GORAN TRBUSON

KLUB OBOŽAVATELJA

Zamislite ovakvu situaciju: Ivu Radača zaustavlja policajac, traži od njega

vozačku i prometnu i pita ga, ne bez zlurade nadmoći, zna li zbog čega je
zaustavljen. I ne pogledavši ga, Radač mu ljutito odbrusi:
»Valjda se prvo kaže dobar dan!«
Nakon toga slijedi razgovor s opasnom i neizvjesnom dramaturgijom, pun
peripetija, obrata i dramatske tenzije, na čijem pumpanju zdušno radi sam
Ivo.Naravno, isprva ne priznaje da je vozio više od četrdeset, izražava
sumnju u ispravnost radarskih uređaja i uopće fizikalnu mjerljivost brzine kao takve,
trtlja nešto o generalnoj korumpiranosti režima, o p ć e p o z n a t o j p o t k u p l j i v o s t i
policije, da bi na kraju iznio i čitav niz osobnih opservacija na račun
izgleda, morala i neporočnosti uniformiranog tipa koji ga je zaustavio, a na
njegovo insistiranje da puhne u balon, odgovara nekom od stereotipnih metafora o
»puhanju one stvari«, psovkom ili kratkim krošeom, ili, još češće, i jednim, i
drugim, i trećim. I tako, bezazleno prekoračenje brzine, koje bi normalan
čovjek riješio pristojnim razgovorom s pozornikom, hinjenim pokajanjem, ili
nekim drugim p r i k l a d n i m k o m u n i k a c i j s k i m r i t u a l o m , u s l u č a j u I v e
R a d a č a , p r e t v a r a s e u i z l j e v b i j e s a i m r ž n j e , tučnjavu sa službenom
osobom, privođenjem i gdjekad uvjetnom ili kraćom zatvorskom kaznom.
Ili ovako! Isti se taj Ivo sagne na prozorčić kioska i zapita, nije li možda stigla
SN-revija. A kad mu ljubazni prodavač zaniječe takvu mogućnost, on spazi tražene
novine i svadljivo promrsi:— Kako nije, kad je tu!Prodavač se brani kako je to stari broj,
onaj od prošloga tjedna, ali se Ivo ne da smesti:
— Onda ste trebali reći da je stigla, ali prije tjedan dana!
— Ali to je stari broj! Koga zanima stari broj!
— Koji kurac tebe briga šta koga zanima! Evo, mene baš zanimaju stari
brojevi! Daj mi Vjesnik od Nove godine i Večernji od Badnjaka!
I tako, riječ po riječ, razlog po razlog, prijekor po prijekor, i
b e z a z l e n o s e k u p o v a n j e s p o r t s k o g a magazina pretvara u nešto posve
neočekivano. Sat ili dva nakon toga uistinu stiže nova SN-revija, čija se tiskarska boja
još lijepi pod prstima, ali je dostavljači nemaju gdje ostaviti, jer je kiosk već razvaljen ili
na neki drugi način onesposobljen za prihvat i prodaju tiska.Zbog toga Ivu Radača,
valjda otkako ga znam, svi zovu Bijesni Orlando, ili skraćeno Orlando, premda u
periferijskom okružju u kojem se Ivo kreće Ariostovo epsko remek djelo ne uživa baš
kultni status.
Kasno je proljeće, ili rano ljeto, kako vam već drago, i sjedim s prijateljem
Evigerom za pletenim stolom postavljenim na asfaltni pločnik ispred pivnice
Continental. To je mjesto na kojem se sastajemo valjda otkako je pivo na tako
dramatičan način ušlo u naše živote. Osam je sati, ipak je prerano za točeno
Ožujsko, pa pijuckamo kratku kavu, ćuteći već sasvim izvjestan dolazak

sparine koja će ovaj

lipanjski dan pretvoriti u Papenov lonac. Čim popijemo neukusnu kavu, koju
gazda Pepi nabavlja u jeftinom diskontu u Mađarskoj, i čim dočekamo Mišela,
spremni smo Evigerovim sivim golfom krenuti prema staroj neuro-Mala Mongolkaloškoj
klinici i psihijatrijskoj bolnici nedaleko od Zagreba, gdje se rehabilitira naš
tek operirani frend Bremza. Ako se uopće rehabilitira! Tko zna može li se čovjek
nakon tog vraga uopće rehabilitirati! Naravno, u tim iznimno delikatnim
okolnostima, u kojima nam predstoji neugodan posjet bolnici,nastojimo biti
tihi, nenametljivi, zapravo posve neupadljivi, osobito radi toga da ne
privučemo pažnju s p o m e n u t o g a O r l a n d a , k o j i n a m s e p r i b l i ž a v a ,
d o l a z e ć i s g r o b l j a n s k e s t r a n e . N i k a k o n a m n e b i odgovaralo da nam se
prikrpi, jer bi u tom slučaju posjet bolesnom prijatelju mogao prerasti u sasvim
neizvjesnu avanturu, koja bi mogla završiti tko zna čime
— t u č n j a v o m , r a n j a v a n j e m , p a i dugogodišnjom robijom.— A k o n a m
se pokuša utrpati, branit ćemo se šutnjom — kaže Eviger, kome je
p r a v n i č k i j e z i k prirastao srcu otkako je prije tridesetak godina upisao
Pravni fakultet, koji do dana današnjega nije uspio završiti. Zato ga i zovu
»Eviger«, prema onom njemačkom izrazu kojim se označuje vječiti, dakle bezizgledni
student. A l i , v r a g a ! P l i n a r a j e k v a r t u k o j e m s v i z n a j u s v e o s v i m a , i u
kojemu se čovjek, kakvom god se mimikrijom poslužio, ne može
sakriti pred drugima. I tako nas Orlando bez problema
p r o n a l a z i , prelazi preko malenog trga i bez pitanja sjeda u pletenu fotelju
koja bolno zastenje pod njegovom nabijenom figurom.— Imam jednu lošu i jednu
dobru vijest — kaže on već pomalo na rubu ljutnje, pogledavajući u naša lica, ne bi li na
njima otkrio makar kakav trag znatiželje. Ozbiljnih smo, zapravo kamenih izraza, poput
prerušenih ober-sturmbahnfuhrera u muzeju holokausta,jer,naravno,
z n a m o k a k o p o k a z a t i radoznalost spram Orlandovih polusuvislih priča znači
potpisati pristupnicu za krajnje opasan izlet un e p o z n a t o . M e đ u t i m , n j e m u
danas kao da i ne treba tuđa radoznalost. Unatoč našoj
o č i t o j suzdržanosti, on počinje s jednom od tih svojih, navodno važnih vijesti:»
— Jučer me ostavila ženska! — kaže on, pa napravi onu vrst retoričke stanke kakva bi
trebala ostaviti dojam na slušatelje i za koje se, onako usput, stigne naručiti i piće.
Naravno, na tuđ račun
.— Kako se ono zvala?Hasanaginica? — pita Eviger sasvim ozbiljno, dok
Orlando naručuje hladnukriglu. Kad se radi o alkoholu, njemu nikad nije prerano
— Emina — ispravi ga došljak
— Ma, da... znao sam da je u vezi s nekom pjesmom...
— Čovječe, dvije godine živimo skupa! —žesti se Orlando, valjda na svoju
priležnicu. — Ove jeseni smo se trebali vjenčati, a ona meni ovako! Ode bez riječi... i
to sa švercerom cigareta! Naravno, znali smo sve trajne i sve sporadične
protuhe s Plinare, pa tako i tog švercera cigareta,nabildanog tipa kod kojega
si uvijek mogao nabaviti dugi Marlboro, Camel light, Dunhill u
plosnatompakovanju, oba Davidoffa i druge specijalitete što su se proizvodili diljem
Hercegovine ili možda Crne Gore, i imale različite cijene, a iste okuse. Za njega
se znalo da nosi nož skakavac i željezni bokser, za što se vjerovalo da je izumrlo
još u ranim šezdesetima, i da sasvim lako upada u tučnjave u kojima ć e t i j e d n a k o m
spretnošću nabiti plavicu na oko i maznuti ti lisnicu iz unutarnjeg
d ž e p a s a k o a . Nabildanog su zvali Van Damme, jer je bio lud za filmovima u
kojima se blentavi snagatori, s puno m i š i ć n e i m a l o m o ž d a n e m a s e ,
suprotstavljaju svim opačinama koje ugrožavaju
m o d e r n o čovječanstvo.Svima, osim možda globalnom zagrijavanju i onim
ozonskim rupama. Oni koji su gavidjeli kažu da je frapantno nalik Stevenu
Seagalu, ali su mu nadimak Van Damme dali tipovi koji se s l a b o s n a l a z e u
tom žanru, i koji ne daju ni pišljiva boba na nekoliko nevažnih
f i z i o g n o m i - s t i č k i h razlika.Ako bi možda tkogod pomislio kako te dvije lako zapaljive
prirode, dakle tip s bokserom i naš Orlandočine kritičnu masu po kojoj će se zbog
spomenute cure i suko-10Mala Mongolkabiti, pokazao bi kako nije do kraja upućen u
finese Orlan-dova karaktera. Činjenica je da Orlandu lakopada mrak na oči, ali ipak
ne toliki da ne bi vidio s kime će se upustiti u okršaj. Bio je od onih
kojipopizde i hrabro navale na čitav »treći ce« djevojačke gimnazije, gojence
staračkog doma »Cvjetnisuton« ili razularene vrtićke štićenike, ali se pred
zajebancijom, kojom ih obasiplju žderači anabolika sprozora obližnje teretane,
povuku tiho, na prstima. Stoga je šansa da će zbog Emine patiti bila
dostavelika, ali da će zbog nje, kako bi u narodnoj pjesmi rekli, kidisati na tipa koga
zovu Van Damme, bilasasvim mala.A l i , r a s p r o s t r i m o k a r t e p o s t o l u ! Č i t a v t a j
slučaj s Orlandom i njegovom Eminom bio je notoran.
Otkako ga je 1990.ostavila Maja Majer, lokalna ljepotica s Plinare, koja je
pred sam rat spakiralastvari i zapalila za Boblingen s nekim kratkovidnim profesorom
hrvatskoga, koji je navodno onako samod sebe pisao pjesme, Orlando je živio posve
sam, sve dok prije dvije godine nije naletio na tu mladuBosanku Eminu, o kojoj se
znalo strašno malo. Naime, iako se kleo da nije tako, čini se da ni
samOrlando nije znao njezino prezime, tvrdeći jednom da se zove Osman-
pašić, drugi put Hasanpašić,t r e ć i p u t H a s a n o s m a n o v i ć . . . K o n a č n o s e
b r a n i o t i m e k a k o s u t a m u s l i m a n s k a p r e z i m e n a t a k o komplicirana, da ih
čovjek i ne može zapamtiti sa stopostotnom sigurnošću. Ali, koliko god
spomenutap r e z i m e n a b i l a k o m p l i c i r a n a , n i s i m e n o m n i j e b i l o
n i š t a b o l j e , j e r c u r i n i t k o n i k a d a n i j e v i d i o dokumente, pa se moglo
zaključiti i to da si ga je odabrala sama zato što joj se sviđa ona stara, čini mi se —
Šantićeva pjesma.
— Čekaj, ako se ne varam, ta Emina je ona sirota iz Bosne — pokušava razjasniti stvar
Eviger — koja je došla s izbjeglicama, a ti si je primio i ne znajući ništa o njoj?
— A koji bih kurac trebao znati!?Konobarica koja stoji ispred ulaza u pivnicu gleda
prema našem stolu i kao da želi kazati kako je osamujutro prerano za tu vrst podizanja
glasa.»
— Pa tako... — pokušava biti razložan Eviger, baš kao da vjeruje
k a k o j e r a z l o ž n o s t n e š t o š t o b i moglo ostaviti dojam na čovjeka kakav je
naš poluprijatelj, ili povremeni prijatelj Orlando. — Evo, na p r i m j e r , k a d
poznaješ roditelje komada s kojim se, kao što kažeš, namjeravaš
o ž e n i t i , m o ž e š s priličnom dozom sigurnosti znati hoće li ti djeca biti sklona
gojaznosti, alergijama ili shizofreniji, trebašli očekivati da obole od astme ili
leukemije...Opuštene donje usne, Orlando ga tupo gleda. Naravno, on nema
pojma o čudima hereditarnosti, akada bi ga i imao, bilo bi to od slabe koristi.
Što bi on sa saznanjima o genetskom ustroju ženinihpredaka, kad o svojoj
mami zna tek to da je radila kao čistačica na okružnom sudu, a o ocu da ih
jerano ostavio.Ali, kad se Eviger uhvati svoje teorije tad ne pušta žrtvu:— I podatak o
tome otkuda dolazi odabranica tvoga srca nije za odbaciti. Genetika i
geografija suisprepletene i više no što ti možeš zamisliti. Recimo, u Semberiji
ima dosta endemskog sifilisa, uistočnoj Bosni i oko Bjeljine česte su neke
vrste encefalitisa koji se prenose s pomoću krpelja, ali i prljavim rukama, dok je
u Bosanskoj Posavini još uvijek stupanj raširenosti metiljavosti i parazitizma...— Ali,
Emina nije došla iz Bosne! — dere se Orlando na čovjeka koji ga je oduvijek
znao ponajboljeizbaciti iz takta. — Njeni su starci otišli na rad u Sloveniju prije
dvadeset pet godina, a ona se rodila uMariboru.— Oh, pardon! — kao da se
ispričava Eviger. — Ti misliš na ono veselo punco kaj se kliče Emina! Onda je
to u redu!Naravno, ni Evigeru, ni meni, ne pada na pamet da mu zajedljivo
kažemo kako znamo da se Eminapojavila na Plinari s golemom prugastom
plastičnom torbom, kakva se već po tisućama televizijskih reportaža
prepoznaje12Mala Mongolkakao izbjeglički rekvizit, kako u njezinoj pojavi nije bilo baš
ništa slovensko, i kako ona jadna zacijelo nezna, nalazi li se to njezino tobožnje rodno
mjesto u Donjoj Štajerskoj ili Slovenskom primorju.Jasno nam je da nije vrijeme za
verbalna cjenkanja i razjašnjavanja, jer će ionako, za dan ili dva, sve uvezi tog slučaja
sjesti na svoje mjesto i biti poznato, bar nama s Plinare.Što se zapravo dogodilo?
Orlando se sporječkao s Emi-nom zbog toga što u nekom uglednom društvu(!?) nije
pokazala dovoljno poštovanje prema njemu, ili zbog neke slične gluposti, pa
ju je odlučiokazniti na najgluplji od svih mogućih načina, onako kako muškarac koji je
prešao četrdesetu nikada nebi smio kažnjavati žensku koja je jedva prešla dvadesetu.
Naime, odlučio ju je do daljnjega lišiti svojihvelebnih seksualnih usluga, pa nije nikakvo
čudo što je ona, u oskudici te vrste, potražila tuđe. Ili, štobi narod u svojoj vječnoj
mudrosti kazao — što nećeš ti, po-, jebat će drugi! Možda je čisti apokrif da jem e đ u
Emininim 1 nogama neočekivano gostovao aktivist Crvenoga križa,
k o - [ j i j e o b i j a o v r a t a pokušavajući prodati markice svoje orga-1 nizacije, ali
je nedvojbeno da je njezin neuslišeni seksus ispunio spomenuti Van Damme,
inače po vokaciji švercer cigareta i pljunuti Steven Seagal.— 0. KA — smiruje ga
Eviger, pogledavajući pritom nervozno na sat, ljutit što Mišela još nema. — Ovoti je bila
dobra, reci nam sad i lošu vijest!Orlando ga gleda kao da ne vjeruje vlastitim ušima. On
naprosto ne zna da se jezikom, osim bukvalnihistina i kardinalnih laži, mogu
iskazivati i razne finese kao što su ironija, aluzija, metafora, elipsa,hiperbola,
retoričko pi-, tanje, kondicionalna istina i sijaset drugih stvari, tako da mu
nije ni na krajp a m e t i k a k o g a E v i g e r u o v o m t r e n u z a j e b a v a . O n
n a p r o s t o m i s l i d a j e o v a j p o l u d i o i l i t r e n u t n o oglupavio od vrućine koja mu
prži proćelavu glavu.
— Pa ovo je loša vijest! Boga mu, kak' ne kužiš!— A kako bih kužio? — polako mu
objašnjava Evi-ger. — Što je u tome loše? Ostavila te Slovenkabosanskoga
podrijetla. Slovenci nas jebu zbog Svete Gere i Piranskoga zaljeva, a zbog
Bosanacanam Haag visj nad glavom. I to znaš koji Haag? Ne, onaj obični, nego Den
Haag, čovječe!Orlando šuti zbunjen i zamišljen. Posvadio bi se on, planuo, ali je za tu
stvar nekako previše konfuzan.Analizira u glavi svoju dvogodišnju vezu s
Eminom i pokušava se sjetiti, je li ona ikada iskazivalaneprihvatljive stavove
u vezi te Gere i tog... i je li mu ikada prijetila Haagom, osobito tim vražjim
DenHaagom.I prije no što će tu stvar domisliti, Eviger mu zabija tricu:— I konačno,
dobro je što si je se riješio! Pa, pojebala se sa švercerom cigareta!— Nisam rekao da
se... rekao sam samo da je otišla s njim...— Da, da. Van Damme će sada hodati s njom
šest mjeseci, a onda će joj kupiti ručni sat i predložiti jojda stupe u intimne odnose... —
Neće joj kupiti ručni sat — reći će Orlando gotovo bolno — jer je
m r c i n a o t i š l a s a s a t o m m o j e majke. I s gebi-som za koji sam dao pet somova
maraka.Eviger i ja se pogledamo začuđeno, kao da u toj cijeloj stvari neki vrag nije u
redu, kao da nešto strši.Orlando zbilja nikada nije djelovao kao čovjek koji komadima
plaća gebise od pet somova maraka.On nastavi glasom punim ispovjedne tronutosti. U
tih nekoliko časaka u njemu kao da nije bilo nijedneod značajki Ariostovoga mahnitog
junaka.— Jebi ga, bokce je imalo tešku paradentozu i doktor Štulhofer joj je
uspio spasiti gornje trojke išestice... I on-14IMala Mongolkada joj je ukomponirao
most od porculana i nekakvog, što ja znam... vironita. Baš joj ga je prošli tjedanpostavio,
ja sam uredno platio... čisti keš... a ona je jučer zbrisala.Nije mi jasno otkuda on zna
što su trice i šestice, a što vironit. Mora da je kao zadnji bedak satima sjedio u
Štulhoferovoj ordinaciji, bojeći se da bi mladi zubar mogao antiparadentoznu terapiju
zgodnos p o j i t i s p i p k a n j e m E m i n i n i h s i s a i z a v l a č e n j e m r u k e m e đ u
n j e z i n e n o g e . J e b i g a , s v a š t a s e d a napraviti u prostranom i pomičnom
zubarskom stolcu.— Čekaj, ti si joj platio gebis pet somova maraka? — pitam ga s
blagom nevjericom.—Jebote, cijela ne vrijedi toliko... — mrmlja zlovoljno Eviger.— Kad
joj... kad joj je baš bio rođendan. Sredio sam joj zube i trebali smo s kolima
na more — kažeon, pokazujući prstom na drugu stranu ulice, gdje, možda
koji stotinjak metara prema bolnici, stojiparkiran novi hvundai srebrne metalik
boje. — Konačno je stigao. Jučer popodne. To je dobra vijest. Hoćete da vas
provozam?Eviger zaniječe glavom, izvadi svoj pohabani novčanik pa počne prebrojavati
kovanice za našu kavu in j e g o v o p i v o , r a č u n a j u ć i v a l j d a k a k o č o v j e k k o j i j e
n e t o m s p i s k a o g r d n u l o v u z a g e b i s i m e t a l i k automobil zasigurno nema čime
platiti piće.— Stari, ne možemo! Čekamo da dođe Mišel pa idemo u Zagreb. Bremza je
prije par dana operiran.— Bremza!? — podigne Orlando pogled s prazne krigle
po čijim su se rubovima nahvatali ostaci pivske pjene. — A šta mu je bilo?—
Tumor na mozgu — slegne Eviger ramenima, kao da želi pokazati kako je u
tom predmetu vragodnio šalu.— Jebate! Tumor na mozgu! — skrsti Orlando
ruke kao da je istoga trena zaboravio na curu koja je dignula» Trjbuson / Klub
obožavateljasidro i ostavila ga, odnijevši u ustima pravo malo protet-sko blago. A zatim
se nastavi snebivati tobožetihom i sućutnom patetikom:— Ma nemoj me jebat! Bremza,
kažeš! Ma nemoj me jebat! Tumor, kažeš! Ma nemoj me jebat!I u tom trenu, tiha
lamentacija, kojom izražava bolnu nevjericu spram sudbine čovjeka kome je i
sampodosta vremena nekom vrstom prijatelja, nestaje, odnosno, preciznije —
biva zaglušena bijesnomrikom, brundanjem, praskanjem i dimom motorkotača koji
se naglo zaustavlja pokraj našeg stola. To jeneka prastara češka jawa, desetak puta
prerađivana, djelomice oklopljena kabastim dijelovima drugihm o t o r k o t a č a ,
povećana upravljača i skraćene ispušne cijevi, na kojoj, sav u
i z l i z a n o j k o ž i p u n o j zakovica i s motobikerskom maramom na glavi, sjedi
Fre-kva, dvadesetak godina mlađi Orlandovpolubrat.Poput kobnog proroka iz
kojeg od ovih novih filmova, u kojima se uglavnom na idiotski način razrađuju
ozračja Sudnjega dana, Apokalipse i bitke kod Armagedona, Fre-kva
p o d i ž e d e s n u r u k u u v i s i gromkim glasom pokušava nadglasati riku frajerski
skraćenog auspuha:— J a h o ć u s v o j u p o l o v i c u l o v e , j e r o v o g a t r e n a
ž e l i m o t v o r i t i s e r v i s z a p o p r a v a k t e l e v i z o r a i videorekordera! Stari
nam je ostavio to imanje po pola, a ti si me zajebao i uzeo sve sebi!— To nije istina!
— brani se Orlando, a po nesigurnosti u glasu i kratkoći rečenice, može se
lakozaključiti kako je sve ono za što ga optužuje polubrat zapravo čista istina.I z
dubine ulice, u perspektivi zamućenoj toplim isijavanjem asfalta,
konačno se pojavljuje tolikoočekivani Mi-šel koji tegli raznobojne
v r e ć i c e . Z n a m d a j e p r i j e p o l a s k a o b i š a o m n o g o d u ć a n a i pribavio svu
silu sitnica kojima će obradovati Bremzu, bude li ovaj uopće u stanju u kojem se
čovjekamože obradovati.16Mala MongolkaEviger plaća i mi obojica brzo
ustajemo, želeći se čim prije izvući iz neugodne, svađalačke situacije kakvu su
kadra zakuhati dva bijesna brata. Ili polubrata, kako vam drago.— Kurac nije istina! —
viče Frekva, turirajući staru jawu čiji bi se motor, sastavljen još od
socijalističkihdijelova, mogao svaki čas razletjeti. — Kupio si bosanskoj kurvi
zube da može Van Dammeu boljefafati! Kupio si i onaj usrani hvundai! Onaj pičkin
dim od auta! A ja! Što je s mojim dijelom love!Jasna stvar, od silnih uvreda što diraju u
najosjetljivije strune njegove duše, Orlandu puca film, zatimm u p a d a m r a k n a o č i ,
pa mu dolazi žuta minuta, i na koncu hitro ustaje i brzim krošeom
o b a r a polubrata s motora. I polu-brat, i motor nakratko se zabatrgaju na tlu, a potom se
namah smire.— Ako mi ne daš mojih petnaest somova — sikće Frekva dolje na
asfaltu, brišući krvave usnicemaramom što mu je pala s čela — ja ću
napraviti nekakvu groznu pizdariju za koju će čuti čitav grad!Opljačkat ću onu
mjenjačnicu, jer nemam drugog izbora! Opljačkat ću je, a ako me uhvate,
kazat ćuda si me ti natjerao na to. I tako ću nam ime pribiti na stup srama!Kojeg li
užasa, pomislim, ne bez zluradosti: novinska Crna kronika difamira i baca u
blato beščašćaugledna imena Bijesnog Orlanda i Frekve. Nevolje koje je Clinton imao
s brbljavom pušačicom prematomu su čisti dim! Naravno, dim od one stvari...Orlando
pogleda nakratko prema mjenjačnici koja još uvijek nije otvorena, zatim stavi tamne
naočalena nos, nabije ruke duboko u džepove, dobaci prezrivi pogled bratu
koji još uvijek sjedi na tlu, pa glasno prdne, kao da na taj način želi pokazati koliko
drži do Frekvinih šupljih prijetnji.E v i g e r s j e d a z a u p r a v l j a č , j a u p a d a m o d m a h
d o n j e g a , a M i š e l u l a z i o t r a g a š u š k a j u ć i p l a s t i č n i m vrećicama.— Jebote,
što će se Bremza veseliti! — kaže on, razdragan kao djetešce. — Dobio sam
novi livealbum Stone-sa i bootleg lanjskoga Springsteenova koncerta u
Milanu.Naravno, mislim si ja, popizdit će od sreće, a i čitava duševna bolnica skupa s
njim!I t a d , p r i j e n o š t o ć e M i š e l z a l u p i t i s t r a ž n j i m v r a t i m a g o l f a ,
č u j e m o O r l a n d a k a k o t a p k a u s v o j i m preširokim plastičnim natikačama po sve
toplijem asfaltu i viče za nama:— Čekajte! Idem s vama! Pa Bremza je i moj frend!Već
na samom polasku Eviger tvrdi kako će ga od sparine klopiti infarkt, potom traži da se
otvore sviprozori, nakon čega plače kako će se sasvim sigurno ukočiti od
propuha, da bi na koncu prepustioupravljač Mišelu i zavukao se na stražnje
sjedalo, pokraj Orlanda, koji je s nama pošao tko zna zašto.J e s t , b i o j e i o n n a
neki način Bremzin frend, ali je u posljednje vrijeme bio preduboko u
s v o m vlastitom filmu, a da bi ga Bremzina sudbina mogla previše zanimati.Uglavnom,
čim smo mu tako lakovjerno i neoprezno dopustili da sjedne u kola, počinje
nas masirati iispirati nam mozak bar tridesetak kilometara in continuo. I to
čime! Antiparadentoznom terapijom!P r i č a n e š t o o t o m e k a k o j e E m i n a ,
valjda tamo u zaostaloj Sloveniji, zapustila zube i
navuklaparadentozu, kako joj je stomatolog Cici Štulhofer skinuo sav
k a m e n a c , z a t i m j o j j e s v a k i t j e d a n kiretirao zube, sanirao upalna žarišta,
osposobio nekoliko nosača za gornju, cirkularnu protezu, koju jenapravio od neke
smjese čudnog imena, i onog vironita, i to pic^pic, kao brat bratu, odnosno, točnije,kao
brat sestri...— Č e k a j ! — p r e k i d a g a E v i g e r , n a k o n š t o n a s j e d o b r a n o
p r o v o d a o k r o z z a m r š e n i s t o m a t o l o š k i labirint, pun nerazumljivih riječi i još
nerazumljivijih postupaka. —Jebote, kažeš da je zapustila zube!Pa kada ih je to počela
zapuštati? Koliko ona može imati? Dvadeset godina?18Mala Mongolka— Dvadeset
jednu... nepunu...— Eto vidiš! U takvom se slučaju uopće ne može kazati da ih
je zapustila. Bolje je kazati kako ih još nije ni počela prati. Jel' tako? A jel' se to
uopće moglo skužiti?— Kako misliš? — nije jasno Bijesnom Orlandu.
— Pa, tako... mislim kad ste se ljubili... Jel' djelovalo onako svježe,
romantično? Ili ti se maglilo pred očima kao da se ljubiš s komadom u septičkoj
jami?Orlando bulji u njega kao da ne razumije metaforu, ili kao da ga je stid
poraznog odgovora. Konačnoteško uzdahne pa prizna:— Zato sam i odlučio iskipati
svu tu lovu... zbog ljubljenja...— Š t a j e — n a v u k a o s e n a n j e g a E v i g e r —
d o k s t e s e l j u b i l i , i m a o s i o s j e ć a j d a s i u š a o u k a v e z prugastih hijena?On
ne odgovara, i ja ga, nakon nekoliko kilometara blesave šutnje, u kutku
retrovizora spazim kakoplače. Čovječe, Bijesni Orlando plače! To je nešto
senzacionalno i apsolutno nevjerojatno, neštoonako kao koncert B. B. Kin-ga
i Vlatke Pokos u Donjem Lapcu, ili, što ja znam, kao da Pavarottiizvede onaj
nekakav aksl na sklizaljkama. Ali, jebi ga, možeš sto dana biti bengalski tigar
i trpjetigromove i strelice sudbine, a da se sto prvoga pretvoriš u bespomoćnu mačkicu
koja cvili zato što su joj lagano pričepili rep!— Koja sam ja pizda! Koji sam ja
jebeni idiot! Jebo mi stoput pas mater! — proklinje Orlando naglas k l e t i
usud, rabeći svoj uobičajeni dnevni vokabular, u kojemu je oko
s e d a m d e s e t p o s t o g r a đ e skatološkog tipa, i u kojemu riječi kao što su
»jebati«, »pizda«, »kurac« i slične imaju od trideset dopedeset
kontekstualnih značenja. Tako, primjerice, sklop »koji me kurac jebeš?«
može značiti »oh, kv r a g u , z a š t o m e v e r b a l n o z l o s t a v l j a š ? « ,
»veoma si neuviđavan!«, »neću udovoljiti
t v o j i m insistiranjima!«, ali i mnoge druge stvari— Da nisam bio jebena pizda
(nepromišljen momak), kurac bi se tako zajebao (ne bih donio krivuodluku) i
od-jebao (ostavio) Maju — slini on kroz suze i započinje priču o svojoj
najvećoj ljubavi, MajiMajer, zvijezdi Plinare, o kojoj su sanjali i malo veći frajeri od
njega (među njima, priznajem, i ja sam).Naravno, to je priča sasvim drugoga
žanra, u njoj nema paradentoze, kiretaze zuba, porculanskog mosta i švedskog
vironita, endemskog sifilisa iz neke bosanske kasabe, usputnih jebača koji su nalik
jednom, a nose nadimak drugog snagatora iz jeftinih filmova. Da bi iskusio
užitke ljubljenja s MajomMajer nisu ti trebali vješt stomatolog i pet somova
maraka, i to je možda bio dostatan razlog, onajpsihološki »klik«, da se
Orlando slomi i otputuje desetak godina u prošlost, u vrijeme kada je
kobnaEmina morala biti tek balavica, i kada domaća filmska publika još nije poznavala
umjetničke vrijednostiJeana Claudea Van Dammea i Stevena Seagala.Navodno je
sasvim neobrazovani i primitivni Babe Ruth imao običaj zabavljati ženske tako da
glasnoprdne, nakon što bi ga one, na njegov prijedlog, povukle za mali prst. Orlando je
u kulturnom pogledub i o j e d n u s t u b u i z n a d č u v e n o g i g r a č a b a s e b a l l a , i o n
n i j e p r e d k o m a d i m a i z v o d i o t a k o s k a r e d n e atrakcije, ali je i on bio, onako
frajer na »svoju ruku«, i nije se libio toga da pred njima natana-ne pričao bijelim
pranjima, takozvanim picama prekla-pačama, fist-fuckingu, kao i o sličnim, sasvim
delikatnimstvarima. Dakle, nije prdio, ali je podrignuti mogao u svakom trenu, i
to životinjskom snagom, te je tuestradnu točku, na nagovor društva, znao
izvoditi za punim stolom, za kojim su, sasvim razumljivo, sjedile i ženske.Jebote,
u kakvom to svijetu živimo! Tko je taj ceremo-nijal-majstor koji spaja ljude i gura ih ka
ljubavi izajedničkom životu?Maja Majer bila je komad sa sfumato fotki iz stranoga
modnog žurnala. Ona se znala nasmijati aluziji,poznavala20Mala Mongolka je osnove
sviranja na blok flauti, čitala je francuske ro-mansijere (neke) i ruske
pjesnike (ne sve!),znala je da je Prsten Nibelunga napisao Richard Wagner, za
kojega je Bijesni Orlando mislio da je bekfrankfurtskog, ili nekog drugog
Eintrachta. Maja je jednom nastupila na televizijskom kvizu Brojke i s l o v a , a
drugi put u blic-anketi o tome koliko nam znači ekološka svijest u
p o g l e d u v o d a , d o k j e Orlando nastupao samo s ove, vanjske strane
televizijskog ekrana, i to u vidu izležavanja na kauču, hrkanja i puštanja tihih
vjetrova u takozvani tapecirung. Maja je poznavala sve društvene rituale, imala j e
takta u komunikaciji s ljudima, čak i u situacijama kada joj
sugovornici nisu bili skloni, dok seOrlandova verbalna kultura
svodila na kratke pri-općajne stereotipe: »popuši mi karu!«, »boli
m e racku!« i tomu slično.Mnogi tvrde da iza Orlandova i Majina hodanja, pa i iza njihova
razmjerno brzoga braka, stoji složeni ipomalo tajanstveni background, te da je
ona tom suludom odlukom htjela napakostiti nekom mnogo finijem tipu, koji je
sasvim pouzdano znao da u momčadi Eintrachta nema tipa koji bi skladao
ubitačnodosadne opere i zvao se Wag-ner. Naravno, takva je pretpostavka
sasvim plauzibilna, jer je svijetkrcat ljudima koji su si spremni jednom
patetičnom gestom sjebati život do kraja. Navodno se neka Ruža s Plinare
bacila pod vlak samo zato da bi iskazala svoj rječiti protest protiv muža barabe, koji
sinije prao noge, nego je u krevet ulazio ne svlačeći čarape. Svatko tko je bio u vojsci
zna koliko strašno
mogu smrdjeti čarape, pa ovu zgodu neće već spočetka držati nerealnom.
No, Ružin je prosvjed biotoliko djelotvoran, da je taj isti, nesnosni tip, već
dan nakon sprovoda, zanavijek odustao od svoje krajnje ružne navade. Samo, što
ženska nije mogla u toj pozitivnoj promjeni uživati onoliko koliko bi da joj ubrzani
šinobus nije odrezao glavu.»Ma, moj kurac je to tako!« znao se srditi naš
prijatelj Bremza, koji nikada nije pristajao uz takvu teoriju. On je-nj-1w» tvrdio
kako je u postupcima te vrste uvijek posrijedi nekakva dubinska animalnost, atavizam, ili
sličnafreudistička pizdarija koju nije znao imenovati. Imao je u glavi čak i brojnih
primjera za tu tezu. Recimo,frajer, arijevski plav, apolonski građen, govori osam
jezika aktivno i dvanaest pasivno, kvocijentinteligencije veći od prosječne
visine NBA košarkaša, četiri završena fakulteta... Riječju, ženik koji m o ž e
birati između najfriškije miss svijeta, kćeri Billa Gatesa, ako frajer
u o p ć e r a d i d j e c u a n e procesore, i Julije Roberts, ako si mačka suzi i
prekroji usta. I što napravi genij? Oženi trafikanticu skinemaskopskim
dupetom, okse-ricama i afežeovskim brčićima pod kubističkim nosom! Zašto?
Zatošto mu se onaj u gaćama diže baš na tu vrst devijantnosti, zato što
njegov Ur-kh kao da tvrdoglavopamti jebačicu čukun-čukun babu, za čijim je
mirisom trčao čitav onaj dio horde koji je mogao postićierekciju. Eto, tvrdio je
Bremza, zbog tog je jednostavnog »prarazloga« Maja Majer pošla za
BijesnogOrlanda: zato što se vlažila na njegov posvemašnji, gotovo praljudski
nedostatak kulturnoga šlifa.Ne bi li kako zaustavio Orlandovu logoreju i samoop-
tuživalačku lamentaciju nad prošlošću koja je n e p o v r a t n o p r o h u j a l a , E v i g e r
počinje glasno šuškati vrećicama što ih je Mišel nemarno bacio
n a zadnje sjedalo.—Jebote, Mišel, pa ti si skroz poludio!— Zašto? — hladno će Mišel
koji svejednako prati bijelu crtu što plovi ispred vjetrobrana, ne obazirućise na ono o
čemu laje Orlando. Kao i Bremza, i Mišel je zakleti diskofil, i za njega, izvan
diskografije,top-lista, glazbenih žanrova, rock starova i srodnih stvari, nema drugih
nastanjenih područja galaksije.O b o j i c a p r i p a d a j u j e d n o m o d n a j ž e š ć i h
a u t i s t i č k i h s o j e v a s k o j i m a , o s i m n a j v j e r n i j i h p r i j a t e l j a i najzaljubljenijih
žena, jedva da se itko zna sporazumjeti.— Kako, zašto!? — ljuti se Eviger. —
Idemo čovjeku koji je netom operiran, i koji, ako je uopće pri svijesti, klo-22Mala
Mongolkap a k r o z v e n u i g o v o r i m i c a n j e m o č n i h k a p a k a u r i t m u
M o r - z e o v i h s l o v a . A t i m u n o s i š J a d r o napolitanke, išlere, slatko od
malina, kompaktne diskove...— Da. No Security od Stonesa! Bremza je već prije
operacije rekao da to mora čuti — brani se Mišel,koji u svemu tome ne vidi nikakav
problem.— Svakako. Čuo sam da su sad na umjetna pluća počeli ugrađivati drajv za
slušanje diskova, pa ćešmu ga tu ubaciti...! Ali, prije no što će Eviger završiti
rečenicu, u razgovor ' se, silinom bezočnog kick-boksera, vraćaOrlando,
gnja-veći nas sada okolnostima raspada idealnog braka koji mu je na tako
drastičan načinpromijenio život.I prije mi baš nije bilo drago što smo ga pokupili, a
sada mi ide na živce »u tri pičke materine«. Baš timriječima mu opišem svoje
osjećaje prema njemu, ali se on ne da smesti, gnjaveći nas time kako je Maju
Majer ostavio posve suvišno i neopravdano (!?). Lamata rukama, galami i pijucka na
sve strane,tako da mi se u jednom trenu učini kako bi bilo bolje imati u kolima čak i
Babea Rutha, koji prdi dok gami svaki čas povlačimo za mali prst.M i š e l k a o d a č i t a
moje misli pa zaustavlja automobil ispred motela pred kojim se, u
č u d e s n o m , nadrealnom sklopu, već vite janjac, prasac i telić. Ti bokca, kao u
Grim-movim pričama! Ako se nevaram, u Bremenskim muzika-šima je bio
dobar dio ovoga društva s motelskoga ražnja. Plus razna perad.Sred neobične
mirisne smjese amonijaka, koji se diže odozdo, i trovrsnoga pečenja, što dopire
izvana,Eviger i ja stojimo u zahodu te polako i ozbiljno žuborimo svaki nad svojim
keramičkim pisoarom.— O s t a v i l a g a j e d e v e d e s e t e — t u m a č i m i E v i g e r .
— V a l j d a s u j o j d o p i z d i l e d v i j e g o d i n e b r a k a s trogloditom. A on, on je
naokolo pričao da ju je iznogirao zato što je Srpkinja, a on osnivač Hadezea.w»
Tribuson / Klub obožavatelja— Zbilja je bila Srpkinja? — čudim se ja nad novim
podatkom koji sam doznao o Maji Majer.— Ma, kurac! — reče on, otresajući se. — Niti
je ona bila Srpkinja, niti je on bio u Hadezeu... odnosno,mislim da su ga čak i otamo
izbacili.
— Dobro, zašto su se onda rastali?— Pričalo se o nekakvom abortusu, ali da me jebeš,
ne znam o kakvom. I na koji bi to način moglo...Naravno, prekidamo razgovor jer se
Orlando pojavio na vratima zahoda.— Što radite? — pita on i polako prilazi zidu s
pisoarima, otkopčavajući šlic.— Drkali smo — mirno će Eviger, pokazujući mu
treći pisoar. — Možeš tamo. Ova smo dva napunili do vrha.On nas promatra
kao da nije baš sve shvatio, i ja vidim da mu nije lako, te da bi se u nekim
drugimokolnostima i za manju stvar već potukao. Ovako, s frendovima je, ili bar s
tobožnjim frendovima, ides e u p o s j e t n e k o m e č i j a s i t u a c i j a n i j e n i k a k v a
z a j e b a n c i j a , o s t a v i l a g a j e ž e n s k a , p o p u š i o j e p e t somova maraka, neka
tužna sjećanja počela su ga salijetati... Zapravo, čitava mu je situacija
postalanesvakidašnje složena, kaotična, djelomice i nerazumljiva, a potući se čovjek
može u situacijama kojesu jednostavne, očigledne, linearne...Pogleda ovlaš prema
pisoarima, kao da želi provjeriti nije li ga Eviger samo zafrkavao, ili su oni
ipakd o r u b a n a p u n j e n i s p e r m o m , a p o t o m i s a m p r i đ e t r e ć e m p i s o a r u
p a p o č n e m o k r i t i i f u ć k a t i n e k u jednostavnu, popularnu melodiju. Ironični bi
Eviger svakako rekao da su to jedine dvije radnje koje jeOrlandov slabašni intelekt bio
kadar prakticirati istodobno.24Mala MongolkaEvigerov se zeleni golf zaustavlja
stotinjak metara ispred bolnice koja ima izgled lijepe ali trošne vileutopljene
u prekrasnu perivoju. To je neurološka klinika s duševnom bolnicom, mjesto
na kojem seobavljaju složene kirurške intervencije na mozgu, ali i azil za one
koji u glavi imaju raspjevani kavezptica pjevica, i koji neće izaći odavde prije no
što, kako reče pjesnik, ne potamni zvijezda sjaj. Negdje j e o k o d e s e t s a t i ,
prerano je za posjete, ali ne i za vrućinu kakvu bismo držali
n e p r i s t o j n o m i z a kolovoško popodne. Čitav pejsaž treperi, ugiba se i gori
sred ove klimatske talionice, čak ni lokalni luđaci ne izlaze iz debele hladovine
svoga vlažnog azila. Novine su prepune zlogukih tekstova o tomekako je čitav
izvanjski prirodni svijet u kolapsu, kako je sve definitivno upropašteno, i
nama samimačini se da ulazimo u predvorje nečega što će nas odvesti do
kolektivne termalne smrti, zbog čega su veseli, kako se čini, još samo
najortodoksniji prenositelji ekoloških ideja i zagrižljivi vjesnici novodobnihsmakova
svijeta. .. Kad budemo tonuli u hipervreli inferno, oni će se glupavo ceriti i
vikati: »Jesmo livam rekli!«Izlazimo iz automobila i, valjda zbog te nesnosne vrućine,
naši se planovi odmah raspadaju na odjelitei nepomirljive želje. Mišel drži da će znati
kako nagovoriti medicinsku sestru da nas pusti do bolesnika,Orlando bi najprije do
obližnjeg birca, gdje bismo se svi skupa tobože ohladili i pribrali uz
nekolikoledenih piva, Eviger bi prvo obišao perivoj i pregledao stilske
značajke zgrade, a ja, ja bih da se svi skupa počnemo ponašati manje idiotski.Ali,
čovječe, umobolnica je to, ludnica, nervozni ku-tić, bez obzira što je službeno
zovu drugačije,tepajući joj da je psihijatrijska bolnica, neurološka klinika i tko
zna što još ne! Daj se ti tu ponašajozbiljno i odgovorno! I to još na, recimo, oko
trideset četiri Celzija u hladu!S v a đ a j u ć i s e i p o d b a d a j u ć i , u l a z i m o p o p u t
p o r a ž e n e m o m č a d i u a u l u z g r a d e i b r z a m o p r e m a neurokirurgiji,>
slijedeći Mišela koji kao da sve što je u vezi s Bremzinom bolesti zna
napamet, a u mračnim seh o d n i c i m a s a n a t o r i j a s n a l a z i k a o d a j e
ovdje rođen. Što ćete, za razliku od nas koji ćemo
s e , shakespeareovski rečeno, dovijeka zvati pizdama i zlosretnim
gavranovima, Mišel je bio vjerno i pri- l e ž n o u z B r e m z u , v a l j d a o d o n o g
trena kada g*a je prvi put sumnjivo zaboljela glava. I tako
tajdugokosi i plavokosi, ostarjeli diskofil i fanatik rocka, prolazi
p o k r a j m n o g i h v r a t a , s p u š t a s e n i z misteriozne stube, skreće nalijevo, pa
zatim odmah nadesno, i kad nam se već čini kako se iz ovog m e d i c i n s k o g
labirinta više ne bismo znali samostalno vratiti, on lako, i pomalo
l a s c i v n o , h v a t a mlađahnu sestru za goli lakat, unosi joj se u lice i diskretno pita:—
Bismo li mogli na par minuta kod Bremze? Mislim da je u petak operiran.Ona se
okrene i pokaže nam svoj poluprofil koji ne pripada ovoj sumornoj bolnici
nego američkojs a p u n i c i i z ž i v o t a p l a s t i f i c i r a n i h l i j e č n i k a i p r e l a k i r a n i h
medicinskih sestara s najskupljeg dijelakalifornijske obale. Zbog
takvog komada čovjek bi dobrovoljno došao na ovo sumorno mjesto
idopustio da mu iz čiste zajebancije otvaraju kalotu lubanje i
v j e ž b a j u u n u t r a n e k e s v o j e s t r u č n e štosove.Pogledam u Orlanda i vidim kako
su mu oči iskočile iz duplji kao da je istoga trena dobio galopirajućuv a r i j a n t u
bazedofa i odmah shvaćam da bi za noć s ovom sestrom dao
n e k o l i k o E m i n a s k u p a s kompletom njezinih skupih protetskih dodataka.—
Kakvog Bremzu!? — začudi se mačka koju bi svatko od nas odmah oženio i
poveo na bračnoputovanje na Trakošćan. — Zar mu je to ime? Bremza, kažete? Što
sve neću čuti!
Eto, to ti je Mišelova socijalna kultura! U komunikacijskim finesama uvijek
zadnji u kvartu! Imali smonekoć jednu malu, veselu, plavokosu Vlastu, pravu
drugaricu i tje-šiteljicu, koja nikada ništa nije mistificirala, ponajmanje26Mala
Mongolkapatronažni seks kojim nam je znala pomagati u danima najcrnijih kriza i
restrikcija. I premda joj je imebilo skroz u redu, mi smo je, onako interno, zvali Pičić. I
jasno da je ta glupost s nadimkom na najgorimogući način pregorjela baš Mišelu,
uvijek konfuznom i nepribranom, koji je jedne subote zafućkao pod Vlastinim
prozorom, pa kad se na njemu pojavila njezina majka, nedužno zapitao: »Gospodo,
jel'Pičić doma?«— B r e m z u ! J e b o t e , k o j i s i t i . . . — t i h o g a p r e k o r a v a
E v i g e r , k o g a u v i j e k s i l n o n e r v i r a j u t u đ e nesmotrenosti i bedastoće, dok
je preko vlastitih redovito spreman benevolentno prijeći.— O p r o s t i t e ! — p o c r v e n i
Mišel. — Možemo li vidjeti gospodina Vedrana Žalca? Trebao je
b i t i operiran... na glavu. .. to jest na mozgu... pa smo mislili... A znate,
oduvijek ga zovemo Bremza, pasam tako...Na Plinari se ovakvo izmotavanje
zove palamuđenje, žderanje govana i još kojekako, pa je sasvim opravdano što
je Eviger ponovno ljutit, jer mu se sada zasigurno čini kako je Mišel pretjerano ispričavai
sasvim neopravdano razbacuje svu silu riječi. Sestra nas gleda ravnodušno,
bez ikakvih emocija, inaš se stav prema njoj polako mijenja. Eto, po Orlandovoj se
faci vidi da bi je, doduše, još uvijek rado jebao, ali joj protetičke igračkice s vironitnim
dijelovima ipak ne bi kupovao.Neki starčić u prugastoj pidžami, zacijelo
dugogodišnji pacijent i možda ne viši od metar i pol, koji ječuo o čemu
govorimo, iznenada vikne kako on zna gdje je »bremza«, pa počne trčati
ukrug, gradećis e k a o d a u r u k a m a d r ž i u p r a v l j a č , i p r o i z v o d e ć i
n e k i z v u k k o j i j e t r e b a o b i t i n a l i k t u r i r a n j u automobilskoga motora.
Potom stane u mjestu, ponosno vikne »ovo je bremza!«, potegne
desnomrukom nagore kao da diže ručnu i glasno prdne.Kao da je tu glupost
shvatio kao uvredu ili provokaciju, Orlando krene prema starom, i zacijelo bi
gadegažirao> nogom u dupe, da ga prisebni Eviger nije zaustavio svojim strogim
pogledom nesvršena pravnika.— Ne znam ni za kakvog Vedrana... Kako ste rekli? —
pita sestra, ali i dalje kao da gleda kroz nas.— Vedrana Žalca... Bremzu... — gledaje
Mišel molećivo kao da se nada kako će se ona ipak sjetiti.— Ne, pojma nemam —
hladno će ona. — Sinoć sam se vratila s godišnjeg.Šutimo svi, sada već spremni
zapitati nekog drugoga. Ali, Orlando kipti; vidi se da je sisata sestraposve
izašla iz njegova srca i da je sada više ne bi čak ni jebao. To je najniži
stupanj do kojega ženamože pasti u njegovu jednostavnome sustavu. I on joj se
unese u lice.— Zašto nas onda zajebavaš!— Oprostite! Oprostite! — vrisne ona
dvaput u false-tu. Vidjelo se da je zgrožena neočekivanom drskošću i da pripada
onom soju koji se lako pali i upada u svađe. — Vi to meni!?— Lijepo te je pitao jel'
znaš gdje je Bremza, a ti kažeš kakav Bremza. Ako si sinoć došla, šta
imašpitati kakav Bremza! Ne znaš i kvit posla!Sestri udari krv u obraze i njezina se
faca izobliči do te mjere da više ni zadnji šmokljan ne bi dao damu zbog nje
ruju po moždanim vijugama. Zacijelo je morala mirno i strpljivo slušati kako
se na njuizdiru kirurzi, omalovažavaju je primarijusi, prijete joj docenti, ali to
da je zajebavaju nekakvi mutni tipovi, koji su se do intenzivne probili u neprilično
vrijeme, zaobišavši aljkavce s porte, e to nije mogla,niti smjela podnijeti!— Kupi se
smjesta van, klipane! — drhtala je sestra od bijesa. — Posjete su od tri popodne, ali ću
se ja osobno pobrinuti da ni tada ne uđeš!— Ti se možeš osobno pobrinuti da mi
popušiš! — razmjerno mirno će Orlando, drsko je gledajući u oči. On28Mala
MongolkaI n s e l a k o r a z l j u t i o , a l i j e n a n e k i č u d a n n a č i n z n a o n a d z i - i
a t i s v o j e e m o c i j e . J e r , f r a j e r k o j i j e sudjelovao u stotinama kavanskih tučnjava,
ne smije baš dopustiti da se emocije sruče na njega poputšodera s kipera.— Ja ću ti
popušiti! — viče onaj starčić u prugastoj bolničkoj pidžami koji, simulirajući
automobilskuvožnju, )uri oko Orlanda i zapjenjene medicinske sestre.I prije no što
smo se Eviger i ja mogli snaći, Orlando napravi korak-dva i opali starog
nogom u dupe,onim oštrim, preciznim udarcem kakvim se lopta s ruba šesnae-sterca,
iskosa, šalje pred gol. Još dok je igrao u lokalnom Metalcu, takvim je udarcem znao
podići čitav stadion na noge.T r i d e s e t i č e t i r i s e k u n d e n a k o n t o g a v r a ć a m o
se pred kliniku na trideset četiri Celzija, sva trojica
obuzdavajući i vodeći Bijesnog Orlanda, koji nam tumači kako je on, a ne mi, u pravu, i
kako je ludnicazadnje mjesto na kojem si pošteni čovjek smije dopustiti da ga
zajebavaju.— T i s i s t o o s a m d e s e t p o s t o l u d ! — j e c a E v i g e r , g u r a j u ć i
O r l a n d a p r e m a o n o m , s t o t i n j a k m e t a r a udaljenom zdanju čijem se prizemlju
nazire lokal s terasom, ukrašenom mladim stablima oleandra štosu zasađena u goleme
crvene tegle. — Nisam te smio pustiti u kola, ne nisam to smio dopustiti! Kadasi rekao
da ideš s nama, trebao sam krenuti stotkom u rikverc i pregaziti te kao žabu! To bi bilo
bolje iza nas, i za tebe, i za svijet generalno!Istina je, Eviger spada u one rijetke osobe
koje mu mogu kazati svašta, ali ovaj put Orlando šuti i zatošto, onako u dnu duše,
zna da je zajebao stvar, da je kriv, pa pušta da ga se vrijeđa, premda bi
unekim drugim okolnostima i za sto puta manju stvar potegnuo šakom.Smještamo ga
za slobodni stol na spomenutoj terasi, naručujemo mu veliku kriglu piva, i
naređujemomu da nas tu čeka sve dok se ne vratimo od Bremze. Sada je od-I»
TRJBUSON / Klub obožavatelja j e d n o m p o m i r l j i v i r e z i g n i r a n ; z n a d a ć e
g a d u r a o d m e d i c i n s k e s e s t r e u r a d i t i s v e d a g a n e p u s t e unutra, a pod
naletom svih ovih recentnih problema, i za Bremzu mu se nekako sve više jebe. I
onda,kao da mu se nekako stužilo, pogleda nas pitomim psećim izrazom, uzdahne i
upita Evigera: **— Zbilja misliš da sam lud? Evi, zbilja to misliš?Na taj glupi hipokoristik,
Eviger do kraja popizdi i zaspe ga novim uvredama, od kojih se on uopće nijen i
pokušao braniti, nego je pustio da pljušte po njemu, baš kao što je
o n e n o ć i z a s t a o T y s o n bespomoćan pod kišom Holy-fieldovih udaraca:— Ne samo
da si lud, nego si stopostotni, unikatni kreten! I ti, i tvoj stari, i tvoj brat!I dok smo,
ostavljajući ga sama s pivom i teškim crnim mislima u glavi, krenuli kako
bismo pokušalinov proboj do intenzivne njege, u kojoj se trebao nalaziti naš
frend, razmišljao sam o tome kako je E v i g e r z a p r a v o p o s v e u p r a v u . J e r ,
č i t a v a j e O r l a n d o v a l o z a b i l a s k r o z ć a k n u t a i n a r a z n e n a č i n e zajebana,
ali se to u ovom nesavršenom svijetu teško moglo zamijetiti.Reklo bi se kako danas
idioti teško dolaze do izražaja.Crta ludila i osobenjaštva započinje s Orlandovim
starim, zacijelo samo stoga što mu o djedu i babi nitko nije znao ništa. Taj je
stalno bio u nekakvim fantastičnim biznisima, dilovima, akcijama, zanosećis e
najnevjerojat-nijim pothvatima kao što su sustav nacionalnih
r e s t o r a n a n a m e đ u n a r o d n i m željezničkim linijama, internacionalni jack-
pot, igra koja svakom sudioniku, na uloženih sto, donosi sigurnu dobit od pola
milijuna maraka, dopisna javna kuća, poštanska prodaja univerzalnog sredstvaza
mršavljenje na bazi solne kiseline i slične ludorije. Majstor Tref, kako su ga zvali, živio je
do srži usvojim izračunima, mučen stalnim, uglavnom nepovoljnim izmjenama aktive
i30Mala Mongolkapasive, nestrpljivim vjerovnicima i osornim kamatarima, tako da su
mu i projekti počesto bili ugroženinedjelotvornošću što je proizlazila iz života u tajnosti,
čestih seljenja i sveopće ilegale.Kažu daje i Orlandovu majku ostavio manje zbog
toga što bi je se u emotivnom smislu zasitio, a višeradi nekakve brojne braće
Janjevaca, koji su pošto-poto htjeli doći do svoje glavnice od pedeset somova
plus kamata.Ne baš mnogo dalje, ali dosta kasnije, živeći u sulož-ništvu, ponovno je
postao otac. Tako je Orlandodobio dvadesetak godina mlađeg polubrata, koji je
silom želio postati serviserom televizora i sličnih e l e k t r o n s k i h p o m a g a l a , i
kome su, zbog toga što je stalno govorio o nekakvim frekvencijama,
jednostavno dali nadimak Frekva. Bio je to mladić zlatne ruke, koji je u školi
iz jedanaest predmetamogao imati i tridesetak jedinica, ali se u elektroniku kužio na
veoma neobičan, sebi svojstven, reklo bise — frekvijanski način. Naime, mogli ste
ga pustiti u hidroelektranu na Nilu, ili sovjetsku svemirsku stanicu Mir, i biti
sigurni da će u najkraćem roku srediti sve instalacije i druge stvari koje imaju veze
sastrujom. Ali, ako biste mu dali da vam popravi peglu, mogli ste se naokolo
hvaliti kako ste imali srećuako vam je samo definitivno sjebao peglu, progorio
parket i strujnim udarom usmrtio kanarinca, a da pritom niste morali zvati
vatrogasce, hitnu pomoć ili gorsku službu spašavanja.Riječju, pravi, neobuzdani,
blentavi genij!E s a d , a k o p o d a t a k o d v a d e s e t g o d i n a m l a đ e m p o l u - b r a t u
n e k o m d j e l u j e z a č u d n o , k a k o ć e t e k djelovati onaj o trideset godina
mlađem? Jer, uz spomenutog Frekvu, imao je Orlando i polubrataIbrahima,
koji je napravljen negdje oko 1990. u Goraždu, i o čemu pobliži podaci nisu
skroz poznati.Naime, baš nekako u to vrijeme majstor Tref je imao probleme s
pogolemim kreditom zbog kojega semorao skloniti u neke udaljenije krajeve. Pa kako se
u BosniHUM: Idogodilo to što se dogodilo, i kako to pogotovo nije zao-bišlo
Goražde, o majstoru Trefu, njegovojhanumi i malom Ibrici nije se devet
godina moglo ništa saznati, tako da je Orlando uspio oca sudski proglasiti
mrtvim, i na taj se način dokopati prigradskog gradilišta, koje je uspio prodati za
dvadesetaktisuća maraka, od čega je, naravno, polovina trebala pripasti
Frekvi.Naravno da Frekva nije dobio ništa, ali se to »ništa« ne bi trebalo
tumačiti Orlandovom pohlepom ilipokvare-nošću, nego stjecajem zeznutih
okolnosti što su se za Fre-kvu poklopile na jedan sasvim nepovoljan način.
Naime, baš u taj čas, Orlando je silno želio taj srebrni korejski automobil, a Emini jekao
kruh nasušni trebala zubna proteza od vironita. Ili od nekog drugog, tomu sličnog vraga!
Moja je baka dugi niz godina bila nekom vrstom »kraljice groblja«. Visoka, kreštava
glasa, figure nalikkopcu koji se sprema obrušiti na sitni plijen, svakog je
popodneva tumarala grobljanskim stazama,hvatala žrtve, uglavnom babce u
crnom, nalik sebi, i satima pričala o onima koji su umrli, ili o onima koji se na tu
stvar upravo spremaju. Osobito je bila upućena u medicinske aspekte smrti, pa je
svojimsudružicama znala veoma autoritativno objašnjavati kako su nekog
sfusarili liječnici, kako su drugog samo otvorili i zatvorili, dok je trećem srce
doduralo, a četvrtom se jetra posve pohabala ili raspala. Unjezinim je pričama sve
bilo puno detalja koji su blamirali liječnike lokalne bolnice, ali i
generalnočitavu tu profesiju kao takvu, jer su ti paceri vadili arterije umjesto
vena, zaboravljali škare u tuđim t r b u š n i m š u p l j i n a m a , j e l i s e n d v i č e i l i s e
d r p a l i s m e d i c i n s k i m s e s t r a m a z a v r i j e m e k o m p l i c i r a n i h operacija i na
koncu svega, pakosno i namjerno, redovito prepisivali krive lijekove. Osobito
se živosjećam bakine strašne, ekspli-citne dijagnoze, u kojoj se tvrdilo kako
su ti nesposobni liječnici nekojnesretnici izvadili »sve ono dolje«.32Mala
MongolkaKad smo na jedvite jade uspjeli ud u sobu intenzivne njege, pala mi
je na pamet pomisao kako naš s t a r i f r e n d H t e m z a i z g l e d a p o p u t n e k o g
k o m e s u i z v a d i l i » s v e o n o g o - 1 0 « . L e ž a o j e n a u z n a k u čudnom,
neprirodnom položaju, nalik možda nastrijeljenoj ptici. Bio je odjeven u bijelu
majicu kratkihrukava po kojoj su se vidjeli sitni tragovi raznih izlučevina i
vlažni otoci ispod znojnih pazuha, dok sumu na kukovima bile čudno nabrane
bokserice. Kao što je Eviger ispravno predvidio, iz vene na ruci s t r š i l a j e
plastična cijev kroz koju su ga hranili. Na glavi je imao nešto nalik
b i j e l o m t u r b a n u , učvršćenom elastičnom mrežicom u kakvoj se suši buđola,
a ispod tog, već dosta uprljanog okvira,iskrivilo se njegovo nepomično lice na
kojem kao tla je bila živa tek jedna nemirna nakupina pjene u kutu usana.—
Ako jednoga dana dođeš u bolnicu — šaptao mi je Eviger drhtavim glasom
pokraj uha, glasomkakav cinici poput njega inače ne rabe — a ja budem u sličnom
stanju, izvadi gun i pucaj mi nekolikoputa među od. Kad dođem među anđele, prve ću
noći sletjeti i staviti ti dukat pod jastuk.— Kurac ćeš ti među anđele! — promrmljam
jednako tiho kao da želim neutralizirati čudan, morbidanton njegove patetike. Pa, koji
mu je vrag!? Nikada nije tako govorio; poezija mu je oduvijek bila zadnjastvar pod
kapom nebeskom!— Sjebali su ga, mesari! — prošapće Mišel s nekom
pritajenom ljutnjom, premda je ljutnja možda j e d i n a s t v a r k o j a u n j e g o v i m
ustima ne djeluje autentično. Zatim sjedne na rub kreveta,
u z m e Bremzinu ruku i pogladi je po zapešću. Ništa. Kao da gladi plišani trosjed ili
platnenu igračku.— Hoće li to ostati ovako? — upita on mladog liječnika,
zacijelo praktikanta, koji je stajao korak-dva iza kreveta, jasno pokazujući kako
spram nas ne gaji ni najmanjih simpatija. Bilo je sigurno da je čuo Mišelovu primjedbu
koja blamira njegovu struku kao mesarsku, pase, slegnuv-ši na pitanje ramenima, držao
kao daje uvrijeđen, premda bih dao ruku u vatru da mladac još nije došao do statusa
potrebna za tako komplicirane neurokirurške zahvate.Već nakon nekoliko trenutaka
shvatilfsmo da je naš put do klinike bio sasvim uzaludan. Bilo je i boljihrecepa-ta u
pogledu toga kako da se potroši ovaj jebeno topao dan. Jer, Bremza kao da
se smanjio ipovukao negdje duboko u svoje tijelo, tražeći valjda najprikladniji izlaz
kroz koji bi utekao iz njega. U jednom me trenu oblio hladan znoj, učinilo mi se
kako ću svakako pasti u nesvijest, pa sam snažno poželio čim prije izaći iz ove
sparne i vlažne sobe, u kojoj se muči netko čije umiranje više nisam želiopromatrati.
Pogled mi se slučajno sreo s Evigerovim, i odmah sam shvatio kako i
okorjeloga cinika,koji se znao komotno ponašati u takvim situacijama, zacijelo muče
isti osjećaji.Ali, Mišel je bio u svojim zanesenjačkim tlapnjama i zacijelo imao u
pričuvi još optimističkih planova.Brzo je izvukao svoj diskman s najboljim
antišok uređajem, strpao u nj najnoviji live album Rolling Stonesa, namjestio
slušalice u Bremzine uši i stisnuo play. Tih, jedva čujni You Got Me Rocking probiose
kroz labirint bolesnikovih usnih školjki i tvrdoga metala slušalica i zastrujao vlažnom, su-
mračnomsobom, ali se ni po čemu, na betonski nepomičnom licu pacijenta,
nije dalo razabrati daje zamijetiokako se neki vrag događa u njegovim ušima.
Poželio sam da čitava ta stvar smjesta prestane, ali je
Mišel oduvijek najveću upornost pokazivao u pogrešnim stvarima i krivim smjerovima.—
To su Rolling Stonesi? — upita mladi liječnik, ničim ne pokazujući ima li uopće ikakav
stav prematoj vrsti glazbe.Mišel potvrdno kimne glavom, drhtavim prstima prtljajući
nešto po komandama diskmana.34H^^Mala Mongolka— A zašto ste mu to stavili u
uši... te slušalice?... — nastavi liječnik.Mišel ga pogleda ljutito, kao da želi kazati:
»Mesariš i postavljaš idiotska pitanja!«— Zato što to najviše voli!— M o ž d a b i b i l o
najpreciznije kazati kako je to najviše volio — nasmije se ironično tip
u b i j e l o m ogrtaču.— Pa nije umro! — bunio se Mišel, dok smo mu mi pogledima davali
za pravo.— Momci, kod ovakvih se operacija događaju svakakve stvari. 0 kakvima i ne
sanjate. Lubanja mu jebila otvorena četiri sata. Mnogo toga je uklonjeno i
svašta se rezalo. I više nitko ne može biti siguranda je ovaj tu, koji leži pred
vama, i dalje ona ista osoba otprije. Kužite? Ako se ikada digne iz ovemagle,
možda se više ničeg neće sjećati, možda neće znati što su Rolling Stonesi,
nego će se kaomalo dijete veseliti i paliti na Backstreet Boyse i Ma-donnu.S
gađenjem na licu, Mišel ugasi diskman i izvuče slušalice iz Bremzinih ušiju,
pa se okrene premadrskom liječniku koji je zacijelo uživao u malicioznosti svoje
primjedbe:— Sreća vaša što Orlando nije ovdje...— Kakav Orlando!? — zbuni se tip u
bijelom, ali mu nismo htjeli objašnjavati u kakvoj se gabuli moženaći čovjek kad ga
sudbina gurne pod isti krov s nadrkanim Bijesnim Orlandom.I dok smo se vraćali
dugim hodnikom na čijem su podu bile tipične crno-bijele pločice, Mišel je
tihoponavljao kako nije sve izgubljeno i kako još postoje nekakve šanse. A
kad sam ga upitao na štokonkretno misli, sagnuo se prema meni i pokušao mi
diskretno objasniti:— Nisi mu vidio bokserice? Nisi skužio da je bio u erekciji dok sam
mu puštao Stonese?» Č u d n o , i E v i g e r i j a s m o s e k l e l i k a k o t a k o n e š t o
n i s m o z a m i j e t i l i i k a k o n a m , z a p r a v o , d j e l u j e nemoguće.Već izdaleka smo
ugledali Orlanda kako se poput lijena i neosjetljiva gmaza nalaktio na osunčani diostola,
pi-jud svoju drugu ili treću kriglu točenoga pjva, a kad smo prišli bliže, zamijetili smo
pred njim inekoliko čašica od pola deci, po čemu se dalo zaključiti da se bacio
na beton, dakle na stvar koja pri ovakvoj pasjoj vrućini predstavlja pravi hazard.
Nešto poput raspojasane zajebancije u tigrovu kavezu!Zapravo, među svim tim
tipovima što su se ležerno i suvereno opustili po prostranoj terasi lokala
uzsamu kliniku, dakle ponajviše među lokalnim pijancima i besposličarima,
pripiti Orlando djelovao jetužno i samo-tarski, i meni se učini kako smo, ostavivši ga
ovdje, bili pomalo egoistični i nepravedni.I dok smo se, i sami ožednjeli od vrućine,
uzbuđenja i krajnje neprijatna doživljaja, uspinjali kratkimstubištem prema
terasi, spremni na eks polokati bar početno pivo, prvi sam put spazio tu
neobičnud j e v o j č i c u k a k o s j e d i n a o g r a d i c i o d c r n o - b i j e l o g a k u l i r a i
v e s e l o p r o m a t r a č o v j e k a k o j i , z n o j a n , usamljen i neraspoložen, ispija pivo
i presijeca ga čašicama rakije. Bila je niska rasta i odjevena u n a r a n č a s t u
Nikeovu trenirku, što je u svakom slučaju bila pretopla odjeća za ovu
n e u o b i č a j e n u vrućinu. Imala je dosta kratke noge, punašno tijelo, podeblju
stražnjicu i butove, i kretala se priličnospretno, ali ipak nekako čudno,
pomalo groteskno, onako kako se kreću animirani likovi iz crtica. Uodnosu na
tijelo, glava joj je bila povelika, nasađena na kratak i poširok vrat, nos
spljošten, usnepunašne, a oči sasvim kose. I tek kad sam joj vidio lice, shvatio sam
da se zapravo radi o retardiranojdjevojčici, o onom tipu kakav se, koliko znam, u
psihijatriji naziva mongo-loidnošću. Da, bila je to pravamala mongoloidna curica, vesela
i zaigrana, nalik čudesnoj orijentalnoj igrački na navijanje.36'"IPMala Mongolka— Kak'
je Bremzi? — upitao nas je Orlando neuvjer-l|ivom radoznalošću, dok smo
bučno razmicalistolce i sjedali za stol i više no spremni za hladno pivo.
Pogledao sam ga bolje i odmah mi se učiniloda svaki čas, podozrivo i pomalo
uplašeno, pogledava prema djevojčici koja se igra uz ogradicu od kulira.—
Jebe se Bremzi — gorko će Mišel, odlažući svoje vrećice sa Stonesima i raznim glupim
sitnicamašto ih je uzaludno nosio prijatelju. — Digao je sve četiri u zrak, nabrundao si
kurac, pa čeka da mu ganetko popuši.— Blago njemu! — uzdahne Orlando pa saspe
lozu u kriglu s pivom.— Oho, ti si se dobro zalaufao — pogleda ga Eviger. — S još dva-
tri pića u guzici bit ćeš spreman za
nove pothvate. Kako bi bilo da se vratiš na intenzivnu i poravnaš račune?— Ne jebi,
Eviger! — odmahne on nehajno rukom, kao da želi kazati kako mu danas više
nije ni dokakvih pothvata. I začudo, ima u tom pokretu stanovite uvjerljivosti,
premda, generalno, Orlandopripada ljudima na čiji se sljedeći korak nikad ne biste
trebali kladiti. I kazao bi možda još nešto, ali muonda ruke zadrhte i on, kao da je
ugledao vraga, ponikne glavom ka stolu i uhvati se za kriglu tako jako, kao da
u njoj vidi onu čvrstu točku iz koje se može pomaknuti svemir. Isprva mi nije bilo jasno
štos e s n j i m e z b i v a , u f u r a v a l i s e t o u k a k v u c u g e r s k u p s i h o z u , a
o n d a s h v a t i h d a j e u s t u k n u o p r e d klinkom u narančastoj trenirci.Ali, koga može
uplašiti mongoloidna curica?— Vidiš ti to — meditira Mišel, spazivši malu kad se
zaustavila dva-tri koraka ispred našega stola. —Zamisli kako je zajebano imati takvo
dijete. To ti dođe kao kakva pokora ili kazna božja.— Konobar! Pivo i duplu rakiju!
— gromoglasno naručuje Orlando i po njegovu se očaju vidi da od ovoga
svijeta treba još samo te dvije stvari: slabi alkohol i jaki alkohol.— Ne seri, Mišel! —
polako će Eviger, ne obazirući se na Orlandovu paranoju. — Što tu ima strašno.Dijete
kao dijete!— Šta, ti ne vidiš da je mala mongoloidna?— Vidim — još mirnije će
Eviger. — I koji kurac s tim! Pa cijela ti je Mongolija puna takve djece. K l a d i m
se s tobom da u Ulan Batoru nema dječjeg igrališta po kojem se ne
m o t a b a r t r i d e s e t d o četrdeset ovakvih klinki. I nitko se zbog toga ne uzbuđuje. Boli
Mongole ona stvar za takvu djecu...— D e č k i , i d e m o d o m a ! — n a s i l n o
p r e d l a ž e O r l a n d o , p r e m d a m u j o š n i j e s t i g l o n i p i ć e š t o g a j e maločas
naručio.Svi ga prostrijelimo pogledom, kao da nam nije jasno što se to s njim
događa. A on se snuždi kao da će zaplakati i još jednom, ovaj put uvježbano
pristojnim glasom, izjavi kako mu se svakako ide kući.U t a j č a s m o n g o l o i d n a
klinka napravi tih presudnih nekoliko koraka, zaustavi se ispred
O r l a n d a i pogleda ga umilno i onoliko bistro koliko takvo dijete uopće može pogledati.
— Kako se zoveš, dušo? — pita je Mišel.To je najidiotskije pitanje koje možeš postaviti
djetetu, čak i mongoloidnome, ali u tom času ni ja ne bihsmislio bolje.Mala ne
odgovori, niti ga udostoji svojega pogleda. Činilo se da za ovim stolom, za
nju postoji samoOrlando.— Što je gnjaviš! — prekori ga Eviger. — Daj joj radije one
pizdarije koje si nosio Bremzi!K a o d a m u s e i s a m o m u č i n i l a d o b r o m t a
i d e j a , M i š e l z g r a b i s v o j e v r e ć i c e p a i z n j i h i z v a d i J a d r o napolitanke i stavi
ih pred klinku. Djevojčica se oblizne, ali paketić ni ne takne.38Mala MongolkaMišel je
pogleda kao da mu nije jasno njezino ponašanje, pa joj još jednom ponudi kekse,
dodavši:— Svježi su.— Sve kužim — snađe se prvi Eviger, kada, ni nakon nekoliko
časaka, mala nije pokazala ni najmanjuželju da se dokopa napolitanki. — Ona želi da joj
Orlando da kekse. Vidite kako ga fiksira. Jebote, kaoda joj je tata.— Nemojte me
jebat! Idemo doma! — srdio se Orlando, gledajući ustranu, kao da se boji
pogledaretardirane djevojčice.Eviger se nasmije, uzme kekse i tutne ih Orlandu u ruke,
očekujući da će ih ovaj uzeti i dati djevojčici uNikeo-voj trenirci. Ljutit na cijeli svijet
podjednako, sav u svom bijesnom elementu, Orlando zgrabi napolitanke i tresne
njima o stol, ali tako da se to ipak moglo shvatiti kao da ih, recimo, na jedan žešći način,
daje djevojčici. A ona, baš kao da je samo na to čekala, veselo zgrabi kekse,
otvori ih jednim,začuđujuće spretnim pokretom i počne ih jesti.—Jeste li vidjeli? —
tumači nam Eviger. — Tako vam je to s defektnom djecom. Čitao sam puno o
timstvarima. Neki, recimo, ne znaju zavezati cipele, ali u glavi množe i
kubiciraju peterocifrene brojeve.Drugi opet ne znaju otvoriti čep od
mineralne, ali zato znaju odsvirati na klaviru kakvu god hoćeš s o n a t u . S
ovom malom stvari stoje ovako. Ona ne zna govoriti, ah je
p r v o r a z r e d n i s t r u č n j a k z a otvaranje napolitanki. Ste vidjeli kako ih je
otvorila? Jebote, meni bi se pola toga prosipalo po krilu i hlačama.— Da joj
dam i išlere?... I slatko od malina?... — pita Mišel, i sam razdragan zbog
curice koja jedenapolitanke Jadro tako slatko da mrvice frcaju na sve strane.— N e !
To se sve rastopilo, s tim će se samo zasrati! Daj joj radije onaj disk
S t o n e s a ! I l i , o n a j Springsteena.
Mišel pogleda s prijekorom Evigera, koji je oduvijek uživao u vrijeđanju njegovih
svetinja, spreman i damu nešto opsuje, ali onda zastane, zapitavši se valjda u
sebi,smije li se uopće psovati pred retardiranim djetetom. Može li se to na
neki zeznut način odraziti nanjegovu već unaprijed zeznutu psihu?— Koji joj je
kurac? — pita Eviger začuđeno, rješava-jud na najizravniji način Miselovu
dvojbu. I gle,k l i n k a j e o d j e d n o m z a s t a l a n a s v o j o j d e v e t o j i l i d e s e t o j
n a p o l i t a n k i , a n j e z i n e s u s e v l a ž n e o č i zaustavile na praznoj stolici, na kojoj je
do prije nekoliko časaka sjedio Orlando.Gdje je Orlando, pitamo se sva trojica, jer,
zabavljeni klinkinim žderanjem keksa, nismo ni zamijetili kako i kamo je nestao.
Naravno, maloj više ne padaju na pamet napolitanke, niz obraze joj se kotrljajusuze,
ona šmrca i pogledom kruži naokolo kao da traži odabranika svojega srca.Ustajemo i
krećemo u potragu za nestalom svađali-com natankanom pivom i rakijom.
Mongoloidnadjevojčica, kao da razumije što se događa, ide čas za mnom, čas za
Evigerom, da bi na koncu ostalas M i š e l o m , m o ž d a č a k i s t o g a š t o j e u s p j e l a
s h v a t i t i k a k o s u s l a s n e n a p o l i t a n k e i z n i k n u l e b a š i z njegove vrećice.Ali,
otkuda je klinka, pada mi na pamet, i s kim je došla, i gdje su joj roditelji?
Upoznajem sa svojimdvojbama jednog od konobara, a on mi mirno odgovara:—
Kako! Pa zar nije došla s vašim prijateljem? S onim koji je pio pivo s rakijom. Mi smo svi
mislili da jes n j i m , p r e m d a s e o n . . . Z n a t e , n e k i s e r o d i t e l j i , o n a k o ,
p o m a l o s t i d e t a k v e d j e c e p a i h d r ž e n a razdaljini...— Ne, nije s njim! —
razuvjeravam ga. — Nije li možda dolutala tu s klinike? Možda im je zbrisala?— Ne bih
rekao — sumnjičavo će on. — Koliko znam, na klinid ne drže mongoloidnu djecu. Ne,
pa tobismo znali! Ma, ja sam zbilja mislio da je došla s vašim prijateljem. Sigurni ste da
nije....Već sam mu spreman nešto odbrusiti, kad mi diskretno, kao da dolazi s
nekom tajnom, prilazi drugikonobar, inače stariji i mnogo elegantniji.40Mala
Mongolka— Gospodine — kaže on pomalo ceremonijalno — imam poruku za vas.—
Kakvu poruku? — čudim se ja.— Vaš prijatelj — govori on baš kao čovjek
zadužen za prenošenje poruka — bi želio ovoga trena povjerljivo razgovarati s
vama. Ako ste u mogućnosti.— Koji prijatelj?— Onaj koji vas je čekao uz pivo i rakiju
dok ste bili u bolnici.— Dobro. Ali, gdje je sad?On se sagne prema mom uhu i diskretno
prošapće:— Čeka vas u muškom zahodu.Potom ispruži ruku kako bih mu mogao dati
napojnicu. Kao u kakvom engleskome filmu.Riba Šumpeter, moj nekadašnji
prijatelj, jedan od najneka-rakternijih koje sam uopće imao, imao je o b i č a j n a
zid kakvog javnog zahoda napisati tvrdom tesarskom olovkom: »ako
h o ć e š p u š i t k a r u starome drugaru, nazovi broj«. Potom bi upisao Bremzin,
Mišelov, moj, ili telefonski broj nekoga odsvojih brojnih prijatelja s Plinare. U
zahodu u koji sam ušao nije bilo takvih grafita, bio je renoviran,svježe obojen
i po urednosti nalik na zahode boljih hotela. U prostoriji s lijepo očišćenim
talijanskimlavaboima, stajao je Orlando i, oslonjen o zid, pogleda uperena prema
stropu, uzdisao je i neprekidnoponavljao:— Isuse, to je Božja kazna, to je Božja kazna!
A kad bih ga upitao kakva Božja kazna, on bi pokrio lice dlanovima i gotovo zacvilio
glasom kojem suposebnu* boju dala sva ona pića što ih je ispio:— Ta mala u
narančastoj najkici!Uhvatio sam ga za šiju i lako mu nabio glavu pod lavabo. Bio sam
siguran da je pijan i da će mu mlazvode» prijati. Čak mi se učinilo da mu je i
samom stalo do os-vježenja, jer mi nije pružao gotovo nikakav otpor. Vrisnuo je
tek malo kad sam mu nesmotreno pustio vrelu umjesto hladne vode, ali kako sam
tunezgodnu zabunu odmah ispravio, krotko se opustio pod mlazom što mu je pljuštao
po zatiljku. Potoms e u s p r a v i o , p r o t e g n u o , i t d r ž a č a z a p a p i r p o v u k a o b a r
t r i m e t r a u b r u s a i p o č e o s e n j i m e b r i s a t i , praveći nered po tek ulaštenom
podu zahoda.— Što ti je? Jesi li poludio? Koji je sad faktor ta mongoloidna balavica da
si se usrao od straha?Pogleda me očima pijanca koji je polako krenuo natrag u svijet
realnosti, nasloni se rukom na lavabo,pa počne:
— Ti znaš moju bivšu ženu, Maju, Maju Majer?— Orlando, koji ti je kurac!? —
zgrabim ga za ramena i dobro pretresem. — Bio sam vam vjenčani kum!To je,
na žalost, bila čista istina, premda sam, ruku na srce, za vrijeme te jebene
zgode neprekidnoželio da joj ja budem muž, a on kum. Ili, još bolje, da joj ja
budem muž, a kum da bude netko drugi, netko tko je u manjoj mjeri problem i
baraba. Ali, naravno, on o mojim tajnim mislima nije mogao znatiništa.— Ona se
udala za mene — pričao je Orlando — najviše zbog toga što sam rekao kako
mi se fućkaza to što ne može imati djece. Kazao sam da sam lud za njom, da je
najbolji komad na svijetu, i da meboli kurac za tu njezinu situaciju, mislim... za to što joj
je bilo s jajnicima.P o z n a v a j u ć i g a , b i o s a m s k o r o s t o p o s t o s i g u r a n d a j e
t o k a z a o b a š t a k o , r a b e ć i s v o j u o m i l j e n u sintagmu.— Bili smo dvije godine
u braku, a onda se dogodila ta skroz čudna stvar. Znaš, izgubila je
mengu,počela je ujutro bljuvat, jesti kao sumanuta, cice su joj nabubrile...— Šta, ipak je
ostala u drugom stanju? — rekoh ne bih li izbjegao kompletnu simptomatiku te stvari.—
Da. Jebote! — reći će on kao da se ponovno čudi nečem što je već trebao zaboraviti. —
Popizdila je od sreće42Mala Mongolkai počela šašavo tvrditi da će sasvim
sigurno roditi curicu, da će joj dati ime Endži.... Znaš, po onoj pjesmi Stonesa...
I onda je, jednoga dana kada je ležala, jer joj nije bilo dobro, uzela nekakav
kurčevigrafikon, izračunala da će se mala roditi u prvom tjednu srpnja, i rekla
mi da upišem njezino ime ukalendar.— Majino?— Ma ne Majino, nego od
klinke! Jebi ga! Znaš mene! Ja sam to upisao onako od oka, sa »dž«, aMaja
je rekla da ]e to toliko šašavo šarmantno da ćemo maloj dati baš to ime.
Endži! S »e« i »dž«!Kužiš?— Ne kužim — otpovrnuh ironično, još uvijek ljutit na
njega zato što je on imao privilegij da tuca MajuMajer i radi joj curice s glasom »dž« u
imenu.— Kurac ne kužiš! — reče on, pa se sagne nad lavabo i počne lokati hladnu
vodu.Naravno, bio je u pravu, već i stoga što je bilo nezamislivo da bi on, u
svoj svojoj elementarnosti,u o p ć e b i o k a d a r s r o č i t i t a k v u s l o ž e n o s t k a k v u
č o v j e k n a j j e d n o s t a v n i j e n a o b r a z b e n e b i m o g a o razumjeti.Još jednom si
navlaži čelo pa nastavi:— A onda su počela sranja. Nekakav ultrazvuk, nekakva
analiza plodne vode, krvi i šta ti ja znam. N a i m e , i d i o t i i z b o l n i c e
skužili su da nam se neki kurac u krvi ne podudara i da će
d i j e t e b i t i mongoloidno. Bio je zadnji čas da Maja napravi abortus i riješi se tereta.—
I napravila je?—Jebote! — uzdahne on. — Znaš da uopće nije htjela ni čuti za to!
Kazala je kako se pomirila s tim daneće imati djece i kako je ovo Božji dar. Zatim
je negdje pročitala kako mongoloidna djeca mogu biti jako draga i umiljata,
kako većini ljudi mogu pružiti osjećaj roditeljskog užitka, kako znaju
svaštanaučiti i biti pametna na nekakav, šta ja znam, svoj način...W> TRIBUSON /
Klub obožavateljaOsim ako nisu na oca, pomislim u sebi zločesto. Ako bi
normalno Orlandovo dijete pokupilo očevegene, možda ne bi bilo ni na razini
osrednje utreniranog mongoloida. A sad zamislite mongoloidno dijete s
Orlandovom očinskom nasljednom strukturom. A, koja vrtoglavica!— Zatim je dolazio
nekakav bogomoljac aktivist koji ju je kumio Bogom da ne radi abortus, jer da
jesvaki novi Hrvat dobar, pa bio i mongoloidan. Taj je imao svu silu nekakvih šarenih
reklama na kojima je pisalo, srce ti ljubim, da trebaš rodit što god ti bilo u trbuhu!— I
nagovorio ju je?— Kurac! — odbrusi on. — Njega sam sačekao dolje pred kućom i tako
zasipao da je morao pomislitikako se našao u centru uragana. Taj više ne buni okolo
ljude protiv abortusa.— Znači, ti si bio protiv toga da rodi...On me pogleda, usne mu
zadrhte, a oči se napune suzama. Vidjelo se da gaje snašlo nešto što
gač i t a v a ž i v o t a n e ć e p u s t i t i n a m i r u . G o v o r i o j e n e s i g u r n i m g l a s o m
p u n i m s t r a h a i k a j a n j a , p o p u t katehete kojega su zatekli u sakristiji kako pipka
dečkiće.— Ja sam bio protiv, ja nisam htio ni čuti da budem otac nekakvog mongola,
vaserkopfa, degena, štati ja znam... Mislio sam da to ne odgovara mom renomeu i
bojao se što će ljudi misliti. Posvadili smose na pas mater, a najviše je pošizila kad sam
rekao kako bi nam bilo bolje da umjesto takvog djeteta imamo hrčka ili puha.— Zašto si
to rekao?— A š t a . . . k a d s a m t a k o i m i s l i o — s l e g n e o n r a m e n i m a . —
U g l a v n o m , k a d s a m t o r e k a o , o n a j e planula, zatim se smirila, zašutila, drugi je
dan otišla u bolnicu, a kad se vratila više nije bila u drugomstanju. Nakon toga dva dana
nismo uopće razgovarali.— Što, trećeg ste se pomirili?44Mala Mongotka— Ne.
Trećeg je otišla. Zauvijek. Poslije se spanđala s nekim glavonjom,
stručnjakom za knjige islična sranja i otišla u Njemačku. Zamisli, peder je
pisao pjesme. I to ne one prave što se pjevaju, nego... Uostalom, nikad nije rodila.
Bar koliko znam. A da je, sigurno bih znao...— Znači, nisi je otjerao zato što je Srpkinja?
Prvi put u životu vidio sam da mu je neugodno i da '.ali zbog nečega što je
uradio. Ovo zbilja nije bionjegov ■ lan i riječi su mu se mogle svakoga časa srušiti u
nekon-i iohrani plač.— Š t o ć e š ! D a j s h v a t i m a l o i m e n e ! M o r a o s a m n e š t o
n a p r a v i t i i z a s v o j u r e k l a m u . Z n a š d a m e oduvijek svi drže jednom od zadnjih
pizda na Plinari!Htjedoh mu reći kako nije tako, ali sam ipak odustao. Ruku na srce,
takvo je mišljenje zbilja bilo dostarašireno, !>a čak i opravdano, osobito nakon što mu
se odselio izravni konkurent Riba Šumpeter.— D o b r o , i z a š t o t e t o l i k o u z b u d i l a
t a m o n g o l o i d n a c u r i c a ? K a k v e o n a i m a v e z e s t i m š t o s i m i ispričao?
Činilo se da ponovno pada u komu i da su sva ta hlađenja pod pipom
u z a l u d n a . B i o j e d u b o k o u nekom svom filmu, a ja nisam znao na koji bih
ga način iščupao i izvukao na svjetlo ovog zeznutog lipanjskog dana.— Kako ne
kužiš! — unio mi se u lice. — To je ona! To je mala mongolska curica Endži, moje i
Majinodijete! Zar ne vidiš kako starta na mene, kako mi igra flastera? To |e
Božja kazna za sve što samsagriješio! To je paklena podmetaljka! Da sam samo
znao što mi se sprema, nikad I oj ne bih dopustioda abortira!— Ma daj se sredi! —
pokušavao sam ga smiriti. — Ako je Maja abortirala, onda ta mala ne
možebiti... Isuse, ti si skroz poludio!— Može biti! Može biti! — vikao je on. — I
Maja je nosila narančastu najkicu! Ta mala je sigurno Endži! Žrtva sam njihove
osvete i vlastite nečovječnosti! Pizda mi materina blesava! Zar sam morao izgovoriti
svaona sranja o hrčcima i puhovima?— Ne vidim u tome nikakve logike! — pokušavao
sam biti razuman s nekim koji je naskroz pobenavio.— Ako su je prije deset godina
iskiretirali, ne može danas...— Kako ne bi mogla! Zar ne vidiš kakve se sve nemoguće
stvari događaju! Sve se pretvara u ludilo ik a o s ! M a j k a B o ž j a s e u k a z u j e u
svakom drugom mjestu! Oni bradati iz Indije hodaju po vodi!
U kolovozu je opet smak svijeta! Klinci se upisuju u sotoniste i služe crne
mise! Rađa se telad s dvije glave, iz kuhanih jaja se izliježu ofarbani pilići, životinje
govore...— Da, ali u Disnevevim filmovima — kaže Eviger, koji upravo ulazi u
prostoriju, raskapča rasporakhlača i prilazi pisoaru. — Što radite tu u zahodu? Da
niste prešli u pedere?— Evi — slatkim će glasom Orlando. —Jel' ona mala u
narančastoj trenirci još uvijek vani?— Ona koja se ponaša kao da si joj tatek? — upita
Eviger, otresajući se. — Mislim da te već nanjušila.Orlando se snuždi, pogne glavu
i vrhom tenisice počne vući zamišljene šare po podu toaleta. Eviger odmah
shvati da se događa nešto neuobičajeno, pa nas počne tjerati da mu sve ispričamo.
Orlando jeu početku bio protiv takve indiskrecije, ali je na koncu šutke otrpio
cijelu priču što sam je u osnovnim konturama prepričao Evigeru, koji ,na koncu
fućne u znak čuđenja i važno pogleda Orlanda:— Odmah sam uočio sličnost! Jebote,
pa to je sretno saznanje! Orlando, imaš desetogodišnju kćer, ada to nisi ni znao! Sad
kad se vratimo za stol, plaćaš bar tri runde!— Dečki! — zavapi on skoro na rubu snaga.
— Morate me nekako izvući iz ovih govana!— Zašto to ne riješiš kao onu stvar s
Frekvom? Drm-neš je šakom u glavu i kvit posla! — izazivao ga je Eviger.46Mala
MongolkaOrlando priđe polako vratima, odškrine ih centimetar ili dva, proviri kroz
prorez, a zatim ih brzo, gotovopanično zatvori. Stajao je oslonjen o zid, uplašeno
je dahtao poput bjegunaca iz starih američkih filmova i izgubljenim nas pogledom
molio za spas.Eviger nakratko odškrine vrata, proviri i on, pa se okrene prema meni:
— Mala stoji pred zahodom s napolitankama u ruci.Orlando se baci Evigeru u naručje i
uhvati ga za ramena:— I z v u c i t e m e k a k o z n a t e i u m i j e t e ! E v o , č e k a j t e m e
s k o l i m a n a k r a j u p e r i v o j a , a j a ć u n e k a k o zamesti trag.Eviger mu
odlučnim pokretom odmakne ruke i autoritativno ga pogleda u oči. Ono što
mu je rekao,zvučalo je kao diktat:— Slušaj pizdo! Skrenut ćemo pažnju tvojoj
kćeri i omogućiti ti da zbrišeš do mjesta gdje ćemo te čekati! Ali, ne za badava!
Dobro ćeš to platiti! Prodat ćeš onaj jebeni auto i dati Frekvi njegov dio, da simože
otvoriti servis! Jel' to jasno?Premda se vidjelo da mu to nije drago, da se ne želi
odvojiti od novog srebrnog hyundaija, on kimnepotvrdno glavom. Cijela je
stvar djelovala kao njegov definitivni poraz, kao kraj velike pedagoške poeme
u kojoj se zabludjela junaka privodi ljudskoj svrsi. Jedina problematična stvar u svemu
bila je tašto ni njegov polubrat Frekva nije bio čovjek osobitih moralnih
kvaliteta, onih koje bi mu osigurale časno mjesto u finalu ove patetične i didaktične
priče.Petnaestak minuta nakon toga sjedili smo u kolima, parkiranima u provizornoj
hladovini, kakvu pružajustabla jablanova i čekali Orlanda da dojuri, uleti u kola,
pa da najvećom mogućom brzinom pojurimo kući. Evigerov golf mogao je
potegnuti sto pedeset, što je, kako smo vjerovali, nadilazilo maksimalnubrzinu
desetogodišnje mongoloidne djevojčice.H|P^'!m|p» I uskoro ga zamijetimo kako trči kao
lud preko livade, preskače živicu, u letu otvara vrata automobila ibaca se na stražnje
sjedište, vičući: »Vozi, vozi!« A kada je golf prošao kroz labirint uličica oko bolnicei
izronio na glavnu cestu, on nam, smiren i zadovoljan što stvar ipak uspješno ide prema
kraju, počnepričati što se dogodilo.— Skužila me kad sam se spuštao sa
stražnjeg zahodskog prozora i pošla za mnom. Jebote, dečki, n e m a t e p o j m a
koliko male mongolke mogu biti brze i lukave! Pokušao sam se
s a k r i t i i z a o n i h jorgovana, ali me i tamo pronašla. Znao sam da je moram nekako
namamiti na cestu...Eviger svrne pogled s vjetrobrana i uperi ga u Orlan-da,
kao da ga počinju mučiti sumnje u pogledu toga kako se riješio djevojčice.—
Hoćeš reći da si je namamio na cestu gdje ju je pregazio kamion? — upita Mišel s
jezom u glasu.— Premekan sam ti ja! Ne bih to mogao — odvrati Orlando. — Premda,
istini za volju, u nevolji vrag imuhe ždere. Namamio sam je na cestu pred biciklista, koji
ju je samo štrajfao pa je pala u jarak pokrajceste.— Koji si ti gad! — rekoh, misleći
na sva sranja koja je napravio, kao i na Maju Majer koju mi je1 nekoć odveo
pred nosom.— Ma, ništa joj nije! Pa nisam zvijer! — branio se on. — Samo si
je malo zaprljala onu trenirku... imožda ogulila dlanove. Jarak je malo dublji
pa nije mogla odmah van. Ali, evo dečki, sto posto sam siguran da ju je netko
već izvukao. Jebeš mi sve na svijetu, ako nije!I on prekriži ruke na prsima pa se zavali u
sjedalo, zacijelo spreman malko odrijemati. Ponovno je bioonaj stari bijesni Orlando,
miran i zadovoljan, zadnja, ili jedna od zadnjih pizda na Plinari.48Mala
MongolkaP r e d v e č e r s j e d i m o s v i s k u p a i s p r e d C o n t i n e n t a l a i c u g a m o
p i v o , s v i o s i m O r l a n d a p r e d k o j i m j e nekakav odvratni pekmez na čijoj
bočici piše gusti sok od nečega. U jednom se trenu naglo smrači,bljesne
munja i teška se grmljavina ospe kroz gusto granje divljih kestenova prema
našim stolovima.Pred mogućnošću naglog pljuska nastane silan metež.
Zajedno s vlasnikom Pepijem, konobaricomAnom i nekim usputnim klincima,
koji već sat vremena ispijaju bocu rizlinga, žurno kupimo pletene stolce i
zatvaramo suncobrane kako ih vjetar ne bi odnio preko do privatne mjenjačnice, u kojoj
se bašpale svjetla. Ali, naglo kao što su došli, oblaci odlaze, nakon nekoliko
prosutih kapi kiša staje, i mi,smijući se prevrtljivosti ranoga ljeta, vraćamo
stolce i rastvaramo suncobrane, premda oni, kakolagano pada mrak, više
ničemu i ne služe. Gazda Pepi šalje nam sada jednu rundu na račun kuće —
tri piva i još jedan gusti sok.— Ne znam što ti je danas — pecka Eviger Orlanda. —
Prvo si popizdio zbog retardirane klinke, a sadpiješ taj pekmez kao kakav kreten.—
Pusti me na miru! — uzrujano će Orlando, ne rabeći baš nijednu psovku. Ne znam je li
ga itko ikadačuo da uzrujan govori ne služeći se pritom ekspresivnim efektima
prikladnih psovki.— Puštam te. Ali, ono što smo dogovorili još uvijek je na snazi. Rekao
sam i Pepiju. Njega čitava stvar jako zanima.
Orlando ga pogleda ne bez zanimanja, ali se ničim ne usprotivi. Nismo još to poklonjeno
pivo ni popili,kad evo ti gazde Pepija, stane do našega stola, osloni se o stalak
suncobrana i pogleda na drugu stranu prema srebrnom hvundaiju koji od jutra stoji
na istome mjestu.— Čujem da prodaješ kola — kaže Pepi. — Koliko su prošla?—
Jebote, Pepi, pa ti si ćaknut! To je kao da ja tebe pitam s koliko ti je unuka prošla
razred!> TRIBUSON / Klub obožavatelja— Kako!? Pa ima tek godinu dana! Kako bi
prošla razred? Ne kužim...Bio je to razgovor dvojice apsolutno ravnopravnih, onih koji
uglavnom »ne kuže«.— Pa lijepo... auto nije ništa prošao. Odnosno, prošao je
onoliko koliko ima od trgovine do*tamo —tumači Orlando, pokazujući prstom
prema svom novom automobilu.— A koliko ima? — pita Pepi, nedužno i tupavo buljeći
u srebrni hvundai.— Dvanaest somova kilometara — umiješa se posve ozbiljno Eviger.
— Kupio ga je u Pnom Penu, udućanu »Kod veselog Kmera«.— Onda je dobro
razvožen — zaključuje vlasnik Con-tinentala. — Sutra ćemo razgovarati o
cijeni.Sviđa mi se što je tako... kao nov...— Nije kao nov, nego je nov! — ljuti se
Orlando.— A kak' je bilo kod Bremze — zanima Pepija. Pa i Bremza je jedan
od onih koji su u PepijevomContinentalu ostavili silnu lovu. — Hoće li se brzo vratiti?
— Ma, malo se zakompliciralo kad su skužili da nema migrenu nego rak na mozgu —
odmahne Eviger rukom. — Ali je rekao da ništa ne brineš. Om mu malo fontanela
sraste, evo ti njega na pivo.— Pa, naravno! — veselo će Pepi. — S tim leukemijama i
rakovima zbilja pretjeruju i napuhavaju. Polatoga je čista reklama! Evo, moj je ujak
imao nekakav glupi rak kosti i doktori su sasvim digli ruke od njega, pa je morao
preći alternativama koji su ga prebacili na nekakav poseban režim ishrane. Jebote,što je
taj jeo! Nekakve sušene alge u formi papira, sirove žitarice, nešpricane jabuke, manje
od lopticaza ping-pong, onda nekakvo azijsko povrće. ..— I jel' se izvukao? — pita
Orlando.50Mala Mongolka— Čuj! Stavljam ruku u vatru da bi se sto posto
izvukao, da mu nije pao uključen kalorifer u kadu...mislim dok se kupao. Al'
bilo mu je skroz bolje od tih sjemenki i drugog sranja koje je jeo kao da
jehrčak.— Dakle, ti misliš da bismo i Bremzu trebali prebaciti na takvu ishranu? —
ozbiljno će Eviger.— Sasvim sigurno! Evo, ja mogu pisati ujni. Mislim da joj je
iza ujaka Bartola ostalo još pšenice izobi...— Šta ti je ujak Bartol bio konj? —
pita Eviger uz nepatvoreno čuđenje te se ponaša kao da mu nije jasno zašto
se Pepi odmah ljuti, maše rukama i odlazi u lokal.— I j a z n a m s l i č a n p r i m j e r —
bojažljivo će bijesni Orlando, kao da njemu baš i ne priliči
v o d i t i razgovore i navoditi ogledne primjere.Nitko ni da bi zucnuo. Svi ga
radoznalo promatramo, osim možda Mišela, koji dio pažnje troši na diskman
koji je po dolasku iz bolnice počeo otkazivati poslušnost.— Moj tetak Blažo je s
prirodnim mastima izliječio nekakav rak. I ne samo da nije umro, nego mu
ječak bilo mnogo bolje — nastavlja Orlando, premda se od početka vidi da u pogledu te
stvari nema bogzna kakvih saznanja.— Da... a kakav rak? — pita Mišel, nastojeći
natjerati tipku eject da podigne poklopac glazbene naprave.— A jebi ga, šta ja
znam... nekakva psorijaza... Starac se raspadao od rana, ali kad bi se namazao...Samo
što je mast smrdjela pa su ga svi izbjegavali... Pobijedio je rak, ali je zato umro u
samoći.— Da, da — zamisli se Eviger. — To ti je osnovni problem s tim mastima protiv
raka. Liječe, ali smrde.Ali, lijepo je znati da stvar nikad nije izgubljena i da uvijek postoji
nekakva objektivna šansa. Kad drugiput budemo išli Bremzi, ti ćeš mu prepričati taj
zanimljiv slučaj u vezi s mastima.—Ja neću ići! — odvraća Orlando. Vidi se da je
taster njegova delirija i paranoje još uvijek lagano pritisnut."""f » TR1BUS0N /
Klub obožavateljaI baš kada je Eviger htio provokativno upitati zbog kojeg to razloga
više neće posjećivati starog frendau bolnici, dogodi se nešto što će ovoj prosječnoj
večeri dati senzacionalnu pozlatu. Naime, iz ležernog,dokonog pijucka-nja i verbalnog
prepucavanja, prene nas komešanje ispred mjenjačnice. Najprije sezačuo snažan
tresak metalnih vrata, rušenje sklopivog transparenta s dnevnim tečajem, a
zatim je izlokala izjurio tip s crnom čarapom na glavi i nečim nalik revolveru u
ruci, skočio na veliku staru jawu,
upalio je onoliko hitro koliko se podrtina od motora uopće da upaliti i odjurio
cestom uz bolnicu, pag o r e p r e m a t r ž n i c i . Č a k d a i n i j e b i l o t o g
r a s k l i m a n o g , u n i k a t n o g m o t o r a , m i s l i m d a u p l j a č k a š u mjenjačnice ne bi
bilo teško prepoznati Orlandova polubrata Frekvu. A kad je praska-nje
njegovaskraćena auspuha iščeznulo, iz mjenjačnice je istrčao tip koji je
držao vlažnu krpu na čelu i vikao:»Pljačka, pljačka!« Istini za volju, vikao je,
ali i nije vikao! Jer, njegovi suzdržani povici kao da su bili tako tempirani da se
baš i ne čuju predaleko.Klinci koji su sjedili pokraj nas skočili su na noge i
prevrnuvši onu svoju bocu rizlinga promatrali su zanimljiv prizor. Pljačka je uistinu
nešto što često promatraju samo pasionirani posjetitelji periferijskihkinematografa. A
takvih je ionako sve manje. Mišel je trenom zaboravio na svoj pokvareni diskman, ačak
je i na senzacije svijeta već poslovično nagluhi Eviger ustao pazeći da ne prevrne svoje
pivo.Jedino je Orlando ravnodušno sjedio zavaljen u svoju fotelju od pletena pruća i
mrzovoljno pratio štose događa.— Da zovem policiju? Dečki, što kažete, da zovem
murjake? — jurcao je između stolova gazda Pepi.— Tko zna koliko im je frajer drmnuo
love! Sutra ću pitati Janeza!— Janez više ne radi — mrzovoljno prozbori Orlando. —
Stjerali su ga jer su mu našli kurčevi manjakod pedeset maraka i sedam somova tolara
s kojima u Sloveniji ne možeš kupiti ni kutiju kurtona!52Mala Mongolka— Dobro, a tko je
onda tip kojega su opljačkali? — zanimalo je Pepija.— Gazdin nećak Toni. Jedini
tip koji se usudi napraviti nešto tako bedasto, jer zna da neće dobiti nogu.—
Kako ti to sve znaš?— A kako ne bih znao! — srdio se Orlando. — Kako ne bih znao
kada je čitava jebena stvar upriličenasamo zbog mene! To nije nikakva pljačka nego
usrani igrokaz koji su izveli Toni i moj idiotski polubratFrekva! Tako oni meni prijete!
Tako oni mene opominju! Pokazuju mi što će se dogoditi ako Frekvi nedam lovu koja je
ostala iza pokojnog starog...— Možda pokojnog — primjećuje Eviger, aludirajući na to
kako su uspjeli vlastita oca proglasiti mrtvim.— Dobro, jebala te ta preciznost! —
odbrusi Orlando, po čijoj se uzrujanosti i količini psovki može zaključiti kako se
na kraju ovog burnog dana vraća u staru formu. — Pogledaj radije tamo!Pogledamo u
smjeru koji nam naznačuje i tamo već vidimo spomenutog Tonija kako lijepo
zatvaramjenjačnicu, uredno zaključava vrata i spušta željezni rolo. Dakle, ne čeka
policiju, jer nikakva manjkanema, kao što nikakve pljačke i nije bilo.I tad se iz daljine
začuje snažno turiranje motora s lošim fergazerom i skraćenom ispušnom
cijevi, ipred našim se stolom učas stvori konjanik na metalnoj jawi, zaustavi
se, podigne s lica crnu čarapu i pogleda svog bijesnog polubrata:— Orlando, vidio si
što će se dogoditi ako ne dobijem svoj dio! Ne tjeraj me na očajničke geste! Što binaš
stari rekao da zna kako si me zajebao?— Rekao bi da se nosiš u kurac! —
odbrusi Orlando, našto Frekva pocrveni, pa pozeleni, pa nagazina gas i,
želeći valjda tako čim strasnije kazniti polubrata, svom snagom pojuri prema
parkiranomhyundaiju.Tribuson / Klub obožavateljaNitko od nas ispred pivnice
Continental nije uspio ni riječ izustiti. Uspjeli smo tek još jednom skočiti nan o g e , i
tako stojeći vidjeti kako se jawa svom snagom zabila u prednju
m a s k u n o v o g a s r e b r n o g automobila, kako mu je iskrivila branik i rasula far,
i kako je Frekva preletio preko krova, razbivšipritom vjetrobran i ostrugavši
lak. Zatim je ustao, zateturao, činilo se načas da će pasti u nesvijest, a onda
je ipak povratio ravnotežu, prišao motoru koji je svejednako brundao na tlu, podigao ga,
zajašio iodjurio.Eviger pokrije oči rukama; čitav njegov plan o tome kako će natjerati
Orlanda da isplati polubrata pao je u vodu. U najdublju moguću vodu na svijetu. U
Bajkalsko jezero, ili u Mariansku brazdu.Orlando se već izdirao na Evigera kao da je on
taj koji mu je s motorom rasturio nov automobil:— Eto, vidiš! Ne samo da mu neću
dati njegov dio love, nego ću jebenu bitangu ubiti i mrtvoga ga mjesecima voziti
u gepeku hvundaija!— Možeš — primijeti netaktično gazda Pepi. — Možeš
koliko hoćeš. Ja ti ga ionako neću kupiti... mislim sad kad je u derutnom stanju...—
Ženina pička ti je u derutnom stanju! — urlao je Orlando, dok smo ga mi
pokušavali obuzdati ispriječiti da ne nasrne na prestravljenog Pepija.Tek kada je
vlasnik pivnice zbrisao, uspjeli smo ga nekako primiriti, posjesti za stol i
uvjeriti kako ćemu nekoliko piva, obogaćenih rakijom, vratiti spokoj i zabetonirati
živce. Poslušao nas je, sjeo i šutkepočeo piti, ali se po tome kako je drhtao i zvjerao
naokolo moglo shvatiti da je još uvijek bijesan i da seneće smiriti sve dok se na nekom
ne iskali.
I negdje oko devet navečer, dogodila se možda naj-blesavija i najsuvišnija
stvar toga dana. Nakonnekoliko dana raznovrsnog brzinskog seksa Van Damme je
zacijelo54mMala Mongolkai/.gustirao Eminu, tu Slovenku nejasnog bosanskog
podrijetla, i ona se, nemajući kamo, vratila naPlinaru sa svojim neuglednim
putnim kovčežićem, stavljajući sve svoje djevojačke nade na jednu kartu, na
Orlandovo dobro srce i njegovu sposobnost opraštanja.O n j a j e p r v i u g l e d a o k a k o
sa svojim putnim sitnicama bojažljivo stoji pod polumracnom
s j e n k o m razlistale akacije, ustao je, prišao joj i raširio ruke kao da će je
zagrliti. Djelovao je kao čovjek koji je sretan što mu se netko drag vratio. Bio sam
sto posto siguran da bi je tamo pod tom akacijom zagrlio,samo da nas nije bilo u blizini.
Ovako, morao je pred nama odigrati tu predstavu, pokazati nam kako jetip koji ima
autoriteta, i koji zna kad treba nagrađivati, a kada kažnjavati.I umjesto da je zagrli,
pogodio ju je krošeom u bradu tako jako da je ispustila kovčežić i pala u travu.Ali, nije ni
jauknula, ni zaplakala. Znala je da je kriva i da mora otrpjeti sve ako se želi nadati da će
je»njezin čovjek« ponovno primiti pod svoj krov.Poput gospodara života i smrti, on
je još nekoliko ča-saka stajao nad njom, da bi na koncu drhtavim glasom rekao:
— Idemo doma.Njezine su se oči ispunile suzama, zahvalno ga je pogledala, a potom
se sagnula, pronašla u travi svatri dijela svoje nove, pet somova maraka vrijedne
porculanske proteze, pokupila ih, strpala u džep,ustala i krenula, korak--dva
zaostajući za njim, za muškarcem koji joj je i nakon ovakve avanture
biospreman oprostiti.Gazda Pepi je pljunuo na topli asfalt, zaključio kako
zubarska bagra radi sve lošije i lošije proteze, neotporne na krošee i aperkate, a
zatim nam na račun kuće donio još po jedno pivo.'Sakupljači vinilaNetko je napisao
kako bi se čitava povijest svijeta mogla promatrati kao parabola u kojoj se
divlja,gorštačka plemena povremeno spuštaju s planina kako bi poharala ona
mirna, ravničarska. Plinara,rubna gradska četvrt, u kojoj sam u poznim
pedesetima bio klinac, sa svojim uzvisjem na kojem se n a l a z i l a c e s t a š t o
vodi prema groblju i udo-ljem kojim je prolazio industrijski kolosijek,
k a o d a j e posjedovala sve sastavnice ove povijesne metafore. U nizinskom dijelu
Plinare stanovali su Bremza,Mišel, Maja Ma-jer, Cico, Kinez i drugi pitomi
ravničari, koji su odlazili u školu u lijepo uglancanim c i p e l a m a , n a č i j i m s e
rođendanima igrala »Crna kraljica jen' dva tri« i druge pristojne igre
te pilalimunada od pravoga limuna. S druge pak strane, na divljoj,
v r l e t n o j s t r a n i ž i v j e l i s m o m i , v j e č i t i problemi, lažljivi i prijetvorni Riba,
sračunati cinik Eviger, potom Zmija, Šunjara, Višnja, skitnica Ruža i još neke spodobe
čije su živopisne osobine oslikale nečasne stranici gradske kronike. I tako, iako sampo
geografskim, odnospo plemenskim determinantama trebao biti nekako više
usmjeren na Ribu,Evigera, Ružu i druge klipane s vrha četvrti, gdjekad mi se učini da
sam dječaštvo i mladost podijeliobaš s Bremzom. Priznajem, nikada neću moći kazati
kako mi je u tom smislu savjest baš posve mirna, jer sam i te56Sakupljači vimlakako
opako znao iskorištavati njegovu ravničarsku pito-most i dobronamjernost. Usto što sam
redovitoprepisivao njegove zadaće, žderao mu školsku užinu, slomio mu novi
bicikl, izgubio njegovu kožnuvintericu na pijanki u Soko-lani, znao sam mu prirediti i
razne, gotovo orgijastične mladalačke opačine.Sjećam se kako sam mu jednom
podvalio sendvič namazan mašću protiv hemeroida, kako sam u Studiju objavio
oglas pod njegovim imenom, kojim se objelodanjuje da osniva klub ljubitelja
sevdaha,kako sam inu ubacio smrznuto pseće govno u školsku torbu... Naravno, dobar,
kakav je već bio, on jesve to doživljavao kao duhovitu zajebanciju, i zacijelo bi
mi uzvratio, samo da je imao bar malo više mašte potrebne za gadosti.Ali, što god
mislili o meni, nikad, baš nikad nisam spavao niti s jednom od mačaka s kojima je
hodao!Časna riječ!— To ti i nije iskaz od neke osobite vrijednosti — dobacuje mi Mišel
dok opkoljeni sparinom sjedimo zapletenim stolom ispred pivnice Continental,
upravo na onom mjestu s kojega se može vidjeti udaljeniulaz u groblje, ali i
najniža točka Plinare, ona gdje se nalaze kolosijek i prodavaonice
građevnogmaterijala. Pada nekakva tmasta, ljubičasta večer, zaleprša
odnekud vjetar koji namreška površinu naših pivskih krigli, učini se trenom kako će
okrenuti na ljetnu oluju, a onda se sve smiri i iz asfalta podnašim nogama, kao iz
nekog toplinskog akumulatora, po-kulja vrelina što se tijekom ljetnoga
dananataložila u tlu.
Mišel je mršav, plah momak, pravi ravničar iz prve kuće pokraj industrijskoga
kolosijeka, i iz povijestinjegova nadimka može se saznati gotovo sve o njemu. Isprva
su ga zvali Bitlz, potom Šilavzju, zatimM i š e l m a b e l , p a k o n a č n o , s k r a ć e n o -
M i š e l . K a ž e m m u k a k o n e k u ž i m š t o n i j e u r e d u s m o j o m tvrdnjom, a on
mi odgovara pomalo bojažljivo kao da me ne bi htio povrijediti:— Ako izuzmeš ovaj
posljednji mućak od Mirele, Bremza je zapravo imao samo dvije prave
mačke.Prvo,TRIBUSON / Klub obožavateljaonu Stelu s kojom je hodao još u osnovnoj
školi... znaš onu rašljastu... Nju nije jebao čak ni on, niti jeuopće bilo šanse da se nađe
netko tko bi za takvo što imao živaca... I drugo, Višnju...Razmišljam o onom što govori
Mišel i znam da u njegovim bojažljivim rečenicama ima i te koliko istine.Bremza se
uistinu nije bezglavo i brzopleto zalijetao na mačke, iako mi se gdjekad činilo kako u
svojimnajintimnijim snovima ima dugoprugaške romanse s nekim svojim
komadima, s Janice Joplm, JoniMitchell, Marianne Faithfull, Mau-reenTucker...— A
Višnju su... — nastavlja on izravnošću koja mu baš nije svojstvena — jebali svi, pa si
mogao i ti.Bremza te toliko volio da ti sigurno ne bi zamjerio.Mišel je tek djelomice u
pravu. Višnja je isprva bila neosvojivi plijen, komad iz snova o kojem sanjajuodlikaši.
Kad je prolazila gradskim bazenom, pravi su frajeri znali previdjeti četiri
devetke ili napunitištih protivniku. A onda se zaljubila u idiota, u nekog gimnazijskog
lumena Fu-rača, poševila se s njimna neki od onih razočaravajućih načina,
ostavila ga zbog drugog debila... baš onako kao što biva. Uglavnom, kada se
udala za Bremzu ne bi se baš moglo kazati da je bila baš u nekoj širokoj uporabi
io p t j e c a j u . M e đ u t i m , k a k o i m s e t i j e k o m v r e m e n a b r a k p o č e o
p o s t u p n o r a s p a d a t i n a m i l i j u n prozaičnosti i običnosti, i Višnja se
polako pretvarala u manevarku koja tuleći i puštajući oblake pare luta ranžirnim
kolodvorom. Zavlačila se u tuđe krevete, tražeći u njima ono »neznano nešto« što joj
jeBremza propustio dati, i baš kad bi joj se učinilo da je našla (!), ta čudesna,
posve metafizička stvar,taj objekt traženja i žudnje, hitro i nepovratno bi izmicao
njezinim prstima i nestajao u neznanoj daljini.No, da, bez pretjerana mudrovanja i
krajnje pojednostavljeno bi se moglo kazati da je Višnju jebao skoro svatko tko
bi to poželio. Ali, časna riječ, još jednom, ja nisam! Čak i da sam htio!
Mene58dSakupljači vmila je, naime, mrzila, metodično i uporno, a da sam nikada nisam
uspio shvatiti zašto.Premda se to na Plinari zaboravilo, ja sam bio taj koji ]e Bremzi
smislio i nadjenuo odavno prihvaćeninadimak, toliko raširen da mnogi i danas ne
znaju njegovo pravo ime i prezime. Dok smo se još kaoklinci na kolicima s
kotačima od bučnih kugličnih ležajeva, ili još češće na saonicama, spuštali
nizs t r m i b r i j e g P l i n a r e , o n j e n e p r e k i d n o , d j e t i n j e r a z d r a g a n a l i i
p o m a l o u p l a š e n , v i k a o : » B r e m z a j ! Bremzaj!« Postoje ljudi koji ne podnose
prevelike, kao i oni koji ne podnose premalene brzine, i ja samspočetka, sasvim
pogrešno, Bremzu ubrajao u ove prve. No, on, mada to zvuči pomalo
iracionalno,nije bio čovjek koji bi u načelu volio ili prezirao ovakve ili onakve
brzine, jednostavno, sav se njegov život, poput unaprijed ugođene sprave, odvijao
tek dvjema sasvim preciznim brzinama - onom od 33,kao i onom od 45 okretaja u
minuti, dakle brzinama kojima klasični gramofon okreće vinilne ploče od 7 ,
odnosno 12 inča. Jer Bremza je, ne samo na Plinari, nego i u
č i t a v o m n a š e m m a l o m g r a d u , a zacijelo i šire, bio najvažniji, najupućeniji i
najznamenitiji diskofil, posvećenik u glazbu koju proizvodi p o s k a k i v a n j e
zvucnice po mikroskopskim neravninama koncentričnih utora kakvi su
u t i s n u t i u gramofonsku ploču.M o g a o b i h b i t i z a t v o r e n u o r a h o v u
ljušturu i osjećati se gospodarom svemira, kaže jedan
o d Shakespeareovih junaka, metaforičnom samouvjerenošću kojom je i
Bremza, tamo još one 1963.,mogao izjaviti: »Mogao bih posjedovati I Wanna Be
You Man Rolling Stonesa, I'm Crying Ani-malsa iI'll Go Crazy Jamesa Browna, i
osjećati se diskografskim magnatom i prosvjetiteljem u ovoj jebenojprovinci-
jetini, u kojoj s gradskih prozora odjekuju Duo Hani i Trio Tividi. Naravno,
nije Bremza u timškrtim vremenima Un-re i šuškavaca imao bog-zna-koliko ploča, ali
ih je posjedovao bar nekoliko višeod ostalih. Ali, što je najvažnije,' TRIBUSON / Klub
obožavateljaono što je posjedovao, znao je kapitalizirati, pretvoriti u sredstvo
osobne promidžbe, resurs i polugunapretka. I kako se trudio da nijednu ploču
ne izgubi, polomi ili ošteti, živeći u okružju pravog malog vinilnog kulta, s
vremenom je njegova kolekcija dobivala na pozamašnosti, a pojedini njezini
artefaktipostajali su prave^iskografske poslastice. Jer, ako si u dnu duše imao
onu profetsku crtu koja tenagnala da u proljeće 1964., posredstvom
profesora koji je vodio gimnazijsku ekskurziju u Italiju,nabaviš iz Venecije ili
Ferrare singl Yardbirdsa I Wish You Would, već dvadesetak godina
kasnijepretvarao bi se taj komad izlizanog protovinila u dobar aukcijski primjerak.
0 koje li dugotrajne ali bajkovite metamorfoze! Ljepše od one u kojoj se
krastava žaba pretvara uprinca! Tako što mogu iskusiti samo kolekcionari!A Bremza
je imao nos baš za takve stvari, za tričarije sadašnjosti koje će se pretvoriti u
neprijepornevrijednosti budućnosti. On je kužio da 1966. ipak treba kupiti Trog-gse, a ne
Barrvja McGuirrea; on jeznao daje Dylan autentična, a Donovan i Joan Baez tek
konvertibilne vrijednosti. Da, imao je žicu za sve te jebene stvari i vrijednosti, osim
za one koje su se ticale njegova privatna života.— Ako smo već na tom skliskom
terenu očuvanja kolekcije, onda i ti spadaš u skupinu opasnihopstruktora koji
su posuđivali njegove ploče, habali ih, tamanili, gubili i sve to opravdavali
smiješnimrazlozima koje je samo dobričina poput njega mogla popušiti —
drsko mi predbacuje Mišel, koji odovoga jutra pokazuje neobičnu senzibi-
liziranost spram Bremze i njegove sudbine općenito, premda sam siguran da bih
mogao nabrojati bar pet naslova koje mu je uspio dignuti iz stalaže.— Odjebi Mišel! —
pokušavam mu sniziti tonus i vratiti ga zajebano nepopravljivoj stvarnosti. — Višenismo
kolekcionari, više nismo u tom filmu, i sve su to nekorisni tempi passati. Bremza je jedini
izdržaodo kraja, i možda je60iSakupljači vmiladobro što je taj kraj upravo stigao, jer tko
zna bi li u protivnom uopće izdržao.On se kiselo smijucka tim nespretnim sofizmima,
baš kao da očekuje moje priznanje.Dobro, ovako pred vama, pa možda i pred
njim, mogu skrušeno priznati tih nekoliko grijeha koje ću d o v i j e k a i s -
k.i]avati na oltaru Velike Zbirke. Jednom komadu predebe-li* guzice,
a l i f a n t a s t i č n o dugačkih nogu, koga sam bezuspješno pokušavao poševiti,
poklonio sam 1969. Bremzin primjerak prvog singla Steve Miller Banda (Sittin In A
Cir-(les), zatim sam, vraćajući se pijan iz gradske kavane,izdubio singlicu Alabama
Song grupe Doors, i konačno, u ljeto 1968. odbio sam mu vratiti
GatesOfEden Boba Dyla-na, ali sam mu to refundirao dvije godine poslije,
poklo-nivši mu kompilacijskialbum majstora koji su proslavili etiketu Chess.Hej, zar
je to tako strašno? Zar je to nekakav grijeh? Pa taj je čovjek iz moje ruke jeo
sendviče odL a s o l i n m a s t i p r o t i v h e m e r o i d a ! A k o m i j e t o z n a o o p r o s t i t i ,
o p r o s t i o m i j e i t i h n e k o l i k o n e v a ž n i h singlica!Zapravo, kada bismo baš htjeli
biti precizni, onda je I onaj koji se ponajviše ogriješio o Bremzinu velikui svetu Kolekciju
njegov lažni i prijetvorni prijatelj i sakupljački sudrug Riba, koji je nemilice bunario
ponjegovu vinilnom blagu, a istini za volju, i po njegovu privatnom životu. Ali o tome
radije šutim. Šutim, j e r d o k o v e l j e t n e v e č e r i , i z - V d l j e n i o k o p l e t e n a s t o l a
p i v n i c e C o n t i n e n t a l , u m i r e m o o d v r e l i n e i nedostatka zraka, Ribe nema. A
morao bi doći! I ■vi to znaju! I čitava ta stvar naprosto visi u zraku!hviger je zapravo
vječiti student prava i otuda njegov nadimak (Ewiger Student). Iako nitko više
nijeznao kada je i na kojoj godini zaglavio, on taj poraz nikada nije priznao, te se
ponašao kao netko kome je do diplome ostao ko-< TRIBUSON / Klub obožavateljarak-
dva, i tko o pravu zna sasvim dovoljno da bi drugima mogao soliti pamet. Ili »jebati
mater«, kako jegovorio Bremza. Što se pak glazbe tiče, Eviger nikada nije posjedovao
niti jednu ploču, ali je o njima,odnosno o njihovoj utilitamosti, naučio gotovo sve
što je trebalo. U šezdesetima je znao naizust top l i s t e B i l l b o a r d a i N M E - a ,
skupa recentnim izmjenama i oscilacijama, jer se bez papaga
s k o g nabrajanja tekućih hitova nije moglo utrpati ni zar njoj ponavljačici iz večernje
trgovačke škole. Bilo mu< također, sasvim jasno da će pretencioznu glupaču, obuzi tu
sjetom svijeta, najlakše navući na tanakl e d u z p o m » u v e l i h s o n g o v a L e o n a r d a
C o h e n a i D o n o v a n a , d a s e n a n g l o o r g a n i z i r a n o j ž u r k i , alkoholom
načeti komadi najdj lotvornije dotuku laganim R&B brojevima s naglašeno* .
puhaćomsekcijom (These Arms OfMine), kao i da progrei va, glam rock, heavy metal i
srodne gadarije, puštenikau moguća erotska stimulacija, nemaju nikakve očiglednije
djelotvornosti.Dakle, spomenuti prijatelj Eviger, koji je od nas oduvijek bio
dobno stariji dvije, a mentalno bar petgodina, priča kako patolog Lekić tvrdi
da Bremzina metastaza na mozgu ima oblik koji neodoljivo p o d s j e ć a n a o n a j
trokraki umetak, koji se stavlja u sredinu singlica kako bi se mogle
svirati nagramofonu. Ni Eviger ni ja ne znamo što bismo na to rekli, i
i m a l i k a k v e ž i v o t n e l o g i k e u t o m e d a netko tko si je čitav život pretvorio
u diskofilski eskapistički trip, ode s ovoga svijeta baš uz svesrdnupomoć tako
oblikovana karcinoma. Je li to ironija sudbine ili unutarnja nužda? Postoji li i
drugdje toravnovjesje? Odnosi li urare karcinom u obliku kotačića ili brojčanika, umiru
li svjetske lutalice od rakanalik kompasu, bujaju li u glavama bravara neoplazme nalik
ključevima i lokotima?A l i , z a š t o u o p ć e v j e r o v a t i u t a k v e p r i č e ? J e l i t a j
L e k i ć v j e r o d o s t o j n a o s o b a ? E v i g e r i o n a k o n a najproizvoljniji način svaki čas
mijenja njegovu specijalizaciju. Kada svjedo-62Sakupljači vmila
či o nečijem raku pluća, onda je to čuo od pulmologa Le-kića, kada se radi o
tetkinoj angini pektoris,o n d a j e t u k o b n u d i j a g n o z u p o s t a v i o k a r d i o l o g
L e k i ć , b o l i l i t e b u - l > r e g , E v i g e r ć e t e u p u t i t i n a nefrologa Lekića, trebaju li
ti nove naočale, najbolje je da se obratiš oftalmologu istoga prezimena.U ranim
šezdesetima, kada su gramofoni osvajali ove prostore, nisam mogao zamisliti
sklop takoiznimnih okolnosti, po kojima bih i sam postao vlasnikom tog stroja
za proizvodnju glazbe i osobnesreće. S Bremzom je ipak bilo nešto drugačije.
Njegov je otac bio nekakav trgovački predstavnik,pričalo se kako putuje po
inozemstvu, i naravno da njemu jedan običan gramofon nije
predstavljaop r o b l e m s č i j i m b i r j e š e n j e m t r e b a l o o k l i j e v a t i . Z a t o j e
B r e m z a d o b i o t u s t v a r v e ć z a N o v u 1 9 6 3 . godinu, zato je mogao krenuti u
diskofilske vode znatno prije nas ostalih. Gramofon, koji je trebao bitiiznenađenje što
će ga klinac otkriti pod okićenom jelkom, starci su umotali u šareni papir i
sakrili usmočnicu na vrh staroga kredenca. Bio je to neobično golem,
masivan gramofon marke Grundig,oblikom nalik putnome kovčegu, u čiji je
poklopac ugrađen teški zvučnik. Ushićeni Bremza, koji je s l u t i o k a k v a g a
sreća očekuje pod jelkom, otkrio je sakriveno iznenađenje i pokušao
g a s k i n u t i s kredenca, tek toliko da ga malo razgleda i smiri znatiželju. Kako
je oduvijek bio nespretno dijete, golemi mu se uređaj oteo, zanjihao, pao mu pravo
na glavu i srušio ga među boce ukuhanog soka odrajčice i ukiseljene paprike,
kojima je bio prekriven pod smočnice. Na nekoliko je časaka izgubio isvijest,
a kada je došao k sebi, zaključio je kako je ipak beskrajna sreća u tome što
mu je gramofonpao na glavu, jer bi se u protivnom zacijelo razbio na podu smočnice.
— Nema znanstvenog načina da se dokaže izravna uzročno-posljedična veza
između pada teškoggramofona na glavu i tumora na mozgu koji se pojavljuje
tridesetakf > TRIBUSON / Klub obožavateljagodina kasnije — tvrdi moj prijatelj
Eviger, jer tako mu je valjda rekao neurolog Lekić. Ali šuti kaoguzica o tome
kako također nema znanstvenog načina kojim bi se ta uz-ročno-posljedična
relacijapouzdano otklonila.Recimo da veza između pada ružnog Grundigova
gramofona i tri desetljeća starije metastaze u oblikudodatka za sviranje singlica nije
medicinska nego metafizička, tvrdim ja, dodajući - metafizička zatošto ne
objašnjava ] prirodu i genezu zloćudne bolesti, ali na metaforičan na-; čin
ipak objašnjava ioslikava jednu zatvorenu sudbinu. Zapravo, čitav bi se
Bremzin život, ako četrdeset sedam godinapredstavljaju nešto što je
prikladno nazvati »čitavim životom«, mogao predočiti kao mjesečarski
hodnekoga kome u glavi, to jest na određenom, veoma važnom; dijelu mozga polako
raste i buja odvratnitumor. Poput zlogukoga, pritajenog raka s morskoga dna,
koji skriven zelenim obraslim kamenjem, a l g a m a i m u t n i m s t r u j a n j i m a
pijeska razmahuje svojim opasnim krakovima, tako je i taj
B r e m z i n karcinom, kratkim zamasima svojih škara sjekao i gasio jedan po jedan od
onih važnih centara što susmješteni u moždanoj kori, da bi konačno ostavio upo-
rabljivim tek jedan jedini — onaj za rock'n'roll, gramofonske ploče i slične
glazbene gluposti kojima je u današnjem svijetu sve teže otkriti pravu svrhui smisao.—
Jebote! — iznenada se sjeti Eviger, skidajući svoje špagerice i pokušavajući utisnuti
nožne prste u još uvijek vreli i gipki asfalt. — Pa ti dobro znaš da je Višnja bila
zaljubljena u njega već u drugom r a z r e d u g i m n a z i j e . S l a l a m u j e l j u b a v n e
p o r u k e , p o j a v l j i v a l a s e n a m j e s t i m a k o j a j e i o n o b i l a z i o , pokušavala
mu na sve moguće načine pokazati da trza na njega... Čovječe, slijepi bi
daltonist s pet-sto metara razdaljine skužio o čemu se radi... A on... što je uradio on?
Evigerovo je pitanje čista pivnička retorika, razmahivanje rukama ponad
punih, zapjenjenih krigliOžujskoga,64Sakupljači vmila jer svi znaju što se
dogodilo i koliko je to bijedno i šašavo bilo. Bremza je naime prodao Višnju
onomFuraču iz četvr-tog razreda gimnazije! E, sad, netko će možda zbog želje /.a
preciznošću kazati kako je nemoguće prodati mačku, uh prosudite sami. Taj mu
je nabildani tip dao novi novcati Hlonde OnBlonde, dvostruki album Boba
Dvlana iz 1966., samo ako mu obeća da će se Višnje kloniti kao vragtamjana.
I naravno, nakon toga, taj je Furač bio prvi Višnjin tip i nakon njega je
vjerojatno započeonjezin polagani pad.Eviger pijucka ustranu, pali cigaretu, a
potom gleda dolje — njegove su noge uistinu ostavile jasan t r a g u m e k o m
asfaltu, kao da nismo ispred lokalne pivnice Continental, nego
n e g d j e , r e c i m o n a Beverlv Hillsu.Komentiram kako je ta stvar s Višnjom i jednim od
najboljih Dvlanovih albuma uistinu idiotska, premdami je kristalno jasan cjelokupni
kontekst, odnosno ljudski back-;\round intrige. Baš zbog toga, zbog togljudskog uvida
pokojnom Bremzi ne bih smio suditi prestrogo, premda na njegovu grobu
zasigurnoneće stajati epitaf Please Don't judge Me To Harshly, kakav je stajao na
grobu Briana Jonesa.A zašto neće?
Zato što njegovoj udovici takva poetska stvar nikada ne bi pala na
p a m e t , n i t i b i j e i t k o m o g a o nagovoriti da /.bog vinilnog manijaka baca lovu na
graviranje kojekakvih bedastoća. Višnja je zapravoveć poodavno zamrzila liremzin svijet
malih i lijepih suvišnosti.Jebi ga, daje Brian Jones bio oženjen Višnjom Kelčec, i na
njegovu bi grobu bio kurac od poezije!— D e č k i , s i g u r a n s a m d a ć e t e m e
poklopiti i odjebati ■— sanjarski se zagleda Mišel
p r e m a koncentričnim svjetlima automobila cisterne koja nam se približava.
— Znam da na ženama počiva civilizacija i da je ljubav pokretač svijeta, ali, ako se
ne varam na tom je albumu Just Like A Woman...r Tribuson / Klub obožavateljaCisterna
za koju smo se nadali da će nam hladnom vodom poprskati noge, prolazi pokraj nas i
nestajeu m r a k u . I a k o z n a m o d a j e p o l o k a o n a j v i š e h l a d n i h O ž u j s k i h ,
E v i g e r i j a p o g l e d a m o M i š e l a , k o j i nastavlja, posve zanesen, kao da više nije tu
s nama, nego negdje u studijima s Dvlanovom branšom,gdje se zgotovljavaju završni
aranžmani spomenute ploče:— A o n d a o n o m j e s t o
u V i s i o n s O f j o h a n n a . . . o n o k a d
n a k o n prvefrazeupadnerafalbubnjevaKennyjaButtreya...IPotkraj 1960-ih
Bremza je već posve živio u svojoj rocker-skoj oazi, tako da u njegovu đačkome
životuviše nije bilo mjesta za razdiobu kralješnjaka, stehiometrijske
jednadžbe, logaritamsko računalo ipokuse s visokofrekventnim strujama.
Premda to surovo zvuči, čini se da je maturirao samo zato što m u j e n a d a n
završnog ispita umro otac, tako da su zbog sprovoda ispit iz
m a t e m a t i k e m o r a l i organizirati samo za njega. Kada je vidio pitanja počeo je
neutješno plakati, a profesor Polak stao ga je tješiti, diskretno mu pokazujući kako se
izvući iz nekakvog infinitezimalnog užasa.Završivši provincijsku gimnaziju, Bremza
je upisao studij povijesti na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. To je bila
radikalna, zapravo totalna zabuna, nešto poput trbušne plesačice koja traži gazu
usamostanu bosonogih karmelićanki, ili mladog pjesnika haikua kome su
namjestili književno veče ulogopedskoj školi za gluhonijeme. Ta
bespregledna gnjavaža od osmerosemestralnog studija valjalase sa svom
svojom golemom i nadasve tromom građom, od prapovijesti, valjda od onoga
trena kada je Ku-brickov humanoid kresnuo svog majmunskog protivnika
bedrenom kosti po glavurdi, pa negdjedo pedesetih godina dvadesetoga
stoljeća. Dakle, kojeg li zajeba, završavala je baš tamo gdje je Bremzin život
započinjao, u vremenima rhvthma & bluesa, prvih ploča Chucka Berrvja i
LittleeeSakupljači vimlaRicharda, britanske rock'n'roll invazije i američkog
odgovora na nju. I kako onda studirati nešto što krepava baš u trenu kad se rada
ono za što misliš da vrijedi živjeti?Naravno da je studij napustio nakon nekoliko godina,
iako se praktički do smrti kleo kako mu je statusstudenta treće godine u mirovanju,
te da će tu stvar kad-tad reaktivirati. Ali, tko zna, možda je i bio u p r a v u , j e r
je njemu ionako gotovo sve bilo u mirovanju, sve osim ploča njegova
ž i v o t a k o j e s u s e uporno vrtjele onim dvjema brzinama.Kada je 1985. konačno
oženio Višnju, ona je imala status dobro razvožene limuzine, nešto kao BMWs
prijeđenih petnaest somova kilometara, i zacijelo je čeznula za
smirenjem, ljigavim bračnim s t e r e o t i p i j a m a , d j e c o m , k u h a n j e m p o
receptima pokojne bake, novom kuhinjskom linijom
sugradbenim štednjakom i frižiderom, kićenjem božičnog drvca
i f a r b a n j e m u s k r š n j i h j a j a , t e svakogodiš-njim veseljem nad dobrim nalazima
papanikolauova testa. Ali, daj ti to postigni s okorjelimdiskofilom i rokerom, koji je kadar
lovu za ugradbeni hladnjak spiskati na cjelokupnu diskografiju grupeWho, uključujući i
Tm The Face, raritetni singl na etiketi Fontana.— Doktor Lekić mi je pričao kako je
Bremzin oblik steriliteta bio razmjerno rijedak — tumači mi mojfrend Eviger
dok se sred korotna mira uspinjemo drvenim stubištem Višnjina stana. — U
njegovu jee j a k u l a t u b i l o s a s v i m d o v o l j n o s p e r m i j a , a l i s u i m a l i
z a k r ž l j a l e r e p i c e z b o g č e g a s u s e k r e t a l i s a znatnim poteškoćama.
Podsjećali su, bože mi prosti, na milijune minijaturnih singlica koje se vrte
umjestu.— Zato Višnja nije nikada ostala u drugom stanju... zato im brak baš i
nije uspio... — nastavlja onpoprilično zadihan. Ipak smo mi tipovi sasvim blizu
pedesetih.— E, daje samo to...— Ma, da, naravno — zastane on na odmorištu.
— Da ju je i uspio napumpati, taj bi brak svejedno otišao k> TRIBUSON / Klub
obožavateljavragu. Bremza ipak nije bio tip koji bi drugome znao pružiti mir,
utočište, sigurnost... I sam je bio dobrano sjeban u glavu.Obojica zanijemimo
svjesni čudne asocijacije koja nam je pred oči ponovno izbacila njegov^ bolest,
tunestvarnu metastazu nalik trokutiću za singlice, koji se zalijepio na mozak i
jednostavno ga ugasio,ostavljajući jednu sirotu zbirku od deset tisuća ploča bez
brižna skrbnika.
Ali, zašto se Eviger i ja uspinjemo stubama Višnjina stana? Nije li to pitanje koje vas
muči?Iako je njihov brak bio jedva nešto manja ludost od plantaže banana na
Papuku, Višnja i Bremza se nikada nisu službeno rastali. On je prije pet ili šest
godina otišao skupa sa svojim ljubljenim pločama, svećinom gramofona, pojačala,
pretpojačala, vagama za težinu gramofonske ručice,
zvučnicima,s u b w o o f e r i m a i o s t a l o m d r a n g u l i j o m , n a k o n č e g a s e u
V i š n j i n o m s t a n u o s j e t i o s t a n o v i t m a n j a k pokućstva. Kupila je na brzinu
nekoliko stilskih komada da popuni prazne kutove i vidljivije rupe, a nam j e s t o g d j e j e
nekoć stajala super-linija njezina muža stavila je veliku reprodukciju
D u š e v n i h bolesnika, umjetničke slike nekog holandskog majstora. Dakle, u
trenu kada je mrtvozomik Lekićkonstatirao Bremzinu smrt i predao tijelo patologu
Lekiću, u formalno-pravnom smislu Višnja je postalaudovicom, pa je bilo posve
normalno da u stanu, u kojem je nekoć živjela s Kolekcionarom, za
staruškvadru organizira neku vrst neformalne komemoracije ili »pretkarmina«.V i š n j i n
stan je povelik i udoban, ona vrst pristojno adaptirana prostranog
g r a đ a n s k o g s t a n a i z prijeratnih godina. Uistinu bi bilo teško, a vjerojatno i
suvišno, opisati čega sve u njemu ima, ali bisvakako bilo znakovito pobrojati
ono čega nema. Dakle, u Višnjinu stanu nema gramofonskih ploča, glazbenih
kaseta, kompaktnih diskova, nema baš nijedne stvari koja bi proizvodila glazbu, čak ni
onenajnedužnije - radioaparata. Ne, nije to stoga što je68Sakupljači vmilaKremza
pomnim egoizmom zapakirao sve i odnio sa sobom, tako da jadnoj Višnji nije ostalo baš
ništa.Dobro, činjenica je da je sve ploče pažljivo umotao u meki papir i flanel, i brižno ih
transportirao tamogdje će po raskidu živjeti, ali je dosta elektronike ipak
ostavio u Višnjinu stanu. To mu je čak bila izgodna izlika da kupi neka nova
pretpojačala o kojima je sanjao, neke nove zvučnike koji
čarobnomaudioalkemijom proizvode zvukove niže od dvadeset herca i slične
stvari. No, sve ono što je ostavio,Višnja je naprosto porazdijelila ili pobacala,
nervozom i bijesom alergičara koji čisti okolinu od svegaonog što bi moglo
sadržavati alergene. Premda su o ljepoti glazbe napisani predivni i
srcedrapateljnieseji, kada provedeš deset godina u braku s bolesnim sakupljačem
ploča, sasvim je razumljivo da tvojstav prema glazbi postaje obojen stanovitim
posebnostima.Kako bi prebolio taj raskid, koji je u prvom redu bio Višnjina odluka,
Bremza je krenuo s nekim mladimi lakomislenim komadom na skijanje u Austriju.
Nikom ta stvar nije bila baš jasna, jer ni ona, a ni on, zapravo nisu skijali.
Navodno su se posvadili negdje već oko Škofje Loke, pa se ona vratila kući. On
jenastavio put tek toliko da spiska lovu za skijanje, što mu je uspjelo u bečkom ABC
Schal-plattenlandu,gdje je po smiješnoj cijeni uspio nabaviti japanska CD-izdanja ranih
Genesisa i Greatful Deada.No, na tim nazovi-karminama u Višnjinu stanju, iz
kojega je gangsterski pomno izbrisan svaki tragBremzine nazočnosti, zasjelo
je neko sasvim čudno društvo, koje proizvodi neobičnu, neprirodnu atmosferu,
bar prema poimanju nas starih Bremzinih frendova. Kada je stvar između Višnje i
Bremzedefinitivno puknula i iscurila kao ružan gnojni apsces, njihovi su
prijatelji, premda to nije bilo nužno,odabrali stranu, držeći za cijelu tu diskofilsko-
preljub-ničku farsu glavnim krivcem, prema tomu kako suse svrstali - ili njegov
kolekcionarski egoizam, ili njezino erotsko lutalaštvo. Pa kako su odabrali stranu,tako su
i presta-> Tribuson / Klub obožavateljali komunicirati jedni s drugima. Da, zato je
Višnjin stan pun blesave tišine i iritantne kurtoazije, što remeti tek kenj-kavi glas
stanovitog i legendarnog Švrće, koji, otkako ga znamo, svake karmine nastojipretvoriti
u panoptikum veselih zgoda i upamćenja iz mrtvačeva burna i nadasve
zabavna života. Itako on u formi blentavitt* anegdota niže poluistinite događaje po
kojima bismo valjda trebali upamtitipokojnika.Budući da me Višnja nikada nije trpjela,
nastojim u ovoj prigodi ostati nevidljiv, tih, nezamijećen, pa ses kompanjonom Evigerom
povlačim prema širokom predsoblju gdje je stol sa šarenim sendvičima kojenitko ne
jede i tac-na s čašama hladnoga piva. Otpijem malo i, ako se ne varam, shvatim da se
radi oizvrsnom pšeničnom svijetlom Paulaneru. Iako Bremza nikada nije uspio naučiti
Višnju da voli Them iMorrisona, da razlikuje soul od gospela, countrv blues od
folka, Fairport Convention od Steeleve Špan, čini se da ju je ipak naučio tomu da
razlikuje dobra od loših piva.N e t k o o t v a r a p r o z o r i i z n a d n a š i h g l a v a p r o j u r i
p r o p u h k o j i z a l u p i n e č i m t a m o u h o d n i k u . P r i č a m Evigeru kako su na radiju
rekli da je danas najtopliji dan godine, ali me on baš i ne sluša. Zabavljen jenekim
svojim unutarnjim tokovima, drži Paulaner u ruci i gleda u parket pod nogama. — Vidiš,
to je ista stvar kao s onim retuširanim agit-propovskim sličicama — tumači mi
on nešto štoga, čini se, jako zabavlja. — Komunisti su voljeli fotografirati i umnažati
velike tabloe s politički važnimdogađajima. Recimo »donošenje ustava«, »susret druga
toga i toga s narodom«, »žetveni rekord«. Aonda bi im netko, netko koga su već
uslikali, politički zglajzao i zajebao sliku. Tad su uzimali fotke i r e t u š i r a l i i h .
Izrezali bi veleizdajnikovu ili revizioni-stovu glavu i spretno je
z a m i j e n i l i n e k a k v o m pozadinom. Ali su pritom bili brzopleti i šlampavi. Izrezali bi
glavu, ali
70ISakupljači vimlabi zaboravili ukloniti cipelu, ruku koju bi ovaj slučajno stavio na
nečije rame, sjenku koja se rasprostrlapo podu svečane tribine...— Ništa ne
razumijem... — začuđen pogledam Evi->;era, koji polako dovrši Paulaner, a
potom tiho,diskretno podrigne. Nestalo je propuha, ponovo je vruće i sve mi se više
čini da je ovo najgori mogućidio godine za prijateljevu smrt, za uštogljene karmine i
slične stvari. A onda primijetim kako mi Eviger nogom pokazuje na okrugli kovani držač
učvršćen u pločicu parketa.— Mislio ti o njoj što god hoćeš, ona je prava cold bilch!
Pomno je pobacala iz stana sve što bi moglo inajmanje podsjetiti na Bremzu, a ovakva
joj se izdajnička stvar potkrala. Baš kao i drugovima iz ruskihi čeških po-htbiroa.— A što
to?— Zar ne vidiš! To je vijak koji je nekoć držao gumeni tepih!— Gumeni tepih!? — Da.
Gumeni tepih. Audiofllsko preseravanje koje navodno osigurava bolju
prostornost zvuka,sprječava rezonanciju namještaja i lijepo podcrtava
konture basova. Kužiš? Erotomani postavljaju i z n a d k r e v e t a s t r o p n a
ogledala kako bi se mogli promatrati kad jebu, a audiofili presvlače
p o d gumenim tepihom. Perverzija jedno, perverzija drugo! Što je, nisi znao da je ovdje
bio postavio gumenit cpih koji su mu pravili po mjeri u Savi iz Kranja?— Ne —
slegnem ramenima. — Znaš da me Višnja nikada nije podnosila. Mislim da
sam prvi put uovom stanu. I posljednji...Približava nam se Mišel koji je došao
ranije. Opet jef popio više no što bi trebalo popiti na jednim dosadnim i
suzdržanim karminama.— Dečki, jebo mi pas mater, al' to mi je prva stvar zbog
koje se bojim smrti. Da riknem, pa da mi taj idiot> TRIBUSON / Klub
obožavateljaŠvrćo kenja na karminama! Hoće li netko izbaciti tu pizdu niz stube? —
prosvjeduje Mišel, valjda jedinidovoljno pijan da napravi takav skandal. Samo kada bi
bio čovjek od skandala i radikalnih gesta!I tamo, nasred dnevne sobe, sjedi taj
debeli, odvratni čovjek psećeg nadimka i majmunskih zulufa, ipoput gus-lara,
koji je u svojoj pjesničkoj ekstazi obuzet slavnim likovima i vremenima,
razvlači svojdosadni solilokvij:— A sjećate se kada je Bremza radio honorarno u Ju-
gotonovoj prodavaonici ploča? Jebote, što im jetamo izvodio! Dođe tip, seljak, plug mu
viri iz džepa, pa počne tražiti redom sve one pizdarije, te NikoluKarovića, te Elviru Voću,
te Emovce, te Nadu Knežević, pa onda onog s konjskom facom, bog ga jebo,kako se
zove... A Bremza samo kima glavom i pakira Solomona Burkea, Doorse, El-
visa, BuddvjaHollvja, VVilsona Picketta... Zamislite, kad je frajer došao kući i otvorio
paket! Ma Bremza je bio pravivojnik rockerske partije! A onda, sjećate se kad su
mu za vrijeme Titove štafete dali da vodi razglas,pa kad je, umjesto Da nam
živi živi rad i U tunelu usred mraka pustio I Put A Spell On You Allana Pricea i
With A Girl Like You Tro-ggsa?Znam da je ta stvar apokrifna i čuo sam je u trideset
verzija, uvijek s različitim pjesmama. Ako se takvošto ikada i dogodilo, onda se moralo
raditi o nekom drugom Bremzi, a ne o ovom koji je bio moj frend.— Ti zbilja nikad nisi?
— pita me Eviger, njuškajući pritom nekakvu crvenu polutrajnu kobasicu kojomsu
prekriveni sendviči. — Mislim, to s Višnjom nikom nije bio baš nekakav podvig. Nije
mnogo birala...a i Bremza, ni on ti ne bi zamjerio...— Što ti znaš o tome bi li Bremza
zamjerio... da ga je netko uopće htio pitati zamjera li!... — odbrusimmu.— Dobro, jesi li?
72Sakupljači vinila— Naravno da nisam!I t a d g a p o g l e d a m i b u d e m i č u d n o
š t o m e t a k o n e š t o u o p ć e i p i t a . Z n a o s a m d a s u m i s u m n j e utemeljene i
želio sam ga raskrinkati.— A ti? — upitam ga.On zagrize u sendvič s onom crvenom
salamom koja zbilja nije dobro mirisala. A koja bi salama dobromirisala na takvoj
tropskoj vrućini. Proguta zalogaj pa odmahne glavom.Bio mi je sve sumnjiviji.— Što je?
Praviš se tajanstven, a curiš na sto rupa! Nisi je jebo, ali ti je pušila? Jesam li u pravu?
On se zagrcne, otpije piva pa sve prizna. Činilo se da na ovim vrelim karminama mora
rasteretiti dušu.— Ne, nije, nije mi pušila, ali... ali sam joj ja lizao pičku. Čuj,
najradije bih si odrezao jezik zbog toga
koliko mi je žao zbog Bremze. Ali, što, oboje smo bili pijani, užasno pijani... Ne znam da
li se ona togauopće i sjeća.Eviger izvadi bijeli rupčić iz džepa pa si obriše
ostatke salame s usana. Bilo je u tom pokretu nešto neukusno i neprimjereno,
gotovo prostačko. Naime, činilo se kao da tek sad, s godinama zakašnjenja,briše usta
nakon jedinog kunilingusa koji si nikada neće oprostiti.A potom nas ponovno prene
Švrdn guslarski diskurs:— A s j e ć a t e s e k a d a j e p o č e o r a t ? S j e ć a t e s e
kako se prijavio u logistiku. Furao je s nekakvim k o m b i j e m o k o l o p o
bojišnicama mlijeko u tetrapaku, konzerve bugarskog graška,
c i g a r e t e , prezervative, koji kurac ne... Kad je palo ono četničko gnijezdo
pokraj Lipika, iz kuće onog srpskogmešetara dečki su izvukli sedam novih
Vaillantovih kombiniranih bojlera, Sonvjeve telkače od sto herca, tri kile zubnog
zlata i dvadeset sedam prvoklasnih ikona... A sjećate se što je izvukao Bremza?Prvu
plejku Cocknev Rebela i Go Now Steveja Winwooda i Michaela Schrivieja. Rekao
jeTribuson / Klub obožavateljada ta ploča više ne postoji niti u jednom
britanskom katalogu, te da se može naći samo u pojedinim privatnim četničkim
diskotekama! Ha, ha, ha! A sjećate se njegove najomiljenije uzrečice? Kad bi muse
nešto sviđalo, rekao bi kako će mu baš to svirati na sprovodu. Joj, stari, ovaj Wa-its je
čisti zakon!To će mi svirati na sprovedu! Dečki, kad umrem sredite da mi
sviraju Catch The Wind! Al' ne od Do- novana, nego od Blues Projecta! Jebote,
kada bi mu sve to odsvirali, sprovod bi trajao do Božića!To je istina, pada mi na pamet,
to je zbilja bila Brem-zina omiljena uzrečica, to da si je sve što mu sesviđalo pospremao
za sprovod. Ali, što zapravo taj blesavi Švrćo zna o tome onako dubinski? Može lion
uopće kužiti u čemu je bit razlike između spomenutih izvedbi pjesme Catch The Wind?
Može li on inazrijeti koji je to Tom Waits zakon? Onaj iz Early Years ili onaj s Bone
Machine?D e b e l i Š v r ć o b r i š e n a o č a l e , z a t i m m a s n e o b r a z e i p o d b r a d a k ,
cijedi rupčić i ceri se kao da je z a d o v o l j a n š t o t a k o l i j e p o u s p i j e v a
pretvoriti sumorni muk karmina u nisku veselih zgoda
i z pokojnikova života. Konačno, blentavo i neumjesno zaključuje:— E, dobri naš stari
Bremza! Zar nije bio lud sto posto?— Baš kao da je imao tumor na mozgu! —
ironično primjećuje Višnja, ustaje, uzima čašu s votkom i odlazi prema svojoj
spavaćoj sobi. Švrćo je zbunjen, pomalo i po-stiđen:— Koji joj je kurac, dečki! Pa mislio
sam onako meta-forički! U dobrom smislu! Pa zar ne kuži!— Dečki, ako baš nitko neće,
evo ja ću ga zaštemati! — skače sa svojeg stolca Mišel, ali ne stiže daljeod stola s
upravo pristiglim hladnim Paulanerom.I dok Mišel smiruje živce novom čašom,
Eviger me lagano gurka laktom i pokazuje mi kroz prozor dolje na74Sakupljači
vmilaulicu. A tamo, pod slabim svjetlom kandelabra, stoji Riba i i ukama
nabijenim u džepove promatraosvijetljene prozore Višnjina stana./oran Šumpeter,
zvan Zoki, Šumpi, ili ponajčešće Riba, stigao je zbog Bremzina sprovoda iz
Zagrebakamo je odselio pnje deset godina. Sretno oženjen više no dvaput, uvijek
elegantan i lijep, zaposlen ufirmama za koje nitko nije dio, vlasnik nekih još
neobičnijih, stalno u jurnjavi za dužnicima ili predvjerovnicima, bio je osoba o
kojoj se malo /.na i štošta govorka. Moj frend Eviger oduvijek je bio po-tlozriv
prema Šumpeteru, tvrdeći kako su ljudi s dva i više nadimaka redovito gadovi
kojima obiljenadimaka, lažnih imena i smišljenih adresa ima funkciju sipina
crnila. Ja sam u svojim stavovimauvijek bio manje radikalan od Evigera, pa sam i u
ovom slučaju držao da Riba, kakav bio da bio, nećeimati petlju da propusti odati
počast svom pet godina starijem učitelju, vođi i guruu. Nekadašnjem,doduše,
jer ga je prijetvorni Riba toliko puta prešao, da u posljednjih desetak godina i
nisu mogli bitiprijatelji.Ako je Bremza bio provincijski kralj rocka, bluesa, nove glazbe i
skupljanja ploča, Riba je bio princ, ilibarem prvi od dvorskih službenika. Postoje ljudi koji
u blizini onih koji bi na njih mogli snažno utjecatizauzimaju gard mor-kog ježa,
braneći se otrovnim bodljama od tuđe individualnosti. Riba je pak ublizini
svojih uzora poprimao gard .pužve ili zrcala, upijao je znanja koja nije imao,
bubao I raže isentence kojima se pokazuje kompetentnost i uglavnom se
trudio da bude dobar kao što su to drugi, oni koje okolina cijeni. Unatoč stanovitog
parazitizma i to je bio legitiman put kojemu i sami toliko putapribjegavamo.— Prije bih
rekao da je u blizini drugih poduzimao taktiku govna — tumači mi Eviger s izrazom
lakogg a đ e n j a n a l i c u . — L i j e p i o s e n a t u đ e p o t p l a t e , a p o s l i j e s v o j u
n a z o č n o s t o d a v a o a u t e n t i č n i m smradom. Činjenica je> Trjbuson / Klub
obožavateljada je učio rock od Bremze. Možeš naučiti koja su prva tri albuma
Animalsa, što je važno izašlo naetiketi Stax, a što na Atlanticu, kroz koje je
sve grupe protutnjao Robert Plant, ali, jebote, čovječe,
nauči ti ukus! To ti nauči! A ako nemaš ukusa, sve je to za kurac!Vidio sam biljne
nametnike bujnije* od krošnje koju su osvojili, korov što je do
neprepoznatljivostiizobličio pitomu vegetaciju vrta, ružni dermatitis koji je posve
prekrio zdravi epitel. I tako, kao što to už i v o t u b i v a , p o p u t b a k t e r i j e k o j a
koristi plodni nasad u koji je upala, Riba je s vremenom, bar
u materijalnom smislu, nadrastao Brem-zu. U krajnjoj liniji, ploče se ipak kupuju novcem,
a kako je Ribau pogledu stjecanja love imao bogatijih i razgranati-jih ideja, u jednom je
trenu pregazio svog gurua.Ali, nauči ti ukus, kako kaže moj frend Eviger! "Jer, premda
je Ribina kolekcija bila veća, iako to zvuči i kao paradoks, u njoj je ipak bilo manje
ploča.Ali, to je finesa kakvu mogu skužiti samo connaisseuri, znalci kakav je
bio Bremza, kakav je možda Mišel, kakav sam možda mogao postati ja da se nisam
odao hobističkim porocima druge vrste.Primjerice ovako: dobri stari Bremza držao je u
ladici svog noćnog ormarića popis ljigavaca koje, dođeli do nenadane rockerske
diktature, treba pod hitno strpati na otočke ili neke druge gulage, a dio čak is t r j e l j a t i .
Ne znajući da su na Bremzinom deratizacijskom potpisu, Riba je u
s v o j o j z b i r c i d r ž a o i spodobe kao što su Elton John, Queen, Caro-le King,
T. Rex, Kiss, Billy Joel, Diana Ross i slične fekalije.»Fuck Lou Reed! Diana Ross
is a fine singer!« kaže se zajebantskom ironijom na live albumu lake NoPrisoners.Riba
je također, nimalo ne sumnjajući u nutritivnu *, ispravnost te robe, posjedovao i sve
ploče BrianaAdamsa. ] Da je taj namirisani dripac s gitarom i puderijerom
došao osobno pod Bremzin prozor ipočeo svirati i pjevati, siguran sam da bi mu
moj pokojni frend s treskom spustio rolete.76Sakupljači vimlaAli nije stvar samo u tome
što je Riba imao, stvar je ii.u avno i u onome što nije imao, a trebao je imati.N i k a d a 1 1
njegovoj kolekciji nije bilo albuma Renaissance Vanile ludge, s
g e n i j a l n o m i z v e d b o m Donovanove Season OfThe Witch. Treba li uopće
spominjati da je zato Donovanov us-uni originalposjedovao praktički od dana
izlaska? Iako je imao sve glazbene pekmeze, kompote, marmelade ilimunade
Willieja Nelsona, nikada nije čuo za Tima Hardina. U njegovoj zbirci bili su
svi cendravignjavatori s Newport l-'olk Festivala, od Philla Ochsa do Toma
Paxtona, ali nikad, baš nikad nijedan Tovvnes Van Zandt!Sad valjda kužite razliku
između Bremze i Ribe. Ili je tek sad ne kužite?Uglavnom, veoma je brzo započela
ona stara, vječna priča, u kojoj mala, nezrela gnjida, sanjajući o tome kako će
prečicom doseći veličinu uzora, počinje ševiti njegovu žensku. Naravno, Višnju su jebalii
drugi, i to je u gradu bila javna i opcepoznata stvar, nešto poput kinorasporeda i
dežurstva apoteke.Konačno, i sam Bremza je veoma brzo s kužio što se događa i
pomirio se s tim, zavukavši se moždatek nešto malo više u svoje vinile. Ali, Riba je bio
jedini koji ju je jebao zbog one blesave fiks ideje dać e n a t a j n a č i n p o s t a t i
vrednijim i većim od Bremze, od legende do koje se on, čak i
o d l a s k o m u Zagreb, neće nikad dovinuti.— Sumanuta ideja — tumači mi Eviger,
isprobavaju-11 svoje novo crno odijelo, koje će prvi put obućiz a B r e m - ■ i n s p r o v o d .
— To je isto kao kad bi vjerovao da će ti se brljotine, nakon što
p o j e b e š Picassovu žensku, prodavati /a petnaest milijuna dolara. Ili, šikneš
Einsteinova babca i odmah skužišfiziku u tri pizde materine.Slažem se s njim,
prešućujući da mi je poznata ona prastara zgoda, kada je kao maturant ševio
ženuprofeso-i a geografije, liječeći na taj način frustracije koje mu je nanio taj tip,
proganjajući i tlačeći ga sglavnim gradovima kavkaskih republika i točnim dužinama
azijskih rijeka.Tribuson / Klub obožavateljA l i , o n o š t o j e n a j g o r e , n i s m o j o š n i
r e k a p i t u l i r a l i . N i s a m o d a j e R i b a s t a n o v i t o v r i j e m e d r s k o i prijetvorno šq
vio ženu prijatelja, nego mu je za tih tajnih erotskih sean si počeo krasti i ploče. I dok
seobeznanjena Višnja na kauču dnevne sobe oporavljala od svojih omiljenih
orgazama, gologuza jesvinja, zacijelo još u erekciji, vršljala po Brem-zinoj sobi i
odabirala koje će mu singlice drpiti.A tu nije omanuo! Odnio je prave poslastice!
Prva četiri singla Beatlesa, među kojima i My Bonnie sTonnvje ^ Sheridanom,
Blowin In The Wind, sasvim rijetku singk i Marianne Faithfull na kojoj
KeithRichards ingeniozno s\ ra akustičnu gitaru, dvije Chessove ploče iz 1956., i čita\ .1
kolekciju domaćihsinglica iz ranih 1960-ih godina, prav u raritetnih jugo blockbustera,
kao što su The Mladis, Kam leoni,Roboti, Siluete i Elipse. Sve u svemu, dvadeset dvije
singlice!M o ž d a s i B r e m z i m o g a o n e k o v r i j e m e š e v i t i ž e n u , a d a o n t o
n e z n a , a l i s i n g l i c u m u n i s i m o g a o drmnuti! Naravno, skužio je sve Ribine
opačine pa mije i sam pokazao popis ploča koje mu je gadukrao. A kad sam
ga upitao kako je uspio napraviti tako dobar izbor, Bremza se nekako
zagonetnonasmijao i ne bez ponosa odvratio:— E, pa ipak je on jedan od mojih
najboljih učenika!Eto, te ploče, te davno ukradene dvadeset i dvije singlice,
sada su visjele između bivšeg učitelja i
učenika, između Bremze, pokojnog kralja provincijskih diskofila, i Ribe,
odmetnutog i zabludjelogprinca vinila.U deset prije podne, na dan Bremzina
sprovoda, u pivnicu Continental ulijeće Mišel, guta naiskap ledeno Ožujsko i
priča kako je upravo bio u cvjećarnici.— Riba je naručio vijenac s dvadeset dvije
orhideje. Kažu da je to zato što je postao član nekakvesekte u kojoj su
orhideje i brojka 22 simboli pokajanja. A ta sekta, kaže cvjećarka upravo i
počiva napokajanju... ;78Sakupljači vimlaMislim si svoje i šutim. Sve sekte
počivaju na institu-i u pokajanja i baš zato Riba najvjerojatnije ne može biti i
lanom nijedne.Ali ljutiti Eviger skače iz svog pletenog stolca i upire prstom u Mišela:—
Znaš šta! Riba Šumpeter može biti samo član piz-<iunske
s e k t e ! A š t o u p i z d u n s k o j s e k t i simboliziraju orhi-ileje i pojedine brojke ne
zna ni dragi Bog!i i vremenima kada smo još nosili kratke hlače, i kada Brem-11
još nije puknulo ludilo rock'n'rolla i diskofilije, znali smo c>diti u prvom redu
kinematografa na Korzu i uživati uv L - s t e r n i m a i p o v i j e s n i m s p e k t a k l i m a . U
toj dvorani, čiji je I [-veni pod bio premazan tamnimraskužnim
sredstvom, jedili smo svi zajedno, u nekom čudnom, pretpovijesnom i
a n j u s v e o p ć e izmirenosti, svi mi divlji gorštaci s vrha i vi pitomi ravničari s dna
Plinare, na kojoj su, baš nekakoii to vrijeme, demontirali golemu crnu kupolu gradskog
premnika za plin, po kojoj je četvrt i dobila ime.Da sam bio obrazovaniji, zadjelo sam za
taj ritual mo-'.io doznati i ranije, prije no što se u kinematografu Parti-.in pojavio američki
film Zemlja faraona. Ti faraoni, ti na-lasve čudni tipovi, koje su od malih nogu odgajali sa
svi-n'šću da su gospodari svijeta, sa svog su zemnoga životaulnosili u vječnost sve što
su posjedovali, beskrajne dra-.ocjenosti i kraljevska blaga, bogatu odjeću, pokućstvo,i
uešeno oružje, poslugu i žene. Noću me muči čudna stvar;I utam se bi li i Bremza imao
pravo na takav faraonski po-t upak, da sa sobom odnese svoju HiFi opremu, sva ona*
lektronska čuda za kojima je čeznuo već od trena kada bi ..1' pojavila u stranim
katalozima? Bi li njegova grobnicamogla primiti sve te sustavno poslagane singlice i
long-plejke, audio kasete i kompaktne diskove, i ne bi li takonešto, ma koliko apsurdno
djelovalo, bilo najpravednije iII> Tribuson / Klub obožavateljanajlogičnije? Jer,
otišavši, Bremza na ovome svijetu nij£ ostavio nasljednika kome bi mogle
neštoznačiti rijetl Sunove ploče iz pedesetih, sva moguća reizdanja Jimmija I Hendrixa,
zanimljiva francuskaparalelna serija L'age d'orj d'RollingStones, ili prvi singl
Monkeesa...Ali Bremza, taj tip koji je volio nosit izlizane traperi-1 ce i tenisice, jesti
čvarke i ljetovati pod šatorom,zbilja nijel u sebi imao ništa faraonsko. Nitko njega
nije odgajao za j gospodara svijeta i onostranihprostora, i bilo je posve jasno
da će i njegova kolekcija završiti na neki od tipično bijednih načina, m o ž d a
poput arheološke zbirke profesora j Lovrečeka, koju je njegov sin,
ž e l e ć i t a k o r e d u c i r a t i troškove šljunka, pobacao u temelje svoje nove garaže.U
četiri i dvadeset poslije podne, grobari su u mučnoj] tišini prevrućeg ljetnog
popodneva, spuštajućipolako svoje gurtne, položili srednje skup lijes s
Bremzinim tijelom! na dno nove grobnice koju jeVišnja kupila prije dva ili tri I
dana. Svećenik je zamahnuo nekoliko puta onom svojom! napravom
zaškropljenje prema otvorenom grobu, a zatim i je počeo razglabati nešto o mistici
sjedinjenja s Gospo-jdom kroz Isusa Krista. Bilo je zbilja tako vruće da je svima j kuhalo
u glavi, tako da si u toj kolektivnojo m a g l i c i m o g a o ' g o v o r i t i š t o t i g o d p a d n e
n a p a m e t . P o k r a j g r o b n i c e s t a j a l a j e n e k a p r a s t a r a Bremzina tetka, po
čijem se vedrom izrazu lica dalo zaključiti da ne zna gdje se nalazi i što se to
okonje događa. Do nje je stajala Višnja s crnom koprenom na licu. Ramena su joj
podrhtavala, i premda jenjezin brak s Bremzom pripadao već davno
raskrinkanim zabludama, nekako mi se činilo da joj uovom trenu baš nije
svejedno, i da je tu nad odmaknutom pločom od crno-bi-jelog armiranog
kuliramožda pronašla i udio vlastite krivnje. Odmah uz Višnju, posve miran,
kameno bezizražajan, velik,nabildan, u tamnom odijelu koje je pucalo po njegovim
jalovim i besmislenim mišićima, stajao je njezinbratić Tantal, kojega je lagano uhvatila
pod ruku dok se bojažljivo nagnula nad grobnicu i posljednji putpogledala u80
Sakupljao vinilah|es. Tantal je bio snažan, ali dobrodušan idiot koji je o
suptilnostima svijeta znao koliko i Hotentot o paralaksi sunca, ali je njegova
društvena obljubljenost proizlazila iz beskrajne spremnosti da uradi štog o d o d n j e g a
zatražili. Kažu da su ga jedne ljetne noći na gradskom kupalištu
n a v u k l i d a s k o č i naglavačke u prazan bazen, kako bi im tobože provjerio nije li voda
prehladna.I sad, baš u trenu kad svi u sebi mole Boga da ova logrebna
predstava na pasjoj vrućini završi, predotvore-nm se grobom, u
dostojanstvenoj crnini, uredno začeš-|dn, patetičan i gord, pojavljuje
RibaŠumpeter. Nema uza ie nikakav vijenac od orhideja, ali, poput aktera
čiju su >ojavu u petom činu sviočekivali, on važnim širokim po-■Jedom
prijeđe preko nazočnih, pogleda zatim šekspirijan-ki uvis, duboko uzdahne,
klone glavom na prsa, pa kao ild mu je duša na vrh jezika izusti:— Prijatelju, oprosti...A
zatim naglo i teatralno raskopča tamni sako, izvuče ispod njega snop
o k r u g l i h v i n i l a i b a c i i h u otvorenu grobnicu. Sred prave ljetne omamljujuće tišine,
čulo se kako tare, već zaboravljene singlicepadaju po Bremzinom li-lesu i, iako to nisam
mogao izbrojiti, zakleo bih se da ih je lulo dvadeseti dvije.— Uklonite... idiota... —
promucala je tiho Višnja pod onom svojom koprenom, a dobri braco
Tantalh i t r o j e p r e s k o č i o f o s n e , g r u b o z g r a b i o R i b u , s v i n u o m u r u k u n a
l e đ a i o d v u k a o g a n e k a m o i z a grobljanske kapelice.Prvi se snašao svećenik koji
se samo lagano nakašljao, pa nastavio s nekom nejasnom parabolom otome kako svoja
zemna tijela zamjenjujemo nebeskima, i kako tamo gore, međusobno izmireni, živimou
jedinstvu sa Svevišnjim. Između njegovih lijepih, pjesničkih i dobro tem-jnranih riječi,
mogli su se čutizamasi, uzdasi, bubotci i lecaji. To je, tamo iza kapelice, na
popodnevnoj pripeci, marljivi Tantal devetao Ribu Šumpetera.» Tr]buson / Klub
obožavateljU devet navečer, ili možda pola sata kasnije, temperat pada na dvadeset pet
Celzija, s kojima se, uzpomoć lede nog piva u Continentalu, nekako može
preživjeti. Eviger i ja svukli smo u međuvremenu tamna odijela i obukli se
komotnije, dok je Riba većinu tog vremena potrošio na sređivanje face. Iakose po
zvucima što su-dopirali s drug« strane kapelice činilo da će ga Tantal rastaviti na prost«
faktore,Riba Šumpeter je ipak razmjerno dobro prošao: ne pretjerano uočljiva
šljiva na desnom oku, malopodbuhlijj obrazi od ne baš jakog, reklo bi se —
drugarskog sama ranja, iščupan pramen kose i dvaistrgnuta dugmeta ni
onom sakou pod kojim je donio singlice. Kad se uzme di] je Tantal na
gradskojtržnici, za okladu, udarcem kažipr sta, takozvanom čvrgom, razbijao
lubenicu od deset kile grama,može se kazati kako je Riba, sve u svemu, ima<|
natprosječnu sreću.— Jebi ga dečki, kao da ne poznajete moje dobro sred i
dušu! Samo sam se htio iskupiti. Više sam puta prema pokojnom Bremzi bio pizda,
i to sam želio nekako popra*| viti. To bar nije teško shvatiti! Pabar je Višnja
sofisticirana osoba! Nije trebala nahuškati na mene onog svog retardiranog
rođaka —tumači nam Riba, vidno zadovoljan što] mu je lice u cjelovitijem stanju no što
se to i očekivalo. —] Tesu ploče ipak Bremzino vlasništvo i dio njegove neponovljive
kolekcije, i više ni časa nisu smjele ostatikod mene. Bio je red da mu ih konačno
vratim, i da se sada, pred vječnošću, izmirimo kao braća. Što smo, ruku na srce,
odu- j vijek i bili.— Htio si se izmiriti s Bremzom u času nadolazeće 1 vječnosti — s
izrazom gađenja na licu komentiranjegove | riječi ljutiti Eviger — a u stvari si ljudima
upao u posjed!— Kakav sad posjed!? Koji ti je kurac!— Šta se čudiš! Kao nije ti jasno!
Višnja je kupila tu j grobnicu i to je njezino vlasništvo, odnosno njezinposjed, I koji ona
koristi prema svojim osobnim i obiteljskim po-|82Sakupljan vimiatrebama, a u skladu sa
zakonima, odnosno propisima, u ovom slučaju komunalnima — tumači Eviger nekom
hinjenom pravničkom opširnošću i ceremonijalnošću. — Pazi ovako, Riba! Što bi ti
uradio da si,recimo, kupio grobnicu /.a sebe i svoje bližnje, a da ti netko u nju,
protivno tvojoj volji, smjesti svojeskladište i natrpa, šta ti ja znam, pedeset
sanduka marmelade, deset rola ter-papira, kolut bodljikave žice, kubik brodskog
poda...— Ne kužim, časna riječ, ne kužim! Svi ste poludjeli! — brani se Riba i lupka
šakom po pletenom stoluispred c ontinentala. — Pa bacio sam u grobnicu samo
gramofonske ploče!— Pa šta! — sve stroži je Eviger, očito osokoljen time što
ga i sam podržavam. — Misliš da zakon b r a n i s a n d u k e m a r m e l a d e , t e r -
papir i bodljikavu žicu, a dopušta gramofonske ploče,
n a v l a s t i t o singlice? Recimo ovako, po članu četrnaest stavak dva, posjed se može
ometati svime osim pločamana 45 okretaja.— Ali, ja sam...— Ništa ti nisi! — lupi
Eviger konačno šakom po stolu, gdje se, kao po nekom Božjem planu,
srušis a m o R i b i n a k r i g l a s h l a d n i m O ž u j s k i m . — H t i o s i s e t o b o ž e
izmiriti s liremzom pred Bogom i
vječnošću, a napravio si sranje do neba! Višnja i njezini će te tužiti za
ometanje posjeda, platit ćešotvaranje grobnice radi vađenja ploča, a i bez
njih ćeš ostati, jer će ih sud morati priložiti spisu. Kao što vidiš, kako god
okrenuo popušio si sto posto!R i b a g a g l e d a s n e v j e r i c o m ; n i j e m u b i l o n a
k r a j p a m e t i d a j e u t o l i k o j g a b u l i , d a s e j e d n a l i j e p a patetična i pokajnička
gesta može tako brzo pretvoriti u užasnu pravnu proceduru i opasnu gnjavažu.I prije no
što će se preneraženi Riba snaći i naručiti novu kriglu piva, pokraj našeg stola zastaje
Mišel svelikim ghettoblasterom i najlonskom vrećicom punom kaseta. Vidi se
kako pazi da mu se pogled ne susretne s Ribinim i zove Evigera i mene da krenemo
s njim.Tribuson / Klub obožavatelja 1Ustajemo i odlazimo bez pozdrava, slušajući kako
Riba Šumpeter viče za nama:— Čekajte! Kamo ćete? Šta ću ja sam? iPola sata nakon
toga sjedamo na topli okvir Bremzinfij grobnice i pod milijunima niskih ljetnih
zvijezdapokuša-i vamo nazrijeti što je to u Mišelovoj vrećicCon odlaže gro-"
teskno veliki kazetofon pokrajspomenika, puni ga okruglim baterijama i
tumači nam sav radostan kako je na kasetama donio sve one stvari za koje je
naš pokojni prijatelj znao kazati kako će mu baš to svirati na sprovodu. A kako se tom
uzrečicom koristio gotovo otkako ga znamo, Mi-šelova je vrećica puna do
vrha. Pod baterijskomsvjetiljkom gledam naslove pjesama, prisjećajući se
kada i gdje je Bremza za pojedini od njih izjaviokako će mu baš to svirati. E,
da je neka dobra vila mogla potezom čarobnog štapića ostvariti svenjegove
pogrebne želje, Bremzin bi sprovod bio neki novi, mnogo dugotrajniji i
šarolikiji Wood-stock,uglavnom najvelebnija stvar ikada održana na jednom
groblju.Mišel ubacuje kasetu u ležište i naš noćni grobljanski homage
započinje. Cijela cjelcata Bremzinaduša na nosačima zvuka! E, čega svega
tu nema, komentiramo stvari sve više razgaljeni glazbom, l i j e p i m s j e ć a n j i m a
i metalnom bačvom piva koju smo ponijeli iz Continentala. Duge,
z a v i j a j u ć e i zamiruće vokalne improvizacije na Morrisono-voj Madamme
George, opori ali romantični recitativ iz Wait-sove Jn The Old Good World, bolna
molitva Jeannie Lee u There Is A Balm In Gilead, potom ona junkie snomorica Jag-gera
i Richardsa, u kojoj na smrt bolestan glas kaže: Svveet cousincocaine...Od jedanaest
do jedanaest i tri minute svađamo se s grobarom Bartolom oko nepriličnog
sviranja ipjevanja na groblju, nakon čega on odlazi kući sa sedamdeset kuna u
džepu.Oko jedan poslije ponoći, kada nas već poveća količina piva,
pomiješana s poluartikuliranom i dobesvijesti84 >Sakupljači vimla/.alobnom
pjesmom Dancing, podsjeti baš na to kako je Bremza bio taj koji nas je prije
pet godinaupoznao s vokalnom umjetnošću Tindersticksa, prene nas zvuk
nečijih koraka i škripa željeza po betonu.Pogledamo prema stazici i na jasnoj
mjesečini odmah prepoznamo figuru došljaka. Naravno, to je Riba Šumpe-ter,
pijan možda koliko i mi, s velikim željeznim pajserom koji vuče za sobom,
proizvodećineugodnu buku.— Dečki, sve sam usrao do daske — cvili on, pijano se
klateći. — A stvarno sam htio dobro, stvarno...Časna riječ!— A što će ti taj pajser? —
pita ga Eviger.— Pa, mislio sam... — petlja on jezikom i tetura. — Ako sam se zajebao i
napravio sve krivo... ako ćeme već tužiti zbog tog ometanja... onda bi možda bilo
najpametnije da bar singlice spasim...I na naše golemo iznenađenje, on zabada
vrh pajsera pod pokrov Bremzine grobnice i počinje se užasno napinja-ti i
stenjati, svejednako govoreći:— Dečki, ja ću nadići ploču, a vi podmetnite
klocne! Onda ćemo zajedno. Jebote, da znate koji su samo singli unutra!
Naravno, ploča je toliko teška da je bugarska reprezentacija u
d i z a n j u u t e g a n e b i p o m a k n u l a s mjesta, tako da Ribina akcija završava
groteskno, njegovim padom u I arak pokraj groba i dugim g l a s n i m
bljuvanjem nečega što zaudara po rakiji, pivu i stajskom gnojivu. I
t a d , k a o d a m u j e t o povraćanje pomoglo i podignuto mu tonus, Riba
ostavlja pajser, pridiže se na koljena, maramicom briše bljuvotinu kojom si je
uspio upropastiti košulju, pa se, poput nekog tko je pao s oblaka, zagleda uveliki
kazetofon na kojem se upravo vrti neka bluzerska stvar.— Čekaj, čekaj! — maše
prstom prema nama kao da moli za tišinu. — Pa to je Pledging My Time Boba
Dvlana!I» TRJBUSON / Klub obožavateljaDečki, jebite mi sve po spisku ako
lažem, al' Bremza mi je jednom rekao da mu tu genijalnu stvar
moraju svirati na sprovodu!— A koji kurac misliš da radimo ovdje — kaže tiho Mišel, ali
više onako za sebe, jer s Ribom, s RibomŠumpe-terom, on više nikad u životu neće
razgovarati.Konačno, možda Mišel ima razlog više za tu vrst osjetljivosti i
moralnosti. Jer, dok smo mi mekušci,zgroženi nad ružnim eksplicitnostima
umiranja, okrenuli glavu i s unutarnjim stidom zaronili dublje u svoje dnevne
poslove, Mišel je jedini gotovo svakodnevno odlazio na neurološki odjel gradske
bolnice.Da, on je zbilja mogao jasno vidjeti kako je naš stari frend definitivno nagazio na
bremzu života, kakose polako osipa, gasi i zaustavlja, poput belt drive gramofona
kojemu je puknuo prijenosni remen.86""""Utrka afganistanskih hrtovaJednog
nedjeljnog popodneva, još u onim ranim poslije-iatnim godinama, pošao sam
s ocem napoljanu pokraj gradskoga kupališta, gdje se skupila sva sila svijeta koji je
/elio vidjeti veliku senzaciju,tadašnjega uglednog umjetnika Aleksića, čovjeka koji je letio
iznad grada držeći se zubima za nekakvušipku montiranu na mali poljoprivredni
zrakoplov. Iako sam bio klinac nije me baš bilo lako fascinirati,ali Aleksićeva je
hrabrost bila zadivljujuća, gotovo isto onoliko koliko i snaga njegovih zubi i
vilicaopćenito. Taj je čovjek uistinu bio, kako su ga i najavljivali u mjesnim
novinama, pravi veliki akrobat,artist i komunist u leđnoj osobi. Moj djed,
inače najugledniji gradski šeširdži-i.i, silom je prilika nosiototalnu protezu
koju je znao vadi-i na mnogo smiješnih načina te tako zabavljati nas unu-ad.
Dok jespavao, ostavljao ju je na noćnom ormariću u < aši punoj vode. Jedne noći, baš
one zime kada ga jemu-■ ila upala mjehura za koju će se poslije ustanoviti da je i .ik,
ustao je naglo iz kreveta i srušio čašus noćnog orma-i ića. Razbila se čaša, ali i
djedova proteza koju je baka zvala popularnim nazivom gebis. Pomisao na
krhkost djedovih zubi budila je u meni još veće divljenje prema srpskom, odnosno
jugoslavenskom artistu letačkoga usmjerenja, i njegovih sam se nenadmašnih
vratolomija znao s» TRIBUSON / Klub obožavateljat u g o m i z a v i š ć u s j e t i t i k a d a
sam i sam, u smrtnome strahu od zubara počeo liječiti svoju
v l a s t i t u paradentozu.Danas čitav taj ambijent izgleda posve drugačije. Na
gradskom su kupalištu proširili i obnovili jedan bazen, dodali mu i drugi, onaj za
djecu i neplivače, podigli betonske j tribine, uredili travnata sunčalištai izgradili ugodan
kafić koji je otvoren i nakon sezone kupanja, i kroz čiji staklenij zid čovjek ima
odličanpregled onoga što se zbiva uz velil bazen. Nasuprot kupališta izniknula su
naselja novih ća, koja su do1990. nosila imena pojedinih narodnih herc ja, ili
brigada kojih su bili članovi, a nakon te godine, imena nekih od brojnih
hrvatskih kraljeva ili knezova. Poljanal na kojoj smo nekoć stajali otac i ja, i
očijuuprtih u nebo] pratili stomatološke vratolomije srpskoga umjetnika, da-!
nas je premrežena žicanimogradama i pretvorena u privatne vrtove onih što
stanuju na adresama koje podsje-' ćaju na listanje udžbenika iz rane nacionalne
povijesti.Dakle nema tu više ni poljane, ni staroga zrakoplova : s kojega visi
odvažni artist, ali je ipak jednaatrakcija prisutna i ona me podsjeća na davne
dane u kojima su atrakcije bile svakodnevne. Pokrajulaza u kupalište, u
drvenoj vitrini za plakate kojima su nekoć najavljivani vaterpolski susreti
drugelige, ili pionirska prvenstva kotara u plivanju, pričvršćen je lijep,
višebojni plakat s fotografijom glave psa iznad koje piše:UTRKA
AFGANISTANSKIH HRTOVAI s p o d n a s l o v a s u o s t a l i d e t a l j i o v o g č u d n o g
n a t j e c a n j a š t o b i s e t r e b a l o o d r ž a t i i d u ć e n e d j e l j e n a poljani pokraj
nogometnog stadiona, i na kojem će, uz najslavnije afganistanske,
sudjelovati i mnogidrugi (!?) hrtovi.Proučavam plakat, ali se ne mogu pohvaliti da mi
je nešto od toga jasno. Grad je već doživio čitav nizneobič-1 nih, bizarnih
natjecanja, od prvenstva lokalnog staračkog i doma u Crnome Petru,
prekoplivačkog takmičenja ovdaš-88Utrka afgamstanskih hrtovanjih pijanaca u fontani
ispred Gradske kavane, pa sve do hokejaškog dvoboja između ekipa
trgovačkihpomoćnika i nastavnika srednje medicinske škole, koji je održan na
zaleđenom jezercu pokraj mlina, ikoji je završio tako da se kod rezultata 1:1
raspala površina igrališta, pri čemu su se utopila oba, propisno odjevena
golmana.1' Ali, ovo s afganistanskim hrtovima pravi je vrhunac!I kako uopće treba
izgledati jebena pseća utrka, pitam se, pokušavajući se prisjetiti nisam li koju vidiona
filmu ili televiziji.Polako sam otvorio vrata od kovana željeza i ona su bolno zaškripala,
kao da im je krivo što netko poo v o m p a s j e m v r e m e n u d o l a z i n a b a z e n .
Spustio sam se do ulaza široke barake u kojoj su bileuređene
svlačionice, uspeo se do drvena trijema što podsjeća na vidikovac
p l a n i n a r s k o g d o m a i zagledao se u sivu vodu koja je ključala pod snažnim ljetnim
pljuskom. Zapravo, bio je kraj kolovoza,
što se nekoć držalo krajem ljeta, vremenom koje odnosi kupanja na bazenu,
a donosi kišu, hladna jutra i novu školsku godinu. Ali danas, sred ovog klimatskog
kaosa, moglo se raditi i o hirovitu prolaskuoblačne mase, nakoti čega mogu doći
još i topliji dani. Ali su, isto tako, u igri i nenadani snijeg, kao i šestomjesečne
kišurine koje će poplaviti sve osim planinarskih domova.Zaštićen nadstrešnicom,
buljio sam u ravnomjernu igru kiše na vodenoj površini i osjećao se
onolikosigurnim koliko se osjeća čovjek koji se u mislima vratio svojim
davnim danima. Pokušavao sam seprisjetiti svega onog što mi je gradski
bazen nekoć značio, svih onih dugotrajnih kartanja na vrelombetonu,
pipkanja cura koje smo tobože učili nekom novom plivačkom štosu, noćnih
pijanki oko mirnevode po kojoj je plovio naš gradski, provincijski mjesec,
tučnjava s vaterpolistima i plivačima koji sunas znali tjerati s bazena i po
pola sata prije no što bi im trebao početi trening, i brojnih drugih stvari kojih
sam se> TRIBUSON / Klub obožavatelja jasno sjećao, ali ih nikako nisam
uspijevao smjestiti na njihovo mjesto na brojevnom pravcu kojipredstavlja
moj život. Čak sam se prisjetio i one strašne zgode, kada sam, tek naučivši
tu vještinu,plivao za ludim Helmutom, i spazio kako je naglo spustio svoje kupače
gaće od crvenog glota te u, odklora zelenu vodu, pustio golemo, gotove pola
metra dugačko govno, koje je poput kakve smeđej barske zmije iskočilo između
njegovih nogu i zaljuljalo se| pred mojim licem.Ribu Šumpetera spazio sam kroz
stakleni zid kako sje-l di za stolom kupališnog kafića. Budući je staklo bilo
mut- ] no, okupano kišom, u početku nisam bio siguran je li to I on, ali sam ga
prepoznao pogesti, po načinu kojim je tr-: gnuo čašicu i sasuo piće u grlo.
Učinilo mi se zgodnim da • nakon tih p e t n a e s t a k m i n u t a p o s v e ć e n i h t i h o m
p r o l a s k u s l i k a i z p r o š l o s t i , s r e t n e m b a š n e k o g a s k i m s a m odrastao, tako
da sam bez premišljanja krenuo gore prema lokalu, zaboravljajući pritom kako je
Ribačovjek s kojim se baš nikada nisam dobro slagao, i koji je u našem društvu i
prečesto bio zadužen zazeznutu ulogu uljeza.Uistinu je bio čudna soja, i možda ga
nisam volio baš zbog toga što ga nikada nisam uspio shvatiti. Bio je posve
nepouzdan i nepredvidljiv gotovo do karikaturalnih razmjera, tako da mu
nikada niste moglivjerovati, niti se s njim upuštati u bilo kakve planove.
Radio je kojekakve ludosti, od nestašluka dopravih opačina, a da nitko
zapravo nije znao zašto. K vragu, sve što radiš mora imati nekakav
svojsmisao! Kad staviš mrtve lignje u vodokotlić profesorskog zahoda ili pustiš vreću
puževa da se nakonposljednje predstave razmile po kinodvorani, za to moraš imati
nekakav svoj, barem minimalni razlog!Ribi Sumpeteru to zacijelo nije bilo važno.
Jednom sam mu, na jedvite jade nakon silna nagovaranja,posudio prijeratna,
ukoričena izdanja Mickey stripa, što se u klinačkim krugovima držalo
iznimnomvrijednošću. Tvrdio je da će ih pročitati tijekom vikenda, ali ih
vjerojatno nije ni pogledao, nego ih je pro-90r Utrka afgamstanskih hrtovadao
nekom studentu, pasioniranom sakupljaču stripova. S dobivenim novcem
kupio je zračnu puškukoju je dva dana kasnije bacio u baru, samo da vidi hoće li koji
od zavidnih inu prijatelja svladati strahod zmija i skočiti u vodu kako hi se dokopao
puške. Nitko nije smogao dovoljno hrabrosti, tako da su moji Mkkey stripovi, na
jedan metaforičan način, završili među žabokrečinom, šašem i bjelouškama.Svaku
stvar koju bismo uglavili, Riba Šumpeter bio bi kadar upropastiti. Dogovarali
smo se tako daćemo sa šatorom na more i skupljali za to novac koji je, iz predo-
strožnosti, bio deponiran kod mene.Početkom srpnja, ostavljajući mi prikupljenu
lovu, on bi otputovao stricu u salzburg, što je bilo, po riječima njegove majke,
dogovoreno već godinu dana unaprijed. Novcem koji smo skupljali /a teniskerekete,
kupio je nekoliko litara nekakve kemikalije koja sprječava rast korova, trave i bilja
uopće, te jeii]ome noću poprskao dvadesetak vrtova u bližem i daljem susjedstvu. A
kako mu vrag nije dao mira, oistom je trosku uništio čitavu lijehu tulipana u središnjem
gradskom perivoju. Prvi je put priveden kada je u gradskom kinu, za vrijeme
Topova s Navarronea, detonirao Kanditovu metalnu kutiju, u kojoj je bio
navlažen kalcijev karbid, nakon ccga se po gradu dosta dugo pričalo kako je reakcija
podmetnulabombu u kinodvoranu. Navodno ga se odrekla i lođena tetka kada je u
njezin predivan akvarij, zapravovrijednu tropsku kolekciju, ubacio grijač za vodu.
A kada mu je mačka, s kojom je tada hodao, reklakako je bez-dušan ako se
nije mogao uživjeti u patnju kuhanih tropskih ribica, svoju joj je
emotivnostpokazao time što si je ugasio opušak na čelu.Trag te davne mahnitosti
još mu se i sada lagano nazire među obrvama, sada dok polagano
podižeglavu i promatra kako prilazim renoviranom kafiću, na vrhu gradskoga
kupališta s kojega je kasnakolovoska kiša potjerala kupače. Godine se jasno vide
na njemu, nije to više onaj ćaknuti bonvivan začijim su se vitkim tijelom osvrtale ov-\»
Tribuson / Klub obožavatelja
dašnje kupačice. Na odebljalom licu mu je ostalo nešto konzerviranih tragova
dekadentne ljepote, alimu se tijelo nekako opustilo i rasulo pod sporim, ali
neumitnim nailaskom masnih i drugih nekorisnih t k i v a , t a k o d a j e o v o t u
što sjedi u kafiću tek dobrostojeći, ali ipak blago ironični podsjetnik
nanekadašnjeg nepopravljivog ženskara. No, i moja se pojava, inače
m a n j e d o j m l j i v a o d n j e g o v e , također svela na nekoliko znakova koji
svjedoče o onom št sam nekoć bio. Razmišljam i sve se više pitam kako ćemi si
zapravo pogledati u oči, kako se pozdraviti i kako s ponašati sada kada se izmeđunas
razlilo toliko vrijeme. Iako je on početkom devedesetih odselio u Zagreb, naš
je odnos mnogoduže u stalnom, ravnomjernom padu, možda čak od samoga
početka, od onoga trena kada je moja rana klinačka prijateljska predanost
pokvarena njegovom1 prvom podvalom.A l i e t o , d a b u d e m i s k r e n , n i k a d , b a š
n i k a d n i s a m i m a o p e t l j e k a z a t i m u s v e , o p a l i t i g a n o g o m u stražnjicu,
okrenuti mu leđa i otići. I ne znam, jesam li taj posljednji oproštaj propuštao
zbog vlastiteslabosti, ili sam još uvijek na neki neobjašnjiv, tajnoviti način bio
sarmiran svim tim suludim stvarima koje je uradio, podjednako na tuđu kao i na
svoju vlastitu štetu. iOn nakratko svrne pogledom prema vratima koja u- ]>
pravo otvaram, a zatim mi samo kimne da s j e d n e m z a t n j e g o v s t o l , n a t a j
način spretno izbjegavši sve one glupa-1 ve ceremonijale što
s e odvijaju među ljudima koji su se! nakon duga vremena sreli. Dobro, činjenica je da
smo se , prošlogat j e d n a v i d j e l i n a s p r o v o d u z a j e d n i č k o g a p r i j a t e - ! l j a ,
z b o g č e g a j e R i b a k o n a č n o i d o p u t o v a o , a l i sprovod je | mjesto na kojem
ljudi ne komuniciraju, nego poštuju tiši- { nu i zadani ritual. \— Eto — kaže on sasvim
ozbiljno, prstom dajući znak konobarici da mu donese još jednu čašicu, istuonakvu iz
koje je potegnuo dok sam prilazio kafiću.92bikUtrka afgamstanskih hrtova»Eto«, rekao
je svojedobno moj djed šeširdžija, kada ji> baka doznala da je tijekom većega dijela
rata,kao au-trijski časnik, u nekakvoj galicijskoj provindjetini imao liubavnicu s kojom bi
možda i stupio u paralelnibrak, samo da nije dospio u vojni zatvor iz kojega se
izvukao činjenicom kapitulacije. U toj čudnoj rječici, koja nema denoti-i .moga
značenja, kao da je bio sabijen sav djedov fatali-,im, sav apsurd rata i ljudske
sudbine uopće, želja za pomirbom s bakom, kajanje, ali istodobno i tvrdoglava
11 strajnost u grijehu koji je nepovratno počinjen. U taj tro-lovni »eto« kao da je stalo
više sadržaja i smisla no u roman, i ja iznenada osjećam da mi je taj nitkovod
Ribeumpetera bliskiji no što mogu i mislit, baš kao što je i moja baka morala shvatiti
daje djedova važnost unjezinu /ivotu znatno iznad sporadičnih boli što ih joj je nanio
-vojim časničkim nepromišljenostima.— Eto — kažem i ja njemu, kao da tom
magičnom i ječicom izgovaram lozinku nas s Plinare, pa sjedam zatol spreman
da i sam trgnem nešto žešće.— Što je novo tu u gradu? — pita on, i premda je to
pitanje sasvim normalno, meni se sve nekako činid a j e K i b a s t i h n e k o l i k o
rakija, ili vinjaka, već uhvatio početnu lužinu koja će ga
o d v e s t i d o posvemašnjeg alkoholičar-\koga kaosa. Jer, kao što se na Plinari znalo,
pio je rijetko, veoma rijetko, alikada je pio, bilo je velika sreća kad bi to završilo samo
kod suca za prekršaje, ili u novinama.— Pa, eto, to s Bremzom...— T o z n a m . . . —
kiselo mi uzvrati. — Bio sam na sprovodu. Mislim, onako šire... što
j e s a s t a r i m društvom? Gdje su, što rade, tko se oženio, obolio, ozdravio?...Jako
sam ga dobro poznavao. Postavljao je blesava, kurtoazna pitanja, po čemu
ste se mogli kladitida odgovore neće ni slušati. Unatoč svemu tome, ukratko sam mu
opisao ono što se bitno promijenilou posljednjih desetak godina. Pričao sam mu koliko
je poslova promijenio ne-» TRIBUSON / Klub obožavatstalni i zbunjeni Mišel, i na
koji se način povećala njegov.i zbirka ploča i diskova, što ga je
trebalozanimati, jer jt i sam pripadao diskofilskoj autističnoj bagri. Potom sam
nm pričao kako Eviger jošuvijek nije završio pravo, ali je u posljednje vrijeme
intenzivirao čudne priče o tome ka\<> prikuplja literaturu za tih nekoliko preostalih
ispita, u w đuvremenu uživajući u šesterosobnom stanu što ga je naslijedio od pokojne
ljubavnice pokojnoga oca. Čak ni on, kao pravnički aspirant, kako je tvrdio, nikadanije
čuo za tako bizaran slučaj nasljeđivanja. Ali, bizaran je bio i stan, jer je
pokojnica bila čudakinja,ako već ne i luđakinja.— Kakva čudakinja? — pokazuje on
u jednom trenu da me prati.— P a t a k o . . . P r o f e s o r i c a b i o l o g i j e k o j a s e , u z
l j u b a v n i k a k o g a n i j e m o g l a i m a t i , i m u ž a k o g a n i j e voljela, najugodnije
osjećala među biološkim preparatima, zoološkim i botaničkim izlošcima....— Ne kužim.
— Skužit ćeš ako odeš k njemu. I sam je zatečen. Tek je nedavno uselio. I dok on
sliježe ramenima, pokazujući kako se ne da tako lako impresionirati, ja mu
pričam nešto okomadini i s Plinare, o komadima koje smo sevili, o onima koje
nismo uspjeli, kao i o onima predkojima smo panično bježali Ali, ni tu nema
nekih zanimljivih novosti za njega, jer mi se sve one, bileprinceze ili aždaje,
uparkirale u bračno hangare i prije no što je Riba odselio u Zagreb. Na koru
u muobjašnjavam kako su prije mjesec dana uhićeni Ivo Ra dač i njegov polubrat
Frekva, jer su opljačkalimjenjačnic > i I to ovu našu, tu odmah preko puta pivnice
Continental.— Koji Radač? — pita on, i meni se čini kako gleda kroza me dolje prema
sivom bazenu.Bilo mi je jasno da nikada nije čuo za mlađega Ra dača, jer je Frekva bio
desetogodišnji balavac kada je Riba napustio Plinaru, ali starijeg je polubrata morao
znati.94^m Utrka afganutanskih hrtovaW — Kako se ne sjećaš! Mlađi je deset
godina od nas. Stalno u nekakvim svađama, tučnjavama, gabulama.... Zvali smo
ga Bijesni Orlando.— Ah, on! — dozri njemu u glavi. — Idiot koji je oženio Maju Majer?
Kimnem potvrdno glavom, a on dometne:— Nakon što se čitavu sezonu jebala sa
mnom!Nisam znao misli li na turističku, nogometnu ili lovačku sezonu. Ili pak
postoji nešto, neka mjera koju drži jebačkom sezonom.Uglavnom, znao sam ga
kao bitangu nesvodivu na u/ore i obrasce, kao čovjeka koji može
govoritii s t i n u i p r i - t o m z v u č a t i k a o n a j v e ć i l a ž l j i v a c n a s v i j e t u ,
o d n o s n o l a g a - 1 1 k a d a s u s v i s t o p o s t o t n o uvjereni u autentičnost onoga o
finu priča. I premda je u tom času zvučao uvjerljivo, kao ovjek bez o č i t i j i h
razloga za laž, ja sam pokušavao uvjeri-i sebe sama kako to
š t o g o v o r i o M a j i M a j e r jednostavno nije istina, jer se radilo o jednoj od onih
cura od kojih se dovijeka neću izliječiti. I tad samg a , k a o d a u n j e g o v u i / r a ž u
lica pokušavam nazrijeti potvrdu za svoju pomisao, pokušao
b o l j e promotriti. Začudo, usto što je, čini se, bio pomalo pijan, pomalo
umoran, meni se nekako ponajprije č i n i l o d a j e b o l e s t a n . A l i , k a d a s e
radilo o Ribi Sumpeteru, ni takvim dojmovima nije trebalo
b a š pretjerano vjerovati.i )tprilike pola sata poslije već smo u starom zavičaju.
Sjedimo naime na plinarskome trgu u pivnici Continental, I oja se u Ribino vrijeme
zvala Zeleni lug, i bila krčma gdje a stočni trgovci bistrili visokup o l i t i k u i r a z g l a b a l i
o najeli kasnijim metodama tova junadi. Jednako smrknut i za- ,
I > u n u t , R i b a Šumpeter prelazi s čiste rakije na pivo s raki-iom, što jasno ukazuje na
njegovu ozbiljnu namjeru da seuništi potpuno, ali ne odmah nego postupno. U
međuvremenu, putujući sigurno i efikasno prema dnu,objašnjavaI» Tribuson / Klub
obožavateljami čime se bavi u Zagrebu. To, naravno, nije lako slušati, još je
teže u to vjerovati, jer je oduvijek biopravi odašiljač lažnih vijesti, presretan
kada bi mogao raširiti sumnjive informacije i dovesti ljude do najnevjerojatnijih
zabuna. U tome je išao tako daleko, da je, one godine kada smo maturirali,
oblijepiočitav grad s crnim partarfla na kojima je bilo otisnuto njegovo ime i prezime.I
kao nekoć, i sada su njegova objašnjenja nejasna, proturječna, dvosmislena i sumnjiva,
jer, kao štorekoh, Riba Šumpeter ne objašnjava stvari da bi ih razotkrio nego da bi ih
zamutio. Tamo u Zagrebu,kojega smo se nekoć provincijski infantilno svi
pokušavali dokopati, on je, navodno, vlasnik nekakve t v r t k e z a m a r k e t i n g i
grafičke usluge, bavi se istraživanjem tržišta, izradom grafičkih
s t a n d a r d a , tiskanjem plakata, ali isto tako, tvrdi koju minutu kasnije, nije
vlasnik nego sitni dioničar, ne bavi se izradom grafičkih standarda nego
preprodajom uvoznog papira, ne istražuje tržište, nego tržište, kakon a v o d i , j e b e
njega u zdrav mozak i gura ga u bankrot. Ta dična tvrtka, u kojoj je
on čas salesmanager, čas akviziter, a čas šofer, zove se Micropak,
p o t o m P r i n t s o f t , a m o g l a b i s e z v a t i M i - crograph, Packsoft i još kojekako.
Kad dopustite Ribi da vam objasni nešto o čemu ovisi njegov image,tad ste pustili da
vas odvedu u tamni labirint iz kojega jednostavno nema povratka. Otprilike kao
kadabiste kućnoj pomoćnici kazali da se raskomoti u trosjedu i pričeka da joj
Steven Hawking svojimsintetičkim glasom ispriča cijelu priču o počelu i svršetku
svemira.— Z n a č i , o d l i č n o t i i d e ! — p o k u š a v a m p r e k i n u t i ž i v o p i s n e
p r i v i d e u k o j i m a v e ć z a m j e t n o g u b i m orijentaciju.On odsutno pogleda
nekamo dolje, prema omorikama koje rastu ispred ulaza u kupalište,
posutinekoliko časaka kao da premišlja hoće li nastaviti s pričom o svojoj
zasigurno imaginarnoj tvrtki, aonda se konačno vrati stvarnosti:96ir Utrka
afgamstanskih hrtova
— Odlično mi ide, Željac, odlično! Ali me to više ne veseli! Znaš, u danima
kada sam o vlasništvutakve firme mogao samo sanjati...— K o j i t i j e k u r a c ! —
ljutim se sasvim iskreno. — Kakav Željac!? Jebote, odrasli smo
z a j e d n o , kampirali smo skupa, hvatali mačke, prodao si mi Mickey strip, što
ti nikad neću oprostiti, a sadatobože ne znaš ni kako se zovem!On se nalakti na
stol, proguta rakiju i zalije je pivom, pa počne lagano mahati rukom kao da
me molid a s m i r i m l o p t u . B i o s a m s t o p o s t o s i g u r a n d a m i n i j e
z a b o r a v i o i m e , i d a j e t o s a m o n e k i n j e g o v retorički trik kojim želi postići
nešto što meni nije jasno. Jebote... koji sam ja!, prekorim se u sebi;nijedna
jedina stvar u vezi s njim nikada mi nije bila jasna, pa ipak sjedim tu i pušim
ista govna! Akoveć njega nijednom nisam drmnuo u glavu, trebao sam drmnuti sebe
sama!— Ivane moj — sada će on blago, glasom koji bi trebao zazvučati kao
autoritativna smjesa iskustva iživotne mudrosti — imam love kao blata, pičaka
kao pljeve, službeni auto i dva privatna, ugled kojiovdje u provinciji nisam
mogao ostvariti, politički utjecaj, i što sve ne, pa opet me to ništa ne veseli,
iosjećam se umorno i sasvim bolesno...Naravno da mi ime nije Ivan, ali se na tu sitnicu
više i ne obazirem, jer je u njegovim riječima i previšedrugih, znatno krupnijih laži.
Zapravo, sve je lažno, osim možda onog završnog, da se osjeća bolesno, jer se sjećam
da je nekoć bio pravi hipohondar i da je svaki čas dolazio s nekim novim bolestima,
odk o j i h z a m n o g e i n i s m o č u l i . S o č a j n o m s u m n j o m d a i m a b r u h
p o j a v i o s e u š k o l s k o j a m b u l a n t i , pokazujući doktoru Svitoperu kako su mu
testisi vidljivo nejednaki. Kad ga je, nakon skoka s odskočnedaske, koja je nekoć
stajala na rubu bazena, uhvatio grč u nozi, dvojio je oko toga nije li dobio
rakvezivnoga tkiva, ili se samo radi o manifestaciji tipičnoj za kasni stadij teta-»
Tribuson / Klub obožavatelidnusa. Hepatitis B tobože je dobio nakon što smo
cijepljeni protiv velikih boginja, odnosno baš onogadana kada se to
cijepljenje poklopilo s izlaskom odgojnog člančića o toj bolesti u sarajevskim
Malimnovinama, dok ga je A-van janta te bolesti spopala nakon što je doznao da
jabuke L štrudle, koju smo jeli kod ruske emigrantkkije, profesoric -Kerenskv,
prethodno nisu bile oprane. Kada je iz nekih alimentarnih razloga dobio
urtike pomalo čudna, polukruž na oblika, gotovo daje bio spreman ubiti
se,s k o r o s i g u r a r - d a j e k o n a č n o d o b i o H o d g k i n o v u b o l e s t . S j e ć a m s e
k a t a . g a j e m a j k a , z a b r i n u t a njegovim psihozama, vodila kod školskog
psihologa na duge verbalne tretmane, nakon ko jih je on znao i odustati od svojih
endemskih tuberkuloza galopirajudh karcinoma, tropskih leukemija, kroničnihte tanusa i
akutnih rabiesa, uvrtjevši si u glavu da je, para noidni shizofrenik ili tomu slična
zvjerka.P o k r a j n a š e g a s t o l a z a s t a j e k l i n a c , v j e r o j a t n o n e s t a r i j i o d
d v i j e g o d i n e , l i c a p r l j a v a o d š p i n a t a i žumanjaka, no sa iz kojega cure
šmrklji raznih boja i gustoće, odjeven samo u poderanu majicu s logotipom
neke od idiotskijiii televizijskih emisija za djecu i kratke bijele hlačice na koji ma se jasno
vidizona urinskoga žutila. Klinac nas tupo gleda, vidi se da još i ne govori,
snažnim udisajima povlačiš m r k l j e n a t r a g u n o s , a d e s n o m s e r u k o m
i g r a p i m p a č e m k o j i m u j e i s p a o i z n o g a v i c e . Z a dvogodišnjeg klinca
to je primjerak pristojne dužine, stvar koja obećava sjajnu budućnost.— Takav sam i ja
bio — zagleda se Riba u dječarca, inače unuka vlasnika pivnice Continental, pa
senekako sjetno osmjehne.— Tako šmrkav i zamazan?— S t a k v i m a p a r a t o m ! —
prijeđe on preko moje provokacije, pa upre prstom prema
d j e č a k o v o j desnici. — Vidiš! Kad odraste, to će biti kojih trideset
centimetara. I već šlajfa! E, baš sam bio isti! Mislim da sam drkati počeo čim su
mi skinuli pelene, a jebao sam već u osnovnoj...98Utrka afgamstanskih hrtovaNaravno,
bile su to pretjerane laži, ali da budem pošten, kod mačaka je uvijek imao uspjeha, ma
kolikoto nama ostalima bilo zagonetno. Čini se da su se lijepile na njegov hohštaplerski
šarm, pušile njegoveizmišljene i do rasprsnuća napuhane priče, uživale u
njegovim smicalicama i foliranciji, i budile se iz bajkovitih snova u trenu kad su
već bile potrošene i neinteresantne.»Sve što je pojebao Riba Šumpeter«, znao je
govoriti moj prijatelj Eviger, »čisti je i nepobitni dokaz da je žena u biološkoj
hijerarhiji mnogo niže pozicionirana od muškarca. Negdje iznad divlje svinje
itapira, ali bitno ispod delfina i hrčka.« A ako biste ga pitali »zašto hrčka?«, spremno bi
odgovarao kakosu hrčci dali bolje estradne umjetnike no žene, unatoč tomu što
se njihova estradna vještina odnosi pretežito na okretanje koluta.Zapravo, i danas
mi koji put nije jasno kako se, s jedne strane, tako panično bojao raznih bolesti, dok je s
druge, tako olako i često stupao u razne veze s kojekakvim ženskama. Ako
još i mogu zamislitihipohondra koji ševi, tješeći se pritom kako je pička jedna
jako domaća i higijenska stvar, kako gaonda zamisliti kako jebe u dupe, liže
klitoris i izvodi sve one »rubne« seksualne radnje kakvima se oduvijek volio na
sav glas hvaliti.
— Sjećaš se kako su komadi uzdisali kada bih dolazio na bazen — priča on i dalje sa
sjetom u glasu,s a d a v e ć d u b l j e u s v o m f i l m u i j o š d u b l j e u s v o m
a l k o h o l u . I t k o z n a k a m o b i u t i m p r i s j e ć a n j i m a krenuo, da se pokraj stola
nije pojavio gazda Pepi, ljutit zbog toga što mu unuk hoda po lokalu šmrkavi bosonog.—
Briši mali tamo materi! — izdere se na balavca, a potom spazi i mene, pa me
upita s iskrenimčuđenjem:— Ma jesi ti vidio te plakate po gradu? Utrka afgani-
stanskih hrtova! Pa šta je to? Tko to organizira? Jel' to neka srpska ili
komunjarska provokacija?Zatim ispitivački podozrivo promotri Ribu. Činilo se da
je zbunjen i da ga odnekud poznaje, ali da još uvijek? TRIBUSON / Klub
obožavateljanije siguran otkuda. Jer, ipak se Riba u ovih desetak godina dosta
promijenio, bar onoliko koliko jepotrebno da se ; više nijedan komad na bazenu ne
okrene za njim.— Znaš Ribu? — pokušavam pomoći vlasniku Conti-nentala. — Našeg
Ribu? Tu s Plinare...— Ne — zaniječe glavom Pepi. — Znao sam samo jednog
Ribu, ali ta je bitanga, Bogu hvala, prije desetak godina odselila u Zagreb.— Njega
si znao?— Da — odvraća Pepi preko volje. — Ali taj je bio bar deset kila mršaviji od
ovoga tu... Osim toga, nebih ga zaboravio, jer me predriblao za soma maraka...— Pa
onda... — pokušam mu posve blesavo rastumačiti kako se radi o istoj osobi, ali me Riba
gruboprekida:— Nemojte samo o prošlosti! Gazda, dajte još rakiju i dva piva!— Evo
stiže... — promrmlja Pepi i ode kako bi njegovu narudžbu prenio konobarici
Ani. Ne bih bašstavio ruku u vatru da nije prepoznao Ribu. Prije mi se činilo da se
pretvarao kako je zaboravio, jer muse nije dalo upuštati u besperspektivne svađe o
davnoj i sasvim nepovratnoj tisući maraka. Da, možda je baš gazda Pepi, koji nije slovio
kao jako bistar tip, kužio da je zaboraviti Ribu jedina prava taktika.Vani i dalje pada
kiša, i u tom ravnomjernom sivilu neba, u hladnim kapima, u uredno
pospremljenimljetnim stolovima i suncobranima što leže pod širokom tendom pokraj
lokala, po gumiranim balonerimai širokim kišobranima rijetkih prolaznika, meni se ipak
nekako čini da kolovoz definitivno odlazi, da sepo nekoj nejasnoj kalendarskoj
akrobatici izravno pretvara u kraj rujna i da ovaj put više neće biti paklenih
klimatoloskih iznenađenja kojima nas je znalo zaskočiti nekoliko posljednjih ljeta.Kako
sjedimo uza sam stakleni zid lokala, oslanjam glavu o tvrdo staklo i na trenutak mi se
učini kakona slje-100Utrka afgamstanskih hrtovapoočnici mogu osjetiti vodu koja se
slijeva s vanjske strane debeloga stakla. Malo podalje, onaj klinac,Pepijev unuk,
izvukao je svoj dugi pimpek i mirno, djetinje bezazleno, mokri u teglu iz koje
izrastaukrasna palma, za koju s ove razdaljine ne mogu razabrati je li prava ili
plastična.Nalakćen nad stol, zamaskiran ravnodušno i neinteli-gentno
obješenom donjom usnom, crvenim obrazima i mutnim pogledom, Riba je trenutno
negdje na unutarnjim stazama svojega monokromnogp i j a n s t v a , t r i p a k o j i j e
obilježen samo jednom, primarnom bojom, kričavom i jarkom bojom
p u t i . Zapravo, čovjeku se gdjekad učini da je svako pijanstvo tek jedna fiksna
ideja po čijim inačicamač o v j e k o č a j n i č k i u p o r n o l u t a t r a ž e ć i i z l a z i z t e
n e s n o s n e m a g l o v i t e n o ć i . N e k i s e p i j a n c i u r u š e u samoprijekor, drugi u
vlastitu veličinu, treći u violinističku vještinu koju su neopravdano zanemarili prijetrideset
godina, četvrti se zapale rodoljubljem, peti vlastitom ništavnošću i suvišnošću.Riba je
pak u svom opsesivnom svijetu seksualne požude, na njegovom se
mentalnom ekranu vrtepornići u kojima se kao obnažene akterke pojavljuju
sve one ženske koje je uspio poševiti, kao i onekoje su mu uspjele izmaknuti,
ili, kako je to uvijek govorio — privremeno izmaknuti! Pokušava miprepričati
neke svoje pradavne koituse, ali mu sa svakom rakijom, i svakim novim
pivom, na svedrastičniji način nedostaju nužno potrebne riječi, fraze i idiomi, tako da
se njegov diskurs veoma brzopretvara u uzdahe i psovke. Potom zove klinca koji
sjedi pokraj tegle s palmom i igra se miješajući humus koji je vlastitom mokraćom
uspio pretvoriti u blato. Začudo, klinac mu prilazi, briše blatne rukeu majicu i stidljivo ga
pogledava.— Znaš šta... dat ću ti... evo... sto kuna... ako uspiješ izdrkati... tamo na
palmu...Mali ga i dalje radoznalo promatra i meni se sve nekako čini da bi
dječak to zbilja bio kadar uraditi samo kada bi razumio što se traži od njega. Dakle,
ako to ne zvučiTribuson / Klub obožavateljaparadoksalno, imam osjećaj da je mali
ovladao drkanjem, ali ne i semantikom hrvatskog jezika.— Drkati... drkati... — bulji Riba
u klinca i pokušava što jasnije artikulirati riječi koje malom ionako ništane znače. Maše
pritom pred njegovim licem novčanicom od dvadeset kuna. **
— Obećao si mu sto — zastupam ja klinčeva prava.— Ne jebi! Kurac mali zna kako
izgleda sto kuna! Kladim se da balavac drka, ali da novčanice još nerazlikuje!Eto,
takav je Riba Šumpeter^zaključujem u sebi, i sam već zbunjen od tolika pića,
takav je kurvin sinda bi i dvogodišnje dijete prevario!I tada se vrata Continentala
naglo otvore i u pivnicu uđe moj prijatelj Eviger, unoseći prohladan vjetar,kišne kapi i
svoj zločesti cinizam nesvršenog studenta prava koji se ne bavi ni s čim. Pod rukom su
muneke knjige i dvije videokasete koje je posudio u obližnjoj videoteci. Što je
na kasetama ne znam, aliknjige odmah prepoznajem. To su zakonici i
nekakva pravna teorija, tvrdo ukoričena izdanja kojagodinama periodično
posuđuje u biblioteci i vraća ih, tobože se spremajući za stanovite ispite
kojepatetično naziva odlučujućima.Eviger sjedne za naš stol, tresne knjigama i
kasetama tako da su nam čaše zadrhtale, naruči i sebirakiju s pivom, pa se
zadovoljno zagleda u Ribu, kao da mu je drago što se ovaj tako
dešperatnonaroljao.— Još si tu!? Mislio sam da si došao samo zbog sprovoda. Nemaš
nikakva posla u Zagrebu?— Ima. Ima firmu. I to jako dobru — odgovaram
umjesto Ribe, ali ni meni riječi ne idu više onako glatko kako bi mogle.— Zbilja!?
A kako se zove ta firma? Znam neke gigante.— Microsoft — ponovno se upetljam gdje
mi nije mjesto.102Utrka afgamstanskih hrtova— A ti si dakle vlasnik tog jebenog
Microsofta! — /ine od iznenađenja Eviger. — Pune su vas novinepa si se malo pritajio...
mislim tu, podalje od tiska i javnosti.— Nije... Micro... nije... — odmahuje on
rukom i ;;leda kamo je nestao klinac koga je pokušavao nagovoriti na nešto, ali
na što... e to je već zaboravio... — Nije Micro... nego Grafoskop, to jest Micro...graph...
— Dakle, nisi ti ta pizda koja uz pomoć Windowsa iebe kompletnu zdravu industriju u
mali mozak?— Ne, ne — niječe kažiprstom Riba, premda je po svemu jasno da
je takvo pitanje za njegov stadij pijanstva previše slojevito i komplicirano. — Mi
radimo... mi radimo marketing... za mnoge...— Znam, znam! — prekine ga Eviger pa
saspe rakiju u pivo. — Čuo sam za taj marketing. Uzmete immarke i /.brišete ko pičke, a
oni vas onda pokušavaju natjerati da se pojavite na sudskom ročištu.Umjesto da se
pokuša bar nekako obraniti, Riba posegne za stvarima koje je Eviger stavio na stol.
Sgađenjem se zagleda u naslovnice knjiga, baš onako kako znaju ljudi koji u životu nisu
pročitali nijednuknjigu, pogleda prvo onu videokasetu na kojoj je bila neatraktivna
etiketa britanske socijalne komedije,a potom se maši one s naslovom Private Hell
Whores. Ta je, naravno, bila pornić, što se vidjelo nesamo po naslovu, nego i
po omotnici na kojoj je bila slika nage plavuše opkoljene petoricom
mladićakoji boluju od galopirajuće erekcije.— Znači... prestao si jebati... —
razgovijetno i značajno će Riba, vraćajući pornić na stol.Nakon toga za našim
stolom zavlada mučna tišina. -Ne, to nije bila rečenica koja se smjela
kazatičovjeku koji je znao tvrditi i to kako je zbog ševe zapostavio fakultet. I to na tako
drastičan, reklo bi se— gotovo tridesetogodišnji način.I> TR1BUS0N / Klub
obožavateljaUsto, Eviger je od svih nas najmanje podnosio Ribu Šumpetera, i
on je bio zadnji čovjek kome bi dopustio takvu drskost. Ali, Eviger, jednako tako nije
bio čovjek koji će hitro skočiti na noge i potući se,pogotovo ne sa spodobom koja je
toliko pijana da jedva hoda. Morao je stoga odabrati neko drugo oružje kojim će
ga sasjeći.— Kako to misliš?— Pa tako... to u godinama... to u tvojim godinama... to se
zna dogoditi... — borio se Riba, ne samo sEvigerom, nego i s artikulacijom i sintaksom
hrvatskog, jezika. — Muškarci prestanu jebati... pa onda...porni-će... pređu na
porniće...Mogu zamisliti kako je bilo u Evigerovoj glavi. Užas za užasom. Bio
je samo dvije godine stariji od Ribe, tako da u seksualnom pogledu nije imao mnogo
većih razloga za opću demobilizaciju.— A t i , t i k a o j e b e š ? — u s p i o j e t e k
i z u s t i t i E v i g e r , i t o j e , z a č o v j e k a k o j i s e z n a o d u g o t r a j n o prepucavati
naj-tananijim aluzijama i finom ironijom, koji bi vjerojatno pokušao i samoga
Cvranoan a d j e b a t i u o n o j p o l e m i c i o k o n o s a , b i l a u i s t i n u b i j e d n a
r e č e n i c a , g o t o v o p o t p i s a n a p o l e m i č k a kapitulacija.I tad se dogodilo nešto što
je tu kapitulaciju na simboličan način osnažilo. Naime, gazdin unuk, koji jemaločas
nestao pred Ribinim pijanim ponudama, sada se vratio, veselo stao uz
Evigera, prljavimrukama izvukao pim-pek ispod nogavice i kratko se popisao po
njegovoj bijeloj tenisici. Poput vesela
psića.Eviger mu opsuje nešto od bliže rodbine, a onda ga kratko nagazi tenisicom po
bosim nogama, naštoklinac vrisne i plačući pobjegne prema vratima što su
vodila prema ostavi u kojoj se morao nalaziti njegov djed Pepi.Lokal je bio prazan,
a klinac još nije govorio, i to su bila dva dobra razloga zbog kojih se Eviger veseloi
zadovoljno nasmiješio.104Utrka afgamstanskih hrtovaNe pokazujući da ga je osobito
impresioniralo to sit- no i podlo zlostavljanje djeteta, Riba je, po nekomsvom
alkoholičarskom kauzalitetu, pokušavao odgovoriti na Evigerovu provokaciju
nabrajanjem svojihnajnovijih sek- sualnih uspjeha.— U sedmom mjesecu... bio sam
na krstarenju... po grčkim otocima... Kreta... Krf... Epir... Solun... A k r o p o -
la... i koji kurac... što ti ga ja znam... E, sad... jel' znate onu
m a n e k e n k u . . . n o o n u . . . M e r i Rupert... ma znate je s kalendara...— I šta s njom?
— pitam, dok Eviger i dalje gleda u smjeru kojim je zbrisao zaplakani klinac.— Ima
dvadeset... dvije... godine... E, to sam ja je-bo! To! Na onom... Rodosu... svaku noć...
šest... iličak pet puta... A kad smo se vratili... Neš' ti... ne pozna me ... Na
Rodosu ima pičke... a tu nema.... Čuješ, Eviger?— Dečki, pa ja ne znam koji je
kurac tom malom! Cijeli dan se samo dere, kao svinjče! — čujemo gazdu Pe-
pija koji se vraća u lokal. —Jel' mu netko nešto uradio?— A zašto ga ne pitaš? —
odvraća Eviger.— K a d n e g o v o r i , j e b o m u j a m a t e r ! — l j u t i s e P e p i . • —
O n i i d i o t i , m a t e r i o t a c , n e m a j u t o b o ž e vremena da ga nauče! Odrast će
dijete i bit će tako zaostalo da će ga moći pokazivati po sajmovima za lovu!
Zbilja mu nitko nije?...— M a d a g a j e n e t k o s a m o t a k n u o — h i n i l j u t n j u
E v i g e r i p o g l e d o m p r e l a z i p r e k o g o t o v o p r a z n e pivnice — kosti bih mu
polomio! Pa znaš mene!— Ma znam, znam. Al' ne znam što ću s kretenom od
djeteta. Cijeli dan šuti i igra se s blatom, ili spimpekom. A najčešće i s jednim
i s drugim. Nitko nema vremena za jadnog balavca. Možda ga ja u nedjelju
odvedem na tu utrku afganistanskih hrtova. Ako to uopće išta vrijedi.I dok gazda odlazi
za djetetom čiji plač još uvijek dopire do nas, Eviger ustaje i poput velikog tužitelja,ili
auto-> TRIBUSON / Klub obožavatel|.iritativnog suca, što zacijelo nikada neće postati,
upire prstom u Ribu i obraća mu se nedvosmislenomstrogošću:— Ti si, Riba, kažeš,
noćima jebao dvadesetdvogo-dišnju manekenku na Rodosu, a ovdje ništa!
Ali,dragi moj, Hic Rhodus, hk salta!, kako bi kazao onaj... onaj... hoću reći da
ćeš sada elaborirati svoju obranu i podastrijeti nam dokaze! Jer, i ovdje je Rodos, i
ovdje ćeš skakati! Budeš li uopće mogao!Riba ga mutno promatra, razumije
njegovu srdžbu, ali riječi baš i ne. Ni meni nije do kraja jasno, ali, bez obzira
kako stvari djelovale tajnovito, znam daje Eviger nešto nakanio uraditi, i da će to
sprovesti,ma što pred njim iskrsnulo.— Idemo sada lijepo meni, pa da tamo razjasnimo
neke stvarčice!Rekavši to, on kupi svoje pravničke knjige i unajmljene videokasete,
plaća sva naša pića Ani, koja se utaj čas stvorila za šankom, pa kreće prema staklenim
vratima iza kojih vidimo njegov parkirani golf.Riba ustane, polako i teško poput
starca, izgubi ravnotežu, zašepa, jaukne i uhvati se za moje rame kako bih mu
pomogao da izađe iz pivnice. Imao sam čudan osjećaj da ne hoda teško samo zbog
togašto je dobrano pijan, nego i stoga što ga boli noga.Kad smo u Evigerovu golfu
projurili preko slabo osvijetljenog gradskog korza, mora da je bilo okodeset
sati, jer su iz kina izlazili malobrojni posjetitelji posljednje kinopred-stave. Ne
usporavajući,Eviger ih bezobzirno rastjera s ceste, a zatim skrene tako ljutito
i nepromišljeno da je desnim bokomkola zahvatio gomilu kanti za smeće i
dobrano ogulio boju. Pa ipak nije stao, nego je nastavio dalje, dok su mu se na
licu, preko kojega su titrali odbljesci gradske rasvjete i izloga, čitali izrazi uzrujanosti
iljutnje. A106Utrka afganistanskih hrtovaad smo stali pred zgradom u kojoj je bio taj
veliki stan |to ga je naslijedio od očeve ljubavnice, Riba jeveć spavao la stražnjem
sjedištu auta, tako da smo ga jedva uspjeli probuditi i pomogli mu da prijeđetih nekoliko
koraka od osvijetljena parkirališta do mračne veže koja je zaudarala po vlažnoj
hrastovim iurinu.Eviger bane u vežu, pritisne prekidač stubišne rasvjete i oči
mu se zaustave na šarenoj slici psećeglave, ponad koje je bio veliki poziv na
utrku afganistanskih hrtova. On, koji je u kući držao samo
preparirane kućne ljubimce, op-uje nešto na račun afganistanskih i drugih hrtova, pa
nasovede u svoj stan gore na prvome katu.E v i g e r o v p o k o j n i o t a c b i o j e
privatni odvjetnik, prav-a, i to doktor prava, jer je fakultet završio
u najkraćem logućem roku, diplomiravši po takozvanim rigorozima, oji su
pristupniku davali pravo dai s p r e d i m e n a s t a v i d o k - o r s k u t i t u l u . U s u d
č e s t o p u t a č u d n o o d v a g u j e s t v a r i ; t a j u v i š a k p r a v n i č k e spreme,
energije i volje, zbog kojih je Dkojni Alojz tako brzo došao do titule, kao da
su bili odu-EtiEvigeru, kojemu je baš ta mjera nedostajala pa da ipak fcekako završi
ukleti fakultet.S v e š t o s e t i č e ž i v o t a i k a r i j e r e n j e g o v a o c a b i l o j e 2 d n o ,
s j a j n o i z a p r a v o n e z a n i m l j i v o , s v e o s i m njegove |ubavne veze s
profesoricom Komarek. Kažu da je doktor Jojz, nekoć davno, nakon
jednepijane noći, vodio s prija-t čijima filozofsku raspravu, nalik onoj u kojoj je
sudjelovao stari Karamazov.Naime, ispitivala se načelna, teoretska mogućnost,
bi li profesorica Komarek, inače niska, šepava /enica, širokih kukova i povijene
šije, mogla biti seksualni objekt normalnom mladom muškarcu. U toj je raspravi,
navodno, gospodin doktor prava izjavio kako Komarekica, inače predavačica biologije
nag r a d s k o j g i m n a z i j i , p o n j e m u i m a j e d a n č u d e s a n » j e b o z o v « , k o j i ć e
o n p o k u š a t i č i m p r i j e s t a v i t i u funkciju. Iz te se veze nije rodio nikakav
Smerdjakov, ali je ona, svemu unatoč, potrajala dobrih» TRIBUSON / Klub
obožavati'petnaestak godina, čak i kada se Komarekica, budući Alo], nije
namjeravao napustiti svoju zakonituženu, udala z.i patologa Štajnera, koji joj je po
fizičkom izgledu bio pn kladniji partner od ljepuškastogdoktora prava.Čudno, za tu su
vezu znali svi, i cijela gimnazija n.i kojoj je Komarekica predavala, i bolnica u čijem
jepodru mu Štajner parao trupla, i Alojzova žena, i Komarekičm muž, ali je
nitko nije mogao zaustaviti,vjerojatno stog.i što poput ostalih ljubavi nije
proizišla iz spleta glupih slu čajnosti, nego iz apstraktne filozofske
rasprave.Mračni gradski trač kazuje kako je patolog Štajner iz veo svoju zločestu osvetu
istom kada je Evigerovotac umro, čemu bi u prilog išla i tvrdnja da je lijes s
pokoj; nikom bio zakovan kako se ne bi otvaraopred rodbinor Naime, prema
neprovjerenim pričama, ojađeni je patoloj kao u nekom sotonističkom ritualu,
tijelo svoga mrtve suparnika rastavio na dijelove, a potom sve to sastavio i neki drugi,
mnogoproizvoljniji način. Ali, ta blesava prič posve je u skladu s provincijskim
stereotipima pa će bit da jeizmišljena. Nekoliko godina nakon toga i patolog
si našao na obdukcijskom stolu, gdje je njegovmnogo mlad kolega rutinski
upisao sve znakove kakvi su uočljivi na le-1 šu nekoga tko se
objesio.Profesorica Komarek nadživjela] je svog patologa čitavih pet godina, a poslije
njezine smrti j otkrivena je začudna oporuka po kojoj svoj veliki stan os- j tavlja sinu
bivšega ljubavnika.A l i , s v e b i t o b i l a p r o s j e č n a p r o v i n c i j s k a
s e n z a c i j a k o j u j b i t r e b a l o i s t o g a č a s a z a b o r a v i t i d a Komarekica
nije imala neobičan hobi koji je presudno utjecao na ambijent i ozračje u
kojemu danasž i v i m o j p r i j a t e l j E v i g e r . N a i m e , o n a j e , k a o u v j e r e n a i
fundamentalistički orijentirana b i o l o g i - n j a , godinama svoj stan
pretrpavala raznim artefaktima vezanim uz znanost za koju je živjela.
Njezinesobe, hodnici, ostave i sve druge prostorije bile su napučene prepariranim
sisavcima, pticama, ribama,uzorcima u bocama s1081Utrka afgamstcmskih hrtovai'
umalinom, kolekcijama leptira, kukaca, gmazova, dok su i i unu te kolekcije predstavljali
degeneriranip r i m j e r c i i z i v o t i n j s k o g a s v i j e t a , k a o i p a t o l o š k i p r e p a r a t i
š t o i h j e n j e n i m u ž d o n i o i z b o l n i č k e mrtvačnice.Stoga i nije čudno što
sam, nekoliko minuta po dola-ku, već sjedio zavaljen u bidermajer fotelju
ip r o m a t r a o . m j i v o g R i b u , č i j a s e g l a v a u m o r n o k l a t i l a , d o k s e o p u s t i o
u n a s l o n j a č u o k o k o j e g a s u turobno svjetlucale staklenke s carskim primjercima
raznih tonsilektomija, histerektomi-ja, splenotomijai s l i č n i h z a h v a t a . V i d j e l o s e
da vodi tešku bitku sa snom, te da je već zaboravio na prirodu
s v o g sukoba s Evigerom. Čovjek koji može mirno zaspati među staklenim
teglama u kojima su izrezane vagine, želuci i i/.vađeni embriji, uistinu mora biti jako
umoran.Ustajem i pokušavam pronaći Evigera koji je nekamo nestao,
ostavljajući nas i predugo same. Kvragu, pa ipak smo mi, na neki način,
njegovi gosti! Ali, tražiti nekoga u golemoj stančugi pokojne n a s t r a n e
biologinje nije baš lako i podrazumijeva mnoga neugodna
i z n e n a đ e n j a : l i s i č j e o d š t o svjetlucaju u mraku, kostur koji se njiše na
propuhu, terarij s prepariranim zmijama i slične stvari, za koje imate tim manje
živaca čim ste više popili piva s rakijom.Nalazim ga konačno u sobici koju on običava
zvati radnom, premda mi nikako nije jasno kakav bi on torad mogao obavljati u tom
prostoru. Svukao je sa sebe pulover i ostavši samo u hlačama i
potkošuljibijesno se usho-dao po sobi. Potom otvara policu na zidu, vadi iz
nje bocu viskija i počinje lokati kao da se radi o kakvom bezazlenom
multivitaminskom napitku. Pravi kamikaza!
— Poludio si! Još par gutljaja i popit ćeš letalnu dozu! - upozoravam ga, ali
vidim da je trenutno ustanju u kojem čovjek može popiti znatno više no što mu
medicina■ dopušta.■ — Pička mu materina! Odvratna gnjida! — psuje ■LEviger
i zatvara bocu u kojoj je ipak još nešto ostalo. —» TRIBUSON / Klub obožavate
jNitko me ne može tako izbaciti iz gaća kao to smeće! tobože jebe po Rodosu
manekenke koje su još jučer išle I dječji vrtić... a ja, ja sam gotov! Ja sam za formalin!—
Pa šta! Imaš skoro pet banki! Naravno da ti je sek-' sualni život siromašniji od
seksualnog života...recimo, je dne manekenke!— Ti si lud! — ljuti se on, pa još jednom
otvara boes v i s k i j e m . — T k o j e b e m a n e k e n k u ! 0 n j e m u s e r a d i ! O l R i b i !
Z a š t o b i n j e g o v s e k s u a l n i ž i v o t b i o bogatiji od mog?j Zato što je dvije godine
mlađi?— Ma ne! — pokušavam ga smiriti na sasvim ne-1 primjeren način. —
Zato što je to njega oduvijekviše zani- j malo. Ti si bio nekako... tip od prava i
zakona... a on jej bio samo jebač...Eviger me zgrabi za ovratnik, kao da sam za sve jaj
kriv, pa mi se unese u lice:— On je bio jebač!? Hoćeš da ti ja kažem što je or
oduvijek bio! Peder koji se skriva iza izmišljenih jebač priča! Eto, to je bio! A sad
ću ti to argumentirano i pokazati!Htio sam mu kazati kako nikakvi dokazi nisu potrebni,
jer će Riba ionako za koju minutu potonuti u sand u b l j i o d n e s v j e s t i c e
nokautiranoga boksača, ali je on već zgrabio telefonsku slušalicu i
počeoukucavati brojke. Pogledah ga upitno, a on mi, zabavljen
t e l e f o n s k o m t a s t a t u r o m , p r e k o v o l j e promrmlja nešto o tome kako zove Eminu.
— Koju Eminu?— K a k o , k o j u E m i n u ! ? — l j u t i o s e o n z a c i j e l o i z b o g t o g a
š t o n i j e m o g a o o t p r v e p o g o d i t i b r o j . — Orlandovu Eminu. On je u zatvoru, a ja
joj, tu i tamo, pomažem pravnim savjetima. Mora netko pomoćisirotici.Unatoč svih tih
piva, odmah mi je bilo jasno. Mala se Emina tucala naokolo i kad je bila u
ljubavnojvezi sa spomenutim Orlandom, a sada, kada je njen dragi dobio
nepravomoćnih pet godina, bilo je i više no jasno da će pohr- j liti u naručje
najboljem ponuđaču.110i; Utrka afganistanskih hrtova~p~ Evo, zvoni, a ne javlja se
mrcina! — srdio se Eviger. <— Što zvoni?— Kako, što!? Pa njezin mobitel!'■— Emina
ima mobitel!? Otkuda njoj tako nešto?— Ja sam joj kupio — prizna on na koncu i
letimice me pogleda, kao da ga zanima što ću kazati nanjegovu novu vezu s
tridesetak godina mlađim komadom. Ali, ja namjerno nisam htio otkrivati
svojestavove. Tko sam ja pa da budem moralni procjenitelj njegovih
klimakterij skih ludosti. Nije li do jučer upozoravao Orlanda kako će mu ta
mala navuci nekakvu egzotičnu boleštinu, da bi je danas i sam posvojio, kupio
joj mobitel i tko zna što još.IM — Vrag zna gdje je — rekao sam onako dvosmisleno, I
»ako da je zazvučalo otprilike kao »tko znas kime se tre-irnutno jebe«.— Gdje bila da
bila, mogla se javiti! — zaključi on bijesno, odloži telefon, potegne iz boce, a
onda jepruži i meni. Uzeo sam je. Od toga što je u njoj ostalo ionako nisam mogao biti
pijaniji no što sam bio.Tada se iznenada otvore vrata njegove radne sobe i na
njima se pojavi Emina, smetena, pospana, odjevena samo u muške bokserice.
Isuse, kako je samo izgledala s tom dugom plavom kosom, čiji supramenovi padali
preko bujnih grudi, s tim oblim bokovima i dugim nogama... i sa svim tim
jebenodobrim stvarima koje čovjek i ne može opisati a da ne zaglibi u teški kič.— Ti si
to zvao?... — rekla je, držeći mali mobitel u ruci, zijevnula i zabacila kosu pri
čemu su joj segrudi nekako neobično zanjihale. Ili se ta neobičnost meni
samo pričinila, budući je ono što sam u to vrijeme jebao bilo tragično lišeno sisa
kojima bi se tako nešto dalo izvesti.Skužio sam odmah sve. Stari joj je razvratnik
kupio icftin mobitel, dao joj sobu, lovu i tko zna što.... Zapravo dao joj je dobru
jebačku gazu i ona je, dok joj se službeni> TRIBUSON / Klub obožavateljadragi nalazio
u gajbi, zasigurno bila sasvim zadovoljna takvim aranžmanom.— Da... mislio sam da si
još vani,..I tad me ugladala, vrisnula, pokrila grudi rukama i ] otrčala, valjda natrag u
svoju sobu.— Eto, vidiš... sad si je uplašio! — prekori me EvigerJ i zvizne lagano po
tjemenu.— Šta sam ja kriv! — bunio sam se, ali posve uzaludno. Uz Evigera niste mogli
biti u pravu; zapravo,mogli ste biti u krivu ili mrtvi.
— Kako ne bi bio kriv! Kad si buljio! Znaš da s komadima treba fino, polako...
Daj, pričekaj, sve ćusrediti...I n e s a č e k a v š i š t o ć u r e ć i , o n o d j u r i m r a č n i m
h o d n i k o m , v a l j d a d a s m i r i E m i n u , o s j e t l j i v u d a m u s polovnim mobitelom, u
koju sam previše inzistentno buljio.Budući da se nije odmah vratio, otišao sam u
dnevnu sobu, gdje je Riba ležao na trosjedu i hrkaookružen patološkim
preparatima, dok je u zraku miris rakije polako odnosio pobjedu nad
smradomformalina. Pokušao sam ga probuditi, ali je to bio posao u čiji se
uspjeh nije trebalo previše uzdati.Ostavio sam ga stoga i krenuo po stanu
koji mi je, iako sam ga dosta dobro poznavao, uvijek biokadar upriličiti nova i
nova iznenađenja. Zastao sam pred velikim drvenim panoom na kojem su
bilipribijeni deseci meni nepoznatih vrsta leptira i prisjetio se kako sam kao dijete
gledao kako se to radi.Insekti bi se probadali živi, nakon čega bi ih se puštalo
da se poput kakva nadrealnog zvrka okrećusatima sve dok ne uginu. Odmah
iza njih vrebale su me preparirane glave velikih glavatica i štuka, s nazubljenim
čeljustima nalik onima iz filmova strave. Potom sam promatrao prazne oklope kornjača
iboce sa sa-sušenim ljušturama škorpiona i kukuljicama opasnih pauka, da bi
se na koncu zaustaviop r e d g i p s a n i m m u š k i m p o p r s j e m s k o j e g a s u s e ,
k a o u n e k o m s a b l a s n o m p u z z l e u , m o g l i l j u š t i t i dijelovi, prvo koža, potom
mišićje, srce, pluća...112Utrka afgamstanskih hrtovaT a d s a m s h v a t i o d a s a m s e
nehotice približio i onoj sobici u koju je Eviger zatočio svoju
l i j e p u Bosanku Emi-uu. Naime, kroz neugodnu su se tminu čuli metalni zvuči kreveta
sa žicanim madracem itihi ženski uzdasi, po čemu sam odmah shvatio da su
Eviger i Emina baš pri onom temeljnom posluzbog kojega ju je on i evakuirao s
ulice.Stao sam u sjenu pokraj laboratorijskog kostura moje visine, što je visio
s metalnoga stalka, i krozodškrinuta vrata zavirio u sobicu koja je nekoć,
koliko mi je poznato, bila ostavica gdje je pokojna biologinja držala još
neobrađene biološke uzorke i artefakte. Sa zarozanim hlačama i gaćama, Eviger je
ležao nauznak, pušio i povremeno istresao pepeo u veliku pepeljaru koju je držao na
prsima. Bilo jeto ono nevjerojatno kičasto čudo, napravljeno od letvica i
slijepljenih morskih školjaka, na kojem je pisalo Pozdrav sjugoslovenskogJadrana.
A Emina, ona se čvrsto držala za njegove kukove, sjedila nanjegovu krilu i polako mu se
nabadala na kurac.Iza njih je bio zid s pogolemom zbirkom prepariranih
životinjskih glava, veprovskih, vučjih, lisičjih, medvjeđih, jelenjih, i sve te glave
kao da su, uprte prema krevetu, promatrale kako Eviger tuca Eminu,ili preciznije, kako
dvadesetogodišnja beskućnica tuca pedesetogodišnjeg ciničnog losera i
ordinarnulijenčinu.I kad su se Eminini uzdasi počeli penjati ka vrhuncu, kostur
pokraj mene se sruši i na vratima sobe zatetura pijana Ribina prilika. Djevojka se
trgne, brzo dograbi plahtu, pokrije se njome i legne ustranu,a Eviger mirno ugasi
cigaretu u najvećoj od jugoslovenskih školjaka, odloži pepeljaru i navuče
gaćepreko još uvijek nabreklog uda.— Sad ćemo vidjeti kako ti to jebeš
dvadesetogodiš-, nje djevojčice — jetko će Eviger, gledajući u R i b u , k o j i j e
djelovao kao nešto što bi se svaki čas moglo srušiti i raspasti poput
l a b o r a t o r i j s k o g kostura čiji su rasuti dijelovi ležali svuda po podu.TRIBUSON / Klub
obožavatelj.!Ali, gad je bio mnogo čvršće građe no što bi se moglo pomisliti. Nekako se
kiselo nasmijao, nabio rukeu džepove, oslonio se o dovratak te tiho i sasvim ozbiljno
zapitao:— Gdje je kupaonica? Moram prije oprati zube.Na hladnjaku u kuhinji, na
tabletiću od čipke stajala je valjkasta posuda od stakla, a u njoj, u formalinu,dvije žabe
usmrćene i konzervirane u zanosu parenja. I dok je otvarao vrata hladnjaka, vadeći iz
njegal e d e n e k o c k e i z a m a t a j u ć i i h u k r p u k o j u ć e s t a v i t i n a g l a v u ,
m e n i s e n a č a s u č i n i d a m r z i m t o g ciničnog luđaka, okruženog morbidnim
artefaktima zoološkog muzeja. Naravno, mogao je mirne dušeprihvatiti ostavinu
očeve ljubavnice, ali nije bio obavezan čuvati uspomenu na njezinu
nastranost.Zašto nije sve skupa natovario na kakav kamion i iskrcao na gradskom
smetlištu?— Nisu prave — reče Eviger kao da mi čita misli, pa uzme tu
staklenku i okrene je. Žabe su ostale uistom položaju, zacijelo su bile tek
model u gustoj plastici. Potom stavi onu krpu s ledom na tjeme i zažmiri poput
čovjeka koji želi neko vrijeme biti odsutan, tek toliko dok ne mine glavobolja. Pa ipak
ganisam htio poštedjeti i dati mu mira. Držao sam mu moralnu prodiku,
premda smo u tim stvarima bili podjednaki gadovi.— K a ž u d a j e t v o j s t a r i
jebao šašavu biologinju zbog stvari teorijske i spekulativne prirode.
T i s i sigurno isti gad kao i on! Otkuda ti pravo da sirotu djevojku guraš pod
svinju koju smo i predugoamnestirali držeći ga tobože prijateljem? Ako si je
pokupio s ulice, dao joj smještaj i... staja znam... mobitel... ipak nisi gospodar
njezina života i nemaš prava...— Boli me glava, a ti me jebeš! — zacvili on i
pritisne krpu s ledom jače uz potiljak. — Osim toga,
mislim da po običaju glumiš moralista i boriš se protiv toga da Riba po-jebe malu, samo
zato što mislišda bi to ti trebao uraditi!114s Utrka afgamstanskih hrtovai Zašutio sam,
koncentrirajući se na ono što je rekao.Emina nije bila djevica, radila je već svašta,
i jedna ševa manje ili više za nju može predstavljati tek računovodstvenu
činjenicu. Svemu tome unatoč, mogućnost da je poševim ja, činila mi se u
moralnompogledu mnogo logičnijom i ispravnijom. Priznao sam Evigeru da mi se ta
opcija čini prihvatljivijom, aon je rekao kako me uvjerava da nije neki odvratni
sitnoposjednik, kako ne čuva Eminu samo za sebe,i kako se mogu već iste večeri
poslužiti. Moli me samo da budem strpljiv i dopustim da se prije toga Riba
temeljito osramoti.— Vidjet ćeš da neće ništa napraviti, da će podviti rep i zbrisati kao
pizda. Sve te njegove jurnjave zaženska-ma bile su pederske etiologije, u vagini
je očajnički tražio otiske tuđih penisa. Vjeruj mi, iakosam nesvršeni pravnik,
proučavao sam te psihoanalitičke stvari! Zato je i zbrisao u Zagreb! Da
možena miru tucati dečke! Ovdje bi se to ionako začas otkrilo. A otkrit će se i tamo!
Vidjet ćeš!I a k o s a m d r ž a o d a j e j o š u v i j e k p o d d j e l o v a n j e m a l -
k o h o l i č a r s k i h f a n t a z i j a , n j e g o v e s u m e r i j e č i primirile. Počeo sam i sam
vjerovati da će Ribin pokušaj da poševi Eminu stvarno propasti, ali ne zbogtoga što je
prikriveni homoseksualac, nego naprosto stoga što je pijan kao zmaj. A
onda... onda ću utu sobu punu radoznalih životinjskih glava otići ja, pokloniti
se pred medvjedima, lisicama i vukovimastaklenih pogleda, ugasiti svjetlo i
šaptati Emini stvari kakve joj njezini idioti nisu mogli šaptati, a ona će mazno
zastenjati, opustiti se, zagrliti me i pustiti da plovim po njezinu tijelu koliko me
volja.Izišao sam iz kuhinje i polako, na prstima, krenuo ka njezinoj sobi.
Zastao sam na samim vratima ipogledao prema krevetu. Ležala je mirno,
poluotvorenih očiju kao da sanjari, njezino napeto mladotijelo jasno se
ocrtavalo pod mekom plahtom. Ona je znala sva pravila igre i zacijelo je
očekivalasljedećega, sneno razmišljajući kakav će taj» Tribuson / Klub obožavatelj
ibiti. Tad pomislih kako možda baš žudno čeka mene i kurac mi se odjednom ukruti,
naglo i čvrsto kakoveć dugo nije uradio. Morao sam samo srediti tu nužnu stepenicu s
Ribom, pa onda čim prije skočiti usedlo i odjašiti svoje Pošao sam stoga prema
kupaonici iz koje se Riba već morao vratiti, nagađajućikako je perući zube zaspao.Ali,
stvari su bile kompliciranije no što sam mogao pomisliti. Otvorio sam vrata i
ugledao ga kakospuštenih hlača sjedi na zahodskoj školjki. Pogledao me s
izrazom krotke školarke koju su zatekli ukakvu zabranu i ja sam odmah
shvatio da je očajan, na rubu plača, odnosno na rubu nekog svog unutarnjeg
sloma. To je bio dobar znak, jer mi je u tom času bilo sasvim jasno da neće moći poje-
batiEminu, premda sam i dalje bio duboko uvjeren da nije peder. Da, možda
je bio prevarant, folirant,gnjida i gad, jedna od najvećih pizda s Plinare, ali peder, ne
to nije bio.— Dobro, hoćeš li ti jebati tu malu ili nećeš? — rekoh strogošću
zbog koje se njegovim licem istoga trena prospu suze, onoliko iskrene koliko mogu
biti u pijanca.— Ne mogu... žao mi je... ne mogu...— Kako sad ne možeš? Eno, cura te
čeka!— Ne mogu.— Zašto?— Ne mogu! Imam rak! — reče on i pogleda me kao da ga
zanima kakav će dojam na mene ostaviti takratka, ali strašna rečenica.Stvari su se,
dakle, dobro razvijale. On ispada iz igre zbog raka, a ja idem direktno u finale, u
Emininkrevet! Ali, jebi ga, nisam mogao biti baš zadnja pizda. Nekakvu, makar i sitnu
utjehu morao sam mupružiti.— Ne kužim. Ako imaš rak, znači da ti nije ostalo
mnogo i da vrijeme moraš trošiti na prave stvari. Recimo, na fuk! Dakle, ako već
imaš rak, to nije razlog da ne jebeš, nego baš naprotiv...116Utrka afgamstanskih
hrtovaTko zna u kakav bih se logički kalambur upetljao, da me nije prekinuo
glasom u kojem su se miješaliljutnja i |ad:— Ne, baš zato što imam rak ne mogu...
— Oh! — rekoh kao da mi je istoga časa sinulo. — Imaš rak na kurcu? Pardon,
karcinom na kurcu.Htio sam biti blag i sućutan, a usrao sam stvar do kraja. Ali,
Riba kao da više nije imao snage za verbalne, i njima slične bitke. Poput zatočene
životinjice šćućurio se na zahodskoj školjci, gledajući umene kao da očekuje da ću baš
ja imati u pripravi čudesan preparat kojim bi se mogao riješiti te silnebijede.
— Ne... ne...— Dobro, tko tu koga folira?— Na jajima... — proturi on posve skrhan.A
zatim, u nastupu iskrenosti kakvu u njega nikada nismo mogli zamijetiti, on
ustane, pusti hlače damu padnu na tlo i pokaže mi o čemu se radi. Njegovo
veliko spolovilo ravnodušno se klatilo preko s k r o t u m a o b r a s l a g u s t i m
crnim dlakama, a negdje dolje desno, pri korijenu trbuha, odnosno
n a početku mošnji, jasno se vidjelo nešto kao iznimno veliki treći testis. Kako bi bio
siguran da sam dobrovidio, on prstom lagano takne tu izraslinu veličine guščjega jajeta,
a zatim slegne ramenima kao da seispričava što nije u prilici uraditi to što se očekivalo
od njega.— Otkad to imaš?— G o d i n a m a — o d v r a t i o n s t i d o m k o j i m č o v j e k
s v j e d o č i o s t v a r i m a š t o i h j e s v o j o m a l j k a v o š ć u zapustio. — Samo što je
bilo jako malo. U posljednje je vrijeme počelo rasti, a u zadnjih se
nekolikodana višestruko povećalo. Jučer me je počelo boljeti, a danas...Taknuo je još
jednom tu ružnu stvar na preponi i lice mu se istoga trena iskrivilo od iznenadne boli.>
Tribuson / Klub obožavatelja— T o j e k r a j . . . č i t a o s a m o t o j v r s t i r a k a . . . k o j i
r a s t e p o d m u k l o s p o r o . . . a o n d a . . . o n d a p r o c v a t e eksponencijalnom brzinom
i odnese te...Tu mu se glas slomi i on pokrije lice rukama. Po ritmičkim drhtajima laktova
vidjelo se da plače. Bilo jeu t o m z a h o d s k o m t a b l o u n e š t o g r o t e s k n o :
o d r a s t a b m u š k a r a c s a s m a k n u t i m h l a č a m a , g o l e m i m spolovilom i jajolikim
karcinomom obuzet bezglasnim grčevitim plačem.Ostavio sam ga načas i vratio se
Evigeru koji se uzrujano vrzmao po kuhinji, truseći novu bocu viskija.— R i b a n e ć e
jebati Eminu — rekoh, pa mu, i sam nervozan, uzeh onu bocu iz ruku
i p o t e g n u h nekoliko gutljaja.— Rekao sam ti da je peder! — slavodobitno će
Eviger. — Daj, ostavi si taj viski. Mislim da imam negdje još jednu bocu.— Nije
peder, nego ima rak.— Kakav rak!? — zine on. Bila je to tako teška izjava daje i njega
morala uzbuditi.— Mislim na jajima. Rak jajeta. Jebote, glupo zvuči! Kako bi se
to reklo? Karcinom jajeta? Karcinom testisa? Ili skrotuma?— E o n d a p o g o t o v o
neće jebati Eminu! — odreže Eviger kao da se sad još više ljuti na
R i b u Šumpetera. — Nisam neki egoist i pizdojalac, i znam da rak nije zarazan. Ali,
znaš, ne bih volio živjetisa sviješću kako mi je komada tucao frajer s karcinomom jajeta.
Jel' da to nije u redu?— Pa... nije... — izustih tiho, jer mi se stvarno činilo da
ovaj put ima pravo i da takva pomisao nijenimalo ugodna. Eto, ni ja baš ne
bih volio misliti na to, ili pričati okolo kako sam ševio jednu dobru pičku zajedno
s frajerom koji ima karcinom testisa. Jebote, čovjek se naježi od takve pomisli!Kako je
već dobrano pijani Eviger želio svojim očima vidjeti tu senzaciju, ušli smo istoga trena
obojicau zahod.118Utrka afgamstanshh hrtoval'remda se Riba u međuvremenu već
obukao, na naš je zahtjev ipak spustio odjeću i otkrio svojuzlokobnu
zdravstvenu tajnu. Eviger se sagnuo prema Ribinu krilu, izvukao iz džepa
naočale koje jerabio samo pri čitanju i pomno se zagledao u veliku
neoplazmu koja je rasla među ne-|sretnikovim nogama.— Jebote! Pa, zbilja ima
rak! Mislio sam najprije da Se obojica zajebavate, ali sad zbilja vidim da imarak! I to
takav! Reci, koliko ti doktori još daju?— Čega?— Pa života, budalo!— Ne... ne znam...
— promuca Riba.— Što, ne znaš ti, ili ne znaju oni? — čudio se Eviger.— Nisam bio...
kod doktora...— Š t a ! — v i k n e E v i g e r z g r o ž e n . — P a k o j i s i t i p r a č o v j e k !
M o ž d a t i s e j o š m o ž e p o m o ć i ! I l i b a r produžiti život /a tjedan, dva... Idemo
odmah u bolnicu kod doktora Le-kića!— Prošlo je pola noći... — rekoh obazrivo da ga
ne naljutim. Jer, bio je pijan i prijek, i zbog toga ga jebilo teško odgovoriti čak i od
idiotskih nauma.— Pa što! Bolnica nije špeceraj! Rade stalno! Ako budemo imali bar
malo sreće, Lekić će biti tamo!— Misliš da još ima nade... za mene? — zajeca
Riba, baš kao da su se na dnu njegove duše počele buditi nade u spas.— Drži
se stara mrcino! — odvrati mu Eviger dikcijom vojnika koji se sprema na
juriš, pa mu tutne uruke onu bocu viskija. Riba otpije, a potom dlanom otare
s obraza ostatke viskija koji se pomiješao s
njegovim znojem i suzama. Ta pizda od čovjeka kao da se trenom
promijenila. Djelovao je naprosto jednostavno, iskreno, druželjubivo, poput junaka
dječjeg romana koji zna kako će sve pre-TRIBUSON / Klub obožavati'preke svladati
uz pomoć pravih drugova. Čudno, pitao sam se, zašto razne gnjide postaju
ljudimaistom kada oboli-od raka?— Ako bude trebalo nešto platiti — petljao je on, dok
smo se pijani i generalno dezorijentirani uvlačili ugolf— ja imam kreditnu karticu firme. "*
— Jebe se doktoru Lekiću za tvoju karticu — reći će Eviger, klečeći pokraj
auta u blatu i tražeći umraku ključ koji mu je ispao. — Takve račune za mene plaća
Emina Kužiš?Obojica su smogli snage za smijeh, a ja sam, na spo men lijepe
Bosanke, osjetio neku iznenadnudubinsku tu gu koja mi je prošla tijelom poput
oštre strjelice naprav Ijene od ledene sige.U bolničkom hodniku, odmah nasuprot
portirnice, stajao je debeli seljak sa šeširom na glavi, u odjećip r e t o p l o j z a l j e t n u
noć. Lijevom je rukom pridržavao bicikl, s kojim je upravo prešao
d v a n a e s t kilometara, a u desnoj je stiskao maramicu u koju je bio umotan nečiji krvavi
prst. Seljak je tvrdio kakosu se pred njegovom kućom sudarili automobil i
konjska zaprega, nakon čega su u veoma kratkomvre- i menu bolnička kola
odvezla ozlijeđene. A kada je izišao van da izvidi što se dogodilo, na
tlupokraj oštećenog golfa ] pronašao je ovaj prst, s kojim je, tjerajući bicikl iz
petnih žila, prešao put odsela do bolnice, zacijelo oborivši neki od brzinskih
biciklističkih rekorda.Ali, na seljakovo iznenađenje, portir je tvrdio kako su unesrećene
uistinu dovezli prije sat vremena, alida nijednom od njih nije nedostajao prst. Bila je to
zapravo sasvim čudna nesreća, koja je jako naljutilapreuzetnoga biciklista, nesreća s
uništenim kolima i automobilom, ali i s prstom viška.Eviger priđe radoznalo seljaku za
čiji prst nitko nije pokazivao interes, pa ga zamoli bi li mu ga časkompokazao.120Utrka
ofgamstanskih hrtova— Jel' možda vaš? — ponada se seljak s biciklom.— Ne, nije...
ali... — žmirkao je Eviger promatrajući prst u seljakovoj maramici — ako malo
boljepogledate, vidjet ćete da je to prst s prstenom.— Pa vidim! Nisam valjda ćorav! —
ljutio se čovjek.— Ako sam dobro shvatio za taj prst nema interesenata. On je naprosto
višak.Seljak kimne potvrdno glavom.— Onda je i prsten višak. Uštedjeli biste si
vrijeme kada biste lijepo skinuli taj prsten, a prst bacili. Kako mi se čini, prsten je
zlatan...Seljak Ijutito pogleda Evigera, potom jednako nepri-lateljski pogled
uputi čovjeku s portirnice, strpaodsječeni prst u džep, zgrabi bicikl i okrene se
spreman da ode. I pritom, naravno nehotice, stražnjimkotačem udari Ribu među noge.
Riba jekne, nekako čudno, muklo, pa se sruši u nesvijest od boli.— Sad vidiš što ti je
rak! — govorio mi je Eviger dok smo pokušavali pridići nesretnika. —
Navodnoneizdrživo boli. Jadnik, sigurno je već trebao biti na morfiju.— Koga tražite?
— obrati nam se konačno zlovoljni grmalj s portirnice, koji nas zbog prepirke
okoodrezanog prsta nije ni zamjećivao.— Doktora Lekića — odvrati Eviger.— Čekajte
da provjerim je li dežuran.Idiot s portirnice pred kojim se caklio ponoćni burek u
masnom papiru, zacijelo već hladan i neukusan,p o č n e v r t j e t i b r o j e v e n a s t a r o j
telefonskoj centrali kakve valjda još jedino postoje u
s i r o m a š n i m zdravstvenim institucijama. Konačno, nakon silnih pokušaja,
prespajanja, gubljenja veze, pogrešnog nazivanja, okrene se prema nama i vikne
kao da smo gluhi:— Pita Lekić šta trebate!» TRIBUSON / Klub obožavatelja— Imamo
jedan hitan slučaj s karcinomom! Treba ga ! čim prije operirati!Tip zakoluta očima pa
počne nešto objašnjavati u slušalicu, a zatim još jednom podvikne:— Kaže Lekić, ako
već znate dijagnozi^, zašto ga sami ne operirate?N a k o n d e s e t a k m i n u t a s j e d i m o
Eviger i ja gore na drugom katu, pokraj ambulante u kojoj
L e k i ć pregledava Ribu Šumpetera. Po tome koliko dugo traje pregled jasno nam je da
je vrag odnio šalu i dase Ribi ne piše dobro.— Jebote, što ti je čovjek! — uzdahne
Eviger. —Jest da mije uvijek išao na kurac, ali mislim daje ipakzaslužio bolji kraj. Što
jest, jest!— Prvo Bremza, a sad i Riba... — mrmljao sam strašne riječi, nekako u sebi
potajno radostan što sesve to ipak ne događa meni.— Kad pokopamo Ribu — nastavi
Eviger i dalje u razmišljanjima siva, olovna tona — možda bismo se
ti i ja trebali držati nekako više zajedno. Kao pravi trendovi. Pa, dužni smo to Bremzi i,
bože mi prosti,Ribi! Eto, mislim da ni godišnjicu mature nismo već deset godina
slavili. Možda bismo to nas dvojica mogli inicirati...Ustao sam i počeo uzrujano
hodati po čekaonici. Bio je pijaniji od mene i nisam mu imao srca kazati kako
od te dobre ideje neće biti ništa, jer jednostavno nismo ni išli zajedno u razred, budući je
on dvijegodine stariji od Bremze, Ribe i mene.I z r a z m i š l j a n j a n a s p r e n e t r e s a k
vrata i u sobu, brišući ruke, uđe doktor Lekić, Evigerov
starigimnazijski kolega. S njim je, a ne sa mnom, trebao dogovarati
g o d i š n j i c e m a t u r e k o j e s u t a k o zapustili.Lekić odloži ručnik, izvadi olovku iz
džepa svoje bijele kute i njome počne kuckati po formularima u koje se upisuje
povijest bolesti. Bili smo spremni za njegovu straš-122Utrka afgamstanskih hrtovanu
tiradu u kojoj će se smjenjivati neželjene riječi kao što su metastaza, kemoterapija,
zračenje i njimaslične.—- Što je, Leka, jel' to metastaziralo, ili još ima šanse? — pita
Eviger, ne baš lako artikulirajući riječi.— Šta je? — naceri se Lekić. — Svi ste mortus?
— Negdje do pola — priznao sam. — Ali, tko se ne bi napio kad ti frend ima rak! Tko ne
bi?— Koliko znam taj vam pizdek nikad baš i nije bio frend! Jebivjetar s
Plinare koji je preveslao tolikeljude! A sada ste tobože silno uzbuđeni zbog njegova
karcinoma... Kako si rekao, Evi, zbog karcinoma jajeta?— Pa dobro... nije nam baš
skroz frend... — petlja Eviger. — I je, i nije. Kako kad. Znaš da život
nijep r a v o l i - m j s k a s t v a r . J e b i g a , d a j r e c i š t a m u j e , p a d a i d e m o
d o m a ! A k o s m o p r e g o r j e l i B r e m z u , pregorjet ćemo i tog pizdeka.— Ništa mu
nije. Godinama ima aterom koji je sada zahvaćen inflamacijom....— Č e k a j , L e k a , v i
doktori ste krelci! Jel' možeš pre-pričat ukratko što je idiotu od
R i b e . . . a l i n a hrvatskom?— Upalila mu se lojna žlijezda. Ima desno od pimpe-
ka gnojno žarište u kojem je decilitar gnoja, i to g a b o l i k a o s a m v r a g ! —
derao se doktor kao da se ljuti što ga u pola noći zajebavamo
t a k v i m glupostima.Jebi ga, al' daj ti skuži kada je posrijedi rak, a kada nije!— A tu ima
pomoći? Mislim, medicinske? — pita Eviger prostodušnošću pijanoga laika.— Treba
napraviti inciziju.— Koji kurac?— Inciziju! — tumači nam Lekić u sve nervoznijem
tonu. — Ne znate što je incizija! Zarezem muskalpelom po tom njegovom
raku, istisnem sav gnoj, zamotam ga i lupim nogom u dupe! Eto, to je čitav
tretman! Problem je* TRIBUSON / Klub obožavatelj i jedino u tome što je stvar tako
zeznuto upaljena da lokal na anestezija ne bi djelovala, a uspavat ga nemogu jer je
natankan do vrha. Neka dođe sutra ujutro, ali na tašte.— A bez anestezije... mislim na
živo... može li se to tako? — pita Eviger i oči mu živahno igraju kao da je zć dovoljan što
se sjetio prave stvari.— Moglo bi... ali bi ga par minuta boljelo do ludila. *— A što on
kaže na tu mogućnost? — pita dalje ger.— N i š t a ! E n o t i g a t a m o . . . h r č e
kao medvjed. Zaspao je u uvjerenju da ima rak, i da je u
t i m okolnostima san znatno bolji od realnosti.— E, jebemu! — pljesne Eviger dlanom
po koljenu. — Zaćorio je i nije ti stigao kazati.— Što mi to nije stigao kazati?— Pa to
kako mu je iznimno stalo da se čitava stvar čim prije riješi. Po bilo koju cijenu. Čak i na
živo!U tom smislu on ti je hrabra i izdržljiva mazga.Doktor Lekić ustane i nervozno priđe
prozoru, prekriži ruke na prsima i zagleda se van u slabu uličnurasvjetu. Kiša je bila
stala, ali se preko mokre ulice vukla tanana, prozirna koprenasta magla. Što
lirazmišlja, mislio sam, ako se radi o tako sigurnoj stvari i tako jednostavnom tretmanu.
Zatim se polakookrene Evigeru i značajno ga pogleda.— On... on je onaj Šumpeter...
onaj čiji je otac bio direktor osiguravajućeg?Vidio sam kako se Eviger jedva primjetno
nasmiješio i potvrdio glavom.— Dakle, misliš da bi mu tu stvar trebao napraviti
bez anestezije... — hodao je Lekić po sobi kao da još uvijek ne može odlučiti što
bi bilo najpametnije uraditi. — Kažeš da mu je jako važno da se to čimprije riješi?
124Utrka afgamstanskih hrtova— Časna riječ! Evo, ako treba, ja ću ti potpisati. Imam
njegovu punomoć.— K o j i ć e š m i k u r a c p o t p i s a t i ! — o t r e s e s e L e k i ć .
— T o j e s a m o k u r č e v a i n c i z i j a ! N e ć u m u transplantirati jetru.Z a t i m j e ,
kao da je konačno odlučio, otišao prvo po sestru, a nakon toga u
a m b u l a n t u , u k o j o j j e gromoglasno hrkao pijani Riba Šumpeter. Eviger i ja sjedili
smo tiho, nestrpljivo čekajući da čujemo štoće se dogoditi. U jednom času, Eviger mi se
nagne preko ramena i prošapće:— Čuo si kako je pitao tko je bio Ribin stari? Pogledah
ga upitno.— Htio je biti siguran! Riba mu je jebao ženu. I to kontinuirano. Godinu dana.
Doduše, prije no što seudala za njega. To navodno nije važno, ali opet nekako boli i
vrijeđa čovjeka.A p o t o m j e p o č e l o , p r v o k r a t k o , k a o s l u č a j n i j a u k , z a t i m
k a o c v i l j e n j e , p a v r i š t a n j e p o m i j e š a n o s psovkama, pa nakon toga kao urlanje
koje se penje u falset, zatim se malo smirilo da bi se nakon toganastavilo još burnije,
sve do završnog krika i nekoliko neobičnih, gotovo životinjskih grcaja.Još dok sam bio
klinac bježao sam od kuće kada bi moji djed i baka imali svinjokolju. Međutim, jednesam
jeseni ležao u sobi s teškom gripom te sam, kako su na mene zaboravili, imao prilike
čuti sve onestrašne urlike koje ispušta svinja dok je polako pretvaraju u
prehrambeni artikl. Ali, način na koji se derao Riba Šumpeter bio je mnogo strasniji
od načina na koji se derala svinja, premda je i Šumpeter,kako mi je stalno govorio
Eviger, na neki način bio svinja.N a k o n d e s e t a k m i n u t a i z a m b u l a n t e j e
i z i š a o d o k t o r L e k i ć , z n o j n a a l i z a d o v o l j n a l i c a , s b i j e l o m pregačom na
kojoj su bili vidljivi tragovi gnoja i krvi. Za njim je, umoran, krvav i zabljuvan,
s odjećompod rukom, izišao i Riba.» TRJBUSON / Klub obožavat«Bio je posve gol,
a na desnoj preponi je imao snježnobijel komplicirani sustav raznih gaza i
povoja.Vidjelo se da napaćen, iznenadno otriježnjen, ali na neki način i zado-l
voljan.Stao je nasred prostorije, uzdahnuo dugo i bolno t< se počeo odijevati. Morao
sam mu pomoći, jer nesamo d.i je teško održavao ravnotežu, nego su mu i ruke drhtale,
.i noge klecale.— Doktor kaže da je stvar bila ozbiljna, ali da smo srećom došli na
vrijeme pa neće biti komplikacija.— Naravno — blago će doktor Lekić. —
Priznajem da je malo boljelo, ali će sve biti u redu. Sestra vam je dald antibiotik,
a sutra ćete doći na previjanje.I dok smo pridržavajući Ribu prilazili stubištu, doktor upita
Evigera:— Čuj stari, možda bi mi ti mogao nabaviti karte za te utrke hrtova. Meni se ne
ide na te pizdarije, alidjeca me jebu u zdrav mozak. To je sad valjda neka nova
moda! Afganistanski hrtovi! Ma nemoj mi reć!Nešto kasnije, kad smo već sjeli
u golf, Riba se nekoliko puta osvrnuo oko sebe kao da provjerava sluša li ga
tko, a nakon toga tiho priznao:— Znate da sam imao sreću u pičku materinu.
Nekoć sam jebo ženu tom tipu. Da me skužio, mogao me zlostavljati do
besvijesti. Ovako je sve prošlo u najboljem redu. Ti bokca, nije ni rak najgora stvar na
svijetu!— Da, jasno, jasno... — mrmljao je Eviger, vozeći nas kroz sve gušću
maglu.Naravno, idućega dana Riba nije otišao u bolnicu na previjanje nego se spakirao
i otputovao u Zagreb.Bio sam siguran da ga do sljedećeg pogreba nećemo
vidjeti, i to je bila sasvim ugodna pomisao, jer pogrebi ipak nisu tako česta
stvar. I premda sam zbog burne noći koju smo proveli zajedno možda mogao
očekivati kako će se prije odla-126Utrka afgamstanskih hrtovaska oprostiti s nama, Riba
je odabrao drugi, sebi svojstve-niji način, ostavivši nam poruku kod gazdePepija u
pivnici Continental. Na bijelom, više puta presavijenom papiru, pisalo je
njegovim lijepim iurednim rukopisom, kakav gdjekad znaju imati nekarakterni
ljudi:Dečki,Vi ste moji najveći dobrotvori! Došao sam u ovu jebenu provinciju s
rakom, a otišao zdrav zdravcat.Uistinu vam još jednom najiskrenije
zahvaljujem, vama i onom dragom doktoru koji se pokazao kaovrhunski
kirurg. I zato vam, dragi dečki, želim poručiti kako se više ne ljutim na vas, te
vam ujednoopraštam sve pizdarije i sranja, podvale i laži, sve zlo koje ste mi, otkako
se poznajemo, znali serviratiuz dobronamjerni smiješak.Iskreno vaš RibaMrmljajući
nešto sebi u bradu, Eviger mi oduzme poruku i razmota papir na kojem je bila
napisana.Bila je to glatka poleđina plakata na kojem je bila otisnuta glava
afganistanskog hrta, a iznad njen a s l o v k o j i n a j a v l j u j e u t r k u t i h p a s a . A
d o l j e , u s a m o m e d n u , b i o j e o t i s n u t l o g o t i p u o b l i k u m a l e , stilizirane
ribe, ispod koje je pisalo Micro-graph, što je očito bio naziv tvrtke koja je
otisnula neobični
plakat.'Boljševička torta/fade out/Možete li zamisliti procesiju posvećenu Velikoj
Gospi u iz vedbi male, bizarne katoličke zajednicenegdje na obali Ohotskog
mora, ili one što se po ne znam kojoj povijesno i nuždi smjestila
nedalekoA n c h o r a g e a ? P r o s v i j e t l j e n i h i z a n e s e n i h i z r a z a l i c a , v j e r n i c i
u debelim krznenim kaputim.i i sašubarama na glavi nose svete
slike, poput ratnih za stava što se povijaju pod snažnim
n a l e t i m a polarnog vje tra. Nestvarno i snovito, kao što su bile nestvarne i
prve polaroidne fotografije koje je Bremzina sestrična Masa Be ćirbegović poslala
1994. iz San Diega u Kaliforniji. Na tim su se, pomalomutnim slikama, ona, njezin muž
Irfan i njihova šestogodišnja kći Asja, odjeveni u kratke hlače i tamnem a j i c e s
natpisom SARAJEVO MY HOMETOVVN, u posve ljetnoj atmosferi
s m j e š k a l i i s p r e d okićenoga božic nog drvca postavljenog na trijem njihove
unajmljene emigrantske kuće, iza koje se jasno naziralo zelenilo palmi i ono
nekako umjetno plavetnilo Pacifika. Jer svako vrijeme, osobitoblagdani, kao
da traži svoj prirodni scenerij, bez kojeg djeluje prazno, besmisleno ili čak
apsurdno.Razmišljao sam o tome zagledan kroz prozor Bremzinoga
podstanarskog stana u gustu snježnumećavu, koja će, činilo se, posve
zatrpati Plinarsku ulicu, skupa s brojnom klinčadi-jom koja koristi njezinu
strminu kao sanjkalište. Večernji128Boljševička tortam i r , g u s t i s n i j e g , o d s j a j i
okićenih jelki i šarenih žaruljica po prozorima susjednih kuća, sve je
top o s v e m a o d g o v a r a l o u g o đ a j u n o ć i u k o j o j ć e m o s e o p r o s t i t i
o d s t a r e i j o š j e d n o m s l a b o u m n o povjerovati u šanse, što će nam ih tobože
blagorodno ponuditi nova godina.I s t i n a j e d a j e o v o v e č e r a š n j e o z r a č j e n a l i k
božićno-me, ali kako smo Bremza i ja u tom pogleduhendikepirani
odgojem što su nam ga dali starci, naučivši nas na prvomajsku
j a n j e ć u p l e ć k u , osmomartovski buket karanfila i pivo što se za Dan borca
hladi u ledenom potoku pokraj neke odbrojnih slavnih spomen-kosturnica,
Nova je godina za nas i u ovim novim vremenima ostala nekako najvažnijim
blagdanom. Zapravo ne Nova, nego preciznije — Stara godina, budući je baš ona
oduvijekbila dan ispunjen slatkim klinačkim očekivanjima onoga što će donijeti
najvažnija noć, dok je Novagodina nosila u sebi bolnost epiloga kojim završava
dobra priča nakon koje više ničega nema.Ali, fućka se Bremzi za Novu i Staru godinu,
još manje ga je briga za široki prozor u kojem, kao u onojs t a k l e n o j k u g l i k o j a
ispada Kaneu iz ruke, pršti bijeli snijeg i jurcaju razdragana djeca na
s v o j i m saonicama, jednako vesela kao što smo u istoj toj dobi bili i mi, kad smo se
obrušavali niz ovu padinu.Bremza je, naime, na pod sobe postavio tri kartonske kutije i
u njih ljutito trpa, zapravo baca stvari kojevadi iz ormara, skida s polica, ili izvlači iz
ladica. U veliku kutiju Rotelova sto dvadeset vatnog pojačalab a c a ž e n s k e k o s t i m e ,
bluze, potkošulje, rublje, u širokom rasponu od zelenih i crvenih
čipkastiherotskih gaćica, pa do prozaičnih bapskih bodića i iznošenih
k u ć n i h h a l j e t a k a s o v r a t n i c i m a nepovratno uništenima bojom za kosu. U
manjoj kutiji, onoj koja pripada teško nabavljenom Lenco- v o m d i r e c t - d r i v e
gramofonu, već je poslagana ženska kozmetika, more kutijica medu
k o j i m a prepoznajem neke toaletne vodice, kreme i boje za kosu, ali većini tih šarenih»
Tribuson / Klub obožavateljastaklenih i plastičnih artefakata uopće ne znam ni
ime, ni namjenu. No, ono što Bremza baca u trećikarton, onaj u kojem je
nekoć dopremljen dragulj od cijevnog pretpoja-čala marke Tandberg,
izazivaočito njegov bijes, i on razlog tom bijesu naprosto ne može prešutjeti.—
Pogledaj samo, molim te, što ta pička od pičke sluša, i zaključi kakav je
njezin duhovni obzor!O a s i s ! Š t o d a n o r m a l a n č o v j e k k a ž e o O a s i s , a d a
t o n e b u d e p s o v k a ? K a d a b i m e s t a v i l i p r e d streljački stroj i zaprijetili da
će me ubiti ako ne odslušam jebeni Oasis, rekao bih im — pucajte
pasjisinovi! Ne tražim od vas milosti niti bih vam je dao! Kužiš, to bih im
rekao, kao onaj Soko Štark, iliJosip Kras... šta ja znam... Pogledaj, Joe
Cocker, jebote! Kompilacija najvećih govana, od sraćke do proljeva. Taj da mi
dođe osobno pod prozor i zapjeva, spustio bih mu rolete pred nosom! Ramazzotti!?Što
kazati o njemu? I tko je uopće taj? Jebote, zbilja, tko je i što je Ramazzotti? Jel' to
pjevač ili nekakonfekcijska tvrtka? Kao, recimo... Benetton...— Dobro, gdje ti je
Mirela? — prekidam njegovu lju-titu tiradu baš u trenu kad je dograbio
sljedećik o m p a k t n i d i s k n a č i j e m s e o m o t u s m i j e š e z a s t r a š u j u ć e
g o l e m a i k a b a s t a l i c a t a k o z v a n e » t r o j i c e tenora«.— Otišla je mami na Lošinj!
Kužiš? Otišla je mami na Lošinj baš na jebenu Staru godinu. Kaže, tak' jeispalo! Jel' to
red? Mogla je povesti sa sobom i ta tri tenora! Lakše bi se probili kroz Gorski
kotar.Otkako je prije tri godine otišao od Višnje i na taj način eutanazirao jedan blesavi
brak, mislio sam dajeta Mirela Badrov, iako petnaestak godina mlađa, za njega sasvim
dobar, dapače jako pametan izbor.B i l a j e p r i l i č n o d o b a r k o m a d , d o s l j a k i n j a
z a k o j o m s e n i s u v u k l i g r o z n i t r a č e v i o s l a v n o j j e b a č k o j prošlosti, kao
diplomirana ekonomistica razmjerno obrazovana i zaposlena na dobrom mjestu,
gdjekad
duhovita, redovito nenametljiva, tako da joj to što je slušala govnijade Oasisa
i opstipalna arlaukanjaslavnihI130Boljševička tortatenora čovjek ne bi trebao
uzeti za zlo. Usto, nisu hodali ni, brat bratu, godinu dana, tako da mi se to š t o
joj Brem-za daje nogu i sortira njezine stvari u audiofilsku ambalažu
u č i n i l o i p a k p o m a l o prenagljenom odlukom.Uz zločestu napomenu kako ta tri
debela tenora zacijelo moraju obavljati nuždu na dobrano armiranimzahodskim
školjkama, on baca disk među ostale, sjeda na kauč, vadi iz džepa kutiju crvenog
Mariborai oprezno pali cigaretu. Potom se zagleda u njezin zažareni vrh,
bojažljivo povuče dim, zadrži ga uustima, a nakon toga razmakne usne i udahne ga
duboko u pluća. Uistinu je čudno izgledao; spočetkase činilo kao da se bavi nekim
opitom, kao da ispituje svojstva dima što gaje uvukao, a zatim je samozažmirio, brzo
ispuhnuo cigaretni dim i zakašljao se.— Što je? Imaš bronhitis? — upitao sam ga dok je
pokušavao istu stvar izvesti s novim dimom.— Ne — reče on iskrivivši facu u izraz
gađenja. — Pokušavam se odviknuti od nepušenja.S j e t i h s e k a k o j e z b i l j a p r i j e
godinu dana, na moje divljenje, uspio prestati pušiti. I to bez
p u n o filozofiranja, kriza, gnjavaža, konvertitskog dodijavanja drugima i sličnih
preseravanja, zbog kojih suoni koji prestaju pušiti uglavnom strašno omraženi u
svojoj okolini.— S j e b a n s a m t o t a l n o o d z d r a v e o k o l i n e , č i s t o g a
z r a k a i s u v i š k a e k o l o g i j e p o g l a v i č o v j e k a . Pokušavam se vratiti
pušenju, ali mi nikako ne ide. Za popizdit je koliko se mučim! Evo, jedan dan, uzsilnu
koncentraciju, uspijem nekako popušiti tri cigarete poslije jela, i četvrtu
možda uz pivo, tako dalegnem u krevet ponosan. A onda, drugi dan posve
zaboravim i ne zapalim sve do navečer...Pogledao sam ga blago začuđen, jer sam
se sam inače veoma lako skidao s nepušenja i vraćao pušačkoj branši. No, u tom
mi se času učinilo da je ipak nekako ovladao cigaretom te da puši priličnonormalno i
staloženo. Možda je to bio tren da ga upitam:> TR1BUS0N / Klub obožavatel |.i—
Dobro, zašto deložiraš Mirelu? Zato što je otišla mami na Lošinj, ili zato što
sluša Joea Cokera?Jebote, pa obojica smo hodali s komadom koji je slušao
samo Abbu i Boney M! I što? Bilo nam je jebeno, ali smo svejedno izdržali.On
ustane, priđe stolu, otrese cigaretu*u kristalnu pepeljaru za koju sam znao da
ju je drmnuo uČeškoj obeci, pokupi nešto sa stola i tutne mi to u ruku. Na
mom dlanu ležala je prozirna ampula odplastike, ne veća od cigarete,
zatvorena plavim čepom koji se s unutarnje strane produživao u uskuplavu
lopaticu na kojoj je bio grumenčić tamnosmeđe boje. Naravno, nisam imao
pojma o čemu seradilo, premda sam u pogledu smeđega grumenčića imao stanovitih
nagađanja.Po mom praznom pogledu mogao je zaključiti kako ništa ne
razumijem, pa je požurio da me uputi u stvar.— To ti je ampula s uzorkom Mirelina
fecesa.— Ne kužim...— Kak' ne kužiš! To je uzorak njezina dreka! Govna! Posrala se,
zagrabila ovom lopaticom u govno isačuvala komadić za laboratorijske pretrage! Jel'
sad kužiš?Kimnuo sam glavom, ali mi još uvijek nije bilo sasvim jasno da čovjek može
iznogirati petnaest godinamlađeg komada zbog plastične ampule s komadićem
dreka. Koji je, još k tome, tako dobro zatvoren da uopće ne smrdi.— Dobila je
prije mjesec dana salmonelu od pudinga koji je požderala u Continentalu. Ja
sam jojrekao da ne jede, jer ona mačka iz Pepijeve kuhinje nije imala posla s
vodom još od krstitki. Si vidio k a k v e r u k e i m a ? R a s t u j o j f l a n c i i s p o d
n o k a t a . A l ' j e b i g a , d a j t i u r a z u m i M i r e l u ! I s a d j e z b o g t e salmonele
stalno na nekakvoj dijeti, a svaki petak mora odnijeti uzorak u bolnički laboratorij.— Pa
zašto ga nije odnijela?— E, u tome je stvar! — ljutio se on. — Otputovala je mami u
Lošinj i ostavila da ga ja odnesem! Što biti132IBoljševička tortarekao na to? Da ti
ženska ode na Staru godinu mami, a tebi ostavi flašicu svog vlastitog dreka
da gaodneseš u bolnicu? Vrijeđa li to čovjeka koji drži do sebe?Bremza nije lik iz rose-
romana, nije natapirani dripac ofar-banih brkova iz španjolske ili
latinoameričkesapunice, nije galantni jebivjetar iz holivudskih laznjaka četrdesetih
godina, a nije, boga mi, ni spodoba
opjevana u sladunjavim ljubavnim idiotarijama, koje se u optjecaj puštaju s
domaćih lakoglazbenihf e s t i v a l a . O n j e , d a k l e , n o r m a l a n t i p k o j i j e ,
d o d u š e , s v o j a z n a n j a o s v i j e t u , i s v j e t o n a z o r u o p ć e , izgradio pretežito na
saznanjima što su se mogla naći na, kako to novinska blebetala kažu, nosačimazvuka,
ali mu je ipak jasno da su ezoterična ljubav, idealizirana predodžba žene,
uzvišenost strasti islične koještarije, za duhovnu ravnotežu čovjeka
podjednako važne koliko probava, izmjena tvari idrugi biološki
funkcionalizmi. I nekako u skladu s tim, Bremza misli da bi se neprijatni,
materijalni,karnalni sadržaj muško-ženske emotivne veze, po nekom zajedničkom,
možda i prešutnom dogovoru,trebao držati u skrovitom depou onoliko dugo
koliko je to moguće. Jer, kada se ezoterična koprena emotivne opijenosti podere,
i kad na površinu pokuljaju čirevi, kurje oči, trule desni, smegma, skrama,natečene
lojnice, zadah pokvarenih zuba, apscesi, prhut i prekjučerašnji znoj, i
konačno, budimoi s t i n i t i i d o s l o v n i — g o v n o , e t a d a l j u b a v o b i č n o o d e k
v r a g u i b u d e z a m i j e n j e n a n e k i m d r u g i m , razmjerno izdržljivim socijalnim
modusom.Kad ju je Bremza prvi put ugledao u dimu Gradske kavane, Mirela
Badrov je bila modiglianijevskisfumato portret pun neke nestvarne, sasvim
nematerijalne ljepote. Bila je u kavani neka čudesna after hours atmosfera, pijani se
vibrafonist susreo s umornim saksofonistom u nekoj lepršavoj zajebantskojimprovizaciji,
koja je sličila čas na Mondschein sonatu, čas na rezigniranu frazu Rolanda Kir-
TRfflUSON / Klub obožavateljaka, a neobično postavljena svjetla razmazala su
Mirelinu figuru u čisti impresionistički spleen. Da pošiziš od ljepote i zaljubljenosti!
— Sjećam se te noći — povlađujem mu, premda je teorijski isključeno da sam i sam
mogao pasti podutjecaj te glazbeno-likovne ljubavne magije. — Zbilja je bila nestvarno
lijepa.— Naravno da je bila! — kaže on, odlažući cigaretu koju nikako nije mogao
popušiti do kraja. — Bila jenadnaravno lijepa za mene idiota. A možda je tu prozračnu,
idealiziranu sliku, baš u tom času gnjaviope-em-es, možda je krepavala od
opstipacijskih grčeva, ili ju je mučila dijareja, pa se trudila da se u tojsfumato atmosferi
ne usere u gaće.Gledao sam ga kako se muči, i s novom cigaretom koja ga je
tjerala na kašalj, i s mislima kojima jepolako i definitivno razgrađivao
infantilnu ljubavnu sanjariju što gaje počela opsjedati prije gotovo godinu
dana.U početku je Mirela bila suzdržana i tiha poput malog dobrog duha koji
te prati baš tamo gdje ćeš gazatrebati, odavajući svoju nazočnost tek zanosnim
mirisom kose i šumom svoje odjeće, koji podsjećana najtankoćutniju romantičnu glazbu.
Promatrala je Bremzu pogledom u kojem su se na tajnovit načinisprepleli misterij
stida i otvorene ponude, a obraćala mu se riječima što su rominjale hukom
školjki,kakve je kao dječak u ranim sutonima znao pronalaziti na jadranskim plažama.
— Hoćeš kazati kako je zapravo Mirela Badrov na samom početku vaše veze
bila čisti kič? — pitamga i vidim kako mu je drago što sam mu pogodio misli.—
Naravno! Sto postotni! Ali kič koji ti kao zaljubljenom mačku odgovara! I za koji misliš da
bi trebaopotrajati što dulje. I čim to ozbiljnije misliš, tim to kraće traje...— Pa, dokad
traje?134Boljševička tortas— Što ja znam! Uglavnom kratko. Trebaš samo mirno
čekati da vidiš s kojom će slučajnom stvari započeti tvoj progon iz ljubavne
arkadije. Mirela mi je svoj prvi ovozemaljski signal poslala nakon dvamjeseca, baš kad
smo gledali onu ljubavnu gnjavažu s Julijom Roberts. Krčilo joj je u želucu, i to
takoglasno da se nije mogla izvući ni hinjenim kašljem. A ja, ja sam samo grozničavo
razmišljao otkuda to.Nije li se prežderala sarme, masnih čvaraka, je li možda
poklopala tanjur hladnog gulaša s lojem kojise uhvati na površini zdjele poput
poklopca... Iako mi te misli nisu bile ugodne, prešao sam preko n e z g o d e i z
kina, čekajući da vidim što će biti sljedeće. Desetak dana nakon
t o g a , s j e d i l i s m o n a gradskom bazenu i ona je jednom rukom rješavala križaljku, a
drugom... znaš što je radila drugom?Nije mi padalo na pamet što je to radila
drugom rukom. Najstrašnije, mislim za budućnost njihove veze, bilo bi da je
drugom rukom drkala karu nekom nabildanom plivaču, ali mi se ipak činilo da se
nijeradilo o tako drastičnoj stvari.— Drugom je rukom kopala nos! Kužiš? Zaboravila se,
nabila si kažiprst i počela rudariti po nozdrvi.— Pa to mi se čini još nekako prihvatljivim
— sleg-nuh ramenima.— Sve ti je to lanac u kojem je teško skužiti gdje zapravo
prestaju podnošljive, a počinju nepodnošljivestvari. Uglavnom, možeš biti siguran
da će nakon kopanja nosa doći trenutak u kojem će nehoticepodrignuti, zatim
još nehotičnije prdnuti, da ćeš, čim ste dulje zajedno, morati nabasati na
zamotanubindu koju je zaboravila u kupaonici, da ćeš jednog dana ustanoviti
da njezine svakodnevne gaćicen i s u o n a k o č i s t e k a o o n e k o j e s i j o j u s p i o
s k i n u t i k a d s t e p r v i p u t z a j e d n o b i l i u k r e v e t u , a k a d n a površinu dođe
govno, e onda je gotovo! Tad je najbolje da dranguli-je svoje sfumato djevojke potrpaš
u kutiju, istovariš joj sve to ispred vrata i na koncu promijeniš bravu!> TRIBUSON / Klub
obožavateljaKao da me i samog pomalo osupnula tako stroga osuda jedne sasvim
obične stvari kao što je govno,smjesta sam mu vratio prozirnu ampulu sa smeđim
uzorkom Mi-reline defekacije kao da se te zeznutestvari želim čim prije riješiti. Ali,
on me nije ni pogledao, jer je zadovoljno promatrao zažareni vršakcigarete,
pušeći tf tom času sasvim lagodno i sa stanovitim užitkom, tako da mi se
učinilo kako je nanajboljem putu i kako će se zbilja za nekoliko dana uspjeti do kraja
skinuti s nepušenja. Da, to je biloskoro isto tako izvjesno kao i to da će definitivno
raskinuti s Mirelom.— Ne znaš ti govno! — reći će koji časak kasnije sa stanovitom
podozrivošću u glasu, kao da govori onekoj boleštini ili politički neprihvatljivoj stvari.
Tako da je to »ne znaš ti govno« zazvučalo recimo kao»ne znaš ti jugo-
nostalgičare«, ili »ne znaš ti srbokomuniste«. Potom otpuhne zadovoljno dim,
pa sena koncu zagleda u sitni sadržaj ampule koja je sada ležala na njegovu dlanu.—
Ono spada u najsubverzivnije stvari koje mogu pomjeriti čovjekove svjetove
— nastavi on sada snešto većom ozbiljnošću. — Zar misliš da ga
prešućujemo u razgovoru i rješavamo ga se u samoći, između četiri uska zida
zahoda, samo zbog njegova smrada, ili taj smrad proizlazi iz njegove prirode?— Ne
znam. Možda to nije u redu, ali, zapravo, sasvim rijetko razmišljam o govnima.—
Hajde, reci, u tim si stvarima doma, pojavljuje li se govno uopće u
umjetnosti? Mislim, onako, uk n j i g a m a , f i l m o v i m a , s l i k a r s t v u ? I l i g a s e i
o n d j e k a o k r a j n j e s u b v e r z i v n u i o p a s n u g r a đ u r a d i j e izbjegava?Iako ne
spada u tipove koji me mogu lako uvući u verbalni rollercoaster, moram priznati da me
zbunilonjegovo pitanje. I unatoč tomu što sam znao da se stanovita količina šugavih
avangardista, u želji zasamopromicaju-ćim senzacijama, realizira kroz glupu fekalofiliju,
da se u136Boljševička tortan e k i h b i z a r n i h , r u b n i h a u t o r a , k a k a v j e
primjerice de Sade, provlači ovaj motiv u svoj
s v o j o j neugodnosti, da ska-tofilije ima u djelu takozvanog narodnog genija,
ma koliko ta genijalnost biladvojbena, uistinu mi se namah učinilo da je
govno iz umjetnosti nemilice prognano, skupa sa svim s v o j i m k o n o t i r a n i m
vrijednostima, kao i sa svojim brojnim mogućnostima pojavljivanja,
od onihorgijastično eksplicitnih, pa do krajnje metaforičnih, odnosno
e u f e m i - s t i č n i h . K a o , p r i m j e r i c e — markizaje u pet popodne odjurila na
zahod.Iako baš i nije bio neki poznavatelj umjetnosti, Brem-za je to prilično točno
intuirao. Ali, zapravo, pitaos a m s e , š t o b i u m j e t n o s t s g o v n o m ? K a m o
b i g a o n a s m j e s t i l a , a d a p r i t o m n e p o c r v e n i z b o g nezgodne mrlje
na vlastitoj težnji da u svakom trenu bude tobože uzvišena i nenametljivo
patetična?Uza sve one oble, gojazne i sočne gole cure, Rubens je možda
mogao naslikati i nekoliko jednakotustih i masnih baroknih govana. Pa nisu
valjda te debele curetine defecirale isposnički škrto poputeremita, kroničnih
želučanih bolesnika ili korisnika javnih kuhinja. Ili, recimo, u slikarstvu jednog
laToura, govna bi se sasvim lijepo zamaskirala u dubinama njegovoga
neponovljivog chiaroscura, ilitočnije scura. I konačno, kad se već radi o
slikarstvu, a s tim se slaže i Bremza, u Picassa bi govnodjelovalo sasvim
nedužno, infantilno stilizirano, podnošljivo, ili čak simpatično, onako kako
kakicaprivremeno op-stipiranog djeteta izgleda njegovim razdraganim
roditeljima. Naravno, ako se ne bi radilo o govnu iz Picassove ružičaste ili plave
faze.I u većim se formama, osobito književnim, moglo naći mjesta za taj ozloglašeni
ljudski proizvod, pa muse u« nekim slučajevima mogla dati i stožerna uloga u
dramatskim prijelomnicama. Aristotelovskirečeno, govno kao obrat ili
peripetija. Recimo, zar nije Bulgakov, umjesto iskaza prema kojemu
jestanovita Anuška već prolila suncokreto-> TRIBUSON / Klub obožavatelja Ivo ulje,
mogao napisati znatno radikalniju rečenicu, koja' nedvojbeno anticipira niz
gorkih i strašnihstvari, koje će se dogoditi zato što se Anuška već posrala
pokraj tramva- { jskih šina? U kolopletud i j a b o l i č n i h d o g a đ a j a , g o v n o
ionako djeluje mnogo funkcionalnije i markantnije od jestivog
I suncokretovog ulje. A ne samo da je jednako^klisko, nego | možda čak i skliskije!Ili,
nije li čovjeku teško povjerovati da je netko neko-1 ga ubio, povukavši okidač revolvera,
samo zatošto su mu se oči na nezgodan način ispunile odsjajima sunca? Ne bi
li Camusov Mersault mogaoreagirati podjednako idiotski i zato što gaje
nenadano osupnuo smrad govana, kojih je u prljavom ambijentu radnje romana
moglo biti u izobilju?I konačno, zašto nijedna od bezbrojnih muka paklenskih, što ih je
Dante porazmjestio u devet krugovai t r i d e s e t t r i p j e v a n j a , n e m a b a š n i k a k v e
v e z e s u ž a s n i m p r e d o d ž b a m a i s l i k a m a k o j e s e m o g u utemeljiti na
govnima? Jednu je zbilja mogao smisliti, jednu koja bi bila živopisna bar
koliko ona izpoznatog vica u kojem grješni zatočenik pakla, u govnima do brade,
izgovara čuveni, panični vapaj —»ne talasaj!«.— U govnu je najveća aporija koja
dijeli čovjeka od Raja, temeljni nesporazum Zemlje i Nebesa —
govori Bremza sve dublje u mistici, koja nikako ne odgovara čovjeku čiji životni ritam
mjere i određujuokretaji klasičnog i digitalnog gramofona. — Na problemu
govna padaju teorije o antropomorfnostiBoga i teomorfnosti čovjeka. Jer, ako
je Bog stvorio čovjeka sebi na sliku i priliku, onda bi i on sammorao imati
probavni trakt na čijem kraju izlaze govna. A to je nešto što ruši sliku Raja, u
kojemu seživi duhovno a ne tjelesno, pa se i ne defecira. Zato govno
dokazuje da nismo djeca Božja, negofačuci neke nepoznate svemirske sile, možda
već odavno mrtve.— Prvi ljudi su bili oni Australopiteci, Kromanjonci i šta ti ja znam... —
pokušavao sam i ja kazati neštoraz-138Boljševička tortaložno o tom problemu. — Ako
je te spodobe Bog stvarao sebi na sliku i priliku, onda ja ne znam...Ali, on me više nije
slušao, jer se do kraja zalaufao u svoju dijalektičku igru:— Bog i rajske divote slika
su vječnosti, dok je govno kao stalni, potrošni, perpetualizirani
proizvodprobavnog trakta najdoslovniji simbol prolaznosti i konačnosti. Bog je trajan a
govno je konvertibilno!Seremo, kenjamo, proizvodimo govna, dakle, mi smo smrtni!
Isuse, dok sam ga promatrao kako govoreći živahno gestikulira, i kako mu se oči žare,
shvatio sam daga ta stvar s nepušačkom apstinencijom muči i više no što mogu
zamisliti.Da govno ne mora nužno zadati smrtni udarac emocijama, odnosno
da pojedine rijetke, rekao bihprivilegirane ljubavi, baš mogu započeti spontanim
činom defekacije, uvjerio sam se još davno, negdjeu onim godinama kada smo se
kao desetogodišnjaci igrali rata u velikom voćnjaku Bremzinih djeda ibake.
Izgubivši se trenom iz svoje postrojbe, naoružan lomnim drvenim mačem i
mnogo efikasnijomtoljagom, našao sam se u blizini bare čija je površina bila
prekrivena žabokrečinom i lopočjem, i natom mjestu spazio lijepu plavokosu
djevojčicu, otprilike mojih godina, kako zalazi među veliko mesnatolišće trputca, svlači
gaćice, spušta se u čučanj i počinje bezbrižno kaka-ti, nesvjesna da je proždiru
očizbunjenog i izgubljenog ratnika. Da, tako sam prvi put u životu vidio svoju
veliku, tajnu i nepreboljeluljubav, Mašu Žalac, Bremzinu sestričnu koja je živjela u
Sarajevu i dolazila ovamo samo za vri-1 jemel j e t a , p r o v o d e ć i s n a m a d o b a r d i o
š k o l s k i h p r a z n i k a . P r e m d a s m o b i l i o t p r i l i k e i s t e d o b i , o n a j e djelovala
mnogo zrelije i iskusnije, i u svemu me pokušavala podučiti, glumeći osobu
kojoj ništa nijestrano, i kojoj se u svemui TR1BUS0N / Klub obožavateljaimam
podčiniti. Unatoč toj nadmoći, koja bi koga drugoga možda i uzrujala, ja sam
jedva čekao dadođe kraj školske godine, jer sam znao da s ranim ljetom dolazi i moja
Masa iz Sarajeva, djevojčica ukoju sam se smrtno zaljubio gle-dajud je kako kaka u
dubokoj travi.Ona je bila zbilja neobična cura. Imala je nekakav čudan, meni stran
ponos, i stalno je veličala i hvalilasve ono što je bilo u vezi s gradom u kojem je
živjela. Kada bih je, recimo, blentavo zapitao ima li to njezino Sarajevo
kinematograf, ona bi me blago lupnula po tjemenu, kao da sam kakva beba, zatim
birekla »dat' kažem«, a onda smjesta započela priču o tome kako Sarajevo
ima najviše kinematografapo glavi stanovnika, kako se u njima prikazuju najbolji
domaći i američki filmovi, od kojih su neki čak ispecijalno snimljeni baš za sarajevska
kina, kako se u njihovim kino-dvoranama besplatno dijele boza,halva i svileni bomboni,
od čega sam ja u to doba čuo samo za svilene bombone.Sve što bih joj ja pokazao,
gdjekad i s ponosom, ona je imala običaj omalovažavati. »Ih, što si
seo b u k a o š a r e n o k a o p a p i g a « , r e k l a b i o n a č i m b i h j o j s e j a p o h v a l i o
n o v o m m a j i c o m , a z a t i m b i u z smijeh dodala: »sva bi ti se sarajevska raja
smijala«. Moj novi stari bicikl bio je nešto što je kod njihodavno izbačeno iz
uporabe, te se još može vidjeti jedino u muzeju ili siromašnijoj okolici kao što
suIlidža ili Vogošća. Knjige koje bih dobio po njenom su mišljenju bile običan šund koji
se kod njih čitaopreklani, a voće što smo ga zobali u vrtu njezine babe bilo je
tek blijeda sjena onoga što je raslo na obalama Miljacke i po padinama Tre-
bevića.Č u d n o , u m j e s t o d a j o j k a ž e m d a s a m j e v i d i o k a k o s p u š t e n i h
g a ć a k e n j a u t r a v i , i n a t a j j e n a č i n ponizim, a možda i podčinim, ja sam
puštao da se ona igra sa mnom, da me mota oko maloga prsta ipretvara u nešto
između gumene igračke i svoga ljetnog paža. Čak sam preko ljeta,140Boljševička
tortapod njezinim utjecajem mijenjao i govorne navike, jedući boraniju s
mileramom, pazeći da nožem neoštetim novu mušemu, i tražeći od majke da
mi napravi urmašice i tufa-kije. Zacijelo je u meni, bar kada se radilo o Maji
Žalac, drijemao nekakav prokleti mazohist, koji je uživao u tome da mu
ženskagazi po glavi i cima bodljikavu ogrlicu koju si je sam zavezao oko vrata.Tko zna,
možda je baš u mom defanzivnom ponašanju ležao osnovni razlog što ju je, kada je
došavšiiz Sarajeva da kod bake proslavi osamnaesti rođendan, umjesto mene,
pojebao Riba Šumpeter, kojise tom stvari tako bezočno hvalio da su njezini djed i
baka, doznavši, zatražili od Mašinih roditelja da je bar godinu-dvije ne šalju ovamo.
Nemam riječi za to koliko me taj nemili incident pogodio čim sam
doznao za njega. A doznao sam odmah, jer je svinja od Šumpetera
p r v o s v e i s p r i č a l a b a š m e n i . Pokazao sam Maši sasvim jasno da mi je sve
poznato, a ona je samo oholo podigla nos i kazala kakokod njih u Sarajevu momci znaju
čuvati »direkciju«.Jebote! Znala se poševit i prije no što je naučila da se
vještina držanja jezika za zubima ne zove direkcija nego diskrecija!Ali, što sam
mogao! Takva mi je bila sudbina. Pripadao sam tipovima koji se lako zaljubljuju, i
kojimadrugi još lakše odvode komade u krevet. Skoro svim curama kojima sam se
zdušno upucavao, jumfer b i r e d o v i t o s k i n u o n e k i d r u g i , m a n j e a m b i c i o z n i
s r e t n i k . P o s l i j e b i s e o n e , t o b o ž e r a s k a j a n e i obogaćene novim dragocjenim
spoznajama, vraćale meni na stanovito, uglavnom kraće vrijeme, ali utome više i nije
bilo neke čari. Zapravo, često mi se učini kako tijekom mladosti nisam
prolazio krozrazne ljubavi, nego tek kroz njihove kratke i žalobne epiloge.Poslije se
moja Masa udala za nekog Sarajliju Irfana i postala gospođa Bećirbegović.
Vidio sam togsitnog, vižla-stog tipa živčanih i nekako gumenih, elastičnih pokreta,>
TRIBUSON / Klub obožavateljakada je jednoga ljeta dovezao Mašu u Unisovu golfu.
Bio sam siguran da nije imao pojma kako mu jeovdje netko tucao ženu, ali mu se
za to fućkalo, jer je, kako bi to Masa sigurno kazala, pripadao
finojs a r a j e v s k o j r a j i , s t o p u t a b o l j o j o d o v i h m a n g u p a i h a j v a n a ,
k a k v i m a p r i p a d a m o B r e m - z a , R i b a Šumpeter, ja i još neki frajeri iz šire
pliftarske četvrti.Kada je onog proljeća buknulo i tamo kod njih u Sarajevu, iznenada
sam se živo i bolno prisjetio Maše,njezinoga gumenog muža i njihove kćerkice Asje, i
bio skoro cijeli dan psihički sjeban. Nisam bio nekip o d u z e t n i t i p o d a k c i j e , o n a j
koji bi sjeo u kola, odjurio do Sarajeva, suprotstavio se
s r p s k i m ophodnjama, oteo Mašu mužu i čitavom bosanskom usudu, koji se u to doba
počeo jasno oblikovati, idoveo je ovamo, u ovaj mir, možda pokraj one bare gdje
još uvijek raste trputac, u čije je gusto lišće onoga ljeta čučnula i spustila gaćice.
Ne, nisam bio takav, ali sam se ponadao da će to možda učinitinetko drugi, te da ću
njegovom dobrotom još jednom vidjeti curu koju sam, da sam samo bio pametniji,trebao
imati.Masa Bećirbegović i njezina astmatična kći Asja uspjele su napustiti
Sarajevo posljednjim civilnima v i o n o m k o j i j e 1 9 9 2 . p o l e t i o s
Butmira. U Beogradu su prenoćile u najskupljem
h o t e l u Intercontinentalu, a drugo je jutro Masa kupila Kluzovu kožnu jaknu,
sat marke Swatch i avionskekarte za Beč, plativši sve to čekovima Jugobanke, koje
više nitko nikad neće uspjeti naplatiti. Ostala jes djetetom veoma kratko u Zagrebu,
potom je odsjela u privremenom kampu, smještenom u nekommalom
istarskom mjestu, gdje joj se pola godine kasnije pridružio muž, koji je uspio
izaći iz Sarajevap o t p l a t i v š i s r p s k e i h r v a t s k e s t r a ž e n a S t u p u .
N a k o n t o g a s u s e j a v i l i n a r a s p i s a m e r i č k o g a veleposlanstva o
planskom useljenju i do Božića uspjeli dobiti avionske karte za Kaliforniju, gdje su
seskrasili u San Die-gu, u kojem navodno postoji znatna hrvatska kolonija.Povremeno,
jednom ili dva puta godišnje, Masa se javlja razglednicom ili pismom bratiću
Bremzi,šaljući pri-142Boljševička tortatom pozdrave poznanicima s kojima se tijekom
brojnih ljeta uspjela zbližiti. I baš kao da mi zamjera štoza svih ovih godina nisam
znao pronaći načina kako da je učinim svojom curom, ili je na neki drugi način
zadržim, niti u jednom od tih pisama Masa ne spominje moje ime.Rogoboreći protiv
Mirele, koja s vremenom postaje glavnim, a zatim i isključivim krivcem za sve ono
sčime ne zna izići na kraj, Bremza oblači odijelo što ga je kupio još dok je
živio s Višnjom, namješta sikošulju, pažljivo veže kravatu, sve u svemu,
posvećuje svom izgledu više pažnje no što bi to čovjek očekivao od okorjela,
rockerski orijentirana Jfeaka.— Tako, tako... — govori kao da je zadovoljan
svojim izgledom, ali se kuži da to nije zadovoljstvo, nego zapravo nervoza. —
Jebi ti sve to! Ipak je to dobra stara Stara godina i red je da iskušamo sreću.D o b r o
pojesti, napiti se, a možda čak i baciti nešto pod jaja! Ako misliš da
s i u t i m t r a p e r i c a m a spreman za doček, možemo krenuti. U protivnom, idemo do
tebe da se dotjeraš.— A kamo bismo... — petljam nešto sve sumnjičaviji spram
takva nauma. Osim toga čini mi se da je prerano. Jest daje već pao mrak, ali
sigurno još nema ni osam sati.— U Lovačku kuću! — kaže on tako važnim
glasom kao da se radi o najjačem mogućem adutu. Kao d a j e r e k a o k a k o
ćemo Novu dočekati »kod Maxima«, ili na Beverlv Hillsu. —
J e d a n m i t i p č u v a nekoliko mjesta za stolom.Što da mu kažem? Jebote, Lovačka
je kuća idiotarija prvoga reda, što se već vidi i po njezinu nazivu.Koja to jebena,
trivijalna pamet, jedan najordinarniji restoran, smješten usred grada, i s
kuhinjom uk o j o j s e o d g o t o v i h j e l a s l u ž e b e č k i , p a r i š k i i l i g n j e , a o d
n a r u č e n i h j a j a n a o k o , m o ž e n a z v a t i Lovačkom kućom? Ćumez prejakih
svjetala, traljave glazbe, s podom koji smrdi po dezinfekciji, i sai
> TR1BUS0N / Klub obožavateljazahodom kakav se nakon pada Berlinskoga zida
više ne može naći niti na bugarskim kolodvorima, uistinu nije ništa na što bi
čovjek trebao trošiti vrijeme. Život je tako tragično kratak da je i jedna minutaprovedena
u spomenutoj Lovačkoj kući pravo rasipanje vremena.Kažem mu to, a on samo sliježe
ramenima, kao da se radi o višoj sili. Konačno, nakon nekog vremenapristaje da se
razmotre i druge opcije.— Možemo otići probno i vidjeti kako se tamo razvijaju stvari.
Ako bude trulo, možemo prijeći na drugomjesto. Imam i rezervni aranžman koji mije
spakirao Eviger.— Da nije Dragica Mančevska?— Otkud znaš? — razrogači on oči.—
Kako ne bih znao! Dragica Mančevska je rezervni aranžman za pola grada!
Tko god nema što jebat, ide kod Dragice Mančevske i među njezinim goblenima
glumi Marsijanca sve dok ona ne skinegaće!— D o b r o , d o b r o ! — s t i š a v a m e o n
d o k s e s p u š t a m o n i z s t u b e . — M o ž d a s i u p r a v u , a l i s a m o djelomično.
Eviger kaže daje večeras kod Mančevske nekakva strankinja, njezina prijateljica. Avion
odkomada s glavom punom seksualnih fantazija. I to skoro nitko u gradu ne zna. Čuj,
pa ne bi nas Eviger prešao. Rekao je da će možda oko ponoći i sam navratiti. I baš kad
sam mu htio kazati kako je tvrdnja u pogledu toga kako nas Eviger ne bi
prešao na sasvimtraljavim nogama, on se iznenada lupne dlanom po čelu i pohita
natrag u stan.— Što je? Što si zaboravio?— Feces! — čuo sam ga kako viče
odozgo. — Odnijet ćemo ga usput u bolnicu. Bar oni rade non- stop!Kad smo se
koju minutu poslije spustili van, Plinar-ska je ulica još uvijek bila puna djece na
sanjkama injihove vesele cike. Sami, po dvoje ili troje, spuštali su se niz144Boljševička
tortadvjestotinjak metara dugačku padinu, već dobrano izgla-čanu i zaleđenu,
pa su na posljednjoj trećinispusta letjeli već tako velikom brzinom da je bila
potrebna stanovita spretnost i uvježbanost da bi se održalo na jurećim
saonicama. Da bi stvar bila zanimljivija, ili opasnija, dolje pri kraju ulice počinjala
suv e l i k a s k l a d i š t a , p o v e z a n a i n d u s t r i j s k i m k o l o s i j e k o m , k o j i m j e z n a o
p r o ć i i p o k o j i t e r e t n i v l a k , opskrbljujući ili rasterećujući spomenuta
skladišta.Zapravo, ako se zanemari to daje na sanjkama sve te djece puno kromiranih
dijelova, da su odjeveni uskafandere raznih boja, s mnogo šarenih znakova i
logotipa poznatih proizvođača sportske opreme,čitava ta slika što je puknula
pred nama čim smo se izvukli iz zagušljive veže, djelovala je kao nekisnoviti
komadić našeg djetinjstva što ga je čuveni iluzionist otrgnuo vremenu i
rasprostro ga prednama.Blaga metafizika tog prizora zapali Bremzu i on,
zaboravljajući već na ampulu s fecesom, kao i naGovno koje je tako naglo i
zorno izronilo iz tabuizirane zone i upropastilo njegovu vezu s
MirelomBadrov, pa izjavi kako se moramo obligatno bar jednom spustiti
sanjkama niz strminu. Na bilo koji način, i po bilo koju cijenu!I dok sam ga ja
uvjeravao kako je to besmisleno, kako će si sanjkanjem samo upropastiti
look, što sig a j e t a k o b r i ž n o s r e d i o p r e d o g l e d a l o m , k a k o n e m o ž e m o
d o ć i u j e b e n u L o v a č k u k u ć u z n o j n i , zadihani i mokri od snijega, jer na
dočeku Nove godine čovjek mora biti u primjerenom izdanju, on jeveć spazio
debelog klinca, koji je u napetom šarenom skafanderu izgledao poput
reklamnog balona,p a j e z a b r z a o p r e m a n j e m u , t u m a č e ć i m i k a k o j e t o
s u s j e d o v s i n k o j i ć e n a m z a s i g u r n o p o s u d i t i saonice da se bar jednom
spustimo niz plinarski brijeg. I to skroz, od njegova vrha, pa sve dolje
doindustrijskog kolosijeka, odnosno do najudaljenijih skladišta.A kad je dostigao i,
služeći se slaboumnim šarmom dobrodušnog stričeka, zamolio taj napuhani
masnibalon da nam posudi svoje svjetlucave kromirane saonice, bala-vac se
okrenuo, pogledao nas kroznaočale na kojima je bila Bazooka Joe zakrpa i odvratio:
— Puši karu, pederčino! *Da je na njegovu mjestu bio Eviger, zacijelo bi šakom
drmnuo drskog balavca tako da bi mu tijesniskafander, u kojem je izgledao
poput uvozne mortadele, puknuo kao prezrela lubenica. Ali, Bremzanije
pripadao tipovima koji šamaraju djecu, prije bi se reklo da je bio mudrijaš koji
razna neugodnaiskustva voli raščlanjivati tako da ih secira iz jedne, pa iz druge, treće,
i tko zna koje vizure, potom izsvega toga izvlači primjerene i neprimjerene
zaključke, sve dok se čitavo to frustrirajuće iskustvo ne raspadne na milijun
nejasnih i proturječnih zaključaka, zbog kojih čovjek na kraju i ne osjeća moralnuobvezu
da bilo što poduzme. Ako to ne zvuči previše patetično, on je možda bio nekakav
Hamlet kojin e p r e k i d n o o d v a g u j e r a z n e s t v a r i : m o ž e l i s e p o v j e r o v a t i
očevu duhu, je li taj duh uistinu duh ili
duhovita opsjena nečistih sila, je li mama kurva ili iskreno zaljubljena žena, je li mu ona
uopće majka ilisu ga posvojili, uzevši ga za malu lovu u danskom državnom
sirotištu, treba li povjerovati u Ofelijinu l j u b a v , i l i j e o n a p o t i s n u t a
lezbijka koja sudjeluje u sufražetskom komplotu protiv njega
k a o prestolonasljednika, voli li Laert Ofeli-ju bratskom ili nekom drugom ljubavlju, tim
više što je možda i onposvojen u onom istom sirotištu... I naravno, za sve to
vrijeme on ne radi ništa, a pizda od strican e k a ž n j e n o v l a d a d r ž a v o m ,
mama se pravi blesava i vucara se s ubojicom vlastita muža, Laert
i Polonije vode nekakve dvorske spletke i svima se jebe za to što Fortinbras već oštri
koplja, mačeve isjekire.B a š z b o g t o g a s a m m i s l i o d a ć e i t a s t v a r s
M i r e l i n i m n o v o g o d i š n j i m i z l e t o m i i n k r i m i n i r a n i m komadićem gov-
146Boljševička tortana, nakon mnogo verbalne pirotehnike, biti okončana nekim od
Bremzi svojstvenih kompromisa.I u trenu dok sam još čekao da vidim koju će vrst
jalovog verbalizma primijeniti moj frend Bremza upogledu prostačkog
incidenta, priđe nam klinac, star možda desetak godina, odjeven u
narančastikombinezon, s tako velikom i sprijeda zatvorenom kapuljačom da
mu se lice s dva velika oka jedva n a z i r a l o . K l i n a c g u r n e p r e d n a s s v o j e
s a o n i c e , k o j e s u , u c i j e l o s t i n a p r a v l j e n e o d d r v a , d j e l o v a l e pomalo
arhaično, pa se obrati Bremzi:— Striček, evo ja vam dam da se spustite.Bremzi
gotovo da su zasuzile oči koliko je bio ganut. Iako nije pripadao pedagogijom
nakljukanimtipovima, ipak mu je bilo drago kad bi u današnjih klinaca
zamijetio stanovit respekt prema nama,plinarskim veteranima.— Vidiš da među
klincima još postoje zdrave snage koje će ponijeti naš stijeg — reče on meni,
izacijelo bi nastavio balaviti o tome kako nije sve izgubljeno, kako nisu baš svi klinci
otišli u plemenskiorijentirane skinse, odnosno u moralno indiferentne punkere,
da ga klinac nije prekinuo proširenjem vlastite ponude:— Al' za dvadeset kuna!
Bremza nešto promrmlja, pljune ustranu, izvuče iz džepa četiri
k o v a n i c e p o p e t k u n a , p a i h p r u ž i dječaku i ne pogledavši ga.— Jebi ga! Ipak je
i to razmjerno pristojno dijete koje zna formulirati uvjete posla — govorio je dok
smosjedali na saonice koje se nisu bitno razlikovale od onih na kakvima smo odrasli.—
Ali, pazite! Staza je brza u tri pičke materine! Pogotovo za vas, grobove.I m a o s a m
osjećaj da će Bremza ipak ustati sa saonica i pljusnuti malog, ali se
nekako suzdržao,okrenuo se tek prema njemu i tutnuo mu u ruke
l a b o r a t o r i j s k u a m p u l u k o j u s m o t r e b a l i o d n i j e t i u bolnicu na analizu.»
TR1BUS0N / Klub obožavatelja— Daj, pričuvaj to časak — rekao je Bremza, a
klinac je uzeo plastiku s fecesom, strpao je u džep i prezrivo pogledao kako
grozomorno nespretno izvodimo sanjkaški zalet.Letjeli smo na tim saonicama,
uistinu smo letjeli. Bile su ipak znatno brže od one starudije kakvu sunam
roditelji kupovali na sajmovima, ili davali izradit! kod privatnih stolara. A kad
smo se našli nanajdonjem dijelu zamrznute ulice, bili smo već tako munjevito
brzi, da sam se upitao, nećemo li se r a z b i t i n a ž e l j e z n i č k o m k o l o s i j e k u , i
hoćemo li uopće moći upravljati i izvući se žpri i zdravi
k r o z komplicirani splet skladišnih zgrada kojima završava Plinarska ulica.I u trenu kada
su saonice pod nama, kao da se otimlju našoj kontroli, počele snažno ubrzavati, on
se,kako je sjedio iza mene, uhvati panično za moja ramena i počne vikati:— Bremzaj!
Bremzaj! Bremzaj!A ja nisam znao zeza li se kako bi obnovio uspomene iz našega
dječaštva, ili se zbilja prepao brzine.Ne, časna riječ, zbilja nisam znao.Konobar u
Lovačkoj kući nosio je nadimak Truhiljo, prema nekakvom dominikanskom
diktatoru, i zanjega se govorilo da je bio polufinalist na europskom kontestu
za najglupljeg konobara, te da su mu finale, kako se to već događa pravednima,
uskratili potplaćeni suci. Truhiljo nije mogao ništa upamtiti,umjesto liganja donosio je
bečki odrezak, umjesto crnoga piva mali pelinkovac, a kada biste hinjenomozbiljnošću
naručili kakvu besmislicu, recimo pošira-na jaja od jesetre s ikrom od jetrve i
karambolumakom, on bi se ljubazno nasmijao i pristojno odgovorio: »Žao mi je, to ne
držimo!«Nakon što smo došli, Bremza ga je upitao koliko je sati, a Truhiljo je okrenuo
ruku kako bi pogledao naručni148Boljševička tortasat, i pritom srušio na pod
metalnu tacnu s petnaestak čaša, što ih je u tom trenu konobarski vješto držao
na dlanu. Naravno, iako i sam zatečen onim što se zbilo, odgovorio je na pitanje, po
čemu znam
da se taj incident dogodio baš u osam i šesnaest.To je zapravo bila jedina zabavna
stvar koja nam se dogodila u Lovačkoj kući, pa smo se otprilike satnakon toga obukli i
otišli, ponajviše stoga što se za našim stolom pojavio Mirelin brat, koji se
sagnuoprema Bremzi, tako da mu je vrh kravate upao u njegovu kriglu s pivom, i
rekao:— Stari, Mirela je javila da je sretno stigla na Lošinj i moli te da se ne usvinjiš
preko praznika. Vraća seza dva dana.Bremza je izvukao vrh njegove neukusne
kravate s glagoljskim slovima iz svoje krigle, odgurnuo ga ustranu i pošao prema
izlazu. Požurio sam za njim dok je konobar Truhiljo vikao za nama:— Čekajte, a tko će
platiti vaše piće?— S t a v i t o n a m o j r a č u n ! — s p r e m n o s a m m u o d v r a t i o ,
a o n s e z a p i l j i o u m e n e , o č i t o d u b o k o razmišljajući što bi ta fraza trebala
značiti.— Da se ne usvinjim! Neka se samo nada! Ako se vrati lupit će nosom u vrata!
Jebe mi se za nju i zanjezinog idiotskog brata! — govorio je Bremza srdito dok
smo izlazili iz Lovačke kuće u snježnu noć,razbacujući se s gnjevnim frazama
i psovkama sve glasnije, ponajviše stoga što nas ni Mirela, ni njezin brat nisu
mogli čuti. A ja, ja sam mu ipak bio najbolji prijatelj, pa sam mu neprekidno
povlađivao.Zatim je naglo zastao, pa i mene zaustavio čvrsto me uhvativši za lakat.—
Obećaj mi nešto! Ako se noćas previše ne naločemo, doći ćeš sutra
d o p o d n e k o d m e n e d a uzmemo sve Mireline stvari i bacimo ih u pičku materinu. A
diskovi, s njima ćemo biti posebno okrutni!> TRIBUSON / Klub obožavateljaP a k a d
sam se zakleo da ću mu pomoći, uspio se malo smiriti, ali je, dok
s m o p r o l a z i l i g r a d s k i m korzom, neprekidno mrmljao sebi u bradu:— Jebote, meni
da uleti pička koja sluša tri tenora!Kužiš, meni!?•*Čak i da nije bila Evigerova, ta ideja s
odlaskom Dra-gici Mančevskoj bila je skroz pogrešna i zapravo,kako to Eviger voli
kazati — apsolutno sifilitična! Jest da je Dragica bila dobra duša kod koje se mogla naći
svakovrsna utjeha, pa i ljubavno-seksualna, te da u tom smislu nije trebalo
dugotrajno fulirati,prenavljati se, razbacivati komplimentima i na slične
načine praviti od sebe budalu, što su muškarcikadri raditi i zbog sasvim malo
koitalne mehanike. Da, ta stvar kojom se bavila Mancevska bila je s a s v i m u
redu i skroz fer, pogotovo stoga što se nisu podrazumijevali ni
p l a ć a n j e , n i k o j e k a k v e protuusluge, te je stvar bila koncipirana isključivo na
obostranom entuzijazmu i radosti. Jedini je p r o b l e m b i o u t o m e š t o j e
Dragica stigla ovamo kao klinka nakon onog katastrofalnog potresa
u Skopju, pa se tim stvarima bavila nekako predugo.— Jebote, Dragica Mancevska
ima preko četiri banke — gunđao sam, slijedeći Bremzu, koji je išao p r v i ,
dašćući i prteći snijeg, kao da se ovoga časa ne znam kako
n a p a l i o n a m a l u c r n o k o s u Makedonku.— A ti si valjda maturant! — ljutito mi je
odvratio, dok su mu snježne pahulje ulijetale u usta.— Pa nisam! Ali mi se čini da
zaslužujemo nešto bolje i mlađe. Osim toga, ne mogu shvatiti tebe.Upravo si
dao nogu Mireli, koja je jedva prešla tridesetu, i juriš kao sumanut nekom tko
je prešaočetrdesetu...On zastane, unese mi se u lice i podvikne:— K a d
uspoređuješ stvari, pokaži malo više suptilnosti! Mirela je jedna
o b i č n a b i t c h l A D r a g i c a Mancevska nije! Jel' kužiš to?150"Uf Boljševička torta—
Kužim, ali je to za kurac! Bi li ti radije pojebao sumanutu
osamnaestogodišnju divljakušu, koja je upravo pobjegla iz zatvora za mlade
punoljetnice, ili smirenu se-damdesetogodišnju pedagoginju koja je postigla slavu
svojim poučnim knjigama za dobro odgojenu mladež?— Kakve sise ima? — strogo će
on.— Tko?— Ta pedagoginja! Ako još ima dobre i čvrste sise, možda bih radije šiknuo
nju, nego ono derište kojebi mi između orgazama filalo mozak infantilnim bedastoćama.
— Dobro, dobro! Predajem se! — podigao sam ruke uvis i krenu
i s p r e d n j e g a k a s t a n u D r a g i c e Mančevske. Sada je on trčkarao za mnom i,
zacijelo svjestan da je pretjerao, pokušavao mi je ugoditi:— Čekaj! Ma tko šiša Dragicu
Mančevsku. Eviger mi se zaklinjao da je kod nje njezina rodica. Mlađao d n j e !
Strankinja! Ej, čovječe, strankinja! Evi kaže daje to sasvim friška
i n f o r m a c i j a i d a j e n e rastrubimo naokolo. Da budemo do kraja diskretni!Kužio
sam kamo to vodi i nisam se dao baš tako preveslati. Ako su me drugi mogli
vozati kako im sesvidi, e Bremza to nije mogao!
— Pa da! Ti ćeš navaliti na tu malu, a ja ću se pokriti po očima i ušima i udri
po Dragici. To si mislio?Ne?On me zaustavi ispriječivši se preda mnom, pa
podigne obje šake uvis kao da mi želi pokazati kako nije presa-vinuo prst,
odnosno napravio »ključ« koji bi obezvrijedio njegovu zakletvu. Bio je to
naivan,k l i n a č k i p o t e z , p a j e m o ž d a b a š z b o g t o g a d j e l o v a o i s k r e n o i
v j e r o d o s t o j n o . G o t o v o d a s a m s e nasmijao njegovoj neprimjerenoj ozbiljnosti i
stupnju kojim se unio u tu, inače sasvim blesavu stvar.— Evo, časna riječ... pas mater
ako lažem! — govorio je zbilja se trudeći da mu povjerujem. —ja ću seoprostiti od
realnosti, skočiti u bunar i pojebati Dragicu. Znaš da mi to neće biti prvi put.
A tebi, tebimlada strankinja!BIH//Tribuson / Klub obožavateljaNakon toga smo se
lupnuli dlanovima poput košarkaša na kraju posljednjeg time outa i pozvonili
naulazu u mračnu vežu.Stan Dragice Mančevske bio je vlažan, zagušljiv,
nekako teške atmosfere, tako da vam se činilo da biste, zatvorite li načas oči,
mogli istoga trena potonuti u duboki hipnotički san. Naravno, niti je bio, niti je po bilo
čemu nalikovao bordelu, ali je bio namješten u duhu agresivna neukusa, pun goblena,
raznihdekoracija, šara, sličica, vitrina i figurica. U tom su se interijeru tukli
tulipani čije časke svijetle, čaplje k o j i m a s e v a d e c i g a r e t e i z t a b a k e r e ,
b o c e z a l i k e r u k r a š e n e š k o l j k a m a , g i p s a n i p s i ć i , k e r a m i č k e mačkice,
porculanski anđeli koji veselo mokre ili spokojno sjede na noćnim posudama,
nastojeći seizboriti svaki za svoj komadić pažnje. Da je neki manji potres blago
razdrmao Dragičin stan, tek tolikoda porazbaca tisuće tih stvarčica po podu,
zacijelo ga bez potanjeg nacrta više nitko ne bi bio kadar dovesti u prijašnje
stanje. Dragica nas je dočekala napadno namazana, kao da je pobrkala
Novugodinu i fašnik, ali joj se to nije smjelo zamjeriti, jer je i ona imala pravo
na to da dobar dio svojeprošlosti potopi u moru jeftine boje i pudera. Uska crna
haljina, neukusna kao što je neukusno bilo bašsve u ovom prostoru, tek joj je
neznatno prikrivala sva ona mjesta na kojima je prikupila suvišnekilograme,
ali je, tako, po nekim labavijim kriterijima, izgledala razmjerno dobro.
Pogotovo za kakvazalutala očajnika koji se prije milosrdničke ševe odlučio dotući
alkoholom.Njezina je gošća bila uistinu mlađa. Naime, dok je Dragica već navršila
četrdesetu, spomenuta dama,navodno rodica, bila je tek u trideset osmoj. I bila
je, kako je Eviger ispravno dojavio, strankinja. Upoznajući nas s njom, Dragica je
veselo i pomalo slavodobitno kazala:— Ovo je Saveta, moja sestrična po materi. Saveta
nam dolazi iz Banja Luke, iz susjedne RepublikeSrpske.152istnBoljševička tortaJebote,
zvučalo je kao na kakvom festivalu ili izboru za mis! Ines voli sve što vole mladi, želi se
bavitimanekenst-vom i dolazi nam iz Garešnice!E, sad, iako je bila tek godinu i nešto
mlađa od Dragi-ce, ta je Saveta bila pravi avion. Čvrsta, prsata,dugonoga mačka, ali
grozne dikcije i zacijelo, kao i njezina sestrična, sasvim blesava i posve
rasutogmoralnog sustava.Ali, ako si u silvestarskoj noći krenuo u potragu za
fukom, rasap moralnih vrijednosti u komada na kojega si nabasao, nije nešto što
bi te trebalo zbuniti i izdramatizi-rati ti situaciju.I dok se Bremza raskomotio u
prostranom trosjedu, ja sam sjeo u fotelju, na čijem je naslonu bio plišani medo
u majici s natpisom Tvornica ferolegura, i zagledao se u televizijski ekran na kojem je
većpočelo novogodišnje ar-laukanje. Dragica nas je ljubazno pogostila,
postavivši pred nas ljubičastiplastični pladanj s čokoladnim napolitankama,
čokanjčiće i bocu s rakijom, što ju je Saveta, navodno,donijela iz svojega rodnog
kraja.Kušao sam oprezno rakiju koja je, čini se, bila jedva nešto slabija od klorovodične
kiseline, i dok mi selice iskrivilo od užasa, Saveta je namignula, pogledala prema boci
na stolu i gordo kazala:— Govnaruša! Prava domaća!Č a s n a r i j e č , n i s a m s e
usudio pitati od čega prave tu rakiju, nego sam, onako žmireći, popio
j o š nekoliko čašica, sve dok mi nije postalo tako toplo da sam skinuo pulover.
A da me alkohol zbiljahvata, moglo se zaključiti i po tome, što sam nakon treće
čašice pojeo i jednu čokoladnu napolitanku.Časak kasnije, Saveta je sjela na
naslon moje fotelje, prstom mi maknula komadić napolitanke susnice, spuz-
nula naniže, stisnula se uz mene, pogladila me po trbuhu i zaustavila dlan na
rasporkumojih traperica.< TRIBUSON / Klub obožavatelja— Čuj Hrvat! — rekla mi
je tobože se šaleći. — Znam što ti misliš o nama. Ne moramo da
gajimob r a t s t v o i j e d i n s t v o , a l ' a k o n e m o ž e m o m a l o d a s e v o l i m o , e
onda u tri pičke materine sa svim
promjenama!Držala je ruku točno na mom udu koji se, ništa me ne pitajući,
ukrutio pod njenim spretnim i toplimdlanom. Bio sam sasvim zbunjen. Glavom
su mi prošle sve one slike o, eufemistički kazano, zbilja neprihvatljivom
ponašanju te Republike Srpske općenito, i njezinih lidera ponaosob, i zbilja sam se stim
nabreklim kurcem osjećao kao zadnja kvislinška, izdajnička svinja. Ali, što god da sam
joj rekao, ik a k a v g o d p o l i t i č k i g a r d z a u z e o , k u r a c b i m e d e m a n t i r a o i
i z l a j a o i s t i n u . K o n a č n o s a m s e p o č e o defetistički zavaravati stavom kako
su među nama nepremostive razlike, ali kako se, unatoč svih političkih
nesuglasja, ipak možemo pojebati! Zar ne?I d o k j e o n a s t a l a p o l a k o o t v a r a t i
m o j p a t e n t n i z a t v a r a č , B r e m z a i D r a g i c a , k o j e j e t o z a c i j e l o zabavljalo,
počeli su u polumraku kartati šnaps, smijuckati se i svaki čas pogledavati prema nama.
Bilisu toliko nestašni da su u nepažnji srušili plišanog medu, majstora za
ferolegure.Savetina je vještina bila sasvim primjerna, i ja sam nakon nekoliko
časaka, uistinu ne znam koliko,uspio zaboraviti da nismo sami. Ćutio sam
toplinu njezinih gipkih prstiju, njezin vlažan dah, a kada sam naslutio blizinu
njezinih usana i jezika, zažmirio sam i počeo u sebi zahvaljivati duhu suradnje kojiipak
podiže mostove preko Save. Iz tople me ugode prenuo Savetin vrisak, pun ljutnje i
razočaranja.— U pičku materinu! Baš nisi mogao da pričekaš!P r e n u o s a m s e i
vidio je kako stoji nada mnom i maramicom briše sluzave prste.
S l e g n u o s a m ramenima i s blagim stidom počeo operaciju pakiranja svega onoga što
je uspjela izvući iz mojih hlača.Tješio sam se da je ovo moj osobni poraz i da s
nacionalnom sramotom i stupnjem moga hrvatstva nema baš nikakve
veze.154Boljševička torta— Taman sam htjela da pređemo preko, kad eto ti vraga!
Gospodin svršio! Pa koga si to pozvala!? Pa jebem ti takvu Novu godinu! Da sam to
znala, ostala bih radije kod kuće u Kotor Varoši!Eto, sad se i odala, pomislih. Banja
Luka je bila čista šminka, seljančura je zapravo iz nekakve Kotor Varoši!— Saveta, budi
strpljiva! — kao da me branila Dragi-ca Mančevska, koja je, čini se, imala više smislaza
karambole i defekte s kojima se suočavaju nestrpljivi muškarci.— Idite lijepo preko u
sobu pa jovo-nanovo!Nisam uspio saznati bi li je Saveta poslušala, ili je za nju
novogodišnja afera sa mnom bila definitivnozavršena, jer sam u taj čas spazio da
u sobi nema Bremze. Bio je to zgodan povod da osobni kiks neutraliziram
tobožnjom brigom za prijatelja.— G d j e j e B r e m z a ? — v i k n u o s a m
glasom punim brige, kao da sam se zatekao u
n a s t a m b i amazonskih lovaca na ljudske glave. Obje su se trgnule, kao da
ne vjeruju u to da muškarac koji jenetom ovlažio hlače može tako samosvjesno
viknuti.— Otišao je maločas na zahod... — zbuni se Dragica.— Već se pitam zašto se
ne vraća...Ponašajući se kao da su one dvije tek zle vještice koje su nas navukle u svoj
log, začarale i iskoristile,i sad nam spremaju nešto najgore, odgurnuo sam Savetu,
preskočio preko taburea, šutnuo medvjedas reklamom za ferolegure i sjurio se prema
hodniku gdje se nalazio zahod.P r i z o r k o j i s a m t a m o u g l e d a o d j e l o v a o m i j e
s a s v i m n a d r e a l n o . P r i d r ž a v a j u ć i d e s n o m r u k o m raskopčane hlače,
Bremza je stajao ispred odškrinutih zahodskih vrata i s nevjericom buljio u
šest ilis e d a m g o d i n a s t a r u d j e v o j č i c u , k o j a j e , z a d i g a v š i s v o j u c v j e t n u
s p a v a ć i c u , s j e d i l a n a š k o l j c i i ravnodušno gledala u nepoznata stričeka.— Što
je? Prešao si u pedofile? — upitao sam ga ironično.» TRIBUSON / Klub obožavatelja—
Nisam, al' ovo zbilja ne kužim — zamišljeno mi je odgovorio. — Došao sam da se
poserem, a malas j e d i o v d j e i n e m r d a . P i t a m j e k o j i j o j j e v r a g , t r e b a l i
j o j š t o , k a d a ć e b i t i g o t o v a . . . a o n a n i š t a . . . Jebote, klinka hipnotizirana
na zahodskoj školjci... Gledaj, to još nisi vidio! Dostojno onog
DavidaCopperfielda! **A onda je u hodnik sasvim furiozno nahrupila izbezumljena
Saveta, zgrabila djevojčicu i, rasplakavši jepritom, strgnula je sa školjke i odvukla
nekamo u jednu od pokrajnjih soba, neprekidno vičući:— Pička vam materina,
nastrana! Ni dijete se od vas ne može popiškiti! Pa gdje sam ja to došla!
Pazar je to ta jebena Evropa s kojom se stalno kurčite!— Siguran sam da mala nije
pišala — tumačio mi je Bremza kao da se pokušava opravdati. — Ruku bih u ■
tru stavio! Da je pišala, prvo bi se čulo, a drugo, već bi odavno bila gotova.Časak
poslije, točeći u naše čaše rakiju, koju je tobožnja Banjalucanka nazvala govnarusom,
Dragicanam je ispričala tužnu sudbinu jadnog Savetinog djeteta:— Sirota Kasandra
ima neki poremećaj na kralježnici tako da ne može kontrolirati ni mokrenje
nikakanje. Zato je najsretnija kad može što dulje sjediti na zahodu. Ah, sjedne jadnica
tako na školjku i
satima ne silazi s nje. Zato je često uhvati propuh pa se prehladi. Da je ti nisi omeo,
mala bi sjedila naškoljci sve dok ne bi zaspala...— Kako si rekla da se zove? — prekine
je Bremza.— Kasandra.— To je često ime u toj... toj Republici Srpskoj?— Mislim da
nije. Saveta je bila luda za nekom mačkom iz serije... — tumačila je Dragica,
gasećit e l e v i z o r i t r a ž e ć i n e k u g l a z b u k o j a ć e n a m p o p r a v i t i
r a s p o l o ž e n j e . K o p a l a j e p o d i s k o v i m a č i j e naslovnice nisam mogao vidjeti, ali
sam bio siguran da se radi o smeću, jer u stanu Dra-156Boljševička tortagice
Mančevske kao takve naprosto nije moglo biti dobre glazbe. To je bilo isto tako
nevjerojatno kaokad bi čovjek u podrumu te Savete, tamo u Kotor Varoši, očekivao da
će naći dobru usoljenu srdelu ilikvalitetno maslinovo ulje. I onda je, pogledavši nas
pritom važno, pronašla disk i kao da pravi ustupakn a š e m i n t e l e k t u a l i s t i č k o m
ukusu gurnula ga u jeftinu glazbenu liniju, čiji je dizajn podsjećao
n a znanstveno-fantastične interijere iz američkih B-filmova četrdesetih godina.Pritisnula
je play i iz slabašnih su se tajvanskih zvučnika zaorili združeni glasovi trojice debelih
tenora.U č u č n j u , s a s p u š t e n i m h l a č a m a , s r e d d u b o k a s n i j e g a
p o d n o n a j v e ć e g u r e š e n o g i s v e č a n o osvijetljenog bora u gradskom
parku, Bremzina je figura djelovala pomalo nestvarno.
N a d a l e k o prepoznatljiva poza čovjeka koji je odlučio po bilo koju cijenu i
istoga trena isprazniti crijeva bila je ugrotesknoj suprotnosti sa smirenom i
svečanom atmosferom novogodišnje noći, nod u kojoj su nam stvari, premda se
tomu nismo nadali, krenule sasvim krivim tokom.— To je sve Evigerovo maslo! —
govorio je uzdišući i stenjući kao da ima lošu probavu i tvrdu stolicu.— Kako sam mu
samo mogao povjerovati! Tko još živ ide Dragici Mančevskoj? I otkud njoj
gošća izinozemstva? Čista pizdarija! Pušionica za naivce kakvi smo ti i ja.Potom se
obrisao, navukao hlače i zakopčao ih, popravio si kaput i prišao mi posve
zadovoljan. Novnovcat čovjek! Čudno kakav efikasan eliksir može predstavljati
najobičnije sranje u okićenom parku.— Znaš, kad sam otvorio ona zahodska vrata
i vidio mutavu curicu kako poput Bude sjedi na školjci, zanijemio sam od
iznenađenja. Uistinu, prizor je bio u istom trenu i jednostavan i duboko nadnaravan.No,
unatoč svoj njegovoj mističnosti, ja sam se skoro usrao u gaće. Znaš, tran-scendencija
je jedno, a crijevne funkcije drugo. Kužiš me? Sigurno si i ti bio koji put na rubu...
mislim,sigurno si se koji put usrao u gaće...— Ne sjećam se.On me potapše po
ramenu, unese mi se u lice, pa se nasmije kao da me želi raskuražiti bar
onolikokoliko je potrebno da bi čovjek postao iskren.— Hajde! Pa nije sramota posrati
se u hlače! Zar zbilja nisi?Zanijekao sam glavom, a on je promrmljao nešto o tome kako
je usrati se u gaće mnogo prihvatljivijenego ejakulirati curi u ruke. Bez obzira bila ona iz
Kotor Varoši u Republici Srpskoj, ili iz Los Angelesau Kaliforniji. Imao sam osjećaj da je
u pravu, ali mu to nisam htio priznati.I tad je, želeći valjda popraviti dojam što je
načinjao tako blesavu temu, počeo pričati o stvarima o kojima ga nitko ništa nije
ni pitao.— Da znaš samo što se meni dogodilo! I to u tuđini! Na krajnje ponižavajuć
način! Naježim se kada setoga prisjetim. Još sam živio s Višnjom. Jednog
kolovoza, u petak navečer, kartao sam s Evigerom, Mišelom i Ribom. Bilo je
vruće i lokali smo pivo, ali žeđ nismo mogli utažiti. I onda se netko, mislim bašpizda od
Evigera, sjetio da se žeđ može najefikasnije eliminirati lubenicama. Mišel je
sjeo u kola,otišao na tržnicu, probudio Makedonca i donio lubenicu od deset
kila. Pojeli smo je cijelu, ali smo idalje bili žedni, pa smo nastavili s pivom. Mislim
da smo nakon te lubenice popili još cijelu gajbu. Mišelse čak i pobljuvao, ali meni nije
bilo ništa.Koračali smo gradskim korzom kroz gusti snijeg, nemajući kamo
krenuti. Ni Lovačka kuća, ni stanDragice Mančevske nisu nam se više činili
mjestima na kojima bi vrijedilo nastaviti s dočekom Nove godine. Ako se ovo što
nam se dosad dogodilo uopće i moglo nazvati početkom dočeka.158iBoljševička torta—
Točnije, nije mi bilo ništa te večeri, ali me užas zapravo čekao sutradan kad sam s
Višnjom krenuou s h o p - p i n g u K a p o s v a r . Z a s t a l i s m o n a g r a n i č n o m
prijelazu u Goli kada me stvar neobranjivo z a š a r a f i l a u c r i j e v i m a .
Činilo mi se da ću poludjeti ako se istoga trena ne dokopam
z a h o d a . Nevjerojatno je kako se u pojedinim trenucima čovjeku zahod učini
tako prisnim mjestom da bi nan j e m u g o t o v o m o g a o p r o v e s t i p r e o s t a t a k
ž i v o t a ! A l i , s j e b a l a m e s t v a r n a k o j u n i s a m r a č u n a o ! Blokovska podjela,
odnosno bipolarna slika svijeta! Znaš, bila je to još ona stara,
komunistička,lagerska granica s vojnicima naoružanim automatima, koji
podozrivo gledaju prema automobilima,
spremni da obrane socijalizam i tako što će pripucati na najmanji sumnjivi
pokret. A kad mu crijevapolude, čovjek ne radi male, nego dapače velike i
jako sumnjive pokrete. No, mogao sam zaurlati,otvoriti vrata i potrčati prema
zahodu, i pritom se nadati da će me kiša tanadi nekim čudom
mimoići,odnosno da ću se ipak dokopati zahoda i s olakšanjem isprazniti
probavni trakt, prije no što ulete zamnom i pokose me rafalima. Ali, nisam,
stari, nisam imao hrabrosti umrijeti kao častan čovjek! Nekidan kad sam
gledao ono o onom vojniku Ravanu, mislim kako frajeri prolaze kroz unakrsnu
vatru,učinilo mi se da sam i sam trebao tako krenuti ka tom jebenom
mađarskom zahodu. A umjesto toga, z a g r i z a o s a m z r a k i z a ž m i r i o ,
koncentrirajući se poput tibetanskog majstora
t r a n s c e n d e n t a l n e meditacije na vlastiti sfinkter. Čekao sam da prođemo carinsku
kontrolu, da prijeđemo jebenu željeznuzavjesu, koju oni Savetini još uvijek zovu
gvozdenom, da izađemo iz delikatne pogranične zone i n a i đ e m o n a k a k a v
prikladan šumarak u kome će biti moj spas. A kada se i to dogodilo,
V i š n j a j e skrenula s ceste, zaustavila kola, a ja sam otvorio vrata i bacio se prema
niskom grmlju, u zraku raz-vezujući remen i raskapčajući hlače.Okrenuo sam se
prema njemu. Kosa mu je bila puna pahulja a obrve bijele od snijega. Čak i
kada jepričao oTRJBUSON / Klub obožavatrlsranju, imao je smisla za izazivanje
tenzije i podgrijavanji općeg slušateljeva zanimanja.— Da, bacio sam se... ali
prekasno. Stari moj, usrao sam se tamo sred mađarske pustare, u tuđini,
iglava mi je bila puna groznih stvari o tome kako su nas ti Mađari jebali
stoljećima, i kako bi bilo punopravednije da mi se takva stvar dogodila u zemlji s
kojom nas ne vežu tolika bolna povijesna iskustva.R e c i m o u G a b o n u i l i
Turkmeni-stanu. Strašno, bio sam bez rezervne odjeće, bez ikoga
s v o g a u blizini...— Pa Višnja je bila s tobom.— Da, da! Cold bitch je bila sa mnom i
smijala se kao nikad u životu — nastavi on prilično zlovoljno. —A meni nije bilo do
smijeha, uopće mi nije bilo do smijeha i do njezine zajebancije. Mislim da sam tada prvi
put u životu postao svjestan pravog značenja one čuvene fraze »ostati
posran«. Da, stari moj,tada sam shvatio što znači kad ostaneš posran u tuđini, i
meni se u svim svojim složenim značenjimaotvorio užas dijaspore, izgnanstva,
života u tuđini i tih stvari... To što sam se usrao u inozemstvu, zbilja mi je
pomoglo da shvatim neke stvari i podignem opću razinu vlastita domoljublja. Kužiš?— I
kako si to riješio?— Poslije je zapravo bilo lako — reći će on mirnije, kao da je
najstrašniji dio priče završen. — Prosuosam po hlačama pola Višnjinog Chanela, u
Kaposvaru sam kupio nove gaće i hlače, unajmio hotelskusobu na sat vremena i uspio
se nekako srediti.— Dobro, što ćemo sad s ostatkom noći? Hoćemo li pronaći kakvo
društvo, ili ćemo nastaviti pričati otome kako se tko i gdje usrao?On me pogleda
začuđeno, a zatim tiho opsuje kao da se nečega sjetio:— Jebote, pričam tu o govnima,
a najvažnije sam zaboravio!160JBoljševička torta— A što to? — upitah s lakom
nelagodom. Nisam htio još jednu priču nalik ovoj iz Mađarske.— Pa, Mirelin uzorak
fecesa! Obećao sam joj da ću ga odnijeti u bolnički laboratorij.— Ali, rekao si da je
Mirela bitch.— Naravno da je i ona bitch! Ali, to ništa ne mijenja na stvari.
Obećao sam da ću odnijeti... Kamobismo dospjeli kada bismo svaki čas kršili
obećanja samo zato što je onaj komu smo nešto obećali šuft ili niš' koristi?— Pa
dobro, odnijet ćemo ga — rekoh, nemajući volje za dužu prepirku.On iznenada
zašuti. Kopao je panično po džepovima kaputa, zatim prepipao džepove
sakoa i hlača,ali ono što je tražio nikako nije mogao pronaći.— Odnijet ćemo kurac! —
reče, konačno svjestan vlastita propusta. — Ampula je ostala kod balavcakoji nam je
iznajmio saonice.I baš kad smo s korza krenuli dugom alejom koja vodi prema
Plinari, na visokom prozoru obližnjezgrade spazim prigušeno svjetlo sa
sjenkama priljubljenih plesača i plesačica, koji su se za Novugodinu
pripremili bolje od nas dvojice, i istog me trena svlada čudna i tužna pomisao
da je negdjedrugdje uvijek bolje, da se prave stvari događaju iza zamračenih prozora
začaranih soba u koje nikadanećemo ud. I tad se prozor, u koji sam se s čežnjom
zagledao, otvori, baš kao da se nekome iznenadaprohtjelo hladnoga noćnog zraka,
i odozgo se razliju zavodljivi zvuči Morrisonovog starog sentiša Snow In San
Anselmo.Uz tu pjesmu, koja se, kao i gotovo sve Morrisonove stvari odavno
nalazila u Bremzinoj zbirci, znaosam često razmišljati o Maši, koja je skupa s
mužem Irfanom i kćerkom odselila u Kaliforniju, zemlju o

Search
Search History:
Searching...
Result 00 of 00
00 results for result for
 p.