Julian Barnes

Buka vremena
Za Pat
Jedan da sluša

Jedan da pamti

I jedan da pije.

Tradicionalna
 Dogodilo se to usred rata, na željezničkoj postaji jednoličnoj i prašnjavoj poput beskrajne
ravnice koja ju je okruživala. Vlak, čiji je stroj radio u praznom hodu, krenuo je prije dva dana iz
Moskve prema Zapadu; čekaju ga još dva ili tri dana puta, ovisno o tovaru ugljena i kretanju
vojnih jedinica. Tek je bilo svanulo, ali jedan se čovjek - bolje rečeno tek polovica čovjeka - već
proguravao prema vagonima prvog razreda u niskim kolicima s drvenim kotačima. Nije bilo
drugog načina da tom sklepotinom upravlja osim da nekako nakrivi njezin prednji kraj; a da
pritom ne ispadne, služio mu je konop koji je prolazio ispod kolica i bio zavezan za pojas
njegovih hlača. Ruke su mu bile umotane u pocrnjele trake odjeće, a koža mu je bila otvrdnulo od
prosjačenja po ulicama i postajama.
Njegov je otac preživio prošli rat. S blagoslovom seoskog popa krenuo je u rat za
domovinu i Cara. Kad se vratio, pop i Car su otišli, a i njegova domovina više nije bila ista.
Njegova je žena vrisnula kad je vidjela što joj je rat učinio od muža. Sada se vodio novi rat, i
vratio se isti osvajač, samo su se imena promijenila: imena s obiju strana. Ali ništa se drugo nije
promijenilo: mladići su i dalje služili kao topovsko meso čije su ostatke grubo rezali vojni
liječnici. Njemu su odsjekli noge u jednoj poljskoj bolnici među porušenim drvećem. Sve je to bilo
u ime velikih ideala, kao što je bilo i prošli put. Jebalo mu se za to. Neka drugi raspravljaju o
tome; njegova je jedina briga bila da stigne do kraja svakog dana. Postao je majstor
preživljavanja. Ispod određene točke u to se pretvore svi ljudi: u majstore preživljavanja.
Nekoliko je putnika sišlo udahnuti prašnjavi zrak; ostali su priljubili lica uz prozore
vagona. Dok im je prilazio, prosjak je počeo urlati nekakvu prostačku vojničku pjesmu. Neki su
mu putnici dobacili kopjejku ili dvije za nastup, a drugi da se što prije pokupi. Neki su namjerno
bacali kovanice na zemlju tako da se otkotrljaju što dalje, pa su se cerekali dok je prosjak jurio
za njima, odgurujući se šakama od betona. To je druge navelo da mu, iz sažaljenja ili srama,
gurnu novac ravno u ruke. On je vidio samo prste, kovanice i rukave kaputa, i nije mario za
uvrede. To je bio onaj koji je pio.
Dvojica muškaraca iz prvog razreda stajali su uz prozor i nagađali o tome gdje su i
koliko će još dugo stajati ovdje, koliko minuta, sati, možda čitav dan. Nitko nije davao
informacije, a oni su znali da je najpametnije ništa ne pitati. Bilo kakvo raspitivanje o kretanju
vlakova - čak i ako ste putnik u jednom od njih - moglo vas je obilježiti kao sabotera. Muškarci su
bili u tridesetima, dakle dovoljno stari da su naučili takve lekcije. Onaj koji je slušao bio je
mršav, nervozan svat s naočalama, oko vrata i zapešća nosio je amulete od češnjaka. Ime
njegova suputnika izgubilo se u povijesti, premda je on bio taj koji je pamtio.
Kolica s polučovjekom sada su klepetala prema njima. Prosjak je urlao vesele stihove o
nekakvoj seoskoj otmici. Onda je napravio stanku i pokazao da želi jesti. Muškarac s naočalama
uzvratio mu je tako da je podigao bocu votke. Bila je to suvišna gesta pristojnosti. Kad je neki
prosjak odbio votku? Ubrzo su mu se dvojica putnika pridružila na peronu.
I tako su ondje bila trojica njih, tradicionalan broj za ispijanje votke. Tip s naočalama i
dalje je držao bocu, a njegov drug tri čaše. Napunili su ih otprilike istom količinom, pa su se
dvojica putnika sagnula i rutinirano izgovorila zdravicu. Kad su se kucnuli čašama, nervozni je
muškarac nakrivio glavu - ranojutarnje sunce načas je bljesnulo u njegove naočale - i
promrmljao nekakvu primjedbu, zbog čega se njegov prijatelj nasmijao. Potom su strusili votku
naiskap. Prosjak je podignuo čašu tražeći još. Natočili su mu još jednom, a onda su mu uzeli
času i popeli se natrag u vlak. Zahvalan na alkoholu koji je kolao njegovim krnjim tijelom,
prosjak se odvezao prema idućoj grupi putnika. Do tada su dvojica muškaraca vec ponovo sjetila
u svojim sjedalima, onaj koji je slušao već je skoro zaboravio što je izgovorio. No onaj koji je
pamtio bio je tek na početku svog posla.
Jedan: Na odmorištu
 Sve što je znao bilo je da je to najgore vrijeme.

Stajao je pred dizalom tri sata. Pušio je petu cigaretu, dok su mu misli vrludale.

Lica, imena, sjećanja. Treset u njegovim rukama. Švedske vodene ptice koje mu trzaju
repom iznad glave. Polja suncokreta. Miris ulja od karanfila. Topao, slatkast miris Nite na
teniskom terenu. Znoj koji probija iz korijena kose. Lica, imena.

Lica i imena mrtvih, također.

Mogao je donijeti stolicu iz stana. Ali zbog napetosti bi svejedno stajao. I izgledalo bi
stvarno ekscentrično da sjedi u stolici i čeka dizalo.

Njegova situacija došla je iznenada, a opet, to je bilo savršeno logično. Kao i ostalo u
životu. Kao seksualna požuda primjerice. I ona dolazi iznenada, a opet i to je bilo savršeno
logično.

Pokušavao je zadržati misli na Niti, ali njegov je um odbijao poslušnost. Bio je poput
muhe zujare, zbrkan i bučan. Sletio je na Tanju, naravno. Ali onda bi odzujao odatle do one
djevojke, Rozalije. Je li se zarumenio sjetivši se nje, ili je potajice bio ponosan na taj neobični
događaj?

Maršalovo pokroviteljstvo - do njega je također došlo iznenada, a opet je bilo savršeno

logično. Može li se isto reći i za maršalovu sudbinu?

Jurgensenovo ugodno, bradato lice; i s tim u vezi, sjećanje na majčin nagao, ljutit stisak
oko njegova zapešća. I njegov otac, njegov blagi, dragi, nepraktični otac, koji stoji uz klavir i
pjeva „Krizanteme u vrtu davno su uvenule”.

Kakofonija zvukova u njegovoj glavi. Glas oca, valceri i polke koje je svirao dok se
udvarao Niti, četiri trubeža tvorničke sirene u Fis duru, psi koji laju na nesigurnog fagotista,
gungula udaraljki i limenih glazbala ispod čelikom obložene lože za članove Vlade.
 Galamu je prekinuo zvuk iz stvarnog svijeta: iznenadno zujanje i škripanje mehanizma
dizala. Sada je njegovo stopalo poskočilo, srušivši kovčežić koji mu je stajao do nogu. Pričekao
je, odjednom posve ispražnjen od sjećanja, ispunjen samo strahom. Potom se dizalo zaustavilo
kat niže, a njegova su osjetila opet proradila. Podigao je kovčežić i osjetio kako se njegov sadržaj
nježno pomaknuo. To ga je podsjetilo na priču o Prokofjevljevoj pidžami.

Ne, ne kao muha zujara. Više nalik na komarce iz Anapa. Koji slijeću posvuda, i sišu krv.

Vjerovao je, stojeći ovdje, da će biti u stanju upravljati svojim mislima. Ali po noći, dok
je bio sam, činilo se da njegove misli upravljaju njime. Hja, ne može se pobjeći sudbini, kako
nam je i pjesnik rekao. I ne može se pobjeći mislima.

Sjetio se bola one noći prije nego što su mu izvadili slijepo crijevo. Povraćao je dvadeset i
dva puta, istresao sve psovke koje je znao prema medicinskoj sestri, a potom tražio od prijatelja
neka dovede prvog milicionara da ga upuca i tako okonča bol. Dovedi ga da me ubije da prestane
ovaj bol, preklinjao je. No, prijatelj mu je odbio pomoći.

Sada mu nisu bili potrebni ni prijatelj ni milicionar. Bilo je već sasvim dovoljno
dobrovoljaca.

Sve je to započelo, vrlo precizno, govorio je svom umu, onog jutra 28. siječnja 1936., na
željezničkoj postaji u Arhangelsku. Ne, odgovorio je um, ništa ne započinje baš tako, u određeno
vrijeme na određenom mjestu. Sve je to započelo na mnogim mjestima, u različitim vremenima, a
nešto čak i prije nego što si se rodio, u stranim zemljama, i u tuđim mislima.

A poslije, što god da se dogodi, sve će se nastaviti odvijati na isti način, na drugim
mjestima, i u tuđim mislima.

Pomislio je na cigarete: kutije Kazbeka, Belomorkanala, Hercegovine flora. Na čovjeka

koji je mrvio duhan iz šest cigarilosa u svoju lulu, ostavljajući na stolu ostatke kartonskih filtera i
papirića.

Je li bilo moguće, čak i u ovom kasnom stadiju, sve popraviti, vratiti, preokrenuti? Znao
je odgovor: isti onaj koji je dao liječnik u Gogoljevoj priči Nos. „Ja bih vam, dakako, mogao
nasaditi nos, ali vas uvjeravam svojom čašću da bi to bilo mnogo gore.”

Pomislio je na Zakrevskog, i na Veliku Kuću, i na to tko je ondje mogao zamijeniti

Zakrevskog. Netko svakako jest. Nikada nije bilo nestašice takvih Zakrevskih, ne na ovom
svijetu, ovakvom kakav jest. Vjerojatno tek kad jednom dosegnemo raj, za nekih 200 milijardi
godina, Zakrevskiji više neće trebati postojati.

Na trenutke njegov je um odbijao povjerovati u ono što se zbivalo. Takvo što je

nemoguće, zato što nikada nije postojalo, kao što je rekao onaj major kad je ugledao žirafu. Ali
bilo je moguće i zbivalo se.

Sudbina. To je samo velika riječ za nešto u vezi s čime ne možeš ništa učiniti. Kada ti
život kaže: „I tako”, kimneš i nazoveš to sudbinom. I tako, bilo je pitanje sudbine da se zove
Dmitrij Dmitrijevič. Nije se tu ništa moglo promijeniti. Sasvim prirodno, on se nije sjećao svog
krštenja, ali nema razloga sumnjati u istinitost priče. Obitelj se okupila u očevoj radnoj sobi oko
prenosive krstionice. Svećenik je stigao i pitao roditelje koje ime namjeravaju dati djetetu.
Jaroslav, odgovorili su. Jaroslav? Svećenik nije bio zadovoljan. Rekao je da je to vrlo neobično
ime. Rekao je da djecu s neobičnim imenima zafrkavaju i ismijavaju u školi: ne, ne, ne smiju
dječaka nazvati Jaroslav. Otac i majka bili su zbunjeni takvim izravnim suprotstavljanjem, ali
nisu htjeli uvrijediti svećenika. Koje biste ime vi predložili? upitali su. Dajte mu neko
jednostavno ime, otpovrnuo je svećenik: Dmitrij, primjerice. Otac je istaknuo da se već on zove
Dmitrij i da Jaroslav Dmitrijevič zvuči mnogo bolje nego Dmitrij Dmitrijevič. Ali svećenik se
nije složio s time. I tako je postao Dmitrij Dmitrijevič.

Zašto je ime važno? Rođen je u Sankt Peterburgu, odrastao u Petrogradu, postao zreo
muškarac u Lenjingradu. Ili Sankt Lenjinburgu, kako ga je katkad volio zvati. Zašto je ime
važno?

Imao je trideset i jednu godinu. Njegova žena Nita ležala je nekoliko metara dalje s
njihovom kćeri, Galinom, pokraj sebe. Galja je imala godinu dana. U posljednje vrijeme činilo se
kako mu se život ustabilio. Nikada nije iskreno upoznao tu stranu svoje prirode. Imao je snažne
osjećaje, ali nikada nije bio vješt u njihovom pokazivanju. Čak je i na nogometnoj utakmici
rijetko vikao i gubio kontrolu nad sobom poput ostalih; bio je zadovoljan s tihom primjedbom na
račun tehnike nekog igrača, ili njezina nedostatka. Neki su to smatrali suzdržanošću tipičnom za
Lenjingrađane; no povrh svega - ili ispod svega - on je bio svjestan toga da je sramežljiva i
anksiozna osoba. I sa ženama, kad bi se oslobodio svoje plašljivosti, njegovo je raspoloženje
variralo između pretjeranog zanosa i posrnulog očajavanja. Bilo je to kao da je uvijek izvan ritma
metronoma.

Ipak, usprkos svemu, njegov je život napokon poprimio nekakvu pravilnost, a s time i
ispravan ritam. Osim što je sada sve ponovno postalo nesigurno. Nesigurno: to je bilo i više od
eufemizma. Kovčežić uz njegove noge podsjetio ga je na onaj pokušaj bijega od kuće. Koliko je
tada imao godina? Sedam ili osam, možda. Je li imao sa sobom mali kofer? Vjerojatno nije -
majčina srdžba bila bi i te kako izravna. Bilo je to jednog ljeta u Irinovki, gdje je njegov otac
radio kao glavni upravitelj. Jurgensen je bio majstor za sve sitne popravke na imanju. Onaj koji
pravi stvari i popravlja stvari, onaj koji je rješavao probleme na način koji je i dijete moglo
shvatiti. Onaj koji ga nikada nije tražio da učini nešto, već ga je puštao da gleda kako se komad
drva pretvara u bodež ili zviždaljku. Onaj koji mu je pružio komad svježe rezanog treseta i
dopustio mu da ga pomiriši.
Postao je jako privržen Jurgensenu. Pa kad bi ga nešto ozlovoljilo, kao što je bilo često,
on bi rekao: „Onda dobro, otići ću i živjet ću s Jurgensenom.” Jednog jutra, dok je još bio u
krevetu, izrekao je tu prijetnju ili obećanje, prvi put toga dana. Ali i to je bilo dovoljno za
njegovu majku. Obuci se i ja ću te odvesti k njemu, odgovorila mu je. Prihvatio je njezin izazov -
ne, nije bilo vremena da se spakira - Sofija Vasiljevna čvrsto ga je uhvatila za zapešće, i tako su
krenuli preko polja prema mjestu gdje je živio Jurgensen. Isprva je bio odlučan u svojoj prijetnji,
šepureći se pokraj majke. No postupno je počeo povlačiti pete, a zapešće, potom i ruka, počeli su
kliziti iz majčina stiska. Pomislio je kako je to zato što se on odmiče, ali sada zna da ga je to
majka ispuštala, prst po prst, sve dok nije bio slobodan. Ne slobodan da živi s Jurgensenom, već
slobodan da pobjegne, brižne u plač i otrči kući.

Ruke, klizave ruke, gramzive ruke. Kao dijete bojao se mrtvaca - bojao se da će ustati iz
svojih grobova i čvrsto ga zgrabiti, povlačeći ga u hladnu, crnu zemlju, gdje će mu ilovača
ispuniti usta i oči. Taj je strah polako nestao zato što su se ruke živih ljudi pokazale još strasnije.
Petrogradske prostitutke nisu imale obzira prema njegovoj mladosti i nevinosti. Što teža vremena,
to gramzivije ruke. Pružaju se da zgrabe vaš kurac, vaš kruh, vaše prijatelje, vašu obitelj, vašu
zaradu, vaš život. Jednako kao i prostitutke, i on se plašio nadstojnika zgrada. Kao i policajaca,
kako god da su sami sebe nazivali.

Ali postojao je i suprotan strah: da iskliznete iz ruku koje vas sriče.

Maršal Tuhačevski ga je štitio. I to godinama. Sve do onog dana kad je vidio kako
maršalu niz čelo marširaju kapi znoja. Veliki bijeli rupčić, kojim se maršal tuckao, drhtao je u
njegovim rukama, a Dmitrij je znao da više nije nimalo zaštićen.

Maršal je bio najprofinjeniji čovjek kojeg je sreo u svom živom. Bio je najslavniji vojni
strateg u cijeloj Rusiji, a u novinama su ga nazivali „Crveni Napoleon”. Bio je ljubitelj glazbe i
amaterski izrađivač violina; čovjek otvorena, propitkivalačkog uma, koji je uživao raspravljati o
romanima. U desetljeću u kojem se družio s Tuhačevskim često ga je viđao kako bi čim padne
mrak hujao Moskvom i Lenjingardom u maršalskoj odori, djelomice poslom, djelomice privatno,
miješajući politiku sa zabavom, razgovarao je i prepirao se, jeo i pio, i rado je pokazivao kako
ima oko za balerine. Volio je objašnjavati kako su mu Francuzi jedanput otkrili tajnu kako da pije
pjenušac, a da ga nikada ne uhvati mamurluk.
On sam nikada nije bio tako sklon svjetovnim užicima. Nedostajalo mu je
samopouzdanja; isto tako, možda, i interesa. Nije volio složenu hranu i bio je previše osjetljiv na
piće. U studentskim danima, kada se sve bilo ponovno razmatralo i nanovo stvaralo, prije nego
što je Partija u potpunosti preuzela kontrolu, on je, poput većine studenata, više držao do
emancipiranosti nego do znanja. Primjerice, pitanje seksa trebalo je revidirati sada kad su stari
običaji nestali zauvijek, i tako je netko smislio teoriju „čaše vode”. Seksualni čin, tvrdile su te
mlade sveznalice, isti je kao ispijanje čaše vode: kada si žedan, piješ, a kada osjećaš požudu,
seksaš se. On nije bio protiv takvog sistema, premda je sistem ovisio o tome da žene budu
jednako otvorene i požudne poput muškaraca. Neke su bile, a neke nisu. Ali analogija vas je
dovela samo dotle. Čaša vode nije obvezivala srce.
I osim toga, Tanja je do tada već bila ušla u njegov život.

Kad je redovito objavljivao svoju namjeru da ide živjeti s Jurgensenom, njegovi su

roditelji vjerojatno pretpostavljali da prosvjeduje protiv obiteljskih zabrana - štoviše i protiv
samog djetinjstva. Sada kada je razmišljao o tome, nije više bio tako siguran. Bilo je nešto
neobično - nešto nedokučivo pogrešno - u vezi s njihovim ljetnikovcem na imanju u Irinovki.
Poput svakog djeteta, mislio je da je sve u redu dok mu ne kažu drukčije. Tako je tek nakon što je
čuo da odrasli o tome razgovaraju i smiju se, shvatio kako je sve u toj kući neproporcionalno.
Sobe su bile goleme, a prozori veoma mali. Pa je soba od pedeset kvadrata imala samo jedan
sitan prozor. Odrasli su smatrali kako su graditelji pobrkali mjere, zamijenivši metre s
centrimetrima, i obrnuto. No učinak, jednom kada ste ga primijetili, bio je uznemirujući za
dječaka. Izgledala je poput kuće spremne za najmračnije snove. Možda je to bilo ono od čega je
bježao.

Uvijek su dolazili usred noći. I zato je, radije nego da ga izvuku iz stana u pidžami, ili da
ga tjeraju da se oblači pred nekim prezirnim i bešćutnim tipom iz NKVD-a, odlazio u krevet
potpuno odjeven, liježući na pokrivač, sa spakiranim kovčežićem na podu pokraj sebe. Jedva da
je spavao, i ležao je ondje zamišljajući najgore stvari koje čovjeku mogu pasti na pamet. Njegov
nemir sprječavao je i Nitu da zaspi. Oboje su ležali tako, pretvarajući se; pretvarali su se da ne
čuju i ne mirišu strah drugoga. Jedna od njegovih stalnih noćni mora bila je ta da će NKVD doći
po Galju i odvesti je - ako će imati sreće - u posebno sirotište za djecu državnih neprijatelja.
Ondje bi joj dali novo ime i nov karakter; ondje bi postala sovjetska državljanka, majušni
suncokret koji podiže svoje lice prema velikom suncu koje se naziva Staljin. Zato je predložio da
provodi te neizbježne besane sate vani na odmorištu ispred dizala. Nita je bila uporna u tome da
provedu možda njihovu posljednju zajedničku noć jedno pokraj drugoga. Eto, bila je to jedna od
rijetkih prepirki u kojoj je on pobijedio.

Prve noći pred dizalom, odlučio je da neće pušiti. Imao je tri kutije Kazbeka u kovčežiću i
one će mu trebati kada dođe do njegova saslušavanja. I potom, ako završi u zatvoru. Držao se
svoje odluke tijekom prvih dviju noći. A onda mu je sinulo: što ako mi oduzmu cigarete čim
dođemo u Veliku Kuću? Što ako ne bude saslušavanja, ili što ako će biti jedno od najkraćih?
Možda će samo staviti list papira pred njega i tražiti da ga potpiše. Što ako... Njegove misli nisu
se mogle probiti dalje. No u svakom od mogućih slučajeva ostat će bez cigareta.
I zato nije vidio nijedan razlog da ne puši.
I zato je pušio.

Pogledao je u cigaretu Kazbeka između svojih prstiju. Malko je jedanput komentirao sa

simpatijama, ustvari s divljenjem, da ima male i „nepijanističke” ruke. Malko mu je također
rekao, manje dopadljivo, da ne vježba dovoljno. To ovisi o tome što smatrate „dovoljnim”.
Vježbao je onoliko koliko je bilo potrebno. Malko se trebao držati svoje partiture i dirigentske
palice.

Imao je šesnaest godina kad se u sanatoriju na Krimu oporavljao od tuberkuloze. Tanja i

on bili su jednako stari, i rodili su se na isti datum, s jednom malom razlikom: on se rodio 25.
rujna prema gregorijanskom, a ona 25. rujna prema julijanskom kalendaru. Takva vremenska
podudarnost odredila je njihov odnos; ili, bolje rečeno, bili su stvoreni jedno za drugo. Tatjana
Glivenko, sa svojom kratkom kosom, bila je puna života jednako kao i on. Bila je to prva ljubav,
u svoj svojoj jednostavnosti i u svoj svojoj fatalnosti. Njegova sestra Marusja, koja je bila
njegova pratilica, sve je odala majci. Odmah po primitku pošte Sofija Vasiljevna upozorila je sina
da se kloni te nepoznate djevojke i veze s njom - zapravo, neka nema s njom nikakve veze. U
svom je odgovoru, s tipičnom pompoznošću šesnaestogodišnjaka, rastumačio majci načela
Slobodne Ljubavi. Kako svi moraju biti slobodni da vole onako kako žele; kako putena ljubav
traje kratko; kako su muškarci i žene posve ravnopravni, kako institucija braka mora biti ukinuta,
ali ako se održi, žena mora imati puno pravo na aferu ako to želi, i ako potom želi razvod,
muškarac ga mora prihvatiti i preuzeti krivnju; ali da su u svemu tome, i unatoč svemu, djeca
svetinja.
Majka nije odgovorila na njegovo pokroviteljsko i licemjerno tumačenje života. U
svakom slučaju, on i Tanja rastali su se ubrzo nakon što su se upoznali. Ona se vratila u Moskvu,
a on i Marusja u Petrograd. Ali stalno joj je pisao; posjećivali su se; i svoj je prvi klavirski trio
posvetio njoj. Njegova majka i dalje nije odobravala tu vezu. A onda, poslije tri godine, napokon
su proveli tih nekoliko tjedana zajedno na Kavkazu. Oboje su imali devetnaest i nisu bili u vezi; i
on je taman zaradio tri stotine rubalja od koncerta u Harkovu. To zajedničko vrijeme u Anapi...
kako je to sada izgledalo davno. Hja, i bilo je davno - više od trećine njegova života daleko.

I tako, sve je započelo, vrlo točno, ujutro 28. siječnja 1936. u Arhangelsku. Pozvali su ga
da izvede svoj prvi klavirski koncert s lokalnim orkestrom pod ravnanjem Viktora Kubatskog;
izveli su i njegovu novu sonatu za violončelo. Sve je prošlo dobro. Idućeg jutra otišao je do
željezničkog kolodvora po primjerak Pravde. Preletio je pogledom po naslovnici i potom okrenuo
sljedeće dvije stranice. Bio je to, kako će kasnije govoriti, najvažniji dan u njegovom životu. I
datum koji je odlučio obilježavati svake godine do svoje smrti.

Osim što - kako mu je um uporno uzvraćao - ništa ne počinje baš tako točno. Ovo je
počelo na različitim mjestima i u različitim mislima. Istinski početak mogla je biti njegova slava.
Ili njegova opera. Ili je to mogao biti Staljin, koji je, nepogrešiv, bio odgovoran za sve. Ili je
uzrok moglo biti nešto tako jednostavno poput rasporeda glazbala u orkestru. Zapravo, to bi
mogao biti najbolji način da se sagledaju stvari: skladatelj najprije optužen i ponižen, a potom
uhićen i strijeljan, sve zbog rasporeda glazbala u orkestru.

Ako je sve to započelo drugdje i u mislima drugih, onda bi možda mogao optužiti
Shakespearea, zato što je napisao Macbetha. Ili Ljeskova zato što je napisao rusku varijantu Lady
Macbeth Mcenskog okruga. Ne, ništa od toga. Bila je to, bjelodano, njegova vlastita pogreška jer
je napisao djelo koje je bilo uvredljivo. Kriva je njegova opera zbog nevjerojatnog uspjeha - kod
kuće i u inozemstvu - što je potaklo zanimanje Kremlja. Kriv je Staljin jer je stajao iza uvodnog
članka Pravde - možda ga je čak i sam napisao: bilo je puno gramatičkih pogrešaka što navodi na
pomisao da iza članka stoji onaj čije se pogreške nikada ne smiju ispravljati. Staljin je također
kriv zbog toga što je umislio da je umjetnički stručnjak i njezin pokrovitelj. Poznata je stvar da
nijednom nije propustio izvedbu Borisa Godunova u Boljšoj teatru. Volio je i Kneza Igora i
Rimski-Korsakovljeva Sadka. Zašto onda Staljin ne bi poslušao i tu toliko hvaljenu novu operu,
Lady Macbeth Mcenskog okruga?
I tako, skladatelj je dobio nalog da prisustvuje izvedbi svoga vlastitog djela 26. siječnja
1936. Drug Staljin bio je ondje; kao i drugovi Molotov, Mikojan i Ždanov. Zauzeli su svoja
mjesta u vladinoj loži. Koja je nažalost bila odmah iznad udaraljki i limenih puhačkih glazbala.
Sekcije koje u Lady Macbeth Mcenskog okruga nisu nimalo čedne i samozatajne.

Sjeća se da je pogledao iz redateljske lože, gdje je sjedio, prema vladinoj loži. Staljin je
bio sakriven iza male zavjese, neka vrsta odsutne prisutnosti prema kojoj su se istaknuti drugovi
ulizivački okretali, svjesni toga da su i sami pod prismotrom. S obzirom na okolnosti, i dirigent i
orkestar bili su posve razumljivo vrlo napeti. U međučinu prije Katerinina vjenčanja, drvena i
limena puhačka glazbala iznenada su odlučila raspaliti glasnije nego što je on naznačio u
partituri. I potom se to nastavilo širiti poput virusa kroz sve sekcije. Ako je uopće i primijetio,
dirigent je bio posve nemoćan. Orkestar je postajao sve glasniji i glasniji; i svaki put kad su
drveni i limeni puhači zatutnjali fortissimo ispod njih - dovoljno glasno da izbiju prozorska okna -
drugovi Mikojan i Ždanov teatralno su se zgrozili, okrenuli prema figuri iza zavjesice i dobacili
neku posprdnu primjedbu. Kada su ljudi iz publike na početku četvrtog čina podigli pogled prema
vladinoj loži, vidjeli su da je prazna.
Nakon predstave pokupio je svoju torbu i otišao ravno do Sjeverne postaje da uhvati vlak
za Arhangelsk. Sjećao se kako je razmišljao o tome da vladina loža ima posebna pojačanja od
čeličnih ploča radi zaštite najistaknutijih drugova od atentata. Ali redateljska loža nije imala
takav oklop. Još nije napunio tridesetu, a njegova žena bila je u petom mjesecu trudnoće u to
vrijeme.

1936.: oduvijek je bio praznovjeran prema prijestupnim godinama. Poput mnogih ljudi
vjerovao je da one donose nesreću.

Mehanizam dizala oglasio se još jedanput. Kada je shvatio da je dizalo prošlo treći kat,
podigao je kovčežić i držao ga uza se. Čekao je da se otvore vrata, da ugleda uniformu, kimanje u
znak prepoznavanja, potom te ruke koje se pružaju prema njemu, i stisak šake na svom zapešću.
Što bi bilo sasvim nepotrebno, s obzirom na njegovu spremnost da ih prati, da ih otpremi iz
zgrade, što dalje od žene i djeteta.
Onda su se vrata dizala otvorila, a unutra je bio njegov susjed, koji je tek nezainteresirano
kimnuo - čak se nije iznenadio što ga vidi kako izlazi tako kasno. Dmitrij je nagnuo glavu u znak
pozdrava, ušao u dizalo, pritisnuo nasumce gumb, spustio se dva kata niže, pričekao nekoliko
minuta, potom se vratio na četvrti kat, izašao iz dizala i nastavio svoje bdjenje. To se događalo i
prije, na isti način. Riječi se nisu nikada izmjenjivale, jer riječi su bile opasne. Bilo je posve
moguće da je izgledao kao ponižen čovjek kojeg žena izbacuje iz stana svake noći; ili poput
neodlučnog čovjeka koji je namjeravao ostaviti ženu, svake noći, a onda se ipak vraćao. Ali bilo
je moguće i da je izgledao upravo kao to što je i bio: čovjek, poput stotine drugih u gradu, koji je
čekao, svake noći, da bude uhićen.

Davno prije, nekoliko ljudskih života unazad, još u prošlom stoljeću, dok je njegova
majka bila na irkutskom institutu za plemkinje, ona je s još dvije djevojke plesala mazurku iz
opere Jedan dan za Cara pred Nikolom II., tada prijestolonasljednikom. Izvedba Glinkine opere
bila je naravno nemoguća u Sovjetskom Savezu, premda je njezina tema - moralno poučna priča
o siromašnom seljaku koji žrtvuje svoj život za velikog vođu - mogla biti bliska Staljinu. „Ples za
Cara”: pitao se je li Zakrevski znao za to. U stara vremena dijete je moglo stradati zbog očevih
grijeha, ili majčinih. Danas, u najnaprednijem društvu na planetu, roditelji mogu stradati zbog
grijeha djece, zajedno s ujacima, strinama, bratićima, svojtom, kolegama, prijateljima, pa čak i
čovjekom koji vam se odsutno nasmijao dok je izlazio iz dizala u tri ujutro. Sustav odmazde bio
je sjajno unaprijeđen i uključivao je daleko veći broj ljudi nego prije.

Njegova je majka nosila svoj brak, baš kao što je Nina Vasiljevna nosila njihov. Njegov
otac, Dmitrij Boleslavovič, bio je blag, duhovan čovjek koji je naporno radio i davao ženi svoju
plaću, zadržavajući za sebe tek mali iznos za duhan. Imao je sjajan glas i svirao je četveroručno
klavir. Pjevao je ruske romanse, pjesme poput „Ah, to nisi ti kojeg volim tako strastveno” i
„Krizanteme u vrtu odavno su uvenule”. Obožavao je igračke, zabavne igre i detektivske priče.
Novotarski upaljač za cigarete ili mehanička slagalica zabavljali su ga satima. Nije prilazio životu
izravno. Imao je posebno izrađen gumeni pečat, kojim je u svaku knjige iz svoje knjižnice
utisnuo ljubičaste riječi: „Ovu je knjigu ukrao D. B. Šostakovič.”
Jedan psihijatar koji je istraživao stvaralački proces jednom ga je prilikom upitao o
Dmitriju Boleslaviču. Odgovorio je da je njegov otac „bio sasvim normalno ljudsko biće”. To
nisu bile riječi izrečene svisoka: bila je to zavidna vještina biti normalno ljudsko biće i buditi se
svako jutro sa smiješkom na licu. Osim toga, njegov je otac umro mlad - u kasnim četrdesetima.
Katastrofa za obitelj, i za sve koji su ga voljeli; ali možda ne katastrofa i za samog Dmitrija
Boleslavoviča. Da je poživio dulje, svjedočio bi tome kako se Revolucija pretvara u nešto
paranoično i mesoždersko. A i nije baš mnogo mario za Revoluciju. Bila je to još jedna od
njegovih jačih strana.
Nakon njegove smrti supruga je ostala bez dohotka, s dvjema kćerima i glazbeno prerano
sazrelim petnaestogodišnjim sinom. Sofija Vasiljevna prihvaćala je svaki posao kako bi ih
prehranila. Radila je kao daktilografkinja u Uredu za mjere i utege i podučavala klavir u zamjenu
za kruh. Dmitrij se ponekad pitao nisu li svi njegovi strahovi započeli očevom smrću. Više je
volio da ne povjeruje u to, zato što bi na taj način gotovo optuživao Dmitrija Boleslavoviča.
Stoga bi možda bilo ispravno reći da su se svi njegovi strahovi u tom trenutku udvostručili.
Koliko je samo puta kimnuo u znak slaganja s tim ozbiljnim i ohrabrujućim riječima: „Od sada si
ti jedini muškarac u obitelji.” Opteretili su ga očekivanjima i osjećajem dužnosti za koje nije bio
spreman. Njegovo je zdravlje oduvijek bilo krhko: predobro je poznavao liječničko opipavanje,
kuckanje i slušanje, sondu, nož, sanatorij. Nastavio je čekati da se ta obećana muževnost razvije u
njemu. Ali bio je, znao je to, jako povodljiv, osim toga i više svojeglav nego samouvjeren. Zato i
nije uspio osnovati zajedničko kućanstvo s Jurgensenom.
Njegova je majka bila kruta žena, kako zbog naravi tako i zbog neimaštine. Štitila ga je,
radila za njega, polagala sve nade u njega. Naravno da ju je volio - kako bi je mogao ne voljeti? -
no postojali su neki... problemi. Snažne osobe ne mogu izbjeći sukobe, a manje snažne osobe se
uvijek izvlače. Njegov je otac uvijek izbjegavao probleme, profinjenim je humorom zaobilazio
suočiti se sa životom i ženom. Tako se i sin, premda se smatrao odlučnijim od Dmitrija
Boleslavoviča, rijetko protivio majčinu autoritetu.

Ali znao je da majka čita njegov dnevnik. Zato bi namjerno zapisao, uz neki datum
nekoliko tjedana unaprijed, „Samoubojstvo”. Ili, ponekad, „Brak”.
Imala je i ona svoje prijetnje također. Kada god bi pokušao napustiti dom, Sofija
Vasiljevna rekla bi pred drugima, ali u njegovoj prisutnosti: „Moj sin će prvo morati prijeći preko
mog leša.”
Nijedno od njih dvoje nije bilo sigurno koliko onaj drugi misli ozbiljno.

Bio je iza pozornice u Maloj dvorani Moskovskog konzervatorija i osjećao je

samosažaljenje kao da je bio kažnjen. Još je bio student i prva javna izvedba njegova djela u
Moskva nije prošla dobro: publika je jasno pokazala da više voli Šebalinovu glazbu. Tada mu je
prišao čovjek u vojnoj odori i uputio mu utješne riječi, i tako je započelo prijateljstvo s maršalom
Tuhačevskim. Maršal je nastupao kao njegov zaštitnik i organizirao mu novčanu potporu u
suradnji s vojnim zapovjednikom Lenjingradske oblasti. Bio je uslužan i iskren. U posljednje
vrijeme svima koje je poznavao govorio je kako je Lady Macbeth Mcenskog okruga prema
njegovu mišljenju prva klasična sovjetska opera.
Do tada je samo jednom doživio neuspjeh. Tuhačevski je bio uvjeren da je prelazak u
Moskvu najbolji način da se ubrza karijera njegova štićenika, pa je obećao da će srediti taj
prelazak. Sofija Vasiljevna prirodno je bila protiv toga: njezin je sin bio previše krhak, previše
osjetljiv. Tko će brinuti o tome da popije svoje mlijeko i pojede svoju kašicu ako nije pod
majčinim nadzorom? Tuhačevski je imao moć, utjecaj, novčane izvore, ali Sofija Vasiljevna još
je uvijek imala ključeve njegove duše. I tako je ostao u Lenjingradu.

Poput sestre i njega su postavili prvi put pred klavijaturu u dobi od devet godina. I tada
mu je svijet postao jasan. Ili dio svijeta, u svakom slučaju - dovoljan da ga potkrepljuje kroz
život. Razumijevanje klavira i glazbe išlo je bez muke - barem kad se usporedi s razumijevanjem
drugih stvari. Radio je marljivo jer nije to osjećao kao napor. I tako, nije nikako mogao pobjeći
sudbini. Kako su godine prolazile, sve se činilo još čudesnije jer mu je pružalo mogućnost da
uzdržava majku i sestre. On nije bio konvencionalan tip, kao i njegova obitelj, ali svejedno.
Katkad, nakon uspješnog koncerta, kad bi zaradio pljesak i novac, gotovo da je osjećao kako bi
mogao postati to neuhvadjivo stvorenje, glava obitelji. Premda se u nekim drugim trenucima, čak
i nakon što je otišao od kuće, oženio se i postao otac, još uvijek znao osjećati kao izgubljeni
dječak.
 Oni koji ga nisu poznavali, i koji su pratili glazbu samo izdaleka, vjerojatno su mislili da
je ovo bila njegova prva prepreka. Taj briljantni devetnaestogodišnjak čiju je Prvu simfoniju
prihvatio Bruno Walter, a potom Toscanini i Klemperer, čitavo desetljeće nije znao ni za što
drugo osim čistog uspjeha sve od one premijere 1926. godine. Takvi ljudi, možda svjesni da slava
često vodi do taštine i uobraženosti, mogli su otvoriti Pravdu i složiti se s time da skladatelji
mogu lagano zastraniti od one vrste glazbe kakvu ljudi žele slušati. I još, budući da su svi
skladatelji zaposlenici države, onda je dužnost države, ako su skladatelji skrenuli s puta, da
intervenira i vrati ih u skladni odnos s njihovom publikom. To zvuči posve razumno, nije li tako?

Osim što su neki oštrili svoje kandže na njegovoj duši od samog početka: dok je još bio na
Konzervatoriju, ljevičarska skupina studenata pokušala ga je izbaciti sa studija i ukinuti mu
stipendiju. Osim što su Ruski savez proleterskih glazbenika i slične kulturne organizacije od
svojih početaka vodili kampanju protiv svega za što se on zalagao, ili bolje rečeno, protiv onoga
za što su oni mislili da se on zalaže. Bili su odlučni u tome da prekinu s buržoaskim
zastranjivanjima u umjetnosti. Stoga radnici trebaju biti obučeni da postanu skladatelji, a sva
glazba mora biti razumljiva na prvo slušanje i ugodna masama. Čajkovski je bio dekadent, a
najneznatniji eksperiment osuđivao se kao „formalizam”. Osim što je već 1929. bio javno
optužen, priopćeno mu je da njegova glazba „zastranjuje s glavnog puta sovjetske umjetnosti” i
otpušten je s radnog mjesta na Koreografskoj višoj tehničkoj školi. Osim što je iste godine Miša
Kvadri, kojem je posvetio svoju Prvu simfoniju, bio prvi od njegovih prijatelja i kolega koji su
bili uhićeni i strijeljani.
Osim što 1932. godine, kad je Partija raspustila sve nezavisne organizacije i preuzela
kontrolu nad svim pitanjima u kulturi, to nije dovelo do smanjivanja oholosti, zadrtosti i
neznanja, već do njihova sistematskog ujedinjavanja. I kad već plan prema kojem je radnik
umjesto kopanja ugljena trebao skladati simfonije nije baš posve uspio, dogodilo se nešto
suprotno. Očekivalo se da skladatelj jednako kao i rudar prebacuje normu, i da njegova glazba
grije srca jednako kao što iskopani ugljen grije cijela. Činovnici su procjenjivali glazbenu
proizvodnju kao bilo koju drugu gospodarsku granu; uspostavili su norme, i odstupanja od njih.

Na željezničkom kolodvoru u Arhangelsku, listajući Pravdu promrzlim prstima, ugledao

je na trećoj stranici optužujući naslov; KAOS UMJESTO GLAZBE. Bez odlaganja se odlučio
vratiti kući preko Moskve, gdje će potražiti savjet. U vlaku, dok je prolazio zaleđenim
krajolikom, iznova je pročitao članak po peri ili šesti put. Na početku je bio zgrožen, koliko zbog
opere, toliko i zbog sebe samog; nakon takve optužbe opera Lady Macbeth Mcenskog okruga
vjerojatno se više neće izvoditi u Boljšoju. U posljednje dvije godine svuda su joj pljeskali - od
New Yorka do Clevelanda, od Švedske do Argentine. U Moskvi i Lenjingradu, nije se sviđala
samo publici i kritičarima, već i političkim komesarima. U vrijeme održavanja 17. partijskog
kongresa njezine su izvedbe navedene kao dio proizvodne statistike Moskovskog okruga i
konkurirala je rudarskim proizvodnim kvotama iz Donjecka.
Sve to sada nije značilo ništa: njegovu je operu trebalo ušutkati poput lajavog pseta koje
je odjednom ozlovoljilo svoga gazdu. Nastojao je analizirati različite elemente napada što je
moguće trezvenije. Prije svega, veliki uspjeh opere, posebice u inozemstvu, preokrenuo se protiv
nje. Samo nekoliko mjeseci ranije Pravda je u domoljubnom zanosu izvještavala o američkoj
premijeri u Metropolitan Operi. A sada su te iste novine pisale da je Lady Macbeth Mcenskog
okruga postigla uspjeh samo izvan Sovjetskog Saveza zato što je „nepolitička i konfuzna”, i zato
što „golica perverzni ukus buržoazije svojom nesređenom i neurotičnom glazbom”.
Sljedeće, povezano s prethodnim, bilo je ono što je on shvatio kao kritiku iz vladine lože,
artikulaciju onoga glupavog smijuljenja i zijevanja i ulizivačkog naginjanja prema skrivenom
Staljinu, Tako je čitao kako njegova glazba „gače i rokće i reži”; kako njezina „razdražljiva i
grčevita” priroda proizlazi iz jazza; kako je pjevanje zamijenilo „vrištanje”. Opera je očito
našvrljana s namjerom da zadovolji „slab duh” onih koji su izgubili sav „zdrav ukus” za glazbu i
preferiraju „konfuznu bujicu zvukova”. Što se tiče libreta, namjerno se usredotočuje na
najprljavije dijelove Ljeskovljeve priče: rezultat je „sirov, primitivan i vulgaran”.
No, njegovi su grijesi bili isto tako i politički. Tako je anonimna analiza nekoga tko se
razumio u glazbu isto koliko i svinja u naranče bila ukrašena onim uobičajenim, ukiseljenim
etiketama. Malograđanština, formalizam, mejerholjdovština, trockizam. Skladatelj nije napisao
operu nego antioperu, čija je glazba hotimice bila sva uvrnuta. Pio je on s istoga otrovanog izvora
na kojem se „napajaju svi oni koji unose antistaljinističke deformacije u slikarstvo, poeziju,
obrazovanje i znanost”. U slučaju da je potrebno sricati - a to je uvijek potrebno - politička
opozicija je u suprotnosti „sa stvarnom umjetnošću, stvarnom znanošću i stvarnom
književnošću”.
„Oni koji imaju uši, čut će”, volio je uvijek reći. Ali čak i onaj koji je bio gluh kao kamen
nije mogao ne čuti što je „kaos umjesto glazbe” poručivalo, i predvidjeti vjerojatne posljedice. U
tekstu su bile tri rečenice koje nisu bile usmjerene samo prema njegovom teorijskom zastranjenju
već i prema njemu osobno. „Skladatelj očito nije nikad razmišljao o tome što sovjetska publika
traži i očekuje od glazbe.” To je bilo dovoljno da mu oduzmu članstvo u Savezu skladatelja.
„Opasnost ovakvog trenda po sovjetsku glazbu je očita.” To je bilo dovoljno da mu oduzmu
mogućnost skladanja i javnih nastupa. I konačno: „Lukava je to igra pametnjakovića koja može
završiti vrlo loše.” To je bilo dovoljno da mu oduzmu život.

Ali opet, bio je mlad, vjerovao je u svoj talent i bio je vraški uspješan do prije tri dana. Pa
iako nije bio političar, ni po karakteru ni po sklonosti, bilo je ljudi kojima se mogao obratiti. Tako
je u Moskvi najprije posjetio Platona Kjerženceva, predsjednika Komiteta za kulturu. Započeo je
iznositi svoj plan o odgovoru koji je smišljao u vlaku. Mogao bi napisati obranu opere, jedno
argumentirano pobijanje sve kritike, i predati tekst u Pravdu. Primjerice... No Kjeržencev, koliko
god da je bio fin i uglađen, nije ga htio saslušati. Ono s čime su suočeni nije loša kritika, koju
potpisuje kritičar čije mišljenje može varirati ovisno o tome koji je dan u tjednu ili kakva mu je
probava. Riječ je o uvodniku Pravde, ne o nekom kratkotrajnom mišljenju kojem se moguće
suprotstaviti, već o političkoj izjavi s najviše razine. Sveto pismo, drugim riječima. Jedini mogući
smjer djelovanja koji je otvoren Dmitriju Dmitrijeviču jest da se javno ispriča, odrekne svojih
grešaka, i da objasni kako su ga dok je skladao operu vodili budalasti hirovi mladosti. S druge
strane, trebao bi najaviti svoju namjeru da smjesta uroni u narodnu glazbu Sovjetskog Saveza,
koja će mu pomoći u tome da se preusmjeri na sve ono što je autentično, pučko i melodiozno.
Prema Kjeržencevu, bio je to jedini način da možda povrati milost.

Nije bio vjernik. Ali bio je kršten, i ponekad, kad bi prolazio pokraj otvorene crkve,
zapalio bi svijeću za svoju obitelj. Također je vrlo dobro poznavao Bibliju. Stoga je bio upućen u
pojam grijeha, i njegov javni mehanizam. Grijeh, ispovijed grijeha, svećenikovo prosuđivanje,
čin kajanja, oprost. Premda je bilo prilika kad je grijeh bio tako velik da ga čak ni svećenik nije
mogao oprostiti. Da, on je znao formule i protokole, bez obzira pored koje crkve prošao.

Njegov drugi posjet bio je maršalu Tuhačevskom. Crveni Napokon bio je još uvijek u
svojim četrdesetima, ozbiljan, lijep muškarac s izrazitim zaliscima. Saslušao je o svemu što se
dogodilo, uvjerljivo je sagledao Dmitrijevu poziciju štićenika, i iznio strateški prijedlog koji je
bio jednostavan, smion i plemenit. On, maršal Tuhačevski, osobno će napisati pismo drugu
Staljinu u kojem će se zauzeti za njega. Dmitriju Dmitrijeviču pao je kamen sa srca. Osjećao se
smušeno i veselo kad je maršal sjeo za stol i postavio list papira ispred sebe. Ali čim je muškarac
u odori dohvatio nalivpero i počeo pisati, nastupila je nagla promjena kod njega. Počeo mu je
curiti znoj iz kose, iz njegovih zalizaka niz čelo, a sa zatiljka ravno u ovratnik. Jednom je rukom
radio nervozne i nagle pokrete s rupčićem, dok mu je druga ruka s nalivperom svako malo
zastajkivala. Takvo nevojničko drhtanje nije baš djelovalo ohrabrujuće.

Znoj je curio s njih u Anapi. Bilo je vruće na Kavkazu, a on nije nikada volio vrućinu.
Zurili su u plažu u Malom zaljevu, ali on nije osjećao nikakvu želju da se rashladi kupanjem.
Šetali su u sjeni šume iznad grada, gdje su ga izboli komarci. Potom ih je okružio čopor pasa i
umalo žive pojeo. Ništa od toga nije bilo važno. Razgledavali su svjetionik u ljetovalištu, ali kad
je Tanja nakrivila glavu, on se usredotočio na onaj slatki nabor kože na dnu njezina vrata. Obišli
su stara kamena vrata koja su bila jedini ostatak otomanske tvrđave, no on je mislio o njezinim
listovima, i načinu na koji se mišići pokreću dok hoda. U tim tjednima nije bilo ničega u njegovu
životu osim ljubavi, glazbe i uboda komaraca. Ljubav u njegovu srcu, glazba u njegovoj glavi,
ubodi na njegovoj koži. Pa ni raj nije bio pošteđen kukaca. Ali on jedva da im je zamjerao.
Njihovi su ubodi bili bezazleni i na njemu nepristupačnim mjestima, losion se pravio od ekstrakta
cvjetova karanfila. Ako je komarac uzrok tome da njezini prsti dodiruju njegovu kožu i da miriše
na karanfil, kako bi mogao imati nešto protiv tog kukca?
Bilo im je devetnaest i vjerovali su u Slobodnu Ljubav: požudni turisti koje su više
privlačila njihova tijela od lokalnih znamenitosti. Odbacili su okamenjene zapovijedi Crkve,
društva, obitelji, i otišli živjeti kao muž i žena, a da pritom nisu bili muž i žena. To ih je privlačilo
gotovo jednako kao i sam seksualni čin; ili je bilo, možda, neodvojivo od njega.
Ali onda je došlo ono vrijeme kada nisu bili zajedno u krevetu. Možda je Slobodna
Ljubav riješila prvobitni problem, no nije se mogla nositi s drugima. Naravno da su se voljeli; ali
to što su cijelo vrijeme bili skupa - usprkos njegovih tristo rubalja i njegove rane slave - nije bilo
bez uvijanja. Dok je skladao, uvijek je točno znao što treba napraviti; donosio je ispravne odluke
o tome što je glazbi - njegovoj glazbi - potrebno. I kada su se dirigenti ili solisti pristojno pitali
može li ovo biti bolje, ili može li ono biti bolje, uvijek je odgovarao, „Siguran sam da ste u pravu.
No, hajde da to sad ostavimo ovako. Napravit ću te promjene idući put.” I bili su zadovoljni, i on
također, jer ni u jednom trenutku nije namjeravao prihvatiti njihove sugestije. Zato što su njegove
odluke, i njegov instinkt, bili ispravni.
Ali izvan glazbe... sve je bilo drukčije. Postajao je nervozan, nejasnih misli, pa je katkad
donosio odluke naprosto samo zato da se stvar riješi, a ne zato što je znao što želi. Možda je
njegova prerana umjetnička zrelost značila da je izbjegao one korisne godine običnog odrastanja.
Ali što god da je uzrok, bio je loš u praktičnim stvarima života, što je uključivalo, naravno, i
praktične stvari srca. Pa se tako u Anapi, istodobno s ljubavnom zanesenošću i opojnim
zadovoljstvima seksa, našao na ulazu u jedan sasvim nov svijet, pun neželjenih šutnji, pogrešno
shvaćenih znakova i mušičavih planova.

Ponovno su se vratili u svoje odvojene gradove, on u Lenjingrad, ona u Moskvu. No

posjećivali bi se. Jednoga dana, on je dovršavao svoje djelo i zamolio ju je da sjedi uz njega:
njezina prisutnost pružala mu je osjećaj sigurnosti. Malo poslije, ušla je njegova majka. Pogledala
je ravno u Tanju, i rekla:
„Izađi i pusti Miću da dovrši svoje djelo.”
A on je odgovorio: „Ne, ja želim da Tanja ostane ovdje. To mi pomaže.”
Bila je to jedna od rijetkih zgoda kada se suprotstavio majci. Možda bi, da je to činio
češće, njegov život bio drukčiji. Ili možda ne - tko bi znao? Ako je Sofija Vasiljevna uspjela
manipulirati s Crvenim Napoleonom, kakve su uopće bile njegove šanse?

Njihov boravak u Anapi bila je prava idila. No idila, po definiciji, postaje idilom tek kad
se okonča. Otkrio je ljubav; ali isto tako otkrio je da ga ljubav ne čini „onim što on jest”, da ne
širi duboko zadovoljstvo njime poput poput ulja od karanfila, već da ga čini smetenim i
neodlučnim. Najviše je volio Tanju kad je bio daleko od nje. Kad su bili zajedno, postojala su
očekivanja s obiju strana koja on nije znao prepoznati ili odgovoriti na njih. Tako su primjerice
otišli na Kavkaz s naglaskom na tome da nisu muž i žena, da su slobodan par. Je li smisao takve
pustolovine bio u tome da završe kao pravi muž i prava žena? To se činilo nelogičnim.
Ne, to nije bilo pošteno. Jedno od njihovih protuslovlja bilo je - koliko god ravnopravne
bile riječi izgovorene s obiju strana - to što je on nju volio više nego što je ona voljela njega.
Pokušao je probuditi ljubomoru u njoj, opisujući svoje flertove s drugim ženama - čak i
zavođenja, stvarna ili izmišljena - ali činilo se da je time više ljuti nego čini ljubomornom.
Također je prijetio i samoubojstvom, više puta. Čak je i objavio da se oženio s nekom balerinom,
što se i moglo dogoditi. Ali Tanja se svemu tome samo smijala. A onda se ona udala. Zbog čega
ju je zavolio još više. Preklinjao ju je da se razvede od supruga i da se uda za njega; i opet,
prijetio je da će se ubiti. Ništa od toga nije imalo nikakvog učinka.
Na početku mu je rekla, nježno, da ju je privukao zato što je nepatvoren i otvoren. No ako
to nije bilo dovoljno da ga voli kao što je on volio nju, onda je poželio da je bilo drukčije. Niti se
osjećao nepatvoren i otvoren. Te su riječi zvučale tako kao da ga žele držati u kutiji.

Zatekao se kako razmišlja o pitanjima poštenja. Osobnog poštenja, umjetničkog poštenja.

Na koji su način povezani, ako su uopće bili povezani. I koliko te vrline svatko posjeduje, i
koliko dugo te zalihe mogu trajati. Rekao je prijateljima da ako se ikada odrekne Lady Macbeth
Mcenskog okruga, mogu zaključiti da je potrošio svoje poštenje.

Zamišljao je sebe kao nekoga tko ima snažne osjećaje, ali ih ne zna izraziti. No takvo je
opravdanje bilo suviše lako, ono nije bilo pošteno. Iskreno, on je bio neurotik. Mislio je da zna
što želi, i kad je dobio što je želio, više to nije želio, a kad je ostao bez toga, ponovo je to želio
natrag. Naravno da je bio razmažen, jer je bio mamin sin, i brat dviju sestara; osim toga, bio je i
umjetnik, od kojeg se očekivalo da ima „umjetnički karakter”; osim toga, bio je uspješan, zbog
čega si je dozvoljavao drske ispade tipične za slavne ljude. Malko mu je već rekao u lice da je
„previše tašt”. Ali u dubini duše bio je vrlo tjeskoban. Bio je potpuni neurotik. Ne, bio je nešto
gore od toga: bio je histerik. Odakle mu takva narav? Nije od oca, niti je od majke. Hja, ne može
se pobjeći od svoje naravi. To je također dio nečije sudbine.

Znao je dobro što je za njega bila idealna ljubav...

Ali dizalo je prošlo drugi kat, a potom i treći, i zaustavilo se pred njim. Podigao je
kovčežić, vrata su se otvorila, a čovjek kojeg nije poznavao izašao je zviždeći „Pjesmu o
Kontraplanu”. Ugledavši njezina skladatelja, neznanac je prekinuo zviždati usred melodijske
fraze.

Znao je, u sebi, što je bila za njega idealna ljubav. Nju je u potpunosti izražavala
Maupassantova kratka priča o mladom zapovjedniku garnizona u jednom utvrđenom gradu na
mediteranskoj obali, Antibes, ondje je to bilo. Bilo kako, mladi je časnik često odlazio u šumu
izvan grada, gdje je susretao ženu lokalnog poduzetnika Monsieura Parissea. Sasvim prirodno,
zaljubio se u nju. Žena ga je neprestano odbijala, sve do dana kad mu je rekla da će njezin suprug
noćas biti na putu. Sastanak je dogovoren, no u posljednji trenutak žena je primila brzojav: njezin
je suprug završio posao ranije, pa stiže kući navečer. Zapovjednik garnizona, lud od strasti,
proglasio je vojnu uzbunu i naredio da se gradska vrata zatvore do idućeg jutra. Muža su na
povratku otjerali bajunetama i primorali ga da noć provede u čekaonici antibeske željezničke
postaje. Sve to samo zato da bi časnik mogao uživati u nekoliko sati ljubavi.
Istina, on sebe nije mogao zamisliti kao zapovjednika vojne utvrde, čak ni ruševne turske
kapije u uspavanom crnomorskom ljetovalištu. Ali važno je načelo. Tako bi trebalo voljeti - bez
straha, bez granica, bez razmišljanja o tome što će biti sutra. I još, povrh svega, bez žaljenja.

Lijepe riječi. Lijepi osjećaji. Ipak, takvo ponašanje nije shvaćao. Mogao je zamisliti
mladog poručnika Tuhačevskog da tako postupi, da je ikada bio zapovjednik garnizona. A njegov
slučaj podivljale strasti... hja, bila bi to skroz drukčija priča. Bio je na turneji s Gaukom -
solidnim dirigentom, ali buržujem od glave do pete. Bili su u Odesi. Bilo je to nekoliko godina
prije nego što se oženio s Nitom. U to je vrijeme još uvijek pokušavao Tanju učiniti
ljubomornom. Kao i Nitu, vjerojatno. Nakon fine večere vratio se u bar u Hotelu London i
pokupio dvije djevojke. Ili su možda one pokupile njega. U svakom slučaju, sjele su za njegov
stol. Obje su bile vrlo lijepe, i odmah ga je privukla ona koja se zvala Rozalija. Razgovarali su o
umjetnosti i književnosti dok ju je milovao po stražnjici. Odvezao ih je kući u kočiji, a prijateljica
je skretala pogled dok je on prepipavao Rozaliju po cijelom tijelu. Zaljubio se, to mu je bilo
sasvim jasno. Dvije su djevojke već dogovorile vožnju parobrodom do Batumija idući dan, i on ih
je došao ispratiti. Ali djevojke nisu nikada prešle pristanište, gdje je Rozalijina prijateljica
uhićena kao profesionalna prostitutka. Bilo je to iznenađenje za njega. Istodobno, osjećao je tako
golemu ljubav prema Rozočki. Lupao je glavom o zid i čupao kosu, popur nekog lika iz lošeg
romana. Gauk ga je nekoliko puta upozorio u vezi s tim dvjema ženama, rekao mu je da su obje
prostitutke i grozne kučke. Ali to je samo raspirilo njegovo uzbuđenje - sve je to bilo tako
zabavno. Toliko zabavno da se umalo oženio Rozočkom. No kad su došli u matični ured u Odesi,
shvatio je da je ostavio osobne dokumente u hotelu. I potom, nekako - ni sam ne zna zašto ili
kako - sve se završilo tako da je u tri sata ujutro dok je kiša lijevala kao iz kabla pobjegao s broda
koji je upravo pristao u Suhumi. Čemu sve to?
No poenta je u tome, da ni zbog čega nije žalio. Nema granica, nema razmišljanja o tome
što će biti sutra. A kako je došlo do toga da je umalo oženio profesionalnu prostitutku? Takve su
bile okolnosti, pretpostavljao je, a bilo je i elemenata folie a deux. Isto tako, i zbog njegove
urođene proturječnosti. „Majko, ovo je Rozalija, moja supruga. Sigurno nisi iznenađena? Nisi li
pročitala moj dnevnik, gdje sam zapisao ’Ženidba s prostitutkom’? Dobro je da žena ima neko
zanimanje, ne misliš li tako?” Osim toga, vrlo se jednostavno može razvesti, stoga zašto ne
probati? Osjećao je tako golemu ljubav prema njoj, i nekoliko se dana poslije zamalo oženio
njome, a već nekoliko dana poslije bježao je od nje po kiši. Dotle je stari Gauk sjedio u restoranu
Hotela London, i dvojio je li da uzme jedan kotlet ili dva. I tko će ga znati što je bilo bolje?
Odgovor stiže naknadno, kad je već prekasno.

On je bio introvertiran čovjek kojeg su privlačile ekstrovertirane žene. Je li u tome bio dio
njegovih nevolja?
Zpalio je još jednu cigaretu. Između umjetnosti i ljubavi, između tlačitelja i žrtava, uvijek
su bile cigarete. Zamišljao je Zakrevskijeva nasljednika iza pisaćeg stola, kako vadi kutiju
Belomorija. On bi odbio i ponudio svoje cigarete Kazbek. Istražitelj bi isto tako odbio, i svatko bi
položio svoju kutiju na stol, i igra bi tako bila završena. Kazbek su pušili umjetnici, i sam dizajn
kutije sugerirao je slobodu: galopirajući konj i jahač u prvom planu, a planinski vrh Kazbek u
drugom. Pričalo se da je Staljin osobno dopustio takav dizajn, premda je Veliki Vođa pušio svoju
marku, Hercegovina flor. Te su se cigarete posebno radile za njega, s takvom zastrašujućom
preciznošću kakvu je teško zamisliti. Staljin ne bi jednostavno stavio Hercegovinu flor između
svojih usana. Ne, on je više volio otkinuti filter i smrviti duhan u svoju lulu. Na Staljinovu
radnom stolu, pričali su oni koji su znali onima koji nisu znali, vladao je grozan nered odbačenih
papirića, filtera i pepela. On je to znao - ili bolje, rekli su mu to više puta - jer ništa u vezi sa
Staljinom nije bilo dovoljno nevažno da bi bilo zanemareno.
Nitko nije smio pušiti Hercegovinu flor u Staljinovoj prisutnosti - osim onih koje bi
ponudio, a takvi su potajice pokušavali sačuvati cigaretu nepopušenu i poslije se hvaliti njome
kao svetom relikvijom. Oni koji su izvršavali Staljinove zapovijedi obično su pušili Belomori.
Svi u NKVD-u pušili su Belomori. Crtež na kutiji prikazivao je kartu Rusije; crveno označen bio
je Bjelomorski kanal, prema kojem su cigarete dobile ime. To Veliko Sovjetsko Ostvarenje iz
ranih tridesetih sagradili su kažnjenici. Neobično, od toga je napravljena velika propaganda.
Isticalo se kako kažnjenici nisu samo pomagali u nacionalnom napretku već su isto tako i
„preodgajali sebe”. Hja, ondje je bilo sto tisuća radnika, pa je moguće da su se neki od njih
moralno popravili, ali četvrtina od njih je umrla, kako se govori, i ti se zasigurno nisu preodgojili.
Oni su bili samo iverje koje je letjelo uokolo dok se sjeklo drvo. A NKVD-ovci bi zapušili svoj
Belomori i zamišljali u dimu cigareta nove prilike u kojima će mahati svojim sjekirama.
 Nema dvojbe da je pušio u trenutku kad je Nita ušla u njegov život. Nina Varzar,
najstarija od triju sestara Varzar, stigla upravo s teniskog terena, odisala je vedrinom, smijehom i
znojem. Atletske građe, samouvjerena, omiljena, s tako zlatnom kosom da je izgledalo kao da su
joj i oči zlatne. Diplomirana fizičarka, odlična fotografkinja koja je imala svoju vlastitu tamnu
komoru. Ne previše zainteresirana za kućanske poslove, to je bila istina; ali nije bio ni on. U
nekakvom romanu, svi njegovi životni strahovi, njegova mješavina snage i slabosti, njegove
sklonosti histeriji - sve bi se uskomešalo u ljubavnom vrtlogu i dovelo do blaženoga bračnog
spokoja. No jedno od brojnih životnih razočaranja jest to što život nije nikada poput romana,
napisao ga Maupassant ili bilo tko drugi. Pa, možda je najbliže kratkoj Gogoljevoj humoresci.
I tako su se on i Nina upoznali, i postali ljubavnici, ali on je svejedno pokušavao preoteti
Tanju od njezina muža, a onda je Tanja zatrudnjela, pa su on i Nina dogovorili datum vjenčanja,
ali u posljednjem trenu on se nije mogao suočiti s time pa se predomislio i pobjegao i sakrio, no
ipak su ustrajali i nekoliko mjeseci poslije oženili su se, a onda je Nina pronašla ljubavnika, pa su
zaključili kako između njih postoje nepremostive teškoće i da bi se trebali razdvojiti i rastati, a
onda je i on pronašao ljubavnicu, i oni se se razdvojili i predali papire za rastavu, ali kad je došlo
do rastave shvatili su da su učinili pogrešku pa su se šest tjedana nakon rastave ponovno oženili,
ali svejedno nisu riješili svoje probleme. I usred svega toga on je pisao svojoj ljubavnici Jeleni:
„Prilično sam malodušan i ne znam hoću li ikada biti sretan.”
I tada je Nita ostala u drugom stanju, i sve se nužno popravilo. Osim što je u četvrtom
mjesecu Nitine trudnoće započela prijestupna 1936. godina, na čiji je dvadeset i šesti dan Staljin
odlučio poći u operu.

Prvo što je učinio nakon što je pročitao Pravdin uvodnik bilo je da je poslao brzojav
Glikmanu. Zamolio je prijatelja da ode do Glavne lenjingradske pošte i da se pretplati na sve
novine o toj temi. Glikman će mu ih donositi svakoga dana u stan, i oni će ih zajedno čitati.
Kupio je jedan veliki album na čiju je prvu stranicu nalijepio „Kaos umjesto glazbe”. Glikman je
to smatrao pretjerano mazohističkim, ali Dmitrij je rekao: „To mora biti ovdje, to mora biti
ovdje.” Poslije je lijepio unutra svaki novi članak kako bi se pojavio. Nikada se prije nije trudio
čuvati novinske osvrte, ali ovo je bilo drukčije. Sada nisu samo ispitivali njegovu umjetnost već
su u uvodniku ispitivali i njegov život.
Primijetio je kako su glazbeni kritičari koji su tijekom prošle dvije godine stalno hvalili
Lady Macbeth Mcenskog okruga odjednom zaključili kako je posve bezvrijedna. Neki su iskreno
priznali svoje prethodne pogreške, objašnjavajući da im je Pravdin uvodnik otvorio oči. Kako su
bili sasvim obmanuti glazbom i njezinim skladateljem! Konačno su vidjeli što opasni formalizam
i kozmopolitizam i trockizam predstavljaju po istinsku prirodu ruske glazbe! Isto je tako
primijetio koji su glazbenici javno ustali protiv njegova djela, a koji su se prijatelji i znanci
distancirali od njega. Prividno smiren čitao je pisma koja su mu stizala od običnih ljudi, koji su
slučajno znali njegovu privatnu adresu. Mnogi od njih savjetovali su mu da si odsječe magareće
uši, zajedno s glavom. I potom se fraza nakon koje više nema povratka počela pojavljivati u
novinama, umetnuta u najobičniju rečenicu. Primjerice: „Danas će se održati koncert na kojem će
se izvoditi djela narodnog neprijatelja Šostakoviča.” Takve riječi nikada ne dolaze slučajno, ili
bez odobrenja s najviše razine.

Zašto je, pitao se, Vlast sada preusmjerila svoju pozornost na glazbu, i na njega? Vlast se
uvijek daleko više zanimala za riječi nego za note: pisci, a ne skladatelji, bili su proglašeni
inženjerima ljudskih duša. Pisce se osuđivalo na prvoj stranici Pravde, skladatelje na trećoj.
Dvije stranice su ih dijelile. A to uopće nije bilo nevažno: to je moglo činiti razliku između smrti
i života.
Inženjeri ljudskih duša: hladna, mehanička fraza. Uostalom... pa čime se umjetnik trebao
baviti, ako ne ljudskom dušom? Osim ako umjetnik nije želio biti samo puki ukras, ili mezimac
bogatih i moćnih. On je osobno uvijek bio antiaristokrat, u osjećajima, politici, umjetničkim
načelima. U ono optimistično vrijeme - zapravo prije svega nekoliko godina - kad je budućnost
cijele zemlje, ako ne cijelog čovječanstva, bila iznova napravljena, činilo se kako se sve
umjetnosti mogu ujediniti u veličanstvenom zajedničkom projektu. Glazba i književnost, i
kazalište, i film, i arhitektura, i fotografija oblikovat će dinamično savezništvo, neće samo
odražavati društvo ili ga kritizirati ili satirizirati, već će ga stvarati. Umjetnici će, svojom
slobodnom voljom, i bez ikakva političkog usmjeravanja, pomoći svojim drugovima da im se
duše razviju i procvatu.
Zašto ne? To je bio najstariji san umjetnika. Ili, kako je sada mislio, najstarija fantazija
umjetnika. Zato što su politički činovnici ubrzo preuzeli kontrolu nad projektom, isprali iz njega
slobodu i imaginaciju, i složenost, i nijanse bez kojih su umjetnici postajali smiješni. „Inženjeri
ljudskih duša”. Postojala su dva glavna problema. Prvi je bio u tome što mnogi ljudi nisu željeli
da im duše budu isplanirane, hvala lijepa. Bili su zadovoljni sa svojim dušama, onakvima s
kakvima su se rodili; i kada ste ih pokušali voditi, oni su se odupirali. Dođite na ovaj besplatni
koncert na otvorenom, druže. Oh, mi uistinu mislimo da biste trebali doći. Da, naravno daje
dragovoljno, ali mogla bi biti greška ako se ne pojavite...
A drugi problem s upravljanjem ljudskim dušama bio je glavni. Riječ je o ovome: tko
upravlja inženjerima?

Sjećao se jednog koncerta na otvorenom u parku u Harkovu. Njegova Prva simfonija

izazvala je lavež svih okolnih pasa. Svjetina se smijala, orkestar je zasvirao glasnije, psi su
zaštektali još jače, publika se smijala još više. Sada, njegova je glazba potaknula lavež krupnih
pasa. Povijest se ponavljala: prvi put kao farsa, drugi put kao tragedija.

Nije se želio pretvoriti u dramski lik. Ali ponekad, dok su mu misli vrludale u sitne sate,
pomislio bi: dakle, u ovo se pretvorila povijest. Sva ona borba, i idealizam, i nada, i napredak, i
znanost, i umjetnost, i savjest i sve to završava ovako, s čovjekom koji stoji pred dizalom, s
kovčežićem pokraj noge u kojem su cigarete, rublje i prašak za pranje zuba; stoji ondje i čega da
ga odvedu.
 Natjerao sa da misli na jednog drugog skladatelja s drukčijim putnim kovčegom.
Prokofjev je napustio Rusiju i pobjegao na Zapad ubrzo nakon Revolucije, i prvi se put vratio
1927. godine. Bio je profinjen čovjek, Sergej Sergejevič, njegovana ukusa. Također je bio
pripadnik scijentisičke crkve - ali to nije važno za ovu priču. Carinici na sovjetskoj granici nisu
bili profinjeni; osim toga njihove su glave bili pune ideja o sabotaži i špijunima i kontrarevoluciji.
Otvorili su Prokofjevljev kovčeg i ugledali na vrhu nešto što ih je zbunilo: pidžamu. Odmotali su
je, podignuli, preokretali je ovako i onako, i onda su se začuđeno pogledali. Možda je Sergeju
Sergejeviču bilo neugodno. U svakom slučaju, prepustio je objašnjenje svojoj ženi. Ali Ptaška je,
poslije godina provedenih u egzilu, zaboravila kako se na ruskom kaže noćna košulja. Problem je
naposljetku riješen pantomimom, pa je bračni par propušten. No na neki način ta je zgoda posve
tipična za Prokofjeva.

Njegov album. Kakav to tip čovjeka kupuje album i ispunjava ga novinskim člancima u
kojima ga se vrijeđa. Luđak? Ironist? Rus? Pomislio je na Gogolja dok je stajao pred ogledalom i
izvikivao s vremena na vrijeme svoje ime, s gađenjem i otuđenjem. Njemu to nije izgledalo kao
čin luđaka.
Njegov službeni status bio je „nepartijski boljševik”. Staljin je volio reći kako je najveća
vrlina boljševika skromnost. Da, a Rusija je domovina slonova.
Kad se Galina rodila, on i Nita šalili su se kako će joj dati krsno ime Sumburina. To znači
Mala šeprtlja. Šeprtljica. Bio bi to čin smione ironije. Ne, već samoubilačke budalaštine.
Na Tuhačevskijevo pismo Staljin nije odgovorio. Dmitrij Dmitrijevič nije poslušao savjet
Platona Kjerženceva. Nije dao nikakvu javnu izjavu, nije se ispričao zbog mladenačkih hirova,
nije se javno pokajao, no ipak je povukao Četvrtu simfoniju, koja bi onima bez sluha zasigurno
zvučala poput mješavine kvakanja i roktanja i rezanja. U međuvremenu sve njegove opere i baleti
bili su skinuti s repertoara. Njegova karijera naprosto je zaustavljena. I onda, u proljeće 1937.,
imao je svoj Prvi Razgovor s Vlasti. Naravno, razgovarao je s Vlasti i prije, ili je Vlast
razgovarala s njim: službenici, birokrati, političari, dolazili su sa savjetima, ponudama,
ultimatumima. Vlast je razgovarala s njim preko novina, javno, i šaputala mu na uho, sasvim
privatno. U posljednje vrijeme Vlast ga je ponižavala, oduzela mu sredstva za život, naredila mu
da se pokaje. Vlast mu je govorila kako želi da on stvara, kako želi da živi. Sada je aludirala da
možda, stvar se razmatra, uopće ne želi da on i dalje živi. Vlast je odlučila da se nađe licem u lice
s njim. Ime Vlasti bilo je Zakrevski, i Vlast je, kao što je pokazivala ljudima poput njega u
Lenjingradu, stanovala u Velikoj Kući. Mnogi od onih koji su ušli u Veliku Kuću na Litejnom
prospektu nisu nikada više viđeni.

Zakazali su mu sastanak u subotu ujutro. Govorio je obitelji i prijateljima da je u pitanju

samo puka formalnost, možda automatska posljedica neprestanih članaka protiv njega u Pravdi.
Jedva da je i sam vjerovao u to, a sumnjao je da su i drugi povjerovali. Ne zovu se ljudi baš često
u Veliku Kuću kako bi razgovarali o glazbenoj teoriji. On je stigao, naravno, točno na vrijeme. I
Vlast je u početku bila korektna i pristojna. Zakrevski se raspitivao o njegovom radu, kako mu
idu poslovi, što namjerava skladati iduće. Odgovorio je, pohvalio se, gotovo refleksno, kako
priprema simfoniju o Lenjinu - što je možda i bila istina. Onda je pomislio kako bi bilo pametno
da spomene kampanju koja se protiv njega provodi u novinama, i bio je ohrabren istražiteljevim
skoro pa nehajnim odbacivanjem takvih tema. Potom su ga pitali o prijateljima, i s kime se
redovito viđa. Nije znao kako bi odgovorio na ta pitanja. Zakrevski mu je pomogao.
 „Vi se, koliko mi je poznato, poznajete s maršalom Tuhačevskim?”
„Da, poznajem ga.”
„Ispričajte mi o tome kako ste se ga upoznali?”
Prisjetio se susreta iza pozornice u Maloj dvorani u Moskvi. Objasnio je da je maršal
poznati ljubitelj glazbe koji je bio na njegovim brojnim koncertima, da je svirao violinu, i da je
izrađivao violine iz hobija. Maršal ga je pozvao k sebi u stan, čak su i svirali zajedno. Bio je
dobar violinist za amatera. Je li mislio „dobar”? Sposoban, svakako. I da, mogao je još
napredovati.
Ali Zakrevski nije bio zainteresiran za to kako su napredovali maršalov prstomet i
gudačka tehnika.
„Išli ste k njemu u mnogim prilikama?”
„Od vremena do vremena, da.”
„Od vremena do vremena u razdoblju od koliko godina? Osam, devet, deset?”
„Da, vjerojatno je tako.”
„Dakle, recimo, nek su bila četiri ili pet posjeta godišnje? Četrdeset ili pedeset
sveukupno?”
„Manje, rekao bih. Nisam nikada brojio. Ali manje.”
„Ipak, bili ste prisan prijatelj maršala Tuhačevskog?”
Razmislio je na trenutak. „Ne, ne prisan prijatelj, ali dobar prijatelj.”
Nije spomenuo da mu je maršal dogovorio novčanu potporu, dijelio mu savjete, napisao
pismu Staljinu kako bi se zauzeo za njega. Ili je Zakrevski to znao, ili možda nije.
„I tko je još bio prisutan na tih četrdeset ili pedeset druženja u kući vašega dobrog
prijatelja?”
„Ne baš mnogi. Samo članovi obitelji.”
„Samo članovi obitelji?” Istražitelj je s pravom zvučao skeptično.
„I glazbenici. I muzikolozi.”
„Postoji li kakva šansa da je ondje bio i poneki političar?”
„Ne, nije bilo političara.”
„Jeste li posve sigurni u vezi s tim?”
„Pa, vidite, ponekad se okupio popriličan broj ljudi. A ja nisam točno... Ustvari, ja sam
često svirao klavir...”
„A o čemu ste razgovarali?”
„O glazbi.”
„I politici.”
„Ne.”
„Hajde, hajde, kako bi nekome pošlo za rukom da ne govori o politici s maršalom
Tuhačevskim?”
„On nije bio, ako se smije reći, na dužnosti. Bio je među prijateljima i glazbenicima.”
„A je li bilo ondje još nekih drugih političara koji nisu bili na dužnosti?”
„Ne, nikada. Nikada se nije razgovaralo o politici u mojoj prisutnosti.”
Istražitelj je dugo gledao u njega. Onda je došlo do promjene u njegovu glasu, kao da ga
želi pripremiti na ozbiljnost i ugroženost njegova položaja.
„Sada, mislim kako je vrijeme da dobro protresete svoja sjećanja. Nije moguće da ste bili
u domu maršala Tuhačevskog, u svojstvu ’dobrog prijatelja’, kako ste sami kazali, da ste se
redovito viđali s njim u posljednjih deset godina, a da niste govorili o politici. Primjerice o uroti i
atentatu na druga Staljina. Što ste čuli u vezi s tim?”
U tom trenutku on je znao da je mrtav čovjek. „I još jednom kucnuo je čas” - i to ovog
puta njegov. Neprestano je ponavljao, najiskrenije što je mogao, da se kod maršala Tuhačevskog
nije nikada razgovaralo o politici; to su bile isključivo glazbene večeri, državna pitanja ostavljala
su se na ulazu zajedno sa šeširima i kaputima. Nije bio siguran da je to bila najbolja metafora. Ali
Zakrevski ga je jedva slušao.
„Onda predlažem da promislite malo bolje”, istražitelj mu je rekao. „Neki od ostalih
gostiju već su potvrdili da je postojala urota.”
Shvatio je da je Tuhačevski sigurno već bio uhićen, da je maršalova karijera bila gotova,
jednako kao i njegov život, da je ispitivanje tek započelo i da će svi oni iz maršalove blizine
ubrzo nestati s lica zemlje. Njegova osobna nedužnost bila je nevažna. Istinitost njegovih
odgovora bila je nevažna. Već je bilo odlučeno što je bilo odlučeno. I ako je potrebno pokazati da
je urota koju su upravo razotkrili, ili upravo izmislili, bila tako pogubno raširena da je u nju
uključen čak i najslavniji - premda od nedavno u nemilosti - državni skladatelj, onda će to i
pokazati. Što je objašnjavalo ravnodušni ton Zakrevskog kad je razgovor priveo kraju.
„U redu. Danas je subota. Točno je podne, i možete ići. Ali dajem vam samo četrdeset i
osam sati. U ponedjeljak u podne svega ćete se prisjetiti bez greške. Morate se sjetiti svake
pojedinosti iz svih razgovora u vezi s urotom protiv druga Staljina, u kojima ste bili jedan od
ključnih svjedoka.”

On je bio mrtav čovjek. Sve je ispričao Niti, i osjetio je ispod njezina umirivanja kako se
slaže s time da je on mrtav čovjek. Znao je da mora zaštiti svoje najbliže, a da bi to učinio, morao
je ostati hladne glave, no bio je izbezumljen. Spalio je sve što je moglo biti inkriminirajuće - osim
što kad vas jednom etiketiraju kao narodnog neprijatelja i ortaka poznatog atentatora, sve oko vas
postaje inkriminirajuće. Mogao je isto tako spaliti čitav stan. Bojao se za Nitu, za svoju majku, za
Galju, za sve koji su ikad ušli ili izašli iz njegova stana.
„Nitko ne može pobjeći od svoje sudbine.” I tako, on će biti mrtav u tridesetoj. Stariji od
Pergolesija, istina, ali mlađi od Schuberta. I od Puškina, što se toga tiče. Njegovo ime i glazba bit
će izbrisani. Ne samo da više neće biti živ, nego će izgledati kao da nikada i nije živio. Bio je
pogreška, brzo ispravljena, lice s fotografije koje će nestati kod iduće reprodukcije. I čak ako,
jednom u budućnosti, njegovo ime bude nekako iskopano, što će se pronaći? Četiri simfonije,
jedan klavirski koncert, nekoliko suita za orkestar, dva komada za gudački kvartet, ali nijedno
dovršeno, nekoliko komada za klavir, sonata za violončelo, dvije opere, nešto filmske i baletne
glazbe. Po čemu će biti zapamćen? Operi koja ga je bacila u nemilost, simfoniji koju je mudro
povukao? Možda će njegova Prva simfonija biti veseo preludij u koncerte zrelih radova
skladatelja koji su imali dovoljno sreće da ga nadžive.
Ali i to je bila lažna utjeha, shvatio je. Ono što on misli o sebi je nevažno. Budućnost će
ocijeniti kako će već ocijeniti. Primjerice, kako je njegova glazba sasvim beznačajna. Kako je
mogao nešto postići kao skladatelj da se nije, zbog taštine, uključio u izdajničku urotu protiv
državnog vode. Tko može reći u što će budućnost vjerovati? Mi svi previše očekujemo od
budućnosti - nadajući se kako će se ona svađati sa sadašnjošću. I tko bi mogao predvidjeti kakvu
će sjenu njegova smrt baciti na njegovu obitelj. Zamislio je Galju kako sa šesnaest godina izlazi
iz sirotišta u Sibiru, vjerujući da su je njezini roditelji bezosjećajno napustili, nesvjesna toga da je
njezin otac ikada napisao i jednu notu.
 Kada su prve prijetnje započele, rekao je prijateljima: „Da mi odrežu i obje ruke, nastavit
ću pisati glazbu s olovkom u ustima.” Bile su to riječi prkosa koje su svima trebale podići moral,
uključujući i njegov vlastiti. Ali oni mu nisu namjeravali odrezati ruke, njegove male,
„nepijanističke” ručice. Oni su ga željeli mučiti, i on će se odmah složiti sa svime što kažu, jer ne
može podnijeti bol. Stavit će popis s imenima pred njega, i on će ih sve uplesti. Ne, koji će
izgovoriti načas, brzo će se pretvoriti u Da, Da, Da i Da. Da, bio sam u to vrijeme u maršalovu
stanu; da, čuo sam da govori sve što vi kažete da je rekao; da taj general i taj političar sudjelovali
su u uroti, vidio sam ih i čuo svojim očima i ušima. Ali neće biti melodramatičnog rezanja ruku,
tek metak u zatiljak da se završi posao.
Te su njegove riječi bile u najboljem slučaju glupo razmetanje, a u najgorem puka
retorička figura. A Vlast ne zanimaju retoričke figure. Vlast priznaje jedino činjenice, i njezin
jezik čine fraze i eufemizmi oblikovani sa svrhom da te činjenice obznane ili sakriju. Nije bilo
skladatelja koji su pisali svoju glazbu s olovkom među zubima u Staljinovoj Rusiji. Otada nadalje
postojala su samo dva tipa skladatelja: oni koji su bili živi i prestrašeni, i oni koji su bili mrtvi.

Kako je još nedavno osjećao u sebi mladenačku neuništivost. I više od toga - njezinu
nepotkupljivost. A duboko ispod svega toga, uvjerenje u ispravnost i istinitost svog talenta koji je
imao, i sve glazbe koju je napisao. Sve to nije bilo ni na koji način potkopano. Samo što je, sada,
bilo posve nevažno.

U subotu navečer, pa opet u nedjelju navečer, opio se da lakše zaspi. To nije bilo teško.
Bio je osjetljiv na alkohol, i već bi zbog nekoliko čašica votke morao prileći. Ta slabost imala je i
svoje dobre strane. Pijete, a potom spavate, dok drugi nastavljaju piti. Zbog toga ste iduće jutro
svježiji i sposobniji za rad.
Anapa je bila poznata kao središnje lječilište grožđanom terapijom. Jednom se prilikom
šalio i rekao Tanji da on više voli terapiju votkom. I tako je, sada, kada su možda pred njim dvije
posljednje noći u njegovu životu, posegnuo za tim lijekom.

Toga je ponedjeljka poljubio Nitu, zagrlio Galju posljednji put i uhvatio autobus za
zloslutnu sivu zgradu na Litejnom prospektu. On je uvijek bio savršeno točan, pa će tako biti i
kad je u pitanju njegova smrt. Bacio je pogled na rijeku Nevu, koja će ih sve nadživjeti. U
Velikoj Kući prijavio se stražaru na prijamnom šalteru. Vojnik je provjerio u popisu, ali nije
mogao naći njegovo ime. Zatražio je da ponovno kaže svoje ime. Dmitrij ga je poslušao. Vojnik
je još jednom prošao kroz popis.
„Zašto ste došli? Kod koga ste došli?”
„Kod istražitelja Zakrevskog.”
Vojnik je lagano kimnuo. I potom, ne podignuvši pogled, reče: „Hja, možete ići kući.
Niste na popisu. Zakrevski danas nije ovdje, stoga nema nikoga da vas primi.”
 Tako je završio njegov Prvi Razgovor s Vlasti.

Vratio se kući. Pretpostavio je kako je u pitanju nekakav trik - pustili su ga zato da ga

mogu pratiti i uhititi sve njegove prijatelje i kolege. Ali bila je riječ o iznenadnom sretnom obratu
u njegovu životu. Između subote i ponedjeljka sam Zakrevski našao se pod istragom. Onaj koji ga
je trebao ispitivati sada je ispitivan. Onaj koji ga je trebao strpati u zatvor sada je u zatvoru.

Ipak, ako njegov otpust iz Velike Kuće i nije bio varka, mogao je samo biti birokratsko
kašnjenje. Malo je vjerojatno da će odustati od progona Tuhačevskog, stoga je odlazile
Zakrevskog bio samo privremena zapreka. Neki novi Zakrevski bit će imenovan, i onda će
ponovno primiti sudski poziv.
Tri tjedna nakon uhićenja maršal je strijeljan, zajedno s elitom Crvene armije. Urota
generala koji su spremali atentat na druga Staljina bila je otkrivena na vrijeme. Među onima iz
Tuhačevskijeva najbližeg kruga suradnika koji su uhićeni i strijeljani bio je i zajednički prijatelj
Nikolaj Sergejevič Žiljajev, glasovit muzikolog. Možda je postojala urota muzikologa koju je
trebalo razotkriti, koju slijedi urota skladatelja pa i urota trombonista. Zašto ne? „Samo ludilo
vlada svijetom.”

Činilo se tako nedavno kad su se svi zajedno smijali definiciji muzikologa koju je dao
profesor Nikolaj. Zamislite da jedemo kajganu, rekao je profesor. Moj ju je kuhar Paša pripremio,
i vi i ja je jedemo. Tada priđe neki tip koji nikada nije pripremao kajganu niti ju ikada jede, ali
govori o njoj kao da zna sve o njoj - to je muzikolog.
No sada se to više nije činilo tako smiješnim otkako su počeli ubijati čak i muzikologe.
Zločini Nikolaja Sergejeviča Žiljajeva bili su opisani kao monarhizam, terorizam i špijunaža.

I tako su započela njegova bdjenja ispred dizala. Nije bio usamljen u tome. I drugi su
uzduž čitavog grada činili isto, želeći na taj način poštedjeti one koje su voljeli spektakla njihova
uhićenja. Svake je noći slijedio istu rutinu: ispraznio bi crijeva, poljubio uspavanu kćer, poljubio
budnu ženu, uzeo kovčežić iz njezinih ruku, i zatvorio kućna vrata. Gotovo kao da odlazi na
noćnu smjenu. Što je na neki način to i bilo. I onda bi stajao i čekao, razmišljajući o prošlosti,
plašeći se budućnosti, pušeći cigarete, probijajući se kroz kratkotrajnu sadašnjost. Kovčežić uz
njegove noge bio je tu da ga umiri, i da umiri druge, posve praktično. Zbog njega je izgledao kao
da upravlja događajima, a ne da je njihova žrtva. Muškarci koji su otišli iz kuće s kovčegom u
rukama obično su se vratili. Muškarci koji su bili izvučeni iz kreveta u pidžamama obično se nisu
vratili. Je li to bila istina nije bilo važno. Ono što je bilo važno jest sljedeće: s kovčegom je
izgledao kao da ne strahuje.
Jedno od pitanja koja su mu se motala po glavi bilo je: je li hrabro stajati ovdje i čekati, ili
je to kukavički? Ili ništa od toga - već samo razborito? Nije očekivao da će otkriti odgovor.
 *

Hoće li Zakrevskijev nasljednik započeti isto kao Zakrevski, uljudnim uvodima, potom
zaoštravanjem, prijetnjama, pa pozivom da se vrati s popisom imena? Ali koji su im dodatni
dokazi potrebni protiv Tuhačevskog, s obzirom na to da su ga već ispitivali, osudili i smaknuli?
Prije će biti da je riječ o proširenoj istrazi nad maršalovim vanjskom krugom prijatelja, unutarnji
krug je odrađen. Ispitivat će ga o njegovim političkim uvjerenjima, o njegovoj obitelji i njegovim
profesionalnim vezama. Hja, mogao se sjetiti sebe kao dječaka koji stoji ispred stambene zgrade
u Nikolajevskoj ulici, kako ponosno nosi crvenu vrpcu na svom kaputiću; kasnije, kako hrli sa
skupinom učenika prema željezničkoj postaji Finska ususret velikom Lenjinu na njegovu
povratku u Rusiju. Njegove najranije skladbe, koje su prethodile njegovu službenom Opus broj
jedan, bile su „Pogrebni marš za žrtve Revolucije” i „Himna slobodi”.
No kako je nastavio, tako činjenice više nisu bile činjenice, već samo izjave podložne
različitim interpretacijama. Primjerice, išao je u školu s djecom Kerenskog i Trockog: nekad je ta
činjenica izazivala ponos, potom zanimanje, a danas, možda, nijemi stid. Primjerice, njegov ujak
Maksim Lavrentijevič Kostrikin, stari boljševik prognan u Sibir zbog sudjelovanja u revoluciji
1905., bio je prvi čovjek koji je u svom nećaku potaknuo simpatije za revoluciju. Ali stari
boljševici, nekoć ponos i blaženstvo, danas su bili mnogo češće prokletstvo.
Nikada se nije učlanio u Partiju - i nikada neće. Nije se mogao priključiti partiji koja
ubija, razlog je vrlo jednostavan. Ali kao „nepartijski boljševik” dopuštao je da ga prikazuju kao
nekoga tko u potpunosti podržava Partiju. Pisao je glazbu za film, balete i oratorije koji veličaju
Revoluciju i sva njezina djela. Njegova Druga simfonija bila je kantara posvećena desetoj
godišnjici Revolucije, u koju je umetnuo neke upravo odvratne stihove Aleksandra
Bezimjenskog. Napisao je djela u kojima pozdravlja kolektivizaciju i osuđuje sabotaže u
industriji. Njegova glazba za film Kontmplan - o skupini tvorničkih radnika koji spontano
osmisle plan za povećanje proizvodnje - postigla je golem uspjeh. „Pjesmu o Kontraplanu” ljudi
su zviždali i pjevušili uzduž čitave zemlje, i rade to još uvijek. Trenutačno - možda zauvijek, a
zasigurno onoliko dugo koliko će biti potrebno - radio je na simfoniji posvećenoj sjećanju na
Lenjina.
Sumnjao je da će išta od toga biti dovoljno uvjerljivo za Zakrevskijeva zamjenika. Vjeruje
li on i jednim dijelom svoje duše u komunizam? Svakako, ako mu je alternativa fašizam. No nije
vjerovao u utopiju, u popravljanje čovječanstva, u inženjerstvo ljudskih duša. Pet godina nakon
Lenjinove nove ekonomske politike napisao je prijatelju da će „raj na zemlji doći za 200 milijardi
godina”. I ta je izjava bila, sada mu se činilo, previše optimistična.

Teorije su bile čiste, uvjerljive i razumljive. Život je bio prljav i prepun gluposti. On je
teoriju Slobodne Ljubavi proveo u praksi, prvo s Tanjom, a potom s Nitom. Ustvari, s objema
istodobno; one su se preklapale u njegovu srcu, i ponekad to još uvijek čine. Bio je to spor i bolan
posao, otkrivanje da se teorija ljubavi ne poklapa sa životnom stvarnošću. Bilo je to kao da ste
očekivali kako ćete napisati simfoniju zato što ste jednom pročitali priručnik o kompoziciji. A
povrh svega, on sam bio je malodušan i neodlučan - osim u onim prilikama kada je bio pun volje
i odlučan. Ali ni onda nije neophodno donosio prave odluke. Hja, njegov emocionalni život bio
je... kako ga je najbolje sažeti? Žalosno se osmjehnuo sam sebi. Da, ustvari: kaos umjesto glazbe.
 On je želio Tanju; njegova majka je negodovala. On je želio Ninu; njegova majka je
negodovala. Skrivao je od nje brak nekoliko tjedana, jer nije želio da njihova prva sreća bude
okaljana lošim osjećajima. Priznaje da to nije bio najveći herojski čin u njegovom životu. A kada
je napokon objavio novost, majka je reagirala kao da je sve već znala - možda je pročitala
matičarev zapisnik - i nije vidjela nijedan razlog da to pozdravi. Govorila je o Nini na način koji
je zvučao kao pohvala, premda je zapravo bila kritika. Možda će, nakon njegove smrti, koja bi
mogla biti blizu, njih dvije osnovati zajedničko kućanstvo. Majka, snaha, unuka: tri generacije
žena. Takva su kućanstva postajala sve češća u Rusiji tih dana.

On je možda griješio u mnogim stvarima, ali nije bio budala, ni sasvim naivan. Bio je
svjestan od početka da treba dati Cezaru Cezarovo. Zašto je onda Cezar bio ljut na njega? Nitko
mu nije mogao predbaciti da nije bio produktivan: pisao je brzo, i rijetko je kasnio s rokovima.
Bio je sposoban napisati milozvučnu glazbu s kojom je bio zadovoljan mjesec dana, a njegova
publika čitavo desetljeće. Ali upravo u tome i jest poenta. Cezar nije samo zahtijevao da mu se
vrati ono što mu pripada nego je odredio i valutu u kojoj mu treba biti plaćeno. Zašto, druže
Šostakoviču, vaša nova simfonija ne zvuči kao divna „Pjesma o Kontraplanu”? Zašto umorni
radnik iz čeličane ne zviždi njezinu glavnu temu na putu kući? Mi znamo, druže Šostakoviču, da
ste vi itekako sposobni napisati glazbu koju narod voli. Zašto stoga ustrajete u svojem
formalističkom kvakanju i roktanju nad kojima samodopadna buržoazija, koja još uvijek
dominira u našim koncertnim dvoranama, glumi oduševljenje?
Da, bio je naivan kad je riječ o Cezaru. Ili bolje rečeno, radio je u zastarjelom modelu. U
stara vremena Cezar je tražio porez u novcu, svotu koja potvrđuje njegovu vlast, određeni
postotak vaše izračunate vrijednosti. No stvari su su promijenile, i novi su Cezari iz Kremlja
unaprijedili sistem, danas porez iznosi 100 % vaše vrijednosti. Ili, ako je moguće, i više.

Dok je bio student - u onim godinama veselja, nade i neranjivosti - crnčio je tri godine
kao pijanist u kinu. Pratio je glazbom događaje na filmskom platnu u kinu Piccadilly na Nevskom
prospektu, kao i u Filmskoj roli i Splendid Palaceu. Bio je to naporan, ponižavajući posao, neki
su vlasnici bili škrtci koji bi vas radije otpustili nego vam isplatili plaću. Ipak, podsjećao je
samog sebe kako je Brahms svirao klavir u mornarskom bordelu u Hamburgu. Što je, doduše,
moralo biti kudikamo zabavnije. Trudio se gledati filmsko platno iznad sebe i svirati prikladnu
glazbu. Gledatelji su najviše voljeli stare romantične melodije koje su dobro poznavali, no one bi
mu često dodijale pa bi svirao vlastite skladbe. Ljudi ib nisu baš najbolje primili. U kinu,
suprotno običajima u koncertnoj dvorani, publika je pljeskala kada je bila nezadovoljna nečime.
Jedne večeri, dok je svirao pratnju uz film Močvare i vodene ptice Švedske, bio je vragolasto
raspoložen. Najprije je na glasoviru oponašao ptičje glasanje, a onda, kako su ptice letjele sve
više i više, glasovir je zapadao u sve veću i veću strast. Prolomio se glasan pljesak, a on je naivno
pomislio da ljudi plješću smiješnom filmu pa je nastavio svirati još žešće. Poslije se publika žalila
upravitelju kina da pijanist mora da je bio pijan, jer ono što je svirao nije imalo veze s glazbom,
upropastio je predivan film i uvrijedio sve gledatelje. Upravitelj ga je otpustio.
Sada je svjestan da je to bila slika njegove karijere u minijaturi: naporan rad, poneki
uspjeh, nepoštovanje glazbenih normi, službeno negodovanje, obustava isplate, otkaz. Jedina je
razlika u tome što je sada bio u svijetu odraslih gdje otkaz znači nešto mnogo više konačno.
 Zamišljao je svoju majku kako sjedi u kino dvorani dok se slike njegovih djevojaka
projiciraju na platnu. Tanja - majka plješće. Nina - majka plješće. Rozalija - majka plješće još
jače. Kleopatra, Venera Miloska, Kraljica od Sabe - majka, posve neimpresionirana, nastavlja
pljeskati bez osmijeha.
Njegova noćna bdjenja potrajala su deset dana. Nita je zaključila - ne na temelju znakova,
već zbog optimizma i odlučnosti - da je neposredna opasnost najvjerojatnije prošla. Nitko nije
povjerovao u to, no on se umorio od stajanja i čekanja da mehanizam u dizalu počne proizvoditi
zvukove drobljenja i zujanja. Bio je umoran i od svoga vlastitog straha. I tako se vratio ležati u
mraku potpuno odjeven, sa ženom pokraj sebe i kovčežićem pokraj kreveta. Nekoliko metara
dalje Galja je spavala snom djeteta, neopterećena državnim pitanjima.
A onda, jednog jutra, podigao je svoj kovčežić i otvorio ga. Vratio je donje rublje u
ladicu, četkicu i prašak za zube u ormarić u kupaonici, a tri kutije Kazbeka na svoj radni stol.
I čekao je Vlast da nastavi razgovor s njim. Ali više se nikada nisu oglasili iz Velike
Kuće.

No Vlast nije besposličarila. Mnogi su ljudi iz njegove blizine počeli nestajati, neki u
logorima, a neki na stratištima. Njegova punica, njegov šurjak, njegov stari boljševik ujak,
kolege, bivša ljubavnica. A što je bilo sa Zakrevskim koji nije došao na posao onog sudbonosnog
ponedjeljka? Možda Zakrevski zapravo nije nikada ni postojao.
Ali nitko ne može pobjeći svojoj sudbini, a njegova je, barem za sada, po svemu sudeći,
značila da će živjeti. Živjeti i raditi. Neće biti vremena za odmor. „Odmaramo se samo dok
sanjamo”, kako je Blok rekao, iako u to vrijeme snovi mnogima nisu pružali odmor. No život se
nastavio, uskoro je Nita ponovno zatrudnjela, i uskoro on je započeo dodavati nova djela svom
opusu za koji je strahovao da bi mogao završiti Četvrtom simfonijom.
Njegova Peta simfonija, koju je skladao tog ljeta, bila je premijerno izvedena u studenom
1937. u Dvorani lenjingradske filharmonije. Jedan postariji filolog rekao je Glikmanu da je samo
jednom u svom životu doživio tako beskrajno i uporno klicanje: četrdeset i četiri godine ranije,
kada je Čajkovski dirigirao praizvedbom svoje Šeste simfonije. Jedan novinar - neozbiljan?
optimističan? suosjećajan? - opisao je Petu kao „Kreativni odgovor sovjetskog umjetnika na
opravdanu kritiku”. On nikada nije odbacio te riječi, pa su mnogi počeli vjerovati kako ih je on
osobno napisao na vrhu partiture. Te su riječi postale najpoznatije koje je ikada zapisao - ili bolje
rečeno, koje nije nikada zapisao. Dozvolio je da ostanu jer su štitile njegovu glazbu. Neka Vlast
ima riječi, jer riječi ne mogu okaljati glazbu. Glazba izmiče riječima: u tome je njezina svrha, i
njezina veličanstvenost.
Ta je rečenica također dopuštala i onima s magarećim ušima da čuju u njegovoj simfoniji
ono što su htjeli čuti. Oni nisu prepoznali kreštavu ironiju završnog stavka, to ruganje a ne
trijumf. Oni su čuli samo trijumf, sjajnu i lojalnu podršku sovjetskoj glazbi, sovjetskoj
muzikologiji, životu pod suncem Staljinove vladavine. Simfonija je završavala ufortissimu i
durskom tonalitetu. Što bi bilo da je završila u pianissimu i molu? O takvim stvarima ovisio je
život, moguće i nekoliko života. Pa: „Samo glupost vlada svijetom”.
Uspjeh Pete simfonije bio je trenutačan i sveopći. Takav iznenadni fenomen analizirali su
partijski činovnici i isprazni muzikolozi koji su smislili službeni opis djela kako bi pomogli
sovjetskoj publici da ga lakše razumije. Nazvali su njegovu Petu „optimističnom tragedijom”.
Dva: U zrakoplovu
 Sve što je znao jest da je ovo bilo najgore vrijeme.

Jedan strah izbija drugi, kao što se klin klinom izbija. I tako, dok je zrakoplov hvatao
visine, on se usredotočio na lokalni, neposredni strah: od žrtvovanja, raspadanja, trenutačnog
zaborava. Strah obično istiskuje sve druge osjećaje, ali ne i stid. Strah i stid sretno su se opijali u
njegovu želucu.

Mogao je vidjeti krilo i uskovitlani propeler zrakoplova American Overseas Airlinesa, i

oblake prema kojima su letjeli. Drugi članovi delegacije, s boljim sjedalima i s više radoznalosti,
naginjali su se prema prozorčićima da bace posljednji pogled na siluete njujorških nebodera.
Šestorica njih bili su u slavljeničkom raspoloženju, čuo ih je, i pohlepno su čekali stjuardese da
prođu s prvom ponudom pića. Htjeli su nazdraviti golemom uspjehu kongresa, i uvjeravati jedan
drugoga kako im je upravo zato što su snažno promicali ideju mira ratnohuškački State
Department opozvao vize i spakirao ih kući ranije. I on je jednako željno čekao stjuardese i piće,
premda iz drukčijih pobuda. Htio je zaboraviti sve što se dogodilo. Povukao je zavjese sa šarama
preko prozora, kao da briše sjećanja. To je malo vjerojatno, koliko god bio pijan.
„Postoji samo dobra votka i jako dobra votka - ne postoji nešto takvo poput loše votke.”
Bila je to općeprihvaćena mudrost od Moskve do Lenjingrada, od Arhangelska do Kujbiševa. No
postojala je također i američka votka, koja je, sada je to naučio, ritualno poboljšavana voćnim
aromama, limunom, ledom i tonikom, a njezin okus prekrivali su koktelima. Dakle, možda ipak
postoji nešto poput loše votke.
Tijekom rata, anksiozan prije kakva dugog putovanja, ponekad bi otišao na seanse
hipnoterapije. Poželio je proći tretman i prije ovog leta, potom ići na seansu svakoga dana dok su
u New Yorku, i na još jednu prije povratka. Ili još bolje, mogli su ga strpati u drveni sanduk s
tjednom zalihom kobasica i votke, istovariti u zračnoj luci La Guardia i ukrcati natrag na
zrakoplov na njihovu povratku. Onda, Dmitrije Šostakoviču, kako je protekao vaš put? Odlično,
hvala na pitanju, vidio sam sve što sam želio vidjeti i društvo je uglavnom bilo ugodno.

Na letu je, na sjedalu do njega, bio njegov službeni zaštitnik, nadzornik, prevoditelj i novi
najbolji prijatelj otprije dvadeset i četiri sata. Koji je naravno pušio Belomori. Kad su im dali
jelovnike na engleskome i francuskome, zamolio je svog pratilaca da mu prevede. Na desnoj su
strani bili kokteli, alkoholna pića i cigarete. Na lijevoj, pretpostavljao je, bila je hrana. Ne, stigao
mu je odgovor, bio je to popis drugih stvari koje se mogu naručiti. Činovnički kažiprst klizio je
dolje niz popis. Domino, figure za igru „dama”, kockice, tavla. Novine, pisaći pribor, papir,
časopisi, razglednice. Električni aparat za brijanje, vrećica s ledom, pribor za šivanje, medicinski
pribor, žvakaće gume, četkice za zube, Kleenex.
„A ovo?” upitao je, pokazujući na jedini neprevedeni podatak. Dozvali su stjuardesu i
uslijedilo je dugačko objašnjenje. Napokon, rekli su mu.
„Amfetaminski inhalator.”
„Amfetaminski inhalator?”
„Za kapitalističke ovisnike koji se useru od straha prilikom uzlijetanja i slijetanja”, rekao
je njegov novi najbolji prijatelj, s određenom ideološkom samodopadnošću.
 On sam patio je od nekapitalističkog straha prilikom uzlijetanja i slijetanja. Kad bi znao
da to neće odmah ući u njegov službeni dosje, možda bi probao tu dekadentnu zapadnjačku
izmišljotinu.

Strah: što su o njemu znali oni koji su ga uzrokovali? Oni su znali da je djelotvoran, čak i
kako djeluje, ali nisu znali kakav je to osjećaj. „Vuk ne može govoriti o strahu ovaca”, kaže se.
Dok je on čekao naređenja iz Velike Kuće u Lenjingradu, Ojstrah je čekao uhićenje u Moskvi.
Violinist mu je opisao kako su, svake noći, dolazili po nekoga iz njegova stambenog bloka.
Nikada nije bilo masovnog uhićenja; samo jedna žrtva, a onda iduće noći druga - sistem koji je
povećavao strah kod onih koji se preostali, koji su privremeno preživjeli. Nakraju, svi su stanari
bili odvedeni osim onih u njegovom stanu i u onom preko puta. Sljedeće noći policijski kombi
stigao je ponovo, čuli su tresak vrata u prizemlju, jeku koraka koji dolaze kroz hodnik... i idu
prema susjednom stanu. Od tog trenutka, Ojstrah je rekao, on je bio stalno u strahu; i bit će, znao
je to, dokle god bude živio.

Sada, na povratnom letu, njegov ga je zaštitnik ostavio na miru. Trebat će im trideset sati
da stignu u Moskvu. Sa zaustavljanjima u Newfoundlandu, Rejkjaviku, Frankfurtu i Berlinu.
Barem će biti udobno: sjedala su bila dobra, buka podnošljiva, stjuardese vrlo njegovane. Nosile
su hranu posluženu na porculanu i platnu s jedaćim priborom. Golemi škampi, tusti i mekani
poput političara, plivali su u vlastitom umaku. Odrezak, gotovo jednako visok koliko je širok, s
gljivama, krumpirima i graškom. Voćna salata. Jeo je, no uglavnom je pio. Više nije bio tako
osjetljiv na alkohol kao u mladosti. Ispijao je jedan viski sa sodom za drugim, i nitko mu nije
prigovarao. Nitko ga nije sprječavao, ni zrakoplovna tvrtka ni njegovi drugovi, koji su se glasno
zabavljali, i vjerojatno pili jednako mnogo kao i on. Potom, nakon što je stigla kava, učinilo se
kao da kabina postaje sve toplija, i svi su zaspali, uključujući i njega.

Čemu se nadao od Amerike? Nadao se da će upoznati Stravinskog. Premda je znao da je

to samo san, zapravo fantazija. Oduvijek je duboko štovao Stravinskijevu glazbu. Samo je u
nuždi propuštao izvedbu Petruške u Marijinskom baletu. Svirao je drugi klavir na ruskoj
premijeri Vjenčanja, izveo je Serenadu u A, napravio transkripciju Simfonije psalama za
četveroručno sviranje. Ako se za nekog skladatelja iz dvadesetog stoljeća moglo reći da je bio
velikan, onda je to Stravinski. Simfonija psalama jedno je od najvećih djela u cjelokupnoj
povijesti glazbe. Sve je to, bez ikakve dvojbe ili oklijevanja, on izjavljivao.
Ali Stravinski se nije pojavio. Poslao je preziran i vrlo glasovit telegram: „Nažalost ne
mogu se pridružiti delegaciji za dobrodošlicu dolasku sovjetskih umjetnika u ovu zemlju. Sva se
moja etička i estetska uvjerenja opiru takvoj gesti.”

*
 A što je očekivao od Amerike? Zacijelo ne karikature kapitalista s cilindričnim šeširima i
prslucima sa zvijezdama i prugama koji marširaju Petom avenijom i gaze izgladnjeli proletarijat.
Kao što nije očekivao ni da će vidjeti razvikanu zemlju slobode - sumnjao je da takvo mjesto
postoji igdje. Možda je zamišljao kakvu kombinaciju tehnološkog napretka, društvenog sklada, i
trezvenosti pionirske nacije koja je dosegla blagostanje. Iljf i Petrov, nakon što su automobilom
proputovali zemlju, zapisali su kako ih pri pomisli na Ameriku obuzima melankolija, dok im
pomisao na Amerikance izaziva suprotan učinak. Oni su također napisali da su Amerikanci,
suprotno svojoj vlastitoj propagandi, vrlo pasivni po prirodi, zato što im je sve već servirano, od
ideja do hrane. Čak i krave koje nepokretno pasu u poljima izgledaju poput reklame za
kondenzirano mlijeko.

Njegovo prvo iznenađenje bilo je ponašanje američkih novinara. Njihova izvidnica

sačekala ih je iz zasjede u frankfurtskoj zračnoj luci prilikom odlaska. Izvikivali su pitanja i
gurali mu kamere u lice. Bilo je u tome neke vesele neuljudnosti, svojatanja viših vrijednosti. To
što nisu mogli pravilno izgovoriti vaše ime bila je pogreška vašeg imena, a ne njihova. Zato su ga
skratili.
„Hej, Šosti, pogledaj ovamo! Mahni šeširom!”
Bilo je to poslije, u zračnoj luci La Guardia. Pokorno je podigao šešir i mahnuo, baš kao i
ostali drugovi iz delegacije.
„Hej, Šosti, nasmiješi se!”
„Hej, Šosti, kako ti se sviđa Amerika?”
„Hej, Šosti, voliš li više plavuše ili brinete?”
Da, čak su ga i to pitali. Ako su vas kod kuće špijunirali ljudi koji puše Belomori, ovdje u
Americi špijunirali su vas novinari. Nakon što je njihov zrakoplov sletio, jedan je novinar
dograbio stjuardesu i ispitivao ju o ponašanju sovjetskog izaslanstva tijekom leta. Ona je
odgovorila da su čavrljali s ostalim putnicima, uživali u suhom martiniju i viskiju sa sodom. I ta
je vijest uredno objavljena u New York Timesu kao da je riječ o važnom događaju.

Najprije o dobrim stvarima. Njegov je kovčeg bio pun gramofonskih ploča i američkih
cigareta. Slušao je kako polaznici instituta Juilliard izvode tri Bartokova kvarteta i poslije se
upoznao s njima iza pozornice. Slušao je Njujoršku filharmoniju pod ravnanjem Stokowskog u
izvedbama Panufnika, Virgila Thomsona, Sibeliusa, Hačaturjana i Brahmsa. On sam svirao je -
svojim malim, „nepijanističkim” rukama - drugi stavak svoje Pete simfonije u Madison Square
Gardenu pred petnaest tisuća ljudi. Njihov aplauz bio je gromoglasan, nezaustavljiv,
natjecateljski. Hja, Amerika je natjecateljska zemlja, pa su možda htjeli dokazati da mogu
pljeskati dulje i bučnije od ruske publike. To ga je zbunilo, a možda jednako tako i - tko zna? -
State Department. Upoznao je neke američke umjetnike koji su ga primili vrlo srdačno: Aaron
Coplan, Clifford Odets, Arthur Miller, mladi pisac po imenu Mailer. Primio je dugačku smotanu
diplomu sa zahvalama na posjetu, koju su potpisala četrdeset i dva glazbenika od Artiea Shawa
do Brune Waltera. I time dobre stvari završavaju. To su bile njegove žlice meda u bačvi katrana.

Nadao se kako će se izgubiti u mnoštvu drugih sudionika, ali otkrio je na svoje

razočaranje da je on zvijezda sovjetskog izaslanstva. Održao je kratak govor u petak navečer i
jedan beskrajno dug u subotu navečer. Odgovarao je na pitanja i pozirao pred fotografima.
Postupali su s njim lijepo, bio je to javni uspjeh - i istodobno najveće poniženje u njegovu životu.
Nije osjećao ništa drugo doli gađenje i prezir nad samim sobom. Bila je to savršena stupica,
ponajviše zato što njezina dva dijela nisu bila povezana. Komunisti najednom kraju, kapitalisti na
drugom, a on u sredini. I nije mu preostalo ništa drugo nego da jurca kroz blistavo rasvijetljene
hodnike kao u nekom eksperimentu, dok su se vrata u nizu otvarala pred njim i odmah zatvarala
iza njega.

I sve je to ponovo započelo zbog još jednog Staljinova posjeta operi. Na koji je način to
bilo ironično? Činjenica da to uopće nije bila njegova opera, već Muradelijeva, nije apsolutno
ništa mijenjala na stvari, ni na kraju, ni ustvari, na početku. Sasvim očekivano, bila je prijestupna
godina: 1948.

Bilo je otrcano reći kako je tiranija preokrenula svijet naglavce, pa ipak bila je to istina. U
dvanaest godina između 1936. i 1948., on se nikada nije osjećao tako sigurno kao tijekom
Velikoga domovinskog rata. Katastrofa vodi do oslobođenja, kako se to kaže. Milijuni i milijuni
ljudi su poginuli, ali tako je barem patnja postala opća, i u tome leži njegovo privremeno
izbavljenje. Jer tiranija možda jest paranoična, ali ona nije nužno i glupa. Da je glupa, ona ne bi
opstala; jednako kao što ne bi opstala da se drži načela. Tiranija razumije kako djeluju neki
dijelovi - oni slabiji dijelovi - kod većine ljudi. Ona je potrošila godine ubijajući svećenike i
zatvarajući crkve, no da su se vojnici junačkije borili pod blagoslovom svećenika, onda bi
svećenici bili vraćeni u crkve radi njihove kratkotrajne koristi. Isto tako, ako je u ratno doba
ljudima potrebna glazba za održavanje morala, onda će i skladatelji dobiti mogućnost da rade.
Ako je država radila ustupke, onda su to činili i njezini građani. Držao je političke govore
koje su mu pisali drugi, ali - toliko se svijet izvrnuo naopačke - bili su to govori čije je osjećaje,
ako već ne njihov jezik, zapravo mogao podržati. Držao je politički govor na jednom
antifašističkom skupu umjetnika o „našoj divovskoj borbi s njemačkim vandalizmom”, i „misiji
oslobađanja čovječanstva od smeđe kuge”. „Sve za frontu”, pozivao je, zvučeći poput same
Vlasti. Bio je pun samopouzdanja, rječit, uvjerljiv. „Uskoro će doći sretnija vremena”, obećao je
kolegama umjetnicima, papagajski ponavljajući Staljinove fraze.
Smeđa kuga obuhvaćala je i Wagnera - skladatelja kojeg je Vlast uvijek prisiljavala da
stvara. Ulazio je u modu i izlazio iz nje tijekom čitava stoljeća, ovisno o aktualnoj političkoj
situaciji. Kada su potpisali pakt Molotov-Ribbentrop, Majčica Rusija prigrlila je novoga
fašističkog saveznika kao što se sredovječna udovica baca u zagrljaj stasitom mladom susjedu, s
dodatnim zanosom ocvale strasti, i protivno zdravoj pameti. Wagner je ponovno postao veliki
skladatelj, a Eisenstein je dobio naredbu da režira Valkire u Boljloj teatru. Nepune dvije godine
poslije, Hitler je napao Rusiju i Wagner je opet postao odvratan fašist i nacistički šljam.

Sve to skupa bila je crna komedija i to takva komedija koja je zamračivala jedno važno
pitanje. Puškin ga je izrekao kroz Mozartov lik:

Genij i pakost,

dvije su nespojive stvari. Slažete li se?

On se slagao s time. Wagner je bio zao čovjek, i to je pokazao. Bio je podao u svojim
antisemitskim i ostalim rasnim stavovima. Zbog toga nije mogao biti genij, usprkos svom sjaju i
blještavilu njegove glazbe.

Velik dio rata proveo je u Kujbiševu s obitelji. Ondje su bili sigurni, a kad im se pridružila
i njegova majka nakon što je napustila Lenjingrad, on je postao manje zabrinut. Isto tako, ovdje je
bilo manje mačaka koje su oštrile kandže na njegovoj duši. Naravno, kao člana Saveza
skladatelja, često su ga zvali u Moskvu. Spakirao bi dovoljne količine češnjovki i votke za put.
„Nema ptice do kobasice”, kako kažu u Ukrajini. Vlakovi su stajali satima, a ponekad i danima,
nikada niste znali kad će vam iznenadni vojni manevri ili nedostatak ugljena prekinuti putovanje.
Putovao je prvim razredom, što je bilo vrlo dobro, s obzirom na to da su vagoni drugog
razreda bili nalik na bolničke sobe s mogućim slučajevima tifusa. Kako bi spriječio zarazu, nosio
je oko vrata amajliju od češnjaka, i još dvije oko zglobova na rukama. „Smrad će otjerati
djevojke”, objašnjavao je, „ali u ratu valja podnijeti takve žrtve.”
Jednom prilikom, vraćao se iz Moskve s... ne, nije se mogao sjetiti s kime. Nakon
nekoliko dana, vlak se zaustavio na jednoj dugačkoj i prašnjavoj postaji. Otvorili su prozor i
navirili se kroz njega. Ranojutarnje sunce bljesnulo im je u očima, a prostačka pjesma nekog
bučnog prosjaka odzvanjala im je u ušima. Jesu li mu dali malo kobasice? Nekoliko kopjejki?
Zašto se napola prisjeća te postaje, tog prosjaka između tisuća njemu sličnih. Je li to povezano s
nekom šalom? Je li se netko od njih tada našalio s njime? Ali tko? Ne, nije pomagalo.
Nije se mogao sjetiti opscenih riječi iz prosjakova vojničkog pjesmuljka. Umjesto toga
sjetio se vojničke pjesme iz prošlog stoljeća. Nije znao melodiju, samo je poznavao riječi koje je
otkrio jednom prilikom dok je čitao Turgenjevljeva pisma:

Rusija, moja majčica mila,

Ona ništa ne otima silom;

Ona uzima samo ono što joj rado daješ,

Dok ti drži nož pod vratom.

Turgenjev nije bio pisac po njegovu književnom ukusu, previše uglađen, nedovoljno
fantastičan. Više je volio Puškina i Čehova, a najviše Gogolja. No čak je i Turgenjev, usprkos
svim nedostacima, izražavao pravi ruski pesimizam. Zapravo, on je shvatio da biti Rus znači biti
pesimist. On je također zapisao da, koliko god da ribate Rusa, on će uvijek ostati Rus. To oni
Karlo i Mario i njihovi potomci nisu nikada shvatili. Htjeli su biti inženjeri ljudskih duša, ali
Rusi, usprkos svim svojim manama, nisu strojevi. Zato i nije bilo potrebno inženjerstvo, već
ribanje. Trljaj, trljaj, trljaj, isperimo sve staro rusko i prebojimo ga sjajnim premazom novog
sovjetskog duha. Ali to nije nikad bilo ostvarivo - boja se počela ljuštiti isti tren čim su je
nanijeli.
Biti Rus značilo je biti pesimist; biti Sovjet značilo je biti optimist. Zbog toga su riječi
Sovjetska Rusija bile kontradikcija same po sebi. Vlast to nije nikada shvatila. Ona je vjerovala
da će, ako pobiješ dovoljan broj ljudi, a ostatak podvrgneš propagandi i teroru, to rezultirati
optimizmom. Gdje je u tome bila logika? Baš kao što su mu uporno govorili, na različite načine i
različitim riječima, putem glazbenih činovnika i novinskih uvodnika, da oni žele „optimističnog
Šostakoviča”. Još jedna kontradikcija sama po sebi.

Jedno od malobrojnih mjesta na kojima su optimizam i pesimizam mogli sretno suživjeti -

ustvari, gdje je prisutnost obadvoga neophodna za opstanak - bila je obitelj. Tako je primjerice on
volio Nitu (optimizam), ali nije znao je li dovoljno dobar suprug (pesimizam). On je bio
tjeskoban muškarac, i bio je svjestan toga da tjeskoba čini ljude egoističnima i nepoželjnim
društvom. Nita bi otišla na posao; ali čim bi stigla na Institut, on bi telefonirao da je pita kad se
vraća kući. Znao je da je to uznemirava, ali tjeskoba je bila jača od njega.
Volio je svoju djecu (optimizam), ali nije bio siguran je li dobar otac (pesimizam).
Ponekad je osjećao kako je njegova ljubav prema djeci nenormalna, čak bolesna. Hja, nije život
što i polje prijeći, kako poslovica kaže.
Učili su Galju i Maksima da nikada ne lažu, i da uvijek budu ljubazni. On je inzistirao na
lijepom ponašanju. Naučio je Maksima dok je ovaj bio sasvim mali da treba ići ispred žene kada
se penje uz stubište, a iza nje kada silazi. Kada su oboje dobili bicikle, podučio ih je pravilima
ponašanja u prometu, i utuvio im u glavu da ih se pridržavaju, čak i kad se voze posve praznim
šumskim puteljkom: ispružena lijeva ruka znači skretanje ulijevo, ispružena desna ruka znači
skretanje udesno. U Kujbiševu je svakog jutra nadgledao njihovu tjelovježbu. Uključio bi radio, i
sve troje slijedili bi upute nekog druga po imenu Gordejev. „Tako! Raširi stopala u širinu
ramena! Prva vježba...” I tako dalje. Osim tih roditeljskih poskakivanja, nije vježbao svoje tijelo,
naprosto je stanovao u njemu. Jedan mu je prijatelj pokazao tjelovježbu koju je nazvao
tjelovježbom za intelektualce. Uzmeš kutiju sa šibicama i istreseš ih na pod, potom se saginješ i
prikupljaš ih, jednu po jednu. Prvi put kad je pokušao, izgubio je strpljenje i vratio je šibice u
kutiju grabeći ih šakama po podu. Nije odustao, ali idući put, baš kad se sagnuo, zazvonio je
telefon, i morao je hitno poći nekamo, pa je kućna spremačica dobila zadatak da pokupi šibice.

Nita je voljela skijati i planinariti, on je bio u stanju smrtnog straha čim je osjetio varav
snijeg ispod skija. Ona je uživala u boksačkim mečevima, on nije mogao podnijeti prizor u kome
jedan muškarac mlati drugoga skoro do smrti. Čak nije svladao aktivnost koja je bila najbliža
njegovoj umjetnosti: ples. Znao je napisati polku, znao ju je živahno odsvirati, ali kad bi stao na
plesni podij, noge su mu otkazivale poslušnost.
Volio je slagati pasijans, koji ga je smirivao, ili kartati s prijateljima, pod uvjetom da su
kartali za novac. I premda nije bio snažan ni dovoljno spretan za sport, volio je suditi. Prije rata, u
Lenjingradu, položio je ispit za nogometnog suca. Tijekom izgnanstva u Kujbiševu organizirao je
natjecanja u odbojci. Svečano bi objavio, jednom od malobrojnih engleskih fraza koje je usput
pokupio: „Vrijeme je za odbojku”. I potom bi dodao, na ruskom, najdražu frazu sportskih
komentatora: „Susret će se odigrati bez obzira na vremenske prilike.”

Galja i Maksim bili su rijetko kažnjavani. Ako su učinili nešto nepristojno ili nečasno,
njihovi bi se roditelji isti tren strašno zabrinuli. Nita bi se namrštila i pogledala djecu prijekorno,
on bi palio cigaretu za cigaretom i šetao amo-tamo. Ta pantomimičarska predstava strahovanja
često je bila dovoljna kazna za djecu. Osim toga, cijela je zemlja bila zatvorska ćelija; zašto
uvoditi djecu tako rano u nešto čega će se sasvim dovoljno nagledati tijekom života?
Ipak, povremeno je bilo slučajeva krajnje neposlušnosti. Jedanput je Maksim odglumio da
je pao s bicikla, pretvarao se da je ozlijeđen, čak i da je izgubio svijest, samo da bi onda poskočio
i počeo se smijati kada je vidio kako su se roditelji izbezumili od straha. U takvim slučajevima on
bi rekao Maksimu (jer se obično radilo o Maksimu); „Molim te, dođi u moju radnu sobu. Moram
ozbiljno razgovarati s tobom.” Čak su i te riječi izazivale neku vrstu boli kod dječaka. U svojoj
radnoj sobi tražio je od Maksima da napiše opis onoga što je učinio, uz obećanje kako se to više
nikada neće ponoviti, potom da se potpiše i napiše datum ispod izjave. Ako bi Maksim ponovio
svoj grijeh, on bi ga pozvao u radnu sobu, izvadio napisano obećanje iz ladice u radnom stolu, i
tražio od Maksima da ga pročita naglas. Nakraju bi dječakov stid bio tako očajan da bi otac bio
dirnut pa bi izgledalo kao da se kazna okrenula protiv oca.

Njegova najljepša sjećanja na ratno izgnanstvo bila su vrlo jednostavna: on i Galja igraju
se s praščićima, pokušavaju zadržati u rukama te roktave, čekinjaste mesnate smotuljke; ili
Maksim u svom poznatom skeču u kojem imitira bugarskog policajca dok veže vezice na
cipelama. Provodili su ljeta na bivšem imanju u Ivanovu, gdje je Kolektivna peradarska farma
broj 69 na brzinu bila pretvorena u Dom skladatelja. Ovdje je napisao Osmu simfoniju, na
pisaćem stolu koji se sastojao od daske pribijene za unutarnji zid nekadašnjeg kokošinjca. Mogao
je uvijek raditi, bez obzira na kaos i neudobnost oko njega. Bilo je to njegovo izbavljenje.
Drugima su smetali i zvukovi iz običnog života. Prokofjev bi ljutico potjecao Maksima i Galju
ako bi samo bili u dometu njegovih ušiju, ali on nije bio osjetljiv na buku. Jedino što ga je
živciralo bio je lavež pasa, taj uporni, histerični zvuk što je parao glazbu koju je čuo u svojoj
glavi. Zbog toga je više volio mačke od pasa. Mačke su mu uvijek rado dopuštale da sklada.

Oni koji ga nisu znali, i koji su pratili glazbena događanja izdaleka, vjerojatno su mislili
da je trauma iz 1936. ostala daleko iza njega u prošlosti. Napravio je veliku pogrešku skladavši
Lady Macbeth Mcenskog okruga, i Vlast ga je zasluženo kaznila. Pokajnički je skladao kreativni
odgovor sovjetskog umjetnika na opravdane kritike. Potom, tijekom Velikog domovinskog rata,
skladao je Sedmu simfoniju, čija je antifašistička poruka odjeknula diljem svijeta. I tako, zaslužio
je oprost.
No oni koji su poznavali kako religija - prema tome i Vlast - djeluju, bili su oprezniji.
Grešnika je moguće rehabilitirati, ali to ne znači da je grijeh sam po sebi izbrisan s lica zemlje,
daleko od toga. Ako je najslavniji skladatelj u državi mogao počiniti grešku, koliko je ona morala
biti pogubna, i koliko opasna po druge ljude. Zato grijeh mora biti imenovan, i mora se stalno
isticati, uz neprekidno upozoravanje na njegove posljedice. Drugim riječima, „Kaos umjesto
glazbe” postao je školski tekst, i dio kolegija iz povijesti glazbe.
Glavnom grešniku stoga nisu mogli dopustiti da nastavi svoj put bez vodstva pastira.
Stručnjaci u teolingvistici, koji su pomno proučili tekst iz onog Pravdinog uvodnika, zapazili su
uvijenu usporedbu s filmskom glazbom. Staljin je visoko cijenio glazbu koju je Dmitrij
Dmitrijevič napisao za filmsku trilogiju Maksim, dok je općepoznato bilo da je Ždanov svakog
jutra svojoj ženi svirao na klaviru „Pjesmu o Kontraplanu”. Oni iz državnog vrha smatrali su da
Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič nije izgubljen slučaj, i da je sposoban, ako bude pravilno
usmjeravan, napisati jasnu, realističnu glazbu. Umjetnost pripada narodu, kao što je Lenjin
ukazao, a kinematografija je bila od veće koristi i vrijednosti sovjetskom narodu nego opera. I
tako, Dmitrij Dmitrijevič sada je bio pravilno usmjeravan, i rezultat toga bio je vidljiv 1940. kada
je primio Orden rada s crvenom zastavom za svoj doprinos filmskoj glazbi. Ako nastavi slijediti
pravi put, bit će to zasigurno tek prvo u nizu brojnih, sličnih priznanja.

Dana 5. siječnja 1948. - dvanaest godina nakon što je napustio izvedbu opere Lady
Macbeth Mcenskog okruga - Staljin i njegova svita ponovno su došli u Boljšoj, ovaj put na
izvedbu Velikog prijateljstva Vana Muradelija. Skladatelj, koji je ujedno bio i predsjednik
Sovjetske glazbene fundacije, ponosio se time što piše glazbu koja je melodična, rodoljubna i
socrealistična. Njegova opera, naručena za proslavu tridesetogodišnjice Oktobarske revolucije,
raskošno producirana, već je dva mjeseca doživljavala veliki uspjeh. Bavila se temom
organiziranja komunističke vlasti u Sjevernom Kavkazu tijekom građanskog rata.
Muradeli je bio Gruzijac koji je poznavao povijest svoje zemlje, na njegovu žalost,
Staljin, koji je isto tako bio Gruzijac, poznavao je povijest svoje zemlje još bolje. Muradeli je
oslikao Gruzijce i Osete kao ustanike u borbi protiv Crvene armije; međutim Staljin je - između
ostalog i zato što mu je majka bila Osetijka - znao da su u razdoblju 1918. - 1920. Gruzijci i Oseti
pružili ruke ruskim boljševicima u zajedničkoj borbi za obranu Revolucije. Čečeni i Inguši bili su
ti koji su svojim kontrarevolucionarnim djelovanjima sprječavali sklapanje Velikog prijateljstva
među narodima budućeg Sovjetskog Saveza.
Muradeli je sjedinio tu političko-povijesnu grešku s jednako velikom glazbenom
pogreškom. Uključio je u svoju operu lezginku - koja je, što je nedvojbeno znao, bila Staljinov
najdraži ples. No umjesto da je odabrao neku autentičnu i svima poznatu lezginku, i na taj način
ukazao čast narodnoj tradiciji kavkaskog naroda, skladatelj je egoistično odlučio izmisliti svoj
vlastiti ples „u stilu lezginke”.
Pet dana poslije Ždanov je sazvao konferenciju na kojoj je sedamdesetero skladatelja i
muzikologa raspravljalo o kontinuiranom i korozivnom djelovanju formalizma, i nekoliko dana
nakon toga Centralni komitet objavio je službeni dekret „O operi Veliko prijateljstvo V.
Muradelija”. Skladatelj je iz toga shvatio da njegova glazba nipošto nije tako melodična i
rodoljubna kao što si je on mislio, već je obično kvakanje i gakanje. On sam proglašen je
formalistom, koji stvara „konfuzna neuropatološka djela” i podilazi ukusu „uskog kruga
stručnjaka i sladokusaca”. Kako bi spasio svoju karijeru, ako ne i kožu, Muradeli je ponudio
najbolje objašnjenje koje mu je bilo pri ruci: bio je zaveden. Zaveli su ga i obmanuli da krene
pogrešnim putem, posebice Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič, konkretno njegovo djelo Lady
Macbeth Mcenskog okruga.
Ždanov je još jednom podsjetio nacionalne skladatelje da kritika izrečena u uvodniku
Pravde iz 1936. i nadalje vrijedi: traži se glazba - harmonična, ugodna glazba - a ne Kaos. Kao
glavni krivci navedeni su Šostakovič, Prokofjev, Hačaturjan, Mjaskovski i Šebalin. Njihovu su
glazbu usporedili s pneumatskom bušilicom za cestu, i sa zvukom koji proizvodi „glazbena
plinska komora”. Ždanov je upotrijebio riječ dukgubka, što je bilo ime za kamion kojim su se
fašisti vozili dok su se unutra njihove žrtve gušile ispušnim plinovima.

Mir se vratio, i svijet se opet okrenuo naglavce, strah se vratio, i ludilo s njim. Na
izvanrednom kongresu koji je sazvao Savez skladatelja neki muzikolog, čija se krivnja sastojala u
tome da je naivno napisao laskavu knjigu o Dmitriju Dmitrijeviču, očajnički se branio da on
barem nije nikada stupio nogom u skladateljev stan. Pozvao je skladatelja Jurija Levitina da
potvrdi njegovu izjavu. Levitin je potvrdio „pri zdravoj pameti” da muzikolog nije nikada u
životu udahnuo zagađeni zrak nastambe u kojoj je obitavao formalist.

Na kongresu se na meti našla njegova Osma simfonija, kao i Prokofjevljeva Šesta.

Simfonije čiji je predmet bio rat, simfonije koje su pokazivale da je rat tragičan i grozan. Ali kako
su malo toga shvaćali njihovi formalistički ustrojeni skladatelji: rat je bio slavan i trijumfalan, i
mora ga se slaviti! Umjesto toga oni su se prepustili „nezdravom indiviualizmu”, jednako kao i
„pesimizmu”. On je odbio poziv da sudjeluje na tom kongresu. Bio je bolestan. Ustvari, imao je
suicidalne misli. Poslao je svoje isprike. Njegove isprike nisu bile prihvaćene. Zapravo, kongres
je nastavio s radom sve dok mu se veliki recidivist ne bude mogao priključiti: ako će biti
potrebno, poslat će liječnike da provjere njegovo zdravstveno stanje i da mu pomognu.
„Nemoguće je pobjeći sudbini” - i tako je otišao na kongres. Naložili su mu da se javno odrekne
svojih uvjerenja. Dok se penjao za govornicu, pitajući se što bi uopće mogao kazati, gurnuli su
mu u ruke pripremljeni govor. Pročitao ga je jedva čujno. Obećao je da će slijediti partijske
naputke u budućnosti i da će pisati melodičnu glazbu za narod. Usred toga službenog mlaćenja
prazne slame, prekinuo je čitanje, podignuo glavu, pogledam prešao po dvorani, i rekao
beznadnim glasom: „Uvijek mi se činilo da ako skladam iskreno i onako kako stvarno osjećam,
moja glazba ne može biti ’protiv’ Naroda, i da sam, naposljetku, i ja sam predstavnik... na neki
neznatan način... tog Naroda.”

Vratio se s kongresa posve slomljen. Dobio je otkaz na moskovskom i lenjingradskom

konzervatoriju. Pitao se ne bi li bilo najbolje da skroz utihne. No umjesto toga, da bi održao zdrav
razum, odlučio je napisati niz preludija i fuga po uzoru na Bacha. Sasvim prirodno, odmah su ga
osudili: rekli su mu da ta djela čine grijeh protiv „povijesne stvarnosti”. Također, nije mogao
zaboraviti riječi - neke su bile njegove, a neke od drugih - koje su izašle iz njegovih usta prije
nekoliko tjedana. Ne samo da je prihvatio kritiku svojih djela nego joj je pljeskao. Time se,
zapravo, odrekao Lady Macbeth Mcenskog okruga. Sjetio se što je jednom prilikom rekao kolegi
skladatelju o umjetničkoj časti i osobnoj časti, i koliko je toga svakome od nas na raspolaganju.

Potom, nakon godinu dana koje je proveo u nemilosti, imao je svoj Drugi Razgovor s
Vlašću. „Grmljavina dolazi s neba, a ne s hrpe dreka”, kako reče pjesnik. Bio je 16. ožujka 1949.,
sjedio je kod kuće s Nitom i skladateljem Levitinom, kad je zazvonio telefon. Javio se, poslušao,
i onda rekao njima dvoma:
 „Sad će se javiti Staljin.”
Nita je odmah potrčala u susjednu sobu i podigla slušalicu drugog telefona.
„Dmitrije Dmitrijeviču”, započeo je glas Vlasti, „kako ste?”
„Hvala, Josife Visarionoviču, sve je u redu. Samo povremeno osjećam bolove u trbuhu.”
„Žao mi je što to čujem. Pronaći ćemo liječnika za vas.”
„Ne, hvala. Ništa mi ne treba. Imam sve što mi je potrebno.”
„To je dobro.” Nastupila je tišina. Onda je snažni gruzijski glas, glas iz milijuna
radioaparata i Tannoyevih zvučnika, upitao je li čuo o skorašnjem Kulturno-znanstvenom
kongresu za mir u svijetu koji će se održati u New Yorku. Odgovorio je da je čuo.
„I što mislite o tome?”
„Ja mislim, Josife Visarionoviču, da je mir uvijek bolji od rata.”
„Odlično. Dakle, bit će vam drago da sudjelujete kao jedan od naših predstavnika.”
„Ne. Plašim se da ne mogu.”
„Ne možete?”
„Drug Molotov me već pitao. Rekao sam mu da se ne osjećam dovoljno dobro da bih
otputovao.”
„U tom slučaju, kao što sam rekao, možemo vam poslati liječnika da vam pomogne.”
„Nije to baš lako. Uvijek mi je slabo u zrakoplovu. Ne mogu letjeti.”
„To neće biti problem. Liječnik će vam prepisati neke tablete.”
„Jako ste ljubazni.”
„Dakle, ići ćete?”
Napravio je stanku. Dio njega bio je svjestan da ga i jedan pogrešan slog može odvesti u
radnički logor, dok se drugi dio, na njegovo iznenađenje, uopće nije plašio.
„Ne, uistinu ne mogu ići, Josife Visarionoviču. Zbog drugog razloga.”
„Da?”
„Nemam frak. Ne mogu nastupati bez fraka. I bojim se da si ga ne mogu priuštiti.”
„Teško da je to moj posao, Dmitrije Dmitrijeviču, ali siguran sam da će administrativni
djelatnici Centralnog komiteta biti u stanju da načine jedan koji će vas zadovoljiti.”
„Hvala vam. No postoji, bojim se, još jedan razlog.”
„Koji ćete mi također reći.”
Da, bilo je sasvim moguće da Staljin nije bio upućen.
„Gledajte, činjenica je da sam u vrlo teškoj situaciji. Za razliku od ovdje, u Americi, moju
glazbu izvode vrlo često, dok je kod nas ne izvode uopće. Pitat će me o tome. Pa što da kažem u
takvoj situaciji?”
„Kako to mislite, Dmitrije Dmitrijeviču, da se vaša djela ne izvode?”
„Zabranjena su. Kao i djela mnogih drugih kolega iz Saveza skladatelja.”
„Zabranjena? A tko ih je zabranio?”
„Državna komisija za repertoar. Tako je od 14. veljače prošle godine. Postoji dugačak
popis djela koja se ne smiju izvoditi. Ali posljedica je, kao što možete pretpostaviti, Josife
Visarionoviču, da organizatori koncerata jednako tako nevoljko stavljaju u program bilo koje
moje djelo. I glazbenici ih se plaše svirati. Kao da sam na crnoj listi. Isto kao i moji kolege.”
„A tko je izdao takvu naredbu?”
„Mora biti netko od rukovodećih drugova.”
„Ne”, glas Vlasti je odgovorio. „Mi nismo izdali takvu naredbu.”
Pustio je da Vlast razmisli o tome, što je ona i učinila.
„Ne, mi nismo izdali takvu naredbu. U pitanju je neka pogreška. Pogreška će biti
ispravljena. Nijedno vaše djelo nije zabranjeno. Sva se mogu slobodno izvoditi. Tako je bilo
oduvijek. Netko će zbog toga dobiti službeni ukor.”
Nekoliko dana poslije, zajedno s drugim skladateljima, primio je kopiju originalne
naredbe o zabrani. Pričvršćen spajalicom na vrhu bio je dokument koji je tu naredbu proglasio
ilegalnom, i kojim je izrečen ukor Državnoj komisiji za repertoar zato što ju je izdala. Ispravak je
potpisao, „Predsjednik Vijeća ministara SSSR-a, J. Staljin.”
I tako je otišao u New York.

Prema njegovu mišljenju neotesanost i tiranija bile su usko povezane. Nije mu promaklo
da je Lenjin, kad je diktirao svoju političku oporuku i razmatrao moguće nasljednike, procijenio
kako je Staljinov najveći nedostatak njegova „neotesanost”. I u svome vlastitom svijetu glazbe,
nije podnosio dirigente koje su s divljenjem opisivali kao „diktatore”. Biti neotesan prema članu
orkestra koji se trudi najviše što može bio je sramotan čin. A ti tirani, ti carevi palice, uživali su u
koži diktatora - kao da orkestar može svirati dobro samo ako se njegovi članovi bičuju,
ismijavaju i ponižavaju.
Toscanini je bio najgori. Nikada ga nije vidio uživo, znao ga je samo po snimkama s
gramofosnkih ploča. No sve je bilo pogrešno - tempo, duh, nijanse... Toscanini je sjeckao glazbu
u haše i potom bi razlio odvratan umak preko svega. To ga je strašno ljutilo. „Maestro” mu je
jednom prilikom poslao snimku njegove Sedme simfonije. Odgovorio mu je u pismu, ukazavši na
krupne i brojne dirigentske pogreške. Nije znao je li Toscanini primio njegovo pismo, a ako jest,
je li ga razumio. Možda je pretpostavio da je u pismu samo pohvala, jer je uskoro nakon toga u
Moskvu stigla sjajna vijest da je on, Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič, izabran za počasnog člana
Toskaninijeva društva. I ubrzo nakon toga, počele su mu stizati gramofonske ploče, sve na
kojima je dirigirao veliki gonič robova. Nikada ih nije poslušao, naravno, ali gomilao ih je kao
buduće poklone. Ne za prijetelje, već za one poznanike za koje je unaprijed znao da će biti njima
oduševljeni.
Nije to bilo samo pitanje amour propre, niti se odnosilo isključivo na glazbu. Takvi
dirigenti vikali su i psovali orkestre, pravili scene, prijetili otkazom prvom klarinetistu samo zato
što je zakasnio. A orkestar, primoran da se nosi s time, uzvraćao je pripovijedanjem priča iza
dirigentovih leđa - priča koje su ocrtavale njegovu „pravu osobnost”. Onda su počeli vjerovati u
isto ono u što je vjerovao i taj car s palicom: da sviraju dobro jedino kad ih se bičuje. Nagruvani
skupa u mazohističko krdo, povremeno su međusobno izmjenjivali ironične opaske, ali u hiri su
se divili svome vođi zbog njegove plemenitosti i idealizma, njegova osjećaja za uspjeh, njegove
sposobnosti da sve vidi mnogo šire od njih koji samo gude i pušu iza svojih stalaka. Maestro,
grub onoliko koliko misli da je ponekad potrebno biti, bio je veliki vođa kojeg se mora slijediti. E
pa, tko sada može zanijekati da je orkestar slika društva u malom?
I tako, kad bi takav dirigent, nesnošljiv i prema partituri pred sobom, umislio kakvu
grešku ili nedostatak, Dmitrij bi uvijek dao uljudan, ritualan odgovor koji je davno usavršio.
I zato je zamišljao ovakav razgovor:
Vlast: „Gledajte, izvršili smo Revoluciju!”
Građanin Druga Oboa: „Da, to je predivna revolucija, svakako. I veliki napredak u
odnosu na ono što je bilo prije. To je stvarno golem uspjeh. Ali povremeno se upitam... Naravno,
moguće je da sam posve u krivu, no je li uistinu bilo potrebno poubijati sve te inženjere, generale,
znanstvenike, muzikologe? Poslati milijune ljudi u logore, iskoristiti ih za robovski rad dok ne
umru, zastrašivati sav narod, iznuđivati lažna priznanja u ime Revolucije? Stvoriti društvo u
kojem, čak i na njegovim rubovima, stotine muškaraca čekaju svake noći da ih izvuku iz kreveta i
odvedu u Veliku Kuću ili Lubjanku, da ih ondje muče sve dok ne potpišu totalne izmišljotine, i
da ih potom upucaju u zatiljak? Samo se pitam, razumijete me.”
Vlast: „Da, da, shvaćam vašu poentu. Sigurna sam da ste u pravu. No ostavimo sada to.
Popravit ćemo stvari u idućoj fazi.”

Godinama je uvijek držao istu novogodišnju zdravicu. Tri stotine šezdeset i četiri dana u
godini u cijeloj su zemlji ljudi svakodnevno slušali umobolne izjave Vlasti o tome da je sve bajno
u najboljem od svih mogućih svjetova, da je Raj stvoren, ili da će biti stvoren vrlo brzo kad
sasijeku još nekoliko panjeva i kad s njih odleti još milijun strugotina, i kad postrijeljaju nekoliko
stotina tisuća sabotera. Ta sretnija vremena će stići - osim ako već nisu. I na tri stotine šezdeset i
peti dan on bi podignuo čašu i rekao najsvečanijim glasom: „Pijmo za to da se ništa ne kreće
nabolje.”

Naravno, Rusija je poznavala tirane otprije, zbog toga je u njoj ironija tako dobro
razvijena. „Rusija je domovina slonova”, kao što kaže izreka. Rusija je sve izmislila jer... hja,
prvo jer je Rusija, gdje su prijevare normalne, i drugo, jer je to bila nova Sovjetska Rusija,
društveno najrazvijenija nacija u cjelokupnoj povijesti, gdje je sasvim prirodno da sve bude
najprije izmišljeno. Pa tako kad je Ford Motor Company prestao s proizvodnjom Forda model. A,
sovjetske su vlasti otkupile cijeli prozvodni pogon: i gle, napravile su autentičan autobus s
dvadeset sjedala ili manji kamion prema sovjetskom nacrtu! Isto je bilo s tvornicama traktora:
jedna američka prozvodna linija, uvezena iz Amerike, sastavljena pomoću američkih stručnjaka,
odjednom je prozvodila sovjetske traktore. Ili kopirate Leica kameru, i ona se nanovo rodi kao
FED kamera, imenovana u čast Feliksa Dzeržinskog, i zato je bila još naglašenije sovjetska. Tko
je rekao da je prošlo vrijeme čuda? I sve je učinjeno riječima, čije su moći preobrazbe bile uistinu
revolucionarne. Uzmimo, primjerice, francuski kruh. Svi su ga znali pod tim imenom, i tako su
ga nazivali godinama. A potom je, jednoga dana, francuski kruh nestao iz trgovina. Umjesto
njega, stigao je „gradski kruh” - potpuno isti kao francuski kruh, naravno, ali sada je bila riječ o
domoljubnom proizvodu sovjetskog grada.

Kada je postalo nemoguće govoriti istinu - zato što je to vodilo izravno u smrt - trebalo ju
je zamaskirati. U židovskoj narodnoj glazbi očaj je zamaskiran u ples. I tako, maska istine postala
je ironija. Bilo je to zato što je uho tiranina rijetko kad bilo ugođeno da je čuje. Prethodna
generacija - ona starih boljševika koji su vodili Revoluciju - nije to shvaćala, što je djelomično
razlog da su mnogi iščeznuli. Njegova generacija prigrlila je ironiju instiktivno. I tako, dan nakon
što je prihvatio poziv u New York, napisao je sljedeće pismo:
Dragi Josife Visarionoviču,
prije svega, molim Vas da primite izraze moje iskrene zahvalnosti na jučerašnjem
razgovoru. Dali ste mi golemu podršku, budući da sam zbog predstojećeg odlaska u Ameriku bio
strašno zabrinut. Ne mogu ne biti ponosan na povjerenje koje mi je iskazano, ispunit ću svoju
dužnost. Govoriti u ime našega velikog sovjetskog naroda o obrani mira velika je čast za mene.
Moje stanje ne smije biti prepreka ispunjenju tako odgovornog zadatka.
 Kad se potpisao, sumnjao je da će Veliki Voda i Kormilar osobno pročitati pismo. Možda
će mu dojaviti njegov sadržaj, i onda će pismo nestati u nekom dosjeti negdje u nekom arhivu.
Moguće je da će ondje stajati desetljećima, možda generacijama, možda 200 milijuna godina, i
onda će ga netko pročitati, i pitat će se što je točno on htio - ako je uopće nešto htio - reći.

U idealnom svijetu, mlad čovjek ne bi trebao biti ironičan. U tim godinama ironija ometa
odrastanje, slabi imaginaciju. Najbolje je započeti život u veselju i otvorena uma, vjerujući u
ljude, biti optimističan i iskren sa svakim o svemu. A potom, kad pojedinac bolje upozna pojave i
ljude, neka razvije smisao za ironiju. Normalan razvoj u ljudskom životu kreće se od optimizma k
pesimizmu, a osjećaj za ironiju pomaže ublažavanju pesimizma, te pomaže u stvaranju ravnoteže
i sklada.
Ali to nije bilo idealan svijet, pa je ironija nastajala na neočekivane i čudne načine. Preko
noći, poput gljive, strašno, poput karcinoma.

Sarkazam je bio opasan za njegove korisnike, jer se smatrao govorom lupeža i sabotera.
No ironija je - možda ponekad, tako se nadao - mogla zaštiti ono što vam je važno, čak i onda
kada buka vremena postane toliko glasna da razbija prozorska stakla. Što je njemu bilo važno u
životu? Glazba, obitelj, ljubav. Ljubav, obitelj, glazba. Redoslijed važnosti bio je podložan
promjenama. Je li ironija mogla zaštiti njegovu glazbu? Sve dok je bila tajni jezik kojim ste mogli
prokrijumčariti poruke pored nepoželjnih ušiju. Ali ona nije mogla postojati samo kao kod:
povremeno ste čeznuli da kažete stvari otvoreno. Je li ironija mogla zaštiti njegovu djecu?
Maksima su u školi, kad je imao deset godina, natjerali da javno okleveta svog oca na ispitu iz
glazbene kulture. U takvim okolnostima kakva je korist bila od ironije za Galju i Maksima?
Kad je ljubav u pitanju - ne njegova nespretno, šeprtljavo, mucavo, dosadno iskazivanje
ljubavi, već ljubav u općem smislu: on je uvijek vjerovao da je ljubav, kao snaga prirode,
neuništiva, i da se, kada je ugrožena, može zaštiti, omotati i poviti ironijom. Sada je manje
uvjeren u to. Tiranija je postala toliko vješta u uništavanju, pa zašto onda ne bi uništila i ljubav
jednako učinkovito, namjerno ili slučajno? Tiranija je zahtijevala da volite Partiju, Državu,
Velikog Vođu i Kormilara, Narod. No individualna ljubav - buržujska i razmažena - odvlačila je
pozornost od tako velikih, plemenitih, neosmišljenih, nerazumnih „ljubavi”. A u ta vremena ljudi
su stalno bili u opasnosti da izgube dio sebe. Ako ste ih dovoljno dugo terorizirali, oni bi se
pretvarali u nešto drugo, nešto umanjeno i ograničeno: u puke tehničare preživljavanja. I zato nije
to bila samo zabrinutost, već često golem strah koji je osjećao: strah da su ljubavi odbrojeni dani.

Kada cijepate drvo, leti iverje: graditelji socijalizma to su rado govorili. No što ako
shvatite, kad odložite sjekiru, da ste svu građu pretvorili ni u što drugo doli u hrpu iveraka?

Usred rata napisao je Šest pjesama britanskih pjesnika - jedno od djela koje je zabranila
Državna komisija za repertoar, a potom je zabranu skinuo Staljin. Peta je pjesma bila
Shakespeareov sonet broj 66: „Sit svega toga vapim smrt smirenja”. 1 Poput svih Rusa, i on je
volio Shakespearea, i dobro ga je poznavao iz Pasternakovih prijevoda. Kad bi Pasternak čitao
sonet 66 u javnosti, publika bi čeznutljivo čekala da pročita prvih osam stihova i da dođe do
devetog:

I Umjetnost od vlasti zauzdanu

Na tom bi mu se mjestu pridružili - neki ispod glasa, neki šapćući, najhrabriji među njima
u fortissimu, ali svi su htjeli pokazati lažnost tog stiha, i svi su odbacivali da budu zauzdani.
Da, volio je Shakespearea, prije rata napisao je glazbu za jednu kazališnu izvedbu
Hamleta, Tko je mogao dvojiti oko toga da je Shakespeare duboko poznavao ljudsku dušu i
ljudski život? Postoji li moćniji opis uništenja ljudskih iluzija od Kralja Leara? Ne, to nije
sasvim dobra riječ: nije se radilo o uništenju, jer ono podrazumijeva tek jednu veliku krizu. Bolje
je reći da su se ljudske iluzije raspadale, venule. Bio je to dug i zamoran proces, poput zubobolje
koja prodire u dubinu duše. No zub možete izvaditi i bol će nestati. Iluzije međutim, čak i kad su
mrtve, nastavljaju gnjiliti i smrdjeti u nama. Ne možemo izbjeći njihov ukus ni miris. Nosimo ih
posvuda sa sobom sve vrijeme. Nosio ih je i on.
Kako je bilo moguće ne voljeti Shakespearea? Shakespeare je, uostalom, volio glazbu.
Njegove su predstave bile pune glazbe, čak i tragedije. Onaj trenutak kad se Lear budi iz ludila
probuđen glazbom... I onaj trenutak u Mletačkom trgovcu kada Shakespeare kaže da čovjek koji
ne voli glazbu nije dostojan povjerenja, jer je takav čovjek sposoban za razna nedjela, pa čak
umorstvo i izdaju. Dakle, naravno da su tirani mrzili glazbu, koliko god se naporno pretvarali da
je vole. Premda su poeziju mrzili još više. Poželio je da je bio na onom nastupu lenjingradskih
pjesnika kad je Ahmatova došla na pozornicu a sva je publika spontano ustala i počela pljeskati.
Ta je gesta natjerala Staljina da bijesno upita: „Tko je organizirao da ustanu?” No, čak i više od
poezije, tirani su mrzili i plašili se kazališta. Kod Shakespearea se zrcali priroda, a tko se usudi
vidjeti svoj vlastiti odraz? I tako je Hamlet bio zabranjen dugo vremena, Staljin ga je mrzio
gotovo jednako kao i Macbetha.
Ipak, usprkos tome što je bio nenadmašan u prikazivanju tirana ogrezlih do koljena u krvi,
Shakespeare je bio i pomalo naivan. Zbog toga što njegovi monstrumi imaju nedoumice, noćne
more, grižnju savjesti, osjećaju krivnju. Oni su vidjeli duhove onih koje su ubili kako se podižu
ispred njih. Ali u stvarnom životu, pod stvarnim terorom, kakva vražja grižnja savjesti? Kakve
noćne more? Sve je to bio sentimentalizam, lažni optimizam, nada da će svijet biti onakav kakav
bismo željeli da bude, i da neće ostati kakav je bio. Oni koji su cijepali drva tako da je uokolo
letjelo iverje, oni koji su pušili Belomori iza svojih radnih stolova u Velikoj Kući, oni koji su
potpisivali naredbe i obavljali telefonske pozive, zatvarajući spis a time i nečiji život, kako je
malo njih imalo noćne more, ili ikada ugledalo duhove mrtvaca kako se uzdižu da ih prekore.

Iljf i Petrov su napisali: „Nije dovoljno voljeti sovjetsku vlast. I ona treba voljeti vas.” Bio
je svjestan toga da ga sovjetska vlast nikad neće voljeti. Imao je pogrešno podrijetlo, od liberalnih
intelektualaca iz sumnjivog grada Sankt Lenjinsburga. Proleterska čistoća bila je Sovjetima
jednako važna kao arijevska čistoća nacistima. Osim toga, on je bio dovoljno uobražen, ili
budalast, da primijeti i uvidi kako je često ono što je Partija govorila jučer u izravnoj suprotnosti
s onime što govori danas. Želio je da ga ostave na miru s glazbom i njegovom obitelji i njegovim
prijateljima: najjednostavnija moguća želja, no u potpunosti neostvariva. Oni su ga željeli
usmjeravati baš kao i sve ostale. Oni su željeli da se preodgoji, poput robova koji grade
Bjelomorsko-baltički kanal. Tražili su „optimističnog Šostakoviča”. Usprkos tomu što je svijet
oko njih bio do grla u krvi i govnima, očekivali su od vas da zadržite osmijeh na licu. No u
prirodi je umjetnika da budu pesimistični i neurotični. Dakle, tražili su od vas da ne budete
umjetnik. Ali imali su već toliko umjetnika koji nisu bili umjetnici! Kao što Čehov reče: „Kad te
posluže kavom, ne očekuj u šalici pivo.”
Usto, on nije poznavao podobne političke vještine: nije imao sklonosti prema tome da liže
nečije gumene čizme, nije znao kada treba kovati urote protiv nevinih, kada izdati prijatelje.
Trebao vam je netko poput Hrenjikova za taj posao. Tihon Nikolajevič Hrenjikov: skladatelj s
dušom aparatčika. Hrenjikov je imao prosječan sluh, ali savršen osjećaj za razapinjanje kad je
došao do vlasti. Govorilo se da ga je odabrao sam Staljin, koji je imao razvijen instinkt za takva
imenovanja. „Ribar prepoznaje drugog ribara izdaleka”, kako kaže poslovica.

Hrenjikov je dolazio, sasvim prikladno, iz obitelji trgovaca konjima. Smatrao je

normalnim primati naredbe - jednako kao upute za skladanje - od onih s magarećim ušima.
Njegovi napadi na umjetnike koji su bili taientiraniji i originalniji od njega započeli su sredinom
1930-ih, no kad ga je Staljin postavio na mjesto prvog sekretara Saveza skladatelja 1948.,
njegova je moć postala službena. Predvodio je jurišni napad na formaliste i nedomoljubne
kozmopolite, koristeći se pritom terminologijom od koje su krvarile uši. Uništene su karijere,
djela zabranjivana, obitelji razorene...
Ali valjalo se diviti njegovom poznavanju vlasti, u tome je bio bez premca. U trgovinama
bili su izloženi plakati koji su podučavali ljude kako se trebaju ponašati: KUPČE I TRGOVČE,
BUDITE PRISTOJNI JEDAN PREMA DRUGOME. Ali trgovac je uvijek bio važniji od kupca:
njih je bilo mnogo, dok je trgovac bio samo jedan. Slično tome, bilo je mnogo skladatelja, ali
samo jedan prvi sekretar. Hrenjikov se ophodio prema svojim kolegama kao trgovac koji nije
nikada pročitao upute s plakata. Učinio je svoju malu vlast apsolutnom: uskraćivao im je ovo,
davao im ono. I poput svakog uspješnog aparatčika, nikada nije zaboravio odakle dolazi prava
moć.

Jedna od bivših profesorskih zadaća Dmitrija Dmitrijeviča na Konzervatoriju bila je da

pomaže pri ispitivanju studenata iz marksističko-lenjinističke ideologije. Sjedio bi zajedno s
glavnim ispitivačem ispod golemog natpisa na kojem je stajalo: UMJETNOST PRIPADA
NARODU - V. I. LENJIN. Budući da njegovo poznavanje političke teorije nije bilo veliko,
uglavnom je samo šutio, sve dok ga jednog dana njegov pretpostavljeni nije ukorio zbog
nesudjelovanja. I tako kad je ušla iduća studentica, a glavni ispitivač kimnuo glavom prema svom
mlađem kolegi, on joj je postavio najjednostavnije moguće pitanje kojeg se mogao dosjetiti.
„Recite mi, kome pripada umjetnost?”
Studentica ga je pogledala posve zbunjena. Pokušao joj je oprezno pomoći sugerirajući:
„No, što je Lenjin rekao?”
Ali ona je bila u prevelikoj panici da bi uhvatila nit, i usprkos svem njegovom mahanju
glavom i kolutanju očima, nije uspjela dokučiti odgovor.
Po njemu, uspješno je položila ispit, i kada ju je slučajno vidio u hodnicima ili na stubištu
Konzervatorija, pokušavao joj je uputiti smiješak ohrabrenja. Premda je, s obzirom na to kako
nije uspjela shvatiti njegove napadne znakove, možda pomislila da su njegovi osmijesi, isto kao i
njegovo neobično kolutanje očima i trzanje glavom, bili facijalni tikovi koje glasoviti skladatelj
nije mogao kontrolirati. Ipak, svaki put kad je prošao pored nje, u glavi mu je odjeknulo pitanje:
„Recite mi, kome pripada umjetnost?”

Umjetnost pripada svakome i nikome. Umjetnost pripada svim vremenima i nijednom

vremenu. Umjetnost pripada onima koji je stvaraju i onima koji se njome slade. Umjetnost ne
pripada ništa više Narodu i Partiji nego što je nekada pripadala aristokraciji i mecenama.
Umjetnost je šapat povijesti, koja nadjačava buku vremena. Umjetnost ne postoji radi sebe same:
ona postoji radi ljudi. Ali kojih ljudi, i tko ih određuje? On je uvijek doživljavao svoju umjetnost
antiaristokratskom. Je li skladao, kako tvrde njegovi klevetnici, za buržoasku elitu kozmopolita?
Ne. Je li skladao, kao što su njegovi klevetnici htjeli, za donbaške rudare koji se umorni vraćaju
iz svoje smjene i kojima je potrebna utjeha? Ne. Pisao je glazbu za svakoga i ni za koga. Pisao je
za one koji su cijenili njegovu glazbu, bez obzira na njihovo društveno podrijetlo. Pisao je glazbu
za uši koje su je mogle čuti. I znao je da su sve istinite definicije umjetnosti cirkularne, a da sve
neistinite definicije umjetnosti pripisuju neku posebnu funkciju.
Jednom je neki operator s građevinske dizalice napisao pjesmu i poslao mu je. On je
odgovorio: „Imate predivno zanimanje. Gradite zgrade koje su svima prijeko potrebne.
Savjetujem Vam da se nastavite baviti svojim korisnim poslom.” Učinio je tako ne zato što je
smatrao da operator s dizalice nije sposoban napisati pjesmu, već zato što je upravo taj
neostvareni skladatelj pokazao isto onoliko talenta koliko bi on pokazao da ga stave u kabinu
dizalice i objasne mu kako da upravlja polugama. I nadao se da bi, u stara vremena, ako bi mu
neki aristokrat poslao skladbu jednake vrijednosti, imao hrabrosti odgovoriti: „Vaša Ekselencijo,
Vaš je položaj tako značajan i uzvišen, u jednu ruku imate odgovornost da čuvate dostojanstvo
aristokracije, a u drugu da skrbite o onima koji kuluče na vašim posjedima. Savjetujem Vam da
se nastavite baviti svojim korisnim poslom.”

Staljin je volio Beerhovena. To je rekao sam Staljin i to su mnogi glazbenici ponavljali.

Staljin je volio Beethovena jer je bio istinski revolucionar, i zato što je bio uzvišen, poput
planina. Staljin je volio sve što je bilo uzvišeno, i zbog toga je volio Beethovena. Šostakoviču se
povraćalo svaki put kad bi mu ljudi to govorili.
No postojala je i logična posljedica Staljinove ljubavi prema Beethovenu. Nijemac je
živio, naravno, u buržujska, kapitalistička vremena, pa je njegova solidarnost s proletarijatom i
želja da ga vidi kako zbacuje jaram sužanjstva, neizbježno dolazila iz predrevolucionarne
političke svijesti. On je bio preteča. Ali sada kada se dogodila dugo očekivana revolucija, sada
kad je izgrađeno politički najnaprednije društvo na planetu, sada kad su Utopija, Rajski vrt i
Obećana zemlja stopljeni u jedno, bilo je očito što logički slijedi: Crveni Beethoven.
Odakle god da je došla ta smiješna ideja - možda je, poput mnogih drugih, došla od
Velikog Vođe i Kormilara - bila je to ideja koja je, jednom artikulirana, morala pronaći svoje
utjelovljenje. Gdje je bio Crveni Beethoven? I tako je započela potraga u cijeloj državi, neviđena
još od Herodove potrage za malim Isusom. Hja, ako je Rusija postojbina slonova, zašto ne bi isto
tako mogla biti domovina Crvenog Beethovena?
Staljin je uvjerio narod da su svi oni vijci u državnom stroju. Ali Crveni Napoleon bit će
golem zupčanik, teško da može ostati neotkriven. Nedvojbeno, on mora biti čisti proleter i član
Partije. Takvi su kriteriji, srećom, izbacili iz igre Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča. Umjesto
toga ukazivali su na Aleksandra Davidenka, koji je svojevremeno bio jedan od rukovoditelja
Saveza ruskih proleterskih glazbenika. Njegova pjesma „Htjeli su nas poraziti, poraziti”, napisana
u čast slavne pobjede Crvene armije nad Kinezima 1929., bila je čak popularnija od „Pjesme o
Kontraplanu”. U izvedbama solista i velikih zborova, pijanista, violinista, gudačih kvarteta,
pokretala je i bodrila zemlju čitavo desetljeće. U jednom je trenutku izgledalo da će potisnuti sve
ostale pjesme.
Davidenkova prošlost bila je besprijekorna. Bio je učitelj u jednom moskovskom sirotištu,
nadgledao je pjesničke aktivnosti u Savezu obućara, Savezu tekstilnih radnika, čak i u
Crnomorskoj floti u Sevastopolju. Napisao je prvu proletersku operu o revoluciji 1905. godine.
Itd... itd... No usprkos svim tim činjenicama, ostao je zauvijek skladatelj pjesme „Htjeli su nas
poraziti, poraziti”. Uzorno melodično djelo, naravno, posve lišeno formalističkih tendencija. No
nekako je Davidenko propustio priliku da iskoristi taj veliki uspjeh i stekne titulu koju je Staljin
žudio nekome dodijeliti. Što je možda za njega bila sretna okolnost. Naime, Crveni Beethoven,
jednom okrunjen, mogao bi doživjeti sudbinu Crvenog Napoleona. Ili onu Borisa Kornilova,
autora teksta Kontraplana. Sve one prelijepe riječi koje je stavio u „Pjesmu”, i svi oni ljudi koji
su izgovarali te riječi, nisu mogli spriječiti njegovo uhićenje 1937., i njegovu čistku, kako se tada
govorilo, 1938. godine.
Potraga za Crvenim Beethovenom mogla je izgledati kao komedija, samo što ništa u vezi
sa Staljinom nije nikada bilo komično. Veliki Vođa i Kormilar mogao je jednostavno zaključiti
da neuspjeh potrage za Crvenim Beethovenom nema ništa s organizacijom glazbenog života u
Sovjetskom Savezu, i da iza toga stoje neprijatelji i saboteri. A tko je mogao sabotirati potragu za
Crvenim Beethovenom? Pa, formalistički muzikolozi, naravno! Dajte NKVD-ovcima dovoljno
vremena i oni će sigurno iskopati urotu muzikologa. I to također neće biti smiješno.

Iljf i Petrov pisali su kako u Americi nije bilo političkih zločina, samo kriminalnih, i da je
Al Capone, u svojoj ćeliji u Alcatrazu, pisao antisovjetske članke za Hearstove tiskovine. Oni su
također primijetili da Amerikanci imaju „primitivnu kulinarsku vještinu i primitivan ukus.” O
ovome posljednjem nije mogao suditi, premda se zbio neobičan incident s nekom ženom tijekom
pauze na jednom koncertu. On je bio u ograđenom prostoru kad je čuo ženski glas kako
neprestano doziva njegovo ime. Pretpostavio je da želi razgovarati s njim o njegovoj glazbi, pa je
dao znak da je puste k njemu. Stala je pred njega i rekla, srdačno i dobrohotno.
„Zdravo. Vi ste jako slični jednom mom rođaku.”
To je zvučalo poput lozinke kojom špijuni uspostavljaju kontakt, pa je postao oprezan.
Upitao ju je, je li možda taj rođak Rus.
„Ne”, odgovorila je, „on je sto posto Amerikanac. Zapravo, sto i deset posto.”
Čekao je da spomene njegovu glazbu - ili nešto o koncertu kojem su oboje prisustvovali -
ali ona je isporučila svoju poruku, i potom otišla uz još jedan širok osmijeh. Bio je zbunjen.
Dakle, sličan je nekome. Ili netko sliči njemu. Je li to nešto značilo, ili nije značilo ništa?

Znao je, kad je prihvatio da sudjeluje na Kulturno-znanstvenom kongresu za mir u svijetu,

da nije imao izbora. Osjećao je odbojnost pri pomisli da bi ga mogli prikazati kao vodeću figuru,
predstavnika sovjetskih vrijednosti. Očekivao je da će neki Amerikanci biti gostoljubivi, a neki
neprijateljski raspoloženi. Imao je zadatak da nakon kongresa otputuje iz New Yorka na mirovne
skupove u Newarku i Baltimoru, također će imati predavanja i nastupe na Yaleu i Harvardu. Nije
ga iznenadilo da su neki od dogovorenih nastupa opozvani i prije nego što su sletjeli na La
Guardiju, niti je bio razočaran kad ih je State Department ranije poslao kući. Sve je to bilo
predvidivo. Ono na što se nije pripremio bilo je to da je New York ispao grad potpunog poniženja
i moralne sramote.

Godinu prije jedna mlada zaposlenica u sovjetskom konzulatu skočila je kroz prozor i
zatražila politički azil. I tako je, tijekom kongresa, svakoga dana, neki muškarac hodao gore-dolje
ispred hotela Waldorf Astoria s plakatom na kojem je pisalo ŠOSTAKOVIČU! SKOČI KROZ
PROZOR! Bilo je i prijedloga da se okolo zgrada u kojima su odsjeli ruski delegati postave
zaštitne mreže, kako bi se mogli, ako požele, baciti u zagrljaj slobode. Do kraja kongresa on je
osjećao iskušenje - ali kad bi skočio, potrudio bi se promašiti mrežu.
Ne, to nije bila istina, to nije časno. Neće ciljati pločnik, iz jednostavnog razloga što neće
skočiti. Koliko je puta tijekom svih tih godina zaprijetio samoubojstvom? Bezbroj. A koliko je
puta i stvarno pokušao? Nijednom. To nije značilo da nije mislio ozbiljno. Osjećao je, u
izvjesnom trenutku, pravi suicidalni poriv, ako je moguće osjećati takvo što, a da se sam čin ne
izvrši. Jednom ili dvaput, čak je kupio pilule da njima obavi posao, ali nikada to nije zadržao
samo za sebe - jer bi mu nakon sati prepiranja u suzama pilule bile oduzete. Prijetio je majci da
će se ubiti, i Tanji, a potom i Niti. Sve je to bilo savršeno iskreno, baš kao što je bilo i savršeno
mladenački.
Tanja se smijala njegovim prijetnjama, njegova majka i Nita su ih uzimale ozbiljno. Kad
se vratio s onoga ponižavajućeg kongresa skladatelja, Nita je bila uz njega. No nije ga spasila
samo njezina moralna snaga, već i to što je sam shvatio što čini. Ovaj put nije prijetio
samoubojstvom Tanji ili Niti ili majci, zaprijetio je Vlasti. Rekao je u Savezu skladatelja,
mačorima koji su oštrili svoje kandže na njegovoj duši, Tihonu Nikolajeviču Hrenjikovu, i
osobno Staljinu: Pogledajte na što ste me sveli, uskoro ćete imati moju smrt na svojim rukama i
savjesti. No shvatio je da je to prazna prijetnja, i da je odgovor Vlasti lako predvidiv. Bit će
ovakav: U redu, samo naprijed, a onda ćemo svima ispričati tvoju priču. Priču o tome kako si bio
do grla umočen u uroti s Tuhačevskim, kako si desetljećima planirano potkopavao sovjetsku
glazbu, kako si iskvario mlade skladatelje, zalagao se za obnovu kapitalizma u SSSR-u, i kako si
imao vodeću ulogu u uroti muzikologa koja će uskoro biti raskrinkana pred narodom. Sve je to
očito iz tvog oproštajnog pisma. I zbog toga se nije mogao ubiti: zato što bi u tom slučaju ukrali i
izmijenili njegovu priču. Osjećao je potrebu da, makar samo na svoj beznadni, histerični način,
ima nekakvu kontrolu nad svojim životom, nad svojom pričom.

Izazivač njegove moralne sramote bio je čovjek po imenu Nabokov. Nicolas Nabokov.
Skladatelj skromne karijere. Otišao je iz Rusije 1930-ih i skrasio se u Americi. Machiavelli je
rekao da nikada ne treba vjerovati izbjeglicama. Ovaj je vjerojatno radio za CIA-u. Ako je to
uopće važno.
Na prvom javnom susretu u hotelu Waldorf Astoria Nabokov je sjedio u prvom redu,
odmah sučelice njemu, tako blizu da su se gotovo dodirivali koljenima. Taj Rus u američkoj jakni
od tvida i briljantinom u kosi, bezobrazno otvoren, upozorio je da se nalaze u kongresnoj dvorani
koja nosi ime Perroquet Room. Objasnio je da riječ Perroguet znači papiga. Preveo je riječ na
ruski. Sladunjavo se nacerio, kao da je uvjeren kako će ironija biti svima očita. Lakoća kojom se
smjestio u prvi red sugerirala je da je uistinu na plaći institucija američke vlasti. Zbog toga je
Dmitrij Dmitrijević bio još nervozniji. Kad bi pokušao zapaliti cigaretu, slomio bi šibicu: ili bi
smeteno dopustio da mu se upaljena cigareta ugasi. No uvijek mu je priskočio u pomoć emigrant
u tvidu s upaljačem, škljocajući lagano pod njegovim nosom, kao da mu kaže, skoči kroz prozor
pa ćeš imati ovako lijepo ulašten upaljač poput moga.

Svakome tko se barem malo razumije u politiku bilo je jasno da on nije napisao svoje
govore: onaj kratki koji je održao u petak i onaj vrlo dugi od subote. Predali su mu ih ranije i
naložili mu da se pripremi za njih. Naravno, on to nije učinio. Ako će ga ukoriti, on će se braniti
da je skladatelj, a ne govornik. Govor u petak pročitao je brzo, jednolično mrmljajući,
pojačavajući tako dojam da mu je tekst sasvim nepoznat. Čitao je prelazeći preko točaka kao da
ne postoje, ne praveći stanke da izazove neki učinak ili reakciju. Ovo nema blage veze sa mnom,
poručivao je svojim nastupom. A dok je prevoditelj čitao englesku verziju, nije se obazirao na
pogled gospodina Nicolasa Nabokova, i nije zapalio cigaretu zbog straha da mu se ne ugasi.
Govor idućeg dana bio je drukčiji. Osjećao je njegovu duljinu i težinu u svojim rukama,
pa je tako, bez upozorenja onima koji su bili zaduženi da ga prate, pročitao samo prvu stranicu i
sjeo, ostavljajući prevoditelju da pročita sav tekst. Dok je prevoditelj čitao englesku verziju, on ju
je pratio u ruskom originalu, s čudom otkrivajući vlastite otrcane stavove o glazbi i miru, i
opasnostima koje vrebaju nad njima. Govor je započeo napadom na neprijatelje miroljubive
koegzistencije i na agresivne aktivnosti militantnih skupina i svih onih koji siju mržnju u namjeri
da izazovu Treći svjetski rat. Posebno se optuživala američka vlada zato što gradi vojne baze
tisuće kilometara udaljene od svoje zemlje, provokativno krši preuzete međunarodne obveze i
sporazume, i usavršava nove vrste naoružanja za masovno uništenje. Takav čin otvorene
neuljudnosti bio je nagrađen snažnim pljeskom.
Potom je pokroviteljski objasnio Amerikancima da je sovjetski glazbeni sistem nadmoćan
u odnosu na sve ostale u svijetu. Brojni orkestri, oni vojni, i oni narodni, pa zborovi - sve su to
bili dokazi aktivne uporabe glazbe u naprednom razvoju društva. Tako su primjerice narodi u
sovjetskoj Srednjoj Aziji i na sovjetskom Dalekom istoku u svega nekoliko godina odbacili
posljednje ostatke kolonijalnog statusa svojih kultura koji im je bio nametnut za vrijeme carstva.
Uzbeki i Tadžiki, zajedno s drugim narodima iz udaljenih regija Sovjetskog Saveza, dostigli su
visoku razinu i opseg glazbenog razvoja. Na tom se mjestu posebno obrušio na izvjesnog
gospodina Hansona Baldsvina, vojnog kolumnista New York Timesa, zbog podcjenjivačkih
stavova o narodima iz sovjetske Azije koje je iznio u svojem posljednjem članku, koji on naravno
nije nikada pročitao niti je ikada čuo za njega.
Takav razvoj, nastavio je, neizbježno vodi prema većem zbližavanju i razumijevanju
između naroda, Partije i sovjetskih skladatelja. Ako skladatelj mora predvoditi i inspirirati narod,
onda isto tako narod, preko Partije, mora voditi i inspirirati skladatelja. Postojao je duh aktivne i
konstruktivne kritike, kako bi se skladatelja upozorilo kad bi mu se omakle pogreške poput
beznačajnog subjektivizma i introspektivnog individualizma, ili formalizma i kozmopolitizma,
kad bi - najkraće rečeno - izgubio vezu s narodom. I on sam nije bio bezgrešan po tom pitanju.
Skrenuo je s pravog puta sovjetskog skladatelja, s velikih tema i suvremenih slika. Izgubio je
dodir s masama i podilazio tek uskom sloju profinjenih glazbenika. Ali narod nije mogao ostati
nezainteresiran prema takvom zanemarivanju, pa je primio javnu kritiku koja ga je vratila na
ispravan put. Bila je to pogreška zbog koje se već ispričao i koristi ovu priliku da se ispriča još
jedanput. Nastojat će se popraviti u budućnosti.
Do tada se nadao kako je sve to banalno za američku publiku. Još jedno neophodno
priznanje grijeha, čak i na tako egzotičnom mjestu. Ali onda mu je pogled kliznuo naprijed pa se
odmah sledio. Vidio je u tekstu ime najvećeg skladatelja dvadesetog stoljeća, i čuo kako
prevoditeljski američki naglasak maršira prema njemu. Prethodila je osuda svih glazbenika koji
su vjerovali u doktrinu umjetnosti radi umjetnosti, umjesto da vjeruju u umjetnost radi narodnih
masa, takav je stav vodio do dobro poznatih glazbenih izopačivanja. Izvanredan primjer takvog
izopačenja, čuo je sebe kako govori, bilo je djelo Igora Stravinskog, koji je izdao domovinu i
odvojio se od naroda, i pridružio se reakcionarnoj kliki modernih glazbenika. U egzilu, ovaj se
skladatelj posve moralno ogolio, što je otvoreno pokazao u nihilističkim tekstovima, gdje
odbacuje narodne mase kao „kvantitavni pojam o kojem nije nikada razmišljao”, i otvoreno se
hvalio: „Moja glazba ne izražava ništa realistično”. Na taj je način potvrdio odsutnost i
beznačajnost sadržaja u svojim djelima.

Navodni autor tih riječi sjedio je ovdje nepomično i bez ikakvih reakcija, dok je u sebi
osjećao kako ga preplavljuju stid i samoprezir. Zašto nije predvidio nešto takvo? Možda je mogao
nešto izmijeniti, umetnuti neke promjene - barem samo u ruskom tekstu dok ga je čitao naglas.
Budalasto je pomislio da će njegova javno iskazana nezainteresiranost prema vlastitom govoru
ukazati ne njegovu moralnu neutralnost. To je bilo jednako glupo koliko i naivno. Osjećao se
ošamućeno, i jedva se mogao usredotočiti na prevoditeljev glas koji je preusmjerio pozornost na
Prokofjeva. Sergej Sergejevič također je nedavno zastranio od partijske linije, i bio je u velikoj
opasnosti da se vrati u formalizam, ako ne bude slijedio smjernice Centralnog komiteta. I dok je
Stravinski izgubljen slučaj, Prokofjev još može, ako će dobro paziti, postići veliki stvaralački
uspjeh slijedeći ispravan put.
Stigao je do zaključka u kojem su gorljive nade u svjetski mir bile povezane s neukim
naklapanjima o glazbi, zbog čega je ponovno dobio golem pljesak. Bile su to praktički sovjetske
ovacije. Bilo je nekoliko bezopasnih pitanja iz publike, na koja je odgovorio uz pomoć
prevoditelja i uslužnog savjetnika koji se odjednom stvorio pokraj njega. Ali onda je ugledao
čovjeka u sakou od tvida kako ustaje. Ovaj put nije bio u prvom redu, no bio je na mjestu odakle
je publika mogla jasno vidjeti i čuti ispitivanje koje je uslijedilo.
Gospodin Nicolas Nabokov započeo je objašnjavajući, uglađeno napadački, kako potpuno
razumije da je skladatelj ovdje u službenom posjetu, i da su stavovi izneseni u njegovu govoru
ustvari stavovi poslanika Staljinova režima. No on mu je želio uputiti nekoliko pitanja ne kao
poslaniku, već radije kao skladatelju - kao skladatelj skladatelju, ako je moguće.
„Podržavate li posvudašnju i mučnu osudu zapadne glazbe koju svakodnevno iznose
sovjetski tisak i sovjetska vlada?”
Osjećao je blizinu savjetnika pokraj svog uha, ali nije bilo potrebe za njim. Znao je što
treba reći jer nije bilo izbora. Bio je doveden kroz labirint u posljednju dvoranu, u kojoj nije bilo
hrane kao nagrade, samo vrata u podu ispod njegovih nogu. Jednoličnim je glasom
nerazgovijetno promrmljao odgovor:
„Da, osobno podržavam takva stajališta.”
„Podržavate li osobno zabranu izvođenja zapadne glazbe u sovjetskim koncertnim
dvoranama?”
To mu je pitanje ostavljalo malo manevarskog prostora, pa je odgovorio:
„Ako je glazba vrijedna, bit će izvedena.”
„Podržavate li osobno zabranu izvođenja djela Hindemitha, Schoenberga i Stravinskog u
sovjetskim koncertnim dvoranama?”
Počeo je osjećati kako mu curi znoj iza ušiju. Uzeo si je malo vremena s prevoditeljem,
prisjetio se nakratko maršala kako čvrsto steže nalivpero.
„Da, osobno podržavam takve odluke.”
 „A podržavate li i stavove iz vašeg današnjeg govora o glazbi Stravinskoga?”
„Da, podržavam takve stavove.”
„A podržavate li osobno stavove koje je o vašoj glazbi i glazbi nekih vaših kolega iznio
ministar Ždanov?”
Ždanov, koji ga je progonio od 1936., koji je zabranjivao njegova djela, ismijavao ga i
prijetio mu, koji je usporedio njegovu glazbu s pneumatskom bušilicom i pokretnom plinskom
komorom.
„Da, osobno podržavam stavove koje je iznio predsjednik Ždanov.”
„Hvala vam”, rekao je Nabokov, ogledajući se dvoranom kao da očekuje pljesak. „Sada je
sve savršeno jasno.”
Postojala je jedna priča o Ždanovu koju su vrlo često prepričavali u Moskvi i
Lenjingradu: priča o nastavnom satu glazbene kulture. Gogolj bi je sigurno pohvalio, zapravo
mogao ju je i napisati. Nakon dekreta Centralnog komiteta iz 1948. Ždanov je pozvao vodeće
skladatelje da se okupe u njegovu ministarstvu. Prema nekim verzijama sastanku su nazočili
samo on i Prokofjev, prema drugima, bila je sva ekipa grešnika i ništarija. Uveli su ih u veliku
dvoranu, na pozornici je bila katedra, a iza nje klavir. Nije bilo ničega za okrepu: ni votke da
njome ublaže strah, ni sendviča da umire želudac. Ostavili su ili da malo čekaju. A potom se
pojavio Ždanov u pratnji dvaju mladih službenika. Došao je do katedre i pogledao sve te ništarije
i sabotere sovjetske glazbe. Očitao im je još jednom bukvicu zbog njihove pokvarenosti, obmana
i taštine. Objasnio im je da bi, ako ne poprave svoju glazbu, njihovo izigravanje genijalaca moglo
završiti vrlo loše. A onda, u trenutku kad su se skladatelji usrali od straha, izveo je coup de
theatre. Otišao je do klavira i održao im predavanje. Ovo je - nabijao je nezgrapno tako da su
tipke kvakale i gakale - dekadentna, formalistička glazba. A ovo - zasvirao je sladunjavu
neoromantičnu melodiju, koja bi u nekom filmu pratila ljubavnu scenu - to je prelijepa,
realistična glazba, za kojom narod čezne i kakvu zahtijeva Partija. Ustao je, rugalački se
naklonio, i otpustio ih znakom nadlanice. Narodni su se skladatelji razišli, neki obećavši da će se
popraviti, a neki posramljeno pognutih glava.
Naravno, to se nije nikada dogodilo. Ždanov im je očitao bukvicu dok nisu prokrvarili na
uši, ali bio je previše pametan da svojim debelim prstima oskvrne klavirske tipke na taj način.
Usprkos tomu, priča je dobivala na vjerodostojnosti svakim novim pričanjem, sve dok i neki od
onih koji su navodno nazočili događaju nisu potvrdili da je, istina, sve bilo upravo tako. Dio
njega želio je da se taj razgovor s Vlasti, u kojem je Vlast bahato izabrala protivničko oružje,
stvarno odigrao. Unatoč tomu, priča se brzo priključila pjesmarici uvjerljivih mitova koji su
kružili u to vrijeme. Nije bilo važno je li određena priča istinita, već je bilo važno na što ukazuje.
Premda je također bilo točno da što je određena priča više kružila, to je više postajala istinita.

On i Prokofjev bili su napadnuti istodobno, poniženi istodobno, zabranjeni istodobno i

istodobno su skinute zabrane s njihovih djela. Ipak, po njegovu mišljenju Sergej Sergejevič nije
nikada shvatio što se uistinu događalo. Nije bio kukavica, ni u životu ni u glazbi, ali sve je
doživljavao - čak i Ždanovljeve sulude i pogubne napade na intelektualce - kao nečiji osobni
problem za koji je negdje postojalo rješenje. Ovdje je bila glazba, i ovdje je bio njegov osobni
talent, a tamo je bila Vlast, i birokracija, i političko-muzikološka teorija. Jedino je bilo pitanje na
koji način da se prilagodi kako bi mogao i dalje biti ono što jest i pisati glazbu. Ili, rečeno na
drukčiji način: Prokofjev u potpunosti nije vidio tragičnu dimenziju onoga što se događalo oko
njega.
 *

Još jedna dobra stvar u vezi s putovanjem u New York, njegov frak bio je uspjeh. I
odlično mu je pristajao.

Pitao se, dok se zrakoplov spuštao prema Rejkjaviku, je li trebao dozvati stjuardesu i
zatražiti amfetaminski inhalator. Teško da bi to bilo što promijenilo.

Bilo je, pretpostavio je, sasvim moguće da je Nabokov, na neki prikriven način, suosjećao
s njegovim položajem, pa je nastojao objasniti ostalim izaslanicima pravu istinu o toj javnoj
maskaradi. Ali ako je tako, on je bio ili plaćena marioneta ili politički kreten. U namjeri da
pokaže kako pod Staljinovim suncem ne postoji osobna sloboda, on je bio spreman žrtvovati
jedan život. Jer upravo je to radio, ako ne želiš skočiti kroz prozor, zašto onda ne uguraš glavu u
omču koju sam spleo za tebe? Zašto ne kažeš istinu i umreš?
Jedan od prosvjednika pred hotelom Waldorf Astoria nosio je plakat s natpisom
ŠOSTAKOVIČU - MI TE RAZUMIJEMO! Kako su slabo razumjeli, čak i ovakvi poput
Nabokova koji su kratko vrijeme živjeli pod sovjetskom vlašću. I kako će se poput filistara vratiti
u svoje udobne američke stanove, sretni da su toga dana učinili nešto za civilizacijske vrijednosti,
slobodu i svjetski mir. Ali nisu oni ništa razumjeli, i nisu imali predodžbu, ti hrabri humanitarci
sa Zapada. Dolazili su u Rusiju u malim radoznalim grupama, naoružani vaučerima za hotele i
ručkove i večere, svaki od njih s dozvolom sovjetske države, svaki oduševljen da može upoznati
„stvarne Ruse” i otkriti „kako se stvarno osjećaju” i „u što stvarno vjeruju”. Što je bila zadnja
stvar koju bi im tko rekao, jer niste trebali biti paranoični da vam bude jasno kako svaka grupa
ima svog doušnika, a da će vodiči također poslušno podnijeti izvještaje. Jedna se takva grupa
sastala s Ahmatovom i Zoščenkom. Bio je to još jedan od Staljinovih trikova. Čuli ste da je netko
od naših umjetnika progonjen? Totalna laž, to je obična propaganda vaše vlade. Želite se susresti
s Ahmatovom i Zoščenkom? Evo, izvolite - pitajte ih što god hoćete.
A ta grupa zapadnjačkih humanitaraca, već osvjedočena u svom oduševljenju prema
Staljinu, nije se mogla dosjetiti ničega pametnijeg nego da pita Ahmatovu što misli o
primjedbama predsjednika Ždanova i odluci Centralnog komiteta o njezinoj osudi. Ždanov je
izjavio da Ahmatova truje savjest sovjetske mladeži niskim i pokvarenim duhom svoga
pjesništva. Ahmatova je ustala i odgovorila kako smatra da su oboje, i govor predsjednika
Ždanova i odluka Centralnog komiteta, posve ispravni.
I tako su zabrinuti posjetitelji otišli stiščući svoje vaučere za jelo i ponavljajući jedan
drugome kako je Zapadna slika sovjetske Rusije u potpunosti maliciozna fantazija, i da s
umjetnicima ne samo da se odlično postupa već im je dopušteno da se uključe u konstruktivnu
kritiku i razmjenu mišljenja čak i s najvišim organima Vlasti. A sve to dokazuje kako se
umjetnost daleko više cijeni u Rusiji nego u njihovim vlastitim dekadentnim domovinama.

No on se mnogo više gnušao slavnih zapadnjačkih humanitaraca koji su dolazili u Rusiju i

bajali njezinim stanovnicima kako žive u raju. Malraux, koji je hvalio Bjelomorsko-baltički
kanal, a da se uopće nije osvrnuo na to da su njegovi graditelji bili izrabljivani do smrti.
Feuchtwanger, koji se dodvoravao Staljinu i „razumio” kako su montirani sudski procesi
neophodna faza u razvoju demokracije. Pjevač Robeson, koji je napadno pljeskao političkim
ubojstvima. Romain Rolland i Bernard Shaw, koji su mu se najviše gadili zato što su imali
dovoljno drskosti da se dive njegovoj glazbi, dok su zanemarivali to kako je Vlast postupala s
njim i svim ostalim umjetnicima. Nije se htio sastati s Rollandom, pretvarajući se da je bolestan.
No Shaw je bio najgori. Glad u Rusiji? postavio je retoričko pitanje. Glupost, jeo sam jednako
dobro kao bilo gdje u svijetu. Upravo je on izjavio: „Nećete me uplašiti riječju ’diktator’.” I tako
je taj lakovjerni tupan nazdravljao sa Staljinom i nije vidio ništa. Zaista, zašto bi se on, zapravo,
plašio diktatora? Nisu ga imali u Engleskog još od Cromwella. Natjerali su ga da pošalje Shawu
partituru Sedme simfonije. Trebao je dodati uz potpis na naslovnici i broj seljaka koji su umrli od
gladi dok se glasoviti dramski pisac prežderavao u Moskvi.
Potom, bilo je i onih koji su razumjeli okolnosti malo bolje, koji su vas podržavali,
premda su istodobno bili i razočarani u vas. Onih koji nisu mogli shvatiti jednu jednostavnu
činjenicu o Sovjetskom Savezu: da je u njemu bilo nemoguće reći istinu i ostati živ. Onih koji su
umislili da znaju kako Vlast djeluje i tražili su od vas da se borite onako kako bi se oni borili da
su na vašem mjestu. Drugim riječima, htjeli su vašu krv. Htjeli su mučenike da dokažu
pokvarenost režima. Ali vi biste trebali biti mučenik, a ne oni. I koliko je mučenika bilo potrebna
da bi dokazali kako je režim bio uistinu strašan i mesožderski zao? Mnogo, i nikad dovoljno.
Tražili su od umjetnika da bude gladijator koji se javno bori s divljini zvijerima i da natopi
pijesak svojom krvlju. To je ono što su tražili: Pasternakovim riječima: „Potpuna smrt, ozbiljna.”
E pa, nastojat će razočaravati takve idealiste što je duže moguće.
Ono što nisu razumjeli, ti samozvani prijatelji, bilo je to kako su slični samoj Vlasti:
koliko god da ste davali, oni su tražili više.
Svi su od njega uvijek tražili više nego što je mogao dati. Premda je sve što je želio
ljudima dati bila glazba.
Kad bi barem stvari bile tako jednostavne.

U zamišljenim razgovorima koje je katkad vodio s tim razočaranim prijateljima, započeo

bi tumačenjem jedne sitnice, obične činjenice koju su oni gotovo sasvim zanemarivali, činjenice
da je u Sovjetskom Savezu bilo nemoguće kupiti notni papir ako niste član Saveza skladatelja.
Jesu li znali za to? Naravno da nisu. Ali, Dmitrije Dmitrijeviču, oni bi nesumnjivo odgovorili,
ako je već tako, sigurno možete kupiti prazan papir i ravnalom i olovkom sami nacrtati notno
crtovlje? Sigurno nećete tako lako odustati od svoje umjetnosti?
U redu, on bi odgovorio, hajdemo onda započeti s drugog kraja. Ako ste proglašeni
neprijateljem države, kao što je on jednom bio, onda su svi oko vas okaljani i zaraženi. Vaša
obitelj i prijatelji, naravno. Ali čak i dirigent koji izvodi, ili je izvodio, ili je predožio da se izvede
vaše djelo, članovi gudačkog kvarteta, koncertna dvorana, koliko god bila mala, u kojoj se izvodi
vaše djelo, čak i publika. Koliko su često tijekom njegove glazbene karijere dirigenti i solisti
iznenada nestajali u posljednjem trenutku? Ponekad zbog prirodnog straha ili razumljiva opreza,
ponekad nakon znaka koji su primili od Vlasti. Bilo tko, od Staljina do Hrenjikova, mogao je
zabraniti njegovo djelo koje se izvodilo diljem cijele zemlje onoliko dugo koliko mu se prohtije.
Već su mu uništili karijeru opernog skladatelja. U njegovoj mladosti mnogi su vjerovali - a i on
se slagao s njima - da će u operama ostvariti svoja najbolja djela. No pošto su ubili Lady Macbeth
Mcenskog okruga, nije mu više nikada izvedena nijedna opera, niti je dovršio ijednu od onih koje
je započeo.
 Ali zasigurno biste, Dmitrije Dmitrijeviču, mogli stvarati u tajnosti svoga stana, mogli
biste širiti svoju glazbu, mogli biste je izvoditi u društvu prijatelja, mogli biste je prokrijumčariti
na Zapad, poput rukopisa pjesnika i romanopisaca? Da, hvala vam, odlična ideja: njegova nova
glazba, zabranjena u Rusiji, izvođena na Zapadu. Mogu li oni zamisliti kakvu bi time načinilu
metu od njega? Bio bi to savršen dokaz da priželjkuje povratak kapitalizma u Sovjetski Savez.
No ipak biste mogli skladati? Da, mogao bi pisati glazbu koja se ne bi izvodila. Ali namjera je
glazbe da se sluša u vremenu u kojem nastaje. Glazba nije poput kineskih jaja, ona se ne
poboljšava ako se godinama čuva pod zemljom.
Dmitrije Dmitrijeviču, vi ste pesimistični. Glazba je besmrtna, glazba će trajati vječno i
vječno će je ljudi trebati, glazbom se može izreći sve, glazba... i tako dalje. Začepio je uši kad su
mu objašnjavali prirodu njegove vlastite umjetnosti. Pljeskao je njihovu idealizmu. I da, glazba je
možda besmrtna, ali skladatelji nisu. Oni se lako ušutkaju, i čak još lakše smaknu. A što se tiče
optužbe za pesmizam - nije bilo prvi put da ih čuje. A oni bi prosvjedovali: Ne, ne, vi ne
razumijete, mi vam samo želimo pomoći. Zato kad idući put dođu, iz svojih sigurnih, bogatih
zemalja, donijet će mu gomile notnog papira.

U ratu, u onim sporim tifusarskim vlakovima između Kujbiševa i Moskve, nosio je

amajlije od češnjaka oko zapešća i vrata, one su mu pomogle da preživi. No sada ih je trebao
nositi stalno: ne protiv tifusa, već protiv Vlasti, protiv neprijatelja, protiv licemjera, i čak protiv
dobronamjernih prijatelja.

Divio se onima koji su ustali i izrekli istinu Vlasti u lice. Divio se njihovoj hrabrosti i
njihovu moralnom integritetu. A ponekad im je zavidio, ali bilo je to zamršeno, jer ono na čemu
im je zavidio bila je njihova smrt, njihov bijeg iz ove agonije preživljavanja. I dok je čekao da se
otvore vrata dizala na petom katu u Ulici Boljšoj Puškarskaja, strah se u njemu miješao s
pulsirajućom željom da ga odvedu. On je također osjećao taštinu prolazne hrabrosti.
Ali ti heroji, mučenici, čija je smrt obično pružala dvostruko zadovoljstvo - tiranima koji
su je naručili, i drugim narodima koji su željeli suosjećati, a ipak pritom osjećati svoju nadmoć -
nisu umirali sami. Mnogi oko njih bili su uništeni zbog njihova herojstva. I zbog toga sve to nije
bilo tako jednostavno, čak i kad se činilo da su stvari posve jasne.

I naravno, bespoštedna logika jednako se tako kretala i u suprotnom smjeru. Ako ste
spasili sebe, onda ste spasili i one oko sebe, one koje ste voljeli. A budući da biste učinili sve na
svijetu da spasite one koje volite, to znači da biste učinili sve na svijetu da spasite sebe. I zato nije
bilo izbora, kao što nije bilo ni mogućnosti da se ostane moralno čist.

Bila je to izdaja. Izdao je Stravinskog, i pritom je izdao glazbu. Kasnije je rekao

Mravinskom da mu je to bio najgori trenutak u životu.

*
 Kad su stigli na Island, zrakoplov se pokvario, pa su čekali dva dana na popravak. Potom
je loše vrijeme spriječilo let za Frankfurt, pa su ih preusmjerili u Stockholm. Švedski su
glazbenici bili oduševljeni zbog neplaniranog dolaska njihova slavnog kolege. Premda se, kad su
ga tražili da kaže imena najomiljenijih švedskih skladatelja, osjećao poput dječarca u kratkim
hlačama - ili poput one studentice koja nije znala kome pripada umjetnost. Umalo je naveo
Svendsena, no u zadnji tren sjetio se da je Svendsen Norvežanin. Ipak, Šveđani su bili odveć
civilizirani da bi se uvrijedili, a on je idućeg jutra pronašao u svojoj hotelskoj sobi veliki paket
pun gramofonskih ploča s djelima domaćih skladatelja.

Nedugo po povratku u Moskvu u časopisu New World pojavio se jedan članak potpisan
njegovim imenom. Zainteresiran da sazna što se očekivalo od njega da misli, čitao je o golemom
uspjehu kongresa i bijesnoj odluci State Departmenta da skrati boravak sovjetske delegacije. „Na
povratku kući mnogo sam razmišljao o tome”, čitao je svoj tekst. „Da, vladari iz Washingtona
plaše se naše književnosti, naše glazbe, naših govora o miru - plaše ih jer ih istina u bilo kojem
obliku sprečava da organiziraju diverzije protiv mira.”

„Nije život što i polje prijeći”, bio je to i posljednji stih Pasternakove pjesme o Hamletu.
A prethodni stih kaže: „Ja sam sam, sve oko mene utapa se u laži.”
Tri: U automobilu
 Sve što je znao bilo je da je ovo najgore vrijeme.
Najgore vrijeme nije isto što i najopasnije vrijeme.
Zato što najopasnije vrijeme nije vrijeme kada ste u najvećoj opasnosti.
Bilo je to nešto što prije nije shvaćao.

Sjedio je u službenom automobilu s vozačem dok je krajolik izranjao i besciljno prolazio

pored njih. Postavio si je pitanje. Išlo je ovako:

Lenjin je smatrao da je glazba depresivna.

Staljin je mislio da razumije i poštuje glazbu.

Hruščov je prezirao glazbu.

Što je najgore za skladatelja?

Na neka pitanja, nije bilo odgovora. Na pitanja koja prestaju tek kada umrete. Smrt izliječi
i grbavca, kao što je Hruščov volio reći. On se nije rodio kao grbavac, ali možda postane grbavac,
moralno i duhovno. Grbavac koji voli postavljati pitanja. Možda smrt liječi pitanja, jednako kao i
onoga koji postavlja pitanja. A tragedije, kad se pogleda unatrag, izgledaju kao farse.
Kad je Lenjin stigao na postaju Finska, Dmitrij Dmitrijevič i skupina prijatelja iz škole
pojurili su pozdraviti heroja na povratku. Bila je to priča koju je ispričao mnogo puta. Međutim,
budući da je bio nježno, zaštićeno dijete, nisu mu dopustili da izlazi samo tako. Bilo je daleko
prihvatljivije da ga do postaje prati njegov ujak, stari boljševik Maksim Lavrentijevič Kostrikin. I
tu je verziju ispričao jednako tako bezbroj puta. Obje priče služile su tome da ispolira svoju
revolucionarnu ulogu. Desetogodišnji Mića na postaji Finska, nadahnut Velikim Vođom! Takva
slika nije ometala njegov razvoj na početku karijere. Ali postojala je i treća mogućnost: da uopće
nije vidio Lenjina, i da nije bio ni blizu postaje. Možda je naprosto preuzeo priču nekog prijatelja
iz škole i prisvojio je kao svoju. Sada više nije znao koja je verzija točna. Je li, uistinu, bio na
postaji Finska? Hja, laže poput svjedoka, kako kaže izreka.
Zapalio je još jednu zabranjenu cigaretu i zabuljio se u vozačevo uho. To je bilo,
napokon, nešto čvrsto i istinito: vozač je imao uho. I, nedvojbeno, još jedno na drugoj strani,
premda ga on nije mogao vidjeti. Dakle, bilo je to uho koje je postojalo samo u njegovom
sjećanju - ili, preciznije, u njegovoj mašti - sve dok ga ne bi vidio ponovo. Namjerno se nagnuo
bočno i ugledao ušnu školjku i resicu drugog uha. Još je jedno pitanje bilo riješeno, barem na
trenutak.
Kad je bio mali, njegov je heroj bio Nansen od Sjevera. Kad je odrastao, već ga je sama
pomisao na snijeg ispod skija plašila, a njegov najveći istraživački poduhvat bio je onaj kad je na
Nitin zahtjev otišao u susjedno selo u potragu za krastavcima. Sada, kad je ostario, vozikali su ga
Moskvom, obično Irina, ali ponekad i službeni vozač. Postao je Nansen od Predgrađa.

*
 Na njegovom noćnom ormariću, uvijek je stajala razglednica s reprodukcijom Tizianove
slike Cezarov porez.

Čehov je rekao da bi trebalo pisati sve - osim optužnica.

Jadni Anatolij Bašaškin. Optužen je kao Titova marioneta.

Ahmatova je izjavila da je Vlast pod Hruščovom postala vegetarijanska. Možda je i bilo

tako, premda je ljude bilo moguće ubijati i tako da ih šopate povrćem, jednako kao i
tradicionalnim metodama iz staroga mesožderskog vremena.
Nakon povratka iz New Yorka skladao je Pjesmu šuma, prema jednom golemom i
silovitom tekstu Dolmatovskog. Priča je govorila o obnovi stepa, i o tome kako je Staljin, Vođa i
Učitelj, Prijatelj Djece, Veliki Kormiral, Veliki Otac Nacije, i Veliki Željeznički Inženjer, postao
i Veliki Vrtlar. „Odijenimo domovinu u šume!” - glasila je naredba koju je Dolmatovski svako
malo ponavljao. Pod Staljinom, oratorij je uporno isticao, čak i stabla jabuka rastu junački boreći
se s mrazovima baš kao što se Crvena armija borila s nacistima. Zaglušujuća banalnost osigurala
je djelu munjevit uspjeh. A njemu je osigurala četvrtu Staljinovu nagradu: sto tisuća rublja i
jednu daču. Platio je Cezaru, i Cezar zauzvrat nije bio nezahvalan. Sveukupno, primio je šest puta
Staljinovu nagradu. Također je dobio i Lenjinov orden, i to u pravilnim desetogodišnjim
razmacima: 1946., 1956. i 1966. Plivao je u priznanjima poput škampa u umaku. I nadao se da će
biti mrtav prije 1976.
Možda je hrabrost poput ljepote. Prelijepa žena postaje stara: ona vidi samo ono što je
nestalo, drugi vide samo ono što je ostalo. Neki su mu čestitali na njegovoj izdržljivosti,
njegovom odbijanju da se pokori, čvrstoj jezgri ispod histerične površine. On je vidio samo ono
što je nestalo.
I sam je Staljin odavno nestao. Veliki Vrtlar otišao je njegovati travu na Elizcjskim
poljanama, i podizati moral stablima jabuke koja ondje rastu.
Crvene ruže posute su preko Nitina groba. Svaki put kad ga dođe obići. A nije ih on
poslao.

Glikman mu je jednom ispričao priču o Luju XIV. Kralj Sunce bio je apsolutistički vladar
jednako kao Staljin. Usprkos tome uvijek je bio spreman dati umjetnicima ono što im pripada, da
im prizna njihovu tajnu magiju. Jedan takav bio je i pjesnik Nicolas Boileau-Despreaux. A Luj
XIV. pred čitavim je versajskim dvorom objavio, kao da je riječ o očiglednoj istini: „Mosieur
Despreaux bolje se razumije u poeziju od mene.” Nema sumnje da se začuo ulizivački smijeh
nevjerice onih koji su, privatno i javno, uvjeravali velikog kralja da njegovu razumijevanju
poezije - i glazbe, i slikarstva, i arhitekture - nema ravna na čitavom svijetu niti ga je bilo
stoljećima. A možda je prije svega u toj kraljevoj opaski bila riječ o taktičkoj, diplomatskoj
skromnosti. Ali svejedno, ipak je to izrekao.
Staljin je, međutim, imao brojne prednosti u odnosu na starog kralja. Apsolutno je
poznavao marksističko-lenjinističku teoriju, intuitivno je razumio potrebe Naroda, volio je
narodnu glazbu, imao je sposobnost da nanjuši formalističke urote... Oh, dosta, dosta. Mogao bi
prokrvariti na uši.

No čak i Veliki Vrtlar pod maskom Velikog Muzikologa nije bio kadar nanjušiti gdje se
krije Crveni Beethoven. Davidenko je razočarao - ponajviše zato što je umro mlad, u svojim
tridesetima. I tako se Crveni Beethoven nije nikada pojavio.

Volio je pričati priču o Tinjakovu. Zgodan muškarac, dobar pjesnik. Živio je u Peterburgu
i pisao o ljubavi i cvijeću i drugim uzvišenim temama. A onda je stigla Revolucija, i Tinjakov je
ubrzo postao pjesnik Lenjingrada, koji više nije pisao o ljubavi i cvijeću, već o tome koliko je bio
gladan. Nedugo poslije stvari su postale toliko loše da je stajao na uglu ulice s plakatom oko vrata
na kojem je pisalo PJESNIK. Ali kako su Rusi poštovali svoje pjesnike, prolaznici su mu davali
novac. Tinjakov je volio reći kako je zaradio daleko više novca kao prosjak nego kao pjesnik, i
sada je mogao svaku večer otići u neki elegantan restoran.
Je li ovo posljednje istina? Nije bio siguran. No pjesnicima je dopušteno da
preuveličavaju. Što se njega tiče, on nije trebao plakat - nosio je oko vrata tri Lenjinova ordena i
šest Staljinovih nagrada i hranio se u restoranu Saveza skladatelja.

Jedan čovjek, lukav i crnomanjast, s crvenom naušnicom koja se klati, drži kovanicu
između palca i kažiprsta. Pokazuje ju na sekundu bljedunjavom čovjeku, koji je ne dodiruje, već
umjesto toga gleda crnomanjastog muškarca ravno u oči.

Bilo je to čudno vrijeme kad je Vlast, odlučivši da je Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič ipak
popravljiv slučaj, isprobala na njemu novu taktiku. Umjesto da čeka konačni uradak - završenu
skladbu koju bi onda preslušali političko-muzikološki stručnjaci prije nego što bi je odobrili ili
zabranili - Partija je, u svojoj mudrosti, odlučila započeti od početka s razvojem njegove
ideološke duše. Pažljivo, velikodušno, Savez skladatelja odredio mu je tutora, druga Trošina,
ozbiljnog i starijeg sociologa, da mu pomogne razumjeti načela marksizma i lenjinizma - da mu
pomogne iskovati od sebe ispravnog čovjeka. Dobio je popis djela za čitanje koji se sastojao
isključivo od radova druga Staljina, između ostalog Marksizam i pitanja jezika i Ekonomski
problemi socijalizma u SSSR-u. Tutor mu je potom došao u stan i objasnio svoju ulogu. On je
ovdje zato što su, avaj, čak i najveći skladatelji sposobni počiniti ozbiljnu grešku, kako je
posljednjih godina istaknuto u javnosti. Da bi se izbjegle takve greške, Dmitrij Dmitrijevič mora
podići razinu svog znanja o političkim, ekonomskim i ideološkim pitanjima. Skladatelj je primio
izjavu o namjerama nepozvanog gosta s dužnom ozbiljnošću, i istodobno izrazio žaljenje zbog
toga što ga je rad na novoj simfoniji posvećenoj sjećanju na Lenjinu spriječio da do sada već
pročita sve knjige koje su mu tako ljubazno isporučili.
Drug Trošin osvrnuo se po skladateljevoj sobi. Nije on bio neiskren ni prijeteći čovjek,
samo jedan od onih vrijednih, poslušnih funkcionara kakve svaki režim stvara.
„I znači, ovdje stvarate.”
„Naravno.”
Tutor je ustao, napravio korak-dva u svaku stranu, i pohvalio uređenje sobe. A potom se
nasmiješio kao da mu je malo nelagodno i primijetio:
„Ali ovdje nešto nedostaje što bi inače moralo biti u radnoj sobi istaknutoga sovjetskog
skladatelja.”
Istaknuti sovjetski skladatelj je ustao, pogledao uokolo poznate zidove i police s
knjigama, i kimnuo jednako nelagodno, kao da mu je neugodno što ne zna odgovor na prvo
piranje svog tutora.
„Nemate na zidu sliku druga Staljina.”
Nastala je zastrašujuća tišina. Skladatelj je zapalio cigaretu i koračao sobom kao da traži
uzrok te odvratne pogreške, ili kao da će pronaći neophodnu ikonu ispod jastuka, ili tepiha.
Naposljetku je uvjeravao Trošina da će odmah poduzeti korake kako bi nabavio najbolju moguću
sliku Velikog Vođe.
„E, ako je tako, onda u redu”, uzvratio je Trošin. ,A sada, bacimo se na posao.”
Tražio je od skladatelja da s vremena na vrijeme napravi kratki pregled Staljinovih bisera
mudrosti. Nasreću, Glikman se ponudio da to obavlja umjesto njega, pa je skladatelj svoje
rodoljubne uvide u opus Velikog Vrtlara redovito primao poštom iz Lenjingrada. Nakon nekog
vremena, još su neki ključni tekstovi pridodani nastavnom planu, primjerice: „Obilježja
kreativnosti u umjetnosti” G. M. Maljenkova, pretisak njegova govora održanog na
Devetnaestom partijskom kongresu.
Trošinovu je prisutnost u svom životu, ozbiljnu i trajnu, prihvatio s pristojnim
izbjegavanjem i prikrivenom porugom. Igrali su svoje uloge učitelja i učenika ozbiljnih lica,
nema sumnje, Trošin nije ni imao drugi izraz lica. Očito je vjerovao u čestitu svrhu svoga
zadatka, a skladatelj se ophodio prema njemu uljudno, smatrajući da te neželjene posjete znače i
neku vrstu zaštite. Ipak, obojica su bila svjesna kako bi njihova šarada mogla imati vrlo ozbiljne
posljedice.
U to vrijeme postojale su dvije rečenice - jedna upitna, a druga izjavna - od kojih bi
svakoga oblio znoj, a i najveće muškarčine bi se posrale u gaće. Upitna je glasila: „Zna li to
Staljin?” A izjavna, čak i strasnija, bila je: „Staljin zna.” S obzirom na to da su Staljinu
pripisivane natprirodne moći - on nikada nije učinio pogrešku, on je svime upravljao i bio je
sveprisutan - obična zemaljska bića pod njegovom vlašću osjećala su, ili umišljala, da ih njegovo
oko stalno promatra. Sto ako drug Trošin ne prenese pravila Karla-Marla i njihovih nasljednika
na zadovoljavajući način? Što ako njegov učenik, izvana dostojanstven, ali u sebi hirovit, ne
nauči ništa. Što će onda biti sa svim Trošinima ovog svijeta? Obojica su znala odgovor. Ako je
tutor ponudio zaštitu svom učeniku, onda je i učenik imao određenu odgovornost prema svom
tutoru.

Ali postajala je i treća rečenica, koju su šapatom izgovarali o njemu kao što su šapatom
govorili o drugima - o Pasternaku primjerice: „Staljin je rekao da ga se ne dira.” Ponekad je ta
izjava bila činjenica, ponekad fantastična teorija ili zavidno nagađanje. Zašto je preživio kad je
bio štićenik onog izdajnika Tuhačevskog? Zašto je preživio ove riječi: „Lukava je to igra
pametnjakovića koja može završiti vrlo loše”? Zašto je preživio kad su ga u novinama proglasili
narodnim neprijateljem? Zašto je Zakrevski nestao između one subote i ponedjeljka? Zašto je bio
pošteđen kada su mnogi oko njega bili uhićeni, protjerani u progonstvo, ubijeni, ili su nestali u
igri sudbine koja će se razotkriti tek poslije nekoliko desetljeća? Samo je jedan odgovor na sva ta
pitanja: „Staljin je rekao da ga se ne dira.”

Ako je i bilo tako - a on to nije mogao znati, baš kao ni oni koji su tu rečenicu izgovarali -
bio bi glup da je umislio kako mu to može pružiti trajnu zaštitu. Već to da je Staljin znao za vas
bilo je mnogo opasnije nego da živite u sjeni poput anonimaca. Oni koji su bili u milosti rijetko
su ostajali u milosti, bilo je pitanje trenutka kad će pasti u nemilost. Za koliko se važnih
zupčanika u mehanizmu sovjetskog života naknadno ispostavilo, nakon sasvim bezazlene
promjene svjetla, da su cijelo vrijeme ometali rad svih ostalih dijelova stroja?

Automobil je usporio na raskrižju, i začulo se krckanje zapinjače kad je vozač potegnuo

ručnu kočnicu. Sjetio se kad su kupili svoju prvu GAZ-ovu Pobedu. U to vrijeme pravila su
zahtijevala da kupac bude prisutan kod preuzimanja automobila. Imao je vozačku dozvolu još
otprije rata, pa je tako osobno otišao do garaže i preuzeo automobil. Vozeći se kući, nije bio
oduševljen Pobedinim performansama, i pitao se nisu li mu prodali vozilo s greškom. Parkirao je
i dok je zaključavao vrata, neki ga je prolaznik dozvao: „Hej, ti s naočalama, što ne valja s tvojim
autom?” Kotači su se dimili poput vulkanske lave: cijelo je vrijeme od garaže vozio s
podignutom ručnom kočnicom. Automobili nisu bili za njega - to je bilo očito.

Sjetio se još jedne djevojke koju je ispitivao u ulozi profesora Boljševičke ideologije na
Konzervatoriju. Glavni ispitivač je nakratko napustio sobu, i on se zatekao u situaciji da mora
nastaviti sam. Studentica je bila tako užasno napeta, i tako je stezala u ruci papir s pitanjima na
koja je trebala odgovoriti da je osjetio sažaljenje prema njoj.
„Hajde”, rekao je, „ostavimo sad sva ta službena pitanja po strani. Umjesto toga, pitat ću
vas ovo: što je revizionizam?”
Bilo je to pitanje na koje je čak i on znao odgovoriti. Revizionizam je bio toliko odvratan
i heretički pojam da je riječ praktički imala rogove koji su joj izbijali iz glave.
Djevojka je kratko razmislila, a potom samouvjereno odgovorila: „Revizionizam je
najviši stupanj u razvoju marksizma i lenjinizma.”
On se na to nasmijao, i dao joj je najbolju odjenu.

Kad je sve ostalo propalo, kad se činilo da ništa drugo doli besmisla ne vlada svijetom,
ipak je nastavio vjerovati u jedno: kvalitetna glazba bit će uvijek kvalitetna glazba, i veliku
glazbu ne može nitko osvojiti. Možete izvoditi Bachove preludije i fuge u bilo kojem tempu, s
bilo kojom dinamikom, i opet će to ostati veličanstvena glazba, otporna čak i na one nesretnike
koji su svirali kao da na rukama imaju deset palčeva. Isto tako, takvu glazbu niste mogli svirati
cinično.

Godine 1949., kad su se napadi na njega još uvijek nastavljali, napisao je svoj Četvrti
kvartet za gudače. Kvartet Borodini ga je uvježbao i izveo pred Direktorijem za glazbene
institucije pri Ministarstvu kulture, koji je bio ovlašten da izdaje dozvole za svako novo djelo
prije nego što bude izvedeno - i prije nego što skladatelj bude isplaćen. S obzirom na njegov
neizvjestan položaj nije bio optimističan, no na sveopće iznenađenje audicija je prošla uspješno,
djelo je odobreno, a novac će biti isplaćen. Malo poslije počela je kružiti priča da su Borodini
uvježbali kvartet na dva različita načina: autentičan i strateški. Prvi je način odgovarao autorovim
zamislima, dok je drugi bio uvježban tako da zadovolji ukus službenih glazbenih autoriteta,
svirači su istaknuli „optimistične aspekte djela i njegovo podudaranje s načelima socijalističke
umjetnosti. Bio je to savršen primjer ironije kao obrambenog mehanizma protiv Vlasti.
To se nije nikada dogodilo, naravno, ali priča je bila dovoljno često ponavljana tako da je
prihvaćena kao vjerodostojna. Riječ je o nonsensu: priča nije bila istinita - i nije mogla biti
istinita - jer se u glazbi ne može lagati. Borodini su mogli izvesti Četvrti kvartet jedino onako
kako je autor odredio. Glazba - kvalitetna glazba, velika djela - ima u sebi neku tvrdu, neumoljivu
čistoću. Može biti ogorčena i očajnička i pesimistična, ali nikada ne može biti cinična. Ako je
glazba tragična, oni s magarećim ušima optužuju je da je cinična. Ali kad je skladatelj ogorčen,
očajan, ili pesimističan, to još uvijek znači da vjeruje u nešto.
Što se može suprotstaviti buci vremena? Samo ona glazba koja je u nama samima - glazba
našeg bitka - koju je netko umio prenijeti u stvarnu glazbu. I koja se, tijekom desetljeća, ako je
dovoljno snažna i istinita i čista da nadjača buku vremena, pretvara u šapat povijesti.
U to je vjerovao.

Njegovi uljudni, zamorni i prijetvorni razgovori s drugom Trošinom su se nastavili.

Jednog poslijepodneva tutor je bio neobično živahno raspoložen.
„Je li istina”, upitao je, „je li istina - tek sam nedavno doznao - da vas je prije nekoliko
godina Josif Visarionovič osobno nazvao telefonom?”
„Da, istina je.”
Skladatelj je pokazao na telefon na zidu, premda to nije bio onaj kojim se onda koristio.
Trošin je pogledao uređaj kao da bi već trebao biti u muzeju.
„Kako je velik čovjek naš Staljin! Sa svim brigama o državi, sa svime onime s čime se
nosi, on poznaje čak i nekog Šostakoviča. On koji upravlja s pola svijeta, nađe vremena za vas!”
„Da, da”, on se složi s lažnim oduševljenjem. „To je zaista zapanjujuće.”
„Znam da ste vi poznat skladatelj”, tutor je nastavio, „ali tko ste vi u usporedbi s našim
Velikim Vođom?”
Pretpostavljajući da Trošin ne poznaje tekst Dargomižskijcve romanse, odgovorio je
ozbiljnim tonom: „Ja sam crv u usporedbi s Njegovom Ekselencijom. Ja sam crv.”
„Da, upravo tako, vi ste zapravo crv. I dobro je što se čini da imate zdrav osjećaj za
samokritiku.”
Kao da čezne za još takvih pohvala, ponovio je najmirnije što je mogao: „Da, ja sam crv,
običan crv.”
Trošin je otišao vrlo zadovoljan napretkom koji je postignut.
Ali u skladateljevoj radnoj sobi nikada nije visio najbolji Staljinov portret koji se mogao
kupiti u Moskvi. Samo nekoliko mjeseci nakon preodgajanja Dmitrija Dmitrijeviča promijenile
su se objektivne prilike u Sovjetskom Savezu. Drugim riječima, Staljin je umro. I tako su
okončali tutorovi posjeti.

*
 Kad je vozač prikočio, automobil se zanio ulijevo. Bila je to Volga, vrlo komforna. On je
oduvijek želio imati neki strani automobil. Oduvijek je želio, vrlo određeno, Mercedes. Imao je
stranu valutu pohranjenu u uredu za autorska prava, ali nikad mu nisu dopustili da novac potroši
na kupnju stranog automobila. Što nedostaje sovjetskim automobilima, Dmitrije Dmitrijeviču?
Nisu li vas u stanju prevesti s jednog mjesta na drugo, nisu li pouzdani, i napravljeni upravo za
sovjetske ceste? Kako bi to izgledalo da naš najistaknutiji skladatelj uvrijedi sovjetsku
automobilsku industriju tako što bi kupio Mercedesa? Vozikaju li se članovi Politbiroa naokolo u
kapitalističkim vozilima? Zasigurno uviđate da je takvo što posve nemoguće.
Prokofjevu su dopustili da uveze novi Ford sa Zapada. Sergej Sergejevič bio je vrlo
zadovoljan s njime, sve dok se jednog dana nije pokazalo da vrlo teško upravlja automobilom, pa
je usred Moskve pregazio neku mladu ženu. Na neki način to je bilo tipično za Prokofjeva. On je
uvijek dolazio s pogrešne strane.

Naravno, nitko ne umire u pravom trenutku: neki umiru prerano, neki prekasno. Neki
više-manje pogode godinu, ali onda odaberu potpuno pogrešan datum. Jadni Prokofjev - umrijeti
na isti dan kao Staljin! Sergej Sergejevič imao je moždani udar u osam navečer, a umro je u
devet. Staljin je umro pedeset minuta poslije. Umrijeti, a da ne znate da je Veliki Tiranin
izdahnuo! Hja, to je bio Sergej Sergejevič. Premda je bio vrlo precizan u mjerenju vremena, s
Rusijom nikad nije uhvatio ritam. Tako je i njegova smrt pokazala neko smiješno nepodudaranje.
Imena Prokofjeva i Šostakoviča zauvijek će ostati povezana. I premda kao da su
lisičinima privezani jedan za drugog, nisu nikada bili prijatelji. Oni su se - uglavnom -
međusobno divili jedan drugome, ali Zapad je prodro preduboko u Sergeja Sergejeviča. Napustio
je Rusiju 1918. i, osim kratkih povrataka - poput onog s njegovom zbunjujućom pidžamom -
ostao je vani sve do 1936. Do tada je izgubio dodir sa sovjetskom stvarnošću. Umislio je da će
mu pljeskati zbog njegova domoljubnog povratka kući, da će mu tiranija biti zahvalna - kako je to
bilo naivno? A kada su bivali zajedno optuživani pred sudovima glazbenih činovnika, Sergej
Sergejevič razmišljao je samo o glazbenim rješenjima. Pitali su ga što ne valja u Osmoj simfoniji
njegova kolege Dmitrija Dmitrijeviča. Ništa što se ne može popraviti, odgovorio je, uvijek
pragmatičan: samo je potrebna jasnija melodijska linija, a drugi i četvrti stavak trebalo bi skratiti.
A kada je bio suočen s kritikom svoga vlastitog djela, njegov je odgovor glasio: gledajte, stvaram
u raznovrsnim stilovima, samo mi recite koji vam se najviše sviđa. Bio je ponosan na svoju
vještinu - ali to nije bilo ono što su tražili od njega. Oni nisu željeli da glumite lažnu privrženost
njihovom jeftinom ukusu i besmislenim kritičkim parolama - oni su željeli da stvarno vjerujete u
njih. Željeli su vaše suučesništvo, vašu suradnju, vaše podmićivanje. A Sergej Sergejevič to nije
nikada uistinu shvatio. Rekao je - i to je od njega bilo hrabro - da je u slučaju pogubne optužbe
nekog djela zbog „formalizma”, jednostavno riječ „o nerazumijevanju djela nakon prvog
slušanja”. Posjedovao je neku neobičnu vrstu profinjene nedužnosti. No zapravo, bio je čovjek s
jednostavnom dušom gusana.
Često je razmišljao o Sergeju Sergejeviču tijekom ratnog izgnanstva kako rasprodaje
svoja skupocjena odijela na tržnici u Alma Ati. Govorilo se da je vješt trgovac i da uvijek
postigne najbolju cijenu. Tko zna čija ramena sada nose ta odijela? Ali nije to bila samo odjeća:
Prokofjev je uživao u svim sitnicama koje mu je donio uspjeh. A slavu je shvaćao na zapadnjački
način. Volio je reći da je nešto „zabavno”. Unatoč njegovoj javnoj pohvali Lady Macbeth
Mcenskog okruga, kad je prelistavao partituru u skladateljevoj prisutnosti, proglasio je djelo
„zabavnim”. Bila je to riječ koju je trebalo zabraniti sve do dana Staljinove smrti. Koju Sergej
Sergejevič nije doživio.

On sam nije nikada osjetio iskušenje da živi u inozemstvu. Bio je ruski skladatelj koji je
živio u Rusiji. Nije htio razmišljati o bilo kakvoj drugoj mogućnosti. Iako je i sam iskusio kratak
trenutak slave na Zapadu. U New Yorku, otišao je do jedne ljekarne po aspirin. Desetak minuta
nakon što je izašao iz nje, pomoćnik iz ljekarne stavio je natpis na prozor. Pisalo je: DMITRIJ
ŠOSTAKOVIČ KUPUJE OVDJE.

Više nije očekivao da će ga ubiti - taj je strah ostao daleko u prošlosti. Međutim, biti
ubijen nije bilo ono najgore. U siječnju 1948. njegov stari prijetelj Solomon Mikhoels, direktor
Moskovskoga židovskog teatra, ubijen je prema Staljinovu naređenju. Onog dana kada se
pojavila vijest o tome, proveo je pet sati sa Ždanovim, koji ga je prozivao da izobličuje sovjetsku
stvarnost, da ne slavi velebne nacionalne pobjede i da jede iz ruku sovjetskih neprijatelja. Poslije
toga otišao je ravno u Mikhoelsov stan. Zagrlio je prijateljevu kći i njezina supruga. I potom je,
leđima okrenut nijemoj i prestrašenoj grupici ožalošćenih ljudi, s licem gotovo zabijenim u police
s knjigama, rekao tihim, jasnim glasom: „Zavidim mu.” A to je značilo: i smrt je bolja od ovoga
beskrajnog terora.

No beskrajni se teror nastavio još idućih pet godina. Sve dok Staljin nije umro, a pojavio
se Nikita Hruščov. Postojala je mogućnost otopljavanja, oprezne nade, neopreznog ushićenja. I
da, život je postao podnošljiv, a neke su besramne tajne isplivale na površinu, ali nije nastupila
trenutačna odanost istini, jedino se probudila svijest da bi istina sada mogla biti iskorištena u
politički probitak. Vlast se nije smanjila, samo se promijenila. Uplašeno čekanje dizala i metak u
zatiljak postale su stvari prošlosti. No Vlast se nije prestala zanimati za njega, i nadalje je pružala
ruke prema njemu - a još od djetinjstva on se plašio grabežljivih ruku.

Nikita zvan Kukuruz. 2 On koji je držao tirade o „apstraktistima i pederastima” - očito je

za njega bila riječ o istoj stvari. Baš kao što je Ždanov jednom prilikom javno optužio Ahmatovu
da je „kurva i opatica”. Nikita Kukuruz rekao je na jednom susretu pisaca i umjetnika o Dmitriju
Dmitrijeviču: „Oh, njegova glazba nije ništa drugo doli jazz - izaziva mučninu. I da tome
plješćem? Pa od jazza - dobijete kolike.” Svejedno, bilo je to bolje nego da vam govore kako
jedete iz ruku nacionalnih neprijatelja. U ta nešto liberalnija vremena nekima od okupljenih na
sastanku kod Prvog sekretara bilo je dopušteno da, uz odgovarajuće poštovanje, iznesu i suprotno
mišljenje. Bio je ondje i neki dovoljno hrabar pjesnik - ili je bio lud - da ustanovi kako je i među
apstraktistima bilo velikih umjetnika. Naveo je Picassa. Na što se Kukuruz otresao:
„Smrt izliječi i grbavca.”
U stara vremena takva je razmjena mišljenja mogla dovesti do upozorenja bezobraznog
pjesnika da igra opasnu igru koja bi mogla završiti vrlo loše. Ali ovo je bio Hruščov. Od njegova
bučnog hvalisanja udvorice limenih lica zaljuljale bi se čas na jednu stranu, čas na drugu, ali niste
smjesta strahovali za svoju budućnost. Kukuruzni je mogao jedan dan reći da vaša glazba izaziva
mučninu, a već idući, nakon bogatog banketa na kongresu Savezu skladatelja, mogao vas je
hvaliti. Te večeri govorio je o tome da, ako je glazba barem djelomično dobra, on je može slušati
na radiju - osim kad prenose pjesme koje zvuče, hja, kao graktanje vrana... I dok su se udvorice
limenih lica tome raskalašeno nasmijale, njegov se pogled zaustavio na poznatom skladatelju
mučnog jazza. No Prvi je sekretar bio u dobrom, zapravo pomirljivom, raspoloženju.
„Evo, uzmimo Dmitrija Dmitrijeviča - on je vidio svjetlo na samom početku rata sa
svojom... kako se ono kaže, ah da, simfonijom.”
Iznenada više nije bio u nemilosti, pa mu je prišla Ljudmila Ljadova, autorica popularnih
pjesama, i poljubila ga, a onda budalasto izjavila da njega svi vole. Ali to više uopće nije bilo
važno, zato što stvari više nisu bile iste kao nekad.
No upravo je u tome griješio. Prije je bila smrt; sada, bio je život. Prije su ljudi srali u
gaće od straha; sada im je bilo dopušteno izraziti svoje neslaganje. Prije, bile se naredbe; sada,
bile su sugestije. Tako su njegovi Razgovori s Vlasti postali, a da ispočetka toga nije bio svjestan,
još opasniji za njegovu dušu. Prije su ispitivali veličinu njegove hrabrosti; sada su ispitivali
veličinu njegova kukavičluka. I radili su marljivo i vješto, intenzivno, ali u osnovi
nezainteresirano i profesionalno, poput svećenika koji se zauzimaju za dušu umirućeg čovjeka.

Slabo se razumio u likovnu umjetnost, i teško da bi s onim pjesnikom mogao raspravljati

o apstrakcionizmu, ali držao je Picassa gadom i kukavicom. Kako je lako biti komunist kad ne
živiš pod komunizmom! Picasso je proveo život slikajući svoj sranja i pozdravljajući sovjetsku
vlast. Ne dao Bog da je jadni mali umjetnik kojeg pritišće sovjetska vlast pokušao slikati kao
Picasso. On je mogao slobodno reći istinu - zašto nije to učinio u ime svih onih koji to nisu
mogli? Umjesto toga sjedio je poput bogataša u Parizu i južnoj Francuskoj slikajući svoju
odvratnu golubicu mira stalno iznova. Gadilo mu se i pogledati tu prokletu golubicu. I gadili su
mu se ljudi koji robuju idejama, jednako kao što mu se gadilo i samo fizičko robovanje.

Ili Jean Paul Sartre. Jednom je poveo Maksima u ured za autorska prava odmah do
Tretjakovske galerije, a ondje, pokraj blagajne, stajao je veliki filozof i pažljivo prebrojavao
debeli svežanj rubalja. U to vrijeme tantijemi su isplaćivani stranim autorima samo u posebnim
slučajevima. Šapnuo je Maksimu na uho kako bi mu objasnio situaciju: „Ne odričemo se
materijalne motivacije ako osoba napušta tabor reakcije i prelazi u tabor napretka.”
Stravinski je bio nešto drugo. Njegova ljubav i poštovanje prema glazbi Stravinskog nisu
nikad bili upitni. A dokaz toga bila je velika fotografija kolege skladatelja koju je držao ispod
stakla na svom pisaćem stolu. Gledao ju je svaki dan i sjećao se onoga pozlaćenog salona u
hotelu Waldorf Astoria, sjećao se izdaje, i svoje moralne sramote.
Kad je došlo do otopljavanja, glazba Stravinskog opet se počela izvoditi, pa su Hruščova,
koji se razumio u glazbu isto kao svinja u naranče, nagovorili da pozove glasovitog emigranta u
posjet. To bi bio sjajan propagandni potez, na stranu sve drugo. Možda su se nadali da će nekako
preobratiti Stravinskog od kozmopolitskog u čisto ruskog skladatelja. A možda se i Stravinski sa
svoje strane nadao da će otkriti neke ostatke Rusije koju je davno ostavio iza sebe. Ako je bilo
tako, obje su strane ostale razočarane. Ali Stravinski se barem malo zabavio. Desetljećima su ga
sovjetske vlasti javno optuživale da je sluga kapitalizma. Pa kad mu je jedan glazbeni činovnik
prišao s lažnim smiješkom i ispruženom rukom, Stravinski je, umjesto da ispruži svoju ruku,
ispružio službeniku držak svog štapa da njega protrese. Poruka je bila jasna: tko je sada sluga?
No jedna je stvar bila poniziti sovjetskog činovnika sada kad je Vlast postala
vegetarijanska, a nešto je sasvim drugo bilo prosvjedovati kad je Vlast bila mesožderska.
Stravinski je proveo nekoliko desetljeća sjedeći na vrhu američkog Olimpa, ravnodušan,
egocentričan, nezaintererisan za progone umjetnika, pisaca i njihovih obitelji u njegovoj
domovini, za njihova uhićenja, progonstva, umorstva. Je li ikada uputio samo jednu riječ
prosvjeda dok je udisao zrak slobode? Ta je šutnja bila odvratna, i jednako kao što je poštovao
Stravinskog skladatelja, isto je tako prezirao Stravinskog mislioca. Hja, možda je to odgovor na
njegovo pitanje o osobnoj i umjetničkoj časti, manjak osobne ne mora nužno okaljati umjetničku.
Sastali su se dva put tijekom emigrantova posjeta. Nijednom nije bilo uspješno. On sam
bio je isto toliko prestrašen i zbunjen koliko je Stravinski bio odvažan i samouvjeren. Što su si
mogli reći? Pa ga je, eto, pitao:
„Što mislite o Pucciniju?”
„Mrzim ga”, Stravinski je odgovorio.
Na to je on uzvratio: „I ja isto.”
Je li itko od njih dvojice uistinu tako mislio - mislio upravo onako kako su to izgovorili?
Vjerojatno ne. Jedan je bio instinktivno dominantan, a drugi instinktivno krotak. U tome je
problem s „povijesnim susretima”.

Imao je također „povijesni susret” i s Ahmatovom. Pozvao ju je da ga posjeti u Rjepinu.

Došla je. On je sjedio i šutio, baš kao i ona, nakon dvadeset takvih minuta, ona je ustala i otišla.
Kasnije je rekla: „Bilo je divno.”
Mnogo se toga može reći o šutnji, o tom stanju u kojem riječi nestaju a glazba počinje,
također i kad glazba nestane. On je ponekad uspoređivao tu situaciju s onom Sibeliusa, koji nije
napisao ništa u posljednjoj trećini svog života, već je naprosto sjedio utjelovljujući slavu finskog
naroda. Nije to bilo loš način postojanja, ali on je sumnjao da je dovoljno jak za šutnju.
Sibelius je očito bio ispunjen nezadovoljstvom i samoprezirom. Priča se da je onog dana
kad je spalio sve svoje preostale rukopise osjetio kako mu je pao težak teret s leđa. To ima
smisla. Jednako kao i veza između samoprezira i alkohola, jedno potiče drugo. Poznavao je tu
vezu, vrlo dobro je poznavao to uzajamno poticanje.

Postojala je i drukčija verzija priče o posjetu Ahmatove u Rjepinu. Prema toj verziji,
pjesnikinjin je izvještaj glasio: „Razgovarali smo dvadeset minuta. Bilo je divno.” Ako je stvarno
to rekla, onda je izmišljala. No u tome jest problem s „povijesnim susretima”. U što da vjeruju
budući naraštaji? Često je razmišljao o tome kako postoji drukčija verzija svega.

Kad je jednom prilikom razgovarao sa Stravinskim o dirigiranju, priznao mu je: „Ne

znam kako da se riješim straha.” Tada je mislio da govori samo o dirigiranju. Sada više nije bio
tako siguran.
Više se nije bojao da će ga ubiti - to je bila istina, i trebalo je značiti napredak. Znao je da
će mu dopustiti da živi, i da će mu pružiti najbolju moguću medicinsku njegu. Ali, na neki način,
bilo je to još gore. Zato što je u životu uvijek moguće pasti niže. Tako nešto se ne može reći za
smrt.

Otputovao je u Helsinki da primi Sibeliusovu nagradu. Iste godine, između svibnja i

listopada, postao je član Akademije svete Cecilije u Rimu, primio je orden Komandira umjetnosti
i književnosti u Parizu, počasni doktorat na Sveučilištu u Oksfordu, i postao član Kraljevske
glazbene akademije u Londonu. Plivao je u počastima poput račića u umaku. U Oksfordu se
susreo s Poulencom, koji je također primio počasni doktorat. Pokazali su im klavir koji je nekada
pripadao Faureu. S dužnim poštovanjem obojica su odsvirala nekoliko akorda.
Takve bi prigode kod normalnog čovjeka izazvale veliko zadovoljstvo, i bile bi
prihvaćene kao slatka i zaslužena utjeha u starosti. Ali on nije bio normalan čovjek, i dok su ga
zapljuskivali nagradama, istodobno su ga kljukali povrćem. Kako su prepredeni i drukčiji sada
bili njihovi napadi na njega. Prilazili su sa smiješkom, i nekoliko čašica votke, i simpatičnim
šalama o tome kako njegova glazba izaziva mučninu Prvog Sekretara, a potom su mu laskali,
dodvoravali se, i šutjeli i iščekivali... i ponekad bi se napio, i ponekad nije znao što se događalo
sve dok ne bi došao kući, ili u stan prijatelja, gdje bi briznuo u plač i stao jecati i plakati prezirući
samog sebe. Došao je do točke u kojoj je prezirao sebe kao osobu, i tako je bilo gotovo svakoga
dana. Trebao je umrijeti prije mnogo godina.

Uz to, ubili su Lady Macbeth Mcenskog okruga po drugi put. Bila je zabranjena dvadeset
godina, otkako su onog dana Molotov, Mikojan i Ždanov likovali i rugali se dok je Staljin virio
iza zavjese. Nakon Staljinove i Ždanovljeve smrti, i proglašenog otopljavanja, preradio je operu
uz pomoć Glikmana, njegova prijatelja i pomagača od ranili tridesetih. Glikman, koji je sjedio iza
njega onog dana kad je zalijepio uvodnik „Kaos umjesto glazbe” u svoj album. Poslali su novu
verziju u lenjingradski Mali teatar, koji je zatražio dozvolu za njezinu izvedbu. No proces se
otegnuo, pa su mu savjetovali da će se stvar ubrzati ako on sam napiše pismo zamolbe prvom
zamjeniku predsjednika Vijeća ministara SSSR-a. Što je bilo posve ponižavajuće, jer prvi
zamjenik predsjednika Vijeća ministara SSSR-a nije bio nitko drugi doli Vjačeslav Mihajlovič
Molotov.
Ipak, napisao je pismo, i Ministarstvo kulture odredilo je komisiju da procijeni tu novu
verziju. U znak poštovanja prema najistaknutijem nacionalnom skladatelju komisija je došla u
njegov stan na Možajskoj cesti. Glikman je bio prisutan, kao i direktor Malog teatra i dirigent
njihova orkestra. Sama komisija sastojala se od skladatelja Kabalevskog i Čulakija, muzikologa
Kubova i dirigenta Čelikovskog. Bio je vrlo uznemiren prije njihova dolaska. Dao im je
natipkane kopije libreta. Potom je prošao kroz čitavu operu, pjevajući sve njezine dionice, a
Maksim je sjedio pokraj njega i okretao mu stranice partiture.
Nastupila je stanka, koja se protegnula u neugodnu tišinu, a onda je komisija započela s
radom. Prošlo je dvadeset godina, i to više nisu bila četvorica muškaraca iz Vlasti koji sjede u
blindiranoj loži, već četvorica glazbenika - pristojni ljudi bez krvi na rukama - što sjede u stanu
kolege glazbenika. Pa opet, kao da se ništa nije promijenilo. Usporedili su ono što su čuli s onim
što je napisao prije dvadeset godina i zaključili da je djelo i dalje puno nedostataka. Prosudili su
da tekst uvodnika „Kaos umjesto glazbe” nije nikada službeno povučen, pa stoga iznesene kritike
i dalje vrijede. Jedna od njih bila je ta da njegova glazba huče i kvače i rokće i jedva dolazi do
daha. Glikman ih je pokušavao razuvjeriti, ali ismijao ga je Kubov. Kabalevski je pohvalio
određene dijelove opere, ali je potvrdio da je u cjelini moralno iskvarena zato što opravdava
postupke jednog ubojice i jedne kurve. Dvojica iz Malog teatra su šutjela, a on je sjedio na sofi
zatvorenih očiju, i slušao članove komisije koji su se međusobno natjecali u izricanju pogrda.
Jednoglasno su odlučili da ne preporuče izvedbu opere zbog njezinih očitih umjetničkih i
ideoloških pogrešaka. Kabalevski mu je, želeći se dodvoriti, rekao:
„Mitja, čemu žurba? Još nije stiglo pravo vrijeme za tvoju operu.”
A njemu se činilo da nikada i neće stići. Zahvalio je komisiji na njezinoj „kritici”, i potom
otišao s Glikmanom u privatnu odaju restorana Aragvi, gdje su se žestoko napili. Bila je to jedna
od malobrojnih prednosti koje su mu donijele godine života, više nije padao s nogu nakon
nekoliko čašica. Sada je mogao piti čitavu noć ako mu se tako htjelo.

Djagiljev je oduvijek pokušavao nagovoriti Rimski-Korsakova da dođe u Pariz. Skladatelj

je to stalno odbijao. Naposljetku se gospodin impresario poslužio lukavštinom koja je primorala
skladatelja da dođe. Rezignirani Korsakov poslao mu je razglednicu na kojoj je pisalo: „Ako
idemo, onda hajmo, kao što reče papiga mački dok ju je vukla niz stubište držeći je za rep.”
Da, tako je i on doživljavao svoj život. A glavom je do sada udario u previše stuba.

Oduvijek je bio pedantan. Posjećivao je brijača svaka dva mjeseca, a zubara jednako često
- bio je zabrinut isto koliko i pedantan. Stalno je prao ruke, praznio je pepeljare čim su u njima
bila dva opuška. Volio je da je sve ispravno: voda, struja, instalacije. U svom je kalendaru
označio rođendane članova obitelji, prijatelja i kolega, i uvijek bi svima poslao čestitku ili
brzojav. Kad bi došao u svoju daču nedaleko od Moskve, prvo što bi napravio bilo je da samom
sebi pošalje razglednicu kako bi provjerio pouzdanost pošte. Ako je to s vremenom i poprimilo
oblik lagane manije, bila mu je neophodna. Jer ako je već svijet oko vas bio izvan kontrole,
morali ste biti sigurni da kontrolirate područja gdje je to bilo moguće. Koliko god ona bila mala.

Njegovo je tijelo bilo jednako napeto kao uvijek, možda još i više. No njegov um više nije
bio tako poletan, već se povlačio iz jedne tjeskobe u drugu.

Pitao se što bi mlad čovjek poletna uma mislio o starcu koji gleda kroz prozor sa zadnjeg
sjedišta službenog automobila s vozačem.

Pitao se što se dogodilo na kraju Maupassantove priče koja ga je tako snažno dirnula kad
je bio mladić, priče o strastvenoj, bezobzirnoj ljubavi. Doznaje li čitatelj što je bilo poslije
dramatičnog ljubavnog sastanka? Morat će provjeriti, ako pronađe knjigu.

Je li još uvijek vjerovao u Slobodnu Ljubav? Možda da, teoretski, kad je u pitanju
pustolovna i bezbrižna mladost. Ali kad dođu djeca, roditelji više ne mogu slijediti svoje užitke -
a da ne prouzroče nesavjesnu štetu. Poznavao je parove koji su toliko njegovali svoju seksualnu
slobodu da su im djeca završila u sirotištima.
Cijena je bila daleko previsoka. Ipak, moralo je biti nekih ustupaka. Od toga se život i
sastoji, jednom kad ostavite za sobom onaj dio gdje sve miriši po karanfilovu ulju. Primjerice,
jedan parnter može prakticirati Slobodnu Ljubav, dok drugi brine za djecu. Mnogo je češće
muškarac bio taj koji je preuzeo takvu slobodu, no bilo je slučajeva kad je to činila i žena. Tako
je njegov slučaj mogao izgledati nekome tko je gledao sa strane, ne poznavajući sve pojedinosti.
Takav promatrač mogao je vidjeti kako je Nina Vasiljevna vrlo često odsutna, radi posla ili
razonode, ili radi oboga istodobno. Ona nije bila tip kućanice, Nita, niti po ćudi niti po navikama.
Netko može iskreno vjerovati u prava drugih osoba - u pravo na Slobodnu Ljubav. Ali da,
između načela i njegove provedbe u djelo često se smjesti i nečija bol. Pa je tako on sebe zakopao
u glazbu, koja mu je zaokupljala svu pozornost i na taj ga način tješila. Premda dok je bio sav u
glazbi, neizbježno je bio odsutan od svoje djece. A ponekad je, to je također bila istina, i on
ljubakao. Čak i više od toga. Trudio se najbolje što je znao, a to je najviše što čovjek može dati
od sebe.

Nina Vasiljevna bila je puna radosti i života, voljela je izlaske, osjećala se tako ugodno u
svojoj koži da uopće nije bilo čudno što su je i drugi voljeli. Tako si je on to objašnjavao, i to je
bila istina, i sasvim razumljivo, ponekad je bilo bolno. Ali on je također znao da ga je ona voljela
i da ga je zaštitila od mnogih stvari za koje je bio nesposoban ili nije imao voljenositi se s njima;
isto tako, ponosila se njime. Sve je to bilo važno. Zbog toga što netko tko je sve promatrao sa
strane, i tko nije shvaćao, još bi manje shvatio što se dogodilo kad je ona umrla. Bila je u
Armeniji s A.-om i iznenada se razboljela. Doletio je s Galjom, ali Nita je umrla gotovo isti tren
kad su stigli.
Ostanimo kod činjenica; vratio se u Moskvu vlakom, zajedno s Galjom. Tijelo Nine
Vasiljevne prevezeno je zrakoplovom u pratnji A.-a. Na pogrebu sve je bilo u crnom i bijelom i
grimiznom; zemlja, snijeg i crvene ruže koje je naručio A. Uz grob A. je stajao pokraj njega. I
ostao je blizak s njim - ili bolje rečeno, on je držao A-a. pokraj sebe - tijekom idućih mjesec dana,
ili otprilike tako nekako. Nakon toga, kad je išao u posjet Nini, često su crvene ruže koje je
poslao A. prekrivale njezin cijeli grob. Pogled na njih pružao mu je utjehu. Neki ljudi to ne bi
mogli razumjeti.
Jednom je pitao Nitu planira li ga ostaviti. Nasmijala se i odgovorila: „Ne, osim ako A. ne
otkrije neku novu česticu i dobije Nobelovu nagradu.” Nato se i on nasmijao, nesposoban
izračunati vjerojatnost jedne ili druge mogućnosti. Netko ne bi razumio zašto se smijao. Hja, nije
to bilo ništa čudno.
Postojala je jedna stvar koja ga je ljutila. Dok su svi odsjedali na Crnom moru, obično u
različitim lječilištima, A. bi stigao u svom Buicku da provoza Nitu. Takve vožnje nisu bile
problem. Dmitriju je uvijek preostajala glazba - imao je urođenu sposobnost da pronađe klavir,
gdje god da je bio. A. nije vozio, pa je imao vozača. Ne, nije ni vozač bio problem. Problem je
bio u Buicku. A. je kupio taj Buick od povratnika Armenca. I to mu je bilo dopušteno. U tome je
bio problem. Prokofjevu je bilo dopušteno da kupi Ford, A.-u da kupi svoj Buick, Slavi
Rostropoviču da kupi Opel, pa još jedan Opel, Land Rover i potom Mercedes. A njemu, Dmitriju
Dmitrijeviču Šostakoviču, nije bilo dopušteno da ima strani automobil. Godinama je moga birati
između modela KIM-10-50 i GAZ-MI i Pobede i Moskviča i Volge... Stoga, istina je, zavidio je
A.-u na Buicku sa svim tim kromom i kožom i elegantnim svjetlima i blatobranima, i različitim
zvukovima koje je proizvodio, i komešanjem koje je izazivao kuda god bi prošao. Bio je gotovo
poput živog bića, taj Buick. A njegova žena, Nina Vasiljevna, sa zlatnim očima, vozila se u
njemu. I usprkos svim njegovim načelima, to je povremeno bio problem.

Pronašao je Maupassantovu priču, onu o ljubavi bez granica, ljubavi koja ne misli o sutra.
Ono što je zaboravio bilo je da je sutradan mladi zapovjednik garnizona dobio strogi ukor zbog
lažne uzbune, a njegov je cijeli bataljun kažnjen prekomandom na drugi kraj Francuske. A onda
si je Maupassant dopustio da teoretizira nad svojom pričom. Možda to nije bila, kako je pisac
najprije pretpostavio, herojska pripovijest o ljubavi vrijedna Homera i antike, već neka jeftina,
moderna priče u stilu Paula de Kocka, i možda se zapovjednik sada hvali pred gomilom svojih
kolega časnika svojom melodramatičnom gestom i seksualnom nagradom. Takvo oskvrnuće
romanse vrlo je vjerojatno u suvremenom svijetu, zaključio je Maupassant, iako početna gesta i
ljubavna noć preostaju i zadržavaju svoju neokaljanu čistoću.
Razmišljao je o toj priči, i promislio o nekim događajima iz svog života. Nitina sreća zbog
divljenja drugog muškarca, njezina šala o Nobelovoj nagradi. I sad se pitao treba li možda sebe
sagledati drukčije, kao Monsieura Parissa, poslovnog čovjeka i supruga, zaključanog izvan grada,
kojeg su bajonetama natjerali da provede noć u čekaonici željezničke postaje u Antibesu.

Prebacio je svoju pozornost natrag na vozačevo uho. Na Zapadu vozač je bio sluga. U
Sovjetskom Savezu vozač je bio vrlo dobro plaćen i uživao je ugled. Poslije rata mnogi su vozači
bili inženjeri s vojnim iskustvom. Znali ste da se prema svom vozaču trebate odnositi s
poštovanjem. Nikada niste smjeli kritizirati njegovu vožnju, ili stanje automobila, jer i najmanji
takav prigovor često je rezultirao time da se automobil razbolio i morao odležati najmanje dva
tjedna zbog neke tajanstvene bolesti. Isto tako morali ste ignorirati činjenicu da u ono vrijeme
kad vam nije potreban on vjerojatno vozi u fušu za svoj vlastiti džep. Zato ste mu popuštali, i to
je bilo u redu, u određenom smislu on je bio daleko važniji od vas. Bilo je tako uspješnih vozača
da su oni sami imali svoje vozače. Jesu li i skladatelji bili tako uspješni da su imali svoje
skladatelje koji bi stvarali pod njihovim imenom? Vjerojatno, postojale su takve glasine.
Govorilo se da je Hrenjikov bio toliko zaokupljen svojim ljubavnim odnosom s Vlasti da je imao
tek toliko vremena da samo skicira svoju glazbu, a potom bi drugi napravili orkestraciju. Možda
je bilo tako, ali ako i jest, to nije mijenjalo na stvari: ta glazba ne bi bila bolja ni lošija da ju je
orkestrirao i sam Hrenjikov.

Hrenjikov je još uvijek bio tu. Ždanovljeva marioneta, koja je tako zdušno prijetila i
zlostavljala, koja je je čak progonila i svog bivšeg učitelja Šebalina, koja se ponašala kao da
osobno potpisuje skladateljima svaki račun za notni papir. Hrenjikov, kojeg je prepoznao Staljin
baš kao što se ribari međusobno prepoznaju izdaleka.
Oni koji su bili primorani igrati ulogu Hrenjikovljevih klijenata rado su prepričavali jednu
anegdotu o njemu. Jednoga dana, pozvali su Prvog sekretar Saveza skladatelja u Kremlj na
raspravu o kandidatima za Staljinovu nagradu. Popis je kao i obično sastavio Savez, no Staljin je
bio taj koji je donosio konačnu odluku. Tom je prilikom, i tko zna iz kojeg razloga, Staljin
odlučio da neće glumiti dobrog striku Kormilara, već da će podsjetiti Hrenjikova na njegov
ništavni položaj. Hrenjikov je ušao u ured, Staljin se pravio da ga ne primjećuje i glumio da nešto
radi. Hrenjikov je postajao sve uznemireniji. Staljin je podignuo pogled. Hrenjikov je promrmljao
nešto o popisu kandidata. Zauzvrat Staljin ga je „prostrijelio pogledom”, kako se to kaže.
Hrenjikov se isti tren usrao u gaće. Uspaničen, promucao je neku ispriku i pobjegao iz blizine
Vlasti.
Pred vratima dočekao ga je dvojac krupnih medicinskih tehničara, dobro naviknutih na
ovakve nezgode. Zgrabili su ga i odveli u posebnu sobu, isprali ga vodom iz šmrka, očistili ga,
pričekali da dođe k sebi i potom mu vratili hlače.
Takvo ponašanje, naravno, nije bilo nenormalno. I zacijelo niste prezirali tog čovjeka
zbog slabosti njegovih crijeva u prisutnosti tiranina koji je mogao iz hira odstraniti bilo koga. Ne,
Tihona Nikolajeviča Hrenjikova prezirali ste zbog ovoga; svoju je sramotu primao s
oduševljenjem.

Sada više nije bilo Staljina, i Ždanov je otišao, i tiranija je odbačena - ali Hrenjikov je još
uvijek bio tu, netaknut, ulizujući se novim šefovima kao što se nekad ulizivao onim bivšim;
priznajući da je, istina, nekih pogrešaka bilo, ali da su sve nasreću ispravljene. Hrenjikov će ih
sve nadživjeti, naravno, no jednoga će dana čak i on umrijeti. Osim ako prirodni zakoni ne važe
za njega: možda će Tihon Hrenjikov živjeti vječno, trajan i neophodan simbol čovjeka koji je
volio Vlast i koji je znao kako da je natjera da mu uzvrati ljubav. A ako baš ne sam Hrenjikov,
onda njegovi dvojnici i nasljednici: oni će živjeti vječno, bez obzira na društvene promjene.
Volio je misliti kako se ne boji smrti. Života se bojao, ne smrti.
Vjerovao je da bi ljudi trebali mnogo više razmišljati o smrti, i naviknuti se na pomisao o
njoj. Dopustiti joj da jednostavno neopaženo doplazi do vas, nije baš najpametniji način kako
treba živjeti. Trebali biste se zbližiti s njom. Trebali biste pisati o njoj, riječima ili, kao u njegovu
slučaju, glazbom. Vjerovao je da bismo činili manje grešaka kad bismo o smrti razmišljali ranije
u našim životima.
To ne znači da on osobno nije učinio mnogo grešaka.
I ponekad je mislio da bi učinio isti broj grešaka čak i da nije toliko često razmišljao o
smrti.
A ponekad je mislio kako je smrt zapravo ono što ga najviše užasava.

Njegov drugi brak: bila je to jedna od njegovih pogrešaka. Nita je umrla, a potom, jedva
godinu kasnije, umrla mu je majka. Dvije najsnažnije žene u njegovu životu: njegove voditeljice,
učiteljice, zaštitnice. Bio je vrlo usamljen. Njegova je opera upravo bila ubijena drugi put. Bio je
svjestan toga da je nesposoban za neozbiljne veze sa ženama; trebao je ženu uza se. I tako,
jednom prilikom kad je bio predsjednik žirija za Najbolji zbor na Svjetskom festivalu mladih, za
oko mu je zapela Margarita. Neki su rekli da je podsjećala na Ninu Vasiljevnu, ali on to nije
vidio. Radila je za Komunističku organizaciju mladih, i možda su mu je namjerno podmentuli, no
to mu nije moglo poslužiti kao isprika. Nije imala nikakvog znanja o glazbi, a nije ju previše ni
zanimala. Trudila se, ali nije joj išlo. Nije se svidjela nikome od njegovih prijatelja, niti je itko od
njih gledao blagonaklono na njihov brak, koji je sklopljen, naravno, iznenada i potajice. Galja i
Maksim nisu je prihvatili - što je mogao očekivati kad je tako brzo zamijenila njihovu majku? - i
zbog toga ni ona nije prihvatila njih. Jednoga dana, kad se žalila na njih, on je rekao, posve
ozbiljna lica:
„Zašto ne ubijemo tu djecu, i potom živimo zauvijek sretni?” Nije razumjela njegovu
opasku, niti je shvatila da je riječ o ironiji.
Razdvojili su se, a onda i rastali. Nije to bila njezina greška, već u potpunosti njegova.
Doveo je Margaritu u nemoguću poziciju. U svojoj je usamljenosti počeo paničariti. Hja, to nije
bilo ništa novo.

Osim što je organizirao natjecanja u odbojci, bio je i teniski sudac. Jednom prilikom, u
sanatoriju na Krimu rezerviranom za vladine službenike, našao se u ulozi suca u meču u kojem je
igrao general Serov, tadašnji šef KGB-a. Svaki put kad bi general prigovarao zbog dosuđenoga
neispravnog servisa ili auta, on bi se naslađivao u svom privremenom autoritetu. „Nema rasprave
sa sucem”, rekao bi. Bio je to jedan od malobrojnih razgovora s Vlasti u kojima je uživao.

Je li bio naivan? Naravno. Ali opet, toliko je navikao na prijetnje i zastrašivanja i

zlostavljanja da prema pohvalama i srdačnim izrazima nije bio dovoljno sumnjičav. No nije bio
samo on lakovjeran. Kad je kukuruzni Nikita javno osudio kult ličnosti, kad su Staljinove greške
priznate a neke od žrtava postumno rehabilitirane, i kad su se ljudi počeli vraćati iz logora, i kad
je objavljen Jedan dan u životu Ivana Denisoviča, kako se ljudi ne bi nadali boljitku? Nije bilo
važno što je Staljinov pad značio Lenjinovu rehabilitaciju, niti to što su promjene političke linije
često služile samo obmanjivanju protivnika, kao što je i taj Solženjicinov roman prema njegovu
mišljenju prikazivao lakiranu stvarnost, dok je istina bila deset puta gora; usprkos svemu tome,
kako su se ljudi mogli ne nadati, ili povjerovati da su novi vladari bolji od onih starih?
I to je, naravno, bio trenutak u kojem su se gramzive ruke ispružile prema njemu.
Pogledaj kako su se stvari promijenile, Dmitrije Dmitrijeviču, kako si ovjenčan počastima, postao
si ukras nacije, kako te puštamo da putuješ u inozemstvo i da primaš nagrade i priznanja kao
veleposlanik Sovjetskog Saveza - pogledaj koliko te cijenimo! Vjerujemo da si zadovoljan dačom
i službenim automobilom s vozačem, ako možemo bilo što drugo učiniti, Dmitrije Dmitrijeviču,
ako želiš još jednu čašicu votke, tvoj će te vozač čekati koliko god će biti potrebno. Život pod
Prvim Sekretarom mnogo je bolji, nije li tako?
I kako god se uzme, morao se složiti. Bilo je bolje, na način da se život zatvorenika u
samici poboljša tako što dobije još nekoga u ćeliju, da mu dopuste popeti se do rešetaka kako bi
udahnuo jesenji zrak, i da mu čuvar više ne pljuje u juhu - barem ne pred njegovim očima. Da, u
tom je smislu bilo bolje. I zbog toga, Dmitrije Dmitrijeviču, Partija te želi prigrliti na svoje grudi.
Svi se mi dobro sjećamo kroz što si sve prošao tijekom kulta ličnosti, ali Partija se upustila u
plodotvornu samokritiku. Došla su sretnija vremena. I sve što želimo od tebe jest priznanje da se
Partija promijenila. Što i nije mnogo, nije li tako, Dmitrije Dmitrijeviču?

Dmitrij Dmitrijevič. Mnogo godina ranije, trebao je postati Jaroslav Dmitrijevič. Sve dok
njegovi otac i majka nisu dopustili da ih nametljivi svećenik odgovori od toga imena. Mogli ste
reći kako su njegovi roditelji samo bili pristojni, i da su pokazali odgovarajuće poštovanje, pod
vlastitim krovom. Ili ste mogli reći kako se rodio - ili barem da je bio kršten - pod zvijezdom
kukavičluka.

Čovjek kojeg su odabrali za njegov treći i posljednji razgovor s Vlasti bio je Pjotr
Nikolajevič Pospelov. Član biroa Centralnog komiteta ruske federacije, glavni ideolog Partije u
četrdesetima, bivši urednik Pravde, autor jedne od onih knjiga koje nije pročitao dok je bio pod
tutorstvom druga Trošina. Prihvatljiva osoba s jednim od svojih šest Ordena Lenjina na prsima.
Pospelov je bio veliki pristaša Staljina, sve dok nije postao veliki pristaša Hruščova. Mogao je
vrlo glatko objasniti kako je Staljinova pobjeda nad Trockim sačuvala čistoću lenjinizma u
Sovjetskom Savezu. Danas je Staljin u nemilosti, a Lenjin je ponovo omiljen. Još nekoliko okreta
kotača i kukuruzni Nikita past će u nemilost, pa onda još nekoliko okreta i možda će se Staljin i
staljinizam vratiti. A Pospelovi ovog svijeta - poput svih Hrenjikova - osjetit će svaku promjenu
prije nego što do nje dođe, imat će uho prislonjeno na zemlju i okom vrebati najbolju priliku i
držat će u zraku vlažan prst kako bi osjetili s koje strane puše vjetar.
Ali to i nije bilo važno. Ono što je bilo važno jest to da mu je Pospelov bio sugovornik u
njegovu posljednjem i najpogubnijem Razgovoru s Vlasti.
„Imam odlične vijesti”, rekao je Pospelov, povlačeći ga u stranu na jednom prijamu na
koji je došao samo zato jer su ga uporno pozivali. „Nikita Sergejevič osobno je pokrenuo
inicijativu da vas se postavi na mjesto predsjednika Saveza skladatelja ruske federacije.”
„To je prevelika čast”, instinktivno je odgovorio.
„Ali ne takva, budući da dolazi od Prvog sekretara, koju bisre mogli odbiti.”
„Nisam vrijedan takve časti.”
„Možda nije na vama da prosuđujete o vlastitoj vrijednosti. Nikita Sergejevič može to
prosuditi bolje od vas.”
„Jednostavno ne mogu prihvatiti.”
„Hajde, hajde, Dmitrije Dmitrijeviču, prihvatili ste velike počasti diljem svijeta, i bilo
nam je zbog toga drago. Stoga ne mogu razumjeti kako možete odbiti počast koju vam nudi vaša
vlastita domovina.”
„Žao mi je, ali imam premalo vremena. Ja sam skladatelj, a ne predsjednik.”
„To će vam oduzeti vrlo malo vremena. Mi ćemo se pobrinuti da bude tako.”
„Ja sam skladatelj, a ne predsjednik.”
„Vi ste naš najveći živući skladatelj. Svi priznaju da je tako. Vaše teške godine su za
vama. Upravo je zato to tako važno.”
„Ne razumijem.”
„Dmitrije Dmitrijeviču, svi znamo kako vam je bilo tijekom kulta ličnosti. Premda ste,
ako smijem tako reći, bili zaštićeniji od većine drugih.”
„Uvjeravam vas da se nisam tako osjećao.”
„I upravo zbog toga je vrlo važno da prihvatite predsjedničko mjesto. Na taj ćemo način
pokazati kako je gotovo s kultom ličnosti. Da budem sasvim izravan, Dmitrije Dmitrijeviču,
promjenama koje je omogućio Prvi sekretar, ako ih želimo osigurati, potrebna je podrška u
javnim nastupima i imenovanjima poput ovog koje vam predlažemo.”
„Vrlo ću rado uvijek potpisati kakvo pismo potpore.”
„Vi ste svjesni da to nije ono što tražim od vas.”
„Nisam dostojan toga”, ponovio je i dodao: „Ja nisam ništa drugo doli crv u usporedbi s
Prvim sekretarom.”
Sumnjao je da će Pospelov, koji se zapravo i nacerio u nevjerici, shvatiti aluziju.
„Uvjeren sam da ćemo uspjeti nadvladati vašu urođenu skromnost, Dmitrije Dmitrijeviču.
Ali o tome ćemo više drugom prilikom.”

Svakog jutra, umjesto molitve, recitirao bi samom sebi dvije Jevtušenkove pjesme. Jedna
je bila „Karijera”, koja opisuje kako se živi u sjeni Vlasti:

U vrijeme Galileja, živio je znanstvenik

Koji nije bio gluplji od Galileja.

Znao je i on dobro da se Zemlja vrti,

Ali morao je prehraniti brojnu obitelj.

Bila je to pjesma o savjesti i izdržljivosti:

Ipak vrijeme na svoj način pokazuje

Da su najtvrdoglaviji ujedno i najinteligentniji.

Je li to istina? Nikada se nije mogao odlučiti. Pjesma završava ističući razliku između
ambicije i umjetničke dosljednosti:

Zato ću ja tjerati svoju karijeru

Tako da je ne tjeram nikamo.

Ti su mu stihovi istodobno pružali utjehu i postavljali pitanje. On je bio, usprkos svoj

tjeskobi i svim strahovima i lenjingradskoj uljuđenosti, u osnovi tvrdoglav čovjek koji je
pokušavao slijediti istinu u glazbi na svoj način.
Ali „Karijera” je u biti bila pjesma o savjesti, a njegova ga je optuživala. Koja je,
uostalom, korist od savjesti, osim da, poput jezika koji ispipava udubljenja između zubiju,
propituje područja slabosti, dvoličnosti, kukavičluka, samoobmane? Ako je već svaka dva
mjeseca išao k zubaru, uvijek sumnjajući da nešto nije u redu u njegovim ustima, onda je svoju
savjest ispitivao svakodnevno, uvijek sumnjajući da nešto nije u redu u njegovoj duši. Bilo je
mnogo toga što ga je optuživalo: činovi propusta, neuspjesi, kompromisi, porez koji je platio
Cezaru. Ponekad se istodobno vidio kao da je Galileo i onaj njegov kolega znanstvenik, onaj koji
mora nahraniti gladna usta. Bio je toliko hrabar koliko mu je to dopuštala njegova priroda, ali
savjest je uvijek bila tu kako bi ga tjerala da pokaže još više hrabrosti.

Nadao se da će idućih tjedana izbjeći Pospelova, i trudio se u tome, ali eto ga jedne
večeri, prišao mu je između licemjera koji su čavrljali i punih čaša.
„Onda, Dmitrije Dmitrijeviču, jeste li razmislili?”
„Oh, ja sam posve nedostojan toga, kao što sam vam rekao.”
„Prenio sam kako ozbiljno razmatrate mogućnost da preuzmete dužnost predsjednika, i
rekao sam Nikiti Sergejeviču da vas jedino vaša skromnost sprječava u tome.”
Zastao je kako bi razmislio o ovakvom iskrivljenju njihova prethodnog razgovora, ali
Pospelov je požurio.
„Hajde, hajde, Dmitrije Dmitrijeviču, postoji trenutak u kome skromnost postaje neka
vrsta taštine. Mi računamo s time da ćete prihvatiti ponudu, i vi ćete je prihvatiti. Naravno, kao
što obojica znamo, dužnost predsjednika Saveza skladatalje ruske federacije nije ono o čemu je
riječ. I zbog toga ja u potpunosti razumijem vaše oklijevanje. No mi smo se svi složili da je
upravo sada došao pravi trenutak.”
„Kakav trenutak?”
„Pa, ne možete postati predsjednik Saveza a da niste član Partije. To bi bilo protiv svih
statutarnih odredbi. Naravno, vi to znate. I zbog toga ste oklijevali. Ali uvjeravam vas, ne
očekuju vas nikakve prepreke. Sve što trebate učiniti jest da potpišete pristupnicu. Mi ćemo se
pobrinuti o svemu ostalome.”
Iznenada je osjetio kao da je netko isisao sav zrak iz njega. Kako i zašto nije vidio da to
dolazi? Tijekom svih tih godina strahovlade mogao je barem reći da si nikad nije pokušao
olakšati položaj tako da postane član Partije. I sada, naposljetku, nakon što je veliki strah prošao,
došli su po njegovu dušu.
Pokušao se sabrati prije nego što je odgovorio, ali unatoč tome iz njega je izjurila bujica
riječi.
„Pjotre Nikolajeviču, ja sam posve nedostojan, posve neprikladan. Nisam sklon politici.
Moram priznati da nikada nisam uistinu shvatio osnovna načela marksizma i lenjinizma. Doduše,
jednom su mi dodijelili tutora, druga Trošina, i ja sam poslušno pročitao sve knjige koje su mi
nabavili, uključujući, koliko se sjećam, i jednu vašu, ali moj je napredak bio tako slab da se bojim
kako ću morati pričekati dok ne budem bolje pripremljen.”
„Dmitrije Dmitrijeviču, svi mi znamo za to nesretno i - ako smijem tako reći - nepotrebno
postavljanje političkog tutora. Tako ponižavajuće za vas, i tako tipično za život pod kultom
ličnosti. Sve je to razlog više da pokažemo kako su se vremena promijenila, i da se od članova
Partije ne traži duboko poznavanje političke teorije. Danas, pod Nikitom Sergejevičem, svi
dišemo puno slobodnije. Prvi sekretar još je uvijek mlad čovjek, i njegovi se planovi protežu na
dugi period. Nama je važno da ljudi vide kako vi podržavate te nove puteve, tu novu slobodu
disanja.”
U tom je trenutku on zacijelo osjećao malu slobodu disanja, pa je posegnuo za drugom
obranom.
„Istina je, Pjotre Nikolajeviču, da ja imam određena vjerska uvjerenja koja su, koliko je
meni poznato, u potpunosti nespojiva s članstvom u Partiji.”
„Uvjerenja koja ste godinama mudro čuvali za sebe, naravno da ih imate. A budući da
nisu poznata javnosti, to nije problem s kojim se moramo nositi. Nećemo vam poslati tutora da
vam pomogne s tom... kako da kažem, s tom zastarjelom ekscentričnošću.”
„Sergej Sergejevič Prokofjev bio je kršćanski scijentist”, odgovorio je zamišljeno.
Svjestan da to nije sasvim prikladna opaska, potom je upitao: „Nemojte mi reći da namjeravate
ponovo otvoriti crkve?”
„Ne, ne kažem to, Dmitrije Dmitrijeviču. Ali naravno, sada kada nas okružuje ugodnija
atmosfera, tko zna o čemu ćemo sve moći slobodno raspravljati. Slobodno raspravljati s našim
novim i istaknutim članovima Partije.”
„A ipak”, odgovorio je, skrenuvši od duhovnog prema konkretnom, „a ipak - ispravit ćete
me ako griješim, ne postoji nijedan važan razlog zbog kojeg bi predsjednik Saveza morao biti
član Partije.”
„Bilo bi nezamislivo da ne bude tako.”
„Međutim, Konstantin Fedin i Leonid Sobolev bili su visoko pozicionirani u Savezu
književnika, a nisu bili članovi Partije.”
„Istina. Ali tko je čuo za Fedina i Soboleva, u usporedbi s onima koji znaju za
Šostakoviča? To vam nije neki argument. Vi ste naš najslavniji i najcjenjeniji skladatelj. Bilo bi
nezamislivo da budete predsjednik Saveza skladatelja, a da ne budete član Partije. Poglavito zbog
toga što Nikita Sergejevič ima velike planove s obzirom na budući razvoj glazbe u Sovjetskom
Savezu.”
Nanjušivši izlaz, upitao je: „Kakve planove? Nisam pročitao ništa o njegovim planovima
za glazbu.”
„Naravno da niste. Zato što će od vas tražiti da pomognete nadležnom komitetu da ih
oblikuje.”
„Ne mogu se učlaniti u Partiju koja je zabranila moju glazbu.”
„Koja su vaša djela bila zabranjena, Dmitrije Dmitrijeviču? Ispričajte me ako nisam...”
„Lady Macbeth Mcenskog okruga. Najprije je bila zabranjena za vrijeme kulta ličnosti, a
ponovo je bila zabranjena nakon što je kult ličnosti već bio zbačen.”
„Da”, uzvratio je Pospelov umirujuće, „mogu shvatiti kako se to čini kao poteškoća. Ali
dopustite mi da govorim s vama kao praktična osoba. Najbolji put, najizvjesniji put da vaša opera
bude izvedena jest da se priključite Partiji. Morate nešto dati da biste nešto dobili na ovome
svijetu.”
Pospelovo ga je vrdanje razjarilo. Stoga je posegnuo za posljednjim argumentom.
„Onda mi dopustite da i ja odgovorim vama kao praktična osoba. Uvijek sam govorio, i to
je bilo jedno od osnovnih načela mog života, da se neću nikada priključiti partiji koja ubija
ljude.” Pospelov je odmah uzvratio. „Ali upravo vam o tome govorim, Dmitrije Dmitrijeviču. Mi
smo se - zapravo Partija - promijenili. Danas nitko ne stradava. Možete li mi reći jedno ime osobe
koja je ubijena za vrijeme Nikite Sergejeviča? Jedne jedine osobe? Upravo suprotno, žrtve kulta
ličnosti vraćaju se u normalan život. Imena onih koji su smaknuti u čistkama se rehabilitiraju.
Moramo s time nastaviti. Reakcionarne snage su stalno prisutne, i ne smijemo ih podcijeniti.
Zbog toga tražimo vašu pomoć - tako da se pridružite snagama progresa.”
Otišao je iscrpljen sa sastanka. A potom je uslijedio novi sastanak. Pa još jedan. Izgledalo
je kao da će gdje god se okrene ugledati Pospelova s čašom u ruci kako mu prilazi. Počeo mu se
javljati u snovima, uvijek govoreći mirnim, razumnim glasom, koji ga je svejedno dovodio do
ludila. Nije li oduvijek želio to da ga puste na miru? Vjerovao je u Glikmana, ali ne i u njegovu
obitelj. Pio je, bio je nesposoban za rad, živci su mu bili pokidani. Bilo je svega previše što
čovjek može podnijeti.

1936., 1948., 1960. Dolazili su mu svakih dvanaest godina. I svaki put, naravno, bila je
prijestupna godina.

„Nije mogao živjeti sa samim sobom.” Bila je to puka fraza, premda istinita. Pod
pritiskom Vlasti, čovjek se lomi i rascjepljuje. Javna kukavica živi skupa s privatnim herojem. Ili
obratno. Ili, što je najčešće, javna kukavica živi s privatnom kukavicom. Ali to je previše
jednostavno: slika čovjeka u dva dijela rascijepljenog sjekirom. Bolje je ovo: slika čovjeka
zdrobljena u stotine krhotina, koji se uzaludno pokušava sjetiti kako su te krhotine - i on - jednom
činili istu cjelinu.

Njegov prijatelj Slava Rostropovič vjerovao je da što je veći nečiji umjetnički talent, to se
on bolje nosi s progonima. Možda je to bila istina koja je vrijedila za druge - zasigurno za Slavu,
koji je u svakom slučaju imao optimističan stav. I bio je mlađi, i nije znao kako je bilo u
prethodnim desetljećima. Ili pak kako je to kad vam slome duh i snagu. Jednom kad vas snaga
napusti, ne možete je zamijeniti poput žice na violini. Nešto duboko u vašoj duši je nestalo, a sve
što vam je preostalo - što? - određena je taktička lukavost, sposobnost da glumite zamišljena
umjetnika, i odlučnost da zaštitite svoju glazbu i obitelj po svaku cijenu. Hja, naposljetku je
pomislio - u raspoloženju iz kojeg je bila isisana boja i odlučnost pa se jedva moglo i nazvati
raspoloženjem - možda je to današnja cijena.
I tako, prepustio se Pospelovu kao što se čovjek na samrti prepušta u ruke svećenika. Ili
kao što se izdajnik, obamro od votke, prepušta streljačkom vodu. Razmišljao je o samoubojstvu,
naravno, kad je potpisao papir koji su gurnuli pred njega; no kako je time već počinio moralno
samoubojstvo, koji bi smisao imalo tjelesno samoubojstvo? Nije to čak bilo pitanje nedostatka
hrabrosti, kupiti, sakriti i progutati tablete. Prije će biti da sada, u ovom trenutku, on nije imao
dovoljno samopoštovanja da se ubije.
Ali bio je dovoljno velika kukavica da pobjegne, poput onog dječarca koji je iskliznuo iz
majčina zagraljaja u blizini Jurgensonove daščare. Potpisao je pristupnicu Partiji, a potom je
pobjegao u Lenjingrad, gdje je banuo k sestri. Mogli su imati njegovu dušu, ali ne i njegovo
tijelo. Mogli su objaviti da je slavni skladatelj potvrdio kako je običan crv i da je pristupio Partiji
kako bi pomogao kukuruznom Nikiti razvijati njegove predivne, premda još ne posve oblikovane
ideje o budućnosti sovjetske glazbe. No njegovu su moralnu smrt mogli objaviti i bez njega. Bit
će kod sestre dok sve ne bude gotovo.
A potom su počeli stizati brzojavi. Službeno priopćenje objavit će se u Moskvi na taj-i-taj
datum. On ne samo da je zamoljen da prisustvuje događaju nego su to i zahtijevali od njega.
Nema veze, pomislio je, ja ću ostati u Lenjingradu, a ako me oni žele u Moskvi, morat će me
svezati i dovući tamo. Neka svijet vidi kako se pridobijaju novi članovi Partije, tako da ih se
sveže i transportira poput vreća s krumpirima.
Bio je naivan, kao što je naivan svaki uplašeni zeko. Poslao je brzojav u kojem je napisao
da se ne osjeća dobro i da nažalost nije sposoban nazočiti vlastitoj egzekuciji. Oni su odgovorili
da će pričekati s priopćenjem sve dok mu ne bude dobro. A u međuvremenu, naravno, vijesti su
procurile i proširile se cijelom Moskvom. Telefonirali su prijatelji, novinari također, kojih se više
plašio? Ne može se pobjeći sudbini. I tako, vratio se u Moskvu i pročitao još jednu pripremljenu
izjavu o tome da je zatražio da se učlani u Partiju i da je njegova zamolba prihvaćena. Činilo se
da ga je sovjetska vlast napokon odlučila zavoljeti, i on nikad u životu nije osjetio čvršći zagrljaj.

Kad je oženio Ninu Vasiljevnu, bio je previše uplašen da to kaže majci unaprijed. Kad se
učlanio u Partiju, bio je previše uplašen da to kaže djeci unaprijed. Linija kukavičluka u njegovu
životu bila je jedina linija koja je tekla pravocrtno i prirodno.
 Maksim je svega dvaput vidio tatu kako plače: kad je umrla Nina, i kad se učlanio u
Partiju.

I tako, bio je kukavica. I tako, čovjek se vrti ukrug poput vjeverice u kolu. I tako, ugradit
će svu svoju preostalu hrabrost u glazbu, a kukavičluk u život. Ne, sve je to previše... utješno.
Reći: oh, ispričavam se, no vidite ja sam kukavica, i stvarno ne mogu učiniti ništa u vezi s time,
Vaša Ekselencijo, druže, Veliki Vođo, stari prijatelju, ženo, kćeri, sine. Bilo bi to odveć
jednostavno, a život uvijek odbija jednostavna rješenja. Primjerice, on se bojao Staljinove vlasti,
ali ne i samog Staljina: ni preko telefona, ni osobno. Primjerice, on bi se usudio zauzeti za druge,
ali nikada se ne bi usudio zauzeti se za sebe. Povremeno je samog sebe iznenađivao. Pa možda i
nije bio posve izgubljen slučaj.
Ali nije bilo lako biti kukavica. Biti heroj bilo je mnogo lakše nego biti kukavica. Da biste
bili heroj, morali ste biti hrabri tek na jedan trenutak - kada ste izvadili pištolj, bacili bombu,
pritisnuli detonator, raskrstili s tiraninom, i jednako tako sa samim sobom. No, biti kukavica to je
značilo započeti karijeru koja traje cijeli život. Nikada se niste mogli opustiti. Morali ste
predvidjeti sljedeću priliku kada ćete se ispričavati, drhtati, dodvoravati se, nanovo se upoznati s
okusom gumenih čizama i sa stanjem vlastite posrnule, prezrene osobe. Biti kukavica zahtijevalo
je upornost, dosljednost, odbijanje da se nešto mijenja - što se činilo, na neki način, vrstom
hrabrosti. Nasmijao se sam sebi i zapalio cigaretu. Uživanje u ironiji još ga uvijek nije napustilo.

Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič pristupio je Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza

Socijalističkih Republika. To je nemoguće, jer se takvo što nije moglo nikada dogoditi, kao što
major reče kad je ugledao žirafu. Ali bilo je moguće, i dogodilo se tako.

Oduvijek je volio nogomet, tijekom cijeloga života. Dugo je sanjao o tome da će napisati
njegovu himnu. Bio je kvalificiran nogometni sudac. Imao je posebnu bilježnicu u koju je
zapisivao sve rezultate nogometne sezone. Dok je bio mlad, navijao je za Dinamo, i jedanput je
preletio tisuće kilometara do Tbilisija samo kako bi pogledao utakmicu uživo. U tom je bila
poenta: morali ste biti na licu mjesta, okruženi gomilom ljudi koji se živciraju i viču. Danas, ljudi
gledaju nogomet na televiziji. Za njega to je bilo kao da pije mineralnu vodu umjesto votke
Stoličnaye, pojačane za izvoz.
Nogomet je bio čist, i zato ga je najprije zavolio. Bio je to svijet sačinjen od poštenog rada
i trenutaka ljepote, u kojem se o tome što je krivo a što pravo odlučivalo neposredno s pomoću
sučeve zviždaljke. Uvijek ga se doživljavalo kao da je jako daleko od Vlasti i ideologije i
ispraznog govora i porobljavanja ljudskih duša. Samo što je - postupno, godinu za godinom -
postao svjestan da je tako samo u njegovoj mašti, da je to njegova sentimentalna idealizacija
nogometa. Vlast se koristila nogometom jednako kao što se koristila i svime ostalim. Dakle: ako
je sovjetsko društvo bilo najbolje i najnaprednije u povijesti svijeta, onda se očekivalo da i
sovjetski nogomet to odražava. Pa ako i nije baš mogao uvijek biti najbolji, onda je barem morao
biti bolji od nogometa onih nacija koje su pogrešno napustile ispravan put marksizma i
lenjinizma.
Sjećao se Olimpijskih igara u Helsinkiju 1952. godine, kad je SSSR igrao protiv
Jugoslavije, feuda kojim je vladao revizionist i gestapovski ubojica Tito. Na sveopće iznenađenje
i užas Jugoslavija je pobijedila sa 3:1. Svi su očekivali da će on biti pokunjen zbog rezultata, koji
je doznao rano ujutro na radiju u Komarovoj. Umjesto toga požurio je u Glikmanovu daču u kojoj
su zajedno sljuštili bocu skupocjena francuskog konjaka.
No bilo je u toj utakmici nešto više od rezultata, ona je sadržavala primjer prljavštine koja
pod tiranijom prodire u sve društvene pore. Bašaškin i Bobrov, obojica u kasnim dvadesetima,
obojica glavni igrači momčadi. Anatolij Bašaškin, kapetan i srednji branič, Vsevolod Bobrov,
poletan golgeter s pet golova u prve tri utakmice reprezentacije. U porazu od Jugoslavije jedan
protivnički gol bio je posljedica Bašaškinove grube pogreške - to je bila istina. I Bobrov mu je
dovikivao, tijekom susreta i kasnije:
„Titova mario neto! ”
Svi su zapljeskali toj opasci, što je moglo izgledati glupavo šaljivo da se nije dobro znalo
koje su posljedice takvih optužbi. I da Bobrov nije bio najbolji prijatelj Staljinova sina Vasilija.
Titova marioneta protiv Bobrova velikog domoljuba. Šarada koje se gnušao. Poštenom Bašaškin
u oduzeta je kapetanska vrpca, dok je Bobrov postao sportski heroj nacije.
Poenta je u ovome: kako je nekome izvana, mladim skladateljima i pijanistima,
optimistima, idealistima i moralnim čistuncima, izgledalo kad je podnio pristupnicu za članstvo u
Partiji i kad je ona bila prihvaćena? Kao da je Hruščovljeva marioneta?

Vozač je zatrubio zbog automobila za koji se činilo da će skrenuti prema njima.

Automobil je uzvratio trubljenjem. Ništa se nije moglo učiniti od ta dva zvuka, bio je to tek
nekakav par mehaničke buke. Ali on je od većine akustičkih spojeva i tonova uspijevao stvoriti
nešto. Njegova Druga simfonija sadržavala je četiri praska tvorničke sirene u fis-duru.
Volio je zidne satove. Imao je brojne primjerke, i znao je maštati o kućanstvu u kojem svi
satovi zvone istodobno. Tada bi, na puni sat, nastala zlatna mješavina zvukova, kućna, unutarnja
verzija nekadašnjeg života u starim ruskim selima i gradovima kada su sva crkvena zvona zvonila
zajedno. Pretpostavljajući da je ikada bilo tako. Možda je, ipak je to bila Rusija, pola njih kasnilo,
a pola brzalo.
U njegovu stanu u Moskvi bila su dva sata koja su otkucavala u istom trenutku. Nije to
bilo slučajno. Uključio bi radio minutu ili dvije prije punog sata. Galja bi stajala u blagovaonici,
pokraj otvorenih vratašca sata, i zaustavila bi klatno jednim prstom. On bi stajao u svojoj radnoj
sobi, čineći isto sa satom na svom radnom stolu. Kad bi se začuo zvučni signal, oboje bi pustili
klatno, i satovi bi bili usklađeni. Uživao je u toj urednosti.
Jedanput je posjetio Cambridge u Engleskoj kao gost bivšeg britanskog veleposlanika u
Moskvi. Obitelj je također imala dva zidna sata, koji su odvojeno oglašavali svoju prisutnost u
razmaku od minutu ili dvije. To ga je smetalo. Ponudio se da ih dovede u red, koristeći se
načinom koji je izumio s Galjom, da ih sinkronizira. Veleposlanik mu je pristojno zahvalio, ali
rekao je da više voli kad satovi otkucavaju odvojeno, ako nisi dobro čuo prvo otkucavanje, znaš
da će se uskoro oglasiti drugi sat, pa možeš provjeriti jesu li tri ili četiri sata. Da, naravno da je
razumio to, ali svejedno ga je ljutilo. Htio je da satovi otkucavaju zajedno. Bilo je to duboko u
njegovoj prirodi.

Isto je tako volio i lustere. Viseće lustere ispunjene pravim svijećama, a ne električnim
žaruljama, i svijećnjake sa samo jednim treperavim plamenom. Obožavao ih je pripremati,
provjeravajući da svaka svijeća stoji pod pravim kutom, primicao šibicu prema stjenjevima i
potom je gasio, tako da ih je poslije mogao lakše ponovno upaliti kad nastupi veliki trenutak. Na
njegov rođendan gorjet će po jedan plamen za svaku godinu njegova života. I prijatelji su znali
koji je najbolji poklon. Hačaturjan mu je jedanput poklonio prekrasan par razgranatih svijećnjaka:
brončanih, s kristalnim ukrasima.

Dakle, bio je čovjek koji je volio zidne satove i svijećnjake. Imao je svoj automobil još
prije Velikog domovinskog rata. Imao je svog vozača i daču. Cijelog je života imao poslugu. Bio
je član Komunističke partije i Heroj socijalističkog rada. Živio je na sedmom katu zgrade Saveza
skladatelja u Neždanovoj ulici. Otkako je postao izaslanik ruske federacije, bilo je dovoljno da
napiše poruku voditelju lokalne kinodvorane i da Maksim odmah dobije dvije besplatne ulaznice.
Imao je pristup zatvorenim trgovinama namijenjenima samo partijskoj vrhuški. Bio je dio
organizacijskog odbora za proslavu Staljinova sedamdesetog rođendana. Ispod pečata na
dokumentima kojima je Partija ovjeravala kulturne programe često je stajao njegov potpis. Moglo
ga se vidjeti na fotografijama kako se bratimi s političkom elitom. Bio je i nadalje najpoznatiji
skladatelj u Rusiji.
Oni koji su ga poznavali, znali su kakav je. Oni koji su imali uši mogli su čuti njegovu
glazbu. Ali kako je izgledao onima koji ga nisu poznavali, omladini koja je nastojala razumjeti
način na koji svijet funkcionira? Kako su ga mladi mogli ne osuđivati? I kako bi izgledao sebi
samom dok je bio mlad, kad bi stajao uz rub ceste a u službenom automobilu prolazi pokraj njega
jedno blazirano lice? Možda je to bila jedna od tragedija koje život sprema za nas, naša je
sudbina u tome da u starosti postanemo ono što smo u mladosti najviše prezirali.

Nazočio je partijskim sastancima kako su mu rekli. Puštao je misli da slobodno vrludaju

tijekom beskrajnih govora, naprosto pljeskajući kad god su pljeskali i drugi. Jednom prilikom
prijatelj ga je upitao zašto je pljeskao nakon govora u kojem ga je Hrenjikov oštro kritizirao.
Prijatelj je pomislio kako je bila riječ o ironiji ili, vjerojatno, samoponižavanju. Ali istina je bila u
tome da on uopće nije slušao govore.

Oni koji ga nisu poznavali, i koji su pratili glazbu samo izdaleka, mogli su primijetiti da
Vlast poštuje dogovor koji je Pospelov ponudio u njezino ime. Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič
bio je primljen u svetu crkvu Partije, i nedugo nakon dvije godine njegova opera - sada
preimenovana u Katerina Ismailova - bila je odobrena i praizvedena u Moskvi. Pravda je
pobožno komentirala da je djelo bilo nepravedno osuđeno rijekom kulta ličnosti.
Uslijedila su nova izvođenja, kod kuće i u inozemstvu. Svaki put zamišljao je opere koje
je mogao napisati da taj dio njegova stvaralaštva nisu ubili. Mogao je pretočiti u operu ne samo
Gogoljevu priču „Nos” već cijelog Gogolja. Ili barem „Portret”, priču koja ga je dugo vremena
oduševljavala i opsjedala. Bila je to priča o mladom darovitom slikaru po imenu Čartkov, koji je
prodao dušu vragu u zamjenu za vreću zlatnik rubalja, faustovski pakt što donosi uspjeh i slavu.
Njegova karijera prikazana je u suprotnosti s karijerom njegova kolege studenta slikarstva koji je
nestao prije mnogo godina i otišao raditi i učiti u Italiju, a čije je poštenje bilo jednako njegovoj
samozatajnosti. Kad se napokon vratio iz inozemstva, izložio je samo jednu sliku, ali i njome je
posramio cjelokupni Čartkovljev opus - i Čartkov je to prepoznao. Moral priče je gotovo biblijski
i sastoji se u ovome: „Čovjek koji je nadaren mora imati čišću dušu od drugih ljudi.”
U „Portretu” postojao je jasan, dvosmjerni izbor: poštenje ili korupcija. Poštenje je poput
djevičanstva: jednom kad se izgubi, nemoguće ga je vratiti. Ali u stvarnom svijetu, posebice u
ekstremnoj verziji u kakvoj je on živio, stvari nisu nikada bile tako jednostavne. Postojao je i
treći izbor: poštenje i korupcija. Mogli ste biti i Čartkov i njegov moralni aker ego. Isto kao što
ste mogli biti Galileo i onaj njegov kolega znanstvenik.

U vrijeme cara Nikole I. neki je husar oteo generalovu kći. Da stvar bude još gora - ili
bolja - oženio se njome. General se požalio caru. Nikola je riješio problem tako da je najprije
donio odredbu kojom je proglasio brak bezvrijednim i nevažećim, a potom je djevojku i službeno
proglasio nevinom. U zemlji slonova sve je moguće. Usprkos tome on nije vjerovao da postoji
neki vladar, ili kakvo čudo, koji bi mu vratili njegovu nevinost.

Tragedije naknadno izgledaju kao farse. Iako je oduvijek govorio, i oduvijek je vjerovao u
to. Ni njegov slučaj nije bio nikakva iznimka. Ponekad je osjećao da je njegov život, poput života
mnogih drugih, poput života njegove zemlje, bio tragedija, takva tragedija u kojoj glavni junak
može riješiti svoju nesnosnu sudbinu samo samoubojstvom. Premda on sam to nije učinio. Ne, on
nije bio šekspirijanski lik. I sada kada je već poživio toliko dugo, počeo je čak gledati i na svoj
život kao na farsu.
Što se tiče Shakespearea, pitao se, gledajući unatrag, nije li bio nepravedan prema njemu.
Osudio je tog Engleza zbog sentimentalizma jer tirani u njegovim djelima pate od osjećaja
krivnje, noćnih mora, grižnje savjesti. Sada kad je bolje upoznao život, i kad ga je zaglušila buka
vremena, smatrao je da je Shakespeare bio u pravu, da je bio istinit: ali samo za svoje vrijeme.
Onda kada je svijet bio mlađi, kad su magija i religija imale snažan utjecaj na ljude, bilo je
moguće da čudovišta imaju savjest. Ali više nije bilo tako. Svijet je krenuo dalje, postao je više
znanstven, više praktičan, a manje podložan starim praznovjerjima. I tirani više nisu isti kao
nekad. Možda savjest više nema evolucijsku funkciju, pa je nestala. Prodrite ispod kože
modernog tiranina, zađite dublje, sloj po sloj, i otkrit ćete da se materijal ne mijenja, da granit
okružuje još više granita, i da ne postoji nikakva duplja u kojoj se krije savjest.
 Dvije godine nakon što je pristupio Partiji, ponovno se oženio. Zvala se Irina Antonovna.
Njezin je otac bio žrtva kulta ličnosti, odrasla je u sirotištu za djecu državnih neprijatelja, a sada
je radila u glazbenom izdavaštvu. Postojale su neke neznatne prepreke: imala je dvadeset i sedam
godina, i bila je samo dvije godine starija od Galje, i imala je iza sebe već jedan brak sa starijim
muškarcem. Dakako, i njegov treći brak bio je jednako nagao i tajanstven kao i prethodna dva.
Ali za njega je bila novost to što ima ženu koja voli glazbu i kućanske poslove, i koja je bila
jednako praktična i djelotvorna koliko i lijepa. Postao je plahovit i nježan papučar.
Obećali su da će ga ostaviti na miru. Nisu ga nikad ostavili na miru. Vlast je nastavila
razgovarati s njim, no to više nije bio razgovor, već nešto jednosmjerno i svakidašnje: laskanje,
nagovaranje, prigovaranje. Sada zvono na vratima usred noći više nije značilo NKVD ili KGB ili
MDV, već da kurir savjesno donosi tekst članka koji je napisao za sutrašnju Pravdu. Članka koji
nije napisao, naravno, ali na koji se mora potpisati. Ne bi ga ni pogledao, samo bi našvrljao svoje
inicijale. Isto je bilo i sa znanstvenim tekstovima koji su se pojavljivali pod njegovim imenom u
Sovjetskoj glazbi.
„Ali što će to značiti, Dmitrije Dmitrijeviču, kad će jednog dana biti objavljena vaša
sabrana djela?” „Značit će da nisu vrijedna čitanja.” „Obični će ljudi biti obmanuti.” „S obzirom
na to u kojoj su mjeri obični ljudi već obmanuti, rekao bih da muzikološka studija, koju je
navodno, no ne i stvarno, napisao neki skladatelj, neće mnogo naštetiti. Po mom mišljenju, kad
bih je pročitao i napravio nekoliko ispravaka, bilo bi to još više kompromitirajuće.”

Međutim, bilo je i gorih stvari od toga, mnogo gorih. Potpisao je jedno besramno javno
pismo protiv Solženjicina, iako mu se divio i stalno ga iznova čitao. Potom, nekoliko godina
poslije, još jedno besramno optužujuće pismo protiv Saharova. Njegov se potpis pojavio uz
potpise Hačaturjana, Kabalevskog i, sasvim normalno, Hrenjikova. Dio njega nadao se kako
nitko neće povjerovati - kako nitko ne bi mogao povjerovati - da se on stvarno slaže s time što
stoji u pismima. Ali ljudi su povjerovali. Prijatelji i kolege glazbenici izbjegavali su se rukovati s
njime, okretali su mu leđa. Postojale su granice ironije: niste mogli potpisati pismo držeći
začepljen nos ili prekriživši prste iza leđa, i vjerovati kako će drugi shvatiti da niste tako mislili.
Tako je izdao i Čehova, i potpisivao optužujuća javna pisma. Izdao je samoga sebe, i izdao je
dobro mišljenje koje su drugi imali o njemu. Poživio je predugo.
Isto tako, mnogo je naučio i o uništenju ljudske duše. Hja, nije život što i polje prijeći,
kako poslovica kaže. Duša može biti uništena na jedan od triju načina: onime što vam drugi
učine, onime na što vas drugi natjeraju da učinite sebi, i onime što dragovoljno izaberete da
učinite sami sebi. Bilo koji način bio je dovoljan, no ako su sva tri bila udružena, rezultat je bio
savršen.

Razmišljao je o svom životu kao da je podijeljen u dvanaestogodišnje cikluse loše sreće.

1936. 1948. 1960... Idućih dvanaest godina vodilo je do 1972., neizbježno još jedne prijestupne
godine, i to one u kojoj je bio uvjeren da će umrijeti. On je učinio sve da se to ostvari. Njegovo
zdravlje, oduvijek slabo, pogoršalo se do te mjere da se više nije mogao uspinjati stubama.
Zabranili su mu alkohol i cigarete, zabrana koja je bila sasvim dovoljna da ga ubije. I
vegetarijanska Vlast pokušala je pomoći u tome da umre što prije, povlačeći ga s jednog kraja
zemlje na drugi, da nazoči premijerama i da prima počasti. Na kraju godine završio je u bolnici s
bubrežnim kamencima, uživajući istodobno i u zračenju zbog ciste na plućima. Stoički je
podnosio bolesti, ono što ga je uznemirivalo nije toliko bilo njegovo stanje koliko reakcije drugih
ljudi. Od sažaljenja mu je bilo jednako neugodno kao nekad od pohvala.
Međutim, izgleda da je u pitanju bio neki nesporazum, loša sreća u 1972. godini nije bila
u njegovu umiranju, već u tome da je nastavio živjeti. On je poduzeo sve, ali život još uvijek nije
završio s njime. Život je bio poput mačke koja povlači papigu za rep i vodi je niz stubište,
njegova je glava bubnula u svaku stubu.

Kad ovo doba jednom završi... ako će se to ikada dogoditi, ili barem kad prođe 200 000
000 000 godina. Karlo-Marlo i njihovi nasljednici oduvijek su optuživali kapitalizam zbog
unutrašnjih proturječja, koja će nesumnjivo i posve logički dovesti do njegove propasti. Pa ipak
kapitalizam je još uvijek ovdje. Svatko tko ima oči morao je biti svjestan unutrašnjih proturječja
komunizma, ali tko zna hoće li to biti dovoljno da se sruši. Bio je siguran samo u to da će kada -
ako ikad - ovo doba jednom završi, ljudi htjeti čuti pojednostavljenu verziju onoga što se
dogodilo. E pa, to je njihovo pravo.

Jedan da sluša, jedan da se sjeća, i jedan da pije - kako izreka kaže. Sumnjao je da može
prestati piti, bez obzira na to što su mu to liječnici savjetovali, nije mogao prestati slušati, i
najgore od svega, nije se mogao prestati sjećati. Silno je želio da se sjećanje može isključiti
svojevoljno, kao kad motor automobila stavite u prazan hod. Vozači su to često radili, bez obzira
na to jesu li dosegli vrh brijega, ili kad bi dostigli maksimalnu brzinu, kako bi uštedili benzin. Ali
on tako nešto nije nikad mogao učiniti sa svojim sjećanjima. Njegov je mozak bio nepopustljiv u
tome da pruži utočište njegovim pogreškama, njegovim poniženjima, njegovom samoprijeziru,
njegovim lošim odlukama. Htio se sjećati samo onoga što je sam odabrao: glazbe, Tanje, Nine,
svojih roditelja, iskrenih i odanih prijatelja, Galje koja se igra s praščićem, Maksima koji oponaša
bugarskog policajca, prelijepog gola na nogometnoj utakmici, smijeha, zabave, ljubavi njegove
mlade supruge. Sjećao se svih tih stvari, ali sve je bilo izmiješano i isprepleteno sa svim onim
čega se nije htio sjećati. I ta ga je nečistoća, ta korupcija sjećanja, mučila.

U poznim godinama njegovi tikovi i ispadi su se pogoršavali. Bio je spokojan kad je tiho
sjedio uz Irinu, ali čim bi stao na binu, u nekoj službenoj ulozi, pa čak i kad je bio okružen
ljudima koji su mu bili istinski naklonjeni, teško je skrivao napetost. Češao bi se po glavi, cupkao
za bradu, gurao kažiprst i mali prst u obraz, trzao se i vrpoljio poput čovjeka koji čeka da ga uhite
i odvedu. Dok je slušao svoju glazbu, pokrio bi rukama usta, kao da želi reći: Ne vjerujte onome
što izlazi na moja usta, vjerujte samo onome što vam sada ulazi kroz uši. Ili bi se uhvatio kako se
cupka po tijelu, kao da se štipa da provjeri je li sanja, ili kao da se češe zbog iznenadnog uboda
komarca.
 *

Njegov otac, prema kojem je onako pokorno dobio ime, bio mu je često u mislima.
Nježan, duhovit čovjek koji se svakoga dana budio sa smiješkom na licu: on je bio primjer
„optimističnog Šostakoviča”, ako je takav uopće ikada postojao. Dmitrij Boleslavovič uvijek bi
se javljao u sjećanju svog sina s kakvom igračkom u rukama i pjesmom na ustima, zagledao bi se
kroz naočale u špil igraćih karata ili u žičanu slagalicu, pušio bi lulu, i gledao kako mu djeca
rastu. Čovjek koji nije živio dovoljno dugo da ikoga razočara, ili da život razočara njega.
„Križanteme u vrtu davno su uvenule...”, i onda - kako ide dalje? - ah, da, „ali ljubav je
još uvijek u mom bolnom srcu”. Sin se osmjehnuo, no ne onako kako se smijao njegov otac.
Sinovo je srce bilo na drugi način bolno, i već je preživio dva infarkta. Treći je bio na putu, znao
je prepoznati znak upozorenja: votka mu više nije pričinjavala zadovoljstvo.

Otac mu je umro godinu dana prije nego je upoznao Tanju, bilo je tako, zar ne? Tatjana
Glivenko, njegova prva ljubav, koja mu je rekla da ga voli jer je pošten. Ostali su u vezi, i u
poznim godinama ona je znala reći kako bi čitav njezin život bio bi drukčiji da su se sreli samo
nekoliko tjedana ranije u sanatoriju. Njihova bi ljubav već bila tako čvrsta do onog trenutka kad
su se rastali da je ništa ne bi moglo prekinuti. To je bila njihova sudbina, a oni su je propustili,
izigrala ih je slučajna pogreška kalendara. Možda. Bio je svjestan toga kako ljudi rado stvaraju
melodrame od svojih mladost, i kako opsesivno razmišljaju o svojim izborima i odlukama koje su
donijeli nepromišljeno u to vrijeme. Isto tako bio je svjestan da se Sudbina svodi samo na riječi: I
tako.
Ipak, oni su jedno drugome bili prva ljubav, i on se prisjećao onih tjedana u Anapi kao
idile. Dapače, idila postaje idila tek kad se jednom završi. U dači u Žukovi postavili su dizalo da
ga prevozi izravno iz predsoblja u njegovu sobu. Doduše, radilo se o Sovjetskom Savezu, zakoni
i propisi nalagali su da dizalom, čak i kad je u privatnom objektu, smije upravljati samo
odgovarajuće osposobljen rukovatelj. I što je učinila Irina Antonovna, koja je tako predivno
brinula o njemu, po tom pitanju? Upisala je odgovarajuću školu i pohađala nastavu sve dok nije
dobila završnu diplomu. Tko je mogao predvidjeti da je u njegovoj sudbini bilo zapisano da će se
oženiti s kvalificiranom rukovoditeljicom dizala?
Nije radio usporedbe između Tanje i Irine, između prve i posljednje, to nije imalo smisla.
Predao se Irini. Ona je poduzimala sve kako bi mu bilo što podnošljivije i ugodnije. Samo što su
njegove životne mogućnosti sada bile vrlo ograničene. Dok su na Kavkazu njegove životne
mogućnosti bile bezgranične. Ali to je upravo ono što nam vrijeme čini.

Prije nego što se sastao s Tanjom u Anapi dogodila se ona izvedba njegove Prve simfonije
u gradskom parku u Harkovu. Bila je to, prema svim objektivnim mjerilima, čista katastrofa.
Gudači su zvučali jadno, glasovir se uopće nije čuo, timpani su ugušili sve ostalo, glavni fagot
bio je sramotno loš, a dirigent je samodopadno mahao; već na početku, svi su se gradski psi
lavežom pridružili koncertu, i publika se kidala od smijeha. No usprkos svemu tome, izvedba je
proglašena velikim uspjehom. Neuka publika pljeskala je dugo i glasno, umišljeni dirigent
primao je pohvale, orkestar je zadržao privid kompetencije, a od skladatelja su tražili da se popne
na binu i bezbrojnim naklonima izrazi svoju zahvalnost svima. Iskreno, on je bio vrlo ljutit, bio je
odveć mlad da uživa u ironiji situacije.

„Bugarski policajac veže vezice na svojim cipelama!” najavio bi Maksim očevim

prijateljima. Dečko je oduvijek volio šaljive podvale i viceve, praćke i zračne puške, a tijekom
godina doveo je svoj komični skeč do savršenstva. Prišao bi, odvezanih vezica, noseći stolac koji
bi namrgođeno postavio nasred sobe, lagano ga pomićući do najboljeg položaja. Onda bi,
nabacivši svečani izraz lica, i koristeći se objema rukama, podignuo svoju desnu nogu na stolac.
Pogledao bi oko sebe, vrlo zadovoljan tim jednostavnim uspjehom. A onda bi se, jednim
nezgrapnim pokretom koji je zbunjivao gledatelje, sagnuo, zanemarujući nogu na stolcu, i
zavezao vezicu na drugoj cipeli, onoj koja je bila na podu. Strašno zadovoljan rezultatom,
zamijenio bi noge, podižući svoju lijevu nogu na stolac prije nego što bi se sagnuo da zaveže
vezicu na svojoj desnoj cipeli. Kad je završio, a publika se davila u smijehu, uspravio bi se, kao
da stoji u vojničkom stavu „pozor”, pažljivo bi pregledao dvije uspješno zavezane vezice, kimnuo
sam sebi, i trapavo vratio stolac na svoje mjesto.
Ljudima je to bilo jako smiješno, pretpostavljao je ne samo zato što je Maksim bio rođeni
komičar, ni zato što ljudi vole šale na račun Bugara, već zbog drugog, dubljeg razloga: zato što je
taj kratki skeč bio savršeno sugestivan. Previše složeni manevri da se postignu najjednostavniji
ciljevi, glupavost, samohvala, nepristupačnost za tuđa mišljenja, ponavljanje istih grešaka. Nije li
sve to, uvećano kroz milijune i milijune života, odražavalo život pod suncem Staljinove
vladavine, golem katalog malih farsi koje su sačinjavale neizmjernu tragediju?

Ili uzmimo drugu sliku, jednu iz njegova djetinjstva, njihov ljetnikovac u Irinovki, na tom
imanju bogatom naslagama treseta. Kuća iz snova ili noćne more, s prostranim sobama i malenim
prozorima, zbog kojih su se odrasli smijali, a djeca drhtala od straha. I sada je shvatio da je
zemlja u kojoj je živio tako dugo bila isto takva. Činilo se da su arhitekti dok su crtali planove
Sovjetske Rusije bili previše obazrivi, pedantni i dobronamjerni, ali su napravili nepopravljivu
pogrešku u samoj osnovi, metre su računali kao centimetre, a ponekad i obratno. Ishod je bio
takav da je Kuća Komunizma bila sagrađena sva disproporcionalno, i s pomanjkanjem ljudske
mjere. Udijelila vam je snove, udijelila vam je noćne more, i svakoga je ispunila - jednako
odrasle i djecu - strahom.

Ona fraza, što su je tako pomno upotrebljavali birokrati i muzikolozi koji su razmatrali
njegovu Petu simfoniju, bolje bi pristajala za opis same Revolucije i Rusije kakva je iz nje
stvorena: optimistična tragedija.

Isto kao što nije mogao kontrolirati sjećanja, nije mogao spriječiti njihova neprekidna,
uzaludna preispitivanja. Najteža pitanja o ljudskom životu dolaze bez ikakva odgovora, takva im
je priroda. Ona naprosto nariču u glavi, kao tvorničke sirene u fis-duru.
 Dakle, talent leži u čovjeku poput naslaga treseta. Koliko ste ga obradili? Koliko ga je
preostalo neobrađeno? Tek nekolicina umjetnika obradi njegove najbolje dijelove ili ih prepozna
kao takve. U njegovu slučaju prije više od trideset godina, podignuli su ogradu od bodljikave žice
na kojoj je pisalo upozorenje: ZABRANJEN PROLAZ. Tko je znao što je - ili što je moglo biti -
iza žice?
S tim je povezano pitanje: koliko je loše glazbe dopušteno dobrom skladatelju? Nekada je
mislio da zna odgovor, a sada nije imao pojma. Napisao je gomilu loše glazbe za gomilu vrlo
loših filmova. Premda se može reći kako je upravo njegova loša glazba učinila te filmove još
gorima i tako poslužila u obranu istine i umjetnosti. Ili je to tek puki sofizam?
Posljednja pitanje koje je naricalo u njegovoj glavi jednako se odnosilo na njegov život
kao i na njegovu umjetnost. Riječ je o ovome: u kojem se trenutku pesimizam pretvara u
mračnjaštvo? Njegova posljednja komorna djela artikulirala su to pitanje. Violistu Fjodoru
Družininu rekao je da prvi stavak njegova Petnaestog kvarteta treba svirati „tako da muhe padaju
mrtve iz zraka, a publika počne napuštati dvoranu zbog čiste dosade”.

Čitavog se života oslanjao na ironiju. Stvorio je predodžbu da se ta osobina rodila u

sasvim uobičajenom mjestu: u procjepu između onoga kako zamišljamo, ili pretpostavljamo, ili
se nadamo da će se naš život razvijati, i načina na koji se on stvarno razvija. Tako ironija postaje
obrana jastva i duše, ona omogućuje čovjeku da diše dan za danom. Napišete u pismu za nekoga
da je „predivna osoba”, a primatelj zna da mislite upravo suprotno. Ironija omogućuje da poput
papige ponavljate žargon Vlasti, da čitate besmislene govore napisane u vaše ime, krajnje
ozbiljno lamentirate o odsutnosti Staljinova portreta u vašoj radnoj sobi, dok se iza
poluzatvorenih vrata vaša supruga suspreže da ne prasne u zabranjeni smijeh. Pozdravljate
imenovanje novog ministra kulture i komentirate da će time biti naročito zadovoljni u naprednim
glazbenim krugovima, koji su oduvijek polagali velike nade u njega. Pišete zadnji stavak Pete
simfonije što je isto kao da slikate klaunovski cerek na mrtvacu, a potom ozbiljna lica slušate
odgovor Vlasti: „Pogledajte, vidi se da je umro sretan, uvjeren u ispravnost i neizbježnu pobjedu
Revolucije”. I dio vas vjeruje da ćete živjeti sve dotle dok ćete se moći oslanjati na ironiju.
Primjerice, one godine kad je pristupio Partiji, napisao je Osmi kvartet. Svojim je
prijateljima rekao da je u mislima djelo posvetio „uspomeni na njegova skladatelja”. Takvu bi
izjavu glazbeni autoriteti sasvim sigurno ocijenili kao neprihvatljivo egoističnu i pesimističnu. Pa
je tako naposljetku na tiskanoj partituri pisalo: „Žrtvama fašizma i rata.” Nema sumnje da je tako
bilo puno bolje. No sve što je, ustvari, učinio bilo je to da je promijenio jedninu u množinu.
Kako god, više nije bio siguran. Moglo je biti neke filistarske uskogrudnosti u ironiji, baš
kao što je moglo biti samozadovoljstva u prosvjedu. Seoski dječarac koji baca odgrizak jabuke na
službeni automobil s vozačem. Pijani prosjak koji skida hlače i pokazuje golu stražnjicu
poštenom narodu. Slavni sovjetski skladatelj koji ubacuje suptilno ruganje u simfoniju ili gudači
kvartet. Ima li kakve razlike, bilo u motivu, ili učinku?
Ironija, spoznao je, bila je jednako ranjiva pred životnim nedaćama i protokom vremena
kao bilo koji drugi osjećaj. Jednog se jutra probudite i više ne znate imate li i dalje smisla za
ironiju, pa čak i ako imate, pitate se je li to uopće važno, primjećuje li ju uopće tko. Umislili ste
da emitirate zrake ultraljubičastog svjetla, ali što ako ih nitko ne zapaža jer su izvan spektra
poznatog svima? U svoj je prvi koncert za violončelo umetnuo aluziju na Suliko, Staljinovu
najdražu pjesmu. No Rostropovič je to tako odsvirao da je bilo jasno kako nije ništa primijetio.
Ako je Slavi trebalo prstom upirati u ironiju, tko bi je onda drugi pod milim Bogom primijetio?
A ironija ima svoje granice. Primjerice, ne možete biti ironičan mučitelj, ili ironična žrtva
mučenja. Isto tako niste mogli pristupiti Partiji na ironičan način. U Partiju ste se mogli učlaniti
iskreno ili ste se mogli učlaniti cinično, to su bile jedine dvije mogućnosti. I nekome tko je to
gledao izvana nije bilo važno koju ste mogućnost odabrali, zato što su mu se obadvije činile
jednako odvratne. Njegovo mlađe „ja”, ono pokraj puta, moglo bi vidjeti na stražnjem sjedalu tog
automobila jedan smežurani, stari suncokret, koji se više ne okreće prema Staljinovu suncu, ali je
i dalje heliotropski organizam, i dalje je okrenut prema svjetlosti koja dolazi od Vlasti.

Ako okrenete leđa ironiji, ona će se zgrušati u sarkazam. I što je onda dobro u tome?
Sarkazam je ironija koja je izgubila dušu.

Ispod stakla na njegovu radnom stolu u dači u Žukovi bila je jedna velika fotografija
Musorgskog na kojoj je ovaj izgledao poput medvjeda prijekorna pogleda, ona ga je tjerala da
odbacuje sva svoja slaba djela. Ispod stakla na njegovu radnom stolu u moskovskom stanu bila je
jedna velika fotografija Stravinskog, najvećeg skladatelja stoljeća, ona ga je tjerala da piše glazbu
najbolje što može. A na njegovu noćnom ormariću uvijek mu je stajala razglednica koju je donio
iz Dresdena: reprodukcija Tizianova Cezarova poreza.

Farizeji su pokušali izigrati Isusa tako što su ga pitali trebaju li Židovi plaćati poreze
Cezaru. Kao što je Vlast, kroz cjelokupnu povijest, stalno nastojala izigrati i oboriti one koje je
doživljavala kao prijetnju. On se trudio da ne nasjedne na trikove Vlasti, ali ipak on nije bio Isus
Krist, već samo Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič. I dok je Isusov odgovor farizejima koji su mu
pokazali Cezarovu zlatnu sliku bio, ustvari, korisno dvosmislen - nije posve jasno rekao što točno
pripada Bogu a što Cezaru - on to nije mogao ponoviti. „Daj umjetnosti ono što joj pripada?”
Takvo je bilo načelo larpurlatizma, formalizma, egocentričnog pesimizma, revizionizma, i svih
ostalih -izama čije su etikete godinama lijepili na njega. A odgovor Vlasti bio je uvijek isti:
„Ponavljajte za mnom”, kazala bi ona, „UMJETNOST PRIPADA NARODU - V. I. LENJIN.
UMJETNOST PRIPADA NARODU - V. I. LENJIN.”
I tako, on će uskoro umrijeti, po svoj prilici tijekom iduće prijestupne godine. A potom,
jedan za drugim, svi će umrijeti, njegovi prijatelji i neprijatelji, oni koji su razumjeli svu
složenost života u doba tiranije, i oni koji bi više voljeli da je pao kao mučenik, oni koji su
poznavali i voljeli njegovu glazbu, i nekoliko staraca koji su još uvijek zviždali „Pjesmu
Kontraplana”, a da nisu znali tko ju je bio napisao. Svi će umrijeti - osim, možda, Hrenjikova.
Tijekom posljednjih godina života sve je više koristio oznaku morendo u svojim gudačim
kvartetima: „umirući”, „zamirući”. Isto je tako označavao i svoj vlastiti život. Hja, pa sad,
nekoliko je života skončalo u fortissimu i u durskoj ljestvici. I nitko nije umro u pravo vrijeme.
Musorgski, Puškin, Ljermontov - svi su oni umrli prerano. Čajkovski, Rossini, Gogolj - svi su oni
trebali umrijeti ranije, možda jednako tako i Beethoven. Bio je to, naravno, problem ne samo za
velike književnike i skladatelje već isto tako i za obične smrtnike: problem življenja poslije
najboljeg razdoblja, poslije točke nakon koje život više ne može pružiti veselje, već samo
razočaranje i loše događaje.
 Dakle, on je poživio dovoljno dugo da bude potišten samim sobom. Često je bilo tako s
umjetnicima: ili su podlegli taštini, vjerujući da su veći nego što su bili, ili su zapali u
razočaranje. Sada je sve češće mislio o sebi kao o dosadnom, osrednjem skladatelju. Samokritika
u mladosti nije ništa u usporedbi sa samokritikom u starosti. I to je, možda, bila njihova konačna
pobjeda nad njim. Umjesto da su ga ubili, oni su mu dopustili da živi, a time što su mu dopustili
da živi, oni su ga ubili. Bila je to zadnja, nepobitna ironija u njegovu životu, time što su mu
dopustili da živi, oni su ga ubili.

A poslije smrti? Osjećao se kao da tiho podiže čašu u znak zdravice: „Pijmo za to da se
ništa ne kreće nabolje!” Ako smrt dolazi kao oslobođenje od života i njegovih otmjenih
poniženja, nije očekivao da će time stvari postati manje komplicirane. Pogledajte što se dogodilo
jadnom Prokofjevu. Pet godina nakon njegove smrti, upravo kad su spomen-ploče u njegovu čast
bile postavljene po cijeloj Moskvi, njegova prva žena naložila je odvjetnicima da ponište
skladateljev drugi brak. I to na kojoj osnovi! Osnova je bila da je od povratka u Rusiju 1936.
Sergej Sergejevič bio impotentan. Zbog toga njegov drugi brak nije mogao biti konzumiran, pa je
stoga ona, njegova prva žena, bila njegova jedina zakonita žena, i njegova jedina zakonita
nasljednica. Čak je zahtijevala izjavu liječnika koji je pregledavao Sergeja Sergejeviča dva
desetljeća ranije da je njegova spolna nemoć ustanovljena kao nepobitna činjenica.
Ali upravo se to događalo. Došli su i prekapali po vašoj intimi. Hej, Šosti, voliš li više
plavuše ili brinete? Tražili su bilo kakvu slabost, bilo kakvu prljavštinu koju su mogli iskopati. A
uvijek bi nešto pronašli. Tračeri i širitelji lažnih mitova imali su svoju verziju formalizma, kao što
ju je definirao Sergej Sergejevič Prokofjev: sva glazba koju ne možemo razumjeti nakon prvog
slušanja vjerojatno je nemoralna i odvratna - takav je bio njihov stav. I učinit će s njegovim
životom što god im se prohtije.
Što se tiče glazbe: nije patio od iluzije da će vrijeme pokazati što je dobro, a što loše. Nije
vidio zašto bi budući naraštaj mogao odrediti kvalitetu bolje od onih za koje je glazba i bila
napisana. Bio je previše razočaran da povjeruje u to. Budući naraštaj potvrdit će ono što će
potvrditi. Predobro je znao kako ugled skladatelja raste i pada, kako su neki bili nepravedno
zaboravljeni, a drugi postajali tajanstveno besmrtni. Njegova skromna želja za budućnost bila je
da pjesma „Krizanteme u vrtu davno su uvenule” i dalje tjera muškarce u plač, koliko se god loše
čula iz pucketava zvučnika u nekom jeftinom kafiću, dok će u isto vrijeme, malo dalje niz cestu,
publika biti nijemo dirnuta nekim od njegovih gudačih kvarteta, i da će se, možda, jednoga ne
tako dalekoga dana, obje publike preklopiti i spojiti.

Naložio je svojoj obitelji da se ne bavi njegovom „besmrtnošću”. Njegova bi se glazba

trebala izvoditi zbog svoje vrijednosti, a ne zbog nekakve postumne kampanje. Među mnogima
koji su ga tih dana opsjedali s raznim molbama bila je i udovica jednoga vrlo poznatog
skladatelja. „Moj je suprug mrtav i ja nemam nikoga” - ponavljala je stalno isti refren.
Neprestano mu je govorila da on samo treba podignuti slušalicu i zatražiti od ove ili one osobe da
izvede posljednja djela njezina supruga. Učinio je to mnogo puta, na početku iz sažaljenja i
pristojnosti, poslije samo zato da se riješi te žene. Ali nikada joj nije bilo dovoljno. „Moj je
suprug mrtav i ja nemam nikoga”. I tako bi on ponovo podignuo slušalicu.
Međutim, jednog su ga dana te poznate riječi prilično razdražile. Stoga je uzvratio
ozbiljnim tonom: „Da... da... a Johann Sebastian Bach imao je dvadesetero djece i sva su
promicala njegovu glazbu.”
 „Upravo tako”, složila se udovica. „I zbog toga se njegova glazba izvodi i dan-danas!”

Ono čemu se nadao bilo je da će smrt osloboditi njegovu glazbu: osloboditi je od njegova
života. Vrijeme će prolaziti, i premda će muzikolozi nastaviti svoje rasprave, njegovo djelo počet
će stajati za sebe. Povijest će, jednako kao i biografija, izblijedjeti, možda će jednoga dana
fašizam i komunizam biti samo obične riječi u udžbenicima. I tada, ako bude još uvijek imala
vrijednost - ako bude bilo ušiju da čuju - njegova glazba bit će... samo glazba. To je sve čemu se
skladatelj može nadati. Komu glazba pripada, pitao je onu uplašenu studenticu, i iako je odgovor
bio ispisan velikim slovima na natpisu iza glave njezina ispitivača, djevojka nije znala odgovor.
Nije bila u stanju točno odgovoriti. Zato što glazba, na koncu konca, pripada glazbi. To je sve što
ste mogli reći, ili poželjeti.

Onaj je prosjak vjerojatno već odavno mrtav, a Dmitrij Dmitrijevič gotovo je isti tren
zaboravio riječi što ih je bio izgovorio. Ali zapamtio ih je onaj čije se ime izgubilo za povijest. On
je vidio smisao u njima, on ih je razumio. Bili su usred Rusije, usred rata, usred svih mogućih
patnji koje rat donosi. Ondje je bila dugačka željeznička postaja na koju je upravo dolazilo
sunce. Bio je ondje jedan čovjek, polovica čovjeka zapravo, koji se vozio u kolicima, pričvršćen
za njih pomoću konopa provedenog kroz pojas hlača. Dvojica su putnika imala bocu votke. Sišli
su s vlaka. Prosjak je prestao pjevati svoju opscenu pjesmu. Dmitrij Dmitrijevič držao je bocu, a
onaj drugi čaše. Dmitrij Dmitrijevič nalio je votku u svaku čašu, i dok je to činio, ugledao je
narukvicu od češnjaka. On nije bio konobar, pa je razina votke u svakoj čaši bila malko drukčija.
Prosjak je gledao samo u ono što je izlazilo iz boce, dok je drugi čovjek mislio kako Mića uvijek
brine o tome da pomogne drugima, premda je po prirodi bio nesposoban pomoći samome sebi.
Ali Dmitrij Dmitrijevič je slušao i čuo, kao i uvijek. I kada su se tri čaše u kojima su bile različite
količine votke skupile i zajedno kucnule, on se nasmijao, nakrivio glavu na stranu tako da mu je
sunce nakratko bljesnulo u naočalama, i promrmljao:
„Trojka.”
I to je bilo ono što je čovjek koji je pamtio upamtio. Rat, strah, siromaštvo, tifus i
prljavština, premda je usred toga, iznad toga i ispod toga i kroz sve to Dmitrij Dmitrijevič čuo
savršen trozvuk. Rat će jednom završiti, nema sumnje - osim ako će trajati vječno. Strah će se
nastaviti, i nepravedna smrt, i siromaštvo i prljavština - možda će sve to nastaviti trajati vječno,
tko zna. A ipak, trozvuk nastao od tri ne baš čiste čaše votke bio je zvuk koji je jasno odjeknuo
kroz buku vremena, i koji će nadživjeti sve i svakoga. I možda je, naposljetku, samo to i važno.
 Autorova bilješka

Šostakovič je umro 9. kolovoza 1975., pet mjeseci prije nego što je nastupila iduća
prijestupna godina.
Nicolas Nabokov, njegov mučitelj s Mirovnog kongresa u New Yorku, bio je ustvari
plaćenik CIA-e. Stravinskijevo izbjegavanje kongresa nije bilo samo „etičko i estetičko”, kao što
je stajalo u telegramu, već i političko. Kako je njegov biograf Stephen Walsh zabilježio: „Poput
svih ruskih bijelaca u postratnoj Americi, Stravinski... zasigurno nije htio ugroziti teško stečen
status lojalnog Amerikanca ni najneznatnijom podrškom prokomunističkoj propagandi.”
Tihon Nikolajevič Hrenjikov, usprkos Šostakovičevu (fikcionalnom) predosjećaju, nije
postao besmrtan, ali je učinio sljedeću dobru stvar, brinuo je o Savezu sovjetskih skladatelja od
njegova osnutka 1948. sve do njegove konačne propasti, zajedno s ostatkom Sovjetskog Saveza,
1991. godine. Tijekom četrdeset i osam godina, počevši od 1948., on je davao uglađene i
pristojne intervjue, u kojima je tvrdio kako je Šostakovič bio veseo čovjek koji se nije trebao
ničega plašiti. (Skladatelj Vladimir Rubin to je prokomentirao ovako: „Vuk ne može govoriti o
strahu ovce.”) Hrenjikov nije nikada nestao s vidika, niti je izgubio svoju ljubav prema Vlasti, a
godine 2003. primio je posebno odlikovanje od Purina. Naposljetku je umro 2007. u dobi od
devedest i četiri godine.

Šostakovič je bio višestruki pripovjedač svoga vlastitog života. Neke priče dolaze u
brojnim varijantama, dorađivane i „poboljšavane” tijekom niza godina. Druge - primjerice poput
one koja se odigrala u Velikoj Kući u Lenjingradu - postoje samo u jednoj varijanti, ispričane
mnogo godina poslije skladateljeve smrti iz jednog izvora. Općenito, istinu je bilo teško otkriti, a
kamoli je očuvati u Staljinovoj Rusiji. Čak su se i imena često mijenjala, pa se tako Šostakovičev
ispitivač u Velikoj Kući navodi kao Zančevski, Zakrevski i Zakovski. Sve je to prilično
frustrirajuće za svakog biografa, ali je uglavnom dobrodošlo svakom romanopiscu.
Bibliografija o Šostakoviču je pozamašna, a muzikolozi će prepoznati dva moja glavna
izvora: sjajnu knjigu Elizabeth Wilson Shostakovich: A Life Remembered (1994., revidirano
izdanje 2006.) i Testimony: The Memoirs of Shostakovich autora Solomona Volkova (1979.). Kad
je objavljena, Volkovljeva je knjiga izazvala veliku strku, kako na Istoku, tako i na Zapadu, i
takozvane „Šostakovičeve ratove” koji su tutnjali desetljećima. Odnosio sam se prema njoj onako
kako bih se odnosio prema nečijem osobnom dnevniku koji nastoji prikazati svu istinu, obično
zapisivan u isto doba dana, u pretežito istom raspoloženju, s istim predrasudama i
zanemarivanjima. Drugi korisni izvori uključuju knjigu Story of a Friendship (2001.) Isaaka
Glikmana i intervjue Michaela Ardova sa skladateljevom djecom, objavljene pod naslovom
Memories of Shostakovich (2004.).
Elizabeth Wilson imala je ključnu ulogu među onima koji su mi pomagali u pisanju ovog
romana. Ona me je opskrbila materijalom do kojeg sam ne bih nikada došao, ispravljala je moje
brojne greške i pročitala otipkani rukopis. Ali ovo je moja knjiga, ne njezina, a ako vam se ne
sviđa, onda pročitajte njezinu.

J. B.

Svibanj 2015.
 1 Prev. Danko Angjelinović
2 Hruščovljev najveći izazov na unutarnjopolitičkom planu bila je poljoprivreda. U tom
smislu u javnosti se često pokazivao s klipom kukuruza. (Op. prev.).