Imre Kertsz

Jezik u
progonstvu

A szmztt nyelv 2001.

2
 Predgovor

Nedavno mi je jedan poznanik dobacio primjedbu da drukije govorim u svojim esejima

negoli u romanima. Priznajem, ta me je poznanikova opaska toliko zaprepastila da ju otada ne
mogu izbiti iz glave. Iskreno govorei, vjerojatno nikada ne bih napisao sljedee oglede da mi
ih nisu naruili. A nikada ih ne bi ni zatraili da se nije uruilo ono drugo veliko europsko
totalitarno carstvo koje oznaavaju pridjevkom socijalizma. To je ujedno bio i prostor u
kojemu sam i sam boravio, ali i ivot koji me je u potpunoj stvarnosti upoznao sa stanjem
normalnog postojanja, zapravo proglaen ilegalnim. Holokaust i okolnosti postojanja u kojima
sam pisao o holokaustu meu sobom su se neraskidivo isprepleli. Meni se holokaust nikada
nije javljao u prolome vremenu.
Upravo me je zato i uzrujala znaneva primjedba. Volim Cioranovu izreku prema kojoj se
on jedino sa idovima moe istinski razumjeti, jer se i on, poput idova osjea izdvojenim iz
ljudskog drutva; jo nikada nitko nije toliko tono definirao stanje u kojemu sam
desetljeima ivio. A kada sam progovorio, moda sam se poeo obraati onima kojima ve
dugo, dugo ni ne pripadam. No dok sam se zadravao u sigurnome zaklonu posve istih
umjetnikih oblika, sve to nije ni predstavljalo problem. itajui moje eseje znanac je
vjerojatno stekao dojam da sam moda preskoio pregradni zid koji je Auschwitz podigao
izmeu mene i onih drugih. A eto, ne samo to sam izgradio most izmeu niije zemlje i
takozvanoga ovjeanstva, ve sam, po njegovu vienju, moda oslanjajui se na svoje eseje
kao na kakve take, nakanio ak i prijei preko tog mosta, ostavljajui pritom iza sebe i ovu
stranu obale i one kojima zapravo pripadam: svoju sudbinu, uspomene, mrtve.
Ne vjerujem da je moj poznanik u pravu. Uostalom, tim se mostom ni ne moe prelaziti, a
bude li netko ipak pokuao prijei preko njega, taj e to platiti vlastitom kreativnou. Pitanje
je zapravo jedino u tome, hoe li oni s onu stranu razumjeti moju rije i bez mojega prelaska
preko mosta. Meutim, nakon to kriknem - odnosno zapiem - prvu rije, iznenaujui
pritom moda ak i samoga sebe, istoga trena svjedoim nadi: to je zapravo sr problema, to
je ono to nisam u mogunosti mijenjati ak ni onda kad je ta nada moda i lana.
Tekstove koji slijede inae ne smatram esejima u pravom smislu rijei. Njihovu bih
rodovsku pripadnost najradije opisao rijeju pristupi, premda nitko zapravo ni ne zna za
postojanje takve vrste. elio bih dijelom ukazati na to da nijedan od ovih napisa ne
iscrpljuje potpuno svoj predmet, u najboljem mu se sluaju uspijeva tek pribliiti; a s druge
strane oni pristupaju istoj grai, samo iz nekoga drugog kuta, kojom se bave i moji
pripovjedaki tekstovi. Stoga e se katkada, poput vodeih motiva, javljati ponavljanja,
posueni ulomci iz mojih drugih radova, koji zapravo asociraju na opseniju cjelinu, na
tajnovitu koherentnost jednoga naina razmiljanja, govora, dapae ak i promatranja koji
ponekad i meni ostaju nedokuivima.

3
 PISMA IZ DOMOVINE

BUDIMPETA - BE - BUDIMPETA
PETNAEST BAGATELA

Rujna 1989. U listopadu: Be. Na poziv Drutva austrijskih knjievnika. Navodno radi
moje prevoditeljske djelatnosti, no ipak je to prije svega znak prijateljske potpore, nekoliko
lijepih rijei zauzimanja za mene - dakle, simpatija, upravo ona ili njezina suprotnost, koje
pokreu i sve drugo. Hotelski smjetaj, ugodna svota novca. Sreivanje nekoliko odvratnih
pojedinosti. 1) Putovnica. Dobivam je iduom potom. 2) Karta za vlak. Blagajnica me trai
putovnicu. Nemam je kod sebe. A tko bi mogao pomisliti da provjera putovnica poinje ve
pred blagajnikim prozoriem. Zato to kartu kanim kupovati za forinte; tu nemaju
povjerenja u forinte. Kui, na drugi kraj grada, pa natrag do najbliega prodajnog mjesta
eljeznikih karata. Dugi rep. Odnosi mi itavo prijepodne. Djeluje poput unaprijed odraena
predujma na ukor: nee nam ti samo tako jednostavno otii odavde. Kao beskrajna
narednikova zanovijetanja u vojarni uoi putanja na izlaske. Diktatura i vrijeme. Primitivan
svjetonazor o vremenu. Primitivne strukture i vrijeme. ovjek i vrijeme; ne, zapravo ovjek
kao vrijeme. Dakle, ovjek je deklarirano nita. Konzlager-vrijeme, uzniko vrijeme, a sada
kakvo olakanje: vrijeme kupovine karte za vlak. ekajui svoj red zabavljale su me takve
misli. elim dolazak na Sdbahnhof jer je, sudei po zemljovidu grada, taj kolodvor blizu
mojemu smjetaju. I putovao bih prijepodnevnim vlakom jer se ne volim dizati ranom zorom.
Dobivam kartu za vlak koji kree u ranu zoru i stie na Westbahnhof. Jer ta je s popustom.
Blagajnik e vrlo odluno: - Pa vrijedi vam tisuu forinti da jedanput i vi ranije ustanete. - Ne
znam. No oito mi vrijedi 1000 forinti da ne raspravljam s njim, pa utim. Protuargumenti mi
padaju na pamet tek na izlasku; raspomamim se, a kako moja agresivnost ne nalazi drukiji
cilj, okree se, kao i uvijek, protiv mene. Tajna je istonoblokovske zajednice - ili kako da je
sada ve nazovem? - biti u neprestanoj zavadi sa samim sobom, a kada nisi, tada se stidi
zbog kompromisa koji izviru iz tvojih osjeaja, uma ili lisnice.

Od Brucka na Lajti - gospodin iz Bea. Dotle sjedim sam, leima okrenut smjeru kretanja,
na dugakoj sofi za tri osobe. Kako bih bio siguran u svoju klupu, dio prtljage smjetam do
sebe. Belija jednim jedinim kratkim pogledom ocijeni situaciju na terenu: - Gestatten Sie? - i
nemilosrdno pokae na moj kofer. Sjedne, iz aktovke vadi neke papire. Stupci brojaka,
knjigovodstvene rubrike. Vadi kemijsku olovku, stavlja naoale. Umirujue. A kada sam se
pribrao, shvatio sam da sam se s njim upleo u nepovratno druenje. Canettijeva opaska u
Augenspielu o ljudima koji avrljaju a koje se u Beu nikako ne moe izbjei - eto, ovo je ivi
primjerak, jedan od takvih. Nekoliko unakrsnih pitanja i priznajem mu da sam pisac i
prevoditelj. ivne, oito misli daje naletio na dobar ulov. Ni jednome nasrtljivcu nisam u
stanju odolijeti. A Belija je barem zabavan. Na svoj nain. Ipak, kao da je malo previe
kulture. Knjievnost - Hofmannsthal, Schnitzler, Roth, koje sam i sam prevodio - zatim,
glazba. Daje Richard Strauss originalniji autor od Mahlera, jer je Mahler nezamisliv bez
Beethovena i Brahmsa, dok Strauss stoji i bez njih. Budalatina, ali se ne upliem. Da se za
Karajanovo ispranjeno mjesto i u Beu i u Salzburgu natjee maestro Abbado i vidjet u,
posve sigurno, bezuspjeno. Na alost, meni je svejedno. Ali njemu nije. Uzrujava se kao da
je rije o Fradiju (kratica za nogometni klub Ferencvros, op. prev.). U tome se
razlikujemo, pomislih. I u tome to ne kune reim. Nikoji. Kakve li harmonije. A 1956. sam
proivljavao poput vas Maara - kae iznenada. Bio je duboko potresen. Nakon tih je

4
dogaaja pomagao izbjeglicama, ukoliko sam ga dobro razumio, godinu dana je radio kod
neke humanitarne organizacije. A 1968? - upitah. Ona njemu, kae, nije donijela nita nova.
A sada, u starijoj dobi (veli da je sedamdesetogodinjak, no meni se uinio petnaestak godina
mlai) naao je Boga, vlastitoga, osobnog Boga. Stigao je do toga stupnja da je bilo gdje, bilo
kada, u bilo kojim okolnostima sposoban pomoliti se. Naposljetku sam ga ipak prihvatio.
Premda sam zbog njega propustio trenutak ulaska u kolodvor. Jer volim protutnjati kroz
pusta, surova predgraa, volim kad se nakon toga grad oko mene gotovo kiptei uari, volim
osjetiti pomak njegove ile kucavice, kada s nekoliko iznenadnih pokreta sasvim oivi. A s
druge je strane taj razgovor bio stilski nevjerojatno pogodan za ulazak u Be. Kao u nekom
romanu s kraja stoljea. (Kao kod Paula de Kocka koga Krdy stalno citira; je li Paul de Kock
stvarno postojao, ili ga je Krdy izmislio kako bi imao koga citirati?) - Auf Ihrem Beifall -
smjeka se gospodin iz Bea kada mu priopim svoju opasku. Vlak usporava. Ustajem, ski-
dam prtljagu, oblaim kaput. Dok sam se okrenuo, gospodina iz Bea vie nigdje nije bilo.
Nestao je, rasplinuo se, kao da sam ga samo sanjao. Moda se tako i zbilo, pomislih; nestao je
poput kakva Paula de Kocka koji se javljao u Krdyjevim snovima. Trezven silazak s vlaka,
uljudno kotrljajue sprave za teglenje prtljage, pomina se staklena vrata takoer uljudno
automatski raskriljuju. Nasuprot kolodvoru je gomila ruevina: nenadani osjeaj zaviaja.
(Poslije se ispostavilo da se tu gradi metro.) Samosvjesni, silno usluni vozai taksija.
Zabrinuto kiljim prema taksimetru: hoe li mi biti dovoljno onih 180 schillinga koje sam
uspio izmoljakati povrh putnikoga eka, to sada moram troiti na taksi radi one povlatene
eljeznike karte. Jedva. Uz neznatnu napojnicu. Nain na koji mi se zbog nje voza taksija
elegantno zahvaljuje odjedanput mi, ne bih znao zato, vraa ravnoteu duha. Osjeam se
poput gospodina iz strane zemlje. Tu stranu sebe jo nisam ni upoznao; obuzima me stanovito
potovanje prema samome sebi, kao prema nekome tko se kree inkognito. Kao da sam tajnim
agentom neke sasvim nepoznate tajne, na posve nepoznatome zadatku. Samo da se ne
otkrijem - poeh strepiti.

Nedostaje mi rjenik. Ostao je kod kue. U Drutvu austrijskih knjievnika ga nemaju.

Posljednja nada: Collegium Hungaricum. Tramvaj; zatim u vlanome vjetru lagano koraajui
prelazim Salztorbrck. S mosta puca pogled na svjetsku metropolu, na Schwedenplatz, na
Kai, a malo nie vidim i zgradu Uranije. Otprve nalazim Collegium Hungaricum, a u njemu i
Maarsku u Beu. U vei portirnica, u njoj korpulentna nadzornica, a tek njezin ton: - Kojim
poslom? Imate li dogovoreno? Priekajte da vas najprije telefonski najavim! - U starinskom,
zakuastom uredu Drutva austrijskih knjievnika u ovakvim vas sluajevima prvo ponude
sjesti. Naravno, ni tu nema rjenika. Odnosno, imaju samo jedan, ali taj zadravaju za potrebe
stipendista. Dospjevi na suprotnu stranu ulice, dobro sam promotrio tu sivu poslovnu zgradu.
Na 142. stranici Austrije, jedne iz niza Lloydovih putnih knjiga objavljenih godine 1929, koju
sam jo od kue ponio sa sobom, itam sljedee: ... U neposrednoj se blizini nalazi i Palaa
ugarskih gardista (Museumstrasse 7) koju je Marija Terezija kupila za potrebe ugarske
gardijske tjelesne strae. Ta prekrasna palaa, koju je podigao Fischer von Erlach, u
vlasnitvu je maarske drave (Collegium Hungaricum). to se mene tie, bio sam u
Hollandstrasse 4, jer se Collegium Hungaricum danas tu nalazi. Ona prekrasna palaa jo
uvijek postoji, samo to je u meuvremenu prela u austrijske ruke. Naime, skuptina grada
Bea nas je prije nekih dvadeset ili dvadeset i pet godina pozvala na obnovu palae
spomenike vrijednosti koja je tada bila u nezamislivo jadnome stanju. Nadleni su tada
odluili kako radnikoj i seljakoj Maarskoj zapravo niti ne treba ta palaa. Zato su bili
pozvani svi mogui beki kramari, grajzleraji, staretinari, pa su spomenike vrijednosti palae
potamnjele slave dospjele na bubanj. No i meu tim naim nepovcima nalo se nekoliko
osjetljivijih dua boljega ukusa koje su proklinjui moljakale neka se to neponovljivo blago
ne baca u vjetar; tako je ipak bilo spaeno nekoliko tepiha, par komada namjetaja koji se
sada navodno nalaze u veleposlanstvu. Palau rasprodanoga inventara potom su ponudili na
otkup gradu Beu koji je to s velikim zadovoljstvom i uinio, zatim je prodao prazno
gradilite koje je pripadalo kompleksu palae, a s dobivenim je novcem prekrasnu palau
jednako prekrasno obnovio - dakako, za svoje potrebe. Pouka? Ni rjenika, ni palae...

5
 Gubitak inkognita. Temeljna pogrjeka s jednako temeljnom poukom: ukoliko izgubim
inkognito, tada iz idealnoga apsurda prelazim u realan apsurd. Iz podnoljivoga u
nepodnoljivo. Razlog: iznenadno buenje Istonoeuropljanima toliko svojstvene strepnje nad
devizama, bezumna potreba za skucavanjem to vee uteevine od stipendijskih schillinga.
Ruao sam Bratwurst uz dvije zemike, stojeki, na trnici. Supijani lumpen-Austrijanac
odmah se napopastio na mene: - Jonapot kifnok (Dopar fam dan) - kae, nimalo prijateljski.
A ja jedem te peene kobase kao da ga ne razumijem. - Bongiorno - zaikava dalje. - , il
signore pada l'italiano - razvedrim se - bravo, benissimo - i hrabro ga potapam po ramenu. -
Eto vidite - obraa se gazdarici - rekao sam da il' je Maar, il' Talijan. Sada bar znamo da je
Talijan. - Hitro progutam svoj Bratwurst, dok me ne linuju. Nemam pojma zato ovi ovdje
ne podnose Talijane. Letimice se sjetih sluaja amerikoga zatvorskog psihijatra Gilberta sa
Streicherom koji mu je ustvrdio kako Nrnberki proces nije regularan zato to meu sucima
sjede i neki idovi. Odakle vam to?, iznenadi se Gilbert. Ah, ree nato Streicher, pa ja istoga
trena nepogrjeivo prepoznajem u kome tee kakva krv: trojica se sudaca jako nemirno
ponaaju ako ih otro fiksiram pogledom. Gilbert je kod Streichera dijagnosticirao paranoju.
No ta me misao nimalo ne tjei. I mene su prepoznali - premda ne kao onoga koji jesam. A
tko sam? Ono za to me je moja mata stvorila. Tek sada poinjem shvaati svoje poslanje
tajnoga agenta: u Be, kao i svugdje drugdje, stigao sam da tajno pratim i promatram samoga
sebe, a uz to me nedokuiv tajni nalog obavezuje da neprestano podnosim izvjea. U svakom
sluaju, od sada u se hraniti iskljuivo u dobrim gostionicama, uz dobru hranu i dobru
poslugu, kako bih mogao uvijek odlaziti uzdignute glave. Moda biste rekli da je to samo
igra, no u tom sluaju igrom zovete upravo tehniku preivljavanja.

Gripa. Danju je nadvladam, no naveer me prisiljava da ostanem u sobi. Vru aj uz

radio. Premijera Walkra iz Covent Gardena. Nakon drugoga ina intervju s Bernardom
Haitinkom, dirigentom obnove. O tome kako je komad prvotno trebao reirati Ljubimov, ali
da su mu ga na kraju morali oduzeti. Zamisli su mu bile posve strane u odnosu na
wagnerijanstvo; on zapravo i ne poznaje Tetralogiju; nema pojma o wagnerijanskoj tradiciji,
a za sve to nema ni osjeaja. Uostalom, Ljubimov je reirao i onu skandaloznu predstavu
Hamleta, kada je Shakespearea kratio usred njegove domovine u znaku takve redateljske
koncepcije za koju se ispostavilo da ni ne postoji. Novinar pita Haitinka zna li za sluaj
Ljubimova s Ivanom Fischerom, kada je u Budimpeti reirao Don Giovannija. Ne zna.
Dakle, Ljubimov je zapitao Fischera: A gdje e svirati orkestar? Jer, u rupu za orkestar u
staviti pakao. Haitink se smije, kroz nos, afektirano, pobjedniki. Najedanput se preda mnom
javlja Ljubimovljev lik, kada je jednoga bljuzgavog, ledenosivog zimskog dana u pratnji
itave svite ena, iz one palae kojoj je petanski puki govor nadjenuo naziv Promaena,
razbarueno zakoraio na Vrsmartyjev trg. Tada sam upravo bio vodi
(zapadno)njemakoga knjievnika Tankreda Dorsta iji sam komad Medin i preveo. Dva su se
mukarca bacila jedan drugome u zagrljaj. Dorstove sam rijei prevodio na maarski, a enine
potom Ljubimovu na ruski. Jedna se od tih ena, sjeam se, stalno alila: Nije nam dobro.
Boli nas glava, a maarske se vlasti ne vladaju prema nama kako treba; upravo tako, uvijek u
prvome licu mnoine. Ljubimov je nato pozvao Dorsta na sutranji kostimirani pokus Don
Giovannija. Kao pratitelj i ja sam mogao s njim. Na kraju se opet odvijalo dvostruko
prevoenje. Dorst je toplim rijeima hvalio reiju. Dok sam prevodio, iznenada se u meni
rodila zabluda kako sam i ja tu neto pa nadodah: - Molim vas, prenesite gospodinu
Ljubimovu da mu i ja estitam. - Na to se ta ena u omalovaavajuem tonu obrecnu na
mene: - Vi nemate to estitati, nego prevodite to vam se kae. - Eto jo jedne prie o
gubitku vlastitoga inkognita. U ono doba, prije nekih pet ili est godina, esto bih se naao u
krizi identiteta: katkada odjedanput nisam znao koji od oblika svojeg nepostojanja trebam
odabrati za inkognito.

Volim onu vjetriem uvijek proaranu iroku cestu koja se protee izmeu hotela Hilton i
Krtnerstrasse. Tu se nalazi Konzerthaus, a malo dalje na Lothringerstrasse Musikverein.
Koliko li je ovjek tronut kada zakorai u koncertnu dvoranu u kojoj je Schnberg - ne, od

6
svojega izgnanstva ipak samo Schnberg - propao! Sada kupujem ulaznicu za Schubertovu
Veliku simfoniju u C-duru. Golemo razoaranje: Beki simfoniari pod ravnanjem Georgesa
Prtrea zvue savreno, no njihova je izvedba bezvrijedno buna, pretjerano dinamizirana, to
danas gotovo u potpunosti istiskuje samoga Schuberta. Beka se publika die na noge i
pljee. Olakotna joj je okolnost to to vie nisu oni ljudi koji su onomad izvidali Weberna.
Ushieno uvam u sebi uspomenu na nezaboravnu Simfoniju u C-duru Eugena Jochuma i
Bamberkih simfoniara u Kazalitu Erkel, koju sam sluao prije nekoliko godina, kratko pred
Jochumovu smrt. U uima mi odzvanjaju zvui razlomljenoga plesa drugoga stavka, potiho
klikua, dionizijska tema zavrnoga odsjeka, stavka koji se lakih nogu oslobaa zemaljskih
stvari, navjetenja krilatih glenjeva o beskrajnoj srei u smrti. - Nedaleko od Musikvereina,
ve gotovo na uglu Kartnerstrasse, uzdie se nevjerojatno glomazna poslovna zgrada na ijem
se drugom katu nalaze prostorije Citibanke. U vlanome se vjetru pred zatvorenim staklenim
vratima uvijek nae nekoliko promrzlih i nasamarenih ljudi. U vei stoji natpis na maarsko-
me jeziku koji obavjetava kako se Citibanka bavi iskljuivo trgovakim poslovanjem i ne
konvertira turistike ekove. Ba pred put sam itao u nekim naim novinama kako se
turistiki ekovi mogu unoviti u nominalnoj vrijednosti i bez odbitka u Citibanci, a valja je
potraiti na Lothringerstrasse. - Du ju spik ingli? - oslovljava me zbunjen, brkat ovjek. -
Recite slobodno na maarskom - odgovorih. Traim onu tedionicu na Landstrasser
Hauptstrasse koju Citibanka maarskim turistima nudi umjesto sebe kao adresu unovavanja.
- Upuujem ga s oholou mjetanina. - Znate li kolika je njihova provizija u postocima? -
Doista ne znam. - Netko e se kod kue dobrano obogatiti na ovome - ree. - Mislite? -
bodrim ga. Ali nije nastavio. Kao netko tko ne smatra prijeko potrebnim vlastitu opeljeenost
jo zainjavati i suvinim gomilanjem rijei. Gledam za njim kako u hitrome kasu odmie
prema Am Heumar-ktu. Jadan, izigran, prevaren Maar kojemu su se jo i narugali; sirota
istona Europa, pomislih uz vedro aljenje, poput onih koji sve to promatraju samo izvana.

Sve dotle dok sa svojim putnikim ekovima nisam bio prisiljen pojaviti se pred licem
Sparkasse. - Molila bih vas na trenutak Vau putovnicu - progovori austrijska bankarica.
Osjeam kako se od muke i srdbe polako crvenim. Prije mene je neki vicarac mijenjao
franke. Njega nije traila putovnicu. Kako? Zar prema meni sve blagajnice svijeta smiju
nastupiti kao vlast? Ako bolje razmislim, jedino me blagajnica Musikvereina nije traila
putovnicu kako bi mi prodala koncertnu kartu. Nisam ni provjerio koliko su mi odbili pri
unovavanju deviznih sredstava koja sam uzeo prvi put u ivotu a koja sam kod kue kupovao
prema slubenome teaju u ovlatenoj banci; osjeam kako nadaleko vonjam na potinjenost.
Koga su jedanput ponizili, toga e uvijek poniavati; koga poniavaju kod kue, toga e i u
stranome svijetu poniavati, iskuavam zvuanje moguih aksioma. Austrijska blagajnica
prouava moju putovnicu s izrazom lica maarskih vlasti. Sjeanje na njezin maloprijanji
osmijeh koji je upuivala gospodinu iz vicarske budi u meni ljubomoru. Sjetih se jedne
Jaspersove primjedbe: svatko je odgovoran za politike prilike u vlastitoj zemlji. Sjena
Maarske me uvijek i posvuda prati i prekriva; katkada se, jer su psiholoke zakonitosti takve,
zaogrnem njome, kao u kakav samovoljno navueni darovac.

Odeem prema ribarnici kako bih svoju muku olakao jednom zemikom s haringom.
Nakon to se tako i dogodi, osvrem se za nekakvim voem. Kod piljara upravo neka
korpulentna dama u crnome kaputu obavlja svoje nabavke. U ruci prekree vreicu s
bananom, neodluna je: - Samo toliko mi dajete? - mrmlja preda se. - Zar nema vie? Pa meni
treba pet kilograma! - Govori maarski, samo ne znam kome: beki je piljar ionako ne
razumije, ja je dodue razumijem, no ona to ne zna. Lice joj je rumeno, oi zamagljene, kao
da je zapala u trans, izvan sebe je od kupovine. Iza lea joj tumaim piljaru njezine potrebe.
Nato on gestikulirajui zamoli gospoin ceker, munjevitom se brzinom sagiba pa se istee i sa
strehe svojega kioska skida sve grozdove banana, mjeri ih i vraa gospodi njezin ceker. -
Trebam jo i tri kile naranaa - progovara opet gospoa, ali se ne obraa ni meni, ni piljaru,
nego tek tako, nekamo u zrak. Kada bi to bilo spojivo i smisleno, rekao bih kako prevodim
bez rijei. Zatim je jo poeljela i neto kivija (prevodim); a nakon toga plamtei purpurnim

7
licem prua aku papirnatoga novca prema piljaru koji e pokretima prstiju, poput ptijega
kljuna, iz svenja ieprkati svoj dio. To je bio kraj udnovatome prizoru, jer gospoa sa
svojim otealim cekerima odlazi nekamo dalje. - A to Herr zapovijeda? - obraa se piljar
naposljetku i meni. Molio sam ga pola kile grkoga groa, kanim ga jesti poslije veere.
Koliko mi se ini, moja skromna volja za kupovinom naprosto osvjeavajue djeluje na
piljara. Zahvaljuje se Herru; dovienja, neka opet bude poaen Herrovim posjetom. Dok
sam se sporim korakom pribliavao svojem hotelu, cijelo sam vrijeme mozgao to li ta gospa
u crnoj opravi misli o svemu tome, kako li je doivjela da su tako glatko, spremno i sa silnim
zalaganjem tekle stvari oko nje, da joj se svaka elja s tako nevjerojatnom lakoom
ispunjavala, a k tome jo takorei bez njezina posebna udjela i truda? Pomilja li moda da se
dogodilo udo? Premda ovo potonje ne drim pretjerano vjerojatnim, jer je i ona posve
sigurno ve obavijetena o tome da se uda ne dogaaju. Naposljetku mi se ini
najvjerojatnijim da ona ba nita ne misli. Naprosto je injenice prihvatila onakvima kakve
jesu, onako kako su je desetljeima navikavali. A da su injenice katkada udnovate? Pa i jesu
udne. Najglavnije je da su banane tu. A mene je valjda samo sanjala kao to sam i ja moda
samo sanjao Beliju ili Gyula Krdy toga Paula de Kocka...

Jauzn ili uina u prostorijama Drutva austrijskih knjievnika na Herrengasse. Uzvanici,

dame i gospoda kojima predstavljaju ovomjesene korisnike stipendije Drutva. Uz kavu i
kuglof posluuje se i istona Europa. U sreditu je pozornosti ruski germanist. Kae kako je ta
neoekivana sloboda ruskoj inteligenciji gotovo pala s neba u krilo, te jo nije jasno koliko i u
koju e ju svrhu znati iskoristiti. to se njezine domovine tie, lanica Bugarske akademije na
perfektnom njemakom, uz ljupko slavenski naglasak, vidi donekle razlog za optimizam.
eki knjievni prevoditelj koji poput mene prevodi jedan od svezaka Canettijeve biografske
proze, pa mi zato i upuuje alostive poglede pune kolegijalnoga suosjeanja i razumijevanja,
zasad je, u listopadu, jo uvijek posve pun mranih slutnja. Ubrzo se razvije neobvezatno
avrljanje, iznad alica s kavom i otrgnutih komadia kuglofa javljaju se zajapurena, dobro
uhranjena lica koja strepe za istonu Europu, zabrinuta pitanja i jo zabrinutiji odgovori.
Samo duhovite opaske jednoga i u Beu dobro znanoga istonoeuropskoga knjievnika unose
notu razonode medu nazone poklonike i podupiratelje knjievnosti. Oni drugi su veinom
potiteni, oneraspoloeni svojim domaim nevoljama. Ali on i kod njih postie potpuni
uspjeh. Istinski blista i stri iznad drutva donekle otromboljelih germanista i knjievnih
prevoditelja; on je poput prskalice koja svoje zvjezdice raspruje meu tekim i pljesnivim
predmetima. Tumai nam svoj spisateljski kredo: knjievnost nije uope bitna stvar.
Zavodniki se smjeka. Knjievnost je vana stvar samo u diktaturi, kae. Sada, kada se i kod
nas kree prema normalnom drutvu, s vremenom e i knjievnost u takvu drutvu preuzeti
svoju normalnu, odnosno, nimalo vanu ulogu. Preplaeno ga sluam. Niti se ne usuujem do
kraja razmisliti o posljedicama koje bi mogle proistei iz njegovih rijei. Naposljetku, ni meni
nije posve strano bavljenje pisanjem, anch'io sono pittore: pa je stoga moja dunost
prieljkivati ivot u nenormalnome drutvu, da ne kaem, ak i u diktaturi, jer bi tada, kako
ujem, knjievnost opet mogla postati vanom stvari. U posljednje doba dosta takvih teorija
krui po knjievnoj javnosti. Sjetih se nedavno proitane i nedvojbeno silno praktine
kritiarske ideologije. Prema njoj knjievnost ne samo to nije vana, ve - u svakom sluaju
dobra knjievnost - nije ni mogua. Naime, kako na ivot nije usredotoen na jedan
jedinstveni, veliki i sredinji princip - kakva je os, primjerice, neko bila religija - uslijed toga
ni knjievnost ne moe opstati. Tu teoriju zato osjeam praktinom, jer uz njezinu se pomo
uspjeno izbjegava i otklanja mogunost kritiarske zablude. Ukoliko ne postoji velika
knjievnost, tada - posve oito - ni kritiare nita ne obvezuje, jer nema ni kvalitete. Samo,
javlja se u meni sumnja, nije li tome upravo u diktaturama tako, kada magijom posve
onesposobljena .inteligencija svoju potvrdu nalazi jedino u igri rijeima? Gotovo bih se
rastuio na toj ugodnoj uini da mi neki unutranji glas nije priapnuo kako drutvo u kojemu
knjievnost nije vana i ne moe biti normalnom zajednicom. Jer, knjievnost je itekako
vana. Dapae, ona je jo jedini smisao ivota. Sjetih se definicije jednoga pisca bez
domovine, Kafke: Knjievnost je ono ime nacija vodi svoje dnevnike biljeke toliko

8
razliite od povijesnih kronika... A to kae Nietzsche u Tragediji koju sam vlastoruno
preveo? Evo: U umjetnostima prepoznajem najveu zadau ovoga ivota, istinski stvarno
djelovanje metafizike... Da, i knjievnost je, poput ostalih umjetnosti, ovjekovo vitalno
djelovanje. Uz pretpostavku da se njome bavi kao oblikom vitalne aktivnosti. Ukoliko ne,
tada ona doista nije ni bitna. Tada se najglasnije mazalo moe proglasiti Michelangelom,
najpatvoreniji vergla Johannom Sebastianom Bachom. Tada e najboljim pjesnikom postati
onaj tko sklepa najdopadljivije srokove ili ne-srokove, najbolji pisac onaj tko napie
najneitljiviju knjigu ili pria najbolje viceve. - No, eto, uini je kraj: sve nas obuzima potreba
za iznimno ljubaznim oprotajem. U mlanoj veeri jo rade terase bekih bistroa i kavana;
sjednem na jednu od njih i naruujem pivo kako bih isplahnuo svoje dvojbe, ali i okus
kuglofa. Prekoputa ugledah kino, pokuavam dokuiti kakve filmove daje. Ali, mili Boe, pa
zar to nije pornokino koje se sa svojim kriavim plakatom kesi na mene? Valjda je upravo
zavrila projekcija, jer mu se ba otvaraju vrata; laganim korakom izlazi jedan mrkoput
mladi, s rukama u depu. Iekujem bujicu posjetitelja, no ona se ne pojavljuje na izlazu.
Izgleda da je on, taj mrkoputi mladi bio jedinim posjetiteljem protekle predstave. Kako? Zar
tu vie ni pornofilmovi nisu vani?, zaprepaten sam.

Bablje ljeto u Beu. Nakon ruka se u gotovo ljetnome suncu preputam uitku sitosti na
jednoj od klupa Volksgartena, pod svilenoplavim nebom. Beki parkovi. Postojani. Pravilni, u
suklau sa svim navikama i obiajima; parkovi sa ianim imirom i tratinom, cvjetnim
lejama, njegovanim etnicama. Naveer zatvaraju njihova vrata od kovanoga eljeza, a ujutro
ih otvaraju. Strieki poljari, nadzornici s crveno-bijelo-zelenim vrpcama na nadlaktici, tapom
pribadaju porazbacane papirie; ne, to se ipak dogaalo u doba mojega djetinjstva, u
Budimpeti. Meutim, ovdje mi se, u Beu, u parku Belvedere trkom prikrala sitna, crna
vjererica, a kako kod mene nije nala ljenjaka, pandicama mi je utinula kaiprst. A u
Volksgartenu mi pak pokoja vrana grakne usred Mahlerove Druge simfonije to se upravo vrti
na mojemu Panasonicu, koji se stisnuo na dno depa od kaputa i iji zvuk kroz slualice
dopire u moje ui. Iako ve gotovo uljuljkanom u polusan, doprla mi je do svijesti spoznaja
kako je ta glazba zapravo prostorna, arhitektonske grae, jer a cappella zbor zavrnoga
odsjeka zvui s dvije razine vie od poloaja orkestra. Ali da bi se to osjetilo, mora se sjediti
u Beu, u Volskgartenu, tamo odakle se pogledom na jednoj strani moe obuhvatiti poetina
graditeljska kompozicija Neue Hofburga i Heldenplatza, a na drugoj Burgtheatera. Usput
kupujem ulaznicu za glasovit i ozloglaen kazalini komad Heldenplatz Thomasa Bernharda
koji se tamo igra. Jo sam kod kue vidio onaj debeli album u kojem su publicirani dokumenti
iz tiskovina na temu djela; u red najblaih optuaba spada primjedba prema kojoj je Bernhard
izdajica domovine koji oneiuje vlastito gnijezdo. Danas ve beka publika s treniranom
snoljivou podnosi ono to joj s pozornice sipa u lice obitelj profesora Schustera, idova
koji je pred nacistima bjeao u Oxford, a nakon povratka u Be potonuo do samoubojstva.
Dapae, gledatelji se katkada ak i nasmiju kada uju da su zapravo beznadni rasisti,
pripadnici malodobne nacije, dok je Austrija takva pozornica na kojoj vladaju trule i razvrat,
gdje se mahniti likovi vrte u bezumnome plesu, u reiji nekolicine zloinakih glavnih
protagonista. Pozorno pratei sjajnu izvedbu (naalost, napetost se do treega ina posve
potroi), shvatim kako je Thomas Bernhard napisao zapravo sasvim objektivan dramski tekst.
S jedne strane idovski intelektualci, koji su uspjeli sluajno preivjeti istrebljenje ali su
izgubili sigurno tlo pod nogama, posvuda, odnosno, tamo gdje ih jo uope ima, govore
upravo tako; no s druge ih strane njihovo idovstvo kao metafora postavlja u situaciju likova
stisnutih u beckettovske zavrnice. Teko bismo za duhovnu osamljenost i osamu duha u
naem velikom stoljeu pronali pogodniju usporedbu od idovstva. Stoga ni ne razumijem
ba posve tu golemu buku koja se podigla oko toga komada. Dr. K., koji me je pozvao na
ruak u kavanu Landtmann, tvrdi da je skandal zapravo organizirao njemaki redatelj
predstave Peymann, a Bernhard je, na alost, tome dao svoj pristanak, dapae, ak i
sudjelovao u tome. Pokuavao sam dr. K.-a propitkivati o Bernhardu: dobro ga je poznavao,
dapae, neko su ak i prijateljevali. Ali, kae dr. K., kako mu je bolest napredovala,
Bernhard je postajao sve nesnoljivijim. - A i lovac na uspjeh, zar ne? - bio sam i dalje

9
znatieljan. Da, to je bio stariji, sve vie, odgovara doktor. Krue mune prie o njegovoj
nepostojanosti i okrutnim hirovima. Tronuto sam ga sluao. Padalo mi je na pamet: da sam
lani uspio doi u Be, tada bih moda kod ne ba toliko udaljenoga stola mogao ugledati
Bernhardovu oaravajuu klaunsku glavu, u koju se, sudei prema zadnjim fotografijama, to
ranije suzdrano, muevno i privlano lice bilo preobrazilo. Prije godinu dana mi je dospjela u
ruke njegova zbirka novela i proitao sam je onako kao onomad, vrlo davno, u doba najdublje
bijede svoje duhovne izgladnjelosti. Nita nisam itao nekih trideset i pet godina onako kako
sam na jednoj od bodljikavih, polomljenih klupa parka iznad Margitine ulice, u bujici ljetnoga
svjetla, za tri dana proitao arobni brijeg za ije sam tamnomodre knjiice u Geniusovoj
nakladi bivem knjiaru, nacionalizacijom istjeranome iz njegove knjiare, a koji je sa
spaenim dijelovima stare zalihe pod mikom obilazio kafie, ne ba laka srca dao ak tri
originalna, crvena P. Howarda. Valjda mi je to bio posljednji proplamsaj itateljskoga
oduevljenja, pomislih tuno, dok je konobar raiavao na stol. Je li kuhana junetina bila
tena?, raspitivao se. Ako netko hoe dobro pojesti, mora doi u Be, odgovorili gestom
svjetskoga ovjeka. Konobar se uz smijeak lagano nakloni. U neokrnjenome inkognitu
zakoraim na Ring koji nije nimalo nestvarniji od moje prolosti i sadanjosti, od Paula de
Kocka ili od bilo ega.

Moji su Hans Castorpi, tako sam u sebi nazvao mladi njemaki brani par, otputovali. U
hotelu smo za dorukom nekoliko dana tvorili pravo pravcato drutvo: oni, vremean
gospodin iz Mnchena i ja. Gospodin iz Mnchena se prehladio, zbog ega oito teko kori
samoga sebe, mrgodno kapa nos i liicom marljivo grabi med. Mladi su iz Duisburga, deko
je inenjer (poput Castorpa), a djevojka je pjegava. Za prvim zajednikim dorukom nehajno
su privukli k sebi i moj maslac i moje zemike te ih pojeli. Idui su se dan, uz gromki smijeh,
ispriali: mislili su da je sve to je na stolu zajedniko. Prvi su put u Beu, grad ih je
oigledno silno uzvitlao. Bili su, kao to kau, u arobnoj fruli i u Veseloj udovici. Pa jo i
muzeji, te kue, pa stil ivota i skupoa, potom... i... - da, tragovi starih dana koji se mogu jo
samo onjuiti. (Tko nije ivio prije revolucije, taj ni ne zna za ivotne slasti.) Svaki put kod
doruka prepriavaju to su juer vidjeli nova. Ima u njima neke sirove ljupkosti, neke hans-
castorpovske prepredene prostodunosti koja upuuje neodoljiv izazov ak i mojim
nepostojeim pedagokim porivima. Nijemci se prema Austrijancima odnose pomalo onako
kao demokratski brutalni Amerikanci prema oporim i utogljenim Englezima. Na Nijemce se
posvuda sipaju kletve. Kako, pitam se, pa zar ...? - Ma nikako - ree nato H. - uvijek smo bili
protivnici: sjetite se Napoleonova doba ili Prusko-austrijskoga rata. - A ja sam pritom, vrsto
uporan kakav ve jesam, ipak mislio na Anschluss. Tada se Austrija, nakon to su joj strgnuli
krzneni ogrta istonih teritorija, u svojoj munoj nagosti i drhturuoj samoi bila uvukla,
kako bi se grijala, pod trbuh raznim groznicama usijanoga tijela veega brata. Sada se ve
polako navikava na svoju prije trideset i etiri godine stvorenu (nimalo neudobnu)
egzistenciju. Meutim, da bi potpuno ostvarili samopouzdanje, ipak im je potrebna prostorom
znatno vea i imunija, premda daleko manje otmjena rodbina, a iznad njihovih se glava
Austrijanci meu sobom ve iz letimina pogleda odmah razumiju. Naime, nacije ne samo to
imaju svoju povijest, drutvo, industriju i trgovinu, ve i svoju psihu. (To je ono stanovito
kako se ono zove to su ga marksisti, dok su jo postojali, svrstavali u red znanstveno
neodriva.) Znao sam kako se moji Hans Castorpi danas rano ujutro spremaju kui,
meutim, ba sam jutros zaspao. Za dorukom sam naao samo njihov hladan trag. No
odjedanput se otvaraju vrata i, premda je motor auta ve upaljen, kau kako nisu htjeli otii a
da se i sa mnom ne oproste. Tronut sam, posve razoruan. Valjda u im ostati u sjeanju: Be
i, ah da, maarski knjievnik za dorukom, simpatian, pomalo muiav, gospodin u malo
poodmaklijoj dobi koji na toliko zabavan nain govori njemaki. Smireno razmiljam o tome
kao o jednome od takoer moguih oblika mojega inkognita.

Zatim u podzemnoj br. 4. izlazim kod Hietzinga u jesenje suneve zrake, nespretno
poreem prst pri otvaranju piva u limenci (jer sam oednio), malo prolijevam vlastitu krv,
premda znam da je uzaludno, slijedi papirnati rupi, zatim prelazim preko Kennedy Brcka i,

10
moglo bi se rei, u Schnbrunnski park ulazim sa stranje strane. Na krianju s lijeve mi se
strane otvara pogled na vedutu proelja utoga dvorca. Ispred nje, posvuda razasuta, crni se
masa. A na puteljku se uje glasan tropot koraka. Na tratinu i imire, na te udnovate,
melankoline oblike, skulpture, stupove, jezerca s labudovima padaju klonulo umorne
suneve zrake. Sve se polako, oprezno i profinjeno uruava, beskonano vrijeme elegantno
puca i praska. Kod zdenca s Neptunom, probijajui se kroz mnotvo ljudi, penjem se do
ruevne kolonade Glorijete. Ova ega u neprirodno doba oteava mi hod, zadihavam se. Ispod
Glorijete se protee staza koja vodi prema dvorcu u bjeliastoj kopreni lake praine to je
podiu nebrojene noge koje njome koraaju; silna masa ljudi posve pokriva staze, vrtove,
klupe u oekivanju da ue u dvorac Schnbrunn i razgleda carsku blagovaonicu, carsku
dvoranu za audijenciju, cariinu spavaonicu; ljudi su to iz svih krajeva, domai i stranci,
Japanci i Nizozemci, Amerikanci, Arapi, ak i Australci. Kolebljivo zure u neto ega nema,
napreui oi nastoje dotaknuti neko nepostojee sredite, krenuti u smjeru jedne ugasle
koherencije u pepelu. U Schnbrunnu neega, nekoga nema: cara. S grudobrana Glorijete, u
blagome danjem svjetlu, promatram vrevu tog mnotva razliitih ljudi oko iezle ideje, poput
odavna prosvijeenih a ipak tunih praunuka drevnih otaca koji su se klanjali vatri. Nastoje
dati novo ime ideji koja tu titra, trse se odrati je na ivotu: a ona se zapravo zove Europa koja
je valjda postojala samo dotle dok nije dobila zajedniki parlament. Gotovo nesvjesno se
sjetih prilika kod kue, jadne Maarske koja se upravo sada mora, odnosno, hoe
europeizirati. Trebalo bi je upozoriti - pada mi na pamet ovdje, na grudobranu Glorijete - na
razoaranje koje joj se moe dogoditi, zatititi je od psiholokih posljedica iznevjerenih
emocija, pojasniti joj kako razoaranjem poinje odrastanje te da u razoaranju lee snaga i
prosvijetljenost. Opet mi pada na pamet Hans Castorp i mudra pouka o dvama putovima koji
vode prema zdravlju: jedan je prirodan, a drugi zapravo vodi kroz bolest; no on je taj koji je
genijalan. Tako je to - pomislih - valjda i sa slobodom: onaj drugi put do nje vodi kroz
ropstvo, put prijeen u mukama, put koji donosi pouke. Je li Europa jo uope prijemiva za
takvo svjedoenje pounoga? Shvaa li ona kako upravo iz smjera istone Europe nastoje
udahnuti duu u njezinu sve siviju gospodarsku egzistenciju, kako se ona upravo s istonom
Europom moe nadati uskrsnuu, ponovno postati same sebe svjesna? Osjeam da je bolje ne
traiti odgovore na ta pitanja. 0 tome nema smisla misliti ve i zbog toga to mi je pogled
iznenada privuklo pribliavanje neobina mimohoda: nasuprot nama, stazom iz smjera hotela
Park urnim korakom nailazi povorka konobara u smokinzima. Zblenuto zurim, gotovo ne
vjerujem oima. Kao da sanjam (a tako je onomad proao i Gyula Krdy s Paulom de
Kockom): prostrani trijem sa stupovima Glorijete vrvi duhovima u smokinzima koji
prozranim pokretima sve prekrivaju sa snjenobijelim, a zatim osvanu i dugi stolovi;
posvuda blijeti damast, sjaje veliki, srebrni grijai hrane, zvekee kristal i porculan. to je
ovo: gozba kralja Artusa? Ili neki Fellinijev film? U svakom sluaju ne elim doekati
mogue upozorenje pa se urno gubim odavde. Posve je oito: taj se stol ne postavlja za
mene.

Sve ue ulice u sreditu grada; Mozartova kua; crkve, gostionice, antikvarnica, u

mranim dvoritima elegantni butici; zatim, iznenada osvane jedan trg, u veama straare po
dvojica policajaca s francuskim kapicama i strojnicama. Izraz im lica, ako i nije odve napet,
svakako je istraivaki. Sto je ovo? - ustuknuh. Saznadoh: u zgradi preko puta nalazi se
sinagoga. Osim policajaca i, dakako, na prozore naslikanih esterokrakih zvijezda nita ba
drugo ni ne upuuje na to, jer djeluje kao kakva posve obina sivkastobijelo oliena stambena
kua. Na vratima su dvojica mladia s vezom ureenom okruglom kapicom na glavi. Sto
bismo htjeli, pita nas jedan od njih. Pa ui, odgovorih mu. Nije ba tako jednostavno. Prije
nekoliko godina tu se dogodio atentat. Zato su tu policajci. Svakoga petka? Svakoga petka i
na blagdane. Oko sinagoge lebdi strah, sumnjiavost i odlunost; kao da sam zakoraio na
tananu zemljanu koru ispod koje kljua i svakoga trena moe provaliti lava pakla. Dosad sam
se etao samo najuim sreditem Bea, no na ovome sam trgu iznenada kapnuo u neko drugo
doba. Zdenac je minulih vremena doista beskrajno dubok. A sada ve po svaku cijenu elim
ui, uostalom, desetljeima nisam bio ni na kakvome idovskom vjerskom obredu. Tko sam?,

11
pita me mladi koji prepreuje vrata. Maarski knjievnik koji je u svojim tekstovima donekle
dotakao pitanja biti idovstva, odgovorili mu. Mogu li to dokazati, pita. Ne mogu. Neka
kaem neto na hebrejskome. Niega se ne mogu sjetiti. A znam li barem to to obiljeava
ovo dananje popodne. Ne bih znao. No nato e Austrijanka, plava, nepatvorena pra-
katolikinja Helga dometnuti: Kako ne, sada je petak popodne i upravo poinje abes. Moemo
ii. U nadsvoenome hodniku - jer sam gologlav - posude mi crnu kapicu. Helga se uredno
popne na galeriju za ene. Ovaj put mi silno godi liturgijski red, jer se napokon mogu osamiti.
Zastanem u jednome od zadnjih redova klupa. Sinagoga je nalik kazalinoj dvorani, malena je
i blistava, poput kakve kutijice s nakitom. Naprijed pjeva kantor, a dvojica rabina neprestance
vrljaju unaokolo. Pastva je doista prorijeena, ispunjava jedva polovicu prostora. Glasovi
katkada polete, a katkada naglo padaju u tihi mrmor. Odjedanput prepoznah, da, to je kadi.
Obuzima me bezrazlona tronutost, jer kao da se moli upravo meni po volji, za moj roman
slinoga naslova koji sam dovrio prije par mjeseci; premda idovi uvijek imaju razloga
moliti za due umrlih. Po odlasku jo dugo nisam u stanju navui svoj omiljeni, suzdrani,
civilizirani inkognito. Ili je upravo ta tronuta osoba, koja je jo netom stajala u klupi hrama,
bila moj uvjerljiviji inkognito? No ne nalazim jasno oblikovan odgovor ni na svoje pomalo
mutne, po svemu sudei ipak nedvojbeno uzvitlane osjeaje. Pada mi na pamet Schnbergov
Sm jiszol, bolni vapaj iz autorovih poznih godina u zavrnici A survivor of Warsow: moda
- pomislih - ukoliko ovjek pozivi dovoljno dugo, nastupa trenutak u kojemu mu vie nita
drugo ne preostaje do molitve.

Oprotaj od Bea; ruak, nakon etnje put prema kui, preko Stadtparka. Gotovo ljetno
poslijepodne. Jarkoute tople suneve zrake iz pravca Hietzinga. arene oprave i koulje,
razasute po tratini. Oblija iz doba Monarhije, uti kiosci, kavane, mostii, jezerca, svodovi,
poneto oronule, srceparajue prikaze. U naoj je kulturi stil puis potpunoga iskaza
identiteta. (Spengler, str. 688). A iz nekih od ovdanjih skulptura, kamenih straara, kapitela
ili kitnjastih detalja kao da nekakva posve daleka poruka gotovo s onoga svijeta die prst u
znak upozorenja. Tise i silni reetkasti plotovi / potamnjela pozlata grbova / bljetava sfinga
u gustiu... Beskrajna melankolija, sretna melankolija s mirisom pjenuave kave, nedjeljnoga
stila. Jo jedan posljednji pogled na Be: Schubertov Ring, zeleno-zlatno-purpurno bilje
Stadtparka, arena, pitoma masa ljudi po tratini, carsko-uta secesija i tiina - kao u
spomenarima. Jedne sam veeri zapisao u svoj Dnevnik: Strepnja od povratka u domovinu.
Volio sam biti u Beu. Volio sam njegovo gospodsko dranje, njegovu tiinu, a volim i to to
on - u biti - posve funkcionira. Volio sam njegovu umjerenu eleganciju, civiliziranost,
injenicu da je ustrojen za ivot koji se tamo moe ivjeti. Vjerujem da sam roen za viu
kvalitetu ivljenja od onoga to me je zapalo. No to je reeno nadmeno, a oholost je, u stvari,
uvijek blesava. Poivjeti ivot, onaj koji nam je udijeljen, i proivjeti ga bez ostatka, u
potpunosti, to je zapravo naa zadaa u ivotu, ma gdje se zatekli.

Taksi za kolodvor. (Povlatena karta za vlak.) Na telefonski poziv stie ofer smeega
tena, onii, s gizdavim brkovima: gastarbajter je iz Turske, kako se poslije ispostavilo.
Smjesta kree u frontalni napad na sva moja zamisliva inkognita. Kamo putujem? Kui?
Jasno, no gdje je to kod kue? Aha, Maar! Od veselja pone s obje ruke lupati po volanu.
Govori neki nezamislivi pidin-njemaki. Balaton! Jonopot! Ima prijateljicu u Maarskoj.
Zgranut sam. Samo zato smije to initi sa mnom jer sam Maar, pomislih. Jer s Paulom de
Kockom ne bi se usudio. Ma kakav Paul de Kock, niti s najobinijim austrijskim graaninom.
Pogledajte samo! - uzbueno pokazuje prema jednome srebrnkastom autu. K tome jo, za
upravljaem ena! ena! Fl frrrdnen! - hoe rei, ta valjda i dobro zarauje. Kakav auto!
Njemaki! Socijalizam: Nix! Maarska: Nix! Polen: Nix! Bulgaren: Nix! Deutsch: Ja! Samo
deutsch, samo je njemaki ja! ime se bavim? Prevoenjem. Aha, tuma! Ne tuma, visoka
knjievnost. Aha, fl frrrdnen! Ne toliko, rekoh, koliko taksisti. To mu se silno dopalo,
ponovno s obje ruke pljesne po upravljau. Konano stiemo, taksimetar pokazuje 146
schillinga. Dajem mu sto i ezdeset. Zaprepateno zuri u mene: pa raun vam iznosi 176, ree.
U meuvremenu su brojke nestale s taksimetra. Ne pada mi na pamet prepirati se, plaam.

12
Vlak mi stie iz Dortmunda, ali kasni dva sata i etrdeset minuta. Kupujem vicarsku
okoladu, to mi je kolodvorska veera. Do kraja putovanja itam Spinnennetz Josepha Rotha,
jer im se vratim, moram je recenzirati. No izgleda da mi je zapravo usput na pameti bilo
samo kovanje stratekih planova za hvatanje taksija. Uskoro se javljaju i prva nona svjetla
Budimpete. Osjeam kako mi s obraza otpada krinka, nezadrivo se rasplinjuju moja
inkognita. Uostalom, to sam to jesam, samo ovjek iz mnotva, netko tko bezuvjetno mora
uhvatiti taksi. Prostranost slobode se valjda mjeri brojem i raznolikou inkognita koja mogu
navui, promiljam o tome zadnji put, tuno i frivolno. Jer nakon toga samo trim, jurim,
probijam se kroz dvije ekaonice s dva kofera i torbom preko ramena, probijam se preko
beskunika koji hru u neopisivu zadahu napolje, na zrak, i zadihano se bacam na posljednje
taksi vozilo koje se zadrava pred kolodvorom. Kada se okreemo na Thokolyjevoj cesti, jo
uvijek zajapureno no zadovoljno upuujem pogled prema gomili koja brzo raste pred praznim
kolodvorskim taksi-stajalitem. Uspjelo je: spretan sam. Snalaljiv sam. Kod kue sam.

POSTOJANOST LOGORA

PREDAVANJE U STUDIJU THALIA, 1990.

Kada su me zamolili za prilog raspravi o istovjetnosti, odnosno, razlici izmeu nacistikih

i boljevikih koncentracionih logora, rijeju, o problematici sramote XX. stoljea, o onome
to bi se izrazom svetoga Pavla nazvalo skandalom, istoga sam trena dometnuo kako je to
po meni prije svega mitoloko pitanje. I premda je otada proteklo podosta vremena, moje se
mnijenje ni najmanje nije promijenilo.
Vrlo dobro znam kako se postavljeno pitanje nikada nee posve iscrpsti, ali budui da
nae vrijeme i strpljenje ipak nisu beskonani, svakako u nastojati biti kratak, premda upravo
zato i prisiljen na turo izlaganje u naznakama. Prije svega: na temelju ega bismo trebali
provesti usporedbu, odnosno ustanoviti razlike? Vrlo je oito kako su prognanost iz
ljudskosti, kinjenje, glad, robovski prisilni rad, umiranje u mukama isti u Recsku kao i u
Dachauu, a po tome se ni Kolima ni najmanje nije razlikovala od Mauthausena. Hoemo li do
u tanine izvagati jesu li krike kruha bile manje u Ravensbrcku ili u logom na jednome od
otoka Gulakoga arhipelaga? Ili, jesu li eksperti sadizma bili struniji u svojemu poslu u
Gestapovoj kui iz Prinz Regentenstrasse ili u moskovskoj tamnici Ljubljanki? To bi svakako
bio vrlo tuan, no i vrlo prirodan razgovor na tu temu. Hoemo li onda suditi logorskome
svemiru na temelju prava? Propitkivati i raspraviti gdje su i koga muili nepravednije? No
svima nam je itekako jasno kako je sve to daleko iznad prava i pravinosti; a da pritom ni ne
govorimo o takvim izvoenjima pred lice pravde kao to se to zbilo s Gborom Pterom, jer
su nam jo nrnberke presude, pa i one iz frankfurtskog Auschwitz-procesa, zorno pokazale
da svijet rtava i krvnika, ali s njime o strahotne osude, lei negdje daleko izvan prostora
sudita. Ili pak, kako se to obino kae, da to pitanje prepustimo sudu povijesti? No,
priznajmo iskreno, povijesna svijest - barem do sada - nije se pokazala u zadovoljavajuoj
mjeri pogodnom za pruanje uvjerljivih pojanjenja; dapae, nije bila ni sposobna shvatiti te
biblijske pojmove koji su zaivjeli i u narodnome predanju, jer je dogaaje opisivala samo
njihovim kodnim imenima to su im nadjenule vlasti, ili ih najee oznaavala samo
toponimima. Naravno, vane su i injenice koje povijest prikuplja i gomila, no one e,
ukoliko znanost nije sposobna izboriti se za valorizaciju podataka, ostati ipak samo obinim
arhivima istranih radnji. No ipak vidimo da povijest nije za to sposobna, moda i zbog toga
jer nema univerzalan sistematizirajui stav, ili, recimo izravno: nema svoju filozofiju.
Posljednju povijesno-filozofsku rije - ne filozofske-kritinu ve afirmativnu povijesno-
filozofsku - vjerojatno je izrekao Hegel napisavi da je povijest djelo i slika pameti. Danas se
tome lako smijemo (suznih oiju, naravno), no ne bismo mogli poricati daje mit uma u XVIII.

13
stoljeu bio posljednja plodna velika mitska pria u Europi ije nas je ieznue ili - eto
usporedbe koja vie pristaje naoj temi - rasplinue osudilo na prokletstvo duevne i duhovne
naputenosti; postali smo siroad.
Otkada smo od Nietzschea nauili da je Bog umro, postalo je pretekim problemom
utvrditi - naravno, osim kompjutorizirano vodenih popisa vlasti - tko zapravo nadzire
ovjekovo postojanje; puki reeno, pred ijim oima ivimo, kome je ovjek duan polagati
raune u etikome i, neka mi bude oproteno no ipak, u transcendentalnome smislu te rijei.
Naime, ovjek je unato svemu dijaloko bie; on neprestance govori, a ono to kae,
odnosno, ono to iznosi, svoje albe i muke, to nisu samo njegove nakane da ih naprosto
opie, ve njima namjerava i svjedoiti, jer potajice, podsvjesno prieljkuje da ta
svjedoenja postanu kvalitetom, a kvaliteta pak duhovnom snagom pri oblikovanju zakona.
Albert Camus u Pobunjenome ovjeku - premda vjerujem da to preuzima od nekoga drugoga,
ako se ne varam, citira Shelleya - kae: Pjesnici donose zakone svijeta. ini mi se kako je
ba to ona polazina toka odakle bismo trebali krenuti. Jer, premda je tono da pjesnici - a
znaenje te rijei trebali bismo interpretirati vrlo iroko, ona bi se trebala odnositi na
kreativnost openito - ne donose zakone na nain kako to rade strunjaci ustavnoga prava u
parlamentu, oni su ti koji se podvrgavaju zakonu, i to onomu koji u svijetu jo uvijek
funkcionira kao zakon to stvara i ureuje dogaanja, pa i krupne stvari, velike ljudske prie.
A upravo je pjesnik taj koji nikada ne smije povrijediti spomenuti zakon, jer bi mu tada i djelo
postalo neistinitim, odnosno, recimo to jednostavnije, loim. Dopustite mi da taj neuhvatljiv
ali od svih drugih djelotvorniji zakon, koji ne samo to upravlja naim duhom ve ga i mi
sami naim ivim postojanjem neprestance pothranjujemo, jer inae ne bi ni opstao, da sada
taj zakon, u nedostatku boljega, ali i zbog smetenosti nazovem od Thomasa Manna
posuenim izrazom, naprosto, duhom kazivanja. Jer, upravo on presuuje to e i kako ui u
mit, to e iz pojedinih civilizacija ostati u riznici sjeanja na minule dogaaje, premda bi o
tome vrlo esto radije odluivali ideolozi. to im takorei nikada ne polazi za rukom, barem
ne na nain na koji bi to oni htjeli. O mitovima odluuje neto drugo, neka tajna i zajednika
volja, koja oito zrcali istinske duhovne motive i potrebe u kojima se naposljetku javlja i
potpuna istina. Obzorje nae svakodnevice omeuju upravo takvi dogaaji, oni koji su -
naposljetku - prie o dobrome i o zlu, dok nam svijet unutar toga vidokruga preplavljuju zvui
nepresuna aputanja o dobrome i o zlu. Riskirao bih jednu smjelu tvrdnju: u nekome
stanovitom smislu i na nekoj odreenoj ravni ivimo iskljuivo za volju toga duha kazivanja,
jer je u srcu i glavi svih nas duhovno nedokuivo mjesto Boga preuzeo duh u neprestanome
oblikovanju; to je onaj znakovit pogled koji osjeamo na sebi, pa sve to radimo ili ne radimo
inimo sukladno njemu.
Sve sam ovo morao unaprijed iznijeti elim li postaviti pitanje zato je u europskoj
svijesti Auschwitz postao onim to je postao: univerzalnom poukom na kojoj se s vremenom
naao i peat vjenoga pamenja, a koja svojim imenom naprosto objedinjuje itav svijet
nacistikih koncentracionih logora i tronutost svekolikoga svijeta njime, i ije je poprite
uzdignuto do mitskoga znaenja pa se zbog toga mora odravati takvim kakav je bio kako bi
ga hodoasnici posjeivali, kao to, primjerice, mogu obilaziti breuljak Golgote. Doista, to
je sve potrebno da bi neto bilo dovedeno do odrjeenja i - nadam se da me neete pogrjeno
shvatiti - do neke vrste savrenstva? Svakako, znao bih vam navesti nekoliko primjera u
prilog tome. Prvo: jednostavnost je temeljna pretpostavka svim velikim poukama. U
Auschwitzu se dobro i zlo ne stapaju ni jednoga jedinog trena. Pripovijest o njemu kazuje -
to je uostalom i istina - da su onamo silom dovlaili milijune nedunih ljudi kako bi ih isprva
na straan nain zavaravali obeanjima, a zatim bestijalno ubijali. Sliku ne zamuuje nijedna
sjena, nijansa drukijega, primjerice politikoga, jer u tu se priu ne zapetljava nit to bi
govorila o ljudima koji su, premda inae ideologiji posve odani, sa stajalita pokreta - ali
iskljuivo samo odreenoga pokreta - bili nevino osuivani; u Auschwitzu, naime, nisu
utamniivali visoke nacistike dunosnike protiv kojih bi se duh kazivanja morao boriti s
napregnutom ambivalencijom.
Drugo: Auschwitz je savreno istraen, stoga zakljuen i sada je ve nedodirljiva
struktura. to se u jednakoj mjeri odnosi na njegovu prostornu i vremensku dimenziju. A to je

14
doista udnovat paradoks. Jer, premda se preivjeli odande jo kreu meu nama - uostalom,
kao i onaj kojega ovoga trenutka promatrate, s ovim papirima u ruci - on nam je sve
udaljeniji, poput marno isprepariranoga arheolokog nalaza, dovrene, u svim pojedinostima
silno i iroko poznate prie za koju s pravom primjenjujemo pripovjedako prolo vrijeme.
Premda, to se poprita tie, zapravo poznajemo svaki skriveni kutak prie, i to od crnoga zida
do ekih obiteljskih baraka, od Sonderkommande do tvornike marke ventilatora koji su
pokretali krematorije. Stoji pred nama kao Knjiga proroanstava, poput stravinoga prizora
donesenoga munom podrobnou u nekoj od pripovijesti strave Edgara Allana Poea, Kafke
ili Dostojevskoga, jer su nam pojedinosti poznate, ali logika, moralna grozovitost i sramota
koju je Auschwitz uzrokovao, to neiscrpno mnotvo muka te stravina pouka koja iz njega
slijedi na neki se nain nikada nee moi prognati iz europske svijesti o kazivanju.
No sve to jo nije dostatno kako bi jedan grijeh postao senzacijom duhovne povijesti,
uarenom ranom, traumom koju e sjeanje uvati poput tijela to pamti nagnjeenja nakon
tekoga prometnog udesa, kao nemirnu, nezaljeivu, neizbrisivu te na svaki dodir ponovno
zakrvavljenu ranu. Da se to dogodi, katastrofa mora valjda napasti najplemenitije organe.
Valjalo bi baciti letimian pogled na dva sutvorca grand guignolea ovoga stoljea, na
nacistiki, odnosno, na boljeviki pokret. Duh ih kazivanja biljei kao prekritelje ugovora,
drugim rijeima, dri ih zlotvorima. Obiljeje zlodjela je ozbiljnost, kae Kierkegaard.
Krenje ugovora spominjem zbog toga jer od trenutka, u kojem se u goruem grmu europske
etike kulture ukazala zakonitost to se zatim u obliju rijei s vremenom urezala u kamen,
svaki dogaaj mjerimo teinom tih slova i svako se djelo promatra u odnosu na ugovorom
propisana djela. Ne bismo shvatili ozbiljnost u ozraju koje obiljeuje zlodjelo ili, rekao bih,
moralnu ulogu koju zloinci preuzimaju na sebe kada duh kazivanja ve ne bi poznavao
Kaina, Ahasvera, Torquemadu, Hitlera i Staljina. Meutim, spomenuta dva pokreta identina
su samo po ishodu: teror, logori, genocid, krajnje gospodarsko, duhovno, duevno i moralno
obogaljenje ivota, potpuno gaenje svake individualnosti - emu da dalje nabrajam? Oboma
je polazite u duhu kazivanja; dok jedan (sukladno svojoj ideologiji) donosi potpuno
ostvarenje toga duha, onaj drugi se posve otvorenom srdbom obruava na njega. Jedan se
javlja kao iskupitelj dok mu se pod skutima skriva vrag, a onaj se drugi obukao u Sotonine
halje i doista je vrag. Jedan nezakonito primjenjuje zakon, a drugi stavlja zakon izvan zakona.
Ako su i jedinstveni u masovnome klanju, ipak drukija motivacija vodi nacistikoga
masovnog ubojicu od, barem izvorno, boljevikoga masovnog ubojice. U nedostatku
vremena evo samo nekoliko kratkih reenica o tima dvama tipovima ubojica XX. stoljea.
Boljeviki: umjesto duha i razuma rabi taktiku. Stega taktike. Taktika kao jedina pokretaka
snaga, kao moral, kao vodea nit djelovanja. Filozofska rabulistika, skolastiko isprazno
mudrijanje, surova dogma svemu tome daju neku vrstu religijskoga dojma to sa zadahom
malogradantine u pseudoradnikome pokretu i gadnim suzvucima koji se probijaju iz
muilita i mukih smrti tvori doista udnovat sklad. U njemu ima neega jezuitskog, no bez
elitizma jezuita. Boljevika je elita bila razorena, dok elita tridesetih godina (koja je stvorila
takozvane pedesete) nikada nije postala elitom; moda najvie to je mogla dosei bila je
razina zapovjednitva, glavnoga stoera ili visokopozicionirane armade sluga. A nacisti?
Srodna suprotnost. Jednostavniji, reklo bi se, suvremeniji. Nisu ljudi od taktike, neskriveno
grade na gnusnim porivima tisuljeima zapretenim kulturom. Nacistika stega je vojnika
discipliniranost, discipliniranost posebnih odreda. Osobita mjeavina vojnike stege
boljevika, kolonijalnoga ratnika, srednjovjekovnoga viteza, glavnoga knjigovoe i
konkvistadora. Nacisti su mahnitost, otrgnuti opori pasa, kockasto krojeni pokreti masa,
zapjenjena opijenost nacionalnim, ubojstvo i samoubojstvo; otvoren oaj i nihilizam. Nacizam
se po ljudskim ivcima nastanio u obliju mrnje, agresije, kao bakanalija, kao glupost, poput
bijega, zatite u njedrima mase, ili kao, posudio bih ovdje ponovno jedan Thomas Mannov
izraz, izbjegavanje posla pijanih, iskvarenih propalica, lumpena s ruba.
Camus u Pobunjenome ovjeku kae kako boljevizam stremi prema univerzalnom, dok
nacistiki - ili faistiki - pokret ne tei prema tome. No to je poprilina zabluda. Ipak,
razumljivo je; Camus je bio ovjek duha i posve nehotino je u nacizmu, kod jednoga
konstruktivnog pokreta tragao za pozitivnom ideologijom, pa makar ona bila i krinkom. A

15
nacistiki je pokret svoju potrebu za dosezanjem univerzalnoga gradio upravo na
dekonstruktivnome te ju najavio negativistikim stavom. Promotrimo koliko se on nastoji
uklopiti u univerzalni mit, makar bio glavni junak samo negativnih crta, kako se trsio postati
sveopim, ako ve ne putem ljubavi, onda kroz njezino nalije, zahvaljujui ubijanju.
Koja god znanost propitkuje pitanja antisemitizma - pritom dakako mislim na pravu a ne
na bilokakvu ideoloku, na brzinu sklepanu znanost - uvijek se doe do posve istoga rezultata:
ona nemono stoji pred njim. Nabroji nekoliko povijesnih, gospodarskih, drutvenih razloga,
navede stanje duha i okolnosti itd. a naposljetku ipak zakljui kako je sve to iracionalno.
Meutim, drim da e duh kazivanja i nju daleko bolje pojasniti. Freud spominje kako
njemaki antisemitizam motivira uz ostalo i zatomljen otpor neko poganskih Germana prema
kranstvu, jer je naposljetku i kranska vjera potomkom idovskoga monoteizma. Smatram
da, ukoliko uope stoji, ta tvrdnja tek izdaleka daje lagano nijansiranu harfistiku pratnju
brutalnome nasrtaju bune koranice. A kada bi ona, uostalom, i bila tona, zato bi se
Nijemci bunili i ustajali protiv kranstva, odnosno, protiv idovstva ba u tih dvanaestak
godina, tono od 1933. do 1945? To pitanje ipak i nije toliko apsurdno kako se na prvi pogled
ini. Neka nas Bog ouva opskurne mistike, toga da prekapamo, zabadamo po najskrovitijim
dubinama germanskoga duha, no stoji injenica da je odnos prema idovima kroz stoljea,
raunajui od novoga vijeka i postupanje s njima, kolokvijalno reeno, idovsko pitanje u
Europi, postalo pitanjem savjesti. Moglo bi se rei, dogorjelo joj je do nokata, peklo ju je
poput revolucija istoga toga novoga vijeka, od kojih je u sjeanju i znaenju najdojmljivija
bila francuska, ona koja je naposljetku proklamirala graansku i pravnu jednakost idova.
Samo po sebi donoenje takvoga zakona jo ne osigurava mnogo, sve dotle dok ga ne prihvati
i potvrdi duh kazivanja. to hou time rei? To da je od toga trenutka tvorni antisemitizam
doista postao injenicom koja skandalizira, kamenom spoticanja, te se otada mogao javljati
samo u crnoj odori krenja zakona. Samo bih se usput prisjetio Dreyfusova procesa ili suenja
u Tiszaeszlaru koji su sukladno svojemu opsegu u konanici ipak za sobom ostavljali posve
iste posljedice: skandal, plastino svrstavanje u sustav, razdvajanje snaga dobroga od zla,
mranoga od svijetlog, retrogradnoga od progresivnog. I kada ve na sve naine tragamo za
dubinsko-psiholokim pokretakim oprugama njemakoga ili nacistikog antisemitizma, ja
bih njegovu ishodinu snagu ipak pokuao utvrditi u njemakome otporu, u pobuni protiv
prosvjetiteljstva, tonije protiv francuskoga prosvijeenog duha, kojima su vjerojatno
izgubljeni svjetski rat i mir to je nakon njega uslijedio, davali snano aktualan sadrajni
poticaj.
Ve sam uzgred spomenuo kako je nacistiki pokret radio s jednostavnijim, ili ako vam se
vie svia, otvorenijim sredstvima od boljevikoga. Jednostavnost - to zapravo u sebi krije i
jednostavnost svake krinke. Pokreta skandala, suvremeni Kain koji za pogonski motor
djelovanja dinamizma vlasti odabire krenje ugovora, onaj, dakle, koji eli ui u priu tako da
ustane protiv duha kazivanja, na barjak svoje pobune smjesta zatakne antisemitizam. to je
jasan simbol, poziv na neupitnu odanost u uroti. Dakle, antisemitizam zloinom poinjenim
na tetu idova postaje zloinom protiv vaeega ugovora i duha koji je jo jako osjetljiv i
prijemiv za taj ugovor. To je bio nain najave nacizma da pretendira na univerzalnost, a s
druge je strane njegovo strahotno djelo tako moglo postati doista besmrtnim. Prekrio je
ugovor na koji je postojei ivi duh jo ne tako davno bio toliko ponosan i za koji se vjerovalo
kako ga se nikada nee kriti. Kako god ralanjujemo, dug je oblak holokau-stova dima i on
baca mranu sjenu na Europu, dok mu je plamen utisnuo neizbrisiv znak po nebeskome
svodu. U tome sumpornom svjetlucanju duh kazivanja iznova govori one u kamenu isklesane
rijei, a drevna se pripovijest javlja kao mora u tumarajuem novom svjetlu; pouka je postala
stvarnost, oivjeli vjeni pa-sionski igrokaz o ljudskim patnjama. Auschwitz je postao
amblematino poprite holokausta, na prvome mjestu isticana pozornica dogaanja; i premda
su postojale jo stotine i stotine drugih logora, on je i dalje svevremenska zbirna imenica
nacistikih logora, ak i onda kada dobro znamo kako ni u samome Auschwitzu nisu
utamniili i zatirali jedino samo desetke tisua idova.
Tek uzgred bih dometnuo da je u trenutku kada je naposljetku odluno i neprikriveno
krenuo nacionalsocijalistikim, protueuropskim i protucivilizacijskim putem krenja ugovora,

16
a u namjeri da tu nakanu demonstrira, Staljinov imperijalni boljevizam najprije organizirao
idovski proces navlaei kazalinu krinku, iz koje su neki od gledatelja ili sudionika
velikoga mita odmah mogli prepoznati ciljeve i karakter glavnoga lika. Na sreu je on - barem
u tom pogledu - ipak vrlo kasno otkrio svoje pravo opredjeljenje. No nemojte to smatrati
samo sreom po idove, jer e kritelj ugovora koji je spreman ii do kraja, trsei se
dosegnuti svoju univerzalnost, rijetko kada biti zadovoljan manjim od svjetske katastrofe.
Jo jedanput bih naglasio kako mi nije bila namjera - niti je mogla biti, jer bi bila
besmislena - vagati, usporeivati podudarnosti ili razliitosti nacistikih i sovjetskih logora.
Ne postoje sredstva za mjerenje patnji, nepravednost nema mjernu jedinicu ili stupnjeve. I
Gulag je, kao i sustav nacistikih logora, smiljen i napravljen s istim ciljem; a da su posluili
svrsi, o tome svjedoe milijuni njihovih rtava. Malo prije sam upravo nastojao pronai
nekoliko razloga zbog kojih kolektivno sjeanje, taj zakuast no vrlo jasno odreen duh
kazivanja, meu njima bira ba ovaj logor a ne onaj, dok logor koji izabere ne postane
simbolom za obje vrste. U svakom sluaju, da je mit odabrao i pristao uz Auschwitz, danas se
ve doima konanim, jer je pripovijest o Auschvvitzu svakako prela razdoblje skrivenoga
zanimanja i prividnoga zaborava, to psihoanalitiko uenje naziva zatomljenjem. Dok je
Gulag, u to sam posve siguran, unato svim moguim slinostima, ipak drukija pria.
Nijednom rijeju nikada ne bih ustvrdio da je manje grjean, da je u njemu bilo manje
strahota ili da je bio manje potresan, no vjeno sjeanje - a ono je bolno i istinski posebno - ne
ovisi o tome, budui da osjeam kako se duh kazivanja jo uvijek bavi tom priom, prije nego
to po njemu udari ig konane forme.
Na kraju, a na alost, ovih stravinih reenica ne mogu potedjeti ni sebe, ali ni vas: jo
uvijek ne moemo biti stopostotno sigurni smijemo li, moemo li o boljevikim logorima
govoriti u prolo-svrenome vremenu.

DUGA, TAMNA SJENA*

Kada su me zamolili da vam podastrem kratko izvjee o refleksijama holokausta na

maarsku knjievnost, vjerojatno su slutili kako se od mene posve sigurno ba i ne moe
oekivati nekakva statistikama bogato naikana knjievno-ralambena studija. Naravno,
nita ne bi bilo lake nego prikupiti, taksativno nabrojiti i vrjednovati ona maarska knjievna
djela koja su nastala neposredno ili posredno pod utjecajem holokausta ili koja po neemu
reflektiraju na holokaust. Po meni, meutim, problem ni najmanje nije u tome. Problem je,
potovani moji sluatelji, mata. Tonije reeno: u kojoj je mjeri mata sposobna izboriti se
injenicom holokausta, koliko ju je sposobna primiti, te koliko je holokaust uz pomo
primateljske mate postao dijelom naega etikog bia, etike kulture. Jer, o tome se radi; a
kada govorimo o knjievnosti i holokaustu, moramo progovoriti upravo o tome.
Na samome poetku pojasnimo ima li knjievnost openito bilo kakvu ulogu u naim
nastojanjima da sami sebi u mati pokuavamo predoiti holokaust, ili da ta zamisao pusti
korijenje u misaonome svijetu ovjeka koji ivi u najirem smislu shvaenoj europskoj,
odnosno zapadnoj civilizaciji, te da postane neizaobilaznim sredstvom tamonjega mita.
Uvjeren sam kako postavljeno pitanje zapravo ve sadri i odgovor, jer dok ovjek sanja -
bilo lijepo, bilo runo - i dok ljudi imaju temeljne pripovijesti, univerzalna kazivanja i mitove,
dotle postoji i knjievnost, koliko god se govorilo o njezinoj krizi. Pravu krizu donosi savren
zaborav, no bez sna, no mi jo nismo dotle doli. Vjerojatno nam je svima poznata Adornova
glasovita izreka: Nakon Auschwitza se ne moe napisati pjesma. Ja bih je, takoer vrlo
iroko shvaeno, izmijenio tako da se nakon Auschwitza pjesma moe napisati samo i jedino
o Auschwitzu.
S druge strane, meutim, o Auschwitzu nije nimalo lako napisati pjesmu. Postoji jedna
neizrecivo teka proturjenost: o holokaustu, o toj neshvatljivoj i nepreglednoj stvarnosti
* itano godine 1991. kao izlaganje na budimpetanskoj konferenciji o Maarsko-idovskom
suivotu

17
moemo jedino uz pomo estetizirane mate stvoriti uvjerljivo stvarnu misaonu sliku. Budui
da je zamisao holokausta sama po sebi toliko nezamislivo golem pothvat, takva strahovito ve-
lika zadaa pod kojom se rue ramena, ona veinom nadilazi snagu onih koji se s njom
hvataju ukotac. Zato jer se ve dogodio, preteko ga je i zamisliti. Umjesto da postane
zabavom, igrom mate - nalik izmiljenim poukama, literarnim fikcijama - holokaust se
pokazuje toliko tekim teretom da ga se ne moe ni pomaknuti. On je poput zloglasnih
mauthau-senskih kamenih pritega, na kojima se ljudi ne ele polomiti. Goleme nakupine slika
ubijanja tjeskobno su zamorne, ne potiu matu. A kako bi strahota i mogla postati
predmetom estetiziranja kada u njoj nema niega izvornog? Jer, umjesto poune rtve ivota,
gole injenice nude samo goleme naslage leeva.
Vidjeli smo dakle da nekakvu fikciju o holokaustu moemo stei jedino tako da nam u
pomo pritekne estetizirana mata. Tonije reeno, ono to zamiljamo nije vie samo
holokaust nego i ona estetska posljedica holokausta koju ve zrcali i svijest ovjeanstva, dan
alobne sveanosti zavijen u crno, iji taman sjaj - ini se - sada ve zauvijek ari i nikada
nee utrnuti u ovoj univerzalnoj civilizaciji koju smatramo svojom i kojoj pripadamo. Idue bi
dakle pitanje koje bismo postavili bilo jesu li i u kojoj su mjeri estetizirani um, sama
knjievnost o holokaustu stvorili relevantnu misaonu sliku.
Kao na mnogobrojnim drugim jezicima i na maarskome su o holokaustu stvorena
mjerodavna djela, ali su poroeni i mnogi manje vani, anegdotalni, partikularni, beznaajni
radovi. No daleko je zanimljivije kako su ta djela primljena. Dakle, nakon 1948, takozvane
godine obrata koja se obruila poput nepogode, diktatura nije voljela da se spominje holo-
kaust, a budui da to nije voljela, gotovo je bez ostatka i uutkala svaki glas o njemu.
Naravno, mogao bih vam skicirati povijest diktatorskoga zatiranja, no postupno su bili
prisiljeni popustiti, dapae, negdje su do sredine osamdesetih malo-pomalo ve svladali
tehniku kako bi se s tim pitanjem moglo manipulirati - no u meuvremenu se reim uruio.
Ipak, ja jo nikada nisam uo nijedno prihvatljivo objanjenje zato sovjetski reim i njemu
pridruene diktature nisu trpjele takorei ak ni elementarnu spoznaju o postojanju
holokausta. Zato se staljinistika diktatura i u tom pitanju identificirala s nacistikim totali-
tarizmom? To je bilo daleko oitije od same potrebe da se potrai odgovor. Staljin je time sebi
gotovo prisvojio pravo na genocid, pa nije elio da se u njegovu carstvu rodi moda ak i
mrvica simpatije za budue potencijalne rtve.
Premda istina moe biti upravo takva, ipak ne smatram da ona zadovoljava kao
objanjenje. No krenimo dalje: zato su u istonoeuropskim diktaturama, pa tako i u
Maarskoj nakon to je Staljin umro, a time je i takozvani cionistiki proces bio skinut s
dnevnoga reda - rasprave i spoznaje o holokaustu i dalje bile apostrofirane kao osjetljivo
pitanje? Odgovoriti na to pitanje kao da je jo tee, zar ne? Kako stvari stoje, niti se ne
moe. Na razini zdravoga razuma svakako ne, ak ni na ravni neke izvitoperene svrhovitosti.
Premda su katkada izvlaili argumente protui-zraelske politike, ipak su se ba u godinama
koje su slijedile nakon rata 1967, poeli kidati nasipi zabrana. ak tu, u Maarskoj, vlasti kao
da su se trudile demonstrirati kako idovstvo u dijaspori smatraju drukijim od izraelskoga.
Jednom rijeju, idovima koji ive ovdje jamile su da ih ne dre taocima; no time je, posve
prirodno, idovskome puanstvu u Maarskoj istodobno na stanovit nain neto bilo i uvje-
tovano, tonije to da se ne solidarizira s Izraelom. Moglo bi se rei da to ve poinje
nalikovati objanjenju s ishoditem u dravnim razlozima, kao i to da su maarsku svijest
htjeli takorei zatititi od suoe-nja s holokaustom. Ne moram ni rei da ovo potonje moe
osmisliti samo takva vlast koja - unato prenavljanju u haljama neonacionalizma - zapravo
nema nikakve veze s nacijom, s narodom. Jer su pravi duhovni prvaci maarskoga naroda,
maarska elita, primjerice Istvn Bib, razmiljali stubokom suprotno. Njegova je sjajna
studija dokazom kako je bio uvjeren da se maarska svijest mora suoiti s injenicom da se
holokaust dogodio, jer ta spoznaja mora postati nedvojbenom sastavnicom duhovnoga razvoja
nakon osloboenja. Jer doista, Istvn Bib ne samo to je bio jedan od najznaajnijih
mislilaca proteklih desetljea ve i nepatvoreni europski um - a te su dvije stvari usko
meusobo uvjetovane.
Valjda smo se ve uspjeli pribliiti zagonetki o zabranama. Europa i holokaust, holokaust

18
i europska svijest, na neki se nain uvjetuju. Prije nekih godinu i pol dana napisao sam kratko
izlaganje pod naslovom Postojanost logora. Ralanjivao sam zato i na koji su nain
Auschwitz i sve ono to pripada tome misaonome krugu postali neizbrisivim dijelom
europskoga mita. Izloio sam da u onom katarzikome razvoju kojemu smo desetljeima bili
tronutim svjedocima, holokaust ne razdvaja ve ujedinjuje, i to zbog toga jer univerzalnost
doivljenoga sve jasnije ari.
A time otkrivamo i objanjenje zato je diktatura injenicu holokausta drala podalje od
sebe, zato se nije nikada eljela suoiti s onim to se dogodilo. Jer bi to suoenje bilo
istodobno i svekoliko propitkivanje samoga sebe, a provjera vlastite savjesti vodi u
proienje, dok proienje donosi procvat i duhovno prikljuenje Europi. A diktatura je
eljela nesklad i trajnost rascjepa, jer su samo oni mogli sluiti njezinim ciljevima.
Eto, svjedoci smo kako strahote holokausta zaposjedaju univerzalan iskustveni krug, a
kada se ne bih bojao da e me netko krivo shvatiti, rekao bih kako postaju kulturom - upravo
onako kako Freud pragrijeh oceubojstva povezuje s ishoditem monoteizma, najvie etike
kulture. Vidjeli smo kako su pokuavali osujetiti utjecaj holokausta na maarsko intelektualno
bie, a kada su spoznali da je to nemogue, diktatura ga je uznastojala manipulirati, okrenuti u
svoju korist. Isprva su ga htjeli sprijeiti, zatim uniziti na nekakav usko ogranien idovski
sluaj na koji e nacija u najboljem sluaju gledati s posve dalekim aljenjem; s vremenom
su morali shvatiti neprolaznost tragedije - a tada su je ve nastojali usaditi u vlastitu strategiju
politikih odnosa sa svijetom. Premda u negativnome smislu, no bili su svakako u pravu. Jer -
i to bismo uvjerenje morali uvrstiti - holokaust je iskustvo koje pripada cijelome svijetu.
Htio bih navesti jednu potresnu opasku Mansa Sperbera \z njegove studije Churban -
oder Die unfassbare Geivissheit (Churban - ili neshvatljiva izvjesnost). Nacizam je - pie on
- idovstvo iznenadilo u trenutku kada u njemu vie nije postojala ni volja a ni spremnost da
se rtvuje za boga. Tako se u kranskome svijetu prvi put dogodilo da se priprema masovno
masakriranje idova, a da se pritom nitko ne sjeti Raspetoga. I tako je europsko idovstvo
prvi put moralo umrijeti ni zbog ega, u ime niega. Ne postoji takvo nekroloko oduevljenje
koje bi tu injenicu moglo pomesti iz pamenja svijeta, koje bi izlijeilo nesretnu svijest u
kojoj se neprestance zrcali ta stvarnost; to je stanje koje nikada i nita nee moi promijeniti.
Duboko istinite rijei. Meutim, u tih tridesetak godina koje su protekle od publiciranja
Sperberove studije kao da se polako poinje razotkrivati i drugo lice te istine.
idovi - istina je - nisu umrli za svoju vjeru, i idovi - istina je - nisu poubijani u ime
druge vjere. Njih je poubijao totalitarizam, totalitaristika drava, totalitaristika stranaka
vlast - neman, poast, kuga ovoga stoljea, pogubnija od svake religije. Totalitarizam je
veliko iznaae stoljea, ono stravino iskustvo koje je ugrozilo temelje... zapravo, ega?
Svega. Ipak ponajvie svaku batinjenu, racionalnu predodbu o ovjeku. Totalitarizam je
prognao, izluio iz svojega bia ovjeka i stavio ga izvan zakona. No moda upravo to stanje
izvan zakona, ta masovna smrt koja je ak i nehotino prerasla u rtvu, zaziva u ovjekovo
sjeanje ono ega su ga liili, a to je zakon, temeljno uporite njegove kulture i postojanja. Ne
bih mogao preciznije oblikovati misao no to sam ve jedanput rekao: Dug je oblak
holokaustova dima i on baca mranu sjenu na Europu, dok mu je plamen utisnuo neizbrisiv
znak na nebeskome svodu. U tome sumpornom svjetlucanju duh kazivanja iznova govori one
u kamenu isklesane rijei, a drevna se pripovijest javlja kao mora u tumarajuem novom
svjetlu; pouka je postala stvarnost, oivjeli vjeni pasionski igrokaz o ljudskim patnjama.
Ponavljam: holokaust je iskustvo cijeloga svijeta - a kroz holokaust se danas ve obnavlja
i doivljaj idovstva. To sam u jednome svojem romanu nazvao oblikom postojanja duha. A
to to za mene znai? Dvojim kako bih svoje sluateljstvo morao podsjeati kako se idovstvo
izvorno afirmiralo u svijetu kao izraz etike kulture, jer je svijetu upravo idovstvo darovalo
monoteizam. Biti idovom: to je danas za mene iznova ponajprije etika zadaa. A u mojim
oima to je vjernost, uvanje batinjenoga i memento mene, tekel, ufarszin po idovima svake
totalitaristike potlaenosti. idovstvo kao oblik univerzalnoga iskustva bilo je prisiljeno stei
golemo znanje, znanje koje se vie ne moe iskorijeniti iz europskoga, zapadnog svjetonazo-
ra, sve dotle dok ta svijest bude ono to jo uvijek jeste, odnosno svijest temeljena na etici
spoznajnoga. Bude li ouvana, moda e moralno-tragina svjetska spoznaja, koja je

19
preivjela holokaust, uspjeti oploditi europsku svijest koja se bori s prijeporima u sebi, na
nain kako je grki genij, suoen s barbarstvom u ratovima s Perzijancima, iznjedrio vjeni
prauzor, antiku tragediju. Ustvrdimo li da je holokaust ve stvorio kulturu - jer da se to
dogodilo i dogaa se, to se ne moe porei - njegova bi knjievnost svoje nadahnue mogla
crpsti iz Svetoga pisma i grkih tragedija, upravo iz ta dva vrela europske kulture, kako bi
nepopravljiva stvarnost porodila iskupljenje - duh, katarzu.
Naposljetku, u duhu gore izreenoga, dopustite mi primjedbu kako mi je bilo teko
sprijateljiti se s naslovom ove konferencije: Maarsko-idovski suivot. Kada bi idovstvo u
Maarskoj i predstavljalo etniku skupinu, a to nije, formulacija bi ak i tada morala biti
tonija. Naime, izgleda da se u naoj suvremenoj - ili postmodernoj - stvarnosti granice
proteu ne toliko izmeu etnikih skupina, nacija, religija ve daleko vie izmeu
svjetonazora i sklopova ponaanja, izmeu racije i fanatizma, snoljivosti i histerije,
kreativnosti i ruilake volje za mo. Na svaki je nain teko ivjeti uz rasiste i faiste, ma
kojem oni etnikumu, naciji ili vjeroispovijesti pripadali. A one koji bi danas rado podgrijavali
vatru u kojoj je izginulo esto tisua maarskih idova, ne bi bilo naodmet podsjetiti kako je
isti plamen - rat i sve njegove posljedice - gotovo unitio i Maarsku. A kada govore o
prikljuenju Europi, takoer im ne bi kodilo imati na pameti: Europa nije samo zajedniko
trite i carinska unija, ve i um i duh. Onaj tko eli postati dijelom toga duha, taj uz mnoge
druge stvari mora proi i vatreno krtenje moralno-egzistencijalnoga suoavanja s
holokaustom.

PISMA IZ DOMOVINE*

Prvo pismo
Uskrs - to je za mene zapravo ili Muka po Ivanu ili Parsifal. Iskreno govorei ne zbog
svetkovanja ve daleko vie zbog tih skladba. Ovaj sam put gledao Parsifala. I odmah da
dometnem, nazoio sam nadah-nutoj, preivnoj izvedbi. Tako se barem u Dravnoj operi
ukazala arolija slavlja, a stilske sukladnosti radi rekao bih Velikoga petka - to je za svijet
izvan idova operne kue veinom uobiajeno muna dvodnevna, dapae, katkada i
trodnevna tlaka neradom. Uz brige s nabavcima, s gradskim prometom koji je rjei nego
radnim danom, sa silnim arelinom koje preplavljuje inae sve prljavije a u posljednje vrijeme
i sve manje sigurne ulice, s gomilom za koju ne bih mogao ustvrditi da budi povjerenje, s
porazbacanim pivskim bocama i praznim flaama rakije, s razorenim vratima telefonskih
govornica, na svakom koraku kuda nam cipele prou; openito, uz kripu i prasak krhotina i
otpadaka, ostataka strasti to po mogunosti lomi pred sobom svaku plohu koja se dade
razbiti.
No pustimo sada grad. Pustimo tu nakupinu zgrada - opisao bih je vlastitim rijeima,
preuzetima iz mojega najsvjeije dovrenog djela - koju je rano nagrizao rasap i trule, koju
prekrivaju atmosferska prljavtina i sve vrste kaljue, lopovtina, propust, privremenost, koja
se protee u beskraj i koju je ozbiljno nagrizla ravnodunost, nedostatak budunosti. Radije
razmotrimo njegove svetkovine. to li se slavi blagdanima ovoga grada? Ne bih elio govoriti
o tome da su dobrih etrdesetak godina obiljeavani samo oni blagdani iji je moralni sadraj
s dostatnim cinizmom bio protuteom samoodricanju, a praktian im je izraz bio posve obian
no plaen neradni dan; ni o tome da bit nekada zabranjivanih, a otada ve slubeno priznatih
sveanih dana takoer polako iezava, jer silina kojom se gomilaju fraze i prizori masovnih
okupljanja i na koje smo odavno navikli zaziva ve poznato, pa nam se oni javljaju kao
nekadanji prvomajski ili sedmostudenaki praznici.
Volio bih govoriti o blagdanu, o istinskome svetkovanju. O onome kada na trenutak
zastajemo i zanijemimo kako bi nas proeo duh, ono to bismo krae nazvali smislom naega
ivota ili duhom kulture, mita. Dobro, no koji mit proivljava ovjek dananjice? - postavlja
* Radio Slobodna Europa, 1991.

20
pitanje veliki znanstvenik Carl Gustav Jung. A iz toga je razvidno kako je problem, briga s
mitovima posve openit. Ope je mjesto da ivimo u duhovnoj praznini, da naim koracima
ne upravljaju nikakve vie sile, da uzalud oslukujemo, da vie ne ujemo ni glas, ni slovo ni
od naega sokratskog dai-moniona ali ni od anela uvara. Moemo izgovarati s Mefistom:
A gdje sam to ja? Kamo krenuti? / Tu je neko bila staza a sada samo naslage ruina. / A
tamo gdje je u dolasku staza bila ravna / lavina mi prepreuje put. / Uzalud se penjem pa
iznova silazim; / gdje u pronai svoje sfinge? Da, skrila nam se tajnovita neman, a danas
kada ivimo usred nerjeivih, dapae ak i jedva dokuivih zagonetka, zao-grnutih u oblije
neke nagle katastrofe, u sjeni mnotva nadrimitova, izgleda kao da ni ne postoji nita o emu
bismo razbijali glavu. Ukoliko to nisu samo nae gospodarske nevolje. Prije nekih dobrih
desetak godina zapisao sam u svoj dnevnik: Jeste li uoili da su se - to se mitova tie - u
meuvremenu gospodarstvo i tehnika prometnuli u mit, boanstvo, dapae, u religiju, premda
im nedostaje ono transcendentalno? to ga je obogaljilo, premda nije posve sigurno bi li zbog
toga mogao postati i ubojitim. Taj moj zapis oito je bio plod trenutka ogorenosti; no
promatrati sve samo kao gospodarski problem, i smatrati da su svi problemi gospodarski
rjeivi - to je doista ubojit stav, duhovna neutronska bomba koja tijelo ostavlja netaknutim jer
ubija samo duu.
No vratimo se Parsifalu: ve sam se 35 godina oduevljavao Wagnerom, a kako sam
ivio u Budimpeti, uprizoreni Parsifal ipak nisam vidio sve do 1980. No ni tada ga, naravno,
nisam gledao u Peti ve u zidom opasanom Istonom Berlinu gdje sam upravo boravio kao
takozvani stipendist. Bio je zaguljiv ljetni dan, u gledalitu Staatsopere najmanje 30
stupnjeva. Publika meunarodna: mnogi su iz Zapadnoga Berlina doli radi ove prigode, s
propusnicom koja glasi samo na nekoliko sati. Vidio sam opatice, amerike asnike i
francuske dame. A naravno i mjetane, sve koji su se domogli ulaznica - jer je izvedba
Parsifala bila i u Istonome Berlinu rijetkost.
Naprosto ne mogu zaboraviti tu veer. Scenografija je bila tradicionalna, masivno-
wagnerijanska, ni traga apstrakciji ni olakoj eleganciji. Pozornicom su u crkvenim prizorima
valjali toliko raspelo da bi ono bez dvojbe prolo i u katedrali preko puta. Ve u drugoj slici
prvoga, a osobito u zavrnici treega ina zbor gralskih vitezova kralja Amfortasa, koji se
previja u mukama od zadobivenih rana, s toliko gnjevnom strau zahtijeva od njega da pusti
kale iz ruke - jer su nakanili domoi se nebeske hrane iskupljenja - da su ti prizori ve bili
gotovo ravni otvorenoj, opoj pobuni. A gledalitem se prolomio beskrajan, mahnit uragan
pljeska.
Tada me je dotakla arolija mita. Unato tome - ili valjda upravo stoga - to sam bio
svjestan da toliki izrazi oduevljenja oito nisu bili izravno upueni mitu koji je Parsifal
uskrsnuo, ve su se daleko vie odnosili na mit oko uprizorenja samoga Parsifala, te da
potjeu iz muka okolnosti. Upravo onako kao na onoj glasovitoj trostrukoj premijeri Bartoka
godine 1955 - ili 1956? - u Budimpetanskoj operi koju sam imao sreu i osobno gledati.
Provala burnoga oduevljenja i tada je takoer govorila o jo neemu a ne samo o uspjehu
udesne izvedbe tih nevjerojatno udesnih djela: govorila je o konanome povratku Bele
Bartoka kui, a napose o duhu koji je u to doba toliko duboko proimao javnost, o duhu koji
je neprestano edao za potvrdom, za plemenitim nainom svojega osnaenja, za neim
uznositim.
Da, kao da je najvie to se moe dogoditi mitu u nae doba, na svretku stoljea, u
poodmaklome trenutku tisuljea, da postane plodom nevolje. Mora zavladati oskudica i
nepodnoljiva e kako bi odjedanput - gotovo na znak arobna tapia - iknuo gejzir.
Ili, obrnimo reenicu: hoemo li se u doba oskudice i nepodnoljive ei jo uvijek kao
neko obraati mitovima? ivi li u nama jo uvijek udnja za istinskom svetkovinom, za
katarzikim slavljem? A da bismo sudjelovali u njemu, zar uvijek moramo plaati
prestrahovito visoku cijenu?
No nemojmo dalje propitkivati ve otprije na oitovanje izazvanu sfingu koja se zapravo
neprestance skriva. Kasno je - laku no.

21
 Drugo pismo

Volio bih nastaviti tamo gdje sam bio prekinuo. Citirao sam Jungov upit: ... No koji mit
proivljava ovjek dananjice? Zatim nastavlja: Rekli bismo kranski mit. Zatim
postavlja pitanje samome sebi: Zar ti ivi u njemu? I odmah odgovara: Da budem iskren,
ne! No to je onda tvoj mit? - propitkuje dalje samoga sebe. - Mit koji sam proivljava?
Ipak, ovo mi ve postaje nelagodnim - dodaje - prekinut u s mozganjem. Dosegao sam svoju
graninu crtu - zapisuje.
A to se nalazi iza te granine crte? Nita? Ili pak neki noviji mit? Ili moda mit to emo
ga kao novog prepoznati tek onda kada se spoji s prijanjima, na onaj tajnovit nain kako se
zapravo mitovi i stvaraju, odnosno, jedni spajaju s drugima?
Neko sam vrijeme bio posve siguran da sam, mimo svoje volje i ni najmanje u korist
svoje slave (ako ne upravo na vlastitu sramotu), proivio jedan od novih mitova ili u svakom
sluaju jedan od novijih, pa sam se stoga od silnoga samopouzdanja usudio zapisati:
Auschwitz je s onim to mu se pribraja (a to sada ve ne ide uza nj?) nakon kria
nedvojbeno najvea trauma europskoga ovjeka, premda e moda proi desetljea, pa ak i
stoljea, dok ljudi toga ne postanu svjesni.
Sve mi to sada pada na pamet zato to se juer, 11. travnja, navrila etrdeset i esta
godina od mojega osloboenja u buchenwaldskom koncentracionom logoru. Tada mi ba
nita nije padalo na pamet o mitu. Ipak, ve me je sutradan dotakao dah svjetske slave. Kada
su iz kutije zvunika, koja je dotad uvijek tretala i tektala SS-ove naredbe, bile emitirane
ranoveernje BBC-jeve vijesti. Cak sam i uz poetniko manjkavo znanje engleskoga shvatio
da se cijelome svijetu upravo razglauje: amerike su saveznike trupe oslobodile
koncentracioni logor Buchenwald kod Weimara. Izleavao sam se na slamarici i hvatala me
neka neobina nesvjestica. Kao da su civiliziranome svijetu, recimo, priopili neto poput
toga da je kapetan Cook otkrio esti krug pakla, gdje u kotlovima obloenima naslagama
katrana doista kuhaju ive ljude. Najedanput sam vlastiti ivot poeo promatrati u drukijem
svjetlu. Iz suzdrano revoltiranoga glasa radijskoga najavljivaa vijesti ak sam i sa svojim
duboko pothranjenim mozgom shvatio kako mi se zapravo dogodila nepravda. To da e me
dati ubiti, odnosno, da sam bio odreen za pogubljenje - sudei prema rijeima londonskoga
radija - nije bila povijesna nunost, ni tekovina univerzalne racije, ni rezultat neprikosnovene
logike kako sam sve do tada, u logoru, a i prije njega, uglavnom vjerovao.
Bio sam, dakle, nazoan postanku novoga mita. A kako li se samo nespretno raao!
Isprva jo nitko nije za nj nalazio prave rijei ili djela. Ameriki su me vojnici posve zadivili.
Dotada sam poznavao samo bijednu maarsku vojsku u dronjcima, andare s pijetlovim
perjem koji su vonjali na krv, rakiju i nenavikle na osobnu higijenu, te njemake vojnike koji
su, unato oholoj vanjtini, zapravo oskudijevali. Ti pak prekomorski, dobro uhranjeni vojnici
s bijelim ka-maama, neusiljena dranja, kao da pojma nisu imali koji li su vrag ti
koncentracioni logori. Svoje su neznanje nastojali kompenzirati, pa se stvorilo ozraje na-
bijeno silnom potrebom da nam neto daju. Ve sam bio stao na noge, poeo ak dobivati i
snagu te odetao sve do ume, a po stazi me je urnim korakom pretekao jedan ameriki
vojnik. Vidio sam kako zastaje i podrobno prepipava, pretrauje svaki kutak svojih depova.
Na kraju, u nedostatku iega boljeg, istrgnuo je iz vlastitih usta netom zapaljeni chesterfield
kako bi ga dao meni. Imao sam petnaest godina, nisam puio i jo uvijek se gotovo ruio od
slabosti. Ali nesuvisle su me okolnosti nagnale da ipak zgrabim tu cigaretu i da se pravim kao
da je halapljivo duboko uvlaim, jer mi je to nalagala uljudnost.
General Patton, a moda i sam glavni zapovjednik Eisenhower zapovijedio je da
prominentni weimarski graani u skupinama budu dovedeni u logor osnovan u blizini njihova
grada da bi vidjeli to se tamo radilo u njihovo ime. Bio sam iza iane ograde bolnikoga
sektora i otuda promatrao dame i gospodu koji su se prestraeno snebivali pred jednom od
svjeih masovnih grobnica u kojoj su poput cjepanica leala jedna preko drugih nabacana i
ivim vapnom zasuta trupla. Amerikim asnicima koji su ih okruivali rukama su i nogama
objanjavali kako nita o tome nisu znali. Pitanje je u meuvremenu gotovo naraslo do
sveopih razmjera. Po meni nisu lagali. U osam godina postojanja logora dnevno su morali

22
viati zatoenike gonjene na rad, tjelesnu i duhovnu oronulost uznika, mogli su uti kako
uvari govore s njima, stoga im je sve bilo poznato; a s druge pak strane, o tim svojim
saznanjima oni naprosto nisu vodili rauna - i zato ipak zapravo nita nisu znali. Kako je to
mogue, bilo bi temom za neko drugo pismo. No oni koji su ve ivjeli u totalitarnome
sustavu vjerojatno razumiju o emu govorim.
Predloili su mi da e me dovesti u red u nekome od vedskih ili vicarskih zavoda. I da
bih mogao nastaviti kolovanje u Americi. No ja sam samo elio otii kui. Kao da sam posve
nesvjesno slijedio drevni epski mit kojega je temeljni motiv, kao to znamo, da se junak
nakon svih iskuenja uvijek vraa kui. Kamionom amerike vojske odvezli su me do granice
sovjetske zone, a otuda - dali su nam zloguko do znanja - za nas vie nisu mogli preuzeti
nikakvu odgovornost.
Sili smo s teretnoga vozila, granicu zone preli pjeke. U ljetnome sutonu preda mnom
se pojavio zeleni breuljak, poput blagih antikih proplanaka. Na zelenoj tratini golemi
kotlovi kao guste tokice, a oko svake se skutrila petorica vojnika u utim gimastorkama. Pet
ruku, pet lica hitro se dizalo i sputalo uz svaki kotao, iz zajednikoga kotla grabila se zajed-
nika orba. Oku naviknutome na menze amerikih vojnika na prvi je pogled, kako bih rekao,
to bio prilino neobian prizor. Zaueno sam stajao i zurio u sliku koja se prostirala preda
mnom. Ne bih rekao posve strana, no mrvicu mi je bila ipak zlokobna. Kao da sam se na tren
zagledao u budunost.
No tu ve poinje nov mit. Ili se samo prijanji nastavlja? Ne znam. Ali me je u kasnijem
ivotu, a koji se u stanovitom smislu moe smatrati i produetkom logorskoga, katkada
obuzimao osjeaj kako i dalje stojim na istome mjestu, u podnoju onoga proplanka i
zaueno, nemono zurim u prizor koji se prostire preda mnom.

Tree pismo

Jo uvijek, jo se i danas u ovoj zemlji nae krajnje skrovite u kojemu pisac najmanje
nekoliko tjedana godinje doista moe ivjeti kao pisac. Govorim o kui stvaratelja u
Szigligetu. Oronuo negdanji grofovski dvor gdje su i zgrada i vrt ve odavna zreli za obnovu
- no neka nas ipak Bog sauva toga da ga se pod izlikom renoviranja moramo odrei makar na
nekoliko mjeseci. Pisca tamo ne ometa ni telefon, privremeno moe gurnuti na stranu i
obiteljske i materijalne brige, poteen je kodljiva utjecaja velegradskoga okolia, mnogo
fizikog i duhovnog blaenja. Ako mu je drago, moe se zatvoriti u svoju sobu i mlatiti po
pisaem stroju ili obilaziti po parku i okolnim breuljcima, uronjen u apstraktna ili posve
konkretna mozganja - ili se moe prepustiti itateljskoj strasti u kojoj je valjda posljednji put
uivao u pubertetsko doba, kao to sam i sam postupio u sijenju ove godine. Pa sam proitao
i Nagradu za gospoje, roman Gyule Krdyja.
Ne znam koje je prokletstvo zasjelo po maarskome duhovnom ivotu kada ak i jednog
Gyulu Krdyja poznajemo toliko manjkavo, rekao bih, polovino. Olako je Krdyjevsku
nostalgiju smatrati nekakvom simplificiranom romantikom ili sloenijom drutvenom
gorinom. Kao to gaje lako drati samo za znalca u pitanjima perkelta i kotane modine,
ljubitelja vina i ludo opsjednuta lovca na ene, majstora usporedbi ili anegdota.
Predrasude su valjda djelovale i na mene, no svakako stoji da su Krdyjeva djela prilino
kasno dospjela u moje ruke. Meutim, ve samo listajui pripovijesti o Szindbadu jedva sam
vjerovao oima, ali i uima, jer se itajui Krdyja mora imati i sluha. Rijeju, osjetio sam da
su Kierkegaardove rijei opovrgnute: znamo da je filozof piui o Mozartovu Don Juanu
izveo zakljuak kako se ulna genijalnost, kao to je zavoenje, moe izraziti iskljuivo onda
kad je usaena u glazbeno okruje. Don Juan je po svemu samo glazba - pie on - Don Juana
ne treba gledati ve uti... Jer glazba mi ga ne donosi kao prizor ovjeka ili osobnosti ve kao
izraz vlasti. Dakle, upravo je to ono to je Gyula Krdy u iritirajuem liku Szindbada uspio
ostvariti dotada nikad vienim sredstvima, radije bih rekao, arolijom proze.
No u okvirima ovog pisma nema ni mjesta ni vremena za ralanjivanje, dokazivanje.
Genijalnost Gyule Krdyja, njegovu neiscrpnu stvaralaku snagu pokree svega nekoliko

23
temeljnih emocija: kozmika erotika i arei osjeaj krivnje koji slijedi za njom, uena
potreba za odrjeenjem i svijest o smrti koja se ni trenutka ne da odagnati. Zapravo u njegovoj
umjetnosti djeluje jedna iznimno duboka arhaika crta koja ga ini srodnim velikim slikarima
apokalipse, Boschu, Breughelu, Goyi, ali openito i sa srednjim vijekom, dakako smjetena u
mizanscenu suvremenoga velegrada. Koje sve udne stvari ovjek nae u velikome gradu...
gospode Boe!, ti koji si Stvoritelj, Majstor; ti koji si stvorio Zakon i Slobodu... ti koji si,
kako bi srcu darovao smiraj, u duu sa zebnjom ucijepio i naklonost, kao da je to lijek koji
stane na vrak noa; Gospode, smiluj se, prataj mahnitim mukarcima i enama! Ove je
retke mogao napisati i Gyula Krdy, kao to je mogao i Dickens ili Dostojevski - meutim,
posve sluajno, napisao ih je Charles Baudelaire.
Da. Gyula Krdy nije volio samo jelenje glenjeve kod ena ili vrsno kuhanu govedinu,
ve je volio i zebnju, dapae, i smrt. I sve to u zajednici, istodobno. Unato nepoznavanju
Schopenhauerova uenja - a on ga je posve sigurno poznavao, jer bio je iznimno kulturan -
moda bih i povjerovao poput njega da bi se: ak i filozofirati jedva moglo bez smrti. Kao
to se kod Krdyja hedonizam ispreplie s morbidnou, tako se i izgubljenost u dubinama
smrti uvijek mijea s koprenastim pogledom uperenim prema nebu; tako Krdyjeva proza
postaje proznim djelom mistagoga, zrela mukarca jednakomjerno upuenoga u zemaljske i
nebeske stvari - nasuprot, recimo, markiz-de-sadeovskome hedonizmu bez okusa i nezrelu u
svojoj teoretskoj i bezdunoj infantilnosti.
U Nagradi za gospoje sve te temeljne crte izrastaju u opsenu, sveopu svjetsku
umjetnost. Dugo bismo mogli pripovijedati o topografiji Gyule Krdyja; jer on vitla
svemirom tako da se zapravo jedva makne iz Jzsefvrosa, odluta moda najdalje do
Ferencvrosa (petanske susjedne etvrti, op. prev.). A u meuvremenu petanski krajobrazi,
slike Pete gotovo neprimjetno rekonstruiraju danteovski osnovni mit. Kako bi u etvrtome
poglavlju postalo posve nesporno da apokaliptiki put pogrebnoga poduzetnika Jnosa Cziffre
vodi ravno u pakao. Predvorje je pakla salon javne kue gospoe Jelle, u sobama koje se iz
njega otvaraju zbivaju se one stvari koje vode prema saznanju, u vraje krugove duevne i
putene muke, u duboke provalije paklenskoga grotla. A kraj se pak pripovijesti daje naslutiti
kao da zatrube glasnici uskrsnua, fanfare u zavrnome stavku Mahlerove Druge simfonije.
Nagrada za gospoje objavljena je godine 1919, usred europskoga pakla. Tada se ve
neto zapadnije pripremao jedan roman iji kraj takoer doziva u sjeanje danteovske misli:
Hoe li iz ove orgije pakla koja proima cio svijet, iz vatrene stihije zle groznice... uskrsnuti
ljubav? Bio je to arobni brijeg Thomasa Manna, knjiga za koju je nekoliko godina kasnije
dobio Nobelovu nagradu.
Za Gyulu Krdyja su uskoro osvanule godine knjievne osame. Znamo kako je
osiromaio, u njegovu su stanu iskopali ak i struju i plin. Umro je 1933, u godini kad se nad
Europom konano i potpuno nadvila no pakla. Zapravo mi smo otada, ovdje u istonoj
Europi nedvojbeno u neprestanome iekivanju svitanja, kada e toranj nasred Bakatseva trga
stajati isto onakav kakvog ga u Krdyjevu romanu vidimo: prosvijetljen, poput ljestava za
due.

etvrto pismo

Posljednje, etvrto pismo upuujem Radiju Slobodna Europa. Zapravo nije me ni

dovoljno zaprepastila injenica da sada, eto, ve mogu govoriti u mikrofon Slobodne Europe,
na valovima slobodne Europe. Jo godine 1983, kada sam s dvotjednom stipendijom
Goetheova instituta kretao za Mnchen, slubenik ministarstva koji se bavio mojim stvarima
opomenuo me: Samo mi nemojte davati izjave za Radio Slobodna Europa! istoga sam ga
srca umirio: Ma zato bih davao izjave? Pa mene ni pas nee nita pitati!
Otada se tota promijenilo. Danas mogu mirne due govoriti na Radiju Slobodna Europa,
a s druge strane, to vie ni izdaleka nema toliko veliko, zapravo, uope neko znaenje. Sve to
skupa djeluje kao da se sjene poinju vraati svojim normalnim izvornim orisima. Naravno,
ne znam je li tome stvarno tako.

24
 U svakom sluaju, ova pisma ne mogu zakljuiti a da se u ovoj prigodi ne prisjetim
vremena kada je Radio Slobodna Europa doista igrao znaajnu ulogu u mojem ivotu. O
godinama 1956. i 1957. ni ne moram govoriti, zar ne. No deset godina poslije opet sam imao
potrebu za njim. Prvi put u ivotu, vie se ni ne sjeam iz kojeg razloga, usput sam na neko
vrijeme postao pretplatnikom nekakva umjerenijega dnevnika. Upravo je tada na Bliskome
istoku izbio rat koji se pokazao estodnevnim, to mu je poslije postao i pridjevak. Meutim,
zlokobni vjesnici isprva ni najmanje nisu najavljivali tako brz uspjeh; upravo suprotno,
predmnijevali su sigurnu katastrofu. Sjeam se svoga zaprepatenja i straha kada sam u tom
dnevniku prvoga ratnog dana proitao sramotne lai; inilo mi se da je sve izgubljeno,
svekolika me sramota ve dobrih deset godina nije toliko pogodila ni titala kao toga jutra.
Tako mi je i tih dana informativni servis Radija Slobodna Europa pripomogao pri uspostavi
duhovne ravnotee.
Nakon nekoliko godina zapao sam u osobnu krizu. Izgledalo je da e mi odbiti roman pa
sam poeo mozgati o tome kako je Sndor Mrai u svojem Dnevniku zapisao da se mora otii
iz Maarske kako bi se ostalo maarskim piscem. U to sam doba nastojao proniknuti, osjetiti,
posredovanjem etera na neki nain procijeniti to bi bila ta slobodna Europa po kojoj je
njihova radiopostaja dobila ime.
Zapravo jo uvijek ne znam to je to. Prije nekih pet ili est godina gledao sam na
televiziji i sluao prijenos koncerta. Amsterdamski je orkestar svirao Mahlerovu Petu
simfoniju pod ravnanjem, sjeam se, Bernarda Haitinka. Kada je zazvuao potresan, udesno
intiman Adagietto, kamera je naprosto zbrisala iz koncertne dvorane i poela okom lutati po
nonome Amsterdamu, po krovu u sumraku, po zagasito-svjetlucavoj kupoli, po crkvenim
tornjevima, po dostojanstveno lutajuim nonim oblacima, po udaljenoj luci, po ivom,
diuem sreditu jedne velike civilizacije. A kada su najavljujui iskupljenje radosno zaorile
fanfare posljednjega stavka, iznad grada je upravo svitalo i osjealo se kako e poeti jo
jedan uobiajen radni dan, uurban, buan, bremenit svakodnevnim brigama i nevoljama, ali
e tu svakodnevicu, vjerovao sam, obasjavati sveana glazba, proimati duh velikana koji e
joj, poput topline sunca to upravo izlazi, davati ivotnu snagu. Sjeam se da me je tada sve to
duboko ganulo.
Katkada se osjeam kao u nonoj mori, kao u snu u kojemu bismo htjeli bjeati, no noge
su nam zarobili olovni utezi. Kao da ponovno prijeti sve ono to se zapravo 1945. naizgled
konano kompromitiralo i zauvijek iezlo. S jednom smo nogom jo uvijek u diktaturi
proletarijata koja je sila s pozornice, a s drugom pak - ah, ne, nismo u boljoj budunosti,
nego u prolosti gospodske Maarske, isto tako iezle sa scene. Ponovo je aktualna izreka:
Nita nisu zaboravili i nita nisu nauili. No taj je mit zapravo mit tridesetih godina,
zastario, laljiv, koji se hrani strahovima i bijedom, a razara i ovjeka i naciju; vjerujem, ipak,
da on nee zaivjeti, naprosto zato to nije vie sposoban opstati.
I ponovno smo dakle zapeli za mitove. Ponovo bih podsjetio na Jungov zakljuak: Stigli
smo do granine crte. A ja bih se iznova zapitao: to poinje iza te granine crte? Naravno, ne
znamo. A kako sam ve u prvome pismu citirao Junga, htio bih i posljednje zavriti njegovim
rijeima: ... Jo uvijek ih je premalo postavilo sebi pitanje hoe li moda bolje sluiti zah-
tjevima ljudskoga drutva ako na samome sebi ponu provoditi proces promjene postojeega
poretka, ako prvo i jedino na samome sebi, na vlastitoj unutarnjoj dravi iskuaju zakone i
izvojevane pobjede koje propovijedaju po ulici na svakome uglu... Svaki pojedini ovjek ima
potrebu za korjenitim promjenama... i obnovom, no nije predodreen da na to prisiljava svoje
okruenje zaogrnut kranskom ljubavi prema blinjemu svojem, ili pod platem hinjene
socijalne osjetljivosti, ili lijepim rijeima koje propovijedaju bilo to drugo, a koje ipak izviru
iz neosvijetene osobne udnje za vlau. Jedino kada se pojedinac udubi u vlastitu savjest,
kada se vrati propitkivanju smisla ovjekova postojanja, temeljima svojega bia, osobnim i
socijalnim datostima, tek bi tada mogao zapoeti proces lijeenja sljepila koje je zavladalo
suvremenim svijetom.
Time bih i ja okonao svoja pisma. Laku no svima.

25
 HOLOKAUST KAO KULTURA
PREDAVANJE NA BEKOME SVEUILITU, 1992.

Kada sam 1989, prije tri godine prvi put u ivotu bio u Beu, zatekao sam se na jednom
slikovitom trgu u sreditu grada; otuda su se sputale stube do Dunava, a izmeu starinskih
duana i golemih ulaznih vrata meandrirale su uske uliice s plonicima od neobraena obla
kamenja. Takvu zamamnu sliku grada remetio je samo jedan neuobiajen prizor: na uglu
jednoga od serpentinastih prolaza ugledao sam policajce s beretkama i strojnicom kako
straare. Ubrzo sam saznao da se tu nalazi sjedite Beke idovske vjerske zajednice, a
neposredno do njega i sinagoga. Prolo je gotovo pedeset godina otkada sam posljednji put -
jo u ako doba - bio na idovskome vjerskom obredu, pa sam poelio ui. Meutim, na
vratima su mi sinagoge preprijeili put. Dva su se stasita mladia s vezom ureenim okruglim
kapicama raspitivala za moje nakane. Ovamo nije tako jednostavno ui. Kod sinagoge se prije
nekoliko godina dogodio atentat. Zato su tu policajci. Zato elim ui i tko sam - to su eljeli
znati. Maarski knjievnik, odgovorili im, koji se u svojim tekstovima donekle dotakao
pitanja biti idovstva. Mogu li to dokazati, pitali su. Ne mogu.
Upravo tako irelevantno, stran i neprepoznat, kao onomad pred vratima sinagoge, stojim i
sada pred vama, dame i gospodo. Moram govoriti pred sluateljstvom koje jedva da i poznaje
moje radove. Izlaganje bih vjerojatno i sada morao poeti s malo objanjenja, s pokuajem
potvrivanja svoje kvalificiranosti, dokazivanjem kako sam vlasnikom one iznad svega upitne
povlastice da se mogu javno izraziti o Jeanu Amryju kao i o egzistenciji obiljeenoj
holokaustom. Samo to meni nimalo nije krivo zbog te irelevantnosti. tovie, upravo u
irelevantnosti slutim neku mogunost da se o tome govori - a upravo je toga, ini se, ipak sve
manje - ali i neku vrstu simbola one okljatrenosti, prelazna i teko prepoznatljiva stanja, iz
kojega e onaj tko preivi, poput Amryja, izii tako da e biti prisiljen postojati kako bi
potom njegovo bivanje - makar s jednom traginom gestom, kao u njegovu sluaju ili nekako
drukije - zadobilo izraz i javnost. Holokaust ima svoje svece kao to ih na isti nain ima
svaka druga subkultura; a bude li potrajalo prisjeanje na to to se zbilo, ono svakako nee
uspjeti samo kroz slubene javne govorancije ve jedino poukama iz svjedoenja preivjelih.
Eto, time sam vam u glavnim crtama ve naznaio o emu bih volio izgovoriti nekoliko
rijei. Od prvoga trenutka, kada se jo ni izdaleka nije otkrivao svijetu, ve se iz dana u dan
bezimeno odvijao u skrovitima dubin bez imena i bio jedino tajnom sudionika, rtava i
krvnika, uz holokaust se od prve sekunde pripija neka uasna strepnja - strah od zaborava. Ta
je strepnja nadvisila sve strahote, osobne ivote i pogibije, nadmaila uenu potrebu za
kanjavanjem zlodjela, citirajui Amryjevu knjigu o kojoj ovdje danas svi govorimo, S one
strane zloina i kazne (Jenseits von Schuld und Shne); od poetka taj strah gotovo
preplavljuje neka vrsta metafizikih osjeaja kakvi se javljaju u religijama, kod vjernika. Kao
da je sada najprikladnije navesti biblijske rijei: Krv blinjega tvojeg vapi do mene sa
zemlje. Budui da sam holokaust maloprije nazvao subkulturom, odnosno, duhovnom i
emotivnom zajednicom koju stvara neki tek naslueni, reklo bi se, kultni duh, polazite su mi
bile strasti koje se sueljavaju zaboravu, potreba koja s vremenom samo raste a nipoto se ne
smanjuje; a hoe li tu potrebu priznati i ira kultura, dapae, hoe li je prihvatiti i naposljetku
uklopiti u sebe kao jedan svoj dio, ovisi o tome hoe li se i koliko ta potreba pokazati
utemeljenom.
Eto, nismo gotovo ni primijetili, a rijei su nas ve usmjerile prema odreenome
kontekstu. Kaemo: subkultura, a time je odmah smjetavamo u svjetsko mnijenje, tonije, u
tkivo europsko-amerike civilizacije, kojoj u konanici zapravo pripadamo i mi koji tu danas
govorimo o Amryju. No to ima s tim usamljeni izopenik, stranac, igosani, iz kojega su
volovskom ilom izbili ono to svakoga ovjeka od roenja sljeduje, a to je povjerenje u
svijet (Weltvertrauen)? U prvome poglavlju svoje knjige pod naslovom Na granicama
duha Amry radikalno obraunava s duhom kao i s intelektualcem, ovjekom duha kao
utjeloviteljem kulturne pojavnosti. Pitanje je - pie - nain na koji on izbija ispred nas,

26
oblije u kojemu se ograniava na bitno: jesu li u odsudnome trenutku logorskome uzniku
pomogle kultiviranost duha i intelektualna opredijeljenost? Jesu li mu olakavale trpljenje
patnji? Amryjev radikalan odgovor glasi: nisu. Ne, a izmeu ostaloga nisu ve i zato to su
duhovna i estetska dobra neosporno prela u vlasnitvo neprijatelja. Njemaki idovski
zatoenik Auschwitza morao je prepustiti svu njemaku kulturu od Drera do Regera i od
Gryphiusa do Trakla makar i najzadnjem SS-ovom momku. Kultiviranost mu je u svakom
sluaj i oteavala poloaj, kae Amry. Meutim, najgori oblik kunje za one koji su naginjali
razmiljanju, u koje se obrazovane intelektualce, dobre znalce povijesti, lako moglo uvui,
bilo je negiranje samoga sebe: a to ako je neprijatelj ipak u pravu? Naime, zar nije vlast
uvijek u pravu? A vlast se SS-a u oima zatoenika Auschwitza doimala toliko za-
straujuom i neopisivo golemom, poput kule, da mu se njezina logika naposljetku poela
initi i posve razumnom.
To su, moje tovano sluateljstvo, posve neminovna pitanja. Svaki je onaj uznik
Auschwitza koji nije bio podvrgnut nekoj vjerskoj, rasnoj ili politikoj ideolokoj ovisnosti,
koji nije imao svoju religiju, naciju ili poslanje ve samo vlastitu sudbinu, golu egzistenciju,
dakle, svaki je samotan intelektualac sebi postavljao upravo ta pitanja. Svi su oni u sebi
sastavljali optunice protiv kulture. Hegelova se tvrdnja o univerzalnome umu pokazala
tekim nesporazumom, kao to ni kultura nije opevaljana i primjenjiva. Kultura je povlatena
svijest, a svijest objektivira; pravo objektivacije je posjedovanje povlatene svijesti. Otuda
dolazi ta strahovita strepnja da e kultura iz svojega bia istisnuti holokaust, a s njim i
spoznaje koje govore o Auschwitzu. Sjea li se koliko sam volio Platona? No sada ve
znam da je lagao - pie u svojoj besmrtnoj pripovjetci Tadeusz Borowski, jo jedan
zatoenik iz Auschwitza. Jer, zemaljske stvari ne zrcale ideju, nego znojav i krvav ljudski
rad. A to e svijet saznati o nama pobijede li Nijemci? - nastavlja. - Pobit e nam
obitelj, bolesne i stare. Zaklat e i djecu. I nitko nee saznati za nas. Nadglasat e nas graja
poeta, odvjetnika, filozofa, sveenika. Tvorci lijepoga, dobroga i istinitoga. Utemeljitelji
religija. Nakon dvadeset godina isto to e odjekivati iz rijei Jeana Amryja: Svi jasno
prepoznatljivi znaci ukazuju na to da prirodni protok vremena otklanja sve moralne zahtjeve
koje na ressentiment postavlja, te e ih naposljetku i posve ugasiti... Istinski nepopravljivi i
nepomirljivi, pravi reakcionari, protivnici povijesti u pravome smislu rijei emo postati mi,
rtve, a na kraju e se pogonskom grjekom, incidentom pokazati samo nekolicina nas koji
smo ipak ostali na ivotu.
Kaem vam, to su posve neminovna pitanja. Nita ne bi bilo manje pametno nego im se
suprotstavljati, osporavati ih ili kvalificirati. Kvalificirati se moraju okolnosti koje potiu
zaee takvih misli i duboko misaono uranjanje u njih. I tada emo zakljuiti kako se radi ne
samo o neminovnim nego i o sasvim utemeljenim i s pravom postavljenim mislima. S druge
strane naoj pozornosti ne moe izbjei da su te misli kao i njihova pojavnost u krajnjoj liniji
ipak izraz kulture, dapae, kulturni proizvod. Amry se obraa osporenome duhu. Bio je puno
duhovitiji a da bi pokuao razotkriti taj paradoks. Njegova knjiga o kojoj danas govorimo ve
svojim naslovom S one strane zloina i kazne istodobno upuuje kako na Dostojevskoga, tako
i na Nietzschea. Drugu je pak svoju knjigu naslovio Unmeisterliche Wanderjahre, kao da
prizivajui u sjeanje Wilhelm Meisters Wanderjahre, zaziva samoga Goethea za svjedoka.
Jezik mu je najvrsniji njemaki knjievni jezik, a stil mu je francuski esej izbrusio do otrine
britve. U Auschwitzu mu duh nije bio od pomoi, no nakon Auschwitza e pri oblikovanju
optube protiv duha upravo njega zvati u pomo. Nije nalazio izlaz iz kulture, pa je iz nje
zakoraio u Auschwitz, a iz Auschwitza prelazio ponovno u kulturu kao iz jednoga logora u
drugi, dok su ga jezik i duhovni svijet odreene kulture opkoljavali poput ograde od bod-
ljikave ice u Auschwitzu. Preivio je Auschwitz, a ukoliko je elio nadivjeti i to to je
preivio, te ako je tome htio dati smisao ili, radije recimo, sadraj, tada je, budui da je bio
pisac, jedinu priliku za to nalazio, odnosno bio prisiljen nalaziti u samodokumentiranju, u
preispitivanju samoga sebe, u objektivaciji, ili, drugim rijeima, u kulturi. - Poput psa! -
ree K. i inilo mu se kako e ga vlastita sramota moda ak i nadivjeti. Meutim, ukoliko je
doista elio da ga nadivi, tada je stvarno morao tono formulirati svoju sramotu, pretoiti je
u oblik koji e doista biti trajan, odnosno, morao je postati dobrim knjievnikom.

27
 Ovaj paradoks moemo beskonano stupnjevati. Ukoliko se elio suprotstaviti
prolaznosti, amoralnome vremenu, tada je ivot doista morao podrediti pisanju - sve dotle,
dok se ni toga nije liio. A pripada li njegovu djelu jo i samoubojstvo, to je drugo pitanje
koje emo dotaknuti samo ovla i nesigurno. In seiner Niederlage findet der Glubige seinen
Sieg - Vjernik e svoju pobjedu nai u porazu, kae Kierkegaard. Jo je rjeitiji podnaslov
koji je Amry nadjenuo svojoj knjizi: Bewltigungsversuche eines berwltigten, ili u
improviziranome prijevodu: Pokuaj svladanoga da nadvlada. Ali kako knjievnik moe
nadvadati, postati pobjednikom? Da preuzme vlast? Da, u stanovitom smislu, upravo e to i
uiniti. Spomenuli smo kako je pravo objektivacije pravo povlatenih, reklo bi se, vlasti.
Zigosani osuenik na smrt, koga je spomenuta vlast zdrobila pod sobom, sada e si povratiti
pravo na objektivaciju. Moda u Ressentiments, u dubini slavna poglavlja njegove knjige
skrovito titra upravo ta tajna misao. U romanu drugoga preivjelog iz Auschwitza moemo
proitati sljedee retke: ... Jedini odgovor koji mogu pronai za svoju tvrdoglavu strast
pisanja jest elja da se osvetim svijetu. Da se osvetim i da prisvojim od njega ono iz ega me
je iskljuio. Svoju sam nadbubrenu lijezdu uspio neozlijeenu spasiti ak i iz Auschwitza,
pa vjerojatno zbog toga izluuje pretjerano mnogo adrenalina. A zato i ne bi? Konano,
prikazivanje krije u sebi takvu mo pod ijim se utjecajem na trenutak moe stiati nagon za
agresijom te stvoriti poravnanje, privremeni mir. Valjda sam to i htio, da, no samo u mati i s
umjetnim sredstvima; htio sam nadvladati i osvojiti stvarnost koja me itekako stvarno dri u
svojoj vlasti, svoju predmetnost pretvoriti u podmet, odnosno, postati imeniteljem umjesto
imenovanoga. Taj stanoviti preivjeli iz Auschwitza sluajno sam ja, a kada sam zapisao
citirane retke u svojem romanu Fijasko (A kudarc), jo nisam bio uo ni za ime Jeana
Amryja.
U poglavlju svoje knjige koje je naslovio kao Muenje Amry suprotstavlja definiciji koja
pod egidom totalitarizam stapa sve partijske diktature u jedno - a napose partijske diktature
hitlerovske i stalji-novske vrste - na nain da, recimo, krvnik nije bio Hitler ve neki mutan
pojam, nekakav totalitarizam. Klonei se i primisli da svoje izlaganje makar na trenutak
preusmjerim prema politikome ralanjivanju, ipak bih ustvrdio kako duboko razumijem
Amryjevu distinkciju. Jer, izmuen ovjek koji snagom linosti podnosi svoj usud i teinu
njegovih posljedica nije spreman na poravnavanje s nekim openitim naelom. Pa gdje bi tada
bila njegova sloboda? Sudbina? Osobnost? A s druge strane: s kim bi se razraunao, kome bi
se suprotstavio, s kim bi se suoio i protiv koga bi provodio svoj ressentiment kada bi sve
bilo toliko razumljivo, jednostavno i bezlino kakav je i apstraktni pojam totalitarizma?
Amry se tada naao oi u oi s neprijateljski nastrojenim ljudima (Gegenmenschen);
njega nije tukao volovskom ilom, niti ga je vjeao lancima kako bi visio na zapeima
totalitarizam, ve porunik Praust koji govori berlinskim dijalektom. Usto, kako su ga god
definirali ili kako god je on odreivao samoga sebe, za njega je, koji je ipak prije svega bio
njemaki knjievnik i filozof, ponajvea javna sablazan bio njemaki nacizam, dok je ruski
boljevizam u njegovim oima bio moda odmah iza njega. to je u njegovu sluaju posve
razumljivo, a osim toga, izmeu ta dva fenomena ozbiljan ovjek doista ni ne moe staviti
znak jednakosti. Uvjeren sam kako u Treem Reichu muenje nije bilo akcidencijom ve
esencijom, pie Amry. No ipak dodajmo jo i to da muenje ni dravnome totalitarizmu pod
srpom i ekiem nije bilo sluajna sastavnica ve sutina. Openito, muenje je iskljuivost
koja je podignuta na sve razine drave, ona je sve, bit diktature u kojoj javna uprava buja i
premee se u samovlast. Uostalom, to priznaje i Amry. No u nekim pitanjima kao da je
donekle ipak preuporno jogunast. Spreman je, primjerice, govoriti o antisemitizmu kao da se
jo uvijek radi o predrasudi nalik onoj iz doba naih djedova. Unato tome to su ba nacisti
htjeli da to ljudi povjeruju, kao to to nastoje postii i oni koji sve do dananjega dana slijede
naciste u istonoj ili zapadnoj Europi, odnosno bilo gdje. No nama je dunost prepoznati tu
kvalitativnu razliku. Antisemitizam XIX. stoljea jedva daje mogao ili htio promiljati o
Endlosungu. Tako se ni Auschwitz ne da objanjavati pojmovnim sklopom obinoga,
arhainog, da ne kaem klasinog antisemitizma - i to je ono bitno to moramo sasvim tono
razumjeti. Meu njima nema nikakve organske povezanosti i uvjetovanosti. Nae doba nije
doba antisemitizma ve doba Auschwitza. I antisemit naega doba zapravo vie ne negoduje

28
zbog idova, jer on hoe Auschwitz. Ei-chmann je u jeruzalemskome procesu priznao kako
on nikada nije bio antisemit, a premda se sluateljstvo koje je pratilo suenje na ovome mjestu
glasno nasmijalo, ja ni najmanje ne smatram nemoguim kako je on govorio istinu. Da bi
pobila milijune idova, sveobuhvatnoj dravi na kraju krajeva ne trebaju toliko antisemiti
koliko dobri organizatori. Moramo jasno vidjeti kako nijedan partijski ili dravni totalitarizam
ne moe opstati bez diskriminacije, a totalitarni oblik diskriminacije po pravilu je uvijek
masovno ubijanje.
Ova su mi skretanja bila potrebna zbog toga da bih se mogao vratiti onome za to je
Amry toliko bolno tono rabio odrednicu nesretan sluaj. Nitko nije mogao toliko jasno
proivjeti to znai biti nesretnim sluajem kao onaj tko je slijedom svojega idovstva postao
svladanim ovjekom, tko je u takozvanome socijalizmu nastojao izvesti svoj pokuaj
nadvladavanja. Diktatura proletarijata nije voljela kada se spominjalo holokaust; a zato to to
nije voljela, glasove o njemu uutkivala je gotovo bez ostatka ili ih je trpala u sheme
konformistikih eufemizama. Ukoliko bi se netko ipak usudio pomisliti i ustvrditi kako je
Auschwitz moda najvei dogaaj ovjeku kojega je takorei traumatino pregrmjela
europska etika kultura od spoznaje kria naovamo, ako se sukladno tome iskustvu pokuao
pribliiti pitanju, morao je raunati s time da e postati izopenikom osuenim na samou i
izolaciju. Da e mu knjige, ako ih uope bude, tiskati u ogranienoj nakladi, a njega e
samoga prognati na margine knjievnoga i duhovnog ivota, gurnut e ga u gluhi muk
preuivanja, gotovo u samicu; dakle, kao to su neko njega samoga, sada e i njegovo djelo
osuditi na smrt.
Ovih dana esto razmiljam o tome kako je holokaust unaprijed odredio svoje rtve ne
samo za koncentracione logore nego i za ivot u desetljeima koja su slijedila nakon njih. Kao
da je osloboenje logora naprosto samo odgodilo izvrenje presude koju su nakon toga
odabrani za smrt sami provodili nad sobom: Paul Celan, Tadeusz Borowski i Jean Amry su
se ubili sami, pa ak i Primo Levi koji se pak u svojim raspravama sukobljavao s Amryjevim
nepokobljivim egzistencijalnim radikalizmom. Ukoliko suoim i usporedim svoju sudbinu sa
sudbinama koje na vie naina slue kao primjer, nuno moram pomisliti ono to sam ve
zapisao u knjizi Dnevnik s galije (Glyanapl): da me je valjda kroz protekla desetljea
prevelo ono drutvo koje je nakon Auschwitza u liku takozvanoga staljinizma dokazalo
kako od slobode, od osloboenja, od katarze itd., dakle od svega o emu su intelektualci,
mislioci, filozofi u sretnijim krajevima svijeta ne samo deklamirali, nego u to su vrlo oito i
vjerovali, ne moe biti ni rijei; zajednica koja mi je jamila nastavak zatoenitva stoga je
unaprijed iskljuila svaku mogunost pogrjeke. Vjerojatno je to razlogom zato me nikada
nije dohvatio plimni val razoaranja, val koji je ljudima iz slinoga iskustvenoga kruga u
slobodnijim drutvima krenuo prijetei udarati glenjeve i oni su morali bjeati pred naila-
skom plime; no uskoro im je, unato sve hitrijim koracima, voda dola do grla. Zato to nisam
jedino ja robovao, tamnovala je cijela nacija u ijem sam okruenju ivio; stoga nisam ni
imao problema s identitetom. Sada, kada su se uruili idovi tamnice, u amoru meu
ruevinama ponovno odjekuje promukli urlik antisemitizma koji udi, odnosno odobrava Au-
schwitz. Poput junaka iz Camusova romana Ravnodunost urlik mrnje, poput bratskih
glasova, pozdravljam i ja. Ne bojim se - holokaust je u meni sprio strah od antisemita. to ja
imam s njima? Programatski antisemitizam nakon Auschwitza je takva osobna stvar koja me
dodue i danas moe pogubiti, no taj bi postupak bio ipak samo obian anakronizam, zabuna
u kojoj - kako bi Hegel rekao - vie nema nieg od univerzalne svijesti, bio bi dakle prostaki
provincijalizam i nedostatak kulture, u cjelini samo stvar antisemita, njihova sramota ili
njihova bolest, kao to pie i Amry. Meutim, u sluaju da moda od letimine iluzije
vraene mi slobode u jednome prolaznome trenutku zaboravim na nj, on me, to jest
programatski antisemitizam, ipak iznova osvjeuje o mojem poloaju.
Poloaj sam po sebi ne zasluuje previe pozornosti. To su okolnosti jednoga od
preivjelih, onoga tko je pokuao nadivjeti, tovie, injenicu daje preivio ak i
interpretirati; onoga tko je pripadnik posljednjega narataja preivjelih i kojemu je posve
jasno da e nestankom ove generacije ieznuti sa svijeta i uspomena ivuih na holokaust.
Njegovo postojanje u ovome okruenju je nesretan sluaj, puka nehotinost koju treba stalno

29
pravdati, premda ju se zapravo i ne moe opravdati. No ne podsjea li taj poloaj pomalo na
ovjekovo ope i kozmiko mjesto, na nain kako smo to navikli shvaati sukladno
suvremenoj filozofskoj i antropolokoj interpretaciji? Tamo gdje Amry ralanjuje svoje
tudinstvo, gubitak vjere u svijet, drutvenu usamljenost i egzistencijalnu izopenost, po
meni je prekoraio u uem smislu shvaene granice svoje knjige jer govori posve jednostavno
samo o stanju i okolnostima ovjeka. Preivjeli je naprosto ve zastranjeno tragini nositelj
stanja ovjeka ovoga doba, onaj tko je doivio i propatio kulminaciju toga stanja, Auschwitz,
koji se poput zastraujue apokaliptike vizije nekakva zamraena uma propinje na obzorju
iza naih leda, a kako se udaljavamo od nje, njezini orisi ne samo to se ne mogu izgubiti, ve
se ini da zapravo rastu. Danas je ve jasno: to to su preivjeli nije osobni problem opstalih
ve je duga, mrana sjena holokausta koja pada po civilizaciji kojoj se dogodila, a koja mora
dalje ivjeti pod teretom i s posljedicama onoga to se zbilo.
Recimo da pretjerum, jer se vi jedva moete sresti s tragovima tih posljedica, i to zbog
toga jer svijet ve odavna govori o neem drugom. No to je samo povrina, vanjski dojam.
Vanost postavljenih pitanja odreuje jesu li ona dovoljno ivotna. A istraujemo li koliko je
holokaust vitalno pitanje europske civilizacije, odnosno europske svijesti, otkrit emo da je
ono doista ivotno naprosto zato jer na nj mora reflektirati ista ona civilizacija unutar koje je i
provoen - inae e i sama postati civilizacijom traume, obogaljenim posljednjim izdankom
koji nezaustavljivo i mimo svoje volje srlja u propast. Meutim, u suprotnom sluaju nee
moi izbjei donoenje jasne odluke. to time hou rei? Jer, presuda je naizgled donesena.
Naizgled su se strahovi Amryja i Borowskoga kako e ubojice na kraju biti u pravu pokazali
neutemeljenima; naime, konano unitenje, dravno provoen genocid u Europi ni dalje nema
svoju kulturu ve samo praksu, no ta se vjetina djelovanja ne moe opravdati, a postane li
jednoga dana opravdanim moralnim kodom, to e vjerojatno znaiti i kraj svekolikoga ivota,
to je svima vrlo jasno. Mnotvo radova iz podruja drutvenih znanosti i djela povjesniara
pokuavali su obraditi pojavu holokausta. Rodile su se najraznolikije interpretacije, od
banalnosti ubijanja do demonolokih pojanjenja, a kod jedne sam dame filozofkinje ak
proitao neto takva da se holokaust ne da uklopiti u povijest - kao da je povijest neka vrsta
ormara s ladicama kod koje veliina ladice odluuje to e u nju ui a to nee. Meutim, naa
bi dama filozofkinja mogla iz jednoga kuta motrenja biti bezuvjetno u pravu; naime,
holokaust, prema svojim bitnim karakteristikama, nije povijesni dogaaj, kao to s druge
strane, recimo, isto tako nije ni povijesna injenica da je Gospodin na Sinajskoj gori Mojsiju
predao kamenu plou posve prekrivenu uklesanim slovima.
Ne znam da li se ve javljaju orisi onoga o emu vam elim govoriti. Meutim, sve
vrijeme govorim samo o jednom jedinom pitanju, no o kojem oito i nije ba obiaj i valjda
ga nije ni posve dolino postavljati, premda se upravo to pitanje mora nekako, na ovaj ili onaj
skriven i dugotrajan nain rijeiti, onako kako se naposljetku najee razrjeavaju i druga
velika etika pitanja. A pitanje glasi: moe li holokaust stvoriti vrijednost? Jer, po meni je on
na svojoj putanji upravo dospio do ovoga pitanja i zato to se proces ve desetljeima bori s
problemom koji je ponajprije bio uguen pa nakon toga i dokumentiran. No to se pokazalo
nedostatnim jer, kao to kaem, o njemu se mora donijeti odluka, a ona e ve znaiti
vrijednosnu prosudbu. Onaj tko nije spreman suoiti se sa prolou, osuen je na neprestano
ponavljanje vlastite prolosti - poznajemo tu Santayaninu izreku, zar ne? Vitalno drutvo
mora odravati budnim i neprestance obnavljati svoja saznanja i svijest o sebi, o svojim
uvjetovanostima. A ukoliko presuuje kako je teka, turobna svetkovina smrti holokausta
neizostavljiv dio te svijesti, takva odluka nee se temeljiti na pukoj suuti ili aljenju zbog
poinjenoga, ve na ivoj vrijednosnoj prosudbi. Holokaust je vrijednost, jer je kroz
neizmjerne patnje odveo do nemjerljiva znanja i stoga se u njemu kriju neizmjerne koliine
moralne zalihe.
Moe se dogoditi da ete vi sve ovo smatrati utopijom i rei kako tragove svega ovoga u
realnome ivotu nigdje ne nalazite. Dapae, u stvarnome ivotu vidite upravo njihovu
suprotnost, ravnoduno mnotvo, cinine ideologije, zaborav, bezbroj ubojstava, zbrkanost.
No vani se dogaaji ne zrcale uvijek u istodobnoj i neposrednoj realnosti. Uostalom, ja vam
pripovijedam o jednom procesu ije orise dodue samo nasluujem, no ishod mu, naravno, ne

30
mogu znati. Kao to sam vam na poetku ve spomenuo, ivimo u kontekstu jedne kulture, a
unutar nje ni mrtvo tijelo Jeana Amryja ne bismo mogli smjestiti drugamo nego na spomenik
holokaustu koji se neprestano gradi, a na koji se on polegao poput krvlju natopljenoga cvijeta.

SUVINI INTELEKTUALAC
PREDAVANJE NA TUTZINGKOJ EVANGELISTIKOJ AKADEMIJI, 1993.

Bojim se kako e moje izlaganje jedva biti sukladno nadasve pozitivnim oekivanjima
koje pobuuje naslov ove konferencije: Intelektualci u Europi - primjerice, Maari i
Nijemci (Intellektuelle in Europa - zum Beispiel Ungarn und Deutsche). Naime, od mene
se tu ba i ne moe oekivati da u moi objektivnom upuenou strunjaka drutvenih
znanosti ralanjivati trenutni poloaj, aktualne probleme intelektualaca, odnosno - ono to bi
Vas moda i ponajvie zanimalo - to s kakvim je osjeajima maarska inteligencija primila
ponovno ujedinjenje njemakoga nacionalnoga korpusa ili s kojim oekivanjima, ali i
zabrinutou promatra mogue posljedice toga procesa. Tek uzgred bih dometnuo kako po
mojem saznanju te dogaaje znatna veina maarske inteligencije, blago reeno, jo ni
izdaleka nije vrjednovala razmjerno njihovoj teini i znaaju naprosto zato to je zaokupljena
neim drugim, ponajprije sa samom sobom.
Dobio sam jo jedan prijedlog za misao vodilju prema kojemu bi naslov mojega izlaganja
trebao glasiti: Kakvu je ulogu inteligencija odigrala u pokretanju tranzicijskih tokova u
Maarskoj - ili, kako se to kod nas kae, u preobrazbi sustava? Premda za oblikovanje
odgovora na postavljeno pitanje koji bi zadovoljio sva oekivanja ne raspolaem odgovara-
juim znanstvenim aparatom, ne ini mi se lakomislenim ustvrditi: odigrala je iznimno vanu
ulogu. Meutim, postavljeno pitanje, kao uostalom i svaka batina, ima dva kraja i doista nita
ne mogu protiv toga da sam sposoban istodobno ugledati oba kraja. Pitam li se koja je bila
uloga intelektualaca u preobrazbi sustava, u hipu se u meni rodi i drugo pitanje: Koja je bila
uloga intelektualaca u stvaranju i odravanju tog istog sustava? A to se pitanje probija pred
mojim oima u prvi plan ve i zato to u mojemu narataju nije mali broj takvih ljudi od duha
koji su tijekom jednoga jedinog ivota odigrali obje, meu sobom suprotstavljene role, koji su
sve uinili za uspostavu reima u ijem su ruenju desetljeima poslije odigrali itekako
istaknutu ulogu.
Kao to vidite, teko ete od mene dobiti znanstveni pristup postavljenome pitanju.
Znanstveno promatranje zahtijeva stanovitu ozbiljnost, s kojom ja naprosto ne raspolaem. Ja
sam pisac, moj se kut promatranja sastoji od raspoloenja, hirova; katkada je ironian,
katkada tragian, no uvijek subjektivan, a od svih teorijskih serioznosti daleko najvie cijeni
iskustvo. Postoji naime jedna vrsta ozbiljnosti - a sklon sam podlei napasti da ju izravno
prihvatim kao serioznost koja je karakteristina iskljuivo za nae doba - koja uope ne
rauna s iskustvom, dapae, kao da ga se kloni, naprosto ga ne priznaje. Vjerujte mi,
razlogom je povijesnih zloina ovoga stoljea, i to u ne ba skromnoj mjeri, upravo ta krajnja
apstrakcija, ta misaona srdba koja se izrodila u bolest, ali i u potpuni nedostatak mate koji
obino ide uz njih.
No kao da sam ve predaleko odlutao od naega predmeta. S druge strane stoji injenica
da je iskustvo, a napose egzistencijalno iskustvo, dakle ono na kojem pojedinac temelji cio
svoj ivot, palo pod sumnju. Vrijednost individualnoga je postala dvojbenom, a i sam
pojedinac sumnja u tu jedinstvenu vrijednost koju je dobio roenjem, tonije reeno, u to da
je osoba. Wittgenstein o toj krizi kae sljedee: Poput goleme organizacije, kultura e
svakome tko je njezinom sastavnicom odrediti mjesto na kojem e pojedinac moi djelovati
sukladno Cjelini i njezinu duhu, dok e se pokretaka snaga kulture posve s pravom
vrjednovati uspjehom koji je pojedinac postigao upravo potaknut duhom te iste Cjeline.
Meutim, u doba bez kulture snage e se rascjepkati, a energiju e pojedinca progutati sraz
suprotnih sila i otpori trenju.... Wittgenstein posve tono vidi veliku dilemu pokolebanoga
intelektualca naega doba, onoga tko e lien Boga, kulture, dakle istinske Cjeline, htjeti

31
stvoriti neku umjetnu pseudo-Cjelinu i tko e biti uvjeren u permanentnu nunost korjenitih
promjena, pa je zbog toga prisiljen promatrati svijet kao neto to se moe preoblikovati, zbog
ega ga smatra vrlo jednostavnim i lako uporabljivim. Tome vienju proturijei jedino
ljudsko iskustvo, pa se stoga prije svega mora njega ponovno ukloniti. Teoretizirajuega
intelektualca iskustvo samo ometa, jer je upravo iskustvo ono to mu neprestano izmie,
neuhvatljivo je i pred njegove goleme ciljeve stalno valja nesavladive prepreke. Za njega je
iskustvo zapravo skriven otpor koji se krije u zakucima, neuhvatljiv demonski duh to se
mora po svaku cijenu svladati, izluiti iz sustava. A to se obavlja vrlo dobro poznatim i u
svako doba rabljenim sredstvom, ideologijom.
Ne postavljam sluajno u sredite svojeg tijeka razmiljanja suprotniki par, iskustvo i
ideologiju. Naime, rije je o stvarnosti koju iskustvo eli upoznati, ideologija njome zavladati,
a umjetnik prikazati. Meutim, poloaj se knjievnika priklijetenoga ideologijom i iskustvom
ini beznadnim, po svemu sudei najmanje dotle dok ne provede svoj korjenit izbor. A
odabere li radikalno i pristane uz iskustvo, tada e doista dospjeti u jo tei poloaj, jer e
uzalud svoju grau okretati na ovu ili onu stranu, umjesto stvarnosti ugledat e samo
konstrukciju, strukturu u kojoj se njegova tvar, predmet prikaza, dakle ovjek, posve gubi.
Time nazonim piscima, mojim prijateljima, oito ne govorim nita novo; naime, dok tragaju
za svojom graom ili za njezinim oblikovanjem, vjerojatno je ve i njih obuzeo zanos koji
paralizira svako nadahnue.
Takva e otkria vrlo lako izbaciti ovjeka iz duhovne ravnotee. Naime, ovjek se svako
malo upinje neto napisati, a ne zna se osloboditi osjeaja nedostatka. Isprva vjeruje kako s
njegovom graom neto ne valja, no ubrzo otkriva kako grjeku ipak mora potraiti u samome
sebi, da stvari naprosto promatra iz lane perspektive, a to e ga prisiliti na samoispitivanje.
Polako e spoznati da mu je, kao to bi psiholozi struno imenovali, razmiljanje prenapre-
gnuto, da mu tu isforsiranost veinom nameu izvanjske sile. Shvatit e kako ivi u
ideologiziranome svijetu. A udnja za istim oblicima nagnat e ga na iskorak i naputanje
svijeta perspektiva koje neprestano zrcale jedino sebe same, da bi se naposljetku ponovno
suoio sa zemljom, nebom i ljudskom sudbinom.
No do toga stanja ipak vodi teak put, a onaj tko se odlui za nj, platit e vrlo visoku
cijenu. ovjekov je vrlo karakteristan obiaj da se voli veoma udobno smjestiti u svijetu koji
mu je na raspolaganju. Vlastite predmete i zamisli domesticira, pripitomljuje na isti nain kao
i domae ivotinje. Bitno je samo to da se uhvati za neto to e mu odagnati pomisao na
samou i prolaznost. U tu mu svrhu, ukoliko je spreman cjenkati se, ideologija nudi itav
svemir. Premda je taj svijet umjetan, ipak e ovjeka zatititi od najvee prijetnje koja vreba s
one strane, od slobode. Ne znam tko je prvi put upotrijebio izraz zatvoreno drutvo, no
jedva bi se mogao pronai toniji prikaz svijeta koji se u svojoj relativnosti nudi kao
apsolutna i jedinstvena stvarnost. Onaj tko iskorai iz toga svijeta gubi svoj dom, svoje
skrovite, prijeteu zatienost, ostaje bez svoje sigurnosti opasane bodljikavom icom.
Premda samo u simbolinome smislu, no ipak kree na putovanje, na put za koji ne zna kamo
vodi, jer je jedino sigurno da e biti sve dalje od svakoga zamislivog doma i skrovita.
Postoje i oni kojima e posao biti znatno olakan, jer e ih njihov ukus, gaenje,
nepopravljiva jasnoa pogleda na stanje stvari i akumulirano iskustvo iznenada, takorei
nehotice nagnati na pokret. Moe se potkupiti ak i onaj tko je u dobi od 14 godina u
Auschwitzu vidio smrt koja neprestano kipti, njezin zahuktali stroj i gledao u njezino mahnito
prodrljivo oblije. Nikada neu zaboraviti potresan trenutak sumnje koji me je prvi put
izbacio iz osjeaja sigurnosti. Mogao sam imati nekih sedamnaestak godina i tek sam
predahnuo u kratkoj stanci izmeu rasputa-nja nacistikih koncentracionih logora i
nadolazeega doba staljinistikoga totalitarizma. Tada sam nekako, rekao bih posve po prirodi
stvari, bio naklonjen lje-viarskim idejama. Upravo sam u to doba itao jednu pametnu i
dobro napisanu knjigu koja mi je izmeu svoje dvije platnene korice vrlo privlano razloila i
jednom zauvijek otkrila te rijeila sva bitna pitanja svijeta. Vie se nije moglo dogoditi da me
iznenadi arolikost svijeta, naime, bilo mi je ve posve jasno i oito kako cijeli svijet pokree
jedna jedina opruga, a ime joj je klasna borba. Obuzimao me sretan spokoj, oduevljenje zbog
osjeaja sigurnosti. No odmah mi je zatim neugodna misao zasijecala u to novo raspoloenje;

32
otkrio sam daje nastanku te knjige prethodilo nekoliko tisuljea pisane kulture. Je li mogue,
pitao sam se, da su tijekom tih nekoliko tisua godina svi slavni pisci i filozofi naprosto
pogrijeili? I je li mogue da se tijekom buduih tisuljea na podruju misaonoga nee
dogoditi nita novo, nego e se naprosto samo ponavljati poznate istine?
Priznajmo da taj zatvoreni misaoni svijet ima svoju nevjerojatno snanu privlanost, a da
bismo ga se oslobodili - osobito ukoliko ta nastojanja prate ak i fizike opasnosti - nisu
uvijek dovoljne samo obine sumnje. No to bi zapravo trebao uiniti umjetnik koji naprosto
samo kroz posebnosti umjetnikih oblika mora raditi s trajnim materijalom? Ako nita drugo,
reeni e ga kriterij prije ili poslije sasvim sigurno okrenuti protiv stvarnosti svijeta koji ga
okruuje. Mimo svoje volje bit e uvuen, prisiljen iz mune blizine razgledati ba onu
stvarnost prema kojoj namjerava stvoriti vlastite oblike to prkose prolaznosti. Bit e
primoran zakljuiti da je ta stvarnost posve neprikladna kako za umjetniko oblikovanje, tako
i za ciljeve umjetnike poruke, uz mnogobrojne razloge i zato to je ona ipak prije svega san
pomraena uma a ne istinska stvarnost. Vrijednosti su joj patvorene, pojmovi neshvatljivi,
postojanje samovoljno, trajanje ovisno o nerazgovijetnim, netransparentnim meuodnosima
vladajuih snaga; dok totalitarizam gospodari svekolikim ivotom, u njemu nema niega
ivotnog. Ideoloki totalitarizam zadaje najtei udarac upravo stvaralakoj snazi, a s druge
strane njegova se besmislenost razotkriva tek u svjetlu stvaralake snage. Zapravo ni ne
poznajem istinski autentino ili znaajnije djelo koje je zaeto ili govori o totalitaristikome
svijetu bilo pod kukastim kriem, bilo pod znakom srpa i ekia, a koje taj svijet ne bi u
izvanjskome prikazivalo u njegovoj besmislenosti, a iznutra ne bi progovaralo iz kuta rtava.
Zato to su samo dva stava, utopija odbijanja i napose poloaj rtve, sposobna prekoraiti
granicu totalitarnoga svijeta zatvorenoga u sebe, te e taj nijemi, neiskupljivi svijet trajno
vezati uz okruenje koje zauvijek pripada ljudima.
Meutim, te injenice ujedno razotkrivaju i kvalitetu toga svijeta, a taj je ubojit i moe se
prikazivaki oblikovati samo kao svijet ubijanja. Ovako to ipak zvui pretjerano jednostavno.
Jer, kako bi rekao Ivan Karamazov, tu jo nedostaju pojedinosti. Naime, ljude ni izdaleka ne
zanima kako se taj svijet moe prikazivati, ve bi htjeli saznati kako se u njemu moe ivjet.
Ideoloka vlast koja se u paru pridruuje totalitarizmu uspijeva svoje podanike brzo uvjeriti
kako je zatvoren svijet jedini mogu prostor ivota, pa e im stoga biti najmudrije trajno se
srediti u njemu. Koga bi se smjelo osuivati samo zato to eli ivjeti? S druge strane moraju
se prihvatiti i takvi ivotni preduvjeti, kao to se moraju podnositi i njihove posljedice, no to
je ipak ono to se gotovo u potpunosti moe i preusmjeriti u podsvjesne tokove. Prije svega,
svijet se ne mora prepoznavati onakvim kakav jest, jer kada se sprijateljimo s ideologijom, ta
nas spoznaja na stanovit nain smiri jer nas posve uvjeri da smo nesposobni oduprijeti se.
Naposljetku, takozvana od nas nezavisno postojea, objektivna stvarnost takva je droga
koja nam ubrzo donosi zaborav, pa nam vie ni ne pada na pamet da nam ivot nije podario
totalitarizam te da za nj nismo duni polagati raune pred tajnom policijom, ve ipak u
najmanju ruku pred samima sobom. To to smo mi sitne estice jednoga golemog plana na
neki nam nain uzvraa, donosi stanovitu utjehu zbog potpunoga nedostatka osjeaja
pripadanja zajednici; no s vremenom emo se poeti osjeati lanovima jednoga klana, jedne
bande koja govori vlastitim tajnim jezikom. Ne razumiju nas? Tim bolje. Za udaljeni vanjski
svijet koji nas ne razumije takoer imamo svoj jezik koji nas vrsto stapa u zajednicu, a koji
je vanjskome svijetu itekako razumljiv: mrnju i agresiju.
Ne bih vie o tome, naime, po svemu sudei govorim vam silno poznate stvari. Samo bih
elio obrazloiti ono to sam vam uvodno rekao, naime, da se zapravo ne osjeam ovlatenim
oitovati se o aktualnim problemima inteligencije. Zapravo, nikada se nisam identificirao s
inteligencijom, dapae, sve sam poduzimao da bih se razlikovao, bio drukiji od nje.
Eksperimentirao sam s najraznolikijim definicijama, primjerice, da je intelektualac onaj
ovjek koji odraava stvari i pojave, dok je umjetnik onaj tko ih zapravo stvara. Dakako, ovoj
se tvrdnji lako nau zamjerke, jer i odraz moe biti bezuvjetan i egzistencijalan, kao to se
mogu stvarati posve lana, do sri umjetna i neautentina djela. Danas bih vjerojatno ve bio
sklon priznati kako je i moje onodobno ograivanje bilo svojevrstan intelektualni stav koji se
najvjerojatnije odreivao vlastitom negativnou. Premda sam u onome trenutku koji se zbio

33
prije nekih trideset i pet godina, kada su se u meni moje spisateljske namjere definirale bolno
jasno a ujedno i kao ivotni plan koji se nee moi otkloniti, shvatio kako tim korakom
naputam krug intelektualaca, zajednicu koja koliko-toliko, legalno ili ilegalno, no ipak
nekako funkcionira, te da upravo odabirem put duhovnoga progonstva. U svijetu ve ranije
citiranoga materijalistikog aksioma - u od nas nezavisno postojeoj, objektivnoj stvarnosti
- u kojemu su toliki izgubili i osnovni osjeaj stvarnosti, ja sam ipak doao do spoznaje da
postoji samo jedna jedina stvarnost, a to sam ja osobno, pa iz te jedine stvarnosti moram
stvoriti i svoj jednako tako jedinstven svijet. Zato mnogo toga nisam mogao prihvatiti od
onoga to drugi itekako jesu - a da pritom njihov postupak ni najmanje ne treba osuivati -
smatrajui sve to jo posve prihvatljivim. Naime, veina je inteligencije odbacivala taj svijet,
no nije ga u ime transcendentalnoga bezuvjetno negirala. Ipak, naposljetku su se javljale
reforme kao realna nada, no one su postavljale alternativu unutarnjega ili vanjskoga,
odnosno uz ili protiv njih. Meutim, meni ve tada spomenuta alternativa nije bila
nikakvom alternativom. Kao to rekoh, za razliku od goleme veine, mene vie nije zanimalo
samo to kako se u tome svijetu moe preivjeti ve kako se on moe prenijeti jezikom
stvaralatva. A umjetnike su forme taj svijet prikazivale upravo onakvim kakvim su ga ljudi
doivljavali: svijetom koji se mora odbaciti. Stoga za mene vie nije ni bilo pitanje da li s
njim ili protiv njega, jer je moj odgovor glasio: ni s njim, ni protiv, nego - izvan njega.
Moda e vam se takvo stanje initi povlatenim. Moda ete u mojim rijeima otkriti
znaenja koja bi se mogla tumaiti stanovitom odbojnou prema intelektualcima. No prije
svega bih trebao naglasiti kako cijelo vrijeme govorim o jednom od tipova intelektualaca.
Ideolokim nazivam onaj tip intelektualaca kod kojih je nain razmiljanja, sustav pravila
ponaanja, openito sve, njihovo duhovno postojanje ali i samu egzistenciju proela i odredila
ideologija, ona u ijem je materijalnom svijetu prisiljen opstati. Bilo koje prirode bio njegov
odnos s vlasti koja ga uzdrava, on e na svaki nain biti vezan s njom, a njegovo e
postojanje izvan toga zatvorenog vladajueg sustava izgubiti svako opravdanje; zbog toga bih
taj tip intelektualca mogao nazvati ak i inteligencijom uvjetovanom vlau. Zatim, nemojmo
to zanijekati, zatvoreno je drutvo, odnosno svijet ideolokoga totalitarizma eksplicite
intelektualan svijet. A onaj tko se ne eli stopiti s njim mora jasno vidjeti - ma o kojoj se
ideologiji radilo - ono to ga od toga ideolokoga svijeta korjenito odvaja, to je bitno zato jer
mora ouvati jezik kojim rtva jo uvijek moe izraziti svoje patnje i formulirati optube. No
kako vrijeme odmie, to mu postaje sve tee jer se nema kome obratiti. Neko je ovjek bio
Bojim djelom, kreaturom tragine sudbine koju treba iskupiti. To je osamljeno bie ideoloki
totalitarizam isprva napuhao u masu, zatim ga zatoio meu zidine jednoga posve zatvore-
noga dravnog ustroja, kako bi ga svojim mehanizmima unizio u beivotan sastavni dio
samoga sebe. Nema on vie ni potrebe za iskupljenjem, jer za sebe vie nije ni duan snositi
nikakvu odgovornost. Ideologija gaje liila njegova svemira, samoe, traginih dimenzija
ljudske sudbine. Uguran je u determinirano postojanje, usud mu odreuju podrijetlo, rasna
kategorizacija ili kvalifikacija njegova klasna poloaja. Time to su mu oteli ljudsku sudbinu
oduzeli su mu i stvarnost ljudskoga, gotovo i sam doivljaj postojanja, osjet ivota. Zateeni
smo zlodjelima koja je mogue poiniti u totalitarnoj dravi, premda bismo trebali samo
procijeniti u kojoj je mjeri taj novi imperativ, totalitarna ideologija, uzurpirala mjesto
udorea i snage ljudske mate u ljudskome drutvu. Umjetnikova je dunost ideologiji
suprotstaviti jezik ljudi kako bi uspostavio snagu stvaralake mate, kako bi podsjetio ovjeka
na njegovo podrijetlo, na njegov stvarni poloaj te na sudbinu koja pripada svakom ovjeku.
Zato umjetnikov izbor moe biti iskljuivo samo radikalan.
Katkada mi spoitavaju da govorim o zastarjelim pitanjima, naime, tvrde da su se
posvuda u Europi uruile totalitarne vlasti, da je ugnjetavana, porobljena inteligencija
ponovno slobodna, sposobna i snana za nova djela. Doista, u euforiji godine 1989, pune
velikih htijenja, vjere i nadanja, inilo nam se kako je tome tako, zapravo, eljeli smo tako
vidjeti. No godine koje su u meuvremenu prole bile su dovoljne da inteligencija - a tu
iznova govorim o suvinoj inteligenciji koja je bujala na plodnome tlu totalitarizma - spozna i
procijeni svoje gubitke. Moramo jasno pogledati injenicama u oi: prestankom zatvorenoga
drutva znatan se sloj inteligencije nije oslobodio nego upravo suprotno, izgubio je svoj svijet.

34
Velianstven igrokaz slobode, nakon stoje isprva tu predstavu kanio reirati i ravnati njome,
naposljetku je morao doivjeti kao potpun slom. A u meuvremenu, dok su se mijenjale
ideoloke naoale, moda mu se prvi put dogodilo da napokon neometano ugleda i golu
stvarnost, odnosno onu posve bjelodanu injenicu da je postao suvikom. On koji se toliko
savreno snalazio u zakuastim labirintima vlasti zatvorenoga drutva, odjedanput se naao
oi u oi sa slobodom koja mu je previe prostrana da bi se mogao smjestiti u njoj. On koji je
izvrsno nauio kako treba suraivati s tajnom policijom dok prstima iza svojih lea izvodi
neki gestualni sugovor sa arko voljenom nacijom; on koji je nauio itati izmeu redaka i
nagovjeivati jezikom cvijea morao je iznenada otkriti kako prorokovanje ba i nije osobito
traena roba na velikoj trnici europske ponude.
I to e sada sa samim sobom? Onaj tko je ikada zaigrao s vlau ili joj se samo prikljuio
kao dragovoljna igraka, taj nikada vie nee biti u stanju razmiljati, sanjariti, govoriti i
glagoljati ni o emu drugom nego samo o vlasti. Nita nam nee biti jasnije budemo li se
prepustili samo politikoj terminologiji te ukoliko neemo takorei i u ivcima razumjeti onu
strahovitu, gotovo do bolesti stupnjevanu egzistencijalnu strepnju koju proivljava
inteligencija, ona koja je zapravo postala suvinom. Nju mue vrlo, vrlo stare psihoze, ona je
klaustrofobina, ksenofobina, ima paranoidnu maniju progonjenosti, sve ono to su
totalitarna vlast i kompromisi sklapani s njom gotovo samo po sebi razumljivo razvijali u biu
inteligencije. A sada se svemu tome pridruuje i naglo irenje prostora, zapravo osjeaj
naputenosti jer su je prepustili samoj sebi. Svi su se urotili protiv nje, nacija i klasa joj
propadaju, i premda jedino ona, i samo ona poznaje rije iskupljenja, nitko, ali ba nitko je
vie nee sluati. Povrh svega joj osporavaju dosadanje neupitno pravo prvo-govora,
povlatenost. Domovinu joj rasprodaju, preputaju u ruke stranaca, dapae, ve sada njome
vladaju stranci. Pojam stranoga, drukijega ionako igra naglaenu ulogu, popunjava znatan
prostor u njezinu matanju; ona je, naime, sada i sama postala strancem u stubokom
izmijenjenim okolnostima, no one pak imaju tu osobitost da joj postavljaju izazove to zah-
tijevaju jedino vrlo racionalne odgovore i djela. Ona, suvina inteligencija, nije se pripremala
za takve upite, jer je bila naviknuta da svako pravo pitanje koje bi iziskivalo jasno rjeenje,
zatue mesarskim sjei vom ideologije.
Vjerujem da sam stigao do kraja onoga to sam vam htio izloiti. Nastojao sam vam
skicirati, unato manjkavostima i nesavrenostima pribliiti jednu tipoloku pojavu, koja po
mojem dubokom uvjerenju na stanovit nain utjelovljuje krizu naega doba, ono veliko
pitanje koje mui sve nas. A pitanje je jednostavno, kao to su obina i sva istinski vana,
ivotna pitanja. Dvojba glasi ovako: pojedinac ili gomila, zatvoreno drutvo ili otvorena
demokracija, totalitarizam ili sloboda - naposljetku: ivot ili smrt. Stjee se dojam kako je to
danas zapravo sveope pitanje. Jednom sam drugom zgodom ve izrekao i ovo: U naoj
suvremenoj - ili postmodernoj - stvarnosti granice se, izgleda, proteu ne toliko izmeu
etnikih skupina, nacija, religija, ve daleko vie izmeu svjetonazora i sklopova ponaanja,
izmeu racije i fanatizma, snoljivosti i histerije, kreativnosti i ruiteljske volje za mo. Ne
tvrdim da pitanje nema i svoju povijesnu dimenziju, no odgovor na njega ini mi se ipak
posve otvorenim; on e, prema mojem miljenju, po svemu sudei zrcaliti istinsku stvaralaku
snagu, ilavost, sposobnost i darovitost za vjetine opstanka najmanje u onolikoj mjeri koliko
i njegovi povijesni determinanti.

35
 DOMOVINA, DOM, DRAVA

VIDLJIV I NEVIDLJIV WEIMAR*

Iskreno govorei donekle mi ve dosauje weimarski stereotip. Istodobno promatrati

njemaki klasicizam i nacistiki koncentracioni logor, priznajmo, ima u tome neto perverzno.
S druge strane, ukoliko paljivije promotrimo, tu zaudnu zajednicu misli protok vremena
naizgled ipak polako puni aktualnim sadrajem. Sramota je, na alost, isto toliko vjena kao i
veliina duha, a meuodnosi tih dvaju pojmova, unato ustrajnim uvjeravanjima u suprotno, i
nisu ba toliko nemogui i daleki. Goethe je oduevljenje nazivao vrelom nadahnua, ali gdje
li je traio suvremeni umjetnik svoj izvor kada je umjesto oduevljenja nalazio samo sramotu,
muku i strepnju, ako ne i samu negaciju, potpuno odbijanje? On, umjetnik dananjice, ukoliko
svoju umjetnost shvaa ozbiljno, prisiljen je pronai plodna vrela u negativnosti, u
identifikaciji s patnjama i patnicima.
Namjerno sam rekao: patnici a ne rtve. Ne mora biti netko rtvom izmasakrirane utrobe
novovjeka balkanskoga rata ili izgladnjivanim Somalijcem kako bi nas jauk iz bilo kojega
kutka svijeta bilogdje sustigao i kako bismo u njemu prepoznali svoj glas. Danas, kada se ini
daje drutvena i metafizika usamljenost ovjeka dosegnula svoje granice, doista vie nitko
nije izoliran. Rije totalno, kovanica visoke filozofije koja se unizila ak i na razinu jezika
goebbelsovske promidbe, danas je ve doista postala stvarnosnim stanjem u svijetu. Patnje
danas ibaju ovjeka gotovo po zapovijedi, a svearski je prosvjed protiv nje ve sama
umjetnost, jer nita drugo ni ne bi moglo biti.
Stoga me, valjda zato to sam i ja umjetnik, mila sudbina bacila sve do Weimara, tonije
reeno, u Buchenwald; uostalom, vjerojatno je moralnije uiti iz vlastite muke nego iz tue.
Meutim, ini se da i bol, kako bi potrajala, mora imati svoje rekvizite, kao to e se i strast
izroditi liena svojega ivog predmeta. Te sam rekvizite u sebi uvao u obliku slika kojih je
dovoljno intenzivno zazivanje znalo usijati sjeanje do pravoga i ivog osjeta.
No zapravo osjeta ega? Dakle, to je bila ona tajna, misterij ijim sam tragom, stopama
htio poi. Evo, primjerice, jedne od tih slika: u rano proljee 1945, umotan u deku sjedim na
prijenosnome zahodu postavljenome ispred buchenwaldske bolnike barake, poput princa
Vendome dok je primao biskupa iz Parme. eljusti mi melju amerike vakae gume, pogled
mi ravnoduno luta po baraci tifusara preko puta i prema malo udaljenijem prostoru jo
otvorene rake masovne grobnice u kojoj poput cjepanica lee nabacana, ivim vapnom
prelivena trupla. Odjedanput mi pozornost privue neka iznenadna pojava: po proplamku se
primiu neke dame i neka gospoda. Vjetar se poigrava sa suknjama; najednom se javljaju neki
sveani damski eiri i tamna muka odijela. Iza toga skupa koraa nekoliko amerikih odora.
Upravo stiu do masovne grobnice, zanijeme, polako je obiu po rubu. Muki eiri nestaju s
glava jedan za drugim. Poneka dama pridie svoj rupi do oiju. Za minutu, dvije potpuna,
nijema nepominost. Zatim ukoena skupna slika ponovno oivi. Lica se okreu prema
amerikim asnicima, ruke se diu i ire do visine ramena kako bi se ponovno sputala do
bedra, potom se opet diu. Glave se pomiu, tresu gestama negiranja. Bilo je ak i suvino
saznati detalje, jer sam i bez objanjenja shvatio smisao nijemoga igrokaza; da su u logor na
zapovijed amerikih vojnih vlasti dovedeni weimarski ugledni graani kako bi vidjeli to je
uinjeno u njihovo ime. Nita nisu znali. Nitko nita nije znao.
* Po narudbi hamburkog asopisa Meridian, 1994.

36
 Dakle, to bih trebao poeti s tom slikom? Mogao bih ju - jer je pogodna za to, ukoliko se
tako shvati - oblikovati kao svoju moralnu presudu. Ali to nije ona istina koju taj prizor nosi u
sebi. Ona je refleksija gnuanja, dakle umjetno stvoren osjeaj, dobra je samo da ublai,
oduzme izvorni, daleko oporiji okus trenutka. Umjetnost, to sam zarana nauio, ne slui osudi
ljudi ve uskrsnuu minuloga trenutka. Po tome pitanju slike patnji su jednako vrijedne koliko
i prizori vedrine nepomuene sree. Eto jo jedne slike: nakon nekoliko je tjedana nekolicina
nas krenula u oblinji grad. injenica da se taj grad zvao Weimar, nama u to doba, koliko
se sjeam, nije ba puno znaila. Svjetlo je bilo jarko, ljetni sunan dan. Na sebi smo imali
prugaste uznike odore, a najednom od krianja u sreditu grada ameriki vojni policajac pod
bijelom kacigom, koji je stajao na uzdignutoj platformi i upravljao prometom, odjedanput je
zaustavio sav promet kako bi nam osigurao nesmetan prolaz i salutirao nam dok smo prolazili
pored njega. Ruali smo u jednom elegantnom restoranu na polukatu. Dobili smo bezmesni
meni, jo uvijek se ivo sjeam zelene boje umaka od rabarbare. Plaali smo s nekakvom
ceduljom, ime ba glavni konobar i nije bio naroito oaran.
Ti trenuci doista kriju neponovljiv doivljaj koji nema imena. Kada bih ih mogao oivjeti,
mogao bih rei da sam pobijedio vrijeme, pobijedio ivot. Meutim, ovjek nije stvoren s tom
svrhom, najvie to moe uiniti je sjeati se. I povremeno preispitati vjerodostojnost i
postojanost, nepokolebljivost svojih sjeanja.
U grad se nakon nekih estnaestak godina vratio ve zreo mukarac kako bi obavio
pregled poprita. Taj je mukarac, odnosno ja, posve jasno znao to trai - a nije naao nita.
Nije bilo ni restorana ni krianja. A ponajvie nije bilo njega, sebe vie nije nalazio, predmet i
subjekt trenutka koji je onomad doivio.
Poput stranca je lutao po stranom prizoritu, jer mu je vidljivi Weimar bio naprosto samo
smetnja. Pozornica gigantskih razmjera meu ijim je izmijenjenim kulisama, kao da se naao
u vizualnoj stupici, zauvijek izgubio nit. Popeo se na Ettersberg, stao na sljeme planine i
ekao da ga prizor koji se prostirao pod njim, napokon uzdrma i obori. No pred njegovim se
oima nalazio samo posve opustoen proplanak, zarasao u travu i poljsko cvijee. Tada je
shvatio to je ono to se obinim jezikom zove prolaznou i koliko mu je drago, koliko mu je
stalo do onoga to je izgubio zbog nje.
To mu - odnosno, meni - obiljeuje ivot. Razumijem da, ukoliko se elim suprotstaviti
vlastitome prolaznom biu i promjenljivim prizoritima, sve to moram, oslanjajui se na svoja
sjeanja, sam ponovno stvoriti. S druge me strane to i oslobodilo daljnjih metamorfoza
Weimara u mojoj mati. Zadnji sam ga put ponovno susreo kao vrlo sreen gradi, ije je
namrgoeno ozraje jedva moglo nadmaiti moju bezvoljnost. Tada sam ve dva mjeseca
ivio kao stipendist u takozvanoj Demokratskoj Republici Njemakoj, u toj osobito
neugodnoj kaznionici naroda u socijalistikome bloku. Spomenik koji su u meuvremenu
podigli na Ettersbergu ni trenutka nisam mogao promatrati kao izraz dubokoga i iskrenog
ganua jednoga slobodnog naroda; vie mi je nalikovao mementu namijenjenom ovome u
zatoenitvo otjeranome puku, a koji slui samo da potvrdi sramotu. Stajao sam pred njim
posramljen i opljakan, kao netko kome su oduzeli ak i pravo na vlastitu bol, jer je njegova
sramota postala, eto, univerzalnom.
Weimar sada stoji pred novim preobrazbama. Tko zna to ga jo eka. Moda e biti
onako kako pie Jean Amcry: Drave, jezici, kulture - sve e biti posvuda isto. Otkada
njezina mnogostrana stvarnost ne haje za bilo kakvo pojednostavljivanje, ali odolijeva i svim
proniknuima u svoju bit, Njemaka se doista ne moe otkriti: ona vie nije ona blesava,
pospana zemlja, nije vie ravnicom dobrohotnoga svearstva i produhovljenosti proete
promiljanjima o smrti, no vie ona ne poznaje ni samu sebe. A tko e je otkriti?.
Ja svakako neu biti taj. Jer tko zna kakve jo preobrazbe ekaju i mene. Jedanput, kao
trezven europski putnik, moda u jo i dospjeti u taj grad. Potrait u Goetheovu kuu, ali u
se pokloniti i pred ettersberkim spomenikom.

37
 NESRETNO XX. STOLJEE
PREDAVANJE U BERLINSKOME SCHAUSPIELHAUSU, 1993.

Ukoliko prihvatimo prijedlog amerikog povjesniara Johna Lukacsa da je dvadeseto

stoljee trajalo od godine 1914. do 1989, onda prema tome povijesnom raunanju vremena mi
upravo nismo nigdje. Doi e neki drugi povjesniar koji e takoer postaviti svoje nove
vremenske granice, no zasad uivamo u slatkome skrovitu ovoga intervala, u lakoj, dapae,
ak i lakomislenoj svijesti prijelaznoga doba. Promatrano iz aspekta duha, ovo je najbolji
trenutak moda ak i za pisanje potresnoga nekrologa, a moda i za sastavljanje pozdravnoga
govora punog nade. A da nijedno od toga ne radimo, to ovisi jedino o govorniku koji nije
povjesniar te slijedi posve drukije raunanje vremena. On je roen u prvoj treini
dvadesetoga stoljea, preivio Auschwitz, preivio i staljinizam, a kao stanovnik Budimpete
iz neposredne je blizine promatrao jedan spontani narodni ustanak, ali i njegovo slamanje. No
budui da je knjievnik, on je nauio crpsti nadahnue iskljuivo s vrela negativnoga, pa est
godina nakon to je okonano razdoblje ruske okupacije nazivano socijalizmom, pa i
dvadeseto stoljee u povijesnome tumaenju, on u uzavreloj praznini koju prigodom
nacionalnih blagdana zovu slobodom, a prema novome ustavu pak - premda su je tako
titulirali i u starome, socijalistikome poretku - demokracijom, razmilja o tome slue li jo
njegova iskustva iemu ili je naprosto ivio sasvim uzalud.
Meutim, postavljanjem ovoga pitanja odmah sam se upleo u konflikt toliko
karakteristian za dvadeseto stoljee. Budui da govorim o svojim iskustvima, time
spominjem i svoju osobu, oblikovanje svoje osobnosti, onaj kulturoloko-egzistencijalni
proces koji Nijemci zovu Bildungom, i ne bih mogao porei kako iskustva koja su razvijala
moju osobnost nisu potpuno obiljeena igom povijesti, premda govorimo kako je najhitnija
crta povijesti dvadesetoga stoljea upravo svekoliko zatiranje svakoga traga osobe i osobnosti.
Kako mogu dakle stvoriti poveznice izmeu svoje osobnosti koju je oblikovalo iskustvo i
povijesti koja na svakome koraku negira, dapae, ak i ponitava tu moju osobnost? Oni koji
su preivjeli barem jedan od totalitarizama ovoga stoljea, bilo nacistiku diktaturu, bilo onu
pod srpom i ekiem, dijelit e sa mnom brige oko te dileme koja se ne moe ni najmanje
odagnati. Jer zapravo, svi su imali dionicu na ivotnome putu kada kao da su ivjeli tuu
sudbinu, kada su se iznenada nali u nekim neshvatljivim okolnostima, u zdravim razumom
jedva pojmljivoj ulozi, kada su se ponijeli kako se nikada ne bi da je to ovisilo o njihovu
htijenju; katkada su bili prisiljeni na izbore koje im nije postavljao unutarnji razvojni proces
njihova karaktera ve neka vanjska sila to se poput more nadvila iznad njih, a toga su se
ivotnoga razdoblja sjeali prilino mutno, dapae, posve smueno, kao to se nisu
prepoznavali ni u onim situacijama na koje dodue nisu uspjeli zaboraviti, no koje su se
sasvim polako, tijekom vremena udaljile u anegdotalne sfere, dakle onoga ivotnog odsjeka
koji im - barem po njihovu osjeaju - nije postao organskom sastavnicom njihove osobnosti,
doivljajem koji se moe produljiti, na emu se njihova osoba moe dalje izgraivati, rijeju,
ono neto se nikada u ljudima nije podiglo na razinu intimnoga doivljaja.
Nemogunost unutarnje obradbe doivljenoga, dapae, ponekad i njegova neobradivost
po mojem je miljenju karakteristian i niim usporediv doivljaj upravo dvadesetoga
stoljea. Iracionalan je, kau esto, kao da su racionalno i iracionalno ravni prirodnim
silama koje djeluju u suprotnim pravcima, a sve dok im fizike zakonitosti budu i dalje
nepotpuno istraene, one e ovjeka okretati as na ovu, as na onu stranu, kako im se svidi.
Ukoliko za osamnaesto govore da je bilo stoljee racionalnoga, tada e dvadeseto nedvojbeno
nazvati razdobljem iracionalnoga. Ali to li znae te rijei na prostoru na kojemu se odvija
svakodnevica stvarnosti, tamo gdje graa budue takozvane povijesti jo ivo kipti kao
ivotna koloteina? Ne znae nita, one su se pokazale golim apstrakcijama. No ukoliko ipak
imaju neko znaenje, to posve sigurno nije sama rije, ve ono to se krije iza nje. Nasuprot
takvoj pojavi kao to je Auschwitz neemo ba daleko stii s logikom, jer tu je, po svemu
sudei, razum posve zatajio.

38
 No meutim, jedna nam ipak injenica takorei stie kao naruena. Jer, to vie
naglaavamo racionalnost bia te pojave, time je sve dalje guramo od sebe i sve manje emo
je moi ili htjeti razumjeti, naprosto zato to ve postoji egida: ona je neshvatljiva. Racija i
iracionalnost se unizuju u izraze koji ve odavno u sebi ne nose svoje prvotno znaenje; kroz
njih se moda naziru obrisi naih htijenja, naa namjera da od sebe odagnamo razumijevanje
golih injenica, stvarnoga predmeta, Ding an sich. Moda su one doista i nepojmljive, no
moralna zapovijed glasi onako kako ju je verbalizirao bezimeni znanstvenik zaet u
pjesnikoj fantaziji Thomasa Bernharda: Moramo se truditi barem postii neuspjeh. Mogli
bismo razvijati poruku te reenice, naime, rije neuspjeh ovdje ni izdaleka ne oznaava
fijasko nekakva prije vremena prekinuta, neodreena eksperimenta, ve da smo se pokuali
sresti s povijeu, odnosno da se odigrao (da se posluimo izrazom Rudolfa Bultmanna)
egzistencijalni susret s onim to nam se dogaalo, te da smo upravo u egzistencijalnome
smislu doivjeli propast naega pothvata. Drugim rijeima: najmanje smo si jedanput u ivotu
pokuali predoiti to se dogodilo u dvadesetome stoljeu i nastojali poistovjetiti se s
ovjekom - sa samim sobom - kojemu se sve to dogaalo. Ukoliko smo u djelu
poistovjeivanja otili do samoga kraja, te tamo, na toj rubnoj toki, s naporima koji su iscrpli
i posljednje atome naih snaga, doli do rezultata da ni dalje nita ne razumijemo - tada, doista
tek tada moemo rei da smo ipak neto shvatili o toj eri, shvatili da je nepojmljiva.
No suzimo krug i postavimo izravno pitanje: stoje tu zapravo nerazumljivo? Na pitanje
magazina Der Spiegel to dri pojavom bez presedana i posve jedinstvenom u nacistikoj
ideologiji i praksi, profesor Ernst Nolte je odgovorio sljedee: To znai da su ljude osudili na
masakriranje samo zato to su u njima vidjeli nekakve uzronike jedne kobne povijesne
katarze, te da su sve to inili bez ikakve zle namjere, na isti nain kao to ovjek eli ukloniti
tetne insekte kojima takoer ne eli uzrokovati nikakvu bol.
S razlogom sam odabrao tu, po mojemu miljenju, do sri patvorenu, no za narataj
preivjelih suvremenika toliko karakteristinu interpretaciju. Nakon ratnoga sloma Treega
Reicha (namjerno ne govorim o slomu nacizma, naime on i danas ivi i cvate) postalo je
praksom nacistike strahote prikrivati boljevikim zlodjelima, a danas, nakon pada
boljevikoga sustava Auschwitz pokuavaju relativizirati s Gulagom, tovie, ak ga i
opravdavati. Nije cilj ovoga predavanja produbljivati spoznaje o razlikama meu njima, iako
se razlike ni u kom sluaju ne javljaju samo u numerikim odstupanjima u broju zloina ili
ubojstava, to bi uostalom i inae bilo besmisleno usporeivati. Jednu stvar, ipak, moramo
vidjeti posve jasno: ni jedan partijski ili dravni totalitarizam ne moe opstati bez
diskriminacije, a totalitarni je oblik diskriminacije pak posve nuno, masovno ubijanje.
Kada sam prije mnogo godina prvi put uo za izraz Auschwitz-Lge*, ve i zbog toga
to mi njemaki nije materinji jezik, protumaio sam ga sebi da neonacisti samo lau kako ne
ele oivjeti sustav Auschwitza, praksu genocida. Nakon to sam saznao da oni zapravo
nijeu samo postojanje Auschwitza, injenicu genocida koja se tamo pretvorila u sustavan
svakodnevni rad, duboko sam se zaudio. No ime se onda ele - pomislih - prikazati
privlanima u oima svojih poklonika? Naime, Auschwitz nije bio samo rekvizitom
nacistikoga poretka, nije bio samo, rijeima Jeana Amryja, njegova akcidencija ve
njegova esencija, sutina, dapae krajnji cilj, a naposljetku - neka se to kae posve otvoreno
- u svojoj negativnosti jedino njegovo trajno djelo u kojemu se moe prepoznati i u kojemu e
ga i drugi prepoznavati. Auchwitz se, naime, krio ve i u onima ni po emu nevinim
poecima, a poslije je Auschwitz bila ona golema tajna, zastraujua sjena nrnberkih
svjetala, prokletstvo pakla koje se dimilo posvuda pod nogama svih i u koje su se na kraju
strmoglavili narodi, nacije, pa i cijelo jedno doba. Auschwitz je bio, naravno, i ono to jo
podrazumijevamo pod tim toponimom - vrhuncem nacistike kontrakulture, krunskim
dokazom. Civiliziran suivot ljudi napokon se zasniva na onoj preutnoj opoj nagodbi prema
kojoj ovjek nee morati postati svjestan toga da mu goli ivot vrijedi vie, dapae, daleko
vie od bilo koje vrijednosti koju je dotada priznavao. Meutim, kada se to ispostavi - jer ga
terorom natjeraju u okolnosti u kojima mu iskljuivo to mora biti na umu iz dana u dan, iz
sata u sat, iz minute u minutu - vie ni ne moemo govoriti o kulturi, jer se svaka vrijednost
* Auschwitz kao la

39
rui kada se sueli s imperativom opstanka; no preivjeti na taj nain vie nije kulturno dobro,
naprosto zato to je nihilistiki, i zato to opstanak na tuu tetu a ne u korist drugih u
kulturnom i drutvenom smislu nije samo bezvrijedan ve posve nuno i destruktivan in,
upravo zbog uzora prisile koji se krije u njemu. A taj uzor nije nita drugo ve apologija
opstanka po svaku cijenu, praena jo i sotonskim grohotom. To je masovno vegetiranje koje
dovodi do opega gnusnog rasapa, do samoga ina ubijanja, a na kraju i do rtve ubojstva.
Jedinstvena je i besprimjerna nacistika specijalnost predavati se institucionalno, reklo bi se
dravno, pohoti pri poniavanju ovjeka, potpunome unitenju vrijednosnoga sustava
naoigled svih; ona je, dakle, prevela u praksu izjavu koja se pripisuje jednome od njezinih
voa, Gringu: Kada ujem rije kultura, otputam okida svojega revolvera. Meutim,
usput bismo morali primijetiti kako se boljevizam s tom pojavom bavio tek uzgred, za njega
je ona bila jednim od nunih alata svakodnevne prakse vladanja; bila mu je savreno jasna
snaga njezina djelovanja mada je nije, kao oblik izraza kulture, rabio kao dokaz u
relativiziranju vrijednosti. Dok je nacistika kulturna revolucija doista bila natopljena
perverznom mrnjom prema kulturi, i ukoliko smo slijedom iskustava naega doba doista
morali korjenito izmijeniti sliku ovjeka koju su stvarale prijanje, sretnije ere, u tome
nedvojbeno jau ulogu igra nacistiko eksperimentiranje s ovjekom u laboratoriju iz samoga
pakla nego boljevika dolina suza proizvedena mijeanjem poaline grozomornih snovienja
utopistikih revolucija i nasljea carske Rusije.
No sada bih se htio vratiti ve ranije postavljenome pitanju: to je zapravo ono
neshvatljivo u povijesti dvadesetoga stoljea? Ne moe se, naposljetku, rei ni za boljevike
ideoloke ciljeve i dravnu praksu, kao ni za njihov nacistiko-faistiki tip da su
nerazumljivi, jer kad dublje razmislimo, radi se zapravo o ideolokim ciljevima i
diktatorskom rekvizitariju vlasti politikih pustolova i narodnih voa bolesne psihe i
zloinakih sklonosti. Moe nas zaprepastiti sirova apsurdnost tih ideologija, a ak jo i vie
sustav vlasti oslonjen na njih, kao i djelotvornost totalitarne drave. Meutim, ni to nije
neshvatljivo, a ukoliko ga se mora tumaiti, objanjenje e, zahvaljujui dokumentiranim
injenicama, biti posve razgovjetno.
Ono to bismo ipak osjetili iracionalnim, neshvatljivim, odnosno to bismo takvim
smatrali, zapravo se ne krije ba toliko u vanjskim faktorima, koliko u naem unutarnjem
svijetu. Mi naprosto ne znamo, ne usuujemo se, ali ni ne elimo suoiti se s brutalnim
injenicama kako bismo spoznali da ona toka dna postojanja do koje se u ovomu naem
stoljeu unizio ovjek nije samo autentina i donekle tuinska, neshvatljiva pripovijest
jednoga ili dvaju narataja, ve svekolika iskustvena norma koja sadri opeljudske, dakle u
odreenim konstelacijama, i nae slabosti. Zastrauje me lakoa s kojom su totalitarni
vladajui sustavi diktatom zatrli autonomnost osobnosti i s kojom je ovjek postao savreno
prianjajui, podatni sastavni dio jednoga dinaminoga dravnog stroja. Ispunjava me strahom
i nesigurnou da se toliko ljudi, pa na neki nain i mi sami, nakon stanovite ivotne dionice
preobrazi u takvo bie koje poslije naa racionalna svijest zdrave prosudbe, oboruana
graanskim moralom ne moe i ne eli prepoznati, a kamoli identificirati se s njim.
Zajedniko djelovanje tih triju faktora s vremenom e generirati osjeaj kako je ono to se
zbilo nerazumljivo, tako da e zapravo rije nerazumljivo postati istoznanicom za
neprihvatljivo. Jer, skloni smo svoje apokaliptike doivljaje promatrati samo kao likove iz
golemih ivih slika, dok emo u meuvremenu lako zaboraviti na protok vremena. Nacistiki
se reim odrao dvanaest godina, dok je sovjetski trajao ravno sedamdeset. Oba sustava, ak i
njihovi najskrovitiji kutci pakla imaju svoje preivjele, a da jo nismo ni spomenuli razliite
inaice tih reima, faizmima i socijalizmima zaposjednutih ili savezom pripojenih drava.
Dakle, opstati u njima - tu u namjerno utjeti o holokaustu, o neizbrisivo potresnom iskustvu
ovoga stoljea - odnosno, rekao bih, preivjeti u isprepletenim ulogama svakodnevnog
opstanka, dobrano proistie iz toga da su oni koji su proli i ostali u datome razdoblju itekako
morali shvaati sve ono to naknadno kvalificiraju kao neshvatljivo, naprosto zato to je ba
to bila cijena opstanka. Ukoliko je cjelina i bila liena logike, minute i svakodnevica su
nemilosrdno zahtijevale praenje njihove tono utvrene logike: preivjeli su se morali
razumjeti u tehnike opstanka, dakle, morali su shvaati oni to su morali preivjeti. Jer,

40
upravo je to ona velika magija, ili ako vam je drae, ono demonsko, da totalitarna povijest
naega stoljea zahtijeva od nas svu nau egzistenciju, a nakon to smo je bez ostatka izruili,
ostavlja nas na cjedilu, i to naprosto zato to se povijest nastavlja u drugome smjeru, korjenito
sljedei drukiju logiku. I tada doista postaje neshvatljivim kako smo mogli shvaati ono
prijanje; odnosno, nije povijest ono to je nerazumljivo, ve mi ne shvaamo sami sebe.
Imam dojam da se naposljetku upravo o tome radi, da ba o tome moramo govoriti.
ovjek naega doba prolazi svojom sudbinom tako da ga povijest liava njegove samosvojne
osobnosti, a on pak, nakon to se oslobodi sveobuhvatne povijesti nad sobom, gotovo radi
nadoknade depersonalizira povijest. I premda on na taj nain istisne iz svojega ivota vlastita
povijesna iskustva, ili tonije, njihove moralne i duhovne posljedice, ipak e doivjeti
temeljnu preobrazbu, pa bi bilo uzaludno poricati da mu te promjene, kao i mnogobrojne
teke rane, nije uzrokovala upravo povijest. Nije mogue podvui trigulu ispod prolosti, kao
to to u posljednje vrijeme zahtijevaju mnogi u Njemakoj ali i irom svijeta. Ne zbog toga
to mi to ne bismo radosna srca odmah uinili, nego zato to se, kao to kae jedan od velikih
povjesniara Ferdinand Brau-del, istinski vaan povijesni dogaaj prepoznaje po tome ima li
svoj nastavak. A ukoliko ga ima, mora imati i svoj povod, pa stoga ne znam ne bi li nakon
pitanja - na koje ovaj niz predavanja nastoji pronai odgovor, ili tonije, pri traenju razloga
jo nikada vienim oblicima nasilja i destruktivnosti koji su se javljali u dvadesetome stoljeu
- trebalo zapravo cilj izlaganja obrnuti, odnosno, zapitati se nisu li pravim ishoditem upravo
nasilje i destruktivnost, koji e naknadno pronai sebi prikladan oblik vlasti. Jer, ukoliko bi
povijest dvadesetoga stoljea bila samo jedno jedino i neponovljivo zastranjenje, u to nas
kane uvjeriti krotki ili podmukli proroci, u svakom ga je sluaju trebala slijediti velika
katarza, a tada bi ve odavno i ovjek, autonomna i emancipirana osobnost, obznanio svoju
namjeru da oteti mu ivot, sudbinu i osobnost povrati od povijesti. Mene osobno takozvane
povijesne posebnosti ili stanovite povijesti zanimaju samo vrlo, vrlo ovla. Za mene je jedna
jedina specifinost te povijesti samo ono to je moja pripovijest, dakle ono to se od svega
toga meni dogaalo. A iznad svega, neka mi bude doputeno da o kakvoi svojih doivljaja
slobodno odluujem, da ih slobodno mogu ne shvaati, projicirati ih u ressentiment, u
moralnu osudu drugih, ili pak suprotno tome, da ih pokuam opravdati, no neka mi bude
doputena sloboda da ih razumijem, da budem tronut zbog njih, da u toj tronutosti pokuam
nai svoj mir, da ih uzdi-gnem na razinu iskustva, da ih oblikujem u znanje te da to znanje
predodredim kao sadraj svojega budueg ivota.
Meutim, ukoliko na odnos prema povijesti i nije ba egzistencijalan, odnosno, nije
stvarateljskoga karaktera, tada s razlogom moemo osporiti tvrdnje prema kojima se
najmranija poglavlja povijesti ovoga stoljea, kakav je bio, primjerice, nacionalsocijalizam,
ne mogu ponoviti. A zato se ne bi mogle ponoviti? Sve ono to u ovome trenutku
doivljavamo u Europi, ali i irom svijeta, naa civilizacija, na nain ivota, nai ideali ili
pak njihovo pomanjkanje, odnosno procijep koji se javlja izmeu osobnoga i povijesno-
drutvenoga svijeta te oblika funkcioniranja, proizvodnje, djelovanja ustroja civilizacije, onaj
razdor u ovjeku koji uzrokuju dua i interesi u osobnoj sferi ali i u okolnostima koje
uvjetuju odrivost osobne sfere, ono to gura kako pojedinca, tako i drutvo u sve shizofreniji
poloaj, zatim gubitak funkcionalnosti u intelektualnome biu, emu se pridruuje i nepre-
stana ideoloka glad intelektualca naega doba to je ubojitije od AIDS-a ili od omamljujuih
tvari - sve to, te jo nebrojeni simptomi naega nematovitog i duhovno obogaljenog stoljea
ukazuju na to kako ponavljanje daleko prije jest mogue negoli nije. Tko ne zna da
demokracija nije sposobna ili ne eli udovoljavati sustavu vrijednosti koju je sama sebi
postavila, da nigdje ba ne urezuje u nove kamene ploe zapo-vijeene norme; nitko vie ne
odreuje ideale za koje bi bilo vrijedno ivjeti. Nitko vie ne povlai granice, tako da je i
sama demokracija postala besmislenom, predemokratiziranom, pa u njezine okvire stane
ba sve, a na najmanji e znak krize istoga trenutka reagirati masovnom histerijom i
politikom mahnitou, poput bolesnika koji pati od starake paranoje i koji nije vie
sposoban davati racionalne odgovore ni na najneznatnije zahtjeve svoje okoline. Poruuju
nam kako je spas u gospodarskome uzmahu, a da su rjeenja usaena u politiku, premda su
problemi naega svijeta samo djelomino gospodarske prirode, a taj je isti svijet uslijed

41
zbrkanosti politikih pojmova, barem nakon sloma posljednjega totalitarnog carstva, postao
neto to se ne moe ni definirati ni interpretirati. Ako jedan vrlo slavni povjesniar kae - i tu
bih ponovno citirao ve spomenuti intervju profesora Noltea - da bi morala postojati
desniarska, radikalna, premda demokratska, dakle, ustavu vjerna stranka, tada se, barem u
meni, politiki pojmovi doista poinju brkati. Dosad sam vjerovao u opreku: radikalno desno
ili demokratsko. Vjerovao sam kako je jedna radikalno desna stranka - isto kao to bi bila i
radikalno lijeva - radikalna upravo po tome to nastoji sebi prigrabiti vlast. Dakako, ona usto
moe proklamirati i ustav, dapae, kao to to pokazuje praksa istonoeuropskih drava, kroz
takav se ustav ak i totalitarna drava moe po potrebi deklarirati kao demokratska. Poznato
nam je takoer kako danas, postoje eksplicitno ekstremne stranke i stranice koje e bez
zadrke umetnuti u stranaki naziv oznaku liberalno ili republikansko. to je to ukoliko
nije potpuno nijekanje zdrava politikoga razuma, dapae, ak i otvoreno pobijanje svakoga
politikog bontona? No bit e dovoljno promotriti samo moj osobni politiki i drutveni
identitet kako bih zbunio svoje sluateljstvo, a usput i samoga sebe: ja sam idov, ali jedva
poznajem idovsko naslijee, a idovski mi je nacionalizam pritom posve stran; vjerujem da
pripadam konzervativnoj ideolokoj struji, dok sam politiki na strani liberala; glasujem za
demokraciju, premda ne vjerujem u jednakost ljudi, ustruavam se prihvatiti naelo veine te
izrazito zazirem od mase, od naina na koji se upravlja mnotvom, od toga kako ga krote i
zabavljaju, od opasnosti koja se u masi krije i trajno prijeti temeljima visoke duhovnosti one
manjine koja je jedina uvijek bila sposobna stvarati ljudske vrijednosti.
Vidimo dakle da su ve i politiki pojmovi izgubili sadraj, ba kao to su se i sve
ideologije do danas potpuno ispraznile. U ovome stoljeu svi tragaju za svojim identitetom,
to ujedno ukazuje i na ovjekovu duboku nesigurnost, ali otkriva i onaj trajan izvanjski
poticaj koji nastoji ljude ugurati u neku vrstu kaveza ili bar u neku nalickanu krletku odakle
e ih, poput dresiranih pijetlova, putati samo u doba dvoboja kako bi svoju snagu odmjerili u
areni. Nakon to je neko vrijeme ovo stoljee shvaeno kao opreka komunizma i kapitalizma,
zatim openito kao dvojnost totalitarizma i demokracije, dobra i zla, sada pak nanovo
otkrivaju nacionalizam kao stvarnu pokretaku snagu povijesti naega doba. Ponovno nam
daruju rije koja je izgubila svako svoje odreeno znaenje, ukoliko njezin smisao ne traimo
u procesu koji je izraz u osnovi pozitivnoga naboja s vremenom preveo u njegovu suprotnost.
Nacionalni osjeaj neko je bila iskra koja je palila plamen revolucije, stvarala nacionalne
drave, nadahnjivala pjesnike i umjetnike, odnosno, isprva je bila idejom stvarateljske moi.
A to je on danas, tko zna, no recimo da se napokon nitko ne raa kao nacionalist, jer se
ovjek moda raa sebian i sklon destrukciji, zatim se ta nagnua u dodiru s velikim
svijetom frustriraju, pa, eto, iskrsne i nacionalist. No on ne nalikuje ni Lajosu Kossuthu, ni
Man-zoniju ili Georgeu Washingtonu, ponajvie je slian Adolfu Hitleru. A kako su
neonacistiki pokreti postali obinim ponavljanjem, nekom vrstom samoponavljajue obradbe
neobraene prolosti koja ni zabunom nema u sebi ni mrvicu stvaralake misli, pozitivnog
sastojka, tako danas ni nacionalizam nije nita vie nego jedno od mnogobrojnih pojavnih
oblija destrukcije, a to je lice jednako toliko odbojno kao to su odurni i svi ti razliiti
fundamentalizmi ili svakojaka spasenja.
No kako bilo da bilo, u ovom je stoljeu sve razotkriveno, sve je najmanje jedanput
pokazalo svoje pravo lice, sve je postalo istinitijim. Vojnik je postao profesionalnim
ubojicom, politika zloinom, kapital genocidnom veleindustrijom opskrbljenom peima za
spaljivanje mrtvaca, zakoni zbrkom pravila za prljave igre, slobodan svijet tamnicom naroda,
antisemitizam Auschvvitzom, nacionalni osjeaji zatiranjem naroda. Posvuda jasno izbijaju
pravi razlozi, a sirova stvarnost, nasilje i destruktivnost krvlju su natopile sve ideologije
naega stoljea. Vjerojatno stvari stoje tako kako ih je definirao najvei poznavatelj due
svojega doba Franz Kafka: Naa je jo zadaa izvriti negativno, jer nam je pozitivno dato
ve samo po sebi.
Ta krta reenica otvara strahovitu perspektivu, odvodi nas sve do stvaranja svijeta, do
mitskoga poetka ljudskoga postojanja. A zato ne bismo te rijei interpretirali i iz
povijesnoga kuta? Prolo je jedno doba, jedno se stanovito ljudsko dranje sada ve ini
nepovratnim, poput mladosti u ivotnome vijeku. A kakav je bio taj stav? ovjekovo

42
divljenje stvorenome svijetu; pobona udivljenost nad injenicom daje tvar - ljudsko tijelo - u
rastvaranju iva, ima duu. No ieznulo je divljenje postojanju svijeta, a s njime su zapravo
nestali i tovanje ivota, i krotkost, i radost, i ljubav. Na mjestu prijanjega doba sad je
ubijanje, klanje; i to ne kao uestao lo obiaj, kao krik, kao sluaj, ve kao oblik
postojanja, kao prirodan stav primjenjivan prema ivotu i drugomu ivom biu. Ubojstvo
kao ivotni stav, kao oblik postojanja nedvojbeno donosi korjenitu promjenu: ono je simptom
bolesti ivota ili simptom kraja, svejedno. Moe mu se predbaciti kako genocid i nije ba
pretjerano nov izum, no to je genocid koji je stalan, koji se redovito provodi godinama i
desetljeima i time postaje sustavom, uz koji se odvija i takozvani normalan ivot,
svakodnevica s odgojem djece, ljubavnim etnjama, radnim vremenom lijenikih ordinacija,
udnjom za karijerom i drugim stvarima, civilnim eljama, melankolijom u predveerje, s
rastom i neuspjehom ili uspjehom, itd., itd. Svemu se tome pridruuje i navika, privikavanje
na strah, na pomirenje s injenicama, na odmahivanje, dapae, ak i na dosadu - no to je ve
neto novo, tovie, najnoviji izum. Naime, a to je ono novo u njemu: postao je prihvaen.
Dokazalo se da je ubojstvo kao oblik ivota doista forma koja moe opstati, stoga ga je
mogue i institucionalizirati. Moda je svrha ovjekova ovozemaljskoga postojanja unitenje
Zemlje, ivota. No onda postupa poput Sizifa, na neko se vrijeme izvue iz obveza, udalji od
svrhe svojega postojanja, sklizne iz aka smrti kako bi malo uivao u pogledu na ono to mora
unititi: na ivot. Promatrajui stvari iz takva kuta, upravo takvom ustezanju zahvaljujemo sve
dosad iznjedrene visokovrijedne oblike i misli; umjetnost, filozofija i religije plod su
ovjekova iskuenja, ustuknua pred stvarnom svrhom ljudskoga postojanja, pred unitenjem;
to krotko povlaenje objanjava neizljeivu, nostalginu tugu istinskih velikana duha.
Vjerojatno svijetu nikada nije bilo toliko potrebno takvo odstupanje, nije trebao aktivan
odmor u duhovnome smislu, kao to mu je to sada silno nuno. Mora zastati kako bi
procijenio svoj poloaj i nanovo definirao vlastite vrijednosti; dakako, ukoliko ivot jo uope
i ima bilo kakvu vrijednost. I to je zapravo prvo pitanje koje on mora postaviti sam sebi.
Uvjeren sam, meutim, kako je razlogom dramatina pada vrijednosti ljudskoga ivota,
ubrzana egzistencijalnog propadanja to rastae nae doba, ona duboka klonulost duhom iji
se mogui korijeni kriju u otklanjanju povijesnih iskustava to slamaju due i u onome
kaotinome znanju to iz te muke proistjee. ini se kao da ovjek na ovoj zemlji ne ivi vie
vlastitu sudbinu, a time je izgubio mukom steeno pravo da ponavlja rijei s kraljem Edipom:
Unato svemu, moje mi poodmaklo doba i veliina duha nadahnjuju misao kako je sve
dobro..., ili, da se i na njega odnosi Pismo: I Job umre star i sit ivota. Upravo je suprotno:
dok odmjerava strahovite i besmislene muke i boli drugima i sebi, ovjek naega doba
zamilja kako e jednu i jedinu, doista nepobitnu vrijednost pronai u ivotu bez patnji. No
ivot bez patnji ujedno je lien i svake stvarnosti, stoga se moemo zapitati rijeima
Hermanna Brocha: Postoji li jo ita stvarno u ovome izoblienom ivotu? Tako e u nae
doba, poput radosti (da se tu srea ni ne spominje), i patnja poprimiti najizvitoperenije,
najjalovije oblije - i bit e prognana na poprita masovnih pogubljenja, u konclogore ili u
isljednike sobike politikih policija, a u sretnijim pak drutvima na celuloidne vrpce
sadomazohistikih pornofilmova. Iako su jo ne tako davno doivjeti patnju i propatiti ljudsku
sudbinu smatrali vrelom najdubljega znanja bez kojega se ni ne moe zamisliti stvaranje, bez
kojega se ne moe roditi nijedno ljudsko djelo.
I nehotice mi padaju na pamet povijesne usporednice. Ere koje su ovjeku dijelile
strahovito teke udarce no koje, ini se, ipak nisu bile samo pukom patnjom, ve su za sobom
u njemu ostavile i plodonosan doivljaj za neku vrstu zrijenja. A te vrijednosti ni najmanje ne
lee samo u pukome doivljaju ve i u etikim posljedicama, u onome to iz tih iskustava
stvara ljudska mata, sposobnost oblikovanja i snaga volje. Primjerice, Napoleonovo doba,
koje je tada cijelu Europu postavilo naglavake, u velikoj je mjeri u sebi nosilo gotovo sve
osobitosti modernoga svjetskog rata. Borbe su pogaale i civilno stanovnitvo zaposjednutih
zemalja; ono je moralo podnositi glad koja ga je sustigla zbog nestaice hrane i posljedice
kontinentalne blokade; vladarske su kue liavane vlasti, padali su stari i stvarani novi reimi,
gradovi su rueni u prah i pepeo, po europskim su cestama posvuda gonili ratne zarobljenike,
a pod Moskvom se smrznula jedna vojna sila. Ipak, iz toga je kaotinoga svjetskog iskustva

43
izrasla duhovna i materijalna kultura golemih razmjera devetnaestoga stoljea. Ono je postalo
temeljem novovjeka definiranja traginoga ovjeka i njegova kozmikoga doivljaja u
nezaboravnoj slici ranjenoga kneza Bolkonskoga dok die pogled prema dalekome nebu.
Kada sam ne tako davno posjetio Amsterdam, u Rijksmuseumu sam se iznenada naao pred
jednom Rembrandtovom slikom, etom kapetana Cocqa, ili po opepoznatijem nazivu, pred
Nonom straom. Ta iz tame izranjajua lica na kojima plamti vesela odvanost preuzimanja
vlasti nad svijetom i izazivaka znatielja u najviem smislu, ta veselo odluna skupina koja
e u svakom trenutku svojim lampaem osvijetliti svaki nepoznati kutak i zakutak mraka to
se jo crni pred njom; mogu samo potvrditi da sam gledajui ta lica postao svjestan toga kamo
je stigao i to je izgubio europski ovjek.
Pravo je pitanje zato se u nae doba i najradosniji obrati ogru nijansom zlokobnoga,
zato istoga trena oslobaaju najmranije sile i zato se i u najboljem sluaju gomilaju na
obzorju poput tekih i nerjeivih problema? Pedeset je ve godina razoren Trei Reich,
zapadni svijet ne samo to je stao na noge, ve je bio sposoban i za politiku, materijalnu,
dapae ak donekle i duhovnu obnovu, ili za oblikovanje naizgled donekle postojeega
duhovnog konsenzusa. Sada kada su sazreli plodovi etrdesetogodinje borbe i kada je
srueno i drugo totalitarno carstvo, ipak prevladava opi osjeaj slomljenosti, nevoljkosti i
nemoi. Kao da Europom huji dah mamurnosti, kao da se ona jednoga sivog jutra probudila i
iznenada otkrila kako joj je, umjesto dva mogua svijeta, ostao samo jedan jedini stvarni,
svijet ekonomije, kapitalizma u kojem pobjeuje pragmatina nemisaonost, no ona nema
alternativu i u svakom je sluaju liena svake transcendentalnosti; to je svijet iz kojega vie ne
vodi nikakav nasip na drugu stranu ili u obeanu zemlju, kako je kome drae. Kao da je uz
materijalnu stvarnost totalitarnoga carstva propala i jedna misao, premda to dvoje, Carstvo i
Misao nikada nisu bili isto. Jer Carstvo je bilo to Carstvo, a Misao je bila samo naslikana
kitica rua na vratima jednoga od logora zatoenika. Ipak, ta neujna padanja na koljena
(zovu ih jo i barunastim revolucijama) kao da su sruila neto i u ljudima, no ne moe se
posve tono utvrditi to; da li je to etos otpora koji je jednom obliku postojanja dao i odreeni
stav, ili je to moda neka vrsta nade koja zapravo ipak nikada nije ni bila istinsko ufanje, no
koja je nedvojbeno odavala odreeni stav i na svaki nain okonala relativiziranje usporedbi?
I sada smo tu, kao pobjednici, iscrpljeni, umorni i razoarani.
Ili ipak ne? Varam li se moda? Nismo li moda ponovno pali rtvom optike varke, pri
emu optikom zapravo zovu manipulaciju, a da se pritom uistinu nikakva pobjeda nije ni
dogodila? Je li s naih glava uklonjena golema prijetnja, ili smo naprosto samo svjedoci
trenutnoga gubitka orijentacije dinamike, unato tome to nam je ta svjetska dinamika dosad
sugerirala da smo u ratu? I da li se dogodilo samo to da nam vrlo kratko pokleknue dinamike
moda tek u pomutnji pobjede doputa brzi pogled na injenicu da svi ivimo u jednoj opoj,
prostranoj i sveobuhvatnoj konformnosti koja obuhvaa i totalitarizme i demokracije,
uokviruje i javni i osobni ivot, a koju - moemo uopeno govoriti o tome - masovni mediji
oko nas, sila koja otuuje masovnu kulturu, samo stupnjuju kako bi bila podnoljivom? Je li
mogue da nam ritam koji zapinje odjedanput doputa uti buan prasak velike dinamike koja
sve nas uvlai u kolo, eksploziju pogonskoga motora koji se oteo i ve vrlo, vrlo dugo povlai
sve po svojem remenju, odreuje ritam svijeta, onaj koji se moe samo slijediti ili zaostajati
za njim, ali mu se nikada vie nee moi suprotstaviti drukijim ritmom, otrgnuti mu se i
izolirati od njega ili naprosto samo zaepiti ui pred njim?
Ne znam. Ja sam pisac koji ima malo informacija, a previe mi je ak i ono ime
raspolaem. Ne znam je li ova vrsta vizije o svjetskome totalitarizmu realna ili mi ju naprosto
sugerira samo moj osjeaj za glazbu. No ovaj nam trenutak nedvojbeno postavlja jedno
pitanje: zato bismo se i dalje borili kada nam matu ne pokree u dovoljnoj mjeri ideal
neprestana rasta nacionalnog dohotka, to je posve sigurno fundamentalno vano, no nije
osobito slikovito? Meutim, ne bismo smjeli nikako povjerovati da to suhoparno injenino
stanje, kao to su primjerice odstupanja u visini nacionalnih dohodaka, nije i odvie dovoljan
razlog da se narodi, drave i kontinenti okrenu jedni protiv drugih i da to materijalno
sueljavanje ne postane dostatnim za stvaranje novih primamljivo slikovitih ideologija.
elio bih dakle rei kako moramo paljivo oslukivati buku pogonskoga motora i nauiti

44
je razlikovati od kozmikoga zvukovlja svemira koje se polako jedva moe i razaznati i u
kojem ve jauk ljudskih tragedija kao i svako radosno kliktanje, ini se, iezava bez odjeka.
Povijest nije okonana, nije na kraju puta, upravo suprotno: sukladno svojim tendencijama,
ona e ovjeka i dalje sve vie gutati i izolirati od njegova prirodno izdvojena prostora,
univerzalnoga poprita njegove sudbine, padova i uspona, a zauzvrat mu nudi samo zaborav
koji ga svakim trenutkom sve vie guta, potpunu amneziju, odrjeenje bez ostatka u
totalitarnosti povijesti i u povijesnome vremenskom tijeku. Primijenit e svako sredstvo iz
bogatoga rekvizitarija lanoga morala i lako krivotvorljive moralnosti, sve dosjetljive tehnike
konformizirajuega pranja mozga. Jer, tako je lako osuditi i odbaciti nae doba koje vrvi
apokaliptikim dogaajima - a utoliko je tee ivjeti s njim, dapae, prihvatiti ga hrabrim
naporom uma i rei za njega: to je nae doba, na se ivot zrcali u njemu. No ja pak osjeam
kako se ovaj trenutak, ova naa sadanjost - kao uostalom i svaka sadanjost u kojoj se
vrijeme gotovo zgunjava - zbija sa svih strana, a to upravo oekuje i od nas. Zasad vidimo
samo njegove poroajne muke, stoljee se bolesno koprca u svojoj eliji, bori se sa samim
sobom: treba li prihvatiti ili odbaciti vlastito bie, oblik postojanja, svoju svijest, i dok se u
mukama valja i pati, na njega nasre ili potreba za nasiljem, ili ga obuzimaju osjeaj krivnje,
ljutiti prosvjed ili napadaji ledene groznice depresije. Ne vlada jasnom svijeu o svojem
postojanju, ne poznaje svoje ciljeve, ivotne zadae, izgubio je radost kreacije, uznositost
tuge, plodnost - ukratko: nesretan je.
Da, nae nas je promiljanje naposljetku odvelo i do ove rijei, i kada se ve tako zbilo,
trebali bismo postaviti pitanje - unato nevjerici da emo dobiti zadovoljavajui odgovor na nj
- zato smo zapravo izgubili svoje moralno pravo na sreu, naime, mi se na neki nain
osjeamo kao da smo ga doista izgubili. Jer kada nakon svega sve zbrojimo, upravo je to, s
koje god toke promatrali, ona velika poruka naega doba. Moda i nije ba tako kao to
Adorno tvrdi, da se nakon Auschwitza ne moe napisati pjesma, no injenica je da nakon
Auschwitza - kao to se i vidi - srea vie nije mogua. Premda se to u osnovi ni izdaleka ne
dogaa po nekoj apstraktnoj moralnoj zapovijedi koja bi nam podsvjesno sugerirala kako nam
je zbog Auschwitza sueno vjeno kajanje. Upravo suprotno, iskustvo nam govori kako
formalne komemoracije, mehaniko ponavljanje obreda javnih prisjeanja, moda vie slue
institucionalnome zaboravu negoli katarktikome sjeanju. Naprosto osjeamo i doivljavamo
nedostatak sree, i to ne samo na razini uzvienoga uma i etike, tamo gdje uvjeti jednostavno
niti ne zahtijevaju bolji izbor, ve ga osjeamo i doivljavamo u dubini mase i ne zna se, je li
to nedostatak sree u ovjeka nakon Auschwitza ili je nesrea bio osjeaj koji je doveo do
Auschwitza.
Vrlo dobro znam kako otvaram i ralanjujem pitanje o kojem nije obiaj govoriti, kao to
ni ljudska srea ili nesrea takoer nisu znanstveno pitanje. Povijest, sociologija, ekonomija -
da, to su znanstveni predmeti. Meutim, nijedan od njih nee dati odgovor na pitanje o srei;
istina, niti e ga ikada postavljati. Vjerojatno smo, dakle, zalutali na podruje koje ne samo
to je napustila znanost ve se otuda povlae i pjesnici. No ovjek nema samo politiku i
gospodarsku povijest, nego ima i svoju povijest etike koja u svim poznatim svjetskim
mitovima poinje s postankom svijeta. Ukoliko Albert Camus vrlo izravno tvrdi kako je
Srea dunost, tada oito misli da ovjek moe razveseliti Boga samo ako je sretan. Ova
moja reenica je dakako metaforika i treba je, ako smijem rei, shvatiti pjesniki a ne u
njezinu konfesionalnom znaenju, kao to mi je i bliska misao o Bogu, a daleka svaka
pomisao na konfesije. Tako je dakle misao o srei srodna ideji stvaranja svijeta, i ona je sve
samo nije statiko stanje mirovanja, spokoj preivajuega goveda. Ba suprotno, ovjeku
potreba za sreom vjerojatno uzrokuje najtee unutarnje borbe, da prihvati samoga sebe
sukladno golemim razmjerima samome sebi postavljenih oekivanja, da tu slabu i kolebljivu
osobu ivi Bog koji se nalazi u svakome ovjeku na neki nain uzdigne k sebi.
A da bi se to zbilo, ovjek mora pronai put povratka samome sebi, mora postati osobom,
individualnim biem, u onome radikalnom znaenju egzistencije to je oznauje i sama rije.
ovjek se ne raa zato da bi nestao u povijesti poput kartiranoga rezervnog dijela, ve da
razumije svoj usud, da se suoi sa svojom smrtnou i da, sada ete od mene uti jedan doista
staromodan izraz, spasi svoju duu. ovjekova u viem smislu shvaena srea nalazi se u

45
izvanpovijesnome postojanju - ali ne izbjegavanjem povijesnih iskustava, ve upravo
suprotno, prolazei kroz njih, uzimajui ih u posjed i tragino se poistovjeujui s njima.
Jedino znanje moe uzdii ovjeka iznad povijesti, u obespokojavajue doba totalitarne
povijesti koja nas liava svake nade; znanje je jedini dostojanstveni uzmak, znanje je jedino
dobro. Jedino u svjetlu iskustvenoga znanja smijemo postaviti pitanje: moe li stvoriti kulturu
sve ono to smo poinili i to smo propatili, ili tonije reeno: moemo li pripisati vrijednost
vlastitome ivotu, ili emo ga zaboraviti, poput onih koji boluju od amnezije, ili ga odbaciti
na nain samoubojice. Jer, isti onaj radikalni um koji e skandal, ponienje i sramotu uzvisiti
u red naslijea ljudskoga znanja, nedvojbeno je i um koji oslobaa i ne zauzima se da potpuno
razotkrije uzronika bolesti nihilizma kako bi prostor prepustio izvanjskim silama, ve upravo
suprotno, zato jer u tome vidi korist to e obogatiti vlastite vitalne snage.
Kako se pribliavam zavretku svojega izlaganja, vi mi moete spoitnuti da niste od
mene uli nijedan konkretan, opipljiv prijedlog. Doista niste, jer ja se ne razumijem ni u
politiku, ni u gospodarstvo, ni u javnu upravu. Ne znam kako se rjeavaju pitanja izbjeglica,
socijale, pruanja potpore siromanijim zemljama i darovitim ljudima, ne znam kako se moe
stvoriti novi sustav sigurnosti. No jednu stvar zasigurno znam: civilizacija koja jasno ne
proklamira svoje vrijednosti, ili koja te proklamirane vrijednosti iznev-jeruje, ta e neumitno
krenuti putem propasti i krajnje smrtne slabosti. Tada e neki drugi proklamirati te
vrijednosti, a na usnama tih drugih one vie nee ni biti vrijednosti ve bezbroj izlika za
bezgraninu vlast, za razaranje bez granica. Mnogi u posljednje vrijeme spominju neku vrstu
neobarbarizma, no nemojmo zaboraviti da, kada su Barbari preplavljivali Rim, on je ve i
sam po sebi postao barbarski. elio bih jo jednom citirati rijei velikoga teologa Rudolfa
Bultmanna: Smisao povijesti krije se u dananjici bilo kojega doba i nee ga moi ugledati
kao promatra nego samo kroz svoje odgovorne odluke.
Da, mi smo ta dananjica, mi smo sudbina, mi emo biti i povijest. Mi ivimo svoj ivot,
inimo ono to inimo i kako nam godine prolaze, primjeujemo da se svijet oko nas mijenja,
postaje bolji ili gori. A mi koji smo tu, u ovoj dvorani, svi se vjerojatno trudimo da on bude
bolji. Pa kako je ipak mogue da se naa djela toliko udalje od nas, kao da nam ih je naprosto
kriom ukrala neka prirodna sila te ih bacila u neprestance tutnjajui mlin masovnih uinaka; i
da je samljevena povijesna tvar, koja se iz nje stuti preko sita, ispeena u kruh koji vrlo esto
postaje toliko gorak? to je dobro? to je loe? Kako se moe ispravno ivjeti? Iz daljine
itava stoljea u mojim uima odzvanjaju rijei velikoga ruskog pisca ehova: Ne znam,
due mi, asti mi, ne znam... Ipak bih, gotovo kao odjek reenice ruskoga umjetnika, ili kao
njegovo novo sricanje, okonao misao s Camusovom toliko prikladnom reenicom: A tada
jo nisam ni govorio o najapsurdnijem liku: o ovjeku stvaratelju.

DOMOVINA, DOM, DRAVA

IZLAGANJE U MUNCHENSKOM KAMMERSPIELU, 1996.

Prije godinu dana u istoj su ovoj dvorani odrana etiri predavanja, a od etiri govornika
dvojica su - Fritz Beer i George Tabori - zapoeli izlaganje o svojoj zemlji izjavom da
takvo mjesto koje bi oni mogli zvati svojom zemljom ne postoji. No toj se dvojici autora
ukazala srea, odnosno ona perspektiva da su mogli navrijeme napustiti svoju rodnu grudu,
prije nego to bi ih tamo utamniili, zatvorili u logor ili pobili zbog podrijetla ili naina
razmiljanja, ili po svoj prilici zbog oba razloga: podrijetla i naina razmiljanja. Ovaj put
pred vama stoji predava kojega su onomad zakonite vlasti njegove vlastite zemlje -
Maarske - u okvirima pravnoga poretka predale u obliku zapeaeno-transportirane robe
jednoj stranoj velesili s iskljuivim ciljem da bude ubijen, i to zbog toga to je ta spomenuta
velesila - nacistika Njemaka - obavljala masovno iskorjenjivanje idova daleko
razvijenijom tehnologijom. Preivjevi koncentracioni logor, danas se vie ni ne zna iz kojega
razloga, valjda instinktom zalutala psa, ali moda i zbog toga jer je to mjesto tada - s pameu

46
estnaestogodinjaka - smatrao svojim domom, on se vratio u onu istu zemlju. A nakon toga
je u njoj, u doba socijalizmom nazivane ruske okupacije, gotovo etrdeset godina proveo u de
facto unutarnjoj emigraciji, kako bi potom, kad je minula prva euforija prevrata iz godine
1989. napokon spoznao kako je i dalje, nepromijenjeno, stranac. Bilo je to poput posljednje
stanice jednoga dugog putovanja na koju je stigao, a da se, gledajui zemljopisno, praktiki
nije makao s mjesta.
Moe biti da i takva kobna putovanja obavljena na mjestu takoer imaju svoje pouke, a da
u to ne vjerujem, sada ne bih ni stajao tu pred vama. Ne tako davno ukazana mi je ast da na
Maarskome radiju proitam dnevniki roman Sndora Mraija: Zemlja, zemlja! (Fld, fld!).
Jedan od najveih i najzanimljivijih modernih maarskih knjievnika Sndor Mrai emigrirao
je godine 1948. pred posvemanjom staljinizacijom zemlje, a ime mu je u njegovoj zemlji
gotovo etrdeset godina bilo zabranjeno i napisati, no on je jo doivio da ga nakon prevrata
1989. iz Sjedinjenih Amerikih Drava pozovu kui. On je, meutim, taj povratak na kraju
ipak posve drukije interpretirao nego to su to zamiljale maarske kulturne vlasti koje su
odjedanput postale umiljate prema njemu, jer se u dobi od osamdeset i devet godina u samoi
svojega stana u San Diegu - ustrijelio. Spomenuti dnevniki roman opisuje pripreme za
emigraciju, odnosno njegove posljednje tjedne provedene jo u Budimpeti. S osobitom
uivljenou itajui u mikrofon njegove mune dvojbe o tome kakva bi ga budunost ekala
daje ostao kod kue, njegove strepnje od nadolazeega i vrlo izvjesnoga fizikog i duhovnog
terora, od pranja mozga i odbacivanja Ega, sve sam vrijeme bio potaknut na razmiljanje
o tome kako sam ja, njegov trideset godina kasnije roeni kolega ipak zapeo ovdje, a da mi
nisu isprali ni mozak (nije im polo za rukom ili su na moj mozak naprosto zaboravili) te da
nisam izgubio ni svoje takozvano ja (premda ga je katkada doista vrlo teko tegliti). Jesam li
kriv? Kukavica? Lijen? Jedva bih vjerovao. U maniri Sndora Mraija to bi glasilo ovako:
Netko je i ovo morao preivjeti.
Inae, Sndor Mrai bijae jedan od prvih koji su prepoznali vanost Franza Kafke i izvan
njegova jezinog podruja, pa mu je najvrsnije pripovijetke preveo na maarski jo godine
1922. Kada je to dolo i do Kafke, on je smjesta prosvjedovao kod svojega nakladnika Kurta
Wolffa: Pravo prevoenja svojih djela - pie Kafka u svojem pismu - zadravam
iskljuivo za svojega prijatelja Roberta Klopstocka. A taj je Robert Klopstock bio literarni
amater maarskoga podrijetla, zapravo lijenik; ime mu se s vremena na vrijeme javljalo i u
knjievnim krugovima njemake emigracije nastanjene u Americi. U toj prii kao da je Kafka
od krvi i mesa odjedanput preao u fiktivan svijet kafkijanske pripovijesti. Kako bih vam
barem ovla doarao o emu je rije, rekao bih da to zvui otprilike kao da primjerice ja,
saznavi da je jednu moju knjigu Thomas Mann preveo na njemaki jezik, priopim svojem
izdavau da ipak imam vie povjerenja u svojega obiteljskog lijenika koji takoer pomalo
natuca njemaki.
Ne bih znao rei zato sam vam prepriao ovu anegdotu. Valjda zato kako bih ukazao na
injenicu da su zabuna, nesporazum, nesposobnost da se meusobno prepoznamo zapravo
norme naega svijeta. Kako emo si olako, dapae s osobitom naklonou odabrati slaboga
prevoditelja i kako emo se olako izgubiti u jeziku koji e naposljetku donijeti samo
iskrivljenu sliku naih misli. U svakom sluaju ipak cijenim oprez to je vodio one koji su
odabrali naslov ovoga ciklusa predavanja: Reden ber das eigene Land (u doslovnome
prijevodu: Izlaganja o vlastitoj zemlji) - doista, iz toga naslova iitavam znak osjeaja za
mjeru, temeljenoga na dubokom i modernom znanju. Mogli su odabrati i drukiji, recimo,
Govori o vlastitoj domovini, jer bi takav naslov bio ak i daleko privlaniji, odreeniji i
pristupaniji. Ali naravno, upravo bi takve znaajke naslovu danas ve zasigurno davale u
najmanju ruku, ako ba ne i diskvalificira-jui, ono svakako sumnjiv prizvuk. Postoje rijei
koje vie ni ne moemo izgovarati s istom onom pristra-nou kao to smo ih neko
izgovarali. Dapae, postoje rijei koje naizgled u svim jezicima imaju isto znaenje, a ljudi ih
ipak na svim tim jezicima izgovaraju s drukijim osjeajem, u drukijemu misanom okrue-
nju. Mislim kako je jedan od najkrupnijih dogaaja naega stoljea, ija teina moda nije ni
vrjednovana u dovoljnoj mjeri, injenica da je jezik zaraen poastima ideologija i time
pretvoren u nadasve golemu opasnost. Wittgenstein u svojim biljekama objavljenima pod

47
naslovom Opaske (Vermischte Bemerkungen) govori o tome da se iz jezika povremeno mora
izdvojiti pokoji izraz i dati ga na ienje prije nego to ga se nakon toga ponovno preuzme
na uporabu. Paul Celan je u prigodi preuzimanja bremenske knjievne nagrade takoer
konstatirao steaj jezika: Morao je prolaziti tisue tama govora koji su donosili smrt. Viktor
Klemperer je napisao knjigu o nainu kako su nacionalsocijalisti rabili jezik, George Orwel je
pak stvorio new-speak, fiktivan jezik totalitarizma. Svi ti primjeri govore o tome kako nai
pojmovi ne vrijede vie u onome obliku u kakvom smo ih jo ne tako davno upotrebljavali.
Tako se i moe dogoditi zanimljiva okolnost da me zamole da kaem neto o svojoj zemlji, a
ja se umjesto toga zapetljam u lingvistiko-filozofska razmiljanja.
Uostalom, rije domovina doista i jeste rije kod koje ima svrhe nakratko se zaustaviti.
Primjerice, ja zazirem od nje. to je vjerojatno samo posljedicom loih a uvrijeenih navika.
Jo sam u djetinjstvu nauio kako u svojoj domovini najbolje sluiti budem li obavljao
prisilni rad nakon kojega e me istrijebiti. Nemojte vjerovati da sigurno ironiziram; mi smo na
zanimacijama obvezatnoga paramilitarnoga omladinskog pokreta - mladih vitezova -
morali sa utom zvijezdom na nadlaktici pjevati domoljubne pjesme. Dakako, danas se daleko
bolje snalazim u labirintima takvih perverznosti, premda sam jo kao dijete itekako osjeao i
nalije situacije. Tu bih rado naveo primjer maarskoga pjesnika Miklosa Radnotija, koji je u
svojih posljednjih deset pjesama nedvojbeno dosegao svjetsku razinu. Ta velika dua koja se
rodila kao idov, a ve se u ranoj mladosti iz estetskih razloga i dubokoga unutarnjeg
uvjerenja katolizirala, nikada nije napustila svoje nepokolebljivo domoljublje. Provodio je
godine i godine na prisilnome radu, u logorima koje su uvali maarski i njemaki delati, da
bi ga na kraju, povlaei se pred nadiruim saveznikim trupama - zajedno s njegovom
jadnom druinom - pjeice gonili prema Njemakoj, no on je onemoao na tome putu. Kako
su zaprena kola na koja su bacali oboljele zaostala za kolonom, to su koijai, koji su htjeli
tedjeti svoje dragocjene konje a naveer se ipak morali i javljati osoblju maarske
formacijske pratnje, nakratko skupili svu svoju pamet da bi se dogovorili to da uine s
nepoeljnim teretom. Tako se jedinim rjeenjem pokazala odluka da se ta dvadeset i dvojica
oboljelih jo tamo na licu mjesta, uz dravnu cestu, odmah ustrijele. to je i uinjeno. Kada su
dvije godine poslije ekshumirali tu masovnu grobnicu, nali su i pjesnikovo truplo, a u depu
njegova kaputa biljenicu s onih deset, u logoru napisanih pjesama iznimne vrijednosti.
Pjesnikome izrazu domoljublja on je ve neto ranije odabrao vrlo osobitu, originalnu
perspektivu: to je dumanin, itaj pilot anglo-amerikoga bombardera, koji promatra ovaj
krajolik odozgo, s te visine, samo kao prostor na kojem su toke u koje valja ciljati, dok ta
gruda tamo dolje za pjesnika znai posve neto drugo; to je za njega domovina, sa skrovitim
puteljcima i uspomenama iz djetinjstva, prijateljstvo i ena koju voli...
No upravo tu lei i jedna nerazrjeiva petlja: premda pjesnici ne znaju ba uvijek pogoditi
kako treba ivjeti, oni zato uvijek znaju kako valja umrijeti. Veliko je pitanje kako bi djelovao
heroizam tolike vjernosti da ga pjesnik nije zapeatio i svojim sudbinom. elja za opstankom
u logorima i kaznionicama rie po ravnodunome nebu doista zanimljive fatamorgane. A kako
bismo uope i mogli tumaiti pojam o domovini bez toga privienja? Francuski povjesniar
Renan, koji je bio velik strunjak u tom predmetu, kae da naciju ne definiraju ni rasa a ak ni
jezik; ljudi osjeaju u svojem srcu jesu li im misli i osjeaji zajedniki, jesu li im iste
uspomene i nade. No ja sam ve zarana iskusio kako se svega sjeam drukije, ali i da su mi
nadanja prilino razliita od onoga to bi domovina od mene zahtijevala. U meni je ta
razliitost, za koju se vjerovalo daje sramna i koja me je iskljuila iz buke oko mene
urlajuega konsenzusa, ali i iz okruja ljudi punih razumijevanja, tinjala poput tajne. Svoje
sam ja nosio kao osjeaj krivnje, poput rascjepa linosti sve dotle dok - puno kasnije - nisam
postao svjestan injenice da to nije nikakva bolest ve znak zdravlja, a ukoliko je gubitak,
tada ga dobrano nadoknauje jasan pogled na stanje stvari, to je ipak dobitak duha. ivjeti s
osjeanjem izgubljenosti: moda je to ono moralno stanje u kojemu emo, ukoliko uspijemo
ustrajati, ostati vjerni naem vremenu. Ima li umjetnost, religija, kultiviranje ljudi jo bilo
kakvo mjesto, ulogu ili utjecaj? Ono to nazivaju kulturom, dakle univerzalna kreativnost
jedne vee zajednice te nastojanje ljudi da postanu to bolji i savreniji, ini se da je naprosto
prestalo postojati. Nedostatak duha zrcali se u zastraujuoj neveselosti, u nijemu leleku ljudi

48
koji e svoj glas nastojati pronai u divljim ekscesima. Pripadam onima koji su dobili svoj dio
iz najteega povijesnoga i ljudskog iskustva ovoga stoljea, a govorim li o bilo emu kao
sudionik toga iskustva, to e uvijek biti samo nekrolog. Naa moderna mitologija poinje s
jednom gigantskom negativnou: Bog je stvorio svijet, a ovjek je stvorio Auschwitz.
Ne znam jesu li istraivali dovoljno temeljito onu psihozu koju sam maloprije opisao kao
osjeaj krivnje i nazvao stanjem rasapa linosti u egu. Proivio sam ezdeset godina u zemlji
u kojoj sam - ne uzimajui u obzir onih blistavih dva tjedna ustanka godine 1956. - uvijek
stajao na strani deklariranoga neprijatelja. Dok se moja domovina borila na strani nacistike
Njemake, sve sam svoje nade vezivao uz oruja saveznikih sila, a kasnije, u doba
takozvanoga socijalizma, udio sam za pobjedom takozvanih kapitalista, odnosno,
prieljkivao da demokracija nadvlada jednopartijski svijet. S kojom sam samo lakoom na
poetku ovoga izlaganja izgovorio kovanicu unutarnja emigracija, premda sam vjerojatno
ve i sam zaboravio na strme klance depresija, na strepnje, a valjda i na rijetke i krte trenutke
tajnih, skrivenih pobjeda. Znate li to je usamljenost u zemlji koja slavi samu sebe, u kojoj
se neprestano pjeni opijenost samim sobom? No, sada u vam ja ispriati... pisao sam
onomad u svojoj knjizi Dnevnik s galije; moe biti da moji romani doista pripovijedaju o tom
pitanju ovo ili ono, no to valjda jo ni izdaleka nije sve. Zamislite, primjerice, jedno vrlo
razvijeno etrnaestogodinje dijete kakvo sam mogao biti ja u ljeto godine 1944. Bio je vru
ljetni dan, no ipak sam nosio kaputi jer je samo na njemu bila naivena uta zvijezda. U to
sam doba radio kod obrtnika koji je proizvodio i popravljao postrojenja za vinarije, a ef me
je upravo bio poslao u grad kako bih od jednoga njegovog naruitelja inkasirao neko
nenaplaeno dugovanje. Kada sam zakoraio iz kue na ulicu i ve hitao prema tramvaju, iz
oblinje su se tiskare upravo razlijetali kolporteri sa svjeim novinama u ruci i pod pazusima
izvikujui najnoviji glavni naslov: Krenula je invazija! Invazija je krenula!. Bio je esti
lipnja, to sam saznao nekih godinu dana poslije, D-day. Brzo sam kupio jedan list, odmah
ga na ulici rasprostro i iroko se cerei itao kako su se u Normandiji iskrcali saveznici koji,
kako su novine pisale, ini se, uspijevaju uvrstiti svoje mostobrane. Kada sam odjedanput
digao pogled, osjetio sam da se pogledi prolaznika zaustavljaju na meni, jer se ja, sa utom
zvijezdom na kaputiu, takorei demonstrativno veselim uspjehu neprijatelja. Neopisiv je
osjeaj trenutka u kojemu sam postao svjestan svojega poloaja; bilo je to nalik iznenadnu
propadanju u provaliju podinjenosti, u grotlo straha, prezrenosti, tuinstva, u bezdan
gnuanja i odbaeno-sti. Neto sam slino proivio nakon nekih dvadesetak godina, no tada
ve daleko iskusniji, kada su radio i tisak moje vlastite zemlje godine 1967. opijeno
doaravali prizor moguega Nasserova ulaska u Tel Aviv...
Kao to dakle vidite, otkada sam roen i postojim, neprestano sam bio i ostao udnovato
bie koje su vlasti njegove vlastite zemlje - veinom totalitarne - po navici definirale kao
unutarnjega neprijatelja. I kada kulturni povjerenici istih tih vlasti spominju nekakve
kozmopolitske intelektualce eklektikoga stila, bez domovine i korijena, u tome ja uvijek sa
stanovitim osmijehom, spremno i s voljom prepoznajem samoga sebe. No sada ve moram
progovoriti o vlastitoj dravi bez okolianja i jasno: postoji jedna zemlja u kojoj sam se
rodio, iji sam dravljanin, a napose, na ijem predivnom jeziku govorim, itam i piem svoje
knjige; ta zemlja, meutim, nikada nije bila moja, prije bi se moglo rei da sam joj ja bio
vlasnitvom; no kroz etiri mi se desetljea pokazala vie tamnicom negoli domovinom.
Ukoliko elim imenovati kolosa iji se oblik javlja u trenutku kada se suoavam sa svojom
zemljom, zvao bih ga dravom. A drava nikada nee biti neto to je nae.
Drava nije nita drugo nego vlast koja u sebi krije tajanstvene i nevjerojatne mogunosti,
a koju negdje bolje a drugdje neznatnije prikrivaju ili potiskuju; jer vlast moe posve iznimno
i u nekom prolaznom razdoblju odigrati ak i blagotvornu ulogu, no ona e uvijek, prije i
iznad svega, ostati vlast kojoj se moramo suprotstavljati i koju moramo - ukoliko to politiki
poredak doputa - dotjerivati, susprezati, nadzirati i u svako doba sprjeavati kako ne bi
postala ono to proistie iz njezine prirode: gola vlast, dravna prisila, totalitarna drava. Use
Aichinger je u prigodi preuzimanja austrijske dravne nagrade poela svoj govor ovako: U
meni se ve vrlo rano rodilo nepovjerenje prema dravi, svakoj dravi, nepovjerenje prema
javno-upravnim izabranim tijelima, uredima, prema prilino povuenim, otuenim

49
klasicistikim zgradama u kojima su ministarstva, uprave, nadlena tajnitva i kancelarije - u
sluaju rata valjda i uredi stoera - udarili svoja logorita. Poput gotovo svakoga djeteta i ja
sam stalno propitkivala. Meutim, nikada nita to je u vezi s dravom. I to zbog toga jer mi
se inilo da drava ima daleko previe lica, da jedno lice prikriva drugo, te da e svako
pojedino dravno tijelo uvijek budno i spremno garantirati za bilo koje drugo. Teko e u
tome ovjek na zelenu granu. Da, mislim kako veina nas na neki slian nain poinje
prepoznavati, osjeati djelovanje drave, a u to e nas ta iskustva s vremenom oblikovati ili
pak unakaziti, u tome se, moram se sloiti, mogu javljati razlike, i to ne samo u nijansama.
Meutim, onaj kojega je poput mene odgajala totalna i totalitarna drava nee moi izbjei
potpuno iskustvo, i to naprosto zato to mu se cio ivot odvija omeen tim iskustvima.
Kao to ste mogli uoiti, svojoj dravi imam zahvaliti na mnogo emu, a ukoliko to u
svjetlu do sada izloenoga djeluje ironino, to ni sada ne ironiziram ja, ve je stvarnost
ironina sama po sebi. Jer, unato odrastanju u nihilizmu, ja sam bistrim umom - ili, daleko
vie, praktinim umom - od ranoga djetinjstva uio prilagodavati se nihilizmu, kretati se i sna-
laziti u njemu, naprosto zato to je za mene nihil bio jedini ivot ija sam pravila morao
otkrivati, a to mi nije bilo nita tee nego stoje djetetu nauiti govoriti; ukoliko moja naivna
vjera u svojoj izvornosti, mogao bih rei, praizvornoj vrijednosti ipak i nije ostala netaknuta,
bez nje ne bih mogao nikada nita stvoriti. No odakle potjeu te vrijednosti - ispitivao sam se
tako esto - ukoliko ih svi oko mene negiraju, te odakle dolazi nae povjerenje u te vrijednosti
kada u stvarnome ivotu moemo susresti samo njihovo opovrgavanje? Povjerenje u ovome
sluaju znai da treba ivot staviti na kocku radi spomenutih vrijednosti, premda e na kraju
ostati sam s njima, poput uhienika u samici koji vie ne eka na suenje nego samo na
presudu, a k tome bi jo - pomislimo samo - povoljna odluka u ovom sluaju zajamila
demanti svih naih dosadanjih nastojanja.
U takvoj sam zemlji dakle odrastao i u njoj postao svjestan samoga sebe. U toj sam zemlji
spoznao istinsku prirodu svojih iskustava, koja bi mi u nekom slobodnijem svijetu vjerojatno
ostala skrivena. U toj sam zemlji postao piscem. A kao pisca ta me je zemlja prisilila da
stvarnost razluim od jezika, pojmove od sadraja, odnosno, ideologiju od iskustva. U onome
trenutku prije skoro etrdeset godina, kada su se knjievne namjere bolno jasno definirale u
meni ujedno i kao neprikosnoven ivotni plan, shvatio sam kako time odabirem dragovoljno
duhovno progonstvo.
No nisam li odabrao neizbjeno i ono to me spaja sa sudbinom ovjeka, ali s ovjekom
duha, ma gdje bio u svijetu? Tumaei naslov svoje knjige pripovijedaka Progonstvo i
drava, Albert Camus objanjava da rije drava ovdje tono odgovara jednom odre-
enom slobodnom i ogoljelom ivotu koji moramo ponovno otkriti kako bismo se ponovno
rodili. A 'progonstvo' pak na svoj nain pokazuje put koji nas vodi prema jednom jedinom
uvjetu, kako bismo u istome trenutku odbacili i ropstvo i posjedovanje. S posjedovanjem
nikada nisam imao nikakva posla, ali da bih odbacio ropstvo, morao sam ga najprije preivjeti
u njegovoj potpunosti, uz sve mogue posljedice.
Miljenja sam, tovano sluateljstvo, kako se polako nazire da govorei o svojoj zemlji
zapravo drim govor pohvale. Umjesto fraza domoljubnih govorancija, iznesenih mahnito
iskolaenih oiju, zato ne bih mogao veliati ono to sam od vlastite zemlje doista dobio:
negativno iskustvo? Biti stranac - rekao je prole godine u ovoj istoj dvorani George Tabori,
ili ako vam je tako milije, zapravo Gyrgy Tbori - nije loe. Doista; ne samo da nije loe
ve je i neizbjeno. Neizbjeno je, jer ostali mi kod kue ili bjeali po svijetu, prije ili poslije
moramo spoznati svoju apatridnost u svijetu koji nam je na raspolaganju. ivim u dragovoljno
odabranome manjinskom svijetu za koji svjesno preuzimam odgovornost; mogao bih rei da
mi je poloaj manjinski u odnosu na cio svijet, a kada bih htio poblie odrediti u emu je bit
toga manjinskog statusa, svakako ne bih upotrijebio ni rasne, ni etike, ali ni religijske ili
jezine pojmove. Svoj sam svjesno odabran manjinski poloaj definirao kao oblik duhovnoga
ivota koji je temeljen na negativnome iskustvu. Istina, i negativno sam iskustvo stekao
zahvaljujui svojem idovstvu, no mogao bih rei i ovako: ja sam u univerzalan svijet
negativnoga iskustva mogao stupiti samo putem svojega idovstva, jer sve ono to sam
slijedom svojega idovskog podrijetla morao proi smatram posveenou, upuenou u

50
najdublju spoznaju steenu o ovjeku i o poloaju ovjeka naega doba. I slijedom toga to
sam idovstvo proao kao negativno, odnosno vrlo radikalno iskustvo, time sam naposljetku
dosegao stanje potpune slobode.
Pribliavajui se kraju svojega izlaganja osjeam kako se moje sluateljstvo s pravom
moe zapitati: pa ja sam sve do sada govorio samo o prolosti, a jesu li se moja iskustva
vezana uz vlastitu dravu mogla ipak donekle izmijeniti u politikome prevratu koji se do-
godio prije est godina, te u dananjici koja se oblikovala nakon toga? Priznajem, to je pitanje
o kojem i sam razmiljam ve est godina. Jedan od skromnih plodova toga mozganja je i ovo
moje izlaganje koje upravo sluate. Sretna je, mada neobino rijetka konstelacija kada rad,
koji mi sami posveujemo vlastitome duhovnom osloboenju, moe biti ujedno koristan i za
neku drutvenu zajednicu, moda za itavu naciju. U mojem se sluaju, bojim se, to ba i ne
bi moglo rei. ini mi se kako je jo daleko vrijeme kada e nacija osjeati vie stotina tisua
mrtvih u maarskom Endlsungu kao gubitak dijela koji je istrgnut iz njezina tijela. Daleko je
vrijeme kada e se i tamo shvaati da Auschwitz ni izdaleka nije osobna stvar po itavome
svijetu razasutoga idovstva, kada e ga, jednom moda, smatrati poetkom nova raunanja
vremena; vjerojatno emo jo dugo ekati da se u mojoj zemlji spozna vanost i snaga
negativnoga iskustva kao mjerne jedinica vrijednosti, a napose da se ta negativna iskustva
zamijene pozitivnim djelima. Bio bi to znak da su razumjeli kako se mora ustanoviti
solidarnost koja e djelovati sve do korijenja naega intimnog ivota i koja e znati i moi
organizirati ivot i odrati ga neovisno o vlasti, svake vrste vlasti, jer e ona tako u istome
trenutku odbaciti i ropstvo i posjedovanje.
Dopustite mi na kraju primijetiti da, po mojem miljenju, Maarska povrh svega i nije ba
odabrala najpovoljniji trenutak - dakako, ukoliko je izbor na bilo koji nain uope ovisio o
njoj - za ulazak u red demokratskih drava. Naime, ivimo u trenutku u kojemu je, ini se,
demokracija postala problematinom ak i u zemljama sa starim demokratskih naslijeem.
ini se da ona dva velika naela na kojima je bio postavljen pogonski motor europske
kreativnosti, sloboda i individualnost, nisu vie nepokolebljive vrijednosti. Auschwitz nam je
ukazao da je nuna radikalna izmjena vizije ovjeka koju su stvarali humanizmi
osamnaestoga i devetnaestoga stoljea, jer e proizvodna dinamika naega doba, koja rui sve
pred sobom, te sredstva i metode vladavine masama koji idu uz nju, po svemu sudei, pomesti
i posljednje mrvice individualne slobode.
to moe uiniti pisac? Pisati i nastojati ne brinuti o tome je li ono to radi korisno ili
beskorisno. Prirodno je da s dravom koja ga okruuje stoji u dubokome konfliktu. No moe
li biti drukije? A nije li ui prostor u kojemu provodimo svakodnevicu simbolom svakoga
mjesta, itava svijeta, zapravo, cijeloga ivota? Ako nita drugo, valjda jo mogu, na ovoj
zemlji ili na nebu, postaviti pravo na vlastiti poloaj stranca. Domovina?, dom?, drava? - o
svemu tome e se moda moi govoriti i na drukiji nain - ili o njima zapravo nikada vie
nee ni biti potrebno govoriti. Moda e ljudi odjedanput shvatiti da su to ipak samo
apstraktni pojmovi, a ono to im je istinski potrebno za ivot nije nita drugo nego samo
mjesto na kojemu se doista moe boraviti. Takvo bi jedno mjesto vjerojatno bilo vrijedno
svakoga napora. No to je ve pitanje za budunost, dakle, iz mojega kuta promatranja utopija.
Wer jetzt kein Haus hat, baut sich keines mehr (Tko ga ve sada nema, taj vie ni nee
izgraditi dom) glasi jedan Rilkeov stih. Katkada mi se uini kao da ga je napisao upravo za
mene.

IJI JE AUSCHWITZ?*

Preivjeli se moraju pomiriti s time da im se Auschwitz, kako vrijeme odmie, iz sve

slabanijih ruku polako izmie. Ali iji e biti? To nije ni pitanje: pripast e novim, zatim jo
novijim i novijim naratajima, ukoliko e uope polagati pravo na nj.
Ima neke potresne dvosmislenosti u onoj ljubomori s kojom su preivjeli privreni holokaustu;
* Die Zeit, Hamburg, 1998.

51
oni formiraju gotovo iskljuivo pravo na posjedovanje njegova duha. Kao da su se domogli
vlasnitva nad nekom jedinstvenom, golemom tajnom. Kao da uvaju neko neizrecivo blago
od srozavanja i napose - od devastiranja. Pitanje spaavanja od kvarenja kao da jedino ovisi
samo o njima, o snazi njihova sjeanja, ali kako da se suprotstave devastiranju, odnosno
otuivanju, krivotvorenju, svakovrsnim manipulacijama, a osobito najmonijem suparniku,
prolaznosti? Prestraeno zabrinuti pogledi prikovani su za svaki redak djela koja govore o
holokaustu, za svaki kvadrat filma koji priziva sjeanje na holokaust: je li prikaz autentian, je
li tona pria, jesmo li doista tako govorili i osjeali, je li kibla doista bila na onome mjestu,
tono u tome kutu barake, jesu li ba tako izgledali gladovanje, zhlappel, selekcija i tako
dalje... Doista, emu ta privrenost svakoj munoj - i muitelj skoj - pojedinosti, umjesto da ih
nastoje to prije zaboraviti? Cini se da nakon to utihnu ivi dojmovi, alost e i neshvatljiva
patnja ivjeti u ljudima i dalje, no prekvalificirane u vrijednost, i ovjek e joj postajati ne
samo sve privrenijim, ve e na neki nain zahtijevati svoje pravo na nju, kao na priznatu i
prihvaenu opu vrijednost.
I tu se krije klju dvosmislenosti o kojoj sam vam uvodno govorio. Jer, za injenicu da je
holokaust s vremenom doista postao dijelom europske - zapadnoeuropske svakako - javne
svijesti, mora se platiti cijena koja je dostojna te javnosti. Stiliziranje je holokausta takorei
odmah krenulo i poprimilo gotovo nepodnoljive razmjere. Naime, i sama je rije holokaust
stilizacija daleko brutalnije zvueih logora unitenja, ili je naprosto afektirano
apstrahiranje Endlsunga. Moda se tome ni ne bismo trebali uditi da u trenutku kada sve
vie njih govori o holokaustu, njegova stvarnost - svakodnevica genocida - sve vie klizi iz
kruga zamislivih stvari. Naime, i sam sam bio prisiljen zapisati u svojoj knjizi Dnevnik s
galije (Glyanapl): Koncentracioni se logor moe zamisliti iskljuivo samo kao literarni
tekst ali ne i kao stvarnost. (ak ni tada - a vjerojatno tada upravo najmanje - dok ga
proivljavamo.) Instinkt samoodravanja nas navikne da sve dok se moe falsificiramo
ubojitu stvarnost u kojoj se moramo odrati, dok nas potreba za sjeanjem prisiljava da u nae
uspomene prokrijumarimo, u zrnca zadovoljtine, balzam samosaaljenja, uznositost vlastite
rtve. I dok se preputamo mlanim valovima okanjele solidarnosti (ili samo dojmu
solidarnosti), proputamo pored uha istinsko pitanje koje se daje nazrjeti iza fraza slubenih
komemorirajuih govornika, a koje nisu ni najmanje liene svake zabrinutosti: kako da se
svijet oslobodi Auschwitza, rijei tereta holokausta?
Ne vjerujem kako se to pitanje moe postavljati iskljuivo iz neasnih namjera. Prije e to
biti prirodna udnja, jer ni preivjeli ne udi nita drugo. U svakom sluaju, desetljea su me
nauila kako jedini put prema oslobaanju od tog tereta vodi kroz sjeanje. Meutim, razliiti
su ak i naini sjeanja. Umjetnik se nada kako e ga tono prikazivanje, koje i njega samoga
jo jedanput vodi smrtonosnim stazama, konano dovesti do najplemenitijeg oblika osloboe-
nja, do katarze, koju e moda uspjeti podariti i svojem itatelju. No koliko se takvih djela
porodilo u proteklim desetljeima? Prstima bih obiju ruku mogao prebrojiti one pisce koji su
iz doivljaja holokausta doista stvorili veliku knjievnost svjetskih razmjera. Nevjerojatno su
rijetka pojava Paul Celan ili jedan Tadeusz Borowski, Primo Levi ili Jean Amry, jedna Ruth
Klger, ili Claude Lanzmann, Mikls Radnti...
Daleko je rasprostranjenu;a pojava da, kako bi ga pretvorili u jeftinu trgovaku robu,
holokaust otue od onih koji su poloili temelje njegove kulture. Ili e ga institucionalizirati,
propisati njegov moralno-politiki ritual, izraditi njegov - esto patvoren - jezik, javnosti ak
nametati i rijei koje e u sluateljstvu ili itateljstvu automatski izazvati refleks holokausta:
rijeju, na sve e ga mogue i nemogue naine otuiti. Pouiti e i preivjeloga kako bi
trebao razmiljati o onome to je preivio, posve neovisno o tome koliko je taj nain
razmiljanja podudaran s njegovim stvarnim doivljajima; autentini e svjedok uskoro samo
smetati, mora ga se, poput kakve zapreke, maknuti s puta, pa e se na kraju obistiniti i
Amryjeve rijei: Istinski nepopravljivi i nepomirljivi, reakcionari, protivnici povijesti u
pravom emo smislu postati mi, rtve, a na kraju e se pogonskom grjekom, incidentom,
pokazati nas nekolicina koji smo ipak ostali na ivotu.
Nastao je odreeni holokaust-konformizam, stanoviti holokaust-sentimentalizam, zatim i
holokaust- kanoni, pa i sustav tabua holokausta kao i njihov obredni jezini svijet, a stvoreni

52
su holokaust-proizvodi za holokaust-potroae. Formirao se i pokret poricatelja Auschwitza.
Ali rodio se i lik Auschwitz- varalice. Danas ve poznajemo i jednoga holokaust- gurua
obasipanoga mnotvom knjievnih i humanitarnih nagrada, koji iz prve ruke izvjetava o
svojim neopisivim doivljajima u logoru smrti Majdanek, to ih je stekao kao otprilike tro- ili
etverogodinje dijete, dok su neki drugi otkrili o njemu kako u razdoblju od 1941. do 1945.
nije ni kroio nogom - osim moda u djejim kolicima tijekom etnja radi zdravlja - iz
svojega vicarskoga graanskog doma. Danas ve ivimo u besmislenoj zvukovnoj zbrci
spielbergovskoga kia dinosaurskih razmjera i jalovih rasprava o berlinskome holokaust-
spomeniku, a vidjet ete, doi e jo vrijeme kada e Berlinanima ali i strancima koji se tamo
zateknu (tu mi prije svega pred oima titraju prizori marljivih japanskih turistikih skupina)
eui po holokaust-parku opremljenome i djejim igralitem, uronjenima u zbrkane misli
usred galame vrhunca berlinske prometne guve, u meuvremenu intervjuirani Spielbergov
48239 na uho aptati - ili urlati - pripovijest o svojim munim patnjama. (Kada razmiljam
koje bi igrake bile prikladne na tome holokaust-igralitu, to bi ih prema zamisli objavljenoj
prije nekoliko mjeseci u Frankfurter Allgemeine Zeitungu ubijena idovska djeca darovala
svojim nepoznatim berlinskim drugovima, ne mogu se oteti dojmu, oito grjekom svojih
asocijacija iskrivljenih u Auschwitzu, jer odmah mi pada na pamet Bogerova ljuljaka, ona
sprava koja je postala poznata tijekom frankfurtskoga Auschwitz-procesa, a na kojoj je njegov
pronalaza, dosjetljivi doasnik SS-a Boger svoju rtvu vrlo vragolasto njihao glavom prema
dolje kako bi njezino nezatieno potpojasno podruje postalo neogranienim poljem igrarija
njegova sadistikoga uma.)
Da, preivjeli nemono promatra kako ga deloiraju iz njegove jedine imovine: iz
njegovih autentinih doivljaja. Vrlo dobro znam kako se mnogi ne slau sa mnom kada
Spielbergov film Schindlerovu listu nazivam kiem. Tvrde kako je Spielberg uinio veliku
uslugu za stvar, jer je njegov film privukao u kina milijune, ak i takva mnotva koja su inae
ravnoduna prema temi holokausta. to bi moglo biti i tono. No zato bih se ja, kao netko tko
je preivio holokaust, ali i netko tko je vlasnikom iskustava steenih u teroru to je slijedio
nakon njega, morao veseliti tome da ta iskustva sve vie ljudi gleda na filmskome platnu -
krivotvoreno? Oito je kako Amerikanac Spielberg, koji, usput budi reeno, nije ni ivio u
doba rata, nema pojma - a niti ga moe imati - o autentinoj stvarnosti jednoga
koncentracionog logora, no zato se onda mui prenositi na platno jedan za njega nepoznati
svijet, a u tenji da to doista izgleda posve izvorno i uvjerljivo? Najbitnijom porukom
Spielbergova crno-bijeloga filma drim ipak ono pobjedniko mnotvo ljudi to se javlja na
kraju filma u boji. Uglavnom, ja smatram kiem svako uprizorenje koje u sebi implicite ne
krije dalekosene etike posljedice Auschwitza, odnosno ono prema kojemu je ovjek, pisan
velikim poetnim slovom - a s njime i ideal humanosti - iz Auschwitza mogao izai zdrav i
neozlijeen. Da je to moglo biti tako, danas vie ne bismo ni govorili o holokaustu, valjda
bismo ga spominjali samo kao neku davnu, povijesnu uspomenu, recimo, kao bitku kod El-
Alameina. Kao to smatram kiem i svako ono uprizorenje koje nije u stanju - ili nije spremno
- razumjeti ima li organske meusobne veze izmeu zastranjenja civilizacijskoga i osobnog
ivota i onoga to je dovelo do toga da je holokaust postao mogu, dakle, svako ono djelo
koje holokaust jedanput zauvijek otui od ljudske prirode, koje ga nastoji istisnuti iz kruga
ljudskih iskustava. Ali za mene je ki i svaki pokuaj degradiranja Auschwitza na razinu
isljuivo njemako-idovske stvari, nekakve fatalne netrpeljivosti dvaju kolektiviteta, kada se
zanemari politika i psiholoka priroda suvremenih totalitarizama, kada se Auschwitz
ograniava samo na krug neposrednih sudionika i kada ga se ne shvaa kao univerzalno
iskustvo. Usto, naravno, kiem drim sve to je ki.
Vjerojatno jo nisam ni spomenuo kako zapravo od poetka priam o jednome filmu, o
filmu Roberta Benignija La Vita bella - ivot je lijep. U Budimpeti, gdje i zapisujem ove
retke, taj film (jo?) nisu prikazivali. A kada ga i budu prikazivali, sigurno nee izazvati takve
polemike kakve je, kao to ujem, izazvao u zapadnoj Europi; naime, ovdje drukije ute, ali i
drukije govore o holokaustu (kada ve ne mogu izbjei da progovore o njemu) nego u
zapadnoj Europi. Holokaust su ovdje od svretka Drugoga svjetskog rata pa sve do dana
dananjega neprestano ocjenjivali kao takorei osjetljivo pitanje to ga zatitne brane tabua

53
i eufemizama tite od brutalnoga procesa otkrivanja stvarnosti.
Tako sam, dakle, taj film odgledao, moglo bi se rei, nevina pogleda (na videu). Kako mi
nije poznata polemika graa i kako nisam ni proitao tekstove rasprava, iskreno govorei,
nisam ba ni shvatio o emu se tu moe sporiti oko filma. Vjerujem da je kor purista
holokausta, holokaust-dogmatiara, holokaust-uzurpatora graknuo: Moe li se, smije li se
tako progovoriti o Auschwitzu? No gledajui izbliza, to zapravo znai: tako? Pa onako,
humorizirajui, komediografskim sredstvima - rekli bi vjerojatno oni koji su film gledali
(tonije, nisu gledali) ideologijom zasjenjena pogleda, a pritom nisu razumjeli ni jednu
njegovu rije, ni jedan prizor.
Nisu prije svega primijetili da Benignijeva zamisao nije ni komina ali ni tragina. Sama
se zamisao nesporno razvija vrlo, vrlo sporo, uostalom, kao i lik glavnoga junaka Guida. U
prvih dvadesetak, tridesetak filmskih minuta imamo dojam kao da smo se nali meu
kulisama neke demodirane burleske. Tek poslije emo razumjeti koliko je taj naizgled
nemogu uvod zapravo organski usaen u dramaturko tkivo filma-ivota. Kada nam ve
poinje dodijavati nespretno klatarenje glavnoga junaka, iz zaklona pajacove maske polako
izranja lik maioniara. On podigne svoj tap i od toga e trenutka svaka rije, svaki filmski
kvadrat postati produhovljen. Uz video-vrpcu priloenu informativnoj knjiici proitao sam
kako su autori filma poklanjali veliku pozornost logorskoj svakodnevici, tamonjoj stvarnosti,
autentinosti predmeta, rekvizita itd. To im, na sreu, nije uspjelo. Autentinost se krije u
detaljima, no nije bezuvjetna u iznimnoj slinosti predmeta. Vrata filmskoga logora nalikuju
glavnome ulazu stvarnoga Birkenaua koliko i ratni brod u Fellinijevu filmu Ide brod nalikuje
stvarnome austro-ugarskome admiralskom zapovjednom brodu. No tu je ipak rije o neemu
posve drugom: u ovom je filmu autentian njegov duh, njegova dua, jer nas on dira snagom
svoje prie, te pradavne arolije.
Na prvi se pogled ta pria na papiru vjerojatno doima prilino priglupo. Guido lae
svojem siniu Giosueu da je Auschwitz zapravo samo jedna igra. Prevladavanje potekoa
vrjednuju bodovima, a onaj tko skupi najvie bodova na kraju e igre dobiti pravi tenk. A
zar u toj lai ne prepoznajemo jedan itekako vaan element iz nae doivljene stvarnosti?
Dizao nam se eludac od smrada goruega mesa, a ipak nismo vjerovali da sve to ipak moe
biti istina. ovjek se radije predaje ohrabrujuim mislima, onakvima koje potiu na opstanak,
pa obeani pravi tenk za jednoga malog djeaka moe postati tono takvom
primamljujuom zamilju.
Postoji u filmu jedan prizor o kojemu e se zasigurno jo dugo priati. Mislim na onaj
trenutak u kojemu junak filma Guido prihvati zadau prevoditelja pa stanovnicima barake, a
napose svojemu etverogodinjem sinu tumai solilokvij SS-ova doasnika koji zatoenicima
priopuje svoje zahtjeve u pogledu pridravanja logorskoga kunog reda. Prizor je nabijen
takvim sadrajem koji je gotovo nemogue opisati racionalnim jezikom, no pritom nam ipak
sve izgovori o apsurdnosti toga stranog svijeta, ali i o neslomljivoj snazi duha grjenika,
nemonoga da se suprotstavi tolikoj besmislenosti. Nema ni traga nikakvoj patnji za
gigantskim gestama, nema ni munoga a ni sentimentalnog detaljiziranja, ni dociranja uz
crvene strjelice na sivoj pozadini. Tu je sve vrlo jasno, jednostavno i toliko dira ovjeka u srce
da mu navrnu suze. Dramaturgija filma djeluje preciznou vrsnih tragedija. Guido mora
umrijeti, tono tada i na onaj nain kako i gdje e na kraju doista i umrijeti. Prije smrti e jo -
i tada emo ve znati koliko je za Guida ivot lijep i dragocjen - pokazati nekoliko
chaplinovskih grimasa kako bi siniu koji proviruje iz svojega skrovita ulio vjeru i snagu.
Vrlina je filma pouzdan ukus, stil koji nigdje ne grijei; naime, samu smrt neemo vidjeti, no
kratak prasak mitraljeskoga rafala ima svoju dramaturku ulogu, vanu, poraznu poruku.
Naposljetku e se pred djeaia dokotrljati i nagrada u njihovoj igri: pravi tenk. Ali tada
se ve nad priu nadvila tuga zbog propale igre. Tu igru - shvaamo - inae zovu
civilizacijom, slobodom, svim onim to je ovjek neko smatrao vrijednou. I kada mali
djeak u zagrljaju pronaene majke uzvikne Pobijedili smo!, te su rijei slijedom snage
trenutka ravne bolnome rekvijemu.
Autor filma Benigni rodio se, kao to proitah, godine 1952. Predstavlja nov narataj koji se
hrve s utvarom Auschwitza, a koji ima hrabrosti i snage postaviti svoje pravo na to tuno naslijee.

54
 BUDIMPETA - JEDNO NEPOTREBNO PRIZNANJE*

Doista mi je vrijeme da raistim svoje odnose s gradom u kojem ivim ve ezdeset i

osam godina i koji sve manje poznajem. A da se u taj pothvat uputam na strani poticaj - po
narudbi Zeit-Magazina - doivljavam kao iznimno povoljnu okolnost. Dakle, slobodan sam,
ne sputava me plona stvarnost koju bi mi sugraani svaki as nabijali na nos. Opisujem,
primjerice, jednu ulicu iz koje polako kulja zadah ledene pustoi i poput kakva de chiricovska
krajolika kruto se protee gradskom etvrti obasjanom okrutnim svjetlima, nato se ve u hipu
uje uzvik mojih sugraana: hoho, prepoznadosmo, pa to je Munkacsyje-va ulica, meutim,
gdje ti je tu peceraj, gdje je ona stanovita prozorska klupica s drugoga kata gdje uvijek cvatu
svjee perunike, a gdje ti je ostala ona razigrana pudlica iz susjedova vrta koja svakoga
prijepodneva, kada pozvoni potar, izvodi tako smijenu frku? Doista, ta tri motiva, eto,
nedostaju s moje skice u olovci; no tu su recimo druga tri koja su pak izbjegla pozornosti
mojih vrlih sugraana. Odnosno - i to bih zapravo htio rei - ni stvarnost nije nita drugo doli
plod nae mate i mi uzalud stanujemo u istoj nekretnini, pod istim katastarskim brojem, jer
ja, ini se, ipak ne stanujem ba u istoj kui, u istome gradu poput mojih susjeda.
Zato ete sada sluati o mojoj osobnoj, samo mojoj Budimpeti, koja se sve vie povlai u
moju fantaziju, u svijet uspomena. A kakvo je pravo lice stvarne Budimpete? I to ja
imam s tim? Ja sam iseljenik koji ve desetljeima proputa pribaviti svoje putne isprave, no
budno pazi da u gradu dublje pusti korijene, jer nikad se ne zna kad e se potar pojaviti s
papirima; mislim da bih teko mogao preciznije doarati svoj odnos prema ovome gradu, ali
ak i prema samome ivotu. A to bi mi to bilo ao ostaviti kada bih se jednoga dana ipak,
doista, morao pakirati? Pokuam li se zadrati na tome pitanju, moda u uspjeti i proniknuti
u tajnu koja se skriva u nizu mojih, nakon sluajnosti roenja donesenih, svjesnih ili
nesvjesnih odluka.
Bilo bi mi prije svega ao krajobraza, da tako kaem, Budimpete kao prirode. Onaj tko
dolazi ovamo, a pritom se dobro uva da s bilo kime ne prozbori i jednu rije - ili je moda,
eto, gluhonijem - istoga e trena postati kozmopolitom. U poloaju, arhitekturi Budimpete,
premda joj sreom nedostaje crta mon-struoznosti velegradova u kojima se vie ne moe ni
stanovati, krije se neto obeavajue to e suvremeni nervni sustav, spreman na svako
uzbuenje, poput osjetljive antene odmah uhvatiti i prema emu e se istoga trenutka
ugoditi. To je obeanje primanja, odnosno mogunosti posjedovanja, to na neki nain
sugerira galantnost a istodobno i umirujue omeuje gradski krajolik. U doba djetinjstva bio
sam osobito osjetljiv prema toj neobino privlanoj ljepoti ovoga grada. Volio sam duge
budimpetanske tramvajske pruge koje su presijecale grad, koje su iz bujnoga gustia zgrada
Jzsefvrosa vodile prema neoekivanim prostranstvima, prema tajnovitom plavetnilu
budimskih brda s onu stranu rijeke. Veine tih linija danas vie nema, nestale su, i samo je
malo ulica zadralo onaj naziv koji pamtim jo od djetinjstva. Tu je povijest bila poput
parnoga valjka i toliko apsolutna - mogao bih ak rei totalna - da je polagala pravo ne samo
na due ve i na nazive ulica. Za Andrssyjev put, aveniju zamiljenu po uzoru na Champs
lyses ili Kurfrstendamm, a koja se protee gotovo od Dunava i zavrava u
velianstvenome trgu na rubu Gradskoga parka (Vrosliget), znam, primjerice, ak pet naziva.
Izvorno su je zvali samo Avenijom (Sugr t). Tek su je mnogo kasnije po nekadanjem
predsjedniku vlade preimenovali u Andrssyjev put. Nakon Drugoga svjetskog rata bio je
Staljinov put, u doba revolucije 1956. postao je Putom maarske mladei (A magyar
ifjsg tja), da bi ga kdrovska restauracija prekrstila u Put Narodne Republike
(Npkztrsasg vit). Sredinje mu je krianje, slijedom njegova geometrijskog oblika,
nazvano Oktogonom koji je neko vrijeme bio Mussolinijev trg, a potom Trg 7. studenoga.
Ne bih ipak elio nastaviti u ispraznoj maniri bedekera. Samo me iznenauje s kakvom
uurbanom ravnodunou, ukoliko se nekim poslom sluajno zateknem u tome kraju,
presijecam u posljednje vrijeme po Oktogonu. U meni se ne pomakne ni trak nostalgije,
nekakve metafore. Naravno, i dalje uvam u sebi sliku Oktogona, jednoga budimpetanskog
* Zeit-Magazin, 1998.

55
trga, no nju bi isto takvom sauvao ma gdje bio, u Berlinu, u Londonu ili u Szolnoku. Za
njegove nekadanje kavane, za Claridge, a napose za Savoy i Abbzziju veu me osobito ive
veze, ne ba liene svake patnje, no sve mi te stvari pripovijedaju moja sjeanja a ne ovaj
dananji, stvarni Oktogon na kojemu se vie niti ne osvrem oko sebe. ovjek ima nekoliko
ivota koji se meu sobom razlikuju vrlo jasnim znaajima, a protok vremena mijenja, pa ak
i posve brie sadanjicu. Nije rije o tome da prerastamo svoj grad, ili obrnuto, da smo
njegovi otpadnici, ve da se odjednom - to moda najvie iznenauje ba nas same - u
njemu osjeamo tuinski, promatramo ga kao da nikada nismo ni bili tu. A sutradan, kada se
ponovno zateknemo u tom raspoloenju, moramo se tiho pomiriti s injenicom i prihvatiti da
te osjeaje vie nikada neemo moi promijeniti. Ne tako davno, da tako kaem, s unaprijed
zacrtanom namjerom prisjeanja potraio sam jednu ulicu podno Ruina brijega (Rz-
sadomb); meutim, brzo sam morao shvatiti kako samo lice mjesta ne da ne pomae, nego
ak poprilino sprjeava da je prizovem u sjeanje. Nisam vidio ni traga, ali ba nikakva traga
onoj sjenovitoj, tihoj i gotovo otmjenoj budimskoj uliici u kojoj je od godine koja je
prethodila ratu, ili ak vie godina uoi njega, stanovala moja majka sa svojim novim muem.
Gotovo sam morao svrnuti pogled od betonske spodobe usred asfaltirane pustinje koju
pogrdno zovu hotelom, a koju je iznjedrila i tu postavila socijalistika arhitektonska srdba,
kako bih u sebi pokuao preda se prizvati onu tajnovitu malenu palau mojega djetinjstva koju
je od pogleda napola zaklanjala ograda i gusto raslinje vrta koji se prostirao iza nje. Bila je to
zgrada nekadanjega turskog veleposlanstva, slavno mjesto kamo se u proljee tisuu
devetstotina etrdeset i etvrte pred njemakim okupatorima sklonio i ondanji slubujui
maarski predsjednik vlade, i to zbog toga jer se bio upravo upleo u jedan od pokuaja tajnih,
premda bezizglednih pregovora s anglosaksonskim silama o separatnome miru. Kada sam se
u ljeto nakon rata bremenitoga svekolikom neimatinom ponovno zatekao u toj uliici, na
mjestu neobarokne - ili moda ipak rokoko - palae, stajala je samo stilski ipak neto manje
dotjerana hrpa ruevina; ograda je nestala, a u parku je, podivljalom od zaputenosti, meketala
koza nabreklih vimena, privezana uz ovla zabijen kolac, koja je na moje znatieljno
pribliavanje uzvraala neprijateljski sagnutom glavom, spremna nasrnuti na mene.
Gle, pa to je povijest koja je ve tako rano poremetila moju djetinju harmoniju s ovim
gradom. I moj se tata udvarao jednoj dami s kojom se poslije i oenio, no ta me ve pria
vraa s Budima ravno u dunglu petanskoga dijela grada. Jedne veeri, kada smo se nakon
udvaranja uputili kui, upravo smo prolazili Trgom Sndor (danas Gutembergov trg), a otac je
naglo zastao i mahnuo da zasutim. Iz smjera krune avenije ulo se nekakvo zbrkano urlanje.
Otac mi je nato rekao da emo kui morati ipak zaobilazno, a ne uobiajenim putom. Gotovo
me je trei vodio kroz mrane sporedne ulice, vie nisam ni znao kamo se kreemo. Graja je
polako ostajala za nama. Otac mi je objasnio da u oblinjem kinu upravo prikazuju njemaki
film Jud Sss, a nakon predstave masa koja iz kina nadire na ulicu lovi meu prolaznicima
idove i prireuje pogrom. Po svemu sudei, on bi sa svojom krasnom, gustom crnom kosom,
licem pomalo levan-tinskih crta lako mogao pobuditi sumnju kako je upravo ono to i jeste:
idov. U to doba mogao sam imati nekih devet godina i dotad jo nikada nisam uo rije
pogrom. Pitao sam oca, to je to. Nije ba mogao jasno objasniti. Valjda nije ni htio. Ali
sutinu rijei odala mi je njegova ruka koja se tresla, njegovo vladanje. Shvatio sam: slijedom
nekih svojih posebnosti o kojima ba nisam mnogo ni znao, moram se bojati ljudi. No mojoj
je djetinjoj dui daleko tee pala spoznaja da neki ni mene vrlo oigledno ne vole.
Ipak, poslije sam ak dvaput svjesno odabrao za mjesto boravka Budimpetu. Od tih dviju
odluka prva moda nije ni bila ba toliko svjesna. Tonije, svijest s nepunih esnaest godina
koja je odluku donosila jo nije mnogo ni znala o znaenju svoje odluke. Kao to sam ve
drugdje napisao, valjda sam se ovamo vratio instinktom zalutala psa. Da bih mogao otii i
nekamo drugamo, o tome nisam ni razmiljao, premda su me u buchenwaldskome
koncentracionom logoru, koji se do kasnoga proljea 1945. prometnuo u privremeno prisilno
mjesto boravka za displaced persons - rekli bismo: za raseljene osobe - opsjedali
blistavim prijedlozima. Neka odem u vedsku ili u vicarsku, tamo e me izlijeiti, dovest e
me u red, a nakon toga bih mogao dospjeti ak i na neko od sveuilita u Sjedinjenim
Dravama. Pokazali su mi jednu fotografiju, objavljenu valjda u nekom amerikom listu o

56
ratnoj Budimpeti. Na slici sam odmah prepoznao Klvinov trg. Tu moram primijetiti da
predratni Klvinov trg nije ni nalikovao mjestu kojega danas poznajemo pod istim nazivom.
Taj je trg bio jedan od bisera ovoga grada, s vodoskokom na sredini kojim je vladao
Neptunov lik, a obrubljivao ga je vijenac elegantnih najamnih palaa. Dobro sam poznavao
taj trg, naime, presijecao gaje moj omiljeni tramvaj, esnaestica, iz pravca Ulice Kecskemti
prema Barossovoj ulici. Kako sam se po slici mogao osvjedoiti, prekrivale su ga ruevine.
Sruene kue, pokidane tramvajske ice, krepani konji. Tamo se eli vratiti? - pitali su. Da,
elio sam se vratiti ovamo, to sam, premda ne ba bez potekoa, i uinio.
U drugoj sam prigodi ve bio savreno naisto s presudnim znaenjem svoje odluke to se
moje daljnje sudbine tie. Imao sam dvadeset i sedam godina kada je bio upravo skren
ustanak iz 1956. Svaka moja ilica, svaki nerv eznuo je za odlaskom odavde; meutim,
sputavala me je jedna moja ranija odluka koja je drukije odreivala moj ivotni put. Naime,
ne mnogo uoi toga - moda dvije ili tri godine prije toga - dogodila mi se udnovata stvar:
prepun ivotnih iskustava steenih iz dviju strahovlada, dviju inaica totalitarizma, iz moje je
kemijske olovke s crvenom tintom marke reklam, kao iz cjevice zabodene u venu, po papiru
bujicom potekao tekst uronjen u crveno. Poeo sam pisati i osjeao da tu djelatnost ne kanim
prekinuti. A ukoliko odem odavde, gdje ljudi govore mojim jezikom, bilo mi je jasno da vie
nikada neu pisati. Bilo je kasno. Sa esnaest sam godina jo moda mogao svladati neki
strani jezik, no sa dvadeset i sedam vie ne.
Morao sam dakle ostati i, kada sam ve ostao, moram priznati da je igrokaz koji je
uslijedio u desetljeima nakon slamanja revolucije bio isto toliko zaudan koliko i
poraavajui; ti su prizori i iskustvo bili presudni u oblikovanju mojega daljnjeg ivota i
naina razmiljanja. Naravno, nisu samo oblikovali ve, po svemu sudei, i deformirali.
Meutim, nikada nisam poalio to sam ostao, kao to ovjek naknadno naui cijeniti i svoja
iskuenja koja su mu pomogla u dosezanju viih spoznaja. Mogao sam postati sudionikom
jednoga osobitog razdoblja u ivotu Budimpete, njezina siva ivotarenja u pustoi
bezizgledne svako-dnevice koju su zvali socijalizmom, i mislim da sam uspio proniknuti u
korijene i pokretake opruge njezine vitalnosti koje su joj pomogle, i to gotovo neprimjetno, u
prevladavanju tih pustinjskih desetljea. Nisam napisao nijednu knjigu koja zapravo ne bi
govorila upravo o tome: o nasilnom i posramljujuem procesu preivljavanja. Koliko god sam
knjiga napisao - ne osobito mnogo - toliko se Budimpeta u njima javlja, a svaka je drukija:
ili je u ratu, ili je to Budimpeta koja stenje pod pustoenjem totalnoga mira (da citiram
rijei iz jedne svoje novele, Engleske zastave), ili se kesi u laganoj grimasi od Zapada toliko
visoko cijenjenoga gula-socijalizma, da bi se poslije pojavilo i lice postkomunistike
Budimpete. A dok opisujem grad, upoznajem i - samoga sebe.
Danas ve dobro znam kako me je naposljetku strast pisanja otrgnula od grada u kojemu i
dan danas ivim. Jer ta strast, pisanje, uvijek mi je sluila samo tome da me oslobodi pritiska
okoline i okolnosti. I tako mi je ono, nakon to sam toliko puta nanovo opisao Budimpetu,
daleko vie pomoglo da je se oslobodim, a ne da je ovjekovjeim. Svakim sam se svojim
novim tekstom stupanj po stupanj udaljavao od grada, a da se nisam ni maknuo - ni mogao
maknuti - iz njega.
No danas mogu, i to ne samo u mati, ve i u praksi. Velika je to promjena, i ne vjerujem
da mi je njezin znaaj izbjegao pozornosti. U mojoj se zadnjoj knjizi - naslov joj je: Netko
drugi (Valaki ms) - s nadnevkom 1991, nalazi reenica: Sloboda se ne moe doivjeti tamo
gdje smo proivjeli i ropstvo. Pa to onda jo uvijek traim ovdje? Moja me sudbina vie ne
vee uz slobodnu Budimpetu, i to upravo zbog toga jer me je sloboda - sloboda nas oboje -
razrijeila te veze. ivim tu, premda bih mogao i drugdje: moje ovdanje bivanje vie nije
uvjetovanost i to mi smeta poput neke zavrene veze koja se na neki nain ipak ne da
okonati. U duhovnome smislu moj boravak ovdje nije opravdan, ba kao to je u doba dikta-
ture - na paradoksalan nain - bio posve opravdan. Da budem jasniji: vie ne riskiram to
ivim ovdje. Budimpeta nije vie duhovno mjesto, ak ni u smislu negativne inspiracije; ona,
jednostavno, vie nema svoje duhovno ozraje. Budimpeta je grad bez sjeanja u kojemu se,
umjesto titrajuih uzbuenja dok proniemo u same sebe svjesni otkria, preteito raaju
legende i lane nostalgije. Moda joj to treba, a moda svoju vitalnost, vjenu mladost

57
zahvaljuje upravo amneziji, ili ako vam se tako vie svia, svojoj duhovnoj gipkosti. Taj je
grad uvijek spreman za svaku promjenu; samo to me se sada njegove nove mijene u
stanovitome smislu vie ne tiu, jer me vie ne obogauju dodatnim egzistencijalnim
znanjima, ne iskuavaju moju moralnu otpornost. Rijeju, meni je ovaj grad postao suvian,
kao to sam i ja postao suvinim u njemu; moj boravak ovdje vie nije ishod neke nove
odluke, upravo suprotno, on proistjee iz neke ve proputene. A ni ne ivim ovdje zato, jer
mi je ovdanje okruenje neophodnom potrebom, kao da bih tu jo imao obaviti neto
neodlono vano. No na njegovu sam ljepotu, kao i u djetinjstvu, i dalje prijemiv. Meutim,
nain duhovnoga postojanja, ono to sam u sebi izgradio upravo suprotstavljajui se oblicima
duhovnoga stanja ovoga grada, donekle me sprjeava da se bezuvjetno prepustim nasladi
pogleda na nj. Iseljenik sam koji samo odgaa pribavljanje putnih isprava. Zapravo, to nije ni
toliko hitno. U meuvremenu, zato poricati, vrlo sam se lijepo smjestio ovdje. Imam radnu
sobu i par plavih oiju prati moj ivot. Prisiljavate li me na priznanje, eto, priznajem: sretan
sam. Ipak nije naodmet izvaditi kofere, kako bi tu, u sobi, kao znak upozorenja, uvijek bili
spremni.

HOE LI USKRSNUTI?!*

Kada sam poetkom zime ove godine, dok je jo Europom vladao mir, ponovno proitao
Churchillov govor odran u Zrichu godine 1946. u kojem, poput istinskoga politikog
proroka pouruje uskrsnue i stvaranje ujedinjene Europe, jo je Europom vladao mir. Zemlje
lanice Europske unije marljivo su provodile svoja naizgled beskonana natezanja oko
financija. U Maarskoj su marljivo nagaali odriv i neodriv termin pristupanja Europskoj
uniji. U jednoj udaljenoj pokrajini susjedne Jugoslavije - na Kosovu - marljivo su trijebili
manjinu koja je bila na redu za istrebljenje. NATO - ija je poetkom oujka i Maarska
postala lanicom - marljivo je, ve, reklo bi se, deset godina bez prestanka, prijetio zbog
genocida. Bio je mir. No posljednjega tjedna oujka kontinent se probudio od brujanja
zrakoplova i buke eksplozija bomba.
Pitanje je, meutim, je li se on doista i probudio. Da se ipak tonije izrazim: pitam se,
jesmo li se probudili, jesam li se probudio? Pitanje se mora tako postaviti, jer ono to se sada
dogaa tie se svih nas osobno. Nije jo bilo rata koji ne bi sa sobom donio duboko prodirue
promjene ili kojega nisu uzrokovale duboke promjene, kao to e jedva primjetno rastue
napetosti iznenada potresti zemlju; a sada, gotovo u tutnjavi, dimu, panici jednoga zemljotresa
jo ni ne moemo vidjeti da se upravo ovoga trena unitilo neto, ili obratno, da se neto
upravo raa.
I upravo to neto, koje se unitava ili pak raa, jo ne moemo ni imenom zvati,
naprosto zato to jo nema ni toan naziv. Iz poroajnih muka ovoga rata rodit e se, o tome
nema sumnje, i to novo ime. Bio jednom i jedan Marchallov program pomoi, ali postojao je i
Sporazum s Jalte, a oni su doista dugorono obiljeili fizionomiju ne samo kontinenta ve i
svijeta. Na jednoj je strani bila rije o blagostanju, potom o slobodi, o ivotu koji se moe
ivjeti; a na drugoj o idealu, o socijalizmu koji se ubrzo razotkrio kao najogoreniji neprijatelj
slobode i ivota po mjeri ovjeka. Rijeju: postojale su dvije Europe, a i danas jo uvijek
imamo dvije Europe, to moramo odmah na poetku jasno utvrditi. Jer da nije tako, sada ne bi
bilo rata na Balkanu.
Napominjem kako ne kanim govoriti o samome ratu koji e, dok ovi reci ugledaju svjetlo
dana, nadajmo se, biti i okonan. Premda nije svejedno kako. Jedan sramotan mir moe
razoriti svaku nadu koja nam je u ovome stranom stoljeu totalitarnih drava,
obespravljenosti i genocida jo preostala. To ne razumiju oni koji se u ime Pravde pisane
velikim poetnim slovom pitaju, smije li se napasti jedna suverena lanicu OUN-a samo zato

* Izvorni tekst komentara objavljenog u Neue Zrcher Zeitungu, 1999.

58
to ona vodi istrebiteljske pohode protiv svojih manjina, dok se pak drugi takoer pitaju, zato
se onda pod istom kapom, u znak solidarnosti s progonjenim Kurdima, usput ne bombardira i
Turska. Samo to ona Pravda pisana velikim poetnom slovom ve odavno ne postoji. Veliki
njemaki knjievnik Thomas Mann, prisiljen na emigraciju pred Hitlerom, o tome u svojem
eseju Europo, oprez! pie ovo: Ukoliko pravda nije vjena ve promjenjiva, ljudi duha morat
e savjesnije i budnije pratiti i skrbiti o pomacima u svijetu duha te o promjenama koje se
dogaaju u ime pravde...
Vjerojatno zato to je ona toliko promjenjiva, u posljednje se vrijeme pravda toliko i trsi
izbiti u prvi plan i neprestano zahtijeva svoje aktualno definiranje. Ne volim radove onih
povjesniara ili pravnika koji dokazuju kako je, primjerice, Nrnberki proces bio pravno
neutemeljen. Ne bih znao, jer nisam ni povjesniar, ni pravnik. No moe li se zamisliti da
nakon razaranja i strahota koje je nacistika Njemaka nanijela Europi, a za koje je Churchill
napisao: U zadnjem su ratu poinjena takva zlodjela i pokolji za koje nema ravnih od
provale Mongola u XIII. stoljeu; oni su bez primjera u povijesti ovjeanstva. Moe li se
stoga zamisliti da pobjednike sile nakon najteega materijalnog sloma i najdubljega
moralnog rasapa Europe ne bi nastojale postii nekakvu katarzu, pa makar se ona, slijedom
prirode stvari, morala zaogrnuti i talarom sudaca u pravosudnome postupku? Nije sporno
kako ratove pokreu vladalaki, gospodarski i drugi egzistencijalni interesi; meutim,
injenica je i to da su ratovi XX. stoljea na neki nain uvijek bili moralno obojeni, moda
kao nikad prije. To su bili naizgled ideoloki ratovi, svaki je pokretao neku vlastitu apsolutnu
pravdu, no uvijek im je trebao i moralni poticaj ili opravdanje, ve i zato to svaka zaraena
strana zna da se ratovi u nae doba ne mogu ni opravdati a nisu ni doputeni. Ve sam na
nekom drugom mjestu iznio kako se u naem suvremenom - ili postmodernom - svijetu
granice ne proteu toliko izmeu nacija, etnikih skupina, religija ve daleko vie izmeu
svjetonazora i sklopova ponaanja, izmeu racije i fanatizma, snoljivosti i histerije,
kreativnosti i ruiteljske volje za mo. U nae se ateistiko doba vode biblijski ratovi, ratovi
dobra i zla. Ove rijei moraju biti omeene navodnicima zbog toga jer naprosto vie ni
ne znamo to je dobro a to je zlo. Pojmovi su nam o njima nejednaki i raznovrsni, a ti e
pojmovi i ostati spornima sve dok se ponovno ne stvori vrst sustav vrijednosti zajedniki
prihvaene kulture.
To bi bilo ono neto o emu smo govorili na poetku i kojemu smo brzopleto dali i
nekakvo ime, a takav sustav vrijednosti naprosto ni ne postoji. No ako ve on ne postoji,
postoji bridei osjeaj njegove odsutnosti, neka daleka svijest o pripadanju, koja se katkada
kod ovih naroda javlja poput loega rapoloenja zbog proputenih, neizvrenih obveza.
Svijest o europskoj stvarnosti oito se najizratije javlja u okolnostima ugroenosti. U
desetljeima postojanoga hladnog rata, primjerice, Zapadni se Berlin doimao najeuropskijim
gradom, moda zato to je ujedno bio i najugroeniji europski - zapadnoeuropski - grad.
Ljudima se inilo kao da nije samo Zapadni Berlin bio opasan zidom, ve ono golemo
monolitno Carstvo koje je poinjalo iza zida i protezalo se sve do Ledenoga mora, a tu nam je
optiku varku uzrokovala perspektiva slobode koja je u nama tinjala. Europska je stvarnost u
doba postojanja Sovjetskoga saveza bila toliko prostim okom vidljiva, reklo bi se, dramatino
opipljiva, da se na objema stranama podijeljene Europe doivljavala na posve razliit nain.
Zapadna je Europa u to doba bila u prilino udobnome poloaju: pod zatitnikim titom
Sjedinjenih Drava morala je rjeavati samo svoje probleme, stvoriti dravu blagostanja i
sauvati demokraciju. U tom se razdoblju ostvario i Churchillov grandiozan san, francusko-
njemako pomirenje. Nemojmo sada zapitkivati koja je od drava u interesu toga donijela
veu rtvu, ve radije promotrimo kamo je kao visokovrijedan kolski primjer provedenoga
djela pomirenja iz kuge nacizma, iz duhovnih i moralnih ruevina koju je za sobom ostavio
jedan izgubljeni rat, uzdignula veu, ili recimo, sretniju polovicu Njemake. Bila je to istinski
odgojna kola, najbolja s podruja Bildungsromana. Ne mogu nita protiv toga, no valjda
zato to sam ipak pisac; ipak, ja europsko ujedinjenje uvijek zamiljam kao nekakvu sliku,
pomalo sentimentalan prizor, kao kada se vrsti mukarci koji su dugo, dugo, neprestano
ratovali, nasrtali na ivot jedni drugima, sada, na vrhuncu zrele dobi, odjedanput nau oi u
oi i umjesto da se mae za pitolje, iznenada zagrle, jer su razumjeli kako im je sudbina

59
zapeaena te da ih od smrti dijeli samo jedan jedini put dostojanstva, a to je duboko
razumijevanje onoga drugoga, negdanjeg dumanina i - suradnja.
No prije nego to se previe prepustim dojmu takva radosna prizora, ne bi bilo naodmet
primijetiti da je varljiva sigurnost zapadne Europe, koliko god ona inae bila plodna, poivala
na nemoralnim zasadama - ukoliko smatramo nemoralom i omalovaavanje vlastitih moralnih
normi. Jer gledano s ove, istone strane zida ili eljezne zavjese (jo jedno Churchillovo
sjajno jezino iznaae), inila se prilino nemoralnom odsutnost solidarnosti kada su
ovdanje male drave bile bezuvjetno baene velikom istonom delatu, Staljinovom
Sovjetskom savezu i kada su nakon toga taj postupak samozadovoljnim konformizmom de-
klarirale kao nedodirljivi kamen temeljac svjetske stabilnosti i svjetskoga mira. Obraivati
okunice u sjeni jednoga sramotnog (doputam, valjda neizbjenog) pakta moda je ugodna,
dapae, korisna zanimacija, ali da se u takvom vrtu europska misao nee odgojiti, u to ne
moemo dvojiti. A da je tome tako, zorno pokazuje i zabrinuto proraunavanje koje traje ve
nekih desetak godina o tome koja e biti cijena proirenja Europske unije prema istoku, stoje
dodue znak savreno trezvene glave, ali i posve zakreenoga krvoilnog sustava i tvrda,
kamena srca.
Da, tako vide te stvari oni u krajevima uz Dunav, Moldavu ili Vislu, pa i tu, gdje sada
piem ove retke. Tu se, i to na paradoksalan nain upravo na pragu velikih promjena, inilo
kako su se ljudi konano pomirili sa svojim nainom ivota o kojemu je na onoj strani, ona
druga, sretnija Europa imala samo neke openite pojmove, znala tek za neka opa mjesta. I
upravo zato to se inila izgubljenom pa stoga i nepostojeom idejom, nedostatak onoga
stanovitog neto nikada se nije toliko jako osjetio kao onda kada su svi znakovi ukazivali
na to da su ljudi od njega zauvijek odustali. Mogao bih ak rei kako istona Europa nikada
nije bila europskija kao onda kada je bila toliko daleko od nje. Zato to je tu udaljenost
premostila udnja, a ono to je nedostajalo bila je odsutnost europske stvarnosti, stoje
postojanje ove, istone sfere unizilo na razinu apsurdnosti, a njezinu svakodnevicu pretvorilo
u golo vegetiranje. Potreba za samoodranjem tu je naprosto uvjetovala da ljudi vjeruju u pos-
tojanje onoga stanovitoga neeg, onako kao to utamnieni najvie vjeruju u slobodu. No
osvajanje slobode jo ni izdaleka ne donosi osloboenje duha obnove, ve loe prolosti,
ressentimenta, koji e izbijati u obliku otvaranja pradavnih rana u nacionalnoj prolosti ili u
nacionalnoj histeriji koja e ponegdje prerasti do ubojstva, do istrebljenja naroda, a negdje e
se javljati samo kao krinka demokracije, prikrivenije suzdrani nacionalizam.
Ta neoekivana vitalnost ideja za koje se mislilo da su odavno zakopane, stavova i naina
razmiljanja za koje se smatralo da su davno nadieni, a koji se javljaju nakon obrata 1989-
1990, zapravo je iznenadila sve, zaprepastila i prave skeptike, ak i one najzlogukije. Kao da
su u toj neujnoj svjetskoj eksploziji, provedenoj vrlo paljivo i disciplinirano, zaboravili na
jednu od vanih sastavnica u procesu fuzije, a ona kao da se otrgnula s lanca pa se itei vrti
oko svoje osi poput naglo usijane granate koja je zaostala iz nekoga davno prohujalog rata.
Tko bi vjerovao da e se ona takozvana barunasta revolucija za istonoeuropske narode
pokazati takvim vremenskim strojem koji s njima nee kroz vrijeme krenuti prema naprijed
nego unatrag, te da e oni sa svojim djetinjastim igricama nastaviti otprilike tamo gdje su ih i
prekinuli oko godine 1919, na kraju Prvoga svjetskog rata? Kao da se u meuvremenu nije
nita dogodilo, kao da se odonda nije odigrala najkrvavija i najtraumatinija povijest Europe u
kojoj su i oni, osobito oni, bili itekako djelatni ali i prilino oteeni sudionici, no to oito
nikada nisu sami sa sobom raistili, ve su radije sve brzo zaboravili. Onaj tko se ne moe
suoiti sa svojom prolou osuen je na njezino stalno ponavljanje - glasi toliko puta citi-
rana Santayanina reenica. Oni koji ne nau put iz svoje povijesti ieznut e, a ieznut e i
njihov narod - rekao bi Elias Canetti.
Ipak, naposljetku moramo postaviti i svoja pitanja kako bismo pokuali razumjeti ili u
najmanju ruku osvijetliti sve ono to nam se dogaa. Ukidanje je sovjetskoga carstva -
posljednji veliki obrat u povijesti - najudnovatiji povijesni dogaaj koji se ikada zbio.
Osmanlijsko je carstvo od Bea do Vlake, pa i jo dalje, potisnula jedna velika
srednjoeuropska alijansa; mongolsko su unitili kineska centralizacija i snaga Rusije koja se
irila; Napoleona je kroz mnogobrojne bitke napokon potukla ipak jedna velika europska

60
koalicija, i tako redom. Meutim, sovjetski je slom bio poput iznenadnoga pada golema hrasta
kojega su desetljeima iznutra gutali crvi: bio je to dogaaj bez sudbine. Istonoeuropski su se
narodi oslobodili, a da za svoju slobodu nisu sami uinili gotovo nita. Istina, 1953. se u
Berlinu dogodio radniki ustanak, 1956. se zbila maarska revolucija, godine 1968. Prako
proljee, javljao se i pokret Solidarnost godine 1980. - i to su bile redom kole gorine.
Vanost se povijesnoga dogaaja prepoznaje po tome to ga slijedi nekakav nastavak - vjeruje
francuski povjesniar Fernand Braudel. No ti dogaaji ipak nisu imali nikakva organskoga
nastavka. Jedino posljedice: represiju, razoaranje, teinu doivljaja naputenosti to je
postajao sve nesnosnijim, rezignaciju. Naposljetku ti narodi vie nisu ni vjerovali da e ikada
moi promijeniti svoju sudbinu. Svi su udjeli za tim slomom, no nitko nije vjerovao u njega,
nitko ga nije elio. A nakon to se dogodio i bez njihova doprinosa, zaslijepljeno su buljili u
nj, a u novonastalim su se okolnostima s nevjericom ako ne i sa zadrkom osvrtali oko sebe.
Nisu ni mogli osjetiti da su sudionici, dapae, glavni junaci jedne velike drame; tu, naime,
nije bilo djela koje bi oplemenilo osloboene strasti, koje bi to veliko uruavanje uzdignulo
do istinskoga uskrsnua.
Tako ni nastavak nije mogao biti nita drugo ve samo sitniavo postojanje. Dravni
totalitarizam i kolaboracijski nain ivota nacije to ide uza nj nije samo pitanje vladajue
strukture ve i psiholoko - sa svim perverzijama, poniavanjima, ali i s frustriranim i
intimnim malim tajnama, s bljutavom nostalgijom za iskustvom podinjena krda, za
infantilnom neodgovornou zaprljanom slobodom ali i s dubokim podcjenjivanjem svih koji
takav ivot ne proivljavaju, ne govore tajnim jezikom upuenih. U posljednje smo vrijeme
moda svjedoci raanja nekoga novog mita, a njegov su predmet i junak jedna navodno
osobita vrsta ljudi, jedan tip ljudi, srednjoeuropski ovjek kojega - kako se pria - odlikuje
neka osobita vrsta znanja proistekla iz njegovih osobitih doivljaja. Moda takav tip ljudi nije
ni stvaran, rodio se valjda samo u snu jedne zvjezdane noi uz obale Balatona, u mjestacu
Hegymagas, a tekstovi su ga Gyrgya Konrda proslavili diljem svijeta. Srednjoeuropejac se
prije svega smatra malim ovjekom i povijest bi radije preivio nego stvarao - pie Konrd,
to moe biti i istina, premda je ne smatram vrlinom. Naime, lako je dati jedan istono- ili
srednjoeuropski tipoloki opis, samo je problem u tome da se, poput mnogih drugih tipologija,
i ona kree u krugu opega, pa stoga ni ne vrijedi mnogo. I ja bih rado opisao jedan istono-,
ili ukoliko se proizvoaima mita vie svia, srednjoeuropski tip ovjeka. Tom je tipu vrat
srastao s potiljkom, etvorokutna je stasa, ima sitne oi brutalnoga pogleda i bavi se
podmetanjem eksploziva pod automobile i/ili etnikim ienjem.
Meutim, stvaran svijet ipak stoji tako da u istonoj, odnosno, u srednjoj Europi, kao
uostalom i svugdje, ive razliiti ljudi, dobri i zli, ugodni i neugodni, krotki i agresivni, a sve
ih karakterizira da jo nikada nisu ivjeli u pravoj, funkcionirajuoj demokraciji. Prema
opemu mnijenju, demokracija je politiki sustav, no promislimo li podrobnije o njoj,
demokracija je zapravo prije kultura nego goli sistem - rije kultura tu rabim najblie smislu
njegovanja vrta. Demokracije su u zapadnoj Europi nastajale organski, tamo je demokracija
kao politiki sustav proklijala u plodnome tlu drutvene kulture, uz pomo gospodarskih i
politikih preduvjeta, zahvaljujui prevladavajuemu mentalitetu, uspjenim revolucijama ili
velikim drutvenim kompromisima. Za razliku od toga, u sredinjoj su i istonoj Europi
isprva stvorili - ukoliko su ope stvorili - politiki sustav, a drutvo e mu se prilagoavati
sasvim polako, bolno, po svoj prilici ak munim radom. Ali nije li tome tako bilo i s
takozvanim socijalizmom? Taj potonji se na mnogim mjestima izravno nadograivao na
feudalni sustav, a to to se ideologija uzdignula na rang dravne religije i bila u potpunoj
opreci s praktinim djelovanjem, davalo mu je osobito grotesknu sliku. To se brutalno
proturjeje moglo premostiti jedino terorom. Stoga moemo rei da je istono- i
srednjoeuropski ovjek odgojen na teroru, dok je zapadnoeuropski odrastao u svijetu pravnih
naela osobne slobode. A to je bitna, premda tijekom nadolazeih vremena ni najmanje
nepremostiva razlika.
A da se te razlike moraju isticati toliko radikalnim sredstvima kakvo je kosovski rat, na to
ni svim predznacima usprkos mnogi nismo ni pomiljali. Vrlo dobro znam kako ovakva
reenica slui samo tome da bi si pametni namignuli i oholim se osmijehom okrenuli k meni,

61
kako bi mi objasnili da se ratovi obino ne pokreu iz moralnih ili odgojnih, pa ak ni iz
demonstrativnih razloga. I tu sada slijedi argumentiranje svjetske strategije, rasprostiranje
zemljovida, predoavanje vanosti balkanskoga prostora u zoni sraza interesa Europe, Rusije i
muslimanskoga svijeta, a zatim i jedna elegantna aluzija na mekano europsko potpojasno
podruje, kako je Churchill onomad nazivao Balkan. Sve to moe biti ak i tono, meutim,
moj bi odgovor bio otprilike taj, da ma iz kojih se pobuda pokree neki rat, ishod e mu
uvijek biti neizvjestan i vrlo esto nee imati nikakvu vezu s prividnim razlozima. Oito je
kako ni Hitlerov razlog za pokretanje svojega velikog rata nije bilo stvaranje Savezne
Republike Njemake, a ni Japan nije kod Pearl Harboura napao ameriku flotu s ciljem da za
desetljee i pol postane integralnim dijelom zapadne demokracije (!), dapae, ak jednim od
najutjecajnijih pogonskih motora njezina gospodarstva, kao to ni Miloevi nije poeo s
etnikim ienjem u korist takve Jugoslavije koja bi svim manjinama osigurala miran
suivot. Tako ni mi nismo gubili vrijeme kako bismo to prije prisvojili za nas to povoljnije
ciljeve kosovskoga rata i kako bismo poslije mogli utjecati i na njegov ishod i rezultate; stoga
bismo mogli rei da je ovaj rat stvorio novo razdoblje, jer kao to sam na poetku spomenuo,
sve nas je prisilio na izbor i zauzimanje stava. U ovom sluaju imamo pravo promatrati stvari
kao da se ovaj rat vodi radi slamanja najopasnije povijesne batine istonoeuropskih zemalja
koju osoba jugoslavenskoga diktatora gotovo savreno utjelovljuje.
Oni koji zamiljaju kako je Miloevi samo zapadnim demokracijama uvijek neizostavno
potrebna medijska slika zla, poprilino se varaju. Miloevi je - i ono to predstavljaju
njegova politika, demagogija i postupci - istonoeuropska stvarnost, zapravo jedna od
najjezovitijih, najbeznadnijih i najbezizlaznijih inaica te realnosti. Budui da postoji i druga
inaica, jedna drukija realnost, put demokracije, prikljuenje ovoga prostora europskim
tokovima, zato se i morala napokon donijeti ta odluka; nakon toliko kolebanja, a i zato to se
ona naposljetku ipak rodila u radikalnim okolnostima, i nain je odluivanja mogao biti samo
radikalan. A ta odluka, ukoliko je ispravno shvatimo, glasi kako takav ultranacionalistiki
vod, odgojen u koli vlasti sovjetskoga tipa i koji slijedi isti takav demagoki diskurs - i
njegov besmislen i anakronistian lik - vie nema mjesta u ujedinjenoj Europi.
Velika je to pouka u doba nacionalizama malih istonoeuropskih naroda i oivljavanja
utvare etnikih mrnja, nemojmo to ni poricati. Kosovski nas rat zorno upozorava da
manipulacija s nacionalnim osjeajima generira retrogradne politike formacije, kao to se
moraju i vrlo temeljito preispitati ideologije proglaene nacionalnima pa i njihovi
predstavnici; njih se napose mora prouiti po kriteriju, nisu li po svoj prilici upravo oni
najizrazitiji nositelji ideje neprijatelja nacije.
Potrebe su naroda ovoga prostora demokratski razvoj i integriranje u Europu. Kada je
Churchill odrao svoj zriki govor, iste te 1946. godine je nedvojbeno najvei maarski
mislilac onoga doba Istvan Bibo zapisao: Mora se sprijeiti istono- i srednjoeuropske
narode u tome da sa svojim teritorijalnim razmiricama neprestance uznemiravaju Europu.
Europi je potrebna bezuvjetna stabilnost, stoga se teritorijalno okljatrene drave mora
snagom represivnih tijela sprijeiti u iredentistikoj agitaciji, kao to se i drave veinske
moi treba represijom odvratiti od ugnjetavanja manjina.
Ukoliko bi stvarno postojalo ono stanovito neto koje nam u ovome tekstu - no daleko
vie u stvarnome ivotu - toliko nedostaje, tada doista ne bi bilo potrebe za oruanom silom.
Europski duh zasad predstavljaju politiari, stratezi i vojnici, to nije dobar znak. Ali je barem
znak, a kao takav zrcali urnu potrebu. Ta potreba je u duhovnoj sferi ve odavno izreena,
proklamirao ju je grof Coudenhove-Kalergi iji je rad i Churchill iznimno visoko cijenio. No
mi ve od Platona naovamo vrlo dobro znamo kako zamisli pisaca i filozofa o dravi nositelji
praktine politike rijetko kada uzimaju ozbiljno, to je katkada i srea, a katkada tragedija.
Stoga se i paneuropska misao prema Coudenhove-Kalergiju poela naizgled primati kada je s
obzorja zapadne Europe iznenada ieznula zastraujua slika sovjetske prijetnje te kada su
ameriki vojnici odjedanput napustili vojarne ponovno ujedinjene - i silno ojaale -
Njemake. Kada se prevrnuo lo svjetski poredak na koji su se svi dobro naviknuli, kao da se
u nama poeo buditi osjeaj gubitka sigurnosti a ne radosti. Vodee sile zapadne Europe zbile
su se na kup kako bi poloile nedvojbeno velianstvena naela Europske unije, koja su u

62
odnosu na mlade istonoeuropske demokracije ipak prilino ograujua, ako ne i odbijajua. I
moda e ih zapravo tek kosovska drama osvijestiti da istone granice Europe ne seu samo
do Lajte, a valjalo bi i da promisle kakve bi se provalije mogle javljati ispod civilizacije koja
je svoju egzistenciju sposobna - i eljna - definirati iskljuivo samo jezikom gospodarstva i
financija.
Upravo zato smo rekli na poetku ovoga rada kako e se ono stanovito neto - europski
duh, idejni kvasac europskoga ujedinjenja - moda roditi upravo usred muka none more, iz
utvare balkanskoga rata - ili zauvijek propasti i nestati. Zemljama istone Europe ovaj je rat
tragian, no on im nudi i priliku koja se ne bi smjela propustiti, da napokon definiraju svoju
pripadnost i da napokon jasno spoznaju svoj poloaj. Istina, jedna ideja moe proklijati i
razviti se samo na tlu zajednike kulture, tamo gdje u pitanju vrijednosti veinom svi misli
isto. A kakve su nam vrijednosti uope mogle i ostati, nama koji smo u Auschwitzu ili u
Gulagu ili pak u doba maarske barunaste diktature svjedoili slomu starih vrijednosti i
koji smo poslije razglasili kako su te vrijednosti konano izgubile pravo postojanja?
Nedvojbeno je: stupivi na prag XXI. stoljea, mi smo zapravo u etikome smislu ostali posve
sami. Napustio nas je na jedan jedini Bog, napustili su nas nai univerzalni mitovi, a
napustila nas je i univerzalna istina. Sami moramo stvarati svoje vrijednosti, iz dana u dan, s
onom ustrajnom, a nevidljivom etikom aktivnou koja e ih naposljetku izvui na svjetlo
dana i posvetiti ih kao novu europsku kulturu. A put nam ne pokazuje ni nebeski a ni
zemaljski znak, stoga hrabri snagu crpe upravo iz ove gole injenice.
No sve se dosad ideoloki voene, obogaljene drutvene zajednice istone Europe ipak ne
mogu odrei kolektivnih vrijednosti. Upravo zato to svoju slobodu nisu izvojevale same, a
vrijednosti koje su im veinom ipak ponajprije sluile strategiji kako nacionalno i osobno
preivjeti, djeluju posve neuporabljivo, ako ve nisu i podsjetnik na sramotu kolaboriranja;
stoga slobodu, koja nam je naprosto sama pala u krilo, veina ipak doivljava kao slom. A
kada, traei nekakav oslonac, ruke pruaju prema zapadnim demokracijama, odanle im je
udijeljen tek kratak stisak ruku ili ohrabrujue tapanje po ramenu. Zapadna Europa nije se
znala opredijeliti to da pone sa svojim istonoeuropskim susjedima: odavde gledano, to je
bila oholost primljena s uvrijeenou siromanih roaka. Mora se jasno uoiti praznina,
egzistencijalna nesigurnost, duevno stanje prestravljenosti zbog osjeaja suvinosti, kada su
umjesto vjere u budunost ipak nadvladale frustracije pogrjenih povijesnih poteza,
nacionalne nepravde, strasti ressentimenta. Nije bilo posvuda tako, ali se posvuda javljala
opasnost pretjeranoga - i anakronoga - nacionalizma koja je na kraju razorila Jugoslaviju i
pretvorila je u poprite krvolonih paravojski i nacionalistikih poklia urla-jue
Einsatzkommande. U Maarskoj a i drugdje smo ve vidjeli i doivjeli kako je
samosaalijevajua skrb za povijesne traume i frustracije oslobodila najgore snage nacije, one
koje znaju iskljuivo za katastrofe, a iz njih itekako izvlae samo korist. Zato se ne bismo
poeli baviti nekim novim, perspektivnijim poslom? Ili je jedina pouka povijesti da
ovjeanstvo nee nikada nita nauiti?, pitao se i Churchill. Zapravo, zato ne bismo
ujedinjenu Europu smatrali samo jedinstvenim nacionalnim pothvatom ve i zbog toga to
svaki velik i razuman pothvat oslobaa snage koje zajednicu snano ujedinjuju i oblikuju,
koje znatno pomau i u nadvladavanju prolosti, a nekadanje nacionalne nepravde potiskuju
u zaborav.
Ne bismo dalje nastavili, jer bismo od ove toke samo iznova ponavljali Churchillov tijek
misli. Njegove su elje i programi na ruevinama godine 1946. djelovale gotovo utopijski. No
otada se puno toga i ostvarilo; a sada, kada se taj program preokrenuo u krvavu zbilju, mnogi
irom Europe mrmljaju, kao vlastitu elju, rijei koje je onomad Churchill odabrao za naslov
svojega predavanja: Neka uskrsne Europa!
A hoe li?!...

63
 JEZIK U PROGONSTVU

HOMMAGE A FEJT*

Dragi Feri, sigurno Te nee iznenaditi kako se moj hommage za Fejta javlja u odori
pisma. Kao to se ni ja ne bih zaudio kada bi se ispostavilo da sam se jedino ja odluio za tu
ne osobito izvornu zamisao. Kome se samo jedanput ukazala ast da se izdano ispria s
Tobom, taj se nee rado odrei takve sree. Stoga Te i sada zamiljam pored sebe, onako kako
smo posljednji put koraali obalom Tise kod Segedina, na blijedom jesenskom suncu.
Obligatni fi-paprika s debelim rezancima i sirom smo ve pojeli u jednoj gostionici i udjeli
smo za malom etnjom. Zatim smo zalutali i meu kue, kao to svjedoi i jedna fotografija.
Tri nasmijeena lica: Ti, Magdi - moja supruga - i ja. Ti iz Pariza, moja ena iz Chicaga a ja,
kako bih rekao, ni od kuda. Iza nas je neki zid od opeka, prekriven grafitima: jedan kukasti
kri, pored njega betlehemska zvijezda, a malo dalje natpis: Dolje Trijanon! Maarska
mrtva priroda u kasnu jesen 1988.
Pokuavam se tono sjetiti o emu smo tada razgovarali. Uostalom, svejedno je, naime,
mi ionako uvijek razgovaramo o istim temama. Ne znam jesam li ti ikada uspio rei kako sam
silno mnogo nauio od Tebe. Uz malo iznimaka, o Maarskoj sam zapravo doista neto
nauio od emigranata, od pravih ili od unutarnjih emigranata. Slijedom neobinih svjetskih
okolnosti, koje su me ovdje zatoile, propustio sam nekoliko prijateljstava u kojima su se
vjerojatno krili veliki potencijali. Da sam recimo mogao s Tobom prokomentirati cio Kdrov
reim..., apsurdno je, no katkada se razonodim milju kako bi to izgledalo. No kasno sam
upoznao i Ligetija, i profesora Kleina, Tborija; Mraija nisam ni mogao upoznati, premda
sam ga nakon rata, jo gotovo kao dijete, viao kako ee Ulicom Zrda, na serpentini podno
Ruina brijega ili kako se suna u Lukacsevu kupalitu.
Ne mnogo prije prevrata, odnosno promjene sustava, kada se ve osjeao rasap, osjetio
sam jaku znatielju da poblie utvrdim gdje ja zapravo ivim, gdje se zapravo kriju, ni
najmanje samo u egzistencijalnome, ve i u povijesnome smislu korijeni mojega postojanja
koje sam smatrao i doivljavao prilino apsurdnima. Rijeju, kako sam zapravo kapnuo
ovamo gdje jesam i to zapravo radim tu gdje ivim. Prije toga, desetljeima, sve me to nije
pretjerano zanimalo. Strana okupacija, unutarnja diktatura, ideje i osobnosti koje su vladale
javnom scenom - sve me to, inilo mi se, amnestiralo od svake vrste sudjelovanja, od
svakoga, i pozitivnog i negativnog oblika suradnje, dapae, ak i od obraanja pozornosti.
Beznadni poloaji imaju tu prednost da iz njih neometano moe izvlaiti bezgraninu
koliinu slobode koja se u njima krije. Kada sam u sebi izgovorio kako u postati piscem
(kakva nemogua misao, tamo negdje u proljee godine 1955), sve sam to odmah, kako bih
rekao, zamiljao sub species aeternitatis. Odnosno mutno, ali nekako tako kao kada netko ve
zna da mu je za to potrebno neizmjerno mnogo vremena. Smatrao sam jednom jedinom
svojom zadaom da svoje razmiljanje po svaku cijenu sauvam od zaguljiva pritiska
neposrednoga duhovnog okolia. A nakon toga sam se za zadau samom sebi zadanu
pripremao tako da gotovo uope nisam ili sam jedva itao knjige maarskih suvremenika.
Ono to se ovdje objavljivalo ionako je bilo laljivo ili u najboljem sluaju neto prepuno
opreza, precenzurirano, nepotpuno djelo; bio sam toga miljenja, a u meuvremenu sam se
punom parom pripremao za objavljivanje - ovdje. Istina, uz golo pisanje svoje knjige (tada
sam upravo pisao ovjeka bez sudbine / Sorstalansg) nisam ba nita poduzimao u njezinu
korist. Ukoliko mi je ipak dolo pod ruku pokoje djelo suvremenika, ono je samo potvrivalo
* Uz 90. roendan Ferenca Fejta, 1999.
moje predrasude. Sjeam se, primjerice, romana Istvna Vasa Izgubljeni domovi (Elveszett
otthonok); oduevio me je stilom koji je jako podsjeao na Cocteaua iz mlaih dana. No
poslije su me ubrzo razoarale njegove velike autobiografske ispovijesti. Uoio sam kako
jedan svoj redak izravno upuuje Gyrgyu Aczlu, a drugi naslovljava na Gyulu Illysa i
polako sam shvatio: ne zato to bi htio varati, taktizirati, ve zbog toga to je te osobe
doivljavao kao entitete, kao istinske i neupitne duhovne kamene meae. Dojmljivo, premda
ih moda nije vidio kao svjetionike ve kao rasvjetne stupove pored ceste, patrijarhalne oin-
ske likove. Jedan je bio zemaljska vlast, velika Partija koja doputa ili kanjava, a drugi
ovozemaljska transcendencija, Domovina koja te prihvaa ili odbacuje. A polako mi je
postajalo jasno kako tu cijelu zbrku svijesti najvjerojatnije uzrokuje neki daleko dublji sukob,
idovstvo koje je, kao to bi Wittgenstein rekao, doivljavao samo kao neku unutarnju
oteklinu i s kojim nikada nije uspio do kraja, na umirujui nain rijeiti svoje odnose. Na
isti sam nain proao i s knjigom Tibora Dryja Nema osude (tlet nines) koja je takoer
zavodljivo nudila obeanje o ispovijesti. Samo to je kod nje sve bilo daleko manje prikri-
veno. Smijem li svoje ondanje osjeaje izraziti bez uvijanja: kao da mi je la iz knjige
iknula u lice u debelome mlazu. Meutim, sve to, i naravno jo mnogo toga, bilo mi je
poukom da postoji i maarski konsenzus, dapae, ak kontekst, a da su i ta jednodunost, kao
i splet okolnosti temeljeni na nekoj opoj i vrlo lukavoj lai; no mislio sam da je ta la
uvjetovana samo stranom okupacijom i kolaboracijskom nacionalnom opstojnou, moda je
posljedica samoodravanja ili neka efemerna pojava, pa je stoga nije ni potrebno podrobnije
prouavati.
Dragi Feri, nemoj se prestraiti, ne elim ti dosaivati svojom duhovnom
autobiografijom. Jedino bih htio otkriti objanjenje zato je naglo uskrsnue ideja, za koje se
nakon obrata 1989-1990. mislilo da su odavno pokopane, toliko iznenadilo i ljude s jasnim
pogledima (smatram se, naime, takvim). Priznajmo, nakon prvoga oduevljenja, a bilo je to
usred naglo osloboenih euforija, bio je to doivljaj koji nas je lupio po glavi. Da li bih ih
doekao pripremljeniji da sam pozornije prouio esej Istvna Biba Izopaeno maarsko
dranje, maarska povijest u slijepoj ulici, koji je ve u drugoj polovici osamdesetih bio
dostupan? A da sam jae uzeo k srcu Zemlja, zemlja! (Fld! Fld!), radikalan obraun
Sndora Mraija - do kojega se tada dolazilo samo ilegalnim putovima - s dravom,
drutvenim klasama (kamo je neko i on sam pripadao) i naposljetku, sa samim sobom?
Naime, bio sam uvjeren kako na temelju vlastitih iskustava valjda dovoljno dobro poznajem
mjesto na kojemu ivim, drutvo koje me okruuje. Osjeao sam bilo drave, dapae ak
ksenofobinu strepnju koja je proela itav istonoeuropski prostor, osjeaj straha od
suvinosti. Vidio sam na djelu orwelovski shizofren velepogon koji je u partijskim uredima i
rezalitima knjiga izbljuvavao u novim oblicima nastale lai, poput beskonane papirnate
vrpce leporela, koja je bez kraja i konca u obilnoj rijeci istjecala iz razjapljenih dlakavih
eljusti odsjeka nazvanoga agitprop prema nakladnicima knjiga i redakcijama, a preko njih se
stutila u due i mozgove. Znao sam ja da je sve ono to me okruuje tek sitniava dua sitne
stoke; taj konformizam s trabantima i vikend-huticama, taj krajnji nedostatak drutvene
solidarnosti, mjera nacionalnog ogluavanja prema nevoljama drugih ve je odavno prela i
sama oekivanja koja pred naciju mogu postaviti strategije opstanka. Strategiju opstanka koja
potkopava moralne temelje prije bih nazvao propau, prihvaanjem razarakih sila, a ne
preivljavanjem.
Ipak mislim kako vidim samo mutne kreste olujnih valova. U to su doba poele izranjati i
Tvoje knjige koje su ranije, posve prirodno, bile samo zabranjene slastice. Tebi je, dragi Feri,
jo polo za rukom pisati opravim stvarima i voditi prave bitke. Kod Tebe rijei jo pokrivaju
pravo i prijetee znaenje, no ve se iza Lijepe rijei (Szp Sz) i Odgovora (Vlasz) proteu
iane ograde nacistikih logora. No Tvoj Te vlak, hvala Bogu, nije odveo u Auschwitz, ve u
Pariz. Neobino je da sam se ja, koji povijest promatram s nalija, natrake u vremenu, iz kuta
Auschwitza i etiri desetljea ovdje proivljena socijalizma, na trenutak sloio s Tobom
koji si u Parizu sauvao jedan vrijedan komadi maarske povijesne duhovnosti; obogatio si
ga znanjem i itav vratio ovamo, pa sada vjerojatno zamilja kako se napokon polomljeni
rubovi te duhovnosti mogu ponovno slijepiti u cjelinu.

65
 Unato tome smatram da - kae u intervjuu objavljenom godine 1988. u Kritici -
misli Lijepe rijei ni danas nita ne gube na svojoj aktualnosti, a izjave me nekih
narodnjaka... navode na pomisao kako danas ve i oni shvaaju... vanost demokracije... pa e
zakopati ratne sjekire i prestat e idovsko pitanje smatrati, kao to Bib kae, sredinjim -
uope bilo kakvim - pitanjem maarske sudbine.
Citiram Te toliko vjerno zbog toga jer u ovoj jednoj jedinoj Tvojoj reenici od prije etiri
desetljea u glavnim crtama objedinjuje i svu zbrku onih pojmova u kojima danas ivimo.
Narodnjaci, demokracija, idovsko pitanje, maarska sudbina - kakvi punokrvni
izrazi! U svakom sluaju i Ti ih izgovara sa stanovitom zadrkom, premda i mrvicu zabrinut,
poput nekoga tko se nakon pedesetogodinje odsutnosti, na pragu novih nada, ba ne snalazi
najbolje u ovome ruevnom svijetu ideja i emocija, to ga je za sobom ostavilo razaranje koje
se tu odvijalo u proteklim desetljeima.
A jesu li takozvani narodnjaci takozvano idovsko pitanje prestali smatrati takozvanim
pitanjem, to ba nije izvjesno. Ljudi se nerado odriu svojih opsesija. A osobito ne onda kad
se te fiksne ideje pokau fiksacijama koje donose korist, a usto jo i poslue kao trunica
balzama na izvitoperenu duu. Ne bih elio ponavljati opa mjesta. No injenica je da idov-
sko pitanje, ili tonije, antisemitizam kao jezik (premda kodiran, no svima itekako
razumljiv) ponovno postaje vanom sastavnicom onoga diskursa koji prevladava u
maarskome javnom govoru, a u kojem je rije liberalizam jo jedan negativni element, dok
su nacionalno, kransko i graansko pozitivne rijei. Ono to tim pojmovima daje ivotnu
snagu na alost je onaj iza naih lea kljuajui, vrlo ivahan - jo uvijek nedovoljno temeljito
istraen - ressentiment. Mrnju sam uvijek zamiljao kao nakupinu energije koja se dodue
mora verbalizirati, no samo zato da bi slijepu snagu koja iz nje izbija organizirala oko ne-
kakva dinamizma. Zato je i svejedno to govore, kao to je posve svejedno ima li uope bilo
kakva stvarnog sadraja ono to su izgovorili. Kod nas su na alost jezik borbe za vlast,
utjecaj, dapae ak i za golu egzistenciju od poetka ovoga stoljea odreivale uvijek iste
misli i pojmovi, a te su se ideje stalno vraale u krmu povijesti, poput uporna pijanca kojega
su otamo netom izbacili. Nigdje neki novi lik, neka nova ideja, neka plodna zamisao. Ovo
pirovanje utvar poinje ve silno dosaivati. Osobito nakon Auschwitza i Srbije.
Meutim, postoji jo jedan jezik koji je racionalniji, ili recimo radije, pragmatiniji, jezik
gospodarstva. A taj jezik govori o Europskoj uniji, o znaenju globalizacije, o monetarnoj
politici, o prikljuenju, o uklapanju Maarske u europske sustave. Bilo bi samo po sebi
zanimljivo da kod nas istodobno govore oba jezika, kada ne bismo znali kako dugu tradiciju
ima ta praksa kod nas. Jer ta se, reklo bi se, shizofrena vrsta izraavanja pokazala vrlo
uporabljivom ve i u dvadesetim i tridesetim godinama kako bi se potom, u desetljeima
Kadarove ere, jezik grevita gospodarskog pritiska takorei potpuno prirodno odvajao od
govora dravne religije, od ideolokoga, stvorivi time kolu cinizma najvie klase, koja se
povrh svega, u oima okolnih zemalja, inila ak i dostojnom divljenja i zavisti.
Nakon svega toga kojemu govoru vjerovati? Sto je stvarnost koju bismo trebali zadrati
za sebe? Ah, to smo uinili rijeima! U nekim ustima nisu vie dobre ak ni za lai, pale su
i nie od lai, sada su ve liene i znaenja - pie Denis de Rougemont u svojoj knjizi La
part da diable. No ressentiment, ta mutna splaina koja kljua ispod rijei, itekako je stvaran.
Dijelom ga pothranjuju strah i egzistencijalna nesigurnost; mnogobrojni intelektualci koji su
se godinama, desetljeima na svoj nain borili za slobodu (ili za ono to su slobodom
zamiljali) iznenada su spoznali kako im je izmaknulo tlo pod nogama. Premda se samo
uruio sustav vrijednosti u kojemu su imali odreenu ulogu. Brzina propadanja, odnosno
nain na koji se oko njih ruio sustav, duboko ih je potresla. Kada su se pribrali od tutnjave
uruavanja i iskobeljali se iz oblaka praine koja se digla nad ruevinom, svijet je oko njih
govorio jezikom burza, banaka ali i mafija. I taj je novi svijet postao postmodernim, osjetila
su mu relativna, i to su samo rijei kao i sve druge, tek to su, poput novih efova sa zapada,
zatiene, pa kotiraju na tritu kozmopolitske globalizacije, imaju svoj teaj, moe ih se i
prodavati i kupovati. To su rijei koje izmiu nadzoru i preko kojih velike vrijednosti nacije,
kao neko uranova ruda, polako otjeu iz zemlje u inozemstvo. Protiv njih treba nastupiti
jakom dravom, narodnom, nacionalnom, kranskom, koja e biti kadra ponovno uspostaviti

66
sustav vrijednosti, vratiti, ili tonije, nanovo kreirati uloge te odrediti njihove neupitne
nositelje i tvorce.
No to su samo opa mjesta, pojave to su ih opisali svi promatrai koji imaju dobro oko.
Deklarirano nepremostiva - a izgleda kako se ta nepremostivost doista ustaljuje - podijeljenost
maarskoga drutva ni najmanje ne zrcali samo uobiajene suprotnosti u miljenju politike
ljevice i desnice. Dapae, polazimo li od tradicionalne europske politike palete opreka,
maarske su politike strasti u tome posve nerazumljive. Suprotnost podrazumijeva omeen
prostor djelovanja napetosti, odnosno, pretpostavlja drutvenu javnu nagodbu, postojei
konsenzus; meutim, tamo gdje ne postoji prostor konsenzusa, odnosi se svedu tek na
podruje neprijateljstava. Jer u zveketu oruja, usred treptanja nacistikih poklia, jedno bo-
lesno, ili u najmanju ruku teko ranjeno drutvo nije u stanju odrediti, ak ni prepoznati svoje
istinske probleme. Tonije, buka oruja, izvikivanje ratnih poklia slue samo kako bi oduzeli
drutvu mo da spozna i odredi stvarne probleme.
Diktatura u ime vrijednosti, ksenofobija, antisemitizam prije svega su govor - i do kakvih
razaranja i zlodjela moe odvesti uporaba toga jezika, to - ini mi se - tono znaju i oni koji
unato svemu ipak govore tim jezikom. Vjerujem da ga upotrebljavaju iskljuivo za
prisvajanje dravne vlasti, dok se potajice nadaju da su unutarnji i vanjski politiki
manipulativni prostor te izgledi i mogunosti za akciju u ovoj regiji u tolikoj mjeri limitirani
da, unato brutalnome govoru, ne moraju strepiti od onih koji tim jezikom ne samo govore
ve i svaku njegovu rije misle krajnje ozbiljno te ga doivljavaju kao pravo sredstvo svojih
postupaka. No ono to je jo bolnije: ini se da ak i oni kojih se to tie, oni koje pogaa i
obiljeuje taj govor, daleko prije nalaze jamstvo svoje sigurnosti takoer u spomenutome
politikom limitu nego u sustavu demokratskih institucija, koji su u meuvremenu ipak
donekle izgradili te u okviru kojega bi mogli po svojoj prilici ak i prosvjedovati. Da, bojim
se daje ova podmukla proraunatost, iako preutan ipak stvarni maarski konsenzus, a ne
moe ni biti drukije u drutvu koje za praksu politike ozbiljnosti zna samo po uvenju.
No tu u i prekinuti, dragi Feri, prije nego to bih otiao predaleko. Pomalo se sramim
zbog otkria da Ti se, premda govorim Tebi u ast, zapravo vjerno ispovijedam o svojim
strepnjama i brigama. Ti bi vjerojatno na sve ovo rekao (ve iz uljudnosti): Ispravno, tako i
treba! Tebe slaviti. I ve zamiljam Tvoj voltaireovski osmijeh, nakon to si me sasluao.
Zatim e se lagano upustiti u dosljedno opovrgavanje mojih argumenata, s onom Tvojom
poetnom reenicom koju toliko dobro poznajem da ve gotovo i ujem zvuk s kojim je
izgovara: Ja sam ipak optimistiniji... Moda. Moda sam, Feri, zapravo i ja. Dapae, priz-
najem Ti, poigravam se s ovim mislima, no one me vie ne diraju u srce kao neko, moda jo
prije koju godinu. Kada ovjek izbori svoju unutarnju neovisnost, uskoro e se izboriti i za
izvanjsku; no Ti to daleko bolje zna i od mene puno dulje provodi. Kako bi bilo lijepo popiti
s Tobom au crnoga vina za Tvoj roendan! No i dotle te s puno, puno ljubavi grli Tvoj
odani i vjerni prijatelj.

ISPOVIJEST O JEDNOM GRAANINU*

BILJEKE O SNDORU MRAIJU

Europske diktature XX. stoljea iznjedrile su nov oblik duhovne egzistencije. Pisac koji je
sanjarei promiljao o idealima duha vremena ili je u kavanama, klubovima, knjievnim
salonima raspravljao o njima, iznenada se morao probuditi i otkriti kako su se ti ideali srozali
na razinu dravne ideologije, a na mjesta sugovornih mu partnera zasjeli su tajni policajci
totalitarne drave; zbog toga tu vie ne tee nikakva razmjena miljenja ve sasluanje. Na
sve vie erodirajuim otocima slobode, kao na posljednjim osunanim krpicama prostora uoi
zaleenja, pojavili su se emigrantski pisci.
* (Berlinski Die Welt, 2000)

67
 U nae se doba pitanje spaavanja gologa ivota kod emigracije munjevito prometnulo u
duhovno i etiko pitanje. Totalitarna je drava na svojega podanika udarila ig srama i onda
kad se on inae suzdravao od javnoga ivota, ak i ako je svoju integralnu ovjenost
nastojao sauvati u zatitnikoj sjeni bezimenosti. Sutina totalitarne drave je upravo njezina
sveobuhvatnost, stoga ona i prisiljava na neprestano suprotstavljanje ili poistovjeivanje; ona
totalno prisvaja misao, poput neoekivane katastrofe izbacuje nas iz osobne egzistencije i
prisiljava na izbor, poda-stirui pred nama alternative nalik nonim morama. Tako i
pojedinana osoba ulazi u moru, postaje utvarom, izvrava postupke poput runa sna, za koje
u normalnim okolnostima nikada ne bi preuzela, a katkada ni ne osjea osobnu odgovornost.
U dinamici nacistikoga totalitarizma rtva je postala dobro uklopljenom sastavnicom onoga
stroja koji je stvoren upravo u cilju njezina unitenja; moda je to ono najekstremnije i
najponiavajue, iskustvo bez premca koje je ovjek tijekom svoje povijesti ikada stekao.
Ostanem li ovdje... Poet e i na meni ona tajanstvena tehnika ispiranja mozga, opasnija
od slamanja svijeta u tamnicama, muilitima, provoenoga kemijskim i fizikim sredstvima:
prisiljavaju me da pri punoj svijesti u sebi unitim svoje opirue 'ja'. (...) Doi e trenutak
kada (onaj na kojega su se okomili) postaje ne samo ravnoduan ve i nasmrt umoran i
beznadno nepovjerljiv, doi e trenutak kada ve i sam poinje vjerovati da je ono to se
dogaa posve ispravno. (...) Tada e sam sebi objasniti kako se osobne slobode odrie za
dobro 'naroda', te da u korist 'nacije' ivi udobno povlatenim ivotom nove klase. (...) Za
mene je to bio trenutak u kojemu sam shvatio da moram napustiti Maarsku, bezuvjetno, bez
kalkuliranja, bez nade u mogunost povratka, jer naprosto moram otii. Reci su to iz
velianstvenoga romana razraunavanja, prouavanja samoga sebe ali i sjeanja Zemlja,
zemlja! (Fld! Fld!) Sndora Mraija, u kojima doarava Budimpetu iz godine 1948. i
ozraje mjeseci u kojima je morao donijeti tu teku odluku. Tono je znao to bira. Nauio
sam lekciju, i znao kako u Europi govore nekih sedamdesetak jezika od kojih devedeset i pet
posto indogermanskoga podrijetla. Moj je maarski jezik uralsko-altajskih korijena pripadao
onim preostalim pet posto. (...) Stoga u tamo zauvijek ostati stranac kojega su primili kako bi
ga samo trpjeli. Godine 1947. je putovao zapadnom Europom, bio u Zurichu, Parizu, Rimu.
Temeljito e prouiti okolnosti kako bi se - jo jedan, ali posljednji put - vratio u domovinu,
kao to pie, u maarski jezik. to me eka tamo, na 'Zapadu', ukoliko ostanem tamo? (...)
to mene, Paneuropejca jo vue, vee tu? (...) Valjda samo uspomene na zajednike grijehe;
svijest o tome da smo svi krivi, svi koji smo Europljani, i zapadnjaci ali i istonjaci, jer smo
svi mi ivjeli ovdje i podnosili, doputali da doe do toga do ega je dolo. (...) Krivi smo
zato to smo Europljani, a otrpjeli smo da se u svijesti europskoga ovjeka uniti
'humanizam'. (...) Jer, uvijek su postojali i nasilje i milosre, sranost i kukavnost, okrutnost i
snoljivost... Ali la nije nikada mogla u tolikoj mjeri postati snagom za stvaranje povijesti
kao to joj je to polo za rukom tih godina (izmeu dvaju svjetskih ratova).
Mraija citiramo - a u nastavku emo sve vie i vie - zbog toga kako bismo jasno vidjeli:
on na Zapad nije stigao kao izbjeglica ve kao europski pisac koji, da tako kaemo, prijavljuje
prihvaanje svojega dijela odgovornosti u poinjenim zloinima, u svim onim prijestupima
koje su ljudi duha u Europi poinili protiv duha. Neobian ovjek: umjesto da kao rtva
komunistike vlasti jadikuje nad svojom sudbinom, on za sebe zahtijeva kaznu i eli
svjedoiti o kobnome rasapu stanja ljudskoga duha. No on se ne zadovoljava samo pisanjem
optunice, ve eli i vlastitu propast, poput kakva Jean-Baptistea Clamencea, suca pokajnika
u Camusovu romanu Pad.
Mene je oduvijek zanimala egzistencijalna ozbiljnost s kojom je Mrai vlastitom
sudbinom plaao za poinjena razaranja svojega doba. Premda se komentari o Mraiju sve
vie mnoe, oni se njegovim odlaskom u emigraciju bave ipak pojednostavljeno, zapravo
ozbiljnije ni ne prouavajui vanost - i znaenje - te odluke. Smatraju ga osobnom odlukom
koja je razumljiva sama po sebi: Mrai je bio osobnost koja nije voljela diktaturu, nije
podnosila daje ograniavaju ni u pisanju, kao ni u utnji, da je lie slobode kretanja, da mu
zabrane putovanja. Tako je; no jesu li pisci koji su ostali voljeli te stvari? A zato ne
posveujemo jednako toliku pozornost i odlukama drugih pisaca koji su takoer napustili
zemlju? Valjda zbog toga jer Mraijev odlazak iz zemlje daleko nadilazi pitanja osobne

68
odluke: njegova je emigracija bila demonstrativan pothvat, a njezina je jedinstvena tragedija
upravo o tome da je sam pothvat - upravo kao demostracija i reprezentacija - potpuno propao
na pozornici povijesti.
Onaj Mrai o kojemu sada govorimo nije samo onaj knjievnik koji je napisao I svijee
dogorijevaju (A gyertyk csonkig gnek), ve i onaj tko je pisao Ispovijesti jednoga graanina
(Egy polgr vallomsai), zatim Zemlju, zemlju! (Fld, fld!)... pa i Dnevnike (Naplk) koje je
vodio od 1943. A i takve eseje kao to su Letak potpore za prosvjeivanje nacije (Rpirat a
nemzetnevels gyben) (1942), Straa u suton (Napnyugati rjrat) (1936) ili Otmica
Europe (Eurpa elrablsa) (1947). U povodu uspjeha njegova romana I svijee dogorijevaju
njemaka ga je kritika ili nepromiljeno ili zbog neupuenosti poela dovoditi u vezu s
Josephom Rothom. to je u svakom sluaju poprilina zabuna. Mraija ba nikakva nostalgija
nije vezivala uz Monarhiju: simbolino reeno, imao je vie veze s Lubeckom * nego s Beom.
Rodio se kada i stoljee, godine 1900, u sjevernomaarskom gradiu Kassi (danas: Koie)
koji je nakon Prvoga svjetskoga rata oduzet Maarskoj. Preci obitelji bijahu saski doseljenici,
njegov se otac, koiki patricij jo preivao Grosschmid, a bio je odvjetnik i senator. I Mrai
bi mogao rei isto to i Paul Celan o Czernowitzu: Es war eine Gegend, in der Menschen
und Bcher lebten.**
Htjeli bismo rei kako je Mraijev drutveni legitimitet bio posve neupitan; on je postao
prognanik naprosto samo zato to je vlast u Maarskoj postala nelegitimna. On nije bio
idovski intelektualac, no bio je pripadnik graanstva, a to je bio poloaj koji je u Maarskoj
bio problematian ve u meurau. Jer, ona je tada bila vrlo neobian, traumatiziran prostor
odakle je od godine 1920. krenuo antikomunistiki, antiliberalni, antisemitski kurs, pa je u
obrazovne ustanove uveden i numerus clausus. Arthur Koestler je poetkom tridesetih
godina proputovao zemljom, i zabiljeio: Maarska je nakon rata postala sedammilijunskom
patuljastom dravicom, a veina joj je stanovnitva polunepismeno seljatvo. Poput Austrije, i
ona se neprestano bori s gospodarskim potekoama, a povremeno i s dubokim krizama. No
za razliku od Austrije, ona u nedostatku odnosa koji proistjeu iz zajednikoga jezika nije
povezana s kulturom veih susjeda; stoga su Maari etnika introverzija u srcu Europe. I
tada se u zemlji javljaju politiki proroci, pokret narodnjakih pisaca, zatitnici rase, populisti
treega puta, prema rijeima velikoga pjesnika Endrea Adyja, gutai magle.
Jedna od najveih nevolja Maarske krije se u tome to je njezino srednje i sitno plemstvo
naprosto prespavalo povijesni trenutak u kojemu se trebalo preobraziti u graanstvo,
prometnuti u nositelja modernizacije. Zato su na ovome prostoru i politika vlast ali i
graanstvo koje je raspolagalo kapitalom uvijek bili strano tijelo, neprijatelji naroda,
idovski kapitalizam koji kolonizira zemlju i ugnjetava maarstvo. Meutim, to je bila ipak
samo neprestana - sve do dana dananjega! - borba za vlast, za ostvaraj nomenklature, za
dravno tienu i financiranu nacionalnu knjievnost, za umjetnost iz koje bi, kao iz kakva
sumnjiva uenikog doma, nadarene no kozmopolite i inonacionalne naprosto najurili.
Daleko odavde, u San Diegu osamdeset i petogodinji se Mrai jo jedanput osvre na njih:
... 45-e su zamiljali da ne moraju napraviti nita drugo ve, ukoliko se postroje iza
komunista u gaama nacionalnih boja, samo priekati dok komunisti obave prljave poslove -
otmu posjede, banke, idovske ili grofovske - a tada e oni, trljajui ruke, zakoraiti naprijed,
doi na gotovo i preuzeti sve. (...) Amateri narodnjake literature objavljuju svoja djela o
dravnome troku i sve postaje nacionalno i seljako. Znali su to i komunisti pa su neko
vrijeme koristili i te nacionalne seljake, da bi ih na kraju ipak strpali u vreu. (...) A dogodi li
se jo koji obrat, ako bi ti nacionalni seljaci u ovoj zemlji ponovno doli do rijei, to bi doista
bila jedna od tragedija maarskoga nacionalnog bia. Komunisti samo izvravaju ono to
desniari u gaama i kousima snuju. (...) Komunizam je tragedija, no prvi i trajni protivnik
jest uvijek desnica, himbena, gramzljiva, zakrabuljena u kostim nacionalnoga. (Dnevnik,
1984-1989)
Kada je dakle godine 1934. Mrai objavio Ispovijesti jednoga graanina, on je
demonstrativan ve i naslovom knjige; moda nije odve provokativan, ali je na svaki nain
* Rodni grad Thomasa Manna
** Bijae to mjesto gdje su ivjeli ljudi i knjige.

69
demonstrativan. to autor ispovijeda u toj svojoj autobiografskoj knjizi? Nisu to kojekakve
triave, ustajale tajne. Priznaje kako se rodio kao pripadnik graanskoga sloja, kao urban
ovjek, kao Europejac; rodio se da ustraje na graanskome svjetonazoru, da snosi graansku
odgovornost za kontinent i njegovu sudbinu, za prostor u kojemu se ta ljudska vrsta rodila i
stvarala, za Europu. Biti gra-anom, pie, to je zvanje. Usto priznaje jo i neke druge stvari,
pa i to kako je njegova svijest o zvanju i europejstvu bez iluzija. Onaj tko danas pie, kao da
eli samo svjedoiti za neko budue doba (...) svjedoiti o tome da je stoljee u kojemu smo
se rodili neko proklamiralo slavnu pobjedu razuma (...) i vjerovalo u snagu i otpornost duha
koji e znati zakoiti udnju krda za klanjem.
udnja krda za klanjem... Neobino empatina primjedba za godinu 1934. Pisac katkada
biljei reenice te isprva preteito uiva samo u njihovoj unutarnjoj glazbenoj igri valova, a
zapravo skicira svoju zlu kob. Trenutno je jedan od najuspjenijih, najcjenjenijih knjievnika.
Potajno moda i popusti prkosnome sljepilu svojega doba, moda i izvede jedan ili dva plesna
koraka u pokladama udnje za klanjem, na piru iz kojega se Europa jo dan danas budi s
gorinom u ustima. Istina, rat u jednom eseju naziva najveom nesreom; no, ini se, da
neko vrijeme ipak misli kako se ta nesrea dijelom moe umanjiti. Vjerojatno zato ni ne
naputa opi diskurs, kontekst koji uza sve ipak odreuje ulazak Maarske u rat. Dapae, u
spomenutom eseju - Letak potpore za prosvjeivanje nacije iz 1942. - ve se bavi zadacima
koji e uslijediti nakon rata. Onaj tko se prihvaa uloge u svijetu - pie - neka se oprosti s
mnogo toga stoje bljetavo, s patetikom i samozavaravanjem to gode nacionalnoj
samosvijesti. Maari moraju preispitati koje je njihovo pravo mjesto meu narodima.
No na ovo e ve mnogi graknuti. Malo koje rijei e u maarskome kontekstu izazvati
veu razjarenost od onih to spominju: nacionalno samozavaravanje ili procjenu stvarnoga
poloaja zemlje. Oni koji su to pokuali dirali su u tabue, kao to diraju i do dana dananjega;
nakon toga moraju ili, poput Mraija, u emigraciju, ili se povui u unutarnje progonstvo, da-
pae trpjeti patnje zatvorske kazne, poput Istvna Biba, ili naprosto nestati, poput Ble
Hamvasa. to se Sndora Mraija tie, veliku cezuru njegova ivota uzrokovala je okupacija
Maarske, trenutak kada su trupe nacistike Njemake 19. oujka 1944. ule u zemlju. A
procjenu vlastitoga poloaja, ali i svoje zemlje tajno je obavio jo u svojem Dnevniku godine
1943. Tko bi mogao rei kroz kakva je cjedila morala protei svaka rije koja u sebi nosi
pravu istinu? - pie u Dnevniku za 1944. - Tijekom dvadeset i pet godina - u odnosu na
nacionalno, drutveno, moralno - uvijek smo pisali samo polovine reenice, a druga se
polovica misli i dalje skrivala u nalivperu i u ivanome sustavu pisaca. Taj se tankoutni
duhovni teror nije sluio vjealima i volovskom ilom, ve je tijekom etvrt stoljea ravnao
koncertom maarskoga duhovnog ivota igrom znaajnih pogleda nadlenih i odmahivanjem
slubenike ruke s peatnjakom! A to mi znamo o tome? ... Zatim e, malo dalje: Koliko li
e nezahvalna biti uloga onih koji e morati likvidirati krivotvorene ideale Nacije, Kranstva,
Domo-vine! alim ih. Ali nema on koga aliti; komunistiki je socijalizam te ideale
djelomice dodatno i trajno krivotvorio, a djelomice i posve pogazio. Ipak, oni se u svojoj
nepatvorenoj patvorenosti i nakon desetljea obrata avetinjski javljaju meu nama.
eljeli bismo ukazati na injenicu kako je Mraijeva emigracija poela jo kod kue, jo u
doba rata, kada je poput odgovornoga graanina poeo promiljati o putu spasa Maarske iz
bespua ratne katastrofe, o rekonstrukciji due i duhovnosti svoje zemlje. A tko je to uope
htio? Nove okupatore - Ruse - i njihove domae krvnike zanimala je iskljuivo samo vlast, a
nekadanje nacistike kolaborante pak samo uklapanje, kolaboracija s novim okupatorom ili
bijeg s opljakanom idovskom imovinom; raspreni ostatak idova koji se polako vraao u
zemlju bio je zaokupljen svojim bolnim alovanjem, dio njih je udio osvetu, a dio
iseljavanje; no veini stanovnitva nita drugo nije ni bilo na umu nego samo kako preivjeti,
kako zaboraviti, kao rijeiti trenutne egzistencijalne brige, brzo se prilagoditi. Veliki obraun
bez kojega se nita novo ne moe poeti nije ni uslijedio; umjesto duhovnoga proienja
uskoro su krenule istke tajne policije. Mrai se zaprepateno osvrtavao: Moja je dananja
situacija u svijetu maarske duhovnosti ah-mat, pie godine 1947. (...) Na ljevici nemam
to traiti jer bi, napustiti svoju klasu, bilo nedvojbeno ravno samoubojstvu; taj stale mogu
kritizirati samo iznutra, a sve bi drugo bila izdaja. Prema desnici ne bih mogao poduzeti

70
nijedan korak, jer ni disanjem nisam spreman podupirati onaj faizam koji se sa svojim
batinama i jurinim kamama i dalje ulja estitijim desniarima iza lea. Moram ostati sam,
posve sam sa svojim poslom koji sve manje znai za one koje me okruuju, ali i sa svim
drutvenim i egzistencijalnim posljedicama koje iz toga poloaja proistjeu.
Svjesni smo koliko je europskih pisaca bilo prisiljeno zabiljeiti sline retke u razdoblju
od 1917. do 1989. Ipak ih je malo ostalo toliko osamljenima kao Mrai. Prema svjedoenju
jedne fotografije Sndor Mrai se rukuje s Thomasom Mannom u prigodi njegove posjete
Budimpeti. Ta nam slika prikazuje dvojicu posljednjih europskih pisaca koji su se deklari-
rano smatrali pripadnicima graanske klase i koji su iz graanskog osjeaja dunosti napustili
svoju klasu koja se srozala u izdaju, a i svoju naciju koja je skliznula u katastrofu. A je li i
Mrai mogao izgovoriti ono stoje Thomas Mann navodno rekao ili bi u svakom sluaju
mogao rei: Njemaka je kultura tamo gdje sam ja? Gdje se nalazila maarska kultura? Da
li je postojala, da li je jo uope mogla postojati? Moe li se pisati bez odjeka? - biljei
Mrai godine 1935. u svojem Dnevniku u New Yorku. Biti zatoen u jedan jezik koji kao da
vie nije ni iv? Postojala su razdoblja kada su pisci usred barbarstva upravo tako i pisali. No
ti su se pisci ipak neemu nadali: novoj prosvijeenosti koja e jednoga dana artikulirati, i
zagrobno, ono stoje napisano u gluho doba bez odjeka. Danas se tome ne moemo nadati,
svakako ne u perspektivi prema ljudskoj mjeri.
Ukoliko je Mraijeva emigracija bila demonstrativan pothvat, kao to je bio i odlazak
Thomasa Manna, tada nema dvojbe da je Mrai morao proi daleko radikalnijim putom. Ve
u romanu Zemlja, zemlja!... pie kako je u nainu ivota maarskoga graanstva, u njegovu
dranju bilo neega karikaturalnoga, a ta se karikaturalnost na neki nain neodoljivo uvukla
i u njegovu knjievnu egzistenciju. Maarsko graanstvo nikada nije bilo sposobno za svoju
modernizi-rajuu, korektivnu i civilizacijsku funkciju koja je zemlju mogla odvesti barem do
neke eksperimentalne vrste graanske demokracije (ukoliko se to ipak nije zbilo od 1945. do
1948). Zbog toga, premda je promiljao o prosvjeivanju nacije, Mraijev joj odlazak ipak
nije uzrokovao nikakvu tihu sramotu, zaprepatenje nad nepopravljivim gubitkom, ni
spoznaju kako je u njegovoj osobi zemlju napustio njezin velik prosvjetiteljski um. Njegov je
odlazak degradiran na razinu osobnoga problema, kvalificiran kao obian bijeg, stoga mu se
ime u sljedeih etrdeset godina u Maarskoj slubeno ni ne biljei. A kad mu se sada rad
valorizira objavljivanjem sabranih djela u raznim inaicama, katkada ga veliaju upravo oni
koji su pomagali da ga se zaboravi, dapae, ogovarali ga ili objeivali: ni danas ne vide jasno
kako je u sudbini Sndora Mraija zapravo poraena reprezentacija nikad ostvarene graanske
Maarske.
Meutim, on je znao da ga ta spoznaja polako razrjeuje svake uvjetovanosti, banalne
maarske sudbine. Po mom miljenju je njegov posljednji Dnevnik voden od 1984. do
1989. najvei ljudski i knjievni dokument vremena - ukoliko se knjievnou smatraju
najjednostavnije rijei u kojima starac izvjetava o svojoj krajnjoj samoi, o supruzinoj i
sinovljevoj smrti, o nekolicini itateljskih iskustava, o kupovini pitolja i o pripremama za
suicid. U to je doba ivio u San Diegu, poluslijep, usamljen, posve slobodan i mudar, poput
ostarjela Edipa na Kolonu. Na njegov 86. roendan telefon esto i predugo zvoni: Ne diem
slualicu pie. Ima neega neuljudnog u tome ako netko ivi dulje negoli to dolikuje.
Otru bistrinu razluivanja sauvao je do kraja, nije se predavao obligatnim utjehama,
religijama, samosaalje-nju, samovelianju, ak ni zavodnikome zovu uspjeha s kojim su ga
stavljali na kunju: godine 1989. pozvali su ga kui. S njihove strane to je 'potpuno',
'bezuvjetno polaganje oruja'; sve e objaviti, knjige, lanke, sve, sve, 'cjelokupno ivotno
djelo'. (...) Neu davati doputenje ni za kakvo tamonje objavljivanje sve dok su tamo ruske
okupacijske trupe. Ima 89 godina, i nepotkupljiv je. Premda je, vjerujem, neovisno o ruskoj
vojsci, vrlo dobro znao da se vie nema kamo vraati, kui. Njega zanima ars moriendi:
Ne smije se ni pouriti, a ni zakasniti na 'dobru smrt'. Pretposljednja mu je biljeka: Danas
mi je jako nedostajala L. (supruga), toplina i otmjenost njezina tijela. Njezin osmijeh. Glas.
A posljednja je reenica, 15. sijenja 1989.: ... Vrijeme je. I tada je revolver opalio.
Ipak, ne bih volio tako zavriti. Moram jo neto ispriati o emu sam saznao itajui
Mraijev Dnevnik, a to sam poslije i sam zabiljeio u svojemu Dnevniku s galije (Glyanapl).

71
 Stranice Mraijeva Dnevnika iz godine 1944: Treega je srpnja zrani napad, vjerojatno
jedan od najozbiljnijih dosada, poeo oko pola deset ujutro - toga se zranog napada jako,
jako tono sjeam i ja. No tih pola deset ujutro meni se (valjda zbog neprestana gladovanja) u
budakalszkoj ciglani pretvorenoj u geto inilo kao daje podne. Nekolicina nas se popela na
omanju gomilu uz ogradu, pa smo s te relativne visine travnatoga breuljka promatrali to se
dogaa u daljini. A dogaalo se ono to je Mrai opisao: Nebo je sada doista poput
sklizalita iju su ledenu povrinu hirovitim crtama iarale sklizaljke, ili poput zrcala na koje
su neije pijane ruke dijamantom urezale svakakve krivulje. U velikoj visini, u sunevim
zrakama katkada zabljesnu srebrna krila nekoliko desetina zrakoplova veliine leptiria.
Motori su nad nama zujali dva sata... Onaj tko sada ue u Petu kao da ulijee u goruu kuu
itd. Mrai se iz Lenyfalua vraa u grad prigradskom eljeznicom: Putem vlak prolazi i uz
ciglane kod Budakalsza. Sedam tisua idova petanske regije oekuje tu meu tagljevima
za suenje opeka da ih se deportira. Po nasipu su vojnici, sa strojnicama. Ne znam zato me
jo i naknadno obuzima neka zahvalnost, srea, rado bih poskoio na pomisao da me je tada
vidio Sndor Mrai. Vidio je dijete sa utom zvijezdom meu tagljevima za suenje opeke, i
znao ono to to dijete tada nije znalo, da e ga uskoro odvesti u Auschwitz. I sve je to - a to
bi drugo pisac i radio? - opisao u svojem Dnevniku (a taj je Dnevnik usto jo i najistiji,
najcjelovitiji i najvaniji otisak duha toga vremena). to sve to znai? Teko je objasniti,
poput neobine je konstelacije zvijezda. Ipak, u njemu vrlo jasno osjeam neki dubok, od nas
obojice posve neovisan smisao koji u lagano ireem krugu tiho zrai, poput radijskoga vala u
eteru, koji je u sveopoj graji dodue vrlo teko raspoznatljiv, no ipak postoji.

JEZIK U PROGONSTVU
IZLAGANJE U BERLINSKOM KAZALITU RENAISSANCE, 2000.

Koliko god puta dolazio u Berlin, na ovoj u zemljopisnoj toki uvijek ugledati neki drugi
grad. Rije Berlin kao pojam, kao zvukovna slika koja krije nejasan sadraj, ve mi se u
ranome djetinjstvu uvukla u matanja. Djed je imao mali duan, trgovinu sitnom robom, kako
su tada govorili, a prodavao je i jednu vrstu rupca koja se zvala berliner marama, ili
najee samo onako krae, berliner. To je zapravo bila kukicama ispletena marama, a
nosile su je, pokrivajui njome ramena, po svoj prilici samo vrlo mlade djevojke ili vrlo stare
ene iz budimpetanske etvrti Ferencvros, koja je svojim pomalo starinskim ozrajem
najvie podsjeala na nekadanji Kreuzberg. Rije se neto poslije javljala u tijesnoj vezi s
jednom bojom, a ta se boja nalazila meu tubicama moje kutije s vodenim bojicama; naziv joj
je, berlinsko plavo, neodoljivo mamio na sanjarenje. Opet neto poslije ve sam na radiju
prepoznavao Fhrerov zvonki glas, no nikako ga nisam dovodio u vezu s berlinskim
romanima Ericha Kstnera i Alfreda Dblina koje sam toliko volio.
No sam grad sam prvi put vidio tek desetljeima poslije, u ruevinama i u njegovoj
besmislenoj podijeljenosti. To se posve tono dogodilo u kasno proljee godine 1962,
nekoliko mjeseci nakon to je zid - Berlinski zid - sagraen. Sve je to djelovalo pomalo
fantastino, naputena zrakoplovna luka kod Schnefelda, istononjemaki vojnici koji su
odorama i manirama podsjeali na Wermachtove, potom gotovo prazan grad, tonije dio
grada koji se prio u ranoj egi. Stanovali smo u jednom hotelu na Friedrichstrasse, u hotelu
Sofija kojeg bi danas uzalud traio na karti grada. U baru je, u prizemlju posluivala
plavokosa barmenica; na laniu koji je nosila oko vrata demonstrativno je visjela Davidova
zvijezda; grlato je psovala vlasti, zid i sudbinu koja ju je zadesila. Prepriavala nam je, uvijek
iznova, svoju ivotnu priu koje se danas vie ni ne sjeam najbolje, no bit joj je bila u tome
da se ona iz nekog razloga zadrala u istonome dijelu grada i sada joj je situacija beznadna.
Hoffnungslos, ponavljala je, hoffnungslos. Da nisam dolazio iz Budimpete, vjerojatno
bih se udio njezinoj otvorenosti - ili moda njezinoj ogorenosti? - u kojoj nije obuzdavala

72
svoju srdbu i prijezir prema vlasti; no ja sam ve odavno nauio kako si barmeni u
diktaturama mnogo toga doputaju, sve ono to ne smiju gosti.
Poslije sam jo nekoliko puta boravio u Berlinu, a ti su me posjeti uvijek uznemiravali.
Negdje sam ve ispriao kako je u beznadnim godinama socijalizma, promatrajui s istoka,
Zapadni Berlin djelovao poput najeuropskijega grada, vjerojatno zato to je ujedno bio i
najugroenijim gradom u Europi. Seui se istonoberlinskom Leipziger Strasse prema kojoj
su s one strane, sa svjetlosnih novina na neboderu Springer Verlaga gotovo namigivale
zabranjene vijesti iz slobodnoga svijeta, u ovjeku se javljao varav osjeaj kako zapravo nije
obzidan Zapadni Berlin nego itavo ono golemo monolitno Carstvo, koje poinje s ove strane
zida i protee se sve do Ledenoga mora. Nikada neu zaboraviti ranoljetni suton, kada sam
posve izgubljen stajao na kraju toga pustinjsko-sivoga svijeta, na Unter den Linden,
promatrajui brklje na cesti, strau s psima, krovove znatieljnih turistikih autobusa koji su
se javljali na onoj strani nadvisujui visinu zida, a upravo upaljeni farovi kao da su uperili
svoje svjetlosne mlazove u moje svekoliko ropstvo. Trinaest godina poslije, godine 1993, tada
ve kao zapadnoberlinski stipendist, iz Charlottenburga sam pjeice odlazio do Alexander
Platza, kako bih se na vlastite noge uvjerio da se sa Strasse des 17. Juni doista moe bez
prepreke preetati na Unter den Linden, kao to sam u proljee ove 2000. godine takoer
pjeice preao put od vrata Birkenaua, uz nekadanju rampu do birkenaukoga krematorija,
premda bi mi donekle bilo tee rei u to sam se tamo htio uvjeriti; valjda u to da tu kobnu
dionicu od nekih kilometar puta, koju onda nisam proao, danas ve stvarno mogu proi.
Eto, Berlin, plavetnilo mojega djetinjstva i brklja Auschwitz-Birkenau: tri su slike koje se
u meni organiki spajaju u jedinstvenu metaforu. Nedostaje jo etvrta sastavnica, mogao bih
rei, kvasac ove metafore koja te slike oivljuje i daje im potpun sadraj i znaenje: jezik.
Moda poznajete kratku pripovijetku Paula Celana: Gesprch im Gebirg (Razgovor na bri-
jegu). Veer je, eines Abends, die Sonne, und nicht nur sie, war untergegangen (...) und ging
der Jud, ging unterm Gewlk, ging im Schatten, dem eignen und dem fremden - denn der Jud,
du weissts, was hat er schon, das ihm auch wirklich gehrt, das nicht geborgt wr... (Jedne
veeri, sunce je ve zalo, a ne samo sunce (...), ide idov, gega se pod oblacima, hoda, i
samo hoda u sjeni - jer on je idov, a ti zna to bi idov mogao imati, to je doista njegovo a
to nije posudio...). No Auschwitz je nesporno njegov, a s tom je stravinom imovinom
ujedno zauvijek izgubio i svoj jezik.
Dopustite mi podrobnije pojasniti to pod time razumijem. Jedan posve osobit doivljaj
obiljeuje moje djetinjstvo; zbog njega sam mnogo patio, ali ga uope nisam razumio i nikako
ga nisam uspijevao zgrabiti, uhvatiti na djelu, imenovati. Imao sam dojam kako sam
sudionikom neke goleme lai, a ta je la zapravo istina, i samo je moj grijeh to je
doivljavam kao la. Nisam ni slutio da je taj osjeaj jezinoga karaktera zapravo nesvjestan
prosvjed protiv drutva koje me okruuje, protiv pro- i prefaistikoga duha Budimpete
tridesetih godina, koji je od mene zahtijevao da vrebajuu opasnost prihvatim kao svoju nor-
malnu sudbinu. U emu je i uspijevao, jer su me kultura u kojoj sam odgojen, plemenita
naela koja sam morao prihvatiti i uzvien sustav vrijednosti, koji su u izdvojenom idovskom
razredu gimnazije humanistikoga smjera u mene ucijepili, poticali na odricanje od vlastitoga
identiteta i nagraivali samoodricanje. Desetljeima poslije u svojem sam romanu Fijasko (A
kudarc) to ovako formulirao: Katkada ljubaznim rijeima, katkada strogo opomenuvi, no
polako su me doveli do zrelosti za istrebljenje. Nikada nisam prosvjedovao, nastojao sam
uiniti sve to sam znao i umio, klonutom sam dobrohotnou padao u bezdan neuroze
svojega dobrog odgoja. Bio sam skroman i marljiv lan, ne uvijek besprijekornih rezultata,
utljive urote koja se plela protiv mojega ivota.
Naime, u totalnim diktaturama XX. stoljea ovjeku se dogodilo neto bez presedana u
njegovoj povijesti: totalni jezik, ili kako ga Orwel naziva, New-speak, uz pomo dobro
dozirane dinamike nasilja i strepnje bez otpora prodire u ljudsku svijest, a samoga e ovjeka
otuda polako izgurati, istisnuti iz vlastita unutarnjeg ivota. ovjek se postupno identificira s
njemu namijenjenom ulogom na koju ga prisiljavaju, neovisno o tome odgovara li ta uloga
njegovoj osobnosti ili ne. Usto mu ta uloga, potpuno prihvaanje funkcije, prua i jedinu
priliku za opstanak. No to je ujedno i nain potpuna ponitenja njegove osobnosti; meutim,

73
ukoliko doista uspije preivjeti, vjerojatno e proi mnogo vremena dok se ponovno - bude li
to uope mogue - osposobi za usvajanje svojega izgubljenog osobnog i jedino autentinog
jezika, s kojim bi mogao oblikovati priu o doivljenoj tragediji, premda bi lako mogao
spoznati da se zapravo radi o neprepriljivome iskustvu. A to o tome kae idov u
pripovijetki Paula Celana: Das ist die Sprache, die hier gilt, eine Sprache, nicht fur dich und
nicht fur mich - denn, frag ich, fr wen ist sie denn gedacht, die Erde, nicht fr dich, sag ich,
ist sie gedacht und nicht fr mich-, eine Sprache, je nun, ohne Ich und ohne Du, lauter Er,
lauter Es, verstehst du, lauter Sie, und nichts als das. (Jezik koji tu vai, nije jezik za tebe, a
nije ni za mene, jer, pitam se, kome je taj jezik namijenjen, poput Zemlje, kad on nije
namijenjen ni tebi, kaem ti, a nije ni meni; gle, kakav je to jezik, nema tu nijednoga Ja, ali
nema tu nijednoga Ti, samo i iskljuivo On i To, shvaa li, tu su samo Oni i nita drugo nego
to). Da, taj je jezik tu, on je jezik koji pripada svijetu svijesti drutva koje ravnoduno i dalje
funkcionira, jezik u kojemu otpadnik zauvijek ostaje iznimnim sluajem, kamen spoticanja i
skandala, strano tijelo; on, oni ili to: to je jezik koji je auschwitskoga izopenika nakon
Auschwitza nepobitno zauvijek igosao.
Vjerujem kako upravo u tome lei pravi problem onih koji danas jo uvijek - ili danas
ponovno - ele govoriti o holokaustu. Upravo to je valjda razlogom da se on, to se vie o
njemu govori, doima sve manje razumljivijim. To je razlogom da se unato sve veem broju
spomenika holokaustu, sm holokaust sve vie udaljava, tone u historiziranje. Ne bih sada
skretao na ono to svi toliko dobro znamo, da se uspomena na Auschwitz sve vie ritualizira,
apstrahira. Preivjeli, taj novi tip ljudske rase u europskoj povijesti, a koji se - kao to bi
Nietzsche rekao - zagledao u dionizijske ponore, u tom se protoku doista nemono koprca.
Ili e se uklopiti u ovdje vaei jezik i prihvatiti ponuene mu jezine konvencije, rijei kao
to su rtva, progonjeni, preivjeli itd., a uz njih i prikladne uloge i svijest, ili e
polako shvatiti svoju usamljenost, pa jednoga dana naprosto predati bitku.
Dakle, vidjeli smo kako je nepodnoljiv teret holokausta polako, korak po korak, stvarao
jezine oblike govora o holokaustu koji naizgled govore o holokaustu, premda pritom ak ni
ne dotiu njegovu stvarnost. Jer, danas je ve i sama rije holokaust zapravo gotovo
sakralno zvuea zbirna imenica za svakodnevna masovna ubijanja, za guenje u plinskim
komorama, za rutinu pogubljenja strijeljanjem, za Endlsung, za praksu ovjekova unitenja.
Veina ih - to je psiholoki vrlo razumljivo - Auschwitz nastoji rekonstruirati jezikom prije
Auschwitza, predauschwitskim pojmovima, kao da jo uvijek postoji i djeluje humanistika
slika svijeta XIX. stoljea, koju je taj neshvatljivi barbarizam skrio moda tek na tren. To je,
ako se ne varam, ono to neki njemaki, i ne samo njemaki povjesniari nazivaju
skretanjem povijesti s ucrtanih tranica, a holokaust ocjenjuju kao presedan. No od toga
ima i gore: mislim na voyeure holokausta koji - poput amerikoga filmskog redatelja Stevena
Spielberga takoer - holokaust usauju u kontinuitet vietisuljetne povijesti muk
idovskoga naroda pa, preskaui planine leeva, gomile ruevina i slom svih europskih
vrijednosti, arenim slikama i trijumfalnom glazbom slave vjeni spas.
No koga jo uope i zanimaju pravi preivjeli i istinski problemi preivljavanja?
Nadglasala nas je galama poeta, odvjetnika, filozofa i sveenika, kae Tadeusz Borowski.
Na kraju e se pokazati pogonskom grjekom ili incidentom to to nas je nekolicina ipak
ostala na ivotu, dometnuo bi Jean Amry. Navodio sam rijei takvih autora od kojih smo
batinili autentina iskustva, a koji ve govore jezikom roenim nakon Auschwitza. A kakav
je to jezik? Prozvao sam ga, za vlastitu potrebu, posuenicom iz glazbene struke, atonalnim
jezikom. Naime, ukoliko tonalnost, integralan tonalitet, smatramo opeprihvaenom kon-
vencijom, tada atonalnost deklarira ukidanje upravo te opeprihvaene konvencije, gubitak
postojanja tradicije. Neko je i u knjievnosti postojao temeljiti tonalitet, sustav vrijednosti
temeljen na opeprihvaenome moralu, na etici, koji je odreivao i sustav odnosa reenica,
misli. Oni malobrojni koji su svoju egzistenciju posvetili svjedoenju o holokaustu, posve su
tono znali kako im je ivotni kontinutet zapravo prekinut, da svoj ivot nee moi nastaviti
na nain, da tako kaem, koji im je drutvo ponudilo, te da svoja iskustva nee moi definirati
jezikom koji je vladao prije Auschwitza. Umjesto da su se trudili zaboraviti, da su traili
toplinu normalnoga ljudskog postojanja, svoju su, u logorima unitenja unitenu osobnost

74
gradili iz logorske doivljaj ne grade: oni su postali zapravo mediji Auschwitza. Meutim,
upravo ih je taj nain prebrzo osvijestio da spoznaju nemogunost opstanka. Duh Auschwitza
i spremnost ravnodunoga drutvenog okruenja na zaborav natopili su ih poput otrova,
mnogobrojna otvorena vrata, kroz koja nisu znali ili ih nije ni imalo smisla prekoraiti, kao da
su ponovno izvlaila na povrinu osudu koja je bila duboko zapeena u njihovo bie poput
teke, nikada zacjeljive rane. Jean Amry i Tadeusz Borowski su poinili samoubojstvo, a
ubili su se i Paul Celan, Primo Levi - i jo mnogi drugi ija nam imena ak nisu ni poznata.
Morao sam sve ovo izrei, jer ne bih bio iskren kada ne bih priznao da me pri prisjeanju
na upravo te dosljedne sudbine uvijek zahvaa neka udna zbunjenost, silna potreba za
objanjavanjem. Danas ve znam da je posve pouzdana ona ralamba koju sam zapisao
godine 1991. u svojoj knjizi Dnevnik s galije (Glyanapl): Mene je valjda od samoubojstva
kroz protekla desetljea spasilo ono 'drutvo' koje je nakon iskustva Konzlogora u liku
takozvanoga 'staljinizma' dokazalo kako o slobodi, o osloboenju, o katarzi itd., dakle o
svemu onome o emu su intelektualci, mislioci, filozofi u sretnijim krajevima svijeta ne samo
deklamirali, nego u to su vrlo oito i vjerovali - ne moe biti ni rijei. Spasila me je zajednica
koja mi je jamila nastavak zatoenitva, pa je stoga unaprijed iskljuila svaku mogunost
pogrjeke. Vjerojatno je to razlog zato me nikada nije dohvatio plimni val razoaranja, val
koji je ljudima iz slinoga iskustvenoga kruga u slobodnijim drutvima krenuo prijetei
udarati glenjeve i oni su morali bjeati pred nailaskom plime, no uskoro im je, unato sve
hitrijim koracima, voda dola do grla.
Tako je to bilo; a kada sam poeo pisati, bio je to poetak u gotovo produljenoj
auschwitskoj sadanjosti. Holokaust i okolnosti postojanja, u kojima sam pisao o holokaustu,
neraskidivo su se meu sobom isprepleli. Koliko god to zvualo paradoksalno, moja je
knjievna sloboda u komunistikoj diktaturi bila neograniena - otprilike na nain kao to ni u
Auschwitzu nisu sprjeavali one koji su vodili tajne dnevnike. U takvim okolnostima nema
smisla lagati, ni procjenjivati teinu umjetnikoga dojma, a kamoli manipulirati, jer je
mogunost objavljivanja gotovo jednako nesigurna koliko i anse za preivljavanje. U
okolnostima svekolike cenzure piev je poloaj donekle jednostavniji, jer tada slobodu stvara
samo ugnjetavanje tako da je iz dana u dan nijee, a time iz dana u dan i oituje, potvruje
njezino postojanje.
Neosporno, takva promiljanja ovjeka lako otjeraju u zdvajanje, jer se na kraju uvijek
nade u bespuima. Ali ak i u svekolikome beznau, promatramo li pozornije, katkada
zabljesne daleka nada, ono kirkegaardsko obeanje spasa iznad svih spasenja koje se sada
vjerojatno krije u zajednikoj sudbini, tonije u otetoj nam sudbini; naime, lako je prikazati
jednu diktaturu slikom druge diktature, a ovjeka toliko lako moe obuzeti iluzija trenutka da,
kada govori o holokaustu, govori o svima te da govorei o patnjama oblikuje govor o svaijim
mukama. utnja ili odbijanje kojom uzurpatori vlasti primaju djelo, te izopenost u koju
gurnu autora, samo pothranjuju tu iluziju.
Nietzsche, koji mi je sa svojim radikalnim stavovima i istim, privlanim stilom neko
vrijeme - a upravo u doba kada su mu djela u socijalistikoj Maarskoj bila na popisu
zabranjenih - bio gotovo uiteljem, kae da mu ono od ega ovjek ne umre samo jaa
vitalnost; vjerojatno je tome tako, jer diktatura mi je koristila ne samo na nain da me je
odravala na ivotu, ve sam uspio pronai jezik kojim sam naposljetku morao i pisati. Jer,
doista nigdje nije toliko oito da jezik nije namijenjen tebi a nije ni meni kao u jednoj
totalitarnoj dravi u kojoj ne postoji ni Ja ni Ti, i ijom je omiljenom osobnom zamjenicom
mistian i prijetei Mi, iza kojega se ne zna tko i koliko ih se skriva. Pisac tu moe imati
samo jedan jedini cilj, a taj je istodobno i negativan i kreativan: izvui se, utei iz ovdje
vaeega jezika koji je ve svaki neko ljudski osjeaj i misao uhitio i priveo svojoj koristi,
upregnuo i uputio na prisilni rad. A iz onoga to je od jezika ostalo, iz te osakaene krhotine
on mora oblikovati lik svojega romana, preivjeloga iz holokausta koji, prema Cioranovim
rijeima, vie ni ne pripada ovjeanstvu.
A nakon svega ostaje pitanje, kome je namijenjen taj jezik? idovima? Ukoliko da, kojim
idovima? Najvjerojatnije ga ortodoksni idov koji tuje Jehovu nikada nee usvojiti i
smatrati svojim. Premda stoji i to, na to Manes Sperber ukazuje u svojoj odlinoj knjizi

75
Churban, kako se u svjetskoj povijesti prvi put dogodilo da idovi nisu bili proganjani na
vjerskoj ve na rasnoj osnovi, jer e vjeri privren idov objanjenje svojih patnja ipak radije
potraiti u Bibliji a ne u povijesnim apsurdnostima. Na isti e nain postupiti i domoljubni
graanin Izraela, ponosan - inae s potpunim pravom - na svoju ulogu suutemeljitelja drave,
koji se po svemu sudei nee htjeti poistovjetiti s vjerski otuenim, emancipiranim, asimilaciji
sklonim graanskim ili malograanskim idovom, tipinom rtvom holokausta koja jo usto
ne zna ni hebrejski a ne govori ni jidi. Povijest svoje muke on e po svemu sudei promiljati
na nekom od europskih jezika, u onoj vrlo krhko utemeljenoj nadi da e kultura iji je jezik
bio posudio, ali koji svakako nije njemu namijenjen jezik, dakle, da e ga ta kultura kao
duhovnoga prognanika milostivo primiti, te da e ga na neko vrijeme, tko zna dokle, podnositi
i na svojem kulturnome tritu.
Budui daje tome najvjerojatnije tako, drukijega rjeenja ipak, posve vjerojatno, nema.
Prije nekoliko je godina jedna velika meunarodna idovska organizacija - vie se ni ne
sjeam koja - zasjedala u Budimpeti, a mene su, tko zna zato, takoer pozvali na sveanu
veeru. Sjedio sam pored moje supruge i nekoga vrlo elegantnoga amerikog gospodina koji
mi se u jednom trenutku obratio primijetivi kako je uo da sam pisac koji se bavi pitanjima
holokausta. A to bih rekao za tendenciju - pitao me uz povjerljiv smijeak - da se iskustveno
naslijee holokausta sve vie otima idovima i stoga postaje gotovo meunarodnim
duhovnim dobrom. Rekoh mu, neka ni ne dulji, jer tu, do njega sjedi netko tko svojim djelom
nastoji promicati upravo taj proces.
Smatram da neemo ni povrijediti a ni umanjiti tragediju idovstva ukoliko holokaust
danas, nakon to je proteklo vie od pet desetljea, doivljavamo kao svjetsko iskustvo, ako
ga smatramo sveeuropskom traumom. Naposljetku, ni Auschwitz se nije dogaao u
zrakopraznome prostoru, ve upravo u okvirima zapadne kulture, u njedrima zapadne
civilizacije, a ta je civilizacija isto tako preivjeli iz Auschwitza kao to je i onih nekoliko
desetak ili stotinjak tisua mukaraca i ena razasutih po svijetu koji su na svoje oi vidjeli
plamen krematorija i udisali vonj goruega ljudskog mesa. U tim je plamenovima uniteno
sve ono to smo dotle smatrali europskim vrijednostima, pa se stoga na toj etikoj nultoj toki
jedinom polaznom osnovom u ovoj moralnoj i duhovnoj tami javlja upravo ono to je taj
mrak porodio. A to je holokaust.
Onomad, u kratko - i silnim nadama u ljepu budunost ispunjeno doba ruenja
berlinskoga zida, euforinoga zagrljaja zapadne i istone Europe - usudio sam se napisati
kako je holokaust duhovna i moralna vrijednost, dakle, dobro i u kulturnome smislu, jer je po
cijeni neizmjernih patnji vodila prema nemjerljivome znanju, pa se stoga u njoj doista kriju
neograniene moralne zalihe. Jo sam i prije dvije godine u svojoj knjizi eseja napisao: Ono
to se ukazalo kroz Endlsung i koncentracijski univerzum ne moe se razumjeti
dvosmisleno, a jedini je nain ouvanja stvaralake snage prepoznavanje te nulte toke. Zato
ne bi jasnoa pogleda mogla biti plodonosnom? U zametku velikih spoznaja, unato
utemeljenosti na nenadmanim tragedijama, uvijek se krije i gesta slobode, koja nam ivot
obasja nekim vrijednosnim vikom, stanovitim bogatstvom, osvjeujui nam stvarnost
injenice postojanja i nau odgovornost za nju. Jer, dok promiljam o traumatinome utjecaju
Auschwitza, moda na paradoksalan nain, ipak vie razmiljam o budunosti negoli o
minulim vremenima.
Nemojte me krivo razumjeti; nita od toga ne bih opozvao, tek bih moda sve to danas
izgovarao neto tiim glasom, valjda samo apui, u manjemu krugu prijatelja, nekolicini
najbliih, a moda tek jedino samome sebi. A lako mogue da je u pravu moj kritiar u
Maarskoj prema kojemu je sve ovo samo moja iluzija, jer u protivnome ne bih ni znao kako
opravdati svoje postojanje, a napose svoje stvaralatvo. Zlobne su to rijei, no u zloi se
katkada skriva i otra pronicljivost. Holokaust u Maarskoj ne smatraju civilizacijskom
traumom; moglo bi se rei da on uope nije nazoan u povijesnoj i moralnoj svijesti zemlje,
moda samo tek kao kakva negativnost, odnosno, samo kao antisemitizam, a za to postoje i
povijesni razlozi na koje bi sada bilo suvino skretati. Svoje knjige piem na takvome
posuenom jeziku koji ih, slijedom svoje prirode, izbacuje iz vlastitoga bia, a moda ih trpi
tek jedino po rubovima svojega svjetonazora. Rekoh, to je posve prirodno, naprosto zato to

76
je ta zemlja tijekom viestoljetnih borba za samoodranje sebi stvorila vlastiti subjekt koji je
slijedom tihoga nacionalnog konsenzusa snano obiljeio i njezinu knjievnost. Taj
dominantan lik Ja u svekolikome javnom drutvenom i politikom obraanju i
komunikaciji prisvaja pravo objektivacije, a takvim rubnim pojavama, kao to je preivjeli
nositelj iskustava iz holokausta, u najboljem sluaju dodjeljuje paul-celanovsku ulogu On,
ili To, moda samo Oni.
To su za pisca koji inae jako voli jezik na kojem pie doista neugodne istine. No to
zapravo i nema veega znaenja, jer to sam vei stranac u jeziku, to mi je autentinija sama
moja osoba i pria koju na njemu elim prenijeti. Volim pisati na maarskome, jer mi je tada
nemogunost pisanja daleko stvarnije iskustvo. To su inae Kafkine rijei; on je u pismu
upuenome Maxu Brodu, ralanjujui poloaj idovskoga pisca, govorio o trima
nemogunostima: kako je nemogue ne pisati, kako je nemogue pisati na njemakome, ali da
se ni ne moe drukije pisati. Zatim je dodao: Gotovo bih mogao dodati i etvrtu
nemogunost, da je zapravo uope nemogue pisati. Danas bi sve to vjerojatno dopunio time
kako je nemogue pisati o holokaustu.
No nabrajanje paradoksalnih tvrdnji na temu nemogunosti mogli bismo nastaviti
unedogled. Moemo potvrditi kako je nemogue ne pisati o holokaustu, kako je prava
nemogunost o holokaustu pisati na njemakome jeziku, te kako je nemogue drukije pisati
o holokaustu. Pisac je holokausta svugdje i na svakom jeziku duhovni prognanik, koji e
uvijek svoje pravo na intelektualni azil zatraiti na stranom jeziku. Ukoliko je tono da postoji
samo jedan jedini istinski filozofski problem, a to je pitanje suicida, pisac holokausta koji je
odluio nastaviti ivjeti moe znati doista samo za jedan jedini pravi problem: problem emi-
gracije. Meutim, bit e mu pametnije kae li umjesto emigracije, progonstvo. Progonstvo iz
jedine prave domovine koja nikada nije ni postojala. Jer ukoliko bi postojala, tada ne bi bilo
nemogue pisati o holokaustu, jer bi tada i holokaust imao svoj jezik, a pisac bi se holokausta
mogao smjestiti, ukotviti u odreenu postojeu kulturu.
No takve, po svojoj prilici, nema. Svaki jezik, svaki narod, svaka civilizacija ima neki
svoj dominantan Ja koji registrira svijet, vlada njime i prikazuje ga. Taj je neprestano djelatan
kolektivni Ja takav subjekt s kojim se jedna velika zajednica - nacija, narod, kultura - s vie ili
manje uspjeha, ali openito ipak uspjeno poistovjeuje. Meutim, gdje li e svijest o
holokaustu pronai svoju domovinu, koji bi jezik za sebe mogao ustvrditi kako je opim
subjektom holokausta, njegov dominantan Ja, holokaustov jezik? A kada to pitanje
postavimo, moe li se izbjei postavljanje sljedeega, odnosno, moe li se zamisliti jezik
holokausta, njegov pravi i iskljuiv jezik? Ukoliko je odgovor potvrdan, ne bi li taj jezik
morao biti toliko straan i alostiv da bi na kraju unitio, zatro i one koji njime govore?
Valjda mora biti tako da prognaniku iz holokausta bude dovoljna i njegova izopenost, o
kojoj se s vremena na vrijeme i oituje za javnost. Onaj tko iz grae konclogora - iz
holokausta - uspije izai kao knjievni pobjednik, ili 'uspjenik', taj posve sigurno vara i lae;
pa sada ti pii svoj roman - to sam ja sam bio zapisao godine 1970, upravo dok sam radio na
romanu ovjek bez sudbine (Sorstalansg). Danas, trideset godina poslije, tu moju knjigu
mnogi smatraju takorei njemakim classicom. Posve su sigurno tome umnogome
pridonijeli i njemaka kultura, njemaka filozofija, njemaka glazba koje sam u mladosti
upijao; moda bih mogao rei kako sam i strahote koje je Njemaka navalila na svijet, pola
stoljea poslije, oblikovao donekle sredstvima njemake kulture i vratio ih Njemakoj kao
umjetniko djelo. Moram takoer priznati da niotkuda nisam dobio toliko zahvalnih
itateljskih pisama, kao to nisam nigdje doivio ni toliko ljubazne pozornosti ali ni priznanja
koliko upravo u Njemakoj. Na neki sam nain upravo u Njemakoj postao knjievnikom. A
pri toj tvrdnji ne mislim na slavu, na takozvanu glorifikaciju pisca, ve na to kako sam iz
jedne prilino skuene i usam-ljenike egzistencije pred europsku javnost stupio upravo
posredstvom njemakoga jezika.
Danas ve doivljavamo globalizaciju holokausta, dapae, ak njezinu inflaciju. Preivjeli
iz holokausta, poznavatelj autentinoga iskustva Auschwitza na sve to kradomice viri iz kutka
koji su mu odredili. Suti ili daje intervju Spielbergovoj zakladi, pokupi iznos odtete koji mu
dodjeljuju s pedeset godina zakanjenja, dok oni prominentniji meu njima ak i govore u

77
Kazalitu Renaissance. I postave si pitanje: to e li ostaviti za sobom, kakvo duhovno
naslijee? Je li povijeu svoje muke obogatio spoznaju ovjeka o samome sebi, ili je samo
iznio svjedoenje o nezamislivu ovjekovu ponienju, u emu nema ni pouke, pa ne bi li
stoga bilo uputnije to prije zaboraviti na nj? Osobno ne vjerujem da je tako. Nepokolebljivo
sam uvjeren kako je holokaust trauma europske civilizacije, pa e stoga za tu civilizaciju
uskoro postati pitanjem opstanka; hoe li ta trauma u europskim drutvima ivjeti dalje kao
kultura ili kao neuroza, hoe li postati oblikom stvaranja ili ruenja?
No to e ipak biti odluka budunosti na koju jedva da vie i moemo utjecati. Osobno sam
- a nadam se da to nije samo puko samozavaravanje - nastojao obaviti onaj egzistencijalni rad
koji mi je injenica da sam preivio Auschwitz na stanovit nain nametnula kao obvezu. Vrlo
dobro znam u kojem sam se povlatenom poloaju naao: vidio sam pravo lice toga stranog
stoljea, pogledao sam Gorgoni u oi i iv poao dalje. No znam kako se prizora nikada neu
osloboditi, a znam i to da e me to lice drati u stupici za vijeke vjekova. Kako desetljea
prolaze redom sam odbacivao varljive krilatice varljive slobode, kao to su 'neobjanjivo',
'povijesna zabluda', 'ono to se ne moe racionalizirati' i sline tautologije, pa i geste uzdi-
zanja iznad svega, zapisao sam u svojem Dnevniku s galije (Glyanapl). Nikada me nije
privukao zov samosaaljenja, a valjda me isto tako nije ni taknula istinska uzvienost, ni
boanska jasnoa pogleda; no ve sam znao kako se u mojoj ponienosti uz sramotu krije i
spas ukoliko mije srce dovoljno hrabro da primi spasenje, taj doista poprilino okrutan oblik
milosti, i spremno da u tome ljutitome obliku uope prepozna lik milosti. A budete li me
zapitali, to me jo i danas zadrava na Zemlji, to me dri na ivotu, bez kolebanja u vam
rei: ljubav.

SLOBODA SAMOODREENJA

Danas bih elio razjasniti pitanje koje ovdje, u srcu Europe, vjerojatno uope nije
nikakvim pitanjem. Rije je naime o slobodi samoodreenja, tonije reeno, o tome da svaki
djeli i lan drutva, da svatko bude ono to jeste. Da ga neovisno o tome za koga se rodio,
kako se predstavlja ili za koga se smatra, ne osine prezir, ne pogodi otvorena ili tek tajnim
konsenzusom s vlau odobrena diskriminacija; a s druge strane, dakako, da nitko ne uiva
neasnu prednost proisteklu naprosto iz njegova podrijetla, uvjerenja, naina razmiljanja,
osobnosti.
Ipak mislim, bez obzira hoemo li to pitanje potpunom dosljednou do kraja ralanjivati
ili ne, da se naposljetku lako moe pokazati kako se ipak radi o problemu koji ni najmanje
nije suvian i koji, kao to bi nam se to na prvi pogled moglo initi, ni u velikim zapadnim
demokracijama nije posve savreno rijeen. Premda stoji i to kako je ideal ljudskih prava
iznjedrila i definirala upravo zapadna civilizacija uz koju neupitnu sastavnicu predstavljaju i
pojmovi ljudskoga dostojanstva i pojedinanih osobnih prava. Kao to se upravo tu javljaju i
korijeni zamisli o totalitarnoj dravi, a priroda je diktatura XX. stoljea bila takva da je,
pomevi svaku individualnost, ljude tjerala i zatvarala u goleme kolektivne obore. Na torove
se priljepljivalo buno, svakome odmah prepoznatljivo nazivlje, kriava znamenja igosanih
ili povlatenih. Spominjem samo dva pokrajnja obora izmeu kojih su se nizali jo i deseci
razliitih nijansi obiljeavanja. Zapravo se ne moe ni procijeniti u kojoj su mjeri uzdizanje
na razinu sustava kolektivizirajuih zbirnih pojmova, ali i praktina primjena i djelovanje tih
sustava izobliavali poglede naih suvremenika, ili koliko su zatrovali odnose ovjeka naega
doba s drugim ljudima, dapae sa samim sobom.
U tome je smislu sustav simbola nacistikoga kolektiviteta bio najjednostavniji i
najpregledniji. Nacisti su htjeli neke narode istrijebiti a druge mnoiti, kotiti poput rasplodnih
ivotinja. Dok je situacija u komunistikoj diktaturi bila ipak neto sloenijom. Tamo su se
selekcijski asnici neprekidno nalazili u toru i neprestance slali ljude iz jednog obora u drugi.
Dapae, znalo se dogoditi da usred najeega selekcioniranja netko i selekcijskoga asnika

78
zgrabi s leda i nemilosrdno tutne u neki od neugodnijih obora, kamo je jo netom on gurao
druge.
Ne kanim se tu pretjerano udubljivati u ralanjivanje djelovanja sustava u diktaturama
koje su diskriminaciju i genocid promovirale u temeljno naelo funkcioniranja. Usto sam
spomenuo samo dvije krajnje diktature XX. stoljea, a u pogledu primjera sam se takoer
ograniio samo na Europu. Premda nam je itekako dobro poznato kako kolektivna
diskriminacija ima i svoje neeuropske oblike, ali da se i u samoj Europi javljaju blae
nijansiranije inaice ve spomenutih dvaju primjera. Vrlo je djelotvorna pojava koju
nazivamo samo civilnom diskriminacijom, prema kojoj je svaka vlast nemona, a s toliko je
bestidnom lakoom zlorabljuju politiari za koje se od milja kae da su populisti. Zatim
postoji jo - osobito u istonoeuropskim postkomunistikim dravama - i poluslubeno
odobrena, dapae, dravno poticana diskriminacija koju, naravno, javno nijeu. No na istoj
ovoj pozornici, za istom je govornicom ne tako davno nastupila indijska knjievnica Urwashi
Butalia koja je takoer iznijela svoja iskustva. Od nje smo mogli uti to e se dogoditi
narodu kada politika iznenada za-sijee ponor izmeu ljudi sline sudbine koji govore istim
jezikom i odgojeni su u istoj kulturi, izmeu Indijaca i Pakistanaca: vjerski im fanatizam i
bezuman nacionalizam izvitoperuju ivote i nain razmiljanja. Ti su se ljudi od danas do
sutra nali u dvama razliitim torovima i odjednom vie nisu znali to da ponu s onom
dotada naizgled tvrdom injenicom koja je zapravo bila samo njihovo ja, njihov vlastiti i jasan
identitet, njihova dotad nepomuena svijest o samoodreenju.
Takve smo nagle, katkada i brutalne promjene i mi Europljani u proteklome stoljeu vrlo
esto doivljavali, u svakom sluaju vie mi ovdje u istonoj i srednjoj Europi nego oni na
zapadnoj strani kontinenta. Dodajmo tome jo i to da takve promjene redovito prate i
nenadoknadivi kulturni gubici. Nekadanja kulturna sredita, sveuilini gradovi gdje su ljudi
govorili po tri ili etiri jezika, odjedanput su se srozali na razinu provincijskoga gradia
jednoga velikog carstva i tako su naprosto nestali s europskoga kulturnog zemljovida.
Vjerojatno ovoga trena svi mislimo na Czernowitz, odakle je potekao Paul Celan, na grad u
kojem su ivjeli samo knjige i ljudi. Ne bih tu mogao svoje sluateljstvo potedjeti
primjedbe kako su slijedom njemakih imperijalnih ambicija, nametanih u XX. stoljeu,
upravo Nijemci istrijebili njemaku kulturu na onim viemilijunskim, vienacionalnim
prostorima na kojima su vladali mnogi materinji jezici, a koji su ranije bili itekako
prepoznatljivi, ponajprije po njemakome kulturnom utjecaju. Istrijebili su idovsku manjinu
koja je govorila njemakim jezikom ili jidi, a koja je njemakome jeziku darovala takve
veliine kao to su Joseph Roth, Franz Kafka ili maloprije spomenuti Paul Celan. Katkada su
ti knjievnici usred svojega nacionalnog okruenja drukijega materinjeg jezika pisali na
njemakom, jer su u roditeljskoj kui svladali upravo taj jezik, ali i zato to su kao idovi, kao
kozmopolitski intelektualci bez korijena, kako su ih protivnici opisivali, ponajprije razmiljali
u kulturnim dimenzijama veih jezika. Pisati na njemakome neko je tim knjievnicima
znailo duhovnu neovisnost i slobodu samoodreenja. Danas te nekada djelomine - otro
naglaavam: samo djelomine - njemake kulturne zone, recimo od Krimskoga poluotoka,
preko Bukovine prema gore, pa sve do Galicije, nikada vie nita nee prinijeti njemakoj
kulturi, a tome su iskljuivim razlogom sami Nijemci. Da, kaem to s dubokim aljenjem, a
zato, na to u se jo poslije osvrnuti.
U svakom je sluaju tipina pojava XX. stoljea da su politika i kultura ne samo jedna
drugoj postale oprekom ve i ljutim protivnicama. To nije posljedica prirodnoga razvoja, a
politika koja se otela kulturi i koja uz pomo vlasti ostvaruje neogranienu (beskrupuloznu)
samovlast, kadra je provesti strahovita pustoenja, ako ba toga trenutka ne nad ljudskim
ivotima i materijalnim dobrima, onda zasigurno u ljudskim duama. Sredstvo unitavanja
nazivaju jo i ideologijom. U XX. stoljeu, u zastraujuem vijeku gubitka vrijednosti,
ideologijom je postalo sve to je neko bila vrijednost. A silno je velika nevolja da suvremene
mase, koje nikada nisu bile uivateljice kulture, odjednom usvajaju ideologije kao kulturu.
Tome moe biti mnogo razloga, no meu njima je sigurno i injenica da se gomila javljala
upravo u doba jedne od najdubljih, ukoliko ne ba i najdublje krize sustava vrijednosti
zapadne civilizacije; no sada ne bismo trebali dalje razglabati o meuovisnostima uzroka i

79
posljedice. Zadovoljimo se samo time da su se nali ljudi koji su se pomou domiljate
tehnike razvijenih mainerija politikih partija odvaili upravljati gomilom, a zatim je i
instrumentalizirati. Moda izreka potjee od Thomasa Manna, prema kojemu je dovoljno
svjetini, kako bi bila spremna na sve, obratiti se kao narodu. A da bi se to dogodilo nisu
potrebne ak ni totalitarne dravne vlasti; dostatni su, naime, i takvi autoritarni reimi kakvi
su bili Francov, Dollfussov ili onaj Milsa Horthyja, kako bi se religija, patriotizam i uljudba
srozali na razinu politike, a sama politika postala oruem mrnje.
Mrnja i la: one su valjda bile dvjema najhitnijim sastavnicama onoga politikog odgoja
koji je prolazio ovjek XX. stoljea. Sjetimo se samo satova vjebanja mrnje iz Orwellova
romana 1984. La nikada nije bila toliko jakom snagom za oblikovanje povijesti kao u
posljednjih tridesetak godina - pie Sndor Mrai godine 1972. to se osobito odnosi na
drave srednje i istone Europe koje su nakon Prvoga svjetskog rata oitovale nevjerojatno
visok stupanj nacionalne osjetljivosti. Iznenada je nestala jedna srednjoeuropska velesila,
Austro-Ugarska Monarhija, a nusprodukti imperijalnoga raspadanja su, poput trovanja
funeralnim tvarima, zarazili samostalne nacionalne drave, iznikle na njezinim ruevinama. U
okrutno su osakaenoj Maarskoj, na sveuilitima i visokim kolama godine 1920. uveli
numerus clausus, potom 1938. donijeli takozvani prvi idovski zakon, a godine 1944. ve su
mi nadjenuli i utu zvijezdu, koju, simbolino reeno, tamo do dana dananjega nisam bio u
stanju posve skinuti.
Priznajem, poprilino me je zateklo to sam ak vie od deset godina nakon likvidacije
posljednjega europskog totalitarnog reima - odnosno desetak godina nakon uvoenja
demokracije - ipak morao doi do ovakvih udnovatih zakljuaka. Takoer je dio istine i to da
mi uope nije bilo lako prepoznati tu injenicu i poprilino sam napora morao uloiti dok sam
uspio odgonetnuti neke njezine pojavnosti. Takvo muno stanje, po svemu sudei, automatski
generira i svoje sindrome, a da oni isprva nisu ni uoljivi. Eto, odjedanput ovjeku svijet koji
ga okruuje poinje nalikovati utvari, dok zapravo on sam postaje nestvarnim, poput utvare.
Ili obrnuto: odjednom mu se vlastita osoba doima stranom, premda se samo identificirao s
otuujuim vanjskim svijetom. Moja supruga, koja je zapravo Amerikanka i koja na sreu ne
poznaje te srednjoeuropske nevolje, poela je opaati da ja, kada god odemo u inozemstvo, na
neki nain prolazim pravu pravcatu preobrazbu osobnosti. U stranome se svijetu kreem
posve lako, kao da sam kod kue, a kod kue pak kao da sam stranac. S ljudima stranoga
jezika razgovaram posve nesputano, a sa sugraanima se ustruavam. Sve je to u diktaturi
zvanoj socijalizam bilo posve prirodno stanje s kojim sam se razmjerno dobro nosio, no na
demokratski se rasizam jo moram priviknuti i trenirati za komunikaciju s njim. Eto, ipak sam
stigao do kraja jednome problemu, za koji vjerujem da nije samo iskljuivo moj.
Jednostavnije reeno, radi se o tome da u svom svakodnevnom ivotu stalno moram
reagirati na neke za mene posve strane impulse, koje doivljavam poput iritacije na koi, kao
lake strujne udare to dolaze iz mojega okruenja. Slikovito reeno, neprestance se moram
eati. Poznata nam je glasovita Montesquieuova izreka: Ponajprije sam ovjek, a tek potom
Francuz. Nasuprot tome rasist -jer antisemitizam nakon Auschwitza vie nije samo puki
anstisemitizam od mene zahtijeva da ponajprije budem idov, kako nakon toga vie ne bih
mogao biti ovjek. U prvom smo zaprepatenju pokuali u svoju obranu potraiti opravdanja,
no ovjek odjedanput postaje svjestan daje u sebi poeo govoriti i misliti na posve primitivan
nain, jer je ono zbog ega se mora braniti doista prije svega silno primitivno. Ukoliko nas
bace u kavez divljih zvijeri, i mi se moramo boriti na nain tih divljih zvijeri. Prizeman nain
razmiljanja protiv kojega se moramo izboriti dovodi nas do toga da naposljetku i nae misli o
samome sebi postaju niske, dapae, o sebi ve poinjemo misliti kao da smo netko drugi; taj
nam, dakle, proces doista dobrano izvitope-ruje osobnost. Prilino je poznat najmuniji nain
obrane takve iaene linosti, kada u srazu s neljudskim ideolozima na kraju mora svjedoiti
svoju ovjenost. Ima u tome neke doista aljenja vrijedne crte koja budi i saaljenje, i to
naprosto zato jer je upravo izvrgavaju gubitku svega ljudskoga u njemu. Meutim, ukoliko je
ve jedanput prihvatio kategorije rasista, on postaje idovom, a idov, kao to smo ve ranije
rekli, zapravo ni nije ovjek. I napose, to vie dokazuje da je upravo to to jeste, on postaje
sve vie predmetom aljenja, a time sve manje ravan ljudskome. U rasistikome okruenju

80
idov ne samo to ne moe biti ovjekom, ve ni idovom; jer idov je samo antisemitima
jednoznaan i razumljiv pojam.
Francuski knjievnik Edmond Jabs kae da su potekoe pripadnosti idovstvu ravne
tekoama kod pisanja. Nikada mi jo nitko nije uspio toliko jasno definirati moj vlastiti
poloaj. To to sam postao piscem rezultat je mojega slobodnog samoodreenja, a idovom
sam se naprosto rodio. U meni su se moje spisateljsko bie i idovstvo stopili u jedinstvenu
kvalitetu, pa stoga i svoje idovstvo moram smatrati istim onim to mi znai i po mogunosti
besprijekorna izvedba umjetnikoga djela: zadaom ili odlukom za cjelovitost postojanja ili
za samoodricanje. Ukoliko biramo potpun ivot, odjednom nam sve poinje sluiti kao
prednost. A i sama injenica da sam idov, naposljetku je ishod moje odluke; ne samo to me
nikada vie ne moe gurnuti u takozvanu krizu identiteta, ve upravo suprotno, moju e
egzistenciju postaviti u sredite obasjano jo jasnijim svjetlima. Usto, ipak se moram suoiti s
nekoliko pitanja koja se javljaju slijedom mojega idovstva i koja, da tako kaem, proistjeu
iz njegove posebnosti.
Prije nekih dva ili tri desetljea bih pitanje o kome ja zapravo piem smatrao
najpatvorenijim moguim problemom. Naravno, o samome sebi, glasio bi, kao to u biti glasi
i danas, odgovor. No danas sam ipak sklon prihvatiti: u stvaranju entiteta nazvanoga samim
sobom odreenu su ulogu odigrali i drugi, moje okruenje koje se zove drutvo. Dakle,
djelomice sam ipak donekle zatoenik okolnosti koje me okruuju, to e po svemu sudei
ostaviti tragove i na mojim duhovnim oitovanjima. Kaem li da sam idovski pisac, time jo
nisam rekao kako sam i sam idov. Jer kakvim li je idovom onaj tko nije ni konzumirao
vjerski odgoj, ne govori hebrejski, u biti gotovo ni ne poznaje relevantna djela s vrela
idovske kulture, a ni ne ivi u Izraelu ve u Europi? No ono to sa sigurnou mogu ustvrditi
jest injenica da sam pisac jednoga anakronistikog naina ivota, i to habitusa asimilantnih
idova. A u tome je odluujuu ulogu odigrao upravo Endlsung. Jer, onaj kome je
Auschwitz prvorazredni, moda ak i iskljuivi znak idovskoga identiteta, taj se u
odreenome smislu ni ne moe smatrati istinskim idovom. On je zapravo
isaacdeutscherovski nacionalni idov, europska inaica bez pripadnosti i zemaljskoga
uporita koja sa svojim nametnutim idovskim stanjem vie nee ni moi uspostaviti neke
zamjetnije intimne relacije. Unato velikoj - moda ak i znaajnoj - ulozi u europskoj kulturi
(ukoliko takvo to jo uope postoji), on ipak nema nikakva udjela u povijesti idovstva
nakon Auschwitza, zapravo openito u procesu obnove idovstva, za koje bi se takoer moglo
rei: ukoliko ono jo postoji, odnosno, bude li ikada postojalo.
Pisac holokausta je stoga u doista tekom poloaju. U jednom sam svojem ranijem eseju -
naslov mu je Jezik u progonstvu - ve iznio svoju tvrdnju da holokaust nema, a niti moe
imati svoj jezik. Zato e europski preivjeli pojedinac povijest svojih muka moi
ispripovijedati samo na nekome od europskih jezika: no taj jezik svakako nije njegov, a ne
pripada ni narodu od kojega ga je za svoje kazivanje posudio.
Svoje knjige piem na takvome posuenom jeziku koji ih, slijedom svoje prirode,
izbacuje iz vlastitoga bia, a moda ih trpi tek jedino po rubovima svojega svjetonazora -
napisah tada. Rekoh, to je posve prirodno, naprosto zato to je ta zemlja tijekom
viestoljetnih borba za samoodranje sebi stvorila vlastiti subjekt, koji je slijedom tihoga
nacionalnog konsenzusa snano obiljeio i njezinu knjievnost.
Volim pisati na maarskome, jer mi je tada nemogunost pisanja daleko stvarnije
iskustvo. To su inae Kafkine rijei; on je u pismu upuenome Maxu Brodu, ralanjujui
poloaj idovskoga pisca, govorio o trima nemogunostima: kako je nemogue ne pisati, kako
je nemogue pisati na njemakome, ali da se ni ne moe drukije pisati. Zatim je dodao:
'Gotovo bih mogao dodati i etvrtu nemogunost, da je zapravo uope nemogue pisati.'
Danas bi sve to vjerojatno dopunio time kako je nemogue pisati o holokaustu.
No nabrajanje paradoksalnih tvrdnji na temu nemogunosti mogli bismo nastaviti
unedogled. Moemo potvrditi kako je nemogue ne pisati o holokaustu, kako je prava
nemogunost o holokaustu pisati na njemakome jeziku, te kako je nemogue drukije pisati
o holokaustu. Pisac holokausta je svugdje i na svakom jeziku duhovni prognanik koji e
uvijek svoje pravo na intelektualni azil zatraiti na stranom jeziku. Ukoliko je tono da postoji

81
samo jedan jedini istinski filozofski problem, a to je pitanje suicida, pisac holokausta koji je
odluio nastaviti ivjeti moe znati doista samo za jedan jedini pravi problem: problem
emigracije. Meutim, bit e mu pametnije kae li, umjesto emigracije, progonstvo.
Progonstvo iz jedine prave domovine koja nikada nije ni postojala. Jer ukoliko bi postojala,
tada ne bi bilo nemogue pisati o holokaustu, jer bi tada i holokaust imao svoj jezik, a pisac bi
se holokausta mogao smjestiti, ukotviti u odreenu postojeu kulturu.
No takve, po svojoj prilici, nema. Svaki jezik, svaki narod, svaka civilizacija ima neki
svoj dominantan Ja koji registrira svijet, vlada njime i prikazuje ga. Taj neprestano djelatan
kolektivni Ja takav je subjekt s kojim se jedna velika zajednica - nacija, narod, kultura - s vie
ili manje uspjeha, ali openito ipak uspjeno poistovjeuje. Meutim, gdje li e svijest o
holokaustu pronai svoju domovinu, koji bi jezik za sebe mogao ustvrditi kako je opim
subjektom holokausta, njegov dominantan Ja, holokaustov jezik? A kada to pitanje
postavimo, moe li se izbjei postavljanje sljedeega, odnosno, moe li se zamisliti jezik
holokausta, njegov pravi i iskljuiv jezik? Ukoliko je odgovor potvrdan, ne bi li taj jezik
morao biti toliko straan i alostiv da bi na kraju unitio, zatro i one koji njime govore?
Valjda je upravo ovako ispravno: da prognaniku iz holokausta bude dovoljna i njegova
izopenost, o kojoj se s vremena na vrijeme i oituje za javnost. Osobito je tome tako u
istonoj i srednjoj Europi, gdje je izmeu dvaju svjetskih ratova, a napose kao posljedica
holokausta, ieznuo jezik koji je posredovao meu entitetima ali bio i iznad njih, kojim su
onomad govorili svi od Bukovine do Krakova, od Praga do Rijeke i na kojem su knjievnici,
koji se nisu mogli ili nisu htjeli uklopiti u sheme nacionalne knjievnosti, otkrivali slobodu
izraza. No te nacionalne knjievnosti pokazuju vrlo malu naklonost prihvaanju svjetskoga
iskustva holokausta, premda je on zapravo ujedno i iskustvo njihove vlastite povijesti -
dodue, ipak s obrnutim predznakom. Osim predstavnika rasizma u javnome bi ivotu bilo
doista tetno kriviti bilo koga, a jo je tetnija stvar govoriti o holokaustu koji smo stekli jo
s majinim mlijekom. Iako je batinjeni antisemitizam preteko naslijee, on svakako nije
genetske prirode, njegovi su razlozi iskljuivo povijesni i povijesno-psiholoki. Te su nacije
otrpjele goleme nevolje, osobito im je teko povrijeeno samopouzdanje, a zapravo se ve
dugo vremena bore za goli opstanak; no one su na alost, premda nimalo na izvoran nain,
jedno od sredstava borbe otkrile u antisemitizmu.
Oscar Wilde, kojega su jo u nedunome XIX. stoljeu zatvarali u tamnicu zbog
slobodnoga, dapae, nesputana izraavanja samoodreenja, pisao je: Na vratima antikoga
svijeta stajao je natpis: 'Upoznaj samoga sebe!'. A na vratima e suvremenoga svijeta pak
stajati: 'Budi svoj!'. Mogli smo uoiti, a i svakodnevno svjedoimo kako tome upravo taj
suvremeni svijet postavlja nikad viene prepreke. No ipak ne bismo mogli imati drukija
nastojanja od onoga emu je Nietzsche u svojoj knjizi Ecce homo posvetio cijelo poglavlje: da
naposljetku postanemo ono to jesmo. Moramo slijediti svoju sudbinu i iz nje izvui i sve
pouke, koliko god one bile katkada gorke. Moe se takoer dogoditi da na kraju puta slobode
samoodreenja zapravo nikamo ni ne stignemo. Knjievniku koji uvijek povlauje onaj
jedini jezik na kojemu pie nije lako priznati kako je za njega naposljetku taj jezik isti onakav
kao i bilo koji drugi, jer ni jedan od njih nije njegov. Zapravo, pripadam onoj idovskoj litera-
turi nastaloj u istonoj Europi koja se nikada nije pisala na jeziku nacionalnoga okruenja i
koja nikada nije bila dijelom nijedne nacionalne knjievnosti. Trag se te literature protee od
Kafke do Celana, a i nastavak joj je izvjestan, samo treba pozornije promotriti stanje u
meunarodnoj knjievnoj emigraciji. Ta knjievnost, naime, veinom pripovijeda o
istrebljenju europskoga idovstva, a njezin je jezik posve sluajan; bilo kojim jezikom on bio,
nikada nee biti materinji. Jezik kojim govorimo ivi samo dotle dok se njime sluimo, a kada
zautimo, gubi se i jezik, ukoliko se neki veliki jezik ne saali nad njim i ne uzme ga, poput
kakve slike pieta, u naruje. Danas je takav jezik veinom njemaki. Meutim, i njemaki je
jezik samo privremeno stanite, prolazno sklonite beskunika. Dobro je to znati, dobro je
pomiriti se s tim saznanjem, dobro je pripadati onima koji nikamo ne pripadaju; dobro je biti
smrtnikom.

82
 JERUZALEM, JERUZALEM..

Budimpeta, 12. travnja 2002.

Preksino sam jo s balkona hotela Renaissance promatrao jeruzalemski zalazak sunca.

Nebo je meu bjeliastim uzvisinama nasuprot nama polako blijedi-lo, iz Staroga je grada
stizao lagan lahor, svjetlo se iznenada prelomilo i razlio se suton toliko nalik kakvom
otunom prekidu vatre - prisjetio sam se Camusovih rijei iz Ravnodunosti. No jutros je
eksplodirao autobus na putu iz Haife prema Jeruzalemu, snaga je detonacije vozilo digla u
zrak, a posvuda su uokolo zrakom letjeli otrgnuti, razneseni ljudski udovi.
Nisam ni pokuavao skupiti svoje misli koje su lutale svuda naokolo. Ovamo sam stigao
sa suprugom na jednu konferenciju i nikad ne bih doao da me nisu zvali upravo u Jeruzalem.
Ne volim uzaludne konferencije, a napose ne one koji nose ovakve i sline naslove: The
Legacy of Holocaust Survivors - Moral and Ethical Implications for Humanity. Nadnevak - 9.
travnja - ve mi se mjesecima koi u biljenici i unato dojmu kao da doista ozbiljno
promiljam o pourujuim savjetima svojih budimpetanskih i berlinskih prijatelja - veinom
me odgovaraju od puta - zapravo od samoga poetka ivim u ozraju oaravajueg izvornog
plana: iz Berlina emo se vratiti u Budimpetu, na tamonjim u izborima prinijeti svoj
najvjerojatnije posve suvian glas, a dva dana nakon toga krenut emo za Jeruzalem. Jedino se
doista moglo postaviti pitanje, bi li bilo bolje da odem sm. Meutim, o tome moja supruga
nije htjela ni uti. Zajedno ili nikako. Nakon kratkoga razglabanja shvaamo kako doista
moramo poi, jednostavno zato to bismo nakon toga morali zauvijek ivjeti s milju da su
nas zvali a mi nismo otili.
Eto, sada stojim tu najednom od balkona sedmoga kata, a to se tu doista zbiva, to mi je
ovdje jednako teko procijeniti kao to je bilo teko u Berlinu ili u Budimpeti. U ovome
trenutku ni ne razmiljam toliko o ovdanjim prilikama, ve daleko vie o europskoj reakciji.
ini mi se kako movara podsvijesti, poput provale lave sumpornoga vonja, poinje rigati
mnogo godina zauzdan antisemitizam. U Jeruzalemu, kao uostalom i u Berlinu ili bilo gdje
drugdje na televizorskome zaslonu, vidim potpuno iste prizore protuizraelskih prosvjeda.
Vidim slike zapaljene sinagoge i oskrnavljena idovskoga groblja u Francuskoj. Na jedva
stotinjak metara od mojega berlinskoga prebivalita kod Tiergartena na ulici su napadnuta i
izbatinana dvojica amerikih idovskih mladia. Na zaslonu sam takoer vidio i
portugalskoga pisca Saramaga kako se naginje iznad lista papira te postupak Izraela protiv
Palestinaca usporeuje s Auschwitzom, dokazujui pritom kako pisac nema pojma o
skandaloznoj irelevantnosti usporedbe koju rabi, dapae, ak i to da se pojam koji je poznat
pod nazivom Auschwitz, a koji je sve do sada imao svoje vrlo tono odreeno znaenje u
europskom kulturnom konsenzusu, danas moe upotrebljavati bez ikakvih skrupula i na
populistiki nain, u populistike svrhe. Postavljam pitanje samome sebi, ne bi li trebalo
razlikovati iskaze protuizraelskih osjeaja od antisemitizma. No je li to mogue? I moe li se
uope shvatiti, kako je mogue da se dva kontinenta dalje, i u Argentini - gdje ljudi, usput
budi reeno, ionako imaju dosta svojih muka - dogaaju protuizraelski prosvjedi? Vjerojatno
tako, mislim, da se mrnja na idove koja traje gotovo dvije tisue godina utvrdila kao
svjetonazor. Uvrstio se svjetonazor sazdan od mrnje, a predmet mrnje je jedan narod koji,
mislim, nikako ne kani posve nestati s lica zemlje. Pokuavam razmiljati jasno, iskreno, a
ono to mislim, jasno i iskreno, odbacujui svaku zabranu, i izgovoriti. To da mladi ljudi s
velikom sladostrau sami sebe raznose eksplozivom (usput, u jednim sam novinama proitao
kako iraki diktator Saddam Hussein njihovim obiteljima isplauje dvadeset i pet tisua
dolara) svjedoi da se po svemu sudei ne radi samo o tome, treba li se naposljetku
palestinska drava formirati ili ne. Ti se samoubojice samoproglaavaju za gubitnike
postojanja. U njihovu se djelu oituje ona vrsta ogorenosti koja se ne moe objasniti
iskljuivo nacionalistikim strastima. U blagim svjetlima Jeruzalema, u zlaanim veerima,
meu ovim slikovitim breuljcima pod maslinicima, tijekom jednoga ranijeg jeruzalemskog
putovanja, jednom sam ve, reklo bi se vie osjetilima nego umom, razumio zato su se
upravo ovdje rodili bogovi. A sada moram shvatiti zato ih ubijaju upravo tu, razmetljivom
strau krvavih ljudskih rtava. Priznajem kako nita ne razumijem i ne bih mogao prihvatiti
da smo suoeni naprosto samo s obinim politikim pitanjem. Meutim, mogue je i to kako
je cilj te politike da sve ovo i ne promatram kao puko politiko pitanje a ja, eto, samo padam
na lijepak manipulacije; no dok u meuvremenu milijuni padaju pod dojam te iste
manipulacije, priroda se te manipulacije mijenja, interiorizira - netko, neki e odjednom
ozbiljno pomisliti kako njihovo ludilo nije nadahnula neka izvanjska sila ve ono izvire iz
njihove vlastite due, potrebom je njihova duha: i tu poinje nepopravljiva nevolja.
Iskreno priznajem: kada sam na ekranu prvi put uoio izraelska oklopna borbena vozila
koja su se kotrljala prema Ramallahu, nehotice i nezadrivo me je bolno zaparala pomisao:
Boe, kako je dobro vidjeti idovsku zvijezdu na izraelskim tenkovima, a ne naivenu po
svojoj vlastitoj odjei, kao onomad, godine 1944. Nisam dakle posve nepristran, jer ne bih
mogao ni biti. Nikada nisam ni igrao ulogu nepristrana djelitelja pravde: to sam preputao
europskim - i izvan-europskim - intelektualcima koji tu veliku igru znaju igrati toliko vrsno, a
katkada i toliko tetno. Nakon toliko istinskih i hinjenih solidarnosti kocka se sada okree:
mandarini stroga lika okrenuli su se protiv Izraela. U stanovitim su pitanjima valjda ak i u
pravu: samo to jo nikada nisu kupili putnu kartu za autous koji prometuje na liniji od Haife
do Jeruzalema.
No ovdje u Izraelu, slikovito reeno, svatko ima u svojem depu ve tu kartu. I ljudima ta
injenica polako oduzima zdrav razum. Hladna presuda europskih mandarina ovdje se
doivljava kao gorue egzistencijalno pitanje. Tu oajnu neusklaenost moda je
najjezgrovitije definirala naa prijateljica koja nam je u Yad Vashemu, na tome nevjerojatno
golemom groblju, u znak sjeanja na ubijene tijekom holokausta, rekla: Prvo emo s obitelji
otii na neki prosvjed protiv rata, a nakon toga emo se javiti u vojsku.
Nisam jo sreo - na ovoj konferenciji svakako nisam - takva izraelskoga intelektualca koji
bi osporavao potrebu za postojanjem palestinske drave. Naselja se moraju ukinuti - kae
jedan od vodeih povjesniara Yad Vashema - to e svakako dovesti do minijaturnoga
graanskog rata, no mi ga moramo izvojtiti. Izolacija, nedostatak solidarnosti uzrokuju
gotovo fiziku bol. Ne postoji nain da se teror trpi bez odgovora, a isto je tako nemogue
suprotstaviti se teroru bez primjene terora. Premuna, nametnuta okolnost, muna pitanja s
kojima se moramo hrvati. Zatvaraju nas u moralni geto - kae mi moj prijatelj Appelfeld,
knjievnik. U pogledima koji me okruuju primjeujem strah, nevjericu ali i odlunost. Up-
ravo onako kako je David Grossmann napisao u svojemu dramatinome lanku objavljenom u
Frankfurter Allgemeineu: Dananji Izrael nalikuje na vrsto stisnutu pesnicu, no to je
zapravo ruka omlohavila od oajanja. Grad je opustio, taksisti poput gladnih jastrebova
krue oko hotela i im se netko pomoli na vratima, odmah udaraju na rtvu - uglavnom
uzalud, jer tu nema gotovo nikoga tko ne bi morao obavljati neke slubene dunosti, a njih
ionako ve ekaju slubena vozila. Dorukujemo u polupraznoj dvorani naega hotela, turisti
su izostali, a nema ni gospode s kravatama, obligatnih poslovnih ljudi koji iznad vrue kave
prelistavaju novine.
Gotovo sam zaboravio da sam i sam stigao na jednu konferenciju gdje moram proitati
ve pripremljen tekst. Kaem li da sam idovski pisac, time jo nisam rekao kako sam i sam
idov, itam. Zatim: Jer kakav li je idov onaj tko nije ni konzumirao vjerski odgoj, ne
govori hebrejski, u biti gotovo ni ne poznaje relevantna djela s vrela idovske kulture, a ni ne
ivi u Izraelu ve u Europi? No ono to sa sigurnou mogu ustvrditi jest injenica da sam
pisac jednoga anakronistikog naina ivota, i to habitusa asimilantnih idova. A u tome je
odluujuu ulogu odigrao upravo Endlsung. Jer, onaj kome je Auschwitz prvorazrednim,
moda ak i iskljuivim znakom idovskoga identiteta, taj se u odreenome smislu ni ne
moe smatrati istinskim idovom. On je zapravo isaacdeutscherovski nacionalni idov,
europska inaica bez pripadnosti i zemaljskoga uporita koja sa svojim nametnutim
idovskim stanjem vie nee ni moi uspostaviti neke zamjetnije intimne relacije.
Bit e me gotovo sram proitati ove retke. Bit e mi gotovo neugodno otkriti svoju
egzistenciju, suptilne probleme, krizu identiteta idovskoga intelektualca bez korijena i doma.
Odjedanput prozirem neodrivu ironiju svoje uloge: kao preivjeli Shoe odrat u predavanje
u zemlji Izraela kojom hara rat, i rei u - u biti - zato ne mogu biti solidaran s narodom
kojemu zapravo i sam pripadam. Moja se solidarnost sastoji zapravo samo u tome da sam se
usudio ukrcati u zrakoplov koji je letio za Tel Aviv. Posjetitelj sam koji beskorisno ustrajno
skuplja dojmove, jalovo propitkuje ljude, a razumjeti ih nikada nee, jer ne dijeli njihovu
sudbinu, sudbinu onih kojima zapravo ipak pripada.
Toliko jasno to jo nikada nisam osjetio. A upravo sada, dok me simpatija i suosjeanje
ispunjavaju gotovo do boli, kao da sam ovdje najvie stranac. Takorei ni jedan Izraelac ne
proputa zahvaliti nam da smo doli k njima. Gotovo svaki razgovor zavrava tim rijeima,
to jo jasnije naglaava koliko sam ovdje tuinac. Pokuavam shvatiti zato, no pozornije
promatrajui lica koje me okruuju, automobile okiene barjacima, uzrujano a ujednaeno
ozraje grada za koje je zapravo teko odrediti kakvo je, odjedanput poinjem vjerovati kako
sam uoio promjene kroz koje ova zemlja ba u ovome trenutku prolazi. Francuski
povjesniar Renan ustvrdio je kako naciju ne definiraju ni rasa ni jezik ve ljudi koji u svojim
srcima osjeaju da su im misli i osjeaji zajedniki, kao to su im zajednike i uspomene ali i
nade. No ova se zemlja, koja je sve do sada bila zapravo nekoherentnom dravom jednim
dijelom svojih osnivaa a ponajvie ipak europskih preivjelih koji su tragali za konanim
spasenjem, ali i militantnih cionista, ortodoksnih sekta koje nijeu institucionalni okvir
drave, strogih vojnika, glazbenika blage naravi, nordijski
bljedolikih, ali afrikih, arapskih, levantinskih idova svakojakih boja, kultura i ljudi -
sada se, tijekom ovoga, to se ishoda tie, oajnoga rata bez jasnih izgleda, odjednom
oblikovala u naciju. Ne znam trebamo li se tome veseliti ili je proklinjati - naime, upravo je
doba zalaska nacija s pozornice - no ona je u svakom sluaju injenica, a kao takva vie ne
doputa onaj posve osobit stav sa stanovitom zadrkom, no s neupitnom blagonaklonom
simpatijom, katkada ispunjenom i oholom ironijom s kojom su se europski i ameriki idovi
odnosili prema Izraelu. Neobian je to obrat, a on bez sumnje nee - u idovsko-idovskim
odnosima svakako - ostati bez posljedica.
Stoga e biti daleko pametnije da ovdje ne ganjam pravdu, tu takozvanu objektivnu
pravdu. Uostalom, ni istina nije nepomina, nije vjena, ve promjenjiva, a ukoliko je tome
tako, tada se, kao to je rekao Thomas Mann jedne od najdubioznijih godina u Europi, mora
jo dublje, savjesnije voditi rauna o ovjeku duha i pozorno iitavati titraje svjetskih duhov-
nih kretanja na promjene koje se dogaaju u liku pravde. I moda upravo zato stoje toliko
promjenjiva, pravda se u posljednje vrijeme toliko gura u prvi plan i zahtijeva neprestano
svoju suvremenu definiciju. Ratovi novoga doba uvijek su bili obojeni moralnim zasadama,
ali nikada u tolikoj mjeri, kao sada. U naoj suvremenoj - ili postmodernoj - stvarnosti granice
se vie ne proteu izmeu etnikih skupina, nacija, religija, ve daleko vie izmeu
svjetonazora i sklopova ponaanja, izmeu racija i fanatizma, snoljivosti i histerije,
kreativnosti i ruiteljske volje za mo. U nae se doba bez vjere vode ratovi biblijskih
razmjera, ratovi izmeu dobrih i zlih. Ove rijei moraju biti u navodnicima naprosto zato
to vie ni ne znamo to je dobro a to je zlo. 0 njima imamo raznolike i neusporedive
pojmove, a one e i dalje ostati predmetom rasprava, sve dotle dok se ponovo ne dogodi vrst
sustav vrijednosti od zajedniki oblikovane i zajedniki prihvaene kulture.
To je, a napose ovdje na bliskom Istoku, naravno, samo utopija. to objanjava, mozgaju
oni, da se snani, sposobni mladi ljudi odluuju za samoubilake teroristike akcije? Koliko
cijene tue ivote, kakvu im oni vrijednost predstavljaju, to zorno pokazuju njihova djela; no
koliko im vrijedi njihov vlastiti ivot? Jedan na prijatelj kae da ih, prema njegovu saznanju,
uvjeravaju kako ih tamo prijeko, na onome svijetu ekaju sedamdeset i dvije djevice koje
e ih tetoiti. A to kau enama? - pitam ga. Na prijatelj sa smijekom slijee ramenima: on
to ne zna. Mrnju sam oduvijek iitavao kao energiju. A energija je slijepa, no njezin je
izvor, na paradoksalan nain, ista ona ivotnost kojom se hrane i kreativne snage. Europska
civilizacija, koju ljudi ovdje jo uvijek i unato svemu i dalje osjeaju svojom, smatra
najplemenitijom vrijednou ispunjen poziv u ljudskome ivotu. Fanatizam je njezina suta
suprotnost, pa stoga na temelju ega bi se ovdje ikada rodila ljudskost i povjerenje? Tu zasad
vladaju strah i mrnja. Rijei o pomirenju, o suivotu, danas odzvanjaju poput posljednjih
znakova ivota s ve potonula broda - pie i David Grossmann.
 Mrak se u ovome kraju naglo obruava, a tamo dolje, ispod mojega balkona pale se
svjetiljke uline rasvjete. Automobili jure po cesti koja se gubi u daljini, a koja vodi prema
naraninim gajevima i sveuilitima, prema vrsto izgraenim gradovima i sjajno obraenim
poljima. Mnogi su mi rekli da su nakon Shoe doli ovamo zbog toga jer su se nadali miru i
sigurnosti. Naporno radei podigli su ovu zemlju koju su njezini graani morali braniti u
estokim borbenim okrajima, premda joj ue i ire okruenje sve to vrijeme osporava pravo
gologa postojanja. Ukoliko ta dvojba - spojena s osjeajem preputenosti samome sebi - pusti
korijenje i u njima, tada e ih doista otjerati u najdublji oaj. U ovome trenutku, sudei po
mojim iskustvima, vitalnost drave jo omoguuje samorefleksiju: premda ne ba izravno
suprotstavljanje teroru, ali svakako nain obrane, taj beskonaan, a zapravo bezuspjean
pohod, najvrsniji intelektualci ove zemlje ipak strastveno kritiziraju. Meutim, neprijateljska
ravnodunost svijeta ih doista preputa krajnjem oaju, pa je stoga sve spremno za katastrofu;
a katastrofa, koju u ovome svijetu isprepletenome fanatinim, iskrivljenim idealima i nemoi
potie ovdanja mrnja, u konanici nee pogoditi jedino Bliski istok.
Teka srca naputam balkon, jeruzalemski noni krajobraz. Sutra naveer emo
otputovati, a odavde u ponijeti sa sobom i jedan doista osobit dar. Nacija, domovina, dom, to
su za mene sve do sada bili nedokuivi pojmovi. Uope ni ne mogu zamisliti sklad citoyena
koji se bezuvjetno identificira sa svojom domovinom, nacijom. Sudbina mi je priutila da
ivim u, rekao bih, manjinskom poloaju u odnosu na cijeli svijet, onako kako sam to sam
odabrao i prihvatio, a kada bih taj svoj manjinski poloaj elio i tonije odrediti, svakako ne
bih rabio ni rasne, ni etnike, ali ni vjerske ili jezine pojmove. Svoje bih manjinstvo
definirao kao nain duhovnoga postojanja koji se zasniva na negativnom iskustvu. Premda
stoji i to da sam to negativno iskustvo stekao slijedom svojega idovstva, a mogao bih rei i
ovako: Univerzalnome svijetu negativnoga iskustva dobio sam pristup putem svojega
idovstva, jer sve ono to sam morao prolaziti slijedom svojega roenja u idovstvo smatram
inicijacijom, i to inicijacijom u najdublja saznanja o ovjeku i o poloaju ovjeka naega
doba. I budui da sam svoje idovstvo doivio kao negativno, odnosno krajnje radikalno
iskustvo, to me je odvelo i u potpunu slobodu. To je jedina sloboda koju sam za sebe stekao
tijekom svojega ivota, provedenoga u raznim diktaturama i upravo je zato toliko ljubomorno
uvam - sve do dana dananjega. Tijekom jeruzalemskoga boravka prvi put me je dotaknuo
teak a uzvien osjeaj nacionalne odgovornosti, i premda znam da s njom nemam to poeti
jer mi je ivotni put ve odavno zacrtan, ipak me je istinski duboko potresla.
S tom sam se tronutou ukrcao u zrakoplov prema Budimpeti. Nakon stoje postavila niz
svojih obligatnih pitanja i nae kofere nala posve urednima, asnica sigurnosne slube, jedna
vrlo mlada djevojka zahvaljuje nam to smo doli k njima, u Izrael. Ta zahvala djeluje
poput kratkoga otpusta iz svekolike daljnje slube, to vidim da i moju enu, koju ovamo ne
veu ni krvne a ni vjerske niti, jedino ljubav, jednako boli koliko i mene.
Na zrakoplov sretno aterira na sletnu stazu Budimpete. Na izlasku se nikako ne mogu
suspregnuti da se posljednji put ne obratim osoblju koje se trudi pomoi oko vrata: God save
Israel! - Neka Bog uva Izrael!. No valjda sam krivo izgovorio reenicu, ili pogrijeio u
jednoj od tih triju rijei. What did he say? - to je rekao? - zauh iza lea u sugovoru osoblja
suzdrano odbijanje nametanja tuinca. Okrenuo bih se, no uma me kofera pritie dalje,
gura prema izlazu.
Nisu me razumjeli. Moda to tako treba i biti. I zakoraih iz zrakoplova, po zemlji
Maarske.

HEUREKA!

Prije svega moram neto priznati; duan sam izrei jednu, moda neobino iskrenu
ispovijed. Otkada sam se ukrcao u zrakoplov da bih u Stockholmu primio ovogodinju
Nobelovu nagradu za knjievnost, neprestano osjeam otar pogled u lea nekoga uvredljivo
ravnoduna promatraa; pa se tako u ovome sveanom trenutku, koji me naglo postavlja u
arite javne pozornosti, na stanovit nain vie poistovjeujem s onim hladnim promatraem
nego s piscem kojega odjedanput itaju po cijelome svijetu. Samo se mogu nadati da e mi
govor koji u odrati u ovome za mene toliko posebnom trenutku biti od pomoi da u sebi
konano sjedinim tu dvojnost, te dvije osobe koje ive u meni.
Zasada ni sam posve jasno ne razumijem koju bih aporiju trebao osjeati izmeu ovoga
visokog priznanja i mojega djela, odnosno mojega ivota. Valjda sam predugo ivio u
diktaturi, u za mene neprijateljskome i beznadno stranome duhovnom okruenju, a da bih
stekao neto knjievnoga samopouzdanja; o tome naprosto nije imalo smisla ni razmiljati. Uz
to, sa svih su mi strana davali do znanja da ono o emu razmiljam, ona takozvana tema
koja me zaokuplja, naprosto nije dovoljno suvremena, niti atraktivna. Pa sam stoga, to se
posve podudara i s mojim najdubljim uvjerenjem, pisanje uvijek smatrao najstroom osobnom
stvari.
Osobna stvar; no ona, naravno, jo ne iskljuuje i ozbiljnost, premda se u onome svijetu,
gdje su jedino lai uzimali ozbiljno, ta ozbiljnost doimala pomalo smijenom. Tamonji je
filozofski aksiom glasio: svijet je objektivna stvarnost koja postoji nezavisno od nas.
Meutim, meni je jednoga lijepoga proljetnog dana godine 1955. iznenada palo na pamet da
postoji samo jedna jedina stvarnost, a ta sam stvarnost upravo ja sam, moj ivot. Taj krhki
dar, koji mi je povjeren na neodreeno vrijeme a koji su neke strane i nepoznate snage
svojatale, podravljivale, odreivale i svojim znakom obiljeavale, moram napokon od
takozvane povijesti, od toga zastraujuega Moloha uzeti natrag, jer je on samo moj, pa stoga
moram s njim tako i gospodariti.
To me je u svakom sluaju korjenito suprotstavilo svemu to me je okruivalo, onome to
je bilo, ako ne i objektivna, a onda svakako nesporna stvarnost. Govorim o komunistikoj
Maarskoj, o socijalizmu koji je bivao sve izgraenijim i sve ljepim. Ukoliko je svijet
objektivna stvarnost koja postoji neovisno o nama, tada ni ovjekova osobnost nije nita
drugo - ak ni za sebe osobno - nego objectum, kao to mu je i ivotni put takoer samo
nepoveziv niz povijesnih sluajnosti; ovjek se tome moe dodue i uditi, no on sam nema s
time ba nikakve veze. Nema svrhe sastavljati smislenu cjelinu, jer se u njoj mogu javljati
pojedinosti koje e biti daleko objektivnije od onoga za to bi njegovo subjektivno Ja moglo
snositi odgovornost.
Godinu dana poslije, 1956, izbila je maarska revolucija. Zemlja je na jedan jedini
trenutak postala subjektivnom. Meutim, sovjetski su tenkovi ubrzo uspostavili objektivnost.
Ako vam se ini da ironiziram, molim vas da razmislite to se dogodilo s jezikom u
dvadesetome stoljeu, u to su se preobrazile rijei. Drim posve vjerojatnim kako je prvo i
najpotresnije otkrie pisaca naega doba injenica da je jezik kojega smo batinili iz vremena
neke prapovijesne kulture posve neprikladan za doaravanje stvarnih tijekova, neko nedvo-
smislenih pojmova. Sjetimo se Kafke, sjetimo se i Orwela u ijim se rukama stari jezik
naprosto rastali, kao da ga se okree u vatri, da bi nam poslije pokazali njegov pepeo u
kojemu se raa novi, dotada nepoznata oblija.
Meutim, elio bih se vratiti svojoj strogo osobnoj stvari, odnosno pisanju. Ima tu
nekoliko pitanja koje si ovjek u mojemu poloaju niti ne postavlja. Primjerice, pitanju
kome piemo Jean Paul Sartre posveuje itavu malu knjiicu. Pitanje je zanimljivo, a
moe biti ak i opasno, no u svakome sam sluaju zahvalan sudbini da o tome nikada nisam
morao razmiljati. Razmotrimo, dakle, po emu je ono opasno. Ukoliko, primjerice,
odaberemo drutveni sloj koji ne bismo samo darivali uitkom nego bismo htjeli i utjecati na
nj, tada emo prije svega prouiti da li je na stil uope dovoljno pogodno sredstvo da se
postigne takav uinak. Pisca e brzo obuzimati dvojbe, no nevolja je u tome to e na svaki
nain biti zabavljen promatranjem samoga sebe. Uostalom, odakle bi i znao koje su zapravo
elje njegove publike, to joj se vie svia? Naposljetku, to ne bi ni mogao pitati ba svakoga
ovjeka posebno. to bi zapravo bilo i uzaludno. On moe krenuti jedino od toga kakvim
zamilja tu stanovitu publiku, koje joj potrebe on pripisuje, to bi na njega djelovalo onoliko
koliko bi on elio postii kod drugih. Kome dakle pie knjievnik? A odgovor je posve oit:
sebi.

87
 A ja za sebe svakako mogu rei kako sam do takva odgovora stigao bez ikakve
zaobilaznice. Istina, i posao mi je bio mnogo jednostavniji: nisam imao svoje publike, a nisam
elio ni utjecati na bilo koga. Nisam poeo pisati s nekom svrhovitou, a ono to sam pisao
nije se obraalo nikome. Ukoliko je moje pisanje imalo ikakav odreeniji cilj, to je svakako
bila vjernost formi i jeziku pri obradbi predmeta, i nita drugo. To je bilo vano razjasniti u
onome dravno-upravljanome ili, kako su ga jo zvali, angairanome, a smijenom i
beskrajno tunom razdoblju knjievnosti.
Ve bih daleko tee mogao odgovoriti na pitanje postavljeno s pravom a ne bez
zdvajanja: zato smo ipak pisali. Ja sam i u tome imao sreu, jer se nije ni pretpostavljalo da
bih na to pitanje morao dati bilo kakav odgovor. Uostalom, te sam dogaaje ve vjerno opisao
u romanu Fijasko (A kudarc). Stajao sam u naputenome hodniku neke uredske zgrade, a sve
to se tamo dogaalo bio je mukli odjek koraka iz nekoga od poprenih hodnika. Obuzelo me
neobino uzbuenje, jer su se koraci pribliavali; premda su potjecali od jedne jedine
nevidljive osobe, meni se iznenada uinilo kao da ujem koraanje nekoliko stotina tisua
ljudi. Kao da se pribliavao bat tekih strojevih koraka, a ja sam odjedanput shvatio svu
privlanu snagu i toga stroja i takva stupanja. Tamo sam, na tome hodniku, u sekundi razumio
opojnost rtvovanja samoga sebe, pijanu slast uranjanja u masu, ono to je Nietzsche - premda
u drugome kontekstu, no i na ovo toliko primjenjivo - nazivao dionizijskim iskustvom. Kao
da me je medu one redove gurala i vukla nekakva fizika snaga; osjeao sam da se moram
nasloniti na zid, skutriti se, kako ne bih popustio toj zavodnikoj privlanosti.
Pripovijedam o tome intenzivnom trenutku upravo onako kako sam ga i proivio; kao da
mu je vrelo, odakle je poput utvare prodirao, bilo negdje daleko izvan mene, a nikako u meni.
Svaki umjetnik poznaje takve trenutke. Neko su ih nazivali neoekivanim nadahnuem.
Meutim, ono to sam ja proivio nikako ne bih uvrstio u doivljaje umjetnike prirode. Prije
bih rekao, bilo je to egzistencialno osvjetenje. Umjetnost mi u ruke nipoto nije davao
doivljaj, jer sam za njezinim sredstvima jo dugo-dugo morao tragati, ve moj vlastiti ivot
koji sam ve gotovo i gubio. Bila je rije o samoi, o teem ivotu, upravo o onome o kojemu
sam govorio na poetku; kako izii iz omamljujuega stroja, kako iskoraiti iz povijesti koja
mi oduzima i osobu i sudbinu. Uasnulo me je otkrie da su samo desetljee nakon povratka
iz nacistikoga koncentracionog logora, a dok sam jo jednom nogom i dalje bio u stranoj
opsjeni staljinistikoga terora, u meni o svemu tome ostali tek nekakav mutan dojam i
nekoliko anegdota. Kako se obiava rei, kao da se to nije ni dogaalo ba meni.
Tim trenucima privienja vrlo oito prethodi neki dugi predproces za koji bi Siegmund
Freud nalazio ishodite u nekakvom zatomljenom a traumatinom doivljaju. Tko zna bi li
zapravo bio u pravu. Osobno sam daleko skloniji racionaliziranju, i kako su mi daleke sve
vrste misticizma ili tlapnji, ukoliko ipak progovorim o utvarama, pod tim oito
podrazumijevam neku stvarnost koja je odjenula oblije neega natprirodnoga; neku misao
koja u meni naglo zri i, reklo bi se, s nekim revolucionarnim prosvjetljenjem uzvikne neto
to bi po znaenju moglo biti jednako onome to iskazuje pradavni poklik heureka!. Naao
sam! A to sam zapravo naao?
Jedanput sam rekao da taj takozvani socijalizam za mene znai isto stoje Marcelu Proustu
predstavljao onaj madlena-kolai umoen u aj, koji je u njemu odjedanput uskrsnuo, zazvao
okuse minulih vremena. Nakon to je uguena revolucija 1956. odluio sam ipak, a prije
svega zbog jezika, ostati u Maarskoj. Tada sam, dakle, ve glavom odrasla ovjeka a ne vie
djeteta, mogao izbliza promatrati kako funkcionira diktatura. Vidio sam kako prisiljavaju
jedan narod na nijekanje vlastitih ideala, vidio sam kako poinje prilagodba, koja su njezina
prva oitovanja, razumio sam daje nada instrument zla, daje etnikum, taj kantovski
kategorini imperativ, zapravo samo krhka slukinja s amoodravanja.
Moe li se zamisliti vea sloboda od one koja pripada piscu u jednoj razmjerno
ogranienoj, reklo bi se, ve umornoj, dapae, ak dekadentnoj diktaturi? ezdesetih je godina
maarska diktatura stigla u ono stanje svoje konsolidacije koje bi se moglo nazvati ak i
drutvenim konsenzusom, a kojemu je poslije zapadni svijet, s veselim opratanjem poeo
tepati nazivom gula-komunizam; inilo se kao da se nakon stanovitog poetnoga
zamjeranja Zapada, maarski komunizam odjedanput prometnuo u njegova miljenika meu

88
komunizmima. U dubini gliba toga konsenzusa ovjek je ili do kraja predao bitku ili je na
svakome koraku pronalazio zavojite staze koje su ga vodile prema unutarnjoj slobodi. Genij
knjievnika je vrlo jeftin, a za djelovanje u njegovu zanatu dovoljni su samo papir i olovka.
Gaenje i depresija koji su me doekivali nakon buenja odmah su me uranjali u onaj svijet
koji sam elio i rijeima doarati. Morao sam spoznati da je lik ovjeka koji grca zbog logike
totalitarizma, a ja ga zapravo oblikujem za trajanja drugoga totalitarizma, nesumnjivo
pretvarao jezik na kojemu sam roman pisao u vrlo sugestivan medij. Ako posve iskreno
nastojim odvagnuti svoj tadanji poloaj, nisam posve siguran da li bih na Zapadu, u
slobodnome drutvu, bio u stanju napisati isti onaj roman koji je svijet upoznao pod naslovom
ovjek bez sudbine (Sorstalansg), a koji upravo prima najvie priznanje vedske akademije.
Ne; jer bi moja nastojanja posve sigurno bila drukija. Ne elim rei da se ne bih trudio
napisati istinu; no ta bi istina vjerojatno ipak bila drukija. Na slobodnome tritu knjiga i
misli moda bih i ja promiljao o nekoj bljetavijoj formi romana: mogao sam, primjerice,
razlomiti vremenski slijed pripovijedanja kako bih prenio samo jake i dojmljive prizore.
Meutim, junak mojega romana u koncentracionom logoru ne ivi u svojem vremenu, zato
to on naprosto nije u posjedu ni svojega vremena, ni svojega jezika, ni svoje osobe. On se ne
prisjea ve postoji. Tako je on, bijednik, morao tavoriti u sivoj klopci linearnosti i nije se
mogao osloboditi munih detalja. On je umjesto niza efektnih trenutaka morao proivjeti sve,
to je sumorno i prua malo zanimljivosti, kao uostalom i ivot sam po sebi.
Meutim, sve je to vodilo prema zapanjujuim poukama. Linearnost je prisiljavala da se
dosljedno popunjavaju sve nastale situacije. Nije bilo mogue, recimo, elegantno preskoiti
dvadeset minuta, i to naprosto samo zato jer je to vrijeme od dvadeset minuta preda mnom
zjapilo poput nepoznate i zastraujue crne grabe, nalik masovnoj grobnici. Govorim o onih
dvadeset minuta koliko bi proteklo kod eljeznike brklje logora za unitenje Birkenaua, dok
bi se ljudi iskrcali iz vlaka i stigli pred asnika koji je vrio razvrstavanje. to se mene tie,
uglavnom sam se sjeao tih dvadeset minuta, ali roman me je prisilio da ne vjerujem svojemu
pamenju. Koliko god sam iitavao mnogobrojne prikaze, ispovijedi, sjeanja preivjelih, svi
su se slagali u tome da se sve odvijalo silno brzo i teko sljedivo: odjedanput bi vrata vagona
bila gotovo razvaljena, zaula bi se dernjava i lave pasa, mukarci i ene bili bi naglo
otrgnuti jedni od drugih, u divljem bi meteu stizali pred asnika koji bi ih osmotrio
letiminim pogledom, ispruenom im rukom neto pokazivao, a nedugo bi se zatim ve
nalazili u uznikim gunjevima.
Ja se tih dvadeset minuta sjeam drukije. Tragajui za vjerodostojnim izvorima, najprije
sam proitao iste, samokinjei okrutne pripovjetke Tadeusza Borowskoga, napose onu
Dame i gospodo, izvolite ui u plin. Poslije sam doao i do niza fotografija, snimaka
jednoga od vojnika SS-a transporta ljudi koji su stizali pred brklju logora Birkenau, a koje su
pronali ameriki vojnici u nekadanoj SS-ovoj vojarni ve osloboenoga Dachaua.
Zaprepateno sam promatrao te slike. Zgodna, nasmijana enska lica, mladi ljudi razborita
pogleda, puni dobre volje, posve orni na suradnju. Tek sam tada shvatio kako im je moglo
gotovo posve ieznuti tih dvadeset minuta nepoduzimanja niega, nepokretljivosti i
osramoenosti. A kada sam promislio kako se to tako ponavljalo iz dana u dan, tjednima i
mjesecima, tijekom dugog niza godina, stekao sam uvid u tehniku strave te spoznao kako je
mogue samu ljudsku prirodu okrenuti protiv ljudskoga ivota.
I tako sam hodao, korak po korak, po linearnome putu stjecanja novih spoznaja; ako se
nekome tako vie svia, to je bio moj heuristiki postupak. Ubrzo sam spoznao kako me ni
najmanje ne zanima kome piem, a niti to zato piem. Zanimalo me je samo jedno jedino
pitanje: kakva jo uope posla imam s knjievnou? Jer, bilo je posve jasno da me od
knjievnosti i od naela i od duha koji se nadovezuje na pojam literature udaljava
neprekoraiva granica, a toj je graninoj crti - kao, uostalom, i mnogo emu drugome - ime
Auschwitz. Kada piemo o Auschwitzu, moramo znati da je Auschwitz u nekome smislu
nedvojbeno zamrznuo knjievnost. Jer je o Auschwitzu mogue pisati samo crni roman, i to,
neka ne bude svetogre izrei: petparaki roman u nastavcima, kojega fabula poinje u
Auschwitzu i traje do dana dananjeg. Time elim rei da se od Auschwitza nije dogodilo
nita to bi opozvalo Auschwitz ili to bi opovrgnulo Auschwitz. A holokaust se u mojim

89
tekstovima nikada nije mogao javljati u prolome vremenu.
Obiaj je govoriti - to katkada upuuju kao pohvalu, a katkada podmeu kao zamjerku -
kako sam ja pisac jedne jedine teme, holokausta. Nemam nita protiv, dodue uz neke
zadrke. Jer, uostalom, zato ne bih prihvatio meni namijenjeno mjesto na policama
knjinica? Naposljetku, koji knjievnik nije pisac holokausta? Hou rei kako se holokaust ne
mora izravno odabrati za temu a da se ne opazi taj nasilu napukli glas koji ve desetljeima
prevladava u svim europskim suvremenim umjetnikim izrazima. Iao bih ak i korak dalje:
uope ne poznajem dobru i izvornu umjetnost u kojoj se to napuknue ne bi dalo osjetiti; kao
da se ovjek nakon buenja iz none more, potuen i s nevjericom osvre i promatra svijet
oko sebe. Sklop pitanja nazvan po holokaustu nikada nisam ni pokuavao promatrati kao
nekakav nerazrjeiv konflikt Nijemaca i idova. Nikada nisam vjerovao kako je to samo
najnovije poglavlje povijesti idovskoga hoda po mukama koje logino slijedi ranija iskuenja
toga naroda; niti sam ga ikada doivljao kao tek jednokratno zastranjivanje u povijesti ili po-
grom veih razmjera od prethodnih, a jo manje ga smatrao preduvjetom uspostavljanja
idovske drave. U holokaustu sam prepoznao ljudsko stanje, posljednju postaju velike
pustolovine kamo je europski ovjek stigao na svojemu dvije tisue godina dugome putu kroz
svoju etiku i moralnu kulturu.
Sada ve moramo razmiljati samo o tome kamo odavde krenuti dalje. Pitanje Auschwitza
nije u tome hoemo li pod njim, takorei, podvui zavrnu crtu ili ne; a nije ni u tome hoemo
li uvati uspomenu na nj ili emo ga poslati u ropotarnicu, u odgovarajuu povijesnu ladicu;
ni u tome, hoemo li pobijenim milijunima podii spomenik i, naposljetku, kakav bi taj
spomenik mogao biti. Pravi problem Auschwitza je to to se on dogodio, i tu injenicu ne
moemo izmijeniti ni uz najbolju, a niti uz najopakiju volju. Toj je tegotnoj situaciji moda
najtonije ime dao maarski katoliki pjesnik Jnos Pilinszky, nazvavi je sablaznom; a to
je vjerojatno uinio zato jer se Auschwitz zbio u katolikome kulturnom krugu, zbog ega je
za metafiziki duh posve nesavladiv.
Davna proroanstva govore o tome da je Bog mrtav. Neosporno je da smo nakon
Auschwitza ostali sami. Svoje vrijednosti moramo stvarati sami, iz dana u dan, uporno, no s
nevidljivom etikom radinou koja e te vrjednote na kraju iznjedriti na svjetlo dana i moda
posvetiti u novoj europskoj kulturi. Nagradu kojom je vedska akademija upravo moje djelo
nala ispravnim priznati, smatram izrazom injenice da Europa ima iznova potrebu za
iskustvom koje su svjedoci Auschwitza i holokausta bili prisiljeni stei. to u mojim oima,
dopustite mi tu izjavu, svjedoi o hrabrosti, dapae, u nekom smislu ak i o svrstavanju;
naime, eljeli su da se tu pojavim, premda su mogli nasluivati to bi od mene mogli uti.
Meutim, kako se ono to se htjelo izraziti Endlsungom i koncentracijskim univerzumom
ne moe razumjeti pogrjeno, jedina je mogunost za nadivjeti i ouvati stvarateljske snage
upravo u prepoznavanju te nulte toke. Zato jasan pogled na stvari ne bi bio plodonosan? U
iskonu se velikih spoznajnih otkria, ak i kada se ona temelje na gotovo nenadmaivim
tragedijama, uvijek krije najblistavija europska vrijednost, trag slobode koja nae ivote
obilno preplavljuje neim veim i vrjednijim, budei u nama osjeaj za stvarnost vlastita
postojanja, kao i nau odgovornost za nj.
Posebna mi je radost to ove misli mogu izrei na svojemu materinjem jeziku, na
maarskom. Roen sam u Budimpeti, u idovskoj obitelji koja je po majinoj lozi potjecala
iz Kolozsvra (danas: Cluj/- Napoca/ u Rumunjskoj, op. prev.), a po oevoj dolazila s krajnje
jugozapadnoga kutka predjela uz Blatno jezero. Moji su djedovi i bake petkom naveer jo
palili svijeu po dolasku Sabbata, no svoja su imena ve maarizirali i bilo im je posve
prirodno idovstvo smatrati svojom vjerom, a Maarsku domovinom. Majine je roditelje
smrt pokosila u holokaustu, a oeve zatrla komunistika vlast Rakosijeve ere kada je idovski
dom za ostarjele osobe bio nasilno preseljen iz Budimpete u sjeverna pogranina podruja
zemlje. Osjeam kako ta mala obiteljska povijest na neki nain sadri i simbolizira hod po
mukama moje zemlje u najnovije historijsko doba. Mene sve to ui tome kako u tuzi nema
samo gorine, jer ona krije i izvanredan moralni suviak. Biti idovom po menije iznova i
prije svega moralna zadaa. Ukoliko je do danas holokaust stvorio kulturu - to se neosporno i
dogodilo - njezin iskljuiv cilj moe biti samo u tome da neiskupiva stvarnost putem duha

90
naposljetku porodi iskupljenje, katarzu. Ta je elja bila nadahnue svemu to sam ikada
stvorio.
Premda mi ve polako ponestaje rijei, iskreno priznajem kako jo uvijek nisam pronaao
smirujuu ravnoteu izmeu mojega ivota, djela i Nobelove nagrade. Zasada osjeam samo
duboku zahvalnost - zahvalnost za svu ljubav koja me je spasila i jo uvijek me odrava na
ivotu. No, priznajmo da u mojem ivotnom i umjetnikom putu kojega se jedva moe
razgovjetno slijediti, da u toj - odnosno mojoj - karijeri, ukoliko je uope i smijem tako
nazvati, ima neto uzvitlavajue, neto apsurdno. Ima neto o emu se niti ne moe razmiljati
a da na kraju ovjeka ne obuzme iskuenje da povjeruje u neki neovozemaljski red, u milost
sudbine, u metafiziku pravednost; odnosno, da ne zakorai u stupicu samozavaravanja, da se
ne nasue na hridi i posve propadne, te da ne izgubi svoju dubinsku i munu povezanost s
milijunima koji su uniteni a da prije toga nisu ni upoznali milosre. Nije ni tako jednostavno
biti iznimkom; a ukoliko nam je sudbina namijenila ulogu iznimke, moramo se pomiriti s
apsurdnim redom sluajnosti koja hirovitou jedinica za pogubljenje vlada naim ivotima,
izloenima neovjenim silama i uasnim diktaturama.
Ipak, dok sam se pripremao za ovaj govor, dogodila se jedna posve zanimljiva stvar koja
je u stanovitom pogledu donekle uspostavila moj unutarnji mir. Jednoga mi je dana potar
isporuio veliku, smeu omotnicu. Poslao ju je ravnatelj spomen-podruja kod Buchenwalda,
doktor Volkhard Knigge. Uz ljubazne izraze dobrih elja priloio je i jednu manju omotnicu.
Unaprijed mi je napisao to je u njoj za sluaj da se, ukoliko ne bih imao snage za to, ne bih ni
morao suoiti s njezinim sadrajem. U omotnici sam, naime, naao preslik izvornoga dnevnog
izvjea nainjenoga o stanju zatoenikoga sastava s nadnevkom 18. veljae 1945. Iz stupca
Abgnge, odnosno manj-kovi, obavijeten sam o smrti uznika s brojem ezdeset i etiri
tisue devet stotina dvadeset i etiri, odnosno Imre-a Kertsza, roenoga godine 1927,
idova, tvornikoga radnika. Dva su se kriva podatka, o godini roenja i o mojem zanimanju,
nala tamo tako da sam se pri prijemu u administraciji buchenwaldskoga koncentracionog
logora prijavio kao dvije godine stariji, kako me ne bi svrstali meu djecu, te radije kao
tvorniki radnik nego ak, kako bih im se prikazao korisnijim.
Jedanput sam ve, dakle, umro kako bih mogao dalje ivjeti - i to je valjda moja prava
pripovijest. Ukoliko je tome tako, tada svoje djelo, roeno iz smrti djeteta, posveujem
milijunima umrlih i svima onima koji se tih preminulih jo sjeaju. A kako je naposljetku ipak
rije o knjievnosti, i to o knjievnosti koja je prema obrazloenju Vae Akademije ujedno i
svjedoenje, ona e moda jednoga dana postati korisnom i nadolazeim naratajima; dapae,
rekao bih glasom svojega srca: sluit e u korist budunosti. Jer, dok promiljam o
traumatinome utjecaju Auschwitza, osjeam da time dospijevam do temeljnih pitanja i-
votnosti i tvorakih sposobnosti suvremena ovjeka; i tako, promiljajui o Auschvvitzu,
moda na paradoksalan nain, ipak vie razmiljam o budunosti negoli o minulim
vremenima.

Imre Kertsz roen je u Budimpeti 1929. godine. Godine 1944. deportiran je u konc-
logor Auschwitz, potom u Buchenwald. Od 1948. do 1951. radi kao novinar, potom kao
neovisni pisac i prevoditelj (prevodio je Nietzschea, Hofmannsthala, Schnitzlera, Freuda,
Wittgensteina). Prvi roman iz trilogije posveene Auschwitzu Sorstalansg (ovjek bez
sudbine) objavio je 1975. godine, slijede A kudarc (Fijasko) 1988. i Kaddis a meg nem
szletett gyermekrt (Kadi za neroeno dijete) 1990. godine. Osim romana objavio je i
proze: A nyomkeres (Izvia, 1977) i Az angol labog (Engleska zastava, 1991), te zbirke
eseja A holocaust mint kultra (Holokaust kao kultura, 1993), A gondolatnyi csend, amig
kivgzoztag jratlt (Trenutak tiine dok streljaki vod puni puke, 1998) i A szmztt nyelv
(Prognani jezik, 2001). Dobitnik je Nobelove nagrade za knjievnost za 2002. i Herderove
nagrade za 2000. godinu.

91