ovom družinom kada se sir Geoffrey vrati.«
Mladić ga je oprezno gledao.
»Doći će do borbe.« Ruck kimne glavom prema glavnoj zgradi. »Oni će izgubiti.«
»Što ti znaš o tome?«
Ruck dlanovima protrlja oči. »Dovoljno.«
»Dolaziš li od sir Geoffreyja?«
Spustio je ruke i napravio grimasu. »Ne. To je samo besplatan savjet. Zahvaljujem ti
za pivo.«
On krene dalje i pođe prema vratima plemićke zgrade.

* * *

MELANTHE JE PONOVO BILA u svojoj haljini. Nije je puštala iz vida okružena tim
»damama«, koje su bile tako voljne pomoći i nudile se da odnesu stvari kako bi ih pokrpale
ili očetkale. Dan prije Melanthe je napravila cijelu predstavu od toga kako se boji sir Rucka,
koji joj je poklonio svu odjeću i zahtijevao da ona svojim rukama očisti njegov plašt. Druge
su žene kimale s razumijevanjem i složile se da je razumno što ona ne izaziva njegov bijes.

29
Dan proljeća (May Day) još od doba Rimljana prvoga svibnja slavi se dolazak proljeća/ljeta biranjem
svibanjske kraljice, plesom i igrama. (nap. prev.)
 Melanthe je dobila škare i sjela u stolicu s visokim naslonom. Raširila je jedan kraj
ogrtača preko krila pretvarajući se da ga krpa, ali uspjela je skrivena ispod tkanine odrezati
Gryngoletina zvonca. Prišila ih je na krajeve ovratnika rekavši da je taj ukras ranije otpao, da
je bilo dobro što je na vrijeme primijetila, otkinula zvonca i sačuvala ih u džepu.
Dame su pokazivale malo zanimanja za zvonca ili za običan plašt. Više ih je fasciniralo
njezino krzno i rukavice ukrašene draguljima pa su ih oprezno četkale i spominjale neku
visoku francusku damu koja ih je zacijelo posjedovala. Ali ni to ih nije zadržalo kada se
odozdo začuli povici jer su gospoda zahtijevali njihovu prisutnost u velikoj dvorani. Sa
smijehom na usnama požurile su niz stube ostavivši Melanthe i Gryngolet same, ako se
izuzmu špijunke kroz koje su ih promatrali.
Bilo joj je drago što odlaze s tog imanja i obavljala je sve što se trebalo napraviti kako
bi bila spremna kada se Ruck vrati. Gryngolet je izmetom zaprljala pod ispod naslona za
ruke, ali Melanthe je to prikrila okrenuvši prostirku od trske. Činilo se da ih jutros nitko ne
špijunira, pretpostavljala je da su svi u postelji omamljeni pićem. Iznenadila se što je Ruck
uspio ustati, odjenuti se i otići iz prostorije prije nego što se probudila.
Nije se brinula da je otišao predaleko, jer je ostavio oklop i mač. Ali sunce se već
dignulo i na dvorištu su se čuli glasovi slugu prije nego što se vratio u njihovu sobu.
Kada je ušao, brzo je podignula pogled, a srce joj je skočilo u grlo. Imala je spreman
osmijeh, ali on se nije smiješio, nije ju čak ni pogledao. Bacio je pogled prema špijunkama i
zatim otišao po svoj oklop i sagnuo se da ga podigne.
Nju obuzme čudna uznemirenost. Pogledala ga je s osjećajem da je otišla predaleko.
Je li zaista udana za tog čovjeka – zapravo vezana obećanjem – sjedinjena s njim za cijelu
nepoznatu budućnost?
»Krećemo onoga trenutka kad smo spremni, gospo«, reče on oklopu koji je držao u
ruci. U glasu mu se nije čula ni dobrodošlica ni ljubaznost, samo ukočena i natmurena
pokornost.
»Dobro jutro«, reče ona. »Mužu.«
Držao je oklop i stajao pognute glave. Vidjela je da mu se vrat zacrvenio.
Spustio je grudnu i leđnu ploču oklopa. Ne podižući pogled tiho i oštro je rekao: »Da,
muž. Nisam se zaklinjao iz šale, gospo, iako ste vi to možda jutros požalili.«
Stisnula je usne. Obuzeo ju je strah, shvaćala je da mu je dala vlast nad sobom; makar
se pokajala za učinjeno, ne može više ništa promijeniti. Do kosti je osjetila slabost koju je on
predstavljao. Zaklela mu se. I još gore, najgore od svega – dopustila si je da ga zavoli.
On baci oklop sa zveketom i promrmlja psovku. Okrenuo je lice od nje i naslonio se
jednom rukom na stup kreveta.
 »Ako ti kažem« – Melanthin glas je bio nesiguran – »da si mi drag i da te volim, ali
da se bojim težine toga, hoćeš li me razumjeti?«
Sada je naslonio čelo na stup kreveta. »Bojite se!« reče on s prigušenim smijehom.
»Mene je ljubav toliko obuzela da vas od smrtnoga straha ne mogu ni pogledati.«
Ona mu blago priđe. »Smrtni strah pred običnom curom... i svojom ženom?«
Okrenuo se. Ne podižući glavu ispružio je ruke i privukao je na grudi. Čvrsto ju je
držao. Melanthe nasloni glavu na njegovo rame.
»Ne znam što bismo trebali učiniti«, promrmlja on. »Ne znam što može proizaći iz
ovoga.«
»Otiđimo što prije odavde«, reče ona.
Pustio ju je. »Da, gospo. Spakirao sam nam hranu iz njihove smočnice. Krećemo na
put, idemo prema vašem imanju Bowland.«
Melanthe nije rekla da bi ostatak života radije živjela sama s njim u šumi. Ne bi je
razumio; pomislio bi da je neodlučna zbog njega. Gledala ga je dok je stavljao oklop, pomogla
mu s kopčama i vezicama koje sam nije mogao dosegnuti.
Kad je završio, pridržala mu je kaput. Zakoračio je unatrag i kliznuo rukama u otvore
za rukave. Melanthe ga je zakopčala sprijeda, a onda očetkala i zagladila nabore. Činilo se da
je to ono što se od supruge očekuje.

DOK SE SIR RUCK, stojeći na dvorištu, pokraj Jastreba, pozdravljao i upućivao ljubaznu riječ
svakom od muškaraca, Melanthe je zastala na stubama trijema ispred velike glavne zgrade.
Nosila je Gryngolet zamotanu u ogrtač i činilo joj se da bi bila previše upadljiva stojeći pokraj
Rucka, usred svih okupljenih gostiju i slugu.
Nisu joj se sviđali ti vitezovi, ako ih se tako moglo nazvati. Prije lupeži koji su se igrali
gospode. Jedan je stajao u blizini i pokušao joj se umiliti slatkim riječima, ali Melanthe ga je
oholo ignorirala. Bio je zgodan nitkov koji je očito smatrao da je privlačan damama. Imao je
kestenjastu kovrčavu kosu, a kaput mu je bio tako debelo podstavljen da je izgledao poput
napuhanog goluba. Ona bi ga u Italiji živog pojela, poigravala se s njim i toliko ga ismijala da
više ne bi mogao u javnosti pokazati lice, ali sada je samo željela što prije otići.
Popeo se na trijem i stao tako da su mu se vidjele duge noge u pripijenim hlačama.
»Srce mi je slomljeno«, reče on »jer ti, ljepotice, nisi sinoć sišla u dvoranu. A sada odlaziš.«
Melanthe ga prezirno pogleda. Nije se htjela odmaknuti ni korak da ne pomisli kako
je na nju ostavio dojam.
Zaobišao ju je i stao iza nje u sjenu trijema. »Dušo, daj jedan poljubac za rastanak.«
Spustio joj je ruku na rame. »Pazi, on sad ne gleda.«
 »Ispast će ti pelene, djetešce.«
Ruka kao da mu je pala. Ona iskoristi trenutak da se odmakne, ali prije nego što je
uspjela, on je zgrabi za nadlakticu. Bila je to ruka u kojoj je držala Gryngolet; stala je jer se
nije mogla istrgnuti zbog straha da ne ispusti sokola. Dok je oklijevala, povukao ju je dublje
na trijem, pritisnuo uza zid i uhvatio za ramena.
»Viči ako želiš«, reče on. »Bit će ih petnaest protiv njega jednoga.« Nacerio se u
polusjeni. »Možda ti dam i bolji dar za odlazak nego što je poljubac, ptičice, ovdje i sada.«
Ona je slobodnu ruku već spustila na bodež. Vidjela je da je netko iza njega, ali
Melanthe ga je već porezala samo da ga upozori. S vriskom je odskočio ravno u Ruckove
ruke.
»Tvoja ptičica odbija tvoj poklon, djetešce«, reče ona hladno.
Krvario je od plitke rane na gornjem dijelu bedra. Ruck se bijesno namrštio, zgrabio
muškarca, ali ovaj baš nije htio zatvoriti usta.
»Zlobna kujo!« Njezin ranjeni udvarač napravi pokret kao da će jurnuti na nju, ali
nije se mogao osloboditi.
»Budi zahvalan da ti nisam sve odrezala«, reče ona i brzo siđe s trijema.
»Kujo!« Iza nje se čulo naguravanje. »Kradljiva kujo, bludnice... zaustavite je!
Henry! Ima nešto u tom zamotuljku!«
Melanthe se zaustavi. Stali su oko nje, neki su se cerekali, neki namrgođeni. Henry je
gledao malo nju, malo prema trijemu. »U zamotuljku? Nije valjda. Sir... zar mi tako
uzvraćate gostoprimstvo? Da kradete od mene?«
Ruck ostavi svojeg zarobljenika i odlučno siđe niz stube. »Ne bih to nikada učinio.
Samo hranu koju ste nam ponudili da slobodno uzmemo i neka vam Bog plati za to. Vjeruj
mi, ono što ona nosi ne pripada tebi.«
»Daj da to vidimo.«
»Reći ću ti što ima u ruci«, reče Ruck. »To je sokolica koju sam pronašao u šumi.
Nosimo je njezinom vlasniku.«
»Sokol!« Očito da nisu povjerovali u to. Henry pogleda oko sebe i nastavi inzistirati:
»Želim ga vidjeti.«
Melanthe pogleda Rucka. Kimnuo joj je. »Otkrij je onda.«
Bojala se toga, ali nije imala izbora. Nježno je podignula kraj ogrtača tako da se vidjela
Gryngoletina glava s kapicom. Ostatak tkanine držala je oko tijela ptice, nadajući se da će to
biti dovoljno. Kapica je bila obična, lovačka, ukrašena samo jednim srebrnim listom i
zelenim i bijelim perjem. Nije dopustila da prisutni vide snježnobijelo perje sokolovih
ramena.
 Val odobravanja prošao je kroz sve prisutne. Gryngolet okrene glavu i otvori kljun na
hladnom zraku.
»Što, zaboga? Sivi sokol? Zašto niste rekli? Stavili bismo ga sinoć u kavez za sokole.
Tko je vlasnik?«
»Jedan grof iz središnjih grofovija«, reče Ruck kratko. »Ne usuđujem se stavljati je s
ostalim pticama, gospodine, ako se ne biste uvrijedili.«
Henry slegne ramenima. »Naši su sokolovi zdravi«, reče on pomalo uvrijeđeno.
»Ptica nije moja«, reče on. »Moram posebno dobro paziti.«
»Da. Tu će biti i neka nagrada...« Henry zašuti načas i naceri se. »Čija je?«
Iskra pohlepe u njegovu oku bila je nedvojbena. Ruck priđe svojem konju i uhvati
uzde. »Dođi«, reče on Melanthi. »Gospodine, ja sam našao sokola i bude li kakva nagrada,
bit će moja, iako mislim da bi to moglo biti samo nekoliko šilinga.«
»Pripada li kralju?« odlučno upita Henry. »Tome, zadrži konja!«
»Ne, ne pripada kralju.«
Ruck uhvati Melanthe oko struka i podigne je, ali Henry nasrne, povuče ga natrag i
izbaci iz ravnoteže. Melanthe se dočeka na tlu, malo je zateturala, ali pritisnula je Gryngolet
na grudi.
Henry je zgrabi za ruku. »Sam ću pogledati prstene s grbom«, oštro reče.
Melanthe je držala sokola uza se. »Evo...« Jednim je pokretom odignula vuneni
ogrtač sa zapešća i otkrila Gryngoletine prstene koji su visjeli iz njezine zatvorene šake. »Zar
ne znaš čitati, moj prinče?«
Henry je opako pogleda i zgrabi vodilicu te je povuče da izbliza pogleda plosnate
prstene, na kojima je bilo ugravirano njezino ime. Kao i kapica bili su rezervni, a čuvala ih je
u sokolarskoj torbi. Bili su izrađeni od srebra, ali bez ukrasa.
»Na latinskom je. Pri...ah... Mont-verd?« Ispustio je prstene iz ruke. »Nikada nisam
čuo za tog čovjeka. Gdje živi?« Prije nego što je itko mogao odgovoriti, ponovo je zgrabio
prstene i opet ih pogledao. »Princ-i-pissa? Je li on princ, zaboga?«
»Princeza«, reče ranjeni udvarač. »Strankinja.«
Henry se namršti. »Stranci.«
»Daj da vidim.« Njezin nametljiv razvratnik priđe bliže i uhvati prstene. Pregledao
je oba. »Bow...« Uzica je izlizala slova. »Grof... od Bow...«
»Daj mi pticu, curo, i uzjaši.« Ruck ispruži ruku s debelom rukavicom. »Nemoj
stajati tu kao da si pustila korijenje.«
 »Stani!« Henry ga zgrabi za zapešće. »Imali ste moje gostoprimstvo, ti i tvoja
dragana, zeleni viteže, a niste bili ni toliko pristojni da kažete kako se zovete. Zar mi želite
uskratiti čak i takav mali znak zahvalnosti?«
Ruck istrgne ruku iz njegova stiska. »Ako želite sokola, nije moj da bih ga mogao
darovati.«
Henry se osmjehne. »Dopusti mi samo da ga nosim. Prinčevski sokol. Kada ću još
imati takvu priliku?«
Ruck se načas zagleda u njega, a zatim pogleda Melanthe. »Daj mu, onda, da ga malo
drži.«
Ona zaustavi dah i ostane nepomično stajati.
»Daj mi vodilicu, curo, i popni se na konja«, odreže Ruck. »Učini što ti kažem!«
Ona pusti da joj ispadne dio presavijene vodilice koji je namotala oko malih prstiju,
ali ostatak je neuredno skupila u šaci.
»Donesite mi rukavicu!« zapovjedi Henry. »Brzo!« Jedan sluga potrči. »Skini
kapicu. Daj da je vidim.«
Melanthe pogleda Rucka. Osjećala je kako joj srce brže kuca. »Ne znam kako.«
»Sada mi je dosta tvoje gluposti«, reče on i priđe bliže. Sam je povukao vezice na
kapici, uhvatio prstima ukrasno perje i podignuo kapicu. Ispružio je ruku da smakne
tkaninu s Gryngoletinih ramena, ali sada kad je sokolica mogla gledati, njezinu strpljenju
došao je kraj. Zakriještala je i podignula krila. Bez razmišljanja Melanthe je pustila ogrtač da
padne, bojeći se da će ptica na mjestu udarati krilima, zapetljati se u vodilicu i slomiti perje.
Gryngolet je zasjala svojom bjelinom, koju je narušavao samo mračan, blistav bijes u
njezinim očima dok je veslala po zraku i vrištala zbog nezadovoljstva tim mjestom i načinom
na koji se s njom postupa.
U zaprepaštenju i tišini koja je nastupila čulo se samo njezino prodorno kriještanje.
Čak su i nezavezani psi zastali i pogledali uvis. Jedini koji se kretao bio je Ruck. Spustio je
ruke na Gryngoletino tijelo čim je sklopila krila.
»Uzjaši!« reče on kroz stisnute zube, a sokolica je opet počela vrištati. Podignuo ju
je s Melanthine ruke.
Gledao je Melanthe tako divlje kao što je i sputani sokol gledao svoje mučitelje.
Pritrčao im je dječak donoseći rukavicu i torbu sir Henryja. Melanthe ispusti Gryngoletinu
zapetljanu vodilicu. Preklinjući je pogledala Rucka da ne izgubi njezino najdragocjenije
blago.
Ali on ju je samo ljutito gledao i trznuo glavom pokazavši na konja.
 »Bijeli sokol«, reče Henry s divljenjem navlačeći rukavicu. »Potpuno bijel, tako mi
svega!« Preuzeo je kožne remenčiće i vodilicu kad mu je Ruck spustio sokolicu na ruku.
»Ah... zaboga, prekrasna ptica.«
»Čuo sam da postoji kazna za krađu«, reče Ruck. »Unca mesa izrezanog s prsnog
koša lopova i time se nahrani ptica.« Spustio je ruke Melanthi na struk i podignuo je na
stražnji dio sedla.
»Ne mislite valjda da je želim ukrasti?« upita Henry s hinjenom, ljubaznom
indignacijom. Ispružio je ruku da raspetlja vodilicu, ali ga Gryngolet divlje ugrize, zamalo se
naglavce objesivši o vodilicu. On opsuje i trzne ruku natrag.
Ruck je još gledao uvis prema Melanthe i namrštio se. Ona prebaci nogu preko konja
i zajaše muški.
»Mislim da ste previše mudri, gospodine«, reče on i uzjaše ispred nje, pogledavajući
dolje Henryja. »Sada kada ste je probali malo nositi, odnijet ćemo je natrag njezinu pravom
vlasniku.«
Gospodar Torbeca još je pokušavao raspetljati vodilicu. Nije mogao riskirati da se
slobodnom rukom približi ptici pa je rastvorio zadnja dva mala prsta da mu vodilica padne
i sama se izravna iz čvora. Melanthe je vidjela što je učinio; vidjela je da je Gryngolet ponovo
nemirna, odiže se, a snažna krila sve više zahvaćaju zrak – a onda se sokol oslobodio, otrgnuo
smotanu vodilicu iz njegovih raširenih prstiju i ponio sa sobom.
Henry je zagrabio prazan zrak, kao da je može uhvatiti, ali ptica je otišla, odletjela je
iznad staja i zida. »Mamac!« poviče on. »O, Kriste... ovamo... vratite je natrag!«
Za Gryngoletom se prolomio zbor zvižduka i mahnitih povika. Ruck ispruži ruku
unatrag, uhvati Melanthinu podlakticu i tako je čvrsto stisne da je zacviljela od bola umjesto
da je pozvala sokolicu da se vrati.
»Molim te!« procijedila je kroz zube. Gryngolet se vratila i lagano igrala kružeći nad
dvorištem. Još je držala zapetljanu vodilicu. Nije navikla da je puštaju u zrak unutar zidina
zamka gdje su se istovremeno kretali ljudi i psi.
»Odmaknite se. Dajte mi prostora!« Henry podigne kožni mamac, na brzinu
ukrašen komadićem mesa. Vikao je i zviždao, viđao nad glavom tim iskušenjem, dok su se
svi oko njega razbježali.
Sokolica se kao u igri spuštala prema mamcu i na pola puta opet se dizala, kao da je
plesala iznad krova glavne zgrade zamka. Kružila je nad dvorištem, vinula se još u visinu prije
nego što se ponovo obrušila. Kako se približavala Henry je bacio mamac na zemlju.
Ruck je i dalje nesmiljeno držao Melanthe. Gryngolet se obrušila prema mamcu,
zasjekla ga bez obzira na vodilicu, a onda produžila dalje odletjevši iznad ulaznog tornja.
Kružila je zrakom nečujna jer nije imala zvončiće. Bila je u zaigranom raspoloženju, izvijala
se, lijeno mahala krilima, gledala prema njima kao da se šali.
Henry je divlje zviždao i ponovo vitlao mamcem. Melanthi je srce skočilo u grlo.
Bojala se da je mamac ukrašen svinjetinom, a Gryngolet je mrzila tu vrstu mesa. Bez zvončića
koji bi je pomogli locirati, vodilica koja je visjela bila je smrtna presuda za nju, ako sada
pobjegne. Zaplest će se u krošnje i visjeti naglavačke sve dok ne ugine.
Grynoglet se vratila. Zamalo se spustila na ulazni toranj s kapijom, ali predomislila se
i skoro zapela jednim krajem vodilice za goli stup na kojem se inače vijori stijeg. Znatiželjna
zbog zviždanja, sokolica preleti iznad njih tražeći druge lovačke ptice, koje je očekivala
vidjeti među ljudima – jer Melanthin uobičajeni poziv nije bio zvižduk već njezin glas.
Mamac se zavrtio u zraku. Gryngolet se poigravala. Polako je letjela kružeći iznad
njihovih glava. Nakon nekoliko krugova počela je ignorirati mamac i usmjeravati se
preciznije, centrirajući se na Melanthe.
Svi ljudi nijemo su gledali dok je sokolica oblijetala oko nje, prezirući meso, proletjevši
tako blizu Melanthine glave da je osjetila dašak vjetra. Ruck joj je čvrsto držao ruku da je ne
digne.
»Princeza!« Povikao je udvarač kestenjaste kose. »Zatvorite kapiju! Pogledajte
pticu... raspeti Kriste, ona je princeza!«
Ruck joj pusti ruku. Melanthe je odmah podigne, pozove brzo Gryngolet k sebi, a on
podbode konja. Sluge su već trčali prema kapiji, Henry je izvikivao zapovijedi, odjednom je
zavladao kaos, svi su vikali: »Princeza!« i »Otkupnina!«
Gryngolet je došla i spustila se upravo kad je konj pojurio. Melanthe zgrabi zapetljanu
vodilicu. Pri naglom pokretu sokolica je gotovo pala natraške, no zalepetala je krilima i
čvrsto je obavila kandže oko njezinih prstiju dok je Melanthe zamahnula rukom unazad da
apsorbira silu.
Dvojica muškaraca samo što nisu stigla do kapije, ali plavokosi mladić u hlačama boje
kože sudario se s njima. Bio je to takav sudar da je izgledalo kao da je to namjerno učinio.
Obojicu je srušio na zemlju tek korak dalje od golemih kopita konja. Jastreb je projurio
pokraj njih.
Kopita su mu zakloparala po mostu kao da se kotura kamenje, dubokim zvukom što
je odzvanjao, a onda je konj produžio korak u galop i nestao izvan zidina zamka.

RUCK JE USMJERAVAO PASTUHA između stabala i našli su se na napuštenoj čistini gdje su

nekada ugljenari u zemljanoj peći pravili drveni ugljen. Jurili su cestom dok se nisu udaljili
od Torbeca i naposljetku usporili kako bi Melanthe mogla raspetljati vodilicu i vezice za
noge te namjestiti Gryngolet i sebe u sigurniji položaj. Tek kad je skrenuo konja s ceste i
napravio krug kroz šumu, Melanthe shvati da su bježali u istom smjeru kojim su i prvi put
došli u Torbec.
Putovali su ne razgovarajući. Melanthe nije znala jesu li prošli pokraj Torbeca; šuma
je bila gusta i ispresijecana mnogim stazama. Usmjeravao je konja ponekad ulijevo, ponekad
desno, zastajući tu i tamo da rukom zasjeni oči i kroz golo granje pogleda zimsko sunce.
Izgubio je plašt, koji mu je ispao u dvorištu kad su se natezali oko Gryngolet. Sunčevo svjetlo
sada mu je sjalo na ramenima pokazujući ogrebotine i polukružne tragove laštenja na zeleno
obojenim pločama oklopa.
Sjahali su na napuštenoj čistini. Gryngolet je bila uznemirena i gladna, a i Melanthe
se slično osjećala. Ruck potraži torbu s hranom. »Sjednite, gospo, molim vas, i pojedite
nešto.«
Pokazao je glavom na jedan panj koji je bio odrezan poput kakvog prijestolja.
Melanthe spusti Gryngolet na visoki naslon i zaveže uzicu za debelu mladu granu što je
niknula iz starog korijenja. On je donio torbu i pružio joj komad smotane tkanine.
»Ipak sam nešto ukrao Henryju«, reče on. »Dva pjetlića ravno iz kokošinjca, za
pticu.«
Melanthe primi paket i duboko udahne. »Malo je nedostajalo da nam više ne treba
hrana za nju.«
Slegnuo je ramenima. »Birajući koju ću od vas dvije izvući odande...« Oklijevao je.
»Zapravo, mislim da me supruga bolje grije od sokola, gospo.«
Odmah se okrenuo od nje, kao da se želi obraniti od drskih riječi. Čučnuo je, otvorio
torbu i namršteno pogledao unutra.
Melanthe se na tren također osjećala posramljeno. Prebacila je jednog pjetlića preko
rukavice i ponudila ga Gryngoleti, a onda sjela na rub panja i našla utjehu u pragmatičnim
riječima. »Mogli smo je otkupiti, ako bi je taj mizerni sokolar od grofa mogao dovoljno
dugo zadržati.« Prisilila se da ga pogleda iako je još imao glavu sagnutu nad hranom. »Sir
Ruadrik, razmišljala sam o našem bračnom ugovoru.«
Ruka kojom je vadio kruh i sir zaustavi se u zraku. Zatim je bez riječi nastavio. Ustao
je, kleknuo pred njom na jedno koljeno i ponudio joj hranu na bijelom komadu tkanine.
Melanthe sve stavi na krilo.
»Ima mnogo stvari koje se moraju proučiti«, reče ona. »Moj miraz i tvoja udvornost
– i kako najbolje umiriti kralja s obzirom na to da smo se vjenčali bez njegova dopuštenja.«
»Moja gospo.« Ustao je. »Ni o čemu drugome nisam razmišljao cijelo jutro. Ako
želiš...« Zagledao se u zemlju negdje pokraj nje. Lice mu je bilo smrknuto i bez emocija.
»Nitko živ nije svjedočio našim zavjetima. Niti ću te ja držati za riječ, ako danas smatraš da
su izgovorene u brzini i tebi na štetu. Takav je brak puno ispod tebe. Jedino sam ja na
dobitku, iako mu ne težim. Ne tražim tvoje bogatstvo; ne želim nijedan njegov djelić, a ipak
znam da bi ti kralj u bijesu mogao oduzeti što je s pravom tvoje. Stoga ću te osloboditi svake
dužnosti ili zavjeta koje si mi dala, ako to želiš.« Podignuo je oči prema njoj i čvrsto stisnuo
čeljust. »Što se mene tiče... bila bi to veleizdaja kad bih se vjenčao s tobom, onda bih radije
zbog toga umro, ali nikada te ne bih odbacio.«
»Kako bih ja onda mogla učiniti manje za tebe?« upita ona tiho.
Prišao je konju i maknuo mu žvale tako da može pasti travu. Leđima okrenut njoj
reče: »Neka nas Bog oboje spasi.«
»Amen«, reče ona. »Imaj malo vjere i u moju pamet. Imam je nešto više od kralja.«
Stajao je zagledan u konja, a onda ju je s blagim smiješkom pogledao preko ramena.
»Gospo, pogledaj na što si spala...«Zatresao je g lavom, raširio ruke i pokazao na čistinu.
»Imaš panj kao naslonjač i mene za supruga. Postoje paunovi s više pameti od tebe.«
»Što govori loše o kralju«, reče ona.
Okrenuo se i ozbiljno je pogledao. »Kad smjestim svoju gospu na sigurno, otići ću i
ponizno ga zamoliti, pod svaku cijenu, da ti zbog mene ne oduzme posjede i titulu.«
»Ne, prepusti kralja meni.« Zamišljeno se zagledala u crnu uzvisinu zapuštene
ugljenarske peći. Mislim da se Njegovo Veličanstvo može odobrovoljiti ako mu se cijela stvar
spretno iznese. A ako i ne bude tako ili netko drugi prouzroči nevolju – pa, u srcu sam
istražila to pitanje.« Duboko je udahnula. »Rekla sam da mi moji posjedi ne znače puno.
Mest ću tvoje ognjište ako moram.«
Glasno se nasmijao. Zvuk je odjeknuo na maloj čistini – prvi put da ga je Melanthe
ikada vidjela da se nesputano smije.
Ljutito se okrenula. »Misliš da ne bih?«
Široko joj se smiješio. »Mislim da bi kraljevski upropastila posao, gospo.«
»Pah.« Pucnula je prstima i pojela komadić sira. »Kao da je to teško?«
Prišao joj je i obuhvatio joj lice golim dlanovima. »Nisi rođena da meteš ognjište.
Nisam tako siromašan da bi moja žena radila kao sluškinja, ali ne bih želio ni da ti se imovina
umanji za jedan šiling zbog mene.«
»Promisli još jedanput. Milost se u kraljeva ne kupuje jeftino. Za zločin kakav je ovaj,
mora se potrošiti na darove koji će ga udobrovoljiti.« Podignula je obrve. »Osim ako se ti
ne bi radije odrekao braka tako da mogu sve zadržati.«
Prelazio joj je pogledom preko lica. »Rekao sam da neću to učiniti ni po cijenu
života.«
 Melanthe spusti pogled. »Ne govori o takvoj cijeni; ne sviđa mi se to.« Ispružila je
ruku i povukla ga dolje prema sebi. »Dosta teških riječi. Sjedni uz mene, lijepi viteže, i pusti
me da te hranim medom i mlijekom.«
Spustio se prekriženih nogu pokraj panja i ramenom se naslonio na njega. »Prije bih
rekao, tvrdi sir i grubi kruh.«
»Ah, napravila sam čaroliju i pretvorila to u med iz saća.« Dodala mu je komad sira
i razlomila kruh.
Palcem je odlomio zalogaj na suhom kraju sira i pojeo ga. »Ne, tvrd i kiseo kao
uvijek.« Okrenuo se, ispružio nogu i legao naslonjen na panj. »Curo, slaba ti je ta čarolija.«
Spustio je glavu na njezin kuk. »Vidio sam bolje na seoskom sajmu.«
»Znaš li zašto te volim?« upita ona.
»Doista, ne mogu vjerovati da je tako, a još manje zašto.«
Obavila je jedan pramen njegove kose oko prsta i potegnula ga. »Možda ti jednoga
dana kažem.«
Šutio je. Osjetila je kako je okrenuo glavu i pogledao prema rubu čistine.
»Čujem lavež«, reče on.
Zakotrljao se, kleknuo i ostao miran osluškujući. Melanthe ga je tada također čula. I
neko zvono u daljini.
»Onaj pas tragač.« Skočio je na noge. »Isuse Kriste.«

NISU SE ZAUSTAVILI NI u sumrak ni kad je pala noć. Samo su se kratko odmorili i nahranili
konja. Pojeli su zobeni kruh i tvrdi sir, popili vode iz potoka sredinom kojeg su jahali, sve
dok nije postalo previše mračno da bi sigurno dalje putovali. Isprva Melanthe nije mogla
povjerovati da bi se iskusne lovačke pse moglo navesti da ih prate – njih dvoje nisu bili jeleni
pa čak ni zečevi, ali sjetila se onog psa tragača i igre onog viteza kad mu je pružao ženski šal.
Bio je to onaj ženskar kestenjaste kose, onaj kojega je porezala, i Melanthe je smatrala da bi
rado iskoristio svoju zabavu s psom protiv nje.
Ruckov ogrtač, koji mu je ispao u dvorištu, nosio je njegov i njezin miris, a i težak
miris konja. Cijeli će čopor slijediti glavnog psa tragača. A čak da i nije u to povjerovala,
uporni lavež pasa, iako dalek, ponekad bi se izgubio, ali uvijek bi se ponovo čuo na njihovu
tragu i sada bi je uvjerio.
Prošli su sati prije nego što je Ruck okrenuo Jastreba prema zapadu i zalasku sunca, u
suprotnom smjeru od puta prema njezinu dvorcu, dalje od Torbeca i lovačkih pasa. Pred
njima je negdje bila obala, Melanthe nije znala koliko daleko, ali nije ga ispitivala. Do noći
je već bila previše umorna od držanja za njegov struk, nošenja Gryngolet i osluškivanja laveža
da bi više mogla misliti na išta osim na strah i bolne mišiće. Bila je to posebna vrsta užasa,
biti tako progonjen. Držala se svom snagom kad su došli do otvorene ceste i počeli galopirati,
a onda je naćulila uši ne bi li što čula osim teškog disanja konja, kad je on pustio Jastreba da
slobodno hoda i ponovo skrene u šumu. Plašila se dolaska do mora, jer naći će se u stupici
između vode i lovačkih pasa. Plašila se da je konj usporio, da nema snage nositi dvostruki
teret. Ruck se opet zaustavio da se odmore i bez riječi je odvezao vreće iza njezina stražnjeg
sedla.
Odbacili su ih, hranu i sve ostalo. Uzjahali su ponovo samo s Gryngolet i onim što su
nosili na sebi. On je imao oklop, ona haljinu i plašt, i sokolarsku torbu prebačenu preko
ramena. Veliki konj krenuo je u sve tamniju noć vlažnih sapi i s mirisom znoja.
Melanthe je izgubila pojam o vremenu, drijemala je i budila se s trzajem tako da je sve
postalo jedan sablastan san, u kojem se lavež pasa miješao s vjetrom. Učinilo joj se da ih čuje
kako zavijaju u blizini pa se naglo probudila i tiho zajecala. Onda se našla u crnom vrtlogu
što je rikao, sve dok njezin pospani um nije shvatio da su izašli iz šume na obalu koju je šibala
oluja bez kiše. Valovi su se polako i ritmično valjali kao udaranje srca i u tami su stvarali duge
blijede linije.
Držala je Gryngolet na krilu, a lice sakrila iza njegovih ramena da se obrani od vjetra.
Više nije čula pse; ništa nije čula osim vjetra i mora. Konj se postojanim korakom njihao
ispod nje i ponovo je zaspala. Sve dublje je tonula u san i jahala u beskrajnu noćnu moru
laveža.

RUCK JE ZAHVALJIVAO BOGU što ga je vodio u pravom smjeru. Kada su stigli do obale, nije
znao koliko su sjeverno ili južno. Ali nije trošio vrijeme da se pita i nagađa; samo se molio, a
Jastreb je umorno hodao, labavih uzda, preko visokih pješčanih brežuljaka, sklanjao se od
najžešćeg vjetra skrećući desno ili lijevo i tako su jahali prema sjeveru tražeći ono što je Ruck
namjeravao naći.
I našao je. Uporno škripanje i stenjanje prozora prekrivenog kapcima natjeralo je
Jastreba da podigne uši. Noć je bila bez mjesečine, ali pijesak i oblaci stvarali su međusobno
dovoljno svjetla u kojemu su se mogli nazrijeti obrisi blijedih predmeta i goleme crne sjene.
Sjahao je, princeza se trgne, uspravnije sjedne i promrmlja: »Čujem ih.«
»Ne, ostavili smo pse iza nas«, reče on iako je znao da možda griješi. Vjerovao je da
će pijesak i vjetar zamesti njihov trag, ali nije bio siguran. »Čekaj ovdje.« Gurnuo joj je uzde
u slobodnu ruku.
Uhvatila ih je. Ruck se samo nadao da neće pasti s konja ako ponovo zaspi. Jastreb je
stajao pognute glave, mahao je repom oko sapi, kao da ne želi napraviti više ni jedan korak.
Ruck ih je ostavio i pošao preko pijeska prema solani pazeći da dobro gleda naprijed i
izbjegne bazene soli i jarke, uputivši se prema jednoj jedinoj kućici.
 Petnaesto poglavlje

MELANTHI SE ČINILO DA SE sve odvija u nepovezanim prikazima: lovački psi, vjetar i obala
u ledenoj tami, a onda neki čudan lik, otrcan i šutljiv, jedva vidljiv, divlji pustinjski čovjek,
snažno njihanje i voda i čvrst čamac – i vrlo hladan, jako hladan vlažan vjetar zbog kojega je
drhtala u ogrtaču – nije držala Gryngolet, ali nekako se prisjećala da je to u redu; Ruck je
tako rekao kad ga je pitala, a onda je počelo svitati i svijet je bio mučno njihanje vjetra i
valova.
Zbog straha od mora, umora i hladnoće bila je gotovo nepokretna, zgrbljena u malom
zaklonu tijekom beskrajne plovidbe, dok je divlji čovjek izvikivao nerazumljive zapovijedi
Rucku i zajedno su se opirali vjetru i morskoj pjeni, dizali jedra, povlačili užad, upravljali
veslima da usmjere brodić preko valova koji su izgledali preveliki za njega, nosili ih tko zna
kamo, ali ona jedva da je za to marila. Jastreb je stajao s glavom u oklopu, ukočenih nogu i
nosa spuštenog do palube.
Pred zalazak sunca strašno ljuljanje je prestalo. Melanthe je našla snage da otvori oči i
ispuže iz zaklona na otvoreno. Mutnih očiju promatrala je nepoznatu morsku obalu, s
nizom crnih stabala koja kao da su svjetlucala. Iza njih prostirale su se planine, uzdizale se
do neslućenih visina sa snježnobijelim vrhuncima.
Kad su se približili kopnu, malo se pribrala. Brodić je lagano prelazio i poskakivao
preko vode koja se nježno valjala u zaštićenu uvalu malog zaljeva. Morali su se iskrcati na
pješčani sprud. Pružao se daleko u vodu, kao da izranja iz šume iza sebe, gdje su se niže grane
stabala spuštale nisko sve do vode. Svaka je grančica bila obavijena prozirnim ledom i tvorila
neobičnu bijelu kaskadu na pozadini tamne šume.
Ruck ju je požurivao, podignuo iz čamca i spustio na pijesak, sve vrijeme pogledavajući
na suprotnu stranu zaljeva. Konj je mirno izašao iz brodića kao da svaki dan poskakuje s
palube u plićak. Divlji čovjek, podjednako grub i zastrašujućeg izgleda po danu kao i po noći,
bez riječi joj je predao Gryngolet. Tijelo joj je bilo u sokolarskoj čarapi. Divlji čovjek zgrabi
veslo i odgurne čamac u vodu.
Ruck pljesne konja po sapima i natjera ga u brz kas ispred njih. Pojurio je prema
drveću i ubrzo postao samo blijedi obris na sve slabijem danjem svjetlu, a onda je u trenu
nestao.
Melanthe pogleda preko ramena i očima crvenima od soli žmirne prema drugoj obali.
Otprilike kilometar i pol preko pijeska učinilo joj se da vidi niske zgrade i obrađenu zemlju.
Ali on joj nije omogućio da zastane i bolje pogleda.
 »To je samostanski posjed«, reče on s blagim prezirom u glasu. »Kuća svete Marije.
Ne bih volio da su nas primijetili.«
»Kamo idemo?«
Uhvatio ju je za ruku i zagledao joj se u lice kao da će nešto reći, a onda ju je lagano
gurnuo i okrenuo da pođe ispred njega. »U šumu«, reče on. »Požurite, moja gospo.«

IAKO SU DALEKO ZA SOBOM ostavili lovačke pse Torbeca na drugoj strani mora, ponovo su
uzjahali i krenuli bez zaustavljanja. Jahali su cijelu noć – ili ako nisu, Melanthe za to nije
znala. Jadna Gryngolet, koja se već napatila, sjedila je iza sedla omotana svojom lanenom
čarapom iz koje je na jednom kraju virila njezina glava pokrivena kapicom, a s druge noge i
rep. Melanthe se pridržavala visokog stražnjeg dijela sedla. Stalno je padala u san i budila se
kad bi izgubila ravnotežu, sve dok on nije rekao: »Uhvati se rukama za mene.«
Kliznula mu je rukama oko struka i naslonila glavu na leđa. On joj je prekrio ruke
svojima i tako je sigurno držao. Bilo je hladno i neudobno, samo s njegovim kratkim
kaputom između nje i tvrde ploče oklopa. Kada se sljedeći put probudila tlo je bilo strmije,
a jutarnje svjetlo pretvaralo je tamu oko njih u sivilo.
Šuma je bila toliko mračna i gusta da se činilo kako se konj probija kroz visoko grmlje,
kao da nema ni staze ni puta. A ipak trnje ih nije ogreblo čak ni zapelo za njezin ogrtač. Konj
je uporno koračao naprijed, često skretao, ulazio u mračne špilje zelenog granja kao u tunele,
pronalazio lakše uspone uz liticu, gdje su sa stijena ledene sige visjele ravno iznad njihovih
glava. Konj se mučio, otpuhivao oblačiće pare, kopita su mu ponekad zazvonila na tvrdom
kamenu, a onda opet muklo udarala po mahovini. Zvuk vjetra u krošnjama iznad njih
postao je jači kako su se sve više uspinjali. Melanthe je pogledala dolje i vidjela svako stablo
posuto snijegom poput prašinom, ali nije bilo znaka odakle su upravo došli.
Šuma pred njima izgledala je svjetlija, drveće manje, oblikovano vjetrom u pognute
oblike. Oštre stijene imale su goleme plosnate zube kao da je neki zmaj izašao iz zemlje i
ogolio očnjake. Konj se penjao preko kamene zaravni i prošao između dvije goleme stijene
od škriljevca, čije su se sive plohe pod kutom spuštale na zemlju i oblikovale prolaz u obliku
slova V.
Zvuk vjetra odjedanput je utihnuo. Jastrebova su kopita odjekivala u klancu. Naišli
su na snijegom prekriven šumarak skriven u usjeku. Pokraj gorskog jezerca, ljubičasto-crnog
i mirnog ispod prozirnog leda, Ruck naposljetku zaustavi zadihanog konja.
»Pustit ćemo konja da se odmori i napije«, reče on i pomogne joj sići. »Jesi li
žedna?«
Odmahnula je glavom, čvršće se zamotala u ogrtač i sjela na jedan kamen. On iz nekog
skrivenog džepa izvadi tvrdi komad kruha i pruži joj. Dok ga je sumorno žvakala, on je odveo
konja do jezerca i petom razbio led. Zvuk je odjeknuo od stijena i vratio im se dok su se bijele
napukline širile jezercem. Činilo se da iz udoline nema drugog izlaza, a ni ulaza, iako je dobro
pogledala u smjeru iz kojeg je mislila da su došli.
»Gdje smo?« upita ona brišući mrvice s lica.
Podignuo je pogled, a na svakoj crti lica vidio mu se umor. Blijedo se osmjehnuo i
rekao: »Na kamenoj zaravni iza dubokog morskog zatona, gospo. Nitko nas ne može
slijediti ovamo.«
Konj je uronio nos u vodu i počeo piti. Melanthe se sjeti neprohodne šume kroz koju
su tako lako prošli. Zagledala se u gole grane oko jezerca – i odjedanput je u svemu vidjela
uzorak, posječena debla i isprepleteni okvir, jedna grana povučena nadolje i provučena ispod
druge, a treća isto uvijena oko susjedne, druge dvije bi ostale raširene, neke ispletene,
obrezane i zabodene u zemlju da iz njih nikne nova mladica, a sve je zajedno izrastalo u
drveni zid pun trnja.
»Aha«, reče ona bez daha. »To je plessis 30 barijera.«
»Da. Iz daleke prošlosti, gospo. Još prije nego što su sjevernjaci došli na ovu obalu,
prije nego što itko pamti već je tako bilo.«
Pogledala ga je. »Što ona štiti?«
Prišao joj je i ispružio ruku. Melanthe je prihvati i ustane. Poveo ju je prema mjestu
koje je izgledalo neprobojno: tek kad se približila, vidjela je da može poći dalje. Prošli su kroz
mračnu šupljinu zaobilazeći srušena debla. Penjao se ispred nje u još jedan usjek u stijenama
i ponudio joj ruku da joj pomogne.
Melanthe skupi suknju i dopusti mu da je povuče uvis. Prostor je bio jedva dovoljno
velik za njih dvoje, a vjetar je zavijao kroz procijepe u stijeni. On se priljubi uz visoki zid
stijene i propusti je da prođe naprijed. Privukao ju je leđima na svoje grudi tako da kroz
pukotinu može pogledati prostrani krajolik s druge strane.
»Tamo«, reče on i pokaže prstom.
Planinska padina tako se strmo spuštala s mjesta na kojemu su stajali da nije vidjela
vrhove krošnji osim dolje u daljini, gdje je šuma već doticala dolinu. Rastrgani oblaci magle
plovili su iznad, oblikovali se i nestajali, dizali se u čupercima uz obronke stijena i zastirali
pogled. Isprva je pomislila da u dolini nema ničega, samo još više šuma i negdje daleko rijeka,
a iza nje zamrznuti vodopadi na drugoj strani. Oči su joj bile suzne od vjetra, ali trudila se
pratiti smjer koji joj je pokazao.

30
Plessis (starofranc.) srušena debla, mlada stabla, nisko raslinje i trnovito grmlje isprepleteni tako da zajedno
rastu kao neprobojna barijera i obrana; takve su barijere bile uobičajene diljem Europe u srednjem vijeku, a
neke su datirale još iz doba germanskih plemena u Rimskom Carstvu. (nap. autorice)
 Treptala je. Ono što joj je izgledalo kao vodopad bio je toranj; ponovo je zatreptala i
to je opet bio vodopad, čiji je donje dijelove skrivao greben, ali nastao čudnim oblikovanjem
škriljevca. Trokutasti oblik, pa još jedan, nešto niže, tamni kameni stošci, svaki s bijelim
repom u podnožju... magla se dizala i razilazila i odjedanput, načas, ugledala je dvorac,
potpuno bijel, s tornjićima i kruništem, stožastim krovićima od tamnoplavog škriljevca, sjaj
zlatnih motki za stjegove – a onda se sve opet pretvorilo u zamagljenu stijenu sa zaleđenim
vodopadom.
»Vidiš ga?« upita on i nagne se do njezina uha.
Melanthe shvati da je naglo uvukla dah. »Ne mogu reći... je li tamo tvrđava? Magla
mi ne da jasno vidjeti.«
»Tamo je tvrđava.« Spustio joj je ruke na ramena. »Wolfscar.«
»Zaboga«, reče ona kad se magla opet digla. »Vidim je!«
»To je moje, odavde do onog drugog vrhunca ima deset kilometara i do obale na
zapadu i do jezera na istoku. Dobio sam dvorac od samog kralja, a i dopuštenje i zapovijed
da ga iznova ojačam i izgradim kao utvrdu.« U glasu mu se čuo odlučan ponos, gotovo kao
da je očekivao da se ona možda neće složiti s njim.
Melanthe se okrene da se makne od ledenog vjetra. »Onda si znači barun!«
»Da, imamo barunsku povelju, još od očeva djeda i ranije. Smatraš li me, gospo,
slobodnjakom?« upita on.
Odmaknula se od procijepa, niže prema širem i mirnijem prostoru između zidova
kamenih stijena. Pošao je za njom, a poznato zveckanje njegove verižne košulje stopilo se s
čeličnim zvukom kad bi mačem pri svakom koraku udario u kamen.
Zaustavila se i smiješeći se okrenula. »Ne. Nego nezakonitim sinom siromašnog
viteza. Lancaster je prvi pomislio za tebe da si slobodnjak.«
On se narogušio i napola zatvorio oči. Ali prije nego što je stigao odgovoriti, Melanthe
reče: »Zašto bismo zamišljali još više stvari o tebi, zeleni vi teže? Kad ne želiš reći svoje ime.«
»Ne mogu«, reče on. Smrknuto ju je gledao, a oči su mu bile tamne u sjeni stijena.
Slegnuo je ramenima. »Kraljeva povelja o posjedu imanja je izgubljena. Roditelji su mi umrli
za vrijeme Velike kuge. Opatija...« Usta su mu se izvila od prezira. »Redovnici su mi trebali
biti skrbnici dok ne stasam. Ali zaboravili su me! Otišao sam tamo s petnaest godina, jer od
njih nikada nisam čuo ni riječi ni savjeta, a nisu mi ni pomagali. Rekli su da besramno lažem
i da ih želim prevariti, da je ta zemlja s pravom vraćena samostanu za vladavine prethodnog
kralja, a sadašnji je nikada nije zatražio. Nisu čak ni znali za središnju utvrđenu kulu...«
Čvrsto se upro šakom o kamen. »Zamak mojega oca, koji je gradio sedam godina! Njima
ovo nije ništa osim neprohodne šume, a sve drugo su zaboravili!«
 Kao da se više ljutio zbog toga nego što njemu nisu priznavali vlasništvo. Ali Melanthe
je odmah vidjela što ga je najviše boljelo. »Ne možeš dokazati svoju obitelj?«
Naslonio se na glatki zid stijene i podupro petom. »Svi su umrli.«
»Svi?«
Pognute glave zagledao se u koljeno. Kimnuo je kao da se toga srami.
Melanthe se namršti. Njih dvoje bili su istih godina – ali ako su mu roditelji umrli za
prve Velike pošasti, nije mogao imati više od sedam, osam godina kad je ostao siroče. »Ali...
otada pa do trenutka kad si s petnaest godina otišao k redovnicima, tko se brinuo za tebe?«
Podignuo je pogled i blijedo se osmjehnuo. »Gospo... dođi i upoznaj ih, ako ćeš se
udostojati.«

* * *

SPUŠTALI SU SE PADINOM U dolinu Wolfscara. Ponovo noseći Gryngolet na zapešću, a

dragom se rakom držeći za Rucka, Melanthe osjeti navalu praznovjernog čuđenja. Pomislila
je kako je s njim putovala kroz divljinu i pustinju, ali ovo je mjesto izgledalo kao da je svakim
korakom sve udaljenije od crkve i ljudske zajednice.
Dok su silazili činilo se kao da se kližu i poskakuju između mračnih stabala, čije su
krošnje stenjale na vjetra. Ukočila se začuvši udaljeno zavijanje vuka... ili je to bio ženski
krik? Vrisak se nastavljao, mijenjajući visinu tona iz dubokoga u visoki, a kako su silazili
postajao je sve glasniji. Ruck mu nije pridavao pažnju. Iza jednog oštrog zavoja, vrisak se
naglo pretvorio u rikanje; vjetar je prolazio kroz gomilu zubi od škriljevca i ponovo se
preobrazio u vrištanje živoga bića dok su prolazili.
»Smiluj nam se Bože«, reče ona suzdržavajući dah.
Stisnuo joj je zapešće. Bilo joj je drago osjetiti njegov čvrst stisak, jer na sljedećem je
zavoju podignula pogled iznad njegova ramena i skoro skočila iz sedla od straha.
Lice je bilo golemo, triput više od konja, zurilo je u nju opakim crnim očima iz duboke
sjene drveća. Proizvela je zvuk kao da se guši, ali ni konj ni njegov vlasnik nisu ničim pokazali
da se boje; ravnomjerno su napredovali prema podnožju, a lice se iz dragog kuta pretvorilo
u kamen, grmlje i granje. Bila je to samo uvjerljiva iluzija.
Sjetila se neobičnog spoja sna i buđenja noć prije, šutljivog divljeg čovjeka s kojim su
plovili, čamac koji je izgledao premalen za njih i konja... počela se pitati kakvi to čuvari bdiju
nad njim.
Tlo je postalo ravnije. Obavila ih je hladna magla, iznenadni plašt praznine iz koje je
izranjao tek najbliži prvi grm, najbliže stablo i odmah bi nestali. Konj je spustio glavu kao da
njuši stazu, onako kako bi činili psi tragači. Melanthe zadrhti i sakrije Gryngolet ispod plašta
jer su joj magla i hladnoća počele prodirati do kosti.
Dok je sjedila zgrbljena, čvrsto zamotana u plašt, u svojoj fantaziji počela je zamišljati
da čuje glazbu. Govorila je sebi da je to vjetar, još jedna iluzija poput vriska koji je još mogla
čuti iznad njih. Ali ovo je sada imalo formu i melodiju; bila je to pjesma koju je znala ili je
mislila da zna, slatka, tužna i zamamna. Konjska su kopita udarala u ritmu s njom. Ruck
ništa nije govorio; izgledalo je kao da mu glava kima u istom ritmu, opustio je stisak na
njezinim rukama – pomislila je da je zaspao, što bi bio strašan propust s takvim očaravajućim
duhovima.
Zgrabila ga je za rame i snažno protresla. »Probudi se!« prosiktala je. »Za ime Božje,
probudi se!«
»Ahoj!« Prenuo se i uspravnije sjeo. Podignuo je glavu, zabacio je unatrag i skoro joj
razbio nos kad je posegnuo za mačem.
Melanthe cikne i stisne oči od bola. Prekrila je rukom lice i počela treptati od suza.
Kad je opet jasno mogla vidjeti, šuma je bila tiha osim hujanja jakog vjetra i zvuka
Jastrebovih kopita.
»Oprez!« šapne ona. »Ne smiješ si dopustiti da zaspiš ili će te oni zgrabiti!«
Duboko je udahnuo i čvrsto stisnuo držak mača. »Tko će me zgrabiti?« upita on
začuđeno.
Opet ga je protresla, tako da mu je oklop zaštropotao. »Vile«, reče ona. »Ako te već
nemaju u svojoj moći. Jesi li čuo onu melodiju?«
On kao da se polako pribrao. »Čula si glazbu?« Ruka mu se na maču opustila.
»Kakvu melodiju?«
»Ne znam. Vilinsku glazbu, slatku i sporu.«
Zagunđao je i pogledao lijevo i desno u maglu. Zatim je, na njezino nezadovoljstvo,
ležerno počeo pjevušiti istu ariju. Jastreb je naćulio uši i ubrzao korak.
Kako je magla postajala sve rjeđa, udaljena frula opet se javila nastavljajući njegovu
pjesmu. Staza je sada već bila niža od naleta vjetra, zašla je u predio zatišja, gdje je bilo toplo
u usporedbi s hladnoćom izmaglice. Ton frule kao da se stalno povlačio pred njima, nikada
nije dolazio bliže niti se udaljavao. Nije znala radi li se o nekom već ranije dogovorenom
signalu ih su same vile ubacile melodiju u njegovu glavu, a umornom konju dale novu snagu
da kroči naprijed. Bila je to tako tugaljiva i poznata melodija...
Sjetila se gdje ju je prvi put čula. Na brodu, kad je odlazila iz Bordeauxa... od čovjeka
koji sada jaši s njom, a onda je sjedio na palubi iznad nje.
 U jednom trenutku misli su joj prelazile preko nemogućeg niza događaja koji su je
doveli ovamo. Pomislila je da je on začaran, da mu je cilj otpočetka bio odvući je u carstvo
vila, na ovo mjesto gdje one vladaju.
Jedan dio nje smatrao je to glupošću, jedan dio se bojao, a jedan osjećao čudno
uzbuđenje, radoznalost da vidi ta bića o kojima je samo čitala i slušala.
On naglo prestane zviždati, zaustavi konja i snažno šakom zamahne u zrak. »Ave!«
poviče glasom koji se odbijao sa svake strane doline.
Odgovorio mu je rog, zvuk trube. Ton je lebdio i dizao se, stapao se s vlastitom jekom
sve dok se nije činilo da postoji cijela družina rogova.
On petama dotakne konja, a pastuh kao da je zaboravio umor. Prešao je u laki kas niz
završetak padine, zagrmio kopitima preko mosta i smrznute rijeke koja se pojavila ispod njih
prije nego što je Melanthe shvatila gdje se nalaze. Sada je pred njima bila cesta, dobro
ugažena, koja je slijedila riječnu obalu i zaobilazila podnožje stjenovitog grebena.
Prošli su pokraj kamenih kandži i pred njima se otvorio pogled. Ispod njih prostirala
se dolina, triput šira od one koju su upravo ostavili za sobom, široka i ravna, s izoranim
poljima prekrivenim snijegom, s ograđenim parkom i jezerom. A na drugom kraju nalazio
se dvorac, blistavo bijel, zidina okruženih dubokom vodom, s kamenim ukrasima po
zidovima i oko tornjeva, koji su bili poput čipke, nalik maštarijama od papira.
Truba se ponovo javila, glasno i blizu, ali ovaj put kao zaglušujući vodopad objave.
Naglo je utihnula, a Melanthe pogleda ulijevo. Uz cestu je stajao mladić u šarenoj odjeći, s
velikim mastifom. Oba su se široko smiješili, a mladić je podignuo ruke kao da će skočiti na
konja u prolazu.
Izraz lica tog mladog zabavljača, kad je ugledao Melanthe, bio je podjednako pun
iznenađenja kao i njezin. Na sebi je imao opremu dvorske lude, dvobojne hlače, zvonca,
raskošne volančiće na rukavima i kratkom kaputu, a kapu je ukrasio perjem i repićima od
tkanine. Kad se Ruck zaustavio pred njim, mladić spusti rog sa smiješnim izrazom
razočaranja.
»Tko je ona?« upita on kao da ima na to pravo.
»I mi tebi želimo dobrodošlicu, Desmonde«, reče Ruck trpko.
Mladi Desmond odmah klekne na jedno koljeno. Tako je nisko pognuo glavu da je
postojala opasnost da se prevrne. »Gospodaru«, reče on prigušenim glasom.
»Dobrodošao.«
Jastreb zabaci glavu kao da je nestrpljiv zbog tog zadržavanja, ali Ruck ga umiri.
»Gospo, ovo je Desmond, vratar u zamku. Zadatak mu je paziti da nijedan stranac ne uđe
u Wolfscar bez dopuštenja – i ne sumnjam da je to razlog zbog kojega je tako spremno pitao
za vaše ime.«
 »Oprostite mi, gospodaru«, reče Desmond tužno, još uvijek u istom položaju.
»Oprostite mi, gospo.«
»Pođi ispred nas«, reče Ruck »i javi im da dolazim sa svojom suprugom, princezom
Melanthe od Monteverdea i Bowlanda.«
Desmond ustane. Rog je držao ispod ruke, glavu je pognuo, ali uspio ju je ispod oka
dobro pogledati. Vidjela je izražajan nos i lice crveno od hladnoće ili puhanja u rog; izraz tog
lica još je bio skriven.
»Gospodaru«, reče on i lagano se nakloni. »Gospo.«
Okrenuo se i potrčao ispred njih pun mladenačke energije, brzo koliko su mu
dopuštale šiljate cipele, a pas ga je pratio u stopu. Cesta je skretala desno u dolinu. Zastao je
na zavoju, podignuo rog i odsvirao kratku dobrodošlicu, koja je glasno i veselo odzvanjala
preko polja.
»To nije bila nikakva vila,« reče Melanthe.
Ruck je pogleda preko ramena. »Ne, on je dvorski pjevač. Zar bi ti bila draža
dobrodošlica vila?«
»Zaboga, još prije nekoliko trenutaka mislila sam da sam se udala za Tam Lina 31.«
Glasno se nasmijao. Bio je to drugi put da je čula taj lijepi zvuk. »Da, protresla si me
tako da su mi zacvokotali zubi!«
»To si i zavrijedio«, reče ona strogo. »A sada me odvedi u svoj vilinski dvorac, jer
već sam jako umorna od ovoga konja.«

MOŽDA I NISU BILI VILENJACI, ali svakako neobična družina, baš kao što je i dvorac bio
neobičan. Kako su se približavali utvrdi, Melanthe primijeti zašto joj je iz daljine sve sličilo
zamrznutom vodopadu. Dok su kameni čipkasti ukrasi davali blistavim tornjevima i
dimnjacima izgled lagane pjene, zidovi nisu bili redovito premazivani vapnom. Duge pruge
tamnog kamena vidjele su se kroz bijelu boju, gdje god se voda iz žljebova cijedila s plavih
krovova. Središnja kula sablasno je izgledala, poput dvorca od šećera koji se topi na nekoj
svečanoj gozbi.
A što se tiče ukućana... svaki muškarac, žena i dijete bili su odjeveni kao glumci u
predstavi s maskama, od cipela s vrlo dugačkim zavinutim vrhom do šarenih boja i krojeva
odjeće. Trkom su došli i poredali se uz cestu, većina s nekim instrumentom, od timpana do
malih harfa i zvončića. Melanthe i Ruck jahali su između njih, a oni su im višeglasno pjevali
veselu pjesmu i to tako uspješno kao da su tjednima vježbali. Oni koji nisu pjevali hodali su
ispred konja, poskakujući, prevrćući se naglavačke, žonglirajući – među akrobatima su bile

31
Vilinski kralj (nap. prev.)
čak i žene i djevojke, u muškim hlačama tako da su skakale podjednako visoko kao i ostali.
Bila su tu čak i dva terijera, hodali su natraške na stražnjim nogama i također poskakivali i
veselo lajali.
Melanthe nije vidjela seljake, nikakav alat ni dokaze da se zimi nešto radi, iako su na
paši oko jezera bile sive ovce s bijelim licem. »Gdje su tvoji ljudi?« šapne ona, ali tako da je
čuje unatoč pjesmi i glazbi.
Ispružio je ruku i pokazao na živahnu družinu. »Evo ih, oni su me odgojili.«
»Ti trubaduri i zabavljači?«
Kimnuo je glavom i sagnuo se da prihvati ispleten struk žita od djevojčice što je hodala
uz konja, a onda odjurila veselo se smijući.
Melanthe je promatrala raspjevanu družinu oko sebe. »Bolje nego da te odgoje
vukovi, rekla bih«, promrmlja ona.
Došli su do vanjske ulazne kule u zidinama. Prije kapije, u podnožju mostića, stajao je
snažan muškarac s dugom bijelom bradom. Čekao je dostojanstven i komičan u svojim
uskim tajicama, širokog tijela odjevenog u odjeću duginih boja. Uz njega je stajao otmjeniji
muškarac, mladolika lica i starih smeđih očiju. Miran i mudar, odjeven od glave do pete u
plavo, osim bijelog ovratnika i srebrnog remena.
Kad je mlađi muškarac zakoračio naprijed, glazba je utihnula. »Vaša Visosti«, reče
on savršeno se i duboko poklonivši »iskazujem vam svu čast. Blagoslovio vas Kralj na visini,
a naš dragi gospodar iskazao vam štovanje i naklonost. Ja sam William Foolet, a ovo je
William Bassinger. Gospo, nudimo vam srdačnu dobrodošlicu u dom i zamak našega
gospodara.«
Pružio je Melanthi kolut s ključevima. Pogledavši dolje u njegove tamne oči, vidjela je
da nije glup, ni blizu tome. Prihvatila je ključeve i kimnula njemu i Bassingeru.
»Zahvaljujem vam milošću, povjerenjem i naklonošću«, reče ona jasno tako da svi mogu
čuti. »Neka vas Krist nagradi i svima u ovom zamku podari sreću.«
Krupni Bassinger joj se nakloni uz svečani zamah rukom. »Otvori kapiju!« poviče
on glasom koji se poput grmljavine zakotrljao preko jezera. »Dolazi naš gospodar sa svojom
gospom!«
Nevidljive ruke podignule su rešetku na vratima i spustile pokretni most. Dok su
Ruck i Melanthe s jekom jahali kroz kameni prolaz na njih je palo pregršt zrna žita, koje je
netko bacao kroz otvore na stropu prolaza 32. Njihovo šaroliko kućanstvo ih je slijedilo,
pjevajući i kličući.

32
Inače su ti otvori (engl. murder holes) služili da kroz njih na neprijatelja bacaju kipući vodu, ulje, smolu, živo
vapno i sl. (nap. prev.)
 Dok su prelazili opkop s vodom, Melanthe podigne pogled s mosta prema visokom
zidu. Iznad unutrašnjih vrata bio je ugraviran grb s vučjom glavom, crnom na ažurnoj
podlozi, boje su bile osvježene i kontrastne, jarke nasuprot izblijedjeloj bjelini zida. Unutar
zidina još su čudniji bili isprepletena čipka kamenih ukrasa i znakovi propadanja. U sredini
dvorišta nalazio se uredan povrtnjak, ali ogoljeli grm kozje krvi penjao se i prekrivao
polovicu lukova klimave drvene galerije, na kojoj su se još vidjeli od sunca i kiše izblijedjeli
nacrtani ukrasi. Nekoliko je krava žvakalo sijeno rasprostrto u suhoj fontani, nesvjesne
visoko gore elegantnih vitkih dimnjaka i prekrasnih prozora, s ukrasnim razgranatim
ornamentom i staklenim oknima.
Ruck sjaše i pomogne i njoj sići s konja. Dva dječaka prihvatila su njegov mač i štit i
odnijeli ih odvodeći istovremeno i konja. Kao da mu je bilo neugodno susresti njezin pogled.
Stajao je u zeleno obojenom oklopu usred ovog ruševnog vilinskog dvorca koji zapravo nije
bio ruševan, nego čvrsti zamak u kojem je moglo živjeti deset puta više ljudi od ovih koje je
vidjela, koji nije tako davno sagrađen, koji je ukrašen s ljubavlju, a sada je bio prepušten
zaboravu i propadanju.
William Bassinger dade znak rukom i na glavnoj zgradi otvore se vrata nadsvođena
lukom. Pjevači su stali tako da su stvorili prolaz do ulaza, a harfist je veselo zasvirao. Ruck ju
je uhvatio za ruku. Noseći Gryngolet Melanthe zakorači s njim na stube. Led im je škripao
pod nogama, ali nadglasala ga je glazba koja bi bila prikladna i za živahne anđele.
Pratila ih je unutra, pokraj zidova s lijepim oblogama, u veliku dvoranu u koju je sunce
sjalo probijajući se kroz mozaik stakla na pet golemih prozora. Sva obrana ovisila je o
vanjskom obrambenom zidu; unutrašnjost zamka bila je čarolija prozračnog svjetla koje je
sjalo na zidovima i tapiserijama, doticalo pozlaćene i obojene grede i titralo na dugačkoj
paučini što je visjela sa stropa. Izvrsne tapiserije nizale su se jedna za drugom i skupljale
prašinu u naborima, a one osvijetljene svjetlom prozora već su pomalo izblijedjele.
Ali u velikom ognjištu gorjela je vatra, okolo su bile poslagane klupe, stolice bez
naslona, odloženi nezavršeni radovi, gomile šarene tkanine i glazbenih instrumenata bez
žica, tu i tamo poneki svakodnevni predmet kao što je konjska orma, koju je netko
popravljao. Na drugom kraju dvorane drveni stolovi za jelo bili su naslagani jedan na drugi
uza zidove.
Ruck joj podigne ruku i povede je stubama prema povišenom podiju. Pogledao je
preko glava svih okupljenih, preko podignutih lica možda pedesetak ljudi, od kojih su
polovica bili tek djeca, a svi kao iz hira odjeveni u šarene boje. Harfa je svojom glazbom
pridonijela slatkoj atmosferi fantazije, zbog prašine sve su nijanse izgledale mekše i Melanthe
se pitala nije li se zaista udala za Tam Lina, jer sve je ovdje bilo napola stvarno.
Pričekao je da melodija završi, kao da ona ima prednost. A ipak to mu je čekanje
priskrbilo veću pozornost nego što bi ijedan majordom mogao postići kad bi vikom tražio
da prisutni zašute. U novonastaloj tišini progovorio je tiho, ali ipak glasom koji je blago
odjekivao od zidova.
»Vaša Visosti«, reče on njoj »gospo, moja draga suprugo i prijateljice, naviknuli ste
na otmjenije, zaslužujete otmjenije, ali ovo su moja utvrda i moji ljudi. Zbog ljubavi prema
meni, molim vas da i njih nosite u svojem srcu kao što i ja činim. Njih molim i od njih
očekujem isto, da vas vole i da vas poštuju, a vama dajem moć nad svima njima, da upravljate
i određujete kako smatrate da je najbolje. Neću vam ih sada predstavljati poimence, jer nam
je put bio dug i naporan.« Govorio je gledajući u neku točku ispod njezine brade, i dalje
izbjegavajući je izravno pogledati, ali sada je podignuo oči i susreo njezin pogled. »Kažem
vam, jamčim životom i dušom, da ste sigurni ovdje, gdje vas nitko ne može naći, tako dugo
koliko želite ostati.«
Držala ga je za ruku i lagano mu se iz poštovanja naklonila. »Moj mužu, u tim ću
stvarima rado i spremno poslušati tebe.«
Zelene su mu se oči suzile od kratkog osmijeha, zbunjene i podrugljive istovremeno,
jer uočio je njezinu suzdržanost, da mu nije obećala pokoriti se u svim stvarima, nego samo
u tim. Ponovo je pogledom prešao po dvorani.
»Kuga se ponovo pojavila u svijetu s onu stranu zaljeva i zato za opće dobro
zapovijedam da nitko odsada ne izlazi. Pierre Brokeback je mrtav, iako nije umro od pošasti,
neka ga Bog čuva i brani, i da mu pokoj duši. A i moja žena, gospa Isabelle, čiju je dušu Bog
već prije trinaest godina pozvao natrag u nebesa odakle je došla. Ja...« Činilo se da je
zaboravio što želi dalje reći, pa je naglo završio: »Previše sam umoran, a i moja žena, također.
Poslije ćemo razgovarati o tim stvarima.«
Pustio je Melanthe i dok se okretao, ona primijeti da će on od umora zaspati na
nogama. »Dođi!« poviče ona i pozove rukom najbližu osobu. »Pomogni svojem gospodaru
skinuti oklop i neka se raskomoti. Ne znaš koliko me je daleko vodio i nosio protekla dva
dana i noći.«

U ODAJI GOSPODARA Wolfscara, jastuci su ležali po podu, ali prekrivali su ga i sagovi, što je
bio vrhunac luksuza. Postelja je bila presvučena pokrivačima obrubljenim krznom, a
baldahin je bio od izvezene svile obješene na crvenoj užadi i zlatnim ringovima. Prostorija je
smrdjela na ustajali dim i vlagu.
Melanthina prva pomisao bila je da nekoga prekori i protrese jastuke, da zapita te žene
akrobate zar nisu mogle naći vremena u svojem prevrtanju da prozrače posteljinu, ali
William Foolet i Ruck sumnjičavo su je gledali, poput dva dječaka koje je strogi učitelj
uhvatio da izbjegavaju učenje. Ruck je sada bio bez oklopa i prošao je pokraj nje prema
prozoru. Kleknuo je na široku prozorsku klupčicu da otvori svako prozorsko krilo. Odmah
je iz dvorišta ušao svježi zrak, hladan i s blagim mirisom stoke.
 »Ugljena«, oštro reče William gomili znatiželjnika što su zastali na vratima.
»Odmah!« Dvorska luda sa šiljastom kapom probije se između ljudi noseći dvije
kante ugljena i odmah se baci na posao oko kamina.
»Vaša Milosti«, reče William Foolet smjerno »sokol?«
Melanthe nije imala namjeru prepustiti Gryngolet toj neobičnoj družini. »Pregledat
ću kaveze za ptice dok se soba zrači«, reče ona, zadržavši pristojan ton glasa. »Tvojem
gospodaru bi dobro došlo da može nešto pojesti uz vatru.«
»Priprema se mesna juha i riba pečena u kruhu. Želi li gospa vidjeti kuhinju?«
»Mislim da bi to bilo pametno.« Pogledala je Rucka, koji je sjedio naslonjen na
obojenu kamenu prozorsku nišu. Izgledao je zamišljeno i u očima imao onaj dalek pogled
zbog predugog bdijenja. I Melanthe je bila umorna, ali tjerali su je čuđenje i znatiželja. Prišla
mu je i primila ga za ruke. »Ti nećeš ići. Ostani i odmori se«, zapovijedi mu ona nježno.
Namrštio se i pogledao kao da će se usprotiviti. Ali naposljetku je samo rekao: »Sve
je onako kako su oni ostavili. Ne želim da se ništa mijenja.« Ton namrgođenog protivljenja
nije se potpuno slagao s načinom na koji joj je dlanom obuhvatio prste, zadržavajući je,
gotovo kao da je moli.
»Neću učiniti ništa«, obeća ona »bez tvojeg dopuštenja, gospodaru.«
Na licu mu se pokaže nova potištenost. Pustio ju je i ustao. »Promijeni što želiš«,
reče on kratko »jer Vašoj Visosti ništa ne bih mogao uskratiti, ako bi zatražila.«
Odmaknuo se i šutnuo zalutali komad ugljena koji se otkotrljao na tepih tako da je
odletio u kamin. Bio joj je okrenut leđima i počeo dizati drvene nogare i daske naslonjene u
kutu sobe te si počeo postavljati stolić za jelo.
 Šesnaesto poglavlje

KAO U SNU HODALA JE između bijelih ukrasnih šiljaka na tornjićima, kao kroz maglu. Ostaci
rastrganih oblaka lebdjeli su iznad najviših tornjića, pozlaćenih sipki za stjegove, ažurnih
vrhunaca krovova, koji su nestajali i opet se pojavljivali iznad glave. S kruništa bedema sige
su visjele nad kamenim rezbarijama – negdje ljudska glava, negdje krilato biće, a izrazi lica
bili su im još čudniji i izobličeniji zbog prozirne ledene maske; cijeli dimnjaci i potporni
lukovi ispreplitali su se s tornjićima i kopljima od kristala i izblijedjela kamena.
Zamak je bio bogat i hladan, i prazan, iako ju je mala skupina zabavljača slijedila,
zureći u nju kao da ne vjeruju u to što vide, isto kao što je i njoj sve oko nje bilo nevjerojatno.
Prateći je u stopu poput dviju zabrinutih dadilja, debeli i mršavi William neprekidno su
govorili pratiteljima da se raziđu, ali bez uspjeha.
Nije im se obraćala, ali odabrala je kamo želi ići: u unutrašnji prostor dvorišta, u toranj
na ulazu, odaje zapovjednika zamka i sobe čuvara; oružje i oklopi bili su tamni od stajanja.
Njezina marljiva pratnja nije ponudila nikakvo objašnjenje za prazna mjesta.
Sve je onako kako su oni ostavili, rekao je Ruck, ali ona jedva da je shvaćala taj izgubljeni
zamak, koji se centimetar po centimetar prepuštao vremenu i propadanju dok su zabavljači
svirali u velikoj dvorani.
Unutar zidina zamka začula se blaga zvonjava. Kroz prozor Melanthe ugleda
svećenika kako hoda preko dvorišta i maše zvonom i kadionicom. On je barem bio odjeven
u bijelu misnu košulju i crveno ruho, a ne u neko ekstravagantno šarenilo. Slijedila ga je do
kapelice, odano praćena svojom šutljivom družinom.
Zlatni lukovi, zlatni kerubini i serafini, zlatni kalež i pladanj, zlatno raspelo – svetište
je bilo veličanstveno čudo, djelovalo je toplo zbog raznobojnog svjetla što je prodiralo kroz
visoke prozore. Promatrala je s jednog kraja, držeći Gryngolet, dok je za oltarom kapelan
tiho pjevao misu za pokojne. Kad je došao do mementa, naglas je recitirao imena u dugačkoj
litaniji, počevši s grofovima Wolfscar i nastavljajući intonirati dalje sve dok ih nije
spomenuo više od stotinu, a ona je tada prestala brojiti. Na oltaru su bile ispisane ploče, ali
on kao da nije čitao iz njih nego je monotono izgovarao imena kao da ih sve dobro zna nakon
dugogodišnje prakse. Kada je završio, zabavljači iza nje pridružili su mu se pjevajući De
Profundis.
Otišla je prije završetka pjevanog dijela mise, spustila se stubama, a oba Williama
požurila su za njom. Naposljetku, u manjoj dvorani i prostorijama za sluge naišla je na
normalniji život i rad. Na ognjištima je gorjela vatra. Postelje su bile poredane uza zidove
soba za spavanje. Čak je i njezina nijema pratnja sada došla do glasa, šaptali su i razgovarali
iza nje. Kao da je oslobođen čarolije, William Fooler pročisti grlo. »Hoće li Vaša Milost
pregledati kaveze za ptice?«
Melanthe im dopusti da je povedu tamo. Ptičarnik nije bio u onakvu neredu kakav je
očekivala. Na podu je bio čist pijesak, a visoki prozori s rešetkama davali su svjež zrak i
svjetlo. Predstavili su joj Hewa Dowla s ponešto pompe, kao »sina pokojnog grofova
sokolara koji je umro za vrijeme kuge.« Hew je pak bio samo čuvar jastreba kokošara, imao
je tek dvije ptice, za potrebe kuhara, ali čvrste i praktične, prikladan par zbog kojega je
smočnica bila puna. Kad je izbliza pogledao Gryngolet skoro da se nije onesvijestio.
Zanijemio je i samo je rukom pokazivao na opremu i nešto mrmljao na grubom
sjevernjačkom govoru tako da ga je bilo gotovo nemoguće razumjeti.
Ipak, Melanthi se svidjelo što su ptice u dobroj formi, perje kompletno, a njihovi stalci
u dijelu gdje su provodile zimu, smješteni daleko od naleta vjetra. Gryngolet mu je prišla bez
protivljenja i Melanthe nije čula nikakva glupa mišljenja od Hew Dowla kad mu je dala
zapovijedi i upute kako da se brine za sokola. Gryngolet se zadovoljno čistila – preci su joj
letjeli preko snjegova i zaleđenih rijeka sjevernih krajeva i ovaj hladan planinski zrak joj je
odgovarao.
Nakon što je ostavila zadovoljnu Gryngolet, Melanthe se uputi u kuhinju, gdje je
upoznala kuhara i njegovu sestru koja mu je pomagala, a čiji su roditelji također umrli za
vrijeme crne smrti u Wolfscaru. Isto tako i pipničar, djevojka koja je gulila luk, kovač, svi su
oni imali časne pretke u dvorcu, iako su nosili šarene livreje zabavljača i pjevača, a neke je i
prepoznala s instrumentima iz procesije koja ih je dočekala. Preci iz kućanstva prethodnoga
grofa kao da su bili jedini o kojima se isplatilo pripovijedati.
William Foolet očito je bio zapovjednik zamka, vojni zapovjednik i majordom sve
istovremeno. William Bassinger kao da nije imao drugih dužnosti osim da svoj snažan i
dubok glas posudi plemenitim i gracioznim govorima i k tome da kuša gustu mesnu juhu.
Nakon što je pregledala zalihe hrane u smočnici i podrum s pivom, odveli su je u ženske
privatne odaje.
Bila je to prostorija kao i druge, ledeno hladna, raskošno ukrašena zavjesama,
izrezbarenim ormarima i sagovima. Za gospodaricu tu je bio i izbočeni polukružni prozor s
pogledom na dvorište, a i kamin te tri velika prozora kroz koja su zrake sunca treperile na
prašini. Melanthe podigne ruku i otpusti svoju znatiželjnu pratnju. »Neka ostanu samo oba
Williama«, reče ona, a ostali su bili toliko pametni da odmah nađu neki drugi važan posao
negdje drugdje.
Polako je prošla prostorijom prema polukružnom prozoru, pogledala u strop, gdje su
naslikane vitice cvjetale zlatnim cvjetovima na pozadini zvjezdanog neba. Jednim krajem
plašta obrisala je stolicu pokraj prozora. Netko je ostavio okvir za vezenje u kojemu se još
nalazio rad. Okrenula se i sjela, izravno i čvrsto pogledavši oba Williama, ignorirajući
hladnoću.
»A sada ćemo, gospodo«, reče ona na francuskom »iskreno razgovarati.«
William Bassinger se pokloni, a Foolet klekne na jedno koljeno. »Vaša Visosti«, reče
on sa savršenom poniznošću.
»Ustani i pogledaj me.«
Pričekala je dok je nije poslušao, a onda je pričekala još malo, pomno ga promatrajući.
Bassinger je polako podignuo obrve i raširio oči, a lice mu je postajalo sve okruglije i nevino
iznad bijele brade, sve dok ni djetešce ne bi izgledalo nedužnije. William Foolet samo je
bezizražajno stajao, a blago rumenilo obraza jedino je odudaralo od njegove smirenosti.
»Recite mi što se ovdje dogodilo«, reče ona.
Bassinger se pokloni. »Vaša Visosti, neka mi je Bog svjedok, smijem li svojim
siromašnim trudom pokušati izvršiti zadatak koji ste postavili?«
»Što prije!«
»Vaša Visosti, molim Spasitelja svijeta da mi podari snagu i izvrsnost da na svoje
veliko zadovoljstvo možete uživati u mojoj priči...«
»Ne priči, nego povijesti«, reče ona nestrpljivo. »Ništa osim istine.«
On ju povrijeđeno pogleda, onda podigne bradu i napuni pluća zrakom. »Onda
počinjem i ispričat ću Vašoj Visosti o slavnoj i dirljivoj povijesti mojega grofa Ruadrika,
pradjeda našega sadašnjeg grofa.«
Melanthe podigne kažiprst s rukohvata na naslonjaču. »Ne, izostavimo djeda i oca.
Počni s tvojim sadašnjim gospodarom.«
»Ah, ali, Vaša Visosti, njegov otac grof Ruadrik bio je velik čovjek, velika srca i tijela,
kako sam čuo.«
Melanthe vidje da nema smisla požurivati ga. »Vrlo dobro, ali ne govori ništa osim
istine.«
Bassinger se napuhne od blage indignacije. »Moje znanje je točno, Vaša Visosti,
potječe iz besprijekornog izvora, a to su moj gospodar, vaš suprug, i sir Harold.«
»A tko je sir Harold?«
Progovorio je Foolet. »Vitez staroga grofa. Naš sadašnji vojni učitelj. Živi u stražnjoj
kuli. Pomalo je sklon ludilu, ponekad. Nadam se da će Vaša Visost paziti na njega.«
Melanthe podigne obrve. »Vrlo zanimljivo kućanstvo. Nastavi, Williame
Bassigneru.«
 »Vaša Visosti, ispričat ću vam kako je gospodarev otac Ruadrik Wolfscar proveo
mladost s prijateljima našega plemenitog kralja Edwarda, čuvao ga Bog. Dok je kralj još bio
maloljetan, njegova nimalo mudra majka, kraljica, i onaj zli izdajica Mortimer preuzeli su
vlast nad zemljom, tako da je svaki častan i razuman čovjek prezirao takvo stanje, a čak su se
mnogi bojali za život mladog kralja. Jer svi znaju da je izdajica najpodlije ubio pokojnog
kralja, njegova oca.«
Zašutio je nakratko da vidi sluša li ga ona pozorno. Melanthe kimne glavom na tu
staru priču i rukom mu da znak da nastavi.
»Ali Božjom milošću«, reče Bassinger »naš je kralj imao dobre i iskrene prijatelje,
od kojih je jedan bio Ruadrik Wolfscar. Prema savjetu grofa Montagua i drugih, kralj je
postavio stupicu...«
»Da, u Nottinghamu, kamo su potajno otišli i iznenadili Mortimera«, reče ona da
skrati priču. »Wolfscar je bio s kraljem?«
Bassinger kao da se silno mučio progutati uvredu zbog toga što ga je grubo prekinula
u pripovijedanju, ali nakon trenutka uvrijeđene šutnje, složio se. »Vaša Visosti, Ruadrik
Wolfscar ih je predvodio.«
»Mislim da bih čula za njega da je predvodio skupinu, ali mogu razumjeti da je bio s
njima. Pretpostavljam da je nagrađen za tu službu.«
»Postao je vitez od Batha, a posjedi mu se pružaju odavde do opatije na jugu, jezera
na istoku, do obale na zapadu i pet kilometara na sjever.«
»Znaš li čiji su to bili posjedi prije njega?«
»Vaša Visosti, nisam odvjetnik«, objavi svečano Bassinger.
»Posjedi su bili bez nasljednika, a kao dio Lancastera vraćeni su kruni, gospo, a bili su
u rukama opatije«, reče mlađi William
»no kralj je poništio vraćanje kruni i dao ih Wolfscaru za nagradu.«
»A dopuštenje za gradnju obrambenih zidina? Čini se da zemlja nije previše plodna
da bi uzdržavala takav dvorac.«
William Bassinger želio je raspredati još jednu priču o Škotima i junačkim bitkama,
ali William Foolet ga prekine. »U brdima je rudnik željeza, Vaša Visosti. Kralj je grofovu
ocu dopustio da uzima sav prihod iz rudnika za gradnju dvorca, jer na sjeveru nije imao
nikakvu obranu.«
»Željezo?« Melanthe skeptično pogleda oko sebe svilu i jastuke. »Doista je bogat taj
rudnik«, reče ona.
Iako je bio odjeven kao dvorska luda, gledao ju je pametnim očima. Čekala je. »Ima
u njemu i zlata, gospo, i srebra«, reče on oklijevajući.
 Melanthe spoji vrhove prstiju i osloni bradu na njih. Dugo je gledala čestice prašine
kako sporo padaju kroz zraku svjetla.
»Zašto ga opat«, upita ona tiho Fooleta, »nije uzeo pod skrbništvo kako mi je grof
Ruadrik rekao da je trebalo biti?«
»Bila su to zla vremena, gospo. Mislim da su mnogi redovnici umrli. Nijedan nije
došao ovamo.«
»On je trebao otići k njima!« Pogledala je Bassingera jer Foolet je tada sigurno bio
još dijete. »Kad je prošla crna smrt. Trebali ste ga odvesti!«
»Gospo, možete biti sigurni da bih, samo da sam znao za taj dogovor, pokrenuo nebo
i zemlju da moj gospodar Ruadrik dođe k onima koji će ga paziti i brinuti se za njega, jer
volio sam ga kao vlastitog sina. Nisam bio svjestan da postoji ugovor o skrbništvu. Mislim
da on nije vidio očevu oporuku, pokoj mu duši, neko vrijeme.«
»Koliko dugo?«
»Gospo, ja sam našao oporuku njegova oca«, reče Foolet »među spisima imanja.
Moj gospodar Ruadrik tada je imao petnaest godina i otišli smo u opatiju.«
Bassinger napravi gestu kao da se ispričava. »Klerici nisu imali zabilježeno da je kralj
darovao posjed grofovu ocu. Onda je, čini se, došlo do požara. Bili su vrlo nestrpljivi s nama.
Otišli smo odande.«
»Otišli! A da niste vidjeli opata?«
»Gospo, s takvom grubom dobrodošlicom, savjetovao sam grofu da se povuče prije
nego što mu još kažu neke vijesti koje bi bile štetne za njega. To je vrlo gramziva opatija,
gospo.«
»Glupani, pa kad bi opatija bila uništena, našli biste dokument među kraljevim
poveljama.«
»Nisam odvjetnik, gospo«, promrmlja Bassinger. »Mi smo proveli volju njegova
poštovanog oca.«
»Gospo«, reče Foolet zabrinuto »zaista smo se trudili. Ali tada smo se bojali; shvatili
smo da on ne može dokazati tko je...«
»Nitko ga nije poznavao od krštenja? Nijedan vazal? Nijedan kmet?«
»Samo sir Harold«, reče William Foolet šupljim glasom.
»Jedan je dovoljan, ako je častan čovjek.«
»Ne bih rekao, gospo. Njegov um je... nesiguran.«
»Onda svećenik.«
»Gospo, naš kapelan je došao u dolinu poslije kuge. Bilo ih je nekoliko koji su došli
izvana, prvih nekoliko godina, i sve smo ih toplo dočekali.«
 Namrštila se na njega. »Ali nisu valjda pomrli svi koji su ga poznavali. Što je s onima
koje ste mi poimence nabrojili, koji su u ovoj dolini od rođenja?«
»Da, gospo. Ali vidjeli ste ih; mlađi su od mojega gospodara. Njihovi bi roditelji mogli
posvjedočiti, ali umrli su.« Bespomoćno je slegnuo ramenima.
»Nisam odvjetnik, gospo«, ponovi Bassinger »ali ako bismo od opata zatražili pravo
na zemlju, ni stotinu seljaka koji bi mogli jamčiti za mojega gospodara Ruadrika, ne bi bilo
dovoljno. I tako sam dao grofu savjet.« Duboko je udahnuo. »Uvidio je mudrost mojih
riječi, a kako je bio mladić junačka srca i duše, odlučio je kroz vlastiti trud pokazati da je
vrijedan svojih posjeda. Izbjegao je tintom zamrljane klerike i odvjetnike i otišao u svijet, u
potragu za pustolovinom i slavom – kao što i pristaje čovjeku njegove kraljevske loze, gospo,
a siguran sam da ćete se s tim složiti. Zabilježio sam njegove pothvate i pobjede u pjesmi i bit
će mi drago otpjevati je vama na ugodu. Nije još gotova, jer iščekujemo veliko djelo kojim će
se dokazati i primiti svoju zasluženu nagradu, ali ako je Božja volja, to će uskoro doći.«
Melanthe ga je gledala. Isprva je mislila da se šali. Ali uzvratio joj je pogled pun
zadovoljstva.
»Možda bi gospa voljela čuti prolog?« upita on.
»Proklet bio!« reče ona bez daha. »Zar si ga natjerao da hoda u dronjcima i bezimen
po svijetu, kao da nema nikoga i ništa osim onoga što osvoji snagom svojeg oružja?«
»Moj gospodar ne čini ništa osim onoga što sam odabere.« Fooletov glas bio je čvrst,
ali pogled mu je postao tek primjetno nesiguran.
Nagnula se naprijed. »Opatija mu je trebala biti skrbnik! Ili još bolje, sam kralj!«
Njih dvojica šutke su stajali pred njezinim bijesom.
»Ali da je bilo tako«, reče ona oštro »brzo bi oni završili s tvojom družinom pjevača
i vašim boravkom ovdje!« Široko je zamahnula rukom. »Grof Ruadrik već bi davno prije s
pravom preuzeo vlast nad svojom zemljom – ali umjesto toga naveli ste ga da se odrekne
svojega prava i da ga pokuša osvojiti glupim lutanjima, jer njegovi bi vas skrbnici davno
izbacili odavde!«
»Gospo, mi nemamo moć nad Njegovim Gospodstvom niti je u našoj moći navesti
ga da učini nešto što ne želi!«
Ustala je. »Ne, vi imate neku bezbožnu snagu kojom ga držite! Što je to? Zašto bi on
inače zatajio svoje ime onima koji mu mogu pomoći, ako nešto ne skriva? Pa on je plemić,
za ime Božje, a oženio se trgovčevom kćeri, kao da nije mogao bolje! Vi ste se nekako
okoristili ovim mjestom, družina bezvrijednih priprostih zabavljača, a on vas štiti svojom
glupošću dok vi nimalo ne marite što ga uništavate!«
»Gospo.« Ruckov glas hladan i blag sve ih je iznenadio. »Zamolio sam vas da meni
za ljubav poštujete moje ljude.« Stajao je na vratima, odjeven u kratak crni kaput i hlače,
zlatan remen oko bokova, bez šešira na glavi, a lice mu je bilo ljutito i umorno. »Ne
zahtijevam poslušnost kao tvoj muž«, reče on na engleskom »nego očekujem od princeze
da poštuje danu riječ, koju si mi dala prije nekoliko sati.«
Melanthe osjeti kako su joj se od poniženja zažarili obrazi. Obećala je – ali razbjesnilo
ju je stanje u kojem je zatekla dvorac.
On progovori u nastaloj tišini: »Ne znaš kakvu to oni moć imaju nada mnom, zaista,
niti možeš znati. Nikada se nisi vratila kući i zatekla mrtvačnicu. Smrt je pokosila ovaj kraj,
gospo; nije uzela svakog petog ni svakog trećeg, nego devet njih od deset – i to od svega živog,
sve do ovaca i štakora. Ne znam zbog kakvih grijeha.« U hladnoj prostoriji dah mu se
pretvarao u oblačiće. »Vratio sam se kući iz kućanstva gdje sam služio kao paž, ali pošast nas
je susrela putem.« Ružno se nasmijao. »Ti govoriš o skrbništvu. O, imao sam dobre
skrbnike. Imao sam punih osam godina života i mudrosti, gospo, a sve oko mene mrtvi ljudi.
Nijedan prolaznik, ni svećenik ni vitez, nisu se zaustavili čak ni nakratko, nego su me
kamenovali od straha da ću ih zaraziti ako im se približim. I tako je bilo sve dok nisam susreo
ovu družinu bezvrijednih priprostih zabavljača.«
»Onda iskreno želim«, reče ona hladno, okrenuvši se prema prozoru »tvojim
zabavljačima svako dobro kao i svim drugim Božjim ljudima, zato što su bili milostivi prema
tebi.«
Opet ta njezina ljubomora, zavist zbog njegove odanosti bilo kome drugome osim
njoj. Ruke su joj promrzle, ali nije ih željela sklopiti ni zagrijati, samo ih je držala uz tijelo.
Željela je objasniti, reći mu da se želi pobrinuti za njegovu dobrobit i braniti položaj koji mu
s pravom pripada, ali ponos joj je zavezao jezik, i bojazan da će, u slučaju da se zamjeri
njegovim ljudima, ona biti ta koju će potjerati odavde.
Nije navikla biti ljubazna sa slugama. Obraćati im se s osmijehom i varkom kako bi
zadobila njihovu naklonost... pa, izvodila je ona i veće varke zbog manjih razloga, ali sada joj
je potreba za pretvaranjem bila uznemirujuća, kao neka stara i fatalna nesreća. Nije mogla u
tom trenutku ni skupiti volju da započne s tim. Ništa više nije rekla. Samo se okrenula i brzo
pošla k vratima. Nije pogledala supruga dok je prolazila pokraj njega. Podignula je suknje,
potrčala niz spiralno stubište i krenula u dvorište.

RUCK JU JE GLEDAO kroz uski otvor za strijelce u ulaznom tornju, koji se nadvisivao nad
cijelom livadom i jezerom. Prva mu je budalasta pomisao bila da će ona otići – ali naravno,
neće, nije mogla otići sama. Ne bi mogla pronaći put iz doline čak i da je sjela na konja.
Znajući to, nije pošao za njom. Bolno je bio svjestan Bassingera i Malog Willa; kako
im se čini taj nemogući brak. Otkad je prvi put ponovo čuo za kugu, mislio je samo na to
kako da je dovede ovamo na sigurno mjesto, iako više u svojoj mašti nego uistinu.
Nijedanput mu nije palo na pamet da će je dovesti u Wolfscar kao svoju suprugu.
 Ali u onoj krizi, našavši se između lovačkih pasa i mora, otišao je svojim tajnim putem
na jedino mjesto za koje je bio siguran. Sada je tu zamisao smatrao podjednako budalastom
kao i njihovo izmjenjivanje bračnih zavjeta – shvatio je to potpuno kad je vidio kako dvorac
i njegovi ljudi moraju njoj izgledati. Već ih je prezirala.
Ukočeno je kimnuo Willu i Bassingeru i izašao iz ženske odaje pune paučine i jeke.
Ponio se kao grof, kao da nije čistio grabe, pio pivo i postavljao palisade rame uz rame s
Fooletom dok im je Bassinger davao savjete i žalio se na bolna leđa. Ruck nije želio da izgleda
kao da je progoni, ali nije se mogao suočiti ni sa svojim prijateljima ni opravdavati za ono što
je učinio. Sada je stajao u praznom potkrovlju i osjećao se potpuno sam, kao da je potpisao
vlastiti progon.
Naslonio se podlakticama na kosinu otvora za strijelce i oslonio glavu na unutrašnju
stranu lakta tako da je može pratiti pogledom dok nosi sokola na livadu gdje su pasle ovce.
Odlučno je koračala po mrazom okovanoj travi. Pratila su je djeca, skakutala su za njom i
mahala rukama, sve dok ih Hew Dowl nije otjerao na pristojnu udaljenost. Imala je
kapuljaču na glavi i bila je smaragdna mrlja na prljavo-sivom krajoliku, ostavivši iza sebe
šareno odjevenu djecu i sokolara. Zaustavila se i Ruck primijeti da rukom poziva mladića.
Hew joj pritrči, a ramena su mu bila pogrbljena od poštovanja. Pogled je uperio u
zemlju. Dok je Ruck promatrao, nešto je govorila sokolaru. Hew podigne glavu. Bio je
predaleko da bi mu se jasno vidjelo lice, ali cijelo tijelo kao da mu se raširilo. Navukao je
rukavicu i ispružio ruku da preuzme sokola. Razgovarali su kratko, a Hew ju je slušao s
oduševljenjem kad mu je predala mamac ukrašen draguljima.
Kad se princeza odmaknula, Hew sakrije mamac i skine sokolici kapicu s glave. Par
trenutaka sjedila je nepomično na mladićevoj podignutoj ruci; a onda je slobodno poletjela.
Ruck je izgubio pticu iz vida. Kroz otvor za strijelce mogao je samo vidjeti Melanthe
kako je rukom zasjenila oči i pratila let. Činilo mu se podrugljivo prikladno da je on tu
skriven, zagledan u usku sliku koju je mogao vidjeti kroz taj procijep u debelim kamenim
zidovima. Razljutio se na vlastiti kukavičluk dok je razmišljao o tome. Bojao se njezina
prezira, bojao se svojih prijatelja – sramio se vlastitog doma.
Naglo se odmaknuo od otvora i počeo hodati potkrovljem, a gole daske podrhtavale
su mu pod nogama. Dvadeset godina su šuma iza dubokog morskog zaljeva, puna duhova, i
sudbina štitili Wolfscar; nije bilo potrebe za garnizonom ili naoružanim stražarima, a nitko
nije bio na straži ni u tornjevima. On nije ponovo otvorio rudnik, nije zatražio pravo na
cestu; nije učinio ništa što bi moglo privući pažnju, čekao je dan kada će Lancaster, njegov
princ, pozvati zelenog viteza i pitati ga kakvu nagradu želi za neki veličanstven pothvat – a
onda će se on, sanjario je Ruck, razotkriti, reći što želi i Wolfscar će biti njegov bez rasprave,
bez opata i oholih redovnika ili bilo kakvih upita o njegovu pravu na imanje.
 Sve to bila je dječačka fantazija, nastala iz pjesama putujućih pjevača, o Gawainu i
Lancelotu, o pustolovinama i slavi, o vjernosti i odanosti između muškarca i njegova
gospodara.
On je već odavno naučio pravila ovoga svijeta. Ali tada je već bio vezan brakom i
stvarao si je ime s Lancasterom, održavali su se turniri, bio je rat – makar ne tako veličanstven
kao što su bile njegove zamišljene pustolovine, ali bila je to barem prilika za napredovanje i
budućnost, sve dok ga Lancaster nije otpustio. Zbog nje.
Princeza Melanthe je mogla kupiti deset imanja kao što je Wolfscar. Ruck bi trebao
biti još veći svetac nego što je bio da mu ta misao nije pala na pamet. Ali jedva je mogao
držati korak sa svojim osjećajima. Dok su bili vani i putovali, bio je zbunjen i ponizan zbog
njezina bračnog zavjeta da će mu biti suprugom, ali ovdje – ovdje se nije želio odreći toga da
bude jedini gospodar, nije želio objašnjavati sebe i svoj život, nije se želio podvrgnuti njezinu
autoritetu, nije želio da sve ono što on jest ovisi o njoj, nije se želio odreći nje, nije joj želio
ništa uskratiti, nije želio više spavati sam – i nije, nikako nije želio da ga ona ostavi.
Vratio se do otvora za strijelce baš na vrijeme da vidi kako se Gryngolet obrušila na
mamac koji je Hew bacio na smrznutu travu. Bila je to jednostavna metoda, uobičajeni način
na koji se sokola navede da se spusti iz visina. U svojoj jednostavnosti, dok se Hew iskusno
približavao ptici kao i svaki sokolar, taj je prizor istaknuo Melanthe dok je podizala svoju
draguljima ukrašenu rukavicu i mamac, nepodnošljivo živopisno, s nebom i pticom i sjajem
smaragda i bijelih dijamanata kad joj je sokolica sletjela na ruku. Plakala je i smijala se, lijepa
i manje lijepa, san nadomak dosega njegova dodira.
Promatrao ju je kako je začarala Hewa i pretvorila ga u lovačkog psa u ljudskom
obliku. Mladić ju je pratio u stopu s apsolutnom odanošću, kimao je glavom, gledao je i opet
kimao kad bi progovorila. Dok je sokolica jela, pokazao je rukom na dolinu. Očito su
razgovarali o lovu.
Ruck osjeti kako mu je srce jače zakucalo. Ako je razmišljala o lovu s pticom, onda
neće tako brzo otići. Ne bi je odveo ni da je izrazila želju da ode, barem ne dok se ne bi bolje
pobrinuo za njezinu sigurnost, ali nije se radovao svađi s njom oko toga.
Upro se ramenom i naslonio leđima na zid tornja, ostavši tako zagledan u zraku svjetla
koja je kroz obrambeni otvor padala preko dasaka poda. Kamen je bio toliko hladan da mu
je hladnoća sipila kroz kaput u tijelo, ali nije se pomaknuo. Znao je da ne razmišlja jasno.
Umor mu je zamaglio um. Da se radilo o ratnom pohodu, zatomio bi svaki osjećaj ili
naklonost i suzdržao bi se od naglog djelovanja.
Ali izgledalo je da nije radio ništa osim što se cijeli život držao po strani. Njime je
upravljala ta teško stečena navika: trebao je samo pomisliti na nju i poželio je opet leći s
njom, a sljedeća mu je misao bila da ne smije – i samo u vječitoj borbi s tjelesnom strašću
shvatio je da više nema natjecanja u kojem bi trebao pobijediti.
 Tako se jako zagledao u mrlju svjetla na daskama da su mu se oči napunile suzama.
Svojevremeno je vrlo pomno proučio grijeh požude, postavljao je oprezna pitanja
svećenicima, a nešto je i pročitao iz priručnika o ispovijedi, kad bi naišao na kojega na
francuskom ili engleskom jeziku. Osjećao je da je prilično upućen u tu temu. Čak i o pitanju
braka religiozni ljudi nisu se uvijek međusobno slagali, što je značilo da je bilo malo prostora
za preferiranje jedne skupine savjeta nad nekom drugom, usred guštare svećeničkih
opomena i ukora. Svi su dopuštali da nema grijeha ako je namjera bila samo začeti djecu, ali
nekolicina je tvrdila da svaki užitak u bračnoj postelji mora biti grešan. Drugi su smatrali da
supružnici imaju bračnu dužnost spriječiti razuzdanost, a da je sklapanje braka smrtni grijeh
samo u slučaju pretjerane potrage za užitkom – s mnogo profinjenih objašnjenja što bi
moglo predstavljati pretjerani užitak.
Ruck primijeti da ga umor napušta i da mu se raspoloženje popravlja. Očito je bio
razuzdan ili bi to volio biti, ako je toliko razmišljao o svojoj ženi. A već sama pomisao na to
da bi u njoj mogao začeti dijete izazivala je u njemu žar savršeno bezgrešne strasti. Nije to
bio pretjerani žar – ali znao je, bude li predugo čekao, duža će mu se naći u smrtnoj
opasnosti.
Odgurnuo se od zida i u polutami nažao novu snagu.

OTVORIVŠI VRATA, MELANTHE SI nije htjela dopustiti da oklijeva. Kad se vratila iz

ptičarnika, dočekala ju je djevojka s porukom da sir Ruadrik moli princezu Melanthe da
iskaže čast njegovoj malenkosti i dođe u njegovu odaju. Ne može se poreći, poruka je bila
udvorno sročena kao zamolba, ali ipak joj ruka nije bila potpuno čvrsta dok je stavljala
Gryngolet na njezinu prečku.
Ušla je u grofove odaje očekujući da će je dočekati sva trojica, uključujući i oba
Williama, jer uvijek je tako da miljenici žele biti prisutni dok njihovi suparnici trpe pokudu.
Ali Ruck je bio sam. Ustao je sa stolice kad je zatvorila za sobom vrata.
»Gospo«, reče on »rado bih da sada nešto pojedete.«
Odnio je stolicu do ognjišta, gdje je stajao stol prekriven bijelim stolnjakom s već
serviranim jelom. U tamnoj odjeći izgledao je visok i snažan, a zelena boja očiju još više se
isticala nasuprot kao noć crnoj tkanini i njegovoj kosi. Vatra je živahno pucketala grijući
prostoriju, a svježe odrezane grane bora svojim su mirisom osvježile ustajali zrak. U kasno
popodne jedna je svijeća dodamo osvjetljavala stol.
Melanthe je zaista bila gladna, ali od straha koji joj je treperio u želucu nije mogla
uživati u jelu. Otkopčala je kopču na plastu i prebacila ga preko škrinje. »Što su rekli za
mene?« upita ona oholo, odmah prelazeći na stvar kako bi stekla prednost pomoću
iznenađenja.
 Pogledao ju je. »Rekli za vas?«
Oprala je ruke u lavoru pokraj vrata. »Upozoravam te, sir... jadan je gospodar kojim
upravljaju sluge. Ali naravno, oni će ti reći suprotno, da je još gore kad tobom upravlja
supruga.«
Gledao ju je, a između obrva mu se pojavila tek sjena namrgođenosti. Prišla je stolu i
sjela, namrštivši se na jelo od pšenice kuhane u mlijeku, sa šećerom i začinima, itekako
svjesna da on stoji odmah iza nje.
Krajičkom oka vidjela je njegovu ruku, baršun išaran sjenama i svjetlom na laktu
njegova rukava.
Uzela je dva zalogaja, ali jelo je bilo gotovo hladno i neukusno. Onda joj se grlo
stegnulo i više nije mogla jesti. Spustila je žlicu. »Ne mogu jesti dok ne čujem tvoju
odluku.«
»Gospo«, reče on »kakvu odluku?«
»Hoćeš li me otjerati odavde?«
Odmaknuo se i udaljio od nje. Melanthe pogleda za njim ispod oka. Stao je do prozora
i okrenuo joj leđa. »Otjerati vas odavde?« upita on promuklo. »Zaista, zašto sam se onda
mučio dovesti vas ovamo, umjesto da vas utopim kao mačka u vreći i uštedim si trud? Ako
je to odluka koju želite čuti – niti ću vas ja voditi odavde niti će vam itko pokazati put. Kad
bude pravo vrijeme, kad sve bude dovoljno sigurno, onda ću vas otpratiti do vašeg imanja.
Odsada pa do tog trenutka, morate ostati ovdje makar time bili nezadovoljni.«
Pognula je glavu i čvrsto ispreplela prste. »Ne... nisam nezadovoljna. Mogu biti
ljubazna s njima. To je najlakša moguća stvar. Ne mogu im zahvaliti zbog štete koju su
nanijeli tebi i tvojem posjedu, koji ti s pravom pripada, ali žena sam ti i ne bih željela između
nas posijati sjeme neslaganja, jer to nikada ne donosi dobro u kuću.« Naglo je uzela žlicu i
ponovo je uronila u kašu. »A ovo je ponizan govor kakav nisam navikla izgovarati, ali
uistinu, volim te iako ne obožavam tvoje neotesane ljude.«
Prisiljavala se jesti, sjedeći na rubu stolice uspravnih leđa.
Stojeći pokraj prozora on progovori oklijevajući. »Nije da želite otići?«
Nije htjela priznati dubinu svoje želje da ostane. Prpošno je rekla: »Zaista, ne čeznem
tako skoro opet sjesti na konja.«
Daske poda škripale su pod sagovima. Stao je iza nje. »Gospo, možda biste se sada
poslije jela željeli odmoriti u mekoj postelji.«
Da joj je to rekao neki galantni dvoranin, znala bi kako to treba razumjeti. Ali u
njegovu glasu nije čula ništa osim oprezne ljubaznosti. Opet je stajao vrlo blizu nje, a onda
uzeo ubrus i natočio joj vruće pivo s ploče na ognjištu. Vratio je vrč natrag.
 »Ti se još nisi potpuno odmorio«, reče ona gledajući paru koja se dizala iz zlatne
šalice i nestajala na pozadini šarene svile koja je prekrivala zid.
»Ne«, promrmlja on i dalje stojeći iza nje. »Nisam, gospo.«
Nije nudio udvaranje i njezino poznavanje dvorskih običaja nije joj pomagalo. Sve
riječi koje su joj padale na pamet činile su se neiskusne i glupe. Čučnuo je pokraj njezine
stolice i ponudio joj pečenu jabuku. Pojela je nekoliko zalogaja. Nije ustao nego je ostao kao
da mu je ugodno u tom položaju.
Osjećala se neobično zastrašeno pred njim, kao da ju je svladao svojom veličinom,
crnom linijom nogu, teškim četvrtastim karikama pojasa što mu je visio na bokovima. Nosio
ga je kao da nije nimalo težak, iako je svaki dio bio ukrašen srebrnkastim kristalima
markazita, i sigurno bi na vagi težio koliko i granitna kocka za kaldrmu. Ali on se bez napora
kretao u baršunastom odijelu. Kad se okrenula prema njemu, gledao ju je, trepavice su mu
bile vrlo tamne, lice ozbiljno, gotovo strogo. Kao da je zaboravio na sebe dok je tako klečao,
a onda je naglo ustao i odmaknuo se.
Melanthe nije bila sigurna je li joj ponudio da zajedno dijele postelju ili nije. Jela je
polako, odgađajući završetak valjanog razloga da ostane u njegovoj odaji. Dok je lagano pila
medom zaslađeno pivo, osjetila se jadnom i uzbuđenom, nesigurna u ono što je on doista
želio. Nije govorio ništa čime bi je zavodio ili je što prije poslao iz odaje. Nije znala ljuti li se
još uvijek na nju. U toj nijemoj pristojnosti mogao je bilo što sakriti. Nije željela spavati
sama, daleko od njega.
Naposljetku je spustila čašu. »Ostavit ću te da predahneš, jer zaslužio si odmor.«
Ustala je. Prišla mu je spuštena pogleda i spustila mu ruke na ramena. Podignula se na
prste i dotaknula mu usnama svaki obraz, lagano, a onda se uljudno spremala otići kao da je
on neki počasni gost ili blizak rođak. »Želim ti ugodnu večer, slatki viteže«, promrmljala
je.
Mirno je stajao, okrenuo je lice tek malo, uzvrativši joj otporom kao odgovorom na
svaki poljubac. Pustila je da joj ruke skliznu niz njegova ramena i ruke. Okrenuo je dlanove
nagore i na tren joj uhvatio prste, a onda ih pustio da kliznu kroz njegove.
Brzo se okrenula i u prolazu uzela plašt krenuvši prema vratima. U tom bi se trenutku
rado odrekla svih svojih plemenitih imanja, a isto tako hladnoće i luksuza u onoj ženskoj
odaji. Ali nije namjeravala spavati u prašini: uznemirit će i potaknuti te beskorisne
zabavljače da joj zapale vatru u kaminu i osiguraju komfor, bilo im to drago ili ne. Možda bi
mogla naći među njima djevojku ili dvije koje bi joj bile sluškinje. Očistile bi žensku odaju
ne mičući nijedan predmet s njegova svetog mjesta, a onda će ga sutra pozvati k sebi, kada bi
mogao biti...
»Melanthe.«
 Zastala je položivši ruku na kračun na vratima. Nikada je prije nije zazvao imenom.
Stajao je, sav u crnom, raširenih nogu kao da će ga netko svaki čas napasti s mačem u
ruci. »Jesi li jako umorna?« Napravio je mali pokret rukom. »Nisam od onih koji će spavati
dok ima danjeg svjetla.«
Zadovoljstvo i olakšanje prostrujali su joj tijelom. »Ne, što je?« Prešla je preko saga
do njega i prinijela ruku njegovu čelu. »Jesi li bolestan? Već sam te dosad vidjela kako slatko
hrčeš po danu.«
»Ne bih volio da tako brzo odeš, ako nemaš ništa protiv.«
»Ako nemam protiv?« Spustila je ruku i uzdahnula. »Što... odreći se hladnog
kamina i prazne ženske sobe samo da bih tebi udovoljila? Zaista, mužu, veliki si tiranin.«
Uhvatio ju je oko struka i zadržao ruke oko nje. Oduvijek je bila oprezna kad su u
pitanju ogledala ili komplimenti, ali dok ju je gledao, sada je na njegovu licu vidjela želju,
otvorenu i žestoku, neuljepšanu.
»Želiš li me imati?« upita on nježno.
Gotovo da ju je prestrašio laganim dodirom ruku i mirnoćom glasa. Bio je kao
Gryngolet u lovu, kao nečujan bijes, prigušeno nasilje, jahao je na strujama koje nitko ne
zna.
»Da«, reče ona. »Rado.«
Malo je pojačao stisak. »Onda bih volio čuti... kako te mogu najbolje zadovoljiti.«
Nesigurno je položila ruke na njegove nadlaktice. »Zadovoljna sam tobom.«
Stisnuo je čeljust. »U slučaju da nisam dovoljno nježan ili dovoljno vješt ili... ono što
bi te ushitilo.«
Cijelo njezino iskustvo sastojalo se u nijekanju muškaraca. O ushitu nije znala ništa
više od poljubaca, a već je jednom ležala pod njim. Bilo je u tome još nečega, iskustava i
vještine, kao što je rekao, i u njoj nikne nov strah, da on očekuje da ona nešto zna o tim
stvarima.
Kratko je podignula ramena glumeći da je to zabavlja. »Morat ćeš pogoditi što me
ushićuje.«
Gledao ju je odozgo. Podignuo je ruku i prešao joj palcem preko usana. U zelenim mu
se očima pojavilo novo svjetlo, kao da se zabavlja. »Onda ću, gospo, eksperimentirati s
tobom. Čini se da sam si zadao skroman zadatak proučiti grešnu nasladu.«
Ona promrmlja: »Mislila sam da si čedan, ti pobožni redovniče.«
»Da, bio sam.« Zaklopio je oči, sagnuo se prema njoj i poljubio je u jedan kraj usta.
»Ali u mislima nisam nikakav redovnik, neka mi Bog oprosti«, šapne on. Primaknuo se
tijelom, sav baršunasta i napeta elegancija. »Moj me ispovjednik često kori i tjera me da
nadugo i naširoko razmišljam o svojim grijesima. I tako, gospo«, poljubio ju je, a glad u tom
poljupcu prešla je i potonula u njezino tijelo poput padajućeg kometa »sada ih
proučavam.«
 Sedamnaesto poglavlje

MELANTHE DUBOKO UDAHNE osjetivši njegov okus na usnama, udišući njegov miris. »I što
si naučio u svojem proučavanju, moj učeni mužu?«
Činilo se da se malo posramio jer je okrenuo lice u stranu. »Gospo, sve je to
besmislica. Bolje da mi kažeš kako da ti pružim zadovoljstvo. Doista, nisam vrstan u
ljubavnim trikovima.«
Prešla je dlanom preko nježnog baršuna na njegovim grudima. »Voljela bih čuti što
si naučio. To bi mi bilo zadovoljstvo.« Laganim pokretom oslobodila mu je gornje zlatne
gumbe na kaputu.
Tiho se i žalosno nasmijao. »Dobro znam da si u toj umjetnosti mnogo vještija od
mene.«
Odmaknula se korak unatrag. Stojeći u polumraku nije izgledao nimalo nedužan nego
kao muškarac u punom zamahu tjelesne požude, nimalo čedniji od pastuha, jer bio je lijep i
snažan i upravo ono što je bio, biće stvoreno za život i spajanje.
»Ali i ja sam tek dijete u toj vještini«, reče ona vedro. »Morat ćeš mi biti učitelj ili
nećemo daleko napredovati.«
Nije napravio ni pokret, samo je stajao otvorenih dlanova, prsten mu je blistao na
srednjem prstu, a svjetlo se odražavalo na zlatnom pojasu.
Podignula je obrve. »Ili si samo hrabar u ratu, a kukavica u spavaćoj sobi, viteže?
Sramota!«
Nije očekivala da će ga taj grubi udarac dotaknuti, ali pocrvenio je čuvši njezine riječi,
a odgovor je bio tako brz da je pomislila kako je to zadirkivanje morao već prije čuti. Na licu
mu se opet pojavio izraz strogoće, hladnokrvnost lovca. Prešao je preko praznog prostora
koji je stvorila između njih i podignuo ruke. Bez riječi joj je počeo otkopčavati haljinu.
Melanthe je mirno stajala. Široka tunika nije bila nikakva profinjena moda, nego
jednostavna i topla halja za putovanje, obrubljena krznom i s gumbima. Povukao ju je preko
njezinih ramena. Krzno na rubu poškakljalo joj je ruke i palo na sag.
Bijela haljina od damasta vezala se ispod ruku i prianjala joj uz tijelo. Razvezao je uzice.
Osjetila je kako je jedna uzica kliznula i zapetljala se u čvor na rupici. Pokušao ju je
raspetljati, gledao je dolje i lice mu je bilo blizu njezinom. Pokraj usta stvorila mu se jedna
bora. Prvo je malo povukao uzicu, a onda jače dok nije puknula. Melanthe je zateturala
korak unatrag da održi ravnotežu. Ne razvezujući drugu stranu on joj povuče haljinu preko
glave i baci je u stranu.
Kroz donju lanenu košulju osjetila je hladan zrak. Otvorio je dlanove i spustio ih na
njezine bokove, a između njih bila je samo njezina tanka košulja.
Melanthe zaklopi oči. Naglo ga je obgrlila rukama oko vrata, stala na prste kao prije i
izvinula se uz njega, tražeći onaj sladak osjećaj koji joj je dao u Torbecu.
Baršun joj je dotaknuo grudi. Osjećala je njegov tvrdi pojas i svilu i pritisak uz svoj
trbuh – ali nekako nije mogla prići ni blizu onom zadovoljstvu. S tihim uzdahom frustracije
ponovo se spustila na pete.
Privukao ju je bliže k sebi. »Gospo«, šapne joj on u uho. »Lezi.«
Ruke su mu pošle uvis povlačeći sa sobom njezinu košulju. Na istočnom sagu, ispred
kamina, skinuo joj je košulju te je ostala potpuno gola osim bijelih čarapa i podvezica.
Kleknuo je i povukao je sa sobom dolje.
Prkosno je dignula bradu, oslonila se na laktove i nije se htjela posramiti svoje
golotinje poput neke ustreptale novakinje u samostanu koja se prepušta vizijama i
izgladnjivanju. Već ju je jednom nazvao besramnom – pa neka sada gleda.
Ali strašno se bojala, srce joj je tuklo tako brzo da je bila sigurna da je morao
primijetiti. Nije bila nježna plavokosa ljepotica, krhka i delikatna – bila je tamnokosa, bijele
puti i nije bila djevojka. Na jednom bedru imala je dvije modrice iznad podvezica, koje je
zadobila tijekom njihovog napornog putovanja, i još jednu na boku. Nije joj mogao rukama
obuhvatiti struk, a dojke su joj bile previše pune da bi bile dvije okrugle jagode, dva oraha ili
čak kruške, kako se u romansama pjevalo o damama.
Samo ih je načas pogledao, a onda je okrenuo lice i zatvorio oči, sjeo pokraj nje i
oslonio se na ruku.
Izgubila je svoj pobunjenički stav i privukla je noge k sebi. »Koliko vidim, streseš se
koliko me je kiselo pogledati«, reče ona mrzovoljno. »Znam, ružna sam ocvala žena gotovo
podjednako stara kao i ti!«
»Što!« reče on rastreseno.
Izgledao je čudno, kao da mu je nelagodno, kao da se ukočio na mjestu. Na tren se
uplašila jer joj se učinilo da će se on onesvijestiti ili dobiti neki napadaj.
»Što se događa?« upita ona i uhvati ga za ruku.
Navlažio je usne i odgurnuo njezinu ruku kao da ga je uvrijedila.
»Što!« prosikće ona. »Nemoj mi reći da se sada moliš?« Pustila ga je i spustila se na
jastuk. »Pobožni redovnik!«
»Brojim«, reče on stegnuta grla.
 Zagledala se u njega. »Što brojiš?«
»Kamine.«
»Kamine!« poviče ona.
Otvorio je oči i zagledao se iznad njezine glave. »Kamine, vrata... za ime Božje, ne
znam što brojim.« Udahnuo je. »Sada mi... je bolje.«
Pogledao ju je, a onda opet skrenuo pogled. Melanthe stisne šaku u svojoj zgužvanoj
košulji. »Zaboga, pokrit ću se da te poštedim tog užasnog prizora.«
Čvrsto je spustio ruku na njezinu. »Ne... gospo. Molim te.« Izravno ju je pogledao, a
oči su mu bile tamno kao zimzelen, taj skriveni život u zimi. Poput neke tajne blijed osmijeh
pojavio mu se na usnama. »Zaista, nije zbog patnje, nego od prevelikog blaženstva.«
Melanthe ga je trenutak gledala. Njegova udvornost nije bila proračunata; mogao je
reći bilo što kako bi zadržao pristojnost. »Istina?«
Prekrižio se. Lice mu je bilo ozbiljno. Sumnjičavo ga je upitala: »Ne misliš da imam
ružno tijelo?«
Tiho je zastenjao, ispružio noge i svom dužinom legao uz nju. Položio joj je ruku
između dojki i povukao člancima prstiju nadolje, preko trbuha. Zaklopila je oči i zatreptala
trepavicama. Lagano je produžio rukom sve do koljena, niz čarape pa do gležnjeva, ponovo
gore, zatim između nogu i zaronio prstima među njezine kovrče.
»Gospo, slasna si.« Nasmiješio se i pritisnuo je dlanom.
I osjetila je... ono zadovoljstvo, onaj osjećaj koji je pamtila. Zaustavila je dah. Tijelo
kao da joj se istegnulo, pomaknulo se bez svjesne kontrole, izvinulo se uvis da dočeka njegov
dodir.
»Ah«, reče ona nastojeći doći do glasa. »Ah, ali ovo je zagonetka.« Našla je izlaz u
podrugljivu tonu glasa. »Slasna za kušati ili slasno putena?«
»Oboje«, promrmlja on »i čini se da imam sreće.«
Oštro ga je pogledala. »Ovo su prave ljubavne riječi, zaista. Pomislit ću da sam na
dvoru dok ih slušam.«
Njegov palac klizne nadolje, tražeći. Melanthe se lagano trgne i stisne noge da ga
spriječi.
»Gospo, ti si sada na mojem dvoru, gdje ja vladam.« Nježno se opirao njezinu stisku
i raširio joj koljena. Gladio ju je, unutrašnjost bedara, njezinu ženskost, gore, dolje, dodirivao
ju je otvoreno, a ona se svaki put trzala kad bi prstima prešao preko onog mjesta.
Grudima i cijelim tijelom prolazili su joj žmarci. »Stani«, reče ona i oštro uvuče zrak
u pluća.
 »Ne, zapovjedila si mi da te naučim grešnoj nasladi. To je drugi grijeh požude, moja
gospo. Nečedan dodir.«
Palac mu se sporo ritmički pomicao. S mukom je progutala. »Mogu vjerovati da je
to... grijeh«, rekla je.
Pridignuo se i naslonio na lakat. »A ovo je prvi...« Ne prestajući je milovati palcem,
nagnuo se nad njezina usta. »Nečedno ljubljenje.« Kušao ju je jezikom, a onda prodro
duboko. Prsti su mu kliznuli u njezin tobolac, napredovali, pritiskali i rastezali je. Melanthe
je zajecala zbog dvostrukog prožimanja, baršunastog tereta i oštrine neobrijane brade na
njegovoj čeljusti. Petama je kliznula niz sag; noge su joj se napele kao da je mogla primiti
više.
Odmaknuo se i usnama joj okrznuo sljepoočnicu. Dok je Melanthe pokušala doći do
zraka, spustio se do njezinih dojki. Poljubio ju je tamo istovremeno gurajući prste još dublje
u nju.
Činilo se da je nestalo zraka; dahtala je dok ju je milovao jezikom, sisao kao da je
slatkiš. Tijelo joj se izdiglo prema njemu, prema njegovim ustima i ruci – nečasno za
neprepoznati, ne mareći za to da na ovom svijetu postoji nešto što se zove vrlina.
»Nečedan poljubac... nečedan dodir.« Dah mu je bio blizu njezine kože, draškao ju i
grijao dok je govorio. »Treći grijeh požude je blud, ali mi smo vjenčani, gospo, pa te ne mogu
poučiti bludu. Također ni četvrtome, osim ako nisi djevica pa ću te moći zavesti u tvojoj
čistoći.«
»Ne«, šapne ona stisnuvši prste u debelom svilenom tkanju saga. »Nisam djevica.«
»To sam si i mislio.« Usnama joj je prelazio preko ramena nježno istražujući. Osjetila
je kako se smiješi dok je ljubi. »A ne možemo učiniti ni preljub, ni pojedinačno ni zajedno,
niti počiniti svetogrđe – osim ako nisi položila neki vjerski zavjet?«
Bez daha se nasmijala. »Izgledam li ti kao časna sestra, vi teže?«
Podignuo je glavu. »Ne daj Bože«, reče on oštro. »Ne, izgledaš kao moja žena, lijepa
i smrtna... a prema riječima svetog Alberta, ništa što napravimo između sebe ne može biti
grijeh.«
Ležala je na jastuku. U životu se uvijek trudila da je muškarci smatraju pokvarenom i
smrtno opasnom u svojim ljubavima i strastima. Princeza Melanthe nije izgledala kao ničija
lijepa i smrtna žena. Ali nikada prije nije ležala gola pokraj muškarca, nepokrivena, bez
zaštite ili maske, bezbrižna.
»Baš ništa?« Napučila se i ispružila ruke iznad glave. »Ah, uništit ćeš svu moju
opaku zabavu.«
Uhvatio ju je za bradu i protrljao joj usne palcem. »Zar u meni ne budiš neobuzdanu
želju, curo, a to je smrtni grijeh, bili mi vjenčani ili ne.«
 Spustila je ruke na njegova ramena. »A je li tvoja želja sada obična, učeni moj
redovniče? Mogli bismo odgoditi ovo ljubovanje, otići u kapelicu i moliti se cijeli dan i noć,
a i postiti da se ti možeš iskazati.«
»Možda si kći Nečastivoga i došla si me mučiti sve dok mi ne propadnu tijelo i duša.«
»Ne, samo sam ti žena, lijepa i smrtna«, reče ona kreposno. »I čedna, barem do
danas.«
Naslonio se na lakat i raskopčao zlatni pojas. Karike su glasno zveckajući pale na sag.
»Mislim da se osjećaš nelagodno u tom položaju.«
Bilo je ugodno izmjenjivati riječi i ljubavne razgovore. Ali jedan okret njegova
snažnog zapešća, kompetentan i kratak, i zvuk pojasa koji pada, dali su Melanthe trenutak
predaha. Privukla je koljena, jer nije bila sigurna hoće li se popeti na nju i obaviti što treba –
nije se žalila na to; čekala je spremno jer, bude li volja Božja, začet će njegovo dijete. Ali
iskusila je to samo četiri puta, triput s Liguriom i jedanput s njim i to joj je iskustvo govorilo
da ljubavni odnos kratko traje.
Jako joj se svidjela ova predigra i nije željela da tako brzo prestane. Kad se nagnuo nad
nju stavila mu je dlan na prsa. »Kakvo je ovo pouka, učeni redovniče? Nedostaju mi upute.
Tek sam upoznala prvi i drugi grijeh požude.«
Nije joj odgovorio, samo joj je dao podrobnu demonstraciju prvoga grijeha dok je
otkopčavao gumbe na svojem kratkom kaputu. Mogla je osjetiti silinu njegove namjere;
postao je nestrpljiv u zabavi i vođenju ljubavi. Malo potišteno opustila je ruku, povlačila je
prema gore, nježno mu kliznula prstima kroz kosu kad se nadvio nad njom.
Raširila je noge iskazujući poslušnost koju mu je dugovala. Tijelo joj se lagano ukočilo
očekujući nelagodu.
Ali nije legao snažno na nju; umjesto toga zadržao je težinu i poljubio je u usta, u vrat
i grudi. Uzdisala je uživajući, utapajući se i uživajući u tim posljednjim trenucima.
Osjetila je na koži tkaninu njegova kaputa i lanene košulje. Snažno joj je sisao
bradavicu. Prožeo ju je čudan osjećaj, neka mješavina bola i ekstaze. Čvrsto se uhvatila za
jedan kraj baršunastog kaputa, povukla i izvinula se, nastojeći ga privući dolje k sebi.
»Merci.« Ostala je bez daha, svi mišići su joj se napeli sa svakim potezom zatezanja i
slatke boli. »Merci, merci.«
Zastenjao je duboko u grlu, odmaknuo se, spustio naniže, prateći rukama njezin oblik
tijela. Željela je da se vrati, povlačila ga je k sebi, provlačila mu prste kroz kosu, ali napuštao
ju je, odmicao se i spuštao joj lagane poljupce po trbuhu.
Upravo kad je razočarano htjela uzviknuti zbog njegova povlačenja, pritisnuo je usna
na njezinu ženskost. Držao ju je za bokove i dotaknuo jezikom.
 Slatka munja prožme joj tijelo. Zadrhtala je ispod njega, hvatala zrak, stenjala, tijelo
joj se trzalo kao da je u grču nakon svakog lascivnog liza. Zabacila je glavu, podignula grudi,
kralježnicu i bokove, pritišćući se prema njemu da primi valove požude, tražeći, preklinjući,
zahtijevajući svojim tijelom.
Nadvio se nad nju. Na tren su bili odvojeni, a onda je zacviljela od nelagode: željela je
da je nastavi onako ljubiti, ali on je sjeo i svukao kaput i košulju, ogolivši ramena, mišićava i
glatka kao u pastuha. Spustio je ruke do svojih hlača i gaća kroz čiju se lanenu tkaninu isticao
njegov ud u punoj veličini, čvrsto stisnut tkaninom.
Bila je sva izvan sebe. On će je sada iskoristiti i sve će biti gotovo. Bila je na rubu suza
zbog osjećaja koji joj je pokazao, a koji je tražio još više.
Odvezao je lanene gaće. Podignula je ruke da ga zagrli kad se spustio nad nju. Nije se
ni trznula iako je bio mnogo veći od Ligurija; ležala je otvorena za njega unatoč svojoj
neutaženoj čežnji.
Oslonio se na ruke i zagledao joj se u lice. »Gospo«, reče on i kratko se osmjehne »u
tvojem naukovanju, ono što sam te posljednje naučio spada u trinaesti grijeh, bestidan način
grljenja.«
Tiho se, ali divlje nasmijala, kao odgovor bez riječi, jer već se spuštao na nju, ali ovaj
put je koristio tijelo onako kao maloprije ruke i jezik, da izazove ono nemoguće
zadovoljstvo. Iznenadila se jer se osjećaj ponovo javio kad ju je pritisnuo njegov tvrdi ud,
razdvajajući je polako dok se glava nije našla u njoj.
Ruke i ramena su joj zadrhtali. Zagledao se dolje u nju, praznim pogledom koji kao da
je gledao u daljinu, kao slijep. Uvukao je zrak u pluća, a osmijeh se pretvorio u još širi kad se
zarinuo u nju.
Iako je zbog njegove veličine osjetila kratkotrajnu nelagodu, primila ga je duboko u
sebe. Nijedno spajanje tijela koje je doživjela nije bilo kao ovo. Njegov nečastan poljubac,
njegov nečastan dodir, njegov dah poput oštrog jecaja pokraj njezina uha; njegova težina na
njoj i njegovo prodiranje u najveće njezine dubine. Stalno se iznova micala i pohotno trljala
uz njega – a kulminacija ju je svladala naglo kao iz zasjede.
»O, Bože, spasi me!« poviče ona. Izvinula je leđa. Tijelo joj je nekontrolirano
zadrhtalo. Umrla je kad i on, u punoj ekstazi, izgubljena, privijajući se uz njega u potopu koji
ih je nosio.

SPAVALA JE NA RUCKOVIM grudima, na podu, stisnuta uz njega s jednom nogom savijenom

tako da joj se isticala oblina bokova, a ruku je posesivno položila na njegov struk. On se
pridignuo na lakat i promatrao kako se odsjaj vatre poigrava u narančastim i ružičastim
nijansama na njezinoj koži.
 Otkad je pamtio, kad god bi izbacio sjeme, čak i u prvom braku s Isabelle, čim bi se
opet pribrao duša bi mu potonula u melankoliju. Obuzela bi ga bezimena tuga, težak
predosjećaj i svijest o gubitku.
Znao je da to može očekivati, ali iščekivanje mu nije donijelo nikakvo olakšanje, samo
prihvaćanje tereta, koji je Bog smatrao prikladnim za njega. U godinama samoće, kad bi
potajno popustio pred svojom požudom, tuga bi ga katkad jedva napustila a već bi ponovo
zgriješio, jenjavala je samo dok bi zamišljao svoju savršenu gospu i tijekom ispovijedi.
Ponekad je trajala danima, a ponekad tek toliko koliko mu je trebalo da usne. Ali nakon tog
čina uvijek ga je poslije prožimala duboka vjera, koja se i sada javila u njemu.
Blago je rukom prešao preko nje, nježno je milujući. Sa svakim dahom osjećao je kako
ga dodiruju vrhovi njezinih dojki. Mogao je spustiti trepavice i pogledati ih, čudo nad
čudima. Bez svojih haljina i dragulja, imala je ženstveno tijelo, sva u oblim i izduženim
linijama, nije bila onako hladno vitka kako je izgledala zbog svoje usko krojene moderne
odjeće. Sva je bila u slatkim jastučićima i oblinama, potpuno zrela.
U očaju, njezina ga je ljepota natjerala da pomisli kako će je izgubiti. Jer to je sigurno
nemoguće; nije mogao zamisliti budućnost u kojoj bi opet doživio ovaj trenutak.
Prstom je polako prelazio u sjenu između njihova dva tijela. Pratio je neki neobičan
trag na njezinoj satenskoj koži, nepravilnu liniju od njezinih stidnih kovrčica do trbuha.
Povukao je prstom naniže prateći još jednu pa još jednu. Bile su neobično ženstvene, blijede
i prozračne, mekane na rubovima, nimalo slične ožiljcima kojih se itekako nagledao nakon
rana zadobivenih u bitkama. Pitao se kako je zadobila ta sablasna obilježja, ali i sama ideja
da bi ispitivao princezu Melanthe o takvoj stvari kao što su nepravilnosti na njezinu tijelu
natjera ga da se nasmije u sebi.
Natjerala bi ga da se smrzne na mjestu. Ne bi ga razumjela, ne bi shvatila da on samo
želi znati što više o njoj, niti bi vjerovala da je on samo još više voli zato što nije savršena
ispod svojih krzna i dragulja. Arogancija i neočekivana mana, i takva hrabrost da može s njim
jahati sama. Besramna i plaha naizmjenično, njezine prekrasne plavo-ljubičaste oči mračne
od straha da će on njezin izgled smatrati odbojnim.
Dok je prstom pratio te ožiljke, ona ga uhvati za ruku i brzo privuče nogu k sebi kao
da se želi sakriti. Naglo je otvorila oči. »Što smjeraš?« upita ona oštro.
Isprepleo je prste s njezinima i nagnuo se k njoj ljubeći joj čelo laganim poljupcima.
»Provjeravam tvoje velike godine i ružnoću, curo.«
Podignula je njegovu ruku i navela ga da je spusti na vlastito bedro, a onda ju je
zarobila pritisnuvši je uz crne uske hlače koje je još imao na sebi. »Više ni ne brojim koliko
si me puta nazvao curom. Morao bi biti živ oderan da se iskupiš za sve. To je velika
tragedija.«
»Bassinger će sročiti žalobnu tužbalicu u spomen na mene.«
 Zagledala mu se ispod brade, u grlo. Nije se smiješila. Požalio je što je spomenuo
Bassingera i tako donio vanjski svijet u njihovu osamu. Da joj skrene misli, oslobodio je ruku
iz njezina stiska. Obuhvatio joj je grudi i palcem počeo milovati tamno ružičastu krunu.
Brzo je i naglo uvukla zrak. Naznaka mrgođenja preletjela joj je između obrva.
Pogledala ga je ispod oka.
»Lagao si mi, pobožni redovniče. Nisi se uzdržavao od žena.«
Zatresao je glavom. »Rekao sam ti istinu, gospo, kunem se pred Bogom.«
»Nisi.« Okrenula se na leđa i uhvatila ga za zapešće. »A što je s ovakvim načinom...
ljubljenja i dodirivanja? Zaboga, gdje si otkrio takve stvari?«
Podignuo je obrve. »Ovo?« Polagano je napravio krug palcem. »Gospo, bio sam
oženjen. Muž će svoju ženu tako dotaknuti.«
Pogledala ga je tako uvrijeđeno kao kakva skandalizirana nadstojnica samostana.
»Moj mene nije!«
Ruck nagne glavu u stranu i osloni obraz na šaku. »Zaista nije? Ne znam zašto, moja
gospo, ali drago mi je to čuti.«
»I... nisam mislila samo... na to... nego i na... tvoje neprirodne poljupce. Mislim da
samo razvratni dvorani i ženskari znaju takve perverzije!«
Prestao ju je milovati i spustio je pogled. Činilo se da je zaista uznemirena zbog tog
grešnog prijestupa. To što mu, od svih ljudi, upravo princeza Melanthe drži prodiku, navelo
ga je da pomisli kako je doista krajnje nemoralan i sklon najgorem poroku.
»Oprostite mi, gospo.« Čvrsto je stisnuo usne. »Mislio sam... da jedna takva osoba
kao vi, mudra u ljubavnim pitanjima... mislio sam da znate takve stvari i da ih volite. Neću
vas nikada više tako uvrijediti, kunem se.«
Uhvatila je njegovu šaku u svoje dlanove. »Ne, ne, ne razumiješ me. Ja jesam... uživala,
itekako, kako bih mogla reći da nisam? Ali...« Okrenula se licem prema njemu. »Gdje si
zaista to naučio ako ne od razvratnih žena i bludnica?«
»Ne zalazim k bludnicama.« Povukao je ruku i zagledao se u svileni sag između njih.
»Znam to iz ispovijedi.«
»Ispovijedi!«
»Da, gospo.«
Sjela je na sagu. »Svećenici koje poznajem puni su nemorala, ali nisam mislila da u
crkvi poučavaju takve stvari.«
»Pitaju...« Čupkao je niti saga i pogledao je postrance. »Zar vas, gospo, ne ispituju o
tome?«
»Doista. Pitaju me jesam li bila lijena ili ponosna ili nešto slično?«
 »Ništa više?«
Obgrlila je koljena. »Zavidna? Ljuta? Pohlepna? Proždrljiva?« izrecitirala je, a onda
slegnula ramenima. Imala sam jednoga koji je stalno zvocao i zagrižljivo me kudio da se
previše kitim, sve dok se nisam umorila od toga i otpustila ga te na njegovo mjesto dovela
drugoga.«
»Ah«, reče on. Čupkao je šarenu svilu.
»Tebe ispituju o još nečemu drugome?«
Namrštio se. »Da. O mojoj požudi.« Raširio je prste i trljao površinu saga. »Pitaju
jesam li se upuštao u bludne dodire i zagrljaje – a kada kažem da nisam, ispovjednik me pita
na drugi način, jesam li doticao grudi žene ili njezino tijelo. I ne vjeruje mi ništa više nego vi,
gospo, kad mu kažem da nisam pa me ponovo pita, kao da sam odgovorio potvrdno, jesam
li joj dodirivao vrata utrobe i njezine stidne kovrčice? I jesam li je tamo ljubio ili njezine
bradavice kako bih je učinio raskalašenom? I jesam li se na nju popeo neprirodno, kao što se
zvijeri pare, ili je pustio da ona sjedne na mene? I jesam li to činio na sveti dan?« Tužno je
frknuo nosom. »I ja onda ne mislim ni na što drugo, kažem vam gospo, kada izađem iz
crkve, nego samo na ono što bih mogao činiti kad bih imao suprugu i mogao leći s njom.«
»Ah«, reče ona tiho, ali čuo joj je smijeh u glasu.
Stisnuo je čeljust. »Zato, ako mi vjerujete... nisam naučio poroke od bludnica.«
»Možda bi ti mogao poučiti njih!« predloži ona.
Uzdahnuo je, legao na leđa i gurnuo jastuk ispod vrata, a ruke sklopio kao oslonac iza
glave. Promatrala ga je, a onda ispružila ruku i dotaknula mu savijeno koljeno.
»To je zato što odmjere tvoju snagu i tijelo i ne mogu shvatiti da muškarac kao ti
može biti suzdržan. Tako je i onaj svećenik smatrao da pretjerujem s ukrašavanjem.«
Nije bio savršeno suzdržan, ali nije joj namjeravao dalje pričati o iscrpnim
ispitivanjima koja je doživio o toj temi, naročito kad je najgori prijestup koji se od nje tražio
bio da prizna pretjerano kićenje.
»Je li onda istina«, upita ona »da takve stvari nisu grijeh u braku?«
»Neki kažu da, a neki ne.« I dalje je gledao u svoja koljena.
»Ti si dosta proučavao ta pitanja?«
Kimnuo je.
Zanjihala se natraške na bokovima i nasmijala. »Zaista, često ćemo te slati na
ispovijed, pobožni redovniče, da dobiješ još nove upute!«
Polako je podignuo pogled prema prozoru, prema dimnjaku... prema njoj, koja je
sjedila okrenuta toploj vatri što joj je grijala leđa. Polako se nasmiješio. »Kako mi Bog i moja
gospodarica zapovjede.«
 Osamnaesto poglavlje

PRVO ČEGA JE MELANTHE bila svjesna bio je glas što je rikao i zveckanje ringova na
zavjesama oko kreveta, kad ih je netko rastvorio i obasjalo ih sivo svjetlo dana. »Podla
bludnice!«
Pojavio se i zabljesnuo monstruozan crni obris i nešto je poletjelo prema njoj. Kroz
pokrivače je osjetila udarac u vrat i rame.
Crnilo je opet zabljesnulo. Začula je povik, nešto je krenulo na nju, ali odjedanput se
na nju sručila neka težina, između nje i napada. U glavi joj je odjeknuo zvuk nalik udarcu
sjekire o drvo. Teret na njoj se trznuo, a onda još jedanput pod drugim udarcem. Još sva
omamljena od sna shvatila je da Ruck leži na njoj, da je njegovo tijelo pritišće dok njega
netko tuče, dok udarci pljušte po njegovim golim leđima.
»Mrtva je!« vikao je neki glas. »Ustani s drolje, ti lijeni kurvin sine! Zaklao sam je!«
Sa svakim udarcem Ruckovo se tijelo trznulo i oštro bi uzdahnuo kroz stisnute zube.
Ali izdržao je, štiteći nju, s rukom čvrsto oko njezine glave dok su udarci padali po njemu i
krevetu, poneki bi ga zahvatili visoko po ramenima, a ponekad nisko, šaljući trzaje boli i kroz
njezine noge.
»Sunce je već visoko!« vikao je napadač. »Ustani, dječače, ili ću ti oderati kožu!
Tvoja je piljarica mrtva; obična kurva koju si uzeo za ženu, a pobit ću i njezinu kopilad da
očistim gnijezdo! Nije te bila vrijedna! Ustaj, mačevi čekaju.« Njegovo oružje ponovo se
spusti u udarcu. »Na noge! Zar ćeš se izrugivati krvavom lesu? Ustani!«
Udarci su izgubili nešto snage. Ruck se odmakne. Podignuo je ruke, a ona ugleda
sijedog muškarca – upravo je padao udarac njegova drvenog mača, ali Ruck ga je dočekao
dlanom ruke. Zgrabio je oružje i istrgnuo ga iz ruku njihova napadača.
Ruck se otkotrlja od nje. Navukao je ponovo zavjese i ustao, a onda svom snagom
odbacio drveni mač. Udario je u otvorena vrata i proizveo grmljavinu jeke koja je odzvanjala
spiralnim stubištem.
»Prestani!« Stojeći nag i raširenih nogu, leđa crvenih od udaraca, Ruck je bijesno
gledao divljeg starca. »Pazi da ne priđeš ni koraka bliže!«
Muškarac nije čak ni pogledao Rucka. »Smrdljiva kučko, zar još uvijek dišeš?«
Krenuo je na Melanthe, sijed i snažan, s gustom i čupavom bradom. »Gledaj i pazi, uskoro
ću te zadaviti!«
 Ruck skoči da ga spriječi, povuče ga snažno natrag i zadrži ispruživši ruku preko
njegovih grudi. »Ne, sir, to je ludost! Slušaj me!«
»Da slušam tebe!« Muškarac se opirao, velik i unatoč svojim godinama dovoljno
snažan da pokuša maknuti Ruckovu ruku, ali ipak se nije mogao osloboditi. »Da tebe
slušam, ti blesane jedan, dok ponižavaš svoju majku, pokoj joj duši! A očevu lozu kvariš
miješajući se s neplemenitaškom krvlju!« Pljunuo je prema Melanthe.
»Dosta! Prekini s tim glupostima!« Ruck ga uhvati za ramena. Zastenjavši od napora
prisilio je starijeg muškarca da klekne. »Na pod! Klekni!«
Muškarac se silno trudio ustati, ali Ruck ga je držao dolje. »Nemam djece«, reče
Ruck bijesno. »Znaš to. Mnogo puta sam ti to rekao. A sada me slušaj. Isabelle je već
godinama mrtva. Moja gospodarica je princeza Melanthe od Monteverdea i Bowlanda. I
moja supruga. Želim da to shvatiš i upamtiš. Ponovi moje riječi da znam da ti mogu vjerovati
i da te mogu pustiti.«
Starac se prestao opirati. Melanthe je čvrsto držala plahtu, a rukom se uhvatila za
modricu na ramenu. On je problijedio i okrenuo lice prema njoj. »Bowland?« reče on, a
glas mu iznenada zadrhti. »Zar kći sir Richarda?«
Ruck ga pusti. Starčevo se tijelo strese. Kad je spustio glavu prema koljenima i počeo
plakati, Ruck brzo pogleda Melanthe. »Gospo... jeste li ozlijeđeni?«
Ruka ju je boljela, ali pokrivači su ublažili udarac mača. Više je bila preneražena nego
što ju je boljelo. Bez riječi je odmahnula glavom. On se okrenuo i kleknuo da zagrli njihova
napadača, koji je jecao. Držao ga je čvrsto kao da grli dijete.
»Tko je to?« usklikne Melanthe.
»Sir Harold.« Ništa više nije rekao samo je nježno pomogao starcu da ustane.
»Dođi, sada moraš otići.«
Sir Harold se odmakne. »Sir Richard? Dječače, zar si se oženio sir Richardom?«
Ruck ga dotakne po ramenu i pokaže na Melanthe. »Njegovom kćeri«, promrmlja
on. »Groficom.«
Sjedokosi vitez uhvati se za kosu i počne je čupati, a počeo je i unezvijereno mrmljati.
Činilo se da je izgubio snagu, pao je na pod, dotaknuo ga čelom, molio za milost, nešto
nerazgovijetno mumljao o njezinu ocu, Bowlandu i ubijanju. Melanthe je gledala Rucka dok
ga je bezuspješno pokušavao nagovoriti da ode.
»Priđite ovamo, sir Harolde«, reče ona čvrstim glasom. »A sada govorite
razgovijetno kako priliči dobrom i pouzdanom vitezu ili odmah odlazite.«
 Činilo se da je oštra zapovijed doprla do njegova uma. Prestao se kretati i mrmljati,
dopuzao je do kreveta i isprepleo prste na rukama punim ožiljaka. Podignuo je lice prema
njoj. »Moja plemenita gospo«, reče on »u meni je demon!«
»Da, to mi je jasno, sir Harolde.«
»Gospo«, reče on jadno »mislim da se moram ubiti jer ću jedino tako ubiti i njega.«
»Ne, nećete. Ni ja ni grof Ruadrik nećemo vam to dozvoliti. To je protivno Bogu, sir
Harolde. A moj suprug ostao bi bez vaše pomoći i savjeta.« Ublažila je glas izgovarajući te
riječi. »Kada vas demon zgrabi, morate se sjetiti da zamolite Boga za savjet i utjehu, jer on
priskače u pomoć onima koji žele činiti dobro i djelovati u vjeri.«
Starac ju je gledao, a na licu mu se poput jutarnje zore počelo javljati obožavanje.
»Budite blagoslovljeni, gospo. Oh, moja gospo, najmudrija ste i najvrednija osoba na
svijetu.«
»Nije to moja mudrost nego mojega časnog oca, pokoj mu duši. Samo vas podsjećam
na vašu dužnost.«
Sir Harold još je plakao i onda tiho uzdahnuo. »Plemenita gospo, Gospodin Bog
doista je blagoslovio ovu kuću onoga dana kad se Vaša Milost udala za mojega gospodara.
Zapravo sam namjeravao ubiti onu nevrijednu kuju kako bih čistom sačuvao plemenitu lozu
mojega gospodara.«
»Bog vas je spasio od tog smrtnog grijeha«, reče Melanthe. »Uzmite k srcu to što ste
za dlaku izbjegli.«
Pognuo je glavu. »Gospo.«
»Grof Ruadrik odredit će vam kaznu zato što ste me udarili, no bude li stroža od
jednoga dana u drvenom kavezu, ja ću se pokušati zauzeti za vas.«
»Hvala, gospo«, reče on ponizno. »Molim vas da mi oprostite.«
»Imate moju naklonost. Sada nas ostavite.« Ispružila mu je ruku na poljubac.
Uhvatio ju je tako brzo da je na tren požalila taj pokret, ali nježno joj je prihvatio prste i
dotaknuo samo grubim dlanovima sagnuvši se udvorno nad njezinom rukom.
»Neka Bog čuva Vašu Milost.« Ustao je i udaljio se od kreveta izravnavši ramena i
podignute glave. Ruck je sve vrijeme stajao uz njega kao da je svakog trena spreman povući
ga natrag. Sir Harold duboko mu se poklonio, izjavio da se prepušta njegovoj milosti kad
god on bude smatrao potrebnim odrediti mu kaznu, a onda je izašao iz sobe.
Ruck je odmah zatvorio vrata i povukao zasun. Šutke je uzeo košulju i navukao je
preko glave prekrivši tako crvene tragove uda raca na leđima. Tek tada je Melanthe
primijetila kako kiša pljušti i udara po prozorskim staklima i kako je u sobi hladno i
polumračno.
 »O, Bože!« Spustila se na jastuke. »Što će se sljedeće dogoditi u ovom dvorcu?«
»Nadam se da niste ozlijeđeni, gospo?«
Hladan ton njegova glasa upozorio ju je da se ne šali. Rame joj je bolno pulsiralo, ali
čvrsto je privukla k sebi svileni pokrivač i pogledala Rucka. »Preživjet ću.«
»On je skrenuo s uma, gospo«, reče Ruck. »Ne može si pomoći kad ga uhvati
napadaj.«
»Tko je on?«
»Moj učitelj vojnih vještina. U mladosti je dobio udarac u glavu, takav da mu se vidio
mozak, i otada ne može upravljati svojim bijesom. Ali velik je vitez, gospo, i naučio me je
svemu što znam o borbi.«
»Tajna tvojeg velikog umijeća. Zaista se boriš poput luđaka, jer luđak te je i
poučavao.«
Slegnuo je ramenima. »Možda i jest tako.« Sagnuo se nad škrinju i izvukao iz nje
hlače te se odjenuo bez pomoći sluge. »Sir Harold cijeni svoju plemenitu lozu i hvali se time
iznad svega. Prezirao je Isabelle iako je nikada nisam doveo ovamo. Razbjesni se čim čuje
njezino ime. Želio je da se oženim nekom princezom.«
Malo je podignuo kraj usana i pogledao Melanthe, kao da potvrđuje upravo izrečene
riječi, kao da je upravo shvatio što je rekao.
»Onda ću ga oboriti do nogu svojom veličanstvenošću, samo da mu udovoljim«, reče
ona.
On izvadi odjeću iz škrinje i spusti poklopac. »Silno ste ga se dojmili, gospo, svojim
otmjenim govorom.«
»Otmjen govor jedan je od mojih talenata.«
»Doista«, složi se on. »Dovoljno da čovjeku zavrti glavom.«
»To i jest svrha otmjena govora. Mnogo je prinčeva spasio od sigurne smrti.«
Podignuo je nogu na izrezbarenu dugu klupu s naslonom i zavezao si hlače. Odjeća
mu je bila od sive svile, tunika ukrašena crnim vezom i tamnim draguljima, obrubljena
samurovinom. Sa zadovoljstvom je primijetila da se među svojim šareno odjevenim slugama,
jedino on razlikuje odjećom smirenijih boja. To ga je odvajalo kako nijedna fantastična
raskoš ne bi mogla i nimalo nije štetilo njegovoj privlačnosti već ju je samo još više isticalo.
»Hoćete li ustati, gospo?« upita on kad je završio. »Ili ćete prespavati cijeli život?«
Skliznula je dublje u postelju i povukla plahtu preko glave. Ispod tople bjeline čula je
kako se kreće. Zasun na vratima je zastrugao.
Sjela je. »Čekaj.«
Zastao je s jednom rukom na vratima. Melanthe privuče pokrivače k sebi.
 »Ne želim da odeš«, reče ona naglo.
Lagano se naklonio i ostao stajati na vratima kao da čeka zapovijed.
»Ne želim da odeš«, ponovi ona.
»Gospo, očekuju me u velikoj dvorani. Dugo sam bio odsutan i mnogo je stvari o
kojima treba raspraviti.« Namršteno je pogledao zasun. »Iako vam ovo mjesto izgleda
neobično, ja sam mu gospodar.«
Razumjela je dužnosti gospodara imanja kao što je znala disati. Ali neki nestašni
vražićak u njoj – kao da nije bila sva svoja – natjerao ju je da istakne svoje tijelo na postelji
poput razmaženog djeteta. Okrenula mu je leđa.
»Kada ustanete, gospo«, reče on »bit ću u prizemlju.«
Čula je kako su vrata zaškripala, okrenula se i bacila jastuk na njega. Udario ga je u
rame. Kad se okrenuo, bacila je još jedan, koji ga je pogodio u prsa.
Spustila se u postelji, naglo se pokrila preko glave, skutrila i stisnula ruke ispod brade.
Čula je kako se vrata zatvaraju. Zvuk koraka po sagu govorio joj je da prilazi krevetu. Onda
se osjetila jadno i ljutico, jer nije znala što bi mu rekla, osim da želi njegovu prisutnost i
njegove bestidne zagrljaje. Spala bi zaista nisko kad bi molila ono što je uvijek uskraćivala; a
osjećala bi se prestrašno ako bi je odbio, odabrao nešto drugo i otišao svojim zabavljačima,
koje je volio.
Nije bilo pametno tako se osjećati. I ona sama prvo bi se posvetila svojim dužnostima.
Progovorila je u madrac: »Nepristojan si. Nisi mi čak zaželio ni dobro jutro prije nego što
odeš.«
»Onda, dobro jutro.«
»Dobro jutro. I nadam se da će te spopasti čirevi i da ćeš umrijeti.«
Na leđima je osjetila njegovu ruku, a onda je odmaknuo plahtu i protrljao joj ramena.
Zagnjurio je lice u njezin potiljak i spustio se na madrac. Zajecala je od olakšanja, okrenula
se k njemu zanemarivši bol kad joj je pritisnuo modricu na ramenu, željna njegovih
poljubaca.
»Ne nadam se i ne želim to«, reče ona u njegovu kožu, u njegov obraz grub od
neobrijane brade. »Nimalo. Umrla bih bez tebe.«
»Melanthe.« Njegovi su je prsti čvrsto stisnuli. »Moja gospodarice«, šapne on i
pruži joj slobodno ono što je željela, bez pitanja, obljubu i besramne dodire, svoje tijelo
duboko u njezinom, sve dok nije zamrla na drugačiji način, obnevidjela od ushita.
RUCK JE OSJETIO KAD je zaspala – uvijek spava ta njegova supruga – to usnulo čudo, koje
drijema u njegovu naručju kao začarana. Pritisnuo je obraz uz njezinu raspuštenu kosu.
Obuzela ga je melankolija. Dok ju je tako držao uza se preplavili su ga tuga i osjećaj kobi.
Čekao je da prođe. Osluškivao je kišu i mislio na nju, kako ga je zbunjivala i smutila
mu um. U svojoj ležernoj aroganciji nije ga posramila; ne, ni svojim zapovijedanjem ni
svojim otmjenim govorom. Takva je bila po prirodi, rođena da bude takva – i takvo što bilo
je ispravno.
Ali bacila je jastuke na njega. I pijesak. Potpuno odrasla žena, njegovih godina,
princeza u jednom trenutku, ludica u drugom. Znao je neke dvorske dame koje su glumile
djecu, koje su držanjem tijela, treptanjem i visokim glasovima nastojale privući muškarce, ali
ona je bila nepromišljena i nespretna u tome, i tako nagla. Prije ovoga smatrao bi je
uglađenijom i vještijom u očijukanju. Istinu govoreći, on je bio spretniji u ljubavnim
igricama kad bi se potrudio.
Ponekad se činilo kao da je u njoj neka druga duša. Ili je možda sve bilo lažno
zavođenje, da bi mu se narugala. Pustio ju je da uđe, doveo ju je kroz isprepletenu šumu: sada
je upoznala Wolfscar. Otići će odavde, govoriti svijetu o tom mjestu, šaliti se s njim i
opljačkati ga otevši mu ono što je njegovo. Samo je još sir Harold bio živ, jedini svjedok koji
može potvrditi tko je Ruck. Jedan ludi starac koji će podržati Ruckov zahtjev na pravo
nasljedstva, nasuprot najbogatijem samostanu na sjeveroistoku zemlje. A izgubljena je sva
nada u Lancastera i njegov zagovor kod kralja.
No ipak, ona je bila tako meka i podatna u svojim zagrljajima, s rukama oko njega, kao
da joj je on jedina obrana od svakog zla. Pokazao joj je put kroz šumu pokraj zaljeva, ali nije
se baš tiho provukla kroz gusto granje koje je podignuo oko svojega srca. Spalila je taj guštik
da njega nađe, a onda će ga ostaviti u dimu i pepelu.
Sada je bilo prekasno. Bila je tu. A on izložen njoj na milost i nemilost, kao što je bio
od prvog trenutka kad ju je ugledao.

»NEMAŠ IZBORA, AKO SE nadaš da će ta tvoja sestra ostati na životu«, reče Allegreto tiho i
oštro. Nagnuo se preko stola. »Šeprtlja si, Cara. Beznadna. Nemaš hrabrosti raditi sama.«
U bijednoj maloj krčmi, kroz prozor s rešetkama svjetlo mu je padalo na lice i kao da
je stvaralo masku i pravilo od njega antički poganski kip u sjeni neke ruševine. Dim iz
otvorene vatre na podu uvlačio se u svaku pukotinu i promijenio okus njezina piva. Otpila
je gutljaj prisilivši se da bez gledanja proguta kiselkasto piće. Bilo je oblačno i hladno kao i
sve u ovoj od Boga zaboravljenoj sjevernoj zemlji. Vani je sniježilo, kad nije padala kiša.
Spustila je čašu i gurnula ruku u muf koji joj je kupio.
 Bila je s njim sedam dana. Jedanput mu je, dok je spavao, pokušala ukrasti srebro, ali
bio je to jalov pokušaj i zamalo poguban. Sa strane na vratu imala je porezotinu dugu koliko
i njegov nož stilet, jer ju je skoro ubio kad se prevrnuo na nju i svladao je.
»Kako ću ući tamo?« šapne ona očajnički. »Rekla je da će me dati ubiti!«
»Da je to htjela, ti bi već bila mrtva.« Naslonio se na naslon i ispio pivo. »Meni bi
dala u zadatak da se pobrinem za to.«
»To je i rekla, da će te zadužiti da me ubiješ – jedino nije rekla kada, ali da neću dugo
patiti čekajući da se to dogodi!«
Nasmijao se. »Naravno. I što si učinila, guščice? Pobjegla, baš kao što je ona i htjela.«
Cara ga je bijesno gledala. »Kao što si i ti učinio, Navona.«
Kimnuo je glavom, a osmijeh mu se pretvorio u cerekanje. »Da. Jesam. I za to ću
pošteno platiti, ako ne popravim stvar.«
Skrenuo je pogled u stranu. Zagledao se u tamni kut. Dvaput je, dok su tijekom
putovanja spavali u štalama i sjenicima, začula u noći tihe zvukove. Učinilo joj se da je
plakao, ali nije bila sigurna. Možda je samo sanjao.
»Dakle«, reče on »nadmudrila je samu sebe. Nije očekivala da će je njezina pratnja
ostaviti, svi do posljednjeg čovjeka, u to možemo biti sigurni. Kladim se da ju je čak i zeleni
vitez na kraju napustio – ili poginuo kad su ih napali banditi, što je vjerojatniji ishod za te
ljubavlju opijene šampione. Zato se moramo samo pobrinuti za njezinu otkupninu i
isporučit će nam je svu zavezanu svilenim vrpcama.«
»Možda su je ubili«, reče Cara osjetivši se krivom, ali i s malo nade u glasu.
»Onda su glupa skupina razbojnika, ako su to učinili. Vrijedna je njihovih
najsmionijih snova i kladim se da to znaju. Dobit ćemo je natrag za pravu cijenu.«
»Sveta Marijo, ako ti je toliko stalo da je spasiš, trebao si otići princu onoga grada,
Chestera, i zamoliti ga za pomoć.«
»Gradovi ovdje nemaju prinčeve ni patricije. Ne znam što imaju, ali možeš biti
sigurna da je onaj tko vlada tako blizu odmetničkog gnijezda vrlo blizak s njima. I makar je
od mene napravila budalu sa svojom prokletom varkom o kugi, moguće je da pošast ipak
vlada u gradovima, iako smo vidjeli da je na selu sve mirno. Ne, djelovat ćemo iz samog
princezinog dvora, gdje donekle možemo upravljati stvarima.«
»Ne mogu otići u taj dvorac!« Cara je tiho govorila i pogledavala gostioničarevu
ženu koja ju je promatrala. Nitko ovdje nije govorio civiliziranim jezikom, tek nekoliko
riječi francuskoga, ali čini se da ih nisu previše iznenadili strani putnici. Cara se bojala da to
znači kako je ovamo već stigla londonska pratnja princeze Melanthe. Njezina utvrda
Bowland bila je odavde udaljena samo sat vremena jahanja, ako se moglo vjerovati kimanju
i blebetanju gostioničareve žene. »Što ako su i ostali stigli?«
 »Ha! Kome je prepustila zapovjedništvo nad njima? Sodoriniju, onom nervoznom
starom lakrdijašu! Oni putuju zaobilazno tako da neće stići još tjednima. A zašto ih ti uopće
bojiš?«
»Ja...« Naglo se prekinula.
Allegreto se nasmiješi pri slabom svjetlu. »Tko je taj, ti Monteverde gusko?«
Ona otpije još jedan gutljaj neukusnog piva.
»Cara«, reče on strpljivo »zar misliš da ne znam da je među njima jedan Riata?
Nemaš izbora, kažem ti. Dođi k nama – mi čuvamo i pazimo na svoje, a ne kao oni psi Riate
– i Monteverde će zauvijek nestati.« Nagnuo se k njoj preko stola. »Razgovarat ću s ocem.
Vratit ćemo i tvoju sestru, ako je još živa.«
»To ne možeš obećati«, reče ona.
Slegnuo je ramenima. »Ne, jer možda je već mrtva.«
»Ne možeš dati obećanje u ime Navone.« Izvila je usne. »Razorio je moju obitelj.
Moj otac...«
»Je bio glup čovjek«, reče Allegreto trijezno. »Da je mario za svoju obitelj, učinio bi
ono što se od njega tražilo. A tvoja majka nije loše prošla kad se ponovo udala.«
Okrenula je lice od njega, tako puna mržnje da nije mogla čak ni govoriti kako bi
podržala oca. Nije znala što je Navona od njega tražio; znala je samo da su ga nasmrt mučili
nakon lažne optužbe, a Navona je bio iza toga.
Odmaknula se od stola i ustala, a onda zavitlala i bacila muf u vatru. »Moja se majka
užasavala udaje za Ligurijeva brata. Proživjela je posljednje dane života u strahu da će roditi
sina i doživjeti kako ga Gian ubija. Ne mogu se nagoditi s obitelji Navona.«
On brzo ustane, u istom trenutku kad je gostioničareva žena pritrčala i zgrabila muf
iz vatre. Nesigurno ga je držala u ruci, a onda se povukla u udaljeni kut kao pas lutalica s
komadićem mesa.
»Cara.« On stane između nje i vrata.
»Ne mogu«, reče ona.
»Cara!«
»Neću.«
»Ah, ne. Imaj milosti prema meni.«
»Prema tebi!« poviče ona. »Tko je imao milosti prema mojem ocu, majci, sestri i
meni? Zašto bih ja imala milosti prema tebi, deseterostruko prokletom stvorenju!«
»Cara.« Preklinjao ju je. »Za ime Božje! Morat ću te ubiti!«
Umirila se, znajući to, ali ipak na neki način šokirana time. Već ju je uhvatio u stupicu;
nije mogla stići do vrata jer joj je priječio put. Zagledala se u njegov nož na boku.
 »Nemoj pokušavati«, reče on. »Nemoj pokušavati. Molim te.«
Mačka je ustala s gomile krpa i protegnula se. U trenutku kad je Cara pogledala
životinju, on je već imao nož u ruci. Gostioničarka zacvili i povuče se u jedan kut.
»Samo to reci.« Opušteno je držao nož uz tijelo. »Samo reci da si uz nas. Vjerovat
ću ti.«
Vatra se sumorno dimila.
»Ne mogu. Ni po cijenu života.«
Proizveo je onaj isti tugaljiv zvuk kao i dok je spavao. Prsti su mu se kretali preko noža,
vrtio ga je u ruci. »Zar me toliko mrziš?«
»O, da«, reče ona. »I više od toga.«
»Spasit ću ti sestru. Tako mi duše, pobrinut ću se da bude spašena.«
»Nemaš duše da bi se u nju mogao zakleti.« Drhtala je. »Lažljivac i ubojica.«
Krenula je kao da će proći pokraj njega. »Pakao te objeručke čeka.«
Pomaknuo se. Cara se trznula, ponosa je nestalo u trenu i posramljeno se povukla
unatrag. On ju zgrabi, a vrh noža dotakne joj rebra kroz grubo vuneno sukno.
Mogla je vidjeti kako mu bilo kuca na vratu. Tako je snažno drhtala da je osjetila
oštricu noža, zapekao ju je kao ubod pribadače i natjerao suze na oči.
»Učini to, Navona!« Pokazala je zube poput životinje stjerane u kut, a koja mu se
opirala.
Njegove lijepe crne oči netremice su je gledale. Vrh noža opet ju je dotaknuo, a ona se
izmakne.
»Nemoj!« povikala je. »Ne izruguj mi se!«
»S nama si«, reče on.
»Ne. Ubit ću te budem li mogla!« Obuzeo ju je strah. Čula je samu sebe, razum ju je
davno ostavio i prepustio je bezumnom, glupom, beznadnom prkosu. »Radit ću za Riate;
pljujem na ime Navona; izbrisat ću ga s lica zemlje!«
Pritisnuo je nož uz nju, a njoj poteku suze. Jako ju je peklo; zamišljala je oštricu kako
klizi unutra praćena tisuću puta većim bolom. Čekala ga je. Glavom joj prođe uspaničena
misao da se neće ispovjediti prije smrti; ali nije se mogla ispovjediti ni u srcu; izgovarala je
zbogom Eleni, bez prestanka, sve dok joj to nije zaokupilo svu percepciju.
Kad ju je pustio, to se dogodilo tako naglo da je pala natraške na drveni stol. Zanjihao
se pod njezinom težinom jer se uhvatila za rub.
Ispred prozora prošla je neka sjena. Čula je konja kako gaća po blatu. Netko je vani
glasno pozdravio.
 Gostioničarka potrči prema vratima. Allegreto je zaustavi, rukom joj čvrsto prekrije
usta i zamahne nožem ispred lica. Polako ju je oslobodio. Ona se povuče natrag i ponovo
sjedne u svoj kut.
»Ave!« Vrata se otvore, a kiša poškropi prag. Uđe mladić, gume kapuljaču natrag i
tako pokaže plavokosu glavu. »Ave, dobar dan!« Nosio je vlastitu čašu za piće. Sam ju je
gurnuo u bačvu, s treskom spustio poklopac i zatražio nešto od gostioničarke. Govorio je
engleski, ali riječ Bowland na kraju pitanja bila je savršeno jasna.
Žena kimne glavom i brzo pogleda Caru i Allegreta. Pridošlica se okrene.
»Blagoslovljeni bili«, reče on prijateljski, mahne prema vratima i reče nešto na
engleskom kroza zube, očito se potuživši na vrijeme.
»Čuvao vas Bog«, reče Cara odvažno na francuskom, pomislivši da bi joj on mogao
biti spasitelj. Čvrsto se prstima držala postrance na tijelu pokušavajući ublažiti pečenje rane.
Poklonio se. »Grant merci i neka vam se Bog osmjehne, ljupka gospo«, odgovori on.
Francuski mu je bio grub, ali riječi su bile razgovijetne. Kimnuo je Allegretu. »Dobri
gospodine.«
Allegreto se pokloni i rukom pokaže na stol. »Iskažite nam čast.«
»Rado.« Mladić se nasmiješi, zbaci ogrtač i otrese s njega kapi prije nego što ga je
objesio na klin. Nosio je uske hlače boje kože, s prljavim vunenim zavojima oko koljena zbog
zaštite. Bili su apsurdne boje, ali nakon tjedan dana provedenih s Allegretom, iskreno lice i
ugodan osmijeh bili su dovoljni da zadovolje Caru. »Ja sam Guy od Torbeca«, reče on. »Ali
mislim... da vi, gospodine, niste Englez?«
»U službi smo princeze od Monteverdea«, reče Allegreto.
»Ha! Mont-verde? Onda se, zaboga, radilo o Bowlandu! Pogodio sam.« Guy sjedne
poprečno na klupu. »Napokon sam na pravoj cesti. Je li on vašu gospodaricu sretno odveo
natrag, Bogu hvala?«
Allegreto se ukočio. »Natrag?«
Guy kao da je iznenada shvatio da je možda bio indiskretan. Spustio je čašu i osvrnuo
se preko ramena. »Grofica od Mont-verdea i Bowlanda«, šapne on. »Zar nije... otišla?«
Cara spusti ruku Allegretu na nadlakticu. »Bila je napadnuta«, promrmlja ona. »Bili
smo u njezinoj pratnji. Kažete da je živa i zdrava?«
»Ili tražite otkupninu?« upita Allegreto oštro.
»Ne, ne... za ljubav Božju, ja nisam dio takvih zamisli!« Guy se nagne naprijed.
»Samo donosim vijesti. Želio bih pomoći.«
»Kakve vijesti?« promrmlja Allegreto.
 Guy malo zagrize usnicu i oprezno ih pogleda. »Krenuo sam prema dvorcu. Mislio
sam da bi mi zeleni vitez mogao dati mjesto među svojim ljudima.«
Allegretova se ruka opusti pod njezinom. »Ako želite nagradu, onda mi recite.
Pobrinut ću se da dobijete mjesto koje zaslužujete.«
Unatoč tome što je bio odjeven kao seljak, Allegreto je imao ležernu aroganciju koja
je odavala autoritet. Cara je primijetila da se Englez zbunio zbog toga.
Guy je brzo šakom lupkao po koljenu. Onda je uzdahnuo kroz zube. »Možete to? Ali
bojim se da nemam puno vijesti. Samo to da sam je vidio, s vitezom koji se predstavio prema
boji svoje zelene opreme, na imanju Torbec u Lancashireu.« Kimnuo je u smjeru koji Cari
ništa nije značio. »Ali pobjegli su na zapad, s mojim... a za petama im je čovjek koji drži
dvorac Torbec. Izgubio im je trag na obali. Mi... on je pomislio da su krenuli obalom na jug,
ali ja sam smatrao da je zeleni vitez dovoljno mudar i neće se vratiti i pokušati probiti kroz
liniju progonitelja. Onda sam se sjetio Bowlanda, imena na sokolovom prstenu, i da je kći
staroga grofa bila udana za nekog stranog princa. Tako sam došao ovamo, jer nisam mogao
ostati u Torbecu. Ja sam... učinio sam malu uslugu zelenom vitezu, barem mislim tako, pa
sam pomislio da bi mi mogao biti naklonjen.«
»Kada je to bilo?« odrješito upita Allegreto.
»Prije četiri dana.«
»I ona je bila sama s tim zelenim muškarcem?«
Guy kimne glavom.
Allegreto mu se nasmiješi. »Vrlo dobro«, reče on. »Vrlo dobro, Guy od Torbeca.
Pođite s nama. Krenuli smo u dvorac. Mislim da ćete tamo naći neki posao.«

BILA JE TO NAJBOLJA postelja za spavanje koju je Melanthe mogla zamisliti. Nije iz nje
izlazila tri dana nego je ležala okružena toplinom, obavijena snom i sigurnošću dok je kiša
klizila niz prozorska stakla. Ruck se nagne nad nju, već odjeven, i poljubi je ispod uha.
»Morala te je začarati neka vještica«, promrmlja on. »Najljenija vještica na svijetu.«
Brzo je potegnula plahtu preko nosa, protežući se nakon njihova jutarnjeg vođenja
ljubavi. »Pošalji mi piće i kruh. I brzo mi se vrati.«
»Dobro znam gdje ću te naći.«
Osmjehnula se zatvorenih očiju. »Dopada mi se tvoj madrac, gospodaru. Možda ga
nikada neću napustiti.«
Nije joj odgovorio nego se odgurnuo od kreveta. Čula ga je kako prelazi preko sobe.
Vrata su se otvorila i zatvorila. Svako jutro nakon njegova odlaska, opustila bi se u postelji,
zadovoljna i zadovoljena njihovim vođenjem ljubavi, nahranjena pšeničnim kruhom i
pivom koje je netko ostavio na stoliću pokraj nje, i onda bi drijemala dok on ponovo ne bi
došao. Nije razmišljala kamo je odlazio; nije mislila ni na što. Ono što bi pobudilo njezin
obamrli interes odmah bi prešlo u ugodne snove.
Ali u misli joj se uvukla mala sumnja, jer nije joj odgovorio kad je rekla da možda
nikada neće otići. Ona dva Williama sigurno su tamo vani – i sigurno mu ne pune uši
pohvalama u njezino ime niti ga potiču da produži njezin boravak ovdje. Otvorila je oči.
Sjela je i odmaknula pokrivače. Na koži je osjetila hladan zrak.
Glupača. Glupača. Nijedna žena nije zadržala muškarca samo zabavom u postelji,
svakako ne dok mu njegovi ljudi šapću protiv nje otrovne riječi.
Osjećala se sigurno. Bila je sigurna. Ali ako je postojala ijedna važnija pouka od svih
koje ju je Ligurio naučio, onda je to bilo sljedeće: dati muškarcu što želi znači izgubiti svu
vlast nad njim. Ruck je bio tako sladak i uzbudljiv kad bi došao da nije osjetila opasnost sve
do ovoga trenutka.
Ispružila je stopala iz kreveta. Nije bilo sluškinje, naravno. Morala se sama odjenuti
kao što je i on učinio. Pretražila je škrinje i našla lanenu košulju, uštirkanu i nenošenu. Blago
je mirisala na suho bilje. Bilo je tu i haljina, ali nije se htjela pojaviti odjevena u odjeću
prethodne gospodarice dvorca, poput uskrsnula duha. Navukla je svoju staru tuniku i
ažurnu haljinu s dugim rukavima preko čiste košulje.
Kosu je mogla samo prekriti rupcem, jer nije bilo nikoga da je počešlja. Našla je jedan
opšiven poludragim kamenjem kalcedonom i jaspisom. Sva odjeća u škrinjama bila je
raskošno ukrašena vezom i draguljima. Taj Wolfscar nije bio dvorac siromašnog viteza.
Pomislila je na zabavljače koji su lagodno živjeli ovdje i napola je zatvorila oči. Ali ona
će oprezno kročiti. Miljenici gospodara mogu biti delikatno pitanje, o kojem on sam ne
razmišlja mudro, što može posvjedočiti mnogo kraljeva.
Iz grofove sobe za audijenciju stubište je vodilo u veliku dvoranu, onaj njezin dio gdje
se nalazio povišeni podij. Melanthe je čula glasove, glazbu i smijeh prije nego što je stigla do
vrata, ali u ovom dvorcu nije bilo prikladnih špijunskih kutaka odakle bi mogla gledati u
veliku dvoranu. Ili ih barem ona nije mogla naći.
Zakoračila je i pojavila se na vratima, a onda se brzo povukla. Ruck je bio tamo, sjedio
je za stolom na podiju, ali licem okrenut od nje. Na ramenima mu je sjedilo neko dijete, već
poveliko, čije su obje noge visjele s njegovih ramena, a ruke je čvrsto uvuklo u njegovu crnu
kosu kad se sagnuo preko peciva i žetona raširenih na stolu. U onom kratkom trenutku
Melanthe je vidjela Williama Fooleta kako razgovara s njim, i zabavljače u dvorani, od kojih
su se neki okupili oko podija, neki su nešto radili, a jedan par je žonglirao jabukama,
stvarajući kotač koji je dopirao sve do stropa.
 Melanthe sjedne na stubu izvan njihova vidokruga. Ponovo ju je iznenadio
fantastičan aspekt toga. Osjećala se nesigurno u sebe samu, kao namrgođena vrana na
proslavi. Ne bi bilo pametno, pomislila je, otići sada k njemu usred sveg tog smijeha i veselja.
Poslije, kada on sam dođe k njoj, mogla bi procijeniti koliko su joj Williami nanijeli štete.
Ali sada se nije htjela vratiti u praznu spavaću odaju. Sjedila je na stubištu, osluškivala
opuštene razgovore, veselo mrmljanje. Razgovarali su o janjenju, ribama u jezeru, o stvarima
o kojima je ona malo znala. Mogla je predvidjeti što bi se dogodilo kad bi zakoračila kroz
vrata. Svi bi se okrenuli i zurili u nju, a onda bi morala biti uzvišena princeza, jer nije znala
biti ništa drugo.
Na drvenom podiju začuli su se brzi mali koraci i na vratima se pojavila djevojčica
odjevena u jarku zelenu odjeću. Spustila je bucmaste ručice na Melanthina koljena i nagnula
se naprijed, tamnih očiju, vesela, dok su joj tamni uvojci nesputano lebdjeli oko glave.
»Zašto se skrivaš?« upitala je.
Melanthe se malo povuče unatrag. »Ne skrivam se.«
»Skrivaš se. Vidjela sam te. Ali ja sam te našla!« Okrenula se i sjela na usku stubu
uguravši se između Melanthe i zida. Zagrlila je Melanthe oko vrata i poljubila je u obraz.
»Volim te.«
»Ne voliš me«, reče Melanthe. »Čak me ni ne poznaš.«
»Ti si princeza.« Rekla je to s oduševljenim uzdahom. »Ja sam Agnes.« Spustila je
glavu Melanthi na rame i uhvatila je za ruku i počela se igrati prstenjem. »Sviram timpane i
cimbal. Imam bijelog sokola i puno dragulja.«
Melanthe se zagledala u njezine prstiće koji su prelazili preko njezinih. »Onda si
velika dama.«
»Da«, reče Agnes. »Spavat ću cijeli dan kad odrastem. Ali sada ne volim drijemati«,
reče ona odlučno. »Udat ću se za Desmonda.«
»Desmonda. Vratara?«
»On će tada biti kralj.«
»Ah«, reče Melanthe. »Čovjek s ambicijom.«
»Čovjek s čim?« Agnes je pogleda. »Ah. Jesi li tužna?«
Melanthe odmahne glavom.
»Vi plačete, gospo.«
»Ne. Ne plačem.«
»Volim vas.« Agnes joj se popne u krilo i prisloni lice uz Melanthin vrat. »Nemojte
plakati.«
»Ne plačem.«
 »Zašto plačete?« Glas djevojčice bio je prigušen.
Melanthe je zagrlila njezino malo tijelo. »Bojim se«, šapnula je. Udahnula je kroz
djevojčičinu tanku crnu kosu, kao da je može popiti poput nekog mirisnog davno
zaboravljenog vina. »Bojim se.«
»O, gospo, nemojte.« Agnes je zagrli. »Sve će biti dobro tako dugo dok ostanemo
ovdje kako naš gospodar kaže i ne izlazimo u svijet s onu stranu šume.«
 Devetnaesto poglavlje

TI SU MU DANI PRUŽILI zadovoljstvo, dani kad je ona uživala u postelji poput pospanog
mačića. Bio bi pomislio da je bolesna, da nije znao kako je usavršila umjetnost lijenog
drijemanja, a kad bi joj došao, probudila bi se zdrava i čila.
Dok se zadržavala u njegovoj odaji, Wolfscar je bio njegov. Provodio je dane u
uobičajenim poslovima, planovima za proljeće i s popisom popravaka, od kojih većina neće
biti obavljena, ali nije joj morao ništa objašnjavati niti se opravdavati pred njom. Nije ga
ništa pitala nego ga je samo tražila u postelji, sa svojim izravnim i nesputanim zavođenjem.
Nije mogao reći da mu se to ne sviđa. Zaista, živio je cijeli dan s mišlju o tome i
nadajući se. Njegova najjasnija sjećanja na Isabelle bila su vezana za njihove trenutke u
postelji, a ipak su bila nejasna, jer izblijedjela su tijekom godina potisnute želje i fantazije.
Ali smatrao je da se nijedna žena na svijetu ni u mašti ne može usporediti s Melanthe,
njezinom crnom kosom i bijelim tijelom, njezinim pospanim očima boje ljubičastog
sumraka, osjeta njezina tijela kad bi ga uzimala, kad bi se popela na njega što joj je bio
najdraži grijeh. Vidjeti je tako vrijedilo je pa da i tisuću godina gori u paklu. Ako zbog toga
ode u pakao, molio se Bogu da mu ne oduzme to sjećanje.
Ipak, ništa u vezi s njom nije bilo onako kako je očekivao. Kad je naposljetku ustala iz
postelje i pojavila se u velikoj dvorani, očekivao je njezina pitanja i prigovore. Vidio ju je
kako se ogledava. Tijelo mu se napelo spremno za njezinu kritiku – vidio je prašinu i
propadanje koje nikada prije nije zamijetio.
Njegova gospa ponovo ga je iznenadila. Nije uopće govorila o lošem stanju u kojem se
nalazio Wolfscar. Smiješila mu se kao sramežljiva djeva i pogledavala ga ispod rupca. Postala
je skromna; noću se odmicala od njega i izbjegavala njegove poljupce. Danju se družila s
gomilom djevojčica. Činilo se kao da se iz svojega sna probudila preobražena, kao da se iz
ohole princeze pretvorila u mladu redovnicu.
Will Foolet strašno se bojao nje. Bassinger se nije ustručavao razgovarati ni s kim
živim na ovome svijetu – on bi svoje pjesme otpjevao i samom vragu ako bi mu se ukazala
prilika – ali čak ju je i on izbjegavao u širokom luku. Sva trojica, Ruck, Will i Bassigner čuli
su što je bila rekla o Wolfscaru i njegovoj povijesti.
Ostali su se okupljali oko nje, očarala ih je i učinila svojim robovima jednako lako kao
što je učinila s Hewom Dowlom i sir Haroldom. Na Willa su se svi žalili i zvali ga strogim
nadglednikom samo zato što je zapovjedio da se ponovo počne obrađivati zemlja. Radije su
izvodili svoje zabavljačke vještine pred Njezinom Milosti, njihovom prvom gledateljicom
nakon mnogo godina.
Ruck i Will odjahali su do pastira na polju, gdje su se ovce janjile, po kiši su bilježili
koje ograde treba popraviti, koliko krmiva je potrebno i pravili popise potrebnih radova.
Razvrstavali su poslove po važnosti, jer nikada nisu imali dovoljno ljudi ni vještina da
provedu sve što se nužno trebalo učiniti. Prije su barem postojali volja za rad i spremne ruke.
Ali sada su polja i dvorište dvorca bili prazni, a kada se Ruck vratio u veliku dvoranu zatekao
je unutra sve ljude kako pjevaju i izvode akrobacije pred Melanthom.
Izgubio je strpljenje. Zbacio je mokar ogrtač s ramena, odlučno zakoračio u sredinu
slobodnog prostora, zaustavio dvoje akrobata prije nego što su se počeli prevrtati. Glazba je
utihnula.
»Zar danas nešto slavimo?« Ruck ih je bijesno gledao. Bacio je ogrtač na pod, a
kapljice kiše se rasprše po pločicama poda. »Kako to da sam ja sav mokar, a konj mi je blatan
do trbuha, dok se vi zabavljate i igrate? Jesam li vaš gospodar ili sluga?«
Svi su pali na koljena. Timpan je zabrundao u zgranutoj tišini, a djevojčica koja je
sjedila Melanthi u krilu spuznula je na pod i kleknula, držeći ispred sebe trbušasti bubanj.
»Thorlac«, on se oštro obrati jednom od akrobata. »Odvedi mi konja u staju.
Simone, preuzmi Willova konja. On stoji vani na kiši jer je dosad radio. Ne želim nikoga u
ovoj dvorani vidjeti kako pjeva i svira sve dok ne prođe korizma. Jedite u maloj dvorani i
budite zahvalni na tome.«
Velika se prostorija odjedanput ispraznila, čuli su se samo lagani koraci, šuškanje ruku
i nogu i poneki ton s instrumenta dok su ga nosili. Ostala je samo Melanthe. Sjedila je na
dugoj klupi s naslonom, koju je bila dovučena do golemog dimnjaka. Drago kamenje na
njezinu rupcu sjalo je kad je pognuta glavu i dlanom jedne ruke protrljala nadlanicu druge.
»Gospo, morate mi oprostiti što sam vam prekinuo zabavu«, reče on ukočeno »ali
posao ne čeka.«
»Molim te da mi oprostiš«, reče ona ne dižući lice. »Nisam znala. Mislila sam da se
odmaraju i imaju slobodno vrijeme.«
»Ne u ovom godišnjem dobu, gospo. Dolazi proljeće.«
»Da«, reče ona.
Ništa više od toga. Bio je mokar od kiše, ruke su mu još bile promrzle, iako je na vatru
pokraj koje je ona sjedila bačeno i više nego dovoljno drva i ugljena. »Jesam li vas ražalostio,
gospo«, upita on oštro »pa odbijate moje društvo?«
Nije namjeravao to tako naglo izreći. Poput redovnice držala je ruke sklopljene na
krilu.
»Ne odbijam tvoje društvo, gospodaru. Sada sam s tobom.«
 »Moje zagrljaje«, reče on.
Iskosa ga je pogledala ispod rupca i spuštenih trepavica, a onda se ponovo zagledala
dolje. Slika i prilika čednosti.
On napravi nekoliko koraka i odmakne se. »Možda ste se umorili od ovog mjesta i
želite se odmah vratiti u Bowland.«
»Ne, i riskirati da se izložim pošasti?« upita ona brzo.
Okrenuo se. »Dosad je bilo malo znakova kuge, gospo. Samo u Lyerpoolu.«
»Tko ti je govorio o tome – da bih željela otići?«
»Ja mislim o vašem dvorcu i vašim imanjima. Ne možete ovdje dugo boraviti i
zanemariti svoje posjede.«
Ustala je. »Tko ti je to rekao?«
»To je zdravo rasuđivanje, gospo. Trebao sam vas odvesti u Bowland, kako smo i
namjeravali. Nije ispravno to što sam vas doveo ovamo i tu vas zadržavam.«
»Tvoji zabavljači su tako rekli!« usklikne ona.
»Moji zabavljači?« ponovi on zbunjeno. Zaustavio se čuvši joj bijes u glasu. »Ne,
nisu rekli ništa takvoga.«
»William Foolet ti je napunio uši, a i Bassinger, da mi govoriš o tome kako
zanemarujem svoja imanja i da kuga ne predstavlja opasnost za mene!«
»Nisu to učinili.«
»Zar ti je manje stalo do mene nego do tvojih ljudi? Zapovjedio si im da ostanu s ove
strane neprohodne šume zbog straha od pošasti!«
»Kunem se da mi to nije bila namjera!« Shvatio je da je povisio glas, gotovo da je
vikao, u reakciji na njezine divlje optužbe. »Vjere mi... nisam znao da se toliko bojite kuge.«
»Bojim se.«
Njezine ljubičaste oči promatrale su ga zasjenjene tamnim trepavicama. Nikada se
Rucku nije činila tako jako zabrinutom. A nije ni sada. Podignute glave, s rupcem koji je
blistao dragim kamenjem, izgledala je prije ljutito nego uznemireno.
»Znači ne žuri vam se vratiti na svoje posjede«, reče on.
»Bojim se pošasti.«
Zatresao je glavom i tiho se nasmijao. »Gospo... ne vjerujem da mi ikada govorite
istinu.«
»Govorim! Bojim se izaći u svijet zbog pošasti.«
Stisnula je usta u neobičnu iskrivljenu crtu, na tren joj se na licu pojavio neki izraz, a
onda nestao, poput sjene između obrva prije nego što joj se lice opet izgladilo u hladnu
smirenost. Uvijek je bila tajanstvena, nemoguća za pročitati. Mogao je to biti prikriveni
osmijeh ili nagovještaj suza. Ali mislio je da se ipak ne radi o smiješku.
Potpuno mu se okrenula licem. »Rekao si da mogu ostati ovdje, gdje me neće zateći
nikakvo zlo, tako dugo koliko želim!« Izrekla je to kao neki izazov, kao da od njega očekuje
da to poreče.
»Onda nećemo ići, gospo«, reče on »sve dok ne budem siguran da je za vas sigurno.«
»Ah«, reče ona i zaklopi oči.
»Mislio sam da vi želite što prije otići.«
Blago je odmahnula glavom.
»Melanthe«, reče on »zar te nikada neću razumjeti?«
Ona otvori oči. »Kad ja to želim.«
Sagnuo se i podignuo svoj ogrtač i prebacio ga preko ramena zakoračivši na podij.
»Gospo«, reče on, a onda joj se kratko i ukočeno nakloni prije nego što je prošao kroz vrata
i popeo se stubama.
Već je skinuo sa sebe svu mokru odjeću kad je ona ušla. Zatvorila je vrata i pogledala
ga pogledom od kojeg mu je krv jače potekla žilama. Nije se mogao sakriti, iako se okrenuo
od nje – ali prišla mu je, dotaknula ga i položila njegove ruke na svoj struk.
Poljubio ju je. Čvrsto ju je uhvatio, spustio na krevet, znajući da je na neki način bio
nasamaren, da ga je namjeravala vući za nos svojim danima davanja i uskraćivanja, bezdušna
djevojčura kakva je bila. Ali namamila ga je samo na ono što je i sam ionako želio, da je zadrži
tu, da je voli i liježe s njom sve dok u ekstazi ispod njega ne počne gubiti dah, a kosa slobodna
od rupca raspletena raširi se po jastucima.
Zagnjurio je lice u crne svilene uvojke i zastenjao kroza zube na vrhuncu uzbuđenja i
ispuštanjem sjemena. Ležao je na njoj i osjećao kako joj se grudi dižu i spuštaju, njezin
tobolac uzak i slastan, a blago pulsiranje u njoj prelazilo je i na njega poput slatkih poljubaca.
Okrenula je usne prema njegovu uhu. »A sada«, rekla je »sada me razumiješ.«
Nasmijao se još uvijek stisnutih zubi. »Ne, Melanthe. Jedino me navedeš da se
prestanem brinuti zbog toga razumijem li te ili ne.«

PAŽLJIVO PRESAVIJENE I PRABAČENE preko ruke, Cara je nosila oltarski stolnjak i svećeničko
ruho koje je trebala pokrpati. Prelazila je preko polumračne velike dvorane Bowlanda, pune
ljudi, i odskočila kad se pred njom naglo zaustavio drvosječa s naramkom drva za potpalu i
zbacio iz ruku svoj teret. Cjepanice su joj zamalo pale na nožne prste.
»Pazi malo!« vrisne ona. Bio je to jedan od engleskih izraza koje je naučila među tim
divljacima.
 Sluga se okrenuo glumeći veliko iznenađenje, ali u sebi se smijao. Nije se čak ni
poklonio, samo se sagnuo da uhvati uzetom povezan svežanj.
»To si namjerno učinio!« poviče ona bijesno. »Drski klipane, htio si mi slomiti
stopalo!«
Nije razumio njezin francuski ili se barem pravio da ne razumije. Stisnula je usne. Za
manje od dva tjedna boravka ovdje neprimjerne uvrede pretvorile su se u otvoreni prezir.
Mrzila je to mjesto i te ljude. Oči su je počele peći od suza koje je potiskivala.
Netko se zaustavio uz nju. Još uvijek blatan od puta, engleski plemić Guy zgrabio je
drvosječu za ovratnik i povukao ga k sebi. Zarežao je nešto na engleskom. Slugina drskost je
nestala dok je pokušao kroz stegnuto grlo nešto izgovoriti i istovremeno se pokloniti, a
pritom mu se lice zajapurilo od napora.
Guy je opet progovorio, kratko i oštro, i odgurnuo drvosječu od sebe. Ovaj se
spotaknuo preko vlastitog svežnja cjepanica i pao na prostirku od rogoza s glasnim treskom
i jaukom. Guy rukom pokaže na Caru. Kad se sluga počeo presporo dizati, Guy zakorači
preko cjepanica, nacilja i udari ga cipelom ojačanom metalom.
Čovjek ponovo jaukne, brzo se pridigne i klekne ispred Care. Ponizno ju je zamolio
za oprost na savršeno prikladnom francuskom jeziku.
Svi u velikoj dvorani zastali su i gledali. Guy preleti pogledom preko njih. »Svaka
plemenita kuća ponaša se prema svojim damama s naklonošću«, reče on, a glas mu se čuo u
svakom kutku.
Svi u dvorani su šutjeli. Dok ih je Guy arogantno gledao, jedan ih dvojica njih polako
su se poklonili, a onda i drugi, sve dok mu i posljednji sluga u dvorani nije dao za pravo.
On je ukočeno kimnuo Cari i krenuo prema prolazu iza paravana, a plavi ogrtač
rastvorio mu se poput krila već na ramenima. Ona spusti pogled na drvosječu koji je još
klečao, pogleda oko sebe glave pognute u znak poštovanja i privije uza se tkanine te pođe za
njim.
Sustigla ga je u prolazu. »Gospodine!«
Stao je i pogledao ju preko ramena. Kad ju je vidio, na licu mu zasja dječački osmijeh.
»Moram vam zahvaliti, gospodine«, reče ona i zaustavi se nekoliko koraka ispred
njega, spuštene glave.
»Jeste li to vidjeli?« usklikne on. »Djelovalo je. Ne mogu vjerovati da sam to
učinio.«
Uzbuđenje u njegovu glasu natjeralo ju je da podigne pogled. Još se smiješio, a na
čeljusti je imao malo blata koje prije nije primijetila. Kad ga je prvi put vidjela, plava kosa
bila mu je vlažna i zalijepljena za glavu – tada nije shvatila koliko mu je kosa svijetla, sjala je
poput zlatne krune u tom mračnom hodniku. Sada nije na sebi imao hlače boje kože nego
vojnički oklop. I nimalo nije izgledao glupo.
»Stvar je u načinu«, reče on. »Blago i čvrsto. Sa samopouzdanjem.«
»Neka vas Bog nagradi, gospodine, zato što ste mi pomogli«, ponovi ona i plaho
zakorači korak unatrag.
Poklonio se. »Bila mi je čast služiti vam, gospo.«
Gotovo je pobjegla, ali zaustavila je samu sebe. »Bili ste na putu.«
Utišao je glas. »Tražio sam vijesti o vašoj gospodarici. Navona i grof Thomas poslali
su nekolicinu nas da istražimo i dojavimo vijesti koje čujemo.«
»Nešto ste otkrili?« upita Cara zabrinuto.
Odmahnuo je glavom. »Žao mi je, gospo. Ništa. Ali ne smijete se plašiti da nećemo
uspjeti.« Pokazao je rukom prema vratima. »Sad im moram reći što sam saznao i moram
požuriti, nemojte se uvrijediti.«
»O, ne... naravno da morate ići.« Ovlažila je usne. »Gdje spavate?«
»Iznad stražnjih vrata dvorca, s paževima.«
»Pobrinut ću se da vam pripreme kupku i da vam odjeća bude čista kad budete
gotovi.« Omotala je tkaninu čvršće oko ruke i požurila prema velikoj dvorani. Pred
paravanom je zastala i brzo pogledala za sobom.
On je stajao i gledao je, a zlatna mu je kosa blistala na pozadini kamenog zida.
Osmjehnula se, kratko je klecnula u naklon i požurila u dvoranu.

U DVORCU GOTOVO DA nije bilo drugih žena – nijedna nije bila istoga ranga kao Cara pa je
dobila sobe na gornjem katu kućanstva za sebe. Jedino su ponekad kroz njih prolazili sluge.
Našla si je mjesto pokraj prozora i sjela u nišu, sagnuta nad svećeničkim ruhom. Na mutnom
svjetlu koje je prodiralo kroz kišom oblivena stakla parala je porube.
Allegreto joj je prišao prije nego što je i znala da je prisutan. Posegnula je za škarama i
podignula pogled, prenuvši se kad ga je ugledala naslonjenog na kameni okvir kamina, s
rukama prekriženim na grudima.
»Blažena Marijo!« uskliknula je i spustila ruku na prsa. »Prepreden si i tih kao
lasica.«
Nagnuo je glavu kao da je to kompliment. Bio je odjeven u livreju Bowlanda, grimizne
boje osim jednostavne zlatne dijagonalne vrpce. Izgledao je kao anđeo u grimizu ili vrag
izašao iz vatre pakla. Cara zabode iglu u tkaninu pretvarajući se da se vratila poslu. On je
ponekad dolazio i gledao je, a onda bi otišao ne rekavši ni riječi. Pretpostavljala je da ju uhodi
iako nije znala s kojim ciljem, osim što ju je činio nervoznom.
 Katastrofalna vijest koju su donijeli u Bowland, o nestanku princeze Melanthe,
nimalo nije pridonijela spokoju upravitelja dvorca, barem koliko je Cara mogla zamisliti.
Činilo se da je sir Thomas sposoban i dovoljno učinkovit, brinuo se da zamak i garnizon
budu u dobru stanju, ali u ovoj krizi nije uspijevao zadržati čvrstu ruku. Bila je svjesna da je
Allegreto itekako pridonio zabrinutosti tog čovjeka, da je u njemu poticao užasavajuće misli
o tome tko će biti kriv ako se vijest proširi i kralj čuje za to. Allegreto je oduvijek imao
dostojanstven i samouvjeren nastup kao i njegov otac, i to je iskorištavao kad mu je bilo
potrebno pa je tako učinio i sada. Iako mu je bilo tek šesnaest godina, sir Thomas je slušao
njegove savjete kao da ima sto godina.
»Odloži to što radiš«, reče joj Allegreto blago. »Imam vijesti.«
Prsti joj zadrhte od navale straha. Zamalo se ubola u prst. »Reci mi!«
»Stigao je glasnik. Ostatak naših ljudi dolazi ovamo prije nego što će pasti noć.« Tiho
se i neveselo nasmijao. »A samo prije mjesec dana otišli su iz Londona! Sodorini je nadmašio
samoga sebe.«
Bilo joj je drago da ne drži iglu, jer ruka joj je tako drhtala da bi se sigurno ubola.
Allegreto ju je promatrao, sav plamen i tama.
»Čekao sam, Cara. Sada se moraš odlučiti.«
Dvorac joj se odjedanput učinio golemim teretom oko nje, pritiskao ju je.
»Riata ili Navona«, reče on.
Gužvala je tkaninu u ruci. »Moja sestra. Moja sestra.«
»Zavarat ćemo ih. Ali moram znati tko je to.«
»Ne mogu ti reći!«
»Ludice, zar misliš da to ne mogu sam otkriti? Znat ću po tome tko će te ubiti.«
Odgurnuo se od kamina. »Došli smo zajedno ovamo. Doveo sam te. Cara ja sam te doveo!«
Netremice se zagledala u njegov grimizni lik. Sa zasljepljujućom vizijom ga je
razumjela, vidjela je kako će to izgledati onome Riati. Princeza je još bila živa, slobodna i
izvan samostana, izvan svačijeg dosega – a samo su se Cara i Allegreto, zajedno, vratili s tom
viješću. Čak bi i dijete povjeravalo da su se njih dvoje urotili s tim ciljem.
»Samo mi reci«, reče on. »Pazit ću na tebe.«
Sklopila je oči.
»Preklinjem te. Molim te.«
»Ficino«, šapnula je.
Prostirka od rogoza tiho je zašuštala kad je prešao preko nje i prišao Cari. »Sada si s
nama. Sa mnom. Spasit ću ti sestru bude li Božja volja.«
 Stajao je pred njom, savršen poput vraga, zazivajući Boga. Naglo je kleknuo na jedno
koljeno, prihvatio u ruke halje koje je šila i njezine ruke i pritisnuo lice u tkaninu. Pustio ju
je jednako naglo. Odgurnuo se i ustao kao da je dodirnuo plamen, a onda je pošao prema
hodniku.
Zastao je na vratima. Ne gledajući je, rekao je: »Moraš mu poslati poruku da te
pričeka kod podruma s cisternama, tamo gdje čuvaju ulje.«
Zurila je u njega, ostavši bez riječi zbog onoga što je maloprije učinio.
»Cara!« obrecne se on preko ramena. »Ponovi za mnom tako da znam da nećeš
pogriješiti!«
Prenula se. »Podrum s cisternama, gdje je ulje«, reče ona. Prije nego što je to
izgovorila, on je nestao.

ZVONO ZA UZBUNU OGLASILO se usred noći, strašno zvoneći praćeno povicima o požaru.
Sve su žene trčale naokolo u mraku, pokušavajući naći put između napola spakiranih torbi,
vreća i škrinja. Cara je prva sišla stubama, znala je put i držala je svijeću visoko tako da i
drugima osvijetli put.
U velikoj dvorani sve je vrvjelo od sjena u svjetlu baklji i posvuda je vladala zbrka.
Pokušala je zaustaviti jednog slugu, ali nitko je nije slušao, a žene su samo vrištale i gurale se
naokolo, tražeći vrata. U gužvi su je ponijele sa sobom van u dvorište zamka, gdje su niski
oblaci reflektirajući svjetlo osvjetljavali ljudski lanac koji je dodavao vjedra vode iz ruke u
ruku.
Nije bilo plamena, samo se crni stup dima dizao iz podnožja najudaljenijeg tornja. Još
dok je gledala stojeći na stubama ispred glavne zgrade, dim se počeo razilaziti, a onda je
nestao u noći. Na jednom kraju dvorišta začuje se veseo uzvik, a onda se radosni povici
protegnu sve do glavne zgrade. Lanac s vjedrima vode razišao se u grupice muškaraca, a
većina ih je krenula prema tornju.
Cara duboko udahne. Izgleda da je vatra ugašena. Upravo se htjela okrenuti i ući, kad
joj je jedan lik zapeo za oko, sjaj plave kose među muškarcima. Nosio je dva vjedra u jednoj
ruci i udaljavao se od gomile. Gledala ga je kako se okrenuo i povikao na mladog paža, a onda
zamijenio prazna vjedra za baklju.
Na svjetlu je vidjela Guyevo lice, crno od dima, i košulju na brzinu uguranu u hlače.
Počeo je iznenada kašljati; sagnuo se i nespretno držao baklju dok ga je tresao kašalj.
Cara je zaboravila da nije odjevena i da ju zebu noge. Potrčala je niza stube, zgrabila
vjedro u kojemu je još bilo vode i ponijela ga sa sobom unatoč tome što se voda prelijevala i
močila joj haljinu. Prišla mu je upravo kad se uspravio i dalje kašljucajući.
 »Popijte, gospodine.« Spustila je vjedro na zemlju i ispružila ruku prema njegovoj
baklji.
Zbunjeno ju je pogledao. Na tren se uplašila da ju je već zaboravio, ali onda mu se
pogled razbistrio i na licu se pojavio širok osmijeh. »Grant merci«, reče on napukla glasa,
čučne pokraj vjedra i zagrabi rukama vodu. Žedno je pio, zatim se malo poprskao po licu i
ustao, obrisavši podlakticom oči.
Cara se nasmiješi vidjevši kako je razmazao čađ po licu. »Bojim se da ste poništili to
što ste se okupali, gospodine.«
Ispravio se, a onda joj se lagano poklonio. »Ah, ali zaista sam uživao u kupki«, reče
on promuklo »i dobra gospo, nisam je poništio.« Pogledao je iza nje, podignuo ruku na
pozdrav nekom od čađi također umrljanom muškarcu, koji je prolazio.
Njegov drug se zaustavi i kimne prema Cari. »Kriste, kažu da je unutra bio neki
jadnik«, reče on.
»Zaboga.« Guy otpuhne zrak kroz zube i prekriži se. »Otišao je Bogu po nagradu,
neka mu je pokoj duši. Ne znam što je bilo u tom podrumu, ali gorjelo je kao plameni jezici
pakla.«
»Tamo drže ulje«, reče drugi. »Sva sreća da su zalihe bile male... pazite, gospo!«
Cara je ispustila baklju iz ruke. Nije mogla doći do daha.
»Gospo.« Guyevo lice treperilo joj je pred očima. »Zaboga... John!«
Nije se onesvijestila. Obuzela ju je strašna drhtavica. Osjetila je da mora vrištati, ali
nije mogla. Koljena su klecala pod njom. Prije nego što je pala na zemlju, osjetila je kako je
netko podiže.
»Nismo smjeli govoriti o tome pred njom.« Čula je Guyev glas, ali nije mogla
razumjeti riječi. Nosio ju je u veliku dvoranu, a sljedeće čega je bila svjesna bile su žene koje
su se okupile oko njega, jelenjeg roga i octa koji su joj stavili pred lice kad ju je on spustio iz
ruku.
»Ne...« Slabašno ih je odgurnula od sebe. »Dobro sam. Samo sam... ostala bez
zraka.«
Guy klekne pokraj nje, zagleda se u nju s nedužnim izrazom brižnosti na licu koje je
preko nosa i sljepoočice bilo umrljano čađu. Cara ga čvrsto uhvati za ruku. S mukom je
progutala pokušavajući se pribrati. Ali kad je podignula glavu, izgubila je snagu.
Tamo straga, iza dama u spavaćicama i muškaraca u noćnim košuljama, iznad
znatiželjnih lica i vreve, Allegreto je stajao na podiju odjeven u zlato i vatru.
Bio je potpuno nepomičan, gledao ju je, jedina tiha osoba u pometnji.
 Zajecala je i zatresla glavom. Guy joj stisne ruku i potapša je. Nešto ju je pitao, ali nije
ga čula. Odmaknula se i nesigurnim korakom počela se udaljavati od klupe. Guy poviče
nešto za njom, ali nije mogla stati; morala je trčati, slijepo se okrećući i izvijajući, poput
košute koja pokušava naći prolaz u zidu jelenjeg parka.
 Dvadeseto poglavlje

PO CIJELOM WOLFSCARU bile su postavljene zamke. Bile su to ženske zamke, lagane i iz njih
se lako moglo pobjeći, ali nijedan se muškarac nije previše trudio. Dan poslije Uskrsa, kad je
završila korizma i Ruckova stroga zabrana, zabava u ponedjeljak i cijelom Hock tjednu 33
postala je prilika za veliko veselje.
Ruck je bio zaustavljen na ulazu u veliku dvoranu, jer mu je uže priječilo prolaz sve
dok ne plati groš veselim ženama što su mu prepriječile put. On se lako izvukao – drugim su
muškarcima vezale ruke i noge, iako su se glasno bunili, borili protiv sputavanja, odbijali
platiti i uglavnom uživali u svojem zarobljeništvu dok je trajalo.
Nakon što je kupio svoju slobodu, stigao je do vratareve kućice u tornju i sigurno
prešao preko mosta. Tamnožuti šafrani cvjetali su uz cestu. Sam, osim stoke koja je bila na
ispaši, ostavivši iza sebe povike i pjesmu, hodao je pokraj izoranih i urednih polja, a dah mu
se pretvarao u oblačiće na čistom zraku.
Zaustavio se i zabio štap u blato, zadovoljan rezultatima novih jaraka za odvodnju
vode. Trebalo je popraviti mlin, ali mlin je uvijek zahtijevao popravke. Upregli su sve volove
i izorali gotovo četiri puta po trideset jutara zemlje, čak i onu koju, su raskrčili i oteli divljem
grmlju kupina.
Čučnuo je, zagledao se preko doline i dalje prema visokim obroncima. Zaštita i
granica, ljubičasto-zeleni zidovi. Tako je bilo lako zaboraviti što se nalazilo s druge strane.
Gledao je duge jutarnje sjene koje je dvorac bacao preko polja, tamne tornjiće i dimnjake na
crvenoj zemlji.
Tjednima su živjeli kao muž i žena, kao da ništa ne postoji izvan Wolfscara.
Nijedanput nije spomenula da se bliži vrijeme odlaska.
Zamahnuo je štapom da zbaci komad blata na njegovu kraju. Otpao je zvučno
pljusnuvši na tlo. Zamahnuo je štapom odbacivši drugu grudu, promatrao je kako pada na
zemlju i razmišljao zašto ona ne želi otići, zašto želi tako dugo boraviti ovdje a da čak nije
poslala ni riječi o sebi u svoj dom. Postojale su opasnosti, da; uvijek je bilo pogibelji – ali on
nikada ne bi pomislio da će ona ostati tako dugo.

33
Srednjovjekovni praznik koji se slavio tjedan dana završno s drugim utorkom poslije Uskrsa. Uz božićno
razdoblje to je jedino vrijeme kada su zemljoradnici prestajali s radom. Uz razne proslave slavilo se i tako da su
muškarci u ponedjeljak vezali žene i zahtijevali poljubac da bi ih oslobodili. U utorak bi žene vezale muškarce
i tražile novčanu isplatu za oslobađanje. Novac bi se davao crkvi za milosrđe. (nap. prev.)
 Znao je da bi trebao nešto reći, iako je bilo tako lako ostati šutjeti. Lako držati jezik
za zubima, a teško pronaći pravi trenutak. Nikad mu nije bilo toliko mrsko razmišljati o
svijetu s onu stranu šume.
Sjena dimnjaka kao da je oživjela jer netko mu je prilazio cestom iza njega. Nije ustao
nego je zamahnuo blatom na kraju štapa i čekao da Will počne razgovor o sjemenskom
kukuruzu.
Umjesto toga uže mu padne preko ramena. Jedan potez srušio ga je s nogu. Zamahnuo
je rukama, uskliknuo i prevalio se na leđa u hladnu travu.
»Imam te!« reče Melanthe.
Pala je na koljena i pritisnula uže rukama na zemlju pokraj njegovih ramena. Ležao je
i gledao je.
»Koliko?« upita on.
»Želim svu tvoju zemlju i dvorce, viteže, ako želiš ponovo ustati.«
»Drugima sam platio po groš.«
»Ha«, reče ona »ja ne sklapam tako jadne pogodbe.«
Povukao ju je dolje i poljubio, držeći joj glavu objema rukama. »Sve je tvoje, drska
curo«, reče on uz njezine usne. »Pazi dobro što ću ja tražiti sutra, kad je red na muškarce.«
»Prvo me moraš uhvatiti.«
Zakotrljao se u stranu i sjeo, prebacivši uže oko nje. »Možda te već imam.«
Zacviljela je od veselja i migoljila se poput seoske djevojke. »Izdajice! Nikada!«
Njihov zaleđeni dah miješao se na suncu dok je on držao uže i borio se s njom. Smijući se,
pokušala ga je odgurnuti. »Nijedan bijedan lutalica neće me prevariti ni oteti mi zemlju!«
On se ukočio, ostao klečati na zemlji i zagledao joj se u oči. »Melanthe«, rekao je
ozbiljno »nemoj me čak ni u šali optuživati za takvo što.«
Lagano mu je spustila ruke na ramena. Onda ga je gurnula. »Otkud ta ozbiljnost,
redovniče? Požalit ćeš što me zamaraš ozbiljnim govorom.«
»Ne, gospo, predugo sam šutio.« Ruck pusti uže da padne. Ustao je i odmaknuo se
jedan korak. »Dopustio sam da mi blaženstvo pomuti razum. Ne možete se više ovdje tako
dugo zadržavati.«
Pogledao ju je. Kleknula je, držala uže preko krila i zagledala se dolje u njega. Na glavi
je imala zlatnu mrežicu. S ramena joj se lagano spuštao krzneni ogrtač jantarno žute boje i
padao na blatnu travu. On ga nije prepoznao; morala ga je naći među tkaninama i u
škrinjama koje su se nalazile u napuštenim garderobama po cijelom dvorcu. Bilo je više
raskoši nego što je Ruck ikada mogao iskoristiti. A ipak, sto puta veće bogatstvo pripadalo
joj je s onu stranu planina.
 »Gospo... ako je naš brak ono što vas sprečava da se vratite... ne tražim od vas
ceremoniju vjenčanja. Koliko god dugo želite naš brak će biti tajan i privatan između nas.«
»Je li ovo pokajanje«, upita ona ležerno »jer želiš sakriti naše bračne zavjete?«
»Nije pokajanje, nikad s moje strane. Ali mislim da će vas svijet osuđivati zbog ludosti
i stoga se zadržavate ovdje iz straha od posljedica. Nisam se vjenčao s tobom da dobijem tvoje
bogatstvo ni imanje. Spreman sam čekati, a da me ne predstaviš svijetu kao svojeg supruga,
do pravog trenutka koji sama odabereš. Pa makar to dugo potrajalo.«
»Kakve teške misli!« Ispružila je ruku i ubrala u travi sićušnu visibabu. »Zamaraš
me.«
»Moramo se suočiti s tim i odvesti te na mjesto kamo pripadaš.«
»Kuga«, reče ona. »Ne smijemo izaći van.«
Zatresao je glavom. »Ići ću sam. Kad završi ovaj tjedan proslava, otići ću vidjeti kakvo
je stanje u svijetu. Dan ili možda dva, da saznam vlada li još opasnost od kuge.«
Obavila je uže oko ruke i zgnječila cvijet. »Ljute me tvoje riječi«, reče ona. Bacila je
visibabu i ustala. »Dođi, želim zaljubljeni smijeh, a ne priču o odlasku.«
Uhvatila ga je za nadlaktice i povukla k sebi da ga žestoko poljubi, izbrisavši tako
pitanja zašto i zbog čega i kako. Mogla ga je natjerati da zaboravi vrijeme i razum. Mogla ga
je natjerati da zaboravi i vlastito ime.

U SRIJEDU POSLIJE praznika Ruck naiđe na Desmonda visoko na obroncima planine. Svirao
je tužnu melodiju na jednostavnoj lutnji zagledan u zid od magle koji je obvijao brda. Iako
se činilo da od tuge dječak nije primijetio Rucka, sjedio je na mjestu lako uočljivom sa staze.
Bio je zamišljena figura u žutom i zelenom poput kakvog izgubljenog vilinskog princa u
šumi. Kako su svi znali da Ruck danas namjerava izvidjeti stanje izvan doline, on je s trpkim
osmijehom pogledao taj melankoličan prizor, shvativši ga kao zamolbu za audijenciju. Ruck
je mogao otprilike pogoditi što muči Desmonda. Djevojke.
Zavezao je smeđu kobilu i popeo se na stijene, do mjesta gdje je mladić sjedio
prekriženih nogu. Desmond se iskreno prene od iznenađenja i odsvira pogrešnu notu.
Ruck se nasloni na zaravan stijene. »Izgubljena ovca?«
Desmond skoči sa svojega mjesta. »Ne, gospodaru!« Otvorio je usta kao da će još
nešto reći, a onda se pribrao. Kleknuo je na jedno koljeno. »Gospodaru, radio sam u zelenoj
šumi.«
Održavanje šume iza dubokog morskog zaljeva kako bi ostala neprobojan splet
zahtijevalo je neprekidan rad, nebrojene grančice trebalo je zabosti u zemlju ili ispreplesti sa
susjednima, rušiti stabla i poticati na rast trnovito grmlje oštrih listova. Taj posao bio je
dobar izgovor da se bude vani izvan doline i pokraj jezera, baš kao što je Desmond bio. Ruck
nije komentirao to što mladić baš i nije vrijedno radio svoj posao, nego je odriješio vreću s
hranom.
»Ustani«, reče on. »Ostani sa mnom dok nešto pojedem. Danas odlazim provjeriti
teren s druge strane.«
»Zaista, gospodaru?« reče Desmond kao da je to nova vijest. Opet se popeo na
zaravan na stijeni i sjeo tako da su mu noge visjele preko ruba dok je Ruck s njim podijelio
zobene pogače i pivo. Šutke su jeli i pili. Magla se vukla pokraj njih vlažeći stijene i
ostavljajući crne mokre tragove, poput suza.
»Gospodaru«, reče Desmond iznenada »jučer, a i dan prije... znate, na Hock
ponedjeljak...«
Prekinuo se. Ruck otpije gutljaj piva ne gledajući mladića koji se borio s riječima.
»Gospodaru, nijedna me žena nije vezala u ponedjeljak. A jučer, kad je bio red na
muškarcima... a ja ću ove godine imati šesnaest godina pa sam im se trebao pridružiti – nisam
mogao – niste brojili, ali mogu vam reći, gospodaru, da su sve žene zauzete, a Jack Haliday
je tako ljubomoran na svoju ženu da je vikao na mene i prije nego što sam je uhvatio užetom.
Ali gospodaru, ne bih se to usudio da ona nije prijateljica moje sestre, i dvadeset dvije su joj
godine, a ima i troje djece!« Glas mu je postao visok, podrhtavao je zbog nepravde tog
događaja. »Gospodaru, ja...«
Činilo se da se zapetljao u završetak te rečenice. Ruck dovrši zobenu pogaču i obriše
mrvice s dlanova. Naslonio se natraške na laktove i čekao.
»Nema djevojaka, gospodaru!«
Očajni usklik odjeknuo je od stijena. Desmond baci kamen. Zavitlao je i drugi za
prvim.
Ruck ih je gledao kako su preletjeli i otkinuli par listova s grane božikovine. Desmond
je impresivno dobro ciljao:
»Sve su ili premlade ili prestare«, promrmlja mladić.
»Jesi li poveo konja?« upita Ruck.
Desmond ga oprezno pogleda.
»Nadam se da jesi. Ne bih volio da nas kobila obojicu nosi dolje i natrag.«
Mladić ga je gledao, a onda skočio sa stijene i veselo podviknuo. »Povest ćete me?«
Bacio se na do podno Ruckovih nogu. »Grant merci, gospodaru! Grant merci! Dojahao sam
na Malom opatu, a slučajno sam ponio i dovoljno hrane!«

DESMOND NIJE BIO PRVI mladić koji se uputio iz Wolfscara imajući djevojke na umu.
Slijedio je Ruckovu kobilu na malom magarcu s bijelim mrljama na nogama, trudio se ne
zaostajati i ustrajao je na ugodnom razgovoru i pjevao o ljubavi cijelim putem dolje kroz
isprepletenu šumu. Ruck ga je slušao i u njemu se zamalo ponovo probudila ona stara
ljubomora prema pjevačima i zabavljačima. Bio je potpuno odrastao, ali nikada nije imao to
samopouzdanje ni lakoću kakvu je imao taj žutokljuni orator sa svojih šesnaest godina. Kad
se Ruck prvi put spustio s planine, toliko je bio sramežljiv da se nije mogao pokloniti ženskoj
osobi, a kamoli pjevati o ljubavi.
Ali Desmond je izgubio nešto od svoje odvažnosti kad su se spustili ispod granice
magle i ušli na teren gdje je tamna šuma bila rjeđa. U zraku se osjetio težak miris dima, znak
da ugljenari tale željeznu rudu za samostan, a Ruck se nadao da je to ujedno i znak da pošast
nije prekinula svakodnevni rad.
Visoko su zaobišli samostanske radionice, spustili se strmijim obroncima na zemlju
iza one koja je pripadala samostanu i pritom su polako izašli iz šume. Isprva su čistine bile
male i zarasle u visoku travu, ništa više od malog pašnjaka za konje koji su slobodno lutali, a
zatim su bile bolje održavane, gdje je kakav siromašan seljak raskrčio nekoliko stabala da
posije zimsku zob. Čistine su postupno postajale sve veće i učestalije, a onda su odjedanput
stabla prešla u gusto grmlje i pred Ruckom i Desmondom prostirala su se ravna polja.
Desmond je već davno prije prestao pjevušiti i činilo se da je spreman ostati i čekati na
posljednjem zapjenjenom gazu preko potoka.
Ruck je već bio siguran da je kuga poštedjela taj kraj prije nego što je potrošio šiling
dajući ga pastiru od kojeg je želio čuti novosti. Čovjek nije znao što se događa u daljem
svijetu, ali skupina hodočasnika došla je u samostan u vrijeme Uskrsa i činilo se da su
dovoljno zdravi kad su se žalili na stjenice i kiselo pivo. Škotski pljačkaši jedanput su prešli
granicu i napali, ali najveća, nevolja za samostan bila je kad je neki vitez poslao svoje ljude u
livrejama da samostanu oduzmu zalihe, a sve s ciljem da razljuti opata. Pastir je bio sklon
mišljenju da su ti lakoumni plemići bila gora pošast od Škota ili kuge.
Ruck pogleda iza pastirova stada, tamo gdje su brežuljci prelazili u farme i pašnjake.
Nije bilo kuge i nije bilo razloga da se više odugovlači. Da nije bilo Desmonda i njegovih
nada, Ruck bi se odmah okrenuo, jer je saznao što je želio čuti.
Ali mladić je čekao. Izgubio je zanimanje za ljubav i u njemu se probudila gorljiva želja
za putovanjem. Stalno je žustro podbadao Malog opata. Široki horizont neobično je
djelovao na njegov um i bio je pun pitanja o dalekim mjestima i gradovima koje je Ruck
vidio.
»Otići ću u London«, izjavio je Desmond.
»Majko Marijo, to je naporan put samo zbog djevojke«, reče Ruck.
»Koliko je daleko?«
»Tjednima, i k tome ćeš hodati, jer Mali opat ne ide s tobom.«
 »Moj gospodar mi ne dopušta poći«, tužno zaključi Desmond. »Nikada neću
nikamo otići.«
Ruck se nasmiješi. »Nikada. Zabranjujem ti.«
Mladić uzdahne. Čeznutljivo je žmirkao u daljinu i ponovo uzdahnuo.
»Nikada, osim na putovanje koje ja odredim«, reče Ruck ležerno »s čovjekom kojeg
šaljem u dvorac moje gospe da dovede stražu koja će je pratiti.«
Na Desmondovu licu pojavi se širok osmijeh. »Gospodaru! Smijem ići?«
»Da.«
»Kada, gospodaru?« upita on. »Koliko je to daleko? Tko ide sa mnom?«
Dvije krave podignule su glave dok je kobila prolazila. Zazvonila su im zvona oko
vrata. Ruck ih je gledao i razmišljao o tom pitanju.
»Čim se vratimo«, reče naposljetku. »Zadužit ću Bassingera da pođe.«
»Strica Bassa?« poviče Desmond. »Ali on se nikada neće pokrenuti!«
»Milom ili silom«, reče Ruck. »Osim mene nitko drugi ne pozna put kao on.«
»To je bilo prije sto godina, gospodaru!« Desmond podbode magarca da ga sustigne.
»Boli ga koljeno. Od jahanja će ga zaboljeti leđa. Gospodaru, on više ne želi jahati ni od
ulaza u zamak do pašnjaka! Pošaljite Toma sa mnom, gospodaru.«
»Thomas mora sijati. I Jack i svi sposobni ljudi. Netko će morati preuzeti tvoj posao
i to će biti dosta.«
Desmond se namršti. »Will Foolet.«
»Will se boji izaći iz doline, dobro to znaš. Budi zadovoljan time što ti dopuštam da
odeš, prije nego što to požalim.«
»Da, gospodaru.« Mladić se brzo prestao žaliti.

MALI OPAT JE NAJAVIO njihov dolazak tako što je čvrsto ukopao kopita u do i počeo zdušno
njakati unatoč tome što ga je zajapureni Desmond udarao štapom. Ali magarčev glas jedva
da se čuo usred zbrke i komešanja na livadi kraj samostana. Preblizu zavezani konji grizli su
jedan drugoga ili gurali njuške u natovarena seoska kola. Sluge su nosili pakete i sanduke.
Dvije časne sestre stajale su jedna do druge i pazile na svoje torbe pozorno poput pasa, dok
je neprekidna rijeka ljudi ulazila i izlazila ispod dugačke motke i četke koji su označavali da
je tu gostionica.
»Hodočasnici«, reče Ruck, ali skupina je bila neuobičajeno brojna, a predvodila ih je
čak grupa naoružanih stražara. Kola su bila natovarena hranom i vunom. »Odlaze s
proizvodima opatije.«
Desmond se blistavih očiju zagledao u vojnike. »Hoće li se morati boriti?«
 Ruck odmjeri stražare. Svi su bili na konjima i dobro opremljeni, strpljivo su pazili
dok su se ljudi koje su čuvali osvježavali jelom i pićem – bili su pratnja kakvu je želio za
Melanthe. Ali nosili su livreje koje su pripadale opatiji i on nije imao namjeru zatražiti
njihovu uslugu. »Dobro će se snaći, budu li morali.« Okrenuo se na drugu stranu. »Gospa
Fortuna te voli, Desmonde – svaka djevojka u ovom kraju doći će ovamo ovo gledati.«
Još dok je govorio, tri djevojke brzo su izašle iz gostionice i počele nešto tražiti na
kolima s prtljagom. Jedna od njih pogledala je Rucka i Desmonda i odmah navukla veo na
lice. Sve tri počele su se nešto dogovarati i hihotati. Okrenule su se i otvoreno zurile.
Desmond se zacrvenio. U Wolfscaru je izgledao obično u svojem zeleno-žutom
odijelu, ali ovdje je njegova odjeća odudarala od uobičajenih sivih i smeđih nijansi. Ruck
primijeti da se sav usukao u sebe. Mali opat odabrao je upravo taj trenutak da podigne glavu
i još jedanput glasno zanjače.
Desmond naglo problijedi. Izgledao je kao da mu se okrenuo želudac.
»Da sam na tvojem mjestu«, reče Ruck ispod glasa »pokazao bih im da imam pravo
na svoju opremu putujućeg pjevača.«
Ali mladić kao da se toliko prepao da je postao nemoćan. Ruck sjaše. Uhvatio je uzde
Malog opata.
»Je li to kralj ljubavnika kojega sam jutros sreo? Hajde, trkom kreni prema
gostionici«, reče on »napravi tri preokreta preko glave, ako možeš.«
Desmond prebaci nogu preko Opata i skoči na zemlju. Odskočio je s nogu na ruke,
prebacio se natraške poput zeleno-žutog kotača preko trave, pet salta i na kraju skok s
okretom u zraku. Zaustavio se rumena lica, brzo i ljuto pogledao Rucka, a onda velikim
koracima otišao u gostionicu ni ne pogledavši djevojke.
One su od zaprepaštenja stajale otvorenih usta. Nekoliko stražara je klicalo i pljeskalo
s odobravanjem. Ruck podigne prema njima ruku na pozdrav, a djevojkama se lagano
nakloni. Zavezao je njihove životinje, a onda odnio Desmondovu lutnju u gostionicu.

DESMOND SE ZALJUBIO. Na svoju nesreću izabrao je lijepu crvenokosu djevojku koja je bila
u službi kod postolareve žene i putovala s ostalim hodočasnicima iz opatije. Ruck je,
ispijajući pivo u kutu i udaljen od klerika u bijelim haljama, koji su putovali s proizvodima
samostana, predviđao da će taj dan završiti tugovanjem zbog nesretne ljubavi.
Bezuspješno je pokušao mladićevu pozornost skrenuti na smeđokose seoske kćeri.
Bile su plahe; Desmond je bio sramežljiv; trebao mu je laskav osmijeh gradske djevojke da
ga potakne da izvede svoju predstavu, a ona je izabrala ljubavnu pjesmu i pridružila svoj
zvonak, ali neizvježban glas njegovomu – i Ruck je zamislio sebe sama prije petnaest godina,
začaranog i bez pameti.
 »Hajde, hoćete li poći s nama?« upita ga postolar dok je Desmond sjedao na klupu
pokraj svoje voljene, nakon što je upravo dokazao da može stajati na rukama dok netko ne
nabroji pedeset. »Vaš momak je dobar – ne sumnjam da možeš i bolje, prijatelju, ali mnogo
je još milja do Yorka.«
»Do Yorka?« reče Desmond hvatajući dah, prije nego što je Ruck uspio reći da
nemaju namjeru putovati. »Koliko je to daleko, gospodine?«
Ruck ga strogo pogleda. Desmond sakrije lice iza vrča piva, a crvenokosa mu se
djevojka dobrodušno osmjehivala.
»Ah, deset dana, možda dvanaest. Malo toga ima na putu, zaista, ništa osim imanja
Lonsdale i Bowland i Ripon – ali takva usamljena mjesta raširenih ruku dočekuju putujuće
zabavljače, jer ih rijetko vide.«
Ruck se okrene prema njemu s novim zanimanjem. »Došli ste tim putem?«
»Da, i tuda se vraćamo, jer s ovom se stražom ne bojimo pljačkaša, Bogu hvala.«
»Jesu li ceste prohodne?« upita on, ali nije čuo postolarev odgovor, jer se Desmond
iznenada zagrcnuo pivom i počeo trzati glavom.
Netremice je gledao Rucka. Trenutak poslije ustao je i nervozno se poklonio. »Moj
gospodar... gospodine! Moram razgovarati s vama!«
Ruck pomisli da se sigurno razbolio, jer je izgledao silno uznemiren. Odgurnuo je
klupu na kojoj je sjedio i brzo pošao van za mladićem.
»Gospodaru!« okrene se Desmond čim su izašli i odvuče Rucka iza konja.
»Gospodaru! Bowland!« Nije izgledao bolestan. Poskakivao je na petama ozarena lica.
»Bowland! To je dvorac moje gospodarice, zar ne?« upita on.
»Da, znam.«
»Gospodaru, ja bih mogao poći! Mogu odmah krenuti s njima!«
Ruck nevoljko uzdahne. Odmahnuo je glavom. »Ne, Desmonde, želim da
Bassinger...«
»Gospodaru! Razmislite samo! Napad Škota, a stric Bass već godinama nije putovao!
Možda se sve promijenilo, ako je ikada i poznavao put! Ovi su ljudi upravo došli iz Yorka...
neće zalutati niti skrenuti s puta.«
Ruck ga je ponovo želio odbiti, ali Desmond je kleknuo pred njega.
»Gospodaru, preklinjem vas! Kada će druga naoružana družina naići ovim putem?
Zar želite mene i strica Bassa poslati same?«
Preklinjanje nije djelovalo na Rucka, ali pomisao da bi Bassinger i Desmond sami
putovali preko puste zemlje gdje su pljačkaški pohodi bili česti bila je dovoljna da se zamisli.
Pogledao je oko sebe po livadi, vidio da su se stražari raspodijelili i da je već postavljena noćna
straža. Muškarci koji su bili slobodni nisu tratili vrijeme u gostionici nego su se bavili
konjima, čistili oružje, bili su spretni i iskusni u onome što su radili.
Desmond ga je gledao pri slabom svjetlu sumraka, pun očajničke nade i uzbuđenja.
Ruck se nasloni na zid i namršti. Procjenjivao je situaciju. Postojala je mogućnost da
Desmond, ovako zaluđen ljubavlju, neće ostati u Bowlandu nego će krenuti dalje sa svojom
draganom sve do Yorka. Ipak, mislio je Ruck, toj crvenokosoj će zaljubljeni seljačić dosaditi
davno prije Yorka, a vjerojatno i prije nego što stignu u Bowland. Izgledala je iskusno – ali
nije to bila ni tako loša lekcija za mladića koji nije vidio svijeta.
Ali upravo je to neiskustvo bilo razlog zašto se ustručavao Desmonda pustiti da pođe
s njima. Da se radilo o nekom starijem iz njegova dvorca, nimalo ne bi oklijevao. Prednosti
su bile očite, baš onako kako je Desmond rekao. Neće se tako brzo dogoditi da jedna dobro
naoružana skupina krene odavde put Bowlanda.
»Gospodaru«, reče Desmond »ako mislite da sam premlad – priča se da ni vi niste
imali više od petnaest godina kad ste krenuli u svijet! Ja sam stariji.«
Ruck kimne glavom, ali jedva da ga je čuo. U srcu mu je bilo drago da Melanthe sada
nije tu, jer od nje ne bi mogao tražiti da ostane u Wolfscaru, ako postoji ovakva prilika da
ode tamo.
Ta mu je misao pomogla donijeti odluku. Odgađao je; ako sada nikoga ne pošalje u
Bowland, vratit će se u zamak i pronaći novi razlog za odgodu; Bassinger će se izgovarati
svojom reumom, reći će da netko mora nadzirati sjetvu, da će vrijeme biti loše – mogao je
naći tisuću razloga, a sve s ciljem da izbjegne i odugovlači s onim što se mora učiniti.
Uhvatio je Desmonda za ramena i odvukao ga iza skladišta žita. »Ako ti kažem >da<,
Desmonde«, procijedi on kroz zube »a ti zbog nekog glupog razloga ne uspiješ, možda zbog
ove djevojke ili nečeg drugog – proklinjat ću tvoje ime do posljednjeg daha. Razumiješ li
me?«
Ushit se nakratko povuče s Desmondova lica. Stajao je ozbiljan i kimnuo glavom.
»Ne smiješ dopustiti da ti dvije stvari prijeđu preko usana, nikome živome, nijednoj
ženi. Ne smiješ reći odakle dolaziš ni spomenuti ime Wolfscar. A ni moj brak s mojom
gospom. Zakuni mi se.«
»Neću reći, gospodaru. Kunem se dušom mojega oca, gospodaru, da neću govoriti o
Wolfscaru ni odakle dolazim, a neću spominjati ni brak mojega gospodara ni gospodarice.«
Ruck raskopča gornje gumbe na svojoj tunici i potraži nešto unutar košulje. »Sada
slušaj i nauči poruku koju ćeš odnijeti. Njezina Milost je živa i zdrava, slobodna je i ništa joj
se nije dogodilo. Prije Duhovske nedjelje, jedan naoružani stražar i pratnja sa svim stvarima
prikladnim za njezin položaj moraju doći u grad Lancaster i pričekati je tamo. To je njezina
slobodna volja i zapovijed, što potvrđuje njezin osobni predmet koji šalje.« Izvukao je kožnu
vrećicu koju je imao sa sobom. »Objesi to oko vrata i čuvaj. Time ćeš dokazati da dolaziš od
princeze. Ponovi mi poruku.«
Desmond je odmah izrecitira naizust, jer je kao pjevač imao dobro izvježbano
pamćenje. Ruck mu istrese u ruku sav novac koji je imao, dovoljno srebra za odlazak i
povratak, a pobrinuo se i da mladić čvrsto zaveže kožnu vrećicu oko vrata.
Obuzela ga je strašna zla slutnja dok je Desmond namještao svoj zeleni rubac unutar
tunike. »Ne udaljavaj se od suputnika«, reče on. »Drži se uz postolara dođe li do borbe.
Nemoj misliti da možeš pomoći u sukobu.«
»U redu, gospodaru.«
»Kada se vratiš, daj mi signal kod jezerca. Nemoj dolaziti bliže. Tamo ću se sastati s
tobom.«
»Da, gospodaru.«
»Desmonde, ova crvenokosa djevojka...«
Desmond podigne pogled prema njemu, tako nevin, ne znajući za ljubavne opasnosti,
pa je Ruck samo uzdahnuo i slegnuo ramenima.
»Nemoj me iznevjeriti«, reče on. »Nemoj sve upropastiti.«
»Neću, gospodaru!« reče Desmond žustro. »Ni zbog kakve djevojke ili bilo čega
drugog!«
Ruck se odmakne korak unatrag. »Sretno putuj, neka te Bog čuva.«
Desmond se spusti na koljeno i prekriži. »Bog će se smilovati, gospodaru!« Skočio je
i potrčao, ostavivši Rucka iza štaglja, u mraku koji postajao sve gušći.
Ruck ode po svoju kobilu, a Malog opata ostavi svezanog. Dok se udaljavao jašući,
magarac se oglasio kao da ih tužno doziva. jeka njegova plača još dugo mu je odzvanjala u
ušima. Ruck se prekrižio i pomolio Bogu nadajući se da nije učinio pogibeljnu glupost.
 Dvadeset prvo poglavlje

»NE ZNAM ZAŠTO ME to pitaš«, reče Cara. »Ne mogu ti pomoći.«

Allegreto je stajao leđima okrenut okruglom prozoru u obliku trolista. Nikada nije
koračao gore-dolje prostorijom. Ona bi više voljela da je to činio ili bilo što drugo, samo da
ne stoji nepomično, a izgleda kao da će svakoga časa skočiti.
»Nije ti se svidjelo što sam prije učinio«, reče on. »Zato te sada pitam.«
Cara je sjedila ukočenih leđa na stolici koju joj je dao i zurila u tapiseriju s prikazom
preobraćenja Svetog Eustahija. Bio je to vez s mnogo detalja, puno plavih i zelenih nijansi, a
bijeli jelen s čudesnim raspelom između rogova nepomično je gledao u lovca.
»Ne znam na što misliš«, reče ona.
»Ficino«, šapne on. »Mislim na Ficina.«
Jelen je, pomisli ona, bio hrabro stvorenje kad je onako ostao stajati uhvaćen u stupicu
na uzvisini, čak i ako se radilo o čudu.
»Bio je mrtav prije požara«, reče Allegreto »ako je to ono što te muči.«
Zaklopila je oči. »Ne govori o tome.«
Prošli su tjedni, korizma i Uskrs, i još više dana, a ona je još osjećala miris dima i sjećala
se kako je odjeven u crveno stajao na podiju. Danas je bio odjeven u bijelu i plavu boju;
odonda više nije nosio crveno i to je bio jedini razlog zašto ga je mogla gledati.
Naglo se pomaknuo i okrenuo leđima prema prozoru. »Taj glasnik kojega je poslala...
znam da je to varka! Moram učiniti nešto. Isuse, ne mogu čekati do Duhova, a onda otkriti
da je to neki trik kojim će me namamiti!« Rukama je prekrio lice. »Zaboga, gdje je ona?«
Cara spusti pogled. Pahuljice vune uhvatile su joj se za haljinu jer je bila prela kad ju
je on pozvao k sebi. Primila je jednu i počela je vrtjeti među prstima. »Glasnik ne želi reći.«
»Ne«, odreže on i naglo se okrene prema njoj. »Ne želi dobrovoljno, u svakom
slučaju.«
»Moguće je da ne zna.«
»Zna. Ona je s onim zelenim muškarcem – poslala je sokolove metalne prstene, one
koje je njemu poklonila. Na neki je način iskoristila tog viteza, ali Božjega mi raspela, ne
mogu shvatiti što smjera.« U glasu mu se čula hladnoća. »A moj otac... sve ovo vrijeme
nisam mu poslao nijednu riječ. Ne usudim se, čak se ne usudim zamoliti ga da zaštiti tvoju
sestru. Cara, taj glasnik...« Zaustavio se kao da je rekao nešto što nije želio.
 »Što je s glasnikom?« poviče ona i naglo ustane sa stolice. »Želiš ga mučiti, zar ne? I
pitaš me imam li neko bolje sredstvo, kad dobro znaš da nemam pojma što bih učinila!«
»Mislio sam... kad bi možda razgovarala s njim. Ja sam ga uplašio. On je samo dječak
i nevin kao djevica.«
Cara se nasmije. »Veća si budala nego što sam mislila, ako vjeruješ da ja mogu uspjeti
tamo gdje ti nisi.«
»Ili bi tvoj prijatelj Guy to mogao«, reče Allegreto ignorirajući njezino odbijanje.
»Vratio se praznih ruku nakon što je ponovo otišao u potragu.«
Podignula je pogled i osjetila kako joj se srce stegnulo. Ali Allegreto nije pokazivao
znakove zlobe. Kad ju je pogledao u očima mu nije vidjela ništa osim blage čežnje, koju je
sad već navikla prepoznati. Nikada je nije dodirnuo od onoga dana kad je ubio Ficina. Nije
je salijetao. Ona bi već pomislila da je taj jedan dodir samo proizvod njezine mašte, da ga nije
vidjela na njegovu licu svaki put kad je bio blizu nje.
»Kad bi mi bar pomogla, Cara«, reče on neobično bespomoćnim glasom. »Ja se
trudim.«
Zbog njoj neznanog razloga oči su joj se napunile suzama. »Ne razumijem te.«
Hodao je uza zid od prozora do tapiserije. »Ne«, reče on odsutno. »Znam.«
Zastao je pred izvezenim jelenom. Lovac s tapiserije začuđeno ga je gledao.
»Ne možeš ništa učiniti«, reče on tužno.
Bio je tako lijep. Nikada nije vidjela živog čovjeka ili neko umjetničko djelo a da je
tako lijepo i strašno. Progutala je suze. »Allegreto, pokušat ću, ako to želiš.«
»Ne, nema nade«, reče on. »Samo ćeš uprskati stvar, a i Guy isto tako.« Osmjehnuo
joj se, ukočen kao u crkvi u drvetu izrezbaren anđeo. »Vas dvoje beznadan ste par.«

DOISTA JE POKUŠALA. Odnijela je glasniku jelo u sobu u kojoj su ga držali, i bila je oprezna
da ne učini nešto što bi mu omogućilo bijeg. Bio je jako prestrašen baš kao što je Allegreto
rekao. Nije htio ni jesti, taj mladić duga nosa i s dugim prstima glazbenika, samo je
pogrbljeno sjedio na stolici. Allegreto mu je čak ostavio instrument, ali Cara je sumnjala da
je svirao. Soba u tornju bila je ledeno hladna.
Dječak, rekao je Allegreto za njega, a ona je ipak mislila da su obojica odrasli. Ali ovaj
dječak nikad ne bi mogao biti jednako star kao Allegreto, pa da živi i stotinu godina.
»Govoriš li francuski?« upita ona.
Nije odgovorio, samo je okrenuo od nje glavu. Ipak, učinilo joj se da je razumije.
Duboko je udahnula.
»Došla sam ti objasniti«, reče ona. »Moraš reći Allegretu ono što te pita.«
 Nakratko ju je pogledao, a onda opet skrenuo pogled. Tvrdoglavo je stisnuo čeljust.
»On samo želi naći moju gospodaricu i uvjeriti se da je na sigurnom i da joj je dobro.«
»Na sigurnom je«, reče mladić.
»Kako mi možemo biti sigurni u to? Zašto ne možemo otići k njoj ili ona doći k
nama?«
»Rekao sam sve što sam mogao!« Ustao je i prošetao po sobi trljajući ruke da se
ugrije. »Zlostavljajte me koliko želite!«
Cara podigne pladanj koji je spustila pokraj kreveta, a koji je on odbio. »Ne znaš u
kakvoj se opasnosti nalaziš«, reče ona oštro. »Ne znaš što zlostavljanje uopće znači.«
»Što, užarena kliješta? Kotač? Samo dajte. Dao sam svoju riječ. Zakleo se. Neću
progovoriti.«
Zatresla je glavom od čuđenja. »Zar si tako bezbrižan?«
»Umrijet ću prije nego što progovorim!« reče on divlje.
»Mislim da to nije hrabrost nego puko neznanje!« Carin ljutit uzvik stvori u zraku
jasan oblačić smrznutoga daha. »Znaš li zašto si još živ i zdrav? Zbog mene. Jer on me ne
želi ozlovoljiti, ti glupi dječače! Što misliš, koliko dugo to može potrajati?«
Uspravio se i podrugljivo je pogledao. »Reci svojem ljubavniku da me iskuša kad
želi.«
»Oh!« Naglo se okrenula i zalupala po vratima da joj ih otvore. »Reći ću mu da se
ponaša prema tebi kao prema običnoj budali, što i jesi!«
Stražar je pusti van i zaključa vrata. Potrčala je niz spiralno stubište, jednom se rukom
pridržavajući za zaobljeni zid. Na prvom odmorištu dočeka je Allegreto.
Nije mu bila rekla da će otići posjetiti dječaka, ali on je to, naravno, znao. Njegove
tamne oči ispitivački su je gledale.
»Ništa nisam saznala«, reče ona »osim da je on glupavi miš među mačkama.«
Samo je po njegovoj šutnji i blagom spuštanju ramena shvatila da se doista nadao kako
će ona uspjeti. Ali u sljedećem trenutku opet je bio isklesani anđeo, živ kamen. »Onda ga
sutra moraš opet posjetiti. I kaži mu da tvoj ljubavnik ima sve manje strpljenja.«

IGRALI SU TU FARSU duže od tjedan dana. Cara se svaki put bojala da će doći u sobu u tornju
i neće zateći mladog glasnika, jer će ga prepustiti Allegretovim okrutnim metodama. Nije
morala glumiti sve veću zabrinutost dok je usrdno preklinjala mladića; Allegreto ne želi i
neće ni moći još dugo biti strpljiv i čekati.
Vidjela je u njemu borbu. Čak je i majordom počeo spominjati oštrije mjere. Sir
Thomas nije se slagao s tim da se jedna dama uvlači u takve stvari kao što je zatočeni glasnik,
ali svaki dan samo bi slegnuo ramenima i rekao: »Eto tako«, kad bi ga Cara izvijestila o
svojem neuspjehu. »Njezinu milost drže u zatočeništvu radi otkupnine, upamtite moje
riječi«, rekao je. »Dobit ćemo zahtjev za isplatu ako je ne oslobodimo.«
Allegreto je sjedio za teškim stolom za vijećanje i zurio preda se kao da može vidjeti
mnogo dalje od majordomove sijede glave. Svakim je danom izgledao sve udaljeniji, povlačio
se u sebe i bio rastresen. Jedino u trenucima kad bi se Cara spuštala iz sobe u tornju, prije
nego što bi čuo da nije ništa saznala, oči su mu bile žive i pogled brz, kao da je tražio
zadovoljenje životne svrhe.
Znala je da njezini napori neće uroditi plodom, a i on je to morao znati. No umjesto
da igru privede očekivanom kraju, on se povlačio u čudno mrtvilo. Nije imao savjet koji bi
ponudio sir Thomasu, nijednu uvredu za Caru, ništa osim onih kratkih bljeskova nade
jedanput dnevno.
Počela je mrziti Desmonda. Kako je postajala sve ogorčenija, on je bio sve
samosvjesniji kao da iz njezinih posjeta crpi dozu hrabrosti. Kako i ne bi, mislila je ona, kad
je iz dana u dan slušao strašna upozorenja od jedne žene pa su te prijetnje postajale sve bljeđe.
»Moraš učiniti nešto više«, reče ona nakon još jednog bezuspješnog posjeta tornju.
Allegreto je hladno pogleda. »Moram?« upita on blago.
Pomislila je na Desmonda, tako ponosnog na svoju glupu dječačku hrabrost, kako
pokušava zaštititi nekoga tko po svoj prilici ne treba zaštitu, a najgore od svega je ako se radi
o njezinoj vražjoj gospodarici i njezinim zlim planovima. Sjetila se Ficina, koji je barem znao
kakve ga opasnosti čekaju. I Allegreta, kako stoji na podiju sav u grimizu, u boji krvi i vatre.
Na neki način, poslije te noći on joj je predao svoju dušu, kao da mu je ona može
čuvati. Čekao je njezinu odluku.
»Moraš ponovo razgovarati s njim«, reče ona.
Nasmiješio se. Spustio je glavu natraške na naslon stolice i nasmijao se.
»Cara«, rekao je. »Ah, Cara.«
Izgovorio je to kao da je očajan. Pogledom je preletio po sobi poput zatvorenika koji
traži neku slabu točku ili pukotinu u zidovima. Onda je odgurnuo stolicu i skočio kao mačka
stjerana u kut i ostavio Caru i sir Thomasa same.

LEŽALA JE BUDNA kad je on ušao u mraku. Vani je čula je prodoran zvuk trube koja je
objavljivala nečiji kasni dolazak i brzo je sjela. Allegretov obris pri svjetlu skoro dogorjele
svijeće potvrdio je njezin strah, ali i veliko olakšanje. »Stigla je?« šapne ona.
Položio joj je ruku preko usta, krećući se u potpunoj tišini, a onda ju je naglo izvukao
iz kreveta. Neke su se dame pomaknule u snu, ali on ju je izvukao iz sobe prije nego što je
njihovo pospano mrmljanje dobilo neki smisao. Na stubištu je zrak bio hladan; on ju je
držao i odmah krenuo ispred nje, napola je vukući sa sobom u mrak niz stube. Vani je čula
muške glasove – glasnije kad bi prolazili pokraj otvora za strijelce, odakle je unutra strujao
noćni zrak.
Doveo ju je do odmorišta i snažno je držeći odvukao do prozora bez vanjskih kapaka.
Oštro je disala, uspuhala se i hvatala zrak pokraj njegova uha kao da će se ugušiti. Gurnuo ju
je u nišu, držeći joj ruke na ramenima.
Cara se nagnula i pogledala dolje na prizor osvijetljen bakljama, dok joj je noćni vjetar
puhao u lice. Zatreptala je, trudila se da nešto vidi, trudila se prepoznati glasove što su
govorili francuski i talijanski. Jedna tiha zapovijed nosaču doletjela je uvis do prozora na
tornju – netko je zapalio lanternu i obasjao muškarca koji je tiho stajao pokraj svojega konja.
Prekrila je rukom usta.
Dvorac i cijeli svijet kao da su se okrenuli naglavce. Allegreto ju je čvrsto držao i
pritisnuo lice uz njezino rame.
»Gian«, reče ona i prekriži se od straha. »Blažena Marijo, smiluj nam se!«
»Što će mi učiniti«, šapnuo je oh. »O, Bože – Cara – što će mi učiniti.«

NIJE ZNALA KAKO JE Allegreto mogao ostati smiren. Gian Navona je šutio i samo ih je
naizmjence gledao: svojeg nezakonitog sina, sir Thomasa i Caru – a i Desmonda, zavezanog
za klupu u sobi za vijećanje, gdje je na stolu gorjela tek jedna svijeća i obasjavala sve njih, a
jedino je Gian ostao u sjeni.
Allegreto je imao objašnjenja. Kakva, Cara nije čula. Ništa nije mogla čuti osim
udaranja svojeg srca. U jednom je trenutku prepoznala svoje ime i osjetila da je netko gleda.
»Podignite lice, donna Cara«, reče taj tihi glas iz sjene. »Vi ste spasili svoju
gospodaricu od onih otrovanih školjaka?«
Nije mogla upravljati svojim jezikom. Allegreto je pogleda jednim od onih svojih
starih pogleda, pun razdraganog prezira. »Ne zbog svoje pameti, kao što možete vidjeti.
Mislila je da jako smrde.«
Gian se slatko nasmije. »Ali dobra je djevojka«, promrmlja on. »Konac djelo krasi,
tako kažu.«
Allegreto prezirno frkne. Otac ga odmah pogleda, a onda i Desmonda.
»Sir Thomase«, reče Gian ne skidajući oči s mladića »vaša je strpljivost zlata
vrijedna. Nećete se čuditi zbog moje zabrinutosti u ovoj stvari, kad vam kažem da se princeza
i ja trebamo vjenčati. Možda vam to moj sin nije spomenuo?«
 Majordom pročisti grlo. »Upoznao me je s tim, gospodaru, s vašim interesima i
brigom za moju gospodaricu, i bio je ovdje kao vaš i njezin glavni čovjek, i pomagao u ovoj
nesretnoj situaciji.«
»Nadam se da vam je bio od koristi, ali u svojim mladim godinama ne treba više nositi
takav težak teret, jer sada sam ja ovdje.«
»Gospodaru, cijeli dvor vam je na usluzi«, reče sir Thomas. »Moja jedina briga je
dobrobit moje gospodarice. Nisam pozvao kraljevu pomoć, jer...«
»Potpuno ispravno«, prekine ga Gian. »Javno obznaniti vijest o ovoj nesreći bila bi
najgora moguća pogreška. Dobro ste postupili, sir Thomase, baš kao što je i donna. Cara
dobro postupila, svatko u skladu sa svojim sposobnostima.« Dok je govorio, nije prestao
gledati Desmonda. »Malo sam nezadovoljan što je donna Cara upotrijebila svoje kućanske
vještine, iako su možda vrlo vrijedne, u pitanjima za koja bih rekao da će moj sin bolje
riješiti.«
Allegreto je mirno i opušteno sjedio i gledao prama mračnoj strani sobe u svojega oca.
Još uvijek mu je na usnama lebdio blagi tračak prezira, a trepavice je spustio u pospanom
oprezu.
»Ponosan sam na tebe, Allegreto, i vrlo je hrabro od tebe što si tu«, reče mu otac.
»Ti si odan sin.«
»Gospodaru«, reče Allegreto primivši kompliment kimanjem glave.
»Ali, propustio sam ti poslati vijest unaprijed. Moram ti izraziti svoje žaljenje zbog
tog previda. Nema sumnje da je to razlog za ovakav nesretan doček.«
Allegreto ništa ne reče. Nije se ni pomaknuo.
»Odvedi ovoga« – Gian pokaže na Desmonda – »negdje gdje se mogu pozabaviti s
njim, s obzirom na to da ti to nisi učinio.«
Desmond je problijedio. Ovlažio je usne kad je Allegreto ustao i odvezao ga od klupe.
U dječaku se probudio strah; sada je razumio njezina upozorenja, ali bilo je prekasno.
»Donna Cara«, reče Gian »morate se pobrinuti da su odaje dobro pripremljene za
vašu gospodaricu. Mislim da neće proći dugo i bit će s nama.«

CARA JE BDJELA U KAPELICI, jer nije mogla spavati baš kao što nije mogla ni pobjeći. Molila
se za duše svojih roditelja i sestre. Molila se za Desmonda. Svećenik ju je znatiželjno gledao
kad je zazvonio zvoncem da označi puni sat. Tada je otišla jer nije željela privlačiti pozornost.
Čvrsto je navukla rubac na glavu i otvorila vrata. Dvorište dvorca bilo je tiho i mirno pod
hladnim zvijezdama pred zoru.
 Crni lik odmaknuo se od zida pokraj lukom nadsvođenog ulaza. Bio je to Allegreto,
drhteći na hladnom zraku. »Čekaj«, reče on, a glas mu je treperio u tišini.
Osjetila je mučninu. »Je li gotovo?«
»Ne«, promrmljao je. »Ne, još se drži. Rano je.« Drhtaj mu prođe tijelom. Pri
svjetlu zvijezda vidjela je kako je stisnuo šake. »Žao mi je.«
Ugrizla se za usnicu. Onda je zatresla glavom. »To je tvoj otac.«
»Nisam znao... nikad nisam pomislio...« Drugi drhtaj prekine mu riječi. »Moraš se
držati što dalje od njega. Nijedanput mi nije palo na pamet da bi on mogao doći ovamo!«
Tihi preplašeni zvuk kao da mu je pobjegao iz grla protiv volje. Počeo je još jače
drhtati. Ispružila je ruku prema njemu jer je pomislila da će pasti, a on ju je prihvatio i čvrsto
prinio k licu. Osjetila je vlagu – ledenu, suze i obrazi bili su mu hladni, kao da je kip
proplakao.
»Nemoj!« Beskrajno ju je plašilo to njegovo drhtanje. Privukla ga je bliže sebi, na
grudi kako bi se smirio, naslonila se leđima na zid i držala ga čvrsto da ga prisili da se umiri.
Zastenjavši on podigne ruke, zagrli je oko ramena i poljubi.
Rekla je: »Ne«, ali njegove hladne usne i obrazi dotaknuli su njezine, isisavajući život,
uzimajući s nekom očajničkom pohlepom njezinu toplinu.
»Ne!« Okrenula je lice u stranu. Provukla mu je prste kroz kosu da ga zaustavi i
zadrži mu pokret. Držala ga je poput djeteta koje je zagnjurilo lice uz njezin vrat i čvrsto je
obgrlilo rukama.
Držala ga je tako i milovala mu kosu. Nije se micala sve dok ju ruka nije zaboljela od
napora. Drhtaji su iz njegova tijela prešli na njezino, smanjili se, ali prije nego što ga je pustila,
naglo se odgurnuo od nje i okrenuo joj leđa.
»Monteverde kujo«, rekao je, ali u glasu nije imao otrova, samo tjeskobu.
Stajao je uza zid pokraj nje poput blijede razlivene sjene. Naslonila se na zid otvorenim
dlanom, ali bio je hladan i mračan, iluzija. Nije u sebi imala dovoljno života, pomislila je, da
mu da onoliko koliko mu je trebalo, čak i kad bi mu sve dala.
»Pođi sa mnom«, reče on hladno, kao da nikada nije drhtao u njezinom naručju.
»Imam plan; trebam tvoju pomoć.« Dobacio joj je pogled, a lice mu je bilo blijedo poput
kamena na svjetlu zvijezda. »Ali ako pogriješiš, Monteverde, ubit ćeš nas sve troje.«

NIJE MOGLA POGLEDATI DESMONDA. Bojala se gledati. Kad su se vrata otvorila proizveo je
zvuk koji je bio mješavina bola i užasa, a onda je bez riječi počeo dahtati. Nije bilo stražara,
a Allegreto joj je rekao da pazi i govori samo kad joj kaže. Nije ni pitala što je učinio sa
stražarom kao što nije željela vidjeti što su učinili Desmondu.
 Jedna je svijeća gorjela u podrumu za hranu i obasjavala uobičajene stvari. Allegretova
sjena prođe pokraj dimljenog mesa i bačve jabuka. »A sada, moj tvrdoglavi mali magarče,
upoznao si mojega oca«, reče on tiho. »Možeš birati između nas dvojice.«
Cara ovlaži usne. Netremice je gledala otvorena vrata i stube iza njih. Desmond nije
pustio ni glasa, samo je tiho i teško disao.
»Imaš jednu jedinu nadu da ostaneš na životu«, reče Allegreto. »Možeš mi reći gdje
je ona i odvest ću te odavde prije nego se moj otac vrati.«
»Ne«, šapne Desmond.
»Onda mi reci gdje joj mogu poslati poruku. Mora znati da je moj otac ovdje. Sigurno
to nije očekivala. Nitko od nas nije to očekivao.«
»Ne... ti – ćeš – reći – njemu«, promuklo reče Desmond.
»Cara.«
Morala se okrenuti. Pogledala mu je samo lice, blijedo lice, a glava mu je bila
naslonjena na zid. Lice mu je bilo cijelo.
»Nisi me htio slušati«, prosiktala je. »Slušaj me sada! Allegreto te namjerava
osloboditi. Ne možeš se boriti protiv Giana; on će te ubijati centimetar po centimetar ili će
te ostaviti na životu, što će biti još gore. A i mi ćemo umrijeti, ako sazna da smo ti došli
pomoći! Pokušali smo... pokušali smo te poštedjeti ovoga, ali nisi htio! Ali pomozi si sada,
glupi dječače, kad Allegreto riskira i svoju glavu za tebe!«
Zaklopio je oči. Glava mu je pala postrance i počeo je nešto nerazgovijetno govoriti
na engleskom.
»Govori francuski«, reče Allegreto oštro. »Ne razumijemo te.«
»Ne znam«, promrmlja mladić. Progutao je i zastenjao. »Ne znam. Boli me.«
»Evo mojega bodeža«, reče Allegreto. »Vidiš ga? Prerezat ću spone i osloboditi te i
neće te više boljeti. Čim mi kažeš kamo da pošaljem poruku, oslobodit ću te.« Okrenuo je
Desmondovu glavu kako bi mu pokazao nož. »Čekam dok ona nabroji do dvadeset, a onda
te ostavljamo ovdje i prepuštamo Božjoj milosti i milosti mojega oca.«
Kimnuo je Cari. Počela je brojiti, najpolaganije što se usudila, gledajući Desmondovo
očajno lice. Okretao je glavu s jedne strane na drugu i teško disao. Negdje gore na stubištu
začulo se gugutanje grlice, koja se budila.
»Osamnaest«, reče ona i zaklopi oči. Devetnaest.«
»Ne mogu ti reći«, reče Desmond zadihano. »Ali mogu... odvesti...«
Allegreto prereže nožem jedan skup užadi. Desmond poviče kad mu je pala ruka.
»Odvesti?« Allegreto upita držeći nož u zraku.
 »Odvesti... blizu. Ti... dat ćeš mi... poruku. Čekati... odgovor. Kunem se. Pomogni
mi!«
Allegreto prereže užad i oslobodi ga.

TAMNI SIVOPLAVI OBLACI što su se protezali iznad brežuljaka prijetili su kišom. Dok je
vjetar nosio upozorenje posljednjeg mraza sa sjevera, crne su se grane njihale i na škrtim
zrakama sunca pokazivale sićušne zelene pupove.
Dugo nije puštala Gryngolet u lov. Uskoro će se početi mitariti, a po ovakvom
vremenu svaki neočekivani nalet vjetra mogao bi odnijeti sokolicu s onu stranu planine i
nestala bi iz vida. Konji su polako kaskali uz rijeku i tu i tamo zgrabili busen svježe trave.
Melanthe je jahala sanjareći, plašt je navukla do ušiju i razmišljala je o načinima na koje bi
supruga privoljela na tjelesno združivanje.
Isprva joj se učinilo da je glazba dio vjetra. Podignula je glavu i osluškivala. U zatišju
ponovo ju je čula ili joj se tako činilo. Ponekad je zvučalo kao melodija, a ponekad samo
pojedinačne nesigurne note. Okrenula se u sedlu i pogledala Hewa.
»Da, čujem i ja, gospo.« Namrštio se i pogledao prema vrhu planine. »Mislim da je
to Desmond, gospo.«
Melanthe čvršće stegne uzde. »Došao je.« Obuzme je stara slutnja kad je opet začula
tu vilinsku pjesmu nošenu vjetrom – ali ova je bila treperava i slomljena, parodija pjesme.
Hew je još gledao iznad krošanja drveća u visinu. Posegnuo je za svojim rogom koji je
nosio preko ramena.
»Odvedi me k njemu«, reče Melanthe.
Zastao je s rogom u ruci. »Gospo, grof Ruadrik je rekao...«
»Vodi me!« Okrenula je konja. »Ili ću sama pronaći put.« Potjerala je konja niz
riječnu obalu. Životinja je zakoračila u vodu i prešla rijeku koja joj je dopirala do koljena.
Uspeli su se na drugoj strani, obrasloj grmljem.
Hew ju je pratio. Bez riječi je prešao rijeku, izašao i podboo konja tako da je preuzeo
vodstvo.

RUCK ZAUSTAVI JASTREBA nakon posljednjeg galopa. Dok se pastuh ispuhivao i odbacivao
gustu zimsku dlaku zajedno sa salom, Ruck ga je vodio van s terena za turnir. Pustio je da
mu noge vise iz stremena.
 Nasmiješio se svibanjskom stupu 34 koji je spreman stajao usred livade na kojoj su inače
pasle ovce. Vrpce su bile čvrsto omotane oko stupa, a proljetni je vjetar zujao kroz njih dok
je on u krugu zaobilazio stup. Bojao se da im vrijeme neće biti naklonjeno za proslavu;
rijetko jest, ali svake su se godine iznova nadali. Ako ih sunce iznevjeri, premjestit će
svibanjski stup i proslavu u dvorište dvorca.
Ostavio je svoju sjekiru i ratnu toljagu naslonjene s vanjske strane drvene ograde
terena za turnir, da ga čekaju spremni kad se vrati s ručka, a Jastreba je pustio da slobodno
luta padinom prema cesti. Tamo je već bilo dvadeset janjaca, skakali su i trčali ili netremice
zurili u njega kao da je neka važna tajna koju trebaju razriješiti. Joany Pelivanka zaustavila
ga je na ulazu u dvorac i demonstrirala mu kako može, i to preko Jastrebova repa, skočiti na
konja, njemu iza leđa. Pastuh je to strpljivo podnosio, blag prema djevojkama u lepršavim
kostimima kao što je bio netolerantan prema odraslim muškarcima u oklopu.
Ujahali su u dvorište a Joany je stajala na Jastrebovoj stražnjici i rukama se oslanjala
na Ruckova ramena. Njezin brat strugao je kravlji izmet u tačke i doviknuo joj da pusti
oslonac i da se uspravi. Upravo kad je to pokušala učiniti daleko izvan zidina začuje se zvuk
roga, a odgovori mu drugi na ulazu u dvorac.
»Desmond se vratio!« Joany se poskliznula i uhvatila Rucka oko vrata, a onda skočila
na zemlju na vrijeme prije nego što ga je zadavila.
»Ne. Čekaj!« Jurnula je prema kapiji dvorca, ali njegova zapovijed uhvatila ju je na
pola dvorišta.
I ona i svi drugi su se zaustavili i okrenuli prema njemu svoja nevina mlada lica,
potamnjela od sunca i vjetra.
»Nitko ne ide k njemu dok ne budem siguran da nije donio pošast.« Povukao je uzde
i okrenuo Jastreba. »Joany, ti dođi sa mnom, dovoljno daleko da dočekaš princezu i vratiš
je ovamo. Ona i Hew otišli su niz rijeku sa sokolom. Reci joj da ću je doći posjetiti u njezinim
odajama kad se vratim.«

SVE DOK NIJE ČUO ROG, Ruck nije shvaćao koliko se užasavao trenutka kad će ga čuti.
Ostavio je Joany na raskrižju, a onda pustio konja da prijeđe most kao da će sporim korakom
vratiti vrijeme koje je proletjelo brzo kao što se i led otopio na rijeci.
Jastreb krene poznatim putem, a kopita su mu upadala u blato. Hodao je bez Ruckova
usmjeravanja, jer znao je put van kao što je znao i sam se vratiti. Popeli su se visoko uz

34
Još od doba Rimljana prvoga svibnja na Dan proljeća (May Day) slavi se dolazak proljeća/ljeta biranjem
svibanjske kraljice, igrama i plesom, naročito oko stupa s čijeg vrha vise raznobojne vrpce koje u plesu treba
ispreplesti. (nap prev.)
obronak, gdje su pupoljci gloga još bili ljubičasto crni umjesto da se otvore i gdje ga je oštar
miris izmeta prenuo iz zamišljenosti.
Zaustavio je Jastreba. Tragovi su bili svježi i uspinjali su se umjesto spuštali. Nije ih
bilo na nižem dijelu staze – pojavili su se s bočne strane.
Mogli su pripadati samo Melanthi i Hewu. Ruck se namršti, nezadovoljan time što su
požurili ovamo gore naći se s mladićem. Desmond nikada prije nije izlazio u vanjski svijet;
bio je mlad i nagao; mogao im je donijeti bilo što u dolinu – kugu ili još nešto više.
Ruck zazviždi, ali vjetar je na tim visokim liticama bio tako snažan da se ništa nije
čulo. Pljusnuo je konja i potjerao ga brže.
Jastreb se teško uspinjao, a dah mu se ledio. Naćulio je uši kad su se približili urlajućoj
stijeni i prošli pokraj nje. Pred njima su se dizale klisure škriljevca. Ruck je stalno očekivao
da će čuti Desmondovu frulicu, da će ih dočekati kako se spuštaju; živci su mu postajali sve
napetiji kako se Jastreb i dalje penjao.
Pastuh se upravo spremao skočiti na jednu kamenu ploču. Kamenčići su se otkotrljali
niz obronak kad je doskočio i dao se u lagani trk po ravnijem tlu. Ruckova kosa vijorila se na
vjetru i padala mu na obraz. Još jedna kamena ploča pa još jedna i usmjerio je Jastreba u
kameni procijep u stijeni.
Iznenadno zatišje oko gorskog jezerca bilo je poput drukčijeg zvuka. Iza razjapljene
pukotine, površina vode bila je mirna kao i uvijek, crna, još prekrivena tankim ledom u
sjenama među hladnim stijenama. Kad su ušli unutra, Jastreb snažno odskoči. Ruck zgrabi
mač jer netko je ustao iz grmlja.
Bio je to Hew, bez konja i bez Melanthe. Ruck je obuzdavao pastuha, a onda ga
potjerao naprijed. »Gdje je ona?« Uznemireni glas odbio se od stijena i pomiješao se s
odjekom Jastrebovih kopita.
Pognute glave Hew padne na jedno koljeno. Nije bio krvav niti je izgledao kao da se
borio. Ruck skoči iz sedla i zgrabi sokolara za ramena. »Što se dogodilo?«
»Gospodaru... poruka, gospodaru. Za vas, gospodaru.«
Na jedan tren kao da su ga izdali srce i pluća. Oteta je. Kao da ništa ne vidi, okrenuo
se k Jastrebu želeći uzjahati. »Koliko je vremena prošlo? Koliko ih je bilo?«
»Gospodaru!« U Hewovu glasu začula se hitnja. »Poruka od moje gospodarice!«
Ruck zastane i potisne želju da navrat-nanos pojuri stazom. Čim se okrenuo, Hew je
ustao i zatvorio oči. Izgledao je jadno i preplašeno, a u rukama je stiskao vunene rukavice.
»Gospodaru, imam zapovijed od gospodarice. Moram vam je izgovoriti kao da je ona
govori, gospodine, a poruka glasi ovako...« Navlažio je raspucane usne. »’Napuštam te
svojevoljno. Desmond kaže da je Al... Allegreto živ i njegov je otac došao u ovu zemlju da se
vjenča sa mnom. Volim tog čovjeka više od života, više nego što sam ikada voljela tebe.<«
Uhvatio je malo zraka dok ga je Ruck gledao. »>Ono što se dogodilo između tebe i mene
ne znači baš ništa<« recitirao je dalje i nervozno se oblizivao. »>Kajem se zbog toga. Ne
čini ništa da bi me uznemiravao, jer odsada te ne želim vidjeti, nikada više, zbog srama i
gađenja na povezanost s tobom.<« Otvorio je oči i bacio se na koljena. »Upravo mi je tako
zapovjedila da vam kažem, gospodaru!« poviče on. »Kunem vam se, jer nikada inače ne bih
izgovorio takve riječi!«
»To je laž!« poviče Ruck. »Konji su nestali! Odveli su je; prisilili su je!«
Stisnuo je ruke i pognuo glavu. »Ne, samo je Desmond bio ovdje, gospodaru, a ona
se udaljila i razgovarala s njim, no mogao sam je vidjeti, gospodaru! Dala mu je mojega konja
da uzjaše i rekla mi da će ga on uzeti, a meni zapovjedila da vam kažem da je ne slijedite.«
»Ne.« Ruck zakorači naprijed. »Nije to rekla!«
»Gospodaru, uputila me da vam kažem, da ako nećete poslušati njezine riječi...« Hew
ga pogleda s jadom u očima »da se sjetite, gospodaru, kako vas je jednom upozorila da ona
uvijek vara.«
 Dvadeset drugo poglavlje

NIJE SE SJEĆAO KAKO SE SPUSTIO niz planinu. Jastreb je odlučno galopirao cestom prema
dvorcu. Svibanjski stup još je stajao na livadi. Ruck potjera Jastreba da siđe s ceste, izvuče
mač, nagne se u sedlu i nasrne s ispruženom rukom.
Mač je udario, prerezao vrpce, a on je osjetio snagu udarca u cijeloj ruci. Stup je divlje
vibrirao, dok je on projurio dalje. Zaustavio je Jastreba u pola koraka, ponovo ga podboo i
jurnuo prema stupu. Vikao je jurišajući i mašući mačem iznad glave. Šarene svilene vrpce
lebdjele su na vjetru. Udarac mu je ponovo protresao tijelo kad je raskolio drvo stupa.
Ruck je plave i žute vrpce nosio dalje; treperile su i obavijale mu se oko rukavice i
štitnika mača. Odbacio je oružje prolazeći pokraj terena za turnir i sagnuo se da zgrabi držak
bojne sjekire. U ruci je osjetio težinu novog oružja. Uspravio se u sedlu i zaletio se na
svibanjski stup urlikom izbacujući bijes iz sebe.
Oštrica je sijevnula i duboko se zabila u drvo. Uz zvuk krckanja stup se pijano naherio.
Jastreb je projurio upravo kad se gornji dio nagnuo. Stinuvši bedra potjerao je konja u okret
i rukama podignuo sjekiru. Zasijecao je, podbadao Jastreba da trči u sve manjim krugovima
oko napuklog debla, ponovo zamahivao dok mu je iverje letjelo oko lica, cijepao je sve dok
se svibanjski stup nije stenjući srušio.
Podignuo je sjekiru iznad glave i spustio je, raskolivši po sredini donji dio batrljka sa
zvukom koji je odjeknuo poput groma. Izvukao je sjekiru, sjahao usred zgaženih vrpci i
obrušio se na preostali dio oble grede.
Drvo je frcalo pod oštricom. Podignuo bi sjekiru i zamahnuo njome i tako stalno
iznova, stenjao je usitnjavajući drvene komadiće i gazeći ih u blatnu zemlju. U glavi nije imao
nijednu misao, nije imao pojam o vremenu. Cijepao je i udarao sve dok mu ruke nisu
obamrle, dok više nije mogao izvući sjekiru iz drva nego je posrnuo naprijed pokušavajući to
učiniti.
Pao je na koljena usred razrezane svile i usitnjenog iverja. Dah ga je pekao u grlu.
Nožem je udarao u jedan komad stupa što je ležao pokraj njega. To je bilo jedino što je
mogao dosegnuti, vrtio je vrhom oštrice u drvo, produbljivao i širio ranu i opet zabadao nož
u nju.
Nije čuo ništa osim svojeg teškog disanja i zvuka kalanja drva. Slani znoj cijedio mu se
u oko, koje ga je peklo. Obrisao ga je nadlanicom kožnatog rukava.
 Kad je podignuo pogled, hladan vjetar štipao ga je za obraze. Svi njegovi ljudi stajali
su na rubu terena, šarena i nijema skupina osim jedne djevojčice koja je plakala. Njihov
svibanjski stup i vrpce ležali su osakaćeni i raskomadani oko njega.
Zatresao je glavom. Podignuo je nož i zabio ga u blato pokraj koljena. Izvukao ga je i
ponovio isto, ali ruka mu se sve mlitavije dizala i spuštala. Još jedanput je zatresao glavom.
»Gospodaru.« Bio je to glas Willa Fooleta, bremenit od straha i pitanja.
»Ne mogu govoriti o tome.« Ruck promuklo progovori. Ustao je. »Ne mogu
govoriti o tome. Pitaj Hewa.«
Uzeo je sjekiru i pošao prema terenu za turnir, brišući blatan nož o bedro. Od suza
umrljana djevojčica priđe mu dok je prolazio i posegne za rubom njegova kaputa. »Onda
nećemo imati svibanjsku proslavu, gospodaru, ako vi kažete?« Gledala ga je krupnim očima.
»Njezina je milost rekla da mogu nositi njezino cvijeće do stupa...« Majka joj brzo priđe,
pokuša je dignuti u naručje i odnijeti, ali djevojčica ga se tvrdoglavo držala. »A sada to ne
mogu!« plakala je.
»Oprostite, gospodaru!« reče njezina majka i povuče joj ruku tako da je djevojčica
popustila stisak.
Ruck ugleda usamljeni lik kako hoda prema njima, još dosta udaljen na planinskoj
stazi. Hew. Uskoro će svi znati, zuriti u njega i sažalijevati ga kao jadnika nesretnog u ljubavi,
kao ludu veću od one kakvu oni mogu prikazati i odglumiti u svojim najboljim predstavama.
»Idem posjeći drugo stablo.« Okrenuo im je leđa i podignuo sjekiru na rame. »Ne
želim da me itko prati.«

DESMOND NIJE MELANTHI REKAO ništa više osim da je Allegretov otac stigao u Bowland.
Ona nije ni pitala. Nije koristio zamotanu ruku, kretao se kao starac, mlado lice bilo mu je
bez osmijeha, a oči mutne.
On ju je urazumio. Pogledala ga je, tog dječaka koji je otišao s veselom pjesmom na
usnama, koji ništa nije znao o bolu, i shvatila je da mora otići.
Nije mogla dopustiti da se to uvuče u Wolfscar. A to bi došlo da je ostala, ako je Gian
ovdje. Svijet bi došao bez obzira na debljinu isprepletene šumske barijere. Gian će je
progoniti sve dok je ne nađe.
Kao što se rasprše snovi i para, kao što se nasmijani mladić vratio kući kao bogalj, tako
će i takve stvari nestati bude li se ona čvrsto držala onoga što ne može biti njezino. Nije
zaboravila tko je ona, ali dopustila si je da zaboravi što je to zahtijevalo.
Jedanput se osvrnula, zaustavila je konja na raskrižju gdje su redovnik i seljak
pokušavali popraviti drljaču. Gryngolet je sjedila na jabučici sedla, spavala je glave uvučene
pod bijelo krilo. Ovdje je vjetar bio topliji, donosio je s mora guste niske oblake i kišu.
 Nizina je sva živnula s proljećem, s raščišćenim poljima i cvijećem, crkvenim zvonima
i djecom koja su tjerala ptice sa sjemenja bačenog u do.
Iza nje dizale su se planine svojim bokovima hvatajući kišu. Izgledale su kao kakav
mračan stražar, zlonamjerna prisutnost zbog koje se oko željelo okrenuti mladom lišću i
svježoj crvenoj zemlji. Zagledala se u tu granicu. Izgledala je visoka i neprobojna, a ipak
dragocjena i krhka, i u čas bi nestala za svakoga tko je imao ključ.
Poruka koju je ostavila Rucku bila je snažnija barijera, smišljena da ubije sve
povjerenje i ljubav. On bi inače pošao za njom – zato je između njih dvoje stvorila ponor od
slomljene vjere da ga spriječi.
Desmond se nije zaustavljao niti se osvrtao prema njoj. Njegov debeo i spor konj, koji
je uzeo od Hewa, nosio ga je korak po korak. Vidjela je kako je zdravu ruku obmotao u grivu,
a usta čvrsto stiskao na svaki trzaj konjskog koraka. S vremena na vrijeme kad bi mu lice
previše problijedjelo, rekla bi mu da će se odmoriti i dala mu priliku da se malo oporavi.
Pitala se koliko mu je prstiju ostalo na ruci u zavoju. Ali netko je bio ljubazan prema
njemu – radilo se samo o lijevoj šaci i još je mogao micati svim zglobovima, iako ukočeno.
Nisu ga dugo mučili.
Bila je daleko od Giana i dopustila si je da uroni u budalaste vizije. Učinila je
neoprostivu i nepopravljivu stvar, prezrela je opasnost. Voljela je i dopustila da joj ljubav
zapovijeda.
Da nije, Desmond bi sada bio zdrav. Još bi bio u Wolfscaru i svirao svoju veselu frulu.
Ali nije joj bilo ni na kraj pameti da bi Gian mogao doći ovamo. Mislila je da je Allegreto
mrtav. Mislila je da je slobodna.
Slobodna! Bolje da je poslušala Ligurija i otišla u samostan. Bolje da se bacila s najvišeg
tornja u Monteverdeu. Bolje da nikada, nikada nije upoznala ono što sada zna – blag osmijeh
muškarca, dubinu njegova srca i njegovu vjernost. Nije to zaslužila, nikada to nije zavrijedila,
pogrešno je sebe smatrala nekom drugom osobom. Ligurio ju je podučavao, Gian ju je želio;
tome se nije moglo oduprijeti.
Čak je i sam Bog zaustavio svoju ruku. Nije začela; svaki je mjesec dočekivala te božje
znakove sa žaljenjem – ali sada je razumjela da joj je iskazana milost jer bila je jalova.
Fantazije i ljubavnika ostavila je iza sebe. Samo je jedno učinila za sebe, brutalno
okrutno koliko je mogla, tako da se mogla nadati mirnom snu. Učinila je sve da je on zamrzi,
da ne pođe za njom.

ONOG TRENUTKA KAD SU DOJAHALI u vidokrug golemog ulaznog tornja i zidina od

crvenog pješčenjaka, kojima je bila okružena opatija, Allegreto izađe van grabeći dugim
koracima. Nije ni pokušavao hodati, dao se u trk, izbjegavajući lokve i jato paunovih ženki,
a onda se zaustavio pred njezinim konjem. »Moj otac«, reče on.
Lice mu je bilo bezizražajno, u glasu nije bilo panike, a ipak je iz njega zračio tako
dubok strah da se činilo da ga udiše i izdiše svakim dahom.
»Je li ovdje?« Pokazala je glavom na opatiju.
»Zaboga, ne!« Činilo se da se malo pribrao i odmahnuo je glavom. Poklonio joj se.
»Nije, gospo. U Bowlandu je. Ovamo smo došli potajno.«
»Uđimo, onda. Desmond se mora odmoriti i nešto pojesti.«
Allegreto pogleda njezina klonulog suputnika. Prišao je konju, uhvatio uzde i
posegnuo za Desmondovom zdravom rukom. »Vrijedno je od tebe«, reče on »što si doveo
natrag Njezinu Milost. Vidiš da te nisam pratio.«
Desmond se šuplje i promuklo nasmije. »Nije da nisi pokušao.«
Allegreto se okrene i potjera konja da lagano krene. Okrenuo se i pogledao
Desmonda. »Kad budu pitali, kako si se povrijedio?«
»Nezgoda«, reče Desmond slabim glasom. »Mlinski kotač.«
Allegreto kimne. »Pametno«, reče on konju.
Melanthe vidje da se Desmond blijedo smiješi. Gledao je Allegreta umornim očima
punih obožavanja.
»Rekao sam im da očekujem damu koja se došla pokajati«, obavijesti ih Allegreto.
»Velika dama ali koja putuje skromno da se iskupi za svoj ponos i taštinu. Sokol joj je u snu
donio tu poruku.«
Melanthe uzdahne. »Ah, Allegreto... a ja sam mislila da si mrtav.« Navukla je
kapuljaču niže oko lica i podignula pticu koja joj je donijela takve nesretne vijesti o ponosu
i taštini, a onda potjerala konja prema ulazu u opatiju.

KLEČALA JE U SVETIŠTU POKRAJ ALLEGRETA i prstima prebirala krunicu. Dok su redovnici

pjevali večernju misu u crkvi osvijetljenoj svijećama, on joj je tiho govorio, a glas mu je bio
napet i tiši od moteta i napjeva.
»Ne znam što želite, gospo. Ne znam što ste namjeravali time što ste pobjegli.
Razmišljao sam o tome ova tri mjeseca i još uvijek ne mogu proniknuti u vašu želju.«
»Nije važno«, reče ona.
»Da, gospo, važno je meni. Vaš sam. Nećete mi vjerovati. Ne mogu to dokazati. Ali
ako moram birati između vas i mojega oca, odabrao sam.«
 Pogledala ga je iskosa i dalje držeći pognutu glavu. Zurio je u nju, glatka zaobljena
linija njegova obraza osvijetljena zlatom odsjaja, oči tek naznake sjena u tami, kao da ih je
neka ruka vješto nacrtala. »Izabrao si mene?« upita ona s blagom nevjericom.
»Ne želite mojega oca. To je sve što mogu zaključiti iz vašeg poteza. Je li to istina?«
Kakvo izravno pitanje! Prisilila je prste da prate zrna krunice, a um da misli. Je li ovo
Gian i pokušava iz nje izvući riječi, koje će na neki način upotrijebiti? Allegreto je bio očevo
stvorenje; od prvoga dana života odgajan je da obožava oca. Podjednako se bojao Giana kao
i svi oni, volio je oca kao što vučje štene voli roditelja, s obožavanjem i puzeći pred njim.
»Ne morate mi reći«, izjavi on brzo. »Dobro znam da mi ne možete vjerovati. Što
mogu učiniti da mi povjerujete?«
»Ne mogu ni zamisliti«, reče ona.
Šutio je. Redovnici su pjevali aleluju, a glasovi su im se uzdizali visoko pod tamni svod.
Slama pod njezinim nogama bila je grub jastuk; laknulo joj je kad je tijekom mise mogla
ustati.
»Gospo«, reče on kad su ponovo kleknuli »prije dvije godine moj otac je želio da
putujem s njim u Milano. Sjećate li se?«
Lagano je kimnula glavom ne skidajući pogled sa svojih prstiju.
»Nismo išli u Milano. Sve vrijeme proveli smo u njegovoj palači, gospo. Rekao mi je
da vas moram čuvati od svakoga zla. Naučio me još neke stvari za koje je smatrao da će mi
biti potrebne i gledao me kako treniram i vježbam borbene vještine i... testirao me.«
Tenor je odgovorio na sopransku dionicu pjesme. Melanthe počne iznova prebirati
krunicu i pogne glavu.
»Gospo, neki je čovjek nešto skrivio mojem ocu. Ne znam što. Doveli su ga i pustili
da se sakrije u palači, a otac mi je rekao da ga moram naći i ubiti ili će on, otac, ubiti mene.«
Allegreto je bio nepomičan pokraj nje. »Taj je čovjek bio izvrstan, pravi majstor. Bio je bolji
od mene. Držao me je na oštrici noža kad me je otac oslobodio.« Usred napjeva Allegretov
je glas postao dalek. »Nisam uspio u zadatku. Otac mi je rekao da me je spasio zato što sam
mu sin, ali da moram zapamtiti da više ne smijem ne uspjeti. I tako su me zavezali u istoj sobi
s čovjekom kojega sam trebao ubiti i odrezali su mu spolovilo.«
Melanthe odmahne glavom. Spustila mu je ruku na nadlakticu da ga ušutka.
Ali nastavio je govoriti, drhteći ispod njezine ruke. »Dok su to činili, otac mi je prišao
i rekao da upamtim da sam mu nezakoniti sin, i da ih može napraviti još, ali da je za Navonu
bolje da ja to ne mogu. Položio je nož na mene, tako da osjetim kad mi je pustio krv, ali onda
– zato što me je volio, nije dalje nastavio. Dao mi je do znanja da će me to zadesiti ako ga
ponovo iznevjerim. Tada mi više neće biti oprošteno.« Pogledao ju je ubrzano dišući. »I
nisam ga iznevjerio do ovoga puta.«
 Melanthe popusti stisak ruke. Zagledala mu se u lice.
»Sve je bila varka, gospo, u vezi s tim da sam uškopljen. Pustio me je i zapovjedio da
ubuduće dobro igram ili će mi to doista učiniti. Cilj je bio da mi vi dopustite spavati blizu
vas kako bih vas čuvao od neprijatelja. On je znao...« Allegretova usta se čvrsto stisnu.
»Znao je da u svakom pogledu može imati povjerenja u mene.«
Zaklopila je oči i drhtavo udahnula. »Isuse. Zar bih ti trebala vjerovati?«
»Gospo...« Dlanom je prekrio njezinu ruku i čvrsto je stisnuo, očajnički. »Gospo,
ovaj put on će to učiniti. Obećao je.«
Zatresla je glavom kao da može odbaciti sve misli.
»Ne mogu se vratiti bez vas, gospo!«
»Ah«, reče ona povukavši ruku ispod njegove »je li to sve što želiš od mene, za svoju
veliku odanost?«
»Nije sve«, reče on bolno.
Pogledala ga je postrance ispod kapuljače. Šake je stisnuo na bedrima dok je klečao.
»Gospo.« Spustio je glavu nad svoje šake. »Donna Cara je tamo. Ako kažete mojem
ocu što vam je pokušala učiniti...«
Prekinuo se, jer nije ni trebao dovršiti misao. Melanthe se zagledala u njegove ruke i
pomislila: Cara? Cara, ona Monteverde kuja, koju je on tako divljački prezirao i silno se
trudio da je ona pošalje od sebe?
Daleko, što dalje od Monteverdea, Riata i Navone. Daleko, gdje će biti potpuno sigurna.
Iz profila joj je izgledao stariji nego što je pamtila. Usta i čeljust su mu bili odlučni, a
ljepota nekako čvršća. Odrastao je. Postao je muškarac, sa strastima u sebi koje je čuvao
duboko, u svojoj tami.
»O, neka ti se Bog smiluje«, šapnula je. »Allegreto.«
»Ona nije za mene. Znam to. Ima tamo jedan Englez.« Duboko je udahnuo i hladno
progovorio. »Vjerujem da će se on oženiti njome. Ali ako je Vaša Milost okrivi pred mojim
ocem...« Slegnuo je ramenima i stisnuo svoje elegantne ruke, ruke jednog ubojice, i isprepleo
prste.
Mogla je vjerovati da joj on laže. Bio je dobar glumac, doista, mogao je odigrati svaku
ulogu.
Čvrsto je sklopio oči i podignuo lice prema lukovima visokog svoda. »Vaš sam.
Djelovat ću samo za vas. Učinit ću sve što tražite da vam se dokažem. Jedino... ne mogu nju
tamo ostaviti i ne mogu se vratiti bez vas, gospo.«
 Iz smjera oltara tri svećenika dolazila su jedan za drugim prema njima, pjevajući, a
svijeće koje su nosili osvjetljavale su im lica odozdo. Melanthe ih je gledala kako se okreću i
izlaze iz crkve kroz pokrajnja vrata.
»Slušajte me, gospo. Vaš bijeli sokol bio je tamo... kad je moj otac kažnjavao svojeg
neprijatelja, a mene upozorio.«
Pogledala ga je. »Što?«
»Moj otac je time nahranio sokola«, reče on. »Rekao je da je istrenirao pticu da me
prepozna.«
»To je nemoguće.«
»Sokol me mrzi, gospo.«
»Tvoj otac nikada nije dotaknuo Gryngolet.«
»Rekao mi je da će sokol, ako ga prevarim s vama...« Molećivo ju je pogledao.
»Gospo, nahranio ju je time.«
Nije više ništa rekao; pustio ju je da sama shvati čudovišno značenje tih riječi.
Preneražena Melanthe reče kroz stisnute zube. »Ako je imao nekog sokola, to nije bila
Gryngolet!«
»Ponijet ću je na ruci.« Allegreto se zagleda u Melanthe izravno i s užasavajućim
intenzitetom. »Da vam dokažem svoju odanost – da vam ne lažem.«
Odjedanput je shvatila da je u crkvi sve tiho, da su molitve završile, da je svetište u
polumraku. Pri slabom svjetlu preostalih svijeća slatka oblina njegova lica je otvrdnula, baš
kao i njegovo pristalo lice, s kojega je nestala i posljednja naznaka dječaštva, a ostao je samo
nesputani strah.
Trebao se braniti Melanthinom dobrobiti ako ju je želio namamiti u stupicu.
Njezinim željama, njezinim ambicijama. Ali priznao je da ih ne zna.
Pitao ju je što da učini, nespretan i otvoren kao i Cara u svojoj ludosti.
To što se ponudio da nosi sokolicu, nije se činilo kao nešto osobito značajno za tog
ubojicu, za tog lijepog dječaka s dušom demona. Ako je lagao, a ona mu povjeruje – onda će
otvorenih očiju i bespomoćno uletjeti u Gianove ruke.
Allegreto se užasavao triju stvari. Kuge, svojega oca i Gryngolet. Klečao je u crkvi i
ponudio joj da se suprotstavi dvjema od njih. Kako bi dokazao da ne laže.
Ili zbog ljubavi.
»Ne moraš je nositi«, reče Melanthe. »Vjerujem ti.«
Usne su mu se rastvorile; bio je to jedini znak ushita ili olakšanja.
»Ako si moj«, reče ona »onda me sada pozorno slušaj. Tvoj otac nije imao
Gryngolet, ni tada niti ikada. Vježbala sam s njom u Saronnu cijeli taj tjedan kad sam mislila
da si s ocem u Milanu. Sokolica nije bila u Monteverdeu da bi je on mogao tako
zloupotrijebiti. Moramo zaključiti da je to bila neka druga ptica koju je nabavio da te
zastraši... i da tako podlo iskoristi takvo plemenito stvorenje.«
Čeljust mu se trzala. Namjerno je omalovažavala užasan čin njegova oca i prikazala ga
kao puki prijestup protiv sokolova dostojanstva, kako bi ga svela na nešto s čime se Allegreto
mogao nositi.
»Mislim da te Gryngolet mrzi zato što mi nisi bio previše drag.« Slegnula je
ramenima. »Ili joj se ne sviđa tvoj parfem. Promijeni ga.«
Zaklopio je tamne oči. Duboko je uvukao zrak u pluća, s neravnomjernim zvukom
udisanja.
Melanthe ustane, a krunica joj klizne niz prste. Okrenula se i izašla iz crkve, zastavši
da se prekriži na izlazu. »Allegreto«, reče ona tiho kad se i on uspravio pokraj nje iz klečećeg
položaja »ako ga se suludo bojimo, oboje smo propali.«
Kimnuo je glavom. »Da, gospo. Dobro to znam, gospo.«

* * *

OSAMNAEST GODINA NIJE vidjela Bowland. Na pozadini od olujnih proljetnih oblaka

tornjevi joj se nisu činili onako monstruozno veliki kakve ih je pamtila, ali ipak su bili
golemi, a jedan dio obrambenog zida protezao se osamsto metara duž ruba Urice prema
starom donžonu 35 na vrhu. Masivan i visok gledao je otvorima za strijelce, svojim očima,
prema sjeveru, prkoseći Škotima i pobunjenicima već nekoliko stotina godina.
Snaga i štit – njezino utočište – a Gian ga je držao za nju. Nije poslala glasnika da
najavi svoj dolazak. Došla je na čelu straže koju joj je osigurao opat samostana kad mu se
predstavila. Njihov su dolazak sigurno primijetili dok su još bili udaljeni osam kilometara, u
to je bila sigurna, jer Bowland se uzdizao iznad sve zemlje u okolici, a imao je još i signalne
tornjeve da straža može vidjeti i dalje. On sada sigurno zna da dolazi skupina putnika.
A mogao je pretpostavljati tko je to. Na petstotinjak metara prije ulaza u dvorac
prema njima su se uputila dva jahača. Zadihani su im prenijeli dobrodošlicu, a nekoliko
trenutaka poslije stigla je i pratnja s dvadeset kopljanika, na brzinu okupljena da ih dočeka,
i lagano se razdvojili da ih ponosno poprate bočno, sa svake strane.
Na ramenima je osjetila nekoliko kapi kiše, ali nije navukla kapuljaču. Jahala je preko
mosta i u duboku sjenu ulazne kule. Podignula je lice i bila gologlava, samo sa zlatnom
mrežicom na kosi.

35
Donžon, utvrđena, najjača kula u središtu srednjovjekovnog zamka, svojevrsna utvrda u utvrdi. (nap. prev.)
 Dim zapaljenih vatri i veseli povici dočekali su je kad je njezin konj ušao u otvoreno
dvorište zamka. Na donjem dijelu okupili su se ljudi i životinje, kao da je svaki čovjek u
dvorcu ostavio svoj posao i došao ovamo. Znala je da su je željeli vidjeti, jer vratila im se
gospodarica.
Među Englezima nije prepoznala nikoga, ali bilo bi nerazumno to i očekivati. Svi
njezini stari sluge, još iz vremena njezinih roditelja, zacijelo su se promijenili da ih ne bi
prepoznala. Ali žamor talijanskog i francuskog bio je podjednako glasan, ako ne i jači od
domaćeg jezika. Primijetila je neke od Gianovih nitkova, koje je poznavala bolje nego što je
željela, a bila je tu i njezina poznata pratnja – konjušar koji je čekao da preuzme njezina
konja, njezin kapelan i da... Cara, nasmiješena, ali očiju punih straha poput zarobljenog zeca.
Melanthe ju je ignorirala. Kad je sjahala, Gian se velikim koracima pojavi iz donžona.
Široko se osmjehivao i koračao raširenih ruku. Grimizna tunika lepršala je iza njega, a
vrhovi rukava ukrašenih zlatnim vezom dopirali su do zemlje. Čizme sa šiljatim vrhom kao
da su elegantno probadale zrak pri svakom koraku.
Spustio se na koljeno i podignuo rub njezine haljine. »Zahvaljujem se Bogu na
njegovoj moći. Bogu hvala.« Prekrižio se i usnama dotaknuo tkaninu.
»Vaša Milosti«, reče ona. »Primite moje pozdrave.«
Dok se dizao, potražio je njezine ruke i željno je poljubio u obraze i usta. »Princezo,
ne znate koliko sam pretrpio.«
Osjetila je mirisno ulje u okusu njegovih usana. Brada mu je bila uredno podšišana,
obojena u crno indigom i drugim biljnim bojama. Ponudila mu je ruku.
»Ja sam bila ta koja sam se izgubila u pustinji«, reče ona vedro. »Pitajte što sam sve
propatila. Zaboga, protekla tri mjeseca nisam čula ništa osim engleskog.«
»Zaista prava muka!« Prihvatio je njezinu ruku i poveo je stubama u donžon. »Sve
ćete mi ispričati, kad vam sluškinje pomognu da se osvježite. Dođite... ah, dođite, draga
moja.« Prsti su mu se iznenada naglo stegnuli oko njezinih. Zastao je, uzeo joj obje ruke u
svoje i poljubio.
»Gian«, reče ona blago.
Uspravio se. »Kriste, izgubio sam vlast nad sobom kad se ovako ponašam prema
vama.« Pustio ju je. »Idite k svojim ženama. Pozovite me kada želite.«
Naglo se okrenuo i udaljio od nje. Na ulazu je prošao pokraj Allegreta, koji mu se
poklonio tako nisko da je čelom dotaknuo popločani pod. Gian ga nije ni pogledao. Prešao
je preko hodnika i nestao u stubištu.

* * *
TEK KAD JE LEŽALA U KUPELJI, dok su oko nje visjele svilene plahte, a Cara je postavila stolić
s vrčem malvazije, Melanthe je shvatila dubinu vlastitog poraza. Dotad je nastojala biti
neosjetljiva na ono što je učinila; odbijala je misliti o onome što je bilo, razmišljala je o
onome što je pred njom, nije se htjela kretati u slabosti nego u snazi.
Ali izgubila je. Izgubila je više nego što je ikada mogla i zamisliti.
Gian ju je zarobio. A Bowland koji je trebao biti njezina sigurnost, njezino utočište
gdje je svaki sluga pouzdan i poznat, gdje se nije moglo sakriti nijedno nepoznato lice.
Odrekla se prava na svoje nasljedstvo kako bi pobjegla od Giana, otarasila se Allegreta i Care
i ponovo ih dobila, odigrala je lovca, kraljicu i kralja – i izgubila. Bowland. Njezina sigurnost,
njezina sloboda. I više – ali nije mogla misliti o njemu; slomit će se bude li mislila na njega i
Gian će to primijetiti.
Cara joj je oprala kosu. Melanthe je mogla osjetiti nesigurne sluškinjine prste – željela
je vikati na djevojku i reći joj da se pribere, jer jedna slaba karika bila je dovoljna da ih sve
ubije. Umjesto toga uzela je krpicu za pranje i sapunom prebrisala usta. Draži joj je bio okus
sapuna nego Gianovih usana.
»Čujem da si se pokajala«, reče ona hladno. »Kakav mi dokaz o tome možeš
pružiti?«
»O, gospo!« šapne Cara. Pognula je glavu i čvrsto stisnula mokre ruke. »Učinit ću
sve što želite!«
Melanthe ju je gledala. »Nije baš uvjerljivo. Što je s tvojom sestrom?«
Djevojka odmahne glavom. »Gospo, što mogu učiniti? Za nju bih dala život, kad bi
je to spasilo, ali ne bi. Allegreto je rekao... da je nakratko prevario Riate... ne znam kako, ali
trebala sam se javiti Ficinu, i to odmah čim smo stigli ovamo, prije nego što će on potražiti
mene, ali on... sigurno mu je odjeća uhvatila plamen svijeće, gospo, i... izbio je požar. Bila je
to strašna nesreća, gospo. Svi to kažu.«
Melanthe kratkim smijehom sakrije trzaj iznenađenja zbog toga što je čula o Ficinu.
»Izgleda da si u Allegretu stekla korisnog prijatelja.«
Sluškinja je držala pogled oboren. Nije odgovorila.
»Prenosit ćeš poruke između nas dvoje. On mora ostati uz oca i držati se podalje od
mene«, reče Melahthe. »Rekao mi je da ti mogu vjerovati pa zato to i činim, i to je jedini
razlog jer mi drugi nisi dala. Ali zapamti da je Gian tu i da ću te na tvoju najmanju
indiskreciju predati njemu, a onda te čak ni Allegreto neće moći spasiti.«
»Da, gospo. Neću to zaboraviti, gospo.«
PRIMILA JE GIANA U ODAJI koja je nekoć pripadala njezinu ocu, na čijim su zidovima bile
nacrtane slike turnira i bitaka. Ispod slikanja zidovi su bili obloženi drvenim panelima kojih
se nije sjećala, a iznad je bio obješen niz različitih štitova. Ponovo joj se prostorija nije činila
tako velikom kao što je očekivala, boje su bile tamnije, krevet s baldahinom manji, a crvene
i plave stropne grede nisu bile tako visoko kako ih je pamtila. Ali očev je naslonjač i dalje
stajao pokraj kamina, s jastukom koji je bio izlizan i gotovo poderan, s lošim vezom grba
Bowlanda, koji je Melanthe smjesta prepoznala.
Nakon što se udala, svake mu je godine napravila i poslala novi jastuk. Ovo je bio prvi.
Ostali su ležali naokolo u prostoriji, sve njezini rani radovi, dok je toliko čeznula za domom
da je sate provodila nad vezom. U kasnijim godina odabirala je složenije uzorke i dala
najboljim majstorima u gradu da ih izvezu na skupim materijalima. Ali u sobi nije vidjela
nijedan od tih skupih jastuka.
Bilo joj je drago da nisu tu. Tanak jastuk, sav izlizan u naslonjaču njezina oca bio je
udobniji i davao joj više hrabrosti. Nije ustala kad je Gian ušao, samo mu je glavom pokazala
da privuče jednu manju stolicu.
Poklonio joj se. Melanthe prođe kroz ritual naručivanja začina i pića. Dok je sluga
zastao na vratima čekajući još neku zapovijed, njih dvoje izmijenili su profinjene pozdrave.
Gian sjedne.
»Vaš je otac ostavio zamak u dobrom stanju, blagoslovljen bio«, reče on na
francuskom. »Dosad sam vidio samo znakove izvrsnog upravljanja, otkad ga nema i otkad
je otišao Bogu po nagradu.«
Gian je bio majstor. Riječi tog komplimenta uskoro će se proširiti sve do samog
dvorišta.
Melanthe se osmjehne. »Mislim da ste malo začuđeni, gospodine. Možda ste mislili
da ovdje na sjeveru živimo kao divljaci.«
»Draga moja, netko kao što ste vi nije mogao poteći od divljaka nego samo od
najplemenitije loze.«
»Rekla sam vam da je moje englesko imanje itekako vrijedno puta ovamo. Ovaj
zamak samo je djelić; imam mnogo vlastelinstava na zapadu i jugu i pet dobrih, zidinama
ograđenih dvoraca. Njima sam iskazala počast kralju, ali još se treba obaviti mnogo posla –
moram se sastati sa svojim vazalima i obići svoja imanja. Bit ću iskrena prema vama, grofe, i
nadam se da niste požurili ovamo na sjever očekujući da ću se odmah vratiti.«
Šutio je i promatrao ju na neki nedokučiv način. Nagnula je glavu u stranu i upitno
ga gledala. Na sebi je imala haljinu s visokim ovratnikom, a kosu je prekrila velom od
ljubičaste svile, koji se vezao ispod brade, tako da nitko ne može vidjeti kako joj bilo pulsira
na vratu.
 »Mislila sam da ste zaokupljeni obvezama kod kuće«, doda ona, zanemarivši oprez i
prešavši u brzi napad.
Nacerio se i podignuo obrve. »Imali biste pravo, gospo. Nakon što ste bili tako
ljubazni i prepustili mi pravo na imanja vašeg supruga.«
Izgledao je opušteno, čak kao da se zabavlja. Ali naravno, to je moglo prikrivati bilo
što. Slegnula je ramenima. »Zaista, previd... ali nadam se, ne preveliki. Nisam imala vremena
upozoriti vas, ali stalno su me pratili, a zatim još... ta strašna pustolovina koju sam
doživjela...«
Nije dovršila i nije dopunila pojedinostima u koje bi se mogla zaplesti.
»Moramo zahvaliti Bogu da ste živi i zdravi«, reče on. »Ove ostale stvari su nevažne.
Vojvoda od Lancastera počastio nas je u pratnji svojih ljudi i odvjetnika došavši u
Monteverde kako bi zatražio ono što ste dali njegovu ocu. Sin mi kaže da ste upoznali
vojvodu.«
U tome je bila srž stvari. To ga je najviše brinulo, to što je kao usput rekao na kraju.
Vojske se mogu pokrenuti, a odvjetnici raspravljati nad dokumentima kojima se ona odriče
imanja, ali prava je prijetnja i dalje bila u njoj samoj i njezinu braku. Lancaster je bio
ambiciozan i moćan, s engleskim prijestoljem iza sebe; ako je već poslao vojsku da zatraži
njezino naslijeđe, koliko bi tek bio agresivan kad bi mu princeza Monteverde postala
suprugom?
»Da, doista«, reče ona. »Zaustavila sam se u Bordeauxu i ostala sve do nove godine.
On je ljubazan i gostoljubiv čovjek, doista. Nažalost, princ, njegov brat, bio je vrlo bolestan
pa je vojvoda na sebe preuzeo sav teret upravljanja Akvitanijom. Čudim se da je imao snage
posvetiti se bilo kakvim poslovima u Monteverdeu.«
Stiglo je osvježenje i spasilo je utoliko što više nije trebala govoriti. Gian je promatrao
dok je engleski sluga kušao vino i začinjene kolače, a onda je i njegov čovjek učinio isto. Kad
je natočeno piće, Gian ih je obojicu otpustio kratkim trzajem ruke. Bila je to prva uzurpacija
autoriteta s njegove strane – jer ipak nije bio tako netaktičan da se smjesti u grofovim
odajama i nije izdavao zapovijedi njezinim slugama. Melanthe nije ništa rekla, ali uporno je
gledala njegovu ruku, a onda mu se zagledala izravno u lice.
Smiješio se. »Oprostite mi. Drzak sam momak – ali kako da ne budem nestrpljiv da
vas imam samo za sebe?« Vrata su se zatvorila i zvuk povučenog zasuna njoj se učinio poput
glasnog zatvaranja vrata tamnice. On je dugo sjedio držeći u ruci čašu vina i gledajući u
Melanthe.
»Hajde, Gian – sami smo. Sada se ne morate truditi govoriti ljubavnim riječima.«
Protrljao je palcem rub čaše i pogledao vino. »Nije to nikakav napor«, reče on tiho.
 Shvatila je da on želi igrati ljubavnu igru. Sjetila se njegova parfimiranog poljupca i
obuze je gađenje zbog onoga što je pred njom. On nije bio Ligurio i neće je ostaviti na miru
u njezinoj spavaonici. Bio je muškarac koji se poslužio ubojstvima kako bi bio siguran da ona
nema nijednog ljubavnika. Čekao ju je – bez zakonitog nasljednika, zbog svojih zagonetnih
razloga, zbog neke logike koju ona nikada nije podrobno raščlanjivala niti nikada neće.
»Meni bi bilo naporno«, reče ona. »Sada sam previše umorna da izmjenjujem
komplimente.«
Podignuo je pogled. Nasmiješio se i otpio gutljaj. »Onda ih neću trošiti na vas, ako
neću dobiti nijedan zauzvrat. Pričajte mi o svojoj strašnoj pustolovini, ako ne možete hvaliti
moju mušku ljepotu.«
»Ne bih vas htjela razočarati, ako su komplimenti ono što želite«, reče ona. »Smijem
li reći da ni vaš vlastiti sin ne bi bolje izgledao u toj elegantnoj odjeći?«
Nije se ni pomaknuo, ali kao da mu je zadovoljstvo prostrujalo tijelom, što je bilo
vidljivo po laganom trzaju šiljate cipele pa sve do dizanja prsnog koša kad je duboko
udahnuo. »Ne govorite to, gospo, ako vas to previše zamara.«
»Zaista sam umorna, Gian.« Ležerno je grickala kolač. »Doista ne želim dugo
razgovarati.«
Naglo je ustao i otišao do oratorija, očeve privatne kapelice u kojoj je svjetlo prodiralo
kroz uzak prozor s vitrajem i bojilo oltar i raspelo. Gian je bio prilično lijep, na neki svoj
način – stariji od Melanthe gotovo dvadeset godina, ali još vitak i okretan kao mladić – bio
je Allegreto koji je s godinama stekao sigurnost i moć. Proždrljivost mu nije bila mana; živio
je trezveno poput redovnika osim što je uživao u raskošnoj modernoj odjeći. Za ovaj je
razgovor odustao od svakodnevne tunike, što je dosezala do poda, i odlučio se za boju
Navone: bijele uske hlače i bijela kratka tunika s dugim rukavima. Obično bi tu mliječno-
bijelu podlogu ukrasio zlatom, ali sada je odjeća bila izvezena proljetnim cvijećem, a
voluminozni rukavi bili su duži od ruba tunike. Ispod su se vidjele tanke noge jednog asketa
– a i njegova muškost – i to vrlo dobro.
»Dopustite mi tek kratak opis vašeg trpljenja, moja ljubavi.« Nasmiješio se. »Vaš
pratitelj dolazi iz neke opatije, kako su mi rekli. Jeste li sve vrijeme bili na sigurnom u nekoj
samostanskoj kući dok si je naš Allegreto čupao kosu?«
»Ah, da... zar vam on to nije ispričao?«
»Čini mi se kao da je postao plah.« Gian se nasloni na izrezbarenu arkadu oratorija.
»Uvukli ste se pod zemlju kao vaše engleske lisice.«
Nije znala treba li blagosloviti Allegreta zbog toga što je bio dalekovidan ili se plašiti
da ga je Gian doista ispitao i sada želi usporediti njihove priče. »On se silno boji vašeg
nezadovoljstva«, reče ona. Taj je opis bio toliko inferioran stvarnosti da je mogla Gianu
uzvratiti osmijeh kiselo izvinuvši usta.
»Ipak, sin se ne bi trebao skrivati od očeva opravdanog gnjeva. Ili će svijet postati
zaista zlo mjesto. Što vi mislite?«
Iznenađeno ga je pogledala. »Gnjev? Ali što je učinio?«
»Iznevjerio me, moja najdraža gospo. Potpuno me iznevjerio kad je dopustio da vas
zadesi ta nesreća. I ponašao se nedostojno svojega položaja u jednoj malo stvari, koja nije
vrijedna spomena. Ako naiđete na njegovu jazbinu, nećete pogriješiti kažete li mu da
odgađanje potjere samo još više ljuti lovca.«
»Ako mislite da me nije uspio zaštititi... sigurno ipak niste očekivali da će se
suprotstaviti bandi ubojica?«
»Ah, sada dolazimo do bandita.« Proučavao je obojeno i pozlaćeno lice anđela
izrezbarenog u podnožju luka. »Je li to bila velika skupina odmetnika?«
Slegnula je ramenima. »Mislim da jest. Probudili su me iz sna i morala sam brzo
pobjeći.«
»Vrlo ste mirni u vezi s tim, gospo! Zar se niste preplašili?«
Nestrpljivo je uzdahnula. »Zapravo nisam, nego sam s radošću ostala i ponudila im
vino i kolače! Doista, ne želim još jedanput proživjeti takvo što samo za vašu zabavu.«
Poklonio se. »Moram vas zamoliti za oprost. Ali te bi odmetnike trebalo privesti
pravdi.«
»To je riješeno, slobodno možete vjerovati u to.«
Podignuo je obrve. Melanthe ga hladno pogleda izazivajući ga da je nastavi ispitivati
ili nekom aluzijom nagovijesti da ona ne zapovijeda ovdje na svojem posjedu.
»Ah, stigao sam prekasno da vas spasim, a sada se ne mogu čak ni osvetiti. Kakav
jadnik!« Ispio je vino do kraja. »Bojim se da se jedva mogu mjeriti s tim vašim tajanstvenim
zelenim kapetanom.«
Udobnije se naslonila u naslonjaču i trpko mu se osmjehnula. »Zapravo, niste ni
upola toliko pobožni.«
»Pobožan? Rekli su mi da je on snažan vitez i na glasu.«
»Svakako jest. Uzimam samo one najbolje da me štite.«
»A gdje je on sada, taj uzoran čovjek?«
Melanthe okrene dlanove nagore. »Ne znam. Mislim da se neka velika ruka spušta s
neba i podigne ga da sjedi među oblacima. Možda se moli i razgovara s anđelima, što je
dobro, jer njegovi su razgovori prečisti da bi se vodili na zemlji, uvjeravam vas.«
»Čak i kad s vama dijeli postelju, kako mi je rečeno?«
 »Postelju!« Prenula se, a onda se nasmijala. »Ah, da... postelju. Mislite u onoj lijepoj
vlastelinskoj kući. Ali kako ste čuli za tu farsu? Bio je krajnje pobožan kad je dijelio postelju
sa mnom.« Napravila je grimasu. »Uši su mi odzvanjale od njegovih molitava.«
Promatrao ju je trenutak, a onda se slatko nasmijao. »Jadna moja draga, prošli ste
kroz teško razdoblje, zar ne?«
»Gore nego što možete zamisliti! Pala sam sa stražnjice njegova odvratnog konja i
slomila ključnu kost. Tri sam mjeseca boravila u najmizernijem malom samostanu, među
redovnicama! Nadstojnica jedva da je znala nešto malo francuskog i nije radila ništa osim
što se molila za mene. Ona i moj vitez izvrsno su se slagali.«
Naglas se nasmijao. »Ali moram ga upoznati, tog viteza. I nadstojnicu također.
Njihove bi mi molitve mogle skratiti vrijeme u Čistilištu.«
»Gian, ne laskajte si. Molitve bi za vas bile uzaludne, kao što su i za mene. Rekla sam
joj to, ali bila je nepopustljiva. Bog se već umorio slušati moje ime, uvjeravam vas u to.«
Polako je prišao njezinu naslonjaču i stao. »Ali svakako bi bio potreban neki dar
zahvale...«
Ljutito ga je pogledala. »Ne zaboravite da sam ovdje ja gospodarica. Ne treba mi vaš
savjet ni vaša pomoć u tome.«
»Naravno da ne, draga. Ali mislim – sad kad sam čuo za vaše nedaće i pustolovine –
da mi se ne sviđa to što jašete ovim krajevima na stražnjici konja nekog bezimenog viteza. Ili
što padate s tog konja. Ili što s njim dijelite sobu, koliko god on bio pobožan. Učinili ste po
svome i iskazali počast Liguriju i vašem kralju, a vidjeli ste i svoja imanja.« Nadlanicom joj
je lagano prešao preko obraza. »Mislim, moja draga, da je krajnje vrijeme da se zaručimo.«
Zagledala se u obojeni prozor u oratoriju. »Da, Gian.« Nastojala je disati lagano i
ravnomjerno. »Vrijeme je.«
Njegov joj je prst povukao unatrag svileni veo, pratio liniju čeljusti i izdajnički puls na
vratu.
»Ako te je dotaknuo u svojoj požudi, drago dijete«, promrmlja on »mrtav je.«
Melanthe ustane i odmakne se od njega. Čvrsto je ispreplela prste i ispružila ruke pred
sebe. »Ako je taj čovjek ikada osjetio požudu, sigurna sam da bi ga to ubilo. A sada mi
udovoljite, Gian, jer želim se odmoriti. Boli me rame.« Nasmiješila mu se. »I ostavite
jadnog Allegreta na miru ako me volite, gospodaru. Želim plesati s njim na našem
vjenčanju.«
 Dvadeset treće poglavlje

ZBOG DAMA POSLI SU U LOV S jastrebovima, ljetnim pticama, kao bezbrižna skupina što
prelazi preko livada sa smijehom, otmjeno se zabavljajući. Melanthe je nosila cvjetni vijenac
koji joj je Gian poklonio. Kobac ptičar kojega je nosila nije bio ništa teži od jednog cvijeta u
girlandi, sićušan i žestok obrušavao se na čvorke i šljuke i vraćao se s njima na rukavicu, poput
delikatne dvorske dame s divljim žutim očima.
Melanthe je jahala uz Giana, pitoma kao i kobac kad se vrati na ruku. Njihovo vrijeme
u Windsoru bližilo se kraju. On je završio pregovore i potpisao ugovore; kraljevo dopuštenje
dobiveno je po cijenu od dva od njezinih pet dvoraca, a dokument o prepuštanju
Monteverdea Edwardu otkupljen je za iznos otkupnine jednog princa. Danas su zajedno
lovili pticama; za tri dana počet će svečanost zaruka i zatim slijedi još tjedan ovakvih
zadovoljstava; s darovima, pjevačima i zabavljačima – a onda u Italiju, na njihovo vjenčanje.
Gian nije želio čekati.
Teško je podnosio njihovo odvojeno stanovanje, ali Melanthe je u tome bila
nepopustljiva kao i u njegovu pristojnom ponašanju prije braka. On se smijao i pokušao je
laskanjem nagovoriti da promijeni mišljenje, ali dobro ju je poznavao i nije očekivao da će
ona nešto dati, a ništa ne dobiti zauzvrat. Tako je mislio i govorio o njoj ne znajući da bi ona
sve dala za ništa. Za samostan, kao jedino mjesto gdje bi mogla izbjeći blud s njim.
Dok je noću ležala budna, što joj se sada događalo svake noći, tiho se smijala sve dok
joj ne bi potekle suze zbog toga jer je sve izgledalo kao sprdnja. Onaj njezin put kroz divljinu
i vatru da izbjegne gnjusan samostan. Nije se usuđivala ponovo izbjegavati Giana u
Engleskoj. Kad se vrati u Italiju, moći će pobjeći u opatiju kojoj su ona i Ligurio dali
nadarbinu. Allegreto joj je obećao pomoći. I tako je nizala zakletvu na zakletvu, jednu laž na
drugu, sve dok nije zaboravila tko je ona sama, ako je ikada i znala.
Među svadbenim darovima već su se nalazila tri ogledala, s okvirima od izrezbarene
slonovače, sandalovine i ebanovine, sva složena najdublje što je mogla u njezinim škrinjama
tako da se ni slučajno ne pogleda u njima i ne vidi ničiji odraz.
»Velika je šteta da je vaša sokolica još u ptičarniku, gospo«, reče mladi grof od
Pembrokea, dok su ostali dijelili komplimente Gianovu jastrebu koji je uhvatio kosa.
»Kakav nam je divan dan mogla priuštiti!«
»Ova ptica mnogo je lakša za nositi!« Melanthe podigne malu pticu. »Kad samo
pomislim kako će Gryngolet biti debela ove jeseni.«
 Smijeh se razlegne kroz skupinu. Španijeli su počeli lajati, a dvije dame bacile su svoje
ptice u zrak s podignute ruke. Uspješan lov popratili su pristojnim pljeskom i razgovorom o
punim torbama i izgledima da im se od prepelica, ševa i jarebica pripremi mesna pita.
Okrenuvši leđa kasnom popodnevnom suncu pustili su konje da se polako vraćaju prema
Windsoru i dvorcu, čiji su se najviši stjegovi jedva vidjeli iznad udaljenih krošanja.
Ušavši u sjenu uskog puteljka skupina se razvukla, a Melanthe i Gian našli su se
zajedno na čelu, kao da je netko tako isplanirao. »Izgledate kao djeva ovako ukrašena
cvijećem«, reče joj on smiješeći se. »Cvijeće vam pristaje.«
»Zaista?« upita ona vedro. »Ne, mislim da mi želite laskati, gospodine, tako da kad
zatražim dijamante moći ćete me zadovoljiti tratinčicama.«
Očekivala je neki duhovit odgovor na to, ali umjesto toga on je nagnuo glavu. »Nikad
ne prihvaćate pohvalu svojoj ljepoti, gospo. Je li stvar u komplimentima ili onome tko ih
daje?«
»Nijedno, radi se o meni. Djeva, Gian? Tratinčice? Bojim se da sam previše
oštroumna da povjerujem takvim ugodnim fantazijama.«
»Mislim da biste im trebali vjerovati, gospo, jer su istinite.«
Pogledala ga je iskosa. Sunce se probijalo kroz lišće i bacalo šarene sjene na njegova
ramena u bijelom baršunu i na šešir u obliku turbana. »Ali, Gian. Može li ovo biti ljubav?«
Uzvratio joj je čvrstim pogledom i jedva čujno progovorio. »Je li moguće da vi to ne
znate?«
Osjetila je kako je steže u grlu i oblijeva rumenilo. Nije prihvaćao lagani ton udvaranja.
»Ali u tom slučaju treba otkazati zaruke«, reče ona. »Ljubav neće biti dostatna ako
se želimo vjenčati. Ljudi će nas smatrati običnim građanima!«
»Ah. Ali to je zagonetka. Ako ljubav nije prihvatljiva u braku, slijedi li iz toga da sada
nemate ljubavi za mene, jer smo zaručeni?«
»Morate se obratiti Grcima za logiku«, reče ona.
»A jednoj dami za ljubav. Zar me ne volite, draga moja?«
Podbola je konja da malo ubrza. »Raspitajte se kod Cupida, gospodaru, neka vam on
odgovori na to!« poviče ona veselo preko ramena.
Uspravila se u sedlu. Sjenovita staza skretala je u zavoj i spuštala se do gaza preko
potoka. Sunce je između stabala obasjavalo vodu – ali zabljesnulo je još nešto. Naglo je
zaustavila konja.
Na drugoj strani potoka stajao je ratni konj, s ukrasnim zelenim plaštem, na njemu
jahač u oklopu, izvučena mača, dok su smaragd i srebro poput sna blistali na blagom žutom
popodnevnom svjetlu.
 Crni prorezi na kacigi šutke su je gledali. Gian ju je sustigao. Čula je i ostale, topot
njihovih kopita i nagli prekid lagodnih razgovora.
Vitez je podignuo vizir. Melanthe osjeti Giana pokraj sebe i osjeti bespomoćan bijes.
»Moja gospo i suprugo.« Ruckov glas odjekne preko potoka, koji ih je razdvajao.
»Pustio bih te da živiš odvojeno i sama. Ne bih te posramio da si me željela zanijekati samo
zbog ponosa i mojeg položaja. Ali supruga si mi, Melanthe – i tako mi Boga, neću ti dopustiti
da legneš s drugim muškarcem, ni da živiš s njim na našu zajedničku sramotu.«
Palo joj je na um da se nasmije. Pomislila je da počne vrištati. Pomislila je da zaniječe
poznanstvo s njim; sve joj je to došlo odjedanput, ali rekla je: »Ne približavajte mu se.
Poludio je.«
Zbog očaja koji ju je obuzeo, riječi su joj zvučale potpuno uvjerljivo. Osjetila je kako
je Gian gleda.
Ruck se nije pomaknuo. »Možeš to sa zadovoljstvom tvrditi, moja gospo«, reče on
hladno. »Ali kao i ja dobro znaš da to nije istina. Zapovijedam ti sada da održiš svoju riječ i
budeš mi poslušna. Napusti ovo mjesto, ove ljude i pođi sa mnom.«
»Lud je«, ponovi Melanthe glupo.
»Miči se odavde, ludo«, reče Gian.
Želio je potjerati konja naprijed, ali ona ga uhvati za rukav. »Gian! Opasan je.«
Mislila je da to zvuči uvjerljivo: Gian je zastao, a Ruckova su se usta opustila s
prezirom.
»Samo kad branim tvoju čestitost, madam.« Sunčevo svjetlo kao da je prelazilo
dužinom oštrice njegova mača. »Neću trpjeti da se kurvaš s njim.«
Jedna od dama iza nje tiho usklikne. Gian izvuče rukav iz Melanthine ruke. »Ti
bludniče, ubit ću te zbog toga, bio lud ili ne.«
»Rado ću se boriti«, reče Ruck.
Gian pljune na zemlju. »Bijedni prostače«, reče on smrtonosno blago »ne želim si
uprljati ruke. Rođen si na hrpi izmeta. Makni nam se s puta, luđače, i bježi odavde.«
Pastuh se malo okrene u stranu i ostavi mjesta na stazi između guste živice. »Vi
možete proći, ako želite. I ostali, svi osim moje žene.«
Gian ispruži ruku i uhvati uzde njezina konja. Potjerao ih je zajedno u potok. Na
drugoj strani bijeli se konj pomaknuo i stao pred njih, priječeći im put. Ruckov mač spusti
se između njihovih konja, a oštrica se zaustavi iznad Gianove ruke.
»Pusti je«, reče on tiho.
Gian napravi pokret kao da će ga zaobići. Jastreb se snažno rime zbog čega se Gianov
konj povuče. Ispustio je iz ruke njezine uzde kad mu se konj poskliznuo na rubu potoka.
Njegov kobac slobodno je zalepršao. U istom trenutku grof od Pembrokea uđe prskajući u
vodu.
»Gospo!« poviče on pljusnuvši njezinog konja po sapima. »Krenite!«
Njezin mali konj poskoči naprijed, sudari se s Pembrokeovim u prolazu, ali bijeli
pastuh prepriječio im je put. Ruck je odbio nož mladoga grofa podmetnuvši lakat u oklopu
i ne koristeći mač. Pastuh se povukao pred Pembrokeovim zbunjenim konjem tako da ga
grof nije mogao dosegnuti nožem.
»Prođite.« Ruck zamahne i podigne mač omogućivši gro hi uzak prolaz. »S vama
nisam u svađi, ali ne možete povesti moju ženu.«
»Ti zblenuti luđače, ona ti nije žena!« poviče Pembroke. »Kako se usuđuješ to
reći?«
»Pitajte je«, reče Ruck.
Melanthe osjeti kako su se svi pogledi okrenuli prema njoj. Bio je to vrhunac zabave;
predstava za njih – osim za Giana, u čijim se očima vidjela nijema okrutnost. Sumnjao je već
ranije; znala je da je sumnjao, ali uljuljkala ga je i obmanula, a sada je znao. Nije bio u pitanju
brak, ne, jer to je bilo previše fantastično da bi povjerovao – ali u njegovu proračunatu
pogledu gorjela je ljubomora. On to neće podnositi.
»Jesam li ti istinski suprug?« Ruck je čvrsto upravljao pastuhom i zurio u Melanthe.
»Reci im, moja gospo.«
Pogledala ga je u oči, njegove zelene hladne oči, i vidjela da u njima još ima posljednji
tračak povjerenja. Tražio, je od nje da kaže istinu, jer nije mogao shvatiti nepoštenje. Nije
poznavao dubine izdaje – protiv koje nije imao obrane iako je stajao naoružan i u oklopu.
Odmahnula je glavom i kratko se s nevjericom nasmijala. »Ti si jednostavno glup«,
rekla je. »Nisi čak ni muškarac, mislim, osim u svojim snovima!«
S laganim pokretom njegovih trepavica zamrla je ta posljednja rastrgana trunka
povjerenja. Nasmiješio se i pokazao zube. »Gospo, ne odgovaraš na moje pitanje.«
»Onda dopusti da pojasnim riječi tvojem grozničavom mozgu!« poviče ona.
»Nisam ti žena!«
»Ja kažem da jesi, ali da se ne usudiš govoriti prema svojoj savjesti ili iskreno pred
Bogom, jer bojiš se da će ti se dogoditi neko zlo.« Govorio je ravnomjerno glasno. »Kažem
da smo bili u dvorcu Torbec, u pokrajini Hilarytide, u sobi iznad velike dvorane i da si tada
rekla da me uzimaš za svojeg vjenčanog supruga ako to želim, za cijeli život, u postelji i za
stolom, u dobru i zlu, u bolesti i zdravlju, dok nas smrt ne rastavi – i u to si se zaklela. A ja
sam rekao da to želim, i zavjetovao sam ti se jednako, još i više, jer sam ti dao sve što je moje,
dok ti nisi uzvratila jednako, ali ja nisam pitao niti to želio. Nisam za tebe imao ni prstena
ni cvjetnog vijenca, ali zakleo sam se na sve to desnom rukom. I ostali smo i združili se u toj
postelji gdje smo govorili, da zapečatimo dane zavjete, a ja sam poslije zaplakao.«
»Živopisan san, zaista!« reče Melanthe.
»Nije san«, odgovori joj Ruck »nego ono što se dogodilo između nas. Živjeli smo
kao muž i žena, a posljednji smo put zajedno legli prije nego što si me ostavila i krenula u
Bowland, dan prije svibanjske proslave.«
To je imalo učinak na njegove svjedoke kakav je i želio, jer bio je to detaljan i
racionalan niz okolnosti, nikakva luđačka vizija.
Vidjela je kako Pembroke mijenja izraz lica iz nevjerice u čuđenje – vidjela ga je kako
gleda Giana da procijeni njegovu reakciju.
»Lažeš!« Gianov povik zaljuljao je površinu vode i stabla. »Kurvin sine, tko ti je
platio da to govoriš?«
Ruck se odmah zagleda u njega, poput vuka koji je napokon uočio svoj plijen. Mač
mu je zapjevao kad ga je podignuo za napad. »Ne lažem, a ni ne govorim zbog zarade. Nisam
sin kurve, ali bit će mi drago da te mogu ubiti zbog te uvrede.«
»Ne.« Grof ispruži ruku. »Ne, sir – dan 36 Gian nije naoružan.«
Ne oklijevajući Ruck okrene mač i ponudi držak Pembrokeu. Kad ga je grof zgrabio,
Jastreb podigne svoja velika kopita, zakorači postrance i ramenom gurne Gianova konja.
Gian se nije ni trznuo – zamahnuo je svojim otrovnim bodežom prema Ruckovom oku. Na
tren su se naguravali, a onda je Ruck uhvatio Gianovo zapešće. Konji su kružili i pljuskali po
vodi.
Jastreb zakorači postrance prema Gianovu konju, gurne ga, a kako je bio golem, drugi
konj je posrnuo. Ruck je pritom povukao Gianovu ruku iznad glave. Poput sporog ovna za
razbijanje zidova, pastuh je tjerao manjeg konja da se kreće, da se propinje i traži uporište na
dnu potoka. Gian se oslobodio i bacio se prema Rucku zamahnuvši bodežom prema njegovu
licu, ali konj mu je posrnuo i poprskao sve uokolo.
Velike kapi zalile su i Melanthe dok joj se konj trznuo unatrag. Dame su vrištale,
čvrsto držale svoje uzde i jastrebove koji su lepetali krilima. Usred kopita što su udarala i
vode Gian je bio napola u stupici, noga mu je bila ispod konja, ali životinja se okrenula i
nagnula naprijed, nastojeći se uspraviti sva mokra i sjajna od vode.
Ona je sva izvan sebe gledala Ruckovo lice, užasavala se da će u sjeni njegove kacige
vidjeti ranu od otrovanog bodeža. Ali nije bilo krvi, samo je odlučno stisnuo usta kad je
susreo njezin pogled.

36
Dan, (od latinskog: domine) srednjovjekovna titula; gospodar, sir (nap. prev.)
 Sada je shvatila da je to bilo ono što je želio od početka. Ne njegova zapovijed njoj da
pođe s njim – nego Gian, mokar i ponižen više nego što ljudsko biće može podnijeti, toliko
posramljen da mora prihvatiti izazov i borbu.
»Ona je moja žena«, reče on gledajući dolje Giana koji se nespretno pokušavao ustati
usred potoka. »Nećeš je ni dotaknuti niti ponovo vidjeti.«
»Besraman si lažac i podla hulja.« Gianu noga popusti pod težinom, pao je na
koljeno, ali čak ni njegova mokra baršunasta odjeća nije umanjila njegov ponosan i divlji
odgovor. »Uzet ću ti tvoj prezira vrijedan život.«
»Reci gdje. I dođi naoružan.«
Gian se s mukom uspravi i ustane. »Poslat ću ti glasnika.«
»Čekam ga. U prenoćištu Ospridge u Colnbrooku.« Ruck baci Gianov bodež u
vodu. Okrenuo je Jastreba, potjerao ga iz vode, a onda se zaustavio pokraj Melanthe. »Iz
pristojnosti, neću prisiliti Vašu Milost da pođe sa mnom u običnu krčmu.«
»Sveta Marijo, ne bih te pratila ni u Westminstersku palaču, ti jadni zaluđeni
prostače.« Njezin konj napravi piruetu. »Odlazi odavde. Gian, tvoj je kobac sletio na onaj
hrast...« Podbola je konja i rukom brzo dala znak slugama, koji su držali španijele i nijemo
promatrali cijeli prizor. »Dođite brzo, moramo uhvatiti pticu prije nego što pobjegne!«

SVI GRADOVI I SELA OKO Windsora bili su puni dok je kralj boravio u dvorcu. Ruck je
četrnaest dana sjedio u tavernama i osluškivao razgovore klerika i paževa, slugu vitezova koji
su došli na dvor. Čuo je sve – kako će se taj talijanski grof oženiti njome, koja je imanja
zakupio na određeno vrijeme i kako ih je kupio pregovarajući s kraljevom pohlepnom
ljubavnicom i njezinim miljenicima, gdje je odsjeo i koliko često posjećuje ledi Melanthe na
njezinu vlastelinskom imanju Merlesden.
Navona je odsjeo pet kilometara dalje, u gradiću odmah do dvorca. Da nije, mislio je
Ruck, već bi bio mrtav.
Topao zrak, pun prašine s ceste, ulazio je kroz prozor na katu gostionice. Ruck je
sjedio tako da je stopala podignuo i oslonio na prozorsku dasku. Iz sobe je mogao vidjeti
Merlesden, izuzetno lijepu građevinu od svijetlog kamena, na obronku brežuljka s druge
strane vlažnih livada, na kojoj se sunce odražavalo s mnogobrojnih prozora.
Mrzio je taj dvorac. Mrzio je nju i to profinjenom, nesmiljenom mržnjom, hladnom
voljom koja mu je prodirala do srca i kostiju.
Neće trpjeti njezino izrugivanje. Da ga odbaci kao da on ne postoji. Koliko je to dugo
planirala, nije mogao pojmiti – smišljala je lukavštine i trikove, a on je bio toliko zaluđen i
zadovoljan da je nije ozbiljno ispitivao. Ili možda to nikada nije planirala, nego je samo čula
da je njezina velika ljubav došla po nju, taj dan Gian, taj talijanski grof – otac njezina mladog
ljubavnika što ju je pratio poput psića; porok koji se ne može shvatiti – i zaboravila je na sve,
samo je upozorila Rucka da ništa ne očekuje od nje jer ga se sramila.
Spustio je noge i ustao, počeo je koračati po sobi kao što je hodao u tornjevima u
Wolfscaru. Nazvala ga je luđakom i zaista, gotovo je poludio, nije znao koliko je dugo bio
izgubljen u nijemom bijesu, koliko je dugo u sebi potiskivao silovitost tako da nije mogao
govoriti čak ni kad je čuo poznate glasove kako mu se obraćaju.
Znao je da još nije potpuno priseban. Ona će učiniti po svojoj želji, u to nije sumnjao:
on je neće vratiti natrag – a nije je ni htio. Nije čak ni izgledala onako kakvu je pamtio.
Zauvijek vještica, ponovo se promijenila: bila je mršavija, sitnija i vitka kao neki fantomski
duh odjeven u raskošnu odjeću. Oči su joj bile upale i mrtve kad ga je pogledala. Cvijeće na
njoj kao da je bila podrugljiva šala, djevičanski cvjetovi kao ukras na djevojčuri.
Naslonio se dlanovima na obojene daske i prislonio čelo na zid. Osluškivao je zvuk
vlastitog disanja.
Ruck ju je želio ubiti kao što je i ona ubila njega, ali mogao se samo sukobiti s
namirisanim ženskarom u odjeći jarkih boja. Uz pomoć crkve ili izazovom na dvoboj, lišit
će je veze s tim čovjekom. U svojoj ludosti i želji da je spriječi, pravi mu je blagoslov bio
njegov distanciran um, kao da su u njemu bila dva muškarca, jedan koji je gorio i jedan sav
od leda.
Unajmio je savjetnika za kanonsko pravo. Iznio je svoj slučaj biskupu, svečano se
zakleo da je ono što govori istina, a ona će sutra o tome dobiti obavijest pa će možda
njezinom grofu strancu propasti pripreme za svečanu proslavu. Ruck je čak našao i svoj
zeleni oklop za turnire, ukraden u Wyraleu, a koji je otkupio majstor za oklope iz Chestera.
Smaragd je nestao, naravno, ali oklop je bio u dobru stanju. Odabrao je mjesto i vrijeme
dvoboja savršeno pažljivo – tako da će moći govoriti pred svjedocima koji će njegove riječi
proširiti po dvoru i cijelom kraju, brzinom kojom već glasine mogu letjeti.
Budu li se usudili nastaviti sa svojim zarukama, Ruck im je namjeravao zagorčati vino
u ustima.
Klerik koji ga je savjetovao o kanonskom pravu rekao mu je da tvrdi kako ona ne može
slobodno govoriti jer se boji nekoga u svojoj blizini, što je bio trik kojim se mogao
suprotstaviti njezinu prethodnom poricanju da mu je supruga. Ruck je duboko sumnjao da
se Melanthe ikada nečega bojala, čak ni samoga pakla, ali uvidio je koliko joj je takva gluma
mogla dobro doći. Također je kleriku dao na čuvanje svoj novac i vrijedne predmete u
slučaju da ga pokušaju uhititi za prevaru i lažne tvrdnje, a također je naveo imena ljudi koji
će položiti jamčevinu za njegovo oslobođenje. Njoj je vjerovao koliko i guji u njedrima.
Podignuo je glavu začuvši konjska kopita kako se brzo približavaju cestom. Već je dva
dana čekao Navonina glasnika. Željno se okrenuo osluškujući hoće li se jahač zaustaviti, ali
topot se nije čak ni usporio. Konj je projurio ispod prozora.
 Neki bijeli predmet uletio je kroz otvoren prostor i prenuo ga iz misli. Na pod je pala
bijela vrećica, a konj je produžio bez zaustavljanja.
Podignuo ju je, razvezao uzicu i istresao iz nje kamenčiće. Za njima ispadne presavijeni
papir. Srce mu je poskočilo na tren, rastvorio je papir s nadom koja je trajala toliko dugo dok
nije vidio riječi napisane na francuskom.
Ona mu nikada ne bi pisala na francuskom, barem ne ako su joj namjere pozitivne.
Na papiru nije bilo ni njezina imena ni grba.
»Oprez«, pisalo je. »Vino.«
Držao je papir i trljao ga između prstiju. Nije bilo nikakve naznake, ali to je morala
biti ona, upozoravajući ga na vino. Tko drugi?
Onda je shvatio. Vidio je ovdje Desmonda, izdaleka, kako se druži s Allegretom i
skupinom slatkorječivih kicoša koji su se udvarali nasmijanim damama. Na sebi je imao
kratak kaput ukrašen vezom i krznom. Izopačila je i Desmonda, ali dječak mu je ipak ostao
toliko vjeran da je upozorio Rucka – i to ništa manje nego na francuskom – da ga žena ili
njezin ljubavnik namjeravaju otrovati.
Tiho se nasmijao, poderao papir i bacio komadiće. A kada se napokon pojavio
Navonin glasnik, donio je čuturicu vina i vijest da je pri padu s konja dan Gian slomio
gležanj, ali da će se umjesto njega boriti njegov šampion 37 radije nego da njih dvojica odgode
svoj obračun. Ruck nije ni kušao vino u znak potvrde tog dogovora.
Šampion. Ali neka se taj šugavi pas kukavički skriva iza otrovanog vina i šampiona.
Neće je dobiti.
Ruck je čuturicu s vinom dao gazdarici i rekao neka time truje štakore, a ona mu je
ujutro zahvalila i rekla da je zaista djelovalo.
ŠAMPIONA JE TREBALO DOVESTI iz Flandrije. Ruck je to saznao kad je otišao na teren za
turnir želeći vježbati. Naišao je na mnoge koji su mu se nudili.
Cijelo se jutro borio na vježbalištu. Obično nije susretao mnogo njih koji su htjeli s
njim ukrstiti koplje, ali bilo mu je drago što može žustro vježbati. Proslava zaruka nije
odgođena; u Merlesdenu se nastavilo s pripremama nakon obećanja danog na ulazu crkve.
Odvjetnik za kanonsko pravo uvjeravao ga je da će svećenikove riječi uključiti frazu »ako
Sveta Crkva da svoj pristanak«, što je bila mjera opreza o kojoj je Ruck ovisio ako je želio
zaštititi svoje interese. Ali na terenu je glatko drvenim kopljem izbacio jednoga protivnika
iz sedla čim je pomislio na Navonino lice.

37
U izvornom značenju, vitez koji se na turniru ili dvoboju bori umjesto kralja ili nekog plemića (nap. prev.)
 Sada je na red došlo da se usprotivi crkvenim ozivima 38. Neće morati ustati u crkvi i
prigovoriti; njegov je klerik već radio na tome da iznese slučaj i barem toliko dugo dok se sve
ne istraži, zaruke se ne mogu obaviti. Ruck je bjesnio na biskupe i klerike, ali bio je to ritual
koji se morao poštivati. Nije očekivao uspjeh; ona će ga zanijekati pred biskupom kao što
mu je to učinila u lice i na kraju će biti njegova riječ protiv njezine. Preostao mu je samo
jedan način da se dokaže, mačem.
Sjahao je i krenuo uzeti zaimaču da se napije vode od paža koji mu je pritrčao i
ponudio da se osvježi – a onda je oklijevajući zastao. Izlio je vodu na zemlju i pozvao drugog
vodonošu izvan terena vježbališta.
»Oprezno kopile!« Jedan vitez zaustavio se pred njim, očito stranac jer je imao
južnjački naglasak. Glasno je rekao: »Ovi smrdljivi nitkovi moraju štititi svoja leđa.«
Ruck ga je ignorirao i čučnuo da rukama zagrabi i popije vode iz vjedra.
»Bijedna huljo, koliko novca želiš da povučeš svoju priču? Reci mi i odnijet ću poruku
dan Gianu, da te poštedim truda.«
Ruck ustane. »Ako dolaziš od Navone«, reče on mirno i razgovijetno »onda mu
savjetuj neka sačuva svoje srebro i unajmi čovjeka koji će umrijeti umjesto njega.« Ruck
obriše lice ručnikom. »Jer on sam previše je ženskast da bi se osobno borio.«
»Ozlijeđen je, podlače.«
Ruck se osmjehne vitezu. »Bit će mi drago pričekati, ali mislim da mu gležanj neće
biti tako hrabar ni da se uskoro prihvati pletenja.«
Stranac pogleda oko sebe gomilu koja se već okupila i namjerno pljune na Rucka.
»Bori se sa mnom. Sada.«
Ruck obriše svoj oklop od kuhane životinjske kože ručnikom i baci ga na zemlju. »S
najvećim zadovoljstvom, ti štene obične kuje.« Okrenuo se prema Jastrebu i zategnuo mu
kolan. Gledatelji su se odmah razdvojili, a paževi su mu prišli da mu pomognu s kacigom i
čeličnim mačem umjesto drvenoga kojim je dotad vježbao. Paž s izrazito kratkim, debelim
prstima pružio je kacigu prema njemu i kao slučajno, ispustio ju je iz ruke.
Kad su se obojica sagnula da je podignu, paž mu šapne: »Vaš prijatelj poručuje da
budete oprezni s mačem.«
Ruck ga pogleda. Bio je neznanac i brzo se poklonio i povukao. Preletio je pogledom
preko gledatelja koji su se poredali duž terena, ali nije vidio ni Desmonda ni bilo kojeg
drugog prijatelja.

38
Crkveni oživi, obavijest kojom se tri nedjelje uzastopce objavljuje namjera sklapanja braka i tako daje prilika
da se netko tome usprotivi. (nap. prev.)
 Ali bili su mu naklonjeni i glasno ga pozdravili kad je uzjahao. Okrenuo je mač koji
su mu dali i prošao rukavicom duž ruba. Svjetlo je bljesnulo po oštrici. Nije vidio nikakvu
manu, ali nije bio ni glup da bi riskirao. Zatražio je drugi mač, ali kad je pružao pažu prvi,
primijetio je: sjenu, poput duha, na metalu, jedva uočljivu promjenu boje.
»Tko mi je dao ovo?« poviče on na engleskom. Držao ga je iznad glave i sputavao
konja koji se okretao ukrug, nestrpljiv da pojuri. »Tko mi daje mač koji ne vrijedi ni koliko
crno ispod nokta?« Snažno zamahnuvši pljoštimice je udario mačem u čvrst stup za
vježbanje.
Oštrica je pukla, odlomljeni dio odletio je u zrak i pao na zemlju podignuvši oblak
prašine.
»Svjedoci ste da sam izazvan na borbu protiv svoje volje i da mi je dano ovo da se time
borim.« Bijesno je gledao lica oko sebe. »Dobroga sam zdravlja i danas se dobro osjećam.
Umrem li prije nego što dokažem svoju istinu protiv Navonine klevete, onda vas molim,
zbog vaše časti, da istražite uzrok.« Odbacio je slomljeni držak i okrenuo konja prema izlazu
iz borilišta. »Ne borim se s prljavom ništarijom.«
Počeli su podrugljivo klicati; pretpostavio je da su povici upućeni njemu, sve dok nije
stigao do ograde, a gledatelji su se svi provukli ispod prečke i potrčali na teren. Njegov
izazivač nije stigao ni do izlaza, a okružila ga je bijesna gomila. Povukli su ga s konja, strgnuli
mu kacigu i oduzeli oružje kako bi ga mogli bolje izmlatiti.
Ruck je nakratko ostao gledati i osjetio uobičajenu potrebu da prekine nered. Nije bio
siguran da upravo taj čovjek stoji iza onog podmetnutog mača. Ali dječaci su već preuzeli
Jastrebove uzde, a uzbuđeni paževi i plemići otpratili su ga do izlaza. Sjetio se onog glasa sa
stranim naglaskom i kako ga je pljunuo, a onda je okrenuo leđa.
Shvatio je da onaj stariji paž, snažne građe, koji ga je ranije upozorio, sada hoda uz
njega i da je ruku položio na stremen.
Kad je sjahao, muškarac je prihvatio njegov štit i kacigu s iskusnom spretnošću.
»Kome služiš?« upita Ruck engleski.
Smjerno se poklonio. »Moj dobri gospodar, sir Henry od Grazelyja umro je na
Duhove, blagoslovio ga Gospodin Isus. Otad nemam gospodara.«
Ruck se namršti. »Tko ti se obratio kao moj prijatelj?«
»Ne znam, gospodine, ali mogu ga pokušati pronaći, ako to želite.« Gledao je
ozbiljno Rucka, ali na licu mu se ipak vidio tračak nade. »Ime mi je John Marking. Gospa
Grazely napisat će vam pismo i posvjedočiti za mene, ako se dogodi da vam slučajno treba
ponizan sluga i štitonoša, blagoslovljeni bili, sir.«
»Onda joj javi neka odmah piše«, reče Ruck i pruži Johnu svoje rukavice.
RUCK I NJEGOV KANONIK KLEČALI SU pred nadbiskupom u jednoj od soba u kojima je
prelat bio smješten u Windsoru. Slušao je dok je kanonik opisivao njegov slučaj, baš kao što
je to isto slušao kad se iznosilo pred svećenikom, arhiđakonom i biskupom. Kad je klerik
završio, nadbiskup je ostao nekoliko minuta šutke sjediti, a onda je rekao da želi nasamo
razgovarati s Ruckom.
»Sjednite tamo.« Prelat mu je rukom pokazao klupu, a onda uzeo papire, sve na
latinskom, i raširio ih na stolu ispred njega. »Obično ne bih intervenirao u takvom slučaju«,
reče prelat »ali otkad sam došao ovamo ne čujem ništa drugo nego tu čudesnu priču o
nepoznatom vitezu, koji tvrdi da je oženjen groficom od Bowlanda – a ona pak tvrdi da nije
tako.«
Ruck ništa ne reče. Sjedio je uspravno i gledao u nadbiskupovu stožastu, vezom
ukrašenu mitru, koju je sad skinuo i odložio na stol. Svećenik je slagao papire.
»Vi gorljivo zastupate svoj stav, ali nemate nikakvog dokaza«, promrmlja on čitajući.
»Ali naravno, rečeno mi je da je udovica naslijedila veliko bogatstvo.«
»Vaša Milosti«, reče Ruck »ne želim njezino bogatstvo niti ću ga uzeti.«
Prelat prijeđe prstom preko jednog retka. »Vidim da ste tako i izjavili, da se odričete
svakoga prava na njezino imanje. A taj brak vama nimalo ne šteti, jer nemate imanja ni
dvorac sa svojim imenom. Vi ste sir... tko? Odakle? Iz kojeg okruga?«
»Časni oče, sputava me svečana zakletva da se neću svojim pravim imenom služiti u
svijetu sve dok ne dokažem da sam vrijedan toga. Ali napisao sam ime i ono je zapečaćeno
tu unutra.« Glavom je pokazao na papir na stolu. »Vojvoda od Lancastera moj je gospodar,
sizeren. Šest plemića i vitezova dobra karaktera jamče za mene, da nisam zločinac ni
prijestupnik nego pravi kršćanin, spreman čuvati mir.«
Nadbiskup nervozno odmahne rukom. »Gospodu bi bilo draže kada mladi vitezovi
ne bi tako olako davali ekstravagantne i beskorisne zakletve. Ali morate održati danu riječ.
Ipak, ovaj nedostatak obostranog slaganja i jasne istine dovoljan je da probudi sumnju u to
da je motiv vašoj tvrdnji svjetovne i zle prirode.«
»Gospodaru, tvrdim da je princeza Melanthe moja supruga, pred Bogom, i nijedan
se muškarac ne može njome oženiti dok sam živ.«
Nadbiskup pokuca prstom po papirima. Kroz uski prozor tanka zraka svjetla padala
je na stol i od njegova prsta napravila dugu sjenu. »Tvrdite da vas je princeza Melanthe uzela
za muža znajući vaše pravo ime i da poznaje vaš dom, gdje živite.«
»Da, gospodaru. Boravila je u mojem dvorcu, od veljače do svibnja.«
Svećenik se zamišljeno namršti na njegove riječi. »Ispričajte mi, svojim riječima, što
se dogodilo.«
 Ruck je dosad već mnogo puta ispričao tu priču, ali ponovio je sve, od toga kako ga je
Lancaster otpustio pa do postelje u Torbecu. Nadbiskup ga nije prekidao pitanjima, kao što
su drugi činili. Samo je slušao i povremeno premještao papire. Na kraju je rekao: »Sine moj,
mislim da te je prevarila zla i razvratna žena. Kad bi oni iz Torbeca mogli izjaviti da su
svjedočili vašim zavjetima, slučaj bi možda bio drukčiji. Ne kažem da lažeš, ali nemaš
dokaza.«
»Ako ne lažem, onda mi je ona supruga«, reče Ruck. »Ne može se udati za
drugoga.«
»Vidio sam je. Otvoreno sam razgovarao s njom i podsjetio na to da joj je duša u
opasnosti u ovoj stvari. Ona odlučno poriče da je izgovorila te riječi i da ste uživali jedno u
drugome.«
Ruck iznenađeno podigne pogled. Nije znao da je ona već iznijela svoju priču.
Ali nije se trudio nadbiskupu ponoviti glupu tvrdnju da je ona možda govorila pod
pritiskom. U tri tjedna Ruck je već triput primio upozorenje od svojeg »prijatelja« – i
triput je poživio da može cijeniti njegovu pomoć. Kolebao se između uvjerenja da ga supruga
pokušava ubiti i nade da upravo ona stoji iza upozorenja koja su ga spasila.
Odmahnuo je glavom. »Gospodaru, ona mi je žena i ne može se udati za drugoga. U
tome ne lažem, tako mi duše i bilo koje zakletve koju tražite od mene, iako me je, zato što
sam to rekao, dan Gian Navona optužio za laž i obmanu. Oružjem ću braniti riječi koje sam
mu izgovorio i to s dopuštenjem kraljevskog viteškog suda, časni oče, ako se Božjom voljom
i vi složite.«
Nadbiskup se počeše po čelu i pročita nešto na papiru pred sobom. »On se ne bori
osobno, nego šalje šampiona.«
»Slomio je gležanj, gospodaru.«
Prelat se blago nasmije. »Razumijem. Bog u svojoj mudrosti sprečava izravan susret
tako da vas nitko neće moći okriviti za ubojstvo, kako biste si osigurali put do njegove
zaručnice.«
»Nije njegova zaručnica, gospodaru, nego moja žena.«
»Vatreni ste«, reče nadbiskup. »A i princeza u svojem poricanju. Ali... govorite li
istinu, onda se ona udala bez kraljeva dopuštenja, a sada je prosi bogat plemić. Mnogi
muškarci i žene izvrgnuli su ruglu svoje zavjete i za manje od toga.« Udobnije je sjeo u
naslonjaču i protrljao nos. »Kada sam je pitao gdje je boravila od veljače do svibnja, bila je
toliko drska da mi je rekla kako je sve vrijeme provodila toliko duboko u. molitvi da se ne
sjeća mjesta.« Podignuo je obrve. »Nisam uvjeren da bi takva žena mogla pridonijeti vašoj
duhovnoj dobrobiti, moj sine u Kristu.«
 Ruck je znao da je to točno. Njegova duhovna dobrobit bila je u krvavim komadima.
Ali pognuo je glavu i rekao: »Dobri oče, želio bih poštivati vezu svetoga braka.«
Nije se usudio podignuti pogled od straha da taj Božji čovjek u njemu ne vidi dubinu
i žestinu jada. Osluškivao je škripanje pera za pisanje dok je nadbiskup nešto bilježio na
margini dokumenta.
»Zabranit ću crkvene ožive i odgoditi zasjedanje kanonskog suda o ovoj stvari dok ne
vidimo rezultat dvoboja«, reče svećenik. »Bude li Bog htio da ste uspješni u svojoj obrani
protiv lažnih optužbi, onda iz toga slijedi da je težina istine između vas i dan Giana na vašoj
strani. Sud će to uzeti u obzir. Ako ne uspijete – a Božjom milošću ostanete živi – onda vam
kao dokazanom obmanjivaču zabranjujem da dalje iznosite svoj slučaj pred crkvu. U
nedostatku zemaljskih svjedoka neka nas usmjerava Duh Sveti.«

KAD SU IZAŠLI IZ nadbiskupovih odaja, Ruckov kanonik bio je oduševljen uspjehom, a John
Marking odrješito je koračao ispred njih i volovskom odlučnošću čistio im put kroz
uobičajenu gužvu na dvorištu. Čak je i John morao na tren zastati kad su se začuli rogovi i
na vratima se pojavila raskošna povorka.
Ruck je osjetio kako mu se ushit hladi. Iza predvodnice odjevene u grimiz, Melanthe
je jahala uz Navonu, kojega kao da nije previše mučio gležanj. Bila je odjevena u crveno i
zlatno; on sav u bijelom. Pratio ih je visok vitez, naoružan, na konju i s pažem – bez sumnje
flamanski šampion, koji je sve oko sebe gledao s velikim zanimanjem.
Iza njih išao je ostatak povorke, a poznata lica bila su šokantno neobična u tom
okružju – Allegreto, dvorske dame i... Desmond u grimiznoj livreji, s rukavicama na ruci
iako je bila sredina ljeta, sjedeći na vitkom konju s izrazom bahate dosade.
»Eno ga!« John se iznenada nagne bliže k Rucku. »Vaš prijatelj, gospodaru, koji me
upozorio na mač.«
Ruck pogleda Desmonda, tako poznatog, a opet tako nepoznatog u otmjenoj odjeći.
»Onaj četvrti jahač po redu«, reče John dok se oko njih sve više dizala buka pozdrava
i gunđanja »onaj prvi u bijeloj tunici. Mlad i lijep.«
»Ne...« Kad se povorka zaustavila, Ruckov pogled prijeđe s Desmonda u grimizu na
prvog jahača u mliječno-bijeloj livreji Talijana. Bio je to Allegreto. »Ne valjda u bijelome?«
Ali u tom trenutku Allegretov lijen pogled prijeđe preko gomile. Pogledao je izravno
u Rucka. Njegove su ga tamne oči primijetile, ali ostale su bezizražajne. Pomno je izvukao iz
korica svoj lagani mač i provjerio oštricu.
Ruck primijeti da se prostor oko njega prazni. Netko ga je straga gurnuo naprijed.
Flamanski vitez je sjahao; prostor između njih dvojice odjedanput se ispraznio – sukob, a
glasovi oko njih pojačali su se i pretvorili u povike: »Sveti Juraj! Sveti Juraj!«
 Šampion je bio visok muškarac, mnogo mlađi od Rucka. Preletio je pogledom preko
veselih Engleza koji su klicali. Ushićeno se osmjehivao i poklonio, ali s tek vidljivom
primjesom poruge, kao da upravo njega pozdravljaju. To ih je navelo da još glasnije počnu
dovikivati.
Ruck je stajao sam, a nedaleko od njega John. Flamanac ga je proučavao, a zatim je
pristojno kimnuo glavom. Ruck mu odgovori na isti način. Pogledao je iza viteza gdje je
Melanthe sjedila na svojem crnom konju. Iako je svako oko na dvorištu gledalo upravo njega
i muškarca s kojim će se boriti, ona je sjahala kao da nijedan od njih dvojice ne postoji.
Put ju je vodio dalje od Rucka. Njezin talijanski ljubavnik uzme je za ruku, hodajući
tek malo nesigurno dok ju je vodio prema velikim dvokrilnim vratima tornja u kojem su se
nalazile kraljevske odaje. Flamanski vitez salutira Rucku i okrene se da pođe za njima.
Ruck je bio pripremljen za onaj njihov prvi susret kod potoka, naoružan mržnjom i
odlučnošću. Tada je želio svjedoke. Ovaj put nije želio svjedoke baš kao što ne bi želio da
itko zuri u njega dok mu lav čupa srce iz grudi.
Zanijekala ga je. Njemu u lice, pred crkvenim očima, pred sudom. A Desmond – koji
nije ni pogledao Rucka, nije zastao ni da mu se javi – Desmond je to vidio i to je bilo najgore
od svega.

»ONAJ LUĐAK ME PROGONI«, promrmlja Melanthe prije nego što je to Gian stigao
spomenuti.
Nasmiješio se i potapšao je po ruci. »Izbacite ga iz misli.«
Zastala je u prolazu glavne kapije, gdje je svaki zvuk odjekivao, i utišala glas tako da se
nije čuo od ostalih razgovora i kretanja. Govorila je talijanski. »Ah, Gian, molim vas da ga
ne date ubiti prije tog prokletog dvoboja! A ni poslije, ako biste bili ljubazni, jer tada vam
nikada neće dopustiti da odete iz ove zemlje bezakonja!«
»Uzrujavate se bez razloga, draga.« Letimično je pogledao Allegreta. »Imajte vjere u
mene i ne govorite ništa više.«
»Gian! Vi ne razumijete Engleze! Umre li on na bilo koji način osim u dvoboju,
nećete se izvući neozlijeđeni. Neka ga odvjetnici isplate. Ili...«
»Rekao sam vam da ne govorite o njemu.« Prsti su mu se okrutno obavili oko njezine
podlaktice. Prisilio ju je da uspori korak.
»Samo sam...«
»Draga moja princezo, ako progovorite još jednu riječ, bit ću prisiljen misliti da me
preklinjete za njegov život, jer volite tog bijednika.«
Podnosila je njegov bolan stisak ni ne trepnuvši. »Drago moj Gian«, reče ona »ako
me ne poslušate, bit ću prisiljena misliti da ste velika luda.«
»Hoćete li?« Pogledao ju je iskosa. »Ali doista, Melanthe... zaista mislim da nisam.«
 Dvadeset četvrto poglavlje

U ŠATORU SU GLASOVI GLEDATELJA bili tek postojan žamor popraćen glazbom, kraljevim
najdražim melodijama. John je klečao podno Ruckovih nogu i pričvršćivao mu mamuze.
Zeleni oklop mu je bio obnovljen i ulašten, udubine poravnate, a ukrasne srebrne zakovice
ponovo vraćene.
Ruck je nosio njezine boje, ali odlazio je u borbu ne poznajući je. Ona je bila
srebrnasto-zelena boja Monteverdea ili crveno-zlatna Bowlanda. Bila je njegov ubojica ili ga
je pokušavala spasiti. Tajila je Wolfscar da zaštiti imanje ili da njega obeščasti kao bezimenog
pustolova. Poslala je Allegreta da ga upozori ili ju je njezin mezimac izdao.
Nije znao želi li ona da on pobijedi i oslobodi je ili se nadala da će poginuti i tako je
osloboditi. Nije znao.
Zatresao je glavom da odbaci od sebe te fantazije. Znao je. Da ga je htjela, sve što je
trebala učiniti bilo je reći istinu.
Šatorsko krilo se podigne i uđe Allegreto, a onda potpuno za sobom zatvori vrata od
svile. »Mogu ostati samo kratko«, reče on tiho. »Moj otac ne smije ni namirisali da sam tu.
Flamancu je rečeno da ne možete izdržati udarce u glavu. Pazite na svoju kacigu.«
John je odmah zgrabi u ruke. Blistala je sjajno ulaštena dok ju je okretao u rukama.
Na površini se ništa nije vidjelo. Podignuo je žičani ovratnik da provjeri karike, a onda
rukom zagladi vanjsku oblu plohu.
Odjedanput je uzviknuo i zgrabio bodež, razrezao zaštitnu podstavu i pregledao
unutrašnjost. »Za ime Božje.« Izvukao je nož. »Gospodaru, pogledajte ovo.«
Na sjajnoj površini ležale su uvijene tamne plavkaste strugotine. Ruck ih istrese na
dlan. »Olovo.«
John udari po kacigi drškom svojega mača. Ostavio je urez u čeliku koji je bio previše
mekan da izdrži čak udarac jednom rukom. Istrgnuo je van kožnu podstavu i istražio
unutrašnjost prstima. »Evo.« Pokazao je unutra. »Možete to napipati, gospodaru.«
Zakrpa je bila vrlo vješto napravljena, s vanjske strane presvučena tankim slojem
kvalitetnog metala. Neispravnost je bila nevidljiva, ali prelazeći prstom istovremeno preko
vanjske i unutarnje strane Ruck je mogao napipati malu razliku u spojnim rubovima na tom
mjestu i blagu udubinu nasuprot debljini ostatka metala.
Bilo je prekasno da pronađe novu kacigu. »Morat ću nositi veliku kacigu i žičanu
kapuljaču«, reče on.
 »Gospodaru!« John je ustao. »Ovo je previše. Iznesite sve to pred glavnog meštra
borilišta!«
»Ne«, reče Ruck tiho. Pogledao je Allegreta. Mladić je nagnuo glavu u stranu, a na
usnama mu je lebdio osmijeh koji nikada nije dopirao do očiju. »Zašto mi pomažeš?«
Allegreto obuhvati prstima glavni stup šatora. Zagledao se u prsten s rubinom na
svojoj ruci. »Jedanput ste bili ljubazni prema meni.« Slegnuo je ramenima i kratko se
nasmijao. »Zapamtio sam to.«
»Tko me pokušava ubiti?«
»Ako pravite probleme – mnogo ljudi.«
»Tvoja gospodarica?« Ruckov glas bio je napet.
Allegreto podigne obrve. »Zeleni viteže, pokažite malo mudrosti.«
Ruck osjeti kako mu napetost u mišićima popušta i tek tada shvati koliko je bio napet.
»Onda te je ona poslala.«
»Zar me netko mora poslati?« Allegreto se zadovoljno nasmije. »Dolazim ovamo
zbog ljubavi prema vama, zeleni viteže. Kako inače?« Zavrtio se oko stupa i zastao. »Budite
oprezni«, promrmlja on i nestane iz šatora.

U RUCKOVOJ JE GLAVI odzvanjalo: prvo je osjetio bol, poput jarkog luka svjetlosti u mozgu,
a zatim su ga uši zaboljele od sudara metala. Svaki put kad bi primio udarac, odjek je zazvečao
u njegovu uhu, stvarao pritisak, sve dok rika okupljene gomile a i sami udarci nisu postali
daleki. Čuo je samo svoje teško disanje, kako kroz dišne otvore na kacigi usisava vrući zrak;
sve mu se crnilo pred očima, a kroz prorez je vidio samo svojeg protivnika i osjećao snažne
udarce kad god im ne bi uspio parirati.
Unatoč podstavi velika kaciga mu se pomicala kad god ga je zahvatio udarac i na tren
bi mu omela neometan pogled. Flamanac to nije iskoristio; neprekidno je zamahivao prema
Ruckovoj glavi i tek se nekoliko puta pomaknuo da preusmjeri napad. Svaki je napad
ostavljao protivnikov lijevi dio tijela nezaštićen, na strani nasuprot njegovu štitu, ali tako je
brzo nizao udarce da ih je Ruck morao odbijati i nije stigao napadati.
Da mu vizir nije ometao pogled, Ruck bi već prekinuo to grubo udaranje i srušio
protivnika na zemlju. Ali nije se usudio predugo ostaviti glavu nezaštićenu da i sam odlučnije
zamahne, jer bojao se da bi mogao primiti udarac koji će mu previše zaokrenuti kacigu u
stranu i potpuno zatvoriti pogled.
Branio se štitom i mačem, gledao Flamančevu ruku kako zadaje udarce. Žmirkao je
kroz prorez i treptanjem tjerao znoj iz očiju. Zakoračio bi se korak unatrag i dopustio
šampionu da preuzme kontrolu nad ritmom, a on se i dalje polako povlačio pred udarcima.
Kroz buku i zveket metala čuo je nejasne povike gledatelja koji su postajali sve strastveniji
kako je on posustajao.
I Flamanac ih je čuo: obnovio je žar svojih napada, udarci su postajali brži i jači. Ruck
je parirao napadaču i povlačio se. U mislima je, usred odzvanjanja metala o metal, pjevao
ratnu pjesmu koju ga je naučio Bassinger. Udarci mačeva pratili su svaku notu. Flamanac je
poput ugođenih zvona postojano udarao melodiju moteta; Ruck mu je odgovarao na isti
način.
A onda je promijenio ritam – zastao je, bio je to kontrapunkt kad mu je prestao
parirati i zamahnuo mačem krenuvši u napad.
Zabljesnuli su ga bol u uhu i svjetlo kad je stigao neizbježan udarac. Njegov je mač
zagrizao, učinilo mu se to poput tišine usred zvonjave u glavi, ali osjetio je trzaj i zastoj u
cijeloj ruci, a onda je zamahnuo još jače, iako ništa nije vidio. Flamanac je propustio jednu
notu u svojem motetu, ali Ruck je ponovo nastavio svoju melodiju, jače i više, pola note izvan
ritma, držeći mač objema rukama zamahnuo je iznad glave i nadolje.
Ubio je čovjeka. Nije to mogao vidjeti, ali znao je: u trenutku sudara njegov je mač
raskolio čelik, a onda je osjetio propadanje, tračak svjetla, i tupi odjek metala koji pada na
zemlju.
Stajao je oznojen u mraku kacige, hvatao dah od napora, nakošen prorez za oči
propuštao je tek bijelu liniju odsjaja, dok mu je podstava obraza bolno pritiskala nos. U tom
jednom strašnom trenutku bespomoćnosti, u ušima mu je sve odzvanjalo, oči su mu bile
obnevidjele, stajao je bez obrane.
A onda se uz njega stvorio John i skinuo mu je kacigu. Nije se lako dala odvojiti, jer
bila je sva ulubljena i izubijana, ali kad se Ruck sagnuo i pustio pažu da straga udari po čeliku,
olabavila je i skliznula. Ruck jedva da je čuo taj udarac; nije bio siguran je li rika koju čuje
klicanje gomile ili mu je sve to u glavi. Kad je kaciga pala, topao ljetni zrak učinio mu se kao
blagoslovljen dašak svježine na licu.
Podno njegovih nogu Flamanac je ležao slomljen na travi. Njegovi sluge i liječnik
okupili su se uz njega, ali bio je beživotan, a kaciga mu raskoljena. Ruck je uspravno stajao.
Podignuo je okrvavljeni mač i okrenuo se promatračima na tribinama. Zapovjednik zamka
i maršal ceremonije sjedili su ispod baldahina. Križ i Biblija ležali su na stolu prekrivenom
tapiserijom, gdje su Ruck i Flamanac ranije položili zakletvu. Pokraj njih na malo povišenom
podiju sjedio je glavom kralj Edward, naginjao se naprijed, lica crvena od uzbuđenja, a duga
mu se brada spuštala niz odjeću pa je izgledao kao živ i razdragan kip Mojsija. Dobro
uhranjena ledi Alice stajala je iza njega ne srameći se što mu drži ruku na ramenu.
Ruck je uspio doći do daha da progovori. »Želim znati... jesam li obavio svoju
dužnost... i obranio svoju čast«, upitao je suce. Vlastiti mu je glas zvučao neobično,
prigušeno i udaljeno. Kad mu je maršal ceremonije odgovorio da jest, činilo mu se da čovjek
govori odnekud izdaleka.
Ruck pruži mač Johnu i pođe prema kralju. Kad je kleknuo, čep u ušima mu se
rasprsnuo i ponovo je mogao normalno čuti.
Sve je utihnulo osim njegova srca i teškog disanja, i šuštanja stranica otvorene Biblije.
Gomila promatrača na tribinama je čekala.
»Ustani, hrabri viteže«, izjavi kralj na engleskom. »Obranio si svoju čast pred našim
viteškim dvorom, vješto baratajući mačem u skladu s propisima.« Slatko se nasmijao.
»Kakav je to bubotak bio! Melem za oči.«
Ruck ustane. Podignuo je pogled. Kralj se široko osmjehivao, pomalo djetinjasto kao
što su za njega i govorili, ali ipak kraljevski dostojanstveno. Gladio je bradu, a osmijeh mu je
blijedio dok je gledao Ruckovo lice.
»Ali zašto nosiš te boje?« upita kralj tužnim glasom. »Ne sviđa nam se kad se
mijenjaš, Ruck. Jesmo li ti dali dopuštenje da promijeniš svoj grb?«
Izgovorio mu je ime ne oklijevajući, bez titule, kao da mu je Ruck stari prijatelj.
Gomilom gledatelja prostruji žamor. Od zaprepaštenja Ruck nije smogao snage da odgovori.
»Zašto on nosi zeleno?« Kralj se okrene k Alice. »Trebao bi imati ažurnu podlogu,
a na njoj grb s golemim crnim vukodlakom. Gdje je naš grb?«
Dok je Ruck stajao, a jezik i udovi ga nisu slušali, herald 39 priđe kralju. Dame na
tribinama istegnule su vratove preko ograde ne bi li bolje vidjele. Ljudi su počeli šaptati i
naginjali su se jedni k drugima.
»Grof Ruadrik od Wolfscara«, reče kralj pokazavši rukom na Rucka. »Opiši njegov
obiteljski grb.«
Herald se pokloni. »Gospodaru, grof Wolfscar iz grofovije Palatinat Lancastera smije
nositi grb azurne boje, usred kojega se nalazi potpuno crn vukodlak.«
»Eto, pamćenje nam je točno!« Kralj trijumfalno pogleda Rucka. »Zapovijedamo
našem podaniku grofu Ruadriku od Wolfscara da odbaci ove boje i preuzme svoje zajedno s
grbom.«
»Gospodaru«, reče herald tiho, »grof Ruadrik umro je u godini velike pošasti, a s
njim i cijelo njegovo kućanstvo.«
»Ne.« Ruck začuje vlastiti glas, još uvijek zadihan od borbe, ali snažan i jasan. Pao je
na koljena ispred podija. »Gospodaru, zakleo sam se da ću tajiti svoje ime i dom dok ne
dokažem da sam ih vrijedan, ali ako vas je Bog uputio da me razotkrijete, ne znam kojom

39
Herald, službenik zadužen za ceremonijal, grbove, nadgledanje turnira, najavljivanje i proglase, donošenje
službenih poruka i sl. (nap. prev.)
milošću ili načinom, onda vam odlučno izjavljujem da sam Ruadrik, sin Ruadrika od
Wolfscara i njegove supruge ledi Eleanor.«
Prisutni glasno zažamore. Kralj je bio zbunjen.
»Možeš li to dokazati, sir?« Oštar glas ledi Alice nadglasao je žamor.
Ruck ju je ignorirao. Bila je kraljeva ljubavnica. Čuo je da bi ona uvelike profitirala od
zaručničkog ugovora dan Giana.
»Gospodaru«, reče on kralju »moj vladaru i voljeni kralju, rado ću vas poslušati i
ponovo prihvatiti svoj grb Wolfscara, od danas pa nadalje.«
Kralj kimne glavom, a zbunjenost mu se poput svjetla razlila licem pretvorivši se u
jednostavno zadovoljstvo. »Zadovoljni smo. Vrlo često smo s radošću gledali tvoj stijeg
kako se vijori u bitci protiv naših neprijatelja. Smiješ ustati, naš voljeni i pouzdani podaniče,
Ruck.«
Ledi Alice položi ruku na njegovu nadlakticu i šapne mu nešto u uho. Namrštio se i
odmahnuo glavom slušajući je. »Ne, draga moja gospo, nismo se prevarili.« Potapšao ju je
po ruci. »Herald nas podržava. Crni vuk na azurnoj podlozi. Grof Ruadrik sam priznaje da
smo u pravu.«
»Doista.« Ruck je stajao, a licem mu se sve više širio osmijeh, nije ga mogao suzbiti.
Kralj ga je prepoznao. Ili ga je zamijenio s njegovim ocem, ali ni to nije bio manji trijumf,
ushit sam po sebi, jer nije mislio da je takvo što moguće. »Istina je, gospodaru, kao što
kažete.« Osjetio je kako mu niz sljepoočnicu curi znoj i morao se obuzdavati da ga ne obriše.
»Tvoja nagrada«, reče kralj ogledavajući se. Iz pratnje se izdvoji jedan sluga i ponudi
kralju vrećicu s novcem. »Koliko?« šapne kralj glasno kad mu se sluga poklonio uz koljeno.
Muškarac nešto promrmlja. Kralj Edward namršti se i kimne, a onda rukom pozove
Rucka da mu priđe.
»Stotinu maraka«, izjavi on.
Ruck zakorači na podij, savine koljeno, a oklop mu glasno zazveči kad je dodirnuo
drvenu platformu. Primio je skromnu vrećicu i ustao na kraljevu zapovijed. Edward je ustao
s njim.
»Skup dvoboj! U ime Boga i Svetog Jurja!« Kralj obuhvati Ruckovo lice dlanovima
i poljubi ga u usta.
Onda rukom napipa zlatnu kopču svoje tunike i Rucku u dlan pritisne broš s
draguljima. »I ovo... mali znak pažnje za tvoju službu kod Nottinghama.«
Ruck spusti pogled i zatrese glavom na spomen Nottinghama i kraljeve ljubavi.
»Gospodaru, ne mogu to primiti. Moj otac je bio taj koji se s vama i ostalima skrivao u
podrumima, a onda izašao u boj, kod dvorca Nottingham. Ja se još nisam rodio ni bio na
ovome svijetu.«
Kralj je držao kopču i trepćući se zagledao u nju. Protrljao je palcem zlato. »Još nisi
bio rođen, dragi Bože«, promrmlja on. »Još nisi bio rođen.« Duboko je uzdahnuo. »Da,
bilo je to davno.« Podignuo je pogled, a oči su mu bile mutne. »Ti još nisi bio rođen?«
»Ne, gospodaru. Moj otac je bio s vama, gospodaru.«
Kralj kao da se malo posramio. »Ah. Tvoj otac. Tko je on?«
»Ruadrik Wolfscar, gospodaru. Zvali ste ga Ruck, a i mene tako zovu.«
»Njegov sin!« Na kraljevu licu pojavi se zadovoljan osmijeh. »Ali kako si mu samo
sličan, u licu, u svojem neotesanom sjevernjačkom naglasku! Sjećam se kad smo...« Zatresao
je glavom. »Ali on je umro. Svi su mrtvi, Montagu i Bury... najbolji ljudi.« Odjedanput je
ponovo uhvatio Ruckovo lice svojim tvrdim staračkim rukama i pritisnuo mu kopču uz
obraz. »Najviše čega se sjećam si ti i tvoje potrebe. Zadrži ovo, zapovijedam ti.«
Gurnuo je kopču Rucku u ruke i otišao s podija prije nego što mu je Ruck stigao
zahvaliti. Alice i kraljeva pratnja požure za njim... možda mu je um lutao, ali kraljevo tijelo
ni u kojem slučaju nije bilo posustalo.
Ruck se za zakašnjenjem pokloni. Zakoračio je s podija. Omamljen od radosti krenuo
je prema Johnu i izlazu s borilišta dok su se plemeniti gledatelji spuštali s tribina, okupili oko
njega čestitajući mu i bodreći ga. John mu je pružio ručnik da se obriše. Netko mu je gurnuo
u ruke hladnu čašu s pićem. Pogledao je i vidio da je to Allegreto. Pobjedonosno se smiješio
i namignuo mu – Ruckov tamnokos i neobičan spasitelj, njezin glasnik.
Iza gomile koja ga je okružila, iza grupice ljudi na travi pokraj flamanskog šampiona,
dovezli su kočiju do samog borilišta. Ruck zastane i prinese čašu k ustima. Ona je još bila
tamo, pokraj svojeg izdajničkog ljubavnika... gledala ga je s blijedim osmijehom. Ispio je,
isprao umor i strast niz suho grlo u jednom velikom gutljaju, kao da s vinom unosi u sebe i
hrabrost. Krenuo je prema njoj, zahtijevat će da mu se vrati, ona je njegova žena, ali osjetio
je gorak okus vina na jeziku.
Osmijeh joj se raširio licem. Dotaknula je Navoninu ruku i kimnula prema Rucku.
U trenutku kad je to učinila cijelo mu je tijelo obuzela hladnoća. Prsti su mu utrnuli,
a isto tako noge i stopala. Kad je napravio sljedeći korak, koljena su ga izdala, hladnoća mu
se digla do struka, otrovna hladnoća.
Vino ga je ubilo. Osjećao je kako mu zaustavlja srce. Poput ruku ubojice stezalo ga je
u grlu. Pluća su mu se ukočila; udovi omlitavjeli.
Um mu se maglio. Osjećao je da umire, a zemlja kao da se dizala prema njemu.
PRINCEZA MELANTHE SJEDILA JE na sjedalu unutar velikog polukružnog prozora. Naslonila
se laktom na jastuk, gledala je kroz otvoreno staklo i promatrala dolje vrt. Cara je bila s njom
u sobi i zagledala se u obojeno prozorsko staklo na kojemu su dva anđela držala poruku
»Voli Boga i užasavaj se sramote.«
»Draga moja«, reče Gian saginjući se pred princezom »ispričavam se zbog
kašnjenja.« Kada je samo podignula ruku na poljubac ne okrenuvši glavu, ostavio ju je da
promatra zalazak sunca i otišao si natočiti vina. »Ali bilo je zabavno, u to možete biti
sigurni.«
»Što su odlučili?« upita ležerno princeza Melanthe.
Spustio je mjedeni vrč. »Dva sata raspravljali su je li zeleni vitez ipak dokazao svoju
riječ. Sve se vrtjelo oko pojedinosti, draga moja. Vrlo finih detalja. Je li umro prije nego što
je napustio borilište ili poslije? Da je bilo poslije, cijeli bi slučaj drukčije završio!« Složio je
podrugljivo svečanu grimasu imitirajući suca. »Jer tada nitko ne bi mogao tvrditi da ga je
ubio Flamanac, jer nije imao rane. Ali još je bio na borilištu kad je izdahnuo pa se može
tvrditi da ga je Flamanac ubio jednim od udaraca u glavu, samo što je učinak zakasnio. Uživat
ćete u presudi, moja ljubavi.«
»Zaista?« upita princeza. Okrenula je lice prema njemu. Cara pomisli kako je hladna
– tako hladna da u njoj nije bilo ni trunke osjećaja živoga bića.
»S obzirom na to da zeleni vitez nije izgubio, njegov je zahtjev opravdan i istinit.
Znači da nije lagao.« Gian slegne ramenima i nasmiješi joj se preko ruba čaše.
»Pretpostavljam da proizlazi da ste onda vi lagali, ali lako ćemo prijeći preko toga u ovim
okolnostima, baš kao što su odlučili učiniti i naši pametni suci. Zaključili su da Bog nije
mogao dopustiti da zeleni nitkov izgubi, baš tako – ali očito On to nije smatrao
zadovoljavajućom borbom i dokončao je vašeg pokojnog muža jednim pokretom, nekako u
stilu kao da ga je pogodio munjom. Neka to bude pouka svim otimačima i silovateljima
nedužnih djeva.«
Princeza ga pogleda kroz napola zatvorene oči. »Neću ostati ovdje ni dana. Sutra
odlazimo, Gian. Dosta o tome!«
Nije joj odgovorio, samo je šetao po sobi, a odjeća od bijelog baršuna poprimala je sve
više ružičastu boju od odsjaja zalazećeg sunca koje je prodiralo kroz visoke prozore. »Dakle,
moja zaručnice – udana ste žena i udovica u razmaku od nekoliko trenutaka. A sve zahvale
idu mojem dragocjenom sinu...« Zaustavio se pokraj Allegreta, koji je stajao naslonjen na
stup kreveta. Gian s ljubavlju pomiluje sinovljev obraz. »Ah, Allegreto, sve ti je oprošteno.
Dobro si postupio. Vidio sam mu lice dok je umirao – i znao je. Otišao je u pakao znajući
da umire i tamo će gorjeti s tom spoznajom. Nisam mogao više očekivati, moj dragi sine.
Volim te više nego što riječi mogu iskazati.«
 Privukao je Allegreta k sebi i dugo ga i čvrsto zagrlio. Allegretova se ruka zgrči u mekoj
podatnoj tkanini očeva ogrtača. Zgrabio je baršun kao da ga ne želi pustiti. Sada je bio
podjednako visok kao i Gian, ali držao se za njega poput djeteta. Pritisnuo je obraz Gianu
na rame, lice mu se zgrčilo u grimasi strasti i bilo je to nešto strašno za vidjeti.
»Kako da te nagradim?« promrmlja Gian gladeći mu crnu kosu. »Želiš li donnu
Caru? Vidim kako ti živnu oči kad ona uđe u veliku dvoranu. Nije te dostojna, Allegreto –
želio bih nekoga boljeg za tebe, ali ako bi te to zadovoljilo...?
»Zaručena sam, gospodaru«, reče Cara oštro. Allegretovo je lice bilo skriveno na
očevu ramenu. Gian ga natjera da digne glavu. »Želiš li je?«
Cara počne drhtati. Znala je da ne bi smjela; bilo je to najgore što je mogla učiniti,
pokazati svoje misli i osjećaje. Nitko nije pokazivao svoje srce.
»Uzet ću ono što vi želite za mene, gospodaru«, reče Allegreto. »Uvijek sam vaš u
poslušnosti.«
Gian se nasmiješi. »I u ljubavi«, reče on i dotakne Allegretov obraz.
Gledao je oca u oči. »I u ljubavi, moj gospodaru.«
Gianov palac prelazio mu je preko obraza. »Imaš majčinu ljepotu«, promrmlja on.
»I moju pamet. Potražit ćemo za tebe nešto više i bolje, dragi sine. Nju pusti neka uzme tog
engleskog klipana ili je uzmi za ljubavnicu. Ali ne...« Nacerio se i zabacio glavu. »Zaboravio
sam da si još djevac, jadni Allegreto, zato što si igrao ulogu koju sam ti dodijelio. I to si dobro
odigrao kako mi je ledi Melanthe objasnila u svojem bijesu. Naći ću ti ženu koja će te najprije
naučiti užitku, ljupki dječače. Onda ćeš sam odlučiti hoće li te ova kisela mala mljekarica
zadovoljiti.« Odmaknuo se i blago se oslobodio Allegretova čvrstog stiska, a onda ga još
jedanput poljubio.
»Kako dirljivo!« reče princeza zlobno. Ustala je. U posljednjim zrakama svjetla koje
su prodirale kroz prozor, bila je tek crna silueta, kosa joj je sličila aureoli na kojoj se sunce
odražavalo sa zlatne mrežice, a rukavi su joj cijelom dužinom bili ukrašeni dukatima.
»Kamo su odnijeli tijelo?«
Allegreto slegne ramenima. »Pretpostavljam u mrtvačnicu.«
»Glupane! Trebao si saznati!«
»Gospo, uvjerio sam se da je mrtav i ostavio ga s liječnikom i jednim zaplakanim
pažem. Od mene se nije očekivalo da ga otpratim u grob!«
»Siguran si u taj otrov«, reče ona.
Allegreto podigne obrve. »Zabio sam mu tanak bodež u srce, gospo«, reče on. »Nije
krvario.«
U grlu joj se začuo neki tihi zvuk. Cara se odjedanput uplašila za svoju gospodaricu;
uplašila se da će se onesvijestiti, da će Gian primijetiti i sve ih ubiti u napadu ljubomore.
 Ali princeza Melanthe samo se dugo zagledala u Allegreta. Onda je rekla: »Ne želim
da ga bace u sirotinjski grob. Bit će propisno pokopan, uz pratnju svećenika, u crkvi.
Napravit će mu nadgrobni kamen i na njemu uklesati ono ime kojim ga je kralj nazvao.
Želim da crkva dobije nadarbinu za njegovu dušu.« Pošla je prema vratima. »Nađi ga,
Allegreto i pobrini se za to. Večeras.«
Gian je uhvati za ruku. »Gospo«, reče on hladno »zar mu iskazujete takvu počast?«
»Previše se molio«, reče ona. »Ne želim da me neki uporan duh proganja svojim
pozdravima i zazivanjem Boga.« Istrgnula je ruku iz njegove. »I ne dopada mi se sputavanje,
ni od vas ni od bilo kojeg muškarca, Gian. Nemojte me više ni dotaknuti.«
Nasmiješio joj se svisoka. »Pravi ste mali neposlušni zmaj. Neću dopustiti da
pobjegnete od svojega para.«
»Držite me ljubavlju, Gian«, reče ona spremno. »To najbolje djeluje.«
»Ne, draga moja«, promrmlja on. »Strah koji dolazi od ljubavi djeluje najbolje.«
»Onda sam na dugoj uzici«, reče ona i ponosno krene iz sobe. »Dođi, Cara... zašto
samo stojiš i buljiš kao riba na suhom? Pobrini se da Allegreto učini ono što sam mu rekla.«
Zastala je na vratima. »I ne obraćaj pažnju na ove riječi da će on potražiti više i bolje. Udaj
se za svojeg engleskog viteza – a ako si pametna, Allegreto će i dalje sliniti za tobom kao i
Gian za mnom. A onda ćemo moći vladati svijetom, obećavam ti.«
 Dvadeset peto poglavlje

ČULI SU SE GLASOVI. Oko njega dubok kameni bunar, bez orijentira u mraku, sve odjekuje,
sjene se kreću i rastežu preko zaobljenog zida.
Nije imao tijela. Mogao je vidjeti i čuti, ali glasovi nisu imali smisla. Sve je trajalo jedan
tren, treptaj i prebacivanje iz gomile ljudi, boja i otrovane čaše u njegovoj ruci, a onda ga je
ugušila smrt i našao se ovdje. Obuzela ga je strava. Nalazio se u čistilištu; progonili su ga
demoni; umro je bez ispovijedi i odrješenja grijeha zato što je ubio čovjeka.
Jedan od demona je brojio. Bio je nevidljiv, ali on je sa svakim brojem mogao čuti
zveckanje njegovih kandži. »Dvije stotine i pedeset«, reče demon sa sablasnim
zadovoljstvom.
Je li to bila njegova kazna? Toliko godina? Preplavio ga je strah. Pokušao je govoriti,
reći da se Isabelle molila za njegovu dušu, ali nije mogao izreći ni riječ. Nije imao jezik. Sjetio
se da nije bilo molitvi. Isabelle je već godinama bila mrtva, mrtva kao i on, spaljena kao
heretik.
Bunar je odjekivao strašnim mrmljanjem, grebanjem i nečijim koracima, a onda se
nešto s glasnim štropotom srušilo oko njega. Čuo je da mu netko prilazi, gacajući i bućkajući,
želio je vrištati od straha kakvo će ga to čudovište gristi i čerupati mu meso dvjesto pedeset
godina.
»Zaista izgleda mrtvo«, reče čudovište na lošem francuskom. »Zgodan je to otrov.
Mogao bih ga dobro iskoristiti u svojem poslu.«
»Da ga propišeš svojim pacijentima i da umru, a onda ih ponovo oživiš! Samo sanjaj
o tome, nadriliječniče – ne bi ga mogao kupiti ni za tisuću godina.«
Odjek Allegretova glasa ga je šokirao. Poput demona-anđela mladić je plutao zrakom,
pojavljivao se i nestajao. Nije očekivao da će i Allegreto biti tu.
»Želio bih da se probudi.« Sada je to bio glas njegova paža Johna Markinga. »Nisam
pristao sudjelovati u ubojstvu.«
Zar su svi oni umrli? Njihovi glasovi i lica stalno su nekamo nestajali i udaljavali se od
njega. Bolio ga je nos. Čak se malo iznenadio što ima nos. Pokušao je otvoriti oči da vidi da
li mu ga čudovište možda grize, ali samo je povremeno imao oči, a onda opet nije.
To su sve demoni, mislio je. Demoni s glasovima i licima koja je poznavao. Neće im
odgovoriti kad budu zahtijevali da se probudi. To ga je zvao sam vrag. Bude li ga zvao
Melanthinim glasom, bit će siguran da se radi o vragu.
 Čudovište ga je dotaknulo, hladno i vlažno. Pokušao se trzajem odmaknuti, ali glava
mu je udarila u kamen – odjedanput je imao glavu, jer ga je zaboljelo. Nikada nije o ovome
razmišljao. Znao je da će mu mrtva duša postojati kao i tijelo, kako bi ga mogli mučiti zbog
grijeha, ali nije zamišljao da će dijelovi biti odvojeni, dok će ostalo nestati.
Nešto vlažno liznulo ga je po licu odvratnim hladnim jezikom. Osjetio je vodu u
očima i na grudima. Imao je prsni koš. I srce. Vrag je progovorio glasom djevojke.
»Probudite se sada, gospodaru.« Bila je to plemkinja koja je služila kod Melanthe.
Mogao ju je vidjeti kroz poluzatvorene i vlažne oči. Bilo mu je žao što je i ona umrla. Vukovi,
pomislio je. Vukovi su je pojeli. »Pokušajte se probuditi«, reče ona. »Popijte ovo.«
Okrenuo je glavu u stranu. »Vr’g«, promrmljao je, a riječi su mu jedva prošle kroz
grlo. »Vriag.«
»Živ je«, reče Allegreto. »Jeste li zadovoljni?«
Ništa mu nije bilo jasno. Živ. Mrtav. Čistilište, a ovo su bili njegovi demoni. Mislio je
da ono najgore još nije počelo, jer Melanthe nije bile među njima, ali nije sumnjao da će i
ona doći i uživati mučeći ga. Smiješila se dok je ispijao otrov znajući da ga je ubila.

ALLEGRETO SE VRATIO S RIJEKE i prstom pozvao Caru stojeći na vratima na vrhu stubišta.
Bilo joj je drago što može otići s tog groznog mjesta, koje su očito napustili redovnici koji su
ga i sagradili, a i sam Bog im je pomogao. U velikom okruglom podrumu još se nalazilo
nekoliko manjih bačava piva, ali voda je preuzela pivariju, koja se pretvorila u crnu jamu
široku koliko i sam toranj dvorca.
Požurila je uz kamene stube ostavljajući puno vjedro vode i jednu zapaljenu svijeću za
njihova zatvorenika. Allegreto je zatvorio teška vrata, spustio zasun i zaključao ga.
»Otpratit ću te do lovačke kuće«, reče on. »Tamo je konj i vodič koji će te odvesti
natrag.«
Pratila ga je kroz širok nagnut prolaz koji se penjao uvis. Na vanjskim vratima otvorio
je rešetku i ugasio svijeću. Oboje su se pognuli da prođu kroz mala vrata.
Mjesečev srp pojavio se na nebu i osvjetljavao prazan samostan. Oko njih dizale su se
zgrade u crnim i sivim masivima, oblici bez boje. Navukla je kapuljaču na glavu i podignula
rub suknje dok ju je vodio preko trave. Koraci su joj tiho odjeknuli kad su prešli na popločani
atrij.
Prije pola godine užasavala bi se hodati ovuda, po tom tihom i praznom mjestu. Ali
Allegreto je bio s njom pa je čak ni duhovi mrtvaca nisu mogli preplašiti. Jedan stari
samostan u ljetnoj noći, napušten samo zato što se redovnicima više sviđalo neko drugo
mjesto, nije bio ni upola tako zastrašujući kao Allegreto.
 Hodao je ispred nje, nečujno, skrenuo u neki drugi prolaz na čijem je kraju mjesec
svijetlio u blijedom srpu. Pratili su zaraslu cestu prema glavnom izlazu i Allegreto joj je
pružio ruku da joj pomogne popeti se preko napola srušenih drvenih vrata.
Odmah ju je pustio. Ali zastao je i na mjesečini se okrenuo licem prema Cari. »Je li
ono istina... ili si to rekla zbog mojega oca?«
Nije mu mogla pogledati u lice. Otkad su otišli iz Bowlanda, ona u kućanstvu princeze
Melanthe a on u Gianovu, tek su se nakratko vidjeli i razgovarali. Bile su to poruke za njezinu
gospodaricu, ništa više. Znala je da je sigurna uz njega; nije se čak bojala ni duhova dok je on
uz nju, ali Guy je dobio službu kod princeze kao konjušar. Allegreto je lako mogao doći do
njega.
»Ne«, slagala je. »Ne, rekla sam to samo tako...« Prekinula se.
»Tako da te moj otac ne prisili ni na što.« U glasu mu se čulo poniženje. »Je te ne
bih... nisam to učinio, zar ne? Mogao sam mu reći da jesam.«
»Ne pričajmo o tome.« Zagledala se iza njega, odjedanput ga se počela bojati kao
nikada prije, bojati se zato što su ovdje bili sami u pustome mraku.
»Jesi li se zaručila s njim?«
»Ne.« Izgovorila je to prebrzo, bez daha. Zato da zaštiti Guya, ali nije imala nijednu
laž da zaštiti sebe odluči li je Allegreto svladati svojom snagom.
»Misliš li da ću ga ubiti?« upita on. »Neću ga ubiti.«
Zastala je i pogledala unatrag preko dvorišta preko kojeg su prešli. Gurnuo je nogom
izvijena vrata što su visjela. Mjesečina mu je obasjavala ramena. »Samo sam se pitao hoćeš li
se vratiti kući s nama.«
»Naravno. Zbog sestre.«
Svilenim glasom on reče: »Hoće li Guy spasiti i osloboditi tvoju sestru?«
»Zvučiš kao i tvoj otac.«
»Kako ne bih? Pa sin sam mu. A jedino Navona može ukrasti tvoju sestru živu od
Riata.«
»Što to znači? Hoćeš li me natjerati da biram između Guya i sestre?«
Podignuo je glavu. »Onda jesi zaručena.«
»Zakleo si se da će Navone spasiti moju sestru.«
»Ti se jesi zaručila. Jesi. Jesi. Monteverde kujo.« Nije to kod njega bila kletva, nego
više izraz od milja. Sa zamahom se okrenuo i nastavio hodati, prošavši pokraj nje kao
mjesečeva sjena.
 Cara pođe za njim, održavajući istu udaljenost. Blijedi puteljak vodio je preko vlažne
livade i penjao se na viši teren, odakle se mogla osvrnuti i vidjeti sjaj rijeke iza mračnog
samostana. Zadrhtala je od noćne rose.
»Dakle... hoće li tvoj Englez ostati s princezom tako da se ti možeš s nama vratiti
kući?« upita Allegreto.
Nije mu odgovorila, samo je i dalje hodala za njim. Prebacio se preko drvene ograde i
pričekao s druge strane da se i ona popne.
»Pobrini se da je on zamoli da ga zaposli i to uskoro.« Allegreto zaobiđe grmlje koje
je u mraku bilo samo crna sjena. »Čula si da je rekla da sutra odlazi... neće biti baš tako brzo,
ali čim uspije mojega oca otpraviti na brod, a da on ništa ne posumnja, otići će. Ne možemo
dugo držati zelenog viteza.«
»Tko će ga osloboditi?« Cari odjednom nešto strašno padne na pamet. »Sveta
Marijo, što ako dođe do neke pogreške i on ostane dolje i nakon što mi odemo?«
Allegreto se okrene prema njoj tako iznenada da se zamalo spotaknula o svoju suknju.
»Ne bih dopustio da se to dogodi!« reče on oštro. »A ako ti je toliko stalo, onda ostani
ovdje sa svojim dragocjenim Guyem i pobrini se sama za to!« Ljutito je otpuhnuo. »Ali ne
bih bio siguran da vas dvoje nećete slučajno baciti ključ u neku jamu pa ću radije sam sve
obaviti.«
Okrenuo se na mjestu i nastavio hodati stazom, sagnuvši se da izbjegne granu.
»Ostat ćeš ovdje?« upita ona hodajući za njim.
»Propustit ću zajednički odlazak i sustići vas u Calaisu. Mislim da ću dopustiti ocu
da mi nabavi dobru kurvu«, reče on ogorčeno »i pustiti je da me uči užitku sve dok ne
budem mogao ispuzati iz kreveta da bih putovao.« Uhvatio je Caru za ruku i gurnuo je
ispred sebe. »Tamo je lovačka kuća. Njezin je otac dao sve ovo ograditi za lovačke potjere,
ali nema nikoga osim čuvara lovišta, koji voli dobar bordeaux. Princeza mu je darovala cijelu
bačvu pa ne moraš očekivati da će ti on postavljati pitanja.« Gurnuo je Caru naprijed.
»Vodič će te odvesti natrag k njoj. Zbogom.«
Udaljio se prije nego što je shvatila konačnost u njegovu glasu. Okrenula se i pogledala
za njim.
»Zbogom, Allegreto«, rekla je tiho.
Nije se zaustavio. Nestao je u tami.

»ZNAM DA ME MOŽEŠ ČUTI.«

Bio je to ponovo Allegretov glas. Ruck je sad već imao cijelo tijelo. Želudac mu se
okretao i drhtao je cijelim tijelom. Bilo je to čistilište kakvo nikada nije zamišljao, ali zato
ništa manje strašno. Bio je žedan. Nije mogao doći do daha, a ovi uporni demoni su ga
salijetali. Gutao je s mukom, pokušao podignuti ruke, ali jedna je otežala od željeza, a druga
šaka nije htjela učiniti što je htio, nego se samo besciljno okretala.
»Otvori oči, zeleni čovječe, ako me čuješ«, reče demon-Allegreto.
Sjetio se svojega imena. »Ruadrik«, promrmlja on. Prazno je zurio u Allegreta,
pokušavajući vidjeti naznaku čudovišta iza njegova lijepog lica.
Demon se zlobno osmjehnuo. »Ruadrik, onda, kad baš tako hoćeš. Slušaj me,
Ruadrik. Pokušaj ovo zapamtiti. Imaš ovdje hrane i vode. Tamo je i kabao, ako ti zatreba.
Vratit ću se ujutro. Zapamti. Nemoj izgubiti glavu. Čuješ li me?«
Ruck je pokušao dignuti ruku da ga zgrabi i zadavi, ali nije mogao.
»Trepni očima ako me čuješ«, zapovjedi mu zlotvor. Ruck zaklopi oči. Kad je opet
imao oči i mogao ih otvoriti, demon je nestao.

* * *

»UPRAVO SE BUDIO, GOSPO«, reče Cara vrlo tiho.

Melanthe spusti čelo na jastuk. Čekala je pokraj prozora, čekala i čekala. Mislila je da
se Cara nikada neće vratiti.
Otrov koji su upotrijebili mogao ga je ubiti, jedno zrnce previše, kapljica vina premalo
– ali Gian bi to ionako sam učinio, bila je apsolutno sigurna u to.
»Govorio je, ali besmisleno, gospo«, reče Cara. »Allegreto vam šalje poruku da je
slab, ali da će mu ujutro biti dobro.«
Melanthe podigne glavu. Noćni zrak ulazio je kroz otvoren prozor. Stavila je dlanove
na obraze da ih ohladi.
»Gospo...« reče Cara. »Željela bih vam reći... kad sam govorila... kad sam rekla da
sam zaručena. Nisam imala pravo to učiniti bez vašeg dopuštenja. Oprostite mi!«
Njezine riječi učinile su se Melanthi vrlo daleke. Odmahnula je rukom otpuštajući je.
»Poslije. Sada ne mogu misliti o tome.«
»Gospo. Molim vas! Ne želim se udati za Allegreta.«
Melanthe s naporom usmjeri misli na Carinu nevolju. »Nakon svega što je učinio za
tebe? Jadni Allegreto. Ali zarinula si mu svoje kandže u srce.«
»Nikada to nisam htjela, gospo! On me plaši. I... bojim se za Guya.«
»Kakvo tragično lice. Guy? Onaj Englez iz Torbeca, pretpostavljam. On je po
položaju ispod tebe. Nema ni florina u džepu. Glupa djevojko, njegov gospodar živi u
svinjcu. Možeš mi vjerovati jer sam to vidjela.«
 »Gospo... volim ga.«
Melanthe se kratko nasmije. »Zaista, to se događa kad glupa ženska stvorenja smiju
sjediti uz prozor i gledati na ulicu, zar ne? Sanjamo glupe snove i zaljubimo se u bilo kojeg
neprikladnog muškarca koji prođe.«
Cara pogne glavu. »Da, gospo.«
»Jednom sam ti govorila o ljubavi.«
»Da, gospo.«
Melanthe zatvori prozor. U staklu je vidjela odsjaj svijeća i treperavu tamu, a to je bila
ona sama. »Što sam rekla o tome?« šapnula je. »Zaboravila sam što sam rekla.«
»Gospo, rekli ste mi da velika ljubav uništava.«
»Tako je.« Ponovo je dlanovima prekrila vruće obraze i promatrala u staklu nejasne
pokrete. »Upravo tako.«
»Gospo... ako biste htjeli... ako bi Guy mogao naći mjesto u vašoj pratnji kad se
vratimo...«
»Za ime Božje, zar ti nimalo nije stalo do tvojeg zaručnika kad ga vodiš u zmijsko
gnijezdo?« Melanthe se ljutito okrene i pogleda u djevojčine nedužne smeđe oči. »A što je
s Allegretom? Hoće li veselo pjevati na tvojem vjenčanju?«
»Gospo, upravo je Allegreto predložio« – Cara klecne i nakloni se – »da Guy nađe
službu kod vas tako da se mogu vratiti kući.«
Melanthe ju je gledala. Na njezinu blagom licu nije vidjela ništa osim glupog
povjerenja pitome srne. »Nemoj previše tražiti od Allegreta.« Ustala je i bacila jastuk u
stranu. »Ne, ako moraš imati tog Engleza, onda ćete oboje ostati ovdje. I smatrajte se
blagoslovljenima.«
Cara se pokloni. Prišla je Melanthinom krevetu i počela ga pripremati za spavanje.
Crkveno zvono zazvonilo je za večernju misu.
»Idem u kapelu«, reče Melanthe. »Zaista ne mogu spavati!«

VIŠE BI VOLJELA OTIĆI U VRT ili ptičarnik, ali Gian je imao špijune u njezinu kućanstvu, a
ona se nije usuđivala pobuditi njegovu znatiželju. Najbolje da se privikne na oltar i raspelo
– to će joj ionako uskoro biti sav život.
Pomislila je da će svakoga iznenaditi i postati strogo predana redovnica. Dame koje su
se povukle iz svijeta a ipak zadržale svoj plemićki status uvijek su joj se činile patetične –
glumile su u predstavi bez pozornice i gledatelja. Ne, ona će sve dati crkvi, postit će i imati
vizije. A sve će biti o muškarcu koji ju je nekoć volio.
 Sada ju je mrzio. Učinila je sve što je mogla da ga natjera na to. U glavi je vodila s njim
razgovor o tome, objašnjavala mu je. Da, otrovala ga je, ali samo da ga spasi. Zatočila ga je,
ali zato da ga drži na sigurnom dok ona i Gian ne odu. Ako ga je zanijekala kao supruga,
prekršila svoj zavjet i ubila mu srce, bilo je to zato da ne mora živjeti znajući da je više ne živi.
Nije mogla umjesto njega ubiti Giana, rekla mu je. Dugo je i pomno razmišljala o
tome. Znala je za žene koje su ubile svoje supruge – jednu su izbičevali nasmrt, ali druge su
samo platile kaznu. No nije to bilo lako, barem ne s Gianom, koji je izbjegao najboljim
ubojicama, a ako ne bi uspjela otprve, ne bi joj trebao sudac da je osudi jer ne bi još dugo
živjela. Allegreto joj u tome ne bi pomogao, već bi joj se suprotstavio.
A ako bi uspjela... bila bi njihova. Potpuno bi pripadala vragu.
Sve je to govorila Rucku. Ali nije to bio razgovor. On joj nikada nije odgovarao. U
njezinim mislima zurio je u nju i neumoljivo šutio. Ne bi razumio. Ne bi mogao. Njezino
namjerno nečasno ponašanje bilo je izvan granica njegova shvaćanja, kao što Cara nije mogla
razumjeti crne dubine Allegretove ljubavi.
Oni su sebe poznavali – ona i Allegreto. Znali su koliko im je vrag blizu. Mogla je
gotovo sažalijevati Allegreta koji se još nekom tankom niti držao svoje tajanstvene časti. Da
je poželio riješiti se Guya kao suparnika, već bi to učinio, ali ova suptilna sugestija da se Cara
s ljubavnikom vrati u Italiju nagoviještala je mračnije namjere ili glupa uzaludna nadanja.
Allegreto nije bio tako star da se ne bi mogao nadati, ali Melanthe neće Cari dopustiti da ga
dovede do granice izdržljivosti. Ona i Guy moraju ostati u Engleskoj, daleko od njega.
Zauzvrat za tako ljubaznu Melanthinu uslugu Allegreto će se pobrinuti da je Ruck
svakako zamrzi. Reći će sve ono što Melanthe nije smogla sama izreći, ubiti i ugušiti ponos,
nadu i budućnost. Ruck će se vratiti kući u svoju začaranu dolinu, kamo Melanthe nikada
nije trebala doći.
Njih dvoje bili su stari saveznici, ona i Allegreto, čudni prijatelji i bliski neprijatelji.
»Ovo ti je posljednja lekcija, zeleni čovječe. Jesi li je naučio?«
»Ruadrik.«
»Dobro, Ruadrik.« Allegreto se pristojno pokloni. »Grof Ruadrik od Wolfscara.«
Glas mu je odjeknuo u staroj pivovari, zvao ga sa svih strana, šaptao mu straga s visokih
uskih otvora za svjetlo u obliku svetoga križa, koji su bili jedini prozori u zaobljenom zidu.
Ruck je vikao dok zamalo nije ostao bez glasa, ali ako je itko prolazio ispod tih prozora, nije
došao ni blizu njegove tamnice.
To je bilo njezino djelo. Allegreto to nije tajio. Rucka će tu držati dok ona ne ode iz
Engleske, a bude li je slijedio, umrijet će od nekog sredstva, nečistog i tajnog baš kao što je
bio i taj otrov koji ga je uspavao, ali ovaj put će biti smrtonosno.
 Njegova posljednja lekcija. Ne bude li izgledao kao da ju je naučio, neće izaći iz te
tamnice u kojoj se nalazi.
Allegreto je sjedio na drugoj strani golemog okruglog bunara, a noge su mu visjele
unutra. Gulio je jednu od Ruckovih naranči i bacio koru unutra. Ruck ju je čuo kad je pala
u vodu s blagim pljuskom. Čudno je bilo to zatočeništvo s hranom koja bi bila prikladna
svečanoj proslavi – ili princezi – s voćem i bademima, svježim sirom i bijelim kruhom.
Pivovara je bila prastara, ali njegovi su lanci bili novi i jaki, i uzidani duboko u zid. Okovi
nisu bili samo obične karike oko njegovih zapešća i gležnjeva, nego je na desnoj nozi imao
cijelu čeličnu čizmu, a na lijevoj ruci rukavicu bez prstiju, koja mu se protezala sve do lakta,
iznutra podstavljena. Oboje mu je tako savršeno pristajalo da je moralo biti napravljeno
prema uzorku njegova vlastitog oklopa.
Nema sumnje uz pomoć Johna Markinga. Ruck je proklinjao svoju glupost.
Pretpostaviti da mu je ona ikada željela dobro, povjerovati Allegretu čak i na tren – stari sir
Harold nije bio tako lud i naivan kao Ruck koji je mislio da je pobijedio.
Sjetio se njezina lica u onom kratkom trenutku kada je svladao protivnika. Smiješila
mu se. U smrtnim snovima taj ga je osmijeh mučio više od demona.
Allegreto je sisao sok iz jedne kriške naranče i ispljunuo košticu. »Rekla mi je zašto te
je ostavila na životu«, reče on. »Rekla je da si se toliko molio te bi je kao duh beskrajno
progonio ako bi te ubila.«
»Reci joj da ću je progoniti i u paklu bude li se udala za Navonu.«
»Onda se pripremi za zavijanje i vrištanje, jer ona će to učiniti, zeleni čovječe.«
»Ruadrik.«
»Ruadrik. Od Wolfscara.«
Lagano se pomaknuvši Allegreto ustane i baci ostatak voća u bunar. Zaobišao ga je i
došao na Ruckovu stranu da izvuče vodu velikim đermom. Nekada je sigurno mogao
podignuti tonu vode. Sada je na njemu bio pričvršćeno vjedro koje je izgledalo apsurdno
malo. Allegreto nije ni zavrtio složeni stroj, samo je spustio vjedro unutra. Odjeknuo je
pljusak, sjećanje na snove, zatim se čulo grebanje i pljuskanje vode dok je Allegreto izvlačio
vjedro rukom, a onda ga spustio blizu Rucka.
Mladić je poskočio i potrčao grabeći tri stube odjedanput. Zastao je na vratima.
»Ostavljam te da razmišljaš – hoću li se vratiti ili neću. Ona je sada sva zaokupljena
vjenčanjem. Možda potpuno zaboravi na tebe, zeleni čovječe.«
»Ruadrik«, reče Ruck.
»Jesam li ti rekao da je ovo zidom ograđen park, moj grofe Ruadriče? U svima
smjerovima pet kilometara odavde nema ničega osim divljači. I rijeke. Mislim da bi trebao
vikati i nadati se da će te čuti netko na rijeci. Izvježbaj vještinu sablasnog proganjanja.«
Šarmantno se osmjehnuo Rucku. »Mjestu kao što je ovo zaista je potreban duh.«
Vrata su se s treskom zalupila za njim. Tanki križevi svjetla spuštali su se dolje,
osvjetljavajući kameni pod i nestajali su u golemom bunaru.

* * *

CARA SE DRŽALA U POZADINI kao što joj je rečeno, dok ih je Gian svakodnevno posjećivao
u vrijeme večere. Nije mogla skrivati tajnu, rekla je princeza Melanthe, i Cara je toga bila
svjesna. Nikad se ne bi mogla držati tako hladnokrvno kao njezina gospodarica u njegovoj
blizini, koja je inzistirala da odmah krenu u Italiju dok je on donio novu odluku i želio da se
vjenčaju u Engleskoj.
»Ove budale prave od njega mučenika«, reče Gian. »Prošlo je samo sedam dana a za
njega su zapalili tisuću svijeća. Zatim ćemo doživjeti čudo i njegove kosti prstiju prodavat će
na tržnici.«
»Što je vrlo dobar razlog da odemo.« Princeza Melanthe promatrala je Gianova
kušača hrane, koji je uvijek bio uz njega, i sada je kušao jelo s pladnja. »Gledaj, imamo svježeg
lososa, najboljeg ove godine, tako kažu. Gotovo da mi je drago što je danas riblji dan 40.«
»Ne, nećemo bježati od zaluđene svjetine. Moramo samo malo pričekati na crkvene
ožive, a onda ćemo pripremiti slavlje da ih natjeramo da zaborave da je njihov sveti Ruadrik
ikada ispuzao iz vučje jazbine u kojoj je živio. Tako mi je draže, gospo.«
»Gian, ova situacija pomutila vam je pamet. Niste popularni ovdje. Stranac ste. Zar
to nije važno? Pođimo kući i ostavimo te neugodnosti iza sebe.«
»Dosad se niste tako žurili. Zašto toliko silno želite otići, moja ljubavi?«
»Slučajno nimalo ne marim za ružne poglede koje mi upućuju kad god izađem«, reče
ona oštro.
»Seljaci«, reče on. »Ako se itko usudi uvrijediti vas, recite mi.«
»Radije ne bih čekala da se to dogodi. Sada vam kažem, želim otići čim prije možemo.
Ako me volite, pristat ćete na to.«
Spustio je čašu s vinom. »Draga moja, bilo bi dobro da se ne služite prečesto tim
sredstvom.«

40
U srednjem vijeku crkveni kalendar strogo je određivao što se kada smije jesti, a meso je bilo zabranjeno
gotovo trećinu godine. (nap. prev.)
 »Ribu treba začiniti.« Princeza Melanthe mrštila se proučavajući pladanj. »Cara,
pošalji nekoga u kuhinju – mislim da nedostaje prženi peršin. Iskreno se ispričavam, Gian,
ne znam zašto su zaboravili začinsko bilje.«
Cara je drage volje izašla iz prostorije. Kad se paž vratio s peršinom poslala ga je
unutra, ali ona nije ušla, jer bila je sigurna da bi Gianu, ovako loše raspoloženom, svakakva
bezbožna misao mogla pasti na pamet. U pratnji jedne pralje Cara se iskrala u dvorište i
prošla kroz nadsvođenu kapiju dvorca krenuvši prema stajama.
Pri svjetlu kasnog popodneva Guy je osobno četkao Gianova konja. Cara je stajala u
sjeni, srameći se da mu priđe. Divila se njegovoj kosi, zlatnoj na posljednjim zrakama sunca.
Gužvala je rukom suknju i dar koji mu je donijela. Bilo joj je drago što je ostao s princezom,
čak i onda kad je došao zeleni vitez. Nadala se da je odlučio ostati blizu nje, iako je isto tako
razlog mogao biti taj što ga je princeza mogla velikodušno nagraditi.
Ispružio je ruku prelazeći četkom niz glatke sive konjske sapi. Srce joj se raznježilo
dok je gledala njegove sigurne i jednostavne pokrete, oblik njegove glave i široka leđa.
Jedan od njegovih konjušara nešto mu je tiho rekao i svi se muškarci okrenu i
pogledaju Caru i pralju. Guy se uspravi i okrene. Kad ju je ugledao, na licu mu se pokazalo
zadovoljstvo, ali odmah je spustio pogled na četku u ruci kao da je u njoj nešto posebno
važno.
Bio je to prvi put od njihova privatnog razgovora da mu je prišla javno. Njegovi su se
ljudi cerekali, a jedan je na Guya čak bacio kamenčić. Odbio mu se od ramena. Podignuo je
ruku i odsutno obrisao rukav.
Cara pruži poklon pralji. Bila je to svilena čipka. Sluškinja priđe Guyu i pruži mu je.
»Od donne Care«, reče ona jednostavno. Cara pomisli da je mogla biti malo pametnija i
ljepše to reći, ali djevojka je bila Engleskinja.
On je pogledao muškarce oko sebe, a ne Caru. Zadržavala je dah, zabrinuta zbog
njegovih čvrsto stisnutih usana. Ali onda je pružio ruku, prihvatio čipku i držao je objema
rukama. Dok su ostali zviždali i rugali se, on joj se široko nasmiješio.
Odjedanput joj priđe jedan konjušar i obuhvati je oko struka. Povukao ju je natrag.
Cara vrisne opirući mu se, ali nije to bila ozbiljna otmica, jer ga je Guy otjerao s nekoliko
oštrih udaraca, a nju privukao leđima okrenutu na svoje grudi. Zagladio joj je kosu i kleknuo
pred njom na jedno koljeno. Iz rukava je izvukao čiste bijele rukavice.
»Donna Cara«, reče on »dajem vam ovo pod uvjetom da se udate za mene. Pristajete
li?«
Osjetila je kako je svi gledaju. Jedan od Gianovih ljudi dovikne joj na talijanskom da
ne bude luda i ponudi sebe kao bolji izbor. Ljutito ga je pogledala i primila rukavice. »Da,
sir. Pristajem.«
 Dok su svi pljeskali, Gianovi ljudi nešto su ružno mrmljali. Izbila je nagla tučnjava,
engleski konjušari okupili su se na jednoj strani, ali kad je Cara čvrsto uhvatila Guyevu ruku,
iz kuče je dotrčao jedan dječak.
»Pripremite se! Moj gospodar odlazi!«
Tučnjava je istog trena prestala. Guy poviče da donesu sedla i požuri prema sivom
konju. Večera nikako već nije mogla završiti. Cara se uplašila da su se Gian i njezina
gospodarica sigurno posvađali. Primila je pralju za ruku namjeravajući potrčati prema
vratima kuhinje, ali Gian se već pojavio na vratima. Hodao je tako dugim i ljutitim koracima
da mu je bijeli plašt lebdio unatoč teškom vezu i ukrasnim zlatnicima.
Stigao je do nadsvođenog prolaza kapije i prošao pokraj Care ni ne pogledavši je.
Zatim se na njezin užas zaustavio i osvrnuo prema njoj.
Laganim pokretom ruke dao je znak svojim ljudima da produže. U dvorištu pred
stajama sve je bilo u pokretu. Cara je pogledom očajnički tražila Guya, ali on je upravo dizao
jedno raskošno sedlo i stavljao ga na konja. Dok je gledala, znala je da Gian slijedi njezin
pogled i proklela je vlastitu slabost.
Ljubazno joj se nasmiješio i stao pokraj nje, kao da je odjedanput postao strpljiv u
čekanju. »Donna Cara. Ugodna je večer da se bude vani na zraku, zar ne?«
Lagano mu se naklonila, jer je samo to mogla na drhtavim koljenima. »Da,
gospodaru.«
»Ugodna večer za ljubavnike. Ali gdje je Allegreto?«
Preplavi je potpuni užas. Spustila je pogled. »Ne znam! Ne znam, gospodaru.«
Nije trebala ponavljati riječi. Trebala je to izreći s više iznenađenja. Nije znala. Zašto
bi znala?
»Zašto bih znala, gospodaru?« Izgovorila je glasno, pokušavajući biti hladnokrvna
kao princeza Melanthe.
»Zaista«, razmišljao je Gian naglas »zašto bi znala?«
Njegov zamišljen ton ju je zabrinuo. Još jedanput se naklonila, ali bojala ga se
pogledati.
»U posljednje ga vrijeme nema blizu«, reče on tiho. »Rekao mi je da ima ljubavnicu.
Mislio sam... ali oprostit ćeš mi, donna Cara, ako vrijeđam tvoju čednost... bio sam tako glup
da sam pomislio kako si to ti.«
Nije znala što učiniti. Nikada nije znala što da učini. Mogla je samo misliti o tome
kako mu nije smjela dopustiti da je uhvati u stupicu.
 »Ah... ali ovo je tvoj mladić, zar ne?« upita Gian na francuskom kad mu je Guy doveo
konja. Kad Cara ništa nije odgovorila, jer jezik joj se ukočio, Gian se obrati njemu: »Primi
moje komplimente. Dobio si lijepu i čestitu djevu za suprugu.«
»Grant merci, gospodaru.« Guy se duboko pokloni. »Donna Cara iskazala mi je
veliku čast.«
Na Carino veliko olakšanje Gian uzjaše. Kad se namjestio u sedlu, pogledao je nekamo
iza nje. Konj je zabacio glavu i napravio nekoliko koraka na mjestu, iako Gian naizgled nije
napravio nijedan pokret.
Cara se okrene i ugleda princezu Melanthe kako prelazi preko dvorišta. Nekoliko
njezinih dama žurno ju je pratilo i pridržavalo joj straga šlep suknje. Zaustavila se u prolazu
kapije. U sumraku joj je koža izgledala blijeda i hladna, grudi su joj se ravnomjerno dizale i
spuštale ispod dubokog izreza haljine.
»Došla sam vas ispratiti, Gian«, reče ona. »Ne bih htjela da se rastanemo ljutiti.«
»Gospo«, reče on »ni ja to ne želim, ali večeras ste me bolno stavili na kušnju.«
Nagnula je glavu u stranu i lagano se osmjehnula. »Mislim da me niste odabrali zbog
moje poslušne naravi.«
»Nikako, ali želio bih da znate tko vlada od nas dvoje.«
»Onda pažljivije birajte svoje bitke, ljubavi. Jer sutra ću se pokloniti kralju i prije
večeri krenuti u London – a odatle za Calais. Bit će to usamljeno vjenčanje bez mladenke.«
Na cijelom dvorištu nije se čulo ništa osim zveckanja ormi i tihog disanja konja. Takav
drzak prkos bio je nešto što Cara nije mogla shvatiti – sav nemir i zbunjenost koju princeza
Melanthe sigurno osjeća kao da su se koncentrirali u Carinim drhtavim udovima.
»Onda ste pobijedili, gospo«, reče Gian naposljetku. »Bit ću uz vas. Ali pazite da
svoje pobjede ne kupujete tako skupo i često ili ćete možda otkriti da ste kupili svoj poraz.«
Spustila se u duboki naklon i raširila suknje. Prstenje na rukama je zablistalo. »Kako
kažete, Gian. Veselim se vašem društvu na cesti.«

CARA JE PRESAVIJALA I PAKIRALA ODJEĆU. Sve je došlo mnogo brže nego što je očekivala.
Trebali su krenuti, svi idu kući, ali ona će ostati tu.
S Guyem, govorila si je. No ipak se bojala. U kući je vladala zbrka i nered jer je princeza
Melanthe zapovjedila da moraju otići prije zalaska sunca. Škrinje i kovčezi gomilali su se na
drvenom doku ispod kuće. Kad Cara završi s princezinom spavaćom sobom i nakon što se
pobrine da se prtljaga sigurno natovari na teglenice što su čekale, njezine dužnosti ovdje bit
će završene.
 Nije se željela zadržavati i ostati čekati dok joj se gospodarica vrati iz audijencije kod
kralja, jer dopušteno joj je da odmah ode k Guyu. On je planirao odvesti konje do nekog
dvorca za koji Cara nije znala gdje se nalazi, ali nije bio previše daleko; imao je pismenu
preporuku da tamo preuzme upravljanje stajama, što je bio veliki napredak, tako joj je rekao,
nevjerojatan dar sudbine. Rekao je da njezina gospodarica sigurno ima lijepo mišljenje o Cari
kad mu je dala tako visok položaj, a tako je kratko bio u njezinoj službi. Mogli su se odmah
vjenčati, zahvaljujući njezinoj dobrohotnosti. Nisu trebali čekati, kao što se bojao, da se on
dokaže i stekne položaj.
Cara nije bila baš tako glupa da bi mislila kako je princeza Melanthe jako voli. Takve
usluge nisu bile besplatne. Cara je imala jedan zadatak – ali samo jedan i ne težak. Trebala
se pobrinuti da, nakon što princeza Melanthe i Gian odu iz zemlje, Allegreto svakako
oslobodi onog jadnog luđaka zatočenog u napuštenoj pivovari. Kad se vlastitim očima uvjeri
u to, Cara je osobno trebala gospodarici napisati pismo i tri puta umetnuti riječi milošću
Božjom, pa će princeza tada biti sigurna.
Cara pomisli da kad treći put napiše »Bog« to će zaista biti Njegovom milošću.
Prekrižila se i izgovorila molitvu zahvalnicu, moleći Ga da joj omogući da nekako oslobodi
i sestru. Osjetila je neobičnu sigurnost da će se to doista dogoditi. Allegreto je dao obećanje
i suprotno zdravom razumu, Cara mu je vjerovala.
Ali sjećala se kako ju je Gian gledao. Znala je da je u njemu probudila sumnju. Da joj
samo nije spomenuo Allegreta. Ali sigurno će pomisliti da joj se nije svidjelo razgovarati o
ljubavi s nekim drugim, dok je Guy bio u blizini.
Završila je s pakiranjem, napunila škrinju, posula lišće jagoda i ružine latice preko
gornjeg sloja posteljine, a onda požurila u prizemlje pozvati paža da zatvori, zaveže i odnese
škrinju. Princeza je očekivala da teglenice budu nakrcane kad se ona vrati, ali Caru više ništa
nije zadržavalo, nakon što je obavila svoj posao. Trebala se s Guyem naći kod kovača, gdje su
prije puta potkivali sve njihove konje.
Zastavši na trenutak na stubama, Cara je imala kratkotrajnu viziju kakav bi život
mogao biti bez princeze, Giana i Allegreta. Ne bi joj svaka misao bila praćena strahom od
njihove reakcije niti bi svakog trenutka osluškivala neće li čuti kakvu sudbonosnu riječ. Sutra
u ovo vrijeme oni će već otići. Ona će ostati gotovo sama u stranoj zemlji, ali oni više neće
biti tu.
Ispunila ju je drhtava radost. Duboko je udahnula s potajnim zadovoljstvom misleći
na Guya, a onda je požurila niz stube.
U podnožju je čekao Gian. Stajao je na otvorenim vratima i gledao van teglenice i
rijeku. Plašt mu se omotao oko tijela kad se okrenuo prema njoj, a zlatnici su zazveckali.
»Donna Cara«, reče on smiješeći se. »Dobar trenutak! Upravo sam tebe došao vidjeti.«
 Dvadeset šesto poglavlje

POMISLILA JE DA SE BACI u rijeku. Pomislila je da dovikne jednom brodiću pokraj kojega su

prošli. Pomislila je da odbije govoriti, da se pretvara kako ne prepoznaje to mjesto. Pomislila
je na sve to, ali na kraju je samo plakala.
Nije mogla lagati. Nikada nije znala savršeno lagati, a uz Giana nije bila u stanju ni
razmišljati. Tvoja sestra, promrmljao je on i ona je izbrbljala sve što je želio znati. Guy, rekao
je on i ona je pošla s njim kad joj je zapovjedio, ne rekavši nikome ni riječi, bez vriska i
preklinjanja, kao bespomoćan zec kojega vuk odnosi.
On će ubiti jadnog ludog viteza, koji je volio njezinu gospodaricu. Nije to željela
vidjeti i najveći otpor pokazala je na starom kamenom pristaništu, napola skrivenom među
trskom. Ali spustio joj je prste oko vrata i pritisnuo joj grlo sve dok nije popustila od bola i
straha. Hvatajući dah u stisnuto grlo nesigurno je izašla iz čamca i povela ga stazom kroz
trsku.
Vrata što su vodila u prolaz prema pivovari bila su otključana i tek malo pritvorena.
U Cari se na tren probudila nada. Udahnula je – možda da vrisne i upozori ih – ali Gian joj
rukom prekrije usta. Prstima joj je dotaknuo vrat i lagano pritisnuo.
»Tišina«, reče joj na uho. »Udovolji mi. To ti je sada jedina nada. Ova su vrata
otvorena. Je li pobjegao?«
Odmahnula je glavom.
»Onda je netko drugi ovdje. Princeza?«
Navlažila je usne i malo odmahnula glavom.
»Tvoj Englez?«
Cara odlučno odmahne. U nosu ju je gušio miris ulja kojim se namirisao. Allegretov
glas dopre do njih s otvorenih vrata, odnekuda daleko s jekom, a onda tih preziran smijeh.
Njegov otac nije se ni pomaknuo. Gian ju je i dalje držao. Okrenuo je glavu.
Allegretove ležerno izgovorene riječi bile su nedvojbene, ali Gian joj je ipak stisnuo grlo i
prosiktao: »Tko je to?«
Onda ju je naglo gurnuo kroz vrata. Jauknuvši pala je na koljena u prolaz koji se koso
spuštao u podrum. Ogrebla je dlanove. Gian je već prošao pokraj nje, ali vukao ju je za
sobom.
 »Allegreto!« viknuo je. Bio je to zvuk divlje tjeskobe, odjeknuo je niz prolaz i
zakotrljao se natrag prema njima. Vrata pivovare bila su pritvorena; silovito ih je gurnuo i
širom otvorio, zastao je na odmorištu i zagledao se dolje u veliku prostoriju. Allegreto je
stajao pokraj bunara, a ludi vitez s okovanom rukom bio je naslonjen na zid. Posljednji
tonovi Gianova glasa još su divlje odzvanjali iz šupljina.
»Allegreto«, šapne on.
U očajničkoj nadi Cari je bilo drago vidjeti da su vrata samo pritvorena. Allegreto,
koji je mogao uplašiti demone... ali sada se nije ni pomaknuo. Sjedio je na rubu bunara
zagledan u vodu. Iz nepokretnih prstiju ispala mu je kora naranče. Pala je duboko ispod
njegovih nogu i s blagim zvukom pljusnula u vodu. Kao da svijetla zakrpa pluta na površini
golemog crnog mjeseca.
Gian tiho reče: »Pogledaj me.«
Allegreto se još nije micao. Zaklopio je oči.
»Čak ni to?« reče Gian. »Čak ni to što te tražim da učiniš? Moj sine.« Razvukao je
usne i pokazao zube. »Sine moj. Pogledaj me.«
Allegreto okrene lice uvis. Ugledao je Caru. Kao kad netko jeca u snu, neki tih zvuk
izvinuo mu se iz grla.
»Sada ustani.«
»Gospodaru...«
»Ne obraćaj mi se. Ne želim ti čuti glas. Ustani.«
Allegreto ustane. Nosio je mač i bodež, ali nijedno nije dotaknuo. Ustao je, a onda,
kao da su ga noge izdale, pao je na koljena.
Gian se okrene Cari. Galantnom gestom pokaže joj da pođe niz stube. Pošla je
bespomoćno plačući. Bio je to jedini zvuk u velikoj prostoriji. Doveo ju je pred svojega sina
koji je još klečao.
»Donna Cara... pogledaj svoju veliku ljubav«, reče on. »Zbog tebe je izdao svojega
oca. Zbog tebe je sam sebe ubio.«
»O, ne«, promuca ona. »Ne.«
»Ne? Nije zbog tebe? Ali mora biti. On te gleda... donekle jesi lijepa, ali nikakva velika
ljepotica, no imaš ljupkost i neku nevinost... i njegovo se srce okrene izdaji. Ali što je time
kupio? Tvoju sigurnost, tvoj život... ah... one otrovne školjke, o kojima mi je pričao, od kojih
si tako pametno spasila svoju gospodaricu. Ali što da je nisi spasila? Bio sam malo glup.
Volim sina i malo sam bio glup.«
Allegreto je šutio, oči su mu bile staklene, tamne i prazne.
 »Ali možda ću mu oprostiti. Možda je netko drugi bio više prijetvoran, čak više od
njega. Moja zaručnica jako se brinula i požurivala me da se vratim kući.« Gian okrene sinu
leđa i priđe mjestu na kojemu je stajao i sve promatrao vitez princeze Melanthe.
»Pretpostavljam da mogu zahvaliti svojoj pameti što nisam okovan kao ovo jadno pseto pa
da očekujem njezinu naklonost. Voli li ga ona?«
Promatrao je viteza, koji mu je uzvraćao mrkim i čvrstim pogledom.
»Voli li te ona?« upita on na francuskom.
»Žena mi je.«
»Ne... pitam, voli li te?«
»Pitaj je.«
Gian nagne glavu. »Ona te niječe. A ipak... tu si, umjesto zakopan u zemlji gdje bih
te ja želio vidjeti. Ona prašta donni Cari otrovne školjke, jer time može kupiti mojega sina i
navesti ga da joj služi. Ležala je u postelji s tobom, bojala se za tebe i lagala za tebe!« Prinio
je šake njegovoj glavi. »Melanthe!«
Vitez se pomakne. Njegova čelična rukavica zabljesne kao munja, začuje se udarac, ali
to je bio lanac koji se istegnuo svom dužinom i zaustavio ga u djeliću sekunde prije nego što
je udario Gianovu sljepoočnicu. Zvuk je odjeknuo naokolo po cijeloj prostoriji i vraćao se
kao da netko plješće rukama.
Gian se trznuo, oporavio se od iznenađenja i sad je stajao izvan dosega, držeću ruku
na maču.
»Lud je«, reče Cara očajno. »Moja gospodarica kaže da je lud. Ona će se udati za vas.
Nemojte ga ubiti.«
Gianova pozornost usmjeri se prema njoj i ona požali što je progovorila. Sjetila se da
su iza nje stube, tako blizu. Pomislila je na Guya koji je čeka kod kovača i nove suze zamaglile
su joj pogled.
»Vidiš, Allegreto, kako ta djevojka ima ljubazno srce. Jesam li rekao da te nije
vrijedna? Predobra je za tebe.«
Njegov sin je šutio. Ostao je klečati, a pogled je upro u kamene ploče poda. Gian
zaobiđe bunar i stane pred Allegreta.
»Eto, neću zaklati to jadno pseto, vidiš li, donna Cara? Ne mogu se oduprijeti molbi
jedne dame. Zaista... zaista, predobra si za mojeg zloćudnog sina.«
Allegreto je drhtao. Disao je kao da želi zaplakati ali ne može.
»Pogledaj ga kako je preplašen. Da mu oprostim, donna Cara? Njegov je život u
tvojim rukama.«
»O, da! Oprostite mu!«
 »Dođi, ustani, dragi moj sine.« Gian ga dotakne po ramenu. Allegreto se trzne kao
da ga je uboo. Ustao je, ali na njegovu licu nije bilo olakšanja. Izgledao je kao da su ga
napustile sve misli, zaklopio je oči kad ga je Gian uhvatio za ramena i pritisnuo poljubac na
svaki obraz.
Gian se odmakne i snažno odgurne sina. Cara zavrišti, s nevjericom gledajući kako je
Allegreto ispružio ruke, ali nije se uspio uhvatiti i pao je s rukama ispruženim prema ocu.
Nestao je iza ruba bunara. Trenutak poslije odjeknuo je pljusak vode i ponijela ga je jeka.
Bez razmišljanja potrčala je naprijed i pogledala u bunar. Isplivao je prvo glavom pa
ramenima, a površina vode caklila se srebrna i crna kao noć. Zgrabila je vjedro s užetom, koje
je visjelo na golemom đermu, ali Gian ju je povukao natrag. Jednom joj je rukom snažno
stisnuo oba zapešća.
Allegreto je držao glavu iznad vode i micao kosu iz očiju. Gledao ih je. Oči mu više
nisu bile sablasno prazne. Voda je blago zapljuskivala dok se održavao na površini.
Gian priđe bunaru i dalje držeći Caru. Otimala se, užasnuta, jer mislila je da će i nju
baciti, ali nije to učinio. Samo je stajao i gledao dolje u vodu. Allegreto je doplivao prema
njima. Gledao je gore, a lice mu je bilo smrtno blijedo nasuprot tamnoj vodi. Položio je ruku
na zid istražujući ga.
Gian odmahne glavom. Povukao je Caru za sobom, zaobišao četvrtinu bunara i dalje
zureći unutra. Allegreto ga je slijedio kao da ga privlači magnet. Ruke su mu skliznule na
dobro obrađenom kamenu. Nije našao nikakvo uporište.
Shvatila je da se Gian želi uvjeriti u to da se nema za što uhvatiti. Polako je obišao cijeli
bunar. Kad je došao do vjedra i užeta, podignuo je vjedro i postavio ga izvan dosega viteza,
koji ih je samo gledao u svojim lancima.
Nitko nije govorio. Cara pomisli da je sve to noćna mora, ali razuvjerio ju je bol kad
je povukla ruke pokušavajući se osloboditi. Kad ju je Gian prisilio da se uspne stubama,
pokušala je pogledati preko ramena. Allegreto je izgledao kao duh u velikom bunaru, mokro
lice bilo mu je iskrivljeno jer nije ga mogla dobro vidjeti od crnih suza što su joj navirale na
oči. Njegov otac zatvori vrata podruma i ona druga, svaki put spustivši zasun.

* * *

VANI JU JE ZABLJESNULO jarko jutarnje svjetlo. Na tren joj se učinilo da ne može biti ljeto,
ni dan, nego da bi i dalje trebao vladati hladan sumrak, koji su ostavili iza sebe. Bol i žarenje
u rukama bili su poput nijemog užasa u njezinoj glavi. Bio je dan; tu su bile ptice, trava i
svjetlucava rijeka.
 Dolje među trskama Gian se zaustavi i olabavi stisak na njezinim rukama. »A sada,
donna Cara«, reče on razumno »zbog tvoje sestre i tvojeg Engleza, zauvijek ćeš zaboraviti
ovo jutro i ovo mjesto.«
Na sunčanoj toplini sve je već izgledalo kao san, a i njegov miran glas bio je dio toga.
Potpuno je zanijemjela, kao i onaj što u snu hoda i ne može govoriti.
»Bila si hrabro dijete i dobro si postupila za svoju sestru. Oslobodit ćemo je i spasiti
iz ruku Riata. A pomogla si i svojemu suprugu.« Odveo ju je na mol. »Zato što si pošla s
nama, učinit ću ga moćnijim muškarcem nego što je ikada sanjao.«
Čamac ih je čekao zavezan. Cara je stajala na kamenom molu, a prsti stopala virili su
joj preko ruba. Gian ju je pustio i privukao čamac.
Začula je svoje ime. Caraaah – tiho, promuklo i daleko, zavijanje puno straha i
preklinjanja.
I Gian ga je čuo. Uspravio se, pogledao ju je pomalo upitno, kao da se brine za nju.
»Dođi. Svi moramo izabrati i donijeti svoje odluke, donna Cara.«
Otela mu se iz ruke. On ju je pokušao zgrabiti, uhvatio je produženi ukrasni rep
njezina rukava dok se ona bacila natrag prema stazi. Osjetila je kako se tkanina para, odvaja
i oslobađa je tako neočekivano da je zateturala. On je povikao; iza nje se čuo veliki pljusak
vode i odjedanput je dobila priliku. Čvrsto se uspravila i ne gledajući natrag, ne razmišljajući,
počela je trčati.
Ah požuri ah požuri, požuri, zvuk njezina disanja istisnuo je sve ostalo. Nije znala
koliko će mu dugo trebati da se popne na mol, koliko će joj se uspjeti približiti. Podignula je
suknje, poskliznula se, trčala. Požuri požuri. Nije mislila ni na što osim na vjedro, vrata –
može li ih zatvoriti zasunom iznutra? Allegreto sigurno ima ključ za vitezove okove – ako se
on ne želi boriti protiv svojega oca, ludi vitez sigurno hoće.

RUCK JE NESTRPLJIVO ZATEZAO svoje čelične lance gledajući zaplakanu djevojku kako
nespretno barata vjedrom i đermom.
»Daj to meni!« strogo joj reče. »Daj mi uže! Za ime Božje, ne možeš ga time
podignuti!«
Prestala se truditi oko teške naprave i sva zadihana pritrčala mu je s vjedrom. Nije mu
trebalo vjedro. Ono malo pameti što je imala činilo se da ju je skroz napustilo, osim što je
ipak pobjegla Navoni i spustila zasun na vratima da on ne može ući i zbog toga ju je Ruck
blagosiljao iz dna duše. Bacio je vjedro u bunar, a uže omotao oko svoje čelične čizme i još
jedanput oko okovane ruke.
»Sada!« poviče on.
 Djevojka je pala na koljena, plakala je i poticala Allegreta na talijanskom. Uže se
zategnulo i malo skliznulo pod težinom mladića. Ruck začuje kako se voda bućka i
zapljuskuje.
Čvrsto se upirao čizmom i rukom da izdrži trzaje Allegretova uspinjanja.
Pojavila se mladićeva crnokosa glava. Zgrabio je dio užeta koji je bio izvan ruba i
podigao se. S grimasom na licu pao je na kameni pod na ruke i koljena. Voda mu se cijedila
iz odjeće.
»Gdje je on?« U glasu mu se čula natruha mahnitosti dok je pogledavao prema
vratima. »Gdje je?«
»Pao je u rijeku! Pobjegla sam, ali on će svakog trena biti ovdje!«
Allegreto je stajao očitu uprtih u vrata. »Majko Marijo, o – spasi me.«
»Ključ!« Ruck udari rukom po lancima. »Imaš li ga?«
Mladića je toliko obuzeo užas da je samo zurio u Rucka na tren ništa ne shvaćajući, a
onda je pogledao dolje i potražio ključ u promočenoj vrećici za novac. Njegove ruke, mokre
i bijele, tresle su se tako jako da nije mogao ugurati ključ u lokot.
»Ostani pribran, mali«, reče Ruck čvrsto ga uhvativši za podlakticu.
Allegreto bez riječi kimne. Dvaput je udario po lokotu i naposljetku ga otvorio. Ruck
izvuče ključ iz njegovih ruku i sam se oslobodi čizme.
»Daj mi svoj mač.« Ruck ispruži ruku prema Allegretovu remenu i izvuče lagani mač
iz korica. Krenuo je prema vratima, podignuo zasun i snažno ih otvorio ne mareći što je s
druge strane. Nakon sedam noći i paklene smrti, okovan u toj jami, bio je spreman ubiti
svakoga samo da izađe odatle, a više nego sretan da prvi bude Gian Navona.

SVE TROJE ODMAH SU ga primijetili među trskom, na rubu riječne struje. Donna Cara se
zagrcne.
»Čula sam ga iza sebe.« Glas joj je drhtao. »Nisam se zaustavila.«
Allegreto nije ništa rekao. Stajao je jedan tren, a onda odbacio bodež i zagazio u trsku
i vodu sve do struka. Uhvatio je bijeli plašt i počeo divljački vući.
Bilo je prekasno. Ruck se prekrižio i pomogao mu da tijelo izvuku na obalu. Blijedi
baršun vukao se po travi, težak od zlatnika i dukata. Allegreto padne na koljena. Čvrsto je
držao očevu ruku i grčevito je stiskao u svojim dlanovima.
Navonine poluotvorene oči gledale su u prazno. Ruck je još bio pun borbena duha,
stiskao je zube kao da će svaki čas zamahnuti mačem na neprijatelja.
»Odvedi Caru odavde«, reče Allegreto. »Morate otići, oboje.«
 Ruck je oklijevao i mrko gledao tijelo. Kleknuo je i okrenuo tijelo postrance,
namjeravajući mu istisnuti vodu iz pluća. Ali pod rukama nije osjetio nikakav pokret ni
otpor ni znak života.
»Idi k princezi prije nego što otputuje.« Allegretova je glava bila pognuta, a glas
prigušen. »Idi k svojem Englezu.«
Donna Cara lagano dotakne Ruckovo rame. »Pođimo, sir«, šapnula je. »Molim vas.
Pokazat ću vam gdje su sakrili vašeg konja i opremu.«
Sve se dogodilo previše naglo, brzo i bez napora, da bi sve shvatio. Rijeka je blago
zapljuskivala Navonina stopala i svjetlucala na suncu i sjeni između trske. Ruck pomisli na
crni bunar tamo iza sebe, pogleda Allegretovu mokru kosu i ponovo se prekriži.
»Idite!« Allegreto ih divlje pogleda, pogledom kao da se utapa. »Ostavite me s
njim.«

MELANTHE JE STAJALA na vratima velike dvorane u gotovo praznoj kući. »Moje knjige?«
Stari Sodorini je ozbiljna lica cupkao svoje rukave. »Na vašoj osobnoj lađi, Vaša
Milosti, ali ne možete do njih. Siguran sam, Vaša Milosti, kad bismo imali još jedan
tjedan...«
»Nemaš još jedan tjedan. Niti dan.«
Sodorini je bio čvrsto uvjeren da upravlja selidbom umjesto svojeg nećaka, ali
Melanthe nije bila glupa da misli kako on može u tako kratkom roku spakirati kućanstvo pa
da svi krenu na put. Velika dvorana već je bila ispražnjena, a škrinje ukrcane samo
zahvaljujući njegovu nećaku, koji je ranije bio smijenjen s položaja zapovjednika putovanja
u Bowland, ali sada je ponovo dobio taj zadatak. No stari Sodorini nije se želio odreći svojeg
trenutka slave.
»Bojim se jer je sve pakirano tako na brzinu«, reče on zloslutno. »Vaša Milost neće
ništa moći lako pronaći.«
Ignorirala je to mračno upozorenje. »Je li se dan Gian vratio?«
»Lađe i prtljaga su tu, a i niži sluge. Njegova Milost još nije došla sa svojim ljudima.«
Kasno sunce prodiralo je kroz otvorena prednja vrata i Melanthinu sjenu pretvaralo
u dugačak izobličen oblik. »Drži sve moje ljude spremne na doku. Čim se presvučem,
odlazimo. Sluge dan Giana mogu raditi što žele, ali ja ga neću čekati duže od onoga što smo
dogovorili. U ponoć želim biti u Londonu. Večerat ću na brodu. Pobrini se za to.« Zamalo
je zapovjedila da je Cara poslužuje, ali sjetila se da je djevojka već otišla sa svojim voljenim
Englezom. »Pošalji mi Lisu.«
 Ostavila ga je i popela se stubama u svoju sobu. Nije bila tužna zbog ogoljele kuće –
zapravo joj je bilo drago što odlazi iz Merlesdena. Za to je mjesto nisu vezala sjećanja iz
djetinjstva; jednostavno je bilo praktično dok je dvor boravio u Windsoru i na neki način
bilo je puno Gianove prisutnosti.
Ali koraci su joj bili spori na stubama. Odlazeći odavde prekidala je posljednju nit.
Pred njom su London i Dover, a onda more, ali ovdje je zapravo bio kraj.
Prošla je ispod luka nadsvođenih vrata. Posljednja je škrinja stajala još otvorena kako
bi se ona mogla presvući za put. Veliki krevet je rastavljen i odnesen, kameni zidovi bili su
goli, bez tapiserija, baš kao što na podovima nije bilo sagova. Raznobojno svjetlo prodiralo
je kroz vitraje na prozorima, zeleno, zlatno, crveno i plavo, u intenzivnim nijansama pri
zalasku sunca.
Jedna sjena zakorači naprijed. Prenula se. »Gian!«
Ali ovaj je muškarac bio visok i imao je mnogo šira ramena. Sav je bio crn na pozadini
od svjetla, osim čvrste linije obraza i crvene i plave boje na njegovim ramenima.
Melanthe se okrene i s treskom zalupi vratima, a onda ih zaključa. Naslonila se leđima
na njih. S druge strane začulo se Lisino kucanje i zbunjen poziv, koji je iza vrata zvučao
prigušeno.
»Ne trebam te!« Melanthe je nastojala govoriti čvrstim glasom. »Idi s ostalima.
Čekaj na molu!«
»Da, gospo.« Sluškinjin glas jedva se čuo kroz drvo.
Bilo je prekasno, ali Melanthe je shvatila da je trebala dati neku zapovijed koja će
Giana i ostale spriječiti da se vrate u kuću. No um kao da joj je postao priglup, a srce je svojim
divljim otkucajima slalo previše krvi u mozak.
»Uskoro odlazite«, reče Ruck.
»Zaista, zar si me još došao razgnjeviti, ti ludi prostače?« Odgurnula se od vrata, ali
ostala je blizu njih. »Odlazi prije nego što te dam uhititi zbog neovlaštenog ulaska na
posjed!«
»Gospo, stojite mi na putu do izlaza.«
Nije mu mogla dopustiti da ode. Gian će se pojaviti u svakom trenutku. Tako blizu,
bila je tako blizu tome da izbjegne opasnost. Čak i sada, bude li mogla navesti Giana da se
ukrca na brod, i bude li mogla zadržati ovdje Rucka dovoljno dugo...
»Ali ionako ne bih samo tako otišao odavde«, reče on. »Došao sam po tebe, svoju
suprugu.«
»Zar imaš daske u glavi?«
»To sam i sam rekao dok sam ležao u lancima, koje si mi ti namijenila, gospo.«
 »Itekako si ih zaslužio!« Od nervoze i uzbuđenja gledala ga je ljutito i divlje. »Ne
znam kako si došao ovamo, ali tako mi raspetoga Krista, umara me to da me progoniš i
gnjaviš!«
»A ja sam umoran od tvojih nevjernih prijevara!« Prišao joj je bliže, izašavši iz jarkog
svjetla. Nije bio odjeven u odjeću u kojoj je bio zatočen – na sebi je imao crni baršun, sa
zlatnim remenom i kristalima markazita, koji su bili istovremeno srebrni i potpuno crni,
poput površine vode noću. »Gdje ti je skriveno srce?«
»Nemam srca. Zar ti to nikada nisam rekla?«
»Dobio sam tvoju poruku da je tvoja velika ljubav, taj Navona, došao ovamo da se
vjenča tobom. Allegreto mi je punio uši tom viješću, kako ti je stalo do njegova oca, kako si
me zaboravila zbog ljubavi prema njemu. Zar to nije tvoje srce?«
Preokrenula je njegove riječi. »Jesi li ubio Allegreta da se oslobodiš?«
»Ne, on je sada na sigurnom, ali nije ovdje da se bori i skače za tebe, gospo. A nije ni
Navona da ti pruži utočište.«
»Gian uskoro dolazi.«
Zatreptao je očima kao da je iza nje čuo neki zvuk. Melanthe se ukoči, čvrsto uhvati
zasun na vratima, ali nije bilo ničega, nije čula korake na stubama ni glasove u prizemlju.
»Odan je, zar ne? Onda moja gospa mora samo čekati. On će me sigurno ubiti, zar
ne?«
»Polako«, potvrdi ona. »S najvećom agonijom koju može smisliti za tebe.«
On se blago osmjehne. »I ja bih tako postupio s njim kad bih mogao.«
Očajno je uvidjela da ga strah neće natjerati da se pomakne. Nije se bojao Giana, ali
ona se užasavala toga što će se dogoditi ako ga Gian i njegovi ljudi zateknu ovdje. Ovaj put
to neće biti brzi otrov. Bit će tortura, a ona će morati gledati.
Melanthe nasloni glavu natraške na vrata. Gledala ga je ispod trepavica. »Hajde, zar
ćeš biti takav ljubavlju zaslijepljen jadnik da ćeš umrijeti za mene?«
»Da«, reče on jednostavno. »Učinio bih to.«
»Glupane!« Naslonila se leđima na vrata. Mora ga otjerati odavde, što dalje, ali nije
se mogla dosjetiti kako. »A ja te prezirem! Zar ćeš me mučiti do groba?«
»Do groba. Izmiči se, saginji i prevrći preko glave, i varaj koliko želiš, ali ja sam ti ipak
muž, Melanthe, i imat ću te.«
»Nikada se nisam udala za tebe, glupane. Kako bih i mogla? Bila je to šala, ležerna
zabava, pobožni redovniče, da te natjeram da se odrekneš svoje hvaljene čednosti!«
Njegove zelene oči netremice su je gledale. »Gospo, imaš toliko varki koliko i lisica
kad mijenja smjer dok bježi. Ali dobro si uvježbala tu svoju šalu.«
 Nasmijala se. »Volim drugog muškarca. Ti mi nisi ništa.«
Napravio je jedan korak. Očajnički je tražila način da to okrene u svoju korist.
»Melanthe...«
»Gadiš mi se i prezirem te!«
Spustio je glavu. Naglo se okrenuo, pošao na drugi kraj sobe i ponovo se izgubio u
sjeni. Sunčeve zrake postale su duže i niže. Gian će doći, pojavit će se sada svakog trena.
»Nisi im rekla za Wolfscar«, reče on, a glas mu je poput tihe jeke dolazio iz jednog
kuta. »Zašto nisi, gospo?«
»Zašto?« Slegnula je ramenima. »Zašto bih? Nisam htjela učiniti svojega ljubavnika
ljubomornim.«
Nije ga mogla vidjeti, ali osjetila je da je pronašla slabu točku. Dobila je inspiraciju, još
samo da ima vremena primijeniti je. Podignula je ruku do grla i otpustila kopču na svilenom
ogrtaču. Pao je na pod, a onda ga šutne nogom dalje od sebe.
Stajala je na svjetlu i ležerno protegnula ruke iznad glave. »Ali Gian još nije tu. Možda
mogu još jedanput prije nego što odem dovesti u kušnju tvoju čednost.«
Okrenula se, pogledala ga, ali nije mogla ništa vidjeti iza snopova šarenih sunčevih
zraka. On je šutio.
Zlobno se smiješeći pomaknula se u sjenu. »Jedan poljubac«, promrmljala je. »Za
odlazak, pobožni redovniče.«
Uhvatio ju je za ruku prije nego što su joj se oči navikle na sjenu i privukao k sebi. »Je
li to gađenje i prezir?« upita on tiho.
Podignula je oči, još pune sunčeva sjaja, dok je njegovo lice bilo tamno i zagonetno.
Spustio je usne na njezine. Čvrsto ju je poljubio. Udahnula ga je, poznatu toplinu i
jednostavan miris – muška koža bez parfema i njegov okus na njezinu jeziku – sjećanje, ushit
i bol. Posljednji put. Posljednji put njegova ju je ruka pritiskala na grudi, posljednji put
njegovi su prsti klizili njezinim vratom i nastojali je privući još bliže.
Gotovo se izgubila u tom osjećaju, ali sunce što je zapadalo peklo joj je kapke. Polako
je podignula ruku na njegovo rame. Pritisnula mu je vršak bodeža ispod uha.
Trznuo se osjetivši lagani ubod i glasno je usisao zrak.
»Sada ćeš«, reče ona »učiniti kako ti kažem. Prekriži ruke iza leđa.«
Tamne su mu trepavice skrivale oči dok ju je gledao. Polako, vrlo lagano, odmahnuo
je glavom. »Ne, Melanthe.«
Duboko je udahnula i dalje držeći vrh bodeža uz njegovu kožu. »Misliš li da nemam
potrebnu vještinu ili snagu?«
»Nemaš želju.«
 »Glupane! Ne iskušavaj me!«
U polumraku usta su mu bila zategnuta crta. »Izazivam te. Učini to, ako želiš.«
Čvrsto ga je uhvatila za rukav, okrenula oštricu, pritisnula jače i počela moliti.
»Mislila si me vezati i zatočiti dok ne odeš«, reče on gorko. »Ali morat ćeš me ubiti,
Melanthe, ako želiš biti slobodna, jer sve dok dišem nikada neću pristati na to.«
Porezala ga je. Trznuo se, ali držao ju je i njegove su je ruke stisnule još čvršće dok mu
je tanak mlaz krvi curio niz vrat. Bila je zarobljena u njegovu zagrljaju.
»Glupane! Glupane! Ako Gian sada dođe, oderat će te živa.«
»Zašto bi to bilo važno tebi, koja me prezireš i kojoj se gadim?«
Čula je konje. Na dvorištu je odjeknuo topot kopita i muški glasovi. »Došao je!«
Ruck je čvrsto stisne. »Odluči, gospo. Sad više nema vremena za laži.«
»Došao je!« poviče ona. Istrgnula se iz njegova zagrljaja. »Idi!«
»Znači, njega želiš?«
Njezine prevlasti je nestalo. »Idi!« vrisnula je. »Ti ludo, zar misliš da se radi o izboru
između vas dvojice? On će te ubiti – ne mogu to podnijeti. Zaboga, ubio je sve što sam ikada
voljela samo zato što sam to voljela. Idi! U kuhinju, kroz stražnja vrata...«
Ali nije se ni maknuo. Melanthe je stajala usred kosih sunčevih zraka, stiskala je bodež
u ruci, zurila u njegovu sjenu i osluškivala zvukove u prizemlju.
»On zna, on zna«, jecala je. »Zateći će te ovdje... kako si došao? Bio si na sigurnom,
pobrinula sam se za to, idi, idi sada, ako si me ikada volio... molim te – ne mogu to
podnijeti.« Ništa nije vidjela, samo svjetlo i prozor, posljednje sunčeve zrake koje su u
duginim bojama padale pokraj nje. »Ne mogu to podnijeti.«
Uhvatio ju je za zapešće i istrgnuo joj bodež iz ruke. Njegovo je tijelo bilo samo obris
na svjetlu, zrake su se premještale i plesale oko njega. Čula je kako je nož zazvečao na
kamenom podu.
»Melanthe...« Držao joj je ruke u zraku, a ona primijeti krv na njima i osjeti da je
peče rana gdje se porezala. »Mrtav je.«
»Idi«, šapnula je, ali bilo je beznadno, prekasno. Čula im je korake u velikoj dvorani
i na stubištu.
»Navona je mrtav, Melanthe.«
Odmahnula je glavom. »Nije mrtav. Dolazi.«
»Ne, gospo.« Držao ju je za ruke. Nije mu mogla vidjeti lice. Željela mu je vidjeti lice,
ali suze i svjetlo i mrak bili su sve što je imala.
»On dolazi.«
 »Ne«, reče on.
Netko je zagrebao po vratima. Zadrhtala je. Nije se mogla pomaknuti.
»Gospo, rekla si mi jedanput da ti nikada ne smijem lagati. Gian Navona je mrtav.
Vidio sam ga, gospo, moja gospodarice. Vjeruj mi. Ne moraš se bojati.«
»Mojega brata i Ligurija«, šapne ona. »I moju kćer. I svakog prijatelja kojega sam
htjela imati osim Gryngolet. Nisam te htjela voljeti. Nisam imala namjeru. Bilo je to tako
daleko. Nisam mislila da bi on mogao saznati.«
Sunčeve su se zrake raspršile oko njega kad je podignuo ruke do njezina lica. Zagladio
joj je kosu, prsti su mu zapeli u mrežici i prešli lagano preko dragulja.
»Imala je samo dvije godine. Moje dijete. I bila je tako lijepa. Uvijek se sjetim kako je
bila lijepa... i mislila sam... s tobom... bude li Bog htio...« Liznula je suze s usana. »Ali onda
sam se uplašila.«
»Volio bih da si mi rekla. Melanthe. Da si mi rekla!«
»Bojala sam se.« Lice joj se zgužvalo i opet nije ništa vidjela. »Bojala sam se za tebe.
A onda je došao Desmond i znala sam da sam sve donijela tamo i morala sam otići.«
Odmahnula je glavom. »Nisam to htjela, ali nisam ti to mogla reći, jer pošao bi za mnom.«
»Došao sam. Kako ne bih?« Čvrsto joj je stisnuo ramena. »Kako bih te mogao
izgubiti? Ah, Kriste, dijete... Melanthe, moja gospo, moj živote... čak i dijete? A ti si sve tajila
od mene i navela me da mislim...« Protresao ju je, a onda privukao na grudi. »Ah, nisam te
poznavao; zaslijepila si me.«
Na vratima se ponovo čulo grebanje. Položila je ruke na njega i sklopila prste.
»Gian je mrtav«, reče Ruck. »To ne kuca Navona.«
S naporom se odvojila od njega. Pustio ju je i udaljio se. Ostala je stajati licem okrenuta
sjajnom prozoru i blistavom vitraju na staklima. Rana na ruci ju je pekla i pulsirala.
Iza nje netko je tiho progovorio na francuskom. Ruck im je odgovorio, ali riječi su bile
prigušene i nije ih razumjela. Melanthe se okrene i prvi put ga je dobro vidjela, ne samo kao
sjenu u jarkom svjetlu, nego stvarnog i jasnog. Zatvorio je vrata i vratio se do nje.
Lice mu je bilo ozbiljno, crne obrve i trepavice strogi. Nježno joj je dodirnuo ruke, a
onda i obraz. »Allegreto je dolje s Navoninim ljudima.« Uhvatio ju je za zapešća.
Podignula je pogled, a u njoj se pojavio novi strah. »Tko je ubio Giana?«
»Nitko, osim ako to nije bio sam Nečastivi.«
»Siguran si da je mrtav?«
»Bez sumnje, siguran sam.« Obuhvatio joj je rukama lice. »Draga, neka ti duša bude
mirna.« Privukao ju je k sebi. »Otišao je tamo odakle te više ne može dotaknuti.«
 Tijelom joj prođe drhtaj. Čvršće ju je zagrlio i pritisnuo usne na kosu. Nježni poljupci
kao da su u njoj budili strah u valovima, koji su probijali zidove i barijere, strah koji se
pretvarao u beskrajne suze što su joj navirale na oči, oblijevale obraze i padale na njegov crni
baršun.
»To ne može biti.« Glas joj je bio šupalj, prigušen uz njegovo rame. »Ne može. Jesi
li siguran? Jesi li ga ti ubio?«
»Šššš, Melanthe«, promrmljao je. »Budi mirna.« Nježno ju je njihao. »Rekao sam
ti istinu.«
Htjela se odmaknuti od njega i pogledati ga da se uvjeri da je on s njom, ali nije htjela
napustiti njegov zagrljaj. Zatvorila je oči i umjesto toga ga počela dodirivati, njegova široka
leđa pod njezinim dlanovima, visinu njegovih ramena i širinu njegova tijela. Povukla ga je k
sebi kao da njegovo ravnomjerno disanje može potisnuti jecaje koji su joj potresali tijelo.
»Šššš sada.« Spustio ju je na klupicu ispod prozora. Njegove su se ruke čvrsto obavile
oko nje. Poljubio ju je straga u vrat kad je pritisnula obraz na njegove grudi. »Moja
gospodarice... moje srce. Ššš. Sigurna si sa mnom.«
 Dvadeset sedmo poglavlje

ŽAMOR MNOGIH GLASOVA dopirao je do njih na stubištu. Ruck osjeti Melanthinu ruku na
svojoj. Bila je hladnija od kamenih zidova. Zastao je na stubi i dlanovima obavio njezine
hladne prste da ih ugrije. U polumraku jedva joj je vidio lice.
Nakratko se naslonila na njega, a onda je krenula dolje. U podnožju stubišta je zastala
i pogledala u veliku dvoranu.
Svi okupljeni naglo su zašutjeli. Pri svjetlu svijeća Gian Navona ležao je na nosiljci od
pruća prekrivenoj slamom, a ispod njega samo kameni pod. Sav je bio bijel, blijeda koža i
odjeća, već je bio poput lutke s crnim nacrtanim crtama lica i zlatnim ukrasima. Uz njega je
klečao svećenik, a ostali prisutni odmaknuli se ostavivši slobodan prostor oko leša. Svi osim
Allegreta stajali su u grupicama po kutovima i duž zidova.
Mladić je stajao uz očevo tijelo kao vjeran pas koji čuva gospodara. Ruck prije nije
primijetio koliko su zapravo slični. Zamrznuto blijeda lica Allegreto je bio slika i prilika oca:
ljepši, mlađi, savršeniji. Još je na sebi imao mliječno-bijelu livreju, još vlažnu, kao da se nitko
nije sjetio dati mu nešto da se presvuče.
Ispod visokih stropnih greda prebojanih crvenom i zlatnom bojom, nasuprot
tamnom podu od škriljevca, Allegreto, Navona i svećenik izgledali su kao slika iz crkvenog
prikazanja – jedino se po izgledu Allegretova lica vidjelo da to nije igra ni predstava. Kao
ugljen crne oči okrenuo je prema Melanthi i gledao je kad je ostavila Rucka na jednom kraju
dvorane i pošla prema sredini.
Zastala je i dugo gledala dolje mrtvaca. Svećenik je tiho molio. Ruck joj nije mogao
vidjeti lice.
Navonini ljudi su čekali, njih dvadesetak poredani malo dalje od Allegreta. Većina
Melanthine pratnje okupila se u blizini Rucka u donjem dijelu dvorane. Odvojeni, sa strane
su stajala dva Engleza, a jedan je sudeći po roli papira i peru bio pisar. Lokalni ljudi gurali su
se na otvorenim vratima, buljili i stišavali jedan drugoga, zurili u Rucka upornije nego što su
gledali leš.
On im je trzajem glave dao znak da odu. Oni sprijeda htjeli su ga poslušati, ali oni
straga gurali su ih naprijed. Melanthe se okrene i baci pogled prema promatračima što su
šaputali.
»Pokrijte ga pokrovom«, reče ona. Gledala je svoje sluškinje i govorila talijanski.
Jedna od njih klecne u naklon i brzo prođe pokraj Rucka.
 »Gospo«, reče onaj Englez iskoračivši naprijed i govoreći dobrim francuskim
jezikom. Spustio se na jedno koljeno i opet ustao. »S dužnim poštovanjem... John de
Langley, mirovni sudac našeg gospodara kralja.«
»Što se dogodilo?« upita ona podignuvši bradu. »Kako je umro?«
»Madam, ja sam...«
»Pao je s našeg čamca u rijeku.« Allegretov glas, oštar i hladan, prekine suca. Onda
iz njega provali očaj. »Gospo, pokušao sam ga spasiti. Pokušao sam!«
»Madam, ja sam...«
»Zar ćete povjerovati u takvo što?« Jedan od Navoninih ljudi stane pred suca. »To
kopile ne govori istinu... moj gospodar nikada nije pao s tog čamca. Ubili su ga, njih troje
zajedno!«
Svi gledatelji zažamore. »Madam«, reče sudac čvrsto »provodim istragu da utvrdim
što se u ovom slučaju dogodilo, radi li se o nesreći ili zločinu koji treba privesti pravdi.«
Melanthe ne reče ništa. Langley nagne glavu prema njoj.
»Nisam našao drugih svjedoka osim ovog mladića, po imenu... ah...«
»Allegreto«, reče ona. »On je nezakoniti sin dan Giana.«
»Da, gospo. A ovo je...?« On značajno pogleda Rucka.
»Moj suprug. Grof Ruadrik od Wolfscara.«
Prisutni nisu ni pokušali ostati tihi. Mnogi su među njima počeli glasno govoriti i
vikati. Ruck priđe i stane uz Melanthe.
»Da, kao što sam i govorio«, izjavi on bijesno gledajući oko sebe da ih utiša.
»Obranio sam svoju riječ pred kraljem. Sam nadbiskup saslušao je moj slučaj, kada sam mu
objasnio da se moja žena boji za svoj život pred ovim pokojnim Navonom i ne može reći
istinu.« Okrenuo se prema sucu. »Ako ovo nije dovoljan dokaz, da ona sada izgovara moje
ime kad je on mrtav, onda ću to drage volje ponovo dokazati mačem, svakome tko se usudi
to poreći«
»Slušajte ga!« Taj jedan povik došao je iz hodnika i svi Englezi odmah dignu glavu.
Izvana su se također začuli povici mnogobrojne gomile. »Slušajte ga, slušajte ga!«
»Dosta!« zagalami pisar. »Tišina za mojega suca!«
Smirili su se ali još su nevoljko gunđali. Langley pristojno kimne Rucku. »Čuo sam
što ste rekli, grofe Ruadriče. Prisustvovao sam vašem časnom dvoboju. Razumjet ćete da sam
mirovni sudac. Imam uložen prigovor i optužbu, koje moram istražiti. Utvrdim li da nema
dokaza o zločinu, neće biti potrebno podizati formalnu optužnicu.«
»Ubili su mojega gospodara Giana, neka ga Bog osveti!« poviče onaj Talijan.
Pokazao je rukom na Rucka. »Pogledajte, taj Ruadrik je prijetio mojem gospodaru, napadao
ga i želio mu ukrasti ženu koja se obećala udati za njega! Svi to znamo! Gdje je bio taj
profinjeni grof Ruadrik, pitam vas, kojega smo oplakivali kao mrtvog, a sada ga zatičemo
ovdje s njom, gotovo u samom času ubojstva? Oni su to zajedno smislili, te guje; Allegreto
da zauzme očevo mjesto, a ovo dvoje da bludniče po želji!«
»Gdje je dokaz za to, ponovo pitam«, reče sudac mirno.
»Zar nećete potražiti druge svjedoke? Zar ćete prihvatiti riječ ovog lažljivog bijednog
prostaka?«
»Govorio je pod zakletvom«, reče Langley. »Danas sam cijeli dan tražio druge
svjedoke i nisam našao nikoga tko bi se suprotstavio toj priči.«
»Moj gospodar nije pao s čamca!« reče muškarac žestoko. »Nije bio tako glup.«
»Doista, mislim da svatko može izgubiti ravnotežu. A on je na sebi imao dovoljno
zlata da ga povuče u dubinu.«
»Pah!« Talijan napravi pokret kao da će pljunuti na Allegreta, iako to nije učinio.
»Ništa vi ne znate! Pitajte ovo kopile što on time dobiva! Cijelo bogatstvo za sebe, umjesto
zakonitog novog brata koji bi zauzeo njegovo mjesto!«
»Nisam ubio oca«, reče Allegreto krhkim glasom. »Morsello, znate da ga volim.«
»Kakva ljubav!« obrecne se Morsello. »Sad kad leži mrtav pod tvojim nogama!«
»Volim ga!« poviče Allegreto, a njegova tuga odjekne od stropa.
Melanthina ruka na tren čvršće stegne Ruckovu podlakticu. Cijela je dvorana ušutjela
kad je zamro zvuk mladićeve tuge. Ruck je promatrao, jer bojao se da će se Allegreto slomiti
u svojem jadu, da će izgubiti pribranost i ispričati njegovu priču. Ali on je samo zaklopio oči,
zatim ih otvorio i dugo se i ne trepćući zagledao u Morelia.
Muškarac je skrenuo pogled u stranu. Promrmljao je nešto zlobno na talijanskom.
»I dalje ne čujem nikakav vjerodostojan dokaz kako bih mogao reći da ovaj dječak ne
govori istinu«, reče Langley. Sudac se okrene svojem pisaru i zatraži Bibliju i raspelo.
»Grofe Ruadriče, hoćete li se u ovom slučaju zakleti u svoju nevinost?«
»Svakako«, reče Ruck. Položio je ruku na svetu knjigu i zakleo se spasom svoje duše
da nije ubio Giana Navonu. Poljubio je raspelo i prekrižio se. Kad se odmaknuo, gledatelji
su zažamorili s odobravanjem.
»Gospo?«
Melanthe se nakloni kad su joj donijeli Bibliju. Jasnim i tihim glasom zaklela se u isto.
Sudac se nagnuo i nešto šapnuo pisaru. Ovaj je kimnuo glavom jedanput, pa još
jedanput. Ruck uhvati Melanthe za lakat i ostane je tako lagano držati. Promatrači su bili
tako mirni da se činilo da zadržavaju dah.
»Ne nalazim razloga za sazivanje porote«, reče sudac.
 Englezi su to pozdravili veselim povicima, a s talijanske strane ljutitim, no brzo su
utihnuli kad ih je Langley bijesno pogledao, a njegov pisar zatražio da se smire.
»U slučaju ubojstva naputak nam je da nikada ne prosuđujemo prema vjerojatnosti
ili pretpostavkama, jer nitko živ ne bi bio siguran. Stoga, u nedostatku svjedoka koji bi
istupio i zakleo se u suprotno, čini se da je optužba za ubojstvo neutemeljena. Nemam
stvarnih dokaza da posumnjam u to da se Gian Navona nije utopio drugačije nego nesretnim
slučajem. Pokoj mu duši.«
Morao je zastati dok se ponovo nije uspostavio red, nakon što su dvojica Talijana
fizički obuzdala Morelia. Sudac ga je gledao podignutih obrva.
»Grof Ruadrik izjavio je da će mačem poduprijeti svoje riječi kao što je već prije
učinio. Razumijemo li da se vi želite boriti s njim?«
Morello se istrgne iz ruku svojih drugova sav bijesan. Pogledao je Rucka, ali ništa nije
rekao.
»Ako nećete«, reče Langley »onda objavljujem da ćete najbolje služiti kraljevskom
miru ako se brzo raziđu svi oni koji ovdje nemaju nikakva posla – i da do sutra u zoru moj
okrug napusti skupina od četrdesetak stranaca iz Italije.«

SVI SELJANI ŽELJELI SU dotaknuti Rucka. Unatoč sučevoj zapovijedi, uspjeli su se nagurati
oko njega sve dok Langley nije povikao da oskvrnjuju leš svojim nepoštovanjem, a onda se
poslužio i službenim štapom oštro udarivši nekoliko stražnjica.
Sada je zavladala tišina i Navona je ležao prekriven grimiznim pokrovom, čekajući
olovni lijes u kojem će ga odnijeti na pokop u njegovu domovinu. Svećenik i Allegreto su
bdjeli, a Navonine ljude protjerali su da u nelagodi, uz svjetlo baklji čekaju pokraj rijeke s
Melanthinom pratnjom. Ona nije zadržala nijednu talijansku sluškinju već im je svima
zapovjedila da otputuju. S lađa su vraćeni samo sokol, nekoliko škrinja i krevet, već sklopljen
u njezinoj sobi iako bez zavjesa baldahina. Lađe su trebale uskoro krenuti, čim ukrcaju lijes.
Ruck je gledao njezino lice dok je hodala naokolo izdajući zapovijedi i upute svojoj
smetenoj pratnji. Bila je mnogo mršavija nego što je pamtio, krhko blijeda lica ispod mrežice
s draguljima. Jedino što je na njoj zračilo životom bilo je prstenje i zlatni gumbi koji su se
protezali dužinom rukava.
Kad su franjevci došli s olovnim lijesom, okrenula se i otišla na kat. Ruck je želio poći
za njom, ali osvrnuo se i ugledao Allegreta kako stoji sam i gleda franjevce koji su počeli prati
tijelo i zašivati ga u mrtvačkom pokrovu.
Ruck mu nije prišao nego je stajao uza zid pokraj izlaza sve dok ga Allegreto nije
primijetio. Ruck ga pozove prstom. Mladić je izgledao izgubljeno; oklijevao je, a onda brzo
prišao poput nesigurnog psa koji prevladava sumnju. Slijedio je Rucka u polumračni hodnik.
Ruck spusti ruku Allegretu na rame. »Još si mokar. Imaš li suhu odjeću?«
»Na lađi.« Mladić ga pogleda, ali njegov plašt tajanstvenosti je nestao. Bio je
neobično mlad, kao da su svi zaboravili da je bio tek nešto više od djeteta. »Da se sada
presvučem?«
»Da. Zapovjedit ću da ti nešto donesu s mola.«
Allegreto uhvati Rucka za ruku dok se okretao. »Cara?« upita on šapnuvši njezino
ime.
Ruck zastane. Mladić se zagledao u svjetlo što je prodiralo iz dvorane, gdje su fratri uz
tih razgovor i blago pljuskanje vode obavljali svoj posao. U njegovim čvrsto stisnutim
usnama i ponosnoj bradi Ruck vidje da mladića ne brine hoće li ona ispričati istinu. »Odveo
sam donnu Caru zaručniku, kako me je sama zamolila. Oni su već odjahali.«
Mladić ga hladno pogleda. »Kamo?«
»U dvorac moje gospe, pokraj šume Savernake, kako su mi rekli.«
Allegreto napola zažmiri. Kimnuo je. Onda mu' tijelom prođe drhtaj i leđima se
nasloni na zid i prekriži ruke. »Zaboga, volio bih da su već završili s njim pa da možemo
krenuti.«
»Odlaziš s ostalima?«
»Navona je moja, zeleni čovječe. Pa ću je i uzeti. A i Monte-verde i Riatu.«
Ta imena za Rucka nisu bila ništa više nego imena dvoraca, obitelji ili gradova, to nije
znao. Ali pred njim kao da je u polumraku stajao sam Gian Navona. Ruck samo reče: »Budi
na oprezu od svojeg prijatelja Morelia.«
»Morello!« Allegreto slegne ramenima i blago se i prezirno naceri.
»Ostali će poći za tobom, ako budeš brzo postupao«, reče Ruck. »Večeras odaberi
zapovjednika i razdvoji im ležajeve tako da se ne mogu međusobno dogovarati.«
Crne ga oči živo pogledaju. Allegreto navlaži usne i kimne glavom.
»Daj im da nose koplja«, promrmlja Ruck. »To će ih usporiti budu li htjeli
posegnuti za mačevima.«
Allegreto podigne obrve. Usne su mu se izvile u blagi osmijeh. »Nisam znao da si tako
prepreden, zeleni čovječe.«
»Mislim da si ti previše prepreden. Trebat će više od lukavstva i otrova da bi vladao,
lijepi moj štencu. Prije nego što te zavole, moraju te dobro upoznati, a ne samo tvoju sjenu i
lijepo lice.«
 Oglasilo se svećenikovo zvono. Nešto se promijenilo u podrugljivom izrazu
Allegretovih usana. Zagledao se u slabo osvijetljena vrata što su vodila u veliku dvoranu, a
usta su mu zadrhtala.
Ruck se okrene i ugleda fratre koji su iznosili lijes, njih osmorica, pognuti pod
njegovom težinom. Allegreto se malo povuče na stubište i odozgo nastavi gledati očev lijes.
Svećenik je hodao posljednji i mahao kadionicom. Allegreto siđe kao da će poći za
njima, ali onda zastane oslonivši se jednom rukom na zid. Stajao je tako i gledao kroz vrata
na kraju hodnika. Svježi zrak ulazio je unutra i promrsio mu tamu kosu.
Bacio je brz pogled preko ramena pogledavši Rucka kao da ima još neko pitanje na
koje nije dobio odgovor. Ali nije progovorio.
»Pazi se Morelia«, reče Ruck »i presvući se u suhu odjeću.«
»Morello će biti mrtav prije nego što stignemo do Calaisa.« Allegreto se odmakne
od zida i pođe prema vratima.
»Suha odjeća«, dovikne Ruck za njim.
Mladić zastane i okrene se. »Zeleni čovječe, zar si mi majka?«
»Život ovisi o malim stvarima, mali. Zašto umrijeti od groznice i olakšati Morellu?«
Allegreto zastane pred vratima, a pokraj njega unutra zapuhne povjetarac. Kratko je
kimnuo glavom, zatim se okrenuo u tamu i pošao za ocem.

RUCKA NISU DOČEKALE SUZE kad je ušao u Melanthinu odaju. Stajala je čekajući ga u
lanenoj košulji, raspuštene kose, kao fantom pri svjetlu jedne jedine svijeće, suhih očiju kao
i bijela sokolica što je nepomično stajala na svojem stalku.
»Ne zadržavaj se predugo i daleko od mene«, reče ona ljutito. »Gdje si bio?«
»U prizemlju, gospo. Odnijeli su lijes.«
»Nema sumnje, što prije to bolje.« Držala se uspravno i na distanci, nije mu prilazila.
Ruck zatvori vrata i ostane stajati leđima okrenut prema njima. Ona je uvijek bila teška u
takvom raspoloženju; prepoznao ga je, ali nije znao lijek.
»Ispričaj mi sada što se doista dogodilo«, zahtijevala je odlučno. »Tko ga je ubio?«
»Nijedan čovjek. Donna Cara bila je s njim na molu kod pivovare. Otrgla se i
pobjegla, tako mi je rekla, a on se uhvatio za njezin rukav. Tkanina se potkrala. Čula je
pljusak u vodi.« Ruck lagano slegne ramenima. »I onda smo se vratili i našli ga.«
Melanthe ga je gledala. Onda se nasmijala i zatvorila oči. »To je tako bezumno.«
»Bezumno je bilo što si me okovala za zid, gospo«, reče on napeto »ali Bog ili vrag
sada ga ima u svojim rukama i prekasno je za moju osvetu.«
 Podignula je pogled. »Bi li ga dao mučiti, zeleni viteže?« upita ona podrugljivim
tonom. »Trgao ga na komade? Samo za mene?«
»Melanthe«, reče on »nemoj večeras biti takva.«
»Kakva?« odlučno upita ona i okrene se od njega. Prišla je krevetu, zabacila plahte i
sjela na rub, a bose je noge podignula na drveni okvir kreveta.
»Njegova.«
Pritisnula je nožne prste nadolje, a stopala su joj se savila sve dok nisu poblijedjela.
Oči su joj izgledale veće i previše tamne da bi bile ljudske. Bila je poput šumske vile,
elegantna i prozirna, kao da će svjetlo proći kroz nju.
»Kakva želiš da budem?« upita ona. »Zabavna? Poslušna? Vrijedna kućanica ili
kurva? Mogu biti bilo koje od toga... ili sve, ako želiš.«
»Zaista bih volio da si slatka i ljubazna, gospo.«
Bacila se natraške na krevet i ostala ležati među plahtama. »To je sve? Kako
jednostavno.« Ispreplela je prste i zamahnula rukama. »Evo. Slatka sam. Sva sam od meda.
Dođi i kušaj me.«
Ruck otkopča gornji kaput i spusti ga s remenom i mačem na škrinju. Začuvši oštar
zveket zlatnih karika ona ponovo sjedne.
»Doista, čovjek koji odmah odgovara«, reče ona podrugljivo.
Ruck se nastavi razodijevati. Kad je ostao gol, prišao je krevetu i legavši povukao i nju
za sobom. Nije mogao razgovarati s njom jer počeo bi vikati. Otvorio je usta nad njezinima
i poljubio je dubokim poljupcem. Tijelo joj se pod njim svinulo u luk, a rukama je pohlepno
posegnula oko njegovih slabina da ga povuče u sebe.
Obuzela ga je slatka strast, s ljutnjom. Uzeo ju je bez maženja, misleći samo na sebe.
Ona je ipak naglo udahnula i zarila nokte u njega, a onda raširila noge da ih obavije oko
njegovih. Mahnito se privijala uz njega, njezine ruke zgrabile su ga za kosu tako jako da ga je
zaboljelo.
Taj bol vratio ga je iz slijepe gladi, prenuo ga naglo iz vlastite strasti. Oči su joj bile
čvrsto stisnute, lice maska okrutnosti, kao da se bori protiv njega a ne da stremi k njemu.
Usporio je, učinio pokrete nježnima, ali ona to nije željela. Oštro je kriknula i prisilila
ga da im spajanje bude onoliko snažno koliko joj je dopuštala snaga. Iako se umirio, privijala
se k njemu nastojeći dosegnuti užitak.
Ruck joj je dopustio da ga iskoristi, a vlastiti bijes ga je napuštao. Lagano je prešao
usnama preko njezine kose kad je zadrhtala i zgrčila se u njegovom naručju, kože orošene
znojem.
 Sva zadihana pala je na jastuke, a prste je duboko ukopala u njegova ramena. Bol mu
je popuštala kako je ona otpuštala stisak. Počela ga je istraživati dlanovima, prelazeći širokim
pokretima gore-dolje niz njegove nadlaktice, dotičući mu kosu i lice.
Ni u jednom trenutku nije otvorila oči dok joj se naporno disanje smirivalo. Prešla je
rukama niz njegovo tijelo, a onda raširila ruke na plahti. Svi su joj udovi omekšali.
Spustio je čelo nisko na njezin vrat, ispod grla, oslonio ga tamo i upijao njezin miris i
njezinu tajanstvenost. Osjetio je kako se trza i pada u san. Dok je ležao na njoj, u njoj, još
pun i tvrd, iz njezinih udova polako je nestalo i posljednje napetosti budnosti. Njezino
ravnomjerno disanje bilo je poput laganog pera koje mu je draškalo uho.
Ponovo se počeo micati tražeći svoj užitak duboko u njezinu tijelu. Ali iako je došao
do vrhunca požude i iscijedio svoje sokove uz snažan drhtaj i zvuk ekstaze, ona se nije
probudila. Njegova izgubljena i začarana princeza bila je izvan njegova dosega čak i kad ju je
posjedovao.

* * *

RANO UJUTRO, DOK JE velika kuća bila gotovo potpuno prazna osim nekoliko slugu, on ju
je ostavio da čvrsto spava. Okupao se i obrijao u kuhinji i otišao van, gdje ga je na dvorištu
iznenadila manja skupina seljana. Radoznale ruke pružale su se prema njemu da ga dotaknu.
Shvatio je da je za njih čudo, kao da je ustao iz mrtvih. Ta mu je misao bila odbojna. Otpustio
ih je s britkom uputom da potraže njegova izvrsnog liječnika umjesto ikakvih čuda, a rezultat
je bio da se dvorište odmah ispraznilo.
Nad rijekom se nadvila magla, ali polako je prelazila u izmaglicu i čist zrak. Stajao je
gledajući kroz maglu prema obali, gdje su izgažena trava i crni ostaci sagorjelih baklji bili sve
što je ostalo nakon odlaska lađa.
Nije bio očekivao ovo jutro, ovaj trenutak. Od onoga dana kad je napustila Wolfscar
nije duboko u srcu vjerovao da će je opet dobiti za suprugu. Čak i prije, sve to nije se činilo
savršeno stvarnim, nego više poput kakve fantazije bez ikakvih poveznica s ovim svijetom.
Nisu razgovarali o budućnosti, jer oboje su znali da je zapravo neće biti.
Ali odjedanput, on se nalazio u njoj – budućnost i sadašnjost, spojene njegovom
bitkom da dokaže njihove bračne zavjete i njezinim javnim priznanjem u velikoj dvorani.
Uz pjesmu ptica i usred vlažnog cvijeća besciljno je hodao prema praznim stajama.
Čuo je nekoga iza sebe i okrenuo se, napola očekujući da je to Melanthe, ali nije bila.
Bio je Desmond. Na sebi je imao dvorsku odjeću, njezinu lijepu grimiznu livreju,
vlažnu od izmaglice.
 »Gospodaru«, reče on i padne na jedno koljeno. »Gospodaru!« Lice mu se zgrčilo
i zaplakao je. »Hoćete li mi dopustiti da odem kući?«
Ruck pruži ruku prema njemu, a dječak mu priđe u zagrljaj i čvrsto ga uhvati kao da
mu život ovisi o tome.
»Gospodaru«, Desmond je jecao na njegovu ramenu »nisam pogazio danu riječ!
Nisam spomenuo Wolfscar ni da ste u braku s gospodaricom, čak i kad su me stavili na
muke! Ali Allegreto mi je rekao da vam ne prilazim, da ne smijem, ako želim spasiti svoj i
vaš život. Onda sam vas vidio kako umirete, gospodaru... i ja...«
Plač ga je zagušio. Ruck prekriži ruke oko Desmondova vrata i snažno ga prodrma.
»Gospodaru, mogu li ići kući? O, gospodaru, pogriješio sam i učinio zlo i iznevjerio
vas, ali molim vas.«
»Desmonde.« Ruck spusti lice na dječakovo rame. »Odvest ću te kući pa makar te
za pokoru morao nositi na leđima. Neka mi Bog oprosti što sam te samoga poslao u svijet.«

NOSEĆI VINO U PLAVO-BIJELOM vrču i ostatke kruha iz smočnice, Ruck se penjao stubama
do njezine odaje. Kroz otvorena vrata iznad njega na stubištu padalo je blago dnevno svjetlo
i stvaralo nježnu zaobljenu zlatnu prugu na kamenom zidu.
Očekivao je da će je zateći kako spava, ali ona je već ustala i klečala usred svoje odjeće
pokraj otvorene škrinje. Glavu je sagnula nad nečim što je držala u ruci.
Vidio je da je to ogledalo, vrlo lijepo i dragocjeno, napravljeno od stakla a ne od
uglačanog čelika. Raspuštena kosa padala joj je preko ramena, a ona se zagledala u rezbariju
na poleđini od bjelokosti. Kad je ušao u prostoriju, podignula je ogledalo i usmjerila njegov
odraz na njega.
»Što vidiš, pobožni redovniče?«
»Sebe, gospo. Hoćeš li nešto pojesti?«
Ustala je, a Ruck je prostro ubrus preko škrinje i na nju spustio jelo i čaše. Zatvorio je
vrata sobe.
»Izvoli.« Pružila mu je ogledalo i ležerno se okrenula prema prozorskom sjedalu, kao
da je on jedna od njezinih sluškinja, koja bi trebala odložiti predmet.
Stajao je s ogledalom u ruci. Učinila je to namjerno, znao je, da ga zbuni i uspjela je.
Jasno je osjećao razliku u njihovu društvenom položaju. Pomislio je da će, ako sada pusti da
to prođe, to njezino malo omalovažavanje, cijeli život morati živjeti kao sluga.
»Moja gospo i suprugo«, reče on točeći vino i pružajući joj ga zajedno s ogledalom,
»ne treba mi ogledalo.«
 »Zar nisi tašt?« Spustila ga je u krilo. »Ali zaboravljam... kao svoj grijeh ti si izabrao
požudu.«
Natočio je i sebi. »Ako moram birati«, reče on »da.«
»Ali zaista, vrlo si pristao muškarac. S pravom bi mogao biti tašt. Pogledaj.« Opet je
podignula ogledalo.
»Zar nešto nije u redu s mojim licem, gospo, kad me tako uporno nukaš da se gledam
u ogledalu?«
Gledala ga je i dalje držeći ogledalo. Onda se lagano nasmiješila, podignula ga tako da
joj je lice bilo napola skriveno iza njega, kao da je sramežljiva djevojka. »Ne. Sve je u redu,
najdraži.«
Ploha ogledala sjala je i bljeskala prema njemu, a oči iznad njega bile su nedokučive.
Ali prodorno su ga gledale dok se smiješila.
»Vidio sam dolje Desmonda«, reče on.
Radost joj je nestala s lica. Spustila je ogledalo i protegnula bose noge na prozorskoj
klupici.
»Odvest ću ga u Wolfscar čim budem mogao«, reče Ruck.
»Ne, nećeš me ostaviti. Poslat ćemo nekoga da ide s njim, ako baš mora ići.«
»Gospo, ja ću ga odvesti.« Ruck ispije vino do kraja.
»Ne.«
»Hoćeš li me ponovo otrovati i staviti u lance da to spriječiš?«
Uspravno je sjela. »Zar te to ljuti? Za ime Božje, sada bi bio mrtav da nisam to
učinila!«
»Hvala Božjoj milosti, živ sam, ali ne zahvaljujući tebi, Melanthe! Kakvog to demona
imaš u glavi da mi nisi rekla istinu o tom paklenom psu Navoni, tako da bih ti mogao
pomoći?«
Okrenula je glavu i pogledala kroz prozor podignuvši rame. »Nisam mogla.«
»Dobro znam da ti je istina poput gorkog vina na usnama, ali tvoja prijetvornost ne
može se oprostiti.«
»Nisam mogla!«
»Melanthe! Uzela si me za muža, a ipak mi nisi mogla reći?«
»On bi te ubio.«
Ruck se bijesno okrene. »A da ne bi to učinio, ti si me ostavila i pošla k njemu da mu
budeš žena?«
»On bi te ubio.«
 »Njegova žena!«
Podignula je koljena prema bradi. »Ludi blesane! Ništa ne znaš o tome. On bi te
ubio.«
»Da, i radije bih da me ubije nego da te vidim u njegovoj postelji. Ali nekako si mislim
da se ne bih dao samo tako ubiti!«
»Nisam spavala s njim niti bih to učinila. Namjeravala sam otići u samostan tako da
te to pitanje ne mora mučiti.«
Ruck s nevjericom odmahne glavom. »U mozgu imaš samo leptire! Samostan,
zaboga, a morala si mi samo reći što te muči. Dužnost mi je da te štitim i branim, Melanthe;
to mi je čast.«
Skočila je na bose noge. »Da, tvoja čast! A gdje je čast kad ti otrov prijeđe preko
usana? Rekla sam ti zašto sam to učinila. Ponovila bih to opet i lagala, varala i krala, što god
trebalo, samo da te spasim.«
On pažljivo odloži glinenu kriglu na škrinju. »Onda prema tvojim riječima za mene
nema mjesta uz tebe.« Uzeo je remen s mačem i opasao ga oko struka. »Vodim Desmonda
u Wolfscar, a odatle idem preuzeti svoju dužnost kod Lancastera.«
»Lancaster! Nisi njegov nego moj. On te neće trpjeti.«
»U Akvitaniji stvari su pošle po zlu i trebaju mu vjerni ljudi. Gospodar će štošta
oprostiti iskusnom zapovjedniku.«
»Ne!« reče ona oštro. »Nećeš otići i ostaviti me!«
»U tome mi, gospo, nećeš zapovijedati.«
»Muž si mi. Želim te imati pokraj sebe.«
Zakopčao je remen. »Gospo, ono što želiš pokraj sebe je psić. Kupit ću ti jednoga na
tržnici.«
»Ruck!« Zastao je pred vratima zbog njezina preplašenog glasa. Stajala je prislonivši
ogledalo na grudi.
Čekao je. Na tren se činilo da ona bira riječi, usne su joj se razdvojile, oči nemirno
prelijetale po sobi, ali onda je udahnula, stisnula usta i kraljevski se zagledala u njega.
»Ne, nećeš otići u Francusku. Zapovijedam ti!«
»Gospo, bio sam vaš vazal. Ali onda ste me uzeli za supruga i priznali to pred cijelim
svijetom. Sada ja, gospo, mogu zapovijedati tebi ako to želim i nijedan čovjek neće mi to
osporiti.«
Podignula je obrve. »Hoće li između nas dvoje zavladati rat, pobožni redovniče, zbog
toga tko će zapovijedati? Čuvaj se moje snage u toj bitci.«
 Spustio je ruku na vrata da ih silovito otvori, ali onda je spustio zasun. Okrenuo se
prema njoj. »Ne sumnjam da se moram čuvati snage tvoje prijetvornosti! Dobro znam
koliko je duboka – imao sam dosta vremena razmišljati o tome u tamnici!« Zatresao je
glavom i promuklo se nasmijao. »Nisam ti dorastao, doista. Mogla bi kriomice doći do
Lancastera, šapnuti mu na uho otrovne stvari o meni tako da ne odem u Francusku. Mogla
bi mi oduzeti Wolfscar kad bi htjela tako da nemam ništa svoje. Ne sumnjam da bi mi mogla
zapovijedati i obuzdati me i držati uza se. Više cijeniš svoju sokolicu, jer ju oslobodiš i vjeruješ
da će ti se vratiti, iako je to svaki put opasno. Možeš je držati zatočenu zauvijek, samo da
bude tvoja. Ali pogledaj si lice dok ona leti i svoju radost i čuđenje kad ti se vrati.« Ponovo
je odmahnuo glavom. »Ne, gospo, između nas nema rata. Zašto se poslužiti ratom protiv
mrtvaca? Jer ne bih mogao živjeti zatočen kao ptica za tvoje zadovoljstvo niti te ikada više
voljeti kao što te volim sada, slobodna srca i privržen.«
Pritisnula je dlanove preko ogledala, koje je podignula do usana. Zatim se okrenula
prema prozoru. »Gryngolet dolazi zbog mesa na mamcu – ne zbog ljubavi.«
Ramena i ruke povinula je prema naprijed kao da štiti ogledalo uza se. Kosa, crna kao
noć, padala joj je niz leđa. S prozorskog vitraja šareno svjetlo postalo je bijelo na njezinoj
košulji i iscrtavalo joj obline tijela.
»Slučajno sam muškarac, a ne sokol«, progunđa on.
»Ah. Onda te ne mogu dovesti u napast s pilećim krilom.«
»Ne, gospo.«
Uzdahnula je. Sjela je na prozorsku klupicu i namrštila se na izrezbarenu poleđinu
ogledala.
»Zar nećeš pogledati u svoje ogledalo«, reče on blago »i vidjeti čemu ću se vratiti?«
Tijelo joj se ukočilo. Čvrsto je stisnula oči i malo odvratila lice od njega. »Što ako me
nema u njemu?«
»Kako te ne bi bilo?«
»Možda sam vještica, bez odraza u ogledalu.«
»Bilo je trenutaka kad sam zaista mislio da si vještica.«
»Zašto?« Brzo ga je pogledala. U očima joj se vidjela nelagoda i ona nesavršena
modrina koja je prelazila u ljubičastu nijansu.
»Zato što te volim, a najradije bih te zadavio.«
»Ali... možda jesam vještica. A možda nisam. Možda je vrag došao i odnio me dok
sam spavala. Jedanput sam to sanjala, da me je odnio i ostavio samo stvorenje sastavljeno od
laži, koje izgleda kao ja.« Čvrsto je držala ogledalo. Prigušeno je rekla: »Ruck, hoćeš li
pogledati unutra i vidjeti jesam li tamo?«
 Prišao joj je, kleknuo uz nju, a onda joj uzeo ogledalo iz ukočenih prstiju. Bilo je to
savršeno ogledalo, veliko kao njegov raširen dlan i u bljesku je odražavalo svjetlo sa svoje
prozirne površine. Na poleđini je jedna gospa od bjelokosti nudila svoje srce vitezu taštog
izgleda. Ruck okrene ogledalo prema sebi i ugleda svoje lice, odbljesak čeljusti, nosa i zlatne
gumbe na svojem kaputu.
»Čekaj!« Zaustavila ga je kad je počeo okretati ogledalo. »Čekaj... nisam spremna.«
Zaklopila je oči. Lice joj je bilo napeto, kosa joj je u neposlušnim uvojcima padala uz blijede
obraze. Dugo je držala njegove ruke nepomičnima. »Dobro«, rekla je tiho i popustila stisak.
»Sada. Gledaj. Što vidiš?«
Nije čak ni pogledao u ogledalo.
»Bistar um«, reče on. »Smionost veću od mnogih muškaraca koje znam. Glupe šale
i trikove gore nego što bi ih smislilo dijete. Slasnu požudu, kosu poput zimske noći. Ponosnu
i oholu bradu, usta za plemeniti razgovor – koja se dobro ljube, ali' i ubijaju me svojim
osmijehom. Prijetvornost i sanjarenje. Princezu. Curu. Neotesanu običnu djevojku. Svoju
suprugu. Vidim tebe, Melanthe. Ne treba mi ogledalo.«
»Pogledaj u ogledalo!«
»Draga moja.« Obuhvatio joj je rukom stisnutu šaku. »Isto to vidim na ovom
staklu.«
Promuklo je uzdahnula s olakšanjem ne otvarajući oči. »Jesi li siguran? Vidiš mi lice?
Ne govoriš mi lažno?«
»Gospo, bojao bih se za svoj život kad bih ti govorio lažne riječi.«
»Ah, izgubila sam se! Trebam te da mi govoriš istinu. Trebam te da mi kažeš što
trebam biti. Sve se promijenilo i ne znam što sam.«
»Onda ću te paziti i čuvati. A budeš li svakoga jutra netko drugi, Melanthe – Bog zna
da si još uvijek moja gospodarica. Neću u svakom trenutku biti uz tebe, ali uvijek ću biti
duhom i vratit ću ti se cijelim srcem da vidim kakvu ćeš sljedeću čaroliju izvesti na meni.«
Okrenula je ruku ispod njegove i čvrsto ga uhvatila. »Molim te. Ne zapovijedam ti,
ali molim te... ne odlazi u Francusku i ne ostavljaj me. Ne... tako brzo. Neću od tebe napraviti
psića kojega ću držati na krilu, ali...« Ovlažila je usne. »Zaista, ne znam ništa o ovcama. A
imam ih tisuće, barem tako kaže moj majordom. Možda će mi trebati tvoj savjet.«
»Majstor sam za ovce, gospo. Čak i kad ih treba šišati, ako baš moram. Znam nešto i
o zobi i drugim žitaricama i kako dati upute upravitelju imanja. Znam dobro zapovijedati i
garnizonom i vojnicima, znam očuvati dvorce i njihova kruništa kad ih treba popraviti ili
proširiti ako je potrebno.«
Stisak njezine ruke popusti, ali još je držala oči zatvorene. »Sve to? Imaš vrhunske
sposobnosti.«
 »Malo sam razmišljao kako bih mogao biti najkorisniji.«
»A što je preostalo meni, osim razmnožavanja?«
»O tome razmišljam svaki put kad smo u postelji, kako ne bismo zgriješili.«
»Pobožni redovniče!«
»U Wolfscaru ima odaja koje je potrebno očistiti. Dobro znam da moja cura i
gospodarica voli pomesti ognjište.«
»Cura?« upita ona prijetećim tonom.
Palcem joj je protrljao nadlanicu. »Ako Vašoj Visosti bude dosadno između lijenog
izležavanja i spavanja – nisam baš spretan u latinskom, gospo, niti s odvjetnicima i sudskim
poslovima, a to je nešto što je uvijek potrebno velikom imanju.«
Ona otvori oči i pogleda kroz prozor. »Kakvi planovi! Mislim da si ti veliki varalica,
koji ni na trenutak nije namjeravao ići ratovati u Francusku!«
»Ako je tvoja potreba za mojim uslugama veća«, reče on ponosno »onda neću, osim
ako mi kralj ne zapovijedi.«
Spustila je ruku na njegovu i spriječila ga da pomakne ogledalo. Lice je okrenula u
stranu i oprezno pogledala ispod oka. Polako je pomaknula ogledalo u njegovoj ruci i malo
ga okrenula prema sebi.
»Pogledaj unutra, gospo«, reče on. »Nisam ti lagao.«
Okrenula ga je potpuno i zagledala se u glatku površinu. Bijesno je podignula obrve.
»Ali... nisam lijepa! Nisam!« Naglo je spustila ogledalo licem nadolje. »Znala sam da je sve
to nepoštena varka, te pjesme i pohvale mojoj ljepoti. Zaista, kad je neka bogata žena bila
ružna?«
Ruck joj se nasmiješi. »Nisi privlačna? Onda mi je suđeno biti slijep.«
»Pah!« Ispružila je ruku i snažno ga gurnula i izbacila iz ravnoteže. Sjeo je na pete, a
onda gunđajući i na kameni pod. »Pobožni redovniče, tebi bi svaka žena izgledala lijepo
nakon trinaest godina čednosti!«
 Epilog

CARA JE SJEDILA U SOBI na katu i grijala noge uz vatru. Zlatno sukno raširila je na krilu
koliko god je mogla, jer bila je krupna s djetetom u utrobi. Skupocjena tkanina bila je
namijenjena prekrivaču za dječju kolijevku – naravno, ne za njezino dijete. Bit će to dar grofa
Ruadrika svojoj supruzi za crkveni blagoslov koji će dobiti poslije poroda, zajedno s
grimiznim plaštem obrubljenim krznom. Ostavio je tkanine u dvorcu Savernake kad je prije
Božića prolazio onuda i zamolio je da mu ih pošalje u Wolfscar do Uskrsa, kako bi stigle na
vrijeme.
Podignula je glavu i duboko udahnula nakon što je bila sagnuta nad poslom. Laskalo
joj je što je odabrana da vezom ukrasi darove; grof Ruadrik uočio je njezine radove među
odjećom ledi Melanthe i zato joj je donio tkanine. Nespretno se ustala sa stolice i odnijela
vez do hladnog prozora gdje je mogla provjeriti sitne detalje na mutnom danjem svjetlu.
Pogledala je van na dvorište prekriveno snijegom. Tkanina joj je ispala iz ruku.
»Elena!« vrisnula je.
Potrčala je kroz vrata, niz stubište ni ne vidjevši kamo hoda, ali u visokoj trudnoći
ipak se nije mogla tako brzo kretati kao što je htjela. Izletjela je kroz ulaz na trijem ne zastavši
čak ni da uzme ogrtač.
»Elena, Elena...«
Njezina je sestra upravo sjahala, a mala stopala nestala su joj u snijegu. Cara ju je
primila u zagrljaj i zagnjurila lice u debele vunene tkanine, sva zadihana od napora.
»Polako!« jedva da je čula Guyev prijekoran glas. Čvrsto je držala Elenu kad ju je on
podignuo da je odnese u kuću. »Unutra.« Odnio je njezinu sestru u naručju, dok je Cara
trčala uz njega, gotovo da je plesala unatoč velikom trbuhu. Elena je nešto pripovijedala na
talijanskom. Čudno joj je, ali i prekrasno sada zvučao taj jezik; Cara nije razumjela ni riječi
od onoga što je djevojčica govorila, samo je čula njezin veseo i visok dječji glas i znala da je
dobro, da je Elena zdrava i neozlijeđena. Tako je jako plakala da u predvorju nije vidjela
nikoga osim Guya. Ali netko je ušao s njima, neka žena, njegovateljica, a na dvorištu su bili
još neki ljudi. Sve je postalo konfuzno kad se Guy vratio van da se pobrine za njih, ali Cara
je samo mogla čvrsto grliti sestru.
»Kako si krupna!« reče Elena, a Cara je napokon jasno vidjela njezine tame plave oči.
»Imali smo veliku pustolovinu dok smo putovali kroz snijeg! Konj dan Allegreta pao je u
zapuh! Hoćemo li ovdje živjeti? Tako je hladno! Dan Allegreto kaže da će mi se svidjeti kad
se naviknem. Bacila sam snijeg na njega, ali rekao je da ga ne boli. Kad će se dijete roditi?
Hoću li mu biti tetka?«
Cara popusti stisak. »Allegreto?«
Guy se pojavio na vratima stresajući snijeg s čizama. Za njim je ušla druga dadilja,
starija žena koja je prešla preko praga s uvrijeđenim dostojanstvom dok joj je on pridržavao
vrata.
»Donna Elena, tvoje lijepo ponašanje!« strogo joj je rekla.
Elena se uspravi u Carinom naručju i malo se nakloni. »Don Allegreto kaže, da ako
se želim udati za njega«, povjerljivo je rekla Cari »moram naučiti biti dama, jer sada sam
divljakuša.«
Cara stane uspravno, a srce joj je snažno tuklo. »On je došao?« upita ona Guya na
francuskom.
»Ne«, odmahne on glavom. »Ovo su svi putnici, osim stražara koje sam poslao u
staje.«
»O, dan Allegreto je ovdje. Doveo me k tebi«, reče Elena lako prešavši na francuski.
»Dvorište je prazno«, reče Guy.
Elena se odmakne. Pritrčala je k vratima i otvorila ih. Cara požuri za njom, jer
djevojčica je istrčala na snijeg bez ogrtača i počela dozivati.
Cara nije mogla tako brzo trčati. Sestra je pretrčala dvorište i kroz glavnu kapiju prije
nego što ju je Cara uspjela spriječiti. Dadilje su počele bespomoćno vrištati za svojom
štićenicom, ali jedino su je Guy i vratar uspjeli dostići kad je već prešla pokretni most.
Djevojčica se dotad zaustavila. Stajala je gledajući niz praznu cestu. Dlanovima je
okružila usta i viknula: »Dan Allegreto!«
Njegovo je ime odjeknulo, a jeka se vratila preko snijegom pokrivenih polja. Dva
konja na obližnjem pašnjaku podignu čupave glave.
»Ah«, reče Elena prigušeno. »Nije se oprostio sa mnom.«
»Elena, razboljet ćeš se i umrijeti budeš li stajala na snijegu.« Cara je oštro govorila.
»Guy, mora se vratiti unutra.«
»Dođi, mala donna.«. Guy je digne visoko u zrak i smjesti na svoja ramena. »Kad
mama govori, mi slušamo.«
Elena se nije bunila, ali okrenula je glavu i gledala iza sebe dok ju je Guy nosio kroz
kapiju dvorca. Cara je čekala da joj nestanu iz vida. Onda se okrenula i pogledala niz cestu –
čekajući.
Nitko nije došao. U snijegu su ostali tragovi poput duge tanke sjene, nestajali su iz
vida tamo gdje se pašnjak za konje dodirivao sa šumom.
 »Neka Bog bude milostiv prema tebi«, reče Cara. Suze su joj klizile niz lice. »Žao
mi je. Grant merci. Hvala ti.«
Noge su je zeble u snijegu. Stajala je obgrlivši se rukama i ostala je tako sve dok joj
hladnoća nije prodrla do srca. Kad je shvatila da sva drhti od zime, okrenula se i pošla natrag,
prepuštajući praznu cestu noći i mrazu.
 Zahvale

PRVO, SUZANNI PARNELL zbog Fun with Middle English (Zabavni srednjovjekovni
engleski, M.V.). Čitatelji moraju znati da na svijetu postoji manuskript te knjige prema kojoj
su svi srednjovjekovni dijalozi u ovom romanu provjereni kao točni, kako pravopisno tako
i gramatički, što je rezultat Suzannina truda i ljubavi prema jeziku 41. To mi je pomoglo da
dijaloge razvodnim da budu bliži modernom vremenu. Suzanne, plakala sam zbog svakog
am, ert, hopande koji sam upotrijebila, zato što naš materinski jezik može složiti tako ljupke
rečenice i uči ti u misli i zapjevati. Sve pogreške prilikom uređivanja knjige isključivo su
moje.
DRUGO, »Tercelu« na GEnie Pet-Netu i Donu Roeberu iz Texasa zato što su me
uveli u sokolarstvo. Kroz neobičnu magiju kompjuterske povezanosti, Tercel (ne smije se
zabunom pomisliti da se radi o autu) prenio je svoju ljubav prema lovačkim pticama i tom
drevnom sportu – a još više svoje strpljenje i ljubaznu narav – na mene, kada nisam mogla
razlikovati sokola od jastreba. Don je velikodušno odgovarao na moja pitanja, posudio mi
knjige i omogućio mi da gledam pravog sokola u lovu. Ako vrijeme i nije bilo savršeno, barem
smo se dobro umazali blatom. Iduće godine – manje magle, više pataka! Svako pretjerivanje
i tehničke pogreške koje sam možda napravila stvarajući tog super-sokola, ponovo treba
pripisati samo meni.
TREĆE, Mary Wilburn iz knjižnice Zula Bryant Wylie Library, zbog strpljivog
naručivanja knjiga na posudbu iz drugih knjižnica. Također je tijekom putovanja u London
odvojila vrijeme da mi pomogne izvan svog radnog vremena.
ČETVRTO, zapovjedniku Billu Ashmoleu i njegovoj supruzi Joan, iz Devona, koji su
velikodušno proveli dio svojih praznika posjećujući engleske samostane i opatije prema
mojim željama – a mami i tati omogućili su, kao i uvijek, da se dobro provedu. Uvijek su se
vraćali kući nasmijani.
NA KRAJU, ali ne najmanje važno, majci i ocu. Hrabro se suočivši s kružnim tokovima,
brodogradilištima, a zamalo ga je usisao i tunel u Liverpoolu, moj otac uspio je locirati
samostan Birkenhead Priory skriven među dizalicama suhog doka, kad čak ni djelatnici na
obližnjoj benzinskoj crpki nisu znali gdje se nalazi. Još jedna od životnih ironija: taj mali
samostan koji je prije petsto godina ležao duboko u divljinama Wirrala – još uvijek je u
funkciji svetišta, nedavno je renoviran i kao ugodan, drvećem okružen centar za kulturu

41
Svi dijalozi u romanu pisani su srednjovjekovnim engleskim jezikom (nap prev.)
grada Birkenheada – još je teško dostupan prosječnom hodočasniku. Potreban je čovjek
čvrste odlučnosti kao što je moj otac, a svećeniku je bilo vrlo drago što ga vidi, jer čini se da
nemaju toliko mnogo posjetitelja koliko zaslužuju tamo usred brodogradilišta Birkenheada,
gdje ih nitko ne može naći.
Također, igračima igre Stogodišnji rat (Hundred Years War) na GEnie-u, koji nisu
samo smislili neke duhovite dijaloge i situacije iz četrnaestog stoljeća, nego su mi pomogli
da nabavim svoj primjerak Froissarta; Oxford University Press-u zato što su tiskali rječnik
Oxford English Dictionary na CD-ROMu; i Travisu, jedinom muškarcu na svijetu, koliko
ja znam, koji može uspješno instalirati interni NEC-84 CD-ROM drive.
I naposljetku, najviše od svega, neznanom pjesniku ili pjesnikinji, za poemu Sir
Gawain i zeleni vitez.
Svakome od vas od srca zahvaljujem.
LK, 1993.